Philip K.

Dick
Filmske priče

Naslovi :

THE MINORITY REPORT

Manjinski izvještaj

WE CAN REMEMBER IT FOR YOU WHOLESALE

Pružamo vam uspomene na veliko

SECOND VARIETY
Druga varijanta

PAYCHECK
Isplata

IMPOSTER
Uljez

THE KING OF THE ELVES

Kralj vilenjaka

THE ELECTRIC ANT

 Električni mrav

FAITH OF OUR FATHERS

Vjera naših otaca

THE DAYS OF PERKY PAT

U danima Perky Pat

THE FATHER-THING
Stvor-otac

THE LITTLE BLACK BOX

Mala crna kutija

THE STORY TO END ALL STORIES

Priča koja dokida sve ostale priče
Manjinski izvještaj
 1.

Prva misao koja je Andertonu pala na pamet kad je ugledao mladića bila
je: ćelavim. Ćelavim i debljam se i starim. Ali nije je naglas izrekao. Samo je
odgurnuo stolicu, ustao i odlučno obišao svoj radni stol, kruto ispruživši
desnu ruku. S usiljeno prijaznim osmijehom na licu rukovao se s mladićem.
"Witwer?" upitao ga je, postigavši da mu ta izjava zvuči ljubazno.
"Tako je", rekao je mladić. "Ali vi me zovite Ed, naravno. Hoću reći,
ako su vam bespotrebne formalnosti odbojne koliko i meni." Na pretjerano
samouvjerenom licu tog plavokosog mladića vidjelo se da to pitanje smatra
riješenim. Oslovljavat će jedan drugoga s Ed, odnosno John: sve će od
samoga početka biti zasnovano na sporazumnoj suradnji.
"Jeste li uspjeli pronaći zgradu bez poteškoća?" upitao ga je Anderton
suzdržano, zanemarivši odviše prisan uvodni nastup. Bože mili, moram
sačuvati barem nešto. Stresao se od straha i oblio ga je hladni znoj. Witwer
se kretao uredom kao da ga već posjeduje - kao da ga premjerava. Zar ne
može pričekati još koji dan -neko pristojno razdoblje?
"Bez poteškoća", vedro mu je odgovorio Witwer, s rukama u
džepovima. Pažljivo je proučio opsežne dosjee naslagane uza zid. "Ne
dolazim naslijepo u vašu agenciju, shvaćate. Imam popriličan broj vlastitih
nazora o načinu na koji se Predzločin vodi."
Anderton si je drhtavom rukom pripalio lulu. "Kako se vodi? Baš me to
zanima."
"Ne vodi se loše", rekao je Witwer. "Zapravo, vodi se prilično dobro."
Anderton ga je čvrsto pogledao. "To je vaše privatno mišljenje? Ili to
kažete samo tako?"
Witwer mu je odgovorio s bezazlenim izrazom lica. "Privatno i javno. U
Senatu su zadovoljni vašim radom. Zapravo, oduševljeni su." Dodao je:
"Onoliko oduševljeni koliko to starci već mogu biti."
Andertona je ovo zaboljelo, ali održao je smirenu vanjštinu. Uz određen
napor, ipak. Upitao se što li Witwer zaista misli. Što li se zaista zbiva u toj
ostriženoj lubanji? Mladićeve su oči bile plave, svijetle - i nelagodno bistre.
Witwera se ne da vući za nos. Očito je i vrlo ambiciozan.
"Koliko sam uspio shvatiti", rekao je Anderton oprezno, "bit ćete mi
pomoćnik sve dok ne odem u mirovinu."
"Tako sam i ja to shvatio", odvratio mu je ovaj, ne oklijevajući ni
trenutka.
"A to bi moglo biti ove godine, ili sljedeće - ili tek za deset godina."
Andertonu je lula zadrhtala u ruci. "Nisam ni zbog čega dužan otići u
mirovinu. Osnovao sam Predzločin i ovdje mogu ostati koliko god želim. To
je isključivo moja odluka."
Witwer je kimnuo glavom, i dalje bezazlena izraza lica. "Naravno."
Anderton se s naporom za mrvicu ohladio. "Samo bih htio da to bude
jasno."
"Od samog početka", složio se Witwer. "Vi ste šef. Onako je kako vi
kažete." Odavajući dojam potpune iskrenosti, upitao ga je: "Biste li mi htjeli
pokazati organizaciju? Volio bih se što prije pobliže upoznati s ustaljenom
rutinom."
Dok su hodali kroz vrevu žuto osvijetljenih, nanizanih ureda, Anderton
je rekao: "Poznajete teoriju predzločina, naravno. Nadam se da to možemo
pretpostaviti."
"Znam one informacije koje su dostupne javnosti", odvratio mu je
Witwer. "Uz pomoć mutantnih prekoga (eng. precognition-vidovitost)
odvažno ste i uspješno dokinuli post-zločinski kazneni sustav zatvora i globa.
Kao što nam je svima jasno, kazna nikad nije s naročitim uspjehom odvraćala
ljude od zločina, a teško da je mogla pružiti utjehu žrtvi koja je već stradala."
Došli su do dizala u smjeru prizemlja. Dok su se hitro spuštali njime,
Anderton je rekao: "Vjerojatno ste shvatili osnovni pravni nedostatak
metodologije predzločina. Hvatamo osobe koje nisu prekršile nijedan zakon."
"Ali nema nikakve sumnje da hoće", potvrdio je Witwer s potpunim
uvjerenjem u to.
"Na svu sreću, neće - jer mi ih preduhitrimo prije nego što mogu počiniti
nasilno djelo. Stoga je počinjenje samoga zločina apsolutna metafizika. Mi
tvrdimo da su krivi. Oni, s druge strane, dovijeka tvrde da su nevini. A, na
određen način, i jesu nevini."
Vrata dizala su se otvorila, pa su pošli niz još jedan žuto osvijetljen
hodnik. "U našem društvu nema krupnih zločina", nastavio je Anderton, "ali
imamo zatvorski logor pun preduhitrenih zločinaca."
Vrata su se otvorila i zatvorila, te su se našli u analitičkom krilu. Pred
njima su se uzdizali dojmljivi redovi opreme - receptori podataka i računalni
mehanizmi koji su proučavali i rekonstruirali primljenu građu. A iza te
aparature sjedilo je troje prekoga, gotovo nedostupnih pogledu kroz labirint
žica.
"Eno ih", oporo je kazao Anderton. "Kako vam se čine?"
U tmurnome polumraku troje idiota sjedilo je i blebetalo. Svaka
nesuvisla riječ i svaki nasumični slog analizirali su se, uspoređivali, iznova
sastavljali u obliku vizualnih simbola, prepisivali na uvriježene bušene
kartice i izbacivali u različite, kodirane pretince. Cijeloga dana idioti su
blebetali, zarobljeni u posebne stolice s visokim naslonima, sapeti ujedan te
isti ukrućeni položaj metalnim obručima, svežnjevima žica i štipaljkama.
Tjelesne su im se potrebe automatski zbrinjavale. Duhovnih potreba nisu
imali. Na vegetativnoj su razini mrmljali i drijemali i postojali. Umovi su im
bili tupi, zbunjeni, izgubljeni u sjenama.
Ali ne u sjenama današnjice. Ta tri nesuvisla, buncava stvora, prevelikih
glava i ispijenih tijela, promišljala su budućnost. Analitička aparatura
bilježila je proročanstva, pa dok je troje prekoga-idiota govorilo, aparatura ih
je pomno slušala.
S Witwerova je lica prvi put nestalo živahne samouvjerenosti. U oči mu
se uvukao bolestan, obeshrabren izraz, mješavina stida i moralnog šoka. "To
nije... ugodno", prošaptao je. "Nisam shvatio da su tako..." Zamahnuo je
rukama, upinjući se da nađe pravu riječ. "Tako... deformirani."
"Deformirani i retardirani", smjesta se složio Anderton. "Posebno ona
cura ondje. Donni je četrdeset pet godina. Ali izgleda kao da joj je otprilike
deset. Njihov dar apsorbira sve ostalo: režanj za ESP (Extra Sensory
Perception - izvanosjetilna percepcija) recipročno im sažme frontalno
područje. Ali zašto bi nas bilo briga za to? Mi dobivamo njihova
proročanstva. Pružaju nam ono što nam treba. Njima ništa od toga nije jasno,
ali nama jest."
Osupnut, Witwer je prišao aparaturi na suprotnoj strani sobe. Iz jednog
je pretinca izvadio bunt kartica. "Jesu li ovo imena do kojih su došli?" upitao
je.
"Očito." Anderton mu je namršteno oduzeo kartice. "Nisam ih imao
prilike proučiti", objasnio je, nestrpljivo prikrivajući iziritiranost.
Witwer je očarano promatrao kako aparatura izbacuje novu karticu u
sada prazan pretinac. Za njom je pala druga - i treća. Iz rotirajućih diskova
ispadala je kartica za karticom. "Prekogi zacijelo vide prilično daleko u
budućnost", uskliknuo je Witwer.
"Vide jedan prilično ograničen vremenski raspon", obavijestio ga je
Anderton. "U najboljem slučaju, tjedan ili dva unaprijed. Velik dio njihovih
podataka beskoristan nam je - jednostavno nije relevantan za našu svrhu.
Predajemo ga odgovarajućim agencijama. A one nam zauzvrat daju svoje
podatke. Svaki važni biro ima podrum s dragocjenim majmunima."
"Majmuni?" Witwer ga je pogledao s nelagodom. "A, da, shvaćam. Ne
vidi zlo, ne govori zlo, i tako dalje. Vrlo duhovito."
"Vrlo primjereno." Anderton je automatski prikupio pristigle kartice
koje je izbacila vrtnja aparature. "Neka od ovih imena bit će potpuno
odbačena. A najveći dio ostalih bilježi sitae prijestupe: krađe, izbjegavanje
poreza na dohodak, nasilje, iznude. Kao što sasvim sigurno znate, Predzločin
je srezao krupne zločine za devedeset devet cijelih osam posto. Rijetko kad
dođe do stvarnog ubojstva ili veleizdaje. Naposljetku, krivac zna da ćemo ga
zatočiti u zatvorski logor tjedan dana prije nego što dobije priliku počiniti
zločin."
"Kada je zadnji put počinjeno neko stvarno ubojstvo?" upitao ga je
Witwer.
"Prije pet godina", rekao mu je Anderton, s ponosom u glasu. "Kako je
do toga došlo?"
"Zločinac je utekao našim ekipama. Znali smo mu ime - zapravo, znali
smo sve pojedinosti o zločinu, uključujući i ime žrtve. Precizno smo znali
trenutak, mjesto planiranog nasilnog djela. Ali nismo uspjeli spriječiti da ga
počini." Anderton je slegnuo ramenima. "Napokon, ne možemo ih sve
uhvatiti." Promiješao je kartice. "Ali uspijevamo uhvatiti većinu."
"Jedno ubojstvo u pet godina." Witweru se vraćalo samopouzdanje.
"Prilično dojmljiv historijat - to je nešto čime se valja ponositi."
Anderton je tiho kazao: "Pa i ponosim se. Prije trideset godina razradio
sam teoretsku stranu - u ono vrijeme kad su sebičnjaci uglavnom ciljali na
brze burzovne pljačke. Uočio sam mogućnost nečeg legitimnog - nečeg od
iznimne vrijednosti za društvo."
Dobacio je snop kartica Wallyju Pageu, svome podčinjenom, pod čijom
je upravom bio majmunski blok. "Vidi koje nam trebaju", rekao mu je. "Sam
procijeni."
Kad je Page otišao s karticama, Witwer je zamišljeno rekao: "Velika je
to odgovornost."
"Nego što", složio se Anderton. "Dozvolimo li makar jednom zločincu
da pobjegne - kao što se to dogodilo prije pet godina - imat ćemo ljudski
život na savjesti. Odgovorni smo isključivo mi. Ako mi napravimo propust,
netko pogiba." Ogorčeno je istrgnuo tri nove kartice iz pretinca. "Radi se o
povjerenju javnosti."
"Dođete li ikad u iskušenje..." Witwer je načas oklijevao. "Hoću reći,
neki krivci koje uhvatite sigurno vam znaju štošta ponuditi."
"To im ništa ne bi koristilo. Duplikati kartica ispadaju u Glavnom
stožeru kopnene vojske. Zbog provjere i poravnavanja. Mogu nas držati na
oku koliko god ažurno žele." Anderton je bacio pogled na karticu na vrhu.
"Zato, čak i kad bismo htjeli prihvatiti..."
Zastao je, a usne su mu se stisnule.
"Što je bilo?" znatiželjno ga je upitao Witwer.
Anderton je pažljivo presavinuo karticu s vrha i spremio je u džep.
"Ništa", promrmljao je. "Baš ništa."
Witwer se zarumenio zbog svojeg grubog tona. "Zaista vam nisam
simpatičan", zamijetio je.
"Točno", priznao je Anderton. "Niste. Ali..."
Nije mogao povjerovati da mu je ovaj mladić do te mjere antipatičan. To
mu se nije činilo mogućim: to i nije bilo moguće. Nešto nije u redu.
Ošamućen, pokušao je primiriti svoj uskomešani um.
Na kartici je stajalo njegovo ime. U prvom retku - unaprijed optuženi
budući ubojica! Kako su navodile kodirane rupice, povjerenik Predzločina
John A. Anderton ubit će čovjeka - i to unutar sljedećih tjedan dana.
Bio je apsolutno, iz dna duše siguran da to nije moguće.
 2.

U prednjem je uredu s Pageom razgovarala Lisa, Andertonova vitka i

privlačna mlada žena. Vodila je britku, žustru raspravu o načelima
djelovanja, pa jedva da je svrnula pogled kad su ušli Witwer i njezin muž.
"Zdravo, draga", rekao joj je Anderton.
Witwer ništa nije kazao. Ali blijede su mu oči blago zatitrale kad je
promotrio ženu smeđe kose u uskoj policijskoj uniformi. Lisa je sada bila
izvršna dužnosnica Predzločina, ali nekoć je, znao je Witwer, bila
Andertonova tajnica.
Opazivši zanimanje na Witwerovu licu Anderton je zastao i razmislio.
Podmetanje kartice u aparaturu tražilo bi suučesnika odavde - koji bi imao
bliske veze s Predzločinom i pristup analitičkoj opremi. Nije vjerojatno da bi
to mogla biti Lisa. Ali ta mogućnost ipak postoji.
Naravno, zavjera bi mogla biti složena i širokih razmjera, te uključivati
daleko više od jedne "lažirane" kartice umetnute negdje usput. Možda su
patvorili i same početne podatke. Zapravo, ne može se znati koliko daleko
unatrag preinake sežu. Oblio ga je hladan znoj kad je počeo uviđati sve
mogućnosti. Njegov prvotni poriv - da rasklopi aparaturu i ukloni sve
podatke - bio je beskorisno primitivan. Vrpce se vjerojatno podudaraju s
karticom. Samo bi se još više inkriminirao.
Ima otprilike dvadeset četiri sata. Zatim će vojno osoblje provjeriti
vlastite kartice i otkriti nepodudarnost. U svojim će dosjeima naći duplikat
kartice koju je otuđio. On posjeduje tek jedan od dva primjerka, što znači da
bi presavijena kartica u njegovom džepu jednako tako mogla ležati i na
Pageovom radnom stolu, svima pod nosom.
Negdje pred zgradom zazujali su policijski automobili, na putu u
rutinska privođenja. Koliko li će sati proći prije nego što se jedan od njih
zaustavi pred njegovom kućom?
"Što je bilo, dragi?" upitala ga je Lisa usiljeno. "Izgledaš kao da si
upravo vidio duha. Je li sve u redu?"
"U redu sam", kazao joj je.
Lisa kao da je odjednom shvatila da je Witwer s divljenjem mjerka. "Je
li ovaj gospodin tvoj novi kolega, dragi?" upitala ga je.
 Anderton ju je oprezno upoznao sa svojim novim suradnikom. Lisa se
osmjehnula i prijazno ga pozdravila. Je li to između njih prostrujalo neko
prikriveno prepoznavanje? Nije to mogao procijeniti. Bože, počinje sumnjati
u svakoga - ne samo u svoju ženu i Witwera, već i u desetak ljudi iz vlastitog
osoblja.
"Jeste li iz New Yorka?" upitala ga je Lisa.
"Ne", Odgovorio joj je Witwer. "Najveći dio života proveo sam u
Chicagu. Odsjeo sam u hotelu... u jednom od velikih hotela u centru.
Čekajte... imam negdje karticu s nazivom."
Dok je napadno pretraživao džepove, Lisa je predložila: "Možda bi vam
prijala večera s nama. Blisko ćemo surađivati, pa stvarno mislim da bismo se
trebali bolje upoznati."
Anderton se zaprepašteno lecnuo. Koja je mogućnost da je prijaznost
njegove žene benigna, slučajna? Witwer će biti prisutan cijele večeri, a ovime
će dobiti i izgovor da otiđe s njima do privatnog stana Andertonovih. Duboko
pogođen, naglo se okrenuo i pošao prema vratima.
"Kamo ćeš?" zaprepašteno ga je upitala Lisa.
"Natrag u majmunski blok", kazao joj je. "Htio bih pregledati neke
prilično zbunjujuće vrpce s podacima prije nego što ih vojska vidi." Bio je
vani na hodniku prije nego stoje ona mogla smisliti uvjerljiv razlog da ga
zadrži.
Hitro se probio do rampe na suprotnom kraju. Spuštao se vanjskim
stubištem prema javnom pločniku kad se Lisa pojavila iza njega, hvatajući
dah.
"Za ime Božje, što te spopalo?" Primila ga je za nadlakticu i brzo se
postavila pred njega. "Znala sam da kaniš otići", uzviknula je, ne dajući mu
da prođe. "Što je s tobom? Svi misle da si..." Sabrala se. "Hoću reći, tako se
nesuvislo ponašaš."
Ljudi su miljeli oko njih - uobičajena poslijepodnevna gužva. Ne
osvrćući se na njih, Anderton je odvojio prste svoje žene od sebe. "Izlazim
odavde", rekao joj je. "Dok još ima vremena."
"Ali - zašto?"
"Podmetnuli su mi - namjerno i zlonamjerno. Ono stvorenje želi preuzeti
moj posao. Senat me se želi riješiti putem njega."
Lisa je buljila u njega, sva smetena. "Ali on mi djeluje kao baš dobar
mladić."
"Dobar kao raskvašena mokasina."
 Lisina se razočaranost pretvorila u nevjericu. "Ne mogu vjerovati. Dušo,
kad si već pod tolikim pritiskom..." Nesigurno se osmjehnuvši, promucala je:
"Nije mi baš uvjerljivo da ti Ed Witwer želi podmetnuti. Kako bi mogao, sve
i da hoće? Ed zacijelo ne bi..."
"Ed?"
"To mu je ime, zar ne?"
Smeđe su joj oči bljesnule zaprepaštenim nijekanjem, punim duboke
nevjerice. "Za Boga miloga, pa ti sumnjaš u svakoga. Ti zaista vjeruješ da
sam nekako u to umiješana, zar ne?"
Razmislio je. "Nisam siguran."
Prišla mu je bliže, s optužujućim pogledom. "To nije točno. Ti zaista
vjeruješ u to. Možda bi trebao otići na tjedan-dva. Očajnički ti treba odmor.
Sva ova napetost i muka, dolazak mlađeg čovjeka. Ponašaš se paranoično.
Zar ti to ne vidiš? I sad tu ljudi kuju zavjere protiv tebe. Reci mi, imaš li
ikakvog stvarnog dokaza?"
Anderton je dohvatio novčanik i iz njega izvadio presavijenu karticu.
"Prouči je pomno", rekao je i predao je njoj.
I posljednja kap krvi nestala joj je iz lica, te je kratko, suho zijevnula u
čudu.
"Namještaljka je prilično očita", rekao joj je Anderton, stoje smirenije
mogao. "Ovo će dati Witweru zakonski povod da me smjesta ukloni. Neće
morati čekati da podnesem ostavku." Mračno je dodao: "Znaju da bih mogao
istrajati još koju godinu."
"Ali..."
"To će okončati sustav provjera i poravnavanja. Predzločin više neće biti
neovisna agencija. Senat će preuzeti kontrolu nad policijom, a nakon toga..."
Usne su mu se stisnule. "Podčinit će i vojsku. Pa, izvana to izgleda sasvim
logično. Naravno da osjećam neprijatelj stvo i zavist prema Witweru -
naravno da imam povod.
Nitko ne voli da ga zamijene mlađim i otjeraju u mirovinu. Sve je to
zaista posve uvjerljivo - osim što ja nemam ni najblažu namjeru da ubijem
Witwera. Ali to ne mogu dokazati. Što mi onda preostaje?"
Šutke, vrlo blijeda lica, Lisa je odmahnula glavom. "Ne... ne znam.
Dušo, da bar..."
"Iz ovih stopa", naglo je kazao Anderton, "idem se doma spakirati. To je
otprilike najdalja točka do koje mogu planirati."
"I zaista ćeš pokušati - nekako se sakriti?"
 "Hoću. Ako treba, otići ću čak na kolonizirane planete Centaurija. Bilo
ih je koji su to već uspješno izveli, a ja imam dvadeset četiri sata prednosti."
Odlučno se okrenuo. "Vrati se unutra. Nema nikakvog smisla da ideš sa
mnom."
"A zar si mislio da hoću?" rekla je promuklo Lisa.
Zapanjen, Anderton se zabuljio u nju. "Zar ne bi?" Zatim je
zaprepašteno promrmljao: "Ne, vidim da mi ne vjeruješ. I dalje misliš da sam
sve ovo izmislio." Ljutito je lupio prstom po kartici. "Čak i s ovim dokazom,
svejedno te se ne da uvjeriti."
"Ne", brzo je odgovorila Lisa. "Ne da se. Nisi je dovoljno pozorno
pogledao, dušo. Na njoj ne piše ime Eda Witwera."
Ne mogavši povjerovati u to, Anderton je uzeo karticu iz njezinih ruku.
"Nitko ne kaže da ćeš ubiti Eda Witwera", nastavila je brzo Lisa,
tankim, krhkim glasom. "Kartica je sigurno nepatvorena, shvaćaš? I nema
nikakve veze s Edom. On ne kuje nikakvu zavjeru protiv tebe, kao ni bilo tko
drugi."
Odviše zbunjen da bi joj mogao odgovoriti, Anderton je samo stajao i
proučavao karticu. Imala je pravo. Ed Witwer nije bio naveden kao njegova
žrtva. U petom je retku aparat uredno ispisao jedno drugo ime.

LEOPOLD KAPLAN

Tupo je stavio karticu u džep. Nikada u životu nije čuo za tog čovjeka.
 3.

Kuća je bila prohladna i napuštena, a Anderton je gotovo smjesta počeo

obavljati pripreme za put. Dok se pakirao, mahnite su mu misli prolazile
umom.
Moguće je da nije imao pravo što se Witwera tiče - ali kako da bude
siguran? U svakom slučaju, zavjera protiv njega daleko je složenija nego što
je isprva shvaćao. Witwer bi, u ukupnoj slici stvari, mogao biti tek jedna
beznačajna lutka čije konce vuče netko drugi - neka udaljena, neodređena
figura koju se tek nejasno dade uočiti u pozadini.
Pogriješio je stoje Lisi pokazao karticu. Nema sumnje da će je ona
podrobno opisati Witweru. Neće uopće uspjeti otići sa Zemlje, nikad neće
dobiti priliku da otkrije kakav bi život najednom graničnom planetu mogao
biti.
Dok je bio zauzet ovime, iza njega je škripnuo parket. Okrenuo se od
kreveta, držeći pohabanu zimsku sportsku jaknu u rukama, i ugledao cijev
sivoplavog A-pištolja.
"Nije vam dugo trebalo", rekao je, ogorčeno zureći u zdepastog čovjeka
stisnutih usnica u smeđem mantilu i rukavicama koji je stajao s pištoljem
pred njim. "Zar se nije ni nećkala?"
Na uljezovu se licu nije dala pročitati nikakva reakcija. "Pojma nemam o
čemu vi to govorite", rekao je. "Pođite sa mnom."
Zapanjen, Anderton je odložio sportsku jaknu. "Niste iz moje agencije?
Niste policajac?"
Dok se sav zaprepašten bunio, sproveli su ga iz kuće do limuzine koja
ga je čekala. Istog trenutka su se trojica teško naoružanih ljudi natisnula iza
njega. Vrata su se zalupila i vozilo je pohitalo autocestom, izlazeći iz grada.
Bezizražajna i daleka, lica oko njega njihala su se s gibanjem brzoga
automobila, dok su otvorena polja, tamna i tmurna, promicala pokraj njih.
Anderton je još uvijek uzalud nastojao razabrati implikacije toga što se
dogodilo kad je auto došao do izlokane pokrajnje ceste, skrenuo s nje i
spustio se u mračnu podzemnu garažu. Netko je izviknuo naredbu. Teška
metalna brava zaključala se uz struganje, a svjetiljke na stropu zatreperile su i
upalile se. Vozač je ugasio motor automobila.
 "Još ćete vi požaliti zbog ovoga", Anderton ih je muklo upozorio dok su
ga izvlačili iz vozila. "Je li vama jasno tko sam ja?"
"Jasno nam je", rekao je čovjek u smeđem mantilu.
Pod prijetnjom pištolja Andertona su sproveli stubištem od memljivo
tihe garaže do hodnika s debelim tapisonom. Nalazio se, izgleda, u luksuznoj
privatnoj rezidenciji, smještenoj u ratom poharanom ruralnom području. Na
suprotnom kraju hodnika mogao j e razabrati j ednu sobu - radnu sobu
optočenu knj igama, namještenu jednostavno ali ukusno. U krugu svjetlosti
svjetiljke, s licem djelomice u sjeni, sjedio je neki čovjek kojeg nikad prije
nije vidio i očekivao ga.
Dok je Anderton prilazio, čovjek je nervozno stavio na nos naočale! bez
okvira, glasno zaklopio futrolu i ovlažio si suhe usnice. Bio je postariji, star
možda sedamdeset godina ili čak više, a pod rukom mu je bio tanak srebrni
štap. Tijelo mu je bilo mršavo i vižljavo, a držanje neobično kruto. Rijetka
mu je kosa bila prašnjavo smeđa - pomno zalizan sjaj neutralne boje ponad
njegove blijede, koščate lubanje. Samo su mu se oči doimale zaista
pozornima.
"Je li to Anderton?" svadljivo je upitao čovjeka u smeđem mantilu.
"Gdje ste ga uhvatili?"
"U njegovoj kući", odgovorio je ovaj. "Pakirao se - kao što smo i
očekivali."
Čovjek za stolom vidljivo se stresao. "Pakirao se." Skinuo je naočale s
nosa i s trzajem ih vratio u njihovu futrolu. "Slušaj me", rekao je izravno
Andertonu, "pa što ti je? Jesi li ti beznadno poremećen? Kako možeš ubiti
čovjeka koga nikad nisi ni upoznao?"
Taj starac je, shvatio je odjednom Anderton, bio Leopold Kaplan.
"Prvo da ja vama postavim jedno pitanje", odvratio mu je smjesta
Anderton. "Shvaćate li što ste učinili? Ja sam Policijski povjerenik. Mogu vas
baciti u zatvor na dvadeset godina."
Imao je namjeru reći i više, ali suspregnuo se, jer se odjednom začudio.
"Kako ste to otkrili?" osorno je upitao. Nehotice, ruka mu je suknula
prema džepu u koji je sakrio presavijenu karticu. "Tek će nakon..."
"Nisam dobio obavijest preko tvoje agencije", prekinuo ga je Kaplan,
ljutit i nestrpljiv. "To što nikad nisi čuo za mene ne iznenađuje me previše.
Leopold Kaplan, general Vojske Objedinjene federacije Zapadnog bloka
(VOZB)." Preko volje je dodao: "U mirovini, nakon okončanja Anglo-
kineskog rata i raspuštanja VOZB-a."
 To je imalo smisla. Anderton je i podozrijevao da vojska smjesta
procesuira svoje duplikate kartica, zbog vlastite zaštite. Pomalo se opustivši,
strogo je upitao: "Pa? Doveli ste me ovamo. Što sada?"
"Bjelodano je", rekao je Kaplan, "da te neću smaknuti, jer bi se to inače
već pojavilo na onim bijednim karticama. Zaintrigirao si me. Činilo mi se
nevjerojatnim da bi čovjek tvojega statusa mogao razmišljati o hladnokrvnom
umorstvu potpunog neznanca. Ovdje se zacijelo krije nešto više. Iskreno
rečeno, zbunjen sam. Kad bi to predstavljalo neku vrstu policijske
strategije..." Slegnuo je mršavim ramenima. "Onda zacijelo ne bi dopustio da
duplikat kartice dođe do nas."
"Osim ako", predložio je jedan od njegovih ljudi, "to jaje namjerno
podmetnuto."
Kaplan je svojim bistrim, ptičjim očima pomno promotrio Andertona.
"Što kažeš na to?"
"Radi se baš o tome", rekao je Anderton, brzo uvidjevši prednost
iskrenog kazivanja onoga što osobno smatra očitom istinom. "Predviđanje na
toj kartici namjerno je patvorila klika unutar policijske agencije. Kartica se
priredi, a mene ulove. Smjesta mi oduzmu sve ovlasti. Moj pomoćnik uskoči
s tvrdnjom da je preduhitrio umorstvo na uobičajeno djelotvoran način
Predzločina. Ne treba ni reći, nema ni umorstva ni nakane da se umorstvo
počini."
"Slažem se s tobom da umorstva neće biti", mračno je potvrdio Kaplan.
"Bit ćeš u policijskom pritvoru. Namjera mi je pobrinuti se da tako bude."
Užasnut, Anderton se pobunio: "Vraćate me onamo? Ali kako da iz
pritvora dokažem..."
"Baš me briga što ćeš ti dokazati ili što nećeš dokazati", prekinuo ga je
Kaplan. "Samo mi je stalo da te maknem s puta." Studenim je glasom dodao:
"Zbog vlastite zaštite."
"Spremao se na odlazak", ustvrdio je jedan od onih ljudi.
"Tako je", rekao je Anderton, znojeći se. "Čim me ščepaju, strpat će me
u zatvorski logor. Witwer će preuzeti moje ovlasti - sve do najsitnije." Lice
mu se smračilo. "Uključujući i moju ženu. Postupci su im, kako se čini,
usuglašeni."
Kaplan kao da je načas oklijevao. "To je moguće", priznao je, postojano
promatrajući Andertona. Zatim je odmahnuo glavom. "Ne mogu se izložiti
tom riziku. Ako ti je ovo podmetnuto, žao mi je. Ali to se mene naprosto ne
tiče." Suho se osmjehnuo. "Pa ipak, neka ti je sa srećom." Svojim ljudima je
rekao: "Odvedite ga u sjedište policije i predajte ga najvišem dužnosniku."
Spomenuo je ime vršitelja dužnosti povjerenika, te pričekao Andertonovu
reakciju.
"Witwer!" ponovio je Anderton u nevjerici.
Ne skidajući suhi osmijeh s lica, Kaplan se okrenuo i uključio sobnu
radijsku konzolu. "Witwer je već preuzeo ovlasti. Očito, od ovoga će stvoriti
popriličnu aferu."
Začuo se kratak statički šum, a zatim je radio naglo zabrenčao kroz
prostoriju - bučnim, stručnim glasom, koji je čitao pripremljenu objavu.
"...svi građani upozoravaju se da ne pružaju zaštitu ili bilo kakav vid
pomoći ili potpore toj opasnoj marginalnoj osobi. Izvanredna okolnost
odbjeglog zločinca koji se nalazi na slobodi i u položaju je da počini nasilno
djelo predstavlja jedinstvenu iznimku u današnje vrijeme. Obavještavaju se
svi građani da će se, prema važećim zakonskim odredbama, suučesnikom
smatrati svaka osoba koja ne bude u potpunosti surađivala s policijom u
njezinoj zadaći da privede Johna Allisona Andertona. Ponavljamo:
Predzločinska agencija Savezne vlade Zapadnog bloka u postupku je
lociranja i neutraliziranja svojega bivšeg Povjerenika, Johna Allisona
Andertona, koji se, temeljem metodologije predzločinskog sustava, ovim
proglašava potencijalnim ubojicom i koji se kao takav odriče svojih prava na
slobodu i svih njezinih povlastica."
"Nije mu dugo trebalo", zgroženo je promrmljao Anderton. Kaplan je
isključio radio i glas je umuknuo.
"Lisa je zacijelo otišla izravno k njemu", ogorčeno je pretpostavio
Anderton.
"Zašto bi on trebao čekati?" upitao ga je Kaplan. "Ti si svoje nakane
jasno izrazio."
Kimnuo je svojim ljudima. "Odvedite ga natrag u grad. Nelagodno mi je
kad mi je on tako blizu. U tom se pogledu slažem s povjerenikom Witwerom.
Želim da ga se neutralizira što prije."
 4.

Hladna je kišica rominjala po pločniku dok se vozilo kretalo mračnim

ulicama New Yorka u pravcu sjedišta policije.
"Jasno vam je njegovo gledište", rekao je jedan od ljudi Andertonu. "I vi
biste na njegovom mjestu postupili jednako neumoljivo."
Naduren i uvrijeđen, Anderton je samo zurio preda se.
"Uglavnom", nastavio je ovaj, "vi ste tek jedan od mnogih. Tisuće ljudi
otišle su u zatvorski logor. Nećete samovati. Štoviše, možda nećete htjeti ni
otići odande."
Onako bespomoćan, Anderton je promatrao pješake kako žure mokrim
pločnicima. Nije osjećao nikakvu jaču emociju. Bio je svjestan samo
nesnosne malaksalosti. Tupo je odbrojavao kućne brojeve: prilazili su sve
bliže sjedištu policije.
"Taj Witwer očito zna kako da iskoristi priliku", primijetio je usput
jedan od ljudi. "Jeste li ga ikada upoznali?"
"Nakratko", odgovorio je Anderton.
"Želio je vaš posao - pa vam je podmetnuo. Jeste li sigurni u to?"
Anderton se iskezio. "Je li to bitno?"
"Samo me zanima." Čovjek ga je mlako promotrio. "Znači, vi ste bivši
Policijski povjerenik. Ljudima u logoru bit će drago kad im stignete. Sjetit će
se tko ste vi."
"Bez sumnje", složio se Anderton.
"Witwer zbilja nije tratio vrijeme. Kaplan ima sreće - kad je takav
dužnosnik na položaju." Čovjek je pogledao Andertona gotovo molećivo.
"Zaista ste uvjereni da se radi o zavjeri, a?"
"Naravno."
"Ne biste Kaplanu skinuli ni dlaku s glave? Prvi put u povijesti
Predzločin je pogriješio? Jedna od onih kartica optužila je nevina čovjeka.
Možda je bilo i drugih nevinih ljudi - je li tako?"
"To je lako moguće", priznao je ravnodušno Anderton.
"Možda se cijeli sustav može srušiti. Jasno, vi nećete počiniti umorstvo -
a možda ni nitko dugi među njima ne bi. Jeste li zato kazali Kaplanu da želite
ostati vani? Jeste li se nadali dokazati kako sustav nije u pravu? Nemam
predrasuda, ako ste voljni razgovarati o tome."
Prignuo im se drugi čovjek i upitao: "Onako između nas dvojice, ima li
zapravo ičega u cijeloj toj priči o zavjeri? Je li vam to zaista podmetnuto?"
Anderton je uzdahnuo. U tom trenu ni sam nije bio siguran. Možda je
postao zarobljenik zatvorena, besmislena vremenskog kruga bez ikakva
povoda i ikakva kraja. Zapravo, bio je gotovo spreman prihvatiti da je postao
žrtva mučne, neurotične uobrazilje, potekle iz sve snažnije nesigurnosti. Bio
je voljan predati se bez borbe. Tištala ga je nesnosno teška iscrpljenost.
Opirao se nemogućem - a svi su aduti bili u tuđim rukama.
Prenulo ga je oštro cviljenje guma. Vozač je mahnito pokušao obuzdati
vozilo, naglo okrenuvši upravljač i nagazivši na kočnice, kada je iz magle
iskrsnuo teški pekarski kamion i prešao ravno u traku pred njima. Daje
umjesto toga potjerao motor, možda se mogao spasiti. Ali prekasno je shvatio
da je pogriješio. Automobil je proklizao, zanio se, načas oklijevao, a zatim se
čelno zabio u pekarski kamion.
Pod Andertonom se sjedalo izdignulo i bacilo ga licem prema vratima.
Bol mu je, nagla, nepodnošljiva, nahrupila u mozak kad je pao na pod;
hvatajući dah, nemoćno se pokušavao uspraviti na koljena. Odnekud je
zloguko odjekivalo pucketanje vatre; mrlja siktavog plamsanja treptala je u
kovitlajima izmaglice što su se uvlačili u izobličenu olupinu auta.
Netko izvan automobila pružio je ruke prema njemu. Polako je postao
svjestan da ga izvlače kroz raspuklinu na mjestu gdje su nekoć bila vrata.
Teški jastuk sjedala trzajem je bačen u stranu, te se odjednom našao na
nogama, mlohavo se oslanjajući o tamnu priliku koja ga je vodila u sjenovitu
prilaznu uličicu u blizini auta.
U daljini su zavijale policijske sirene.
"Preživjet ćeš", začuo je hrapav glas u uhu, prigušen i žuran. Nikad prije
nije čuo taj glas, nepoznat i grub poput kiše koja ga je tukla po licu. "Čuješ li
što ti govorim?"
"Da", potvrdio je Anderton. Besciljno je cimao razderani rukav svoje
košulje. U posjekotini na obrazu počelo mu je nabijati. Zbunjeno se pokušao
orijentirati. "Ti nisi..."
"Šuti i slušaj." Čovjekje bio zdepast, gotovo gojazan. Sad je ručetinama
osovio Andertona uz mokar cigleni zid zgrade, sklonivši ga od kiše i treptava
svjetla zapaljenog automobila. "Morali smo to tako izvesti", rekao je. "To je
bila jedina mogućnost. Nismo imali mnogo vremena. Mislili smo da će te
Kaplan duže zadržati kod sebe."
 "Tko si ti?" uspio je izgovoriti Anderton.
Vlažno, kišom išarano lice iskrivilo se u neveseli osmijeh. "Zovem se
Fleming. Vidjet ćemo se još. Imamo nekih pet sekundi prije nego što policija
stigne ovamo. Onda smo opet ondje odakle smo počeli." Tutnuo je plosnat
paketić Andertonu u ruke. "Tu imaš dovoljno love da ostaneš u pokretu. A
unutra ti je i potpun komplet isprava. Javit ćemo ti se s vremena na vrijeme."
Iscerio se još jače i počeo uzrujano kikotati. "Sve dok ne dokažeš da si u
pravu."
Anderton je zatreptao. "Znači, zbilja se radi o namještaljci?"
"Jasno." Čovjekje odsječno opsovao. "Hoćeš reći, i tebe su natjerali da u
to povjeruješ?"
"Mislio sam..." Anderton je govorio s mukom; izgleda da mu se jedan
prednji zub počeo klimati. "Neprijateljstvo prema Witweru... smijenjen sam,
moja žena je s mlađim, prirodno je da sam uvrijeđen..."
"Ne zavaravaj se", rekao mu je ovaj. "Nisi ti tako blesav. Sve ovo je
pomno razrađeno. Svaku su fazu držali pod kontrolom. Bilo je sređeno tako
da kartica ispadne taj dan kad se pojavi Witwer. Prvi dio već su priveli kraju.
Witwer je Povjerenik, a ti si zločinac u bijegu."
"Tko stoji iza toga?"
"Tvoja žena."
Andertonu se zavrtjelo u glavi. "Siguran si u to?"
Čovjek se nasmijao. "Možeš se kladiti u živu glavu." Hitro se obazro.
"Evo policije. Pođi ovom uličicom. Sjedni na autobus, odvezi se do
sirotinjske četvrti, uzmi si sobu i kupi hrpu časopisa da ti ne bude dosadno.
Nabavi drugu odjeću - dovoljno si bistar da se sam pobrineš za sebe. Ne
pokušavaj otići sa Zemlje. Provjeravaju sve međusustavne letove. Ako
uspiješ ostati neopažen u sljedećih sedam dana, izvukao si se."
"Tko si ti?" ostao je uporan Anderton.
Fleming ga je pustio. Oprezno je otišao do ulaza u prilaznu uličicu i
virnuo. Prvo policijsko vozilo zaustavilo se na vlažnom pločniku; dok mu je
motor resko brujao, sumnjičavo se primaknuto tinjajućoj drtini koja je nekoć
bila Kaplanov automobil. Unutar olupine skupina njegovih ljudi slabašno se
komešala, polako i bolno se izvlačeći na hladnu kišu kroz isprepleteni čelik i
plastiku.
"Smatraj nas zaštitnom udrugom", rekao je potiho Fleming, dok mu je
bucmasto, bezizražajno lice svjetlucalo od kapljica. "Svojevrsnom
policijskom postrojbom koja motri policiju. Kako bi zajamčila", dodao je, "da
sve ostane na ravnopravnoj osnovi."
Naglo je ispružio svoju široku ruku. Anderton je posrnuo kad ga je ovaj
odgurnuo oda se i skoro pao u mrak i mokro smeće razasuto po uličici.
"Kreni", rekao mu je odsječno Fleming. "I ne bacaj taj paketić." Dok je
Anderton oprezno opipavao put prema suprotnom izlazu iz prilazne uličice,
do njega su doprle čovjekove posljednje riječi. "Pomno ga prouči, pa možda
ipak preživiš."
 5.

Iskaznice su navodile da mu je ime Ernest Temple i da je nezaposleni

električar koji prima tjednu novčanu pomoć od države New York, sa ženom i
četvero djece u Buffalu i manje od sto dolara ušteđevine. Zelena karta
umrljana znojem omogućavala mu je da putuje bez stalne adrese. Čovjeku
koji traži posao nužno je putovati. Možda će morati prijeći dug put.
Dok se u gotovo praznom autobusu vozio na drugu stranu grada,
Anderton je proučavao opis Ernesta Templea. Isprave su očito bile izrađene s
njime u vidu, jer sve su mu mjere pristajale. Nakon nekog vremena upitao se
što je s njegovim otiscima i uzorkom moždanih valova. Nema nikakvih
izgleda da i oni izdrže usporedbu. S novčanikom punim ovih iskaznica
mogao bi se provući tek kroz najpovršniji pregled.
Ali i to je bilo nešto. A uz iskaznice je dobio i deset tisuća dolara u
novčanicama. Stavio je novac i isprave u džep, a onda se posvetio uredno
istipkanoj poruci u koju su bile uvijene.
Isprva mu nije uopće imala smisla. Dugo vremena ju je proučavao,
razbijajući glavu.
Postojanje većine logički podrazumijeva
odgovarajuću manjinu.
Autobus je ušao u golemo sirotinjsko područje, u miljama duge nizove
jeftinih hotela i ruševnih stambenih zgrada što su izniknule nakon masovnih
ratnih razaranja. Usporio je i stao, a Anderton je ustao. Nekoliko putnika
dokono mu je pogledalo posječeni obraz i oštećenu odjeću. Zanemarivši ih,
izašao je na stanicu mokru od kiše.
Osim što mu je naplatio sobu, hotelski recepcionar nije pokazao nikakvo
zanimanje. Anderton se uspeo stubištem do drugog kata i ušao u usku sobu
pljesniva vonja koja mu je sad pripadala. Zahvalno je zaključao vrata i
spustio rolete. Soba je bila mala ali čista. Krevet, komoda, kalendar s
pejzažima, stolica, svjetiljka i radio s prorezom za umetanje kovanica.
Ubacio je četvrt dolara u njega i svalio se na krevet. Sve glavne postaje
prenosile su policijski bilten. Ovo je bilo nešto novo, uzbudljivo, nepoznato
sadašnjem naraštaju. Zločinac u bijegu! Javnost je bila žarko zainteresirana.
"...ovaj se čovjek okoristio prednošću svojega visokog položaja pri
izvođenju početnog bijega", govorio je spiker službeno nadmenim glasom.
"Njegova visoka dužnost pružala mu je mogućnost ranog uvida u podatke, a
ukazano povjerenje omogućavalo mu je da izbjegne uvriježeni postupak
otkrivanja i premještanja. Tijekom razdoblja obnašanja dužnosti služio se
svojim ovlastima kako bi slao nebrojene potencijalne krivce na služenje
pripadajuće kazne, spašavajući tako živote nevinih žrtava. Ovaj čovjek, John
Allison Anderton, imao je presudnu ulogu pri uspostavljanju sustava
Predzločina, mjere predostrožnosti za otkrivanje budućih zločinaca pomoću
domišljate uporabe mutantnih prekoga koji su u stanju vidjeti zbivanja u
budućnosti i usmeno prenijeti te podatke analitičkoj aparaturi. Ta tri prekoga,
u svojoj presudnoj dužnosti..."
Glas se izgubio kad je izašao iz sobe i ušao u malu kupaonicu. Ondje je
sa sebe skinuo kaput i košulju, te napunio umivaonik vrućom vodom. Počeo
sije prati posjekotinu na obrazu. Prethodno je u drogeriji na uglu kupio jod i
flastere, britvu, češalj, četkicu za zube i druge sitne potrepštine. Namjeravao
je sutradan ujutro pronaći prodavaonicu polovne odjeće i kupiti si prikladnije
odjevne predmete. Napokon, sada je nezaposleni električar, a ne Policijski
povjerenik ozlijeđen u prometnoj nesreći.
Radio u drugoj sobi i dalje je brenčao. Tek ga je podsvjesno čuo dok je
stajao pred napuklim zrcalom i razgledavao svoj slomljeni zub.
"...sustav troje prekoga vuče podrijetlo od računala iz srednjih desetljeća
ovoga stoljeća. Kako se provjeravaju rezultati elektroničkih računala? Tako
što se podaci unesu u drugo računalo istovjetne izrade. Ali dva računala nisu
dovoljna. Dođe li svako pojedino računalo do drugačijeg odgovora,
nemoguće je a priori odrediti koje je u pravu. Rješenje, zasnovano na
pomnom izučavanju statističke metode, jest uporaba trećeg računala za
provjeru rezultata prvih dvaju. Na taj način dolazi se do takozvanog
većinskog izvještaja. S prilično se velikom vjerojatnošću može pretpostaviti
da slaganje dvaju od tri računala ukazuje na to koji je od alternativnih
rezultata točan. Nije vjerojatno da će dva računala doći do istovjetno netočnih
rješenja..."
Anderton je ispustio ručnik i otrčao u sobu. Uzdrhtalo se prignuo da
bolje čuje reske riječi s radija.
"...jednoglasnost svih triju prekoga poželjna je, ali rijetko ostvariva
pojava, kako objašnjava vršitelj dužnosti Povjerenika Witwer. Daleko se
češće dolazi do suglasnog većinskog izvještaja dvaju prekoga, uz manjinski
izvještaj trećega mutanta koji se neznatno razlikuje, najčešće glede vremena i
mjesta. Ovo se objašnjava teorijom višestrukih budućnosti. Kad bi postojala
samo jedna vremenska staza, prekognitivne informacije ne bi imale nikakva
značaja, budući da ne bi postojala nikakva mogućnost da se budućnost
promijeni nakon što se te informacije steknu. U radu Pred-zločinske agencije
moramo prije svega pretpostaviti..."
Anderton je počeo grozničavo hodati sobicom. Većinski izvještaj - samo
su se dva prekoga složila oko podataka na kojima se kartica temeljila. To je
značila poruka koja je popratila paketić. Izvještaj trećega prekoga, manjinski
izvještaj, na neki je način bio važan.
Zašto?
Na satu je vidio da je prošla ponoć. Page više neće biti na dužnosti. Sve
do sutra popodne neće se vratiti u majmunski blok. Mogućnost je bila mala,
ali vrijedilo je pokušati. Možda će mu Page izaći u susret, a možda i neće.
Morat će se izložiti riziku.
Morao je vidjeti manjinski izvještaj.
 6.

Između podneva i trinaest sati ulice pune otpadaka vrvjele su ljudima.

Odabrao je to doba dana, kad je najveća gužva, da obavi poziv. Odlučio se za
govornicu u jednoj veledrogeriji prepunoj kupaca, odakle je nazvao poznati
broj policije i ukočeno prinio hladnu slušalicu uhu. Namjerno je izabrao aud,
a ne vid liniju: bez obzira na to što nosi polovnu odjeću i izgleda zapušteno i
neobrijano, mogli bi ga prepoznati.
Recepcionar mu je bio nepoznat. Oprezno mu je dao Pageov kućni broj.
Ako Witwer uklanja stalno osoblje i postavlja svoje poslušnike, moglo bi se
dogoditi da mu se javi neki potpuni neznanac.
"Molim", oglasio se Pageov grubi glas.
Anderton se obazro s olakšanjem. Nitko uopće nije mario za njega.
Kupci su lutali oko izložene robe, zauzeti dnevnom rutinom. "Možeš
razgovarati?" upitao ga je. "Ili si zauzet?"
Uslijedio je trenutak šutnje. Mogao sije predočiti kako nesigurnost
razdire Pageovo blago lice dok mahnito pokušava odlučiti što da učini.
Naposljetku se oglasio s nećkanjem. "Zašto... me zoveš ovamo?"
Zanemarivši pitanje, Anderton je rekao: "Nisam prepoznao
recepcionara. Novo osoblje?"
"Posve novo", složio se Page, tankim, prigušenim glasom. "Velike
rošade, ovih dana."
"Čuo sam o tome." Napeto, Anderton ga je upitao: "Kako tvoj posao?
Još je siguran?"
"Samo malo." Odložio je slušalicu, a do Andertonova je uha dopro
prigušen zvuk koraka. Zatim je začuo kako se neka vrata u žurbi zatvaraju.
Page se vratio. "Sada možemo bolje razgovarati", rekao je promuklo.
"Koliko bolje?"
"Ne baš naročito. Gdje si?"
"U šetnji Central Parkom", rekao je Anderton. "Uživam na suncu." Bilo
je sasvim moguće da je Page otišao provjeriti radi li prisluškivač ove linije.
Ali morao se izložiti ovom riziku. "Imam novo zanimanje", rekao je šturo.
"Postao sam električar."
"A tako?" rekao je Page smeteno.
 "Mislio sam da možda imaš posla za mene. Ako se dade srediti, svratio
bih da ti provjerim osnovnu računalnu opremu. Pogotovo podatke i analitičke
postroje u majmunskom bloku."
Nakon stanke, Page je rekao: "To se... dade srediti. Ako je zaista bitno."
"Bitno je", potvrdio mu je Anderton. "Kad bi ti najviše odgovaralo?"
"Pa", rekao je Page, dovijajući se, "dolazi mi servisna ekipa pogledati
sustav interkoma. Vršitelj dužnosti Povjerenika želi da ga se poboljša, tako da
može brže djelovati. Možeš im se, možda, pridružiti."
"Pa i hoću. Otprilike kada?"
"Recimo u šesnaest sati. Ulaz B, razina 6. Ja ću te... dočekati."
"Dobro", složio se Anderton, već se spremajući da spusti slušalicu.
"Nadam se da ćeš još biti na svom radnom mjestu kad onamo stignem."
Prekinuo je vezu i hitro izašao iz govornice. Trenutak potom probijao se
kroz tijesnu gomilu ljudi natisnutih u obližnju zalogajnicu. Nitko ga ovdje
neće zamijetiti.
Trebao je čekati još tri i pol sata. A činit će mu se da je prošlo mnogo
duže. Ispostavilo se da mu je to bilo najdulje čekanje u životu, prije nego što
se napokon našao s Pageom kako su se dogovorili.
Page mu je pri susretu rekao: "Ti nisi pri sebi. Zašto si se, zaboga,
vratio?"
"Nisam se vratio na dugo." Anderton se napeto šuljao majmunskim
blokom, zaključavajući sustavno jedna vrata za drugima. "Ne puštaj nikoga
da uđe. Ne mogu nimalo riskirati."
"Trebao si odustati dok si bio u prednosti." U agoniji strepnje, Page je
išao za njim. "Witwer je podigao halabuku, prijeti se i pjeni. Zbog njega
cijela zemlja histerično traži tvoju krv."
Zanemarivši ga, Anderton je otklopio glavni kontrolni postav analitičke
aparature. "Koji je od tri majmuna izdao manjinski izvještaj?"
"Ne pitaj mene - ja odlazim." Na putu prema izlazu Page je načas zastao,
pokazao mu prstom na srednju figuru, a zatim nestao. Vrata su se zatvorila;
Anderton je ostao sam.
Ovaj srednji. Njega je dobro poznavao. Ta patuljasta, zgrbljena figura
sjedila je zakopana u žice i predajnike već petnaest godina. Nije pogledao
Andertona kad mu je prišao. Praznih i zacakljenih očiju promišljao je svijet
koji još ne postoji, slijep za fizičku stvarnost oko sebe.
"Jerry" je imao dvadeset i četiri godine. Isprva je bio klasificiran kao
hidrocefalični idiot, ali kad je napunio šest godina, psihotestom mu je utvrđen
dar prekognicije, ukopan u slojeve raspadnutog tkiva. Štavljenje u državnu
školu za obuku, koja mu je razvila latentni talent. U dobi od devet godina
njegov je dar već dospio do iskoristiva stadija. "Jerry" je, međutim, ostao u
besciljnom kaosu idiotizma; rastuća sposobnost zauzela je cijelu njegovu
ličnost.
Anderton je čučnuo i počeo rasklapati zaštitne oplate koje su čuvale
kolute vrpci pohranjene u analitičkoj aparaturi. Uz pomoć shematskih prikaza
unatrag je ustvrdio slijed vodova od završnih stadija integriranih računala do
točke na kojoj se odvajala "Jerryjeva" individualna oprema. Već za minutu-
dvije drhtavim je rukama vadio dvije polusatne vrpce: skorašnje odbačene
podatke koji nisu bili stopljeni s većinskim izvještajima. Prema tablici s
kodovima odredio je koji odsječak vrpce odgovara kartici relevantnoj za
njega.
U blizini je bio postavljen pretraživač za vrpce. Zadržavši dah, umetnuo
je vrpcu, uključio pogon i oslušnuo. Trebala mu je samo sekunda. Iz prve
izjave u izvještaju bilo je jasno što se dogodilo. Dobio je ono po stoje došao;
ne mora više tražiti.
"Jerryjevo" viđenje bilo je u faznom odmaku. S obzirom da prekognicija
ima nasumičnu prirodu, pregledavao je za mrvu drugačije područje vremena
od svojih sudruga. Za njega je izvještaj o tome da će Anderton počiniti
ubojstvo bio tek događaj koji valja integrirati sa svime ostalim. Ta tvrdnja - i
Andertonova reakcija -bile su samo još jedna datost.
Očito, "Jerryjev" izvještaj nadomještao je većinski izvještaj. Nakon što
dobije obavijest da će počiniti ubojstvo, Anderton će se predomisliti i
postupiti drugačije. Predviđanje umorstva dokinulo je samo umorstvo; ono je
preduhitreno samim tim stoje on dobio obavijest. Novaje vremenska staza
već stvorena. Ali "Jerry" je bio nadglasan.
Tresući se, Anderton je premotao vrpcu i uključio glavu za snimanje.
Ubrzano je snimio kopiju snimke, vratio original na mjesto i izvadio duplikat
iz uređaja. Ovo mu je dokaz da je kartica netočna: zastarjela. Sada je još
samo mora pokazati Witweru...
Vlastita ga je glupost zaprepastila. Nema sumnje da je Witwer već vidio
taj izvještaj; a usprkos tome preuzeo je posao Povjerenika i zadržao policijske
ekipe u lovu. Witwer ne kani odstupiti; Andertonova ga nevinost ne zanima.
Što da onda učini? Koga bi još ovo moglo zanimati?
"Budalo jedna prokleta!" zakreštao je neki glas iza njega, mahnit od
strepnje.
 Hitro se okrenuo. Njegova žena stajala je u policijskoj uniformi pokraj
jednog ulaza i gledala ga s bijesnim očajanjem. "Ne brini", kratko joj je rekao
i pokazao kolut vrpce. "Odlazim."
Izobličena lica, Lisa je bijesno pohitala prema njemu. "Page je kazao da
si tu, ali to mi je bilo nevjerojatno. Nije te smio pustiti. On jednostavno ne
shvaća što si ti."
"Što sam ja?" upitao juje Anderton jetko. "Prije nego što mi odgovoriš,
možda bi bilo bolje da poslušaš ovu snimku."
"Ne želim je poslušati! Hoću samo da se izgubiš odavde! Ed Witwer zna
da je netko došao ovamo. Page ga pokušava zavlačiti, ali..." Prekinula se
usred rečenice i ukočeno okrenula glavu u stranu. "Već je ovdje! Probit će se
silom."
"Zar ti nemaš utjecaja? Budi ljubazna i očaravajuća. Vjerojatno će me
smetnuti s uma."
Lisa ga je pogledala ogorčeno i prijekorno. "Na krovu je parkiran jedan
brod. Ako želiš pobjeći..." Glas joj je prepuknuo, pa je načas zašutjela. Zatim
je rekla: "Ja polazim za otprilike jednu minutu. Ako hoćeš sa mnom..."
"Hoću", rekao je Anderton. Nije imao drugog izbora. Osigurao si je
vrpcu, svoj dokaz, ali nije smislio nikakav način da ode odavde. Drage je
volje požurio za vitkom figurom svoje žene dok se ona brzim korakom
udaljavala od bloka, prolazila kroz pokrajnja vrata i išla niz dostavni hodnik,
a potpetice su joj glasno odjekivale u pustoj tmini.
"To je dobar, brz brod", dobacila mu je preko ramena. "Napunjen je
gorivom za hitne slučajeve - spreman za pokret. Trebala sam nadgledati jedan
dio odaslanih ekipa."
 7.

Za upravljačem brzog policijskog ophodnog vozila Anderton joj je

prepričao sadržaj snimke s manjinskim izvještajem. Lisa je slušala bez
komentara, stisnuta i napeta lica, zgrčeno si stišćući ruke u krilu. Ispod broda
se, poput reljefnog zemljovida, prostirao ratom poharani seoski krajolik na
kojem su prazna područja između gradova bila izlokana kraterima i istočkana
ruševinama gazdinstava i malih industrijskih pogona.
"Pitam se", rekla je, kad je on završio, "koliko se puta ovo već
dogodilo."
"Manjinski izvještaj? Već puno puta."
"Hoću reći, jedan je prekog iskočio iz faze. Poslužio se izvještajem
drugih kao podatkom - i nadomjestio ih." Tamnih i ozbiljnih očiju, dodala je:
"Možda u logorima ima mnogo ljudi sličnih tebi."
"Ne", bio je uporan Anderton. Ali polako je i njemu postajalo nelagodno
zbog toga. "Ja sam bio u položaju da vidim karticu, da pregledam izvještaj.
Zbog toga se ovo i dogodilo."
"Ali..." Lisa je ozbiljno zamahnula. "Možda bi svi tako reagirali. Mogli
smo im reći istinu."
"Rizik bi pritom bio prevelik", tvrdoglavo joj je odgovorio.
Lisa je prasnula u smijeh. "Rizik? Kockanje? Neizvjesnost? Dok su nam
prekogi pri ruci?"
Anderton se usredotočio na upravljanje malim, brzim brodom. "Ovo je
jedinstven slučaj", ponovio je. "A mi imamo neodložan problem. Teoretske
vidove možemo ostaviti za kasnije. Moram ovu snimku dostaviti pravim
ljudima - dok je tvoj bistri mladi prijatelj nije uništio."
"Nosiš je Kaplanu?"
"Nego što." Potapšao je kolut vrpce položen na sjedalo između njih.
"Zanimat će ga. Dokaz da mu život nije ugrožen trebao bi mu biti od vitalnog
značaja."
Lisa je drhtavim rukama izvadila tabakeru iz svoje torbice. "I ti misliš da
će ti on pomoći."
"Možda hoće - a možda i neće. Vrijedi riskirati."
"Kako si uspio tako brzo pobjeći u ilegalu?" upitala ga je Lisa. "Teško je
doći do potpuno djelotvorne krinke."
"Potreban je samo novac", odgovorio joj je lakonski.
Lisa je zamišljeno povukla dim. "Kaplan će ti vjerojatno pružiti zaštitu",
rekla je. "Prilično je moćan."
"Mislio sam da je on tek puki umirovljeni general."
"Tehnički - on je upravo to. Ali Witwer se domogao njegovog dosjea.
Kaplan je na čelu jedne neobične i ekskluzivne veteranske organizacije.
Zapravo, radi se o svojevrsnom klubu, s malim, ograničenim brojem članova.
Samo za visoke časnike - za međunarodnu klasu s obje ratne strane. Ovdje u
New Yorku posjeduju veliku ladanjsku kuću, tri luksuzna novinska izdanja i
povremeno plaćaju pravo malo bogatstvo za TV priloge."
"Što mi time želiš reći?"
"Samo ovo. Uvjerio si me da si nevin. Hoću reći, očito je da nećeš
počiniti umorstvo. Ali sada ti mora biti jasno da prvotni izvještaj, većinski
izvještaj, nije bio lažan. Nitko ga nije krivotvorio. Nije ga stvorio Ed Witwer.
Ne postoji nikakva zavjera protiv tebe, a nikad nije ni postojala. Ako
namjeravaš prihvatiti da je ovaj manjinski izvještaj nepatvoren, onda ćeš
jednako tako morati prihvatiti i većinski izvještaj."
Nevoljko se složio s njom. "A valjda je tako."
"Ed Witwer", nastavila je Lisa, "postupa bez ikakvih skrivenih namjera.
On zaista vjeruje da si ti potencijalan zločinac - a zašto i ne bi? Na stolu mu
leži većinski izvještaj, ali ona kartica je kod tebe, presavijena i spremljena u
džep."
"Uništio sam je", rekao je tihim glasom Anderton.
Lisa se usrdno prignula prema njemu. "Ed Witwer nema nikakvu želju
da ti otme položaj", rekla je. "Tjera ga isti onaj poriv koji i ti oduvijek imaš.
On vjeruje u Predzločin. On želi da se taj sustav nastavi. Razgovarala sam s
njime i uvjerena sam da mi nije lagao."
Anderton ju je upitao: "Hoćeš li možda da odnesem ovaj kolut Witweru?
Ako tako postupim - on će ga uništiti."
"Koješta", odvratila mu je Lisa. "Originali su mu u rukama od samog
početka. Mogao ih je uništiti kad god mu se to prohtjelo."
"To je točno", priznao je Anderton. "Lako je moguće da nije znao."
"Naravno da nije. Pogledaj to ovako. Ako se Kaplan domogne te vrpce,
policija će biti osramoćena. Zar ne uviđaš zašto? To bi dokazalo da je
većinski izvještaj bio pogreška. Ed Witwer je apsolutno u pravu. Moraš biti
priveden - ne bi li Predzločin preživio. Tebi je na umu vlastita sigurnost. Ali
pomisli, bar načas, na sustav." Prignula se, ugasila cigaretu i potražila u
torbici drugu. "Što ti je bitnije - tvoja osobna sigurnost ili opstanak sustava?"
"Moja sigurnost", odgovorio joj je Anderton, bez kolebanja.
"Bez ikakve dvojbe?"
"Ako sustav može preživjeti samo tako što će trpati nevine u zatvor,
onda zaslužuje da bude uništen. Moja osobna sigurnost bitna je zbog toga što
sam ljudsko biće. A uz to..."
Lisa je iz torbice izvadila nevjerojatno sićušan pištolj. "Mislim", rekla
mu je mazno, "da mi je prst na okidaču. Dosad se nisam služila ovakvim
oružjem. Ali voljna sam pokušati."
Nakon stanke, Anderton ju je upitao: "Želiš li da okrenem brod? Je li
tako?"
"Da, vrati se u sjedište policije. Žao mi je. Kad bi mogao staviti dobrobit
sustava iznad vlastitih sebičnih..."
"Poštedi me propovijedi", rekao joj je Anderton. "Vratit ću brod. Ali
neću slušati kako braniš kodeks ponašanja koji nitko inteligentan ne bi mogao
prihvatiti."
Lisa je stisnula usnice u tanku, beskrvnu crtu. Čvrsto držeći pištolj,
sjedila je okrenuta prema njemu, čvrsto ga držeći na oku dok je okretao brod
u širokom luku. Nekoliko nepričvršćenih predmeta istreslo se iz suvozačkog
pretinca kad se mala letjelica nakosila pod oštrim kutom, veličanstveno
uspravljajući jedno krilo sve dok se nije uperilo ravno uvis.
I Andertona i njegovu ženu pridržali su tijesni metalni nasloni za ruke
njihovih sjedala. Ali to nije vrijedilo i za trećeg suputnika.
Kutom oka Anderton je ugledao bljesak gibanja. Istodobno se začuo
zvuk, unezvijereno lamatanje ruku krupna čovjeka koji je naglo izgubio
oslonac pod nogama i prevalio se na učvršćenu stijenku broda. Ono stoje
uslijedilo zbilo se brzo. Fleming se u hipu osovio na noge, zanijevši se, ali
okretno, te je hitro pružio ruku prema ženinom pištolju. Anderton je bio
toliko prepadnut da nije uspio ni poviknuti. Lisa se okrenula, ugledala
čovjeka - i vrisnula. Fleming joj je izbio oružje iz ruke, pa se ono stropoštalo
na pod.
Progunđavši nešto, Fleming ju je odgurnuo i dohvatio pištolj. "Žao mi
je", rekao je zadihano, ispravivši se koliko je mogao. "Mislio sam da će ona
još nešto reći. Zato sam čekao."
"Bio si ovdje kad..." počeo je Anderton - i stao. Bilo je očito da su ga
Fleming i njegovi ljudi cijelo vrijeme držali pod nadzorom. Postojanje
Lisinog broda bilo je na vrijeme uočeno i uvršteno u zbroj mogućnosti, tako
da se Fleming ušuljao u teretni prostor broda dok je Lisa raspravljala je li
pametno odvesti njime Andertona na sigurno.
"Možda bi", rekao je Fleming, "bilo najbolje da mi daš taj kolut vrpce."
Posegnuo je vlažnim, nespretnim prstima prema njoj. "U pravu si - Witwer bi
je istopio u lokvu."
"A i Kaplan?" upitao ga je Anderton tupo, još uvijek ošamućen
čovjekovom pojavom.
"Kaplan radi izravno s Witwerom. Zbog toga se njegovo ime pojavilo u
petom retku kartice. Koji je od njih zapravo šef, to još ne znamo. Moguće
nijedan." Fleming je bacio pištoljčić u stranu i izvadio vlastito teško vojno
oružje. "Napravio si pravu spačku kad si pošao s ovom ženom. Kazao sam ti
da ona stoji u pozadini cijele stvari."
"Ne mogu u to vjerovati", usprotivio se Anderton. "Ako je ona..."
"Baš ne razmišljaš. Ovaj brod je zagrijan na Witwerov nalog. Htjeli su te
otpremiti iz sjedišta policije da mi ne bi mogli do tebe. Tako sam, odvojen od
nas, nisi imao nikakvih izgleda."
Čudan je izraz prešao Lisinim zgroženim licem. "To nije istina",
prošaptala je. "Witwer uopće nije vidio ovaj brod. Ja sam trebala
nadgledati..."
"To vam je gotovo uspjelo", neumoljivo ju je prekinuo Fleming.
"Imamo sreće ako nam neki policijski patrolni brod nije za petama. Nije bilo
vremena da se to provjeri." S tim je riječima čučnuo točno iza njezinog
sjedala. "Najprije valja ovu ženu maknuti s puta. A tebe moramo izvući iz
ovog područja. Page je dojavio Witweru u što si sada prerušen, tako da možeš
biti siguran da su to naširoko razglasili."
I dalje čučeći, Fleming je ščepao Lisu. Dobacivši svoj teški pištolj
Andertonu, stručno joj je počeo dizati bradu, sve dok joj nije priljubio
sljepoočnicu uz sjedalo. Lisa se grozničavo upinjala da ga dohvati; slabašno,
prestravljeno zapomaganje izdiglo joj se iz grla. Zanemarivši ga, Fleming joj
je ručetinama obuhvatio vrat i počeo ga svojski stezati.
"Bez rane od metka", objasnio je, bez daha. "Ispast će iz letjelice - što je
uobičajena nesreća. To se cijelo vrijeme događa. Ali, u ovom slučaju, vrat će
joj biti slomljen prije toga."
Činilo se čudno što je Anderton toliko čekao. Kako se ispostavilo,
Flemingovi su debeli prsti bili okrutno zariveni u ženin blijedi vrat prije nego
stoje Anderton podignuo dršku teškoga pištolja i njome opalio zatiljak
Flemingove lubanje. Čudovišne ruke opustile su se. Zateturavši, Fleming je
pao s glavom prema naprijed i skljokao se na stijenku broda. Slabašno
nastojeći da se pribere, počeo je uspravljati svoje tijelo. Anderton ga je
ponovno udario, ovaj put iznad lijevoga oka. Pao je na leđa i ostao
nepomičan.
S naporom dolazeći do daha, Lisa je načas ostala presavijena, dok joj se
tijelo njihalo tamo-amo. Zatim joj se, postupno, boja počela vraćati u lice.
"Možeš li preuzeti upravljanje?" odsječno ju je upitao Anderton,
protresavši je.
"Da, mislim da mogu." Gotovo mehanički posegnula je za upravljačem.
"Bit će mi dobro. Ne brini se za mene."
"Ovaj pištolj", rekao je Anderton, "pripada opremi kopnene vojske. Ali
nije iz rata. To je jedan od onih novih i praktičnih koje su stvorili. Možda sam
sasvim u krivu, ali postoji jedva uvjerljiva mogućnost da..."
Progurao se otraga, do mjesta gdje je Fleming ležao nauznak na podu.
Nastojeći ne dotaknuti čovjekovu glavu, razdrljio mu je kaput i prekopao mu
džepove. Trenutak iza toga Flemingov znojem natopljeni novčanik počivao
mu je u rukama.
Tod Fleming je, prema svojoj iskaznici, bio bojnik kopnene vojske
dodijeljen Internom vojno-informativnom obavještajnom odjelu. Među
različitim spisima nalazio se i dokument s potpisom generala Leopolda
Kaplana, gdje se navodilo da Fleming uživa posebnu zaštitu generalove
udruge - Međunarodne lige veterana.
Fleming i njegovi ljudi postupali su prema Kaplanovim naredbama.
Pekarski kamion i ona nesreća bili su namješteni.
To je značilo da je Kaplan namjerno pazio da on ne padne šaka policiji.
Plan je sezao sve do prvog susreta u njegovome domu, kad su ga Kaplanovi
ljudi pokupili dok se pakirao. S nevjericom je shvatio što se zapravo
dogodilo. Čak i tada su pazili da do njega dođu prije policije. Od početka se
radilo o razrađenoj strategiji s ciljem da ga Witwer ne uspije uhititi.
"Govorila si istinu", rekao je Anderton svojoj ženi dokje sjedao natrag
na svoje mjesto. "Možemo li doći do Witwera?"
Šutke je kimnula. Pokazavši mu primopredajnički sklop na upravljačkoj
ploči, upitala je: "Što... si to pronašao?"
"Nazovi mi Witwera. Htio bih razgovarati s njime što prije. Stvar je
veoma hitna."
Istrzanim je pokretima nazvala broj, dobila zatvorenu mehaničku liniju i
došla do sjedišta policije u New Yorku. Vizualna panorama nižih policijskih
djelatnika preletjela je ekranom prije nego što se na njemu ukazao sićušan
prikaz lica Eda Witwera.
"Sjećaš me se?" upitao ga je Anderton.
Witwer je problijedio. "Bože mili. Što se dogodilo? Lisa, zar ga ti to
dovodiš?" Oči su mu se naglo prikovale uz pištolj u Andertonovim rukama.
"Slušaj", rekao je razjareno, "nemoj joj ništa učiniti. Što god ti mislio, ona
nije odgovorna."
"To sam već otkrio", odgovorio mu je Anderton. "Možeš li nam odrediti
koordinate? Možda će nam biti potrebna zaštita na povratku."
"Na povratku!" Witwer se u nevjerici zagledao u njega. "Dolaziš
ovamo? Predaješ se?"
"Predajem se, da." Brzim i užurbanim glasom, Anderton je dodao:
"Smjesta moraš učiniti jednu stvar. Zatvori pristup majmunskom bloku.
Pobrini se da nitko ne dođe do njega - ni Page ni nitko drugi. A pogotovo ne
vojno osoblje."
"Kaplan", rekao je minijaturni prikaz.
"Što s njim?"
"Bio je ovdje. On... upravo je otišao."
Andertonu je srce prestalo kucati. "Što je radio?"
"Uzimao je podatke. Prepisivao je duplikate izvještaja naših prekoga o
tebi. Uporno je tvrdio da su mu potrebni samo zbog vlastite zaštite."
"Znači da ih već ima", rekao je Anderton. "Prekasno je." Uzbuđen,
Witwer je gotovo viknuo: "Što time želiš reći? Što se to događa?"
"Reći ću ti", rekao je Anderton teškim glasom, "kad se vratim u svoj
ured."
 8.

