ĐORĐE LIČINA

DVADESETI ČOVJEK
Kasimu Alijagiću, Luki Bošnjaku, Milošu Popoviću i njihovim drugovima

Knjiga je inspirirana uglavnom istinitim događajima koji su se zbili između 1956.

i 1972. godine. Imena nekih sudionika iz razumljivih razloga su izmijenjena pa
nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Isto tako autor se koristio pravom slobodne
fikcije i dio događaja smjestio izvan stvarnog vremena i prostora.
Autor

Predgovor

Đorđe Ličina, autor dviju već zapaženih knjiga ‒ »Špijuni su prešli granicu«, i
»Tragom plave lisice« ‒ javlja se, evo i trećom, izuzetno zanimljivom: »Dvadeseti
čovjek«, koja je u stvari i dokument i svjedočanstvo o nekim ne tako davno
minulim zbivanjima, čiji se epilog odigrao na tlu naše zemlje.
Autor se i za ovu, kao i za prve svoje dvije knjige, koristi autentičnim bilješkama,
podacima, dokumentima... govori o njima na jednostavan, ali vrlo uvjerljiv način,
kao da je i sam bio neposredni sudionik istine o kojoj priča.
Ova knjiga svojevrsno je svjedočenje o dobru i zlu. Na jednoj strani su oni kojima
je i lice i naličje crno ‒ ustaški teroristi Oni su na sljedbenike Pavelićeve ideologije
u fašističkom podzemlju u inozemstvu, nalik kao jaje jajetu, tamo je ljudski život i
danas najjeftiniji, gdje vlada zakon sile... Knjiga je vjerna slika stanja međusobnih
odnosa ustaške emigracije, puna je istinitih podataka ne samo o terorističkoj
djelatnosti i spremnosti da se ubija nego i o intrigama, podvalama, trvenju,
ucjenama, prijetnjama i obračunima u kojima se, ne rijetko, ostaje i za glavu kraći
Prikazuje stalnu borbu za vlast i povezanost fašističkih ostataka s međunarodnom
reakcijom, čijim interesima oni, u stvari, i služe i o čijoj volji najčešće ovisi
aktivnost ustaške emigracije protiv naše zemlje.
Na drugoj strani je naš čovjek i njegova svijest o potrebi da živi u slobodnoj
zemlji slobodno, da je za sigurnost svoje zemlje, za njen nesmetan socijalistički
samoupravni razvoj, za njen integritet odgovoran baš on.
Zbivanja o kojima je riječ imala su i svoje junake, odlučne da se za ljepotu
tekovina naše revolucije, u kojoj se dostojanstveno raste, živi i umire, ne štedi ni
vlastiti život. O tome svjedoči trinaest žrtava, čiji nadgrobni spomenici, kao simbol,
opominju da je u svijetu još mnogo zla.
Samo dobrodošli, osnovna je poruka ove knjige, imaju pravo na gostoljubivost i
gostoprimstvo zemlje koja se nikada nije mirila s terorom i nasiljem.
Bespuća u kojima se našlo devetnaest ustaških terorista u ljeto 1972. godine
samo su njihova stranputica... Mi smo tu na svome, to su staze naših ranijih
pobjeda i opomena da drugačije nikada neće ni bitu Jer, u ovoj zemlji korov ne
raste.
U ovo su se uvjerili i ustaški teroristi i svi oni koji ih na zlodjela nagovaraju,
pomažu ih i podstrekavaju. Što se zapravo dogodilo? Prije sedam godina u
Jugoslaviju je ilegalno ušla grupa sastavljena od devetnaest ustaških terorista
mračne prošlosti, dobro obučenih na poligonima smrti i moderno naoružanih. Došli
su u Jugoslaviju da, kao što su to činili i njihovi prethodnici, ubijaju nedužno
stanovništvo, miniraju mostove, željeznice, pošte, truju vodovode, da siju paniku,
izazivaju kaos...
Njihova zabluda bila je golema: istina, žrtve su pale, to je cijena koju je svaki
jugoslavenski građanin spreman platiti kada je u pitanju njegova i sloboda njegove
domovine. Ali zna se kakav je bio krajnji epilog.
Centralna ličnost ove knjige svakako je »dvadeseti čovjek« koji je iz svoje
zemlje, koju nikada i nije prestao voljeti, i ne znajući, zapravo, zašto i zbog čega,
ilegalno otišao u inozemstvo i ne sluteći što ga i kakav ga tamo život čeka. Bio je i
previše neiskusan da bi odolio smišljenim smicalicama i zamkama psihologije koja
se bavi samo prljavom rabotom Pao je u klopku. Našao se u žrvnju: od provalije
dijelio ga je samo jedan korak.
Na rubu posrtaja, zlu kojem se intimno stalno opirao, stvarao je i jačao svoj
otpor prema sredini neljudi, odlučio se na bitku koja se javlja kao izraz njegovih
dubokih osjećanja da se protiv zla, koje ga okružuje, mora do kraja boriti, pomoći
svojoj zemlji i svome narodu i tako spasiti i vlastitu čast.
On nije pošteđen ni uvreda, ni proganjanja, ni sumnji, ni lažnih obećanja i
priznanja, prošao je kroz sva iskušenja jazbina fašizoidnih karaktera, ali je ipak
odolio zlu.
 Knjiga je nabijena dramatskim događajima, neočekivanim obratima, puna je
nepredviđenih situacija. Radnja ima svoj logičan smisao i kontinuitet, svaki akter
dovoljno je dobro i jasno obilježen i svojom ulogom i svojim mjestom
Vrijednost je ove knjige šireg značenja: osim što će poslužiti kao istina i
dokument o jednom vremenu, bit će još više poticaj čovjeku za obranu najviših
ljudskih vrijednosti.
Đuro Radumilo
I DIO
TAJNA
 1. ŠEST METAKA U LOMAS DEL PALOMARU

Nad Bremenom je sipila ledena kiša, nošena sjevernim vjetrom. Nebo je bilo
osvijetljeno munjama i zastrto olovnim oblacima. Iza sivih betonskih lukobrana,
na kojima se tiskala gomila užurbanog svijeta, čula se bijesna rika i lomljava
valova. Vitla su škripala i zveckala, a brodovi se češali o zidove obale.
»Caster Felice« bio je privezan za gat broj osamnaest. Dio posade koji nije bio
u službi stajao je na palubi pomiješan s putnicima, koji su gledali preko ograde
broda s čudnom sjetom u očima. Činilo se da su sve na kopnu, što su mogli u tim
posljednjim trenucima obuhvatiti pogledom, željeli ponijeti sa sobom na dugu i
neizvjesnu plovidbu.
U subotu 28. lipnja 1958. »Caster Felice«, sa 350 putnika različitih
nacionalnosti, u tijesnim kabinama i na palubi koja je mirisala na ribu, digao je
sidro, isplovio iz bremenske luke i usmjerio pramac prema Australiji. Bilo je
predviđeno da se zadrži u Dakaru, Capetownu i Singapuru. Krajnja luka bio je
Melbourne.
Ilija Tolić (vidi objašnjenja kratica i pojmova i registar imena), prebjegli vozač
iz okolice Dervente imao je isprave političkog izbjeglice, besprijekorno ovjerene
dokumente koji su mu omogućavali da se naseli u Australiji i počne nov život. On
je imao sasvim jasnu predodžbu o svojoj budućnosti. Njemu, koji je u dvije
godine uspješno prošao »kandidacioni staž« u izbjegličkim logorima u Zapadnoj
Evropi i koji je za svoje obavještajne podatke iznesene na policijskim
saslušanjima u Austriji i SR Njemačkoj dobio prolaznu ocjenu i koji je bez
pogovora plaćao članarine i doprinose fašističkim organizacijama, njemu više nije
bilo mjesta u smrdljivim bavarskim kanalima i mračnim rurskim rudnicima.
Naposljetku, razmišljao je intenzivno, naposljetku je stigao do stanice o kojoj su
mu njegovi zaštitnici pričali kao o novoj budućnosti. Superiornim pogledom
mjerio je jadnu svjetinu što se tjeskobno i oborenih glava vukla po palubi. Nije
bilo radosti na »Caster Feliceu«, toj olupini koja je na svaki udar vala jezivo
škripala, propinjala se, pa opet propadala, dašćući kao starac na uzbrdici. Nije
bilo ni znatiželjnog motrenja morskog beskraja, iako je mnogima to bila prva
prava plovidba.
Čopor razbijača, koji se bio organizirao još u prolazu kroz La Manche, donekle
je narušavao brodsku monotoniju. Rado su pili, ali samo dobru kapljicu. Rado su
i jeli, ali samo dobra jela. Krali su gdje su god mogli krasti.
Ilija Tolić bio je posve siguran da ga ti momci neće dirati: novca nije imao,
dragocjenosti također. Sve što su mu mogli ukrasti bio je stari, platneni kovčeg u
kojem su bile dvoje hlače, jedan kaput i tri košulje. I, naravno, adresa fašističkog
emigranta Jure Marića u Sydneyu. Sama pomisao na taj komadić papira, što mu
ga je prije puta dao dr Mehmed Mehičić, ispunjavala ga je blaženstvom. Nije
svatko imao preporuku za Juru Marica. Još u Salzburgu mu je Mehičić objasnio
da »brat Jure Marić ima velike mogućnosti da pomogne izbjeglim Hrvatima koji
su spremni da se priključe ustaškoj organizaciji«.
U svojem životu Tolić je, međutim, upoznao premalo ljudi da bi shvatio da
Jure Marić nije rijetkost u vremenu u kojem živi i prostoru što ga okružuje.
Takvim Marićima i emisarima sličnima njemu vrvio je cijeli svijet. U tzv.
jugoslavenskoj političkoj emigraciji, koja se sve više smanjivala i bila razdirana
stalnim sukobima zbog prevlasti i novca, vladalo je jedno jedino pravilo:
opljačkaj, pa ukloni tragove. Tišena unutrašnje kohezione snage i suočena s vrlo
neizvjesnom budućnošću, ta emigracija je brzo poprimila sva obilježja podzemlja,
u kojem je zaista bilo teško razgraničiti politiku od kriminala. Grabež, ucjene,
prisile, međusobni obračuni kolovođa, krijumčarenje novca i ljudi, tajna
putovanja i otvoreni sukobi sa zakonima zemalja koje su im davale utočište i
tolerirale njihovu antijugoslavensku djelatnost ‒ sve je to činilo zatvoren krug
izbjegličkog života o kojem Ilija Tolić nije znao ništa ili je znao premalo.
Na papiru su se množile »političke« organizacije i nizale titule: »šef HOP-a za
Evropu«, »šef V zbora za Evropu i Srednji istok«, »zapovjednik zone A i B za SR
Njemačku«, »zapovjednik Glavnog starješinstva hrvatskog domobrana«,
»predsjednik Središnjeg odbora hrvatskih društava Evrope«, »glavni povjerenik
HNO za Oceaniju« ... Ilija Tolić nije mogao, niti je smio, znati da iza svih tih
organizacija stoji desetak ljudi koji se sastaju u mračnim, zadimljenim
periferijskim krčmama i kuju planove o pljačkanju emigranata i njihovu
regrutiranju u terorističke organizacije koje rade pod patronatom i kontrolom
obavještajnih službi.
Novac i zlato opljačkani u vrijeme rata brzo su se otopili zbog nezasitnih i
nerealnih ambicija i želja izbjeglih fašističkih glavešina. Nije bila dovoljna ni
pomoć što su je pružale obavještajne službe i »dobrotvorna društva«, pa se
počelo grozničavo tragati za novim izvorima prihoda i lake zarade. Kad je 1949.
Pavelić u Argentini okupio svoju »vladu« i obnovio »V zbor«, kao »vojnu silu
NDH«, počela su nicati brojna »hrvatska društva« nazvana imenima ustaških
zapovjednika Eriha Lisaka, Ante Moškova, Božidara Kavrana, Jure Francetića, Juce
Rukavine... Društva su uglavnom osnivali isti ljudi, ali da bi se stekao dojam
svestrane akcije i širokog emigrantskog angažmana i interesa, nazivana su
različitim imenima i locirana na različitim mjestima.
 Zabluda o vlastitoj međunarodnoj poziciji i nezasitna pohlepa za novcem
motivirale su mnoge fašističke emigrante da osnuju vlastite grupe i udruženja.
Neki su se, osobito poslije usvajanja koncepcije tzv. specijalnog rata, uključili u
rad obavještajnih službi kao »eksperti za Jugoslaviju«. Ta doktrina je zapravo još
više potencirala ulogu i značenje neprijateljske emigracije u terorističko-
diverzantskim i propagandno-psihološkim planovima međunarodne reakcije.
»Rojnici«, »satnici«, »bojnici«, »krilnici«, »doglavnici« i »vitezovi« pomamno se
i panično utrkuju tko će se spretnije i bolje dodvoriti novim moćnim zaštitnicima,
a zatim što više zagrabiti iz tuđe kese. A emigranti-novajlije, neupućeni u sve
trikove i perfidnosti fašističkih emigranata, postaju lak plijen svakog
srebroljupca.
Fašistička emigrantska štampa skromne je tiraže, ali ne i skromnih ambicija:
preplavljena je brojnim apelima za novčanu pomoć »hrvatskim društvima koja
njeguju domaće običaje i folklor« i koja imaju »sportske, kulturne i karitativne
planove«.
Većina obmanutih došljaka ne zna da su računi tih društava vlasništvo
poznatih fašističkih emigranata, koji nigdje ne rade, a žive na visokoj nozi.
»Braćo, ženi se naš vitez Vjekoslav Luburić, general Drinjanin. Novčane priloge
(manje od deset dolara ne primamo) šaljite na adresu: 'DRINA', Apartado 5024,
Madrid.« To je novi način da »vitez« ostane u vezi sa svojim »časnicima«,
»dočasnicima« i »jurišnicima«.
Stari, lukavi emigrant Stjepan Šego, koji sebe naziva »glavnim povjerenikom za
HNO u SAD«, a u potaji snuje podvale Luburiću, traži da se novčani prilozi za
»hrvatsku stvar« šalju na njegovu adresu u Chicagu, St. Princeton Ave. 2703/16.
»Deset je godina, braćo Hrvati, kako su crveni bezbožnici iščupali duše iz naših
junaka Božidara Kavrana, Ljube Miloša, Mirne Rosandića i još četrdeset ustaških
sinova. Sjetimo se na rujanske žrtve. Flectamus genua! Prignimo koljena. Novčani
prilozi skupljat će se u crkvi 'Concepción', Independencia 910, Buenos Aires ...«
Blagajnici su neumorni, brzi i lukavi: »Otkupite dionice Hrvatske domobranske
mladeži. Gradilište je već kupljeno i ovoga mjeseca imamo položiti 40.000 dolara.
Tko ne može platiti dionicu od 1000 dolara odmah, neka je otkupi u obrocima od
100 dolara. Naš klub u Tortugui Tasu bit će i vaš. Obavijesti: Hrvatski dom, Salta
1241, Buenos Aires ...«
»Obavještava se da je brat Srećko Rover, glavni povjerenik HNO za Oceaniju,
promijenio adresu. Molbe i novčane priloge možete slati na Margaret Street 20,
Fawkner, Victorija, Australija...«
Šešir je ispružen ‒ moljaka se novac. Što više novca.
Međusobna razračunavanja, spletke, intrige i grabež ‒ to je sve što je ostalo od
»političke« emigracije. Svećenik Stjepan Kukolja, s titulom »počasnog
predsjednika 'Sabora hrvatskih društava Evrope' (SHDE)«, odapinje otrovne
strijele na dra Branka Jelića i njegov »Hrvatski narodni odbor«, koji ima
dvadesetak članova. »Prije nekoliko dana«, piše Kukolja, inače u vrijeme rata
agent Gestapoa, poznat pod pseudonimom Krakauer, a poslije rata suradnik
nekih zapadnih obavještajnih službi, »dopao mije do ruku letak pod naslovom
'HNO ‒ jelićevci', u kojem se tvrdi da sam njihov član. Nikad i nigdje to nisam bio
...« Kukolja galami, prijeti i odriče se Jelića, koji u emigraciji ne kotira visoko.
Pohlepan je na novac, a posljednji »posao« te 1958. bio mu je pljačka 20.000
maraka, koje je dobio u ime priloga za »hrvatsku stvar«.

***

Svi se bore za rukovodeće položaje, a još žustrije za novac, kojeg je sve manje.
Bude se zatomljene ambicije i instinkti. Mnogi fašistički emigranti, koji su vrijeme
provodili u neradu i tučnjavama, krijumčarenju i sitnoj sumnjivoj trgovini, vide u
ekonomskim pečalbarima svoju šansu da se brzo obogate. Zbog tolerantnosti
nadležnih vlasti u zemljama gdje su dobili utočište, a i zbog raskola i sukoba u
emigraciji, javlja se na desetke »nezadovoljnika« koji žele svoj dio kolača.
Tako je počeo nepoštedan rat za svaku novčanicu, za svaki položaj, a s
fašističkog emigrantskog obzorja nestajali su jedan za drugim komandanti
zločina. Najprije su pale sitne dodvorice, denuncijanti, trećerazredni... Kad su
navečer 10. travnja 1957. godine odjeknuli pucnji u predgrađu Lomas del
Palomara i pogodili Antu Pavelića, bio je to drugi, mnogo ozbiljniji, čin krvavog
razračunavanja u fašističkom emigrantskom podzemlju, koji je unio pravu paniku
u ustaške redove.
U vezi s atentatom na Antu Pavelića 12. travnja Radio-Pariz je, u emisiji vijesti
u 20 sati, objavio: »Po izjavama funkcionara argentinskog ministarstva
unutrašnjih poslova, atentat je rezultat obračuna među Hrvatima. U svakom
slučaju, s obzirom na zločine koje je Pavelić počinio u vrijeme rata u Jugoslaviji,
sasvim je razumljivo da je taj bivši Hitlerov sluga i suradnik imao velik broj
neprijatelja ...«
Tko je pucao ‒ bilo je jedno jedino pitanje koje je od te večeri počelo mučiti
Pavelića. Neposredno pošto se oporavio, u svojim je izjavama novinarima tvrdio
da je atentat na njega »djelo komunista«.
Međutim, budućnost će pokazati daje on već tada slutio tko je ispalio tih šest
za njega kobnih metaka. Sumnjao je u najvjernijeg među vjernima ‒ Vjekoslava
Luburića. Tih je dana »general Drinjanin«, uz pomoć ađutanta Srećka Rovera,
poslao pisma nekim emigrantima u kojima kritizira Pavelića, te uz to »smatra da
je poglavnik u takvu položaju da više ne može obavljati ulogu šefa emigracije«.
Naravno, Tuburić je odmah predložio i novog šefa ‒ sebe osobno.
Pavelić, koji se teško oporavljao od rana zadobivenih u atentatu i koji je živio
u stalnom strahu od novog napada, odlučio je da napusti Argentinu. Razlog više
za takvu odluku bio je i zahtjev jugoslavenske vlade da argentinske vlasti ratnog
zločinca izruče pravdi. Sredinom 1957. Pavelić je umakao iz kućnog pritvora, u
koji je bio stavljen po naređenju argentinske policije, i zametnuo trag. Kasnijom
rekonstrukcijom događaja utvrdit će se da su Pavelić i njegov najuži štab, kojim je
rukovodila njegova kći Višnja, primjenjujući metode najstrože konspiracije,
napustili Buenos Aires 16. srpnja 1957.
Automobilom su prebačeni u Rio Galegos, 8000 km južno od Buenos Airesa, a
odande 23. srpnja 1957. avionom odletjeli u Punta Arenas, u Čile. Međutim, ni
ondje, kao ni u Argentini, Pavelić se nije osjećao sigurnim. U Punta Arenasu
živjela je, naime, kolonija Bračana doseljenih još prije rata, ali koji su bili u
stalnoj vezi sa starim krajem i visoko cijenili napore Jugoslavije u njezinoj borbi
za afirmaciju političkih, društvenih i kulturnih tekovina revolucije. Živeći u stalnoj
psihozi od novog napada, Pavelić je odlučio da se prebaci u Asuncion, u Paragvaj.
No ondje ga je čekalo novo iznenađenje. U paragvajskoj prijestolnici tih su dana
operirale židovske potjerne grupe koje su tragale za nacističkim zločincima. Strah
da bi mogao biti otkriven prisilio je Pavelića da razmišlja o novom, sigurnijem
utočištu.
Na sugestiju najbližih suradnika i kćeri Višnje, odlučio se za Španjolsku. Poslije
detaljno razrađenog plana i uspješne Višnjine misije u Madridu, gdje mu je
uspjela osigurati azil i siguran smještaj u samostanu na Trgu San Francisco el
Grande, Pavelićje 29. studenoga 1957. stigao u glavni grad Španjolske.
Pavelićev dolazak u Španjolsku unio je novi m mir u redove fašističke
emigracije, osobito onog dijela koji je smatrao daje evropsko tlo poligon
rezerviran isključivo za njihovu djelatnost i akcije. Luburić sa svojim
istomišljenicima ponovo kuje zavjeru: ovaj put ide nasigurno. Novcem kupuje
spremnost dra Ivana Šarića, poznatog frankovca i bivšeg vrhbosanskog
nadbiskupa, da zajedno likvidiraju Pavelića. Šarićje, naime, bio u sprezi s nekim
1
svećenicima u samostanu u kojem se krio Pavelić.
U proljeće 1958. Luburić je sasvim jasno definirao svoje stavove prema
Paveliću; otvoreno mu je prijetio i zahtijevao da se povuče s rukovodećeg
položaja. U žestokoj kampanji pomagali su mu najbolji suradnici, među kojima se
posebno isticao Srećko Rover, član ustaškog pokreta od 1930, a u vrijeme NDH
funkcionar »Redarstvene službe« u Sarajevu. Ali ni Pavelić nije ostao miran na
Luburićeve napade. Odgovorio je lukavim protuudarcem: okružnicom je
obavijestio da Luburića i Rovera razrješava svih dužnosti, položaja i činova, i za
rukovodioca emigracije u Evropi postavlja Andriju Ilica.
To je bio konačni raskol. U mafijaškom stilu uslijedile su nove likvidacije.
Uplašeni za vlastitu sigurnost, mnogi fašistički emigranti povukli su se u strogu
ilegalu, a neki su se razmiljeli cijelim svijetom, tražeći mjesta gdje će moći zatajiti
svoj identitet i sačuvati život. Oni moćniji, kojima su zaleđe osiguravale
obavještajne službe, osnovali su vlastite organizacije, čiji cilj nije bilo okupljanje
obezglavljenih emigranata, već utrka za novcem, obična pljačka koja im je
omogućila da budu financijski nezavisni od Pavelića i njegove ispražnjene
blagajne. Prononsirani ustaški ideolog dr Branko Jelić, koji je već bio u sukobu s
Pavelićem, osnovao je 1958. u SR Njemačkoj »izbjegličku socijalnu službu«, koja
je umnogome podsjećala na onu u Salzburgu, na čijem su čelu bili Vilim Cecelja i
dr Mehmed Mehičić. U podnesku ministarstvu za izbjeglice SR Njemačke Jelić je
naveo da će »hrvatska socijalna služba gajiti domaći folklor i običaje«. I biti
regrutni centar za mnoge terorističke akcije u sklopu doktrine specijalnog rata,
što nije naveo, ali što se sasvim podrazumijevalo.
Slične »socijalne službe«, koje su plaćale sve troškove puta bez povratka, već
su djelovale u Francuskoj, Italiji i drugim zapadnoevropskim zemljama, a cilj im je
bio da okupe što više simpatizera, koji su potom, poslije rigorozne fizičke
selekcije i intenzivne vojničke obuke, dobivali sasvim precizne zadatke, uglavnom
na »vrućem tlu«, u zemljama gdje su bjesnjeti oslobodilački ratovi i gdje su bili
potrebni plaćenici, ili gdje je trebalo raditi teške fizičke poslove. Većina
novopridošlih emigranata, koji su zemlju napustili pedesetih godina, zbog
kriminala, ekonomskih, avanturističkih i drugih pobuda, prošlaje kroz te
»socijalne ustanove« i centre za obuku, a zatim bila raspoređena širom svijeta,
po potrebi: jedni su mimo vlastite volje završili na ratištu u Indokini, drugi su se
kao plaćenici borili u Angoli, treći su vrbovani za vojsku diktatora Trujilla u
Dominikanskoj Republici...
Posebno uporni tih su dana bili Trujillovi emisari, među kojima je bilo i više
ustaških emigranata. Neki od njih, na primjer Mile Ravlić i Vlado Sečan, imali su
visoke činove u diktatorovoj vojsci. Regrutni centar nalazio se u Francuskoj, u
ambasadi Dominikanske Republike u Parizu. Bjelosvjetskim skitnicama i
avanturistima nudjenaje plaća od 200 dolara mjesečno i plaćeni put do Santo
Dominga za »statiranje u Trujillovoj vojsci ili lagan vojnički posao«, kako je bilo
navedeno u propagandnom materijalu.
Pedesetih godina bila je najintenzivnija imigracija u Australiju. Na golemom
prostranstvu, uglavnom nenaseljenom, okupljali su se ljudi sa svih kontinenata u
potrazi za dobrim poslom ili lakom zaradom. U Evropi su djelovali legalni uredi
za useljenje, ali su po pravilu bili u rukama obavještajnih službi i osvjedočenih
nacističkih i fašističkih kolaboracionista iz drugoga svjetskog rata. Tako je
migracijska rijeka, iako je većina ljudi imala sasvim poštene namjere i planove,
bila pod kontrolom ne samo obavještajnih službi, koje su iz sasvim razumljivih
razloga bile u sprezi s političkim izbjeglicama, već i samih ekstremista, koji su sa
starim, ali i novim emigrantima imali sasvim određene namjere.
Jedan od najznačajnijih punktova za regrutiranje i konstituiranje jugoslavenske
fašističke emigracije i njihovih organizacija u Australiji bili su, nesumnjivo,
2
izbjeglički logori , ali i neke vjerske institucije u Evropi. Zavod sv. Jeronima u
Rimu, na primjer. Tu visokoškolsku ustanovu rimokatoličke crkve iz naše zemlje,
u kojoj su boravili svećenici doktorandi u toku postdiplomskog studija, uzurpirali
su u vrijeme rata svećenici-ustaše, a zatim je postala jedan od najvažnijih centara
antijugoslavenske djelatnosti. Članovi »Bratovštine sv. Jeronima« posebno su se
angažirali u spašavanju ratnih zločinaca i njihovu prebacivanju u Južnu Ameriku.
Ili Kaiserslautern, veliki vojni logor u SR Njemačkoj, koji pripada snagama
NATO-pakta. U njemu su se godinama pripremali komandosi za gerilsko
ratovanje. Među polaznicima takve obuke bilo je i onih koji su regrutirani iz
emigrantskih redova, i to s dvojakom svrhom: ili bi ih slali u Vijetnam, nakon
svršene obuke, ili su školovani za druge, »dugoročnije ciljeve«. U posebnim
barakama u logoru emigranti su bili razmješteni po nacionalnostima, a oznaka
nacionalnosti bila je na vratima svake barake.
Svi emigranti koji bi dospjeli u neki od tih logora po pravilu bi prošli kroz vrlo
razrađen sistem obavještajne obrade. Procedura prihvaćanja emigranata svugdje
je ista. Izbjeglice koje hapse policajci ili vojne patrole, ili se sami prijavljuju,
dovode u zatvor ili logor gdje ih podvrgavaju mučnom i temeljitom ispitivanju.
U vrijeme kada se zbog nereguliranih odnosa Jugoslavije s pojedinim zemljama
još nije lako dobivao pasoš ili viza za neku drugu državu, ili kad su postojale
druge prepreke za odlazak u inozemstvo, pojedinci su ilegalno bježali preko
granice. Prebjeg im je omogućavao da se lakše deklariraju kao politički protivnici
sistema u Jugoslaviji i da neusporedivo brže dobiju status izbjeglice, a usporedo s
tim i politički azil. Brojni su primjeri koji dokazuju da se sve to ilegalnim bijegom
ostvarivalo brže i efikasnije nego pasošem u džepu.
Istaknutu ulogu u vrbovanju emigranata za fašističke organizacije u Australiji,
ali i u Evropi, Sjevernoj i Južnoj Americi, imali su klerofašisti u tzv. Hrvatskom
povijesnom institutu, koji je 1955. u Chicagu osnovao fra Dominik Mandić,
profesor franjevačkog sveučilišta »Antonianum« u Rimu i komisar hercegovačkih
franjevaca u SAD. Nominalni zadatak te ustanove bio je humanitarni rad i
kulturna djelatnost. Međutim, inspiratori terorizma stvorili su u njemu snažno
fašističko uporište čiji je zadatak bio da okupi ustaške prvake i druge fašističke
emigrante kako bi se organizirali za borbu radi ponovne uspostave NDH.
Povijest je tako bila vraćena petnaest godina unatrag: klerofašizam i ustaštvo
ponovo su bili u sprezi, a najčešće se nije znalo što je ustaško, a što klerikalno.
Svećenici-emigranti, koji su u vrijeme rata bili vjeran saveznik i jedan od stupova
ustaštva, ponovo su odbacili mantije, agitirajući za NDH i ideje koje nisu imale
nikakve veze s idealima evanđelja.
Svećenici-agitatori, koristeći se svojom pozicijom, pa čak i naklonošću Vatikana
pod pontifikatom pape Pija XII, osobito pozicijom dušobrižništva u izbjegličkim
logorima, okupljali su emigrante i slali ih na terorističku obuku širom zapadne
Evrope, u Australiju i druge prekomorske zemlje.
U Evropi sve konce u svojim rukama tih godina drže Krunoslav Draganović,
Vilim Cecelja, dr Stjepan Kukolja, Dragutin Kamber, Rafael Medić Skoko, bivši
sarajevski nadbiskup Ivan Šarić i fra Nikola Šušnjara, svećenik iz Sinja i bliski
suradnik dra Branka Jelića. Šušnjara je jedno vrijeme bio rukovodilac »Hrvatske
katoličke misije« u Munchenu, ali su ga nadležni crkveni organi smijenili zbog
izrazitog zloupotrebljavanja svećeničkog položaja za politički rad s
antijugoslavenskih pozicija.
One koji su dolazili u Australiju s izbjegličkim pasošima po pravilu su prihvaćali
svećenici-emigranti Josip Kasić, Jole Bujanović i Roko Romac. Svaki od njih imao
je svoj centar za odabir i vrbovanje emigranata.
Jedan od glavnih punktova za prihvaćanje došljaka i za vezu s odgovarajućim
fašističkim emigrantskim organizacijama u Melbourneu drži svećenik Josip Kasić,
koji rukovodi tzv. Hrvatskim katoličkim centrom u Clifton Hillu. Pod njegovom
kontrolom je emigrantski list »Uzdanica« (kasnije »Hrvatski dom«) i klub
»Croatia«, u kojem se okupljaju ustaški emigranti i koji surađuje sa sličnim
klubovima u SAD, Južnoj Americi i Evropi. Kasićje u ustaškim krugovima priznat
kao neosporan stručnjak za odmetništvo i terorizam. Prije dolaska u Australiju
sudjelovao je u akcijama križara i jatakovao s odmetnicima u okolici Sarajeva.
Zbog toga je bio osuđen na četiri i po godine strogog zatvora. Nakon izdržane
kazne pobjegao je u Australiju.
Sličan je curriculum vitae i svećenika Josipa Jole Bujanovića koji, zajedno sa fra
Rokom Romcem, kontrolira prihvaćanje emigranata u Sydneyu. U vrijeme NDH,
zbog svojih zasluga, vrlo je brzo postao »bojnik«, a nakon smrti velikog župana
Frkovića župan Like i Gacke. Sudjelovao je u organiziranju »I ustaške bojne«, koja
je u Lici počinila neviđena zvjerstva nad golorukim stanovništvom. Bio je također
vođa i organizator gospićkih križara.
Crnomantijaš Roko Romac davno je ostavio oltar i propovijedi: njegova
specijalnost je nabava eksploziva. Emigrante vrbuje u sidnejskoj luci, sačekujući
3
brodove iz Evrope, ili putuje u izbjeglički logor Bonegillu , odakle na prijevaru
dovodi izbjeglice i prisiljava ih na suradnju. Njegov je službeni ured u Oueen
Streetu 121, Woollhara, Sydney. Australska obavještajna služba (Australian
Securitv Intelligence Organisation ‒ ASIO) vodi ga u specijalnom dosjeu pod
brojem 2413.
Bez kvalifikacija, bez radnih navika, većina došljaka morala je prihvatiti
poslove koje su im nudili njihovi »dobročinitelji« jer su se samo tako mogli
održati u surovim uvjetima života.
Djelatnost trojice svećenika-emigranata samo je jedna karika u dugom lancu
fašističke aktivnosti u Australiji. Ostale karike, tzv. rukovodeću jezgru čine Srećko
Rover, Jure Marić, Ivica Kokić, Fabijan Lovoković, Geza Pašty i Josip Senić.
Srećko Rover je stari znanac ASIO. Kad su svojedobno, na zahtjev australske
demokratske javnosti, zatraženi podaci o djelatnosti fašističke emigracije na
petom kontinentu, a nakon toga objavljeni tajni dokumenti o perjanicima i
inspiratorima ustaškog terora, pljački i nasilja, koji su se u Australiji krili pod
plastom raznih »dobrotvornih i kulturnih društava i klubova«, Roverov dosje bio
je najopsežniji: imao je šezdesetak stranica. U njemu je bilo sadržano sve što je
tog još prijeratnog zakletog člana ustaškog pokreta izbacilo u sam vrh
rukovodstva fašističke emigracije.
Rover je u vrijeme rata bio jedan od funkcionara ustaške »Redarstvene
oblasti« u Sarajevu, a zatim ustaški natporučnik u PTS-u. Emigrirao je 1945,
povlačeći se pred jedinicama JNA. U inozemstvu se odmah povezao s američkom
i engleskom obavještajnom službom i postao njihov agent. Jedno vrijeme živio je
u Trstu i Austriji, gdje se zajedno sa drom Mehmedom Mehičićem, Vilimom
Ceceljom i drugim ustaškim emigrantima uključio u pripremanje i realizaciju
supertajne Pavelićeve operacije »10. travanj« ‒ upućivanje u zemlju špijunsko-
terorističke grupe Kavran-Miloš. Međutim, upravo neki Roverovi diletantski
potezi u vezi s pripremama za sondiranje terena za ubacivanje Kavranove grupe
naveli su Udbu da pojača oprez, a zatim i da uhvati sve konce akcije i stavi pod
kontrolu cjelokupne pripreme ustaških terorista. Nakon neuspjeha operacije »10.
travanj« Rover je, osjetivši da bi ga mogao stići metak najbližih suradnika, morao
bježati: Povezao se s Luburićem, koji je u to vrijeme živio u Španjolskoj. Po
Luburićevim instrukcijama, on je 1955. godine okružnicom obavijestio fašističku
emigraciju da je »Pavelić spriječen da dalje rukovodi pokretom i da rukovodstvo
preuzima Vjekoslav Luburić«. Bio je to i uvod u raskol i polarizaciju fašističkog
emigrantskog rukovodstva i predigra krvavog razračunavanja.
Da bi prikrio svoj dio krivice za neuspjeh akcije »10. travanj« Rover se žestoko
okomio na Pavelića, tvrdeći da je »Pavelićeva nesavjesnost i slaboumnost dovela
do gubitka stotine najboljih ustaša«.
Rover je inače svoj dolazak u Australiju odmah nastojao protumačiti kao bijeg
pred »komunističkim teroristima«, što mu je u atmosferi tadašnje opće
hladnoratne histerije i antikomunizma djelomično i uspjelo. Prve javne istupe
iskoristio je da se ogradi od svoje ustaške hipoteke, tvrdeći da su »fašizam i
ustaše samo prošlost« i da su »organizacije na tlu Australije obični društveni
klubovi koji nemaju nikakav vojni karakter, već se bave društvenom, kulturnom i
4
sportskom djelatnošću«. *
U Roverovim »kulturnim i sportskim društvima«, nazvanim imenima Ljube
Miloša, Božidara Kavrana, Jure Francetića i drugih zakletih ustaša, ekonomski
emigranti bili su prava rijetkost. Ako je netko i bio njihov član, onda je na to bio
prisiljen mafijaškim metodama: ucjenama, prijetnjama i fizičkom prisilom. Mnogi
napredni građani, koji su se tome odupirali, bili su premlaćeni, likvidirani ili
optuženi kao »komunistički agenti«, što je tih godina u Australiji praktički značilo
biti žigosan i obespravljen čovjek.
Okosnicu djelatnosti u tim »organizacijama« i »društvima« činili su fašistički
emigranti: Jure Marić iz Stoca, sin ustaškog policajca, zatim Fabijan Lovoković,
tehničar iz okolice Našica, također poznati ustaški suradnik, zbog čega je 1945. i
emigrirao ... Jedan od rukovodilaca Pavelićeva HOP-a u Australiji Ivan Kokić bio je
u vrijeme rata ustaški natporučnik i intendant u III ustaškoj diviziji u Zagrebu.
Ustašku zakletvu položio je 6. ožujka 1942. a u toku rata sudjelovao je u brojnim
pljačkama i zločinima, o čemu postoje neosporni dokazi. Kokić je iz Jugoslavije
pobjegao 15. svibnja 1945, zatim kraće vrijeme živio u Austriji, Italiji i Argentini,
odakle se prebacio u Australiju, gdje se zaposlio u ministarstvu rada i postao čak
viši funkcionar u odjelu za useljenička pitanja. Najveći broj emigranata iz
Jugoslavije prolazio je kroz njegov odjel; ondje su bili podvrgnuti specijalnoj
obradi i ustaškoj indoktrinaciji, a nakon toga učlanjivani u fašističke organizacije.
Ono što nije polazilo za rukom Kasiću, Romcu, Bujanoviću, Roveru, Maricu i
Lovokoviću, učinio bi Ivan Kokić koji je, zbog svojeg položaja u ministarstvu rada i
 sprege s policijom, imao široke »ovlasti« i mogućnosti.
Snažnu potporu u antijugoslavenskoj djelatnosti u Australiji Rover, Kasić,
Marić, Lovoković i ostali imali su i u dvojici besposličara i avanturista, Gezi
Paštyju i Josipu Seniću, koji su 1953, odnosno 1957. godine pobjegli iz Jugoslavije
jer je bilo otkriveno da su izvršili više krivičnih djela. Taj kriminalni tandem
posebno je poglavlje u aktivnosti ustaške emigracije u Evropi i prekomorskim
zemljama te izvanredna ilustracija mračne strane, tvrdoće i bijede emigrantskog
života. Kad je utvrđeno da su prisvojili veliku svotu novca koji je pripadao Roveru
i njegovim »doglavnicima«, ali i da su suvišni u svim daljnjim planovima, najbliži
suradnici su ih likvidirali bez milosti: Senić je 9. ožujka 1972. izrešetan
revolverskim mecima u hotelskoj sobi u Heidelbergu, a za Paštyja se i ne zna kako
je ubijen, jer leš nikada nije pronađen. Nestao je u misterioznim okolnostima
1965. godine.
Krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina svi su oni došljake iz Evrope
čekali kao lešinari. Čekali su osobe za koje je iz evropskih »socijalnih službi«
signalizirano da su »uspješno položile sve testove političke i nacionalne
pripadnosti i da mogu biti odani članovi ustaške organizacije«.
Među došljacima iz Evrope koji su imali pasti u njihovu mrežu bio je i Ilija
Tolić, prebjegli vozač iz Ljupljanice, kraj Dervente.
Kad je brod »Caster Felice«, nakon 13.000 prevaljenih milja, krajem rujna
uplovio u melburnsku luku, Iliji Toliću bilo je preostalo još mjesec dana
obaveznog boravka u izbjegličkom logoru Bonegilla, a zatim ga je čekao toliko
željeni susret s Jurom Marićem, o kojem su dr Mehmed Mehičić i Vilim Cecelja
ispredali najljepše priče.
2. FAŠISTIČKO GNIJEZDO U BUCKINGHAM STREETU

Atmosfera koja je pritiskala Katoombu, gradić u Blue Mountains,

sedamdesetak kilometara udaljen od Sydneya, počela je djelovati i na Martina
5
Jurišu . Paklenski ga je proganjala, mučila i izazivala želju da se ubije. Htio se
izvući iz te prljave rupe prije nego što sasvim izgubi osjećaj za vrijeme i život.
Nepovjerenje i odbojnost Australaca ... Mržnja, strah, napetost, sve to činilo mu
se suviše surovim za jednog došljaka koji je navikao na drukčiji način života. Osim
toga, nisu mu se sviđali ni ljudi s kojima je danonoćno pio pivo u zadimljenim
kafeterijama. Sve je to bio polusvijet u koji nije htio utonuti, iako je zapravo bio
već duboko zabrazdio u nj.
Pretežak posao, čudan, izgubljen položaj u kojem se nalazio, neprestana
napetost zbog socijalne nesigurnosti i straha da će oboljeti, urezali su mu u lice
nešto što je ljude ispunjalo grozom. Učinilo mu se da je nekako brzo ostario i da
mu je brazgotina na licu odjednom postala dublja i veća, što je njegovu licu
davalo još grublji i oporiji izraz.
Kad bi s društvom ušao u neku kafeteriju, čovjek za tezgom uvijek je nastojao
da ih što prije isprati van, iako je Juriša obično praznio sve džepove i nije žalio
posljednji sitniš kad je trebalo kupiti pivo i sendvič. Martin Juriša je mislio sve
najbolje o sebi kao kupcu, ali gostioničar nije skidao oka s njega, pratio je svaki
njegov korak i pogled. Ako bi u kafeteriju svratio s većim društvom i počeo
galamiti još na vratima, gostioničar je predosjećao gužvu; oprezno i blago,
prikrivajući strah, rekao bi: »Oprostite, gospodo, upravo zatvaram.«
Neki ljudi u ovom gradu bili su sasvim izgubljeni, iako to nisu htjeli priznati:
svatko se nadao da će sutra dobiti bolji posao ili bogatstvo na kladionici. Ali to
brojenje dana do nepostojeće prekretnice, uzdržljivo neizgovaranje činjenica,
koje se nisu mogle ili željele izmijeniti, sve je to bila velika zabluda koja je samo
zakratko odgađala posljednji dan.
Deset tisuća emigranata iz cijelog svijeta koji su, tražeći svoj novi dom i nove,
dobre susjede, nagrnuli u taj daleki beskraj bili su prisiljeni da se snalaze po
receptima lišenim svih pravila humane igre, da pišu najdojmljivije poglavlje priče
o emigrantskom kruhu s devet kora, da trpe podneblje na kojem teški sivi oblaci
izgledaju vječni, a život nema budućnosti.
Martin Juriša je vlastitu situaciju ocjenjivao upravo s ubitačnom objektivnošću:
to nije bio život koji je želio, a ni Jure Marić nije bio gazda kojem bi mogao
okrenuti leđa. Australija je zemlja, ustvrdio je Juriša, u kojoj je šuštanje i
zveckanje novca najljepša pjesma. Čovjeka naprosto fascinira ta svakodnevna
neviđena i nepoštedna utrka za novcem. Tko nema gotovine, živi na kredit!
Možete kupiti kuću na kredit, možete kupiti automobil na kredit, možete
kupiti omču na kredit, možete pojesti pile na kredit, možete ići u crkvu na
kredit... Jure Marić je sposoban poslovan čovjek. Nudi vam kamu, bodež,
eksploziv i revolvere na kredit. Meni, Martinu Juriši, sve je to Marić ponudio na
kredit, ali uz nepovoljne uvjete: traži da založim vlastiti život. Prije ili kasnije,
kaže, morat ću pristati. On će strpljivo čekati dok me život ne smekša. Tako je to!
Jure Marić nije moćan čovjek, kao što je to Ivan Kokić, ali mu se ipak ponekad
posreći dokazati što je sve u stanju učiniti malom čovjeku. Samo mali čovjek
mora poštovati njegove zakone. Ako mali čovjek nema morala, to je zato što ga
nema ni Jure Marić. Ako Jure Marić smatra da treba ubiti, mali čovjek bezuvjetno
mora ispuniti zapovijed. Mali čovjek krade, razbija zube, ucjenjuje, plaća
članarinu, postaje »hrvatski dobrovoljac« . . . On čini sve što traži Jure Marić i
ustaška organizacija. A ona sama sebi stvara zapovijedi, jer je svemoguća, jer je
sveznajuća, jer je svuda prisutna. Ona nema nad sobom suca koji bi je pozvao na
odgovornost, i ako mali čovjek imalo počne sumnjati, ona mu pred nosom
zamahne kamom i zaurla mu u uši: »Za dom i poglavnika, spremni.« A mali
nemoćni ljudi brbljaju sve to za njom jer ih je, neprestanim prijetnjama i
ucjenama, pretvorila u strojeve i automate koji svoje ruke, noge, oči i moždane
vijuge pokreću točno onako kako to želi ona, ustaška organizacija.
Ona ima iskušan recept kako se mogu smekšati mali ljudi. Kad je krajem 1956.
stigao u Australiju, Martin Juriša je već prvih dana iskusio razrađen sistem kojim
se organizacija služi u prepariranju i vrbovanju došljaka iz Evrope. Nešto od te
spoznaje donio je i iz Austrije i SR Njemačke, gdje je boravio poslije ilegalnog
odlaska iz Jugoslavije. Mjesecima je radio najteže fizičke poslove: sjekao šećernu
trsku u Oueenslandu, rušio golema stabla na Tasmaniji, liječio zagnojene žuljeve
u rudarskom Coober Pedvju... Ali ne zato što nije bilo drugog posla, nego zato
što je tako htio Jure Marić. Uza sve to, morao je plaćati ustaškoj organizaciji
razne članarine i pristojbe. Ona zna vješto iskoristiti svakog nezaštićenog čovjeka
u stranom svijetu. Kad opusti duša emigranta, kad mu oduzmu i posljednju
mrvicu samopouzdanja i ljudskog dostojanstva, kad čovjeka obuzme teška mora
zbog neizvjesne sutrašnjice, ustaška ga organizacija nemilosrdno zgrabi svojim
kliještima i više ne ispušta. Ona će mu ponuditi novu budućnost: iscrpljujući i
ponižavajući posao, obaveznu članarinu na ime pripadništva »pravom ustaškom
pokretu« i »zaštitu od agenata Jugoudbe, koji u Australiji pucaju na hrvatsku
braću kao na glinene golubove«.
Početkom 1959. Martin Juriša iznenada je ostao bez posla. U Coober Pedyju
rekli su mu jednostavno: »Gospodine, niste nam više potrebni.«
Kako odjednom nepotreban kad je osjećao da mu je prašina iz rudnika
zamaglila pluća i otupila čula?
Našao se na ulici, znajući daje i to stupica koju mu je namjestila organizacija.
Kad je čovjek na ulici, upozna svakojake ljude i nauči kojekakve metode pomoću
kojih se može održati na životu. I spozna strašnu istinu: nitko neće nekoga tako
hladnokrvno pustiti da skapa od gladi kao čovjek kojem je stalo da ima moć.
Iz Coober Pedvja vratio se u Sydney. Sav očajan vukao se ulicama lučke četvrti,
gdje se uvijek mogao dobiti posao. Svakog dana dolazio je pred golema skladišta
u nadi da će moći zaraditi koju funtu. Jurio je za poslom kao sumanut, a
poslodavci su bili vrlo jasni: »Danas nema ništa, dođite sutra ujutro.« I tako iz
dana u dan, mjesecima. Živio je samo o vodi i kruhu, a kad je u nekom hotelu
trebalo oprati suđe, odmah bi požurio da se prijavi jer je znao da će se u kuhinji
najesti do mile volje. S tugom se sjećao svoje žitorodne Slavonije i majčine
kuhinje u kojoj je mirisala slanina s jajima. Kad bi barem imao novac za brodsku
kartu?
Cijelo to vrijeme osjećao je da ga netko prati i motri na svaki njegov korak.
Učinilo mu se da je tog malenog, suhonjavog čovjeka već vidio, u društvu s Jurom
Marićem, ali nije bio posve siguran. Pratilac je nosio bijelo odijelo i crne cipele, i
izgledao kao klaun. Imao je namješten osmijeh i neodređen pogled, i neodoljivo
je podsjećao na Iliju Tolića, kojeg je Juriša bio upoznao za kratkog boravka u SR
Njemačkoj. Kad bi Juriša ušao u kafeteriju, muškarac bi stao na suprotnu stranu
ulice i čekao; kad bi ušao u podzemnu željeznicu, pratilac bi ulazio u isti vagon; a
kad bi umakao kroz sporedni izlaz, čovjek u bijelom odijelu nije očajavao, već za
nekoliko dana ponovo bi ga pronašao i opet mu bio za petama.
Jednog četvrtka, rano ujutro, dok se spuštao niz Parramatta Road, a muškarac
u bijelome ga pratio u stopu, Martin Juriša odlučio je da najzad sazna tko je taj
neznanac čiji je dah neprestano osjećao za vratom. Smišljao je kako da mu
namjesti stupicu.
 Parramatta Road je široka avenija koja se u Ashfieldu utapa u Liverpool Street,
a zatim gubi ime i postaje Broadway. Blještavi sidnejski Broadway. Dvadeset i
četiri milje zapadno, u Harris Parku, veže se na Great Western Highway, kojim se
iz Sydneya stiže u Katoombu i Blue Mountains. To je jedna od najprometnijih
ulica Sydneya, kojom danonoćno puzi nepregledna kolona automobila, u kojoj je
nemirno kao u mravinjaku i gdje čovjek u trenu može nestati u kućnoj veži a da
to nitko i ne primijeti, jer je svatko zaokupljen svojim brigama i planovima. U
jednoj takvoj mračnoj rupi Juriša je neočekivano dograbio pratioca i pritisnuo ga
uza zid, daveći ga njegovom kravatom.
»Ima mnoštvo ljudi koji vrlo rano ustaju«, zarežao je Juriša, unoseći se
izbezumljenom i zatečenom čovjeku u lice, »ali ti si se, momče, jutros prerano
probudio. Tko je navio budilicu? Tko? Pjevaj.«
Čovjek u bijelom odijelu krkljao je iskolačenih očiju i iskrivljena lica. Pokušao
se dokopati noža, koji mu se nalazio u unutrašnjem džepu kaputa, ali Juriša ga
je, osjetivši da nešto sprema, pogodio koljenom među noge, tako da je užasno
zaječao i odmah omlitavio, kao da mu je netko iščupao kičmu.
»Već mi danima brojiš rijetke zalogaje, motriš gdje ću se popisati... Samo što
mi se i u postelju nisu uvukao. Zašto? Čija je to zamisao? Govori«, vrištao je
Juriša, znojna čela i divlja pogleda. Uzdigao je uhvaćenog pratioca na nožne
prste, a zatim popustio stisak pod vratom. »Govori.«
» ... Buckingham ... Oni traže ... Naredili su ...«, teško je govorio muškarac.
»Ah, dakle tako. Buckingham Street. Gospodin Jure Marić, tko li?«
Pratilac je samo nemoćno klimnuo glavom.
»Što žele?« bio je Juriša uporan. »Što sad opet žele kad su već učinili da
ostanem bez posla u Coober Pedyju?«
»Našli su ti novi posao u Katoombi.«
»I ti si me sve vrijeme pratio da bi mi to saopćio?«
Stisak pod vratom malo je popustio, i pratilac je sada mogao širom otvorenih
usta udahnuti zrak.
»Ne, pratio sam te da bih vidio jesi li spreman obnoviti članarinu. Već
mjesecima nisi svraćao u 'dom', a mnogo toga se u međuvremenu izmijenilo.
Došli su i neki iz Evrope. Jedan se već zanimao za tebe, kaže da ste zajedno
pobjegli iz Juge. Ilija Tolić, mislim da se tako zove.«
»Ilija Tolić, kažeš. Znači, i njega su preveli žedna preko vode. I to su sve
novosti?«
»Nisu«, kriještao je. »Senić i Pašty bi te rado vidjeli prije nego što odeš u
Katoombu. Mislim da su obojica posve zadovoljna tvojim kandidacionim stazom.
Uspješno si svladao sve prepreke; ni u jednom trenutku nisi se pokolebao, niti
pao u napast.«
Čelični stisak pod pratiočevim vratom sasvim je popustio, i Juriša se svom
težinom tijela naslonio na suprotni zid, gledajući u to lice, žuto i šiljato kao u
lisice, koje se krivilo u pakostan osmijeh. Tanke usne otkrivale su dva niza
karijesom nagrizenih zubi, a bijelo odijelo visilo je na njegovim uskim i koščatim
ramenima kao na vješalici.
»Tolić je rekao da bi te svakako želio vidjeti prije nego što odeš na Blue
Mountains«, rekao je, cereći se i povlačeći desnim kažiprstom po rubu usana.
»Još mije samo on trebao. Nemaš pojma koliko želim da ga vidim«, rekao je.
»Tolić je vrlo prodoran tip. Ovdje je relativno kratko, a već je pokazao svoje
organizatorske sposobnosti. Povjerili su mu i neke zadatke.«
»Bit će mu kao meni: skapavat će od gladi.«
»U Buckingham Streetu kladili su se na tvoj račun«, nastavio je pratilac,
popravljajući kravatu i namještajući hlače, pod kojima je još osjećao Jurišin
udarac koljenom. »Kladili su se da ćeš naći kakvog udbaša koji će ti prekratiti
muke i do sita te nahraniti. Ipak, dobro si se držao. Pepa Senić zbog toga će Gezi
6
morati platiti deset funti. Izgubio je okladu, kao i Jure Marić, koji je rekao da ćeš
crknuti od gladi. U svakom slučaju, dobro si se držao i ja ću u svojem izvještaju
navesti sva svoja zapažanja, kao i to da si mi koljenom zdrobio jaja. Ništa neću
prešutjeti.«
»Gubi se«, zaškrgutao je Juriša. »Gubi se dok te nisam nahranio tvojim
zubima.«
»O.K. Gubim se«, rekao je pratilac, mašući rukama i povlačeći se prema izlazu.
Glumio je ravnodušnost, ali nije mu bilo svejedno. »Zapamtit ću ovaj dan.
Nastojat ću da ti sve vratim istom mjerom.«
Zatim je žurno izišao na ulicu i nestao u rijeci ljudi koji su promicali prema
Flemingtonu. Juriša je ostao naslonjen na zid, zatvorenih očiju. Pokušao je srediti
košmarnu sliku koja mu je razdirala mozak, obuzdati drhtanje i smiriti puls koji je
tukao po bubnjićima kao indijanski tam-tam.
Dakle, tako! Josip Senić i Geza Pašty namjestili su mu igru u Coober Pedvju. To
je mogao i pretpostaviti. Zbog njih su mu mjesecima zavijala crijeva, a želudac se
toliko smanjio da je jedva mogao podnijeti krišku kruha i hrenovku. Gadovi.
Martin Juriša, rekao je u sebi, nije jedini tegleći konj u ovome gradu, a Senić i
Pašty žele me opet vidjeti. I poslati me u Katoombu. Možda nije riječ o poslu,
možda mi opet pripremaju namještaljku? Ja sam se dobro ponio, kažu. Poslije
četiri godine boravka u Australiji čovjek otvrdne. Budalaština, to je najobičnija
budalaština. Nitko ne otvrdne. Ja osjećam čežnju za domovinom. Što je imao od
te četiri godine provedene u Australiji? S večeri, ako nije trunuo u kanalu
kopajući zemlju, odlazio bi u »dom« u Buckingham Streetu 47-49 i opijao se do
besvijesti, a zatim u zboru, podrigujući i štucajući, pjevao: »Jedan, dva, tri, ustaše
smo mi.« Do vraga, poznavao je neke ljude u Sydneyu koji nisu znali tko su Pepa
Senić, Geza Pašty i Jure Marić. Nisu znali ni gdje se nalazi »dom« u Buckingham
Streetu, jer ih to jednostavno nije zanimalo. Živjeli su svoj život, sasvim pristojno
i, što je bilo najvažnije, nisu plaćali nikakvu članarinu. Imali su svoj posao, imali
su što jesti i gdje prespavati. Kad prevagne podne i primakne se noć, nisu bili
opterećeni mišlju što će im donijeti sutrašnji dan.
Kroz vrata je s ulice u kućnu vežu banuo zdepast policajac bikovska vrata i
golemih šaka. Naravno, nijedan dan ne može proći bez policije, pomisli Juriša.
Nastade strašno natucanje. Juriša je slabo znao engleski, ali čim je vidio
policajca, odmah je izvadio osobne dokumente.
»Jeste li bolesni?« pitao je policajac, uzimajući Jurišine dokumente.
»Ne, gospodine, nisam bolestan.« Izgovorio je to odmah, u jednom dahu.
Policajac je nešto bilježio: »Vi ste malo prije pokušali opljačkati jednoga
gospodina? Morat ćete sa mnom u stanicu.«
»Pokušao opljačkati jednoga gospodina, rekoste? To je laž, to je velika i
odvratna laž.« Juriša se skamenio. Osjetio je kako su mu se mišići napeli i kako
drhte. Stisnuo je zube i pesnice, a zatim mahao glavom, ne vjerujući daje
bezrazložno optužen. Nekoliko trenutaka je potrajalo dok nije vratio dah. Želio je
da mu glas zazvuči odlučno: »Gospodine, vjerujte mi, nikoga nisam orobio ... Evo,
nemam ni funte u džepu ...« Sad je grozničavo prevrtao džepove i izvlačio njihov
sadržaj. Imao je samo ček na sedam funti, i danas ga je želio unovčiti. »Bio je
neki klipan u bijelom odijelu... Zgrabio sam ga, to stoji, ali ne zbog novca ...
Ucjenjuje me ... Danima me prati u stopu ...«
Juriša je panično tražio riječi kojima bi policajca uvjerio da govori istinu. Oh,
kako bih te zviznuo preko nosa kad si tako lako nasjeo na prijevaru onog
pokvarenjaka, razmišljao je Martin gledajući u naoružanog momka koji ga je
držao u škripcu. Sad je računao: ako udari policajca, to još ne znači da će uspjeti i
pobjeći. Vani su sigurno patrolna kola s drugim policajcem. Do đavola, ako i
umakne, opet će ga brzo naći: policajac je već pribilježio neke podatke u svoj
notes. Prevrnut će cijeli Sydney dok ga ne nađu. Policajac je slutio da Juriša nešto
smjera; mirno je spustio ruku na revolver i glavom pokazao prema izlazu. Kučkin
sine, pozobat ćeš vlastite zube, opsovao je Juriša u sebi misleći na pratioca.
Kako je i pretpostavljao, vani je stajao patrolni automobil upaljena motora.
Unutra su sjedili policajac i muškarac u bijelom odijelu. Juriša obiđe automobil,
ugura se na stražnje sjedalo i istrusi psovku:
»Majku ti pedersku, trebao sam ti maloprije iščupati grkljan ... Ali nikad nije
kasno, nikad ...«
Policajac, vođa patrole, reče: »Vozi, Perrv. Momke ćemo srediti u stanici.«
Prošli su pet blokova prema jugu, skrenuli lijevo u ulicu Concord, pa desno, vozili
se još milju i zaustavili se u North Strathfieldu. Sve vrijeme Juriša je krajičkom
oka mjerio suputnika koji mu je sjedio s lijeve strane. Ta mrcina u bijelom
odijelu, taj bestidni lopov uvalio ga je u gadan sos, mislio je predbacujući
samome sebi što se nije prije sjetio da bi mogao upasti u takvu nepriliku. Vrlo
lukavo je to izveo, vrlo lukavo, mislio je dalje. Sve to može ga stajati nekoliko
mjeseci zatvora, ako taj gad ne povuče optužbu. Do vraga, što da učini? Što? Da
ga pokuša umlatiti njegovim oružjem? Mora brzo nešto smisliti, inače će se loše
provesti.
»Slušaj, ti...«, procijedio je Juriša poluglasno, ne okrećući glavu. Gledao je
ravno u vozačev potiljak, od kojeg ga je dijelilo debelo neprobojno staklo s
čeličnom mrežicom.
»Ime mi je Zvonko . ..«, podlo se smješkao suhonjavi.
»Slušaj, dakle, Zvonko. Ako mi padne ijedna vlas s glave ili ako zbog tebe
budem morao robijati u ovoj klokanskoj zemlji, jebat ću ti sve po spisku.« Sad je
opet iskosa motrio Zvonka; vidio je kako su mu se na sljepoočici zacrvenjele
žilice. »Ali to nije i najteže što će te snaći. Uzalud smišljaš plan kako ćeš se
sakriti. Meni ne možeš umaknuti. Prevrnut ću cijeli svijet, razumiješ, cijeli svijet,
samo da te ulovim. Već od danas ću početi oštriti britvu ...«
»Došlo ti tijesno, a?«
»Tijesno ili ne, moja je stvar. A ti ćeš u rukama imati vlastita crijeva. Dva reza
britvom, jedan preko drugoga, pa crkavaj. Još ako budem imao sreće da te
privežem uz mravinjak, bit će to pravi doživljaj.« Juriša je sada vidio kako Zvonko
gricka donju usnu, nervozno i snažno. Sad ga treba pritisnuti, dok se ne
pokoleba. »Ili hoćeš da ti odrežem ruke? Bit će zgodno vidjeti te kako sjediš na
Port Jacksonu sa šeširom pred sobom i moliš milostinju. Ili hoćeš da ti odrežem
nos, da sličiš na sovu ...«
»Prestani...« Zvonko je gubio hrabrost i samouvjereni smiješak na licu.
»Prestani, kad kažem ...« Vrškom jezika ovlažio je usne, a lice mu je posivjelo.
Brzo je treptao. »Misliš li da ću se povući, da ću detektivima reći kako sam se
šalio i kako u svemu onome što sam im ispričao nema ni zrnca istine? To misliš?«
Juriša je gorio od želje da ga opali po njušci. Sad se to kopile pokušava izvući:
»Mislim što me volja. Ali zapamti: ako u roku četrdeset i pet sekundi, koliko nas
još dijeli do policijske stanice, ne povučeš svoju odvratnu laž, bit ćeš mrtav.
Mrtav i ništa drugo.«
Mrtav i ništa drugo! Zvonko je grozničavo razmišljao, dlanovima trljajući
koljena. Juriša to misli ozbiljno, sasvim ozbiljno. Mora da je izgubio četiri
kilograma u ovih posljednjih pola sata koliko je razmišljao kako da se
izmišljenom pričom o razbojničkom prepadu osveti tom kopaču kanala za sva
ona stezanja pod vratom koja su ga gotovo izbezumila u kućnoj veži na
Parramatta Roadu. Mora brzo povući iskaz, jer će inače visiti. Juriša mu taj trik
nikada neće zaboraviti. Dao bi i posljednjih dvadeset funti samo da se nije uvalio
u ovu nepriliku.
U devet sati tog jutra patrolna kola zaustavila su se pred policijskom stanicom
u istočnom dijelu Sydneya, a Martin Juriša i Zvonko čekali su da im Perry otvori
vrata automobila.
»Slušajte, gospodine«, reče iznenada Zvonko, »mislim da ste pogriješili: ovog
čovjeka ne poznajem«. Sad je Zvonko rukom pokazivao na Jurišu. »Ovog čovjeka,
kunem se, nikad do danas nisam vidio. Posrijedi je greška.«
Policajci su sada zabezeknuto gledali najprije Zvonka, pa Jurišu. Sve to bilo im
je neobjašnjivo.
Juriša i Zvonko protezali su noge na pločniku, strpljivo čekajući što će odlučiti
dvojica policajaca. Što god se sada dogodi, razmišljao je Juriša, ne može biti gore
od onog što je očekivao. Zvonko je povukao iskaz, a to je bilo sasvim dovoljno da
ga spasi zatvora.
»Ulazite«, reče iznenada vođa patrole. »Unutra ćemo sve razjasniti.«
Detektivski odjel nalazio se u desnom krilu policijske stanice. Prošli su dugački
hodnik s desetak vrata iza kojih su se čuli udarci pisaćih strojeva i žamor. Sve to
Jurišu je neodoljivo podsjećalo na atmosferu u policijskoj stanici u Austriji, kamo
je, poslije ilegalnog bijega preko granice, bio doveden pod oružanom pratnjom.
Slijedećih dvanaest sati Juriša je proveo u sobi za ispitivanje, u prostoriji veličine
četiri prema četiri metra, u kojoj je jedan zid bio prekriven imitacijom cigle. Na
njemu je visio stari kalendar avionske kompanije »Quantas«. Osim velikog
masivnog stola i četiri jednostavne stolice, koje su se mogle sklopiti i spremiti iza
vrata, unutra su se još nalazili električni ventilator i malen pisaći stroj. Soba je
imala fluorescentno osvjetljenje i veliko ogledalo na pregradnom zidu. Juriša se
odmah zapitao čemu služi ogledalo, kad ispod njega nema ni umivaonika ni
police za češljeve ili brijaći aparat. U blizini nije bilo čak ni električne utičnice.
Juriša je jednom u Buckingham Streetu slušao priču Jure Marića, sina ustaškog
policajca, koji je govorio o metodama rada australske policije, saslušanjima i
trikovima prilikom ispitivanja, a pri tom je spomenuo i lažna ogledala što ih
imaju gotovo svi detektivski odjeli. Kroz njih se iz susjedne sobe motri na
ispitanika i bilježe sve reakcije. Juriša se mogao zakleti daje ovo ogledalo trik-
ogledalo o kojem je pričao Jure Marić.
U dvanaest sati, koliko je proveo u detektivskom odjelu, Jurišu su ispitivali o
brojnim okolnostima u vezi s njegovim boravkom u Australiji: čime se bavio u
protekle četiri godine, tko su ljudi s kojima se sastajao, kakve su bile teme
sastanaka koji su se održavali u »Hrvatskom domu« u Buckingham Streetu, tko je
Zvonko, od kada ga poznaje, da li je član neke tajne hrvatske organizacije ...?
Temeljito su ga ispitivali i o nečem što nije imalo nikakve veze s njegovim
boravkom u Australiji i o čemu je već jednom, neposredno poslije dolaska u
izbjeglički logor Bonegilla, opširno govorio ljudima iz australske tajne policije. U
detektivskom odjelu zanimali su se posebno za »problem sukoba i odnosa
Hrvata i Srba«, za »rasprostranjeno mišljenje o potrebi dijeljenja Jugoslavije na
veliku Srbiju i NDH«, za »srpsku kolonizaciju Hrvatske« i drugo.
Odgovorio im je kratko:
»Gospodo, sve što bih vam danas rekao bilo bi neobjektivno i iskonstruirano,
jer sam iz Jugoslavije pobjegao 1956. godine, a otada se mnogo toga promijenilo,
možda nagore, a možda nabolje. Najpouzdanije informacije o sadašnjem stanju
u Jugoslaviji dobit ćete od braće Marica, Lovokovića i Rovera, koji ionako govore
da su u stalnom kontaktu s policijom; oni su u SR Njemačkoj organizirali mrežu
svojih ljudi koji ih svakog mjeseca obavještavaju o novostima u Jugoslaviji.«
O događaju u Parramatta Roadu postavili su mu jedno jedino pitanje!
Istog četvrtka, pošto je bio pušten iz policijske stanice, Juriša je svratio u
»Hrvatski dom« u Buckingham Streetu, da bi još nekoga zgrabio za vrat. Ondje je
već bio Zvonko, polupijan i razbarušene kose. Ondje su bili i neizbježni Jure
Marić, Fabijan Lovoković i manja grupa ustaških razbijača, koji su ubacivali
novčiće u automate uzalud čekajući da se u limeni pretinac sruči gomila sitniša.
Neke od njih vidio je prvi put; pretpostavljao je da su došli iz Evrope. Juriša je
odmah zaključio da se unutrašnjost »doma« nije nimalo promijenila u onih
nekoliko mjeseci koliko nije zalazio u nj. Sve je bilo na starome mjestu: bar s
desne strane, automati za igru, Pavelićeva slika s crnim florom i ustaška zastava
na čeonom zidu ...
»Ne laži samome sebi da nisi htio doći«, odmah s vrata dočekao ga je Jure
Marić. »Ti ne možeš bez nas. Nije te bilo sedam mjeseci, a na kraju si ipak
došao.«
 Jure Marić je češkao nos, ne krijući zadovoljstvo što je njegova ideja još
jedanput trijumfirala. On Jurišu nikad nije želio otpisati. Naprotiv, smatrao ga je
vrlo pogodnom ličnošću za terorističke akcije. Pitanje je bilo samo hoće li taj
mladić uspjeti preživjeti sve spartanske torture koje mu je nametala ustaška
organizacija. Najprije su ga, sjećao se Marić, mazili u Austriji, davali mu novac da
se provodi sa ženama, a zatim ga poslali u Australiju i ostavili da se sam snalazi.
Tako je to! Svinju najprije naučiš na kukuruz, a zatim joj danima ništa ne stavljaš
u korito. Prvih dana je uznemirena, zatim užasno cvili, kao da joj netko reže uši, i
na kraju bijesno rokće, spremna da razvali svinjac. Tako je to i kod Juriše. Malog
su u početku navikli na kolač, a poslije su mu dali splačine. Marić je imao
detaljan izvještaj o Jurišinim mukama u vrijeme dok nije imao posla i dok se
prazna želuca povlačio sidnejskim ulicama i smetištima. Imao je i izvještaj kako je
Juriša obilazio lučku četvrt i moljakao posao, i kako je u jednom hotelu pristao
ribati zahodske školjke samo da bi preživio. Gotovo je i dobio taj posao, za koji
se tjedno moglo dobiti 25 funti, da ga lukavi Geza Pašty nije prozreo i telefonirao
vlasniku hotela.
»Taj čovjek je u Jugoslaviji dvanaest godina proveo u zatvoru jer je zamalo
ubio neku ženu zbog ručnog sata. Čuvajte se momka, taj zna svoj posao«, u
povjerenju je rekao Geza Pašty vlasniku hotela, i Juriša, naravno, nije dobio taj
posao.
»Bili smo iznenađeni kad smo čuli da si otišao iz Coober Pedvja«, cinično se
smješkao Marić, vodeći Jurišu u gornji dio sobe. »Za nas je to bilo neobjašnjivo.
Zbog čega? Zašto si odjednom napustio taj posao kad smo danima bljuvali krv da
ti ga osiguramo.«
»Dobio sam otkaz. Eto, to se dogodilo. Jednostavno su mi dali nogu, bez
ikakva objašnjenja«, odgovorio je Juriša, suzdržavajući bijes zbog Marićeve
pokvarene igre.
»Otkaz?« zaprepastio se tobože Marić. Sjeli su za stol. »To mora da je bila
greška.«
»To nije bila greška. To je bio Geza Hladnokrvni.«
»Geza Pašty, kažeš?« Marić je i dalje nevjesto glumio čuđenje. »Hladnokrvni to
nikad ne bi učinio. Uvijek mi je govorio da si dobar brat i da ćemo u tebi imati
izvanrednog suradnika.«
»Onda je to Pepina namještaljka. U svakom slučaju, netko od vas im je dao
signal da me šutnu u guzicu i izbace van.«
»Krivo misliš, Martine, krivo«, lagao je dalje Marić kitnjastim riječima. »Svi su
nas izdali. I Bog! Ako sami sebi ne pomognemo, neće nam ni drugi. Čini mi se da
me prezireš. A to ne bi smio. Ja sam ti ovdje i otac i majka. Svi smo mi beskućnici,
jer su nas crveni prognali. Zbog toga moramo zbiti redove, a ne jedan drugome
kidati srce. Udbaši su se namnožili i u ovoj zemlji. Motre na nas i čekaju pogodan
trenutak da nas umlate. I mene, i tebe, i sve nas. A ti si, Martine, miran. Ovčjom
mirnoćom čekaš da ti srbokomunisti i hrvatožderi prerežu vrat i ispiju krv. Zbog
toga smo se ovih dana mnogo brinuli za tebe ...«
» ... Pa ste poslali Zvonka da me čuva, tog prokletog idiota koji me je zamalo
strpao u buharu«, režao je Juriša, nervozno udarajući prstima po stolu.
Marić je progutao pljuvačku i digao obrve: »Nisi u pravu, Martine. Zvonko ti
ništa nažao nije htio učiniti, a ti ga umalo nisi udavio. Nisi to smio ...«
»Kučkin sin, zbog njega su me cijedili punih dvanaest sati.«
»Što si im rekao?«
»Rekao sam im da je ovo prokleta zemlja i da je Zvonko prvi na popisu ljudi
kojima ću prosuti crijeva.«
»Slušaj, Martine, i pamti: budeš li vukao policiju za nos, lako bi ti se moglo
dogoditi da te doista zviznu u stražnjicu i pošalju u Jugoslaviju. A ondje će te noć
pozobati dok trepneš. Dalje, čuvaj snagu i riječi za popis koji mi imamo, a
zajedničke prijatelje i suradnike ostavi da u miru obavljaju svoj posao. Uskoro će
doći vrijeme da zajednički poradimo na tom popisu. Pepa i Geza imaju krasne
planove. Žao mije što ih nećeš moći čuti; otišli su u Melbourne, na razgovor s
Roverom.«
»Mogu ih pričekati.«
»Ostalo je premalo vremena. Već si se morao javiti na posao u Katoombu.«
»Pepa i Geza su me željeli vidjeti prije nego što odem. Tako mi je barem
Zvonko rekao.«
»Nemamo vremena za čekanje. Oni će ostati u Melbourneu mjesec dana. Sve
što su ti oni namjeravali reći, to ću ti reći i ja. Dakle, moraš hitno u Katoombu.
Ondje se namnožila gomila komunističkih gnjida. Zadaju nam dosta briga.
Zamisli, neki dan su u svojoj nastambi izvjesili komunistički barjak.«
»I kakve to veze ima sa mnom?«
Ne dajući se smesti, Marić je nastavio: »Putuješ u Katoombu kao naš čovjek.
Onim ćeš gadovima pokazati tko ovdje vodi glavnu riječ. Prebit ćeš im nekoliko
rebara, pa će se smiriti. Osim toga, spalit ćeš i tu crvenu krpu koja im se vijori
nad glavama.«
»Ja nikome neću slomiti rebra, niti ću bilo što zapaliti«, odbrusio je Juriša.
Brazgotina na njegovu desnom obrazu upravo se zažarila. »Za to se ide u zatvor.
Ovo nije zemlja u kojoj možeš činiti što te je volja. Barem sam se u to uvjerio
posljednjih mjeseci...«
»Sjećaš li se kako je velečasni Romac olakšao onog tipa iz Hercegovine, koji je
došao da mu se ispovijedi? Sjećaš li se, a?«
»Pa... sjećam se. Velečasni mu je uzeo tri tisuće. Vraga uzeo, ukrao ...«
»I što se dogodilo?«
»Čovjeka su našli mrtvog pod Harbour Bridgeom.«
»Ma, ne pitam te za Hercegovca. Što se dogodilo velečasnom Romcu? To mi
reci. Što se dogodilo velečasnom?«
»Ništa... koliko znam, ništa mu se nije dogodilo.«
»Dakle?«
»Što dakle?«
»Idiote«, zaurlao je Marić, da je cijela soba zabrenčala, »velečasnom se ništa
nije dogodilo jer policija nije imala dokaza, niti je željela da se petlja u taj
slučaj.«
Svi u velikoj sobi sada su gledali u Marićev i Jurišin stol. Čekali su što će se
dalje dogoditi.
»Policija nam vrlo često gleda kroz prste, jer to želi, a osim toga imamo i dosta
utjecajnih veza«, nastavio je Marić povišenim glasom. »I, konačno, što je, do
vraga, policiji stalo do nečijeg spaljenog barjaka i nekoliko slomljenih
komunističkih rebara. Ona ima pametnijeg posla.«
»Pa lijepo ... Putovat ću u Katoombu, ako to uistinu želiš«, procijedi Juriša. »I
mrzit ću koministe, i Hrvate izdajice, i srpske psine, ako to želiš.«
»Ne samo da želim nego ti i naređujem«, reče Marić oštro. »Bit ćemo u
stalnom kontaktu. Volio bih da te svakog mjeseca ne opominjem kako treba
raditi. Kad je svoju lekciju shvatio glupi Ilija Tolić, koji je već napravio čuda u Port
Kembli i Wollongongu, onda ćeš je, vjerujem, naučiti i ti. Ili želiš opet lunjati po
sidnejskim smetlištima? Izaberi sam ... Nemoj poslije govoriti da smo te mi
prisilili. Lukavo, zar ne?«
»Vrlo lukavo i pametno, gospodine Maricu«, dobacio je od bara Zvonko,
crvena nosa i krvavih očiju. U rukama je okretao nož i stezao mu korice od
bjelokosti. »Kujin sine, budi kao ja. Ja, Zvonimir Krtalić, zidar iz Mostara.« Zvonko
je to sada govorio Juriši. »Nikad se nećeš vratiti u Jugu ako ne budeš kao ja.
Pristani na sve. Platit će ti brodsku kartu do Splita, ako bude trebalo. Samo te
Marić može naučiti na tuđinu. Samo Marić. Pristani!«
I Juriša je pristao, iako vrlo teško. Poslije božičnih praznika otputovao je u
Katoombu, gdje ga je na tamošnjem gradilištu novog hidrosistema čekalo mjesto
kopača kanala. Sve je to, međutim, smatrao samo privremenim porazom.
 ***

Od trenutka kad su ga poslali iz Sydneya Juriša je osjećao kako tone u apatiju,

koje je bio posve svjestan. Vrlo rado bije bio suzbio, ali mu je nedostajalo i snage
i hrabrosti. Sve njegove nade završile su ovdje, trinaest tisuća milja od rodne
Slavonije, koja mu ni trenutka nije izlazila iz misli. Juriša je osjećao da su ga silom
gurnuli u Katoombu, kako bi ga omekšali i prisilili na privrženost. Pomisao na
Juru Marica i Buckingham Street, članarinu i prijetnje, sve češće mu je
zaustavljala dah, kidala mu utrobu, nezadrživo razdirala mozak ... Ništa od svega
toga nije želio, ali su mu oni majstorski namjestili klopku, i sada je osjećao da se
davi u njoj, da ga napušta razum i da misli samo o tome kako da na
najjednostavniji način samome sebi prekrati muke.
Tri mjeseca poslije dolaska u Katoombu Juriša je bio doveden pred gotov čin:
ili će izvršiti akciju ili će ga Roverovi i Marićevi egzekutori Pepa Senić i Geza
Hladnokrvni uzeti u svoje ruke. A to je značilo ostati bez posla, a možda i bez
glave. »Za 10. travnja 1961«, javljao mu je Marić iz Sydneya, »hoću da se
komunističkoj đubradi tresu gaće. Potpali nešto, razbij njušku nekom udbašu,
učini što hoćeš, samo se mora čuti.«
Martin Juriša znao je da svi ljudi imaju točku na kojoj omekšaju. Ali isto je tako
znao da je i njemu došlo vrijeme da pokaže tko ga može smekšati. Nisu to bile ni
Marićeve prijetnje, ni Paštyjev bodež, ni Senićev »kolt 32«, ni ispovijedi kod
velečasnog Romca. Točka je imala žensko lice i zvala se Zrinka. Radila je kao
konobarica u »Tudvigovoj vinariji«, odakle je pucao prekrasan vidik na The Three
Sisters.
Mnogo kasnije Juriša će samome sebi priznati daje susret sa Zrinkom Milas bio
neka vrsta prekretnice, da je ona bila melem za sve njegove rane koje su ga
godinama trovale. Ime Zrinke Milas iz Čitluka, dvadeset i petogodišnje djevojke
crnih očiju i pristala tijela, postalo je simbol Jurišine sveopće sreće. Ali i nesreće,
na koju je, čini se, bio pretplaćen.
Upoznali su se u vinariji, kamo je Juriša često svraćao poslije napornog rada na
hidrosistemu. Odmah mu se svidjela. U vinariji je bio i onda kad nije imao novca.
Svidjela mu se djevojka, a posljednje četiri funte morao je poslati u Sydney na
ime članarine za HOP. Pepa Senić mu je zaprijetio: »Šalji novac ili ću ti uši
odrezati.« Poslao je, dakle, te posljednje četiri funte i ostao bez novca.
Slijedećih dana pratio je Zrinku do velike, tihe kuće u središtu Katoombe. Kuća
je bila ograđena visokim drvećem i nasadima, okruženima živicom. Obično bi se
zajedno s njom popeo širokim stepenicama i prošao mračnim hodnikom na kraju
kojeg se nalazila soba 36. Jedva se usuđivao otvoriti vrata, jer se plašio da se
Zrinka ne uvrijedi. Volio je Juriša Zrinkinu odrješitu i žilavu snagu, čestitost i
ženstvenu toplinu.
Dani su postajali sve kraći. U svibnju su počele padati prve jesenske kiše.
Bližila se dosadna australska zima. Radovi na hidrosistemu bili su sve teži i Juriša
je osjetio da ga fizički napori sve više umaraju. Odlučio je da nađe lakši posao, da
se odmori i predahne od kanala. Počeo se raspitivati treba li tko u gradu
sposobnog električara. Otkad je došao u Australiju nije smio ni misliti na svoj
električarski zanat; uvijek su mu drugi nalazili posao na kojem je čovjek mogao
samo crknuti. Kanali, kanali i opet kanali; činilo mu se da je za te četiri godine
prekopao čitavu zemlju.
I Zrinka mu je pomogla u traženju posla; poznavala je neke ljude. Obećali su
joj da će se zauzeti. Više puta su je posjećivali u »Ludvigovoj vinariji« i
obavještavali je kako napreduju pregovori. Dobar posao nije se dobivao preko
noći.
Svega toga Juriša je bio svjestan, pa nije gubio strpljenje, niti je jurio glavom
kroza zid. Štoviše, bio je prezadovoljan da će se sve riješiti postepeno i bez buke.
Vjerovao je da će njegov odlazak iz radničke nastambe na hidrosistemu biti
neprimjetan, da se nitko posebno neće raspitivati kamo je otišao i gdje je dobio
novi posao. Juriši je bilo posebno stalo da se makne iz sredine kojoj je sada
pripadao: Marićevi ljudi, bilo ih je desetak, koje je predvodio emigrant Ante
Turk, malen, mršav čovječuljak, želuca zalijepljena za kičmu, umrka, bezizražajna
lica, zelenih zuba i vodnjikavih očiju, bili su mu stalno za petama. Tražili su da
redovito dolazi na sastanke, da se više angažira u batinaškim akcijama,
prijetnjama i ucjenama, da redovito plaća članarine, daje dobrovoljne priloge za
»Hrvatski dom« i da se ne odvaja od grupe, koja je sebe već zvala »rukovodeća
jezgra HOP-a za Katoombu«.
Juriša je vrlo dobro znao da Turk svakog tjedna u Sydney šalje kompletan
izvještaj o aktivnosti HOP-a u Katoombi i svoja zapažanja o ponašanju njegovih
članova. Znao je i to da se članovi međusobno uhode, a zatim informacije
dostavljaju Turku, koji ih najčešće upotrijebi za vlastite akcije; ucjenjivao je i
jedne i druge, a novac stavljao u svoj džep. Turk je lukavo kontrolirao njihovu
slobodu i volju. Izbezumio bi ih svojim hrvatovanjem, zatrovao svojim
nacionalističkim otrovima i raspametio idejom o separatizmu.
Juriša je i sam nekoliko puta bio žrtva Turkovih ucjena: tražio je novac da šuti
o njegovim vezama sa Zrinkom Milas, za koju je tvrdio da je »crveni agent« i
»beogradski plaćenik«. Nije bila tajna da su takve »agente« pod svoje obično
uzimali Pepa Senić i Geza Pašty, i da su mnogi od njih netragom nestali ili su
nađeni premlaćeni negdje na otvorenoj cesti. Senić i Pašty i njihovi razbijači
stručno su obavljali posao; rijetko su ostavljali tragove, a ako se moglo naslutiti
tko stoji iza napada, obično su žrtve bile zauvijek ušutkane ili tako premlaćene
da se nisu usuđivale ništa prijaviti policiji.
Sve to Jurišu je sililo da se napokon okrene samome sebi, da spozna
mladenačke zablude i da raskrsti s prošlošću, koja ga je pekla kao žeravica.
Razmišljao je: zbog ilegalnog bijega preko granice morat će, kad se i ako se vrati u
Jugoslaviju, odležati nekoliko mjeseci. Morat će, znao je, platiti račun i za ono što
je brbljao u policiji u Austriji i Australiji. Neće mu, naravno, biti oprošteno ni što
se povezao s fašističkim emigrantima. Znao je da će za tu nepromišljenost morati
platiti najskuplju cijenu. Ako se, dakle, želiš vratiti u Jugu zajedno sa svojom
Zrinkom ‒ govorio je Juriša samome sebi ‒ onda ćeš morati nadmudriti sve te U-
vampire i podmetnuti leđa. I, naravno, smoći dovoljno funti za dvije brodske
karte do Evrope.

***

Sredinom lipnja u Katoombi se iznenada, vozeći se u žutom sportskom

»fordu«», pojavio Pepa Senić. Došao je sam i odmah sazvao hitan sastanak u
Turkovoj sobi. Takva hitnost zabrinula je Jurišu. Ako se Pepa Senić žuri, onda mu
doista gori pod petama. Ili njemu, ili nekom drugom.
Dvije stvari zbunile su Jurišu: zašto baš Senić i zašto Katoomba? Moglo se to
objasniti s više razloga. Očito, razmišljao je Juriša, posrijedi su bili razlozi koji
nisu trpjeli odgađanje. Množile su se pretpostavke: od onih da su Turkove
informacije o aktivnosti HOP-a u Katoombi izazvale gnjev Marica, Lovokovića i
Rovera, pa do događaja u Sydneyu i Melbourneu, koji su zahtijevali da se o njima
hitno obavijeste svi članovi HOP-a u Australiji.
A Senićje doputovao u Katoombu i zbog jednoga i zbog drugoga.
Sastanak je počeo odmah poslije šesnaest sati. Soba je bila slična
blagovaonici: dugački drveni stol, četiri visoke, grubo izdjelane stolice ravnih
naslona, tri željezna kreveta prekrivena pokrivačima od merino-vune i drvene
police na kojima su visile ili bile razbacane razne limene posude: zdjele, tanjuri,
šalice i lončići. Na zidu kraj prozora bio je pričvršćen veliki crno-bijeli grb sa
slovom »U« i dvije trobojnice, sa svake strane po jedna.
Iznad kreveta visile su dvije fotografije pripadnika Francetićeve »Crne legije«,
karta NDH iz »Hrvatske grude«, fotografije Ante Pavelića, Božidara Kavrana i
Zvonimira Pospišila, skupna fotografija s nekog primanja kod Ante Pavelića i
Turkova slika u ustaškoj uniformi. Slika je visila na istom čavlu na kojem i veliki
bodež u sjajnim aluminijskim koricama.
Turk je mislio na sve, uz ostalo i na to da bi sastanak mogao dugo potrajati, pa
je kupio pet litara najjeftinijeg vina, dva pakovanja dvopeka i pola kilograma
maslaca. Sve to stavio je na stol, a prije nego što su stigli Senić i ostali skinuo je s
ulaznih vrata stari pornografski kalendar sa slikama golih, debelih žena. Turk je,
sa svojih pedeset i pet kilograma, bio pomalo nastran čovjek, volio je samo žene
koje su bile teže od stotinu kilograma. Tu svoju nastranost krio je čak i od
najbližih suradnika i prijatelja.
Deset minuta poslije šesnaest sati u sobi su se okupila osmorica, među kojima
i Juriša. Dvojica su došla kasnije, a trojica nisu došla jer su radili u
poslijepodnevnoj smjeni. Morala su doći ukupno dvadeset i dvojica, iz samoga
grada i okolice, ali neki su otkazali pravdajući se bolešću, a neki se uopće nisu ni
odazvali pozivu.
Josip Senić Pepa zauzeo je mjesto u donjem dijelu stola, a odmah do njega
sjeo je Ante Turk.
»Nemamo mnogo vremena«, počeo je Senić karakterističnim hrapavim glasom,
gledajući sve redom: najprije one koji su sjedili za stolom, a zatim i one koji su
sjedili na krevetu, među kojima i Jurišu. »Nemamo vremena jer su nas mnogi
događaji pretekli, a drugi će nas preteći ako budemo radili kao stare babe.
HOPje, braćo, sasvim omlitavio, od stare slave ostalo je samo ime. Predviđalo se
da će smrću Ante Pavelića neprijatelj pokušati svojim utjecajem smrtonosno
ugroziti hrvatski narod općenito, a osobito HOP. Od prvog časa kad više nije bilo
njegova autoriteta pokušalo se skrenuti HOP u Australiji i drugim zemljama s
puta beskompromisne borbe na put različitih kompromisa. To nama ne
odgovara, mi i dalje ostajemo beskompromisni. U Argentini i u Evropi, ali i ovdje
u Australiji, moralo je doći do toga da se HOP rascjepka i da se istinski hrvatski
rodoljubi odvoje od raznih kolebljivaca i špekulanata, koji su prihvatili politiku
suživljavanja s komunističkom Jugoslavijom. General Drinjanin u Madridu sasvim
se odvojio i ima svoj program, vrlo dinamičan program. Vrančić također. U
Evropi, posebice u SR Njemačkoj i Švicarskoj, osnivaju se tajne revolucionarne
ustaške postrojbe i hrvatska bratstva.«
»Možda je to bolje«, primijetio je Turk. »Ja sam također za odvajanje od onih
snaga koje nas koče u našim naporima da stvorimo Hrvatsku do Drine i Zemuna.«
»Greška je misliti da se program HOP-a promijenio«, nastavio je Senić. »Ništa
se nije izmijenilo od tog programa. Nisu se čak promijenili ni ljudi, a to je
tragedija. Savjetuju nas oni isti koji su se ovih godina pokazali nesposobnima i
koje je vrijeme pregazilo.«
 »Znači, treba ih ukloniti«, zaključio je Juriša.
»I to, ako smatramo daje potrebno. Međutim, ovog trenutka je najvažnije da
priznamo samo jedno rukovodstvo, rukovodstvo kojem ćemo biti odgovorni za
svaku našu akciju.«
»Da ne duljimo«, presjekao ga je Turk. »Predloži nam kome da se priklonimo.«
»Vidite, to je vrlo teško. Život HOP-a u Australiji bio je do sada u stalnom
opadanju, kako u moralnom, tako i brojčanom smislu. Ovih dana iz Evrope su
nam stigli novi ljudi, koji žele akciju, a mi im to ne možemo osigurati jer trebamo
odobrenje iz Argentine od gospodina Hefera. Rover, Marić i Lovoković su ljuti,
njima ne odgovara suzdržanost argentinskog ogranka HOP-a. Oni žele voditi
svoju politiku, svoje akcije ... Zato smo odlučili da poduzmemo nešto na vlastitu
ruku, mimo svih pravila koja smo dosad zagovarali i koja su u osnovi suprotna
našim stalnim nastojanjima da učvrstimo HOP kao jedinstvenu ustašku
organizaciju.«
Senić je posljednje riječi naglasio, jer ih je smatrao vrlo važnima. Sve to
popratio je i ispruženim prstima, kao da prijeti. Trenutak je čekao, kako bi se
uvjerio da su svi oko njega ošamućeni i zbunjeni. To se, međutim, primjećivalo
samo na mršavom Turku, koji je s neskrivenom zavišću gledao u debeli Senićev
podbradak. Senićuje bilo tek dvadeset i pet godina a već je pokazivao znakove
debljanja.
»Dobro ste čuli«, nastavio je Senić, »unijeli smo neke novosti u naš rad, koje
se mogu ali i ne moraju svidjeti Heferu i ostalima. Bili smo prisiljeni poduzeti
hitne mjere kako bismo spasili ono što se još moglo spasiti. HOP je na sebe
navukao tešku hipoteku prošlosti: neki ustaški dužnosnici su se dokraja
kompromitirali, glupo otkrili metode našeg rada i sada nas Jugoudba zoblje
jednog po jednog i obara kao snoplje. Zna što smo sinoć večerali, kolje nas kao
piliće, jer je otkrila gdje prebivamo, kuda se krećemo i s kim se družimo.
Podmuklo se uvukla u naše redove. I ovdje, u Katoombi zaudara od njezinih
agenata, ali o tome poslije. Mi smo svega toga svjesni i možemo joj doskočiti i
vratiti udarac samo novim sistemom rada, koji će se zasnivati na formalnom
raskidanju s HOP-om i strogo konspirativnim akcijama.«
»To je izdaja, ili nešto slično«, uzbudio se Turk. »Ja sam godinama član HOP-a i
ne mogu mu sada odjednom okrenuti leđa. HOPje za mene NDH, a ideju o
nezavisnoj nikad neću napustiti. Razumijete, nikad. Za poglavnikove ideje borio
sam se u ratu, borit ću se i danas. Ponavljam napuštanje HOP-a je izdaja.«
»Ne«, bio je Senić kategoričan. Suzdržavao je bijes zbog Turkova glupog
suprotstavljanja, koje nikamo nije vodilo, a moglo je samo zbuniti emigrante od
kojih je Senić morao izvući još gomilu funti. »Mi nismo izdajice, jer nismo nikoga
izdali, a posebno ne ustaške ideje na kojima se temelji HOP. Nismo izdali ni
poglavnika, jer smo ga do njegove smrti smatrali poglavnikom, samo se nismo
slagali sa svim poglavnikovim činima. Nu gospodin Hefer, današnji vođa HOP-a,
svojevremeno se nije slagao s činima dra Mačeka, predsjednika HSS-a, te se
priključio poglavniku, ali mi ga zato ne nazivamo izdajicom. Mi i dalje želimo
HOP, ali ne ovakav kakav je danas i kakvom je na čelu Hefer, koji u ovih nekoliko
godina rukovođenja nije napravio ništa revolucionarno i oslobodilačko, već je,
naprotiv, zatajio i razočarao mnoge dobre Hrvate i ustaške borce. Da bi netko bio
zapovjednik HOP-a nije dovoljno izgovoriti nekoliko nesuvislih riječi u nekrologu,
već je, u najboljem slučaju, potrebito stanovito vrijeme dobronamjernog i
korisnog rada. Smatram, a to je jedinstveno mišljenje našeg rukovodstva u
Australiji, daje naše političko i vojničko vodstvo stožer 'Hrvatskog narodnog
otpora' s generalom Drinjaninom na čelu.«
»Nije li se general Luburić zahvalio na dužnosti i povukao?« pitao je Juriša,
prisjećajući se da je letak sličnog sadržaja čitao u Queen Streetu 121 kod
velečasnog Roka Romca.
Turk je okrenuo prekidač iza vrata i na sredini stropa zasvijetlila je prljava
žarulja.
»Da, točno je,« odgovorio je Senić strpljivo, jer je znao da će s Jurišom imati
poseban razgovor. Obećao je samome sebi da će tom tvrdoglavom momku s
brazgotinom na licu pokazati zube. On i ne sluti što je sve u stanju učiniti Pepa
Senić iz Nove Gradiške. Ako bude trebalo, tranširat će ga kao što je Geza Pašty
raskomadao brbljavog Zelimira Sovica, a zatim njime nahranio morske pse kod
Gerringonga. »Da, točno je, general Drinjanin se zahvalio na dužnosti zbog
nepravde u hrvatskim redovima. Ali mi ga, unatoč svemu, smatramo našim
zapovjednikom jer smo samo uz njega sposobni ostvariti ono što smo naumili«.
»Znači li to da od danas nećemo više plaćati članarinu HOP-u?« To je pitao
okrugli dvometraš s trećeg kreveta, pognutih ramena, neobično dugih ruku i
sasvim spljoštena nosa, kao da ga je pogodilo brvno.
Senić je pobjesnio; ponašao se kao da ga je uhvatila konjska padavica: »Slušaj
ti... ti... orangutanu. Budeš li i dalje srao ono što ne možeš požderati, kuglom ću
ti prosvirati lubanju.« Zatim je iz unutrašnjeg džepa kaputa izvukao »kolt 32«
kratke cijevi, i namjestio ga među gorostasove oči. »Ubit ću te ako još zucneš i
riječ o članarini.«
Bijesno je sijevao očima, a revolver je spremio tek kad je dvometraševo lice
pozelenjelo a u očima mu se pojavio neopisiv strah. Zatim je nastavio mirnijim
glasom:
»Članarina će se plaćati ne samo HOP-u već i HNO-u u Madridu, a i za
organizaciju koju smo ovih dana osnovali u Melbourneu. Bilo bi sada uistinu
nepromišljeno sasvim raskinuti s HOP-om. Udba bi to odmah nanjušila i ne bi joj
bilo teško utvrditi da smo se prestrojili. Ostaje, dakle, mjesečna obaveza od četiri
funte na ime članarine za HOP. Plaćat ćemo istovremeno i za HNO, što
ćejugouhode zbuniti. Zacijelo će se izbezumiti kad uvide da ne mogu utvrditi
kome zapravo pripadamo i što nam je stvarni program. I, najzad, tu je i treća
članarina, u početku četiri funte mjesečno, za organizaciju koja je nešto sasvim
novo ...«
»Mi ćemo, koliko mi se čini, morati svojski zapeti da bismo smogli novac za sve
te članarine«, primijetio je Juriša, očekujući buru.
»Dobro zapamti, Slavonce«, završio je Senić, ustajući iza stola. Prišao je Juriši i
unio mu se u lice, škripeći zubima i tresući vilicama. »Dobro zapamti, na tu tvoju
svinjsku njušku osobno ću urezati drugi ožiljak.« Uhvatio ga je zatim za bradu,
dušmanski ga stežući palcem i kažiprstom. Istog trenutka Juriša mu je zabio šake
u želudac i bacio ga na stol. Prostorijom se prolomio tresak razbijene boce s
vinom. Skočili su ostali i postavili se između Juriše i Senića.
»Braćo«, zapomagao je Turk, »ne počinjite opet.« Podigao je Senića s poda, a
zatim Jurišu gurnuo natrag na krevet: »Ne brbljaj gluposti, Martine. Mogao bi
doista ostati bez glave. A ti Pepa ...«, sad je gledao u Senića, koji se previjao na
stolici, » ... ti se nemoj razbacivati prijetnjama, jer raspaljuješ ljude. Nastavi.
Govori, zaboga, kakva je to organizacija?«
Senić je i dalje stenjao i škrgutao zubima na Jurišu: »Žao mi je što među nama
još ima ljudi koji ne shvaćaju koliko nam je potreban novac za naše akcije ...«
Posebice Juri Maricu, govorio je u sebi Juriša, suzdržavajući se da Seniću još
jedanput ne zabije šaku u slabine. Novac, novac! Posebice Juri Maricu, koji nas
tetoši, voli i štiti, koji australskoj policiji zabranjuje da nas maltretira i pendreci i
koji dobrim i poslušnim emigrantima obećava da će ih on osobno voditi u novi
rat i da će rukovoditi novom balkanskom klaonicom. I koji, naravno, troši teško
zarađeni novac ovih zaglupljenih jadnika da bi svoju kuću na Fairv Meadowu
uredio u engleskom stilu i vozio se u tamnoplavom »falkonu«. A ti, Juriša? Ti
kopaj kanale, krvari i udaraj zubima na drobilici i kranovima kako bi mogao
uštedjeti novac za dva obilna ručka tjedno.
» ... za naše akcije, braćo«, govorio je dalje Senić nekim svečanim glasom.
»Eksploziv treba platiti, komunističke pasoše treba ukrasti, a nitko ne krade ako
mu prethodno ne mahneš pred nosom barem s deset funti, treba obilaziti
kolonije Hrvata širom svijeta, a 'Quantas' nam još ne dijeli besplatne avionske
karte. Dalje, novac nam treba jer nas netko mora učiti postavljati dinamit u
vlakove, pod željezničke pruge i mostove, u automobile jugodiplomata, u crvene
konzulate, ambasade i trgovačka predstavništva. Instruktori svoje znanje i trud
skupo naplaćuju. Telefonski treba uznemiravati agente Jugoudbe, prijetiti
njihovoj djeci, koja se useru kad čuju nepoznat glas u telefonskoj slušalici... A sve
to, braćo, treba platiti. Sve. I još mnogo toga što nisam spomenuo. Za to nam
treba novac i ni za što drugo. Vi morate shvatiti da će vam se taj novac jednog
dana višestruko vratiti, ili vam se već vratio. Dobili ste ovdje, u ovoj dalekoj
zemlji, sigurnu zaštitu od komunističkih stjenica, osigurali smo vam posao, a time
stan i hranu, dobili ste i moralnu potporu za svoja politička uvjerenja. Dalje, naše
rukovodstvo radi na tome da se jednog dana svi vi, Hrvati koji vjerujete u
poglavnikove ideje, vratite u porobljenu domovinu, gdje ćete dobiti...« Zamalo
mu se omaklo »metak u čelo«, ali se u posljednji čas ugrizao za jezik. » ... gdje
ćete dobiti svoja prava koja su vam nasilno oduzeta, visoke položaje i odgovorna
mjesta u državnoj administraciji. Moram vam reći da postoji brižljivo razrađen
plan tog povratka, postepenog vraćanja u Hrvatsku, gdje je politička i privredna
situacija upravo sazrela za našu akciju i gdje nas očekuju otvorena srca i raširenih
ruku. Propale su iluzije o jedinstvenoj Jugoslaviji, njoj su sati odbrojeni. Tisuće je
hrvatskih domova koji danas zjape prazni jer ih je komunistička diktatura
osiromašila, mnoštvo je neizoranih polja, jer su Hrvati prognani i zabranjeno im
je da se vrate. Mi stoga moramo krenuti u akciju, odmah. Mi moramo slabiti tu
jugoslavensku državnu tvorevinu što više, jer što je Jugoslavija slabija, Hrvatska je
jača. Razarajmo sve ono što jača Jugoslaviju, ubijajmo komuniste, sve redom, sve
koji su protiv nas. Akcije će zasad voditi isključivo 'Hrvatsko revolucionarno
bratstvo' što smo ga ovih dana osnovali u Melbourneu. HRB je naša nova nada.
Osnovana je na inicijativu našega proslavljenog Geze Paštyja. HRB je, ponavljam,
organizacija koja će zapaliti komunističku Jugoslaviju, organizacija koja će razoriti
i ubiti sve što nije hrvatsko. HRB će, razumije se, morati djelovati u strogoj ilegali
i prije će se zemlja prestati okretati nego što će nas Jugoudba nanjušiti. Članovi
nove organizacije regrutirat će se iz najboljih ustaških društava, i već je odlučeno
da ogranak u Katoombi kompletan uđe u HRB. Uz društvo 'Božidar Kavran' u
Wollongongu, koje je osnovano na inicijativu našeg brata Bije Tolića, koji je prije
dvije i po godine stigao iz Evrope, vaša aktivnost, pogotovu u prikupljanju
novčane potpore, nesumnjivo je najprimjetnija. Stoga se ne morate čuditi što
vam bez ikakva straha od mogućih posljedica otvoreno govorim o budućim
planovima; vi ste se dokazali i u vas imamo puno povjerenje.«
 Senić je sada listao malu bilježnicu, jezikom vlažeći prste, a prisutni su ga
pažljivo motrili, čekajući što će se dalje dogoditi. Soba je bila ispunjena dimom
cigareta i kiselkastim mirisom prolivenog vina. U međuvremenu Turk je sa stola
sklonio maslac i dvopek, jer nikome, čini se, nije bilo do jela. Vani je počela sipiti
ledena kiša, bubnjajući po prozoru. Turk je tek tada primijetio da zavjesa nije
navučena, ali i to da je nema. Do vraga, rekao je u sebi, opet je onaj prokleti
Talijan cijedio čaj i nije vratio zavjesu. Turk je uzeo vuneni prekrivao s jednog od
kreveta i uz dvometraševu pomoć prekrio prozor.
»Da... dosta toga je odlučeno i ne mogu se svega sjetiti. Dakle ... dakle ... Ah,
da! Članovi HRB-a morat će pod zakletvom čuvati u tajnosti svoju pripadnost
organizaciji, a formalno će se deklarirati kao članovi pjevačkih, tamburaških ili
folklornih društava. Zakletva u biti nije nikakva novost jer su ustaše prije rata, u
ratu i kasnije polagali zakletvu. No ova zakletva će obavezivati više nego ikoja
druga; tko je prekrši, bit će istog trenutka ustrijeljen bez milosti, dakako, ako
bude dostupan časnom sudu. A ako ne bude, stavit će se na listu osoba koje po
svaku cijenu, bez obzira na vrijeme i mjesto, treba likvidirati. Shvatite to krajnje
ozbiljno, jer dosta je bilo anarhije u našim redovima.«
»Nije dovoljno što nas tamani Udba nego uvodimo i bratoubilački rat«, reče
kao usput Turk.
»Moramo uvesti reda, neki ljudi su nam se sasvim razularili. Otupio im je
oprez i zbog toga nas je posljednjih godina sve manje«, objasnio je Senić, a zatim
nastavio: »'Hrvatsko revolucionarno bratstvo' bit će ustrojeno na principu
ilegalnih trojki, čiji se članovi neće međusobno poznavati. Primjer: Turk neće
moći biti član trojke u kojoj je, recimo, Juriša. Time ćemo konspirativni rad
dovesti do savršenstva. U sklopu HRB-a djelovat će trojka za obavještajni i
kontraobavještajni rad, trojke za diverzije i likvidacije, trojke za politički i
promičbeni rad, te druge trojke za kojima se ukaže potreba. Svaki član HRB-a
imat će konspirativno ime i osobni broj, o čemu će se voditi posebna evidencija
u 'Glavnom ustaškom stanu', koji će rukovoditi svim akcijama organizacije.«
»Stvari, rekao bih, i mimo nekih nedorečenosti, poprimaju ozbiljan tok«,
ocijenio je Turk. Svi ostali su šutjeli; oni nisu imali što reći, niti su se usuđivali.
Samo su poslušno klimali glavom. »'Hrvatsko revolucionarno bratstvo', kao nova
ustaška postrojba«, nastavio je Turk, »imat će golem zadatak, a samim tim svaki
neuspjeh ili propast sručit će se na naša leđa. Mi smo, Pepa je to dobro rekao,
dosad dobro radili, a morat ćemo i ubuduće. Došlo je, čini se, vrijeme pravih
akcija.«
Mršavko se popravlja, opametio se i više ne brblja gluposti, zaključio je Senić,
zadovoljno se smješkajući. Još kad mu kažem što smo otkrili, sasvim će smekšati i
neće više pričati besmislice o HOP-u, kad su HOP i HRB ista stvar.
Turka je predvidio za akciju u kojoj će se moći sasvim potvrditi i dokazati da
može biti član i »Hrvatskoga revolucionarnog bratstva«. Upravo na njemu se
vidjelo daje mnogo više impresioniran onim što je danas bilo rečeno u sobi nego
svi ostali. Senić je to utvrdio s osobitim zadovoljstvom. Ta spoznaja učvršćivala je
njegovu sigurnost i samopouzdanje, te mu otvarala široke mogućnosti da na
najbolji način objasni i opravda predstojeću akciju.
Svi su šutjeli, čekajući da Senić završi ili da objavi da sastanak još nije dovršen.
Što je tišina duže trajala, to su osjećali veću neizvjesnost. Sjedili su već dva sata u
zadimljenoj prostoriji, slušajući kao omamljeni kakvu su im sutrašnjicu namijenili
Rover, Pašty, Senić i ostali.
U očima im se čitala ravnodušnost i nekakva čudna i neobjašnjiva tupost. Samo
je Jurišin razum bio bistar. Razmišljali su samo o tome kako će smoći novac za
novu članarinu i hoće li, ako se imalo usprotive, ostati bez posla i biti izbačeni na
ulicu.
Svima njima bilo je posve jasno da su Marić i njegovi dužnosnici Pašty i Senić
imali utjecajne veze na gradilištu hidrosistema u Katoombi i daje bio dovoljan
samo njihov mig pa da nepoželjni emigranti budu otpušteni. Na gradilištu nije
bila tajna da su neki predradnici povremeno dobivali vrlo skupe poklone iz
Sydneya i Melbournea na ime »zahvalnosti za sve ono što čine za ugroženu
hrvatsku braću«.
Pepa Senić je sada ustao i počeo hodati gore-dolje po sobi. Svaki put kad bi
došao do zakritog prozora, namrštio bi se; u tom trenutku ispod očiju, na čelu i
uz korijen koščatog nosa urezale bi mu se duboke bore. Čovjek mu je upravo
tada mogao dati blizu četrdeset, iako je imao samo dvadeset i pet godina. Surov
emigrantski život ostavio je i na njemu duboke tragove. Teško bi se moglo reći
kako bi Senić izgledao daje uza sve to još i danonoćno morao kopati kanale i
gurati vagonete s ugljenom u paklu Coober Pedyja. Za njega, kao i za dvije godine
starijega Gezu Paštyja, bilo je uvriježeno mišljenje da su na najbolji način
unovčili svoju spremnost da neprijateljski djeluju protiv Jugoslavije, iz koje su
pobjegli zbog više kriminalnih čina. Povezali su se s Roverom jer su znali daje to
najbolji način da ništa ne rade, a da uvijek imaju dovoljno novca.
Hodanjem po sobi i mrštenjem kod prozora Senić je očito htio u prisutnih
izazvati dojam tajanstvenosti. On je zapravo bio pravi majstor da i najobičniju
stvar uzdigne na pijedestal neslućene važnosti. Od toga je bio razvio pravu
umjetnost; od nje je i živio.
 »Bilo bi mi drago kad bih znao da ste shvatili ozbiljno sve ono što sam vam
rekao«, objašnjavao je Senić sa žarom, sjedajući ponovo za stol. Vani je
bubnjanje kiše gušilo tutnjavu betonskih miješalica i zvrndanje buldožera na
gradilištu, koje se nalazilo osam stotina metara od barake. »I bit će mi drago da
prilikom idućeg susreta budemo svi na broju.«
Turk je prstima kuckao po stolu, pokušavajući shvatiti logiku Pepe Senića.
Juriša je pogledavao čas jednoga, čas drugoga, a pogledi svih ostalih bili su uprti
u Senića.
»Rekao sam vam maloprije da su se i ovdje u Australiji namnožili jugoagenti i
da vrebaju na nas ondje gdje se najmanje nadamo. Oni znaju svoj posao i imaju
svoj stil rada od kojeg ne odstupaju. Kad su 1957. imali petlje da pucaju u
poglavnika u prijateljskoj Argentini, budite sasvim sigurni da se pet godina
kasnije neće ustručavati i da ovdje, u Australiji hladnokrvno ustrijele našeg brata
Antu Turka.«
U sobi je nastao žamor, svi su se zbunjeno promatrali, samo je Turkov pogled
bio ukočen, kao i cijelo lice. Bilo je mučno gledati njegovo blijedo lice, iskrivljeno
u grimasu straha.
»Dugo sam se premišljao kako da vam to saopćim na najmirniji i najbezbolniji
način«, rekao je Senić. »Nu ostajem u uvjerenju da je ovo bio ipak najbolji put.«
»To nije moguće ... to je, vjerujem, nečija neslana šala«, mucao je Turk, čvrsto
se držeći za stol, da bi prikrio drhtanje ruku.
»I mi smo u početku vjerovali da nas netko želi povući za nos«, nastavio je
Senić ozbiljnim glasom, »ali događaji su, na žalost, pokazali da se time ne treba
šaliti. Prije kratkog vremena u Australiju su doputovali neki naši dužnosnici iz
Evrope i donijeli nam sasvim pouzdane informacije daje Udba načinila listu
osoba u inozemstvu koje pod hitno treba likvidirati. Među njima je i ime našeg
brata Ante Turka. Sasvim je sigurno daje na toj listi još netko od nas, ali o tome
vam zasad ništa ne mogu reći jer taj povjerljivi papir nismo imali u rukama, iako
se nadamo da ćemo se njega domoći. Popis je, naime, podijeljen svim
jugoambasadama, i mi ćemo nastojati upasti u neku od njih i popis ukrasti.«
»U svemu tome ipak nešto ne razumijem«, upozorio je Juriša. »Ti tvrdiš da je
informacija pouzdana, a osobno nisi vidio popis ni Turkovo ime na njemu. Sve to
može biti najobičnija podvala, Udbin trik da nas zaplaši.«
»Ne bih rekao da je tako«, suprotstavio se Senić. »Informacija o postojanju
popisa došla je iz dva različita izvora, jedna iz Dortmunda u SR Njemačkoj, od
Franje Perčića, a druga iz Italije, od braće Andrića.«
»I oni tvrde da su na popisu vidjeli baš moje ime?« Turkovo lice bilo je sada
sasvim sivo.
Senić je lukavo motrio Turka; »Meni je sasvim shvatljiva tvoja sumnjičavost, ali to
je loš način da prikriješ strah. Strah zapravo ne bi smio ni pokazivati. Na tebi je
sada da nam pomogneš da otkrijemo čovjeka koji je zadužen da te likvidira. To
isto zatražili smo i od Ilije Tolića, Josipa Oblaka, Dražena Tapšanjija, Rade Stojića,
Branka Podruga, Stanka Zdrilića, Krešimira Perkovića i još neke braće koju ne
poznajete, a koja se također, prema Perčićevim i Andrićevim informacijama,
nalaze na istom popisu. Bilo bi besmisleno sada tražiti da Perčić i Andrići otkriju
izvore svojih informacija; mi na tome nećemo inzistirati jer im apsolutno
vjerujemo. Dalje, sasvim je sigurno da akcije Jugoudbe neće uslijediti preko noći;
ona će se prije toga morati brižljivo pripremiti za svaki korak. I sami znate da će
nastojati prikriti svoju prisutnost u svakoj zemlji, ali i da će uložiti sve svoje
znanje da se neprimjetno uvuku u naše redove. Prošlost nas uči da su Udbini
agenti bili obično ljudi u koje smo najmanje sumnjali. Imamo neoborive dokaze
da su čak i neki rođaci naših dužnosnika, pod prijetnjom smrću, morali pristati
da rade za tajnu jugopoliciju. Obećavali su im novac, posao, premije, vilu na
moru, samo da odu u inozemstvo i likvidiraju 'ustaške bandite', kako nas zovu.«
»Ima li kakvih informacija o tome tko bi mogao ubiti Turka?« pitao je
dvometraš snishodljivo. Svoje pitanje popratio je gestikulacijom koja je mogla
dvostruko značiti: »ako ubiju Turka, onda će i nas«, ali i: »neka konačno umlate
tog parazita koji godinama živi na tuđi račun.«
»Da, nešto smo prikupili, ali to još ne znači da smo na pravom tragu«,
odgovorio je Senić.
»Jesam li dobro čuo? Vi ste na tragu, a ja pojma nemam ...«, pitao je Turk,
užasavajući se. »Za ime boga, ja pojma nemam da ste već nekoga nanjušili.«
»Htjeli smo te obavijestiti tek kad budemo posve sigurni da upravo osoba koju
trenutno pratimo želi da te strovali u mrtvački sanduk.«
»Pepa, brate, kazuj tko je to«, frktao je Turk, sijevajući očima, »kazuj,
preklinjem te. Reci tko je to da mu živome grkljan iščupam.«
»Još ti ne smijem ništa reći. Takav je stav 'Glavnog ustaškog stana'. Ja ne bih
želio uraditi nešto mimo njega. Međutim, budi siguran da ćemo tu komunističku
uš prepustiti samo tebi, kad dođe vrijeme. Mogu te i umiriti, agent je tek počeo
plesti mrežu oko tebe. Trebat će
 mu još barem dva mjeseca da se sasvim pripremi. Međutim, mi ćemo ga
preduhitriti i prepustiti ti da učiniš s njim što hoćeš. Za najmanje petnaest dana
iz Sydneya ćeš od mene ili od Geze dobiti pismo i u njemu njegovo ime i prezime.
Sve ostalo učinit ćeš sam. Možda ćeš biti iznenađen otkrićem, ali nemoj
oklijevati. Nemoj ni časa oklijevati, jer ćeš izgubiti glavu. Ti i ne slutiš kakve je sve
podlosti Udba u stanju učiniti.«
Vrijeme je brzo promicalo, bližilo se devet. Senić je za kraj ostavio razgovor s
Jurišom.
»Raspravio bih još nešto s Jurišom. Tko želi, može ostati, a tko ne želi, vrata su
mu otvorena«, rekao je Senić.
Nitko nije izišao. Željeli su znati sve o Senićevoj misiji u Katoombi.
»Onda počnimo...« uozbiljio se Senić, cupkajući konac iz rukava na kaputu.
»Dakle, Juriša, moram odmah udariti u sredinu. Marić nije najzadovoljniji tvojim
ponašanjem i radom. Prema posljednjoj informaciji što smo je dobili od Turka
...«
Turk je progutao pljuvačku i počeo brzo treptati. Juriša ga nije ni pogledao.
Znao je da ga taj čankoliz neprestano uhodi.
» ... sve rjeđe dolaziš na sastanke, odbijaš izvršiti neke zadatke i uza sve to nisi
zadovoljan poslom koji smo ti našli ovdje u Katoombi. Čuli smo da tražiš novi
posao.«
»Istina je, tražim novi posao, jer sam izgubio zdravlje i toliko onemoćao da
više ne mogu čučati u kanalima«, mirno je odgovorio Juriša. Težao je na krevetu
poduprt laktovima, glave naslonjene na zid. »Svi vi dobro znate da sam po
zanimanju električar i da bih mogao mnogo više zarađivati kad bih radio u nekoj
zanatskoj radionici. S više novca mogao bih plaćati i veću članarinu.«
»Marić to vrlo dobro zna i zbog toga je oprezan. Plaši ga tvoja svojeglavost i
pomama za novcem. On ne želi ostati bez tebe. Ti si, kaže, pametan momak koji
će jednog dana biti značajno ime u emigraciji. Novac bi te mogao pokvariti. Zbog
toga 'Glavni ustaški stan' želi da još više očvrsneš, da se politički dokraja
izgradiš... Dalje, Marić želi da ti postavim otvoreno pitanje: želiš li i dalje biti član
naše organizacije ili ne želiš? Prema onome kako se ponašaš čini mi se da su
neke sumnje opravdane.«
»Što bi mi se dogodilo kad bih se povukao?«
»Što bi ti se dogodilo? Netaktično pitanje, prava besmislica. Ti vrlo dobro znaš
što bi ti se dogodilo; progutala bi te noć. Previše znaš o nama da bismo te samo
tako pustili da odeš.« Zatim je nastavio sarkastično:
»Čuli smo da imaš nekakvu malu. Jure te, međutim, opominje da se čuvaš
žena, pogotovo ako ne znaš odakle su i koje su vjere. Ja te upozoravam da se
kloniš 'Ludvigove vinarije'. Kokić nam je dojavio da se u njoj okupljaju ljudi za
koje se sumnja da su crveni. Tko ti može garantirati da i tu tvoju malu već nisu
obradili? Osim toga, kad smo već kod te male... kako se ono zove?«
»Zrinka Milas«, reče Juriša, sluteći da se sprema neko zlo.
»Kad smo, dakle, kod nje moram ti reći nešto što te neće baš mnogo
obradovati. Mala je došla u Australiju posve legalno, a to je sumnjivo.«
»Zašto bi bilo sumnjivo?«
»Iz Evrope nemamo o njoj naših podataka. A to je isto kao kad se kližeš na
tankom ledu. Milasi su iz Hercegovine, ali nisam baš siguran da ih ima u Čitluku.«
»Odakle znaš da je iz Čitluka?« začudio se Juriša.
»Turk nas je obavijestio da se sastaješ s nekom konobaricom, pa smo morali
utvrditi odakle je i kome pripada. Maricu se cura ne sviđa, jer je Turku odbila
plaćati neke pristojbe.«
»Turk, Turk! Do đavola i Turk«, povikao je Juriša. »Može li u ovoj Katoombi
proći nešto mimo Turka? Ako nije plaćala, zacijelo postoji ozbiljan razlog zašto to
nije činila. Možda nije imala novca.«
»Imala je, imala, samo nije htjela platiti. Inatila se i rekla da smo đubrad i
prodane duše«, rekao je Senić mračna pogleda.
Juriša je sada zapanjeno promatrao Senića. Htio je reći: to i jeste. Ali samo
odbrusi: »Čini mi se da bolje poznaješ Zrinku nego ja.«
»Ne samo nju već i gomilu druge gamadi, slične njoj.«
»Mogao bih ti zbog tih riječi razbiti zube, Pepa«, prasnuo je Juriša, stisnutih
šaka. »Međutim, odustajem. Odustajem od bilo kakva izravnanja računa dok ne
čujem i Zrinku Milas. Zapamti, stalo mije da sve izvedem načistac.« i
»To je tvoje pravo«, odgovorio je Senić, istežući zglobove na prstima. Zatim je
nastavio u sebi: mislim da je ta kurvica pogrešnih opredjeljenja i da bi nam
mogla pričinjavati ozbiljne teškoće. Ali križat će se u našoj crkvi i ljubiti naš oltar i
raspelo. To joj obećaje Josip Senić. Nisam klao u ratu, ali ovdje su me naučili
kako se obijaju ljudske duše i kako se tamani kopilad. Pepa Senić zna svoj posao;
obavit će to polako, stručno i bez buke.
»Nikad mi ništa nije govorila o tome«, otresao je Juriša više za sebe. Uistinu,
nikad mu se nije potužila da joj bilo tko prijeti i prisiljava je da daje novac u ime
potpore za »ustašku zaštitu«. Jednom jedinom prilikom rekla mu je da je
ponekad nečiji piskutav glas uznemirava telefonom. »Morat ću je pitati što se
dogodilo«, zaključio je Juriša sjedajući na krevet.
Pitati, pitati, nego što, cerekao se Senić u sebi. Samo požuri, ostalo je još malo
vremena. Tko nagazi na Pepu Senića, bolje da samome sebi prekrati muke. Jer
Pepa je nemilosrdan.
Prošlo je još petnaest minuta prije nego što su se razišli. U međuvremenu,
Juriša je razmišljao: što mije, do vraga, sve to trebalo? Ta bagra će me sasvim
upropastiti. Nije im dovoljno što motre na svaki moj korak, što me prijetnjama
prisiljavaju da radim nešto što mi se gadi, što me zovu »ustaškim bratom«, što
su me mjesecima tjerali da udišem smrdljiv zrak prekapajući sidnejska smetlišta,
što su mi naredili da u tami na Marrickvillu sačekam nekog krakonju iz Konjica i
željeznom šipkom mu prebijem rebra a zatim mu uzmem posljednjih četrdeset i
pet funti. Nije im dovoljno što sam krstario autobusnim stanicama u Kingsgrovu,
Randvicku, Castle Hillu i širom popisanog Sydneya kradući toj glupavoj
australskoj stoci novčanike i funte, što sam na Central Rly. Station zajedno sa
štakorima bježao pred policijskim stampedom, koji je prijetio da me zgazi zbog
osam ukradenih funti. Ni to im nije dovoljno, pa žele da mi se uvuku još i u
krevet. Martine, morat ćeš nešto učiniti, inače će tobom nahraniti morske pse.
Senić je navratima svakome stegao ruku i zaprijetio prstom: »Prozbori li netko
nešto o ovom sastanku, poslat ću ga u jugokonzulat da od njega naprave sapun
za ribanje zahodskih školjki.«
Nešto poslije jedanaest u Turkovoj sobi ugasilo se svjetlo.

