Stilske figure

Figure dikcije (latinski dictio - govor) temelje se na učinku pojedinih

glasova u govoru.

Anafora je glasovna figura kojom se ponavljaju riječi na početku dvaju ili više stihova.

mi zalud zidamo toranj do neba

mi zalud skidamo Boga sa neba
mi zalud silazimo u srce zemlji
mi zalud gazimo crva pod zemljom

Epifora je glasovna figura ponavljanja riječi na kraju stihova.

Djedi vaši rodiše se tudijer,

Oci vaši rodiše se tudijer,
I vi isti rodiste se tudijer

Anadiploza glasovna je figura u kojoj se jedna ili više riječi s kraja stiha ponavlja na početku
sljedećeg.
Vinograd je moj svenuo, neveseo,
Neveseo, i ja venem…

Simploka (simploha) je glasovna figura koja ujedinjuje anaforu i epiforu, dakle, riječi se ponavljaju
i na početku i na kraju stihova.

To sada gleda on
To sada misli on
To sada sanja on

Asonanca (asonancija) je glasovna figura koja nastaje ponavljanjem istih samoglasnika radi
postizanja zvukovnog ugođaja, ritma ili glasovnih efekata. „Dugo u noć, u zimsku bijelu noć“

Aliteracija je glasovna figura koja nastaje ponavljanjem istih ili zvukovno sličnih suglasnika ili
suglasničkih skupina radi postizanja zvukovnog ugođaja, ritma ili glasovnih efekata.

Zuji, zveči, zvoni, zvuči (Petar Preradović, „Jezik roda moga”)

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče (Vladimir Nazor, „Cvrčak”)

Figure riječi ili tropi (grčki thropos - obrat) nastaju promjenom

osnovnog značenja riječi.

Metafora je skraćena poredba, po njoj se ostvaruje prijenos značenja tako da se istakne jedna
zajednička značajka iz jednog područja života i svijeta koja se po načelu sličnosti poveže s drugim
područjem. To je stilsko izražajno sredstvo koje zamjenjuje stvarnu priču ljepšom pjesničkom slikom.

Cijeli je svijet pozornica/ i svi su muškarci i žene tek glumci:/ imaju svoje izlaske i ulaske

Metonimija je uporaba riječi u prenesenom značenju, ali se značenje ne prenosi po sličnosti kao
kod metafore, nego prema određenim stvarnim odnosima, dodirivanju ili povezanosti u prostoru ili
vremenu, odnosno, prema logičkoj vezi.

Čitam Krležu. (čitam Krležino djelo.)

Cijela je Hrvatska na nogama! (većina Hrvata prati neki događaj)
On mi je okrenuo leđa. (iznevjerio me)
Popio je čašicu previše. (piće, a ne čašu)
On je već sijede kose. (već je ostario)

Personifikacija je figura u kojoj se neživim predmetima pridaju osobine živih bića. Može značiti i
davanje ljudskih osobina prirodnim pojavama, stvarima, životinjama ili biljkama.

Olovne i teške snove snivaju

Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.

Iza mokrih njiva magle skrivaju

Kućice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri, kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama.

Onomatopeja je glasovna figura oponašanja ili prenošenja zvukova iz prirode u nekom

književnome djelu jezičnim sredstvima.

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče

Sinegdoha je podvrsta metonimije u kojoj se uzima dio za cjelinu.

Mislim na moje polje koje su neznane

Ruke požnjele; spavaj, srce moje,
I ne slušaj muziku u gostionicama,
I ne uzdiši, i ne plači nad rijekom
Sa svjetlima. Ruka će sigurno
Ugasiti svjetiljke. Spavaj.
Spavaj, srce moje. Vjetar, i zlato, i kosti.
I pepeo. Spava.

Eufemizam je figura kojom se neki izraz zamjenjuje drugim, ali u blažem obliku, zbog bontona,
društvenih, religioznih i drugih razloga.

Malo je veseo. (pijan je)

Uvijek obilazi istinu. (laže)
Alegorija je način prenesenog izražavanja u kojemu se metaforičko ili preneseno značenje ostvaruje
u cijeloj slici ili cijeloj radnji; katkada i u cijeloj pjesmi.

Simbol je svaki fenomen kojemu je društveno ili kulturalno pripisano neko značenje, to je mehanizam
komunikacije kojeg koriste samo ljudi. Simbol je riječ ili izraz proširenog značenja, na primjer srce je
ljudski organ, ali simbolički predstavlja i ljubav.
Figure konstrukcije ili sintaktičke figure se odnose na poredak riječi u
rečenici.
Inverzija je figura kojom se obrće red riječi u rečenici ili dijelovi rečenice, često radi jačeg isticanja.
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.