Witwer ga je dočekao na krovu policijske zgrade. Kad je mali brod

sletio, oblak brodova iz pratnje spustio je peraje i hitro se udaljio. Anderton je
smjesta prišao plavokosome mladiću.
"Dobio si što si htio", rekao mu je. "Možeš me uhititi i poslati u
zatvorski logor. Ali to ti neće biti dovoljno."
Witwerove plave oči bile su blijede od nesigurnosti. "Oprosti, ali ne
shvaćam..."
"Nisam ja za to kriv. Uopće nisam trebao napuštati sjedište policije.
"Gdje je Wally Page?"
"Već smo se pobrinuli za njega", odvratio je Witwer. "Neće nam više
stvarati probleme."
Andertonovo lice bilo je mrko.
"Držite ga iz krivog razloga", rekao je. "Nije učinio prekršaj time što me
pripustio u majmunski blok. Ali jest time stoje prenio informacije vojsci.
Tebi je ovdje radila vojna krtica." Ispravio se, pomalo nespretno: "Hoću reći,
menije radila."
"Opozvao sam nalog za tebe. Sada su ekipe u potrazi za Kaplanom."
"Ide li im?"
"Otišao je odavde u vojnom kamionu. Slijedili smo ga, ali kamion je
zašao u kompleks pod vojnom upravom. Sad su velikim ratnim tenkom R-3
prepriječili ulicu. Izazvali bismo građanski rat da ga pokušamo maknuti s
puta."
Polako, nevoljko, Lisa je prešla od broda do njih. I dalje je bila blijeda i
potresena, a na vratu joj se stvarala ružna modrica.
"Što ti se dogodilo?" oštro ju je upitao Witwer. Zatim je uočio
Flemingovo nepomično obličje prostrto u unutrašnjosti. Čvrsto pogledavši
Andertona, rekao je: "Znači, napokon si prestao umišljati da je ovo nekakva
moja zavjera."
"Jesam."
"Ne misliš da ja...", složio je zgađen izraz lica, "kujem zavjeru ne bih li ti
preoteo posao."
"Nego što. Svatko je kriv za takvo što. Kao što i ja kujem zavjeru da ga
zadržim. Ali ovo je nešto drugo - a ti nisi odgovoran za to."
"Zbog čega tvrdiš", upitao je Witwer, "kako je prekasno da se predaš?
Bože moj, stavit ćemo te u logor. Proći će tjedan dana i Kaplan će i dalje biti
živ."
"Bit će živ, da", priznao je Anderton. "Ali može dokazati da bi jednako
tako bio živ sve i da ja slobodno hodam ulicama. On posjeduje informacije
koje dokazuju da je većinski izvještaj zastario. On može slomiti sustav
Predzločina." Dovršio je: "Bilo pismo ili glava, on će pobijediti - a mi
izgubiti. Vojska će nas diskreditirati; strategija će im se isplatiti."
"Ali zašto se izlažu tolikom riziku? Što to oni točno žele?"
"Nakon Anglo-kineskog rata vojska je izvukla deblji kraj. Nije im više
onako kao u dobrim starim danima VOZB-a. Tada su vodili glavnu riječ u
svemu, kako u vojnim, tako i u političkim pitanjima. A obavljali su i
policijsku djelatnost za svoj račun."
"Kao Fleming", rekla je slabim glasom Lisa.
"Nakon rata Zapadni blokje razvojačen. Časnici poput Kaplana poslani
su u mirovinu i odbačeni. Nikome to nije po volji." Anderton je složio
grimasu. "Mogu ga razumjeti. Nije on jedini. Ali nismo mogli nastaviti na taj
način. Morali smo razdijeliti ovlasti."
"Kažeš da je Kaplan pobijedio", rekao je Witwer. "Zar tu zaista ništa
više ne možemo?"
"Neću ga ubiti. Mi to znamo i on to zna. Vjerojatno će nam doći s
nekakvom pogodbom. Neće nas ukinuti, ali Senat će nam oduzeti stvarnu
moć. To ti ne bi bilo drago, zar ne?"
"Pa baš i ne bi", svesrdno se složio Witwer. "Prije ili kasnije, ja ću voditi
ovu agenciju." Oblilo ga je rumenilo. "Ne baš odmah, razumije se."
Anderton se uozbiljio. "Šteta što si razglasio većinski izvještaj. Da si
šutio, moglo bi ga se oprezno povući iz opticaja. Ali sad su svi čuli za njega.
Ne možemo ga više povući."
"Izgleda da ne možemo", priznao je Witwer s nelagodom. "Možda
meni... ovaj posao i ne ide onoliko od ruke kako mi se činilo."
"Ići će ti, nakon nekog vremena. Bit ćeš dobar policajac. Vjeruješ u
status quo. Ali nauči se postupati polako." Anderton se odmaknuo od njih.
"Idem proučiti vrpce s podacima o većinskom izvještaju. Želim otkriti kako
sam ja to točno trebao ubiti Kaplana." Razmislivši, dodao je: "Možda bi mi to
moglo dati kakvu ideju."
Vrpce s podacima prekoga po imenu "Donna" i "Mike" bile su odvojeno
pohranjene. Odabravši aparaturu odgovornu za analiziranje "Donne", otvorio
je zaštitne oplate i rasprostro sadržaj. Kao i prije, kod ga je obavijestio koji su
kolutovi relevantni za njega, tako da je već za trenutak pokrenuo mehanizam
transporta vrpce.
Otprilike se radilo o onome na stoje i sumnjao. Ovo je bila građa kojom
se služio "Jerry" - nadomještena vremenska staza. U njoj su Kaplanovi vojno-
obavještajni agenti oteli Andertona dok se vozio kući s posla. Anderton je
odveden u Kaplanovu vilu, glavni organizacijski stožer Međunarodne lige
veterana, gdje je dobio ultimatum: ili će dragovoljno raspustiti sustav
Predzločina, ili će doći u otvoreni sukob s vojskom.
U ovoj odbačenoj vremenskoj stazi Anderton se, kao Policijski
povjerenik, obratio Senatu za podršku. Nikakva mu podrška nije pružena.
Kako bi se izbjegao građanski rat, Senat je ratificirao raspuštanje policijskog
sustava, te donio ukaz o povratku na vojnu vlast "kako bi se razriješilo
izvanredno stanje". Okupivši postrojbu fanatičnih policajaca, Anderton je
pronašao Kaplana i pucao u njega, kao i u druge dužnosnike Lige veterana.
Samo je Kaplan poginuo. Ostale su uklonili. A vojni je prevrat uspješno
izveden.
To je bila "Donna". Prevrtio je vrpcu i okrenuo se građi koju je
predvidio "Mike". Bit će identična; oba su se prekoga spregnula kako bi
prikazali ujedinjenu sliku. "Mike" je počeo jednako kao stoje počela i
"Donna": Anderton je doznao za Kaplanovu zavjeru protiv policije. Ali nešto
nije bilo kako treba. Zbunjeno je prevrtio vrpcu natrag na početak.
Neshvatljivo, nije se poklapala. Ponovno je pustio snimku, pozorno je
slušajući.
Izvještaj "Mikea" poprilično se razlikovao od izvještaja "Donne".
Nakon sat vremena priveo je pregled kraju, pospremio vrpce i izašao iz
majmunskog bloka. Čim se pojavio, Witwer ga je upitao: "Što je bilo? Vidim
da nešto nije u redu."
"Ne", odgovorio je polako Anderton, još uvijek duboko zamišljen. "Ne
bih baš rekao da nije u redu." Do ušiju mu je dopro neki zvuk. Otišao je
radoznalo do prozora i provirio.
Ulica je bila prepuna ljudi. Sredinom kolnika kretali su se uniformirani
vojnici u četveroredu. Puške, kacige... vojnici stupaju u maskirnim ratnim
uniformama, nose voljene stjegove VOZB-a koji vijore na hladnom
popodnevnom vjetru.
"Vojni miting", objasnio je sumorno Witwer. "Nisam bio u pravu. Oni
neće sklopiti pogodbu s nama. Zašto i bi? Kaplan će to iznijeti u javnost."
Anderton nije osjetio nikakvo iznenađenje. "Pročitat će manjinski
izvještaj?"
"Izgleda. Zahtijevat će od Senata da nas raspusti i da oni preuzmu naše
ovlasti. Iznijet će tvrdnju da nevine ljude bacamo u zatvor - noćne racije, sve
u tom stilu. Strahovlada."
"Imaš dojam da će im Senat popustiti?"
Witwer je oklijevao. "Ne bih htio nagađati."
"Ja bih", rekao je Anderton. "Hoće. To što se sada zbiva tamo vani
poklapa se s onim što sam dolje saznao. Stjerali smo sami sebe u kut i sada
nam preostaje samo jedan smjer djelovanja. Sviđao nam se ili ne, morat ćemo
poći njime." Oči su mu svjetlucale metalnim sjajem.
Witwer je upitao, sa strepnjom u glasu: "Koji to?"
"Kad ti kažem, pitat ćeš se zašto ga sam nisi smislio. Vrlo očito, morat
ću ispuniti objavljeni izvještaj. Prisiljen sam ubiti Kaplana. Jedino ih tako
možemo spriječiti da nas diskreditiraju."
"Ali", rekao je Witwer zaprepašteno, "većinski izvještaj je već
nadomješten."
"Mogu to učiniti", obavijestio ga je Anderton, "ali to će koštati. Poznati
su ti pravilnici koji određuju kazne za umorstvo s predumišljajem?"
"Doživotni zatvor."
"U najmanju ruku. Ti bi vjerojatno mogao povući pokoju vezu i postići
da se smanji na izgon. Mogli bi me poslati na neki kolonizirani planet, na
dobru staru granicu."
"To bi ti... bilo draže?"
"Kvragu, ne bi", rekao je Anderton od srca. "Ali to bi bilo manje od dva
zla. I nužno je."
"Nije mi jasno kako bi ti mogao ubiti Kaplana."
Anderton je izvadio teško vojno oružje koje mu je dobacio Fleming.
"Pomoću ovoga."
"Neće te spriječiti?"
"Zašto bi? Imaju onaj manjinski izvještaj u kojem stoji da sam se
predomislio."
"Znači da je manjinski izvještaj netočan?"
"Ne", rekao je Anderton. "apsolutno je točan. Ali svejedno ću ubiti
Kaplana."
 9.

Nikad još nije ubio čovjeka. Nikad čak nije ni vidio čovjeka kako gine.
A trideset je godina bio Policijski povjerenik. Za ovaj je naraštaj hotimično
umorstvo izumrlo. Ono se naprosto nije više događalo.
Policijski ga je auto odvezao blok dalje od vojnog mitinga. Ondje je, u
sjeni stražnjeg sjedala, pomno proučio pištolj kojim ga je opskrbio Fleming.
Djelovao je neoštećeno. Zapravo, nije bilo dvojbe u ishod. Bio je apsolutno
siguran što će se točno dogoditi u idućih pola sata. Sklopio je pištolj, otvorio
vrata parkiranog automobila i oprezno iskoračio van.
Nitko nije mario za njega. Natiskane gomile hrlile su prema naprijed, ne
bi li došle dovoljno blizu da čuju miting. Prevladavale su vojne uniforme, a
na obodu raščišćenog područja bili su poredani tenkovi i teško oružje - sve
ono ozbiljno naoružanje koje se još proizvodi.
Vojska je podignula metalni podij za govornika s prilaznim stubama. Iza
podija visio je golem barjak VOZB-a, znak združenih snaga koje su se borile
u ratu. Nekim čudnovatim urušavanjem vremena, Liga veterana VOZB-a
uključivala je i časnike iz redova njihovog ratnog neprijatelja. Ali general
ostaje general, dok sitne razlike s vremenom blijede.
Prvi su red zauzeli čelnici zapovjedništva VOZB-a. Iza njih su sjedili
niži časnici. Stjegovi pukova vijorili su u raznim bojama i simbolima.
Zapravo, priredba je poprimila izgled svečane proslave. Na povišenom dijelu
podija sjedili su uglednici Lige veterana strogih lica, do posljednjega napeti
od iščekivanja. Na krajnjim rubovima je, gotovo neprimjetno, čekalo
nekoliko vodova policije, navodno da čuvaju red. Zapravo, radilo se o
dojavljivačima koji su pozorno pratili što se zbiva. Bude li se red sačuvao,
vojska će pripaziti da tako i ostane.
Vjetar kasnog poslijepodneva nosio je prigušeni žamor tijesno zbijenog
mnoštva. Dok se Anderton probijao kroz gustu svjetinu preplavila ga je
fizička prisutnost ljudi. Svi su bili ukočeni od žarke želje da vide što će biti.
Činilo se da gomila osjeća da joj se sprema nešto spektakularno. Anderton se
s mukom probio između redova sjedala i prišao zbijenoj grupici vojnih
dužnosnika na rubu podija.
Kaplan je bio među njima. Ali sada je on bio general Kaplan.
 Ni prsluka, ni zlatnog džepnog sata, ni štapa, ni staromodnog poslovnog
odijela - svega toga više nije bilo. Za ovu je prigodu Kaplan iz naftalina
izvadio svoju staru uniformu. Uspravan i dojmljiv, stajao je okružen bivšim
pripadnicima svojega vojnog osoblja. Nosio je lente, ordenje, čizme, paradni
mač i šapku. Bilo je začudno koliko se taj ćelavi čovjek preobrazio pod
strogim autoritetom jedne časničke šapke.
Zamijetivši Andertona, general Kaplan odvojio se od skupine i prišao
mjestu na kojem je mlađi čovjek stajao. Izraz njegova mršava, gipka lica
odavao je do koje mjere mu je drago što usprkos svemu vidi Policijskog
povjerenika.
"Ovo je pravo iznenađenje", kazao je Andertonu, pruživši mu sitnu ruku
u sivoj rukavici. "Bio sam uvjeren da vas je uhitio trenutačni vršitelj dužnosti
Povjerenika."
"Još sam na slobodi", kratko je odgovorio Anderton dok su se rukovali.
"Naposljetku, Witwer ima isti onaj kolut vrpce." Pokazao je prstom na
paketić koji je Kaplan držao svojim čeličnim prstima i samouvjereno izdržao
njegov pogled.
Usprkos svojoj nervozi, general Kaplan bio je dobre volje. "Ovo je velik
dan za vojsku", otkrio je. "Bit će vam drago kad čujete da se spremam iznijeti
u javnost potpun prikaz neutemeljene optužbe koju su podigli protiv vas."
"Dobro", suzdržano je odgovorio Anderton.
"Postat će bjelodano da ste bili neopravdano optuženi." General Kaplan
nastojao je otkriti što točno Anderton zna. "Je li Fleming imao priliku
upoznati vas sa situacijom?"
"Donekle", odvratio je Anderton. "Pročitat ćete samo manjinski
izvještaj? To je sve što imate sa sobom?"
"Usporedit ću ga s većinskim izvještajem." General Kaplan dao je znak
svome pobočniku, koji je donio kožnu torbu za spise. "Sve je ovdje - svi
dokazi koji su nam potrebni", rekao je. "Ne smeta vam ako vas uzmemo za
primjer, zar ne? Vaš slučaj simbolizira neopravdana uhićenja nebrojenih
pojedinaca." Krutim pokretom general Kaplan pogledao je na ručni sat.
"Moram početi. Hoćete li mi se pridružiti na podiju?"
"Zašto?"
Hladno, ali sa svojevrsnom prigušenom nabusitošću, general Kaplan je
rekao: "Tako da se može vidjeti živi dokaz. Vi i ja zajedno - ubojica i njegova
žrtva. Stoje rame uz rame, čime razobličuju cijelu tu zlokobnu prijevaru
kojom je rukovodila policija."
 "Drage volje", složio se Anderton. "Što još čekamo?"
I dalje nervozan, general Kaplan je pošao prema podiju. Još jednom je s
nelagodom bacio pogled prema Andertonu, kao da se pita zašto se ovaj
pojavio i što zapravo zna. Bio je još manje siguran kad se Anderton
svojevoljno popeo stubama na podij i našao tek zajedno mjesto udaljen od
govornice.
"Potpuno vam je jasno što sve kanim kazati?" bio je uporan general
Kaplan. "Razotkrivanje će imati znatne posljedice. Moglo bi nagnati Senat da
iznova razmotri temeljnu valjanost sustava Predzločina."
"Razumijem", odgovorio je Anderton, prekriženih ruku. "Hajdemo."
Gomila je naglo utihnula. Ali došlo je do nestrpljivog komešanja
prožetog iščekivanjem kad je general Kaplan dohvatio kožnu torbu i počeo
pred sobom razmještati građu.
"Čovjek koji sjedi pokraj mene", započeo je, jasnim, odsječnim glasom,
"poznat je svima vama. Možda ste iznenađeni što ga vidite, jer ga je policija
sve donedavno opisivala kao opasnog ubojicu."
Oči gomile uprle su se u Andertona. Svojski su se zagledali u jedinog
potencijalnog ubojicu kojeg su ikada imali priliku vidjeti izbliza.
"Prije nekoliko sati, međutim", nastavio je general Kaplan, "poništenje
policijski nalog za njegovo uhićenje; zar zato što se bivši Povjerenik
Anderton dragovoljno predao? Ne, to nije sasvim točno. On sjedi ovdje. Nije
se predao, ali policiju on više ne zanima. John Allison Anderton nevin je
glede bilo kakvog zločina u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Tvrdnje
izrečene protiv njega bile su bezočne neistine, dijabolična izopačenja
zagađenog kaznenog sustava zasnovanog na lažnoj premisi - golemog,
bezličnog žrvnja koji je tjerao muškarce i žene u propast."
Opčinjena gomila gledala je naizmjence u Kaplana, pa u Andertona.
Temeljna je situacija svima bila dobro poznata.
"Mnogi se privode i zatvaraju na osnovi takozvane strukture
predostrožnosti Predzločina", nastavio je general Kaplan, dok mu je glas
dobivao na emotivnosti i snazi. "Optuženi su ne za zločine koje su počinili,
već za zločine koje će počiniti. Tvrdi se da će ti ljudi, ako im se dozvoli da
ostanu na slobodi, u nekom budućem trenutku počiniti krivična djela.
Ali ne može postojati nikakva valjana spoznaja o budućnosti. Čim se
prekognicijska informacija stekne, ona samu sebe poništi. Paradoksalna je
tvrdnja da će ovaj čovjek počiniti budući zločin. Podatak postaje patvoren
samim činom posjedovanja. U svim slučajevima, bez iznimke, izvještaj troje
policijskih prekoga poništio je podatke koje su sami iznijeli. Sve i da nije
došlo do uhićenja, svejedno ne bi bio počinjen nikakav zločin."
Anderton ga je odsutno slušao; riječi su mu tek napola dopirale do
svijesti. Gomila ga je, međutim, slušala s velikim zanimanjem. General
Kaplan sad je dohvatio sažetak izrađen prema manjinskom izvještaju.
Objasnio je o čemu se radi i na koji načinje nastao.
Iz džepa svoga kaputa Anderton je krišom izvadio pištolj i stavio ga u
krilo. Kaplan je već odlagao manjinski izvještaj, prekognicijsku građu
dobivenu od "Jerryja". Tankim je, koščatim prstima sezao prema sažetku
prvog, "Donne", a zatim i "Mikea".
"Ovo je bio prvotni većinski izvještaj", objasnio je. "Tvrdnja koju je
iznijelo prvo dvoje prekoga: da će Anderton počiniti umorstvo. Znači, ovdje
je automatski poništena građa. Pročitat ću vam je." Obrisao je naočale bez
okvira, namjestio ih na nos i polako stao čitati.
Začuđen izraz prešao mu je licem. Zastao je, zamucnuo i naglo ušutio.
Papiri su mu se rasuli iz ruku. Poput životinje stjerane u kut, okrenuo se u
mjestu, zgrčio i šmugnuo s govornice.
Njegovo je izobličeno lice načas sijevnulo pokraj Andertona. Anderton
je u tom trenutku ustao, podignuo pištolj, hitro iskoračio i opalio. Zapetljavši
se u nizove stopala ispruženih sa stolica koje su prekrivale podij, Kaplan je
ispustio tek jedan rezak krik agonije i straha. Lelujajući se i lepetajući poput
nastrijeljene ptice, strovalio se s podija na tlo. Anderton je došao do ograde,
ali sve je već bilo gotovo.
Kaplan je, kako je većinski izvještaj i ustvrdio, bio mrtav. Mršava su mu
prsa sad bila zadimljena duplja tame, prhki pepeo koji se raspadao dok se
tijelo trzalo na zemlji.
Andertonu se smučilo. Okrenuo se i brzo prošao između poustajalih
figura zaprepaštenih vojnih časnika. Pištolj koji mu je još bio u ruci jamčio je
da ga neće pokušati spriječiti. Skočio je s podija i zamaknuo u kaotičnu masu
ljudi u podnožju. Pogođeni, užasnuti, upinjali su se da vide što se zbilo.
Incident se zbio upravo pred njihovim očima, a bio je nepojmljiv. Trebat će
vremena da prihvaćanje zauzme mjesto slijepe prestravljenosti.
Na obodu gomile Andertona je dočekala i uhvatila policija. "Imali ste
sreće što ste se izvukli", šapnuo mu je jedan od njih kad se vozilo oprezno
počelo udaljavati.
"Valjda jesam", odvratio mu je Anderton odsutno. Naslonio se i pokušao
se sabrati. Drhtao je i bilo mu je slabo. Odjednom se nagnuo prema naprijed i
počeo grčevito povraćati.
"Siroti jadnik", promrmljao je jedan murjak s razumijevanjem.
Kroz nalete jada i mučnine, Anderton nije mogao procijeniti misli li
murjak pritom na Kaplana, ili na njega samog.
 10.

Četiri plećata policajca pomogla su Lisi i Johnu Andertonu da se

spakiraju i ukrcaju stvari. U svojih je pedeset godina bivši Policijski
povjerenik prikupio golemu zbirku materijalnih dobara. Sjetan i zamišljen,
stajao je i promatrao kako povorka sanduka odlazi u kamione.
Ti će ih kamioni odvesti ravno do uzletišta - a odande će njih dvoje
intersustavskim prijevozom otići na Centaurus X. Dug put za jednog starca.
Ali neće se morati vraćati.
"Još samo jedan sanduk", obznanila je Lisa, zaokupljena i predana
poslu. Lutala je ogoljelim prostorijama u džemperu i širokim hlačama,
provjeravajući posljednje sitnice. "Sve mi se čini da se nećemo moći služiti
ovim novim atroničkim uređajima. Na Cent-desetki još se uvijek služe
električnom strujom."
"Nadam se da ti nije previše žao", rekao je Anderton.
"Naviknut ćemo se", odgovorila je Lisa i načas mu se osmjehnula. "Zar
ne?"
"Nadam se. Tako si sigurna da nećeš zažaliti. Kad bih imao dojam..."
"Nema žaljenja", uvjerila ga je Lisa. "A sad bi mi baš mogao pomoći
oko ovog sanduka."
Dok su se ukrcavali u kamion na čelu, pojavio se Witwer u patrolnom
autu. Iskočio je iz njega i žurno im prišao s neobično preplašenim izrazom
lica. "Prije nego što otputujete", kazao je Andertonu, "morat ćeš mi razložiti
situaciju s prekogima. Dobivam upite iz Senata. Htjeli bi otkriti je li srednji
izvještaj, onaj s poništenjem, bio pogrešan - ili stoje već bilo." Zbunjeno je
dodao: "Još mi je neobjašnjiv. Manjinski izvještaj nije bio u pravu, zar ne?"
"Koji manjinski izvještaj?" zanimao se Anderton, pomalo posprdno.
Witwer je trepnuo. "Znači, u tome je stvar. Mogao sam to i znati."
Smjestivši se u kabinu kamiona, Anderton je izvadio lulu i istresao
duhan u nju. Pripalio ju je Lisinim upaljačem i počeo izvoditi pušački ritual.
Lisa se vratila u kuću, ne bi li se uvjerila da im ništa od presudne važnosti
nije promaknulo.
"Postojala su tri manjinska izvještaja", rekao je Witweru, naslađujući se
mladićevom zbunjenošću. Jednoga dana Witwer će naučiti da ne srlja u
situacije koje mu nisu posve jasne. Zadovoljstvo je bilo Andertonov konačni
osjećaj. Bez obzira na svoju starost i isluženost, bio je jedini koji je dokučio
stvarnu prirodu problema.
"Ta tri izvještaja bila su uzastopna", objasnio je. "Prva je bila 'Donna'. U
toj vremenskoj stazi, Kaplan mi je kazao za zavjeru, na što sam gaja ubio.
'Jerry', u blagom faznom odmaku od 'Donne', poslužio se njezinim
izvještajem kao podatkom. Uzeo je u obzir moje saznanje o izvještaju. U toj,
drugoj vremenskoj stazi, menije bilo stalo samo do toga da zadržim svoje
radno mjesto. Nisam želio ubiti Kaplana. Zanimali su me samo moj položaj i
moj život."
"A 'Mike' je dao treći izvještaj? Koji je došao nakon manjinskog
izvještaja?" Witwer se ispravio. "Hoću reći, došao je posljednji?"
"Da, 'Mike' je bio posljednji od njih troje. Saznavši za prvi izvještaj, bio
sam odlučio ne ubiti Kaplana. To je stvorilo drugi izvještaj. Ali saznavši za
taj izvještaj, opet sam se predomislio. Drugi izvještaj, ta druga situacija, bila
je ona situacija koju je Kaplan htio stvoriti. Policiji je u korist išlo da
ponovno stvori prvu situaciju. A tada sam već na umu imao policiju.
Razabrao sam što to Kaplan čini. Treći izvještaj učinio je drugoga netočnim
jednako onako kao što je drugi učinio prvoga netočnim. To nas je vratilo
onamo odakle smo i počeli."
Prišla im je Lisa, zajapurena i bez daha. "Hajdemo - ovdje smo sasvim
gotovi." Gipka i okretna, popela se po metalnim prečkama kamiona i utisnula
pokraj svoga muža i vozača. Ovaj je pak poslušno pokrenuo svoj čelni
kamion, a ostali su pošli za njim.
"Svi su izvještaji bili različiti", završio je Anderton. "Svaki je bio
zaseban. Ali dva su se u jednom pogledu složila. Ostanem li na slobodi, ubit
ću Kaplana. To je dalo privid većinskog izvještaja. Zapravo, radilo se samo o
tome - o prividu. 'Donna' i 'Mike' predvidjeli su isti događaj - ali iz dvije
potpuno različite vremenske staze, koje su se zbile pod potpuno različitim
okolnostima. 'Donna' i 'Jerry', takozvani manjinski izvještaj i polovica
većinskog izvještaja, nisu bili u pravu. Od njih troje, samo je 'Mike' bio u
pravu - budući da nijedan izvještaj nije došao nakon njegovoga, da ga poništi.
To bi ti uglavnom bilo sve."
Witwer je tjeskobno kaskao uz kamion, dok mu je zabrinutost stvarala
bore na glatkom, plavokosom licu. "Hoće li se to opet dogoditi? Trebamo li
preurediti ustroj?"
"To se može dogoditi samo u jednom slučaju", rekao je Anderton. "Moj
slučaj bio je jedinstven, budući da sam imao pristup podacima. To bi se
moglo opet dogoditi - ali samo sljedećem Policijskom povjereniku. Zato, pazi
što radiš." Načas se iscerio, nemalo se naslađujući Witwerovim tegobnim
izrazom. Pokraj njega, Lisa je trznula svojim crvenim usnama, te dohvatila
njegovu ruku i obujmila je.
"Bilo bi ti najpametnije da dobro otvoriš oči", upozorio je mladoga
Witwera. "To bi ti se moglo dogoditi bilo kada."
 Pružamo vam uspomene na veliko

Probudio se - i želio Mars. Doline, pomislio je. Kako bi bilo hodati

među njima? Sjajno i još sjajnije: sanje rastao dok se razbuđivao, san i
čežnja. Gotovo da je osjećao sveobuhvatnu prisutnost toga drugog svijeta,
koji su vidjeli samo državni agenti i visoki dužnosnici. A činovnik poput
njega? Malovjerojatno.
"Ustaješ li ti to ili ne?" upitala ga je sanjivo njegova žena Kirsten, s
uobičajenim prizvukom razdražljiva prijekora. "Ako se već dižeš, stisni gumb
za vruću kavu na vražjem štednjaku."
"U redu", rekao je Douglas Quail i bos prošao njihovim stanom do
kuhinje. Ondje je prvo poslušno stisnuo gumb za vruću kavu, a zatim je sjeo
za blagovaonički stol i izvadio malu žutu limenku dobrog duhana za
šmrkanje marke Dean Swift. Snažno ga je udahnuo, pa ga je mješavina Beau
Nash zapekla u nosu i zažarila na nepcu. Ali svejedno ju je udisao; ona ga je
budila i omogućavala mu da stopi svoje snove, svoje noćne žudnje i
nasumične želje, u nekakav privid racionalnosti.
Otići ću, kazao je sebi. Prije nego što umrem, vidjet ću Mars.
To je, naravno, bilo nemoguće, stoje znao čak i u snu. Ali danja
svjetlost, svakodnevni zvuk njegove žene koja si sad četka kosu pred zrcalom
u kupaonici - sve se urotilo da ga podsjeti na to što je on. Bijedni mali
djelatnik u radnom odnosu, ogorčeno je kazao sebi. Kirsten ga je na to
podsjećala barem jednom dnevno, a on je nije krivio; ženi je posao spuštati
muža na Zemlju. Spuštati na Zemlju, pomislio je i glasno se nasmijao. Izrazje
doslovce primjeren.
"Zbog čega se tako kliberiš?" upitala ga je žena kad je umarširala u
kuhinju, dok se za njom njihao dugi, ružičasti, čipkom načičkani kućni
ogrtač. "Neki san, kladim se. Uvijek si ih pun."
"Da", rekao je i kroz kuhinjski prozor pogledao lebdeće aute i prometne
žljebove, sve te male energične ljude koji žure na posao. Vrlo skoro i on će
biti među njima. Kao i uvijek.
"Kladim se da je imao veze s nekakvom ženskom", rekla je Kirsten
satirućim tonom.
"Ne", rekao je. "S jednim bogom. S bogom rata. On ima čudesne
kratere, a duboko u njima rastu svakojake vrste biljaka."
"Slušaj." Kirsten je čučnula uz njega i iskreno mu se obratila, načas bez
ljutnje u glasu. "Dno oceana - našeg oceana - mnogo je ljepše, neusporedivo
ljepše. Znaš ti to; svi to znaju. Iznajmi odijela s umjetnim škrgama za nas
dvoje, uzmi si tjedan dana dopusta, pa možemo zaroniti i živjeti dolje u
jednom od onih cjelogodišnjih podvodnih odmarališta. A uz to..." Ušutjela je.
"Ne slušaš me. A trebao bi. Ovo je daleko bolje od te tvoje potrebe, te tvoje
opsjednutosti Marsom, a ti me čak ni ne slušaš!" Resko je podignula glas:
"Gospode Bože, nema ti spasa, Doug! Što će biti s tobom?"
"Odlazim na posao", rekao je i ustao, zaboravivši na doručak. "Eto što
će biti sa mnom."
Odmjerila ga je. "Sve ti je gore. Svakim danom si sve veći fanatik.
Kamo to vodi?"
"Na Mars", rekao je i otvorio vrata ormara da si uzme čistu košulju za
posao.
Izašavši iz taksija, Douglas Quail polako je prešao tri gusto popunjena
žlijeba za pješake i prišao suvremenom, dopadljivo gostoljubivom ulazu.
Ondje je zastao, smetajući jutarnjem prometu, te oprezno pročitao neonski
natpis promjenjive boje. Nije mu bilo prvi put da pomno promatra ovaj
natpis... ali nikad mu još nije prišao ovako blizu. Ovo je bilo puno drugačije;
sada je činio nešto sasvim drugo. Nešto što se prije ili kasnije moralo
dogoditi.
 REKAL, INCORPORATED

