Tko nije gledao RTL-ova izdanja Fremantleovog „Farmer Wants a Wife“ ne zna što je propustio.

To će reći čak i oni koji tvrde da ne gledaju „Ljubav je na selu“. No službena Facebook sranica
ove reality uspješnice tek šturo kaže kako: - Omiljena RTL-ova emisija 'Ljubav je na selu' spaja
usamljena srca farmera diljem Lijepe naše.

Dozvolit ćete mi, prije nego što prijeđem na stvar, pjesničku slobodu pri komentiranju tog
nezamislivog bezobrazluka. Naime, koji god da je meštar RTL-ovog PR-ovskog trusta mozgova
smislio ovaj isprazni opis emisije koja iz sezone u sezonu nasmijava čitav region, trebao bi
momentalno dobiti vritnjak. Jer? Salve smijeha, kandidati za koje ne vjerujete da postoje, odlična
mjuza i odlična za*ebancija, ispred i iza kamere, zaslužuju predstavljanje koje doliči emisiji koja
već godinama svojim gledateljima (i onima koji to navodno nisu) pruža bijeg od vlastite bijedne
stvarnosti u nakaradne misaone procese urednika koji su odavno zaboravili ne samo što je ljubav,
nego i osnove elementarnog bontona. O životu na selu da i ne govorimo.

Ajmo dalje.

‟Na ovoj Facebook stranici je strogo zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Svaki
neprimjereni komentar bit će uklonjen, a ako korisnik ponovi isto i ogluši se na opomenu bit će
mu zabranjen posjet stranici‟, prijeti se opaki RTL, koji je zbog istog tužbom prijetio legendarnoj
stranici Dnevna doza Ljubav je na selu, čiji su duhoviti memovi dizali gledanost ‟omiljene" mu
emisije u trenucima kad je bila takva da su se ekipi od pedesetak članova posade, koliko se
gladnih usta krije iza kamere, tresle gaće od straha hoće li ili neće u idućem razdoblju zaraditi
dovoljno da prehrane svoje obitelji. To nevjerojatno licemjerje svojstveno je „Kući letećih
bodeža“ kako je zovu oni koji su imali nesreću kročiti u nju, bilo poslom ili tek izletnički.
Posebice stoga što se iza emisije koja već godinama nasmijava puk kriju noževi, droga, alkohol,
seksualno i drugo zlostavljanje, ugrožavanje života, kako kandidata tako i zaposlenika koji već
godinama plešu pod vještim zamasima dirigentske palice poznate, a u nekim, doduše vrlo uskim
krugovima, priznate producentice, lomeći kičme na najstrašnije moguće načine bez mogućnosti
pomilovanja.

Ili?

Nema ili.

'Ili' je tek možda autorica ovog članka koja će ispričati što je vidjela i doživjela podvrgnuvši se
dugogodišnjem teroru, ne bi li vam dostavila ovaj članak te vas još jednom vas upozorila na to da
ne gledate - smeće. Osim ako nije riječ o dobrom smeću kakvo je RTL itekako sposoban
isporučiti, no iz nekog razloga bira pod svojim okriljem imati i sjajno plaćati zločestu,
manipulativnu i kojekakvim gadostima spremnu dječicu te financirati njihova iživljavanja na
odraslim ljudima koji pokušavaju preživjeti, prehraniti svoje obitelji i isporučiti joj dovoljno
nastran proizvod kojem će se, eto, i ona od srca nasmijati.

'Ali RTL pomaže djeci', kažete?

Apsolutno. No nekoj djeci na žalost trebaju ustanove koje će korigirati njihovo ponašanje onako
kako 'oni gore' ne mogu jer za to, na žalost, ipak nisu završili adekvatne škole.

Nije to naime nikakva kuća letećih bodeža. RTL je prema onome čemu sam svjedočila radeći za
tu kuću jedna obična staja. Odlagalište za nesmotrene, neprilagođene, medijske djelatnike sklone
ovisničkom ponašanju koji ne vide dalje od vlastitog nosa koje rado i redovito pune krečem svih
vrsta. Najčešće vrlo loše kvalitete.

'Nisam to studirao', znala sam često objašnjavati svoju nemogućnost da istovremeno rukovodim
timom razularenih, narkoticima i pićem obneznanjenih zaposlenika i kandidatima kojima je često
bila potrebna stručna psihijatrijska pomoć, a koja je uredno izostajala. Nazivali su me zbog toga
galamdžijom i nesposobnjakovićkom, uvjeravajući me da, ne samo da nakon godina provedenih
na televiziji ne znam vladati sobom, već, eto jadna i kompletno nevješta se informirati, unatoč
čudima moderne tehnologije i knjigama iz knjižnica, nisam uspjela doznati što je rampa
(objašnjenje tog pojma naći ćete na dnu ovog članka). Bila sam spremna i priznati da ne znam
samo kako bi me ostavili da na miru radim svoj posao i prehranim svoje dvoje djece... Jedno
vlastito i drugo na preodgoju gospođe iz Rijeke koja je imala pametnijeg posla nego odgajati
svog sina. E sve to dok na moj set nije ušetala dvadesetogodišnja djevojka po mnogočemu vrlo
slična meni. Samo – djevojka.

Ovo je priča posvećena njoj i svim mladim djevojkama koje ulaze u svijet Velike Moćne
Glamurozne Madamme - Televizije.