Retoričko pitanje je stilska figura u kojoj se na postavljeno pitanje ne očekuje odgovor.

Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?

Elipsa je figura koja nastaje kad se iz rečenične cjeline izostavljaju pojedine riječi.
-Ana je zagrlila Marka, a Marko Anu. (Ana je zagrlila Marka, a Marko je zagrlio Anu.)
-Sverazorni će ritam po ulici da ori: "Gori! Gori!"
-Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten Javorov.

Asindeton je stilska figura koja nastaje nizanjem riječi bez njihova gramatičkog povezivanja
(veznicima). Suprotnost je polisindetonu.
Topovi, bombe, džemije, torpedi,
Sistemi suhi, kumiri od mjedi,
Plemići lažni - carski svodnici,
Mračnjaci tusti, vragu srodnici

Polisindeton je stilska figura koja nastaje nizanjem veznika bez gramatičke potrebe. Suprotnost
polisindetonu jest asindeton.
I nema ga sutra, ni preksutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec, i nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi...

Figure misli se odnose na širi smisao onog što je rečeno.

Poredba ili komparacija je koja nastaje uspoređivanjem pojmova na temelju sličnosti. Zbog toga
se ponekad smatra podvrstom metafore. Najčešće se, u hrvatskome jeziku ostvaruje pomoću riječi kao
i poput.

Volio sam je
kao travu
i kao jasenje,
ko trstiku i kanarinca,
ko uspavanku
i majčino buđenje.

Antiteza je stilska figura koja se zasniva na opreci, odnosno suprotnosti. Dva se suprotna pojma
stavljaju jedan uz drugi, da bi se naglasio kontrast. * Posebna su vrsta antiteze slavenska antiteza i
oksimoron.

Bučni su anđeli tuge.../

Al anđeli radosti šute.

* Slavenska antiteza posebna je vrsta antiteze koja se često pojavljuje u hrvatskom i općenito

južnoslavenskom usmenom pjesništvu. Sastoji se od pitanja, negacije tog pitanja i odgovora.
Što se bijeli u gori zelenoj?
Al su snijezi, al su labutove?
Da su snijezi, već bi okopnuli,
labutove već bi poletjeli.
Nisu snijezi, nit su labutove,
nego šator age Asan-age.

* Oksimoron je jezična figura (posebna vrsta antiteze) u kojoj se spajaju dva nespojiva,
kontradiktorna pojma (antonimi): oštroumna ludost, glasna tišina, luda pamet, tiha buka, mlada starost,
pametna glupost, živi mrtvac, mudra budala, skromna raskoš

Hiperbola je figura preuveličavanja radi naglašavanja nekog emocionalnog stava.

Umrijet ću noćas od ljepote.

Rekao sam ti milijun puta da to ne činiš!
Umrla sam od smijeha!
To je najgluplja stvar koju sam čuo.
Isplakala je more suza.
Gotov sam za sekundu!
Smrtno mi je dosadno.

Litota je stilska figura oprečna hiperboli koja umanjuje izraz jer ga zamjenjuje slabijim izrazom koji je
negativan i suprotan. Podvrsta litote je i mejoza.

To nije ništa strašno.

Hrana nije bila loša.
Tamo vam neće biti loše.

Stupnjevanje ili gradacija je figura koja nastaje izborom riječi i misli kojima se postupno
pojačava ili slabi početna predodžba. Najveći je stupanj klimaks, a najmanji antiklimaks.

Sve više sam, sve luđe sam,

sve tuđe i sve tužnije,
sve tamnije, sve sramnije,
sve biva ružnije.

Ironija jezični je izraz i figura u kome je pravo značenje riječi ili prikriveno ili suprotno doslovnom
značenju izraza, upotrijebljenih riječi.
* Ironija je forma crnog humora. Od ironije su jači sarkazam i groteska.
A baš si krasan prijatelj. Sve si uspio uništiti! Prekrasno! Ma baš je pametna.

* Sarkazam je zlobna, ljuta, zajedljiva, oštra i gorka poruga ("koja grize u meso"); pojačana ironija.

* Groteska je prikazivanje ljudi ili predmeta u komično-nakaznom obliku; u književnosti kratka,

duhovita pripovijetka, novela ili drama.

Paradoks jest misao i figura koja u sebi sadrži proturječnost nekoj tvrdnji koja je općeprihvaćena, ili
nekom ispravnom zaključku.
Znam da ništa ne znam.