Je li to odgovor? Naposljetku, jedna iluzija, ma koliko uvjerljiva bila,

ostaje ipak tek puka iluzija. Barem u objektivnom smislu. Ali u subjektivnom
- to je baš posve suprotno.
A, uostalom, imao je dogovoreni sastanak. Za pet minuta.
Duboko udahnuvši blago smogom prožeti zrak Chicaga, prošao je kroz
blistavo raznobojno svjetlucanje ulaznih vrata i popeo se do pulta na
recepciji.
Stasita plavuša za pultom, nagih grudi i uredna, prijazno mu je kazala:
"Dobro jutro, gospodine Quail."
"Da", rekao je. "Došao sam se dogovoriti za Rekalov tečaj. Kao što već
valjda znate."
"Ne kaže se 'rekal' nego 'recall'", ispravila ga je recepcionistica. Podigla
je slušalicu vidfona pokraj svojega glatkog lakta i kazala u nju: "Ovdje je
gospodin Douglas Quail, gospodine McClane. Može li on sada ući? Ili je još
prerano?"
"Giz vetva vum-vum vamp", promumljao je vidfon.
"Da, gospodine Quail", rekla je, "možete ući; gospodin McClane vas
očekuje." Kad je nesigurno pošao, dobacila je za njim: "Soba D, gospodine
Quail. S vaše desne strane."
Nakon što se uzrujao zbog nesnalaženja, ali samo nakratko, pronašao je
pravu sobu. Vrata su bila otvorena, a unutra je za velikim radnim stolom od
prave orahovine sjedio čovjek prijazna izgleda, sredovječan, odjeven u
najmodernije sivo odijelo od kože marsovske žabe; već je po samome odijelu
Quail znao da je došao pravoj osobi.
"Sjednite, Douglas", rekao je McClane, mahnuvši debeljuškastom
rukom prema stolici preko puta stola. "Znači, želja vam je da se prisjećate
posjeta Marsu. Tako treba."
Quail je sjeo, sav napet. "Nisam siguran da to vrijedi te cijene", rekao je.
"Prilično je skupo, akoliko shvaćam, zapravo ne dobijam ništa." Košta gotovo
koliko i pravi odlazak, pomislio je.
"Dobijate opipljive dokaze svoga putovanja", izrazito se usprotivio
McClane. "Sve dokaze koji su vam potrebni. Evo, pokazat ću vam."
Prokopao je po ladici svoga dojmljivog stola. "Odsječak putne karte."
Otvorio je mapu za spise i iz nje izvadio mali kartonski četverokut sa suhim
žigom. "Dokaz da ste otišli - i vratili se. Razglednice." Uredno je složio četiri
frankirane 3-D razglednice u boji jednu pokraj druge da ih Quail vidi. "Film.
Kadrovi veduta Marsa koje ste snimili iznajmljenom kamerom." I njih je
pokazao Quailu. "Uz imena ljudi koje ste upoznali i suvenire vrijedne dvjesto
poskreda, koji će stići - s Marsa - u roku od mjesec dana. I putovnicu, potvrde
o cjepivima koja ste primili. I više od toga." Bacio je bistar pogled prema
Quailu. "Znat ćete da ste bili ondje, nego što", rekao je. "Nećete se sjećati
nas, nećete se sjećati ni mene ni da ste ikada bili ovdje. U vašoj će svijesti to
biti stvarno putovanje; to vam jamčimo. Puna dva tjedna uspomena; do
najsitnije nebitne pojedinosti. Upamtite ovo: ako ikad posumnjate da ste
zaista otišli na opsežno putovanje Marsom, slobodno opet dođite ovamo i
vratit ćemo vam puni iznos. Shvaćate?"
"Ali nisam otišao", rekao je Quail. "Neće biti kao da sam otišao, bez
obzira kakvim me vi dokazima opskrbili." Udahnuo je duboko i nesigurno.
"A ja nikad nisam bio tajni agent Interplana." Činilo mu se nemogućim da će
izvan-činjenični memorijski implantat tvrtke Rekal, Incorporated obaviti svoj
posao - bez obzira na sve priče koje je čuo.
"Gospodine Quail", strpljivo je kazao McClane. "Kao što ste nam
objasnili u svom pismu, vi nemate nikakvih izgleda, baš ni najmanje
mogućnosti, da ikada zaista odete na Mars; ne možete si to priuštiti, a stoje
daleko bitnije, nikad se ne biste mogli kvalificirati za tajnog agenta, ni u
Interplanu ni bilo gdje drugdje. Ovo je jedini način na koji možete postići
svoj, ehem, životni san; zar nisam u pravu, gospodine? Ne možete to biti; ne
možete to zaista učiniti." Zakikotao se. "Ali možete to nekad biti i nekad
učiniti. To je naša briga. A cijena nam je razumna; nema skrivenih troškova."
Osmjehnuo mu se poticajno.
"Je li izvan-činjenično sjećanje do te mjere uvjerljivo?" upitao ga je
Quail.
"I više je no stvarno, gospodine. Da ste zaista bili na Marsu kao agent
Interplana, dosad biste već štošta zaboravili; naša analiza pravih mem-sustava
- autentičnih prisjećanja na ključne događaje u životu osobe - pokazuje da se
niz pojedinosti brzo zaboravi. Zauvijek. Ponuđeni paket sadrži tako duboku
implantaciju uspomene da se ništa ne zaboravi. Paket koji se usadi u vas dok
ste u besvijesti djelo je izučenih stručnjaka, ljudi koji su na Marsu proveli
godine; u svakom pojedinom slučaju podatke provjerimo do zadnje sitnice. A
vi ste izabrali prilično lak izvan-činjenični sustav; da ste se odlučili za Pluton
ili poželjeli biti car Saveza unutrašnjih planeta bilo bi nam daleko teže - dok
bi naknada bila poprilično veća."
 Mašivši se novčanika u kaputu, Quail je rekao: "U redu. Cijeli život si to
želim, pa mi je jasno da se to inače nikada neće ostvariti. Stoga se očito
moram zadovoljiti ovim."
"Ne gledajte tako na to", oštro mu je kazao McClane. "Ne zadovoljavate
se vi to utješnom nagradom. Stvarno sjećanje, sa svim svojim nejasnoćama,
izostavljanjima i elipsama, da ne kažem izobličenjima - to je utješna
nagrada." Primio je novac i pritisnuo gumb na stolu. "U redu, gospodine
Quail", rekao je, a vrata ureda otvorila su se i kroz njih su hitro ušla dva
plećata muškarca. "Putujete na Mars kao tajni agent." Ustao je, prišao Quailu
i protresao mu nervoznu, znojnu šaku. "Ili, točnije, već ste putovali. Danas
ćete se u šesnaest i trideset vratiti, ovaj, ovamo na Teru; taksi će vas odvesti
do vašeg stana i, kao što sam rekao, nećete se sjećati ni mene ni dolaska
ovamo; nećete se, zapravo, sjećati čak ni da ste ikada čuli za nas."
Ustiju suhih od nervoze, Quail je otišao za dvojicom tehničara; o njima
ovisi što će sada biti.
Hoću li zaista vjerovati da sam bio na Marsu? upitao se. Da sam uspio
ostvariti svoju životnu želju? Imao je čudan, uporan predosjećaj da će nešto
poći po krivu. Ali što točno - to nije znao.
Morat će pričekati da vidi što će biti.
Na McClaneovu stolu zazujao je interkom koji ga je povezivao s radnim
prostorom tvrtke, a glas je kazao: "Gospodin Quail je sada pod sedativima,
gospodine. Želite li nadgledati ovaj postupak, ili da to samostalno obavimo?"
"Rutinski je", izjavio je McClane. "Slobodno nastavite, Lowe; nemam
dojam da biste mogli naići na bilo kakvu poteškoću." Programiranje
umjetnog sjećanja na putovanje na neki drugi planet - sa ili bez dodatnog
začina tajne agenture - javljalo se u radnim zadacima tvrtke s jednoličnom
učestalošću. Tijekom mjesec dana, oporo je izračunao, moramo obaviti
dvadeset takvih - surogati meduplanetnih putovanja postali su kruh naš
svagdašnji.
"Kako vi kažete, gospodine McClane", javio je Lowe, nakon čega se
interkom isključio.
McClane je otišao do trezora smještenog u komori iza svoga ureda i
potražio paket Tri - putovanje na Mars - i paket Šezdeset dva - tajni špijun
Interplana. Pronašavši oba paketa, vratio se s njima za stol, ugodno se
smjestio i istresao njihovu sadržinu - robu koja će biti podmetnuta u Quailov
stan dok se laboranti budu bavili usađivanjem lažnog sjećanja.
Skrovito osobno oružje od jednog poskreda, razmislio je McClane, to je
najskuplja stavka. To nam je najveći financijski izdatak. Zatim predajnik
veličine tablete, koji se može progutati ako agent bude uhvaćen. Knjižica sa
šiframa zaprepašćujuće slična onoj pravoj... tvrtkini su modeli bili iznimno
vjerodostojni: kad je god to bilo moguće, zasnivali su se na stvarnoj opremi
vojske SAD-a. Usputne trice bez ikakvog dosljednog smisla, ali one će se
utkati u osnovu i potku Quailova zamišljenog putovanja, one će se poklopiti s
njegovim sjećanjem: polovica prastarog srebrnjaka od pedeset centi, nekoliko
netočno zapisanih citata iz propovjedi Johna Donnea, svaki na zasebnom
komadu prozirnog papira tankog poput membrane, nekoliko knjižica sa
šibicama iz barova na Marsu, žlica od nehrđajućeg čelika s ugraviranim
natpisom VLASNIŠTVO NACIONALNIH KIBUCA KUPOLE MARS,
prislušna zavojnica koja...
Interkom je zazujao. "Gospodine McClane, oprostite što vas prekidam,
ali dogodilo se nešto prilično zloslutno. Možda bi ipak bilo bolje da dođete
ovamo. Quail je već pod sedativima; dobro je reagirao na narkidrin; posve je
bez svijesti i prijemčiv. Ali..."
"Stižem." Sluteći nevolju, McClane je izašao iz ureda; začas se pojavio
u radnom prostoru.
Na higijenskom krevetu ležao je Douglas Quail i disao polako i
pravilno, praktički žmireći; činilo se da je nejasno - ali tek nejasno - svjestan
dvojice laboranata, a sada i McClanea.
"Nema prostora za umetanje obrazaca lažnog sjećanja?" McClane se
rasrdio. "Ma samo mu izbacite dva tjedna; uposlen je kao činovnik u
Emigracijskom birou Zapadne obale, a to je državna agencija, tako da je bez
sumnje imao ili će imati dva tjedna dopusta tijekom protekle godine. To bi
trebalo biti dovoljno." Živcirale su ga banalne sitnice. Oduvijek i zauvijek.
"Naš je problem", oštro je kazao Lowe, "sasvim drugačije prirode."
Prignuo se nad krevet i kazao Quailu: "Recite gospodinu McClaneu ono što
ste nama rekli." Okrenuo se prema McClaneu i dodao: "Pomno sad slušajte."
Sivozelene oči čovjeka koji je nauznak ležao na krevetu usmjerile su se
prema McClaneovu licu. Oči su mu, zapazio je ovaj, postale tvrde; imale su
nešto uglačano, anorgansko u sebi, poput oblutaka od poludragog kamenja.
Nije bio siguran da mu se sviđa to što vidi; sjaj im je bio odviše hladan. "Što
sada hoćete?" grubo je rekao Quail. "Razbili ste mi krinku. Gubite se odavde
dok vas sve skupa nisam raščetvorio." Proučio je McClanea. "Pogotovo ti",
nastavio je. "Ti si na čelu ove kontra-operacije."
Lowe je rekao: "Koliko dugo ste bili na Marsu?"
 "Mjesec dana", rekao je Quail promuklo.
"A koja je bila svrha vašeg boravka?" bio je uporan Lowe.
Slabašne usne izvinule su se; Quail ga je premjerio pogledom i ništa nije
rekao. Naposljetku je, toliko razvlačeći riječi da se neprijateljstvo cijedilo iz
njih, rekao: "Agent Interplana. Kao što sam vam već rekao. Zar ne snimate
sve što se tu kaže? Pustite vid-aud snimku svom šefu i ostavite me na miru."
Zatim je sklopio oči; tvrdi sjaj je minuo. McClane je smjesta osjetio kako ga
obuzima olakšanje.
Lowe je potiho kazao: "Nije lako s ovim, gospodine McClane."
"Bit će", rekao je McClane, "nakon što sredimo da još jednom izgubi
lanac sjećanja. Bit će krotak kao i prije." Quailu je rekao: "Znači, zbog toga
ste tako gorljivo željeli otići na Mars."
Ne otvarajući oči, Quail je rekao: "Nikad nisam želio otići na Mars. Bio
sam poslan onamo - dodijelili su mi ga i to je bilo sve: morao sam otići. Ma,
priznajem da sam bio radoznao; tko ne bi bio?" Opet je otvorio oči i
promotrio njih trojicu, naročito McClanea.
"Ovo vam je prilično dobar istinozborski preparat; prisjetio me svega i
svačega čega se uopće nisam sjećao." Promislio je. "Pitam se što je s
Kirsten", rekao je, napola sebi u bradu. "Da nije i ona uključena u to? Kao
doušnica Interplana koja me drži na oku... ne bi li oni bili sigurni da mi se
sjećanja neće vratiti? Nije ni čudo da je toliko omalovažavala moju želju da
odem onamo." Blijedo se osmjehnuo; taj osmijeh - osmijeh shvaćanja -
iščezao je gotovo smjesta.
McClane je rekao: "Molim vas, vjerujte mi, gospodine Quail; nabasali
smo posve slučajno na ovo. U poslu kojim se mi bavimo..."
"Vjerujem vam", rekao je Quail. Sada je djelovao umorno; preparat ga je
i dalje vukao u nesvijest, sve dublje i dublje. "Gdje sam ono rekao da sam
bio?" promrmljao je. "Na Marsu? Teško se prisjećam - znam da bih ga volio
vidjeti; kao i bilo tko drugi. Alija sam..." Glas mu je utihnuo. "Običan
činovnik, ništavan činovnik."
Uspravivši se, Lowe je kazao svome nadređenom: "On želi da mu se
usadi lažno sjećanje koje se poklapa s putovanjem na kojem je zaista bio.
Kao i lažni razlog, koji je pravi razlog. Govori istinu; pod jakim je utjecajem
narkidrina. Putovanje je veoma jasno u njegovoj svijesti - barem dok je pod
sedativima. Ali izgleda da ga se inače ne može prisjetiti. Netko mu je,
vjerojatno u nekom državnom vojno-znanstvenom labosu, izbrisao svjesna
sjećanja; znao je samo da odlazak na Mars ima za njega nekakvo posebno
značenje, kao i položaj tajnog agenta. To mu nisu mogli izbrisati; ne radi se o
sjećanju, nego o želji, bez sumnje istoj onoj koja ga je u prvom redu i
potaknula da se prijavi za taj zadatak."
Drugi tehničar, Keeler, rekao je McClaneu: "Što da radimo? Da mu
preko stvarnog sjećanja usadimo lažni obrazac sjećanja? Ne može se
procijeniti kakav će ishod biti; možda se bude sjećao dijela stvarnog
putovanja, pa će mu zbrka stvoriti privremeni mentalni poremećaj. Morat će
u svijesti istodobno održavati dvije suprotne premise: da je bio na Marsu i da
nije bio. Da je on zaista agent Interplana i da nije, da je to patvoreno. Mislim
da bismo ga morali osvijestiti bez ikakvog lažnog usađenog sjećanja i poslati
ga odavde; ovo je vruća stvar."
"Slažem se", rekao je McClane. Nešto mu je palo na pamet. "Možete li
predvidjeti čega će se sjećati nakon što sedativi prestanu djelovati?
"To je nemoguće procijeniti", rekao je Lowe. "Vjerojatno će nakon
ovoga imati neko mutno, raspršeno sjećanje na svoje stvarno putovanje. A
imat će i ozbiljne sumnje u njegovu valjanost; vjerojatno će zaključiti da je
naše programiranje na jednom mjestu štucnulo. I sjećat će se da je bio ovdje;
to mu neće biti izbrisano - osim ako ne želite da se izbriše."
"Što manje budemo petljali po ovom čovjeku", rekao je McClane, "to će
mi biti draže. Ne treba nam se poigravati s ovim; bili smo dovoljno glupi - ili
smo imali dovoljni peh - da otkrijemo istinskog špijuna Interplana čija je
krinka toliko savršena da do sada čak ni on nije znao stoje bio - ili, točnije,
što jest." Što prije budu oprali ruke od čovjeka koji sebe naziva Douglasom
Quailom, to bolje.
"Hoćete li podmetnuti pakete Tri i Šezdeset dva u njegov stan?" upitao
ga je Lowe.
"Ne", rekao je McClane. "I vratit ćemo mu polovicu plaćenog iznosa."
"Polovicu! Zašto polovicu?"
McClane je krotko kazao: "To mi djeluje kao dobar kompromis."
Dok se vraćao taksijem u svoj stan u stambenom dijelu Chicaga,
Douglas Quail kazao je sebi: Zbilja je lijepo vratiti se na Teru.
Mjesec dana provedenih na Marsu već mu je počelo lelujati u sjećanju;
spominjao se samo prizora dubokih, razjapljenih kratera, sveprisutne
pradavne erozije bregova, vitalnosti, čistog kretanja.
Svijeta prašine gdje se malo što zbivalo, gdje čovjek dobar dio dana
provede u provjeravanju i ponovnom provjeravanju svojeg prijenosnog
izvora kisika. A tu su bila i živa bića, nezahtjevni i skromni sivosmeđi
kaktusi i ždrijelni crvi.
Zapravo, sa sobom je donio nekoliko uginulih primjeraka marsovske
faune; prokrijumčario ih je kroz carinu. Naposljetku, nisu predstavljali
nikakvu prijetnju; nisu mogli preživjeti u teškoj atmosferi Zemlje.
Stavio je ruku u džep kaputa i potražio kutijicu s marsovskim ždrijelnim
crvima...
A umjesto nje pronašao je omotnicu.
Izvadio ju je i u čudu otkrio da se u njoj nalazi petsto sedamdeset
poskreda u novčanicama malih denominacija.
Odakle mi ovo? upitao se. Nisam li na svom putovanju potrošio svaki
'kred koji sam imao?
Novcu je bio pridodan papirić na kojem je pisalo: Povrat polovice
iznosa. Od McClanea. A nakon toga datum. Današnji datum.
"Uspomena. Recall", rekao je naglas.
"Kakva uspomena, gospodine ili gospođo?" upitao ga je pristojno
robotski vozač taksija.
"Imaš li telefonski imenik?" naglo ga je upitao Quail.
"Svakako, gospodine ili gospođo." Otvorio se prorez; iz njega je ispao
telefonski imenik regije Cook na mikrovrpci.
"Piše se nekako drugačije", rekao je Quail dok je pregledavao žute
stranice. Tada je osjetio strah; nesavladiv strah. "Evo ga", rekao je. "Vodi me
onamo - u Rekal, Incorporated. Predomislio sam se; ne želim više doma."
"Da, gospodine ili gospođo, već prema tome što ste", rekao je vozač.
Trenutak iza toga taksije pohitao u suprotnome smjeru.
"Mogu li nazvati odavde?" upitao ga je.
"Samo izvolite", rekao je robotski vozač. I pružio mu sjajni novi carski
3-D vidfon u boji.
Nazvao je broj vlastitoga stana. A ubrzo potom pred njim se stvorio
minijaturan ali jezivo uvjerljiv prikaz Kirsten na malome ekranu. "Bio sam na
Marsu", kazao joj je.
"Pijan si." Usne su joj se prezrivo izvitoperile. "Ili još gore."
"Kunem ti se Bogom."
"Kada?" odvratila mu je.
"Ne znam." Bio je zbunjen. "Na simuliranom putovanju, mislim. Uz
pomoć jedne od onih tvrtki za umjetno ili izvan-činjenično sjećanje, kako ga
već zovu. Nije se primilo."
Kirsten je oštrim tonom rekla: "Zbilja si pijan." I prekinulaje vezu. On je
nato isključio vidfon, osjećajući kako mu rumenilo oblijeva lice. Uvijek istim
tonom, zajapureno je kazao sebi. Uvijek mi odbrusi, kao da ona sve zna, a ja
nemam pojma. Kakav brak. Isuse Bože, pomislio je obeshrabreno.
Trenutak zatim taksi se zaustavio uz pločnik pred suvremenom, vrlo
dopadljivom malom ružičastom zgradom, iznad koje se raznobojno
presijavao natpis: REKAL, INCORPORATED.
Recepcionistica, otmjena i gola do pojasa, iznenađeno se trgnula, i
smjesta vješto pribrala. "O, zdravo, gospodine Quail", rekla je uzrujano. "Ka-
kako ste? Da niste nešto zaboravili?"
"Zaboravio sam ponijeti ostatak iznosa koji sam platio", rekao je.
Sad već sabranija, recepcionistica je rekla: "Iznosa? Mislim da se varate,
gospodine Quail. Bili ste ovdje na razgovoru o izvodivosti izvan-činjeničnog
putovanja za vas, ali..." Slegnula je glatkim, blijedim ramenima. "Koliko ja
shvaćam, nije došlo ni do kakvog putovanja."
Quail je rekao: "Sjećam se svega, gospođice. Mojeg pisma tvrtki Rekal,
Incorporated, od kojeg je počela cijela ova stvar. Sjećam se svoga dolaska
ovamo, sastanka s gospodinom McClaneom. Nakon čega su me dva laboranta
povela sa sobom i dala mi sedativ." Nije ni čudo da mu je tvrtka vratila
polovicu iznosa. Lažno sjećanje na njegovo "putovanje na Mars" nije se
primilo - barem ne u cijelosti, ne onako kako su mu tvrdili.
"Gospodine Quail", rekla je djevojka, "iako ste niži činovnik, privlačan
ste muškarac i ljutnja vam ne pristaje. Ako bi vas to oraspoložilo, mogla bih
vam, ehem, dati da me izvedete..."
Nato ga je spopala snažna srdžba. "Sjećam seja vas", rekao je razjareno.
"Na primjer, toga da su vam grudi sprejem obojane u plavo; to mi se zadržalo
u pamćenju. A sjećam se i da mi je gospodin McClane obećao da ću, ako se
budem sjećao posjeta tvrtki Rekal, Incorporated, dobiti povrat cijelog
plaćenog iznosa. Gdje je gospodin McClane?"
Nakon odgode - vjerojatno najduže koju su mogli srediti -zatekao se još
jednom na stolici preko puta masivnog stola od orahovine, točno kao i nekih
sat vremena ranije danas.
"Baš vam je to krasna tehnika", rekao je sarkastično Quail. Sad je već
bio strašno razočaran - i uvrijeđen. "Moje nazovi-sjećanje na put na Mars u
svojstvu tajnog agenta Interplana mutno je i nejasno i prepuno proturječnosti.
A jasno se sjećam kako sam poslovao sa svima vama. Trebao bih vas prijaviti
Birou za zaštitu potrošača." U tom je trenutku kiptio od bijesa; osjećaj
prevarenosti ovladao je njime do te mjere da je dokinuo njegovu prirođenu
nesklonost sudjelovanju u javnim prepirkama.
S mrzovoljnim i ujedno opreznim izrazom, McClane je rekao:
"Predajemo se, Quail. Vratit ćemo vam ostatak iznosa koji ste platili. Potpuno
se slažem da baš ništa nismo učinili za vas." Glas mu je bio rezigniran.
Quail je rekao optužujućim tonom: "Niste mi čak dali ni različite
predmete za koje ste tvrdili da će mi 'dokazati' da sam bio na Marsu. Cijela ta
pjesma i ples koje ste mi izveli - od njih se nijedna jedina vražja stvar nije
obistinila. Čak ni odsječak putne karte. Ni razglednice. Ni putovnica. Ni
dokaz o imunizacijskim cjepivima. Ni..."
"Slušajte, Quail", rekao je McClane. "Što bi bilo da vam kažem..."
Ušutio je. "Pustimo to." Stisnuo je gumb na interkomu. "Shirley, molim vas,
izdajte virman od još petsto sedamdeset 'kreda na ime Douglas Quail. Hvala."
Otpustio je gumb i zatim srdito pogledao Quaila.
Virman se uskoro pojavio; recepcionistica ga je stavila pred McClanea i
opet se izgubila s vidika, dok su se njih dvojica i dalje gledali preko površine
masivnog stola od orahovine.
"Dat ću vam jedan savjet", rekao je McClane dok je potpisivao virman i
pružao ga Quailu. "Ne raspravljajte ni sa kim o svojem, ehem, nedavnom
putovanju na Mars."
"O kojem putovanju?"
"Pa, o tome se radi." McClane je ponovno objasnio: "O putovanju kojeg
se djelomice sjećate. Ponašajte se kao da se ne sjećate; pravite se da se nikad
nije dogodilo. Ne pitajte zašto; samo poslušajte moj savjet: tako će biti bolje
za obojicu." Počinjao se znojiti. Obilno. "A sada, gospodine Quail, imam
druge sastanke, druge klijente." Ustao je i otpratio Quaila do vrata.
Quail je rekao, dok je otvarao vrata: "Tvrtka koja svoj posao tako loše
obavlja uopće ne bi trebala imati klijente." Zatvorio je vrata za sobom.
Dok je taksijem odlazio kući Quail je razmišljao kako da sroči pismo s
pritužbom Birou za zaštitu potrošača, Odjelu Tera. Čim uspije doći do svog
pisaćeg stroja prionut će na posao; očito mu je dužnost upozoriti druge da se
klone tvrtke Rekal, Incorporated.
Kad se vratio u svoj stan sjeo je pred svoj prijenosni pisaći stroj Hermes
Rocket, otvorio ladice da u njima potraži karbon-papir - i zamijetio malu,
poznatu kutiju. Kutiju koju je na Marsu pomno ispunio marsovskom faunom
i nakon toga prokrijumčario kroz carinu.
Otvorio je kutiju i s nevjericom ugledao šest mrtvih ždrijelnih crva i
nekoliko različitih vrsta jednostaničnih životinjica kojima su se marsovski
crvi hranili. Protozoe su bile sasušene i prasne, ali prepoznao ih je; cijeli je
dan čeprkao između golemih, tamnih izvanzemaljskih gromada ne bi li ih
pronašao. Na čudesnom, obasjanom putovanju otkrića.
Ali nisam bio na Marsu, pomislio je.
Pa ipak, s druge strane...
Kirsten se pojavila na ulazu u sobu s rukama punim svijetlo-smeđih
papirnatih vrećica s namirnicama. "Zašto si doma usred dana?" Glas joj je,
oduvijek i zauvijek isti, imao optužujući ton.
"Jesam li bio na Marsu?" upitao ju je. "Ti ćeš to znati."
"Ne, jasno da nisi bio na Marsu; ti ćeš to znati, rekla bih. Zar ne kmečiš
stalno da ti se ide?"
Rekao je: "Boga mi, mislim da jesam." Zastao je i dodao: "A istodobno
mislim da nisam."
"Odluči se konačno."
"A kako?" Raširio je ruke. "Oba zapisa sjećanja usađena su mi u glavu;
jedan je stvaran, a drugi nije, ali ne mogu odrediti koji je koji. Zašto se ne
mogu pouzdati u tebe? Po tebi nisu prčkali." Mogla je barem toliko učiniti za
njega - makar nikad nije učinila ništa drugo.
Kirsten mu je mirnim, sabranim glasom kazala: "Doug, ako se ne
sabereš, s nama je gotovo. Ostavit ću te."
"U nevolji sam." Glas mu je zazvučao hrapavo i promuklo. I drhtavo.
"Vjerojatno mi se sprema napad psihoze; nadam se da nije tako - ali možda i
jest. To bi barem sve objasnilo."
Odloživši vrećice s namirnicama, Kirsten je šmugnula prema ormaru.
"Nisam se šalila", rekla mu je tiho. Izvadila je kaput, odjenula ga i otišla
natrag do ulaza u stan. "Nazvat ću te uskoro, ovih dana", rekla je plošno.
"Kažem ti zbogom, Doug. Nadam se da ćeš se jednog dana izvući iz ovoga;
zaista se molim da tako bude. Za tvoje dobro."
"Čekaj", rekao je očajnički. "Samo mi reci, da budem apsolutno siguran;
jesam li bio tamo ili nisam - reci mi kako je bilo." Ali mogli su i tebi
preinačiti zapis sjećanja, sinulo mu je.
Vrata su se zatvorila. Žena ga je napustila. Konačno!
Iza njega se začuo glas. "Pa, to bi bilo to. A sad, ruke uvis, Quail. Molim
vas, okrenite se i pogledajte prema meni."
Okrenuo se, instinktivno, ne podignuvši ruke.
Čovjek kojega je ugledao nosio je indigo uniformu Policijske agencije
Interplana, a pištolj mu je vjerojatno izdao UN. A Quailu je, iz nekog čudnog
razloga, izgledao poznato; poznato na neki neodredivo mutan, izobličen
način. Stoga je, u trzaju, podignuo ruke.
"Sjećate se", rekao je policajac, "svojega putovanja na Mars. Znamo sve
vaše današnje postupke i sve vaše misli - napose vaše veoma važne misli na
povratku kući iz tvrtke Rekal, Incorporated." Objasnio je: "Postavili smo vam
tele-predajnik u lubanju, tako da smo neprestano obaviješteni."
Telepatski predajnik; uporaba žive plazme otkrivene na Luni. Stresao se
od odbojnosti prema samom sebi. Taj stvor živi u njemu, u samom njegovom
mozgu, i hrani se, osluškuje, hrani. Ali Policija Interplana zaista se njima
služi; vijest je dospjela čak i na homeopape. (od homeostatic newspaper -
novine s informacijama po izboru čitatelja). Znači da je ovo vjerojatno točno,
ma koliko obeshrabrujuće bilo.
"Zastoja?" rekao je promuklo Quail. Što lije on to skrivio - ili pomislio?
I kakve to veze ima s tvrtkom Rekal, Incorporated?
"U biti", rekao je Interplanov murjak, "ovo nema nikakve veze s
Rekalom; to je između vas i mene." Potapšao se po desnom uhu. "I dalje
primam vaše mentalne procese putem cefaličkog predajnika u vama." Quail
je ugledao mali umetak od bijele plastike u čovjekovu uhu. "Tako da vas
moram upozoriti: sve što pomislite može se upotrijebiti kao otegotna
okolnost." Osmjehnuo se. "Ne kažem da je to više bitno; već ste se mislima i
djelima osudili na propast. Iritantna je samo činjenica da ste pod narkidrinom
rekli laborantima i vlasniku tvrtke Rekal, Incorporated za svoje putovanje -
gdje ste bili i za čiji račun, a dijelom ste mu opisali i što ste ondje učinili.
Jako su se prestrašili. Bilo bi im draže da vas nikad nisu vidjeli." Dodao je,
suosjećajno: "Što se toga tiče, u pravu su."
Quail je rekao: "Nikad nisam bio ni na kakvom putovanju. To je lanac
lažnog sjećanja koji su McClaneovi laboranti nestručno usadili u mene." Ali
nato se sjetio kutije iz svoje ladice s marsovskim živim bićima. I muka i
nevolja koje je prošao da bi ih prikupio. To mu se sjećanje činilo stvarnim.
Osim ako mu ga McClane nije usadio. Možda je to bio jedan od onih
"dokaza" o kojima se McClane svojedobno razbrbljao.
Sjećanje na moje putovanje na Mars, pomislio je, nije me uvjerilo - ali,
na nesreću, uvjerilo je Policijsku agenciju Interplan. Oni misle da sam zbilja
bio na Marsu i smatraju da to barem djelomično shvaćam.
"Ne samo da znamo da ste bili na Marsu", složio se Interplanov murjak,
u odgovor na njegove misli, "već znamo i da se sada prisjećate putovanja u
dovoljnoj mjeri da biste nam predstavljali problem. A nema smisla da vam
sve to izbacujemo iz svjesnog sjećanja, jer ćete se u tom slučaju jednostavno
opet pojaviti u tvrtki Rekal, Incorporated i početi ispočetka. A ne možemo
ništa poduzeti glede McClanea i njegove djelatnosti, zbog toga što imamo
ovlasti jedino nad vlastitim ljudima. Uostalom, McClane nije počinio nikakav
zločin." Odmjerio je Quaila: "A niste, tehnički gledano, ni vi. Niste otišli u
Rekal, Incorporated s nakanom da vam se vrati sjećanje; otišli ste, kako
shvaćamo, iz uobičajenog razloga iz kojeg ljudi onamo odlaze - iz ljubavi
običnih, dosadnih ljudi prema pustolovinama." Dodao je: "Nažalost, vi niste
ni običan, ni dosadan čovjek, a već ste doživjeli previše uzbuđenja; zadnja
stvar u svemiru koja vam je još trebala bio je tečaj u tvrtki Rekal,
Incorporated. Ništa nije moglo biti pogubnije, ni za vas ni za nas. A ni za
McClanea, kad smo već kod toga."
Quail je rekao: "Zašto vam 'predstavlja problem' to što se sjećam
svojega putovanja - svojega navodnog putovanja - i onoga što sam na njemu
učinio?"
"Zato što", rekao je Interplanov murjak, "to što ste učinili nije u skladu s
našim javnim izgledom velikog bijelog oca koji sve štiti. Vi ste učinili, za
nas, ono što mi nikad ne činimo. Kao što ćete se uskoro i prisjetiti -
zahvaljujući narkidrinu. Ona kutija mrtvih crva i algi stoji vam u ladici već
šest mjeseci, sve otkako ste se vratili. A ni u jednom trenutku nije u vama
pobudila ni najmanju radoznalost. Nismo čak ni znali da je imate sve dok je
se niste sjetili na povratku kući iz Rekala; zatim smo smjesta došli ovamo da
je potražimo." Dodao je, bez potrebe: "Nije nam se posrećilo; nismo imali
dovoljno vremena."
Drugi Interplanov murjak pridružio se prvome; njih dvojica kratko su se
posavjetovali. Za to vrijeme Quail je brzo razmišljao. Sada se doista prisjećao
još koječega; murjak je bio u pravu što se narkidrina tiče. Oni - Interplan -
vjerojatno se i sami njime koriste. Vjerojatno? Znao je itekako dobro da je
tako; vidio je kako ga daju jednom zarobljeniku. Gdje je to bilo? Negdje na
Teri? Prije bi to bilo na Luni, zaključio je, promatrajući prizor koji mu se
pomaljao iz iznimno nepouzdanog - ali svakim trenom sve pouzdanijeg -
sjećanja.
A sjetio se još nečega. Razloga zbog kojeg su ga poslali na Mars; posla
koji je obavio.
Nije ni čudo da su mu izbrisali sjećanje.
"O, Bože", rekao je prvi Interplanov policajac, prekinuvši razgovor s
kolegom. Primio je, očito, Quailove misli. "Pa, ovo je sada daleko gori
problem; najgori što može biti." Pošao je prema Quailu i opet uperio pištolj u
njega. "Moramo vas ubiti", rekao je. "I to smjesta."
Njegov kolega je uzrujano rekao: "Zašto smjesta? Zar ga ne možemo
jednostavno otpremiti u Interplan u New Yorku i pustiti da se oni..."
"On zna zašto to mora biti smjesta", rekao je prvi murjak; i on je sada
izgledao uzrujano, ali Quail je shvatio da je to iz posve drugog razloga.
Sjećanje mu se već gotovo u cijelosti vratilo. I potpuno je razumio zbog čega
je policajac napet.
"Na Marsu sam", rekao je Quail promuklo, "ubio čovjeka. Nakon što
sam se probio kroz petnaest tjelohranitelja. Dijelom naoružanih skrovitim
oružjem, poput vas." Interplan ga je punih pet godina obučavao da bude
atentator. Profesionalni ubojica. Znao je kako se riješiti naoružanih
suparnika... poput ova dva policajca; a to je znao i onaj s prijemnikom u uhu.
Ako se dovoljno hitro pokrene...
Oružje je opalilo. Ali on se već pomaknuo u stranu, istodobno udarcem
svalivši policajca s oružjem na tlo. Začas je dohvatio oružje i uperio ga u
drugog, zbunjenog policajca.
"Primio mi je misli", rekao je Quail, dolazeći do daha. "Znao je što
namjeravam, ali svejedno sam to uspio izvesti."
Podignuvši se na laktove, ozlijeđeni policajac je s mukom rekao: "Neće
on pucati u tebe, Sam; i to sam primio. Zna da je gotov, a zna da i mi to
znamo. Hajde, Quail." Stenjući od boli, teško se osovio na drhtave noge.
Ispružio je ruku. "Oružje", rekao je Quailu. "Ne možete iz njega pucati, a ako
mi ga predate jamčim vam da vas neću ubiti; omogućit ćemo vam saslušanje i
onda će odluku donijeti netko tko je u Interplanu na višem položaju od mene.
Možda vam još jednom mogu izbrisati sjećanje, ne znam. Ali jasno vam je
zbog čega sam vas kanio ubiti; nisam vas mogao spriječiti da se toga sjetite.
Stoga, recimo, više nemam razloga da vas ubijem."
Quail je, čvrsto držeći oružje, šmugnuo iz stana i potrčao prema dizalu.
Ako pođete za mnom, pomislio je, ubit ću vas. Zato nemojte. Stisnuo je tipku
za poziv, a vrata su se čas potom otvorila.
Policajci nisu otišli za njim. Očito su primili njegove jezgrovite, silovite
misli i odlučili da se radije ne izlažu riziku.
Dizalo ga je prenosilo dolje. Umaknuo je - na neko vrijeme. Ali što
sada? Kamo da ode?
Došao je dizalom do prizemlja; trenutak iza toga Quail se uključio u
gomilu pješaka koja je žurila žljebovima. Glava ga je boljela i osjećao je
mučninu. Ali barem je izbjegao smrt; došli su vrlo blizu toga da ga ubiju na
licu mjesta, i to u vlastitome stanu.
A to će se vjerojatno ponoviti, zaključio je. Kad me nađu. Što će biti
uskoro, jer u sebi nosim predajnik.
Ironično, dobio je upravo ono stoje tražio od tvrtke Rekal, Incorporated.
Pustolovinu, pogibelj, Interplan policiju na djelu, tajno i opasno putovanje na
Mars koje mu je stavilo život na kocku - sve stoje želio kao lažno sjećanje.
Prednosti toga da sve to bude tek sjećanje - i ništa više - sada su bile
jasno vidljive.
Sjedio je na klupi u parku, sam, i gledao jato pertova - poluptica
uvezenih s dvaju Marsovih mjeseca, sposobnih da se visoko vinu čak i spram
goleme Zemljine sile teže.
Možda se mogu nekako vratiti na Mars, razmišljao je. Ali što će onda?
Na Marsu bi bilo još gore; politička organizacija na čijeg je vođu izvršio
atentat uočit će ga čim izađe s broda; ondje će ga goniti i Interplan i oni.
Čujete li moje misli, pitao se. Lak put prema paranoji; dok je tako sam
sjedio osjećao je kako ga traže, motre, snimaju, raspravljaju o njemu...
Stresao se, a zatim je ustao i počeo besciljno hodati, zarivši ruke duboko u
džepove. Kamo god da pođem, shvatio je, uvijek ćete biti uz mene. Sve dok
budem imao tu napravu u svojoj glavi.
Sklopit ću pogodbu s vama, pomislio je za sebe - i za njih. Možete li opet
u mene usaditi obrazac lažnog sjećanja, kao što ste i prije, da sam živio
prosječnim, rutinskim životom i nikad nisam bio na Marsu? Da nikad izbliza
nisam vidio nijednu Interplanovu uniformu, da nikad nisam imao oružje u
ruci?
Odgovorio mu je glas u mozgu: "Već smo vam pomno objasnili: to ne bi
bilo dovoljno."
Zaprepašteno je stao u mjestu.
"Ranije smo komunicirali s vama na ovaj način", nastavio je glas. "Dok
ste bili na terenu, na Marsu. To već mjesecima nismo učinili; pretpostavljali
smo, zapravo, da više nikad neće ni biti potrebe za tim. Gdje se nalazite?"
"Hodam", kazao je Quail, "u svoju smrt." Od oružja vaših policajaca,
pomislio je potom. "Zbog čega ste toliko sigurni da to ne bi bilo dovoljno?"
oštro je upitao. "Zar Rekalove tehnike nemaju uspjeha?"
"Kao što smo rekli. Ako vam se dade skup standardnih, prosječnih
sjećanja, postanete - nemirni. Neizbježno biste opet potražili Rekal ili nekog
od njihovih konkurenata. Ne možemo proći kroz sve ovo i po drugi puta."
 "Recimo", kazao je Quail, "da mi se usadi nešto vitalnije od standardnih
sjećanja, nakon što mi se dokinu autentična sjećanja. Nešto što bi djelovalo
tako da mi zadovolji potrebu", rekao je. "Ona je već dokazana; vjerojatno ste
me uposlili upravo zbog nje. Ali trebali biste biti u stanju da smislite nešto
drugo - nešto jednakovrijedno. Bio sam najbogatiji čovjek na Teri, ali na
koncu sam sav novac dao obrazovnim zakladama. Ili, bio sam slavni
istraživač dubokog svemira. Bilo što takvo; zar ne bi jedno takvo sjećanje
imalo uspjeha?"
Šutnja.
"Pokušajte", očajnički je kazao. "Skupite nekoliko najboljih vojnih
psihijatara; istražite mi um. Otkrijte o čemu to najdublje snatrim." Pokušao se
sjetiti. "Žene", rekao je. "Tisuće njih, kao što je Don Juan imao. Bio sam
međuplanetni plejboj - s ljubavnicom u svakom gradu na Zemlji, Luni i
Marsu. Samo što sam se okanio toga, zbog iscrpljenosti. Molim vas", usrdno
je dodao. "Pokušajte."
"Onda biste se dobrovoljno predali?" upitao ga je glas u glavi. "Ako
pristanemo upriličiti takvo rješenje? Ako je ono moguće?"
Kratko se nećkao, te rekao: "Da." Prihvatit ću rizik, kazao je sebi, da me
nećete jednostavno ubiti.
"Učinite prvi korak", rekao je na to glas. "Predajte nam se. A mi ćemo
ispitati ostvarivost takvog pristupa. Ako se pokaže nemogućim, međutim, ako
vaša autentična sjećanja opet počnu izbijati na površinu kao ovaj put, onda..."
Nakon šutnje, glas je završio: "Morat ćemo vas uništiti. Kao što vam mora
biti jasno. Pa, Quail, još uvijek ste voljni pokušati?"
"Da", rekao je. Zato što je alternativa sada bila smrt - i to neizbježna.
Ovako je barem imao nekakve izglede, ma koliko slabe.
"Doći ćete u našu glavnu vojarnu u New Yorku", nastavio je glas
Interplanovog murjaka. "Peta avenija 580, dvanaesti kat. Nakon što se
predate, naši će psihijatri započeti s radom na vama; obavit ćemo ispitivanja
profila ličnosti. Pokušat ćemo odrediti vašu apsolutnu, krajnju intimnu želju -
a zatim vas vratiti ovamo, u Rekal, Incorporated; upoznat ćemo ih sa
situacijom i dati im da vam ispune tu želju putem zamjenske, surogatne
uspomene. I -sretno. Zaista jesmo vaši dužnici; poslužili ste nam kao
sposoban agent." U glasu nije bilo pakosti; ako su oni - ta organizacija -
prema njemu išta osjećali, onda je to bilo suosjećanje.
"Hvala", rekao je Quail. I krenuo u potragu za robotskim taksijem.
"Gospodine Quail", rekao je postariji Interplanov psihijatar strogog
izraza lica, "vi imate veoma zanimljiv san koji biste htjeli ispuniti. Vjerojatno
nimalo sličan onome o čemu svjesno fantazirate ili što pretpostavljate. Tako
obično i bude; nadam se da se nećete previše uzrujati kada čujete o čemu se
radi."
Viši časnik Interplana koji ih je nadzirao odsječno je kazao: "Bolje bi
mu bilo da se ne uzruja previše kad to čuje, barem ako ne želi biti smaknut."
"Za razliku od fantazije u kojoj ste željeli biti tajni agent Interplana",
nastavio je psihijatar, "koja je nosila izvjesnu uvjerljivost u sebi budući daje,
relativno govoreći, bila proizvod zrelosti, ovaj proizvod je groteskni san iz
vašeg djetinjstva; nije ni čudo da ga ne pamtite. Vaša fantazija glasi ovako:
imate devet godina i hodate seoskim putem. Ravno ispred vas sleti nepoznata
vrsta svemirske letjelice iz nekog drugog zvjezdanog sustava. Ne vidi je nitko
na Zemlji osim vas, gospodine Quail. Stvorenja su veoma mala i
bespomoćna, pomalo sliče poljskim miševima, premda nastoje osvojiti
Zemlju; deseci tisuća drugih brodova uskoro će krenuti na put, kad im ova
izviđačka ekipa pošalje signal za polazak."
"A ja ih, pretpostavljam, u tome spriječim", rekao je Quail, osjetivši
mješavinu posprdnosti i gađenja. "Svojeručno ih zatučeni. Odnosno,
vjerojatno ih sve skupa zgazim."
"Ne", rekao je strpljivo psihijatar. "Vi zaustavite invaziju, ali ne tako što
ih uništite. Umjesto toga, pokažete im dobrotu i samilost, premda telepatski -
jer oni tako komuniciraju - znate zbog čega su došli. Nikada još nisu vidjeli
da bilo koji svjestan organizam iskazuje toliko humane osobine, tako da s
vama sklope zavjet kako bi vam iskazali svoju zahvalnost."
Quail je rekao: "Neće poći u osvajanje Zemlje sve dok sam ja živ."
"Upravo tako." Psihijatar je Interplanovom časniku rekao: "Vidljivo vam
je da to uistinu odgovara njegovoj ličnosti, bez obzira na hinjeni prezir."
"I tako samim svojim postojanjem", rekao je Quail, osjećajući sve veće
zadovoljstvo, "samim time što sam živ, čuvam Zemlju od prijetnje
svemirskih zavojevača. Praktički sam, tako, najvažnija osoba na Teri. A da ni
prstom ne trebam mrdnuti."
"Da, baš tako, gospodine", rekao je psihijatar. "A to je sam temelj vaše
psihe; to je fantazija iz djetinjstva koju nosite cijeli život. Nje se bez dubinske
terapije i medikamenata nikad ne biste prisjetili. Ali ona je oduvijek u vama;
sakrila se ispod površine, ali nikada nije iščezla."
McClaneu, koji je sjedio i pozorno slušao, viši policijski dužnosnik je
kazao: "Možete li u njega usaditi ovoliko ekstreman izvan-činjenični obrazac
sjećanja?"
"Dobivamo sve moguće vrste želja i fantazija koje postoje", rekao je
McClane. "Iskreno da vam kažem, čuo sam i mnogo gore od ove. Svakako je
možemo ispuniti. Za dvadeset četiri sata ne samo da će željeti da je spasio
Zemlju; usrdno će vjerovati da se to zaista i zbilo."
Viši policijski dužnosnik kazao je: "Onda možete prionuti poslu. Imajući
to u vidu, već smo mu ponovno obrisali uspomenu na njegovo putovanje na
Mars."
Quail je rekao: "Kakvo putovanje na Mars?"
Nitko mu nije odgovorio, pa je nevoljko stavio to pitanje na stranu.
Uostalom, već se pojavilo policijsko vozilo; on, McClane i viši policijski
časnik nagurali su se u njega i za nekoliko trenutaka pošli na put prema
Chicagu i tvrtki Rekal, Incorporated.
"Bolje bi vam bilo da ovaj put ne napravite nikakvu grešku", rekao je
policijski časnik zdepastome, poprilično nervoznom McClaneu.
"Ne vidim što bi moglo poći po krivu", promrmljao je McClane,
preznojavajući se. "Ovo nema nikakve veze ni s Marsom ni s Interplanom.
Svojeručno zaustavljanje invazije na Zemlju s nekog drugog zvjezdanog
sustava." Odmahnuo je glavom na to. "Ma što li sve djetetu neće pasti na
pamet. I još k tome pomoću unizne vrline; a ne silom. To je čak pomalo
simpatično." Obrisao sije čelo velikim lanenim džepnim rupčićem.
Nitko ništa nije rekao.
"Zapravo", rekao je McClane, "to je dirljivo."
"Ali uobraženo", rekao je strogo policijski dužnosnik. "Utoliko što će
osvajanje ponovno početi nakon što on umre. Nije ni čudo da nema
uspomene na to; to je najegocentričnija fantazija na koju sam ikad naišao."
Promotrio je prijekorno Quaila. "A kad se samo sjetim da smo primili ovog
čovjeka u radni odnos."
U predvorju tvrtke Rekal, Incorporated uzbibano ih je dočekala
recepcionistica Shirley. "Dobro nam došli, gospodine Quail", zacvrkutala je,
dok su joj se grudi veličine dinja - danas obojene jarkonarančastom bojom -
lelujale od uzbuđenosti. "Žao mi je što je prije sve tako ružno ispalo; sigurna
sam da će ovoga puta sve bolje proći."
Dok si je i dalje neprestano brisao sjajno čelo uredno presavijenim
rupčićem od irskog lana, McClane je rekao: "Najbolje da neće." Požurio se,
hitro okupio Lowea i Keelera i sproveo ih s Douglasom Quailom u radni
prostor, a zatim sa Shirley i policajcem otišao natrag u svoj dobro poznati
ured. Na čekanje.
"Imamo li paket predviđen za ovo, gospodine McClane?" upitala ga je
Shirley i sudarila se s njim od uzbuđenosti, nakon čega je stidljivo
porumenila.
"Mislim da imamo." Pokušao se sjetiti, a zatim je odustao i pogledao
službenu tablicu. "To je kombinacija", naglas je odlučio, "paketa Šest,
Dvadeset i Osamdeset jedan." Izvadio je odgovarajuće pakete iz trezora u
komori iza stola i odnio ih za radni stol da ih pregleda. "Iz Osamdeset
jedinice", objasnio je, "čarobni štapić za iscjeljivanje koji je njemu -
dotičnome klijentu, odnosno gospodinu Quailu - dala rasa bića s drugoga
sustava. U znak zahvalnosti."
"Djeluje li?" upitao je radoznalo policijski časnik.
"Nekoć je djelovao", objasnio je McClane. "Ali on ga je, ehem,
shvaćate, prije mnogo godina iscrpio, jer je iscjeljivao šakom i kapom. Sada
je to samo uspomena. Ali sjeća se da je štapić nekoć spektakularno djelovao."
Zakikotao se, a zatim je otvorio paket Dvadeset. "Dokument Generalnog
tajnika UN-a, izraz zahvalnosti zbog toga što je spasio Zemlju; on nije posve
primjeren, jer u Quailovu fantaziju spada i to da nitko osim njega ne zna za
invaziju, ali za potrebe vjerodostojnosti ubacit ćemo i to." Zatim je pregledao
paket Šest. Što potječe odavde? Nije se mogao sjetiti; namrštio se i gurnuo
ruku u plastičnu vrećicu, dok su ga Shirley i časnik Interplanove policije
pomno promatrali.
"Tekst", rekla je Shirley. "Napisan nekim smiješnim pismom."
"On kazuje tko su oni bili", rekao je McClane, "i odakle su došli.
Uključuje i podrobnu zvjezdanu kartu na kojoj je ucrtan njihov let ovamo i
sustav iz kojeg potječu. Naravno da je napisan njihovim pismom, tako da ga
ne može pročitati. Ali sjeća se da su mu ga čitali na njegovom jeziku." Stavio
je ta tri predmeta na sredinu stola. "Ovo treba odnijeti u Quailov stan", rekao
je policijskom časniku. "Tako da ih pronađe kad se vrati kući. I to će potvrditi
njegovu fantaziju. SOP - standardni operativni postupak." Zakikotao se
zabrinuto, pitajući se kako stvari stoje s Loweom i Keelerom.
Zazujao je interkom. "Gospodine McClane, oprostite što vas prekidam."
Glas je pripadao Loweu; sledio se kad ga je prepoznao, sledio se i zanijemio.
"Ali nešto se dogodilo. Možda bi bilo najbolje da osobno dođete ovamo i
preuzmete postupak. Kao i prije, Quail je dobro reagirao na narkidrin; u
nesvijesti je, opušten i prijemčiv. Ali..."
McClane je otrčao u radni prostor.
 Douglas Quail je ležao na higijenskom krevetu i disao polako i
ravnomjerno, napola žmireći, napola opažajući ljude oko sebe.
"Počeli smo ga ispitivati", rekao je Lowe, posve blijed. "Da saznam u
koje točno vrijeme da smjestimo fantaziju-uspomenu u kojoj je on
samostalno spasio Zemlju. A za divno čudo..."
"Rekli su mi da to nikome ne kažem", promrmljao je Douglas Quail
glasom otupjelim od sedativa. "Takva je bila pogodba. Nisam se čak ničega
ni trebao sjećati. Ali kako bih mogao zaboraviti jedan takav događaj?"
Vjerujem da bi to bilo teško, zamijetio je McClane. Ali zaboravili ste ga
- sve do sada.
"Čak su mi dali i svitak", promrmljao je Quail, "u znak zahvalnosti.
Skriven mi je u stanu; pokazat ću vam ga."
Interplanovom časniku koji je došao za njim McClane je rekao: "Pa,
savjetujem vam da ga radije ne ubijete. Ako to učinite, oni će se vratiti."
"Dali su mi i čarobnu, nevidljivu palicu za uništavanje", mrmljao je i
dalje Quail, koji je sad već posve žmirio. "Tako sam ubio onog čovjeka na
Marsu kad ste me poslali da ga sredim. U ladici mi je, zajedno s kutijom
marsovskih ždrijelnih crva i sasušenim uzorcima biljaka."
Interplanov časnik šutke se okrenuo i išunjao iz radnog prostora.
Baš bih mogao spremiti natrag u trezor one pakete s dokaznim
predmetima, rekao je McClane rezignirano samome sebi. Vratio se, korak po
korak, u svoj ured. Uključujući i pohvalnicu Generalnog tajnika UN-a.
Napokon...
Vjerojatno neće proći dugo prije nego što Quailu stigne pravi dokument.
 Druga varijanta

