Antun Gustav Matoš, Notturno

Polazišna interpretacija u udžbeniku

• slika pejsaža: auditivni, olfaktivni, vizualni motivi
• isprepletane motiva iz prirode s motivima koji ukazuju na čovjeka i njegovo unutarnje
proživljavanje
• dvije razine značenja:
- doslovno (slika pejsaža)
- preneseno (slika čovjekova duhovnog stanja)

Interpretacija pjesme u cijelosti

• U Notturnu Matoš povezuje noćni pejsaž (doživljen kroz osjetila: vida, sluha, njuha) s
ljudskim raspoloženjem (utonuće u san, smirivanje, usamljenost). U prenesenom se smislu u
pjesmi isprepleću život i smrt, noćni je pejsaž metafora za prerastanje života u smrt. Isto kao
što na kraju pjesme daljina guta željeznicu, isto tako neizvjesnost i tajanjstvenost smrti »guta«
ljudski život.

Problemsko pitanje: Je li Notturno pejsažna ili misaona pjesma? (Učenike može zbuniti
činjenica da je u udžbeniku Notturno svrstan u misaonu lirsku pjesmu; razlog tome jest
činjenica da se interpretiraju tri Notturna i da je naglasak u interpretaciji na stanjima
duha, a ne na izgledu pejsaža).

• U prve dvije strofe opisuje se noćni pejsaž, zvukovi, mirisi, boje povezujući se s ljudskim
utonućem u san i smirenjem.
Posljednje dvije strofe ukazuju na odbrojavanje, u noćni pejsaž prodire svjetlost s visina da bi
u posljednjoj strofi željeznicu progutala daljina.
Posljednji je stih: »Željeznicu guta već daljina« - željeznica je čovjekova tvorevina, odnosno
ljudska intervencija u prirodi. Ona nestaje, guta je daljina, nestaje i čovjek »progutan« od
nečeg neizrecivog, nespoznatljivog (kao i daljine). Tako je preko tehničkog motiva
(željeznica) iskazano ljudsko umiranje (da se ova tercina može povezati s čovjekom, ukazuje
personifikacija – daljina guta željeznicu te riječ iz prvog stiha koja ukazuje na ljudski osjećaj
– samoća).
Dakle, u posljednje dvije strofe, pogled odlazi ka visinama, stišavaju se zvukovi da bi na kraju
četvrte strofe smrt počela smjenjivati život (glagol guta je u prezentu, dakle »pojavnost«
zvana život biva zamijenjena »pojavnošću« zvanom smrt).
Stilska izražajna sredstva: epiteti: mlačna, kasan, jak, strasan, tajni (epitetom mlačan
započinje pjesma čime se ukazuje na važnost ugođaja, a ne događanja), zato se glagol slavi i
javlja tek u četvrtom stihu.
U drugoj strofi imamo onomatopeju (cvrčak cvrči), poredbu (kao srebren vir), epitet (teške),
metaforu (s neba rosi mir). I kroz prvu i drugu strofu provlače se personifikacije ( u prvoj
ljubav cvijeća slavi…, u drugoj cvrčak sjetno cvrči...) To povezivanje živog i neživog
kulminirat će u posljednjoj strofi u kojoj život prelazi u smrt.
U trećoj strofi imamo personifikaciju (pospan sat), aliteraciju (ponavljanje suglasnika s u
posljednjoj strofi), u trećoj strofi imamo metaforu Željeznicu guta već daljina; život se gubi,
nestaje u smrti.

Problemsko pitanje: Koja je funkcija svjetlosti u trećoj strofi? (Okretanje pogleda k

nebu, uspostavljanje vertikale Zemlja – nebo, odnosno život – smrt.)
• Pjesma ima dva katrena i dvije tercine – raspored strofa ukazuje nam da se radi o sonetu. U
katrenima se izmjenjuju deseterci i peterci, u tercinama imamo prva dva stiha s po pet
slogova, posljednji stih u tercini je deseterac.
Izmjena deseteraca i peteraca netipična je za sonet (stihovi u sonetu uglavnom su
jedanaesterci).
Različitost stihova povezana je oblikom pjesme u jedinstvenu cjelinu - tako se i na planu
sadržaja i na planu izraza povezuju dva različita fenomena: život i smrt.
Različit broj slogova u stihu ukazuje i na tematsku povezanost prvih i posljednjih dviju strofa.
Toj tvrdnji ide u prilog i raspored interpunkcija: prve dvije strofe su završene rečenice, druge
dvije strofe su jedna rečenica. Znači da posljednje dvije strofe čine smislenu cjelinu.

Problemsko pitanje: Koji bi dojam ostavljala pjesma da završava trotočjem, a koji

dojam ostavlja točka. (Točka kao konačnost i izvjesnost, trotočje kao nešto nedovršeno,
kao znak procesa, a ne stanja.)