Dogodilo se to na setu druge uspješnice iste producentice koju smo snimali usporedno. Ono neko
kuhanje na selu. Znala sam da mi je zadatak trenirati djevojčicu kako bi me zamijenila na oba
projekta. Jer je jeftinija. Nije me to mučilo. Ionako sam bila spremna otići. Skupila sam dovoljno
informacija koje su mi bile potrebne da napišem ovaj rad. Dvanaest godina ranije zaklela sam se
samoj sebi, pišući članak o tome kako je Vijeće za elektroničke medije kaznilo Novu TV i RTL
zbog prikazivanja neprimjerenog sadržaja, da ću tom divljaštvu stati na kraj. Nisam imala
nikakvu namjeru graditi karijeru u nečemu za što je Hunter S. Thompson rekao da nije ni
profesija ni zanat, već jeftina ladica za odbačene i odjebane – lažna vrata u stražnje dvorište
života, prljava mala popišana rupa koju su zadaskali građevinski inspektori, no ipak dovoljno
duboka da se u nju s pločnika uvuče beskućnik i maturbira poput čimpanze u zoološkom vrtu, a
da makar ovom problemu ne pristupim onako kako bi to bilo ispravno – istraživački. Pa kud
puklo da puklo. A prasnulo je dobro.

Zašto bi se netko uopće upustio u takvo što? Posebno dvadesetšestogodišnja klinka koja nije ni
željela postati novinarka, nego slikarica? Pa zbog djece, normalno. Zbog djevojčica i dječaka
koji bulje u ekrane i misle da je televizijski svijet glamurozan i poseban, a poseban je otprilike
kao i prosječni kupleraj. To sam znala i tada, iako televiziji nisam ni primirisala, ali trebali su mi
dokazi. Opipljivi i nedvojbeni. Valjalo je krenuti. S obzirom na sadržaj koji se nudio, kasnila sam
već godinama.

Na Novoj TV zadržala sam se 6 godina. Nisam saznala ništa posebno, osim da se ljudi tamo jako
vole drogirati i da se unutar kuće dila na veliko. No to sam mogla doznati i gledajući maestralne
nastupe Mislava Bage u središnjem Dnevniku. Niš posebno. Trebalo je ići dalje, ima još sigurno.
a na RTL-u je djelovalo posebno veselo.

Ljubav je na selu zapela mi je za oko još 2009. Traženje srodne duše preko teleizije... sama
pomisao na to bila mi je nakaradna, no nisam imala pojma kako se ušuljati u tu kovačnicu, a da
me ne skuže. Već sam imala “ime”, a nisam imala masku. Za takvo što trebalo se dezintegrirati.
Do neprepoznatljivosti. Droga s Nove TV tu je poslužila svrsi. No pri rastavljanju lika koji sam
stvarala morala sam uvjeriti i samu sebe da sam jadnica koja nema izlaza, nego krenuti od nule -
reality televizije. Nikad nisam bila odveć dobra glumica i moralo je biti stvarno. Toliko stvarno
da i sama u to povjerujem.

Nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja da se približim omiljenoj RTL-ovoj emisiji, napokon mi

je to za rukom pošlo 2016. Osam godina muke se isplatilo. Bila sam unutra i krenula od najniže
stepenice. Uloga asistenta castiga od mene je zahtijevala da uglavnom neobrazovanim i
polupismenim ljudima uvalim ugovor koji im ne nudi ništa, ali propisuje drakonske kazne za
nepoštivanje stavaka članaka koji su sve, samo ne temeljeni na zakonima ove ili bilo koje druge
uređene države. Kako tako nešto nije završilo na sudu, nisam mogla shvatiti, ali nisam se željela
baviti time. Barem ne još. Iako je, zapravo, i to bilo sasvim dovoljno. Nakon što sam savladala
osnove manipulacije neukim Hrvatima, bila sam spremna otići stepenicu više i uhvatiti se
uredničkog posla. Nije bilo teško s obzirom na to da sam pristala raditi za kikiriki. Producenti

su jedva dočekali glupaču koja se željela dokazati i sa sebe sprati balegu u koju se uvaljala, a ja
sam jedva dočekala prihvatiti ponudu maloumnika koji su me za istu držali. Prvi pravi urednički
zadatak zahtijevao je od mene da u stopu pratim Glavnog Manipulatora u njegovu pohodu na
Benkovački superpar, Jovicu i Nikolinu, i zapisujem nebuloze koje su se tamo odvijale, kao i to
da čuvam djevojke na „farmi visokog rizika“ koje su, ako isključimo nevjerojatnu Mirjanu, iako
nezamislivo drage, imale određene probleme u razvoju. Već prve večeri na farmi snimljen je
porno uradak koji nikad nije ugledao svjetlo dana. No gledan je s oduševljenjem u sobama hotela
u kojem smo boravili. Navodno su ga kasnije obrisali iz svih arhiva, no u nekim se ladicama još
uvijek čuva i vjerujem, rado gleda. Po emitiranju emisije, na zahtjev i histeriziranje RTL-ove
Producentice morala sam pred Pravobraniteljicom opravdavati ‟naš” izbor kandidatkinje,
štićenice šibenskog doma za djecu s posebnim potrebama, koja je i u prijašnjim sezonama
sudjelovala u omiljenoj emisiji. Učinila sam to bez razmišljanja, s tek omanjim
gastrointestinalnim tegobama.