Ruski vojnik nervozno se uspinjao krševitim obronkom brda, držeći

oružje spremno. Ogledavao se, oblizujući suhe usnice, odlučna izraza lica. Tu
i tamo podizao je ruku u rukavici i brisao si znoj s vrata, odmičući ovratnik
svojega kaputa.
Eric se okrenuo prema desetniku Leoneu. "Hoćeš ga? Ili ga mogu ja?"
Namjestio je optički ciljnik tako da je Rusovo lice posve ispunilo okular, a
križić mu je presjekao grube, mrke crte lica.
Leone je razmislio. Rus je bio blizu i kretao se hitro, gotovo trkom. "Ne
pucaj. Čekaj." Leone se napeo. "Ne bih rekao da smo potrebni."
Rus je ubrzao korak, šutirajući pepeo i hrpe otpadaka s puta. Stigao je do
vrha brda i stao, dahćući, gledajući oko sebe. Nebo je bilo tmurno, a oblaci
sivih čestica brzo su promicali. Gola su debla mjestimično stršala uvis; tlo je
bilo ravno i golo, prekriveno šutom, dok su ruševine zgrada stajale tu i tamo
poput požutjelih lubanja.
Rus je bio nespokojan. Znao je da nešto nije u redu. Krenuo je nizbrdo.
Sad je bio na samo korak-dva od bunkera. Eric se uzvrpoljio. Poigravao se
pištoljem, pogledavajući Leonea.
"Ne brini", rekao je Leone. "Neće doći ovamo. Oni će se pobrinuti za
njega."
"Siguran si? Prišao je već prokleto blizu."
"Oni se motaju u blizini bunkera. Upravo je zašao u gadan dio. Spremi
se!"
Rus je počeo žuriti, skližući se nizbrdo dok su mu čizme tonule u gomile
sivog pepela, nastojeći da ne spusti oružje. Zastao je načas i podignuo
dalekozor do očiju.
"Gleda ravno u nas", rekao je Eric.
Rus im je prilazio. Već su mu vidjeli oči, slične plavim kamenovima.
Usta su mu bila blago otvorena. Trebao se obrijati; brada mu je bila
čekinjava. Najednom koščatom obrazu imao je četvrtasti komadić ljepljive
trake, ispod kojeg se vidjelo nešto modro. Tu mu rastu gljivice. Šinjel mu je
bio blatan i poderan. Nedostajala mu je jedna rukavica. Brojač na opasaču
odskakivao mu je od tijela dok je trčao.
Leone je dotaknuo Ericovu nadlakticu. "Evo, stiže jedan."
Nešto maleno i metalno šmugnulo je tlom, bljesnuvši na mutnom
podnevnom suncu. Metalna kugla. Pohitala je uzbrdo prema Rusu, vrteći
gusjenicama. Bila je mala, jedna od tek nastalih. Ispružila je kandže, dvije
isturene britve koje su u vrtnji stvarale mrlju bijelog čelika. Rus ju je začuo.
Smjesta se okrenuo i zapucao. Kugla se rasprsnula u čestice. Ali već se
pojavila druga i pošla u istom pravcu kao i prva. Rus je ponovno zapucao.
Treća je kugla skočila Rusu na nogu, škljocajući i zujeći. Preskočila mu
je na rame. Rotirajuće oštrice izgubile su se u Rusovom grlu.
Eric se opustio. "Pa, to bi bilo to. Bože, ježim se od tih prokletih
stvorova. Ponekad si mislim da nam je bilo bolje prije njih."
"Da ih mi nismo izumili, oni bi." Leone je drhtavom rukom pripalio
cigaretu. "Pitam se zašto bi jedan Rus prešao cijeli ovaj put sam samcat.
Nisam vidio nikoga da ga pokriva."
Poručnik Scott došao je u bunker iz tunela, skližući se. "Što je bilo?
Nešto je ušlo na ekran."
"Jedan Ivan."
 "Samo jedan?"
Eric je okrenuo ciljnik prema Rusu. Scott je zaškiljio u objektiv. Sada su
brojne metalne kugle gmizale po ispruženome tijelu, mutne metalne sfere
koje su škljocale, zujale i pilile Rusa u sitne dijelove pogodne za nošenje.
"Gledaj ti koliko kandži", promrmljao je Scott.
"Navalile su kao muhe. Više nemaju baš puno plijena."
Scott je odmaknuo pogled od sebe, zgađen. "Kao muhe. Pitam se zašto
je došao onamo. Znaju da smo svuda oko sebe postavili kandže."
Jedan se veći robot pridružio manjim kuglama. Ta duga, zatupasta cijev
s isturenim okularima upravljala je njihovim radom. Od vojnika više nije
mnogo ostalo. Preostale dijelove niz obronak je odnijela povorka kandži.
"Gospodine", rekao je Leone, "Ako dozvoljavate, otišao bih van da ga
pogledam."
"Zašto?"
"Možda je došao s nečim."
Scott je razmislio. Slegnuo je ramenima. "U redu. Ali budi na oprezu."
"Imam pločicu." Leone si je potapšao metalni obruč na zapešću. "Bit ću
im nedostupan."
Dohvatio je pušku i oprezno se udaljio do ulaza u bunker, prolazeći
između betonskih blokova i čeličnih šiljaka, izobličenih i svijenih. Zrak na
vrhu bio je hladan. Prešao je terenom do ostataka vojnika, koračajući preko
mekog pepela. Vjetar je puhao oko njega, kovitlajima mu bacajući sive
čestice u lice. Zaškiljio je, ne posustajući.
Kandže su se povukle kad im se približio, a neke su se i posve ukočile.
Dotaknuo je pločicu. Ovaj Ivan bi štošta dao za nju! Kratkovalno, jako
zračenje koje je pločica ispuštala neutraliziralo je kandže, stavljalo ih izvan
stroja. Čak je i veliki robot kojemu su se oči njihale na dva ticala ustuknuo s
poštovanjem kad mu se Leone približio.
Sagnuo se nad ostatke vojnika. Ruka u rukavici bila je čvrsto stisnuta.
Nešto je bilo u njoj. Leone joj je nekako uspio raširiti prste. Zapečaćeni
spremnik, aluminijski. Još uvijek sjajan.
Spremio ga je u džep i pošao natrag prema bunkeru. Iza njega kandže su
opet oživjele, iznova prionuvši na posao. Ponovno je kroz sivi pepeo krenula
povorka metalnih kugli s njihovim teretima. Čuo je kako im gusjenice stružu
po tlu. Stresao se.
Scott ga je pozorno gledao kako izvlači sjajnu cjevčicu iz džepa. "To je
imao kod sebe?"
 "U ruci." Leone je odvrnuo poklopac. "Možda biste trebali pogledati,
gospodine."
Scott ju je uzeo. Istresao je sadržaj na svoj dlan. Komadić svilenog
papira, pomno presavijen. Sjeo je pokraj svjetiljke i rasklopio ga.
"Što piše?" rekao je Eric. Nekoliko časnika došlo je iz tunela. Pojavio se
bojnik Hendricks.
"Bojniče", rekao je Scott. "Pogledajte ovo."
Hendricks je pročitao ceduljicu. "Ovo je upravo stiglo?"
"Teklićem bez pratnje. Upravo sada."
"Gdje je on?" upitao je oštro Hendricks.
"Sredile su ga kandže."
Bojnik Hendricks je progunđao. "Evo." Dodao ju je svojim kolegama.
"Mislim da se radi o onome što smo čekali. Nema što, baš su si uzeli vremena
da je sroče."
"Znači da žele pregovarati", rekao je Scott. "Hoćemo li pristati na to?"
"Odluka nije na nama." Hendricks je sjeo. "Gdje je vezist? Treba mi
Mjesečeva baza."
Leone je razmišljao dok je vezist oprezno podizao vanjsku antenu,
motreći nebo nad bunkerom da provjeri ima li traga od osmatračkih ruskih
brodova.
"Gospodine", rekao je Scott Hendricksu. "Zbilja je čudno što su
odjednom ovako došli. Kandžama se služimo već skoro godinu dana. A sada
odjednom oni počinju popuštati."
"Možda su im kandže počele prodirati u bunkere."
"Jedna velika, onakva s ticalima, prošli tjedan je uspjela ući u jedan
Ivanov bunker", rekao je Eric. "Sredila ih je cijeli vod prije nego što su
uspjeli zatvoriti poklopac."
"Odakle znaš?"
"Rekao mi je kompa. Stvor se vratio s... s ostacima."
"Mjesečeva baza, gospodine", rekao je vezist.
Na ekranu se pojavilo lice mjesečevog kontrolora. Njegova uglačana
uniforma jako je odudarala od uniformi u bunkeru. A bio je i glatko obrijan.
"Mjesečeva baza."
"Ovdje isturena zapovjedna točka L-Whistle. Na Teri. Dajte mi generala
Thompsona."
Kontrolor se izgubio. Zatim se pojavilo teško lice generala Thompsona.
"Što je, bojniče?"
 "Naše kandže ščepale su ruskog teklića bez pratnje, s porukom. Ne
znamo da li da učinimo nešto na temelju nje - u prošlosti je već bilo ovakvih
smicalica."
"Kako glasi poruka?"
"Rusi žele da na njihove položaje pošaljemo jednog časnika s taktičkim
ovlastima. Na pregovore. Ne navode prirodu pregovora. Kažu da su
pitanja..." Pogledao je što piše: "...pitanja od neodložne važnosti učinila
preporučljivim otvaranje rasprave između predstavnika snaga UN-a i njih."
Podigao je poruku prema ekranu da je general vidi. Thompsonove oči su
je pregledale.
"Što da radimo?" kazao je Hendricks.
"Pošalji čovjeka."
"Mislite da to nije zamka?"
"Mogla bi biti. Ali navedeni položaj njihove isturene zapovjedne točke
je točan. Vrijedi pokušati, u svakom slučaju."
"Poslat ću jednog časnika. I javiti vam rezultate čim se on vrati."
"U redu, bojniče." Thompson je prekinuo vezu. Ekran se ugasio. Iznad
njih, antena se polako spustila.
Hendricks je smotao papirić, duboko zamišljen. "Idem ja", rekao je
Leone.
"Žele nekoga s taktičkim ovlastima." Hendricks si je protrljao vilicu.
"Taktičke ovlasti. Već mjesecima nisam bio vani. Možda bi mi dobro došlo
da malo odem na zrak."
"Zar vam se to ne čini pomalo rizičnim?"
Hendricks je dohvatio dalekozor i pogledao kroz njega. Rusovih
ostataka više nije bilo. Vidjela se samo jedna kandža. Preslagivala se u sebe i
iščezavala u pepeo, poput raka. Poput nekog grozomornog metalnog raka...
"Jedino me ono brine." Hendricks se protrljao po zapešću. "Znam da sam
siguran dokle god nosim ovo. Ali ima nečega u njima. Mrzim te proklete
stvorove. Da ih bar uopće nismo izumili. Ima nečeg podlog u njima.
Nezaustavljivi mali..."
"Da ih mi nismo izumili, izumili bi ih Ivani."
Hendricks je odmaknuo dalekozor. "Uglavnom, izgleda da ćemo
zahvaljujući njima pobijediti u ratu. Valjda je to dobro."
"Zvučite mi kao da vas obuzima jednaki strah kao i Ivane."
Hendricks je pogledao na sat. "Mislim da mi je bolje da krenem, ako
želim stići prije mraka."
 Duboko je udahnuo i iskoračio na sivo tlo prekriveno šutom. Pričekao je
minutu, pripalio cigaretu i pogledao oko sebe. Krajolik je bio mrtav. Ništa se
nije micalo. Pogled mu je sezao miljama - beskraj pepela i troske, ruševine
zgrada. Nekoliko stabala bez listova i grana, puka debla. Nad njim
beskonačan slijed sivih oblaka, nošenih između Tere i sunca.
Bojnik Hendricks je pošao. Nešto mu je šmugnulo s desne strane, nešto
okruglo i metalno. Kandža, u podmuklom lovu na nešto. Vjerojatno na neku
životinjicu, štakora. Love one i štakore. To im dođe kao sporedan zadatak.
Dospio je na vrh brdašca i podignuo dalekozor. Ruski položaji nalazili
su se nekoliko milja ispred njega. Ondje im je isturena zapovjedna točka.
Teklić je odande došao.
Zdepasti robot lelujavih udova prošao je pokraj njega, radoznalo
gibajući ruke. Robot je otišao dalje i nestao ispod nekog krša. Hendricks ga je
ispratio pogledom. Nikad prije nije vidio taj model. Sad će biti sve više
modela koje nikad još nije vidio, novih varijanti i dimenzija koje proizvode
podzemne tvornice.
Hendricks je ugasio cigaretu i požurio. Baš mu je bila zanimljiva ta
uporaba umjetnih oblika ratovanja. Kako je do toga došlo? Iz nužde.
Sovjetski savez postigao je velik početni uspjeh, što je i uobičajeno kod
strane koja je pokrenula rat. Najveći dio Sjeverne Amerike zbrisan je s lica
zemlje. Naravno, odmazda je brzo stigla. Nebo je bilo puno krstarica s disk-
bombama mnogo prije početka rata; već su godinama bile ondje. Diskovi su
se počeli spuštati diljem Rusije u roku od nekoliko sati nakon što je
Washington nastradao.
Ali to Washingtonu nije pomoglo.
Vlade Američkog bloka preselile su se prve godine u Mjesečevu bazu.
Nisu baš imale izbora. Od Europe je preostala samo hrpa troske pune pepela i
kostiju iz kojih je rastao taman korov. Najveći dio Sjeverne Amerike bio je
beskoristan; ništa se nije moglo zasaditi, nitko tu nije mogao živjeti. Nekoliko
milijuna ljudi nekako se još snalazilo u Kanadi i dolje u Južnoj Americi. Ali
tijekom druge godine počeli su se spuštati sovjetski padobranci, isprva tek
nekolicina, a zatim sve više njih. Nosili su prvu zaista djelotvornu
antiradijacijsku opremu; ono što je preostalo od američke proizvodnje
preselilo se na Mjesec zajedno s državnim upravama.
Svi osim vojnika. Preostali su vojnici ostali na položajima kako su znali
i umjeli, ovdje pokoja tisuća, ondje samo vod. Nitko nije znao točno gdje su;
ostajali su gdje se moglo, kretali se noću, skrivali se po ruševinama, po
kanalizaciji, podrumima, sa štakorima i zmijama. Činilo se da je Sovjetski
savez gotovo izvojevao pobjedu. Osim šačice projektila koja se svakodnevno
ispaljivala s Mjeseca, gotovo da se nikakvo oružje i nije rabilo protiv njih.
Dolazili su i odlazili kad god bi im se prohtjelo. Rat je, u svakom praktičnom
pogledu, bio gotov. Ništa im se djelotvorno nije suprotstavljalo.
A zatim su se pojavile prve kandže. I izgledi za pobjedu promijenili su
se preko noći.
Kandže su isprva bile nespretne. Spore. Ivani su ih sređivali gotovo
jednako brzo kao što su one miljele iz svojih podzemnih tunela. Ali zatim su
postale bolje, brže i dovitljivije. Stvarale su ih tvornice, sve na Teri. Tvornice
smještene duboko pod zemljom, iza sovjetskih položaja, tvornice koje su
nekoć pravile atomske projektile, danas gotovo zaboravljene.
Kandže su postale brže, a postale su i veće. Pojavili su se novi tipovi,
neki s ticalima, neki koji lete. Bilo ih je i nekoliko koji skaču. Najbolji
tehničari na Mjesecu radili su na njihovom usavršavanju, praveći sve
složenije, sve prilagodljivije modele. Neke manje kandže učile su se skrivati,
ukopavati u pepeo, vrebati iz prikrajka.
I počele su zalaziti u ruske bunkere, uskakati u njih kad bi se poklopci
podigli zbog provjetravanja i promatranja. Jedna kandža u bunkeru,
uskomešana kugla oštrica i metala - to je bilo dovoljno. A kad bi jedna ušla,
druge su stizale za njom. Uz takvo oružje, rat nije mogao još dugo trajati.
Možda je već bio gotov.
Možda će sada stići vijesti. Možda je Politbiro odlučio baciti koplje u
trnje. Šteta što je toliko potrajalo. Šest godina. Dugo razdoblje za jedan takav
rat, s obzirom na to kako su ga vodili. Diskovi za automatsku odmazdu
padaju u vrtnji diljem Rusije, stotine tisuća njih. Bakterijski kristali.
Sovjetske navođene rakete što fijuču zrakom. Lančane bombe. A sad ovo,
roboti, kandže...
Kandže nisu bile poput drugog oružja. Bile su žive, sa svakog
praktičnog stanovišta, htjele to državne vlasti priznati ili ne. Nisu to bili
strojevi. One su bile živi stvorovi što se kotrljaju, uhode, odjednom se
nadignu iz sivoga pepela i pohitaju na čovjeka, uzveru se na njega, pohrle ka
njegovom grlu. Bilo je i predviđeno da to čine. To im je bio posao.
Dobro su obavljale svoj posao. Napose u posljednje vrijeme, s pojavom
novih modela. Sada su se same popravljale. Nitko ih nije održavao.
Radijacijske pločice štitile su vojnike UN-a, ali ako bi koji izgubio svoju
pločicu kandže bi ga smatrale plijenom, bez obzira na uniformu. Dolje, ispod
površine, ispadale su iz automatiziranih postrojenja. Ljudi su se držali daleko
po strani. Bilo je odviše rizično; nitko nije htio biti u njihovoj blizini. Bile su
prepuštene sebi. A činilo se da im dobro ide. Novi modeli bili su brži,
složeniji. Djelotvorniji.
Po svemu sudeći, odnijeli su pobjedu u ratu.
***
Bojnik Hendricks pripalio je drugu cigaretu. Krajolik ga je deprimirao.
Ništa osim pepela i ruševina. Činilo mu se da je sam, jedino živo biće na
cijelome svijetu. Zdesna su se uzdizale ruševine malog mjesta, nekoliko
zidova i hrpe šute. Bacio je dogorjelu šibicu i ubrzao korak. Odjednom je stao
i uz trzaj podignuo oružje, napeta tijela. Na tren je izgledalo kao...
Jedna se prilika pomolila iza golih zidova srušene zgrade i polako,
neodlučnim korakom, pošla prema njemu. Hendricks je zatreptao. "Stoj!"
Dječak je stao. Hendricks je spustio oružje. Dječak je šutke stajao i
gledao ga. Bio je nizak, ne naročito star. Možda osmogodišnjak. Ali bilo je
teško procijeniti. Većina još žive djece bila je zakržljala. Nosio je izblijedjeli
plavi džemper, podrapan i prljav, te kratke hlače. Imao je dugu i slijepljenu
kosu. Smeđu kosu. Padala mu je preko lica i oko ušiju. Imao je nešto u
naručju.
"Što to imaš?" upitao ga je Hendricks odsječno.
Dječak je ispružio ruku. Radilo se o igrački, o medvjediću. O plišanome
medi. Dječak je imao krupne, ali bezizražajne oči.
Hendricks se opustio. "Ne treba mi. Zadrži ga."
Dječak je ponovno prigrlio medu.
"Gdje živiš?" rekao je Hendricks.
"Tamo."
"U ruševinama?"
"Da."
"Ispod zemlje?"
"Da."
"Koliko vas je tamo?"
"Kako... koliko?"
"Koliko vas ima? Koliko vam je naseobina velika?"
Dječak nije odgovorio.
Hendricks se namrštio. "Nisi sasvim sam, je li?"
Dječak je kimnuo.
 "Kako preživljavaš?"
"Ima hrane."
"Kakve hrane?"
"Razne."
Hendricks ga je premjerio pogledom. "Koliko ti je godina?"
"Trinaest."
To nije moguće. Ili, ipak... Dječak je bio mršav, zakržljao. I vjerojatno
neplodan. Od dugogodišnjeg izlaganja zračenju. Nije ni čudo da je tako
malen. Ruke i noge bile su mu poput četaka za čišćenje cijevi, čvornate i
tanke. Hendricks je dječaku dotaknuo nadlakticu. Koža mu je bila suha i
gruba; ozračena koža. Sagnuo se i pogledao dječaka u lice. Bilo je bez ikakva
izraza. Velike oči, velike i tamne.
"Jesi li slijep?" upitao ga je Hendricks.
"Nisam. Vidim pomalo."
"Kako izbjegavaš kandže?"
"Kandže?"
"Okrugle stvorove. Koji trče i ukopavaju se."
"Ne shvaćam."
Možda u blizini nema nijedne kandže. Mnoga su područja ostala
slobodna. Skupljale su se uglavnom oko bunkera, gdje je bilo ljudi. Kandže
su bile izrađene tako da ih privlači toplina, toplina živih stvorova.
"Imaš sreće." Hendricks se uspravio. "Pa? Kamo si pošao? Natrag -
tamo natrag?"
"Mogu s tobom?"
"Sa mnom?" Hendricks je prekrižio ruke. "Idem daleko odavde. Miljama
daleko. I žurim se." Pogledao je na sat. "Moram stići onamo prije nego što
padne mrak."
"Hoću s tobom."
Hendricks je potražio nešto u torbi. "Ne isplati ti se. Evo." Dobacio mu
je limenke hrane koje je nosio sa sobom. "Uzmi ih i vrati se natrag. U redu?"
Dječak ništa nije rekao.
"Vratit ću se ovuda. Za dan-dva. Ako budeš bio u blizini kad se vratim,
možeš poći sa mnom. Može tako?"
"Hoću sada ići s tobom."
"Daleko je."
"Mogu hodati."
Hendricks se nelagodno promeškoljio. Bili bi predobra meta kao dvije
osobe koje idu skupa. Dječak bi ga i usporio. Ali možda se ne vrati ovuda. A
ako je dječak zaista posve sam...
"U redu. Pođi sa mnom."
Dječak je stao uz njega. Hendricks je krenuo. Dječak je hodao šutke,
čvrsto držeći medu.
"Kako se zoveš?" rekao je Hendricks nakon nekog vremena.
"David Edward Derring."
"Davide? Što... što je bilo s tvojom majkom i ocem?"
"Poginuli su."
"Kako?"
"U eksploziji."
"Kad je to bilo?"
"Prije šest godina."
Hendricks je usporio. "Sam si već šest godina?"
"Ne. Neko vrijeme bilo je i drugih. Otišli su."
"I ti si sve otad sam?"
"Da."
Hendricks ga je načas pogledao. Dječak je bio čudan, vrlo škrt na
riječima. Povučen. Ali takva su i bila djeca koja su preživjela. Mirna. Stoička.
Obuzeta nekim čudnim fatalizmom. Ništa ih nije iznenađivalo. Prihvaćala su
sve što ih snađe. Nije više postojala nikakva normala, nikakav prirodni tijek
zbivanja, ni moralni ni fizički, koji bi mogla očekivati. Običaji, navike, sve
sile koje uvjetuju učenje nestale su; preostalo je samo sirovo iskustvo.
"Hodam li prebrzo?" rekao je Hendricks.
"Ne."
"Kako to da si me vidio?"
"Čekao sam."
"Čekao si?" Hendricks se zbunio. "Na što si čekao?"
"Na ulov."
"Na kakav ulov?"
"Na ono što jedem."
"O." Hendricks je turobno svinuo usne. Trinaestogodišnji dječak koji
živi na štakorima i voluharicama i napola istrunuloj konzerviranoj hrani.
Dolje u rupi ispod porušena gradića. S radioaktivnim mlakama i kandžama,
dok ruske poniruće mine lete zrakom nad njime.
"Kamo idemo?" upitao ga je David.
"Do ruskih položaja."
 "Ruskih?"
"Neprijateljskih. Do položaja onih koji su otpočeli rat. Oni su bacili prve
radijacijske bombe. Sve ovo je krenulo od njih."
Dječak je kimnuo. Na licu mu nije bilo nikakvog izraza.
"Ja sam Amerikanac", rekao je Hendricks.
Dječak ništa na to nije rekao. Nastavili su tako skupa, Hendricks na
nekoliko koraka ispred Davida, koji ga je slijedio privijajući prljavoga
plišanog medu na grudi.
Oko četiri sata poslijepodne stali su da nešto pojedu. Hendricks je
pripalio vatru u udubini između nekih betonskih ploča. Raščistio je korov i
naslagao treščice. Ruski položaji nisu bili više daleko. Oko njega se prostirala
nekadašnja duga dolina, jutra i jutra voćnjaka i vinograda. Ništa od nje nije
ostalo, izuzev nekoliko golih panjeva i planina koje su se pružale cijelim
suprotnim obzorjem. I oblaka uskovitlane prašine koju je vjetar nosio i prsio,
koja se slijegala na korov i ostatke zgrada, mjestimične zidove, povremeno i
davnašnje ceste.
Hendricks je skuhao kavu i podgrijao malo kuhane janjetine s kruhom.
"Evo." Pružio je Davidu kruh i janjetinu. David je čučao uz rub vatre,
čvornatih i bijelih koljena. Pogledao je o kakvoj se hrani radi, a zatim ju je
vratio Hendricksu, odmahnuvši glavom.
"Ne."
"Ne? Nećeš to jesti?"
"Ne."
Hendricks je slegnuo ramenima. Možda je dječak mutant, naviknut na
posebnu hranu. Nema veze. Kad bude gladan, naći će si nešto zajelo.
Dječakje čudan. Ali mnoge se čudne promjene odvijaju u svijetu. Život više
nije isti. Nikada više neće biti isti. Ljudska vrsta morat će to prihvatiti.
"Kako ti je volja", rekao je Hendricks. Sam je pojeo kruh i janjetinu,
popivši uz nju kavu. Jeo je polako, jer mu je hrana teško padala na želudac.
Kad je pojeo do kraja, ustao je i toptanjem utrnuo vatru.
David je polako ustao, promatrajući ga svojim mlado-starim očima.
"Idemo", rekao je Hendricks.
"Može."
Hendricks je krenuo dalje, s oružjem u rukama. Bili su blizu; bio je
napet, spreman na sve. Rusi bi trebali očekivati teklića, kao odgovor na
vlastitoga teklića, ali bili su prepredeni. Uvijek je postojala mogućnost da se
nešto krivo protumači. Pregledavao je krajolik oko sebe. Ništa do troske i
pepela, nekoliko brda, pocrnjelih stabala. Betonski zidovi. Ali negdje pred
njima bio je prvi bunker ruskih položaja, isturena zapovjedna točka. Ispod
zemlje, duboko ukopana, tako da joj se vidi samo periskop, s nekoliko cijevi
oružja. Možda i antenom.
"Hoćemo li skoro stići?" upitao ga je David.
"Da. Umorio si se?"
"Ne."
"Što je, onda?"
David nije odgovorio. Samo je pažljivo koračao za njim, prteći put kroz
pepeo. Noge i cipele bile su mu sive od prašine. Na upalom licu imao je
pruge, crte sivog pepela koje su tekle u potočićima niz blijedu bjelinu kože.
Nije mu bilo boje u obrazima. Tipično za ovu novu djecu što su odrasla u
podrumima i kanalizaciji i podzemnim skloništima.
Hendricks je usporio. Podignuo je dalekozor i proučio tlo pred sobom.
Jesu li oni tamo negdje, čekaju li ga? Promatraju li ga onako kao što su
njegovi promatrali ruskoga teklića? Osjetio je kako ga podilaze srsi. Možda
upravo ciljaju oružjem, spremaju se zapucati, onako kako su se njegovi
vojnici spremali, pripravni da ih ubiju.
Hendricks je stao i obrisao si znoj s lica. "Kvragu." Bilo mu je
nelagodno od toga. Ali njega bi trebali očekivati. Situacija sada nije ista.
Krupnim je koracima krenuo preko pepela, objema rukama čvrsto držeći
oružje. David je išao iza njega. Hendricks je stisnutih usnica pogledavao oko
sebe. Do toga bi moglo doći svakog časa. Prasak bijele svjetlosti, pucanj,
pomno naciljan iz dubokog betonskog bunkera.
Podignuo je ruku i kružno mahnuo njome.
Ništa se nije pomaknulo. Zdesna se pružao dugi greben s mrtvim
deblima na vrhu. Tu i tamo divlja je loza rasla oko stabala, ostataka voćnjaka.
I vječni tamni korov. Hendricks je pregledao greben. Ima li ondje ičega?
Savršeno mjesto za izvidnicu. Sumnjičavo je prišao grebenu, s nečujnim
Davidom iza sebe. Da on ovdje zapovijeda, gore bi postavio osmatrača, da
pazi na vojnike koji bi htjeli prodrijeti u područje zapovijedanja. Naravno, da
on ovdje zapovijeda, oko cijeloga bi područja zbog zaštite bile postavljene
kandže.
Zastao je, raširenih nogu, s rukama na bokovima.
"Stigli smo?" rekao je David.
"Skoro."
"Zašto smo stali?"
 "Ne želim ništa riskirati." Hendricks je polako išao dalje. Sada je greben
ležao ravno pored njega, s desne strane. Nad njim. Postalo mu je još
nelagodnije. Da je gore neki Ivan, ne bi imao nikakvih izgleda. Ponovno je
mahnuo rukom. Trebali bi očekivati nekoga u UN-ovoj uniformi, kao
odgovor na spremnik s porukom. Osim ako sve ovo nije zamka.
"Drži me se." Okrenuo se prema Davidu. "Ne zaostaj."
"Držim te se?"
"Drži korak sa mnom. Blizu smo. Ne možemo ništa riskirati. Hajde."
"Snaći ću se." David je ostao iza njega, straga, na nekoliko koraka, i
dalje držeći medu uza se.
"Kako god hoćeš." Hendricks je opet podignuo dalekozor, odjednom
napet. Evo - nije li se nešto pomaknulo? Pomno je pregledao greben. Sve je
bilo tiho. Mrtvo. Ničeg živog, samo debla i pepeo. Možda pokoji štakor.
Veliki crni štakor koji je preživio kandže. Mutanti - grade si skloništa od
sline i pepela. Stvaraju nekakav gips. Prilagodba. Krenuo je opet dalje.
Na grebenu nad njim pojavila se visoka prilika s plaštom koji se vijorio.
Sivomaslinasta. Rus. Iza njega pojavio se i drugi vojnik, još jedan Rus.
Obojica su podignuli oružje i naciljali.
Hendricks se sledio. Otvorio je usta. Vojnici su kleknuli i naciljali niz
obronak. Treća prilika pridružila im se na vrhu grebena, manja prilika u
sivomaslinastom. Žena. Stala je iza te dvojice.
Hendricks je uspio progovoriti. "Stoj!" Mahnito im je počeo mahati. "Ja
sam..."
Dva Rusa su zapucala. Iza Hendricksa začuo se tihi puk. Valovi vreline
udarili su ga i bacili na tlo. Pepeo mu se zario u lice, i zagrebao mu oči i nos.
Gušeći se, uspravio se na koljena. Sve je to zamka. Gotov je. Došao je da ga
ubiju, poput junca. Vojnici i žena silazili su s grebena prema njemu, skližući
se niz obronak po mekom pepelu. Hendricks je otupio. U glavi mu je
nabijalo. Nespretno je podignuo oružje i naciljao. Imalo je tisuću tona; jedva
ga je držao. U nosu i obrazima ga je peklo. Vonj pucnjave prožimao je zrak,
kao rezak, jedak smrad.
"Ne pucaj", rekao je prvi Rus, na engleskom s teškim stranim
izgovorom.
Njih troje prišlo mu je i okružilo ga. "Spusti pušku, Jenki", rekao je onaj
drugi.
Hendricks je bio ošamućen. Sve se tako brzo zbilo. Ulovili su ga. A
dječaka su izrešetali. Okrenuo je glavu. David je stradao. Njegovi ostaci bili
su razbacani po tlu.
Troje Rusa radoznalo ga je promatralo. Hendricks je sjeo, obrisao si krv
iz nosa i iščačkao malo pepela. Zatresao je glavom, ne bi li je razbistrio.
"Zašto ste to učinili?" promrsio je osorno. "Dječak."
"Zašto?" Jedan vojnik grubo mu je pomogao da ustane. Okrenuo je
Hendricksa. "Gledaj." Hendricks je zažmirio.
"Gledaj!" Dva Rusa gurnula su ga preda se. "Vidi. Požuri. Nema puno
vremena, Jenki!"
Hendricks je pogledao. I ostao bez daha. "Vidiš sada? Je li ti sada
jasno?"
Iz Davidovih ostataka iskotrljao se metalni kotačić. Prekidači,
svjetlucavi metal. Dijelovi, žice. Jedan Rus šutnuo je hrpu ostataka. Dijelovi
su iskočili iz nje, otkotrljali se, kotačići i opruge i poluge. Jedan se plastični
dio raspao, napola spaljen. Hendricks se prignuo, drhteći. Prednji dio glave je
otpao. Razabrao je istančani mozak, žice i sklopke, cjevčice i prekidače,
tisuće majušnih zakovica...
"Robot je", kazao je vojnik koji ga je držao za nadlakticu. "Gledali smo
kako te slijedi."
"Kako me slijedi?"
"Tako to rade. Prikrpaju ti se i onda te slijede. Skroz u bunker. Tako
uspijevaju ući."
Hendricks je ošamućeno zatreptao. "Ali..."
"Hajde." Poveli su ga prema grebenu. "Ne možemo ovdje ostati. Nije
sigurno. Sigurno ih ima na stotine posvud unaokolo."
Njih dvojica pomogli su mu da se popne uz obronak do grebena, skližući
se i propadajući u pepeo. Žena je došla do vrha, ondje stala i pričekala ih.
"Isturena zapovjedna točka", promrmljao je Hendricks. "Došao sam na
pregovore sa sovjetskim..."
"Isturene zapovjedne točke više nema. Oni su ušli u nju. Objasnit ćemo
ti." Stigli su do vrha grebena. "Samo smo mi preostali. Nas troje. Ostali su
bili dolje u bunkeru."
"Ovuda. Ovdje dolje." Žena je odvrnula poklopac sivog okna u tlu i
otvorila ga. "Ulazi."
Hendricks se spustio. Dva vojnika i žena ušli su iza njega, spustivši se za
njim niz ljestve. Ženaje zatvorila poklopac za njima i čvrsto ga zabrtvila.
"Dobro da smo te uočili", oporo je kazao jedan vojnik. "Do ovdje negdje
te je planirao slijediti."
 "Daj mi jednu vašu cigaretu", rekla je žena. "Tjednima nisam popušila
američku cigaretu."
Hendricks je gurnuo kutiju prema njoj. Uzela je cigaretu i dodala kutiju
dvojici vojnika. Iz kuta sobice slabašno je sjala svjetiljka. Soba je bila niskog
stropa, tijesna. Njih četvero sjelo je za drveni stolić. Sjedne strane bilo je
naslagano nešto prljava posuđa. Iza otrcanog zastora dijelom se vidjela druga
soba. Hendricks je vidio skut šinjela, nešto deka, odjeću na vješalici.
"Bili smo ovdje", rekao je vojnik do njega. Skinuo je kacigu i zagladio si
plavu kosu. "Ja sam desetnik Rudi Maxer. Poljak. Pripojen sovjetskoj armiji
prije dvije godine." Ispružio je ruku.
Nakon kraćeg kolebanja, Hendricks se rukovao. "Bojnik Joseph
Hendricks."
"Klaus Epstein." I drugi se vojnik rukovao s njim, onizak, crnomanjast
čovjek prorijeđene kose. Epstein si je živčano cimao uho. "Austrijanac.
Pripojen Bog zna kada. Ne sjećam se. Nas troje smo bili ovdje, Rudi i ja, s
Tasso." Pokazao je na ženu. "Tako smo im izmakli. Svi ostali bili su dolje u
bunkeru."
"A... a onda su oni ušli?"
Epstein je pripalio cigaretu. "Najprije samo jedan od njih. Od one vrste
kakva te je slijedila. Zatim je pustio druge da uđu."
Hendricks se napeo. "One vrste? Zar postoji više od jedne vrste?"
"Dječak. David. David s medom u rukama. To je Treća varijanta.
Najdjelotvornija."
"Kako izgledaju drugi tipovi?"
Epstein je posegao u džep šinjela. "Evo." Bacio je na stol svežanj
fotografija, povezan uzicom. "Pogledaj sam." Hendricks je odvezao uzicu.
"Shvaćaš", rekao je Rudi Maxer, "zato smo mi htjeli pregovarati. Hoću
reći, Rusi. Otkrili smo to prije nekih tjedan dana. Otkrili smo da vaše kandže
počinju same izmišljati nove modele. Nove tipove samih sebe. Bolje tipove.
Dolje u vašim podzemnim tvornicama iza naših položaja. Omogućili ste im
da se same štancaju, da se same popravljaju. Stvarali ste ih sve složenijima i
složenijima. Vi ste krivi što se ovo dogodilo."
Hendricks je proučio fotografije. Bile su snimljene na brzinu; bile su
mutne i nejasne. Na prvih nekoliko bio je - David. David kako hoda cestom,
posve sam. David i još jedan David. Tri Davida. Svi navlas isti. Svaki s
otrcanim plišanim medom.
Svi siroti.
 "Pogledaj druge", rekla je Tasso.
Naredne slike, snimljene s velike udaljenosti, prikazivale su krupnog
ranjenog vojnika kako sjedi uz rub staze, s rukom u povezu o vratu,
ispruženog batrljka noge, s grubom štakom u krilu. Zatim dva ranjena
vojnika, posve istovjetna, kako stoje jedan pokraj drugoga.
"To je Prva varijanta. Ranjeni vojnik." Klaus je dohvatio snimke.
"Shvaćaš, kandže su bile predviđene da prodiru do ljudskih bića. Da ih
pronalaze. Svaka vrsta bila je bolja od prethodne. Dopirale su sve dublje, sve
bliže, prolazile većinu naših obrambenih sustava, zadirale u naše položaje.
Ali sve dok su bile puki strojevi, metalne kugle s kandžama i rogovima,
ticalima, moglo ih se pogoditi kao i bilo što drugo. Moglo ih se prepoznati
kao smrtonosne robote odmah po viđenju. Nakon što bismo ih ugledali..."
"Prva varijanta dokrajčila nam je cjelokupno sjeverno krilo", rekao je
Rudi. "Dugo nam je trebalo da shvatimo o čemu se radi. Tad je već bilo
prekasno. Dolazili su, ti ranjeni vojnici, kucali i molili da ih se pusti da uđu.
Pa smo ih puštali da uđu. A čim bi ušli, preuzimali su vlast. Mi smo pazili da
do nas ne prodru strojevi..."
"U to vrijeme se smatralo da postoji samo taj jedan tip", rekao je Klaus
Epstein. "Nitko nije ni posumnjao da ima i drugih tipova. Dostavili su nam
slike. Kad smo vam poslali teklića, znali smo samo za jedan tip. Prvu
varijantu. Ranjenog vojnika. Mislili smo da je to sve."
"Vaš je položaj pao zbog..."
"Zbog Treće varijante. Davida i plišanog mede. To je imalo još veći
uspjeh." Klaus se gorko osmjehnuo. "Vojnici su veoma slabi na djecu.
Dovodili smo ih k sebi i pokušavali ih nahraniti. Otkrili smo težim putem što
im je zapravo cilj. Odnosno, barem onima koji su bili u bunkeru."
"Nas troje smo imali sreće", rekao je Rudi. "Klaus i ja smo... bili smo u
posjetu kod Tasso kada se to zbilo. Ovo je njezin stan." Zaokružio je
krupnom rukom oko sebe. "Ovaj maleni podrum. Završili smo i popeli se
ljestvama da krenemo natrag. S grebena smo vidjeli da su posvuda oko
bunkera. Trajala je borba. David i medo. Na stotine njih. Klaus ih je snimio."
Klaus je ponovno zavezao fotografije.
"I to se odvija duž cijelog vašeg položaja?" rekao je Hendricks.
"Da."
"A što je s našim položajima?" Ne razmišljajući, dotaknuo je pločicu na
ruci. "Mogu li..."
"Ne smetaju njima vaše radijacijske pločice. Ne zanima ih o kome se
radi, o Rusu, Amerikancu, Poljaku, Nijemcu. Svi smo mi njima isti. Oni rade
ono za što su predviđeni. Provode prvotnu zamisao. Ulaze u trag životu, ma
gdje ga našli."
"Navode se prema toplini", rekao je Klaus. "Tako ste ih izrađivali od
samoga početka. Naravno, oni koje ste vi izradili mogli su se obuzdati
radijacijskim pločicama koje nosite. Sada su našli način da to zaobiđu. Ove
nove varijante podstavljene su olovom."
"Koja još varijanta postoji?" rekao je Hendricks. "Tip Davida, Ranjenog
vojnika - koji još?"
"Ne znamo." Klaus je pokazao na zid. Ondje su bile obješene dvije
metalne ploče, oštećene na rubovima. Hendricks je ustao i proučio ih. Bile su
ulubljene i natučene.
"Ova lijeva potječe s Ranjenog vojnika", rekao je Rudi. "Sredili smo
jednoga. Išao je na naš stari bunker. Sredili smo ga s grebena, isto onako kao
i Davida koji te slijedio."
Na ploči je bilo otisnuto: I-V. Hendricks je dotaknuo drugu. "A ova
potječe s tipa Davida?"
"Da." Na ploči je bilo otisnuto: III-V.
Klaus ih je pogledao, nagnuvši se preko Hendricksova širokog ramena.
"Vidiš s čime imamo posla. Postoji još jedan tip. Možda je odbačen. Možda
nije imao uspjeha. Ali zacijelo postoji i Druga varijanta. Postoje Prva i
Treća."
"Imao si sreće", rekao je Rudi. "David te slijedio sve dovde i nijednom
te nije dotaknuo. Vjerojatno je mislio da ćeš mu omogućiti da uđe u neki
bunker."
"Kad jedan uđe, sve je gotovo", rekao je Klaus. "Brzo se kreću. Taj
jedan pusti sve ostale unutra. Neumoljivi su. Strojevi s jednim ciljem.
Izrađeni su samo za jedno." Obrisao je znoj s usne. "Vidjeli smo."
Ušutjeli su.
"Daj još jednu cigaretu, Jenki", rekla je Tasso. "Dobre su. Skoro sam
zaboravila kakve su."
Bila je noć. Nebo je bilo crno. Nijedna se zvijezda nije vidjela kroz
oblake pepela nošene vjetrom. Klaus je oprezno odignuo poklopac kako bi
Hendricks mogao pogledati van.
Rudi je pokazao nekamo u mrak. "Bunkeri su prijeko. Ondje smo mi
nekad bili. Ni na pola milje odavde. Bila je čista slučajnost što Klaus i ja
nismo bili ondje kad se to dogodilo. Slabost. Spasila nas je požuda."
 "Svi ostali zacijelo su mrtvi", rekao je muklo Klaus. "Brzo se to zbilo.
Politbiro je jutros donio odluku. Obavijestili su nas - isturenu zapovjednu
točku. Teklič je smjesta odaslan. Vidjeli smo kako kreće prema vašim
položajima. Pokrivali smo ga dok nije nestao s vidika."
"Aleks Radrivski. Obojica smo ga znali. Nestao je oko šest sati. Sunce
tek stoje izašlo. Oko podneva Klaus i ja imali smo sat vremena otpusta.
Odšuljali smo se iz bunkera. Nitko nije pazio. Došli smo ovamo. Ovdje je
nekada bio gradić, s nekoliko kuća, ulicom. Ovaj podrum pripadao je velikoj
gazdinskoj kući. Znali smo da će Tasso biti tu, skrivena u svome stančiću. I
prije smo joj znali doći. Dolazili su i drugi iz bunkera. Danas je slučajno pao
red na nas."
"I tako smo se spasili", rekao je Klaus. "Slučajnost. Mogli su to biti i
drugi. Mi... završili smo i zatim izašli na površinu i krenuli natrag po
grebenu. Tada smo ih ugledali, te Davide. Smjesta smo shvatili. Vidjeli smo
fotografije Prve varijante, Ranjenog vojnika. Komesar nam ih je podijelio s
objašnjenjem. Da smo otišli korak dalje, uočili bi nas. I ovako smo morali
srediti dva Davida da se uspijemo vratiti. Bilo ih je na stotine, svuda
unaokolo. Poput mrava. Fotografirali smo ih, uskočili natrag ovamo i čvrsto
zabrtvili poklopac."
"Nisu bogznašto kad ih se ulovi nasamo. Kretali smo se brže od njih. Ali
neumoljivi su. Nisu poput živih bića. Išli su ravno na nas. A mi smo ih
raznosili."
Bojnik Hendricks naslonio se na rub poklopca dok su mu se oči
prilagođavale mraku. "Je li uopće uputno držati otvoren poklopac?"
"Ako budemo bili oprezni. Kako biste se inače mogli poslužiti svojim
predajnikom?"
Hendricks je polako skinuo mali predajnik s opasača. Prinio ga je uhu.
Metal je bio hladan i vlažan. Puhnuo je u mikrofon i izvukao kratku antenu.
Tiho šuštanje začulo mu se u uhu. "Pa, rekao bih da je to istina."
Ali svejedno je oklijevao.
"Povući ćemo vas unutra ako se bilo što dogodi", rekao je Klaus.
"Hvala." Hendricks je načas zastao, oslonivši si predajnik na rame.
"Zanimljivo, zar ne?"
"Što?"
"To, ovi novi tipovi. Nove varijante kandži. Prepušteni smo im sasvim
na milost i nemilost, zar ne? Dosad su vjerojatno već prodrli i u položaje UN-
a. Sve se pitam ne gledamo li to početak jedne nove vrste. Ključne nove vrste.
Evolucijske. Rase koja će naslijediti čovjeka."
Rudi je progunđao. "Nema nikakve rase nakon čovjeka."
"Ne? Zašto ne? Možda sad to gledamo, kraj ljudskih bića, početak
novog društva."
"Oni nisu rasa. Oni su mehanički ubojice. Stvorili ste ih da uništavaju.
To je sve što znaju. To su strojevi s jednim jedinim poslom."
"Tako to sada izgleda. Ali što će biti poslije? Nakon što rat završi. Kad
više ne bude ljudi koje će trebati uništavati, možda će se početi iskazivati
njihovi stvarni potencijali."
"Govoriš o njima kao da su živi!"
"Zar nisu?"
Uslijedila je šutnja. "To su strojevi", rekao je Rudi. "Izgledaju kao ljudi,
ali to su strojevi."
"Poslužite se predajnikom, bojniče", rekao je Klaus. "Ne možemo
dovijeka ostati tu gore."
Čvrsto primivši predajnik, Hendricks je pozvao šifru zapovjedničkog
bunkera. Pričekao je, osluškujući. Bez odgovora. Samo tišina. Pomno je
provjerio spojeve. Sve je bilo kako treba.
"Scott!" rekao je u mikrofon. "Čuješ li me?"
Tišina. Odvrnuo je prijemni signal na najglasnije i opet pokušao. Samo
statički šum.
"Ništa ne primam. Možda me čuju, ali mi ne žele odgovoriti."
"Reci im da je hitno."
"Mislit će da sam prisiljen nazvati. Po vašoj naredbi." Opet je pokušao,
ukratko izloživši ono stoje saznao. Ali veza je i dalje šutjela, izuzev jedva
čujnog šuma.
"Radijacijske bare dokidaju najveći dio signala", rekao je konačno
Klaus. "Možda je u tome stvar."
Hendricks je isključio predajnik. "Nema koristi. Ne javljaju se.
Radijacijske bare? Možda. Ili me čuju, a neće mi odgovoriti. Iskreno rečeno,
tako bih i ja postupio kad bi me netko pokušao nazvati sa sovjetskih položaja.
Nemaju nikakvog razloga da povjeruju u takvu priču. Možda čuju sve što im
govorim..."
"Ili je možda prekasno."
Hendricks je kimnuo glavom.
"Bolje da spustimo poklopac", rekao je nervozno Rudi. "Ne treba
suvišno riskirati."
 Polako su se vratili niz tunel. Klaus je pažljivo pričvrstio zasune na
poklopcu. Otišli su do kuhinje. Zrak je oko njih bio težak i zagušljiv.
"Zar mogu djelovati tako brzo?" rekao je Hendricks. "Otišao sam iz
bunkera danas u podne. Prije deset sati. Kako se mogu kretati tako brzo?"
"Ne treba im dugo. Barem nakon što prvi uđe. On podivlja. Znaš što
male kandže mogu učiniti. Čak i jedan od ovih je nezamisliv. Britve na
svakom prstu. Manijački."
"U redu." Hendricks se nestrpljivo odmaknuo. Okrenuo im se leđima.
"Što je bilo?" rekao je Rudi.
"Mjesečeva baza. Bože, ako su prodrli onamo..."
"Mjesečeva baza?"
Hendricks se okrenuo. "Nisu mogli doći do Mjesečeve baze. Kako bi
stigli onamo. To nije moguće. Ne mogu vjerovati u to."
"Što je to Mjesečeva baza? Čuli smo glasine, ali ništa određeno. O čemu
se zapravo radi? Izgledaš zabrinuto."
"Dobivamo namirnice s Mjeseca. Državne vlasti su ondje, pod
Mjesečevom površinom. Svi naši ljudi i pogoni. Tako uspijevamo istrajati.
Nađu li oni način da odu s Tere na Mjesec..."
"Potreban je samo jedan. Nakon što prvi uđe, on omogući pristup
ostalima. Stotinama njih, svih jednakih. Trebao si ih vidjeti. Istovjetni su.
Poput mrava."
"Savršeni socijalizam", rekla je Tasso. "Ideal komunističke države. Svi
su građani međusobno zamjenjivi."
Klaus je ljutito frknuo. "Dosta toga. Pa? Što sad?"
Hendricks je koračao amo-tamo po sobici. Zrak je prožimao vonj hrane i
znoja. Ostali su ga promatrali. Tasso je ubrzo razmaknula zastor i otišla u
drugu sobu. "Idem leći."
Zastor se sklopio iza nje. Rudi i Klaus sjeli su za stol, i dalje
promatrajući Hendricksa. "Na tebi je odluka", rekao je Klaus. "Ne znamo
kakva je situacija kod vas."
Hendricks je kimnuo glavom.
"To je problem." Rudi je otpio kavu, natočivši je u šalicu iz zahrđale
džezve. "Tu smo na neko vrijeme sigurni, ali ne možemo tu zauvijek ostati.
Nema dovoljno hrane i materijala."
"Ali ako izađemo..."
"Ako izađemo sredit će nas. Ili će nas vjerojatno srediti. Ne bismo
uspjeli daleko odmaknuti. Koliko je udaljen vaš zapovjedni bunker, bojniče?"
 "Tri-četiri milje."
"Možda uspijemo. Nas četvero. Budući da nas je četvero, možemo
motriti na svaku stranu. Ne bi nam se mogli prikrasti straga i početi nas
slijediti. Imamo tri puške, tri razorne puške. Tasso može uzeti moj pištolj."
Rudi se potapšao po opasaču. "U sovjetskoj armiji nismo uvijek imali obuću,
ali imali smo oružje. S obzirom da smo svi četvero naoružani, jedno od nas
moglo bi se probiti do vašeg zapovjednog bunkera. Po mogućnosti vi,
bojniče."
"A što ako su već ondje?" rekao je Klaus.
Rudi je slegnuo ramenima. "Pa, onda ćemo se vratiti ovamo."
Hendricks je stao. "Što mislite, koliki su izgledi da su već ušli na
američke položaje?"
"Teško je reći. Prilično veliki. Organizirani su. Znaju točno što rade.
Kad jednom krenu, to je poput najezde skakavaca. Moraju se stalno kretati, i
to brzo. Za njih su presudne tajnost i brzina. Iznenađenje. Uvuku se i prodru
prije nego što itko shvati što se zbiva."
"Shvaćam", prošaptao je Hendricks.
Tasso se promeškoljila u drugoj sobi. "Bojniče?"
Hendricks je rastvorio zastor. "Što je?"
Tasso ga je lijeno pogledala s poljskog kreveta. "Imate li još koju
američku cigaretu?"
Hendricks je ušao u sobu i sjeo na drveni stolac preko puta nje. Opipao
je džepove. "Ne. Sve su mi otišle."
"Šteta."
"Što si po nacionalnosti?" upitao je Hendricks nakon nekog vremena.
"Ruskinja."
"Kako si stigla ovamo?"
"Ovamo?"
"Ovdje je bila Francuska. Ovaj kraj se zvao Normandija. Došla si sa
sovjetskom armijom?"
"Zašto?"
"Čisto pitam." Proučavao ju je. Nije više imala šinjel na sebi; ležao je
prebačen preko podnožja kreveta. Bila je mlada, dvadesetak godina. Vitka.
Duga joj se kosa rasprostrla po jastuku. Šutke ga je promatrala, tamnih i
krupnih očiju.
"Što ti je na umu?" rekla je Tasso.
"Ništa. Koliko ti je godina?"
 "Osamnaest." Nastavila ga je gledati, netremice, s rukama na zatiljku.
Imala je ruske vojničke hlače i košulju na sebi. Sivomaslinaste. Debeli kožni
opasač s brojačem i okvirima. Pribor za prvu pomoć.
"Ti si u sovjetskoj armiji?"
"Ne."
"Odakle ti uniforma?"
Slegnula je ramenima. "Dobila sam je", rekla mu je.
"Koliko... koliko si imala godina kad si došla ovamo?"
"Šesnaest."
"Tako si mlada bila?"
Oči su joj se caklile. "Što hoćeš reći?"
Hendricks si je protrljao bradu. "Život bi ti bio itekako drugačiji da nije
bilo rata. Šesnaest. Došla si ovamo sa šesnaest godina. Da ovako živiš."
"Morala sam preživjeti."
"Ne sudim te."
"I tvoj bi život bio drugačiji", prošaptala je Tasso. Dohvatila je čizmu i
odvezala je. Skinula ju je drugom nogom i bacila na pod. "Bojniče, biste li
otišli u drugu sobu? Spava mi se."
"Bit će nezgodno, jer nas je četvero. Bit će teško ovdje živjeti. Tu su
samo dvije prostorije?"
"Da."
"Koliko je ranije bio velik ovaj podrum? Je li bio veći od ovoga? Ima li
drugih prostorija punih krša? Možda bismo mogli osposobiti neku od njih."
"Možda. Zbilja ne znam." Tasso sije otpustila opasač. Namjestila se na
krevetu i počela si otkopčavati košulju. "Siguran si da nemaš više cigareta?"
"Imao sam samo tu jednu kutiju."
"Šteta. Možda ih uspijemo još naći ako dođemo do vašeg bunkera." Pala
je i druga čizma. Tasso je dohvatila prekidač svjetiljke iznad svoje glave.
"Laku noć."
"Ideš na spavanje?"
"Tako je."
Soba je utonula u mrak. Hendricks je ustao i izašao kroz zastor u drugu
prostoriju. A zatim je stao, ukočivši se.
Rudi je stajao uza zid, bijelog i preznojenog lica. Usta su mu se otvarala
i zatvarala, ali iz njih nije dopirao nikakav zvuk. Klaus je stajao pred njim,
zabivši mu cijev svoga pištolja u trbuh. Nijedan se nije pomicao. Klaus,
čvrsto stišćući oružje, odlučnog izraza lica. Rudi, blijed i bezglasan, s
nogama raširenim pred zidom.
"Što..." promrsio je Hendricks, ali Klaus ga je prekinuo.
"Tišina, bojniče. Dođite ovamo. Vaše oružje. Izvadite vaše oružje."
Hendricks je izvukao svoj pištolj. "Što je bilo?"
"Pokrivajte ga." Klaus mu je mahnuo da priđe. "Do mene. Brže!"
Rudi se malo pomaknuo, spustivši ruke. Okrenuo se prema Hendricksu,
oblizujući si usne. Bjeloočnice su mu divljački sjale. Znoj mu je kpao s čela,
niz obraze. Uperio je pogled u Hendricksa.
"Bojniče, poludio je. Ne dajte mu." Glas mu je bio slab i hrapav, jedva
čujan.
"Što se tu događa?" odrješito je upitao Hendricks.
Klaus mu je odgovorio ne spuštajući pištolj. "Bojniče, sjećate se našega
razgovora? O Tri varijante? Znali smo za Prvu i Treću. Ali nismo znali koja
je Druga. Odnosno, nismo dosad znali." Klausovi prsti stisnuli su držak
pištolja. "Nismo dosad znali, ali sada znamo."
Stisnuo je okidač. Bljesak bijele vreline prasnuo je iz pištolja, smoždivši
Rudija.
"Bojniče, ovo je Druga varijanta."
Tasso je odgurnula zastor. "Klaus! Što si to učinio?"
Klaus se okrenuo od spaljenog trupla, koje je polako klizilo niza zid
prema podu. "Druga varijanta, Tasso. Sada znamo. Identificirali smo sva tri
tipa. Opasnost je manja. Ja..."
Tasso je pogledala Rudijeve ostatke iza njega, pocrnjele, spaljene
ostatke i komadiće tkanine. "Ubio si ga."
"Njega? Hoćeš reći, kandžu. Držao sam ga na oku. Imao sam osjećaj, ali
nisam bio siguran. Odnosno, nisam dosad bio siguran. Ali večeras sam postao
siguran." Klaus je živčano trljao držak svog pištolja. "Imamo sreće. Zar ne
shvaćaš? Još sat vremena i mogli smo..."
"Postao si siguran?" Tasso se progurala pokraj njega i sagnula nad
užarene ostatke na podu. Lice joj se stvrdnulo. "Bojniče, sami se uvjerite.
Kosti. Meso."
Hendricks se sagnuo pokraj nje. Ostaci su bili ljudski ostaci. Sprženo
meso, pougljenjeli komadići kostiju, dio lubanje. Ligamenti, utroba, krv.
Lokva krvi pokraj zida.
"Nema kotačića", rekla je Tasso smireno. Uspravila se. "Nema kotačića,
nema dijelova, nema sklopki. Nije kandža. Nije Druga varijanta." Prekrižila
je ruke. "Morat ćeš se potruditi da nam ovo objasniš."
 Klaus je sjeo za stol, odjednom izgubivši svu boju u licu. Zario je glavu
u šake i počeo se ljuljati naprijed-natrag.
"Saberi se." Tasso ga je ščepala za rame. "Zašto si to učinio? Zašto si ga
ubio?"
"Prestrašio se", rekao je Hendricks. "Sve ovo, cijela situacija koja buja
oko nas."
"Možda."
"A što drugo? Što ti misliš?"
"Mislim da je možda imao razloga da ubije Rudija. Dobrog razloga."
"Kakvog razloga?"
"Možda je Rudi nešto saznao."
Hendricks se zagledao u njezino sumorno lice. "O čemu?" upitao ju je.
"O njemu. O Klausu."
Klaus je naglo pogledao u nju. "Shvaćaš što ti želi reći. Misli da sam ja
Druga varijanta. Zar ne shvaćate, bojniče? Sad vas želi uvjeriti da sam ga
namjerno ubio. Da sam ja..."
"Zašto si ga onda ubio?" rekla je Tasso.
"Rekao sam vam." Klaus je umorno odmahnuo glavom. "Mislio sam da
je kandža. Mislio sam da to znam."
"Zašto?"
"Držao sam ga na oku već neko vrijeme. Sumnjao sam u njega."
"Zašto?"
"Mislio sam da sam nešto vidio. Da sam nešto čuo. Mislio sam da..."
Zastao je.
"Nastavi."
"Sjedili smo za stolom. Kartali smo se. Vas dvoje ste bili u drugoj sobi.
Bila je tišina. Mislio sam da sam čuo kako on - zuji." Nitko ništa nije rekao.
"Vjeruješ li u to?" upitala je Tasso Hendricksa.
"Da. Vjerujem u to što kaže."
"Ja ne. Mislim da je imao dobar razlog da ubije Rudija." Tasso je
dotaknula pušku, odloženu u kutu sobe. "Bojniče..."
"Ne." Hendricks je odmahnuo glavom. "Prestanimo ovog trenutka.
Jedan je dovoljan. Bojimo se, isto kao i on. Ako ga ubijemo, učinit ćemo isto
što i on Rudiju."
Klaus ga je zahvalno pogledao. "Hvala. Bojao sam se. Jasno ti je, zar
ne? Sada se ona boji, onako kako sam seja bojao. Želi me ubiti."
"Dosta je ubijanja." Hendricks je prišao ljestvama. "Idem gore da još
jednom pokušam s predajnikom. Ako ne budem mogao do njih, sutra ujutro
krećemo natrag do mog položaja."
Klaus je hitro ustao. "Idem gore s tobom da ti pomognem."
Noćni zrak je bio hladan. Zemlja je otpuštala toplinu. Klaus je duboko
udahnuo, punim plućima. On i Hendricks iskoračili su iz tunela na tlo. Klaus
je stao u raskorak i okrenuo pušku uvis, motreći i osluškujući. Hendricks se
zgurio pri ulazu u tunel i počeo podešavati maleni predajnik.
"Ide li?" upitao ga je Klaus nakon nekog vremena.
"Ne još."
"Samo budi uporan. Reci im što se dogodilo."
Hendricks je bio uporan. Bezuspješno. Naposljetku je sklopio antenu.
"Nema koristi od toga. Ne mogu me čuti. Ili me čuju i ne žele mi odgovoriti.
Ili..."
"Ili više ne postoje."
"Još jednom ću pokušati." Hendricks je izvukao antenu. "Scott, čuješ li
me? Prijem!"
Osluškivao je. Čuo se samo statički šum. Zatim, i dalje vrlo slabo...
"Ovdje Scott."
Prsti su mu se stegnuli. "Scott! Jesi li to ti?"
"Ovdje Scott."
Klaus je čučnuo kraj njega. "Je li to tvoje zapovjedništvo?"
"Scott, slušaj. Jesi li shvatio? O njima, kandžama. Jesi li dobio moju
poruku? Jesi li me čuo?"
"Da." Jedva čujno. Gotovo nezamjetljivo. Jedva je uspio razabrati tu
riječ.
"Dobio si moju poruku? Je li sve u redu u bunkeru? Nijedan od njih nije
uspio ući?"
"Sve je u redu."
"Jesu li pokušali ući?"
Glas je bio slabiji. "Ne."
Hendricks se obratio Klausu. "Sve je u redu kod njih."
"Jesu li doživjeli napad?"
"Ne." Hendricks je čvršće pritisnuo slušalicu uz uho. "Scott, jedva te
čujem. Jesi li javio Mjesečevoj bazi? Znaju li oni? Jesu li dobili upozorenje?"
Bez odgovora.
"Scott! Čuješ li me?"
Tišina.
 Hendricks se opustio, omlohavivši. "Izgubio sam vezu. Zacijelo zbog
radijacijskih bara."
Hendricks i Klaus su se pogledali. Nijedan nije ništa rekao. Nakon
nekog vremena Klaus je kazao: "Je li zvučalo kao netko od tvojih vojnika?
Jesi li mogao prepoznati glas?"
"Bio je preslab."
"Nisi mogao biti siguran?"
"Ne."
"Onda je to mogao biti..."
"Ne znam. Sada ne mogu točno znati. Spustimo se i zatvorimo
poklopac."
Polako su se spustili ljestvama u topli podrum. Klaus je zabrtvio
poklopac iza njih. Tasso ih je čekala, bezizražajna izraza lica. "Posrećilo vam
se?" upitala ih je.
Nijedan nije odgovorio. "Pa?" Klaus je napokon rekao: "Što misliš,
bojniče? Je li to bio tvoj časnik, ili netko od njih?"
"Ne znam."
"Onda smo opet točno tamo gdje smo i bili."
Hendricks se zagledao u pod, ukočenih čeljusti. "Morat ćemo krenuti.
Da se uvjerimo."
"Uostalom, tu imamo hrane za samo tjedan-dva. Nakon toga bismo
ionako morali izaći."
"Izgleda da je tako."
"Što je?" oštro je upitala Tasso. "Jesi li dobio vezu sa svojim bunkerom?
Što se dogodilo?"
"Možda je to bio jedan od mojih vojnika", polako je kazao Hendricks.
"A možda je bio i jedan od njih. Ali nikada to nećemo saznati ako ostanemo
tu." Pogledao je na svoj sat. "Idemo leći i pokušati malo odspavati. Sutra
trebamo rano ustati."
"Rano?"
"Rano ujutro trebalo bi nam biti najlakše da se probijemo kroz kandže",
rekao je Hendricks.
Jutro je bilo vedro i bistro. Bojnik Hendricks pregledavao je krajolik
svojim dalekozorom.
"Vidiš li išta?" pitao je Klaus.
"Ne."
"Možeš li uočiti naše bunkere?"
 "Gdje su?"
"Daj." Klaus je uzeo dalekozor od njega i prilagodio ga sebi. "Znam
kamo treba gledati." Dugo je promatrao, šutke.
Tasso je izašla na vrh tunela i iskoračila na tlo. "Ima li čega?"
"Ne." Klaus je opet dodao dalekozor Hendricksu. "Ne vide se. Hajde. Ne
zadržavajmo se."
Njih troje sišlo je s grebena, skližući se obronkom po mekom pepelu.
Preko jednog plosnatog kamena šmugnuo je gušter. Istog časa stali su u
mjestu, ukočivši se.
"Što je to bilo?" prošaptao je Klaus.
"Gušter."
Gušter je trčao i dalje, hitajući kroz pepeo. Bio je posve iste boje kao i
pepeo.
"Savršena prilagodba", rekao je Klaus. "Dokazuje da smo bili u pravu.
Lisenko, hoću reći."
Stigli su do podnožja grebena i zaustavili se, sabili se skupa, gledajući
oko sebe.
"Idemo." Hendricks je krenuo. "Putovanje je poprilično dugo, kad se ide
pješke."
Klaus mu se pridružio, a Tasso je hodala iza njih, spremno držeći pištolj.
"Bojniče, htio sam te nešto pitati", rekao je Klaus. "Kako si naišao na
Davida? Onoga koji te je slijedio."
"Susreo sam ga usput. U nekakvim ruševinama."
"Što je rekao?"
"Ne baš puno. Rekao je da nema više nikoga. Da je sam."
"Nisi mogao pogoditi da se radi o stroju? Govorio je kao živa osoba?
Nisi ni posumnjao?"
"Nije baš puno rekao. Nisam primijetio ništa neuobičajeno."
"Čudno je to, strojevi tako slični ljudima da se čovjek može prevariti.
Skoro živi. Pitam se gdje će to završiti."
"Rade ono za što ste ih vi Jenkiji napravili", rekla je Tasso. "Projektirali
ste ih tako da love i uništavaju život. Ljudski život. Gdje god da ga nađu."
Hendricks je pozorno promatrao Klausa. "Zašto si me to pitao? Što ti je
na umu?"
"Ništa", odgovorio je Klaus.
"Klaus misli da si ti Druga varijanta", rekla je spokojno Tasso iza njih.
"Sada te drži na oku."
 Klaus je porumenio. "Zašto ne? Pošaljemo teklića do jenkijevskih
položaja, a on se vrati. Možda je mislio da će ovdje pronaći dobru lovinu."
Hendricks se grubo nasmijao. "Došao sam iz bunkera UN-a. Svuda oko
mene bili su ljudi."
"Možda si uočio priliku za ulaz na sovjetske položaje. Možda si uočio
priliku. Možda si..."
"Sovjetski su položaji tad već bili osvojeni. Na vaše položaje izvršena je
invazija prije nego što sam uopće stigao napustiti svoj zapovjedni bunker.
Imaj to na umu."
Tasso mu se primakla straga. "To ne dokazuje baš ništa, bojniče."
"Zašto ne?"
"Čini se da između različitih varijanata ne postoji naročita komunikacija.
Svaka se izrađuje u drugoj tvornici. Izgleda da ne rade zajednički. Mogao si
krenuti prema sovjetskim položajima ne znajući ništa o postupcima drugih
varijanata. Pa čak ni o njihovom izgledu."
"Kako to da ti znaš toliko o kandžama?" rekao je Hendricks.
"Vidjela sam ih. Promatrala sam ih kako zauzimaju sovjetske bunkere."
"Dosta ti toga znaš", rekao je Klaus. "Zapravo, vidjela si vrlo malo.
Čudno da si se pokazala tako preciznom u opažanju."
Tasso se nasmijala. "Ti to sad sumnjaš na mene?"
"Pustite to", rekao je Hendricks. Šutke su nastavili dalje.
"Idemo cijelim putem pješke?" rekla je Tasso nakon nekog vremena.
"Nisam naviknuta na hodanje." Pogledala je po pepelnoj ravnici što se širila
na sve strane, dokle god im je pogled sezao. "Koja pustoš."
"Tako je cijelim putem", rekao je Klaus.
"Znaš, dođe mi da poželim da si bio u svom bunkeru kad su nas napali."
"Netko bi drugi bio s tobom, da to nisam bio ja", promrsio je Klaus.
Tasso se nasmijala i stavila ruke u džepove. "A valjda."
Hodali su tako dalje, ne skidajući pogleda s goleme ravnice muklog
pepela oko sebe.
Sunce je zalazilo. Hendricks je polako otišao naprijed, mahnuvši Tasso i
Klausu da ostanu otraga. Klaus je čučnuo i oslonio kundak svoje puške na tlo.
Tasso je pronašla betonsku ploču i s uzdahom sjela na nju. "Baš mi prija
odmor."
"Tišina", brecnuo se Klaus.
Hendricks se probio do vrha uzvisine ispred njih. Iste one uzvisine po
kojoj se jučer uspeo i ruski teklič. Hendricks je zalegnuo na tlo i virnuo kroz
dalekozor prema prizoru pod sobom.
Ništa se nije vidjelo. Samo pepeo i poneko stablo. Ali ondje je, ni
pedeset metara pred njime, bio ulaz u bunker isturene zapovjedne točke. U
bunker iz kojeg je došao. Hendricks ga je šutke promatrao. Nikakvog
kretanja. Nikakvog znaka života. Ništa se nije pomicalo.
Klaus je dopuzao do njega. "Gdje je?"
"Tamo dolje." Hendricks mu je dodao dalekozor. Oblaci pepela hitali su
večernjim nebom. Svijet se mračio. Ostalo im je par sati svjetlosti, u
najboljem slučaju. Vjerojatno ni toliko.
"Ništa ne vidim", rekao je Klaus.
"Ono drvo ondje. Onaj panj. Kraj hrpe cigala. Ulaz je desno od hrpe
cigala."
"Morat ću ti vjerovati na riječ."
"Ti i Tasso me pokrivajte odavde. Imat ćete pregled sve do ulaza u
bunker."
"Ideš dolje sam?"
"Bit ću siguran s pločicom na zapešću. Tlo oko bunkera vrvi od kandži.
Skupljaju se dolje u pepelu. Poput rakova. Bez pločica ne biste imali
nikakvih izgleda."
"Možda si u pravu."
"Hodat ću polako cijelim putem. Čim budem sa sigurnošću znao..."
"Ako su dolje u bunkeru, nećeš se više moći popeti ovamo. Idu brzo. Ne
shvaćaš koliko."
"Što onda predlažeš?"
Klaus je razmislio. "Ne znam. Natjeraj ih da izađu na površinu. Tako da
vidiš."
Hendricks je skinuo predajnik s opasača i izvukao mu antenu.
"Krenimo."
Klaus je dao signal Tasso. Ona je vješto dopuzala obronkom do mjesta
gdje su sjedili.
"On će sići sam", rekao je Klaus. "Mi ćemo ga odavde pokrivati. Čim
vidiš da je krenuo natrag, smjesta počni pucati oko njega. Idu brzo."
"Nisi baš optimističan", rekla je Tasso.
"Ne, nisam."
Hendricks je otklopio zatvarač puške i pomno ga provjerio. "Možda je
dolje sve u redu."
"Nisi ti njih vidio. Na stotine njih. A svi jednaki. Kad navru kao mravi."
 "Trebao bih biti u stanju otkriti što je, a da ne moram sići do kraja."
Hendricks je zaklopio oružje i primio ga jednom rukom, držeći predajnik u
drugoj. "Pa, poželite mi sreću."
Klaus je ispružio ruku. "Ne silazi dok nisi siguran. Obrati im se odavde.
Neka se pokažu."
Hendricks je ustao. Zakoraknuo je niz obronak uzvisine.
Trenutak potom polako je hodao prema hrpi cigala i krša pokraj
sasušenoga panja. Prema ulazu u bunker - isturene zapovjedne točke.
Ništa se nije micalo. Prinio je predajnik ustima i uključio ga. "Scott?
Čuješ li me?" Tišina.
"Scott! Ovdje Hendricks. Čuješ li me? Stojim pred bunkerom. Sigurno
me vidiš kroz ciljnik."
Osluškivao je, čvrsto stišćući predajnik. Nikakva glasa. Samo šum.
Krenuo je dalje. Jedna kandža izmigoljila je iz pepela i pohitala prema njemu.
Zastala je nekoliko stopa dalje i zatim onemoćala. Pojavila se i druga kandža,
jedna od onih velikih s ticalima. Prišla mu je, proučila ga pozorno i zadržala
se na odstojanju, prateći ga uviđavno na nekoliko koraka. Trenutak iza toga
pridružila joj se još jedna velika kandža. Kandže su ga u tišini slijedile dok je
polako koračao prema bunkeru.
Hendricks je stao, a iza njega su se zaustavile i kandže. Sada je bio
blizu. Gotovo pred stubama koje vode u bunker.
"Scott! Čuješ li me? Stojim točno nad tobom. Vani. Na površini. Primaš
li me?"
Čekao je, s oružjem uz bok, držeći predajnik čvrsto na uhu. Vrijeme je
prolazilo. Upinjao se da nešto čuje, ali lovio je samo tišinu. Tišinu i slabašni
statički šum.
Zatim, izdaleka, mehanički...
"Ovdje Scott."
Glas je bio neutralan. Hladan. Nije mu bio poznat. Ali slušalica mu je
bila sićušna.
"Scott! Slušaj. Stojim točno nad tobom. Na površini sam, gledam prema
ulazu u bunker."
"Da."
"Vidiš li me?"
"Da."
"Kroz ciljnik? Usmjerio si objektiv prema meni?"
"Da."
 Hendricks je razmišljao. Kandže su šutke čekale u krugu oko njega, siva
metalna tjelesa sa svih strana. "Je li u bunkeru sve u redu? Ništa se
neuobičajeno nije dogodilo?"
"Sve je u redu."
"Hoćeš li izaći na površinu? Htio bih te malo vidjeti." Hendricks je
duboko udahnuo. "Dođi ovamo gore do mene. Htio bih popričati s tobom."
"Dođi dolje."
"Naređujem ti."
Tišina.
"Stižeš li?" Hendricks je slušao. Nije bilo odgovora. "Naređujem ti da
izađeš na površinu."
"Dođi dolje."
Hendricks je stisnuo čeljust. "Daj mi Leonea na vezu."
Uslijedila je duga stanka. Čuo se samo statički šum. Zatim se začuo
drugi glas, tvrd, slab, metalan. Isti kao i prethodni. "Ovdje Leone."
"Hendricks. Na površini sam. Pred ulazom u bunker. Hoću da jedan od
vas izađe ovamo."
"Dođi dolje."
"Zašto da dođem dolje? Naređujem ti!"
Tišina. Hendricks je spustio predajnik. Pažljivo je pogledao oko sebe.
Ulaz je bio tik pred njime. Gotovo pod nogama. Sklopio je antenu i pričvrstio
predajnik za opasač. Pažljivo je primio oružje objema rukama. Krenuo je
naprijed, korak po korak. Ako ga vide, znaju da je pošao prema ulazu.
Sklopio je na trenutak oči.
Zatim je zakoraknuo na prvu stubu koja je vodila u unutrašnjost.
Dva Davida pohitala su prema njemu, istovjetnih i bezizražajnih lica.
Raznio ih je u čestice. Novi su šutke potrčali uza stubište, cijeli čopor njih.
Svi potpuno jednaki.
Hendricks se okrenuo i pohitao natrag u smjeru uzvisine, što dalje od
bunkera.
S vrha uzvisine Tasso i Klaus otvorili su paljbu. Male kandže već su
brzale prema njima, hitre i blistave metalne kugle u mahnitoj utrci kroz
pepeo. Ali nije imao vremena da misli na to. Kleknuo je, naciljao ulaz u
bunker, s oružjem uz obraz. Davidi su izlazili u skupinama, s medvjedićima u
rukama, čvrsto gazeći tankim, čvornatim nogama dok su istrčavali sa stubišta
na površinu. Raspadali su se, raspršujući se posvuda u kotačiće i opruge.
Ponovno je opalio kroz izmaglicu čestica.
 Golema, masivna prilika izdigla se nad ulaz u bunker, visoka i
zanjihana. Hendricks je zastao, zaprepašten. Čovjek, vojnik. S jednom
nogom, oslonjen o štaku.
"Bojniče!" dopro je Tassin glas. Opet pucnji. Golema prilika krenula je
naprijed, s rojem Davida oko sebe. Hendricks se prenuo iz sleđenosti. Prva
varijanta. Ranjeni vojnik. Naciljao je i opalio. Vojnik se razletio u kišu
dijelova i sklopki. Sad je već mnoštvo Davida dospjelo na ravno tlo, podalje
od bunkera. Pucao je uzastopno, polako uzmičući, spuštajući se u čučanj i
ciljajući.
Klaus je pucao odozgo, s uzvisine. Obronak pod njim vrvio je od kandži
u usponu. Hendricks se povlačio prema uzvisini, trčeći i ciljajući. Tasso je
napustila Klausa i polako zaobilazila prema desnoj strani, odmičući se od
uzvisine.
Jedan David probio se prema njemu, sitna, bezizražajna, blijeda lica i
smeđe kose koja mu je padala u oči. Odjednom se presavio i raširio ruke.
Njegov je medo saskočio na tlo i počeo skakutati prema njemu. Hendricks je
zapucao. I medo i David razletjeli su se. Iscerio se, trepćući. Bilo je kao u
snu.
"Dolazi ovamo!" viknula je Tasso. Hendricks se probio prema njoj. Bila
je pokraj nekakvih betonskih stupova, zidova srušene zgrade. Pucala je iza
njega pištoljem koji joj je dao Klaus.
"Hvala." Došao je do nje, loveći dah. Povukla ga je otraga, iza betona, i
mašila se opasača.
"Zažmiri!" Otkopčala je nešto kuglasto s remena. Hitro je odvinula
poklopac i pritisnula otponac. "Zažmiri i zalegni."
Bacila je bombu. Poletjela je u luku, stručno bačena, te se otkotrljala i
odskakutala do ulaza u bunker. Dva Ranjena vojnika smeteno su zastala
pokraj hrpe cigala. Iza njih još je Davida trčalo na ravnicu. Jedan Ranjeni
vojnik prišao je bombi i nespretno se prignuo da je uzme.
Bomba je eksplodirala. Udarni val prevrnuo je Hendricksa i bacio ga
licem na tlo. Vreli je vjetar prohujao preko njega. Nejasno je vidio da Tasso
stoji iza stupova te polako i sustavno puca na Davide koji naviru iz
razbuktalih oblaka bijelog plamena.
Otraga, na uzvisini, Klaus se borio s prstenom kandži koje su kružile
oko njega. Počeo se povlačiti, pucajući u njih i uzmičući, ne bi li se nekako
probio kroz obruč.
Hendricks se s mukom osovio na noge. Glava ga je boljela. Jedva da je
išta vidio. Sve je nasrtalo prema njemu, mahnitajući i zujeći. Nije mogao
pomaknuti desnu ruku.
Tasso se povukla prema njemu. "Hajde. Idemo."
"Klaus - on je još tamo."
"Hajde!" Tasso je povukla Hendricksa za sobom, odmičući se od
stupova. Hendricks je tresao glavom, ne bi li je razbistrio. Tasso ga je hitro
odvlačila odatle, napetih i bistrih očiju, na oprezu zbog kandži koje su uspjele
izbjeći eksploziji.
Jedan David izašao je iz plamteće buktinje. Tasso ga je raznijela. Nije se
više pojavio nijedan.
"Ali, Klaus. Što ćemo s njim?" Hendricks je zastao na nesigurnim
nogama. "On..."
"Hajde!"
Nastavili su se povlačiti, sve se više udaljavajući od bunkera. Nekoliko
malih kandži slijedilo ih je još zakratko, a zatim odustalo od potjere, okrenulo
se i izgubilo s vida.
Tasso se napokon zaustavila. "Možemo ovdje stati i doći do daha."
Hendricks je sjeo na neku hrpu krša. Otro sije vrat, dahćući. "Ostavili
smo Klausa tamo."
Tasso ništa nije rekla. Rasklopila je oružje i stavila svježi okvir razornih
naboja na mjesto.
Hendricks je ošamućeno zurio u nju. "Namjerno si ga ostavila tamo
gore."
Tasso je sklopila oružje. Počela je pregledavati hrpe ruševina oko njih,
bezizražajna lica. Kao da očekuje da će nešto uočiti.
"Što je bilo?" odrješito ju je upitao Hendricks. "Što to gledaš? Nešto
dolazi?" Odmahnuo je glavom, nastojeći shvatiti. Što to ona radi? Što to ona
čeka? Ništa nije mogao vidjeti. Svuda oko njih ležao je pepeo, pepeo i
ruševine. Poneka gola debla, bez listova i grana. "Što..."
Tasso ga je prekinula. "Ne mrdaj." Oči su joj se suzile. Odjednom je
podignula oružje. Hendricks se okrenuo i pogledao kamo i ona.
Jedna se prilika pojavila iz smjera kojim su oni došli. Prilika je teturavo
hodala prema njima. Odjeća joj je bila razderana. Šepala je dok im je
prilazila, vrlo polako i oprezno. Tu i tamo bi zastala, odmarajući se da povrati
snagu. Jednom je gotovo pala. Na trenutak je zastala u mjestu, nastojeći
uhvatiti ravnotežu. Zatim im se nastavila primicati.
Klaus.
 Hendricks je ustao. "Klaus!" Pohitao je prema njemu. "Kako si,
dovraga..."
Tasso je zapucala. Hendricks je odskočio. Opet je zapucala, a hici su
prošli pokraj njega, pruge razorne vreline. Hitac je pogodio Klausa u prsa.
Eksplodirao je u kiši zupčanika i kotačića. Načas je nastavio hodati. Zatim se
zaljuljao tamo-amo. Strovalio se na tlo raširenih ruku. Od njega se otkotrljalo
još nekoliko kotačića.
Tišina.
Tasso se okrenula prema Hendricksu. "Sada ti je jasno zašto je ubio
Rudija."
Hendricks je ponovno polako sjeo. Odmahnuo je glavom. Bio je tup.
Nije mogao misliti.
"Shvaćaš li?" rekla je Tasso. "Je li ti jasno?"
Hendricks ništa nije rekao. Sve mu se gubilo, sve brže i brže. Mrak se
valjao i vukao ga.
Sklopio je oči.
Hendricks je polako otvorio oči. Cijelo ga je tijelo boljelo. Pokušao se
uspraviti u sjedeći položaj, ali trnci boli proboli su mu ruku i rame. Bezglasno
je jauknuo.
"Ne pokušavaj ustati", rekla je Tasso. Sagnula se i hladnom mu rukom
opipala čelo.
Bila je noć. Nekoliko je zvijezda treperilo nad njima, blistajući kroz
oblake pepela nošene vjetrom. Hendricks je polako legao, stisnutih zuba.
Tasso ga je ravnodušno promatrala. Složila je vatricu od triješća i korova.
Plamen je slabašno pucketao, oblizujući lončić obješen nad njime. Sve je bilo
tiho. Izvan dosega svjetlosti vatre, nepomičan mrak.
"Znači, on je bio Druga varijanta", rekao je Hendricks.
"Uvijek sam to i mislila."
"Zašto ga nisi prije uništila?" Zanimalo ga je.
"Ti si me spriječio." Tasso je prišla vatri i pogledala u lončić. "Kava.
Samo što nije gotova."
Vratila se i sjela pokraj njega. Potom je otklopila pištolj i počela
rastavljati mehanizam za paljbu, pomno ga proučavajući.
"Ovo je prekrasno oružje", kazala je poluglasno Tasso. "Izrada je
besprijekorna."
"Što je s njima? S kandžama."
"Udarni val bombe većinu je izbacio iz stroja. Osjetljive su. Visoko
organizirane, valjda."
"A također i Davidi?"
"Da."
"Kako to da si imala takvu bombu kod sebe?"
Tasso je slegnula ramenima. "Mi smo je izradili. Ne bi trebao
podcjenjivati našu tehnologiju, bojniče. Bez takve bombe ti i ja više ne bismo
postojali."
"Vrlo korisna stvar."
Tasso je ispružila noge, grijući si tabane pred vatricom. "Iznenadilo me
što očito to nisi shvatio nakon što je ubio Rudija. Zašto si mislio da je on..."
"Rekao sam ti. Mislio sam da se prepao."
"Zbilja? Znaš, bojniče, nakratko sam sumnjala i u tebe. Zato što mi nisi
dao da ga ubijem. Mislila sam da ga možda štitiš." Nasmijala se.
"Jesmo li ovdje na sigurnom?" upitao ju je Hendricks nakon nekog
vremena.
"Nakratko. Sve dok im ne stignu pojačanja iz nekog drugog područja."
Tasso je počela krpicom čistiti oružje iznutra. Završila je i ponovno sastavila
mehanizam. Sklopila je oružje i prstima prešla preko cijevi.
"Imali smo sreće", prošaptao je Hendricks.
"Da. Itekakve sreće."
"Hvala ti što si me odvukla odande."
Tasso mu nije odgovorila. Pogledala je prema njemu očima u kojima se
odražavao plamen. Hendricks si je opipao ruku. Nije mogao pomaknuti prste.
Kao da mu je cijeli bok utrnuo. U utrobi je osjećao tupu, postojanu bol.
"Kako se osjećaš?" upitala ga je Tasso.
"Ruka mi je ozlijeđena."
"Ima li još čega?"
"Unutrašnje ozljede."
"Nisi zalegao kad je bomba eksplodirala."
Hendricks ništa nije rekao. Gledao je kako Tasso pretače kavu iz lončića
u metalnu pliticu. Donijela mu je da popije.
"Hvala." Uspravio se dovoljno da može srknuti. Bilo mu je teško gutati.
Utroba mu se okrenula, pa je odgurnuo pliticu od sebe. "Ne mogu više."
Tasso je ispila ostatak. Prolazilo je vrijeme. Oblaci pepela kretali su se
mračnim nebom nad njima. Hendricks se odmarao, bez ikakvih misli. Nakon
nekog vremena shvatio je da Tasso stoji nad njim i promatra ga.
"Što je bilo?" prošaptao je.
 "Osjećaš li se imalo bolje?"
"Mrvicu."
"Znaš, bojniče, da te nisam odvukla sredili bi te. Bio bi mrtav. Poput
Rudija."
"Znam."
"Zanima te zašto sam te izvukla? Mogla sam te ostaviti. Mogla sam te
ondje ostaviti."
"Zašto si me izvukla?"
"Zato što se moramo izgubiti odavde." Tasso je štapom pročačkala
vatru, smireno škiljeći u nju. "Nijedno ljudsko biće ovdje ne može preživjeti.
Kada im stignu pojačanja, nećemo imati nikakvih izgleda. Razmišljala sam o
tome dok si bio u nesvijesti. Imamo možda tri sata prije nego što stignu."
"I ti očekuješ od mene da nam omogućim da pobjegnemo?"
"Upravo tako. Očekujem od tebe da nam omogućiš da pobjegnemo."
"Zašto ja?"
"Zato što ja ne znam nikakav način." Oči su joj zasjale prema njemu u
polumraku, blistave i postojane. "Ako nam ne možeš omogućiti da
pobjegnemo ubit će nas za tri sata. Ne vidim ništa drugo pred nama. Pa,
bojniče? Što ćeš učiniti? Čekam cijelu noć. Dok si bio u nesvijesti sjedila sam
ovdje, čekala i osluškivala. Samo što nije svanulo. Noć je na izmaku."
Hendricks je promislio. "Neobično je to", napokon je kazao.
"Neobično?"
"To što smatraš da nam mogu omogućiti da pobjegnemo. Pitam se što
misliš da ja mogu."
"Možeš li nas odvesti do Mjesečeve baze?"
"Do Mjesečeve baze? Kako?"
"Sigurno postoji neki način."
Hendricks je odmahnuo glavom. "Ne. Nema nikakvog meni poznatog
načina."
Tasso ništa nije na to rekla. Njezin postojan pogled načas je odlutao.
Prignula je glavu i naglo se okrenula od njega. Osovila se na noge. "Još
kave?"
"Ne."
"Kako ti je volja." Tasso juje šutke otpila. Nije joj vidio lice. Legao je
opet na tlo, duboko zamišljen, nastojeći se usredotočiti. Bilo mu je teško
misliti. Glava ga je i dalje boljela. A još ga je obavijala zatupljujuća
ošamućenost.
 "Možda postoji jedan način", odjednom je rekao.
"O?"
"Koliko još ima do zore?"
"Dva sata. Sunce će uskoro izaći."
"U blizini bi trebao biti jedan brod. Nikad ga nisam vidio. Ali znam da
postoji."
"Kakav to brod?" Glas joj je bio oštar.
"Raketna krstarica."
"Hoće li nas odvesti odavde? U Mjesečevu bazu?"
"Trebao bi. U hitnom slučaju." Protrljao sije čelo.
"Što je bilo?"
"Boli me glava. Teško mi je misliti. Jedva se... jedva se mogu
usredotočiti. Zbog bombe."
"Je li brod u blizini?" Tasso se premjestila do njega i čučnula. "Koliko je
daleko? Gdje je?"
"Pokušavam se sjetiti."
Prsti su joj se žarili u njegovu nadlakticu. "U blizini?" Glas joj je bio
željezan. "Gdje bi se nalazio? Bi li bio smješten ispod zemlje? Sakriven u
podzemlju?"
"Da. U zaključanom skladištu."
"Kako da ga nađemo? Je li obilježen? Postoji li šifrirano obilježje za
raspoznavanje?"
Hendricks se usredotočio. "Ne. Nema obilježja. Nema šifriranog
simbola."
"A što, onda?"
"Znak."
"Kakav to znak?"
Hendricks joj nije odgovorio. Na treperavoj svjetlosti oči su joj se
caklile, dvije obnevidjele polukugle. Tasso je zarila prste u njegovu
nadlakticu.
"Kakav to znak? O čemu se radi?"
"Ne... ne mogu se sjetiti. Pusti me da se odmorim."
"Dobro, onda." Pustila ga je i ustala. Hendricks je legao natrag na tlo i
zažmirio. Tasso se udaljila od njega s rukama u džepovima. Šutnula sije
kamenčić s puta, stala i zagledala se u nebo. Crnilo noći već se polako
istapalo u sivilo. Bližilo se jutro.
Tasso je čvrsto primila pištolj i počela kružiti oko vatre, tamo-amo. Na
tlu je ležao bojnik Hendricks, sklopljenih očiju, nepomičan. Sivilo se širilo
nebom, sve više i više. Krajolik je postao vidljiv, polja pepela rasprostrta u
svim smjerovima. Pepeo i ruševine zgrada, tu i tamo neki zid, hrpe betona,
ogoljelo deblo.
Zrak je bio hladan i rezak. Odnekud se, izdaleka, s nekoliko sumornih
krikova oglasila neka ptica.
Hendricks se promeškoljio. Otvorio je oči. "Sviće? Zar već?"
"Da."
Hendricks se podupro laktovima. "Nešto te zanimalo. Pitala si me."
"Sjećaš li se sada?"
"Da."
"Što je to?" Napela se. "Što?" ponovila je oštro.
"Bunar. Urušen bunar. Nalazi se u zaključanom skladištu ispod bunara."
"Bunar." Tasso se opustila. "Onda ćemo pronaći bunar." Pogledala je na
sat. "Imamo otprilike sat vremena, bojniče. Misliš li da ga možemo naći za
sat vremena?"
"Daj mi ruku", rekao je Hendricks.
Tasso je odložila pištolj i pomogla mu da ustane. "Ovo neće biti lako."
"Ne, neće." Hendricks je čvrsto stisnuo usne. "Mislim da nećemo baš
daleko odmaknuti."
Počeli su hodati. Rano im je sunce podarilo tračak zubate topline. Kraj
je bio ravan i pust; pružao se siv i beživotan sve dokle im je pogled sezao.
Nekoliko ptica kružilo je zrakom visoko iznad njih, sporo i nijemo.
"Vidiš li išta?" rekao je Hendricks. "Ima li kandži?"
"Ne. Još ne."
Prošli su neke ruševine, uspravni beton i cigle. Armirani temelji. Štakori
su se razbježali. Tasso je odskočila, za svaki slučaj.
"Ovo je nekada bilo mjesto", rekao je Hendricks. "Selo. Selo u
provinciji. Sve ovo nekoć je bio vinorodni kraj. Tu gdje smo sada."
Naišli su na razrušenu ulicu, iskrižanu korovom i pukotinama. Zdesna je
stršao kameni dimnjak. "Oprezno", upozorio ju je.
Tu je zjapila jama, otvoreni podrum. Skršeni krajevi cijevi izbijali su iz
njega, izobličeni i svijeni. Prošli su pokraj dijela kuće, gdje je ležala kada
prevaljena na bok. Slomljena stolica. Nekoliko žlica i komada porculanskog
posuđa. U sredini ulice zemlja je bila uleknuta. Udubina je bila puna korova,
krša i kostiju.
"Ovamo", prošaptao je Hendricks.
 "Ovuda?"
"Nadesno."
Prošli su ostatke teško naoružana tenka. Brojač na Hendricksovom
opasaču zloguko je počeo otkucavati. Tenk je bio razoren radijacijom.
Nekoliko stopa od tenka mumificirano je truplo ležalo nauznak, otvorenih
usta. Iza ceste bilo je ravno polje. Kamenje i korov, s komadićima razbijena
stakla.
"Tamo", rekao je Hendricks.
Kamenit bunar stršao je iz tla, nakrivljen i urušen. Prekrivalo ga je
nekoliko dasaka. Najveći dio bunara raspao se u ruševine. Hendricks je
slabim korakom pošao do njega, s Tasso uza se.
"Jesi li siguran u ovo?" rekla je Tasso. "Ovo mi ne sliči ni na što."
"Siguran sam." Hendricks je sjeo uz rub bunara, stisnutih zubi. Dahtao
je. Otro si je znoj s lica. "Ovo je bilo pripremljeno da stariji zapovjednik
može pobjeći. Ako se išta dogodi. Ako bunker padne."
"To si bio ti?"
"Da."
"Gdje je brod? Je li ovdje?"
"Stojimo na njemu." Hendricks je rukama prešao preko površine
kamenog zida bunara. "Očna brava reagira na mene i ni na koga drugoga. To
je moj brod. Ili je bar trebao biti."
Začulo se oštro škljocanje. Uskoro su pod sobom začuli potmuli zvuk
škripanja.
"Odstupi", rekao je Hendricks. On i Tasso odmaknuli su se od bunara.
Odsječak tla skliznuo je u stranu. Metalni okvir polako je izvirio iz
pepela, odgurujući cigle i korov. Gibanje je prestalo kad je brod izašao na
vidjelo, nosom uperenim uvis.
"Evo ga", rekao je Hendricks.
Brod je bio mali. Mirno je počivao obješen na mrežasti okvir, kao tupa
igla. Kiša pepela slijevala se u tamni otvor iz kojega se brod izdignuo.
Hendricks mu je prišao. Popeo se na mrežu, odvrnuo vratašca i otklopio ih. U
brodu su se vidjeli upravljački mehanizmi i pilotsko sjedalo.
Tasso je prišla, stala do njega i zagledala se u brod. "Nisam vična
pilotiranju brodom", rekla je nakon nekog vremena.
Hendricks je pogledao prema njoj. "Ja ću biti pilot."
"Ma je li? Unutraje samo jedno sjedalo, bojniče. Vidim da je izrađen za
samo jednu osobu."
 Hendricksovo disanje se promijenilo. Pomno je pregledao unutrašnjost
broda. Tasso je bila u pravu. Postojalo je samo jedno sjedalo. Brod je bio
izrađen za jednu jedinu osobu. "Tako, dakle", rekao je polagano. "A ta jedna
osoba si ti."
Kimnula je.
"Naravno."
"Zašto?"
"Ti ne možeš ići. Možda ne preživiš putovanje. Ranjen si. Vjerojatno ne
bi stigao onamo."
"Zanimljiva opaska. Ali, shvati, ja znam gdje je Mjesečeva baza. A ti ne.
Mogla bi mjesecima letjeti unaokolo i ne naći je. Dobro je skrivena. Ako ne
znaš što treba tražiti..."
"Morat ću se izložiti tom riziku. Možda je ne nađem. Bar ne sama. Ali
mislim da ćeš mi dati sve potrebne podatke. Život ti ovisi o tome."
"Kako?"
"Ako na vrijeme pronađem Mjesečevu bazu, možda ih nagovorim da
pošalju brod ovamo po tebe. Ako na vrijeme pronađem Bazu. Ako ne, onda
su ti izgledi ništavni. Pretpostavljam da na brodu ima namirnica. Potrajat će
mi dovoljno dugo..."
Hendricks se hitro pokrenuo. Ali iznevjerila ga je ranjena ruka. Tasso se
sagnula i gipko skliznula u stranu. Podigla je ruku, brzo poput munje.
Hendricks je ugledao kako kundak pada na njega. Pokušao je odbiti udarac,
ali bila je prebrza. Metalni kundak udario ga je po sljepoočnici, tik iznad uha.
Prožela ga je bol od koje je utrnuo. Bol i uskovitlani oblaci crnila. Posrnuo je
i svalio se na tlo.
Nejasno je bio svjestan da Tasso stoji nad njim i udara ga nožnim
palcem.
"Bojniče! Probudi se!"
Otvorio je oči i prostenjao.
"Slušaj me." Prignula se i uperila mu oružje u lice. "Moram požuriti. Baš
i nemam vremena. Brod je spreman za pokret, ali moraš mi dati potrebne
podatke prije nego što pođem."
Hendricks je stresao glavu, ne bi lije razbistrio.
"Brže! Gdje je Mjesečeva baza? Kako da je nađem? Što trebam tražiti?"
Hendricks ništa nije rekao.
"Odgovori mi!"
"Žao mi je."
 "Bojniče, brod je prepun namirnica. Mogu tjednima krstariti. Prije ili
kasnije, pronaći ću Bazu. A ti ćeš umrijeti za pola sata. Jedina mogućnost da
preživiš ti je..." Ušutjela je.
Na obronku, kraj nekih trošnih ruševina, nešto se pomaknulo. Nešto u
pepelu. Tasso se brzo okrenula i naciljala. Zapucala je. Zapalucao je bljesak
plamena. Nešto je odbrzalo, kotrljajući se preko pepela. Opet je opalila.
Kandža se rasprsnula u kiši kotačića.
"Vidiš?" rekla je Tasso. "Izviđač. Neće proći još dugo."
"Dovest ćeš ih ovamo po mene?"
"Da. Što prije bude moguće."
Hendricks ju je pogledao. Pomno joj je proučio lice. "Govoriš istinu?"
Čudan mu je izraz prešao licem, halapljiva glad. "Vratit ćeš se po mene?
Dovest ćeš me do Mjesečeve baze?"
"Dovest ću te do Mjesečeve baze. Ali reci mi gdje je! Ostalo je još samo
malo vremena."
"Dobro onda." Hendricks je dohvatio kamen i uspravio se u sjedeći
položaj. "Gledaj."
Hendricks je počeo črčkati po pepelu. Tasso je stajala pokraj njega i
promatrala kretanje kamena. Hendricks je crtao grubu skicu mjesečeve
površine.
"Ovo je Apeninsko gorje. Ovdje je Arhimedov krater. Mjesečeva baza je
iza kraja Apenina, na oko dvjesto milja. Ne znam točno gdje. Nitko na Teri to
ne zna. Ali kad budeš bila iznad Apenina, izbaci jednu crvenu i jednu zelenu
signalnu raketu, a nakon njih dvije crvene rakete, jednu odmah za drugom.
Kontrolor u Bazi zabilježit će tvoj signal. Baza je ispod površine, naravno.
Magnetskim navođenjem dovest će te do slijetanja."
"A upravljački mehanizmi? Mogu li rukovati njima?"
"Upravljanje je praktički automatizirano. Samo moraš dati pravi signal u
pravo vrijeme."
"Hoću."
"Sjedalo apsorbira najveći dio udara pri polijetanju. Zrak i temperatura
automatski se podešavaju. Brod će uzletjeti s Tere u svemir. Usmjerit će se
prema Mjesecu i ući u orbitu oko njega, stotinjak milja nad površinom. U toj
orbiti prijeći ćeš iznad Baze. Kada budeš bila u području Apenina, izbaci
signalne rakete."
Tasso se uvukla u brod i smjestila u pilotsko sjedalo. Držači za ruke
automatski su se preklopili oko nje. Dotaknula je upravljačku ploču. "Baš
šteta što ne ideš, bojniče. Sve ovo je stavljeno ovdje zbog tebe, a ti ne možeš
poći na put."
"Ostavi mi pištolj."
Tasso je izvukla pištolj s opasača. Ispružila ga je u ruci i zamišljeno
odvagnula. "Ne udaljavaj se previše od ove kote. Ionako će te biti prilično
teško pronaći."
"Ne, ostat ću ovdje pokraj bunara."
Tasso je primila prekidač za uzlijetanje i prstima prešla preko glatkog
metala. "Prekrasan brod, bojniče. Dobro izrađen. Divim se vašoj stručnosti.
Vaši su uvijek imali velike radne uspjehe. Izrađujete krasne stvari. Vaš rad,
vaša djela, vaša su najveća postignuća."
"Daj mi pištolj", rekao je nestrpljivo Hendricks, ispruživši ruku. Nekako
se osovio na noge.
"Zbogom, bojniče!" Tasso je bacila pištolj podalje od Hendricksa.
Pištolj je zveknuo o tlo, odbio se i otkotrljao. Hendricks je požurio za njim.
Sagnuo se i dohvatio ga.
Okno broda zatvorilo se s treskom. Zasuni su se sklopili. Hendricks je
došao natrag. Upravo su se brtvila unutrašnja vrata. Nesigurnom rukom
podignuo je pištolj.
Začula se razorna rika. Brod je suknuo iz svog metalnog kaveza, istalivši
mrežu pod sobom. Hendricks se zgrčio i ustuknuo. Brod se vinuo u
uskovitlane oblake pepela i nestao u nebu.
Hendricks je dugo ostao ondje i gledao za njim, sve dok se čak i pruga
nije raspršila. Ništa se nije micalo. Jutarnji je zrak bio studen i tih. Počeo je
besciljno hodati u smjeru iz kojega su došli. Bolje da se stalno kreće. Dugo će
još proći dok pomoć ne stigne - ako uopće stigne.
Pretraživao je džepove sve dok nije pronašao kutiju cigareta. Mračno je
pripalio jednu. Svi su oni htjeli cigarete od njega. Ali do cigareta se teško
dolazilo.
Jedan je gušter progmizao kraj njega, kroz pepeo. Stao je, ukočen.
Gušter se izgubio. Iznad njega, sunce je odskočilo na nebu. Nekoliko je muha
sletjelo na plosnat kamen pokraj njega. Hendricks je mahnuo nogom prema
njima.
Postajalo je vruće. Znoj mu se slijevao niz lice, u ovratnik. Usta su mu
bila suha.
Nakon nekog vremena prestao je hodati i sjeo na nekakav krš. Otkopčao
je pribor za prvu pomoć i progutao nekoliko kapsula narkotika. Obazro se.
Gdje se to nalazi?
Nešto je ležalo pred njim. Ispruženo na tlu. Tiho i nepomično.
Hendricks je hitro izvukao pištolj. Izgledalo je poput čovjeka. Onda se
sjetio. Radilo se o ostacima Klausa. Druge varijante. Tu ga je Tasso raznijela.
Vidio je kotačiće i sklopke i metalne dijelove, raštrkane unaokolo po pepelu.
Gdje svjetlucaju i trepere na suncu.
Hendricks je ustao i prišao mu. Nogom je odgurnuo mlohavu priliku,
malo je okrenuvši. Vidio mu je metalnu šasiju, aluminijska rebra i potpornje.
Ispalo je još žica. Poput utrobe. Hrpe žica, prekidača i sklopki. Beskonačni
motori i poluge.
Sagnuo se. Moždani se kavez razbio pri padu. Vidio se umjetni mozak.
Zagledao se u njega. Labirint strujnih krugova. Minijaturnih cijevi. Žica
tankih poput vlasi. Dotaknuo je moždani kavez. Rasklopio se. Vidjela se
ploča s oznakom tipa. Hendricks je promotrio ploču.
I problijedio.
IV-V.
Dugo je vremena zurio u tu ploču. Četvrta varijanta. A ne Druga. Nisu
imali pravo. Bilo je više tipova. Ne samo tri. Mnogo više, možda. Barem
četiri. A Klaus nije bio Druga varijanta.
Ali ako Klaus nije bio Druga varijanta...
Odjednom se napeo. Nešto je pristizalo, koračalo kroz pepeo iza brda.
Što to? Upinjao se da vidi. Prilike. Prilike su polako hodale, prteći put kroz
pepeo.
Hodale su prema njemu.
Hendricks je hitro čučnuo i podignuo oružje. Znoj mu je počeo kapati u
oči. Odupro se naletu panike, dok su se prilike približavale.
Prva je bila jedan David. Taj David ga je ugledao i ubrzao korak. Drugi
su požurili za njim. I drugi David. I treći. Tri Davida, svi isti, prilazili su mu
šutke, bezizražajno, podižući i spuštajući mršave noge. Čvrsto držeći svoje
plišane medvjediće.
Naciljao je i opalio. Prva dva Davida raspršila su se u čestice. Treći je
uporno nastavljao. Kao i prilika iza njega. Uspinjala se nijemo prema njemu
kroz sivi pepeo. Jedan Ranjeni vojnik, gorostasan naspram Davida. A...
A iza Ranjenog vojnika naišle su dvije Tasso, hodajući jedna uz drugu.
Teški opasač, ruske vojničke hlače, košulja, duga kosa. Poznata figura, ista
kakvu je tek netom vidio. Kako sjedi u pilotskome sjedalu broda. Dvije vitke,
nijeme prilike, obje istovjetne.
 Bili su vrlo blizu. Onaj se David odjednom sagnuo i ispustio svoga
medu. Medvjedić je potrčao tlom. Hendricksovi prsti automatski su se
stisnuli oko okidača. Medo je iščezao, raspršio se u izmaglicu. Dvije Tasso
išle su dalje, bezizražajno, hodajući rame uz rame, kroz sivi pepeo.
Kad su došle gotovo sasvim do njega, Hendricks je podignuo pištolj do
struka i opalio.
Dvije Tasso su se raspršile. Ali nova je skupina već kretala uz obronak,
njih pet-šest tipa Tasso, sve istovjetne, čitav stroj njih koji je hitrim korakom
išao prema njemu.
A on joj je dao brod i signalnu šifru. Zbog njega ona sada leti prema
Mjesecu, prema Mjesečevoj bazi. On je to omogućio.
Ipak je imao pravo u pogledu one bombe. Bila je izrađena na temelju
saznanja o ostalim tipovima, o tipu Davida i tipu Ranjenog vojnika. I tipu
Klausa. Nisu je izradila ljudska bića. Izradila ju je jedna od podzemnih
tvornica, odvojena od svakog dodira s ljudima.
Kolona identičnih Tasso doprla je do njega. Hendricks se pripremio,
smireno ih promatrajući. To poznato lice, taj opasač, ta teška košulja, ta
bomba, brižno postavljena na dohvat ruke.
Ta bomba...
Kad su Tasso pružile ruke prema njemu, zadnja ironična misao prošla je
Hendricksovim umom. Bilo mu je malo bolje, zato što mu je to palo na
pamet. Ta bomba. Stvorila ju je Druga varijanta za uništavanje ostalih
varijanata. Stvorena je samo s tom svrhom.
Već su počeli izrađivati oružje kojim će ratovati jedni protiv drugih.
 Isplata

Odjednom se zatekao u pokretu. Oko njega su brujali glatki mlažnjaci.

