2

Yasmina Khadra

Bagdadske sirene

The Sirens of Baghdad 2006.

Bejrut pronalazi jo jednu no kojom e zastrijeti lice. To to ga jueranji neredi nisu priveli svijesti dokaz je njegova somnambulizma. Prema tradiciji predaka, mjeseara se ne smije uznemiravati ak ni kad mu je ivot u opasnosti. Zamiljao sam ga drugaijeg: arapskog i ponosnog na to. Prevario sam se. To je neodrediv grad, blii svojim fantazmama nego svojoj povijesti, prevrtl jiv i hirovit, varav poput farse. Moda su ga se upravo zbog njegove uporne tenje da nalikuje neprijateljskim gradovima njegovi sveci zatitnici odrekli, preputajui ga traumama ratova i neizvjesnostima sutranjice. Proivio je pravi komar - i kakvu je korist izvukao iz toga...? to ga vie gledam, to mi ga je tee dokuiti. U njegovu nehaju postoji neka drskost koja ne dri vodu. Taj grad lae kao to die. Njegove usiljene manire nisu drugo doli podvale. Karizma koja mu se pripisuje ne pristaje njegovim unutarnjim stanjima. Kao kad bi se svilom prekrila nakazna ljaga. Svakom je danu dosta njegove muke, naglaava on neuvjerljivo. Juer je iskalj ivao bijes po bulevarima s ograenim izlozima. Veeras e si, pak, priutiti uitak. I opet, njegove e mu noi savreno goditi. Svjetla i neonski znakovi ve vabe poglede. U slalomu farova, veliki motori izvode majstorske poteze. Subota je i no se sprema ukloniti njegove boljke. Ljudi e se zabavljati do sitnih sati, s tolikim arom da ih nedjeljna zvona nee izbaciti iz takta. Prispio sam u Bejrut prije tri tjedna, vie od godinu dana nakon ubojstva biveg premijera Rafika Haririja. Prozreo sam njegovu dvolinost im sam iz taksija zakoraio na plonik. Njegova je bol samo fasada, njegovo pamenje istrunulo sito; smjesta sam ga zamrzio. Ujutro, obuzima me potmulo gaenje kad zaujem njegovu hazarsku gungulu. Uveer, isti mi bijes navire u dui kad bekrije ponu paradirati u svojim ulatenim bolidima, odvrnuvi do maksimuma volumen na stereoureajima. to time ele dokazati? Da se zabavljaju usprkos ubojstvima? Da se ivot nastavlja unato krizama? Njihov cirkus izmie mom shvaanju. Ja sam beduin, roen u Kafr Karamu, zabaenu selu usred irake pustinje, toliko neprimjetnom te esto poiva rasplinut u privienjima prije nego to se pomoli iz njih u predveerje. Veliki su gradovi u meni uvijek pobuivali duboko nepovjerenje. Ali nagli obrati Bejruta izazivaju mi vnoglavicu. Ovdje, to ste sigurniji da ste neto napipali, to ste manje sigurni o emu se ustvari radi. Bejrut je traljavo uraen posao; njegovo je muenitvo lano, njegove su suze krokodilske - mrzim ga iz dubine due zbog njegovih busanja u prsa, kukavikih koliko i nedosljednih, zbog njegova sjedenja na dvije stolice, as arapskoj kad su kase prazne, as zapadnoj kad su zavjere isplative. Nou se odrie onoga to je ujutro oboavao kao svetinju. Na plai se aca onoga za to se borio na trgu, i srlja u propast poput ogorene bjegunice koja misli nai drugdje ono to joj je nadohvat ruke... Trebao bi izii, razgibati noge i duh. Dr. Dalal mi stoji za leima, nosa zarivena u moj vrat. Koliko me dugo promatra dok tako razgovaram sam sa sobom? Nisam ga uo da se primie i ljuti me to sam ga zatekao kako ui nad mojim mislima poput ptice grabljivice. Uvia da njegova prisutnost u meni izaziva nelagodu i bradom pokazuje prema aveniji. Prekrasna veer. Vedro je, kafii su dupkom puni, ulice su pune svijeta. Trebao bi to iskoristiti umjesto da ovdje mozga o svojim brigama. Nemam ja nikakvih briga. Pa to onda radi ovdje? Ne volim svjetinu i mrzim ovaj grad. Doktor zabacuje glavu, kao da je primio udarac akom. Mrti se. Nalazi neprijatelja tamo gdje ga nema, mladiu. Bejrut se ne moe mrziti. Ja ga ipak mrzim. U krivu si. To je grad koji je mnogo propatio. Dotaknuo je dno. I udom preivio. Sada se, polako, oporavlja. Jo je grozniav i omamljen, ali se ne da. Ja ga smatram divljenja vrijednim. Jo nedavno nitko nije polagao nade u njega... to mu se zapravo moe prigovoriti? to ti se ne dopada u njemu? Nita. 4

 Nejasan odgovor. Meni nije. Ne volim ovaj grad i kraj prie. Doktor poputa: Ako te to veseli... Virdiniju? Prua mi kutiju cigareta. Ne puim. Nudi mi limenku: Pivo? Ne pijem. Dr Dalal odlae limenku na vrbov stoli i upire se o balustradu, tako da nam se ramena dodiruju. Njegov me zadah gui. Ne sjeam se da sam ga ikad vidio trijezna. U pedesetpetoj ve je ruina, modrikasta lica i upalih, u kutovima izboranih usta. Veeras nosi trenirku s bojama libanonske nacionalne momadi na arkocrvenu vestu i nove tenisice s razvezanim vezicama. Izgleda kao da je ustao iz kreveta nakon podueg poinka. Kree se uspavano, a njegove oi, obino ivahne i blistave, jedva se naziru ispod nabreklih vjea. Bezvoljnom kretnjom gladi kosu na tjemenu kako bi prikrio elavost. Smetam? ... Poeo sam se dosaivati u sobi. U hotelu se nikad nita ne dogaa, nema nikakvih slavlja ni svadbi. Kao da sam u starakom domu. Primie limenku ustima i ispija dug gutljaj. Istaknuta Adamova jabuica poskakuje mu u grlu. Prvi put zapaam veliki oiljak koji mu see od jedne do druge strane vrata. Ne promie mu moje mrtenje. Prestaje piti, brie usta nadlanicom; zatim, maui glavom, okree se k bulevaru koji nestaje pod histerinim svjetlima. Pokuao sam se objesiti, davno kae naslanjajui se na rampu. S uetom od konoplje. Nisam imao ni osamnaest godina... Ispija jo jedan gutljaj i nastavlja: Zatekao sam majku s nekim tipom. Uznemiruje me to to govori, ali njegov me pogled zakiva za mjesto. Priznajem da me je dr Dalal vie puta iznenadio. Njegova me otvorenost zbunjuje; nisam navikao na tu vrstu povjeravanja. U Kafr Karamu takve bi ispovijesti bile smrtonosne. Nikad nisam uo nikoga da govori o svojoj majci na taj nain, a banalnost kojom doktor iznosi svoje prljavo rublje me zgraava. Dogaa se domee. Slaem se kaem kako bismo promijenili temu. Slae se s kim? Smeten sam. Ne znam to mu se vrti po glavi i ljuti me to sam ostao bez argumenata. Dr. Dalal odustaje. Nismo od iste ilovae, i ponekad dok razgovara s ljudima poput mene ima dojam da se obraa zidu. Ipak, samoa ga titi i aica razgovora, ma kako ispraznog, u najmanju ga ruku spreava da upadne u alkoholnu komu. Kad ne pria, dr Dalal se opija. Iako uglavnom dobro podnosi pie, zazire od ambijenta u kojem se obreo. Ma koliko uporno sebi ponavlja da se nalazi u dobrim rukama, ne uspijeva se uvjeriti u to. Nisu li to one iste ruke to vuku u mrak, reu vrat i dave, to postavljaju eksplozivne naprave pod stolice nepoeljnih? injenica je da otkako je stigao u Bejrut nije bilo kanjenikih ekspedicija, no osobe koje ga zbrinjavaju na glasu su po smaknuima. Ono to ita u njihovim oima ne ostavlja mogunost za sumnju: one su hodajua smrt. Bila bi dovoljna omaka, puka nesmotrenost, i ne bi ni imao vremena shvatiti to ga je zadesilo. Prije dva tjedna, Imad, momak nadlean da se brine za mene, naen je kako pliva u vlastitu izmetu usred parka. Za policiju, Imad se predozirao. Bolje je tako. Njegovi drugovi, koji su ga ubili pomou zaraene price, nisu doli na njegov pogreb; pretvarali su se da ga ne poznaju. Otad, doktor dvaput gleda pod krevet prije nego to se uvue pod plahtu. Maloas si govorio sam sa sobom kae. Dogaa mi se. O emu to? 5

 ... Ne sjeam se vie. Odmahuje glavom i staje promatrati grad. Nalazimo se na terasi hotela, na zadnjem katu, u nekoj vrsti staklenog doksata to gleda na glavnu arteriju grada. Njegov jedini namjetaj ini nekoliko vrbovih stolica, dva niska stola i kanape u kutu natkriljenom policama punim knjiga i broura. Nemoj si postavljati suvina pitanja kae mi. Prestao sam si postavljati bilo kakva pitanja. ovjek si ih esto postavlja kad je osamljen. Ja ne. Dr. Dalal dugo je predavao na europskim sveuilitima. Redovno ga se dalo vidjeti u televizijskom studiju kako grmi protiv zloinakog skretanja svojih istovjernika. Ni fetve izdane protiv njega ni pokuaji otmice nisu uspjeli obuzdati njegovu uljivost. Postojali su svi izgledi da poslane vodeim kritiarom oruanog dihada. A onda se, iznenada, naao u prvim redovima fundamentalistikog imamata. Duboko razoaran u svoje zapadne kolege, uviajui da njegov poloaj deurnog balije sablanjivo potire njegovu erudiciju, napisao je estok tekst protiv intelektualnog rasizma kojim se obruio na politiki korektne zapadne klike i poeo izvoditi nevjerojatne piruete kako bi se pribliio islamistikim krugovima, iako se isprva sumnjalo da je dvostruki agent, imamat ga je rehabilitirao i potom opunomo io kao svog predstavnika. Danas obilazi arapske i muslimanske zemlje stavljajui svoj govorniki talent i svoju zastraujuu inteligenciju u slubu dihadistikih direktiva. Nedaleko odavde ima jedan bordel predlae mi. Ako bi htio poeviti neto. Zgranut sam. To u stvari nije bordel, barem ne poput drugih. Posjetioce moe nabrojati na prste, sve fini ljudi... Kod madame Raak navraa samo otmjeni svijet. Toi se pie, dointovi krue, a moe biti siguran da se stvar nee oteti kontroli, ako shvaa to elim rei. Zatim se svi pozdrave, i kao da nita nije bilo. A cure su zgodne i matovite, profesionalke. Ako si zbog neega ukoen, vratit e te u formu dok trepne. Nije to za mene. Kako to moe rei? Ja u tvojoj dobi nisam putao nijednu riticu da se ohladi. Njegovo me prostatvo zaprepauje. Jedva mogu povjerovati da erudit njegova kalibra moe biti sposoban za tako gnjusnu vulgarnost. Dr. Dalal je tridesetak godina stariji od mene. U mome selu, dokle pamenje see, takav razgovor sa starijim od sebe posve je nezamisliv. Jednom zgodom dok sam s mladim stricem etao Bagdadom, netko je opsovao pred nama - da se zemlja u tom trenu otvorila preda mnom, bez razmiljanja bih se zauvijek sakrio u nju. Jesi za...? Ne. Dr. Dalal me duboko ali. Naginje se nad rampu od kovanog eljeza i munjevitim pokretom prstiju baca opuak u prazno. Obojica promatramo crvenu toku kako se vrti padajui s kata na kat sve dok ne nestane u mnotvu plamiaka na tlu. Misli li da e nam se jednog dana pridruiti? pitam ga da promijenim temu. Tko? Nai intelektualci. Dr Dalal me iskosa promatra: Nevin si, je li u tome stvar...? Govorim ti o bordelu nedaleko odavde... A ja ti govorim o naim intelektualcima, doktore odvraam s dostatnom vrstinom u glasu da ga dovedem u red. Uvia da me njegov nepristojni prijedlog ozlojeuje. Hoe li se pridruiti naim redovima? ustrajavam. Zar je to toliko vano? Za mene je... Intelektualci svemu daju smisao. Pisat e o nama. Naa e se borba urezati u pamenje. Nije ti dovoljno sve to si propatio? 6

 Meni nije potrebno gledati iza da bih iao naprijed. Jueranje strahote me ba tjeraju naprijed. Ali rat se ne svodi na to. Pokuavam proitati u njegovim oima da li me prati. Doktor sputa pogled i usredotouje ga na prodavaonicu u podnoju, samo kimajui bradom u znak odobravanja. U Bagdadu sam prisustvovao mnogim govorima i propovijedima. Kad sam ih uo, pomahnitao sam poput bijesne deve. Poelio sam samo jedno: dii u zrak cijeli planet, od Sjevernog do Junog pola... A svaki put kad ti izrazi moju mrnju prema Zapadu, ti, uen ovjek, moj se bijes pretvara u ponos. Prestajem si postavljati pitanja. Ti mi daje odgovore na sva. Kakva pitanja? pita on podiui glavu. Bezbrojna ti se pitanja vrte po glavi kad puca nasumce. Ne padaju uvijek izdajice. Ponekad stvar zakae i meci odu ukrivo. To je rat, stari moj. Znam. Ali rat ne objanjava sve. Nema se tu to objasniti. Ubija i onda umre. Tako je to od kamenog doba. Zautjeli smo. Svatko promatra grad sa svoje strane. Bilo bi dobro kad bi se nai intelektualci ukljuili u borbu. Misli da ima anse za to? Masovno, bojim se, ne kae uzdahnuvi. Ali u manjem broju, svakako. Od Zapada vie nemamo to oekivati. Nai e intelektualci naposljetku toga postati svjesni. Zapad voli samo sebe. Misli samo na sebe. Kad nam prua pojas za spaavanje, to je samo kako bi od nas nainio mamac. Manipulira nama, huka nas jedne protiv drugih, a kad prestane zbijati alu s nama, zatvara nas u svoje tajne ladice i zaboravlja. Doktorovo disanje se prekomjerno ubrzava. Pali novu cigaretu. Njegova ruka drhti a njegovo se lice, na trenutak obasjano plamenom upaljaa, guva poput krpe. A ipak, nastupio si u svim televizijskim studijima... Da, ali na koliko podija? mrmlja. Zapad nikad nee priznati nae zasluge. Za njega, Arapi valjaju samo za udaranje lopte ili deranje u mikrofon. to mu vie dokazujemo suprotno, manje je spreman to priznati. A dogodi li se sluajno da nemaju druge mogunosti nego pokazati se velikodunima prema arapiima iz vlastita uzgoja, te e arijske klike uvijek uzvisiti manje dobre kako bi zagorale ivot najboljima. Vidio sam to iz neposredne blizine. Znam o emu govorim. ar njegova opuka obasjava balkon. Kao da eli popuiti cijelu cigaretu u jednom udisaju. Grevito se hvatam za njegove rijei. Njegove dijatribe slie mojim opsesijama, potkrepljuju moje fiks-ideje, ulijevaju mi nevjerojatnu duevnu snagu. I drugi su, prije nas, shvatili to na vlastitu tetu. Odlazei u Europu, mislili su pronai domovinu za svoje znanje i plodnu zemlju za svoje ambicije. Meutim, iako su jasno vidjeli da nisu dobrodoli, neka ih je naivnost navela da podnesu udarac to bolje mogu. Budui da su prihvatili zapadne vrijednosti, uzeli su zdravo za gotovo sve to im se aputalo u uho: sloboda izraavanja, ljudska prava, jednakost, pravda... rijei velike i isprazne poput izgubljenih horizonata. Ali nije zlato sve to sja. Koliko je naih uspjelo? Veina ih je umrla srca punog gorine. Siguran sam da si sada zamjeraju iz groba. A ipak, bi lo je posve jasno da je bitka uzaludna. Njihovi zapadni kolege nikad im ne bi dopustili da steknu priznanje. Pravi rasizam je uvijek bio intelektualan. Segregacija poinje im netko otvori neku od naih knjiga. Naim jueranjim velikanima trebala je cijela vjenost da to uvide; a za vrijeme koje im je trebalo da promijene taktiku, ve su bili ispali iz dnevnog reda... Nama se to nee dogoditi. Mi smo cijepljeni. Tko nema ne daje, tvrdi naa poslovica. Zapad nije drugo doli pikantna la, znalaki dozirana perverzija, pjev sirena za identitetske brodolomce. Proglaava se zemljom domainom, dok je ustvari samo usputna stanica od koje se nikad u potpunosti ne moe oporaviti... Smatra da vie nemamo izbora. Upravo tako. Suivot vie nije mogu. Oni nas ne vole, a mi vie ne podnosimo njihovu aroganciju. Svatko se mora povui u svoj tabor, definitivno okrenuti lea drugome. Samo to emo im, prije nego to podignemo veliki zid, dobro ispraiti tur za sve zlo koje su

nam nanijeli. Mora im se dati do znanja da kukaviluk nikad nije poivao u naem strpljenju, nego u njihovoj podlosti. I tko e pobijediti? Onaj tko nema mnogo toga za izgubiti. Baca opuak na pod i gazi ga kao da gnjei zmijsku glavu. Opet me pritjenjuje svojim iskriavim pogledom: Nadam se da nee tedjeti tu gamad. utim. Doktoru po svoj prilici nije poznat razlog mojeg dolaska u Bejrut. Nikome ne bi trebao biti poznat. Ni sam ne znam zato sam ovdje. Znam samo da se radi o najveoj operaciji ikad izvrenoj na neprijateljskom tlu, tisuu puta okantnijoj od napada 11. rujna... Postaje svjestan da me vodi na teren koji je podjednako sklizak za obojicu, gnjei limenku i baca je u kantu za smee. Planut e to nairoko mrmlja. Nizato to ne bih propustio. Pozdravlja me i odlazi. Ostavi sam, okreem lea gradu i prisjeam se Kafr Karama... Kafr Karam je siromano i runo seoce koje ne bih mijenjao za tisuu raskonih slavlja. Bio je to zaklonjen kutak usred pustinje. Nikakav vijenac nije nagrivao njegovu prirodnost, nikakva graja nije naruavala njegov drijeme. Od pamtivijeka smo ivjeli zatvoreni iza svojih bedema od suene opeke, daleko od svijeta i njegovih neistih zvijeri, zadovoljni onim to nam je Bog stavio u tanjur i upuujui mu hvale kako za novoroeni ivot koji nam je dao, tako i za blinjeg kojeg bi pozvao k Sebi. Bili smo siromani, skromni, ali i spokojni. Sve do asa kad su nam naruili intimnost, oskvrnuli svetinje, okaljali dostojanstvo u blatu i krvi... Sve do asa kad su, u babilonskim vrtovima, grubijani nakinureni granatama i lisiinama doli nauiti pjesnike kako da postanu slobodni ljudi...

Kafr Karam
1.
Svakog jutra moja sestra blizanka Bahia donosila mi je doruak u sobu. Ustaj uzviknula bi otvarajui vrata - uskisnut e ovdje poput tijesta. Odloila bi pladanj na niski stol pokraj kreveta, otvorila prozor te se vratila do kreveta i utinula me za none prste. Njezine su kretnje bile pune autoriteta, odudarajui od njezina blagog glasa. Kako je bila nekoliko minuta starija od mene, odnosila se prema meni kao prema svojoj bebi i nije opaala da sam narastao. Bila je njena djevojka, pomalo fanatina u pitanju reda i higijene. U djejoj dobi, ona me oblaila i vodila u kolu. Budui da nismo ili u isti razred, susretali smo se u kolskom dvoritu za odmorom tijekom kojeg bi me izdaleka pratila pogledom, i jao meni ako bih ime nanio sramotu obitelji. Kasnije, kad su malje poele naglaavati moje crte slabunjavog i bubuljiavog mladia, ona se osobno brinula za obuzdavanje moje adolescentske krize, prekoravajui me svaki put kad bih povisio glas pred drugim sestrama ili pokazao nezadovoljstvo obrokom koji bih smatrao nedostatnim za svoj uzrast. Iako nisam bio teko dijete, nain na koji sam se nosio sa svojim pubertetom ona je smatrala neprihvatljivom neotesanou. Ponekad, kad bi prevrila mjeru, majka bi je ukorila; Bahia bi se primirila na tjedan-dva, a onda, im bi mi se potkrala kakva omaka, poela bi iznova. Nikad se nisam bunio protiv njenih pretjeranih efovanja. Naprotiv, ona su me uglavnom zabavljala. Obui e bijele hlae i kariranu koulju naredila mi je pokazujui odjeu naslaganu na stolu od ultrapasa koji mi je sluio kao pisai stol. Juer sam ih naveer oprala i ispeglala. Trebao bi razmisliti o tome da si kupi drugi par cipela dodala je odgurujui vrkom noge moje upljesnivjele cipele. Ove gotovo da vie nemaju ona, a i smrde. Iz bluze je izvukla nekoliko novanica. 8

 Tu ima dovoljno novca da se ne zadovolji obinim sandalama. Razmisl i o parfemu. Jer, nastavi li ovako zaudarati, vie neemo morati kupovati insekticid protiv ohara. Prije nego to sam imao vremena podboiti se o lakat, odloila je novac na moj jastuk i zbrisala. Sestra nije radila. Prisiljena u esnaestoj ostaviti gimnaziju kako bi se udala za jednog roaka - koji je na kraju umro od tuberkuloze est mjeseci prije enidbe - venula je u kui iekujui drugog pretendenta. Ni moje preostale sestre, starije od nas, nisu imale mnogo sree. Najstarija, Aja, udala se za bogatog uzgajivaa pilia. ivjela je u susjednom selu, u velikoj kui koju je dijelila s muevljevom obitelji. Njihov se suivot pogoravao iz godine u godinu, sve do trenutka kad se, ne mogavi vie podnijeti ponienja jednih i zlostavljanja drugih, vratila kui. Mislili smo da e njezin suprug doi po nju; ali on se vie uope nije pojavljivao, ak ni za blagdane da posjeti djecu. Mlaa, Afaf, imala je trideset tri godine i bila je potpuno elava. Zbog boiesti iz djetinjstva izgubila je svu kosu. Bojei se da ne postane predmetom sprdnje svojih kolega, otac je odluio ne poslali je u kolu. Afaf je ivjela zatvorena u sobi, poput bolesnice, popravljajui staru odjeu, a kasnije izraujui haljine koje je majka prodavala gdje god bi stigla. Kad je otac izgubio posao nakon jedne nesree, Afaf je preuzela brigu za obitelj; tih dana ulo se samo zvrndanje njezina ivaeg stroja kilometrima uokolo. to se tie Fare, koja je tada imala trideset i jednu, ona je jedina od sestara studirala na sveuilitu, usprkos negodovanju klana koji je krivo gledao ker to ivi daleko od roditelja, to e rei blizu napasti. Fara je ustrajala i bez muke je stekla diplome. Oev ju je stric htio udati za jednog od svojih potomaka, pobonog i susretljivog seljaka, no Fara je kategoriki odbila ponudu i zauzvrat se zaposlila u bolnici. Njezin stav zgranuo je klan, a ponieni sin odbio je ikad vie imati posla s bilo kim od nas, u emu su ga slijedili i njegovi otac i majka. Danas Fara radi u privatnoj klinici u Bagdadu i pristojno zarauje. Bio je to njezin novac to mi ga je moja sestra blizanka gdjekad odlagala na jastuk. U Kafr Karamu, mladii moje dobi prestajali su izigravati plaljivce kad bi im sestra i li majka diskretno tutnule novce u ruku. U poetku bi se osjeali malice nelagodno i, da spase obraz, obeavali su da e vratiti dug to je prije mogue. Svi su sanjali o tome da dobiju posao koji bi im omoguio podignuli glavu. Ali vremena su bila teka; ratovi i embargo bacili su zemlju na koljena, a nai mladii bili su odvie poboni a da bi se usuivali otii u velike gradove u kojima blagoslov predaka nije na snazi, gdje avo kvari due bre od opsjenara... Stanovnici Kafr Karama bili su posve drukijeg kova. Radije bi skapali nego se odali poroku ili krai. Pjev sirena uzalud se ori, poziv starjeina uvijek ga nadglasava - mi smo estiti po vokaciji. Upisao sam se na Sveuilite u Bagdadu nekoliko mjeseci prije amerike okupacije. Pucao sam od sree. Moj poloaj studenta vraao je ocu njegov ponos. On, nepismen, stari odrpani kopa bunara, otac lijenice i budueg doktora knjievnosti! Ne bi li to bila lijepa nadoknada za sve pretrpljene nedae? Obeao sam sebi da ga neu razoarati. Jesam li ga ikad u ivotu razoarao? elio sam uspjeti za njega, vidjeti ga punog pouzdanja, proitati u njegovim prainom opustoenim oima ono to je skrivalo njegovo lice: sreu etve onoga to je posijao, tjelesno i duevno zdravo zrno koje ne trai drugo doli da klija. Dok su drugi oevi nastojali bre-bolje upregnuti svoje potomstvo u nezahvalne poslove kojima su se zlopatili oni i njihovi preci, moj je pritegnuo remen te se skoro prelomio da bih ja mogao studirati. Iako ni on ni ja nismo bili sigurni da me na kraju tunela eka drutveni uspjeh, bio je uvjeren da je ueni siromah manje aljenja vrijedan od siromanog tupana. Umjeti sam itati pisma i ispunjavati formulare, to ve znai uvelike sauvati dostojanstvo, smatrao je on. Kad sam prvi put zakoraio u predvorje sveuilita, bez ustruavanja sam - premda me je priroda obdarila orlovskim vidom - stavio naoale na nos. To je vjerojatno razlog zbog kojeg sam zapeo za oko Neval, koja se kad bih je mimoiao na izlasku iz predavaonice crvenjela poput paprike. Iako joj se nikad nisam usudio prii, i najmanji njezin osmijeh bio je dovoljan da me uini sretnim. Upravo sam snovao velianstvene perspektive za nju, kad se bagdadsko nebo ozvjezdalo neobinim vatrometom. Sirene su se zaorile u nonoj tiini; kue su poele odlaziti u dim i, preko noi, najlue ljubavne avanture rastvorile su se u suze i krv. Moji fascikli i moje romance izgorjeli su u 9

paklu, sveuilite je bilo preputeno na milost i nemilost vandalima, a snovi grobarima; vratio sam se u Kafr Karam, bunovan, dezorijentiran, i otad nisam nogom kroio u Bagdad. Ni na to se nisam imao poaliti ivei u roditeljskoj kui. Nisam bio zahtjevan, zadovoljavao sam se malim. Stanovao sam u potkrovlju, u preureenoj praonici. Moj su namjetaj tvorili stari sanduci, a moj je krevet bio izraen od dasaka prikupljenih odasvud. Bio sam zadovoljan malenim univerzumom koji sam izgradio oko svoje privatnosti. Jo nisam imao televizor, ali zato mi je jedan unjkavi radioaparat grijao samou. Na dvorinoj strani prvoga kata stanovali su roditelji, u sobi s balkonom; na strani to je gledala na vrt, na dnu predvorja, sestre su dijelile dvije velike prostorije natrpane starudijom i vjerskim slikama donesenim s putujuih sukova, od kojih su neke bile labirintske kaligrafije a druge su prikazivale Sidnu Alija kako rastjeruje zloduhe i satire neprijateljske ete, vitlajui svojom legendarnom dvosjeklom sabljom poput tornada iznad njihovih bezbonih glava. Sline su slike bile povjeane i u sobama, u predvorju, iznad vrata i prozora. One nisu bile tu zbog dekorativnih razloga, ve zbog svojih talismanskih moi titile su od uroka. Jednoga dana, dok sam utirao loptu sluajno sam sruio jednu sa zida. Bila je to lijepa slika s kuranskim stihovima izvezenim utim koncem na crnoj pozadini. Razbila se poput zrcala. Majku umalo nije pogodila kap. Jo je se sjeam, ruku poloenih na grudima i iskolaenih oiju, blijede poput vapna. Ni proroanstvo od sedam godina neotklonjive nesree ne bi joj iscrpio toliko krvi iz lica. U prizemlju se nalazila kuhinja, preko puta upe koja je Afaf sluila kao radionica, dvije prostorije za goste, jedna tik do druge, i prostrana dnevna soba iji je francuski prozor gledao na povrtnjak. im sam odloio stvari siao sam pozdraviti majku, jedru staricu iskrena lica koju ni kuanski poslovi ni protok godina nisu uspjeh uinili malodunom. Poljubac u obraz prenio mi je znatan dio njezine snage. Nisu nam bile potrebne rijei da se razumijemo. Otac je sjedio prekrienih nogu u dvoritu, u sjeni nekog neodreenog stabla. Nakon sabaha, koji je obavezno obavljao u damiji, vraao se prebirati krunicu u dvorite, dok mu je osakaena ruka poivala pod naborima haljine - vie se nije mogao koristiti njome otkako je nastradala uslijed uruavanja bunara koji je strugao... Otac je naglo ostario. Njegova je aura starjeine splasnula, njegov zapovjedniki pogled vie nije imao gotovo nikakvu mo. Prije, s vremena na vrijeme bi se pridruio skupini bliskih roaka kako bi s njima prokomentirao kakav fenomen ili dogaaj. Zatim, kad je ogovaranje nadvladalo korektnost, povukao se. Ujutro, nakon izlaska iz damije i prije nego to bi se ulica posve razbudila, sjeo bi pod svoje stablo, sa alicom kave nadohvat ruke, i stao oslukivati okolne umove kao u nadi da e odgonetnuti njihov smisao. Stari je bio potenjak, beduin skromna porijekla koji nije svakog dana jeo dosita, ali pritom je bio moj otac i za mene je ostao predmetom najveeg potovanja. A ipak, uvijek kad bih ga spazio kako sjedi pod stablom, i nehotice bi me obuzelo duboko saaljenje prema njemu. Nesumnjivo, bio je on dostojanstven i odvaan, ali bijeda je podrivala dojam koji se trsio ostaviti. Mislim da se nikad nije oporavio od gubitka ruke, a osjeaj da ivi o troku svojih keri neprestano je prijetio da ga dotue. Ne sjeam se da sam ikad bio blizak s njime ili mu ikad pao u naruje; a ipak, bio sam uvjeren kako me, da sam uinio prvi korak, ne bi odbio. Pitanje je, meutim, bilo kako se odvaiti na to. Nepokretan poput totema, stari nikad nije odavao osjeaje... Kad sam bio dijete, mislio sam da je fantom; u zoru sam ga uo kako zamata svoj zaveljaj i prije nego to bih ga stigao pozdraviti on bi se ve bio uputio na gradilite, odakle se vraao tek kasno nou. Ne znam je li bio dobar otac. Bilo zbog suzdranosti ili prevelikog siromatva, nije nam znao poklanjati igrake i naizgled nije mario ni za nau djeju dreku ni za naa iznenadna zatija. Pitao sam se je li sposoban za ljubav, hoe li ga njegov poloaj roditelja naposljetku pretvoriti u kip od soli. U Kafr Karamu, oevi su smatrah dunou odravati distancu izmeu sebe i svojih potomaka, uvjereni da bi familijarnost kodila njihovu autoritetu. Koliko sam samo puta bio uvjeren da u njegovu strogom pogledu nazirem neko daleko blistanje? On bi se smjesta pribrao i otjerao me istei si grlo. Tog jutra, sjedei pod svojim stablom, otac je dakle proistio grlo kad sam ga sveano poljubio u tjeme, i nije povukao ruku kad sam je uzeo u svoju kako bih i nju poljubio. Shvatio 10

sam da ne bi imao nita protiv da mu pravim drutvo. Da bismo si rekli to? Nije nam polo za rukom ak ni da se pogledamo u lice. Dva sata nijedan od nas nije uspio prozboriti ni rije. On je samo vrtio krunicu, ja sam neprestano gnjeio rub hasure. Da me majka nije dola zamoliti da neto obavim, ostali bismo tako sjediti do mraka. Idem napraviti krug. Treba li togod? Nijeno je odmahnuo glavom. Iskoristio sam to da se oprostim od njega. Za mnoge, nae je selo bila samo selendra to se isprijeila poprijeko ceste poput krepane ivotinje - tek to se nazrelo, ve bi ieznulo. Ali mi smo se ponosili njime. Uvijek smo bili nepovjerljivi prema strancima. Dokle god su nas zaobilazili u velikom luku bili smo na sigurnom, a u sluajevima kad bi ih pustinjski vjetar prisilio da potrae utoite kod nas, pobrinuli bismo se za njih sukladno Prorokovim zapovijedima, ne pokuavajui ih zadrati kad bi poeli pakirati kovege. Uostalom, ono to nam je dolazilo budilo nam je suvie runih uspomena... Veina stanovnika Kafr Karama bila je u srodstvu. Ostali su u njemu ivjeli ve generacijama. Dakako, imali smo i mi svoje muice, ali nae svae nikad nisu izmicale kontroli. Kad bi stvari pole po zlu, starjeine bi intervenirale i utiale stras ti. Ako bi uvrijeene strane smatrale uvredu neoprostivom, prekinuli bi kontakte i sluaj je bio njeen. S druge strane, voljeli smo se okupljati na trgu ili u damiji, smucati se pranjavim ulicama ili lekariti na suncu pod zidovima od suene opeke, ovdje - ondje izobliene okrnjenim i golim blokovima cementa. To nije bio nikakav raj, no - budui da je uskost poivala u umovima, a ne u srcima - umjeli smo iskoristiti svaku priliku da se grohotom nasmijemo i iz razmijenjenih pogleda crpimo snagu potrebnu da se odoli podvalama ivota. Od svih roaka, Kadem mi je bio najbolji prijatelj. Kad bih ujutro iziao iz kue, prvo bih se uputio k njemu. Uvijek je sjedio na uglu Mesarove ulice, iza zidia na velikom kamenu, brade poloene u dlan, nepomian i kanda stopljen sa svojim improviziranim sjeditem. Nikad nisam vidio blaziranije bie. im bi me ugledao, izvadio bi kutiju cigareta i pruio je prema meni. Znao je da ne puim, ali ipak se nije mogao suzdrati da me ne doeka tom gestom. Naposljetku sam iz kurtoazije prihvatio i stavio cigaretu u usta. Odmah mi je ponudio i upalja i poeo se tiho smijati kad me je prvih nekoliko dimova natjeralo u kaalj. Zatim se vratio u svoju koljku, mutna pogleda i nepronina lica. Sve ga je zamaralo: veernja druenja s prijateljima jednako kao i karmine. Razgovori s njim bili su kratkotrajni, a katkad su se zavravali apsurdnim izljevima bijesa iju je tajnu znao samo on. Trebam si kupiti novi par cipela. Uputio je kratak pogled prema mojim iznoenim cipelama i onda se ponovo zagledao u horizont. Pokuao sam nai neki zajedniki teren, ideju koja bi se dala razraditi. Od njega se nije mogla oekivali nikakva inicijativa. Kadem je bio virtuoz na lutnji. Neko je zaraivao za ivot svirajui na vjenan jima. Upravo je bio planirao osnovati orkestar kad je sudbina satrla u prah njegove projekte. Njegova prva ena, djevojka iz sela, umrla je u bolnici uslijed obine upale plua. U to doba, UN-ov program Hrana za naftu pao je u vodu i zavladala je nestai ca i najpotrebnijih lijekova, na crnom tritu takoer. Kadem je teko podnio preranu smrt supruge. Otac ga je natjerao da uzme drugu enu, nadajui se da e to ublaiti njegovu bol. Osamnaest mjeseci nakon vjenanja, iznenadni meningitis uinio ga je dvostrukim udovcem. Kadem je izgubio vjeru. Ja sam bio jedna od rijetkih osoba koja mu se mogla pribliiti a da ga odmah ne ozlovolji. unuo sam kraj njega. Pred nama se uzdizala stara antena Stranke, spektakularno postavljena prije trideset godina, prije nego to se pretvorila u otpad zbog pomanjkanja ideolokog uvjerenja. Iza zapeaene zgrade, dvije rekonvalescentske palme trudile su se ostaviti dobar dojam. inilo mi se da tu stoje od poetka svijeta, uvijenih, malne grotesknih obrisa, klima vih i usahlih grana. Osim pasa koji bi ih dolazili obiljeiti i malobrojnih ptica selica u potrazi za slobodnim 11

lijegalima, nitko nije obraao panju na njih. Kad sam bio dijete pobuivale su moju znatielju. Nisam shvaao zato ne iskoriste smrkavanje da zauvijek pobjegnu. Neki putujui arlatan pripovijedao je kako su te dvije palme ustvari plod pradavne kolektivne halucinacije koji je privienje zaboravilo ponijeti sa sobom kad je ieznulo. Jesi li jutros sluao radio? ini se da e Talijani pokupiti prnje. Velike li koristi od toga promrmljao je. Po mojem miljenju... Nisi li krenuo kupiti cipele? Podigao sam ruku u visinu grudi u znak predaje. Ima pravo. Idem malo razgibati noge. Napokon se odluio okrenuti prema meni: Nemoj se ljutiti. Zlo mi je od tih pria. Shvaam. Nemoj mi zamjeriti. Dane provodim nasmrt se dosaujui, a noi umirui od dosade. Ustao sam. Kad sam dospio do kraja zidia, kazao mi je: Mislim da doma imam jedan par cipela. Svrati malo kasnije. Ako ti budu dobre, uzmi ih. U redu... Vidimo se. Ve se prestao obazirati na mene.

2.
Na trgu pretvorenom u nogometno igralite mnotvo je fakina vriskajui naganjalo istroenu loptu, predmet njihovih kaotinih napada i zapanjujuih nepravilnosti. inilo se kao da se jato upavih vrabaca svaa oko zrna kukuruza. Odjednom, neki se derani uspio iskobeljati iz metea i junaki je pohitao prema protivnikom golu. Predriblao je jednog protivnika, preao drugog, zastao kraj aut-linije i odatle dodao loptu suigrau u pozadini koji je, pojurivi poput strijele, na veliko razoaranje svoje ekipe promaio udarac i stranjicom zaorao po ljunku. A onda, iznenada, abnormalno debeo djeak koji je dotad mirno uao pod zidom nasrnuo je na loptu, uzeo je i poletio koliko ga noge nose. U prvi as zateeni, igrai su ubrzo postali svjesni da im je uljez oteo loptu; svi su odjednom potrali za njim, astei ga kojekakvim imenima. Nijedna ga ekipa nije htjela primiti objasnio mi je bravar koji je sa svojim uenikom sjedio pred radionicom. Ne moe si pomoi, nuno im kvari veselje. Sva trojica gledali smo debelog djeaka kako nestaje iza bloka kua, umiui svojim progoniteljima - bravar raznjeeno se smijeei, njegov uenik odsutna izraza lica. uo si posljednje vijesti? upitao me je bravar. Talijani se kupe. Nisu rekli kada. Glavno je da odlaze. Zatim se upustio u dugu analizu to se ubrzo razgranala u teorijska nagaanja o preporodu zemlje, slobodi i slinim pitanjima. Njegov uenik, crnoput, poput avla ispijen krljavac, sluao ga je s dirljivom krotkou oamuenog boksaa koji, izmeu dvije paprene runde, potvrdno kima na preporuke svog trenera dok mu pogled iezava u magli. Bravar je bio susretljiv ovjek. Uvijek je svima stajao na raspolaganju, pa i kad bi ga u sitne sate zvali zbog majune rupe na rezervoaru ili obine pukotine na skeli. Bila je to koata ljudina, ruku punih modrica i otrog izraza lica. Njegove su oi blistale metalnim sjajem nalik iskrama to su vrcale iz njegove letlampe. aljivine su se pretvarale da nose masku za zavarivanje kako bi ga mogle gledati u oi. Zapravo su mu oi bile oteene i neprestano su suzile, i vid mu se ve neko vrijeme maglio. Otac estoro-sedmoro djece, svraao je u radionicu daleko vie da pobjegne od nereda koji mu je vladao u kui nego zbog posla. Njegov najstariji sin, Sulejman, vie-manje moj vrnjak, bio je mentalno zaostao. Danima je nepomino sjedio u kutu sobe, a onda bi ga iznenada uhvatila uta minuta i poeo bi trati; i trao bi dok se ne bi sruio. Nitko nije znao uzrok tim napadajima. Sulejman nije 12

govorio, nije se alio, nije napadao; ivio je povuen u svoj svijet i potpuno je ignorirao na. Samo bi odjedanput ispustio krik, uvijek isti, i srnuo u pustinju ne osvrui se. Isprva smo gledali kako kida pod pripekom, s ocem za petama. Ali s vremenom smo postali svjesni da te luake utrke suvie umaraju njegovo srce i da bi sirotan naposljetku mogao pasti i vie se ne dignuti, pogoen infarktom. U selu smo se organizirali tako da ga presretnemo im je dan znak za uzbunu. Jednom uhvaen, Sulejman se nije opirao; dao se obujmiti oko struka i odvesti kui bez i najmanjeg znaka otpora, usta razvuenih u beivotan osmijeh, iskolaenih oiju. Kako je sini? Ko violina kazao je, ve tjednima se izvrsno dri. ovjek bi povjerovao da je posve izlijeen... A tvoj otac? I dalje pod svojim stablom... Trebao bih si kupiti nove cipele. Silazi li tkogod u grad danas? Bravar se poeao po tjemenu. Mislim da sam prije sat vremena vidio neka kola, ali ne bih znao rei jesu li ila prema gradu. Bolje saekaj poslije molitve. Postaje sve tee kretati se zbog tih nadzornih toaka i gnjavaa koje su prouzroile... Bio si kod postolara? Nepopravljive su. Trebam nove. Postolar ima i vie toga osim potplata i ljepila. Njegova je roba zastarjela. Hou neto to se nosi, lagane, ik cipele. Misli da e to podnijeti na pod? Nije bitno... Bilo bi dobro kad bi me netko mogao odbaciti do grada. Trebam i jednu lijepu koulju. Mislim da e predugo ekati. Halidov taksi je u kvaru, autobus vie ne prolazi ovuda otkako ga je helikopter prije mjesec dana zamalo zalijepio za cestu. Maliani su se dokopali lopte. Vraah su se vojnikim korakom. Kvaritelj veselja nije daleko dospio primijetio je bravar. Predebeo je da bi im zbrisao. Dvije su se ekipe ponovo postrojile na terenu, svaka u svome taboru, i utakmica je nastavljena gdje je bila prekinuta. Odmah su se zaorili krici, tjerajui na uzmak starog psa koji se ondje bio zatekao. Budui da nisam imao nikakva naroita posla, sjeo sam na komad cementa i sa zanimanjem stao pratiti utakmicu. Kad je zavrila, primijetio sam da su bravar i njegov uenik otili, da je radionica zatvorena. Sunce je ve nemilice tuklo. Ustao sam i vratio se ulicom u smjeru damije. Kod brice je bilo puno svijeta. Kao i obino petkom nakon dume, ondje su se sastajali starci Kafr Karama. Dolazili bi vidjeti nekog od svojih kako se preputa iau u rukama osobe slonovskog lika, zaogrnute u mesarsku pregau. Prije su rasprave uvijek bile okoline. Saddamovi biri imali su oi posvuda. Zbog jedne neprikladne rijei deportirali bi cijelu obitelj; masovne grobnice i vjeala nicali su poput gljiva. No, nakon to je tiranin ukeban u jednoj takorskoj rupi i zatoen u drugu, jezici su se razvezali i dokoliari Kafr Karama poeli su se pokazivati iznenaujue blagoglagoljivima... Toga su se jutra kod brice okupili mjesni mudraci; ako se u blizini zatekla i nekolicina mladih, to je bilo zato to su rasprave obeavale. Prepoznao sam Dabira, zvanog Docu, gunava sedamdesetogodinjaka koji je prije dva desetljea predavao filozofiju u gimnaziji u Basri, da bi potom tri godme proamio u Baasovim tamnicama zbog nekog nejasnog etimolokog prijepora. Po izlasku iz zarobljenitva, Stranka mu je dala do znanja da mu je zabranjeno pouavati na cijelomu irakom teritoriju i da je pod nadzorom Muhabarata. Doco je shvatio da mu ivot visi o niti i spaavajui ivu glavu vratio se u rodno selo gdje se pretvarao da je mrtav sve dok nisu poeli uklanjati reisove kipove s javnih mjesta. Bio je on krupan ovjek, gotovo otmjen u besprijekorno istoj modroj delabi koja mu je davala neki hijeratski izgled. Pokraj njega, sklupan na klupi, pompozno je raspredao Beir zvani Sokol, stari drumski razbojnik koji je haraio okolicom kao predvodnik jedne neuhvatljive horde prije nego to se sklonio u Kafr Karam, sluei se svojim plijenom kao pristupnicom. Iako nije bio pripadnik klana, starjeine 13

su mu radije pruile dobrodolicu nego da budu rtvom njegovih pljaki. Nasuprot njemu, usred svoga tihog klana, braa Isam, dva slabunjava ali zastraujua starca, pokuavala su pobiti argumente obiju strana; praksa osporavanja bila im je u krvi, i bili su u stanju odrei se ideje koju su produbljivali dan prije ako bi je usvojio neki nepoeljni saveznik. Zatim, nepomian u svome kutu, po strani kako bi se to vie isticao, Doajen je stolovao na vrbo voj stolici koju su njegovi privrenici prenosili kamo god se kretao, s ogromnom krunicom u jednoj i cijevi nargile u drugoj ruci. On se nikad nije uplitao u rasprave i svoj je govor uvao za kraj; nije podnosio da mu itko uzme zadnju rije. Barem su nas oslobodili Saddama usprotivio se Isam 2 pozivajui neposredno okruenje kao svjedoka. Nitko nita nije traio od njih progunao je Sokol. A tko je drugi to mogao uiniti? kazao je Isam 1. Tono nadovezao se njegov brat. Tko je mogao ma i pljunuti na tlo a da se ne izloi munjama nebeskim, da ne bude smjesta uhapen jer je uvrijedio reisa i objeen na dizalicu? Saddam je bio tako gadan samo zbog naih sitnih i velikih kukavtina otpovrnuo je Sokol prijezirnim tonom. Narodi imaju vladare kakve zasluuju. Ne slaem se s tobom promeketao je drhtavi starac to mu je sjedio zdesna. Pa ti se ne moe sloiti ni sam sa sobom. Zato to kae? Jer je istina. Ti si uvijek danas na jednoj, sutra na drugoj strani. Nikad te nisam uo da brani neko miljenje dva dana zaredom. Istina glasi da nema vlastito miljenje. Ukrcava se na vlak koji trenutano prolazi, a onda, kad ti se ukae neki drugi, uskae u njega bez obzira na njegovu destinaciju. Drhtavi se starac zagradio iza srdite grimase, natmurena izraza lica. Ne kaem ti to da bih te uvrijedio, prijatelju kazao mu je Sokol pomirljivim tonom. Niti moj prigovor proizlazi iz manjka potovanja. Ali neu ti dopustiti da svali sve nae krivmje na Saddamova lea. On je bio udovite, da, ali domae udovite, nae krvi, i svi smo pothranjivali njegovu megalomaniju. Ne treba sada pretjerivati i dati prednost bezbonicima koji su doli s druge strane svijeta da nas pregaze. Ameriki vojnici su obini grubijani, divlje zvijeri koje se epure pred naim udovicama i siroadi i ne ustruavaju se sipati bombe na nae bolnice. Pogledaj u to su pretvorili nau zemlju: u pakao. A Saddam ju je pretvorio u masovnu grobnicu podsjetio ga je Isam 2. Ne Saddam, nego na strah. Da smo pokazali minimum hrabrosti i solidarnosti, taj si pas nikada ne bi dopustio otii tako daleko u tiraniziranje. Ima pravo kazao je ovjek pod bricinim iaom obraajui se Sokolu u ogledalu. Dali smo se voditi i on je to zloupotrijebio. Ali ne moe me navesti da promijenim miljenje: Amerikanci su nas oslobodili krvoloka koji je prijetio da nas ive prodre, sve, jednog po jednog. A to misli, zato su Amerikanci ovdje? uzjogunio se Sokol. Zbog kranskog milosra? To su poslovni ljudi, koji pregovaraju o nama kao o tritu. Juer, to je bila hrana za naftu. Danas, nafta za Saddama. A to smo mi u svemu tome? Sia. Da imaju i zrnce dobrote, Amerikanci ne bi tretirali svoje crnce i Latinose kao troglodite. Umjesto da prelaze doba i mora kako bi pritekli u pomo bijednim zakrljalim musliima, bilo bi im bolje da pometu ispred vlastitog praga i pobrinu se za svoje Indijance koji ame u rezervatima, zatieni od radoznalih pogleda, poput sramotnih bolesti. Pravo kae odsjeno je priklopio drhtavi starac. Zamisli samo: ameriki vojnici otiskuju se tisuama kilometara daleko od kue iz kranskog milosra. To im nimalo ne slii. Smijem li ja rei koju rije? upitao je naposljetku Dabir. Salonom je zavladala tiina puna potovanja. Bio je to svean trenutak kad bi Doco Dabir uzimao rije. Nekadanji profesor filozofije kojeg su Saddamove tamnice uzdignule na rang junaka govorio je malo, ali njegovi su istupi tota stavljali na svoje mjesto. Govorio je svisoka, njegove su primjedbe bile osnovane a njegovi argumenti neopovrgljivi. 14

