Renata Rudelić – Mandica Dasović Neke znamenitosti u ličkim šumama

Izdavač
HRVATSKO ŠUMARSKO DRUŠTVO OGRANAK GOSPIĆ

Za izdavača
MANDICA DASOVIĆ

Uređivanje i oblikovanje
BRANKO MEŠTRIĆ

Tisak
Arca d.o.o., Nova Gradiška

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000913379.

ISBN 978-953-56470-6-5

Naklada 300 primjeraka.

Renata Rudelić – Mandica Dasović

Neke znamenitosti
u ličkim šumama

povodom 250. godišnjice hrvatskoga šumarstva

Gospić 2015.
 Ličke šume

Uprava šuma Podružnica Gospić, kao jedna od 16 podružnica trgovačkog društva Hrvatske
šume d.o.o. Zagreb, gospodari šumama i šumskim zemljištima većinom na području Ličko-
senjske županije te dijelom Zadarske županije. Prostire se na sjeveru od Male Kapele, „ličkog“
dijela srednjeg i južnog Velebita, spuštajući se sve do mora na području Šumarije Karlobag, pa
preko čitavog Ličkog sredogorja, Ličkog, Gackog, Krbavskog, Koreničkog i Gračačkog polja, do
Ličke Plješivice koju i prelazi te ulazi u Lapačko polje, sve do granice s Bosnom i
Hercegovinom. Na južnom dijelu spušta se sve do rijeke Zrmanje. Ukupna površina od 329
tisuća ha podijeljena je na 94 gospodarske jedinice kojima gospodari 11 šumarija.
UŠP Gospić graniči s tri nacionalna parka u Hrvatskoj, NP „Sjeverni Velebit“, NP „Paklenica“ i
NP „Plitvička jezera“ te s nacionalnim parkom „Una“ u Bosni i Hercegovini. Uslijed svoje
iznimne ljepote i raznolikosti na području UŠP Gospić ima mnogo zaštićenih objekata.
Najveće i najznačajnije zaštićeno područje je park prirode Velebit. Tu su i park-šuma
„Laudonov gaj“, posebni rezervat šumske vegetacije „Velika Plješivica – Drenovača“,
spomenici prirode Vrela Gacke, Vrelo Une, Cerovačke špilje, Samogradska, Medina i Amidžina
pećina, Petrićeva pećina, Ledenica pećina, Ostrovica, Velnačka glavica, Pčelinja pećina,
značajni krajobrazi Dabarsko polje, Gacko polje i Bijeli potoci – Kamensko.
1
Velebitska degenija (Degenia velebitica)
strogo zaštićena vrsta, simbol Velebita i Hrvatske, najrjeđa biljka u Hrvatskoj
(Foto: Mandica Dasović)
 Ovako veliki i šaroliki prostor obiluje značajnim bogatstvom flore i faune, od kojih je velik broj
zaštićen, a one najugroženije se nalaze i u crvenom popisu i crvenim knjigama ugroženih vrsta
Hrvatske.
Zbog razvedenog reljefa, različitih vrsta tala, različitih ekspozicija i nadmorskih visina, koje se
kreću od 0 m (Karlobag) do 1657 m (vrh Ozeblin), na području UŠP Gospić srećemo mnoge
biljne zajednice, fitocenoze. Uz rijeke i potoke nalazimo manje fragmente zajednica hrasta
lužnjaka i johe, inače karakteristične za nizinske predjele. U podnožjima brda pridolaze
zajednice hrasta kitnjaka, običnog graba i obične bukve, s različitim udjelima vrsta, ovisno o
dubini tla, ekspoziciji i dr. S povećanjem nadmorske visine prevladavaju čiste bukove šume
koje prelaze u bukovo-jelove šume pa u pretplaninske bukove šume, da bi na vrhovima, na
samoj granici šumske vegetacije prešle u klekovine bukve i planinskog bora te planinske
rudine. Posvuda, na južnim termofilnijim ekspozicijama i na kamenitim grebenima, te na vrlo
plitkim i skeletnim tlima Ličkog sredogorja, pridolaze crni grab, hrast medunac, hrast cer, crni
jasen i dr. termofilne vrste karakteristične više za submediteran.
Na pojedinim lokalitetima mogu se naći i neke druge zajednice, kao što su smrekove šume u
udolinama i mrazištima (Štirovača), reliktne sastojine crnog bora (Komarnica, Šeganovac),
umjetno podignute sastojine hrasta lužnjaka u Krbavskom polju (Laudonov gaj), šume
bjelograbića s maklenom, hrastom meduncem i crnim jasenom južno od Korenice nastale
uslijed prodora Sredozemne klime (Debelo Brdo, Jošane) i mnogobrojne kulture crnogorice
nastale pošumljavanjima, od kojih su najveći kompleksi Medačke borove kulture i Žitnik.
Raritet su sastojine gdje se skoro dodiruju tipična vrsta nizinskih poplavnih šuma – hrast

Kranjski ljiljan (Lilium carniolicum)

strogo zaštićena vrsta
(Foto: Renata Rudelić)

Poskok (Vipera ammodytes)

strogo zaštićena vrsta
(Foto: Renata Rudelić)
lužnjak i tipična vrsta gorskih vlažnih područja – obična jela na području Premuževa i Crnog
jezera.
Obrasle šumske površine pokrivaju 287 tisuća ha ili 87 % ukupne površine. Od toga su 235
tisuća ha sjemenjače, kulture i panjače, dok ostalu površinu pokrivaju šikare i šibljaci.
Šumama na strmim terenima te plitkim i skeletnim tlima se ne gospodari, već je njihova uloga
prvenstveno usmjerena općekorisnim funkcijama šume poput zaštita tla od erozije. Dio šuma
je izdvojen iz gospodarenja zbog pjevališta tetrijeba, radi zaštite izvora i vodenih tokova i dr.
U cilju potrajnog gospodarenja, od ukupnog drvnog fonda koji u UŠP Gospić iznosi oko 47
milijuna m3, i koji se svake godine poveća, odnosno priraste za 990 tisuća m3, siječe se
godišnje samo dio, oko 700 tisuća m3 bruto mase.
Gospodari se prebornim, raznodobnim i manjim dijelom jednodobnim načinom. To znači da
se sa svakom sječom uklanjaju prvenstveno stara prezrela stabla, oštećena i bolesna,
oslobađajući i inicirajući razvoj mladih biljaka. Uzgojnim radovima njege, čišćenja i dr. pomaže
se rast i razvoj tih biljaka. Svake godine se vrši i pošumljavanje određenih površina sadnicama
različitih vrsta drveća, sanacija eventualnih opožarenih površina i drugi radovi biološke
obnove šuma.

Runolist (Leontopodium alpinum)

strogo zaštićena vrsta
(Foto: Mandica Dasović)
3
4
 SADRŽAJ

Ličke šume 1
1. Rokina jama – „Rokinka“ 6
2. Siničić špilja 7
3. Grčki bunar 8
4. Sastojine crnog i običnog bora u Komarnici 9
5. Špilja Bezdanjača 10
6. Šume hrasta lužnjaka na kršu 11
7. Veliki i Mali Samograd 12
8. Pisani kamen i Voda Begovača 13
9. Jela Car 14
10. Kanjon Like i jezero Kruščica 16
11. Markov ponor 18
12. Pećinski park „Grabovača“ 19
13. Turska kula 20
14. Laudonov gaj 21
15. Mrsinj-grad 22
16. Cesarov kamen 23
17. Aerodrom Željava 24
18. Gola Plješivica 25
19. Šeganovac 27
20. Bijeli potoci – Kamensko 28
21. Velika Plješivica – Drenovača 29
22. Štrbački buk 30
23. Unska pruga 31 5
24. Nalazište božikovine 32
25. Čardak – pjevališta tetrijeba gluhana 33
26. Ozeblin 34
27. Kozja draga 35
28. Trovrh 36
29. Zir 37
30. Medačke borove kulture 38
31. Velnačka glavica 39
32. Košna voda 40
33. Dabarski kukovi 41
34. Poučna staza „Terezijana“ 42
35. Šumarija Oštarije 43
36. Ramino korito 44
37. Visočica – „balerina“ 45
38. Majstorska cesta 46
39. Crveni potoci 47
40. Crnopac 48
41. Cerovačke špilje 49
42. Kremen 50
43. Vrelo Une 51
44. Babića jezero 52
45. Poštak 53
46. Vrelo Zrmanje 54
47. Zvonigrad 55
O autoricama 57
 1. Rokina jama – „Rokinka“
Šumarija Brnje, Gospodarska jedinica „Pišćetak“, odsjek 21b

Rokina jama – „Rokinka“ smještena je nedaleko Jezerana između Male i Velike Kapele, gotovo
vertikalnog ulaza dubokog oko stotinjak metara, dimenzija 23x12 m, iz koje se čuje podmukla
tutnjava podzemne rijeke s njenog dna. Speleolozi su se 1961. godine spustili do dubine od
102 m duboke „Rokine bezdane“ i tu su došli do tadašnje, a i današnje najveće podzemne
rijeke u Hrvatskoj, koja se za velikih kiša može dignuti i do 30-tak metara. Dodatna
znamenitost, koja je primijećena prilikom istraživanja, desetak je primjeraka čovječje ribice
(Proteus anguinus), endema Dinarskoga krša.