Bio je u privatnom malom raketnom vozilu koje se opušteno kretalo
poslijepodnevnim nebom između gradova.
"Auh!" rekao je, uspravio se na sjedalu i protrljao si glavu. Sa susjednog
mjesta pozorno ga je bistrim očima promatrao Earl Rethrick.
"Dolaziš sebi?"
"Gdje smo?" Jennings je protresao glavu, ne bi li rastjerao tupu bol. "Ili
da možda postavim to pitanje na neki drugi način." Već je zapazio da nije
kasna jesen. Bilo je proljeće. Polja pod vozilom bila su zelena. Posljednje
čega se sjećao bio je ulazak u dizalo s Rethrickom. A tad je bila kasna jesen. I
bili su u New Yorku.
"Da", rekao je Rethrick. "Prošle su skoro dvije godine. Otkrit ćeš da se
štošta promijenilo. Vlada je pala prije nekoliko mjeseci. Nova vlada je još
snažnija. SP, Sigurnosna policija, ima gotovo neograničenu moć. Sada u školi
djecu uče potkazivati. Ali svi smo znali da se to sprema. Da vidimo, što još?
New York je veći. Čujem da su zapunili Zaljev San Francisca."
"Mene zanima kog sam vraga radio protekle dvije godine!" Jennings je
živčano pripalio cigaretu, pritisnuvši vršak upaljača. "Hoćeš li mi to reći?"
"Ne. Naravno da ti to neću reći."
"Kamo idemo?"
"Natrag u naš Ured u New Yorku. Gdje smo se upoznali. Sjećaš se?
Vjerojatno se sjećaš bolje nego ja. Napokon, za tebe se to dogodilo valjda tek
jučer."
Jennings je kimnuo. Dvije godine! Dvije godine njegova života,
zauvijek nestale. To mu je izgledalo nemoguće. Još se premišljao o tome, i
dalje je raspravljao sam sa sobom kad je ušao u to dizalo. Da se predomisli?
Čak i kad bi dobio toliki novac - iznos je bio velik, čak i za njega - to mu
svejedno ne bi bilo vrijedno tolikog odricanja. Uvijek će se pitati što je to
radio. Je li to bilo zakonito? Je li... ali o tome više ne vrijedi nagađati. Upravo
dok je nastojao odlučiti, zavjesa je pala. Žalosno je pogledao popodnevno
nebo kroz prozor. Zemlja pod njim bila je vlažna i živa. Proljeće, proljeće
nakon dvije godine. A što mu je preostalo od te dvije godine?
"Jeste li mi platili?" upitao je. Izvadio je novčanik i bacio pogled u
njega. "Izgleda da niste."
"Ne. Bit ćeš isplaćen u Uredu. Kelly će ti platiti."
"Sve skupa odjednom?"
"Pedeset tisuća kredita."
Jennings se osmjehnuo. Bilo mu je malo bolje sad kad je iznos bio
izgovoren naglas. Možda to naposljetku i nije bilo tako loše. Skoro kao da ga
plaćaju da spava. Ali bio je dvije godine stariji; toliko manje života mu je
preostalo. Kao da je prodao dio sebe, dio svoga života. A život je ovih dana
bio itekako skup. Slegnuo je ramenima. Uglavnom, to je već prošlo.
"Skoro smo stigli", rekao je stariji čovjek. Robotski pilot spustio je
vozilo, približivši ga tlu. Ugledali su rub grada New Yorka pod sobom. "Pa,
Jennings, možda se više nećemo vidjeti." Pružio mu je ruku. "Bilo mi je
zadovoljstvo raditi s tobom. Radili smo zajedno, da znaš. Rame uz rame.
Jedan si od najboljih tehničara za koje znam. Bili smo u pravu što smo te
zaposlili, čak i uz toliku plaću. Isplatio si nam je mnogostruko - iako toga nisi
svjestan."
 "Drago mi je što vam se investicija isplatila."
"Zvučiš ljutito."
"Ne. Samo se pokušavam naviknuti na to da se doživljavam dvije godine
starijim."
Rethrick se nasmijao. "I dalje si vrlo mlad čovjek. A bit će ti bolje kada
ti ona dade plaću."
Izašli su na maleno sletište na terasi njihove poslovne zgrade u New
Yorku. Rethrick ga je odveo do dizala. Kad su se vrata zatvorila, Jennings je
doživio mentalni šok. Ovo je bilo zadnje čega se sjećao, ovo dizalo. Nakon
toga nastupilo mu je pomračenje.
"Kelly će biti drago da te vidi", rekao mu je Rethrick kad su izašli u
osvijetljeno predsoblje. "Raspituje se za tebe, svako toliko."
"Zašto?"
"Kaže da si joj zgodan." Rethrick je prislonio šifrirani ključ uz jedna
vrata. Vrata su reagirala na njega i otvorila se. Ušli su u luksuzni ured
kompanije Rethrick Construction. Za dugim pisaćim stolom od mahagonija
sjedila je mlada žena i proučavala neki izvještaj.
"Kelly", rekao je Rethrick, "gledaj kome je vrijeme konačno isteklo."
Djevojka ga je pogledala s osmijehom. "Zdravo, gospodine Jennings.
Kakav je osjećaj vratiti se u svijet?"
"Lijep." Jennings joj je prišao. "Rethrick kaže da ste vi zaduženi za
isplate."
Rethrick je pljesnuo Jenningsa po leđima. "Zbogom, prijatelju. Vraćam
se u tvornicu. Ako ti ikada nenadano zatreba hrpa novca, svrati, pa ćemo
srediti novi ugovor s tobom."
Jennings je kimnuo. Rethrick je izašao istim putem, a on je sjeo pokraj
stola i prekrižio noge. Kelly je odmaknula stolicu i otvorila jednu ladicu.
"Dakle. Vrijeme vam je isteklo, tako da je Rethrick Construction spreman za
isplatu. Imate li svoj primjerak ugovora?"
Jennings je iz džepa izvadio omotnicu i bacio je na stol. "Evo ga."
Kelly je iz ladice izvukla vrećicu od tkanine i nekoliko rukom ispisanih
listova papira. Neko je vrijeme iščitavala listove s pozornim izrazom na
svome sitnom licu.
"Što je bilo?"
"Mislim da ćete se iznenaditi." Kelly mu je vratila ugovor. "Pročitajte ga
ponovno."
"Zašto?" Jennings je otvorio omotnicu.
 "Postoj i jedna zamjenska stavka. 'Ako drugonavedena stranka tako želi,
u bilo kojem trenutku trajanja ugovora s prvospomenutom kompanijom
Rethrick Construction..."
Ako on 'tako želi, umjesto navedenog novčanog iznosa, može prema
vlastitoj želji izabrati predmete ili proizvode koje smatra dostatno vrijednima
da zamijene iznos'...
Jennings je dohvatio vrećicu od tkanine i rastvorio je. Istresao si je
njezinu sadržinu na dlan. Kelly ga je promatrala.
"Gdje je Rethrick?" Jennings je ustao. "Ako on smatra da je ovo..."
"Rethrick s tim nema nikakve veze. To ste vi sami tražili. Evo,
pogledajte." Kelly mu je predala listove papira. "Vlastoručno. Pročitajte.
Vama je to palo na pamet, a ne nama. Časna riječ." Osmjehnula mu se. "To
se dogodi svako toliko s ljudima koje uzmemo pod ugovor. Tijekom svog
rada za nas odluče uzeti nešto drugo umjesto novca. Zašto, ne znam. Ali
izađu čiste svijesti, nakon što su pristali..."
Jennings je pregledao listove. Rukopis je bio njegov. U to nije bilo
sumnje. Ruke su mu se počele tresti. "Ne mogu vjerovati. Čak i ako to i jest
moj rukopis." Previnuo je papir stisnute vilice. "Nešto ste mi učinili dok sam
radio za vas. Nikada ne bih pristao na ovo."
"Jamačno ste imali razloga. Priznajem da to nema smisla. Ali ne znate
koji su vas čimbenici mogli nagnati na to prije no što vam je svijest očišćena.
Niste prvi. Bilo ih je već nekoliko."
Jennings je samo zurio u to stoje držao u dlanu. Iz vrećice je istresao
malu zbirku predmeta. Šifrirani ključ. Odsječak ulaznice. Potvrdu o depozitu.
Komad tanke žice. Pola žetona za poker, prepolovljenog po sredini. Traka
zelene tkanine. Žeton za autobus.
"Ovo, umjesto pedeset tisuća kredita", prošaptao je. "Dvije godine..."
Izašao je iz zgrade u poslijepodnevnu gužvu na ulici. Još je bio
ošamućen, ošamućen i zbunjen. Zar su ga nasamarili? Opipao je u džepu te
tričarije, žicu, odsječak ulaznice i sve to. To, za dvije godine rada! Ali vidio
je vlastiti rukopis, izjavu o odricanju, zahtjev za zamjenom. Poput Jacka i
stabljike graha. Zašto? Zbog čega? Što ga je natjeralo na to?
Okrenuo se i krenuo niz pločnik. Stao je na uglu da pusti površinsko
vozilo da skrene.
"U redu, Jennings. Ulazi."
Naglo je pogledao uvis. Vrata vozila bila su otvorena. Ondje je klečao
čovjek s toplinskom puškom uperenom ravno u njegovo lice. Čovjek u
plavozelenom. Iz Sigurnosne policije.
Jennings je ušao. Vrata su se zatvorila, magnetske su se brave zaključale
za njim. Poput trezora. Vozilo je otklizilo niz ulicu. Jennings se skupio na
sjedalu. SP-ovac kraj njega spustio je oružje. Sa suprotne strane drugi ga je
policajac prepipao, tražeći oružje. Izvadio je Jenningsov novčanik i onu šaku
tričarija. Omotnicu i ugovor.
"Što ima kod sebe?" upitao je vozač.
"Novčanik, novac. Ugovor s kompanijom Rethrick Construction. Nema
oružja." Vratio je Jenningsu stvari.
"Što je sad ovo?" rekao je Jennings.
"Htjeli bismo vam postaviti nekoliko pitanja. To je sve. Radili ste za
Rethricka?"
"Da."
"Dvije godine?"
"Skoro dvije godine."
"U Tvornici?"
Jennings je kimnuo. "Valjda."
Policajac mu se unio u lice. "Gdje je ta Tvornica, gospodine Jennings?
Gdje se nalazi?"
"Ne znam."
Dva policajca su razmijenila poglede. Prvi, oštrih crta lica i pozorna
izraza, ovlažio sije usne. "Ne znate? Iduće pitanje. Posljednje. Čime ste se
bavili te dvije godine? Kojim poslom?"
"Bio sam tehničar. Popravljao sam elektroničku aparaturu."
"Kakvu to elektroničku aparaturu?"
"Ne znam." Jennings ga je pogledao. Nije se mogao spriječiti da se ne
nasmiješi, da mu se usne ironično ne izviju. "Žao mi je, ali ne znam. Govorim
vam istinu."
Uslijedila je šutnja.
"Kako to mislite da ne znate? Hoćete reći da ste dvije godine radili na
aparaturi za koju niste znali što je? I da pritom niste čak ni znali gdje se
nalazite?"
Jennings se uzbudio. "Što je sad ovo? Zašto ste me pokupili? Ništa
nisam skrivio. Ja sam..."
"Znamo. Nismo vas uhitili. Samo želimo dobiti informacije za svoje
dosjee. O kompaniji Rethrick Construction. Radili ste za nju, u njihovoj
Tvornici. Na važnom poslu. Vi ste tehničar za elektroniku?"
 "Da."
"Popravljate visokokvalitetna računala i pridruženu opremu?" Policajac
je pogledao nešto u svojoj tekici. "Ovdje mi piše da se smatra da ste među
najboljima u zemlji."
Jennings ništa nije rekao.
"Recite nam te dvije stvari koje nas zanimaju i smjesta ćemo vas pustiti.
Gdje je Rethrickova Tvornica? Kakvim se poslom ondje bave? Servisirali ste
njihovu aparaturu, zar ne? Zar nije tako? Pune dvije godine."
"Ne znam. Valjda. Pojma nemam što sam radio tijekom te dvije godine.
Možete mi vjerovati, a i ne morate." Jennings se umorno zagledao u pod.
"Što ćemo?" napokon je izgovorio vozač. "Nemamo uputa za dalje od
ovoga."
"Vodimo ga u stanicu. Ovdje ga više ne možemo ispitivati." Pokraj
vozila, muškarci i žene žurili su pločnikom. Ulice su bile prepune vozila;
radnici su se vraćali u svoje kuće izvan grada.
"Jennings, zašto nam ne odgovarate? Što vam je? Nema razloga zašto
nam ne biste rekli par tako jednostavnih stvari. Zar ne želite surađivati sa
svojom državom? Zašto biste prikrivali informacije od nas?"
"Rekao bih vam kad bih znao."
Policajac je progunđao. Nitko ništa nije rekao. Uskoro se vozilo
zaustavilo ispred velike kamene zgrade. Vozač je isključio motor, skinuo
upravljačku kapicu i stavio je u džep. Dotaknuo je vrata šifriranim ključem,
otpustivši magnetsku bravu.
"Što da radimo, da ga privedemo? Zapravo, nemamo..."
"Čekaj." Vozač je izašao. Druga dvojica otišla su s njim, zatvorivši i
zaključavši vrata za sobom. Stali su na pločnik pred stanicom Sigurnosne
policije i počeli raspravljati.
Jennings je šutke sjedio i zurio u pod. SP se zanima za Rethrick
Construction. Pa, ništa im više ne može reći. Obratili su se pogrešnoj osobi,
ali kako da im to dokaže? Sve skupa je nemoguće. Dvije godine sasvim su
mu izbrisane iz svijesti.'Tko će mu povjerovati? I njemu samom se to činilo
nevjerojatnim.
Misli su mu odlutale unatrag do trenutka kad je prvi put pročitao oglas.
Pogodio ga je u žicu, pogodio ga je izravno. Traži se tehničar, i zatim općenit
opis posla, nejasan, neizravan, ali dovoljan da mu dade do znanja kako je to
točno ono što mu leži. A tek plaća! Razgovori u Uredu. Testiranje, obrasci. A
zatim postupno shvaćanje da Rethrick Construction saznaje sve o njemu, dok
on ne zna ništa o njima. Kakvim se to poslom oni bave? Konstrukcijama, ali
kakvim? Kakve to strojeve imaju? Pedeset tisuća kredita za dvije godine...
A izašao je s posve ispranim mozgom. Dvije godine, a ne sjeća se
ničega. Dugo mu je trebalo da pristane na taj dio ugovora. Ali pristao je.
Jennings je pogledao kroz prozor. Trojica policajaca još su raspravljala
na pločniku, ne bi li odlučili što će s njim. Bio je u neprilici. Željeli su
informacije koje im nije mogao dati, informacije koje nije znao. Ali kako da
im to dokaže? Kako da dokaže da je radio dvije godine i otišao s posla ne
znajući ništa više nego kad je došao! SP će ga početi obrađivati. Dugo će
vremena proći dok mu ne povjeruju, a tad će već...
Hitro se obazro. Može li ikako pobjeći odavde? Oni će se začas vratiti.
Dodirnuo je vrata. Zaključana su magnetskim bravama s tri prstena. Često je
radio na magnetskim bravama. Čak je i oblikovao dio jezgre za okidanje. Ne
postoji način da se vrata otvore bez odgovarajućeg šifriranog ključa. Nema
načina, osim ako mu nekako ne pođe za rukom da napravi kratki spoj u bravi.
Ali čime?
Opipao je džepove. Što da upotrijebi? Ako izazove kratki spoj u
bravama, onesposobi ih, postoji slabašna mogućnost. Vani je vrvjelo od
muškaraca i žena na povratku kući s posla. Prošlo je pet sati; velike uredske
zgrade zatvarale su se, na ulicama je bio gust promet. Ako mu pođe za rukom
da izađe, oni se neće usuditi da zapucaju... Ako uspije izaći.
Trojica policajaca su se razdvojila. Jedan se popeo stubama u zgradu
Stanice. Ostala dvojica će se začas vratiti u vozilo. Jennings je zario ruku u
džep, izvadio šifrirani ključ, odsječak ulaznice, žicu. Žica! Tanka žica, tanka
poput ljudske vlasi. Je li izolirana? Brzo ju je odmotao. Nije.
Kleknuo je i vješto prešao prstima preko površine vrata. Na rubu brave
bila je tanka crta, utor između brave i vrata. Ugurao je vršak žice u nju,
oprezno je pomičući prema gotovo nevidljivom prorezu. Žica je ušla dva-tri
centimetra. Jenningsu se znoj slijevao s čela. Pomaknuo je žičicu za
centimetar, iskrivio je. Zadržao je dah. Predajnik bi trebao biti...
Bljesak.
Napola zaslijepljen, upro je cijelom svojom težinom o vrata. Vrata su
ispala, s pregorjelom i zadimljenom bravom. Jennings je isteturao na ulicu i
skočio na noge. Vozila su bila svud oko njega, trubila su i zaobilazila ga.
Sklonio se iza jednog štropotavog kamiona, ušavši u srednju voznu traku.
Načas je vidio kako SP-ovci hitaju prema njemu s pločnika.
Naišao je autobus, njišući se lijevo-desno, prepun ljudi na odlasku u
kupovinu i povratku s posla. Jennings je dohvatio stražnji rukohvat i uspeo se
na otvoreni ulaz. Zaprepaštena lica nadvila su se nad njega, blijedi mjesečevi
likovi odjednom upereni u njega. Prilazio mu je robot-kondukter, ljutito
zujeći.
"Gospodine..." zaustio je kondukter. Autobus se zaustavljao.
"Gospodine, ne smije se..."
"Sve je u redu", kazao je Jennings. Odjednom ga je ispunio čudnovat
ushit. Tek časak prije bio je u zamci, bez ikakva načina da pobjegne. Dvije
godine života izgubio je nizašto. Uhitila ga je Sigurnosna policija i od njega
zahtijevala informacije koje joj nije mogao dati. Beznadna situacija! Ali sad
su mu se stvari polako počinjale slagati u glavi.
Gurnuo je ruku u džep i izvadio žeton za autobus. Smireno ga je stavio u
prorez na kondukteru.
"U redu?" rekao je. Autobus mu se njihao pod nogama dok se vozač
premišljao. Zatim je autobus opet ubrzao i krenuo dalje. Kondukter se
okrenuo, utišavši zujanje. Sve je bilo kako treba. Jennings se osmjehnuo.
Polako se progurao između ljudi koji su stajali, u potrazi za slobodnim
sjedalom, nekim mjestom gdje bi sjeo. Gdje bi mogao razmisliti.
Valjalo mu je razmisliti o mnogočemu. Misli su mu hitale glavom.
Autobus je vozio dalje, prateći neumornu struju gradskog prometa.
Jennings je tek napola vidio ljude koji sjede oko njega. Nije bilo sumnje u to:
nisu ga nasamarili. Bilo je pošteno. Odluka je zapravo bila njegova. Za divno
čudo, nakon dvije godine rada draža mu je bila šačica tričarija od pedeset
tisuća kredita. Ali za još divnije čudo, ispostavljalo se da mu ta šačica
tričarija vrijedi više od novca.
Uz pomoć žičice i žetona za autobus pobjegao je Sigurnosnoj policiji.
To je bilo itekako vrijedno. Novac bi mu bio beskoristan nakon što ga
proguta velika kamena Stanica. Čak mu ni pedeset tisuća kredita ne bi
pomoglo. A preostalo mu je još nekoliko tričarija. Opipao sije džep. Još pet
predmeta. Iskoristio je dva. Ostali - za što su oni? Za nešto jednako važno?
Bila je to velika glavolomka: kako je on - njegovo ranije ja -znao da će
mu komad žice i žeton za autobus spasiti život? On je znao, to je sigurno.
Znao je unaprijed. Ali kako? I preostalih pet. Vjerojatno su jednako
dragocjeni, ili će tek biti.
Taj on iz tih dviju godina znao je štošta što on sada ne zna, štošta što je
isprano kad mu je kompanija očistila svijest. Poput poništenog kalkulatora.
Sve je bilo čisto kao obrisana ploča. Sada je nestalo ono što je on znao.
Nestalo je, izuzev tih sedam tričarija, od kojih mu je još pet u džepu.
Ali trenutačno mu glavni problem nije bilo nagađanje. Problem je bio
vrlo konkretan. Traži ga Sigurnosna policija. Imaju njegovo ime i opis. Nema
svrhe da razmišlja o odlasku u svoj stan - ako uopće još ima stan. Ali kamo,
onda? U hotele? SP ih svakodnevno pročešljava. Kod prijatelja? To bi
značilo dovesti ih u opasnost, zajedno sa sobom. Bilo je samo pitanje
vremena kad će ga SP pronaći, dok hoda ulicom, jede u restoranu, na nekoj
predstavi, dok spava u nekakvom svratištu. SP je posvuda.
Posvuda? Pa baš i ne. Iako je pojedinac bio nezaštićen, poduzeće nije.
Velike gospodarske sile uspjele su zadržati slobodu, iako je država
apsorbirala praktički sve ostalo. Zakoni koji su bili postupno odvojeni od
pojedinca još su uvijek štitili vlasništvo i industriju. SP je mogao pokupiti
koju god osobu želi, ali nije mogao ući u kompaniju, u poduzeće, i zarobiti
ga. To je bilo jasno određeno sredinom dvadesetog stoljeća.
Poduzeća, industrija, korporacije, bili su sigurni od Sigurnosne policije.
Valjalo je poštovati proceduru. Rethrick Construction bio je meta zanimanja
SP-a, ali oni mu ništa nisu mogli sve dok ne prekrši neki statut. Jennings se
mračno osmjehnuo. Suvremena crkva, utočište. Sad su u sukobu bili država i
korporacija, za razliku od Države i Crkve. Nova svjetska Notre Dame. Gdje
zakon nema pristupa.
Hoće li mu Rethrick dozvoliti da se vrati? Da, na temelju minulog rada.
To je već i rekao. Da mu odsiječe još dvije godine i zatim ga vrati na ulicu.
Bi li mu to pomoglo? Odjednom je opipao džep. Tu su bile preostale tričarije.
On je svakako imao namjeru da ih iskoristi! Ne, ne može se vratiti Rethricku
i odraditi još jedno ugovorno razdoblje. Ovo znači nešto drugo. Nešto
trajnije. Jennings se zamislio. Rethrick Construction. Što to oni konstruiraju?
Što je to on znao, saznao, tijekom te dvije godine? I zašto to toliko zanima
SP?
Izvadio je onih pet predmeta i proučio ih. Zelena traka tkanine. Šifrirani
ključ. Odsječak ulaznice. Potvrda o depozitu. Polovica žetona za poker.
Čudno je da male stvari mogu biti toliko važne.
A u to je bila umiješana kompanija Rethrick Construction.
Nema sumnje. Taj odgovor, svi odgovori, leže u Rethricku. Ali gdje se
nalazi Rethrick? Jennings pojma nije imao gdje je ta tvornica, baš nikakvog
pojma. Znao je gdje je Ured, ona velika, luksuzna prostorija s mladom ženom
i njezinim pisaćim stolom. Ali to nije bila kompanija Rethrick Construction.
Zna li itko gdje je ona, izuzev Rethricka? Kelly to ne zna. Znaju li u SP-u?
 Smještena je izvan grada. To je sigurno. Otišao je onamo raketom.
Vjerojatno je u Sjedinjenim Državama, možda u poljoprivrednom kraju, na
selu, između gradova. Kakva prokleta situacija!
U bilo kojem trenutku SP bi ga mogao ščepati. Idući put možda im ne
umakne. Jedina prilika, njegova jedina prilika da dospije na sigurno, leži u
tome da dođe do Rethricka. Kao i jedina prilika da otkrije sve što mora znati.
Tvornica - mjesto gdje je bio, ali kojeg se ne može prisjetiti. Pogledao je onih
pet tričarija. Bi li mu ijedna pomogla?
Na trenutak ga je shrvao očaj. Možda je to tek koincidencija, to sa žicom
i žetonom. Možda...
Proučio je potvrdu o depozitu, okrenuo je i podignuo spram svjetla.
Odjednom mu se želudac stegnuo. Srce mu je zalupalo. Imao je pravo. Ne, to
nije koincidencija, to sa žicom i žetonom. Potvrda o depozitu nosila je datum
koji pada dva dana nakon današnjega. Taj depozit, kakav god bio, još nije ni
predan. Bit će tek za četrdeset osam sati.
Pregledao je ostale predmete. Odsječak ulaznice. Kakve koristi može
biti od odsječka ulaznice? Bio je izgužvan i svijen, presavijen, i to
mnogostruko. Nikamo nije mogao otići s tim. S odsječkom se ne može
nikamo ući. On samo kazuje gdje je čovjek bio.
Gdje je čovjek bio!
Sagnuo se, zaškiljio prema njemu, izgladio nabore. Ispis je bio podrapan
po sredini. Samo se dio svake riječi mogao razabrati.

T PORTOLA
STUARTSVI
IOW

Osmjehnuo se. O tome se radi. Tu je bio. Mogao je dopuniti slova koja

nedostaju. To je bilo dovoljno. Nije bilo sumnje: on je i ovo predvidio.
Iskoristio je tri od sedam tričarija.
Ostale su četiri. Stuartsville u Iowi. Postoji li neko takvo mjesto?
Pogledao je kroz prozor autobusa. Raketni kolodvor Intercity bio je udaljen
samo blok-dva. Mogao bi onamo stići za sekundu. Hitro potrčati iz autobusa,
u nadi da Policija neće biti prisutna da ga spriječi...
Ali nekako je znao da neće. Ne, kad su mu u džepu ostala još četiri
predmeta. A nakon što uđe u raketu, bit će na sigurnom. Intercity je bio velik,
dovoljno velik da SP ostane podalje. Jennings je vratio preostale tričarije u
džep, ustao i uključio signal za zaustavljanje.
Trenutak kasnije oprezno je iskoračio na pločnik.
Raketa ga je ostavila na rubu mjesta, na sićušnom smeđem polju.
Nekoliko nezainteresiranih nosača kretalo se unaokolo, slagalo prtljagu,
odmaralo od žege.
Jennings je prešao poljem do čekaonice i proučio ljude oko sebe. Obični
ljudi, poduzetnici, radnici, kućanice. Stuartsville je mali grad na Srednjem
zapadu. Vozači kamiona. Srednjoškolci.
Prošao je kroz čekaonicu i izašao na ulicu. Znači ovdje je smještena
Rethrickova tvornica - možda. Ako je pravilno protumačio odsječak. U
svakom slučaju, nešto se ovdje nalazi, inače on ne bi pridodao odsječak
ostalim tričarijama.
Stuartsville u Iowi. Nejasan plan počinjao mu se oblikovati u kutku
svijesti, još nejasan i maglovit. Počeo je hodati, s rukama u džepovima,
obazirući se. Novinsko uredništvo, pultovi za užinu, hoteli, biljarske sale,
brijačnica, servis za televizore. Raketna trgovina s golemim dvoranama u
kojima su izlošci blistavih raketa. Obiteljskih. A na kraju bloka, teatar
Portola.
Mjestašce se prorijedilo. Farme, polja. Milje zelenog krajolika. Po nebu
nad njim brenčalo je nekoliko transportnih raketa, koje su odvozile i dovozile
namirnice i opremu za farme. Malo, nezanimljivo mjesto. Taman kakvo
odgovara kompaniji Rethrick Construction. Tvornica će se ovdje izgubiti,
daleko od velegrada, daleko od SP-a.
Jennings se vratio u mjesto. Ušao je u zalogajnicu BOBOV
RESTORAN. Kad je sjeo za šank, prišao mu je jedan mladić s naočalama,
brišući ruke o bijelu pregaču.
"Kavu", rekao je Jennings.
"Kava." Donio mu je šalicu. U zalogajnici je bilo malo ljudi. Par muha
zujalo je uz prozor.
Vani, na ulici, opušteno su prolazili farmeri i kupci.
"Reci", kazao je Jennings dok je miješao kavu. "Gdje se ovdje može
naći posao? Znaš li?"
"Kakav posao?" Mladić se vratio i nalaktio na pult.
"Električni vodovi. Električar sam. Televizori, rakete, računala. Takve
stvari."
"Zašto ne odete u velika industrijska područja? Detroit. Chicago. New
York."
 Jennings je odmahnuo glavom. "Ne podnosim velegradove. Nikad mi
nisu bili dragi."
Mladić se nasmijao. "Mnogi bi ovdašnji ljudi drage volje radili u
Detroitu. Vi ste električar?"
"Ima li ovdje ikakvih tvornica? Servisa ili pogona?"
"Koliko znam, nema." Mladić je otišao poslužiti neke ljude koji su ušli.
Jennings je srknuo kavu. Da nije pogriješio? Možda bi se trebao vratiti i
zaboraviti na Stuartsville u Iowi. Možda je pogrešno zaključio na temelju
onog odsječka. Ali ta ulaznica nešto znači, osim ako nije posve u krivu i u
pogledu svega ostaloga. Samo, sad je malo kasno za takve zaključke.
Mladić se vratio. "Ima li ovdje bilo kakvog posla?" rekao je Jennings.
"Dok se ne snađem."
"Uvijek se možete zaposliti na nekoj farmi."
"A što je sa maloprodajom i servisima? Garaže. Televizori."
"Niže niz ulicu ima jedan servis za televizore. Možda tamo uspijete
nešto dobiti. Možete pokušati. Na farmama dobro plaćaju. Više im nije lako
doći do radnika. Većina muških završila je u vojsci. Biste li htjeli skupljati
sijeno vilama?"
Jennings se nasmijao. Platio je kavu. "Ne naročito. Hvala."
"Tu i tamo neki odu dalje niz cestu i zaposle se. Tamo je nekakva
državna stanica."
Jennings je kimnuo. Otvorio je mrežasta vrata i iskoračio na vreli
pločnik. Neko vrijeme je besciljno hodao, duboko zamišljen, vrteći i vrteći
onaj magloviti plan u glavi. Plan je bio dobar; sve će mu riješiti, sve
probleme odjednom. Ali trenutačno se zasnivao na jednoj jedinoj stvari:
pronalaženju kompanije Rethrick Construction. A imao je samo jedan trag,
ako je to uopće i bio trag. Odsječak ulaznice, presavijen i izgužvan, u svome
džepu. I vjeru u to da je on znao što radi.
Državna stanica. Jennings je zastao i obazro se. Preko puta nalazilo se
stajalište taksija, s par taksista koji su sjedili u svojim vozilima, pušili i čitali
novine. Vrijedi pokušati, u najmanju ruku. Nema baš neke druge mogućnosti.
Rethrick će biti nešto drugo, na prvi pogled. Ako se predstavlja kao državni
projekt, nitko mu neće postavljati nikakva pitanja. Svi su se ionako već i
previše naviknuli na to da državni projekti rade bez objašnjenja, u tajnosti.
Prišao je prvome taksiju. "Gospodine", rekao je, "možete li mi nešto
reći?"
Taksist ga je pogledao. "Što hoćete?"
 "Kažu mi da u državnoj stanici primaju radnike. Je li to točno?"
Taksist ga je odmjerio. Kimnuo je glavom.
"O kakvom se poslu radi?"
"Ne znam."
"Gdje točno primaju radnike?"
"Ne znam." Taksist se vratio svojim novinama.
"Hvala." Jennings se okrenuo.
"Ne bave se primanjem radnika. Možda tu i tamo, ali vrlo rijetko. Ne
zapošljavaju ih mnogo. Bolje otiđite negdje drugdje ako tražite posao."
"U redu."
Drugi je taksist provirio iz svog vozila. "Treba im samo nekoliko
dnevnih radnika, prikane. To je sve. A i vrlo su izbirljivi. Jedva da ikoga
puštaju unutra. Rade nešto u vezi rata."
Jennings je naćulio uši. "Tajno?"
"Dođu u mjesto i pokupe hrpu građevinaca. Možda i pun kamion. To je
sve. Itekako paze koga će izabrati."
Jennings se vratio prema tom taksistu. "Tako znači?"
"Stanica je velika. Čelični zid. Pod naponom. Stražari. Radi se danju i
noću. Ali nitko ne može ući. Smještena je na vrhu brda, kraj stare
Hendersonove ceste. Oko dvije i pol milje." Taksist ga je prstom gurnuo u
rame. "Ne možete ući ako niste identificirani. Oni identificiraju svoje radnike,
nakon što ih izaberu. Znate."
Jennings ga je samo gledao. Taksist mu je prstom povlačio crtu po
ramenu. Jennings je odjednom shvatio. Osjetio je silno olakšanje.
"Jasno", rekao je. "Shvaćam što hoćete reći. Najvjerojatnije." Stavio je
ruku u džep i izvadio one četiri tričarije. Pažljivo je rasklopio traku zelene
tkanine i pokazao je. "Ovako nešto?"
Taksisti su se zagledali u tkaninu. "Tako je", rekao je polako jedan od
njih, zureći u tkaninu. "Odakle vam?"
Jennings se nasmijao. "Od prijatelja." Vratio je traku u džep. "To mi je
dao jedan prijatelj."
Otišao je odatle, prema polju Intercityja. Imao je gomilu posla, sad kad
je prvi korak bio iza njega. Rethrick je ovdje, nema sumnje. A tričarije će se
po svemu sudeći pobrinuti za njega. Po jedna za svaku krizu. Džep pun čuda,
od nekoga tko je upoznao budućnost!
Ali taj sljedeći korak neće moći izvesti sam. Potrebna mu je pomoć.
Netko je drugi potreban za ovaj dio. Ali tko? Razmišljao je o tome dok je
ulazio u čekaonicu Intercityja. Postoji samo jedna osoba kojoj se uopće može
obratiti. Mogućnost je slabašna, ali mora pokušati. Od sad nadalje ne može
djelovati sam. Ako je Rethrickova tvornica ovdje, onda će tu biti i Kelly...
Ulica je bila mračna. Na uglu je svjetiljka bacala slabašan snop.
Prolazila su rijetka vozila.
Iz ulaza u stambenu zgradu izašla je vitka prilika, mlada žena u kaputu, s
torbicom u ruci. Jennings ju je promatrao dok je prolazila ispod ulične
svjetiljke. Kelly McVane išla je nekamo, vjerojatno na zabavu. Elegantno
odjevena, s potpeticama koje su tapkale po pločniku, u kaputiću, sa šeširom.
Iskoračio je iza nje. "Kelly."
Smjesta se okrenula, zinuvši u čudu. "O!"
Jennings ju je uhvatio za nadlakticu. "Ne brini. To sam samo ja. Kamo
ideš tako sređena?"
"Nikamo." Trepnula je. "Joj, kako si me prepao. Što je? Što se događa?"
"Ništa. Imaš nekoliko minuta vremena? Htio bih da popričamo."
Kelly je kimnula. "Valjda." Osvrnula se. "Kamo ćemo?"
"Gdje bismo mogli razgovarati? Ne bih htio da nas netko čuje."
"Zar se ne možemo samo prošetati?"
"Ne. Zbog Policije."
"Zbog Policije?"
"Traže me."
"Tebe? Ali zašto?"
"Nećemo stajati ovdje", rekao je Jennings mračno. "Kamo možemo
otići?"
Kelly se nećkala. "Možemo gore u moj stan. Tamo nema nikoga."
Otišli su onamo dizalom. Kelly je pritisnula šifrirani ključ uz vrata i tako
ih otključala. Vrata su se otvorila i oni su ušli, a kad je zakoraknula,
automatski se uključilo svjetlo i grijanje. Zatvorila je vrata i skinula kaput.
"Neću se dugo zadržati", rekao je Jennings.
"Ne smeta. Donijet ću ti piće." Otišla je u kuhinju. Jennings je sjeo na
kauč, razgledavajući pritom uredni stančić. Djevojka se brzo vratila. Sjela je
pokraj njega, a Jennings je uzeo piće. Viski s vodom, hladan.
"Hvala."
Kelly se osmjehnula. "Nema na čemu." Neko su vrijeme šutke sjedili.
"Pa?" rekla je ona napokon. "Što sad sve ovo znači? Zašto te Policija traži?"
"Zanimaju se za Rethrick Construction. Ja sam samo pijun u tome. Misle
da znam nešto zato što sam dvije godine radio u Rethrickovoj Tvornici."
 "Ali ne znaš!"
"To ne mogu dokazati."
Kelly je ispružila ruku i dotaknula Jenningsu glavu, tik iznad uha.
"Opipaj si to. To mjesto."
Jennings je prešao tuda rukom. Iznad uha, pod kosom, nalazila se tvrda
točkica. "Što je to?"
"Tu su ti progorjeli lubanju. Izrezali su sićušnu krišku mozga. Sve
uspomene na te dvije godine. Našli su ih i spalili. SP te nikako ne može
prisiliti da se sjetiš. Nisi u stanju. Nestalo je."
"Kada to napokon shvate, od mene neće baš puno ostati."
Kelly ništa nije na to rekla.
"Shvaćaš moju situaciju. Bilo bi mi bolje da se sjećam. Onda bih im
mogao reći, a oni bi..."
"A oni bi uništili Rethrick!"
Jennings je slegnuo ramenima. "Zašto ne? Rethrick mi ništa ne
predstavlja. Čak ni ne znam čime se tamo bave. A zašto to Policiju tako
zanima? Od samog početka, sva ta tajnovitost, brisanje moje svijesti..."
"Ima za to razloga. Dobrog razloga."
"Znaš li ti o čemu se radi?"
"Ne." Kelly je odmahnula glavom. "Ali sigurna sam da ima razloga.
Ako se SP zanima, onda razloga ima." Spustila je čašu i okrenula se prema
njemu. "Mrzim Policiju. Svi je mrzimo, svi mi. Stalno nas progone. Ne znam
ništa o Rethricku. Kad bih znala, život bi mi bio ugrožen. Između Rethricka i
njih ne stoji baš puno. Nekoliko zakona, šačica zakona. Ništa više."
"Imam dojam da je Rethrick daleko više od jedne od mnogih
konstrukcijskih kompanija koje bi SP htio držati pod kontrolom."
"Valjda je tako. Zbilja ne znam. Ja samo radim na recepciji. Nikad
nisam bila u Tvornici. Ne znam čak ni gdje se ona nalazi."
"Ali ne bi željela da joj se išta dogodi."
"Naravno da ne bih! Oni se bore protiv Policije. Svatko tko se bori
protiv Policije je naš."
"Zbilja? Već sam čuo takvo rezoniranje. Svatko tko se borio protiv
komunizma automatski je bio dobar prije par desetljeća. Pa, vrijeme će
pokazati. Što se mene tiče, ja sam pojedinac koji se našao zarobljen između
dvije nemilosrdne sile. Države i tvrtke. Država ima ljudstvo i bogatstvo.
Tvrtka Rethrick Construction ima svoju tehnokraciju. Za što joj ona služi, ne
znam. Znao sam, prije nekoliko tjedana. A sad imam tek daleki odsjaj,
nekoliko tragova. Jednu teoriju."
Kelly je bacila pogled prema njemu. "Teoriju?"
"I džep pun onih tričarija. Sedam. Odnosno, sad već samo tri-četiri.
Neke sam iskoristio. Na njima se zasniva moja teorija. Ako se Rethrick bavi
onim čime vjerujem da se bavi, razumljivo mi je zašto to zanima SP.
Zapravo, to polako počinje zanimati i mene."
"Čime se Rethrick bavi?"
"Napravili su vremensku hvataljku."
"Što?"
"Vremensku hvataljku. Teoretski je moguća već nekoliko godina. Ali
protuzakonito je eksperimentirati s vremenskim hvataljkama i zrcalima. To je
prekršaj, pa ako te ulove, svi tvoji eksperimenti i podaci postaju vlasništvo
države." Jennings se oporo osmjehnuo. "Nije ni čudo da državu to zanima.
Kad bi ulovili Rethricka s tolikim plijenom u rukama..."
"Vremenska hvataljka. Teško mi je povjerovati u to."
"Zar misliš da nisam u pravu?"
"Ne znam. Možda jesi. Tvoje tričarije. Nisi prvi koji se umjesto plaće
odlučio za vrećicu od tkanine punu kojekakvih sitnica. Iskoristio si neke od
njih? Kako?"
"Najprije žicu i žeton za autobus. Pri bijegu od Policije. Zvuči smiješno,
ali da ih nisam imao, još bih bio u pritvoru. Žičicu i žeton od deset centi. Ali
inače ne nosim takve stvari sa sobom. U tome i jest poanta."
"Putovanje kroz vrijeme."
"Ne. Nije putovanje kroz vrijeme. Berkowsky je dokazao da je
putovanje kroz vrijeme nemoguće. Ovo je vremenska hvataljka, zrcalo za
promatranje i hvataljka za uzimanje stvari. Ovih tričarija. Barem jedna od
njih je iz budućnosti. Uhvaćena. Donesena natrag."
"Odakle to znaš?"
"Nosi datum. Druge možda nisu. Stvari poput žetona i žice pripadaju
klasama predmeta. Jedan žeton vrijedi koliko i bilo koji drugi. Eto, zbog toga
se on zacijelo poslužio zrcalom."
"On?"
"Ja, dok sam radio za Rethricka. Zacijelo sam se poslužio zrcalom.
Pogledao sam u vlastitu budućnost. Ako sam im popravljao opremu, teško da
sam se mogao držati podalje od nje! Zacijelo sam pogledao unaprijed, vidio
što će biti. Da će me SP ščepati. Sigurno sam vidio i to, kao i to što bi mogli
učiniti komad tanke žice i žeton za autobus - ako ih budem imao kod sebe
točno u tom trenutku."
Kelly je razmislila o tome. "Pa? Zbog čega sam ti ja potrebna?"
"Nisam sad baš siguran. Ti zaista smatraš Rethrick dobrohotnom
institucijom koja vodi rat protiv Policije? Svojevrsnim Rolandom u
Roncesvallesu..."
"Zbog čega je bitno kako ja gledam na Kompaniju?"
"Itekako je bitno." Jennings je popio piće do kraja i stavio čašu na
stranu. "Itekako je bitno, jer želim da mi pomogneš. Ucijenit ću Rethrick
Construction."
Kelly se zabuljila u njega.
"To mi je jedina mogućnost da preživim. Moram pritisnuti Rethrick,
čvrsto ih pritisnuti.
Dovoljno čvrsto da me puste unutra, pod mojim uvjetima. Ne mogu
nikamo drugdje otići. Prije ili kasnije Policija će me se dočepati, ako ne
uspijem doći u Tvornicu, i to uskoro..."
"Da ti pomognem da ucijeniš Kompaniju? Da uništiš Rethrick?"
"Ne. Ne da ga uništim. Ne želim ga uništiti - život mi ovisi o Kompaniji.
Život mi ovisi o tome da Rethrick ostane dovoljno jak da se opre SP-u. Ali
ako sam vani, nije mi naročito bitno koliko je Rethrick jak. Shvaćaš? Želim
unutra. Želim ući unutra dok još nije prekasno. I želim ući pod vlastitim
uvjetima, a ne kao radnik na dvije godine kojega poslije opet izbace na
cestu."
"I onda ga ščepa Policija."
Jennings je kimnuo. "Upravo tako."
"Kako ćeš ucijeniti Kompaniju?"
"Ući ću u Tvornicu i iznijeti dovoljno dokazne građe o Rethrickovoj
vremenskoj hvataljci."
Kelly se nasmijala. "Ući ćeš u Tvornicu? Prvo ti nađi Tvornicu. SP je
već godinama traži."
"Već sam je pronašao." Jennings se zavalio u kauč i pripalio cigaretu.
"Našao sam je uz pomoć svojih tričarija. A ostale su mi još četiri, dovoljno da
uđem, najvjerojatnije. I da dođem kamo treba. Moći ću iznijeti dovoljno spisa
i fotografija da raščerečim Rethrick. Ali ne želim upropastiti Rethrick. Samo
se želim pogađati. A tu ti dolaziš na red."
"Ja?"
"Mogu se uzdati da nećeš otići na Policiju. Treba mi netko kome mogu
predati građu. Ne usuđujem se držati je kod sebe. Čim dođem do nje, moram
je predati nekom drugom, nekom tko će je sakriti negdje gdje je neću moći
pronaći."
"Zašto?"
"Zato", rekao je Jennings smireno, "što me SP svakog časa može
ščepati. Nimalo ne volim Rethrick, ali ne želim sprčkati stvari. Zbog toga mi
moraš pomoći. Predat ću ti informacije, da ih čuvaš, dok se ja budem
pogađao s Rethrickom. U suprotnom bih ih morao čuvati sam. A ako budu
kod mene..."
Bacio je pogled prema njoj. Kelly je zurila u pod s napetim izrazom lica.
Odlučnim.
"Pa? Što kažeš? Hoćeš li mi pomoći, ili da se uzdam u to da me SP neće
ščepati zajedno s građom? S dovoljno podataka da se Rethrick uništi. Pa? Za
što ćeš se odlučiti? Želiš li da Rethrick bude uništen? Kako glasi tvoj
odgovor?"
Zajedno su skriveni promatrali brdo s druge strane polja. Brdo se
uzdizalo golo i smeđe, paljenjem očišćeno od sveg raslinja. Ništa mu nije
raslo na obroncima. Na pola puta do vrha opasivala ga je duga čelična ograda
s bodljikavom žicom pod naponom na vrhu. Sa suprotne je strane polako
koračao stražar, sićušna prilika u ophodnji s puškom i kacigom.
Na vrhu brda ležao je golem betonski blok, divovsko zdanje bez prozora
ili vrata. Svjetlost ranojutarnjeg sunca ljeskala se s niza strojnica ugrađenih
duž krova građevine.
"Znači, to je Tvornica", potiho je kazala Kelly.
"To je to. Bila bi potrebna vojska da se prodre onamo, uz ono brdo i
preko ograde. Osim ako ulaz ne bude službeno dozvoljen." Jennings se
uspravio i pomogao Kelly da ustane. Vratili su se stazom između stabala do
mjesta gdje je Kelly parkirala svoje vozilo.
"Zbilja misliš da će te pustiti zbog te tvoje zelene trake?" rekla je Kelly i
sjela za upravljač.
"Kako mi kažu mještani, kamion pun radnika jutros vozi u Tvornicu.
Kamion se isprazni na ulazu i ljudi se pregledaju. Ako sve bude u redu, puste
ih da prođu ogradu i uđu u tvornički krug. Ondje obavljaju građevinski,
manualni rad. Na kraju dana izvedu ih iz kruga i odvezu u mjesto."
"Hoćeš li tako uspjeti doći dovoljno blizu?"
"Ako ništa drugo, bit ću na suprotnoj strani ograde."
"Kako ćeš doći do vremenske hvataljke? Ona je sigurno negdje u
unutrašnjosti zgrade."
 Jennings je izvukao mali šifrirani ključ. "Ući ću ovime. Nadam se.
Pretpostavljam da hoću."
Kelly je uzela ključ i promotrila ga. "Znači, to je jedna od tvojih
tričarija. Trebali smo bolje pogledati čega sve ima u tvojoj vrećici od
tkanine."
"Tko to mi?"
"Kompanija. Više vrećica s tričarijama prošlo mi je kroz ruke. Rethrick
je samo šutio."
"Vjerojatno je Kompanija smatrala da se nitko nikad ne bi htio vratiti
onamo." Jennings je uzeo šifrirani ključ od nje. "A sad, znaš što trebaš
učiniti?"
"Trebam ostati ovdje s vozilom sve dok se ne vratiš. Ti ćeš mi predati
građu. Zatim je trebam odnijeti natrag u New York i ondje pričekati da mi se
javiš."
"Upravo tako." Jennings je pregledavao udaljenu cestu stoje vodila kroz
šumarak do ulaza u Tvornicu. "Bolje da siđem onamo. Kamion bi svaki čas
mogao naići."
"Što ako odluče prebrajati koliko točno radnika ima?"
"Morat ću riskirati. Ali nisam baš zabrinut. Siguran sam da je on sve
predvidio."
Kelly se osmjehnula. "Ti i tvoj prijatelj, taj prijatelj koji ti stalno
pomaže. Nadam se da ti je on ostavio dovoljno predmeta da možeš izaći van,
nakon što snimiš fotografije."
"Zaista?"
"Zašto ne?" glatko je rekla Kelly. "Oduvijek mi se sviđaš. Znaš ti to.
Znao si to kad si došao k meni."
Jennings je izašao iz vozila. Na sebi je imao radničke hlače s
naramenicama, radne cipele i debelu sivu majicu. "Vidimo se. Ako sve prođe
kako treba. Mislim da hoće." Potapšao se po džepu. "Kad već sa sobom
nosim amajlije, moje amajlije za sreću."
Brzim se korakom udaljio kroz šumarak.
Stabla su sezala do samog ruba ceste. Ostao je među njima; nije izlazio
na otvoreno. Stražari iz Tvornice sigurno su pregledavali obronak. Spalili su
sve raslinje na njemu kako bi smjesta mogli uočiti svakog tko se pokuša
došuljati do ograde. A vidio je i infracrvene reflektore.
Jennings je čučnuo, oslonio se na pete i počeo promatrati cestu.
Nekoliko metara uz cestu nalazila se brklja, tik ispred ulaza. Pogledao je na
sat. Deset i trideset. Možda će morati čekati, dosta dugo čekati. Pokušao se
opustiti.
Prošlo je jedanaest kad je veliki kamion naišao cestom, tandrčući i
kašljucajući.
Jennings se prenuo. Uzeo je traku zelene tkanine i privezao si je oko
nadlaktice. Kamion se približio. Sada se vidjelo što prevozi. Karoserija je bila
puna radnika, ljudi u trapericama i radnim košuljama, koji su se njihali i
odskakivali u vožnji kamionom. Nego što, svaki je na ruci nosio traku poput
njegove, zeleni povez oko nadlaktice. Zasad je sve bilo kako treba.
Kamion je usporio i zaustavio se pred brkljom. Ljudi su polako izašli na
cestu, nadigavši oblak prašine na vrelom podnevnom suncu. Otirali su si
prašinu s traperica, neki su pripalili cigaretu. Dva stražara lijeno su im prišla s
brklje. Jennings se napeo. Samo što nije došlo vrijeme. Stražari su hodali
među ljudima i pregledavali ih, njihove trake na rukama i njihova lica, a
nekolicini su provjerili i identifikacijske pločice.
Brklja se odignula. Vrata su se otvorila. Stražari su se vratili na svoja
mjesta.
Jennings je šmugnuo prema cesti, provlačeći se kroz grmlje. Ljudi su
gazili opuške i penjali se natrag na karoseriju. Kamion je malo turirao, a
zatim je vozač otpustio kočnicu. Jennings je iskočio na cestu, iza kamiona.
Zasuo ga je štropot lišća i prašine. Na mjestu gdje je istrčao kamion je
priječio pogled stražarima. Jennings je zadržao dah. Potrčao je prema
karoseriji.
Radnici su ga znatiželjno promatrali dok se teško dišući uspinjao među
njih. Lica su im bila gruba, siva i izborana. Trudbenici. Jennings se smjestio
između dva kršna farmera dok je kamion kretao. Kao da ga nisu ni zamijetili.
Natrljao si je zemlju u kožu, pustio jednodnevnu bradu. Na prvi pogled nije
izgledao puno drugačije od ostalih. Ali ako ih itko prebroji...
Kamion je prošao kroz ulazna vrata i ušao u tvornički krug. Vrata su se
zaklopila za njim. Sada su pošli uzbrdo, uz strmi obronak brda, dok je
kamion tandrkao i njihao se tamo-amo. Golema betonska struktura nadvijala
se sve bliže pred njima. Hoće li ući u nju? Jennings ju je očarano promatrao.
Visoka, tanka vrata otvorila su se i otkrila mračnu unutrašnjost. Bljesnula je
umjetna rasvjeta.
Kamion je stao. Radnici su počeli opet silaziti. Prišli su im neki
mehaničari.
"Za što je ova ekipa?" upitao je jedan od njih.
 "Za kopanje. Unutra." Kolega mu je mahnuo palcem. "Opet kopaju.
Šalji ih unutra."
Jenningsu je srce zalupalo. Ide unutra! Opipao sije vrat. Ondje mu je,
ispod sive majice, oko vrata visio plosnati fotoaparat, poput benkice. Jedva
da ga je osjećao, iako je znao da je ondje. Možda će ovo biti lakše izvesti
nego što je mislio.
Radnici su kroz vrata prošli pješke, a Jennings zajedno s njima. Našli su
se u nesagledivoj hali punoj dugih stolova s aparaturom u izradi, nosača i
dizalica, prožetoj neprekidnom hukom rada. Vrata su se zatvorila za njima,
odvojivši ih od vanjskog svijeta. Ušao je u Tvornicu. Ali gdje su vremenska
hvataljka i zrcalo?
"Ovuda", rekao im je poslovođa. Radnici su se odvukli nadesno. Ususret
im se iz utrobe zgrade uzdiglo teretno dizalo. "Idete dolje na dno. Koliko vas
ima iskustva s bušotinama?"
Podiglo se nekoliko ruku.
"Pokažite onda ostalima. Izvodimo kop bušilicama i jedilicama. Je li
netko radio na jedilici?"
Nijedna ruka. Jennings je pogledao radne stolove. Je li on to ovdje radio,
ne tako davno? Iznenada ga je prožela jeza. Što ako ga netko prepozna?
Možda je radio upravo s ovim mehaničarima.
"Hajde više", nestrpljivo je rekao poslovođa. "Brže malo."
Jennings je s ostalima ušao u teretno dizalo. Trenutak kasnije počeli su
se spuštati crnim oknom. Dolje, dolje, u niže razine Tvornice. Rethrick
Construction bio je velik, mnogo veći nego što je izgledao na površini.
Mnogo veći nego što je smatrao. Katovi i podzemne razine promicali su u
hipu jedan za drugim.
Dizalo je stalo. Vrata su se otvorila. Pružio se pogled niz dug hodnik.
Pod je bio prekriven gustim slojem kamene prašine. Zrak je bio vlažan.
Radnici su se oko njega počeli gurati da izađu. Jennings se odjednom ukočio
i ustuknuo.
Na dnu hodnika, pred čeličnim vratima, stajao je Earl Rethrick. U
razgovoru sa skupinom tehničara.
"Svi van", rekao je poslovođa. "Idemo."
Jennings je izašao iz dizala, držeći se na začelju. Rethrick! Srce mu je
tupo lupalo. Ako ga Rethrick ugleda, gotov je. Opipao sije džepove. Imao je
minijaturnu borisovku, ali to oružje neće mu biti od naročite koristi ukoliko
ga otkriju. Ako ga Rethrick vidi, sve je gotovo.
 "Ovim putem." Poslovođa ih je poveo prema svojevrsnoj podzemnoj
pruzi, niz prolaz s jedne strane hodnika. Radnici su ulazili u metalne vagone
na tračnicama. Jennings je gledao Rethricka. Vidio je kako ovaj ljutito maše
rukama, iako mu se glas jedva čuo niz hodnik. Rethrick se odjednom
okrenuo. Podignuo je ruku, a velika čelična vrata iza njega otvorila su se.
Jenningsu je srce skoro prestalo kucati.
Ondje, iza onih čeličnih vrata, nalazila se vremenska hvataljka. Smjesta
ju je prepoznao. Zrcalo. Duge metalne šipke, s kandžama na kraju. Kao na
teoretskom modelu Berkowskog - samo što je ova bila stvarna.
Rethrick je ušao u prostoriju, a tehničari za njim. Svuda oko hvataljke
stajali su radnici. Dio oplate bio je skinut. Obavljali su prepravke po
unutrašnjosti. Jennings je ostao zuriti, pa je zaostao.
"Slušaj, ti..." rekao je poslovođa, približavajući mu se. Čelična vrata su
se zatvorila. Prizor mu je nestao s vidika. Rethrick, hvataljka i tehničari
izgubili su se.
"Oprostite", promrmljao je Jennings.
"Znaš da se ovdje ne smije zabadati nos." Poslovođa ga je pozorno
promatrao. "Ne sjećam te se. Daj da vidim tvoju pločicu."
"Moju pločicu?"
"Identifikacijsku pločicu." Poslovođa se okrenuo. "Bili, donesi mi
tabelu." Premjerio je Jenningsa od glave do pete. "Provjerit ću jeste li na
tabeli, gospodine. Nikad vas prije nisam vidio u ekipi. Ne udaljavajte se." Iz
pokrajnjih vrata izašao je čovjek s tabelom u rukama.
Sad ili nikad.
Jennings je potrčao niz hodnik prema velikim čeličnim vratima. Iza
njega se začuo zapanjen povik poslovođe i njegovog pomoćnika. Jennings je
izvukao šifrirani ključ, usrdno se moleći u trku. Došao je do vrata i ispružio
ključ. Drugom je rukom izvadio borisovku. Iza vrata nalazila se vremenska
hvataljka. Nekoliko fotografija, pokoji nacrt koji mu padne pod ruku, a zatim,
ako uspije pobjeći odavde...
Vrata se nisu ni mrdnula. Znoj mu je izbio na licu. Kucnuo je ključem
po vratima. Zašto se nisu otvorila? Sigurno... Počeo se tresti, sve uspaničeniji.
Niz hodnik su pristizali ljudi, trčali su da ga uhvate. Otvori se...
Ali vrata se nisu otvorila. Ključ u njegovoj ruci nije bio pravi ključ.
Doživio je poraz. Vrata i ključ nisu se podudarali. Ili je to on pogriješio,
ili ključ valja upotrijebiti negdje drugdje. Ali gdje? Jennings se mahnito
obazro. Kamo? Kamo da pođe?
 S jedne strane ugledao je odškrinuta vrata, obična vrata sa zasunom.
Prešao je hodnik i odgurnuo ih. Zatekao se u nekakvoj ostavi. Zalupio je
vrata za sobom i spustio zasun. Čuo ih je vani, zbunjene, kako dozivaju
stražare. Uskoro će naići naoružana straža. Jennings je čvrsto držao
borisovku i gledao oko sebe. Je li u zamci? Postoji li neki drugi izlaz odavde?
Protrčao je kroz prostoriju, probijajući se kroz koture i sanduke, goleme
hrpe naslaganih kutija, jedne za drugom. U dnu su se nalazila vratašca za
slučaj nužde. Smjesta ih je otvorio. Dobio je poriv da odbaci šifrirani ključ.
Kakve je koristi imao od njega? Ali on je zacijelo znao što radi. On je već
vidio sve ovo. Kao Bogu, njemu je to već bio događaj iz prošlosti.
Predodređen. On nije mogao pogriješiti. Ili, možda, ipak?
Stresao se od jeze. Možda je budućnost promjenjiva. Možda je ovo
nekoć bio pravi ključ. Ali više nije!
Iza njega su se začuli zvukovi. Talili su vrata ostave. Jennings se
provukao kroz vratašca za slučaj nužde i ušao u nizak betonski prolaz, vlažan
i slabo osvijetljen. Hitro je potrčao njime, skrećući za uglove. Bilo je to nešto
poput kanalizacije. Sa svih strana spajali su se drugi prolazi.
Zastao je. Kuda? Gdje da se sakrije? Grotlo jedne veće cijevi za
prozračivanje zjapilo mu je nad glavom. Uhvatio se i popeo u nju. Smrknuto
se zavukao unutra. Zanemarit će oni cijev, proći će pokraj nje. Oprezno je
počeo puzati kroz nju. Topli zrak puhao mu je u lice. Čemu tako velika cijev
za prozračivanje? To ukazuje da se na suprotnome kraju nalazi neka
neuobičajena prostorija. Došao je do metalne rešetke i zastao.
I zinuo u čudu.
Gledao je u veliku prostoriju, onu prostoriju koju je načas bio uočio iza
čeličnih vrata. Samo što je sad bio na suprotnome kraju. Tu je bila vremenska
hvataljka. A daleko dolje, iza hvataljke, bio je Rethrick, u razgovoru s
uključenim videkranom. Čuo se signal za uzbunu, resko zavijanje koje je
odjekivalo posvuda. Tehničari su trčali u svim smjerovima. Uniformirani
stražari užurbano su utrčavali i istrčavali kroz vrata.
Hvataljka. Jennings je proučio rešetku. Bila je samo umetnuta.
Odgurnuo ju je u stranu i pala mu je u ruke. Nitko nije gledao u njegovom
smjeru. Oprezno je ispuzao u prostoriju, držeći borisovku spremnom. Bio je
prilično skriven iza hvataljke, a tehničari i stražari bili su skroz dolje na
suprotnome kraju prostorije, gdje ih je prvi put vidio.
A svud oko njega ležali su nacrti, zrcalo, spisi, podaci, planovi. Uključio
je fotoaparat. Osjetio je kako mu vibrira na prsima dok film prolazi kroz
njega. Nagrabio je nacrta koliko mu je stalo u ruku. Možda se on služio baš
tim shemama prije samo nekoliko tjedana!
Natrpao je džepove spisima. Film je došao do kraja. Ali i on je završio.
Uvukao se natrag u grotlo cijevi i otišao u smjeru ispuha. Onaj hodnik sličan
kanalizaciji još uvijek je bio prazan, ali čuo se uporan zvuk bubnjanja, buka
glasova i koraka. Toliko prolaza - tragali su za njim u labirintu hodnika za
bijeg.
Jennings je brzo potrčao. Trčao je i trčao, ne mareći za smjer, nastojeći
se držati glavnog hodnika. Prolazi su se granali sa svih strana, jedan za
drugim, nebrojeni prolazi. Spuštao se kroz njih sve niže. Trčao je nizbrdo.
Odjednom je stao, hvatajući dah. Buka iza njega načas je uminula. Ali
pred njim se sada začuo novi zvuk. Nastavio je polako. Hodnik se zakrivio,
skrenuo udesno. Odšuljao se onamo, držeći borisovku spremnom.
Dva stražara stajala su malo dalje pred njim, ljenčareći i razgovarajući.
Iza njih bila su teška šifrirana vrata. A iza njega su se ponovno začuli glasovi,
sve jači. Pronašli su onaj prolaz kojim je i on pošao. Stižu.
Jennings je iskoračio s podignutom borisovkom. "Ruke uvis. Pustite
oružje."
Stražari su blenuli u njega. Klinci, obojica s ostriženom plavom kosom,
u sjajnim uniformama. Ustuknuli su, blijedi i prestrašeni.
"Oružje. Pustite ga da padne."
Dvije puške stropoštale su se na pod. Jennings se osmjehnuo. Dječaci.
Ovo im je vjerojatno bio prvi susret s neprilikom. Kožne čizme bile su im
ulaštene do visokog sjaja.
"Otvorite vrata", rekao je Jennings. "Hoću proći."
Samo su ga gledali. Buka iza njega postajala je sve glasnija.
"Otvorite." Izgubio je strpljenje. "Hajde." Mahnuo je pištoljem.
"Otvorite, kvragu! Ili da..."
"Mi... mi to ne možemo."
"Što?"
"Ne možemo. To su šifrirana vrata. Nemamo ključ. Časna riječ,
gospodine. Nama ne daju ključ." Bili su u strahu. Jennings je sada i sam
osjetio strah. Iza njega bubnjanje je bilo sve glasnije. Bio je u stupici,
zarobljen.
Ili, možda?
Odjednom se glasno nasmijao. Priskočio je vratima. "Vjera",
promrmljao je dok je podizao ruku. "To je nešto što se nikad ne smije
izgubiti."
"Što... što ste rekli?"
"Vjera u samoga sebe. Samopouzdanje."
Vrata su se otvorila kad im je prinio šifrirani ključ. Nahrupila je
zasljepljujuća sunčeva svjetlost, od koje je zatreptao. Pištolj mu je ostao
čvrsto u ruci. Bio je vani, pokraj ulaza. Trojica stražara zaprepašteno su se
zagledala u oružje. Bio je na ulazu - a iza njega je ležala šuma.
"Mičite se odatle." Jennings je opalio prema metalnim šipkama ulaznih
vrata. Kovina je planula i stala se rastapati u oblaku ognja.
"Zaustavite ga!" Odostraga su nahrupili ljudi, stražari, iz hodnika.
Jennings je skočio kroz zadimljeni ulaz. Metal ga je ogrebao, oprživši
ga. Protrčao je kroz dim, prevrnuo se i pao. Dočekao se na noge i otrčao
dalje, među drveće.
Bio je vani. On ga nije iznevjerio. Ključ je bio pravi, nego što. Samo su
prva vrata bila kriva.
Trčao je i trčao, sopćući, probijajući se između stabala. Iza njega,
Tvornica i glasovi postupno su nestajali. Imao je spise. I bio je na slobodi.
Pronašao je Kelly i dao joj film i sve što je uspio potrpati u džepove.
Zatim se presvukao u svoju običnu odjeću. Kelly ga je odvezla do ruba
Stuartsvillea i ondje ga ostavila. Jennings je promatrao kako se vozilo diže u
zrak i kreće u pravcu New Yorka. Zatim je otišao u mjesto i ukrcao se na
Intercityjevu raketu.
Na letu je spavao, okružen pospanim poslovnim ljudima. Kad se
probudio, raketa se već smirivala na stajnom trapu, nakon stoje sletjela u
golemu raketnu luku New Yorka.
Jennings je izašao i pomiješao se s rijekom ljudi. Sada kad se vratio
ovamo postojala je opasnost da ga ponovno ščepa SP. Dva čovjeka iz
osiguranja u zelenim uniformama mirno su ga promatrala dok je sjedao u
taksi na raketodromskom stajalištu. Taksi ga je odvezao u promet gradskog
središta. Jennings sije otro čelo. To je bilo blizu. A sada valja naći Kelly.
Objedovao je u malom restoranu, gdje je sjeo otraga, podalje od izloga.
Kad je izašao, sunce je već polako počinjalo zalaziti. Polako je pošao
pločnikom, duboko zamišljen.
Zasad sve ide kako treba. Došao je do spisa i filma, a i umaknuo je.
Tričarije su mu koristile na svakom koraku. Bez njih bi bio bespomoćan.
Opipao sije džep. Još dvije. Nazubljena polovica žetona za poker i potvrda o
depozitu. Izvadio je potvrdu i pregledao je pod sve slabijom svjetlošću
sumraka.
Odjednom je nešto zamijetio. Datum na njoj bio je današnji. Sustigao je
vrijeme potvrde.
Odložio ju je i nastavio dalje. Što to znači? Čemu ona služi? Slegnuo je
ramenima. Saznat će kada dođe vrijeme. I polovica žetona za poker. Kojem
to pak vragu služi? Otkud bi znao. Kako god bilo, bio je siguran da će se
izvući. On ga je dosad izvlačio. Kraj je sigurno blizu.
Došao je do Kellyne stambene zgrade, stao i pogledao uvis. Svjetlo joj
je gorjelo. Vratila se; brzim je malim vozilom pretekla Intercityjevu raketu.
Ušao je u dizalo i otišao na njezin kat.
"Zdravo", rekao je kad mu je ona otvorila vrata.
"Sve je prošlo kako treba?"
"Jasno. Smijem ući?"
Ušao je u stan. Kelly je za njim zatvorila vrata. "Drago mi je što te
vidim. Grad vrvi od SP-ovaca. Ima ih skoro u svakom bloku. A ophodnje..."
"Znam. Vidio sam jedan par u svemirskoj luci." Jennings je sjeo na
kauč. "Ipak, vrijedilo se vratiti."
"Bojala sam se da će zaustavljati sve letove Intercityja i provjeravati
putnike."
"Nemaju razloga za pretpostavku da bih se htio vratiti u grad."
"To mi nije palo na pamet." Kelly je sjela preko puta njega. "A sada, što
je sljedeće? Što ćeš sada, nakon što si umaknuo s građom?"
"Sada ću se naći s Rethrickom i prenijeti mu iznenađujuću vijest. Vijest
da sam ja taj koji je pobjegao iz Tvornice. On zna da je netko umaknuo, ali
ne zna tko je to bio. Bez sumnje vjeruje da se radilo o nekom SP-ovcu."
"Zar se on ne bi mogao poslužiti vremenskim zrcalom da otkrije tko je
to bio?"
Sjena je prešla Jenningsovim licem. "Tako je. To mi nije palo na
pamet." Namršteno sije protrljao vilicu. "U svakom slučaju, imam građu.
Odnosno, ti imaš građu."
Kelly je kimnula.
"Dobro onda. Nastavljamo sa svojim planovima. Sutra se nalazimo s
Rethrickom. Sastanak će biti ovdje, u New Yorku. Možeš li ga dovabiti u
Ured? Hoće li doći ako ga ti pozoveš?"
"Da. Imamo šifru. Ako ga ja pozovem da dođe, doći će."
"Dobro. Tamo ću se naći s njime. Kada shvati da imamo sliku i
dijagrame morat će pristati na moje zahtjeve. Morat će me pustiti u Rethrick
Construction, pod mojim uvjetima. Ili to, ili se izlaže mogućnosti da građa
bude predana u ruke Sigurnosne policije."
"A nakon što te pusti? Nakon što Rethrick pristane na tvoje zahtjeve?"
"Vidio sam dovoljno velik dio Tvornice da se uvjerim da je Rethrick
daleko veći nego što sam smatrao. Koliko je velik, to ne znam. Nije ni čudo
da se on zanimao za to!"
"Namjeravaš zatražiti ravnopravnu vlast u Kompaniji?"
Jennings je kimnuo.
"Nikako ti ne bi bilo dovoljno da se vratiš kao tehničar, zar ne? Na
posao koji si prije radio."
"Ne. Da me opet izbace?" Jennings se osmjehnuo. "Uglavnom, znam da
je on želio nešto bolje od toga. On je sve pomno isplanirao. One tričarije.
Zacijelo je smislio planove poprilično unaprijed. Ne, neću se vratiti kao
tehničar. Mnogo toga sam vidio ondje, razinu za razinom punu strojeva i
ljudi. Oni rade na nečemu. A ja u tome želim sudjelovati."
Kelly je šutjela.
"Shvaćaš?" rekao je Jennings.
"Shvaćam."
Izašao je iz stana i požurio mračnom ulicom. Predugo se zadržao.
Otkrije li SP njih dvoje zajedno, Rethrick Construction bit će gotov. Ne može
to riskirati sada kad je kraj tako blizu.
Pogledao je na sat. Prošlaje ponoć. Danas ujutro susrest će se s
Rethrickom i iznijeti mu svoj prijedlog. Oraspoložio se dok je hodao. Bit će
na sigurnom. I ne samo na sigurnom. Rethrick Construction cilja da postane
daleko više od puke industrijske sile. Ono što je vidio uvjerilo ga je da se
sprema revolucija. Dolje, na mnogim podzemnim razinama, dolje, ispod
betonske tvrđave koju štite strojnice i naoružani stražari, Rethrick planira rat.
Izrađuju se strojevi. Vremenska hvataljka i zrcalo naporno rade, motre,
posežu, uzimaju.
Nije ni čudo da je on razradio tako pomne planove. On je vidio sve ovo i
shvatio, počeo mozgati. Problem čišćenja svijesti. Po isteku ugovora izgubit
će sjećanje. To će uništiti sve njegove planove. Uništiti? U ugovoru se
nalazila ona zamjenska stavka. Bilo je već onih koji su je uočili i iskoristili.
Ali ne onako kako je on namjeravao!
On je kanio steći mnogo više od bilo kojeg svog prethodnika. On je bio
prvi koji je shvatio, koji je planirao. Onih sedam tričarija predstavljalo je
most do nečeg većeg od bilo čega što...
 Na sljedećem križanju vozilo SP-a zaustavilo se uz pločnik. Vrata su mu
se otvorila.
Jennings je stao, a srce mu se steglo. Noćna ophodnja u obilasku grada.
Prošlo je jedanaest, trajao je policijski sat. Hitro se obazro. Sve je bilo
mračno. Svi lokali i kuće bili su zatvoreni, zaključani preko noći. Nijemi
blokovi stambenih zgrada. Čak su i barovi bili mračni.
Pogledao je iza sebe, u smjeru odakle je došao. Ondje se zaustavilo i
drugo vozilo SP-a. Dva policajca SP-a izašla su na pločnik. Vidjeli su ga. Išli
su prema njemu. Sleđeno je stajao, pogledavajući niz ulicu u jednom, pa u
drugom smjeru.
Preko puta njega bio je ulaz u nekakav otmjeni hotel sa svjetlucavim
neonskim znakom. Pošao je prema njemu, dok su mu potpetice odjekivale
kolnikom.
"Stoj!" viknuo je jedan SP-ovac. "Vrati se ovamo. Što radiš na
otvorenom? Kako se..."
Jennings se popeo stubama i ušao u hotel. Prošao je foajeom.
Recepcionar je zurio u njega. Nije bilo nikog drugog. Foaje je bio pust.
Obeshrabrio se. Nema nikakvih izgleda. Počeo je besciljno trčati, pokraj
recepcije, po tapisonu dvorane. Možda uspije stići do nekakvog stražnjeg
izlaza. Iza njega, SP-ovci su već ušli u foaje.
Jennings je skrenuo za ugao. Neka dvojica su iskoračila i prepriječila mu
put.
"Kamo ste pošli?"
Oprezno je stao. "Pustite me." Posegnuo je u džep za borisovkom.
Smjesta su se pokrenuli. "Drži ga."
Prikliještili su mu ruke uz bokove. Profesionalni snagatori. Iza njih je
uočio svjetlost. Svjetlost i zvukove. Nekakvo zbivanje. Ljude.
"U redu", rekao je jedan snagator. Počeli su ga vući unatrag hodnikom,
prema foajeu. Jennings se uzalud opirao. Ušao je u slijepu ulicu. Snagatori,
kockarnica. Ima ih svuda po gradu, skrivenih u mraku. Otmjeni hotel je
paravan. Izbacit će ga, ravno u ruke SP-a.
Neki ljudi naišli su dvoranom, muškarac i žena. Stariji ljudi. Dobro
odjeveni. Radoznalo su pogledali prema Jenningsu, obješenom između te
dvojice.
Jennings je odjednom shvatio. Oblio ga je nalet olakšanja, zaslijepivši
ga. "Čekajte", izgovorio je s mukom. "U mom džepu."
"Idemo."
 "Čekajte. Gledajte. U mom desnom džepu. Uvjerite se sami."
Opustio se i pričekao. Desni mu je snagator oprezno zavukao ruku u
džep. Jennings se osmjehnuo. Prošlo je. On je vidio čak i ovo. Nije postojala
mogućnost greške. Ovo mu je riješilo jedan problem: gdje da provede
vrijeme prije sastanka s Rethrickom. Može ostati ovdje.
Snagator je izvadio polovicu žetona za poker i pregledao joj nazubljene
rubove. "Samo čas." Iz svojeg je sakoa izvadio pripadajući dio žetona,
pričvršćen na zlatni lanac. Spojio je polovice.
"Sve u redu?" rekao je Jennings.
"Jasno." Pustili su ga. Automatski sije obrisao revere. "Jasno, gospodine.
Oprostite. Znate, trebali ste..."
"Vodite me otraga", rekao je Jennings, otirući si lice. "Traže me neki
ljudi. Nisam baš lud za time da me pronađu."
"Jasno." Poveli su ga natrag u prostorije za kockanje. Polovica žetona
pretvorila je moguću katastrofu u prednost. Salon s kockanjem i curama.
Jedna od rijetkih institucija u koje se Policija ne pača. Na sigurnom je.
Neupitno. Ostalo je samo jedno. Suočenje s Rethrickom!
Rethrickovo lice bilo je strogo. Zurio je u Jenningsa i samo gutao
knedle.
"Ne", rekao je. "Nisam znao da si to bio ti. Mislili smo da se radi o SP-
u."
Ušutjeli su. Kelly je sjedila u naslonjaču pokraj svoga radnog stola,
prekriženih nogu, s cigaretom između prstiju. Jennings se naslonio na vrata i
prekrižio ruke.
"Zašto se niste poslužili zrcalom?" rekao je.
Rethricku je lice zatitralo. "Zrcalom? Obavio si temeljit posao,
prijatelju. Pokušali smo se poslužiti zrcalom."
"Pokušali?"
"Prije isteka svoje ugovorne službe kod nas promijenio si nekoliko
spojeva unutar zrcala. Kad smo ga pokušali pokrenuti, ništa se nije zbilo.
Otišao sam iz Tvornice prije pola sata. Još uvijek ga popravljaju."
"To sam učinio prije nego što sam odslužio svoje dvije godine?"
"Izgleda da si podrobno razradio svoje planove. Znao si da bismo ti uz
pomoć zrcala bez problema ušli u trag. Dobar si tehničar, Jenningse. Najbolji
kojega smo ikad imali. Voljeli bismo da nam se vratiš, jednoga dana. Da opet
radiš za nas. Nijedan od nas ne može rukovati zrcalom onako kako si ti
mogao. A trenutačno se uopće ne možemo služiti njime."
 Jennings se osmjehnuo. "Pojma nisam imao da je on učinio išta slično.
Podcijenio sam ga. Njegova zaštita bila je čak i..."
"O kome ti to govoriš?"
"O sebi. Iz te dvije godine. Služim se trećim licem. Tako mi je lakše."
"Čuj, Jenningse. Znači, vas dvojica ste smislili i razradili plan za krađu
naših nacrta. Zašto? S kojom svrhom? Nisi ih predao Policiji."
"Ne."
"Onda mogu pretpostaviti da se radi o ucjeni."
"Upravo tako."
"Zbog čega? Što ti to želiš?" Rethrick kao da je ostario. Zgrbio se, sitnih
i staklastih očiju, i stao si nervozno trljati bradu. "Dobrano si se namučio da
nas dovedeš u ovaj položaj. Zanima me zašto. Udario si temelje svome planu
dok si radio za nas. Sad si ga i ispunio, usprkos našim mjerama
predostrožnosti."
"Mjerama predostrožnosti?"
"Brisanju tvoje svijesti. Skrivanju Tvornice."
"Reci mu", kazala je Kelly. "Reci mu zašto si to učinio."
Jennings je duboko udahnuo. "Rethrick, to sam učinio zato da bih se
vratio. Natrag u Kompaniju. To je jedini razlog. Nema drugoga."
Rethrick se zabuljio u njega. "Da bi se vratio u Kompaniju? Pa možeš se
vratiti. To sam ti i rekao." Glas mu je bio slab i hrapav, istanjen od napora.
"Što je s tobom? Možeš se vratiti. I ostati koliko dugo hoćeš."
"Kao tehničar."
"Da. Kao tehničar. Zapošljavamo mnogobrojne..."
"Ne želim se vratiti kao tehničar. Ne zanima me rad za tebe. Slušaj,
Rethrick. SP me ščepao čim sam izašao iz ovog Ureda. Da nije bilo njega,
sad bih bio mrtav."
"Ščepali su te?"
"Zanimalo ih je čime se bavi Rethrick Construction. Željeli su da im to
kažem."
Rethrick je kimnuo. "To je loše. Nismo to znali."
"Ne, Rethrick. Ne vraćam se kao zaposlenik kojega možeš izbaciti kad
god ti se svidi. Vraćam se da bih radio s tobom, a ne za tebe."
"Sa mnom?" Rethrick ga je samo gledao. Polako mu se na lice navukla
opna: ružna, tvrda opna. "Ne shvaćam što time želiš reći."
"Ti i ja zajednički ćemo voditi Rethrick Construction. Tako će to
izgledati ubuduće. I nitko mi neće spaljivati uspomene da bi samoga sebe
zaštitio."
"To je to što želiš?"
"Da."
"A ako ti to ne dopustimo?"
"Onda nacrti i filmovi idu u SP. Sasvim jednostavno. Ali ne bih to htio.
Ne želim uništiti Kompaniju. Želim ući u Kompaniju! Želim biti na
sigurnom. Ne znaš ti kako je to, kad si na vjetrometini i nemaš kamo.
Pojedinac se više nema kamo obratiti. Nitko mu neće pomoći. Prikliješten je
između dvije nemilosrdne sile, pijun je između političke i gospodarske moći.
A meni je dosta doga da budem pijun."
Rethrick dugo ništa nije rekao. Gledao je u pod, mutna i prazna lica.
Naposljetku je podigao pogled. "Znam da je tako. Radi se o nečemu što već
dugo znam. Duže nego ti. Gledao sam kako to nailazi, postaje takvo, godinu
za godinom. Zato Rethrick Construction i postoji. Jednoga dana sve će biti
drugačije. Jednoga dana, kad završimo hvataljku i zrcalo. Kada oružja budu
gotova."
Jennings ništa nije rekao.
"Vrlo dobro znam kako je to! Star sam čovjek. Dugo već radim. Kada su
mi rekli da je netko pobjegao iz Tvornice s nacrtima, mislio sam da je došao
kraj. Već smo znali da si oštetio zrcalo. Znali smo da tu postoji neka veza, ali
krivo smo procijenili o čemu se radi. Smatrali smo, naravno, da te Sigurnosna
ubacila među nas, da otkrije što to radimo. Onda, kad si shvatio da ne možeš
iznijeti svoje informacije, sabotirao si zrcalo. A dok zrcalo ne funkcionira, SP
slobodno može raditi što god hoće i..."
Ušutio je, trljajući si obraz.
"Nastavi", rekao je Jennings.
"Znači, ti si to samostalno učinio... Ucjena. Da bi ušao u Kompaniju. Ti
ne znaš čemu Kompanija služi, Jennings! Kako se usuđuješ pokušati da uđeš
u nju! Već dugo radimo i gradimo. Upropastio bi nas da sačuvaš svoju kožu.
Uništio bi nas, samo da spasiš sebe."
"Ne želim vas upropastiti. Mogu vam itekako pomoći."
"Ja Kompaniju vodim sam. Kompanija je moja. Ja sam je stvorio i
izgradio. Moja je."
Jennings se nasmijao. "A što će biti nakon tvoje smrti? Ili će revolucija
doći za tvog života?"
Rethrick je naglo pogledao prema njemu.
"Umrijet ćeš, a onda neće biti nikoga da nastavi. Znaš da sam dobar
tehničar. Sam si to rekao. Glup si, Rethrick. Želiš sve voditi samostalno. Sam
sve obavijati, sam o svemu odlučivati. Ali jednoga dana ćeš umrijeti. A što će
se onda dogoditi?"
Uslijedila je šutnja.
"Bolje ti je da mi dopustiš da uđem - za dobrobit Kompanije, kao i za
moju dobrobit. Štošta mogu učiniti za tebe. Kad te više ne bude, Kompanija
će preživjeti u mojim rukama. I revolucija će možda imati uspjeha."
"Budi zahvalan što si uopće živ! Da ti nismo dali da poneseš svoje
tričarije sa sobom..."
"Što si drugo mogao? Kako si mogao dati ljudima da ti servisiraju
zrcalo, vide vlastitu budućnost, a zatim im ne dozvoliti da maknu malim
prstom da pomognu sebi? Lako je shvatiti zašto si bio primoran uvrstiti
stavku o zamjenskoj isplati. Nisi imao izbora."
"Ti čak ni ne znaš što mi to radimo. Zašto postojimo."
"Imam prilično dobru predodžbu. Napokon, radio sam dvije godine za
vas."
Prolazilo je vrijeme. Rethrick sije oblizivao i oblizivao usne, trljao si
obraz. Graške znoja izbile su mu na čelu. Naposljetku je pogledao Jenningsa.
"Ne", rekao je. "Nema pogodbe. Nitko osim mene nikad neće upravljati
Kompanijom. Kad umrem, ona će umrijeti sa mnom. Ona je moje
vlasništvo."
Jennings se istog trenutka ustobočio. "Onda spisi idu Policiji."
Rethrick ništa nije rekao, ali čudnovat mu je izraz prešao licem, izraz od
kojeg se Jennings odjednom naježio.
"Kelly", rekao je Jennings. "Imaš li spise kod sebe?"
Kelly se pomaknula i ustala. Ugasila je cigaretu, blijeda u licu. "Ne."
"Gdje su? Gdje si ih stavila?"
"Žao mi je", rekla je Kelly tiho. "Neću ti reći."
Zabuljio se u nju. "Što?"
"Žao mi je", ponovila je Kelly. Glas joj je bio slabašan i prigušen. "Na
sigurnom su. SP nikad neće doći do njih. Ali nećeš ni ti. Kad dođe prikladno
vrijeme, vratit ću ih svom ocu."
"Tvom ocu!"
"Kelly je moja kći", rekao je Rethrick. "To je bilo jedino što nisi uzeo u
obzir, Jennings. Ni on to nije uzeo u obzir. Nitko to nije znao osim nas dvoje.
Htio sam da svi ključni položaji ostanu u obitelji. Sada mi je jasno da je to
bila pametna ideja. Ali morala je ostati u tajnosti. Da je SP pogodio o čemu
se radi, smjesta bi je ščepali. Život joj više ne bi bio siguran."
Jennings je polako ispustio dah. "Tako znači."
"Činilo mi se pametnim postupati kako ti želiš", rekla je Kelly. "U
suprotnom bi to ionako izveo samostalno. I onda bi spisi bili kod tebe. Kao
što si rekao, da te SP ulovio sa spisima, mi bismo bili gotovi. Tako da sam te
poslušala. Čim si mi predao spise, stavila sam ih na posve sigurno mjesto."
Blago se osmjehnula. "Nitko ih neće naći osim mene. Žao mi je."
"Jennings, možeš nam se pridružiti", rekao je Rethrick. "Možeš zauvijek
raditi za nas, ako tako želiš. Možeš dobiti što god želiš. Sve osim..."
"Osim toga da nitko ne upravlja Kompanijom izuzev tebe."
"Tako je. Jennings, Kompanija je stara. Starija od mene. Nisam je ja
stvorio. Bila mi je-zavještana, moglo bi se reći. Prihvatio sam taj teret. Posao
upravljanja njome, skrbi za njezin rast, za vođenje prema tom danu. Danu
revolucije, kako si se ti izrazio.
Moj djed je osnovao Kompaniju, još u dvadesetom stoljeću. Kompanija
je oduvijek bila obiteljska. I zauvijek će biti. Jednoga dana, kad se Kelly uda,
postojat će nasljednik da je vodi nakon mene. Znači, to je osigurano.
Kompanija je bila utemeljena gore u Maineu, u mjestašcu u Novoj Engleskoj.
Djed mi je bio mali stari Novoengležanin, štedljiv, pošten, strasno neovisan.
Imao je nekakvu malu radionicu, alatničarski servis. I bio je vrlo darovit.
Kad je vidio da su se država i velike kompanije okomile na sve i
svakoga, otišao je u ilegalu. Rethrick Construction nestao je s lica zemlje.
Državi je prilično dugo trebalo da uvede red u Maineu, dulje nego gotovo
bilo gdje drugdje. Kad su međunarodni karteli i svjetske države podijelile
ostatak svijeta, Nova Engleska još je uvijek bila živa. Još uvijek slobodna.
Kao i moj djed i Rethrick Construction.
Okupio je nekoliko ljudi, tehničare, doktore, pravnike, novinare iz malih
tjednika sa Srednjeg zapada. Kompanija je rasla. Stvaralo se oružje, oružje i
znanje. Vremenska hvataljka i zrcalo! Izgrađena je Tvornica, u tajnosti,
tijekom dugog razdoblja. Tvornica je velika. Velika i duboka. Ima mnogo
više podzemnih razina nego što si vidio. On ih je vidio, tvoj alter ego. Ondje
ima mnogo moći. Moći i ljudi koji su nestali, koji su očišćeni iz cijeloga
svijeta, zapravo. Mi smo prvi došli do njih, do najboljih.
Jednoga dana, Jennings, izaći ćemo na površinu. Shvaćaš, ovakvi se
uvjeti ne mogu nastaviti. Ljudi ne mogu ovako živjeti, dok ih političke i
ekonomske sile bacaju tamo-amo. Mase ljudi bivaju maltretirane kako god to
odgovara potrebama ove vlade ili onog kartela. Doći će do otpora, jednog
dana. Snažnog, očajničkog otpora. Ne velikih ljudi, moćnih ljudi, već malih
ljudi. Vozača autobusa. Piljara. Operatera videkrana. Konobara. I tu će
nastupiti Kompanija.
Pružit ćemo im potrebnu pomoć, sredstva, oružje, znanje. 'Prodat' ćemo
im svoje usluge. Moći će nas uposliti. A nekoga će morati uposliti. Mnogo
toga bit će upereno protiv njih. Mnogo bogatstva i moći."
Uslijedila je tišina.
"Shvaćaš?" rekla je Kelly. "Zbog toga se ne smiješ umiješati. Kompanija
je tatina. Oduvijek je tako. Takvi su ljudi iz Mainea. Obiteljska je. Kompanija
pripada obitelji. Naša je."
"Pridruži nam se", rekao je Rethrick. "Kao tehničar. Žao mi je, ali u
tome se vide naši skučeni nazori. Možda su skučeni, ali oduvijek obavljamo
svoje poslove na taj način."
Jennings ništa nije rekao. Polako je prešao dužinom ureda s rukama u
džepovima. Nakon nekog vremena podignuo je zastor i zagledao se u ulicu,
daleko pod sobom.
Tamo dolje, poput crne bubice, kretalo se vozilo Sigurnosne, bezglasno
se pomicalo zajedno s prometom koji je tekao ulicom u oba smjera.
Pridružilo se drugom vozilu, već parkiranom. Četiri SP-ovca u zelenim
uniformama stajala su pokraj njega, a dok ih je promatrao, vidio je da im još
nekolicina prilazi s druge strane ulice. Spustio je zastor.
"Teško je donijeti tu odluku", rekao je.
"Ako izađeš odavde, ščepat će te", rekao je Rethrick. "Stalno su vani.
Nemaš izgleda."
"Molim te..." rekla je Kelly, pogledavši ga.
Jennings se odjednom osmjehnuo. "Znači, nećeš mi reći gdje su spisi.
Gdje si ih stavila."
Kelly je odmahnula glavom.
"Čekaj." Jennings je posegnuo u džep. Izvadio je komadić papira.
Polako ga je razmotao, pregledavajući ga. "Da ih nisi kojim slučajem
deponirala u banci Dunne National, oko tri sata jučer poslijepodne? Pohranila
u sigurnosnom pretincu njihovog trezora?"
Kelly je zinula u čudu. Mašila se torbice i otvorila je. Jennings je stavio
onaj komadić papira, potvrdu o depozitu, natrag u svoj džep. "Znači, on je
vidio čak i to", prošaptao je. "Posljednja tričarija. Pitao sam se čemu ona
služi."
Kelly je mahnito kopala po torbici, ljutitog izraza lica. Izvadila je papirić
i mahnula njime.
"Nisi u pravu! Evo je! Još je tu." Malo se opustila. "Ne znam što ti imaš,
ali ovo je..."
Nešto se pokrenulo u zraku iznad njih. Oblikovao se taman prostor,
krug. Prostor se uskomešao. Kelly i Rethrick gledali su nepomično uvis.
Iz tamnog kruga pomolila se kandža, metalna kandža, na vrhu
svjetlucave šipke. Kandža se spustila, zakrenuvši se u širokom luku. Kandža
je iščupala papirić iz Kellynih prstiju. Načas je oklijevala. Zatim se ponovno
povukla, iščeznuvši s papirićem u crnome krugu. Zatim su, bezglasno,
kandža i šipka i krug zatreperili i nestali. Nije više bilo ničega. Baš ničega.
"Kamo - kamo je nestao?" prošaptalaje Kelly. "Papirić. Što je to bilo?"
Jennings se potapšao po džepu. "Na sigurnom je. Na sigurnom je, kod
mene. Pitao sam se kad će se on pojaviti. Već sam se polako počeo
zabrinjavati."
Rethrick i njegova kći samo su nijemo stajali u šoku.
"Nemojte biti tako nesretni", rekao je Jennings. Prekrižio je ruke.
"Papirić je na sigurnom - i Kompanija je na sigurnom. Kada dođe vrijeme,
ona će postojati, snažna i vrlo spremna da pruži pomoć revoluciji. Pobrinut
ćemo se za to, svi mi: ti, ja i tvoja kći."
Bacio je pogled prema Kelly, a oči su mu se zakrijesile. "Nas troje,
zajedno. A možda će tad već u obitelji biti još više članova!"
 Uljez