 Smijem li neto upitali? nastavio je ozbiljnim tonom. Zato je Bush tako zagrizao u nau zemlju? Pitanje je obilo sluateljstvo ne nalazei odgovora. Svi su mislili da sadri klopku i nitko se nije htio izloiti podsmijehu. Doco Dabir zakaljao je u aku, siguran da je zadobio svaiju panju, Njegove lukave oi zvjerale su u potrazi za pogledom koji bi odavao rezerviranosi ili negodovanje, ali budui da ga nije naao stao je izlagati sr svoje misli: Da nas oslobodi despota, svojeg jueranjeg sluge a danas opasnog neprijatelja? ...Jer je nae stradalnitvo napokon smekalo srca ajkula u Washingtonu? ...Povjerujete li i na tren tim bajkama, izgubljen ste sluaj. SAD znaju dvije iznimno zabrinjavajue stvari za svoje hegemonijske planove: 1) Naa je zemlja bila nadomak tome da raspolae punom suverenou: nuklearnim orujem. S novim svjetskim poretkom, samo su nacije koje raspolau nuklearnim arsenalom suverene; ostale su samo potencijalna arita napetosti, Bogom poslane itnice za velike sile. Svijetom upravlja meunarodni financijski lobi, za koji je mir samo stanje tehnike nezaposlenosti. Pitanje ivotnog prostora... 2) Irak je bio jedina vojna sila sposobna suprotstavili se Izraelu. Bacajui ga na koljena. Izraelu se omoguuje da stavi apu na regiju. To su dva prava razloga koja su dovela do okupacije nae zemlje. Saddam je samo bacanje praine u oci. To to opravdava ameriku agresiju u oima javnog mnijenja ne ini ga manje dijabolinom varkom koja se sastoji u skretanju panje ljudi od onoga bitnog: namjere da se jednu arapsku zemlju sprijei da smogne strateka sredstva za obranu, dakle i za integritet, i na taj nain pomogne Izraelu da definitivno uspostavi vlast nad Bliskim Istokom. Kako nitko nije oekivao udarac, sluateljstvo je ostalo bez rijei. Zadovoljan, Doco je naas uivao u efektu to ga je proizvela umjesnost njegova istupa, arogantno je proistio grlo te je, uvjeren da ih je zadivio, ustao. Gospodo autoritativno je ustvrdio ostavljam vas da razmislite o mojim rijeima u nadi da u vas sutradan vidjeti prosvijetljene i oplemenjene. Izdeklamiravi to, uzvienom je kretnjom zagladio prednji dio delabe i napustio salon zajapuren od nadmenosti. Brico, koji nije obraao panju ni na ije rijei, naposljetku je postao svjestan tiine koja je nastala oko njega; podignuo je obrvu i zatim, ne postavljajui sebi previe pitanja, nastavio iati muteriju s nehajnou debelokoca to brsti busen trave. Sada kad se Doco Dabir udaljio, svi su se pogledi usmjerili prema Doajenu. Potonji se promekoljio u stolcu, pucnuo jezikom i kazao: Mogue je gledati stvari i pod tim uglom. Na dui je trenutak zautio i onda dodao: Doista, upravo anjemo ono to smo posijali: plodove svojih vjerolomstava... Zakazali smo. Neko smo bili svoji, odvani i vrli Arapi, tati tono onoliko koliko nam je trebalo da budemo odvani. Umjesto da smo se s vremenom poboljali, pokvarili smo se. A to smo to zgrijeili? sumnjiavo je upitao Sokol. Vjera... Izgubili smo vjeru, i s njome obraz. Koliko vidim, nae su damije jo uvijek pune. Da, ah u to su se pretvorili vjernici? U ljude koji mehaniki obavljaju molitve i vraaju se svojim iluzijama im je sluba zavrena. Vjera je neto drugo. Jedan mu je privrenik pruio au vode. Doajen je ispio nekoliko gutljaja; njegovo glogotanje odzvanjalo je u salonu poput kamenja to pada u bunar. Zbilo se to prije pedesetak godina, dok sam predvodio strievu karavanu od stotinjak deva u Jordan. Stali smo u jednom selu blizu Ammana, Bilo je vrijeme molitve. Nekolicina mojih ljudi i ja uli smo u damiju i poeli se prati u malome poploano m dvoritu. U tom trenutku priao nam je imam, impozantan lik odjeven u blistavu tuniku. to radite ovdje, momci? upitao nas je. Peremo se za molitvu, odgovorio sam mu. Mislite da su vai mjehovi dostatni da vas oiste? bilo je njegovo sljedee pitanje. Uvijek treba uzeti abdest prije ulaska u molitvenu dvoranu, napomenuo sam. Tada je iz depa izvukao krasnu svjeu 15

smokvu i paljivo je oprao u alici vode. Zatim ju je otvorio pred nama. Krasna smokva bila je puna crva. Imam je zakljuio: Nije vano oprati tijelo, momci, nego duu. Ako ste truli iznutra, ni rijeke ni oceani nee vas moi raskuiti. Pridobiveni, svi su okupljeni poeli kimati u znak odobravanja. Nemojmo prebacivati vlastitu krivnju na druge. Sami smo krivi to su Atnerikanci ovdje. Izgubivi vjeru, izgubili smo orijentire i osjeaj asti. Ako... Gotovo! uzviknuo je brico maui etkom iznad muterijina zarumenjenog vrata. Prisutni su se ukoili od zgraanja. Ni ne slutei da je upao u rije asnome Doajenu i sablaznio one koji su se napajali rijeima iz njegovih usta, brico je nastavio nehajno mahati etkom. Muterija le uzela svoje stare naoale pokrpane samolepljivom vrpcom i icom, stavila ih na nabrekli nos i pogledala se u ogledalo. ovjekov osmijeh uas se pretvorio u grimasu. Pa to je ovo? prostenjao je. Otrigao si me kao ovcu. Nisi imao mnogo kose ni kad si doao dobacio mu je hladnokrvno brija. Moda, ali sivarno si pretjerao. Dobro da mi nisi skinuo kou s lubanje. Mogao si me upozoriti. Kako? Bez naoala ne vidim nita. Brico je pokuao navui zabrinut izraz lica. ao mi je. Dao sam sve od sebe. U tom trenutku dva su ovjeka postala svjesna da neto nije u redu. Okrenuli su se i izravno suoili s ogorenim pogledima okupljenih u salonu. to je bilo? upitao je brico tihim glasom. Doajen nas je neemu pouavao upozorio ga je netko pokudnim tonom a vi ne samo da niste sluali, nego ste se prepirali oko obinog neuspjelog ianja. To je neoprostivo. Uviajui svoju neotesanost, brico i njegova muterija prinijeli su ruku ustima poput djeteta zateenog kako psuje i postali manji od makova zrna. Mlade to je sluala pred ulazom razila se na vrcima prstiju. U Kafr Karamu, kad se mudraci i odrasli ponu svaati, adolescenti i neenje moraju napustiti poprite. Zbog srama. Iskoristio sam priliku da, u nedostatku boljeg, svratim k postolaru ija se radionica nalazila stotinjak metara dalje, u krilu jedne grozne zgrade zakamuflirane iza toliko runih fasada te su izgledale kao da su ih podignuli dinovi. Suneva svjetlost odbljeskivala se od tla i bola me u oi. Izmeu dva umeza spazio s am bratia Kadema na istome mjestu na kojem sam ga ostavio, ucurena na svome golemom kamenu; mahnuo sam mu, ali on me nije primijetio pa sam krenuo dalje. Postolarova radionica bila je zatvorena. Ionako mi je mogao ponuditi samo neke starake cipele, a ako su neke od njih godinama trunule u kartonskim kutijama, to zacijelo nije bilo zbog nedostatka novca. Ispred velikih eljeznih ulaznih vrata zgrade, premazanih odbojno smeom bojom, Omar zvani Desetar zabavljao se s nekim psom. im me je ugledao, uputio je udarac nogom u etveronoevu stranjicu i dao mi znak da se primaknem: Kladim se da se tjera dobacio mi je. Doao si vidjeti povlai li se po kvartu kakva izgubljena ovica, ha? Omar je bio hodajua blamaa. Mjesna mlade zazirala je od njegova neuglaenog jezika kao i od njegovih morbidnih aluzija; svi su bjeali od njega kao od kuge. Boravak u vojsci ga je iskvario. Nakon to se kao kuhar pridruio jednom bataljunu, pet godina poslije, kad su amerike trupe zauzele Bagdad, vratio se u selo nesposoban objasniti to se dogodilo. Jedne noi njegova je jedinica ekala u stanju potpune pripravmosti, napunjenih topova i podignutih bajuneta; ujutro vie nikoga nije bilo na poziciji, svi su pobjegli, na elu s asnicima. Omar se potajice vratio kui. Vrlo mu je teko palo dezerterstvo bataljuna, te je krenuo utapati stid i bol u denaturiranom alkoholu. To je vjerojatno bio uzrok njegova prostatva. Izgubivi samopotovanje, izvlaio je zlobno zadovoljstvo izazivajui gaenje u svojih blinjih i prijatelja. U okolici ive i estiti ljudi podsjetio sam ga. 16

 to, rekao sam neto nesunitsko? Molim te... Rairio je ruke. U redu, u redu. Kad se vie ne smijemo ni zafrkavati. Omar je bio jedanaest godina stariji od mene. Stupio je u vojsku nakon ljubavnog neuspjeha. Vladarica njegovih snova bila je obeana drugom; on nije imao pojma o tome, kao, uostalom, ni ona. Kad je na jedvite jade smogao hrabrosti poslati svoju tetku da zatrai ruku njegove muze, sruio mu se cijeli svijet. Nikad se nije oporavio od toga. Crkavam u ovoj usranoj rupi procijedio je. Pokucao sam na sva iva vrata, nitko ne eli sii u grad. Pitam se zato im je drae truliti u njihovim smrdljivim kolibama umjesto da se proeu nekim finim bulevarom s klimatiziranim trgovinama i cvjetnim terasama. ega ovdje ima, molim te, osim dukela i gutera? U gradu barem s neke terase moe vidjeti kako prolaze auti i djevojke njiu bokovima. Osjea da si iv, dovraga! da postoji... U Kafr Karamu to ne osjeam. Kunem ti se, ovdje se osjeam kao da malo-pomalo skapavam. Guim se, umirem, za popizdit! ...ak se i Halidov taksi pokvario, a autobus ve tjednima ne prolazi ovuda. Omar je bio nagruvan poput zamotuljka na svojim kratkim nogama. Nosio je izlizanu kariranu koulju, prekratku a da mu se mjeina ne bi svako malo izlijevala do koljena. Ni njegove hlae, umrljane strojnim uljem, nisu mamile izgledom, Omarova je odjea neizostavno bila puna mrlja. Da se presvukao u operacijskoj sali, u odjeu izvuenu ravno iz originalne ambalae, naao bi nain da je sljedei tren zaprlja uljem; kao da ga je izluivalo njegovo tijelo. Kamo si se uputio? upitao me je. U kafi. Promatrati ekipu kako se karta, kao juer prekjuer, i sutra, i za dvadeset godina? Pa to je da prolupa... Jebote, to sam to zgrijeio u prolom ivotu da sam se morao roditi u ovakvoj vukojebini? To je nae selo, Omare, naa prvobitna domovina. Domovina, kae. ak se ni vrane ne zadravaju ovdje. Uvukao je svoj golemi trbuh kako bi ugurao rub koulje u hlae, estoko frknuo te uzdahnuvi kazao: Bilo kako bilo, tu nema pomoi. Hajdemo u kafi. Krenuli smo istim putem natrag prema trgu. Omar je kiptio od bijesa. Svaki put kad bismo proli mimo neke stare krntije parkirane pred dvoritem, stao bi kleti: to kupuju te aute samo da im trunu pred kolibama, majmuni jedni? Naas je progutao gorinu, a onda ponovo zapoeo: A tvoj brati? rekao je bradom pokazujui prema Kademu koji je sjedio pod zidiem na drugoj strani ulice. Kako li mu samo uspijeva ostati u svome kutku cijeli dan? Provikat e jedan od ovih dana, garantiram. Jednostavno voli biti sam. Imali smo jednog takvog u bataljunu, uvijek se povlaio u kut sobe, nikad ni da primirie kantini, nikad da sjedne za stol s drugarima. Jednog smo ga jutra nali kako visi u zahodu. To se nee dogoditi Kademu kazao sam osjeajui kako mi marci prolaze niz lea. Da se okladimo? Kafi Safir vodio je Madid, boleljiv i tugaljiv roak koji je venuo pod svojim kombinezonom, toliko runim te je izgledalo kao da je nainjen od cerade. Nepomian iza elementarnog anka, sa starom vojnikom kapom nabijenom do uiju, bio je nalik kakvu neuspjelu kipu. Njegove su muterije dolazile samo kartati, i on se vie nije ni trudio ukljuivan aparate ve je sa sobom donosio termosicu napunjenu crvenim ajem koju bi esto morao sam popiti. Njegov su lokal posjeivali dokoni mladii bez prebite pare koji bi banuli ujutro i odlazili tek 17

u sumrak, a da u meuvremenu ne bi nijednom posegnuli u dep. Madid je esto razmiljao o tome da digne ruke od svega, ali to bi onda radio? U Kafr Karamu, osjeaj naputenosti dosee strahovite razmjere; svatko se grevito dri svoga tobonjeg posla kako ne bi skrenuo s uma. Madid je napravio kiselo lice kad je ugledao Omara. Eto nevolje! progunao je. Omar je blazirano pogledao nekolicinu mladia ratrkanih po prostoriji. Kao u kasarni kad je zabrana izlaska primijetio je eui si stranjicu. Prepoznao je, na dnu prostorije, blizance Hasana i Huseina koji su, naslonjeni na prozor, promatrah partiju u kojoj su sudjelovali Jasin, unuk Doce Dabira, mraan i razdraljiv momak. Salih, bravarov zet, Adil, pomalo priglupa ljudina, i Bilal, bricin sin. Omar se pribliio potonjoj dvojici, usput pozdravio blizance te se ukopao iza Adila. Razdraen, Adil se pomaknuo: Baca mi sjenu, desetaru. Omar je odstupio za korak: Sjena ti je u timari, pajdo. Pusti ga na miru rekao je Jasin ne podiui pogled s karata. Nemoj nas ometati. Omar se prezirno podsmjehnuo i zauzdao jezik. etiri igraa napeto su promatrala svoje karte. Nakon napora unutarnje kombinacije kojoj se inilo da nema kraja, Bilal se nakaljao i rekao: Ti si, Adilc. Napuivi usne, Adil se ponovo zadubio u karte. Neodluan, uzeo si je vremena. Onda, hoe li? nestrpljivo je upitao Salih. Saekaj malo prigovorio je Adil. Moram razmisliti. Prestani se prenemagati dobacio mu je Omar. Ono malo mozga to ti je ostalo ispraznio si kad si ga jutros izdrkao. Kafiem je zavladala neugodna utnja... Oni koji su se nalazili blizu vrata su mugnuli; ostali nisu znali to bi sa sobom. Omar je postao svjestan da je napravio teku glupost; progutao je slinu i stao ekati da mu se nebo srui na glavu. Za stolom, igrai su povijena vrata ostali skamenjeno zuriti u karte. Samo je Jasin oprezno odloio kane na stranu i uperio od gnjeva usijani pogled u bivega desetara: Ne znam to eli postii sa svojim prljavirn jezikom, Omare, ali stvarno si prekardaio. U naemu selu. izmeu mladih kao i izmeu starih vlada potov anje. Odrastao si meu nama i razumije to ti govorim. Nita nisam... Zavei! ...Zatvori tu golemu gubicu i zakljuaj je lokotom rekao je Jasin jednolinim glasom koji je silno odudarao od bijesa to mu je vrcao iz oiju. Nisi u oficirskoj menzi, nego u Kafr Karamu. Ovdje smo svi braa, roaci, susjedi i blinji, i pazimo to inimo i govorimo... Ve sam te stoput zamolio, Omare, bez prostota. Tako ti Boga, nemoj nam kvariti rijetke trenutke predaha svojim odvratnim vojnikim argonom... Pa hajde, samo sam se htio naalili. Pogledaj oko sebe, Omare. Da li se itko smije? Reci, vidi li ikoga da se smije? Adamova jabuica poskakivala je u stegnutom grlu nekadanjeg desetara. Jasin je odsjeno uperio prst u njega. Od dananjeg dana, Omare, sine mojeg strica Fadila i moje strine Amine, zabranjujem ti dobro si uo, zabranjujem da ikad vie izgovori ma i jednu jedinu psovku, i jednu jedinu neumjesnu rije... Hej, lake malo! prekinuo ga je Omar vie kako bi spasio obraz nego ukorio Jasina stariji sam od tebe est godina i ne doputam ti da mi se obraa tim tonom. Dokai! Dva su se ovjeka poela odmjeravati, treperei od jarosti. Omar je prvi ustuknuo. 18

 U redu procijedio je mrzovoljno uvlaei koulju u hlae. Okrenuo se i uputio k izlazu: Hoete da vam kaem...? zatutnjao je s praga. Prvo si dezinficiraj usta presjekao ga je Jasin. Omar je odmahnuo glavom i nestao. Nakon Omarova odlaska, nelagoda se u kafiu jo vie pojaala. Blizanci su otili prvi, svaki svojim putem. Partija karata bila je prekinuta i nitko je nije bio voljan nastaviti. Jasin je takoer ustao i otiao, Adil za njim. Nije mi preostalo nita drugo nego da se vratim kui. Zatvorivi se u sobu pokuao sam sluati radio kako bih odagnao tjeskobu koju je u meni pobudio prizor u Safiru. Bio sam alostan ponajprije zbog Omara, a onda i zbog Jasina. Dakako, desetar je zasluio da ga se pozove na red, no strogost njegova mlae g suparnika takoer me je ozlovoljila - to sam vie saalijevao dezertera, to sam nalazio manje opravdanja za njegovoga roaka. Istina glasi da je, ako su se nai odnosi poeli pogoravati, to bilo zbog vijesti to su nam stizale iz Falude, Bagdada, Mosula, Basre, dok smo mi ivjeli svjetlosnim godinama daleko od drame koja nam je pustoila zemlju. Otkako su izbila neprijateljstva, usprkos stotinama ubojstava i mnotvu mrtvih, nijedan helikopter jo nije preletio na sektor, niti jedna patrola nije naruila mir naega sela. A taj osjeaj da smo na neki nain ostali iskljueni iz Povijesti pretvorio se, od utnje pune iekivanja, u pravu moralnu dilemu. Stariji kao da su se prilagodili situaciji, ali mlaei Kafr Karama to je mnogo tee padalo. Kako me radio nije uspio razonoditi, ispruio sam se na krevetu i prekrio lice jastukom. Nepodnoljiva vruina poveavala je moj nemir. Nisam znao to da radim. Ulice su me rastuivale, moj me je brlog titio; tonuo sam u svome nezadovoljstvu... Uveer, zapah povjetarca blago je pomaknuo zavjese. Iznio sam metalni stolac i sjeo pred ulazom u sobu. Dva-tri kilometra dalje od sela, vonjaci Haitema prkosili su stijenama koje su ih okruivale; jedina oaza zelenila kilometrima uokolo, drsko su bljeskali u posljednjim odsjevima dana. Sunce je zalazilo, zamagljeno prainom. Ubrzo, horizont se uario s jednog kraja na drugi, istiui valovite obrise bregova u daljini. Na suhoj visoravni to se strmoglavce sputala prema jugu, cesta je podsjeala na korito isuene rije ke. Skupina mangupa vraala se iz vonjaka. praznih ruku i nesigurna koraka; pohod malih pljakaa oito je zavrio neuspjehom. Doao je neki paket za tebe obavijestila me je moja blizanka Bahia odlaui plastinu vreicu ispred mojih nogu... Donijet u ti veeru za pola sata. Hoe izdrati dotad? Naravno. Rukom je otresla ovratnik moje koulje. Nisi siao u grad? Nisam naao nikog da me odveze. Sutra probaj biti malo uvjerljiviji. Obeavam... Kakav je to paket? Upravo ga je donio brati Kadem. Ula je u sobu da provjeri je li sve u redu pa se vratila svome tednjaku. Razvezao sam plastinu vreicu i iz nje izvadio kanonsku kutiju omotanu flasterom. U njoj sam naao par izvrsnih novih crnih cipela i papiri na kojemu je pisalo: Obuo sam ih dvaput, za prvu i drugu svadbenu no. Sada su tvoje. Bez uvrede, Kadem.

3.
Talac svoje praznine, Kafr Karam se iz dana u dan sve vie osipao. Kod brice, u kafiu, pod zidiima, svi su prevakavali iste prie. Previe se prialo, a inilo se nije nita. Izrazi nezadovoljstva vrtjeli su se ukrug, sve manje spektakularni; argumenti su gubili otricu razmjerno promjenama raspoloenja a sastanci su zavravali ubitano dosadnim peroracijama. Malo-pomalo ljudi su se prestali sluati. A ipak, dogaalo se neto 19

neuobiajeno. Dok je kod starjeina hijerarhija ostala nepromijenjena, kod mladih je u tom pogledu dolo do zanimljiva obrata. Otkako je Jasin ukorio Omara Desetara, pravo prvorodstva poelo se klimati. Naravno, veina je osuivala incident u Safiru, ali manjina, sainjena od usijanih glava i buntovnika u zametku, nadahnjivala se njime u potrazi za samopotvrdom. Osim toga manjeg ispada za koji su se starci pravili da ne znaju - jer, premda je vijest o dogaaju odmah obila selo, nije se javno razglasila - sve je teklo uobiajenim tokom, u dirljivoj letargiji. Sunce je i dalje izlazilo kad bi mu se ushtjelo i zalazilo na isti nain. Bili smo ogrezli u svojoj maloj autistinoj srei, prodajui zjake ili vrtei palcima. Kao da smo vegetirali na nekom drugom planetu, odsjeeni od drama to su potresale zemlju. Naa su se jutra raspoznavala po svojim beznaajnim zvukovima, nae noi po bezbojnim poincima, i nitko ne bi umio rei emu slue snovi kad su horizonti pusti. Zidine naih ulica ve su nas odavna bile pretvorile u sunjeve naeg polumraka. Iskusili smo najgore strahovlade i preivjeli smo ih jednako kao to je naa stoka preivjela epidemije. Ponekad, nakon to bi jedan tiranin istisnuo drugog, novi su biri dolazili k nama podignuti lovinu. Nadali su se da e se na taj nain doepati ugavih ovaca koje mogu zaklati na licu mjesta i tako nas privesti redu. Vrlo su se brzo razoarali i vratili u svoje kuice, podvijena repa ali sretni to vie ne moraju stupiti nogom u ovu rupagu u kojoj se ivi jedva mogu razlikovati od sablasti koje im prave drutvo. No, kako veli stara poslovica, zatvori li susjedu vrata, ui e ti kroz prozor. Nitko, naime, nije na sigurnom kad se nesrea otkine s lanca. Uzalud nastojimo ne izazvati je, uzalud mislimo da snalazi samo druge i da je moemo izbjei ako se drimo podalje, pretjerana suzdrljivost naposljetku e joj staviti bubu u uho i jednog e jutra banuti kako bi provjerila to je na stvari... Dogodilo se ono to se moralo dogoditi. Nesrea nam se prikrala takorei na vrcima prstiju, skrivajui svoje namjere. Upravo sam pio aj u bravarovoj radionici, kadli je njegova unuka upala derui se: Sulejman... Sulejman... Opet je pobjegao? uskliknuo je bravar. Posjekao je ruku na ulaznim vratima... ostao je bez prstiju zajecala je djevojica. Bravar je prekoraio niski stol to je stajao izmeu nas, pritom sruio ajnik i otrao prema kui. Njegov uenik pojurio je za njim dajui mi znak da poem za njim. enski jauci dopirali su s dna ulice. Skupina maliana ve se okupila ispred irom otvorenih dvorinih vrata. Sulejman je drao krvavu ruku privijenu uz prsa i tiho se smjekao, oaran krvi. Bravar je naredio supruzi da zauti i ode potraiti ist komad tkanine. Jauci su odmah prestali. Prsti su tamo kazao je uenik pokazujui dva komadia mesa pred vratima. Sa zaudnom prisebnou, bravar je pokupio odsjeene lanke, obrisao ih i zamotao u rubac koji je turio u dep. Zatim se nadvio nad sinovu ranu. Treba ga odvesti u bolnicu kazao je. Inae e iskrvariti. Okrenuo se prema meni; Treba mi auto. Kimnuo sam i potrao prema kui Halida Taksija. Zatekao sam ga kako u dvoritu popravlja igraku nekog od svojih potomaka. Trebamo te rekao sam mu. Sulejman si je odrezao dva prsta, mora u bolnicu. alim, ali oekujem goste u podne. Hitno je. Mali jako krvari. Ja vas ne mogu odvesti. Ako hoe, uzmi kola. U garai su. Ne mogu s vama; ljudi tek to nisu doli zatraiti ruku moje keri. U redu, daj mi kljueve. Odloio je igraku i dao mi znak da ga slijedim u garau u kojoj je stari izlupani Ford s nestrpljenjem ekao da ga se poveze. Zna voziti? Naravno... Pomogni mi izvesti ovu krntiju na ulicu.

20

Otvorio je krila garae i zvidukom pozvao klince koji su se izleavali na suncu da nam pomognu. Zeza me starter objasnio je. Sjedni za volan, pogurat emo te. Djearci su nahrupili u garau, razonoeni i sretni to su od njih zatraih pomo. Otpustio sam konicu, stavio u drugu i prepustio auto djejem oduevljenju. Nakon pedesetak metara Ford je postigao znatnu brzinu; otpustio sam kvailo i motor je, estoko se ritnuvi, riknuo iz dubine svojih oteenih ventila. Iza mene, djeca su ispustila radostan krik slian onome kojim poprauju povratak svjetla nakon dugog prekida struje. Kad sam parkirao auto pred bravarovim dvoritem, Sulejmanova je ruka ve bila povijena runikom i podvezana oko zapea. Njegovo lice nije odavalo nikakvu bol. To me je zaudilo i inilo mi se nevjerojatnim da itko moe pokazati takvoi neosjetljivost nakon to izgubi dva prsta. Bravar je posjeo sina na stranje sjedite i zauzeo mjesto kraj njega. Njegova je ena dotrala do auta, raskutrana i oznojena, nalik luakinji; pruila je muu sveanj izlizanih listova omotanih elastinom vrpcom. Njegova zdravstvena knjiica. Sigurno e je traiti. Odlino. A sada se vrati u kuu i potrudi se dovesti u red. Nije smak svijeta. Napustili smo selo punom parom, praeni povorkom djece; njihovi povici pratili su nas jo kilometrima u pustinju. Bilo je oko jedanaest sati i sunce je posipalo ravnicu nestvarnim oazama. Uarenim nebo m lepetao je par ptica. Put je vodio ravno, bezbojan i vrtoglav, stvarajui gotovo nastran dojam na stjenovitoj zaravni koju je brazdao uzdu i poprijeko. Rasklimani Ford poskakivao je po rupama, mjestimino je zapinjao i kao da se povodio samo za vlastitom mahnitou. Na stranjem sjeditu, bravar je privio sina uza se kako bi ga sprijeio da udari glavom u vrata. utio je i pustio me da vozim kako znam i umijem. Proli smo mimo nekog zaputenog polja, pa mimo zatvorene benzinske stanice, a onda smo se nali usred niega. Horizont je izlagao svoju pusto u beskraj. Dokle je pogled dopirao, uokolo nismo spazili ni potleuice, ni vozila, ni ive due. Bolnica se nalazila ezdesetak kilometara zapadno, u jednom novijem selu s asfaltiranim cestama. Ono je imalo i policijsku stanicu i gimnaziju koje su se nai klonili iz meni nepoznatih razloga. Hoemo li imati dosta benzina? upitao me je bravar. Ne znam. Sve kazaljke na ploi su sputene. Bilo mi je malo udno. Nismo mimoih nijedan auto. Ako doe do kvara, izgubljeni smo. Bog nas nee ostaviti na cjedilu kazao sam mu. Pola sata kasnije u daljini smo ugledah golem crni oblak dima. Bih smo na stotinjak metara od dravne ceste i dim nam je privukao panju. Konano nam se iza jednog breuljka ukazala cesta. Nasred nje gorila je poluprikolica, s kabinom u jarku i izvrnutom cisternom; golemi plamenovi prodirali su je sa zastraujuom lakomou. Stani savjetovao mi je bravar. Sigurno se radi o napadu fedajina, i vojnici e se svaki as pojaviti. Vrati se do spojnog puta i kreni starom cestom. Ne bih se htio zadesiti usred okraja. Okrenuo sam auto. im sam se naao na staroj cesti, stao sam paljivo motriti ne bih li spazio kakvo pojaanje. Stotinjak metara nie, usporedo s naim putem, dravna cesta blistala je pod suncem podsjeajui na kanal za navodnjavanje, pravocrtna i jezivo pusta. Oblak dima ubrzo je poprimio oblik sivkasta vlakna zgrena od tjeskobe. Bravar bi s vremena na vrijeme provirio kroz prozor provjeravajui ne progoni li nas helikopter. Bili smo jedini znak ivota u okolici i greka se mogla potkrasti u svakom trenutku. Bravar je bio zabrinut; njegovo se lice smrkavalo. Za razliku od njega, ja sam bio prilino vedar: putovao sam u susjedno selo i prevozio sam bolesnika. Put je naglo zaokrenuo zaobilazei neko grotlo, uzaao uz brijeg, strmoglavio se i nakon nekoliko kilometara spusta nanovo se izravnao. Opet nam se ukazala dravna cesta, i dalje 21

ravna i pusta, uasavajue naputena. Put je sada vodio ravno prema njoj i naposljetku joj se prikljuio. Fordovi kotai promijenili su ton im su dotaknuli asfalt, a motor je prestao udnovato grgotati. Nalazimo se na manje od deset minuta od sela, a nijednog automobila na vidiku konstatirao je bravar. udno. Nisam mu imao vremena odgovoriti. Pred nama se isprijeila nadzorna toka, s jeevima s obje strane ceste. Na bankini su stajala dva arena vozila, a na njima mitraljezi upereni u cestu. Preko puta njih, na humku je poivala improvizirana straarska kuica zaklonjena bavama i vreama pijeska. Ostani miran kazao mi je bravar iji mi je vruci dah zapahnuo vrat. Miran sam uvjerio sam ga. Nismo uinili nita krivo, a i prevozimo bolesnika. Nee nam praviti probleme. Gdje su vojnici? Iza nasipa. Vidim dva ljema. Mislim da nas promatraju dalekozorom. U redu, vrati se malo i polako im se priblii. ini tono ono to ti kau. Ne brini, sve e biti dobro. Prvi je iz sklonita iziao iraki vojnik koji nam je dao znak da se parkiramo kraj prometnog znaka postavljenog nasred puta. Postupio sam prema uputama. Ugasi motor naredio mi je na arapskom. I stavi ruke na volan. Ne otvaraj vrata i ne izlazi dok ti ne kaem. Jasno? Nalazio se na pristojnoj udaljenosti, s pukom uperenom u moj vjetrobran. Jasno? Jasno. Moram drati ruke vrsto na volanu i ne initi nita to mi se ne kae. U redu... Koliko vas je? Trojica. Mi... Odgovaraj samo kad te neto pitam. I ne ini nagle pokrete. Ne ini nikakve pokrete, dobro? ...Odakle dolazite, kamo idete i zato? Dolazimo iz Kafr Karama i idemo u bolnicu. Prevozimo bolesnika koji sije odrezao prste. Radi se o mentalno zaostaloj osobi. Iraki vojnik odmjerio me jurinom pukom, s prstom na okidau i kundakom prislonjenim na obraz; zatim je nanianio u bravara i njegova sina. U tom trenutku oprezno su nam se primaknula dvojica amerikih vojnika, s pukama spremnim izreetat i nas i na najmanji pokret. Zadrao sam prisebnost, ne skidajui ruke s volana. Bravar je poeo teko disati. Pazi na sina rekao sam ispod glasa Mora ostati miran. Umukni! doviknuo mi je jedan Amerikanac iskoivi niotkuda meni slijeva, nianei mi u sljepoonicu. to si to rekao svome kompanjonu? Da ostane... Shut your gab! Da nisi vie pisnuo... Bio je to gorostasan crnac, zaklonjen iza automatske puke, oiju usijanih od bijesa i kutova usta bijelih od sline. Dojmio me se njegov golemi stas. Njegove su opomene reetale poput rafala, paralizirajui me. Zato se dere? uspaniio se bravar. Prestrait e Sulejmana. Umukni! zagrmio je iraki vojnik, koji se ondje vjerojatno naao u ulozi tumaa. Na kontroli se ne govori, ne dovode se u pitanje zapovijedi, ne prua se otpor izdeklamirao je kao da ita amandman. Shvaa? Mafhum! ...Ti, vozau, stavi desnu ruku na staklo i lijevom polako otvori vrata. Zatim stavi obje ruke iza glave i polako izai. Druga dvojica Amerikanaca pojavila su se iza auta, natovareni poput tegleih konja, s debehm naoalama za pustinju na kacigi i isturenim neprobojnim prslukom. Pribliavali su se korak po korak drei nas na nianu. Crni vojnik urlao je iz sveg glasa. im sam stupi o nogom na tlo, izvukao me je iz auta i prisilio da kleknem. Dao sam se maltretirati ne pruajui nikakav otpor. Povukao se natrag i, s pukom upravljenom prema stranjem sjeditu, naredio je bravaru da izide. Molim vas, nemojte vikati. Moj sin je zaostao, uplait ete ga... 22

Crni vojnik nije razumio mnogo od onoga to mu je pokuao objasniti bravar; inilo se da ga iritira to mu se obraa na jeziku koji ne razumije, i to ga je samo jo razjarilo. Njegovi povici ubadali su mi se u mozak, izazivajui mnotvo bolnih trnaca u mojim zglobovima. Shut your gab! Zaepi gubicu, inae u te dii u zrak... Ruke na glavu... Vojnici oko nas pomno su pratili i nae najneznatnije trzaje, nepromni i utljivi, neki skriveni iza sunanih naoala koje su im davale zastraujue opasan izraz, neki izmjenjujui poglede kodirane za odravanje pritiska. Izbezumile su me puane cijevi koje su nas okruivale; doimale su me se poput mnotva prozora to gledaju ravno u pakao; njihova drijela inila su se vea od drijela vulkana, spremna svaki as nas zasuti valom lave i krvi. Skamenio sam se, tako zakovan za tlo, s Adamovom jabuicom zaglavljenom nasred grla. Bravar je iziao s rukama na glavi. Kad se vojnik primaknuo kako bi se pobrinuo za treeg putnika, spazio je krv na Sulejmanovoj ruci i koulji... Za Boga miloga! Ovaj pia krv, uzviknuo je odskaui unazad. Gad je ranjen... Sulejman je bio prestravijen. Traio je oca... Ruke na glavu, ruke na glavu, bjesnio je vojnik slinei. On je psihiki bolesnik, kriknuo je bravar obraajui se irakome vojniku. Sulejman je skliznuo sa sjedita i iziao iz vozil a, izgubljen u prostoru. Njegove opalne oi kolutale su na bljedunjavna licu. Vojnik je izvikivao naredbe kao da predvodi napad. Svaki njegov urlik me je prikivao za pedal j blie k tlu. Nije se uo nitko drugi, a on je za sebe samog bio sva graja na svijetu. Odjednom, Sulejman je ispustio svoj krik, prodoran, neizmjeran, prepoznatljiv medu tisuu apokaliptinih amora. Bio je toliko neobian te se vjnik sledio. Bravar nije imao vremena srnuti na sina i zadrati ga da ne pobjegne. Sulejman je jurnuo poput strijele, ravno naprijed, toliko brzo da su vojnici ostali kao ukopani. Pustite ga da se udalji, viknuo je jedan narednik. Moda je natrpan eksplozivom... Sve su puke sada bile uperene u bjegunca. Ne pucajte, preklinjao je bravar, on je psihiki bolesnik. Dont shoot. He is crazy... Sulejman je trao sve dalje i dalje, ukoene kime, oputenih ruku, tijela groteskno nagnutog ulijevo. I po samom nainu na koji je trao moglo se vidjeti da nije normalan. No, u ratno doba, privilegij sumnje daje prednost i najkrupnijoj greci pred samokontrolom. To se zove legitimna obrana... Prvi me je pucanj stresao od glave do pete, poput elektrooka. Uslijedila je salva. Prazne glave, potpuno oamuen, vidio sam oblaie praine kako izbijaju iza Sulejmanovih lea, naznaujui mjesta pogotka. Svaki m etak koji ga je pogodio prostrujio mi je kroz tijelo. Snani marci izjedali su mi listove, a onda su preli u trbuh. Sulejman je trao i trao, jedva se trzajui na dodir metaka koji su mu posipali lea. Pokraj mene, bravar je bjesomuno vikao, uplakana lica... Mike! zaderao se narednik, gad nosi neprobojni prsluk. Gaaj u glavu... U straarskoj kuici, Mike je prislonio oko na dalekozor na puki, nanianio u metu, zadrao dah i blago pritisnuo okida. Pogodio je isprve. Sulejmanova glava rasprsnula se poput lubenice i njegov sumanuti trk bio je naprasno prekinut. Bravar se objema rukama uhvatio za glavu, izvan sebe, usta otvorenih u prekinutu kriku; gledao je tijelo svojega sina kako se presavija u daljini poput zavjese, ruei se po okomici, prvo bedrima na listove, zatim prsima na bedra, zatim ostacima glave na koljena. Ravnicom je zavladala grobna tiina. eludac mi se podignuo pod silovitim udarcem; uarena lava otprla je moje drijelo i pokuljala kroz usta. Sve se zamrailo... Zatim, nitavilo. Malo-pomalo sam doao k sebi. Zujalo mi je u uima. Leao sam na tlu, licem u lokvi bljuvotina. Tijelo mi je prestalo reagirati. uurio sam se kraj jednog od Fordovih kotaa, ruku svezanih iza leda. Uspio sam samo vidjeti bravara kako mae Sulejmanovom zdravstvenom knjiicom pred irakim vojnikom koji se doimao uznemirenim. Drugi vojnici su ga utke gledali, odloivi puke. Zatim sam se opet onesvijestio. Kad sam djelomice povratio snagu, sunce je bilo u zenitu. ljunak je cvrao od silne ege. Uklonili su plastini zavoj kojim su me ulisiili i smjestili su me u sjenu straarske kuice. Na mjestu na kojem sam ga ostavio, Ford je podsjeao na raupanu koko, sa svim etvorim vratima irom otvorenima i podignutim prtljanikom; pomoni kota i raznorazni alat bili su nagomilani sa strane. Premetaina nije poluila nikakve rezultate; nije naeno nikakvo vatreno ni hladno oruje, pa ak ni kutija prve pomoi. Ambulantna kola ekala su kraj kuice, s crvenim kriem na otvorenim vratima kroz koja su se mogla vidjeti nosila sa Sulejmanovim ostacima. Truplo su pokrili plahtom iz koje su 23

virile dvije kukavne noge; s desne je bila skinuta cipela i vidjeli su se nokti puni posjekotina, umrljani krvlju i prainom. Podasnik irake policije razgovarao je s bravarom, malko postrance, dok je ameriki asnik koji je stigao dipom sluao narednikovo izvjee. Bilo je oito da svi uviaju greku, ali da nisu voljni dizati prainu oko nje. Takvi incidenti bili su uobiajeni u Iraku. U opoj pomutnji, svatko je gledao samo svoj dep. Grijeiri je ljudski, a na lea sudbine moe se svaliti kojeta. Crni vojnik mi je pruio uturu, nisam shvatio da li nudei me da pijem ili da se umijem. Grozniavim pokretom odbio sam ponudu. Uzalud se trudio poprimiti ojaeni izraz, njegov potpuni preokret kosio se s njegovim temperamentom. Grubijan ostaje grubijan, pa i sa smijekom na licu. Oi su mjesto gdje dua oituje svoju pravu prirodu. Dva arapska bolniara dola su me utjeiti; unuli su kraj mene i potapali me po ramenima. Njihovi dodiri odzvanjali su mojim biem poput udaraca maljem. elio sam da me ostave na miru; svaki izraz suuti samo me vraao iz voru moje traume. S vremena na vrijeme grlo bi mi stegnuo jecaj; ulagao sam sve napore da ga obuzdam. Bio sam razdiran izmeu elje da odagnam svoje demone i da im pruim utoite. Obuzeo me nepojmljiv umor; uo sam samo kako se ispuhujem kroz vlastiti dah i, u sljepoonicama, pulsiranje krvi u taktu s odjecima detonacija. Bravar je zahtijevao da mu vrate njegova pokojnika. ef policije objasnio mu je da postoji administrativna procedura koja se mora potivati. Kako se radilo o nesretnom sluaju, nametalo se mnotvo formalnosti. Sulejmanovo tijelo moralo se pohraniti u mrtvanicu, i bit e vraeno obitelji tek nakon to istraga sluaja bude zapeaena. Odvezli su nas nazad u selo policijskim autom. Bio sam tek napola svjestan to se dogaa. Nalazio sam se u nekoj vrsti nepostojanog mjehura, koji je as visio u zraku, as me otpuhivao poput koluta dima. Sjeam se samo jeziva krika majke kad se bravar vratio kui. Istog trena okupilo se mnotvo, uasnuto i sumnjiavo. Starci su udarali dlanom o dlan, utueni; mladi su bili sablanjeni. Doao sam kui u alosnu stanju. im sam zakoraio u dvorite, otac se prenuo iz drijemea pod svojim neodredivim stablom i skoio na noge. Odmah je shvatio da se dogodilo neko zlo. Majka nije imala hrabrosti upitati me to se zbilo. Samo je prinijela ruke obrazima. Dotrale su sestre, s malianima pod suknjama. Vani, poele su se oriti prve jadikovke, sjetne, pune bijesa i drame. Moja sestra blizanka Bahia primila me pod ruku i pomogla mi da se popnem u svoju sobu u potkrovlju. Polegla me na leaj, donijela mi zdjelu s vodom, skinula s mene bljuvotinama zaprljanu koulju i krenula me prati iznad pasa. U meuvremenu, vijest se proula selom i moji su pohrlili bravaru pruiti utjehu njegovoj obitelji. Bahia se pobrinula da me smjesti u krevet, a onda je i ona otila. Zadrijemao sam... Sutradan, Bahia je dola otvoriti prozore i donijeti mi istu odjeu. Ispriala mi je kako je juer naveer jedan ameriki pukovnik doao, u pratnji irakih vojnih vlasti, izraziti suut oaloenim roditeljima. Primio ga je Doajen, ali u dvoritu, dajui mu do znanja da nije dobrodoao. Nije prihvatio slubenu verziju prie i k tome je odbio povjerovati da je mogue pucati u slaboumnika, to jest u isto i nevino bie, blie Bogu i od samih svetaca. Vie televizijskih ekipa htjelo je pokriti dogaaj, predlaui posvetiti reportau bravaru i na taj mu nain omoguiti da ispria svoju priu. Ali Doajen se opet pokazao nepokolebljivim i kategoriki je odbio da stranci narue alovanje njegova sela.

4.
Tri dana poslije, na kolima domae izrade koja je u tu svrhu poslao Doajen glavom, iz mrtvanice je dovezeno Sulejmanovo tijelo. Bio je to uasan trenutak. Stanovnici Kafr Karama nikad nisu doivjeli slinu atmosferu. Doajen je zahtijevao da se pogreb odvije u dostojanstvu i strogoj intimnosti. Na groblje je priputena samo jedna delegacija starjeina iz susjednog saveznikog sela. Nakon sprovoda, svatko se povukao u kuu ne bi li razmislio o svetogru koje je Kafr Karamu oduzelo njegovo najie bie, koje je bilo njegova maskota i njegov magini simbol. Uveer, i stari i mladi okupili su se kod bravara i recitirah stihove do 24

kasno u no. No, otvoreno izrazivi negodovanje, Jasin i njegova banda odbili su se pojaviti i okupili su se kod Sajida, sina Beira Sokola, utljiva i tajnovita mladia za kojeg s e tvrdilo da je blizak fundamentalistikom pokretu i sumnjalo da je pohodio medresu u Peshawaru za vrijeme talibana. Bio je to krupan momak u dobi od tridesetak godina, asketska i osa va lica, ukraena samo majunim uperkom malja ispod donje usnice i madeom na obrazu. ivio je u Bagdadu i u Kafr Karam navraao je samo pod pritiskom dogaaja. Stigao je juer naveer, kako bi prisustvovao Sulejmanovu pogrebu... Oko ponoi, pridruila mu se jo nekolicina besanih mladia. Sajid ih je doekao rairenih ruku i primio ih u velikoj sobi opremljenoj hasurama i jastucima za sjedenje. Svi su grabili u koarice pune kikirikija i pijuckali aj, samo Jasinu vrag nije dao mira. Kao da ga je opsjeo zloduh. Jarosnim pogledom ibao je povijene vratove i pokuavao zapodjenuti kavgu. Kako se nitko nije obazirao na njega, odluno se ustremio na svoga najvjernijeg druga, bravarova zeta Saliha: Vidio sam te kako plae na groblju. Istina priznao je Salih, nesvjestan sugovomikovih namjera. Zato? Kako zato? Zato si plakao? Salah se namrtio: A to misli, zato ljudi plau?... Bilo mi je teko, eto. Plakao sam jer me je Sulejmanova smrt pogodila. to ima udno u tome da netko oplakuje smrt nekoga koga je volio? To mi je jasno nije poputao Jasin. Ali emu suze? Salih je osjetio da mu izmie tlo pod nogama. Ne razumijem tvoje pitanje. Sulejmanova smrt mi je rasparala srce kazao je Jasin. Ali nisam ispustio nijednu suzu. Teko mi je povjerovati da si se iao tako producirati. Plakao si kao ena, to je nedopustivo. Salih se stresao na rije ena. Vilice su mu se zavrtjele u licu poput kolotura. I mukarci plau napomenuo je efu svoje bande. ak je i Prorok patio od te slabosti. Fuka mi se za to! prasnuo je Jasin. Nisi se morao ponijeti kao ena dodao je naglaavajui potonju rije. Salih je naglo ustao, sablanjen. Dugo je fiksirao Jasina povrijeenim pogledom, a onda je pokupio sandale i iziao u no. U velikoj sobi, u kojoj se okupilo dvadesetak osoba, pogledi su arali na sve strane. Nikome nije bio jasno to je spopalo Jasina, zato se tako runo ponio prema bravarovu zetu. Sobom je zavladala nelagoda. Nakon duge utnje, Sajid, kuegazda, zakaljao je u dlan. On je bio domain, i na njemu je bilo da poduzme neto. Oinuo je pogledom Jasina i poeo; Otac mi je ispriao jednu priu koju kao dijete nisam shvaao. U to doba nisam znao da prie imaju poantu. Pripovijedala je ona o jednoj egipatskoj mukarini koji je tiranizirao sirotinjske etvrti Kaira, gorostasu proizalom ravno iz ljevaonica Starine, bespotednom prema drugima jednako kao i prema samome sebi, s ogromnim brkovima nalik ovnujskim rogovima. Zaboravio sam mu ime, ali slika to sam je stvorio o njemu ostala mi je svjea u sjeanju. Bio je on neka vrsta Robina Hooda predgraa, uvijek spreman kako zasukati rukave, tako i proepiriti se po trgu pred nosaima i mazgarima. Kad bi izbio spor meu susjedima, obraah bi se njemu da ga rijei. Njegove odluke bile su konane. Ali mukarina nije znala drati jezik za zubima. Bio je tat, razdraljiv koliko i zahtjevan; kako nitko nije dovodio u pitanje njegov autoritet, proglasio se kraljem odbaenih i iz sveg glasa obznanio kako na svijetu ne postoji ovjek kadar pogledati ga ravno u oi. Njegove rijei nisu otile u vjetar Jedne veeri dobio je poziv od efa policije. Nitko ne zna to se dogodilo te noi. Sutradan, mukarina se vratila kui u neprepoznatljivu stanju, povijena vrata i plaha pogleda. Nije imao nikakvih ozljeda ni tragova udaraca, ali neka vidljiva ljaga pritiskala mu je odjednom pogrbljena ramena. Zatvorio se u svoj umez, sve dok se jednoga dana njegovi susjedi nisu 25

poeli aliti na snaan smrad raspadanja. Kad su provalili, nali su mukarinu ispruenu na slamnjai, mrtvu ve vie dana. Kasnije je neki policajac natuknuo kako se, naavi se pred efom policije, koji mu nita nije prigovorio, ovjek bacio na kol jena pred njim i zamolio ga za oprost. Nikad se nije oporavio od toga. Da, i? upitao je Jasin, vrebajui insinuacije. Sajid se podrugljivo osmjehnuo: Otac je tu stao s priom. Kojeta progundao je Jasin, svjestan svojih granica kad se radilo o odgonetanju insinuacija. To sam i ja na poetku mislio. S vremenom sam pokuao otkriti pouku. I kakvu si pouku otkrio? Nije bitno. Ta pouka je samo moja. Ti treba nai pouku koja e tebi odgovarati. Sajid je nato ustao i povukao se u svoju sobu na katu. Uzvanici su shvatili da je soareja zavrena. Pokupili su sandale i napustili kuu. U sobi je ostao samo Jasin i njegova pretorijanska garda. Jasin je bio izvan sebe; smatrao se izigranim. omalovaenim pred svojim ljudima. Nije dolazilo u obzir da se povue dok ne izvede naistac taj sluaj. Glavom je dao znak svojim kompanjonima da se raziu, uspeo se i pokucao na Sajidova vrata. Nisam shvatio - kazao mu je. Ni Salih nije shvatio na to cilja odgovorio je Sajid s podesta. Doveo si me u neugodnu situaciju sa svojom glupom priom. Kladim se da si je izmislio i da njena pouka, ako je ima, nije nita manje glupa. Ti si onaj koji gomila gluposti, Jasine. I ponaa se upravo kao ta kairska mukarina... Hajde onda, prosvijetli me kad ve ne trpi da podgrijavam atmosferu u tvojoj kolibi. Ne podnosim da mi se obraa svisoka, i neu dopustiti nikome, dobro si uo, nikome, da me vue za nos. Moda nemam dovoljno obrazovanja, ali zato ponosa imam u izobilju. Sajid se nije prepao. Naprotiv, njegova su se usta razvlaila u to iri osmijeh to se Jasin vie estio. Kazao mu je, jednolinim tonom: Tko se hrani kukavilukom drugih, bremenit je svojim; prije ili kasnije prodrijet e mu utrobu, a onda i duu. Ve neko vrijeme tiranizira sve oko sebe, Jasine. Naruava prirodni red stvari, vie ne potuje klansku hijerarhiju; buni se protiv starijih, vrijea svoje najblie, uiva ih javno poniavati; podie glas zbog svake sitnice, tako da se u selu vie ne moe uti nikog osim tebe. Zato misli da bih trebao imati obzira prema tim protuhama? Ponaa se upravo poput njih. Oni zure u svoj pupak, ti u svoje bicepse. Doe na isto. U Kafr Karamu nitko nema nikome nita za zavidjeti i nita za prigovoriti. Ne doputam ti da me stavlja u isti ko s tim kretenima. Ja nisam kukavica. Dokai... Hajde, to te spreava da se baci u akciju? Ve godinama Iraani krste maeve s neprijateljem. Nai gradovi iz dana u dan nestaju pod eksplozijama auto-bombi, zasjedama i bombardiranjima. Zatvori vrve naom braom, naa su groblja prenatrpana. A ti se kostrijei u svome zabaenom selu; iz sveg glasa obznanjuje svoju mrnju i negodovanje, a im izbaci gorinu iz sebe vraa se kui i gasi. Jeftino rjeenje... Ako zaista misli ono to govori, poprati rijei gestom i navali na amerike gadove. Ako ne, ohladi malo i otpusti gas. Prema svjedoenju moje sestre Bahije - koja je ula priu ravnio iz usta Sajidove sestre to je prislukivala razgovor na vratima - Jasin se povukao pognute glave, ne prozborivi vie ni rije. S leom na rukama, Kafr Karam se zapleo u svojim evrdanjima. Sulejmanova smrt ga je dezorijentirala. Nije znao to initi s njome. Njegov posljednji vojni pothvat datirao je iz doba rata s Iranom, itavu generaciju prije; osam njegovih sinova vratili su se s bojita u hermetiki zatvorenim ljesovima koje ak nije bilo doputeno ni otvoriti. to smo onda pokopali? Daske, 26

domoljube ih dio svoga dostojanstva? Ali Sulejman je bio drugi par rukava. Radilo se o uasnoj i obinoj nesrei, i nitko nije bio kadar odluiti: je li Sulejman muenik ih jadniak koji se naao u krivo vrijeme na krivome mjestu?... Starjeine su pozivale na smir enje situacije. Nitko nije nepogreiv tvrdile su. Amerikom pukovniku bilo je iskreno ao. Jedina greka koju je uinio sastojala se u tome to je bravaru ponudio novac. U Kafr Karamu, novac se nikad ne spominje osobi u koroti. Nikakva nadoknada ne moe ublaiti bol koju osjea otac nad grobom svojeg djeteta - da se nije upleo Doco Dabir, ta pria oko odtete zacijelo bi dovela do sukoba. Tjedni su prolazili i malo-pomalo selo je obnovilo svoju duu zajednice i svoje rutine. to se zbilo, zbilo se. Dakako, nasilna smrt slaboumnika pobuuje vie bijes nego bol. aliboe, nitko ne moe promijeniti tok dogadaja. Iz potovanja prema jednakopravniosti, Bog ne pomae Svojim svecima. Samo se avo brine za svoje poslunike. Kao dobar vjernik, bravar se priklonio sudbini. Jednog jutra vidjeli su ga kako skida lokot s vrata radionice i uzima u ruke svoju letlampu. Rasprave kod brice su se nastavile a mladi su opet poeli odlaziti u Safir da ubiju vrijeme partijama domina kad bi kartanje posustalo. Sajid, sin Beira Sokola, nije ostao dugo medu nama. Zbog hitnih poslova morao se vratiti u grad. Kakvih poslova? To nitko nije znao. Usprkos tome, njegov je kratki boravak u Kafr Karamu ostavio dubok dojam na sve; njegova iskrenost oarala je mlade, a njegova karizma pobudila je potovanje velikih i malih. Nai e se putovi jo sresti. Upravo mi je on vratio samopotovanje; uputio me je u osnove gerile i irom mi otvorio vrata najvie rtve. Nakon Sajidova odlaska, Jasin i njegova banda ponovo su preuzeh komandu, mrki i agresivni, zbog ega se Omara Desetara vie nije moglo sresti na ulici. Pretvorivi se u sjenu samoga sebe od incidenta u kafiu, dezerter je provodio veinu vremena zatvoren u svojoj kolibi. Kad je bio prisiljen promoliti nos izvan kue, bre je bolje protrao selom traei mjesto gdje moe prevariti stid daleko od provokacija i vraao se tek u sumrak, najee etveronoke. Fakini su ga nerijetko zaticali kako se opija na dnu groblja ili utonula u alkoholnu komu, razdrljene koulje, ruku prekrienih na kitovskoj trbuini... Zatim je, neopazice, nestao iz optjecaja. Nakon Sulejmanova pogreba, kojemu nisam prisustvovao, ostao sam kod kue. Sjeanja na nesreu nisu mi davala mira. im bih utonuo u san, na mene bi nasrnukli poklici crnoga vojnika. U snu sam vidio Sulejmana kako tri, ukoene kime, oputenih ruku, naginjui se as na jednu, as na drugu stranu. Mnotvo sitnih mlazova pljutalo mu je po leima. U asu kad mu se rasprsnula glava, urliui bih se probudio. Bahia je bdjela nada mnom, s loncem punim obloga namoenih vodom. U redu je rekla bi mi. Ja sam tu. Bio je to samo ruan san... Jednog poslijepodneva posjetio me je brati Kadem. Konano je odluio odlijepiti se od svojega zidia. Donio mi je audiokasete. Prvi put sam ga vidio uznemirena. Imao je osjeaj da zlorabi situaciju. Kako bi opustio atmosferu, upitao me odgovaraju li mi cipele koje mi je poslao. Odgovorio sam mu da jo poivaju u kutiji. Skroz su nove, zna? Znam odgovorio sam. A osobito znam to ti znae. Tvoja me je gesta duboko dirnula, hvala ti. Kazao mi je da se moram kloniti samotinje svoje sobe ako se elim izvui. Bahia je bila istog miljenja. Moram prevladali ok i nanovo zapoeti normalan ivot. Ali ja nisam imao ni najmanje elje izii na ulicu; bojao sam se da e od mene traiti da potanko opiem to se dogodilo na nadzornoj toki, a sama pomisao na to stavljanje soli na ranu me je uasavala. Kadem je mislio drukije. Reci im neka se proeu, savjetovao mi je. Nastavio me je posjeivati, i provodili smo sate askajui o kojeemu. Zahvaljujui njemu jedne sam veeri prikupio hrabrosti da izmigoljim iz svojeg brloga. Kadem mi je predloio da se proeemo daleko od sela. Na pola puta izmeu Kafr Karama i H aitema, zaravan se iznenada uruavala i prostrani usjek kilometrima je rasijecao dolinu, obrubljen brdacima pjeenjaka i trnovitim bunjem. Na tom mjestu vjetar je oitovao talent baritona.

27

Bilo je vedro i, unato velu praine to je lebdio na horizontu, svjedoili s mo prekrasnom zalasku sunca. Kadem mi je pruio slualice svog walkmana. Prepoznao sam libanonsku divu Fajruz. Zna da sam se ponovo uhvatio lutnje? priopio mi je. To je izvrsna vijest. Trenutano skladam pjesmu. Dat u ti je da uje kad bude gotova. Ljubavnu? Sve arapske pjesme su ljubavne kazao mi je. Kad bi Zapad mogao shvatiti nau glazbu, kad bi nas samo mogao uti kako pjevamo, osjetiti na puls preko pulsa naih kitara, nau duu preko due naih violina; kad bi se mogao, pa makar i u trajanju preludija, pribliiti glasu Sabaha Fahrija ili Wadija El Safija, Abdelwahebovu vjenom dahu, Asmahaninu eznutljivom zazivu, vioj oktavi Oum Kalsoum; kad bi mogao stupiti u vezu s naim svijetom, mislim da bi se odrekao svoje vrhunske tehnologije, svojih satelita i armada i shjedio nas nakraj nae umjetnosti... Dobro sam se osjeao u Kademovu drutvu. On je umio nai umirujue rijei, a njegov nadahnuti glas pomogao mi je da ponovo stanem na noge. Bilo mi je d rago to ga vidim preporoena. Bio je to briljantan momak, koji nije zasluio protratiti ivot pod zidiem. Zamalo nisam otiao k vragu priznao mi je. Mjesecima, glava mi je bila kao pogrebna urna; pepeo mi je mutio vid, izlazio mi na nos i ui. Nisam vidio kraj tunela. A onda me Sulejmanova smrt uskrsnula. Ovako dodao je pucketajui prstom. Otvorila mi je oi. Ne elim umrijeti a da nisam ivio. Dosad sam samo trpio. Poput Sulejmana, jedva sam ita shvaao od onoga to mi se zbiva. Ali ne dolazi u obzir da zavrim kao on. Prvo pitanje koje mi je palo na pamet kad sam uo vijest, bilo je: to? Sulejman je mrtav? Zato? Je li on zapravo ikad ivio? ..A to je istina, roae. Jadnik je bio tvoj vrnjak. Svakog dana susretali smo ga na ulici kako luta izgubljen u svome svijetu. Ili tri za svojim vizijama. A ipak, sada kad ga vie nema, pitam se je li on uistinu postojao... Vraajui se s groblja, premda sam se u prvi as makinalno uputio prema zidiu, zatekao sam se kako se vraam kui. Uao sam u svoju sobu, otvorio bakrom optoeni koveg, to je poivao tamo nalik sarkofagu usred ropotarnice, izvadio lutnju iz futrole... Vjeruj mi, odmah sam, a da je nisam ni ugodio, poeo improvizirati. Bio sam kao opsjednut, zaaran. Umirem od elje da te ujem. Jo samo nekoliko zavrnih poteza i gotovo je. Kako si nazvao skladbu? Gledao me ravno u oi. Praznovjeran sam, roae. Nerado govorim o onome to jo nisam dovrio. Ali s tobom u uiniti izuzetak, pod uvjetom da nikome ne kae. Obeavam. Njegove oi zasjale su u tami kad mi je priopio; Nazvao sam je Bagdadske sirene. Misli na one koje pjevaju ili one na ambulantnim kolima? O tome neka svatko odlui sam.

