UDBA je organizirala pljačku Hrvatske – gdje su nestale tone hrvatskih zlatnih rezervi

 Akademija Art
 PANORAMA
 28/08/2018

photo
Vodeći UDBI-ni djelatnici i danas vode ukupno hrvatsko gospodarstvo, a njihovi ljudi nalaze se
u svim porama društva – pravosuđu, medijima, policiji, Saboru, Vladi, najvećim hrvatskim
političkim strankama. Bogatstvo koje su stekli u posljednjih 70-tak godina danas se mjeri u
milijardama, a vrlo malo se govori o tome kako su ga i na koji način počeli stjecati. O nestalim
hrvatskim zlatnim rezervama nitko nikad nije govorio

Bogaćenje UDBA-ških dužnosnika i organizirana pljačka na ovim prostorima započinje

60-tih godina prošloga stoljeća. Uz bok vodećim europskim kriminalcima, pripadnici
jugoslavenske tajne službe donose odluku da se započne sa švercom nafte, narkotika,
cigareta, zlata i kave. Odluka je donesena 1961. godine od strane čovjeka koji je u to
doba bio desna ruka Rankoviću, pa je sasvim izvjesno kako je iza svega stajala
Komunistička partija i istaknuti partizanski rukovoditelji.

Jugoslavenski su tajni agenti zapravo samo nastavili put droge koji je još tijekom
drugoga svjetskoga rata uspostavio Don Vito Genovese, koji je preko tadašnje
Jugoslavije iz Italije slao heroin u Njemačku, među ostalim i Hitleru, koji je posljednjih
nekoliko godina života bio teški ovisnik. Već 1946. godine OZNA surađuje s talijanskom
mafijom, što je dokazao i slovenski povjesničar Rade Pezdir, otkrivajući dokument iz
kojeg je vidljivo kako je tadašnji ministar za vanjsku trgovinu Jugoslavije u Napulju kupio
46 tona sjemena kanabisa. Kako je trgovanje opijatima u Italiji bili strogo zabranjeno, za
pretpostaviti je kako je kanabis nabavljen od mafije, a kako jugoslavenska tajna služba
nije imala novaca za platiti tu narudžbu, odlučili su švercati 40 milijuna cigareta koje su
prebacili u Trst i prodavali na crnom tržištu.

Trst je bio i ostao glavna ulazna luka za narkotike iz središnje Azije, a put do Europe
vodio je od Turske pa sve do Jugoslavije, točnije luke Rijeka. Tone i tone heroina po
danu i po noći istovarivali su zatvorenici Gologa otoka, koji su upravo za te potrebe
služili za besplatna radna snaga. Odluke o njihovom puštanju i posuđivanju potpisivao
je otac od Duška Ljuštine, nekadašnji zloglasni preodgajatelj na Golom otoku, a taj dio
biografije svoje obitelj ravnatelj Kerempuha brižno krije od javnosti. Nakon uspješno
započetog posla šverca heroinom, UDBA se prebacuje na šverc zlata, kave, alkohola i
kave. Glavna veza za sve te poslove je talijanski mafijaš Ettore Ciccarelli, jedan od
najpoznatijih europskih švercera i kriminalaca, koji je za potrebe distribuje osnovao i
tvrtku za prijevoz. Njegovi kamioni su tako bili paravan za prebacivanje cigareta, kave,
zlata od Bejruta do Grčke, a potom bi UDBA-ši čekali njegove kamione sparkirane u luci
Rijeka. Preko noći bi se kamioni punili i praznili, neki prema Europi a neki prema Grčkoj
s brodom Punat, koji je imao svoj vez u Bakru, koji je ujedno bio i sjedište ilegalnog
poslovanja u tadašnjoj SR Hrvatskoj. Upravo za te potrebe UDBA osniva tvrtku Velebit
a sve odobrava Edo Brajnik, tadašnja desna ruka Aleksandra Rankovića. U razdoblju
nakon drugog svjetskog rata pa sve do 1964. godine UDBA je samo na švercu cigareta
i kave zaradila četvrt milijuna američkih dolara, nevjerojatan iznos novca za te prilike, a
jedan dio je svakako završavao na računima dužnosnika zloglasne jugoslavenske tajne
službe, sve do trenutka kada se balkanska ruta naglo prekida zbog intenzivne istrage
austrijske i talijanske policije.