3. LJUDI KOJI SU ZAGONETNO NESTALI

 Padala je kiša i sav je bio mokar kad je pokucao na vrata sobe broj 36 na kraju
hodnika. Oprezno se popeo stepenicama na kojima je stršio poderani linoleum;
vjerovao je da ga nitko nije čuo, čak ni dremljivi portir na ulazu, kojem je gurnuo
u ruku pet funti.
Nitko nije odgovarao. Pokucao je još jedanput snažnije. Iz sobe su doprli
šumovi; netko je papučama strugao po parketu. Vrata su se odškrinula za širinu
stopala.
»Zrinka, ja sam, Martin. Otvori«, šaptao je Juriša cvokoćući zubima.
Brzo je otvorila: »Što se dogodilo? Odakle ti u ovo doba?« Žmirkala je svojim
crnim očima i provlačila prstima kroz kestenjastu kosu.
Uvela ga je u malen stan, skromno ali lijepo namješten. Neuredan, ali
neuredan onoliko koliko je to bila zgužvana posteljina na razmještenom krevetu
i garderoba prebačena preko jednog od tri široka stolca. Juriša je skinuo mokar
kaput, toplom vodom isplahnuo usta nad umivaonikom, a zatim se srušio na
stolicu, duboko uzdahnuvši.
»Martine, što se dogodilo?« zabrinuto je pitala Zrinka. Ogrnulaje kućnu haljinu
i sjela na krevet, nasuprot Juriši, koji je nervozno masirao sljepoočice.
»Što se dogodilo? I ja se pitam.«
Kako da počne? Što da joj kaže? O tome je razmišljao još dok se penjao
na treći kat i stajao pred vra ma na kraju hodnika. »Ni sam ne znam što se
dogodilo, Zrin«, rekao je. »Zbog toga sam i došao. Molim te da budeš
dokraja iskrena, da mi ništa ne kriješ.«
Zapalila je cigaretu.
»Nikad ništa nisam od tebe krila, Mar ne. Sve što si me pitao, rekla sam.
Iskreno. Ono što me nisi pitao, nisam mogla ni reći. Takva sam. Što da te
opterećujem nečim što je samo moja briga?«
»Reci mi, Zrin, gdje si radila prije nego što si došla u Katoombu?«
»U Sydneyu, kao sobarica u hotelu 'Crestar'.«
»Zašto si ostavila taj posao?«
»Nisam ga ostavila, dobila sam otkaz.«
»Zbog čega?«
»Nisu mi dali objašnjenje.«
»Imaš li razloga da sumnjaš da si otpuštena zbog toga što je to netko
namjerno h o?«
»Ne, mislim da je to bio otkaz kao i sto ne drugih; jednostavno im više
nisam bila potrebna.«
»Gdje si stanovala?«
 »U Newtownu, u zajedničkoj sobi s još dvije djevojke.«
»Jesi li mogla naći novi posao?«
»Vrlo teško. Trebalo je plaća nekakvu članarinu, a ja nisam htjela. Gdje
god sam pokušala dobi posao rekli su mi da me ne trebaju. Netko je očito
želio da me slomi.«
»Da te slomi...?«
»U Sydneyu su neki plaćali članarinu. Sav taj novac odlazio je u 'Hrvatski
dom' u Buckingham Streetu i velečasnom Romcu u Queen Streetu. Ja
naprosto nisam željela da ni dinara m ljudima, jer nisu ništa učinili za
mene, a osim toga čula sam da su sve to sumnjivi povi. Nisam željela da s
njima imam ikakve veze. Ja sam ovamo došla pošteno radi , a ne bavi se
poli kom, kako oni to zovu. Mene to uopće ne zanima.«
Bacila je ostatak cigarete u pepeljaru na rubu stola.
»Ta članarina ... to je bio glavni razlog što si o šla iz Sydneya?«
»Ne samo članarina. Prije li su mi, najčešće nekakav okrugli muškarac
koščata nosa i buljavih očiju. To je bilo užasno. Znao je usred noći provali
u našu sobu i izvući nas iz kreveta, a potom cijeli sat šamara . Govorio je
svakakve bljuvo ne.«
Juriša je osjećao kako se znoji, a kapljice se slijevaju iza usnih školjki i
niz brazgo nu na licu.
»Što je govorio?«
Na djevojčinu licu bila je grimasa očajnika: »Molim te, Mar ne, nemoj
me sili da o tome pričam.«
»Zrin, sve mi ispričaj.«
U zjenicama Zrinke Milas čitala se molba, ali Juriša je bio neumoljiv. Pred
m crnim, uplašenim očima sada je trala košmarna slika iz male
podstanarske sobice u Newtownu, gdje je, sjećala se, zajapureni razbijač
vitlao nožem i prisiljavao ih da se skinu dogola, govoreći: »Koja prozbori i
riječ, poslat ću je u jugokonzulat da od nje skuhaju sapun za ribanje
zahodskih školjki.« Gledao ih je pomamna pogleda i sjajnih očiju, kružeći
oštricom noža ispod brade. »Ne zvao se je Pepa Senić ako vas ne dovedem
u red. Bljuvat ćete i krv i funte.«
»Mar ne«, počela je Zrinka vlažnih očiju, nastojeći spriječi da iz nje
provali plač. »Mar ne, bila sam ponižena ... ali ništa, ništa se nije dogodilo
... prije bih se ubila. Samo je vitlao nožem i... govorio.«
»Što je govorio, Zrin?«
»Nabrajao je čime će nas slomi . Rekao je da ima kamu, čekić, kliješta,
željezne šipke, maljeve, klavirsku žicu ... Oh, Mar ne, ja se tako plašim žice
... Zbog toga sam pobjegla u Katoombu.«
Juriša je šu o kao sleđen, čak je bio izgubio i dah. Da, to je upravo ono
što čine Marićeva »braća«, a i on s njima. Sve je is na. Zrin ništa nije
propus la reći, osim onog što nije doživjela. Ovo što je rekla bio je samo
dio arsenala što ga je propisao Marić u svojim teroris čkim akcijama.
»Pobjegla sam u Katoombu, ali i ne od ljudi iz Buckingham Streeta«,
nastavila je Zrinka Milas, paleći novu cigaretu. Ruke su joj drhtale dok je
kućnu haljinu navlačila preko koljena. »Pronašli su me i ovdje. Najprije
nekakav dvometraš, a za m Ante Turk. Dobro sam upam la to ime. Više
puta svraćao je u vinariju i govorio daje svijet premalen da se sakrijem.
Teško mije, ne mogu to više izdrža , ali tebi ništa nisam htjela govori jer
imaš i svojih briga. Ni tebi nije lako. Proklela sam onaj dan kad sam došla u
Australiju. Samo kad bih se mogla vra ... Nešto sam uštedjela, ali još je
premalo za brodsku kartu.«
Juriša se osjećao kao da je upravo izišao iz kade s vodom. Bio je posve
mokar, košulja mu se zalijepila za leđa kao da ju je netko pribio čavlima. O,
majko jedina, zašto se to baš meni moralo dogodi , zavapio je
suzdržavajući se da ne zaurla od jada. Sve mu je ispričala, sve. Ništa nije
zatajila. Kako će joj sada objasni čemu je sva ta priča trebala. I zbog čega
je kao sumanut u pola noći kucao na njezina vrata? Da joj također kaže
is nu? Ne, to bi je dotuklo.
Juriši je bilo jasno da će Zrinka Milas s vremenom proniknu i u njegovu
tajnu. To što je on krio od nje nije se još dugo moglo taji . Pogotovo ne
sad, kad je Pepa Senić počeo dolazi u Katoombu i kad je Juriša u
Marićevim planovima zauzimao vrlo važno mjesto. A kako će joj reći? Nije
to kao vodom uz nogu. Slušaj, Zrin, ne lju se, i ja sam jedan od h
Marićevih podlaca koji okolo o ma novac. To i nije tako strašno kao što
tumačiš. Najstrašnija je smrt, a još te nitko nije pokušao ubi , samo su
bezazleno prije li. Nož pod vratom! Što je to, zaboga? Neprilike počinju tek
kad ga netko zabije među rebra, kad puste krv.
»Mar ne, zbog čega si o šao iz Jugoslavije?« upita iznenada ona,
vukući kratke dimove.
Zbog čega? Što da joj kaže? Razmišljao je da zapravo nikad nije bio
propalica, samo ga je život prevario. Mislim da sam u bi pošten čovjek,
rekao je u sebi. Greška je bila što se povezao s m povima. Prokleto je zlo
iskušenje ništa ne radi i živje na tuđi račun. Mamili su ga i domamili u tu
klopku, i sad mu se sve pobrkalo u glavi. Bio je to život na koji ga nitko
prije nije učio i sad je vidio da zbog toga srlja iz greške u grešku. H o je
izbjeći da ga progone, da ga drže pod kontrolom i nameću mu svoja
mišljenja, ali ništa se više nije moglo izmijeni ; čvrsto su ga ščepali,
ucijenili i zaprije li mu smrću. Sve je bilo izgubljeno.
»Zbog čega sam pobjegao?« pitao je također Juriša, gledajući brižno u
Zrin. »Ni sam ne mogu odgovori na to pitanje, naprosto ne mogu.«
Nedopušenu cigaretu bacila je u pepeljaru. »Što se dogodilo kad si tako
kasno došao? Kad sam te ugledala na vra ma bio si blijed kao da si jeo
sirov krumpir.«
Nasmiješio se, ali mu nije bilo do smijeha. Sad se morao odluči . »Slušaj,
Zrin, ja sam zao čovjek, vrlo zao. Proganjaju te ljudi koje poznajem i kojima,
štoviše, i sam pripadam.«
»Moj bože, Mar ne, baš si našao trenutak da se šališ sa mnom«, govorila
je Zrinka.
»Ja sam gad, Zrin. Mla o sam ljude m is m šipkama kojima su u
ustaškim zatvorima odbijali bubrege. Radim to već če ri ili pet godina, ni
sam više ne znam. A onaj koji je prije o nožem u Newtownu, to je Pepa
Senić. Dobro ga poznajem. Večeras je bio ovdje. I tebe je spominjao.«
Zrinka se brzo povukla prema krevetu. Na licu i u očima čitao joj se
neopisiv strah. Drhtala je, izbezumljena i požutjela lica, držeći se rukama za
vrat. Sad joj je bilo posve jasno kako od mašte do realnos treba prijeći
vrlo trnovit put.
Pepeljastosiv u licu, Jurišaje ustao, ali se opet srušio na stolicu. Govorio
je blagim glasom. »Bolje da se smiriš i o ovome porazgovaramo kao
normalni ljudi. Želio sam da pravu is nu saznaš od mene. Ti ljudi su me
ulovili u svoju mrežu ... Uhva li su me na prijevaru još u Austriji i poslali u
Australiju. Godinama živim kao pašče podvita repa, udaraju me preko
kičme i hrane samo otpacima. Ja sam postao poslušna živo nja u njihovim
rukama. Ali došli smo do kraja. O ći ćemo iz Katoombe na sjever, na zapad,
bilo gdje. Australija je velika. U tom prostranstvu možemo zametnu trag. I
naći novi posao. Uštedjet ćemo i za brodsku kartu. Vra t ćemo se u
Jugoslaviju.«

***

Slijedećih petnaest dana Mar n Juriša i Zrinka Milas potajno su se

spremali da napuste Katoombu. Odredili su i radne zadatke: Mar n je dva
puta putovao u West Wyalong, gdje je, navodno, na obližnjim farmama bilo
posla, a Zrinka je svakoga dana čitala oglase u novinama nadajući se da će
naći mjesto koje će im najviše odgovara . Među m, već je počela zima i
posla je bilo sve manje. Ipak, nisu gubili nadu.
Dvanaestoga srpnja Franjo Turk je imao ugovoren telefonski razgovor s
Pepom Senićem, koji je poručio da će zva iz Wollongonga. Razgovor je bio
kratak, ali vrlo značajan, ocijenio je Turk. Senić ga je obavijes o da mu je u
Katoombu poslao paket i vrlo važno pismo, te da nikog drugog ne
obavještava o sadržaju pošiljke. Riječ je o najstrožoj tajni, upozorio je Senić
i lakonski dodao: »Unutra je ime tvojeg čovjeka o kojem smo nedavno
razgovarali u Katoombi.«
Naravno, bilo je vrlo riskantno spominja bilo kakva imena, jer nikad se
ne zna da li netko prisluškuje telefonski razgovor. Zato Turk nije inzis rao
ni na kakvim detaljima, iako je gotovo iskočio iz kože kad je saznao zbog
čega ga je Senić zvao.
Pošta se na gradilištu dijelila oko deset. Turk je tog jutra odmah preuzeo
pošiljku, ne čekajući obavezni red, i o šao ravno u svoju sobu. Grozničavo
je otvorio omot i kao sumanut dograbio pismo. Sad će zna tko mu to radi
o glavi, tko ga želi likvidira i tko je Udbin plaćenik u Katoombi.
U nevjerici, drhtavi prs pra li su svako slovo. Dotad modre usne
poblijedjele su, a lice se grčilo kao na samr . Pročitao je jedanput, pa još
jedanput, i nije vjerovao. Naprosto nije vjerovao. Ali nije smio sumnja ;
Pepa Senić i Geza Pašty znali su svoj posao. U to se uvjerio već nekoliko
puta.
»Brate Ante, tvoj čovjek se zove Zrinka Milas. Čudit ćeš se; znamo, ali
ništa se tu ne može izmijeni . Sve smo provjerili i sve se slaže; viđana je
ovdje, u Sydneyu kako se tajno sastaje s čovjekom za kojeg smo pouzdano
utvrdili da je agent Udbe. Izmijenili su nekakve papire. Australska tajna
policija snimila ih je skrivenom kamerom. Kokić će nam pribavi te
fotografije. Udbaš se sastao s još nekim ljudima koji su na našem 'crnom
popisu', a nakon toga odle o avionom, vjerojatno natrag u Evropu. Žao
nam je što je umakao; već smo imali plan kako da mu ogulimo kos .
Što još reći o toj lukavoj komunis čkoj stjenici? Dobro znaš da je
svojevremeno boravila u Sydneyu i da je nakon toga pobjegla u Katoombu,
samo da ne bi plaćala članarinu. Bila je uporna i bezobrazna, drska i
nepokolebljiva, a takva je samo komunis čka gamad. Lukavo je radila.
Namjeravala se preko Mar na uvući u naše redove, a za m napravi pokolj.
Žao mi je Mar na. A što mogu, bio je glup kad se tako naivno dao navući u
zamku. Djevojke s kojima je Milasova stanovala u Newtownu otkrile su nam
nešto zastrašujuće: taj mali pokvareni gad imao je već pripremljen otrov
kojim je namjeravao otrova meso u trgovini gdje se opskrbljuje naš Jure.
Spetljala se s mesarom, legla s njim u krevet, a onda ga ucijenila: ili ću
rodi tvoje dijete, ili ćeš likvidira Marica. Mesar je sve prijavio policiji, ali
ništa nisu uspjeli dokaza .
Zrinku Milas prepuštamo tebi, radi s njom što hoćeš. Ovdje šaljemo
nešto čime bi sve to mogao najlakše obavi . Nitko neće sumnja . Svi će
reći: evo još jedne koja se nije mogla prividi na australsko podneblje.
Naravno, Juriša o svemu ništa ne smije zna , jer bi vjerojatno h o vodi
privatnu istragu. Ali istraga nije potrebna, jer sve što je trebalo istraži , mi
smo učinili. Zrinka Milas je jugoagent kojeg pod hitno treba ukloni . Ako se
plašiš, javi nam, poslat ćemo našeg čovjeka. AK zapam : ako nisi u stanju
ništa učini za sebe, ako nisi u stanju samome sebi spasi život, onda
ćemo i mi bi u dilemi jesi li sposoban da učiniš nešto za nas.
Javljam na kraju jednu radosnu vijest: sigurno ću uskoro u Evropu, kod
Perčića. Bimbo je odobrio akciju na jedan jugokonzulat. Mislim da će to bi
negdje u starom kraju, ali detaljno će se zna tek kad se vra m. Napravili
smo odličan plan, bit će pravi užitak sudjelova u njegovu provođenju. Kad
pismo pročitaš, odmah ga spali.
Za Dom i Poglavnika! Spremni!
Pepa
Slijedećih petnaest minuta Turk je koračao sobom, bijesno stružući
cipelama po podu. Držao je u ruci papir i siktao kao zmija. Ta kurva, šaptao
je s snu h zuba, ta kurva će umira polako i onako kako ja budem h o.
Zgužvao je pismo i zapalio ga u pepeljari, a pake ć spremio u noćni
ormarić.

***
Slijedećih dana Ante Turk bio je sve češći gost »Ludvigove vinarije«. Svaki
njegov dolazak Zrinka je popra la grimasom gađenja. A Turk se samo
cinično smješkao. Jedino što ga je zanimalo bilo je žestoko piće, u kojem je
tražio hrabrost. I vrat Zrinke Milas, koji je trebalo slomi . U vinariji je sjedio
i Mar n Juriša, ali ne za is m stolom s Turkom. To je bila jedna od mjera
predostrožnos na kojoj je uvijek inzis rao Pepa Senić; članovi organizacije
morali su izbjegava da se druže na javnim mjes ma. Osim toga, Juriša
uopće nije podnosio tog opakog čovječuljka.
Uz čaše Turk je kovao plan. Pakleni plan. Najveća zapreka bio mu je,
naravno, Juriša, koji je gotovo svake večeri Zrinku pra o do stana. Gotovo
svake večeri. Samo utorkom to nije činio, jer je do kasno radio kod
gospodina Roberta Gawlera, koji je imao električarsku radionicu i bio
zadužen za instalacije na brdskoj željeznici, glavnoj turis čkoj atrakciji tog
dijela Australije.
Utorak je, dakle, bio dan kad je Turk mogao obavi planirani posao bez
bojazni da će ga Mar n Juriša uhva na djelu.
Ante Turk, u kojem je sve više narastala plima osvete, vraćao se u sobu
na gradilištu obično nešto prije ponoći, kad se zatvarala vinarija, a Zrinka
Milas u pratnji Juriše odlazila kući. Ulazio bi u prostoriju oprezno, na
prs ma, jer je znao da dvometraš, s kojim je dijelio stan, ima lagan san, a
nakon toga, ruku zabijenih pod po ljak, još bi čitav sat ležao zažarenih
očiju zureći u strop i intenzivno razmišljajući o najboljem načinu kako da
ubije Zrinku Milas. Mnogo je razmišljao o savršenom zločinu, ali bio je lju t
što mu neke okolnos nisu išle u prilog, posebice Zrinkin stalni oprez,
Jurišina pratnja i por r koji je čuvao ulaz u kuću. Bez obzira na to što je
Zrinku Milas namjeravao likvidira na način koji je i stručnjaka odmah
mogao upu na samoubojstvo, Turk nije želio da ga bilo tko vidi u zgradi u
kojoj je namjeravao obavi posao.
Posebnu pažnju posve o je tome da iz Jurišina svežnja ključeva potajno
uzme o sak ključa Zrinkine sobe. To nije bilo teško jer je Juriša svoje
ključeve ostavljao u garderobi na gradilištu u koju se moglo ući svako doba
za radnog vremena. Jurišin i njegov garderobni ormarić bili su jedan do
drugoga, pa mu je i to olakšalo posao. Jedini problem sastojao se u tome
što nije znao koji je ključ Zrinkine sobe, pa je odlučio da uzme o ske svih
ključeva. Planirao je da uđe u Zrinkinu sobu u utorak navečer, u vrijeme kad
je por r odlazio na obaveznu čašu piva u obližnji restoran. Sačekat će je da
se vra s posla. Sve ostalo bit će stvar ru ne.
 U utorak je Mar n Juriša do kasno radio kod gospodina Roberta Gawlera.
Zrinka Milas o šla je kući nešto prije ponoći. Ante Turk te večeri nije bio u
vinariji, ali se vra o u sobu u samo svitanje. Čekao je da starog por ra
svlada san pred zoru.
U srijedu ujutro Zrinka Milas nije izlazila iz svoje sobe. Poslijepodne se
nije pojavila ni na poslu. Uvečer ju je tražio Juriša, ali vlasnik vinarije samo
je slegao ramenima. Moždaje bolesna, bilo je prvo što je Mar nu palo na
pamet. Požurio je u njezin stan. Sto njak metara od kuće počeo je trča .
Projurio je mimo starog por ra, koji mu je samo odmahnuo rukom. Jedan
je čas stajao pred vra ma da bi vra o dah, a za m pokucao. Ništa se nije
čulo. Pokucao je još jedanput. I opet ništa. Gurnuo je ključ u bravu, ali
vrata nisu bila zaključana, nego samo automatski zatvorena.
»Zrin, što se dogodilo?« Okrenuo je električni prekidač, ali svjetlo se nije
upalilo. Iznad umivaonika bio je još jedan prekidač; sada je sobu obasjala
žuta svjetlost, koja se Juriši istog trenutka učinila kao žmirkanje svijeća uz
katafalk.
Vidio je Zrinku obješenu o klavirsku žicu na kvaki prozora,
poluuspravljenu i ukočenu, pomodrjela lica i iskolačenih očiju.
»Majko jedina! Majko jedina«, grcao je Mar n stojeći nepokretan na
sredini sobe, svjestan da tu više ništa ne može učini .
 4. ZAKLETVA NAD USTAŠKIM SIMBOLIMA

Sasvim neuobičajeno za njih, Pepa Senić i Geza Pašty došli su 14.

kolovoza u Katoombu na pogreb Zrinke Milas. S gli su tek kad im je Turk
javio daje policija dopus la pokop jer su sve indicije upućivale na
samoubojstvo. Na jelu nesretne djevojke nisu nađeni nikakvi tragovi
nasilja, ni je bilo tko mogao istražne organe naves na pomisao da je
Zrinka Milas ubijena. Nitko, osim Mar na Juriše. A on je šu o.
U informa vnom saslušanju na policiji nije prozborio ni riječi o svojim
sumnjama. Svi njegovi iskazi svodili su se na već otrcanu frazu: »Ništa mi
nije poznato.« Ponovio je, ne zna po koji put, da se Zrinka Milas htjela
vra u Jugoslaviju, ali da nije imala novca za brodsku kartu, zbog čega je,
kako pretpostavlja, pala u depresiju, nakon čega je uslijedilo samoubojstvo.
»Ništa mi nije poznato«, uporno je ponavljao Juriša.
Ali Juriša je mnogo toga znao, možda i previše. Otkad je prije pet godina
s gao u Australiju, mnogi su završili kao Zrinka Milas. On sam znao je za tri
»samoubojstva« u koja su bili umiješani prs fašis čkih emigranata. Znao je
također da su neki ljudi, koji su se suprotstavljali ustaškoj organizaciji,
zagonetno nestali i nikad nisu bili pronađeni. Jure Marić, Srećko Rover,
Fabijan Lovoković, Ivica Butković i mnogi drugi, zajedno sa svojim
egzekutorima Pepom Senićem i Gezom Paštvjem Hladnokrvnim i njihovim
razbijačima, bili su pretvorili svoje obračune s »jugokomunis ma« u pravu
umjetnost. Sve to znao je Mar n Juriša, ali je šu o. Da nije bio takav,
zacijelo bi i sam već davno visio na klavirskoj žici. Među m, život ga je
naučio kako da se ponaša, što i gdje da govori i kako da radi za organizaciju
a da bude zapravo daleko, daleko od nje.
Otkad su ubili Zrinku, koja mu je značila sve u životu, Juriša je bio na
rubu ludila, ali je iz sebe čupao posljednje atome snage i spokojstva da bi
sve to prikrio. Nikome nije h o pokaza koliko ga je taj gubitak slomio i
sasvim mu ispraznio dušu. Samome sebi se odjednom čudio odakle mu
tolika snaga i volja da živi, kako uspijeva da ne podigne ruku na sebe kad je
toliko puta prije bio na granici da kapitulira zbog stvari koje su u odnosu
prema posljednjem događaju u Katoombi zvučile kao bezazlena dječja
priča.

***
 Kad je i posljednje grumenje zemlje palo na Zrinkin mrtvački sanduk, s
groblja je svatko o šao na svoju stranu, samo su Senić, Pašty i Juriša završili
u automobilu. Upu li su se cestom prema Hartleyu. Vozio je Senić, a Pašty i
Juriša sjedili su na stražnjem sjedalu. Penjali su se serpen nama iznad
grada, odakle je pucao širok pogled na stjenovit kanjon i The Three Sisters,
a za m i na cijelu brežuljkastu dolinu, obraslu gustom šumom.
Vozili su se šutke sve dok nisu prošli Blackheath. Senić je pušio cigaretu i
pepeo otresao kroz poluotvoren prozor. Mučio se da zaobiđe kamion za
smeće. Kad god bi kamion poskočio na neravnoj ces , zapljusnuli bi ih mlaz
vode i gomila smeća, koje je vitlao vjetar. Paštyje kuckao prs ma po
koljenima, svaki čas se premještajući lijevo-desno. Nikako nije mogao skri
nervozu, koja mu je izbijala iz svakog pokreta. Juriša je gledao naprijed, u
uključene brisače, koji su monotono rastjerivali vodu s vjetrobrana, i
nastojao zaboravi ono što mu je bolno i teško pri skalo srce. Činilo mu se
da se vrata automobila otvaraju i da ga neka nevidljiva ruka vuče natrag na
groblje. Misli mu se vra še mjesec dana unatrag. Soba na trećem katu puna
smijeha, čigraste crne Zrinkine oči, topli dodiri prs ma i nosom, draži
čekanja pred vinarijom... A sad, sad je utučen i sam. Sam sa Zrinkinim
duhom. Ako se nešto dogodi, ako nekog ubijem ‒ razmišljao je Mar n ‒ ako
nekome iščupam srce, to će bi za tebe, Zrin. I zbog toga što godinama
živim štakorskim životom.
Kiša je šibala. Sive sjene sumraka već su zas rale vidik. Kad su prešli
željezničku prugu za Lithgow, progovorio je Pašty.
»Nismo došli samo na pogreb. Marić nas je poslao da nam najzad daš
precizan odgovor: možemo li u svako doba računa s tobom?«
»Mislim, Geza, da ću mora ponovi ono što sam već rekao Pepi: ja vas
nikad nisam namjeravao napus , ni mi to sada pada na pamet.
(Pogotovo ne sad, kad sam odlučio da vam vra m svaki udarac, rekao je u
sebi.) Tražio sam samo da drukčije postupate sa mnom i da mi pružite
ozbiljnije šanse, a ne da se samo ograničavam na džeparenja, tučnjave i
prijetnje. Posljednji put Pepaje mnogo govorio o HRB-u. Mislim da je to
nešto novo, nešto što bi i mene zanimalo.«
»Znači, pristaješ?« raskravio se Pašty.
»Pristajem.«
»Pristaješ položi prisegu na vjernost 'Hrvatskom revolucionarnom
bratstvu'?«
»Pristajem.«
 »Pepa, skreni u šumu«, reče Pašty i udari Senića po ramenu. Juriši je
samo trenutak zadrhtalo srce od bojazni da bi ga mogli likvidira . Ali već
sekundu kasnije vidio je na Paštyjevu licu zadovoljan osmijeh, i to ga je
umirilo. Kad je Geza Pašty ubijao, nikad se nije smijao.
Senić je našao blatnjav put koji je vodio lijevo, u brdo. Odvezli su se
milju od glavne ceste, a za m zaustavili. Motor je dalje radio.
»Obavit ćemo to ovdje«, rekao je Senić i spus o prednje sjedalo »forda«.
Za m je izišao iz automobila i iz prtljažnika donio putnu torbu od skaja.
Kiša je i dalje padala, a stakla su se maglila.
»Ceremonijal je vrlo jednostavan, ali za pripadnike HRB-a uzvišen. Bit će
čast svakom hrvatskom rodoljubu da izgovori one iste riječi koje su ustaški
vitezovi izgovarali na »Janka Pusz «,7 pred poglavnikom u nezavisnoj ili
poslije rata širom slobodoljubivog svijeta«, objašnjavao je Geza Pašty.
»Svaki član HRB-a polaže prisegu pred svjedocima. Mi ćemo bi svjedoci,
Mar ne, jer smo već zakle .«
Senić je u međuvremenu ugasio svjetla na automobilu, za m sav sadržaj
torbe istresao na prednje sjedalo. Radio je to vrlo vješto. Ispale su dvije
svijeće, bodež sa sedefnim koricama, smotak crnog sukna i raspelo. Na sve
to Senić je još dodao svoj »kolt«, koji je izvadio iz džepa kaputa.
Pri sak u Jurišinoj glavi rastao je iz sekunde u sekundu. Sad je tek vidio
da mu neće bi tako jednostavno priseći kao što je u početku mislio. Bilo bi
glupo i smiješno da sad odbije, jer je znao da bi ga istog trenutka ubili i
ostavili da ga razderu živo nje. Kad Mar n Juriša danas postane član HRB-
a, svi, od Rovera do Senića, klicat će mu kao novom ustaškom članu. A on
sa svim m nema ništa, ama baš ništa. A zbog plana što ga je već skovao
nije smio odusta .
U automobilu je sada vladala mis čna atmosfera. Prednje sjedalo bilo je
prekriveno crnim suknom, naprijed su gorjele dvije svijeće, jedna veća,
druga manja, uglavljene u ku je šibica, a između njih je bilo postavljeno
raspelo. Naprijed, do Juriše, ležali su prekriženi nož i Senićev »kolt«. Vani
se bilo sasvim smračilo, a travo svjetlo svijeća obasjavalo je Senićev koščat
nos.
»Evo, Mar ne, mi smo spremni«, rekao je Pašty kad mu je Senić rukom
pokazao daje namjes o simbole ustaške zakletve. »Jesi li spreman?«
Jurišaje znao što mu je sada čini . Kratko je rekao: »Spreman sam.«
»Krasno«, smješkao se Pašty. »Stavit ćeš ruku na pištolj i ponavlja za
mnom riječi zakletve. Počnimo.«
 »Počnimo«, odreza Senić i ugasi motor.
»Ja, Mar n Juriša ...«, govorio je Geza Pašty.
»Ja, Mar n Juriša...«, ponavljao je Mar n, držeći desnu ruku na revolveru
i nožu.
» ... zaklinjem se Bogom svemogućim ...« Paštyjevo lice kod svake nove
riječi poprimalo je sve crveniju boju a u očima mu je trao čudan sjaj; bio
je to ravnodušni i bezizražajni pogled kojim je fiksirao određenu, sasvim
nevažnu točku na automobilskom staklu s Jurišine desne strane.
» ... zaklinjem se Bogom svemogućim ...«, pra o ga je Juriša, razmišljajući
o tome koliko se Zrin željela vra u svoj Čitluk i koliko je on sam spreman
da m ba našima poreme sve račune.
» ... i svime što mi je sveto«, govorio je Pašty jed
noličnim glasom, a Juriša ponavljao, »da ću se drža ustaških načela i
pokorava propisima, te bezuvjetno izvršava sve naloge, da ću svaku
povjerenu mi tajnu najstrože čuva i nikada nikome ništa neću oda .«
Jedna svijeća je dogorjela, a vosak je kapao po crnoj tkanini. Paštyje
požurio.
»Ako se ogriješim o ovu prisegu, svjestan svoje odgovornos za svaki svoj
čin i propust i prožet osvjedočenjem dužnos , ima me po propisima
'Hrvatskoga revolucionarnog bratstva' s ći kazna smr ...«
» ... kazna smr ...«, govorio je Juriša.
»Tako mi Bog pomogao! Amen!« završio je Pašty.
»Tako mi Bog pomogao! Amen!« jedva je izgovorio Juriša.
»Čes tam«, rekao je Pašty. Za m ga je zagrlio i poljubio. »Ostanimo
vjerni poglavnikovoj oporuci, prihva mo svim srcem njegov program da naš
uspjeh bude okrunjen uspostavom Nezavisne Države Hrvatske.«
I Senić se pridružio čes tkama.
Dok je Senić spremao rekvizite u torbu, Pašty je nastavio: »Položivši
zakletvu, si, Mar ne, sada postao jedan od rijetkih pravih članova HRB-a.
Imaš pravo da izabereš konspira vno ime, ili želiš da ga mi damo?«
»Ja ću ga sam izabra «, rekao je Juriša, a za m trenutak razmišljao.
»Neka to bude ... neka to bude Zrin, Mar n Zrin.«
»Neka bude. Mar ne Zrinu, bit ćeš član udarne trojke o kojoj će se
brinu osobno Jure Marić i Srećko Rover. To je velika čast.«
Pašty je potanko objašnjavao kakva je to čast i tko ju je sve dosad uživao,
a za m nastavio glasom punim ushićenja:
»Dalje, dobit ćeš i svoj broj, pod kojim si upisan u registar članova HRB-
a«.«
Potom je iz unutarnjeg džepa kaputa izvadio malu bilježnicu i počeo
lista , pijuckajući u prste. »Ti si... si, Juriša, broj 20. Ti si dvadese čovjek
u HRB-u. Evo, vidi, prije tebe su samo Pepa, ja i još neki. To je uis nu veliko
priznanje.«
Bi dvadese na popisu, to je uis nu velika stvar. Da mi je samo novac
za brodsku kartu, odmah bih vam rekao što mislim o tom vašem
dvadesetom čovjeku. A ovako, morat ću crknu kao i svi vi. Negdje pod
Sydney Harbour Bridgeom, kod O'seas Ship Terminala, ili će mojom
utrobom nahrani morske pse na obalama Tasmanije, razmišljao je Juriša.
Senić je upalio motor i čekao da se odmagle stakla. Vani je i dalje lila
kiša, pomiješana sa snijegom. Morao je vozi još milju i po, do jednog
proplanka, kako bi mogao okrenu i vra se na cestu za Katoombu.
Na vidiku se ukazalo pošljunčano proširenje na ces , i Senić proturi
glavu kroz prozor, mjereći pros m okom hoće li ima dovoljno mjesta za
manevar. »Ovdje ćemo okrenu «, reče. »Čini mi se zgodnim mjestom.«
S glave mu se cijedila kišnica i kapala po sjedalu.
Pašty ga uopće nije slušao, zagonetno je promatrao Jurišu.
»Mar ne«, upita iznenada, »da li bi bio spreman da se vra š u
Hrvatsku po zadatku, ako to zatražimo od tebe?«
»Naravno«, odgovorio je ne razmišljajući ni trenutka. Nešto slično već
mu je padalo na pamet; u tom putu vidio je svoju šansu da se zauvijek
vra kući. »Naravno, spreman sam kad to god zatražite od mene. Čak bih
volio da mi se priključe Rover i Marić. Bila bi to izvanredna ekspedicija.
Stvarno, Geza, nikad to nikog nisam pitao: jesu li Bimbo i Marić ikada
poslije rata bili u Jugi u nekoj tajnoj misiji? Pitam te to zbog toga što sam
na nekoliko sastanaka naše organizacije u Buckingham Streetu često slušao
kako Rover i Marić govore: 'Ako budemo gorjeli u paklu za Hrvatsku, gorjet
ćemo svi.' To mi dođe kao da će nam se i oni pridruži kad zatražimo.«
Paštyjevo lice nadulo se od bijesa: »Mar ne, to si rekao preda mnom i pred
Pepom, i ni pred kim drugim. Stvarno si sretan momak. Kad bi Marić i Rover
čuli o čemu govoriš, satjerali bi obje noge u jednu čizmu. A znaš što to
znači? To znači da bi te sravnili sa zemljom i da se nikad više ne bi digao.
Izbjegavaj postavlja glupa pitanja i radije govorimo o drugim stvarima.«
»Onda govorimo o drugim stvarima«, rekao je Juriša i odmahnuo rukom,
kao da traži ispriku.
»Vidiš, Mar ne«, rekao je Geza Pašty dok je automobil poskakivao na
neravnu putu, »HRB je nešto novo, nešto što je trebalo da sjedini napore
svih nas koji živimo u emigraciji. Mislim da će on to uspje , a?«
»Pa ...«, lovio je Juriša brzo misao, »sve ovisi o tome kakve ćemo ljude
ima .«
»Odlično si to primije o. Sve ovisi o ljudima. A nas, pravih jurišnika, sve
je manje. Morat ćemo se razmilje po cijeloj Australiji da ih što više
pronađemo i vrbujemo. Danas je vrlo teško naći pouzdane ljude, koji bi
dokraja bili odani našoj stvari. U Evropi ima dosta emigranata, ali sve je to
jad i čemer. Izbjegavaju nas jer ih obrađuju u jugokonzula ma i
ambasadama. A siguran sam da bi svi, svi Mar ne, prišli nama kad bismo
im ponudili pravi program. Nešto od tog pravog programa jest i HRB. Njime
ćemo pos ći ono što drugi nisu. Ovdje, u Australiji obučavat ćemo ljude
koje ćemo sla u Jugoslaviju da vrše diverziju, da ubijaju komunis čku
gamad, da ubijaju i djecu u kolijevci ako su pro v nas. Imamo već prešutnu
dozvolu ovdašnjih vlas da osnujemo logore za obuku. Imamo i novac.
Moraš bi sasvim svjestan činjenice da mi ipak nemamo snage i novca za
akcije velikih razmjera. Bez podrške sa strane teško bi se što moglo učini s
one če ri funte članarine i novcem što bismo ga pribavili pljačkom i
ucjenama. Rover je već nekoliko puta boravio u Evropi i u Americi. Putuju i
drugi. A to stoji novca. I ja ću vjerojatno krajem godine na put. Treba
pripremi baze za prihvat ljudi u Evropi, osigura kanale kojima bi se naši
ljudi ilegalno ubacivali u Jugoslaviju. Moramo pribavi mnogo novca i
uspostavi čvrste veze i s našim suradnicima u SR Njemačkoj, Italiji,
Australiji, Francuskoj, Švedskoj... Moramo pozva sve najbolje jurišnike pod
naš barjak.«
Automobil je sada izišao na asfaltnu cestu i polako se spuštao prema
Katoombi. Juriša je slušao Paštyjevu priču.
»Nekim članovima već su podijeljene uloge i raspored rada. Rover i ja
zaduženi smo za organizaciju i prihvat ljudi u Evropi. Zbog toga ću i mora
na put. Pepa i Marić će radi na odabiranju kandidata u Australiji,
velečasni Kasić i Raguš na poli čkim pripremama, kontroli i provjeri
kandidata. Odlučili smo da će 'australske grupe' dobi osnovno znanje
ovdje, a da će bi 'dorađene' u Stu gartu. Za m će ih 'Glavni stožer za
Evropu' sla na zadatke u zemlji. Pripreme neće smje traja duže od šest
mjeseci. Ocjenjujem da ćemo m akcijama uzdrma režim u Jugoslaviji i
prisili ga da najzad kapitulira. Tada će nam i drugi mora prizna našu
poli čku snagu. Borba za nacionalno oslobođenje bit će teška, i bit ćemo
nemoćni ako nam ne pomognu zapadni financijeri. A uvjeren sam da će oni
vrlo rado razveza kesu. Rover ih dobro zna i neće mu bi teško da od njih
dobije novac.«
U daljini su se nazirala svjetla Katoombe. Pašty je i dalje neumorno
govorio: »Sad nam je dragocjen svaki čovjek. Zato ćeš ostavi posao u
Katoombi i prijeći u Sydney. Ne plaši se, nećeš više kopa kanale. Od danas
ćeš posta pravi gospodin. Marić je rekao da bi te vrlo rado poslao na
Tasmaniju, da ondje vodiš posao na prikupljanju novca i raspačavanju
našeg ska. Imat ćeš dovoljno novca i žena. Drugi će umjesto tebe kopa
kanale i plaća članarinu. Što misliš o tome?«
»Naravno, učinit ću sve što bude u mojoj moći. O tome sam već i
razmišljao«, rekao je Juriša, osjećajući da ga peče brazgo na na licu. To je
osjećao uvijek kad je bio na rubu pame .
»Ti si silan momak, broj 20. Mislim da ćemo s tobom napravi čuda«,
laskao je Pašty.
»Dvadese čovjek učinit će sve onako kako je dogovoreno, sve. Recite
Maricu da uskoro dolazim u Sydney i da pripremi brodsku kartu za
Tasmaniju.«
»Ne šali se, Mar ne. Ljudi kao više nisu za putovanje brodom. To Marić
neće dopus . Letjet ćeš avionom, što i dolikuje. Osim toga, brodovi
uopće ne pristaju u Gwory Parku.«
Odvezli su ga do barake u kojoj je stanovao, a za m nastavili put u
Sydney. Gledao je za njima sve dok se crvena signalna svjetla automobila
nisu izgubila iza prvog ugla. Za m se naslonio na zid barake, pus vši da mu
se ruke klate niz jelo; bio je posve prazan, bez ijedne misli.
 5. LOV NA LJUDE

Potkraj 1961. i početkom 1962. godine ustaška organizacija počela je

neviđen lov na ljude. Roverovi, Ceceljini, Jelićevi i Luburićevi emisari
razmiljeli su se cijelim svijetom u potrazi za novim, »svježim snagama«,
kojima je trebalo popuni »hrvatska bratstva«, a osobito »Hrvatsko
revolucionarno bratstvo« u Australiji i njegove »ispostave« u Evropi. U lovu
na ljude svestrano su se angažirali i oni fašis čki emigran koji su se, zbog
svojih »neradikalnih poli čkih kombinacija i slijepog robovanja preživljenoj
strategiji«, već nalazili na lis »otpisanih«. Obnavljale su se zaboravljene i
prekinute veze, emigrantske jazbine grmjele su od propagandnih govora,
stvarala se dinamitaško-revolveraška atmosfera, agitatori inozemnih
obavještajnih službi razbuktavali su ekstremis čke stras , nicali su »glavni
revolucionarni stanovi«. Sve to zato da bi jednim odlučnim potezom »HRB
slomio kičmu komunis čkom režimu«.
Desetak-dvadesetak inspiratora regrutacije »novih snaga« bilo je u
stalnom dosluhu s obavještajnim službama. Sklopljeni su prešutni dogovori
o otvaranju specijalnih logora za vojničku i diverzantsku obuku, u kojima će
vrbovanim emigran ma stručnu pomoć pruža eksper za ručnu izradu
mina, špijunažu, gađanje živih pokretnih ciljeva, upotrebu otrova,
instaliranje tajnih radio-stanica...
Riješivši tako ključno pitanje obuke, kolovođe HRB-a tražile su za m
način da se financijski osiguraju. »Operaciju novac« na sebe je preuzeo
osobno Geza Pašty, ne samo zato što je prije ilegalnog bijega iz Jugoslavije
bio pravi specijalist za razbojničke prepade nego i zato što je znao da će u
toj gomili novca znatan dio moći spremi i u vlas džep.
Geza Pašty, uz svestranu pomoć Rovera i Marica, a pošto su sva trojica
dobila čvrsto obećanje da će i neke obavještajne službe razveza kesu,
napravio je detaljan plan prikupljanja »potpore za oružane akcije u
Jugoslaviji«. Plan nije bio ništa novo, ali je bio siguran: Pašty je predložio
da se povećaju pristojbe i članarine svim ljudima koji rade za »hrvatsku
stvar«. Za m je predložio da se ucjenama i prijetnjama vrši konstantan
pri sak na »komunis čku gamad koja živi u inozemstvu«; vjerovao je da će i
m metodama inkasira stanovitu svotu novca. Dalje, planirao je i prepade
na banke, draguljarnice i poštanske urede, iz kojih je trebalo kras
isključivo novac. Posebna poglavlja u njegovu planu bili su desničarski
financijski moćnici u SAD, Australiji, Južnoj Americi i Evropi, koji su i prije
nudili i davali novčanu pomoć za akcije neprijateljske emigracije, ne samo
jugoslavenske već i iz istočnoevropskih zemalja.
***

Paštyjev pohod u Evropu bio je kratak ali pedantno planiran. Mnogo

kasnije jedan od suradnika, koji je Paštyja pra o na njegovoj »evropskoj
turneji« i koji se poslije proglašenja amnes je za poli čke emigrante vra o
u zemlju, ovako je rekonstruirao taj pohod: »Svoj boravak u Evropi
početkom 1962. Pašty je iskoris o i za brojne kontakte s fašis čkom
emigrantskom vrhuškom u SR Njemačkoj, Austriji, Italiji, Francuskoj i
Španjolskoj, posebno s Luburićem i Jelićem. U španjolskoj je boravio
zajedno s Jelićevim suradnikom i članom 'Hrvatskoga narodnog odbora'
Nedjeljkom Šimundićem. Paštyje Luburiću detaljno govorio o planovima
HRB-a i pripremama za teroris čko-diverzantske akcije u Jugoslaviji. Luburić
ga je pažljivo slušao i na kraju mu predložio da se HRB uključi u njegov
'Hrvatski narodni otpor', a da on, Pašty, ostane u Španjolskoj i bude
direktor štamparije 'Drina'. Slično mu je kasnije u SR Njemačkoj ponudio i
dr Branko Jelić, predloživši mu da uređuje njegovu 'Hrvatsku državu'.
Među m, Pašty je odbio ijedno i drugo, is čući da je od Rovera dobio
zadatak da HRB-u pokuša osigura rukovodeću ulogu u ustaškoj emigraciji u
Evropi i prekomorskim zemljama, a ne da ga uključi u emigrantske okamine.
Pašty je razgovarao s dosta emigranata, ali ih je vrlo malo uspio
zainteresira za akcije HRB-a. Ne zbog toga što su fašis čki emigran ,
evenutalno, posumnjali da se te akcije ne mogu izvrši , već zato što se
svatko plašio za svoj rukovodeći položaj, ali i zbog bojazni da će im HRB
uze novac i baci ih na prosjački štap. Većina h emigranata ipak je
Paštyju obećala podršku, ali tek pošto je detaljno iznio plan akcije.
Izuzetnu pažnju u m akcijama, rekao je, treba posve organiziranim
napadima na jugoslavenska diplomatsko-konzularna i trgovačka
predstavništva. Tom prilikom govorio je i o postojanju nekakva popisa
hrvatskih emigranata koje jugoslavenska tajna policija namjerava likvidira .
Ti popisi, govorio je, nalaze se u jugoslavenskim predstavništvima, što nas,
kako je istakao, još više obavezuju da ih dižemo u zrak, palimo i razaramo,
a usporedo s m i ubijamo jugoslavenske diplomate. Pašty je svoj boravak
u Evropi također iskoris o za kontakte s predstavnicima albanskih i
ukrajinskih emigranata, kao i s članovima rukovodstva nekih neofašis čkih i
desničarskih organizacija u Italiji i Francuskoj. Posebno se zanimao za
uspostavljanje čvrs h veza s 'Centralom za psihološko vođenje rata' u SR
Njemačkoj, pod čijim su pokroviteljstvom organizirani 'Dani sudetskih
Nijemaca' u Kolnu, 'Pobjedničko slavlje Krete', neofašis čki 'Savez
njemačkih padobranaca', 'Šleski sastanak' u Hannoveru, 'Njemački susret
saveza povratnika' u Miinchenu i druge revanšis čke manifestacije i grupe.
Istodobno, pred Paštyjem su neki emigran položili zakletvu na vjernost
'Hrvatskom revolucionarnom bratstvu' i obavezali se da će sudjelova u
njegovim akcijama. Pašty je posebno srdačno bio primljen u Miinsteru, kod
Branka Orlovića, urednika lista 'Mlada Hrvatska', koji je odmah imenovan za
rukovodioca propagandnih poslova evropskog povjereništva HRB-a. Slično
su ga primili Marijan Šimundić i braća Kovačići, Niko i Ivan, koji su imali
trgovačku radnju u Stu gartu, u Schwabstrasse 80. Kasnije je Pašty svoj
boravak u Stu gartu ocijenio kao vrlo značajan, jer je uspio nagovori
Šimundića i braću Kovačiće da preuzmu brigu o 'doradi' terorista koji su
imali s ći iz Australije ...«

***

Vraćajući se poslije višemjesečne turneje po Evropi, Pašty nije nosio

samo ohrabrujuće vijes već i gotov plan nekih akcija za koje je osobno
mogao tvrdi da će bi »revolucionarne«. Mjere i pomoć što su ih ponudili
Jelić, Cecelja, Luburić i ostali smatrao je apsolutno prihvatljivima, ali samo
u onom dijelu u kojem se nisu suprotstavljale rukovodećoj ulozi
»Hrvatskoga revolucionarnog bratstva«. Njegov osobni dojam bio je da će
se akcija razvija upravo onako kako su planirali Rover i Jure Marić.
Treba reći da podrška evropskog dijela fašis čke emigracije tek
instaliranom HRB-u nije bilo jedino što je Pašty nosio u Australiju. On je te
1962. već imao razrađen plan prihvaćanja, obuke i smještaja terorista iz
Australije. Nosio je također odluku da se »glavni revolucionarni stan« HRB-
a za Evropu smjes u Stu gartu, a da se u blizini Bodenskog jezera otvore
specijalni poligoni za obuku.
Marijanu Šimundiću, njegovim kasnijim egzekutorima braći Kovačićima
(likvidirali su ga zbog novca i prevlas ) i Branku Orloviću, koji su također
bili prisegnu nad ustaškim simbolima i već pripadali Jelićevom
»Hrvatskom narodnom odboru« (HNO) ili njegovu najekstremnijem ogranku
»Hrvatskom demokratskom odboru« (HDO), povjeren je zadatak da u SR
Njemačkoj, Austriji i Italiji uspostave baze, preuzmu specijalan postupak pri
prihvaćanju i »doradi« teroris čkih trojki poslanih iz Australije, te da u
sklopu priprema za pronalaženje i regru ranje »novih snaga« po ču
destruk vne akcije, koje je Pašty nazvao »koncentracijom i stjecanjem
borbenog iskustva«. O kakvu se zapravo »borbenom iskustvu« radilo
pokazat će bes jalan napad što su ga teroris , skriveni iza maske
religioznih, kulturnih, socijalnih i karita vnih društava, izvršili na
8
jugoslavensku misiju u Bad Godesbergu. A sve to samo nekoliko mjeseci
nakon Paštyjeva povratka u Australiju.
Zakle m članovima »Hrvatskoga revolucionarnog bratstva« u SR
Njemačkoj bila je također prepuštena briga o nabavi eksploziva, oružja i
municije, kojima je trebalo da se opskrbe trojke za diverzantsko-teroris čke
akcije pro v jugoslavenskih diplomatsko-konzularnih i trgovačkih
predstavništva u inozemstvu te za akcije u Jugoslaviji. Očito je bilo da je
Paštyjev boravak u Evropi iskorišten najviše za to da se utvrde precizni
okviri svih teroris čkih akcija, ali i da se uz pomoć eksponiranih
predstavnika obavještajnih službi, koje su bile zainteresirane za takve
akcije, razradi tak ka, usmjere planovi i odredi najpogodnije vrijeme za
početak provođenja tajnih nauma.
Akcija okupljanja i obuke fašis čkih terorista za tajne operacije nije bila
ograničena samo na SR Njemačku, Austriju i Italiju. U Munchenuje Pašty
prije odlaska u Australiju dobio od dra Branka Jelića popis ljudi i iz drugih
zemalja na koje se HRB mogao čvrsto osloni u svim oblicima svojih
priprema za »konačni udarac«. Nema sumnje da je Jelić veoma ozbiljno
shva o Paštyjeve planove, pa se potrudio da preko svojih suradnika pribavi
podatke o novim, »potencijalnim snagama« koje su bile razasute širom
Evrope. Bilo bi naivno vjerova da je samo Jelić sudjelovao u konačnom
oblikovanju tog popisa. Sama činjenica što su na popisu bili ljudi koji nikad
i nigdje nisu kontak rali s Jelićem, ni s njegovim emisarima, i koji su se,
dapače, nalazili i u nekim prekomorskim zemljama, upućuje na logičan
zaključak da su u akciji okupljanja i regru ranja terorista bili upleteni još
nečiji prs , mnogo moćniji nego što su to bili prs »objekta 707« (pod
kojom šifrom je u arhivima nekih stranih obavještajnih službi bio
eviden ran Jelićev dosje).
Lov na ljude organiziran je po već okušanom sistemu. Većina budućih
terorista regru rana je u izbjegličkim logorima i »socijalnim ustanovama« u
Austriji, Italiji i SR Njemačkoj, a dio je pronađen u podzemlju evropskih
metropola i bio angažiran isključivo kao plaćenici, po metodi pičnoj za
Murder Incorporated (Sindikat ubojica). Njih uopće nije zanimala
»specifičnost situacije u Hrvatskoj«, kako je agi rao Pašty; oni su radili
isključivo za novac. A njega za početak nije nedostajalo. Štoviše,
prikupljeno ga je poprilično, jer je Paštvjeva »operacija novac« bila vrlo
uspješna, pogotovo u onom dijelu koji se odnosio na pljačke, razbojstva i
ucjene čije su žrtve bili jugoslavenski radnici na privremenom radu u
inozemstvu. U nekim njemačkim, talijanskim, austrijskim, francuskim i
belgijskim gradovima bili su stvoreni pravi »sindika «, čiji je isključivi
zadatak bio da i najbrutalnijim metodama prikupljaju novac za ekstremnu
emigraciju.
Emisari ustaške organizacije, koji su tvrdoglavom upornošću obilazili
izbjegličke logore u Evropi, Južnoj Americi i Australiji, vrbujući nove ljude,
polako su popunjavali svoje kvote. Vrlo često su im u poslu bili pri ruci i
oni emigran koji su već imali, bili zatražili, ili su namjeravali zatraži
poli čki azil. Tako su se na popisu »vjernih i pouzdanih suradnika HRB-a«
našli i Petar, Ambroz i Adolf Andrić, Đuro Horvat, Mirko Vlasnović, Vejsil
Keškić, Pavle Vegar, Josip Oblak, Ilija Tolić, Dražen Tapšanji i drugi, od kojih
neki još nisu bili članovi HRB-a, ali su se pripremali da to uskoro postanu.
Nesumnjivo, posebno poglavlje u toj emigrantskoj strukturi i galeriji
svakovrsnih bjegunaca iz Jugoslavije bila su braća Andrići. Petar je
šezdese h godina u organizaciji ko rao već prilično visoko, bio je u
rukovodstvu evropskog »stožera« i zadužen za Niču, odnosno za Francusku.
Ambroz i Adolf Andrić, obojica kemijski tehničari, s gli su u emigraciju
1960, odnosno 1961. godine. No zahvaljujući prije svega tome što su već
imali osiguranu preporuku, što je bila jedna od bitnih pretpostavki
uspješnog uključivanja u redove ustaške organizacije, za što su se bili
pobrinuli neki emigran , a i tome što su odmah nakon dolaska u Italiju
zatražili poli čki azil, obojica su ubrzo u očima tadašnjeg rukovodstva
fašis čkih organizacija postali ljudi od povjerenja, što im je omogućilo vrlo
brzo napredovanje na hijerarhijskoj ljestvici. U vrijeme Paštyjeva boravka u
Evropi
Ambroz i Adolf Andrić čekali su dokumente i brodsku kartu za Australiju.
Mirko Vlasnović se u vrijeme Paštyjeve evropske misije već nalazio u
Venezueli, u Caracasu. Vlasnović, koji je pobjegao iz Jugoslavije još u
kolovozu 1956, iz avanturis čkih pobuda, boravio je jedno vrijeme u Italiji,
najprije u Trstu, a za m u izbjegličkim logorima u Udinama i Gae . Uz
pomoć Ceceljine »socijalne službe«, koja je imala svoju ispostavu i u Italiji,
sredinom 1958. otputovao je u Venezuelu i ondje se zaposlio kao fizički
radnik na nekoj farmi. Naravno, o šavši iz Evrope u Južnu Ameriku,
Vlasnović nije izgubio kontakt sa svojim »dobročiniteljima«. Ti kontak nisu
se svodili samo na dopisivanje, već i na članarinu, koju je Vlasnović plaćao
ustaškoj organizaciji.
Đuro Horvat, koji je do listopada 1960. godine radio kao zidar u
Mariboru, a za m ilegalno prebjegao u Austriju, gdje je odmah upao u
Ceceljinu mrežu, nije 1962, kad je Pašty boravio u Evropi, bio član HRB-a
(on će to posta tek 1967. u Gwory Parku na Tasmaniji). No upravo
zahvaljujući kontak ma s Ceceljom, Đuro Horvat bio je vrlo brzo prepariran
i uvučen u kolo iz kojeg se moglo izići samo ‒ s nogama naprijed.

***

Vraćajući se tog ožujka avionom iz Evrope u Australiju, Geza Pašty nije

razmišljao samo o ljudima s popisa, na kojem su bili, uz ostale, i Đuro
Horvat, Mirko Vlasnović, braća Andrići i drugi, već je razmišljao i o
planovima kako da te ljude najbolje upregne u kola HRB-a. Taj mu je prizor
bio neprestano pred očima, mogao ga je oduševi i impresionira , ali i
baci u očaj. Mnoge je sate Pašty u Evropi proveo sam, sjedeći u kutu
nekoga trećerazrednog emigrantskog brloga i detaljno razrađivao natuknice
plana čiji su glavni idejni kreatori bili on i Srećko Rover. Okosnicu plana
činile su oružane akcije pro v Jugoslavije. Roverje, naime, na sastanku užeg
rukovodstva HRB-a, što je krajem 1961. održan u Melbourneu, predložio da
se stvore specijalne »udarne« grupe, koje će se ilegalno ubaciva u zemlju,
ubija i pali , a za m se, ako ne naiđu na očekivanu podršku naroda,
povlači natrag preko granice. Pašty je taj plan ocijenio kao ‒
revolucionaran. Marić i Senić također. Ali nitko od te rukovodeće jezgre ‒
Paštyju je to bilo sasvim jasno ‒ nije bio spreman da krene u Jugoslaviju.
HRB, koji je trebao da vodi akciju, bio je osnovan. Postojalo je i
rukovodstvo. Postojali su čak i članovi HRB-a, najzad, postojao je i interes
stanovi h krugova u inozemstvu da se takve akcije izvedu. Među m, nije
postojala »vojska«, barem ne onakva kakvu je opisao Pašty. Malo je, naime,
bilo članova HRB-a koji su mogli nepokolebljivo reći: »Spremni smo da
otputujemo u Jugoslaviju i izvršimo zadatak.« Izuzimajući neke patološki
opterećene pojedince i fana ke, u HRB-u uis nu nije bilo mnogo članova
koji su mogli to reći. Strah pri pomisli da bi već na prvom koraku u
Jugoslaviji mogli bi likvidirani bio je jači od svake prisile kojom je prije o
Rover. Pašty je to dobro znao. Polazio je, naime, od samog sebe. Nije bilo
te sile koja ga je mogla natjera da se vra u Jugoslaviju. Često je samog
sebe beskrajno dugo preslušavao i na kraju ipak dolazio do jednog jedinog
zaključka: radije će poginu u tuđini nego da ga pogodi metak u Jugoslaviji.
Imao je i sasvim čvrste razloge za takav zaključak: tješio se, naime, da su
mogućnos da ga u emigraciji s gne metak ravne nuli, a da bi ga u
Jugoslaviji ubili već u prva 24 sata. Imao je, na nesreću, toliko neplaćenih
dugova u domovini da bi računi, po zdravoj logici, morali bi izravnani već
prvih sa . Zato Pašty uopće nije ni razmišljao o mogućnos da se priključi
»udarnim grupama«. Ocijenio je da bi akciju u Jugoslaviji trebalo prepus
»jurišnicima« koji će, tek kad ih pogodi metak, shva što im se dogodilo.
Doći u Jugoslaviju s desetak pušaka ili pištolja, u namjeri da se sruši
društveno uređenje, bilo je ravno samoubojstvu. Pašty je to vrlo dobro
znao, ali je, unatoč tome, imao svoj plan, koji je sadržavao če ri bitne
pretpostavke.
Prvo, vjerovao je da će se među sto njak emigranata, koliko su ih pod
kontrolom držali Rover, Marić, Senić i on, naći barem trojica koja će bi
spremna da bez pogovora otputuju u Jugoslaviju. Tu trojicu, računao je,
trebalo je pronaći među onim malobrojnim fana cima koji su poslušno i s
neviđenom strašću izvršavali svaki zadatak ustaške organizacije, smatrajući
da čine najuzvišenija djela. Pašty je, razmišljajući o mogućim kandida ma
za tu grupu, imao na umu dvojicu-trojicu, koji su mu se činili kao naručeni
za ubacivanje u Jugoslaviju.
Drugo, ostatak grupe, vjerovao je, popunit će lukavom varkom. Pronijet
će glas da je u Jugoslaviji buknula pobuna velikih razmjera i da narod s
nestrpljenjem očekuje svoje borce iz inozemstva. Ispričat će i da su granice
prema Jugoslaviji blokirane, što će samo potvrdi da se nešto ozbiljno
događa u zemlji, te da su neki članovi HRB-a iz SR Njemačke već krenuli u
bosanske planine i na Velebit, gdje će bi uspostavljene baze za daljnje
akcije pro v komunista.
Treći adut temeljio se na već razrađenom i bezbroj puta okušanom
sistemu zastrašivanja: lukavom širenju priče o prisutnos agenata Udbe u
emigrantskim redovima. Pašty je odlično poznavao psihologiju emigranata,
njihove slabe točke i uvjerenje da sve zlo koje ih može snaći u tuđini dolazi
od Udbe. Ljudi koji žive u neprestanom strahu da su na nekakvu Udbinu
popisu za likvidaciju u stanju su izvrši djela koja su ponekad i iznad
njihove moći. Pašty je to vrlo dobro znao a to su potvrđivali i neki primjeri
iz bliske prošlos . Ubojstvo Zrinke Milas, na primjer. An Turku nije bilo
teško da djevojku hladnokrvno objesi na klavirsku žicu u njezinu stanu,
smatrajući je agentom Udbe. Učinit će to i drugi, računao je Geza
Hladnokrvni, pogotovo ako im se spretno predoči podatak da su na popisu
za likvidaciju. Uis nu, bilo je sto ne načina da se zaplaše emigran i prisile
na slijepu poslušnost i pokornost.
I četvrto, vjerovao je da će »trojke« koje budu poslane u zemlju odmah
pas u ruke Udbe, tako da ga nitko nikad neće moći naknadno zgrabi za
grlo, pri snu uza zid i reći: »Slušaj, Geza, lagao si. Sve si lagao.«
Pašty je, dalje, ne misleći da je to i najbolji plan što ga je mogao smisli ,
stavljao na vagu svoju sposobnost da bez mnogo muke obmane
lakomislene. Mnogo toga išlo mu je u prilog. Bio je jedan od rukovodilaca
HRB-a, a to nije bila mala stvar. Posjedovao je ‒ inače ne bi nikad ni došao
na to mjesto ‒ sve potrebne kvalifikacije: dugu i uspješnu karijeru. Dalje,
pra o ga je glas da u presudnim trenucima donosi zdrave sudove koji se,
znao je, premda često pogrešni, uvijek slažu sa sudovima njegovih
pretpostavljenih. Posjedovao je, za m, i ugled čovjeka, koji je u stanju sve
učini , ako zatreba, i nekog skra za glavu.
Pašty je dobro poznavao svoje mogućnos ; ocijenio je da su mu če ri
dana sasvim dovoljna. Uz svojstva utjecajnijeg člana organizacije Geza
Hladnokrvni imao je i izvanredan smisao za podvale. Sve to, računajući i
one če ri bitne pretpostavke plana, pružalo mu je sigurnu garanciju da će
uspješno dovrši započetu igru. Isto tako, bilo mu je posve jasno da to nije
igra kao one prijašnje. Mnogo puta obavljao je sad ovakav, sad onakav
»poslić«, pružajući Roveru i Maricu uvjeravanja da nisu pogriješili kad su ga
izabrali za svojeg »doglavnika«. Nekoliko je puta svojim domišljatos ma ili,
bolje reći, grubos ma pomogao da se organizacija domogne znatne svote
novca. Njegova je ideja bila da se zapali jugoslavenska zastava u Katoombi,
a u pomanjkanju povjerenika sam je obilazio članove i prikupljao članarinu.
Radio je Pašty poslušno i druge stvari, ali to se više nije moglo usporedi s
onim što je još trebalo učini . Rover i Marić uvijek su tražili nove ideje,
iako su ih sami rijetko imali, nešto zbog intelektualne ograničenos , a
nešto zbog želje da što manje budu eksponirani u opasnijim poslovima.
Sada je Pašty premetao po pame : evropsku misiju ocjenjivao je vrlo
povoljno, smatrao je također da će uspješno realizira svoj plan od če ri
točke, obradovala ga je i pomisao da će u tom poslu odvoji koju funtu i za
svoj džep. Pomisao na novac uvijek mu je davala nove inspiracije i silila ga
da troši maksimum napora kako ne bi zakasnio na dijeljenje kolača ili na
neku drugu svečanost kojoj su osnovni ton davali zveckanje i sjaj
srebrnjaka. Od siječnja 1953, kad se našao u emigraciji, uvidio je daje
Pavelićeva vojska spala na jadnu skupinu vojnika, da je ustaška poli ka u
službi novca, a da su poslijeratni emigran , o kojima su Pavelić, Hefer,
Rover, Jelić, Luburić i ostali rukovodioci ustaške organizacije raspredali
priče kao o novopridošloj braći po krvi i poli čkoj vjeri i kao o vojnicima
HOP-a, zapravo eksponen vlas te, specifične poli ke: lova na novac i laku
zaradu. Okrutno varljiv bio je taj život. Pašty je to ocijenio ne samo po sebi
već i po Pepi Seniću, i drugima koje je susreo u inozemstvu, ili bio na neki
drugi način s njima povezan.
Šefovi ustaške organizacije bili su upravo žedni novca, a Geza Pasty je to
ne samo znao nego je bio i svjedok brojnih nastojanja Marica, Rovera,
Lovokovića i ostalih »stožernika« da novac prikupljen od raznih članarina i
pristojbi, ucjena i pljački, međusobno raspodijele na način koji je
odgovarao samo jednome od njih. Točnije, svaki je za sebe nastojao
ugrabi što više, a bijedni ostatak bio bi položen u banku kao pokriće da se
novac ustaške organizacije ipak ne troši ‒ uludo.
Geza Pašty, a osobito Josip Senić, bili su često putnici na liniji Sydney ‒
Melbourne, gdje je živio Marić, odnosno Rover. Služili su im kao »živa
veza«, prenoseći najčešće povjerljiva pisma i novac, te instrukcije za buduće
teroris čke akcije. Budući da su obojica uživala neograničeno povjerenje
svojih gazda, Geza Hladnokrvni i Pepa Senić često su taj svoj položaj
zloupotrebljavali više nego što su smjeli; odlazili su u Woollongong ili
Geelong, gdje je ustaška organizacija imala najjača uporišta, i prikupljali
novac za svoj račun.
0 svemu tome je u avionu razmišljao Geza Pašty. Znao je da će pripreme
za predstojeće akcije udvostruči njegova i Senićeva putovanja na relaciji
Sydney ‒ Melbourne, i da će vjerojatno obojica dobi zadatak, koji mu se
činio posebno značajnim, da pronađu pogodne terene za obuku udarnih
grupa. U golemom australskom prostranstvu, gdje se sto nu ljudi moglo
izgubi kao igla u plastu sijena, nije bio problem naći pogodno područje.
Problem je bio u tome što tereni nisu smjeli bi suviše udaljeni od
Melbournea i Sydneya, gdje je živjelo najviše članova ustaške organizacije.
Trebalo je, dakle, pronaći zemljište blizu h gradova, kako bi se izbjeglo
gubljenje vremena na putovanja, jer što se više bližilo vrijeme akcije, svaki
dan je bio dragocjeniji.
Dok mu je mozak vrio u nekakvu divljem, slavodobitnom prkosu i
kovitlale se vizije o tome kako će posta glavni »bos« za HRB-ovu blagajnu,
Geza Pašty je razmišljao o ideji da poligone za obuku smjes u trokutu koji
su zatvarali grad Wodonga, australska vojna baza Bandiana i izbjeglički
logor Bonegilla, na jezeru Hume. Nalazio je više razloga da upravo taj teren
predloži za diverzantsku obuku članova HRB-a. Prije svega, taj prijedlog se
poklapao s prijašnjim Roverovim upozorenjem da će u obuci vjerojatno
sudjelova i australski vojnici i stručnjaci. Dalje, to su bili vojni poligoni na
kojima se moglo puca bojevom municijom i gdje su se odmah mogli vidje
i ocijeni rezulta obuke. Uza sve to, u Wodongu se moglo iz Melbournea,
odnosno Sydneya, s ći za vrlo kratko vrijeme, za dva i po, odnosno tri i po
sata. Sve su to, ocijenio je Pašty, velike prednos koje se u konačnoj odluci
nisu smjele zanemari .
On je sada bio sasvim siguran da će Rover i ostali bez ikakvih kalkulacija
prista na njegov prijedlog da se okolica Wodonge pretvori u poligon za
obuku članova »Hrvatskoga revolucionarnog bratstva«. Bio je, također,
posve siguran da će se Roverovi znanci iz policije pobrinu da se u program
obuke unesu i neki elemen obavještajnog rada, ali da će isto tako
nastoja prikri svoj interes za tajnu djelatnost i pripreme fašis čkih
emigranata.
Geza Pašty nije znao mnogo o međunarodnoj poli ci i njezinim pravilima,
ali je znao dosta toga o sprezi nekih australskih poli čara s članovima
fašis čkih organizacija. Marić, Rover, Kokić i Lovoković imali su vrlo
utjecajne prijatelje u australskim poli čkim krugovima, i me su se vrlo
izdašno koris li.
Avion na liniji 812 sad je pravio obavezan krug nad zaljevom Botanv Bav,
morskim biserom Sydneya, uz koji su načičkane vile i ljetnikovci mondenog
svijeta. Diskretno zvono, uvod u svijetleće upozorenje »ne pušite« i »vežite
pojasove«, opomenulo je Paštyja daje već sasvim svanulo i da se bliži
vrijeme slijetanja. I da je to kraj misije u koju je uložio sve svoje znanje i
spretnost, ali i zamašan svežanj novčanica.
U ustaškoj organizaciji sve uvijek počinje i završava novcem, brzo je Pašty
premetao po mislima. Jednog dana će ipak sazna gdje su Marić i Rover
smogli toliko novca za njegovo putovanje u Evropu. Od članarine sigurno
nisu. Ni od pomoći emigranata iz prekomorskih zemalja, nema sumnje. Čak
ni od prodaje stvari koje su pripadale nekim fana čnim članovima
organizacije. Sve je to bio sitniš. Veći dio novca, ocijenio je, ipak je morao
doći iz mnogo veće blagajne. Pretpostavljao je čak i iz koje, ali se nije
usuđivao o tome govori glasno. Čak ni on, Geza Pašty. Pogotovo ne sad,
kad je ponovo bio pod neposrednom kontrolom svojih naredbodavaca.
 6. TERORISTIČKA OBUKA U WODONGI

Radnička nastamba ‒ sedam drvenih baraka ‒ bila je zbijena usred šume.

Unutrašnji zidovi bili su površno okrečeni, a pod nabijen zemljom. Na tri
zida bila su po dva prozora prljavih stakala, a na četvrtom rasklimana vrata
s čvrs m zasunom. Barake su bile nalik jedna na drugu kao jaje jajetu.
Uz zidove bilo je postavljeno osamnaest željeznih kreveta, šesnaest njih
prekriveno gunjevima, a ostala dva grubim presvlakama. Iznad svakog
ležaja čavlima je bila pribijena drvena polica za osobne stvari. Mar n Juriša
imao je aparat za brijanje, sapun, četkicu za zube, dva limena tanjura s
voćem i veliki lovački nož. Blizu Jurišina kreveta bila je velika limena peć na
kojoj se u svako doba mogla skuha kava ili pripremi nešto toplo za ručak.
U noćnom ormariću, koji je bio pod ključem, držao je vrednije stvari:
nove cipele, tri košulje s kravatom, privatna pisma i uredno složeno
odijelo. Svaku ušteđenu funtu odmah je spremao u banku u Gwory Parku,
udaljenom dvanaest milja od nastambe.
Bila je prva nedjelja u travnju. Ledeni vjetrovi s Južnog pola prodirali su
duboko u srce Tasmanije, ali i u srce emigranata-drvosječa koji su bili
podigli logor u blizini Gwory Parka. U toku svih godina provedenih u
Australiji Mar n Juriša se najjadnije osjećao na Tasmaniji. Pri skala ga je
neka nedefinirana mora, svrdlala mu mozak i prisiljavala ga da razmišlja o
nečemu što je svim silama nastojao po snu u stranu. Ustaška
organizacija! Osjećao ju je kao potkožno tkivo, proganjala ga je u snu u liku
Pepe Senića, kljucala mu je mozak brzo i bolno kao žuna.
Povukli su ga iz Katoombe pošto je bila ubijena Zrinka Milas. Kratko
vrijeme boravio je u Sydneyu, a za m su ga poslali u Gwory Park, da osnuje
ogranak HRB-a. Koje li ironije? Poslali su na Tasmaniju Mar na Jurišu da
vrbuje nove članove za HRB, onaj is HRB kojem se on spremao slomi
kičmu, stavi ga na lomaču a pepeo prosu u svemir, da se nijedna čes ca
nikad ne dodirne.
Ali Jure Marić imao je u Mar na Jurišu neograničeno povjerenje i ništa
nije slu o. Zato mu je te prve nedjelje u travnju i poslao hitnu poruku.
»Odmah dolazi. Za uskrsne blagdane organiziramo logorovanje u Wodongi.
Ako imaš kojeg pouzdanog čovjeka, može se pridruži .«
Mar n Juriša osje o je kako mu žuč ispunjava usta i probija se kroz
čvrsto s snute zube. Pouzdana čovjeka, kažeš. Ovdje vrvi ljudima koji su
spremni da nam se pridruže, poštovani gospodine Maricu. Ovdje ne mogu
bez HRB-a, ovdje naprosto luduju za zakletvom. Ovdje, Maricu, žive tri
jadnika iz Hrvatske koji nemaju pojma što je to HRB, ali bi, kako kažu, vrlo
rado postali njegovi članovi, ako će im za to bi plaćeno po satu. Oni,
poštovani gospodine Maricu, naprosto ne žele gubi vrijeme.
Dalje, u samom Gwory Parku pronašao sam novu četvoricu. Kad sam im
spomenuo »nezavisnu«, izbili su mi dva prednja zuba. Ne lažem, vidjet ćeš,
doći ću u Wodongu bez dva prednja zuba. Znam, reći ćeš da mi je teren
morao pripremi naš ogranak u Hobartu. Ali oni nisu učinili ništa, nisu
mrdnuli guzicom, gospodine Maricu. Samo se opijaju. Zbog toga u
Wodongu dolazi samo Mar n Juriša, vaš dvadese čovjek. I pronađite mi
dobrog zubara. Iste nedjelje još najmanje trideset ljudi dobilo je poruke,
telefonske, usmene ili pismene, slična sadržaja kao i ona upućena Mar nu
Juriši. Za obavještavanje osobno je bio zadužen Jure Marić, a za svaki
propust njemu su odgovarali Pepa Senić i Geza Pašty. Nitko na koga se
ozbiljno računalo nije smio osta neobaviješten.
Rover je dobio specijalan zadatak da osigura prisutnost australskih
vojnika, oficira i podoficira pod punom ratnom spremom, te dovoljnu
količinu oružja i municije. Bila su mu obećana i jedna oklopna kola i tri
vojna automobila, pa je morao nekoliko dana prije početka logorovanja
pouzdano zna hoće li obećanje bi ispunjeno. Rover se također morao
pobrinu da osigura i dovoljnu količinu stručne literature, posebno o
nagaznim, odskočnim i drugim vrstama mina, gerilskom ratovanju, gađanju
iz snajperskih pušaka i automatskog oružja, prak čnom rukovanju radio-
stanicom, eksplozivima ...
Bilo je predviđeno da glavni instruktori budu Josip Senić, Jure Marić,
Geza Pašty, Fabijan Lovoković, Ivica Kokić i, naravno, Še o Ališehović, koji
se kao komandos borio na Srednjem istoku u sastavu Legije stranaca. Uz
Pavla Vegara, koji je također bio legionar i koji je od 1960. živio u
Melbourneu, Še o Ališehović, znan i pod pseudonimom Še o Alisa, imao
je bogato iskustvo u gerilskom ratovanju i kao takav zauzimao vrlo visok
položaj u ustaškoj organizaciji. Ališehović je, na primjer, bio zadužen
isključivo za skupljanje članarine. Ono što su Pepa Senić i Geza Pašty bili u
Sydneyu, to je Še o Ališehović bio u Melbourneu.