Ulaz u Rokinu jamu – „Rokinku“

http://www.cro-eu.com

6
 2. Siničić špilja
Šumarija Brinje, Gospodarska jedinica „Škamnica“, odsjek 37b

Na putu od Brinja prema Letincu nalazi se Siničić špilja, istražena u dužini od 756 m, no
speleolozi vjeruju da je kanalima povezana s nekoliko kilometara udaljenim ponorima kod
zaselaka Kalanji i Perkovići te Mandinom jamom kod Plašćice.
Siničić spilja je znanstveno istraživana još od 1960. godine, no tek 1997. godine, zahvaljujući
niskoj razini podzemne vode, speleolozi su uspjeli proširiti i prokopati dva sifona i proći u do
tada nepoznate dijelove špilje.
Na glatkoj stijeni Siničić špilje, oko 550 m od ulaza, otkrili su još neodgonetnuto urezano
slikovno pismo. Do danas ništa slično nije otkriveno u Hrvatskoj. Neobični znakovi bili su
slični germanskim runama. Znanstvenici su ih pokušali dešifrirati nekoliko puta. Svaki put
kada bi im se učinilo da su na pravom putu da shvate točno podrijetlo pisma, naišli bi na znak
koji se ne bi uklapao. Na kraju su zaključili da se najvjerojatnije radi o primitivnom
mjesečevom kalendaru starom čak 11500 godina.

Glavni ulaz u Siničić špilju

http://udruga-kameleon.hr

Slikovno pismo urezano u vapnenačku

stijenu Siničić špilje
http://udruga-kameleon.hr
 3. Grčki bunar
Šumarija Vrhovine, Gospodarska jedinica „Krivi javor“, odsjek 52a

Na području Šumarije Vrhovine nalazi se Grčki bunar, vodeni objekt iz starih vremena, dubine
oko 3 m, promjera 2,5 m, obzidan i s preljevom, okruglastog oblika. Bunar je aktivan tijekom
cijele godine, a voda pitka.
O značenju Grčkog bunara svje-
doče priče stanovnika toga kraja.
Nekada se koristio za napajanje
stoke, a naročitu važnost imao je u
razdoblju velikih suša kad bi drugi
izvori presušili. Danas može
poslužiti putniku namjerniku koji
se slobodno može napiti vode s
ovog izvora do kojega se lako
može doći šumskom cestom.

Grčki bunar
(Foto: Anđelko Šporčić)
 4. Sastojine crnog i običnog bora u Komarnici
Šumarija Vrhovine, Gospodarska jedinica „Komarnica“, više odsjeka

Na padinama Male Kapele, u širem području Rudopolja i Vrhovina, u predjelu Samar, crni bor
(Pinus nigra) i obični bor (Pinus sylvestris) izgrađuju mješovite sastojine (Helleboro – Pinetum),
koje se rijetko susreće u prirodi jer je crni bor po svom postanku sredozemna, a obični bor
sjeverna vrsta.
Prisutnost običnog bora u širem području Plitvičkih jezera (okolica Rudopolja i Vrhovina),
najvjerojatnije je povezana s ledenim dobom, jer je u nepovoljnim uvjetima ledenog doba
mogao preživjeti u nekim od pribježišta uz jezera. U prizemnom sloju javlja se najvažnija
reliktna endemična jugoistočno-alpska vrsta kukurijeka božićnjaka (Helleborus niger ssp.
macranthus).

Sastojina crnog i običnog bora

(Foto: Mandica Dasović)
 5. Špilja Bezdanjača
Šumarija Vrhovine, Gospodarska jedinica „Bijeli vrh – Dolac“, odsjek 53a

U gospodarskoj jedinici „Bijeli vrh – Dolac“, podno šumovitog brda Vatinovac, nalazi se ulaz u
prekrasnu špilju Bezdanjaču. To je jedno od značajnijih arheoloških lokaliteta iz brončanog
doba na području Like. Ulaz u špilju prirodno je skriven i otežan zbog uskog, vertikalnoga
jamskog otvora.
Špilja je služila kao sklonište vatinovačkom plemenu koje se bavilo stočarstvom. U prvom
dijelu špilje pronađeni su ljudski kosturi koji su bili položeni na tlo, uz kosti su pronađene
brončane i drvene izrađevine, a sve je ostalo sačuvano jer u tom dijelu špilje nije bilo vodenih
tokova koji bi nanijeli zemlju i zatrpali ih. Ulazni dio špilje dubok je 31 m, a visinska razlika od
ulaza do najniže istražene točke iznosi 200 m.

Ulaz u Špilju Bezdanjaču

(Foto: Anđelko Šporčić)

10
 6. Šume hrasta lužnjaka na kršu
Šumarija Otočac, Gospodarska jedinica „Crno jezero – Marković rudine“, više odsjeka

U predjelima Premužno jezero i Crno jezero nailazimo na iznimno rijetku vegetacijsku pojavu,
a to su šume hrasta lužnjaka (Quercus robur) na kršu, na stjenovitim terenima i relativno
visokim nadmorskim visinama. Pripadaju šumskoj zajednici hrasta lužnjaka i običnog graba
(Carpino betuli – Quercetum roboris). Ovdje šume hrasta lužnjaka rastu između vapnenih
blokova na tlima različitih dubina, gdje mjestimično vapnenac izbija na površinu. Jedna od
neobičnih pojava je i to što se na lužnjakove izravno nadovezuju šume bukve i jele, što je
jedinstven slučaj u Hrvatskoj. Granica tih dviju šuma ponegdje je jasna, šume su oštro
odijeljene, a negdje je difuzna, širine do 100 m. Postoje mjesta gdje jela i lužnjak rastu jedno
pored drugog.

Sastojine hrasta lužnjaka 11

(Foto: Joso Vukelić)
 7. Veliki i Mali Samograd
Šumarija Otočac, Gospodarska jedinica „Crno jezero – Marković rudine“, odsjek 89b

U šumskom predjelu Duman, na udaljenosti oko 1500 m jedne od druge, nalaze se dvije
stjenovite jame – vrtače, okružene strmim liticama. Veliki Samograd promjera je oko 100 m, a
dubina mu je 90 m. Ulazak, odnosno spuštanje moguće je samo s istočne strane uz pomoć
alpinističke opreme.
Mali Samograd nešto je manji, promjera 35 m i dubine 40 m. Zanimljivo je da se upravo u
Malom Samogradu davnih šezdesetih godina 20. stoljeća snimao film o borbi medvjeda i bika.
Rubni dijelovi ovih krških fenomena obrasli su stablima bukve, jele, crnog graba i ostale tvrde
bjelogorice lošije kvalitete.

12 Veliki Samograd Mali Samograd

(Foto: Darko Babić) (Foto: Darko Babić)
 8. Pisani kamen i Voda Begovača
Šumarija Perušić, Gospodarska jedinica „Konjska draga – Begovača“, odsjeci 92a i 89a

Uz šumsku cestu koja vodi od Kosinjskog Bakovca prema Krasnu, nalazi se na velikoj
odlomljenoj stijeni obrasloj mahovinom, starorimski natpis na latinskom jeziku. To je pisani
kamen, antički epigrafski spomenik, koji potječe iz vremena od 1. do 4. stoljeća.
Natpis na kamenu govori o tome kako je dogovorom o granici teritorija između dvaju
susjednih japodskih plemena Parentina i Ortoplina, Ortoplinima dopušten pristup izvoru vode
koji se nalazio na paretinskom teritoriju. Ortoplini su u to vrijeme gospodarili vršnim
prostorom ovog dijela Velebita, a Parentini Kosinjskom dolinom. Kad je došlo do spora oko
prava napajanja blaga na izvoru, posredovala je rimska vlast tako što je postignut dogovor koji
je uklesan u stijenu kao opomena svima koji bi taj dogovor htjeli opovrgnuti.
Prevedeno, na stijeni piše: „Po dogovoru, granica između Ortoplina i Parentina; prilaz do žive
vode Ortoplinima 500 koraka, 1 širine.“
Nepoznata osoba je svojevoljno bojom istaknula slova te time uništila izvornost ovog
spomenika.
Aqua viva, „Živa voda“ koja se spominje na Pisanom kamenu je nedvojbeno izvor Voda
Begovača koji je od Pisanog kamena udaljen oko 1200 m, u smjeru Kosinjskog Bakovca. Izvor
se nalazi na planinskom proplanku u podnožju brda Piršlinov vršak, na 820 m n.v.

Pisani kamen 13
(Foto: Renata Rudelić)
 9. Jela Car
Šumarija Perušić, Gospodarska jedinica „Konjska draga – Begovača“, odsjek 98a

Jela Car je najveće velebitsko stablo i prema procjeni najveća obična jela (Abies alba) u Europi.
Nalazi se na području Šumarije Perušić u gospodarskoj jedinici „Konjska draga – Begovača“,
predio Begovača. Svojom impozantnom visinom od 47,5 m i obujmom 5,9 m nadvisuje sva
okolna stabla i zbog toga je u narodu prozvana Jela Car.
Obična jela je inače rasprostranjena u planinama srednje, južne i djelomično zapadne Europe.
Areal obične jele u Hrvatskoj obuhvaća područje Gorskog kotara, odakle se proteže kroz cijeli
dinarski masiv. Zanimljive jelove sastojine možemo naći i u području Maceljskog gorja,
Medvednice, Psunja i Papuka. Dolazi na nadmorskim visinama od 700 do najviše 1400 m, u
čistim ili mješovitim sastojinama s bukvom i smrekom.
Obična jela je ekološki, gospodarski i tradicionalno najvažnija hrvatska četinjača, a poslije
obične bukve i hrasta lužnjaka i najzastupljenija vrsta drveća u Hrvatskoj.