Ne može UDBA može SDS

Nakon pada Rankovića pojavljuju se na i novi likovi na UDBA-škoj sceni, koja mijenja
naziv u Službu državne sigurnosti. Produbljuju se veze s talijanskom mafijom koja
počinje raditi ne samo za jugoslavensku tajnu službu nego i za KOS. Interes je dakako
financijski, ideologija niti društveno uređenje nemaju prevelike razloge za neslaganje, a
neki od talijanskih mafijaša dobivaju i jugoslavenske dokumente, dok se pak u te redove
polako uvlače i sitni kriminalci i šverceri s naših prostora, a sve kako bi što lakše i
bezbolnije provodili organizirani put krijumčarenja, pranja novca i slanja narkotika u
Europu. UDBA je tako imala posebno razrađene sustave švercanja te je u vodećim
tadašnjim lukama poput Pirana i Portoroža imala posebna skladišta za robu, a cijelu
priču je osiguravala dojavama iz policije. Roba se tako bez ikakvog problema
istovarivala i utovarivala na Jadranu, a sve pod patronatom tajnih službi, koji su stjecali
milijune dolara upravo na tim poslovima.

Kockarnice i hoteli u to vrijeme bili su mjesta na kojima su se ugovarali poslovi i

raspačavala droga, a najčešće su za direktore bili birani provjereni srpski kadrovi koji su
dobro surađivali s tajnom službom. Tako iz jednog izvještaja Službe državne
bezbezdnosti iz 1969. godine se isčitava kako je direktor tadašnjeg hotela Jugoslavija
itekako bio dobro upoznat s čime se bave organi gonjenja i UDBA-ši te im pomagao u
prikupljanju informacija i logistici kako bi se posao nastavio nesmetano odvijati. Sličan
modus operandi prisutan je i u svim drugim kockarnicama po Jugoslaviji, koje je UDBA
obilato otvarala i raskošno uređivala kao idealan paravan za nezakonite radnje i mutna
poslovanja. Direktori tih kockarnica i hotela uvijek su bili isključivo odani tajnim
službama, bez čijeg odobrenja ne bi mogli ni dobiti tako značajan posao u tadašnjoj
državi. Gotovo sve jugoslavenske kockarnice bile su mjesto gdje se mogla kupiti droga,
preprodati roba, a u njih su zalazili vodeći kriminalci europskih prestolnica, znajući kako
su na sigurnom jer cijeli posao osigurava državni vrh. Posebno su im bile važne
kockarnice u Istri i Sloveniji zbog blizine europskih gradova te jadranskih luka, u koje je
dolazilo sve i svašta, ovisno dakako o dogovoru i cijeni koju su pojedini bili spremni
platiti.
Kuda s novcem?

Kockarnice su osiguravale bogat priljev gotovog novca kojeg UDBA-ši nisu željeli slati u
središnju banku u Beograd, pa su se tako dosjetili osnovati internu banku u kojoj je bilo
moguće posuditi novac uz kamatu od 30 posto. Novac koji su prikupljali nosio se u
Tršćansku kreditnu banku pa danas ne čudi da je upravo i bivši ministar financija Slavko
Linić upravo tamo imao inozemne račune. Svatko tko je bio netko i bio umješan u posao
šverca droge imao je račun u Trstu jer je to bio jedini način da se novac iznese iz
Jugoslavije i spremi na sigurno. Poznato je kako je Tršćansku središnju banku držala
upravo UDBA, odakle se u off shore kompanije na Panami i preko Švicarske vraćao njih
opran novac spreman za potrošnju. Kako je posao rastao, tako su UDBA-ši u razdoblju
70-tih godina prošloga stoljeća poslovno surađivali s vodećim sicilijanskim mafijašima s
kojima su se družili i raditi, a te veze nisu prekinute ni do današnjih dana. Prema
dokumentaciji pronađenoj u arhivu Slovenije, talijanska mafija investirala je u izgradnju
dalmatinskih marina te brojnih hotela na obali. Jedan od dragulja njihove poslovne
suradnje je i marina u Novom Vinodolskom, koja je u vlasništvu Vanje Špiljka, čiji je otac
bio predsjednik predsjedništva SFRJ. Upravo je njegovo ime bilo često spominjano
tijekom suđenja u Minhenu Stjepanu Đurekoviću, koji je ubijen zbog informacija koje je
imao o krađi novca i nafte u vodećoj hrvatskoj kompaniji INA. Cijeli projekt odobrio je
tadašnji gradonačelnik Novog Vinodolskog a današnji ministar prometa Oleg Butković,
koji je obilno nagrađen za izgradnju marine u samom centru tog nekadašnjeg ribarskog
mjestašca. Odakle Špiljku novac za gradnju velebne marine do danas nije postavio niti
jedan ministar financija niti poreznik a počeci tog ogromnog bogatstva sežu upravo iz
poslova šverca heroinom od strane UDBE i jugoslavenskog režima.