***

Te prve nedjelje u travnju Geza Pašty je pisao:

»PRIMA GOSPODIN« MIRKO VLASNOVIĆ
ESTE 8 BIS. No 21 ELGNE
CARACAS V E N E Z U E L A SOUTH AMERICA

Brate Mirko,
ovo pismo pišem u najsve jem hrvatskom mjesecu. Iz ove natuknice
odmah ćeš, vjerojatno, shva zbog čega se javljam. Iako se nikad nismo
susreli, ni razgovarali, pouzdano znam da su nam mišljenja i poli čki
stavovi iden čni. Nedavno sam bio u Evropi i dosta toga saznao o tebi.
Rekli su mi da si u kolovozu 1956. pobjegao iz Hrvatske zajedno sa ženom,
jer nisi mogao podnije crvenu diktaturu. Pišem i u pismu te molim da ne
očajavaš. Doći će naše vrijeme. To kaže Geza Pašty iz Čepina.
A sada da prijeđem na glavnu stvar. Slobodan sam , brate Mirko,
ponudi da dođeš k nama u Australiju. Ovdje ćemo naći posao i pomoći
da se brzo snađeš. Ima dosta naših ljudi i nećeš bi usamljen kao što si,
vjerojatno, sada u Venezueli. Imamo dosta planova i u m planovima
računamo na tebe. Evo, baš ovih dana organiziramo obuku naših ljudi u
blizini Melbournea. Mi se ozbiljno pripremamo. Znam, ne možeš odmah
doći, ali neće bi kasno ako dođeš i slijedeće godine. Za ono što mi
pripremamo nikad nije kasno.
Što da kažem o nama? Logorovanje kraj Melbournea samo je uvod u
širu akciju na kojoj radimo već mjesecima. Kako rekoh, nedavno sam se
vra o iz Evrope, gdje sam naišao na izvanrednu podršku naše braće. Svi su
mišljenja da je kucnuo čas da zmiji zdrobimo glavu. Zašto želimo da nam se
baš pridružiš? Više je razloga, a ja ću naves samo dva, najvažnija. Tebe
su mi u Evropi preporučili kao vrlo pouzdana i provjerena čovjeka, a upravo
takvima oskudijevamo. Osim toga, znamo da si služio vojsku u graničnim
jedinicama, pa bi nam tvoja saznanja o načinu čuvanja granice bila vrlo
dragocjena. Budući da imamo sasvim određene planove vezane za
jugogranicu i za pogranična područja u Sloveniji, svaki tvoj savjet dobro bi
nam došao. Uzgred, napominjem još jedanput da u našim planovima
zauzimaš vrlo značajno mjesto.
Brate Mirko, nadam se da ćeš shva razloge koji su me mo virali da
napišem ovo pismo. Polako se spremaj, rasprodaj stvari koje ne možeš
prenije u Australiju i dođi k nama u Sydney ili Melbourne. Mi te
nestrpljivo očekujemo. Naravno, pravodobno ćeš nas mora obavijes o
svojoj konačnoj odluci kako bismo poduzeli sve da boravak u Australiji
bude što ugodniji.
Za Dom, brate Mirko, i do skorog viđenja.
Geza Pašty«

Prve nedjelje u travnju Geza Pašty napisao je još tri pisma. Jedno je poslao
braći Andrićima u Italiju; Ambroza je zateklo, ali Adolf je bio već na putu u
Australiju. Drugo je dobio Đuro Horvat u Austriji, a treće Marijan Šimundić
u Stu gartu. Sva tri pisma imala su istu poruku: kucnuo je čas za konačni
obračun.
U pismu Marijanu Šimundiću Geza Hladnokrvni je upozorio i na obaveze
evropskog ogranka HRB-a prema australskoj grupi koja uskoro treba da ode
u SR Njemačku.
Prve nedjelje u travnju zbilo se nešto i u Jugoslaviji, nešto neovisno o
događajima u Australiji, Venezueli, SR Njemačkoj i Italiji. Pekar Ilija Glavaš,
rođen 8. prosinca 1939. u Lužanima kod Bugojna, zaposlen u pekari »Soko«
u Beogradu, sa stanom u Krnjači, odlučio je te prve nedjelje u travnju da
pobjegne iz Jugoslavije. (On će to uis nu učini , pet mjeseci kasnije. Kratko
vrijeme boravit će u Austriji, a za m će se preseli u Australiju i nastani u
Melbourneu, gdje će ubrzo, za 75 fun , bi »imenovan« ‒ ustaškim
generalom.)
***

Logorovanje članova HRB-a u blizini Wodonge počelo je u petak 20.

travnja, i trajalo već treći dan. Već treći dan jeli su i kokošju juhu iz
konzerve.
Mar n Juriša nije bio mrzovoljan samo zbog jednolične prehrane već i
zbog toga što je sam morao snosi troškove puta od Gwory Parka do
Sydneya. Uza sve to, morao je u »Hrvatskom domu« u Buckingham Streetu
upla nove če ri funte za kupovinu specijalne odjeće ‒ zelenih bluza i
kratkih hlača.
Juriša je bio mrzovoljan i zbog još jedne stvari: vodio je opera vni
dnevnik logorovanja. Taj činovnički posao uvalio mu je Pepa Senić, pakosno
se smijući. Kujin sin.
»Petak 20. travnja 1962: U Wodongu smo s gli pojedinačno. Ja sam s gao
nekavim starim kamionom, ukrcavši se u nj na periferiji Sydneya. Kad sam
iz Gwory Parka svra o u Buckingham Street, svi su već bili o šli. Tajnica
'doma' tražila je samo da upla m če ri funte za odjeću, i onda mi rekla da
hvatam prvi autobus u Wodongu.
S gao sam poslijepodne, upravo u vrijeme kad su bili pri kraju s uređenjem
bivka. Na sredini je bio postavljen jarbol na kojem se vijorio ustaški barjak.
U blizini našeg logora, na oko pola milje, nalazi se i logor australskih
vojnika. To je golemi kompleks baraka. Rekli su mi da će u našim vježbama
sudjelova i dvadesetak vojnika, i da su pod punom ratnom spremom.
Ovdje su i jedna oklopna kola i tri vojna automobila.
Uvečer nas je Marić sazvao kod svojeg šatora i ukratko nam izložio plan
logorovanja, rekavši da će ima tri osnovna dijela: vojni, poli čki i
organizacioni. Za m je imenovao i rukovodioce vježbe: Fabijana Lovokovića
i Josipa Babica iz Sydneya i Še a Ališehovića iz Melbournea.
Nakon toga o šli smo spava ...«

***

»Subota 21. travnja 1962: Glavna streljana je u dolini, kako bi se što manje
osje o vjetar. Do nje treba pješači pola sata. Svi oni koji su imali nove,
neizgažene cipele i sasvim tanke čarape odmah su dobili plikove. Među
njima i Geza Hladnokrvni.
Mete su bile postavljene na dvadeset i pet, četrdeset, pedeset i sto
metara od vatrene linije. Neke su bile pomične, na malim koturaljkama, a
neke sasvim stabilne. Iza meta uzdiže se blag brežuljak obrastao niskim
raslinjem, u koji su se zabijali neprecizno ispaljeni meci.
Kad smo s gli na streljanu, sunce je već tuklo u po ljak. Vojnici su nam
razdijelili oružje i municiju. (Puške s okvirom od deset metaka, male
engleske automate, pištolje i snajperke.) Svatko je dobio i po jednu
plas čnu posudu u koju smo ubacivali ispaljene čahure.
Bili smo upozoreni i na šarene zastavice koje su lepršale lijevo i desno od
meta i pokazivale snagu, brzinu i pravac vjetra.
Među m, prije nego što smo ispalili ijedan metak u metu vojnici su nas
naučili kako se puca iz ležećeg, sjedećeg, klečećeg i stojećeg stava. Svaki je
čovjek morao nauči osnovna pravila gađanja iz puške i revolvera.
Instruktori su posebnu pažnju poklanjali gađanju iz automatske puške.
Glavni instruktor je Še o Ališehović.
Vježbali smo prema uputama 'Hrvatskoga strojevog pravila' iz vremena rata
i NDH. Među m, Ališehović se pritom izdašno koris o svojim znanjem i
vješ nama stečenima na srednjoistočnom bojištu. Dva sata učio nas je
kako se pri šće obarač na pušci, a kako na revolveru. A osobito kako treba
puca u živo meso.
'Postoje tri osnovna pravila u borbi pro v crvenih: obavezan metak u
cijevi, hladnokrvnost i hitac u trbuh. Pojasnimo to još više: ima metak u
cijevi znači bi u mogućnos da se u svakom trenutku uspješno i
pravodobno reagira na svako iznenađenje. Hladnokrvnost je odlika
beskompromisnih jurišnika. Tko se pokoleba ili zadrh u odlučnom
trenutku, potpisuje samome sebi smrtnu presudu. Zapam te, oni tamo
naučeni su da nas tamane kao insekte. Zato mi uvijek moramo bi brži i
precizniji. Braćo, pucajte u trbuh, to je polagana, ali jeziva smrt.'
Še o Ališehović govorio nam je za m o vrstama oružja i načinima kako
se njime najefikasnije koris . Svi smo ga pažljivo slušali, svi osim Pavla
Vegara, koji je nezainteresirano stajao po strani i grančicom crtao krugove
u pijesku. Za Vegara smo znali da se kao plaćenik borio na Dalekom istoku i
da je u izvršavanju stručnih i tak čkih zadataka bio ravan Ališehoviću.
Vegarov stav i osmijeh bili su prezrivi. Osjećao se superiornim u ovoj
gomili neznalica, za koje je vjerovao da nikad dotad nisu čuli za »momke iz
Indokine«. Osobno znam ‒ Jure Marić mi je o tome govorio ‒ da je Vegar
došao u Wodongu da nam kaže is nu o »momcima iz Indokine« i da nam
izvede nekoliko trikova iz prašume. Vegar se često, pa i ovdje, hvalio kako
je utrobom kosookih hranio ribe u Mekongu. Sve što se može sredi
novcem je ino je, obično bi govorio. Glumio je utjecajnu i važnu ličnost.
Is cao je i svoje veze s američkom obavještajnom službom. Svakim svojim
pokretom želio je ostavi dubok dojam na prisutne.
Ališehović je ukrućen obilazio vatrenu liniju.
'Pazi na mušicu i nišan ... Brza paljba ... Ciljaj u trbuh. Dobar pogodak ...
Zaustavi disanje i ukoči ruku. Pištolj drži u visini očiju ... Ne štedi municiju
... Pepa, moraš promijeni revolver. Što je cijev kraća, to je veća mogućnost
promašaja. Geza, kundak uz obraz, opruzi koljena, noge raširi... Juriša, ruke
su suviše mlitave. Podboči kundak nadlak com. Raspali u visini pupka.
Tako! Odlično! Sedam metaka u isto mjesto. Odlično, Mar ne!... Što to
radiš, budalo? Da, na kraju. Pobit ćeš nas kao zečeve na spavanju. Okreni
pištolj prema me . Tako. Zategni okidač i razmakni stopala. Krasno. Zauzmi
položaj za gađanje. Cijev u razini očiju i otvori oba oka. Ne ciljaj; probušit
će te dok trepneš. Nema vremena za ciljanje. Ispali čitav okvir. Užasno, nisi
pogodio ni u brijeg. Ustrijelit će te čim promoliš nos ...'
Cijelo prijepodne, sve do ručka, meci su zviždali na streljani. Vojnici koji
su baratali metama dali su ocjenu gađanja. Nismo pos gli osobite
rezultate, ali Rover i Marić bili su zadovoljni, Ališehović oduševljen, a
Lovoković i Babić zamjetljivo veseli.
Poslije neizbježne kokošje juhe iz konzerve, koju smo u slast smazali za
ručak, nastavili smo trening na poligonu za tak čku obuku. Glavni
instruktor bio je Geza Pašty, a pomagala su mu dva australska vojnika i
Zvonimir Krtalić. Puzali smo ispod dvostruke bodljikave žice, svladavali
vješ nu kamuflaže, čitanje topografskih karata, baratanje nožem i borbu
prsa u prsa.
Geza Hladnokrvni bio je osobito temeljit kad se vježbala upotreba noža i
borba izbliza. 'Nož ima mnogo prednos , ali samo ako se nalazi u dobrim
rukama. To je ha i brza smrt. Mora bi kratak, ravan i, po mogućnos , s
dvije oštrice. Nije preporučljivo baca ga na žrtvu. To još možete vidje
samo u je inim filmovima. Najbolje je da to činite ovako ... Krtaliću, izađi
da im pokažemo što znaš!'
Krtalić je hitro koraknuo naprijed, skinuo kaput i jednim pokretom ruke
omotao ga oko lijeve podlak ce. Potom je izvukao svoj nož i lukavo, kao
kobac, počeo kruži oko Geze Hladnokrvnog, koji je stajao na oprezu, očiju
prikovanih za oštricu. Neko vrijeme glumili su udarce: Krtalić je vrh noža
uvijek usmjeravao prema Paštyjevim preponama i trbuhu.
'To je borba oči u oči', dahtao je Pašty poskakujući. 'Morate vodi računa
o pro vnikovoj brzini, pokretljivos , sluhu, vidu, i nastoja ga stjera na
onu stranu gdje tuče sunce. Ono ga može zaslijepi , i to u većini slučajeva
rješava borbu. I zapam te: oštrica uvijek mora bi u ravnini tla.'
Za m su vježbali napad s leđa, ubode u lopa cu, bubrege i lijevu stranu
grudnog koša. Cijelo vrijeme Pašty je objašnjavao: 'Tijeva ruka, točno na
laktu, mora bi u položaju davljenja. Udarac nožem ... Evo, ovako ...
Munjevito i odmjereno. Vrlo dobro, Krtaliću. I ne zaboravite, kad se nož
nađe u mesu, okrenite ga lijevo-desno. To strahovito razara unutrašnje
organe ...“
Kasnije je svojim uputama uskočio i Jure Marić. On je najprije nadugo i
naširoko pričao o tome što nas sve može zadesi u Jugi dopadnemo li šaka
Udbi ili njihovim potkazivačima. Imao je vlas tu teoriju o tome kako Udba
muči uhvaćene jurišnike HOP-a; spominjao je »komoru ludila«, te elitne
profesionalce specijalizirane za čupanje nokata, ba nanje po tabanima i
elektrošokove. Govorio je za m o posebnim iglama koje udbaši uhvaćenim
jurišnicima zabijaju u oči sve do mozga, ili ih muče na sto nu drugih
načina.
'Okupili smo se u Wodongi da bismo se pripremali za odlučnu borbu',
pleo je Marić, zaključivši da je pogodio pravu temu jer su ga svi pažljivo
slušali. 'Nešto slično još nikad nismo organizirali. Cilj su nam željezničke
pruge, mostovi, telefonske komunikacije, vodovodi, električne centrale,
trafo-stanice, dalekovodi, hoteli... Dat ćemo im lekciju za sva vremena, to
mi vjerujte. Tako spremni možemo pos ći što želimo. Ali, braćo, morate
šutje o našim namjerama. Nitko ne smije zna što spremamo, čak ni vaši
najbliži prijatelji. To je u interesu vaše i naše sigurnos . Vi ste odabrani da
izvršite povijesni zadatak. Rekao sam već nešto o karakteru akcije; a kako
ćete je izves naučit ćete na ovom logorovanju. Ali h o bih vas upozori
na neke stvari što se izravno ču članova udarne jezgre: ako vas uhvate,
presudite sami sebi. Posve je besmisleno da razmišljate o tome kako će
vam komunis poštedje život ako se predate. Rekao sam vam već: okanite
se svake nade ako vas opkole i uhvate.'
Kraj dana bio je u znaku Pepe Senića. Obučavao nas je kako se izrađuju,
postavljaju i tempiraju mine. Temeljito nam je objasnio kakvih sve mina
ima i koje su najefikasnije za miniranje automobila, mostova i zgrada,
rušenje pruga, dalekovoda, trafo-stanica i vodovoda. Pravio je crteže,
presjeke i objašnjavao na koliko se sve načina mogu postavi mine.
Te subotne večeri, uz logorsku vatru, o kojoj se brinuo Pavle Vegar, Rover je
održao strastven govor. Najprije je iznio uspomene na kraj 1937. i početak
1938. godine, kad se pod okriljem Hrvatskoga kulturnog društva 'Kranjčević'
u Sarajevu počeo razvija ustaški pokret u Bosni i Hercegovini. Govorio je
za m o Dragi Jileku i Božidaru Kavranu, koji su u Sarajevu, odnosno u
Zenici, organizirali prve ustaške rojeve. Organizacija je radila na principima
stroge tajnos i bespogovornog izvršavanja svih zadataka pretpostavljenih.
Grupe su, rekao je Rover, imale tri do pet članova, koji se međusobno nisu
morali poznava . Izvršavali su naređenja dobivena iz nekog središta čije je
sjedište bilo poznato samo malom broju članova. Ustaške grupe u Bosni i
Hercegovini bile su međusobno povezane, a glavni organizator bio je Drago
Jilek. Istaknu pomoćnik bio mu je sam brat Srećko Rover. Pri kraju je Rover
govorio i o jugoslavenskom nasilju i teroru nad hrvatskim narodom. Svi su
mu aplaudirali, a Pašty najviše.
'Danas smo na jezeru Hume', rekao je Rover dalje, nastojeći da mu glas
zvuči još uzvišenije i sigurnije, 'a sutra, ako Bog da, bit ćemo na Drini. Naše
je ime naš program, a Drina označava teritorijalnu cjelovitost programa
naše organizacije. Među m, moram vam prizna da mi već postaje
dosadno sluša kako nije daleko čas uspostave hrvatske države. Ja ću u
takve priče poče vjerova tek kad se svi zajedno, jedan uz drugoga,
budemo borili za našu nezavisnu državu Hrvatsku u povijesnim i etničkim
granicama. Poslije propas NDH, u toj Hrvatskoj nije ozbiljno ispaljena
nijedna puška. Bilo je, is na, nekih pokušaja, ali sve su to činili ljudi bez
kvalifikacija. Gdje su, dakle, te snage koje su kadre sruši Jugoslaviju? Mi
smo ta snaga. Mi stoljećima tražimo junake u ljudima koji su promašili
svoje narodne i poli čke živote, a s mnogo kri ke i nepotrebnog
optuživanja ili prešućivanja šapćemo o svojim pravim junacima, kao što su
bili Jilek, Gustović, Luburić, Lisak, Moškov, Vrban, Blaškov... Ono što su oni
učinili mnogo je, ali bit će premalo ako se svi vi ne odazovete pozivu
domovine, koja čeka. Mi se ne smijemo ponaša kao hrvatska mladost u
domovini, koja se drži kukavički.'
Poslije Rovera govorio je Lovoković. Najveći dio govora posve o je
značenju osnivanja nove emigrantske organizacije 'Hrvatska mladež' i
njezinim ciljevima u borbi pro v režima u Jugi. I Lovokoviću su svi
aplaudirali, a Pepa Senić najviše.«
»Nedjelja 22. travnja 1962: Cijeli dan proveli smo na poligonu za gađanje.
Učili su nas kako se rukuje vojničkom puškom. To je poluautomatsko oružje
s okvirom od deset metaka, engleske proizvodnje. Puška je vrlo lagana, ima
velik domet i snažnu ubojitost. Vegar nam je objasnio da su to zapravo
stare puške kojima su se Englezi koris li u borbama pro v Japanaca na
Dalekom istoku i da su u australskoj vojsci već prak čki izvan upotrebe.
'Više se upotrebljavaju maleni automa , također engleske proizvodnje',
rekao je Vegar važno i još važnije dodao: 'Među m, za sličnim automa ma
američke proizvodnje zaostaju vatrenom moći i nekim drugim svojstvima. U
Indokini sam imao priliku iz jednih i drugih puca u žive ciljeve: kosooki su
padali kao snoplje.'
Predvečer smo ugos li australske vojnike. Došli su u logor oklopnim
kolima. Neki su se odmah popeli na njih, a Pepa Senić napravio je nekoliko
snimaka.
Završni dio logorovanja bio je posvećen izboru radnog jela koje se
trebalo brinu o daljnjoj obuci jurišnika. Poslije žestoke prepirke, koju je
začeo Senić, jer je očekivao položaj, za tajnika je izabran Fabijan Lovoković,
a za predsjednika Josip Babić.«
 7. »GRUPA DEVET«

Cijela zima protekla je u znaku opsežnih i temelji h priprema za

okupljanje teroris čke grupe koju je trebalo da vodi Ilija Tolić. Za
regru ranje i okupljanje grupe, čiji su zadaci sada bili posve jasni, Marić i
Rover zadužili su Gezu Paštyja i Josipa Senića. Njima nije trebalo mnogo
vremena da iz grupe koja je bila obučavana u Wodongi izaberu desetoricu
terorista, te da ih podvrgnu dodatnoj vježbi u »Hrvatskom domu« u
Buckingham Streetu i u napuštenom vojnom logoru u Lari, trideset i šest
milja zapadno od Melbournea. To je veliki kompleks zemljišta označen na
specijalnim kartama kao You Yangs Teritorv, koji je australskoj vojsci nekad
9
služio kao poligon za obuku.
Svaki od h ljudi, koje je organizacija lukavo ulovila u svoju mrežu, nosio
je u sebi drukčiju, vlas tu predodžbu o budućnos . Za svakoga od njih ta je
budućnost značila nešto drugo, ovisno o njihovim željama, brigama i
nadama.
Jedni su željeli da sami uživaju plodove svoga teškoga rada, da se
osamostale. Nisu željeli da ih na sto ne načina varaju i pljačkaju, da im
o maju novac ili dio novca, koji su zarađivali u surovim i vrlo često
nepodnošljivim uvje ma. Jednostavno, željeli su raskinu vezu s fašis čkim
organizacijama, jer ta veza za njih same nije imala nikakva smisla ni
vrijednos .
Drugi su svoju budućnost poistovjećivali s apsolutnom pokornošću Juri
Maricu i Srećku Roveru, koji su ih obasipali dužnos ma bez prava. Oni su se
brinuli samo o tome kako da se elas čno uklope u ustašku organizaciju i da
susretljivo izvršavaju svaki zadatak svojih inkvizitora. Samo su u tome
vidjeli osiguranu egzistenciju i mogućnost da ostanu u Australiji.
Treći su se potajno nadali da bi u budućnos mogli slomi vrat Pepi
Seniću i Gezi Hladnokrvnom, i tako im vra ona brojna podmetanja i
brutalna teroriziranja koja su morali podnosi bespomoćni emigrai ’.
Četvr su bili posve otupjeli i ni o čemu uopće nisu ni razmišljali, pa čak
ni o budućnos .
Pe ma je budućnost bila opsesija. Danonoćno su razmišljali o tome kako
da učine nešto što će im donije visok položaj u ustaškoj organizaciji, a
me i privilegije u raspodjeli novca od članarina. Među takvima bio je i Ilija
Tolić, odbjegli vozač iz Ljupljanice.
Koliko god su neki pojmovi kojima su baratali Marić i Rover bili posve
nerazumljivi Iliji Toliću, on je uporno nastojao da ih shva i, štoviše, da ih
protumači na način koji je graničio s ustaškim fana zmom. Onaj is mladić
koji je iz Jugoslavije pobjegao zbog avanturizma, i koji je žarko želio da
završi u Legiji stranaca, sada je bio potpuno prepariran i mogao je posluži
kao izvanredan primjer čovjeka koji više nije u stanju kontrolira ni svoje
riječi, ni svoju volju, ni svoje postupke. Činio je nešto što je bilo lišeno
svakog zdravog razuma: bio je robot bez duše!
Josip Senić i Geza Pašty strelovito su obradili Tolića; slomili su u njemu
čak i ono malo otpora što ga je mimo Mehmeda Mehičića bio
prokrijumčario u Australiju. Pokorno je izvršavao svaku naredbu.
Za nešto više od tri godine, koliko je boravio u Australiji, Ilija Tolić je
uspješno položio sve ispite pred koje ga je stavljala ustaška organizacija.
Prošao je sve one »kandidacione« torture kojima su i ostali bili podvrgnu ,
promijenio je na desetke najtežih poslova, od kojih je neke morao radi i
pod prisilom. Savjesno je plaćao če ri funte članarine i ostale pristojbe;
Marić i Rover bili su pravi majstori kad je trebalo izmisli naziv za neku
novu novčanu potporu. Redovito je dolazio na :,astanke u Buckingham
Streetu, sudjelovao u svakovrsnim akcijama koje su organizirali Marićevi
»dužnosnici«, svestrano se založio da Mar n Juriša ode na Tasmaniju i
ondje osnuje ogranak HRB-a, obilazio je stare prljave kavane i u njima
vrebao nove »jurišnike« ...
Ilija Tolić poslušno je reagirao na svaki mig svojih naredbodavaca.
Nekoć je smatrao daje Sydney loše mjesto za nj, ali sad je morao misli
onako kako su mislili Senić, Pašty i Marić. Oni su bili čuvari njegovih misli i
discipline. Nije znao, ni je smio proturječi , jer bi ga odmah podsje li na
emigrantski logor Bonegillu, odakle su ga izvukli kad je već bio na rubu
ludila. Neizbježni Pepa Senić imao je specijalan način obrade kolebljivih
emigranata.
»Ovo tu, vidite, otvorit će oči i slijepima«, govorio bi Senić maliciozno,
pokazujući bilježnicu žu h korica na kojima je bio bezbroj masnih o saka.
»Ovo je popis 'žu h' koji nisu pristali da ih organizacija izbavi iz izbjegličkih
logora. Svi oni završili su u paklu: jedni u zagrobnom, a drugi u
ovozemaljskom. Slušajte: gospodin Ivan Blinja iz Tuzle, pomračena uma,
bacio se pod vlak. Pokupili su ga lopatom ... Dragu na Vukčevića iz
Dalmacije smjes li su na dvadeset godina u ludnicu. Čovjek jednostavno
nije razlikovao mjesec od sunca... U ludnici su završili i braća Sokoli, Ivanka
Mar njak, Luka Krakar... Australske ludnice pune su Hrvata koji su odbili
pomoć organizacije. Moram vam u povjerenju prizna da su neki s ovog
popisa završili u 'žu m kućama' iako su bili zdrave pame . Ali organizacija
je moćna, ona će uvijek naći način da neposlušnima napla dugove, pa bilo
to i, hm, besplatnim dijeljenjem luđačkih košulja...«
Fašis čke organizacije uis nu su znale sto nu načina kako da u većini
emigranata, s kojima su unaprijed računale, satru svaku kolebljivost i
dilemu. Kad se Geza Pašty 1962. vra o iz Evrope, donoseći gomilu planova i
ohrabrenja za nove an jugoslavenske akcije, trideset dvogodišnji Ilija Tolić
radio je u željezari u Port Kembli, zajedno s Jurom Marićem bio je
predsjednik »muzičkog« društva »Božidar Kavran« u Woollongongu i jedan
od funkcionara sličnog udruženja, koje je nosilo naziv »Vitez Jure France ć«
i koje je također imalo sjedište u Woollongongu. U krugovima Jure Marića i
Srećka Rovera odbjeglom vozaču iz Ljupljanice svi su laskali, kitnjas m
riječima govoreći da je u tri godine boravka u Australiji ostvario ‒ blistavu
karijeru. Tolić je zažarenih očiju ponosno primao pohvale i čes tke, i ne
sluteći da su mu Marićevi dužnosnici Pepa Senić i Geza Pašty već pripremili
10
zamku.
8. NEUSPJEH OPERACIJE »VRUĆE LJETO 63«

Scenarij operacije »Stu gart 7« sadržavao je sva obilježja strogo

konspira vnog i nadasve važnoga obavještajnog rituala.
Uporno i s najvećom dozom opreza, koji je s vremenom prerastao u
uznemirenost i zabrinutost, Nikola Kovačić, trideset trogodišnji srednje
situirani trgovac galanterijskom robom iz Schwabstrasse 80, svakoga dana
rano ujutro automobilom je odlazio pred zgradu štutgartske pošte 7, a
za m uzrujan, zategnu h mišića i s snuta srca ulazio unutra i kod
službenice na šalteru poste restante zanimao se za sva pisma adresirana na
»gospodina Josipa Sarića«. Kovačić je dobro znao daje Ilija Tolić, prema
planu, već morao poruči iz Jugoslavije kakav je ishod njegove misije.
Njemu je prije ilegalnog ulaska u zemlju bila predana adresa u Stu gartu
na koju se morao javi šifriranim pismom, a bile su mu objašnjene i
najmanje sitnice vezane za tajno komuniciranje, pa je i sam bio uvjeren
daje sve urađeno sjajno i da neće bi komplikacija.
Među m, poštanski pre nac »gospodina Josipa Sarića« i dalje je
zloslutno zjapio prazan; od Ilije Tolića i njegovih »jurišnika« nije s zala
nikakva vijest. Posljednjih dana srpnja 1963. Kovačić se još nadao da će se
ipak uspostavi kontakt s nestalom Tolićevom grupom. Vjerovao je, naime,
da su devetorica njegovih »komandosa« obavila planirani zadatak i da se
sada kriju negdje u bespućima Gorskog kotara ili bosanskih planina,
čekajući najpovoljniju priliku da ponovo umaknu preko granice. Doduše, za
takvu pretpostavku nije imao nikakvih čvrs h argumenata, čak ni
nagovještaja, ali je sada odjednom, kao nikada dotada, polagao neizmjernu
nadu u Tolićevu nepogrešivost i sposobnost da se izvuče i iz najkri čnije
situacije.
Šimundić se prvi počeo bavi mišlju da je »grupa devet« pala, čak je
jednom prilikom to indirektno spomenuo Kovačiću. Među m, Kovačić je još
vjerovao da se sve sretno svršilo, pa je i dalje uporno odlazio u poštu 7,
očekujući Tolićevo pismo-lozinku. Tvrdoglavo je vjerovao u uspješan
početak realizacije ne samo operacije »Stu gart 7« već i cijele akcije »vruće
ljeto 63«.
Utaman! Svakog jutra poštanska službenica otpra la bi ga riječima:
»Žao mi je, gospodine, ni danas ništa nije s glo na ime HeiT Sarića.«
Jasno se zapažalo da je poštanska službenica dobar dio te igre pokušala
prenije na razgovor u šaljivu tonu; nezgrapno se smješkala i uvijek is m,
pomalo paradnim korakom, prilazila poštanskom pre ncu i otvarala
škripava metalna vratašca. Među m, Kovačiću nije bilo do šale. U njemu je
‒ sada je bio svjestan toga ‒ sve više dozrijevala misao da je njegova
odlučna bitka izgubljena, i da Juru Marica mora hitno obavijes o
neuspjehu Tolićeve misije.
Krajem kolovoza 1963. Kovačić je već slu o što je glavni uzrok Tolićeve
šutnje. Bio je posve siguran da se negdje u Jugoslaviji zatvorio obruč oko
devetorice terorista i da su oni već u zatvoru ili, u što je također čvrsto
vjerovao, dva metra ispod ledine, zakovani u je inim jelovim sanducima. Tu
svoju pretpostavku temeljio je na apsolutnoj Tolićevoj šutnji. U tako
napetoj situaciji, kao što je bilo iščekivanje šifrirane poruke iz Jugoslavije o
razvoju operacije »vruće ljeto 63«, kidanje veze s ubačenom grupom moglo
se protumači samo potpunim neuspjehom akcije.
Situacija nipošto nije bila tako povoljna kao u početku. Štoviše, u
njemačkom ogranku HRB-a prije lo je opće rasulo i panika. Monolitnost se
održavala samo umjetno, zahvaljujući prije svega tome što se još nije
pouzdano znalo jesu li Tolić i njegovi »jurišnici« uhvaćeni živi ili su se ubili
prije nego što je Udba iz njih uspjela iščupa bilo kakav podatak o
organizaciji. Bez obzira na uporne Kovačićeve tvrdnje da članovi »grupe
devet«, ako su uhapšeni, ni po koju cijenu neće prizna tko ih je poslao u
Jugoslaviju, ni će kompromi ra ostale članove HRB-a ‒ »obavezuje ih,
zaboga, zakletva«, govorio je većini osoba koje su bile u vezi s Tolićem,
Oblakom i ostalim ubačenim teroris ma ‒ činilo se da je ipak neizbježno
zavara trag ili čak pobjeći iz Evrope. Plašili su se mogućnos osvete
Tolićevih i Oblakovih najbližih prijatelja. Takve mogućnos , koja je bila
sasvim realna, plašio se čak i Niko Kovačić, pa se okružio dvojicom
tjelohranitelja vješ h oružju, koji ga nisu napuštali ni kad je lijegao u
krevet.

***

Bilo kako bilo, u Stu gartu više nitko nije vjerovao u to da bi se već
otpisana »grupa devet« (u dokumen ma poznata i kao »grupa 3x3«) mogla
iznenada javi iz nekakva tajnog skloništa u Jugoslaviji. Svima, pa čak i
najvećim op mis ma, sada je splasao op mizam i bilo im je sasvim jasno
da su Tolić i njegovi »gerilci« nepovratno izgubljeni. Rastao je i bijes onih
koji su smatrali da je akcija bila pripremljena diletantski, nestručno. Rastao
je bijes, ali s prizvukom uobičajene oprezne ograde od cijele operacije;
sada su se svi odricali Tolića i njegove grupe, jer su znali da će im to bi
hipoteka za budućnost i loša preporuka za nove pokrovitelje, koji su kao
jastrebovi vrebali iz obavještajnih gnijezda.
Već 6. rujna 1963. Vjekoslav Luburić je iz Madrida pisao Ibrahimu Pjaniću,
svojem vjernom suradniku u SR Njemačkoj.
»Dragi vi teže, šaljem ovo, a upoznaj ljude. Pozdravi Bracu i sve
ostale. Još jedanput: ne gubite živce, znam da nije lako, ali treba izdrža i
vjerova . Nijedan naš nije pao, i ja sada iz Italije povlačim ovamo sve
ugrožene ... Maksa neće prevari Rover: nema, kaže, s m ništa, a on je
poslao ljude ovamo ...« Ogorčeni Luburić shva o je neuspjeh Tolićeve
operacije kao dobru priliku i za svođenje nekih računa u fašis čkoj
emigraciji. Odlučio se na javnu kri ku rukovodstva HRB-a, od koje je,
među m, zbog tak čnih razloga, a i nekih osobnih mo vacija i obaveza,
poštedio Srećka Rovera, svojega glavnog eksponenta u Australiji. Tog istog
rujna kad je pisao Ibrahimu Pjaniću samozvani »general Drinjanin« poslao
je okružnicu nekim svojim suradnicima u Evropi i prekomorskim zemljama,
odbijajući svaku vezu s HRB-om i njegovom neuspjelom akcijom u
Jugoslaviji. U istoj okružnici Luburić je »priznao« da nije želio ni spriječi ni
pomoći Tolićev pothvat. Zašto?
Na to pitanje dao je vrlo egzaktan odgovor:
 »Prvo, nemamo prava da ih sprečavamo. Drugo, da sam to pokušao,
pridavali bismo organizaciji (E1RB) veću važnost. Treće, pali bismo na
kategoriju HOP-a, koji denuncira druge organizacije. Četvrto, bili bismo
predstavljeni kao kočničari, koji ne damo preda se iz zavis ...«
Tuburić za m u istom pismu ozlojeđeno nastavlja: »Nitko one mlade
ljude, fana ke, nije mogao odvra . Sve su to posljedice potpune zataje
starih hrvatskih emigrantskih struktura, posebno stanja u HOP-u, čiji su
članovi mladi ljudi bili. Da smo ih još mi pri snuli, onda bi nam točno
HOP navijes o rat, i to krvavi, i tada bi na nas bacili krivnju da smo
uzročnici bratoubilačkog rata među nama ...«
Optužujući Gezu Paštyja za nesposobnost i brzopletost, Tuburić se u
spomenutoj okružnici indirektno okomio i na Juru Marica i na Josipa
Senića: »Moram vam spomenu da su u isto vrijeme dok su govorili o
Arlukoviću, 'Drinjaninu' i Roveru prema vani davali izjave da ne žele
suradnju ni s kim od starih, te da će oni sami udari sa svojim ljudima,
proves revoluciju i preuze vlast. Posebno dvoličnu ulogu imali su u
Evropi Niko Kovačić i Branko Orlović, koji su 'Bratstvu' služili za petljanje
tobožnje veze s domovinom, te za mis fikaciju kako sve dolazi iz Evrope i iz
domovine ...«
I neupućenima je bilo jasno što se sve može dogodi kad Luburić prije i
sumnja; mogući su obračuni svake vrste.
Nikola Kovačić, lukavi trgovac iz Schwabstrasse 80, bjesnio je i
opravdavao se na svoj način. Kad je bio posve siguran da su Tolić, Oblak i
još sedmorica njihovih »jurišnika« zaglavili u Jugoslaviji, žestoko se okomio
na njih, tvrdeći da poslije ulaska u zemlju nisu poštovali ni najosnovnije
mjere opreza, te da su zato bili otkriveni.
Kovačić je zapravo, kao i uvijek, igrao dvostruku igru: otvoreno je
kri zirao Tolićeve propuste, ne spominjući pri tom i vlas te, ali nije bježao
ni od dokaza o svojim prijateljskim osjećajima prema rukovodiocu razbijene
»grupe devet«. On je, naime, dobro znao i bio svjestan toga da dobar dio
krivice za slom akcije »vruće ljeto 63« snosi i sam, pa je tražio način da se
na bilo koji način dodvori onima koji će nesumnjivo inzis ra na tome da
stratezi i planeri propale operacije povuku određene »poli čke« sankcije.
Osnovna pravila kažnjavanja dik rao je »Glavni ustaški stan« u Australiji,
dakle Rover, Marić, Senić i Pašty, i Kovačić je znao da bi mu u takvoj, za nj
dosta nepovoljnoj, situaciji netko mogao mirne duše spraši metak u
po ljak, osobito pošto ga je Luburić žigosao kao jednog od krivaca za
poraz. Sporedni, drugorazredni akteri neuspjele operacije, dakle ljudi
Kovačićeva, Orlovićeva i Šimundićeva kalibra, koji su previše znali o akciji
Tolićeve grupe, bili su sada velik i opasan balast. Moglo se sasvim realno
očekiva da će Rover i Marić, radi osobne zaš te i sigurnos , takve
suradnike nastoja ušutka silom ili im na drugi način da do znanja da
drže jezik za zubima.
Sudeši prema prvim znacima koji su h dana s gli iz Australije, Rover i
Marić bili su odlučni i spremni na tako nešto. Oni su odmah, čim su
spoznali daje propala Tolićeva ekspedicija, i na signal »generala
Drinjanina«, pregrupirali rukovodstvo HRB-a u Sydneyu i Melbourneu,
naredili da se to isto učini i u Evropi, a sve »dužnosnike« koje je, po logici
zdrava razuma, mogao kompromi ra Tolićev pad u Jugoslaviji po snuli su
u drugi plan. Sve osim neizbježnih Josipa Senića i Geze Paštvja. Uz Pavla
Vegara, braću Andriće i Ljubomira Dedića taj opaki tandem i dalje je činio
kičmu ustaške organizacije u Australiji. Osim toga, Marić im je već bio
namijenio novu ulogu: okupljanje grupe koja će ispravi sve greške što su
ih počinili Tolić i Oblak, a zbog kojih je »grupa devet« kapitulirala.

***

Kovačić se h dana Maricu i Roveru, pa i samom Luburiću, kojeg baš nije

osobito cijenio, nastojao nametnu prijedlozima koji, doduše, nisu bili
ništa novo ni originalno u djelatnos fašis čke emigracije, ali su mogli
zapali maštu lakovjernima: predložio je da se osve Tolićeva grupa. Imao
je i sasvim određen plan: ote nekog jugoslavenskog diplomata ili napas
jugoslavenski brod u nekoj od zapadnonjemačkih luka.
»Glavni stan« HRB-a nije šutke prešao preko Kovačićeva prijedloga.
Štoviše, objeručke ga je prihva o i Kovačiću dao u zadatak da nađe ljude
koji će ga ostvari . Uz to su ga zadužili da sazna zbog čega je i kako propala
Tolićeva misija. Smutljivi trgovac iz Schwabstrasse 80 uložio je sve svoje
intelektualne i fizičke snage da obavi oba zadatka. Među m, ne samo što
nije uspio pronaći ljude za novu akciju nego ni riješi tajnu neuspjeha
Tolićeve operacije. Za nj, ali i za cijelo rukovodstvo HRB-a i organizacije, to
je bila tajna zapečaćena sa sedam pečata.
Naravno, nema dvojbe da ni Rover, ni Kovačić, ni itko od sudionika
planiranja operacije »vruće ljeto 63« nije želio neuspjeh Tolićeve grupe u
Jugoslaviji, osobito ne u okolnos ma koje su se činile kao vrhunac
dezorganizacije HRB-a. Zapravo, svima njima bilo je neobično stalo da
»grupa devet« uspije, barem polovično. Od Tolića se najviše očekivalo da
odgovori na pitanje jesu li slične akcije moguće u Jugoslaviji, a ako nisu, što
sve treba učini da bi postale realnost. Čak i za samog Marica operacija je
bila bumerang. On se, doduše, riješio Tolića, ali mu je Rover istog trenutka
natovario na vrat novi, mnogo delikatniji zadatak: okupljanje nove grupe
terorista za akcije u Jugoslaviji. Za nj je to prak čki značilo poče iz
početka.
Marić je, bez obzira na neke očite propuste pri organiziranju Tolićeve
grupe, bio vrlo važna ličnost u toj novoj Roverovoj kampanji. Kao njegov
dugogodišnji bliski suradnik i neposredni rukovodilac ustaške organizacije u
Australiji on je, u što Rover nije sumnjao nijednog trenutka, znao više nego
itko drugi o stvarnim mogućnos ma fašis čke emigracije da formira takvu
»gerilsku« grupu.
 II DIO
»FENIKS«
 1. PLANOVI O TAJNIM POLIGONIMA

Nakon neuspjeha operacije »vruće ljeto 63«, fašis čko podzemlje imalo je
na umu nov, sasvim konkretan plan.
Jure Marić bacio se s neviđenim žarom na taj novi zadatak. Doduše,
njemu to nije bilo nimalo teško, jer je u glavi već imao neke planove, o
kojima je razmišljao čak i prije nego što su Tolić i njegova grupa uopće
krenuli iz Australije u Evropu. Koliko god to zvučalo paradoksalno, i unatoč
Luburićevim osudama, Marić je odlučio da i u toj novoj, supertajnoj
operaciji, koja će osam godina kasnije dobi konspira vni naziv »feniks«,
angažira iste ljude čiji je diletan zam bio uzrok sloma akcije »vruće ljeto
63«.
Marić se, unatoč bijesu nekih članova organizacije, i dalje oslanjao na
pomoć Josipa Senića i Geze Paštyja, iako manje nego prije. Da bi barem
prividno umirio ogorčene šefove i djelomično uklonio vlas tu krivicu za
neuspjeh Tolićeve grupe, odlučio se na lukav kompromis: svoje vjerne, ali
sada očito i ne najsposobnije suradnike Gezu Paštyja i Josipa Senića
namjeravao je posla u Evropu, u novu misiju. To mu, ocijenio je, može
donije trostruk probitak: prvo, slanje kompromi ranog tandema preko
oceana moglo mu je u svakom pogledu donije epitet bistra i realis čna
čovjeka, čovjeka koji, i sebi i onima koji su mu potčinjeni postavlja vrlo
stroga mjerila ponašanja.
Drugo, iako je znao da je upravo zahvaljujući Paštyju i Seniću uspješno
rješavao neke vrlo delikatne zadatke u ustaškoj organizaciji u Australiji,
osjećao je da taj duo više nije u stanju da racionalno i pravodobno reagira,
te da je pomalo izgubio sluh za disciplinu i pokornost. Evropa ih može,
vjerovao je, izbrusi i smekša . Treće, obojica su u stanovitom smislu bila
njegove oči i uši, što će reći da su previše znali o njegovim novčanim
transakcijama. Upravo zbog toga čak mu je odgovaralo da Pašty i Senić
zaglave u Evropi.
Istodobno, Marić je razmišljao i o tome da odlaskom Senića i Paštyja ne
obezglavi ustašku organizaciju u Australiji. U rukovodeće jelo u
Melbourneu »promovirao« je Pavla Vegara, Ambroza i Adolfa Andrića i
Vejsila Keškića.
Ubrzo za m to isto doživjet će i Mirko Vlasnović, došljak iz Venezuele,
koji je već bio u rukovodstvu HOP-a za Australiju i član »Hrvatskoga
narodnog otpora« (HNO) u Melbourneu.
Drugog izbora nije imao, armija mu je s tridesetak bila spala na desetak
vojnika.

***

Koliko god se pravio naivnim, Marić to ipak nije bio. Znao je, naime, daje
neuspjeh Tolićeve grupe iz temelja uzdrmao ustašku organizaciju, i da će
sada bi vrlo teško naći nove ljude spremne za sličan zadatak, pogotovo u
trenutku kad se još pouzdano nije znalo u kakvim su okolnos ma uhvaćeni
Oblak, Stojić, Zdrilić, Fumić, Leko, Perković i ostali. Isto tako, Marić je znao
da će Tolić i njegovi pra oci, ako su u Jugoslaviji uhvaćeni živi, ispriča sve
što znaju o djelatnos ustaške organizacije u Australiji i Evropi, samo da bi
spasili život. Nije imao nikakvih iluzija o tome da bi ih ustaška prisega
mogla na nešto obaveziva . U trenutku kad zaprije opasnost da im se
smrsne omča oko vrata oni neće taji is nu; sje t će se i onih pojedinos
kojih se inače u normalnim okolnos ma nikad ne bi sje li. Sudio je to po
sebi.
Problem nije bio samo pronalaženje i vrbovanje »svježih snaga« za novu
teroris čku grupu. Naime, za ostvarenje takva zadatka, s obzirom na to da
je cijela ustaška organizacija imala nešto više od 350 ljudi, bili su prijeko
potrebni i neki drugi preduvje , na primjer precizan odgovor na pitanje
zašto su i kako uhvaćeni Tolić i članovi njegove grupe. Jednako važan bio je
i zadatak da se pred Udbom sakrije is na o novoj »gerilskoj« grupi, koju bi
ona mogla otkri analizom tak ke razbijene Tolićeve grupe.
Marić je isto tako bio svjestan da nitko od njegovih suradnika, kao ni on
sam, ne zna pravu is nu o tome što se zapravo dogodilo Toliću i ostalima.
O razlozima i načinima njihova pada mogli su samo nagađa . (Tek kad se
grupa početkom 1964. godine pojavi na suđenju u riječkom Okružnom sudu
Marić će sazna da su Tolić i njegovi »jurišnici« pali bez ijednog ispaljenog
metka, drugim riječima da je Udba bila posve spremna na njihov dolazak.
Ili, još točnije, da ih je pra la od samog ulaska u Jugoslaviju i uhva la
ondje gdje je smatrala da je to najsigurnije).
Naravno, rukovodstvo organizacije, s Roverom, Tuburićem, Jelićem i
drugima na čelu, temeljito je analiziralo uzroke neuspjeha Tolićeve misije.
Oni se nisu zadovoljili samo pukim konstatacijama, već su poveli i
svestranu istragu, tražeći izdajnike u svojim redovima.
»Ta mogućnost je bila tako realna da se nije smjela odbaci . Udba je bila
obaviještena o situaciji; sada je samo trebalo prozva izdajnika iz gomile
sumnjivih. Kakvu su cijenu spremni pla u ustaškoj organizaciji ovdje u
Australiji samo da saznaju okolnos Tolićeva kraha! Svi smo ovdje bili
uključeni u istragu, svi smo tragali za izdajnicima, ali njih nije bilo.
Nedavno mi je Pašty prilikom susreta u Buckingham Streetu rekao: 'Slušaj,
Mar ne, izjeda me mračna sumnja o tome otkad Udba zna za Tolićevu
akciju, otkad zapravo traje ta pripovijest, i nastavlja li i dalje njuška u
našoj sredini a da toga uopće nismo svjesni. Njihova akcija bila je vrlo
važna. Tolić nam je morao odgovori na brojna pitanja, uz ostalo i na ono
najvažnije: da li je i koliko realna mogućnost da u Jugoslaviju ubacimo
grupu komandosa koji će bi u stanju da sruše režim?' Odgovorio sam mu
vrlo jasno i precizno: Tako nešto, po svemu sudeći, zasad nije moguće. A on
je primije o: 'Jedina je naša sreća što se nismo nalazili uz Tolićevoj
ekspediciji',« napisat će Mar n Juriša u pismu koje je krajem prosinca 1963.
poslao svojoj vezi u SR Njemačkoj.
Još jedna briga u vezi s neuspjehom Tolićeve grupe, mučila je Marica. Kad
je u listopadu 1962. krenuo u Evropu, Tolića su u Australiji vrlo temeljito
podučili kakvom tak kom treba da se koris kad ilegalno uđe u zemlju, te
kako da organizira i rasporedi trojke. To isto ‒ koliko je Marić bio
informiran ‒ podučili su ga i Kovačić i Šimundić, ne samo u Stu gartu već i
poslije u Italiji, pred upad u Jugoslaviju. Sada je Marica kopkala zagonetka
jesu li se Tolić i grupa slijepo držali te tak ke ili su odstupali od nje? Ako
jesu, zašto su to uradili, a ako nisu, da li je baš neki od dijelova tog očito
loše razrađenog tak čkog plana zapeča o njihovu sudbinu. Pitanja su se
rojila, ali Marić je grozničavo tragao za ključnim: na koju kartu da sad
zaigra? Osim toga, h o je zna koliko mnogo ili koliko malo smije govori o
predstojećoj »gerilskoj« akciji pred potencijalnim članovima nove grupe.
Naime, ljudi na koje je već računao činili su jezgru ustaške organizacije,
pa nije bio posve siguran hoće li se oni tako lako odreći parazitskog i
dokoličarskog života u Australiji i prista da otputuju u Evropu, a za m da
se ilegalno prebace u Jugoslaviju radi diverzantsko-teroris čkih akcija.
Premda je bio lukav agitator, osjećao je, da je sve manje članova ustaške
organizacije koji su uis nu spremni krenu na zadatak u zemlju. Većina ih
je, naime, sasvim realno zaključivala da takve »gerilske« grupe nemaju baš
nikakvih šansi da se održe unutar jugoslavenskih granica, a kamoli da dignu
»ustanak«. Zato je Marić mogao računa samo s osobama čija je spremnost
da sudjeluju u najnovijoj akciji bila osnovana ne samo na pogrešnim
pretpostavkama nego i na apsolutnom poli čkom sljepilu.
Druga kategorija ljudi na koje je Marić računao bili su plaćenici, čeljad
koja se baš nije mnogo razumjela u poli ku, ali koja je za novac činila sve,
pa i ubijala. S takvima je već imao bogata iskustva jer su u sidnejskom i
melburnskom podzemlju obavljali stanovite usluge za nj i ustašku
organizaciju.
(Razlike između h dviju kategorija ljudi zapravo i nije bilo. Ijednima i
drugima novac je bio osnovna preokupacija. Samo oni Marićeva, Senićeva
ili Roverova kalibra svoju su pohlepu i paranoidnu grabežljivost lukavo krili
pod plastom poli ke. Novopridošle emigrante, koji su o poli ci znali koliko
i o teoriji rela viteta, lukavi pokrovitelji morali su nečim zapanji i opčini
prije nego što ih uvuku u svoju mrežu i pridobiju za sebe. Poli ka im se
činila upravo idealnom za takve obmane, jer je pružala neviđene
mogućnos za laž i privlačna obećanja. Priče o poli ci imaju u sebi čar
drama čnos , neizvjesnos i napetos , u njima se vrlo često zvecka i šuška
novcem, pogotovo ako iza njih stoje krugovi čija su osnovna preokupacija
svi prepoznatljivi, ali i oni malo pozna oblici subverzije i tak ke
neposrednog nastupanja.)
Kako nije bio spreman, ni je imao hrabros , da se i sam upus u
ilegalnu akciju u Jugoslaviji, Marić je, po već dobro poznatom, okušanom
obrascu i maniri fašis čke emigracije, odlučio da za novu »gerilsku« grupu
angažira ljude koji će shva karakter operacija u Jugoslaviji tek kad ih
ondje pogodi metak ili zapadnu u neku opasnost i nepriliku. Ta lukava,
dobro sračunata i odvagnuta odluka imala je još jednu svrhu: da se m
is m osobama, podložnim na svaku laskavu riječ, pa bila ona i očita laž,
dokaže kako ustaška organizacija »ozbiljno računa s njihovom pomoći u
trenucima presudnima za Hrvatsku«. Marić je imao svoj s l rada; u
poslovima kakav je bio ovaj nisu se smjela bira sredstva kako bi se
obmanuli lakomisleni emigran .
Dakako, to je bio samo jedan od lukavih Marićevih poteza, koje su,
razumije se, po potrebi dopunjavali i korigirali moćni pokrovitelji,
specijalis za obavještajni rad, teroris čku obuku i slanje emigranata na
put bez povratka.
Geza Pašty prvi je krenuo na takav put; poslali su ga u Evropu, i nakon
toga nikad ga nitko više nije vidio.
I mnogima drugima koji su krenuli za njim također se zauvijek zameo
trag.
Ali Marić i Rover nisu zdvajali, ponajviše zato što su znali u kakvim
okolnos ma nestaju jadnici. Mnogima su, naime, oni osobno potpisali
smrtnu presudu, bilo zato što su previše znali o njihovim novčanim i
drugim smicalicama, bilo zato što više nisu bili upotrebljivi za ustašku
organizaciju. Osim toga, ispražnjena mjesta popunjavala su se novim
ljudima, uglavnom došljacima iz Evrope koji su već bili prošli neizbježan
sistem provjera u izbjegličkim logorima u Italiji, SR Njemačkoj i Austriji i
koji, najčešće zbog vlas tog neznanja i neobaviještenos , nisu mogli
spozna stvarne razmjere opasnos od svoje sprege s fašis čkim
podzemljem.
Jedan od h došljaka koji su automatski radili sve što su drugi htjeli, i
koji su imali suviše dobro mišljenje o sebi, a premalo znali o stranpu cama
života i ljudskim vrijednos ma, bio je i Ilija Glavaš, pekar iz sela Lužana,
čovjek problema čne prošlos , mračne sadašnjos i neizvjesne budućnos .
Zvali su ga Alija, ali on je bio najsretniji i osobito počašćen kad su ga
oslovljavali s »gospodine generale«. Polagao je legi mno pravo na taj čin.
Epoleta, doduše, nije imao, uniforme također, ali je unapređenje pla o 75
fun , što je smatrao povoljnom prilikom, jer je cijena generalskim činovima
u slobodnoj prodaji u Melbourneu bila između 75 i 100 fun . Kupovinu
čina po najpovoljnijoj cijeni smatrao je svojim uspjehom i tumačio
izrazitom nadarenošću za najsloženije trgovačke poslove.
***

Samozvani »general« Ilija Glavaš, snažan čovjek srednje visine,

četvrtaste, masivne glave i surovih pogleda, bio je obaviješten o Marićevu i
Roverovu stavu. Oni su ga trebali. Obavijest o tome čekala ga je na ulazu u
mrtvačnicu u Camberwellu, u bijeloj omotnici bez marke.
U zgradu mrtvačnice, koja je bila u sklopu stacioniranih objekata duševne
bolnice, ulazilo se s dvorišne strane, kroz teška metalna vrata s trostrukim
zasunima. Od ulaza je vodio širok hodnik sive boje, popločen imitacijom
bijele keramike, a dijelio je zgradu na dva nejednaka dijela. S lijeve strane
bile su tri skučene administra vne prostorije svijetlozelenih zidova na
kojima su bili izlijepljeni kalendari »Coca-cole« i reklamni prospek
pogrebnih tvrtki. Nadesno se ulazilo u dvije velike dvorane.
U prvoj dvorani bili su samo mramorni stolovi i tri golema hladionika iz
kojih su virila žutobijela stopala s pločicama oko desnog gležnja, s
ispisanim imenom i prezimenom, uzrokom i danom smr . U kutu iza vrata
čekala su dva metalna lijesa.
U drugoj dvorani, koja je imala sličan raspored stolova i hladionika kao i
prva, s tom razlikom što se rjeđe upotrebljavala, i u kojoj sada nije bio
nijedan leš, sjedio je Alija i čitao pismo; bio je u raspoloženju
»generalskog« nadahnuća. Kombinirao je: ustaška organizacija s njim
računa kao s »revolucionarnim kadrom«, »s jurišnikom« koji će
impresionira svoju okolinu ne samo spretnošću i znanjem nego i
generalskom tak kom.
»Naravno, vi ste čovjek kojega trebamo. Odlično poznajete jugoprilike.
Imate iskustva s tom gamadi, zar ne?« rekao mu je jednom prilikom Ambroz
Andrić, ne krijući svoju zabrinutost zbog sve manjeg broja umješnih ljudi u
ustaškoj organizaciji. »Razumijete me, vjerujem. Nama trebaju ljudi na koje
ćemo se moći osloni u svakom trenutku; uravnoteženi i smireni
dužnosnici.«
Alija se smatrao obaveznim prema ustaškoj organizaciji; našli su mu
posao čistača i čuvara u mrtvačnici, a osim toga prodali su mu generalski
čin za samo 75 fun , što je za nj, računajući uz to i tromjesečni popust na
članarini, značilo svojevrstan probitak.
Sad su mu javljali da dođe u Sydney. Neizostavno.
Poruka je bila naslovljena na njegovo ime, a u zaglavlju je nosila oznaku
»Hrvatskoga oslobodilačkog pokreta«.
»Poštanski pre nac 1
Surrey Hills NSW
Br. AS-1013/64
Brate Alija,
Ovim te pozivamo na treći tečaj obuke 'Hrvatskoga oslobodilačkog
pokreta' koji će održa za uskrsnih praznika, 27, 28, 29. i 30. ožujka ove
godine u okolici Sydneya.
Svaki sudionik vježbe mora s ći u Sydney u noći između 26. i 27. ožujka i
do 12 sa se prijavi , zajedno s ovom pozivnicom, glavnom rukovodećem u
'Hrvatskom domu' u Sydneyu, Buckingham Street 47-49, od kojeg će dobi
dalje instrukcije. Vježbe počinju 27. ožujka točno u podne i do tog vremena
svi moraju bi spremni na svom položaju, pa i , brate Alija.
Za hranu i materijal, uključujući i vojnu uniformu (koja ostaje u
vlasništvu), svaki sudionik mora upla pet fun . Taj novac zajedno s
popunjenom izjavom o učešću, koja se nalazi pri dnu ove propusnice, mora
se preda na vrijeme.
Svi sudionici moraju sa sobom ponije dva para jakih cipela, dvije
košulje, dva para čarapa, donje rublje, četkicu za zube, britvu i drugi pribor.
Ako sviraš neki muzički instrument, možeš ga ponije .«
 Pismo je imalo i potpis, ali ga Alija nije mogao odgonetnu . Mogao je
samo pretpostavi daje to rukopis Ambroza Andrića.
Sama pomisao na Domagoja (tako su Ambroza Andrića zvali zakle
članovi HRB-a u Geelongu) ispunjavala je Aliju nečim što je bilo na granici
straha i op mizma. Ponekad, morao je to prizna , nije shvaćao Domagojeve
priče, često su mu bile nerazumljive, ali ne i posve strane. O njima je nešto
znao još iz vremena dok je boravio u izbjegličkom logoru u Austriji.
U dugim sa ma čamo nje u mrtvačnici Alija je pokušavao naći pravi
odgovor na pitanja koja je sam sebi postavljao i koja su mu se činila
dijelom njegove budućnos : na što je mislio Ambroz Andrić kad je govorio
o »mađarskim događajima«, »rastvaranju vlas u Jugoslaviji« i »stvaranju i
uspostavi nezavisne Hrvatske s povijesnim i etničkim granicama«? Stoje
Domagoj h o dokaza tvrdeći da su Tolić i Oblak svojim »užasnim i
početničkim greškama zadali neopros vu pljusku HRB-u i čitavoj ustaškoj
organizaciji«? Sve što je razumio bila je samo priča o NDH, sve ostalo bilo
mu je posve nejasno. Takve praznine popunjavao je Domagojevim
replikama.
»Dosad se previše tak ziralo«, često mu je govorio Ambroz Andrić. Obično
bi se našli u Alijinoj kući u Ascot Valeu 212, a za m se automobilom vozili
prema Geelongu. »Tolerancija i pasivnost ovladale su našim akcijama.
Tražili smo uporišta ondje gdje nismo smjeli, u Niki Kovačiću, na primjer,
koji, priznajem, ima trgovačkog duha, ali je poli čka neznalica, ograničeni
brbljavac i hvalisavac, bolesni pohlepnik koji nam je upropas o devet
odanih ljudi. Oslonili smo se i na Paštyja, koji je imao smisla za
organizaciju, ali ne i izoštren sluh za izbor najboljih. Slijepo smo mu
vjerovali, a on nas je, lopov, podlo potkradao i plaćao kurve po sidnejskim
bordelima. Zato smo ga poslali u Evropu. Evropa je za sve nas velika škola i
neiscrpno vrelo novih, dragocjenih iskustava. Moram reći da se ni Pepa
Senić nije najbolje iskazao. I sami ste toga svjesni. Dali smo mu, stoga, novu
šansu. Možda ćemo ga posla u Ameriku; mislim da bismo morali
uspostavi vezu s 'Kolumbovim vitezovima'. Imamo neke nagovještaje da su
zainteresirani za našu djelatnost. Seniću će to bi jedinstvena prilika da
pokaže koliko stvarno vrijedi. Vidite, gospodine generale, glupo je bilo s
Marićeve strane što je Paštyju i Seniću povjerio tako važne zadatke a da
prije toga nije objek vno procijenio njihove mogućnos . Organiziranje i
prebacivanje Tolićeve grupe u Evropu nipošto se nisu smjeli tako olako
shva ; to je bio ozbiljan, vrlo ozbiljan zadatak. Marić priznaje svoje greške
i sretan je što Tolićev slom ipak nije tako tragičan i katastrofalan za nas kao
što se u prvi mah mislilo. Vrlo brzo smo se konsolidirali i uskoro ćemo bi u
stanju da u Evropu pošaljemo komandose koji će, nema sumnje, učini
mnogo više nego što je trebalo da učini razbijena Tolićeva grupa. Nećemo
mnogo tak zira , ni ćemo se oslanja na ljude koji su suviše
kompromi rani. Gospodine generale, mi želimo da nam se i vi pridružite.
Sada je prilika da naše akcije oboga mo novim detaljima, da u njih
unesemo nove elemente rada. To više neće bi kruto poli ziranje, već čista
gerila. Imat ćemo svoje specijalne snage, po uzoru na neke zapadne zemlje.
Lagao bih vam kad bih tvrdio da nemamo i podršku nekih inozemnih
faktora. Dalje, pogrešno bi bilo tvrdi da smo izgubili vjeru u naše ljude u
Evropi. Napro v, neki od njih, najbolji, razumije se, bit će i dalje kičma
naših akcija pro v Jugoslavije. Vjerujem da ste u Austriji imali priliku
upozna najbolje, gospodine generale.«
Ilija Glavaš bio je od onih ljudi koji teško pamte i lica i ljudske sklonos .
Sve što mu je ostalo u glavi iz vremena boravka u Austriji bio je velečasni
Vilim Cecelja u Salzburgu, njegov »počasni blajburški vod« i »Glas srca
Isusova«, časopis koji nije čitao, ali je znao da postoji i da oko sebe okuplja
neke pripadnike ustaškog pokreta koji su 1945. pobjegli iz zemlje pred
jedinicama JNA. Pam o je i dugotrajna, mučna ispi vanja u austrijskoj
pograničnoj policijskoj stanici, ali ipak ne tako jasno kao »socijalnu službu«
velečasnog Cecelje, koji mu je omogućio da otputuje u Australiju i čvršće se
poveže s ustaškom organizacijom.

***

Cesta putovanja od Ascot Valea kroz Flemington i mimo Footscrava, pa

dalje putem Princes kroz Werribeeu do Geelonga ‒ četrdeset i šest milja
pokraj crvene zemlje i sparušene trave ‒ bila bi nezanimljiva i zamorna za
»generala« da Domagoj svaki put nije pričao novu priču i da se nije usrdno
trudio da svaki put ponovo zagolica i raspali suputnikovu maštu. Jasno i
sažeto objašnjavao je ciljeve i planove ustaške organizacije, dajući naslu
da će u svim predstojećim akcijama, uz Rovera i Marica, vodi glavnu riječ.
Isto tako nije krio da će neke »jurišnike« koji su se pokazali nesposobnima i
koji su dotad bili prak čno nekorisni mora ukloni , čak i fizički ako to
budu zah jevale okolnos .
»Mislim da neke treba smjesta ukloni . Ne smijemo gubi vrijeme. Svi
smo svjesni da u mnogim elemen ma igre moramo krenu od samog
početka, te sačuva apsolutnu konspiraciju. Dosad je rukovodstvo naše
organizacije nudilo suviše jednostavna i površna rješenja za neke složene
planove.«
Nakon takvih ozbiljnih ocjena Ambroz Andrić bi obično na trenutak
zastao, čekajući kakav će dojam njegove riječi ostavi na sugovornika. To je
bilo lukavo mjerkanje u kojem su se miješali sarkazam, podlost, laž i
podsmijeh. Za m bi nastavio još oštrije:
»Takav rizik više ne smijemo dopus . To bi nas potpuno upropas lo. I
Tolić, i Oblak, i svi drugi koji su se zajedno s njima tako nespretno i
šarlatanski ponijeli u Jugoslaviji bili bi spremni prihva poraz samo da
sačuvaju vlas život. Kad bi im postalo gusto, oni bi se jednostavno
predali i razvezali jezik. Vjerujem da ćete se složi sa mnom, gospodine
generale, da nam takvi ljudi ne trebaju.«
»Gospodin general« obično je potvrdno klimao glavom i pri tom se
zamišljeno češkao po četvrtastom po ljku, ili svojim širokim pekarskim
dlanovima važno udarao po koljenima.
»Vidite«, nastavljao bi Domagoj, »moj brat i ja često razmišljamo o tome
što bi trebalo čini ubuduće. Neke smjernice već smo dobili od Marica i
Rovera. Oni mudro gledaju na stvari. Po njima, naše su šanse iz dana u dan
sve realnije. Mnogo toga ide nam u prilog, osobito trenutna poli čka
situacija u svijetu. Mislim da su i Zapad i Istok spremni da Jugi prebiju
kičmu, samo čekaju zgodnu priliku. Mi ćemo im je uskoro pruži .
Gospodine generale, dovoljna je odlično uvježbana grupa gerilaca i
nekoliko munjevi h oružanih akcija, i režim komunis čkih bezbožnika
rasprsnut će se kao mjehur od sapunice. Formirat ćemo elitnu grupu
komandosa čija će osnovna značajka bi visoka borbena spremnost,
izoštrena vojnička tak ka i slijepa odanost. Vjerujem da za grupu neće
nedostaja kadrova. Vaša umješnost i znanje bit će nam također od
neprocjenjive koris . Tu su za m moj brat Adolf, pa Vegar, Keškić, Vlasnović,
Horvat, Juriša ... Imamo i nekoliko vrlo pouzdanih ljudi u Evropi. Svi su oni
izrazili uvjerenje da će svaka buduća akcija uspje samo ako bude lišena
improvizacija i ako se poduzmu sve mjere opreza. Naravno, svatko od nas
može pogriješi , ali u ovoj stvari ne smije. To treba zapam . Mislim da će
Rover i Marić svakog od nas zgrabi za gušu ako zadatak ne obavimo
profesionalno.«
Vozeći se posljednji dio puta Ambroz Andrić i Ilija Glavaš ponekad su se
običavali zaustavi u Ti le Riveru i pojes prženi krumpir i pečenu pile nu,
zalijevajući ih pivom ili vinom. Domagoj bi pokazivao prema sjeveru, u
smjeru šumovitog You Yangsa, oko kojeg se skupljala niska magla.
»Došlo je takvo vrijeme da sami moramo raščis situaciju. Obnovili smo
organizaciju novim ljudima, odlučni smo da nešto učinimo, a osim toga
ovdašnje vlas nam ne prave nikakve smetnje. Što još hoćemo? Gore u You
Yangsu vidjet ćemo koliko zbiljski vrijedimo.«
Andrićeve šake bile su tako čvrsto s snute da je nestalo krvi iz blijedih
zglavaka. »General« ga je sumnjičavo gledao, vjerujući da Domagoj opet
nešto izmišlja i da mu je duh opsjednut zbrkanim priviđenjima. A Andrić se
samo smješkao zbog te njegove zbunjenos .
»Moj razum je potpuno bistar. Marić je rekao nešto što držim da vam mogu
prenije . Kad bismo uspjeli kupi zemljište u You Yangsu, imali bismo
neviđene mogućnos za gerilsko usavršavanje. U tom šumovitom rezervatu
podigli bismo tajni logor, iskopali podzemna skladišta za oružje, municiju i
eksploziv, sagradili poligone za obuku. Kao što je rekao Marić, mi moramo
pronaći neko vlas to tajno mjesto za vježbe, koje neće bi pod policijskom
kontrolom. To je vrlo važno ako želimo realizira planirane zadatke.«
Malo je zastao, pa nastavio:
»Gospodine generale, vi morate shva da smo vam mnogo pomogli, da
ste uz našu pomoć dobili častan posao u Camberwellu i, najzad, da smo vas
spasili od Udbinih agenata i doušnika. Zapam te dobro ovo što ću vam
sada reći: sav taj otrov koji se ovdje nalazi na tzv. privremenom radu, pa i
oni koji su se prije rata iselili iz Jugoslavije, nisu za našu stvar. Posao im
služi samo kao kamuflaža za špijuniranje onih koji su svoju domovinu
napus li zbog neviđenoga komunis čkog terora. Mi smo na te špijune već
nekoliko puta upozorili ovdašnje vlas . U parlamentu se upravo priprema
zakon koji će ići nama naruku: iz Australije će bi protjerano 120.000
emigranata pod optužbom da su komunis čki špijuni.«
Sada i nema nikakva smisla, razmišljao je Domagoj, da mu govorim pravu
is nu, jer više nije u stanju da razluči što je laž, a što zbilja. Isprat će
»generalov« mozak do te mjere da ni o čemu neće razmišlja svojom
glavom.
Ambroz Andrić imao je sasvim jasnu predodžbu o tome što bi Ilija Glavaš
mogao radi u ustaškoj organizaciji. U Melbourneu su mu bili namijenili
višestruku ulogu. Prvo, znalo se da se Glavaš predobro snalazi kad su
posrijedi ljudske slabos i gados . Ta njegova osobina nije mogla proći
nezapažena u »Hrvatskom domu« u Melbourneu, Bridsport 266. Roverovi
jastrebovi odmah su ga zamije li. Ocijenili su daje on kao stvoren da kvari
ljude, da ih kupuje, podmićuje, da im prije klavirskom žicom i metalnim
bokserima načičkanim čeličnim šiljcima, da ih terorizira ili ucjenjuje.
Drugo, od trenutka kad je došao u Australiju i pristupio HRB-u Glavaš je
postao oličenje brutalnos , arogancije i fana čne odanos . Obilazio je
Melbourne uzduž i poprijeko, od Diamond Creeka do Newporta, od Keilora
do Lysterfielda i, prijeteći nožem i željeznim korbačima, uspostavljao
»kontakte« s ljudima koji nisu htjeli ni ču za ustaška društva. Treće, bio je
jedan od onih naivaca koji su, dajući zarađeni novac u blagajnu ustaškog
»doma« u Albert Parku, vjerovali da me kupuju vlas tu sigurnost i
nesmetanu egzistenciju.

***

Ponavljalo se to tjednima ‒ automobilom su u Geelong, uz Ambroza

Andrića i njegova brata Adolfa, ponekad putovali Vegar i Keškić,
naizmjence. Razgovaralo se uglavnom o HRB-u, novim obrascima za
vrbovanje ljudi, gerilskoj obuci, nabavi oružja i eksploziva... Vegar se
iskazao kao stručnjak za gerilsko ratovanje. Opširno i sistematski iznosio je
svoja prak čna iskustva legionara iz Indokine, a za m bi se kri čki osvrtao
na neke vježbe koje su se održavale na području Wodonge, tvrdeći da je
bila velika Roverova i Marićeva greška što su u to upleli i australsku armiju.
»Naši sigurno nisu znali daje u te vježbe u stanovitom smislu bila
uvučena i australska obavještajna služba. Bilo bi glupo vjerova da ona
ništa nije znala o onome što se događalo u Wodongi. Ona nas je
kontrolirala. Kladim se da nas je potajno i prisluškivala. Njoj je stalo da nas
drži pod stalnom prismotrom. To je, vjerujem, bio i glavni razlog što nam je
velikodušno ponuđena stručna pomoć australskih oficira. S m povima
čovjek nikad nije načisto: oni se ponašaju onako kako to nalažu poli čki
događaji. Dosad su nam išli naruku, a možda će tako bi i ubuduće, ali ja
sam pro v toga da o našim akcijama i djelatnos išta znaju oni koji
bijednog dana mogli promijeni ćud i prevrnu kožu.«
Poslije Vegara obično bi govorio Vejsil Keškić Krajišnik, koji je u ustaškoj
organizaciji važio kao obavještajni stručnjak. Među m, njegovo
obavještajno znanje bilo je prilično oskudno.
»Bilo je slučajeva«, govorio bi Keškić, »da su se činile ozbiljne greške zato
što nismo znali tko nam se sve uvukao u organizaciju. Hoću reći da će svaki
budući jurišnik, kojeg vrbujemo u Australiji, obavezno proći kroz moje šake.
A Tolićevu grupu uhva li su kao zečeve na spavanju samo zato što nismo
imali pravih obavještajnih podataka o situaciji u zemlji, a osim toga neki
naši ljudi bili su suviše brbljavi.«
Vejsil Keškić bio je čovjek niska rasta, dugih, košča h ruku i jajolike glave,
na kojoj su se is cale sitne, mišje oči ispod čekinjas h obrva. Hodao je kao
osoba prebijene kralješnice i koračao je sporo i tromo, malo pogrbljen,
vukući desnu nogu. Kad je govorio, palucao je jezikom, i u tom trenutku
neodoljivo podsjećao na zmiju u lovu.
Pošto su Geza Pašty i Pepa Senić pali u nemilost (iako ih je Jure Marić i
dalje nastojao održa ), braća Andrići preuzeli su njihove funkcije i postali
glavni »dužnosnici za vrbovanje i obuku novih jurišnika« ne samo u državi
Victoriji već i u Sydneyu. Dobili su široka ovlaštenja, kakva su imali i njihovi
prethodnici, s tom razlikom što im Marić i Rover više nisu dopuštali
samostalno raspolaganje novcem od članarine i drugih pristojbi; loše
iskustvo sa Senićem i Paštyjem, koji su profućkali dio novca i tako im
osiromašili blagajne, bilo im je velika pouka.
Adolf Andrić, ta štrkljasta figura mrgodna, isposnička lica i orlovskog
nosa, na koji su bile nasađene naočale sjajnih čeličnih okvira, vrlo brzo je
postao jedan od glavnih prak čara i »teore čara« fašis čkog podzemlja u
Australiji. Bio je sušta suprotnost brbljavom Pepi Seniću i samouvjerenom
Gezi Paštyju. Sve probleme rješavao je bez svjedoka, podmuklo i perfidno.
Nožem se podjednako dobro služio kao i jezikom. Imao je nešto čime se
dvojica njegovih prethodnika nisu mogla pohvali : hladnu sračunatost,
slatkorječivost, i prepredenost. Taj vješ Marićev agitator plijenio je pažnju
emigranata ‒ ljudi bez ikakvih prihoda i sredstava za život, od kojih većina
nikad nije ni spoznala kakva im je sudbina namijenjena, jer bi ih, prije nego
što bi i počeli razmišlja o tome, s gao metak ili klavirska žica HRB-ovih
egzekutora, ili bi, izgubivši svaku nadu u pošten život, sami sebi presudili.
Putujući ponekad u automobilu zajedno s Glavašem, Adolf Andrić se
oduševljavao »generalovom« spremnošću da bude njegov čovjek do smr .
Glavaš je bio pravi p razbijača, nešto mnogo bolje nego što je to bio,
recimo, Zvonimir Krtalić iz Sydneya. Adolf Andrić ga je hvalio na sva usta.
»General« je, na kraju krajeva, bio njegovo otkriće; pronašao ga je u nekoj
periferijskoj krčmi kako pije pivu i prevrće karte. Doduše, Glavaš je imao i
preporuku iz Austrije, od Ceceljine »socijalne službe«, ali je taj komadić
papira, na kojem je bila i adresa braće Andrića, u nejasnim okolnos ma
izgubio pošto je s gao u Australiju. Tako se, iako već prepariran, uključio u
djelatnost ustaške organizacije s nekoliko mjeseci zakašnjenja.
Ilija Glavaš bio je čovjek od kojeg su mogli ima koris samo ljudi
Andrićeva kova.
»Na svijetu ima ljudi«, govorio mu je Adolf Andrić, znan i pod imenom
Lemić, »bez kojih naša organizacija ne može. Među njima ste i vi,
gospodine generale. Sada je upravo nepojmljivo nešto učini a da i vi u
tome ne sudjelujete. O šli ste iz Jugoslavije legalno, imate crvenu putnu
ispravu, s kojom se svakog trenutka možete vra odakle ste došli a da pri
tom ne izazovete ničiju sumnju. To bi za organizaciju moglo bi značajna
stvar. Mi vas trebamo zbog toga, a i zbog vaše mudros .«
Lemićeva podvala sastojala se u tome da postane jedna od rijetkih
osoba kojoj će Glavaš slijepo vjerova . Jer »general« se nije plašio smr ;
on ju je naprosto tražio! Andrić je ocijenio da bi bila prava ludost tako
nešto ne iskoris za dobrobit ustaške organizacije. Sve što je Glavaš radio,
radio je s mnogo volje, pa čak i onda kad je čis o zahodske školjke u
»Hrvatskom domu« u Bridsportu 266. U svakom trenutku h o je pokaza
koliko vjeruje u riječi braće Andrića, iako mnogo toga, unatoč golemim
umnim naporima, uopće nije shvaćao. Osnovno mu je bilo da ne ostane
bez posla; plašio se toga više nego smr , naročito otkako je od Vegara i
Keškića saznao da ustaška organizacija ima moćan utjecaj u australskim
biroima za zapošljavanje. Glavašu, naravno, nije bilo ni nakraj pame da
tako nešto provjerava; nije imao razloga da u to ne vjeruje. Smatrao je to
naprosto obzirnom is nom, ili prijateljskim upozorenjem koje treba
prihva .
U takvim prilikama »general« se osjećao i važnom osobom; imao je,
naime, dojam da mu braća Andrići posvećuju više pažnje nego ikome
drugome u ustaškoj organizaciji. Redovno su ga obavještavali o svim
novos ma, bez ikakva ustručavanja govorili su mu o planovima, čak i o
kupovini farme u blizini Li le Rivera, na kojoj je trebalo sagradi skladište
za oružje, municiju i eksploziv, a možda instalira i tajnu radio-stanicu.
Dalje, svojedobno su ga zamolili da neka svoja prak čna iskustva i znanja
iskoris u održavanju »Hrvatskog doma« u Bridsportu 266. Doduše, to su
bili najobičniji fizički poslovi, ali »generalu« nije bilo teško ni ispod čas da
mete prasne prostorije »doma«. Smatrao je velikim priznanjem što je
sudjelovao u svim dotadašnjim većim akcijama pro v »jugokomunista« i
»agenata Udbe«, te pro v nekih »Hrvata-izdajnika« koji nisu htjeli plaća
članarinu i čita Roverova, Kasićeva i Marićeva glasila.
 U svojoj glupoj naivnos Glavaš, među m, nije prepoznao osnovnu
tak ku braće Andrića. Njima su trebale »generalove« pekarske šake za
ucjene i prebijanje tuđih rebara, trebala im je njegova surovost i sirovost,
koja je zadavala strah već i samom svojom pojavom, a ponajprije im je
trebao njegov novac i spremnost da taj novac da čak i onda kad je bio
uvjeren da je to čista pljačka. Ustašku organizaciju uvijek su interesirali
takvi ljudi koji su po prirodi bili lakomisleni, brutalni i bez ikakvih skrupula.
Braća Andrići vrlo brzo su nanjušili te Glavaševe osobine i skrenuli
pažnju Maricu i Roveru. Proučili su njegov slučaj, i tako je robusni pekar iz
Lužana dobio »poslić« smrtonosne naravi koji nije trpio dileme.
»General« je shvaćao da ga Rover i Marić trebaju, ali mu um nikad nije
bio tako bistar da dokuči što se sve krije iza te njihove tak ke. Glavaš je
duboko u sebi vjerovao da će mu ustaška organizacija jednog dana sasvim
pokloni povjerenje i dopus mu da rukovodi grupom »jurišnika«.
»General« je to zaslužio, govorio bi samome sebi, svojim dosadašnjim
radom, pa je podoban zapovijeda i ljudima Andrićeva kova. I sad, dok je u
šini mrtvačnice u Camberwellu čitao Ambrozovu pozivnicu na vježbe u
okolici Sydneya, Glavaš je neho čno pomislio daje najzad došao trenutak
za njegovu zbiljsku generalsku promociju. Ne zovu ga, dakako, zbog
sporednih stvari na vježbe. Uvrs li su ga, nema sumnje, u komandni kadar,
rekao je u sebi, slavodobitno se smješkajući. Rover i Marić pokazali su
koliko mu vjeruju, a on će to povjerenje opravda na vježbama.
Dobit će, poručili su mu, vojničku uniformu, a on sam će na nju priši
generalske epolete. Koračat će dostojanstveno mimo stroja, paradnim
korakom, s uzdignutom desnom rukom. U svijes je zamišljao tu scenu kao
osobni trijumf.
 2. BROJ 149

Malen, zbijen čovjek u plavim pamučnim hlačama i šarenu kaputu, koji je

tog nedjeljnog jutra stajao na pragu barake broj 12 u Gwory Parku,
iznenadio je Mar na Jurišu svojom ružnoćom: njegovo nepravilno lice činile
su još ružnijim bubuljice, a vrhunac svega bio je njegov piskutavi glas.
»Đuro Horvat?« upitao je Juriša kratko.
»Đuro Horvat«, potvrdio je došljak uvlačeći u baraku svoj sivi platneni
kovčeg s tamnom ručkom. »Ali možeš me zva i George. To je mnogo
jednostavnije.«
»Možeš zauze jedan od ovih kreveta«, rekao je Juriša pokazujući na dva
ležaja blizu vrata.
»Uzet ću ovaj«, odlučio se ne razmišljajući ni trenutka.
Došljak je za m svoje stvari, među kojima i gomilu emigrantske štampe i
Bibliju, odložio na slobodan krevet iza vrata, srdačno pružajući obje ruke
Juriši. Među m, s tom se iskrenom kretnjom neosporno radosnog i
spontanog pozdrava nije poklapala čudna ukočenost ravnodušnog
domaćina; Juriša mu nije pošao u susret ni jedan jedini korak. Čekao je da
se Horvat sam približi.
To je, dakle, taj Horvat na kojeg su ga upozorili u Buckingham Streetu kad
je posljednji put boravio u Sydneyu. Is na, i prije je znao za njega, još
otprije nekoliko godina, jer je Horvat, došavši iz Austrije i ne radeći ništa,
živio na račun nekih članova HOP-a, koji su s opravdanjem negodovali zato
što se nisu željeli odrica dijela vlas te zarade, koji je, kako je tvrdio Marić,
imao karakter »solidarne pomoći jurišniku Đuri Horvatu«. Ukratko, taj is
Đuro Horvat, koji je sada s gao u Gwory Park, dugo je živio na račun drugih,
jer jednostavno nije želio radi . Bio je spreman da se svakome zalijepi za
džep.
»Dakle, dragi George, uis nu mi je drago što te vidim. Marić mije dosta
govorio o tebi neposredno pošto si doputovao iz Salzburga. Vjerovao sam
da ću te upozna još na uskrsnim vježbama, prije tri godine, ali koliko
znam, bilo si spriječen, pa sam bio lišen tog zadovoljstva«, mrsio je Juriša
lukavo.
Sjeli su na Horvatov krevet, a ružni je došljak nadlanicom trljao svoj
kozičavi nos. Bili su sami u baraci.
»Da, imao sam neprilika. Ali sad je sve u redu i u Božjim rukama.«
»Da, u Božjim rukama«, potvrdio je Juriša glumeći ozbiljnost. I u rukama
Jure Marića, dodao je u sebi. Za m je rekao glasno: »Što se mene če,
ovdje se osjećam dosta dobro. Vjemjem da će se i tebi svidje . Ima nas
malo, moram prizna : ja i još dva-tri čovjeka na koja se možemo osloni s
povjerenjem. Svih ostalih treba se čuva ; ne žele ni ču za nas. Inače, svake
druge subote odlazimo u Hobart i ondje organiziramo sastanke. Nego,
kakve mi novos donosiš s kopna? Davno nisam bio u Sydneyu i
Melbourneu.«
»Ako su momci dosad bili strpljivi, ne bi se moglo reći da će tako bi i
ubuduće«, rekao je Horvat važnim glasom. H o je Juriši svakako da do
znanja da je sve ono što je dosad učinjeno u Gwory Parku premalo za ugled
koji uživa ustaška organizacija. Upravo se tako ponašao. Juriša je za nj bio
mali emigrant nedostojan ozbiljnije pažnje. Nitko ga nije mogao razuvjeri
u to da su upravo njega, »dužnosnika« Đuru Horvata, poslali na Tasmaniju
da razbije učmalost i inertnost članova organizacije u Gwory Parku.
»Ambroz i Adolf Andrić preuzeli su sve u svoje ruke. Marić i Rover dali su
im široka ovlaštenja. Okupili su oko sebe najbolje jurišnike: Vlasnovića,
Keškića, generala Glavaša, Vegara, mene ... Znam da ozbiljno računaju i na
tvoju pomoć.«
Juriša ga je izravno pogledao, pokazujući zanimanje. »Pred odlazak na
Tasmaniju«, nastavio je Horvat is m umornim, piskutavim glasom, »boravio
sam stanovito vrijeme u Geelongu kod Domagoja. Rekao mi je, otprilike, da
ću preuze Gwory Park, a da ćeš se vra kako bi mogao bi u stalnoj vezi
s rukovodstvom. To je sada uobičajen postupak za sve ljude kojima će bi
povjereni specijalni zadaci.«
Juriša je iznenada postao svjestan važnos što mu je pridaju Marić i
braća Andrići. Ta spoznaja ga je još više učvrs la u uvjerenju da sve ovo
vrijeme nitko nijednog trenutka nije posumnjao u njegove stvarne
namjere. Bila je to samo njegova tajna. Iznenada, osje o se vrlo sigurnim i
spremnim da iz Horvata iscijedi svaki podatak koji ga je zanimao.
 »Specijalni zadatak, kažeš?«
»Naravno. Imamo već dosta toga u planu.«
Uslijedio je za m mali trzaj glavom i Juriši je postalo jasno da taj trzaj
nije slučajan, već daje i to jedna od Horvatovih tjelesnih anomalija.
»Mislim da će to bi važna akcija. Možda nešto najvažnije što smo
dosad organizirali«, rekao je Horvat.
»Misliš, naravno, na okupljanje nove grupe koja bi mogla o ći u
Jugoslaviju sa sasvim određenim zadacima?«
»Upravo to. Domagoj mije o tome nedavno vrlo opširno govorio. Stekao
sam dojam da Marić, Rover, Dedić i Mudronja ozbiljno rade na tome.«
»Ako je ta stvar tako značajna, onda ne vjerujem da se o njoj govori
pred ljudima koji nisu članovi HRB-a«, rekao je Juriša, provocirajući
Horvata.
On se trgao kao preplašen, ali je bio zapravo zgranut Jurišinom drskošću
i izazovom.
»Ti dobro znaš što znači bi član HRB-a. To znači drža jezik za zubima i
ne brblja ono što je u suprotnos s pravilima organizacije. Ali, nakon
ovog tvog izazova, koji mogu shva i kao uvredu, nemam više snage da se
suzdržim. Ti zacijeli ciljaš na pogrešnog čovjeka. Đuro Horvat je, zapam ,
član HRB-a. Postao je to pnje dva mjeseca u Geelongu. Kumovi su mu bili
osobno Adolf i Ambroz Andrić. Upisan je pod brojem 149, dobio
konspira vno ime Zrinski i određenje Vegarovu trojku. Osim toga, već se
uspješno okušao u konkretnoj akciji: spalio je eksponate na jugoslavenskoj
izložbi u Melbourneu. Je li to dovoljno?«
Juriša se vješto pravio kao da mu je žao što se zatrčao i što je svojeg
sugovornika uvrijedio:
»To mi je dovoljno. Primit ćeš moju ispriku, nadam se.«
Horvat se ponašao kao da oklijeva, ali je na kraju tekao:
»Prihvaćam ispriku, ali gorčina je ostala.«
Slamna mozgu, dometnuo je Juriša za sebe, to je najmanja čaša žuči
koju si ispio u svojem životu. Nisi još ni svjestan koliko ćeš ih ispi .
Za m se vra o na prijašnju temu razgovora.
»Sve je to vrlo lijepo zamišljeno, ali unatoč svemu ja sam još skep čan.
Mi smo daleko od same akcije, što će reći da grupa ubačena u Jugoslaviju
vrlo brzo može izmaći našoj kontroli. Slučaj s Tolićem nesumnjivo ide u
prilog takvoj tvrdnji.«
»I što predlažeš?«
 Juriša se pravio kao da intenzivno razmišlja, a zapravo je gledao u
Horvatovo nisko čelo i sitne mišje oči.
»Zar to ne bi mogla preuze Evropa? Hoću reći, zar to njima ne bi bilo
mnogo jednostavnije?«
Horvat se namrš o. Polagano se osvrtao po praznoj baraci, za m je zurio
u Jurišu, sve dok nije rekao gotovo prijeteći.
»Evropa je imala brojne prilike, ali ih je prokockala.«
»Ali u Evropi još ima sposobnih ljudi. Nije li tako?« inzis rao je Juriša, ni
sam ne znajući zbog čega.
Horvat nije odmah odgovorio, smatrajući da će dobi na značenju ako
bude odugovlačio s odgovorom.
»Bojim se da Evropa oskudijeva ljudima koji su sposobni da ostvare
naum i planove braće Andrića. Osim toga, u Evropi su izbile svađe; ljudi se
međusobno obračunavaju. Čini se da je posrijedi borba za pres ž i
rukovodeće položaje. Prije četrnaest dana pao je Marijan Šimundić. Netko
ga je s jedanaest metaka ustrijelio u Stu gartu. Sumnja se da je to učinio
Niko Kovačić, ali nema dokaza.«
»Marijan Šimundić ubijen?« tobože zgranuto upitao je Juriša. Zapravo,
morao je samome sebi prizna daje uis nu iznenađen. Bilo mu je
nepojmljivo da je netko uspio nadmudri opakog Šimundića, koji je uvijek
spavao otvorenih očiju, kao zec.
»Da, ubili su ga i još mu nacrtali kukas križ na čelu.«
»Slušaj, dragi moj George, osjećao bih se totalnim glupanom kad bih
izbjegavao komen ranje Šimundićeve smr «, rekao je Juriša. Sve mu se više
sviđao ovakav razgovor, jer je Horvat sve manje mislio na konspiraciju.
»Mislim da ga je mogao ukloni Niko Kovačić ili netko drugi po njegovu
nalogu. Stvari su se u Evropi, čini se, toliko zakomplicirale da je moguće
svašta očekiva . Cini se da opet ‒ to si dobro primije o ‒ počinje borba za
rukovodeća mjesta i poli čki pres ž. Otkad je nestao Geza, u mnoge ljude
uvuklo se uvjerenje da su upravo oni predodređeni da nadomjeste
nenadomjes vog Paštyja. Ako pažljivo pra š ta previranja, sigurno to nije
promaklo.«
»Naravno, meni ne može ništa promaći«, hvalio se Horvat.
»Šimundića je mogao ubi Niko Kovačić, ali i Pepa Senić, koji se također
trenutno nalazi u Evropi. Možda, kažem. Senić ne može prebolje Gezinu
smrt i ubit će svakoga u koga iole sumnja da je umiješan u Paštyjev
nestanak.«
 »Pepa je sada u Švedskoj. Morao je pobjeći iz Stu garta jer je prije la
opasnost da ga policija uhapsi zbog ilegalnog posjedovanja oružja i
falsificiranja službenih dokumenata. Taj momak se sasvim izgubio; govori
se ua je nekad pripadao eli ustaške organizacije. A sad? Sad ga policija
lovi kao sitnog džepara. Sramota. Takve ljude ne bismo smjeli trpje u
svojoj sredini.«
»Pred nama su takvi zadaci da uis nu moramo ima najbolje jurišnike«,
provocirao je Juriša dalje.
»Zato je naša dužnost i ničija više da sami obavljamo najsloženije
operacije, u sklopu naših redovnih zaduženja«, rekao je Horvat, ponovo
trznuvši glavom ulijevo. »Izbjegavali bismo odgovornost kad bismo tako
značajne zadatke samo proslijedili Evropi. Biblija lijepo kaže: među
mrtvima moj je ležaj. Mi moramo pas za našu stvar, a ne netko drugi,
razumije se.«
»To je, dakle, naš problem«, ustvrdio je Juriša glasno, a za m dometnuo
u sebi: ovaj fana k, kojem su sasvim ostrugali mozak u Buckingham
Streetu, ima vrlo visoko mišljenje o svojoj ulozi u fašis čkoj organizaciji. On
je, stječem dojam, već davno naoštrio kamu, a sad samo čeka najpogodniju
žrtvu da joj prereze vrat.
Mnogo kasnije Juriša je, razmišljajući o Horvatovu fana zmu, ustvrdio da
nitko nije tako razorno i opako djelovao na Tasmaniji kao ta rugoba
kozičava nosa i piskutava glasa. Tasmanija je nesumnjivo bila vrhunac
njegova teroris čkog studija. Odrekavši se boga kao inkarnacije vjerovanja
u nešto humano, prihva o je terorizam i zločin kao novu religiju. Srećko
Rover bio mu je bog, Jure Marić sin božji, a braća Andrići veliki apostoli.
Đuro Horvat osjećao se pozvanim da sudjeluje u novom neobičnom
križarskom pohodu; on je imao svoj način i obrazac kako će spasi
kršćanstvo. Svoje je zadatke i dužnos primio kao najuzvišeniju, svetu
obavezu. Prvi put u životu imao je Đuro Horvat, čini se, priliku da nekom
zabije nož u leđa a da pri tom nikome ne polaže račune. Imao je, računao
je, priliku da ostvari svoje bolesne ambicije, da bude netko i nešto; ne više
zidar, s muljem i prašinom ispod nokata, već osoba koja potkopava i razara
režim za koji su mu njegovi zaš tnici govorili da je izvor svih zala i nesreća
što su snašle emigrante u Evropi i prekomorskim zemljama.
Đuro Horvat, ocijenio je Juriša, nije bio od onih ljudi koji su znali
razumno vaga riječi i raščlanjiva dobro od zla; sve što je znao bilo je da
pokorno sluša druge, pa i onda kad su mu is pred vlas m očima kopali
grob.
»Naravno, to je naš problem i ničiji više. Mi ga moramo sami riješi «,
rekao je Horvat, učinivši laganu kretnju prema novinama koje su bile
razastrte na krevetu. »A kako ćemo to učini , poručuje nam general
Drinjanin iz Madrida. Slušaj pažljivo, to su velike riječi.«
Za m je uzeo fašis čki list »Otpor« i počeo čita samodopadnim glasom:
»Naš stav je jasan: ruši svaku Jugoslaviju! Ruši je s Rusima i
Amerikancima, s komunis ma, nekomunis ma; ruši je sa svakim koji je
ruši. Ruši je dijalek kom riječi i dinamita, ali ruši je bezuvjetno, jer ako
jedna država nema prava opstoja ‒ onda je to samo Jugoslavija.«
Broj 149 važno je pogledao Jurišu: »Onda, što misliš?«
Što mislim, pitaš ‒ rekao je Juriša u sebi. Ako su to uis nu riječi Vjekoslava
Tuburića, za kojeg je sam Gestapo, koliko znam, ustvrdio da je patološka
ličnost sklona sadizmu i za kojeg sam negdje pročitao da je u Jasenovcu
hladnokrvno ubijao, onda znaš što mislim. Dalje, mislim odakle toliko
otrova u krvi i kakvim su se to užasnim sistemom pri saka, ucjena i prijetnji
koris li Marić i braća Andrići kad su tako temeljito isprali mozak. Mislim,
za m, kako ćemo te jednog dana mi Hrva zgrabi za gušu i zauvijek
ukloni , da nam ne služiš na sramotu. Eto, to mislim o tebi, tvojem
Luburiću i tvojoj organizaciji.
Sad je Juriša ustao s kreveta i krenuo prema prozoru, nastojeći tako
prikri bijes i pepeljastosivu boju koja mu je prelila lice: »Nisam imao
prilike da to prije pročitam«, rekao je. Stajao je kod prozora i gledao van,
držeći skrštene ruke na leđima. Pokušao je razgovor prebaci na drugu
temu.
Horvat je počeo iz kovčega vadi najprije odjeću, slažući je na krevet, a
za m losion za kosu, električni aparat za brijanje, dvije plas čne čaše i,
najzad, sliku u okruglom okviru. Prošetao je kri čkim pogledom po baraci,
gledajući svaki predmet posebno. Krišom je gledao i na slike obnaženih
žena koje je netko zalijepio na zidu s dvorišne strane.
»Zgodno mjestance. Sviđa mi se.«
»Nije loše«, rekao je Juriša glasom koji je odavao apsolutnu
nezainteresiranost.
Broj 149 najprije je složio odjeću u noćni ormarić, a za m pogledavao zid
iznad svojeg kreveta; h o je zabi čavao i objesi Pavelićevu sliku, koju su
mu poklonila braća Andrići.
Juriša je to primije o, pa ga je odmah upozorio. »Rekao sam , ovdje nas
je vrlo malo. Objesiš li sliku na zid, može se lako dogodi da i sam jednog
dana budeš visio. Naši su pro vnici vrlo dobro organizirani i prak čki
nemamo mnogo prostora za nesmetanu djelatnost. Upozoravam te stoga da
budeš oprezan. Ne bih želio da već u početku izbije gužva. Uostalom,
moramo obojica bi vrlo tak čni, ne smijemo se previše eksponira .«
»Imaš pravo, gužvu ćemo ostavi za kasnije. Sada nam uis nu nije
potrebna. Mislim da bi Domagoj pukao od jada kad bi mi se nešto
dogodilo. I tebi, naravno. Organizacija ozbiljno računa s obojicom.«
»U čemu?«
Sad se Juriša okrenuo i upu o prema sredini sobe. Pod je škripao.
»Pa, koliko sam mogao zaključi iz razgovora s Marićem, obojica smo
predviđeni za gerilsku grupu koja ima zadatak da se u dogledno vrijeme
ubaci u Jugoslaviju.«
»Tako, dakle. Vjerujem da već postoji nekakav plan. Ali ako ostvarenje
plana bude kilavo kao što je bilo s Tolićevom grupom, onda me sasvim
slobodno mogu prekriži . Uzmimo jednostavno daje netko navikao na
ozbiljan i temeljit posao.«
»Shvaćam te i sasvim je razumljivo što tako reagiraš. Tolićeva grupa je
zaglavila jer se išlo glavom kroza zid. Ovaj put to se, među m, neće
dogodi .«
»Siguran si u to?«
»Sasvim siguran. Braća Andrići imaju dovoljno iskustva.«
Juriša je nepovjerljivo pogledao u Horvata.
»Što me želiš reći?«
»Želim reći da bi tu grupu vodila braća Andrići osobno. Priključit će im
se general Glavaš, Vlasnović, Keškić, Vegar... Zacijelo će traži i naš
pristanak.«
»To je odveć sjajno da bi bilo is nito«, lukavo je Juriša izigrao svoje
karte.
»Nemoj bi tako nepovjerljiv. Ovo što sam rekao već je odobrena
stvar: Marić i Rover već su dali svoju suglasnost.«
»Dobro, ako je uis nu tako, što možemo učini nas osmorica? Moglo bi
to bi odveć opasno.« Sada je Juriša nastojao da na svojem licu održi izraz
ozbiljne zabrinutos . »Posve si siguran da se radi samo o osmorici?«
Horvat je promatrao Jurišu, koji je stajao pred njim, udaljen če ri-pet
koraka. Pljesnuo se dlanovima po koljenima i napravio značajnu grimasu.
»Ovo što ću sada reći ne bih smio, jer mi je Domagoj izričito naredio
da nikome ništa ne govorim o predstojećim planovima. Među m, siguran
sam da pri tom nije mislio na tebe, iako je čak i to moguće. Stani, ne
prekidaj me ... Vjerojatno je želio da to osobno saopći. Ja ću reći, a
se pravi kao da to ne znaš. Dakle, više uopće ne treba sumnja da će nova
grupa krenu u Jugoslaviju. Kada će to bi , još se ne zna, sve ovisi o tome
koliko ćemo ljudi prikupi . Domagoj planira da to bude između pedeset i
šezdeset jurišnika. Jezgru grupe činili bi članovi HRB-a iz Australije.« Horvat
se nekoliko puta osvrnuo lijevo i desno i dao znak Juriši da sjedne pored
njega. Želio je da mu sve ostalo kaže šapatom. »Stvar je neobično važna:
australska jezgra prebacit će se u Evropu i okupi oko sebe nove ljude.
Za m ćemo svi zajedno ilegalno ući u zemlju i poče ustanak.«
Juriša je slegao ramenima, povlačeći prstom po licu: »Ne vidim ništa
novo u svemu tome. To isto učinili su Tolić i Oblak, a na kraju su ipak
zaglavili.«
»Oni uopće nisu bili pripravni za dugotrajnu i ozbiljnu akciju. Sve što su
radili, radili su na brzinu.«
»Ne bi se baš moglo reći da je tako, prošli su obuku u Wodongi, usavršili
znanje u Evropi, imali su eksploziv, oružje... A opet je njihova misija
propala.«
»Obuka je bila kratka, psihološke pripreme također. Mi ćemo krenu u
zemlju tek kad budemo posve sigurni da smo spremni za gerilske akcije,
osposobljeni za dugotrajan i iscrpljujući rat. Prije nego što opera vna
gerilska grupa upadne preko granice, naši suradnici pokrenut će tzv.
psihološki rat. Njihov zadatak bit će da razaranjem javnih objekata,
atenta ma, paljevinama, trovanjem vode, izazivanjem zaraza i epidemija te
širenjem lažnih glasina unesu pometnju među stanovništvom. Ako uza sve
to uspiju ote i ubi nekog poli čkog rukovodioca, a sliku njegova
unakažena lesa pošalju na različite adrese, uspjeh će bi potpun. Poslije
takvih operacija slomit će se volja i otpor najčvršćih osoba.«
»Ako naši suradnici obave sve to što si nabrojio, što će osta za nas,
dragi moj George?« pitao je Juriša naoko mirno, iako je u sebi osjećao kako
ga hvata omaglica od zaprepaštenja. Sve to bilo je za nj velika i šokantna
novost, iako je naslućivao da se ustaška organizacija u Australiji priprema
za takav plan. Prvi nagovještaji h mračnih nauma mogli su se zapazi još
na posljednjoj uskrsnoj vježbi u predjelu You Yangsa, u neposrednoj blizini
Melbournea, gdje su braća Andrići, zajedno s Vegarom i još nekim
teroris ma, temeljito razrađivali najvažnija poglavlja američkih psiholoških
operacija u Vijetnamu. Na istoj vježbi Juriša je prvi put čuo da su Adolf i
Ambroz izradili nekoliko eksplozivnih knjiga i olovaka za potrebe ustaške
organizacije i njezinih akcija zastrašivanja emigranata na petom
kon nentu.
Jednom takvom tempiranom bombom braća Andrići pokušali su 17.
studenoga 1966. ubi uglednoga hrvatskog iseljenika, pomorskog kapetana
Marijana Jurjevića. Paket s bombom poslali su na Jurjevićevu adresu u
Melbourneu, ali je eksploziv pravodobno otkriven na glavnoj melburnskoj
poš . Razmišljajući o svemu tome, Juriša je najzad rekao: »Imam dojam da
će naš zadatak bi da zadamo samo konačni udarac.«
»Upravo to«, odgovorio je Horvat, zatvarajući kovčeg. Nogom ga je
gurnuo pod krevet, a za m stavio Bibliju na noćni ormarić. »Sasvim je
sigurno da će, recimo, nekoliko istodobnih eksplozija ili operacija trovanja
izazva neviđenu paniku u zemlji. Policija i vojska bit će angažirani u
potjeri za akterima h akcija, što će nam omogući da se neometano i
neopazice prebacimo u srce zemlje i započnemo oružanu borbu.«
»Kako je krasno ču tako nešto«, govorio je dalje Juriša, a istodobno
osjećao da mu neka studen prožima kos . »Među m, osjećam da bi se
neke stvari mogle zakomplicira , odnosno krenu naopako. Koliko znam,
upotreba bilo kakvih otrova u ratnim operacijama zabranjena je i suprotna
međunarodnim zakonima.«
Horvatove oči zasjale su kao dvije žeravice, a lice mu se iskrivilo u
prezirnu grimasu. »Bilo bi uis nu glupo razbija glavu takvim
besmislicama. Tko se još danas vlada po nekakvim zakonima? Uostalom,
tko će nam dokaza da smo upotrijebili otrove, svršit ćemo s njima prije
nego što pozovu međunarodnu zdravstvenu komisiju. Osim toga, valjda
nećemo bi toliko nerazumni da, pošto preuzmemo vlast, ostavimo vidljive
tragove. Spalit ćemo uginulu stoku da od nje ni pepeo ne ostane.«
Juriša je iznenada samog sebe uhva o u mislima kako iz potaje vuče
kratkocijevni revolver »kolt 32« i puca ravno u Horvatovo čelo. Zaključio je
da taj čovjek uopće nije vrijedan življenja.
»Zaražena stoka i nije ni za što drugo nego za lomaču«, dometnuo je na
kraju broj 149, sjajnih očiju, s trijumfalnim smiješkom.
»Baš sam budala što sam mislio daje okupljanje Tolićeve grupe i njezino
slanje u zemlju najsavršenija stvar koju smo mogli smisli .« Nasmiješio se
smiješkom koji Horvat nije mogao prozre , a pri tome je razmišljao kako su
Marićeve hijene ponovo spremne na zločin unatoč dotadašnjim lošim
iskustvima u sličnim operacijama. Očito, Maricu i Roveru trebala je nova
akcija, ali ne samo zbog same akcije nego i kao pokriće pred onim ljudima
koji su se, spoznavši neke svoje zablude, počeli polako povlači iz
organizacije i okreta leđa njezinu rukovodstvu. Akcija će, računali su Marić
i braća Andrići, bi ohrabrenje, ali i upozorenje da bi se kolebljivcima i
špekulan ma mogla smrsnu omča oko vrata ako se povuku. »Za novu
akciju treba gomila novca. Vjerujem da rukovodstvo već zna kako će
financira operaciju.«
Na Horvatovu naboranu licu, koje je podsjećalo na mrtvačku masku,
pojavio se ironičan izraz:
»Od članarine, dabome, ne možemo podmiri ni troškove nabave oružja
i eksploziva. Dakle, morat ćemo posegnu u džep australskih Hrvata, a i
srpske kopiladi: sačekivat ćemo ih u mračnim ulicama i noževima prisiljava
da rezvežu kesu. Upravo onako kako smo to i dosad činili. U svakom
slučaju, novca neće nedostaja , jer su i neki ovdašnji krugovi zainteresirani
za našu djelatnost.«
Horvat je bio neumoran u objašnjavanju predstojećih akcija u koje ‒
Juriša je stekao takav dojam ‒ ustaška organizacija polaže velike nade.
Govorio je, temeljito i opširno, i o formiranju i organiziranju nove grupe
(nazivao ju je »gerilskom«), te o tome da će njezinu okosnicu čini braća
Andrići, »general« Glavaš, Mirko Vlasnović, Pavle Vegar, Vejsil Keškić i on
sam. Nekoliko puta istakao je da ustaška organizacija u novoj akciji ozbiljno
računa i na Mar na Jurišu.
U međuvremenu, Horvat je neumorno agi rao za ustašku organizaciju.
»Moram vas upozori da je vaše pravo na domovinu Hrvatsku samo
simbolično; dok su komunis na vlas , takvo pravo nikad nećete steći«,
govorio bi ljudima koje je za cao u kavanama ili ih tražio u njihovim
barakama. »Hrvatski radnici morali su u pečalbu zbog crvene poli ke, koja
po če nerazvijenost i nezaposlenost u Hrvatskoj. Bacite jugopasoše i
priključite se našoj organizaciji, koja će š vaše interese ne samo u
Australiji nego i u Hrvatskoj, dabome, kad preuzmemo vlast.«
Nakon mjesec dana provedenih u Gwory Parku, Horvat je s iznenađenjem
ustanovio da su njegove riječi ozbiljno shva la samo če ri čovjeka: jedan
kojeg su zvali inženjer i tri kopača. Ocijenio je da od te četvorice ne može
mnogo očekiva . Ohrabrivali su ga samo »inženjerovi« stavovi, iako je bilo
očito da je to više posljedica želje za lakom zaradom i parazitskim životom
nego nikakva poli čka svijest. Horvat je, naime, obećao da će svakom
novom članu organizacije bi osiguran mnogo lakši posao i mnogo više
novca. Među m, što se zapravo krilo iza h obećanja najbolje je znao
Mar n Juriša; već godinama je slušao takve priče i odlično znao njihov
pravi smisao.
Broj 149 je četvoricu vrbovanih ljudi uvrs o u popis svojih najodanijih
suradnika. Jednog četvrtka okupio ih je oko sebe u baraci i održao im
panegiričan govor u slavu ustaške organizacije: »Mi ćemo se posluži svim
sredstvima kako bismo pos gli pravo na vlas tu državu. Pri tom mislim i na
primjenu oružane sile. Organizacija je vaša budućnost, u njoj ćete riješi
svoje životne probleme. U njoj ćete bi duboko poštovani i cijenjeni.«
Drugi je put govorio o »diverzantskim trojkama«: »Svima vama može se
jednog dana ukaza čast da postanete gerilci. Pristupite u ustašku
organizaciju, pa ćete nauči puca iz pištolja i puške, besprijekorno
rukova nožem i željeznim korbačima, baca bombe i granate, pravi mine
i upozna tehniku miniranja...«

***

»Reci mi«, upitao je Juriša Horvata jednog dana, »što sada namjeravaš?
Rekao si mi da jedan od ovih ljudi treba za sasvim određenu stvar.«
»Moramo pronaći čovjeka za tzv. početne operacije«, odgovorio je
Horvat.
»I misliš da si među onom četvoricom pronašao upravo takvog?«
»Mislim daje inženjer kao stvoren za takvu misiju«, zaključio je Horvat s
op mizmom u glasu. »Takav posao može obavi samo profesionalac.«
»Ako ciljaš na to da inženjer ode u Jugoslaviju i obavi neke važne poslove
prije našeg dolaska, onda moraš zna koliko je vješt i spreman za nešto
takvo. Od kakve će nam koris bi ako zataji ili ne obavi posao onako kako
smo zamislili?«
Za m se Juriša u sebi pitao kakav je to važni posao koji bi bio povjeren
»inženjeru«. Budući da je vec odavno zapazio daje Horvat vrlo brbljav,
vjerovao je da će i sada lakomisleno razveza jezik i otkri mu stvarnu
pozadinu akcije.
Među m, broj 149 tog trenutka zapravo nije ni znao za kakvu je akciju
trebalo da angažira »inženjera«. Njegovo je bilo samo da pronađe
pogodnog i pouzdanog čovjeka, a sve ostalo držao je u rukama Ambroz
Andrić, »stožernik« HRB-a za Australiju.
»Inženjer je u našim rukama, u to ne treba sumnja «, govorio je Horvat.
»Sada je na Domagoju da kaže što želi od njega. Ja mogu samo
pretpostavlja da će to bi izuzetno važan zadatak i da će bi neposredno
vezan za naš odlazak u Jugoslaviju.«
Sad se Juriša la o mučne zadaće koja mu je uvijek bila na pame kad je
razmišljao odakle Horvatu i njemu sličnima taj po caj za rušenje i ubojstva,
kad su prije toga bili, reklo bi se, sasvim obični, razumni i normalni ljudi.
Odakle im taj nagon za destrukcijom?
»Plašiš li se povratka u Jugoslaviju?« upitao je Juriša iznenada.
Horvat se, začudo, nije zgranuo zbog tog pitanja:
»Bilo je potrebno mnogo više hrabros da se pobjegne iz Jugoslavije.
Ovo što ću sada reći tebi nije poznato jer si emigrirao još prije jedanaest
godina. Ali moram te upozori na tu užasnu stvar. Znaš li što se događalo
kad bi policija saznala da netko namjerava pobjeći iz Jugoslavije? Ubijala je
bez suda, na licu mjesta. Mnogi su tako skončali.«
»Nisam znao da se tako nešto događalo«, primije o je Juriša, samo da bi
umirio sugovornika i dao mu na znanje da vjeruje njegovim pričama.
»Doista nisam znao za to.«
Sad je Horvat, ne sluteći podvalu, igrao svoju igru, točno prema pravilima
ustaške organizacije. »Moram reći da je sada stanje u Jugoslaviji
nepodnošljivo. U gradovima je uveden neviđen teror, čitava sela su
raseljena, a ljudi strpani u koncentracione logore. Užasno je to što se
događa u našoj domovini. Crveni su se sasvim povampirili.«
»Ti si, čini mi se, vrlo dobro informiran o situaciji?«
»Pa, kako se uzme. Sve to čuo sam, zapravo, od braće Andrića. Oni su,
kažu, povezani s nekim ljudima u zemlji i od njih dobivaju informacije o
komunis čkom teroru i nezadovoljstvu naroda. U takvim prilikama, kad
narod očekuje svoje spasioce, ja ni trenutka ne mogu osjeća strah od
povratka. Štoviše, sretan ću bi ako to uslijedi što prije, kako bismo pošten
živalj spasili od sigurnog uništenja. Nije li tako?«
»Imaš pravo. Krajnje je vrijeme da ispunimo svoju povijesnu dužnost«,
odgovorio je Juriša, a za m dometnuo u sebi: žarko se nadam da ćeš
dopas ruku tom istom narodu, i da će on pokaza u kakvoj si zabludi
živio i kakvim si se iluzijama pothranjivao.
Trećeg mjeseca boravka u Gwory Parku Horvat je za četvoricu vrbovanih
ljudi već bio otvorio pravu malu školu terora. Opširno i temeljito je govorio
o potrebi okupljanja vlas tog »revolucionarnog kadra« ustaške
organizacije, s obaveznim stručnim znanjem, i o nužnos teroris čkih akcija
u zemlji. Pri tome se često pozivao na opera vne vježbe članova ustaške
organizacije, za koje su ‒ kako je is cao ‒ otvoreno zainteresirane neke
obavještajne službe, a kojima je cilj da »u mladih idealista stvore
kompaktnost i borbenu spremnost«.
Četvrtog mjeseca boravka broj 149 bio je već sasvim preparirao četvoricu
nesretnika, s »inženjerom« na čelu. Budući da im je obećao gomilu novca,
odlikovanja i visoke položaje u novoj hrvatskoj vladi, bili su spremni da
krenu u zločin. Horvat im je govorio: »Ako se pokažete kao ljudi od
povjerenja, poslat ćemo vas u Jugoslaviju da iskopate prve grobove za
komunis čku gamad, da budete prethodnica hrvatske vojske u njezinu
novom slavnom pohodu.«
Petog mjeseca Juriša je već imao razrađen plan kako da zauvijek ušutka
Đuru Horvata. Sama egzekucija nije bila problem. Naime, Horvat je na
Tasmaniji stekao glas jednog od najokrutnijih »utjerivača dugova«, ljudi
koji su uz pomoć metalnih boksera i željeznih korbača skupljali »članarinu«
i novac na ime zaš te od »Udbinih agenata«. Tako je postao veoma
omrznut čovjek. Juriša je vrlo dobro znao daje potrebno samo izazva
iskru, pa da Horvat završi kao hrana morskim psima. Imao je nekoliko
planova kako da ga najlakše ukloni: mogao je, uz ostalo, proširi priču kako
Zrinski potajno troši novac od prikupljene članarine i ucjena. Takvo
Horvatovo dopunjavanje prihoda bilo bi dovoljno da se nađe na lis osoba
koje neizostavno treba ukloni , ali ne, naravno, zbog toga da bi se sačuvao
»autoritet« ustaške organizacije, već zato što su Rover i Marić bili vrlo
osjetljivi kad je netko uzimao novac koji je pripadao njima.
Juriša je imao izvanredno dobru klopku za Horvata. Među m, hitno su ga
pozvali u Bridsport 266, i plan je propao.
Povratak na kopno nije odgovarao Jurišinoj predodžbi o bezbrižnu životu,
u kakvom je bar djelomično uživao na Tasmaniji. Znao je da će ga
predstojeći kontak s braćom Andrićima i razgovori o teroris čkim akcijama
sasvim odvoji od poštenog svijeta i da će, kani li uis nu razori zločinačke
planove h bijednika, nesumnjivo mora prizna poraze koje u normalnim
okolnos ma nikad ne bi priznao.
U svakom slučaju, očekivao ga je mučan i težak posao. Bilo je izgleda da
uspije u njemu samo ako besprijekorno odigra svoju opasnu ulogu. U
suprotnome, mogao je očekiva da će ga s ći metak Marićevih i Roverovih
egzekutora.
 3. NAORUŽANJE »MINIMALNOG STANDARDA«