Novi pojmovi
Sonet ili zvonjalica
Pjesma od četrnaest stihova s posebnim rasporedom rima, najčešće u strofama od dva katrena
i dva terceta, ili od tri katrena i jednog dvostiha;
Oblici soneta
Najpoznatiji je oblik soneta tzv. talijanski ili Petrarkin sonet, sastavljen od dva katrena i dva
terceta, ili od jedne strofe od osam i druge od šest stihova.
Raspored rima je abba abba u katrenima, dok za tercete postoji više uobičajenih
kombinacija, pri čemu je jedino važno da se u njih ne prenose rime iz katrena, a da oni
budu nekako međusobno povezani rimama (npr. cdc cdc ili cde cde). Smatra se da u
pravom sonetu katreni za sebe i terceti za sebe moraju činiti neke cjeline relativno
odvojene po smislu, a da njihov odnos mora biti neki obrat u obradi teme. U tercetima
se najčešće javlja poenta.
U engleskoj književnosti razvio se poseban oblik soneta od tri katrena i jednog distiha,
s najčešćim rasporedom rima abab cdcd efef gg. Taj se oblik naziva elizabetanski ili
Shakespeareov sonet. Hrvatski naziv za sonet je zvonjalica.
Nokturno i notturno
Prema lat. nocturnus – noćni; umjetničko djelo (glazbeno, likovno, književno) koje izražava
noćne motive i ugođaje.
Sinestezija
U teoriji književnosti sinestezija se često smatra posebnom figurom u smislu spajanja riječi
koje pripadaju različitim osjetilnim poljima (npr.»bijela glazba«).
U psihologiji je sinestezija naziv za spontane asocijacije raznorodnih osjeta,
izazvane izravnim doživljavanjem samo jednoga od njih (npr. slušanje glazbe izaziva
doživljaje boja i likova).
Onomatopeja
Onomatopeja je oponašanje zvukova iz prirode (npr. cvrči cvrčak – oponaša se zvuk cvrčka).

Citat koji se može iskoristiti u nastavi

» Okomito čitanje kraja stihova
kasan Dakle, šišmiš ili netopir je kasan. Vrijeme u kojem se pojavljuje je
netopir; kasna noć. Pir koji će se slaviti je strasan (strastven). Pjesnički mo-
strasan žemo shvatiti kako će se dogoditi neko tajanstveno slavlja, ali s
pir. puno emocija.

Vir ili vrutak je jasan (bistar) dok imamo san (zaborav) i mir (smi-
jasan renje). Vir povlači predmete ili bića koja u njega upadnu prema
vir; dnu. Simbolično možemo to shvatiti kao primjer kretanja pri kojem
san će se odigrati tajni pir.
mir.

bat Bat je riječ koja ima značenje težine i uz nju je sat koji označava
sat, protok vremena. Sat je mjera našeg bivanja za života. Nešto sipi sa
sipi sa visina; visina (blagoslov?).

muk, Prvo zavlada muk, potpun prekid glasova. Potom je huk. Naposlje-
huk: tku daljina guta nekog, a vremenski prilog već može označavati
guta već daljina. Iznenađenje zbog brzine takvog raspleta događanja i nestajanja u
daljinu.

Čitanje odozdo prema gore

Ako prethodne posljednje riječi pročitamo odozdo prema gore, imamo daljinu koja nešto guta
uz huk i naposljetku muk (potpunu tišinu).
Sa visina sipi nešto dok uz to imamo pojmove sat i bat. Dakle, bat lupa teško i označava
protok vremena. Mir rosi na san dok je srebren vir jasan.
Opet tajni pir strasan, a netopir koji naznačuje tajanstvenost, dolazi u kasno doba noći, pred
jutro.
Dakle, završni stih Željeznicu guta već daljina je nositelj ideje, on je poenta soneta. «
Dubravka Bouša
Čitanje:
- vodoravno (četiri strofe su tri rečenična niza)
- okomito ( čitanje završnih riječi)
- čitanje odozdo prema gore
_____________
- završni stih Željeznicu guta već daljina je poenta soneta

Zanimljivost
Notturno je posljednja Matoševa pjesma napisana nekoliko dana prije smrti.
Matoš je napisao stotinu pjesama, od toga je 56 soneta.
Sonet se piše tako da autori u pravilu zadaju rimu, a potom pišu sadržaj.