Hrvatski tajkuni milijune stjecali još u Jugoslaviji

Priča o hrvatskim tajkunima u potpunosti je izmišljena – tvrdi slovenski povjesničar.

UDBA je stvorila hrvatske tajkune poput Tedeschija, kojem je komunistička partija još u
Jugoslaviji otvarala tvrtke i slala državni novac na privatne račune. Tim novcem je radio
što je htio, a postoje i dokazi kako je uzimao novac za nabavu hrane i stvari koji nikada
nisu došli u Jugoslaviji. U pretvorbi hrvatskih poduzeća opljačkani su milijuni a banke i
vodeće tvrtke i dalje su u rukama upravo UDBA-ša, koji čvrsto drže uzde u svojim
rukama. Tako politički aktivist Paško Kačinari tvrdi kako Zagrebačka banka nikada nije
privatizirana, za što ima i dokaze, a sumnjiva je i prodaja Privredne banke talijanima za
deseterostruko manji iznos od stvarne vrijednosti. Komunistički jugoslavenski vrh još se
80-tih godina dogovorio sa službama bivše države kako opljačkati Hrvatsku i kome će
što pripasti, a dok smo mi ginuli na ratištima diljem zemlje, oni su se bogatili i krali
društvenu imovinu.

Da ništa nije slučajno potvrđuje i tvrdnje određenih političkih analitičari koji smatraju
kako se u politici u proteklih 27 godina nije nitko provukao slučajno – s UDBOM
slučajnosti nema i oni određuju tko će biti novi predsjednici stranaka, građanski aktivisti,
bankari, profesori, suci, državni odvjetnici, medijski urednici. Ta pažljivo stvorena mreža
isprepletenih interesa i danas radi kao švicarski sat, a činjenica da su upravo te
strukture neokrznute svih ovih godina te da nitko od njih nije odgovarao za stanje u
zemlji – potvrđuje upravo te stavove. Uostalom, sama činjenica kako je Njemačka
osudila ubojice Stjepana Đurekovića na doživotne zatvorske kazne dok su u Hrvatskoj
obojica dva puta oslobođeni od bilo kakve odgovornosti, jasno daje do znanja tko su
stvarni vladari ove zemlje. Njihova ideologija nema veze s hrvatstvom niti domoljubljem
nego isključivo interesima i novcem, a zbog zaštite svojih interesa u stanju su surađivati
i sa zakletim neprijateljima. Uostalom, taj privid neslaganja i netrpeljivosti također je
jedna od većih floskula, budući da se većina ljudi koji su kreirali hrvatsku politiku zadnjih
godina privatno redovno druži i posjećuje.

Ključ rješenja problema svakako je INA, koja je zapravo kruna pljačke deviza u
Jugoslaviji i obrazac kako se pljačkalo državu i njezine resurse. Fiktivna poduzeća koja
je osnivala kako bi prebacivala novac na te račune, devize koje su se slale u London,
tajni računi u švicarskim bankama – za sve to postoji dokumentacija s kojom se sve ove
godine nitko ozbiljno nije pozabavio. Štoviše, svatko tko se i pokušao baviti ovom
temom vrlo brzo bi izletio iz INE, poput Vesne Balenović, a istina o poduzećima u
Linhenštajnu, Karibima, Panami i diljem off shore kompanija javna su tajna vodećih
financijera u zemlji i nikakava nepoznanica za većinu hrvatskih političara u izvršnoj
vlasti. Stoga nije slučajno ni da je bivši premijer Milanović kredit dobio upravo od
Ljubljanske banke, još jedne UDBA-ške filijale u Jugoslaviji koja je uspješno prala njihov
prljavi novac po naputku vodećih agenata tajnih službi. Samo je 1985. godine iz INE
nestalo 100 milijuna tadašnjih njemačkih maraka, a niti da se ne zna gdje je taj novac
završio niti je pokrenuta bilo kakva istraga o toj pljački.