5.
U Kafr Karamu ivot je nastavio ii svojim tokom, praznim poput posta. Kad se nema nita, svatko se snalazi kako zna. To je pitanje mentaliteta. Ljudi nisu drugo doli prolazna junatva, strpljive patnje, Sizifi po naravi, dirljivi i ogranieni; njihova misija je trpei ekati da doe smrt. Dani su pratili svoju putanju, poput sablasne karavane. Pomaljali su se niotkud, u zoru, bezbojni i neprivlani, i nestajali uveer, kriom, ugrabljeni od sjena. U meuvremenu, djeca su se nastavljala raati, a smrt bdjeti nad opim ravnovjesjem. U sedamdeset treoj, na je susjed po sedamnaesti put postao otac, a djedov brat ugasio se na starakoj postelji. Takav je sunet ivota. Ono to pustinjski vjetar odnese, sjeanje obnavlja; ono to pjeane oluje izbriu, mi ponovo crtamo svojim rukama. 28

Hahd Taksi dao je ruku svoje keri Haitemima, iji su se vonjaci nalazih stotinjak metara od sela. Bilo je to neto nevieno. Neki su ak tvrdih da se radi o neslanoj ali. Imuni i utljivi, Haitemi su obino birali svoje snahe u gradu, meu emancipiranim obiteljima, i znali su se vladati za stolom i ugoavati otmjen svijet. injenica da su se iznenada okrenuli k nama zaudila je mnoge... Taj povratak izvorima slutio je na dobro. S obzirom na to koliko su nas dugo tretirali svisoka, nismo namjeravali dii nos sada kad se jedan od njihovih potomaka zagledao u nau djevicu. U svakom sluaju, udaja na vidiku, bilo siromana ili ne, vrijedila je truda. Konano sretan dogaaj koji je obeavao pruiti nadoknadu za nau otunu, jednolinu, nasmrt nitavnu svakodnevicu!... I u Safiru se pojaala novost. Kafi je dobio televizor i satelitsku antenu, dar Sajida, sina Beira Sokola, kako mlade Kafr Karama ne bi izgubila iz vida traginu stvarnost svoj e zemlje. Opskurni se kafi preko noi pretvorio u pravu blagovaonicu za putujue regrute. Gazda Madid upao je kosu. Posao mu je i bez toga zapinjao, a budu li mu muterije poele dolaziti sa svojim divovskim sendviima i punom opremom, propast je zajamena. Muterije nisu imale ni najmanje zadrke. Od ranog jutra, ne potrudivi se ni umiti, hrupile su na vrata kafia; moglo se pomisliti da se tabore na ulici. im se upalilo televizor, okupljeni bi poeli vrtjeti kanale da provjere kako die ovjeanstvo, a onda bi okrenuli na Al Jazeeru i vie se ne bi micali. U podne, lokal je vrvio uzbuenom mlaei. Komentari i grdnje tada su dosizali vrhunac. Svaki put kad bi kamera otkrila koji aspekt nacionalne drame, protesti i prijetnje ubojstvom zaorili bi se diljem etvrti. Psovalo se pristali ce preventivnog rata, pljeskalo se protivnicima Amerikanaca, zvidalo plaenim izaslanicima koje se smat ralo oportunistima i Bushovom sluinadi... U prvim redovima, Jasin i njegova banda uivali su status uglednih gostiju. ak i kad bi zakasnili, njihova bi ih mjesta ekala prazna, iza njih nizalo se nekoliko redova simpatizera. Stranji dio bio je namijenjen sitnoj ribi. Gostioniar vie nije znao to bi sa sobom. Dlanovima podboivi obraze i s termosicom to je zaputeno poivala na dnu anka, tuno je promatrao kako mu dokono mnotvo unitava namjetaj u zastraujuem meteu. Prvih dana brati Kadem i ja navraah smo u Safir. To nam je prualo odreenu razonodu. Ponekad anegdotalna primjedba izazvala bi salve smijeha od kojih se tresao itav lokal, a luckasta zapaanja bila su najbolji nain da se vratimo u formu. Gledati sve te prokletnike prazna pogleda kako pucaju od smijeha jer je jedan od njihovih izvalio kakvu glupost bila je nepogreivo uinkovita terapija. Ali lakrdije naposljetku samo uvruju ustaljene navike, i esto se dogaa da aljivac to uvidi na vlastitu tetu. Pametnjakovii koji su hvata li svaku priliku ne bi li zabavili drutvo poeli su ii na ivce. Kao to se moglo oekivali, Jasin je morao dovesti stvari u red. Mrak je ve odavno bio pao, a jo smo pratih vijesti na Al Jazeeri. Spiker je izvjeivao nedaleko od Falude, gdje su se vodili okraji izmeu irake vojske, pojaane amerikim trupama, i narodnog otpora. Opsjednuti grad zakleo se da e se boriti do smrti. Iznakae n, zadimljen, borio se s potresnom borbenou. Govorilo se o stotinama mrtvih, veinom ena i djece. U kafiu, grobna tiina razdirala je srca. Svjedoili smo, bespomoni, pravom pokolju; s jedne strane dobro opremljeni vojnici, potpomognuti tenkovima, avionima bez pilota i helikopterima, i s druge strane svjetina preputena samoj sebi, talac skupine odrpanih i izgladnjelih pobunjenika to su se rastrali u svim smjerovima, naoruani pukama i prljavim minobacaima... Tada je jedan bradati mladi uskliknuo: Ti e bezboni Amerikanci poalili zbog ovoga. Bog e im svaliti nebo na glavu. Nijedan ameriki vojnik nee izii iz Iraka itav Mogu se prsiti koliko ih je volja, svrit e kao to su svrile nevjernike vojske u prolosti, pretvorene u mljeven o meso od ptica Ababila. Bog e im poslati ptice Ababila. Gluposti! Bradonja se ukoio, s Adamovom jabuicom nasred grla. Okrenuo se prema bogohulniku. to si rekao? Dobro si uo. Bradonja je ostao osupnut. Njegovo zajapureno lice trzalo se od srdbe. 29

 Rekao si gluposti? Da, gluposti! Upravo sam to rekao: gluposti. Ni slog vie, ni manje: glu-po-sti. To ti predstavlja problem? Cijeli kafi okrenuo je lea televiziji da vidi kamo smjeraju dvojica mladia. Jesi li svjestan to si upravo rekao, Malie? zagrcnuo se bradonja. Oito je da valja bljezgarije, Harune. Prostorijom je zavladao nemir. Jasin i njegova banda sa zanimanjem su pratili to se zbiva u stranjem dijelu kafia. Bradonja Harun izgledao je kao da bi ga svakog asa mogla udariti kap, to liko je Malikova bogohulna drskost prelazila granice. Hajde, pa govorio sam o pticama Ababila istisnuo je bradonja. Radi se o vanom kuranskom poglavlju. Ne vidim nikakve veze izmeu toga i onoga to se dogada u Faludi kazao je Malik nepopustljivo. Ono to vidim na ovome ekranu je opsjednuti grad, s muslimanima pod ruevinama, bjeguncima preputenima na milost i nemil ost raketi ili granati i, posvuda oko njih, nasilnike koji se ne boje ni Boga ni vraga i gaze po nama u naoj vlastitoj zemlji. A ti govori o pticama Ababila. Ne ini ti se to pomalo apsurdno? uti zamolio ga je Harun. avo je uao u tebe. Eto ti ga na prezrivo se podsmjehnuo Malik. im izgubi tlo pod nogama, svaljuje krivnju na avola. Trgni se, Harune. Ptice Ababila su umrle s dinosaurima. Nalazimo se na poetku treeg milenija, a kopilad iz tuine svakog nas Bojeg dana sramoti. Irak je okupiran, gospodine. Gledaj malo televiziju. I to vidi? to vidi na ekranu dok tako ueno gladi bradu? Nevjernici podjarmljuju muslimane, poniavaju njihove uglednike i bacaju njihove junake u zatvore za homoseksualce u kojima ih kurve u uniformi vuku za ui i testise i pritom se daju fotografirati za potomstvo... to On, Bog, oekuje kad ih je pustio unutra? Ve se odavno sprdaju s Njime u njegovoj vlastitoj kui, u Njegovim svetim hramovima i u srcu Njegovih vjernika. Zato ni prstom ne makne dok ti gadovi bombardiraju nae trnice i naa slavlja, umlauju nas kao pse na svakom uglu svake ulice? Gdje su dakle nestale Njegove ptice Ababila koje su satrle u prah neprijateljske vojske to su neko nasrtale na naa sveta tla na leima slonova? Doao sam iz Bagdada, dragi moj Harune. Potedjet u te detalja. Sami smo na svijetu. Ne moemo raunati ni na koga osim na sebe. Nikakvo nam pojaanje nee doi s neba, nikakvo nas udo nee iupati iz nevolje... Bog ima vanijeg posla. Nou, kad u krevetu zadrim dah, ne ujem Ga ak ni kako die. No, cijela no, pripada njima. A danju, kad podignem oi u nebo kako bih Ga zazvao, vidim samo helikoptere njihove ptice Ababila, koje nas zasipaju svojim zapaljivim izmetom. Nema sumnje: prodao si duu avlu. I kad bih mu je na zlatnom pladnju ponudio, on bi je odbio. Estagfirula. Eto... Ovoga trena Ameri oskvrnjuju nae damije, zlostavljaju nae svece i skupljaju nae molitve u boice poput muha. to vie treba da bi Ga se isprovociralo, tog tvog Boga? A to si oekivao, budalo? zagrmio je Jasin. Svi su se pogledi upravili u Jasina. Ruku objeenih uz bokove, prezirno je odmjeravao bogohulnika. to si oekivao, ha, lajave?... Da Gospod doleti na bijelome konju, zaogrnut platem i isukane sablje kako bi je ukrstio s tim degenericima?... Mi smo Njegov bijes zatutnjao je. Njegov krik proizveo je uinak eksplozije u kafiu. Zaulo se samo nekoliko grla kako gutaju slinu. Malik je pokuao podnijeti Jasinov pogled, ali nije mogao sprijeiti da mu ne podrhtavaju jagodice. Jasin se dlanom udario u prsa: Mi smo bijes Boji kazao je potmulim glasom. Mi smo Njegove ptice Ababila... Njegove munje i njegova proklinjanja. I rasturit emo te amerike svinje; skakat emo po njima sve dok im govna ne ponu izlaziti na ui, sve dok im njihove raunice ne ponu trcati iz mara... Je li ti jasno? Jesi shvatio? Jesi li shvatio gdje se nalazi gnjev Boju kreteniu? 30

On je tu, on je u nama. Odvest emo demone nazad u pakao, jednog po jednog, sve do posljednjeg. To je izvjesno kao to je izvjesno da Sunce izlazi na istoku... Jasin je prolazio prostorijom dok su mu se uurbano sklanjali s puta. Oima je prodirao bogohulnika. Njegov je dah sliio dahu pitona koji se neumoljivo pribliava plijenu. Zaustavio se pred Malikom, licem uz hce, i stisnuo oi kako bi zgusnuo vatru svog pogleda: Ako te ikad vie ujem da i na djeli sekunde posumnja u nau pobjedu nad tim bijesnim psima, zaklinjem se pred Bogom i prisutnim drugovima da u ti golim rukama iupati srce. Kadem me je povukao za koulju i glavom mi dao znak da izaemo. Sluti na oluju rekao mi je. Jasin je enuo. Ni deset luakih koulja ne bi ga moglo obuzdati. Kadem mi je pruio kutiju cigareta. Ne, hvala. Ma hajde bio je uporan. Razbistrit e ti glavu. Popustivi, primijetio sam da mi ruka drhti. Utjerao mi je strah u kosti priznao sam. Kadem mi je pruio upalja prije nego to je zapalio svoju cigaretu. Zabacio je glavu i ispuhnuo dim u vjetar Jasin je nitarija. Koliko znam, nita ga ne spreava da uskoi u bus i ode ratovati u Bagdad. Njegovo ponaanje na kraju e poeti zamarati, ako mu ve ne navue na vrat ozbiljne nevolje... Idemo k meni? Zato ne? Kadem je stanovao u maloj kamenoj kui tik iza damije, s roditeljima, parom boleljivih staraca. Popeli smo se u njegovu sobu na katu. Bila je velika i svijetla. Njezin namjetaj tvorili su krevet za dvoje okruen prekrivaima, stereo ureaj made in Taiwan koji se inio minijaturnim izmeu dvaju golemih zvunika, komoda s ovalnim zrcalom i tapecirana stolica. U kutu kraj vrata, podignuta na komadu snjenobijele ovje vune, stajala je lutnja... Lutnja, ta kraljica istonjakih orkestara, najplemenitije i legendama najvema proeto glazbalo, koje je svoje virtuoze uzdizalo na rang boanstava i pretvarao sumnjive pajzle u olimpe. Bio sam upuen u nevjerojatnu povijest te lutnje, koju je izradio osobno Kademov djed: muziar bez premca koji je 1940-ih usreivao Kairce, a onda osvojio i Bejrut, Damask, Amman te postao ivom legendom od Mareka do Magreba. Kademov je djed svirao za prineve i sultane, reise i tirane, oaravao ene i djecu, ljubavnice i ljubavnike. Prialo se da je bio uzrokom mnogih branih sukoba u otmjenim arapskim sredinama. Uostalom, upravo mu je jedan ljubomorni kapetan stjerao pet metaka u trbuh, u Aleksandriji, dok je nastupao pod priguenim svjetlima Kleopatre, najluksuznijega ondanjeg kluba, koncem 1950-ih... Nasuprot lutnji, kao da je s njom u velikoj neprestanoj razmjeni, na nonom ormariu stajao je klesani okvir s fotografijom Faten, prve bratieve ene. Bila je lijepa, jel da? upitao je Kadem vjeajui jaknu o avao. Jako lijepa potvrdio sam. Ta se slika nikad nije pomaknula odavde. ak ju je i moja druga ena ostavila da poiva na svome mjestu. Sigurno joj je smetala, ali pokazala je razumijevanje. Samo je jedanput, nedugo nakon vjenanja, posegnula da je skloni. Nije se usuivala svui pred tim neizmjernim pogledom. Zatim se malo-pomalo naviknula na nju... aj ili kavu? aj. Idem ga pristaviti. Jurnuo je niz stube. Pribliio sam se slici. Mlada se nevjesta osmjehivala, oiju velikih poput slavlja iza svojih lea. Njezino blistavo lice sjajilo se jae od svih svjetiljaka to su je okruivale. Sjeam se kad je kao tinejderka izlazila s majkom u nabavku, hitali smo van iz kue da je vidimo kako prolazi. Bila je uzviena. Kadem se vratio s pladnjem. Odloio je ajnik na komodu i natoio nam dvije ae vrueg aja. 31

 Zaljubio sam se u nju im sam je prvi put ugledao iznenadio me je. (U Kafr Karamu nikad se nije govorilo o tim stvarima.) Nisam jo imao ni sedam godina. Ve u toj dobi, dok jo nisam mogao nita slutiti, znao sam da smo stvoreni jedno za drugo. Pruio mi je au, oiju punih blistavih prisje anja. Bio je daleko, usta razvuenih u iroki osmijeh i razvedrena ela. Uvijek kad bih uo da netko svira lutnju, pomislio bih na nju. Zapravo mi se ini da sam htio postati muziar samo kako bih je opjevao. Bila je tako velianstvena djevojka, vehkoduna i ponizna!... S njome uza se bio sam savreno sretan, nita mi vie nije trebalo. Bila je ona vie od svega emu sam se mogao nadati. Suza tek to mu nije potekla iz oka; brzo se okrenuo, toboe kako bi namjestio poklopac na ajniku. Nego, to kae da pustimo malo muzike? Odlina ideja kazao sam, s olakanjem. Prekopao je ladicu, iz nje izvukao kasetu i ubacio je u aparat. Sluaj ovo... Bila je to opet Fajruz, diva arapskoga svijeta, koja je izvodila besmrtnu Dodaj mi flautu. Kadem se ispruio na krevetu, prekriio noge i, s aom aja u ruci, uskliknuo: ovjee!... Nema anela koji bi joj bio do koljena. To nije pjev sirene, to je kozmiki dah to se naslauje vlastitom vjenou... Oslonio se na lakat i prostrijelio me pogledom. Njegov pogled prodro je kroz mene kao da sam proziran. Nastavio je sluati, i dalje u ekstazi. uje ti to?... Kad bih morao dati glas Iskupljenju, to bi bio Fajruzin... A kad ga uje kao to ga ja sada ujem, upijajui i njegove najmanje drhtaje, obuzme te elja da poivi tisuu godina i, u isto vrijeme, da ovog asa umire... Odsluali smo kasetu do kraja, uronjeni svaki u svoj mali svijet, poput djearaca izgubljenih u svojim snovima. Zvukovi s ulice i djeja dreka nisu dopirali do nas. Lebdjeli smo u spiralama violina, daleko, jako daleko od Kafr Karama, Jasina i njegovih ispada. Sunce nas je preplavljivalo svojim dobroinstvima, prekrivalo zlatom. Pokojnica nam se smijeila iz svojega okvira. U jednom trenutku uinilo mi se da se pomaknula u svome lijesu. Kadem je smotao doint i s uivanjem povukao dim. Tiho se osmjehivao, katkada malaksalim pokretom ruke pratei postojani ritam pjevaiina daha. Na jedan refren i sam je poeo pjevati, uzdrhtalih grudiju. Imao je fantastian glas. Kad u uti Bagdadske sirene? Podignuo je obrvu i uperio prst u mene. Stvarno si zapeo. Obeao si mi. Okrenuo se na lakat i rekao mi: Kad za to doe vrijeme. Kad je kaseta zavrila, pustio je drugu, pa onda jo jednu; repertoar se kretao od starih pjesama Abdela Halima Hafeza do Abdeluahebovih, preko Ajem Junis, Nadat i drugih vjenih zvijezda tarab el arabia. No nas je zatekla potpuno opijene dointovima i pjesmama. Televizor koji je Sajid poklonio dokoliarima Kafr Karama pokazao se otrovnim darom. Unio je samo strku i razdor u selo! Mnoge su obitelji imale televizor No, kod kue, s ocem na prijestolu i kraj starijeg brata, svi su uvali komentare za sebe. U kafiu je bilo drukije. Tu se moglo pljuvati po svemu, raspravljati o kojeemu i mijenjati miljenje prema promjenama raspoloenja. Sajid je pogodio u cilj. Budui da je mrnja jednako zarazna kao smijeh, razmirice su izmaknule kontroli, produbljujui jaz izmeu onih koji su odlazili u Safir kako bi se zabavili i onih koji su se u njemu instruirali, a potonji su naposljetku nametnuli svoj pogled na stvari. Malo-pomalo, svi su zajedno poeli pratiti nacionalnu nesreu. Opsade Falude, Basre i krvavi pohodi na druge gradove zadobih su strahovite razmjere u svijesti gledalaca. Napadi su naas izazivali uas, a onda oduevljenje. Pljeskalo se uspjelim 32

zasjedama, oplakivalo neuspjele okraje. Uhienje Saddama prvo je ushitilo, a odmah potom razoaralo publiku: reis ukeban kao takor, neprepoznatljiv s onom kloarskom bradom i tupim pogledom, trijumfalno i bestidno izloen svjetskim kamerama za Jasina je predstavljao najgoru uvredu ikad nanesenu Iraanima. To je udovite, podsjeali su ga. Da, ali nae udovite, odvraao bi Jasin; ponizivi ga na ovaj nain, bacili su ljagu na Arape cijeloga svijeta. Vie nitko nije znao s koje strane pristupiti dogaajima, odluiti koji je napad junatvo a koji proizlazi iz kukaviluka. Ono to se ujutro klevetalo sutradan se uzdizalo do neba. Sukobi miljenja nevjerojatno su se zaotrili i sve su ee zavravali tunjavom. Stanje se pogoravalo, a starjeine su odbijale javno intervenirati, odluivi umjesto toga oitavati bukvice vlastitim mangupima kod kue. Kafr Karam proivljavao je najtee nesporazume u svojoj povijesti. utnje i podlonosti koje su se gomilale tijekom vremena i despotskih reima isplivale su na povrinu, nalik leevima zakopanim u mulju to, kad im dojadi trunuti na dnu mutne vode, isplivavaju na povrinu da uasnu ive... Jasin i njegova banda - blizanci Hasan i Husein, bravarov zet Salih, Adil i bricin sin Bilal nestali su, te je selom zavladao relativan mir. Tri tjedna kasnije, naputenu benzinsku stanicu koja je trunula dvadesetak kilometara od Kafr Karama zapalili su nepoznati poinitelji. Izvijeteno je da je napadnuta patrola irake policije i da je bilo mrtvih meu redarstvenim snagama te da su agresori unitili dva vozila i zaplijenih puke. Glasine su zasjedu ubrzo pretvorile u vojni pothvat, a na ulicama se poelo govoriti o tajnim grupama opaenim ovdje-ondje u zaklonu noi, nikad na dovoljnoj udaljenosti da bi ih se identificiralo ili uhvatilo. Svaki dan pristizale su vijesti s tog fronta koji se, kako se vjerovalo, uspostavio u okolici. Jedne veeri, prvi put od okupacije zemlje od amerikih trupa i njihovih saveznika, vojni helikopter u tri je navrata preletio iznad sektora. Sada vie nije bilo sumnje; neto se zbivalo u regiji. U selu smo se pripremah za najgore. Deset, dvadeset dana... Jedan mjesec... A na obzoru upravo niega, ni konvoja ni sumnjivih kretanja. Kako selo oito nije bilo na nianu nikakva brutalnog napada, napetost je poela poputati; starjeine su se vratile svojim priama kod brice, mladi svojoj galami u Safiru, a pustinja je ponovo postala ubitano gola i beskrajno banalna. Kao da se sve vratilo u red.

6.
Halid Taksi svojski se uparadio. S jeftinim sunanim naoalama na licu i unatrag zaeljanom nauljenom kosom, epurio se ulicom nestrpljivo pogledavajui na sat. Usprkos pripeci, tiskao se u trodijelnom odijelu koje je proivjele svoje u prolome ivotu. Komina kravata jarkoute boje sa smeim prugama upadljivo mu se isticala na trbuhu. S vremena na vrijeme iz sakoa bi vadio majuni ealj i prelazio njime preko brkova. Dolaze? viknuo je u smjeru terase na kojoj je straario njegov etrnaestogodinji sin. Ne jo odgovorio mu je djeak, zaklanjajui oi rukom iako mu je sunce bilo za leima. Koji ih je vrag zadrao? Nadam se da nisu promijenili miljenje. Djeak se podignuo na vrhove prstiju i stao paljivo motriti daljinu kako bi pokazao ocu s kolikom pozornou obavlja svoj posao. Haitemi nisu dolazili. Nakon sat vremena kanjenja nije se mogao nazrijeti nikakav trag praine na njihovim vonjacima. Povorka je bila spremna krenuti iz Katr Karama. Pet ulatenih i vrpcama okienih automobila ekalo je ispred nevjestina dvorita, otvorenih vrata zbog nesnosne ege. Jedna je osoba pazila na njih, razdraenom kretnjom tjerajui muhe koje su se okupljale oko nje. Po stoti put Halid Taksi pogledao je na sat. Na kraju se pridruio sinu na terasi. 33

Haitemi nisu pozvali mnogo svijeta iz Kafr Karama. Njihov popis uzvanika bio je dosta kratak i ukljuivao je samo odabrane: Doajena i njegove ene, Docu Dabira i njegovu obitelj, Beira Sokola i njegove keri te jo petoricu ili estoricu ugledni ka. Mome se ocu nije pruila ta ast. Iako redovno upoljavan od Haitema tijekom trideset godina - iskopao je sve bunare u vonjacima, ugradio motorne pumpe i prskalice za zalijevanje te izrovao mnotvo kanala za navodnjavanje - za svoje nekadanje poslodavce ostao je on obini stranac. Majku je povrijedio taj izraz nezahvalnosti, ali stari, sjedei pod svojim stablom, nije mario. Ionako vjerojatno ne bi imao nita dolino za odjenuti. Veer je upuzala u selo. Svod se optoio bezbrojnim zvijezdama. Vruina nije davala znaka da namjerava uskoro popustiti. Kadem i ja sjedili smo na terasi moje kue, na dvije kripave stolice i s ajnikom medu sobom. Gledali smo u istome smjeru kao nai susjedi: prema vonjacima Haitema. Nikakvo se vozilo nije upuivalo blijedom stazom, na prekide zasipanom zapusima praine. Bahia je redovito dolazila provjeriti trebamo li njezine usluge. inila mi se pomalo nervoznom i primijetio sam da se sve ee penje k nama, bilo da nam donese kekse ili natoi ae. To mi je pobudilo znatielju i kriom sam poeo pratiti njezin pogled; zatekao sam ga kako poiva na bratiu. Silno se zacrvenjela kad me opazila kako je gledam kroz au, smijeei se. Povorka je napokon stigla i selo je upalo u trans usred graje truba i poklika. Ulica je vrvjela nemirnom djecom; trebalo je odvraati okupljene slijeva i zdesna kako bi si cvijeem nakieni Mercedes probio put kroz guvu. Haitemi nisu alili novca; deset luksuznih automobila bilo je toliko nakieno te su izgledali poput boini h stabalaca, puni raznobojnih ljokica, balona i ukrasnih vrpca. Vozai su nosili jednaka crna odijela na bijelu koulju s leptir-manom. Snimatelj doveden iz grada ovjekovjeio je dogaaj, s kamerom na ramenu i okruen gomilom djece; bljeskalice su bljeskale na sve strane. Karabinka je plotunom oglasila izlazak mladoenje, u velianstvenu bijelom odijelu. Silno komeanje zahvatilo je svjetinu okupljenu na trgu kad je povorka nainila malen krug oko damije prije nego to se vratila na cestu. Maliani su trali za autima derui se iz sveg grla, i sav taj svijet pratio je svoju djevicu sve do izlaska iz sela, utirajui u prolazu pse lutalice. Kadem i ja stajali smo oslonjeni na balustradu terase. Gledali smo kako se povorka udaljava, on zatoen u svojim sjeanjima, ja zabavljen i istodobno zanesen. U daljini, u nadolazeoj tami mogle su se nazrijeti, u crnoj masi vonjaka, svjetla slavlja. Poznaje mladoenju? I ne ba. Vidio sam ga prije pet-est godina kod jednog prijatelja muziara. Nismo se upoznali, ah uinio mi se skroman. Potpuna suprotnost ocu. Mislim da je dobra partija. Nadam se. Haled Taksi je drag ovjek, i ima predivnu ker Zna da mi je svojevremeno zapela za oko? Ne elim znati. Sada pripada drugom i mora to izbrisati iz glave. Rekao sam to tek tako. Ne treba govoriti te stvari. Grijeh je i samo misliti o tome. Bahia se ponovo pojavila, blistavih oiju. Ostaje na veeri, Kademe? zacvrkutala je ne mogavi obuzdati drhtaje u glasu. Ne, hvala. Starci mi se ne osjeaju najbolje. Ma daj, ostani kazao sam mu odluno. Skoro je devet sati, i bilo bi stvarno nepristojno napustiti nas netom prije veere. Kadem je stisnuo usnice, oklijevajui. Bahia je nestrpljivo oekivala njegov odgovor gnjeei si ruke. U redu popustio je. Ve odavno nisam okusio tetkinu kuhinju. Ja sam pripremila veeru naglasila je Bahia, rumena lica. Zatim se sjurila niz stube, sretna poput djevojice na Bajram. Nismo jo zavrili jesti, kadli se u daljini zaula detonacija. Kadem i ja ustali smo od stola i otili pogledati to se zbiva. Susjedi su izili na terasu, a ubrzo im se pridruio ostatak 34

obitelji. Na ulici je netko upitao to se dogada. Meu siunim svjetlima iza vonjaka, zaravan se inila mirnom. Avion kliknuo je netko u mraku. Vidio sam ga kako pada. Zauo se trei korak kako se uspinje ulicom i udaljava prema trgu. Susjedi su poeli naputati terasu i hitati po novosti. Ljudi su izlazili iz kua i okupljali se na svim stranama. U tami, njihove siluete uznemireno su se komeale. Pao je avion, govorili su jedni drugima. Ibrahim ga je vidio kako se rui. Trg je vrvio znatieljnicima. ene su stajale pred vratima dvorita, pokuavajui izmamiti djelie informacija od prolaznika. Sruio se avion, ali vrlo daleko odavde, umirivali su ih... Iznenada, dva para farova pomohla su se iz vonjaka i jurnula na cestu. Pribliavala su se k nama velikom brzinom. To je lo znak rekao mi je Kadem gledajui mahniti automobil kako se drnda po cesti. To je jako lo znak. Pohitao je prema stubitu. Automobil umalo nije skliznuo s puta poskakujui po stazi to je vodila u Kafr Karam. Njegovo trubljenje dopiralo je do nas u fragmentima, ah i to je bilo dovoljno da nas uznemiri. Farovi su sada dospjeh do prvih kua sela, a zvukovi trube tjerali su prisutne da se priljube uza zidove. Vozilo je prelo preko nogometnog igralita, naglo zakoilo pred damijom i otklizalo se nekoliko metara prije nego to se zaustavilo u oblaku praine. Voza je naglo iziao suelice mnotvu to je tralo prema njemu. Njegovo je lice bilo izobheno a njegov pogled uasnut. Prstom je pokazao prema vonjacima i promrmljao neto nerazumljivo. Drugi je automobil stao iza prvog; njegov nam je voza doviknuo kroz prozor: Upadajte, brzo. Treba nam pomo kod Haitema. Pala je granata usred slavlja. Uvidjevi ozbiljnost situacije, ljudi su se rastrali u svim smjerovima. Kadem me gurnuo u drugi auto i ubacio se kraj mene na stranje sjedite. Tri mladia su se nagurala k nama, dok su druga dvojica sjela naprijed. Moramo pouriti viknuo je voza okupljenima. Ako ne uspijete nai auto, dodite pjeice. Puno je ljudi ostalo pod ruevinama. U zmite to god moete, lopate, pokrivae, plahte, kutije prve pomoi i ne odugovlaite. Preklinjem vas, pourite... Okrenuo je auto na mjestu i nasrnuo na vonjake. Siguran si da se radi o granati? upitao ga je jedan od suputnika. Ne znam kazao je voza jo sam pod okom. Nemam blage veze. Svi su se zabavljali, a onda su stolice i stolovi odletjeli u zrak. isto ludilo, nemogue; to da vam kaem. Tijela i jauci, jauci i tijela. Ako nije granata, onda je munja nebeska... Zahvatio me dubok nemir. Pitao sam se to radim u tom autu koji usred noi hita u otvoreni grob, nije mi bilo jasno zato sam pristao otii vidjeti uas izbliza, jedva se oporavivi od uasnog incidenta. Znoj mi je oblio lea, tekao mi niz elo. Gledao sam vozaa, osobe pred sobom, Kadema koji si je grizao usnice, i nisam mogao vjerovati da sam im se pridruio. Kuda e, jadnie? vikao mi je unutarnji glas. Nisam znao buni li se moje tijelo ili se drmusa zbog rupa na cesti. Proklinjao sam samog sebe, ukoenih vilica, akama se grevito hvatajui za strah to mi se dizao u trbuhu poput tijesta. Kamo si navalio, budalo? Kako smo se pribliavali vonjacima strah je sve vie rastao, rastao je dok mi je mrtvilo obuzimalo udove i duh. Vonjake je prekrivala morbidna tama. Proli smo kroz njih kao to se prolazi kroz prokleti teritorij. Kua Haitema ostala je netaknuta. Pred ulazom su se nazirale sjene, neke od njih na stepenicama, s glavom u rukama, druge oslonjene na zid. Mjesto nesree nalazilo se malo dalje, u vrtu u kojem je jedno veliko zdanje, vjerojatno dvorana za slavlja, gorjela usred hrpe ruevina koje su se jo puile. Val eksplozije razbacao je stolice i tijela tridesetak metara uokolo. Preivjeli su tumarali, u dronjcima i ispruenih ruku, nalik prosjacima. Nekoliko je unakaenih, pougljenjenih tijela bilo naslagano uz rub puteljka. Automobih su osvjetljavali pokolj farovima dok su se sablasti batrgale meu ruevinama. Zatim urlici, beskrajni urlici, dozivanja i zapomaganja to kao da su htjela zagluiti cijeli svijet. ene su izbezumljeno

35

traile svoju djecu; na to su veu utnju nailazile, to su glasnije vikale. Jedan okrvavljeni mukarac plakao je uei pred truplom nekog blinjeg. Munina me presjekla kad sam iskoraio iz auta; pao sam na sve etiri i ispovraao sve iz sebe. Kadem me pokuao podignuti, ali me brzo ostavio kako bi pomogao skupini zaokupljenoj ranjenima. uurio sam se pod stablom i, rukama obujmivi koljena, stao promatrati ludilo. Jo nekoliko automobila pristiglo je iz Kafr Karama, natrpanih volonterima, lopatama i paketima. Pometnja je operaciju pomoi inila grozniavom i suludom. Neki su golim rukama podizali gorue grede, uruene komade zida, u potrazi za znakom ivota. Netko je dovukao jednog umirueg do mene. Samo nemoj zaspati, molio ga je. Kako je ranjenik blago tonuo u san, ovaj mu je udario nekoliko amara kako bi ga sprijeio da izgubi svijest. Neki se drugi ovjek pribliio i nagnuo nad tijelo. Hodi, vie mu ne moe pomoi. Ovaj je nastavio pljuskati ranjenika, sve jae i jae... Dri se samo. Dri se... Za to da se dri? rekao mu je drugi. Ta vidi da je mrtav. Ustao sam poput mjeseara i potrao prema garitu. Ne znam koliko sam dugo ostao ondje, premeui i prevrui sve oko sebe. Kad sam doao k sebi, ruke su mi bile krvave, nabrekle od modrica, a prsti razderani na zglobovima. Proela me takva bol te sam pao na koljena, grudiju ukaljanih dimom i vonjem palea. Danje obasjao katastrofu. Trake dima dizale su se u nebo iz demolirane zgrade poput sagorjelih molitava. Zrak je bio natopljen uasnim isparenjima. Mrtvi - njih sedamnaest, veinom ene i djeca - leali su u jednom krilu vrta, prekriveni plahtama. Ranjenici su posvuda stenjali, okrueni bolniarima i rodbinom. Ambulantna kola stigla su tek nedavno i bolniari nisu znali odakle poeti. Iako se zbrka ublaila, napetost je rasla razmjerno uvidu u razmjere tragedije. S vremena na vrijeme neka bi ena jauknula, i krici i rika nanovo bi se zaorili. Ljudi su se vrtjeli ukrug, preneraeni, izgubljeni. Stigli su prvi policijski automobili. Bili su to Iraani. Njihov ef odmah se naao na udaru preivjelih. Stvar je izmaknula kontroh i kia kamenja sruila se na policajce koji su se vratih u aute i otili. Vratih su se sat vremena poslije, s pojaanjem od dva kamiona punih vojnika. Korpulentan asnik zatraio je da razgovara s predstavnikom obitelji Haitem. Netko mu je bacio kamen. Vojnici su ispalili nekoliko metaka u zrak da smire strasti. U meuvremenu, dvije strane televizijske ekipe opsjele su mjesto nesree. Jedan ucviljeni otac pokazao im je krvoprolie dovikujui im: Gledajte, samo ene i djeca. Slavili smo vjenanje. Gdje su tu teroristi? Povlaei za rame jednog snimatelja i pokazujui mu trupla koja su leala na travi, nastavio je; Teroristi su gadovi koji su bacili granatu nas... Povijenih ruku, u razderanoj koulji i hlaama umrljanim krvlju, ostavio sam vonjake i pjeice se vratio kui poput nekog tko se vraa u maglu...

7.
Bio sam vrlo osjetljiv; tua patnja me duboko pogaala. Nisam mogao proi mimo nesree a da se ona smjesta ne zalijepi za mene. Kao dijete esto sam plakao u sobi, koju bih uvijek zakljuao jer sam se bojao da me sestra blizanka - djevojka - ne zatekne uplakanog. Za nju su tvrdili da je vra i manje cmizdrava od mene. Nisam joj to uzimao za zlo. Jednostavno sam bio takav. Mimoza. Majka me upozoravala; Mora ovrsnuti. Mora nauiti otresti se tuih patnji; one nisu dobre ni za one koji ih podnose ni za tebe. Prevelik si zlosretnik a da bi se saalijevao nad tuim sudbinama... Uzalud. Grubijanom se ne raa, grubijanom se postaje; nitko se ne raa kao mudrac, ve ui to postati. Ja sam roen u bijedi i bijeda me nauila dijeliti. Svaka patnja se zdruivala, stapala s mojom. to se ostalog tie, bio sam uvjeren da postoji neka volja neba koja unosi u svijet sitne promjene smatra li ih potrebnima, ili, u suprotnom, odbija pomaknuti malim prstom. U koh su me smatrali beskimenjakom. Uzalud su me provocirah, nikad nisam uzvraao udarac. ak i ka nisam okretao drugi obraz, drao sam stisnute ake u depovima. Mangupi bi me na kraju ostavili na miru, obeshrabreni mojim stoicizmom. U stvari nisam bio beskimenjak - samo sam se uasavao nasilja. Prisustvujui kavgama u dvoritu za rekreaciju, 36

uvukao bih vrat meu ramena i ekao da mi se nebo srui na glavu... Moda sam upravo to doivio kod Haitema: nebo mi je palo na glavu. Mislio sam da me svetogre koje je raznijelo vjenano slavlje, pretvorilo zapomaganja u jezive krike agonije, vie nikad nee nap ustiti. Da su nae sudbine zapeaene, ujedinjene u boli sve dok ih ono najgore ne rastavi. Neki mi je glas ponavljao, kucajui mi u sljepoonicama, da smrt koja je obasula vonjake istodobno zagauje i moju duu, da sam i ja mrtav.. Ako me sluaj odluio odvesti u vonjake Haitema - to jest zemlju blaenih, vlasnitvo bogatuna koji su nas ignorirali - da vlastitim oima vidim cjelokupnu nesuvislost postojanja, potanko sagledam nepostojanost naih izvjesnosti, to je stoga to je, u neku ruku, dolo vrijeme da se osvijestim. Nemogue je odrati rotilj da gori na spaljenoj zemlji a da si ne sprite prste ili stopala. Eto kako sam i ja, za kojeg ne pamtim da je ikad imao ita protiv ikoga, bio spreman ugristi, ukljuujui i ruku koja bi me pokuala utjeiti... Ali sam se suzdrao. Bio sam sablanjen, bolestan, prekriven trnjem od glave do pete. Bio sam akacija to luta po limbovima, Krist na vrhuncu svoje agonije, a moj krini put vrtio se ukrug jer mi nita nije bilo jasno. To to se dogodilo Haitemmia nije imalo nikakva smisla. Ne prelazi se od veselja na bol tek tako, dok pucne prstima. ivot nije nikakav trik, premda esto visi o niti. Ljud i ne umiru zbrda-zdola usred plesnog koraka; ne, ono to se dogodilo Haitemima bilo je neuveno... Na veernjim vijestima govorilo se o amerikom avionu bez pilota koji je navodno detektirao sumnjive znakove na mjestu dvorane za slavlja. Nisu precizirali kakve. Samo su napomenuli da su teroristika kretanja ve otprije zapaena u sektoru, to su domai stanovnici odreda opovrgnuli. Ameriko se zapovjednitvo, meutim, pokualo opravdati pruajui jo neke argumente sigurnosti, da bi mu naposljetku dodijalo praviti budalu od sebe te je izrazilo aljenje zbog pogreke i suut obiteljima rtava. Na tome je zavrilo... Bila je to samo jo jedna vijest koja e obii svijet prije nego to bude baena u kart, istisnuta drugim strahotama. No, u Kafr Karamu, bijes je iskopao ratnu sjekiru; estorica mladia zamolili su vjernike da mole za njih. Obeali su da e osvetiti mrtve i da se nee vraati kui sve dok i posljednji boy ne bude otpravljen svojoj zamotan u votano platno... Nakon uobiajenih zagrljaja, ratnici su izili u no i nestali. Nekoliko tjedana poslije, okruni povjerenik ubijen je za volanom slubenog auta. Istog dana, jedno vojno vozilo prelo je preko runo izraene mine. Kafr Karam oplakivao je svoje prve ahide - estoricu mladia koje je zatekla patrola dok su se spremali napasti nadzornu toku. Napetost je u selu dosegnula nepojmljive razmjere. Svakog dana ieznuo bi pokoji momak. Prestao sam izlaziti na ulicu. Nisam mogao podnijeti pogled starjeina iznenaenih to me vide dok su se junaci moje dobi pridruili otporu, ni podrugljiv osmijeh adolescenata koji me podsjeao na onaj mojih drugova iz razreda iz doba kad su se prema meni odnosili kao prema mekucu. Zatvorio sam se u kuu i pokuao pobjei u knjige ili kasete koje mi je dao Kadem. Bez sumnje, bio sam bijesan i zamjerao sam saveznicima, ali nisam se mogao zamisliti kako nasumce pucam u prolaznike. Rat nije bio za mene. Nisam bio stvoren da upotrebljavam nasilje smatrao sam se sposobnijim podnositi ga tisuu godina nego mu u bilo kojem trenutku pribjegnuti. A jedne noi nebo mi se ponovo sruilo na glavu. Isprva sam pomislio da je granata kad su se vrata moje sobe treskom razvalila. Zasuo me plotun psovki i bljetavih svjetala. Nisam imao vremena dosegnuti prekida. Desetina amerikih vojnika naruila je moj integritet. Ostani leati! Ne mii se ili u te raznijeli... Dolje glavu!... Ostani ledti! Dolje! Ruke na glavu! Ni makac! Svjetiljke su me prikivale za krevet, okruenog puanim cijevima. Ni makac ili u ti prosuti mozak!... Ti krici! Jezivi. Luaki. Ubojiti. Sposobni kidati ovjeku tkivo, vlakno po vlakno, uiniti ga strancem samome sebi... Neije su me ruke otrgnule od kreveta i zavitlale na drugu stranu sobe; neke su me druge uhvatile i pritisnule uza zid. Ruke na lea! to sam uinio? to se dogaa? Vojnici su premetali moj ormar, izvrtah moje ladice, 37

utirali moje stvari. Jedan je nogom zgnjeio moj stari radio. to se dogaa? Gdje si sakrio oruje, ubre? Nemam oruje. Ovdje nema oruja. To emo tek vidjeti, smrade. Odvedite gada ostalima. Jedan me je vojnik uhvatio za vrat, a dnigi mi je zario koljeno u donji dio trbuha. Naao sam se usred orkana koji me bacao iz jednog vrdoga u drugi; bila je to mora to je na javi sanja mjesear napadnut od horde duhova. Bio sam napola svjestan kako me povlae po terasi, bacaju niz stube; nisam znao padam li ili lebdim... Slian darmar odvijao se i na prvom katu. Pla mojih neaka i neakinja probijao se kroz zaglunu galamu. uo sam sestru Bahiju kako se opire, a onda je odjednom utihnula, vjerojatno utiana kundakom ili izmom... Sestre su se natiskale na dnu predvorja, zajedno s polugolom bljedunjavom djecom. Najstarija, Aja, privijala je svoje maliane uz haljinu. Drhtala je poput lista na vjetru i nije primjeivala da su joj obnaene grudi ispale iz bluze. Mlaa, velja Afaf, klecala je prstima grevito steui koulju. Trgnuta iz sna, zaboravila je periku na nonom stoliu; njezina je ela blistala pod lusterom, alosna poput batrljka; toliko se stidjela te se po nainu na koji je uvukla vrat u ramena moglo pomishti da pokuava pobjei u vlastito tijelo . Bahia se dobro drala, mimo stojei s jednim neakom u naruju. Raupane kose i blijeda kao krpa, tiho je prkosila puci uperenoj u nju; tanak mlaz krvi curio joj je niz vrat... Osjetio sam da gubim svijest. Ruka mi je uzalud traila oslonac. Na dnu dvorita odjekivale su psovke koje bi sablaznile i samog avla. Majku su bacih van iz sobe; ustala je i odmah potrala u pomo svome hendikepiranom muu. Pustite ga na miru. Bolestan je. Vojnici su izveli starog. Nikad ga nisam vidio u slinom stanju. U iznoenim gaama to su mu dopirale do koljena i potkoulji koja se doslovmo raspadala, odavao je beskrajnu bijedu. Bio je hodajua mizerija, a njegova neizreciva besprizo rnost uvreda. Dajte mi da se obuem, prostenjao je. Djeca me gledaju. Krivo je to to inite. Njegov meketavi glas ispunio je predvorje nezamislivim bolom. Majka je pokuala hodati ispred njega kako bi nam sakrila njegovu golotinju. Njegove uspaniene oi molile su nas, preklinjale da okrenemo glavu. Nisam je mogao okrenuti. Bio sam zatravljen prizorom koji su mi pruala oba roditelja. Nisam ak ni primjeivao nasilnike koji su ih okruivali. Vidio sam samo tu prestravljenu majku i toga ispijenog oca u olabavjelim gaama, otromboljenih ruku i unesreena pogleda kako posre pod nasrtajima. Posljednjim trzajem snage, okrenuo se u namjeri da se vrati u sobu po ogrta. Tada je primio udarac... Ne sjeam se da li kundakom ili akom, ali to nije ni vano. Tim udarcem kocka je bila baena. Otac je pao na lea a bijedna potkoulja zadigla mu se do lica, otkrivi njegov mravi, smeurani, sivkasti trbuh nalik trbuhu crknute ribe... i ugledao sam, dok je ponos obitelji leao opruen na tlu, ono to nikako nisam smio ugledati, ono to je svakome asnom i potovanja dostojnom sinu i pravom beduinu zabranjeno vidjeti - tu mlohavu, odurnu, sramotnu stvar; to zabranjeno, tajno, svetogrdno podruje: ustranu zabaen oev penis i testise kako vise preko otvora stranjice... Bio je to kraj. Nakon tog iskustva nema vie niega, samo beskonana praznina, nezaustavljivi pad, nitavilo... Sve klanske mitologije, sve legende svijeta, sve zvijezde na nebu izgubile su sjaj. Sunce moe izlaziti koliko ga volja, ja vie nikada neu moi razlikovati dan od noi... Zapadnjak ne moe shvatiti, ne moe ni naslutiti razmjere te katastrofe. Za mene, vidjeti spolovilo mojeg roditelja znailo je svesti itav moj ivot, moje vrijednosti i skrupule, moj ponos i moju jedinstvenost na prostaki pornografski bljesak - vrata pakla pruila bi mi milostiviji prizor!... Bilo je gotovo sa mnom. Gotovo sa svime. Nepovratno, nepopravljivo. Navukao sam na sebe jaram sramote, posrnuo u paralelni svijet iz kojega nema izlaza. I zatekao sam se kako mrzim svoju nemonu ruku koja nije bila kadra ni zadati udarac ni popraviti obine gae. Tu grotesknu, tananu, runu ruku koja je bila simbol moje vlastite nemoi; kako mrzim svoje oi koje su odbile odvratiti pogled, a koje su sada vapile za sljepoom; kako mrzim urlike moje majke koji su me obeaivali. Gledao sam oca i on je gledao mene. U mome je pogledu zacijelo nazro prezir prema svemu toje bilo bitno meu nama, saaljenje to me je iznenada obuzelo prema osobi koju sam, usprkos svemu, tovao vie od svega na svijetu. Gledao sam ga kao s proklete litice u olujnoj noi dok me je on gledao iz dna sramote; u tom asu ve smo znali da se gledamo posljednji put... I u tom asu, iako se nisam usudio pomaknuti, znao sam da vie nita nee biti kao prije, da je neista zvijer poela rikati u dubini moje due, da sam, prije ili kasnije, ma to bilo, ma to se dogodilo, osuen a sperem ljagu krvlju sve dok se rijeke i 38

oceani ne zacrvene poput ogrebotine na Bahijinu vratu, poput oiju moje majke i lica mojega oca, poput eravice to mi je prodirala utrobu upoznajui me s paklom koji me je ekao... Ne sjeam se to se zatim dogodilo. Nije me bilo briga. Nalik olupini, prepustio sam se valovima da me nose. Vie nije bilo niega to bih mogao spasiti. Larma vojnika vie nije dopirala do mene. Njihove puke, njihova revnost nisu ostavljali nikakav dojam na mene. Mogli su prevrnuti nebo i zemlju, rigati vulkansku vatru, tutnjati poput gromova, nita me od toga nije doticalo. Gledao sam ih kako se pomiu kao iz kakva izloga, mikrokozma sazdanog od sjena i tiine. Kua je paljivo pretraena. Nije naeno nikakvo oruje, ni drka depnog noia... Neke su me ruke gurnule na ulicu na kojoj su momci uali s rukama na glavi. Kadem je bio meu njima; njegova je ruka krvarila. Povici upozorenja izazivali su komeanje u okolnim kuama. Iraki su vojnici vrili smotru nad nama, s popisima u ruci i listovima papira na kojima su bile otisnute fotografije. Jedan mi je podignuo bradu, svjetiljkom mi osvijetlio lice, provjerio u dosjeima te preao na osobu koja je stajala kraj mene. Po strani, okrueni uzvrpoljenim amerikim vojnicima, osumnjienici su ekali da ih odvedu; leali su potrbuke u praini, svezanih ruku i s vreom preko glave. Dva helikoptera proletjela su iznad sela, metui nas reflektorima. Okretanje njihovih elisa imalo je u sebi neto apokaliptino. Svitalo je. Vojnici su nas odveli iza damije gdje su bili razapeh ator. Ispitivali su nas pojedinano, jednog po jednog. Iraki vojnici su mi pokazivali fotografije; neke su prikazivale lica leeva snimljenih u mrtvanici ili na mjestu krvoprolia. Prepoznao sam Malika, bogohulnika iz Safira; njegove su oi bile iskolaene a usta irom otvorena; krv mu je curila niz nos i ravala se na bradu. Prepoznao sam i jednoga svog daljeg roaka, uurena pod rasvjetnim stupom, razvaljenih vilica. asnik mi je naredio da navedem sve lanove svoje obitelji; njegov je tajnik zapisao moje izjave, a onda su me pustili. Kadem me ekao na uglu ulice. Na ruci mu je zjapila gadna posjekotina to se protezala od vrha ramena do zapea. Njegova vesta bila je natopljena znojem i krvlju. Ispriao mi je kako su ameriki vojnici unitili lutnju njegova djeda udarivi je cipelom - tu udesnu lutnju neprocjenjive vrijednosti, klansku, pa ak i nacionalnu batinu. Samo sam ga napola sluao. Kadem je bio dotuen. Oi su mu bile pune suza. Njegov pjevni glas u meni je izazivao gaenje. Dugo smo sjedili ispod zidia, ispranjeni, zadihani, s glavom u rukama. Nebo se polako bistrilo dok se na obzoru, kanda se pomaljajui iz kakva otvorena prij eloma, sunce spremalo rtvovati u vlastitim plamenovima. Prvi su se mangupi poeli naganjati iza ograda; tek to nisu zaposjeli trg i prazna zemljita. Brektanje kamiona nagovijetalo je povratak trupa. Starci su miljeli iz dvorita i hitali u damiju. Raspitivali su se: tko je uhien, a tko poteen? ene su tulile pred ulazima, dozivale svoju djecu ili mueve koje su vojnici odveli sa sobom. Malopomalo, kako se oajanje irilo iz jednoga umeza do drugog a jecaji parali ponad krovova, Kafr Karam me ispunio gorinom kadrom odnijeti ga poput poplave. Moram otii odavde kazao sam. Zabezeknut, Kadem me oinuo pogledom. Kamo bi htio otii? U Bagdad. Zato? Postoje i druge stvari u ivotu osim muzike. Odmahnuo je glavom i zamislio se nad mojim rijeima. Na sebi sam imao samo iznoenu potkoulju i stare hlae od pidame. I bio sam bosonog. Moe mi uiniti uslugu, Kademe? Ovisi... Moram pokupiti stvari kod kue. I gdje je problem? 39

 U tome to se ne mogu vratiti kui. Namrtio se: Zato? Eto, tako. Bi li otiao po moje stvari? Bahia e znati to spakirali. Reci j oj da idem u Bagdad, k sestri Fari. Nita ne shvaam. to se dogodilo? Zato se ne moe vratiti kui? Molim te, Kademe. Nemoj dalje, samo uini to traim. Kadem je shvatio da se dogodilo neto vrlo ozbiljno. Sigurno je pomislio na silovanje. Stvarno eli znati to se dogodilo, roae? zaurlao sam. Stvarno eli znati? U redu, shvatio sam progunao je. Nisi ti nita shvatio. Apsolutno nita. Jagodice su mu podrhtavale dok je podizao prst prema meni: Pazi, stariji sam od tebe. Ne doputam ti da mi se obraa tim tonom. Bojim se da mi vie nitko na ovome svijetu ne moe nita dopustiti ili zabraniti, roae. Pogledao sam ga ravno u oi: Jo gore, ivo mi se fuka to mi se moe dogoditi poevi od ovoga trenutka, od ove sekunde dodao sam. Hoe pokupiti te proklete stvari ili moram otii bez njih? Kunem ti se da sam spreman uskoiti u prvi autobus i u ovoj potkoulji i ovim hlaama. Nita mi vie nije vano, ni ruglo ni krivokletstvo... Hajde, saberi se. Kadem me pokuao uhvatiti za zapea. Odgurnuo sam ga. Sluaj kazao mi je tiho diui kako bi sauvao prisebnost. Ovako emo. Idemo k meni... elim otii odavde. Molim te, posluaj. Posluaj me... Znam da si potpuno... Potpuno to, Kademe? Nema pojma o emu se radi. Ne moe to ni zamisliti. U redu, ali idemo prvo k meni. Uzet e si vremena da razmisli o svemu, i ako bude htio i dalje otii, osobno u te otpratiti do susjednog sela. Molim te, roae kazao sam mu bezvunim glasom otii po moj zaveljaj i moj hodoasniki tap. Moram rei neto dragome Bogu. Kadem je shvatio da vie nisam u stanju sluati ma to bilo. U redu rekao je. Idem ti po stvari. ekam te iza groblja. Zato ne tu? Postavlja previe pitanja, Kademe, a i boli me glava. S obje me ruke zamolio da se primirim i udaljio se ne osvrui se. Kad se Kadem vratio, upravo sam dovravao kamenovanje jednog rahitinog grma. Provrljavi grobljem, sjeo sam na humak i poeo rovati kamenje iz zemlje te gaati snop grana prekrivenih prainom i plastinim vreicama. Sa svakim hicem zarzao bih od napora i bijesa. Imao sam dojam da prevrem planine, tjeram rojeve zlih slutnji to su nagrnule na moje misli, turam ruku u sjeanje na prolu no kako bih mu iupao srce. Gdje god bi mi se zaustavio pogled, presrela bi ga ta ogavna stvar koju sam vidio u predvoiju. Dvaput mi se eludac silovito dignuo, tjerajui me da unem kako bih ga ispraznio. Tijelo mi se klimalo na petama, potresano estokim grevima; otvorio sam usta ali iz njih nije izlazilo nita osim hropca divlje zvijeri. Oko mene je zaudaralo u jutarnjoj ezi. Nesumnjivo kakva strvina. Ali to me nije smetalo. Neprestance sam iskapao kamenje i bacao ga u grm; prsti su mi bili izranjavani.

40

Iza mene selo se mrzovoljno budilo; nezadovoljstvo se izlijevalo iz njega - neki otac derao se na svog sina, neki mladac bunio se protiv starijeg od sebe. Nisam se prepoznavao u tom bijesu. elio sam neto vee od svoga bola, krupnije od svoje sramote. Kadem je migoljio meu grobovima to su poput masnica oticali na parcelama. Izdaleka mi je pokazao moju torbu. Pratila ga je Bahia, glave zamotane u maramu od muselina. Nosila je crnu oprotajnu haljinu. Mislili smo da su te odveli vojnici kazala mi je, lica blijeda poput krpe. Bilo je oito da me nije dola odvratiti od moje namjere. To nije bio njezin stil. Shvaala je moje pobude i otvoreno ih je i u potpunosti odobravala, bez zadrke i bez aljenja. Bahia je bila ki svojega klana. Iako je u klanskoj tradiciji ast muki posao, umjela je raspoznati kad se radi o njoj i zahtijevati je. Istrgnuo sam torbu iz Kademove ruke i stao prekapati po njoj. Moja gruba kretnja nije promaknula sestrinoj panji. Nije me prekorila: Spremila sam ti dvije potkoulje, dvije koulje, dva para hlaa, cipele, neseser... A novac? Iz krila je izvukla mali paljivo presavijeni i zavezani smotak i pruila ga Kademu koji mi ga je odmah predao. Samo moj novac kazao sam sestri. Ni novi vie. To je samo tvoja uteevina, kunem se... Spremila sam ti i kapu dodala je priguujui jecaj. Zbog sunca. Dobro. Sada se okrenite da se presvuem. Obukao sam hlae na tanke pruge, kariranu koulju i cipele koje mije poklonio Kadem. Zaboravila si remen. U stranjem je depu kazala je Bahia. S baterijom. Odlino. Kad sam zavrio s oblaenjem, ne uputivi pogled m sestri ni bratiu uzeo sam torbu i uputio se niz obronak u smjeru ceste. Ne okrei se, nalagao mi je neki unutarnji glas. Ve si drugdje. Ovdje vie nema to traiti. Ne okrei se. Okrenuo sam se... i ugledao sestru kako stoji na humku, sablasna u haljini koju je mrsio vjetar, i bratia, ruku poduprtih o bokove i brade zarivene u vrat. Vratio sam se putem. Sestra se privinula uza me. Njezine suze rosile su mi obraze. Osjetio sam kako njezino slabano tijelo podrhtava u mome naruju. Molim te, pazi na sebe kazala mi je. Kadem je rairio ruke. Zagrlili smo se. Na je zagrljaj trajao cijelu vjenost. Siguran si da ne eli da te otpratim do susjednog sela? upitao me stisnuta grla. Nema potrebe, roae. Znam put. Mahnuo sam im i pohitao prema cesti. Ne osvrui se.