Jela Car
(Foto: Renata Rudelić)

14
 Jela Car
(Foto: Renata Rudelić)

15
 10. Kanjon Like i jezero Kruščica
Šumarije Gospić i Perušić, kroz gospodarsku jedinicu „Staza“ pa granicom gospodarskih jedinica
„Risovac – Grabovača“ i „Jadovno – Jazbine“, „Žitnik“ i „Ostrvica“

Rijeka Lika je najveća lička ponornica s dužinom od 78 km, što je svrstava po duljini toka u
drugu po veličini ponornicu Europe. Izvire u podnožju Velebita, u južnom dijelu Ličkog polja
na nadmorskoj visini od oko 600 m i otuda vijuga prema Markovom ponoru (Begovcu) u
Lipovom polju. Od svog izvora teče ravnicom, a od sastavaka s pritokom Novčicom kod
Gospića, probija se kroz duboki i stjenoviti kanjon. Najljepši dio njenog toka je kanjon od
Kaluđerovca do Gornjeg Kosinja. Na tom dijelu izgrađena je i brana akumulacijskog jezera
Kruščica. Od Gornjeg Kosinja izlazi iz kanjona i nastavlja tok do Lipovog polja gdje ulazi u
tunel Lika – Gacka. Tim tunelom je Lika odsječena od svog ponora i spojena s Gackom. Između
tunela i ponora, kroz Lipovo polje i dalje vijuga stari suhi meandar rijeke u koji se pušta voda
samo za visokih vodostaja.
Akumulacijsko jezero Kruščica nastalo je izgradnjom brane na rijeci Lici 1970. godine za
potrebe HE Senj. Nalazi se na donjem dijelu toka rijeke Like prije Gornjeg Kosinja. Ime je
dobilo po selu Kruščica koje je na tom mjestu potopljeno, a stanovništvo iseljeno. Za ljetnih
mjeseci u vrijeme niskog vodostaja vide se temelji i ruševine crkve, kuća, imanja i cesta
potopljenog sela.
Rijeka Lika obiluje ribljim fondom, isto kao i jezero Kruščica u kojem su ulovljeni i kapitalni
primjerci somova i šarana

16
Kanjon Like kod Kaluđerovca za vrijeme niskog vodostaja
(Foto: Renata Rudelić)
.

Jezero Kruščica
(Foto: Renata Rudelić)

17

Jezero Kruščica nakon isušivanja

2010. godine
(Foto: Renata Rudelić)

Ostaci sela Kruščica na dnu jezera

(Foto: Renata Rudelić)
 11. Markov ponor
Šumarija Perušić, između gospodarskih jedinica „Konjska draga –
Begovača“ i „Kalčić vrh – Obljaj“

Vijugajući Lipovim poljem rijeka Lika dolazi do Markovog ponora ili Begovca, svog glavnog
ponora, kroz koji dalje ispod Velebita otječe u Jadransko more. Kako je tok Like kanalom
preusmjeren, stari tok rijeke, a tako i ponor, samo su povremeno aktivni i to kad se pusti voda
u staro korito, u proljeće i jesen za visokih vodostaja. Ponor je tada potpuno poplavljen i
zakrčen granjem pa je ulaz u njega nemoguć. Kad je suh, ponor služi kao speleološki objekt.
Dužina ponora je 1725 m, a dubina 69 m.
Među ostalim podzemnim životinjama, u Markovom ponoru je pronađeno više tisuća jedinki
kongerije (Congeria kusceri), reliktnog dinarskog endema i jedinog živućeg slatkovodnog
podzemnog školjkaša.

18

Markov ponor
(Foto: Renata Rudelić)
 12. Pećinski park „Grabovača“
Šumarija Perušić, Gospodarska jedinica „Risovac – Grabovača“, odjeli 75, 76, 77, 78 i 83

Na području Šumarije Perušić nalaze se Šišmiš u Medinoj pećini

brojne istražene i neistražene špilje i jame. (Foto: Renata Rudelić)
Najpoznatije i najbrojnije su špilje u blizini
Perušića, na brdu Grabovača, gdje se nalazi
1/4 od ukupnog broja zaštićenih
speleoloških objekata u Hrvatskoj. Te
vrijedne speleološke pojave nalaze se na
prostorno ograničenom lokalitetu od
svega 1,5 km2.
Na brdu Grabovača nalazi se šest špilja i
jedna jama: Samograd, Medina špilja,
Amidžina špilja, Velika Kozarica, Mala
Kozarica,Tabakuša i Slipica – jama/japaga.
Špilja Samograd, Amidžina špilja i Medina
špilja posebno su zaštićene 1964. godine
kao geomorfološki spomenici prirode.
U svrhu zaštite, održavanja, korištenja i promicanja geomorfoloških spomenika prirode, 2006.
godine osnovana je Javna ustanova za upravljanje geomorfološkim spomenicima prirode
„Pećinski park Grabovača“. Ustanova upravlja s tri zaštićene špilje.
Samograd je najveća i najprivlačnija špilja na Grabovači. Duga je 240 m, visina kanala je od 4
do 30 m, a širina na nekim mjestima od 25 do 30 m. Sastoji se od četiri dvorane. Odlikuje je
bogatstvo i privlačnost kalcitnih tvorevina: 19
stalaktita, stalagmite, sigastih stupova i
dva sigasta mosta. Tragovi čovjeka u
Samogradu datiraju još iz razdoblja kasnog
brončanog doba (keramičke posude,
ljudske kosti), a istražuje se i posjećuje još
od sredine 19. stoljeća.
Obližnja Medina špilja se odlikuje
ekscentričnim oblicima nastalim talože-
njem ili kristalizacijom kalcita u paleo-
klimatskim uvjetima, kakvih danas više
nema. Špilja je duga 63 m, sastoji se od
dvije odijeljene dvorane, a prolaz iz jedne
u drugu je kamenitim stepenicama kroz
relativno uski kanal.
Amidžina špilja duga je 60 m. Njena
osobitost su bijele kalcitne tvorevine koje
su prava rijetkost našeg krša, a bojom i
oblicima nakita je najljepša špilja na
Grabovači. Zbog teškog ulaza u drugu
dvoranu špilja je ostala očuvana i gotovo
netaknuta.

Detalj iz špilje Samograd

(Foto: Marina Tonković Kostelac
 13. Turska kula
Šumarija Perušić, Gospodarska jedinica „Risovac – Grabovača“, odsjek 79c

Na brdašcu u gotovo samom Perušiću, nalazi se jedina preostala “turska kula” u Lici, iz 16.
stoljeća. Sagrađena je u vrijeme Turaka kao dio tvrđave koja se sastojala od debelih
dvostrukih zidina i četiri branič-kule. Godine 1713. bedemi i branič-kule su pretvoreni u
ruševine. Sačuvana je samo turska okrugla kula visoka nekih 15 m, a koja je nekada imala tri
kata. Danas su vidljive još i puškarnice. U literaturi kula ima različite nazive: Perušićki stari
grad, Gradina, a u narodu je najčešće samo Perušićka kula.

Turska kula
(Foto: Renata Rudelić)

20
 14. Laudonov gaj
Šumarija Korenica, Gospodarska jedinica „Laudonov gaj“, odsjek 16a

Park-šuma „Laudonov gaj“, kao dio istoimene gospodarske jedinice, jedna je od najstarijih
kultura hrasta lužnjaka i jedan od najstarijih živih spomenika šumarstva Like i Hrvatske, koju
je podigao kapetan Ernest Gideon barun od Laudona na živim pijescima Krbavskog polja.
Živi pijesci u Krbavskom polju stoljećima su pravili velike probleme gospodarstvu tog kraja,
„šetajući“ i zatrpavajući poljoprivredne nasade. Spominju se još od Krbavske bitke koja se
odigrala na ovim prostorima 9. rujna 1493.
godine. U narodu živi predaja kako je u tijeku Informativna ploča na ulazu u park-šumu „Laudonov gaj“
(Foto: Renata Rudelić)
bitke s Turcima vjetar digao pijesak i nosio
ga ravno u oči hrvatskoj vojsci, zbog čega je
bitka i izgubljena.
Dolaskom u Bunić na dužnost zapovjednika
Bunićke kapetanije, kapetan Ernest Gideon
barun od Laudona odlučio je dokazati da se
živi pijesci mogu privesti nekoj kulturi,
odnosno da se mogu pošumiti. Zato je 1746.
godine započelo pošumljavanje i to sadni-
cama hrasta lužnjaka (Quercus robur).
Radnu snagu na pošumljavanju činili su
krajišnici Bunića i okoline. Jame za sadnju
kopale su se ručno do dubine jedan metar i 21
punile humusom iz obližnjih šuma.
Pošumljavanje je obavljano po vojničkom ustroju tako da je prikazana vojska–pukovnija u
vojničkom pokretu i to: glavnina, rezerva, pobočnica i izvidnica. Oko pošumljenih površina
kopani su jarci koji se još i danas mogu vidjeti.
Laudon je otišao iz Bunića 1756. godine, a narod je u njegovu čast za sve dobro što je učinio za
ovaj kraj hrastovu kulturu na živim pijescima nazvao njegovim imenom – „Laudonov gaj“.
Ukupno je za vrijeme Laudona pošumljeno oko 230 ha, a do 2. svjetskog rata ukupna
pošumljena površina porasla je
na 400 ha. Osim hrasta
lužnjaka kasnije su se unosili
crni i obični bor, bagrem,
pitomi kesten i topole.
Danas se većim dijelom
gospodarske jedinice gospo-
dari, dok je odsjek 16a,
površine 34,86 ha, u kojem i
danas žive stari Laudonovi
hrastovi, njih 508 (prema
zadnjoj izmjeri), proglašen
park-šumom.