Problem sam riješila.

Bez zahvale i naknade.. Moj bonus otišao je drugamo. No ja ionako nisam bila tu zbog bonusa i
plaće. Ja sam bila tu da vidim dokle to ide. U to vrijeme mislila sam da smo eksploatiranjem tih
ljudi dotakli dno. Nisam mogla ni sanjati da je to naspram onoga što će uslijediti biti nevino
brčkanje u plićaku.

Vratimo se sad djevojčici koja je ušetala na moj set. Čim sam doznala da su zaposlili malu

plavokosu Dalmatinku znala sam da sam u gadnom problemu. S 24 godine ta se sigurno u životu

nije susrela s divljači koju sam na leđima nosila već četvrtu godinu za redom. Po porukama koje

su stizale u grupu oformljenu za razmjenu poslovnih informacija, a u koju je pristizao isključivo

sadržaj koji se poslovnim može nazvati tek u uredima porn huba ili redakciji Noćne more, vidjela
sam da veprovi misle da je, kao i u mojem slučaju, riječ tek o još jednoj u nizu glupačica koje će

masirati svojim seksističkim forama dok ne legne s jednim od njih kako bi se zaštitila od ostalih.

No ono što sam uspjela iščitati iz njezinih kratkih, britkih, a opet dovoljno nevinih odgovora

kojima je cilj bio izbjeći bilo kakav sukob, bilo je da je tamo došla po istom poslu kao i ja. No

moje sunašce nije bilo ni izbliza svjesno u što se upušta. U prvom mahu rekla sam si da me boli

ku*ac. Ionako sam tu planirala provesti još mjesec dana. Moj posao je bio gotov. Planirala sam

se izfejdati prvom prilikom, bez puno galame, kako sam i došla. No neki vrag mi nije dao mira.

Dok sam ukucavala njezino ime i prezime u „gejsbuk“ i kuhala ručak dan prije nego što ćemo

krenuti na ono što je kreativni producent u službenim mailovima nazivao edukacijom, goveda iz

kombija maturalcem, a ja još jednim potraćenim tjednom svog života, molila sam Boga da

izgleda onako kako Dalmatinke vole izgledati i da nimalo ne nalikuje meni. -Ajde, ajde, budi

visoka 180, imaj gustu valovitu kosu koja pada u slapovima do dupeta i, ko Boga te molim,

silikone u ustima. Budi njihova Severina. Ili makar Doris Dragović. Nek popadaju svi na debele

guzice. Spasi me, curice.

Zašto sam to mislila, iako sam na fotki u grupi vidjela da je plava, ne znam. Hvatala sam se za

slamke, valjda. To mi je jedino preostalo. Međutim, to djevojče bilo je sitno. Sjajno građeno, ali

vidjelo se da nije visoka. Imala je dugu kosu, ali plavu i ravnu, plave oči, a crte njezinog lica...

Kad sam ih malo bolje proučila, naježila sam se. Mala je bila plava – ja. Netko na koga će

isfrustrirana stoka masturbirati po sobama, a u nemoći da svoje fantazije pretvore u stvarnost,

maltretirati. Godinama... Pod uvjetom da nema bogatog tatu s kojim je u dobrim odnosima ili

nekog brata bivšeg robijaša kojeg bi se veprovi mogli prepasti. Kako god, slijedili su joj

neugodni dani, no koliko će neugodni zaista biti, nisam mogla ni sanjati.

Na dan putovanja prva sam stigla na benzinsku postaju na kojoj smo se trebali naći. Pušila sam
jednu za drugom i pila odurnu kavu na terasi. Nervozno sam gledala u poruke koje su pristizale u
grupu. Debilne fore iz 3. A zagrebačkog ŠUP-a i povremeno, još uvijek donekle pristojno
koketiranje s mladom naučnicom. Čekala sam tu klinku kao što sam čekala vlastiti porod. S
nekim lošim predosjećajem da će sve to skupa boljeti više nego što bi trebalo. I bila sam u pravu.
Kad je sjela za stol i otvorila usta znala sam da sam gotova. Reći da je ta mala bila bomba bilo je
isto kao potres u Petrinji nazvati – potresićem. Moje malo plavo sunce bilo je napalm bomba.
Znate koje su to? One iz Drugog svjetskog rata koje su ubile više Japanaca nego dvije atomske
bombe . Koristili su ih Amerikanci i za vrijeme rata u Vijetnamu, a sadrže mješavinu gela i nafte
koja se lijepi za kožu i prži ju na temperaturi do 1200 stupnjeva Celzijusa... Osjećala sam kako
mi se znoj slijeva niz leđa, a dan, iako srpanjski, nije bio još toliko vruć.

- Ne, ne, ne – ponavljala sam si: - Boli te je*eni kurac. Ti odlaziš. Je*e ti se za to što će biti
njom. Ovo nije tvoja bitka. Nećeš sudjelovati. Love imaš, materijala imaš, nećeš se vezati. Nije ti
stalo. Nek o njoj brinu mama i tata. Imaš ti o kome brinuti. Nisi ti više pješak. Ti si snajperist.
Kužiš, kravo? Snajperist, kojem je dosta gledanja kroz nišan i čupanja noževa iz leđa. Dezertiraš
za mjesec dana. Je*e ti se. Čuješ li? Ma slušaš li, kravetino, jedna?! - bio je to zadnji urlik moje
intuicije dok su mi se usta polako razvlačila u osmijeh na neku njezinu foru.