Bagdad
8.
Hodao sam do krianja dvaju putova koje se nalazilo desetak kilometara od sela. Povremeno sam se osvrtao ne bih li ugledao kakvo vozilo; ni oblai praine nije se podizao na cesti. Bio sam sam, siuan usred pustinje. Sunce je zasukalo rukave. Nagovijetala se pasja vruina. Bila je ondje jedna improvizirana nadstrenica. Neko se kraj nje zaustavljao autobus k oji je prolazio i kroz Kafr Karam. Sada se mjesto inilo naputeno i od ljudi i od ivotinja. Krov od atorskog krila slomio se i lamele su visjele iznad klupe. Sjeo sam u sjenu i ekao dva sata - nita se u meuvremenu nije pomaknulo na obzoru.

41

Nastavio sam hodati do pristupne ceste kojom su obino prolazih kamioni hladnjae to su opskrbljivali voem i povrem izolirane lokalitete regije. S embargom njihov se promet znatno smanjio, ali putujui trgovac jo bi katkada proao onuda. Dobrano sam se nahodao, a rastua me vruina satirala. Ugledao sam dvije crne mrlje na zaravanku to je nadvisivao put. Bila su to dvojica mladia od dvadesetak godina. uali su pod suncem, nepomini i nepronini. Mlai me prostrijelio pogledom, dok je stariji vrkom grane crtao krugove u praini. Obojica su nosila jednake hlae od trenirke, neodreene bijele boje, i zguvane i prljave koulje. Do nogu im je, poput oborena plijena, leala velika torba. Sjeo sam na pjeani humak i toboe stao vezati vezice na cipeli. Neobian me osjeaj obuzeo svaki put kad bih podignuo pogled prema dvojici stranaca. Mlai se na neugodan nain naginjao nad svog druga i aputao mu neto u uho. Ovaj je samo odmahivao glavom, ne isputajui granu. Samo mi je jednom uputio uznemirujui pogled. Nakon d vadesetak minuta mlai je iznenada ustao i uputio se prema meni. Okrznuo me pogledom svojih krvavih oiju i oinuo po licu svojim arkim dahom. Proao je ispred mene i stao kraj jednog suhog grma kako bi se pomokrio. Napravio sam kretnju kao da gledam na sat te nastavio putem ubrzanim korakom. Spopala me luaka elja da se osvrnem; odupro sam joj se. Kad sam se dovoljno udaljio, pogledao sam da li me prate. I dalje su bili na zaravanku, uei nad svojom torbom poput grabljivica nad strvinom. Nekoliko kilometara dalje mimoiao me kamionet. Stao sam uz rub ceste i mahao rukom. Kamionet samo to me nije pregazio, nastavljajui uz zveket eljezarije i preoptereenih ventila. U kabini sam prepoznao dvojicu od maloprije. Gledali su ravno preda se. Oko podneva sam bio potpuno iscijeen. Znoj se puio iz moje odjee. Upravio sam se prema stablu - jedinom kilometrima uokolo - to je stajalo na jednom breuljku. Njegove trnovite i gole grane bacale su na tlo kostursku sjenu. Pohrlio sam u nju kao to se deva baca na lokvu. Glad i e pojaavali su moj umor. Izuo sam cipele i legao pod stablo licem okrenut cesti. Tek sam nakon dva sata u daljini opazio vozilo. Bilo je ono jo samo siva toka koja migolji meu odsjevima, no po tome to je na mahove odbljeskivala znao sam da se radi o vozilu. urno sam obuo cipele i potrao prema cesti. Na moje veliko razoaranje, toka je promijenila smjer i nestala u prostranstvu. Moj sat je pokazivao etiri. Najblie selo nalazilo se etrdesetak kilometara juno. Da bih dospio donde morao sam ostaviti cestu, a nije mi se nimalo htjelo lutati okolicom. Vratio sam se pod stablo i nastavio ekati. Sunce je zapadalo kad se sljedea ivahna toka pojavila na obzoru. Smatrao sam razboritim uvjeriti se ide li u eljenom smjeru prije nego to n apustim svoj zaklon. Bio je to neki drndavi kamion bez blatobrana. Primicao mi se. Pojurio sam kako bih ga presreo, molei svece zatitnike da me ne ostave na cjedilu. Kamion je usporio. Zauo sam kripu rasklimanih konica. Za volanom je sjedio nizak suhonjav ovjek, lica nalik ljepenki i mravih ruku to su podsjeale na duguljaste truce kruha. Prevozio je prazne kutije i rabljene madrace. Idem u Bagdad kazao sam mu penjui se na ljestve. To i nije nadohvat ruke, drukane rekao je odmjerivi me. Odakle? Iz Kafr Karama. Uf! upak svijeta... Ja idem u Basseel. To ti nije usput, ali onuda prolaze taksiji. Moe. Voza me nepovjerljivo promatrao. Mogu li provjeriti to ima u rancu? Dodao sam mu torbu kroz prozor. Poloio ju je na plou s instrumentima i paljivo pretraio. Dobro, ui s druge strane. Zahvalio sam mu i zaobiao haubu. Nagnuo se da mi otvori vrata koja se nisu dala otvoriti izvana. Sjeo sam na suvozako mjesto, odnosno, tonije, na ono to je od njega ostalo. 42

Voza je upalio motor koji je ispustio buan metalni klopot. Ima malo vode? Pred tobom je utura. Ako si gladan moe uzeti ostatak mojeg obroka, u pretincu je. Pustio me da se na miru napijem i najedem. Neki veo tuge prekrivao je njegovo ispijeno lice. Nemoj mi zamjeriti to sam ti prekopao stvari. Samo elim izbjei probleme. Previe ih je koji hodaju okolo naoruani... Nastavio sam utjeti. Proli smo kilometre u tiini. I nisi ba razgovorljiv, ha? dobacio mi je voza koji se moda nadao da e dobiti malo drutva. Ne. Slegnuo je ramenima i prestao se osvrtati na mene. Kad smo dospjeli na asfaltiranu cestu, mimoili smo nekoliko kamiona koji su punom brzinom juriali u suprotnom smjeru i pokoji naranasto-bijeli rasklimani taksi marke Toyota natrpan putnicima. Voza je lupkao po volanu, odsutna duha. Propuh je mrsio sijedi pramen kose na njegovu elu. Na jednoj nadzornoj toci vojnici su nas natjerali da ostavimo asfalt i uputimo se stazom koju je nedavno izrovao buldoer. Put je bio pun ulegnua, napola izgraen, a skretanja ponekad toliko uska te se nije moglo ii bre od deset kilometara na sat. Ubrzo smo dostigli jo neke automobile koje su otpravili na kontrolnoj stanici. Jedan kombi hripao je na rubu ceste, s otvorenom haubom; njegovi putnici, u crno zamotane ene i djeca, izili su i gledali vozaa kako se rve s motorom. Nitko nije stao da im pomogne. Misli da je bilo nereda na glavnoj cesti? Ne bi nas pustili da proemo tako lako kazao mi je voza. Prvo bi nas detaljno pretraili a onda pustili da se primo na suncu, a moda i da provedemo no pod vedrim nebom. Da sprijee napade samoubilakih vozila, vojnici potpuno zaustavljaju prom et, ukljuujui kola hitne pomoi. Hoemo li izgubiti puno vremena? Ne naroito. U Basseelu smo prije mraka... Nadam se da u uspjeti uhvatiti taksi za Bagdad. Taksi, po noi?... Uveden je policijski sat, i na snazi je. im sunce zae, cijeli se Irak mora sakriti pred policijom. Jesi li barem ponio papire? Da. Preao je rukom preko usta i kazao mi: I bolje ti je. Izili smo na staru cestu, iru i ravniju. Automobili su jurili da nadoknade izgubljeno vrijeme. Podizali su vrtloge praine i strelovitom nas brzinom ostavljali za sobom. Jedinica koju sam nekad opskrbljivao ivenim namirnicama rekao mi je voza pokazujui mi vojni logor na vrhu brijega. Vojarna je zjapila prazna, usred sruenih utvrda; mogle su se vidjeti barake ije su prozore i vrata odnijeli pljakai. Trajna konstrukcija, koja je po svoj prilici sluila kao stoer zapovjednitvu i upravi jedinice, kao da je nastradala u potresu. Njeni krovovi pretvorili su se u hrpu pocrnjelih greda. Probijene fasade nosile su oiljke brizantnih granata. Prokuljavi iz ureda, lavine papira uvijale su se na ianim ogradama iza hangara. Na parkiralitu su se nizali kosturi bombardiranih vozila a vodotoranj podignut na metalnim skelama leao je, vjerojatno presijeen eksplozijom pri dnu, poprijeko pougljenjene promatranice. Na rabatu onoga to je bila moderna vojarna, portret bucmastog Saddama Husseina s krvoednim osmijehom na licu ljutio se izreetan mitraljeskom paljbom. ini se da nai nisu ispalili ni metak. Odmaglili su kao zeevi prije dolaska amerikih trupa. Koja sramota! Promatrao sam tu hrpu jada na brijegu koja je neprimjetno nestajala pod pijeskom. Smei izgladnjeli pas iziao je iz skrovita pred ulazna vrata vojarne, zatim se protegnuo i njukajui po tlu nestao iza gomile ruevina. 43

* Basseel je bio seoce stijenjeno izmeu dvaju velikih stjenjaka izglaanih pustinjskim vjetrom. Sklupalo se na dnu kotline to je na pripeci podsjeala na hamam. Njegove nastambe od suene opeke oajniki su se pripijale uz obronke breuljaka odijeljenih prepletom vijugavih uliica jedva dovoljno irokih da propuste kola. Sredinja avenija, koja je pratila korito davno presahnule rijeke, uas ga je prelazila s jednog kraja na drugi. Crni stijeg na krovovima oznaavao je da se radi o ijitskoj zajednici, to je bio nain da se distancira od makinacija sunita i prikloni strani poklonika novoga reima. Otkako je dravna cesta poela vrvjeti nadzornim tokama, koje su usporavale promet i pretvarale obian obilazak u beskonano putovanje, Basseel je postao obavezno putniko odmorite. Prvarnice i bifei, koje su vijenci lampiona oglaavali kilometrima u no, nicali su poput gljiva po periferiji. Nie, selo je bilo uronjeno u tamu. Niti jedna ulina lampa nije osvjetljavala ulice. Pedesetak vozila, uglavnom cisterne s gorivom, nagruvalo se na improviziranu parkiralitu pred ulazom u seoce. Malo dalje, kraj kombija, logorovala je jedna obitelj. Maliani su spavali ratrkani uokolo, umotani u plahte. Na jednoj istini vozai kamiona su zapalili vatru i askali oko ajnika; njihove lelujave sjene isprepletale su se u reptilskom plesu. Moj dobroinitelj uspio se ugurati meu navrat-nanos parkirane automobile i stao je nedaleko od gostionice to je odavala dojam razbojnike pilje. Stolovi i stolice bili su postavljeni u malom dvoritu koje je ve vrvjelo putnicima upalih lica. Usred galame pucketala je kaseta sa starim egipatskim pjesmama. Voza mi je dao znak da ga slijedim u susjednu prvarnicu, skrivenu pod ceradom i kronjama crvotonih palmi. Prostorija je bila puna kutravih i pranjavih ljudi naguranih oko golih stolova. Neki su ak sjedili na podu, suvie gladni a da bi ekali na slobodnu stolicu. Cijela ta brodolomaka druina nagurivala se oko svojih tanjura, prstiju s kojih je curio umak i nezaustavljivih vilica: seljaci i vozai kaljeni cestama i kontrolama koji su prikupljali snage da se uhvate ukotac sa sutranjim nevoljama. Svi su me podsjeali na oca jer su na licu nosili biljeg koji ne vara: peat poraenih. Moj dobroinitelj ostavio me na ulaznim vratima i prekoraivi nekoliko gostiju pribliio se anku za kojim je grdosija u delabi primala narudbe, vraala novac i grdila konobare u isti mah. Pogledavao sam po prostoriji u nadi da u opaziti nekog poznatog. Nisam primijetio nijedno poznato lice. Moj voza se vratio, pokunjen. U redu, sada moram ii. Moja muterija dolazi tek sutra naveer. Morat e se sna i sam. Spavao sam pod stablom kad me probudilo brektanje motora. Jo nije ni svanulo, a kamiondije su ve poele nervozno manevrirali izlazei iz parkiralita. Prvi je konvoj s rnuo na strmu cestu koja je zaobilazila selo. Trao sam od jednog do drugog vo zila u potrazi za samilosnim vozaem. Nitko me nije htio uzeti. Osjeaj frustracije i bijesa obuzimao me kako se parkiralite praznilo. Moj je oaj poeo graniiti s panikom kad su na njemu ostala samo tri vozila: obiteljski kombi kojem se nije htio upaliti motor i dvije prazne krntije; njihovi vlasnici su vjerojatno jeli u nekom bifeu. ekao sam da se vrate, zgrena eluca. Hej, ti! doviknuo mi je ovjek koji je stajao ispred ulaza u gostionicu. to radi kraj mog auta? Kidaj ili odu jaja. Rukom mi je pokazao da se udaljim. Mislio je da sam lopov. Krenuo sam prema njemu, zabacivi torbu na lea. Podupro je ake o bokove i s gaenjem me gledao kako mu se pribliavam. Zar ovjek vie ne moe ni popiti kavu u miru? Bio je to neki dugajlija bakrenasta tena. Nosio je iste platnene hlae i kariranu jaknu na vestu maslinaste boje. Na ruci mu se isticao teak sat sa zlatnim remenom. Imao je lice pandura, oholog pogleda i surovog izraza. 44

 Idem u Bagdad kazao sam mu. Zaboli me. Ne pribliavaj se mojem autu, O. K.? Okrenuo mije lea i vratio se za stol blizu ulaznih vrata. Ja sam se vratio na ljunani put koji je zaobilazio selo i sjeo pod stablo. Proao je prvi auto, toliko natrpan te ga se nisam usudio ni otpratiti pogledom dok je drndajui odmicao prema sjeveru. Kombi iji je motor maloas pravio probleme gotovo me je okrznuo dok se sputao cestom proizvodei plehnatu kripu. Sunce je izlazilo iza brijega, glomazno i prijetee. Nie, u smjeru sela, ljudi su izlazili iz svojih brloga. Auto se ukazao na horizontu. Ustao sam, ispruio ruku i podignuo palac. Automobil je proao mimo mene i nastavio voziti jo stotinjak metara; u trenutku kad sam se spremao nanovo sjesti, zaustavio se. Nije mi bilo jasno je li to uinio zbog mene il i zbog kakva kvara. Voza je potrubio, a zatim pruio ruku kroz prozor i dao mi znak da se pribliim. Uzeo sam torbu i pojurio kao da hvatam ivotnu priliku. Bio je to tip iz kafia koji je mislio da sam lopov. Za pedeset dinara odbacit u te do Al Hillaha predloio mi je bez okolianja. Moe prihvatio sam, zadovoljan to odlazim iz Basseela. Mogu li znati to ima u torbi? Samo odjevne predmete, gospodine kazao sam mu praznei torbu na haubi. ovjek me promatrao, nepomina lica. Zadigao sam koulju da mu pokaem kako nemam nita za pojasom. Mahnuo je glavom i bradom mi pokazao da uem. Otkuda? Iz Kafr Karama. Nikad uo... Dodaj mi cigarete iz pretinca. Uinio sam kako mi je rekao. Zapalio jc cigaretu i ispuhnuo dim kroz nosnice. Odmjerio me i upalio motor. Nakon otprilike pola sata vonje, tijekom kojih je vozio zadubljen u vlastite misli, sjetio se da ima drutvo. Zato uti? Takav sam po naravi. Zapalio je drugu cigaretu i nastavio; U dananje vrijeme, oni koji najmanje govore su oni koji najvie ine... Ide u Bagdad pridruiti se otporu? Idem k sestri.. . Zato me to pita? Okrenuo je retrovizor prema meni. Pogledaj se, ovjee. Izgleda kao bomba koja tek to nije eksplodirala. Pogledao sam u retrovizor i vidio samo dva uarena oka na izmuenu licu. Idem k sestri kazao sam. Makinalno je popravio retrovizor i slegnuo ramenima: Fuka mi se. Vie se nije obazirao na mene. Nakon sat vremena vonje kroz prainu i po rupama dospjeli smo na dravnu cestu. Bilo mi je drago to sam se vratio na asfalt i oslobodio poskakivanja koja su mi izbijala kraljeke. Autobusi i kamioni s prikolicama naganjali su se punom brzinom. Pretekla su nas tri policijska automobila; osobe u njima doimale su se oputenima. Proli smo kroz jedno prenapueno seoce s plonicima naikanim otvorenim duanima. Policajac u uniformi, sa zabaenom kacigom i kouljom mokrom na leima i pod pazusima, regulirao je strku. U sreditu sela usporilo nas je okupljeno mnotvo; bio je to putujui suk na koji se sjatila svjetina. Domaice u crnom pabirile su po tezgama, smione ruke ali vema prazne koare. Miris pokvarenog voa, u spoju s nesnosnom vruinom i rojevima muha io su hrupile na gomile hrane, izazivao je vrtoglavicu. Na samom kraju trga, ispred autobusnog stajalita, svjedoili smo nevjerojatnom naguravanju oko autobusa; usprkos udarcima remenom koje je nasumce dijelio, kondukter nije uspijevao obuzdati navalu putnika. 45

 Gle stoku uzdahnuo je voza. Iako nisam dijelio njegovo miljenje, suzdrao sam se od komentara. Pedesetak kilometara dalje cesta se proirila. Od dvije prela je u tri trake i promet se poveao. Na nekim mjestima prolazili smo slijepljenih branika zbog nadzornih toaka. Oko podneva jo nismo prevalili ni pola puta. Povremeno bismo naili na pougljenjeni kostur kamiona pomaknut na rub ceste kako bi se omoguio prolaz, ili bi nam velike crne mrlje naznaivale mjesta na kojima je vozila zahvatila eksplozija ili snana paljba. Komadii stakla, ispuhane gume i eljezarija nizali su se du ceste. Na jednom zavoju ugledali sm o ostatke amerikog Humveeja koji se sruio u provaliju, vjerojatno pogoen granatom budui da je mjesto bilo kao stvoreno za zasjede. Voza mi je predloio da stanemo i neto prezalogajimo. Odluio se za jednu benzinsku stanicu. Kad je natoio gorivo, pozvao me da se odemo osvjeiti u nekoj vrsti kioska preureenog u bife. Konobar nam je donio dvije podnoljivo rashlaene sode i ranjie sumnjiva izgleda u sendviu iz kojeg se cijedio umak od rajice, na prizor kojeg mi se okrenuo eludac. Htio sam platiti svoj raun, ali voza me nadlanicom sprijeio da ostvarim svoju namjeru. Odmorili smo se dvadesetak minuta i krenuli dalje. Voza jc stavio sunane naoale i vozio kao da je sam na svijetu. Namjestio sam se na sjedalu i dopustio uljuljkati brektanjem motora... Kad sam se probudio, stajali smo u redu. Nered je vladao u uskom drijelu, pod uaremm suncem. Ljudi su izili iz automobila i gunajui izraavali svoju zlovolju. to se dogaa? Dogaa se to da smo zaglavili. Helikopter je preletio nisko iznad nas te iznenada zaokrenuo proizvodei strahovitu buku. Kruio je, na udaljenosti, oko jednog brijega, a onda poeo lebdjeti u mjestu. Najedanput je ispalio dvije rakete to su proparale zrak isputajui prodoran zviduk. Na sljemenu su se podignula dva oblaka plamena i praine. Istog trena, cijelu cestu proeo je silovit drhtaj i ljudi su pohitali natrag u aute. Neki su izgubili ivce i napravili polukrug, izazivajui lananu reakciju zbog koje se, u manje od deset minuta, red napola smanjio. Moj voza zabavljeno je promatrao paniku putnika i iskoristio njihova odustajanja kako bi se progurao vie desetaka metara naprijed. Nema brige krenuo me umirivati. Helikopter je samo doao pokupiti plijen. U svakom sluaju, mulja. Da je ozbiljno, poslali bi barem dvije Cobre da se meusobno pokrivaju... Osam mjeseci sam bio crnjo iz pustinje. Dobro poznajem njihove fore. Iznenada se raspriao: Radio sam kao tuma u amerikim trupama. Zovu nas crnje iz pustinje, nas kolaboracioniste... Kako bilo da bilo, ne dolazi u obzir da se vratimo. Nema ni sto kilometara do Al Hillaha i ne namjeravam provesti jo jednu no pod zvijezdama. Izai ako se boji. Ne bojim se. Cirkulacija se normalizirala sat vremena kasnije. Kad smo prispjeli do nadzorne toke, uvelike smo shvatili uzroke nereda. Na nasipu su leala dva lea, izreetana mecima; na sebi su imala okrvavljene bijele hlae od trenirke i zamazane koulje. Bila su to dva tipa koji su, one veeri nedaleko od Kafr Karama, uei na zaravanku oko velike torbe vrebali vozilo na cesti. I opet gaf promumljao je voza. Boys prvo pucaju a onda provjeravaju. To je i jedan od razloga zbog kojih sam napustio slubu. Pogled mije bio prikovan za retrovizor, nisam ga mogao skinuti s dvaju trupala. Osam mjeseci, kaem ti nastavio je voza. Osam mjeseci sam trpio njihovu aroganciju i njihova idiotska podbadanja. Boys nisu drugo do holivudska reklama. Demagoki trik. Oni nemaju vie skrupula od opora hijena kad ih se pusti u tor. Vidio sam ih kako pucaju po djeci i starcima kao da vjebaju na kartonskim metama... I ja. Ne vjerujem, deko. Ako nisi skrenuo pameu, to znai da nisi vidio bogzna to. I ja sam spalio. Svaku no imam more. Bio sam tuma u jednom bataljunu redovne vojske. To su aneli u usporedbi s marincima. Dobio sam to sam htio. Uz to su me vukli za nos i tretirali 46

kao govno. Za njih sam bio samo obina izdajica domovine. Trebalo mi je osam mjeseci da to shvatim. Jedne noi otiao sam zapovjedniku obavijestiti ga da se vraam kui. Pitao me to ne valja. Odgovorio sam mu: nita. U stvari sam se bojao da ne ponem sliiti tim mrzovoljnim i uskogrudnim kaubojima. ak i pobijeen, vie vrijedim ovakav. Policajci i vojnici energino su nam davali znakove da pourimo. Nisu nikog kontrolirali, suvie zaokupljeni raskrivanjem ceste. Ubrzali smo. Smatraju nas zaostalima progunao je. Nas, Arape, najfantastiniji narod na zemaljskoj kugli, koji smo toliko toga podarili svijetu, koji smo ih nauili da se ne useknjuju za stolom, da si briu guzicu, da kuhaju, raunaju, lijee se... A to su zadrali od nas, ti degenerici moderniteta? Karavanu deva na dinama u zalazak sunca? Debeljka u bijeloj satenskoj haljini i s kefijom to trati milijune u kasinima na Azurnoj obali? Klieje, karikature... Rasren vlastitim rijeima, zapalio je cigaretu i nije vie obraao panju na mene sve do Al Hillaha. Odveo me ravno na autobusnu stanicu, nestrpljiv da me se rijei, i pruio mi je ruku: Sretno ti bilo, mali. Izvadio sam zavezani smotak iz stranjeg depa hlaa da mu platim. to radi? upitao me je. Pa vaih pedeset dinara. Odgurnuo je novac istom kretnjom nadlanicom kao maloas na benzinskoj pumpi. uvaj lovu za sebe, deko. I zaboravi to sam ti rekao. Samo trkeljam gluposti otkad sam spalio. Nikad me nisi vidio, jasno? Jasno. Ajde, brii sad. Dodao mi je torbu, na mjestu okrenuo auto i odjurio sa stanice bez ikakva pozdrava.

9.
Autobus je hroptao. Bila je to stara rasklimana prdilica koja je zaudarala po gorivu i prezagrijanoj plastici; izgledala je kao na izmaku snaga. Nije vozila, nego se vukla, poput ranjene ivotinje koja tek to nije pahnula. Svaki put kad bi usporila stegnulo bi mi se srce. Hoe li nas ostaviti usred pustinje? Dva puknua gume i jedan kvar znatno su nas zadrali, pod nemilosrdnim suncem. Pomoni kotai nisu ulijevali povj erenje; bili su jednako izlizani i nepouzdani kao oni koje su zamijenili. Voza je bio iznuren; pao je dok je postavljao runu dizalicu. Nisam skidao oka s njega. Povijene ruke zbog neposlunog kotaa, inio se u jako loem stanju; bojao sam se da se ne srui na volan. Povremeno je prinosio ustima bocu vode i dugo pio ne gledajui cestu, a onda bi stao brisati znoj krpom objeenom za naslon sjedala. Imao je pedesetak godina, ali se doimao kao da ima deset godina vie, oiju duboko usaenih u jajolikoj glavi , sijedoj oko sljepoonica i elavoj na tjemenu. Neprestano je psovao loe vozae koje je mimoilazio. U autobusu je vladala tiina. Klima-ureaj nije radio i bilo je ubitano vrue. Svi su prozori bili otvoreni a putnici zavaljeni u sjedalima. Veina ih je spavala; ostali su gledali krajolik odsutna pogleda. Tri reda iza mene, mladi naborana ela neumorno je prkao po depnom radioaparatu, neprestano mijenjajui stanice i proizvodei iritantno pucketanje. Kad bi uhvatio neku pjesmu, saekao bi minutu a onda krenuo dalje u potragu za drugim stanicama. Njegovo mi je prtljanje ilo na ivce. Jedva sam ekao da iziem iz toga putujueg lijesa. Vozili smo se tri sata bez stanke. Bilo je predvieno da se zaustavimo i prezalogajimo u nekoj gostionici, no zbog zamjene kotaa i krpanja cijevi hladnjaka kondukter je promijenio plan. Juer kad me je moj dobroinitelj ostavio na stanici u Al Hillahu, propustio sam autobus za nekoliko minuta. Nije mi preostalo drugo nego da ekam sljedei, koji je bio najavljen tek za etiri sata. Stigao je na vrijeme, ali bilo nas je samo dvadesetak putnika. Kondukter nam je objasnio kako autobus ne moe krenuti prije nego to se okupi najmanje etrdeset putnika, jer 47

inae putovanje ne pokriva trokove. ekali smo i molili da nam se pridrui jo putnika. Voza je kruio oko vozila i vikao Bagdad! Bagdad! Katkad je pristupao ljudima natovarenim prtljagom i pitao ih idu li u Bagdad. Kad bi odmahnuli glavom, navaljivao bi na druge. Kasno popodne, voza nas je zamolio da siemo i uzmemo prtljagu s polica. Nakon nekoliko prigovora, svi smo se okupili na ploniku i gledali autobus kako se vraa u garau. Stanovnici grada vratili su se svojim domovima; oni koji su bili na proputovanju povukli su se pod nadstrenicu da ondje provedu no. I to kakva no! Lopovi su pokuali orobiti jednog spavaa. S toljagom u ruci, rtva je odbila napad. Napadai su se u prvi as povukli, da bi se ubrzo vratili u veem broju i, budui da policija nije ni za to marila, svjedoili smo gadnim batinama. Drali smo se postrani, zaklonjeni svojim torbama i ruksacima, i nitko se nije usudio pritei u pomo napadnutom ovjeku. Siromah se junaki branio. Vraao je udarce. Naposljetku, lopovi su ga oborili na tlo, nagrnuli na njega i, otevi mu stvari, odvukli ga sa sobom. Bilo je oko tri ujutro, i od tog asa vie nitko nije oka sklopio. Jo jedna vojna kontrola. Dugi red vozila sporo se pomicao, zavijajui udesno. Nasred ceste strili su znakovi i veliko kamenje to je razdvajalo dvije trake. Vojnici su bili iraki. Kontrolirali su sve putnike, pregledavali prtljanike, krovne kutije, torbe, briljivo pretraivali osobe sumnjiva izgleda. Uli su u na autobus, pregledali nae dokumente i usporedili neka lica s fotografijama traenih osoba to su ih imali uza se. Vas dvojica, siite naredio je desetar. Dva mladia su ustala i rezignirano izila iz autobusa. Jedan ih je vojnik pretraio i zatim im naredio da se vrate po stvari i pou za njim u ator podignut na pijesku dvadesetak metara dalje. U redu kazao je desetar vozau. Moe dalje. Motor je zakrkljao. Promatrali smo dvojicu putnika pred atorom. Nisu se doimali uznemirenima. Desetar ih je gurnuo u ator i vie ih nismo vidjeli. Naposljetku su se poele pomaljati periferijske kue Bagdada, zavijene u veo oker boj e. Pustinjska oluja prola je onuda i zrak je bio pun praine. I bolje je tako, pomislio sam. Odbijala me pomisao na iznakaen, prljavi grad preputen svojim demonima. Neko sam oboavao Bagdad. Neko? inilo mi se da je to bilo u prijanjem ivotu. Bagdad je bio lijep grad, s prostranim arterijama i otmjenim bulevarima punim blistavih izloga i osunanih terasa. Za seljaka poput mene, bila su to prava Elizejska polja o kojima sam sanjao iz svoje mije rupe u Kafr Karamu. Oaravali su me neonski natpisi, dekoracije izloga, i velik dio noi provodio sam krstarei avenijama osvjeenim povjetarcem. Gledajui toliko svijeta kako baza ulicama, i toliko prekrasnih djevojaka kako njiu bokovima na esplanadama, imao sam dojam da si priuujem sva putovanja koja mi prilike ne doputaju poduzeti. Bio sam bez prebijena novia, no imao sam oi sposobne da promatraju sve dok ih ne obuzme vrtoglavica i nos kadar iz petnih ila udisati opojne mirise najbajoslovnijega grada Bliskog Istoka koji je Tigris plavio svojim dobroinstvima, valjajui u svojim okukama aroliju njegovih pria i njegovih romanca. injenica jest da je Reisova sjena nagrdila njegov sjaj, ali ona nije dopirala do mene. Bio sam mladi zaneseni student glave pune nevjerojatnih planova. Svaka ljepota koju mi je dao naslutiti Bagdad postajala je moja: kako ne podlei arima grada hurija i djelomice se ne poistovjetiti s njime? A, po Kademovu tvrenju, trebalo ga je vidjeti prije embarga... Iako je preivio UN-ov embargo samo kako bi se narugao Zapadu i njegovim trgovinama utjecajem, Bagdad nikako nije mogao preivjeti sramotu koju mu je nanio njegov vlastiti izrod. A ja sam sa svoje strane doao u njega izluiti otrov. Nisam znao kako u to uiniti, ali bio sam siguran da u mu zadati gadan udarac. Tako je to od pamtivijeka. Ma koliko bijedni bili, s beduinima nema ale kad je u pitanju ast. Ljaga se mora sprati krvlju, jedinim doputenim deterdentom kojim moemo ouvati samopotovanje. Bio sam jedini sin u obitelji. Moj je otac bio invalid, i meni je pripao uzvieni zadatak da ga osvetim za nanesenu uvredu, pa makar to platio ivotom. S dostojanstvom nema pogaanja. Ako ga izgubimo, ni svi mrtvaki pokrovi svijeta nee biti dostatni da si zastremo lice, i nijedan grob nee primiti nau strvinu a da istog trena ne propukne.

48

Pod vlau nekog nepoznatog uroka, i ja sam krenuo pustoiti, prljati svojim rukama zidove koje sam grlio, pljuvati po izlozima pred kojima sam se dotjerivao, dati svoj prinos leeva svetome Tigrisu, ljudoderu protiv svoje volje, koji se negda sladio uzvienim djevicama rtvovanim boanstvima a danas ga kljukaju nepoeljnicima iji gnjilei ostaci zagauju njegove kreposne vode... Autobus je preao preko mosta koji je nadvisivao rijeku. Nisam htio gledati trgove za koje sam slutio da su opustoeni ni ljude to su vrvjeli na plonicima, prema kojima vie nisam osjeao nikakvu ljubav. Kako voljeti nakon onoga to sam vidio u Kafr Karamu? Kako i dalje potovati znamenite neznance kad se izgubi samopotovanje? Jesam li bio isti onaj od prije? Ako jesam, tko sam bio?... Nisam traio odgovor na ta pitanja. Ona su za mene bila izgubila svaku vanost. Uad je popucala, svetinje su se sruile, a na njihovim ruevinama nicalo je mnotvo vradbina i prokletstava. Uasavajue u svemu tome bila je lakoa s ko jom sam prelazio iz jednog svijeta u drugi ne osjeajui se nimalo dezorijentiranim. Kakva lagoda! Zaspao sam kao krotak i umiljat djeak, a probudio se kao utjelovljenje neugasiva bijesa. Moja je mrnja postala moja druga priroda; ona je bila moj oklop i moj Nesov plat, moj pijedestal i moja lomaa; ona je bila sve to mi je ostalo u ovome varavom i nepravednom, nezahvalnom i okrutnom ivotu. Nisam doao traiti lijepe uspomene, nego ih zauvijek prognati iz sjeanja. Izmeu Bagdada i mene zavrilo je vrijeme bezazlenih oijukanja. Vie si nismo imali to rei. Nalikovali smo si kao jaje jajetu; izgubili smo duu i spremali smo se krasti tue. Autobus se zaustavio kraj neke vrste prosjake etvrti. Mjesto je vrvjelo oporima odrpanih maliana opaka pogleda i razbacanih ruku. Bila su to djeca ulice, raskalaeni derai otpadaka koji su se u bujicama razmiljeli iz bankrotiranih sirotita i rehabilitacijskih centara u grad. Bili su oni nov fenomen, za koji nisam ni nasluivao da postoji. Tek to su prvi putnici zakoraili nogom na tlo, a ve je jedan od njih povikao: Uhvatite lopova! Banda derana domogla se prtljanika i smjesta se dala na posao. Kad su napokon primijetili to se zbiva, banda je ve bila na suprotnoj strani ulice, s plijenom o ramenu. Brzo sam se udaljio, vrsto stisnuvi torbu pod mikom. Klinika Thawba nalazila se nekoliko blokova kua od autobusne stanice. Odluio sam krenuti pjeke kako bih se malo razgibao. Automobili su stajali neuredno parkirani na malom parkiralitu uokvirenom kljastim palmama. Vremena su se promijenila, a s njima i klinika; bila je tek sjena same sebe, njeni su prozori bili rasklimani, zabat potamnio. Popeo sam se stubitem na ijem si je vrhu jedan zatitar ibicom akao zube. Trebao bih doktoricu Faru. Pokai potvrdu da si naruen. Ja sam joj brat. Naloio mi je da saekam na stubama i uao u kuicu konzultirati se s vratarom. Potonji mi je uputio nepovjerljiv pogled prije nego stoje okrenuo broj; razgovarao je na telefon. Vidio sam ga kako kima i potvrdno mae zatitaru da me uvede u ekaonicu s rasparanim sofama. Fara je prispjela nakon desetak minuta, u bijeloj kuti i sa stetoskopom za vratom. Lice joj je blistalo, paljivo naminkano, s moda malo previe rua na usnama. Doekala me ne odajui nikakvo oduevljenje, kao da se viamo svaki dan. Pretpostavio sam da je to zbog posla, koji joj nije davao ni trenutak predaha. Vidno je smravjela. Njezini poljupci bili su ovlani a zagrljaj beivotan. Kad si stigao? upitala me. Ovaj as. Bahia me prekjuer nazvala da mi najavi tvoj posjet. Izgubili smo puno vremena na putu. Zbog svih tih kontrola i prisilnih skretanja... Nisi imao druge solucije? kazala mi je s primjesom prijekora u glasu. Nisam odmah shvatio, no vrstina njezina pogleda pomogla mi je da vidim to je posrijedi. Nije se radilo o umoru, uzrok nije bio posao; sestri nije bilo drago to me vidi. Jesi h ruao? Ne.

49

 Imam jo tri pacijenta. Odvest u te u sobu. Prvo e se dobro oprati, jer jako zaudara, a onda e ti bolniarka donijeti hranu. Budem li kasnila, legni na krevet i odmori se dok ne doem... Uzeo sam torbu i poao za njom do kraja hodnika i zatim na kat, gdje me uvela u sobu opremljenu krevetom i nonim stoliem. Imala je i mali televizor na zidnoj konzoli i tu iza plasune zavjese. Sapun i ampon su u ormariu, runici takoer. Voda je ograniena napomenula je. Nemoj je troiti uzalud. Pogledala je na sat. Moram pouriti. Otila je. Neko sam vrijeme ostao zuriti u mjesto gdje je stajala pitajui se nisam li u neemu pogrijeio. injenica jest daje Fara uvijek bila distancirana. Bila je ona pobunjenik i borac, jedina ki Kafr Karama koja se usudila prekriti klanska pravila i postupat i po svojoj volji. Njezina smjelost i drskost zacijelo su joj oblikovale karakter, inei ga agresivnijim i nepomirljivijim, no unato tome njezin me doek zabrinjavao. Zadnji smo se put vidjeli prije dvije godine. Dola nas je posjetiti u Kafr Karam i, premda je ostala krae nego to je trebala, ni u jednom trenutku nismo stekli dojam da nas gleda svisoka. Istina, rijetko je se moglo uti da se smije, no kako je zbog toga smatrati kadrom pruiti vlastitom bratu tako hladan doek...? Svukao sam se, uao pod tu i poeo se sapunati od glave do pete. Kad sam iziao, osjeao sam se kao da sam promijenio kou. Obukao sam istu odjeu i ispruio se na madracu od spuve prekrivenom votanim platnom. Bolniarka mi je donijela tanjur s hranom. Prodro sam je i utren zaspao. Bilo je predveerje kad se Fara vratila. Doimala se oputenijom. Sjela je polov icom stranjice na rub kreveta i prekriila bijele noge. Ve sam bila svratila, ali spavao si kao top pa te nisam htjela buditi. Ve dva dana i dvije noi nisam oka sklopio. Poeala se po sljepoonici, s primjetnom nelagodom. Izabrao si lo trenutak za posjet. Bagdad je danas najopasnije mjesto na svijetu. Njezin pogled, maloprije nepomian, poeo je izmicati. Smetam te? upitao sam je. Ustala je i otila upaliti svjetlo. Besmislena gesta, jer je soba bila dobro osvijetljena. Naglo se vratila i upitala me: Zbog ega si doao u Bagdad? I opet, ona primjesa prijekora u njezinu glasu me je povrijedila. Fara i ja nikad nismo bili jako bliski. Bila je mnogo starija od mene i vrlo je rano otila od kue; nai su odnosi stoga ostali povrni. ak i za vrijeme mog studija viali smo se tek zgodimice. Sada, gledajui je kako stoji preda mnom, postao sam svjest an da ona nije drugo do strankinja. I jo gore, da je ne volim. U Bagdadu se dogaaju samo gadarije ustvrdila je. Obliznula je usnice. U klinici nam ne daju da diemo. Svakog dana dovode nam bolesnike, ranjenike, osakaene. Pola mojih kolega diglo je ruke. Kako vie ne dobivamo plau, ostalo nas je samo dvadesetak da pokuamo spasiti to se spasiti da. Izvadila je omotnicu iz depa i pruila mi je. to je to? Neto novca. Nai si hotel na nekoliko dana, dok ti ne pronaem smjetaj. Nisam mogao povjerovati svojim uima. Odbio sam omotnicu. Hoe rei da su ti oduzeli stan? Nisu mi ga oduzeli, ali ne mogu te primiti u njemu. Zato? Ne mogu. 50

 Kako to? Ne pratim te. U obitelji, uvijek se snaemo jedni za... Nisam u Kafr Karamu kazala je nego u Bagdadu. Ja sam ti brat. Nee valjda bratu zalupiti vrata pred nosom. ao mi je. Zagledao sam se u nju. Skrenula je pogled. Nisam je mogao prepoznati. Nije odgovarala slici osobe koju sam zadrao u pamenju. Njezina fizionomija nije mi nita govorila; bila je ona netko daigi. to, srami me se? Raskinula si s korijenima; postala si gradska djevojka, moderna i sve to, a ja sam ostao seljaina koju treba sakriti? Gospoda je lijenica. ivi sama u otmjenom stanu u koji vie ne prima vlastitu rodbinu jer se boji da ne postane ruglo susjeda... Ne mogu te primiti jer ivim s nekim prekinula me osornim tonom. Osjetio sam kako mi se na glavu izlio leden tu. ivi s nekim? to pria? Udala si se bez znanja obitelji? Nisam se udala. Skoio sam na noge. ivi s mukarcem? ivi u grijehu? Podignula je glavu i uputila mi strog pogled. A toje to grijeh, mali brate? Nema pravo, to je... To je zabranjeno od, od... Pa jesi li poludjela? Ima obilelj. Jesi li pomislila na obitelj? Na njenu ast? Na svoju vlastitu? Ti ne moe ivjeti u grijehu, ne ti... Ne ivim u grijehu, ivim svoj ivot. Vie ne vjeruje u Boga? Vjerujem u ono to radim, i to mi je dovoljno.

10.
Lutao sam gradom sve dok vie nisam mogao stavljati nogu pred nogu. Nisam htio misliti ni na to, nita vidjeti, nita osjeati. Ljudi su se komeali oko mene; nisam ih bio svjes tan. Koliko me je samo puta zvuk trube natjerao da skoim natrag na kolnik? Naas bih izronio iz svojih mutnih dubina, eda bih smjesta uronio natrag. Osjeao sam se ugodno u tami, zatien od svojih muka, izvan dohvata neugodnih pitanja, sam u svome bijesu to mi je tekao venama i isprepletao se s vlaknima mojega bia. Fara je bila zaboravljena pria. Izbacio sam je iz srca i glave im sam se rastao od nje. Vie nije bila drugo do avolica, obina kurva; nije zauzimala vie nikakvo mjesto u mome ivotu. U tradiciji predaka, kad netko od rodbine zastrani, rutinski je izopen ili izopena iz zajednice. A ako se radi o djevojci, izopenje je utoliko promptnije. No me je zatekla na klupi jednog propalog trga u neposrednoj blizini autopraonice oko koje su vegetirali udaci od svake ruke, naputeni i od anela i od demona, nasukani u ovim predjelima poput kitova koje je vrtoglavica oceana prestala dozivati - hrpa pijanih kloara zamotanih u krpe, klinaca zakaenih na postolarsko ljepilo, upropatenih ena to su molile pod stablima s dojenadi na koljenima... etvrt neko nije bila takva. Nikad nije bila otmjena, no bila je mirna i ista, puna blistavih butika i dobroudnih prolaznika. Sada je postala leglom izgladnjele siroadi, mladih vukodlaka prekrivenih prnjama i krastama, spremn ih na svaku vrstu opaine. S torbom u krilu promatrao sam bandu vuia koja je kruila oko moje klupe. to hoe? kazao sam balavcu koji je sjeo do mene. Bio je to djeak od desetak godina, izbrazdana lica i mrcava nosa. Kosa mu se mrsila na elu poput zmija na Meduzinoj glavi. Njegove su oi bile nemirne a rub usta izvijen u perfidan osmijeh. Nosio je koulju koja mu je sezala do listova, razderane hlae i bio je bosonog. Njegovi oteeni i crni nokti zaudarali su po strvini. Valjda se imam pravo odmoriti zatektao je gledajui me ravno u oi. Ovo je javna klupa, nije tvoje vlasnitvo. Drak noa virio mu je iz depa.

51

Nekoliko metara dalje tri su se derana pretvarala da se zabavljaju s busenom trave. U stvari su nas kriom promatrali ekajui da im drug dade znak da se priblie. Ustao sam i udaljio se. Balavac mi je s klupe doviknuo opscenu psovku i pokazao mi donji dio trbuha. Njegova tri pomagaa gledala su me kesei se. Najstariji nije imao ni trinaest godina, ali vonj smrti ve se irio oko njega kilometrima uokolo. Ubrzao sam korak. Nekoliko uliica dalje, sjene su iskoile iz tame i nasrnule na mene. Zateen, priljubio sam se uza zid. Ruke su vrsto stezale moju torbu i pokuavale je istrgnuti. Zamahnuo sam nogom, pogodio nekog u bedro pa tresnuo leima u ulazna vrata kue. Zlodusi su udvostruili bijes. Osjetio sam kako puca remenje torbe te slao nasumce udarati. Nakon estoke borbe, napadai su odustali i pobjegli. Kad su proli ispod uline svjetiljke, prepoznao sam etiri vuia od maloprije. unuo sam na plonik i, s glavom u rukama, duboko udahnuo da povratim dah. Kakva je ovo zemlja? uo sam samog sebe kako sopem. Kad sam ustao, uinilo mi se da je moja torba postala laka. I doista, bila je presjeena na jednoj strani i pola je mojih stvari nestalo. Opipao sam stranji dep na hlaama i s olakanjem ustanovio da je novac jo tu. Tada sam pojurio k centru, skaui ustranu svaki put kad bih mimoiao kakvu sjenu. Ruao sam u nekoj peenjarnici, za stolom u kutu udaljenim od vrata ili prozora, s jednim okom na ranjiima a drugim na muterijama to su ulazile i izlazile kao u mlinu. Nijedno mi se lice nije dopalo i najeio bih se od svakog pogleda s kojim bi mi se susrele oi. Bilo mi je neugodno meu tim raupanim osobama koje su u meni pobuivale ujedno nepovjerenje i uasavanje. Imali su malo toga zajedniko s ljudima iz mojeg sela, osim moda ljudski oblik, koji nimalo nije ublaavao njihov brutalni izgled. Sve mi je u njima pobuivalo hladno neprijateljstvo. Bilo je to kao da sam zalutao na neprijateljski teritorij gore, u minsko polje, i da svaki as mogu odletjeti u zrak. Opusti se kazao mi je konobar odlaui tanjur prenih krumpiria preda me. Ve minutu tu stojim s tanjurom a ti bulji kroz mene. to ti je? Uspio si umaknuti raciji ili si izvukao ivu glavu iz napada? Namignuo mi je i otiao posluiti druge muterije. Kad sam slistio ranjie i krumpirie, naruio sam jo jednu porciju, pa jo jednu. Nevjerojatna glad upijala je sve to sam progutao, i to sam vie jeo to je vie rasla. Sasuo sam u sebe litru sode, vr vode, dvije koarice kruha i dvadeset ili vie punjenih ranjia. Ta me bulimija iznenada prestravila. Zatraio sam raun da joj stanem na kraj. Postoji li kakav hotel u blizini? upitao sam blagajnika dok mi je vraao novac. Podignuo je obrvu i iskosa me promotrio: Ima jedna damija na drugom kraju ulice, iza parka. Kad izae iz njega nalijevo. To je mjesto gdje putnici prenoe. Ako nita drugo, tamo barem moe spavati na miru. elim hotel. Vidi se da nisi odavde. Svi su hoteli nadzirani. A policija toliko gnjavi vlasnike da ih je veina zatvorila duan. .. Odi u damiju. Racije su tamo rijetke, a usto je besplatno. Na tvom mjestu bih ga posluao apnuo mi je konobar priuljavi mi se slea. Uzeo sam torbu i iziao na ulicu. Damija je ustvari bila magazin pretvoren u molitvenu dvoranu u prizemlju dvokatnice zbijene izmeu velikog bazara i stambene z grade. Ulica je bila oskudno osvijetljena jednom jedinom ulinom svjetiljkom, a s obje njene strane nizale su se trgovine mjeovitom robom sa zagraenim izlozima. Mjesto mi se otprve nije svidjelo. Slutilo je na zlo. U jedanaest sati naveer, osim nekoliko ulinih maaka to su prekopavale po hrpama smea, na ulici nije bilo ni ive due. Molitvena dvorana bila je evakuirana i beskunici su se okupili u drugoj prostoriji, dovoljno velikoj da primi pedesetak osoba. Pod je bio prekriven izblijedjelim pokrivaima. Luster je osvjetljivao bezobline mase to su se kvrile razbacane naokolo. 52

Dvadesetak siromaha lealo je odjeveno, neki na leima otvorenih usta, drugi sklupani; zaudaralo je po nogama i dronjcima. Odluio sam lei u kut kraj jednog starca. Podmetnuvi torbu pod glavu, stao sam zuriti u strop i ekati. Luster se ugasio. Hrkanje se zaorilo, sve vie jaalo a onda se prorijedilo. Sluao sam kako mi krv kuca u sljepoonicama, disanje ubrzava; napadi munine izbijali su mi iz eluca i zavravali u priguenim podrizima. Samo jednom, slika oca kako pada na lea zabljesnula mi je u svijesti; odmah sam je izbacio iz glave. Moja je zlosrea bila prevelika a da bih se dopustio optereivati uznemirujuim sjeanjima. Sanjao sam kako me opor pasa progoni kroz mranu umu punu urlika i trnovitih grana. Bio sam nag, krvavih nogu i ruku, kose prekrivene izmetom. Iznenada, pred ikarom se otvorila provalija. Upravo sam trebao upasti u nju, kadli me probudio mujezinov poziv. Veina spavaa je napustila prostoriju. I starac je otiao. Samo su jo etiri bijedne podrtine ostale leati ondje. Moja je torba nestala. Opipao sam stranji dep hlaa; novac je nestao takoer. Sjedei na ploniku s bradom u dlanu, promatrao sam policajce u uniformi kako kontroliraju vozila. Traili su dokumente od vozaa, provjeravali one njihovih putnika, ponekad sve prisiljavali da iziu i podvrgavali ih sustavnim pretragama. Podrobno su pregledavali prtljanike; gledali su pod haube i asije. Juer je na istom mjestu presretanje jednih ambulantnih kola zavrilo tragedijom. Lijenik je pokuao objasniti da se radi o hitnom sluaju. Policajci su se ogluili na njegove molbe. Lijenik je naposljetku izgubio ivce pa ga je jedan narednik udario akom u lice. Sivar je izmaknula kontroli. Udarci su pljutali na obje strane, uvrede su odvraale na prijetnje. Na kraju je narednik izvadio pitolj i ispalio metak u hjenikovu nogu. etvrt je bila na zlu glasu. Dva dana prije tog incidenta ovjekje ubijen upravo na mjestu gdje je policija podignula barikadu. Bio je to neki pedeset ogodinjak. Iziao je iz trgovine preko puta, s vreicom namirnica u ruci. Ulazio je u auto kad je do njega stao motocikl. Ispaljena su tri metka i ovjek se sruio, glavom na vreici. Na istome mjestu, tri dana prije, umoren je jedan mladi izaslanik. Sjedio je za volanom kad ga je sustignuo motocikl. Rafal, i vjetrobran je prekrila pauina. Autom obil je naglo skrenuo na plonik i sruio prolaznicu prije nego to se razlupao udarivi u ulinu svjetiljku. Zakukuljeni ubojica pohitao je otvoriti vrata automobila. Izvukao je mladog izaslanika van, polegao ga na tlo i izreetao izbliza. Zatim je, bez urbe, sjeo natrag na motor i zujei odjurio. Policija je opkolila predio nesumnjivo u namjeri da ublai krvoprolia. Ali Bagdad je bio sito. Putao je na sve strane. Ubojstva i napadi postali su svakodnevicom. Kad bi se zaepila jedna, otepila bi se neka nova rupa, jo pogubnija. To vie nije bio grad, ve bojno polje, streljana, golema klaonica. Ostavio sam koketni grad, a kad sam se vratio naiao sam na smeuranu hidru to se bori protiv vlastitih napuklina. Nekoliko tjedana prije saveznikih bombardiranja ljudi su jo vjerovali u udo. Svugdje, diljem planete, u Rimu jednako kao i u Tokiju, u Madridu i Parizu, Kairu i Berlinu, mase su se okupljale u povorkama milijuni neznanaca jatili su se u sreditima gradova kako bi rekli ne ratu. Tko ih je uo? Jednom kad se Pandorina kutija otvorila, neista zvijer nadmaila je samu sebe. inilo se da je vie nita nije u stanju ukrotiti. Bagdad se raspadao. Dugo pritegnut sidrom represija, sada se oslobaao svoje muenike uadi i preputao strujama da ga nose, oaran svojim samoubilakim bijesom i vrtoglavicom nekanjivosti. Sa svrgnuem tiranina iznova je otkrio, netaknute, svoju prisilnu utnju, svoj osvetniki kukaviluk, svoje zlo u prirodnoj veliini, i nasilu je istjerao stare demone. Ne mogavi izazvati n i trunku saaljenja u svojih krvnika, nije nalazio nain da se smiluje nad sobom samim sada kad su sve zabrane ukinute. Taio je ed na izvorima svojih povreda, u ivcu u koji ga je pogodio bod sramote: u svome zlopamenju. Opijen svojom patnjom i gaenjem to ga je ona izazivala, poeo se smatrati olienjem svega onoga to ne podnosi, ukljuujui sliku koju je izgradio o sebi, a koju je u potpunosti odbacio; najprljavije oajanje bilo je ono iz ega je crpio sastojke svojega muenitva. Grad je bio zreo za ludnicu. 53

Budui da mu luake koulje nisu nimalo pristajale, zamij enio ih je eksplozivnim pojasevima i barjacima saivenim od mrtvakih pokrova. Dva tjedna... Ve dva tjedna lutao sam ruevinama, praznih depova i dezorijentiran. Spavao sam gdje sam stigao, jeo to sam naao, poskakujui u ritmu eksplozija. Okruen nepreglednim nizovima bodljikave ice to je ograivala strogo zatiene etvrti, tim improviziranim barikadama, tim protutenkovskim preprekama na kojima su trunula samoubilaka vozila, tim promatranicama iznad proelja, tim jeevima nasred cesta i tim mjesearima to vie nisu znali koje svece astiti i koji bi, trenutak nakon napada, grnuli na mjesto tragedije poput muha na kap krvi, osjeao sam se kao na frontu. Bio sam iznuren, utuen, revoltiran i zgaen u isti mah. Svakog dana, moj prezir i moj bijes za stupanj bi porasli. Bagdad je ubrizgao u mene svoje ludilo. Htio sam nasrnuti na njega svom snagom. Tog jutra zastao sam pred izlogom i nisam se mogao prepoznati. Bio sam obrastao i kutrav, zguvana lica koje su dva uarena oka inila odbojnim, ispucalih usana; moja odjea nije pruala blistav prizor; postao sam kloar. Odlazi odavde doviknuo mi je jedan policajac. Nisam odmah shvatio da se obraa meni. Prezirnom mi je kretnjom dao znak da se izgubim. Hajde, bjei... Ne znam koliko sam sati prosjedio na ploniku, preko puta kontrolne stanice. Ustao sam, malko oamuen od gladi koja mi je razdirala utrobu. Ruka mi je pipala u potrazi za osloncem, ne nalazei ga. Udaljio sam se teturajui. Hodao sam i hodao... Imao sam dojam da se kreem u nekom paralelnom svijetu. Bulevari su se otvarali preda mnom poput divovskih drijela. Posrtao sam usred mnotva, zamuena pogleda i otvrdnulih listova. Povremeno bi me gurnula kakva razdraena ruka. Ustajao sam i nastavljao svoj besciljni put. Na jednom mostu gomila je okruila zapaljeno vozilo. Probio sam se kroz guvu lako poput ledolomca kroz zaleeno more. Rijeka jc zapljuskivala svoje obale, gluha za zapomaganja proklctnika. Vjetar pun pijeska oinuo me je po licu. Nisam znao ro uiniti sa svojom sjenom, ni sa svojim koracima. Hej! Nisam se osvrnuo. Nisam se imao snage osvrnuti; jedan krivi pokret i sruio bih se. inilo mi se da u se odrati na nogama jedino ako nastavim hodati, gledajui ravno preda se i ne doputajui se omesti. Truba je zatrubila jo jednom, pa jo jednom... Zatim me sustigao zvuk koraka i ruka me uhvatila za rame. Zar si gluh? Debeljko mi je preprijeio put. Isprva ga nisam prepoznao jer mi je sve treperilo pred oima. Rairio je ruke, otkrivajui trbuinu koja mu se izlijevala na bedra. Njegov osmijeh sliio je ogrebotini. To sam ja... Bilo je to kao da se oaza pomolila iz mojeg delirija. Zadrhtao sam itavim biem. Sumnjam da sam ikada doivio takvo olakanje, takvo veselje. ovjek koji mi se osmjehivao vratio me na zemlju, uskrisio. Smjesta je postao moje jedino utoite, moj jedini spas. Bio je to Omar Desetar Misli da halucinira, ha? uzviknuo je, razdragan. Vidi me kako sam se upicanio kazao je okreui se oko svoje osi ko prava zvijezda, jel da? Pogladio se po jakni, ispeglanim hlaama... Ni flekice, ni nabora uzviknuo je. Tvoj roo bezgreni. Novi ovjek. Sjea se, u Kafr Karamu? Uvijek sam imao na sebi neku mrlju od masti ili ulja. E pa, otkad sam doao u Bagdad to mi se vie ne dogaa. Njegovo je oduevljenje odjednom splasnulo. Postao je svjestan da se ne osjeam dobro, da se jedva drim na nogama, da tek to se nisam onesvijestio. 54

 Boe mili! Otkud si ti izronio? Uhvativi se pogledom za njegov kao to se unesreenik noen strujom hvata za granu, kazao sam mu: Gladan sam.