Park-šuma „Laudonov gaj“

(Foto: Renata Rudelić)
 15. Mrsinj-grad
Šumarija Korenica, Gospodarska jedinica „Mrsinj“, odsjek 40a

Brdo Mrsinj je uz Plješivicu jedno od glavnih prirodnih obilježja Koreničkog kraja. Nalazi se na
prijelazu od Male Kapele na sjeveru u Ličko sredogorje na jugozapadu. Od Male Kapele je
odvojen prijevojem Pogledalo na cesti Korenica – Otočac. Na istočnom podnožju Mrsinja
nalaze se Korenica i Koreničko polje.
Glavni hrbat Mrsinja proteže se u smjeru sjever-jug. Najveći vrhovi su Nikina plasa (1268 m) i
Mrsinj (1259 m), u podnožju kojeg se nalaze ostaci srednjovjekovne utvrde Mrsinj-grad (1097
m).
Utvrda Mrsinj-grad ima povijesno značenje, kao prvo upravno središte Krbavske biskupije,
osnovane 1185. godine (poslije je središte prebačeno na Udbinu).
Utvrda Mrsinj-grad je u povijesti imala i strateški položaj jer se iz utvrde moglo kontrolirati
kretanje ljudi u Bijelopolju koje se nalazi istočno te izvor vode Vrelo Koreničko, u podnožju
Mrsinja.

Mrsinj-grad, s pogledom na Golu Plješivicu

(Foto: Renata Rudelić)

22
 16. Cesarov kamen
Šumarija Korenica, Gospodarska jedinica „Javornik – Tisov vrh“, odsjeci 83a i 85a

Na istočnom obronku Ličke Plješivice, iznad mjesta Željava, nalazi se brdo visoko 573 m,
poznato kao „Cesarov kamen“. Ime je dobilo 14. lipnja 1818. godine, kada je onamo došao car
Franjo I. sa suprugom Karolinom, u sklopu putovanja po južnoj Hrvatskoj i Dalmaciji. Car je s
tog brijega promatrao dolinu rijeke Une i bosanske planine. Graničari su na spomen careva
posjeta brijegu dali ime „Cesarov kamen“.
O tomu je nekoliko redaka uklesano u kamenu liticu na spomenutom mjestu. Na žalost,
pristup „Cesarovom kamenu“ je nemoguć jer se nalazi u minsko sumnjivom području.

Natpis na kamenu
(izvor: Franić, D.: Plitvička jezera i njihova okolica, Zagreb, 1910.)
23
 17. Aerodrom Željava
Šumarija Korenica, Gospodarska jedinica „Javornik – Tisov vrh“, odsjek 93a

Vojni aerodrom Željava (sinonimi Klek, Objekt 505) bio je najveći podzemni aerodrom u
bivšoj Jugoslaviji i šire. Čuveni kompleks smješten je ispod i unutar Ličke Plješivice, na samog
granici Hrvatske i BiH, kod mjesta Željava.
Aerodrom je činilo pet pista i četiri tunela visokih 8 m, širokih 30 m i dugih 3,5 km. Kapacitet
podzemnog objekta bio je 50-ak aviona. Danas, od objekata aerodroma, Hrvatskoj pripadaju
podzemni dio, pista 4 i dijelovi pista 1 i 3, dok se piste 2 i 5 nalaze na području BiH.
Aerodrom se počeo graditi 1948. godine i pri tome se nije štedjelo. Operativna upotreba
počela je 1967. godine. Svojevremeno je važio kao najmoderniji podzemni objekt takve vrste,
sa svim elementima infrastrukture, a vjerovalo se da se iz njega moguće obraniti i od
nuklearnih udara.
Namjena aerodroma i avijacije bila je zaštititi zračni prostor bivše Jugoslavije zapadno od
linije Sarajevo – Osijek i zato je bio jedan od najmodernijih i najjačih. Obavijen velom tajne,
nije se moglo lako ući u podzemni dio. Ulazili su samo odabrani.
Bivša JNA je 1992. godine prije povlačenja minirala, uništila i onesposobila objekt, a i zub
vremena učinio je svoje. Pojedini dijelovi tunela su u jako lošem stanju, pa im prijeti opasnost
od potpunog urušavanja, a cjelokupni objekt je onečišćen, radioaktivan i opasan po zdravlje.
Obzirom da je tu u prošlom ratu bila linija razdvajanja, minirano je čitavo područje.

24 Ulaz u podzemni dio aerodroma Željava

(Foto: Josip Tićac)
 18. Gola Plješivica
Šumarija Korenica, Gospodarska jedinica „Javornik – Tisov vrh“, odsjek 28b

Lička Plješivica (Plješevica) je izduženi planinski lanac koji se proteže u smjeru sjeverozapad-
jugoistok od Plitvičkih jezera do Poštaka, u dužini od više od 100 km i dijeli Liku, odnosno
Ličku zaravan od Pounja. U vrijeme turskih ratova Lička Plješivica je odigrala važnu ulogu kao
prirodna prepreka, a hrvatski vojnici služili su se njenim usjecima i vrhovima za sprječavanje
prodora Osmanlija na slobodan hrvatski prostor.
Jedan od najznačajnijih i drugi po visini vrh Ličke Plješivice je Gola Plješivica (1647 m) koji se
nalazi na sjevernom dijelu masiva, iznad Korenice, na samoj državnoj granici Hrvatske i BiH.
Izdiže se iznad šumom obraslih padina i djeluje vrlo atraktivno sa svojim ogoljelim stijenama.
Pogled je izvrstan i na hrvatsku i na bosansku stranu.
Međutim, baš zbog svog položaja dugo je godina bio nedostupan široj javnosti jer se koristio u
vojne svrhe. Na samom vrhu se, u sklopu bivše zrakoplovne baze „Željava“, nalazio radarski
položaj bivše JNA (RP Plješivica).
Na Goloj Plješivici su bila instalirana dva radara – britanski Marconi S-600 koji je s dometom
od 400 km te radar za mjerenje visine S-613, smješteni u dvije saćaste kupole. U sklopu
radarskog položaja nalazio se i meteo-radar, heliodrom, zgrada na tri kata napravljena od

Gola Plješivica (1647 m)

(Foto: Renata Rudelić)

25
 armiranog betona, a ispod svega je prokopan čitav sustav tunela s nekoliko izlaza oko vrha, u
zgradi i na samom radarskom mjestu.
Napuštanjem aerodroma „Željava“, 1992. godine, JNA je napustila i radarski položaj Gola
Plješivica. Tada je došao u ruke vojske tzv. Republike Srpske Krajine. U Vojno-redarstvenoj
operaciji „Oluji“ Gola Plješivica je oslobođena, a prvi su na vrh došli pripadnici MUP-a BiH koji
su ubrzo položaj predali Hrvatskoj vojsci. U paničnom bijegu, srpska vojska je minirala
položaj, devastirala betonsku kuću i oštetila radare. Dolaskom međunarodnih snaga u
Hrvatsku (IFOR) u sklopu mirovne misije, iste godine, Gola Plješivica je postala baza kanadske
vojske, koja je tu boravila devet godina, do 2004. Od tada je radarski položaj napušten, a
okolina i vjerojatno pojedini dijelovi kompleksa, minirani.

Pogled iz zraka na vrh Gola Plješivica (1647 m) s

heliodromom, radarskim položajima i betonskom kućom
(http://s980.photobucket.com/paraglider)

26
 19. Šeganovac
Šumarija Korenica, Gospodarska jedinica „Trovrh – Kik“, više odsjeka

Na području Šumarije Korenica, na obroncima Ličke Plješivice, na dvije odvojene lokacije, kao
trajni vegetacijski stadij unutar područja bukovih i bukovo-jelovih šuma, nalaze se autohtone
crnoborove šume. Jedna lokacija su jugozapadne padine brda Oštri Mihaljevac, kod Borja, a
druga je područje brda Šeganovca i Cvijanove drage, južno od Korenice. Ukupna površina ovih
šuma je oko 330 ha.
U sastojinama dominiraju starija stabla crnog bora (Pinus nigra), uglavnom granata,
kišobranastih krošanja. Ima i drugih vrste drveća (bukva, crni grab, javor gluhać, hrast kitnjak
i dr.), ali su manjih dimenzija i potisnuta u podstojnu etažu.
U nekim dijelovima je ispod bora tlo obraslo gustim slojem crnjuše (Erica carnea).
Jedan dio šume na Šeganovcu, površine 16,81 ha, još je 1975. godine proglašen i sjemenskom
sastojinom crnog bora.

27

Šeganovac, Cvijanova draga

(Foto: Renata Rudelić)

Borovi u Šeganovcu
(Foto: Renata Rudelić)
 20. Bijeli potoci – Kamensko
Šumarija Korenica, Gospodarska jedinica „Mala Plješivica“, više odjela

U srcu Ličke Plješivice, nalazi se značajni krajobraz ,,Bijeli potoci – Kamensko". Još 1972.
godine proglašen je memorijalnim prirodnim spomenikom i rezervatom prirodnih vrijednosti.
Promjenama Zakona o zaštiti prirode, područje „Bijeli potoci – Kamensko“ je 1994. godine
svrstano u kategoriju zaštićeni dijelovi prirode kao zaštićeni krajolik, a 2003. godine u
zaštićene prirodne vrijednosti pod novim nazivom – značajni krajobraz.
Korenica i područje Ličke Plješivice bili su za vrijeme 2. svjetskog rata jako partizansko
uporište, a na Bijelim potocima je 1942. godine osnovana i partizanska bolnica. Zato je, prema
dostupnim podacima, 1974. godine započela izgradnja i uređenje spomen-područja i to
gradnjom spomenika koji je trebao veličati narodnooslobodilačku borbu. Uz njega je kasnije
bilo postavljeno i šest brončanih skulptura iz ciklusa „Tifusari“, kipara Vanje Radauša, koji su
netragom nestali za vrijeme Ostaci spomenika na Bijelim potocima
Domovinskog rata. U tom (Foto: Renata Rudelić)
razdoblju je djelomično uništen i
spomenik, a kasnije je i potpuno
devastiran. Ostali su samo temelji.
Osim spomenika, uređen je i izvor,
izgrađen vodovod, dovedena
struja i asfaltirana pristupna cesta.
Osim povijesnih značajki, „Bijeli
28 potoci – Kamensko“ imaju i veliku
prirodnu vrijednost. Na površini
od 776,56 ha izmjenjuju se visoke
bukove i bukovo-jelove šume s
prostranim planinskim pašnjaci-
ma, što pogoduje velikoj biološkoj
raznolikosti i bogatstvu vrsta flore
i faune. Posebno je impresivno
polje Veliko Kamensko koje je
spojeno s Donjim poljem, i
zajedno čine jednu veliku livadu
usred Plješivice, površine više od
300 ha.