»Spavat će na dnu mora ako ne pronađe barem desetoricu koji će bi

spremni da nam se priključe«, zelen u licu prije o je Ambroz Andrić.
»Sve što mogu reći svodi se samo na komplimente. Tvoja je
uznemirenost bezrazložna, jer će Horvat učini čuda na Tasmaniji. On je
čovjek koji zna što želi. Imat ćeš najmanje četvoricu za odabir; broj 149
zanatski je obavio posao. U svakom slučaju, bolje nego što sam mogao i
zamisli «, rekao je Mar n Juriša sigurnim glasom, zadovoljan sam sobom.
Živite svoje posljednje godine, rekao je u sebi, a potom glasno dodao:
»Mislim da ćeš bi apsolutno zadovoljan.«
Ambroz Andrić, Pavle Vegar i Mar n Juriša sjedili su tog poslijepodneva u
Ambrozovu stanu na Cli on Hillu i razgovarali o pripremama za osnivanje
»gerilske grupe«.
»Želio bih da cijela operacija teče onako kako sam zamislio«, govorio je
Andrić. »Mi, moram ponovi , možemo obavi taj posao i dokaza Maricu i
Roveru da im je izbor bio besprijekoran. Ne zaboravite, mi možemo sve
uredi . Nipošto nećemo dopus da se ponovi gomila grešaka iz slučaja s
Tolićevom grupom. Te kukavičke hulje dopus le su da ih udese prije nego
što su ispalili ijedan metak. Analizirajući uzroke njihova neuspjeha stekli
smo, logično, brojna iskustva i otkrili neke nedostatke u tak ci kretanja i
skrivanja. Mi ćemo ima posve drukčiju strategiju i, dabome, najbolje ljude
Vježba koju smo u siječnju prošle godine upriličili kod Litlle Hillsa pokazuje
da raspolažemo dobrim revolucionarnim kadrom, da imamo organiziranu
avangardu revolucionarne sile.«
»Znači li to da već postoji detaljno razrađen plan za novu akciju?« pitao
je Juriša. Postavljao je otvorena pitanja, jer je znao da u Andrićevim i
Vegarovim očima uživa reputaciju odanog člana ustaške organizacije. A bilo
je i krajnje vrijeme da sazna što je rukovodstvo HRB-a sve smislilo i kako
zamišlja svoje nove poslove smrtonosne naravi.
Domagoj je šetao sredinom sobe, skupljenih očiju i mračna pogleda.
Vegar je skrštenih ruku stajao kraj prozora, grickajući drvce šibice, a Juriša
je sjedio kraj vrata, nalakćen na drveni naslon stolice. Vani je padala kiša, a
duž Heidelberg Roada vukla se nepregledna kolona automobila upaljenih
svjetala za maglu. Spuštala se noć, hladna i vjetrovita.
»Pa, smislili smo nešto«, preuzeo je Ambroz Andrić poslije kraće pauze.
Hodao je, s rukama na leđima i sagnute glave, sav zadubljen u misli.
»Vjerujem da će neki dijelovi plana u konačnoj varijan doživje izmjene,
pa ne znam odakle da zapravo krenem.«
»Kreni od onog što će najviše zanima brata Jurišu«, predložio je Vegar
glasom promuklim zbog prehlade.
»Prijedlog nije loš, ali stvari se ne ču samo Juriše. Taj posao ima opće
značenje pa bi bilo korisno da kažem sve što smo smislili, bez obzira na sve
kasnije izmjene i dopune.«
»Što se mene če ja bih želio zna svaku pojedinost«, primije o je Juriša,
paleći cigaretu. Ugašenu šibicu bacio je u pepeljaru na stolu, razmišljajući
kako je izravna igra najbolji način da sazna sve Andrićeve i Vegarove tajne.
Računica se pokazala ispravnom.
Andrić je najprije zagladio prorijeđenu kosu, pa sjeo sučelice Juriši:
»Dobro, pođimo redom.«
»Pođimo redom«, pristao je Juriša.
»Marić i Rover predložili su plan odlučujuće gerilske akcije u Jugoslaviji.
To bi zapravo trebalo da bude Pravi mali rat. Sve upućuje na zaključak da
ćemo taj rat dobi .«
»Za takve zaključke Bimbo i Marić moraju ima uis nu čvrste argumente.
Ti također.«
Andrić se nasmijao i odgovorio dvosmisleno: »I drugi su uspjeli na sličan
način ostvari svoje planove.«
»Tko, na primjer?«
»Castro je s dvadeset i devet ljudi, mislim, srušio Ba s n režim na Kubi.«
Juriši se zamaglilo od te usporedbe, a lice mu se sasvim iskrivilo, kao da
ga je ošinuo hladan vjetar. Nije mogao prijeći preko te Andrićeve
besmislice. Rekao je: »Uz Castra je bio narod.«
»Odlično«, umiješao se Vegar sa strane, sumnjičavo zirkajući buljavim
očima. »I mi uza se imamo narod.«
»Mislim daje to velika zabluda«, rekao je Juriša. Za m je, da mu ne bi
nakalemili bilo kakve primisli, brzo nastavio. »Mislim da se taj narod
izdajnički ponio prema Toliću i njegovoj grupi. Nitko nije ni prstom mrdnuo
da im pomogne. Štoviše, stječe se dojam daje taj is narod jedva čekao da
se Toliću i njegovim momcima smrsne omča oko vrata«.
»Od tog vremena prošlo je gotovo punih pet godina i mnoge stvari su se
u međuvremenu promijenile. Narod je, garan ram, na našoj strani. To
pokazuju i izvještaji iz Jugoslavije«.
»Jesu li izvještaji pouzdani?«
»Apsolutno pouzdani i provjereni«, tvrdio je Andrić, a Vegar mu
potvrđivao klimanjem glave. »U Jugoslaviji je situacija zrela za našu akciju.
Poli čko i armijsko rukovodstvo je razjedinjeno. Sve to prate i sukobi na
nacionalnoj osnovi, a privredni sistem je pred raspadom. Nama, dakle,
preostaje samo da pokupimo čahure, jer će se međusobno pobi .«
»Upozorio bih da su se takve procjene davale i prije Tolićeva odlaska u
zemlju. I što se ispostavilo? Ispostavilo se da su izvještaji bili netočni«.
»To su bili drugi ljudi i drugo vrijeme«, bio je Andrić uporan.
»U Jugi vlada pravi kaos«, dometnuo je Vegar. Kutovi njegovih usta bili su
uzdignu u pakostan osmijeh. »Nama preostaje samo da upadnemo preko
granice i zmiji zdrobimo glavu.«
Domagoj se naslonio preko stola, gledajući oštro u Jurišu. Ovome se
učinilo da njegove oči nemaju nikakve dubine, da uopće nisu slične
ljudskim očima. Još jedna slika bila je uz tu vezana: Andrićevo ponašanje,
govor i nos neodoljivo su ga podsjećali na ustaškog emigranta koji ga je,
dobro se sjećao, obrađivao u izbjegličkom logoru u Austriji, poslije
ilegalnog bijega iz Jugoslavije.
»Slušaj, Mar ne«, nastavio je Andrić, »menije posve razumljiva tvoja
skepsa, jer si stari emigrant. Prošlo je već dvanaest godina otkako si prešao
granicu. U tebi su shvatljivo, ostali stari dojmovi kojih se ni uz najbolju
volju ne možeš otarasi . Za m, tu je i neuspjeh Tolićeve grupe što, dakako,
u tebi izaziva dodatni oprez. Svega toga smo svjesni kad razgovaramo s
tobom. Među m, ponavljam, sada su drugi ljudi i drugo vrijeme. Moraš
nam vjerova . U hrvatski pokret uključili smo nove emigrante, posebno naš
cvijet, našu snagu, hrvatske radnike u Zapadnoj Njemačkoj. Oni su naš
sastavni dio.«
Tak ka tog lukavog čovjeka bila je rafinirana, ali ne i neodgonetljiva.
Juriša je vrlo dobro znao da Ambroz Andrić upravo izgovara riječi kojima se
želi ne samo dodvori svojem sugovorniku već i da izuzetno značenje
cjelokupnoj akciji. Ta tak ka bila je doista okrutna i bezobzirna, jer je broju
20 bilo savršeno jasno da ga Ambroz Andrić vrbuje i priprema za zločin
bezumnika. Taj pasji sin, rekao je Juriša u sebi, zaista je pravi majstor za
podvale i prepariranje. Danima ga je već pripremao za ovaj sastanak i
razgovor, pri tom vješto glumeći vrlo brižna čovjeka koji je spreman da se,
kako je rekao, odrekne brojnih zadovoljstava e da bi imao dovoljno
vremena da svoje »jurišnike« upozna s pravim ciljem teroris čke akcije.
Drugim riječima, Ambroz Andrić nije bio od onih ljudi koji su donosili nagle
odluke: sve je kod njega išlo postepeno, ležerno i temeljito, pa čak i onda
kad je nekog kljukao oči m lažima ili ga pripremao da svojoj žrtvi podlo
zabije nož u leđa.
»Za mene je velika novost da u Njemačkoj imamo toliko ljudi«, rekao je
Juriša tobože iznenađen, aludirajući na Andrićevu izjavu o hrvatskim
radnicima koji su sastavni dio revolucionarnog kadra organizacije. Pri tom
je očima tražio kakav sumnjiv trzaj na Domagojevu licu. »Čini mi se da se
od Tolićeva vremena ipak dosta toga promijenilo.«
Andrić je značajno kimnuo glavom.
»Kad dođeš u Evropu, nećešje više prepozna ; stvorili smo čuda u
Njemačkoj, Francuskoj, Švedskoj i Austriji. Svestrano smo analizirali
situaciju i zaključili da samo uključivanjem cjelokupne hrvatske emigracije,
dakle i pasošara, u našu stvar možemo doseći davnašnji cilj o nezavisnoj
državi.«
»Što se če mojeg povratka u Evropu, čini se da je to nesporazum«,
upozorio je Juriša. »Ja nisam pristao ni na kakvo putovanje u Evropu.«
Sada je netremice promatrao Andrića, dajući mu m riječima do znanja
da ne voli, ni će dopus , bilo kakve kalkulacije, osobito ne one koji bi se
mogle ca njegove kože. Zapravo, sve je to bila vrlo uspješna gluma, jer je
put u Evropu bio nešto što je Juriša godinama potajno priželjkivao. Sve je
to bila maštovita hazardna igra koju je razumio samo broj 20.
Iz Evrope se mogu i pješice vra kući, često je znao samome sebi
govori dok je u noćima bio obuzet slatkim mislima o novoj budućnos .
Otpuzat ću na koljenima, ako bude trebalo, samo da se zauvijek riješim
njih, rekao je u sebi i te večeri u Cli on Hillu.
»Vrijeme je, dakle, da sasvim otvorimo karte, iako ni prije nije bilo
nikakva razloga da išta krijemo pred tobom«, rekao je Andrić. Vegar i
Andrić odjednom su poprimili ozbiljne izraze, što je Juriša protumačio kao
znak da je strateška okosnica ovog razgovora bila unaprijed pripremljena i
dogovorena.
»Znači li to da mi nudiš sasvim konkretan posao u Evropi?« upitao je
Juriša, i dalje glumeći daje potpuno neobaviješten.
»Pa, tako nešto«, odgovorio je Andrić, i sjeo za stol. To isto učinio je i
Vegar. »Znamo da si o nekim našim odlukama i planovima ponekad bio
informiran s priličnim zakašnjenjem, ali to nije bila naša krivica, već više
stvar tehničke naravi. Bio si predaleko, a mnogo toga o čemu smo
raspravljali ovdje u Melbourneu nije bilo uputno spominja u pismima. Ne
proganja nas manija konspiracije, ali neke stvari nisu za svačije uši. Neke
planove moramo čuva kao najstrožu tajnu.«
»Neoprezno brbljanje o akcijama može izazva opasne situacije, shva t
ćeš«, dodao je Vegar glasom koji je bio na granici šapata. Pri tome se
vidljivo naprezao da bude veoma uvjerljiv.
»Znam te običaje«, rekao je Juriša. »Ali, molim vas, recite već jednom što
želite od mene. Zrinski me je mjesecima obasipao sličnim zagonetkama kao
što su ove večeras. To nikamo ne vodi. Recite najzad gdje sam ja u svim m
planovima. Ako se plašite, onda me niste trebali ni pozva iz Gwory Parka.
Ondje mi je bilo sasvim dobro.«
Ponudio je obojicu cigaretama. Vegar je odbio, jer je i dalje grickao drvce,
a Andrić je uzeo jednu i odmah je zapalio. Učinio je to vrlo sporo, kao da
su mu ruke premazane nekom ljepljivom masom koja mu otežava kretanje.
Juriša je u toj sporos vidio još jedno Andrićevo nastojanje da atmosferi u
sobi, a i samom razgovoru, da vrlo značajan okvir, te da pri tome istakne
svoj pozna smisao za »donošenje logičnih i razumnih zaključaka«.
Treba reći da je Ambrozu Andriću malo tko od bliskih suradnika
osporavao posjedovanje zdrave logike i razuma, jer je imao vrlo čvrste
»argumente«: imao je nož i pištolj, kojima su se, po tradiciji ustaške
organizacije, mogli steći ne samo ugled i slava nego i pamet. Kad su sijevali
noževi, praskali revolveri i zviždali željezni korbači, onda je malo tko mislio
gdje počinje, a gdje prestaje Andrićeva pamet.
»Čuj Mar ne, pripremamo grupu za Jugu. To će bi nešto specijalno,
nešto što će odjeknu kao grom i višestruko ispla Tolićev poraz.«
Juriša je šutke duboko uvlačio dimove i katalogizirao najvažnije detalje
Andrićeve priče.
»Jezgru gerilske grupe činit će odabrani ljudi iz Australije: Vegar, Glavaš,
Horvat, Vlasnović, Adolf, ja, i još neki. Zamišljeno je da se naša grupa u
određenom trenutku preseli u Evropu, da ondje brojčano ojačamo i
obavimo posljednje pripreme za ubacivanje u Jugoslaviju. Vjerujem da će
između 40 i 50 ljudi bi sasvim dovoljno da jednom zauvijek riješimo stvar.
Bit će to veliki finale o kojem su neki dosad samo sanjali. Slušaj, Vegar i ja
želimo zna koliko si spreman da nam se priključiš.«
»Spreman sam toliko koliko i vi«, odgovorio je Juriša kratko. Motrio je
krajičkom oka Andrića, pa Vegara; obojica nisu krila zadovoljstvo. Ovo je
moja par ja, dometnuo je u sebi, a iskra mu je bljesnula u očima. Osjećao
je da mu se vraćaju mir i sigurnost.
»Što misliš o toj akciji?« pitao je Andrić.
 »Pa, ideja nije loša. Samo, ne znam koliko smo joj mi, dakle , Vegar,
Glavaš, Keškić i ostali, dali prave okvire. Mislim, koliko je ona rezultat vaših
razmišljanja, a ne nekakve euforije iz vremena Geze Paštyja i Pepe Senića.«
Cigareta među Domagojevim prs ma bila je sve kraća; pušio je
grozničavo, snažno uvlačio dim, a za m ga u tankim pramenovima ispuštao
prema vra ma, šišteći kao lokomo va na uzbrdici.
»Akciju su predložili Rover i Marić, a mi smo preuzeli obavezu daje
realiziramo, dali smo joj, dakle, prave okvire. Sve, od načina okupljanja
gerilaca, pa sve do njihova upada u zemlju.«
»Kakav je plan?«
Vegar je prešao preko sobe, okrenuo prekidač kod vrata i sobom se
razlila žućkasta svjetlost iz žarulje na sredini stropa.
»Plan je savršen«, rekao je Vegar sjedajući na isto mjesto.
»Čekaj malo, Skorzeny, ja ću mu sve objasni «, prekinuo ga je Andrić
pokretom ruke. Zgnječio je cigaretu u šalici za kavu, koja je služila kao
pepeljara, a za m nastavio: »Temeljili smo ga na nekim prak čnim
iskustvima velebitskog ustanka11 i poslijeratnih akcija ustaške emigracije.
Budući da je naša revolucija nacionalno-oslobodilački rat, ona će se i
odvija po ustaljenim normama takva rata, tj. pomoću organiziranih
poli čkih skupina. U početku ćemo vodi gerilski rat, dok hrvatske jedinice
ne ojačaju i postanu dovoljno snažne da zadave srpski imperijalizam i
pomlate Hrvate-izdajice. Dakle, morat ćemo napada iznenada i brzo, jer
iznenađenje je jedno od najdjelotvornijih sredstava za paraliziranje i
uništenje neprijateljske premoći.«
»Što im sve pripremamo?«
»Pripremamo im vruće ljeto: rušit ćemo električne centrale, dalekovode,
rafinerije, manja i veća skladišta benzina, na ovode i plinovode. Uništavat
ćemo, za m, mostove, ceste, vlakove, pruge i teretna vozila.«
»Sve me to podsjeća na jedno logorovanje u Wodongi, gdje su se
obučavali Tolić i njegova grupa. Marić je s is m takvim ushićenjem govorio
o 'vrućem ljetu 63'. Među m, znaš i sam kako se sve to završilo. Vjerujem
da bi Tolić i Oblak ovog časa dali sve da Maricu, Roveru, Seniću i Paštyju
mogu zavrnu vratom. Bojim se da bismo se i mi mogli naći u sličnom
položaju. Uostalom, kako zamišljate da to obavimo kad smo 13.000 milja
udaljeni od Evrope?«
»Rekao sam da ćemo se prebaci u Evropu i odande rukovodi akcijama.
Nu, dužan sam razjasni još jednu stvar. Naš će zadatak bi da vodimo
gerilski rat, a pasošari će organizira diverzantske akcije: razara privredne,
vojne i druge objekte. Hoću reći da će se naša grupa ubaci u Jugoslaviju
tek kad prvi vlakovi, pruge i trafo-stanice odlete u zrak. Uspostavit ćemo
ustaničke baze u bosanskim planinama, organizira pokret otpora na
širokom oslobođenom području, što će opet bi znak da se u zemlju
prebace i ostale grupe, koje će čeka u pripremi.«
»Zgodno, vrlo zgodno«, primije o je Juriša, tobože značajno kimajući
glavom. Među m, duboko u njemu rasla je plima bijesa i mučnine, za m je
osje o kako ga podilaze žmarci, a neka nevidljiva oštrica para mu utrobu i
razdire pluća. Što su te krvopije sve smislile u svojim plitkim i ograničenim
mozgovima? Kako ta gomila probisvijeta zamišlja svoj susret sa zemljom
koja im je s gađenjem davno okrenula leđa i odrekla ih se kao najbjednijih
izroda?
Juriša nikako nije želio propus priliku da barem sa strane promatra taj
susret. Već sada, sjedeći u sobi u Cli on Hillu, znao je da će se Ambroz
Andrić i njegovi »jurišnici« zaledi od šoka koji će im bi priređen s druge
strane granice.
»Stvari su, pretpostavljam, vrlo jasne«, rekao je Andrić dalje. Pri tom je vrlo
često udarao kažiprstom po stolu i ustajao sa stolice u blaženom zanosu,
želeći me Pokaza Juriši kako ga ta ideja neobično zaokuplja i kako mu ne
dopušta da se smiri. »U ovom trenutku moramo se osobito angažira na
okupljanju i provjeri pasošara, koji će ući u zemlju prije nas. To moraju bi
zaista odabrani ljudi, mladići zdrava duha i jela, idealis koji su voljni
sebe žrtvova , pravi vukovi.«
Vegarje iz ormara izvadio tri čaše i ,pivo, rasporedivši ih na stolu. »Kad ih
pus mo s lanca, bit će to gozba za lešinare«, rekao je, grgljajući oporu
tekućinu. Za m je dometnuo u pola daha: »Što mislite, a? Prava divljač.
Mislim da je to ključ hrvatske revolucije.«
»Dobro misliš, Skorzeny«, dodao je Andrić zadovoljno. »To su hrvatski
revolucionari i rodoljubi. Od njih ćemo stvori diverzantske trojke koje će
bi osposobljene i za najdelikatnije zadatke. Ilegalno će upada preko
granice, ruši samo određene objekte i ubija samo određene ljude, a
za m se, ako bude trebalo, is m putem tajno vraća u baze u inozemstvu.
Svaki od njih imat će naoružanje i opremu minimalnog standarda, dakle
revolver sa 150 metaka, nož, eksploziv, pušku dugog dometa, s pedeset
metaka, te snajperske i op čke sprave. Za osobnu opremu dobit će, osim
odjeće, i tranzistor, kliješta za žicu, sjekiricu i lopa cu, visokokaloričnu
hranu, sat, kompas, kartu, džepnu lampu, zalihe baterija, prvu pomoć s
najnužnijim lijekovima, morfij ili tablete za ublažavanje bolova, tablete za
samoubojstvo, ljutu papriku, papar, mirisne sprejeve i petrolej za
zavaravanje tragova. Ukupno dvadeset kilograma eksploziva, opreme i
naoružanja. To, kažem, moraju uis nu bi fizički i tjelesno sposobni ljudi,
osobe koje će shva strategiju naše borbe za goli život.«
»Gdje ćemo pronaći takve ljude?« pitao je Juriša, zauzdavajući mučninu.
Andrić je ispio svoju čašu nadušak, palucajući jezikom kao zmija prije
ugriza. »Gdje ćemo ih pronaći? To barem nije problem. U Njemačkoj i
Austriji ima i takvih koji će se proda za deset maraka.«
»Zašto to baš moraju bi pasošari?«
»Hm«, lukavo se smješkao Andrić, »događaji, među njima i oni najvažniji,
ne bi smjeli promaknu javnos , osobito ne sada, kad smo od stanovi h
krugova dobili signal da krenemo u akciju. Želim reći da ta javnost mora
steći dojam da Jugoslaviju ne želi sruši samo poli čka emigracija, već i
ekonomska. Dakle, kad netko tko ima crveni pasoš stane Jugoslaviji za vrat
ili joj pokuša slomi kičmu, onda će se svjetska javnost sasvim
umljivo upita : nije li uis nu kucnuo čas da m obespravljenim ljudima
pomognemo? Mi moramo stvori takvu klimu iz koje će neupućeni izvući
jednostrane zaključke, zaključke koji samo nama odgovaraju. Vidiš, poslužit
ćemo se još jednim trikom, angažirat ćemo i plaćenike iz Legije stranaca.«
»Ne bismo to smjeli učini «, rekao je Juriša, nastojeći Andrića uvjeri
kako je to pogrešno. Vjerovao je da bi energičnim stavom mogao pokoleba
tog opakog čovjeka koji je, čini se, bio već sasvim spreman da započne svoj
krvavi rat. »To nisu ljudi za nas. Sve treba prepus HRB-u. Ne bih se
iznenadio ako legionari predlože svoj plan. To bi bilo fatalno, jer Jugoslavija
nije Madagaskar, Čad, Somalija ili neka druga zemlja gdje je Legija stranaca
mogla čini što je htjela. Jugoslavija ipak ima regularnu armiju, a to je
nešto na što legionari nisu navikli.«
»Vidim, si pro v legionara, ali ja nisam«, rekao je Andrić zlobno
nakrivivši glavu, kao da je me h o zaprije Juriši. »Moram bi sasvim
otvoren. Za neke stvari još nisi dorastao. Slušaj, angažira legionara ne
znači samo pronaći dobrog borca, već i napravi dobar poli čki potez.«
Juriša sad više ništa nije shvaćao. To je odmah jasno dao do znanja
svojim sugovornicima.
Andrić je nastavio: »Kad gerilac HRB-a, koji je prije toga bio u Legiji
stranaca, javno kaže kako je napus o legionarski kruh jer ga zove
domovina, onda je to veliki poli čki dobitak. A mi ćemo igra upravo na tu
kartu. Legionari će mora pjeva pjesmicu kako su se dobrovoljno javili u
našu vojsku, jer je to, razumije se, izraz patrio zma i želje da pomognu
porobljenom hrvatskom narodu u Jugoslaviji.«
»A ako odbiju pjeva tu pjesmicu?«
»Onda ćemo kupi klavir i lijepo ih davi klavirskim žicama. Jednoga po
jednoga.«
»Ne misliš valjda ozbiljno?« tobože u čudu pitao je Juriša. Istog trenutka
u sjećanju se, načas, vra o sedam godina unatrag, u Katoombu, u sumornu
samačku sobicu Zrinke Milas. Čuo je njezin drhtavi, uplašeni glas. Zgrozio se
od same pomisli da bi još netko mogao visi o klavirskoj žici, da bi još
netko mogao umrije u jezivim mukama kao Zrinka Milas.
»Mislim sasvim ozbiljno«, odgovorio je Andrić odlučnim glasom, pa
nastavio: »Isto tako mislim sasvim ozbiljno da posao pronalaženja pasošara
i legionara preuzme Mar n Juriša, osobno.«
»Ja?« iznenadio se Juriša. Bio je kao gromom ošinut, a to nije bilo
namješteno; uis nu ga je taj prijedlog iznenadio. Govorio je s očajem u
glasu. »Ja... ja taj posao ne mogu obavi , jer smatram da sam nesposoban.
Vi dobro znate da je Australija nezahvalna zemlja za lov na pasošare. Ovdje
ih ima nekoliko desetaka suća, ali ih je, kladio bih se, najviše dvadesetak
koji bi pristali da nam se pridruže.«
»Ako ih pronađeš deset, bit ću zadovoljan«, dometnuo je Andrić
tvrdoglavo. »Ali ne u Australiji, već u Evropi. To će bi tvoj zadatak. U
Evropi, Mar ne, u Evropi.«
Juriša je ustao sa stolice i počeo šeta sobom. Če ri koraka naprijed, pa
če ri natrag. Tražio je najbolji način da izbjegne taj posao. Ako ga prihva ,
budućnost će mu bi još neizvjesnija, s m je bio sasvim načisto. Ali to ga
je čekalo i ako odbije poslušnost.
»A Pepa?« reče iznenada. H o je realno riješi problem. »Stoje sa
Senićem. On je trenutno u Evropi i mogao bi obavi taj posao umjesto
mene.«
Andrić se smiješio, onim is m zluradim i lukavim smiješkom kojim se
često koris o kad bi želio dokaza svoju nadmoć i pronicljivost.
»Pepa više nije u Evropi«, rekao je kratko.
»Vra o se? Kako to?« začudio se Juriša.
»Nije se vra o svojevoljno. Šveđani su ga protjerali. Otkrili su da je imao
krivotvorenu putnu ispravu, praznoglavo kopile.«
 Vegar je ponovo u čaše natočio pivo. Oči su mu bile neprestano uprte u
Andrića.
»Taj idiot će nas sasvim upropas «, procijedio je kroza zube, trljajući
uho sve dok nije pobijeljelo.
Juriša je i dalje hodao po sobi, ne mogavši se smiri . Na licu mu je bio
onaj zamišljeni izražaj koji ga je, doduše, prividno činio uravnoteženim, ali
po kojem ni Andrić ni Vegar nisu mogli ocijeni da li je to odraz straha i
kolebljivos ili nastojanja da pronađe najbolje rješenje za posao u Evropi.
Ili čak nešto treće, što njegovi sugovornici nikako nisu mogli dokuči .
»A Kovačić? Mogli bismo njemu prepus taj posao«, rekao je iznenada,
pucnuvši prstom. Pogled mu se zaustavio na Domagojevu požutjelom i
smežuranom licu koje je odavalo poodmaklu starost, a ne čovjeka od
dvadeset i devet godina.
»To nikako, ne dolazi u obzir«, odrezao je Andrić, napola prekinuvši
gutljaj. Nikako nije želio odstupi od svojeg plana. Osim toga, kad god se
razgovaralo o Niki Kovačiću iz Stu garta, Domagoj je svojim sugovornicima
stavljao do znanja da je prisutnost tog čovjeka u nekim akcijama HRB-a više
simbolična nego realna. »Suviše je orijen ran na vlas te krijumčarske
poslove, o tome nema sumnje. Uvjereni je solist. Ne vjerujem da će u svim
prilikama plesa onako kako mi budemo svirali. Ima praznu glavu, iako
samostalno misli. Osim toga, kompromi ran je u akciji s Tolićem i Oblakom;
nikako ne bih želio da nam Udba opet sjedne za vrat.«
Te Andrićeve riječi na račun Kovačića Vegar je popra o novom optužbom:
»Svoj zadatak da pomno nadzire momke u Njemačkoj shva o je suviše
bukvalno. Neke, koji mu se nisu sviđali, našli su smrvljene lubanje ili
prosviranog čela. Šimundića, na primjer, koji se, čini se, la o mučne zadaće
da ga prevari. Sve što je Šimundić dobio u toj igri jest jedanaest preciznih
metaka u po ljak.«
Juriša se na trenutak zaustavio kraj prozora; kiša je lila sve jače, a
prolaznici u Heidelberg Roadu sve rjeđi. Bližila se ponoć. Na susjednom
prozoru vjetar je lamatao razderanom zavjesom.
»Onda, recite mi najzad kako sve to zamišljate?«
Vegar nije rekao ništa, a Andrić je najprije usiljenim kašljem pročis o
grlo, pa značajno dometnuo:
»Rekao sam da će jedna od tvojih obaveza bi da pronalaziš legionare i
ljude koji će se spremno odreći svojih obaveza prema crvenom pasošu.
Dalje, nama je u neku ruku stalo da u Njemačkoj organiziramo vlas tu
obavještajnu službu, da pridobijemo što veći broj članova, osvježimo
organizaciju najodanijim pasošarima i da, naravno, budemo u toku
događaja u Hrvatskoj. Dakle, druga tvoja obaveza, o kojoj ćeš nešto pobliže
sazna u razgovoru s Keškićem, kao šefom našeg obavještajnog odsjeka, bit
će da se povezuješ s takvim ljudima i da ih vrbuješ za prikupljanje
potrebnih podataka.«
»To je vrlo složen i zamršen posao. Moram reći da nisam ni neki osobi
ekspert za to. Uza sve to, nimalo mi se ne sviđa takav posao, shvaćao to
Keškić ili ne. Vi dobro znate daje radi tako nešto vrlo opasno i da takve
poslove po pravilu obavljaju ljudi koji nisu kompromi rani.«
»Upravo zbog toga smo odabrali tebe. Koliko znamo, Udba te uopće
nema na svojem popisu za likvidaciju. Na suđenju u Rijeci uopće nisi bio
spomenut.«
»Odakle vam tako pouzdana informacija?«
Uslijedila je kratka šutnja. Andrić je zurio u svoju čašu i, očito, smišljao
najbolji odgovor. Iznenada, pala mu je na um epizoda s nekim Matom
Marge ćem, o čemu mu je govorio Vejsil Keškić.
»Keškić ju je dobio iz Njemačke.«
»Vrlo dobro. Nemojte misli da sam ja idiot, pa da vam vjerujem tako
nešto. Pretpostavljam da je to još jedna uspjela izmišljo na članova
organizacije u Njemačkoj, na koju ste vi blesavo nasjeli.«
Andrić se kratko nasmijao, i omeo ga da nastavi iznosi svoje
pretpostavke.
»Nema razloga da bjesniš. Vjeruj mi, informacija nije izmišljena.
Pouzdana je da ne može bi pouzdanija. Imali smo prebjeg.«
»Prebjeg?« začudio se Juriša.
»Upravo to. Prije če ri mjeseca u Njemačkoj se pojavio neki Mate
Marge ć, zidar iz okolice Zagreba, koji tvrdi da je agent Udbe i daje poslan
u Berlin da ubije dra Branka Jelića. Zatražio je poli čki azil jer se ne želi
više vra u Jugu.«
»Agent Udbe, kažeš?«
»Baš to. Naši ljudi već su kontak rali s njime. Izjavio je da su mu za
likvidaciju gospodina Jelića ponudili vilu kod Dubrovnika i visoku mirovinu.
Rekli su mu, navodno, da će to za nj bi ru nski posao.«
»Znači, taj Marge ć je već ubijao po Njemačkoj?«
»Može bi , ali nismo sigurni; o tome ništa nije govorio.«
»Ali rekao je da se emigrant Mar n Juriša, član ustaške organizacije HRB
u Australiji, ne nalazi na Udbinu popisu za likvidaciju. Ako je tako, onda je
taj čovjek uis nu dobro informiran. Čudi me samo jedna stvar: kako se
jedan zidar uspio naći na platnoj lis vrhunskih Udbinih agenata?«
»Vrbovali su ga u zatvoru. Bio je osuđen zbog trideset i osam provala u
automobile. Obećali su mu opros kaznu ako ubije gospodina Jelića. I,
naravno, vilu kod Dubrovnika i visoku mirovinu.«
»I kako je momcima u Njemačkoj palo na pamet da pitaju Marge ća
nalazi li se Mar n Juriša na lis ljudi kojima Udba priprema mrtvački
sanduk?«
»Pa, slušaj, nisu pitali samo za tebe, već i za ostale. Marge ć je dosta
opširno govorio o hvatanju grupe Tolić-Oblak i suđenju u Rijeci. Njegov
iskaz potpuno se slaže s nekim našim prijašnjim informacijama, među
ostalim i s podatkom da se tvoje ime nije spominjalo na procesu. Otuda i
naš zaključak da nisi kompromi ran.«
»Zaključak je ispravan«, rekao je Juriša, susprežući se da ne prasne u
smijeh zbog farse sa zidarom, »agentom Udbe« Matom Marge ćem, koji je
»prebjegao na Zapad«. Bilo je upravo nevjerojatno kako ih je taj sitni
provalnik i džepar sjajno povukao za nos, osiguravši sebi pri tome
nesmetan boravak u SR Njemačkoj i privremeno parazitsko uhljebljenje.
»U svakom slučaju, momak nam je dobro došao«, zaključio je Juriša
važno, nastojeći Andriću pokaza kako je sada uvjeren da je epizoda sa
zidarom Matom Marge ćem ipak »značajan poli čki poen« za ustašku
organizaciju. »Pokušat ću s njim stupi u kontakt čim s gnem u Njemačku.«
»Prekasno. Čujem da se već prijavio u Legiju stranaca i otputovao na
Korziku«, preuzeo je Vegar nenadano.
»Aha, tako«, uzdahnuo je Juriša, tobože žalosno, a za m nastavio
krepkijim glasom, u kojem je samo on mogao razazna sarkazam: »Glavno
je da smo prije toga dobili vrlo iscrpne podatke iz Jugoslavije, kao i
informaciju da Mar n Juriša nije kompromi ran, odnosno da ga Udba nema
na popisu za vješanje. Nego, vra mo se mi ponovo našem poslu. Stali smo,
koliko mi se čini, kod pasošara i prikupljanja podataka od njih. Kako vas
dvojica zamišljate taj postupak?«
»Najvažnije je da uspostaviš kontakt«, nastavio je Andrić. Pri tome nije krio
zadovoljstvo što je izmišljenom pričom o »agentu Udbe« Ma Marge ću
uspio smota Jurišu. Dakako, Domagoj uopće nije slu o da ga je Juriša
pravodobno prozreo i daje vješto krio svoj pravi sud o toj novoj Andrićevoj
zabludi. Andrić je govorio polako, kao da nožem nabada svaku riječ: »Dakle,
bitan je prvi kontakt. Ljude s pasošima ne treba izbjegava . Napro v, s njim
se planski i u svakoj prilici mora uspostavlja poznanstvo i veza. Već pri
prvom kontaktu treba uze osnovne podatke: ime i prezime, iz kojeg kraja
Jugoslavije dolazi, što radi, gdje stanuje, s kim se druži. Svaki Hrvat-pasošar
može bi dobar obavještajac. Mi se zasad ne možemo koris tehnikom
prisluškivanja beogradskih vojnih i radio-komunikacija, što nam, prirodno,
stvara brojne poteškoće. Ali ne treba zaboravi da su gotovo svi pasošari
služili vojsku i da prilično znaju o njezinim vojnim efek ma. A to nam
upravo treba. Sve što znaju o rasporedu, brojnom stanju i naoružanju
vojske i policije treba da stave na papir, a ćeš sve to kasnije, s Keškićem i
ostalima, analizira i proučava . Jer ne treba zaboravi da je jedan od
najvažnijih preduvjeta poli čkog rada dobra obaviještenost.«
»Tko će mi bi veza u Evropi? Pretpostavljam da ću završi u Njemačkoj,
nije li tako?«
»U pravu si. Otputovat ćeš u Njemačku i ondje se poveza sa Stjepanom
Ševom. On, doduše, nije naš glavni čovjek u Evropi, ali nam je neobično
stalo da baš njega držiš na oku. On je, naime, dobio zadatak da se pobrine
za oružje i eksploziv. Otkad je sa scene sišao Šimundić, s oružjem ne
stojimo baš najbolje. Ševino je sjedište u gos onici 'Kloster Stube' na
periferiji Stu garta, gdje se nalazi i naš glavni stan za Evropu. Dakle,
neobično je važno da u Njemačkoj, Francuskoj i Austriji držimo pod
kontrolom sve punktove kojima ćemo se koris u predstojećoj gerilskoj
akciji.«
»Ne mislite valjda da ću drža konce u rukama u sve te tri države?«
upitao je Juriša zgranuto.
»Ni govora«, odvra o je Andrić. »Tvoj zadatak će bi da kontroliraš
Stu gart, i ništa više. U Francusku ćemo otputova Adolf i ja, u Austriju
Horvat, a Vegarov zadatak bit će da koordinira cijelu akciju.«
Juriša je razmišljao: ovo je operacija pred kojom može popus
hladnokrvnost i profesionalnog obavještajca. To je bio posao koji se
obavlja samo jedanput u životu.
Shva o je da ubuduće mora bi još oprezniji kako bi bio siguran da će
operaciju obavi besprijekorno i na vrijeme.
»A Australija? Tko će koordinira akciju u Australiji?«
Činilo se da se Andrić premišlja. Vegar je smrknuto zurio u čašu ispred
sebe, nastojeći smisli kako da na brzinu smota još jedno pivo.
»Planiranje akcije, kao i sama akcija, isključivo je stvar organizacije u
Australiji. Mreža koju imamo u Evropi bit će samo djelomično iskorištena.
Rukovodeća jezgra ‒ Rover, Marić, Mudronja, Bratuša i Dević ‒ želi
apsolutnu konspiraciju. Osobno su se angažirali da sve pripreme teku u
najstrožoj tajnos . Vjerujem da bi preklali svakog jurišnika koji bi rekao
ijednu suvišnu riječ
o akciji. Smatram da je to najbolja ekipa koja se ovog trena može okupi .«
Sad se javio i Vegar: »Ništa neće poći po zlu samo ako budemo držali
jezik za zubima i ako budemo radili potpuno anonimno i neovisno o
drugim akcijama organizacije. Stoga je i razumljiva naša rezerviranost
prema nekim ljudima u Evropi. Želimo da to bude isključivo naš posao,
kako kasnije nitko drugi ne bi mogao polaga pravo na rukovodeće položaje
u novoj državi.«
»Novoj državi? Pa vi ste se, momci, zaista sjajno pripremili«, lukavo je
laskao Juriša. Pravi dojam bio je, dakako, sasvim drukčiji. Znao je da
»programski stavovi«
i »strategija« ni u jednom osnovnom elementu nisu originalni, da je sve to
nevjesta mješavina raznih stavova i iskustava an kolonijalnih gerilskih
pokreta u toku povijes i američke koncepcije »specijalnog rata« (na kojoj
je osobito ustrajao Vegar).
Taj dojam potvrdile su i Vegarove riječi:
»Novoj državi, nego što. Nezavisnoj Hrvatskoj koja će bi oslobođena
polukolonijalnog odnosa sa Srbijom i u čiji će sastav ponovo ući silom
otrgnu Srijem, Bačka i Boka kotorska. Hrvatska za koju ćemo se i ubuduće
bori bit će država samo hrvatskog naroda i nikoga više! Nu, sve to uredit
ćemo kad se svi zajedno nađemo u Evropi.«
»Kada mogu očekiva vaš dolazak u Evropu?«
»Čim obavimo sve pripreme i svestrano ispitamo toksičnost 'Ma lde'«,
umiješa se Andrić.
»Ma lde? Što je to, do đavola?«
»Otrov, dragi moj Mar ne. Najstrašniji otrov za koji se zna. Ako danas u
svijetu postoji najpouzdanije sredstvo kojim ćemo nemilice tamani tu
prokletu žgadiju, onda je to samo 'Ma lda'«, likovao je Andrić, ne mogavši
prikri zloban sjaj u očima i sumanut izraz lica.
Mar n Juriša razmišljao je nekoliko trenutaka, što mu je bilo posve
dovoljno da se pribere od prvog šoka.
»Ne bih h o da uzalud tra te vrijeme«, rekao je, teškom mukom
svladavajući uzbuđenje i drhtavicu, »ali takav otrov nama nije dostupan.
Nije to prašak za pecivo, da ga možete kupi u prvoj trgovini.«
»Jadni Juriša, ispij svoje pivo i ne lupaj glupos «, cerio se Vegar
samozadovoljno, ubrzano žmirkajući sitnim mišjim očima. »Za nas ništa nije
nedostupno, ništa. Razumiješ?«
»Ti kao da nam ne vjeruješ«, dodao je Ambroz Andrić pomalo lju to.
Za m je s gnušanjem motrio Jurišino lice; bio je uvrijeđen.
»Ne vjerujem vam«, zabrzao je Juriša oštro. Sada je već igrao vrlo opasnu
igru; želio je sasvim isprovocira svoje sugovornike kako bi saznao što više
pojedinos o otrovu. Gledao je najprije jednoga, pa drugoga. Andrićevo
lice bilo je zeleno od bijesa, a Vegarove oči zatvorene zbog dima cigarete
što ju je držao u us ma. »Uopće nemate takav otrov. Izmišljate... I griješite
što se tako nepošteno odnosite prema meni. Doista nemate razloga da me
obmanjujete, pogotovu ne sad, kad smo mnogo toga riješili i dogovorili se
na obostrano zadovoljstvo.«
»Taj otrov doista nemamo ovdje, u sobi, ali je zakopan u okolici
Geelonga i u našim je rukama«, vrisnuo je Andrić zažarenih očiju. »Zapam ,
'Ma ldu' ćemo posla po jednom čovjeku u Jugoslaviju i otrova pola
Beograda. Kao štakore, razumiješ li? Pola Beograda ili čak cijeli, ako nam se
posreći. Bljuvat će vlas ta crijeva i polako umira . Akciju smo nazvali
'operacija Ma lda'. Sad ...«, Andrić je bjesnio i široko mlatarao rukama, «...
sad si me uis nu raspalio. Molim te, ne prekidaj me. Namjeravao sam to
kasnije saopći , kad bude vrijeme, ali si me isprovocirao, želio me učini
lažovom i hvalisavcem. Slušaj, dakle, pažljivo: 'Ma lda' će, odlučeno je
ovdje, u Melbourneu, završi u beogradskom vodovodu. Naš će je čovjek
ubaci u rezervoar. Sve je već dogovoreno. A inženjer... da, onaj s kojim si
se upoznao u Gwory Parku ... dakle, taj će inženjer obavi sličan posao u
Zagrebu. Đuro Horvat ga je već sasvim obradio. Momak je pristao da se
priključi našoj grupi.«
»Misliš Josipa Barišića?« pitao je Juriša.
»Upravo njega. Joža će nam signalizira kad ćemo upas u zemlju. Nešto
mora odletje uzrak. Jošnismo odlučili što, ali bit će nešto veliko.«
Surov život kojim je živio u Australiji ostavio je duboke i brojne tragove
na Jurišinu ponašanju. U izrazu njegovih očiju, u grčenju mišića na licu bilo
je ponekad vrlo teško razlikova gdje prestaje gluma, a počinje is nski šok.
Ista maska i sada je bila na Mar novu licu; naoko mirno primio je is nu od
koje mu se ledila krv u žilama. Među m, duboko u sebi osjećao je užasan
košmar. Osjećao se izmrcvaren, kao da je prošao kroz stroj za mljevenje
mesa. Srce mu je luđački tuklo dok je slušao paklene naume dvojice luđaka.
»Do vraga, odakle vam takav otrov?« pitao je Juriša samo da ispus dah
iz pluća, jer je osjećao da mu ponestaje zraka i da diše kao riba na suhome.
»Gdje ste ga samo smogli?«
»Adolf ga je ukrao u 'Fordovoj' tvornici u Melbourneu«, rekao je Vegar s
trijumfalnim osmijehom na licu. »Čis cijankalij. Nekoliko kilograma. Sasvim
dovoljno da za pet minuta ubijemo milijun ljudi.«
»To je užasno ...«, nastavio je Juriša. Unatoč snažnoj samokontroli, više
nije mogao prikri uzbuđenje.
»Užasno dobro ili užasno loše?« upitao je Vegar cinično.
»Užasno dobro, naravno«, slagao je dvadese čovjek, a za m brzo
dometnuo: »Jurišnici HRB-a u Evropi iskočit će iz kože kad saznaju tu
novost.«
»Nitko ništa neće sazna «, hladno je odrezao Ambroz Andrić. »To je
tajna koju znaju samo najpouzdaniji. Ne bih želio da nas Udba nabije na
vile, kao što je to učinila s Tolićevom grupom.«
Bacivši brz pogled prema Andriću, koji je sada kosimice škiljio u
sugovornika, Juriša se više ni trenutka nije h o udalji od glavne teme
razgovora, »Ma lde«. Želio je što više sazna o otrovu, njegovu djelovanju,
načinu pakovanja, mjestu uskladištenja i o načinu upotrebe. Svaki podatak
smatrao je dragocjenim. Već je smišljao kako će o tom najnovijem planu
teroris čke grupe obavijes svoju glavnu vezu u SR Njemačkoj. Sve što je
namjeravao ubuduće učini morat će ima glavu i rep. Inače, posljedice bi
mogle bi nesagledive.
»'Ma lda'je, kažete, vrlo djelotvorna?« pitao je Juriša, shva vši u
posljednji čas daje šutnja u sobi predugo trajala. Već se pobojao da bi
Vegar i Andrić mogli posumnja u dobronamjernost njegovih pitanja;
nikad se » nije znalo čime su ga mogli zaskoči . Obojica su bili lukavi kao
zmije.
»Vjerujem da djeluje ubitačno«, rekao je Ambroz Andrić ozbiljnim
glasom. Pri tome su mu se oči zasvijetlile kao da ima vrućicu. Nije mu
bilo pravo što je Vegar mljeo o otrovu, jer je »Ma ldu« smatrao svojim i
bratovim velikim uspjehom. Ipak, suzdržao se od bilo kakvih verbalnih
sukoba jer je znao da je Skorzeny, kako su Vegara često zvali, u takvim
prilikama vrlo opasan. »Otrovjoš nismo iskušali, ali sva dosad poznata
literatura smatra ga jednim od najjačih toksičnih sredstava. Smrtnost
mu je apsolutna. Pitanje je samo kako djeluje u različi m situacijama.
 Recimo, za koliko sekundi nastupa smrt ako otrov vodom unosimo u
organizam, a za koliko ako, na primjer, čovjeka ranimo zatrovanim
metkom. Kao kemijski tehničar prilično toga znam o djelovanju različi h
otrova. O 'Ma ldi' također. Među m, dosad nisam imao prilike da ga
iskušam na živom biću.«
»Dakle, vi ste sve to izgradili na pretpostavkama?« provocirao je dalje
Juriša. »Tko zna, možda to uopće i nije otrov.«
»Iskušat ćemo ga uskoro u Aniki. Ako si raspoložen, mogao bi nam se
priključi . Pucat ćemo u žive mete.«
Juriša se u prvi mah nije snašao. Podjednako ga je zatekla i ponuda i
Andrićev izraz ‒ žive mete. Ne misli valjda puca u ljude, pomislio je u
sebi i stresao se od groze. Mučila ga je još jedna misao: kako je taj
luđak uspio zatrova metke?
Mar nova nedoumica nije promakla pažljivu Andrićevu oku. Samo se
zlobno nasmiješio, a potom kazao: »Izbušio sam desetak metaka i u
otvore stavio nekoliko miligrama 'Ma lde'. A što se če živih meta, ne
brini, još nije kucnuo trenutak da pucamo u crvene. Izbušit ćemo
najprije nesretnog Sebas jana i još dva-tri njegova, hm, bliska rođaka.
Znam da će gospođa Stone urla od bola, ali mi joj ne možemo pomoći.
Njezin mačak miljenik već se nalazi u našem kavezu i osuđen je na
smrt.«
Vegar je Andrićeve riječi shva o kao zgodnu šalu, se široko nasmijao.
Smijao se i Ambroz Andrić. Juriša također. Ali njegov smijeh bio je usiljen.
Uza sve to bio je popraćen i mišlju kako bi zatrovane metke trebalo najprije
ispali na tu dvojicu luđaka, u čije kolo nije upao svojom voljom.
 4. DESET OTROVNIH METAKA

Stajao je raskoračen dvadesetak metara udaljen od crnog mačka, kojem

je lubanja bila raskoljena revolverskim metkom i oko kojeg je zemlja bilo
krvava i natopljena moždanim tkivom. Drugi mačak, sivkaste dlake, nogu
svezanih za stablo, užasno je cvilio i trzao se čitavim jelom.
»Zašto 'Ma lda', pitaš?« zagonetno se smješkao Ambroz Andrić, iskosa
motreći Mar na Jurišu. Pripremao se da ponovo puca. Ovaj put je revolver
držao objema rukama, u visini očiju. Gađao je u stablo ispred sebe.
»Vidiš...«, za trenutak je zašu o, zaustavio dah i smirio ruke. Prasnuo je
hitac i iverje se osulo sa stabla. «... vidiš, dugo smo se premišljali kako da
nazovemo tu našu akciju. 'Ma lda' nam se učinila nekako najpogodnijom.
To je jedna vrlo zgodna pjesma u ritmu valcera. Sve je u njoj uzvišeno, a
upravo smo nešto takvo tražili. Treba nam riječ koja će simbolizira naša
uzvišena nastojanja.«
Na uskom šumskom proplanku, do kojeg je vodio izlokan put posut
crvenom prašinom, ukliješten u kržljavo raslinje, stajala su petorica ljudi:
organizator vježbe Ambroz Andrić, njegov brat Adolf, neizbježni Pavle
Vegar, Horvat i »dvadese čovjek« ‒ Mar n Juriša. Milju daleko od
proplanka nalazila se druga grupa terorista, koju je predvodio Vejsil Keškić:
učili su obavještaj-
tak ku i načine vrbovanja novih ljudi. Bio je to prvi dan vikenda, a u
Geelong su se namjeravali vra u subotu u noći, kako bi Đuro Horvat još
imao vremena da s gne na Tasmaniju.
Drugi otrovni metak narezanog zrna, što ga je Ambroz Andrić pažljivo
stavio u revolversku cijev, odvalio je sivom mačku stražnju desnu nogu,
iznad drugog zgloba Živo nja je poskočila i jezivo iskesila zube, nemoćno
nakrivivši glavu prema ranjenom dijelu jela. Dlake na vratu su joj se
nakostriješile i razdvojile kao ljuske zrele šišarke.
»Sebas jan se odlično drži«, kroz zube je govorio Ambroz, pružajući
revolver Vegaru. »Gađaj u drugu nogu, da vidimo koliko će odolijeva
otrovu. Prvoga smo prebrzo ubili, pa nismo dobili odgovor na najvažnije
pitanje ‒ kako brzo nastupa smrt?«
Netom što je nesretna živo nja dobila metak u nogu, napuhala se kao
balon i posve izobličila. Krkljala je i cviljela, sve dok je imala zraka u
plućima, a za m uginula u trzajima i s pjenom na njušci.
»Vrlo dobro«, ocijenio je Adolf Andrić, približivši se mrtvoj živo nji. »Ako
otrov tako efikasno djeluje i na ljude, mislim da smo riješili najvažniji
problem. Što misliš, Mar ne, jesam li u pravu?«
»Svakako. 'Ma lda' je doista smrtonosna«, odgovorio je Juriša. Sve
vrijeme dok su se braća Andrići, Vegar i Horvat bavili mrtvim mačkama
Juriša se nije zanosio nadom da će teroris čka grupa odusta od svojega
paklenog plana. No smatrao je da će manijaci mora još mnogo toga
učini dok budu sasvim spremni za put u Evropu. To mu je pružalo veliku
šansu da ih preduhitri i o njihovim sumanu m namjerama pravodobno
obavijes svoju vezu u SR Njemačkoj. Ti luđaci će puca u ljude otrovnim
mecima sasvim mehanički, kao da gaze žohare. Oni se uopće neće
opterećiva mišlju tko će im sve bi na nišanu. U takvim prilikama Juriša se
nikako nije mogao opus i osta miran, a bilo je neobično važno da
upravo sada bude pribran.
»Otrov djeluje trenutno«, primije o je Adolf Andrić, kažiprstom i palcem
namještajući naočale na vrhu nosa. »Otrovni metak je dostruko ubitačniji
od običnoga. To pruža garanciju da će bi mrtav i onaj koga metak samo
okrzne. Evo, ove dvije mrcine su crkle samo što su dobile metak. Sebas jan
je bio samo ranjen, a uginuo je za nekoliko sekundi. Ovo što se napuhao i
što mu je pjena udarila na njušku također treba tumači kao reakciju na
otrov.«
»Sad bismo još morali utvrdi kako otrov djeluje rastopljen u vodi«,
dometnuo je Pavle Vegar. »Moći ćemo mirnije spava ako već budemo znali
kako će crkava stoka koju ćemo 'Ma ldom' nakljuka kroz vodovodne
slavine.«
Ambroz Andrić je s nevjericom gledao u svoj revolver. »Ako se oslonimo
samo na oružje, ništa nećemo pos ći«, rekao je škiljeći kroz cijev, koja je
bila čađava od baruta. Nekoliko puta protjerao je zrak kroz nju, a za m iz
priručne torbe uzeo pribor za čišćenje. »Otrov će, ocjenjujem, bi presudan
za cijelu akciju.«
»A inženjer? Rekli smo da je i njegova uloga vrlo važna«, primije o je
Đuro Horvat. »Bilo bi nepošteno da ga razočaramo.«
Sad su se svi pripremali da sjednu u sjenu stabala ispod kojeg su ležala
dva ubijena mačka. Juriša se namjes o nasuprot Vegaru, koji je svojim
bikovskim vratom zaklanjao pogled na južni dio proplanka.
»Nećemo ga razočara «, rekao je Adolf Andrić gotovo mahni m glasom,
bacivši pogled na Horvata. »Imam dojam da si zabrinut za Barišića.«
»Nisam zabrinut, ali sam mu saopćio da ozbiljno računamo na njega«,
odvra o je Horvat. Za m se nasmijao kao da ga to izvanredno zabavlja.
»Rekao je da će osta s nama u vezi i kad se vra u Evropu.«
»Kad se vraća?« upitao je Ambroz, provlačeći krpu kroz revolversku cijev.
»Vjerojatno potkraj ove godine.«
»Dobro, zasad mu ništa nećemo govori o zadatku u Jugoslaviji, jer ćemo
se zacijelo susres u Evropi. Uostalom, mogao bi se o svemu izbrblja ,
zaviri li dublje u čašu. Na sve moramo pazi . Kad bi Udba otkrila što im
spremamo, noć bi nas pozobala iste noći nakon prelaska granice. Stoga
pamet u glavu, a o svemu ovome ne biste smjeli ni sanja «, govorio je
Ambroz Andrić.
»Mislim da ne bi bilo loše kad bi inženjer uoči našeg ulaska u zemlju
bacio u zrak neku električnu centralu«, predložio je Vegar.
»Ili koju trafo-stanicu«, dometnuo je Adolf Andrić.
Ambroz Andrić bio je pri kraju s čišćenjem pištolja. Me dižući pogled s
cijevi rekao je: »Još je prerano govori o Barišićevu zadatku, jer se o tome
još nisu sasvim iskristalizirala mišljenja. Nu, u svakom slučaju, niegova
uloga u planu bit će veoma značajna. 0 tome ćemo se, vjerujem, moći
dogovori tek kad se okupimo u Evropi.«
Za m je digao pogled prema Juriši. Pokušao je u sebi stvori sliku čovjeka
koji će ga slijepo sluša , koji će mu se pokorno klanja i dodvorava se na
svakom koraku. Juriša je to kasnije razabrao iz Andrićeva cinizma, kojim je
bila nabijena svaka njegova riječ.
»Slušaj, Mar ne, dobro znaš tko u ovoj igri drži konce u rukama. Dakle,
imaš se ravna prema nama. Ne želim nikakva suprotstavljanja. Ova je
akcija neobično značajna, to sam, mislim, već nekoliko puta ponovio. Stoga,
jedan čovjek manje ili više. Mislim reći... «, govorio je Andrić.
»Misliš reći da bi mi se lako moglo dogodi da me sutra pronađu negdje
u jarku smrskane lubanje ako ikome išta zucnem o ovoj akciji. To si mislio,
nije li tako?« upitao je Juriša.
»Brzo shvaćaš«, dodao je Andrić, napadno pokazujući zube. »To će se
dogodi ne samo tebi već i svakom drugom tko bude suviše brbljao.«
Sad je Juriša prešao u kontraofenzivu. Tedenim pogledom motrio je
Adolfa Andrića, koji je sklapao revolver. Odsječno je rekao: »Kad sam ja
došao u Australiju, si još čuvao ovce u Tuzli. Dakle, imaj na umu da nisi
najpametniji i nepogrešiv. Osim toga, ja neću dopus da me guraš tamo
gdje znam da neću bi od velike koris . Učinit ću ono što bude tražila
organizacija, ali ništa što se bude planiralo mimo mene.«
»Ne počinjite opet«, zavapioje Vegar, uhva vši se za glavu.
 »S Mar nom sam dugo živio na Tasmaniji«, dodao je Horvat, »i znam
daje tvrdoglav. Među m, u pravu je kad kaže da ne želi ništa prepus
slučaju. Ovo je uis nu suviše ozbiljna stvar a da bismo u nekim prilikama
morali ići glavom kroza zid. Ja sam na Mar novoj strani. Jedan je od naših
velikih aduta da se ne svađamo i da u svakoj stvari pokušamo naći
zajednički jezik.«
Što znaš o zajedničkom jeziku, isušeni mozgu? pitao se Juriša gledajući
u Horvata. Bilo mu je sasvim jasno da je to lukavi Horvatov manevar; nije
on samo tako mogao proturječi Ambrozu Andriću. Očito, ta ljudska rugoba
rošava nosa imala je u planu nekakvu kombinaciju koja je zacijelo bila plod
dogovora između braće Andrića, Vegara i njega samog. Bilo je, naime,
nezamislivo da Horvat izgovori ijednu riječ a da ona nije pod kontrolom
braće Andrića, ili pak njihovih pretpostavljenih, Marica i Rovera, ili da izloži
bilo kakvu misao koja nije u skladu s naumima h ba naša.
»Pričaj«, rekao je Juriša, tražeći od Horvata da ne zaobilazi is nu. »Pričaj,
prije ćemo završi .«
»Što da pričam?« zbunio se ovaj.
»Znaš dobro na što mislim«, špekulirao je Juriša. »Dosta dugo te
poznajem kao i mene, a da ne bih mogao shva neke tvoje poteze.
Pričaj, kažem. Inače ćeš me uis nu razlju .«
Horvat je najprije unezvjereno pogledao u braću Andriće, pa u Vegara.
Za m je zaustavio pogled na Juriši. Ponašanje prve trojice pružilo mu je
barem kakvo-takvo ohrabrenje, ali Jurišin leden pogled samo ga je još više
stjerao u kut.
»Pa ... kad već želiš ...«, mucao je Horvat. Pri tome je, veoma vidno,
tražio najbolji način kako da počne. »Mislim, shva t ćeš nas, dosta smo
vremena izgubili razmišljajući o tome što bi sve mogao učini za nas u
Evropi.«
»Dakle, gubili ste vrijeme tamo gdje niste trebali«, odrezao je Juriša
oštro. »Zna se, moje je da vrbujem pasošare. To je, mislim, već dogovoreno.
Još prošlog mjeseca, ako se ne varam.«
Braća Andrići i Vegar brzo dignuše pogled. Sva trojica su znala da je
Juriša u pravu, ali mu to nisu htjeli prizna . Ambrozu Andriću bilo je
pozna je nego bilo kome da je upravo njegova zamisao da se »dvadese
čovjek« angažira u vrbovanju »pasošara«.
Horvat je nastavio kao da nije ni bio prekinut, što je Jurišu još više
raspalilo i učvrs lo ga u uvjerenju da su u međuvremenu neki planovi
izmijenjeni, mimo njegova znanja. »Sada smo došli do prijelomnog
trenutka«, rekao je Horvat, trzajući glavom. To je uvijek činio kad je bio
iznenađen, uzbuđen ili kad je bio obuzet strahom. »Ja se ne skanjujem reći
da tvoja uloga u ovoj akciji ima posebnu važnost. Slušaj me pažljivo,
Mar ne, Odlučili smo da otputuješ u Jugoslaviju.«
Juriša je šu o samo trenutak, zanesen u vlas te mili Svašta mu je padalo
na um: od pomisli da ga smišljeno provociraju, pa sve do želje da svakog
ponaosob stegne za vrat. U svakom slučaju, Horvatove riječi su ga
ošamu le, iako to nije pokazivao, a prijedlog mu se učinio nevjerojatnim.
»Jesam li dobro čuo?« upitao je Juriša, gledajući najprije u braću Andriće
i Vegara, a za m u Horvata.
»Dobro si čuo«, odgovorio je Ambroz Andrić. Napravio je vrlo značajnu
grimasu. On se sada sasvim smatrao rukovodiocem teroris čke grupe koja
se spremala na put u Evropu. »Šaljemo te u Jugu. Nema nijednog čovjeka
kojem bismo mogli povjeri tako odgovorni zadatak. Nitko drugi osim tebe
nema izgleda da sam preživi prva 24 sata. Uzdamo se u tvoju pamet, u
tvoju sposobnost i odanost. Moramo bi iskreni, ima dosta njuškala,
previše doušnika i mnogo izdajnika. Ako baš hoćeš, mi slijepo ne vjerujemo
tom Barišiću. Ovo što čini, čini za novac, a ne zbog nekakva svog poli čkog
uvjerenja. Molim te, ne prekidaj me... H o bih reći ono što je Horvat već
ustvrdio: ovo je doista prijelomni trenutak za nas. Ako pristaneš da uđeš u
zemlju prije nas, osobno ću se založi da dobiješ ministarski položaj u
našoj vladi.«
Ambroz Andrić je vješ nom lukavog agitatora iznosio svoje prijedloge, a
Mar n Juriša ga je pažljivo motrio, prateći svaki grč na njegovu licu, i
nastojao osta posve pribran. Nikako nije želio izazva njihovu sumnju,
pogotovo ne sad, kad su neke stvari krenule željenim tokom. Mar n Juriša
je želio napokon sazna pravu is nu. A upravo sad je bila prilika da se
Ambroz Andrić dokraja izbrblja.
»Nema sumnje da je ugodno suoči se s takvom situacijom«, nastavio je
Ambroz Andrić, očito aludirajući na ponudu za ministarski položaj. Ostali
su glumili zavist, što je Juriša odmah prozreo, ali se i dalje pravio kao da
ništa ne razumije. »Uvjeren sam«, govorio je Andrić, »da si jedini
sposoban da se upus š u taj važni zadatak. Mi u Jugoslaviji moramo ima
sigurnog čovjeka na kojeg možemo računa u svakom trenutku. Zasad ne
želimo stvara mrežu uhoda i agenata, jer bi nam se lako moglo dogodi
da nagazimo na kakva Udbina doušnika. To su savje i onih koji su mnogo
pametniji od nas i kojima je neobično stalo da krenemo naoružani u
Jugoslaviju. Po njima, mi moramo spriječi svaku mogućnost da se
jugoslavenska obavještajna služba ukrca u našu akciju pod maskom
nekakva poli čkog istomišljenika. Oni su u stanju da to učine, i u tome
moramo bi posebno oprezni. Ako se Udba dočepa informacije da nešto
spremamo, možemo mirne duše sve planove baci u vražju mater.«
I možete, rekao je za sebe Juriša. Za m je osje o da je trenutak da
zatraži i neka dodatna objašnjenja. Ona su mu zapravo bila posve jasna,
imao je čak i točnu predodžbu o tome zašto su baš njega odredili da se
ubaci u Jugoslaviju. H o se samo uvjeri koliko je u pravu.
»Bez obzira na to tko će to bi , ja ili netko drugi, taj čovjek se neće
smje tek tako ušeta u Jugoslaviju. On će u njoj mora boravi tajno.«
»Tajno ili ne, u ovom času za nas je sasvim sporedna stvar. Ako hoćeš
zna , prijeći ćeš granicu s krivotvorenim pasošem. Ili na neki drugi način.
Mi ćemo se već pobrinu da te dobro kamufliramo«, rekao je Ambroz
Andrić, nimalo ne odstupajući od nekih svojih zamisli. »Najvažnije je da to
bude trezven čovjek, koji će zna objek vno ocijeni situaciju, koji će zna
potvrdi ili ospori neke naše pretpostavke. Dakle, u trenutku kad počne
akcija neće bi više vremena za bilo kakve kalkulacije; odluke će se donosi
trenutačno i na temelju procjena tog čovjeka, dakle na temelju tvojih
procjena. Dugo smo, kažem, razmišljali tko bi to mogao bi i konačno
zaključili da si upravo idealan. Vjerujem da ne sumnjaš u naše i svoje
mogućnos .«
Juriša je izbjegavao direktan odgovor. Samo je rekao: »Važno je da u
zemlju uđem neopaženo.«
»A sve ostalo bit će samo logičan slijed događaja. Odlučeno je da uđemo
u zemlju čim grune eksplozija u Zagrebu i 'Ma ldu' okupamo u
beogradskom vodovodu. Tvoj će zadatak bi da pažljivo pra š reagiranja u
zemlji i da nas o svemu pravodobno izvijes š. Naravno, sam ćeš se
pobrinu da nađeš najpouzdanijeg kurira. Treba reći da ovog trenutka još
nismo spremni za konačni udar. Čekamo da se situacija u Jugoslaviji još više
zaoštri, a osim toga premalo nas je i još moramo u Evropi pripremi neke
ljude za akciju. Među m, vjerujem da ćemo u vrlo kratkom vremenu
osposobi grupu, jer će nam u tome pomoći i neki naši prijatelji i
simpa zeri. U planu je da se u Evropu najprije prebaimo Vegar, Adolf,
Horvat i ja, te da pripremimo teren. Adolf i ja ćemo vjerojatno najprije u
Niču, kod Petra. Ondje ćemo odluči što će tko radi . Horvat će u Salzburg,
kod velečasnog Cecelje, a Vegar u Ofenburg. On će po svemu sudeći,
koordinira cijelu akciju. Nakon nas će u Evropu doći Keškić. Njegov zadatak
bit će da prebaci otrov. Odlučili smo da ga proslijedi ravno nama u
Francusku. Odvojeno od svih nas, ćeš doputova u Evropu, u SR
Njemačku, a za m se prebaci u Jugoslaviju. Ševo će se pobrinu da
pribavi krivotvorene dokumente. Ako on ne uspije, sigurno će uspje
Pinjuh. To je naš provjereni suradnik, koji nam je i prije činio neke usluge.
Barem su me tako obavijes li iz Njemačke. Nu, sve ćemo zna tek kad
s gnemo u Evropu. Mislim da je u ovom trenu najvažnije da neopaženo
prebacimo 'Ma ldu'.«
Juriša je ho zazviždao: »A kako ćemo je prebaci ? Ako je policija otkrije,
svima će nam koža o ći na bubanj.«
Ambroz Andrić je podigao ruku: »Sve po redu, gospodo. Razumije se
samo po sebi da treba riješi mnoštvo detalja. Mene prije svega zanima
slažete li se u principu s ovim zamislima?«
Svi su međusobno izmijenili poglede i potvrdno klimnuli glavom.
»U redu«, nastavio je Ambroz Andrić. »Time smo zapravo riješili
najvažniju stvar, principijelni pristanak. Što se če prijenosa otrova, slažem
se da će to bi vrlo teško i komplicirano. Među m, Keškić već ima neke
planove koji mi se čine vrlo dobri. Njegova je zamisao da otrov sakrije u
dječje igračke, koalu i klokana. To je, mislim, najsigurnije i jedina nam je
šansa da otrov prenesemo u Evropu a da pri tome ne budemo otkriveni.«
»Ideja nije loša«, primije o je Vegar. »Ja bih ostao kod nje. Među m, ne
vidim razloga da ne pokušamo naći i neki drugi način. Ako se ukaže
potreba, mogli bismo se konzul ra s nekim ljudima. Vi znate na koga
mislim.«
»To ne dolazi u obzir«, odlučno se suprotstavio Adolf Andrić. »Staro je
pravilo da je tajna nesigurnija što više ljudi zna za nju. Ja bih ipak ostao pri
Ambrozovu prijedlogu; neka Keškić razbija glavu o tome kako će 'Ma ldu'
prokrijumčari u Evropu.«
»Slažem se«, prihva o je Horvat, a Juriša je i dalje šu o, pamteći svaki
detalj.
»Ima još nekoliko pojedinos na koje vas moram upozori «, nastavio je
Adolf Andrić. »Prije nego što Keškić doputuje u Niču, mi ćemo nastoja u
Njemačkoj i Francuskoj, i naravno u Austriji, oko sebe okupi veći broj ljudi
koji će nam se moći priključi u akciji. Ovih dana dobili smo uvjeravanja od
više naših dužnosnika da će moći osigura barem sto nu vrlo provjerenih
ljudi. Dakle, kad popunimo tzv. evropsku kvotu, iz Australije će doputova
ostali naši članovi: general i još neki za koje će se pobrinu Rover, Marić,
Mudronja i Bratuša. Nikome od njih zasad ništa nećemo govori o
namjerama. U ovom trenutku oni su, osim generala, sasvim nekorisni, a
svaki od njih može doves u pitanje cijelu operaciju ako se nesmotreno
izbrblja.«
»A što je s Vlasnovićem?« pitao je Horvat. »Ne mogu sve to zamisli bez
Vlasa«.
»Njega nagriza sušica. Opasno je bolestan, ali ako se oporavi, uključit
ćemo ga u grupu. Skupili smo nešto novca da mu pomognemo, ali Marić ga
je potrošio. Kupio je pekaru.«
»To bi Jure morao skupo pla . Vara nas i pljačka kad s gne«, oštro je
reagirao Juriša.
»Ne brini, Rover će mu zbog toga već ostruga rebra«, rekao je Adolf
Andrić. »Mogli bismo naredi i zah jeva temeljitu istragu zbog tog novca;
mogao bih jednostavno nekome slomi vrat. Imam čak nekih indicija da su
nas Rover i Marić pljačkali i prije. Među m, nije sada trenutak da se
međusobno glođemo. Kad okončamo planiranu akciju, neke od h
samozvanih šefova morat će proguta noć. U HRB-u se nako lo suviše
poli čara, a mnogi od njih trče za rukovodećim položajima i otuda silna
zavist prema onima koji su već nešto pos gli. Moram vam reći nešto u
povjerenju, gospodo, sve manje vjerujem Maricu i Roveru. Ali, kažem, nije
sad trenutak da se međusobno istrebljujemo. Rover je zaista đavolski lukav
čovjek. Otkad je ostao bez nekih svojih vjernih dužnosnika, u nekim igrama
nastupa potpuno sam, ne odvaja se samo od svojih tjelohranitelja. S druge
strane, Marić također ima na zubu Rovera. Boraveći nedavno u Sydneyu,
čuo sam kako je Marić govorio Pepi Seniću: 'Kad si u društvu s Roverom,
nemoj uopće sjeda za stol, odmah pucaj.' Nije teško pogodi na što je
mislio. Bojim se da bi mogli jedan drugog upuca .«
»To, naravno, treba spriječi , barem u ovom trenutku«, zaključio je
Vegar. »Sad nam tako nešto uopće ne bi odgovaralo. Ne bismo se smjeli
suviše eksponira .«
»Znači li to da zasad nećemo ići ni u jednu akciju koju smo planirali u
Australiji?« pitao je Horvat zabrinu m glasom.
Vegar ga je odmah utješio: »Imamo neke planove u vezi s
jugokonzulatom u Melbourneu. Mislim da će taj posao obavi Keškić prije
nego što otputuje u Evropu. Planut će nešto, od toga ne odustajemo.«
 »Neće li to bi opasno?« uključio se Juriša. »Ako nešto plane, policija će
odmah zna koga treba ščepa . Zna ona vrlo dobro tko je sve spreman na
tako nešto. A ako padne bilo tko od nas, moglo bi se dogodi da propadne
cijela operacija«.
»To je Roverova i Marićeva briga«, odvra o je Vegar. »Oni nam ionako
probiše uši tvrdnjama da u australskoj policiji imaju dosta bliskih prijatelja.
Među m, mogu vam točno reći što će se dogodi ako doista plane taj
komunis čki zvjerinjak. Neće se dogodi ništa, kao što je to bilo uvijek
dosad. Ovdašnja policija, hm, ima mnogo važnijih poslova nego da
proganja nemoćne ljude kao što smo mi.« Sve to Vegar je popra o
sarkas čnim smiješkom, upu vši ga najprije Juriši, a za m i ostaloj trojici.
»Kad smo već odlučili da zvijer istjeramo iz brloga, najmanje što možemo
učini jest da je ustrijelimo.«
Juriša u m riječima nije nalazio ništa bezazleno. Napro v, one su ga još
jedanput podsje le na proteklih četrnaest godina, koje je proživio životom
vječno progonjena čovjeka. Od trenutka kad je upao u mrežu h nasilnika,
gramzljivaca i ba naša pa do danas uvijek je slušao iste odzvuke prijetnji i
lažnih obećanja. I bio najneposredniji svjedok divljanja šačice fašis čkih
maloumnika među poštenim svijetom u Australiji. Uspomene su bile mučne
i danas, četrnaest godina kasnije. Štoviše, Juriši se činilo da proživljava
pravi pakao, jer je bio načisto s m što zapravo želi. Pri svemu tome Juriša
je morao izuzetno pazi na to da ga braća Andrići i njihovi traban ne
uvuku u kakvu ozbiljnu raspravu o ishodu planirane akcije. Nije želio
nikakve razgovore koji bi od njega tražili konkretno mišljenje o
predstojećim operacijama u Evropi. Znao je, naime, koliko su takve stvari
opasne, pogotovo sad, kad je stekao neograničeno povjerenje braće
Andrića i ostalih terorista. Sad je uis nu morao vaga svaku riječ, jer se
više nije mogao osloni ni na Horvatov mozak, ni na Andrićevu patološku
opsjednutost nekakvim »ustankom«, ni na Vegarovu intelektualnu
ograničenost. Sve što je govorio obavezno je moralo godi toj gomili
ubojica i njihovoj »organizaciji«. Samo je tako mogao bi siguran da će
dokraja uspje u svojim nakanama.
U slijedećih dvanaest sa teroris čka grupa okupljena na usamljenom
proplanku udaljenom tridesetak kilometara od Geelonga, vježbala je kako
da mon ra minu u knjigu za to specijalno pripremljenu. Glavni instruktor
bio je Ambroz Andrić. On je na teroris čki poligon donio dva detonatora i
dvije knjige. Za m su naizmjenično gađali iz puške kalibra 22. Priključila im
se i Keškićeva grupa.
Poligon su napus li u svitanje. Iza njih je ostala gomila ispaljenih čahura.
I dva ubijena mačka, otrovana cijankalijem.

***

Slične vježbe organizirali su još nekoliko puta. Članovi grupe koji su bili
određeni za operacije u Evropi nisu izostali nijedanput. Okupljali su se
uglavnom kod Heldona, na području zvanom Anika, i na tajnom poligonu u
blizini Geelonga. Obučavao ih je terorist Marko Mudronja, zvan Prosijedi.
Za m su braća Andrići i Pavle Vegar dobili naređenje da prodaju sve
stvari i da spakuju kovčege za Evropu. Adolf Andrić imenovanje
»stožernikom« HRB-a za Evropu, Ambroz Andrić za rukovodioca operacije
koju su nazvali »feniks«, a Pavle Vegar dobio je zadatak da bude glavni
koordinator između rukovodstva teroris čke organizacije u Australiji i
njezinih filijala u Evropi. Kao što je bilo dogovoreno, smjes o se u
Ofenburgu.
Ambroz Andrić ostao je kod brata Petra u Nici, a Adolf se smjes o u
Strasbourgu.
Sva trojica počela su već prvog dana boravka u Evropi neviđen lov na
ljude.
 5. SPECIJALNI POSAO U STRASBOURGU

S gavši iz Australije u Evropu, braća Andrići i Pavle Vegar dali su se u

grozničavu potragu za novim ljudima. Najprije su potražili Ivana Pinjuha,
koji je i prije činio neke sitne usluge HRB-u. Trebali su ga zbog njegovih
dobrih veza s njemačkim podzemljem (morao je hitno pribavi
krivotvorenu putnu ispravu Mar nu Juriši), a osim toga vjerovali su da će se
Pinjuh bez pogovora pridruži teroris čkoj grupi.
Početkom srpnja 1970. Vegar je hitno doputovao u Dortmund i potražio
Pinjuha u njegovu novom prebivalištu u Marienstrasse. To je bila malena,
vlažna sobica oguljenih zidova, veličine tri na tri metra, u dvorišnoj zgradi
na prvom katu. Od namještaja je imala klimav željezni krevet s čeličnom
mrežom, sivi noćni ormarić metalnih vratašca, masivan trokrilni ormar
zagasitosmeđe boje, stol i če ri stolice bez naslona i električnu peć u kutu,
iza vrata. Tu je još bila drvena škrinja (neuspjela imitacija hrastovine), u
kojoj je Pinjuh držao posuđe i pribor za jelo, nekoliko plas čnih čaša ... U
sobi se, za m, nalazila polica napravljena od če ri grube daske, na kojoj su
bez ikakva reda bile poslagane tegle s kompotom i kiselim krastavcima. Iza
vrata bio je i velik žu umivaonik okrnjenih rubova, iznad kojeg je visilo
novo ogledalo u okviru od zelene keramike.
Vegar je došao poslije šest, prvim večernjim vlakom. Ponašao se kao
zvijer koja slu klopku a ne zna način kako da je izbjegne; hodao je po sobi
gore-dolje, crven u licu i skupljenih obrva. Iznenada, udario je dlanom po
stolu i sjeo nasuprot Pinjuhu, koji je veliku krišku kruha mazao jetrenom
paštetom.
»Mi smo zabrinu «, rekao je Vegar ozbiljno. Gledao je Pinjuha koji je,
posve nezainteresiran, mljaskao kruh i zalogaje zalijevao pivom.
»Tko je zabrinut?« upitao je, pošto je oblizao prste. »Što nije u redu?«
»Ti dobro znaš što se dogodilo«, nastavio je Vegar držeći prekrižene ruke
na stolu. »Došli smo u Evropu, a ne možemo naći pametnog čovjeka za
predstojeću akciju. Neki su već podvili rep. Tako mi poštenja, ja sam učinio
sve što su mi rekli i naredili. Nabavio sam oružje i eksploziv, pronašao
mjesto u Austriji gdje možemo vježba , u blizini same granice ... A sad? Sad
neki hoće da mi oderu kožu, zato što nas je još premalo za akciju.«
»Tko želi odera kožu?«
»Ne znam, ali u posljednje vrijeme ovdje su se pojavili nekakvi otrovni
lis ći na kojima HRB traži moju glavu.«
»To je vrlo ozbiljno«, podgrijavao je Pinjuh Vegara.
 »Vraga ozbiljno; to je prava katastrofa. Osudili su me na smrt, mislim.«
»Čekaj malo, tko je jednog Pavla Vegara mogao osudi na smrt? Tko? To
je mogao bi samo netko kome si podređen, nikako neka trećerazredna
ličnost. Razumiješ li? Možda je sve to blef, zgodan trik osobe kojoj smetaš i
kojoj si na putu.« Pinjuh je ciljao na Stjepana Ševu. Jedina želja bila mu je
da zavadi te dvije gnjide koje su mu posljednjih mjeseci život pretvorili u
pakao i zbog kojih se s dio samog sebe pogleda u ogledalu. Još su mu u
živom sjećanju bile scene sa sumornih njemačkih kolodvora na kojima je
krao i ucjenjivao nedužne zemljake.
»Kako to misliš?« upitao je Vegar.
»Pa, mislim upravo onako kao i . Nekome, tko bi po logici zdrava razuma
morao s tobom podijeli odgovornost za neuspjeh u vrbovanju novih
članova, nesumnjivo je stalo da te proguta noć. Mrtvi ljudi ne daju izjave.
To i sam znaš.«
Vegar se nagnuo preko stola, želeći me daljnjem razgovoru da
povjerljiv ton: »Sumnjaš na Juru Marica?«
»I na njega, naravno«, odgovorio je Pinjuh. Prve tri riječi izgovorio je
nešto glasnije, da bi Vegar stekao uvjerenje koliko je siguran u njih. »H o
to ili ne h o, Juri Maricu baš nije suviše stalo do tebe. Razumljivo, si
jedan od nepoželjnih svjedoka nekih njegovih početničkih grešaka. Da
budem iskren, i ja bih se ponio kao Marić. Zbog toga te i poslao u Evropu.«
Vegar je bio zatečen.
»Ne shvaćam«, rekao je.
Pinjuh ga je gledao. Na trenutak mu se učinilo da na namrštenom licu
Pavla Vegara vidi nešto između straha i zbunjenos .
»Kako, zaboga, ne shvaćaš?« Ustao je, o šao do umivaonika, oprao ruke,
a za m se opet vra o za stol. »Tu nema ničega što čovjek ne može shva :
Marić bi te poslije svega što si brbljao o njegovoj nestručnos vrlo rado
vidio u vodoravnu položaju. Konačno, treba li tu uopće još što
objašnjava ?«
»Ali, nas dvojica ...«
»Da, vas dvojica ste godinama zajedno. Koliko je, među m, ta veze
iskrena, ocijeni sam. Nije na meni da još me razbijam glavu.«
»Slušaj, Ivo, brate, vjerujem Maricu kao svojim očima. On me sigurno ne
želi otpremi pod ledinu. Prije bi to mogao bi Mar n Juriša.«
Vegarove riječi zvučale su krajnje očajnički, zdvojno. U njima se više nije
mogao prepozna brutalni razbijač i nasilnik, netolerantan i obijestan
čovjek, već silno uplašena kukavica.
»O Juriši ne želim ništa govori , ni dava svoje sudove«, tobože
uvrijeđeno je rekao Pinjuh. »Mogu reći samo to da je on jedini čovjek u
organizaciji u kojeg imam apsolutno povjerenje. Takav sud sam stekao iz
vaših priča. Osobno ga ne znam, ali sudeći po vašim izjavama, to je sasvim
ispravan čovjek.«
Vegar nije znao što da kaže. H o je reći da i sam već dugo ima slično
mišljenje, ali samo je procijedio kroza zube:
»Marić, dakle. To će mi pla , pohlepni gad.«
Želio je još doda najgrublju psovku, ali mu se učinilo da takva psovka uz
ime Jure Marića iz Stoca još nije izmišljena. A sličnu nije znao.
»Meni je poslije svega ovoga posve jasan razlog tvoje zabrinutos «,
nastavio je Pinjuh. Sad je pušio je inu cigaretu.
»Slušaj, moram objasni da nisam došao u Dortmund da se jadam.
H o sam samo usput izli žuč. Ovdje sam po sasvim drugom zadatku. To je
zamisao Adolfa Andrića. On je, znaš i sam, pravi specijalist za izmišljanje
takvih zadataka. Dakle, radi se o jednoj akciji za koju su u Strasbourgu
odlučili da bude povjerena tebi. Nisi ništa čuo?«
»Doista nemam pojma. Sve što znam to je da moram pribavi lažni pasoš
za Jurišu. O drugim stvarima doista nemam pojma. Bio sam ovih dana na
sjeveru, pa ni s kim nisam imao kontakte. Može bi da me je netko tražio,
ali, kažem, nisam bio kod kuće. Osim toga, dobro znaš da se takve stvari ne
govore samo tako, javno.«
Pinjuh je spretno i lukavo h o me da , tobože, stanovito značenje
Vegarovu dolasku u Dortmund i tako ga navući da razveže jezik. Ovaj se,
naravno, odmah zalijepio.
»Ovo je velika stvar«, rekao je. »Vjerujemo da si samo dorastao za
nju.«
»Zašto baš ja? Ako nekome treba lažni pasoš ‒ zovi Pinjuha. Ako treba
pribavi novac ‒ opet Pinjuh. Zašto?«
»Nisi kompromi ran. Ovdje, čak i unutar organizacije, malo se zna o tebi.
Mnogi misle da nisi naš.«
I nisam, boga vam vašega. Ja sam vaš toliko koliko je riba toplokrvna
živo nja, rekao je u sebi Pinjuh. Za m je nastavio glasno, potpuno pribran:
»To je smjela tvrdnja i ona me pomalo iznenađuje.«
Vegar kimnu glavom i potapša Pinjuhovu ruku utješnom kretnjom.
»Ne brini. Imat ćeš priliku da se dokažeš. Stvar je, rekao sam, vrlo
ozbiljna. Možeš sasvim zaboravi kolodvore i džeparenja; ovaj posao je
mnogo otmjeniji.«
»Radit ću u Dortmundu?«
»Ni govora, ideš u Strasbourg. To je opera vni posao. Treba da obradimo
neke ljude. Što misliš?«
»Ne znam. Teško je reći bilo što dok ne znam kakvi su to ljudi i kako ih
treba obradi .«
»Izgledaju vrlo dobro, predobro za naše prilike. Problem je u tome što su
opasni. Treba ih hitno sredi . Prave nam neprilike.«
»Kakve neprilike?«
»Agi raju i rovare pro v nas, majku im pokvarenu. Okupljaju se u
gos onici 'Citadella' i pjevaju komunis čke pjesme nama u inat. To se
nimalo ne sviđa braći Andrićima, a ni meni. Htjeli bismo im izbroji kos .«
»Ako brzo brojite«, u šali je odgovorio Pinjuh, a zapravo je to bio
podrugljiv ton, »trebat će vam najmanje tri dana da završite posao.«
»Šalu na stranu, Ivo. Došao sam u Dortmund specijalno zato da te
obavežem da preuzmeš taj posao. Ne poznaju te i neće bi teško uvući se
među njih. A kad saznaš tko su i odakle su, mi ćemo ih sačeka iza ugla i
obavi ostali dio posla. Kad zrakom zviznu čelične šipke i sijevnu noževi,
neće im više nikad pas na um da u ovoj zemlji propagiraju komunizam.«
Pinjuh je u mislima bio kod kuće, u rodnoj Hercegovini. Stajao je pred
svojom kućom i gledao preko dvorišta, sve do prvih stjenovi h obronaka.
Zaželio se tog krajolika kao nikad dotad.
Bio je, mislio je, tako daleko od dana kad će ponovo staja ispred svoje
kuće. Nije ga toliko plašila vjerojatnost da će, ako se ikada vra u zemlju (a
to je neizmjerno želio), mora pla neke svoje mladenačke zablude. Znao
je da će ga kazna s ći. Ali toga se nije toliko plašio. Više se plašio ljudi, što
će reći za jednog bjegunca i avanturista koji se, iako ne svojom voljom,
povezao s fašis čkim emigran ma? Stropoštat će na nj gomilu svakovrsnih
uvreda: da je fašist, da je najpodliji izdajnik zemlje, da se za prljav novac
prodao u Njemačkoj ... I, najzad, daje sigurno mogao pobjeći od h
otpadnika, ali nije h o. Čeprkat će po njegovoj prošlos i naći, kako je,
tobože, bio sklon tučnjavama, izgredima i asocijalnom ponašanju.
Nakalemit će mu, vjerovao je, i krivicu za neka ba nanja u Njemačkoj;
mnogi ljudi, od kojih neki, znao je, nisu bili u stanju donosi objek vne,
nepristrane sudove, optužit će ga da je posljednji gad među gadovima.
A on to nije bio, osjećao je to duboko u sebi. Od dana kad je, ponesen
nerazumnom idejom, pobjegao preko granice, pa sve do današnjeg dana u
njemu je neprestano raslo uvjerenje da je, unatoč svakovrsnim iskušenjima
pred koja je bio stavljen u Njemačkoj, ipak ostao častan čovjek. Ništa ga
nije moglo izmijeni : ni prijetnje, ni torture, ni moralna posrtanja. Ostao
je čovjek čista obraza. Iako je znao da će mu to malo tko vjerova , jer je
griješio, mogao je mirne duše reći da su sve životne greške što ih je dotad
bio počinio, sporedne u usporedbi s privrženošću koju je gajio prema
svojoj zemlji.
Pogriješio je, nema dvojbe. Bio je kadar prizna grešku kad za to dođe
vrijeme. Ali sad je želio neke stvari istjera načistac, osjećao se obaveznim
da to učini.
Dok je intenzivno razmišljao o svemu tome, na Pinjuhovu licu nije
zaigrao nijedan mišić. Nije dopus o da u presudnim trenucima prevladaju
osjećaji. Želio je da Pavle Vegar i dalje živi u uvjerenju kako je Ivan Pinjuh
uvijek bio i ostao njihov.
»Sada je cijela stvar poznata«, rekao je Vegar poslije duže pauze.
»Jest«, odgovorio je Pinjuh, »ali ne znam koliko ću u svemu tome uspje .
Isto tako ne znam jesam li dorastao toj akciji. Ti dobro znaš da tako nešto
još nisam radio, barem ne tako temeljito kao što sad tražite. Zašto niste
pokušali s nekim drugim?«
»To je specijalni posao. Odlučili smo da ga obaviš i sad više nema
povlačenja.«
Pinjuh nije znao koliko su braća Andrići i Vegar inzis rali na tome da baš
on obavi zadatak u Strasbourgu. Bacio je mamac.
»Što bi se dogodilo kad bih vas odbio?«
»Ubili bismo te. Smjesta. Ti vrlo dobro znaš da se u današnjim prilikama
neposluh kažnjava samo smrću. Dakle, ubili bismo te, a pri tome ne bismo
ni trepnuli.«
Pinjuhu nije trebalo dvaput ponavlja ; znao je da bi ga skra li za glavu a
da uis nu ne bi ni trepnuli. Oni su bili naviknu na takav s l rada.
»Dobro, obavit ću taj posao, ali...«
»Bez uvjeta«, prekinuo ga je Vegar. »Ti znaš da oni u Miinchenu i
Sydneyu dobiju ospice kad netko postavlja uvjete. A o starom Jeliću da i ne
govorim; pobjesnio bi kad bi čuo da stvari ne teku onako kako je on u
svojoj glavi zamislio.«
»Što Jelić ima s m?«
»Što i ja s tobom, moj Ivo. To je neprekinu lanac. Imao si dovoljno
vremena da to shva š.«
»U redu. O ći ću u tu prokletu 'Citadellu'. Slijedećeg tjedna, u petak,
dolazim na dogovor u Strasbourg. Računajte na to kao na sigurnu stvar.«
Kao p ca grabljivica Vegarje sjedio za stolom čekajući što će još reći Ivan
Pinjuh. Ponovo mu se vraćalo samopouzdanje, koje je bio izgubio govoreći
o prijetećem letku. Sad se ponovo osjećao superiornim i nenadmašnim;
Pinjuh je prihva o posao i to je shva o kao trijumf vlas te dovitljivos i
mudros .
»Slažem se, čekat ćemo te u petak.« Pogledao je na sat. Bilo je prošlo
devet. Ustao je sa stolice i Pinjuhu pružio ruku: »Ostavljam te da smisliš
najbolji plan. Za trideset i pet minuta polazi vlak u Ofenburg. H o bih još
noćas telefonski obavijes Adolfa o ishodu misije.«
Pinjuh je samo slegao ramenima. Bio je to znak da je nemoćan da Vegara
zaustavi da prespava u Dortmundu.
Vegar je čvrsto pogledao Pinjuha i odlučno rekao: »Dakle, u petak.«
»U petak«, odgovorio je s uobičajenom mirnoćom.

***

Posljednji petak u srpnju 1970. svanuo je u Strasbourgu zorom tako

vrelom i zagušljivom da su ljudi, u pomanjkanju svježeg zraka, disali kao
ribe na suhome. Ivan Pinjuh doputovao je u grad na Rajni ranim jutarnjim
vlakom, i bio je prilično umoran. Spopadali su ga njegovi dobro pozna
jutarnji napadi kašlja, koje je objašnjavao pretjeranim pušenjem.
Stan Adolfa Andrića bio je u zapadnom dijelu grada, prema četvr La
Robertsau, na drugom katu stare ali dobro održavane kuće smeđih zidova.
Dok se vozio taksijem, čuo je kako mu srce glasno kuca; iznenada ga je
obuzeo strah od pomisli što će se dogodi ako ga netko prepozna u toj
gos onici u Strasbourgu. Kako će se sve to završi ?
Imao je nejasan osjećaj da će doživje neuspjeh. Štoviše, tako nešto je i
priželjkivao, jer jednostavno nije mogao zamisli sebe kako svoje poštene
zemljake vrbuje za fašis čku organizaciju. Bilo je to kao zbrajanje jabuka i
vrućeg kestenja. Osim toga taj mu se posao gadio.
No znao je da mora nešto učini , nešto što će služi kao dokaz da je
tobože pokušao razbi grupu u Strasbourgu. Samo tako bio je siguran da
ga braća Andrići i Vegar neće umla .
Izišao je iz taksija kod prodavaonice šešira i nastavio pješice niz Rue des
Fleurs, pa dalje ulicom Sen er du Grosgut prema groblju. Kao da je mnogo
sa prošlo na toj hoj, jarkoj žezi; osjećao je da mu se od vreline mu
svijest. Usput je posljednji put vagao svoje šanse u predstojećoj akciji.
Ocijenio je, a te se ocjene nisu nimalo razlikovale od svih prethodnih, da će
braća Andrići i Vegar i dalje inzis ra na tome da to bude isključivo njegov
posao. Time koliko je taj posao sraman ta trojica maloumnika neće razbija
glavu; vjerovao je da će čak nastoja da mu ga što više otežaju.
Adolfa je našao u postelji. U sobi je zaudaralo na rakiju i kiselinu, a u
pepeljari na stolu bila je gomila opušaka. Zavjese su bile navučene, ispod
jastuka je virila drška »parabeluma« kalibra 9 mm, na ormariću iza vrata
bio je crveni ruž za usne, očito zaboravljen u žurbi, i prevrnuta vinska čaša,
iz koje se zelenkasta tekućina bila prolila na pod.
Sve to, a osobito Andrićeve podbule i krvave oči, dokazivalo je da su
stanar sobe i njegovi gos proveli burnu noć. Domaćin se brzo obukao,
prebacivši preko postelje šareni prekrivao, pljusnuo se hladnom vodom iz
lavora, a za m se, još polusnen i mamuran, protegao kraj prozora, glasno
zijevajući.
»Mozak će mi proključa «, rekao je stojeći skrštenih ruku kod prozora i
buljeći u nebo pod kojim je trao užaren zrak. Za m se okrenuo i ponudio
Pinjuhu da sjedne na stolicu. On mu je sjeo sučelice, na krevet. Rekao je,
snažno trljajući oči: »Nisam te očekivao tako rano. Nu, dobro. Bolje je da to
obavimo što prije. Nemam mnogo doda onome što je prošlog tjedna
Vegar rekao u Dortmundu. O ći ćeš među tu kopilad i zbroji njihove
snage. Jučer sam slučajno prolazio m dijelom grada i vidio dvojicu kako
ulaze u gos onicu. Danas je petak, pa vjerujem da će ih večeras bi barem
dvadeset. Plan je ovakav: ući ćeš unutra i ponudi im da kupe 'Hrvatsku
državu'. Reci im da su to naše novine. Tko ih ne bude h o kupi , odalami
ga preko nosa.«
»Ti nisi normalan«, rekao je Pinjuh zgranuto. Njemu se taj plan nije nimalo
sviđao. Štoviše, bio je vrlo opasan. Odalami nekoga posred lica zbog toga
što odbija da kupi novine h maloumnika znači, najblaže rečeno, navući na
sebe bijes prisutnih. Odbit će mu bubrege i prije nego što pobjegne na
ulicu. »Takav plan je nerazuman, kao i čovjek koji ga je izmislio.«
»To je moj plan«, grubo je dobacio Andrić. U glasu mu je trao bijes.
»Tvoj ili nekoga drugoga, nije važno. Pojavim li se u toj gos onici s
'Hrvatskom državom' pod rukom, izbit će mi zube prije nego što otvorim
usta. Mogu me i ubi . Ti dobro znaš da je s njima teško; nije ovo 1960, kad
smo ih imali u džepu. Sad su i oni postali drukčiji, opiru se koliko mogu. I
sam si toga svjestan.«
»Znači, uplašio si se.« Izgovorio je te če ri riječi polako, u bijesu, šireći
nozdrve kao konj u galopu. Zaželio je da Pinjuha zgrabi za gušu, da ga
uzdrma iz temelja i prijeteći mu se unese u lice.
»Nisam se uplašio«, odgovorio je Pinjuh staloženo. Slu o je vatru. I u
njemu je sve više rasla plima srdžbe. Trebalo je da učini nešto što mu se
gadilo i s čim se nikad nije slagao. »Shva , tvoj plan nije dobar, a osim toga
Vegar mi u Dortmundu ništa nije govorio o raspačavanju 'Hrvatske države'.
Ti dobro znaš koliko je opasno nudi takve novine ljudima kojima nismo
simpa čni. Ponavljam, mogli bi me ubi .«
»Ni za što me nije briga. Želim samo da budu naši ili da ih jednostavno
najurimo za sva vremena.«
Pinjuh je bio satjeran pred zid. »Ubit će me, jasno je valjda.«
»Nu, dobro«, dometnuo je Andrić hladnokrvno, »morat ćeš bira .«
Njegova mirnoća, iza koje se krio suzdržan gnjev, sjekla je kao oštrica britve.
»Što ću mora bira ?«
»Morat ćeš bira : ili mi, ili oni. Evo, ovako.« Andrić je potegao revolver
ispod jastuka i nanišanio među Pinjuh ove oči. Revolver je imao prigušivač.
»Imaš li što doda ? «
Pinjuh je vladao sobom, ali glas mu je i dalje bio oštar. Reče: »Ado, ne
čini glupos i makni tu pucaljku. Može se omaknu .« U zagušljivoj sobi,
koja je sada mirisala na smrt, ukočeno je gledao šiljato Andrićevo lice.
Čudovišna apsurdnost situacije nije se mogla izrazi riječima.
»Ići ćeš u tu gos onicu ili ću te ustrijeli . Ovako.« Andrić je cijev revolvera
pomakao malo udesno i mirno povukao otponac. Začulo se ono
karakteris čno »puf« i metak je prozujao mimo Pinjuhova lijevog uha
zabivši se u zid s druge strane.
Ivan Pinjuh se sledio; nije se uspio ni pomaknu . Sasvim novim očima
gledao je Andrića; u njima se nazirao užasan strah i uvjerenje da će taj
bezumnik opet puca .
»Za ime boga, zamalo si me ubio.«
»Imao si sreću. Loše sam gađao«, rekao je Andrić, ne spuštajući revolver.
Ironija u glasu tog čovjeka mnogo je govorila; on više nije vladao svojim
razumom. »Dakle?«
Pinjuh ni za trenutak nije zaboravljao svoj položaj. Pitao se samo kako da
se dalje ponaša. Reče: »Mislim da me nisi shva o. Ja nijednog trenutka
nisam mislio na to da odbijem zadatak. Bilo je samo pitanje kako da to
učinim. Rekao sam samo da plan nije baš najbolji.«
»Učinit ćeš onako kako ja kažem. I nikako drukčije«, rekao je Andrić.
Njegovo poleglo čelo sjajilo se od znoja, a ruke su mu podrhtavale. Najzad
je spus o revolver: »Nešto si se promijenio u posljednjih nekoliko minuta.
Plaća za neposluh i nije baš tako mala, vidiš i sam.«
Pinjuhovim osjećajima dotad je vladao strah, a sada je strah bio po snut
mržnjom. Prkosno je ukrs o pogled s Andrićevim. Nenaviknut na takvu
smjelost, Andrić reče:
»Ne igraj se heroja. Spremit ću te u jelov ležaj prije nego što trepneš.
Opominjem te, posljednji put.«
»O ći ću u taj komunis čki brlog«, rekao je Pinjuh. »Učinit ću ono što ste
tražili, i to će bi sve. Nakon toga odlazim u Austriju, i više ne želim ču za
tebe i Vegara. Razumiješ li?«
Za m je brzinom mačke dograbio Andrića za vrat i žestoko mu u snuo
koljeno među noge, da je ovaj zaurlao od bola. Revolver je skliznuo na pod
i Pinjuh ga je drugom nogom gurnuo prema vra ma.
»Ubit ću te digneš li još jedanput ruku na mene«, siktao je Pinjuh
zajapurena lica. Kratko vrijeme još je pri skao i stezao Andrića, a za m ga
pus o, odgurnuvši ga prema zidu. Iz očiju mu je izbijala prijetnja, a lice se
stezalo u čeličnu grimasu. »Dosta ste me gazili svi redom, ali sada je s m
gotovo. Vraćat ću vam istom mjerom, pa ćemo vidje tko će duže poživje .
Uostalom, vama dvojici u posljednje vrijeme baš ne cvjetaju ruže.
Mislim čak da vam se i loše piše: dolazi Mudronja iz Australije da napla
neke dugove.«
Andrić je, oslonjen o laktove, zgrčenih usta i zaustavljena daha, gledao
uvis, pokušavajući svlada ludilo koje ga je sve više obuzimalo.
»Vra t ću to jednog dana«, vikao je Andrić, žut od gnjeva. »Ubit ću te,
kopile štrkljasto.«
»Nećeš ima vremena, dečko«, odgovorio mu je Pinjuh, povlačeći se
prema vra ma, gdje je ležao revolver. »Morat ćeš misli na vlas tu glavu,
jer se nalaziš na Ševinu popisu. A on je vrlo brz. Kao zmija. Obavit će to
vrlo stručno: Adolf Andrić bit će najmrtviji od mrtvih.«
Za m se prignuo, uzeo revolver i naciljao prema zaprepaštenom Andriću:
»Ali zašto da to učini Ševo kad i ja imam njegove sposobnos . Sami ste me
to naučili ovih godina. Što misliš, Andriću?«
Andrić je dahtao, osjećajući samo strah i znoj koji mu je natapao košulju:
»Ivo, preklinjem te, ne čini to. Kriste Bože, ne. Ne pucaj.« Za m se bacio na
koljena; lice mu je bilo izobličeno od straha, a donja vilica nekontrolirano
se tresla.
»Što je, Andriću? Postaješ nemiran!«
»Preklinjem te, poštedi mi život.«
»Pao si na koljena? A sam si mi govorio da nikad ne klečim pred
drugima, osobito ne kad treba traži milost za život... Kako si ono rekao,
ono o klečanju? Žrtvu treba ... Kako ono, Andriću?«
»Žrtvu treba prisili da klekne, a onda joj spraši metak u čelo i još je
očepi cokulom«, dahtao je izobličena lica.
»Dalje!«
»Što dalje?« mucao je Andrić.
»Jesi li to izmislio, Adolfe?«
»Nisam, Ivo, znaš i sam. Tako su ustaše ubijale u vrijeme rata. I mi tako
ubijamo.«
»Baš lijepo. Kažeš, žrtva najprije klekne, a joj sprasiš metak u čelo i još
je zgnječiš cokulom, kao odbačeni opušak koji uporno nja. Ovako, kažeš.«
Pinjuh je napravio pokret kao da će puca . Andrić je panično mahao
glavom.
»Ne pucaj, preklinjem te!«
»Imaš pravo, šteta je metka.«
Rekao je to prezirno, gledajući u skvrčenog i na smrt prestrašenog
Andrića, a za m brzo spremio revolver u unutrašnji džep kaputa i žurnim
koracima izišao iz sobe.
Preskačući po dvije-tri stepenice odjednom je osje o da mu duh oživljava
iz očajanja prošlih dana. Bio je opet u svojem elementu, jer je proveo
mnoge godine upravo u ovakvim prilikama punim opasnos . Izišavši preko
dvorišta na ulicu, duboko je udahnuo vreli zrak; učinilo mu se da mu je
toplina spržila pluća. Za m je pozvao taksi.
Modri »mercedes« krenuo je prema jugu.
Sada, kada su događaji iznenada poprimili sasvim drukčiji tok, Pinjuhov
položaj nije bio blistav. Iza njega bila je nemilosrdna i brutalna prošlost, a
ni budućnost nije bila ništa utješnija. Nakon svega što mu se dogodilo u
Andrićevu stanu, budućnost mu se uis nu činila krajnje neizvjesnom.
Sjedeći udobno zavaljen na stražnjem sjedalu taksija Pinjuh je u jednom
trenutku bio iznenađen svojom hrabrošću da se suprotstavi Adolfu
Andriću. Vidio je sebe kako još prije mjesec dana sjedi u društvu s m
jastrebovima i javno odobrava svako njihovo mišljenje. Doduše, taje
podrška bila lažna, ali su u njoj vukovi iz Andrićeva i Vegarova čopora
vidjeli značajan smisao. Najzad, on sam mogao je za vlas to zadovoljstvo
igra dvostruku ulogu, ali to nitko nije smio zna . Njegova tajna morala je
osta samo njegova. Pogođen točnošću te ocjene Pinjuh je osjećao kako ga
podilaze žmarci. Što će se dogodi kad u ustaškoj organizaciji saznaju da je
stegao za vrat Adolfa Andrića Lemića? Možda će ga jednog dana izvući
mrtvog iz kakve močvare, ili će ga policija naći kako visi o klavirskoj žici u
svojoj samačkoj sobi? Ona naduta mješina Andrić nikad mu neće opros
njegovo ponašanje i svoju sramotu.

***

Deset sa poslije sukoba s Adolfom Andrićem, Ivan Pinjuh je sjedio za

stolom broj osam u gos onici »Citadella« u južnom dijelu Strasbourga. Pio
je pivo i motrio ljude.
Svatko je bio zaokupljen svojim brigama. Za stolom do Pinjuha sjedila su
tri čovjeka: jedan je bio omalen zdepast i mogao je ima najviše četrdeset i
pet godina. Drugi je bio mlađi, imao je ugodan glas i pravilne crte lica. Prva
dvojica su večerala, a treći ‒ čvrst, mišićav, mlad čovjek malo krivog nosa,
smeđe, kovrčave kose ‒ samo je pušio, otpuhujući duge dimove preko stola.
Razgovarali su o tome gdje će i kako proves godišnji odmor. Planirali su da
to bude neki hotel u Dalmaciji.
Uz šank je stajalo pet-šest ljudi, od kojih su barem trojica bila Francuzi.
Ostali su govorom, ponašanjem i karakteris čnim smijehom odavali svoje
porijeklo. Kako se gos onica sa sumrakom sve više punila, mijenjali su se i
ljudi ispred debelog barmena crnih brkova i zlatnih zubi. Jedan je,
među m, uvijek bio na starome mjestu, nalakćen na kraju šanka s čašom
vina ispred sebe. Bio je svježe obrijan, mladolik čovjek, velikih, oštroumnih
očiju, iznad kojih su se u pravilnom luku širile obrve, što mu je davalo
privlačan, šarmantan izgled. Imao je jaku, četvrtastu brada s brazgo nom i
guste pramenove kose na čelu. Pinjuh ga je dugo i uporno promatrao, jer je
frapantno nalikovao na brijača iz Mostara kojeg je često lje susretao na
mjesnom kupalištu.
Sličnu upornost u promatranju pokazivao je i čovjek za šankom, gledajući
gosta za stolom broj osam. Zgodimice su izmjenjivali poglede i, kako je
vrijeme odmicalo, obojici je postajalo jasno da to obostrano zanimanje nije
slučajno: prepoznali su se. Želeći izbjeći mučna objašnjavanja i neprilike,
Pinjuh se pripremio da napus lokal. Među m, prije nego što je to učinio,
za njegovim stolom već su bila tri muškarca, među kojima i čovjek s
brazgo nom.
»Jesi li to , Pinjuh?«
Trgnuvši se, Pinjuh se okrenuo prema čovjeku s brazgo nom i više nije
mogao izbjeći njegov upitni pogled. Sad ga je prepoznao: bio je to uis nu
brijač Josip Lamonja iz Mostara.
»Ja sam, tko bi drugi bio«, rekao je Pinjuh, hineći srdačnost. Pružio je
trojici došljaka ruku u znak pozdrava. Svatko je izgovorio svoje ime i me je
ceremonijal predstavljanja bio završen. Potom je ispio ostatak piva i bio
spreman da napus gos onicu.
»Ne žuri, h o bih te nešto pita «, rekao mu je Lamonja, zaustavivši ga
rukom.
»Pitaj brzo, žurim. Kasno je, još večeras moram bi u Dortmundu. Ti
dobro znaš kakve su njemačke gazde, cijede te dok sasvim ne presahneš.«
Sad su sva četvorica sjedila za Pinjuhovim stolom. »Ma slušaj«, započeo
je Lamonja, ges kulirajući rukama, »čitav Mostar bruji kako si se u
Njemačkoj priključio ustaškom ološu. Vidiš kako zlobnici mogu ocrni
dobrog momka.«
Pomalo zaprepašten zbog iznenadnog susreta u »Citadelli«, Pinjuh je
polako sređivao misli. Najprije je poželio da objasni odakle takve priče i
kako je stjecajem nesretnih i nepredvidivih okolnos dospio među te ljude.
Bio je zapravo spreman ispriča svoju priču, od onog dana kad je ilegalno
prešao granicu, među m samo je rekao: »U dokolici ljudima svašta pada na
pamet«, rekao je Pinjuh i mahnuo starom konobaru. »Večeras budite moji
gos , naručite što želite.« Raskravio se kao snijeg u proljeće.
Lamonja je uzeo još jedno vino, ona dvojica su zahvalila; nisu ništa
naručili. Pinjuh je h o hladno pivo.
»Zna se da si pobjegao iz zemlje.«
»Čovjek se osjeća izgubljenim, misli da je posljednji od posljednjih«,
rekao je Pinjuh, ne krijući tugu u očima.
»Baš tako. Nema tog novca kojim se može zatomi nostalgija i čežnja za
pozna m prizorima. Vidiš, nas trojica«, Lamonja je sada pokazao rukom na
dvojicu svojih prijatelja, »nas trojica odemo kući svakog ljeta. Oni u svoju
Dalmaciju, a ja u Mostar. Nakon toga osjećamo se kao preporođeni. A ,
kad si posljednji put bio kod kuće?«
»Ne pam m, ali ne poslije 1956, u to sam siguran«, h o se našali .
Pinjuh.
 Lamonja je ovu rečenicu progutao u nekoj vreloj šutnji. Za m reče:
»Kako sam glup, pa si ilegalno pobjegao. Nemaš čak ni pasoša.«
»Imam izbjegličke putne isprave, nešto kao pedigre da sam najgadnija
hulja. Vjerujem da tako nešto ne priznaju na našoj granici.«
»Nisam baš siguran. Prije nekoliko godina bila je proglašena opća
amnes ja i mnogi su se vra li u zemiju. Među njima mnogi su imali
izbjegličke pasoše. Slušaj, ako nisi ovdje činio kakve glupos , mislim ako
nisi imao posla s onim gadovima, znaš na koga mislim, onda se slobodno
vra .«
»Da, nešto sam čuo o amnes ji, ali ne znam detalje. Osim toga nisam se
baš pokazao ...«
Došao je konobar i donio naručeno piće. Ali Ivanu Pinjuhu nije bilo
suđeno da ga ispije, a ni da nastavi započetu priču; u »Citadellu« su
iznenada, u razbijačkom raspoloženju, banula tri muškarca. Dvojicu je
odmah prepoznao; poleglo čelo Adolfa Andrića i bikovski vrat Pavla Vegara.
Trećeg došljaka ‒ prsnog koša nalik na trokrilni ormar ‒ nije poznavao, ali
je bilo očito da pripada HRB-ovu mračnom klanu.
Sve, već bezbroj puta promozgane misli iščezle su u trenutku i Pinjuh je
osje o da mu se čitavo jelo ispraznilo u jednom hroptavom grču koji nije
bio izraz ni straha ni zabrinutos , već apsolutne nemoći. Prekorio je samog
sebe zbog neopreza. Uis nu nije smio svraća u »Citadellu« poslije
događaja u'Andrićevu stanu. Za m je šutke primio sve što je slijedilo,
očekujući da će se dogodi čudo.
»Opet ova trojica«, prasnuo je Lamonja bijesno, pokazujući na došljake.
»Već nas mjesecima teroriziraju, prijete nam noževima i željeznim
korbačima. Uporni su kao uši. Među m, nitko od nas ne želi se spus tako
nisko da zaprlja ruke na njima. Ima nas toliko da bismo ih mogli proguta u
čaši vode.«
»Poznajem dvojicu. Pripadaju ustaškoj organizaciji u Francuskoj i
Njemačkoj. Došli su prije godinu dana iz Australije. Gdje su oni, metež je
siguran«, rekao je Pinjuh. »Mislim da znam zbog čega su večeras ovdje.
Traže jednog čovjeka.«
»Jednog čovjeka?« ponovio je Tamonja u čudu. »Kojeg čovjeka?«
»Mene«, odvra o je Pinjuh kratko, spremajući se da ustane.
»Stani, čovječe. Ako prije opasnost, samo reci. Zgazit ćemo ih u
prašinu.«
»Ostavi, Joža, ne shvaćaš neke stvari.«
 Andrić je surovim pogledom sijevao po gos onici. Kad je ugledao
Pinjuha, lice mu se rasteglo u zadovoljan, trijumfalan osmijeh. Dao je
rukom znak dvojici svojih pra laca da ga zgrabe. Pinjuh se uopće nije
namjeravao oduprije . Mogao je povući revolver i puca , ali nije želio
krvoproliće, osobito ne ovdje, gdje su mogli nastrada nedužni ljudi.
Kad su se Andrićevi pra oci približili stolu, Lamonja je stao ispred
Pinjuha i zatvorio im put.
»Dalje prste od ovog čovjeka. Inače bi moglo bi krvi.«
Andrić se cerio: »Prijatelju dragi, budite ljubazni i dopus te mojim
ljudima da razoružaju tu bitangu koju š te. Ni sami niste svjesni opasnos
koja vam prije . Š te vlas tog ubojicu.« Za m se približio Pinjuhu.
»Tuđina čini ljude netak čnim i nerazumnim; spremni su na svaku glupost.
I ovaj čovjek«, sada je Andrić pokazivao na Pinjuha, »dakle, ovaj čovjek bio
je spreman da večeras ubije barem petoricu ljudi u 'Citadelli'. Evo, tu je
neoboriv dokaz.« Za m je iz Pinjuhova unutrašnjeg džepa kaputa izvukao
revolver »parabelum« kalibra 9 mm s prigušivačem. »Mogao vas je pomla
kao stoku da nismo došli. I onda bi se u Francuskoj opet proširila gadna
priča o nama, poštenim hrvatskim emigran ma. Proširila bi se priča kako
smo mi ubojice, koljači, lopovi... A sve to zbog luđaka kao što je ovaj, koji
se podlo uvukao u naše redove.«
Pinjuh je slijedio perfidnu logiku Andrićeve optužbe. Mogao je pobi
svaki njezin dio, ali je znao da mu to nitko ne bi vjerovao i da bi bio glasno
ismijan. Neka hladna jeza uspinjala mu se kroz kos , sve do mozga.
»Spasili smo vas sigurne smr «, govorio je Andrić dalje. »Možete nam bi
samo zahvalni.«
Josip Lamonja je najprije s izrazom gađenja i prezira pogledao Pinjuha, a
za m došao do Andrića i snažno ga stegao za košulju blizu grla. Oči su mu
se sjajile od bijesa.
»Kasnije možete vježba maštu, prijatelju. A sad se čis te odavde, i vi i
taj vaš plaćeni ubojica«, zagrmio je. Istog trenutka oko trojice došljaka i
nemoćnog Pinjuha stvorio se krug ljudi iz čijih je očiju izbijala apsolutna
nepokolebljivost.
»Rekao sam, gubite se. Iz ovih stopa«, povikao je Lamonja i snažno
odgurnuo Andrića. Ovaj je zateturao i gotovo se opružio po podu. Škripao
je zubima, ali nije rekao ni riječi. Samo je zaprije o s snutom šakom i
izišao na ulicu.
Za njim su odmah izišla i dvojica tjelohranitelja, vukući za sobom
Pinjuha, izobličena i pomodrjela lica.