11.
Omar me odveo u neku prvarnicu. Nije prozborio ni rije dok sam jeo. Shvatio je da nisam u stanju sluati ma to bilo. Bio sam prikovan za tanjur kao za vlastitu sud binu. Pred oima sam imao samo omekale krumpirie koje sam grabio akom i ubacivao u usta i kruh koji sam divljaki prodirao. Imao sam dojam da se ni ne trudim vakati. Grlo mi je bilo oderano razuzdanim zalogajima, prsti ljepljivi, brada puna umaka. Muterije koje su sjedile za oblinjim stolovima uasnuto su me promatrale. Omar se morao mrtiti kako bi odvratile pogled. Nakon tog prederavanja odveo me u butik kupiti mi odjeu. Zatim me ostavio u javnom kupalitu. Kad sam iziao iz kupke osjeao sam se bolje. Pretpostavljam da nema kamo kazao mije Omar s primjesom nelagode u glasu. Nemam. Poeao si je bradu. Nemoj se osjeati obaveznim rekao sam mu, razdraljiv. Ne radi se o tome, roae. Naao si se u dobrim rukama, ali koje nisu potpuno slobodne. Dijelim sobicu s jednim drugom. Nema veze. Snai u se. Ne gledam kako da te se rijeim. Samo dumam to emo i kako emo. to se mene tie, nema teorije da te ostavim samog. Bagdad ne oprata izgubljenima. Ne elim ti praviti probleme. Ve si dovoljno uinio za mene. Dlanom mi je pokazao da uutim kako bi razmislio. Nalazili smo se na ulici, ja stojei na ploniku, on oslonjen na svoj kombi, prekrienih ruku i brade podboene kaiprstom, trbuha isprijeena poput prepreke izmeu nas. to se moe odjednom je kazao. Rei u svome cimeru da se preseli nekamo dok ti ne naemo neto. Tip je u redu. Ima obitelj tu u blizini. Siguran si da ne smetam? Ustao je uz nagli trzaj i otvorio mi vrata. Upadaj, roae. Ruka ruku mije. Kako sam oklijevao, uhvatio me za rame i gurnuo na sjedalo. Omar je stanovao na prvom katu kue u Salman Parku, perifernoj etvrti u jugoistonom dijelu grada. Bila je to oronula zgrada na poetku ulice preplavljene djeurlijom. Ulazne stube bile su u ruevnu stanju, a vrata su napola iskakala iz arki. U stubitu punom kunih isparenja potanski sanduii visjeli su napola ili posve iupani iz zida. Nezdrava polutama stvarala je crne lokve na napuknutim stepenicama. Nema svjetla upozorio me Omar. Zbog lopova. Odmah razbiju arulju ako je zamijenimo. Dvije vrlo male djevojice igrale su se na podestu, odbojno prljavih lica. Majka im je luda apnuo mi je. Ostavlja ih itav dan tu i ba je briga to rade. Ponekad ih prolaznici pokupe s ceste. A majka se uvrijedi ako joj se kae da pripazi na klince... ivimo u svijetu luaka. Otvorio je vrata i pomaknuo se da uem. Soba je bila mala, opremljena oskudno poput trogloditove pilje. Sadravala je madrac za dvoje na golom podu, drveni sanduk na kojem je poivao mali televizor i, uza zid, tabure. Lokotom zatvoreni ormar stajao je nasuprot prozoru koji je gledao na dvorite. To je bilo sve. Tamnica bi pruila vie komfora zatvoreniku nego to ga je Omarov sobiak pruao svojim uzvanicima. Evo mojeg kraljevstva uskliknuo je Desetar popraajui svoje rijei teatralnom kretnjom. U ormaru e nai pokrivae, konzerve i kekse. Nemam kuhinju, a ako se hou posrati moram uvui trbuh i provui se do zahoda. 55

Palcem je pokazao kuti. Voda je ograniena. Jedan dan u tjednu ima je na kapljice. Ako si vani ili ne pripazi, morat e ekati na sljedeu dostavu. Nita nee postii ako izgubi ivce. Samo e si navui nevolje na vrat i postati jo edniji... Dva su kanistera u zahodu. Za umivanje, jer voda nije pitka. Proeprkao je po lokotu i skinuo lanac s vrata kako bi mi pokazao sadraj ormara. Osjeaj se kao kod kue... Moram gibati ako ne elim dobit otkaz. Nazad sam za tri etiri sata. Donijet u jelo i ima da se napriamo o dobrim starim vremenima sve dok ne povjerujemo u fantazije. Prije nego to je otiao preporuio mi je da dobro zakljuam vrata i spavam s jednim okom otvorenim. Kad se Omar vratio sunce je zalazilo. Sjeo je na tabure i promatrao me kako se proteem na madracu. Spavao si dvadeset etiri sata u komadu dao mi je na znanje. ali se! Kunem se. Ujutro sam te uzalud pokuavao probuditi. Vratio sam se oko podneva i jo si uvijek duboko spavao. ak te ni eksplozija u blizini nije uspjela probuditi. Napad? U Bagdadu si, roae. Ako nije bomba, onda je plinska boca. Ovaj put se radilo o nesrei. Bilo je mrtvih, ali nisam provjerio brojke. Budem sljedei put. Osjeao sam se klimavo, ali zadovoljan to se nalazim pod krovom, s Omarom uza se. Dva tjedna kloarenja su me satrla. Ne bih jo dugo bio izdrao. Smijem li znati zato si doao u Bagdad? upitao me Omar zurei si u nokte. Osvetiti se za uvredu odgovorio sam kao iz puke. Pogledao me. Njegov je pogled bio tuan. U dananje vrijeme ljudi dolaze u Bagdad osvetiti se za uvrede nanesene drugdje, zbog ega se dogaa da totalno promae metu... to se dogodilo u Kafr Karamu? Amerikanci. to su uinili? To ti ne mogu rei. Kimnuo je. Shvaam... Hajdemo se malo proetati kazao je listajui. A onda klopnuti neto u restoran. Jezik bolje radi kad je mjeinica puna... Preli smo etvrt uzdu i poprijeko, razgovarajui o sitnicama, uvajui glavnu temu za kasnije. Omar je bio zabrinut. Duboka bora brazdala mu je elo. Brade zarivene u jamicu ispod vrata i zabacivi ruke na lea, vukao se kao pod kakvim teretom. Neprestano je utirao konzerve po putu. Mrak je polako padao na grad bremenit delirijima. Povremeno su nas mimoilazili policijski automobili, sa zavijajuim sirenama, da bi smjesta poslije nanovo zavladala uobiajena gungula gusto naseljenih etvrti, gotovo neprimjetna zbog svoje banalnosti. Ruali smo u malom restoranu na trgu. Omar je poznavao vlasnika. Osim nas bile su ondje jo samo dvije muterije: mukarac zavodnikog izgleda, s naoalama od titana i u tamnom odijelu, i pranjavi voza kamiona koji nije skidao oka sa svog kamiona parkiranog pred ulazom, na dohvatu jedne bande mangupa. Koliko si ve u Bagdadu? upitao me Omar. Dvadesetak dana. I gdje si spavao? Na trgovima, na nasipima uz Tigris, u damijama. Kako kad. Ovi si gdje bi mi noge popustile. Zaboga, pa kako si dospio dovde? Da si se samo vidio juer. Prepoznao sam te izdaleka, ali kad sam ti se pribliio, pitao sam se jesi li to ti. Izgledao si kao da te nek a debela sifilitina kurva zapiala dok si joj lizao muf. 56

Tipina izjava Desetara Kafr Karama. Neobino, njegova me opscenost nije prekomjerno sablaznila. Doao sam mislei ostati prvo vrijeme kod sestre krenuo sam mu kazivati ali to nije bilo mogue. Imao sam neto novca, dovoljno za otprilike mjesec dana. Dotle u, mislio sam, nai neko mjesto za odsjesti. Prve noi spavao sam u jednoj damiji. Kad sam se probudio, sve stvari i novac su nestali... Kako je reagirao tvoj sustanar? upitao sam kako bih promijenio temu. Tip je na mjestu. Shvaa stvar. Obeavam ti da neu zloupotrijebiti tvoju gostoljubivost. Ne baljezgaj, roae. Uope mi ne smeta. Uinio bi isto za mene da sam u tvojoj situaciji. Mi smo beduini. Nemamo mi nikakve veze s ovima ovdje... Sklopio je ake pred ustima i prostrijelio me pogledom. Hoe mi sad ispriati o toj osveti? to tono namjerava uiniti? Nemam blage veze... Naduo je obraze i ispustio nesuzdrljiv uzdah. Vratio je desnu ruku na stol, uzeo licu i stao mijeati hladnu juhu na dnu tanjura. Omar je naslutio to mi se vrzma po glavi. Seljaka to su nahrupljivali sa svih strana zemlje kako bi se pridruili fedajinima bila je sva sila. Svakog jutra autobusi bi ih u gomilama iskrcavali na autobusnim stanicama. Njihovi su motivi bili kojekakvi, svi su imali isti cilj. On je upadao u oi. Nemam pravo odgovarati te od tvoje odluke, roae. Nitko ne posjeduje cijelu is tinu. Osobno nemam pojma jesam li u pravu ili ne. Stoga ti ne mogu dati nikakav savjet. Nanesena ti je uvreda, i jedino sam moe odluiti to ti je initi. Njegov glas bio je pun krivih tonova. Radi se o asti, Omare podsjetio sam ga. Ne elim unedogled raspravljati o tome. Ali trebao bi znati tono u to se uvaljuje. Pogledaj to otpor svakog dana ini. Prouzroio je smrt tisua Iraana. A za koliko Amerikanaca? Ako te se to pitanje ne tie, to je tvoj problem. Ali ja mislim drugaije. Naruio je dvije kave da dobije na vremenu i sakupi argumente te nastavio: Ako hoe istinu, doao sam u Bagdad sve unititi, doslovno. Nikad nisam uspio probaviti uvredu koju mi je Jasin nanio u kafiu. Nedostajalo mi je samopotovanja, i sve otad, svaki put kad pomislim na to to e rei vie puta na dan patim od nedostatka zraka. Kao da sam postao astmatiar. Sjeanje na incident koji je pretrpio u Kafr Karamu ga je uzrujalo. Izvadio je rupi iz depa i obrisao znoj. Uvjeren sam da e mi se ta uvreda lijepiti za guzicu sve dok je ne sperem krvlju priznao je. Nema sumnje u to: prije ili kasnije, Jasin e platiti ivotom... Konobar je odloio dvije alice kave kraj naih tanjura. Omar je saekao da se udalji i nanovo se poeo brisati. Njegova krupna ramena su podrhtavala. Kazao je: Sram me je onoga to se dogodilo u Kafr Karamu, u Safiru. Uzalud sam se opijao, nita nije koristilo. Odluio sam otii i potraiti se drugdje. Bio sam pun energije. Poelio sam ariti i paliti sve dok ne pretvorim cijelu zemlju u garite. Sve to sa m stavio u usta imalo je okus krvi, zrak koji sam udisao zaudarao je po paljevini. Ruke su mi udjele za elikom puke i kunem ti se da sam osjeao obara pod prstom svaki put kad bih ga pomaknuo. Dok sam se vozio u busu za Bagdad pred oima sam imao samo rovove koje u iskopali u pustinji, skrovita i zapovjedne postaje. Razmiljao sam kao inenjerac, shvaa? ...Stigao sam u Bagdad upravo na dan kad je izbio onaj veliki nemir na mostu zbog lane uzbune, kad je poginulo oko tisuu demonstranata. Kad sam vidio to, roae, sve te leeve na tlu, brda cipela na mjestu nesree, kad sam vidio poplavjela lica djece poluzatvorenih oiju, kad sam vidio svu tu tetu koju su Iraani nanijeli Iraanima, odmah sam si rekao, to nije moj rat. Sve me je tada prolo, roae. Primo je alicu ustima, ispio gutljaj i pozvao me da uinim isto. Njegovo se lice trzalo, a njegove su nosnice podsjeale na nosnice ribe to se gui.

57

 Doao sam pridruiti se fedajinima rekao je. Nita mi drugo nije bilo na pameti. ak je i afera s Jasinom pala u drugi plan. Sredit emo raune kad za to doe vrijeme, mislio sam. Kao prvo, morao sam raistiti sa svojim dezerterstvom. Morao sam nanovo pronai oruje koje sam ostavio na frontu pred dolaskom neprijatelja, zasluiti mir koji nisam znao obraniti kad se smatralo da moram moi umrijeti za njega... Ali dovraga! Ne ratuje se s vlastitim narodom samo da se zapapri ovjeanstvu. ekao je moju reakciju koje nije bilo, mrsio kosu obeshrabrena izraza lica. Moja utnja ga je uznemirila. Vidio je da ne dijelim njegove osjeaje, da se vrsto drim svojih. Takvi smo mi beduini. Kad utimo, to znai da je sve reeno, da se vie nema to dodati. On je vidio kaos na mostu, dok ja nisam vidio nita, ak ni oca kako pada na lea. Nalazio sam se u stanju poslije oka i poslije uvrede; svjestan jedino dunosti da sperem ljagu, moje svete dunosti i mojega apsolutnog prava. Nisam ni sam znao to to znai, kako se to oblikovalo u mojoj svijesti; znao sam samo da me pokree nezaobilazna obveza. Nisam bio ni uznemiren ni ushien; nalazio sam se u nekoj drugoj dimenziji u kojoj su jedini orijentiri bili izvjesnost da u dokraja provesti u djelo zakletvu koju su moji preci zapeatili krvlju i bol budui da su postavili ast iznad vlastita ivota. Slua li me, roae? Da. Postupci fedajina poniavaju nas u oima svijeta... Mi smo Iraani, roae. Imamo jedanaest tisua godina povijesti iza sebe. Mi smo nauili ovjeanstvo kako da sanja. U jednom je gutljaju ispraznio alicu i nadlanicom obrisao usta. Ne pokuavam utjecati na tebe. I sam zna da to nije mogue. Pao je mrak. Topao vjetar zapahivao je zidove. Nebo je bilo prekriveno prainom. Djeaci su igrali nogomet na esplanadi, ne obazirui se na tamu. Omar je hodao kraj mene. Strugao je nogama po tlu, teka i odsutna koraka. Kad smo se nali pod ulinom svjetiljkom, zastao je i pozorno me pogledao. Misli da guram nos u stvari koje me se ne tiu, roae? Ne mislim. Nisam te iao pridobivati, ja ne djelujem ni u ije ime. To nisam ni u jednom asu pomislio. Sada sam ja njega fiksirao pogledom: U ivotu postoje pravila bez kojih bi se ovjeanstvo vratilo u kameno doba. Omare. Naravno, ne odgovaraju nam sva meu njima, neka nisu uvijek pouzdana ni razumna, ali nam omoguuju da zadrimo odreeni kurs... Zna li to bih volio u ovom trenutku? Volio bih da sam kod kue, u svojoj sobi u potkrovlju, da sluam svoj unjkavi radio i sanjarim o komadu kruha i ai svjee vode. Ali vie nemam radio i vie se ne bih mogao vratiti kui a da ne umrem od srama pred njenim pragom.

12.
Omar je radio kao dostavlja za jednog trgovca namjetajem, nekadanjeg zastavnika kojeg je upoznao u bataljunu. Sluajno su se susreli kod stolara. Omar je tek bio prispio u Bagdad. Tragao je za svojim drugovima iz odreda, no adrese kojima je raspolagao vie nisu bile valjane; mnogi su se preselili ili nestali. Omar je upravo bio nudio svoje usluge stolaru kad je zastavnik doao naruiti stolove i ormare. Stari su si poznanici pali u naruje. Nakon zagrljaja i uobiajenih pitanja, Omar je bivemu nadredenom izloio svoju situ aciju. Zastavnik nije leao na novcu i nije bio u financijskoj prilici da si priuti nove r adnike, no timski duh nadjaao je utilitarne razloge te je desetar dezerter smjesta dobio posao. Poslodavac mu je dodijelio plavi kombi koji je vozio i pobono odravao i iskopao mu je sobu u Salman Parku. Omar je primao skromnu plau koja je ponekad kasnila tjednima, ali zastavnikje bio poten. Omar je otpoetka znao da e kuluiti za crkavicu, no barem je imao 58

krov nad glavom i znao da nee umrijeti od gladi. U usporedbi s onime to je gledao oko sebe, mogao je samo zahvaliti svojim svecima i blagoslovu svojih predaka. Omar me odveo svome poslodavcu u namjeri da mi nae namjetenje. Upozorio me da e to biti pucanj u prazno. Poslovi su propadali, a i najimuniji su na jedvite jade pokrivali elementarne obiteljske trokove. Ljudi su imali druge prioritete i druge neodgodive potrebe nego to je kupnja novih vitrina ili zamjena fotelja. Zastavnik, dugonogi lik koji je podsjeao na pauka, doekao me s velikim potovanjem. Omar me predstavio kao bliskog roaka i hvalio je vrline koje nisu nuno bile moje. Zastavnik je potvrdno kimao i zadivljeno podizao obrve, s priguenim osmijehom na licu. Kad je Omar dospio do razloga moje prisutnosti u magazinu, zastavnikov osmijeh je ieznuo. utke je nestao iza skrivenih vrata i vratio se s registrom koji nam je turio pod nos. Redovi rijei, pisanih plavom, nizali su se unedogled, ali redovi brojki, podcrtanih crvenom, nisu ih slijedili. Prihoda takorei nije bilo, a i rubrika posveena narudbama, oznaena zelenom, bila je saeta poput slubena saopenja. ao mi je, ali presuili smo priopio nam je. Omar nije navaljivao. Nazvao je nekoliko prijatelja na mobilni telefon i povlaio me s jednog kraja grada na drugi; nijedan nam poslodavac nije obeao da e nas obavijestiti ako bude kakve novosti. Omara je sve to uzrujalo, a sa svoje sam strane imao osjeaj da ga preoptereujem. Peti dan, videi da mi se vie ne otvaraju nijedna vrata, odluio sam prestati mu biti na teret. Omar me nazvao kretenom: Ostat e kod mene sve dok ne stane na vlastite noge. to bi nai mislil i kad bi saznali da sam te ostavio na cjedilu? Ionako ve ne trpe ni moj prljavi jezik ni moj ugled pijanca, neu dopustiti da mi jo nalijepe i etiketu licemjera. Dobro znam da sam pun mana; sigurno je da neu ii u raj - ali imam svoj ponos, roae, kojeg se nizato ne odriem. Jednog poslijepodneva, dok smo Omar i ja vrtjeli pal-evima u kutu sobe, na vrata je pokucao neki mladi. Bio je to srameljiv momak krljavih plea, djevojakog lica i kristalno bistrih oiju. Bio je vie-manje moje dobi, dvadesetak godina. Nosio je havajsku koulju otvorenu na ruiastim prsima, uske traperice i nove, na stranama izgrebane cipele. Uznemirila ga je moja prisutnost, a uporan pogled koji je uputio desetaru automatski me iskljuivao. Omar nas je bre-bolje predstavio jedan drugome. I Omar je bio zateen; njegov glas neobino je podrhtavao kad mije kazao: Roae, ovo je Hani. Moj kolega i moj cimer Hani mije pruio krhku ruku koja mi je gotovo nestala u dlanu i zatim je, ne obazirui se vie na mene, dao znak Omaru da iziu na podest. Zatvorih su vrata za sobom. Nekoliko minuta poslije Omar se vratio i obavijestio me da on i njegov kolega moraju popriati o neemu nasamo u sobi te me zamolio da ga saekam u oblinjem kafiu. Nema problema, ionako sam skoro zaspao ovdje rekao sam mu. Omar se jo jednom uvjerio da mu zaista ne zamjeram pa me otpratio niz stubite. Narui to hoe, ja astim. Njegove oi blistale su od neobina ushienja. Sluti na dobru vijest kazao sam mu. Eh, pa... smeo se tko bi ga znao? Nebo ne alje uvijek samo poasti. Prinio sam ruku sljepoonici u znak pozdrava te otiao u kafi za uglom. Omar mi se pridruio sat vremena poslije. Doimao se zadovoljan razgovorom sa svojim kolegom. Hani nas je vie puta posjetio. Svaki put Omar bi me zamolio da ga saekam u kafiu. Naposljetku, sustanar, koji je sve to vrijeme odbijao poblie se upoznati sa mnom, jedne je noi izjavio kako je pokazao veliko strpljenje i kako je dolo vrijeme da si normalizira ivot; htio se vratiti u sobu. Omar ga je pokuao odgovoriti. Hani je ostao pri svome. Priznao je da se ne osjea dobro kod ljudi kod kojih je odsjeo i da mu je dosta podnositi njihovo licemjerje kad ima kamo otii. Hani je bio nepokolebljiv. Njegov kameni izraz lica i vrstina njegova pogleda iskljuivali su svaku mogunost pregovora. Ima pravo kazao sam Omaru. Ovo je njegov dom. Bio je vrlo strpljiv

59

 U redu. eli se vratiti? Dogovoreno. Ali ovaj tip je moj roak i neu ga ostaviti pred pragom ni za to na svijetu. Ako mu veeras ne naem neki smjetaj, spavat u s njim na klupi. A tako e biti svake noi, sve dok ne pronae krov nad glavom. Pokuao sam se usprotiviti. Omar me gurnuo na podest i zalupio vrata za nama. Omar je prvo svratio k jednoj poznanici provjeriti moe li me udomiti na dv a-tri dana, ali nije naao zajedniki jezik s njom; zatim se obratio svome poslodavcu. On mi je ponudio da spavam u magazinu. Omar je prihvatio ideju, za svaki sluaj, i nastavio kucati na druga vrata. Kad mu je postalo jasno da je svaki trud uzaludan, vratili smo se u magazin izigravati none straare. Nakon tjedan dana ustanovio sam da Omar postaje sve utljiviji. Povukao se u sebe i nije obraao panju na moje rijei. Bio je nesretan. Naa neizvjesna situacija izbrazdala je njegove obraze i ostavila talog na dnu njegova pogleda. Osjeao sam se odgovornim za njegovu potitenost. to misli o Sajidu, Sokolovom sinu? upitao me jednog jutra. Nita posebno. Zato? Nikad nisam uspio prokuiti tog tipa. Nemam pojma ime se taj zapravo bavi, ali znam da je vlasnik trgovine elektronike opreme u centru grada. Hoe da skoimo do njega, da vidimo moe li ti on pomoi? Jasno. to te brine u toj prii? Ne elim da misli da te se hou rijeiti. Ma ne dolazi u obzir. Potapao sam ga po zapeu kako bih ga umirio. Hajdemo k njemu, Omare. Ovaj as. Uskoili smo u kombi i odjurili prema centru. Morali smo se vratiti istim putem zbog napada na oblinju policijsku stanicu i zaobii velik dio grada da bismo se naposljetku domogli prostranog bulevara koji je vrvio svijetom. Sajidova trgovina inila je ugao s apotekom u produetku jednoga nedirnutog trga. Omar je parkirao deset ak metara od zgrade. Bio je nervozan. Imamo sree. Sajid je za blagajnom kazao mi je. Ne moramo ekati itav bogovetni dan... Nai e ga. Pravit e se da sluajno prolazi onuda i da si ga prepoznao kroz izlog. Sigurno e te upitati to radi u Bagdadu. Reci mu samo istinu, kako se tjednima vucara ulicama, nema kamo otii, kako si ostao bez novca. On e ti ili pomoi ili e ti navesti milijun problema kao izliku da se pokupi. Ako te primi pod svoje, obeaj mi da se nee vratiti u magazin. Barem ne odmah. Saekaj tjedan dva. Ne elim da Sajid zna gdje ivim i to radim. Bit u ti zahvalan ako nikad ne spomene moje ime u njegovoj prisutnosti. Ja se vraam u magazin. Ako ne doe veeras, znat u da si primljen. urno me pogurnuo u eljenom smjeru, pokazao mi palac i brzo se promigoljio kroz automobile to su vijugali meu prolaznicima. Sajid je rkao po registru. Stajao je, u koulji zasukanih rukava, kraj malog ventilatora sa zujeim propelerima. Podignuo je naoale na elo i zakiljio opazivi moju neodreenu siluetu pred vratima trgovine. Trebalo mu je neko vrijeme da me locira u pamenju, budui da nikad nismo bili jako bliski. Srce mi je poskoilo. Zatim, lice Sokolova sina se ozarilo i razvuklo u irok osmijeh. Ne mogu vjerovati! uzviknuo je irei ruke i primajui me u zagrljaj. Dugo me je drao u naruju. Pa to e ti u Bagdadu? Ispriao sam mu manje-vie ono to mi je savjetovao Omar. Sajid me sluao nezainteresirano, bezizraajna lica. Nisam mogao dokuiti pogaa li ga moja nesrea ili ne. Kad je podignuo ruku kako bi me prekinuo, pomislio sam da e me otjerati. Na moje veliko olakanje, poloio mije ruku na rame i kazao mi da su od ovoga trenutka moje brige i njegove i da, ako sam zainteresiran, mogu raditi u njegovoj trgovini i stanovati u sobici na katu. Prodajem televizore, satelitske antene, mikrofone i slino. Tvoj posao je samo voditi evidenciju ulaza i izlaza robe. Ako me pamenje ne vara, bio si na faksu? 60

 Prva godina na humanistikim znanostima. Sjajno! Knjigovodstvo je pitanje potenja, a ti si poten momak. Ostalo e nauiti putem. Vidjet e, nije kvantna fizika... Jako mi je drago da si mi doao, doista. Odveo me na kat pokazati mi sobu. U njoj je stanovao jedan mladi noni straar, zadovoljan to su mu dodijeljeni drugi zadaci i to se moe vratiti kui nakon zatvaranja trgovine. Mjesto mi se svialo. Bilo je opremljeno poljskim krevetom, televizorom, stolom i ormarom za odjeu. Sajid mi je posudio novac da se odem okupati i kupiti si toaletni pribor i odjeu. A i pozvao me na veeru u pravi restoran. Spavao sam kao beba. Sutradan u osam i trideset podignuo sam zatitnu ogradu na ulazu u trgovinu. Prv i radnici bila su ih trojica ve su ekali na ploniku. Sajid nam se pridruio nekoliko minuta kasnije i predstavio nas jedne drugima. Radnici nisu odavali nikakvo oduevljenje dok su se rukovali sa mnom. Bili su to mladi, nepristupani i nepovjerljiva Bagdaani. Najkrupniji, Raid, brinuo se za skladite u koje nitko dragi nije imao pristupa. Njegov zadatak bio je skladititi robu i nadzirati njenu isporaku. Najstariji, Amr, bio je dostavlja. Trei, Ismail, inenjer elektrotehnike, bio je zaduen za servis. Sajidov ured sluio je kao prostorija za prijem. Nalazio se nasuprot velikog prozora, preputajui ostatak prostora izloenim artiklima. Zidovi su bili potpuno prekriveni metalnim policama. Televizori azijskih maraka, malog ili velikog ekrana, ovjenani satelitskim antenama i svakovrsnom sofisticiranom opremom zauzimali su veinu prostora. Bilo je ondje i elektrinih aparata za kavu, kuhinjskih ureaja, rotilja i kunih potreptina. Za razliku od prodavaonice trgovca namjetajem, Sajidova, smjetena na vanoj trgovakoj aveniji, nikad nije bila prazna. Muterije su se nagurivale u njoj tokom cijelog dana. Dakako, veina ih je dolazila samo pasti oi, no izlazi robe bili su konstantni. Sve je bilo dobro do dana kad me je Sajid obavijestio da me tri draga prijatelja ekaju u mojoj sobici na katu. Bio sam se vratio iz gostionice. Sajid je koraknuo ispred mene i otvorio vrata: ugledao sam Jasina i blizance Hasana i Huseina kako sjede na poljskome krevetu. Zadrhtao sam od glave do pete. Blizanci su bili oduevljeni to me vide. Skoili su na mene i obasuli me prijateljskim naguravanjem i smijehom. Jasin nije ustao. Nepomino je sjedio na krevetu, uspravne kime, poput kobre. Proistio sije grlo kao znak brai da prek inu sa alom i uperio u mene onaj pogled koji nitko u Kafr Karamu nije mogao podnijeti. Trebalo ti je dugo da doe k sebi kazao mi je. Nisam shvatio to mi time eli rei. Blizanci su se naslonili na zid i ostavili me samog usred sobice, licem u lice s Jasinom. Kako je? upitao me. Ne alim se. Ali zato te ja alim. Promekoljio se kako bi oslobodio rub jakne koji mu je zapeo pod stranjicom. Jasin se promijenio. Dao bih mu deset godina vie. Nekoliko mjeseci dostajalo je da njegove crte lica ogrube. Njegov pogled i dalje je ulijevao strah, no kutovi njegovih usta bili su toliko izbrazdani te se inilo kao da ih je posprdni podsmijeh to ih je neprestano tijetio napokon razvalio. Odluio sam ne dati se zastraiti. Mogu li znati zato me ali? Kimnuo je. Misli da nisi za aljenje? Sluam te. Slua me... Konano uje, na dragi bunardijin sin. ime emo li ga sad zagnjaviti? Odmjerio me: Pitam se to ti se vrzma po glavi, stari moj. Treba biti autistian da se ne vidi to se dogaa. Zemlja je u ratu, a milijuni idiota prave se kao da ga nema. Kad grune na ulici vraaju se kui i sputaju rolete, mislei da si tako peru ruke. Ali stvar je u tome da tako jednostavno ne ide. Prije ili kasnije rat e pomesti njihovo tobonje utoite i zatei ih u krevetu... Koliko

61

sam samo puta to ponovio u Kafr Karamu? Govorio sam vam: ne krenemo li ususret poaru, poar e krenuti ususret nama. Tko me sluao? Reci, Hasane, tko me sluao? Nitko kazao je Hasan. A ti, jesi li ti oekivao poar? Nisam, Jasine kazao je Hasan. Jesi li oekivao da e te kujini sinovi izvui, usred noi, iz kreveta i time te privesti svijesti? Ne kazao je Hasan. A ti, Huseine, je li tebi trebalo da te ti kujini sinovi vuku po blatu da se pribere? Ne kazao je Husein. Jasin me ponovo odmjerio: Ja nisam ekao da mi se pljune na samopotovanje kako bih se pobunio. to mi je falilo u Kafr Karamu? Na to sam se mogao poaliti? Mogao sam spustiti rolete i zaepiri ui. Ali znao sam da e, ako ne krenem ususret poaru, poar krenuti ususret meni. Tako sam uzeo oruje u ruke da ne zavrim kao Sulejman. Pitanje opstanka? Ne, samo logike. Ovo je moja zemlja. Gamad mi je hoe oteti. I to mi je initi? Po tvojem miljenju, to mi je initi? Misli da trebam ekati da mi siluju majku pred oima, pod vlastitim krovom? Hasan i Husein su pognuli glavu. Jasin je polako disao i, ublaivi otrinu svojeg pogleda, kazao mi: Znam to se dogodilo u tvojoj kui. Namrtio sam se. E, da dometnuo je. Ono to je grob za mukarce povrtnjak je za njihove njenije polovice. ene ne razumiju smisao rijei tajna. Pognuo sam glavu. Naslonio se na zid, prekriio ruke na grudima i netremice me promatrao, utei. Njegov pogled u meni je pobuivao nelagodu. Prekriio je noge i poloio dlanove na koljena. Ja znam to to znai vidjeti oboavanog oca oborenog na tlo, s mudima u zraku, od strane obinog grubijana rekao je. Adamova jabuica zastala mi je nasred grla. Nisam mu namjeravao dopustiti da iznosi moje prljavo rublje u javnosti! Bilo bi to previe. Jasin je itao na mome licu ono to sam vikao u sebi. Ali nije imao obzira. Bradom je pokazao na blizance, zatim na Sajida, i nastavio: Svi mi ovdje, ja kao i drugi, kao i prosjaci to prose na ulici, savreno znamo to ta sablazan znai... Ali ne i ameriki vojnik. On ne moe biti svjestan razmjera tog svetogra. On ak ni ne zna to je to svetogre. U njegovom svijetu roditelji se alju u starake domove i ondje ih se zaboravlja kao posljednju rupu na svirali; majku se naziva starom babom a oca imbecilom... to se moe oekivati od takvog stvora, ha? Guio sam se od bijesa. Jasin me prozirao; nastavio je: to se moe oekivali od balavca koji je kadar smjestiti u umiraonicu enu koja ga je nosila u utrobi, u mukama donijela na svijet, zaela svako njegovo vlakno, podizal a ga korak po korak, bdjela nad njime kao zvijezda nad pastirom? ...Da potuje nae majke? Da ljubi ela naih staraca? Sajidova utnja i utnja blizanaca poveale su moj bijes. Imao sam osjeaj da su me namamili u klopku i zamjerao sam im na tome. To da J asin gura nos u ono to ga se ne tie u neku je ruku inilo dio njegova ugleda, ali srdilo me to ostali sudjeluju u igri odbijajui posve se ukljuiti. Sajid je opazio da sam na rubu eksplozije. Kazao je: Oni nemaju vie potovanja za svoje roditelje nego za svoju djecu. To ti Jasin pokuava objasniti. Ne prekorava te. Samo ti pripovijeda. Vjeruj mi, ono to se dogodilo u Kafr Karamu sve nas je strahovito potreslo. Do jutros nisam znao za to. Kad su mi ispriali, htio sam puknuti od bijesa. Jasin ima pravo. Amerikanci su otili predaleko.

62

 Iskreno, to si oekivao? progundao je Jasin, kojeg je Sajidova upadica razdraila. Da okrenu glavu pred golotinjom hendikepiranog i prestravljenog ezdesetogodinjaka? Okrenuo je ruku u smjeru kazaljke na satu. Zato? Ostao sam bez rijei. Sajid je to iskoristio kako bi mi zadao konani udarac: Zato eli da okrenu glavu, oni koji su u stanju zatei najboljeg prijatelja u krevetu s vlastitom enom i nakon toga se ponaati kao da se nita nije dogodilo? Stid je neto to su ve odavno izgubili. ast? Izopaili su njene zakone. To nisu drugo do raspomamljeni degenerici, koji preokreu vrijednosti poput slonova u porculanskoj radnji. Dolaze iz jednoga nepravednog i okrutnog svijeta, bez ljudskosti i bez morala, u kojemu se monici hrane mesom svojih podinjenih, u kojemu se povijest svodi na nasilje i mrnju, u kojemu makijavelizam oblikuje i opravdava inicijative i ambicije. to oni mogu shvatiti od naega svijeta; koji u sebi sadri najvelianstvenije epizode ljudske civilizacije, u kojemu temeljne vrijednosti nisu dobile ni boru, u kojemu zakletve nisu popustile ni pedlja, u kojemu se stari orijentiri nisu promijenili ni za jotu? Ne bogzna to kazao je Jasin, koji je ustao i priao mi, unosei mi se u lice. Ne bogzna to, brate. A Sajid je nastavio: Oni ne poznaju nae obiaje, nae snove i molitve. A ponajmanje znaju da imamo na koga sliiti, da je nae pamenje netaknuto a nai odabiri pravedni. to oni znaju o Mezopotamiji, o tome fantastinom Iraku koji preplavljuju svojim usranim komandosima? O Babilonskoj kuli, Viseim vrtovia, Harunu Al-Raidu, Tisuu i jednoj noi? Nita! Nikad ne gledaju s te strane povijesti i u naoj zemlji ne vide drugo do golemu lokvu nafte iz koje e laptati sve dok nam ne ispiju i zadnju kap krvi. Oni ne ive u povijesti, nego u izvoru bogatstva, zlatnom rudniku, otimaini. To su samo plaenici u slubi bijelih financijskih elita. Sveli su sve vrijednosti na sablasno pitanje novca, a sve vrline na onu profita. To su uasne grabljivice, nita drugo. Gazili bi i po Kristovu tijelu da si natrpaju depove. A kad izrazimo neslaganje vade svoju teku artiljeriju i pucaju po naim svecima, kamenuju nae spomenike i useknjuju se u nae drevne pergamente. Jasin me gurnuo k prozoru i kliknuo: Pogledaj ih; hajde, naviri se kroz prozor i vidjet e to su zapravo: maine. A te maine nagrabusit e u Bagdadu kazao je Sajid. Tamo vani, na naim ulicama, odvija se najvea bitka svih vremena, okraj titana: Babilon protiv Disneylanda. Babilonska kula protiv Empire State Buildinga, Visei vrtovi protiv Golden Gate Bridgea, eherezada protiv Ma Barker, Sindbad protiv Termmatora... Bio sam opinjen, potpuno zatravljen. Imao sam dojam da se nalazim usred kakve makarade ili kazaline probe, okruen loim glumcima koji su napamet nauili tekst nesposobni popratiti ga talentom koji zasluuje, a ipak... a ipak... a ipak, inilo mi se da je to upravo ono to elim uti, da su njihove rijei upravo ono to mi nedostaje i ije mi pomanjkanje izaziva glavobolje i nesanicu. Bilo je malo vano je li Sajid iskren ili izgovara li Jasin vlastite rijei koje mu izviru iz utrobe; jedina izvjesna injenica bila je da mi makarada odgovara, pristaje poput rukavice, da je tajna o kojoj sam tjednima mozgao napokon podijeljena, da moj bijes vie nije sam, da mi se vratio dobar dio moje odlunosti. Trudio sam se objasniti sebi tu alkemiju koja bi kod mene u drugim okolnostima izazvala urnebesan smijeh, a koja me je sada tako umirila. Jasin, ta hulja, iupao mi je gadan trn iz pete. Umio je pogoditi tono onamo kamo treba, pokrenuti svu prljavtinu to se nakupila u meni od one noi kada mi se nebo sruilo na glavu. Doao sam u Bagdad osvetiti se za uvredu. Nisam znao kako to uiniti. Sada se to pitanje vie nije postavljalo. Tako da kad je Jasin konano pristao rairiti ruke i primiti me u zagrljaj, bilo je to kao da mi otvara jedini put prema onome to sam traio vie od svega na svijetu: asti mojega roda.

63

13.
Jasin i njegova dva anela uvara, Hasan i Husein, vie nisu dolazili u trgovinu. Sajid nas je onoga dana svu etvoricu pozvao k sebi na ruak, kako bismo proslavili susret i zapeatili svoju zakletvu; zatim, nakon jela, tri su druga otila i nestala iz optjecaja. Nastavio sam obavljati posao nonog uvara koji se sastojao od toga da otvaram trgovinu radnicima i zatvaram je nakon njihova odlaska. Tjedni su protjecali. Moji kolege nisu me nimalo prihvatili. Poeljeli bi mi dobar dan ujutro i laku no naveer, a izmeu toga ba nita. Njihova me ravnodunost dovodila do ludila. Sa svoje sam se strane trudio zadobiti njihovo povjerenje; na kraju sam ih i sam poeo ignorirati. Ostalo mi je jo dovoljno ponosa da si zabranim glupavo se smjekati osobama koje mi ne umiju odgovoriti na osmijeh. Jeo sam na trgu pored, u restoranu sumnjive higijene. Sajid se dogovorio s poslovoom da mi otvori raun i alje dug u trgovinu na kraju mjeseca. Vlasnik je bio sitan crnomanjast ovjek, ustar i srdaan. Dobro smo se slagali. Kasnije sam saznao da je taj restoran Sajidovo vlasnitvo, kao i jedan kiosk, dvije trgovine mjeovitom robom, jedna trgovma cipela na bulevaru, jedan fotografski laboratorij i prodavaonica telefonskog pribora. Sajid mi je davao dobru plau krajem tjedna. Kupio sam si odjeu i jo neke drangulije, a ostatak novca spremio sam u konu torbu namijenivi ga svojoj sestri blizanki Bahiji; namjeravao sam joj poslati sve to budem stavio sa strane. Stvari su se posloile bez potekoa. Stvorio sam si rutinu po mjeri. Nakon zatvaranja trgovine otiao bih nainiti krug po gradu. Godilo mi je hodati. U Bagdadu je svakog dana nicao pokoji centar atrakcija. Pucnjava je odvraala na napade, racije na zasjede, pogromi na prosvjedne mareve. Ljudi su se naviknuli na situaciju. Mjesto se jo ne bi oporavilo od eksplozije ili smaknua po kratkom postupku, a svjetina bi ga ve nanovo opsjela. Fatalistika. Stoika. Vie sam puta naletio na jo svjee krvoprolie i kradomice promatrao uas sve do dolaska pomoi i vojske. Gledao sam kako bolniari skupljaju komade mesa na plonicima, vatrogasci evakuiraju pogoene zgrade, policajci ispituju stanovnike. Stajao sam tako satima, s rukama u depovima, zaboravljajui se. Inicirao sam se u prakticiranje bijesa. Pitao sam se, dok su blinji rtava podizali ruke u nebo urlajui od boli, jesam li sposoban drugima nanijeti takvu patnju, i opazio sam da me ta pitanja ne sablanjavaju. Vraao sam se u sobicu spokojnim korakom. Komar ulica nikad mi nije poremetio san. Jednom zgodom, oko dva sata ujutro, probudili su me neki prigueni zvukovi. Upalio sam svjetlo na katu i zatim u prizemlju da provjerim je li lopov uao dok sam spavao. U trgovini nije bilo nikoga i inilo se da su svi izloeni predmeti na mjestu. Zvukovi su dolazili iz skladita, ija su vrata bila zatvorena iznutra. Bila je to radionica za popravke, podruje zabranjeno neovlatenim osobama. Meni nije bio doputen pristup. Stoga sam ostao u prodavaonici sve dok uljezi nisu otili. Sutradan sam o tome obavijestio Sajida. Objasnio mi je da inenjer katkada mora svraati u sitne sate kako bi opsluio zahtjevne muterije i podsjetio me da radionica za popravke ne spada u moju nadlenost. U njegovoj sam tonu razabrao otro upozorenje. Jednog petka popodne, dok sam tumarao meu beskunicima na obalama Tigrisa, pristupio mi je Omar Desetar. Nismo se vidjeli tjednima. Nosio je istu odjeu, ali iznoenu, groteskne nove sunane naoale i imao je mrlju od strojnog ulja na prenapetoj koulji. Duri se na mene ili to? kazao mi je. Svaki dan se raspitujem o tebi u magazinu i zastavnik mi kae da nisi navraao. Zamjera mi neto? to bih li zamjerio? Bio si mi i vie nego brat. Zato me onda izbjegava? Ne izbjegavam te. Samo sam previe zauzet, to je sve. Pokuao je proitati u mojem pogledu skrivam li mu togod. Bio je uznemiren. Brinem se za tebe priznao mi je. Ne mogu si oprostiti to sam te gurnuo u ruke Sajidu. Svaki put kad pomislim na to upam si kosu. Nema razloga. Odlino se slaemo. Neu si moi oprostiti ako te uvali u sumnjive... krvave prie.

64

Vie je puta progutao slinu prije nego to ju je ispljunuo. Crne naoale skrivale su njegov pogled, ali izraz njegova lica ga je odavao. Omar je bio u kripcu, pritijenjen tim pitanjem savjesti. Pustio je bradu u znak kajanja. Nisam doao u Bagdad zaraivati za ivot, Omare. Ve smo razgovarali o tome. Nemam nita za dodati. Umjesto da ga umiri, moj odgovor ga je uvrijedio. Proeprkao je prstima po kosi, grizui se. Hajde kazao sam mu idemo pojesti neto. Ja astim. Nisam gladan. Istini za volju, ne jedem otkad sam doao na tu avolsku ideju da te povjerim Sajidu. Molim te... Moram gibati. Nemam apsolutno nikakvu elju da me vide s tobom. Tvoji prijatelji i ja ne funkcioniramo na istoj frekvenciji. Slobodan sam viati se s kim hou. Ja nisam. Nervozno sije gnjeio prste i, nepovjerljivo se osvrnuvi oko nas, predloio mi: Razgovarao sam o tebi s jednim prijateljem iz vojske. Ponudio se da te primi k sebi na neko vrijeme. On je bivi porunik, simpa tip. Osniva firmu i trebaju mu ljudi od povjerenja. Naao sam upravo ono to sam traio. Sigurno? Potpuno sigurno. Bezvoljno je odmahnuo glavom. Dobro onda rekao mi je pruajui mi ruku. Ako zna to eli, ne ostaje mi drugo nego da dignem ruke. Ako sluajno promijeni miljenje, zna gdje me moe nai. Moe raunati na mene. Hvala, Omare. Uvukao je bradu u vrat i udaljio se. Nakon desetak koraka predomislio se i vratio. Njegove jagodice grevito su se trzale. Jo neto, roae apnuo mi je. Ako si se ve odluio boriti, ini to kako valja. Bori se za svoju zemlju a ne protiv cijelog svijeta. Objektivno sagledaj situaciju i odvoji ito od kukolja. Ne ubijaj koga bilo, ne pucaj nasumce. Pogiba vie nevinih nego gadova. Obeava? ... Vidi? Ve si na krivom putu. Svijet nije na neprijatelj. Sjeti se samo svih naroda koji su prosvjedovali protiv preventivnog rata, milijuna ljudi koji su marirali u Madridu, Rimu, Parizu, Tokiju, u Latinskoj Americi i Aziji. Svi su oni bili i jo jesu na naoj strani. Od njih smo dobili veu podrku nego iz arapskih zemalja. Ne zaboravljaj to. Sve nacije su rtve nezasitnosti aice multinacionalnih kompanija. Bila bi grozna pogreka sve ih staviti u isti ko. Otimati novinare, pogubljivati pripadnike nevladinih organizacija koji su nam doli samo pomoi, to ne ini dio naih obiaja. eli li se osvetiti za uvredu, nemoj je nikome nanositi. Smatra li da tvoja ast mora ostati neokaljana, nemoj obeaivati svoj narod. Ne podlijei ludilu. Odmah bih se objesio da te vidim na nekoj od onih snimaka to n e prave razliku izmeu proizvoljnog smaknua i vojnog podviga... Zapeem je obrisao nos, kimnuo, vrata uvuena meu ramenima, i zakljuio: Sigurno bih se odmah objesio, roae. Odsada, znaj da me se sve to ini direktno tie. Zatim je bre-bolje nestao u dezorijentiranom mnotvu to je bauljalo obalom rijeke. Dva mjeseca nakon mojega razgovora s Omarom, moji se refleksi nisu ni za dlaku promijenili. Buenje u est ujutro, podizanje ograde dva sata kasnije, knjienje prijenosa ulazaka i izlazaka robe, zatvaranje trgovine predveer, Nakon to bi radnici otili, Sajid i ja zatvorili bismo se u trgovini i izradili prodajnu bilancu i popis novih akvizicija. Jednom kad su prihodi bili utvreni i prorauni za sutradan nainjeni, Sajid bi mi predao sveanj kljueva i odnio sa sobom torbu punu novanica. Ta me je rutina poela titati, i moj se svijet suzio 65

poput agrinske koe. Prestao sam odlazili u grad i obilaziti kafie. Moja se ruta ograniila na dvije toke udaljene stotinjak metara jedna od druge: restoran i trgovinu. Veerao sam rano, kupio si limunadu i kekse u duanu na uglu te se zatvorio u sobu. Vrijeme sam provodio zurei u televizor, vrtei kanale, nesposoban koncentrirati se na pojedinu emisiju ili film. Ta situacija uinila me je bezvoljnim, izobliila moj karakter. Postajao sam sve osjetljiviji, sve nestrpljiviji, a moje rijei i kretnje poela je odlikovati agresivnost za koju dotad nisam bio svjestan da je posjedujem. Vie nisam podnosio da me kolege ignoriraju i nisam proputao priliku da im to pokaem. Kad neki od njih ne bi odgovorio na moj osmijeh, promrmljao bih tikvane tako da me uje, a ako bi se usudio namrtiti, suoio bih se s njime i poeo ga provocirati. Stalo bi na tome, i ostao bih nezadovoljene udnje. Jedne veeri, ne mogavi se vie suzdrati, upitao sam Sajida zato me ve jednom ne poalje na front. Odgovorio mi je tonom koji me je povrijedio: Sve u svoje vrijeme! Imao sam osjeaj da sam sitna riba i da ne vrijedim nita. Vidjet ete vi, kazao sam sebi; jednog u vam dana pokazali za to sam sposoban. Budui da trenutano nisam bio u stanju uiniti prvi korak, ograniio sam se na to da prevakavam svoje frustracije i ispunjavam besane noi velianstvenim planovima osvete. A zatim su se dogaaji poeli nizati... Otpustio sani zadnju muteriju i napola spustio zatitnu ogradu, kadli su me dvije osobe natjerale da se pomaknem i pustim ih da uu. Radnici, Amr i Raid, koji su pospremali svoje stvari namjeravajui otii, prekinuli su sve radnje. Sajid je ponovo stavio naoale; kad je prepoznao goste, ustao je iz ureda, izvadio omotnicu iz ladice i hitro je bacio na stol. Neznanci su se pogledali i prekriili ruke. Stariji, koji je prevalio pedesetu, bio je ovjek opaka lica nasaenog na debeo vrat nalik crkvenoj vodorigi. Na desnom obrazu imao je ruan trag opekline, koji mu je sezao sve do poluzatvorena kapka. Bio je on grubijan u sirovu stanju, podmukla pogleda i cinina podsmijeha. Nosio je konu jaknu izlizanu na laktovima, a ispod nje maslinastozelenu vestu posutu prhuti. Drugi, mukarac od tridesetak godina, usiljeno se smjekao pokazujui onjake mladog vuka. Njegov nehaj odavao je skorojevia u nezaustavljivu zamahu, uvjerenog da policijski inovi na njegovom kaputu imaju talismanske moi. Njegove su traperice bile nove, zavrnute na glenjevima, iznad iznoenih mokasinki. Netremice je gledao Raida posjenutog na visoku stolcu. Zdravo, dobroinitelju moj kazao je pedesetogodinjak. Zdravo, kapetane odvratio je Sajid tapkajui prstom po omotnici. ekala te je. Bio sam na zadatku ovih dana. Kapetan se polagano pribliio stolu, odvagnuo omotnicu i promrmljao: Stanjila se. Sve je unutra. Policijski slubenik nabacio je sumnjiavu grimasu. Znas moje obiteljske probleme, Sajide. Imam itavo pleme za nahraniti, a ve est mjeseci nisam dobio plau. Upeno je palac u svojega kolegu; I moj kompi je u govnima. Htio bi se oeniti a ne moe nai ni smrdljivu sobu u kojoj bi prespavao. Sajid je naborao usne i ponovo turio ruku u ladicu. Izvukao je nekoliko dodatnih novanica koje su kao arolijom nestale u kapetanovoj ruci. Pravi si dobroinitelj, Sajide. Bog e te nagraditi. Prolazimo kroz kritino razdoblje, kapetane. Moramo si pomagati. Kapetan se poeao po ranjenom obrazu, napravio grimasu kao da mu je neugodno i, inilo se, iz pogleda svojega druga smogao hrabrosti da probije led: Istina glasi da nisam doao po kuvertu. Moj kompi i ja osnivamo posao i mislio sam da bi moda bio zainteresiran, da bi nam mogao pomoi. Sajid je sjeo i pritisnuo usta izmeu palca i kaiprsta. I kapetan je sjeo, nasuprot njemu, i prekriio noge. Otvaram malu putniku agenciju. U Bagdadu? Misli da je ova zemlja traena destinacija? 66

 Imam obitelj u Ammanu. Ona misli da bih trebao investirati ondje. Dosta sam se potucao okolo a, ruku na srce, ne vidim kraj tunela ovdje kod nas. Svjedoimo drugom Vijetnamu, i ne namjeravam mu dopustiti da mi doe glave. Imam tri metka u tijelu i Molotovljev koktel skoro me unakazio. Odluio sam predati znaku i otii u Jordan obogatiti se. Posao je unosan. Stopostotna zarada. I legalan je. Ako eli, uzet u te za partnera. Ve imam dovoljno muke s vlastitim poslovima. Ma hajde. Dobro ti ide. I ne ba. Kapetan je stavio cigaretu meu usne i zapalio je jednokratnim upaljaem. Ispuhnuo je dim Sajidu u lice koji je samo blago okrenuo glavu. teta kazao je policajac. Proputa izvrsnu priliku, prijatelju. Stvarno te ne golica? Ne. Nije strano. Nego, mogu li sada prijei na razlog moga posjeta? Sluam te. Ima li povjerenja u mene? Na to cilja? Otkad se brinem za tvoje poslove, jesam li te ijednom pokuao nasamariti? Ne. Jesam li se pokazao pohlepan? Ne. A ako te sada zamolim da mi posudi malo novca kako bih pokrenuo svoj posli, misli li da ti ga neu vratiti? Sajid je oekivao ovakav rasplet. Nasmijeio se i rairio ruke: Znam da si astan ovjek, kapetane. Posudio bih ti milijune zatvorenih oiju, ali u dugovima sam do grla i posao zapinje. Priaj ti to nekom drugom! rekao je kapetan gasei jedva naetu cigaretu o staklena vrata ureda. Pliva u novcu. to misli da radim itav dan? Sjednem u kafi preko puta i biljeim transporte tvojih kombija. Dvaput vie robe izlazi nego to ulazi. Samo danas dodao je izvlaei mali notes iz unutranjeg depa jakne isporuio si dva velika friidera, etiri vemaine, etiri televizora i mnotvo je ljudi izalo iz duana s kutijama razliitih dimenzija. A jo je i ponedjeljak. S obzirom na to koliko brzo prodaje svoje stvari trebao bi osnovati vlastitu banku. pijunira me, kapetane? Ja sam tvoja zvijezda, Sajide. Bdijem nad tvojim sitnim muljaama. Jesi li ikad morao plaati poreze? Jesu li ti drugi murjaci dolazili po novac? Moe poslovati kako te volja. Znam da su tvoji rauni krivotvoreni kao i tvoje jamstvene izjave i brinem se da ostanu izvan dohvata zakona. A ti mi dijeli mrvice sa stola i misli da me odijeva u svilu. Nisam prosjak, Sajide. Naglo je ustao i krenuo ravno prema skladitu. Sajid ga nije imao vremena zaustaviti. Kapetan je uletio u stranju prostoriju i znaajnom kretnjom pokazao bezbrojne kartonske kutije koje su, naslagane jedne na druge, zauzimale tri etvrtine prostora. Kladim se da nita od ovoga nikad nije prolo carinsku kontrolu. Svi u Bagdadu rade na crno. Sajid se znojio. Bio je jako srdit, ali se trudio svladati. Policajci su imali razdragani izraz lica svojstven osobama to vladaju situacijom eljeznom rukom. Znali su to hoe i kako to postii. Primanje mita bila je glavna vokacija svih dravnih dunosnika, osobito u tijelima sigurnosti; bio je to dobar stari obiaj naslijeen iz bivega sistema koji se nastavio prakticirati nakon okupacije, poduprt pometnjom i neobuzdanom pauperizacijom to su vladale zemljom u kojoj su financijski motivirane otmice, podmiivanja, utaje i iznuivanj a novca bile uobiajene pojave. to misli, koliko ima tu unutra? dobacio je kapetan svome kolegi. Dovoljno da se kupi otok u Tihom oceanu. Misli da zahtijevamo previe, inspektore? 67

 Samo koliko je potrebno da ne skapamo od gladi, efe. Sajid je rupiem obrisao znoj. Amr i Raid stajali su na vratima, iza dvojice policajaca, ekajui znak od gazde. Hajdemo natrag u ured promrmljao je Sajid kapetanu. Vidjet u to mogu uiniti da vam pomognem pokrenuti va posao. Pametna odluka kazao je kapetan rastavljajui luke. Samo, ako se opet radi o kuverti kakvu si mi utrapio, ne vrijedi truda. Ne, ne otpovmuo je Sajid, eljan to prije izii iz magazina. Nai emo neko rjeenje. Vratimo se u ured. Kapetan se namrtio. Kao da taji neto, Sajide. Zato nas tjera odavde? ega ima u skladitu osim ovoga to se vidi? Nieg, vjeruj mi. Ali vrijeme je zatvaranja i imam dogovoreni sastanak na drugom kraju grada. Sigurno? A to misli, to bih skrivao ovdje? Ovo je sva moja roba, u ambalai. Kapetan je sklopio desni kapak. Je li neto posumnjao i pokuao Sajida natjerati u kripac? Pribliio se bedemu od kutija, pronjukao ovdje-ondje i zatim se naglo okrenuo kako bi provjerio je li Sajid zadrao dah. Ukoenost Amra i Raida stavila mu je b ubu u uho. unuo je da pogleda iznad naslaganih televizora i raznoraznih katulja, ugledao vrata skrivena u jednom kutu i uputio se prema njima; to je iza? Radionica za servis. Zakljuana je. Inenjer je otiao prije sat vremena. Mogu li baciti oko? Zakljuana je iznutra. Inenjer ulazi s druge strane. Odjednom, u trenutku kad se kapetan spremao odustati, iza vrata se zaula lupa koja je skamenila Sajida i njegove radnike. Kapetan je podignuo obrvu, sretan stoje ulovio sugovornika u lai. Vjeruj mi, kapetane, bio sam siguran da je otiao. Kapetan je pokucao na vrata. Otvori, kompa, ili razvaljujem. Trenutak, dok ne zavarim kazao je inenjer. Zaula se kripa i zatim tropot metala; klju se okrenuo u bravi i vrata su se otvorila pred inenjerom u potkoulji i hlaama od trenirke. Kapetan je ugledao stol prekriven metalnim icama, sitnim maticama, vijcima, kanticama s bojom i ljepilom i varilakim materijalom razasutim oko rastavljenog televizora iji je poklopac, vraen na svoje mjesto u ur bi, pao i otkrivao klupko arenih ica u kutiji. Kapetan je ponovo zakiljio na desno oko. U trenutku kad je opazio bombu napola skrivenu u ureaju, na mjestu katodne cijevi, njegovo se grlo stisnuo, a lice mu se naglo smrknulo kad mu je inenjer prislonio cijev pitolja na vrat. Zaostavi, inspektor isprva nije shvatio to se dogaa. Zbog tiine koja je zavladala u prostoriji nagonski je posegnuo prema remenu. Nije stigao dohvatiti oruje. Amr ga je uhvatio slea, jednom mu rukom prekrio usta a drugom duboko zario no pod lopaticu. Inspektor je u nevjerici iskolaio oi, zadrhtao od glave do pete i blago se svalio na tlo. Kapetan se tresao cijelim tijelom. Nije stigao ni podignuti ruke u znak predaje niti se nagnuti prema naprijed. Neu nikome rei, Sajide. Samo mrtvi znaju obuzdati jezik, kapetane. Jako mi je ao zbog tebe, kapetane. Preklinjem te. Imam estero djece... Na to je trebalo prije misliti. Preklinjem te, Sajide, potedi me. Kunem se da neu nikom rei. eli li, primi me u svoju ekipu. Bit u tvoje oi i ui. Nikad nisam odobravao ovo to ine Amerikanci. Mrzim ih. Murjak sam, ali moe provjeriti, nikad nisam podigao ruku na borca otpora. Svim sam srcem uz vas... Sajide, rekao sam ti istinu; mislim zbrisati odavde. Tako ti Boga, nemoj me ubiti. Imam estero klinaca, najstariji nema ni petnaest. 68

 pijunirao si me? Nisam, kunem se. Samo sam se polakomio. Ako je tako, zato nisi doao sam? Evo mi drugara. Ne mislim na idiota s kojim si doao, nego na ekipu koja te eka vani. Nitko me ne eka, kunem ti se... Nastala je tiina. Kapetan je podignuo pogled; ugledavi Sajida kako se zadovoljno smijei, shvatio je da je napravio krupnu greku. Trebao je malo lukavije postupati, uvjeriti nas da nije sam. Nije imao sree. Sajid mi je naredio da odem dokraja spustiti ulaznu ogradu. Posluao sam ga. Kad sam se vratio, kapetan je bio na koljenima, ruku svezanih na leima. Popiao se u gae i ridao je kao malo dijete. Pogledao si van? upitao me Sajid. Nema nikog. U redu. Sajid je navukao komad plastine ambalae na kapetanovu glavu i, uz Raidovu pomo, polegao ga na tlo. Policajac se luaki otimao. Vreica se bijelila od pare. Sajid je vrsto stegnuo otvor vreice oko kapetanova vrata. Ovaj je vrlo brzo izgubio zrak i poeo se savija ti i batrgati, Njegovo su tijelo proeli siloviti grevi koji su se s vremenom prorijedili i ublaili; naglo su prestali nakon posljednjeg trzaja. Sajid i Raid nastavili su pritiskati kapetana svojom teinom i ustali su tek kad se truplo potpuno ukoilo. Rijeite me ovih leina naredio je Sajid Amru i Raidu. A ti kazao je okreui se prema meni oisti ovu krv prije nego to se osui.