Željela mi se svidjeti.

Bila sam gotova. Skuhana. Spržena. Nije bilo natrag. Ne zato jer se pokušavala svidjeti meni,
nego sam znala da će tako biti i sa veprovima koji su, srećom, većim dijelom putovali drugim
kombijem. Pokušat će im se svidjeti, a oni... će je pojesti.

E, 'oće ku*ac!

Znala sam da kreteni jedva čekaju da dođemo da joj se napokon mogu napiti krvi. Zato sam u
kombiju do Splita grozničavo smišljala taktike izbjegavanja njhovog društva barem do prvog
snimajućeg dana. U nekim normalnim radnim kolektivima to ne bi trebalo predstavljati nikakav
problem - dođeš, pristojno pozdraviš kolege, kažeš da si umoran i odeš u svoju sobu. No ovo je
bio sve samo ne normalan kolektiv. Po porukama sam vidjela da je drugi kombi već u ozbiljnoj
cugi. Za nekoliko sati bit će kompletno rastavljeni i buditi goste po hotelu, a nas dvije se moramo
naspavati. Čeka nas pakleni tjedan na + 40 s razularenom napaljenom marvom. Srećom, sjetila
sam se da uz ovaj posao, kao i obično, za svog lijenog, nepismenog šefa koji nije znao razliku
između č i ć, moram napisati neke najave za drugi projekt. Odlučila sam taj vrlo ozbiljni zadatak
koji bih obično završila u pola sata razvući na cijelu večer i zamoliti je da mi pomogne. Time ću
dobiti na vremenu, ona na važnosti i možda joj neće biti toliko stalo do toga da se svidi
veprovima, kad sam već tako rano ocijenila da je dovoljno sposobna pomoći mi u tako silno
važnoj stvari kao što je uvodna najava za najomiljeniju od svih omiljenih emisija...

Sjećam se da mi je u tom trenutku u glavi bljesnulo sjećanje na prethodnu sezonu Ljubavi na selu
kad sam mislila da će, na još jednoj u nizu farmi visokog rizika koja je uključivala ozbiljno
bolesnog farmera, odabranog unatoč tome što je na vrijeme ustanovljeno da ima povijest
liječenja zbog teškog, kroničnog alkoholizma (produkcija se, naime, imala vremena povući iz te
priče i diskvalificirati ga na temelju novih saznanja o njegovoj prošlosti i zdravstvenom stanju,
međutim zbog toga što je farmer odgovarao profilu koji su tražili – mlad, bogat i relativno
zgodan; odlučili su se oglušiti na to, umjesto da ga zamijene kandidatom stabilnije kliničke slike)
i sklonosti fizičkim obračunima, ipak možda sve biti u redu. I tada mi je tek kad sam u pomoć
morala zvati pojačanje kojem nije bilo do dolaska i bezuspješno smirivala dvije djevojke koje su
prestravljeno vrišale na katu pokušavajući zabarikadirati ulazna vrata sobe dok je on u prizemlju
radio nered, postalo jasno da od mojih optimističnih htijenja neće biti ništa. Nadala sam se tek da
ovaj put neće biti urlikanja kakvog je bilo dok je isti taj farmer potpuno obezglavljen od alkohola
poput manijaka usred bijela dana potpuno van kontrole divljao cestama dok mu je na
suvozačkom mjestu sjedila jedna kandidatkinja, inače majka dvoje malodobne djece, a na
stražnjem sjedalu još jedna mama i mlada studentica ili makar provaljivanja tih izbezumljenih
žena u 4 ujutro u moju sobu jer je netom ranije njihov ‟odabranik” nasred diska odlučio smrskati
čeljust nekom maloljetniku koji je previše pričao s ‟njegovim curama”. Mogla sam se nadati
koliko sam htjela, no čim smo zakočili pred hotelom u Splitu, znala sam da svoje nade mogu
okačiti o klin. Veprovi su bili gladni, a za večeru su htjeli moju malu. Nedugo nakon što sam je
odvukla u svoju sobu i krenula u suhoparnu priču o procesu proizvodnje emisija koje radimo,
zazvonio mi je telefon. S druge strane bila je moja noćna mora. Malnar je ima svoju, a moja se
zvala Direktor fotografije, četrdesetogodišnji pijanac, rumenog lica, prodornog glasa koji mi je
svojedobno pred stolom za kojim je sjedilo desetak kolega nudio novac da mu pokažem sadržaj
grudnjaka.
– Ajde ne seri, kolko ti treba dat da se sad tu skineš i pokažeš nam cice – odjekivalo mi je u glavi
dok sam prstom polako klizila po ekranu. Morala sam se javiti. Za mir u kući.

– Reci...

– Kaj, kak se to razgovaraš?

– Kak bi se razgovarala?

– Mi očito imamo neki problem.

– Misliš?

– Da, da osjećam to već neko vrijeme. Nemremo tak delat.

– Nemamo nikakav problem, samo imam posla. Ne mogu pričati.

– Kaj, kakvog ti imaš posla...Daj ne seri. Di si? Koja ti je soba?