Tin Ujević, Notturno

Polazišna interpretacija u udžbeniku

• lirski subjekt – doživljaj ljepote
|
- intenzitet doživljaja graniči s onostranim (sa smrću)
- vezan uz stanje duha
- ograničenost ljudske spoznaje

Interpretacija pjesme u cijelosti

• Pjesma počinje prilogom noćas koji se ponavlja na početku druge strofe, dakle anafora.
Anafora ukazuje na važnost vremena kad lirski subjekt doživljava ljepotu.
U prvoj strofi imamo četiri glagola: žari se, pote se, ozari, umrijet ću… Glagoli ukazuju na
stanje lirskoga subjekta, oni su povezani s doživljajem ljepote, odnosno ukazuju na unutarnje
(i vanjske) promjene u lirskom subjektu. Posljednji glagol shvaćamo preneseno i
zaključujemo da se lirski subjekt nalazi na granici ovostranog i onostranog (života i smrti).

Problemsko pitanje: Kako vi shvaćate doživljaj ljepote?

• Druga strofa počinje riječju duša Duša je strasna u dubini| Ona je zublja u dnu noći; dakle
doživljaj ljepote vezan je uz duševno/duhovno stanje, ali završna spoznaja da lirskom
subjektu preostaje plakanje u tišini i smrt u samoći ukazuje na ograničenost ljudske spoznaje i
kratkotrajnost ovakvih doživljaja.
U posljednja dva stiha pjesnik prelazi s lirskog ja (iz prve strofe) na lirsko mi, on uopćava
svoj doživljaj i iznosi poruku ljudima: trajna je nemoć, samoća i fizička smrt.

Problemsko pitanje: Ima li situacija u kojima ste osjetili ograničenost ljudske spoznaje?

• Pjesmu čine dva katrena. I oblik pjesme je kratak, kao i sadržajno isticanje doživljaja
ljepote.
U pjesmi se ponavljaju riječi: noćas – 3x, u noći – 1x, moje – 3x, plačimo – 2x, umrijeti –
umrijet ću – 1x, umrimo – 2x, one ukazuju na važnost noći kad se događa intenzivan unutarnji
doživljaj, doživljaj na granici fizičko/metafizičko, ljudska nemoć pred neizrecivim te stanje
blizu onostranom.
Pjesma je pisana devetercem, rima je abab cdcd (unakrsna), dakle stih je pravilan, odnosno i
u formi pjesme nadziremo ljepotu o kojoj se govori i u njezinom sadržaju.

Problemsko pitanje: Možemo li taj intenzivan, kratkotrajan osjećaj i doživljaj ljepote

povezati i sa stanjem svijesti između sna i jave?

Citat koji se može iskoristiti u nastavi

» Lirski subjekt govori u prezentu. Uostalom, lirika je pretežno u prezentu, u onoj želji (i
muci) sadašnjosti koja izmiče, koje zapravo – nema.
(Prezent iz ove pjesme, op.a.) drugačiji je: to kao da je bljesak (sadašnjosti) u nekoj stravičnoj
bezvremenosti, vanvremenosti, jauk (sadašnje) patnje u gluhom prostoru-vremenu - pomrčini.
U isti mah – kao vremensko određenje u svakoj velikoj umjetnosti kao i uopće u ovoj zbirci –
to noćas pripada pjesniku, nama, svakome tko je kadar osjetiti groznicu, ognjicu, žar, zanos
ljubavi, čuvstva, ljepote. (…)
Dok se u prvoj kitici, upravo zbog navedene osobine, stječe dojam da se sve to dešava sad-na,
u ovom trenutku, u drugoj nam se teško odlučiti za smisao: je li duša uvijek ‘strasna u
dubini’? Je li ona uvijek ‘zublja u dnu noći’? ili je to samo ovdje? i kao posljedica ove
bunovne, užarene ljubavi? i ove strahotne, čudesne ljubavne noći? Pa onda: ‘Duša je strasna u
dubini’. Je li duša strasna u svojoj dubini? ili zato što je uronjena u ovu dubinu: noći-bola-
ljubavi-patnje-ljepote?‘Ona je zublja u dnu noći.’ Koje noći?
Znači li taj stih: ona je zublja u dnu ove noći? Ili: ona je poput, kao zublja u dnu noći?«
Ivo Frangeš

- pjesma je ispjevana u prezentu: bezvremenost, vanvremenost patnje u gluhom vremenu,

prostoru – pomrčini;
druga strofa: otvorena pitanja: je li duša (uvijek) strasna u
 dubini ili samo u datom trenutku doživljaja ljepote;
je li duša strasna u svojoj dubini ili u ovoj dubini (noći- bola
-ljubavi-patnje-ljepote?
Je li ona zublja u dnu ove noći ili kao zublja u dnu svake noći…

Zanimljivosti
»…pjesma se pod brojem XXI. nalazi u zbirci Kolajna objavljenoj 1926. u kojoj nijedan od
četrdeset i osam stavaka nije naslovljen.
Sve su to pjesme strogo zatvorene forme, klasične fakturom i (ako je dopušteno reći)
izgledom: posvuda rime, kitice, simetrija, red; ukratko, ono što običan čitatelj, ‘na prvi
pogled’, identificira i smireno priznaje kao poeziju.« Ivo Frangeš
U antologijskom izboru vlastite poezije Ujević je 1933. pjesmu objavio pod naslovom
Notturno.