***

U prvo vrijeme, mnogo kasnije, Pinjuh uopće nije bio svjestan toga gdje
se nalazi. Jedino je osjećao da je živ; čuo je nekakve zvukove u tami i s
olakšanjem ustanovio da može mica nogama i rukama. Posljednje čega se
sjećao bila je Vegarova šaka koja ga je brzinom zmije snažno pogodila
najprije u podbradak, a za m posred lica. Osje o je slatkast okus vlas te
krvi, koja je provalila iz zdrobljene čeljus i izbijenog zuba. Za m je, u
trenutku dok je vrtoglavo tonuo u tamu, dobio još jedan udarac u slabine;
imao je dojam da mu je kroz utrobu proletjela granata. Nakon toga ničeg se
više nije sjećao.
Kad se osvijes o, shva o je da se nalazi u mračnoj prostoriji i da su ga
ovamo dovezli automobilom. Dovukao se do vrata i pokušao ih otvori , ali
su bila čvrsto zamandaljena s druge strane. Zirnuo je kroz rupu na dovratku
i vidio kako je po okolici polegla mliječna jutarnja magla. To je bio jedini
prizor koji je mogao uhva pogledom. Zaključio je da se nalazi negdje
izvan grada, u napuštenoj kući. Nije se čuo nikakav zvuk koji bi ga mogao
ohrabri ; samo su u daljini brujali motori aviona na uzle štu.
Privikavši se sasvim na tamu, pošto su mu oči na trenutak bile izložene
vanjskoj svjetlos , Pinjuh je jasno razaznao gdje su ga Andrić i njegovi
tjelohranitelji zatvorili. Bila je to podrumska prostorija sivih, pljesnivih
zidova s otočićima vlage u kutovima. Nasuprot vra ma nalazio se malen,
četvorokutni prozor, zakovan daskama, pokriven ter-papirom i osiguran
željeznim rešetkama. Pod prostorije bio je prekriven krpama i slamom.
Vonjao je na vlagu i mokraću.
Pinjuh je sjeo u jedan kut i čekao.
Točno je znao i što čeka. Bio je na pragu smr . Već tada mnogo toga mu
je bilo jasno. Jedina stvar koju tog trenutka nije mogao dokraja razjasni
bilo je pitanje za što ga odmah nisu ubili, već ostavili ovdje da crkne od
gladi ili da skonča na neki drugi način.
Kad bih barem mogao razvali vrata, mislio je. Mogao se posluži samo
vlas m rukama, ali one su bile preslabe. Snažno i očajnički je viknuo,
vjerujući da će ga netko ču . Ali nitko se nije odazivao. Sve što je čuo bio je
odjek vlas toga glasa.
Čekao je u šini.
Možda su prošla dva-tri sata u tom potpunom miru, koji je Pinjuha
nagrizao kao opaka bol u želucu. U međuvremenu je pokušao prikupi
snagu i razvali vrata, ali sve se završilo psovkama. Ruke su mu bile teške,
ukočene i nemoćne.
Bio je gladan i više nije znao što će, osim da ne može pobjeći iz ove
krletke. Osjećao je da mu se život primakao kraju; već ga je hvatala i tresla
ona karakteris čna groznica koja je odraz malodušnos i mirenja s nečim
što je kad-tad moralo doći. Maglila mu se svijest od pomisli da će umrije
kao žigosan čovjek, da će o ći a da prije toga pred javnošću neće moći
skinu sramotni pečat sa svoje prošlos .
Ponovo je krenuo prema vra ma i šakama zabubnjao po njima. Učinilo
mu se da izvana dopire neprirodan šum. Kad je provirio kroz otvor na
dovratku, ustanovio je da šum potječe od krckanja suhih grančica što su se
lomile pod teškim koracima Pavla Vegara. Pinjuh je istog trenutka spoznao
da je sve ovo vrijeme bio u velikoj zabludi. Vegar je u posljednjih nekoliko
sa motrio na kuću u kojoj je bio zatočen Pinjuh, te bio spreman da mu u
svakom trenutku onemogući bijeg. Ležao je, zacijelo, pritajen negdje u
blizini i sad ga je, očito, lupa na vra ma nervirala.
»Imaš sastanak?« dobacio je izvana glasom punim cinizma. »Ne očajavaj,
dobit ćeš ispričnicu. Za otprilike dvadeset i pet minuta.«
Svakako, rekao je Pinjuh u sebi, smijući se vlas toj naivnos . Kako je
uopće mogao i pomisli da su ga ostavili samog, bez stražara.
»Šu š, jezik se osušio, valjda? Što li?« podbadao je Vegar dalje. U ruci
je okretao nekakvu željeznu motku obloženu gumom. »O, kako ćeš
pjevuši , samo da znaš. Nismo mi od onih koji nemaju sluha i koji mrze
pjesmu. Osobito smo zainteresirani za tvoj labuđi pjev.«
Nasmijao se glasno i grubo, uživajući u vlas tom crnom humoru.
»Pripremili smo za tebe specijalan program: svirku po rebrima. Zvučat će
to vrlo zgodno, ako su rebra dobro naš mana i raspoređena. Doduše, bit
će i dodatnih šumova ‒ krckanja, praskanja, jecanja i stenjanja ‒ ali, za ime
boga, nećemo sada valjda bi sitničavi. Kad čovjeku drobe kos , treba
očekiva da on to neće primi s snu h zuba. Kod tebe će ići vrlo brzo i
lako: gola si kost i koža, i meso te neće bolje . Tu si, vidiš, u velikoj
prednos u odnosu prema debelima i mišićavima. Njih treba mlatnu
najmanje dva-tri puta prije nego što im prsne kost, a tebe ... Ma, tebe je
dovoljno samo dodirnu , nasloni šipku na rebra, i stvar je sređena. Nije li
tako?«
Pinjuhje šu o, šćućuren u kutu, na gomili slame. U mislima su mu se
munjevito izmjenjivale slike prošlos : sje o se dje njstva, majke, sestre,
prijatelja, svega što je bilo lijepo. Znao je da takvi prizori u normalnim
prilikama čovjeka nikad ne zaokupljaju; taj košmar u glavi bio je, dakle, još
jedan neosporan nagovještaj kraja.
»Predlažem da to obavimo čim s gne Ado. Ne plaši se, neće dugo traja :
pet-šest udaraca željeznom šipkom po bubrezima i kičmi, pa malo brašna,
pa opet koji udarac preko plećke ... Kažem, bit će to izvedeno vrlo brzo i
stručno. Brašno, mislim, nećemo ni upotrijebi , jer si ionako sušičav.«
Pinjuh je, svladavajući drhtanje i jezu u kos ma, osjećao kako ga Vegar
polako priprema za smrt, kako mu monstruoznom hladnokrvnošću
objašnjava ceremonijal jezivog umiranja koje mu je namijenio Adolf Andrić.
Sada je već točno znao kako će umrije i gdje će ga nakon toga slučajni
namjernici pronaći mrtvoga; imao je jasnu predodžbu o tome kako će ga
Vegar dušmanski i bolesnom strašću mla po rebrima, sve dok sasvim ne
poplavi. Za m je, znao je, bio na redu specijalni postupak: izazivanje
žestokog kašlja brašnom ili gipsom. Nadimanje pluća i širenje grudnog koša,
napori od refleksnog izbacivanja praha iz bronhija u času kad su rebra
slomljena ili napukla, izaziva velika unutrašnja krvarenja i neizdrživu bol
koja para mozak i mu svijest. Nakon toga opet slijede udarci šipkom ili
korbačem, pa brašno ... Na kraju će ga, izmrcvarenog i krvavog, ugura u
automobil i izbaci negdje usput, na sporednoj ces , kako bi policija mogla
utvrdi da je emigrant Ivan Pinjuh, vlasnik izbjegličkog pasoša broj 7632,
poginuo u još neobjašnjivim okolnos ma u prometnoj nesreći u Francuskoj,
u srpnju 1970.
Ništa od toga ‒ ni željezne šipke, ni brašno, ni inscenirana prometna
nesreća ‒ nije bilo nepoznato Ivanu Pinjuhu, jer je dovoljno dugo živio u
sredini u kojoj se takav način međusobnih obračuna uklapao u standardne
obrasce.

***

Toga ranog subotnjog poslijepodneva, u vrelini južnog predgrađa, Ivan

Pinjuh je, sklupčan na podu i mokar od udaraca, proživljavao najstrašnije
trenutke u životu. U bunilu, zamagljene svijes , čuo je Andrićevo cerekanje:
»Mi te nećemo ubi ; bio bi to za tebe spas. Umrijet ćeš kad budemo
htjeli: sutra, za dvadeset dana, slijedeće godine. U svakom slučaju, molit
ćeš da te ubijemo. Moli , razumiješ li?«
Kroz krvavu zavjesu koja mu se bila navukla na očne vjeđe Pinjuh je
nazirao golemu siluetu Pavla Vegara, koji je nervozno lupkao čeličnom
šipkom čekajući naređenje da nastavi mrcvarenje. Adolf Andrić je stajao
zdesna, pripremajući se da zamahne nogom. U podrumu su bila još dva
nepoznata čovjeka riđe kose.
»Evo , kopile štrkljasto, crkni«, derao se Andrić, nogom udarajući
nemoćnog Pinjuha, koji je ječao i trzao se na svaki udarac. »Najradije bih te
vidio mrtvog, ali živjet ćeš i dalje, da produžimo agoniju i muke.«
Pinjuh je imao osjećaj da mu se pri svakom Andrićevom udarcu cipelom
otkida komad po komad utrobe. Neizdrživa bol širila se lijevo i desno od
kralješnice, pa sve do bubrega i slabina. Snaga ga je bila sasvim napus la,
ali ne i volja za životom; više nego ikad prije sada je želio živje .
»Najmršavije rezultate pos gli smo u radu s ekonomskim emigran ma. Ta
gamad se uspješno organizira u klubovima, unatoč našim pri scima i
prijetnjama. Komunis ma je pošlo za rukom da između nas i ekonomske
emigracije podignu čerčilovsku zavjesu, i to zahvaljujući najviše ovakvoj
ljigavoj đubradi koja ne ispunjava naše zapovijedi i potcjenjuje naše
planove«, bjesnio je Andrić, i dalje udarajući Pinjuha. »Stoga se postavlja
pitanje: što da se radi? Treba li ovakve stjenice odmah zgnječi ili im
dopus da nam i dalje sišu krv?«
»Ubi , nego što«, dobacio je Vegar i šipkom žestoko udario preko leđa.
Pomodrjelo Pinjuhovo jelo sad se sasvim umirilo. Činilo se da u njemu
više nema nimalo života. Oči su mu bile sklopljene, a lice umrljano krvlju.
»Ubacite ga u kombi. Riješit ćemo se njega usput. O svemu ovom
drugima ni riječi, razumije se«, naredio je Andrić, i žurno napus o podrum.
Dvojica Andrićevih pra laca dograbila su mlitavo okrvavljeno jelo Ivana
Pinjuha i bacila ga u stražnji dio sivog kombija francuske registracije, koji je
bio parkiran pred napuštenom kućom. Za m su krenuli prema gradu, ali ne
suviše brzo; čekali su da se sasvim smrači, kako bi Pinjuha mogli neopazice
izbaci negdje uz cestu.
Počevši od ranog jutra, kad su ga slomljenih kos ju i polumrtva pronašli
u jarku, pa u slijedećih dvadeset i sedam dana, Ivan Pinjuh će leža u šok-
sobi gradske bolnice, bez imalo nade da će preživje . Čak ni liječnici nisu
vjerovali u čudo.
Bio je u dubokoj komi.
Dopremljen je u bolnicu s teškim potresom mozga i frakturom baze
lubanje. Imao je nekoliko slomljenih i napuklih rebara s lijeve i desne
strane, a veliki plavičas potkožni izljevi krvi upućivali su na teže
unutrašnje ozljede. Mokraća mu je bila krvava, što je bio znak da su i
bubrezi oštećeni. Za m, desno uho mu je bilo razderano, nosna kost
slomljena, lice plavo od modrica. Dalje, bila mu slomljena lijeva podlak ca
i desni zaglavak, te napukla ključna kost. Rendgenskom snimkom otkrivene
su i druge ozljede: na lijevoj potkoljenici i bedrenoj kos .
Liječnici su učinili sve da ga održe na životu.
Očne kapke pomaknuo je tek prvih dana kolovoza. Bio je to pravi mali
trijumf medicine.
Prvi put ga je policija saslušala potkraj istog mjeseca. Izjavio je da se
ničeg ne sjeća, osim zvuka kamiona koji mu je došao s leđa i bacio ga preko
željezne ograde u jarak.
Nije ni pomišljao da kaže što se stvarno dogodilo; znao je da su Andrić i
Vegar, davno prije nego što su mu polomili rebra u onoj sumornoj kući na
periferiji, imali osigurane alibije. Ostalu dvojicu napadača nije ni poznavao.
Bio je posve siguran da njegove izjave, bez čvrs h dokaza, ne bi mogle
mnogo naškodi Andriću i Vegaru. Zaš tnički zagrljaj zakona ovdje mu nije
mogao mnogo koris , zato je odlučio da prešu is nu, ali ne i da zaboravi
četvoricu vampira i njihov jezivi bal u podrumu stare kuće. Da nikad ne
zaboravi ono što su mu učinili krajem srpnja 1970. u južnom predgrađu, u
blizini aerodroma.
Slijedećih osam mjeseci Pinjuh je proveo na liječenju. Za to vrijeme
nekoliko puta su ga posje li Andrić i Vegar, i naredili mu da šu . Obećali su
mu da će se ustaška organizacija zauzvrat pobrinu da ponovo dobije
posao, koji je u međuvremenu bio izgubio.
Pinjuh je pristao, ali ne zbog obećanja. Naprosto više nije želio ču te
ubojice. Osim toga, imao je poseban plan. Ništa ga više nije moglo spriječi
da ga realizira. Da nekome ispriča sve što je znao o planovima teroris čke
grupe. Trebalo je samo malo strpljivos i čeka najpovoljniju priliku.
 6. U KARLSRUHEU 1971.

Terorist Đuro Horvat ‒ mali činovnik smr ‒ s gao je iz Australije u

Evropu potkraj 1970. Donio je nešto novca, uglavnom vlas tog,
prikupljenog od prodaje osobnih stvari, i nove instrukcije od Rovera i
Marica. Smjes o se najprije u Beču, a kasnije je o šao u Salzburg. Već tada
se znalo da će fašis čka grupa, pošto se okupi u SR Njemačkoj, prijeći u
Austriju, i ondje se zadrža dva tjedna na tajnom poligonu za obuku.
Iste godine u Evropu se vra o i vrbovani »inženjer« Josip Barišić,
spreman da izvrši svoj dio zadatka, o kojem su ga samo površno
obavijes li. Legalno je ušao u Jugoslaviju i nastanio se u Zagrebu, čekajući
signal za teroris čku akciju. Među m, već tada je Služba sigurnos preko
svojih suradnika saznala za Barišićeve zločinačke naume, ali ga nije
uhapsila. Čekala je da s gnu i njegovi naredbodavci.
Potkraj iste godine braća Andrići i Pavle Vegar donijeli su konačnu odluku
da vrbovanje »pasošara« sami organiziraju, i da Mar n Juriša doputuje u
Evropu tek početkom 1972, kako bi se izbjegla bilo kakva mogućnost
provale njegove specijalne misije.
U isto vrijeme, Stjepan Ševo i njegovi najbliži suradnici razradili su
detaljan plan za nabavu oružja, eksploziva i opreme za teroris čku grupu.
Povezali su se s dvojicom krijumčara municije za koje se pouzdano znalo da
su u dosluhu i s nekim obavještajnim službama. Odlučeno je da se oružje i
oprema nabave u Belgiji i SR Njemačkoj. Za kupovinu, je iz Australije
trebalo da od Franje Perčića s gne 5000 dolara. Isto toliko morao je posla
Jure Marić. (Marić, među m, nikad nije poslao taj novac; njime je kupio
pekaru u Sydneyu.)
Potkraj iste godine s jednakim intenzitetom nastavljeno je vrbovanje
novih članova za teroris čku grupu. U mrežu braće Andrića i Skorzenyja, uz
ostale, pao je i pozna kriminalac i ubojica, osuđenik s Golog otoka, Vili
Eršek, zvan Bili.
Rekli su mu: »Ti ćeš bi jedan od grobara komunizma. Zgazit ćemo te
ljigave crve, prignječi ih kao gnjidu među nok ma.«
Za m su mu poslali poruku da se javi u jednu kuglanu u Karlsruheu.
Neizostavno. Odazvao se tek kad su mu obećali ministarski položaj u novoj
vladi i da će za sve to bi dobro plaćen. Obavijes li su ga da će razgovara
osobno s Adolfom Andrićem. Jedina stvar koja ga je oduševila u svemu
tome b'ila je ipak misao da će moći izvući koju marku za svoj džep.
Andrić je nekoliko sekundi netremice motrio Eršeka. Njegov ga je izgled
razočarao, a bio je dobar poznavalac ljudi. Ostavio je dojam čovjeka koji u
kri čnim trenucima gubi kontrolu nad sobom.
Adolf Andrić, među m, nije osjećao nikakvu nelagodnost. U sebi je već
sročio rečenicu, koju je proteklih godina vrlo često izgovarao. Naime, bio je
siguran da Eršeka neće bi teško obrla .
»Najzad sam dočekao i ovaj dan«, rekao je Andrić svečanim glasom,
uvodeći Eršeka u sobu kraj kuglane. Ponudio mu je praznu stolicu, a sam je
sjeo na krevet. »Kako je bilo na putu?«
Eršek je počeo priča kako je put bio naporan i dug, te kako je jedva
čekao da s gne na odredište. Za m je Andriću pružio Jelićevo pismo-
preporuku. »Gospodin Jelić me je zamolio da ga uručim i da pokušaš
nešto učini za mene.«
Andrić je pažljivo čitao u sebi. Za to vrijeme Eršek je pogledom šarao po
sobi. Bilo je to dozlaboga sumorno obitavalište, koje je Eršeka podsje lo na
sličnu sobu u trećerazrednom frankfurtskom hotelu u kojem je boravio dok
je čekao da mu njemačke vlas izdaju dozvolu za boravak. U sobi je bilo pet
stolica i stol, a u kutu krevet. Čist ručnik visio je pokraj umivaonika. Zidovi
su bili prljavi od čađi. Boja je tu i tamo bila oguljena, otkrivajući da je zid
nekad imao svijetložutu podlogu. U sobi je bilo hladno, i ispod vrata je
tukao propuh.
»Budimo iskreni, Vili«, počeo je Andrić, spremajući pismo u džep. »Ja
znam tko si , a znaš tko sam ja. Obojica se bavimo is m stvarima. Poslali
su te da obaviš sasvim profesionalni posao, i ja moram pruži podršku i
pomoć. Mislim da će sve bi u redu; učinit ću ono što se od mene traži i
očekuje.« Sada je Andrić upitno promatrao Eršeka. Dovoljno je dobro
poznavao članove ustaške organizacije pa mu nije bilo teško shva kako je
ovaj čovjek koji sjedi pred njim upravo ono što je priželjkivao. »Nu
gospodin Jelić dobro zna kakve su ovdje prilike. Is na, imamo ljudi, ali
nedostaje nam novac.«
K vragu, pomisli Eršek, zar i ovdje. Zar ću i ovdje mora troši vlas
novac? A obećali su da će me dobro pla .
Počeo se neugodno vrpolji : »Je li novac i jedini problem?«
Andrić uze keks iz zdjelice na stolu: »Nije jedini, ali je najveći. Zacijelo
znaš da su Nijemci nedavno zatvorili neke naše ljude.«
»Ništa ne znam«, reče Eršek i proguta pljuvačku da ovlaži usta. Cijelo
vrijeme od željezničke stanice do kuglane mučila ga je glad. Sad je
odjednom bio sit.
 »Policija je uhapsila neke naše ljude i strpala ih u samicu«, nastavi
Andrić, grickajući keks i iskosa mjereći zabezeknutog Eršeka. »Imali su
upute i znali pravila, ali su ipak zaglavili. Uhva li su ih kao zečeve na
spavanju.«
Eršek učini još jednu odrješitu kretnju, dajući Andriću do znanja da mu
baš nije osobito žao ljudi koji su dopali u zatvor. Još mu nije bilo jasno tko
su ljudi. Najzad upita: »Uhva li su ih na djelu?«
»Tako bi se moglo reći. Ulovili su ih u široj okolici Bodenskog jezera.«
Sad je Eršek znao o kojim ljudima govori Andrić. Začuđeno primije :
»Znači, uhapsili su ljude koji su organizirali bombaške napade u
Jugoslaviji?«
»Da, i sad ćemo zbog toga svi ima neprilika. Šarac je napravio veliku
glupost. Bio je neoprezan i dopus o da padnu toliki ljudi. H o je priredi
spektakl. Sad će bi 'spašavaj se tko može'. Nemam uopće nikakve
predodžbe o tome kako će se sve to završi .«
»Gospodin Šarac će valjda iskoris svoj utjecaj u Njemačkoj i spasi
ljude«, zaključio je Eršek. Sad mu se opet vra la glad, i on uze keks iz
zdjelice.
»Ništa on neće učini , znam ga dobro. Mislit će samo na to kako da spasi
vlas tu kožu. Za druge ga nije briga, u to budi sasvim siguran. Najbolje će
proći oni koji imaju najviše novca, koji će moći pla odvjetnicima. A svi
ostali... svi ostali će čeka kao janjci u toru.«
Andrić je sada, škiljeći kroz trepavice, motrio Eršekovo lice, na kojem je
bila grimasa nemoći i neke čudne napetos .
»Znači, trebat će prikuplja novčanu pomoć?« sinu iznenada Eršeku. Bio
je napadno zbunjen i nemiran.
»Upravo to«, reče Andrić sav ozaren. Možda će koja marka kapnu i u
moj džep, pomisli. »Već smo osnovali odbor. Ja sam mu na čelu. Sve bi bilo
lakše da je Šarac u akciju poslao dva čovjeka; dvojica su to uis nu mogla
obavi bez većeg napora. Ali ovako ... Poslao je u zatvor previše ljudi. Za
njihovu obranu trebat će gomila novca.«
Eršek se nasmiješio. Smiješak je zapravo više bio čelična grimasa koja je
podsjećala na tugu. Eršek, naravno, nije žalio ljude; žalio je svoj novac.
Ocijenio je daje Andrić vrlo maštovit i vješt kad se govori o novcu. Nije mu
trebalo mnogo vremena da shva kako je sposoban da u trenu smota i
operuša svoju žrtvu.
»Kakve su šanse da se izvuku?«
 »Čujem da će ih brani odvjetnici kojima možemo vjerova . Barem
trojica među njima su nam naklonjena i vjerujem da će već naći način da
opovrgnu optužbe.«
Eršek ustade i pođe prema prozoru. Šarac i njegova grupa više ga nisu
zanimali. Reče:
»Moram naći stan. Ostat ću u Karlsruheu do polaska u Jugu.«
»Na sve sam mislio«, odgovori Andrić, paleći cigaretu. Ugašenu šibicu
bacio je u je inu limenu pepeljaru na stolu. »Obavijes li su me o tvom
dolasku. I u ovom pismu, koje si mi donio, Jelić me zamolio da omogućim
da nam se priključiš.«
»Da vam se priključim?« začudio se Eršek. Napravio je polukrug, i sada je
Andrića gledao sa strane.
»I da novčano pomognem koliko mi budu dopuštale mogućnos «,
nastavio je Andrić, pomislivši u sebi: nitko me ne može prisili da slušam
lekcije ovog umišljenog pa. Nitko. Učinit ću ono što je dogovoreno, a Eršek
neka se sam snalazi.
Eršek je opet netremice gledao kroz prozor.
Andrić ustade, što bi činio uvijek kad bi nekome trebalo otvori vrata i
otpravi ga van: »Našao sam stan u sjevernom dijelu grada. Zgodna soba.
Odvest ću te. Upozoravam te na oprez. A o samoj akciji... o njoj ćemo nešto
više drugi put. Sad se dobro odmori i prikupi snagu. Trebat će .«
»Pođimo«, reče Eršek i uzme svoje stvari.
Na stepenicama su dogovorili termin slijedećeg sastanka. Za m su izišli
na ulicu, koja je bila vlažna od susnježice.
Slijedećih dana, kad god je izlazio iz svoje sobice na ulicu, Eršek je bio
nesiguran. Živio je u stalnom strahu da bi mu netko mogao postavlja
nezgodna pitanja. Izbjegavao je restorane za koje je znao da u njih svraćaju
jugoslavenski radnici na privremenom radu u inozemstvu, izbjegavao je
javne izlaske, bio je diskretno ljubazan prema stanodavcu; katkad bi s njim
progovorio nekoliko riječi na njemačkom, onim svojstvenim akcentom, koji
je također bio grub i nesiguran. Andriću je govorio daje savršeno
zadovoljan. Ukratko, živio je mirno i nije želio nikakvu gužvu.
Andriću je takvo Eršekovo ponašanje očito odgovaralo. U početku je
izbjegavao, ali kasnije mu je prešlo u naviku da od Eršeka moljaka novac.
Uvijek je nalazio nekakav izgovor: jedanput je to bilo na ime članarine,
drugi put za zatočene »jurišnike« i njihova vođu Danu Šarca, treći put bi ga
pozvao na večeru koju obično nije plaćao ... Adolf Andrić bio je pravi
primjerak vještog varalice i pičan izdanak škole u kojoj je Jure Marić bio
najviđeniji profesor. A Eršek je plaćao bez riječi, iako mu nije bilo svejedno.
Adolf Andrić nije bio vješt i lukav samo kad se govorilo o novcu, već se
ponašao kao pravi izučeni agitator kad je trebalo reći koju riječ i o
»jurišnicima« HRB-a koji su bili određeni za ubacivanje u zemlju.
Promatraču sa strane ne bi palo ni nakraj pame da taj mirni i elegantni
čovjek, koji u čaši strpljivo miješa svoj vinjak i sa ma zuri kroz prozor na
ulicu, ima mračne planove i da je jedan od rukovodilaca tajne teroris čke
organizacije koja želi zapali vatru na davno ugašenim ognjiš ma. Adolf
Andrić nije nalikovao na čovjeka koji švrlja po fašis čkim jazbinama, prije
željeznim korbačima i ba nama, vrbuje i mla ljude. Njegov krhki, gotovo
sušičavi izgled nije dopuštao pomisao na tako nešto. Među m, Andrić je
bio lukav lisac, koji se znao ponaša u svakoj prilici i koji se rijetko
eksponirao kad je trebalo podmetnu leđa. Iskustvo ga je naučilo da će se
u Njemačkoj uvijek naći pokoji zaslijepljeni ždrijebao koji će bi spreman
da bez pogovora primi samar na svoja leđa. U toj šarenoj ergeli odnedavno
se nalazio i Vili Eršek.
»Poznaješ cijelu akciju, poznaješ i cilj. Bez tebe bismo bili kao riba bez
vode«, laskao je Andrić. »Želiš li nam se pridruži ?«
»Moram bi iskren i reći da se nisam navikao na ljude iz Australije. Već
sam godinama u Njemačkoj, gdje sam stekao sasvim drukčije navike, a
usporedo s m i drukčije gledam na ljude. Sasvim je sigurno da se članovi
organizacije u Australiji i Evropi mnogo čime razlikuju. To je teorija i
gospodina Jelića. Po njegovu mišljenju, dužnosnici iz Njemačke su hrabriji i
energičniji. U Australiji čim čovjek spomene Udbu, odmah napunite gaće.«
Umišljeno kopile, kipio je Andrić, ne pokazujući svoju srdžbu. Volio bih te
vidje kako ćeš izgleda ako te crveni ščepaju za vrat. Oh, da mi je iz
prikrajka promatra taj prizor!
»To je loša teorija«, reče Andrić, »dozlaboga loša teorija.«
Šu o je nekoliko trenutaka, sav ukočen od bijesa. U međuvremenu, krv
mu je navrla u izdužen vrat, oči se zastrle zlobnim sjajem a mišići na licu se
zategli i napeli kao da ga netko guši. Samo mu je glas ostao odmjeren i
prigušen. Rekao je Eršeku:
»Mi smo već odavno u Njemačkoj otvorili vrata najhrabrijim jurišnicima. I
ne brbljamo okolo, kao što se misli, već radimo. Ozbiljno radimo, Eršeku. U
kratkom vremenu izvršili smo nekoliko značajnih poli čkih akcija.«
Razgovarali su u istoj kuglani u Karlsruheu, gdje je Eršek bio sve češći
posje lac. Dolazio je uvijek u isto vrijeme, kucao uvijek na is način,
govorio uvijek is m ledenim glasom. Ponašao se kao dobro dresiran p čar.
Na peći je ključala voda za kavu. Andrić je usuo pet žličica i čekao da
provri. Za m ju je ulio u male šalice od kineskog porculana.
»Ako smijem pita ... « petljao je Eršek. Srkutao je kavu. »Ako smijem
pita , kakav je plan?«
»Ti znaš kakav je plan. Jelić je zacijelo o svemu govorio.«
»Nešto je govorio, ali ne vjeruješ, valjda, da su želje i mogućnos ista
stvar. U vrijeme kad krenemo u Jugoslaviju mnogo toga će bi izmijenjeno.
Vidiš, znam da ovog trenutka nismo u stanju.osigura ni radio-stanicu.
Iskrsle su, navodno, neke nepredviđene teškoće. Morat ćemo se, čini se,
prilagodi novim uvje ma.«
Andrić se namrš o, želeći pokaza da ga Eršekove riječi nisu nimalo
impresionirale.
»Mi ne vjerujemo u nepotrebne rizike. Posao želimo obavi dobro.
Besprijekorno. Maricu i Roveru neobično je stalo do toga. Zah jevaju ubod
u samo srce, da zvijer odmah krepa.«
Eršek se slabašno osmjehne: »Nije to loše, naravno. Ali takvu zvijer teško
je uhva na spavanju, osobito u njezinu brlogu. Svemu onome što znamo
o njima moramo doda i ovaj vrlo važan detalj: oni nikad ne spavaju.«
Eršek iznenada osje da je ovo idealna prilika da Andriću postavi
nekoliko pitanja o situaciji u Jugoslaviji.
»Kakvo je stanje s druge strane granice? Načuo sam nešto o oružanim
sukobima.«
»Vrlo je teško doći do pouzdanih informacija. Informatora je sve manje,
jer Udba kontrolira svakog čovjeka.«
Sad je i Andrić pio kavu, na kojoj se već bila stvorila tanka pjena.
»K vragu, znači na svakog emigranta po jedan udbaš?«
»Njemačka je preplavljena njima.«
»Nemoj mi reći da nemaš baš nikakvih informacija iz Jugoslavije.«
»Pa... nešto ipak procuri. Rekao sam , teško je doći do podataka. Čak i
strani državljani, koji posjećuju Jugoslaviju, više nisu pouzdani. Pričaju
svakakve budalaš ne. Tvrde daje Jadran preplavljen strancima, da su
sagrađeni luksuzni hoteli, da su asfal rane mnoge ceste, da imaju čak i
unutarnje avionske linije. Šire, za m laži da su prodavaonice bolje
opskrbljene nego u Njemačkoj, da više ne treba čeka u redu za kruh, da
djeca na selu jedu naranče i piju limunov sok, da se u gradovima podižu
nova stambena naselja i, najzad, da ljudi imaju vlas te automobile. Sve je
to odvratna laž.«
»Dakle, narod je nezadovoljan?« zaključio je Eršek, zažarena lica, likujući
zbog svoje oštroumnos .
»To je sasvim sigurno. Ljudi su nezadovoljni i jedva čekaju da nešto
pukne. U posljednje vrijeme najviše ključa u vojsci. Imamo provjeren
podatak da vojnici više nisu naoružani bojevom municijom. Generali se
plaše da se vojska među sobom ne pomla .«
Eršek je cvao od zadovoljstva; zajedno s ostalima napravit će pravi pakao
među crvenima.
»A što je s našim oružjem?« upita iznenada.
Andrić kao da je očekivao takvo pitanje. Reče:
»Oružje će osigura 'Glavni stan' u Njemačkoj. On će pripremi plas čne
bombe, puške i municiju. U zemlji već postoje ljudi koji rade pro v režima.
Oni će dalje organizira i pomaga našu borbu.«
»Što onda čekamo?«
»Ne smijemo se prenagli , to je valjda jasno. Moramo se temeljito
pripremi i čeka najpogodniji trenutak za akciju. Mislim da treba pričeka
ljeto, kad stranci krenu na Jadran. Priredit ćemo im 'vruće ljeto', dragi moj
Eršeku. Koprcat će se kao ribe na suhome.«
I Eršek je bio prepariran.

***

Za m su u mrežu ulovili dvadesetogodišnjeg emigranta Ludviga Pavlovića

iz Vi ne.
Ščepali su ga također u Karlsruheu. O mali su se za nj kao hijene oko
strvine. I dok je pljesnuo dlanom o dlan bio je njihov. Nema na svijetu h
riječi koje mogu opisa njihov sistem rada. Prijetnje i ucjene su im osnova,
na kojoj grade cjelokupnu djelatnost. U Karlsruheu ih ima sto njak. Mnogi
od njih su stare ustaše koje su pobjegle iz Jugoslavije odmah poslije sloma
Pavelićeve marionetske NDH. Okupili su oko sebe čopor besposličara,
kriminalaca i razbijača, koji teroriziraju i prijete, mlate i ubijaju. Većina h
njihovih »dužnosnika« pobjegla je iz Jugoslavije iz avanturizma ili zbog
krivičnih delikata. Naravno, ovdje su se odmah priključili fašis čkim
emigran ma, prodavši se za sitne novce. Neki, koji su dolaskom u Njemačku
ostali bez posla, pristali su da rade za njih samo da bi preživjeli. Fašis čki
emigran su u SR Njemačkoj, ponajviše zahvaljujući blagonaklonom stavu
nadležnih vlas , uspjeli uspostavi prave mafijaške metode rada, a uvukli
su se i u neke državne ins tucije, stekli specijalne veze u policiji. Dio njih
radi za ovdašnju policiju, prikupljaju podatke o Jugoslaviji od ljudi koji su u
različito vrijeme i u različi m okolnos ma napus li svoju zemlju. Razradili
su specijalan sistem vrbovanja: već na željezničkim stanicama počinju
bjesomučan lov na došljake. Prijete im da se neće moći zaposli ako se
prethodno ne učlane u neku od fašis čkih emigrantskih organizacija ili ako
ne plate obaveznu pristupnicu. Neupućeni nasjedaju na te trikove, i to je
za njih početak kraja, jer ih više ne ispuštaju iz ruku. Može ih rastavi samo
smrt.
Tako je bilo i s Ludvigom Pavlovićem. Upao je u mišolovku, i ne sluteći u
kakvu će se zvijer pretvori .

***

Akcija vrbovanja novih terorista nije bila ograničena samo na SR

Njemačku. Lov na ljude bio je organiziran i u Austriji, a organizirao ga je
Đuro Horvat.
Trećeg mjeseca boravka u Salzburgu Horvat je preparirao petoricu,
otvorivši, kao i na Tasmaniji, pravu malu školu terora. I u Salzburgu je
opširno i temeljito govorio o potrebi formiranja vlas tog »revolucionarnog
kadra« fašis čke organizacije s obaveznim stručnim znanjem i o nužnos
teroris čkih akcija u zemlji. Pri tome je često spominjao opera vne vježbe
članova organizacije i interes obavještajnih službi za njih.
Četvrtog mjeseca broj 149 je petorici terorista obećao gomilu novca,
odlikovanja i visoke položaje u »novoj hrvatskoj vladi«. Kvintet je bio
spreman da krene u zločin. Horvat im je govorio ono što je govorio i u
Australiji: »Ako se pokažete kao ljudi od povjerenja, poslat ćemo vas u
Jugoslaviju da iskopate prve grobove za komunis čku gamad, da budete
prethodnica hrvatske vojske na njezinu novom slavnom pohodu. Ali to
uis nu moramo obavi bez greške. Uhva ih na spavanju. Kad 'Ma lda'
iskesi zube, posao će nam bi mnogostruko olakšan.«
Početkom travnja Đuro Horvat ponovo je došao u priliku da sređuje
impresije iz Salzburga. Ovaj put na to ga je prisilio Pavle Vegar, koji mu je
javio da je Keškić spreman da s »Ma ldom« doputuje u Evropu. Unatoč
tome, Horvat nije nimalo odstupao od svojih navika i običaja. Govorio je:
»Metode borbe su poli čke i akcione. Obje moramo provodi istodobno i
permanentno. Sve to treba da počne još ove godine. Moramo izdrža do
kraja revolucije ... «
Često je pokazivao razumijevanje za Andrićevu i Vegarovu žurbu, ipak
upozoravajući da se za akciju u Jugoslaviji treba temeljito pripremi .
Mnoštvom zamornih detalja is cao je svoje napore da grupu opremi
najboljim oružjem, često je spominjao osobno zanimanje dra Branka Jelića
za predstojeću akciju i izražavao svoje uvjerenje da će operacija »vruće ljeto
72« uspje . Neko vrijeme isključivo je govorio o grupi Dane Šarca, koja je,
zajedno s duhovnim začetnikom napada na jugoslavenska predstavništva,
ležala u regensburškom zatvoru. Za m je izražavao svoje divljenje prema
nekim njemačkim odvjetnicima i njihovoj naklonos prema »hrvatskoj
stvari«, da bi najzad s gao do činjenica koje su ga, zapravo, najviše
zaokupljale.
Novac! To je bila riječ koja je širila Horvatove mišje zjenice, nadimala
njegov glatko izbrijan vrat i vraćala mu crvenilo u blijedo lice. Kad je
govorio o novcu, Horvat je bio uglađen i vrlo blag. Njegova lažna krutost
začas bi nestala, kao nožem odrezana, i on bi se lukavo smijuljio dok bi
govorio, što je značilo da je vrlo zadovoljan. Nosio je tamnoplave kapute i
crne hlače, košulje kru h ovratnika, bez kravate, i maramicu, naravno
bijelu, u malom džepu s lijeve strane. Subotom i nedjeljom nosio je crne
lakirane cipele i tada bi obično govorio da je pozvan u otmjeno društvo.
Malo je radio, a svi su znali da ne oskudijeva u novcu. Uz ostalo, redovno je
primao »s pendiju« od svećenika Vilima Cecelje. Kad se radilo o novcu, bio
je pravi zanesenjak. Mrzio je ljude koji su od njega očekivali bilo kakvu
uslugu. Bio je pravi užitak gleda kako se taj varalica umiljava, kako
koketno uvija iskrivljena ramena, kako čeznutljivo koluta očima s crnim
podočnjacima i sa sladunjavim smiješkom pruža svoje ruke prema tuđim
džepovima. Jedva da je mogao reći kako mu je bilo teško pri duši kad su ga
drugi upozorili da je od njemačkih »dužnosnika« vrlo teško izvući novac,
barem u početku.
 7. SIGNAL ZA TERORISTIČKU AKCIJU

Svitala je srijeda 20. listopada 1971.

Boreći se sa snom u odjeljku drugog razreda brzog vlaka Napulj-Nica,
Vejsila Keškića (ili broj 140, kako je bio zaveden u tajnoj evidenciji HRB-a)
zbunjivale su dvije stvari. Prvo, u engleskim listovima, koje je kupio u
napuljskoj luci, pošto je sišao s broda, nije pronašao ni jednu jedinu vijest
o oružanim sukobima u Jugoslaviji, o kojima mu je prije odlaska u Evropu
neprestano govorio Srećko Rover (bio se upravo vra o iz posjeta Starom
svijetu). Isto tako osobno se, osvjedočio da jugoslavenska ambasada u
Rimu radi sasvim normalno i, štoviše, izdaje vize za putovanja u zemlju.
Doduše, od 17. rujna, kad se s najnužnijim stvarima ukrcao na brod u
Melbourneu, prošlo je podosta vremena, razmišljao je broj 140, i možda je
u međuvremenu pobuna ugušena, ili su se pobunjenici povukli u brda i
čekaju najavljene komandose iz inozemstva.
Keškić je sve više razmišljao o sastavu grupe s kojom je trebalo da se
ubaci u Jugoslaviju. U Melbourneu su mu rekli da će grupa bi
komple rana u Austriji, i da će je vodi braća Andrići i Pavle Vegar. O njima
je imao posebno mišljenje: hladni, proračuna i brzi na oružju. Takvi su mu
upravo trebali. Ocjenjujući njihove mogućnos i sposobnos Keškić se s
neskrivenim zadovoljstvom prisje o i svojih; upravo je prošla godina dana
otkako je bacio bombu na jugoslavenski konzulat u Melbourneu, a policija
ga nije otkrila. Nisu ga otkrili ni 17. rujna, kad je u igračkama, koali i
klokanu, na brod prokrijumčario tri i po kilograma otrova. »Ma ldu« je
pažljivo umotao u najlonske vrećice a za m je ušio u igračke, veličine
mačke. Marić i Rover će mu, mislio je, čes ta na hrabros , nema sumnje.
Ako braća Andrići i Vegar pokažu barem nešto od onoga čime su se busali
u prsa u Melbourneu, onda će se moći osloni na njih, ocijenio je broj 140.
A ostali? O njima će nešto više sazna tek kad doputuje u Francusku, kod
Ambroza Andrića. Marić je, među m, obećao da će to bi odabrani ljudi
koji će se moći prilagodi svim uvje ma borbe. Mogao je očekiva da će
Florvat, Vlasnović, Juriša, Glavaš i ostali bi na nivou; akcija u Jugoslaviji
nije bila za mlitavce i mekušce.
Zamišljao je sve te prizore i sebe kao Velikog Nenadomjes vog. Nijednog
trenutka nije mu na um pala misao da je opet na početku, tamo odakle je
1959. krenuo u Australiju. Na početku ničega, ljudskog i materijalnog.
Keškićev vlak s gao je na željezničku stanicu u Nici ujutro 20. listopada.
Uzeo je taksi i odvezao se u St. Roch 104, Ambrozu i Petru Andriću.
 Broj 140 znao je malo o Petru Andriću i njegovu mjestu u organizaciji.
Samo su mu rekli daje član užeg rukovodstva HRB-a za Evropu, da je
zadužen specijalno za francuski jug i da ima dobre veze sa dr. Brankom
Jelićem i njegovim »Hrvatskim narodnim odborom«. Zato je Keškić s
nestrpljenjem očekivao susret s Petrom Andrićem. Među m, istodobno je
bio i uznemiren. Pretpostavljao je da je francuska policija poslije događaja
12
u Stockholmu stavila pod prismotru najeksponiranije članove HRB-a koji
žive u toj zemlji. Najviše ga je, ipak, plašila mogućnost da ga netko
prepozna i dojavi Udbi da je s gao u Evropu. A kad netko prevali put
između Melbournea i Nice, zacijelo za to ima ozbiljne razloge.
Opasnost ga je, znao je, vrebala na svakom koraku. Prva stvar do koje mu
je u tom trenutku bilo neobično stalo bila je da nitko ne otkrije »Ma ldu«
u njegovu kovčegu. To ga je moglo upropas . Znao je da bi mu braća
Andrići ostrugala rebra kad bi se »Ma ldi« što dogodilo. Zato je želio da
barem u početku njegov boravak u Evropi ne bude povezan ni s čim što bi
moglo izazva pažnju.
Čak ni s taksistom nije progovorio ni riječi. Samo mu je pokazao papirić
na kojem je bila napisana adresa Petra i Ambroza Andrića.
Susret u Nici bio je vrlo srdačan. Braća Andrići su ga još s vrata zaskočila:
»Što je s 'Ma ldom'? Djeca će se neobično veseli igračkama.«
»'Ma lda' se izvrsno držala cijelim putem«, odgovorio je Keškić, odlažući
kovčeg iza vrata.
Otrov za trovanje beogradskog vodovoda s gao je tako u Evropu, a
trojica terorista još su ga istog dana sakrila u unaprijed pripremljeno tajno
skrovište u jednom napuštenom zamku izvan Nice.
Za m je Keškić svoje domaćine obavijes o da uskoro iz Australije treba
očekiva i dolazak »generala« Ilije Glavaša, Mirka Vlasnovića i Mar na
Juriše.
Ambroz Andrić je u međuvremenu nabrojio petnaestak novih imena,
uvjeravajući Keškića da se »gerilska grupa popunjava najboljim
jurišnicima«. Potom su se složili da broj 140 odmah otputuje u Munchen i
da se ondje poveže sa dr. Brankom Jelićem, koji će mu da najnovije
instrukcije za obavještajni rad. Jelić je, navodno, raspolagao nekim strogo
povjerljivim podacima koji bi mogli bi dragocjeni u planiranju predstojeće
akcije u Jugoslaviji. Obavijes li su ga također da će eksploziv, oprema i
oružje bi pravodobno nabavljeni u Belgiji i SR Njemačkoj, a po potrebi i u
Austriji. Posljednje značajno što su mu rekli prije nego što je nastavio put u
SR Njemačku bila je informacija da će se za uskrsne praznike iduće, 1972.
godine u Nici održa sastanak užeg rukovodstva HRB-a na kojem će se
donije odluka o datumu ilegalnog upada u Jugoslaviju.

***

Srijeda, 20. listopada 1971, rano poslijepodne.

Tog dana stajao je Đuro Horvat, zvan Zrinski, u svojoj iznajmljenoj sobi u
Salzburgu, motreći kroz prozor ulicu kojom se vukla gomila užurbanog
svijeta. Stajao je i kalkulirao, češkajući lice na kojem je već danima bio grč
zabrinutos . Imao je dogovoren susret s »inženjerom« Josipom Barišićem,
ali njega nije bilo. Znao je da »inženjer« nikada ne kasni, imao je s njim
dobra iskustva još s Tasmanije, iz Gwory Parka, pa se na kraju uplašio da
Barišić nije zaglavio u Jugoslaviji.
Razne misli padale su mu na um: Barišić je dopus o da mu metkom
prosviraju lubanju.
Oni su lukavi, osjete što je čim nešto šušne, u to se mogao zakle . Za njih
se ne može reći ‒ pečeni su! Oni ne nasjedaju na prijevare. Imaju oni dobar
njuh, mi im u tome nismo ravni. Odmah namjeste svinjariju: član ustaške
organizacije. Kriste raspe , tko je od nas još priznao tako nešto. Dopuste
da samo progovoriš dvije-tri riječi. Za m ‒ pras. Metak između očiju.
Đuro Horvat sje o se i ozbiljnog upozorenja koje je upu o Josipu Barišiću
prije nego što je o šao iz Australije.
»Čuvaj se«, rekao mu je, »da te ne otkriju, jer ćeš se inače užasno
proves . Ako te ščepaju, ne razmišljaj, odmah presudi samome sebi.«
Umjesto »inženjera« Barišića te srijede s gli su Viktor Kacijančić i Nikola
Antunac. Bili su to Ceceljini momci. Horvat ih je dobro poznavao. Obojica
su studirala teologiju.
Odmah su otpočeli razgovor.
»Zgodno mjesto«, rekao je Kacijančić, tobože zadivljeno, gledajući sobu.
Zidovi su bili sivi. Na nekim mjes ma vlaga je bila rastočila žbuku, ostavivši
za sobom hrapave otočiće plijesni. »U ovoj sobi moći ćemo dosta toga
obavi .«
»Zgodno mjesto, zaista«, potvrdio je Antunac. »Tko je birao?«
»Ja«, odgovori Horvat. Odrješi m »ja« demonstrirao je ne samo vlas tu
samohvalu već i samouvjerenost.
»Tijepo«, potapšao ga je Antunac po ramenu. »Učinio si dobar posao.
Sjajan posao, mislim.«
 »I vas dvojica kad ste odlučili da nam se pridružite. Velečasni mi je
mnogo pričao o vama. Sasvim sam zadovoljan. Sasvim.«
Kocijančić se, polaskan, nasmijao i rekao: »Mi znamo kakve su vaše
namjere.«
»To je dobro. Sad ćemo se moći posve posve planovima.«
Kacijančić se upiljio u Horvatovo blaženo lice. Svladavao je uzbuđenje. Da
nije bio toliko zaokupljen mislima o akciji u Jugoslaviji, bio bi primije o da
Horvat nešto lukavo smjera.
»Kaži, tko je ovdje glavni?« upitao je iznenada Antunac.
»Kako to misliš?« zbunio se Horvat. Zateklo ga je pitanje, jer je razmišljao
o Kacijančićevu novcu.
»Tko rukovodi?«
Tišina, apsolutna šina.
Sad se Horvat osjećao važnim čovjekom, od kojeg su drugi tražili
informacije. Okrenuo je svoja uska dugačka leđa prozoru i mršavim,
ostarjelim prs ma skinuo celofan s ku je cigareta. Ponudio je Kacijančića i
Antunca. Obojica su izvukli po jednu. Ne čekajući da sugovornici upale
šibice, on škljocnu upaljačem na plin. U trenutku soba je bila prepuna
dima.
»Hm, tko rukovodi? To je, vidite, vrlo teško reći.« Horvat se sada
upaljenom cigaretom služio kao nadomjeskom za kratke prste; njome je
šarao zrakom koji je bio ispunjen plavičas m dimom. »Mogao bih reći da
sam ja glavni, što i jesam, ali ne volim da se to zna. Vi ćete shva zbog
čega to krijem. Nije lako izdrža sve pri ske i prijetnje. Ima ovdje u Austriji
ljudi koji bi me vrlo rado vidjeli prerezana vrata. Jedan od njih je i Cecelja,
on naprosto ne može otrpje činjenicu da sam sposobniji i pametniji od
njega. Hoću reći«, brzo će Horvat, »da najbolje ljude ipak treba čuva i ne
dopušta im da se previše izlažu opasnos ma.« Pri tome je mislio na sebe.
Glas mu je zvučao neskromno, gotovo hvalisavo.
»Što želiš me reći?« upitao je Kocijančić.
»Obojica znate temeljna pravila konspiracije. Treba da budete što manje
upadljivi, jer ne bih želio da vas ovdje proguta noć. Bojim se da će bi
premalo vremena i za razonodu.«
»Toga smo i sami svjesni, pa se čuvamo koliko možemo.« Antunac je
dopola popušenu cigaretu zgnječio u pepeljari na stolu. Hvatala ga je
mučnina od tog duhana. »Tko će drža vezu s nama?«
»Ja«, odgovori Horvat.
 »I tko još?«
»Adolf i Ambroz Andrić, naravno. To su vrlo sposobni momci. Pravi je
užitak s njima radi .«
»Kakvi su sada planovi? Ovdje smo izgubili dosta vremena, a ljeto se
približava. Koliko čujem, preostalo nam je još osam mjeseci do akcije. U
srpnju bismo već morali bi s druge strane granice. Cecelja nam je rekao da
ćemo mora proći kratku obuku u Austriji. Nešto smo već naučili, ali
premalo.«
Horvat se lukavo smiješio: »Mislili smo na sve, pa i na obuku. U Austriji
postoje odlični tereni za to. Što je trenutak za akciju u Jugoslaviji bliži,
desetorostruko ćemo usavršava svoje umijeće u borbi za novi poredak.
Svakoga dana ćemo po nekoliko sa vježba najbrže načine ubijanja
puškom, pištoljem, nožem ili kamom ‒ ili toljagom, odnosno kamenom, ili
čak otrovom, po potrebi. Svaki naš borbeni zadatak uključivat će i prepade
na udbaše, radi izoštravanja refleksa i navikavanja na neprekidnu budnost.
U tu svrhu imamo odjeljenje specijalno odabranih ljudi. Učit će nas kako da
drugome skočimo za vrat i slomimo mu kičmu, kako da čučimo pritajeni u
grmlju i napadamo kao divlje mačke, kako da precizno pucamo u želudac,
jer je to spora i teška smrt, ali smrt koja donosi poli čke poene. Prosu
crijeva udbašu, i to još u njegovoj zemlji, to je velika stvar. Ništa nismo
previdjeli, čak ni udarce bridom dlana, laktom, koljenom, nogom, ili glavom
i čelom. Godinama se pripremamo za tu akciju i ništa nismo zaboravili. A
podrška? U zemlji ljude hvata mučnina od komunis čke diktature. Ondje
Marićeve momke dočekuju sa cvijećem. Gomila porobljenih siromaha jedva
čeka pomoć svoje prognane braće. Posao uis nu moramo obavi bez
greške. Uhva crvene spuštenih gaća.«
Broj 149 bio je lukav tak čar kad je nekog člana organizacije trebalo
»obradi «. Dvojica došljaka, zbog urođene sirovitos , bila su upravo
idealna za obradu. Stoga ih Cecelja i Horvat nijednog trenutka poslije
dolaska u Austriju nisu ispuštali iz šaka.
U početku su ih kljukali informacijama o fantas čnom uspjehu Roverove
evropske misije. Za m su ih, kao uzgred, podsje li na sudbinu nekih koji su
pokušali prevari organizaciju, pa im pričali hvalospjeve o Pavlu Vegaru i
braći Andrićima, koji su učvrs li položaj HRB-a u Evropi, i najzad otkrili
is nu o novim pojačanjima HRB-a, koja će s ći iz Australije, spomenuvši uz
ostale Mar na Jurišu i Mirka Vlasnovića.
»Napravili smo detaljan plan obuke ljudi koji će bi poslani u
Jugoslaviju. Jedinstveni smo u tome da to uis nu budu najbolji. Na popisu
dužnosnika s kojima ozbiljno računamo nalazite se i vi«, rekao je Horvat.
»Logorovanje će bi jedan od posljednjih ispita prije odlaska u zemlju.
Predviđeno je da obuka traje nekoliko dana.«
»Znaš li koliko će nas bi ?«
»Ne znam«, odgovorio je Horvat, »ali svim ljudima s kojima računamo u
planiranim akcijama poslani su pozivi i mnogi su već pozi vno odgovorili.
Neki su, među m, spriječeni jer nemaju dovoljno novca.«
»Ne razumijem«, zbunio se Kacijančić.
»Dužan sam vas upozori da dio troškova za nabavu opreme neće snosi
organizacija. Svaki član dužan je da se sam izdržava prije upada preko
granice.«
Kacijančić je bio sasvim zbunjen. Horvat je to primije o i odmah ga je
zaskočio: »Kakvi bismo mi ljudi bili kad ponekad ne bismo upotrijebili i
vlas novac da očuvamo jedinstvo i život organizacije?«
Kacijančić je malo povisio glas: »Meni neke stvari ipak nisu jasne. Često
sam te slušao kako govoriš da novac neće bi u pitanju kad se organizacija
odluči na direktne udarce pro v Jugoslavije. A sada, odjednom, nemamo ni
dinara da ljudima ponekad pla mo tople obroke. Što to znači? Imamo li ili
nemamo novca?«
Horvat je osje o kako ga hvata bijes. Više od tri godine nije čuo ni jedno
jedino pitanje o tome kamo odlazi novac od članarina i raznih doprinosa
koje su članovi organizacije bili dužni plaća . Ali vrijeme nagriza strpljivost
brže nego laži. »Naravno, novac nije u pitanju«, rekao je, iako bi brbljavom
Kacijančiću bio najradije raskolio lubanju. »Imamo novac, ali zaboga, Joža,
nećemo ga troši na nekakve piknike po Austriji.«
»Nemam mnogo novca. Imao sam neke dugove, pa sam vrlo malo
uštedio, a i posao u Salzburgu nije bio dobro plaćen, iako mi je bilo
obećano.«
Ali dok je gavran graktao, lisica je odnijela sir.
»Sad će sve te neprilike bi prošlost. Preskoči još ovu prepreku i nećeš
požali . Ako si već u novčanoj oskudici, prodaj sat, foto-aparat, ako ga
imaš, ili tranzistor. To ionako neće treba u Jugi. A kad preuzmemo vlast,
sve će se višestruko vra .«
»A što će se dogodi ako netko odustane?« iznenada je upitao Antunac.
Horvat je mirno odgovorio:
»Imamo kamu iz Jasenovca, za m ... imamo čekić kojim je Luburić tukao
zatvorenike po tjemenu, imamo kliješta za čupanje nok ju. Nešto
specijalno, usavršeno. Dalje, imamo željezne šipke kojima su u Jasenovcu
logorašima odbijali bubrege, imamo onaj is malj kojim su u ustaškim
zatvorima drobili kos , a kukavicama ćemo nasred čela ureza slovo 'U' i
kukas križ, kao svojedobno Marijanu Šimundiću. Za m, imamo klavirsku
žicu na kojoj će se kukavice njiha kao strašila.«
Antunac je šu o kao sleđen. Da, toje upravo ono što čine Horvatovi
momci, a i on s njima. Sve je is na. Horvat ništa nije propus o reći.
Poslije osam sa ostavili su Horvata samoga.

***

U osam i trideset netko je pokucao na vrata. Broj 149 nije odgovarao.

Kucanje se čulo još jedanput, snažnije. Horvat je papučama zastrugao po
parketu. Odškrinuo je vrata, upravo toliko koliko su bila duga dva
sigurnosna lanca, jedan kraj brave, a drugi u visini koljena.
»Zrinski, ja sam, Joža. Joža Barišić iz Zagreba. Otvori«, šaputao je čovjek
na pragu.
Odmah su izišli van. Hodali su sami pustom ulicom koja je vodila u
središte grada.
Skrenuli su ulijevo, kroz prolaz u kojem je tralo neonsko osvjetljenje, i
izbili na ulicu sa sto nama prolaznika. U oba smjera promicali su
automobili, upaljenih svijetala.
Sad su morali govori glasnije. Horvat je upitao:
»Stoje s tobom? Jesi li se snašao? Gdje radiš? Nismo se vidjeli nekoliko
godina. Imali bismo dosta toga reći jedan drugome. Što je novo u
Jugoslaviji?«
Barišić je šu o, kao da ništa nije čuo, pa najzad rekao: »Novine ništa ne
pišu.«
»Dabome da ne pišu jer bi to značilo da priznaju poraz.«
Broj 149 nije se mogao načudi Barišićevoj neobaviještenos .
Buka automobila se stalno pojačavala kako su se bližili centru. Horvat je
zapalio novu cigaretu, a upaljenu šibicu bacio u otvor kanalizacije. Gradom
se širio nekakav čudan smrad, i broj 149 je nekoliko puta otpljunuo.
»Tražili ste da dođem«, rekao je Barišić. Polako je okrenuo glavu prema
Horvatu, sasvim polako, kao da se plaši da će ga uhva vrtoglavica.
»Da, glavna trafostanica u Zagrebu, odlučeno je, mora odletje u zrak
prije nego što upadnemo u zemlju. Diverzija će bi signal za opću akciju.«
 Za m su nastavili razgovor o detaljima operacije »feniks«. Broj 149
počeo je kratko i jezgrovito objašnjava kako je rukovodstvo HRB-a
zamislilo akciju u zemlji, posebno kakvu su ulogu namijenili Barišiću,
Pinjuhu i još nekima za koje se ‒ to nije rekao ‒ smatralo da ne bi smjeli
ući u tzv. opera vni štab akcije. To su bili ljudi drugog reda, od kojih se
tražilo da obave sad ovakve, sad onakve »posliće« smrtonosne naravi.
»Mi trebamo takve ljude čija se sposobnost sastoji u preciznom pogotku
u stomak, a ne u lukavoj igri da zaš svoj mediokritet«, nastavio je Horvat
važno. Učinilo mu se da je tu rečenicu, iščupanu iz neke knjige koja mu je
dopala ruku u Salzburgu, odlično tempirao: Barišićevo lice se, naime, u
čudu isteglo, jer je rijetko bio u prilici da čuje pametnu riječ iz Horvatovih
usta. »Dakle, mi trebamo najbolje. Što da kažem? Posao se odlično
razvija. Riješili smo mnoge dileme, među njima i onu najvažniju: koliko će
ljudi bi u grupi.«
»Mislim da su braća Andrići još u Australiji govorila o sto njak
jurišnika«, podsje o ga je Barišić.
»To ne dolazi u obzir«, rekao je broj 149. »Ocijenili smo da je trideset
najprikladniji broj. Takše ćemo se kreta , a osim toga za početak je sasvim
dovoljno da uđu najspremniji. Previše smo vremena potrošili a da bismo
sad cijelu operaciju prepus li nestručnjacima. Ti najbolje znaš što smo sve
učinili da se danas zajedno nađemo u Evropi. Uvjeren sam, među m, da
ovo nisu stvari kojima bi se trebao opterećiva . Imaš dovoljno i vlas h
briga; dignu u zrak glavnu trafostanicu u Zagrebu nije dječja igra. To je,
nadam se, posve jasno.«
Josip Barišić osje o je kako su mu se crijeva skvrčila od straha. Ima pravo
broj 149, nije to dječja igra. »Ne brinite, obavit ću to bolje nego što
očekujete,« rekao je Barišić, ali više da bi sebe ohrabrio nego da bi
odagnao Horvatovu sumnju.
»Poslušaj moj savjet«, upozorio ga je iznenada Horvat. »Ostavi sve ostale
poslove i misli samo na ovaj. Budi siguran, uspjet ćeš.«
Sad su opet izabrali sporednu ulicu; vraćali su se prema Horvatovu stanu.
S mrakom je došla i hladnoća; na ulicama je bilo sve manje ljudi.
»Imali smo nekoliko sastanaka u Njemačkoj i Francuskoj«, rekao je Horvat
iznenada, poslije duge šutnje, koju je samo povremeno reme lo Barišićevo
nakašljavanje. »Sve je riješeno, slijedeće godine u ovo vrijeme već ćemo
sjedi u ministarskim foteljama. Bit će to, is na, naše najduže ljeto, ali
sigurno ga nećemo profućka uzalud.«
 »Ima li kakvih nagovještaja kad bih vas mogao očekiva ?«
»Datum prelaska još nismo odredili, ali možeš smatra sigurnim da će to
bi u lipnju. Nema razloga da dođemo ni ranije ni kasnije. Preostaje samo
da kažem da je mjesto prelaska još nepoznato. Ne zato što Ambroz i
Adolf inzis raju na strogoj konspiraciji, već jednostavno zato što od dvije
varijante biramo bolju. Postoji, naime, prijedlog da kupimo brod i da se u
Jugoslaviju prebacimo morem. Uskoro putujem u Pescaru, u Italiju, gdje
treba da pregledam ponuđeni brod. Ako bude odgovarao namjeni, kupit
ćemo ga bez oklijevanja. U suprotnome, morat ćemo kopnom, što je,
ocjenjujem, mnogo sigurnije i brže.«
»A novac? Što je s novcem? Brod nije korito da se može je ino kupi .«
»Imamo osiguranih 5000 dolara. Vjerujem da će to bi sasvim dovoljno.
Uostalom, sve će se zna tek kad dođem u Pescaru.«
Trebalo je, među m, da prođe još punih pet mjeseci da broj 149
otputuje u Italiju.

***

Od Barišićeva povratka u Zagreb pa do Horvatova odlaska u Italiju

dogodile su se mnoge značajne stvari.
Uz ostalo, teroris čka grupa iznenada je počela kuburi s ljudima; bilo ih je
sve manje, iako se agi ralo u Francuskoj, Austriji i SR Njemačkoj. Pokolebali
su se čak i neki koji su već dali pristanak. Da bi spasili što se još može
spasi , braća Andrići i Pavle Vegar pri sli su Keškića i Fiorvata; zah jevali su
da se obojica maksimalno angažiraju na prikupljanju novih terorista. Ni za
što drugo nisu htjeli ču . Ohrabrenje koje im je pružio Cecelja bilo je samo
prividno: nekoliko propalih studenata teologije, koji su bili okupljeni oko
»velečasnog«, najprije su pristali da se zajedno s grupom prebace u zemlju,
a za m iznenada odustali. Ne samo odustali već se i izgubili, zametnuvši
trag.
Puko ne su se, dakle, pojavile u samim temeljima. Da bi spriječili rasulo,
braća Andrići povukla su nov tak čki potez: Salzburg su proglasili bazom za
okupljanje »gerilske grupe«. Psihološki su htjeli utjeca na već vrbovane
članove; instalira teroris čki punkt još bliže jugoslavenskoj granici značilo
je, zapravo, da više nema povlačenja i da će svaki neposluh bi najstrože
kažnjen.
Osim toga, Ambroz Andrić se pobrinuo da među potencijalnim
članovima teroris čke grupe proširi prijetnju: Domagoj će bi milosrdan
prema kukavicama koliko i šinter prema bijesnom psu. Nadao se da će
prijetnjama uplaši kolebljivce.
Is nski ih je zabrinjavala i pojedinost da su počeli gubi tlo i u samom
Karlsruheu, gradu koji su smatrali svojom tvrđavom. Sa svakim novim
sastankom u kuglani interes ljudi za njihovu »revolucionarnu akciju« bivao
je sve manji, cfok na kraju nije spao na pet-šest plaćenika, među kojima su
bili Ludvig Pavlović i Vili Eršek. Prvi je pokazivao interes samo za oružje, a
drugi za novac. Gdje se zveckalo sitnišem i šuštalo krupnim monetama ‒
Eršek je bio neizbježan. Sve to prisililo je Ambroza i Adolfa Andrića da
pojačaju svoju ak vnost. Uza sve to, bili su svjesni da će, ako se grupa
raspadne, mora polaga račune Srećku Roveru i Juri Maricu. A to je, po
pravilu, značilo bi kraći za glavu.
Zato je odlučeno da se Ambroz iz Nice preseli u Strasbourg, a Adolf da
napus Francusku i nastani se u Weiblingenu, gdje je već radio u tamošnjoj
željezari. Bili su prilično sigurni da će svojom stalnom prisutnošću na tom
području spriječi odlazak članova teroris čke grupe.
Pozvali su u pomoć i »generala« Iliju Glavaša. On je s gao u Evropu još
13
potkraj srpnja 1971. i bio dodijeljen Horvatovu štabu u Salzburgu. Izbjegli
pekar iz sela Lužana nije više bio čuvar mrtvačnice u Melbourneu. Od braće
Andrića dobio je zadatak da budno motri na ponašanje vrbovanih članova
u Austriji, posebno na Nikolu Antunca i Viktora Kacijančića, te da održava
kurirsku vezu između punktova u Ofenburgu, Karlsruheu i Strasbourgu, gdje
su djelovala braća Andrići i Pavle Vegar.
Zauzvrat je »generalu« bio obećan jedan od rukovodećih položaja u
novoj »hrvatskoj vojsci«, što je ovaj shva o kao već gotovu stvar.
U isto vrijeme Adolf Andrić je, prelaskom u Weiblingen iz Nice, u SR
Njemačku prebacio i dio cijankalija namijenjenog trovanju beogradskog
vodovoda. Ostatak je u zemlju trebalo da prenese jedan od HRB-ovih
suradnika. Trojica najodanijih Adolfovih suradnika, ne računajući brata mu
Ambroza i Pavla Vegara ‒ Horvat, Keškić i Glavaš ‒ dobili su h dana još
jedan specijalan zadatak: trovanje revolverskih i puščanih metaka, koje će
upotrijebi prilikom akcije u Jugoslaviji. Činili su to vrlo stručno, po
Andrićevim uputama. Najprije su s vrška metka sastrugali leguru bakra i
nikla sve do olova. Oštri dio metka su sasvim malo zatupili, a za m izvrtali
sićušnu rupu. U taj otvor su potom sasuli cijankalij, a rupu začepili lakom
za nokte. Za kratko vrijeme izradili su oko 1500 takvih metaka, koji su bili
dvostruko ubitačniji od običnih jer su sadržavali otrov, a osim toga u
dodiru s ljudskim jelom eksplodirali bi poput granate, dakle razarali su
tkivo strasnije od bilo kakva noža. »Ma lda«, koja je bila iskušana u
Australiji, sada je trebalo da se upotrijebi pro v ljudi.
U h pet mjeseci rukovodstvo teroris čke grupe bilo je suočeno s još
jednim ozbiljnim problemom; neprilika se pojavila u liku Josipa Senića.
Jedan od najviđenijih šefova ustaškog podzemlja s gao je u SR Njemačku sa
znatnom svotom dolara koje je trebalo utroši za opremanje teroris čke
grupe uključene u operaciju »feniks«. Među m, čovjek koji je bio
naj pičniji izdanak Marićeve pljačkaške škole nije se tek tako mogao
odvoji od novca; on mu je širio zjenice, vraćao mu samopouzdanje i činio
ga sretnim. Jednostavno, smatrao je da je novac koji je imao kod sebe samo
njegov i ničiji više. Tako je Pepa Senić, kao i Geza Pašty sedam godina prije,
samome sebi potpisao smrtnu presudu. Imalo ga je s ći vrelo olovo
Marićevih i Roverovih egzekutora. Trebalo je samo otkri brlog u kojem se
skrivao.
Najzad, prije nego što je Horvat otputovao u Pescaru da kupi brod, u
Salzburguje, umjesto u Nici, održan sastanak užeg rukovodstva HRB-a, na
kojem je odlučeno da se teroris čka grupa prebaci na planinu Vran i da
ondje organizira »ustaničke« baze. Isto tako, donesena je konačna odluka
da se u zemlju uđe sredinom lipnja.
Za m je Horvat otputovao u Pescaru, ali se vra o već treći dan, jer
ponuđeni brod nije odgovarao namjeni. Bio je i skup, a osim toga braća
Andrići su ga brzojavno obavijes la da imaju novi plan za prodor u srce
Jugoslavije.
 8. ČETRNAEST KILOMETARA OD GRANICE
Kad je PAN AM-ov 001 ‒ kružna linija oko svijeta ‒ toga kišnog
travanjskog petka dodirnuo pistu frankfurtskog aerodroma, »dvadesetog
čovjeka« čekala su tri iznenađenja; prvo već na carini. Pokazalo se da su se
ispla la njegova uporna uvjeravanja prije puta da u Evropu ne nosi ništa
što bi ga moglo kompromi ra , pa čak ni novac namijenjen braći
Andrićima. Odbio je to znajući da njemačka policija nije naivna, a osim toga
imao je razloga da vjeruje kako sve to što se priprema zacijelo nije
promaklo ni australskoj, ni njemačkoj obavještajnoj službi. Nije želio da
zbog jednog nepromišljenog poteza padne u ruke njemačkoj policiji i
upropas sve što je godinama smišljao pro v Andrića i njihovih bezumnika.
Pregled pasoša bio je obična formalnost, no kad su njegovi kovčezi s gli
na carinsku klupu, ispostavilo se da neće moći izbjeći temeljitu pretragu.
Prekopali su sve što je moglo posluži kao skrovište, izbacili su mu rublje i
odijela, cipele i košulje. U ručnoj torbi imao je ijednu knjigu, ali carinik nije
bio nimalo impresioniran njezinim sadržajem ‒ prevrnuo je gotovo svaki
list. Sva tri kovčega bila su pomno pregledana, ali carinici su ostali praznih
šaka. Ono što su tražili Mar n Juriša je nosio duboko u sebi; mogli su mu
samo iščupa utrobu, ali ni tada, znao je, ne bi otkrili njegovu godinama
čuvanu veliku tajnu.
Na izlazu iz aerodromske zgrade čekali su ga Adolf Andrić i Pavle Vegar.
Izmijenili su nekoliko kurtoaznih riječi, a za m se pod kišobranom upu li
na parkiralište. Stari nosač nosio je iza njih tri Jurišina kovčega.
»Imao si problema na carini?« upitao je iznenada Andrić.
»Mislim da su nešto tražili«, odgovorio je Juriša. »Nisam siguran jesu li
očekivali da ću to 'nešto' baš ja donije .«
»Ako si mislio na Ma ldu', ona je već odavno u našim rukama. Donio ju
je Keškić.«
»Znam. Mislio sam na novac. Očekivali ste da ću ga donije ?«
»Ovih dana dobili smo obavijest da je melburnska ANZ banka prebacila
novac na moj račun u Ofenburgu«, ubacio je Vegar.
Pošto su otpus li nosača, nagradivši ga s če ri marke, sva trojica su ušla
u Andrićev automobil i krenuli put Weiblingena. Brisači su monotono
rastjerivali kišu. Sve to Jurišu je iznenada podsje lo na 14. kolovoza 1961,
kad su ga Senić i Pašty, poslije sahrane Zrinke Milas, strpali u automobil i
odvezli izvan Katoombe da položi ustašku zakletvu. Bili su to teški dani. I
ne ponovili se, rekao je u sebi.
 Andrić se mučio da iziđe na auto-cestu prema Karlsruheu. Neprestano je
pogledavao u retrovizor, želeći se uvjeri da li ih netko pra . ,
»Kakve nam novos nosiš?« pitao je Vegar, koji se izvalio na stražnjem
sjedalu. Uživao je u blagoda ma ugodne vožnje.
»Mudronja i Perčić će s ći, vjerojatno, slijedećeg mjeseca«, odgovorio je
Juriša. Bio je vidljivo umoran; iscrpilo ga je dugo putovanje.
»A ostali?« pitao je Andrić. »Bilo je planirano da nam se pridruži i
Vlasnović. Što se dogodilo? Da nije odustao?«
»Ni govora«, smješkao se Juriša, gledajući najprije Andrića, pa Vegara.
»Vlasnović nam dovodi pojačanje. Bratuša je u Canberri pronašao još
dvojicu, Lovrića i Bešlića. Mislim da će s ći sredinom svibnja.«
»Odlično«, uskliknuo je Andrić. »Australska jezgra polako se popunjava.
Sve teče po planu.«
»A kakav je, najzad, plan?« upitao je Juriša. »Otkad ste vi o šli u Evropu
gotovo sam ostao na kruhu i vodi. Svatko je uglavnom brinuo svoje brige.
Do mene je dopiralo premalo informacija, što smatram nedopus vim.«
»Imam dojam da su se oni u Australiji malo ulijenili«, dometnuo je
Andrić. »Sve su prepus li nama, što i nije loše. Barem znamo na čemu smo.
A što se če plana, on je sasvim dovršen. Može doživje samo male
izmjene. Krećemo za otprilike mjesec i pol. Bit će nas oko trideset, ne
računajući tebe i još neke koji će ući prije, kao prethodnica. Barišić je
obaviješten da trafo-stanica mora odletje u zrak najkasnije do 20. lipnja.
Eksploziv smo već pribavili. Nalazi se u Ambrozovu stanu u Strasbourgu.
Zborno mjesto je Salzburg, gdje se svi moramo okupi najkasnije do 1.
lipnja. Oružje već postepeno prebacujemo u Austriju. Za to smo zadužili
Ševu i generala. Zatrovali smo oko 1500 metaka, za početak sasvim
dovoljno.«
»A što je s trovanjem vode beogradskog vodovoda?«
»Našli smo čovjeka i za to. Prebacit će se u zemlju kad i . Mislim da će
to obavi vrlo stručno, jer nam je sam predložio prihvatljiv plan.«
»Odjeća?«
»U prodavaonicama vojne odjeće kupili smo američke uniforme s
natpisom 'Četvrta oklopna četa USA ARMY. Obuća je prilagođena dugim
marševima. Niske, vrlo udobne čizme.«
Sada je Andrić pre cao nizozemsku hladnjaču, iza koje se dizao golem
oblak sitnih kapi, kotačima dignu h s asfalta. Za m je ponovo skrenuo na
desnu traku.
 »Realno, imamo li izgleda na uspjeh?« pitao je Juriša dalje.
»S nekoliko strana dobili smo ozbiljna uvjeravanja da je ovo što
planiramo prava stvar«, odgovorio je Andrić. »Imamo Jelićevu podršku;
takav svoj stav sigurno nije temeljio na nečem nerealnom. Očito se
konzul rao i s nekim krugovima kojima je dosta stalo da uspijemo.
Otvoreno nam je sugerirano da više ne oklijevamo ni trenutka. Unutrašnja
stabilnost Jugoslavije je neodrživa, raspalile su se i nacionalne stras a
njihov, tamo neki, socijalis čki samoupravni poredak ozbiljno se klima.
Upali su u neviđene ekonomske teškoće, a i narodu je već dosta
totalitarnog komunis čkog režima. On traži nas. U svakom slučaju, pomoći
nećemo bi lišeni. Bit će to, ocjenjujem, zgodan izlet.«
»Kakvi su planovi sa mnom?«
»Ti ćeš vrlo brzo mora prijeko i prionu na posao. Kontrolirat ćeš
Barišića i još dvojicu-trojicu kojima smo dali specijalne zadatke. Ako
posumnjaš da šuruju s Udbom, metak u čelo, bez razmišljanja. Lažne
dokumente smo već nabavili. Za to se pobrinuo Pinjuh. Jesi li čuo za
njega?«
»Pinjuh?« prebirao je Juriša po sjećanju. »Ne, mislim da ga ne
poznajem.«
»To bolje«, rekao je Vegar naglo. »Barem te neće peći savjest.«
»Ne razumijem«, uozbiljio se Juriša. Upalio je cigaretu, a dim otpuhnuo u
vjetrobran.
»Pinjuh previše zna. Moramo ga hitno ukloni . Odlučeno je da to obaviš
. Imamo pištolj s prigušivačem; ugovorit ćemo sastanak s njim u
Dortmundu. Na tebi ostaje samo da povučeš otponac i da mu prospeš
mozak.«
Surov život kojim je godinama živio u Australiji učinio je od Juriše tvrdog
čovjeka, ali sada je osje o kako mu se srce ledi od straha na pomisao da bi
morao ubi čovjeka. Među m, njegovi suputnici nisu mogli dokuči čime je
obuzet.
»Čekali ste da dođem iz Australije pa da mi još nakalemite i ubojstvo. Vi
ne slu te koliko se je u ovom trenutku opasno izlaga takvim stvarima. Što
će bi ako me policija uhva ? Ne gine mi petnaest godina zatvora. A tamo
ću vam bi sasvim neupotrebljiv.«
»To će te natjera da posao obaviš bez greške«, dometnuo je Andrić
zlobno. »Mislim da je suvišno raspravlja o tome treba li ili ne treba
likvidira Pinjuha. Sasvim smo izgubili povjerenje u nj, a osim toga previše
zna o našoj akciji. Kad bi progovorio, mogli bismo mirne duše sami sebi
iskopa grob. Aja i svi ostali iz grupe ne želimo da završimo pod ledinom
zbog nekog idiota. Dakle, uklonit ćeš ga da bi nama, a i sebi, olakšao
posao. Nismo mu još pla li za tvoju krivotvorenu putnu ispravu. To je
dobar povod da se nađete u Dortmundu. Spraši mu sedam metaka, i bit ćeš
bez brige. Organizirat ćemo posao tako da još istog dana pobjegneš iz
Njemačke. Osobno ću se pobrinu da ovdašnju štampu nakljukam
informacijama kako je Udba likvidirala još jednog poštenog Hrvata. Ti
dobro znaš da mnogi nasjedaju na te trikove.«
Poslije carine na aerodromu bilo je to drugo iznenađenje. Treće je
uslijedilo odmah za m.
»Uostalom«, nastavio je Andrić is m mirnim glasom, »taj trik je upalio i
u Heidelbergu.«
»Što se dogodilo u Heidelbergu?«
»Nisi čitao u novinama? Pepu Senića pronašli su raskoljene lubanje u
jednom tamošnjem hotelu. Imao je, kažu, dosta dugova. Pobrinuli smo se
da ih skupo napla .«
Sada se samo čulo jednolično zvrndanje motora. Mar n Juriša ostao je
nepokretan samo trenutak, dok je prošlo prvo iznenađenje. Za m je
klonulo uzdahnuo. U tom uzdahu bilo je i razočaranja. Čovjek kojeg je
hladnokrvno namjeravao ubi za svojega kratkotrajnog boravka u SR
Njemačkoj bio je mrtav.

***

Mar n Juriša prespavao je prvu noć u Andrićevu stanu u Weiblingenu.

Među m, prije bi se moglo reći da je to bilo prevrtanje u krevetu nego
dobar san; bilo je dosta razloga koji su ga činili nemirnim. Jedan od njih
svakako je bila i planirana likvidacija Ivana Pinjuha u Dortmundu.
Tražio je način kako da prevari Andrića i Vegara. Bez obzira na to što je
sve taj jadni Pinjuh znao, ili što je sve bio spreman izbrblja , sada nije bilo
vrijeme da umre, a najmanje od Jurišine ruke. Trebalo ga je, dakle, unatoč
neospornoj opasnos , odmah obavijes da će mu se s snu omča oko
vrata ako se ne izgubi bez traga.
Sa svitanjem u Juriši je sazrela ideja kako da to obavi na najbolji način, a
da pri tome Vegar i Adolf Andrić ništa ne posumnjaju. Jedini izlaz vidio je u
tome da odmah otputuje u Dortmund i potraži Pinjuha.
»Mislim da sam odlučio«, rekao je Andriću tog jutra. »Danas putujem u
Dortmund da Pinjuha pošaljem bogu na račun. S novim danom čovjek je
uvijek pametniji.«
»Pištolj s prigušivačem dobit ćeš od naše veze u Dortmundu. To je ...«,
raskravio se Andrić.
»Uopće me ne zanima«, prekinuo ga je Juriša. »Želim što manje svjedoka.
0 tome kako će Pinjuh umrije dopus te da ja odlučim. Valjda imam na to
pravo. Bit će ne samo mrtav već ga nikad nitko neće ni pronaći. Imam ja
specijalnu metodu, da se raspame š. Betonska cijev i malo žice. Na dnu
rijeke nikad ga neće otkri . Što misliš?«
»Sjajno«, skočio je Andrić. »Možda je i bolje da ne ostavimo tragove.
Očito je da poslije događaja u Heidelbergu njemačka policija vodi temeljitu
istragu u našoj sredini. Doduše, nitko ništa neće ima reći, ali je bolje da
nam sada policija ne sjedi za vratom.«
»Sve što te molim jest samo da mi na jedan dan posudiš automobil i da
mi kažeš gdje Pinjuh stanuje. Za 24 sata dobit ćeš izvještaj koji će bi
vrhunac profesionalno obavljenog posla.«
U subotu oko deset sa Juriša je već bio na putu u Dortmund.
Sjedeći za upravljačem automobila sjećao se dana koje je prije odlaska u
Australiju proveo u Njemačkoj i Austriji. Bijaše proljeće, kao i sada. Kratko
vrijeme, petnaest-dvadeset dana koliko je proveo u Munchenu, bilo je
dovoljno da shva kako je pogriješio upus vši se u avanturis čki bijeg
preko granice. Još u Austriji trpio je žestoke udarce, koji su ga dovodili na
rub pame , a Njemačka ga je prak čki dokrajčila; ondje je izgubio mnogo
toga po čemu su ga drugi mogli prepozna . Mnogo toga preturio je preko
leđa. Sada je ponovo, nakon gotovo sedamnaest godina, bio s is m
mislima.
Nije imao razloga da se s di, barem ne sam pred sobom. Znao je,
među m, da ga mnogi još pamte kao posrnula čovjeka, da su ga kao
takvog, sumnjivog i ogavnog pa, zadržali u sjećanju i da će mu, kad god im
se za to pruži prilika, tom prljavom životnom zakrpom maha ispred nosa.
Juriša, među m, nije čovjek koji tek tako može izgubi samopouzdanje,
rekao je u sebi. Doživio je on i mnogo težih trenutaka, ali ga ni oni nisu
slomili.
Od pomisli da će za najmanje če ri dana ponovo bi u Jugoslaviji
podilazila ga je neka slatka drhtavica. Mogao je ta če ri dana iskoris , uz
ostalo, i za posljednji dogovor sa svojom vezom. Među m, čemu bi to
koris lo, pitao se. Sve što mu je mogao reći bila je jedna jedina rečenica:
»Slušajte, ja sam Mar n Juriša.« Sve ostalo bilo je razumljivo.
Nije se javio vezi, ne samo zato što je to bilo nelogično već i opasno.
Mogli bi ga otkri pet minuta prije dvanaest, što ipak nije smio dopus .
Godinama je čekao ovaj trenutak i bilo bi uis nu krajnje nerazumno da ga
sad ulove u mrežu.
Mislio je i na ono što će se dogodi u slijedećih četrdeset i pet dana.
Sinoć je još jedanput saslušao Andrićev plan. Vidio je u njemu dosta
ozbiljnih puko na, i to mu je davalo nadu da će teroris već prilikom prvog
oružanog kontakta s jugoslavenskim organima sigurnos bi razbijeni. U
tom razgovoru, koji je potrajao dugo u noć, Juriša više nije inzis rao na
detaljima. Sve što ga je zanimalo bio je samo podatak kad će se otprilike
teroris čka grupa ubaci u zemlju. Sve ostalo bilo je sporedno i manje
važno.
Već te večeri, koja je bila ispunjena dugotrajnim Andrićevim radama o
tak čkim zamislima akcije i u kojoj je to opako čudovište u ljudskom liku
bezbroj puta ponovilo kako operacija nije slučajno nazvana »feniks«,
»dvadese čovjek« bio je uvjeren da će prvi metak teroriste obori tek
duboko u Jugoslaviji, kako bi se spriječila svaka mogućnost da ponovo
umaknu. Isto je tako bio uvjeren da lov na te zvijeri neće bi nimalo
jednostavan i neopasan; dobro je znao što su Marićevi i Roverovi
»dužnosnici« bili u stanju učini . Godinama je živio s njima i znao je svaku
njihovu misao i pokret.
S gavši te subote u Dortmund, Juriša je svojeg čovjeka našao u
podstanarskoj sobici u Marienstrasse, u dvorišnoj zgradi na prvom katu.
Pinjuh je bio iznenađen i zatečen, jer nije poznavao Jurišu.
»Ja sam Andrija Roglić«, rekao mu je Juriša još s vrata, koja su bila
oprezno odškrinuta. »Ne prepoznaješ me? Što, zar sam na slici koju sam
poslao iz Australije bio tako ružan?«
»Opros te«, zabrzao je Pinjuh pripremajući se da Juriši pred nosom
zalupi vrata. »Opros te, ne poznajem nikakvog Roglića, a vas najmanje.
Osim toga, putujem.«
Juriša je zaprije o kažiprstom: »Slušaj, ne pravi me budalom. Pasoš koji
si dao Skorzenyju nije za moju tetku, to je valjda jasno. Donio sam
novac i pozdrav od Lemića. Ispričava se što mi se nije mogao pridruži , ali
današnja subota mu je radna.«
I prije nego što je Pinjuh mogao bilo što učini Juriša ga je grubo
odgurnuo s vrata i našao se u vlažnoj sobi oguljenih zidova. Već poslije
nekoliko sekundi »dvadesetom čovjeku« bilo je jasno da Pinjuh nije
naoružan i da nema načina da se obrani od iznenadnog gosta. To saznanje
popra o je značajnim smiješkom.
Domaćin se povukao do sredine sobe i naslonio se na stol, ispod kojeg su
bile spremljene dvije putne torbe.
»Rekao sam Andriću da mi nije hitno«, prekinuo je Pinjuh šutnju.
»Što nije hitno?« pitao je Juriša, pri snuvši leđima vrata.
»Novac za tvoj pasoš. To je moglo još čeka .«
Juriša se pravio kao da ga uopće ne sluša. »Sjedni i stavi ruke na stol«,
naredio je. »Ne pravi suvišne pokrete. Vrlo sam nervozan', mogao bih
učini kakvu glupost.«
Pinjuh je požurio da sjedne; strah ga je sve više obuzimao. Vidjelo se to
po zelenoj boji njegova lica. Juriša je sjeo sučelice, na krevet.
»Očekuješ li još nekog večeras?« upitao je.
Pinjuh je odmahnuo glavom; bilo mu je ponestalo zraka u plućima.
»Odlično«, nastavio je Juriša. »Imat ćemo vrlo dug razgovor i ne bi bilo
zgodno da nam netko smeta. Morat ćeš me veoma pažljivo sluša . Andrić
mi je sinoć rekao da je imao vrlo ozbiljan sukob s tobom u Strasbourgu.
Navodno ga zamalo nisi ustrijelio. Pazi, ja neću ima nikakvih obzira
osje m li da nešto spremaš. Ono što se dogodilo u napuštenoj kući kraj
Strasbourga, u srpnju 1970, neusporedivo je poe čnije od onoga što ja
spremam i što sam u stanju namjes . Dakle, budi pametan i sve će proći
u najboljem redu.«
Sada je Pinjuh ubrzano klimao glavom. Kleo je samog sebe što već nije
nabavio pištolj. Da je bio naoružan, mogao je s ovim pom sasvim drukčije
razgovara ; kroz cijev.
»Ako si došao reklamira neki propust na putnoj ispravi, ja sam tu
nemoćan. Bio sam samo naručilac, kao i Andrić«, rekao je mirno.
»Nisam došao zbog pasoša. On je, uzgred rečeno, sjajno falsificiran.
Došao sam da te ubijem«, odvra o je Juriša posve staloženo. Na Pinjuhovu
vratu iskočile su žile kao žice na kontrabasu, a lice je posivjelo i omlitavilo.
Učinilo mu se da nije dobro čuo, pa se nagnuo preko stola.
»Došao sam da te ubijem«, ponovio je Juriša. »Ali ne zbog pasoša, ni
zbog Andrića. Navodno, previše znaš o nekim našim akcijama, uz to slabo
kontroliraš vlas jezik.«
»Sve što znam jest da se zovem Ivan Pinjuh, iako čak ni u to više nisam
siguran«, požurio je uvjeri Jurišu da neće izda .
 »Ne laži da ništa ne znaš«, prekinuo ga je Juriša. »Dosta dugo si u našem
zvjerinjaku i zacijelo je dosta toga ostalo u pamćenju. A to je dobro. Dobro
je da što više znaš, tako ćeš se barem moći malo iskupi .« Juriša je
napravio malu pauzu, pa nastavio, ritmički udarajući prs ma po dlanu.
»Možeš li mi vjerova na riječ?«
»Nisam siguran«, odgovorio je Pinjuh.
»Ne mogu dokaza , barem ne još, da u Dortmund nisam došao sa zlim
namjerama. Is na, poslali su me da te ubijem. Vegar i Adolf Andrić žele te
zauvijek ušutka . Obećao sam im da ću to učini sa zadovoljstvom. Ali još
sam u Weiblingenu, prije polaska, bio apsolutno siguran da te neću ubi ,
ne zato što to ne znam, već zato što imam bolji plan.«
»Koliko će on bi nježniji od smr ?«
»Upozoravam te da nije vrijeme za šalu. Događaju se čudne stvari u
posljednje vrijeme. Nešto od toga zasigurno je i tebi poznato. I ja sam u
neku ruku uključen u igru, iako to nikad nisam želio. Neću sada priča
svoju životnu priču, jer je suviše duga, ni od tebe tražim nešto nemoguće.
Želim samo da prvim vlakom pobjegneš u Jugoslaviju.«
Pinjuhu se iznenada učinilo da mu je granata proletjela kroz utrobu: »O
čemu govoriš? Tražiš od mene nemoguće.«
»Zašto nemoguće? Jesi li ubijao u Njemačkoj?«
»Nisam.«
»Jesi li položio ustašku zakletvu?«
»Sačuvaj bože! Mislim reći, nisam ...«
»Pripadaš li nekom fašis čkom udruženju?«
»Ne pripadam ni samome sebi, a kamoli njima.«
»Jesi li duboko zabrazdio?«
»Jesam, ako sve ono što su od mene tražili neki sumnjivi povi Andrićeva
kova smatraš mrljom na savjes .«
»Ne pametuj, nego reci is nu.«
»Mislim da sam više čist nego prljav.«
»Onda pakuj kovčege i hvataj prvi vlak preko granice. Ili je draže da
svojim kos ma griješ njemačku ledinu?«
»To mora daje neki podli trik. Adolf Andrić nije od onih koji ovakve kao
što sam ja olako ispušta iz šaka.«
»I nije. U to budi siguran. Zato ja pružam šansu, vjerovao to ili ne
vjerovao.«
»Dolaze drama čna vremena, mislim. Mogao bih sve ovo ispriča Adolfu
Andriću.«
»Mogao bi, ali nećeš, jer znaš ono što i ja: Andrić će te najprije ubi , pa
onda pita što si trebao.«
»Što će bi s tobom? Moraš Andriću predoči neki dokaz da si me
likvidirao.«
»To je moja briga. Od tebe samo tražim da nestaneš iz Njemačke.«
»To sam i namjeravao. Voznu kartu već sam kupio, a i torbe su spremne.
Da si zakasnio samo dva sata, možda se nikad ne bismo sreli.«
Za m su se obojica nasmijala, s ugodnim osjećajem da su učinili sve što
je trebalo.