– Kaj te briga koja mi je soba. Ne želim se družiti. Imam posla. Tu je kolegica samnom,

radimo neke najave.

– Najave.. Kaj je to posel? Pa to se s levom nogom napiše.

– Jel? Pa dobro, bum to rekla tvom frendu, glavnom uredniku. Možda može nać nekog bez ruku
da zaradi koju kunu...

– Kaj ti stalno sereš.

– Ne serem ja, kompa, nego ti. Ajd vidimo se sutra.

– Ne. Mi moramo danas pričat.

– Zakaj?

– Zato kaj moramo rešit te stvari prije nego kaj počnemo delat

– Koje stvari? Pivurde?

– Kaj?? Ti misliš da se sve oko pijače vrti.

– Ne, oko moje mame se vrti. Ajde daj, čujem da si veseli, nastavi se fino veselit s dečkima, a
nas ostavi na miru.

– Mi te stvari moramo rešit, tak se delat ne bu dalo ak' buš ti takva.

– Ma koje stvari, čovječe božji, nema stvari. Zabrijao si

E tu se uključila djevojčica. - Pa pusti ga, šta, otići će brzo... - tiho će ona, dovevši me u situaciju
da moram razmišljati o tome kakav će dojam na nju ostaviti to što ne želim pričati o nekom
problemu koji ima tako visoko pozicionirani, uvaženi član tima. Takvih sam razgovora u četiri
godine vodila malu milijardu. Nije mi se dalo opet slušati njegova pripita buncanja. Nije mi se
više dalo ni živjeti, a kamo li pričati s pijandurom u to doba, no nisam imala izbora. Gospođica je
tražila, pa će gospođica i dobiti. Nadam se slom živaca kad vidi neandertalca sa svim manirima
prvih ljudi koji će nam kroz nekoliko minuta razvaliti mir koji sam se iz petnih žila trudila
stvoriti, pa će zvati doma da dođu po nju, a ja ću dobiti otkaz i tako će ta priča napokon okončati.
Ta mi je misao popravila raspoloženje.

– Dobro. Kolegica bi te voljela upoznati. Dođi. Samo budi pristojan.

– Kaj?! Kad ja nisam pristojan?

Nisam odgovorila. Nismo na raspolaganju imali godinu dana za moje nabrajanje svih incidenata
koje mi je priuštio uvaženi član našeg tima. Od oblokavanja, skidanja, neprestanog upadanja u
riječ, sabotiranja mog dijela posla jer on misli da nešto nije bitno, riganja pred kandidatima i
vlasnicima hotela u kojma smo noćili, guranja glavetine u poprsja kandidatkinja, preko urlikanja,
seksističkih komentara od kojih bi se želudac prevrtao i lučkim radnicima, pa sve do ponižavanja
i vrijeđanja pred ostatkom snimateljske ekipe zbog čega sam morala tražiti pomoć psihijatra i
početi opet piti tablete za smirenje kako bih uspjela prospavati čitavu noć bez naprasnih buđenja,
vrištanja i histeričnog plakanja.

Premda sam samu sebe uvjeravala da ništa od toga nije stvarno, niti me se tiče, sama spoznaja da
se netko ima hrabrosti i obraza ponašati tako prema drugom ljudskom biću jer mu se, eto, može –
me užasavala. Dokle ide ta beskrajna, mučna samodopadnost, ta arogancija, to psihopatsko
maltretiranje žene. Nečije mame. Kada je točno dosta?

– Kad umreš – glasio bi najvjerojatnije odgovor.

Dok smo čekale da se vepar popne do moje sobe, mala mi je nešto pričala, ali ja je nisam čula.
Kao i puno puta do tad bila sam prisutna samo tijelom, našla sam svoju točku na zidu i zurila u
nju dok nisam ostala sama sa svojim strahovima. Što ako... Što kad... A da samo napravim –
ništa? Budem tu, dok se taj užas odvija, a da nisam tu? Ionako nisam, ja sam u točki. Tu mi nitko
ništa ne može. Nitko ne može ući. Tu ne čujem i ne vidim – ništa. U tom trenutku mala mi
mahne.

– Gdje si ti?

– Molim?

– Pa kao da nisi baš prisutna.

– Aha... gaha... To je zato jer se pripremam.

Mala se nasmije. Kuži sve.

– Ajde, pa nije valjda tako grozan.

Pogledam je ravno u oči i slažem kao nikad do tad.

– Ma ne... Ok je. Samo nekad zna biti... a eto tako malo... intenzivan.

– Ma daj. Ja sam Šibenčanka. Mi smo svi intenzivni.

– Stvarno? Ne znam puno Šibenčana – slažem opet kao zadnja kuja.

Mala se nasmije. Skužila me. Sad sam gotova. U tom trenutku s dna hodnika čujem
prepoznatljivo teturanje i zveket staklenih boca.

– Fino. Gajbica pivice je tu. Nemoj piti ništa, čak i ako bude inzistirao na tome – upozorim je i
ustanem otvoriti vrata. Pola minute kasnije vepar je stajao na pragu moje sobe. Preko leđa je
prebacio ogromnu crnu vreću za smeće punu nečega što je ostavljalo gnjusni mokri trag po
cijelom hotelu. Ušao je i gnjusnu stvar odlučio odložiti na preslatki divan kraj mog kreveta.

– Ej, šta radiš? - vrisnule smo.