Veliko Kamensko
(Foto: Ivica Serdar)
 21. Velika Plješivica – Drenovača
Šumarija Donji Lapac, Gospodarska jedinica „Velika Plješivica – Drenovača“, odsjek 44b

Na obroncima Ličke Plješivice, na području Šumarije Donji Lapac, u gospodarskoj jedinici

„Velika Plješivica – Drenovača“, odsjek 44b, nalazi se mješovita sastojina bukve i jele (Fagetum
croaticum abietosum), proglašena 1961. godine specijalnim, a kasnije preimenovana u
posebni rezervat šumske vegetacije. Površina rezervata je 4,18 ha i to je jedini predjel na tom
dijelu Ličke Plješivice koji je sačuvao prašumski karakter.
Prema dosadašnjim podacima, u posebnom rezervatu šumske vegetacije do sada nije bilo
nikakvih gospodarskih aktivnosti pa se u sastojini mogu vidjeti svi razvojni stadiji šume, od
ponika do prirodnog odumiranja i raspadanja starih stabala. Zbog toga on predstavlja veliku
znanstvenu vrijednost za šumarska istraživanja, a ujedno i turističku atrakciju.
U prašumi je 2003. godine izmjerena drvna zaliha koja je iznosila čak 1012 m3/ha, a koja se do
2013. godine smanjila zbog odumiranja stabala na 817 m3/ha. Čak je 95 % stabala deblje od
50 cm, a poneka stabla jele i smreke su deblja i od 1 m.

Posebni rezervat šumske vegetacije u gospodarskoj jedinici „Velika Plješivica – Drenovača“,

(Foto: Renata Rudelić)

29
 22. Štrbački buk
Šumarija Donji Lapac, Gospodarska jedinica „Kestenovac – Nebljuška gora“, odsjek 34a

U gornjem toku rijeke Une, na granici Hrvatske i BiH, kod mjesta Donji Štrbci, pred samim
ulaskom u svoj prvi veći kanjon, rijeka Una se spušta niz predivni Štrbački buk, koji uz
martinbrodske slapove predstavlja najljepši vodopad na ovoj rijeci, ali i šire.
Štrbački buk se sastoji od nekoliko uzastopnih vodopada. Najveći je visok oko 24 m.
Obrušavajući se niz njega, Una stvara zaglušujući huk i oblak raspršenih kapljica vode.
Nizvodno od Štrbačkog buka, u dužini od 15-tak kilometara, postoji više uzastopnih slapova i
brzaka, kao stvorenih za ljubitelje raftinga.
Pristup Štrbačkom buku je moguć i s hrvatske i s bosanske strane, s tim da se više pažnje
uređenju prilaza i okoliša pridalo od strane BiH, tako što su postavljene drvene staze sa
zaštitnom ogradom, čime je omogućen atraktivniji pogled na slapove. Gornji tok rijeke Une s
bosanske strane je dio Nacionalnog parka „Una“, proglašen 2008. godine. Hrvatski dio kanjona
Une formalno nije zaštićen.

Štrbački buk
(Foto: Renata Rudelić)

30
 23. Unska pruga
Šumarije Donji Lapac i Gračac, državna granica Republike Hrvatske i BiH

Unska pruga jedna je od najljepših u Hrvatskoj i BiH.

Sve do 1990. godine, bila je najkraća veza između Splita
i Zagreba, stotinjak kilometara kraća od Ličke pruge.
Unska pruga prolazi Hrvatskomu dužini od 257 km, a
Bosnom i Hercegovinom u dužini od 135 km,
presijecajući državnu granicu čak sedam puta. Prije rata
Unska pruga imala je i veliku gospodarsku važnost
budući da je „hranila“ srednjodalmatinske luke teretima,
između ostalog i drvnom masom iz lapačkog kraja.
Prugu je gradila francuska tvrtka Batignol. Gradnja je
započeta 1931. godine, prekinuta za vrijeme 2.
svjetskog rata i napokon dovršena 1948. godine.
Elektrificirana je 1987. godine.
Najzanimljivija je dionica Bihać – Martin Brod – Knin,
duga 113 km. Prvih petnaestak kilometara te dionice
prolazi dolinom Une, a idućih pedesetak kilometara uz
samu rijeku. Preko rijeke pruga prelazi dva puta.
Ukupna duljina mostova i vijadukata je 985 m, a ukupna
duljina tunela 11820 m. Unska pruga kod Donje Suvaje na području

Tijekom Domovinskog rata pruga i pružna postrojenja

Šumarije Gračac, na granici s BiH 31
(Foto: Renata Rudelić)
su oštećena i promet je potpuno obustavljen. Obnova je
počela 1998. godine da bi 2001. godine Unska pruga
ponovno bila otvorena za promet, ali ne na čitavoj
dionici. Dionica Martin Brod – Knin, u dužini od 60 km
je i dalje zatvorena jer je na toj dionici pruga bila
potpuno devastirana.
Unsku prugu prati nikad dovršeni tzv. „Savkin autoput“,
nazvan po Savki Dabčević Kučar. Taj je autoput trebala
biti najkraća veza Zagreba i Splita, preko Bihaća i Knina.
Gradnja je počela krajem 70-ih godina 20. stoljeća i
ubrzo obustavljena. Izgrađeno je tek desetak kilometara
pripremnih radova i to kod Ličkog Tiškovca.

Unska pruga kod Štrbačkog buka

(Foto: Renata Rudelić)

„Savkin autoput“
http://mapcarta.com
 24. Nalazište božikovine
Šumarija Donji Lapac, Gospodarska jedinica „Kalinovača“, odsjek 30a

Na području Šumarije Donji Lapac, neposredno uz cestu od Frkašića prema Donjem Lapcu,
nalazi se veća gusta skupina samonikle božikovine (Ilex aquifolium), poznate i kao božje
drijevce, zimzelen, sviba, vodolist i zelenika. Ova vrsta prirodno raste u južnoj i zapadnoj
Europi, zapadnoj Aziji i sjevernoj Africi. U Hrvatskoj se pojavljuje u bukovim i bukovo-jelovim
šumama, najčešće na humusnom tlu iznad vapnenca.
Zbog zanimljivih zimzelenih i bodljikavo nazubljenih listova, pravilnog habitusa i crvenih
plodova koji se zimi zadržavaju na grančicama, veoma je cijenjena i u hortikulturi. Raste sporo
i dugovječna je (može doživjeti starost i više stotina godina).
Božikovina je suočena s visokim rizikom nestajanja na prirodnim staništima pa je od 1953.
godine u Hrvatskoj zaštićena kao osjetljiva svojta.

Edukativna ploča ispred nalazišta božikovine (Ilex aquifolium L.)

(Foto: Branko Meštrić)

32
 25. Čardak – pjevališta tetrijeba gluhana
Šumarija Udbina, Gospodarska jedinica „Čardak“, više odsjeka

Kozjom dragom iz Udbine put vodi u Pogled na Runjavac (1589 m), Šanac (1552 m) i Prkos (1513 m)
najviše dijelove Ličke Plješivice. Tu se (Foto: Renata Rudelić)
na nadmorskoj visini iznad 1090 m pa
sve do 1589 m nalazi gospodarska
jedinica „Čardak“. Osim kvalitetne
bukove i bukovo-jelove šume, na
visinama iznad 1450 m, poznata su
nalazišta i pjevališta tetrijeba gluhana
(Tetrao urogallus) pa je zbog njegove
zaštite u područjima najvećih vrhova
ograničeno gospodarenje, odnosno
nisu propisani nikakvi šumski radovi.
Najviši vrhovi u gospodarskoj jedinici
„Čardak“ su Runjavac (1589 m),
Čardak (1550 m), Vučjak (1527 m),
Prkos (1513 m), Mali javornik (1414
m), Ćutinovac (1408 m), Obljajac
(1390 m), Kenderova kosica (1360 m),
Kiprovača (1337 m), Troura (1336 m),
Kebića kosa (1315 m), Kosica Banjska 33
(1311 m) i dr. Svi oni, zajedno s
gornjim pojasom šume, zaštićeni su
kao pjevališta tetrijeba. Pogled na
Javornik, s vrhom Čardak (1550 m) na
desnoj strani
Tetrijeb gluhan (Tetrao urogallus) je
naša najveća šumska koka koja živi
iznad 1000 m n. v. u visokim
planinskim šumama bukve, jele i
smreke. Zbog narušenog mira u
staništu brojno stanje tetrijeba se u
prošlim desetljećima znatno smanjilo.
Najveći neprijatelj mu je čovjek, a od grabežljivaca ga ugrožavaju lisica, kuna zlatica, divlje
svinje, sove, orlovi i škanjci.
U Hrvatskoj je tetrijeb gluhan strogo zaštićena vrsta i
nalazi se na Crvenom popisu ugroženih ptica Hrvatske u
kategoriji ugrožena.