Emil i Svetozar Tedeschi – priča o holivudskom uspjehu

Jedan od tajkuna koji se spominje u arhivima je i današnji vlasnik Atlantica Emil

Tedeschi. On je 1988. godine osnovao tvrtku i od komunističke partije dobio 50 tisuća
švicarskih franaka. Tako piše u dokumentaciji koja se nalazi u Sloveniji i koja je
vjerodostojna, ako imamo na umu da je prošlo više od dvije godine kako je ta
informacija objavljena a nitko je iz obitelji Tedeschi nije demantirao. Uspjeh hrvatskih
gospodarstvenika nije nikakva holivudska priča o malom dječaku iz Zagreba koji je
uspio u životu uvozeći žvakaće gume iz Europe nego je isključivo stvar partije i UDBE.
Ilegalna trgovina UDBA-ša potvrđuje se uostalom i putem tajnih računa koje su sami
otvarali u Švicarskoj i Austriji, ako se dogodi rat ili im zatreba hitno novac za njihove
potrebe. Do danas nitko nije demantirao postojanje tajnih računa hrvatskih građana u
RBA podružnicama u iznosim većima od pola milijarde eura, a sama činjenica kako je
austrijska državna agencija istraživala odakle Hrvatima taj novac dovoljno govori kako
je riječ o prljavom novcu zarađenom na nepošten način.

Rat nije ništa riješio – isti ljudi su i dalje na vlasti!

Slovenski povjesničar Rade Pezdir ustvrdio je u jednom od rijetkih intervjua koje je dao
hrvatskim medijima kako se ništa nije promijenilo od osamostaljenja jugoslavenskih
republika 90-tih godina prošloga stoljeća. I dalje vladaju isti ljudi s kapitalom koji je
nezakonito stečen u Jugoslaviji, a sve zahvaljujući partijskim i komunističkim
strukturama koje su u svakom poslu gledale priliku za krađu i bogaćenje. Taj isti prljavi
novac i danas vlade i postavlja poslušnike na sva rukovodeća mjesta te donosi sve
bitne odluke u životu hrvatskoga naroda. Nedodirljivi, prebogati i zaštićeni – upravo su
se takvim pokazali vodeći jugoslavenski kriminalci, usko povezani s političkim miljeom i
establišmentom koji drži sva ključna mjesta u zemlji. Do danas nitko nije proveo niti
jednu suvislu istragu o krađi novca još u Jugoslaviji niti pokrenuo pitanje otvaranja
dosjea i otkrivanja informacija tko je i u čije ime otvarao tvrtke za inozemstvu, koje su
služile za pranje novca komunističkih dužnosnika. UDBA-ši koji i danas vode ovu zemlju
itekako dobro paze da se ove teme ne otvaraju u javnosti, budući da bi trag novca
doveo upravo do njih, a slijedom toga i potvrda tko je opljačkao ovu zemlju i zašto se ne
mičemo s mjesta. UDBA-ška močvara, kako dobri poznavantelji prilika nazivaju
Hrvatsku, i dalje je duboko u rukama istih ljudi i istih struktura, a koliko su aktualni i bivši
premijeri podložni njihovim odlukama najbolje se pokazuje na primjeru Lex Perković i
imenovanjima u Vladi. Isti ljudi i dalje nakon svih ovih godina vode ovu zemlji i ključni su
za sve odluke koje se tiču dobrobiti društva i zemlje. Ujedno su i razlog iseljavanja
stotina tisuća ljudi, raspada cjelokupnog sustava i potpunost odsustva vjere u pravnu
državu. Obračun s njima postao je nemoguća misija jer nitko nema ni snage ni volje za
tako nešto, a jalovi pokušaje s takozvane desnice u vidu Hasanbegovića i Esihice
najbolje su raskrinkani na primjeru Zagreba, gdje se vlast takvih ljudi odražava upravo
glasovima velikih domoljuba. Nove prijevare novih Mesija koje upravo te iste strukture
promoviraju svakih nekoliko godina još uvijek su mamac za većinu naivnih građana, koji
nestrpljivo očekuju konačni obračun s onima koji su ovu zemlju opljačkali. Za sada je
tako nešto nemoguće budući da UDBA jako dobro pazi da im se nitko ne provuče ispod
radara i preuzme političku scenu ili povede narod na ulicu.

Izvor: 7dnevno