– Kaj?

– Pa ne možeš to tu staviti, curi iz vreće na sve strane.

– Pa? Boli me kurac.

– Mene ne boli. Nosi to na balkon.

– Opet ti...

– Kaj opet ja? Znaš ti koliko koštaju ove sobe?

– Kaj mene boli kurac za to... To firma plaća.

– Pa platit će i ako sjebemo nešto, a onda ćemo imati pranje kad se vratimo u Zagreb.

– I?

– Znaš kaj, nosi to na balkon i prestani.

– S tobom su uvijek neki problemi.

– Jesu. Nosi to na balkon.

Vepar me ipak poslušao. Silovat će kasnije. Sad će se ipak potruditi ostaviti dobar dojam, čini se.

Crnu vrećetinu iz koje se cijedilo odvukao je na balkon. Iz nje je izvukao mokru bocu piva.

– A vodu si u vreću nalio da pivama ne bude dosadno?

– Bil je led, al se otopil.

– Fakat?

Otvorio je pivo i sjeo na stolicu nasuprot krevetu na kojem smo sjedile mala i ja.

– Zakaj si ti takva prema meni?

– Kakva?

– Takva kakva jesi. Ne daš si niš reći. Stvaraš nervozu među ekipom. Ljudi te moraju

cijeniti, znaš... Moraju znati da si dio tima.

– Jel?

– Ti se moraš znati razgovarati s ljudima. Moraš znati kaj možeš, a kaj ne. Oni moraju znati

da mogu računati na tebe.

– A to bi značilo?

– Ja znam sve o mailovima koji su se slali.

– Kojim ku*čevim mailovima? Ajde mi se skini s one stvari. Kao da ja nemam pametnijeg
posla nego pisati mailove, stari. Nismo još stigli do te faze.

– Dobro, ako ti tako kažeš, ja sam čuo drugačije – odgovori mi vepar i ode u kupaonicu.

Riganje. Opet... No bila sam na krivom tragu. Povraćat će se, istina, ali rigat ću ovog puta - ja.

Sebi u usta.

Vepar se vratio s ručnikom i bacio ga na malu.

– Pokrij se – naredio joj je.

– Šta? - zaustila je.

Ni meni nije bilo jasno.

– Ne mogu se koncentrirati. Dovodiš me u nezgodnu situaciju.

– Šta pričaš ti??

– Prekratke su joj hlače.

– Jesi li ti normalan? Pa ljeto je. Cura je u kratkim hlačama u MOJOJ sobi. Ovo nije poslovni
sastanak. Prestani ti biti neugodan.

Vepar se zavalio u stolicu i pripalio cigaretu.

– Šta radiš ti?

– Kaj?

– Kaj kaj?? U ovim sobama se ne smije pušiti.

– Ma boli me kurac.

– Ali mene ne boli. To je moja soba i ne možeš tu pušiti.

– Čega je tebe strah?

– Po milijunti put – ne želim imati probleme s produkcijom kad se vratim.

– Ti stvarno imaš problema.

– Da, imam. Ok. Jesmo li sad gotovi?

– Ma s tobom se uopće ne da pričati.

– Imaš pravo. Ne da. Ne znam zakaj uporno pokušavaš. Ajde molim te otiđi.

– Ja ću ić, al zapamti kaj sam ti rekao o ekipi.

– Zapamtila sam to i prvi put kad smo vodili ovaj razgovor.

– I? Zakaj se i dalje tak ponašaš?

– Eto. Tak.

– Idem.

– Hvala, vidimo se sutra.

Pričekale smo da više ne čujemo zveket piva, a onda se i mala pokupila. Dosta za jedan dan.
Dosta za sva vremena. Ne mogu ovo više. Kad se vratim u Zagreb dajem otkaz. Našla drugi
posao ili ne. Sve je bolje od ovog. Znala sam da neću moći spavati mirno. Popila sam Xanax koji
sam čuvala za posebne prilike. Držao me tri sata. Ostatak vremena provela sam buljeći u strop,
čekajući da se razdani. Ujutro sam otišla plivati. Počela me ubijati kičma. Svako malo me
razvaljivala još otkako mi je dvije godine ranije na glavu tijekom snimanja palo rasvjetno tijelo
koje te sezone bratić glavnog urednika uredno zaboravljao osigurati. Prošla sam s blažim
potresom mozga, pomaknutim diskom vratne kralježnice i ozbiljnim razgovorom o tome kako ne
bih trebala prijaviti ozljedu na radu jer se to „tu jednostavno ne radi“. Tu se jednostavno radilo o
tome da se žene mogu tući i vrijeđati. Valjalo ih je svesti na razinu potrošene, ispijene robe da bi
se dalje mogle prodati za manje novaca samo da pobjegnu od zlostavljača. Sve me to skupa opet
podsjetilo na situaciju koja se odigrala ne tako davno, tek nekoliko mjeseci ranije kad smo
farmeru, s kriminalnom prošlošću, registriranom ovisniku o alkoholu podvodili mladu curu koja
je samo pokušavala zaraditi za svoj kruh i dvije samohrane majke. U kojem su trenutku urednice
postale kandidatkinje pijanim snimateljima čija je jedina preokupacija na setu bila kak bu si s
dečkima popil gajbicu umjesto da namjesti kadar i snimi ono što se moralo snimiti da bi veliki
produceti na kombinaciji lošeg bijelog i normabela bili sretni, debeli i nasmijani, ne znam. No
činilo se da je baš tako i nikako drugačije. Prostitucija i zlostavljanje na svim razinama. Bez
iznimke.