Tetrijeb gluhan (Tetrao urogallus)

http://www.naturgalerie.at
 26. Ozeblin
Šumarije Udbina i Donji Lapac, granica gospodarskih jedinica
„Kremen – Rudi Lisac“, odsjek 5a i „Karlović korita“, odsjek 23c

Ozeblin (1657 m) je najviši vrh Ličke Plješivice. Lička Plješivica je izdužena planinska barijera
koja poput zida razdvaja ličku visoravan od Pounja. Pruža se dinarskim smjerom
sjeverozapad-jugoistok od Medvjeđaka na sjeveru do Kremena i Poštaka na jugu više od 100
km. Zapadne padine Ličke Plješivice uzdižu se s ličkih polja, Koreničkog i Krbavskog, a njezine
istočne padine spuštaju se u kanjon rijeke Une, koji je velikim dijelom granica između
Hrvatske i BiH. Većina njezine površine pokrivena je gustom šumom i to je njezino
najvrjednije bogatstvo.
Ozeblin se nalazi u središnjem dijelu Plješivice, iznad Udbine. S vrha, koji ima oblik izdužene
travnate zaravni, pruža se prostran vidik prema Lici, Velebitu, Krbavskom polju, Goloj
Plješivici, Donjem Lapcu i preko njega na bosanske planine. Na vrhu stoji velika zahrđala
metalna ploča kakva se prije koristila za telekomunikacijske potrebe.

Lijevo Kozja draga, desno najviši vrh Ličke Plješivice – Ozeblin (1657 m)
(Foto: Predrag Uzelac)

34
 27. Kozja draga
Šumarija Udbina, granica gospodarskih jedinica „Kremen – Rudi Lisac“ i „Orlovača“

Šumski predio Kozja draga nalazi se na području Šumarije Udbina i jedinstvenog je i

upečatljivog krajobraza. Ova duga gorska dolina, dužine oko 5 km, vodi do samog vrha
Ozeblina (1657 m) – najvišeg vrha Ličke Plješivice. Razvedenost ove doline uzdiže se do samih
vrhova i ostavlja utisak alpskog reljefa.
Kozja draga je bogata biljnim i životinjskim vrstama od kojih neke predstavljaju pravu
rijetkost i pružaju neslućene mogućnosti za daljnje proučavanje.
Kroz povijest se spominje od vremena kneza Ivana Karlovića (15. stoljeće), koji je ovdje imao
svoj lovački dvorac (Kula troćoška) čiji se ostaci nalaze na brdu Gradina neposredno iznad
Kozje drage.
U doba turskih ratova zbog svoje je neprohodnosti odigrala važnu ulogu kao prirodna
obrambena prepreka. Njezini usjeci i vrhovi služili su za sprječavanje turskih proboja. Kasnije
će probijanje tih usjeka – od kojih je prvi probijen 1808. godine (o čemu svjedoči zapis na
stijeni), služiti za spajanje područja oslobođenih od Turaka.
Šumska cesta je izgrađena 1963. godine i do danas služi kao glavna izvozna cesta iz
gospodarske jedinice „Čardak“.
Na vrhu Kozje drage, na 1270 m n.v. nalaze se prirodne kamene „skulpture“ koje podsjećaju
na dvoje ljudi, a koje su među lokalnim stanovništvom poznati kao „baba i did“.

„Baba i did“, s pogledom na Kozju dragu 35

(Foto: Renata Rudelić)
 28. Trovrh
Šumarija Udbina, Gospodarska jedinica „Trovrh – Mirkača“, odsjeci 11a, 12a i 15a

Između Udbine i Lovinca, uzdiže se kamenito, teško pristupačno i slabo istraženo brdo Trovrh
(1233 m) te susjedna šiljasta i osamljena Komača (1177 m). Na kartama se umjesto imena
Trovrh nalazi ime Jelovi vrh, što mnogi smatraju neispravnim. Sa stjenovitog tupastog vrha
pruža se predivan pogled na veliki dio Velebita,
Ličke Plješivice i Ličkog sredogorja.
U podnožju Trovrha nalazi se selo Komić. Na
brdu iznad Komića bio je i stari grad Komić,
upravno sjedište Krbave, koji je narod zvao
„Karlovića dvori“, a gdje je stanovao ban Ivan
Karlović, posljednji knez krbavski. Grad Komić
se prvi put spominje još 1397. godine, kada je u
njemu boravio kralj Sigismund.
Ruševine „Karlovićevih dvora“ vidjele su se još
1941. godine. „Po sačuvanim se ruševinama
razabire, da je tvrđa bila 90 metara duga, a 60
metara široka. (...) Tvrđa se naslanjala prema
sjeveru i zapadu na gotovo okomitu pećinu, na Komić, veduta sela s Karlovića Dvorima u pozadini, snimljeno
21. 9. 1932. Autor: Većeslav Henneberg, Fototeka Uprave za
koju se jedva može četveronoške uspeti.“ (dr. R.. zaštitu kulturne baštine(L. Zrnić: „Ostavština Većeslava
Horvat: „Lika i Krbava“). Henneberga u arhivima Ministarstva kulture RH“)
36
Komača (1177 m) i Trovrh (1233 m)
(Foto: Renata Rudelić)
 29. Zir
Šumarija Sveti Rok, Gospodarska jedinica „Zapadni Resnik“, odsjeci 1a i 1b

Iako visoko samo 850 m, u središnjem dijelu Ličkog polja, kao otok iz mora, izranja osamljeno
i vrlo upečatljivo brdo sa stjenovitim vrhom – Zir.
Zbog svog usamljenog položaja i impozantnih stijena na vrhu, Zir je dobro uočljiv i s autoceste
A1 i sa svih ostalih prometnica. To je jedan od razloga da ga u posljednje vrijeme posjećuje sve
više planinara, a uvršten je i u Hrvatsku planinarsku obilaznicu i obilaznicu Lički gorski biseri.
S vrha Zira je prekrasan pogled na sve strane. Ispod kamenih stijena nalazi se i špilja, koja se
nakon uskog ulaza prema dolje otvara u veliku dvoranu. Špilja je navodno duga oko 350 m, a
na njenom kraju nalazi se jezero.

Zir (850 m)
http://www.pticica.com

37
 30. Medačke borove kulture
Šumarija Gospić, Gospodarska jedinica „Medačke borove kulture“

Na području Šumarije Gospić nalazi se najveći kompleks kultura crnogorice u Lici, a

objedinjene su u jednu gospodarsku jedinicu – „Medačke borove kulture“. Podizanje nasada
crnogorice na području Like započelo je krajem 19. stoljeća, no najintenzivnija sadnja kultura
bila je između 1963. i 1968. godine. Investicijski elaborat izradilo je tadašnje Šumsko
gospodarstvo Gospić i njime je planirano podizanje plantaža intenzivnih kultura brzorastućih
crnogorica na površini od 2000 ha. Zasadi su podizani školovanim sadnicama crnog i običnog
bora, ariša, smreke i američkog borovca. Površina „Medačkih borovih kultura“ danas iznosi
2329,31 ha s drvnom zalihom od 173661 m³, no zbog miniranosti terena nedostupno je
967,39 ha, odnosno 102877 m³ drvne zalihe.

Medačke borove kulture

(Foto: Renata Rudelić)

38
 31. Velnačka glavica
Šumarija Gospić, Gospodarska jedinica „Goli vrh“, odsjek 32a

Na prijelazu iz srednjeg Velebita u južni, na području Šumarije Gospić, u mjestu Brušane,

nalazi se lokalitet „Velnačka glavica“ ili „Kalvarija“ koji je od 1970. godine zaštićen kao
paleontološki spomenik prirode, na površini od 6,70 ha.
Čitava Brušanska dolina ističe se geološkim znamenitostima budući se nalazi na najstarijim
stijenama u dinarskom kršu. Tu se, osim „Velnačke glavice“, nalaze još dva poznata geološka
lokaliteta – „Paripov jarak“ i „Košna vrelo“.
Na lokalitetu „Velnačka glavica“pojavljuju se terasasti izdanci crnih do tamnosivih vapnenca u
izmjeni s crnim vapnenim škriljavcima. Nastali su taloženjem, još prije 260 milijuna godina, na
morskoj padini tropskog oceana. Sile prirode su kasnije borale i izdizale stijene s morskog dna
pa ih zato danas nalazimo vertikalno položene, kao knjige na polici. Vapnenci na „Velnačkoj
glavici“ bogati su fosilima i mikrofosilima. Nađeno je više od 30 vrsta fosilnih biljaka i
životinja.
Ovaj lokalitet otkriven je za vrijeme 2. svjetskog rata kada je talijanska vojska na tom mjestu
iskopala duboki rov za smještaj topa i time otvorila ovaj vrijedan geološki profil.
Velnačka glavica Vertikalno uslojene stijene na Velnačkoj glavici
(Foto: Renata Rudelić) (Foto: Renata Rudelić)

39
 32. Košna voda
Šumarija Gospić, Gospodarska jedinica „Jadovno – Jazbine“, odsjek 22b

Iako je u okolici Gospića dosta vodotoka i izvora pitke vode, krajem 19. stoljeća se prvi put
osjetila nestašica pitke vode. Kako su u gradu svih pet javnih bunara bili okuženi dvorištima i
zahodima, a izvori uz Novčicu zamuljeni, bilo je nužno pronaći dovoljno jak izvor koji bi davao
sedam litara vode u sekundi, koliko je bilo potrebno za šest tisuća stanovnika te izgraditi
vodovod. Jedini izvor koji je zadovoljavao sve uvjete bio je izvor „Košna voda“ kod Brušana,
udaljen 13,5 km od Gospića.
Izvor „Košna voda“ nalazi se u uskoj uvalici na obronku brda Kozjaka, a sastoji se od
mnogobrojnih vodenih žila, koje se sakupljaju u koritu uvalice. Izvor je toliko jak da i po
najvećoj suši daje dovoljno vode. Na proljeće daje 40 litara vode u sekundi, a u suho ljetno
doba 25 litara.
Vodovodom je 1893. godine voda dovedena do Gospića. Kad je završen vodovod, 1894.
godine, u središtu grada postavljen je i željezni spomenik, rad nepoznatog autora. Spomenik je
dobio ime Marta, po prvoj ženi koja je došla po vodu.
U vodozaštitnom području oko izvora nisu predviđeni nikakvi šumskouzgojni radovi.