14.
Sajid je zaduio Amra i Raida da se pobrinu za trupla. Inenjer je predloio da se zatrai otkupnina od obitelji policajaca i na taj nain odglumi otmica i zametu tragovi. Sajid mu je odgovorio: To je tvoj problem i pozvao me da poem za njim. Uli smo u njegov c rni Mercedes i odvezli se kroz grad na drugu stranu Tigrisa. Sajid je vozio polako. Pustio je CD s orijentalnom glazbom i odvrnuo zvuk. Njegova me prirodna flegmatinost zbunjivala. Uvijek sam se pribojavao trenutka prelaska preko praga; sada kad sam ga ostavio za sobom nisam osjeao nita naroito. Prisustvovao sam ubojstvu s istom ravnodunou koju sam sauvao suelice rtvama napada. Vie nisam bio onaj osjetljivi deko iz Kafr Karama. Netko je drugi zauzeo mjesto moje due. Bio sam zaprepaten lakoom s kojom se prelazi iz jednoga svijeta u drugi i gotovo sam alio to sam toliko dugo strepio od t og prelaska. Daleko je sada bio beskimenjak koji je povraao kad bi vidio mlaz krvi i gubio glavu im bi zauo rafal; daleko podrtina to se onesvijestila tijekom nesree koja je odnijela Sulejmana. Preporaao sam se u koi nekoga prekaljenog, hladnog, becutnog stranca. Ruke mi nisu drhtale. Srce mi je normalno kucalo. Moje lice u retrovizoru nije odavalo nikakav osjeaj: bilo je ono votana maska, nepronina i nepristupana. Sajid me odveo u luksuznu kuu u jednoj rezidencijalnoj etvrti. Straari su podignuli rampu im su prepoznali njegov Mercedes. Svi su se uvari odnosili prema Sajidu s velikim potovanjem. Parkirao je u garai i uveo me u raskoan stan. To nije bio onaj kamo je pozvao Jasina, blizance i mene. U ovome je sve poslove obavljao jedan diskretan i usluan starac. Sajid mi je preporuio da se okupam i nakon toga mu se pridruim u dnevn oj sobi s prozorima zastrtim zavjesama od tafta. Svukao sam se i uao u kadu koja se punila vodom iz kromirane i poput aj nika velike pipe. Voda je bila vrua. Smjesta sam osjetio njeno balzamirajue djelovanje. Starac nam je posluio veeru u malom dnevnom boravku koji je blistao od srebrnine. Sajid je na sebi imao vrsto zategnut kuni ogrta zagasitocrvene boje u kojem je izgledao kao nabob. Veerali smo u tiini. ulo se samo zveketanje lica koje bi tu i tamo naruio zvuk mobilnog telefona. Sajid bi prvo pogledao tko ga zove, a tek onda odgovorio ili ne. Inenjer je nazvao u vezi s dvama leevima. Sajid ga je sluao svako malo ponavljajui aha; kad je 69

sklopio mobitel, napokon me je pogledao i iz njegova pogleda mogao sam shvatiti da su Raid i Amir dobro obavili posao. Starac nam je donio koaricu s voem. Sajid me nastavio pozorno promatrati u tiini. Moda je oekivao da zaponem razgovor. Nisam nalazio nikakvu zajedniku temu. Sajid je bio utljiv, tovie arogantan ovjek. Nije mi se sviao nain na koji se odnosio prema svojim radnicima. Zahtijevao je potpunu poslunost i njegove su odluke bile konane. Paradoksalno, njegov me autoritet umirivao. S tipom njegova kalibra kraj sebe nisam si imao razloga postavljati pitanja; on je mislio na sve i inio se spreman suoiti se s bilo kakvom situacijom. Starac mi je pokazao moju sobu i zvono na nonom ormariu u sluaju da zatrebam njegove usluge. Paljivo je provjerio je li sve na svome mjestu i povukao se na vrcima prstiju. Sajid je doao vidjeti trebam li togod. Nije upalio svjetlo. Ostao je na vratima, s rukom na kvaki. Sve u redu? upitao je. U najboljem redu. Kimnuo je, pritvorio vrata i ponovo ih otvorio. Vrlo sam ti zahvalan za prisebnost koju si pokazao u magazinu kazao mi je. Sutradan sam se vratio u trgovinu i svoju sobu na katu. Posao je nastavio ii uobiajenim tokom. Nitko nas nije doao upitati jesmo li vidjeli dvojicu policajaca u okol ici. Nekoliko dana poslije fotografije kapetana i njegovog pratioca inspektora objavljene su u asopisu koji je izvijestio o njihovoj otmici i otkupnini koja se trai za njihovo osloboenje. Raid i Amr vie me nisu izbjegavali i nisu mi vie zatvarali vra ta pred nosom. Postao sam jedan od njihovih. Inenjer je nastavio ugraivati bombe u katodne cijevi. Dakako, obraivao je samo jedan od deset televizora, i nisu sve muterije bi li prijevoznici smrti. Primijetio sam samo da su primaoci eksplozivnih paketa uvijek iste osobe, trojica mladia u mehaniarskim kombinezonima; dolazili su u kombijima s velikim plav im logotipom na vratima i natpisom na arapskom i engleskom: Dostava u kuu. Parkirali bi iza skladita, potpisali isporuku i smjesta otili. Sajid je izbivao tjedan dana. Kad se vratio, izrazio sam mu elju da se pridruim Jasinu i njegovoj bandi. Skapavaao sam od dosade, a prokleti zadah Bagdada imao je kuan utjecaj na moje misli. Sajid me zamolio da se strpim. Da mi pribavi neku zanima ciju preko noi, donio mi je DVD-e na kojima su markerom bila ispisana imena Bagdada, Basre, Mosula, Safwana itd., popraena datumom i brojkom. Bile su to snimke preuzete iz televizijskih reportaa ili djela videoamatera koja su prikazivala saveznika zvjerstva: opsadu Falude, protuarapske pogrome to su ih britanski vojnici izvrili nad irakim djeacima zarobljenim tijekom javnog prosvjeda, smaknue po kratkom postupku ranjenog civila usred damije od strane amerikog vojnika, nonu i nenajavljenu paljbu amerikog helikoptera po seljacima iji se kamion pokvario na polju; ukratko, filmografija ponienja i pogreaka koje su za mene postajale sve banalnije. Pogledao sam sve DVD-e ne trepnuvi okom. Bilo je to kao da je netko uitao u mene sve mogue i zamislive razloge da se svijet digne u zrak. Tome se Sajid nesumnjivo i nadao: napuniti mi glavu svim tim, zgrnuti u mojoj podsvijesti to veu koliinu bijesa koji e, kad za to doe vrijeme, moi podariti mojoj surovosti zanos i odreen legitimitet. Nisam nasjeo; inilo mi se da sam se predozirao mrnjom i da nema potrebe nadalje je poticati. Bio sam beduin, a nijedan se beduin ne moe pomiriti s uvredom a da ne prolije krv. Sajid je valjda izgubio iz vida to nepromjenjivo i neumoljivo pravilo koje je nadivjelo vjekove i pokoljenja; gradski ivot i tajnovita putovanja zacijelo su ga odaleili od kolektivne due Kafr Karama. Ponovo sam se susreo s Omarom. Cijeli se dan bio smucao po lokalima. Pozvao me da odemo neto prezalogajiti i ja sam prihvatio uz uvjet da ne pokree kakljiva pitanja. Pokazao se uviavnim tijekom objeda, a onda su mu se oi iznenada napunile suzama. Bilo me je sram upitati ga to ga mui. Nisam ni trebao. Sam mi je ispripovjedio sitne jade to mu ih je zadavao Hani, njegov sustanar. Ovaj je planirao otii u Libanon, s ime se Omar nije slagao. Na pitanje to mu nije po volji u toj odluci, odgovorio je da mu je Hani jako drag i da nee 70

preivjeti njegov odlazak. Rastali smo se na nasipu uz Tigris, on mrtav pijan a ja zazirui od pomisli da se moram vratiti svojoj sobi i svojim tugama. U trgovini, rutina se pretvorila u kuluenje. Tjedni su gazili po meni poput stada bivola. Guio sam se. Dosada me trgala na komade. Prestao sam ak posjeivati mjesta napada, a bagdadske sirene vie nisu dopirale do mene. Vidno sam smravio, gotovo vie nisam ni jeo i lijegao sam kasno, napuhane glave. Vie puta dok sam mrljio iza izloga, zatekao sam se kako gestikulirajui razgovaram sam sa sobom. Osjeao sam da gubim vezu s vlastitom prolou, da se rastvaram u svojoj gorini. Naposljetku sam odluio jo se jednom obratiti Sajidu i kazati mu da sam spreman i da me nema potrebe mamiti svim tim cirkusom. Sjedio je u svome malenom uredu i ispunjavao formulare. Nakon to je dugo promatrao nalivpero, odloio ga je na hrpu papira, podignuo naoale na tjeme i okrenuo stolicu kako bi mi se postavio suelice. Ne vuem te za nos, roae. ekam upute koje se odnose na tebe. Mislim da imamo neto za tebe, neto iznimno, samo to je stvar jo u idejnom stadiju. Ne mogu vie ekati. U krivu si. Nalazimo se u ratu, a ne pred ulaskom u stadion. Ako sada izgubi strpljenje, nee znati sauvati prisebnost kada to bude potrebno. Vrati se svojim poslovima i naui obuzdati tjeskobu. Ne mui mene tjeskoba. Mui. Nato me je otpravio. Jedne srijede ujutro kamion je eksplodirao na kraju bulevara, odnosei sa sobom i dvije kue. Najmanje stotinjak izoblienih tijela lealo je na tlu. Eksplozija je izdubila krater dubok dva metra i raznijela veinu izloga u okolici. Nikad nisam vadio Sajida u slinom stanju. S rukama na glavi teturao je plonikom i promatrao tetu. Shvatio sam da se neto nije odvilo po planu budui da je, otkako su izbila neprijateljstva, etvrt dosad bila poteena. Amr i Raid spustili su ogradu trgovine, a Sajid me smjest a odvezao na drugu stranu Tigrisa. Dok smo se vozili vae je puta nazvao suradnike i pozvao ih da se hitno okupe na broju 2. Koristio se ifriranim jezikom koji je sliio obinu razgovoru izmeu trgovaca. Doli smo u perifernu etvrt punu ruevnih zgrada iji su stanovnici vegetirali preputeni samima sebi, a zatim smo uli u dvorite kue u kojem su se dva automobila bila taj as parkirala. Osobe koje su iz njih izile, dva mukarca u odijelima, ule su s nama u kuu. Jasin nam se pridruio nekoliko minuta kasnije. Sajid ga je ekao da otvori zasjedanje. Skup je trajao jedva etvrt sata. Kretao se uglavnom oko napada na bulevar. Trojica mukaraca su se pogledavali, nesposobni iznijeti bilo kakvoi pretpostavku. Nisu znali tko stoji iza napada. Zamijetio sam da su Jasin i dva neznanca efovi grupa koje operiraju u etvrtima povezanim s bulevarom i da ih je jutronji napad svu trojicu iznenadio. Sajid je zakljuio da se nova grupa, nepoznata i neminovno odmetnika, pokuava infiltrirati u sektor i da je pod svaku cijenu treba identificirati i sprijeiti je da pomrsi nae akcijske planove i time narui sadanju operativnu podjelu. Zasjedanje je zavrilo. Tipovi u odijelima su otili, a Sajid me, prije nego to je uskoio u auto, povjerio Jasinu do dalje obavijesti. Jasinu nije bilo drago to me mora primiti u svoju grupu, osobito sada kad su neznanci prodrli u njegov teritorij. Odveo me u skrovite u sjevernom dijelu grada, rupu jedva veu od kabine opskrbljenu krevetom na kat i minijaturnim ormariem. U njoj je stanovao mrav mladi, otrih crta lica iz kojeg je strio velik kukast nos iji su izgled ublaavali tanki svijetli brkovi. Spavao je kad smo uli. Jasin mu je objasnio da me mora udomiti na dan -dva. Mladi je potvrdno kimnuo. Kad je Jasin otiao, pozvao me da sjednem na donji krevet. Murja ti je za petama? Ne. Tek si doao? Ne. Shvatio je da nisam raspoloen za razgovor pa je odustao. Sjedili smo tako jedan kraj drugog sve do podneva. Ljutio sam se na Jasina i na sve to mi se dogodilo. Imao sam osjeaj da se nabacuju mnome kao obinom loptom. 71

 Dobro kazao je mladi idem po sendvie. Piletina ili janjei ranjii? Svejedno. Navukao je jaknu i iziao na podest. uo sam ga kako silazi stubitem, a zatim je nastala tiina. Naulio sam ui. Ni uma. Zgrada se inila naputenom. Primaknuo sam se prozoru i ugledao mladia kako hita prema trgu. Maglovito sunce odapinjalo je zrake ponad etvrti. Obuzela me elja da otvorim prozor i povratim u prazno. Mladi mi je donio sendvi s piletinom zamotan u novinski papir. Dvaput sam zagrizao i odloio ga na ormari, zgrena eluca. Ja sam Obid kazao mi je mladi. Zato sam ovdje? Ne znam. I ja sam tu tek tjedan dana. Stanovao sam u centru. Tamo sam i djelovao. A onda sam umaknuo raciji. Sada ekam da me prebace u neki drugi sektor, moda u drugi grad... A ti? Pravio sam se da ne ujem pitanje. Naveer me obradovao posjet jednog od blizanaca, Huseina. Obavijestio je Obida da sutradan automobil dolazi po njega. Obid je skoio od radosti. A ja? Husein mi se osmjehnuo od uha do uha: Ti ide sa mnom iz ovih stopa. Husein je vozio mah razlupani auto. Bio je nespretan i stalno se zalijetao u plonik. Vozio je tako loe da su mu se pjeaci instinktivno micali s puta. A on se smijao, zabavljen panikom koju je izazivao i predmetima koje je ruio. Pomislio sam da je pijan ili drogiran. Nije bio ni jedno ni drugo; nije znao voziti, a njegova je vozaka bila krivotvorena kao i papiri od automobila. Ne boji se da e te uhapsiti? Zato? Jo nikog nisam pregazio. Malko sam se opustio kad smo izili neozlijeeni iz gusto naseljenih etvrti. Husein se stalno cerekao. Nisam ga poznavao u tom izdanju. U Kafr Karamu bio je, dakako, uljudan, ali i pomalo sporog shvaanja. Husein je parkirao svoju kramu na ulazu u naselje koje je bilo ozbiljno oteeno raketnom paljbom. Potleuice su se inile naputenima. Tek nakon to smo preli odreenu liniju razgranienja postao sam svjestan da se stanovnici skrivaju. Kasnije sam saznao da je to znak prisutnosti fedajina. Kako ne bi privlaili panju vojnika i policije, ljudima je nareeno da daju to manje znakova od sebe. Popeli smo se smradnom ulicom do groteskne visoke trokatnice. Drugi blizanac, Hasan, i neki neznanac otvorili su nam vrata. Husein me upoznao s neznancem. Zvao se Halis i bio je kuedomain, blijed tridesetogodinjak koji je izgledao kao da je pobjegao iz operacijske sale. Odmah smo sjeli za stol. Objed je bio vrlo bogat, ali nisam imao teka. Kad je pao mrak, u daljini se zaulo kako je podrignula bomba. Hasan je pogledao na sat i kazao: Zbogom, Marvane! Vidimo se na nebu. Marvan je valjda bio samoubojica koji se upravo raznio. Hasan se okrenuo prema meni: Ne zna koliko mi je drago to te vidim, roae. Samo ste vas trojica u Jasinovoj grupi? Misli da to nije dovoljno? Gdje su drugi nestali? Husein je prasnuo u smijeh. Njegov ga je brat potapao po koljenu da ga umiri. Na koga misli pod drugi? Na ostatak vae bande iz Kafr Karama; Adila Genijalca, Saliha, bravarova zeta i bricinog sina Bilala. Hasan je kimnuo: Salih je trenutano s Jasinom. Izgleda da nas neka odmetnika grupa pokuava istisnuti... Adil je mrtav Bilo je predvieno da se raznese u jednom policijskom regrutnom centru. Osobno sam bio protiv toga da mu se povjeri taj zadatak. Adil nije bio potpuno pri 72

sebi. Jasin je, meutim, tvrdio da je sposoban. Stavili su mu eksplozivni pojas i sve to. Kad je uao u centar zaboravio je kako aktivirati detonator. A to je bilo sasvim jednostavno. Trebalo je samo pritisnuti gumb. Zapleo se i izgubio ivce. Skinuo je jaknu i poeo udarati po pojasu. Regruti su opazili to Adil ima oko pasa i zbrisali. U dvoritu je ostao samo Adil pokuavajui se sjetiti kako aktivirati bombu. Naravno, murjaci su otvorili paljbu na njega i Adil se razletio a da nikog nije ozlijedio. Husein se grohotom nasmijao, previjajui se: Samo je Adil svrio na taj nain. A Bilal? Nitko ne zna to se dogodilo s njim. Trebao je prevesti jednog vou otpora u Kirkuk. Voa je ekao na dogovorenome mjestu ali Bilal se nije pojavio. Nikad se nije saznalo to se dogodilo... Traili smo po mrtvanicama, bolnicama, posvuda, pa ak i u policiji i kasarnama u kojima imamo svoje veze, nita... I autu se izgubio svaki trag. Ostao sam tjedan dana kod Halisa, podnosei Huseinove besmislene provale smijeha. Huseinu nisu bili svi na broju. Neto mu je puknulo u glavi. Njegov ga je brat angairao samo za kune poslove. Ostatak vremena Husein je provodio u fotelji pred televizorom sve dok ga netko ne bi poslao u nabavku ili da ode po nekog. Samo mi je jednom Jasin dopustio da se pridruim Hasanu i Halisu. Na je zadatak bio prevesti taoca iz Bagdada u jednu poljoprivrednu zadrugu. Krenuli smo usred bijela dana. Halis je poznavao sve preice i zaobilazio je nadzorne toke. Talac je bila Europ ljanka, pripadnica neke nevladine organizacije, oteta u dispanzeru gdje je djelovala kao lijenica. Zatvorili su je u podrum vile nedaleko od komesarijata. Prevezli smo je bez potekoa, pred nosom policije, i predali drugoj grupi povuenoj na farmu dvadesetak kilometara dalje u junom dijelu grada. Mislio sam da u nakon tog pothvata stei vie povjerenja i ubrzo dobiti drugi zadatak. Uzalud sam se nadao. Tijekom tri tjedna Jasin mi se nijednom nije obratio. Tu i tamo bi nas posjetio i dugo razgovarao s Hasanom i Halisom; ponekad je jeo s nama; a onda bi Salih, bravarov sin, doao po njega, i ja bih ostao na emu sam i bio.

15.
Loe sam spavao. Mislim da sam sanjao Kafr Karam, ali nisam siguran. Izgubio sam nit im sam otvorio oi. Glava mi je bila puna n ejasnih slika, smrznutih na pokvarenu ekranu, i ustao sam s vonjem svojega sela u nosnicama. Od svojeg sna, dubokog i potmulog, zadrao sam samo prodornu bol u zglobovima. S nezadovoljstvom sam prepoznao sobu u kojoj sam tjednima venuo ekajui tko zna to . Imao sam dojam da sam najmanja od ruskih babuki, zatvorena u veu koja je bila moja soba, pa u jo veu koja je bila kua i tako redom, sa smrdljivom etvrti kao zadnjim poklopcem. U vlastitu sam se tijelu osjeao kao takor uhvaen u klopku. Moja se svijest rastrala na sve strane, ali nije nalazila izlaz. Je li to bila klaustrofobija? ...Imao sam potrebu rastrojiti se, eksplodirati poput bombe, koristiti neemu, ugledati se na nesreu. Oteturao sam do kupaonice. Runik to je visio na avlu bio je pocrnio od prljavtine. Prozor godinama nije vidio krpu. Zaudaralo je po mokrai i plijesni; hvatala me munina. Na prljavome umivaoniku komad izobliena sapuna poivao je kraj neotvorene paste za zube. U zrcalu sam ugledao izmodeno lice mladia na kraju snaga. Promatrao sam se kao to se promatra stranac. Nije bilo vode. Siao sam u prizemlje. Izvaljen u fotelji, Husein je gledao crtani film. Smijuljio se i posezao u tanjur s prenim bademima. Na ekranu, banda ulinih maaka to su iskoile iz kanti za smee maltretirala je prestravljenog maia. Husein se naslaivao strahom koji je utjelovljivala ivotinjica izgubljena u dungli predgraa. Gdje su ostali? upitao sam ga. Nije me uo. Otiao sam u kuhinju, skuhao si kavu i vratio se u dnevni boravak. Husein je promijenio kanal; sada je sa zanimanjem pratio boksaki me. 73

 Gdje su Hasan i Halis? To se meni ne govori promrmljao je. Trebali su se vratiti prije mraka, a jo ih nema. Nitko mje zvao? Ne. Misli da im se neto dogodilo? Osjetio bih da mi je brat u neprilici. Moda bi trebalo nazvati Jasina. To je zabranjeno. Uvijek on zove. Pogledao sam kroz prozor. Ulice su se kupale u jutarnjoj bistrini. Uskoro se moglo oekivati da se ljudi pomole iz svojih umeza a derani preplave mjesta poput skakavaca. Husein je eprkao po upravljau i promijenio vie kanala. Nije nalazio emisiju koja bi mu zadrala panju. Ne gasei televizor, promekoljio se na svome sjedalu. A onda je ispalio: Mogu te neto upitati, roae? Naravno. Sigurno? Odgovorit e mi bez okolianja? Zato ne bih? Zabacio je glavu preputajui se onom smijehu od kojeg sam se jeio i koji sam poeo mrziti. Bio je to apsurdan smijeh, bez ikakva smisla i povoda. uo sam samo njega. Danju i nou. Jer Husein nikad nije spavao. Sjedio je u toj fotelji od jutra do mraka, s upravljaem u ruci kao maginim tapiem, mijenjajui svijet i jezik svakih pet minuta. Iskreno e mi odgovoriti? Obeavam. Oi su mu neobino zablistale; obuzelo me saaljenje prema njemu. Misli li da sam... prolupao? Grlo mu se stegnulo kad je izgovorio zadnju rije. inio se tako nesretan da mi je postalo neugodno. Zato me to pita? To nije nikakav odgovor, roae. Pokuao sam odvratiti pogled ali ga je njegov zadrao. Ne mislim da si... prolupao. Laove! U paklu e te objesiti za jezik iznad rotilja... Isti si kao i drugi, roae. Govori jedno a misli suprotno. Ali u krivu si, nisam ja nikakav luak. Glava mi je potpuno na mjestu, kao i sva njezina pomagala. Znam brojati na prste, znam vidjeti u pogledu ono to mi se skriva. injenica je da ne mogu obuzdati smijeh, ali nisam zbog toga lud. Smijem se jer... jer... Ne znam zapravo zbog ega. To su neobjanjive stvari. Pobrao sam virus kad sam vidio Adila Genijalca kako se ivcira jer ne zna upaliti detonator bombe koju je nosio na sebi. Nisam bio daleko i promatrao sam ga kad se pomijeao s kandidatima u dvoritu. Prvi as me uhvatila panika. A kad je eksplodirao pod hicima policajaca, bilo je to kao da sam se ja rasprsnuo s njim... Jako mi je bio drag taj tip. Odrastao je u naem dvoritu. A kasnije, nakon to je alost prola, svaki put kad ga se sjetim kako prka po eksplozivnom pojasu i psuje prasnem u smijeh. Bilo je to tako suludo i tako aavo... Ali nisam zbog toga lud. Znam brojati na prste i umijem luiti ito od kukolja. Ja nikad nisam tvrdio da si lud, Huseine. Ni drugi to ne tvrde. Ali misle. Misli da nisam skopao stvari? Prije su me uvijek slali u arite bitke. Zasjede, otmice, smaknua, bio sam na vrhu popisa... Sada me alju u kupovinu ili da pokupim nekog sa svojom krntijom. Kad se ponudim za ozbiljan posao, kau mi da nema potrebe, da je sve na broju i da ne treba bezrazlono prorjeivati nae redove. to to znai, prorjeivati redove? Ni meni jo nisu povjerili nikakav zadatak. Bolje po tebe, roae. Jer, rei u ti to ja mislim. Borimo se za pravednu stvar, ali je jako loe branimo. Ako tu i tamo prasnem u smijeh, to je upravo zbog toga. E, sad si poeo baljezgati, Huseine. 74

 A kamo nas vodi ovaj rat? Reci, vidi li mu ti kraja? uti, Huseine. Istina je. Nita od ovog to se zbiva nema smisla. Krvoprolia, krvoprolia i jo krvoprolia. Danju i nou. Na trgu i u damiji. Vie se ne zna tko je tko i svi su potencijalne mete. Bulazni... Zna kako je poginuo Adnan, pekarov sin? Pria se da se slavodobitno zaletio u nadzornu toku. To je la. Dozlogrdili su mu svi ti masakri. Sve vrijeme je provodio ili pucajui po ljudima ili postavljajui bombe. Tukao je po sukovima i civilima. A jednog je jutra digao u zrak kolski autobus i jedan djeak ostao je visjeti na vrhu stabla. Pomo je dola, unijeli su mrtve i ranjene u ambulantna kola i odvezli ih u bolnicu. Tek dva dana poslije prolaznici su osjetili smrad raspadanja. Nekim sluajem Adnan se ba tog dana naao ondje. Vidio je kako dobrovoljci sputaju djeaka s grane. Da ti ne priam. Na ti se Adnan u trenu promijenio. Za sto osamdeset stupnjeva. Nije to vie bila ona ratniina koju smo poznavali. Jedne je noi opasao pojas sa trucama kruha umjesto dinamita i otiao pred straarnicu provocirati vojnike. Naglo je otvorio kaput pokazujui svoju opremu i vojnici su ga izreetali. Pretvorili su ga u kau. Kako pojas nikako nije htio eksplodirati, nastavili su pucati. Ispraznili su arere, svoje i one svojih drugova. Nakon toga vie se nisu mogli razlikovati komadii mesa od komadia kruha... To ti je istina, roae. Adnan nije poginuo u borbi, ve je svojevoljno otiao u smrt, nenaoruan i ne ispustivi ratni pokli; jednostavno se ubio. Nije vie dolazilo u obzir da ostanem i minutu due s Huseinom. Odloio sam alicu na stoli i ustao u namjeri da iziem na ulicu. Husein je ostao sjediti u fotelji. Kazao mi je: Jo nikog nisi ubio, roae. Zato brii odavde... Razvij jedra u kome god smjeru i ne osvri se. I sam bih to uinio da me itava vojska sablasti ne dri za skute. Odmjerio sam ga pogledom koji kao da ga je htio satrti. Mislim da Jasin ima pravo, Huseine. Dobar si samo za to da te se alje u kupovinu. Bre sam bolje zalupio vrata za sobom. Otiao sam do Tigrisa. Okrenuti lea gradu. Zurei u rijeku zaboraviti zgrade na suprotnoj obali. Mislio sam na Kafr Karam. Prisjetio sam se pjeanog stadiona na kojem su klinci ganjali loptu, dviju rekonvalescentskih palmi, damije, brice dok strie glave repastih oblika, dvaju kafia koji su se ponosito ignorirali, vlakana praine to su se sukala du srebmaste ceste te usjeka u kojem mi je Kadem dao da sluam Fajruz i horizonata mrtvih poput godinjih doba... Pokuao sam se vratiti putem u selo, ali pamenje me odbilo sli jediti. Razjedinjeni tijek sjeanja se naglo ubrzao, zaustavio i nestao pod velikom tamnom mrljom, i ponovo sam se zatekao u Bagdadu, usred njegovih beskrvnih arterija, esplanada punih utvara, odrpanih stabala i njegove graje. Sunce je nemilosrdno tuklo, toliko blizu te se inilo kao da bi ga se moglo poprskati vatrogasnom djevi. Mislim da sam prevalio kilometre ne primijetivi apsolutno nita od onoga s ime sam se susreo, to sam vidio i uo. Nisam se ni naas zaustavio otkad sam se rastao od Huseina. Kako nisam uspijevao utopiti misli u rijeci, nastavio sam hodati. Ne znajui kamo. Bio sam u Bagdadu poput fiksideje izgubljene u mrmoru nitavila. Sa svih strana okruen vrtlonim sjenama. Zrno pijeska u oluji. Nisam volio taj grad. Nita mi nije znaio. Prolazio sam kroz njega kao kroz prokleti teritorij; podnosio me kao strano tijelo. Bili smo dvije neuskladive nesree, dva paralelna svijeta koja su tekla jedan kraj drugog nikad se ne dotiui. S moje lijeve strane, ispod metalne skele, pokvareni kombi privukao je panju djeurlije. Malo dalje, blizu utihnulog stadiona, ameriki kamioni izlazili su iz vojnog kampa. Brujanje konvoja ponovo me vratilo u Kafr Karam. Od nae kue, uronjene u polumrak, prepoznao sam samo neodreeno stablo pod kojim vie nitko nije sjedio. Nikog nije bilo ni u dvoritu. Kua je bila prazna, bez due i bez duhova. Traio sam sestre, majku... Ni ive due. Osim 75

ogrebotine na Bahijinu vratu, nijedno lice, nikakav obris. Kao da su te osobe, neko toliko drage, bile prognane iz mojeg sjeanja. Neto se sruilo u mome pamenju, pokapajui pod svojim ruevinama svaki trag mojih blinjih... Tutanj kamiona natjerao me da skoim natrag na plonik. Probudi se, budalo doviknuo mi je voza. to misli, gdje si? U majinom dvoritu? Neki su prolaznici zastali, spremni okupiti oko sebe i druge znatieljnike. Uvijek sam se udio kako je u Bagdadu i najneznatniji incident povodom nevjerojatne guve. ekao sam da voza krene dalje kako bih preao cestu. Noge su mi se arile u cipelama. Hodao sam ve satima. Sjeo sam na terasu nekog kafia i naruio sodu. Iako cijeli dan nisam jeo, nisam bio gladan. Bio sam samo iscrpljen. Ne mogu vjerovati! rekao je netko iza mene. Koja srea! Kakvo olakanje kad sam prepoznao Omara Desetara. Tiskao se u novom radnom odijelu iz kojeg mu je mjeina napola ispala. to ti radi u ovom kvartu? Pijem sodu. Ima je u svim kafiima. Zato ba u ovom? Postavlja previe pitanja. Omare, a i nisam u najboljoj formi. Rairio je ruke i zagrlio me. vrsto je prislonio usne na moje obraze. Bio je zbilja sretan to me vidi. Izvukao je stolicu ispod stola i svalio se na nju, briui znoj rupiem. Topim se poput sira kazao je, zadihan. Jako mi je drago to te vidim, roae. Stvarno. I meni. Mahnuo je konobaru i naruio limunadu. I, to ima? Kako je Hani? Ah, ta bena. Nikad ne zna na emu si s njim. Jo uvijek namjerava otii? Taj bi se izgubio bilo gdje, zadrti gradski tip kakav je. Zove u pomo im izgubi iz vida svoj blok kua. Vukao me za nos, shvaa? Htio je vidjeti je li mi doista stalo do njega... A ti? Jo uvijek radi za svojega zastavnika? A to bih drugo? On mi barem posuuje novac kad poslovi zapnu. Tip je O. K... Nisi mi odgovorio, to radi ovdje? Nita. Vrtim se ukrug. Shvaam:... Ne moram li ponavljati da uvijek moe raunati na mene. Ako eli ponovo ljakati kod nas, nema problema... Udruit emo snage. Namjerava moda skoiti u Kafr Karam? Trebao bih poslati neto novca obitelji. Zasad ne... Nego, zato se ne vrati ako smatra da nema to traiti u Bagdadu? Omar me pokuavao ispipati. Gorio je od elje da sazna moe li pokrenuti pitanja koja su me jedila. Ono to je proitao u mojem pogledu navelo ga je na uzmak. Podignuo je ruke: Pitao sam to samo tako kazao mi je pomirljivo. Moj sat pokazivao je tri i petnaest. Moram se vratiti rekao sam. Daleko si? Potena etnja. Ako hoe, mogu te odbaciti. Parkirao sam kombi na trgu. Ne elim te gnjaviti. Ne gnjavi me, roae. Upravo sam dostavio jedan ormar tu u blizini i nemam vie nikakva posla. Upozoravam te, morat e nainiti dobar krug da bi se vratio. Imam pun rezervoar. Naiskap je popio limunadu i dao znak blagajniku da ne prima moj novac. 76

 Stavi to na moj raun, Seade. Blagajnik je odbio novac koji sam mu pruio i napisao na komadiu papira dug dodajui Omarovo ime. Veer je poela padati. Zadnji trzaji svjetlosti kropili su vrhove zgrada. Ulini zvukovi su se stiali. Bio je to teak dan; tri napada u centru grada i sukob u okolici jedne crkve. Nalazili smo se u Halisovoj kui. Jasin, Salih, Hasan i vlasnik zatvorili su se u sobu na katu. Zacijelo planirajui sljedei prepad. Huseina i mene nisu pozvali na vijeanje. Husein se pravio da ga nije briga, ali vidjelo se da je duboko pogoen. Ja sam bio izvan sebe i, poput njega, gutao sam bijes u tiini. Vrata na katu su zakripala; zbrka glasova oznaila je kraj sastanka. Salih je siao prvi. jako se promijenio. Bio je ogroman, njegovo lice bilo je kao u izbacivaa a njegove dlakave, neprestano stisnute ake kao da su davile zmiju. Sve je u njemu vrilo. Bio je poput vulkana. Rijetko je govorio, nikad nije iznosio vlastito miljenje i drao se podalje od drugih. Sluao je samo Jasina i nije se micao od njega. Kad smo se prvi put vidjeli nije me ak ni pozdravio. Jasin, Hasan i Halis nakratko su se zadrali u razgovoru na vrhu stuba prije nego to su nam se pridruili. Njihova lica nisu odavala ni napetost ni ushienje. Sjeli su na tapeciranu klupu preko puta nas. Husein je nevoljko dohvatio upravlja koji mu je leao do nogu i ugasio televizor. Smrdao si motor? upitao ga je Jasin. Nitko me nije upozorio da treba uliti ulje. Mogao si vidjeti na ploi. Vidio sam da se upalila crvena lampica, ali nisam znao zato. Mogao si pitati Hasana. Hasan se pravi kao da ne postojim. O emu ti to? dobacio mu je brat blizanac. Husein je nainio nejasan pokret rukom i s naporom ustao iz fotelje. Tebi govorim podsjetio ga je Jasin autoritarnim tonom. Nisam gluh, ah idem piati. Salih je zadrhtao od glave do pete. Da je ovisilo o njemu, smjesta bi sredio raune. Salih nije tolerirao da se itko drsko odnosi prema efu. Snano je frknuo i prekriio ruke na grudima, stisnutih vilica. Jasin je znatieljno pogledao Hasana. Ovaj je rairio ruke u znak nemoi i zatim mugnuo u zahod. uli smo kako tiho prekorava brata. Halis se ponudio da nam skuha aj. Nemam vremena kazao mu je Jasin. Gotov je za manje od minute zapeo je kuedomain. U tom sluaju ostaje ti pedeset osam sekundi. Halis je pojurio u kuhinju. Zazvonio je Jasinov mobitel. Prinio ga je uhu, sluao; njegovo se lice izobliilo. Naglo je ustao, primaknuo se prozoru, leima priljubljen uza zid, i oprezno zadignuo zavjesu. Vidim ih rekao je u mobitel. Koga vraga rade ovdje?... Nitko ne zna zbog ega smo u kvartu. Siguran si da trae nas?... (Drugom je rukom naredio Salihu da ode na kat provjeriti to se dogada na ulici. Salih se etveronoke popeo stubama. Jasin je nastavio govoriti u mobitel.) Koliko znam, u sektoru nije bilo nereda. Kad se vratio iz zahoda, Hasanu je odmah postalo jasno da neto nije u redu. Oduljao se do druge strane prozora i sa svoje strane blago podignuo zavjesu. Ono to je vidio natjeralo ga je da odskoi unazad. Opsovao je i otiao potraiti mitraljez skriven u ormaru, upozoravajui usput Halisa koji je pristavljao aj. Salih je siao, hladnokrvan. Najmanje dvadeset murjaka okruilo je kuu obavijestio je vadei veliki pitolj iz opasaa. Jasin je pozorno promotrio suprotni krov i izvio vrat da promotri zajednike terase. Kazao je u mobilni telefon: 77

 Gdje se tono nalazi?... U redu. Napadni ih slea i probij nam negdje prolaz... Kroz garau, siguran si? Koliko ih je? Ovako emo. Ti ih zabavi, a ja u se pobrinuti za ostalo. Sklopio je telefon i kazao nam: Mislim da nas je neko ubre otkucalo. Murjaci nas ekaju na krovovima sjeverno, istono i juno. Devad i njegovi ljudi e nam pomoi da se iskobeljamo iz ovoga. Izbit emo pokraj garae. Doekat e nas trojica ili etvorica izdajnika. Halis je bio izbezumljen. Kunem ti se, Jasine, da nema krtica u kvartu. O tom potom. Sada misli o tome kako emo izvui ivu glavu. Halis je otiao po runi baca sovjetske izrade. Kad je doao do sredine sobe, prozor se rasprsnuo i Halis se sruio na lea, mrtav. Metak, ispaljen vjerojatno s oblinje terase, razmrskao mu je gornju vilicu. Mlazovi krvi poeli su izbijati iz njegove glave i ravati se po podu. Odjednom, kia projektila sruila se na prostoriju, satirui srebrninu, reetajui zidove i podiui vrtlog praine i kojekakvih komadia oko nas. Bacili smo se na pod i puzali prema hipotetskim zaklonima. Salih je nasumce pucao kroz prozor; ispraznio je arer isputajui divljake krike. Jasin, smireniji, unuo je na mjestu na kojem se nalazio. Zurio je u izoblieno Halisovo tijelo, razmiljajui to mu je initi. Husein se uurio u hodniku, s otvorenim rasporom na hlaama. Kad je primijetio Halisa kako lei na podu prasnuo je u smijeh. Salih je jurnuo na baca, napunio ga i glavom nam dao znak da iziemo iz dnevne sobe. Hasan je pokrivao Jasina koji je potrao prema hodniku. Pucnjava je iznenada prestala i, u grobnoj tiini, mogli su se uti samo daleki krici ena i djece. Hasan je iskoristio primirje kako bi me gurnuo preda se. tektanje je ponovo zapoelo pojaanim intenzitetom. Ovaj put nas nije pogodio nijedan projektil. Jasin je objasnio da Devad i njegovi ljudi pokuavaju odvui panju policajaca i da je to znak da iziemo na stranju stranu. Salih jc upravio baca u jednu terasu i otvorio paljbu. Strahoviti p rasak probio mi je bubnji, popraen sagorijevanjem i gusti i jedak dim ispunio je prostoriju. Bjeite viknuo nam je Salih. Pokrivam vas. Obezglavljen, stao sam trati za drugima. Meci su pljutali oko mene, zvidali mi kraj uiju. Pognutom, s rukama na sljepoonicama, inilo mi se da prolazim kroz zidove. Proao sam mimo prozoria na vratima i naletio na hrpu izmeta. Husein se hihotao i grabio ravno preda se. Njegov ga je brat stigao i natjerao da poe za njim niz uliicu. Pucnjevi su bljeskali ispred nas. Iza nas zaula se eksplozija. Netko je urliknuo, pokoen praskom. Njegovi su me krici dugo pratih. Stisnuo sam zube i trao, trao kao nikad prije...

16.
Jasin se guio od bijesa. U skrovitu u koje srno se sklonili umaknuvi policijskom napadu uo se samo on. Lupao je po namjetaju, udarao nogom u vrata. Ruku prekrienih na grudima, Hasan je stajao pogleda prikovana za tlo. Njegov se brat uurio na dnu predvorja, na golome podu, glave meu koljenima i ruku sklopljenih iza vrata. Salih se nije o dazivao, i to je dodatno poveavalo Jasinov gnjev Na busije se bio naviknuo, ali ostati bez svojega najvjernijeg zamjenika!... Hou glavu izdajice koja nas je otkucala zatutnjao je. Hou je, i to na pladnju. Pogledao je mobitel. Zato Salih ne zove? Razdiran izmeu srdbe i zabrinutosti, Jasin je izgubio prisebnost. U trenucima kad nas ne bi reetao svojom bjelkastom slinom, prevrtao je sve to bi mu se nalo na putu. Jedva smo upali u nae novo utoite, a ve je sve bilo ispreturano. Nije bilo krtice u kvartu ponavljao je. Halis je bio apsolutno siguran u to. Mjesecima smo ovdje i nijednom nam nitko nije doao stvarati probleme. Nema sumnje, uprskao je netko od vas dvojice, ili ti (prostrijelio me prstom) ili Husein.

78

 Ja nisam uprskao progundao je Husein. I daj me ve jednom prestani smatrati kretenom. Upravo je na to ekao Jasin, razdraen naom utnjom. Nasrnuo je na blizanca, uhvatio ga za ovratnik koulje i silovitim trzajem podignuo s tla. Ne obraaj mi se tim tonom, jasno? Husein je dopustio, u znak pokornosti, da mu se stegnu ruke s obje strane tijela, ali je podignuo glavu dovoljno visoko da pokae efu kako ga se ne boji. Jasin ga je silovito odgurnuo i promatrao dok je leima uza zid polako spuznuo u poetni poloaj. Kad se okrenuo prema meni, osjetio sam kako me njegov usijani pogled strijelja od glave do pete. A ti? Siguran si da nisi ostavno kakav kameni na putu? Jo sam bio oamuen. Eksplozije i urlici odjekivali su mi u glavi. Teko sam m ogao povjerovati da smo se izvukli zdravi i itavi iz te ognjene poplave i unakrsne vatre trei uliicama poput podivljalih luaka. Nisam vie osjeao ni noge na kojima sam se drao, malaksao, rasut, preneraen. Ponajmanje sam elio proi kroz jo jednu kunju. A Jasinov pogled visio je nada mnom popui sjekire. Nisi se sprijateljio s nekim neznancem? Nisi rekao nekom neto to nije trebalo? Ne poznajem nikoga. Nikoga?... Kako onda objanjava ovu svinjariju koja nas je zadesila iz vedra neba? Mjesecima smo nesmetano boravili u toj kui. Ili ima smolu ili si uinio gaf. Moji su ljudi prekaljeni. Gledaju dvaput kamo stavljaju nogu. Samo ti nisi potpuno na. S kim se via izvan grupe? Kamo odlazi kad izide iz kue? ime se bavi u slobodno vrijeme?... Njegova su se pitanja svaljivala na mene, jedno za drugim, ne dajui mi vremena da prozborim i rije ili doem do daha. Moje ih ruke nisu uspijevale ni obuhvat iti ni odgurnuti. Jasin me pokuavao stjerati do ruba. Bio sam slaba karika u lancu, a njemu je trebao muenik. Uvijek je tako bilo; kad se ne nalazi smisao nesree trai se krivac. Nizao sam nijene odgovore, trudio se oduprijeti, obraniti se, ne dati se zastraiti, kadli mi se, iznenada, u bijesnom kriku i da toga nisam bio svjestan, omaknulo ime Omara Desetara. Bio je to rezultat umora, ili zasienja, ili pak nain da se oslobodim beskrajno podlog Jasinova pogleda. Kad sam postao svjestan svoje nesmotrenosti ve je bilo kasno. Bio bih prodao duu da sam mogao progutati svoje rijei, ali Jasinovo lice ve se napunilo eravicom. to? Omar Desetar? Tu i tamo se sretnemo, to je sve. Znao je gdje stanuje? Ne. Samo me jednom odbacio do trga. Ali me nije otpratio do kue. Rastali smo se kod benzinske pumpe. Nadao sam se da e Jasin prijei preko toga i ponovo navaliti na Huseina ili se obruiti na Hasana. Ali sam se prevario. Da li ja to sanjam? Odveo si tu nitariju do naega skrovita? Pokupio me na cesti i ljubazno mi ponudio da me odbaci. to tu ima loe? Pumpa je daleko od naeg skrovita. Omar nije mogao pogoditi kamo idem. Uz to, Omar nije bilo tko. On nas nikad ne bi odao. Jesi mu rekao da si sa mnom? Molim te. Jasine, sigurno nije to. Jesi mu rekao? Da... Kretenu... Idiote! Usudio si se dovesti tog seronju sve do... Nema on veze s ovime. Otkud zna? Bagdad, kao i cijela zemlja, vrvi pijunima i kolaboracionistima. Stani malo, Jasine, grijei... Zaepi! Jezik za zube. Nije ti vie doputeno ni pisnuti. Ni pisnuti, jasno? Gdje ivi taj dupeglavac? Uvidio sam da sam uinio ozbiljnu greku, da je Jasin sposoban ubiti me ako se ne iskupim. Iste me noi prisilio da ga odvedem Omaru. Dok smo se vozili, primijetivi da se 79

malko opustio, zamolio sam ga da ne okrivljuje pogrenu osobu. Osjeao sam se loe, jako loe; nisam znao to mi je initi; morila me grinja savjesti i bojao sam se da ne budem uzrokom groznog nesporazuma. Jasin mi je obeao da e pustiti Omara na miru ako se ustanovi daje neduan. Vozio je Hasan, s lovakim noem pod jaknom. Na prizor njegova ukoena vrata proli su me srsi. Jasin sije promatrao nokte na suvozakom mjestu, kamena lica. Zgrio sam se na stranjem sjeditu, vlanih ruku, uzdrhtale utrobe i stegnutih beda ra kako bih obuzdao nesuzdrivu potrebu da se popiam. Zaobilazei kontrole i velike arterije uuljali smo se u siromanu etvrt u kojoj sam proveo nekoliko dana. Poznata zgrada uzdizala se u tami nalik zlokobnu putokazu: nijedan prozor nije bio osvijetljen, nikakva silueta nije se pomaknula u okolici. Bilo je oko tri sata ujutro. Parkirali smo automobil u malome zaputenom dvoritu i, osvrnuvi se oko sebe. kriom smo uli u zgradu. Imao sam klju sa sobom. Jasin mi ga je oduzeo prije nego io sam ga uspio umetnuti u kljuanicu. Blago je otvorio vrata, napipao prekida, upalio svjetlo... Omarje leao na slamnjai, nag kao od majke roen, s nogom prebaenom preko Hanijeva kuka; Hanijevo prozrano tijelo takoer je bilo potpuno razodjeveno. Prizor nas je u prvi as smeo. Jasin se prvi pribrao. Ustoboio se, ruku poduprtih o bokove, i u tiini promatrao dva gola tijela pod sobom. Vidi, vidi... Poznavao sam Omara Pijanca, a evo sad i Omara Sodomista. Sada evi dekie. to li jo moemo oekivati od njega? Prezir u njegovu glasu nagnao me da progutam slinu. Ljubavnici su spavali kao zaklani, usred praznih boca i prljavih tanjura. Zaudarali su. Hasan je vrkom cipele dotaknuo Omara. Ovaj se tromo promekoljio, grcnuo i nastavio hrkati. Priekaj nas u autu naredio mi je Jasin. Bio sam tri do pet godina mlai od njega, i smatrao je da nisam dovoljno zreo da svjedoim tako nepristojnu prizoru, osobito u njegovoj prisutnosti. Obeao si da e ga pustiti na miru ako je neduan podsjetio sam ga. Uini to sam ti rekao. Posluao sam ga. Nakon nekoliko minuta Jasin i Hasan su se vratili u auto. Nisam uo krike ni pucanj, te sam mislio da je najgore prolo. A onda sam vidio kako Hasan brie krv - s ruku u pazuhe i sve mi je postalo jasno. To je bio on priopio mi je Jasin sjedajui u auto. Priznao je. Niste ostali ni pet minuta. Kako ste postigli da progovori tako brzo? Reci mu, Hasane. Hasan je ubacio u prvu i krenuo. Kad smo doli do kraja ulice, okrenuo se prema meni i kazao mi: To je sigurno bio on, roae. Nema nikakvog razloga da si razbija glavu time. Smee nije oklijevalo ni sekundu kad nas je vidjelo kako stojimo pred njim. Pljunuo nas je i rekao: Gubite se odavde. Znao je zbog ega ste doli? Shvatio je im se probudio. ak nam se i poeo smijati u lice... Stvari su jasne, roae. Vjeruj mi, to je ubre kakvog nema, svinja i izdajica. Vie nee praviti tetu. Htio sam saznati vie, to je tono Omar rekao i to se dogodilo s njegovim drugom Ranijem. Jasin se naglo okrenuo i riknuo: Hoe slubeni izvjetaj ili to? U ratu ne pazi na finese. Ako osjea da nisi spreman, povuci se. I nikom nita. Kako sam ga mrzio. Boe! Nisam vjerovao da sam sposoban za toliku mrnju. A on je bio posvema svjestan njena intenziteta, jer je njegov samoproglaeno nesalomljiv pogled naas ustuknuo pred mojim. U tom trenutku znao sam da sam si stvorio zakletog neprijatelja, koji mi sljedei put nee progledati kroz prste. * 80

Oko podneva, dok smo grizli nokte u naemu novom skrovitu, zazvonio je Jasinov telefon. Bio je to Salih. Izvukao se. udom. Ako je vjerovati televizijskoj reportai posveenoj napadu, od Halisove kue ostale su samo razvaline. Uruila se pod paljbom velikokalibarskog oruja i veim je dijelom izgorjela u poaru. Prema svjedoanstvu susjeda, bitka je trajala cijelu no, a pojaanja poslana na mjesto sukoba samo su poveala pometnju izazvanu prekidom struje i paniku to je obuzela susjede meu kojima je bilo pojedinaca pogoenih zalutalim metkom i krhotinama granata. Jasinu se vratila uobiajena boja lica. Kad je prepoznao glas svojega zamjenika s druge strane ice umalo je briznuo u pla. Ali se brzo sabrao. Izgrdio je bjegunca i predbacio mu njegovu upornu utnju, da bi ga potom pristao sluati bez prekidanja. Neprestano je kimao i gurao prst pod ovratnik, dok smo ga mi gledali u tiini. Naposljetku je podignuo bradu i rekao u telefon: Ne moe ga dovesti ovamo?... Pitaj Devada, on e znati kako prenijeti paket... Prekinuo je vezu i, ne uputivi nam ni rije, uletio u susjednu sobu i zalupio nam vrata pred nosom. Paket nam je stigao nou, u prtljaniku auta kojim je upravljao policijski slubenik u uniformi, stamen ovjek masivna ela kojeg sam nekoliko puta vidio u Sajidovoj trgovini. Naruivao je televizore. Dolazio je k nama u civilnoj odjei. To je bio Devad ratni nadimak i nije mi bilo nakraj pameti da obavlja funkciju pomonika okrunog povjerenika. Objasnio nam je da je vrativi se s rutinskog zadatka ustanovio kako je jurina grupa njegove jedinice krenula u operaciju. Kad su mi iz centrale dojavili koordinate intervencije, nisam mogao vjerovati. Komesar je na nian uzeo vae skrovite. Odluio se za solo akciju da postigne bod vie od svojih suparnika. Mogao si me odmah upozoriti prigovorio mu je Jasin. Nisam bio siguran. Tvoje skrovite bilo je jedno od najsigurnijih u Bagdadu. Nije mi bilo jasno kako su ga mogli otkrili, sa svim alarmima koje sam postavio okolo. Upozorili bi me. Da budem potpuno siguran, otiao sam na lice mjesta, i tek sam onda skopao. Podignuo je poklopac prtljanika auta koji je parkirao u garai. Unutra, sklupan, ovjek je pokuavao doi do daha. Bio je vrsto svezan rolom samoljepljive trake, zaepljenih usta, izobliena i tragovima udaraca prekrivena lica. Ovaj vas je otkucao. Bio je prisutan tijekom napada, s komesarom, kojemu je pokazao gdje se skrivate. Jasin je zatresao glavom, ojaena izraza lica. Salih je miiavam rukama grubo izvukao zarobljenika iz prtljanika. Bacio ga je na tlo i udarcima nogom udaljio od auta. Jasin je unuo kraj neznaneve glave i oslobodio mu usta: Ako pone kriati iskopat u ti oi i baciti tvoj jezik takorima. ovjek je imao oko etrdeset godina. Bio je slabunjav, upala lica i prosijede kose kod sljepoonica. Zgrio se u svojoj luakoj koulji poput crva. Poznata mi je njuka kazao je Husein. Bio je va susjed ustvrdio je policajac klatei se, prstiju zakaenih za pojas. Stanovao je u kui koja ini ugao s duanom, onim s fasadom prekrivenom brljanom. Jasin je ustao. Zato? upitao je neznanca. Zalo si nas otkucao? Zaboga, pa za tebe smo se borili! Nitko nije nita traio od vas odgovorio je dounik prezirno. Da me spaavaju propalice poput vas?... Radije u crknuti! Salih ga je snano udario nogom u slabinu. Dounik se prevrnuo na drugu stranu, ostavi bez daha. im je povratio svijest poeo je iznova: Umiljate si da ste fedajini. A zapravo ste obini koljai, vandali i ubojice djece. Ne bojim vas se. Radite sa mnom to vas volja, neete me uspjeti uvjeriti da ste ita drugo doli bijesni psi, bolesnici koji se ne boje ni Boga ni vraga... Mrzim vas! 81

Poeo nas je pljuvati, redom. Jasinje bio zabezeknut. Je li ovaj normalan? upitao je. Potpuno. Radi kao uitelj u osnovnoj koli potvrdio je policajac. Jasin se prstima uhvatio za bradu kako bi razmislio. Kako nas je uspio otkriti? Nigdje nismo registrirani, dosjei su nam isti... Kako je saznao tko smo? Prepoznao bih ovu majmunsku njuku medu tisuu drugih kazao je dounik glavom pokazujui Saliha. ugavo pseto, kopile jedno, kurvin sine... Salih ga je krenuo razvaliti; Jasin ga je zadrao. Bio sam prisutan kad si ubio sindikalista Muhameda Sobhija rekao je dounik zajapuren od bijesa. ekao sam ga u autu pred zgradom. Vidio sam te kako mu puca u lea kad je iziao iz stubita. U lea. Kukaviki. Izdajico obina, izrode, ubojico! Da imam slobodne ruke, pojeo bih te ivog. Ne zna nita drugo nego pucati ljudima u lea i onda utei kao zec. A poslije se smatra herojem i kooperi na ulici. Bolje bi bilo prepustiti Irak psima i vucibatinama nego da ga moraju braniti kukavice poput tebe. Vi ste obini jadnici, sjebani u mozak... Jasin gaje prekinuo udarcem nogom u lice. Jesi ita shvatio od ovog bulanjenja, Devade? Policajac je nakrivio usta; Muhamed Sobhi, sindikalist, bio je njegov brat. Gad je prepoznao Saliha kad se vraao u skrovite. Otiao je obavijestiti komesarijat. Jasin je napuio usne i napravio opreznu grimasu. Zaepite mu usta naredio je i odvedite ga daleko odavde. elim da umre na laganoj vatri, malo-pomalo, i da istrune prije nego to ispusti duu. Salih i Hasan su se pobrinuli da njegova zapovijed bude izvrena. Vratili su paket u prtljanik i izili s autom ugaenih farova iz garae, pa krenuli za policajcem koji je vozio Salihov automobil. Husein je zatvorio vrata. Jasin je ostao kao ukopan na mjestu na kojem je ispitivao zarobljenika. Pognute glave, sputenih ramena. Stajao sam tik iza njega, spreman skoiti mu za vrat. Morao sam smognuti snagu iz najveih dubina svoga bia da dodem do daha i kaem mu: Vidi? Omar nije imao nita s tim. Bilo je to kao da sam otvorio Pandorinu kutiju. Jasin se protresao od glave do pete, naglo se okrenuo prema meni i, uperivi u mene prst otar poput sjeiva, procijedio tonom koji me je sledio: Reci jo jednu rije, samo jo jednu rije, i odgrist u ti grkljan. Nato me odgurnuo nadlanicom i vratio se u sobu iskaliti bijes na namjetaju. Iziao sam u no, Bila je to potpuno glupa no, ije je nebo zaboravilo svoje zvijezde i koja je zaudarala po grobnici; no svjesna da je pala vrlo nisko i ostala ondje, preputajui se sjeti. Pod aneminom svjetlou bulevara, dok je policijski sat obnavljao snagu, sagledavao sam neskladnost bia i stvari. Bagdad se ogluio na sve, ukljuujui vlastite molitve. A ja se vie nisam prepoznavao u svojima. Vukao sam se potajice poput siluete, zdvojan... to sam uinio?... Boze Svemogui! to da uradim da mi Omar oprosti?