***

Dvanaest dana poslije Ivana Pinjuha u Jugoslaviju je doputovao i Mar n

Juriša. Najzad. Godinama je zamišljao taj prizor, beskrajno dugo se u
besanim noćima zabavljao m mislima, i sad je, sjedeći u prvom razredu
»Helas-ekspresa«, napajao oči davno zaboravljenim slikama. Činilo mu se
da je prelaskom preko granice izgubio svaki osjećaj neizvjesnos .
Nije čekao pasošku kontrolu. Upu o se kroz vagone, tražeći miliciju. Srce
mu je divlje udaralo pod rebrima, a neka čudna mrena bila mu se navukla
na oči.
Susret s milicionarom ispao je bolje nego što je očekivao.
»Vodite me«, rekao je Juriša. »Mislim da znam nešto što bi vas moglo
zanima .«
»U redu«, odgovorio mu je čovjek u plavoj uniformi.
Sada se sve moglo obavi bez žurbe, rekao je Juriša u sebi i sjeo na
ponuđeno sjedalo.
Ali bilo je ljudi koji više nisu mogli čeka .
Članovi teroris čke grupe, koja se već bila okupila u Salzburgu, tražili su
akciju.
U grozničavoj atmosferi pripremali su se da se prebace na šumqvito
područje Deutschlandsberga, dvadesetak kilometara od jugoslavensko-
austrijske granice, koje je po Vegarovoj ocjeni bilo upravo idealno za tajno
logorovanje i teroris čku obuku. Oružje, eksploziv, propagandni materijal i
hrana već su se nalazili u ilegalnom skrovištu, a za prijevoz je bio zadužen
»general« Ilija Glavaš. On je bio odgovoran ne samo za transport već i za
kurirsku vezu između Salzburga i logora, a nešto kasnije braća Andrići, koji
su u međuvremenu preko SR Njemačke s gli u Austriju, imenovali su ga i za
glavnog rukovodioca »pozadine«. Što je to značilo, Glavaš osobno nije
znao, ali su mu, sumanutom i ograničenom, godila sva ta zvanja.
Teroris čki logor bio je duboko u šumi, daleko od naseljenih mjesta i
14
komunikacija. Veća grupa ljudi mogla je u njemu i više dana osta
nezapažena. Skrovišta oružja i eksploziva bila su razmještena na udaljenos
od tri do če ri kilometra, kako bi se u slučaju policijske intervencije mogla
negira bilo kakva veza s naoružanjem.
Došavši u tajni logor, početkom lipnja, rukovodstvo teroris čke grupe već
je bilo donijelo odluku da se jugoslavensko-austrijska granica prijeđe noću
između 21. i 22. lipnja. Bilo je to vrijeme kad je i »inženjer« Josip Barišić
trebalo da digne u zrak glavnu trafo-stanicu u Zagrebu.
Prve noći lipnja i slijedećih četrnaest grupa terorista provela je na
borovim iglicama u šumama nedaleko od Schwanberga. Svi su spavali pod
vedrim nebom, osim braće Andrića i Vegara, koji su imali šatore. Bilo ih je
tridesetak. Iz Australije su u međuvremenu bili s gli Mirko Vlasnović, Filip
Bešlić i Ilija Lovrić. U Evropu su doputovali i Marko Mudronja i Franjo
Perčić. Ta dvojica rukovodilaca HRB-a smatrala su potrebnim da braći
Andrićima i njihovoj grupi pruže posljednje instrukcije prije upada u
zemlju.
Teroris čka družina bila je popunjena i s pet-šest pozna h kriminalaca,
koji su se već godinama nalazili na jugoslavenskim kaznenim listama.
Teroris čka obuka (nastava gađanja, postavljanje mina i orijentacija) u
šumama Deutschlandsberga napredovala je sporo i s mnogo pogrešaka,
iako su instruktori bili profesionalne ubojice. Vili Eršek bio je najgori. Teško
se snalazio na nepoznatom terenu, a nijedanput nije pogodio ni metu,
samo je dizao prašinu na brežuljku.
Ambroz Andrić je bjesnio, a Vegar se podsmjehivao.
»U što tučeš?« vrištao je Andrić.
»U metu, Isusa boga«, odgovarao je Eršek ukočene vilice.
Cijela desna strana lica bila mu je modra od udaraca; nikako nije znao
zadrža trzanje kundaka, koji bi ga pri svakom ispaljenom metku dušmanski
tresnuo u rame, a za m odalamio i po licu. »U metu gađam, u što bih
drugo.«
»Vražju mater gađaš u metu. Nisi danas izbušio nijednu rupu.«
Sad su svi urlali od smijeha, a Mirku Vlasnoviću se podbradak tresao kao
žela na.
»Budalo, pucaj u brdo. Možda ćeš tako prije pogodi u metu«, dobacio
je Vegar sa strane.
Smijeh se sad pretvorio u pravu vrisku.
»Puška nije za tebe«, siktao je Andrić. »Jučer si, do vraga, imao skroman
rezultat, a danas ... danas si potpuno podbacio.«
»Kažeš, jučer«, zadirkivao je Vegar dalje. »Jučer sam ja tukao u njegovu
metu. Zbog toga je imao dobar rezultat.«
Smijeh nije jenjavao, čak ni onda kad je Andrić objavio da je gađanje
završeno.
Poslije ručka postrojili su se pod barjakom, gdje ih je Marko Mudronja
slikao.
Vegar i dalje nije štedio Eršeka: »Jasno mi je da treba slika prave
jurišnike, ali ne mogu objasni zašto se među nas ugurao Bili kad ne
razlikuje pušku od toljage.«
Eršekova ruka munjevito je sunula u džep. Bio je bijesan, prijeteći i
neumoljiv. Istog trenutka blijesnuo je nož.
»Đubre smrdljivo«, zaškrgutao je Eršek. »Pokazat ću kome želiš uze
mjeru.«
Vegar je bio skamenjen samo trenutak-dva. Za m je osje o kako su mu se
mišići napeli i kako drhte; s snuo je zube i pesnicu. Smijeh je zamro i
sledio se na usnama. Nekoliko je trenutaka potrajalo dok se nije sje o kako
se u ovakvim prilikama, goloruk, najlakše obrani . Kroz mozak mu je sinuo
jedan trik kojim se ponekad koris o u Indokini. Munjevito se sagnuo,
zgrabio šaku lišća i zemlje i zasuo Eršeka. Ovaj je odmah ispus o nož,
trljajući oči i žestoko psujući.
Vegar je nasrnuo kao divlja mačka, dašćući brzim rasprsnim disajima, ali
ga je Eršek ošamu o i zaustavio jednim udarcem preko trbuha. Pokušao se
oslobodi , ali ga je Vegar već divlje i hladno mla o: najprije po us ma, iz
kojih je odmah provalila krv, a za m i po slabinama. Udarci su pljuštali kao
kiša. Eršek se našao na zemlji, gdje su ga dočekale Vegarove cokule.
»Prekinite«, vikao je netko iz gomile.
Vegar je bio omamljen; ništa nije čuo. Eršeka je zvjerskom okrutnošću
dohva o za bluzu, podigao ga do visine koljena a za m ga pogodio
žestokim udarcem posred nosa. Čulo se kako prš hrskavica.
»Glavu ću otkinu . Ti ne znaš na koga si se namjerio, kučkin sine«,
dahtao je Vegar. »Ogulit ću te kao vrbu.«
Eršekovo lice bilo je u krvi. Krkljao je i davio se vlas m zubima, krijući
rukama zgnječeni nos i hrskavicu, i zdvojno se braneći.
 »Prekini, Skorzeny. Prekini, ubit ćeš ga.«
Ali Vegar je podvio glavu, a vilične su mu kos iskočile ispod sljepoočica,
kako je čvrsto s snuo zube. Ponovo je udario. Eršekovo jelo bilo je kao od
gume, savijalo se i bespomoćno padalo od svakog udarca. Glava mu je bila
sasvim omlitavjela, a oči se natopile krvnim podljevima. Tijelo, otežalo i
oteklo od ozljeda, trzalo se u grčevima. Vegar je sad pokazivao pravi izbor
udaraca, od kojih je svaki mogao čovjeku otkinu glavu ili slomi
kralješnicu. Eršek se više nije odupirao.
Prišao je Ambroz Andrić i Vegara pljesnuo po plećima.
»Ostavi ga, Skorzeny. Vidiš da će crknu .«
»Ostavit ću ga, ali mora zna na koga se namjerio. Na Skorzenyja se
namjerio, a to je isto kao da je stao
zmiji na rep. To vrijedi...« Vegar se sad okrenuo prema ostalima i prosiktao:
»To vrijedi i za neke od v Zapam te, Skorzeny nije ničija vreća za udaranje.
Skor zeny čini ono što mu je volja. To je činio u Ljubuškom To je činio u
Italiji i u Australiji. To čini i ovdje, a to će čini i na Vranu.«
Sada su svi šutke gledali Vegara, a netko je Eršeka odvukao na stranu i
ostavio ga da krklja ispod stabla
»Ovdje se mora zna tko kome polaže račune«, ubacio je Adolf Andrić. U
njegovu glasu također se osjećao prijeteći ton. H o je svakako ostavi
dojam na prisutne. »Inače, možemo se istog trenutka rasprši . Jasno vam je
valjda da bi to bila tragedija ne samo za nas već i za naš narod, koji nas
čeka.«
Učinilo mu se iznenada da je upravo sada najbolji trenutak da održi govor.
Brzo je premetao po mozgu tražeći način kako da počne: »Neću vam
govori da je najbolje da na neprijatelja pucate iz blizine, u želudac. Vidje
kako crveni drže crijeva u vlas m rukama za mene je najveće zadovoljstvo.
Među m, mi nećemo osta samo na tome.« Napravio je kratku pauzu, da
pažljivo promotri svako lice, za m pokazao na grupu u kojoj su se nalazili
tek vrbovani emigran , pa nastavio: »Ova mladost traži nove vođe, mašta o
starim i novim autorite ma, kakvi su bili naš poglavnik ili general
Drinjanin, traži u maš legendarne zapovjednike kakvi su bili Jure France ć
ili Rafael Boban, koji bi je poveli u novu bitku za slobodu svoje zemlje.
Svjetski komunizam, taj nepomirljivi neprijatelj legi mnih dobara slobode,
pojačao je, osobito poslije drugoga svjetskog rata, ofenzivu za ostvarenje
svoga konačnog cilja: podići svjetsku revoluciju i osvoji vlast nad cijelim
svijetom. Međunarodni komunizam, svejedno da li je upravljen iz Pekinga i
Moskve, ili iz njihove glavne podružnice Beograda, jednako radi za is cilj.
On je negacija svih legi mnih ljudskih prava i sloboda. On svuda sije
mržnju i po če na osvetu. Svuda mu je glavno oružje laž, širenje straha, te
gruba i okrutna sila. Ljudi danas u komunis čkoj Jugoslaviji umiru od gladi,
poslije rata ondje nije sagrađena nijedna nova tvornica, jer su svi
intelektualci pobijeni. Svi smo mi svjedoci kako komunizam sve brže nastoji
pos ći svoj cilj. Priprema revoluciju u cijelom svijetu otvorenom
propagandom, a preko svojih pedesetak komunis čkih par ja, koje postoje
u raznim državama, organizira nemire i nerede. S jednog mjesta dirigira
štrajkove i razne sabotaže, pa i rušenje legalnih vlada. U posljednje pak
vrijeme komunizam posvuda sve više izvodi razne subverzivne i teroris čke
akcije, podiže oružane pobune i vodi krvave gerilske borbe. Svijet se nalazi
u kri čnom razdoblju. Ideje zapadnjačke demokracije, temeljene na
prirodnim ljudskim i narodnim pravima i slobodama, u nepomirljivu u
sukobu s idejama apsolutnog totalitarizma i krute ranije, koje se temelje
na nekakvoj marksis čko-lenjinis čkoj nauci. Hrvatska mladež je svjesna da
u takvim prilikama nema mjesta kolebanju, te da ne može i ne smije
postoja bilo kakva polovičnost ili čak neutralnost. To više što se naš narod
u sadašnjoj, nametnutoj mu Jugoslaviji nalazi pod krutom vladom
komunis čke diktature. Zato i idemo na Vran. U sadašnjim prilikama, koje
vladaju u cijelom svijetu, a osobito i zbog teškog i kri čkog stanja u
domovini Hrvatskoj pod srbokomunis čkom okupacijom, hrvatska mladež
osje la je potrebu i shva la kao svoju dužnost da svojim ak vnim radom
dade što veći doprinos hrvatskoj oslobodilačkoj borbi i ponovnoj uspostavi
NDH. Vi, koji se spremate da uskoro raskolite lubanje komunis čkim
gnjidama, i koji ćete u domovini naići na oduševljen doček, vi ćete se,
naravno, sje svega što sam vam danas govorio i reći da sam bio u
pravu«, završio je Adolf Andrić.
Za m je govorio Ambroz Andrić. Objašnjavao je detalje predstojeće
akcije u Jugoslaviji vrlo opširno, govoreći o »bazama na Vranu« iz kojih će
»udarne grupe« iz Australije i Evrope zada »završni udarac komunizmu«.
Objasnio je i principe rada HRB-a, rekavši da je to strogo tajna organizacija
koja se bavi isključivo teroris čkim akcijama pro v Jugoslavije. Za m je
svima razdijelio program HRB-a: proglas »Hrvatskom narodu«, »Prisegu« s
tekstom zakletve koju polažu članovi te organizacije, »Temeljna načela« i
knjižice »Osvetnici Bleiburga« i »Kletva«, koje je napisao zajedno sa
starijim bratom".
 Riječ je o instruk vnim teroris čkim brošurama koje su rađene po
uzoru na slične priručnike o metodama, oblicima i strategiji specijalnog
rata. U m knjižicama, uz ostalo, otvoreno se poziva na sabotaže i oružane
akcije u Jugoslaviji, te po če na ubojstva jugoslavenskih građana u
inozemstvu.
Svakog jutra Ambroz i Adolf Andrić brojili su ljude logoru. U nedjelju bilo
ih je 25, ne računajući Iliju Glavaša, koji je bio u Salzburgu kod Cecelje.
Teroris čka grupa se iz dana u dan sve više smanjivala. Svatko je imao
ispriku, ali nitko nije spominjao strah. Lagali su svi odreda
Adolf i Ambroz Andrić bili su im temeljito objasnili svoju strategiju i svi
su pljeskali, hvaleći je na sav glas Među m, s jutrom bi se ispostavilo da su
neki pobjegli pa čak i oni na koje su sigurno računali. Otpala su i trojica za
koje je osobno garan rao »velečasni« Cecelja. Bilo je posve jasno da će i
dalje odlazi ako se odmah nešto ne poduzme. Zato je Ambroz Andrić već u
nedjelju objavio da će sutra ujutro svima podijeli oružje. H o je reći: tko
preuzme pušku, preuzeo je i sasvim konkretan zadatak i odgovornost.
Računao je s psihologijom h kolebljivaca. Odavali su dojam silno smetenih
ljudi, pa je bilo potrebno da ih nečim ohrabri.
Među m, Andrićevi »jurišnici« imali su dovoljno razloga da pobjegnu i
da se prestraše; vidjeli su da je vrag došao po svoje. Suviše su dobro
poznavali prilike u Jugoslaviji a da bi samo odmahnuli na Andrićevu misiju.
Trebalo je spašava vlas te živote; trezveniji se nisu obazirali na one
kojima je mozak već bio ispran i zalijepljen.
U podne su založili malo kruha i mesnog doručka iz konzerve. To im je
bio dvanaes suhi obrok, i već su osjećali mučninu u želucu. Sjedili su uz
Ambrozov i Adolfov šator,' punili usta kruhom i snažno žvakali. Kruh više
nije bio svjež; rezao je nepce kao dvopek.
Poslijepodne su učili kreta se nepreglednim terenom uz pomoć
kompasa. Neki su bili i zalutali, pa ih je trebalo traži po šikarama. Neki su,
opet, nabasali na seljake koji su brali gljive, a neki su iskoris li odličnu
priliku, podvili rep i pobjegli.
Uvečer ih ostalo u logoru samo osamnaest.
Sutradan je podijeljeno oružje i municija.
Braća Andrići opremala su svoju vojsku, nadajući se da je s bježanjem
svršeno. Osim toga, bližilo se vrijeme pokreta, do ulaska u Jugoslaviju bila
su preostala još samo nepuna če ri dana.
Prozivali su jednoga po jednoga.
 Mirko Vlasnović, ilegalno ime Vran, član HRB-a od 1967, dobio je
automat »sten« kalibra 9 mm i 500 metaka Ujedno je imenovan
zapovjednikom »roja«.
Ludvig Pavlović stajao je u laganom stavu mirno dok mu je Ambroz Andrić
pripremao stvari: nož metalnih korica, pušku M-2 »INLAND« kalibra 7,7 mm
i uniformu.
Vejsil Keškić naoružao se automatom L2 A3 UF kalibra 9 mm i pištoljem
7,65. Ukupno je dobio 450 metaka.
Djuro Horvat, alias Zrinski, dobio je malokalibarsku pušku marke
»brauning« s prigušivačem i 150 otrovnih metaka.
Otrovne metke dobili su Vegar i braća Andrići. Svaki od njih uzeo je za
sebe još i pištolj kalibra 7,65 s dvadesetak okvira. Uzeli su i prigušivače te
snajperske nišane.
Tog jutra razdijeljeno je ukupno šest malokalibarskih pušaka »brauning«
s prigušivačima, če ri vinčesterke ‒ model 94, šest automata, 16 pištolja,
12.500 metaka (1500 otrovnih), 19 noževa i dva primopredajnika kratkog
dometa. Članovi »australske jezgre« uzeli su za sebe kompase, geografske
karte, dva dvogleda i sanitetski materijal.
Većina naprtnjača bila je teška otprilike petnaest kilograma, računajući
konzerve, tablete za samoubojstvo u slučaju da budu uhvaćeni, eksploziv
»heligent«, s detonatorima i upaljačima, i otrov za trovanje vode.
Cijeli dan teroris su mirno i lijeno ležali na tlu, svaki pored svoje
naprtnjače, čekajući da se smrači. Neki su već s prvim večernjim sa ma
pokazivali nervozu; nagrizao ih je nemir i strah. Pokazalo se da je dijeljenje
oružja če ri dana prije pokreta bio nepromišljen potez.
Sada su svi nape h živaca čekali signal za akciju.
A signal je s gao prije nego što je itko mogao i očekiva , u liku Ilije
Glavaša. »General« je sumanuto dotrčao u logor i produžio ravno u šator
braće Andrića.
»Moramo se čis pod hitno«, rekao je u jednom dahu, ne čekajući da se
braća razbude iz poslijepodnevnog drijemeža. »U ovom trenutku najmanje
sedam evropskih policija traga za vama dvojicom.«
Adolf se osjećao kao da je istog trenutka izišao iz kade pune vode,
košulja mu se sasvim zalijepila za leđa. To isto, ali u još jačem obliku,
osje o je i Ambroz.
»Što se, do đavola, dogodilo? O kakvoj to policiji govoriš?« vikao je Adolf
Andrić.
 »Interpol nam je stao za vrat. U vašem stanu u Strasbourgu francuska
policija otkrila je eksploziv. Netko nas je zacijelo otkucao.«
»Eksploziv je bio brižljivo skriven i nitko ga nije mogao naći tek tako«,
dometnuo je Ambroz.
»Netko nas je otkucao, kažem«, pjenio se Glavaš.
Prošle su dvije-tri minute dok su se braća Andrići snašla. Prvi se javio
Adolf: »Mislim da više nemamo što čeka . Siguran sam da naš boravak u
Austriji nije ostao nezamijećen. Prevrnut će svaki kamen da nas nađu. Ne
moraju nas uhapsi , ali će nas naći, a to ne želim.«
»Noćas napuštamo logor. Ne čekamo više ni trenutka«, predložio je
Ambroz. Bila.je to više naredba nego prijedlog.
Teroris čka grupa je o izmjeni plana obaviještena oko 21 sat. Većina nije
znala što se dogodilo, ali su pretpostavljali da je nešto krupno čim je logor
bio uznemiren a plan izmijenjen.
Više nije bilo vremena ni da sakriju tragove boravka u
Deutschlandsbergu. Sve nepotrebno su ostavili, među ostalim i prazne
sanduke u kojima se nalazila municija. Ostavili su i svoja stara odijela, a
obukli zelene uniforme. Za m su se južnom padinom, u velikoj žurbi, počeli
spušta u dolinu obraslu šumom i išaranu travna m proplancima. Imali su
pred sobom još četrnaest kilometara pješačenja, a za m ih je čekala
granica.
Dvadeset i če ri sata kasnije, nakon dužeg odmora desno od St. Oswalda,
austrijskog graničnog mjesta, teroris su se u manjim grupama počeli
prebaciva preko granice. Najprije Đuro Horvat, Ilija Glavaš i Ambroz
Andrić, za m Vili Eršek, Vidak Bun ć, Ludvig Pavlović i Nikola Antunac, pa
ostali: Petar Bakula, S pe Ljubas, Ilija Lovrić, Vejsil Keškić, Filip Bešlić, Vinko
Knez, Vlado Mile ć, Mirko Vlasnović, Viktor Kacijančić i Ivan Prlić. Posljednji
su s gli Adolf Andrić i Pavle Vegar, za svaki slučaj. Ako se netko premišljao i
pokušao vra , mogli su mu odmah spraši metak u po ljak.
Nisu znali da su ušli u zemlju kod graničnog kamena XIV/52, u blizini sela
Mute, kao ni to da je ulazak u Jugoslaviju bio početak njihova kraja.
Mar n Juriša i Ivan Pinjuh bili su već, naime, ispričali sve što su znali.
A mnogo toga znala je i naša obavještajna služba.
 III DIO
RADUŠA
 1. KOTA 1390

Ležali su sklupčani i pritajeni uz rub ceste broj 3, na pola puta između

Radija ob Dravi i Dravograda, u nedoumici buljeći jedan u drugoga. Bilo je
prošlo već dvanaest sa od trenutka kad su ušli u zemlju a još su se nalazili
samo pet-šest kilometara od granice. Tako jesno nikad im nije bilo. Umor i
glad prikovali su ih u jarugu obraslu šipražjem i većina ih uopće više nije
vjerovala u ganutljive priče Ambroza i Adolfa Andrića o tome kako će im
narod priskoči u pomoć. Za iscrpljene, izgladnjele i premorene »jurišnike«
taj narod je bio sasvim nedokučiv.
Bili su suočeni s opasnošću da se posvađaju, jer nikome nije padala na
um spasonosna ideja kako dalje. Nitko nije imao točnu predodžbu o tome
koliko kilometara ima do planine Vran, gdje su se namjeravali utabori i
organizira »baze«, ali svi do jednoga su znali da to nije preko brda. Put je
bio ne samo dug nego i neizvjestan.
»Što se to ovdje događa, do đavola?« pitao je Eršek uznemireno. Kratko
vrijeme tumarao je naokolo kao sumanut, i sad se vra o sav crven u licu.
»Želite li da nas uhvate kao vukove u brlogu?«
»Čekamo da padne noć«, odrezao je Vegar oštro. »To je otprilike sve što
možemo učini u ovom trenutku.« Rekao je još nešto, ali je glas bio
iznenada ugušen grmljavinom kamiona u prolazu.
Tako je to potrajalo još dva-tri sata. Ni na što drugo nisu mislili osim:
kako dalje? U toj se misli za njih usredotočio pojam budućnos .
Za m je netko, u pola glasa, upitao: »Zašto ne otmemo kamion? Vozaču
ćemo stavi nož pod grlo i prisili ga da nas prebaci u Bosnu.«
Trebalo je proći nekoliko trenutaka da taj prijedlog bude registriran u
moždanim vijugama ostalih terorista. Zbog dugotrajne napetos i
iščekivanja većini su refleksi bili već prilično otupjeli; sve su činili
mehanički i mimo razuma.
U slijedećih dvadeset i pet minuta Tudvig Pavlović ‒ taj novi HRB-ov
činovnik smr ‒ od kartona je izradio lažnu milicijsku kapu i tablicu »stop«,
izišao na cestu i postavio zasjedu. Daljnji tok operacije »feniks« bio je sada
u rukama toga golobradog mladića koji je sve to shvaćao kao zgodan izlet,
upravo onako kako mu ga je godinu dana prije u Karlsruheu bio opisao
Adolf Andrić, čuvar njegovih misli i volje.
Čekao je upravo onoliko koliko je čovjeku potrebno da popuši cigaretu.
Stojeći na desnoj strani najprije je postao svjestan farova, jer je zavoj
ispred njega prigušio zvuk motora. Vozilo je dolazilo vrlo brzo, te je isprva
mislio daje riječ o osobnom automobilu. Opazio je da se farovi
neuobičajeno tresu i po tome zaključio da to mora bi kamion. Bio je
prilično zadovoljan m malim primjerom dedukcije; mozak nagrizen pićem
bio mu je još dosta bistar.
Pavlović je zauzeo klasičnu pozu službene osobe koja ima sasvim
određen razlog da zaustavi usamljeno vozilo. Ispružio je desnu ruku s
tablicom i kamion MB 165-32 zaustavio se uz rub ceste. Naoružani terorist
munjevito je procijenio situaciju: vozač je sam u kabini, a tovarni sanduk
prekriven gumiranim platnom; kao naručeno. Prikolica ga uopće nije
zanimala jer je znao da se devetnaest ljudi može smjes i na kamionu.
Franc Habernik, čovjek za upravljačem, promolio je glavu kroz prozor,
upitno gledajući u tjeme čovjeka koji ga je zaustavio. To mu nije bio prvi a,
znao je, ni posljednji put da ga zaustavlja milicija. Navikao se već na takve
iznenadne noćne kontrole. Jedina stvar koja ga je čudila bila je uniforma;
nikad dotad nije vidio milicionara u zelenoj bluzi i hlačama.
»Pokažite dokumente«, energično je zah jevao Pavlović.
Habernik ih je odmah pružio, bez riječi.
Pavlović je glumio da ih pažljivo kontrolira, a zapravo je smišljao novu
varku. H o je po svaku cijenu vozača namami iz kabine. Krenuo je prema
stražnjem dijelu kamiona, ali se odmah vra o.
»Iziđite!« naredio je.
Habernik je otvorio vrata, zadubljen u misli o svojem položaju, koji je bio
prilično nelagodan. Ta stvar s uniformom opet ga je stavljala na kušnju.
Imao je puno pravo da tog mladića upita kojem novom rodu milicije
zapravo pripada. Sve mu se to odjednom učinilo sumnjivim. Bilo je to
napola pitanje, napola tvrdnja. Ponadao se ipak da će mu taj čovjek
objasni kako se radi o nečem sasvim novom, nečem što se u miliciji tek
iskušava. Kad je dodirnuo zemlju i suočio se s naoružanim čovjekom,
Habernik je zapazio kako su se sive pjege u neznančevim očima naglo
proširile i zamaglile. Pogled tog mladića bio je surov, hladan i beživotan, i
vozač je imao dojam kao da se nalazi pred robotom.
»Što želite?« upitao je Habernik neznanca.
Pavlovićeva šutnja bila je dovoljan odgovor. Iz mraka su izronile dvije
snažne sjene i svalile mu se na glavu. Cerekanje jednog od njih bilo je
posljednje što je čuo prije nego što su ga ošamu li udarcem nadlanice i
svezali. Potom su ga dušmanski bacili u kut tovarnog sanduka i zaprije li
da šu . Lica nije vidio, čuo je samo glasove.
 Kroz uski prorez na ceradi zapazio je da su otkačili prikolicu. Dio tereta
izbacili su iz kamiona, a na slobodno mjesto poslagali naprtnjače.
Izvana su dopirali glasovi: »Ja ću s generalom u kabinu, a ostali pod
ceradu. Spremni? Upadajte! Krećemo!«
Sedamnaestorica terorista su se nakon toga nekontrolirano, poput
divljeg stampeda, sjurila pod ceradu. Habernik je sada jasno razaznavao,
jer su mu se oči već bile privikle na tamu, da je svaki član grupe, kojoj on
još nije znao porijeklo, naoružan do zuba. Za m je vidio kako se neka
štrkljasta figura provlači prema prednjem dijelu kamiona, puščanim
kundakom udara u kabinu i viče:
»Gotovo!«
Motor kamiona snažno je zabrujao i sablasni zločin upu o se cestom
broj 6 prema jugu.

***

Ne bi se moglo reći daje put do sela Gračanice, u blizini Bugojna, gdje su

teroris napus li kamion i oslobodili svezanog vozača, protekao glatko i
bez neprilika. Već u blizini Celja ostali su bez benzina, pa su se morali
zaustavi na otvorenoj ces i čeka da svane, nakon čega su »generala« s
kantom poslali do najbliže benzinske stanice. Adolf Andrić već je bio
spreman da nesretnog Habernika stegne za vrat, smatrajući da je sve to
njegova podvala.
»Zapisi svaku sitnicu«, rekao je u jednom trenutku Andrić
»dušobrižniku« grupe Viktoru Kacijančiću, koji je vodio i opera vni dnevnik
akcije. »Zapisi sve, da oni prijeko poslije ne kažu kako smo se više
provodili, a manje radili.«
Glavaš je bio vrlo loš vozač, pa su se nekoliko puta morali zaustavlja
kako bi se »general« snašao za upravljačem. Očito, nije bio dorastao tom
zadatku, ali kako su drugi bili još manje, morao se pomiri .
Putujući prema jugu, pa na istok, Adolfa Andrića neprestano je kopkala
misao: »Moglo bi se reći da ovaj narod živi dosta dobro i bit će pravo čudo
ako nam se priključi. Morat ću«, zapovjedio je samome sebi, »zacijelo
obavi specijalne propagandne pripreme prije nego što tom svijetu
saopćim tko smo i zbog čega smo došli u Jugoslaviju.« Cijelim putem
razmišljao je i o tome je li Josip Barišić obavio svoj dio zadatka. Među m,
gajio je neskrivenu nadu da će ta i druga pitanja vezana za operaciju
»feniks« riješi u »ustaničkoj bazi« na Vranu. Tog trenutka nije mu bilo ni
nakraj pame da na Vran nikada neće ni kroči .
Ostavili su iza sebe Zidani Most, Novo Mesto, Karlovac, Bihać, Bosanski
Petrovac, Ključ, Jajce, Donji Vakuf i Bugojno. Sablasni kamion zaustavio se i
na tri benzinske stanice, gdje su teroris pojeli suhi obrok i utažili žeđ.
Habernika su ostavili da gladuje.
U subotu 24. lipnja, oko tri sata ujutro, prošli su Bugojno, pa sela Zlavast
i Vrbanju, i zaustavili se u Gračanici. Ilija Glavaš, koji je bio iz tog kraja,
predložio je da dalje nastave pješice, preko planina Raduše i Ljubuše i
Kupreškog polja. Obrazložio je to potrebom da se ljudi upoznaju s
terenom, prije nego što počnu »ratova «.
U Gračanici je odlučeno što će učini s vozačem kamiona. Sav obliven
znojem i dršćući od straha Habernik je čekao ishod vijećanja
devetnaestorice terorista. Sad mu je bilo posve jasno u čijim je rukama.
Trebalo je samo da potvrdu o tome dobije od njih samih. Čudan, gotovo
izgubljen položaj u kojem se nalazio i neprestana napetost zbog toga što
nije znao što mu se sprema nisu Haberniku dopus li da razmišlja i o tome
što ljudi zapravo rade u Jugoslaviji i kakvi su im planovi. Mogao je samo
ocijeni da su opasni kao zmija u njedrima.
Odluku o Habernikovoj sudbini donio je Adolf Andrić. Najprije mu je
održao »poli čki« govor: »U ovih dvadeset i šest sa koliko si s nama
mogao si ocijeni kakvi smo ljudi i čiji barjak želimo razvi . Mi smo ustaše,
to ne krijemo. Ovo što vidiš ovdje samo je prethodnica hrvatske vojske; ima
nas nekoliko sto na suća. Nemoj se iznenadi ako već sutra čuješ kako je
u ovim planinama pokrenuta borba za ponovnu uspostavu nezavisne
države Hrvatske. Jednog dana bit ćeš ponosan što si upravo prve hrvatske
revolucionare prebacio na vatreni položaj. Slušaj, nećemo te zakla , iako
smo vični tome. Pus t ćemo te na slobodu samo uz jedan uvjet: da šu š.«
Habernik se sada borio za život. Sam se suprotstavi ovim luđacima, bilo
bi za nj propast, ocijenio je. Klimanjem glave pokazao je da pristaje na
uvjet.
»Odlično«, rekao je Adolf Andrić. Na rubu usana zaigrao mu je ciničan
osmijeh. Trgao je nož i oštricu stavio pod Habernikovo grlo. »Slušaj me
dobro i ne mrdaj. Nervozan sam i moglo bi mi se omaći da prerežem
grkljan. Iz ovih stopa sjest ćeš u tu svoju krn ju, i magla. Bez zaustavljanja.
Jasno?«
Habernik je očima dao znak da je razumio.
»Dakle, bez zaustavljanja«, nastavio Andrić, kružeći oštricom oko
Habernikove jabučice. »Dalje, o svemu ovome vlas ne smiju zna ništa.
Ako si već brbljav, možeš reći samo da si od granice do Zagreba prevezao
jači odred hrvatske revolucionarne vojske. A sad nam lijepo ispričaj gdje
stanuješ i kolika je obitelj.«
Habernik je ispričao ono što je smatrao da je potrebno.
»U redu. Sve sam razumio, a onaj gospodin je zapisao«, pokazao je Adolf
Andrić na Kacijančića. »Važno je da smo se odlično razumjeli. Progovoriš li,
dakle, nešto o tome gdje smo napus li kamion i koliko nas ima, zaklat
ćemo najprije tvoju porodicu, pa tebe.«
Završivši razgovor s vozačem, Adolf Andrić je naredio da se iz kamiona
istovare stvari i oružje. Za m su krenuli u planinu. Vodio ih je Ilija Glavaš.
Neuobičajeno anemična ljetna zora zatekla ih je u blizini sela Lužana.
Odlično znajući taj teren, »general« ih je odveo do jedne kapelice, gdje su
svi ponovo položili ustašku zakletvu i osnovali »ratni sud«; za predsjednika
je imenovan Ambroz Andrić, za tužioca Đuro Horvat, a za branioca Adolf
Andrić. Izbor su popra li čes tkama. Ambroz Andrić im je nakon toga
održao »poli čki sat« u kojem je još jedanput podsje o na razloge
»borbe«: »Vidite, s gli smo u srce Jugoslavije a da nas u tome nitko nije
spriječio. Što sam vam rekao? Bit će to mali izlet. Da komunis čka vojska
ima bojevu municiju, već bi nas, zapam te, davno ščepala za vrat. Ovako, i
da znaju za nas, nemoćni su«, dometnuo je na kraju.
Što je monolog duže trajao, Adolf Andrić se osjećao važnijim. »Nitko ne
može sa sigurnošću tvrdi da onaj vozač kojeg smo svezanog doveli dolje
do sela neće izbrblja što je čuo. Kladim se da je to učinio već u prvoj
milicijskoj stanici. Moglo je od tada proći više od dvanaest sa . Daje netko
namjeravao da nam poreme račune, već bi odavno bio ovdje. A, vidite, mi
smo i dalje sami u planini.«
Bila je to jedna od mnogih zabluda koje teroris nisu bili svjesni. Oni,
naime, više nisu bili sami, jer im je onaj is narod od kojeg su tako željno
očekivali podršku i pomoć već bio za petama. Naoružan.

***

Polagano su se uspinjali uz brežuljak prema samom hrptu obraslom

šumom. Kad su s gli do usjekline, koju je presijecao uzak kolni put zdesna i
tri kozje staze slijeva, jutarnji vjetar udari im u lice.
Gore su graktale vrane. Loš predznak, ocijenio je Adolf Andrić. U šest
dana koliko su se već nalazili u Jugoslaviji nisu uspjeli sres ni jednog
jedinog čovjeka koji bi bio spreman da im se pridruži. Jedina prinova bilo je
malo kljuse koje su pronašli na nekom proplan ku. Prije dva dana nabasali
su u planini na grupu lovaca koji su bili šokirani njihovim zahtjevom.
»Obrađivali« su ih čitavih pet sa , ali bez uspjeha.
Nitko me ne može uvjeri da su lovci raspoloženi da pucaju s naše
strane barikade, zaključio je Adolf Andrić. Sve su to shva li više kao zgodnu
šalu; o nekakvu ratu nisu htjeli ni ču . Čemu rat? Kakav rat? Vi mora da ste
neka zalutala kazališna družina. Čini mu se da mu je jedan lovac baš tako
rekao, prije nego što je shva o da pred sobom ima ustaše. Što se to događa
u Jugoslaviji, ljudi? Rover i Marić bi mi rekli da sam izgubio razum kad bih
im ovog trenutka sve to ispričao. Ustvrdili bi, zacijelo, da sam sasvim
pošašavio.
Kod velikoga glogova grma počeli su slijedi jednu od kozjih staza,
krenuvši ravno prema ko 1390. Ambroz i Adolf Andrić trudili su se da
svoju družinu predstave kao vojsku dostojanstvena koraka. Ali bilo je to sve
drugo samo ne vojska; svi odreda su posrtali, nešto pod teretom
naprtnjače, a više zbog višednevnog nespavanja i iscrpljenos . I konjić je
umorno klipsao; natovarili su na nj rezervnu municiju, otrov i eksploziv.
Nešto poslije devet izbili su na proplanak obrastao mirisnom planinskom
travom. Namjeravali su se odmori na rubu šume, a za m nastavi još
dublje u Radušu.
Ali počevši od tog trenutka pa u slijedećih mjesec dana devetnaestorici
terorista više nije bilo suđeno da se odmaraju. Počeo je njihov drama čni
»razgovor« s narodom, a njihova nesreća bila je u tome što se taj razgovor
vodio samo preko mušice nišana. Mogli su, dakle, bi sigurni da će se
uis nu odmori tek kad ih pogodi metak.
Kad je objavljeno da se grupa terorista, pripadnika fašis čkih
emigrantskih organizacija, nalazi na Raduši, sela i gradovi koji zatvaraju
prsten oko planine preko noći su postali regrutni centri. Dolazili su mladi i
stari, žene i muškarci, svi su nudili pomoć i tražili oružje. Svatko je znao
nešto što drugi nisu znali: usjekline i pećine u koje se teroris mogu sakri ,
skrivene staze kojima bi im se moglo doći s leđa, najbolja mjesta za
zasjede, skrovite bunare s pitkom vodom ... Iskočili si: ljudi iz toplih
postelja, ostavili polja, odgodili putovanja, zaboravili druge obaveze.
Mnogima od njih zakucalo je staro ratničko srce. Slične njima gonili su oni i
prije tridesetak godina po m urvinama i nisu im umakli Iz ostarjelih
kos ju i mišića iščupali su još toliko snage da stanu u red za pušku. Sve što
su osjećali za mir, nepokolebljivost, hrabrost, privrženost i ljubav prema
zemlji mogli su izrazi m svojim pristupom u vojsku koja se spremala da
zaskoči teroriste.
Mnogi su bili suviše stari za prve borbene redove. A u međuvremenu je
stasala nova, mlada generacija ratnika. To su bile probrane jedinice
sastavljene od zrelih ljudi i mladića, izvrsno naoružanih i odlično
uvježbanih.
Takva je bila i četa vojne policije koju je predvodio kapetan Miloš
Popović.
Toga 26. lipnja kapetan Popović se sa svojom četom nalazio u potjeri za
ubačenim teroris ma. Rano ujutro s gli su na Radušu, a oko 9,30 sa već
su se našli blizu kote 1390, na samom Raduša-kamenu.
Taganim korakom, koji je odavao veliku pribranost, s prstom na obaraču,
Popović je ubrzo izbio na proplanak. Istog trenutka ispred sebe je ugledao
kolonu ljudi koja je upravo zamicala u šumu. Već površan pogled uvjerio ga
je daje bio na pravom putu. Tragovi koje su otkrili oko pet sto na metara
zapadno od proplanka potjecali su od teško natovarena konja. Popović je
ispred sebe vidio nekakvo sipljivo kljuse i dvadesetak naoružanih ljudi oko
njega. S mjesta gdje je stajao mogao je točno razazna lica, uniforme i
marku oružja. Ništa mu od toga nije bilo poznato, osim što je mogao sa
sigurnošću tvrdi da ni jedna osoba gore na rubu šume nije naoružana
puškom domaće proizvodnje.
Tišina je naprosto brenčala. Bila je tako iznenadna i neshvatljiva da ju je
Popović mogao ču . Stegao je još čvršće automatsku pušku, sve dok ga prs
nisu zaboljeli. Nešto mu je zašumjelo u glavi; znao je da mu to krv udara u
ušima. Disao je duboko i polako.
Sve to ‒ od prvog vizuelnog kontakta pa do odluke ‒ moglo je potraja
nepunih pet-šest sekundi. Ako sad umaknu, tko zna kad ćemo ih opet
otkri , Raduša je golem, stjenovit labirint, rekao je Popović u sebi i
podigao ruku, što je bio znak da se svi pripreme na juriš. Kratkim znacima i
bez riječi rasporedio je ljude lijevo i desno. Pozadi je ostao samo čovjek s
radio-stanicom.
Položaj čete uopće nije bio sjajan. Napro v, bio je vrlo nepovoljan,
trebalo je pretrča brisani prostor i zauze rub šume, gdje su se već nalazili
teroris , koji su pet-šest metara iza sebe imali sigurno zaklonište.
Popović više nije oklijevao ni trenutka, brzo je spus o ruku, što je značilo
da je juriš jedini izlaz. Premda ljudi nisu bili opterećeni nikakvim
naprtnjačama, koraci su bili vrlo kratki i niski, jer su trčali uzbrdo. Vidjevši
da su primijećeni, Popović odmah naredi vatru. Desno i lijevo od proplanka
udari brza pucnjava. Kapetan Popović i vojnik Branko Blečić, koji mu se
nalazio slijeva, s prvim metkom pali su na zemlju, ali su se odmah pridigli i
nastavili juriša .
Planina je grmjela od pucnjave, oko zbunjenih terorista zujali su meci kao
osice, udarali u zemlju, čupajući travu iz korijenja. Na rubu šume prvi je
pao konj, natovaren municijom i eksplozivom. Pogodio ga je rafal iz
strojnice.
Teroris su se brzo povlačili u šumu, bez ikakva reda; naprosto su bježali.
Zašavši dublje u bukvik ponovo su otvorili vatru. Osula se brza paljba;
pojedinačne pucnje potjera nije čula. Šest malokalibarskih pušaka marke
»brauning« imalo je prigušivače. Iz h pušaka dolazila je i najstrašnija smrt,
ako se uopće može reći da smrt može bi teža i lakša, jer svaki metak bio je
zatrovan cijankalijem i izazivao je trenutnu paralizu organa za disanje, a
za m smrt.
Teroris su bili sasvim obezglavljeni. Kad su ostali bez rezervne municije,
koja se nalazila na ubijenom konju, neki su se morali spašava bijegom. Ali
svaki hitac potjere bio je precizan. Najprije je pao Adolf Andrić. Nije imao
vremena ni da se osvijes od šoka koji ga je iznenada snašao. Nešto kasnije
olovo je sus glo i Ivana Prlića, Vinka Kneza i Nikolu Antunca, Ceceljinu
»braću« iz Salzburga.
Posljednji rafal što su ga teroris osuli po potjeri bio je brži od kapetana
Popovića i vojnika Branka Blecića. Bacili su se u zaklon, ali sekundu
prekasno; već su bili mrtvi.
Četni radio-telegrafist odmah je o oružanom sukobu s teroris ma
obavijes o opera vni štab u Bugojnu. Nije prešu o ni gubitke. Oni su
momcima najteže pali.
Kad je pucnjava u hla, pažljivo su pregledali poprište sukoba. Na proplanku
je ostalo dosta toga što ih je u svakoj drugoj prilici moglo ošamu i
zaprepas ali sada, kad su znali tko je pucao na njih, ništa ih više nije
moglo iznenadi . Uz ostalo, ondje su našli gomilu municije različi h
kalibara, eksploziv »heligent« i nekakav prašak koji je mirisao na badem. Ni
nakraj pame im nije bilo daje to otrov, cijankalij nabavljen još 1968. u
Australiji. Isto tako nisu znali da je otrov, prema planu teroris čkog
rukovodstva, trebalo da završi u beogradskom vodovodu.
Tako je »Ma lda« završila na obroncima Raduše, neslavno kao i njezin
duhovni otac Adolf Andrić.
 2. KOTA 1511

San o uspjehu operacije »feniks« rasplinuo se u jednom jedinom trenu,

kao mjehur od sapunice.
Premda je skrovište petnaestorice bjegunaca bilo duboko u šumi i
ulijevalo stanovitu sigurnost, sve ih je nešto pri skivalo i razdiralo im
utrobu. Svi su bili ispunjeni mračnim slutnjama. Odjednom se rasparala
zavjesa tlapnje, odjednom su se svi do jednoga suočili sa svojim lažima.
Već tada su znali da je njihova bitka izgubljena i da su ih oni u Sydneyu,
Melbourneu i Salzburgu otpisali i da ih neće suviše žali . U »Hrvatskom
domu« u Buckingham Streetu i dalje će se okuplja kao da se braći Andrić i
njihovim »jurišnicima« ništa nije dogodilo. Organizirat će gozbe na račun
broja 140 i 149. Oni ionako trunu u kamenjaru i nikad neće traži da im se
polože računi.
Šok je bio potpun.
»Rekao si nam da vojska nije naoružana bojevom municijom«, graknuo je
Keškić na Ambroza Andrića. Sukob je visio u zraku.
»I da će to bi mali izlet«, dometnuo je Bešlić prijeteći.
Ambroz Andrić našao se iznenada u škripcu. Računao je da je najbolje da
odmah potegne revolver; hladan dodir revolverske cijevi na po ljku mnoge
je odvra o od uzmicanja. HRB je uvijek birao najbrutalnije metode da se
razračuna s onima u koje je uložio novac, a koji su ga kasnije pokušali
napus . To je dovoljno kompromi rana organizacija koja sebi ne dopušta
sen mentalno ponašanje.
Tražeći najbolji način da se obrani, reče: »Ako ste mislili da se borba
može vodi bez mrtvih, onda ste se danas imali priliku uvjeri u suprotno.
Adolfova, Prlićeva, Antunčeva i Knezova smrt može nam služi samo kao
po caj. Ako se sad pokolebamo, h o bih zna tko će preuze obavezu da
na Vranu organizira ustaničke baze. Nikad neću pobjeći, ma tko mi se
približio. Ustanak je blizu.«
Riječima ohrabrenja Ambroz Andrić je pokušao ljude zadrža na okupu,
iako je i sam bio ukliješten strahom. Već tada je shva o da su mu uzalud
prošle sve te godine, jer stvarnost je bila jezivija nego što je mislio. Što da
učini? Da presudi samome sebi? U Australiji su ga naučili da se tako brani.
Dobro, ako to i učinim, nikome neću napakos , razmišljao je. Ovi ovdje će
me strovali u jelov sanduk, čavlima zakova poklopac i zatrpa kamenjem.
Zbogom Domagoju, kao da nikad nisi ni postojao. A u Sydneyu će Marić i
družina li krokodilske suze kako je Ambroz Andrić umro kao heroj.
 Vođa teroris čke grupe imao je i svoju računicu: što više ljudi bude oko
njega, to je veća vjerojatnost da ga neće s ći prvi metak. U tom trenutku
bilo mu je ipak najvažnije da misli na vlas život, a da pred družinom i
dalje ostavlja dojam kako se nije nimalo pokolebao. Ponašao se zapravo
kao utopljenik na sredini rijeke; grozničavo se hvatao i za mjehuriće.
»Planirajući ovu operaciju netko je, čini mi se, grdno pogriješio«, javio se
iz prikrajka Vidak Bun ć, zvan Roćko. Njega su na brzinu smotali u
Njemačkoj, obećavši mu gomilu novca i ministarski položaj u »vladi«, kao i
drugima koji su sada drhturili u planini. Bio je na nekoliko sastanaka u
kuglani u Karlsruheu, gdje ga je Adolf Andrić učio rasklapa malokalibarsku
pušku. Na sastancima su čitali »Hrvatsku državu« i »Osvetnike Bleiburga« i
učili kako se eksploziv mon ra u knjige. »U Karlsruheu mi je rečeno da će se
Jugoslavija raspas poslije prvog našeg metka. A što je ovo? Ne samo što se
nije raspala nego nam je i narod okrenuo leđa.«
Andrićeve oči su se zažarile; prosiktao je kao zmija: »Narod je uz nas, ja
vam to garan ram. Ovog trenutka, među m, još ne možemo računa na nj
jer ga je vojska prisilno mobilizirala pro v nas. Pričekajte dva-tri dana, uza
se ćemo ima sto ne novih jurišnika. A , Bun ću, ako smatraš da si
prevaren, planina je široka. Ja te neću zadržava .«
»Ali ćeš mi puca u leđa, u to sam siguran.«
Sad se javio i piskutav Horvatov glas: »Braćo, nije vrijeme da se svađamo.
Naša situacija nije blistava, to priznajem, ali nije ni izgubljena. Napro v,
šanse su nam sada veće nego što su bile prije. Pokazali smo da ćemo da i
svoje živote samo da dosegnemo cilj. Broje nas onima koji u grob silaze, ali
prerano.« Rekao je to trzajući glavom.
»Imaš li prijedlog kako da s gnemo na Vran?« pitao je Vegar.
»Nemam«, odgovorio je Horvat, češući rošavi nos.
Upravo tada pojaviše se nisko nad proplankom dva helikoptera, leteći
iznad samih krošanja drveća. Bili su tako nisko da se sa zemlje mogla vidje
posada.
»Otkrit će nas ako se odmah ne maknemo«, ocijenio je Vegar. »Znam
kako iz helikoptera vrlo efikasno tragaju za bjeguncima. Vidio sam to u
vijetnamskoj prašumi. U njima se nalaze dvojica-trojica koji snažnim
dalekozorima motre okolinu. Zapaze li nešto neobično, odmah nastupaju
snajperis , koji iz džepa mogu metkom izbi novčić od pet cen . Vjerujem
da ništa lošiji nisu ni ovi gore, što nam kruže nad glavom.«
»Imaš li prijedlog kamo da se maknemo?« upitao je Ambroz Andrić.
 »Nemam«, odgovorio je Skorzeny.
»Baš neko dobro društvo«, dometnuo je Bun ć ironično.
Istog trenutka pogodila ga je preko usana golema pekarska nadlanica
»generala« Ilije Glavaša. Prasak hrskavice prolomio se šumskom šinom kao
zvuk zgaženog lješnjaka. Potekla je krv, a »dužnosnik zadužen za pozadinu«
samo je dometnuo: »Ovako ja ušutkavam brbljave.«
»Ljudi, prestanite. Pomla t ćemo se međusobno«, sklopio je ruke Ilija
Lovrić. Ramac ‒ pod m imenom bio je ubilježen u HRB-ovoj tajnoj lis ‒
dobro je poznavao Glavaša, još iz Australije. Često su se susretali u
Melbourneu, a iz h susreta posebno mu je u sjećanju ostala epizoda
pična za »generalovo« ponašanje. Glavaša su jednom zatekli u mrtvačnici
u Camberwellu u epilep čkom zanosu: bio je poslagao nekoliko mrtvaca
uza zid, za m se popeo na mramorni stol na sredini dvorane i održao
govor, držeći da su jadnici njegovi »jurišnici«. Pravo je čudo kako ga već
tada nisu najurili iz mrtvačnice. Čini se da je to spriječila nečija
intervencija. »Ako nitko nema pametnijeg prijedloga«, nastavio je Ramac,
»ako, dakle, nitko ne zna što dalje čini , predlažem da se spus mo niz
južne padine Raduše, prema mojem selu. Odlično poznajem taj teren i
uvjeren sam da ću vas moći sakri dok ne prođe potjera. Nakon toga ćemo
nastavi prema Vranu.«
Nitko nije proturječio, samo je Vegar upozorio da se svi drže šume, kako
ih helikopteri ne bi otkrili.
Ali, unatoč golemom radijusu kretanja, helikopteri nisu bili u stanju
kontrolira sve tajne i skrivene staze negostoljubive planine. To, zapravo,
nije bilo ni potrebno; stanovništvo tog područja preuzelo je ulogu
najsigurnije obavještajne službe. Daje netko nepoznat i promakao
milicijskim i vojnim patrolama ili stražama tek osnovanih par zanskih
odreda, primije le bi ga osobe koje su bile prestare ili premlade da uđu u
sastav teritorijalnih jedinica. Slučajni namjernik mogao je h dana na
Raduši prisustvova zanimljivim i nevjerojatnim prizorima obavještajne
sposobnos običnih ljudi. Te oči i uši Raduše registrirale su svaki šum i
pokret. Teroris su se mogli na trenutak osjeća sigurnima samo ondje gdje
je ljudska noga rijetko kročila. Ali ni ta divljina nije bila domaćinski
raspoložena prema njima. Zalihe hrane i vode već su se bile stanjile, i da bi
se preživjelo, trebalo se približi naseljima u kojima se pod okriljem noći,
kad i psi spavaju, moglo nešto ukras iz vrtova i usamljenih kuća.
Poslije oružanog sukoba terorista i čete vojne policije na ko 1390,
opera vni štab za potjeru, koji je bio smješten u Bugojnu, bio je obasut
brojnim informacijama o kretanju bjegunaca i tragovima što ih ostavljaju
iza sebe. U isto vrijeme, patrola koja je s gla na poprište prvog sukoba
otkrila je duboko u šumi teško ranjenog terorista Ivana Prlića. Prije nego
što je umro, na putu do bolnice, otkrio je namjere grupe, rekavši da se
braća Andrići i ostali (nije znao tko je sve ubijen) žele prebaci na Vran.
Logično, ta informacija je uzeta s rezervom, jer je sve to mogla bi i
prijevara. Među m, kako su s vrha Raduše pris zale nove informacije, raslo
je i uvjerenje da se teroris doista žele prebaci na jug. Prateći njihovo
kretanje planinom, potjeru je put vodio prema selu Rumbocima, desetak
kilometara zapadno od Prozora.
Na ko 1511 kraj Rumboka bit će razbijene i posljednje iluzije terorista.

***

Pećina koju je Ilija Lovrić našao u predjelu Bukovca činila im se odličnim

privremenim zakloništem. Morali su prekinu put jer je cijelo područje bilo
pod kontrolom milicije i jedinica teritorijalne obrane. Ocijenili su da je
najbolje da se privremeno sakriju, a da se noću pokušaju probi na jug. Bili
su u stanovitoj prednos pred potjerom, vjerovali su. Učinilo im se, naime,
da su na Bukovac s gli neprimijećeni. Među m, to im se samo činilo; sat
hoda od njih već je bio neki stariji čovjek. Žurio je da javi kako je vidio
»neke bradate i uznemirene ljude koji su sigurno banda«.
Ispred pećine se pružao proplanak ravan kao dlan. Sada su im se oči već
bile privikle na tamu; vrebali su iz tog mračnog brloga kao razdražene
zvijeri. Vidjeli su cijelu okolicu, jer je ulaz u pećinu bio na povišenu mjestu,
odakle je pucao vidik na puškomet.
Ambroz Andrić sjedio je u pećini najednom kamenu, u kutu blizu izlaza, i
promatrao prisutne, zgodimice bacajući pogled i na proplanak. »Ne bih vam
h o ponovo govori o tome što vas čeka ako živi padnete u njihove ruke.
Najbolje što vam se može dogodi jest da vas nabiju na kolac. Od sada ste
sami gospodari svojeg života.«
»Znači li to da se povlačiš?« upitao je Pavlović.
»Ne povlačim se, već pazim isključivo na svoju glavu. Ali to ne znači da ću
dopus rasulo. I dalje ćete sluša moja naređenja. Tko proturječi, dobit će
ono što ga sljeduje po našem zakonu: metak u čelo.«
Njegov izgled odgovarao je prijetnjama. Nastavio je: »Prvo što želim jest
da nitko ne puca dok mu ja ne dopus m. Ostali smo bez dijela municije i
svaki je metak dragocjen. Drugo, ako bude trebalo puca , a sigurno će se
puca , to će čini samo oni koji su naoružani karabinkama 22 s
prigušivačem. Moramo što dulje osta neotkriveni, jer samo tako imamo
šansu da se izvučemo. Vidite, sprema se oluja. Za otprilike dva sata počet
će pljusak. Lovriću, koliko može potraja takva kiša?«
»Ljeto je, može potraja samo pet minuta, a može pada svu noć«,
odgovorio je.
»Molimo Boga da pada svu noć«, rekao je Ambroz Andrić i nastavio:
»Samo da se izvučemo s ove proklete planine. Imam dojam da se i ona
uro la pro v nas.«
»Što će se dogodi ako nas opet napadnu?« dahtao je Vlado Mile ć. On
kao da uopće nije bio svjestan situacije; još mu se činilo daje ono što se
jučer dogodilo s druge strane planine samo ružan san.
Praznoglavo kopile, opsovao je Andrić u sebi. Što bi se moglo dogodi ?
Odnijet ćete gaće na štapu. Eto, to će se dogodi . Osobito je mrzio ljude
koji su bili golobradi i koji su postavljali glupa pitanja. U grupi je imao tri
takva: Petra Bakulu, Vladu Mile ća i S pu Ljubasa. Uopće mu nije bilo
jasno gdje ih je Horvat našao.
Prošla su dva sata, pa još dva, u nervoznom iščekivanju noći.
»Postavit ćemo stražu pred pećinom«, rekao je Andrić. »Mislim da će nas
pokuša zaskoči slijeva.«
Ali prevario se; potjerni vod, koji je vodio milicionar Luka Bošnjak, došao
je zdesna. Snažan muškarac širokih brkova prikradao se polako, držeći prst
na obaraču. Teroris su ga odlično vidjeli, osobito oni koji su imali
snajperske nišane. Pra li su ga sve dok se nije sasvim približio pećini.
Tri oka s snu h zjenica gledala su kroz snajperski nišan u čovjeka koji je
dolazio.
Luka Bošnjak nije čuo pucanj. Osje o je samo kako mu je nešto odvalilo
nogu. Za m je iskrvario, a nitko mu nije mogao pomoći.
Crna puščana grotla čekala su novu žrtvu. Ali više se nitko nije
pojavljivao. Svi su sad htjeli zna je li milicionar bio sam ili se u blizini
pećine nalazi više pritajenih članova potjere.
Vegar je prvi smislio plan kako da riješe tu zagonetku. Pozvao je Vilija
Eršeka, pokazujući mu prstom na proplanak gdje je ležao mrtav milicionar.
»Bili?«
»Slušam te.«
»Sjećaš ji se kad sam u logoru u Austriji izbio tri zuba zato što si bio
neposlušan?«
»Sjećam se«, odgovorio je Eršek, sluteći zlo.
»Želiš li da izbijem još tri?«
»Ne želim.«
»U redu, onda me pažljivo slušaj. Želim da provjeriš tri stvari. Prvo: da li
je uis nu onaj p dolje mrtav? Drugo: da li je bio sam? Treće: što se
događa iza onog šibljaka desno, vidiš, gdje se slijeva bujica iz pećine?«
»Skorzeny, brate ... «, zavapio je Eršek.
»Nisam ja nikakav brat«, odbrusio je Vegar oštro. »Želiš li da iz ovih
stopa polomim rebra?«
»Ako izađem van, otkrit ću gdje se nalazimo«, pokušao ga je Eršek
privolje da promijeni odluku.
»Ništa te nisam pitao. Izlazi ili ćemo te izbaci mrtvoga!«
Eršek je samo slegao ramenima i četvoronoške otpuzao iz pećine. Vegar,
Ambroz Andrić i Glavaš promatrali su ga kroz snajperski nišan. Najprije je
došao do milicionara, uzeo mu automatsku pušku, a za m se okrenuo
prema pećini dajući znak da je milicionar gotov. Dvije-tri minute osmatrao
je okolicu, nastojeći proniknu u tamu i otkri tragove nečije prisutnos .
Među m, svuda je vladala šina.
Zapu o se za m prema šibljaku na koji ga je upozorio Vegar. Više nije
puzao, već pognut trčao. Preskočio je nekakav kamen što mu se našao na
putu, ali tabanima više nije dodirnuo zemlju. Iza šibljaka se na nj sručio
rafal iz strojnice i porebarke ga prikovao za kamenjar.
Izišavši iz pećine, Eršek je ne samo ostao bez glave već i otkrio teroris čki
brlog. Potjera, među m, nije znala koliko ih je unutra i kako su
raspoređeni. Znala je samo da su naoružani puškama s prigušivačem, pa je
bilo teško i locira njihov vatreni položaj.
Ali to, naravno, nije bila najveća neprilika. Mnogo više ih je zabrinjavalo
to što je pećinu bilo nemoguće osvoji običnim automatskim oružjem, jer
je priroda od nje napravila pravi neprobojni bunker. Osim toga, prilaz
pećini vodio je preko brisanog prostora, koji je mogao kontrolira jedan
jedini dobar strijelac. Mogli su bespomoćno sjedi danima a da situaciju
ne promijene u svoju korist. Stoga je odlučeno da se krene u juriš.
Sve se odvijalo prema zapovijedi: najprije su se razvili u strijelce, ležeći i
dalje na mokrom kamenju po kojem je sada mla la kiša. Na vrijeme više
nitko nije pazio, pa nisu bili načisto ni s m koliko su tu ispruženi čekajući
da se svi pripreme za juriš. Nisu čak ni znali koliko je sa ; nikome nije palo
na pamet da pogleda na sat i da to ustanovi. Nije bio trenutak da se pale
šibice i džepne svje ljke, jer je i manja iskrica mogla oda njihov položaj.
Krenuli su kad je kiša bila najjača. Izmiješali su se borci Ramskoga i
Duvanjskoga par zanskog odreda, nošeni jednom jedinom mišlju: zgrabi
za vrat teroriste. Kad su bili na pola puta između zakloništa i pećine,
teroris su otvorili vatru. Pucali su iz sveg raspoloživog oružja. Kiša se više
nije čula; svuda unaokolo sada je bubnjalo smrtonosno olovo.
Teško dišući borci su bili prikovani uz zemlju, ali nisu odstupali. Pucali su
prema pećini iako su znali da je mogućnost da nekoga pogode jedan prema
suću. Ispred njih se bila ispriječila s jena koja je teroris ma poslužila kao
izvrstan grudobran. Zdesna i slijeva strojnice su sipale ubitačnu vatru,
prazne čahure padale su u blato, a planina je vonjala na barut i prolamala
se od pucnjave.
Nisu znali koliko je trajala borba na proplanku. U neko doba dobili su
naredbu da se svi povuku, jer je pećina s tog mjesta bila neosvojiva. Zdesna
i slijeva također; ulaz su joj š le goleme strme s jene.
Povlačenje im je teško palo, ali nisu imali drugog izbora. Još im je teže
bilo kad su vidjeli da se iz borbe nije vra lo pet drugova. Nedostajali su
Stjepan Radić, Ismet Čolić, Ahmet Gelić, Milan Sabljić i Kasim Alijagić.
Dvojica drugova bila su teško ranjena: Marijan Bradić umro je na
komandirovim rukama još iste noći, a Franjo Ivanda kasnije u bolnici.
Kako je Raduša tonula sve dublje u noć, kiša je sve jače šibala. Vidljivost
je bila smanjena samo na nekoliko koraka. Tu šansu, koja im se iznenada
pružila, teroris nisu propus li. Znajući da će između prvog i drugogjuriša
mora proći najmanje trideset minuta, žurno su napus li pećinu, spus vši
se u usjek, a za m se pod okriljem mraka povukli još dublje u šumu.

***

Sve što je poslije sukoba na ko 1511 ostalo od Marićevih i Roverovih

»jurišnika« bila je samo skupina izbezumljenih i uplašenih ljudi, koji više
nisu mislili ni na kakav ustanak i baze na Vranu, već kako da spasu vlas tu
glavu. Rasulo više nitko nije mogao spriječi ; čak ni nemilosrdni Ambroz
Andrić, koji je shva o da se njegov san o »nezavisnoj« srušio onog trenutka
kad je prekoračio granicu. Sad je svatko imao svoj plan, ali ne o
»revolucionarnoj akciji«, već na koju stranu treba bježa .
Slom je bio potpun. U čudo više nitko nije vjerovao. A zakletva? Ona kao
da nikad nije ni postojala. Ni ona, ni euforični govori braće Andrića, ni
gerilska »stručnost« Pavla Vegara, ni hvalisavost Đure Horvata, ni
»generalova pozadina«, a ni »ratni sud«, kojim su toliko prije li.
Žestoke svađe i psovke počele su tek što su umakli iz pećine. Posve su ih
razbudili oružani sukobi i neumorna odlučnost potjere da ih ščepa za gušu.
Nitko se više nije usuđivao govori o nekakvoj podršci naroda; sve što su
mogli reći bilo je da se nemilosrdno okome na Vegarove i Andrićeve laži.
»Za dva-tri dana treba očekiva da nam se pridruži barem sto nu novih
jurišnika. Tako si, mislim, Andriću rekao poslije prvog sukoba«, lju to se
rugao Horvat. Da mu je netko tog trenutka mogao vidje lice, podsje lo bi
ga na lokvu sa žabokrečinom. Bio je posve zelen. »Ništa nema od toga; ja se
vraćam u Australiju.«
»I ja«, rekao je Ilija Lovrić.
Andrić ih je gledao. Onda je pogledao i sve ostale, koji su stajali oko
njega i slušali s kakvim su užitkom ta dvojica spomenula povratak. Pogled
mu se napokon zaustavio na Pavlu Vegaru. U njemu je bilo pitanje: znači li
to da je uis nu kraj? Odgovor je bez mnogo truda pročitao na svim licima
koja su ga okruživala, pa i na vlas tom.
Teroris su se, sad već srasli s divljinom, kretali bespućem kao
progonjene zvijeri, trzali su se na svaki šum, vrebali svaki zalogaj, uvlačili se
u svaki brlog ...
»A zakletva? Položili ste zakletvu na vjernost, majku vam pokvarenu«,
vikao je Andrić suludim glasom.
»Govno na tu tvoju zakletvu«, odbrusio je Keškić. »Zadavio se njome. Ja
odlazim. Tko će sa mnom?«
Odvojili su se Đuro Horvat i Viktor Kacijančić. Ostavili su grupu iza sebe i
krenuli u noć. Morali su požuri jer se u daljini već čuo lavež psa-tragača.
Bježali su na istok, prema selu Zahumu. Nadali su se da će negdje na
tom području uspje pronaći kakvo dobro sklonište i primiri se dok ne
splasne žes na potjere. Koračali su brzo, i to se prije moglo nazva
trčanjem nego ubrzanim korakom. Ostavljali su dojam kao da iza prvoga
novog brežuljka očekuju spas, a zapravo su bili načisto da priželjkuju nešto
nemoguće.
Od dugog tumaranja šumom lica su im bila išibana oštrim grančicama,
ruke prljave i krvave, jer su se često spo cali i padali, a odjeća razderana
trnjacima. Naprtnjače su već davno bili odbacili, Kacijančić još prilikom
prvog sukoba prije dva dana. Horvat je nosio plas čnu vrećicu s tri jabuke i
dvije glavice luka. To im je bila i jedina hrana posljednjih dana.
 Pred zoru, kad je kiša bila već prestala, izbauljali su na seoski put. Prvo
što su ugledali bila su tri dječaka; veselo su poskakivali i ne sluteći da će
nagazi na zmiju. Kad su osje li da više nisu sami, već je bilo kasno: tri
bradata muškarca, pobijeljelih zjenica i zadebljalih usana, okružila su ih,
uperivši puške.
»Imate što za jelo?« upitao je Horvat surovim glasom.
Dječaci su kao jedan odmahnuli glavom.
Horvat im nije vjerovao; naredio je Kacijančiću da ih pretrese.
»Dušobrižnik« je samo nemoćno slegao ramenima, ništa nije pronašao.
Keškić je žestoko opsovao.
»Ima li u blizini milicije?« opet je pitao Horvat.
Dječaci su ponovo odmahnuli glavom.
»Prokleta žgadija«, lju o se Horvat.
Teroris su za m krenuli niz južni obronak. Pravac kretanja promijenili su
i dječaci. Vra li su se u selo i odmah se javili u štab narodne obrane.
Detaljno su ispričali što im se dogodilo i koga su sreli.
Bio je to dragocjeni podatak: potjerni organi sada su sa sigurnošću mogli
zaključi da se teroris čka grupa razbila i da obezglavljeno tumara
planinom, tražeći način kako da se izvuče iz okruženja. Tak čki uzevši, za
potjeru je to bio nov problem; sada se više nije tragalo za grupom, već za
svakim teroristom ponaosob. To je zah jevalo ne samo dodatni oprez već i
nove ljude. Planinu je trebalo temeljito pročešlja , zaviri u svaku škrapu,
provjeri svaki šibljak, ispita svaki sumnjiv trag ... A to nije bila u stanju ni
vojska od 100.000 ljudi.
Stoga su u potragu krenule sve raspoložive snage. Prvi trag na koji su
naišli bila je u žurbi odbačena plas čna vrećica s jabukama i lukom. Bilo je
očito da se dogodilo nešto ozbiljno čim su se teroris morali riješi
posljednjih zaliha hrane.
A što se zapravo zbilo? Viktor Kacijančić bio je već na granici ludila. U
nastupu izbezumljenos odbacio je čizme, bluzu i vrećicu s hranom, koju
mu je bio dao Horvat, odvojio se od ostale dvojice i, sumanuto zvjerajući
uokolo, krenuo putem kojim je i došao; vraćao se ravno u ruke potjeri.
Horvat i Keškić nisu ga ni pokušali zaustavi . Za njih je on bio izgubljen
slučaj, a osim toga i sami su imali smrt za vratom. Misao da će
»dušobrižnik« uskoro naletje na puščani metak i da će se zauvijek rasta
od njega, pošto su gotovo dvadeset mjeseci zajednički vježbali najbrže
načine ubijanja, bilo je posljednje što im je h trenutaka moglo pas na
pamet. Za njih je Kacijančić, u času kad je trebalo spašava vlas tu glavu,
bio obična nula. Nitko i ništa.
Kacijančićev primjer slijedio je i Keškić. Njemu, među m, nije bio
poremećen razum. On je točno znao što čini. Ocijenio je, naime, da su
šanse da se izvuče živ mnogo veće ako ne bude imao nikakvih privjesaka.
Horvata je smatrao opasnim teretom, a osim toga imao je svoj plan kako da
se probije iz obruča. Prijateljstvo? Drugarstvo? Bra mstvo? Koga je to sada
zanimalo?
Keškić se odvojio od Horvata, prevarivši ga da ide traži izgubljenog
Kacijančića. Ovaj mu je, glup u svojoj naivnos i lukav u pokvarenos ,
povjerovao; rekao mu je čak da će uspori korak kako bi ga njih dvojica
mogla s ći. Razišli su se svaki s uvjerenjem da mu je uspjela podvala.

***

Od trenutka kad je Horvata ostavio samog u šumi Vejsil Keškić se strmim

grebenom kretao samo prema istoku. Sve vrijeme orijen rao se samo
prema suncu, koje je žarilo među krošnjama i prosipalo vrelinu po
kamenjaru.
U ta dva dana, koliko je bio sam, odmarao se samo tri puta. Rubovi vjeđa
bili su mu već crveni od nespavanja. Tog jutra, sad više nije znao da li je
srijeda ili četvrtak, zatekao se na mjestu koje mu se učinilo pozna m.
Promatrao je okolicu ne vjerujući očima. Dobro se sjećao groblja s desne
strane i kuća uz cestu. Trebalo mu je samo nekoliko trenutaka da zaključi
kako se u posljednja dva dana zapravo nije ni makao. Sve vrijeme vr o se
samo u krug, vjerujući da ide prema istoku. Zalutao je, i sad je opet bio na
početku.
Ali ni taj početak više nije podsjećao na onaj otprije dva dana; glad ga je
potpuno iscrpila. Učinilo mu se da mu se želudac zalijepio za kralješnicu,
da mu je utroba prazna i da će mu se rebra uruši u pluća. Nitko ne zna
kako strašna može bi glad dok je sam ne osje . Posljednji topli obrok
pojeo je ravno prije mjesec dana u Salzburgu, kad je, prije nego što je
krenuo u logor na Deutschlandsbergu, ručao u nekoj gos onici u središtu
grada. Sada se hranio samo šumskim plodovima i povrćem koje bi uspio
ukras u vrtovima. Sve rezerve hrane, ako se to moglo nazva hranom,
ostale su na mrtvom konju s druge strane Raduše. Zeleni luk iščupan iz
tuđeg vrta smatrao je dobrim ručkom, a šumske jagode i kupine pravom
gozbom.
 Uza sve to mučila ga je i žeđ. Surova planina krila je u svojim njedrima
bistre izvore, ali za njih su znali samo upućeni. Keškić nije imao ni snage ni
vremena da ih traži; pio je vodu iz lokava, ako bi na njih naišao.
Našavši se tog jutra ‒ bio je četvrtak 29. lipnja ‒ ponovo u blizini
Rumboka, Keškić se kriomice uvukao u groblje, stropoštao se kraj jednog
križa i zaspao.
Probudio se sav u znoju; sunce mu je peklo ravno u lice, šireći okolicom
nepodnošljivu vrelinu. Gušteri su gmizali usijanim kamenjarom, a groblje je
bilo u nekoj čudnoj šini koja nije obećavala ništa dobro.
Učinilo mu se da mu je netko spalio ždrijelo dok je spavao; žeđ mu je
sada mračila razum. Brzo je ustao i potrčao prema selu, spo čući se o
pušku, koja mu je mlatarala o desnoj ruci. S ono malo logike što mu je još
bilo preostalo zaključio je da bi selo baš sada moglo bi prazno, jer je
narod gonio njega i ostale članove Andrićeve družine.
Na putu, u hladovini, natrčao je na prvu lokvu. Klekao je uz rub i stao pi
iz ruke brzim pokre ma grabeći mutnu, ustajalu vodu. Tada se iznenada
sje o kako mu je Adolf Andrić rekao u Austriji, prije puta: »Slušaj,
Krajišniku, treba pred m narodom pokaza dostojanstvo. Nakon toga
svatko će nam pomoći.« Keškić je sad opsovao beznadno, poželjevši krišku
kruha.
Krenuo je prema prvim kućama. Goloruka starica bila je naslonjena na
ogradu i motrila ga još izdaleka. Molećivo je ispružio ruku, tražeći kruha.
Na staričinu licu ostala je ista tvrdoća i prkos kojim ga je i dočekala. Ponovo
je tražio, ali ona je i dalje stajala nepomično. Rekla je kratko: »Nemam ja
kruha za takve.« Ravnodušnost te žene učinila se kao prijetnja.
Keškiću je iznenada došlo da joj raskoli glavu. Uto je vidio kako snažan
.brkajlija, naoružan karabinom, žuri preko dvorišta. Sad više nije bilo
vremena za objašnjavanja, trebalo je bježa . Povukao se natraške do ruba
puta, za m se prebacio preko živice i sjurio nizbrdicom. Iza sebe je
ostavljao samo lom.
Nije točno znao koliko je trčao, ali kad se zaustavio, više nije imao snage
ni da diše. Ova potjera, kleo je spominjući zatr trag, nije samo stvar
milicije i vojske, već i one prkosne starice.
Dugo je kleo i psovao, a za m počeo govori naglas: »Ja više ne mogu
ovo izdrža . Ne mogu. Nisam marva. U što su me uvalili, gamad ušljiva.«
Opružio je zgrčeno jelo i nekoliko časaka ostao tako leža , osluškujući u
vrelini dana zvuk automobilskog motora, koji je dolazio s lijeve strane.
 Bez oklijevanja je istrčao na cestu i digao ruke. Automobil je dolazio
dosta brzo, dižući iza sebe oblake crvene prašine, ali je iznenađen i zatečen
vozač uspio zaustavi vozilo ispred samog Keškića.
Gledali su se nekoliko trenutaka: vozač Keškićevo smežurano bradato lice
i automatsku pušku u desnoj ruci, a Keškić vozačeve oči, kao da u njima
traži milost.
»Vozi me«, rekao je kratko, otvarajući vrata na automobilu. Pušku je
bacio na stražnje sjedalo.
»Kamo da te vozim?« pitao je vozač u čudu. Mislio je da će ga terorist
odmah ustrijeli .
»Ne znam. Vozi me kamo hoćeš.«
Dvadeset i pet minuta kasnije terorist Vejsil Keškić, zvan Krajišnik, bio je
iza rešetaka u Prozoru. Ondje je u slast pojeo topli obrok, za koji je već
počeo vjerova da nikad nije ni postojao.
Keškić je odmah ispričao sve što je znao. A imao je i što reći. Najprije
kako su se organizirali u Australiji, pa kako su se obučavali na tajnim
teroris čkim poligonima i, napokon, tko je bio inicijator akcije »feniks«.
Za m je, vrlo temeljito, govorio kako su se prebacivali u Evropu i okupili
se u Salzburgu. Nije zaboravio spomenu ni »Ma ldu«, a ni sve osobe koje
je znao ‒ počevši od »dvadesetog čovjeka« i Ivana Pinjuha, pa sve do
»inženjera« Josipa Barišića. Nekoliko puta je ponovio kako im je cilj bio da
se utabore na Vranu i organiziraju »ustaničke baze«.
Na kraju je rekao sve o tome gdje bi se mogli kri ostali članovi
teroris čke grupe, posebno Viktor Kacijančić i Đuro Horvat, i kako ih je
najlakše namami u zasjedu.
Ništa nije prešu o Marićev »dužnosnik« i Andrićev obavještajac.

***

Vra vši se u trokut koji zatvaraju sela Rumboci, Zahum i Varvari, Viktor
Kacijančić se ‒ koje li ironije ‒ osjećao zbrinu m. Vjerovao je da je potjera,
koja mu je bila za petama, u međuvremenu prošla i da joj se on sada nalazi
iza leđa. Zgrozila ga je samo pomisao da je možda pogriješio u računici. A
upravo se to i dogodilo.
Potjerni organi nisu, naravno, nijedan pedalj zemlje na tom području
ostavili bez kontrole. Iza udarnih grupa uvijek su ostajale straže koje, is na,
nisu imale širok radijus kretanja, ali su dobro čuvale ulaze u sela. Tako se
Kacijančić nije mogao opskrbi ni hranom ni vodom. Pružila mu se
najstrašnija prilika koja bjegunca i beskućnika može snaći u bespuću: da
bira način na koji će umrije .
Pomisao da nema hrane i vode još je više pogoršavala njegovo ionako
kri čno duševno stanje. Put kojim se kretao bio je izložen vrelom ljetnom
vjetru, koji je sa zemlje dizao prašinu, otežavajući mu disanje. Pijesak mu
je bockao oči, koje su već bile obnevidjele od gladi. Već pe dan ništa nije
jeo. Učinilo mu se da zrak ključa, usijava se, pali mu i prži kožu.
Nepodnošljiva jara, na koju nije bio navikao, dovodila ga je do ludila. Kad
bi pobjegao u hladovinu, tresao se od groznice. Onda bi opet izlazio na
vrelinu, osjećajući da će mu jelo u trenutku sagorje .
Tabane više nije osjećao; bila su to dva drvena potplata išarana krvavim
plikovima, koji su se sa svakim novim korakom sve više širili. Prije dva dana
bio je nale o na zasjedu u blizini Rumboka, i upravo su ga tabani spasili.
Sada se više nije mogao pouzda ni u njih.
Dan se brzo gubio. Svečera ga je počela pra kiša, ali i neopisiva glad.
Posljednjih dana bio se pretvorio u samu kost i kožu.
Prispio je u blizinu sela Varvara, nadajući se da bi mogao nabasa na
Iliju Lovrića, za kojeg je znao da je ondje živio prije nego što je o šao u
Australiju. Vjerovao je, također, da bi se u selu mogao prikri , barem na
nekoliko sa .
Ali čim je promolio nos, otvorili su vatru. Bili su nemilosrdni. To ga je
dokrajčilo i povukao se u šumu, bacio na zemlju i počeo histerično udara
šakama o kamenje. Bio je na rubu pame .
Budući da je sada znao da će bez opomene puca na svakoga tko nosi
zelenu uniformu s natpisom »Četvrta oklopna četa USA ARMY«, te noći
svukao se dogola, utrčao u jednu kuću na kraju sela i pištoljem zaprije o
prestravljenim ukućanima. Tražio je civilno odije
lo. Bježeći iz kuće, dograbio je i opanke i pobjegao u noć. Neki mještani
vidjeli su ga kako trči kroz šljivike.
O neobičnom i drama čnom događaju u Varvarima odmah je
obaviještena potjera. S gli su na uzvisinu iznad kuće, gdje je terorist bio
primijećen, ali njemu više nije bilo ni traga. Pozvani su u pomoć vatrogasci
s reflektorima. Noć se pretvorila u dan; mlazovi svjetlos obasjavali su
šibljake i kamenjar. Za sumanu m bjeguncem tragalo se cijelu noć, ali bez
uspjeha.
Za to vrijeme Kacijančić se krio u plastu sijena kilometar-dva od Varvara.
Umor i glad posve su ga bili dotukli. Kad se ujutro, 2. srpnja, probudio,
prvo što je ugledao bila su dva milicionara, koji su stajali blizu plasta.
Kacijančić je u užasu iskolačio oči. Bijesno frkćući i vitlajući revolverom,
bacio se prema iznenađenim milicionarima, želeći ih fizički svlada . Ali
rafal iz automata pribio ga je uz ledinu.
»Važan čovjek«, kakvim se Đuro Horvat često želio prikaza , sada je
posvuda uokolo grozničavo tražio i najmanju rupu da se sakrije. Tumarao
je planinom već pe dan, znajući da bi ga moglo spasi samo neko čudo.
Kad se odvojio od Kacijančića i Keškića, udario je ravno prema istoku i
ubrzo izbio na Jablaničko jezero. Među m, potjera mu je ‒ to je osjećao ‒
bila za petama; gotovo mu se činilo da ga njezin dah tuče po po ljku.
Dok se tako mučio s vrelinom dana i praznim crijevima, jedna jedina
misao nije mu izlazila iz glave: kako je potjera u stanju da ga pra u stopu?
Tko to iz prikrajka motri na njegovo kretanje i obavještava potjeru? U
posljednja dvadeset i če ri sata u planini je susreo samo jednog pas ra.
Nisu ni poglede izmijenili; mimoišli su se na jednoj zaravni i nastavili svaki
svojim putem. Možda ga je taj mladić izdao? Živo je upam o izraz njegova
lica, čvrst i nepokolebljivi pogled koji nije dopuštao nikakvu pomisao o
uzmicanju. Morao sam ga ubi , psovao je Horvat samoga sebe. Da sam ga
ubio, sad bih barem još pet dana bio spokojan.
Horvat je tog 2. srpnja, ležeći povijenih nogu u sjeni jablaničkog tunela,
motrio na cestu, priželjkujući kakav automobil strane registracije da njime
pobjegne s tog »ukletog« mjesta. Ali umjesto automobila vidio je dva
muškarca. Oprezno su se približavali s desne strane. Primije o ih je dok su
još bili u tunelu. Pažljivo je nanišanio među oči višega, a za m je puščanu
cijev spus o tridesetak cen metara niže, govoreći samome sebi: »Treba
puca u trbuh. Tako su nas učili u Australiji i Austriji. To je polagana i
grozna smrt. Metak najprije raspara utrobu, pa raskomada crijeva. Ova
dvojica neće ni umrije , ali neće ni živje . To im obećaje broj 149. Znam,
najprije će im se rascvjeta slabine, pa će im ruke oteža od vlas h
crijeva. Sve vrijeme bit će svjesni da je smrt neizbježna i da će doći polako,
kidajući komad po komad života iz jela.«
Horvat je znao da dva naoružana muškarca traže njega. Oslonio je
kundak o kost i zaustavio dah, sasvim ukru vši ruke. Učinilo mu se da je
stao i povjetarac u očekivanju pokreta koji je godinama uvježbavao na
Tasmaniji i okolici Melbournea, a usavršio na Deutschlandsbergu.
Pri snuo je obarač i metak je uz prasak izle o iz cijevi, okrznuvši jednog
od dvojice. Istog trenutka odgovorili su mu vatrom. Prvi njihov metak je
promašio, a slijedećih pet pogodilo je Horvata slijeva nadesno, od pupka
prema desnoj ključnoj kos . Samo se ispružio i zajaukao. Vidio je dvojicu
snažnih muškaraca kako mu zaklanjaju pogled u sunce. Jedan od njih bio je
ranjen.
Ništa mu nisu rekli. Samo su s nekakvim bijesom gledali u nj i njegove
rane, iz kojih je liptala krv. Za m je vidio kako ih nadlijeće helikopter.
Posljednje čega se sjećao bile su riječi čovjeka u bijelome:
»Izgubio je mnogo krvi. Hitno ga treba prebaci u bolnicu.«
Nakon toga Horvat je utonuo u tamu, iz koje se probudio u bolničkom
krevetu.
 3. U PROCIJEPU

Razbijena i obezglavljena teroris čka glavnina bježala je prema jugu.

Poslije žestokog oružanog sukoba kod Rumboka, gdje ih je potjera
natjerala u paničan bijeg, teroris su se razbili u manje grupe, nadajući se
da će se tako uspje izvući iz kliješta koja su se nemilosrdno stezala. Đuro
Horvat, Vejsil Keškić i Viktor Kacijančić krenuli su na istok, i ondje ubrzo
zaglavili. Skupina koju je predvodio »general« Ilija Glavaš krenula je prema
Vranu, ali ne da ondje uspostavi »ustaničke baze«, nego da se sakrije u
nekoj od brojnih pećina. Zapovjednik neuspjele operacije, zvučno nazvane
»feniks«, Ambroz Andrić, te Vidak Bun ć, Mirko Vlasnović i »zapovjednik
hrvatskih revolucionarnih snaga« Pavle Vegar bježali su prema Čvrsnici.
»Štab revolucionarne vojske« uopće nije vijećao o tome kojeg bi se
smjera trebalo drža u »povlačenju«; svakome je na vlas tu volju
ostavljeno da bježi na onu stranu koja mu se činila spasonosnijom. Svi su
znali da je jedini način da sačuvaju glavu da što dalje odmaknu od potjere i
dođu što bliže naseljenim mjes ma, u kojima su mogli ukras hranu ili,
eventualno, nabasa na nekoga tko bi im pomogao. Oni koji su bili iz
toga kraja očekivali su, razumljivo, da će naći sklonište kod najbliže
rodbine. Prvome je na um pala takva ideja Iliji Lovriću ‒ Remcu. On je bio u
Glavaševoj skupini, koja je bježala prema Vranu. Naravno, Lovriću se nije
ponovo išlo u bespuće i divljinu, jer je bio nadomak rodnih Varvara, a osim
toga bio je već na izmaku snaga; vjerovao je da nove napore, uspinjanje i
tumaranje po Vranu, ne bi mogao izdrža . Zato se, čim se grupa našla
povrh Duvanjskog polja, odvojio od glavnine, rekavši: »Savjest me peče što
smo ostavili Horvata, Kacijančića i Keškića. Moram ih pronaći. Možda im je
potrebna pomoć ... Ja se vraćam.«
Ali nije se vra o. Ocijenio je da je došlo vrijeme da se sam pobrine za
svoju glavu. Tako je počela njegova trodnevna agonija.

***

Današnji hod bio mu je vrlo težak, kao i u posljednjih sedam dana, koliko
se potucao planinskim bespućem, u početku zajedno s Andrićevom
»vojskom«, a za m sam.
Put kojim se Lovrić kretao bio je više nalik na kozju stazu. Uspinjao se i
spuštao niz stjenovite urvine, prolazio mimo kamenih škrapa, gdje su i ljudi
i živo nje rijetko zalazili.
 Oko podneva ga je jara istjerala u polje, kojim je vijugala uska cesta. U
15
usijanom zraku trali su obrisi pet-šest »košara« , zbijenih jedna uz drugu
kao krdo uplašenih ovaca. Upu o se prema njima, ali ni sam ne znajući
zašto; tjerao ga je neki ins nkt da se poslije dugotrajnih besanih noći
najzad zavuče pod krov i prepus snu. Donedavno mladoliko lice sad je bilo
izbrazdano borama i masnicama, brada mu je gotovo sasvim izmijenila
izgled, a natečene vrećice ispod očiju učinile su ga neprepoznatljivim.
Bilo je već prošlo podne ‒ znao je to po tome što mu je sjena postala
duža ‒ kad se iznenada predomislio; ostavio je »košare« po strani i izišao
na cestu. Slijeva mu je vidik zaklanjala okuka, a desno, u daljini, kilometar-
dva od mjesta gdje je stajao, nazirala se bjelina kamenih krovova Mandina
Sela. Dugo je gledao na tu stranu, sve dok ga nije prenula nekakva
zvonjava.
Zastao je. Putem iza okuke biciklom je dizao prašinu neki dječak, brzo
okrećući pedala. Dječak je mogao ima trinaest-četrnaest godina. Bio je bez
kape, u šarenoj košulji kratkih rukava i starim, prašnim hlačama,
razderanima na koljenima. Dječak je, poskakujući na kožnom sjedalu, jurio
kroz zaparu koja je gušila.
Ugledao je Lovrića tek kad je bio na pedeset metara. Zaustavio se naglo.
Prvo što mu je sinulo bilo je ‒ banda. Lovrićeve prljave ruke i odijelo koje
mu uopće nije pristajalo dječaka su prisiljavali na takvu pomisao. Među m,
čovjek pred njim bio je goloruk. I to ga je zbunilo. Ako je terorist, gdje mu
je puška?
Dječak, među m, dosta toga nije znao. Uz ostalo i podatak da su neki
teroris , bezglavo bježeći, odbacili oružje, uglavnom puške, jer više nisu
imali municije. Tako mu se i Lovrić učinio nenaoružanim, iako je u njedrima
držao revolver s metkom u cijevi.
»Dođi ovamo!« zapovjedio je Lovrić osorno.
Dječak je u strahu zurio u čudnog neznanca. »Slušaj, mali«, nastavio je
Lovrić is m oštrim glasom, »gonim nekakvu bandu i gladan sam. Može li se
tu negdje kupi nešto za jelo?«
Dječak je bio vrlo blijed. Imao je kovrčavu crnu kosu i preplašene ali
pametne oči. Pokazao je rukom prema Borčanima, selu pod brdom.
»Ondje je trgovina u kojoj možete kupi kruha. Ali pazite se, i ovuda se
vucara ona banda. Pucali su noćas gore u planini.«
Za m su brzo odvezao na biciklu, na osvrćući se.
Nesnošljiva glad prisilila je Lovrića da posluša dječaka; otpu o se u
Borčane, pravo u trgovinu. Unutra kao da su ga očekivali.
Zurio je u prodavača. I prodavač u njega, a krupne oči bile su mu crne i
drske, sigurne i prkosne.
»Drug želi...?« upitao je svojim zasoptalim glasom, koji je više zvučao kao
prijetnja. Ravnodušno je prs ma draškao brkove.
»Ja bih, znate, gospodine ... Imate li...?« zbunio se Lovrić. Izgubio je dah od
straha i počeo zamuckiva . H o je traži kruha. Bilo što, samo da utaži
neopisivu glad. Zirkao je po trgovini. Bilo je odviše mračno za njegove oči,
koje je već danima peklo sunce, da bi mogao jasno vidje sva lica oko tezge
i vrata. Učinilo mu se da je vidio i onog dječaka s biciklom.
»Krenuo sam u Imotski. Konj mi je odlutao, pa ga tražim.«
Govorio je to prodavaču, koji je razmišljao: u ovakvim prilikama, kad
imaš zmiju pred sobom, ili biježi, ili ubij, a bilo što drugo da radiš
špekuliranje je životom, pa na kraju zaglaviš. Grunuo je na Lovrića:
»Mrcino prodana.«
Zgrabio ga je za vrat, ali se ovaj brzo izmigoljio. Slijedećeg trenutka
revolver mu je već bio u rukama. Potegao je okidač, ali začulo se samo ono
zlokobno »klik« ‒ metak je zatajio. U dva-tri koraka već je bio na vra ma
trgovine; uspio je samo još vidje kako je prodavač dograbio pištolj. Pucao
je za njim precizno, ali metak ga je samo okrznuo, prisilivši ga da posrne.
Trčao je u kamenjar, i nije se zaustavljao sve dok nije iznemogao.
Uz put nikoga nije susreo, ali je ubrzo čuo da mu se iza leđa približava
zvuk traktorskog motora. Nastavio je panično bježa prema Mesihovini,
vukući za sobom ranjenu nogu. Sada je za sobom imao čitavu hajku; ljudi
koji su radili na poljima krenuli su da ga zgrabe za vrat.
Predveče je prispio u blizinu sela Bukovice. I sve što je učinio nakon toga
bilo je još dvadesetak koraka. Nadomak prvih kuća pao je pokošen
preciznim metkom iz strojnice, iz koje je pucao jedan od boraca
Duvanjskoga par zanskog odreda.

***

Svršetak hajke u Bukovici označio je da je teroris čka grupa

prepolovljena. Dvojica su bila uhvaćena živa, a sedmoricu su likvidirali
organi sigurnos i pripadnici jedinica teritorijalne obrane. Cijelo to golemo
područje od Bugojna na sjeveru i Mostara na jugu nije se, među m,
predalo spokoju. Deset teroristajoš se krilo u gorskim vrle ma. Prema
nekim informacijama, ponašali su se kao divljač puštena s lanca; napadali
su sve živo, pucali u sve što se miče i o mali sve što je bilo nalik na hranu.
Tragovi koje je potjera otkrivala na terenu gdje se krila teroris čka grupa
nedvojbeno su upozoravali da se bjegunci, uz ostalo, žele domoći i mora.
Njihovo bjesomučno probijanje prema jugu bilo je potjeri sasvim
razumljivo: grupa je, zacijelo, vjerovala da se na obali, koja je u to vrijeme
vrvjela strancima, može opskrbi lažnim dokumen ma, a za m izmaći na
sigurno. Među m, tak ka ljudi koji su već danima efikasno rukovodili
potragom za teroris ma nije bila početnička. Koristeći se iskušanom
tak kom i strategijom općenarodne obrane, na planinama prema moru
podignu su brojni logori par zanskih četa, čiji je zadatak bio da spriječe
proboj terorista na obalu.
Takav logor bio je i na Kamešnici, u sektoru Malinovac. »Živjeli smo u
pravim ratnim uvje ma«, ispričat će kasnije dva člana te opera vne grupe.
»Bilo nas je 25; imali smo radio-stanicu i najsuvremenije naoružanje.
Kontrolirali smo veliki dio planine i neprestano bili u pokretu. Stanovništvu
je bilo preporučeno da povuče svu stoku iz tog područja i da se bez
potrebe ne kreće terenom što smo ga kontrolirali, osobito ne noću. Ali
ljude je teško bilo zadrža kod kuće; dolazili su sa svih strana, netko je
donosio kiselo mlijeko, netko kruh, netko vino ... Teško smo izlazili s njima
nakraj, jer, nam nisu vjerovali da imamo vlas tu vojničku kuhinju. Osim
toga, iz Tivna smo svakoga dana dobivali svježe namirnice, pa smo hrane
imali u izobilju. Obroci su bili obilni.«
Potjera je u međuvremenu povukla još i jedan značajan tak čki potez:
vidjevši da se teroris čka grupa raspala na manje skupine, pa čak i da
planinama lutaju pojedinci, milicionarima i pripadnicima teritorijalnih
par zanskih jedinica prepušteno je temeljito »češljanje« terena, a za
opkoljavanje i direktne udare formirana je specijalna jedinica dobrovoljaca
u koju su ušli mladići iz cijele zemlje. Bio je to odred za akcije
helikopterima. Sačinjavalo ga je sedamdesetak momaka, elitnih boraca,
izuzetnih psiho-fizičkih sposobnos . Na svaku informaciju o pojavi terorista
oni su helikopterima kretali u akciju.
Među m, teroris kao da su sumnjali što im se sprema iz zraka.
Napredovali su samo noću, a danju se odmarali u vrtačama. Helikopteri su
uzalud nadlijetali teren. Ni dječaci, mali obavještajci, koji su znali i
najskrivenije planinske staze, nisu mogli pomoći potjeri. Uzalud su se
tražile i informacije od pas ra, ni oni posljednjih dana nikoga sumnjivoga
nisu susretali u divljim bespućima.
 Teroris ma kao da se bio izgubio svaki trag.

***
»Generalovo« vojničko obrazovanje bilo je ograničeno na prak čno
znanje što ga je bio stekao na teroris čkim poligonima u Australiji,
pucajući u mete ljudskog rasta onako kako su ga učili čuvari njegovih misli i
ponašanja, Adolf i Ambroz Andrić. O tajnama višega ratnog umijeća nije
imao pojma, kao ni njegovih pet redova, kojima je stajao na čelu. Sve što je
znao bilo je samo da neprestano drži prst na obaraču i puca bez opomene.
Osobito ovo posljednje, jer i to je bio dio njegova znanja stečenoga u
Buckingham Streetu 47-49, gdje su ga godinama pripremali za ovu akciju.
»General« je dugo čeznuo za m da ima vlas tu vojsku, i sad mu se
pružila prilika da ostvari tu davnu želju. Preuzeo je »vrhovno
zapovjedništvo« nad petoricom uplašenih jadnika koji su, iscrpljeni od
dugotrajnog potucanja planinama, već bili na rubu živčanog sloma. To što
je on komandirao Bakulom, Ljubasom, Bešlićem, Mile ćem i Pavlovićem bio
je samo privid; »general« Ilija Glavaš više nije bio sposoban ni da
zapovijeda samome sebi.
Odmah pošto se iznad Duvanjskog polja od njih odvojio Ilija Lovrić, u
grupi je izbila žestoka svađa zbog toga na koju je stranu sigurnije bježa .
Pavlović, Ljubas i Mile ć zagovarali su bijeg na jug. Svatko je za svoj
prijedlog imao i argumente. Na jugu su se, navodno mogli prikri kod
Pavlovićeve rodbine, gdje im je bila osigurana i hrana. Osim toga, po onom
starom, kad prođe potjera, nastavit će put. Glavaš je nudio »sigurniji
spas«. Po njemu, trebalo se hitno prebaci na područje srednje Dalmacije,
ukras kakav brod i pobjeći u Italiju.
Od lošeg su izabrali gore; krenuli su na zapad. Obroncima Čvrsnice
spus li su se do iznad Posušja, izbjegavajući utabane staze. Kad su se
približili selu Rakitnu, na oko osam sto na metara, Glavaš je naredio da se
zaustave i prirede za noćenje. Odlučio je da ne uđe u selo odmah, kako je
to isprva namjeravao, nego da počeka dok ne padne noć. Znao je da bi ga
danju netko mogao prepozna , ne samo njega već i njegove »jurišnike«, i
obavijes potjeru. A kad bi sada zapucalo, prognozirao je »general«
važno, svi bi se razbježali kao zečevi, i tko bi ih onda noću mogao sakupi
po kamenjaru i šikarama. Čekali su, stoga, da se smrači.
U m krajevima sunce vrlo brzo zalazi, čak i lje , jer je cijelo područje
opasano planinskim vrhovima s kojih se već u kasnijim poslijepodnevnim
sa ma pružaju duge sjene i za vrlo kratko vrijeme prerastu u mrak. Sjedeći
u gajevima iznad sela teroris su kovali plan kako da riješe problem hrane,
najvažniji koji ih je tog trenutka mučio. Danima su jeli samo ono što su
mogli naći pod otvorenim nebom: šumske plodove, travu ili nešto što bi
16
ukrali iz vrtova. Sada je Ilija Glavaš imao plan kako da se najzad pogoste.
»Selo nije bogato«, rekao je, »ali ćemo kod župnika sigurno naći hrane.
Kod njega ionako noću nema nikoga. Ako bude galamio, zgrabit ćemo ga za
grkljan, dobro se nakrka i pobjeći. Dok se župnik snađe, mi ćemo već bi
daleko.«
»A možda nas pop i sakrije« rekao je Bešlić.
»Riječi se pozla le; gospodin župnik bi me učinio dobro djelo«,
odgovorio mu je Glavaš.
Tog utorka 4. srpnja, kasno uvečer, teroris su se oprezno spus li u selo i
upu li se ravno župnikovoj kući, koju nije bilo teško pronaći. Ali u zao čas;
primije li su ih neki mještani i odmah pohitali u selo Kongom, na
zapadnom rubu Duvanjskog polja, gdje se nalazio glavni opera vni štab
potjere. Ubrzo poslije seljaka s gao je i svećenik iz Rakitna i obavijes o
potjeru da su ga »posje li nepozna ljudi, tražeći hranu«. Članovi odreda
za akcije helikopterima odmah su krenuli u selo, ali kad su s gli, terorista
više nije bilo. Dočekala ih je samo informacija da se naoružana grupa
upu la prema zapadu.
Krenuli su njezinim tragom.
U međuvremenu, Glavaš i njegova grupa, znatno okrijepljeni hranom,
ubrzanim maršem napredovali su prema Debelom brdu. Slijedeći dan i noć
proveli su skriveni u jednoj vrtači, a za m nastavili put. Ali kod sela
Torušića odstupnica im je iznenada bila presječena. U susret im je dolazio
streljački stroj vojnika koji su pregledavali svaku rupu i zavirivali u svaki
grm. Glavaš je hitno naredio povlačenje. Uvukli su se duboko u gus š,
čekajući što će se dogodi . Na tome mjestu ostali sunepokretni četrnaest
sa ; ondje ih je zatekla i noć. Bila je to duga noć, često prekidana teškim
snovima i priviđenjima.
U svitanje im se učinilo daje opasnost minula. Glavaš je, za svaki slučaj,
poslao Pavlovića i Mile ća da izvide teren. Vra li su se za nepunih pet
minuta i obavijes li grupu da ih vojska opkoljava i da će, ne učine li nešto,
bi pohvatani kao ribe u mrežu. Obuzela ih je panika.
»Pucat ćemo tek kad se približe na dvadeset metara«, umirivao ih je
Glavaš. »Kad ospemo paljbu, pravo naprijed. Ako se sada probijemo, nitko
nas više neće ulovi .«
Faktor iznenađenja bio je na strani terorista. Oni su točno pra li svaki
korak streljačkog stroja, koji su sačinjavali borci Posuškog, Ljubuškog i
Liš čkog par zanskog odreda. Znali su da će iznenadni napad na trenutak
zbuni potjeru, što će bi sasvim dovoljno da umaknu.