"Uzet ću si dopust ovih dana", rekao je Spence Olham pri prvom

obroku. Pogledao je prema svojoj ženi. "Mislim da sam zaslužio odmor.
Deset godina je dugo vrijeme."
"A Projekt?"
"Rat ćemo dobiti i bez mene. Ova naša glinena kugla nije zapravo u
naročitoj opasnosti." Olham je sjeo za stol i pripalio cigaretu. "Novinski
aparati mijenjaju vijesti kako bi se činilo da su nam Izvansvemirci tu, za
vratom. Znaš što bih volio učiniti na svom dopustu? Volio bih otići na
kampiranje u one planine izvan grada, kamo smo išli onaj put. Sjećaš se? Ja
sam nabasao na otrovni hrast, a ti si skoro stala na prerijsku zmiju."
"U šumu Sutton?" Mary je počela odnositi posuđe sa stola. "Ta šuma je
izgorjela prije nekoliko tjedana. Mislila sam da znaš. U nekakvom
iznenadnom požaru."
Olham se snuždio. "Zar nisu ni pokušali pronaći uzrok?" Usne su mu se
izobličile. "Nikome više nije stalo. Samo im je rat na pameti." Stisnuo je
vilice dok mu je cijela slika navirala u svijest, Izvansvemirci, rat, igleni
brodovi.
"Kako da mislimo na bilo što drugo?"
Olham je kimnuo. Bila je u pravu, naravno. Mali tamni brodovi s Alphe
Centauri lako su zaobišli zemaljske krstarice, ostavivši ih poput bespomoćnih
kornjača. Borbe su bile izrazito jednostrane, sve dok nisu doprli do Tere.
Tako im je išlo cijelim putem, sve dok Westinghouseovi laboratoriji nisu
demonstrirali zaštitni mjehur. Kad je postavljen nad glavne zemaljske
gradove i naposljetku sam planet, mjehur je postao prva stvarna obrana, prvi
legitimni odgovor Izvansvemircima - kako su ih novinski aparati prozvali.
Ali što se dobivanja rata tiče, to je već bilo nešto drugo. Svaki labos,
svaki projekt radio je danonoćno, nezaustavljivo, da izumi nešto više: oružje
za pozitivnu borbu. Poput, recimo, njegovog projekta. Cjelodnevno, godinu
za godinom.
Olham je ustao i ugasio cigaretu. "Poput Damoklova mača. Stalno visi
nad nama. Spopada me umor. Samo bih htio otići na poduži odmor. Ali
valjda se svi tako osjećaju."
Izvadio je sako iz ormara i izašao na trijem. Suk će stići svaki čas, brza
mala buba koja će ga otpremiti u Projekt.
"Nadam se da Nelson ne kasni." Pogledao je na sat. "Skoro je sedam."
"Stiže ti buba", rekla je Mary, pogleda uprtog između redova kuća.
Sunce je svjetlucalo iza krovova, presijavajući se s teške olovne oplate. U
naselju je vladao mir; tek je nekoliko ljudi bilo budno. "Vidimo se. Probaj ne
ostati na poslu dulje nego što ti traje smjena, Spence."
Olham je otvorio vrata vozila, uvukao se unutra i zavalio na sjedalo s
uzdahom. S Nelsonom je bio jedan stariji čovjek.
"Pa?" rekao je Olham kad je buba suknula dalje. "Ima li kakvih
zanimljivih novosti?"
"Uobičajeno", rekao je Nelson. "Pogođeno je nekoliko izvansvemirskih
brodova, još jedan asteroid napušten je iz strateških razloga."
"Bit će dobro kad dovedemo Projekt u završni stadij. Možda je samo
stvar u propagandi s novinskih aparata, ali u zadnjih mjesec dana umorio sam
se od svega ovoga. Sve izgleda tako tmurno i ozbiljno, život je sasvim
bezbojan."
 "Smatrate li rat uzaludnim?" rekao je odjednom onaj stariji čovjek. "Vi
osobno predstavljate njegov neodvojiv dio."
"Ovo je bojnik Peters", rekao je Nelson. Olham i Peters su se rukovali.
Olham je počeo pogledom proučavati starijega.
"Što vas dovodi ovamo tako rano?" rekao je. "Ne sjećam se da sam vas
već vidio u Projektu."
"Ne, nisam pri Projektu", rekao je Peters, "ali znam ponešto o tome što
radite. Ja se bavim posve drugačijim poslom."
On i Nelson razmijenili su poglede. Olham je to zamijetio i namrštio se.
Buba je dobivala na brzini, hitajući preko pustog, beživotnog tla prema
udaljenom obodu zgrade Projekta.
"Čime se bavite?" rekao je Olham. "Ili vam nije dozvoljeno da o tome
govorite?"
"Radim za državu", rekao je Peters. "Za FSA, sigurnosni organ."
"O?" Olham je podigao obrvu. "Ima li ikakvih ubačenih neprijatelja u
ovom području?"
"Kad smo već kod toga, došao sam ovamo upravo zbog vas, gospodine
Olham."
Olham se zbunio. Promislio je o Petersovim riječima, ali ništa nije
mogao razabrati iz njih. "Zbog mene? Zašto?"
"Došao sam vas uhititi kao izvansvemirskog špijuna. Zato sam jutros
ustao tako rano. Drži ga, Nelsone..."
Oružje se žarilo Olhamu u rebra. Nelsonu su se ruke tresle, drhteći od
oslobođenih emocija. Lice mu je bilo blijedo. Duboko je udahnuo i polagano
izdahnuo.
"Da ga odmah ubijemo?" šapnuo je Petersu. "Mislim da bi ga trebali
odmah ubiti. Ne možemo čekati."
Olham je zurio u lice svoga prijatelja. Zaustio je, ali nije uspio ništa
izgovoriti. Obojica su ga pomno promatrala, ukočeni i namršteni od straha.
Olhamu se zavrtjelo. Spopala ga je mučna glavobolja.
"Ne shvaćam", promrmljao je.
U tom trenutku suk vozilo odiglo se od tla i jurnulo uvis, u pravcu
svemira. Projekt se udaljavao pod njima, sve manji i manji, dok nije posve
nestao. Olham je zatvorio usta.
"Možemo malo pričekati", rekao je Peters. "Htio bih mu prvo postaviti
neka pitanja."
Olham je tupo gledao preda se dok je buba hitala kroz svemir.
 "Uhićenje je izvedeno bez problema", rekao je Peters u videkran. Lice
šefa osiguranja pojavilo se na ekranu. "Sada bi svima trebao pasti kamen sa
srca."
"Je li bilo kakvih poteškoća?"
"Baš nikakvih. Ušao je u bubu ništa ne sumnjajući. Izgleda da nije
smatrao moju prisutnost na brodu naročito neobičnom."
"Gdje ste sada?"
"Na putu prema van, tik unutar zaštitnog mjehura. Krećemo se
maksimalnom brzinom. Možete smatrati da je kritično razdoblje prošlo.
Drago mi je što su potisni mlazni motori u ovome brodu bili u dobrom
radnom stanju. Da je u tom trenutku došlo do bilo kakve neispravnosti..."
"Dajte da ga vidim", rekao je šef osiguranja. Pogledao je ravno u
Olhama, koji je sjedio s rukama u krilu i piljio preda se.
"Znači, to je taj." Neko vrijeme je gledao Olhama. Olham ništa nije
rekao. Šef je naposljetku kimnuo Petersu. "U redu. To je dovoljno." Blagi
tračak gađenja naborao mu je lice. "Vidio sam sve što sam htio. Učinili ste
nešto što će se dugo pamtiti. Za vas obojicu pripremaju se javne pohvale."
"To nije nužno", rekao je Peters.
"Kolika je trenutačna opasnost? Ima li i dalje većih izgleda da..."
"Ima određenih izgleda, ali ne prevelikih. Koliko ja shvaćam, potrebno
je glasovno uputiti izraz za okidanje. Kako god bilo, morat ćemo se izložiti
riziku."
"Dojavit ćemo bazi na Mjesecu da stižete."
"Ne." Peters je odmahnuo glavom. "Spustit ću brod vani, izvan baze. Ne
želim je ugroziti."
"Kako god hoćeš." Šefu su zatitrale oči kad je ponovno pogledao
Olhama. Zatim se njegov lik izgubio. Ekran se ugasio.
Olham je pogledao prema prozoru. Brod je već prošao kroz zaštitni
mjehur, jureći stalno sve brže i brže. Petersu se žurilo; ispod njega, ispod
poda, tutnjali su širom otvoreni mlazni motori. Bili su u strahu, mahnito su se
žurili, a sve zbog njega.
Nelson se nelagodno promeškoljio na sjedalu kraj njega. "Mislim da
bismo to sada trebali učiniti", rekao je. "Sve bih dao da cijelu stvar možemo
privesti kraju.
"Samo polako", rekao je Peters. "Htio bih da neko vrijeme ti pilotiraš, da
stignem porazgovarati s njime."
Premjestio se do Olhama i pogledao ga u lice. Zatim je ispružio ruku i
oprezno ga dotaknuo prvo po ruci, pa po obrazu.
Olham ništa nije rekao. Kad bih samo mogao javiti Mary, opet je
pomislio. Kad bih joj se samo nekako mogao javiti. Bacio je pogled po brodu.
Kako? Videkranom? Nelson je sjedio za upravljačkom pločom, s oružjem u
ruci. Ništa nije mogao. Bio je ulovljen, uhvaćen u stupicu.
Ali zašto?
"Slušaj", rekao je Peters, "htio bih ti postaviti neka pitanja. Znaš kamo
idemo. Krećemo se u pravcu Mjeseca. Za sat vremena sletjet ćemo na
suprotnu stranu, na pustu stranu. Nakon slijetanja bit ćeš smjesta predan ekipi
ljudi koja nas ondje čeka. Tvoje tijelo bit će smjesta uništeno. Razumiješ li
što ti kažem?" Pogledao je na sat. "U roku od dva sata tvoji će dijelovi biti
razbacani krajobrazom. Od tebe neće ništa ostati."
Olham se s naporom izvukao iz letargije. "Zar mi ne možete kazati..."
"Svakako, kazat ću ti." Peters je kimnuo. "Prije dva dana primili smo
izvještaj da je jedan izvansvemirski brod prodro kroz zaštitni mjehur. Brod je
ispustio špijuna u obliku humanoidnog robota. Taj robot imao je zadatak
uništiti jedno konkretno ljudsko biće i zauzeti njegovo mjesto."
Peters je spokojno pogledao Olhama.
"U robotu se nalazila U-bomba. Naš agent nije znao kako se ta bomba
treba detonirati, ali zaključio je da bi to moglo biti izvedeno putem nekog
izgovorenog izraza, neke određene grupe riječi. Robot će živjeti životom
osobe koju je ubio, preuzeti njegove uobičajene aktivnosti, posao, društveni
život. Izrađen je tako da izgleda poput te osobe. Nitko neće biti u stanju
zamijetiti razliku."
Olhamovo lice postalo je bolesno bijelo, boje krede.
"Osoba koju je taj robot trebao oponašati bio je Spence Olham, visoki
dužnosnik u jednom od istraživačkih Projekata. Budući da je dotični Projekt
dolazio do odsudne faze, prisustvo pokretne bombe koja se kreće prema
središtu Projekta..."
Olham se zagledao u svoje šake. "Ali ja sam Olham!"
"Nakon što je robot pronašao i ubio Olhama, bilo mu je jednostavno
preuzeti njegov život. Robot je vjerojatno pušten iz broda prije osam dana.
Zamjena je vjerojatno izvedena prošlog vikenda, kad je Olham otišao u
kratku šetnju brdima."
"Ali ja sam Olham." Okrenuo se prema Nelsonu, koji je sjedio za
upravljačkom pločom. "Zar me ne prepoznaješ? Znamo se već dvadeset
godina. Zar se ne sjećaš kako smo skupa išli na koledž?" Ustao je. "Ti i ja
studirali smo na Sveučilištu. Živjeli smo u istoj sobi." Krenuo je prema
Nelsonu.
"Ne prilazi mi!" zarežao je Nelson.
"Slušaj. Sjećaš se naše druge godine? Sjećaš se one djevojke? Kako se
ono zvala..." Protrljao sije čelo. "One s tamnom kosom. One koju smo
upoznali u Tedovom stanu."
"Dosta!" Nelson je mahnito zamahnuo pištoljem. "Ne želim ništa više
čuti. Ubio si ga! Ti... stroju jedan."
Olham je pogledao Nelsona. "Nemaš pravo. Ne znam što se dogodilo,
ali taj robot nikad nije uspio doći do mene. Nešto je zacijelo pošlo po krivu.
Možda se brod srušio." Obratio se Petersu. "Ja sam Olham. Znam da jesam.
Nikakav prijenos nije učinjen. Ja sam isti onaj koji sam oduvijek bio."
Dotaknuo se i prešao rukama preko svojega tijela. "Zacijelo postoji neki
način da to dokažem. Vratite me na Zemlju. Rendgenski pregled, neurološka
pretraga, bilo što slično pokazat će vam kako stoje stvari. Ili možda možemo
pronaći srušeni brod."
Ni Peters ni Nelson ništa na to nisu rekli.
"Ja sam Olham", ponovio je. "Znam da jesam. Ali ne mogu to dokazati."
"Robot", rekao je Peters, "neće biti svjestan toga da on nije pravi Spence
Olham. Postat će Olham umom koliko i tijelom. Dali su mu umjetni sustav
pamćenja, lažne uspomene. Izgledat će poput njega, imati njegova sjećanja,
njegove misli i interese, obavljat će njegov posao.
Ali postojat će jedna razlika. U robotu se nalazi U-bomba, spremna da
eksplodira kad čuje izraz za okidanje." Peters se malo odmaknuo. "To je ta
jedina razlika. Zbog toga te odvodimo na Mjesec. Ondje će te rastaviti i
izvaditi bombu iz tebe. Možda će eksplodirati, ali to neće biti bitno, ne
ondje."
Olham je polako sjeo.
"Uskoro stižemo", rekao je Nelson.
Zavalio se u sjedalo, mahnito mozgajući, dok se brod polako spuštao.
Pod njima je bila rošava površina Mjeseca, beskrajno razoreno prostranstvo.
Što sada da radi? Što bi ga moglo spasiti?
"Pripremite se", rekao je Peters.
Za nekoliko minuta bit će mrtav. Dolje, ispod sebe, vidio je jednu
točkicu, nekakvu građevinu. U toj građevini bili su ljudi, ekipa za
demoliranje, koja samo čeka da ga raskomada. Raščerečit će ga, otrgnuti mu
ruke i noge, raskomadati ga. Kada ne pronađu nikakvu bombu, iznenadit će
se; onda će im biti jasno, ali onda će biti prekasno.
Olham je pogledao po maloj kabini. Nelson je još uvijek držao oružje u
ruci. Ondje neće imati nikakvih izgleda. Kad bi mogao doći do nekakvog
liječnika, kad bi mogao napraviti pregled - to je bio jedini način. Mary bi mu
mogla pomoći. Mahnito je razmišljao, dok su mu misli sustizale jedna drugu.
Samo nekoliko minuta, ostalo mu je samo malo vremena. Kada bi samo
mogao stupiti u vezu s njom, javiti joj se na neki način.
"Polako", rekao je Peters. Brod se polako spustio, poskočivši na neravnu
tlu. Zavladala je tišina.
"Slušajte", rekao je Olham prigušeno. "Mogu dokazati da sam Spence
Olham. Nađite liječnika. Dovedite ga ovamo..."
"Eno desetine", pokazao je prstom Nelson. "Stižu." Bacio je nespokojan
pogled prema Olhamu. "Nadam se da se ništa neće dogoditi."
"Otići ćemo prije nego što započnu raditi", rekao je Peters. "Još koji
trenutak i brišemo odavde." Obukao je skafander. Nakon toga je uzeo oružje
od Nelsona. "Sad ću ja malo pripaziti na njega."
Nelson je obukao svoj skafander, nespretan od žurbe. "Što je s njim?"
Pokazao je na Olhama. "Da se i on obuče?"
"Ne." Peters je odmahnuo glavom. "Robotima kisik vjerojatno nije
potreban."
Skupina ljudi već je bila gotovo pokraj broda. Zastali su u očekivanju.
Peters im je dao znak.
"Hajde!" Mahnuo je rukom, pa su im ljudi oprezno prišli; ukočene,
groteskne prilike u tim napuhanim odijelima.
"Ako otvorite vrata", rekao je Olham, "ja neću preživjeti. Počinit ćete
ubojstvo."
"Otvori vrata", rekao je Nelson. Pružio je ruku prema kvaki.
Olham ga je gledao. Vidio je kako se njegova ruka stišče oko metalne
šipke. Sljedećeg trenutka vrata će se rastvoriti, zrak u brodu pohrlit će van.
On će umrijeti, a oni će smjesta shvatiti da su pogriješili. Možda se ljudi u
nekom drugom vremenu, kad ne bude rata, neće ovako ponašati, užurbano
voditi osobu u smrt zato što se boje. Svi su bili u strahu, svi su bili voljni
žrtvovati pojedinca zbog skupnoga straha.
Ubijaju ga zato što nisu mogli pričekati da se uvjere u njegovu krivnju.
Nije bilo dovoljno vremena.
Pogledao je Nelsona. Nelson mu je bio dugogodišnji prijatelj. Zajedno
su išli u školu. Bio mu je vjenčani kum. Sada se Nelson spremao da ga ubije.
Ali Nelson nije bio pokvaren; to nije bila njegova greška. Takva su bila
vremena. Možda je jednako tako bilo i u vremenima kuge. Svatko na kome bi
se uočio nekakav prišt vjerojatno bi također bio ubijen, bez trenutka
oklijevanja, bez dokaza, samo na temelju sumnje. U vremenima opasnosti ne
postoji drugačiji način.
Nije ih krivio. Ali morao je preživjeti. Život mu je bio odviše dragocjen
a da ga žrtvuje. Olham je brzo razmišljao. Što da učini? Ima li ikakve
mogućnosti? Pogledao je oko sebe.
"Otvaram", rekao je Nelson.
"Imate pravo", rekao je Olham. Iznenadio ga je zvuk vlastitoga glasa.
Posjedovao je snagu očaja. "Nije mi potreban zrak. Otvori vrata."
Zastali su i pogledali ga sa znatiželjnim zaprepaštenjem. "Samo daj.
Otvori ih. Nije mi bitno." Olham je zavukao ruku u sako. "Pitam se, koliko
daleko ćete uspjeti pobjeći?"
"Pobjeći?"
"Ostalo vam je petnaest sekundi života." Prsti u sakou skvrčili su mu se,
ruka se odjednom ukočila. Opustio se, s blagim smiješkom. "Niste imali
pravo što se tiče izraza za okidanje. U tom pogledu ste pogriješili. Evo,
četrnaest sekundi."
Dva preneražena lica buljila su u njega iz skafandera. Zatim su se
uskomešali, pohrlili u bijeg, panično otvorili vrata. Zrak je procurio s piskom,
istječući u prazninu. Peters i Nelson klisnuli su iz broda. Olham je skočio za
njima. Ščepao je vrata i s mukom ih zatvorio. Sustav za automatsko
održavanje tlaka grozničavo je zabrenčao, dopunjavajući izgubljeni zrak.
Olham je izdahnuo i stresao se.
Još jedna sekunda...
Kroz prozor je vidio da su se njih dvojica pridružili onoj skupini.
Desetina se raštrkala, trčeći u svim smjerovima. Jedan po jedan bacali su se
nauznak na tlo. Olham je sjeo za upravljačku ploču. Namjestio je brojčanike.
Kad je brod uzletio ljudi na tlu brzo su se osovili na noge i zagledali uvis,
otvorenih usta.
"Žao mi je", promrmljao je Olham, "ali moram se vratiti na Zemlju."
Usmjerio je brod natrag istim putem kojim je i došao.
Bila je noć. Svuda oko broda cvrčali su cvrčci, remeteći studeni mrak.
Olham se nagnuo nad videkran. Prizor se postupno uobličio; veza se
uspostavila bez problema. Odahnuo je s olakšanjem.
"Mary", rekao je. Žena se zagledala u njega. Zinula je u čudu.
 "Spence! Gdje si? Što je bilo?"
"Ne mogu ti reći. Slušaj, moram brzo govoriti. Mogu mi svaki čas
prekinuti ovaj poziv. Otiđi do lokacije Projekta i nađi doktora Chamberlaina.
Ako nije tamo, uzmi bilo kojeg liječnika. Dovedi ga u kuću i zadrži ga ondje.
Neka sa sobom ponese opremu, rendgen, fluoroskop, sve skupa."
"Ali..."
"Postupi kako ti kažem. Požuri. Neka bude spreman za sat vremena."
Olham se primaknuo ekranu. "Je li sve u redu? Jesi li sama?"
"Sama?"
"Je li netko s tobom? Je li... je li ti se javio Nelson ili bilo tko drugi?"
"Nije. Spence, ne shvaćam."
"U redu. Vidimo se kod kuće za sat vremena. I ne govori nikome ništa.
Dovedi Chamberlaina k nama pod bilo kakvom izlikom. Reci mu da si jako
bolesna."
Prekinuo je vezu i pogledao na sat. Trenutak zatim izašao je iz broda,
iskoračivši u mrak. Trebao je prijeći pola milje.
Počeo je hodati.
Jedno se svjetlo vidjelo na prozoru, svjetlo radne sobe. Promatrao ga je,
klečeći uz ogradu. Nije bilo ni zvuka ni bilo kakvog kretanja. Podignuo je
ručni sat i pogledao ga pod svjetlošću zvijezda. Prošlo je skoro sat vremena.
Ulicom je naišla jedna buba. Produžila je dalje.
Olham je pogledao prema kući. Liječnik je već trebao stići. Trebao bi
biti unutra i čekati ga s Mary. Nešto mu je palo na pamet. Je li ona uspjela
otići od kuće? Možda su je presreli. Možda se on sad sprema upasti ravno u
klopku.
Ali što mu drugo preostaje?
S liječničkim bilješkama, fotografijama i nalazima, postojat će
mogućnost, prilika za dokaz. Kad bi ga se moglo pregledati, kad bi mogao
ostati na životu dovoljno dugo da oni obave pretrage...
Tako bi to mogao dokazati. To je vjerojatno jedini način. Jedina mu je
nada ležala u toj kući. Doktor Chamberlain bio je ugledan čovjek. Bio je
liječnik za osoblje u Projektu. On će znati, njegova riječ u tom pitanju imat će
težinu. On bi njihovu histeriju, njihovo ludilo, mogao nadvladati činjenicama.
Ludilo - upravo je o tome bila riječ. Kad bi samo pričekali, postupali
polako, uzeli si vremena. Ali nisu mogli čekati. On je morao umrijeti, smjesta
umrijeti, bez dokaza, bez ikakvog suđenja ili pregleda. Najjednostavnija
pretraga će dati dokaz, ali oni nisu imali vremena za najjednostavniju
pretragu. Na pameti im je bila samo opasnost. Opasnost, i ništa više.
Ustao je i krenuo prema kući. Popeo se na trijem. Pred vratima je zastao,
osluškujući. Još nije čuo ni zvuka. Kuća je bila apsolutno tiha.
Pretiha.
Olham je nepomično stajao na trijemu. Unutra su nastojali biti nečujni.
Zašto? Kuća je bila mala; na samo metar-dva, iza ovih vrata, trebali bi stajati
Mary i doktor Chamberlain. Pa ipak, nije se čulo ništa, ni najslabiji glas, baš
ništa. Pogledao je vrata. Radilo se o vratima koja je otvorio i zatvorio tisuću
puta, svakoga jutra i svake večeri.
Stavio je ruku na kvaku. Zatim ju je, odjednom, podignuo i umjesto
kvake pritisnuo zvono. Začuo se zvon, odnekud iz dubine kuće. Olham se
nasmiješio. Začuo je kretanje.
Mary je otvorila vrata. Čim je ugledao njezino lice bilo mu je jasno.
Potrčao je i bacio se u grmlje. Jedan policajac iz osiguranja gurnuo je
Mary u stranu i zapucao preko nje. Grmlje se razletjelo. Olham je otpuzao
oko ugla kuće. Skočio je na noge i potrčao, mahnito odjurivši u mrak.
Uključio se reflektor i snop svjetlosti počeo je kružiti pokraj njega.
Prešao je cestu i uspentrao se na ogradu. Skočio je s nje i pretrčao nečije
dvorište. Iza njega nailazili su ljudi, policajci iz osiguranja, dovikujući se u
trku. Olham je s mukom dolazio do daha, dok su mu se prsa nadimala i
opuštala.
Njezino lice - smjesta mu je bilo jasno. Te stisnute usne, te prestravljene,
ojađene oči. Što bi bilo da je samo nastavio, otvorio vrata i ušao! Prisluškivali
su poziv i smjesta se pojavili, čim je on prekinuo vezu. Vjerojatno je
povjerovala njihovom tumačenju. Bez sumnje ga je i ona smatrala robotom.
Olham je samo trčao i trčao. Odmicao je policajcima, ostavljao ih je za
sobom. Izgleda da im trčanje nije baš išlo. Popeo se na brijeg i nekako
spustio niz suprotnu stranu. Za koji trenutak stići će do broda. Ali kamo sada
da pođe? Usporio je i stao. Već je vidio brod kako se ocrtava spram neba
ondje gdje ga je parkirao. Naselje je ostalo iza njega; bio je na rubu divljine
između naseljenih mjesta, gdje započinju šume i pustoš. Prešao je jedno
neplodno polje i zašao među drveće.
Dok je prilazio brodu, na njemu su se otvorila vrata.
Iskoračio je Peters, kao silueta naspram svjetla. U rukama je držao tešku
borisovku. Olham je stao i ukočio se. Peters je gledao oko njega, u mrak.
"Znam da si tamo negdje", rekao je. "Dođi ovamo, Olham. Ljudi iz
osiguranja su svuda oko tebe."
 Olham se nije pomaknuo.
"Slušaj me. Samo što te nismo ulovili. Izgleda da još uvijek ne vjeruješ
da si robot. Tvoj poziv ženi ukazuje na to da si i dalje pod iluzijom koju su
stvorile tvoje umjetne uspomene.
Ali ti jesi robot. Ti si robot, a u tebi je bomba. Svakog časa bi ti, netko
drugi, bilo tko, mogao izgovoriti izraz za okidanje. Kada se to dogodi, bomba
će uništiti sve u golemom krugu oko nas. Projekt, žena, svi mi ćemo stradati.
Je li ti jasno?"
Olham ništa nije rekao. Osluškivao je. Ljudi su mu se približavali,
krećući se kroz šumu.
"Ako ne izađeš, ulovit ćemo te. Bit će to samo pitanje vremena. Više
nemamo namjeru da te prevozimo u bazu na Mjesecu. Bit ćeš uništen čim te
ugledamo, a morat ćemo se izložiti riziku da će se bomba detonirati. Naredio
sam svakom raspoloživom policajcu iz osiguranja da dođe na ovo područje.
Pretražujemo cijeli okrug, pedalj po pedalj. Nemaš kamo. Ovu šumu okružuje
kordon naoružanih ljudi. Imaš otprilike šest sati prije nego što pregledamo i
posljednji pedalj."
Olham se odmaknuo. Peters je nastavio govoriti; nije ga uopće opazio.
Bilo je odviše mračno da bi se ikoga moglo vidjeti. Ali Peters je bio upravu.
On nije imao kamo. Otišao je iz naselja u rubno područje, gdje počinju šume.
Tu bi se mogao neko vrijeme skrivati, ali prije ili kasnije ulovit će ga.
To je samo pitanje vremena.
Olham je tiho prolazio šumom. Kilometar za kilometrom, svaki dio
okruga bio je premjeravan, razgrtan, pretraživan, proučavan, pregledavan.
Kordon se cijelo vrijeme zbijao, stežući ga u sve manji prostor.
Što mu je preostalo? Izgubio je svoj brod, jedinu nadu za bijeg. Bili su
mu u domu; njegova je žena bila s njima i bez sumnje vjerovala da je pravi
Olham već ubijen. Stisnuo je šake. Negdje postoji srušeni igleni brod
Izvansvemiraca, a u njemu ostaci robota. Negdje u blizini taj se brod srušio i
razbio.
A uništeni robot leži u njemu.
Prožela ga je slabašna nada. Što ako uspije pronaći ostatke? Kad bi im
mogao pokazati olupinu, ostatke broda, robota...
Ali gdje? Gdje bi to mogao pronaći?
Hodao je dalje, izgubljen u mislima. To je najvjerojatnije negdje
nedaleko odavde. Brod je zacijelo sletio u blizini Projekta; od robota se
očekivalo da ostatak puta pređe pješke. Uspeo se uz jedan obronak i obazro.
Srušen i spaljen. Ima li kakvog traga tome, kakve naznake? Da nije nešto
pročitao, nešto čuo? Negdje u blizini, kamo se može stići pješke. Neko divlje
mjesto, zabačena točka na kojoj nikoga ne bi bilo.
Olham se odjednom osmjehnuo. Srušen i spaljen...
Šuma Sutton.
Ubrzao je korak.
Bilo je jutro. Sunčevo se svjetlo probijalo kroz polomljene krošnje i
padalo na čovjeka koji je čučao na rubu proplanka. Olham je tu i tamo bacao
pogled naviše, osluškujući. Nisu bili daleko, tek na nekoliko minuta odavde.
Osmjehnuo se.
Dolje pod njim, razasuta po proplanku i među pougljenjenim panjevima
koji su nekoć bili šuma Sutton, nalazila se isprepletena masa olupine. Malo je
svjetlucala pod suncem, tamno se presijavajući. Nije se previše namučio da je
nađe. Šuma Sutton bila mu je dobro poznato mjesto; verao se njome mnogo
puta u životu kad je bio mlađi. Znao je gdje će pronaći ostatke. Tu je bio
jedan vrh koji je izvirao iznenada, bez upozorenja.
Brod koji se spušta, a ne poznaje ovu šumu, imao je malo izgleda da ga
promaši. A on je sada čučao i gledao brod pod sobom, ili barem ono što je od
njega ostalo.
Olham je ustao. Čuo ih je, ne više daleko, kako mu zajednički prilaze,
razgovaraju ispod glasa. Napeo se. Sve je ovisilo o tome tko će ga prvi
ugledati. Bude li to Nelson, neće imati nikakvih izgleda. Nelson će smjesta
zapucati. Poginut će prije nego što oni i uoče brod. Ali bude li imao vremena
da im nešto dovikne, da ih načas zadrži... Jedino mu je to trebalo. Nakon što
uoče ovaj brod on će biti na sigurnom.
Ali ako prvo zapucaju...
Slomila se jedna nagorjela grančica. Pojavila se nečija prilika, nesigurno
se približavajući. Olham je duboko udahnuo. Preostalo je svega nekoliko
sekundi, možda posljednjih sekundi njegova života. Podigao je ruke, napeto
škiljeći.
To je bio Peters.
"Peters!" Olham je zamahnuo rukama. Peters je podignuo oružje i
naciljao. "Ne pucaj!" Glas mu se tresao. "Čekaj samo malo. Pogledaj iza
mene, na proplanak."
"Našao sam ga", viknuo je Peters. Ljudi iz osiguranja nahrupili su iz
spaljene šume oko njega.
"Ne pucaj. Pogledaj iza mene. Brod, igleni brod. Izvansvemirski brod.
Gledaj!"
Peters je oklijevao. Oružje se zanjihalo.
"Tamo je dolje", brzo je rekao Olham. "Znao sam da ću ga tu pronaći. U
spaljenoj šumi. Sada mi vjeruješ. Pronaći ćete ostatke robota u brodu.
Pogledaj, može?"
"Tamo dolje ima nečega", rekao je jedan od ljudi nespokojno.
"Pucaj u njega!" rekao je nečiji glas. Bio je Nelsonov.
"Čekaj." Peters se naglo okrenuo. "Ja tu zapovijedam. Da nitko nije
zapucao. Možda govori istinu."
"Pucajte u njega", rekao je Nelson. "On je ubio Olhama. Svaki čas može
pobiti i sve nas. Ako bomba eksplodira..."
"Šuti." Peters se primaknuo obronku. Pogledao je u podnožje. "Gledajte
ono." Domahnuo je dvojici svojih ljudi da mu priđu. "Spustite se onamo i
pogledajte što je to."
Ljudi su štrcali niz obronak, preko proplanka. Sagnuli su se i počeli
čeprkati po ostacima broda.
"Dakle?" doviknuo je Peters.
Olham je zadržao dah. Blago se nasmiješio. Zacijelo je ondje; nije stigao
osobno pogledati, ali mora biti ondje. Odjednom ga je snašla sumnja. A što
ako je robot dovoljno dugo poživio da odluta? Što ako mu je tijelo bilo posve
uništeno, pretvoreno u pepeo u požaru?
Obliznuo se. Na čelo su mu izbile graške znoja. Nelson je zurio u njega,
i dalje zajapuren. Prsa su mu se dizala i spuštala. "Ubijte ga", rekao je
Nelson. "Prije nego što on ubije nas." Ona dvojica su se uspravila.
"Što ste našli?" rekao je Peters. Čvrsto je držao oružje. "Ima li tamo
čega?"
"Izgleda kao nešto. To je igleni brod, u svakom slučaju. Nešto leži
pokraj njega."
"Da pogledam." Peters je prošao pokraj Olhama. Olham je gledao kako
silazi niz brijeg i prilazi svojim ljudima. Ostali su išli za njim, navirujući se.
"To je nekakvo tijelo", rekao je Peters. "Gledajte ga!"
Olham je pošao s njima. Stali su u krug i gledali poda se.
Na tlu je, savijena i iskrivljena u čudan oblik, ležala groteskna prilika.
Izgledala je, možda, poput čovjeka; samo što je bila izvijena tako čudno, s
rukama i nogama razbacanim u svim smjerovima. Usta su bila otvorena; oči
su staklasto buljile.
"Poput stroja koji se pokvario", promrsio je Peters. Olham se slabašno
osmjehnuo. "Dakle?" rekao je.
Peters ga je pogledao. "Ne mogu vjerovati. Cijelo vrijeme si govorio
istinu."
"Robot nikad nije uspio stići do mene", rekao je Olham. Izvadio je
cigaretu i pripalio je. "Uništenje u nesreći broda. Svi ste bili previše zauzeti
ratom da se upitate zašto se nekakva zabačena šuma odjednom zapalila i
izgorjela. Sada znate."
Stajao je, pušio i promatrao ljude. Izvlačili su grotesknu lešinu iz broda.
Tijelo je bilo ukočeno, krutih ruku i nogu.
"Sada ćete naći bombu", rekao je Olham. Ljudi su položili tijelo na tlo.
Peters se prignuo.
"Mislim da joj vidim vršak." Ispružio je ruku i dotaknuo tijelo.
Prsni koš leša bio je rascijepljen. Nešto je svjetlucalo u zjapećoj rani,
nešto metalno. Ljudi su šutke zurili u taj metal.
"Ovo bi nas sve skupa uništilo, da je on preživio", rekao je Peters. "Ta
metalna kutija u njemu."
Šutjeli su.
"Mislim da smo ti ostali dužni", rekao je Peters Olhamu. "Ovo ti je
zacijelo bila prava mora. Da nisi pobjegao, mi bismo te..." Nije završio
rečenicu.
Olham je ugasio cigaretu. "Znao sam, naravno, da robot nikad nije uspio
stići do mene. Ali nisam to mogao nikako dokazati. Ponekad nije moguće
nešto smjesta dokazati. U tome je bio cijeli problem. Nije postojao nikakav
način da zorno pokažem da sam onaj koji jesam."
"Što kažeš na ljetovanje?" rekao je Peters. "Mislim da bismo ti mogli
srediti jednomjesečno ljetovanje. Pa da se lijepo opustiš i odmoriš."
"Mislim da bi mi ovog časa najviše prijalo da odem kući", rekao je
Olham.
"U redu, onda", rekao je Peters. "Kako god ti kažeš."
Nelson je za to vrijeme čučao na tlu pokraj leša. Posegnuo je prema
metalnom odsjaju koji se dao vidjeti u prsima.
"Ne diraj ga", rekao je Olham. "Svejedno još može eksplodirati.
Najbolje bi bilo da pustimo specijalistima za deaktiviranje da se kasnije za to
pobrinu."
Nelson ništa nije rekao. Odjednom je gurnuo ruku u prsa i ščepao taj
metal. Izvukao ga je.
"Pa što to radiš?" kriknuo je Olham.
 Nelson je ustao. Držao je taj metalni predmet. Lice mu je bilo blijedo od
užasa. Radilo se o metalnom nožu, o iglenome nožu Izvansvemiraca,
prekrivenom krvlju.
"Ovo ga je ubilo", prošaptao je Nelson. "Moj prijatelj ubijen je ovime."
Pogledao je u Olhama. "Ti si ga ubio ovime i ostavio ga pokraj broda."
Olham se tresao. Zubi su mu zacvokotali. Pogledao je u nož, pa u leš.
"To ne može biti Olham", rekao je. Vrtjelo mu se u glavi, sve mu se
kovitlalo. "Zar sam bio u krivu?"
Zinuo je.
"Ali ako je to Olham, onda sam ja sigurno..." Nije završio rečenicu,
samo taj početni dio. Prasak se vidio sve do Alfe Centauri.
 Kralj vilenjaka