Bila je to 12. sezona emisije na čiji smo set iz aviona koji su nas doveli sa svih strana svijeta
morali gotovo odmah uskočiti u masovni cirkus tijekom kojeg su se castingu ponovo, slučajno ili
namjerno, potkrale kandidatkinje ovisnice o sintetskim drogama, socijalni slučajevi, osobe s
poremećajem pozornosti i višestrukih osobnosti, kao i one koje su noževima voljele rješavati
nerješive probleme. Sama krema društva. Dušu dala da zabavi Hrvate koji su na kraju 12-satnog
radnog dana samo željeli odmoriti mozak i malo se nasmijati... Ili ruganje Balkancima od strane
umišljenih Nijemaca koji su držali da Slavenima treba pokazati gdje im je mjesto. Srbi su se
nešto osilili u posljednje vrijeme, Hrvati neće. Njih je naša čizma uvijek dobro čuvala.

Pa... kako koje.

Užas s ranije spomenute farme završio je puno kasnije nego što sam savjetovala nadređene
(učinila sam to čim smo stigli na lokaciju zbog čega sam od strane RTL-ove producentice, a
preko njezina zaručnika jer mi se sama to ipak nije usudila reći, optužena za lošu radnu etiku), no
srećom prije nego što je netko na njoj umro. Ipak, bilo je ozlijeđenih. Kao i onih koji su nakon
tog nesretnog putovanja u Požegu završili na liječenju i sedativima. Uključujući i autoricu ovog
teksta. Povijesti bolesti i iskaze možete naći u prilogu. Ukratko, riječ je bila o kandidatu koji se
već drugog dana snimanja potukao s ocem u prizemlju obiteljske kuće dok sam igrom slučaja,
provjeravajući madrace i sobe na koje su se žalile kandidatkinje, završila čuvajući razum tih
jadnih žena dok su izbezumljene gurale krevet na ulazna vrata sobe kako ih tata Slavonac ne bi
pobio puškom koju je navodno imao negdje skrivenu u kući. Poziv u pomoć nabildanom
producentu, nekoć zaštitaru na ulazu u klub Snježane Mehun, završio je time da smo morale
pričekati kakvih pola sata nebili se zaručnik poroducentice prvo dobro najeo i napojio. Do
vremena kad su vrli momci napokon odlučili da je sigurno prošlo dovoljno vremena jer bi inače
intervenirala policija, već sam umirila razjarenog farmera i djevojke i počeli smo planirati
sutrašnje snimanje. Na set je, unatoč mojim apelima da se to ne čini, dovedena još jedna
samohrana majka. Srećom bila je zaražena virusom ku*cobolje koji je polako prešao na sve nas,
pa smo se iduća dva dana uspjeli i nasmijati, naravno, nakon što smo djevojke (nakon ponovnog
incidenta s ocem koji je novoj kandidatkinji zbog opuštenog ponašanja i odijevanja prijetio) opet
na moje molbe, smjestili na sigurno u hotel.

Sigurno je, doduše, bilo tek te noći. Već iduće su me iz sna kandidatkinje probudile mahnitim
lupanjem na vrata. Naime, četvrtog dana umjesto da snimimo prilog o tulumu koji je za cure
trebao organizirati sa prijateljima, farmer nam je odlučio priuštiti još jedno u nizu neugodnih
iznenađenja. Pod utjecajem alkohola djevojkama odlučio demonstrirati svoje vozačke vještine
vozeći gotovo dvostruko brže od dopuštenog ograničenja brzine po uskim cesticama požeškog
predgrađa. Srećom, cure su sve snimile, a mi smo, stigavši na lokaciju shvatili da se nikakvo
snimanje tamo neće odviti jer je vidno pijani i uznemireni požeški ratnik galamio na jednu od
samohranih majki koju smo mu tamo doveli. Mlada djevojka koja je u tom trenutku još studirala
i povremeno radila studentske poslove, a mislila je da će joj sudjelovanje u emisiji koristiti kako
bi se lakše zaposlila nakon fakulteta i izgradila neku 'karijeru' sjedila je sa strane i pokazivala mi
'ulov' s manijakalne vožnje. - Sadržaj! – rekli bi uvaženi producenti. Sramotom bi to nazvao
civiliziran svijet. Odmah sam nazvala kreativnog producenta i izrazila sumnje u to da trebamo
nastaviti snimanje. Međutim, 'Pusti, pusti' je bila misao vodilja usijanih glavetina na 'pozicijama
moći' u toj produkciji, pa tako i njegova u trenutku kad su ženama za čiju smo dobrobit bili
odgovorni životi visili o tankoj niti.

- Vidli bumo kak' bu bilo sutra – mudro je zaključio vrteći svoju kozju bradicu, praznog
pogleda. Empatija i odgovornost bili su protjerani iz tog dečka po rođenju. Samo novčeki
i dodvoravanje 'onima gore' na pameti.