Izvor „Košna voda“

(Foto: Renata Rudelić)

40
 33. Dabarski kukovi
Šumarija Karlobag, Gospodarska jedinica „Laktin vrh – Dabri, više odjela

U reljefu velebitskog masiva posebno mjesto zauzimaju Dabarski kukovi na srednjem Velebitu
u blizini oštarijskog prijevoja. Oštri vapnenački vrhovi izranjaju iz zelenih dabarskih šuma i
travnatih dolaca. Na relativno malom prostoru dužine oko 8 km donose svu ljepotu Velebita,
od krških polja, udolina, duliba i dabara što je naziv za duboku udolinu koritasta oblika.
Najpoznatiji su Crni, Ravni i Došen Dabar čijim su rubom poredani Bačić kuk, Čelina, Kiza i dr.
Ljepota ovog kraja upravo je u tom spletu pitomih zelenih uvala i strmoglavih bijelih stijena. U
blizini Bačića kuka jedno je od četiri ukupno poznata staništa velebitske degenije (Degenia
velebitica) najpoznatijeg hrvatskog i velebitskog endema.

Dabarski kukovi
http://www.pp-velebit.hr

41
 34. Poučna staza „Terezijana“
Šumarija Karlobag, Gospodarska jedinica „Ramino korito – Šugarska duliba“, više odjela

Poučna staza „Terezijana“ duga je 3 km, počinje na Baškim Oštarijama i spušta se do

velebitskog sela Konjsko. To je jedna od važnijih cesta preko velebitskog prijevoja, a u
prošlosti je služila za odvijanje trgovine između priobalja i unutrašnjosti. Terezijana je po
nalogu tadašnjeg austrijskog cara Josipa II. izgrađena 1786. godine, a dobila je ime po njegovoj
majci Mariji Tereziji. Graditelj ceste bio je graničarski časnik Filip Vukasović. Ona je danas
namijenjena isključivo pješacima, koji hodajući stazom mogu doživjeti svu ljepotu i
raznolikost Velebita.

Poučna staza „Terezijana“

http://www.pp-velebit.hr

42
 35. Šumarija Oštarije
Šumarija Karlobag, Gospodarska jedinica „Ramino korito – Šugarska duliba“, odsjek 2a

U blizini mjesta, gdje je davne 1765.

godine po odluci kraljice Marije
Terezije, osnovana Šumarija Oštarije,
nalazi se spomen ploča podignuta
prilikom obilježavanja 250 godina
hrvatskoga šumarstva. Šumarija
Oštarije je uz šumarije Krasno i
Petrova gora, jedna od prve tri
šumarije u Hrvatskoj, a osnovana je za
područje tadašnje Ličke pukovnije.

Spomen ploča Šumariji Oštarije

(Foto: Mandica Dasović)

43
 36. Ramino korito
Šumarija Karlobag, Gospodarska jedinica „Ramino korito – Šugarska duliba“, odjeli 24, 25 i 31

Ramino korito je šumski predjel na području južnog Velebita, u gospodarskoj jedinici „Ramino
korito – Šugarska duliba“ u kojem se nalazi brdska i primorska bukova prašuma zaštićena u
kategoriji posebnog rezervata šumske vegetacije. Rasprostire se na 234 ha, na nadmorskoj
visini od 1130 do 1431 m.
Ove šumske sastojine spominju se još 1765. godine, a opisuje ih inženjer – major Pierker: „Te
šume leže u dubokim dolinama na najvišim krškim bregovima, koje doline više naliče dubokim
kotlovima negoli dolinama. U tim dolinama nalaze se doduše najljepša stabla, ali se k njima ne
može prići radi dubine uvala i strmosti bregova…. Toga radi ne može se iz tih gudura nijedno
stablo neoštećeno izvući izuzev onih stabala koje seljak iz njih iznese na svojim ramenima.“ (B.
Kosović, Šumarski list, 1914.)

44

Ramino korito
(Foto: Nikola Rukavina)
 37. Visočica – „balerina“
Šumarija Gospić, Gospodarska jedinica „Visočica – Razbojna draga“, odsjek 22a

Visočica (1615 m) je vrh koji se ističe na strmoj ličkoj padini Velebita. Zahvaljujući svojem
položaju, to je jedan od najljepših vidikovaca na Liku, na cijelom Velebitu. Zapadno od vrha, na
granici šumskog pojasa, nalaze se ostaci Gojtanova doma, podignutog 1929. godine te
zapušteno planinarsko sklonište. Područje Visočice je floristički vrlo bogato, o čemu najbolje
svjedoči podatak da je na njoj pronađeno i opisano oko 500 različitih biljnih vrsta. Zimi, a
naročito u vrijeme topljenja snijega, iz Gospića i okolice se na obroncima Visočice vidi
„balerina“ – veća nakupina snijega u usijeku na padini, koji svojim oblikom podsjeća na
balerinu.

45

Visočica s „balerinom“
http://www.panoramio.com

Visočica (1615 m)
(Foto: Nikola Rukavina)
 38. Majstorska cesta
Šumarija Sveti Rok, Gospodarska jedinica „Sveto brdo – Crveni potoci“, više odsjeka

Gradnja „Majstorske ceste“ preko Malog Halana, koja povezuje Liku i Dalmaciju, trajala je od
1825. do 1832. godine pod vodstvom kapetana Josipa Kajetana Knežića. U nacrt je upisana
pod nazivom „Cesta Crne kraljice“ prema imenu srednjevjekovne jahaće staze od Svetog Roka
do Obrovca.
Cesta je duga 24 km, široka 6 m, a najveći nagib ne prelazi 5,5 %. Puštena je u promet pod
imenom „Majstorska cesta“ zbog iznimno teških i zahtjevnih uvjeta gradnje, a osim trgovačkog
prometa njome se od samog početka odvijao redoviti poštanski promet između Zadra i Beča.
Najviša točka ceste je prijevoj Mali Halan, kojim je prolazila nekadašnja granica između
Dalmacije i Like.

Majstorska cesta
(Foto: Mandica Dasović)

46
 39. Crveni potoci
Šumarija Sveti Rok, Gospodarska jedinica „Sveto brdo – Crveni potoci“, odsjek 28a

Crveni potoci su predio s istoimenim izvorom u području Šumarije Sveti Rok do kojih se može
doći nakon 1 km, ako se s „Majstorske ceste“ krene u pravcu Žuljina i Ćelavca.
Tu se malo poviše ceste nalazi uređeni izvor iz kojeg voda otječe prema cesti, a pored njega
neobično crvena ogoljena zemlja.
Toponim Crveni potoci je i vezan za tu crvenu boju tla, koja je nastala površinskim ispiranjem
aluminijskog i većim dijelom željeznog oksida iz sedimentnih stijena, koje mogu biti u sloju i
nekoliko metara.
Ovaj izvor, kao i crvena boja tla po kojem teče voda, privlači svojom iznimnom ljepotom,
naročito za ljetnog razdoblja kad se unutar šumskog zelenila ugleda crvena čarolija.

Crveni potoci
(Foto: Renata Rudelić)

47
 40. Crnopac
Šumarija Gračac, granica gospodarskih jedinica „Jaselsko bilo – Crnopac“, odsjeci 57b i 73a
i „Duboke jasle – Jabukovac, odsjek 16a

Crnopac (1402 m) je vrh na najjužnijem dijelu

Velebita. Vrlo je atraktivan zbog iznimno krše-
vitog terena, punog ponikava, strmih litica,
ponora, špilja i bijelih vapnenačkih kukova. U
podnožju Crnopca nalaze se i poznate Cerovačke
špilje.
Sjeverne padine Crnopca strmo se izdižu od
južnog ruba Gračačkog polja i obrasle su bukovo-
jelovom šumom. Južne padine Crnopca se
spuštaju u sjevernodalmatinsku zaravan u koju
su duboko usječeni kanjoni rijeke Zrmanje te
pritoke Krupa i Krnjeza.
Ovaj dio Velebita dugo je bio jedan od najnepo- Medvjeđi luk u području Crnopca
znatijih predjela, sve dok Slavko Tomerlin – Tatek (Foto: Mile Pocrnić)
nije izgradio planinarsko sklonište i obilježio
nekoliko atraktivnih staza kroz gudure i kamene
galerije. Crnopac (1402 m)
(Foto: Mile Pocrnić)

48
 41. Cerovačke špilje
Šumarija Gračac, Gospodarska jedinica „Jaselsko bilo – Crnopac“, odsjek 79a

Iako je čitav Velebit vrlo bogat speleološkim objektima, najznačajnije i najpoznatije su ipak
Cerovačke špilje, smještene u južnom dijelu Velebita, na sjeveroistočnoj padini Crnopca.
Cerovačke špilje su najveći špiljski kompleks u Hrvatskoj. Otkrivene su prilikom gradnje
željezničke pruge od Gračaca prema Cerovcu, po kojem su i dobile ime. Cerovačke špilje čine
tri speleološka objekta: Gornja, Srednja i Donja Cerovačka špilja. Za posjet turista uređene su
Donja i Gornja.
Cerovačke špilje su važan paleontološki, arheološki i biospeleološki lokalitet. Osim što su
bogate špiljskim ukrasima, u njima su pronađeni i ostaci pleistocenskih životinja – špiljskog
medvjeda (Ursus spelaeus) i špiljskog lava (Panthera spelaea) te raznih manjih glodavaca i
ptica. Pronađeni su i koštani ostaci paleolitskog čovjeka Homo sapiens fossilis. Cerovačke špilje
imaju i vrlo bogatu podzemnu faunu.
Zakonom su zaštićene 1961. godine kao geomorfološki spomenik prirode, a danas njima
upravlja Javna ustanova Park prirode „Velebit“.