Kišilo je i padao je mrak. Zavjese vode slijevale su se na red crpki na

rubu postaje za gorivo; drvo sa suprotne strane autoputa svijalo se na vjetru.
Shadrach Jones stajao je tik unutar ulaza u malu zgradu, naslonjen na
bačvu nafte. Vrata su bila otvorena i zapuši kiše padali su na drveni pod. Bilo
je kasno; sunce je zašlo, a zrak je postajao hladan. Shadrach je zavukao ruku
u kaput i izvadio cigaru. Odgrizao joj je vršak i pažljivo je pripalio, okrenuvši
se od vrata. U onome mraku cigara je oživjela u bljesku, toplom i sjajnom.
Shadrach je duboko povukao dim. Zakopčao je kaput, umotavši se u njega, i
iskoračio na kolnik.
"Kvragu", rekao je. "Kakva noć!" Kiša ga je zalijevala, vjetar ga je
zapuhivao. Zaškiljio je i pogledao niz autoput, amo pa tamo. Nijednog auta
nije bilo na vidiku. Odmahnuo je glavom i zaključao benzinske crpke.
Vratio se u zgradu i čvrsto zatvorio vrata za sobom. Otvorio je
registarsku kasu i prebrojio novac koji je zaradio tijekom dana. Nije ga bilo
baš puno.
Nije bilo puno, ali dovoljno za jednog starca. Dovoljno da si kupi duhan
i drva za ogrjev i časopise, pa da mu bude ugodno dok čeka da tu i tamo
svrati neki auto. Autoputom više nije prolazilo baš mnogo automobila.
Autoput je počeo polako propadati; mnogo je pukotina bilo na njegovoj
suhoj, gruboj površini, a većina vozača radije je išla velikom državnom
autocestom s one strane pobrđa. U Derryvilleu nije bilo ničega što bi ih
privuklo, što bi ih nagnalo da se usmjere prema njemu. Derryville je bio malo
mjesto, premalo da privuče bilo koju bitnu industriju, premalo da ikome bude
naročito važno. Ponekad su prolazili sati a da...
Shadrach se napeo. Čvrsto je primio novac u šaku. Izvana je dopro zvuk,
melodični zvon signalne žice protegnute duž kolnika.
Dinggg!
Shadrach je ispustio novac u blagajnu i zatvorio ladicu. Polako je ustao i
otišao do vrata, osluškujući. Na vratima je isključio svjetlo i pričekao u tami,
zureći van.
Ondje nije vidio nikakvo vozilo. Kiša je lila, kovitlajući se na vjetru;
magleni oblaci kotrljali su se cestom. A nešto je stajalo pokraj crpki.
Otvorio je vrata i izašao. Oči mu isprva ništa nisu uspijevale razabrati.
Starac je tjeskobno progutao knedlu.
Dvije majušne prilike stajale su na kiši i držale svojevrstan podij između
sebe. Nekoć su možda bile veselo odjevene u odore jarkih boja, ali sada je
odjeća mlohavo i promočeno visjela s njih, cijedeći se na kiši. Klonulo su
pogledali prema Shadrachu. Voda im se slijevala niz lišća u po velikim
kapima vode. Odjeća im je lepetala na vjetru, lepršajući i komešajući se.
Na podiju se nešto pomaknulo. Jedna se glavica oprezno okrenula,
povirivši prema Shadrachu. Slabo se svjetlo mutno odrazilo s kišom oblivene
kacige.
"Tko ste vi?" upitao je Shadrach.
Prilika na podiju uzdigla se. "Ja sam Kralj vilenjaka i mokro mi je."
Shadrach je samo zaprepašteno buljio.
"Tako je", rekao je jedan nosač. "Svima nam je mokro."
Mala skupina vilenjaka prišla im je s naporom i stala oko svoga kralja.
Skutrili su se zajedno, bespomoćno, šutke.
"Kralj vilenjaka", ponovio je Shadrach. "E, tako mi svega."
Je li to moguće? Vrlo su maleni, u redu, a i smočena odjeća im je
neobična, čudnovatih boja.
Ali vilenjaci?
"Tako mi svega. Pa, što god već da ste, ne biste trebali biti vani po
ovakvoj noći."
"Naravno da ne bismo", promrmljao je kralj. "Nismo mi za to krivi.
Nismo krivi..." Glas mu se izgubio u hripavom kašlju. Vilenjački vojnici
tjeskobno su pogledali prema podiju.
"Dajte vi njega bolje odnesite unutra", rekao je Shadrach. "Stanujem tu,
niz cestu. Ne bi on trebao biti vani na kiši."
"Mislite da je nama lijepo biti vani po ovakvoj noći?" promrsio je jedan
nosač. "Kako se stiže onamo? Pokažite nam."
Shadrach je pokazao niz cestu. "Onamo. Samo pođite za mnom. Naložit
ću vatru."
Pošao je cestom, napipavši prvu stepenicu širokog kamenog stubišta
koje su on i Phineas Judd ljetos postavili. Na vrhu stubišta se osvrnuo. Podij
je polako prilazio, blago se njišući lijevo-desno. Iza njega su vilenjački
vojnici šutke pronalazili put, u sićušnoj koloni promočenih stvorenja,
nesretnih i promrzlih.
"Potpalit ću vatru", rekao je Shadrach. Potjerao ih je u kuću.
Vilenjački kralj umorno se zavalio na jastuk. Nakon stoje otpio vruću
čokoladu opustio se, a sada je njegovo teško disanje zvučalo sumnjivo nalik
hrkanju.
Shadrach se nelagodno promeškoljio.
"Oprostite mi", rekao je odjednom Vilenjački kralj, otvorivši oči.
Protrljao si je čelo. "Zacijelo sam zadrijemao. Gdje smo ono stali?"
"Trebali biste poći na počinak, vaše Veličanstvo", rekao je pospano
jedan vojnik. "Kasno je, a ovo su teška vremena."
"Točno", rekao je Vilenjački kralj, kimajući. "Vrlo točno." Pogledao je
prema divovskoj prilici Shadracha, koji je stajao pred kaminom s čašom piva
u ruci. "Smrtniče, hvala na gostoprimstvu. Nemamo se običaj nametati
ljudskim bićima."
"Sve zbog onih trolova", rekao je drugi vojnik, sklupčan posred jastučića
na kauču.
"Tako je", složio se još jedan. Uspravio se, pipajući gdje mu je mač.
"Oni smrdljivi trolovi, kopaju i krešte..."
"Shvaćate", nastavio je Vilenjački kralj, "dok je naša povorka prelazila
Velike Niske Stube na putu prema Dvorcu, ondje gdje leži u udubini
Divovskih gora..."
"Mislite na greben Sugar", ljubazno ga je ispravio Shadrach.
"Divovske gore. Sporo smo se probijali. Naišla je oluja s kišom. Smeli
smo se. Odjednom se pojavila skupina trolova, lomeći šumsko grmlje pred
sobom. Umaknuli smo iz šume i potražili spas na Beskrajnoj stazi..."
"Na autoputu. Državnoj cesti broj dvadeset."
"I tako smo, znači, došli ovamo." Vilenjački kralj pričekao je na
trenutak. "Kišilo je sve jače. Vjetar je puhao oko nas, hladan i opor.
Beskonačno dugo hodali smo s mukom. Pojma nismo imali ni kamo idemo ni
što će od nas biti."
Vilenjački kralj pogledao je u Shadracha. "Znali smo samo ovo: iza nas
nailazili su trolovi, šunjali se kroz šume, koračali kroz kišu, satirući sve pred
sobom."
Stavio je ruku na usta i zakašljao, prignuvši se. Svi vilenjaci u strepnji su
pričekali da kašalj prođe. Ispravio se.
"Lijepo od vas što ste nam dali da uđemo. Nećemo vam dugo smetati.
Vilenjacima nije običaj..."
Opet je zakašljao, prekrivši si lice rukom. Vilenjaci su mu se tjeskobno
primakli. Kralj se napokon pomaknuo. Uzdahnuo je.
"Što je bilo?" upitao je Shadrach. Prišao mu je i uzeo šalicu čokolade iz
krhke ručice. Vilenjački kralj legao je i zažmirio.
"Mora se odmoriti", rekao je jedan vojnik. "Gdje je vaša soba? Spavaća
soba."
"Na katu", rekao je Shadrach. "Pokazat ću vam gdje je."
Kasno te noći Shadrach je sam sjedio u mračnoj, pustoj dnevnoj sobi,
duboko zamišljen. Vilenjaci su spavali iznad njega, u spavaćoj sobi na katu;
Vilenjački kralj na krevetu, a ostali sklupčani zajedno na sagu.
U kući je bilo tiho. Vani je kiša lila bez kraja i konca, zalijevajući kuću u
naletima. Shadrach je čuo kako krošnje šibaju na vjetru. Kršio je ruke. Kakva
li čudna posla - svi ti vilenjaci sa svojim starim, bolesnim kraljem i
piskutavim glasićima. Kako li su samo ustrašeni i zlovoljni!
Ali i jadni; tako mali i mokri, dok se s njih cijedi voda, a sva ta vesela
odjećica im je obješena i natopljena.
Ti trolovi - kakvi li su oni? Neugodni i ne baš čisti. Nešto u vezi s
kopanjem, lomljenjem i probijanjem kroz šumu...
Shadrach se odjednom nasmijao od srama. Što mu je, kad vjeruje u sve
to? Ljutito je ugasio cigaru, porumenjevši do ušiju. Što se to zbiva? Kakva je
sad to sprdačina?
Vilenjaci? Shadrach je prezrivo frknuo. Vilenjaci u Derryvilleu? Usred
Colorada? Možda vilenjaka ima u Europi. Možda u Irskoj. Za to je čuo. Ali
ovdje? Na katu baš njegove kuće, da spavaju baš u njegovome krevetu?
"Stvarno mi se više ne da slušati o tome", rekao je. "Nisam budala, da
znate."
Okrenuo se prema stubištu, napipavajući rukohvat u tami. Počeo se
uspinjati.
Iznad njega odjednom se upalilo svjetlo. Jedna vrata su se otvorila.
Dva vilenjaka polako su izašla na odmorište. Pogledali su ga odozgo.
Shadrach je stao na pola stubišta. Nešto u izrazu njihovih lica nagnalo ga je
da stane.
"Što je bilo?" upitao je, oklijevajući.
Nisu mu odgovorili. U kući je postajalo hladno, hladno i mračno, zbog
studene kiše vani i studeni nepoznatog unutra.
"Što je?" ponovio je. "Što je bilo?"
"Kralj je mrtav", rekao je jedan vilenjak. "Preminuo je prije nekoliko
trenutaka."
Shadrach je samo gledao uvis, razrogačenih očiju. "Zbilja? Ali..."
"Bio je vrlo promrzao i vrlo umoran." Vilenjaci su se okrenuli i vratili u
sobu, polako i tiho zatvorivši vrata.
Shadrach je stajao s prstima na rukohvatu, tvrdim, suhim prstima,
snažnim i tankim.
Blijedo je kimao glavom.
"Tako znači", rekao je zatvorenim vratima. "Umro je."
Vilenjački vojnici stajali su oko njega u svečanom krugu. Dnevna soba
bila je okupana suncem, hladnim blijedim sjajem ranog jutra.
"Ali, čekajte", rekao je Shadrach. Potegnuo si je kravatu. "Moram na
benzinsku postaju. Zar ne možemo razgovarati kad se vratim kući?"
Lica vilenjačkih vojnika bila su ozbiljna i zabrinuta.
"Saslušajte", rekao je jedan od njih. "Molim vas, saslušajte nas. To nam
je veoma važno."
Shadrach je pogledao iza njih. Kroz prozor je vidio autoput, koji se
isparavao na toplini dana, a nešto niže stajala je benzinska postaja i vedro
svjetlucala. I baš dok je gledao, jedan auto stao je pred njom i resko zatrubio,
pun nestrpljivosti. Kad nitko nije izašao iz postaje, automobil je produžio
cestom.
"Kumimo vas", rekao je jedan vojnik.
Shadrach je pogledao dolje, u krug oko sebe, u napeta lica, prožeta
brigom i mukom. Začudo, uvijek je poimao vilenjake kao bezbrižna bića,
koja trčkaraju bez ikakve brige ili pojma o...
"Izvolite", rekao je. "Slušam vas." Prišao je velikome naslonjaču i sjeo.
Vilenjaci su se skupili oko njega. Načas su raspravljali međusobno,
sašaptavali se, dogovarali ispod glasa. Zatim su se obratili Shadrachu.
Stari je čekao prekriženih ruku.
"Ne možemo biti bez kralja", rekao je jedan vojnik. "Ne bismo mogli
preživjeti. Ne u današnje vrijeme."
"Ti trolovi", dodao je drugi. "Vrlo brzo se množe. Grozne su to zvijeri.
Teške i nakazne, grube, smrdljive..."
"Vonj im je užasan. Dolaze iz mračnih, vlažnih mjesta pod zemljom,
gdje se slijepe, protegnute biljke šutke hrane, daleko pod površinom, daleko
od sunca."
"Pa, onda biste trebali izabrati kralja", predložio je Shadrach. "Tu ne
vidim nikakvih problema."
"Mi ne izabiremo Kralja vilenjaka", kazao je jedan vojnik. "Stari kralj
mora imenovati svoga nasljednika."
"O", uzvratio je Shadrach. "Pa, nema ničeg lošeg u toj metodi."
 "Dok je naš stari kralj ležao na samrti, nekoliko prigušenih riječi doprlo
je s njegovih usana", kazao je jedan vojnik. "Prignuli smo se bliže, ustrašeni i
nesretni, da ga čujemo."
"Bitna stvar, nego što", složio se Shadrach. "Nije nešto što bi trebalo
propustiti."
"Izgovorio je ime onoga koji će nas voditi."
"Dobro. Uspjeli ste ga čuti, dakle. I onda, u čemu je poteškoća?"
"Ime koje je izgovorio bilo je - vaše ime."
Shadrach je blenuo. "Moje?"
"Kralj je na samrti kazao: 'Učinite njega, divovskoga smrtnika, svojim
kraljem. Štošta će se zbiti povede li on vilenjake u boj protiv trolova. Vidim
gdje se opet diže Vilenjačko carstvo, kakvo bješe u starim vremenima, kakvo
bješe prije..."
"Ja!" poskočio je Shadrach. "Ja? Kralj vilenjaka?"
Shadrach se ushodao po sobi, zarivši ruke u džepove. "Ja, Shadrach
Jones, Kralj vilenjaka." Iscerio se, pomalo fakinski. "Da vam pravo kažem,
nikad mi to prije nije palo na pamet."
Prišao je zrcalu nad kaminom i dobro se pogledao. Vidio je svoju
rijetku, prosijedu kosu, svoje bistre oči, tamnu kožu, svoju veliku Adamovu
jabučicu.
"Kralj vilenjaka", rekao je. "Kralj vilenjaka. Čekaj da to čuje Phineas
Judd. Čekaj samo dok mu to kažem!"
Phineas Judd zacijelo će se iznenaditi!
Iznad postaje za gorivo sjalo je sunce, visoko na vedrom plavom nebu.
Phineas Judd sjedio je i igrao se s papučicom svoga starog Fordovog
kamioneta. Motor je ubrzavao i usporavao. Phineas je dohvatio ključ u bravi
za paljenje i ugasio motor, te spustio prozor skroz do kraja.
"Što si to rekao?" upitao je. Skinuo je naočale i počeo ih brisati, držeći
čelične okvire između vitkih, spretnih prstiju koji su se naučili strpljenju
nakon godina prakse. Vratio je naočale na nos i zagladio ono malo kose koja
mu je ostala.
"Što je ono bilo, Shadrach?" rekao je. "Daj da to opet čujemo."
"Ja sam Kralj vilenjaka", ponovio je Shadrach. Promijenio je položaj,
podigavši drugo stopalo na papuču automobila. "Tko bi to rekao? Ja,
Shadrach Jones, Kralj vilenjaka."
Phineas ga je samo gledao. "Koliko dugo si ti već... Kralj vilenjaka,
Shadrach?"
 "Od preksinoć."
"Tako dakle. Od preksinoć." Phineas je kimnuo. "Tako dakle. A što se
to, ako smijem pitati, preksinoć zbilo?"
"Vilenjaci su došli u moju kuću. Kad je stari kralj umro, kazao im je
da..."
Dobrenčao je još jedan kamionet, iz kojeg je iskočio vozač. "Vode!"
rekao je. "Gdje je, dovraga, crijevo?"
Shadrach se nevoljko okrenuo. "Idem po njega." Obratio se opet
Phineasu. "Možda možemo porazgovarati noćas, kad se vratiš iz mjesta. Htio
bih ti ispričati ostalo. Vrlo je zanimljivo."
"Jasno", rekao je Phineas i pokrenuo svoj kamiončić. "Jasno, Shadrach.
Baš me zanima da to čujem."
Odvezao se niz cestu.
Kasnije tog dana, Dan Green dovezao je svoju krntiju do benzinske
postaje.
"Hej, Shadrach", doviknuo je. "Dođi amo! Da te nešto pitam."
Shadrach je izašao iz kućice, s prljavom krpom u ruci. "Što je?"
"Dođi amo." Dan se nagnuo kroz prozor, cereći se osmijehom koji mu je
rascijepio lice od uha do uha. "Daj da te nešto pitam, može?"
"Jasno."
"Je li to istina? Da si ti zbilja Kralj vilenjaka?"
Shadrach je blago porumenio. "Valjda jesam", priznao je, odvrativši
pogled. "Taj sam, nego što."
Danu se osmijeh objesio. "Hej, ti to mene vučeš za nos? U čemu je vic?"
Shadrach se razljutio. "Što hoćeš time reći? Nego što, ja sam Kralj
vilenjaka. A svatko tko kaže da nisam..."
"Dobro, dobro, Shadrach", rekao je Dan, brzo opet pokrenuvši krntiju.
"Ne ljuti se. Samo sam te pitao."
Shadrach je izgledao vrlo čudno.
"U redu", rekao je Dan. "Ništa se ja ne bunim, je l' tako?"
Do konca dana svi u tom kraju čuli su za Shadracha i to kako je on
odjednom postao Kralj vilenjaka. Deda Richey, koji je držao dućan Lucky u
Derryvilleu, tvrdio je da Shadrach to izvodi ne bi li privukao mušterije u
svoju postaju za gorivo.
"Bistar je on stari dečko", rekao je Deda. "Onuda više nema baš puno
prometa. Zna on što radi."
"Ne znam baš", oponirao mu je Dan Green. "Trebao si ga čuti, mislim
da zbilja vjeruje u to."
"Kralj vilenjaka?" Svi su se nasmijali. "Pitam se što će mu još pasti na
pamet."
Phineas Judd je razmislio. "Shadracha znam već godinama. Ne ide mi to
u glavu." Namrštio se, s naboranim izrazom negodovanja na licu. "Ne sviđa
mi se."
Dan ga je pogledao. "Znači da misliš da on u to vjeruje?"
"Nego što", rekao je Phineas. "Možda nisam u pravu, ali zbilja mislim
da vjeruje u to."
"Ali kako da u to vjeruje?" upitao je Deda. "Nije Shadrach glup. Bavi se
tim poslom već jako dugo. Sigurno ima neke koristi od toga, kako ja to
shvaćam. Ali kakve, ako nije vezana uz boljitak postaje za gorivo?"
"Ma, zar ne znaš što je time dobio?" rekao je Dan, iscerivši se. Bljesnuo
mu je zlatni zub.
"Što?" zanimalo je Dedu.
"Dobio je cijelo kraljevstvo za sebe, eto što - da s njime radi kako mu se
svidi. Što bi ti rekao na to, Deda? Zar ti ne bi bilo drago da budeš Kralj
vilenjaka i više ne moraš držati ovu staru trgovinu?"
"A što fali mojoj trgovini?" rekao je Deda. "Nije me sramota stoje
držim. Bolje to nego da prodajem tekstil."
Dan je porumenio. "Pa ni tome ništa ne fali." Pogledao je Phineasa. "Je l'
tako? Nema ničeg lošeg u prodavanju tekstila, zar ne, Phineas?"
Phineas je zurio u pod. Načas je podigao pogled. "Što? Što si rekao?"
"Zašto si se tako zamislio?" zanimalo je Dedu. "Izgledaš zabrinuto."
"Brine me Shadrach", rekao je Phineas. "Sustižu ga godine. Cijelo
vrijeme samo tamo sjedi sam, po hladnom vremenu, dok mu kišnica teče po
podu - zimi baš grozno puše tamo, kraj autoputa..."
"Onda ti zbilja misliš da on u to vjeruje?" bio je uporan Dan. "I ne misliš
da to priča iz nekakve koristi?"
Phineas je odsutno odmahnuo glavom i nije mu odgovorio.
Smijeh je zamro. Svi su razmijenili poglede.
Te noći, dok je Shadrach zaključavao svoju postaju za gorivo, iz mraka
mu je prišla jedna malena prilika.
"Hej!" doviknuo je Shadrach. "Tko si ti?"
Na svjetlo je trepćući izašao jedan vilenjački vojnik. Bio je odjeven u
sivu odoricu, povezanu oko struka srebrnim opasačem. Na nogama je nosio
kožne čizmice. O boku mu je bio obješen kratak mač.
 "Imam ozbiljnu poruku za vas", rekao je vilenjak. "Ma, gdje sam li je
samo ostavio?"
Pretražio sije odoricu, a Shadrach je pričekao. Vilenjak je izvadio
sićušan svitak i odvezao ga, izvješteno slomivši vosak. Predao ga je
Shadrachu.
"Što tu piše?" upitao ga je Shadrach. Sagnuo se i prinio oči pergamentu.
"Nisam ponio naočale. Ne razaznajem baš dobro ta slovca."
"Trolovi su u pokretu. Čuli su da je stari kralj mrtav, pa su poustajali po
svim okolnim brdima i dolinama. Pokušat će razbiti Vilenjačko kraljevstvo
na sitne djeliće, raštrkati vilenjake..."
"Shvaćam", rekao je Shadrach. "Prije nego što se vaš novi kralj stigne
pošteno prihvatiti posla."
"Tako je." Vilenjački vojnik je kimnuo. "Ovo je presudan trenutak za
vilenjake. Naše je postojanje već stoljećima u neizvjesnosti. Trolova ima tako
mnogo, a vilenjaci su vrlo krhki i često pobolijevaju..."
"Pa, što da radim? Ima li kakvih prijedloga?"
"Trebali biste se noćas sastati s nama pod Velikim hrastom. Odvest
ćemo vas u Vilenjačko kraljevstvo, pa ćete vi i vaš stožer isplanirati i iscrtati
obranu Kraljevstva."
"Što?" Shadrachu je bilo nelagodno. "Ali nisam ni večerao. A moja
benzinska postaja - sutra je subota i mnogo auta..."
"Ali vi ste Kralj vilenjaka", rekao je vojnik.
Shadrach je stavio ruku na bradu i polako je protrljao.
"Tako je", odvratio je. "Ma jesam, zar ne?"
Vilenjački vojnik se naklonio.
"Da sam bar znao da će se ovakva stvar dogoditi", rekao je Shadrach.
"Nisam mislio da biti Kralj vilenjaka znači..."
Zastao je, nadajući se da će mu ovaj upasti u riječ. Vilenjački vojnik
smireno ga je promatrao, bez izraza na licu.
"Možda biste trebali imati nekog drugog za kralja", zaključio je
Shadrach. "Ne znam baš puno o ratovanju i tim stvarima, o borbi i svemu
takvom." Zastao je i slegnuo ramenima. "Nikad se nisam pačao ni u što
slično. Ovdje u Coloradu nitko ne vodi ratove. Hoću reći, ne vode se ratovi
između ljudskih bića."
Vilenjački vojnik i dalje nije davao glasa od sebe.
"Zašto sam ja odabran", nastavio je Shadrach kršeći ruke. "Ja vam ne
znam ništa o tome. Zbog čega je njemu došlo da mene odabere? Zašto nije
odabrao nekog drugog?"
"Imao je povjerenja u vas", rekao je vilenjak. "Doveli ste ga u svoju
kuću, spasili ga od kiše. Znao je da ništa ne očekujete zauzvrat, da ne želite
ništa. Malo je poznavao takvih koji daju i ne traže ništa u zamjenu za to."
"O." Shadrach je razmislio o tome. Napokon je podigao pogled. "Ali što
je s mojom benzinskom postajom? I mojom kućom? A što će mi još oni reći,
Dan Green i Deda dolje u dućanu..."
Vilenjački vojnik odmaknuo se od njega, u sjenu. "Valja mi poći. Kasno
je, a noću izlaze trolovi. Ne bih se htio previše udaljiti od ostalih."
"Jasno", rekao je Shadrach.
"Trolovi se više ničega ne boje, sad kad je stari kralj mrtav. Haraju
posvuda. Nitko nije siguran."
"Gdje si rekao da će biti taj sastanak? I u koje vrijeme?"
"Kod Velikoga hrasta. Kad večeras zađe mjesec, tik nakon što siđe s
neba."
"Doći ću, valjda", rekao je Shadrach. "Izgleda da si u pravu. Kralj
vilenjaka ne može si dopustiti da ostavi svoje kraljevstvo na cjedilu u
odsudnom trenutku."
Pogledao je oko sebe, ali vilenjačkog vojnika već nije bilo.
Shadrach je pošao autoputom, glave pune dvojbi i čuđenja. Kad je došao
do prve široke stepenice, stao je.
"A staro hrastovo stablo je na Phineasovom imanju! Ta što će Phineas
reći?"
Ali on je bio Vilenjački kralj, a trolovi su se kretali brdima. Shadrach je
stajao i slušao šumorenje vjetra dok je puhao kroz krošnje na suprotnoj strani
autoputa i uz daleke obronke i pobrđa.
Trolovi? Ima li tu zaista trolova, koji dižu ustanak, odvažni i sigurni u
sebe u mraku noći, i ne boje se ničega i nikoga?
A još ovo sa zvanjem Vilenjačkoga kralja...
Shadrach je pošao stubištem, čvrsto stisnutih usana. Kad je stigao do
vrha kamenih stepenica, posljednje zrake sunca već su minule. Pala je noć.
Phineas Judd netremice je gledao kroz prozor. Opsovao je i odmahnuo
glavom. Zatim je brzo otišao do vrata i istrčao na trijem. Na hladnoj
mjesečini jedna je nejasna prilika polako hodala po nižem polju, prilazeći
kući kravljim putem.
"Shadrach!" doviknuo je Phineas. "Što je bilo? Zašto si napolju u ovo
doba noći?"
 Shadrach je stao i tvrdoglavo se ustobočio, sa šakama na bokovima.
"Vraćaj se kući", rekao je Phineas. "Što te spopalo?"
"Oprosti, Phineas", odgovorio je Shadrach. "Žao mi je što moram prijeći
preko tvoje zemlje. Ali imam zakazan sastanak kod staroga hrastovog stabla."
"U ovo doba noći?"
Shadrach je pognuo glavu.
"Što je s tobom, Shadrach? Tako ti svega, s kime se to sastaješ u pola
noći na mome imanju?"
"Moram se naći s vilenjacima. Idemo isplanirati rat protiv trolova."
"Ma, da me voda nosi", rekao je Phineas Judd. Vratio se u kuću i zalupio
vratima. Dugo je samo stajao i razmišljao. Onda je izašao natrag na trijem.
"Što si ono rekao, zašto si došao? Ne moraš mi reći, jasna stvar, ali samo
bih..."
"Moram se naći s vilenjacima kod starog hrastovog stabla. Valja održati
veliko vijeće za rat protiv trolova."
"Da, dakako. Trolovi. Treba stalno biti na oprezu zbog tih trolova."
"Trolova ima posvuda", izjavio je Shadrach, kimajući glavom. "Nikad
mi to prije nije bilo jasno. Ne smiješ ih zaboraviti ili zanemariti. Oni tebe
nikad neće zaboraviti. Stalno kuju planove, motre čovjeka..."
Phineas je zanijemio i zablenuo se u njega.
"E da, usput", rekao je Shadrach. "Možda odem na neko vrijeme. Ovisi
o tome koliko vremena bude trebalo da se to obavi. Nemam baš puno
iskustva u borbi s trolovima, tako da nisam siguran. Ali pitao bih te da mi,
ako ti nije teško, pripaziš na benzinsku postaju, recimo dvaput dnevno,
možda jednom ujutro i jednom navečer, čisto da provjeriš da nije došlo do
neke provale, ili nečeg takvog."
"Odlaziš?" Phineas je hitro sišao niza stube. "Što ti znači sva ta priča o
trolovima? Zašto ideš?"
Shadrach je strpljivo ponovio ono što je već kazao. "Ali zbog čega?"
"Zato što sam ja Vilenjački kralj. Moram ih predvoditi."
Uslijedila je šutnja. "Tako dakle", napokon je rekao Phineas. "To je
točno, zbilja si to već spomenuo, zar ne? Ali, Shadrach, hajde malo svrati
unutra da mi ispričaš stoje to s trolovima i popiješ koju šalicu kave i..."
"Kave?" Shadrach je pogledao u blijedi mjesec nad sobom, u mjesec i
sumorno nebo. Svijet je bio nepomičan i mrtav, noć je bila vrlo hladna, a do
zalaska mjeseca bilo je još vremena.
Shadrach se stresao od studeni.
 "Hladna je noć", nagovarao ga je Phineas. "Prehladna da budeš vani.
Hajde, uđi..."
"A valjda imam malo vremena", priznao je Shadrach. "Šalica kave ne bi
mi škodila. Ali ne mogu se baš ne znam koliko zadržati..."
Shadrach je protegnuo noge i uzdahnuo. "Kava ti je baš ukusna,
Phineas."
Phineas je malo otpio i odložio svoju šalicu. U dnevnoj sobi bilo je
mirno i toplo. Radilo se o vrlo urednoj sobici s ozbiljnim slikama na
zidovima, sivim nezanimljivim slikama koje su gledale svoja posla. U kutu su
bile male cijevne orgulje, na kojima su ležali uredno složeni kupljeni notni
zapisi.
Shadrach je uočio orgulje i nasmiješio se. "Ti to još sviraš, Phineas?"
"Više ne baš često. Mjehovi mi ne rade kako treba. Jedan se ne diže."
"Valjda bih ti ga mogao popraviti jedanput kad stignem. Hoću reći, ako
ostanem ovdje."
"To bi bilo lijepo", rekao je Phineas. "Baš sam te mislio zamoliti."
"Sjećaš se kako si onomad svirao 'Viliju' a Dan Green je došao s onom
gospodičnom koja je radila za Dedu preko ljeta? Onu koja je htjela otvoriti
lončariju?"
"Nego što", rekao je Phineas.
Shadrach je uskoro odložio svoju šalicu kave i promeškoljio se u stolici.
"Jesi za još kave?" brzo ga je priupitao Phineas. Ustao je. "Još malo?"
"Možda kapljicu. Ali samo što mi nije vrijeme da pođem."
"Ružna je noć za izlaske."
Shadrach je pogledao kroz prozor. Smračilo se; mjesec je već gotovo
zašao. Polja su bila sura. Shadrach se stresao. "Mislim da si sasvim u pravu",
rekao je.
Phineas mu se usrdno obratio. "Slušaj, Shadrach. Vrati se kući, gdje ti je
toplo. Možeš izaći u borbu s trolovima i neke druge noći. Uvijek će biti
trolova. Sam si to rekao. Imaš vremena za to koliko god hoćeš neki drugi put,
kada bude ljepše vrijeme. Kad ne bude tako hladno."
Shadrach sije umorno protrljao čelo. "Znaš, sve mi se to čini kao
nekakav sumanut san. Kada sam ja to počeo pričati o vilenjacima i
trolovima? Kada je sve to počelo?" Glas mu je utihnuo. "Hvala ti na kavi."
Polako je ustao. "Poprilično me ugrijala. A i prijao mi je razgovor. Kao u
stara vremena, kad smo nas dvojica znali sjesti ovdje."
"Ti to odlaziš?" oklijevao je Phineas. "Kući?"
 "Mislim da bi mi to bilo najpametnije. Kasno je."
Phineas je hitro ustao. Ispratio je Shadracha do vrata, obgrlivši ga
jednom rukom.
"Tako treba, Shadrach, samo ti odi kući. Lijepo se okupaj u vrućoj vodi
prije nego što legneš. Godit će ti. I popij si možda još koju kapljicu rakije, da
ti zagrije krv."
Phineas je otvorio ulazna vrata, pa su se polako spustili stubama s
trijema na hladno, mračno tlo.
"Jah, idem ti ja sada", rekao je Shadrach. "Laku noć..."
"Samo ti idi kući." Phineas ga je potapšao po nadlaktici. "Trči kući i
lijepo se okupaj u vrućoj vodi. A onda pravac krevet."
"Ta ti valja. Hvala ti, Phineas. Baš ti hvala na ljubaznosti." Shadrach je
pogledao Phineasovu šaku na svojoj nadlaktici. Već godinama nije bio tako
blizak s Phineasom.
Shadrach je promatrao tu šaku. Čelo mu se naboralo od zbunjenosti.
Phineasova šaka bila je golema i gruba, a ruke su mu bile kratke. Prsti su
mu bili zatupasti; imao je slomljene i raspucale nokte. Gotovo crne, ili se
barem tako činilo na mjesečini.
Shadrach je pogledao Phineasa u lice. "Čudno", promrsio je.
"Što ti je čudno, Shadrach?"
Na mjesečini je Phineasovo lice izgledalo neobično teško i neotesano.
Shadrach nikad prije nije zamijetio koliko mu je čeljust isturena, kako veliku
i izbočenu vilicu ima. Koža mu je bila žućkasta i hrapava, poput pergamenta.
Oči iza naočala bile su poput dva kamena, hladne i beživotne. Uši su mu bile
pregoleme, kosa raščupana i slijepljena.
Baš neobično da to nije prije zamijetio. Ali nikad još nije vidio Phineasa
na mjesečini.
Shadrach se odmaknuo i promotrio svoga starog prijatelja. S udaljenosti
od nekoliko stopa Phineas Judd izgledao je neobično nisko i zbijeno. Noge su
mu bile blago svijene. Imao je ogromna stopala. A tu je bilo još nešto...
"Što je bilo?" uporno je ponovio Phineas, postajući sumnjičav. "Nešto
nije u redu?"
Nešto nikako nije bilo u redu. A on to nikad prije nije zamijetio, svih tih
godina otkako se znaju. Phineas Judd bio je posve okružen vonjem, slabim,
reskim smradom truleži, gnjilog mesa, vlažnim i memljivim.
Shadrach je polako pogledao oko sebe. "Nešto nije u redu?" ponovio je.
"Ne, ne bih to rekao."
 Pokraj kuće nalazila se stara bačva za kišnicu, napola raspadnuta.
Shadrach je otišao do nje.
"Ne, Phineas. Ne bih rekao da nešto nije u redu."
"Što ti to radiš?"
"Ja?" Shadrach je dohvatio jednu letvu iz bačve i izvukao je. Vratio se
do Phineasa, pažljivo držeći letvu u ruci. "Ja sam Kralj vilenjaka. Tko - ili što
- si ti?"
Phineas je zaurlao i napao ga onim golemim ubitačnim ručerdama.
Shadrach ga je opalio po glavi letvom iz bačve. Phineas je zaurlao od
gnjeva i boli.
Kad je odjeknuo lom, začulo se rondanje i ispod kuće se izverala
pomahnitala horda stvorenja koji su skakali i bacakali se, tamnih, zgrbljenih
stvorova, teških i zbijenih tjelesa, pregolemih stopala i glava. Shadrach je
bacio jedan pogled na poplavu mračnih stvorova koja je istjecala iz
Phineasova podruma. Znao je što su.
"Upomoć!" povikao je Shadrach. "Trolovi! Upomoć!"
Trolovi su bili posvud oko njega, hvatali ga, natezali ga, uspinjali se na
njega, lemali ga po licu i tijelu.
Shadrach im se opirao letvom iz bačve, mahao i mahao njome, udarao
trolove nogama, lupao ih letvom. Kao da ih je bilo na stotine. Sve više ih je
izviralo ispod Phineasove kuće, u crnoj bujici trbušastih stvorova, kojima su
velike oči i zubi svjetlucali na mjesečini.
"Upomoć!" opet je viknuo Shadrach, sad već slabije. Ostajao je bez
daha. Srce mu se mučno naprezalo. Jedan ga je trol ugrizao za zapešće,
primivši mu se za podlakticu. Shadrach ga je odbacio i iskobeljao se iz horde
koja ga je hvatala za nogavice, dok je letva iz bačve zamahivala i udarala.
Jedan trol ščepao mu je letvu. Pomogla mu je cijela grupa njih, mahnito
je potežući, nastojeći mu je oteti. Shadrach im se očajnički opirao. Bilo ih je
svud po njemu, hvatali su mu se za kaput, visjeli po rukama i nogama, čupali
mu kosu...
Začuo je rezak bojni poziv odnekud izdaleka, zvuk neke udaljene
zlaćane trublje, koji je odzvanjao pobrđem.
Trolovi su odjednom prestali napadati. Jedan se pustio sa Shadrachova
vrata. Drugi ga je prestao vući za ruku.
Poziv se iznova začuo, ovaj put glasnije.
"Vilenjaci!" promuklo je kriknuo jedan trol. Okrenuo se i pošao prema
zvuku, škrgućući i bijesno pljujući.
 "Vilenjaci!"
Trolovi su pohrlili onamo, u nabujalom valu nabrušenih zubi i noktiju,
pomahnitalo nadirući prema vilenjačkim redovima. Vilenjaci su razbili
formaciju i potrčali u boj, uzvikujući od silne radosti svojim visokim,
piskutavim glasovima. Plimni val trolova razbio se o njih, trol protiv
vilenjaka, ručerde s kandžama protiv zlatnih mačeva, ugrizi čeljusti protiv
bodeža.
"Ubij vilenjake!"
"Smrt trolovima!"
"Juriš!"
"Naprijed!"
Shadrach se očajnički borio s trolovima koji su još visjeli po njemu. Bio
je iscrpljen, soptao je i lovio dah. Naslijepo je samo lupao i lupao, ritao se i
skakao, bacajući trolove oda se, zrakom i po tlu.
Koliko je dugo bitka trajala, Shadrach nikad nije saznao. Izgubio se u
moru tamnih tjelesa, oblih i bazdnih, koja su se hvatala za njega, grebala ga,
grizla ga, primala mu se za nos i kosu i prste. Borio se šutke, mrko.
Svud oko njega vilenjačke su legije bile u srazu s trolskom hordom,
grupice sukobljenih ratnika sa svih strana.
Odjednom se Shadrach prestao boriti. Podigao je glavu i nesigurno se
obazro. Ništa se nije micalo. Svuda je vladala tišina. Borba je prestala.
Nekoliko trolova još mu se držalo za ruke i noge. Shadrach je opalio
jednoga letvom iz bačve. Ovaj je zaurlao i pao na tlo. Sam je zateturao
unatraške, boreći se sa zadnjim trolom, koji mu se uporno držao za ruku.
"A sad ti!" uzdahnuo je Shadrach. Odlijepio je trola od sebe i bacio ga u
zrak. Trol je pao na tlo i šmugnuo u noć.
Ničeg više nije bilo. Nijedan se trol nigdje nije micao. Svim surim,
mjesečinom oblivenim poljima vladala je tišina.
Shadrach se svalio na jedan kamen. Prsa su mu se bolno nadimala i
opuštala. Crne točkice komešale su mu se pred očima. S mukom je izvadio
džepni rupčić i obrisao si vrat i lice. Zažmirio je i protresao glavu lijevo-
desno.
Kad je ponovno otvorio oči, vilenjaci su mu prilazili, ponovno se
okupljajući u legiju. Vilenjaci su bili raščupani i puni modrica. Zlatni su im
oklopi bili natučeni i izlomljeni. Kacige su im bile ulubljene ili izguljene.
Većinom su ostali bez svojih skrletnih perušaka. One koje su poneki još imali
bile su obješene i prorijeđene.
 Ali boj je bio gotov. Odnijeli su pobjedu u ratu. Trolske su horde
natjerali u bijeg.
Shadrach se polako osovio na noge. Vilenjački su ratnici stajali u krugu
oko njega, upirući poglede uvis prema njemu s nijemim poštovanjem. Jedan
od njih pridržao ga je dok si je vraćao rupčić u džep.
"Hvala vam", prošaptao je Shadrach. "Puno vam hvala."
"Trolovi su poraženi", izjavio je jedan vilenjak, još uvijek udivljen
onime što se zbilo.
Shadrach je promotrio vilenjake oko sebe. Bilo ih je mnogo, više nego
stoje ikad prije vidio. Svi su se vilenjaci odazvali u boj.
Imali su mrka lica, stroga od ozbiljnosti trenutka, izmučena strahovitom
borbom.
"Da, više ih nema, točno", rekao je Shadrach. Polako je dolazio do daha.
"Izvukao sam se za dlaku. Drago mi je da ste došli u pravi čas, prijatelji.
Samo što me nisu dokrajčili, dok sam se sam sa svima njima borio."
"Sasvim sam, Kralj vilenjaka odupro se čitavoj trolovskoj vojsci", resko
je obznanio jedan vilenjak.
"A?" rekao je Shadrach, prenerazivši se. Zatim se osmjehnuo. "To je
točno, zbilja sam se neko vrijeme samostalno borio s njima. Zbilja sam se
odupro trolovima sasvim sam. Cijeloj vražjoj trolovskoj vojsci."
"Ima još", rekao je jedan vilenjak.
Shadrach je zatreptao. "Još?"
"Pogledajte ovamo, o Kralju, najmoćniji među svim vilenjacima. Ovuda.
Nadesno."
Vilenjaci su odveli Shadracha do tog mjesta.
"O čemu se radi?" prošaptao je Shadrach, koji isprva ništa nije vidio.
Zurio je poda se, nastojeći pogledom probiti tamu. "Možemo li dobiti
nekakvu rasvjetu?"
Nekoliko vilenjaka donijelo je male baklje od borovine.
Ondje je, na smrznutome tlu, ležao Phineas Judd, izvaljen na leđa. Oči
su mu bile prazne i uprte, usta poluotvorena. Nije se pomicao. Tijelo mu je
bilo hladno i ukočeno.
"Mrtav je", svečano je kazao jedan vilenjak.
Shadrach je progutao knedlu, iznenada se prepavši. Na čelu su mu
smjesta izbile graške hladnog znoja. "Ajme meni! Moj stari prijatelj! Pa što
sam to učinio?"
"Ubili ste Velikoga trola."
 Shadrach je zastao.
"Što sam?"
"Ubili ste Velikoga trola, vođu svih trolova."
"To se još nikad nije dogodilo", uzbuđeno je uskliknuo drugi vilenjak.
"Veliki trol živio je stoljećima. Nitko nije mogao pojmiti da bi on mogao
umrijeti. Ovo je najvažniji povijesni trenutak za nas."
Svi su vilenjaci sa strahopoštovanjem promatrali nijemo obličje na tlu,
uz divljenje pomiješano s nemalo straha.
"Ma dajte, molim vas!" rekao je Shadrach. "To vam je samo Phineas
Judd."
Ali dok je to govorio, hrptom su mu prostrujali trnci. Sjetio se onoga
stoje tek maloprije vidio, dok je stajao pokraj Phineasa, a posljednje su zrake
mjesečine prešle preko lica njegovoga starog prijatelja.
"Gledajte." Jedan se vilenjak prignuo i raskopčao Phineasov pršnjak od
plavog serža. Razmaknuo je i kaput i pršnjak. "Vidite?" Shadrach se prignuo
da pogleda. Zinuo je u čudu.
Ispod Phineasova pršnjaka od plavog serža bila je verižnjača, skoreni
pancir od prastarog, zahrđalog željeza, čvrsto stegnut oko zdepasta tijela. Na
verižnjači se nalazio ugravirani znak, taman i pohaban, prekriven
prljavštinom i hrđom. Pljesnivi, napola izlizani grb. Grb s ukrštenom
sovinom nogom i izmetom krastače.
Grb Velikoga trola.
"Ti vrapca", rekao je Shadrach. "A ja sam ga ubio."
Dugo je samo šutke gledao poda se. Zatim je u njemu polako počelo
sazrijevati shvaćanje. Uspravio se, a na licu mu se uobličio smiješak.
"Što je, o Kralju?" pisnuo je jedan vilenjak.
"Upravo mi je nešto palo na pamet", rekao je Shadrach. "Upravo sam
shvatio da... da s obzirom da je Veliki trol mrtav i da je trolovska vojska
nagnana u bijeg..."
Ušutio je. Svi su vilenjaci čekali.
"Mislio sam da bih možda... hoću reći, možda, ako vam više ne
trebam..."
Vilenjaci su ga uviđavno slušali. "Što hoćete reći, o moćni Kralju?
Nastavite."
"Mislio sam da bih se možda sada mogao vratiti svojoj postaji za gorivo
i više ne biti kralj." Shadrach je pogledao sve oko sebe, u nadi. "Slažete se?
Budući da je rat gotov, i sve to skupa. Budući da je on mrtav. Što vi kažete?"
 Vilenjaci su neko vrijeme samo šutjeli. Potišteno su zurili u tlo. Nijedan
od njih ništa nije rekao. Naposljetku su se počeli razilaziti, skupljajući svoje
barjake i stjegove.
"Da, smijete se vratiti", rekao je tiho jedan vilenjak. "Rat je gotov.
Trolovi su poraženi. Možete se vratiti svojoj postaji za gorivo, ako vam je to
želja."
Nalet olakšanja oblio je Shadracha. Ispravio se, s osmijehom od uha do
uha. "Hvala! Lijepo od vas. Zbilja lijepo od vas. To je najbolja vijest koju
sam u čitavom životu čuo."
Odmaknuo se od vilenjaka, tarući šake jednu o drugu i hučući u njih.
"Najljepša vam hvala." Uputio je širok osmijeh svim ušutjelim
vilenjacima. "Pa, pravo da vam kažem, idem vam ja sada. Kasno je. Kasno i
hladno. Bila mi je ovo naporna noć. Eto - vidimo se mi još."
Vilenjaci su šutke kimnuli.
"Dobro. Eto, laku noć." Shadrach se okrenuo i pošao putem. Zastao je
načas i odmahnuo vilenjacima. "Baš je bila poštena bitka, zar ne? Zbilja smo
ih sredili." Požurio je dalje po putu. Još jednom je stao, osvrnuo se imahnuo.
"Zbilja mi je drago što sam vam mogao pomoći. Pa, laku noć!"
Odmahnuo mu je jedan vilenjak, ili možda dva, ali nijedan od njih ništa
nije rekao.
***
Shadrach Jones polako je hodao prema svome domu. Vidio ga je s
uzvisine, autoput kojim je prolazio rijetko koji auto, postaju za gorivo koja se
polako raspada, kuću koja možda neće potrajati koliko i on sam, jer ne
zarađuje dovoljno da ih popravi ili si kupi neku bolju lokaciju.
Okrenuo se i pošao natrag.
Vilenjaci su i dalje bili okupljeni na istome mjestu u noćnoj tišini. Nisu
još otišli.
"Nadao sam se da ste još tu", rekao je Shadrach s olakšanjem.
"A mi smo se nadali da vi niste otišli", rekao je jedan vojnik.
Shadrach je šutnuo kamenčić. Odskakutao je kroz napetu tišinu i stao.
Vilenjaci su ga još uvijek promatrali.
"Kako da odem?" upitao ih je Shadrach. "Kad sam Kralj vilenjaka?"
"Znači li to da ćete ostati naš kralj?" ciknuo je jedan vilenjak.
"Promjena teško pada čovjeku mojih godina. Da prestanem prodavati
benzin i odjednom postanem kralj. Malo me sve to skupa prepalo. Ali sada
me prošao strah."
"Znači, hoćete? Hoćete?"
"Jasno", rekao je Shadrach Jones.
Mali krug vilenjačkih baklji radosno se zbio oko njega. Pri njihovom
svjetlu ugledao je podij sličan onome koji je nosio staroga Kralja vilenjaka.
Ali ovaj je bio mnogo veći, dovoljno velik da nosi čovjeka, a deseci vojnika
stajali su i čekali, ponosno podmetnuvši ramena pod prečke.
Jedan vojnik sretno mu se naklonio. "Za vas, Veličanstvo."
Shadrach se popeo na podij. Nije mu bilo ugodno kao pri hodu, ali znao
je da ga oni na ovakav način žele odvesti u Kraljevstvo vilenjaka.
 Električni mrav