17.
San je postao moje istilite. im bih zaspao, poeo bih trati spletosima labirintskih hodnika, progonjen od sjene nekog pretka. Pratila me ona posvoida, opsjedala moj podivljali dah... Budio sam se u trzaju, mokar od glave do pete, ispruenih ruku. Uvijek je bila prisutna. U bistroi zore. U tiini noi. Iznad mog kreveta. Objema bih rukama pritisnuo sljepoonice i uurio se pod plahtom... Ali to sam uradio? To pitanje neprestano me sustizalo, u punom 82

se letu obruavalo na mene, poput sokola na droplju. Omarova utvara postala je moja kuna ivotinja, moja putujua bol, moje pijanstvo i moje ludilo. Tek to bih sklopio oi posve bi mi zaokupila svnjest, a im bih ih nanovo otvorio zastrla bi mi cijeli svijet. Na svijetu vie nije bilo niega osim nas dvoje. Mi smo bili svijet. Molio sam je, preklinjao da me bar na trenutak ostavi na miru, ali uzalud; nije se pomicala s mjesta, utljiva i smetena, toliko stvarna te bih je dotaknuo ispruivi ruku. Proteklo je tjedan dana i stvari su se pogorale; hranile su se mojim napastima, nadahnjivale mojim klonuima kako bi si dale poticaja i odrale se na ivotu, potirui jedna drugu bez milosti i predaha... Osjeao sam kako sve dublje tonem u depresiju. elio sam umrijeti. Otiao sam k Sajidu obavijestiti ga o svojoj elji da svrim sa svime. Dobrovoljno sam se ponudio za samoubilaki napad. Bio je to najuvjerljiviji, a i najisplativiji preac. Ta mi se ideja vrzmala po glavi i prije pogreke koja je dovela do Desetarove smrti. Sada je postala mojom fiksidejom. Nije mi ulijevala strah. Vie me nita nije vezalo ni za to. Nisam vidio to to bombai samoubojice imaju a ja nemam. Svakog ih se dana ulo kako se raznose, ujutro na trgu, nou zalijeui se u kampove. Odlazili su u smrt kao na gozbu, usred zapanjujuih vatrometa. Karika si u lancu, kao i svi drugi odbrusio mi je Jasin. I eka svoj red. Izmeu Jasina i mene pukla je svaka veza. Nisam ga mogao podnijeti; nasmrt sam ga mrzio. Neprestano me gnjavio, prekidajui me kad bih pokuao togod rei, otpravljajui me kad bih se ponudio za pomo. Nai odnosi zagoravali su ivot ostalim lanovima grupe; tragedija se slutila u zraku. Pokuavao me slomiti, dovesti u red. Nisam bio naprica, nisam osporavao ni njegov autoritet ni njegovu karizmu; mrzio sam ga, a on je prijezir to ga je pobuivao u meni drao za nepokornost. Sajid se naposljetku morao suoiti s injenicama. Moj suivot s Jasinom prijetio je loe zavriti, ugrozili cijelu grupu. Dopustio mi je da se vratim u trgovinu, i ushieno sam se nanovo uselio u svoju sobicu na katu. Omarova utvara uselila se sa mnom; imala me itavog za sebe, no radije sam podnosio njezina maltretiranja nego i sam pogled na Jasina. Bila je srijeda. Vratio sam se iz gostionice nakon zatvaranja trgovine. Iza gradskih zgrada, Sunce se zaplitalo u svojim uarenim gvaevima. Sajid me ekao pred ulaznim vratima. Njegove su oi blistale u tami. Bio je iznimno uzbuen. Popeo se sa mnom u moju sobu i uhvatio me za ramena: Danas sam primio najveu vijest u svome ivotu. Privinuo me uza se, ozarena lica, te, ne mogavi se vie suzdrati, dao oduka svojoj srei. To je fantastino, roae. Fantastino. Zamolio me da sjednem na krevet, trudei se obuzdati oduevljenje; zatim mi je priopio: Priao sam ti o onom zadatku. Htio si se baciti na posao a ja sam ti rekao da moda imam neto za tebe i da samo hou biti potpuno siguran... E, pa, udo se ostvarilo. Upravo su mi potvrdili, prije manje od sat vremena. Taj blagoslovljeni zadatak napokon je postao mogu. Jesi li ga u stanju preuzeti? I te kako! Radi se o najvanijem zadatku ikad poduzetom. O konanom zadatku. Onome koji e natjerati Zapad na bezuvjetnu predaju i definitivno nam osigurati prva mjesta u novoj ravmotel sila... Misli da si sposoban za to? Spreman sam, Sajide. Moj ivot ti stoji na raspolaganju. Ne radi se samo o tvome ivotu. Ljudi umiru svaki dan, a ni moj ivot ne pripada meni. Ovo je kljuni zadatak. Zahtijeva nepokolebljivo posveenje. Sumnja u mene? Da sumnjam ne bismo nikad priali o tome. U emu je onda problem? Slobodan si da ga odbije. Ne elim vriti pritisak na tebe. Nitko ne vri pritisak na mene. Unutra sam, bezuvjetno.

83

 Cijenim tvoju odlunost, roae. Ako ti to ita znai, znaj da ima moje potpun o povjerenje. Promatram te otkad si doao k meni. Svaki put kad te pogledam, osjeam se kao da lebdim; noge mi se odlijepe od tla... Bio je to teak izbor. Kandidata ima napretek. Ali meni je vano da onaj kojeg e zapamtiti povijest bude moj zemljak, iz z aboravljenog Kafr Karama. Zagrlio me i poljubio u elo. Uzdignuo me na rang osoba kojima se iskazuje potovanje. Te sam noi opet sanjao Omara. Ali nisam bjeao. Sajid je jo nekoliko puta doao provjeriti kako diem. Htio je biti siguran da se nisam prenaglio. Nedugo prije nego to su zapoete pripreme za zadatak, kazao mi je: Dajem ti tri dana da dobro razmisli. Nakon toga reemo konopce. Razmislio sam; elim stupiti u akciju. Sajid me smjestio u mali luksuzan stan s pogledom na Tigris. ekao me fot ograf. Nakon fotografiranja uslijedilo je ianje i kupanje. Prije nego to sam, isti tjedan, napustio Bagdad, svratio sam u potu poslati Bahiji prikupljeni novac. Iz Bagdada sam otiao jednog petka nakon dume. Kamionom za prijevoz stoke kojim je upravljao neki stari seljak s turbanom. Glumio sam njegova neaka i pastira. Moji su novi papiri bili isti, krivotvoreni od izlizanih dokumenata kako bi ih se uinilo uvjerljivijima. Moje se ime nalazilo u trgovakom registru. Proli smo kontrole bez potekoa i prispjeli u Ar Ramadi prije mraka. Sajid nas je ekao na farmi dvadesetak kilometara zapadno od grada. Uvjerivi se da se sve odvilo kako treba, objedovao je s nama i uputio nas u predstojei plan putovanja te otiao. Sutradan u zoru nastavili smo put prema jednome seocetu na istonom obronku Sirijske pustinje gdje me preuzeo drugi prijevoznik s kamionetom. Proveli smo no u selu iz kojeg smo otili prije svitanja u pravcu Rutbe, nedaleko od granice s Jordanom. Sajid je ve bio ondje; primio nas je u dvoritu klinike. Lijenik u iznoenoj pregai ponudio nam je da se operemo i smjestimo u bolesniku sobu. Na je odlazak triput bio odgoden zbog razmjetaja trupa u regiji. etvrti dan, iskoritavajui pustinjsku oluju uputili smo se u smjeru Jordana. Vidljivost je bila katastrofalna, no voza je spokojno vozio po cestama koje je izgleda znao napamet. Nakon vae sati drndanja i guenja od praine zaustavili smo se u isuenu koritu gdje je vjetar neprestano mrmorio. Odguravi vozilo pod prirodni zaklon sklonili smo se u jednu pilju i zaloili, a potom se voza, sitan suhonjavi i nepronian ovjek, popeo na vrh grebena. Vidio sam ga kako vadi mobitel i javlja koordinate provjeravajui navigacijski ureaj. Kad se vratio, priopio mi je: Ja noas neu spavati pod vedrim nebom. To je bio jedini put da mi se obratio. Otiao je lei u pilju i vie se nije obazirao na mene. Oluja se stiala i njeni su se nasrtaji prorijedili; vjetar je jo grgotao u najdubljim pukotinama pilje; zatim, kako se krajolik malo-pomalo pomaljao iz crvenoute pustinjske praine, ostao je bez daha i, odjednom, posve utihnuo. Sunce se rumenilo u dodiru s tlom, istiui gole breuljke koji su davali obris e horizontu. Iznenada, izniknuvi niotkud, dva mazgara uputila su se koritom prema naoj pilji. Kasnije sam saznao da se radi o pripadnicima mree nekadanjih vercera koji su se prometnuli u krijumare oruja i povremeno pruali pomo, kao vodii, dobrovoljcima to su se dolazili pridruiti redovima irakog otpora. Voza im je estitao na tonosti, raspitao se o prevladavajuoj operativnoj situaciji u sektoru i povjerio me njima. Bez ikakva pozdrava vratio se u vozilo i navrat-nanos odmaglio. Neznanci su bili visoki i vitki mukarci lica omotanih u pranjave kefije. Na sebi su imali hlae od trenirke, debele pulovere i sportske espadrile. Sve e biti dobro umirio me vii od njih. Dao mije debelu lanenu vestu i kapu. Noi su ovdje hladne. 84

Pomogli su mi da zajaem mulu i dali znak za polazak. Pala je no. Digao se vjetar, leden i iritantan. Moji su se vodii izmjenjivah na drugoj muli. Kozji putovi ravah su se pred nama, svjetlucajui pod mjeseinom. Sputali smo se niz strme obronke ih se penjali uz njih, zastajui samo kako bismo oslunuh i pozorno ispitali sjenovata podruja. Putovanje se odvijalo kako su vodii predvidjeli. Napravih smo kratku stanku na dnu jedne udoline kako bismo prezalogajili i okrijepili se. Halapljivo sam pojeo nekoliko komada suena mesa i iskapio mijeh izvorske vode. Moji su mi pratioci preporuili da ne jedem pre brzo i da se pokuam odmoriti. Obasipah su me panjom i svako me malo zapitkivali osjeam li se dobro, elim li sii s mule i protegnuti noge. Zamolio sam ih da nastavimo putovanje. Preli smo jordansku granicu oko etiri ujutro. Nekoliko trenutaka prije m imoile su se dvije granine patrole, jedna u vojnom terencu, druga pjeice. Promatranica se nalazila na vrhu breuljka, prepoznatljiva po straarnici i anteni osvijetljenoj ulinom svjetiljkom. Moji su je vodii promatrali kroz infracrveni dalekozor. Kad se izvidnika satnija vratila u kamp, uhvatili smo mule za uzde i oduljali se du rijenog korita. Nekoliko kilometara dalje doekao nas je mali kombi natrpan plastinim lavorima. Njegov voza bio je o vjek u tradicionalnoj tunici i s beduinskom maramom na glavi. Pohvalio je moje vodie i na tlu im je nacrtao sigurnu rutu za povratak u Irak. Upozorio ih je da preko sektora prelijeu avioni bez pilota i potanko im objasnio kako izbjei njihovoi detekciju; zatim im je objasnio kako da zaobiu novu jedinicu saveznikih snaga to se nedavno postrojila iza linije razgranienja. Vodii su mu postavili nekoliko pitanja praktine prirode i potom nam, zadovoljni, poeljeli sreu i vratili se putem. Sada se moe opustiti kazao mi je neznanac. Odsada e sve biti lako. Nalazi se u najboljim rukama struke. Bio je to krljav ovjek preplanula lica, glave krupnije od ramena, zbog ega se inilo da tetura na mjestu. Izmeu njegovih punih usnica nizala su se dva reda zlatnih zuba to su odsjajivala u svjetlosti zore. Vozio je kao sumanut, ne marei ni za rupe na cesti ni za neprestana nasumina koenja zbog kojih bih svaki as zavravao u vjetrobranu. Sajid se pojavio naveer, u kui mojega novog vodia. Dugo me drao u zagrljaju. Jo dvije etape i moi e se odmoriti. Sutradan nakon izdana doruka odveo me, u velikom autu, do jednoga graninog sela. Ondje me povjerio akeru i Imadu, dvojici mladia koji su odavali dojam studenata, rekavi mi: S one strane je Sirija, a odmah do nje Libanon. Vidimo se preksutra u Bejrutu.

Bejrut

18.
Moj boravak u Bejrutu blii se kraju. ekam ve tri tjedna. Brojim sate na prste. Stojei kraj prozora svoje sobe, promatram pustu ulicu. Kia bubnja po prozorima. Na ploniku pometenom vjetrom, skitnica si pue u ruke kako bi ih ugrijao. Vreba samilosnu duu. Ondje je ve due vrijeme i jo mu nitko nije tutnuo novi u ruke. to on oekuje od budunosti? Njegove su gamae skroz promoile, cipele su mu natopljene vodom; njegov izraz lica jednostavno je groteskan. Opsceno je ivjeti poput psa, blii ulinim makama nego ljudima. Taj pojedinac nije ak dostojan ni da ima sjenu koju bi mogao spojiti sa svojim propadanjem. A zapravo je ni nema. Osamljen poput crva u pokvarenoj voki, on zaboravlja da je mrtav i izgubljen. Nemam nimalo suuti za nj. Pomiljam, ako ga je sudbina svela na razinu kloake, to mora daje uinila kako bi utjelovljivao neki simbol. Koji simbol? Onaj koji mi slui da postanem svjestan nepodnoljive lakrdije ivota. Izvjesno je da se taj ovjek nada. Ali emu? Da ga obaspe mana s neba? Da prolaznik uvidi njegovoi bijedu? Da se saale nad njim?... 85

Budalo! Postoji li ivot nakon saaljenja?... Kadem nije potpuno u pravu; nije se svijet toliko nisko srozao, ve ljudi nalaze zadovoljstvo u niskosti. Upravo jer odbijam sliiti toj ivuoj smrti doao sam u Bejrut. Ili ivjeti kao ovjek, ili umrijeti kao muenik. Nema druge mogunosti za onoga koji eli biti slobodan. Loe se osjeam u koi poraenog. Od one noi kad su ameriki vojnici banuli u nau kuu, izvrui red stvari i starinske vrijednosti, ekam!... ekam trenutak da vratim samopotovanje bez kojeg je ovjek puka ljaga. Od sebe oekujem sve i ne oekujem nita. Ono kroz to sam dosad proao, to sam proivio i pretrpio nije vano. One noi slika se zaledila. Zemlja se za mene prestala okretati. Ne nalazim se u Libanonu, nisam u hotelu; u komi sam. O meni ovisi hou li se ovdje preporoditi ili istruliti. Sajid se osobno pobrinuo da mi nita ne manjka. Smjestio me ujedan od najskupljih hotelskih apartmana i stavio mi na raspolaganje Imada i akera, dvojicu sjajnih mladia koji mi pruaju svu moguu i zamislivu panju, raspoloivi danju i nou, ekajui i na najmanji znak, spremni udovoljiti mojim najekstravagantnijim eljama. Odbijam smatrati se vanom linou. Ostao sam momak iz Kafr Karama, skroman i povuen, iako sam svjestan vanosti koju poprimam, nisam se ogrijeio o pravila koja su me iskovala u jednostavnosti i potenju. Moj jedini hir bio je taj to sam zahtijevao da se iz apartmana uklone televizor, radio i sve slike sa zidova; da se zadri nasuni minimum, to jest namjetaj i nekoliko boca mineralne vode u mini-baru. Da sam mogao birati, izabrao bih kakvu pustinjsku pilju u elji da pobjegnem od besmislenih ispraznosti tetoenih. Htio sam biti svoje jedino sredite panje, svoj jedini orijentir, provesti ostatak svojeg boravka u Libanonu mentalno se pripremajui za to da budem na visini onoga to su mi blinji povjerili. Vie me nije strah ostati sam u mraku. Ve sam se inicirao u pljesnivi zadah grobova. Spreman sam! Ukrotio sam svoje misli, upokorio svoje dvojbe. Vladam sobom eljeznom rukom. Moji nemiri, moja krzmanja i nesanice jesu zavrena pria. Gospodarim nad onim to mi prolazi kroz glavu. Nita mi ne izmie, nita mi ne prua otpor. Doktor Dalal oplijevio je moj put, zaepio moje bree. A sada sam dozivam svoje nekadanje strahove i podvrgavam ih ispitivanju. Mogu se vratiti u Kafr Karam kad god poelim, pokucati na koja god vrata, ui u koje god dvorite i naruiti iju god privatnost. Majka, sestre, blinji i roaci niu mi se u sjeanju. To mi ni najmanje ne kvari raspoloenje. U mojoj sobi nastanile su se utvare i pokojnici. Omar dijeli moj krevet; Sulejman jurca sobom; slavljenici ubijeni u vonjacima Haitema paradiraju oko mene. ak je i otac ondje. Pada niice preda mnom, s testisima u zraku. Ne odvraam pogled, ne zaklanjam si lice. I dok ga udarac kundakom rui na tlo, ne pomaem mu da se pridigne. Ostajem stajati; krut sam poput Sfinge i ne uspijevam se nagnuti ak ni nad svojeg roditelja. Za nekoliko dana svijet e morati pasti niice preda mnom. Najvaniji revolucionarni zadatak ikad poduzet otkako je ovjek nauio ne savijati kimu! A ja sam izabran da ga ispunim. Kakva osveta sudbini! Nikad mi prakticiranje smrti nije izgledalo tako zanosno, tako kozmiko. Nou, izvaljen na kanapeu ispred prozora, prisjeam se svih opaina koje su obiljeile moj ivot i sve one samo potkrepljuju moj angaman. Ne znam to u tono uiniti, koja je priroda mojeg zadatka neto to e svesti 11. rujna na guvu za kolskim odmorom. Jedno je sigurno: neu pokleknuti! Netko kuca na vrata. To je dr. Dalal. Odjeven je u istu trenirku koju je nosio juer i jo si nije dao truda zavezati cipele. Ovo je prvi put da je prekoraio preko mojeg praga. Njegov alkoholni zadah iri se prostorijom. Crkavao sam od dosade u svojoj sobi kazao mi je. Mogu li ti naas praviti drutvo? Slobodno. Hvala. 86

Klati se do kanapea, eui si stranjicu s rukom u gaama. Zaudara. Kladim se da se nije okupao cijelu vjenost. Zadivljeno se osvre po apartmanu. Uau! Tatica je nabob? Moj je otac bunardija. Moj je bio nitarija. Postaje svjestan neumjesnosti svojeg odgovora, otklanja ga rukom te, kriajui noge, zauzima mjesto uz naslon kanapea i gleda u strop. Noas nisam oka sklopio jada se. U zadnje vrijeme nikako ne mogu zaspati. Previe radi. Trese bradom: Vjerojatno ima pravo. Predavanja me iscrpljuju. uo sam za dr. Dalala u gimnaziji. Dakako, bio je na zlu glasu. Proitao sam dvije ili tri njegove knjige, osobito Zato su muslimani bijesni, ogled o jaanju dihadistikog fundamentalizma koji je pobudio negodovanje ondanjeg klera. Izazvao je velike kontroverzije u arapskim intelektualnim krugovama i mnogi su ga htjeli izvrgnuti javnom ruglu. Njegove teorije o defektima suvremenoga muslimanskog miljenja predstavljale su prave optunice koje su imami u potpunosti odbacivali, ak i prijetei paklom onima koji ih itaju. Za veinu vjernika dr. Dalal nije bio drugo do arlatan u slubi zapadnjakih klika neprijateljski nastrojenih prema islamu openito i Arapima pojedinano. I sam sam ga mrzio, predbacujui mu neumjereno i ekshibicionistiko usvajanje uvrijeenih predrasuda te oiti prezir prema istovjernicima. Za mene je on predstavljao najodvratniju vrstu tih vjerolomnika to se roje poput takora u europskim medijskim i sveuilinim sferama, spremnih prodati duu da im se fotografije pojave u asopisu i da se nau u centru rasprava, i odobravao sam fetve koje su ga osuivale na smrt kako bi se stalo na kraj njegovim provokativnim mahnitanjima koja je objavljivao u zapadnom tisku i sa sablanjivom gorljivou izlagao u televizijskim studijima. Stoga me zapanjio njegov preokret. A, ruku na srce, donio mi je i stanovito olakanje. Prvi put sam vidio dr. Dalala glavom i bradom dva dana nakon to sam prispio u Bejrut. Sajid je inzistirao da me odvede na njegovo predavanje: Fantastian je! Predavanje je odrano u dvorani za slavlja nedaleko od sveuilita. Okupilo se vrlo mnogo svijeta, stotinjak osoba stajalo je oko redova stolica zauzetih na juri satima prije doktorova nastupa. Studenti, ene, mlade djevojke, oevi obitelji, funkcionari tiskali su se u golemoj predavaonici. Njihova graja podsjeala je na vulkan koji se priprema provaliti. Kad je doktor iziao na podij, u pratnji milicajaca. zidovi su zadrhtali i prozori zazveketali od silne vake. Odrao nam je briljantan teaj o imperijalistikoj hegemoniji i kampanjama dezinfo rmiranja kao uzrocima dijabolizacije muslimana. Taj dan oboavao sam tog ovjeka. injenica jest da je neugledan, da vue noge i odijeva se kojekako, da njegovi mamurluci i indolentnost okorjelog alkoholiara uznemiruju, ali kad uzme rije. Boe dragi!, kad sa vije mikrofon i uperi pogled u publiku, tribinu pretvara u Olimp. Bolje od ikoga drugog umije iskazati nae patnje, uvrede koje nam se nanose i potrebu da se pobunimo protiv svojih utnji. Danas smo sluge Zapada; sutra e naa djeca biti njegovi robovi, istaknuo je rije po rije. A sluateljstvo je eksplodiralo. Upalo u kolektivni delirij. Da je nekom aljivini u tom asu palo na pamet uzviknuti Naprijed na neprijatelja!, sve zapadne ambasade u gradu pretvorile bi se u prah pod topotom svjetine. Doktor Dalal sposoban je mobilizirati i najbjednijeg bogalja. Osnovanost njegovah rijei i djelotvornost njegovih argumenata ista su radost. Nijedan imam nije mu do koljena, nijedan govornik ne umije bolje od njega pretvoriti mrmljaj u krik. To je preosjetljiva dua, obdarena udesnom inteligencijom; nevjerojatno karizmatian mentor. Pentagon bi i samog avla natjerao da upadne u vlastitu klopku, kazao je potkraj predavanja, odgovarajui na pitanje nekog studenta. Ti ljudi misle da su u znatnoj prednosti pred dragim Bogom... to se tie rata protiv Iraka, oni ga ve godinama u tajnosti pripr emaju. 11. rujan nije ono to gaje pokrenulo, nego ono to je pruilo izliku za njega. Ideja da se Irak 87

uniti potjee od trenutka kad je Saddam postavio prvi kamen svojega nuklearnog postrojenja. Meta nije bio ni tiranin ni nafta, nego iranska inenjerija. No, u isto vrijeme, nije bilo naodmet spojiti ugodno s korisnim; pokoriti zemlju i isisati joj krv. Amerikanci oboavaju ubijati vie muha jednim udarcem. S Irakom su izvrili savren zloin. ak i vie: pokretaa zloina pretvorili su u jamca svoje nekanjivosti... Jasnije reeno: zato napasti Irak? Zato to se sumnja da se u njemu skriva oruje za masovno unitenje. Kako ga napasti bez prevelikih rizika? Uvjerivi se da ne raspolae tim orujem. Nije li to vrhunac raundijskog genija? Ostalo je ilo spontano, kao po loju. Amerikanci su uspostavili kontrolu nad cijelim svijetom ulijevajui mu strah. Zatim, kako bi osigurali svoje trupe od svake opasnosti, prisilili su UNove strunjake da obave prljavi posao umjesto njih, besplatno. Kad su se uvjerili d a u Iraku nema nikakve nuklearne praskavice, poslali su vojske na narod vjeto zatupljen embargima i psiholokim maltretiranjem. I tako je nainjen puni krug. Meni je nanesena uvreda koju moram sprati krvlju; za beduina je to svetinja kao to je molitva za vjernika. Zahvaljujui dr. Dalalu, uvreda se spojila sa Stvari. Bolestan si? pita me pokazujui zalihu lijekova na mome nonom ormariu. Zatekao me nespremnog. Kako nisam pomiljao na to da u ga jednoga dana primiti u apartmanu, nisam poduzeo mjere predostronosti. Bijesan sam na sebe. Zato sam ostavio te lijekove svima nadohvat, dok sam ih trebao spremiti u ormari za prvu pomo u kupaonici? Jer Sajidovi su nalozi striktni; nita ne prepustiti sluaju, nemati povjerenja ni u koga. Hej, pa s ovime bi se dalo izlijeiti cijelo pleme. Imam zdravstvenih problema kaem mu glupavo. Gadnih problema, po ovome to vidim. to ti je da mora piti sve ovo? Ne bih o tome. Dr. Dalal uzima nekoliko kutija, prevre ih u ruci, naglas ita naziv lijekova kao to se itaju nerazumljivi grafiti, utei prelistava nekoliko uputa za uporabu. Mrti se, grabi razliite boice, promatra ih, trese kraj uha. Da nisi sluajno proao presaivanje? Pogodak kaem mu, spaen njegovim zakljuivanjem. Bubreg ili jetra? Molim te, ne bih o tome. Na moje veliko olakanje, vraa boice na njihovo mjesto i vraa se na kanape. U svakom sluaju, ini se u formi. Zato to se strogo drim uputa. Te u lijekove morati uzimati do kraja ivota. Znam. Kako bih promijenio temu, pitam ga: Smijem li ti postaviti jedno indiskretno pitanje? O smicalicama moje majke? To se ne bih usudio. Opisao sam nadugako i nairoko njezine ludorije u jednom autobiografskom djelu. Bila je ona kurva. Najobinija. Moj je otac to znao, ali je utio. Prezirao sam ga vie nego nju. Neugodno mi je. I, koje je to tvoje... indiskretno pitanje? Pretpostavljam da su ti ga postavili milijun puta. Da? Kako je dolo do tvojeg pretvaranja iz zakletog neprijatelja dihadista u njihova glasnogovornika? Spopada ga nagao smijeh, oputa se. Vidno je odobrovoljen. Sklapa ruke iza vrata, nepristojno se protee; zatim prelazi jezikom preko usnica i kazuje, iznenada se uozbiljivi: To ti je jedna od onih stvari koje te snau kad im se najmanje nada. Kao neko otkrivenje. Odjednom jasno vidi, a sitni detalji na koje se nisi obazirao poprimaju goleme razmjere... ivio sam u nekom mjehuru. Nesumnjivo, mrnja prema majci zaslijepila me toliko da mi se gadilo sve to me vezalo uz nju, ukljuujui krv, domovinu, obitelj... U stvari, 88

bio sam samo sluga zapadnjaka. Oni su prozreli moje slabosti. Poasti i panja kojima su me obasipali sluili su samo tome da me se jo vie podjarmi. Bio sam traen u apsolutno svim televizijskim studijima. Bilo je dovoljno da bomba grune ma gdje bilo, i ve bih se naao okruen mikrofonima i reflektorima. Moja su izlaganja bila u skladu s oekivanjima zapadnjaka. Tjeio sam ih. Govorio sam ono to su eljeli uti, to bi sami eljeli rei da nisam bio ondje kako bih ih potedio tog dosadnog posla i gnjavaa kojima je popraen. Bio sam takorei njihova rukavica... A onda sam jednoga dana doao u Amsterdam. Nekoliko tjedana nakon ubojstva onog nizozemskog sineasta od strane jednog muslimana povodom bogohulnog dokumentarca u kojem se prikazuje gola ena prekrivena kuranskim stihovima. Sigurno si uo za to. Nauo. Dr. Dalal razvlai lice u kratkotrajnu grimasu 1 nastavlja: Predavaonica na sveuilitu na kojem sam nastupao obino je bila dupkom p una... Toga dana mnoge su stolice bile prazne. Osobe koje su se potrudile doi uinile su to kako bi izbliza vidjele neistu zvijer. Lica su im odavala mrnju. Vie nisam bio dr. Dalal, njihov saveznik, koji brani njihove vrijednosti i njihovai koncepciju demokracije. Sve je to zavrilo u kou za smee. U njihovim oima, vie nisam bio drugo do Arapin, slika i prilika Arapina koji je ubio sineasta. Radikalno su se promijenili, ti predasnici modemiteta, najtolerantniji, najemancipiraniji od svih Europljana. A eto ih kako izlau svoj rasizam poput trofeja. Odsada, svi su Arapi teroristi. A ja?... Ja, doktor Dalal, zakleti neprijatelj fundamentalista, koji sam posrtao pod fetvama i lomio koplja za njih?... U njihovim oima, bio sam obina izdajica svoga naroda, i utoliko jo vredniji prezira... U tom trenutku doivio sam neto nalik prosvjetljenju. Shvatio sam kakva sam budala bio i, ponajprije, gdje mi je mjesto. Zato sam pokupio kovege i vratio se svojima. Olakavi duu, poprima sumoran izraz lica. Shvaam da sam dotaknuo osobito osje tljivo nijesto i pitam se nisam li svojom indiskretnou stavio sol na ranu koju bi on volio vadjeti kako zarasta.

19.
Nakon odlaska dr. Dalala, koji je u meuvremenu zaspao na kanapeu, bre-bolje sklanjam lijekove. Srdit sam. Gdje mije bila glava? Svaku bi budalu zgranuo arsenal boica i tableta na mome nonom ormariu. Je li dr. Dalalu neto sumnjivo? Zato je, potpuno neoekivano, doao u moju sobu? Nije imao obiaj prilaziti drugima. Osim u sluaje vama kad bi se opijao sam u baru, gotovo ga se nije dalo sresti u hodnicima hotela. Mrgodan, distanciran, nije uzvraao ni na osmijeh ni na pozdrav. Hotelsko osoblje ga je izbjegavalo jer bi ga zbog sitnice spopao strahovit bijes. S druge strane, koliko znam, nije mu poznat razlog mojeg boravka u Bejrutu. On je doao u Libanon zbog predavanja; ja sam ovdje iz razloga koji se dre u tajnosti. Zato mi se juer pridruio na terasi, on koji se uasava drutva? Nema sumnje, pobuujem njegovia znatielju. Uzimam hrpu lijekova koje mije propisao jedan profesor nakon to me podvrgnuo bezbrojnim pretragama kako bi se ustanovilo na koje sam proizvode alergian i moje tijelo pripremilo da se odupre eventualnim nuspojavama. Trei dan mojeg boravka u Bejrutu pregledali su me razliiti lijenici, podvrgavajui me uzastopnim vaenjima krvi i detaljnim pretragama, aljui me bez predaha od skenera pod kardiograf. Kad se ustanovilo da sam zdrav tijelom i duhom, predstavili su me stanovitu profesoru Ghanyju, jedinom ovlatenom odluiti hou li ili neu sudjelovati u zadatku. Bio je on mrav starac, suh kao prut, glave ovjenane sijedom i zamrenom kosom. Sajid mi je objasnio da je profesor Ghany virolog, ali koji zalazi i u druga znanstvena podruja; besprimjerna siva eminencija, malne arobnjak koji je desetljeima radio na najuglednijim istraivakim institutima prije nego to su ga otjerali zbog njegova arapstva i njegove religije. Do juer, stvari su tekle najuobiajenijim tokom. aker me odveo u jednu privatnu kliniku u sjevernom dijelu grada. ekao me u autu dok konzultacije nisu zavrile. Zatim me odvezao natrag u hotel. Ne postavljajui pitanja. 89

Upad dr. Dalala mi ne da mira. Otkako je otiao neprestance preispitujem nae rijetke susrete. Gdje sam pogrijeio? Od kojeg sam asa poeo pobuivati njegovu radoznalost? Je li netko od ljudi koji me okruuju uinio nesmotrenost? to znai njegova tvrdnja Nadam se da nee tedjeti tu gamad? Tko ga je ovlastio da mi se obraa na taj nain? aker me zatjee kako razbijam glavoi tim pitanjima. Moja zaokupljenost smjesta izaziva njegovu panju. Neto nije u redu? pita zatvarajui vrata za sobom. Leim na kanapeu, leima okrenut prozoru. Kia je prestala. Izvana dopire samo umor automobila to prolaze preplavljenom cestom. Bakrenasti oblaci zgunjavaju se na nebu, spremni sasuti svoje breme na grad. aker uzima stolac i sjeda na nj raskreenih nogu. To je krupan momak od tridesetak godina, naoit i otvoren, s dugom kosom zaeljanom unatrag i skupljenom u jedar konjski rep. Ima oko metar osamdeset, iroka ramena i istaknutu bradu. Njegove plave oi imaju mineralan sjaj i neodreden pogled, tek dva aurna oka smjetena nasumce, kanda izvan glave. Prihvatio sam ga im sam mu prvi put stisnuo ruku, kad me Sajid povjerio njemu i Imadu na sirijskoj granici kradom me uvevi u Libanon. injenica je da ne govori mnogo, ali unato tome umije biti prisutan. Sposobni smo sjediti jedan kraj drugog i promatrati isti predmet a da ne prozborimo ni rije. Meutim, na njemu je dolo do odreene promjene. Otkako su nali njegova prijatelja Imada predoziranog u parku, aker se pokunjio. Prije je pucao od energije. Ne bih stigao ni poklopiti slualicu, a on bi ve zvonio na vrata. Letio je na sve strane uvijek s istom ustrinom, s istom posveenou. A onda je policija nala tijelo njegova najblieg suradnika i to je za njega bio hladan tu. To ga je preko noi zablokiralo. Nisam se uspio zbliiti s Imadom. Izuzev naega zajednikog prelaska iz Jordana, vrlo je malo vremena proveo u mojoj blizini. Dolazio je sa akerom po mene u hotel i to je bilo sve. Bio je plah mladi, uvijek u sjeni svojega sudruga. Nije izgledao kao da se drogira. Kad sam uo da je naen na javnoj klupi, poplavjelih usta, posumnjao sam u prerueno smaknue. aker je bio istoga miljenja, ali ga je drao za sebe. Samo sam ga jednom upitao to misli o Imadovoj smrti; njegov aurni pogled se smrknuo. Otad izbjegavamo tu temu. Problemi? Ne pravi odgovaram. Izgleda zabrinut, Koliko je sati? Gleda na sat i obavjeuje me da imamo jo dvadesetak minuta. Ustajem i odlazim se umiti u kupaonicu. Ledena voda me razvedrava. Dugo ostajem nagnut nad lavaboom, kropei si lice i vrat. Uspravljajui se, zatjeem akera kako me promatra u ogledalu. Prekriio je ruke na prsima, nagnuo glavu u stranu i ramenom se oslonio na zid. Gleda me kako provlaim mokre prste kroz kosu, staklasta pogleda. Ako se ne osjea dobro, odgodit u sastanak veli. Nema potrebe... Pui usne, sumnjiav. Ti najbolje zna... Sajid je jutros stigao. Bilo bi mu drago da te vidi. Petnaest dana nije dao znaka od sebe napominjem. Vratio se u Irak... Stvari se tamo pogoravaju domee pruajui mi runik. Briem se, stavljam runik oko vrata. Danas popodne me posjetio dr. Dalal bubnem. aker podie obrvu. A da? I juer mi je priao na terasi. Pa? Brine me to. Rekao ti je neto sumnjivo? Okreem se prema njemu. 90

 Kakav je to tip, taj doktor? Nemam pojma. To nije moja domena. Ako ti smijem dati savjet, ne sekiraj se bez veze. Vraam se u sobu obui cipele i jaknu pa ga obavjeujem da sam spreman. Idem po auto kae. ekaj me pred ulazom. Pomina vrata klinike otvaraju se uz kripu. aker skida crne naoale i uvodi svog terenca na ljunak unutranjeg dvorita. Parkira izmeu dvoja ambulantna kola i gasi motor. ekam te tu kae mi. U redu dobacujem mu izlazei iz auta. Namiguje mi i naginje da zatvori vrata. Penjem se stepenicama prostranoga granitnog stubita. Bolniar me doekuje u predvorju klinike i vodi u ured profesora Ghanyja na prvom katu. Sajid je ondje, zavaljen u fotelju, prstima stie koljena. Videi me kako se pribliavam lice mu ozaruje osmijeh. Ustaje i iri ruke. Privijamo se jedan uz drugoga. Sajid je jako smravio. Pod njegovim sivim odijelom osjeam samo kosti. Profesor eka da zavrimo s grljenjem i pokazuje nam da sjednemo na stolice nasuprot njemu. Nervozan je; neprestano lupka olovkom po zapisniku. Rezultati pretraga su izvrsni obavjeuje me. Kura koju sam propisao bila je uspjena. Savren si za zadatak. Sajid ne skida oka s mene. Profesor odlae olovku, podbouje se o stol i, podiui bradu, gleda me ravno u oi. Ne radi se o bilo kakvom zadatku napominje mi. Ne odvraam pogled. Radi se o posve jedinstvenoj operaciji produuje profesor, kojeg moja krutost i utnja pomalo izbacuju iz takta. Zapad nam ne daje alternativu. Sajid se upravo vratio iz Bagdada. Stanje je alarmantno. Iraani su pomahnitali. Na rubu su graanskog rata. A mi moramo brzo intervenirati elimo li sauvati regiju od kaosa od kojeg se nikad nee oporaviti. ijiti i suniti se meusobno razdiru nadovezuje se Sajid. Ima ve stotinjak mrtvih, a elja za osvetom iri se poput plamena. ini mi se da vas dvojica gubite vrijeme kaem. Kaite to oekujete od mene i to u izvriti. Profesorova olovka se smiruje. Njih se dvojica oprezno pogledavaju. Profesor reagira prvi, i dalje drei olovku u zraku. Posrijedi nije obian zadatak kae. Oruje koje ti povjeravamo uinkovito je koliko i nepronalaljivo. Nijedan skener, nikakva kontrola, nita ga ne moe otkriti. Moe ga nositi kamo eli. I gol ako hoe. Neprijatelj nee nita opaziti. Sluam vas. Olovka ovla dotie zapisnik, polako se podie te pada na hrpu papira i prestaje micati. Sajid gura ruke meu stegna. Kao da smo sva trojica paralizirani. Tiina se nastavlja minutu ili dvije, nepodnoljiva. uje se samo daleko brujanje klima-ureaja ili tampaa. Profesor ponovo dohvaa olovku, prevre je medu prstima. Zna da je kucnuo as, ali ga se pribojava. Progutavi knedlu, smae hrabrost pa me oinje, stisnutih aka: Radi se o virusu. Ni da bih trepnuo. Nisam shvatio. Ne vidim kakve to veze ima sa zadatkom. Rije virus ispunjava mi svijest, nerazumljiva znaenja. Kao da sam sve ovo ve doi vio. to je to? Virus... virus... Gdje sam ve uo tu rije to mi se vrti u glavi a da je ne uspijevam locirati? Zatim pretrage, rendgeni, lijekovi nalaze mjesto u slagalici i rije virus se pojanjava, djeli po djeli sve dok ne otkrije svoju tajnu - mikrob, mikroorganizam, gripa, bolest, epidemija, lijeenje, hospitalizacija; svakovrsne stereotipne slike prolaze mi glavom, isprepleu se i stapaju... Ali i dalje ne vidim vezu. Kraj mene, Sajid je napet poput luka. Profesor mi objanjava: 91

 Revolucionarni virus. Godinama sam radio na njemu. Silan je novac utroen na projekt. Ljudi su rtvovali ivot da bi ga omoguili. O emu on to govori? Virus ponavlja profesor. Dobro sam uo. I gdje je problem? Jedini problem je u tebi. Jesi li spreman ili nisi? Ja nikad ne uzmiem. Ti e biti njegov nosilac. Teko ga pratim. Neto mi u njegovim rijeima izmie. Neto ne uspijevam probaviti. Kao da postajem autistian. Profesor dodaje; Sve ove pretrage i lijekovi imali su za cilj provjeriti je li tvoje tijelo u stanju primiti ga. Reagiralo je upravo savreno. Tek tada povezujem konce. Odjednom mi sve postaje jasno. Radi se o virusu. Moj zadatak je prenijeti virus. To je to, fiziki me pripremaju da primim virus. Virus. Moje oruje, moja bomba, moja samoubilaka naprava... Sajid me pokuava uhvatiti za ruku; miem je. ini se iznenaen kae mi profesor. Iznenaen sam. Ali nita vie od toga. Ima problema? Apsolutno nikakvog kaem odrjeito. Mi smo... pokuava nastaviti virolog. Profesore, kaem vam da nema apsolutno nikakvog problema. Virus ili bomba, koja je razlika? Nema potrebe da mi navodite razloge, samo mi kaite kada i kako. Nisam ni bolji ni manje hrabar od Iraana koji svakodnevno umiru u mojoj zemlji. Kad sam pristao slijediti Sajida rastao sam se od ivota. Ja sam mrtvac koji eka pristojan pokop. Nisam ni na trenutak posumnjao u tvoju odlunost kae mi Sajid podrhtavajuim glasom. U tom sluaju, zato ne bismo odmah preli na konkretne stvari? Kad e mi se pruiti... ast da sluim svojoj Stvari? Za pet dana odgovara profesor. Zato ne danas? Strogo se pridravamo plana. U redu. Neu izlaziti iz hotela. Doite po mene kad hoete. to prije, to bolje. udim obnoviti duu. Sajid moli akera da nas ostavi same i poziva me da uem u njegov auto. Prelazimo pola grada u tiini. Osjeam kako bezuspjeno trai rijei. U jednom trenutku, nesposoban podnijeti utnju prua ruku prema radiju i smjesta je povlai. Kia je ponovo poela lijevati, jo jae nego prije. Zgrade izgledaju kao daje rezignirano podnose. Njihova turobnost podsjea me na skitnicu kojeg sam maloprije promatrao s prozora svog apartmana. Prolazimo kraj neke etvrti s ruevnim zgradama. Tragovi rata odolijevaju vre menu. Gradilita se trude doskoiti tome: prodiru rubove grada, naikane dizalicama i buldoerima to se ustremljuju na ruevine poput krvolonih pasa. Na krianju, dva vozaa psuju se na pasja kola; auti su im se upravo sudarili. Asfalt je posut komadiima stakla. Sajid se ne obazire na crveno svjetlo i zamalo se zalijee u automobil koji se pojavio iz susjedne ulice. Zvukovi trube obasipaju nas sa svih strana. Sajid ih ne uje, izgubljen je u svojim brigama. Kreemo obalnom cestom. More je uzburkano. Izgleda poput pobunjena golemog mranog bijesa. Nekoliko brodova eka da uu u luku; okrueni sivilom, podsjeaju na fantomske lae. Tek nakon to smo prevalili etrdesetak kilometara Sajid izlazi iz svoje pomutnje. Primjeuje da smo poli ukrivo, izvija vrat kako bi se orijentirao te naglo skree i parkira uz rub ceste, ekajui da mu se srede misli.

92

 To je jako vaan zadatak kae. Jako, jako vaan. Nisam ti govorio o tome, o virusu, jednostavvno zato to se radi o najstrooj tajni. Stvarno sam mislio da e ti nakon svih tih obilazaka klinike na kraju sinuti... Shvaa? Nisam te htio dovesti pred gotov in. Ali jo nita nije odlueno. Preklinjem te da u tome ne vidi nikakav pritisak, nikakvu zloupotrebu povjerenja. Smatra li da nisi spreman, da ti zadatak ne odgovara, moe se po vui i nitko ti nee nita zamjeriti. Znaj samo da e sljedei kandidat proi isti put kao i ti. Nee nita znati sve do posljednjeg trenutka. Zbog sigurnosti svih nas i zbog uspjeha zadatka. Boji se da nisam dorastao? Ne... uskliknuo je prije nego to se sabrao; lanci njegovih prstiju bjelasa li su se koliko je snano pritisnuo volan. Oprosti, nisam htio podii glas pred tobom. Zbunjen sam, to je sve. Ne bih si nikad oprostio da se osjea izigran ili namamljen u klopku. Upozorio sam te, u Bagdadu, da je ovaj zadatak drukiji od svih. Nisam ti mogao rei vie. Shvaa? Sada da. Vadi rupi i prelazi njime po kutovima usta i ispod uiju. Zamjera mi? Ni najmanje, Sajide. Ovo s virusom me iznenadilo, ali nemoj sumnjati u moju privrenost. Beduin nikad ne uzmie. Njegova je rije hitac. Jednom kad izie, vie se ne vraa. Prenijet u taj varus. U svoje ime i u ime svoje domovine. Ne spavam otkako sam te povjerio profesoru. To nema veze s tobom. Znam da e ii do kraja. Ali to je tako... kapitalno. Ne moe pojmiti vanost te operacije. To je nae posljednje sredstvo, shvaa? Nakon toga nastat e novo doba, i Zapad nas vie nikad nee gledati istim oima... Ne bojim se smrti. Naprotiv, bojim se toga da moja smrt ni za dlaku ne promijeni nau situaciju. Da su nai muenici umrli uzalud. Bila bi to najgnusnija psina koja im se moe napraviti. Za mene, ivot je samo besmislena oklada; ono to opravdava njegov ulog je nain na koji se umire. Ne elim da naa djeca pate. Da su nai roditelji svojedobno uzeli stvari u svoje ruke, ne bismo bili tako nesretni. Naalost, oni su ekali udo umjesto da ga odu potraiti, i mi smo sada prisiljeni suprotstaviti se sudbini. Okree se prema meni. Njegovo je lice blijedo, u njegovim oima blistaju suze bijesa. Da vidi samo u to se pretvorio Bagdad, sa svojim unitenim svetitima, ratovima izmeu damija, bratoubilakim krvoproliima. Guimo se. Pozivamo na mir i nitko nas ne uje. Istina je da smo u Saddamovo vrijeme bili taoci. Ali. Boe dragi, sada smo zombiji! Naa su groblja pretrpana, a nae molitve razlijeu se u komade zajedno s minaretima. Kako smo doli do tih krajnosti?... Ne spavam jer oekujemo sve, apsolutno sve, od tebe. Ti si nae zadnje utoite, naa posljednja bitka. Uspije li, dovest e stvari nat rag u red i napokon nam omoguiti da stanemo na noge. Ne znam je li ti profesor objasnio u emu se sastoji virus? Nije ni trebao. Ipak, treba znati. Vano je da zna to tvoja rtva znai za tvoj narod i za sve ugnjetene narode svijeta. Ti si kraj imperijalistike hegemonije, upokoravanje nesree, iskupljenje pravednika... Ovaj put ja njega hvatam za zapee. Molim te, Sajide, nemoj sumnjati u mene. Ne mogu to podnijeti. Ne sumnjam u tebe. Onda stani sad s priom. Pusti stvari da se dogode. Nemam potrebu za pratnjom. Sam u nai svoj put. Samo ti pokuavam rei koliko tvoja rtva... To je bespotrebno. K tome, zna kakvi smo mi iz Kafr Karama. Nikad ne govorimo o planovima koje zaista namjeravamo jednog dana provesti u djelo. elje moraju ostati preuene da bi se ostvarile. Zato, uutimo... elim ii dokraja. S punim povjerenjem. Shvaa li me? Sajid potvrdno kima: Vjerojatno ima pravo. Tko ima vjere u sebe nema potrebu za tuom. Upravo tako, Sajide, upravo tako. Vozi unatrag, vraa se putem do ljunane ceste i zaokree kako bi se vratio u grad.

93

Najvei dio noi proveo sam na hotelskoj terasi, nagnut nad balustradu to gleda na aveniju, nadajui da e mi se pridruiti dr. Dalal. Titi me samoa. Pokuavam se dovesti u red. Potreban mi je bijes dr. Dalala da ispuni moje praznine. Ali od Dalala ni traga ni glasa. Dvaput sam pokucao na njegova vrata. Nije bio u sobi. Ni u baru. Sa svoje prigodne promatranice nadzirem automobile koji se zaustavljaju kraj plonika, iekujui njegovu rasklimanu siluetu. Osobe ulaze i izlaze iz hotela; njihovi glasovi dopiru do mene u pojaanim fragmentima prije nego to se rastvore u mrmoru noi. Na nebu blista polumjesec, bijel i otar poput srpa. Iznad njega, niske zvijezda izlau svoju krasotu. Hladno je; oko mojih uzdaha prepleu se vlakna pare. U zakopanoj jakni i razrogaenih oiju puem u utrnule ake. Ve sat vremena ne mislim ni na to. Toksin to mi zaokuplja svijest otkako se u njoj usadila rije virus eka i najmanji znak da se osmjeli. Ne elim mu dati priliku da posije smutnju u mojoj dui. Taj toksin je avo. Zamka na putu. On je moje klonue, moja propast; zakleo sam se pred svojim svecima i precima da neu pokleknuti. Stoga promatram; promatram ulicu preplavljenu noobdijama, automobile to prolaze, igru neonskih svjetala na fasadama, muterije kako opsjedaju duane; promatram, oiju otvorenih ire od pitanja, oiju namjesto glave. I promatram ovaj grad, toliko vian mamljenju!... Jo nedavno, golemi mrtvaki pokrov prekrivao ga je s jednog kraja na drugi, zapljenjujui njegova svjetla i njegove odjeke, svodei njegove negdanje ekscese na bijedni strah od praznine i nedostatka nadahnua, taj grad sazdan od hladnoe i zbunjenosti, tekog poraza i neizvjesnosti... je li zaboravio svoju agoniju do te mjere da ne suosjea s patnjom svojih blinjih? Beznadni Bejrut! Usprkos aveti graanskog rata to se nadnosi nad njegove gozbe, on se ponaa kao da se nita ne dogaa. Kamo to hitaju njegovi stanovmici, ratrkani po plonicima poput ohara u cijevima? Koji ih san pomiruje s njihovim poinkom? Koja zora s budunou?... Ne, neu zavriti kao oni. Ne elim im ak ni sliiti. Dva su sata. Vie nikog nema na ulici. Trgovine su spustile ograde, posljednje su se sablasti razile. Dalal nee doi. Je li mi on zapravo potreban? Vraam se u sobu, promrzao ali oknjepljen. Svjei zrak mi je godio. T oksin koji mi je zaokupljao svijest naposljetku se povukao. Uvlaim se pod plahte i gasim svjetlo. Osjeam se ugodno u mraku. Okruuju me moji blinji, ivi i mrtvi. Virus ili bomba, koja je razlika kad se u jednoj ruci mae uvredom a u drugoj Stvari? Neu uzeti tabletu za spavanje. Vratio sam se u svoj element. Sve je u redu. ivot je samo besmislena oklada; ono to opravdava njegov ulog je nain na koji se umire. Tako se raaju legende.