49

Detalji iz Cerovačkih špilja

(Foto: Renata Rudelić)
 42. Kremen
Šumarija Gračac, Gospodarska jedinica „Javornik – Kremen“, odsjeci 41b, 43c, 44a i 44b

Kremen (1591 m) je jedan od vrhova

Ličke Plješivice. Nalazi se iznad
Mazinskog polja, između Udbine i
Gračaca. Karakteriziraju ga vršni
kameniti grebeni koji strše iznad
šumovitih padina što omogućuje
nesmetane vidike na sve strane.
Posebno se lijepo vide Ozeblin na
Plješivici, Ličko sredogorje, Velebit i
bosanske planine.
Ispod grebena i pojasa šume širokog
oko 250 m proteže se oko 1 km
dugačak i 150 m širok proplanak na
kojem se nalazi izvor Klapavica.

Na Kremenu
(Foto: Renata Rudelić)

50
Kremen (1591 m)
(Foto: Josip Tićac)
 43. Vrelo Une
Šumarija Gračac, Gospodarska jedinica „Ravna Čemernica“, odsjek 90a

Una je rijeka osobitih prirodnih vrijednosti, „jedna, jedina, jedinstvena“, kako su je nazvali
stari Rimljani. Ukupna dužina Une je 212 km, od čega 2/3 teče duž državne granice Hrvatske i
BiH. Una izvire u Zadarskoj županiji, na području Šumarije Gračac, u blizini Donje Suvaje.
Izvor – Vrelo Une nalazi se na 396 m nadmorske visine u uskom kanjonu ispod padina
Plješivice i Stražbenice. Vrelo je u obliku okruglog, mirnog, plavozelenog jezera, okruženo
šumom i visokim strmim liticama. Ovo jezero je jedno od najdubljih i najsnažnijih vrela ovoga
područja, a prvi unski slap javlja se već 10-ak metara od vrela. Jezero su istraživali
speleoronioci 2007. godine, dosegnuvši dubinu od 205 m, što još nije dno izvora. Taj uron je
do 2010. godine predstavljao svjetski rekord u ronjenju u izvorima s hladnom vodom.
Zbog svoje izuzetne ljepote, ali i iznimne hidromorfološke vrijednosti, jezero je, uz kanjon koji
ga okružuje te 150 m nizvodnog toka, ukupne površine 2,25 ha, 1968. godine proglašeno
zaštićenim hidrološkim spomenikom prirode.

51
Vrelo Une
(Foto: Renata Rudelić)
 44. Babića jezero
Šumarija Gračac, Gospodarska jedinica „Bogutovac“, odsjek 108a

Na granici dviju država (Hrvatske i BiH), dviju županija (Zadarske i Šibensko-kninske, a ni

Ličko-senjska nije daleko), između napuštene Unske pruge i nikad dovršenog autoputa, u
blizini povijesne Tromeđe (Triplex Confinium) – točke gdje su se od 16. do 18. stoljeća sjekle
granice triju država Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Osmanskog Carstva, nalazi
se zabačeno mjesto – Lički Tiškovac. Osim čovjekovih granica, tu se i priroda pobrinula za
jednu, pa se tu nalazi i granica dvaju slivova – jadranskog i crnomorskog. Ovo mjesto je
poznato i po jednom rijetkom prirodnom fenomenu – ledenjačkom, Babića jezeru.
Ovo modrozeleno i bistro jezero udaljeno je 300 m od sela, okruženo bukovom šumom i
strmim padinama. Za obilnih kiša i prilikom topljenja snijega voda se iz jezera prelijeva
potokom u Butižnicu, koja je dalje nosi prema Kninu i Krki, a ova dalje prema Šibeniku i
Jadranskom moru. Ljeti nivo jezera malo padne i voda se ugrije na temperaturu ugodnu za
kupanje.
Do jezera se teško dolazi pa je gotovo i nepoznato. Naime, jedini put do Ličkog Tiškovca je iz
Gornjeg Tiškovca koji je u BiH, a u Gornji Tiškovac se dolazi iz Ličke Kaldrme koja je u
Hrvatskoj. Put je još uz to i vrlo uzak, između strme litice i duboke provalije.

52
Babića jezero
http://www.klubputnika.org
 45. Poštak
Šumarija Gračac, Gospodarska jedinica „Jelovi tavani – Kučina kosa“, odsjeci
85b, 86b, 111a i 112a

Poštak (1425 m) je najviši vrh

južnog dijela Ličke Plješivice. Sam
vrh čine tri krševite glavice ispod
kojih na južnoj padini prevladavaju
travnjaci, a na sjevernoj šuma. Iz
daljine se posebno ističe po strmoj,
gotovo odsječenoj padini ispod
vrha.
Osim zbog prekrasnih vidika,
Poštak je zanimljiv i zbog prirodnog
parka neobičnih kamenih skulptura
na travnatoj padini, na visini od
1200 metara. Geolozi objašnjavaju
njihov postanak eolskom erozijom,
tvrdeći da je bura izbrusila kamen
noseći oštra zrnca dolomitnog Kamene skulpture na Poštaku
pijeska, a ostali su samo tvrđi http://www.hpdzeljeznicar.hr
dijelovi stijene.
53
Poštak (1425 m)
http://www.putovanjenavrh.com
 46. Vrelo Zrmanje
Šumarija Gračac, granica gospodarskih jedinica „Vrelo Zrmanje“, odsjek 18b i
„Smrdljivac – Kom“, odsjek 124a

Zrmanja sa svojim kanjonom jedna je od

najljepših rijeka u Hrvatskoj. Izvire na
području Šumarije Gračac, ispod pruge
Knin – Split, kod zaselka Bogunovići.
Vrelo Zrmanje karakterističnog je
ljevkastog oblika na čijem dnu voda
izbija među krupnim kamenjem. Od
izvora teče uskim koritom kroz sela
Bogunovići, Zrmanja Vrelo i Palanka,
otičući iza brda Gradina na područje UŠP
Split.
Dalje teče uskom i dugačkom dolinom do
Kravlje drage pa zatim dubokim kanjo-
nom do podno ruševina Keglevića Vrelo Zrmanje
gradine, gdje se ponovo širi dolinom https://ssl.panoramio.com
Mokrog polja. Na zapadnom kraju
Mokrog polja dio vode nestaju u krškom podzemlju krećući se u smjeru rijeke Krke zbog čega
korito ponekad potpuno isuši. U ljetnim danima Zrmanja se ponovno pojavljuje tek kod Crnih
54 bunara i dalje teče plitkim kanjonom do Žegarskog polja.
Vrelo Zrmanje
(Foto: Renata Rudelić)
 47. Zvonigrad
Šumarija Gračac, Gospodarska jedinica „Smrdljivac – Kom“, odsjek 14b

Na najjužnijem dijelu Šumarije Gračac, a ujedno i UŠP Gospić, nalazi se Zvonigrad, ruševine
srednjevjekovne utvrde. Nalazi se na malom usamljenom brdašcu, između ceste Gračac – Knin
i rijeke Zrmanje, kod mjesta Palanka.
Zvonigrad se prvi put spominje oko 1222. godine, u posjedu kneza Višena iz roda Bribirskih
pa zatim 1412. Nelipčića, a 1435. Frankopana. Nakon toga grad su držali Kurjakovići i
Karlovići. Zvonigrad je opustio u 16. stoljeću, za vrijeme mletačko-turskih ratova, a dio
stanovnika se odselilo u Premanturu u Istri.
Utvrda je porušena u Kandijskom ratu (1645–1669).

55
Ostaci utvrde Zvonigrad
http://hr.worldmapz.com
56
 O AUTORICAMA

Renata Rudelić, dipl. ing. šum. zaposlena u Hrvatskim šumama d.o.o Zagreb od
1998. godine. Pripravnički staž odradila u Šumariji Ivanska UŠP Bjelovar. Od
2000. godine zaposlena u UŠP Gospić, nepunih jedanaest godina kao
samostalna taksatorica u Odjelu za uređivanje šuma, a nakon toga kao stručna
suradnica za pripremu rada u Proizvodnom odjelu, gdje radi i danas. Članica je
Hrvatskoga šumarskog društva od 2000. godine, a od 2014. obavlja poslove
tajnice Hrvatskoga šumarskog društva Ogranka Gospić.

Mr. sp. Mandica Dasović, dipl. ing. šum. nakon završenog Šumarskog fakulteta
zapošljava se u tadašnjem Šumskom gospodarstvu „Lika“ u Gospiću, a od 1990.
godine u Hrvatskim šumama d.o.o. UŠP Gospić. Radi kao samostalna
taksatorica u Odjelu za uređivanje šuma, a od 1995. godine rukovoditeljica je
Odjela za plan i analizu. Osnivanjem Odjela za ekologiju 2001. godine obavlja
poslove rukovoditeljice odjela. Stručni magistarski studij iz smjera ekološko
oblikovanje prostora i zaštita prirode završava 2005. godine. Naslov stručnog
magistarskog rada je „Ekološko – biološko i prostorno vrednovanje park šume 57
Laudonov gaj“, što istu usmjerava u njenom sadašnjem radu. Članica je
Hrvatskoga šumarskog društva od 1987. godine, a od 2008. godine
predsjednica je Hrvatskoga šumarskog društva Ogranka Gospić.
58
59
60