***

Moglo je bi oko jedanaest ili još kasnije, kad je Franjo Grbešić dobio
obavijest da se hitno javi u mjesni štab narodne obrane. Kratko su mu
poručili: spremi najnužnije stvari, odjeću i pribor za osobnu higijenu, i
ništa više.
Sada, poslije desetak dana i isto toliko neprospavanih noći, dok je
zajedno s borcima Liš čkoga par zanskog odreda šutke stajao na kamenitoj
osami čekajući da mjesec zađe za planinu a duge sjene sakriju ciljeve
njihova daljnjeg puta, Franjo Grbešić se više nije mogao sje koji ga je
kurir probudio te noći. Znao je samo da je netko dugo i uporno lupao na
ulaznim vra ma, dozivajući ga imenom, da su se djeca od iznenadne
ponoćne buke nemirno okretala u krevetu i da je on odmah izjurio na
ulicu, gotovo se i ne pozdravivši s ukućanima.
Grad je mirno spavao, ne sluteći da ga opaka zvijer vreba iz kamenjara.
Grbešić je, među m, pretpostavio da ponoćni poziv, koji ga je prenuo iz
mirna sna, znači da je nekome potrebna pomoć. Kad u gluhim noćnim
sa ma netko pokuca na vrata, onda je zacijelo posrijedi nešto vrlo važno,
razmišljao je.
Prispjevši u štab, gdje je već vladala neobična užurbanost, dobio je
pušku i uniformu. Razmišljao je samo trenutak-dva i shva o svu ozbiljnost
zadatka koji mu je bio povjeren. Znao je da u rukama drži i malen djelić
svoje budućnos .
Potjera za naoružanom grupom, koja je ‒ obavijes li su ih ‒ već ubila
deset ljudi i isto ih toliko ranila, nije se mogla poistovje ni s kakvim
bezazlenim, ru nskim poslom. To je bio lov na poskoka, pritajenog negdje
u kamenom bespuću i spremnog na smrtonosni ugriz.
O pravom ratu Franjo Grbešić je malo znao. Slabo je pam o one sablasne
prizore iz vremena fašis čke okupacije, jer je tada bio dijete. Scene krvavih
orgijanja četničkih i ustaških zločinaca u ovom kraju za nj su bile nešto
nepojmljivo. Sve što je pam o iz tog teškog i opakog vremena bilo je daje
hodao bos za kozama po sagorjelom kamenjaru, da je s vremenom susretao
različitu vojsku, dobre i loše ljude, te daje češće bio gladan nego sit.
Kad se završio rat, imao je jedanaest godina. Tada mu je već mnogo toga
postalo shvatljivo, iako je na većinu događaja još gledao dječjim očima.
Često je h dana zna željnim pogledom pra o visok mršav lik brata Nikole,
koji se zabrinut i umoran vraćao iz ovih is h planina kojima sada i on
naoružan krstari. Nikola je h dana Hercegovinom gonio posljednje
četničke i ustaške odmetnike, zaklete Baćevićeve koljače i zloglasne
Milasove »škripare«. Danonoćne zasjede, kiša, studen, bespuća ‒ sve se to
bilo svalilo na iscrpljen Nikolin organizam, i jelo je posustalo i slomilo se
kao krhka grančica. Crnina se tako uvukla u kuću starog Ivana Grbešića,
zasjela na pragu i ostala sve do današnjih dana.
O svemu tome, o ocu Ivanu, bratu Nikoli, o majci i njezinoj crnini, o
svojoj djeci, koju je ostavio u bezbrižnu snu u Tiš ci, razmišljao je sada
Franjo Grbešić, čekajući da se ugasi mjesec i da krene tragom šestorice
terorista koji su ležali pritajeni negdje u šipražju.
Sada je trebalo radi brzo. I savršeno. A to nije bilo nimalo lako: potjerni
organi, kojima je pripadao i Franjo Grbešić, bili su uis nu u nezavidnu
položaju. Zbog golemog prostranstva, koje je uz to obilovalo brojnim
skrovi m mjes ma, bjegunci su veoma uspješno uzmicali, najčešće ne
ostavljajući iza sebe vidljive tragove.
Hajka za njima mogla se, stoga, sasvim poistovje s traženjem igle u
plastu sijena. Trebalo je zaviri iza svakog stabla, okrenu svaki kamen,
pročešlja svaki šibljak. I pri tome misli na vlas život, jer su teroris
pucali bez opomene.
U zoru 7. srpnja borci Liš čkog, Ljubuškog i Posušk og par zanskog
odreda prispjeli su na područje Golog brda, ne znajući da su na puškomet
ispred njih skriveni teroris . Napredovali su vrlo brzo, raspoređeni u
streljački stroj. Takav način pretraživanja terena bio je najsigurniji: golemim
»grabljama« nitko nije mogao umaći. I u tri prethodna dana koris li su se
istom tak kom, pazeći da nijedan grm ne izmakne kontroli.
Prednja je skupina bila samo pedesetak metara udaljena od vrtače u
kojoj su teroris proveli noć. Posvuda je bilo mirno, što je samo pojačavalo
dojam da se uskoro nešto mora dogodi .
Od dugotrajnog pješačenja i probdjevene noći borci su bili umorni, ali
nitko nije zaostajao. Napro v, svatko je želio bi prvi. Među m, nitko se
nije ni trenutka pouzdavao u sreću ili naklonost slučaja. To je za njih bio
pravi mali rat, koji je trebalo dobi tak kom. To što su gonili samo
desetoricu ubojica nimalo nije obezvređivalo njihove napore i tak ku, jer
grupica terorista bila je u stanju da snajperima s prigušivačem ubije
najmanje dvadeset ljudi prije nego što se točno odredi njihov položaj.
Premda je svaki borac bio upozoren da teroris ni jednog jedinog
trenutka neće oklijeva da na njih otvore vatru, ako im se za to pruži dobra
prilika, nitko toga jutra nije bio zaokupljen me, svima je na umu bila samo
misao kako da te plaćenike zgrabe za vrat.
Vrelina im je već počela lijepi košulje na leđima a kiselkast okus znoja
draži nozdrve kad se iz šibljaka iznenada osuo bjesomučan rafal.
Zaglušena pucnjava resko je odzvanjala usjecima kao najstravičniji
nagovještaj smr . Sve se to dogodilo toliko iznenada da se neki borci nisu
uspjeli na vrijeme baci u zaklon.
Franjo Grbešić osje o je samo prvi metak; učinilo mu se kao da ga je
netko vrelim čekićem udario u lijevu stranu jela. A za m je sve utonulo u
tamu.
Odmah uz Grbešića pao je Branko Ljubičić, njegov najbliži suborac. Troje
djece ostalo je bez oca.
Osim vlas te kože, za šestoricu bjegunaca nije bilo više ničega što su
mogli poštova . Čak i namrgođeni Vran, koji im je ostao iza leđa, kao neka
davna i daleka, neispunjena želja, učinio im se sada negostoljubiv i
nepristupačan. 0 »ustaničkim bazama« u toj divljini nitko se više nije
usudio razmišlja , čak ni surovi Ilija Glavaš, u čijem je mozgu uvijek bilo
mjesta za sulude ideje i naume. »General« je sada bio zaokupljen mnogo
ozbiljnijim mislima: kako da spasi vlas tu kožu. Zaprije o je i naredio:
puca u sve što se miče. Bez razlike. Samo su tako mogli osigura
odstupnicu.
Strah se tako pretvorio u histeriju, a bijeg u bijesno kurjačko uzmicanje.
Naoružana grupa nije birala način kako da se domogne srednje Dalmacije,
u kojoj su, koje li zablude, vidjeli spas. Htjeli su se svakako domoći obale,
smatrajući da bi među mnoštvom stranaca mogli zatr svaki trag.
Ali za tako nešto ne samo što više nije bilo vremena nego ni
manevarskog prostora. Golemo prostranstvo bilo je pod neprestanim
nadzorom potjere i bilo je samo pitanje dana kad će bjegunci uletje u
zamku. Događaji su za njih počeli poprima sve drama čniji tok. Ponovo su
izbile svađe, jer je svatko imao vlas tu ideju o tome kako i kamo treba
uzmica . Uza sve to, pobjesnjeli čopor bio je i načet: u oružanom sukobu
na Golom brdu ranjen je Petar Bakula. Metak ga je pogodio u skočni zglob.
Samo se krajnjim naporom uspijevao održa na nogama i na popriličnoj
udaljenos pra ostalu petoricu. Molio ih je da ga ne ostave, ali
»general« je na njegova zaklinjanja samo nehajno odmahivao rukom,
govoreći:
»Ti si nam samo teret. Budi sretan da te ne ustrijelimo. Uostalom,
poznata su pravila igre: ako nekome zaprije opasnost da bi mogao bi
uhvaćen, sami ćemo mu presudi . Bolje tako nego da ga nabiju na kolac.«
Cijeli put bio je kamen i samo kamen. Lijevo i desno uzdizale su se
planinske li ce kao prirodna brana i prijetnja. Sada je trebalo pokaza svu
umješnost kretanja po nepristupačnom terenu, a pri tome ne ostavlja
tragove, koje je slijedila potjera. Glavaš je rekao da preuzima sav rizik na
sebe. Obećao je, uz ostalo, da će brižljivo bira mjesta za odmor, takva gdje
ih nitko neće moći iznenadi . Ali Pavlović i Mile ć nisu se slagali s takvom
podjelom posla. Oni jednostavno nisu željeli da vlas život prepuste
»generalu«, koji je imao i sasvim određene razloge za takav oblik brižnos .
Glavaš je, naime, bio silna kukavica i činilo mu se da bi odmah mogao
samome sebi presudi kad bi ga njegovi redovi ostavili samoga. Bilo je
dovoljno da Bakula dobije metak u nogu, pa da »general« pokaže svoje
pravo lice. Nije njemu bilo ni do kakvih pravila igre, koje je dik rao HRB,
ni mu je bilo stalo da olovom iz vlas tog revolvera Bakulu »spasi od
komunis čkih bezbožnika«, već je išao slijedom najjednostavnije logike.
Ako Bakula bude hramao za njima, a oni zbog toga zastajkivali, potjera će
ih ščepa dok trepneš. Kako bilo da bilo, mislio je, najsigurnije je da Bakulu
ostave u planini da ondje crkne, ili da ga napune vrelim olovom.
Pješačili su još dva kilometra kosinom, pa se počeli uspinja . Sve vrijeme
birali su staze kroz šipražje, kako bi se sakrili od helikopterskih izvidnica.
Prešli su još dva kilometra, ali ni tada se nisu osjećali sigurnima.
»Ovaj nas je lijepo prevario«, lju to je gunđao Mile ć, misleći na
Glavaša. »Samo da mi je zna kamo nas vodi.«
Mile ć je teško disao. Usne su mu bile sasvim natekle i ispucale, a na
rubovima su se već širile stvrdnute krvave mrlje i ožiljci. Nije se obazirao ni
na koga, čak ni na ranjenog Bakulu, koji je išao na kraju kolone.
Odmah iza njega žurno je grabio Pavlović, i mrmljao:
»Čuj, što hoće taj Bakula? On je ionako gotov. Bolje mu je da se više ne
muči. Glavaš bi ga mogao sasvim lijepo smiri .«
Mile ć se osvrnuo: »Čini mi se da je tako. General je pravi specijalist za
takve stvari: metak u drob i gotovo. Kao da nikad nisi ni postojao. Stvarno,
ako se tako bude vukao za nama, potjera će ga vrlo brzo ulovi . A onda
smo i mi u škripcu. Bakula će reći sve što zna: kojim se pravcem krećemo i
što namjeravamo. Zato ga treba ubi . Ovako neće još dugo.«
S obje strane bila je gusta, neprohodna šikara, i Glavaš je naredio kratak
odmor i dogovor. Pavlović i Mile ć nisu se obazirali na »generalov« znak da
se zaustave.
»To vrijedi i za vas dvojicu«, zaurlao je Glavaš, tresući svojom
četvrtastom glavom. »Ako se ne zaustavite, iz ovih stopa ću vam prosu
mozak. Neću čeka ni trenutka; došla su takva vremena da se život prodaje
u bescjenje. Osim toga, još ste pod mojom komandom. Vrijeme je da se
dogovorimo što ćemo dalje.«
Glavaš je za m podigao automatsku pušku i cijev namjes o u visini
Pavlovićevih i Mile ćevih bubrega. Metak je bio u ležištu, trebalo je samo
povući otponac.
Sad se Pavlović i Mile ć usiljeno nasmiješiše, ali više da bi odagnali
vlas strah nego da bi oraspoložili Glavaša. Ukopali su se u mjestu i
umorno spus li na zemlju. Bili su posve iscrpljeni. Oni su bili najbliže
guštari. Bešlić i Ljubas ležali su nešto ukoso, prema zapadu, a Bakula je
dahtao oslonjen na kamenu li cu. Glavaš je stajao u sredini, čekajući da
članovi njegove grupe odagnaju misao na umor, glad i strah.
»Dogovor? Kakav nam dogovor sada može pomoći?« upitao je Bešlić.
Njemu je bilo posve jasno daje sve izgubljeno; čak više nije vjerovao ni u
čudo. Razmišljao je o tome kako ga je Bratuša na brzinu obradio u
Canberri, obećavši mu visok položaj u novoj vladi. Bratuša je svima
ponešto obećao, ali o ovome što su sada doživljavali ništa nije govorio. Čak
nije dao ni naslu da bi se tako nešto moglo dogodi , iako je vrlo dobro
znao kakva surova avantura očekuje Roverove i Marićeve »jurišnike«. Čemu,
dakle, dogovor kad je sve izgubljeno, ponovio je Bešlić u sebi, i ta misao
mu sledi dušu. Živo je pam o izraz Bratušina i Mudronjina lica, koji nije
dopuštao nikakvu pomisao na neuspjeh. Čekajući sada u vreloj noći da
Glavaš iznese svoj recept za spas, Bešliću je mnogo toga iz prošlos bilo
jasno. Više nije bio besmrtni član HRB-a, u tajnoj lis uveden pod brojem
172, već običan smrtnik, čovjek u velikoj neprilici. Prvi put je na ovoj
planini shva o da će umrije usamljen, bez porodice, odbačen od onih koji
su ga nagovorili da dođe ovamo. Bešlić pod ledinu, a njegov novac živima,
koji od straha ne smiju ni nos promoli . Osjećao je jaku mučninu, ali više
nije znao da li je to od gladi ili od pomisli na Marica, Bratušu i Rovera.
Užasan strah da će skonča u bespuću, prije nego što raščis račune s
Bratušom, sasvim mu je sledio pokrete. Iznenada je izgubio kontrolu nad
vlas m postupcima i povikao: »Čemu dogovori? Ljudi, treba bježa ...
Bježmo odavde što dalje. Vidite da su nas obmanuli... Bježmo...«
Grčevite grimase sasvim su mu izmijenile lice. Strah ga je tjerao da
pobjegne što dalje od potjere i sačuva glavu. »Bježmo, ljudi, mi smo
prevareni, zar ne vidite? Rekli su nam da će ovo bi kratki i zgodni izlet... A
što je ovo? Što se to, majko božja, događa s nama. Mi smo gotovi... Pobit
će nas kao zečeve.«
Glavaš klimne glavom i reče: »Sve je to točno. Ali što sada? Sad smo
ovdje, usred planine, i moramo naći način da se izvučemo. Moramo s ći na
obalu; to nam je jedina šansa.«
»Ovako iscrpljeni i gladni nemamo mnogo izgleda da uspijemo. Uza sve
to, Bakula nam onemogućava brže kretanje«, dometnuo je Mile ć sa
strane.
»Ako je samo Bakula problem, to ćemo vrlo lako riješi «, nastavio je
Glavaš hladnokrvno. »U slijedećih deset sekundi on više neće bi među
živima; ja ću mu olakša muke.«
Bakula je sve to slušao izbezumljena pogleda i iskrivljena lica: »Ne, to ne
smijete učini ... Ne smijete mu dopus da me ubije ... Ja sam vam
pomogao, sjećate li se? Kad se pucalo na Raduši, ja sam vas izveo iz
obruča...«
»Kakva glupost«, odvra o je Glavaš. »Zašto bismo ubili tog jadnika kad
nam je on pomogao. Ha-ha-ha ...« Glavaš se sada tresao od histerična
smijeha. »Koga si spasio, kopile umišljeno? Spasio si sebe, a ne nas.
Podvio si rep kad je bilo najgušće, a sad spominješ nekakvu hrabrost.
Zaveži dok nisam jezik iščupao.«
»Ne preostaje nam ništa nego da bježimo«, rekao je Bešlić. »Rekao sam
da bježimo, a ne da kaskamo, kako to čini Bakula. Mene nije briga ni za
koga; jedino što želim to je da se živ prebacim preko granice. Ako treba
glasa , onda glasam da Bakulu ubijemo.«
»I ja«, dometnuo je Ljubas.
»S pe, kako možeš?« zavapio je Bakula očajno. »Ne poznajemo se od
jučer ... Dijelili smo dobro i zlo u Njemačkoj i Austriji... Majku vam
pokvarenu ...«
Ni Mile ć nije vidio drugog izlaza osim da ubiju Bakulu.
 Samo se Pavlović uspro vio: »Pus mo ga da ide za nama dok bude
mogao. Kad lipsa, ni metak mu više neće treba .«
Nakon kraćeg vijećanja svi su se složili s Pavlovićevim prijedlogom, i
Bakula je mogao odahnu , iako je bio svjestan da s takvom ranom neće još
dugo. Nadao se, među m, da će ponovo naletje na potjeru i da će mu to
bi dobra prilika da se preda.
Ali lukavi Glavaš kao da mu je čitao misli: »Ako misliš da nas možeš
nasamari , grdno se varaš. Od danas ću se osobno brinu o tebi. Osje m li
nešto sumnjivo, preklat ću te kao ovcu. Metak neću troši ; nožem ću to
obavi na najsavršeniji način.«
»Bude li i dalje išao s nama, on će ječa , a tako nas može otkri «,
uplašio se Bešlić. »Ja ne želim izgubi život zbog ranjenog balavca.«
»I nećeš ga izgubi , to garan ra Ilija Glavaš«, rekao je »general« važno.
»Od ovog trenutka Bakula je pod mojim nadzorom. Vjerujem da on shvaća
što to znači.«
Bakula je požurio da kimne glavom u znak razumijevanja.
»Odlično«, rekao je Glavaš, »vojska je opet kompletna.«
»Ali neće bi još dugo«, ubacio je Mile ć. »Mislim da se ovako dalje ne
može. Pavlović i ja odlučili smo da se odvojimo i da se sami pokušamo
probi . Nemamo nikakav plan, samo ocjenjujemo da je opasnost za svih
veća ako smo na okupu, a me su manje šanse da se svi izvučemo. Moramo
se razbi na manje grupe.«
Glavaš, ne manje sarkas čan, reče: »Zapravo sam i ja ponešto razmišljao
o tome. I treba da odmah s m budemo načisto: neću dopus nikakvo
odvajanje, dok sam živ. Poslije možete čini što vam je volja. More sigurno
nije daleko. Do njega može bi dan-dva ubrzanog marša. To ćemo
preživje . Zato predlažem da se krećemo samo noću i da odbacimo suvišnu
opremu.«
»Na što ciljaš?« upitao je Pavlović.
»Na oružje«, odgovorio je Glavaš.
»Ti si lud«, ustvrdio je Bešlić. »Da bacim oružje koje mi jedino ulijeva
sigurnost.«
»Nisam mislio na sve oružje«, ispravio se Glavaš, »već samo na puške. Za
njih ionako više nemamo mnogo municije. Zadržat ćemo samo revolvere. To
je sasvim dovoljno da se probijemo. Kretat ćemo se vrhom Dinare, sve dok
ne s gnemo do ceste za Split. Za m ćemo se ponovo dogovori što dalje
čini .«
 »A od čega ćemo živje na Dinari? Ja sam već sasvim iznemogao od
gladi«, uspro vio se Ljubas.
»To je, mali, tvoja briga. Najzad ćeš mora pokaza što još umiješ osim
precizno puca .«
Ali jedva što je Ljubas završio kad ih uznemiri grmljavina helikoptera.
Glavaš brzo naredi da se uvuku u trnjak. Ležali su ondje sve dok nije pala
noć. Neki su odmah i zaspali.
Glavaša je probudio neki gmizavac, koji mu je prešao preko ruke. Sjeo je i
počeo otresa sparušenu travu s bluze. Dok je tako sjedio i osluškivao pjev
i zrikanje noćne šikare, odjednom se prestrašio: posve razgovjetno je čuo
kako netko struže po zemlji. Zvjerao je unaokolo, tražeći ostale. Svi su bili
na svojim mjes ma, osim Bakule.
»Što se dogodilo?« pitao je Bešlić, kojeg je također probudio neobičan
noćni zvuk.
»Mislim da je ono kopile pobjeglo«, reče Glavaš, škripeći zubima.
»Tko?«
»Bakula«, odgovori.
Zvuk je prestao i sada se ponovo čulo samo zrikanje. Obojica su otpuzala
prema mjestu odakle se čulo struganje. Ubrzo su vidjeli kako Bakula nožem
reže nekakav podebeli štap i kako ga veže uz ranjenu nogu; otkinuo je oba
rukava s bluze i omotao ih oko štapa i bedrene kos , a za m i oko
potkoljenice.
Bacili su kamen u šiblje iza njega; sav se sledio od straha, i nož mu je pao
na zemlju. Brzo je otpuzao u stranu, vukući za sobom nogu, koja ga je sve
više boljela.
Umor je bio sve jači, glad također. Ponovo su se okupili oko Glavaša,
nastojeći mirnije razmotri svoj položaj. Osjećali su da ni ovdje za njih više
nema sigurnos ; u daljini se, naime, čula nekakva galama i dozivanje. Nisu
znali tko je to, ali im je bilo jasno da iza sebe više nemaju samo vojsku i
miliciju, već i stanovništvo. Stoga se trebalo povući još dublje u planinu. Da
su teroris tog trenutka znali u kakvu su osjećaju gnjeva, srdžbe i mržnje
prolazile sahrane poginulih boraca, pripadnika potjernih odjeljenja,
potražili bi zacijelo najpus je mjesto od pus h i nikad se više iz njega ne bi
usudili izaći.
Te noći još dugo nisu mogli zaspa . Mučila ih je ne samo pomisao na sutra
već i užasna glad. Sada su bili sasvim u divljini, daleko od naseljenih
mjesta, u bespuću, gdje su mogli nabasa samo na šumske plodove.
Slijedećih pet dana grickat će samo ljutu dinarsku travu i komad kruha što
ga je Bešlić imao sakrivenog u torbi. San nije dolazio. Ponovo su započeli
razgovor, vjerujući da će tako odagna pomisao na glad.
»Ono što si rekao o oružju... kako to misliš izves ?« upitao je Ljubas. Kad
su pošli iz Salzburga, Ljubas je mogao ima oko 75 kilograma, a sada je
imao 55, možda i manje. Bilo mu je nepojmljivo da čovjek u tako kratkom
vremenu može posta kostur. Izgledao je uis nu sablasno: oči su mu bile
utonule u duplje, nos i jagodične kos iskočili su kao tri čvoruge, a kroz uši
mu se vedrilo. »Mislim, što će se dogodi ako opet upadnemo u zasjedu,
čime ćemo se brani ?«
»Zadržat ćemo jednu automatsku pušku i pištolje. Ostatak ćemo
zakopa . A kako ćemo se brani , to je vrlo umjesno pitanje. Odsad ćemo se
brani samo lukavstvom, borbu nećemo prihvaća , jer bi to za nas bio kraj.
Upotrijebit ćemo i novu tak ku kretanja; pojavljivat ćemo se ondje gdje
nas najmanje očekuju. Kad se domognemo mora, mogu nam stavi soli na
rep ... «
»Ne bih bio tako samouvjeren, Ilija«, upozorio ga je Bešlić. »Od cijele
grupe ostalo nas je samo šest, ako brojimo Bakulu. Ostale je pozobala noć.
Gdje su Vegar, Vlasnović, Horvat, braća Andrići? Najzad, gdje je Mar n
Juriša? Sada, kad nam je najteže, njega nema. A lijepo nam je rečeno u
Salzburgu: ako bude gusto, Juriša će nam pomoći. Gdje je to kurvino
kopile? Samo su Adolf i Ambroz znali njegovu adresu u Jugoslaviji, a njih
nema, prvoga su ubili na Raduši, a drugi je već sigurno s druge strane
granice.«
»Ubili su i Jurišu. Vama se mozak, čini se, sasvim zalijepio, razum vam se
pomu o. Shva te jednom i okanite se iluzija: Udba je točno znala da ćemo
doći. Jeste li primije li kako su nas zatekli na Raduši, kao na izletu. Pucali
su po nama kao po glinenim golubovima. Za mene je sasvim logično da su
ulovili i Jurišu i onog inženjera koji je trebalo da pripremi vatromet u
Zagrebu. I što reći nakon svega toga? Da nas je netko preveo žedne preko
vode. Stoga želim ići svojim putem i nitko me u tome neće spriječi , čak ni
, generale. Nisam kukavica, ali ne želim svoj život proda tako je ino.
Braća Andrići su nam obećala ustanak, a dobili smo kišu metaka ... Mislim
da za ustanak još nije vrijeme. Moramo još dosta toga promijeni u našim
planovima, moramo se vra i bolje se organizira .«
To je govorio Vlado Mile ć, a odmah ga je prekinuo Glavaš.
»Nevjerojatno je koliko se čovjek može promijeni u tri mjeseca. Slušao
sam te 10. travnja kako govoriš na priredbi u Salzburgu, vatreno i u
velikom zanosu. Pozivao si sve oko sebe da te slijede, da se priključe u
akciji koja će ‒ kako si rekao, ako me pamćenje dobro služi ‒ bi okončana
za nepunih petnaest dana. A sada? Sada te, dragi moj, više ne mogu
prepozna . Uplašio si se, što li, i bježiš na svoju stranu. Ali zapam , prije
ćeš bi mrtav nego što se i stopu makneš od puta koji sam ja zamislio.«
»Ne želim nikakvu svađu«, rekao je Mile ć. »Samo ponavljam da smo
Pavlović i ja odlučili da se odvojimo i da...«
Rečenicu nije dovršio. Slijedećeg trenutka pogodila ga je golema šapa
Ilije Glavaša i on je pao kao da mu je netko iščupao kralješnicu. Dobio je
žestok udarac u slabine, a udarac je zazvučao kao da je netko pogodio
dotrajalu napuhanu mješinu. Izbezumljeni Glavaš sada je nanišanio u
Mile ćevu glavu i spremao se da ospe rafal.
»Ilija, brate«, zavapio je Bešlić. »Ne pucaj, otkrit ćeš naš položaj, a onda
smo svi gotovi.«
Glavaš najzad zapovjedi: »Zakopavaj oružje, naprtnjače i suvišnu
opremu! Zadržite samo pištolje. Uklonite tragove, a za m pokret. Ne želite
valjda da nas ovdje zateknu!? Imate deset minuta vremena. Ovo nije
mjesto za spavanje. Slušajte ... «
Teroris su plašljivo osluškivali zvukove koji su dopirali iz podnožja
planine; bio je to lavež pasa tragača. U mirnoj noći lavež je bubnjao u
ušima kao suće čegrtaljki.
Pošto su sakrili dio oružja i opreme, Glavaš i grupa krenuli su dalje prema
zapadu. Na kraju kolone hramao je Bakula; izgledao je kao otjerani pas koji
se ne može odvoji od svojega gospodara. Uporno ih je slijedio. Nije ga
gonila privrženost ili vjernost. Sasvim je trijezno razmišljao. Znao je da će
ga Glavaš ubi ako učini i najmanji sumnjivi korak. Znao je također da će
od ostale petorice uvijek dobi nešto za jelo, ako to nešto pronađu u
planini, i, najzad, znao je da će s ovakvom ranom moći hoda još najmanje
dva dana. Možda se do tada ukrcaju na kakav brod i pobjegnu.
Više se nitko nije sjećao koliko su dana pješačili planinom. Nijednom od
šestorice bjegunaca, užasno opaljenih lica i s ranama na tabanima, mozak
nije bio toliko bistar da broji dane. Sve što su sada radili bilo je na granici
živo njskog ins nkta. Bili su već sasvim srasli s divljinom, oči su im se
privikle na tamu.
To više i nisu bili ljudi, već sablas u ljudskom liku: brada , smežuranih
obraza, natečenih kapaka, blatni i polugoli. Mile ć je bio na granici ludila;
neprestano je ponavljao kako želi o ći u grad. Bakulina rana se zatrovala i
nitko mu nije davao više od tri dana života. On toga nije bio svjestan. Samo
je ječao. Ljubas je buncao o hrani, a ni ostala trojica nisu izgledala ništa
bolje.
U srijedu 12. srpnja pred noć prispjeli su u riječni kanjon blizu sela
Čilaša, u podnožju Dinare. Bili su sasvim iscrpljeni; snaga im je dogorijevala
u užasnoj groznici. Među m, Glavaš im nije dopus o da se odmore,
govoreći da je noć koja je pred njima presudna.
»Prebacit ćemo se preko Ce ne, a onda nam je put otvoren. Danima
čekam ovaj trenutak.«
Bešlić zgrabi Glavaša za rukav bluze: »Slušaj, Ilija, brate. To si nam
govorio i prije nekoliko dana. Odmah ćeš nam reći što ćemo dobi ako se
prebacimo preko rijeke, na desnu obalu. Ali brzo, bez ikakva izvrdavanja.
Došle su mi vile očima; ja više ne mogu.«
»Ma, umiri se, čovječe«, reče Glavaš poluglasno i povuče ih za sobom u
šipražje. »Možemo sve to u miru riješi . Vidite, već nekoliko dana nikoga
nismo susreli, ni smo imali sukob s vojskom. Što to znači? To znači da smo
u Hrvatskoj i da nam ovdje ne prije nikakva opasnost. Ovdje su odbili da
pucaju na nas i narod će nas sigurno podrža . O svemu tome ovih dana
sam mnogo razmišljao i zaključio da nam više ne prije opasnost.«
»Pa, zašto onda ne izađemo među ljude?« pitao je Mile ć.
»Zašto, zašto? Pa to je sasvim jednostavno: izgledamo kao strašila i ljudi
bi se nas uplašili. Moramo prije toga svra u kakvo pusto selo, obrija se i
uredi .«
Nijedan nije mogao slijedi perfidnu logiku Ilije Glavaša. Ništa nisu
razumjeli; jedino u što su bili sigurni bilo je da ovako više ne mogu. Zato im
je svaki, i najmanji tračak nade izgledao kao spas.
»Što sada zapravo namjeravaš?« pitao je Mile ć opet. »Neprestano se
ovuda smuca ne vodi nikamo. Ja želim u grad.«
»Čim prijeđemo rijeku, blizu je Sinj i imat ćeš sve što želiš«, lukavo ga je
tješio Glavaš. Čekao je da Mile ć nastavi, ali je on šu o i činilo se da više
nema što reći. Zato Glavaš nastavi. »Prijelaz preko rijeke nije tako opasan.
Možemo se samo propisno namuči ako ne budemo pazili gdje ćemo je
pregazi . Opasnost je mnogo veća ako i dalje budemo tumarali lijevom
obalom. Nikad se ne zna tko se sve može spus s planine. Stoga vam
kažem da je najbolje da se odmah prebacimo.«
»To je samoubojstvo«, dometnuo je Pavlović. »Nikome više ništa ne
vjerujem, čak ni sebi. Tvoj plan nam, Ilija, ne pruža nikakvu sigurnost. Kad
prijeđemo rijeku, opet smo u planini, opet ćemo tumara i skapava od
gladi. Ja to više ne mogu izdrža . Ja sam gladan, razumiješ li, gladan sam i
moram se pod hitno naždera , inače ću crknu .«
»Imaš li bolji prijedlog?« pitao je Glavaš.
»Nemam ja, ali ima Mile ć.«
Glavaš prezrivo odmjeri Mile ća i prosikta: »Pričaj, pametnjakoviću. Da
čujem kako si zamislio naše daljnje putovanje.«
Ovaj isprva nije razumio što ga Glavaš pita. Ali za m najednom shva da
bi morao reći nešto o čemu je posljednjih dana veoma intenzivno
razmišljao.
»Spas nije na moru«, reče najzad. »Moramo natrag, gore na cestu.
Zaustavit ćemo kakav kamion sa šumskim radnicima, pobi ih, uze njihove
dokumente i odves se u grad.«
Samo se Pavlović slagao s Mile ćem. Glavaš, Ljubas i Bešlić bili su pro v;
oni nisu htjeli ni ču da se vraćaju putem kojim su došli. Bakula nije ni
glasao; on je bio na samr . Nitko ga ništa više nije ni pitao.
Jedno pitanje, samo jedno jedino pitanje mučilo je Glavaša: da li da pus
tu dvojicu? On je posljednjih dana dosta razmišljao baš o tome. Koračajući
užarenim kamenjarom hranio se i utaživao žeđ m pitanjem. Računao je:
ako ih ne pus , mogli bi ga ubi . Tko će vodi istragu o tome i koga će
zanima što je netko ubio Iliju Glavaša? S druge strane, računao je da bi
mu njihov odlazak mogao više koris nego šte . Vjerovao je, naime, da
će im se pridruži i ranjeni Bakula, što bi ga riješilo još jedne neprilike, a
osim toga ocijenio je da će Mile ć i Pavlović u povratku sigurno naletje na
potjeru i zaglavi . Njihov povratak će, nadao se, zbuni potjeru; ostatak
grupe tražit će na pogrešnom mjestu, ondje gdje otkriju Pavlovića i
Mile ća. Bakulu je već računao kao mrtvaca. Lukavo je razmotrio te
varijante i uvidio kako je mnogo bolje da ih pus njihovim putem.
»U redu, možete čini što vam je volja.« Kad je to rekao, Glavaš je postao
svjestan da takvu rečenicu prije pet-šest dana ne bi uopće izgovorio, jer je
Pavlovića i Mile ća uvijek smatrao poslušnom marvom koja ga je ponekad
mogla izvući iz neprilike. Sada mu oni, među m, više nisu trebali. Ili su mu
trebali samo utoliko što su mogli posluži kao mamac potjeri.
»Mi ćemo se još noćas vra «, rekao je Pavlović.
»A , Bakula? Što si odlučio?« pitao je Glavaš.
»Ja ću i dalje s vama«, rekao je posve iznemoglim glasom.
 Te noći teroris čka grupa se razdvojila. Pavlović i Mile ć krenuli su natrag
na Dinaru, prema prijevoju Vaganj, na ces Livno-Split, a Glavaš i ostala
trojica upu li su se Ce nom uzvodno, tražeći najpovoljnije mjesto za
prijelaz.
Cijelu tu noć i slijedeći dan Pavlović i Mile ć su se uspinjali prema vrhu
planine. Napredovali su vrlo sporo, jer su im noge bile izranjene. Od oružja
su imali samo revolvere, a od osjećaja samo želju da zaustave kakav
kamion, pobiju putnike, obuku njihovu odjeću, a za m se odvezu u najbliži
grad. Među m, cesta je bila pusta; ništa se nije čulo ni u daljini, ništa osim
buke helikoptera u letu.
I tako su išli sve dublje i dublje u planinu. U četvrtak 13. srpnja uvečer
bili su na hrptu Dinare, odakle je pucao pogled na široko Livanjsko polje.
Stropoštali su se u šibljak, dašćući i osluškujući prve večernje šumove. Bili
su sasvim iscrpljeni. Odmarali su se sve dok se nije smračilo. Za m su
krenuli nizbrdicom prema selu Prologu. Bilo im je najvažnije da prijeđu
preko ceste i domognu se prvih vrtova, u kojima su mogli pronaći nešto za
jelo. Glad im je sasvim otupila reflekse i oprez. S revolverskim metkom u
cijevi pretrčali su cestu i naletjeli ravno na zasjedu, koja ih je ondje čekala
danima.
Prvi rafal usmr o je Mile ća. Pavlović se sklonio iza stabla, čekajući da se
u šaju prvi pucnji, a za m je nanišanio na najbližeg milicionara. Ali začulo
se samo ono zlokobno klik ‒ metak se zaglavio u cijevi. Terorist je
divljačkim pogledom šarao uokolo, dok su mu se približavali ljudi iz
potjere. Snažno se leđima oslonio na stablo, smišljajući što će dalje učini .
Iznenada se bacio prema najbližem milicionaru, pokušavajući ga zadavi i
ote mu automat. Ruke su mu se sklopile oko milicionarova vrata, i čelična
kliješta sve su se više stezala, premda se milicionar grčevito branio.
Milicionaru su brzo u pomoć priskočili drugovi, i terorist je najzad bio
svladan. Dugo se o mao i trzao u divljem strahu, ništa ne govoreći. Samo je
surovo sijevao zakrvavljenim očima, čekajući i gledajući s koje će strane
doletje posljednji metak. Vjerovao je da će ga potjera odmah ubi i
zakopa zajedno s Mile ćem.
Ali strpali su ga u automobil i odvezli u Livno. Za mnoge ljude u
potjernom štabu to je bilo iznenađenje. Naime, kad su čuli da je terorist
Ludvig Pavlović uhvaćen živ, očekivali su da će vidje dvadeset
jednogodišnjeg mladića, a pred njima je bio ostarjeli čovjek, srnežurana
lica, sparušene kože, samrtničkog pogleda. Od odjeće je na sebi imao
razderane hlače, bluzu i čizme kojima su već bili otpali potpla . Ukratko,
bio je živi kostur.
Najprije su ga nahranili. Među m, nije mnogo pojeo. Od dugotrajne gladi
želudac mu se bio smanjio i mogao je podnije samo desetak zalogaja.
Sve što je dotad rekao bilo je samo ime i prezime. Ali kad su ga nahranili
i napojili, jezik mu se odmah razvezao. Odgovarao je i na ona pitanja koja
mu nisu postavljali. Najprije je rekao da se terorist ubijen na Dinari zove
Vlado Mile ć i da su zajedno boravili u SR Njemačkoj, gdje su postali
članovi HRB-a. Za m je ispričao da su se njih dvojica odvojila od Glavaševe
grupe blizu rijeke Ce ne, a najzad je rekao što namjeravaju »general« i
njegova družina, te gdje su zakopali dio oružja i opreme. O Ambrozu
Andriću, Pavlu Vegaru, Vidaku Bun ću i Mirku Vlasnoviću nije znao ništa,
osim da su se razdvojili još na Raduši, nakon oružanog sukoba kod sela
Rumboka.
Odmah su provjerili govori li Pavlović is nu. U terenskom vozilu prevezli su
se na mjesto koje je označio kao skrovište oružja i opreme. Nakon kraćeg
tumaranja planinom pronašli su jednu usjeklinu i u njoj skriveno oružje i
naprtnjače. Bio je to signal da ni ostale Pavlovićeve riječi nisu laž. Hitno je
poslana poruka potjernom štabu za Dalmaciju da se budno motri na korito
rijeke Ce ne. »Če ri terorista, od kojih je jedan teško ranjen, namjeravaju
se prebaci na desnu obalu. Poduzmite odgovarajuće mjere kako bi se to
spriječilo... «, stajalo je uz ostalo u hitnoj poruci.
Među m, koliko god poruka bila hitna, s gla je prekasno. Glavaš i
njegova trojka već su bili prešli preko rijeke i uspinjali se na planinu Svilaju.
Nije pomoglo ni to što je Pavlović iz helikoptera točno pokazao mjesto gdje
su se on i Mile ć odvojili od grupe. Glavašu, Ljubasu, Bešliću i Bakuli opet
se izgubio trag.
Ali ne zadugo.
Potjera je najprije otkrila teško ranjenog Petra Bakulu. Pronašli su ga u
kamenjaru iznad Ce ne. Bio je već u dubokoj komi; ničega nije bio svjestan,
čak ni toga da živi svoje posljednje trenutke. Iskrivljena i posve blijeda lica,
poluzatvorenih očiju, zgrčio se na vrelom kamenju, držeći u ruci komadić
trave iščupane u velikoj muci.
Noga mu je bila posve modra, natečena i gnojna. Pokušali su mu pomoći,
ali koliko god je pomoć bila brza i stručna, liječnik mu nije uspio spasi
život. Terorist je umro, promrmljavši na kraju nekoliko nerazgovjetnih riječi,
koje su prije bile krkljanje nego suvislo govorenje.
 Potjera je za m krenula u planinu.
Samo dva kilometra južno od njih besciljno su lunjala tri terorista. Držali
su se šikare i drugih zakloništa, plašeći se najviše da ih ne otkriju
helikopterske izvidnice. Već u prvim sa ma koje su proveli na Svilaji postali
su svjesni da prelaskom preko Ce ne nisu dobili ništa, ništa osim što su se
riješili Bakule. Ni trenutak nisu razmišljali o tome kako je taj jadnik umro,
ni su ga sažaljevali. Najvažnije im je bilo da on ne kaska za njima i da ništa
neće moći otkri potjeri.
Teroris čka trojka sada je sporo napredovala prema vrhu Svilaje. U
početku su bili oprezni, ali što su ulazili dublje u divljinu, oprez je
popuštao. Svakoga novog sata bili su sve iscrpljeniji.
Tog i slijedećeg dana teroris su bili obuze mišlju kako da se neopaženo
spuste u kakvo selo, ukradu hranu i ponovo se povuku u divljinu. Sada su
išli prema jugozapadu, nadajući se da će nabasa na selo. Spuštali su se u
vrtače, tražeći vodu, i penjali se na divlje voćke berući plodove.
Nešto zbog jednolične okolice, a više zbog nepoznavanja terena, teroris
uopće nisu primije li da su se izgubili i da se sve vrijeme zapravo vrte u
krug. U tom tumaranju planinom prvi je kapitulirao Glavaš. Prelazeći
nespretno s jedne na drugu s jenu, u blizini sela Ogorja pao je i iščašio
nogu. Bilo je to kao daje samome sebi potpisao smrtnu presudu. Znao je
vrlo dobro da bi ga Bešlić i Ljubas mogli ostavi , kao što su sva trojica
ostavila ranjenog Bakulu.
Slijedećeg dana u podne, nahranivši se prije toga suhim korijenjem u
nekakvoj napuštenoj kućici, tri terorista iznenada su banula u selo Leskur.
Na brzinu su skinuli kape i bluze, a revolvere sakrili u džepove. Onako
prljavi i brada ušli su u najbližu kuću, zatraživši hranu od zaprepaštenog
domaćina. Došljaci su se predstavili kao šumski radnici koji su se upu li u
Sinj. Ali domaćin je odmah prozreo o kakvim je »radnicima« riječ. Ponudio
im je da sjednu, odugovlačeći da im iznese jelo. H o je dobi na vremenu;
pretpostavljao je, naime, da teroris sigurno nisu nezapaženi ušli u selo.
Računao je: što ih dulje zadržim, veća je mogućnost da ih potjera ulovi.
Nadao se također da će potjera ubrzo bi obaviještena o dolasku trojice
terorista. Sekunde su se otegle kao vječnost, ne samo domaćinu nego i
trojici terorista. Vidjevši da ukućani previše oklijevaju, da se nešto
sašaptavaju i da je jedan dječak već izišao na dvorište, i više se ne vraća,
Glavaš, Bešlić i Ljubas ustali su i žurno napus li kuću, pravdajući se da im
se neobično žuri i da će jes negdje uz put. O tome da im se neobično žuri
nije bilo dvojbe; u daljini je već grmio motor helikoptera.
Sad su morali trča uzbrdo. Glavaš je s snuo zube, zaboravio iščašenu
nogu i spo čući se sus zao Bešlića i Ljubasa, koji su grabili prema uzvisini
ne obazirući se na »generala«. Helikopter je sle o na plato iznad sela, što
tri bjegunca nisu vidjela, ali su čuli da se buka za trenutak u šala. Znali su
da će u slijedećih petnaest minuta ima iza sebe najmanje dvadeset
naoružanih ljudi, a možda i cijelo selo.
Bjegunci su u kamenjaru nabasali na dječaka koji je čuvao ovce i gledao
ih u čudu. Dječak je vidio kako posljednji šepa i čuo kako glasom očajnika
doziva ostalu dvojicu, koji su već bili odmakli. Vidio je za m kako su se tri
bradata neznanca zavukla u nekakav prirodni otvor, i ondje se primirili.
Najzad, vidio je i kako od sela trči mnogo naoružanih ljudi, koji su se već
bili raširili u strijelce. Dječak im je odmah pokazao gdje su se teroris
sklonili.
Bjegunci su čuli kako potjera okružuje mjesto gdje su se krili. Zveckanje
oružja pretvorilo se u zaglušnu tutnjavu. Takav užas i beznadno stanje nisu
osje li ni onda kada su se pod kišom metaka povlačili s Raduše. Ležali su s
m strahom sve dok nisu vidjeli prvog čovjeka iz potjernog odjeljenja. Za m
su pucali iz jedinog preostalog automata. Ali ne zadugo. Precizni hici što su
došli iza jedne s jene, koja je bila ravno ispred njih, najprije su pogodili
»generala«, a za m i ostalu dvojicu.
Umorni ljudi, iscrpljeni dugotrajnom potjerom, mogli su napokon
odahnu , ali samo nakratko. Pomisao da se još če ri terorista, če ri
sumanuta zločinca, kriju negdje u bespuću nije ih mogla ostavi
ravnodušnima i spokojnima. Znali su da će se mir vra u te krajeve tek kad
ih uhvate.
4. POSLJEDNJA ČETVORICA

Kad su če ri terorista shva la da je iluzorno očekiva pomoć naroda, za

koji su im u Australiji i Evropi godinama tvrdili da će im se pridruži u
njihovu »ustanku«, znali su da za njih više nema nade. Sve kad bi se nekim
čudom i dogodilo da im se netko priključi, bila bi to jadna skupina koja se
ne bi mogla održa ni dva-tri dana. Pozobala bi ih odlučnost ljudi koji su
imali sasvim jasne predodžbe o svojoj budućnos i vlas to poli čko
uvjerenje.
Živeći godinama pod kontrolom i na jaslama obavještajnih službi,
uživajući blagonaklonost ljudi kojima je zanat stvaranje opće nesigurnos ,
hladnoratne klime i an komunis čke histerije, teroris su stekli lažnu
predodžbu o tome da je i u njihovim rukama dio moći. Taj naglašeni osjećaj
posjedovanja moći stvorio je u njima i sasvim određeno uvjerenje o
vlas toj hrabros , u koju su, među m, vjerovali sve dok ih potjera nije
obezglavila i natjerala u paničan bijeg. Nakon toga pojmili su da se njihova
hrabrost svodi samo na neizmjernu želju da ih potjera ne ulovi. Hrabrost je
za njih sada bilo nešto nedokučivo, kao i sve ostalo što su doživjeli
proteklih dana.
U tom izgubljenom položaju davala im je neku snagu samo spoznaja da se
njihova sudbina može promijeni ako umaknu preko granice. Bilo im je
posve svejedno kako će ih ondje dočeka , hoće li ih smatra pobjednicima
ili kukavicama. U mislima na bijeg bio se za njih usredotočio pojam
budućnos . Stoga su i bježali, panično i bezglavo.
Tih dana če ri terorista nisu znala kakva je sudbina snašla ostale članove
grupe. Ambroz Andrić, Vegar, Bun ć i Vlasnović odvojili su se od glavnine
odmah nakon oružanog sukoba kod sela Rumboka, na planini Raduši,
razmišljajući samo o tome kako da se što više udalje od žarišta glavne
borbe. Oni, među m, kao da nisu shvaćali da su sami dik rali mjesta gdje
će se vodi najžešće borbe. Živjeli su u iluzijama da će se glavnina potjere
okomi na Glavaševu grupu, a da će s njima ima samo sporadične sukobe.
Osim toga vjerovali su da će na području Dalmacije miliciju i ljude koji su
joj pomagali zateći nespremne, te da će tako lakše pobjeći. Među m, bile
su to samo puste tlapnje. Ne samo što ih potjera nijednog trena nije
ostavljala na miru već je i sva Dalmacija bila na nogama.
Nije potrajalo dugo i teroris su uvidjeli da im podjednaka opasnost
prije sa zemlje i iz zraka. Prema tome su usklađivali i tak ku bježanja;
držali su se uglavnom šume, gdje su ih helikopteri vrlo teško mogli otkri , i
izbjegavali naseljena mjesta, jer su znali da se gotovo cjelokupno
stanovništvo na snulo u potjeru za njima. Strahovali su od svakog čovjeka.
Na tom području nisu više pokušali ni od koga zatraži pomoć, jer zajedno
s njima putovao je i glas da su opasni ljudi koji lakše potežu obarač nego
što dišu.

***

Nakon oružanog sukoba kod Rumboka, 27. lipnja, kad se već načeta
grupa razbila u nekoliko manjih, Ambroz Andrić, Pavle Vegar, Vidak Bun ć i
Mirko Vlasnović upu li su se južnim obroncima Raduše prema Ljubuši, pa
dalje na Čvrsnicu. Odolijevali su želji da se zaustave i odmore; i sama
pomisao da bi ih potjera mogla s ći ubijala je u njima svaku nakanu da
barem načas predahnu i opuste se. Opasnost je bila golema: istodobno su
se morali bori pro v potjere, umora, gladi i žeđi. To je od njih zah jevalo
ne samo nadljudsku izdržljivost već i visok moral. A poslije Rumboka nisu
imali ni jedno ni drugo. Uza sve to, i rezerve municije bile su pri kraju, što
je na svoj način povećavalo opasnost.
Ambroz Andrić jedini je od bjegunaca tog trenutka sasvim trijezno
razmišljao. Koliko god je bio obuzet mišlju da je najvažnije spasi vlas
život, znao je da ne može opsta sam u toj divljini; nije bio neki osobi
specijalist u kretanju nepozna m terenom, a osim toga i tjelesna
izdržljivost bila mu je loša strana. Stoga je, razmišljajući o vlas tom
položaju, istodobno mislio da u ništa boljoj situaciji nisu ni ostala trojica.
Trebalo je, dakle, smisli nešto što im je moglo vra samopouzdanje i
barem ih privremeno umiri .
Ocijenio je da bi to »nešto« moglo bi samo brzo uzmicanje pred
potjerom. S nogu, u pauzama između trčanja i brzog koraka, upoznao je
ostale sa svojim planom: »Pretpostavimo da nas goni nekoliko suća ljudi,
u što ne sumnjam. Pretpostavimo da nam nitko neće pomoći, kao što i
neće, jer došli smo, čini se, u pogrešno vrijeme. Pretpostavimo, dalje, da
nitko ne spava, da su svi budni i da nas vrebaju iza svakog šibljaka. Ne
smijemo se, znači, pouzda ni u čiju pomoć, jer su nas izdali i oni od kojih
smo to najmanje očekivali. Što učini kad se čovjek nađe u tako
bezizlaznom položaju? Vjerujte mi, što god mi izmislimo, izmislit će i oni
koji nas gone. Nema više stvari koju nam bezbožnici ne bi mogli podvali .
Jedina je naša prednost što oni ne znaju gdje smo. I ta nam prednost može
spasi život.«
 »Možda!« dobacio je Vegar, ali nije bio sasvim siguran da misli isto. Neka
njegova iskustva iz Indokine nisu se uklapala u takvo poimanje spasa.
Sačuva glavu na ramenu značilo je samo ustrijeli onoga koji je prije o da
je odrubi. Sve ostalo bili su opasni rizici koji bitno nisu mijenjali njihov
položaj. Vegar je bio načisto s m da i dalje treba iz potaje puca na
progonitelje, i tako ih ne samo brojčano slabi nego ubija i njihov moral.
»Možda, kažem, ali ja bih vam savjetovao da se baš mnogo ne pouzdajemo
u takav plan. Podsjećam vas da smo i prije nego što smo se sklonili u onu
pećinu kod Rumboka mislili da nas ondje nikad nitko neće pronaći. A ipak
su nas nanjušili. Vjerujem da ovdje ne postoji takvo mjesto gdje bismo se
mogli primiri nekoliko dana a da nas potjera ne otkrije. U svakom slučaju,
treba pokuša . Ništa nećemo izgubi ako pokušamo.«
»Ja gledam sasvim realno«, nastavio je Andrić, zaobilazeći golemu s jenu
koja se bila ispriječila pred njim. Udario je potom stazom koja je vodila još
dublje u gus š. »Uopće ne računam sa sretnim slučajem, pa sasvim realno
zaključujem da je najbolje da se neko vrijeme sklonimo u kakvu pećinu i
ondje pričekamo dok se hajka ne smiri. Ako uspijemo tako osta
neotkriveni mjesec dana, bit će to za nas spas. U međuvremenu može se
svašta dogodi : može pas vlada, može nam se netko priključi , može
policija ustvrdi da smo se uspjeli vra preko granice i, najzad, može se
pojavi Mar n Juriša da nas izvuče iz neprilike.«
»Ne znam kako bi nam on mogao pomoći?« upitao je Vegar s ironijom u
glasu. »Ako ga nisu otkrili, već je davno kidnuo preko granice. Nije lud da
čeka nož kao janje pred klaonicom. Uostalom, i mi bježimo i nimalo ne bih
osudio Jurišu kad bih znao da je pobjegao.«
»Juriša nije pobjegao, u to sam uvjeren. Koliko god smo mi ovog trenutka
nemoćni, on se nas zacijelo još plaši. Bilo bi dovoljno samo da mu
pošaljemo signal, pa da učini i nemoguće samo da nas izvuče«, rekao je
Ambroz Andrić.
Spominjanje Mar na Juriše potaklo je u Vlasnoviću i Bun ću nadu da
njihov položaj i nije tako tragičan kako su zamišljali. Pomislili su da bi
Andrića svakako trebalo nagovori da pošalje signal Juriši. Ali kako? To je
mučilo obojicu.
»Taj Juriša ... ima li on uis nu mogućnost da nam pomogne?« pitao je
Vlasnović, a Bun ć zagrizao jezik, jer mu je isto pitanje bilo na pame .
Korak im je bio sve kraći, a disanje sve dublje. Hvatala se već i noć.
Andrić ni sam nije znao kako da odgovori na Vlasnovićevo pitanje, jedino
što je želio bilo je da ga ne razočara i da mu sačuva moral.
»Imam Jurišinu adresu. Još u Njemačkoj smo se dogovorili da mu se
javim ako kola krenu nizbrdo. Mislim da je upravo sad takav trenutak.«
»Zbunjuju me dvije stvari«, dometnuo je Bun ć. »Ako je Juriša ušao u
zemlju pod svojim imenom, onda budite sigurni da više nije među živima.
Mislite li da je Udba toliko naivna? Ne bi me čudilo da Juriša već trune
negdje u kakvu Udbinu zatvoru, zatučen u po ljak. Dalje, kako misliš stupi
s njim u vezu? Čovječe, ovo je divljina, nema ni telefona ni pošte. Možeš
samo vika , a ni to nije preporučljivo jer bi nas odmah otkrili.«
»Dobro je što vam u ovakvim trenucima nije ponestalo smisla za šalu«,
rekao je Andrić pokazujući zube, iako je smiješak bio usiljen. Najradije bi
bio tog trenutka Bun ća udario, jer je znao da se šalio i kad su mu oči
ispadale. A to nije bila osobina čovjeka zdrave pame , činilo mu se.
»Jurišin dolazak u zemlju temeljito smo isplanirali, Skorzeny vrlo dobro
zna. O njegovoj specijalnoj misiji razgovaralo se već u Australiji, kad se još
nije znalo ni kad ćemo mi preko granice. Kad je proljetos doputovao u
Njemačku, opskrbili smo ga lažnim dokumen ma koje mu je osigurao onaj
Pinjuh iz Dortmunda. Zbog toga je i o šao pod ledinu.«
»Tko?« upitao je Bun ć iznenađeno.
»Pinjuh. Previše je znao a da bismo ga mogli pus da slobodno šeta
Njemačkom. Nikad se ne zna tko je Pinjuha sve mogao obrla . Za dobar
novac on bi bio spreman ispriča sve što je znao. A znao je, kažem
previše.«
»I tko se pobrinuo da ga ušutka?« zapitkivao je dalje Bun ć. Bilo je to
napola pitanje, a napola tvrdnja. Bun ć je, naime, gledao ravno u Andrića,
vjerujući daje on osobno sredio račune s Pinjuhom. Andrić je odmah
shva o Bun ćeve misli. Ciničan smiješak opet je zaigrao na rubu njegovih
usana. Rekao je:
»S m nisam imao ništa. Obavio je to umjesto mene Andrija Roglić.«
»Andrija Roglić?« začudio se sada Mirko Vlasnović. »Mislim da poznajem
tog čovjeka. Boravio je u Italiji kad i ja. Među m, nisam sasvim siguran da
je bio za našu stvar; prije bi se moglo reći da je šurovao s Udbom.«
Smijeh na Andrićevu licu iznenada se zaledio, a Vegar je zastao u pola
koraka. Učinilo mu se da mu je ekspresni vlak protutnjao utrobom.
Vlasnoviću nije promaklo Andrićevo i Vegarovo zaprepaštenje, ali ništa nije
rekao; čekao je da Andrić ili Vegar potvrde njegovu sumnju.
»Ako je tako, onda je Pinjuh znao više nego što smo pretpostavljali,
kučkin sin. Naime, pasoš s kojim je Juriša ušao u Jugoslaviju glasi na ime
Andrije Roglića. Pinjuh nam je, dakle, namjes o fantas čnu igru. Sada mi je
mnogo toga jasno: i to kako smo bez mnogo muke prešli granicu, kako smo
bez neprilika s gli na Radušu, kako su nas ovdje dočekali i kako nas sada
gone bez milos . Sada se uis nu ne bih začudio da mi netko kaže da su
uhva li i Jurišu i Barišića. Ništa me ne bi začudilo. Mi smo izdani. U
suprotno me nitko ne može uvjeri . Nismo ih uspjeli obmanu . Ta gamad
je bila o svemu obaviještena; sada je i sasvim razumljivo što se nas želi
dočepa . Majko jedina, zar smo bili tako glupi?«
Pomisao da ih je netko izdao sledi mu dušu. Vlasnović nikad nije vidio
takvo, užasnuto lice Ambroza Andrića. Bio je uplašen poput čovjeka kojemu
su upravo saopćili da će ga javno objesi .
Među m, ništa bolje nisu izgledala ni lica ostale trojice. Vegar je u sebi
žestoko psovao, iako je čak više vjerovao da je riječ o slučajnoj
koincidenciji, o dva različita čovjeka. No bilo mu je sasvim jasno da se ime
Andrije Roglića nalazilo na lis imena na koje su jugoslavenski pogranični
organi bili posebno upozoreni. Ako je, dakle, to ime i prezime bilo šifra za
sve ljude koje je obavezno trebalo zaustavi na granici, onda je Juriša
uhapšen istog trenutka kad je stupio na tlo Jugoslavije.
Vlasnovićevo i Bun ćevo lice odavalo je duboko razočaranje. Razgovor o
tome da će im Juriša možda pomoći u nevolji bio je sada suvišan. I Juriša
je, vjerovali su, morao razmišlja kako da spasi vlas tu glavu. U tom
trenutku oni doista nisu mogli traži od broja 20 da misli i na njih.
Ali Juriša je, unatoč svemu, mislio na Marićeve i Roverove »jurišnike«.
Sjedeći kod kuće razmišljao je o tome hoće li Andrić i njegova »vojska«
doživje onakav kraj kakav zaslužuju. Razmišljao je i o tome kako će na
prvu vijest da je uhvaćen i posljednji terorist otputova u Čitluk i potraži
roditelje Zrinke Milas, djevojke koju je prije deset godina upoznao u
Australiji. Potražit ću roditelje svoje Zrin i ispriča im sve što se dogodilo u
Katoombi, naredio je samome sebi.
Prvo improvizirano odmorište poslije oružanog sukoba kod Rumboka
teroris su imali tek na južnim obroncima Ljubuše. Ali nije to bio pravi
odmor, kad se čovjek bezbrižno opruži i opus , ne strahujući da bi ga netko
mogao iznenadi i zaskoči , već polusan iz kojeg ih je trzao svaki sušanj i
neprirodan šum. Neopisiv strah koji ih je pra o cijelim putem pretvorio se
sada u ponašanje ranjene zvijeri; sve što im je moglo ugrozi život bilo je
na nišanu njihovih puščanih cijevi.
 Iako su znali bezbroj načina zavaravanja, bjegunci se nisu njima koris li;
najprije su željeli prodrije što dublje u planinu. Sve do Ljubuše nisu se
usuđivali prepus ni polusnu. Učinili su to tek na južnim obroncima, kad
su bili sasvim sigurni da su izmakli potjeri onoliko koliko im je jamčilo da će
preživje slijedećih četrdeset i osam sa . A bilo im je neobično stalo da
prežive ta dva dana, jer ih je Ambroz Andrić neprestano uvjeravao da ih
potjera nakon toga nikad više neće ni vidje , a kamoli ulovi . Ostalu trojicu
Andrić je, naime, bez mnogo muke uvjerio da plan koji je on predložio
odmah nakon rasula na Raduši pruža najveću sigurnost za spas.
Svakodnevno slušajući reske rafale iz strojnica, koji su se prolamali
planinom, Andriću je bilo jasno da potječu od potjere i njegove razbijene
grupe.
»Slažete se, onda, s mojim planom?« zapitao je te noći Ambroz Andrić u
zabačenom odmorištu na Ljubuši.
Svi su kimnuli glavom u znak pristanka, čak i Pavle Vegar, koji baš nije
osobito cijenio Andrićevu tak ku. Za nj se Andrić u m trenucima ponašao
suviše pasivno, što je ocijenio kao kukavičluk. No sada baš nije bilo vrijeme
za izbirljivost, trebalo se ponaša onako kako su zah jevale prilike.
»Ovo je opera vni posao«, nastavio je Ambroz Andrić nervozno češući
neobrijano lice, »iako će se možda nekima čini da baš nije tako. U
Australiji i Austriji smo vježbali i neke varijante povlačenja, što nije nimalo
sramotno. Povlači se u borbi za mene znači samo prikupljanje snaga za
protunapad.«
»I još vjeruješ u tako nešto?« upitao je Vegar žestoko pljunuvši.
»Slušaj, Skorzeny, brate, mi smo razbijeni, ali ne i uništeni. Dovoljno je
da se nas četvorica vra mo preko granice i da okupimo nove snage. U ovoj
akciji mnogo smo toga naučili. Bilo je dosta grešaka, nema dvojbe, ali novu
grupu bih sasvim drukčije organizirao.«
»Ne počinji opet, molim te. Hvata me mučnina od svih h planova. Zar
ne vidiš da su se okomili na nas kao na bijesne pse? Ne dopuštaju nam ni
da predahnemo, a imaš na umu nekakav novi plan. Hoćeš li da kažem
is nu, Domagoju? S nama je svršeno. Samo luđak to ne bi vidio. Gledaj što
se događa. Slom, totalni slom. Nitko na nas ne daje ni centa. Ostavljeni
smo da lutamo planinom, da spašavamo vlas tu kožu. Svi nas gone. Do
đavola, kao da ne znate da nas svi gone. Nemamo hrane, ostali smo bez
municije ... Poklat će nas kao što smo mi namjeravali njih. Ovo je, dragi moj
Domagoju, pogreb svih naših planova i zakletvi. Imaš valjda još toliko
pame da to shva š.«
Sada je preuzeo Ambroz Andrić. Glas mu je bio tanak i umoran, ali još
dovoljno jak da su ga razgovjetno čuli Vegar, Vlasnović i Bun ć.
»Akcija je propala, u to nema sumnje. Ali neću dopus da me ulove. Ja
bježim natrag preko granice.«
»Bježimo i mi, ali kako?« dometnuo je Vlasnović povišenim i svadljivim
tonom. »Tumaramo ovom planinom nadajući se da bi nam netko mogao
priskoči u pomoć. Tako ćemo tumara sve dok ne nale mo na njihove
cijevi. A zašto? Zato što uopće ni sami ne znamo što treba učini . Bježimo
bez ikakva plana, i to će nas na kraju staja glave.«
»Ne možeš tako govori «, odbrusio je Andrić, udarivši šakom o zemlju.
»Ja sam vam predložio što da uradimo: zavucimo se, ponavljam, u kakvu
pećinu i ostanimo ondje dvadesetak dana, dok se ne s ša potjera. Tako
ćemo ima više izgleda da se izvučemo nego da sada idemo glavom kroza
zid. Gdje god se pojavimo, pucat će na nas bez opomene. Osim toga, u
krugu od nekoliko desetaka kilometara sve je puno vojske i milicije, i nema
nikakve nade da probijemo obruč. Ono što me je zapanjilo jest to kako nas
nisu ulovili još u onoj pećini kod Rumboka. Pravo je čudo kako smo se
izvukli iz one klopke.«
»I nakon svega imaš hrabros govori kako nam je jedini izlaz da se
sakrijemo u pećinu na Ljubuši«, planuo je Bun ć. »Misliš li , čovječe,
uopće svojim mozgom?«
»Naravno da mislim«, rekao je Andrić čvrs m glasom. To je značilo da su
to činjenice i da tome nema prigovora. »Pećinu sam predložio zato što sam
sasvim siguran da nas ondje više nitko neće traži . Osim toga, naći ćemo
takvo mjesto koje će bi daleko od očiju potjere. Do đavola, ni oni nisu
svemogući. Ne mogu, valjda, okrenu naglavce cijelu planinu. Ubili smo im
i ranili veliki broj ljudi, i to će ih, nema sumnje, natjera na pojačan oprez.
Sve to, nadam se, usporilo je njihovo napredovanje.«
»Ali to ne znači da se već nisu opame li«, objašnjavao je Vegar. »Poslije
ovih sukoba sasvim je razumljivo da nas dalje love helikopterima. Jasno
vam je, valjda, da nas ne gone oni is ljudi na koje smo pucali kod
Rumboka. Ovdje će nas dočeka drugi, u Dalmaciji treći... Ovo je
iscrpljujuća hajka, ali ne za njih, već za nas. Na mjestu gdje se pojavimo
čekat će nas spremni; okružit će nas, a za m pozva helikoptere s elitnim
komandosima. Tako se to radi.«
»To je razlog više da se prikrijemo«, nastavio je Andrić. »Ako nas ne
otkriju njihove izvidnice, uzalud će helikopteri kruži nad našim glavama.«
Sada je Bun ć s čuđenjem odmahivao glavom: »Sve si to dobro
zamislio, Andriću, ali si nešto ipak zaboravio. A to nam je u ovom trenutku
veći neprijatelj od bilo kakve potjere: hrana i voda! Od čega ćemo živje u
toj pećini? Bez hrane možemo bi dan-dva, ali voda... Od ove vreline i
utroba će nam proključa .«
»Razmišljao sam i o tome«, reče Andrić, gledajući u Bun ća, pa u ostalu
dvojicu. »Svake noći će netko drugi od nas četvorice bi zadužen za
pribavljanje hrane i vode. Izlazit će iz pećine, traga za vodom i bra
šumske plodove. Ako budemo pažljivi, sve bi se moglo dobro svrši .«
Netko upita kako će pronaći pećinu koja će bi daleko od očiju potjere, a
blizu kakva vrela i divljih voćaka. Andrić je i na to pitanje imao odgovor.
»Mislim da bi nam u tome najviše mogao pomoći Skorzeny. On je iz ovog
kraja.« Andrić je za m pogledao u Vegara, ali ovaj to nije primije o jer je
noć bila tamna i slabo su se razabirali pokre . »Možeš li nam, Skorzeny,
predloži takvo mjesto?«
»Ljubušu ne poznajem«, rekao je Vegar, tražeći način da ih privoli da
odmah nastave prema Čvrsnici, za koju je znao da u svojim njedrima krije
nekoliko takvih pećina. »Ali imam prijedlog koji vam se zacijelo neće
svidje . Ako ste spremni, ja bih još ove noći nastavio prema jugu. Mislim da
bi nam u ovom trenutku Čvrsnica mogla pruži najsigurnije utočište. Iz
priča znam da je bogata spiljama.«
»Vegar ima pravo«, dometnuo je Vlasnović. »Što smo dalje od mjesta
prvog sukoba, to su veći izgledi da nas nikada ne pronađu. Ako mene pitate
što dalje, ja se slažem da nastavimo put, iako sam posve iscrpljen.«
»Bilo bi dobro da krenemo odmah«, predložio je Andrić. »Tako bismo
uštedjeli jednu noć. Kad svane, zavući ćemo se u kakvu šikaru i čeka da
padne večer; najbolje je da se krećemo samo noću.
Teroris su još iste noći, nakon trosatnog odmora, nastavili put prema
jugu, držeći se i dalje gus ša i skrovi h putova. Ali već nakon nepuna če ri
sata morali su se ponovo zaustavi jer je upravo svitalo, pa su bili prisiljeni
da potraže sklonište, u kojem su namjeravali osta sve do slijedeće večeri.
I sa hodanja bili su mučni i zamorni. U naprtnjačama su imali još
nekoliko konzervi, ali su ostali bez kruha. Nemir je još više pojačavala
spoznaja da se prehrana neće nimalo poboljša , nego da će iz dana u dan
bi sve gora. Uza sve to, znali su da ih očekuje i najmanje deset dana
boravka u pećini, gdje će potroši sve zalihe hrane. Boravi deset dana na
jednome mjestu značilo je isto što i sam sebi iskopa grob. Među m,
drugog izbora nisu imali ako su željeli zavara trag i umaći potjeri.
Kad su ušli u zemlju, teroris su imali sasvim određen cilj ‒ dizanje
»ustanka« i uspostavljanje »gerilskih baza« na Vranu. Sada im ni pomisao
na taj cilj nije ništa koris la. Jednako im nije koris la ni otrovna municija
kojom su htjeli izazva psihološki stres kod pro vnika; sve im se to vra lo
kao bumerang. Poslije rasula kod Rumboka vodila ih je jedino misao da što
prije napuste zemlju i vrate se onamo odakle su došli. Gdje god bi vidjeli
izlaz iz sadašnje situacije, onamo bi se namjerili. Zato je bilo i razumljivo
što su u vrijeme kad im je prije la opasnost sa svih strana skrivanje u
pećini smatrali najboljim izlazom.
Cijelu tu subotu zapovjednik »glavnog stana« Ambroz Andrić,
zapovjednik »hrvatske revolucionarne vojske« Pavle Vegar, »rojnik« Mirko
Vlasnović i »dovodnik« Vidak Bun ć proveli su u šikari, puni strepnje i
nemira. Malo su i razgovarali, halapljivo pušeći posljednje cigarete. Samo
su se danju mogli preda tom jedinom zadovoljstvu koje im je još bilo
preostalo. Noću se lisu usuđivali pali šibice, jer se nikad nije znalo tko bi
ih mogao zamije .
Kako su prolazili sa , snaga im je sve više kopnila. Nisu više imali ni vode,
a jara je bila nepodnošljiva. Na sjeveru su se gomilali tmas oblaci, ali nije
bilo nikakve nade da nad njima prospu kišu; južni vjetar ih je gonio sve
dalje od Ljubuše.
Kad je zašlo sunce, ponovo im se vra lo raspoloženje. Postalo je svježije,
a Bun ć je, tumarajući unaokolo, našao nekakvu lokvu s vodom. Odmah je
o tome obavijes o ostalu trojicu. O šli su na izvor, ali koliko god su bili
žedni, smogli su još toliko snage da se ne napiju. Bun ć ih je, naime,
upozorio da je blizu izvora otkrio i ostatke uginule živo nje, za koju je
pretpostavljao da je lisica. Okolicom se doista širio smrad strvine u
raspadanju i Bun ć nije morao posebno uvjerava ostalu trojicu da govori
is nu.
»Ne bih se iznenadio da je voda otrovana«, rekao je s očajem u glasu
Pavle Vegar. »Mi njima otrovane metke, a oni nama otrovanu vodu. Lijepo
su to smislili.«
»Ne vjerujem da su se toga sje li«, pokušao je Vlasnović odagna sve
sumnje, iako ga je nagrizala ista misao. Ali žeđ je bila jača od razuma. »Ja
ću se napi , jer više ne mogu izdrža . Usta su mi zagorjela kao pećnica.«
Nitko ga nije sprečavao da klekne kraj lokve i počne pi ; ostalima je takav
Vlasnovićev postupak čak i odgovarao, jer su tako odagnali svaku
mogućnost da i sami padnu u sličnu napast. Vlasnović je pio sve dok nije
izgubio dah. Za m je dlanom obrisao bradu, čekajući što će se dogodi .
Čekali su i ostali.
Ni sami nisu znali koliko su stajali pored te lokve, očekujući da se
Vlasnović sruši mrtav, sve dok ih Vegar nije opomenuo.
»Ljudi, ako je voda otrovana, onda mora da su u blizini i ljudi koji su u
nju ubacili otrov. Maknimo se brzo odavde jer će nas pobi kao miševe.«
Prignuli su se i počeli se natraške povlači prema mjestu gdje su sav dan
ležali. Zvjerali su unaokolo, strahujući da će se iz kamenjara osu rafal. Ali
ništa se nije dogodilo. Čak ni Vlasnović nije umro, kako su očekivali.
Nepotrebno su strahovali; voda nije bila otrovana, pa su i ostali mogli
utaži žeđ. Uz to su napunili i posudice; u slijedeća dva-tri dana što se
calo vode mogli su bi spokojni.
Poslije 21 sat nastavili su prema Čvrsnici.

***

Tumarajući planinom imali su dosta sreće. U ponedjeljak 3. srpnja rano

ujutro na zapadnim obroncima Čvrsnice nabasali su na pećinu koja im se
činila idealnom za privremeno sklonište. Bila je to prije oveća medvjeđa
rupa nego prava pećina. No bjegunci nisu tražili nikakav komfor, za njih je i
taj brlog bio luksuz, jer su već danima spavali pod otvorenim nebom.
Iz prirodnog skloništa pucao je pogled na puškomet, tako da su mogli
kontrolira sve prilaze. Kad su im se oči privikle na tamu, vidjeli su da brlog
i nije tako loš, jer im je pružao mogućnost da se sasvim opruže, a da pri
tome ne strahuju hoće li im noge ili ruke viri kroz ulaz. Dovukli su još
sasušeno granje i nabacali ga u blizini otvora, kako bi što više zakamuflirali
ulaz. Svuda unaokolo vladao je posvemašnji mir; čak nisu mogli ču ni onu
neizbježnu zvonjavu stoke na ispaši. Činilo im se da će ondje moći osta
vječnost, a da ih nitko neće otkri . S tom mišlju su se prepus li snu.
Ali koliko god su se sada osjećali sigurni, a jela im bila umorna, san
nikako nije dolazio na oči. Zapravo, ponavljalo se ono što su doživljavali
već danima. Bio je to onaj pozna polusan, kad se jelo trza u grčevima, a
čovjek iznenada skače na svaki zvuk, dok mu utroba gori u nekakvoj
neobjašnjivoj groznici. Koliko god su sva četvorica već bila otupjela na
strah, on ih je ipak podsvjesno progonio kao najstrašnija mora, a uza sve to
i crijeva su imala svoje prohtjeve. Gladan čovjek može samo lako umrije ,
ali ne i zaspa . Kao vrhunac svega, tu je bila i neizbježna nervoza, koja je
također prije la da ih izbaci iz takta.
Ambroz Andrić prvi je uvidio svu bezizlazno st situacije. Pokušao je naći
način da zavara i sebe i ostale. Zapodjeo je razgovor o oružju i opremi.
»Ako se poslije svega ovoga namjeravamo spus u kakvo selo, onda
nam mora bi jasno da automatske puške više ne možemo nosi sa sobom.
Morat ćemo ih ostavi ili zakopa ovdje u planini.«
»Kome koris zakopano oružje?« upitao je Vlasnović. On se nikako nije
h o odvoji od svoje devetmilimetarske strojnice »sten«, jer je vjerovao da
ga samo ona može izvući iz svake neprilike. »Nikad se ne zna tko sve može
nabasa na zakopano oružje. Ono može dopas ruku i neprijatelju koji nije
naoružan. A to je isto kao da se dobrovoljno javiš da te strijeljaju.«
»Ne misliš valjda s m mitraljezom hoda selom?« začudio se Andrić,
pokušavajući naći najpovoljniji položaj da odmori izmučeno jelo. Ležao je
najprije porebarke, pa na leđima, za m potrbuške, ali nikako se nije mogao
namjes ; sve ga je žuljalo i boljele su ga kos .
»Ako treba bira između sela i puške, onda ću izabra pušku«, rekao je
Vlasnović. Sjedio je naslonjen leđima i po ljkom na zid pećine, držeći ruke
među skvrčenim nogama.
»Volio bih te ču što ćeš reći za nekoliko dana, kad oči pobijele od
gladi«, upleo se Vegar, koji je ležao uz sam ulaz, motreći umornim očima
prostor oko skloništa. Bio je utonuo u nekakvu čudnu ravnodušnost.
Unatoč tome znao je da Andrić govori is nu. Koliko god su im strojnice bile
potrebne, toliko su im sada bile i teret. »Is na, ne moramo ih odbaci
odmah, ali nije naodmet da razmislimo što nam valja čini ubuduće. Ja
imam sasvim prihvatljiv prijedlog. Ako se već mora silazi u selo, da bi se
pribavila hrana, onda neka to čine samo dvojica ili čak jedan. Imat će na
raspolaganju samo revolver, koji može sakri u džep, a puška će bi kod
nas, izvan sela.«
»Za ime boga, ljudi, prestanite troši snagu na glupos «, promrmljao je
Bun ć sa strane. »Pokušajmo se odmori jer nam predstoji dug i naporan
put.«
»Imaš pravo, sve su su to prazne riječi«, zaključio je Vegar. »Još je
prerano razmišlja o nečemu što je tako daleko. Pozabavimo se radije me
tko će večeras ići po hranu.«
»Neka ide onaj koji je najgladniji«, odbrusio je Vlasnović i okrenuo se na
stranu, naslonivši lice na zid pećine. Vjerovao je da bi tako mogao zaspa .
 Nitko od četvorice terorista nije imao točnu predodžbu o tome koliko su
dugo spavali. Ali kad su se probudili, sunce je već bilo na zalasku. Među m,
nije ih to rasanilo, probudila ih snažna buka helikoptera. Iz svojeg skloništa
točno su mogli zapazi kako posada helikoptera osmatra okolicu.
Helikopter je le o pravcem sjever-jug, a za m napravio krug prema Posušju,
vraćajući se na sjever, prema Duvanjskom polju.
»Ne traže nas«, odmah je zaključio Vegar. »Mora da su otkrili ostale.
Jeste li čuli pucnjavu? Čini mi se da dopire sa zapada.«
»Bez obzira na to koga traže, ja neću dopus da me ulove u ovoj
mišolovci«, rekao je Bun ć panično. Još se nije bio sasvim ni razbudio, pa
je izgledao, sav podnaduo, kao da su ga izbole pčele. Hitro je krenuo prema
izlazu iz skrovišta; namjeravao je pobjeći.
»Ti si lud«, dreknuo je Vegar i srušio ga na zemlju, uhva vši ga za noge.
»Hoćeš li da svi izginemo? Smiri se, nitko nas neće ulovi . Što dulje
ostanemo u ovom skrovištu, to je veća mogućnost da nas ne otkriju ... Lezi i
ne mrdaj, inače ću bi prisiljen da polomim kos .«
Helikopter je opet pravio golem krug, sve se više približavajući
obroncima Čvrsnice. Više ga nisu vidjeli, jer je bio zamakao za planinu,
njima iza leđa, ali su jasno razaznavali njegov zvuk, koji je bio sve bliže. U
jednom trenutku im se učinilo kao da se spušta; čegrtanje je bilo
jednakomjerno. Ubrzo za m prolomila im se buka k iznad glava. Letjelica
je izronila iza brda u niskom letu, produživši ravno prema Posušju.
»Vidite i sami koliko smo ovdje sigurni«, javio se Ambroz Andrić. »Da
smo kojim slučajem sada negdje na brisanom prostoru, ne samo što bi nas
otkrili već bi nas i ustrijelili kao zečeve u trku. Neka oni lete, a mi ćemo
čeka , pa ćemo vidje tko će prije posusta .«
Sada su gledali kako se helikopter gubi u daljini i kako na kraju, kao
malena točkica, nestaje na horizontu. Nakon toga brzo se spus la žarka
ljetna noć.
S noći je ponovo došla i glad. Is na, u dosta blažem obliku nego
prijašnjih dana, jer su se crijeva već polako privikavala na svakodnevni
post. Ali ipak je to bila glad koja im je kidala utrobu i tjerala ih da nešto
pojedu. Zajedno s gladi došla su i razna priviđenja u obliku obilnih gozbi.
Ambroz Andrić sjećao se tako posljednjih uskrsnih praznika u Nici, kad su
se gos li puna tri dana slaveći predstojeću akciju u Jugoslaviji. Između
pikantnih zalogaja i gutljaja oporog francuskog vina govorili su o miniranju
skladišta oružja, vodovoda, željezničkih pruga, dalekovoda i napadima na
stanice milicije i vojne garnizone. Raspravljali su o tome koliko će dana
treba da operacija »feniks« potpuno uspije. Bilo je svakakvih izjava, čak i
takvih kojima su se morali smija , ali Adolfova ocjena bila je najbliža
realnos . On je, koliko se sada mogao sje , rekao: »Trebat će nam
najmanje mjesec dana. U tom vremenu ili ćemo doživje potpun uspjeh ili
posvemašnji slom.« Ambroz Andrić, razmišljajući sada o svim m
događajima iz najbliže prošlos , samome sebi postavljao je pitanja: je li
doista znao u što se upušta i gdje mu je bio razum kad je pristao da krene
u Jugoslaviju. Bio je svjestan svojeg fana zma, ali isto tako da će izgubi
glavu ni za što ili, u najmanju ruku, za Marićeve i Roverove ideje koje su,
navodno, u ovoj zemlji imale pogodno tlo za duboko korijenje. Imao je
brojne razloge da samome sebi postavi još jedno pitanje: gdje je to tlo i
kako su Rover i Marić zamišljali da grupa »feniks« posije njihovo sjeme.
Unatoč svim nadama, Ambroz Andrić nikako nije mogao prijeći preko toga
da su »rat« izgubili upravo ondje gdje su mislili da će ga dobi . Tu zabludu
su sada morali pla najvišom cijenom.
I Mirko Vlasnović razmišljao je o praznom želucu, plašeći se da će mu
višednevna glad ponovo svali tuberkulozu na leđa. Nagrizala ga je sumnja
da je još kod Rumboka, bježeći iz pećine pod zaš tom kiše, navukao opasnu
prehladu, čije je posljedice već počeo osjeća . Ujutro ga je mučio suh kašalj
i probadalo ga pod plećkama. Uz to, jelo mu je slabilo i bivalo sve
neotpornije na napore kojima je bio izložen posljednjih dana. Stoga je,
ležeći i drhtureći u skloništu u planini, iznenada počeo razmišlja o svojem
rodnom Zemuniku. Način na koji razmišljao o njemu još ga je više učvrs o u
uvjerenju da je najbolje da se otpu kući, dobro se najede i ispriča sve što
je doživio. Ali kad ga je Vegar oštro pogledao, Vlasnović je osje o da je
pogriješio što je uopće razmišljao o toj mogućnos , pa je ‒ plašeći se
mogućih posljedica ‒ odmah opet napravio ponizno lice, kakvo je
pokazivao uvijek kad je želio izrazi svoju pokornost.
»Što te muči?« zapitao ga je Vegar.
»Gladan sam i mislim da mi se vraća stara bolest«, odgovorio je
Vlasnović.
Te noći selo Grljevići nije ni slu lo kakve opake ljude ima u svojoj blizini.
Spokojno je počivalo, samo su u zaseoku Brkićima bili budni borci
Ljubuškoga par zanskog odreda, koji su stražarili na ulazu u selo.
Če ri sablasne prilike neopaženo su se primakle Brkićima, spremajući se
da uđu u prvu kuću. Želja za hranom bila je jača od svakog straha. Vegar,
koji je bio iz tog kraja i odlično poznavao teren, predložio je da sačekaju još
sat-dva, kako bi bio siguran da nikoga neće susres u selu. Među m, Andrić
više nije h o oklijeva ni trenutka.
»Čemu čeka ?« pitao je šapatom. »Vidiš da cijelo selo spava.«
Blizinu terorista nije odao nikakav glas, osim što bi kadšto pukla grančica
pod njihovim čizmama. Negdje je frktala mula i čulo se kako se roškaju
krave. Zrikanje skakavaca još ih je više uvjerilo da su zašli duboko u noć i da
mještani mirno spavaju.
Ušli su u zaselak glavnim putem, ali čim su s gli do prvih dvorišnih
ograda, prasnuo je hitac, najprije jedan, za m njih pet-šest, i najzad čitava
kiša. Zasjeda ih je čekala na putu. Odmah su se bacili u zaklon i uzvra li
vatrom. Čuli su glasove i viku. Netko je naređivao: »Opkoli ih zdesna.«
Izbezumljena četvorka počela se polako povlači u mrak, ne prestajući
puca ni jednog jedinog trenutka. Prštalo je iverje sa stabala, metalne
kugle odzvanjale su po kamenjaru. Teroris su vatru usmjerili na mjesto
odakle im je, kako su vjerovali, prije la najveća opasnost. S te strane su ih
doista mogli zaokruži , zatvori obruč i bez mnogo muke pobi . Zveckanje
oružja, padanje i dizanje, reska pucnjava i galama bili su jedini zvukovi koje
su tog trenutka mogli ču . Za m su čuli da je netko jauknuo. Znali su da je
na pro vničkoj strani netko pao pogođen i da će ta smrt, vjerojatno,
izazva malu pomutnju među potjerom, što će bi dovoljno da oni
umaknu.
Potrčali su uzbrdo, ostavljajući iza sebe psovke ljudi koji su ih pokušali
ulovi . I teško ranjenog borca Ljubuškog odreda Milu Odaka, kojeg je metak
pogodio u trenutku kad je pretrčavao iz jednog zakloništa u drugo. Rana je
bila smrtonosna i ranjenom čovjeku nitko nije mogao pomoći.
Ali smrt Mile Odaka, kao i ostale dvanaestorice boraca koji su pali prije
njega, nije bila uzaludna; četvoricu terorista dočekala je najveća mržnja i
otpor upravo u onim krajevima gdje su to najmanje očekivali. Za njih je to
zapravo bio i najveći poraz.

***

Iznenadni oružani sukob u Brkićima ponovo je bjegunce vra o u

stvarnost. Kao da su se probudili iz hipnoze; bili su zbunjeni i izgubljeni.
Bilo je sasvim razumljivo da se u selo više ne mogu vra , jer bi svaki
pokušaj da se domognu hrane u Grljevićima bio ravan igri života i smr .
Unatoč teškoj situaciji, koje su bili svjesni, bjegunci se nisu predavali
ravnodušnos , živeći i dalje u nadi da će ih spasi neko čudo.
Bezglavo bježeći iz sela, Andrić, Vegar, Vlasnović i Bun ć još su iste noći
dospjeli do pećine koju su bili pronašli dan prije. Nakon kratkog vijećanja
odlučili su da se primire u tom skrovištu sve dok ne budu sasvim sigurni da
im više ne prije direktna opasnost od potjere. Prijedlog je izložio Andrić, a
ostali su ga prihva li jer nisu imali ništa pametnije na umu. Jedino su znali
da bi ih sada bilo kakvi pokre mogli uis nu staja glave, jer je sav kraj bio
pod kontrolom, mogli su ih otkri i sa zemlje i iz zraka. Trebalo se, dakle,
zavući u kakvu rupu i čeka povoljniju priliku za bijeg.
U tom skloništu ostali su cijeli tjedan. Ali ponovilo se ono što su već bili
preživjeli u pećini na Čvrsnici. Uvidjeli su, naime, da ni takvo skrivanje ne
vodi nikamo; opet su bili bez hrane i vode, opet su glad utaživali samo
divljim plodovima. Osim toga, više nisu mogli bi sigurni kao prijašnjih
dana, dok su se krili na Čvrsnici. Sada je potjera točno znala gdje se nalaze
i bilo je logično očekiva da će u slijedećih nekoliko dana prevrnu cijeli
kraj, dok ih ne otkrije u skloništu.
Šestog dana boravka u pećini odlučili su da nastave put. Uz već
neizbježnu glad i Bun ćevo pogoršano mentalno stanje, sada su na taj
korak bili prisiljeni iz još jednog razloga. Tog dana Vegar se, berući divlje
plodove u blizini pećine, iznenada našao oči u oči s nekim mladićem, koji je
tvrdio da je pas r. Naravno, bilo je besmisleno razmišlja o tome govori li
mladić is nu ili ne govori. Vegar je, doduše, s neznancem proveo više od
pola sata u razgovoru, uspio čak iskamči i oveći komad kruha i slanine, ali
uza sve to nije mu mogao vjerova . Pas r se ponašao dosta čudno; na
Vegarova pitanja odgovarao je prilično neodređeno, govoreći da ne zna
koga vojska goni ni da je čuo o nekakvim »gerilcima« koji su s gli iz
inozemstva. Vegar nije imao ni vremena ni prilike da provjerava je li njegov
sugovornik uis nu toliko naivan ili se samo pravi takvim. Opros li su se
jedan od drugoga, žureći svaki na svoju stranu.
Vegar je sav zadihan dotrčao u pećinu, ne znajući da i mladić, koji je
doista bio pas r, također trči, ali u najbliži štab općenarodne obrane, da
ispriča pojedinos o neobičnom susretu u planini.
Teroris su na brzinu pojeli kruh i slaninu koju je donio Vegar, a za m, za
njihove pojmove dosta okrijepljeni, napus li pećinu, krenuvši ravno prema
zapadu. Spuštala se noć, što im je, vjerovali su, išlo u prilog jer ih potjera
neće odmah poče goni , već tek ujutro, kad je trebalo očekiva da će s ći
i helikopteri.
 Ali bjegunci su se opet prevarili. Potjera nije čekala jutro, već odmah
krenula u pravcu koji je onaj mladić označio kao moguće mjesto boravka
terorista. Poslije mukotrpnog penjanja i pretraživanja terena potjera je
otkrila skrivenu pećinu i unutra tragove boravka terorista: tri vjetrovke, tri
bluze i ostatke nače h divljih plodova.
Helikopteri su odmah uzletjeli i počeli pretraživa okolicu. Nadlijetali su
usijani kamenjar sve dok nije pala mrkla noć. A za m su se ponovo vra li
na odredište, čekajući novi znak za uzbunu.
Iscrpljena, gladna i polubosa četvorka kretala se sjevernim obroncima
Biokova prema Mosoru. Bijela noć ih je pra la u stopu; i mjesec kao da se
bio uro o pro v njih. Izbili su na jednu čis nu, daleko od kuća ‒ svuda se
širila guštara od kržljava raslinja i kamenjar. To je bila slika koja ih je pra la
već danima.
Mjesto na kojem su se odmorili nije bilo dobro. Za potjeru ‒ suviše
vidno. Ali nijedan od četvorice terorista više nije bio tako oprezan kao prije
desetak dana. Sada su doista bili na rubu iznemoglos i jedva su čekali da
naiđu na prvo selo.
Znali su da ih potjera više ne progoni i da je ne treba očekiva iza leđa,
već sprijeda; namještala im je zasjedu. Bila je to tak ka na koju bjegunci
nisu bili navikli. Zato su bili posve izbezumljeni, ne znajući odakle će
doletje metak i smrt ih zgrabi za grlo.
Ovaj put smrt je čekala u Trmbusima, selu povrh Omiša, na istočnim
obroncima Mosora.
Dugo su tog petka bjegunci osmatrali selo pod svojim nogama, nastojeći
proniknu u duše ljudi koji su se muvali ispod njih. Stanovnici sela bili su
prepušteni svojoj svakodnevici, obavljali su poslove kao i svakog petka ili
srijede, brzo su promicali cestom a na licu im se nije moglo pročita ništa
što bi nagovijes lo opasnost.
Četvorici terorista, koji više nisu osjećali simpa ju ni prema kome,
učinilo se da bi u tom selu mogli dobi hranu. Učinilo im se to a da ni sami
nisu znali zbog čega. Možda zato što u selu nije bilo vojske ili možda zato
što je bilo zabačeno, pa su u nj rijetko dopirale nove vijes .
Odlučili su da se niz kosinu spuste do prvih kuća. Kao što su i očekivali,
nisu ostali neprimijećeni, iako su automatsko oružje bili sakrili u šikari.
Imali su samo revolvere, ali i izgled koji je mogao šokira svakog čovjeka.
Gusta brada prekrivala im je lice, koža im je bila spaljena od ljetne jare, oči
pobijeljele, a odjeća u ritama, kao da su prošli kroz stroj za mljevenje
mesa.
Još dok su smišljali plan kako da uđu u selo odlučeno je da Andrić i Vegar
u najbližoj kući potraže hranu, a da Vlasnović i Bun ć čuvaju odstupnicu u
slučaju da se plan izjalovi.
Nisu ni slu li da im je to posljednja »akcija« i da dvojica od četvorice
preostalih članova razbijene grupe »feniks« žive svoje posljednje minute.
Teroris još nisu bili pravo ni ušli u selo a već je glas o njima s gao u
potjerni štab u Omišu. U isto vrijeme obaviještena je i najbliža milicijska
patrola, koja se nalazila nekoliko kilometara od sela. Dvojica milicionara
nisu oklijevala ni trenutka; odmah su se upu li u selo u kojem su se nalazili
teroris . Namjeravali su izves ono za što je bila zadužena specijalna
jedinica automa čara obučenih za protudiverzantsku borbu.
Čovjek koji je sjedio za upravljačem milicijskog automobila bio je vrlo
miran. U stanici su mu tog jutra ponovili koga gone: ubili su već
trinaestoricu, a trinaestoricu ranili. Nemaju milos ni prema kome.
Sunce je koso sijalo kroz kržljav maslinik kad je milicijski automobil ušao
u selo. Dvojici došljaka ljudi su odmah pokazali gdje se nalaze dvojica
terorista.
»Ti ćeš pazi na jednoga, a ja na drugoga«, rekao je milicionar svojem
mlađem pra ocu.
Milicionari su upali u kuću iznenada, bez najave. Ambroz Andrić stajao je
uzdigavši lijevu ruku, kao da se brani, napola otvorenih usta i baš kao da se
skamenio onog trenutka kad je primije o da mu nedostaje automatska
puška. Pred sobom je imao odlučna čovjeka.
»Vaše dokumente, molim«, rekao je milicionar.
»Dokumente? Ah, da. Evo, tu su«, odgovorio je Ambroz Andrić. Više nije
mogao sakri drhtanje i paniku u glasu. Zavukao je ruku u unutrašnji džep i
odmah potegao revolver. Istog trenutka dva pucnja slila su se u jedan.
Andrić se bez glasa srušio na pod, a milicionar zastenjao. Metak ga je
okrznuo i zabio se u zid iza njegovih leđa.
Drugi milicionar vidio je svoju šansu onog trenutka kad je Andrić
bjesomučno ispraznio revolver. I sam je osje o snažan udar, s desne strane,
a za m i u lijevu nogu iznad koljena. Povukao je obarač upravo kad se
Vegar spremao da učini to isto. Rafal iz automata pogodio je zatečenog
terorista, i više se nije pomakao.
»Vojska« braće Andrića, kojom su upravo h dana obilato špekulirali neki
krugovi na Zapadu, tvrdeći da u Jugoslaviji ratuju » suće gerilaca«, tako je
spala na samo dva čovjeka. Jedan od njih, Mirko Vlasnović, bio je na rubu
snaga, a drugi, Vidak Bun ć, sasvim lud.
Bila je to vojska sablas .

***

Poslije drama čnog događaja u Trmbusima, Bun ć i Vlasnović su se u

panici razdvojili i svaki je krenuo na svoju stranu. Ponovo se pojavio
neopisiv strah, koji ih je tjerao da se što više udalje od ukletog sela. Strah
je bio popraćen nagonom da spas pokušaju naći u rodnom selu. Bun ć je
stoga krenuo natrag prema istoku, a Vlasnović produžio na zapad.
Ali Bun ću više nije bilo lako bori se s planinom i bolešću. Uza sve to,
sunce je ubitačno peklo, prosipajući kamenjarom nesnošljivu vrelinu.
Nedostajalo mu je vode. Soptao je i kašljao, posve omamljen umorom,
praznih crijeva. Noge su mu bile sasvim otežale, prekrivene brojnim ranama
od dugotrajnog pješačenja. Pred očima mu se maglilo i uopće nije mogao
kontrolira pokrete i misli.
Pronašli su ga iza neke ograde u selu Šestanovcu blizu Omiša, posve
blijedog i pomračena uma. Bio je na izdisaju. Hroptao je i grcao, a jelo mu
se treslo u strašnim samrtničkim grčevima. Pokušali su ga vra u život, ali
organizam je bio preslab da izdrži posljednje napore. Tako je završio i
osamnaes član teroris čke grupe.
Devetnaes i posljednji, Mirko Vlasnović, još se krio negdje u teško
pristupačnim dijelovima Mosora.
Potjera je nastavljena ‒ i devetnaes je morao bi uhvaćen.
Pred Mirkom Vlasnovićem bilo je novih dvije sto ne kilometara
pješačenja i tumaranja planinskim vrle ma. Išao je prema Zemuniku.
Sunce je danima peklo. Činilo mu se kao da vrelina i ugljevlje izbijaju iz
njegova jela. Bilo da je posrtao kamenjarom, bilo da se previjao od gladi,
s snut u šipražju, bilo da je pio vodu iz napola presahlih bunara, sve
vrijeme je u sebi osjećao tešku moru bliske smr . Danima je drugovao s
gušterima i provlačio se šikarom mimo čvorna h maslina, vinograda,
terasas h polja, nailazeći na pokojeg magarca koji je u hladovini strpljivo
strigao ušima.
Mjesec dana poslije oružanog sukoba na Raduši, kad više nije vjerovao ni
u kakvu »operaciju feniks«, već samo zazivao sreću, Vlasnović je bio samo
kost i koža. Lice mu je bilo tamno, ali više nije znao da li je to od
neprestane žege ili muke koja ga je svakodnevno pri skala.
 Danju se odmarao, a noću putovao. Cijelim putem pra o ga je strah; što
će se dogodi ako nale na zasjedu? Više uopće nije imao snage da drži
pušku. Padao je od umora, pa opet ustajao, na najstrašniji način
proživljavajući svaki sat. Posljednjih dana počela ga je muči snažna
vrtoglavica; nije znao da li je to posljedica sunčanice ili gladi. Sve se u
njemu bilo preokrenulo, pa čak i pojmovi o dobru i zlu.
Šuljajući se planinom i šikarama, kao progonjeni kurjak, imao je dovoljno
vremena da razmišlja o svemu onome što je dotad proživio: o Australiji,
gdje je ostavio ženu i djecu, o kratkom boravku u Austriji, gdje su ga još
više nakljukali pričama o »ustanku«, o mukotrpnom potucanju Bosnom i
Dalmacijom, gdje ga je iza svakoga grma vrebao metak. Što mu je sve to
trebalo? Da li mu je mozak doista bio toliko zaslijepljen da neke stvari nije
mogao shva ? Majko božja, kako se sve to brzo dogodilo, razmišljao je. I
završilo onako kako ni u snu nije mogao sanja . A bili su posve sigurni da
će »operacija« uspje . Imali su čak i garanciju nekih emigranata, koje on
nije poznavao ali koji su ‒ kako mu je bilo rečeno ‒ odlično poznavali
prilike u Jugoslaviji.
Sve te misli prolazile su mu mozgom kao davno zaboravljeni fragmen .
Više nije znao gdje prestaje bunilo, a gdje počinje stvarnost.
U četvrtak 27. srpnja uvečer promakao je pokraj pozna h dvorišta i
pročelja kuća, ne gledajući ni lijevo ni desno, osim pred sebe. Prepoznao je
taj kameni beskraj, ali samo tamo gdje nisu bile sagrađene nove kuće.
Mrak, s kojim je s gao u rodno selo, nije mu dopuštao da prepozna i ljude.
Kad je otvorio vrata rodnog doma, nitko mu, izobličenom i
poremećenom, nije spomenuo ime, ni su ga dočekali raširenih ruku.
Podnaduo i bradat, tresući se u groznici, Vlasnović je te noći spoznao kako
je čitav put što ga je prošao bio uzaludan. Najzad, te je noći shva o mnogo
toga što mu dotad nije bilo jasno.
Iste noći iz Zadra je u štab akcije »Raduša« poslana i posljednja hitna
poruka: »Noćas u jedan sat u Zemuniku je uhvaćen živ devetnaes član
fašis čko-teroris čke grupe koja se prije mjesec dana ilegalno ubacila u
zemlju ... «
Krug »operacije feniks«, započet sedam godina prije u Australiji i Evropi,
17
bio je tako zatvoren.
Mar n Juriša saznao je iz dnevnih vijes da je zaglavio i posljednji
»jurišnik« braće Andrića. Vijest ga je zatekla u kupaonici, pred ogledalom,
dok je podrezivao brkove i spremao se da iziđe.
 Sad je morao promijeni plan. Umjesto na dogovoreni sastanak s
prijateljima, o šao je na autobusnu stanicu i na prvom šalteru upitao:
»Prodajete li karte za Čitluk?«
»Šalter če ri, molim. Kupite kartu do Mostara, a za m morate presjes u
autobus za Čitluk«, odgovorila je prodavačica, uopće ne gledajući u Jurišu.
Nije joj zamjerio jer je bio obuzet drugim mislima.
Mar n Juriša, bivši »dvadese čovjek«, bio je tog poslijepodneva obuzet
mislima o svojem dotad najtežem putovanju. U tom košmaru nikako se nije
mogao sje što će sve zapravo ispriča roditeljima Zrinke Milas. Jedino je
bio siguran da mora reći is nu.
 POGOVOR
Suvremeni međunarodni odnosi svakim danom su sve opterećeniji raznovrsnim
oblicima subverzije, među kojima terorizam zauzima najistaknutije mjesto.
Nesumnjiva je činjenica da je terorizam u svijetu uopće, a na Zapadu posebno, u
očiglednu porastu, osobito posljednjih deset godina. Čak bi se moglo reći da je u
tom razdoblju u naglom porastu. Sudeći po ne baš zanemarIjivim mišljenjima
izraženim u različitim napisima i studijama u posljednje vrijeme, subverzija kao
sredstvo političke borbe određenih snaga u svijetu za određene političke i druge
ciljeve, pa u njezinu okviru i terorizam, još će se masovnije i intenzivnije
rasplamsati u idućem desetljeću. Smatra se, naime, da će isto onoliko koliko se
oružani ratovi »kao produženje politike« budu isključivali, rasti značenje primjene
subverzivnih oblika borbe.
Već i dosadašnji porast terorizma, a pogotovu očekivanja njegove dalje eskalacije u
budućnosti, sasvim razumljivo, svakom svojom akcijom ponovo aktualizira pitanje:
koji su to politički, ekonomski, sociološki i drugi uvjeti koji ga uzrokuju ili mu samo
pogoduju, da li je suvremeni terorizam samo anarhičan izraz očaja i nemoći
različitih deklasiranih desperadorskih grupa, pogrešno odabran oblik borbe
određenih socijalnih i nacionalnooslobodilačkih pokreta, ili integralni dio nekog
višeg strateško-političkog koncepta organiziranih »izvanparlamentarnih snaga«?18
Svakako, ovom prilikom ne možemo dati iscrpne odgovore na sva postavljena
pitanja. Za ovo razmatranje bit će dovoljno samo da podsjetimo da je porast
terorizma u cjelini karakterističan za zemlje s kapitalističkim društvenim odnosima,
što na svoj način ukazuje na krizu toga sistema. Isto tako, svjedoci smo jače
izraženog terorizma u onim zapadnoevropskim zemljama, u kojima je izraženiji rast
ugleda nacionalnih komunističkih partija. Pouzdano je da to nije glavni razlog u
rasplamsavanju terorizma, ali je isto tako očito da je rast toga utjecaja poslužio kao
znak za uzbunu »vanparlamentarnim klasnim snagama« koje su već bile u sukobu
sa suvremenim društvenim procesima u tim zemljama. Kako je rast utjecaja KP i
uopće lijevo orijentiranih snaga u nekoliko najvećih zemalja na Zapadu starog
kontinenta (Francuska, Italija, Španjolska) dostigao stupanj da na osnovi izbornih
rezultata, a koristeći se mogućnostima buržoaskog parlamentarizma, vrlo značajno
sudjeluje u vlasti, a to znači i mogućnost strukturnih promjena u ovim društvima,
»vanparlamentarnim klasnim snagama« ne ostaje drugo nego da pokušaju ukinuti
takve mogućnosti. Praktično to znači, ukidanje parlamenta i zavođenje neke
vrste diktature. Iz dosadašnje prakse je poznato da je to najčešće tip
vojnofašističke diktature. Došli smo, dakle, do točke kada tezu o univerzalnosti i
vječnosti parlamentarnog sistema građanskog društva ruši sama buržoazija,
odnosno onaj njezin sloj koji E. Kardelj u svojoj studiji političkih sistema naziva
»monopolističkim upravljačima kapitala«. »Drugim riječima«, kaže Kardelj, »čim se
radnički pokret u tolikoj mjeri probije u parlament da može da postane faktor
strukturnih promjena vlasti, tj. ograničavanja ili ukidanja klasne vlasti pojedinaca i
monopolističkih upravljača kapitala i njihovih političkih eksponenata, odmah se
traži izlaz u nekoj vrsti diktature, bilo fašističkog, vojnog ili nekog drugog
reakcionarnog tipa«.
U danim međunarodnim, a i unutrašnjim političkim i drugim uvjetima, taj izlaz i ne
može biti drukčiji nego što
jest ‒ terorizam, tj. pokušaj stvaranja takve unutrašnje situacije u kojoj će biti
onemogućeno biračima da se donekle slobodno izjašnjavaju, odnosno da svojim
opredjeljenjima utječu na pravce daljeg društvenog i političkog raz
voja u zemlji. Sva ostala prethodna sredstva, među kojima psihološko-propagandni
utjecaj na prvom mjestu, već su iscrpljena. S obzirom na to, može se reći da je
terorizam u nekim zapadnoevropskim kapitalističkim zemljama svjesno izabran
oblik borbe »monopolističkih upravljača kapitala« u određenim uvjetima. Svjedoci
smo da opća kriza kapitalističkog sistema vladajuću kapitalističku klasu
orijentira sve autoritativnijim političkim sistemima, u kojima, ako već nema
diktature, jača izvršna ili (i) izvanparlamentarna klasna vlast. Posebno mjesto u
procesu prelaska od parlamentarne k autoritativnoj vlasti zauzima umjetno
izazivanje raznovrsnih unutrašnjih kriza i nereda, sve do terorizma, kojima se
»dokazuje« dalja nemogućnost parlamentarne vladavine. Terorizam se u tom
procesu javlja kao neka vrst međufaze.
S gledišta vojnonaučne klasifikacije terorizam je oblik specijalnog rata, odnosno
»strategije posrednog nastupanja«, danas sve više dominantne strateško-
političke koncepcije »međunarodne, odnosno svjetske izvanparlamentarne vlasti«.
Suština te koncepcije, u najkraćem, ne ogleda se u klasičnoj teritorijalnoj ekspanziji,
kolonizaciji i aneksiji, već u posrednoj, prikrivenoj primjeni sile, izra ženoj u
dugoročnoj i kratkoročnoj djelatnosti raznovrsnih organizacija i institucija,
nacionalnog ili međunarodnog karaktera.