20.
Na recepciji se pojavljuje postariji ovjek. Krupan je i koat, ukaste boje koe svojstvene asketima. Nosi stari sivi kaput na tamno odijelo i iznoene, ali svjee ulatene kone cipele. Naoale s debelim okvirima i kravata iji su dani odavno proli daju mu dostojanstven i dirljiv izgled uitelja pred mirovinom. S novinama pod mikom, podignute brade, pritie zvonce na pultu i mirno eka da ga se poslui. Izvolite? Dobar dan. Molim vas, recite dr. Dalalu daje Mohammed Seen ovdje. Recepcionar se okree prema polici za kljueve i ne primjeuje klju pod brojem 36; lae: Dr. Dalal nije u svojoj sobi, gospodine. Vidio sam ga kako ulazi prije dvije minute ustrajno e gost. Valjda je prezauzet ili se odmara, ali ja sam stari prijatelj i bit e vrlo nezadovoljan ako sazna da sam proao ovuda a da ga se nije obavijestilo. Recepcionar upravlja pogled iznad posjetioeva ramena. Sjedim u sobi za primanje i pijem aj. Poeavi se iza uha, podie telefon. Provjerit u je li u baru... Vi ste? Mohammed Seen, romanopisac. Recepcionar okree broj, rastee leptir-manu kako bi si olakao vrat i ugriza se za usnicu zauvi glas s druge strane ice. 94

 Recepcija ovdje, gospodine. Je li dr. Dalal u baru?... Trai ga stanoviti Mohammed Seen... U redu, gospodine. Recepcionar prekida vezu i moli romanopisca da prieka. Doktor izlazi iz stubita to gleda na sobe, irom otvorenih ruku i osmjehujui se od uha do uha. Alah, ja baba! Kojim dobrom, habibi? Uau! Veliki Seen me se sjetio. Dva se mukarca srdano grle, ljube u obraze, sretni to se vide; dugo se promatraju i tapaju po leima. Kakvo predivno iznenaenje! klie doktor. Otkad si u Bejrutu? Ve tjedan dana. Doao sam na poziv Francuskog instituta. Sjajno. Nadam se da e produiti boravak. To bi me jako obradovalo. Moram se vratiti u Pariz u nedjelju. I ovako imamo jo puna dva dana pred sobom. Kako boanstveno mirie! Hodi, idemo na terasu vidjeti zalazak. Prekrasan je pogled odozgo na svjetla grada. Iezavaju u stubitu. Dva mukarca sjedaju za stol u ostakljenom alkovenu na terasi hotela. ujem ih kako se smiju i svako malo tapaju po ramenu, kriom se provlaim iza drvene pregrade i pijuniram ih. Mohammed Seen svlai kaput i odlae ga kraj sebe, na naslon za ruke na fotelji. Jesi za aicu? Ne, hvala, Boe mili! Prola je itava vjenost! Gdje se skriva sve to vrijeme? Potucam se po svijetu. Proitao sam tvoju zadnju knjigu. Prava divota. Hvala. Doktor se zavaljuje u stolicu i kria noge. Ne mie pogled od romanopisca, osmjehujui se, vidno razdragan njegovom prisutnou. Romanopisac se laktima opire o koljena, sklapa ruke poput budistikog sveenika i blago podbouje bradu vrcima prstiju. Njegovo oduevljenje je splasnulo. emu tako kiselo lice, Mohammede? Nevolje? Jedna jedina... A to si ti. Doktor se naglim trzajem odguruje unatrag uz kratak i suh smijeh. Smjesta se pribire, kao da je ujedanput apsorbirao rijei svojega sugovornika. Ima problema sa mnom? Romanopisac uspravlja vrat; prstima se hvata za koljena. Neu okoliati, Dalale. Prekjuer sam bio na tvom predavanju. Jo se uvijek ne mogu oporaviti od njega. Zato mi nisi priao odmah poslije? Uz svu onu rulju to se okupila oko tebe?... Zbilja te nisam mogao prepoznati. Bio sam toliko zbunjen da mislim da sam zadnji iziao iz dvorane. Stvarno, totalno si me zgromio . Kao da mi je pala cigla na glavu. Osmijeh nestaje s Dalalova lica. Zamjenjuje ga bolan izraz. Smrkava se i njegovo se elo nabire. Dugo si ee donju usnu, nadajui se ieprkati rije kadru probiti nevidljivi zid to se podigao izmeu njega i romanopisca. Namrtivi se, veli napuklim glasom: Stvarno te toliko pogodilo, Mohammede? Kaem ti, jo ne mogu doi k sebi. Pretpostavljam da si mi doao izvui ui, uitelju... Dobro, ne brini... Romanopisac podie kaput, nervozno ga opipava i vadi kutiju ci gareta. Prua je doktoru, ali ovaj osorno odbija. Grubost njegove kretnje ne promie piscu. Doktor se zagraduje iza razoarane grimase. Njegovo je lice napeto, a iz njegova pogleda isijava hladno neprijateljstvo. Pisac trai upalja ali ga ne uspijeva nai; kako mu Dalal ne prua svoj, odustaje od puenja. 95

 ekam podsjea ga doktor grlenim glasom. Pisac potvrdno kima. Vraa cigaretu u kutiju pa kutiju u dep kaputa koji ponovo odlae na naslon. Kao da se trudi dobiti na vremenu, srediti misli sada kad je prisiljen izraziti se. Snano frke i bez daljnjeg razmiljanja ispaljuje; Kako je mogue promijeniti stranu preko noi? Doktora proima drhtaj. Miii na njegovu licu se gre. Nije oekivao tako frontalan napad... Nakon duge utnje, tijekom koje nepomino zuri u jednu toku, odgovara: Nisam promijenio stranu, Mohammede. Samo sam uvidio da sam dosad bio na krivoj. Bio si na pravoj, Dalale. I sam sam to mislio. Prevario sam se. Zato to ti nisu dodijelili Orden triju Akademija? Misli da ga nisam zasluio? Mislim da si ga itekako zasluio. Ali nije kraj svijeta. To je bio kraj mojih snova. Dokaz je da se sve otad promijenilo. to se promijenilo? Situacija. Odsada mi dijelimo karte i bodove. Bolje reeno: mi nameemo pravila igre. Koje igre, Dalale? Igre linovanja?... Ona nikog ne zabavlja, ba naprotiv... Iskoio si iz vlaka u pokretu. Prije si bio na svome mjestu. Kao deurni potrko? Nisi bio nikakav deurni potrko. Bio si prosvijeen ovjek. Danas smo mi savjest svijeta. Ti i ja i ostale osirotjele inteligencije, izvidane od svojih i prezrene od okotalih mozgova. Svakako, inimo manjinu, ali nas ima. Jedino smo mi kadri promijeniti stvari, ti i ja. Zapad je ispao iz trke. Dogaaji su ga nadvladali. Prava se bitka vodi izme u muslimanskih elita, odnosno izmeu nas dvojice i voa. Izmeu arijske i arjenske* rase. To je la. I sam to dobro zna. Danas se sve dogaa tu kod nas, izmeu nas. Muslimani su uz onoga tko najdalje pronosi njihov glas. Fuka im se je li on terorist ili artist, varalica ili pravednik, crna ili siva eminencija. Njima treba mit, idol. Netko sposoban zastupati ih, izraziti njihovoi kompleksnost, braniti ih na svoj nain. Perom ili bombama, njima je malo vano. Na nama je da izaberemo oruje, Dalale, na nama: tebi i meni. Ja sam izabrao svoje. A drugog ni nema. Ne misli to to govori. Mislim. Ma ne misli. Tvoja se strana promijenila, ne ti. Ne doputam ti... U redu prekida. Nisam tu da bih ti vrijeao osjeaje. Nego da bih ti kazao sljedee: na nama je golema odgovornost, Dalale. Sve ovisi o nama, tebi i meni. Naa pobjeda je spas cijelog svijeta. Na poraz, kaos. Imamo neuveno orue u rukama; svoju dvostruku kulturu. Ona nam omoguuje vidjeti to je na stvari, gdje je krivnja a gdje pravda, gdje je slabost jednih i to koi druge. Zapad nagriza sumnja. Njegove teorije, koje je nametao kao apsolutne istine, poputaju pred olujom prosvjeda. Dugo uljuljkivan u svojim iluzijama, sada gubi orijentire. Odatle metastaza to je vodila razgovoru gluhih upravljenom protiv pseudo-moderniteta i pseudo-barbarstva. Zapad nije moderan; on je bogat. Barbari nisu barbari, nego siromani, koji nemaju sredstva za svoj modernitet. Potpuno se slaem s tobom. I upravo tu mi upadamo kako bismo doveli stvari natrag na njihovo mjesto, ublaili strasti, izotrili perspektive, ukinuli stereotipe na kojima se temelji taj uasni nesporazum. Mi smo zlatna sredina, Dalale, toka ravnotee. Priam ti priu!... I ja sam vjerovao u to. Povodei se za intelektualnim imperijalizmom koji me gledao svisoka, i ja sam si, erudit, stalno ponavljao tono ovo to si upravo izgovorio. Ali samo sam se zavaravao. Bio sam dobar samo za to da izlaem ivot opasnosti u televizijskim studijima osuujui svoje sunarodnjake, svoje tradicije, svoju * Arjenska rasa: ubogi, bijednici. (Autor) 96

religiju, svoje blinje i svoje svece. Iskoritavali su me. Sluili su se mnome kao bakljom. Nisam ja nikakva baklja. Ja sam dvosjekli ma. Otupili su mi jednu otricu; ostaje mi druga da ih sasijeem. Ne vjerujem da je to zbog Ordena triju Akademija. To je bio baksuz meu mnotvom drugih. Istina lei drugdje. Zapad je postao senilan. Njegove imperijalne nostalgije sprjeavaju ga da prizna kako se svijet promijenio. Loe podnosi starost, i postao je paranoian i nepodnoljiv. Vie ga se ne moe urazumiti. Zbog toga ga treba eutanazirati... Ne moe se graditi na staroj podlozi. Treba sve sravniti i onda poeti iznova od samih temelja. ime? Dinamitom, eksplozivnim paketima, spektakularnim sudarima? Vandal ne gradi, nego razara... Moramo nauiti preuzeti stvari na sebe, Dalale, prihvatiti niske udarce i nepravde onih koje smatramo saveznicima, nadii svoj bijes. U pitanju je budunost svijeta. Koju vanost imaju naa razoaranja u usporedbi s prijetnjom koja ugroava svijet? Ne poriem da su bili nekorektni prema tebi... I prema tebi, ne zaboravi. Je li to dovoljan razlog da se sudbina naroda svijeta svede na uobraenost aice templara? Za mene, ta aica kretena utjelovljuje cjelokupnu aroganciju s kojom se Zapad odnosi prema nama. Zaboravlja svoje uenike, svoje kolege, tisue europskih studenata koje si odgojio i koji pronose tvoje ideje. To je ono bitno, Dalale. Dovraga s ugledom ako ti ga pruaju ljudi koji ti nisu ni do koljena. Kad se genije pojavi na ovome svijetu, prepoznat ete ga po tome to se svi glupani udruuju protiv njega, rekao je Jonathan Swift. Tako je od pamtivijeka... Tvoj uspjeh sastoji se u znanju to ga prenosi drugima, umovima koje prosvjetljuje. Ne moe okrenuti lea tolikim radostima i zadovoljstvima samo zato da udovolji ljubomori bande nesvjesnih zelota. Ti, Mohammede, oigledno nikada nee shvatiti. Preblag si i naivan do boli. Ja se ne osveujem; zahtijevam da mi se vrati moj genij, moj integritet, moje pravo da budem velik i lijep i posveen. Prihvatiti iskljuenost, zaboraviti puste godine ostracizma, intelektualnog, segregacionistikog i glupavog despotizma... vie ne dolazi u obzir. Ja sam profesor u miru... Bio si, Dalale. Sada vie nisi. Stupajui za govornicu mranjatva, pokazuje svojim nekadanjim uenicima i onima koji su te povrijedili da, uzevi sve u obzir, ne vrijedi bogzna to. Ni oni ne vrijede bogzna to za mene. Odsada, kurs koji su mi nametali vie nije na snazi. Sada sam sam svoja jedinica mjere. Sam svoja lisnica. Sam svoj rjenik. Odluio sam preispitati sve od poetka, sve preodrediti. Nametnuti vlastite istine. Prolo je vrijeme puzavih laskanja. Da bi se svijet mogao uspraviti, treba ga osloboditi onih koji savijaju kimu. Mit tropskih eira pripada prolosti. Raspolaemo sredstvima za pobunu. Vie se ne doputamo vui za nos i viemo s krovova, na sav glas i ne skrivajui se, da Zapad nije drugo do masna ala. Sofisticirana la. Najkoketnija himba. Odluio sam zadignuti njegovu sveanu haljinu i pogledati je li njegovo donje rublje jednako zamamno kao njegovi atributi... Vjeruj mi, Mohammede, Zapad je loa partija. Odvajkada nam pjevui svoje uspavanke kako bi manipulirao nama u naemu drijemeu. Dokad e to trajati? Rekli smo mu dosta; mora preispitati svoje agende. Svojedobno je uivao u tome da kroji svijet po vlastitoj volji. Zvao je starosjedioca uroenikom, slobodnog ovjeka divljakom i samovoljno stvarao i razarao mitologije, svodei nae barde na vaarski folklor i uzdiui arlatane na rang boanstava. Danas, ponieni narodi ponovo dolaze do rijei. A imaju i to rei. Upravo to govore nai topovi. Pisac udara dlanom o dlan: Bulazni, Dalale. Spusti se malo na zemlju, Boga ti! Tvoje mjesto nije meu onima to ubijaju, kolju i zastrauju. I sam to zna! Znam da zna. Sluao sam te prekjuer. Tvoje je predavanje bilo jadno, i ni u jednom trenutku nisam primijetio ni trunku one iskrenosti koja te odlikovala u vrijeme kad si se borio za to da trezvenost nadvlada bijes, da se nasilje, terorizam, nesrea prognaju iz mentaliteta... Dosta! plane doktor dekomprimirajui se poput opruge. Ako uiva u tome da ti besprizorna ubrad lie guzicu, to je tvoja stvar. Ali nemoj meni govoriti da je sranje u kojem 97

se valja gozba. Ja znam prepoznati smrad klozeta, dovraga! I tvoje prenemaganje isto tako smrdi. Ide mi na jetra, jebote!... A sve je tako jasno. Zapad nas ne voli. Ni tebe nee voljeti. Nee te nositi u srcu jer ga nema i nikad te nee uznijeti u oblake jer te gleda svisoka. eli ostati kukavna ulizica, servilni Arapin. povlateni balija; eli i dalje oekivati od njih ono to ti nisu sposobni dati? U redu. Strpi se i ekaj. Tko zna? Kakva kost moda jednog dana ispadne iz njihovog koa za smee. Ali nemoj meni dolaziti prodavati svoje prie istaa cipela, ja velid. Savreno znam kamo idem i to elim. Mohammed Seen podie ruke u znak odustajanja, uzima kaput i ustaje. Brzo se povlaim. ujem kako Dalal grdi pisca na stubama: Pruam im Mjesec na srebrnu pladnju. Oni vide samo muhoserinu na pladnju. Kako mislite da bi ih mogao oarati Mjesec? To si ti napisao. Nemoj me mamiti na taj teren, Dalale. Zato toliko gorine u tom priznanju poraza, gospodine Mohammede Seene? Zato si prisiljen patiti zbog svoje velikodunosti? Zato to oni odbijaju priznati tvoju pravu vrijednost. Tvoju retoriku opisuju kao bombastinost a tvoje uznosite bljeskove kao stilske smjelosti. Ja se borim protiv te nepravde, bunim se protiv tog redukcionistikog pogleda kojim se usuuju sagledavati nau velianstvenost. Treba da ti ljudi postanu svjesni nepravde koju nam nanose, da shvate kako e se, ako nastave pljuvati po onome najboljem to imamo, morati suoiti s onim to imamo najgore. Sasvim jednostavno. Svijet intelektualaca je svugdje jednak, sumnjiv i podao kao bilo koja razbojnika pilja. To je podzemlje svoje vrste, bez skrupula i bez kodeksa asti. On ne tedi ni svoje ni druge... Ako te to tjei, nailazim na vei otpor i veu mrnju meu svojima nego bilo gdje drugdje na svijetu. Tvrdi se da nitko nije prorok u svojoj zemlji. Zamjenjujem toku zarezom i dodajem: i nitko nije gospodar kod drugih. Nitko nije prorok u svojoj zemlji, i nitko nije gospodar kod drugih. Moj spas dolazi iz tog otkria; ne elim biti ni gospodar ni prorok. Ja sam samo romanopisac koji pokuava podariti trunicu svoje velikodunosti onima koji su je voljni primiti. Ako nalazi zadovoljstvo u tome da se zadovoljava mrvicama. Potpuno, Dalale. Drae mi je nalaziti zadovoljstvo u niemu nego varati se u svemu. Moja me patnja obogauje im nikog ne osiromauje. A najgora je bijeda ona to sije nesreu ondje gdje bi trebalo sijati ivot. Izmeu noi svoje nevolje i jada svojih prijatelja, biram mrak koji mi omoguuje da sanjam. Susreemo se u hodniku na dnu zgrade. Pravim se da izlazim iz toaleta. Toliko su uronjeni u svoju intelektualnu razmiricu da prolaze mimo mene, brujei, titravi, neugasivi, ne primjeujui me. Sjedi na dvije stolice, Mohammede. To je vrlo neugodan poloaj. Nalazimo se u samom jeku sukoba civilizacija. Morat e izabrati stranu. Ja sam svoja vlastita strana. Umiljenie! Ne moe se biti svoja vlastita strana, to samo vodi u izolaciju. Onaj tko koraa prema svjetlosti nikad nije sam. Kojoj svjetlosti? Ikarovoj ili onoj nonih leptira? Onoj moje savjesti. Onoj koja je osloboena svake sjene. Dalal naglo zastaje i promatra romanopisca kako se udaljava. U trenutku kad ovaj odguruje vrata to gledaju na recepciju, doktor se sprema potrati kako bi ga sustigao, predomilja se i puta ruke da mu padnu na bedra: Ti si u analnom stadiju osvjeivanja, Mohammede. Pokrenut je jedan s vijet, a ti se bavi tricama... Nita ti nee dati, apsolutno nita dovikuje mu. ak i te mrvice koje ti ostavljaju na stolu, jednog e dana i njih traiti nazad... Nita, kaem ti, nita, i nita, i nikad nita... Vrata se zatvaraju uz cihk. Pievi teki koraci jo neko vrijeme odzvanjaju, slabei, da bi se napokon ublaili ugueni tepihom u predvorju. Dr. Dalal se objema rukama hvata za glavu i mrmlja neku nerazumljivoj psovku. eli da mu prospem mozak? pitam ga. 98

Prostrjeljuje me ubojitim pogledom: Sikter! dobacuje mi. Postoje i druge stvari u ivotu.

21.
Dr. Dalal nije iziao nepovrijeen iz razgovora s piscem. Rijetko ustaje prije podneva, a nou ga ujem kako koraa sobom. aker tvrdi da je otkazao predavanje to ga je najavio na Bejrutskom sveuilitu i intervjue za tisak i da nije ni primirisao knjizi koju dovrava. Teko mi je prihvatiti da erudita njegova kalibra moe izbaciti iz takta servilno krabalo. Dr. Dalal umio je od krpe uiniti ratni barjak. injenica da ga obino piskaralo moe zatei nespremna me ozlojeuje. Danas ujutro sjedi u fotelji poput hrpe nabacana granja. Leima okrenut recepciji. Njegova cigareta jedva tinja pod tapiem pepela. Zuri u ugaen televizor, rairenih nogu, ruku oputenih s obje strane naslona, nalik oamuenu boksau. Ne podie pogled prema meni. Na stolu, prazne boce piva prave drutvo ai viskija. Pepeljara je natrpana opucima. Iz sobe za primanje odlazim u restoran na dnu predvorja, naruujem peeni odrezak, prene krumpirie i zelenu salatu. Doktor ne dolazi. ekao sam ga, pogleda prikovana za vrata. Kava mi se ohladila. Konobar dolazi poistiti i uzeti moj broj sobe. Ulazna vrata restorana ostaju zatvorena. Vraam se u ekaonicu. Doktor sjedi na istome mjestu, vrata oslonjena o naslon, i gleda u strop. Ne usuujem mu se pribliiti. Ne usuujem se vratiti u sobu. Izlazim na ulicu i gubim se u guvi. Pa gdje si ti? prekorava me aker, snano udarajui akom o aku kad me ugledao kako ulazim. Zakovan je za kanape, usred apartmana, blijed kao krpa. Posvuda te traim. Malo sam se zaboravio na esplanadi. Tako ti Boga! Pa mogao si nazvati. Jo malo i dao bih znak za uzbunu. Dogovoril i smo se u pet ovdje. Kaem ti da sam zaboravio. aker se jedva obuzdava da mi ne skoi za vrat. Moja ga flegmatinost iritira, moj nehaj razbjenjuje. Podie ruke i pokuava se smiriti. Zatim uzima mali kartonski fascikl to mi je leao kraj nogu i prua mi ga. Avionske karte, tvoja putovnica i sveuiline isprave. Prekosutra leti za London, u osamnaest i deset. Odlaem fascikl na noni ormari, ne otvorivi ga. Je li sve u redu? pita. Zato uvijek postavlja isto pitanje? To mi je posao. Jesam li se na ita poalio? aker se oslanja rukama o bedra i ustaje. Ne izgleda dobro; oi mu se crvene kao da noas nije spavao. Obojica smo umorni kae mi iznurena glasa. Probaj se odmoriti. Pokupit u te sutra u osam ujutro. Do klinike. Mora biti natate. eli neto dodati, ali odustaje. Slobodan sam? Naravno. Trese bradom, baca posljednji pogled na kartonski fascikl i odlazi. Ne ujem ga kako se udaljava hodnikom. Valjda je ostao straariti na vratima, trljajui si bradu i pitajui se tko zna to. Lijeem na krevet, provlaim ruke ispod vrata i promatram luster iznad glave. ekam da aker ode. S vremenom sam ga upoznao i znam da je, kad mu neto izmie, nesposoban 99

donijeti bilo kakvu odluku prije nego to sebi potpuno razjasni stvari. Vraam se u sjedei poloaj i uzimam u ruke kartonski fascikl. U njemu nalazim putovnicu, dvije karte British Airwaysa, studentsku i bankovnu karticu, dvjesto funti i sveuiline isprave. Tableta koja mi je obino pomogla da zaspim ne djeluje. Budan sam kao da sam popio litru kave. Leei posve odjeven, zavezanih cipela, zurim u strop to ga neonski znak izvana obasjava jarkocrvenim odsjajima. Promet se ublaio. Rijetka vozila prolaze uz priguenu breku, jedva remetei tiinu koja je obuzela grad. I dr. Dalal bdije u susjednoj sobi. ujem ga kako krui po sobi. Njegovo se stanje pogoralo. Pitam se zato nisam upozorio akera na piev posjet. aker dolazi na vrijeme. eka me u apartmanu da iziem iz kupaonice. Presvlaim se i slijedim ga do auta parkiranog ispred bazara. Usprkos ledenom povjetarcu, nebo je bistro. Sunce odbljeskuje na prozorima, otro poput ileta. aker ne ulazi u unutranje dvorite klinike. Zaobilazi zgradu i ulazi u garau suelice suterenu. Parkiravi se na malome podzemnom parkiralitu, penjemo se tajnim stubama. Profesor Ghany i Sajid ekaju nas na izlazu u velikoj prostoriji to slii laboratoriju. Vrata to gledaju na gornji dio klinike blindirana su i zatvorena lokotom. Na dnu hodnika naikanog stropnim svjetlima nalazi se soba ija su sva etiri zida obloena blistavim keramikim ploicama. Staklena pregrada dijeli je na dva dijela. S druge strane stakla zamjeujem neku vrstu zubne ordinacije, s razvuenim naslonjaem ispod sofisticiranog projektora. Posvuda uokolo niu se metalne police natrpane kromiranim kutijama. Profesor otputa akera. Sajid me izbjegava pogledati. Pravi se da mu profesor zaokuplja panju. Obojica su napeti. I ja sam nervozan. Trnci mi prolaze listovima. Otkucaji mog srca odjekuju mi poput udaraca maljem u sljepoonicama. Povraa mi se. Sve je u redu umiruje me profesor pokazujui mi stolicu. Sajid sjeda kraj mene; tako se nee morati okrenuti prema meni. Njegove su ruke crvene od silnog gnjeenja. Profesor ostaje stajati. S rukama u depovima kute, obavjetava m e da je kucnuo as. Za koji tren emo ti ubrizgati injekciju kae grla stisnuta od ganua. Dopusti da ti objasnim to e ti se dogoditi. Kliniki gledano, tvoje tijelo je spremno primiti... strano tijelo. Na poetku e biti nekih sporednih sekundarnih efekata. Vjerojatno vrtoglavica prvih sati, slaba munina, i zatim e se sve vratiti u normalu. Budi siguran u to. Ve smo vie puta isprobali stvar na dobrovoljcima. Vrili smo ispravke u hodu, ve prema komplikacijama do kojih je dolazilo. Ta... vakcina koju e primiti uspjela je da ne moe bolje. to se toga tie moe biti miran... Nakon injekcije zadrat emo te na promatranju itav dan. Puka mjera predostronosti. Nakon to izie iz centra tvoje fiziko zdravlje bit e posve nenarueno. Gotovo je s lijekovima koje sam ti propisao. Vie nisu potrebni. Umjesto njih uzimat e dvije vrste tableta triput dnevno tijekom tjedan dana... Sutra ide u London. Tamo e se za tebe pobrinuti drugi lijenik. Prvi tjedan sve e se odvijati uobiajenim tokom. U ra zdoblju inkubacije nee biti ozbiljnijih negativnih efekata. Ono varira od deset do petnaest dana. Prvi simptomi e se oitovati u obliku visoke temperature i greva. Lijenik e biti kraj tebe. Zatim e ti se mokraa malo-pomalo zacrvenjeti. Od tog trenutka zaraza je operativna. Preostat e ti samo da obilazi metroe, stanice, stadione i velike povrine kako bi zarazio to vei broj ljudi. A osobito stanice, kako bi se poast proirila i u druge dijelove kraljevstva... Bolest e se iriti nevjerojatnom brzinom. Prije nego to umru, osobe koje e zaraziti prenijet e zarazu u manje od est sati. Mislit e da se radi o panjolskoj gripi, no katastrofa e poharati velik dio stanovnitva prije nego to se ustanovi da nema veze s tim. Mi jedini znamo kako spasiti ostatak. A intervenirat emo jedino ako se ispune nai uvjeti... Radi se o nezaustavljivom virusu. Mutirajuem. O velikoj revoluciji. On je nae apsolutno oruje... Lijenik u Londonu e ti rastumaiti sve to eli znati. Moe imati potpuno povjerenje u njega. On je moj najblii suradnik... Imat e tri do pet dana za obilazak najposjeenijih javnih mjesta. 100

Sajid vadi rubac i brie si elo i sljepoonice. Na rubu je nesvjestice. Spreman sam, profesore. Nisam prepoznao svoj glas. Osjeam kao da upadam u neko abnormalno stanje. Molim nebo neka mi ulije snagu da ustanem i napravim tih nekoliko koraka do ulaza u kabinet iza staklene pregrade. Moj se pogled nakratko zamuuje. Moram crpiti iz dubina utrobe da doem do daha. Zatim se pribirem i, u naglom trzaju, osovljujem na noge. Listovi mi i dalje bride, noge klecaju, ali tlo ne izmie pod mojim nogama. Profesor oblai srebrnasti kombinezon koji ga pokriva od glave do pete te masku i rukavice; Sajid mi pomae da obuem svoj i gleda nas kako nestajemo iza staklene pregrade. Lijeem na naslonja koji se smjesta razvlai i podie uz mehaniki zviduk. Profesor otvara aluminijsku kutiju i iz nje izvlai pricu futuristikog izgleda. Zatvaram oi. Zadravam dah. U trenutku kad mi igla ulazi pod kou, osjeam kako sve stanice mojeg tijela ujedanput grnu k mjestu uboda; imam dojam da padam kroz pukotinu na zaleenu jezeru u nedokuive dubine. Sajid me poziva na veeru u restoran nedaleko od hotela. Posrijedi je oprotajna veera, sa svom nelagodom i nespretnostima to ih ta prilika u njegovom sluaju podrazumijeva. Kao da je izgubio mo govora. Ne uspijeva istisnuti ni rije, ni pogledati me u oi. Sutra me nee otpratiti na aerodrom. Ni aker. Taksi e doi po mene tono u etiri sata. Ostao sam itav dan u suterenu klinike. Profesor Ghany povremeno me dolazio pregledati. Sa svakim je posjetom bio sve zadovoljniji. Imao sam samo dvije vrtoglavice nakon bezdana i tupog etverosatnog sna. Probudio sam se strahovito edan. Donijeli su mi juhu i povre koje nisam mogao pojesti dokraja. Nisam se osjeao loe; bio sam grogiran, usta su mi bila gnjecava a u uima mi je neprestano umilo. Izlazei iz kreveta vieput sam klecnuo; zatim mi se malo-pomalo vratila sposobnost da upravljam svojim kretnjama i normalno hodam. Profesor se nije doao oprostiti. aker je otiao svojim poslom i Sajid je ostao sa mnom cijelo popodne. Izili smo iz klinike kroz garau, malim unajmljenim autom. Poeo je padati mrak i grad je rasuo svoja svjetla sve do breuljaka; njegove arterije bile su uzavrele poput mojih vena. Odluili smo zauzeti stol na dnu prostorije kako nas se ne bi ometalo. Restoran je dupkom pun. Klijentela je raznolika: obitelji okruene djecom, parovi neraspletivih prstiju, skupine veselih prijatelja, poslovni ljudi neuhvatljiva pogleda. Konobari su se razletjeli na sve strane, neki balansirajui punim pladnjevima na dlanu, drugi usluno zapisujui narudbe u siune notese. Nedaleko od ulaznih vrata, udak divovska stasa grca u grohotnom smijehu, razjapljena drijela. eni koja sjedi s njim po svemu sudei je neugodno; okree se prema osobama za susjednim stolom i usiljeno im se smjeka, kao da se eli ispriati za nedolino ponaanje svojeg pratioca. Sajid neprestano iznova ita jelovmik, neodluan. Slutim da mu je ao to me pozvao. Jesi li se vraao u Kafr Karam? pitam ga. Prolazi ga drhtaj, pravi se da nije uo pitanje. Ponavljam ga. To mu malko smanjuje napetost, budui da napokon odlae jelovnik koji mu je sluio kao prozorska reetka i podie oi prema meni. Ne, nisam se vraao u Kafr Karam. Bagdad mi ne daje ni trenutak predaha. Ali ostao sam u kontaktu s naima. esto mi telefoniraju i obavjetavaju me o novostima. Prema zadnjim vijestima, a vonjacima Haitema podignut je vojni kamp. Poslao sam malo novca svojoj sestri blizanki. Ne znam je li ga dobila. Poiljka je sretno stigla... Prije dva tjedna razgovarao sam s Kademom preko telefona. Htio te je uti. Rekao sam mu da ne znam gdje si. Tada mi je dao Bahiju. Htjela ti je zahvaliti to si se javio. Obeao sam joj da u te pokuati pronai. Ne zna gdje sam? Nitko u Iraku to ne zna. Preksutra se namjeravam vratiti u Bagdad. Posjetit u tvoju obitelj. Obeavam ti da joj nita nee nedostajati. Hvala. 101

Vie ne nalazimo nita za dodati. Veeramo u tiini, svaki zadubljen u svoje misli. Sajid me ostavlja pred hotelom. Prije nego to sam iziao iz auta, okrenuo sam se k njemu. Uputio mije toliko tuan osmijeh te mu se nisam usudio pruiti ruku. Rastali smo se bez poljubaca i zagrljaja, kao to se rastaju dva potoka pred stijenom.

22.
Na recepciji me eka poruka. Pismo omotano samoljepljivom trakom. Na omotnici ne pie nita. Unutra, karta s apstraktnim crteom. Na poleini pie masnom olovkom: Ponosan sam to sam te poznavao. Potpis: aker. Stavljam pismo u unutranji dep jakne. U sobi za primanje, mnogolana obitelj opsjela je okrugli stoli. Djeca se svaaju i skau po stolicama. Njihova ih majka bezuspjeno pokuava primiriti a otac se smijulji, s mobitelom vidljivo prislonjenim na uho. Malo dalje, razdraen djejom drekom, dr. Dalal se utapa u ai. Penjem se u sobu. Na krevetu nalazim novu novcatu crnu konu torbu. U njoj, dvoje hlae s etiketom, potkoulje, gaice, arape, dvije koulje, veliki pulover, jakna, par cipela u vreici, neseser, etiri debele knjige anglosaksonske knjievnosti. I komadi papira privren pribadaom za remen. Ovo je tvoja prtljaga. Ostalo e kupiti kad stigne. Bez potpisa. Dr. Dalal ulazi bez kucanja. Pijan je i mora se vrsto pridravati da ne padne. Ide na put? Sutra sam namjeravao doi pozdraviti se s tobom. Ne vjerujem ti. Posre, iz druge uspijeva zatvoriti vrata i naslanja se na njih. Razdrljen, s kouljom to mu napola viri iz otvorena lica, izgleda kao kloar. Na lijevoj nogavici ima blatnu mrlju; vjerojatno je pao na ulici. Njegovo je lice zguvano, nabreklih kapaka iznad divljeg pogleda i naprena nosa. Zapeem brie usta; mekana usta, nesposobna izgovoriti dvije rijei zaredom a da se ne zasline. I tako, ode ti, na vrcima prstiju poput razbojnika? Ve satima amim u ekaonici da mi ne bi zbrisao. A ti proe bez pozdrava. Moram srediti stvari... Tjera me? Ne radi se o tome. Potrebno mi je da budem sam. Moram se spakirati i obaviti jo dosta toga. Suava oi i pui usnice, tetura te, uz duboki uzdah, uspravlja se svim snagama koje su mu preostale i dobacuje mi: Boli me briga! Iako je njegov usklik slabaan, umalo ga nije sruio na tlo. Rukom se hvata za kvaku na vratima. Smijem li znati gdje si se smucao od jutra do mraka? Posjetio sam neke roake. Ne kenjaj!... Znam ja gdje si se skrivao, dragi moj. Hoe da ti kaem gdje si se skrivao itav dan?... Bio si u klinici... Bolje rei u umobolnici. Serem ti se ja na to! Kakvi su to sve idioti! Zgranut sam. Paraliziran. Misli da nisam shvatio? Presaivanje? Moe mislit! Nema vie oiljaka na tijelu nego dasaka u glavi... Ali jebem mu! Jel shvaa ti uope to su ti napravili u toj usranoj klinici? Mora biti totalni kreten da se uzda u profesora Ghanya. On je potpuni bolesnik. Poznajem ga. Nikad nije bio uspio ni secirati bijelog mia a da se ne poree. Ne moe znati, ponavljao sam si. Nitko ne zna. Blefira. Pokuava me namamiti u klopku. O emu ti to? ispaljujem. Kakva klinika? Kakav profesor?... Bio sam kod roaka. 102

 Sirota budalo! Misli da te vozam? Taj debil Ghany je totalno spalio. Ne znam to ti je ubrizgao, ali sigurno neku pizdariju. (Objema rukama se hvata za glavu.) Boe dragi! to je ovo? Spielbergov film? uo sam da taj luak vri pokuse na ratnim zarobljenicima, tamo kod talibana. Ali ovo je stvarno prevrilo mjeru. Odlazi odavde... Nema govora! U gadnu si se stvar upleo. Jako gadnu. To je nepojmljivo. Nezamislivo. Znam da nee uspjeti. Taj smrdljivi virus e te pojesti, i to je sve. Ali ni tako nisam miran. A to ako je ta propalica uspjela? Jesi h svjestan kakva bi to katastrofa bila? Ne radi se o napadima, bombici ovdje, sudariu ondje; radi se o poasti, apokalipsi. Bit e stotine tisua, milijuni mrtvih. Ako je doista posrijedi revolucionaran, mutirajui virus, tko e mu stati na kraj? ime, kako? To je posve nedopustivo. Rekao si da Zapad... Vie se ne radi o tome, budalo. Izvalio sam tisuu gluposti u ivotu, ali ovo neu dopustiti da se dogodi. Svaki rat ima granice. Ali ovaj se izmaknuo kontroli. to se oekuje da ostane nakon apokalipse? to e ostati od svijeta, osim kuge leeva i kaosa? I sam bi si Bog stao upati kosu sve dok mu mozak ne bi procurio na lice... Proslrjeljuje me prstom: Dosta je bilo gluposti! Sve zaustavljamo, gotovo je. Nikamo ti ne ide. Ni svinjarija koju nosi u sebi. Oitati lekciju Zapadu je jedna stvar, dii planet u zrak druga. Nemoj misliti da se alim. Vie nema ale. Predat e se policiji. I to ovaj as. S malo sree, uspjet emo te izlijeiti. Ako ne, crknut e sam, i Bogu hvala da smo te se rijeili. Budalo glupa!... aker smjesta dolazi. Zadihan. Kao da mu je za petama horda zloduha. Upadajui u apartman i zatjeui unereenog dr. Dalala na tepihu, s lokvom krvi umjesto aureole, prinosi ruku ustima i promrsi psovku. Zatim, videi me kako nepomino sjedim u fotelji, sjeda na pete kraj tijela na podu i provjerava die li. Nabire elo. Polako povlai ruku i ustaje. Kae mi napukla glasa: Odi u sobu. Ovo vie nije tvoj problem. Ne uspijevam se odlijepiti od fotelje. aker me hvata za ramena i odvlai u sobu. Pomae mi da sjednem na kanape, pokuava mi istrgnuti iz ruku pepeljaru poprskanu grumeniima krvi koju steem u ukoenoj ruci. Daj mi to. Gotovo je. Ne shvaam to mi pepeljara radi u ruci ni zato su mi lanci prstiju oder ani. Potom mi se sve vraa i osjeam kao da mi duh ponovo zadobiva vlast nad tijelom; drhtaj me proima od glave do pete, prodoran poput munje. aker uspijeva podignuti moj palac, uzima pepeljaru i stavlja je u dep kaputa. ujem ga, u susjednoj sobi, kako zove nekog na telefon. Ustao sam da provjerim u kojem sam stanju ostavio doktora. aker mi prepreuje put i vodi me, bez grubosti ali vrsto, natrag u salon. Dvadesetak minuta kasnije dvojica bolniara ulaze u apartman, vrpolje se oko doktora, stavljaju mu masku s kisikom, polau ga na nosila i odnose. S prozora ih gledam kako unose teret u ambulantna kola, zatvaraju vrata i odlaze uz zavijanje sirena. aker je oistio krv na tepihu. Sjedi na rubu kreveta, dlanovima podboivi bradu; zuri u mjesto na kojem je leao doktor, kao da gleda u prazno. Je li ozbiljno? Izvui e se kae neuvjerljivo. Misli da e mi bolnica praviti probleme? To su nai bolniari. Odvode ga u nau kliniku. Ne zamaraj se time. Znao je za sve, akere. Za virus, kliniku, profesora Ghanyja. Kako je to mogue? Sve je mogue u ivotu, Nitko to ne bi trebao znati. aker podie glavu. Njegove oi gotovo su posve izgubile svoju plavet.

103

 To vie nije tvoj problem. Doktor je u naim rukama. Izvest emo to na istac. Mis li na svoje putovanje. Ima papire? Da. Treba me? Ne. eli da ti malo pravim drutvo? Ne. Sigurno? Sigurno. Ustaje i izlazi u hodnik. Kae: Bit u u baru, u sluaju da... Zatvara vrata. Bez pozdrava, bez ikakva znaka panje. Recepcija me obavjetava da je taksi doao po mene. Uzimam torbu, prelijeem pogledom sobu, salon, prozor kropljen svjetlou. to ostavljam ovdje? to odnosim sa sobom? Hoe li me moje utvare slijediti, hoe li se moja sjeanja znati snai bez mene? Sputam pogled i grabim hodnikom. Par s dvije male djevojice utovaruje prtljagu u dizalo. ena ne uspijeva pomaknuti ogromnu torbu; njezin je mu promatra ne pomiljajui joj pomoi. Silazim stubama. Recepcionar je zaokupljen ubiljebom dvojice mladia. Laknulo mi je to se ne mora m pozdraviti s njime. urno prelazim predvorje. Taksi stoji pred ulazom u hotel. Uskaem na stranje mjesto, odlaem torbu kraj sebe. Voza me gleda u retrovizoru. To je gojazan momak, zamotan u preiroku bijelu majicu s kratkim rukavima. Uvojci duge crne i kovrave kose padaju mu niz lea. Iz nekog nepoznatog razloga, sunane naoale daju mu komian izraz. Aerodrom. Potvrdno kima i nehajno ubacuje u prvu. Zatim polako pali motor. Ubacuje se izmeu kombija i kamiona za dostavu te uranja u promet. Toplo je za travanj. Pljuskovi su dobrano isprali ceste s kojih se pui. Zrake sunca odskau s karoserija poput loptica. Na semaforu voza pali cigaretu i pojaava zvuk na radiju. Fajruz pjeva Habajtak. Njezin glas izbacuje me izvan vremena i granica. Poput meteorita slijeem u udolinu nedaleko od mojega sela gdje mi je Kadem putao svoje omiljene pjesme. Kadem! Vidim se u njegovoj kui kako promatram portret njegove prve ene. Bagdadske sirene... Na kraju neu saznati na koje se odnosi. Trebao sam biti uporan. Naposljetku bi mi odsvirao svoju skladbu i moda bih nazro puls njegova genija. Moete li stiati? Voza se mrti. To je Fajruz, Molim vas... Moja ga molba ozlovoljuje i zacijelo razdrauje. Njegov masni vrat drhti poput elatine. Ako elite, mogu ugasiti radio. Bio bih vam zahvalan. Gasi. Srdit je, no miri se sa sudbinom. Pokuavam ne misliti na jueranji incident, ali ga ne uspijevam izbaciti iz glave. Dr. Dalalovi krici odzvanjaju u upljinama moje lubanje, gromki poput krika ranjene hidre. Odmiem pogled prema svjetini na plonicima, fasadama trgovina, vozilima to se izmjenjuju slijeva i zdesna, no on svugdje nailazi na njega, tog ovjeka nesmaslih gesta, grubog jezika ali nepobitnih rijei. Promet se odepljuje na cesti za aerodrom. Sputam prozor jer mi smeta dim cigarete. Vjetar me iba po licu ali me ne osvjeuje. Gore mi sljepoonice i buka mi se u trbuhu. Prole noi nisam oka sklopio. Nita nisam ni pojeo. Ostao sam zatvoren u sobi, brojei sate i suzbijajui poriv da uronim glavu u bide i ispovraam duu. Check-in pultovi su pretrpani. enski glas unjka kroz zvunike. Ljudi se grle, rastaju, sastaju, trae u guvi. Izgleda kao da se svi spremaju napustiti Libanon. Stojim u redu i ekam. edan sam, osjeam estoku bol u listovima. Mlada djevojka trai na uvid putovnicu i avionske karte. Kae mi neto to ne razumijem. Nemate prtljagu? Zato me pita za prtljagu? Naginje se nad moju torbu. Ponijet ete je sa sobom? to bi to trebalo znaiti? Omata 104

naljepnicu oko ruice moje torbe. Pokazuje mi broj na karti za ukrcaj i red letenja te prua ruku prema mjestu gdje se ljudi grle i rastaju. Uzimam torbu i upravljam se k drugim pultovima. Slubenik u uniformi nalae mi da stavim torbu na pokretnu traku. S druge strane stakla ena nadzire ekran. Moja torba nestaje u crnoj kutiji. Slubenik mi prua mali pladanj i trai od mene da odloim na nj sve metalne predmete koje imam uza se. inim to. I kovanice. Prolazim kroz detektor. Osoba me eka s druge strane, pretrauje me i puta. Uzimam torbu, sat, remen i kovanice te kreem prema izlazu naznaenom na karti za ukrcaj. Nema nikoga za pultom. Sjedam na sjedalo blizu staklene pregrade i promatram ples aviona po asfaltu. Avioni naizmjenino slijeu na pistu i odlijeu s nje. Nervozan sam. Prvi put sam nogom kroio na aerodrom. Mislim da sam zaspao. Moj sat pokazuje 17 sati i 10 minuta. Oko mene vie nema slobodnog sjedala. Dvije gospoice vrpolje se iza pulta, pod sada upaljenim ekranom. itam broj svog leta, rije London s logotipom British Airwaysa. Na klupi zdesna, postarija dama vadi mobitel iz torbe, provjerava je li joj stigla poruka, vraa ga u torbu. Nakon dvije minute ponovo ga vadi. Uznemirena je, oekuje poziv koji ne dolazi. Preko puta nje, budui otac milo gleda svoju suprugu iji trbuh napinje trudniku haljinu. Jako je paljiv prema njoj, te eka i najmanju njezinu kretnju kako bi joj pokazao koliko je sretan. Njegove oi blistaju od ushienja. Na sedmom je nebu. Oslonjen na bankomat stoji zagrljen mladi par Europljana, lica zamrenih u zlatnu kosu. Mladi je krupan, nosi majicu s kratkim rukavima fluorescentno naranaste boje i uske traperice. Djevojka, kose plave poput snopa ita, mora se uspeti na vrke prstiju da bi dosegla usta svojega deka. Njihov zagrljaj je strastven, lijep, plemenit. Kako je to kad se poljubi nekog u usta? Nikad nisam poljubio djevojku u usta. Ne sjeam se da sam ikad primio za ruku neku od svojih roakinja, ikad se makar pribliio mogunosti ljubavne avanture. U Kafr Karamu sanjao sam o djevojkama izdaleka, potajice, malne se sramei svoje slabosti. Na sveuilitu sam upoznao Neval, brinetu medenih oiju. Doekivali smo se migovima, rastajali dobacujui si pritajene poglede. Mislim da smo osjeali neto jedno za drugo. Ali nikad nismo smogli hrabrosti saznati tono to. Nismo bili u istoj grupi. Nalazili smo naine da se mimoilazimo na hodniku. Kraj je nastupio vrlo brzo. Osmijeh nam je bio dovoljan za sreu. Bili smo opijeni njime od poetka do kraja predavanja. A onda je jedne veeri moju fantazmu pred sveuilitem saekao otac ili stariji brat i oteo mi je do sutranjeg dana. Rat koji je uslijedio zadao joj je konaan udarac. Najavljuju ukrcaj putnika za London. Oko mene iri se nervoza. Ve su se dva reda stvorila oko pulta. Dama zdesna ostaje sjediti. Tisuiti put vadi mobitel i zuri u njega ojaenim pogledom. Oajna, pristupa zadnja. Jedna od gospoica za pultom provjerava njezinu putovnicu, prua joj dio karte. Posljednji se put osvre i nestaje u hodniku. Ostajem jo samo ja. Gospoice se ale s kolegom, smiju se. Mukarac nestaje iza staklenih vrata i vraa se nakon nekoliko minuta. Jedan kasnilac utrava uz tunu kripu torbe na kotaiima. Poinje se silno ispriavati. Gospoice mu se osmjehuju i pokazuju mu hodnik u koji urno utrava. Slubenik gleda na sat, zabrinuta izraza lica. Njegova se kolegica naginje nad mikrofon i upuuje posljednji poziv putniku koji nedostaje. Izgovara moje ime. Zove me svakih pet minuta. Na kraju slijee ramenima, posprema stvari iza pulta i tri kako bi sustigla kolege koji su je pretekli u hodniku. Dovlae moj avion nasred asfalta. Gledam ga kako se polako udaljava i pribliava pisti. Ekran iznad pulta se gasi. Mrak je ve odavno pao. Jo nekoliko putnika pravi mi drutvo prije nego to nestanu u hodniku. Sada se najavljuje drugi let i sjedala su ponovo zauzeta. Idete u Pariz? pita me uzbueni ovjeuljak koji je sjeo kraj mene. Pardon? Ovdje je let za Pariz? Da umirujem ga. 105

Airbus za Pariz polijee, velianstven, nedodirljiv. Prostrane ekaonice obuzima san. Veina odjela se ispraznila. ezdesetak putnika eka u jednom krilu s pobonom sabranou. Zatitar se pribhava s voki-tokijem u ruci. Ve je dva-tri puta proao ovuada jer mu je moja prisutnost pobudila znatielju. Zastaje preda mnom, pita me je li sve u redu. Propustio sam avion. To sam si i mislio. Koji let? Za London. Veeras vie nema letova za London. Pokaite mi vae karte... British Airways... Svi uredi su zatvoreni u ovo doba. Ne znam to bih mogao uiniti za vas. Morat ete se vratiti sutra i raspraviti se s dotinom kompanijom. Upozoravam vas da su nepopustljivi. Ne vjerujem da e vam priznati kartu od danas... Imate kamo otii? Ne moete ovdje provesti no. U svakom sluaju, morate srediti stvari s kompanijom, a to je izvan slobodne zone. Molim vas, poite za mnom. Upuujem se prema izlazu, prazne glave. Uzdam se u svoje korake. Nemam izbora. Nemam to raditi na aerodromu. Prostorije su preplavljene tiinom. Neki slubenik gura niz kolica pred sobom. Drugi povlai krpu po podu. U zakucima se jo pomiu sjenke. Barovi i prodavaonice su zatvoreni. Moram izii. Automobil se zaustavlja kraj mene dok lutam zadubljen u brige. Otvaraju se vrata. To je aker... Upadaj... Sjedam na suvozako mjesto. aker zaobilazi parkiralite, staje pred znakom za zaustavljanje te skree na cestu uz iji se rub niu uline svjetiljke. Dugo se vozimo u tiini i ne gledajui se. aker ne vozi prema Bejrutu. Krenuo je zaobilaznicom. Njegovo teko disanje u ritmu je s gugutanjem motora. Bio sam siguran da e ustuknuti kae bezvunim glasom. U njegovu glasu nema prijekora, tek daleko veselje, kao ono koje nas obuzme kad se pokae da smo u pravu. Postalo mi je jasno kad sam uo kako izgovaraju tvoje ime na zvunicima. Odjednom lupa rukom u volan: Pa zato, zaboga? Zadao si nam svu tu brigu samo da bi u zadnjem trenutku odustao? Smiruje se, oputa aku; postaje svjestan da vozi kao luak i podie nogu s gasa. Ispod nas, grad podsjea na golemu otvorenu kutiju punu dragulja. to se dogodilo? Pojma nemam. Kako to, pojma nema? Sjedio sam u ekaonici za ukrcaj, gledao putnike kako ulaze u avion i nisam poao za njima. Zato? Kaem ti, pojma nemam. Saker naas razmilja, a onda gubi ivce: Ne mogu vjerovati! Pribliavajui se vrhu breuljka, molim ga da stane. elim promatrati svjetla grada. aker parkira sa strane. Misli da u povraati, moli me da ne uprljam auto. Kaem m u da bih se htio proetati. Makinalno prinosi ruku pojasu, hvata drku pitolja. Nemoj izigravati pametnjakovia upozorava me. Ne bih se acao ukokati te kao psa. A kamo misli da bih otiao s tim usranim virusom u sebi? Traim u mraku mjesto gdje mogu sjesti, napipavam kamen, sjedam na nj. Dr htim na povjetarcu. Zubi mi cvokou i koa mi se jei na rukama. Daleko na horizontu parobrodi brazdaju tamu, nalik krijesnicama za vrijeme poplave. agor mora jae na pisku valova i ispunjava tiinu uskomeanom tamom. Nie, povuen kako bi umaknuo nasrtajima valova, Bejrut broji svoje blago pod nabujalim mjesecom. aker mi prilazi i sputa se u uanj, s rukama meu nogama. Nazvao sam deke. ekaju nas na farmi jo malo gore. Nisu nimalo, nimalo zadovoljni. 106

Stiem se u jakni kako bih se ugrijao. Ne miem se odavde kaem mu. Nemoj me tjerati da te vuem za noge. Radi to te volja, akere. Ja se ne miem odavde. U redu. Javit u im gdje smo. Vadi mobitel i naziva deke. Bijesni su. aker ostaje miran; objanjava im da ga odrjeito odbijam posluati. Sklapa telefon i obavjetava me da stiu, da e uskoro biti tu. Obujmljujem rukama noge i, brade zarivene meu koljena, promatram grad. Pogled mi se muti; suze naviru. Obuzima me tuga. Kakva? Ne bih znao rei. Moje se brige stapaju s mojim sjeanjima. Cijeli mi ivot prolazi kroz glavu; Kafr Karam, moja obitelj, moji ivi i moji mrtvi, osobe koje mi nedostaju, osobe koje me proganjaju... No, od svih uspomena, najjasnije su one najsvjeije. Dama na aerodromu koja je svako malo provjeravala mobitel; budui tata koji nije znao to bi sa sobom od sree; i onaj par mladih Europljana privijenih jedno uz drugo... Oni zasluuju da ive tisuu godina. Nemam pravo opovrgnuti njihove poljupce, unititi njihove snove, upropastiti njihova oekivanja. A ja, to sam ja uinio od svoje sudbine? Imam tek dvadeset godina te jasnu svijest o tome da sam dvadeset i jedan put promaio svoj ivot. Nitko te nije tjerao mrmlja aker. Zbog ega si se predomislio? Ne odgovaram mu. Nema potrebe. Minute prolaze. Smrzavam se. aker koraa amo-tamo iza mojih lea; skuti njegova kaputa klepeu na vjetru. Naglo zastaje i klie: Evo ih. etiri fara izlaze s ceste i upuuju se putem koji vodi k nama. Posve neoekivano, aker mi samilosno polae ruku na rame. ao mi je to smo doli dovde. Kako se automobili pribliavaju, tako se njegovi prsti zarivaju dublje u moje meso i nanose mi bol. Odat u ti jednu tajnu, stari moj. uvaj je za sebe. Mrzim Zapad koliko ga se samo moe mrziti. Ali bolje razmislivi, smatram da si uinio pravu stvar. Bila je to loa ideja. kripa guma na ljunku iri se oko kamena. ujem kako se zatvaraju vrata auta i korake kako mi se pribliavaju. Kaem akeru: Neka budu brzi. Neu im nita zamjeriti. Uostalom, vie nikome nita ne zamjeram. Zatim se usredotoujem na svjetla toga grada koja dosad nisam mogao opaziti usred ljudskoga bijesa.

KRAJ

107