NOTTURNO – Antun Gustav Matoš

Notturno je posljednja Matoševa pjesma koju je napisao u bolničkom krevetu. Riječ

„notturno“ znači tmurna, mlačna noć. Ugođaj pjesme prikazan je pjesničkim slikama:
vizualnim („Mlačna noć; u selu“; mrki toranj, blaga svijetlost, „Željeznicu guta već daljina.“),
auditivnim („u selu lavež“; „Sitni cvrčak sjetno cvrči“; „Sve je tiši huk“) i olfaktivnim („Ljubav
cvijeća — miris jak i strasan“). U pjesmi nema lirskog subjekta, ali se on očituje u drugoj kitici
kroz motiv cvrčka: „Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan/Kao srebren vir;/Teške oči sklapaju se na
san,/S neba rosi mir.“. Kroz cijelu se pjesmu nameću eliptične rečenice (... u selu lavež.., …
Kasan ćuk il netopir..., ...Kroz samoću muk...). Uz eliptične rečenice imamo i personifikaciju:
Ljubav cvijeća, miris jak i strasan... , ili ...Željeznicu guta već daljina..., ili Broji pospan sat ...,
onomatopeju u kojoj se oponaša cvrčanje. Pošto je ovu pjesmu pisao nekoliko dana prije
svoje smrti, Matoša kroz stihove spominje motiv smrti: „Teške oči sklapaju se na san,…“,
„Željeznicu guta već daljina.“. U posljednjem stihu („Željeznicu guta već daljina.“) Matoša
simbol života pokazuje kroz željeznice koje nestaju u daljinu.