Miroslav Krleža, Nokturno

Polazna interpretacija u udžbeniku

• noćno stanje svijesti – strše stvari
uspomene unutarnja previranja i lomovi
predmeti
• pojedinačno – univerzalno
↓ ↓
pojedinac zemlja i njezina kletva

Interpretacija pjesme u cijelosti

• Pjesma počinje oznakom vremena kad se »nešto« događa To noću biva…
Slijedi opis noćnoga događanja: očajna mrena svijesti (dakle opet poniranje u unutrašnjost)
ko vrela prše (očaj i raspršenost vlastitih misli i svjesnih stanja);
i stvari sve crne kao pocijepane strše (doživljaj objektivne stvarnosti kao nečeg strašnog,
negativnog, što strši u ljudskoj svijesti), i kad se spomeni krše (uspomene, sjećanja skršena su,
sve je nekako u krhotinama koje kao da ozljeđuju unutrašnjost lirskoga subjekta), kad
predmeti lijeću ko fantomi (strah od nepoznatog, nespoznatog i nevjerojatnog),
o onda se sve lomi (lomi se cijela unutrašnjost lirskoga subjekta, lomi se i vanjska i unutarnja
stvarnost).
To bi bio prvi dio pjesme: stanje lirskoga subjekta, njegov način promatranja i doživljavanja
stvarnost, očaj i strah kao dominanti osjećaji, osjećaj loma unutar sebe i sloma vanjskoga
svijeta.
Problemsko pitanje: Možete li opisati stanje vlastite svijesti kad ste osjećali da predmeti
lijeću ko fantomi?

• Drugi dio naglašava osjećaje: sve gine, sve trune, čuje se kletva zemlje koja truje ljudsku
dušu. Zašto kletva zemlje? Zbog čovjeka i njegovog negativnog odnosa prema zemlji i prema
drugom čovjeku? Prokletost čovjeka na zemlji na kojoj živi? Osuđenost čovjeka na nemir i na
patnju? Dakle, u drugom dijelu imamo spoznaju o zemljinoj kletvi, povezivanje pojedinačnog
i univerzalnog, iako ostaje otvoreno pitanje o razlozima zemljine kletve.

Treći dio zaokružuje opisano stanje ponavljanjem: noći, zemlja kune, sve gine i sve trune.
Osluškivanje zemljine kletve, pojedinačan doživljaj i osjećaj prokletstva.

Problemsko pitanje: Kako vi doživljavate motiv zemljine kletve iz Krležine pjesme?

Citat koji se može iskoristiti u nastavi

Na nastavi može se iskoristiti strofa iz Krležine Pjesme toreadora koja ukazuje da je stvarnost
puna krvi i ljudskoga stradanja i da je jedini način da se skrene pogled s krvave sadašnjosti u
ljepotu prirode, djetinjstva preko pjesništva, odnosno umjetničkog stvaranja.

A duša moja da se od krvi okrene

u brda, samoću, sa frulom o pasu,
gdje klepke brenče, tiha stada pasu
i mlijeko miriše u rosnatom vrču.

- lirsko ja – krvava stvarnost

- umjetnost omogućuje pogled u ljepotu i sreću (Pjesma toreadora)

- lirsko ja – osjećaj loma vlastite slike stvarnosti, osjećaj očaja i krhkosti svega
što čovjeka okružuje; čovjekova prokletost na zemlji na kojoj živi (Nokturno)

Zanimljivosti
Zanimljivo je prokomentirati Krležinu misao o čovjekovoj usamljenosti:
»Nad ljudskom sudbinom postoji jedna opasna, po opstanak čovjeka sudbonosna snaga, koja
djeluje po razorno slijepom zakonu Svemirske Noći, a upravo ona je trajnim izvorom
pjesničkih nadahnuća: zove se Samoća. Beznadna tuga osamljenosti.
Zaveden varljivim svjetlom naše svjetiljke, kako može da podnese ubitačno jeziv teret
zvijezda na svojim krilima jedan noćni leptir, kada nervozno traži spas iz strahotne
osamljenosti, usred svemirskog nocturna?
U dugotrajnom zulumu, klonuće u samoći. Berliozova vizija muzike. Schopenhauer. Pascal,
Ibsen: čovjek je najjači kad je sam. Kontrapunkt tome: graja stada, a to znamo šta je. Rika
goveđa.« M. Krleža