***
U pojavi i rasplamsavanju suvremenog terorizma, osobito na zapadu Evrope, osim
ostalog, uočljive su tri bitne karakteristike: prva, da se on masovnije javlja na
prijelomu 60-tih i 70-e godine ovoga vijeka, što koincidira sa splašnjavanjem velikih
studentskih demonstracija lijeve orijentacije u zapadnoj Evropi i Japanu; druga, da
se najekstremnije ispoljava u zemljama koje su dulji niz godina, prije i poslije
drugoga svjetskog rata, živjele pod fašističkim režimima (SR Njemačka, Italija,
Španjolska, Portugal i Japan), odnosno u jednom broju latinsko-američkih država, u
kojima već desetljećima caruju vojnofašističke diktature; i treća karakteristika,
najnovije rasplamsavanje terorizma, osobito u nekim zapadnoevropskim zemljama
(Italija, Francuska, Španjolska, Portugal) vremenski se poklapa sa sve većom
ulogom i utjecajem komunističkih partija na sav društveno-politički život u tim
zemljama.
Činjenica da rasplamsavanje terorizma, na zapadu Evrope posebno, vremenski
koincidira s porastom utjecaja komunističkih partija na tekuća društveno-politička
kretanja u tim zemljama, nesumnjivo je jedno od najznačajnijih ili najznačajnije
pitanje u vezi sa suvremenim terorizmom, bez obzira na to da li se on deklarira kao
»ultra lijevi« ili »ultra desni«.
U ovom bismo kontekstu terorizam lako mogli nazvati i taktikom provokacija ili
uvjetovanja objektivnih okolnosti sračunatih na željene psihološke efekte i
izgovore za poteze, radnje i slično, koje bi odgovarale njihovim protagonistima.
Događaji u Španjolskoj, u toku 1977. godine, kao što su ubojstva radničkih
advokata, policajaca i civilnih gardista, što su ih učinili fašisti, jednako kao i teror
što ga u Portugalu provode tzv. »ultraljevičari«, pokazuju da je riječ o jedinstvenoj
taktici kojoj je cilj stvaranje takvog unutrašnjeg stanja u tim zemljama u kojem bi,
umjesto dalje demokratizacije, koju zagovaraju i za koju se bore progresivne
demokratske snage, »zavođenje reda« izgledalo kao jedini spasonosan izlaz iz
stvorene situacije.
Ovisno o stupnju ugroženosti vitalnih interesa vlasnika monopolističkog kapitala,
taktika provokacija će imati zadatak da proces unutrašnjih političkih, ekonomskih,
socijalnih i drugih promjena samo usporava ili da ga radikalno presijeca. U prvom
se slučaju inozemni faktor kao po pravilu izravno eksponira, dok u drugom to čini,
ne obazirući se pri tom na međunarodne proteste, na nepopularnost zavođenja
diktature i slično.
No, utvrđivanje, a to znači i javno dokumentiranje prisutnosti stranog faktora u
aktivnostima terorističkih organizacija i grupa u pojedinim zemljama jedno je od
najvažnijih, ali zato i jedno od najtežih, ako ne i najteže pitanje u razmatranju i
procjenjivanju tog fenomena. Da bi stvarno sudjelovanje stranog faktora u kriznim
stanjima pojedinih zemalja ostalo neotkriveno, odnosno da bi taj faktor
ostao neidentificiran, poduzimaju se vrlo opsežne i dobro prostudirane
mjere. Opredjeljujući se za subverziju kao rentabilnu i vrlo efikasnu aktivnost koja
»stoji između diplomacije i otvorene primjene vojne sile«, bivši direktor CIA-e
William Colby, među ostalim, kaže: »Smatram da
dobre tajne operacije... mogu riješiti problem u njegovoj ranoj fazi. Sjedinjenim
Državama je potrebna sposobnost da poduzimaju široke operacije za koje se ne
mogu smatrati odgovornima. Inače ćemo biti u položaju da se žalimo diplomatskim
protestom i da to bude ignorirano ili da se prijetimo da ćemo upotrijebiti vojnu
snagu, što nitko ne želi učiniti«. Na prikrivanju svoje uloge jednako je
zainteresiran strani faktor koji je u pitanju, kao i unutrašnje snage u nekoj zemlji
na koje se taj inozemni faktor oslanja. Pri tom svatko ima svoje interese, koji
se, međutim, u ovom pitanju međusobno isprepliću i dopunjavaju.
Nerealno je pretendirati na mogućnost taksativnog na brajanja svih mjera koje
kreatori suvremenog terorizma poduzimaju da bi što dublje sakrili, što bolje
kamuflirali prisutnost stranog faktora u pripremi i dirigiranju aktiv nostima
terorističkih grupa ili organizacija u pojedinim zemljama. Ipak, moguće je, makar i
na bazi dosta oskudnih pokazatelja, upozoriti na neke od tih mjera.
Nesumnjivo je da među najvažnije, reklo bi se među mjere strateškog značenja na
planu kamufliranja prisut nosti pravog stranog faktora, dolazi formalno ideološko
deklariranje najvećeg broja terorističkih grupa i organizacija kao ljevičarskih
(ultraljevičarskih), marksističkih, trockističkih i slično, odnosno svjesno i
tendenciozno zaklanjanje krajnje desnih, reakcionarnih snaga iza ovakvih naziva.
Zapadnom inozemnom faktoru, odnosno nekim zapadnim obavještajnim
službama, ta marksističko-ideološka maska služi ne samo kao paravan iza
kojega se mogu kriti već i kao uspješan način da se pažnja svjetske javnosti, a i
javnosti pojedinih zapadnoevropskih zemalja, okrene prema Istoku i prema
domaćim komunističkim partijama kao glavnim inspiratorima i organizatorima
terorizma.
Razumije se da pri tom imamo na umu da je jedan dio ultraradikalnih, ultralijevih
grupa i organizacija u radničkom pokretu pojedinih zapadnoevropskih zemalja ili
Japana, nastao kao posljedica određenih ekonomsko-socijalnih i političkih prilika u
tim zemljama i neovisno o organiziranom utjecaju izvanparlamentarnih klasnih
snaga, ili konkretnije rečeno domaćeg ili inozemnog obavještajnog faktora. Čak
je sasvim sigurno da mnogi pripadnici različitih ekstremističkih grupa i
organizacija duboko vjeruju u svoju radikalnu, revolucionarnu, Ijevičarsku
orijentaciju, a da pri tom nisu svjesni koliko i tko njima manipulira, U tome i
jest najveća tragedija suvremenog ultraljevičarstva. Poznati talijanski sociolog
Angelo Bolaffi u svojem pokušaju definiranja suvremenog terorizma kaže da
»terorizam nema ničega zajedničkog s klasičnom romantičnom predodžbom o
pobuni protiv nepravde i zla ovoga svijeta i da bi zbog toga poznatoj Kleistovoj
izreci ‒ 'osjećaj za pravdu pretvorio ga je u razbojnika i ubojicu trebalo dodati, kao i
oruđe klasne prevlasti ugnjetavanja«. Tada bismo, prema A. Bolaffiju, dobili jednu
od mogućih definicija suvremenog terorista, koja bi glasila: »Osjećaj za
pravdu pretvorio ga je u razbojnika i ubojicu, ali i u oružje klasne prevlasti
ugnjetavanja«. U istom smislu suvremeni terorizam definira još jedan sudionik
rasprave koju je o tom fenomenu organizirao list »Rinascita«, Detlew Claussen.
Među ostalim, on kaže da se »praksa nasilja u poznom kapitalističkom
društvu
može definirati kao funkcioniran teror što se iskazuje na pseudorevolucionaran
način s kontrarevolucionarnim
učinkom«. No, da bi terorizam mogao ostvariti svoju kontrarevolucionarnu misiju,
on mora biti dvosmislen, tj. mora se lažno prikazivati Ijevičarskim S toga
stajališta, za mladiće i djevojke koji su sačinjavali prve grupe bilo »Crvenih brigada«
ili »Frakcije Crvene armije«, bilo je izuzetno važno da
se javno deklarira njihovo antiimperijalističko opredjeljenje. To
je bio preduvjet za ozakonjenje nji
hovih akcija i iznuđivanje solidarnosti u redovima mlade generacije, koja je trebala
da lažnu tvrdnju »o lijevoj frakciji« učini vjerodostojnom i tako podstakne
neprestano narastanje njihove snage.
Iako je u manipuliranju Ijevičarskom ideologijom i parolom u suštini riječ o već
davno provjerenoj metodi tzv. »krađa tuđih ideja«, mora
se konstatirati da ta metoda
još daje izvanredno dobre rezultate. U najširoj javnosti na Zapadu, pa čak i u dijelu
jugoslavenske javnosti, živi dosta rašireno mišljenje da su pripadnici različitih
»Crvenih brigada«, »Frakcija Crvene armije«, i slično zaista neki komunisti ‒
ljevičari, samo malo ekstremniji, čak borbeniji od onih koji su legalno članovi
komunističkih partija u zapadnoevropskim zemljama. Ubojstvom H. M. Schlaera,
kao bivšeg pripadnika nacističke partije i bogatog industrijalca i oglašavanjem
»svojih« teorijskih pogleda o izboru mogućih i efikasnih metoda borbe19
teroristička grupa Baader-Meinhoff u SR Njemačkoj je značajno pridonijela daljem
širenju uvjerenja da je u slučaju te, i njoj sličnih terorističkih grupa zaista riječ o
nekoj vrsti ljevičara, proletera, marksista.
U slučaju otmice Alda Mora u Italiji ta je Ijevičarska maska dalje usavršena, iako je
već dala i dovoljno elemenata koji je dosta efikasno kompromitiraju, odnosno mogu
je kompromitirati, razumije se, uz uvjet aktivnijeg i osmišljenijeg djelovanja u
javnosti u tom pravcu demokratskih snaga Italije, a i međunarodne demokratske
javnosti.
Masovnija pojava terorizma uzrokovala je, logično, i masovnije pokušaje dubljeg
sagledavanja mnogostranih uzroka, a ujedno i opredjeljenja prema njemu kao
obliku borbe određenih snaga za svoje političke ciljeve. U poplavi različitih
tumačenja i teza ipak je moguće razlikovati najznačajnije među njima. Među
takvima, svakako, na prvom je mjestu antikomunistička propagandna teza koja u
borbi protiv revolucionarnih i nacionalnooslobodilačkih pokreta pokušava da mu
imputira terorizam kao oblik preko kojega subjektivne snage tih pokreta žele
prethodno »revolucionirati« mase, da bi ih zatim mogle mobilizirati u borbu.
Gotovo sva, uključujući i najnovija američka doktrinarna pravila o
protupartizanskim (oni kažu: protugerilskim ili protupobunjeničkim) djelovanjima u
svojim preambulama polaze od tvrdnje da gerilci, osobito u početnim fazama
ustanka i pobuna, pribjegavaju terorizmu da bi time u očima masa oborili autoritet
postojeće vlasti, i strahom natjerali mase na suradnju, što se navodno u rječniku
revolucionarnih pokreta naziva »revolucionira-
njem masa«.
Ista teza je prisutna i u sredstvima informiranja gotovo svih kapitalističkih zemalja,
iako neka od tih sredstava ne zanemaruju ni javno deklarirane neofašističke snage i
njihovo sudjelovanje u terorizmu. Pri tom cilj je vrlo jasan: da se iskoristi
općerasprostranjena ozlojeđenost naj
širih slojeva stanovništva prema terorizmu kao obliku izazivanja straha i
nesigurnosti u kapitalističkom zemljama za raskrinkavanja komunista i njihova
prikazivanja kao ubojica, ucjenjivača, izazivača nereda, anarhije i
bezakonja. Činjenica da se neke terorističke grupe zaklinju u Che Guevaru, služe se
terminologijom revolucionarnog radničkog pokreta s početka ovog vijeka i slično,
uzima se kao dokaz da je i Che bio terorist, odnosno da je svojom akcijom
podstakao terorizam, ne samo u Latinskoj Americi, već i u ostalom svijetu.
Najnoviji izraz takva shvaćanja je jedna studija CIA-e
s naslovom »Međunarodni terorizam, svojstva terorističkih događaja«. No, još više
nego što je izraz jednoga, u suštini tendencioznoga shvaćanja ta studija je obrazac
po kojem se upravljaju mnogi pisci i publicisti na Zapadu. S obzirom na takav svoj
karakter ona više ima zadatak da proširi i učvrsti uvjerenje da je terorizam oblik
borbe komunista, nego da objasni političke, socijalne i druge raz
loge koji pogoduju regrutiranju terorista u redovima omladine kapitalističkih
zemalja.
Ta studija razlikuje dvije vrste terorizma: prvi, međunarodni, i, drugi,
transnacionalni. Pod prvim se razumi
jevaju akcije pojedinaca i grupa koje inspirira i kontrolira država, dok drugi čine
akcije u osnovi, autohtone, nedržavne grupe ili pojedinci, iako i one
mogu ali ne moraju,
uživati određenu podršku vlada pojedinih zemalja.
Prema ocjeni te studije, prvi oblik se u posljednjih deset godina nije značajnije
eksponirao, dok je drugi, upravo kroz to vrijeme, naročito došao do izražaja.
Veoma je važno uočiti, što istraživači CIA-e vide kao glavne razloge pojačavanja
terorizma: sukobe na Bliskom istoku, odnosno prisutnost palestinskih izbjeglica,
opći tehnološki napredak izražen u povećanom zračnom pro-
metu, koji objektivno omogućava teroristima da ostvare više
spektakularnih akcija kojima se reklamiraju.
Kao što se vidi, studija CIA-e kao razloge za pojavu te
rorizma, osobito »transnacionalnog« i ne pokušava da sagleda klasno-socijalne,
političke, psihološke i slične uzroke, već uzima samo one tehnološko-tehničke
prirode i na njima gradi cijelu filozofiju.
Ono što u toj studiji zaslužuje pažnju kao konstatacija, jeste uočena globalna,
internacionalna dimenzija terorizma, izražena međusobnom povezanošću, pa i
međusobnom podrškom inače dosta heterogenih ilegalnih terorističkih
organizacija. Tako prema saznanjima CIA-e (ali ne i samo nje) surađuju neke grupe
palestinskih terorista s
onima iz »Frakcije Crvene armije« iz SR Njemačke, ili s »Japanskom crvenom
armijom«, ili zapadnonjemački teroristi s nekim pripadnicima »Irske oslobodilačke
armije«. »Turska oslobodilačka armija« surađuje s nekim pa
lestinskim komandosima u Siriji, i slično.
Nesumnjivo je da ta internacionalna dimenzija terorizma, kako s gledišta izmjene
iskustava, borbenih sredstava, obavještenja, osiguranja privremenih tajnih
skloništa, financijske pomoći i slično, tako i s gledišta sinhronizacije u akcijama daje
suvremenom terorizmu posebnu specifičnu težinu, koja ga čini mnogo efikasnijim u
akcijama i žilavijim u obrani. Razumije se, u studiji CIA-e nije ništa rečeno o
glavnim akterima koji imaju ulogu sinhronizatora različitih terorističkih grupa i
organizacija u internacionalnim razmjerima. A teško je povjerovati
da se ta sinhro-
nizacija dešava sama od sebe.
Poistovjećujući gerilu kao borbeni izraz autohtonih
oslobodilačkih ili revolucionarnih pokreta u pojedinim zemljama s terorizmom,
suvremena američka vojna mi
sao (ali na žalost ne samo ona), i borbu protiv pravoga, nepatvorenoga terorizma
dovodi u paradoksalnu situaciju. Naime, ona uporno nastoji da svaki unutrašnji
progresivan pokret u nekoj zemlji vidi kao posljedicu »tajne komunističke
infiltracije«, odnosno kao dokaz miješanja sa strane. A kako je gerila kao borbeni
oblik takvih pokreta i procesa, po tom shvaćanju, isto što i terorizam, unaprijed joj
onemogućava bilo kakav efikasan međunarodni dogovor za borbu protiv
terorizma.
Suština se takva stava svodi na: kako je terorizam u suvremenim uvjetima postao
globalna, internacionalna
pojava (čak je internacionalno povezan), protiv njega je nužna međunarodna
usuglašena, jedinstvena akcija. Na prvi pogled veoma logična i jednostavna
postavka. Međutim, jedinstvena usuglašena akcija međunarodne zajednice protiv
zajedničkog zla, koga nazivamo terorizam, ne
podnosi različite aršine. Pri takvu rezoniranju, očigledno, mjesta ima samo za jedan
aršin. I čim se, navodno, s tog »principijelnog stajališta« maknemo, svatko se
vraća na
svoju poziciju, nestaje jedinstvene kvalifikacije terorizma, a time i usuglašene
međunarodne akcije.
Prema toj teoriji, međunarodna zajednica bi morala prihvatiti nemoguću
jedinstvenu filozofiju prema kojoj ne postoje proturječni društveni procesi u
društvenim kretanjima, koji se, kao što je cijela dosadašnja historija ljudskog
društva bezbroj puta pokazala, neprestano manifestiraju kao konflikti, samo nekad
u oštrijim a nekad u manje oštrim oblicima. Konzekvencija koja bi automatski
proistjecala iz ovakva stava bila bi odricanje država, političkih partija ili
pokreta, od međusobne solidarnosti i
pomoći porobljenim narodima, odnosno klasno ugnjetavanim slojevima
stanovništva bilo gdje u svijetu i bez ob
zira na stupanj njihove socijalne bijede ili nacionalne obespravljenosti. Ne
treba naglašavati da je autorima
ovakvih stavova prema terorizmu u prvom redu stalo baš do takvih konzekvencija.
Razumije se da će ovako nerealno uvjetovanje usugla
šene međunarodne akcije uroditi slabim rezultatima. lzjednačivanje autohtonih
nacionalnooslobodilačkih i revolucionarnih pokreta u pojedinim zemljama s
terorizmom,
ne vodi na put zajedničke borbe suvremene međunarodne
zajednice protiv terorizma. Time, naravno, ne želimo reći da ne bi bio koristan
prethodan napor, na primjer pod okriljem OUN, da se obostrano prihvatljivo
kvalificira tero
rizam protiv koga ustaje cijela međunarodna zajednica. Naprotiv, držimo da je
takav napor nužan i da je on uvjet za efikasno međunarodno dogovaranje
i sporazumijevanje u ovom, tako važnom, pitanju.
Međutim, realno treba računati s tim da će zapadne zemlje,
predvođene Sjedinjenim Američkim Državama u
zamjenu za eventualnu zabranu i stvarno onemogućavanje raznovrsnih terorističkih
organizacija emigracije koja kod njih uživa gostoprimstvo, tražiti odgovarajući
odnos socijalističkih zemalja prema oslobodilačkim i revolucio
narnim pokretima svugdje u svijetu. Pri tom će nastojati
da zanemare činjenicu da politička emigracija na Zapadu danas nije integralan dio
unutrašnjih društvenih procesa u matičnim zemljama, jednostavno zato što takvi
procesi s istim idejnim i političkim programima koje ispovijeda emigracija u tim
zemljama ne postoje, odnosno i ako po
stoje malobrojni su i zanemarljivi. Kao u pravilu, politička emigracija na Zapadu je
ostatak kvislinških formacija iz razdoblja drugog svjetskog rata
i današnju svoju djelat
nost stvarno zasniva na takvoj prošlosti.
Činjenica da tu emigraciju određene snage u nekim zapadnoevropskim zemljama,
SAD, Kanadi, Australiji i
drugima tretiraju kao političku opoziciju socijalizmu,
na primjer u Jugoslaviji i drugim socijalističkim zemlja
ma, odnosno da čine sve da s nje skinu kvislinšku hipoteku, samo ilustrira
dugoročne namjere koje te snage imaju, oslanjajući se na emigraciju. S obzirom na
to teško je očekivati i od vlada kapitalističkih zemalja da u okviru jednog
međunarodnog dogovora pristanu na
preuzimanje čvršćih obveza na planu onemogućavanja emigracije da se bavi
terorizmom. Samo onoliko koliko, pritisnute terorističkim aktivnostima u svojim
zemljama, same budu prisiljene na međunarodnu suradnju s vladama
socijalističkih, a pogotovu nesvrstanih zemalja, vlade će tih i drugih zemalja, bilo u
okviru multilateralnih ili bilateralnih aranžmana, prihvatiti odgova
rajuće obveze u ograničavanju terorizma političke emigracije na Zapadu.
Napokon, treba spomenuti da nerazjašnjeni pojmovi
o terorizmu i u socijalističkim zemljama sa svoje strane pridonose poistovjećivanju
terorizma s gerilom na Za
padu, osobito u američkoj propagandi, koja, s obzirom na sredstva kojima raspolaže
i stvarni utjecaj koji ima na sredstva javnog informiranja u cijelom kapitalistič
kom svijetu, takav svoj stav bez teškoća pretvara u općeprihvaćeni stav gotovo
cijele javnosti toga svijeta.
Kvalificiranje manjih gerilskih akcija u početnim fazama ustanka i akcija ilegalaca u
okupiranim gradovima, koje se izvode kao integralan dio općeg i masovnog
nacionalno-oslobodilačkog ili revolucionarnog rata u nekoj zemlji, ne samo da je
politički štetno nego je i teorijski neispravno. Pojedinačne akcije i kada su izvođene
kao atentati protiv određenih pojedinaca iz redova okupatora ili domaćih
kolaboracionista najčešće su bile egzekutivan dio »sudske« odluke po kojoj je
trebalo kazniti nekog poznatog zlikovca. Pa i onda kada su kao žrtve takvih akcija
padali anonimni oficiri ili neprijateljski vojnici, ne može biti govora o teroru, jer u
tom se slučaju i svaka druga borbena radnja u ratu s jednakim pravom može
proglašavati terorističkom
Osim iznesenih američkih, krajnje ekstremnih, antikomunističkih stavova i
tumačenja terorizma, na Zapadu egzistiraju i umjerenija stajališta liberalnih
krugova, među kojima ima i takvih koja uočavaju i otvoreno iznose da su se
marksisti odavno ograđivali od terorizma kao oblika borbe radničke klase,
pogotovu kada on nije oslonjen na
masovni pokret (»Le Mond Diplomatique«), odnosno da je pojačavanje terorizma u
uzročnoj vezi s međusobnim približavanjem komunista, socijalista i
socijaldemokrata i stvaranjem lijevo orijentiranih koalicija (»International Herald
Tribune«), u čemu »lijevi« i »desni« anarhisti vide opasnost, prvi od »kompromisa s
komunistima« a drugi od »kompromisa s buržoazijom«.
Ti krugovi uočavaju i historijske dimenzije u pojavi terorizma, prema kojoj
on ponekad prati velika društvena
previranja, ali ih nikada ne uzrokuje i nikada ih ne nadŽivi (»Figaro«), odnosno da ni
najsavršenija represivna tehnika ne daje očekivane rezultate sve dotle dok
se ne
shvate motivi za takvo ponašanje progonjena protivnika, što već asocira na
socijalklasnu i političku uvjetovanost terorizma. Prema ovim shvaćanjima, svaka
povreda zakona otkriva određene nedostatke jednog društva, koje ponekad više
voli da te nedostatke prikriva nego da ih razrješava, ili u najboljem
slučaju pušta da se »rane zagade
a onda preko njih samo prebaci čiste zavoje« (»Le Mond Diplomatique«).
Kao izdvojena mogu se još navesti i stajališta intelek
tualne ljevice na Zapadu, u kojoj »Pisma u obranu Republike« u redakciji Heinrich
Bolla i grupe zapadnonjemačkih pisaca, zauzimaju posebno mjesto. Ograđujući se
od anarho-terorizma i osuđujući ga, ta grupa kao glavnu opasnost za demokratske
institucije u SR Njemačkoj vidi od aktivnosti desnice koja se terorizmom koristi kao
povodom za vlastitu djelatnost. Zbog toga grupa lijevih pi
saca i filozofa u SR Njemačkoj drži da je »sav taj mogući i prijeteći pogromaški
nalet desnice veća opasnost za za
padnonjemačku Republiku i demokraciju od Frakcije Crvene armije koja je izolirana
i izgubljena«. Očigledno, oni
još ne vide da je i »Frakcija Crvene armije« sastavni, organski dio te pogromaške
desnice, bez obzira kojim se ona imenom predstavljala javnosti.
Pritisnuta ovakvim i sličnim akcijama vlada SR Njemačke je bila prisiljena da se
izjasni i obeća da neće dopustiti da se akcija protiv anarhoterorista pretvori u hajku
protiv svega što je progresivno, odnosno da u SR Njemačkoj neće biti makartizma
(intervju Schmita »Newsweeku«).
Razumije se, pogledi, mišljenja, pa i javno publicirani stavovi progresivnih umova u
Italiji najdalje su otišli u uočavanju veze između »ultradesnice« i »ultraljevice«,
odnosno u razotkrivanju velike obmane kojoj su »izvanparlamentarne klasne
snage« dosad uspijevale da terorizam kao svoj oblik borbe protiv institucija
Republike, oboje crveno i prebace na račun radničkog pokreta i komunista.
Tako Roberto Guiducci, sociolog, kaže: »Osobno ne
vjerujem da danas »Crvene brigade« okupljaju pristaše među očajnim ’autonomnim
ili bijesnim metalcima. Uvjeren sam, međutim, da među njima ima onih koji
navijaju za brigadiste s istom lakoćom kojom se može navijati za nogometni klub.
Stoga mislim da njima treba jasno reći, da taj klub uvijek daje gol na desnom uglu,
da igra kako bi unazadio demokraciju i radnike.«
U istom smislu o terorizmu govori i Bruno Trentini, sindikalni
funkcionar: »Terorizam postoji jer se u Italiji
stvari mijenjaju. Počeo je 1969. godine i od tada je otkucavao svaku etapu
demokratskog rasta zemlje, ne uspijevajući ga zaustaviti. Terorizam i dalje nosi
žrtve, zato što je radnička klasa jaka. Jer, kada je radnička klasa na koljenima, nije
više potreban terorizam U tvornicama, uredima i školama još ima građana koji nisu
definitivno raskinuli s terorizmom Riječ je o ljudima koji, istina, ne prihvaćaju
terorizam, ali samo zato što misle da je to pogrešan oblik borbe, a ne shvaćajući da
je terorizam uvijek protiv radnika, protiv radničke klase.«
Svakako su dijagnoze i ocjene talijanskih komunista na jednoj strani o socijalnim i
političkim uzrocima pojave ekstrema u suvremenom talijanskom društvu, a na
drugoj o vezama tih ekstrema, svejedno da li se zovu »ultralijevi« ili »ultradesni«, s
međunarodnim središtima »izvanparlamentarnih klasnih snaga«, najpribližnije
stvarnom stanju
stvari U potvrdu takva mišljenja citiramo nekoliko reče
nica koje je član CK KP Italije Emanuelle Maculuso formulirao:
»Trenutak koji je izabran za otmicu Mora potvrda je subverzivnog plana čija je
težnja da se razbiju i onemoguće nove političke ravnoteže koje bi ojačale talijansku
demokraciju i otvorile joj nove perspektive. Zašto mislimo i na veze sa stranim
državnim, poludržavnim i privatnim službama? Što nas navodi da pomišljamo na te
veze? U prvom redu, čileansko iskustvo: štrajk čileanskih komu
nista nije bio umjetna, nego politička socijalna stvarnost, plod specifične situacije
te zemlje. Međutim, naknadno je dokazano da je CIA financirala organizatore tog
štrajka. U Italiji 1969, 1970. i 1971. godine desničarsku i fa
šističku subverziju nisu umjetno stvorile tajne službe, ali je isto tako istina da
je ambasador Maetin (protiv
mišljenja CIA-e) financirao Michelljja da bi podržao fašističku subverziju. Strane
tajne službe nisu osnovale Crvene brigade ’ i nasilni ekstremizam, ali budući da
njihova strategija otvoreno teži destabilizaciji demokracije i stvaranju uvjeta za
autoritativni režim, logično se može zaključiti da neke nacionalne i međunarodne
snage pokušavaju jednim novim putem stići do cilja koji im je dosad izmicao.«
Terorizam koji organiziraju i izvode najekstremnije grupe jugoslavenske
neprijateljske emigracije predstavlja integralan dio suvremenog terorizma i nosi
sva njegova obilježja, uključujući i ulogu u raznovrsnim političko-pro-
pagandnim i drugim kombinacijama reakcionarnih snaga u svijetu.
Kao oblik specijalnog rata, svejedno da li kao sastavni dio jedne cjelovite strateško-
političke koncepcije kakva danas sve više egzistira, ili u okviru parcijalnih
obavještajno-subverzivnih aktivnosti nekih stranih obavještajnih službi, samostalno
ili u suradnji sa snagama neprijateljske emigracije, odnosno svejedno da li sa Istoka
ili Zapada, terorizam je bio primjenjivan i prema SFRJ, sa različitim intenzitetom,
gotovo neprekidno u cijelom poslijeratnom razdoblju. Tako je već na
prelomu 1947/48. godi
ne registrirano ukupno šest terorističkih grupa koje je organizirala i ubacila ustaška
emigracija ‒ ukupno 48 terorista. Cilj im je bio da preko Slavonije pređu u Bosnu i
Hercegovinu i u njoj, u proljeće 1948. godine, »dignu ustanak«.
Tek u razdoblju 1950-1960. godine zabilježen je mali predah. No, treba podsjetiti da
su tada, početkom 50-ih godina, u zemlji bili definitivno potučeni ostaci različitih
kvislinških formacija iz prošlog rata kao kakvog-takvog oslonca ubačenim grupama
izvana, odnosno da se izlaskom Rezolucije Informacionog biroa 1948. godine znatno
promijenio međunarodni položaj Jugoslavije. Naša zemlja, pritisnuta gotovo
totalnom ekonomskom blokadom s Istoka i izložena neprestanim vojnim
prijetnjama, bila se našla pred ozbiljnom opasnošću za svoj nacionalni suverenitet i
nezavisnost. Razumije se, u okviru takva pritiska bila je izložena i terorističkim
aktivnostima s te strane. U takvoj situaciji neprijateljska emigracija na Zapadu
preorijentirala se prioritetno na svoje organiziranje, na podmlađivanje svojih
redova i pripremu za eventualne događaje u okviru tada mogućeg ratnog sukoba
glavnih svjetskih sila. Analogno tome, u prvoj polovici dekade registrirano je najviše
bjegova iz zemlje na kojima su rukovodstva neprijateljskih emigrantskih
organizacija, zajedno s nekim stranim obavještajnim službama, u tome periodu
posebno inzistirala.
Već u drugoj polovini te dekade broj izbjeglica se smanjuje što je opet u skladu s
promjenom kursa kako emigracije, tako i stranih obavještajnih službi. Nužno je s
tim u vezi podsjetiti da je u ovom periodu došlo do normalizacije odnosa naše
zemlje sa SSSR i drugim istočnoevropskim socijalističkim zemljama, odnosno da je
tadašnja američka rukovodeća elita, uključujući u nju i obavještajnu službu, nakon
događaja u Mađarskoj 1956. godine, ali i leta prvih sovjetskih satelita, počela
diskusija o izmjenama u fundamentalnim osnovama vanjske politike, koja je
nekoliko godina kasnije rezultirala sasvim novom strategijsko-političkom
koncepcijom S tim u vezi i neprijateljska jugoslavenska emigracija već
početkom prošlog desetljeća (oko 1960. godine) ponovo je dala težište na obuku
terorista u okviru pojedinih svojih organizacija, što vremenski i idejno koincidira s
uobličavanjem koncepcije specijalnog rata, uključujući i razvijanje raznovrsnih
»nekonvencionalnih« aktivnosti, među kojima i »gerilskog«
djelovanja na tuđim teritorij ama20 Zbog toga se i moglo dogoditi da u prvih pet
godina prošlog desetljeća (1960-1965) u zemlju budu ubačena ukupno 54 terorista,
da bi u razdoblju u tri iduće godine (1966-1969) neprijateljska emigracija uz
odgovarajuću pomoć stranih obavještajnih službi pripremila oko 150 novih
terorističkih akcija. Prema jednom drugom zbirnom podatku, u razdoblju 1966-
1972. godine, što u zemlji, što u inozemstvu, izvedena je ukupno 91 teroristička
akcija i to: ustaška emigracija ‒ 58, četnička ‒ devet i sve ostale ‒ 24. Treba reći da
je u većem broju tih akcija spriječen njihov krajnji učinak. Iako, dakle, sve planirane
akcije zbog raznoraznih razloga nisu izvedene, ili su bile spriječene, već i sam broj
planiranih (oko 50 godišnje) pokazuje visok intenzitet te aktivnosti u navedenom
vremenskom razdoblju.
No, među svim izvedenim ili neizvedenim terorističkim akcijama, svakako je po
mnogo čemu najvažnija takozvana akcija »Feniks«, tj. ubacivanje terorističke grupe
od 19 terorista u lipnju 1972. godine, čiji je detaljan opis glavna tema knjige Đorđa
Ličine. Na prvom mjestu treba reći da je u licu te terorističke grupe sistem
sigurnosti naše zemlje, nakon relativno duljeg vremenskog razdoblja, bio
suprotstavljen pokušaju podsticanja unutrašnjeg oružanog otpora ubacivanjem
snaga izvana i eventualnim aktiviranjem određenih kontrarevolucionarnih snaga
iznutra. Za razliku od svih prije ubacivanih grupa, pa čak i one najbrojnije 1947.
godine, ova je grupa ušla u zemlju gotovo neopaženo i s pretenzijama da bude
inicijator i organizator »ustanka« i vođenja »gerilskog rata«.
S druge strane, značenje iskustava iz borbe s tom grupom daju i neki
unutrašnjopolitički i vanjskopolitički momenti u kojima je ona ubačena u zemlju.
Naime, ubacivanje terorističke grupe »Feniks« izvršeno je pošto je bor
bom SKJ i drugih progresivnih snaga u zemlji (21. sjednica CK SKJ, Pismo druga Tita i
Izvršnog biroa i dr.) bio presječen i zaustavljen kontrarevolucionarni atak
nacionalističkih, anarholiberalističkih i drugih antisamoupravnih snaga u našoj
zemlji, koje su u odgovarajućoj sprezi s određenim snagama izvana, imale za cilj da
izazivanjem i širenjem općeg unutrašnjeg kriznog stanja zauzmu ključne pozicije i
bitno izmijene pravce društveno-političkog kretanja u našoj zemlji.
Iako iza terorističke grupe »Feniks«, kao organizator i neposredni operativni
rukovodilac stoji »Glavni stan HRB«, u svakom nastojanju cjelovitijeg sagledavanja
tog pokušaja, mora se vidjeti povezanost HRB, idejna i organizacijska, kako sa
ciljevima reakcionarnih snaga zemalja pod čijim je patronatom cjelokupna
aktivnost neprijateljski raspoložene emigracije, tako i s drugim, na prvi pogled
manje ekstremnim emigrantskim organizacijama. Neslaganja koja se javljaju među
pojedinim emigrantskim
organizacijama iste grupacije (ustaške, četničke, bjelogardejske i dr.) taktičkog su
značenja. Kad je posrijedi neprijateljski stav prema SFRJ kao državnoj cjelini i
onemogućavanje izgradnje samoupravnog socijalističkog društva u njoj, neslaganja
među njima nema. Upravo radi toga ubacivanje terorističke grupe »Feniks« treba
vidjeti kao akciju cjelokupne neprijateljski raspoložene jugoslavenske emigracije,
koja je došla kao logičan nastavak dotadašnje neprijateljske aktivnosti te
emigracije onog trenutka kad je stranom pokrovitelju, a i emigrantskim
rukovodstvima postalo jasno da se do tada primijenjenim oblicima specijalnog rata
ne može očekivati ostvarenje krajnjih ciljeva.
Bez obzira na taktička razmimoilaženja različitih neprijateljskih emigrantskih
organizacija unutar jedne grupacije, a da se i ne govori o međusobnim
razmimoilaženjima pojedinih nacionalnih grupacija, priprema terorističke grupe
»Feniks«, kao i izbor trenutka za ubacivanje, sinhroniziran je s razvojem unutrašnjih
političkih prilika u zemlji u periodu od 1969. do 1971. godine. Poznato je da je
jezgro grupe »Feniks« od sedam diverzanata došlo iz Australije u Evropu poslije
1969. godine. Nakon povezivanja sa »stožerima« HRB to jezgro nastavlja pripreme
za organiziranje većeg broja grupa za ubacivanje u zemlju, kada se za to ukaže
prilika. Došljaci iz Australije najprije su bili prihvaćeni u Nizi, a zatim su težište
svoje aktivnosti usmjerili na SR Njemačku i Austriju, gdje je bilo najviše naše radne
snage na privremenom radu. U tom razdoblju broj naših radnika u tim zemljama je
naglo rastao. U isto vrijeme, među radnicima zaposlenima u inozemstvu, počela
je i aktivnost na osnivanju ogranka »Matice hrvatske« uz aktivno sudjelovanje
čak i nekih funkcionara Glavnog odbora iz zemlje. Sve je to u HRB (i ne samo
tamo) ocjenjeno kao objektivna izvanredno povoljna prilika za izbor i regrutiranje
terorista, prije svega iz redova radnika, tzv. »pasošara«. I izbor trenutkd za
ubacivanje grupe izvršen je sinhronizirano s drugim događajima, a ne neovisno o
njima, na što ponekad prividno upućuju taktička razmimoilaženja između pojedinih
neprijateljskih emigrantskih organiza cija.
I teoretski, prema određenom redu stvari u doktrini i strategiji specijalnog rata, na
»gerilska djelovanja« kao viši, oružani oblik te vrste rata, prelazi se tek onda ako se
primjenom drugih, manje teških oblika, ne može ostvariti postavljeni cilj. Najčešće
do pribjegavanja tom obliku dolazi poslije neuspjeha s izazivanjem i upravljanjem
krizom, odnosno poslije neuspjela državnog udara, naravno ako su prisutni i ostali
potrebni uvjeti, među kojima kao najvažniji ‒ nužna podrška jednog dijela
stanovništva.
Da su »gerilska djelovanja« sastavni dio strategije specijalnog rata koji je
prihvatila i jugoslavenska neprijateljska emigracija, najbolje se vidi iz stavova na
»Znanstvenom simpoziju« što ga je 1968. godine organizirala i održala u Švicarskoj
»intelektualna elita« ustaške emigracije. Na tom je skupu utvrđena taktika
nastupanja, koja je predviđala »evolutan« i »revolucionaran« način borbe. Razumije
se, taj drugi primjenjuje se samo onda ako prvi, zbog bilo kojih razloga, bude
onemogućen. Na sličan način postupila je i velikosrpska emigracija na
kongresima većine svojih organizacija u razdoblju od 1965-1972. godine. Formiranje
u okviru »Srpske narodne odbrane« (SNO) terorističke organizacije, koja je odmah
nakon svojega ustoličenja izvela niz terorističkih akcija na naša diplomatsko-
konzularna predstavništva u SAD, Kanadi i Francuskoj, najrječitiji je dokaz takve
orijentacije. Samo da se spomene da je takva strategije bila prihvaćena i od strane
tzv. »masovnog pokreta«, odnosno grupe »lidera« okupljenih u »Matici hrvatskoj« u
to vrijeme.
Očigledno je, naime, da su i »umjerenija« i »ekstremna« struja tzv. političke
emigracije, u odgovarajućim uvjetima, računale na »gerilska djelovanja« i
poduzimale praktične korake na planu njihovih priprema. Prihvaćanje tih
reakcionarnih snaga obiju navedenih struja dokazuje da su prividno različiti stavovi
među njima u suštini dvije strane iste medalje, tj. da se međusobno dopunjavaju.
Odluka o ubacivanju terorističke grupe »Feniks« donesena je u prosincu 1971.
godine, neposredno poslije 21. sjednice CK SKJ, koja je presjekla dalju eskalaciju
kontrarevolucije u zemlji i otvorila proces borbe protiv njezinih nosilaca, bez obzira
na to u kojem se obliku oni manifestirali (nacionalizam, liberalizam i slično).
Povezanost terorističke aktivnosti neprijateljskog dijela jugoslavenske emigracije s
inspiratorima i organizatorima međunarodnog terorizma, došla je do izražaja i
posljednjih godina, osobito u toku 1978. godine. To se manifestiralo u
antijugoslavenskoj kampanji koja se u dijelu zapadnoevropske i sjevernoameričke
štampe i drugih sredstava javnog informiranja vodila više mjeseci. Glavna tema
kampanje bio je terorizam, odnosno navodni jugoslavenski stav prema toj sve
opasnijoj međunarodnoj pojavi.
Cilj te kampanje bio je dvojak: prvo, da se u široj međunarodnoj javnosti Jugoslavija
prikaže kao zemlja koja ne samo što odbija konstruktivnu suradnju međunarodne
zajednice u borbi protiv terorizma već i kao zaštitnik terorizma, pa čak i kao jedna
od zemalja u kojoj opasni teroristi uživaju utočište i podršku; a drugi, da se što šire
reklamira navodno postojanje široko zasnovanog »opozicijskog fronta« sadašnjem
društveno-političkom sistemu u zemlji u redovima jugoslavenske emigracije na
Zapadu. Razumije se da bi i djelomičan uspjeh te kampanje mogao nanijeti
određenu štetu i ugledu Jugoslavije u pokretu nesvrstanih, a i na širem
međunarodnom planu.
Terorizam, kao integralna pojava suvremenih međunarodnih odnosa i zbivanja, više
nego ikada u svojoj povijesti dominirao je na internacionalnoj političkoj sceni,
osobito u toku 1978. godine. Ako je sva dosadašnja povijest terorizma i upućivala
na zaključak da je on isključivo sredstvo unutrašnje političke borbe, prošlogodišnja
teroristička aktivnost, nesumnjivo, upućuje na nov, proširen zaključak: terorizam je
prerastao u značajno sredstvo političko-propagandne kombinatorike
internacionalnih razmjera. On je prošle godine značajno prisutan u Evropi, Aziji,
Africi, Americi i Australiji i to istodobno u međusobnim razračunavanjima
unutrašnjih antagonističkih grupa i grupacija, iza kojih je najčešće izravno stajao
inozemni faktor, ali i u međudržavnim političkim odnosima, bez obzira na to da li je
u javnosti uvijek bila uočljiva određena država, odnosno pojedini njezini organi i
organizacije.
Mnogobrojnim i raznovrsnim akcijama gotovo na svim kontinentima, suvremeni
terorizam napokon se predstavio kao organizirani oblik borbe određenih snaga za
određene političke ciljeve. Više nego ikada prije u međunarodnoj javnosti je
prevladana teza o njegovoj spontanosti, s gledišta uzroka, i anarhičnoj prirodi, s
obzirom na njegove krajnje ciljeve. Time je istodobno terorizam djelomično lišen
misterioznog vela, kao jednog od svojih moćnih psiholoških oružja. Razumije se da
će napredne i progresivne snage u svijetu morati ulagati dalje napore u konačnom
razobličavanju terorizma, kako bi on izgubio snagu uznemiravajućeg i
destabilizirajućeg faktora u unutrašnjem životu pojedinih društvenih zajednica,
kakvu je dosad imao, odnosno da bi prestao biti sredstvo u političko-propagandnoj
kombinatorici između pojedinih država, što je nesumnjivo dosad bio.
Dušan Vilić
Kasim ALIJAGIĆ, borac Donjovakufskog partizanskog odreda. Poginuo je 27. lipnja
1972. u potjeri za ostacima ustaško-terorističke grupe u predjelu zvanom
Bukovac, na planini Raduši.

Šefko ALIŠEHOVIĆ, pripadnik emigrantskog terorističkog podzemlja u Australiji i

jedan od organizatora neprijateljske djelatnosti protiv SFRJ na petom
kontinentu. Kao član ilegalne ustaške organizacije »Hrvatsko revolucionarno
bratstvo« (HRB) sudjelovao je u obuci i ubacivanju u Jugoslaviju terorističke
grupe Tolić-Oblak.

Adolf ANDRIĆ, emigrirao je iz Jugoslavije 1961. Kratko vrijeme živio je u Italiji, a

zatim se preselio u Australiju i nastanio u Melbourneu. U sklopu ustaškog
terorističko-fašističkog plana »feniks« 1972. ilegalno je ubačen u Jugoslaviju.
Likvidiran je na planini Raduši iste godine.

Ambroz ANDRIĆ, emigrirao je iz Jugoslavije 1960. Boravio je u Italiji do 1963, a

zatim se preselio u Australiju, gdje je postao član ustaško-terorističke
emigrantske organizacije HRB, koja u svom programu ima kao cilj da nasiljem,
diverzijama, ubojstvima i »gerilskim« akcijama podriva i ruši ustavni poredak
SFRJ. Ljeti 1972, zajedno s još 18 ustaških terorista, ilegalno se ubacio na teritorij
Jugoslavije, gdje je otkriven i ubijen.

Petar ANDRIĆ, član fašističko-terorističke emigrantske organizacije »Hrvatsko

revolucionarno bratstvo« (HRB). Ilegalno je pobjegao iz Jugoslavije u Francusku.
Prije bijega bio je osuđen na šest godina strogog zatvora kao pripadnik
terorističke grupe »Hrvatski pokret mladih«. Ostao je u emigraciji.

Nikola ANTUNAC, pripadnik ustaške fašističko-terorističke grupe koja se u lipnju

1972. iz Austrije ilegalno ubacila u Jugoslaviju sa zločinačkim planovima. Antunac
je živio u Salzburgu od 1969. i bio jedan od najbližih suradnika ratnog zločinca
Vilima Cecelje. Likvidiran je na planini Raduši krajem lipnja 1972.

Andrija ARTUKOVIĆ, član ustaškog pokreta otprije rata. U vrijeme NDH bio je dva
puta ministar unutrašnjih poslova, pa tako inicijator i supotpisnik brojnih
»zakonskih odredaba« kojim su legalizirana masovna istrebljenja civilnog
stanovništva. Pred kraj rata emigrirao je u Austriju, gdje su ga uhvatile engleske
okupacione trupe, ali je nakon dva mjeseca ispitivanja bio pušten. Godine 1948,
preko Švicarske i Irske, krivotvorenim dokumentima na ime Alojza Anića,
pobjegao je u SAD gdje mu je odobren stalni boravak. Danas taj ratni zločinac
živi u gradiću Surfsideu blizu Los Angelesa.

Josip BABIĆ, član ekstremnih terorističkih organizacija u Australiji i jedan od

instruktora grupe Tolić-Oblak, koja se 1963. ilegalno ubacila u zemlju sa
zločinačkim zadacima.

Petar BAĆEVIĆ, rezervni oficir vojske kraljevine Jugoslavije. U vrijeme rata bio je
pripadnik četničkog pokreta Draže Mihailovića i komandant četničkih operativnih
jedinica istočne Bosne i Hercegovine. Istaknuti suradnik okupatora. Ubijen je
1945.

Petar BAKULA, pripadnik ustaške emigrantske organizacije »Hrvatsko

revolucionarno bratstvo« (HRB) i član fašističko-terorističke grupe koja se u lipnju
1972. ilegalno ubacila u Jugoslaviju. Od početka 1972. živio u Salzburgu.
Likvidiran je u srpnju 1972. na planini Svilaji.

Miroslav BAREŠIĆ, pripadnik ustaškog terorističkog podzemlja u Švedskoj.

Jugoslaviju je napustio legalno 1970. Početkom travnja 1971, zajedno s još
četvoricom terorista, nasilno je upao u jugoslavensku ambasadu u Stockholmu i
ubio ambasadora Vladimira Rolovića. Osuđen je na doživotni zatvor, a pušten na
slobodu 15. rujna 1972. pošto su tri ustaška terorista otela avion švedske zračne
kompanije SAS i u zamjenu za taoce zatražili oslobađanje Rolovićevih ubojica.
Prema nekim izvorima, Barešić danas živi u Južnoj Americi, gdje je nastavio svoju
neprijateljsku djelatnost protiv SFRJ.

Josip BARIŠIĆ je šezdesetih godina boravio u Australiji, gdje se priključio

fašističkoj emigrantskoj organizaciji HRB. Bio je jedan od bliskih suradnika
likvidiranog terorista Đure Horvata. Imao je zadatak da uoči upada terorističke
grupe Andrić-Vegar digne u zrak glavnu trafo-stanicu u Zagrebu. Uhvaćen je i u
Vojnom sudu u Sarajevu osuđen na deset godina strogog zatvora.

Zaldivar y BATISTA, kubanski diktator, svrgnut 1959. u narodnom ustanku pod

vodstvom Fidela Castra. Umro je u emigraciji 1973.

Filip BEŠLIĆ, član ustaške terorističke organizacije »Hrvatsko revolucionarno

bratstvo« i jedan od devetnaestorice terorista koji su potkraj lipnja 1972.
ilegalno ušli u Jugoslaviju sa zločinačkim planovima i zadacima. Bešlić je
emigrirao iz Jugoslavije u Austriju 1965, a ubrzo nakon toga s' prebacio u
Australiju. Živio je u Sydneyu i Canberri. Ima je australsko državljanstvo i pasoš.
Likvidiran je potkraj sipnja 1972. na planini Svilaji.

Stjepan BILANDŽIĆ, enigrirao je iz Jugoslavije 1958. Živio je najprije u Italiji i

Francuskoj, a zatim se preselio u SR Njemačku, gdje je postao član fašističke
terorističke organizacije »Hrvatsko križarsko bratstvo«, čija je djelatnost
zabranjena početkom 1963. odlukom zapadnonjemačkog ministra unutrašnjih
poslova. Bilandžić je inspirator, organizator i izvršilac brojnih terorističkih akata
protiv jugoslavenskih građana i institucija u SR Njemačkoj. Zbog te njegove
kriminalne djelatnosti više puta su mu sudili njemački sudovi.

Vjekoslav BLAŠKOV, ratni zločinac. Poglavni pobočnik »Glavnog ustaškog stana«,

član doglavničkog vijeća i jedan od vodećih ljudi u ustaškom terorističkom
aparatu. Pobjegao je iz zemlje 1945. Sredinom lipnja 1948. ilegalno je ubačen u
Jugoslaviju. Uhvaćen je i na suđenju pred vijećem Vrhovnog suda u Zagrebu
osuđen na smrt.

Branko BLEČIĆ, rođen je 1953. u Lovranu. Kao vojnik Vojne pošte 3945 u Sarajevu
poginuo je 26. lipnja 1972. na planini Raduši kod Bugojna u potjeri za
devetnaestoricom ustaških terorista.

Rafael BOBAN, ratni zločinac. U ustaškom terorističkom aparatu imao je čin

pukovnika i domobranskoga generala. Poslije Francetićeve smrti Pavelić ga je
imenovao zapovjednikom zloglasne »Crne legije«. Prema nekim podacima,
Boban je 1945. ubijen u okolici Bjelovara.

Luka BOŠNJAK, milicionar iz Prozora, rođen 1926, otac troje djece. Poginuo je 27.
lipnja 1972. u predjelu zvanom Bukovac, na planini Raduši, u sukobu s
razbijenim ostacima ustaško-terorističke grupe.

Marijan BRADIĆ, borac Ramskoga partizanskog odreda. Rođen je 1949. u

Prozoru. Poginuo je 27. lipnja 1972. u potjeri za ostacima ustaške terorističko-
diverzantske grupe u predjelu zvanom Bukovac, na planini Raduši.

Anđelko BRAJKOVIĆ, Barešićev suučesnik u mučkom ubojstvu jugoslavenskog

ambasadora Vladimira Rolovića u Švedskoj. Iz Jugoslavije je otišao legalno
početkom 1970. i ubrzo nakon toga se aktivno uključio u redove ustaške
terorističke organizacije »Hrvatsko revolucionarno bratstvo« (HRB) u Stockholmu.
Osuđen je na doživotni zatvor zbog napada na jugoslavensku ambasadu u
Švedskoj i ubojstva ambasadora Vladimira Rolovića. Švedske vlasti pustile su ga
na slobodu zajedno s teroristom Miroslavom Barešićem, nakon otmice aviona
zračne kompanije SAS 15. rujna 1972. na aerodromu u Goteborgu. Poslije bijega
iz Švedske boravio je kraće vrijeme u Španjolskoj, a zatim se prebacio u južnu
Ameriku, gdje živi i danas.

Dragutin BRATUŠA, u vrijeme rata pripadnik ustaškog pokreta. Bio je u

nacističkoj vojsci, u tzv. Vražjoj diviziji. Poslije rata osuđen je na pet godina
strogog zatvora zbog neprijateljske djelatnosti. Emigrirao je 1957. Nakon odlaska
u inozemstvo aktivno se uključio u rad više ekstremnih emigrantskih organizacija.
Dok je boravio u SR Njemačkoj bio je u rukovodstvu emigrantske organizacije
»Hrvatski oslobodilački pokret« (HOP). Danas živi u Australiji, gdje je jedan od
rukovodilaca terorističke organizacije »Hrvatsko revolucionarno bratstvo« (HRB).
Sudjelovao je u obučavanju i ubacivanju fašističke diverzantsko-terorističke
grupe emigranata u Jugoslaviju ljeti 1972.

Josip BUJANOVIĆ ,po zlu poznati gospićki svećenik koji je u vrijeme marionetske
NDH imao čin ustaškog »bojnika«. Bio je župan Like i Gacke, na koje mjesto ga je
postavio Pavelić poslije smrti Jurice Frkovića, ustaškog župana. Emigrirao je iz
zemlje i živi u Australiji, gdje je jedan od funkcionara ustaških terorističkih
organizacija i organizator neprijateljske aktivnosti protiv SFRJ.

Vidak BUNTIĆ, pripadnik ustaške terorističko-diverzantske grupe koja se potkraj

lipnja 1972. iz Austrije ilegalno prebacila na područje Jugoslavije. Buntić je
pripadao fašističkoj organizaciji »Hrvatsko revolucionarno bratstvo« u SR
Njemačkoj. Likvidiran je 1972. blizu Omiša.

Raffaelo CASERTANO, šef talijanske diplomacije pri plaćeničkoj vladi dra Ante
Pavelića i jedan od glavnih protagonista koji su pomagali da se raskomada,
porobi i opljačka naša zemlja. Poslije rata umirovljen je u rangu ambasadora.

Vilim CECELJA, ratni zločinac. Prije rata bio je župnik u Hrastovici kod Petrinje i
zakleti pripadnik ustaškog pokreta. U vrijeme fašističke NDH imao je više visokih
svećeničkih funkcija u ustaškom terorističkom aparatu. Pred njim su položili
zakletvu članovi prve ustaške »vlade«. Bio je, među ostalim, i osobni ispovjednik
Ante Pavelića. Autor je poznatog molitvenika »Hrvatski vojnik« u kojem se
ustaškoj soldateski stavlja kao vjerska dužnost služba okupatoru i odanost
Paveliću i u kojem se veličaju poznati ustaški zločinci. Imao je čin ustaškog
potpukovnika. Kraj rata zatekao ga je u Austriji, gdje i danas živi. Predsjednik je
više fašističkih emigrantskih organizacija u Salzburgu i jedan od glavnih
inicijatora terorističke aktivnosti protiv SFRJ.

Ismet ĆOLIĆ, borac Ramskoga partizanskog odreda. Rođen je 1951. u Prozoru.

Poginuo je 27. lipnja 1972. u predjelu zvanom Bukovac, u blizini sela Rumboka, u
potjeri za razbijenim ostacima ustaško-terorističke grupe koja se ilegalno ubacila
u zemlju s diverzantskim zadacima.

Ljubomir DEDIĆ, u vrijeme NDH je kao ustaša bio u njemačkim vojnim

formacijama. Zbog ubojstva njemačkog podoficira vojni sud NDH osudio ga je na
šest godina zatvora, gdje ga je zatekao Pavelićev slom. Poslije rata osuđen je u
Mostaru i Osijeku na ukupno četiri i po godine strogog zatvora zbog
neprijateljske djelatnosti protiv SFRJ. Godine 1959. ilegalno je pobjegao u
Austriju, a odande u Australiju, gdje je uz ostalo bio predsjednik ustaške
terorističke organizacije »Hrvatski demokratski odbor«. Umro je 1972. u
emigraciji.

Krunoslav DRAGANOVIG, katolički svećenik i jedan od najbližih suradnika ratnog

zločinca Ante Pavelića. Prije rata bio je docent na Teološkom fakultetu u
Zagrebu, a u vrijeme satelitske NDH potpredsjednik tzv. komisije za kolonizaciju i
savjetnik ustaške delegacije pri Svetoj stolici u Vatikanu. Poslije rata angažirao se
u skrivanju i spašavanju ustaških ratnih zločinaca, kao i njihovu prebacivanju u
Južnu Ameriku. Dugo godina bio je jedna od centralnih figura ustaške emigracije.
Krajem 1967. godine vratio se u zemlju.

Vili ERŠEK, poznati kriminalac i čovjek s kaznenih lista. Više puta mu je suđeno
zbog teških krivičnih djela, među kojima i zbog ubojstva. Poslije izlaska iz zatvora
pobjegao je u inozemstvo, gdje je postao član ilegalne terorističko-fašističke
organizacije HRB. Jedan je od devetnaestorice fašističkih zločinaca koji su lipnju
1972. ilegalno ušli u Jugoslaviju. Likvidiran je 1972. blizu sela Rumboka, nedaleko
od Prozora.

Jure FRANCETIĆ, ratni zločinac, pripadnik ustaškog pokreta još otprije rata.
Proglašenjem NDH Francetić je, kao jedan od najbližih Pavelićevih suradnika još
iz vremena emigracije, imenovan za glavnog ustaškog povjerenika za Bosnu i
Hercegovinu. Osnivač je i komandant po zlu poznate »Crne legije«. Krajem 1942.
avion kojim je putovao Francetić prisilno se spustio u podnožju Male Kapele, a
zloglasni ustaški krvnik bio je uhvaćen i ubijen.

Jurica FRKOVIĆ, ustaški funkcionar i veliki župan Like i Gacke u vrijeme NDH.
Umro je u toku rata.

Mirko FUMIĆ, pripadnik ustaške terorističko-diverzantske grupe koja se 1963.

ilegalno ubacila u Jugoslaviju sa zadatkom da minira privredne, stambene i
druge objekte. Uhvaćen je i osuđen na šest godina strogog zatvora.

Ahmo GELIĆ, borac Ramskoga partizanskog odreda. Rođen je 1943. u okolici

Prozora. Poginuo je 27. lipnja 1972. u predjelu zvanom Bukovac u potjeri za
razbijenim ostacima ustaško-terorističke grupe.

Ilija GLAVAŠ, pripadnik ustaško-terorističke organizacije »Hrvatsko

revolucionarno bratstvo« i jedan od devetnaestorice terorista koji su u lipnju
1972. ilegalno ušli u Jugoslaviju sa zločinačkim planovima. Emigrirao je iz
Jugoslavije 1962. Boravio je u Austriji i Australiji. Likvidiran je u Jugoslaviji.

Franjo GRBEŠIĆ, borac Lištičkoga partizanskog odreda. Rođen je 1934. u Listići.

Otac dvoje djece. Poginuo je 7. srpnja 1972. u predjelu zvanom Golo brdo blizu
Duvna u oružanom sukobu sa šestoricom fašističkih terorista.

Artur GUSTOVIĆ, pukovnik bivše jugoslavenske vojske i general NDH. Kao

istaknutog i provjerenog vojnog rukovodioca, Pavelić i Nijemci postavili su ga za
komandanta I gorske divizije, koja je s njemačkim jedinicama sudjelovala u
ofenzivi na Kozari. Gustović je bio i komandant svih Pavelićevih formacija na
srijemskom frontu. Pred jedinicama JNA povukao se sve do Maribora, gdje je 16.
svibnja 1945. zarobljen. Na suđenju pred Vojnim vijećem Vrhovnog suda
Demokratske Federativne Jugoslavije osuđen je na smrt.

Stjepan HEFER, član desnog, profašistički orijentiranog krila HSS i simpatizer

ustaštva. U vrijeme NDH Hefer je bio veliki župan Osijeka i ministar poljoprivrede
u Pavelićevoj vladi. Pobjegao je u inozemstvo 1945. i nastanio se u Argentini,
gdje je, sve do smrti, bio predsjednik »Hrvatskog oslobodilačkog pokreta« (HOP),
najmasovnije i najagresivnije emigrantske organizacije, koja je nastavak
Pavelićeva ustaškog pokreta.

Hans HELM, u vrijeme fašističke okupacije šef egzekutivne službe Gestapoa u

Beogradu i policijski ataše pri njemačkom poslanstvu u NDH u Zagrebu. Poslije
kapitulacije predao se našim organima sigurnosti. Kao ratni zločinac osuđen je
na smrt.
Đuro HORVAT, član ustaške terorističke grupe likvidirane 1972. u Jugoslaviji.
Ilegalno je pobjegao iz Jugoslavije 1960. Kraće vrijeme živio je u Austriji, a zatim
se prebacio u Australiju. Živio je na Tasmaniji. Bio je član ilegalne fašističke
organizacije »Hrvatsko revolucionarno bratstvo«. Uhvaćen je u Jugoslaviji 1972. i
osuđen na smrt.

Andrija ILIĆ, ratni zločinac, prije rata član HSS. Uspostavom fašističke NDH
odmah se priključio ustaškom pokretu. Radio je u poslanstvu NDH u
Čehoslovačkoj i Austriji. Pošto je poražena ustaška soldateska, zajedno s
Pavelićem i drugim ratnim zločincima pobjegao je u Austriju, a zatim u Englesku.
Kraće vrijeme živio je u Španjolskoj. Pavelićevim »testamentom« imenovan je za
glavnog »pobočnika« predsjednika HOP-a za Evropu. Ilić je jedan od osnivača
zabranjene ustaške organizacije »TRUP« i organizator terorističkih akcija protiv
SFRJ i njezinih građana u inozemstvu.

Franjo IVANDA, borac Duvanjskoga partizanskog odreda. Rođen je 1930. u blizini

Duvna. Teško je ranjen 27. lipnja 1972. u oružanom sukobu s grupom ustaških
terorista u predjelu zvanom Bukovac, kraj sela Rumboka. Od posljedica
ranjavanja umro je u Vojnoj bolnici u Sarajevu.

Branko JELIĆ, poznati ustaški ideolog. Prije rata je kao eksponirani Pavelićev
suradnik boravio u Berlinu, gdje je rukovodio grupom ustaških emigranata. U
vrijeme rata bio je interniran na otoku Manu, pošto su ga Englezi otkrili u jednoj
obavještajnoj misiji. Poslije rata nastanio se u Berlinu i bio jedan od
najistaknutijih i najekstremnijih organizatora djelovanja ustaške emigracije.
Organizirao je brojne neprijateljske akcije protiv SFRJ. Umro je 1972. u Berlinu.

Dragutin JELIK, ratni zločinac. U vrijeme rata priključio se ustašama. Bio je ustaški
povjerenik za Bosnu i Hercegovinu, povjerenik UNS-a u Sarajevu i jedan od
zamjenika Eugena Dide Kvaternika. Pred slom NDH pobjegao je u Italiju, pa u
Austriju, a zatim se prebacio u Argentinu. U emigraciji su ga ubili njegovi
suradnici.

Marijan JURJEVIĆ, ugledni jugoslavenski iseljenik, porijeklom s otoka Korčule. U

vrijeme drugoga svjetskog rata radio je kao obavještajni oficir u Intelligence
serviceu u Kairu. Poslije rata nastanio se u Australiji, primivši australsko
državljanstvo. Umro je 1975.

Viktor KACIJANČIĆ, pripadnik ustaške terorističko-diverzantske grupe koja se

potkraj lipnja 1972. ilegalno ubacila u Jugoslaviju sa zločinačkim zadacima i
planovima. Boravio je u Salzburgu od 1969, gdje je bio povezan s ratnim
zločincem, katoličkim svećenikom Vilimom Ceceljom. Likvidiran je početkom
srpnja 1972. u blizini sela Varvara.

Dragutin KAMBER, katolički svećenik u Doboju i zakleti ustaša prije 1941. U NDH
postavljen je za ustaškog povjerenika u dobojskom kotaru. U svojim rukama
držao je svu političku i građansku vlast. Izdavao je naloge za pljačke i ubojstva.
Po njegovu naređenju prilikom ustanka u Doboju ubijeno je 300 osoba, a još 250
predano prijekom sudu. Zbog svojih zasluga u organiziranju ustaškog
terorističkog aparata Pavelić je Kambera unaprijedio u čin ustaškog pukovnika i
imenovao ga vojnim vikarom. Pobjegao je iz zemlje 1945. pred jedinicama JNA.
Umro je u emigraciji.

Josip KASIĆ, katolički svećenik, poslije rata osuđen u Jugoslaviji zbog suradnje i
jatakovanja s križarima. Nakon izdržane kazne pobjegao je iz Jugoslavije i
priključio se ustaškoj emigrantskoj organizaciji u Australiji.

Božidar KAVRAN, prije rata jedan od vođa frankovačke grupe studenata,

okupljenih oko organizacije »August Šenoa«. Ustašku zakletvu položio je 1937.
Odmah poslije okupacije Pavelić mu je kao provjerenom podaniku povjerio
brojne odgovorne dužnosti u ustaškom terorističkom aparatu. Bio je, uz ostalo,
upravni zapovjednik svih ustaša i zamjenik »postrojnika« za sve ustaške
organizacije. Pošto se raspala marionetska NDH Kavran je zajedno s Pavelićem
pobjegao u inozemstvo, odakle se vratio kao glavni organizator operacije »10.
travanj«. Uhvaćen je 1948. i kao ratni zločinac osuđen na smrt.

Vejsil KEŠKIĆ, emigrirao je 1959. iz Jugoslavije u Italiju a zatim u Australiju, gdje

se odmah priključio ustaškim terorističkim organizacijama u Melbourneu. Kao
član fašističke terorističko-diverzantske grupe ilegalno se 1972. ubacio u
Jugoslaviju, gdje je uhvaćen i na suđenju u Sarajevu iste godine osuđen na smrt.

Vinko KNEZ, još jedan iz galerije ustaških terorista koji su bili pod neposrednom
kontrolom ratnog zločinca Vilima Cecelje u Salzburgu. Došao je u Austriju 1972. i
odmah bio vrbovan u ustašku terorističku organizaciju »Hrvatsko revolucionarno
bratstvo« (HRB). Potkraj lipnja 1972, zajedno s još osamnaest terorista, ilegalno
je ušao u Jugoslaviju, te likvidiran na planini Raduši.

Ivan KOKIĆ, član ustaškog pokreta od 1942. Bio je intendant u III ustaškoj diviziji
u Zagrebu. Pobjegao je iz zemlje u svibnju 1945. Kraće vrijeme boravio je u
Austriji, Italiji i Argentini. Danas živi u Australiji, gdje je jedan od funkcionara
ustaške emigrantske organizacije »Hrvatski oslobodilački pokret« (HOP) i
organizator terorističkih akcija protiv SFRJ.

Ivan KOVAČIĆ, ilegalno je pobjegao iz Jugoslavije u SR Njemačku, gdje se odmah

priključio ustaškom podzemlju. Zajedno s bratom Nikom organizirao je više
terorističkih akcija protiv SFRJ. Kao član fašističke emigrantske organizacije
»Hrvatsko revolucionarno bratstvo« (HRB) zadužen je za vrbovanje novih članova
i fizičke napade na jugoslavenske radnike privremeno zaposlene u SR Njemačkoj.
Živi u emigraciji.

Nikola Niko KOVAČIĆ, član fašističko-terorističke emigrantske organizacije u SR

Njemačkoj. Iz zemlje je ilegalno pobjegao 1959, pošto su organi sigurnosti otkrili
da pripada ilegalnoj terorističkoj organizaciji »Hrvatska zajednica mladih«.
Organizator je brojnih terorističkih akcija protiv SFRJ. Živi u SR Njemačkoj.

Sjepan KUKOLJA, prije rata profesor teologije. U vrijeme NDH stavio se na stranu
ustaša i bio jedan od obavještajaca Gestapoa. Emigrirao je 1945. u Austriju, a
zatim u Italiju. Sada boravi u SR Njemačkoj, gdje je član ustaških emigrantskih
organizacija »Hrvatski oslobodilački pokret« (HOP) i »Ujedinjeni Hrvati Njemačke«
(UHNJ).

Slavko KVATERNIK, ratni zločinac, jedan od osnivača ustaškog pokreta. U

svojstvu Pavelićeva zamjenika Kvaternik je 10. travnja 1941, uz pomoć njemačke
soldateske, preuzeo vlast u svoje ruke i proglasio fašističku tvorevinu NDH. Zbog
sukoba s Pavelićem potkraj 1942. emigrirao je u Austriju. Poslije njemačke
kapitulacije saveznici su Kvaternika izručili jugoslavenskim vlastima. Na suđenju u
Zagrebu osuđen je na smrt.

Vlado LEKO, član terorističke organizacije »Hrvatsko revolucionarno bratstvo« i

fašističke grupe koja se 1963. ilegalno ubacila u Jugoslaviju s diverzantskim
zadacima. Uhvaćen je i osuđen na 12 godina strogog zatvora.

Erih LISAK, ratni zločinac, član ustaškog pokreta otprije rata. Od početka
okupacije pa sve do oslobođenja bio je organizator i rukovodilac terorističkog
policijskog aparata i oružanih bandi kvislinške NDH. U svibnju 1945. pobjegao je
pred jedinicama JNA u Austriju, gdje je odmah počeo organizirati ustaške
terorističke grupe. U rujnu 1945. ilegalno se vratio u zemlju, gdje je uhvaćen i na
procesu u Zagrebu osuđen na smrt.

Mladen LORKOVIĆ, ministar u vladama NDH. Pošto je 1944. otkriveno da je

spremao zavjeru protiv Pavelića, ustaše su ga uhapsile i zatvorile. Ubili su ga
njegovi nekadašnji suradnici prilikom bijega iz zemlje u svibnju 1945.

Fabijan LOVOKOVIĆ, pripadnik ustaškog pokreta. Emigrirao je iz Jugoslavije 1945.

Jedan je od glavnih organizatora terorističkih akcija protiv Jugoslavije i član
rukovodstva ustaške emigracije u Australiji.

Ilija LOVRIĆ, pripadnik ustaške fašističko-terorističke grupe koja se potkraj lipnja

1972. ilegalno ubacila u Jugoslaviju. Emigrirao je iz zemlje 1965. Kraće vrijeme
boravio je u Austriji, a zatim se prebacio u Australiju, gdje je ubrzo postao član
terorističke emigrantske organizacije »Hrvatski narodni otpor« (HNO). Imao
australsko državljanstvo i pasoš. Vratio se u Evropu u svibnju 1972. Likvidiran je
početkom srpnja 1972. na Duvanjskom polju.

Vjekoslav LUBURIĆ, ratni zločinac i pojam zvjerske okrutnosti u NDH. U četiri

godine Pavelićeve ustaške strahovlade Luburić je imao razne rukovodeće
funkcije: bio je zamjenik zapovjednika »Glavnog ustaškog stana«, zapovjednik
svih koncentracionih logora, zapovjednik II zbora (armije) sa sjedištem u Sisku i
drugo. Pred slom NDH pobjegao je u inozemstvo i našao utočište u Španjolskoj,
gdje je 1969. ubijen.

Stipe LJUBAS, član ustaške emigrantske organizacije »Hrvatsko revolucionarno

bratstvo« (HRB) i jedan od devetnaestorice terorista koji su ljeti 1972. ilegalno
ušli u Jugoslaviju sa zločinačkim zadacima. Živio je u Australiji i Austriji. Likvidiran
je krajem srpnja 1972. na planini Svilaji, zajedno s još trojicom ustaških terorista.

Branko LJUBIČIĆ, borac Lištičkoga partizanskog odreda. Rođen je 1946. u Listići.

Otac jednog djeteta. Poginuo je 7. srpnja 1972. u predjelu zvanom Golo brdo, u
blizini Duvna, u oružanom sukobu s ubačenom grupom fašističkih terorista.

Vlatko MAČEK, vođa Hrvatske seljačke stranke (HSS) i potpredsjednik u vladama

kraljevine Jugoslavije od 1939. i u pučističkoj vladi generala Dušana Simovića. U
vrijeme rata živio je u zemlji. Kad je Pavelićeva soldateska doživjela slom, Maček
je zajedno s ustašama pobjegao najprije u Austriju, pa u Francusku. Umro je u
emigraciji 1964.
Dominik MANDIĆ, poslije završetka teoloških studija jedno vrijeme bio je
profesor u franjevačkoj bogosloviji u Mostaru, a zatim (od 1926. do 1932)
provincijal Hercegovačke franjevačke provincije. Od 1934. do 1939. bio je direktor
Franjevačke gimnazije u Širokom Brijegu, a zatim je otišao u Rim, gdje je
postavljen za profesora franjevačkog sveučilišta »Antonianum«. Neposredno
poslije rata angažirao se u spašavanju ustaških izbjeglica, među kojima je bio i
veliki broj ratnih zločinaca. Sudjelovao je u nizu akcija fašističke emigracije, koje
su bile uperene protiv SFRJ. Umro je u emigraciji.

Vid MARIČIĆ, kao vojni dezerter ilegalno je pobjegao iz Jugoslavije šezdesetih

godina. Jedno vrijeme boravio je u Austriji, gdje je dobio politički azil, a zatim je
prešao u SR Njemačku i povezao se s ratnim zločincem Milom Rukavinom. Kraće
vrijeme živio je i u Francuskoj, gdje ga je policija hapsila zbog sudjelovanja u
desničarskim neredima. Bio je rukovodilac ustaške terorističke organizacije
»Ujedinjeni Hrvati« u Parizu. Ubijen je krajem listopada 1968. u Munchenu u
obračunu ustaških emigranata.

Jure MARIĆ, jedan od najaktivnijih pripadnika ustaške emigracije na petom

kontinentu. Bio je neposredni inicijator i organizator ubacivanja tridesetak
ustaških terorista u Jugoslaviju 1963. i 1972.

Rafael MEDIĆ, katolički svećenik i ratni zločinac. U vrijeme ustaške NDH bio je, uz
ostalo, i osobni ispovjednik Ante Pavelića. Emigrirao je 1945. Jedan je od
organizatora terorističkog napada na zgradu jugoslavenske misije u Bad
Godesbergu, u SR Njemačkoj, i ubojstva narodnog heroja Momčila Popovića.
Umro je u emigraciji.

Mehmed MEHIČIĆ, pripadnik ustaškog pokreta. U vrijeme NDH bio je Pavelićev

ministar socijalne politike i ustaški konzul u Berlinu. Emigrirao je 1945. u
Austriju. Ostao je u emigraciji.

Ivan MILAS, pripadnik ustaških oružanih formacija. Poslije rata bio je jedan od
organizatora terorističkih križarskih bandi u okolici Mostara. Uhvaćen je 1946. i
osuđen na smrt.

Vlado MILETIĆ, član ustaške terorističko-fašističke grupe koja se u lipnju 1972.

ilegalno ubacila u Jugoslaviju kod sela Mute, u blizini Dravograda. Živio je u SR
Njemačkoj i Austriji. Likvidiran je sredinom srpnja 1972. nedaleko od Prologa, na
obroncima Dinare.
Ljubo MILOŠ, zloglasni ustaški »bojnik« i komandant koncentracionih logora u
Jasenovcu, Staroj Gradiški i Lepoglavi, te rukovodeći službenik u Luburićevu III
uredu »Ustaške nadzorne službe« (UNS). Pobjegao je iz zemlje 1945. U sklopu
realizacije Pavelićeva špijunsko-terorističkog plana »10. travanj« Miloš se u
srpnju 1947. ilegalno vratio u Jugoslaviju, gdje je uhvaćen i na suđenju u Zagrebu
osuđen na smrt.

Ante MOŠKOV, jedan od rukovodećih ljudi ustaškog terorističkog režima. Prije

rata boravio je na Liparima s Pavelićem i ostalim ustaškim emigrantima. U
vrijeme tzv. NDH bio je zapovjednik »Poglavnikova tjelesnog sdruga« (PTS). Kriv je
za brojne zločine nad civilnim stanovništvom. Nakon sloma snaga hitlerovske
koalicije pobjegao je u Austriju, a zatim u Italiju. U travnju 1947. engleske
okupacione vlasti uhapsile su ga u Veneciji i kao ratnog zločinca izručile
Jugoslaviji. Na suđenju u Zagrebu osuđen je na smrt.

Marko MUDRONJA, pripadnik fašističkih emigrantskih organizacija u Australiji.

Pobjegao je iz zemlje 1963. u Italiju, a zatim se prebacio u Australiju, gdje je
ubrzo postao član HOP-a. Inicijator je terorističkih napada na jugoslavenska
diplomatsko-konzularna predstavništva i druge institucije na petom kontinentu i
jedan od organizatora ubacivanja u zemlju fašističko-terorističke grupe 1972.

Josip OBLAK, ilegalno je pobjegao iz Jugoslavije 1957. Kratko vrijeme živio je u

Austriji, a zatim se preselio u Australiju, gdje ga je u HOP vrbovao ustaški
eksponent Fabijan Lovoković. Oblak je zajedno s još osmoricom ustaških
terorista ilegalno ušao u zemlju u srpnju 1963. Uhvaćen je i osuđen na 14 godina
strogog zatvora.

Mile ODAK, borac Ljubuškoga partizanskog odreda. Rođen je 1936. u okolici

Ljubuškog. Otac troje djece. Poginuo je 9. srpnja 1972. nedaleko od Posušja u
oružanom sukobu s četvoricom ustaških terorista ubačenih iz inozemstva.

Branko ORLOVIĆ, član ustaške terorističke organizacije »Hrvatsko revolucionarno

bratstvo« (HRB). Ilegalno je pobjegao iz Jugoslavije. Jedan je od glavnih
opskrbljivača terorističkog podzemlja oružjem i eksplozivom, zbog čega je osuđen
u SR Njemačkoj.

Ante PAVELIĆ, ratni zločinac i osnivač ustaškog pokreta. Prije rata proveo je u
emigraciji 12 godina. Kad je 1941, uz pomoć fašističkih tenkova, proglašena NDH,
Pavelić se vratio iz Italije i postavljen je za »poglavnika« ustaške države. U NDH,
na čelu s Pavelićem i gomilom fašistički indoktriniranih ustaša, rođen je pokret i
državni aparat kojim je legaliziran besprimjeran zločin, genocid, istrebljenje
kakvo moderna civilizacija ne pamti. Pred slom NDH Pavelić je pobjegao u
Austriju, a zatim se preko Italije prebacio u Argentinu. Pošto je u Buenos Airesu
na nj pokušan atentat, preselio se u Španjolsku, gdje je od posljedica ranjavanja
umro u prosincu 1959.

Višnja PAVELIĆ, kćerka ratnog zločinca Ante Pavelića. Emigrirala je iz Jugoslavije

1945. Član je ustaške emigrantske organizacije »Hrvatski oslobodilački pokret«
(HOP). Ostala je u emigraciji.

Ludvig PAVLOVIĆ, član ustaške fašističko-terorističke grupe koja se potkraj lipnja

1972. ilegalno ubacila u Jugoslaviju sa zločinačkim planovima. Sredinom srpnja
iste godine pripadnici jedinica teritorijalne obrane, Službe sigurnosti i Vojne
policije, koji su bili u potjeri za razbijenim ostacima terorističke grupe, uhvatili su
Pavlovića živog na obroncima Dinare, u blizini Prologa. Na suđenju u Sarajevu
osuđen je na smrt, ali mu je usvojena molba za pomilovanje i smrtna kazna
zamijenjena strogim zatvorom od 20 godina.

Geza PAŠTY, prije ilegalnog bijega iz Jugoslavije u siječnju 1953. bio je pripadnik
terorističke organizacije »Mlada Hrvatska« u Osijeku, koja je u programu imala
širenje neprijateljske propagande, uspostavljanje veze s ekstremnom
emigracijom, prikupljanje oružja, a sve radi rušenja ustavnog poretka u SFRJ.
Prema nekim izvorima, ubijen je 1965. po nalogu Srećka Rovera i Vjekoslava
Luburića, zbog pronevjere novca koji je pripadao terorističkoj organizaciji
»Hrvatsko revolucionarno bratstvo« (HRB).

Gustav PERČEC, član ustaškog pokreta otprije rata i jedan od najbližih suradnika
Ante Pavelića iz vremena emigracije. Kad je otkriven ustaški logor »Janka Puszta«
u Mađarskoj 1933, kojim je rukovodio od samog osnivanja, Perčec je pao u
Pavelićevu nemilost i bio likvidiran. Ubio ga je njegov zamjenik Vjekoslav
Servatzy.

Franjo PERČIĆ, pobjegao je u Austriju 1947. kao aktivni član križarske oružane
bande Martina Šajnovića. Sudjelovao je u pljačkanju poljoprivrednih zadruga i
ubojstvima predstavnika narodne vlasti. Jedan je od sudionika u mučkom
ubojstvu narodnog heroja Momčila Popovića u Bad Godesbergu. Osuđen je u
Bonnu na 15 godina zatvora. Živi u emigraciji.
Krešimir PERKOVIĆ, ilegalno je pobjegao iz Jugoslavije 1959. i u Italiji odmah za
vrbovan u ustašku emigrantsku organizaciju »Ujedinjeni Hrvati«. Kad je 1960.
stigao u Australiju postao je član »Hrvatskog oslobodilačkog pokreta« (HOP),
slične terorističke organizacije, koju je stvorio Ante Pavelić. U srpnju 1963.
Perković se ilegalno prebacio u zemlju. Uhvaćen je i osuđen na šest godina
zatvora.
Pio XII (Eugenio PACELLI), vrhovni poglavar Katoličke crkve od 1939. Poznat, uz
ostalo, kao veliki simpatizer kvislinške NDH, Pavelića i ustaša. Umro je 1958.

Ibrahim PJANIĆ, ratni zločinac, član ustaškog pokreta otprije rata. U vrijeme
marionetske NDH Pjanić je, uz ostalo, bio komandant Pavelićeve tjelesne straže.
Pobjegao je iz zemlje 1945, najprije u Austriju, pa u SR Njemačku, gdje je postao
jedan od glavnih organizatora ustaških terorističkih akcija protiv SFRJ. Umro je u
emigraciji.

Branko PODRUG, ilegalno je pobjegao iz Jugoslavije 1960. Jedno vrijeme živio je

u Austriji, a zatim emigrirao u Australiju, gdje je postao član ustaške organizacije
»Hrvatsko revolucionarno bratstvo« (HRB). U srpnju 1963. ilegalno se vratio u
zemlju s terorističkim zadacima. Uhvaćen je i osuđen na 12 godina strogog
zatvora.

Miloš POPOVIĆ, kapetan JNA, rođen 1934. u selu Brdu kod Nove Varoši, otac
dvoje djece. Poginuo je 26. lipnja 1972. na planini Raduši u oružanom sukobu s
grupom ubačenih ustaških terorista.

Momčilo POPOVIĆ, službenik jugoslavenskog predstavništva u Bonnu, kojeg su

ustaški teroristi teško ranili prilikom napada na zgradu misije u Bad Godesbergu.
Trinaest dana poslije ranjavanja Popović je umro u bolnici u Bonnu. Proglašen je
narodnim herojem.

Zvonimir POSPIŠIL, pripadnik ustaškog pokreta otprije rata i jedan od atentatora

na kralja Aleksandra u Marseillesu 1934. Boravio je u emigrantskom logoru
»Janka puszta« u Mađarskoj i u ustaškim logorima u Italiji. Poslije atentata u
Marseillesu osuđen je na doživotnu robiju, ali su ga nakon okupacije Francuske
Nijemci pustili na slobodu. Prema nekim izvorima, Pospišil se nakon proglašenja
Pavelićeve NDH vratio u zemlju i pridružio ustašama u Hercegovini, gdje je
odmah u početku rata ubijen.
Ivan PRLIĆ, član ustaške terorističko-fašističke grupe braće Andrića, koja se
ilegalno ubacila u Jugoslaviju potkraj lipnja 1972. Poslije odlaska iz zemlje živio je
u Austriji. Likvidiran je na planini Raduši.

Stjepan RADIĆ, borac Ramskoga partizanskog odreda. Rođen je 1935. u okolici

Prozora. Bio je lugar po zanimanju. Otac petoro djece. Poginuo je 27. lipnja 1972.
u blizini Rumboka u potjeri za razbijenim ostacima ustaške terorističko-
diverzantske grupe ubačene iz inozemstva.
Tomo RAGUŠ, pripadnik ustaških terorističkih organizacija u Australiji i bliski
suradnik Jure Marića. Jedan je od organizatora neprijateljske djelatnosti protiv
SFRJ na petom kontinentu.

Mile Vinko RAVLIĆ, ustaški »satnik«. U vrijeme rata radio je u UNS-u u Zagrebu.
Emigrirao je 1945. u Austriju; boravio je u Italiji, Argentini i Srednjoj Americi.
Borio se kao legionar u Dominikanskoj Republici, a zatim u činu majora postao
instruktor za gerilu u Trujillovoj vojsci. Ostao je u emigraciji.

Tomislav REBRINA, pobjegao je u inozemstvo 1963, napustivši roditelje koji su

živjeli u selu Brda u okolici Kupresa. Odmah se priključio ustaškoj terorističkoj
emigraciji i postao jedan od najaktivnijih članova fašističke organizacije
»Hrvatsko revolucionarno bratstvo« (HRB) u Švedskoj.

Vladimir ROLOVIĆ, još kao gimnazijalac na Cetinju član KPJ i aktivan sudionik
naprednog omladinskog pokreta. Jedan je od organizatora ustanka u Crnoj Gori.
Bio je politički komesar prvog bataljona Prve proleterske brigade NOV,
rukovodilac političkog odjeljenja 17. divizije i politički komesar 38. divizije. Poslije
rata radio je u Ministarstvu unutrašnjih poslova Jugoslavije, od 1951. do 1953.
bio je član republičke vlade Crne Gore, a zatim prešao u Državni sekretarijat za
vanjske poslove. Bio je ambasador Jugoslavije u Norveškoj i opunomoćeni
ministar na Islandu. Poslije toga bio je ambasador u Japanu, a zatim pomoćnik
državnog sekretara za vanjske poslove. Mučki je ubijen u Švedskoj u travnju
1971. Proglašen je narodnim herojem.

Roko ROMAC, katolički svećenik i pripadnik ustaškog pokreta. Pobjegao je iz

Jugoslavije u Australiju, gdje je postao jedan od organizatora terorističke
aktivnosti i neprijateljske djelatnosti protiv SFRJ.

Mimo ROSANDIĆ, ustaški pukovnik i Pavelićev ministar šuma i ruda. Pred slom
NDH pobjegao je u inozemstvo, gdje je postao jedan od rukovodećih ljudi
ustaške emigracije u Italiji, a zatim i u Austriji. Kao špijun i terorist 1948. je
ilegalno ubačen u zemlju. Uhvaćen je i osuđen na smrt.

Srećko ROVER, član ustaškog pokreta otprije rata. U vrijeme NDH bio je najprije
jedan od funkcionara »Redarstvene oblasti« u Sarajevu, a zatim ustaški
natporučnik u oklopnom sklopu PTS-a. Pobjegao je iz Jugoslavije u svibnju 1945.
Odmah nakon rata sudjelovao je u prebacivanju ustaških diverzantsko-
terorističkih i špijunskih grupa na teritorij Jugoslavije i bio jedan od istaknutih
suradnika Božidara Kavrana u realizaciji zločinačkog plana »10. travanj«. Danas
taj ratni zločinac živi u Melbourneu, u Australiji, gdje je jedan od glavnih
organizatora terorističke aktivnosti protiv SFRJ.

Juraj Juco RUKAVINA, ratni zločinac, pripadnik ustaškog pokreta otprije rata. Bio
je glavni organizator koncentracionog logora Jadovno kraj Gospića, prvog
masovnog gubilišta u ustaškoj državi, gdje je samo u tri mjeseca ubijeno oko
35.000 ljudi. Kad je 16. kolovoza 1941. osnovana »Ustaška nadzorna služba«,
Rukavina je postavljen na čelo Ureda II, u čijoj je nadležnosti bila organizacija i
vođenje obavještajne službe. Rukavina je poslije rata uhvaćen i osuđen na smrt.

Mile RUKAVINA, ratni zločinac. Prije rata bio je član ilegalne frankovačke
organizacije, a odmah poslije okupacije zemlje i proglašenja Pavelićeve NDH
stupio je u ustaše. Sudjelovao je i bio jedan od organizatora masovnih zločina
nad civilnim stanovništvom na području Like. Poslije rata, sve do 1947, krio se na
Velebitu, a zatim je pobjegao u SR Njemačku, gdje je živio pod lažnim imenom.
Osnivač je disidentske ustaške emigrantske organizacije »Ujedinjeni Hrvati
Njemačke«. Ubijen je u listopadu 1968. u Miinchenu u međusobnom sukobu
ustaških emigranata.

Milan SABLJIĆ, borac Duvanjskoga partizanskog odreda. Rođen je 1938. u Duvnu.

Poginuo je 27. lipnja 1972. u predjelu zvanom Bukovac, u blizini Rumboka, u
oružanom sukobu s razbijenim ostacima ustaško-terorističke grupe ubačene iz
inozemstva.

Vlado SEČAN, ustaški oficir i jedan od bliskih Pavelićevih suradnika. Pobjegao je

1945. pred jedinicama JNA. Živio je u Argentini, gdje je postao član rukovodstva
ustaške organizacije »Hrvatski oslobodilački pokret« (HOP). Prošao je specijalni
tečaj za gerilsko ratovanje. Ostao je u emigraciji.

Josip SENIĆ, pobjegao je iz Jugoslavije 1957. Prije toga osuđen je na uvjetnu

kaznu zbog neprijateljske djelatnosti u Novoj Gradiški. Živio je u Italiji, SR
Njemačkoj, Australiji i Švedskoj, gdje se odmah povezao s fašističkim
podzemljem. Ubijen je 1972. u obračunu ustaških emigranata u Heidelbergu u SR
Njemačkoj.

Vjekoslav SERVATZY, ratni zločinac i jedan od osnivača ustaškog pokreta. Prije

rata bio je jedan od komandanata emigrantskog terorističkog logora »Janka
Puszta« u Mađarskoj, organizator tzv. velebitskog ustanka i član »Glavnog
ustaškog stana« u Italiji. Kad je uspostavljena fašistička NDH Servatzy se, zajedno
s Pavelićem, vratio u zemlju i postao jedan od glavnih oslonaca ustaškog
terorističkog aparata i strahovlade. U toku borbi za oslobođenje zemlje zarobljen
je u blizini Maribora i osuđen na smrt strijeljanjem.

Les SHAW, poznati australski desničar i jedan od bliskih suradnika fašističkih

emigranata porijeklom iz Jugoslavije. Urednik je lista »Domobran«, koji izlazi u
Canberri na engleskom jeziku.

Otto SKORZENY, SS pukovnik i ratni zločinac, sinonim crnih zavjera i pojam

zvjerske okrutnosti u vrijeme nacističkog mraka. Nakon sloma hitlerovske
Njemačke ostao je u savezničkom logoru kod Darmstadta do 1948, kad je izveden
pred američki vojni sud i ‒ oslobođen optužbe. Ostatak života proživio je u
Španjolskoj, u višestrukoj funkciji: bio je poslovni predstavnik više njemačkih
tvrtki, potpredsjednik američke zrakoplovne kompanije US Airways Lines,
dobavljač oružja i municije najamnicima i teroristima širom svijeta te fašistički
pouzdanik i organizator najreakcionarnijih terorističkih grupa u Evropi. Umro je
1975. u Madridu.

Alojz STEPINAC, zagrebački nadbiskup i poznati kolaboracionist, koji je još prije

rata propagirao ustaštvo a u vrijeme NDH stao na stranu Pavelića, organizirajući
uz ostalo i tzv. vojno dušobrižništvo i blagoslivljajući ustaško oružje. Poslije rata
je u svojem nadbiskupskom dvoru u Zagrebu primao i skrivao ustaške odmetnike
i poticao terorističku aktivnost u zemlji. Stepinac je 1948. osuđen na 16 godina
zatvora^ Umro je 1960.

Rade STOJIĆ, ilegalno je napustio zemlju 1960. U emigrantskom logoru San Sabo
u Italiji zavrbovan je u članstvo u ustaškoj organizaciji. U Australiji se povezao s
emigrantom Jurom Marićem i postao član HOP-a. Zajedno s grupom ustaških
terorista, obučenih u Australiji i SR Njemačkoj, prebacio se u Jugoslaviju u srpnju
1963. Uhvaćen je i osuđen na 12 godina strogog zatvora.
Martin SAJNOVIĆ, u vrijeme rata ustaša. Poslije rata formirao je križarsku bandu
i stavio joj se na čelo. Banda je operirala na području Međumirja i Slovenije,
pljačkajući trgovine, napadajući stanice milicije i patrole KNOJ-a, ubijajući
predstavnike narodne vlasti. Banda je 1947, razbijena, a Šajnović je pobjegao u
Austriju, odakle se prebacio u SAD, gdje se priključio ustaškoj emigrantskoj
organizaciji »Hrvatski oslobodilački pokret« (HOP).

Dane SARAC, poznati ustaški zločinac, koji je sudjelovao u masovnim

likvidacijama zatočenika u koncentracionom logoru Jasenovac. U završnim
borbama za oslobođenje Jugoslavije 1945. zarobljen je u Sloveniji, ali je nakon
nekoliko mjeseci kao stariji maloljetnik pušten na slobodu. Međutim, ostao je
nepopravljiv kriminalac: u kolovozu 1946. priključio se odmetničkoj bandi na
području Hercegovine, sudjelujući u pljačkama i ubojstvima. Uhvaćen je 1947. i
osuđen na 15 godina strogog zatvora. Društvo mu je pružilo još jednu priliku da
se popravi: pušten je iz zatvora prije vremena. Međutim, već 1960. Šarac je
pobjegao u inozemstvo, gdje se odmah priključio fašističko-terorističkim
organizacijama u SR Njemačkoj, postavši profesionalni ubojica. Sudjelovao je u
brojnim zločinačkim akcijama fašističke emigracije protiv naših građana i
ustanova u inozemstvu. Danas živi u Francuskoj.

Ivan ŠARIĆ, sarajevski nadbiskup i pripadnik ustaškog pokreta. Zajedno s

okupatorima i domaćim izdajnicima pobjegao je iz zemlje 1945. i nastanio se u
Španjolskoj. U emigraciji je došao u sukob s Pavelićem, pa se sumnja da je on, uz
Vjekoslava Luburića, jedan od glavnih organizatora atentata na njega. Umro je u
emigraciji.

Stjepan ŠEGO, jedan od najbližih suradnika ratnog zločinca Vjekoslava Luburića.

Zadužen je za prikupljanje novčanih sredstava za ustaške terorističke organizacije
u SAD i Kanadi.

Stjepan ŠEVO, emigrirao je iz Jugoslavije 1966. i ubrzo se aktivno uključio u rad

više ekstremnih emigrantskih organizacija u SR Njemačkoj. Bio je u rukovodstvu
terorističke organizacije »Hrvatsko revolucionarno bratstvo« (HRB) u Stuttgartu i
jedan od glavnih opskrbljivača oružjem ustaške grupe koja je ljeti 1972.
likvidirana u Jugoslaviji. Ševo je ubijen 1974. u Italiji u međusobnom obračunu
ustaških emigranata.

Marijan ŠIMUNDIĆ, ilegalno je pobjegao iz Jugoslavije u SR Njemačku i odmah se

priključio ustaškim emigrantima. Šimundić je bio jedan od organizatora
ubacivanja u zemlju terorističke grupe Tolić-Oblak 1963. Ubijen je 1967. u
međusobnom obračunu ustaških emigranata.

Nedjeljko ŠIMUNDIĆ, član je ustaškog terorističkog podzemlja u SR Njemačkoj i

bliski Luburićev suradnik.

Nikola ŠUŠNJARA, svećenik, emigrant u SR Njemačkoj. Emigrirao je pred kraj rata,

povlačeći se s vojnim formacijama neprijateljskih snaga. U emigraciji se priključio
Jelićevu »Hrvatskom narodnom odboru« (HNO) i postao njegov bliski suradnik. U
toj organizaciji povremeno je imao i rukovodeće funkcije i isticao se kao jedan od
duhovnih pokretača djelovanja njezinih članova. Svoje ekstremno djelovanje
ispoljavao je posebno kao svećenik, zloupotrebljavajući i svoj položaj, jedno
vrijeme, rukovodioca »Hrvatske katoličke misije« u Miinchenu za neprijateljsku
djelatnost protiv SFRJ. Zagovornik je najekstremnijih oblika aktivnosti, uključujući
i diverzantsko-terorističke akcije.

Dražen TAPŠANJI, iz Jugoslavije je emigrirao 1954. Iste godine stigao je u

Australiju, gdje ga je emigrant Geza Pašty vrbovao u HRB. Ilegalno se vratio u
zemlju 1963, gdje je uhvaćen i osuđen na 13 godina strogog zatvora.

Ilija TOLIĆ, član fašističke terorističko-diverzantske organizacije »Hrvatsko

revolucionarno bratstvo« (HRB). Ilegalno je pobjegao iz zemlje 1956. Do 1958.
živio je u Austriji i SR Njemačkoj, a zatim emigrirao u Australiju. Zajedno s još
osmoricom ustaških terorista ilegalno se vratio u zemlju u srpnju 1963. Uhvaćen
je i na suđenju pred Velikim vijećem Okružnog suda u Rijeci osuđen na 14 godina
strogog zatvora.

Krešimir TOLJ, pripadnik fašističkog terorističkog podzemlja u SR Njemačkoj.

Ilegalno je napustio Jugoslaviju 1959. i nastanio se u SR Njemačkoj, gdje je
postao jedan od najbližih suradnika ratnog zločinca Mile Rukavine. Više puta je
osuđivan u Miinchenu zbog krađa i izgreda. Ubijen je zajedno s Rukavinom i
Maričićem u redakciji ustaškog lista »Hrvatska sloboda« krajem listopada 1968.

Molina TRUJILLO, dominikanski diktator, poznat po okrutnim metodama

obračuna s opozicijom. Ubijen je u atentatu 1961.

VOLPI, poznati venecijanski financijer i industrijalac. Kao osobni Mussolinijev

prijatelj obogatio se pljačkajući talijanske kolonije. Mussolini mu je dao plemstvo
i smatrao ga jednim od svojih najsigurnijih ekonomskih savjetnika.

Pavle VEGAR, član ustaško-terorističke grupe koja se 1972. ilegalno ubacila u

zemlju sa zločinačkim planovima. Emigrirao je 1959. iz zemlje u Italiju, a zatim u
Australiju. Likvidiran je 1972. u Jugoslaviji.

Mirko VLASNOVIĆ, ilegalno je pobjegao iz zemlje 1956. Kraće vrijeme živio je u

Italiji, a zatim se prebacio u Venezuelu. Godine 1961. preselio se u Australiju. Bio
je član više ustaško-terorističkih organizacija u emigraciji. U lipnju 1972, zajedno
s još 18 fašističkih terorista, ubacio se u zemlju, gdje je i uhvaćen. Na suđenju
pred Vojnim sudom u Sarajevu osuđen je na smrt.

Vjekoslav VRANČIĆ, ratni zločinac, prije rata član HSS-a. Boravio je u Argentini,
gdje se povezao s ustaškim emigrantom Brankom Jelićem. U NDH je imenovan
državnim tajnikom i zamjenikom ministra vanjskih poslova. Bio je također
specijalni Pavelićev izaslanik pri komandi II talijanske armije na Sušaku i 342.
njemačke divizije u Bosni. Početkom 1944. postao je ministar obrta, veleobrta i
trgovine u vladi NDH. Pred sam kraj rata Pavelić mu je povjerio zadatak da se
poveže sa savezničkom komandom u Italiji. Tom prilikom Vrančić je uhapšen i
interniran. Danas, navodno, živi u Argentini, gdje je jedan od rukovodilaca
emigrantskih ustaških organizacija.

Ante VRBAN, ratni zločinac. Stupio je u ustaške redove odmah nakon

uspostavljanja NDH. Bio je jedan od funkcionara koncentracionih logora u
Jasenovcu i Staroj Gradiški. U svibnju 1945. taj izvršilac masovnih zločina
pobjegao je u inozemstvo, odakle je kao terorist i špijun ilegalno ubačen u
zemlju 1947, zajedno s ratnim zločincem Ljubom Milošem. Uhapšen je i osuđen
na smrt.

Stanko ZDRILIĆ, ilegalno je napustio zemlju 1959. Boravio je u emigrantskim

logorima San Sabo i Latina u Italiji. U svibnju 1960. otputovao je u Australiju,
gdje je postao član t nigrantske fašističke organizacije HRB. U zemlju se vratio s
terorističkim zadacima sredinom 1963. Uhvaćen je i osuđen na sedam godina
strogog zatvora.
OBJAŠNJENJA KRATICA I POJMOVA

»Hrvatski demokratski odbor« (HDO): fašistička teroristička organizacija bez

značajnijeg utjecaja u emigraciji. Osnovana je 1960. nakon brojnih provala,
međusobnih optuživanja i financijskih zloupotreba unutar Jelićeva »Hrvatskog
narodnog odbora«. HDO ima malo članova a intenzivno pomaže u realiziranju
terorističkih akcija HRB-a.

»Hrvatsko križarsko bratstvo« (HKB): ustaška teroristička organizacija koju je u

SR Njemačkoj osnovao glavni vikar ustaške vojske Rafael Medić. Organizaciju je
sačinjavalo oko 200 ustaša ‒ mlađih emigranata. HKB je osnovano po nalogu
Pavelića, kako bi se u Evropi pojačao utjecaj HOP-a. Unutar te organizacije
osnovan je »Tajni ustaški pokret« (TUP), koji je, poslije učestalih terorističkih
akcija u SR Njemačkoj, zabranjen 1967.

»Hrvatski narodni odbor« (HNO): ustaška emigrantska organizacija sa sjedištem

u SR Njemačkoj. Osnovao ju je 1950. dr Branko Jelić, pošto se odvojio od
Pavelićeva »Hrvatskog ustaškog pokreta«. Preko svojih članova u Evropi i u
drugim zemljama izvan Evrope HNO je poznat po nizu neprijateljskih akcija protiv
SFRJ. Uže grupe pripadnika HNO-a organizirale su i izvršavale razne terorističke
akcije protiv jugoslavenskih građana u inozemstvu. Izdaje list »Hrvatska država«,
nacionalističko-šovinističkog sadržaja. HNO je sudjelovao i u pripremanju
diverzantsko-terorističke grupe ubačene 1972. u Jugoslaviju. Na čelu mu je sve do
smrti bio dr Branko Jelić.

»Hrvatski narodni otpor« (HNO): poluvojna ustaška organizacija koja zagovara

najoštrije oblike terorističke djelatnosti protiv SFRJ i njezinih građana u
inozemstvu. Osnovao ju je 1955. ratni zločinac Vjekoslav Luburić, pošto ga je
Pavelić isključio iz ustaškog pokreta. HNO je zapravo izrastao iz Luburićeva
»Društva prijatelja Drine«, a sastavljen je uglavnom od članova bivše »Ustaške
vojnice«. Aktivan je i u okupljanju mladih članova koji su iz avanturističkih i
kriminalnih pobuda emigrirali iz Jugoslavije poslije 1955. Organizacijom je do
smrti (1969) rukovodio Vjekoslav Luburić, a sjedište joj je bilo u Španjolskoj.
Poslije njegove smrti sjedište je preseljeno u Kanadu.

»Hrvatski oslobodilački pokret« (HOP): najmasovnija organizacija i idejno-

politička snaga najvećeg dijela ustaške emigracije. Nastavak je ustaškog pokreta
čiji su osnivači Ante Pavelić i dr Branko Jelić. Iz te organizacije proistječu
uglavnom sve ostale manje emigrantske organizacije, kao posebne grupacije i
ogranci u raznim zemljama. Ta organizacija, zajedno sa svojim ograncima, razvija
masovnu propagandu nizom emigrantskih novina i letaka skromne tiraže, a u
svom programu zastupa i sve oblike neprijateljske djelatnosti protiv SFRJ. Preko
posebnih grupa u sklopu raznih ogranaka razvija diverzantsko-terorističku
aktivnost.

»Hrvatsko revolucionarno bratstvo« (HRB): strogo ilegalna teroristička

organizacija koja djeluje po ustaškim principima rada. Osnovana je u siječnju
1961. u Australiji. Članovi su joj porijeklom iz ustaško-klerikalnih porodica koje
su emigrirale iz Jugoslavije poslije rata, kao i vojni dezerteri, avanturisti i
kriminalci. Infiltrirani su u sve emigrantske organizacije i grupe. U pravilu, članovi
te organizacije pod zakletvom dužni su čuvati u tajnosti svoje članstvo, a
formalno se deklariraju kao članovi drugih emigrantskih organizacija, društava ili
klubova. Organizacija radi na principu ilegalnih trojki i u svojoj terorističkoj
djelatnosti isključivo je orijentirana na oružane i diverzantske akcije. Računa se
da danas u emigraciji živi oko 200 aktivnih članova HRB-a.

»Počasni blajburški vod«: sačinjavaju ga pripadnici njemačke vojske i SS divizija

te simpatizeri HOP-a u Austriji. Okupljeni su oko ratnog zločinca Vilima Cecelje a
njihova teroristička djelatnost maskirana je crkvenim ceremonijalom.

»Središnji odbor hrvatskih društava Evrope« (SOHDE):

poslije smrti Ante Pavelića došlo je do rascjepa u ustaškom pokretu. Stvorila su
se dva krila: »Područno vijeće HOP-a« u Južnoj Americi i SOHDE u Evropi. Rascjep
je uslijedio zbog razlika u metodama djelovanja, ali i zbog političkog suparništva i
borbe za rukovodeće položaje u ustaškoj organizaciji.

»Ujedinjeni Hrvati Njemačke« (UHNJ): najbrojnija i najekstremnija ustaško-

teroristička organizacija na području SR Njemačke. Ima posebne ilegalne grupe
koje se pripremaju isključivo za terorističke akcije, a po pravilu su i članovi
terorističke organizacije HRB. Osnovana je 1962. od ekstremističkog krila HOP-a, a
zalaže se za terorističke metode rada. U sklopu organizacije osnovan je ogranak
»Tajna revolucionarna ustaška postrojba« (TRUP), koja je zbog terorističke
aktivnosti u SR Njemačkoj zabranjena, ali svoju aktivnost provodi i dalje preko
UHNJ.

»Ustaška nadzorna služba (UNS): jezgra ustaške obavještajne službe osnovana je

u sklopu »Glavnog ustaškog stana« u samom početku NDH. Odmah zatim (16.
kolovoza 1941) službeno je osnovana UNS-a, koja je, međutim, proradila tek
početkom 1942. UNS-a je raspuštena službenom naredbom 24. siječnja 1943, a
kadrovi su razmješteni u druge vojne policijske formacije NDH. Međutim, i poslije
službenog raspuštanja neki njezini odjeli nastavili su radom.

»Ustaška vojnica«: osnovana je u svibnju 1941. po naredbi Ante Pavelića. U

sastav »Ustaške vojnice« ušle su provjerene ustaše i najodaniji Pavelićevi
suradnici, ali i mnogi problematični i kriminalni tipovi koji su u toj stranačkoj
vojsci vidjeli dobru mogućnost za pljačke, ubojstva, laku zaradu, stjecanje
položaja i si. U sastavu »Ustaške vojnice« bili su: »Bojna na službi pri
Poglavniku«, »Redovite djelatne bojne«, »Pripremne ustaške bojne«, »Pričuvne
ustaške bojne« i »Ustaški podmladak«.
»Ravnateljstvo za javni red i sigurnost« (Ravsigur): poseban odjel ministarstva
unutrašnjih poslova NDH koji je nadzirao rad i bio na čelu svih policijskih organa
u ustaškoj državi. Imao je devet odsjeka: kabinet ravnatelja, osobni, politički,
prometni, putnički i kriminalni odsjek, odsjek za redarstvene straže, računarsko-
blagajnički odsjek i pomoćni ured.

»Savez ujedinjene hrvatske mladeži« (SHUMS): ustaška teroristička organizacija

iz koje se regrutiraju članovi HRB-a. Osnovana je 1962. u Argentini. Sastavljena je
uglavnom od mlađih članova, čiji su roditelji pripadali Pavelićevu ustaškom
pokretu ili su na drugi način pomagali snage okupatora.
ILUSTRACIJE
REDAKCIJA:
BRUNO AMERL, MARIJAN BARIŠIĆ, VOJMIR KLJAKOVIĆ, OMER LAKOMICA, ĐORĐE
LIČINA, KONSTANTIN MILES i JAGODA ZELIĆ-RUKAVINA
RECENZENTI: MARIJAN BARIŠIĆ, ĐURO RADUMILO

CENTAR ZA INFORMACIJE I PUBLICITET ZAGREB, 1979.

COPYRIGHT BY CENTAR ZA INFORMACIJE I PUBLICITET, ZAGREB, 1979.

IZVORI I LITERATURA

Basta, Milan: Agonija i slom NDH,

Bilić, Mirko: O sprezi nacionalizma i emigrantskog podzemlja
Blum, Howard: Wanted! The Search for Nazis in America
Bošković, Milo: Jugoslavenska politička emigracija na Zapadu
Butić-Jelić, Fikreta: Ustaše i NDH
Colić, Mladen: Takozvana Nezavisna Država Hrvatska Deklaracija HOP-a u Torontu
Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera
Janković, Dušan: Teroristi u rukama naroda Jameson, Brvan: Croatian Plot feared
Klare, T. Michael: War without end
Kolendić, Anton: Iza jednog atentata
Larsson, Janerik: Ustasja
Milas, Ante: Krvnik sa zapadne obale
Milovanović, Nikola: Generali izdaje
Novak, Viktor: Magnum crimen
Parliamentary Debates (Commonwealth of Australia)
Rebić, Đuro: Grupa »3x3«
Rajković, Mata: Metež u centru HOP-a i drugi članci
Rajković, Mata: Slučaj Draganović
Vilić, Dušan: Aktuelni aspekti specijalnog rata protiv Jugoslavije
Vodinelić, dr Vladimir: Osvrt na proces ustaškim teroristima u Bonnu

Rekonstruirajući autentične događaje opisane u ovoj knjizi autor se također

poslužio napisima objavljenima u domaćoj i stranoj štampi te u glasilima
fašističke emigracije. Autor se koristio i povijesnom i drugom arhivskom građom
pohranjenom u Jugoslavenskim i inozemnim institutima, pravosudnim i drugim
ustanovama.
Izdavač
CENTAR ZA INFORMACIJE I PUBLICITET
Zagreb
Za izdavača direktor i glavni urednik BRUNO AMERL
BIBLIOTEKA »TAJNE SILE«
Đorđe Ličina DVADESETI ČOVJEK
Recenzenti MARIJAN BARIŠIĆ ĐURO RADUMILO
Likovna oprema i tehnički urednik HINKO BOR
Lektor PAVICA HROMIN
Korektor
RUDIPAŠKVAN
Tisak
RIJEČKA TISKARA«, RIJEKA 1979.
Notes
[←1]
Već 10. travnja 1958. Paveliću će stići paket u kojem je policija otkrila tempiranu bombu »užasne
razorne moći«. Šarić je poslije neuspjeha s bombom unajmio nekoliko fratara koji su Pavelića postepeno
trovali, sipajući mu u hranu specijalno priređene otrove. Od posljedica ranjavanja Pavelić je umro krajem
1959. godine.
[←2]
Postojale su tri vrste izbjegličkih logora: karantenski, tranzitni i »azilski«. Veliku većinu tih emigrantskih
sabirališta opremale su i držale pod kontrolom obavještajne službe zemalja u kojima su se nalazili. San
Sabo, na primjer, izbjeglički logor kraj Trsta, bio je karantenski. Ondje su dugo ispitivali izbjeglice koje su
poslije slane u tranzitni logor Catua ili »azilski logor« Istina, u neposrednoj blizini Rima.
[←3]
Bonegilla je najveći emigrantski logor u Australiji. Nalazi se 190 milja sjeverno od Melbournea, na
jezeru Hume, deset minuta vožnje automobilom od australske vojne baze Bandiana, gdje su goleme
radionice za popravak tenkova. Ondje je i često spominjani gradić Wodonga, u blizini kojeg su i veliki vojni
poligoni. Na tim poligonima mnogi teroristi, koji su kasnije uhvaćeni ili likvidirani u Jugoslaviji, završili su
specijalnu obuku za komandose.
[←4]
* S tim u vezi zanimljiv je intervju što ga je Rover svojedobno dao reporteru australske TV u kojem je
fašističku emigraciju pokušao sasvim odvojiti od Pavelićeve ideologije, a sebe proglasiti »prognanikom bez
razloga«.
Fragmentarno, taj je intervju tekao ovako:
Reporter: Vidjeli ste filmske inserte iz proteklog rata (Roveru su prije početka razgovora emitirani
dokumentarni filmovi o zvjerstvima ustaša u vrijeme drugoga svjetskog rata, op. pis.).
Rover: Vidio sam to nije ništa novo. To je snimljeno u toku rata i predstavlja fašističko divljanje.
Reporter: Da li su to ustaše doista radile?
Rover: Jesu. Međutim, te ljude ne možemo miješati s pripadnicima organizacija koje danas djeluju
u Australiji.
Reporter: Zašto?
Rover: Mi nemamo takvih želja, mi se borimo za prava koja su nam oduzeta.
Reporter: Koja prava, možda građanska?
Rover: Svakakva. Mi smo kao nacija doživjeli fijasko.
Reporter: Vi osobno ili ljudi oko vas?
Rover: Moji suradnici i ja možemo ovdje egzistirati zato što je Australija demokratska zemlja.
Reporter: Što ste vi bili u vrijeme rata?
Rover: Ustaški oficir ...
[←5]
Imena nekih ljudi koja se spominju u ovoj knjizi iz razumljivih su razloga izmijenjena i nemaju nikakve veze
sa stvarnošću. Lik Martina Juriše zapravo je simbioza više likova; to je osoba čiji je curiculum vitae
načinjen od elemenata prošlosti desetak osoba, pa je svaka sličnost sa živim čovjekom sasvim slučajna.
Isto tako, autor se koristio pravom fikcije, smjestivši neke događaje u gradove u kojima se nisu dogodili.
Takav je postupak bio nužan kako bi se zaštitili nedužni ljudi.
[←6]
Funta je u Australiji bila nacionalna valuta do 1970, a zatim je kao platežno sredstvo uveden australski
dolar.
[←7]
Ustaški logor »Janka Puszta« u Mađarskoj osnovan je 1931. Obuku u njemu organizirao je poznati
ustaški emigrant Gustav Perčec. Logor je raspušten 1934, ali je do današnjih dana ostao sinonim
ustaškog terora.
[←8]
Grupa fašis čkih terorista, s ratnim zločincem, svećenikom-emigrantom Rafaelom Medićem na
čelu, izvršila je 29. 11. 1962. oružani napad na zgradu jugoslavenskog predstavništva u Bad
Godesbergu, predgrađu Bonna, i ubila domara zgrade Momčila Popovića. Na zgradi je
pričinjena i velika materijalna šteta, jer su teroris , nakon napada u prostorijama, izazvali više
eksplozija i podmetnuli požar.
[←9]
Stanko Zdrilić, jedan od terorista kasnije uhvaćenih u Jugoslaviji, potanko je opisao kakav je to bio
logor i što su u njemu sve radili: »Jednom nas je Geza Pašty vodio na vikend u mjesto Laru. Išli smo
zakupljenim manjim autobusom. Nije nas bilo više od deset-dvanaest. Ondje nas je dočeko Srećko Rover
s jednim visokim, krupnim, plavokosim Australcem crvena lica. Pašty i Marić rekli su nam da je to
napušteni vojni logor... Ondje smo ostali dva dana. Gađali smo iz vojničkih pušaka koje imaju deset
metaka u okviru, iz malih engleskih strojnica, iz pištolja i snajperskih pušaka. Streljiva smo dobili koliko
smo htjeli. Gađali smo glinene golubove i mete ljudskog rasta. Pokazivali su nam i kako se postavljaju
nagazne mine. Mi se nismo smjeli raspitivati čiji je to logor. Međutim, po onome što su nam rekli Marić i
Pašty, a i po bodljikavoj žici kojom je bio opasan prostor, po eksplozijama i pucanju na drugoj strani
brijega, moglo se lako zaključiti da je to zaista vojni logor.«
Ta obuka je ponekad imala karakter pravih vojnim manevara, uz upotrebu najsuvremenijeg
automatskog oružja i eksploziva. Umirovljeni pukovnik australske vojske H. M. Hoar, koji živi u predjelu
šumskog rezervata You Yangs, bio je neposredni svjedok obuke ustaških terorista. On je u dnevniku
»Australian« svojedobno izjavio: »Probudili su me rafali iz pušaka i automatskog oružja. U prvi mah
pomislio sam da se radi o kakvim vojnim vježbama, pogotovo kad sam opazio konvoje automobila kako
zamiču u šumu. Tek kasnije sam saznao da nije riječ o vježbama australske armije nego o obuci grupe
mladića jugoslavenskog porijekla koji sebe nazivaju ustašama.«
Umirovljeni pukovnik zatim je izjavio da se obuka ponavlja uvijek u toku vikenda. Kolone vozila prolazile
bi pored njegove kuće petkom ili subotom uvečer oko jedanaest sati, nestajale u šumi, i vraćale se rano
ujutro nedjeljom ili ponedjeljkom. I čuvar rezervata You Yangs John Dixon potvrdio je pukovnikove izjave:
»Poslije takvih vježbi«, rekao je Dixon, »u šumi sam nalazio gomile čahura od automatskog oružja. U
posljednje vrijeme primijetio sam da su ljudi naoružani puškama s prigušivačem ...«
Ubačeni teroristi Dražen Tapšanji, Ilija Tolić i Branko Podrug izjavit će kasnije, pošto budu uhvaćeni u
Jugoslaviji, da su bili u grupi kojoj je Josip Senić osigurao boravak od pet dana u planinskom predjelu koji
je udaljen oko 50 milja od Melbournea. To je, izjavili su, poligon australske vojske gdje im je bilo
omogućeno da gađaju iz lakog oružja kojim se služe komandosi...
[←10]
Tolić se ubrzo nakon toga prebacio u Evropu, prošao obaveznu teroris čku obuku u okolici
Stu garta, a potom zajedno s još osmoricom pripadnika fašis čke emigracije ilegalno ušao u
Jugoslaviju, sa zločinačkim planovima i zadacima. Među m, prije nego što su uspjeli ostvari
ijedan planirani zadatak pali su u ruke Službe sigurnos . Bilo je to u srpnju 1963. U teroris čkoj
grupi, uz Tolića, bili su: Josip Oblak, Rade Stojić, Dražen Tapšanji, Vlado Leko, Krešimir
Perković, Mirko Fumić, Stanko Zdrilić i Branko Podrug.
[←11]
Takozvani velebitski ustanak ‒ jedna od ustaških akcija koja je 1932. imala cilj da podgrije
atmosferu nespokojstva i neizvjesnosti i bude dokaz nestabilnosti političkih prilika u predratnoj
Jugoslaviji. Po Pavelićevoj zamisli, akcija je trebala da preraste u opći ustanak u Tici, ali se na
kraju završila lokalnim sukobima, manjim diverzijama i oružanim napadom na žandamerijsku stanicu
u selu Brušanima. U napadu je sudjelovalo ukupno dvadesetak ustaša-emigranata i pripadnika
ustaške organizacije s gospićkog područja.
[←12]
Misli se na teroristički napad na zgradu jugoslavenske ambasade u Švedskoj i mučko ubojstvo ambasadora
Vladimira Rolovića, što ga je 7. travnja 1971. počinila grupa fašističkih emigranata s poznatim kriminalcima
Miroslavom Barešićem i Anđelkom Brajkovićem na čelu.
[←13]
Glavaš je dole o u Austriju s australskim pasošem broj 681860.
Odmah s aerodroma u Beču nastavio je put u Salzburg, gdje ga je
osobno prihva o ratni zločinac Vilim Cecelja. Nešto kasnije Cecelja mu
je pronašao i posao u jednoj salcburškoj pekari. Kraće vrijeme Glavaš je
stanovao i kod Zeljka Pilića, rođenog brata likvidiranog terorista Ivana
Prlića, koji je u grupu također vrbovan u Austriji.
[←14]
Austrijski nezavisni dnevnik »Die Presse« objavio je u kolovozu 1972.
da su na području Schwanberga istražni organi pronašli prazne sanduke
za municiju, koju su teroris prenijeli sa sobom u Jugoslaviju. Isto tako,
objavljeno je da je austrijska policija pronašla stara odijela, što je »Die
Presse« navelo da zaključi kako su se na tom mjestu teroris presvukli
u uniforme. Također su nađeni ostaci hrane na zabačenom mjestu gdje
je teroris čka grupa duže vrijeme logorovala.
[←15]
»Košare« su mala kamena zdanja na osami u kojima prebiva stoka u vrijeme ljetne ispaše.
[←16]
Kad su obducirani neki likvidirani teroristi, u njihovu želucu pronađeni su samo ostaci jestive trave i
zelenih plodova.
[←17]
Sva jugoslavenska sredstva informiranja objavila su 13. travnja 1973. saopćenje Vojnog suda
u Sarajevu, u kojem se među ostalim kaže: »Pred Vojnim sudom u Sarajevu održan je od 11. do
21. prosinca 1972. glavni pretres ‒ suđenje uhvaćenim članovima fašis čko-teroris čke grupe:
Đuri Horvatu, Vejsilu Keškiću, Mirku Vlasnoviću i Ludvigu Pavloviću. Grupa se prebacila iz
Austrije u našu zemlju 20. lipnja 1972. da terorizmom, nasiljem i ubojstvima djeluje na
razbijanju bratstva i jedinstva naroda i narodnos Jugoslavije i rušenju Ustavom utvrđenog
poretka SFRJ. Na osnovi opsežnog dokaznog materijala Vojni sud u Sarajevu utvrdio je da su
Horvat, Keškić, Vlasnović i Pavlović počinili krivična djela pro v naroda i države, te ih osudio
na smrtnu kaznu. Razmatrajući žalbe optuženih i njihovih branilaca, Vrhovni vojni sud potvrdio
je u cijelos presudu Vojnog suda u Sarajevu. Optuženi i njihovi branioci uložili su žalbe
Vrhovnom sudu Jugoslavije na presude Vrhovnog vojnog suda. Vrhovni sud Jugoslavije odbio
je žalbe optuženih i branilaca kao neosnovane i potvrdio presude Vrhovnog vojnog suda. U
povodu molbi za pomilovanje koje su podnijeli osuđeni i njihovi branioci Predsjedništvo SFRJ
donijelo je odluku da se ne uvaže molbe za pomilovanje Đuri Horvatu, Vejsilu Keškiću i Mirku
Vlasnoviću, a Ludvigu Pavloviću usvojilo je molbu za pomilovanje i smrtnu kaznu zamijenilo
strogim zatvorom ođ 20 godina. Presude nad osuđenim Đurom Horvatom, Vejsilom Keškićem i
Mirkom Vlasnovićem izvršene su.«
[←18]
»Pod izvanparlamentarnom vlašću razumijevam onu stvarnu vlast koju vrši vladajuća klasa u ime prava
privatne svojine« E. Kardelj, »Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja«.
[←19]
»Samo gradska gerila može spriječiti dolazak fašizma u Njemačkoj, međunarodni fašizam raspolaže
moćnim instrumentom ‒ socijaldemokracijom koja se oslanja na golem ekonomski potencijal njemačkog
i američkog kapitala, oblik organizacije proleterskog internacionalizma u centrima kapitala bit će gerila u
gradovima« ‒ predstavljaju neke od teorijskih postulata te, terorističke organizacije). No, zbog dubljeg
shvaćanja prave vrijednosti teorijskih pogleda grupe Baader-Meinhoff, nije naodmet imati na umu
njezinu gotovo doslovnu podudarnost s pogledima Straussa, a naime da je »današnja epoha trenutak
svjetskog građanskog rata«. (Vidi: Angelo Bolaffi u raspravi o terorizmu). Razumije se, Strauss uzima
plimu terorizma kao povod za zavođenje autoritarnog režima koji će spriječiti kaos i grozote građanskog
rata, a ultraljevičari kao opravdanje za svoju aktivnost, čiji bi rezultat, objektivno, trebao da bude
ukidanje države političkog pluralizma i zavođenje diktature.
[←20]
I osnivanje »Hrvatskog revolucionarnog bratstva«, čije stvaranje tako slikovito opisuje u ovoj knjizi
Đorđe Ličina, kao jedne od najekstremnijih ili najekstremnije emigrantske organizacije, koja se u svojoj
programskoj orijentaciji bavi isključivo terorističkom metodom borbe, pada u isto vrijeme ‒ 1961.
godine, što se ne može smatrati slučajnom koincidencijom. Iako je nešto kasnije nastala (1966. godine),
u istom smislu treba vidjeti i osnivanje u okviru »Srpske narodne odbrane« također krajnje
ekstremističke terorističke organizacije pod nazivom »Srpski omladinski pokret otadžbine« (SOPO) sa
sjedištem u filijalama u Kanadi, Belgiji, Francuskoj, SR Njemačkoj i Chichagu.