Sutra, naravno, nije bilo ništa bolje. Zapravo, bilo je tako da bi bilo bolje da se nismo ni
probudili. Djevojke su, naime, očito navikle na šovinizam i nasilje duboko ukorijenjene u
hrvatsku svakodnevicu na žalost patile od optimizma pamćenja1 i ponovo su odlučile izaći u neki
požeški klub kako bi 'otpustile' nagomilani stres nakon cirkusa koji su doživjele. Međutim, tamo
je došlo do svega samo ne do otpuštanja stresa, a otkrila sam da osim optimizma pamćenja naše

1
Emocionalno nabijeni događaji su upravo oni događaji iz kojih proizlaze najjasnija i najdetaljnija autobiografska
sjećanja. Naravno, postoji značajna razlika u očuvanju sjećanja na ugodne u odnosu na neugodne događaje. Upravo
taj fenomen koji omogućuje ljudima zadržavanje i prisjećanje većeg broja ugodnih događaja te manjeg broja
neugodnih događaja naziva se optimizam pamćenja. Prema brojnim teorijama, njegova glavna svrha je održavanje
pozitivne slike o sebi i svom životu te lakše suočavanje sa svojom prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Optimizam
pamćenja uglavnom je vezan uz stariju populaciju na kojoj je široko ispitivan i dokazan, piše Lora Pavlović u svom
završnom radu ‘Optimizam pamćenja kod mladih odraslih’ Sveučilišta u Zadru
cure boluju i od Stockholmskog sindroma2. To su dokazale činjenicom da nisu prošla ni tri sata
otkako su doživjele traumu, a ponovo su se upustile u pustolovinu s farmerom koji nije vladao ni
sobom, a kamo li onim što se odvijalo oko njega bez nadzora službi koje bi trebale biti zadužene
za takve slučajeve, umjesto djelatnicima showa neke zabavne emisije komercijalne televizije.
Samo nekoliko sati nakon što im je ugrozio život prebrzom vožnjom u vidno alkoholiziranom
stanju zbog toga što je suviše prisno razgovarao s jednom od njegovih dama, neki dečko, za
kojeg smo kasnije doznali da je maloljetan, popio je šaku u glavu od našeg farmera i zadobio
frakturu lubanje. Naš bogati farmer s 'etiketom' u samo nekoliko minuta iz najpoželjnijeg samca
te sezone pretvorio se u čovjeka koji je počinio kazneno djelo nanošenja teških ozlijeda
maloljetniku pod budnim okom 'ekipe za krizno komuniciranje' koja je u to vrijeme lokala i
gledala tekmu. Posljedice prestravljenih kandidatkinja sanirala je samohrana majka od 50
kilograma koja nije ni pila ni drogirala se s ekipicom, već izmrcvarena od snimanja spavala s
jednim otvorenim okom već petu noć za redom. Persona non grata u očima svih osumnjičenih
osim kandidatkinja koje je morala preklinjati da ne tuže RTL kako bi svi 'odgovorni' mogli
zadržati posao i prehraniti djecu.

Međutim čaša se može puniti do nekog trenutka, a onda se prelije. Samo nekoliko tjedana nakon
što sam obučila svoju naučnicu, ona je spletom nekih nesretnih okolnoslti završila u smještaju u
kojem su plahte bile namočene krvlju, a tehnička ekipa nije dobila dnevnice za putovanje. Bilo je
to u vrijeme kad su studenti preko autorskih ugovora morali izvlačiti honorare kudikamo veće od
onih koje su dogovorili na inicijalnom razgovoru da bi ih vraćali u firmu, a s viškom se radilo
tko zna što. Potpuno sam uvjerena da direktor s tim nije bio upoznat, no oni koji su raspolagali
novcem brzo su joj, nakon što je poslužila svrsi dali vritnjak, a ona me plačući histerično zvala s
hitne na kojoj je završila nakon samo tri mjeseca rada u toj 'ustanovi'. Bilo je to na kraju
putovanja na kojem sam i sama tijekom snimanja u Lici završila na hitnoj zbog prilično
nezgodnog zdravstvenog problema s kojim sam se mučila narednih pola godine - nakon što sam

2
Stockholmski sindrom je sindrom emocionalne veze i identifikacije s agresorom. Nazvan jepo
pljački banke u Stockholmu 1973. kada su se žrtve emocionalno vezale za pljačkaše. Ta solidarnost se
može ponekad ispoljiti i u samom činu, kada taoci pomažu svojim otmičarima da ostvare svoje ciljeve ili
da pobjegnu od policije. Ovaj sindrom su istraživali znanstvenici u okvirima viktimologije i došli do
zaključka da se cijeli proces temelji na strahu da ne dođe do još veće patnje za taoca ali i zbog unutrašnje
dobrote taoca da pomogne otmičarima. Što više energije se utroši u taj odnos, to će biti teže raskinuti ovu
vezu.
dobila otkaz jer sam upozoravala na neke počinitelje kaznenih djela čije su problematične
karakterne crte promakle budnom oku castinga.

E sad netko bi mogao reći, ona se osvećuje zato jer je dobila otkaz. Napisala je ovo samo zato da
bi im 'pokazala'. No ovo nije osveta. Pokazati nešto želim mladim novinarima koji se počinju
baviti televizijskim poslom, kao i onima koji misle da će im sudjelovanje u realityjima donijeti
slavu.

Svijet reality televizije je okrutno mjesto. Blatna kaljuža u kojoj se mogu utopiti i najbolji
plivači.

Klonite ga se.