U šesnaest sati i petnaest minuta po teranskom standardnom vremenu

Garson Poole probudio se u svom bolničkom krevetu, shvatio da leži u
trokrevetnoj bolničkoj sobi, te uz to spoznao još dvije stvari: da više nema
desnu šaku i da ne osjeća nikakvu bol.
Dali su mi snažan analgetik, kazao je sebi dok je zurio u suprotni zid s
prozorom, kroz koji se vidio centar New Yorka. Mreže u kojima su hitala i
hučala vozila i pješaci svjetlucale su na suncu kasnog poslijepodneva, a
blistavost zamiruće svjetlosti prijala mu je. Još nije utrnula, pomislio je. A
nisam ni ja.
Na stoliću pokraj kreveta ležao je fon; premišljao se, a zatim ga dohvatio
i nazvao vanjsku liniju. Trenutak kasnije gledao je u Louisa Dancemana,
zaduženog za djelatnosti Tri-Plana u odsutnosti njega, Garsona Poolea.
"Hvala Bogu da si živ", rekao je Danceman kad ga je ugledao; njegovo
krupno, mesnato lice s mjesečevim kraterima od kozica izgladilo se od
olakšanja. "Zovem te cijeli..."
"Samo nemam desnu šaku", rekao je Poole.
"Ali bit će sve u redu s tobom. Hoću reći, oni ti mogu presaditi drugu."
"Koliko sam već ovdje?" rekao je Poole. Upitao se kamo su otišle sestre
i liječnici; zašto ne cokću i ne uzrujavaju se zbog toga što obavlja poziv?
"Četiri dana", rekao je Danceman. "Ovdje u tvornici sve ide kao po loju.
Štoviše, potkožili smo se narudžbama od tri odvojena policijska sustava, svih
ovdašnjih, s Tere. Dvije iz Ohija, jedna iz Wyominga. Dobre, solidne
narudžbe, s trećinom na predračun i uobičajenom kreditnom opcijom na tri
godine."
"Dođi i odvedi me odavde", rekao je Poole.
"Ne mogu te odvesti dok ti nova šaka..."
"Obavit ću to kasnije." Očajnički se htio vratiti u poznato okružje;
uspomena na trgovački lagum koji mu groteskno ulazi na pilotski ekran
iskotrljala mu se iz zakutka misli; kad bi zažmirio, osjetio bi da je opet u
svojoj oštećenoj letjelici dok pada preko jednog vozila na drugo, i usput
gomila ogromnu štetu. Kinetički dojmovi... zgrozio se kad ih se prisjetio.
Valjda sam imao sreće, kazao je sebi.
"Je li Sarah Benton ondje s tobom?" upitao ga je Danceman.
 "Nije." Naravno; njegova osobna tajnica - premda samo za pitanja
otvorenih radnih mjesta - trebala bi se motati negdje u blizini i tetošiti ga na
svoj dosadan, djetinjast način. A gojazne žene vole tetošiti ljude, pomislio je.
I opasne su; ako padnu na tebe, mogu te ubiti. "Možda mi se to dogodilo",
rekao je glasno. "Možda je Sarah pala na moj lagum."
"Ne, ne; spojna šipka u upravljačkom zakrilcu tvoga laguma raspukla se
u gustom prometu špice, a ti si..."
"Sjećam se." Okrenuo se u krevetu kad su se otvorila vrata sobe; pojavili
su se liječnik u bijelom i dvije sestre u plavom, na putu prema njegovoj
postelji. "Čujemo se poslije", rekao je Poole i prekinuo vezu. Duboko je
udahnuo u iščekivanju.
"Ne biste trebali fonirati baš tako brzo", rekao je liječnik dok mu je
pregledavao karton. "Gospodin Garson Poole, vlasnik Tri-Plan Electronicsa.
Izrađuje nasumične identifikacijske strelice koje prate svoj plijen u radijusu
od tisuću milja, usmjeravajući se prema jedinstvenim encefvalnim obrascima.
Uspješan ste čovjek, gospodine Poole. Ali, gospodine Poole, vi niste čovjek.
Vi ste električni mrav."
"Isuse", rekao je Poole zapanjeno.
"Tako da vas zapravo ne možemo ovdje zbrinjavati, sad kad smo otkrili.
Znali smo to, naravno, čim smo vam pregledali ozljedu na desnoj ruci; vidjeli
smo elektroničke komponente i zatim smo vam rendgenski snimili torzo i,
jasna stvar, to je podržalo našu hipotezu."
"Što je to", rekao je Poole, "električni mrav?" pitao je Poole, premda je
znao; mogao je dešifrirati taj izraz.
Jedna sestra je rekla: "Organski robot."
"Tako dakle", rekao je Poole. Hladan znoj izbio mu je na površinu kože,
po cijelome tijelu.
"Niste znali", rekao je liječnik.
"Nisam." Poole je odmahnuo glavom.
Liječnik je rekao: "Dobijemo po jednog električnog mrava otprilike
svakih tjedan dana. Ili nam ga dopreme zbog nesreće s lagumom - poput vas -
ili se pojedini sam prijavi... neki kojemu, poput vas, nikada to nisu rekli, koji
je djelovao uz ljude, uvjeren da je on osobno čovjek - premda nije osoba. Što
se vaše šake tiče..." Zastao je.
"Pustite sad moju šaku", rekao je bijesno Poole.
"Smirite se." Liječnik se nadvio nad njega i pomno se zagledao u
Pooleovo lice. "Bolničkim brodom prevest ćemo vas u servisno postrojenje
gdje se popravke ili zamjene na vašoj ruci mogu obaviti po prihvatljivoj
cijeni, bilo za vas, ako ste sam svoj vlasnik, bilo po vaše vlasnike, ako
postoje. U svakom slučaju, vratit ćete se za svoj radni stol u Tri-Planu i
funkcionirati jednako kao i prije."
"Osim što", rekao je Poole, "sada znam." Upitao se zna li to Danceman
ili Sarah ili bilo tko drugi u uredu. Jesu li ga oni - ili netko od njih - kupili?
Oblikovali? Obična figura, kazao je sebi; to je sve što sam bio. Zacijelo
nikada nisam zaista vodio kompaniju; radilo se o obmani koju su mi usadili
pri izradi... zajedno s obmanom da sam čovjek i da sam živ.
"Prije nego što otiđete u postrojenje za popravke", rekao je liječnik,
"biste li, molim vas, podmirili račun na recepciji?"
Poole je jetko kazao: "Kako može postojati račun ako vi ovdje ne
zbrinjavate mrave?"
"Za naše usluge", rekla je sestra. "Sve do trenutka kad smo saznali."
"Naplatite mi", rekao je Poole, u mahnitom, nemoćnom bijesu.
"Naplatite mojoj tvrtki." S golemim se naporom uspio uspraviti u sjedeći
položaj; dok mu se u glavi mutilo, polako je, s prekidima, ustao s kreveta i
stao na pod. "Bit će mi drago otići odavde", rekao je dok se uspravljao u
stajaći položaj. "I hvala vam na vašoj humanoj skrbi."
"Hvala i vama, gospodine Poole", rekao je liječnik. "Zapravo bih trebao
kazati samo Poole."
U postrojenju za popravke zamijenili su mu izgubljenu šaku.
Ta se šaka pokazala fascinantnom; dugo ju je proučavao prije nego stoje
dao tehničarima da mu je ugrade. Na površini je izgledala organska - zapravo,
površina joj je i bila organska. Prirodna koža prekrivala je prirodno meso, a
prava je krv ispunjavala žile i kapilare. Ali, ispod toga svjetlucale su žice i
krugovi, minijaturne komponente... kad je pogledao duboko u zapešće, vidio
je protočne ustave, motore, višestupanjske ventile, sve veoma male. Složene.
A k tome - šaka ga je koštala četrdeset frogova. Jednu tjednu plaću, utoliko
što je digao novac s tvrtkinog računa za osobne dohotke.
"Je li pod jamstvom?" upitao je tehničare dok su mu varili "koštani" dio
šake na ostatak tijela.
"Devedeset dana, za dijelove i rad", rekao je jedan tehničar. "Ako nije
bilo neuobičajene ili namjerne zloporabe."
"To zvuči pomalo sugestivno", rekao je Poole.
Tehničar, muškarac - svi su bili muškarci - rekao je, pronicljivo ga
promotrivši: "Pretvarali ste se?"
 "Nenamjerno", rekao je Poole.
"A sad je namjerno?"
Poole je rekao: "Upravo tako."
"Znate zašto nikad niste pogodili? Sigurno je bilo naznaka... preklapanja
i zujanja iz vaše unutrašnjosti, tu i tamo. Nikad niste pogodili zato što ste bili
programirani da ih ne zamijetite. Sada ćete imati istu poteškoću pri otkrivanju
toga zašto ste napravljeni i za čiji račun ste djelovali."
"Rob", rekao je Poole. "Mehanički rob."
"Bilo vam je lijepo."
"Živio sam dobrim životom", rekao je Poole. "Naporno sam radio."
Platio je četrdeset frogova servisu, protegnuo svoje nove prste, isprobao
ih primanjem različitih predmeta, poput novčića, a zatim otišao. Deset minuta
iza toga bio je u javnom prijevozu, na putu kući. Proveo je zbilja poseban
dan.
Doma sije, u svom jednosobnom stanu, natočio čašicu Jack Daniels
Purple Labela - šezdeset godina starog - te sjeo i počeo ga pijuckati, pritom
gledajući kroz svoj jedini prozor u zgradu preko puta ulice. Da odem u ured?
upitao se. Ako da, zašto? Ako ne, zašto? Izaberi jednu mogućnost. Isuse,
pomislio je, to saznanje te tako potkopa. Nakaza sam, shvatio je. Neživi
predmet koji oponaša živi. Ali - osjećao se živ. Ipak - sada je gledao
drugačije. Na samoga sebe. Stoga i na sve ostale, pogotovo Dancemana i
Saru, sve ostale u Tri-Planu.
Mislim da ću se ubiti, kazao je sebi. Ali vjerojatno sam isprogramiran da
to ne učinim; to bi bio veliki trošak koji bi moj vlasnik morao podmiriti. A to
mu ne bi bilo drago.
Isprogramiran. Negdje u meni, pomislio je, nalazi se namještena
matrica, rešetkasti zaslon koji mi odbacuje određene misli, određena
djelovanja. I tjera me na druga. Nisam slobodan. Nikad nisam ni bio, ali sada
to znam; u tome je razlika.
Namjestio je prozor na neprozirno, upalio luster i pažljivo počeo skidati
odjeću sa sebe, komad po komad. Pomno je promatrao dok su mu tehničari u
postrojenju za popravke namještali novu šaku: sad je imao prilično jasan
pojam o tome kako mu je tijelo sastavljeno. Dva glavna panela, po jedan u
svakome bedru; tehničari su uklonili panele da provjere komplekse strujnih
krugova ispod njih. Ako sam isprogramiran, zaključio je, matrica se
vjerojatno može pronaći ondje.
Zbunio ga je labirint strujnih krugova. Treba mi pomoć, kazao je sebi.
Da vidimo... koji je ono fonski kod za računalo klase BBB kojem se
obraćamo iz ureda?
Dohvatio je slušalicu i nazvao računalo na njegovoj stalnoj lokaciji u
mjestu Boise u Idahou.
"Služenje ovim računalom naplaćuje se u jednominutnim odsječcima po
cijeni od pet frogova", rekao je mehanički glas iz fona. "Molim podignite
svoju masterkreditnotekućupločicu pred ekran."
To je i učinio.
"Na zvuk zujalice bit ćete spojeni s računalom", nastavio je glas.
"Molim, pitajte ga što brže možete, imajući u vidu činjenicu da će njegov
odgovor biti davan u rangu mikrosekundi, dok će vaš upit..." Tada je stišao
zvuk. Ali brzo ga je opet pojačao kad se prazni audio unos računala pojavio
na ekranu. U tom trenutku računalo je postalo divovsko uho koje sluša njega
- baš kao i pedeset tisuća drugih upita diljem Tere.
"Skeniraj me vizualno", naložio je računalu. "I kaži mi gdje ću pronaći
programski mehanizam koji upravlja mojim mislima i ponašanjem." Pričekao
je. S ekrana fona veliko je aktivno oko, s mnogim objektivima, pogledalo
prema njemu; pokazao mu se u cijelosti, ondje, u svom jednosobnom stanu.
Računalo je reklo: "Skinite panel na grudima. Pritisnite prsnu kost i
zatim je polako otpustite."
Tako je i učinio. Dio njegovih prsiju odvojio se; ošamućeno ga je
odložio na pod.
"Mogu razlučiti upravljačke module", reklo je računalo, "ali ne mogu
razabrati koji..." Ušutjelo je dok mu je oko promatralo s fonskog ekrana.
"Razlučujem namotak bušene vrpce postavljen iznad vašega srčanog
mehanizma. Vidite li ga?" Poole je izvinuo vrat i povirio. I sam ga je ugledao.
"Moram prekinuti vezu", reklo je računalo. "Nakon što proučim raspoložive
podatke javit ću vam se i dati vam odgovor. Do viđenja." Ekran je utrnuo.
Istrgnut ću vrpcu iz sebe, kazao je Poole sebi. Sićušna je - ne veća od
dva koluta konca, s čitačem postavljenim između bubnjića za odmotavanje i
namotavanje. Nije mogao uočiti nikakav znak kretanja; kolutovi su izgledali
nepomično. Zacijelo se uključuju kao nadomjesni mehanizam, procijenio je,
kada se dogode točno određene situacije. Onda nadomjeste moje encefalične
procese. I to čine cijelog mog života.
Prinio je ruku bubnjiću za odmotavanje. Samo moram istrgnuti ovo,
pomislio je, i...
Ekran fona ponovno se uključio. "Masterkreditnotekućapločica broj 3-
BNX-882-HQR446-T", oglasio se glas računala. "Ovdje BBB-307DR u
ponovnom obraćanju na temelju vašeg upita prije stanke od šesnaest sekundi,
4. studenoga 1992. Namotak bušene vrpce iznad vašeg srčanog mehanizma
nije programski kotur već zapravo konstrukcija za opskrbljivanje stvarnošću.
Svi osjetilni podražaji koje prima vaš središnji živčani sustav potječu iz te
jedinice, te bi stoga upliv u njezin rad mogao biti rizičan ako ne i fatalan."
Dodalo je: "Izgleda da uopće nemate programski strujni krug. Do viđenja."
Ugasio se.
Poole je, onako gol ispred fonskog ekrana, još jednom dotaknuo bubnjić
s vrpcom, s proračunatim, golemim oprezom. Tako dakle, pomislio je
mahnito. Ili je li tako? Ova jedinica...
Ako prerežem vrpcu, shvatio je, moj svijet će iščeznuti. Stvarnost će se
nastaviti za druge, ali ne i za mene. Jer moja stvarnost, moj svemir, potječe za
mene iz ove majušne jedinice. Unosi se u čitač i zatim u moj središnji živčani
sustav dok se odmotava puževom brzinom.
Odmotava se već godinama, zaključio je.
Dohvatio je odjeću i opet se odjenuo, sjeo u svoj veliki naslonjač -
luksuzni komad namještaja koji je donio u stan iz sjedišta Tri-Plana - te
pripalio duhansku cigaretu. Ruke su mu se tresle dok je odlagao svoj upaljač
s monogramom; zavalio se i ispuhnuo dim preda se, stvorivši sivi oblačić.
Moram ići polako, kazao je sebi. Što to želim učiniti? Premostiti svoje
programe? Ali računalo nije našlo nikakav programski strujni krug. Želim li
se umiješati u rad stvarnosne vrpce? A ako i želim, zašto to želim?"
Zato što ću, pomislio je, budem li upravljao time, upravljati i stvarnošću.
Barem koliko se mene tiče. Svojom subjektivnom stvarnošću... ali samo ta i
postoji. Objektivna stvarnost je sintetička konstrukcija koja barata
hipotetskim poopćenjem mnogobrojnih subjektivnih stvarnosti.
Moj cijeli svemir leži mi na dohvat ruke, shvatio je. Kad bih samo
mogao dokučiti načelo na kojem ta vražja stvar radi. Isprva sam samo kanio
potražiti i odrediti položaj svoga programskog kruga, kako bih stekao stvarno
homeostatsko funkcioniranje: kontrolu nad samim sobom. Ali s ovim...
S ovim nije tek stekao kontrolu nad sobom; stekao je kontrolu nad
svime.
A to me čini drugačijim od svakog čovjeka koji je ikada živio i umro,
tmurno je pomislio.
Prišao je fonu i nazvao svoj ured. Kad se Danceman pojavio na ekranu,
odsječno mu je kazao: "Želim da mi pošalješ u stan puni komplet mikroalata
s ekranom za uvećavanje. Moram se pozabaviti nekim mikrosklopovima."
Zatim je prekinuo vezu, jer se nije želio objašnjavati.
Pola sata iza toga začuo je kucanje na vratima. Kad ih je otvorio, pred
njim je bio jedan od šefova radionice, opskrbljen mikroalatom svake vrste.
"Niste rekli točno što vam treba", rekao je majstor dok mu je ulazio u stan.
"Tako da mi je gospodin Danceman kazao da ponesem sve."
"A sustav objektiva za uvećavanje?"
"Gore je na krovu, u kamionu."
Možda ja to zapravo želim umrijeti, pomislio je Poole. Pripalio je
cigaretu i samo stajao, pušeći i čekajući, dok je majstor iz njihove radionice
unosio u stan teški ekran za povećavanje, s izvorom energije i kontrolnom
pločom. Ovo je samoubojstvo, to što ja ovdje radim. Stresao se.
"Nešto nije u redu, gospodine Poole?" rekao je majstor iz radionice dok
se uspravljao, oslobodivši se tereta sustava objektiva za uvećavanje. "Sigurno
vas još uvijek podilaze žmarci od vaše nesreće."
"Da", rekao je tiho Poole. Samo je stajao i napeto čekao sve dok majstor
nije otišao.
Pod sustavom objektiva za uvećavanje plastična je vrpca poprimila nov
izgled: široka pruga duž koje stotine tisuća bušenih rupica obavljaju svoj
posao. Tako sam i mislio, pomislio je Poole. Nisu zapisane kao naboji na
feroksidnom sloju, već kao pravi probušeni utori.
Pod povećalom se jasno vidjelo kako vrpca mili unaprijed. Išla je vrlo
polako, ali kretala se, ravnomjernom brzinom, u smjeru čitača.
Koliko ja shvaćam, pomislio je, probušene rupice označavaju jedinice.
Ovo radi na principu pijanina koji sam svira; vrpca označava ne, a probušena
rupica da. Kako da to provjerim?
Izmjerio je količinu vrpce koja je preostala na kolutu za odmotavanje,
izračunao - uz velik napor - brzinu kretanja vrpce, te dobio rezultat. Ako
preinači vrpcu koja se vidi na ulaznom rubu čitača, proći će pet do sedam sati
prije nego što naiđe to konkretno vremensko razdoblje. Praktički će precrtati
osjetilne podražaje koji mu slijede za nekoliko sati.
Uz pomoć mikrokista prebojao je velik - razmjerno velik - odsječak
vrpce neprozirnim lakom... koji je pronašao među potrepštinama pridodanima
mikroalatu. Premazao sam si podražaje za otprilike pola sata, procijenio je.
Prekrio sam najmanje tisuću rupica.
Bit će zanimljivo vidjeti kakva će promjena, bude lije uopće bilo,
zadesiti njegov okoliš u roku od šest sati.
 Pet i pol sati poslije toga sjedio je u Krackter'su, izvrsnom baru na
Manhattanu, na piću s Dancemanom.
"Loše izgledaš", rekao je Danceman.
"Pa i loše mi je", rekao je Poole. Ispio je svoje piće, gorki scotch, i
naručio još jedno.
"Zbog nesreće?"
"Na neki način, da."
Danceman je rekao: "Je li stvar u... nečemu što si otkrio o sebi?"
Poole je podigao glavu i promotrio ga na tmurnome barskom svjetlu.
"Znači da ti znaš za to."
"Znam", rekao je Danceman, "da bih te trebao zvati 'Poole' a ne
'gospodin Poole'. Ali ovo drugo mi je draže, pa ću tako nastaviti."
"Koliko dugo već znaš?" rekao je Poole.
"Otkako si preuzeo tvrtku. Rekli su mi da pravi vlasnici Tri-Plana, koji
se nalaze u sustavu Proks, žele da Tri-Planom upravlja električni mrav kojeg
oni mogu kontrolirati. Željeli su briljantnog i energičnog..."
"Pravi vlasnici?" Prvi put je sada čuo za to. "Imamo dvije tisuće
dioničara. Raspršenih posvuda."
"Marvis Bey i njen muž Ernan, s Proksa 4, upravljaju s pedeset jedan
posto glasačkih dionica. Ovo vrijedi od početka."
"Zašto nisam znao za to?"
"Rečeno mi je da ti ne kažem. Trebao si biti uvjeren da osobno stvaraš
cjelokupnu politiku kompanije. Uz moju pomoć. Ali zapravo sam ti
podastirao ono što su Beyevi podastirali meni."
"Ja sam figura", rekao je Poole.
"Na neki način, da." Danceman je kimnuo. "Ali za mene ćeš uvijek biti
'gospodin Poole'."
Komad suprotnog zida je nestao. A s njim i nekoliko ljudi na obližnjim
stolovima. A...
Iza velikog izloga pokraj šanka panorama grada New Yorka zatreperila
je i nestala.
Vidjevši njegov izraz, Danceman je rekao: "Što je bilo?"
Poole je promuklo kazao: "Pogledaj oko sebe. Uočavaš li bilo kakve
promjene?"
Nakon što se obazro po sobi, Danceman je rekao: "Ne. Kakve to?"
"I dalje vidiš panoramu?"
"Jasno. Punu smoga, takvu kakva već je. Svjetla trepere..."
 "Sada znam", rekao je Poole. Imao je pravo; svaka prekrivena rupica
značila je nestanak nekog predmeta u njegovom poimanju stvarnosti. Ustao je
i rekao: "Vidimo se, Dancemane. Moram se vratiti u svoj stan; bavim se
nekim poslom. Laku noć." Dugim je koracima izašao iz bara na ulicu, te
potražio taksi.
Nije bilo nijednog.
Isto se dogodilo i s njima, pomislio je. Pitam se što sam još premazao.
Prostitutke? Cvijeće? Zatvore?
Eno ga, na parkiralištu bara: Dancemanov lagum. Uzet ću njega, odlučio
je. U Dancemanovu svijetu još uvijek postoje taksiji; on si može kasnije uzeti
jednog od njih. Uostalom, auto pripada kompaniji, a ja posjedujem primjerak
ključa.
Uskoro se našao u zraku, te je skrenuo prema svome stanu.
Grad New York nije se vratio. S lijeva i desna vozila i zgrade, ulice,
hod-trkači, znakovi... a u sredini ništa. Kako da uletim u to, upitao se. Nestao
bih.
Odnosno, bih li? Usmjerio se prema ništavilu.
Paleći cigaretu za cigaretom, letio je petnaest minuta u krugu... a zatim
se New York opet bešumno pojavio. Mogao je završiti putovanje. Ugasio je
cigaretu (šteta nečeg tako vrijednog) i pohitao u smjeru svoga stana.
Umetnem li neprozirnu, usku poprečnu traku, razmišljao je dok je
otključavao vrata svog stana, mogao bih...
Misli su mu se prekinule. Netko je sjedio u naslonjaču u njegovoj
dnevnoj sobi i gledao nekakvog kapetana Kirka na televiziji. "Sarah", rekao
je ozlojeđeno.
Ustala je, dobro popunjena ali elegantna. "Nije te bilo u bolnici, pa sam
došla ovamo. Još imam onaj ključ koji si mi dao u ožujku nakon one grozne
svađe. O... izgledaš tako potišteno." Prišla mu je i sa strepnjom mu promotrila
lice. "Zar te ta ozljeda toliko boli?"
"Nije u tome stvar." Skinuo je kaput, kravatu, košulju i zatim panel s
grudi; kleknuo je i počeo navlačiti rukavice za mikroalat na ruke. Zastao je,
pogledao u nju i rekao: "Otkrio sam da sam električni mrav. Što s jednog
stanovišta otvara izvjesne mogućnosti, koje sada istražujem." Protegnuo je
prste, a na suprotnom kraju upravljačkog mehanizma pomaknuo se jedan
mikroizvijač, povećan do vidljivih razmjera putem sustava objektiva za
uvećavanje. "Možeš promatrati", obavijestio ju je. "Ako tako želiš."
Ona se rasplakala.
 "Što ti je sada?" upitao ju je oštro i prijekorno, ne dižući pogled sa svoga
posla.
"Ma - kad je to tako tužno. Bio si tako dobar poslodavac svima nama u
Tri-Planu. Toliko te poštujemo. A sada se sve to promijenilo."
Plastična je vrpca imala neizbušene rubove na vrhu i dnu; odsjekao je
vodoravnu traku, vrlo usku, a zatim, nakon trenutka duboke koncentracije,
presjekao i samu vrpcu na četiri sata udaljenosti od glave čitača. Zatim je
okrenuo odsječenu traku pod pravim kutem u odnosu na čitač, zavario je na
tom mjestu mikrogrijačem, te ponovno pričvrstio namotak vrpce na lijevu i
desnu stranu. Time je, praktički, umetnuo mrtvih dvadeset minuta u stalan
protok svoje stvarnosti. Učinak će se očitovati - prema njegovim proračunima
- nekoliko minuta iza ponoći.
"Ti se to popravljaš?" upitala ga je plaho Sarah.
Poole je rekao: "Oslobađam se." Nakon ovoga imao je nekoliko
alternativa na umu. Ali najprije mora isprobati svoju teoriju; prazna,
neizbušena vrpca znači da nema podražaja, a u tom slučaju odsustvo vrpce...
"Taj izraz na tvome licu", rekla je Sarah. Počela je skupljati svoju
torbicu, kaput i smotani aud-vid časopis. "Idem ja; vidim kakva ti je reakcija
na to što si me ovdje zatekao."
"Ostani", rekao je. "Gledat ću kapetana Kirka s tobom." Opet je odjenuo
košulju. "Sjećaš se kako je prije mnogo godina bilo - koliko, ono? - dvadeset,
ili dvadeset dva kanala na televiziji? Prije nego stoje država ukinula
neovisne?"
Kimnula je.
"Kako bi to izgledalo", rekao je, "kad bi ovaj televizor projicirao sve
kanale na ekran katodne cijevi u isti mah? Bismo li mogli išta razabrati u toj
mješavini?"
"Ne bih rekla."
"Možda bismo se mogli naučiti. Uvježbati se u selektivnosti; vlastitim
voljnim naporom odlučiti što želimo opaziti, a što ne. Pomisli koje bi sve
mogućnosti nastale kad bi naš mozak mogao baratati s dvadeset prizora
odjednom; pomisli koja bi se količina znanja mogla pohraniti u pojedinom
razdoblju. Pitam se da li mozak, ljudski mozak..." Ušutio je. "Ljudski mozak
to ne bi mogao", rekao je zatim, zanijet u misli. "Ali kvazi-organski mozak
teoretski bi bio sposoban za to."
"A takav ti imaš?" upitala ga je Sarah.
"Da", rekao je Poole.
 Odgledali su kapetana Kirka do kraja, a zatim su otišli u krevet. Ali
Poole je sjedio naslonjen na jastuke i pušio, obuzet mračnim mislima. Pokraj
njega, Sarah se nespokojno meškoljila, pitajući se zašto nije ugasio svjetlo.
Jedanaest i pedeset. To se treba zbiti sad negdje, svaki čas.
"Sarah", rekao je. "Treba mi tvoja pomoć. Za svega nekoliko minuta
nešto čudno će se dogoditi sa mnom. Neće dugo trajati, ali htio bih da me
pažljivo promatraš. Vidi hoće li na meni..." Mahnuo je rukom. "Biti ikakvih
promjena. Hoću li izgledati kao da sam zaspao, ili da govorim besmislice,
ili..." Poželio je kazati: ili da sam nestao. Ali nije. "Neću ti učiniti ništa nažao,
ali mislim da bi ti bilo pametno da se oboružaš. Imaš li kod sebe svoje oružje
protiv nasilnika?"
"U torbici." Sad se već posve razbudila; uspravila se u sjedeći položaj i
zurila u njega izvan sebe od straha, dok su joj široka ramena bila preplanula i
posuta pjegicama u svjetlosti sobe.
Donio joj je njezino oružje.
Soba se skrutaula u paraliziranu nepomičnost. Zatim su boje počele
blijediti. Predmeti su se gubili sve dok, poput dima, nisu istreperili u sjene.
Mrak je prekrio sve, dok su stvari u sobi postajale sve nejasnije.
Zadnji podražaji zamiru, shvatio je Poole. Zaškiljio je, ne bi li išta vidio.
Razabrao je Saru Benton kako sjedi u krevetu; dvodimenzionalnu priliku
onamo postavljenu poput lutke, samo da kopni i iščezava. Nasumični naleti
dematerijalizirane supstance kovitlali su se oko njega u nestalnim oblacima;
elementi su se sabirali, raspadali i zatim ponovno sabirali. A zatim se
preostatak topline, energije i svjetlosti rastočio; soba se preklopila i urušila u
sebe, kao da je sasvim odijeljena od stvarnosti. I u tom trenutku apsolutno je
crnilo zamijenilo sve ostalo, prostor bez dubine, ne noćni, već prije krut i
neproničan. A uz to ništa nije čuo.
Ispružio je ruku i pokušao nešto dotaknuti. Ali nije imao ničega čime bi
dotaknuo. Svijest o vlastitome tijelu izgubila mu se zajedno sa svime ostalim
u svemiru. Nije imao ruku, a sve i da jest, ne bi bilo ničega što bi one mogle
opipati.
I dalje sam u pravu što se tiče načina na koji ona prokleta vrpca
funkcionira, kazao je sebi, služeći se nepostojećim ustima kako bi si prenio
nevidljivu poruku.
Hoće li ovo proći za deset minuta? upitao se. Jesam li u pravu i što se
toga tiče? Čekao je... ali intuitivno je znao da ga je pojam o vremenu napustio
zajedno sa svime ostalim. Mogu samo čekati, shvatio je. I nadati se da to neće
potrajati.
Da to lakše izdrži, pomislio je: hajde da sastavim enciklopediju; pokušat
ću navesti sve što počinje na "a". Da vidimo. Razmislio je. Avion, automobil,
aksetron, atmosfera, Atlantik, aspik od rajčice, advokati... mislio je i mislio,
dok su mu kategorije gmizale strahom obuzetim umom.
Posve iznenada, svjetlo se treptavo upalilo.
Ležao je na kauču u dnevnoj sobi, a blaga sunčeva svjetlost padala je
kroz onaj jedini prozor. Dva muškarca bila su nagnuta nad njim, s rukama
punim alata. Služba za održavanje, shvatio je. Radili su na meni.
"Pri svijesti je", rekao je jedan tehničar. Ustao je i odmaknuo se; Sarah
Benton, ustreptala od strepnje, stala je na njegovo mjesto.
"Hvala Bogu!" rekla je, dahnuvši vlažno Pooleu u uho. "Tako sam se
prepala; na koncu sam nazvala gospodina Dancemana zbog..."
"Što se dogodilo?" grubo ju je prekinuo Poole. "Počni ispočetka, i za
Boga miloga govori polako. Da stignem sve upiti."
Sarah se sabrala, zastala da se počeše po nosu, a zatim je uzrujano
izgovorila: "Onesvijestio si se. Samo si ležao, kao da si mrtav. Čekala sam do
pola tri, a ti se nisi ni pomaknuo. Nazvala sam gospodina Dancemana i
nažalost ga probudila, a on je nazvao servis za električne mrave - hoću reći,
majstore za servisiranje organskih robija, pa su ova dva čovjeka došla oko
petnaest do pet, i popravljaju te sve otad. Sada je šest i petnaest ujutro. A
meni je vrlo hladno i htjela bih u krevet; ne mogu danas otići u ured; zaista ne
mogu." Okrenula se u stranu i šmrcnula. Taj zvuk mu je išao na živce.
Jedan od servisera u uniformi kazao je: "Prčkali ste po svojoj
stvarnosnoj vrpci."
"Jesam", rekao je Poole. Zašto da to poriče? Očito su pronašli umetnutu
neprozirnu trakicu: "Nisam trebao biti tako dugo bez svijesti", rekao je.
"Umetnuo sam traku za samo deset minuta."
"Zakočila vam je kretanje vrpce", objasnio mu je tehničar. "Pogonski
mehanizam se prestao kretati; vaš se umetak zaglavio u njemu, pa se
automatski isključio kako ne bi podrapao vrpcu. Zašto vam je došlo da
petljate po tome? Zar ne znate što time možete učiniti?"
"Nisam baš siguran", rekao je Poole.
"Ali imate prilično dobru predodžbu."
Poole je trpko rekao: "Zbog toga to i radim."
"Vaš račun", rekao je serviser, "iznosit će devedeset pet frogova. Plativo
na rate, ako tako želite."
 "U redu", rekao je; ošamućeno je ustao, protrljao si oči i iskezio se.
Glava ga je boljela i osjećao je potpunu prazninu u trbuhu.
"Idući put stanjite vrpcu", rekao mu je glavni tehničar. "Tako da se ne
zaglavi. Zar vam nije palo na pamet da je u mehanizam ugrađen sigurnosni
element? Tako da će radije stati nego da..."
"Što bi bilo", prekinuo ga je Poole, dubokim i pozorno razgovijetnim
glasom, "kad kroz čitač ne bi uopće prolazila vrpca? Ni vrpca - ni bilo što
drugo. Kad bi fotoćelija posve nesmetano sjala uvis?"
Tehničari su se pogledali. Jedan je rekao: "Svi neuro-krugovi kratko bi
se spojili i pregorjeli."
"A to bi značilo što?" rekao je Poole.
"To bi značilo kraj mehanizma."
Poole je rekao: "Proučio sam krug. Nije pod dovoljno velikim naponom
da to učini. Metal se neće istaliti pod tako slabom amperažom, čak i ako se
terminali dotiču. Tu se radi o milijuntinki vata duž cezijskog kanala dugog
možda milimetar i pol. Pretpostavimo da u jednom trenutku postoji milijardu
mogućih kombinacija zasnovanih na izbušenim dijelovima vrpce. Ukupna
izlazna vrijednost nije kumulativna; količina struje ovisi o onome što
akumulator odvoji za taj modul, a to nije puno. Dok su sva vrata otvorena i
protočna."
"Zar bismo vam lagali?" umorno ga je upitao jedan tehničar.
"Zašto ne biste?" rekao je Poole. "Ovdje imam priliku doživjeti sve.
Istodobno. Spoznati svemir i njegovu sveukupnost, biti u trenutnom doticaju
sa cijelom stvarnošću. Nešto što nijedan čovjek ne može. Da mi simfonijska
partitura ulazi u mozak izvan vremena, da se sve note, svi instrumenti čuju u
isti mah. I sve simfonije. Shvaćate li vi to?"
"Pregorjet ćete od toga", rekla su oba tehničara istovremeno.
"Ne bih rekao", kazao je Poole.
Sarah je rekla: "Može šalica kave, gospodine Poole?"
"Da", rekao je; spustio je noge, upro se hladnim stopalima o pod, stresao
se. Zatim je ustao. Tijelo ga je boljelo. Ostavili su me da cijelu noć ležim na
kauču, shvatio je. Kad se sve uzme u obzir, mogli su postupiti i bolje od toga.
Za kuhinjskim stolom u suprotnome uglu prostorije Garson Poole je
sjedio preko puta Sare i pio kavu. Tehničara već odavno nije bilo.
"Nećeš više pokušavati eksperimentirati na sebi, zar ne?" upitala ga je
sjetnim glasom Sarah.
Poole je hrapavo kazao: "Volio bih upravljati vremenom. Obrnuti ga."
Izrezat ću segment vrpce, pomislio je, i prilijepiti ga naopačke. Uzročno-
posljedični nizovi tada će teći u suprotnome smjeru. Prema tome, hodat ću
unatraške niz stubište sa sletišta na krovu, natrag do svojega ulaza, otvorit ću
zaključana vrata, otići natraške do sudopera, iz kojeg ću izvaditi hrpu
prljavog posuđa. Sjest ću za stol pred posuđe, ispuniti svaku posudu hranom
izvađenom iz svoga želuca... Zatim ću prenijeti hranu u hladnjak. Sljedećega
dana izvadit ću hranu iz hladnjaka, spremiti je u vrećice, odnijeti vrećice u
supermarket, raspodijeliti hranu tu i tamo po trgovini. A još će mi na blagajni
za to dati novac, iz registarskih kasa. Hrana će se zapakirati s ostalim
proizvodima u velike plastične kutije, transportirati iz grada u hidroponske
tvornice na Atlantiku, gdje će se ponovno sjediniti sa stablima i grmljem i
tijelima mrtvih životinja, ili ugurati duboko u tlo. Ali što bi sve to dokazalo?
Videosnimka koja se vrti unatrag... Ne bih znao ništa više nego što sada
znam, što nije dovoljno.
Ja zapravo želim, shvatio je, konačnu i apsolutnu stvarnost, na jednu
mikrosekundu. Nakon toga više nema veze, jer sve će biti spoznato; ništa više
neće trebati ni shvatiti ni vidjeti.
. Mogao bih pokušati s još jednom promjenom, kazao je sebi. Prije nego
što pokušam prerezati vrpcu. Probušit ću nove rupice u vrpci da vidim što će
se iz toga pojaviti. Bit će zanimljivo, jer ne znam što će značiti rupice koje
budem stvorio.
Vrškom jednog mikroalata probušio je, nasumično, nekoliko rupica u
vrpci. Što je bliže čitaču mogao... nije htio čekati.
"Pitam se hoćeš li to vidjeti", rekao je Sari. Najvjerojatnije neće, koliko
je mogao procijeniti. "Nešto se možda pokaže", rekao joj je. "Samo bih te
htio upozoriti; ne želim da se prepadneš."
"Ajoj", rekla je Sarah plaho.
Pogledao je na ručni sat. Prošla je jedna minuta, zatim druga, pa treća. A
zatim...
Nasred sobe pojavilo se jato zeleno-crnih pataka. Uzbuđeno su kvakale,
uzletjele s poda, lepršale pod stropom u uzbibanoj masi perja i krila, mahnite
od goleme potrebe, instinktivne, da umaknu odatle.
"Patke", rekao je Poole u čudu. "Probušio sam rupicu za jato divljih
pataka.
Sada se pojavilo nešto drugo. Klupa u parku, na kojoj je sjedio postariji
odrpan čovjek i čitao podrapane, izgužvane novine. Podigao je pogled,
nejasno razabrao Poolea, kratko mu se osmjehnuo loše izrađenim zubalom, a
zatim se opet posvetio svojim razmotanim novinama. Nastavio je čitati.
"Vidiš li njega?" upitao je Poole Saru. "I patke." U tom trenutku patke i
skitnica iz parka nestali su. Ništa nije preostalo od njih. Razdoblje njihovih
probušenih rupica brzo je prošlo.
"Nisu bili stvarni", rekla je Sarah. "Zar ne? Pa kako to..."
"Nisi stvarna", kazao je Sari. "Ti si podražajni čimbenik na mojoj
stvarnosnoj vrpci. Probušena rupica koja se može prelakirati. Postojiš li
također na nekoj drugoj stvarnosnoj vrpci, ili čak i u objektivnoj stvarnosti?"
Nije znao; nije to mogao razabrati. Možda to ni Sarah nije znala. Možda je
postojala na tisuću stvarnosnih vrpci; možda na svakoj ikad proizvedenoj
stvarnosnoj vrpci. "Ako prerežem vrpcu", rekao je, "bit ćeš svugdje i nigdje.
Kao i sve ostalo u svemiru. Barem što se moga poimanja tiče."
Sarah je promucala: "Ja sam stvarna."
"Želim te u potpunosti spoznati", rekao je Poole. "A za to moram
prerezati vrpcu. Ako to ne učinim sada, učinit ću to neki drugi put; to je
neizbježno, prije ili kasnije." Zašto da onda čekam, upitao se. A uvijek
postoji i mogućnost da je Danceman podnio izvještaj mome tvorcu, da oni
sad poduzimaju korake da me uklone. Zato što, možda, dovodim u opasnost
njihovo vlasništvo - sebe samoga.
"Zbog tebe mi dođe da poželim da sam ipak otišla u ured", rekla je
Sarah i tužno objesila kutove usana, naboravši ih.
"Idi", rekao je Poole.
"Neću da ostaneš sam."
"Neće mi ništa biti", rekao je Poole.
"Ne, bit će ti. Isključit ćeš se, ili nešto slično, ubit ćeš se zato što si
otkrio da si samo električni mrav, a ne ljudsko biće."
Rekao je, uskoro: "Možda je tako." Možda se sve svodi na to.
"A ja te ne mogu spriječiti", rekla je.
"Ne." Kimnuo je potvrdno.
"Ali ostat ću", rekla je Sarah. "Čak i ako te ne mogu spriječiti. Zato što
ako ipak odem, a ti se ubiješ, do kraja života ću si stalno postavljati pitanje
što bi se dogodilo da sam ostala. Shvaćaš?"
Opet je kimnuo.
"Samo naprijed", rekla je Sarah.
Ustao je od stola. "Ne radi se o tome da ću osjetiti bol", kazao joj je.
"Premda bi to tebi moglo tako izgledati. Imaj na umu činjenicu da organski
roboti u sebi imaju minimalne krugove za bol. Proživljavat ću
najintenzivnije..."
"Ne govori mi ništa više", prekinula ga je. "Samo to učini, ako već
hoćeš, ili nemoj, ako nećeš."
Nespretno je - zato što se bojao - uvukao ruke u postroj mikrorukavica i
dohvatio sićušan alat: oštar skalpel. "Presjeći ću vrpcu postavljenu ispod
panela na mojim grudima", rekao je, dok je gledao kroz sustav objektiva za
uvećavanje. "To je sve." Ruka mu se tresla dok je podizala skalpel. To se
može učiniti za sekundu, shvatio je. Sve će doći kraju. A ja ću - imati
vremena da ponovno spojim krajeve vrpce, shvatio je. Barem pola sata. Ako
se predomislim.
Prerezao je vrpcu.
Prestrašeno zureći u njega, Sarah je prošaptala: "Ništa se nije dogodilo."
"Imam još trideset-četrdeset minuta." Sjeo je natrag za stol, izvadivši
ruke iz rukavica. Glas mu je drhtao, zamijetio je; Sarah je bez sumnje bila
toga svjesna, pa ga je spopala ljutnja na samoga sebe, jer je znao da ju je
prepao. "Žao mi je", rekao je iracionalno; htio joj se ispričati. "Možda bi
trebala otići", rekao je uspaničeno; opet je ustao. To je učinila i ona,
refleksno, kao da ga oponaša; stajala je pred njim podbuhla i uzrujana,
preznojavajući se. "Odlazi", rekao je potmulo. "Vraćaj se u ured gdje ti je
mjesto. Gdje nam je oboma mjesto." Bolje da opet spojim krajeve vrpce,
kazao je sebi; ne mogu izdržati ovoliku napetost.
Posegnuo je za rukavicama i ušeprtljao se da ih navuče preko svojih
napetih prstiju. Pogledao je prema ekranu za povećavanje i vidio da zraka
fotoćelije blista uvis, uperena izravno u čitač; u isti mah opazio je da se kraj
vrpce gubi ispod čitača... to je vidio i razumio što je; zakasnio sam, shvatio
je. Prošla je. Bože, pomislio je, pomozi mi. Počela se odmotavati većom
brzinom nego što sam proračunao. Tako da će se sada to...
Ugledao je jabuke, i granitne kocke i zebre. Osjetio je toplinu, svileni
opip tkanine; osjetio je kako ga oplakuje ocean i silan vihor, sjeverni, što ga
poteže kao da ga želi nekamo odvesti. Sarah je bila svuda oko njega, kao i
Danceman. New York je sjao u noći, a lagumi oko njega vrvjeli su i smicali
se noćim nebom i danjim i kroz prolome i sušu. Maslac mu se topio u
tekućinu na jeziku, a u isti mah snašli su ga grozomorni smradovi i okusi;
gorki osjeti otrova i limuna i vlati ljetne trave. Utapao se; padao je; ležao je u
naručju žene u golemoj bijeloj postelji koja mu je istodobno resko pištala u
uhu: zvuk upozorenja pokvarena dizala u jednom od prastarih, trošnih hotela
u središtu grada. Živim, živio sam, nikada neću živjeti, kazao je sebi, a s
njegovim su mislima došli svaka riječ, svaki zvuk; kukci su cvrčali i trčali, a
on je napola utonuo u složeno tijelo homeostatske aparature smješteno negdje
u labosima Tri-Plana.
Htio je nešto reći Sari. Otvorio je usta i pokušao izreći riječi - konkretan
niz riječi između njihova pregolema mnoštva koje mu je blistavo obasjavalo
svijest, satirući ga svojim posvemašnjim značenjem.
Usta su ga zapekla. Upitao se zašto.
Nepomično stojeći uza zid, Sarah Benton otvorila je oči i ugledala
pramen dima kako se diže iz Pooleovih poluotvorenih usta. Zatim se robi
srušio, svalio na laktove i koljena, te se polako svalio na pod, mlohav i
slomljen. Nije ga morala pregledavati da bi znala da je "umro".
Poole si je to sam učinio, shvatila je. A nije mogao osjetiti bol; to je i
sam rekao. Ili barem ne previše boli; možda malo. U svakom slučaju, sada je
gotovo.
Bolje da nazovem gospodina Dancemana i kažem mu što se dogodilo,
zaključila je. I dalje se tresući, otišla je do fona na suprotnoj strani sobe;
podigla je slušalicu i nazvala broj koji je napamet znala.
Robi je mislio da sam ja podražajni čimbenik na njegovoj stvarnosnoj
vrpci, kazala je sebi. Stoga je mislio da ću i ja umrijeti kada on "umre". Baš
čudno, pomislila je. Zašto je to izmislio? Nikad nije bio uključen u stvarni
svijet; "živio" je u vlastitome elektronskom svijetu. Baš bizarno.
"Gospodine Danceman", rekla je kad je dobila vezu s njegovim uredom.
"Poole je gotov. Uništio se meni pred očima. Bilo bi najbolje da dođete
ovamo."
"Znači, napokon smo ga se riješili."
"Da, baš će nam biti lijepo, zar ne?"
Danceman je rekao: "Poslat ću nekoliko ljudi iz radionice." Pogledao joj
je preko ramena i razabrao prizor Poolea koji leži pokraj kuhinjskoga stola.
"Idi doma i odmori se", naložio je Sari. "Sigurno te sve ovo iscrpilo."
"Jest", kazala je. "Hvala vam, gospodine Danceman." Spustila je
slušalicu i ostala smeteno stajati.
A zatim je nešto zamijetila.
Moje ruke, pomislila je. Podigla ih je. Kako to da vidim kroz njih?
Zidovi sobe također su postali slabo razaznatljivi.
Drhteći, vratila se do nepomičnog robija i stala kraj njega, ne znajući što
da učini. Vidjela je tepih kroz svoje noge, a zatim je tepih postao mutan, pa je
ugledala, kroz njega, daljnje slojeve tvari u rastakanju ispod sebe.
 Možda bih mogla opet spojiti prerezane krajeve vrpce, pomislila je. Ali
nije znala kako. A Poole je već postajao nejasan.
Vjetar praskozorja puhao je oko nje. Nije ga osjećala; sada je počela,
polako, gubiti osjete.
Vjetrovi su samo puhali.
 Vjera naših otaca

Na ulicama Hanoja zatekao se pred piljarem bez obje noge koji se vozio
u malim drvenim kolicima i kreštavo dozivao svakog prolaznika. Chien je
usporio i oslušnuo, ali nije stao; pao mu je na pamet posao u Ministarstvu za
kulturne artefakte i raspršio mu pozornost; imao je dojam da je sam, da više
nema nijednog od ovih ljudi na biciklima i skuterima i mlaznim motociklima.
A jednako tako imao je dojam da ulični piljar bez nogu ne postoji.
"Druže", doviknuo je, međutim, piljar i stao ga natjeravati u svojim
kolicima; helijska baterija pogonila je motor i omogućila mu da vješto požuri
za Chienom. "Nudim širok spektar biljnih lijekova u dugogodišnjoj uspješnoj
primjeni, zajedno sa svjedočanstvima tisuća odanih korisnika; povjeri mi od
čega boluješ i zacijelo ću ti pomoći."
Chien je zastao i rekao: "Da, ali ne bolujem ni od čega." Izuzev,
pomislio je, kao i svi koji rade za Centralni komitet, od kroničnog
karijerističkog oportunizma koji neprestano provjerava pristup svakoj
službenoj funkciji. Uključujući moju.
"Mogu izliječiti, na primjer, radijacijsku bolest", recitirao je piljar, i
dalje ga naganjajući. "Ili ojačati, ako je potrebno, element spolne moći. Mogu
natjerati karcinomatozne izrasline da se povuku, čak i strahotne melanome, ili
crni rak, kako bi se reklo." Podignuvši pladanj s bočicama, malim
aluminijskim limenkama i raznim prascima u plastičnim teglama, piljar je
stao recitirati: "Ako suparnik uporno nastoji preoteti tvoje unosno
namještenje, mogu ti ponuditi pomadu koja izgleda kao balzam za kožu, ali
zapravo je izvanredno učinkovit toksin. A, druže, moje cijene su niske. Uz to,
kao posebnu uslugu osobi tako ponosita držanja, prihvatit ću plaćanje
poratnim inflacijskim papirnatim dolarima, koji su navodno konvertibilni ali
u stvarnosti skoro da i nisu bolji od toaletnog papira."
"Goni se k vragu", rekao je Chien i mahnuo hover-taksiju koji je upravo
naišao; već je kasnio tri i pol minute na svoj prvi današnji sastanak, a njegovi
mnogobrojni debeloguzi šefovi u Ministarstvu brzo će to upamtiti - kao i
njegovi podređeni, u još većoj mjeri.
Piljar je tiho kazao: "Ali, druže; ti moraš nešto kupiti od mene."
"Zašto?" odvratio mu je Chien. S prezirom.
"Zato što sam ti, druže, ja ratni veteran. Borio sam se u Kolosalnom
odlučnom narodnooslobodilačkom ratu protiv Imperijalista kao pripadnik
Ujedinjene Narodne Demokratske Fronte; izgubio sam donje udove u bici za
San Francisco." Sad je već govorio pobjedonosnim tonom, a i podmuklo.
"Zakon to nalaže. Ako odbiješ kupiti robu koju ti ponudi veteran, možeš
dobiti globu, a možda i zatvorsku kaznu - a uz to se i osramotiti."
Chien je umorno kimnuo hover-taksiju da priđe. "Predajem se", rekao je.
"U redu, moram nešto kupiti od tebe." Pogledom je obuhvatio bijedni izložak
biljnih preparata, tražeći nasumično jedan od njih. "Ovaj", odlučio se i
pokazao na papirnati smotuljak u stražnjem redu.
Piljar se nasmijao. "To ti je, druže, spermicid, koji kupuju žene koje se
iz političkih razloga ne mogu kvalificirati za Pilulu. Slabo bi ti koristio,
zapravo nimalo, s obzirom da si muško."
"Zakon mi", rekao je Chien kiselo, "ne nalaže da od tebe kupim išta
korisno; samo da nešto kupim. Uzet ću to." Posegnuo je u svoj podstavljeni
kaput po lisnicu, nabreklu od poslijeratnih inflacijskih novčanica u kojima je
četiri puta tjedno primao državnu plaću.
"Reci mi svoje probleme", rekao je piljar.
Chien se zabuljio u njega, zgrožen nasrtajem na svoju intimu - i to još od
strane nekoga izvan državnog aparata.
"U redu, druže", kazao je piljar kad mu je vidio izraz lica. "Neću
zabadati nos; ispričavam se. Ali bilo bi primjereno da kao liječnik - travar -
saznam što je više moguće." Razmislio je, s ozbiljnim izrazom na ispijenom
licu. "Gledaš li televiziju neuobičajeno često?" odjednom je upitao.
Iznenadivši se, Chien je rekao: "Svake večeri. Osim petkom, kad
odlazim u svoj klub, gdje vježbam ezoteričnu vještinu hvatanja bikova
uzetom, uvezenu s poraženog Zapada." To mu je bio jedini hobi; sve svoje
preostalo vrijeme posvećivao je partijskim aktivnostima.
Piljar je izabrao sivi papirnati paketić i izvadio ga. "Šezdeset trgovačkih
dolara", izjavio je. "S potpunim jamstvom; ako ne učini ono što je obećano,
vrati neiskorištenu sadržinu i s veseljem ćeš dobiti pun povrat novca."
"A što to", rekao je Chien resko, "taj preparat zajamčeno čini?"
"Odmorit će oči iscrpljene od podnošenja besmislenih službenih
monologa", rekao je piljar. "Opušta čovjeka; uzmi ga čim se nađeš izložen
uobičajenim suhim i rastegnutim propovijedima koje..."
Chien mu je platio traženu cijenu, uzeo paketić i udaljio se. Pišiv bob,
rekao je sebi. To je iznuda, zaključio je, taj ukaz koji je ratnim veteranima
dao status privilegirane klase. Hrane se nama - nama, mlađima - poput
strvinara.
Sivi mu je paketić ostao zaboravljen u džepu kaputa dok je ulazio u
impozantnu zgradu Poslijeratnog ministarstva za kulturne artefakte, i u svoj
poprilično otmjen ured, na početku svoga radnog dana.
Gojazan, sredovječan bijelac odjeven u smeđe hongkonško svileno
odijelo, dvoredno s prslukom, čekao ga je u uredu. S bljedoputim neznancem
stajao je njemu neposredno nadređen funkcionar Ssu-Ma Tso-pin. Tso-pin
međusobno ih je upoznao na kantonskom, narječju kojim se nije znao valjano
služiti.
"Druže Tung Chien, ovo je drug Darius Pethel. Drug Pethel bit će
ravnatelj nove ideološko-kulturne institucije didaktičkog karaktera koja će se
uskoro otvoriti u kalifornijskome gradu San Fernanda" Dodao je: "Drug
Pethel svoj je bogat i ispunjen život posvetio pomaganju narodne borbe za
svrgavanje vlasti u zemljama imperijalističkog bloka putem pedagoških
medija; otuda potječe njegov visoki položaj."
Rukovali su se.
"Čaj?" upitao je Chien ostalu dvojicu; pritisnuo je prekidač infracrvenog
hibachija i voda u izdašno ukrašenom keramičkom loncu - japanskog
podrijetla - u trenutku je zakuhala. Kad je sjeo za radni stol, vidio je da mu je
pouzdana mlada drugarica Hsi podastrla kratki informativni sažetak
(povjerljivi) o drugu Pethelu; prešao je pogledom preko njega, pritom se
pretvarajući da ne radi ništa konkretno.
"Posvemašnji Narodni Dobročinitelj", rekao mu je Tso-pin, "osobno se
upoznao s drugom Pethelom i uzda se u njega. To je rijetkost. U školi u San
Fernandu naizgled će se predavati uobičajena taoistička filozofija, ali zapravo
će, naravno, za nas održavati pristup liberalnom i intelektualnom segmentu
mladeži sa zapada SAD-a. Mnogi od njih još su na životu, od San Diega do
Sacramenta; računamo da ih ima barem deset tisuća. Škola će primiti dvije
tisuće. Upis će biti obvezan za one koje izaberemo. Vaš rad s programima
druga Pethela od iznimnog je značaja. Ahem; kipi vam voda za čaj."
"Hvala", promrmljao je Chien i ubacio vrećicu Liptonova čaja.
Tso-pin je nastavio: "Iako će drug Pethel nadgledati postavljanje
obrazovnih kolegija koje će škola pružati svojim studentima, sva će ispitna
građa biti, za divno čudo, slana ovamo u vaš ured da je osobno proučite sa
stručnog i napose ideološkog stanovišta. Drugim riječima, druže Chien, vi
ćete odrediti koji su studenti od njih dvije tisuće pouzdani, koji istinski
odgovaraju na pruženo programiranje, a koji ne."
 "Sada ću si natočiti čaj", rekao je Chien, i to ceremonijalno obavio.
"Mora nam biti jasno", zabrundao je Pethel na kantonskom, koji je
govorio još gore od Tso-pina, "da su mladi Amerike, nakon što smo ih
porazili u globalnom ratu, razvili dar za izvrdavanje." Ovu zadnju riječ
izgovorio je na engleskom; Chien je nije razumio, pa se upitno okrenuo
svome nadređenom.
"Laganje", objasnio je Tso-pin.
Pethel je rekao: "Izgovaraju pravilne krilatice da bi ostavljali potreban
dojam, ali u sebi vjeruju da su lažne. Ispitna rješenja ove skupine bit će
veoma slična onima istinskih..."
"Hoćete reći da će riješeni ispiti dvije tisuće studenata prolaziti kroz moj
ured?" naglo je upitao Chien. Nije mogao vjerovati u to što čuje. "To je samo
po sebi već cijelo jedno radno mjesto; nemam vremena za bilo što izdaleka
slično tome." Bio je zgrožen. "Davati kritičko, službeno odobrenje ili
poricanje na tako pronicljiv način kakav biste željeli..." Zamahnuo je rukom.
"Ma goni to", kazao je na engleskom.
Zatreptavši od grube, zapadnjačke psovke, Tso-pin je rekao: "Imate
osoblje. Uz to, možete zatražiti još nekolicinu iz fundusa; budžet Ministarstva
povećanje za ovu godinu i to vam omogućava. A imajte na umu ovo:
Posvemašnji Narodni Dobročinitelj osobno je izabrao druga Pethela." Ton
mu je sada postao zlokoban, ali tek suptilno. Taman dovoljno da prodre do
Chienove histerije, da je slomi i natjera na podložnost. Barem privremeno.
Kako bi podcrtao ono što želi reći, Tso-pin je prošetao do suprotnog kraja
ureda; stao je pred 3-D portret cijele figure Posvemašnjeg Dobročinitelja, iza
kojeg se zbog njegove blizine nakon kraćeg vremena pokrenula snimljena
vrpca; Dobročinitelj evo se lice stalo pomicati i iz njega je doprla poznata
prodika, uobličena u više no poznate riječi. "Borite se za mir, sinovi moji",
izgovorio je blagim, ali čvrstim glasom.
"Ha", rekao je Chien, koji je i dalje bio uzrujan, ali je to skrivao. Možda
bi neko računalo u Ministarstvu moglo obrađivati ispitne rezultate; mogla bi
se upotrijebiti struktura tipa "da-ne-možda", u sprezi s pred-analizom obrasca
ideološke korektnosti - i nekorektnosti. Stvar bi se mogla rješavati rutinski.
Vjerojatno.
Darius Pethel je rekao: "Imam kod sebe određenu građu, i volio bih da je
pregledate, druže Chien." Otkopčao je neuglednu, staromodnu plastičnu
aktovku. "Dvije ispitne radnje", rekao je dok je dodavao spise Chienu. "Ovo
će nam dati do znanja jeste li kvalificirani." Zatim je bacio pogled prema
Tso-pinu; pogledi su im se susreli. "Koliko sam čuo", rekao je Pethel,
"iskažete li uspjeh u ovome poduhvatu, bit ćete imenovani za podravnatelja
Ministarstva, a Njegova Veličina, Posvemašnji Narodni Dobročinitelj,
osobno će vas odlikovati Kisterigianovim ordenom." I on i Tso-pin u isti mah
su se oporo osmjehnuli.
"Kisterigianovim ordenom", ponovio je Chien; uzeo je ispitne radnje i
pregledao ih, hineći opuštenu nezainteresiranost. Ali srce mu je pritom lupalo
od loše prikrivene napetosti. "Zašto baš ove dvije? Hoću time reći, što bih to
točno trebao pronaći, druže?"
"Jedna je", rekao je Pethel, "djelo progresivne osobe, odanog člana
Partije čija su uvjerenja temeljito istražena. Drugi je napisao mladi stiljagi
(*buntovnik) za kojeg sumnjamo da u tajnosti gaji izopačene buržoaske
imperijalističke kripto-ideje. Na vama je, druže, da odredite koji je koji."
Baš ti hvala, pomislio je Chien. Ali kimnuo je i pročitao naslov prve
radnje.

DOKTRINE POSVEMAŠNJEG DOBROČINITELJA

KAKO IH U TRINAESTOM STOLJEĆU
PREDVIĐA POEZIJA
ARAPSKOGA PJESNIKA BAHE AD-DINA ZUHAYRA

Bacivši pogled na uvodne stranice radnje, Chien je uočio jedan njemu

dobro poznat četverostih; zvao se "Smrt" i on ga je napamet znao skoro
cijelog svog odraslog, obrazovanog života.

Jednom ne pogodi, dvaput ne pogodi,

Tek jedan od mnogih sati izabere;
Niti dolinom, niti brdom ne hodi,
Već tek ravnicom, gdje cvijeće mirno bere.

"Moćna je", rekao je Chien. "Ova pjesma."

"Student se služi tom pjesmom", rekao je Pethel, promatrajući kako se
Chienu usne pomiču pri ponovnom čitanju četverostiha, "kako bi ukazao na
pradavnu mudrost, iskazanu u našim životima kroz Posvemašnjega
Dobročinitelja, koja kaže da nijedna osoba nije sigurna; svatko je smrtan, pa
preživljava tek onaj nad-osoban, historijski neophodan uzročnik. Kao što i
treba biti. Biste li se složili s njime? S tim studentom, hoću reći? Ili..." Pethel
je zastao. "A da to on možda ne izvrgava ruglu proglase Posvemašnjeg
Dobročinitelja?"
Promućurno, Chien je kazao: "Dajte mi priliku da pregledam i drugi
ispit."
"Nisu vam potrebne daljnje informacije; donesite odluku."
Nećkajući se, Chien je rekao: "Nisam - nikad nisam na taj način
doživljavao ovu pjesmu." Rasrdio se. "Uostalom, nije ju napisao Baha ad-Din
Zuhayr; potječe iz zbirke Tisuću i jedna noć. Napisana je, međutim, u
trinaestome stoljeću; to priznajem." Na brzinu je pregledao tekst radnje koji
je slijedio nakon pjesme. Izgledao je kao rutinska, nenadahnuta prerada
partijskih klišeja, koji su mu do zadnjega bili poznati od rođenja. Slijepa
imperijalistička neman koja zatire i guši (miješanje metafora) ljudske težnje,
rovarenje i dalje prisutnih anti-partijskih grupica na istoku Sjedinjenih
Država... Osjetio je tupu dosadu i pomanjkanje oduševljenja ravno onima iz
studentove radnje. Moramo istrajati, obznanila je radnja. Razbiti pentagonske
ostatke u gorju Catskills, poraziti Tennessee i iznad svega tvrdokorne
kontrarevolucionarne grupice u crvenim brdima Oklahome. Uzdahnuo je.
"Smatram", rekao je Tso-pin, "da drugu Chienu treba pružiti mogućnost
da ovu složenu građu obradi u slobodno vrijeme." Chienu je rekao:
"Dozvoljavam vam da ih večeras ponesete sa sobom u svoj stan i na miru ih
ocijenite." Naklonio se, napola posprdno, napola molećivo. Bila to uvreda ili
ne, barem je izvukao Chiena iz neprilike, a Chien mu je na tome bio
zahvalan.
"Iznimno ste ljubazni", promrmljao je, "što mi dozvoljavate da obavim
ovaj nov i iznimno poticajan zadatak u svoje slobodno vrijeme. Da je još živ,
Mikojan bi se složio." Đubre jedno, pomislio je. Pritom je mislio i na svoga
nadređenog i na bijelca Pethela. Uvalio si mi ovako pipavu stvar, i to da je
radim u svoje slobodno vrijeme. Očito je da KP SAD-a ima problema;
njezine indoktrinacijske akademije ne uspijevaju izaći na kraj s notorno
nedokazanom, ekscentričnom jenkijevskom omladinom. A tu pipavu stvar
predavali ste iz ruke u ruku, sve dok nije dospjela do mene.
Baš ti hvala što si me ovako usosio, ogorčeno je pomislio.
***
Te je večeri u svome malom, ali izdašno namještenom stanu pročitao i
drugu od te dvije ispitne radnje, koju je napisala izvjesna Marion Culper, te je
otkrio da se i ova bavi jednom pjesmom. Očito se prividno radilo o kolegiju
posvećenom poeziji, od čega mu se smučilo. To ga je uvijek jedilo, to
korištenje poezije - ili bilo koje druge umjetnosti - u socijalne svrhe.
Svejedno je, ugodno smješten u svoj naslonjač od lažne kože koji izravnava
hrptenjaču, pripalio golemu corona cigaru s etiketom Cuesta Rey Number
One English Market i prihvatio se čitanja.
Autorica radnje, gospodična Culper, izabrala je za svoj tekst dio jedne
pjesme Johna Drydena, engleskog pjesnika iz sedamnaestog stoljeća, i to
završne stihove dobro poznate "Pjesme za Dan svete Cecilije".
...Tada će posljednji i grozni čas
Progutati taj ruševni prikaz;
Trublja će s nebesa odjeknuti,
Mrtvi će živjeti, živi mrijeti,
A Glazba će nebo razdrijeti.
Pa, baš je to silno, pomislio je zajedljivo Chien. Trebali bismo, znači,
vjerovati da je Dryden predvidio pad kapitalizma? Da je na to mislio u
riječima "ruševni prikaz"? Isuse. Prignuo se da dohvati cigaru i otkrio da se
ugasila. Potražio je po džepovima svoj upaljač japanske proizvodnje, pritom
se pridignuvši na noge.
Ciiiiiiik! oglasio se televizor na suprotnome kraju dnevne sobe.
Aha, pomislio je Chien. Vođa nam se sprema obratiti. Posvemašnji
Narodni Dobročinitelj, odozgo iz Pekinga, gdje sad već živi devedeset
godina; ili punih sto? Ili, kao što ga ponekad volimo nijemo nazivati, Posr...
"Neka deset tisuća cvjetova krajnjeg dobrovoljno odabranog siromaštva
procvate u vašem duhovnom vrtu", rekao je televizijski spiker. Prostenjavši,
Chien je ustao i poklonio se u obavezan znak odgovora; svaki je televizor bio
opremljen aparaturom za promatranje, koja je obavještavala Sigmil,
Sigurnosnu miliciju, klanja li mu se i/ili ga gleda njegov vlasnik.
Na ekranu se ukazalo jasno uobličeno lice, širokih, nenaboranih, zdravih
crta sto dvadeset godina staroga vođe KP Istoka, vladara nad mnogima -
itekako premnogima, palo je Chienu na pamet. Bla-bla i tebi, pomislio je i
sjeo natrag u naslonjač od lažne kože, te se okrenuo prema televizoru.
"Moje su misli", rekao je Posvemašnji Dobročinitelj svojim punim i
polaganim glasom, "upućene vama, djeco moja. A pogotovo drugu Tungu
Chienu iz Hanoja, pred kojim je težak zadatak, zadatak da ukaže pomoć
narodu Demokratskog istoka, kao i narodu Zapadne američke obale. Valja
nam svima zajednički usmjeriti misli na ovoga plemenitog, predanog čovjeka
i zadatak koji mu je povjeren, pa sam odlučio odvojiti nekoliko trenutaka da
mu iskažem čast i ohrabrenje. Slušate li me, druže Chien?"
"Da, Vaša Iznimnosti", rekao je Chien i razmislio o vjerojatnosti da
Vođa Partije upravo ove večeri izdvoji njega. Tolicna ga je vjerojatnost
natjerala na nedrugarski cinizam; nije mu bila nimalo uvjerljiva. Vjerojatno
ovo obraćanje emitiraju isključivo u njegovu stambenu zgradu - ili barem u
ovaj grad. Moglo bi se također raditi o naknadnoj sinkronizaciji, obavljenoj u
hanojskoj TV stanici. Kako god bilo, bio je primoran slušati i gledati - i
upijati. To je i učinio, onako kako se cijeli život uvježbavao. Izvana je
izgledao kao da netremice pozorno sve prati. U sebi je i dalje mozgao o one
dvije ispitne radnje, pitajući se koja je koja; gdje završava odano oduševljenje
Partijom, a gdje počinje sarkastično ismijavanje? Teško je reći... što, naravno,
objašnjava zbog čega su mu uvalili taj zadatak.
Ponovno je potražio upaljač po džepovima - i pronašao malu sivu
omotnicu koju mu je prodao onaj rami veteran-piljar. Bogamu, pomislio je
prisjetivši se koliko ga je koštala. Spiskao sam novac, a čemu ovaj biljni
preparat služi? Ničemu. Pogledao je poleđinu paketića i na njoj uočio sitno
otisnute riječi. Pa sad, pomislio je i počeo brižno razmotavati paketić. Te
riječi su ga privukle - kao što su, naravno, i trebale.
Doživljavate neuspjehe kao čovjek i član Partije?
Bojite se da ćete postati zastarjeli i biti bačeni
na ropotarnicu povijesti zbog...
Brzo je pročitao tekst, zanemarujući tvrdnje u njemu, nastojeći otkriti
što je to točno kupio.
U međuvremenu je Posvemašnji Dobročinitelj drvio dalje.
Duhan za šmrkanje. U paketiću je bio duhan za šmrkanje. Nebrojena
crna zrnca, slična puščanom prahu, koja su odisala zanimljivom aromom i
škakljala mu nos. Naziv dotične mješavine bio je Princess Special, kako je
otkrio. I vrlo je ugodna, zaključio je. Svojedobno je šmrkao duhan - pušenje
duhana bilo je neko vrijeme nezakonito iz zdravstvenih razloga - dok je bio
student na Sveučilištu u Pekingu; to je bilo u modi, napose ljubavne
mješavine što su se spravljale od bogznačega u Chungkingu. Je li ovo to?
Gotovo se svaka aroma može dodati duhanu za šmrkanje, od esencije
organdija do smrvljene račje mladunčadi... bar su se tako neki sastojci činili,
pogotovo u jednoj engleskoj mješavini zvanoj High Dry Toast, koja je više-
manje sama po sebi dokinula njegovu potrebu za duhanom koji se uzima kroz
nos.
Na televizijskom je ekranu Posvemašnji Dobročinitelj monotono
naklapao, a Chien je oprezno onjušio prah i pročitao tvrdnje - liječi sve, od
kašnjenja na posao do zaljubljivanja u ženu sumnjivog političkog podrijetla.
Zanimljivo. Ali, kao stoje tipično za takve tvrdnje...
Začuo je zvono na ulaznim vratima.
Ustao je, otišao do vrata i otvorio ih, znajući točno što će zateći. Ondje
je, nego što, stajao Mou Kuei, Nadstojnik zgrade, sitan, strogog pogleda i
predan svome poslu; nosio je vrpcu na nadlaktici i metalnu kacigu,
pokazujući time da se ne šali. "Druže Chien, partijski funkcionaru. Primio
sam poziv od televizijskih vlasti. Ne vršite dužnost gledanja svog televizora,
već se umjesto toga poigravate s paketićem sumnjiva sadržaja." Izvadio je
zapisnik i kemijsku olovku. "Dobivate dva crvena minusa i bespogovorno
vam se naređuje da se smjesta smjestite u udoban i opuštajući položaj pred
svojim ekranom i posvetite Vođi najiznimniju pozornost. Njegove su
večerašnje riječi upućene izričito vama, druže; vama."
"Sumnjam", čuo je Chien sebe kako kaže.
Zatreptavši, Kuei je kazao: "Što time hoćete reći?"
"Vođa ima vlast nad osam milijardi drugova. Ne bi on baš mene
izdvojio." Osjećao se gnjevno; razdražila ga je brzina nadstojnikova
prijekora.
Kuei je rekao: "Ali razgovijetno sam vlastitim ušima čuo. Bili ste
spomenuti."
Prišavši televizoru, Chien je pojačao zvuk. "Ali sada govori o
neuspjesima u Narodnoj Indiji; to se mene uopće ne tiče."
"Tiče vas se svaki Vođin prigovor." Mou Kuei nažvrljao je oznaku na
list u zapisniku, formalno se naklonio i okrenuo. "Poziv da dođem ovamo i
uputim vam prigovor zbog krivinašenja došao je iz Centrale. Ondje se vaša
pozornost očito smatra važnom; moram vam naložiti da uključite svoj sustav
automatskog snimanja i pregledate ranije dijelove Vođina govora."
Chien je prdnuo. I zatvorio vrata.
Natrag pred televizor, rekao je sebi. Gdje provodimo vrijeme odmora. A
ondje su ležale one dvije studentske ispitne radnje; još i to mu sjedi za
vratom. I sve to u moje slobodno vrijeme, pomislio je razjareno. Nek' se gone
k vragu. Nabijem im ga. Otišao je do televizora da ga isključi; smjesta se
uključila crvena lampica za upozorenje, dajući mu do znanja da nema
dozvolu isključiti aparat - da, zapravo, ne bi mogao zaustaviti njegovu tiradu
sve i da ga isključi. Obavezni govori, pomislio je, doći će nam svima glave,
sahranit će nas; kad bih se mogao osloboditi buke govorancija, prodornog
laveža što ga Partija stvara dok progoni čovječanstvo...
Ipak, nije bilo nikakvog njemu znanog ukaza koji bi mu branio da šmrče
duhan dok gleda Vođu. Stoga je otvorio sivi paketić i iz njega istresao hrpicu
crnih granula na svoju lijevu nadlanicu. Zatim je znalački podigao ruku do
nosnica i duboko udahnuo, ušmrknuvši duhan povisoko u sinusne šupljine.
Zamisli onu staru praznovjericu, pomislio je. Da su sinusne šupljine
povezane s mozgom, pa stoga šmrkanje duhana izravno utječe na cerebralni
korteks. Osmjehnuo se, ponovno sjeo i upro pogled u televizijski ekran i
osobu koja maše rukama, svima njima tako potpuno poznatu.
Lice se počelo gubiti i onda je posve nestalo. Zvuk se izgubio. Gledao je
prazninu, vakuum. Pred njim je bio tek ekran, bijel i prazan, a iz zvučnika je
dopiralo blago šuštanje.
Vražji duhan, rekao je sebi. I halapljivo ušmrknuo ostatak s nadlanice,
uvlačeći ga željno u nos, u sinuse, a i u mozak, bar je takav osjećaj imao;
predao se duhanu za šmrkanje, ushićeno ga uživajući.
Ekran je ostao prazan, a zatim se, postupno, na njemu ponovno pojavila
i uobličila jedna prilika. Nije se radilo o Vođi. Nije to bio Posvemašnji
Narodni Dobročinitelj, pa čak ni, precizno govoreći, bilo kakva ljudska
prilika.
Gledao je u mrtvu mehaničku konstrukciju, izrađenu od čvrstih strujnih
krugova, obrtnih ticaljki, objektiva i govorne kutije. A kutija mu je počela,
monotono i kreštavo, trkeljati nekakvu nesuvislu tiradu.
Netremice zureći u nju, pomislio je: Što je ovo? Stvarnost? Halucinacija,
pomislio je. Onaj piljar naišao je negdje na zalihu psihodelične droge koja se
rabila u Oslobodilačkom ratu... sada je uvaljuje ljudima, a ja sam ušmrknuo
malo toga, ma, ušmrknuo sam itekako puno!
Nesigurnim korakom prišao je vidfonu i nazvao broj najbliže smještene
stanice Sigmila. "Želim prijaviti piljara koji prodaje psihodeličnu drogu",
kazao je u slušalicu.
"Vaše ime, druže, i položaj stana?" Djelotvoran, odsječan i distanciran
milicijski birokrat.
Dao im je te podatke, a zatim se nevoljko vratio u naslonjač od lažne
kože, da iznova posvjedoči prikazi na televizijskome ekranu. Ovo je
smrtonosno, kazao je sebi. Zacijelo se radi o nekakvom preparatu izrađenom
u Washingtonu ili Londonu - snažnijem i čudnijem od LSD-a 25, koji je imao
tako snažan učinak kad su ga bacali u naše rezervoare vode. A ja sam mislio
da će mi to skinuti s vrata teret Vođinih govora... ovo je daleko gore, ova
elektronička, klepetava, izglobljena, metalna i plastična nakaza koja blebeće
li blebeće - ovo je stravično.
Da ostatak života moram provesti suočen s ovim...
Dvočlanoj ekipi Sigmila trebalo je deset minuta da mu pokuca na vrata.
A do tada se, u slijedu sve rastočenijih faza, poznati lik Vođe polako iznova
uobličio na ekranu, namjesto strahovite umjetne konstrukcije koja je njihala
ticalima i beskonačno naklapala. Uzdrman, pustio je dvojicu milicionara da
uđu i odveo ih do stola na kojem je ostavio preostali duhan za šmrkanje u
paketiću.
"Psihodelički toksin", rekao je oporo. "Kratkotrajan. Izravno se upija u
krvotok, kroz nosne kapilare. Dat ću vam točne podatke o tome gdje sam ga
dobio, od koga, sve to." Duboko je i drhtavo uzdahnuo; smirivalo ga je
prisustvo milicije.
Pripremivši kemijske olovke, dva milicionara su čekala. A cijelo je
vrijeme, u pozadini, Vođa nastavljao svoju beskonačnu govoranciju. Kao što
je to učinio već u tisuću prijašnjih večeri u životu Tunga Chiena. Ali,
pomislio je, to nikad više neće biti isto, bar ne za mene. Ne nakon što sam
ušmrknuo taj gotovo otrovni duhan.
Upitao se: jesu li oni baš to i nakanili?
Učinilo mu se čudno što su mu na pamet pali neki oni. Neobično - ali
nekako ispravno. Načas je oklijevao pri davanju pojedinosti, te odlučio ne
reći miliciji dovoljno da pronađe tog čovjeka. Ulični piljar, počeo je govoriti.
Ne znam gdje; ne mogu se sjetiti. Ali sjećao se; znao je točno o kojem se
uličnom križanju radilo. Tako im je to ispričao, uslijed neke neobjašnjive
nevoljkosti.
"Hvala vam, druže Chien." Šef milicijske ekipe pažljivo je skupio
preostali duhan (najveći dio je ostao) i stavio ga u džep svoje uniforme -
elegantne, pristale uniforme. "Analizirat ćemo ga što prije bude moguće",
rekao je milicionar, "i smjesta vas obavijestiti u slučaju da za vas budu
predviđene medicinske protumjere. Neki od starih ratnih psihodelika pokazali
su se na koncu smrtonosnima, kao što ste bez sumnje čitali."
"Čitao sam", složio se. Upravo mu je to i bilo na umu.
"Sretno i hvala na obavijesti", rekla su oba milicionara i otišla. Ma
koliko da su bili službeno djelotvorni, činilo se da ih se cijela stvar nije
naročito dojmila; takvi su prigovori očito bili česti.
Laboratorijski je izvještaj brzo stigao - iznenađujuće brzo, imajući
golemu državnu birokraciju u vidu. Dobio ga je vidfonom prije nego što je
Vođa priveo svoj televizijski govor kraju.
"To nije halucinogen", obavijestio ga je laborant Sigmila.
"Nije?" rekao je zbunjen i, začudo, nimalo umiren time. Baš nimalo.
"Naprotiv. To je fenotijazin, koji je kao što bez sumnje znate
antihalucinogeno sredstvo. Jaka doza po gramu mješavine, ali bezopasna.
Možda vam se zbog nje smanji krvni tlak ili postanete pospani. Vjerojatno je
ukradena iz ratne zalihe medicinskih potrepština. Zaostala nakon povlačenja
barbara. Ja se ne bih brinuo na vašem mjestu."
Razmišljajući o tome, Chien je usporenim kretnjama prekinuo vidfonsku
vezu. A zatim je prošetao do prozora svoga stana - prozora s lijepim
pogledom na ostale visoke stambene zgrade Hanoja - da promisli.
Netko mu je pozvonio na vrata. Osjećajući se kao da je u transu, prešao
je preko tapisonom pokrivene dnevne sobe da pogleda tko je.
Djevojka koja je ondje stajala, u bež baloneru i s maramom zavezanom
preko tamne, sjajne i vrlo duge kose, rekla je plahim glasićem: "Ovaj, vi ste
drug Chien? Tung Chien? Iz Ministarstva za..."
Pustio ju je da uđe, refleksno, i za njom zatvorio vrata. "Prisluškujete mi
vidfon", kazao joj je; pogađao je pritom naslijepo, ali nešto u njemu, neka
nemušta izvjesnost, dala mu je do znanja da je to istina.
"Jesu li... uzeli ostatak duhana za šmrkanje?" Pogledala je po prostoriji.
"O, nadam se da nisu; on se tako teško nabavlja u današnje vrijeme."
"Duhan je lako nabaviti", rekao je. "Ali fenotijazin nije. To ste htjeli
reći?"
Djevojka je podignula glavu i proučila mu lice velikim, mjesečevo
mračnim očima. "Da. Druže Chien..." Nećkala se, očito nesigurna u istoj
mjeri u kojoj su milicionari Sigmila bili samouvjereni. "Recite mi što ste
vidjeli; to je od velike važnosti, kako bismo bili posve sigurni."
"Imao sam izbora?" rekao je pronicljivo.
"D-da, itekako. To nas i zbunjuje; baš to nije onako kao što smo
planirali. Nije nam jasno; ne odgovara ničijoj teoriji." S još tamnijim i
dubljim pogledom, rekla je: "Je li to bilo obličje podmorskog užasa? Stvor
pun sluzi i zubi, oblik izvanzemaljskog života? Molim vas, recite mi;
moramo saznati." Disala je nepravilno, s naporom, dok joj se bež baloner
nadimao i spuštao; zatekao se kako mu promatra ritam.
"Stroj", rekao je.
"O!" Naglo je spustila glavu, žustro kimajući. "Da, jasno mi je;
mehanički organizam koji nimalo ne podsjeća na ljudsko biće. Nije prikaza, a
ni nešto stvoreno da sliči čovjeku."
On je rekao: "Ovo nije izgledalo kao čovjek." Za sebe je dodao: a nije
uspjelo - nije ni pokušalo - govoriti kao čovjek.
"Jasno vam je da to nije bila halucinacija?"
"Službeno mi je kazano da je tvar koju sam uzeo fenotijazin. To je sve
što znam." Rekao je stoje manje mogao; nije želio govoriti, već slušati.
Slušati što mu djevojka ima za reći.
"Pa, druže Chien..." Duboko je, nesigurno udahnula. "Ako to nije bila
halucinacija, što je onda to bilo? Što nam onda preostaje? Ono što se zove
'ekstrasvijest' - da nije to?"
Nije joj odgovorio; okrenuvši joj leđa, lijeno je dohvatio one dvije
studentske ispitne radnje i prelistao ih, ignorirajući je. Iščekujući njezin
sljedeći pokušaj.
Kraj ramena mu se pojavila, mirišući po proljetnoj kiši, mirišući po
slatkoći i uzbuđenosti, prekrasna u svome mirisu, i izgledu, i, pomislio je,
svome načinu govora. Tako drugačija od grubih tonova službenih
govorancija koje slušamo na televiziji - koje slušam od najmanjih nogu.
"Neki od njih", rekla je tiho i hrapavo, "oni koji uzimaju stelazin - vi ste,
druže Chien, dobili upravo stelazin - vide jednu prikazu, a neki neku drugu.
Ali pojavile su se jasne kategorije; ne postoji bezbroj varijanata. Neki vide
ono što ste vi vidjeli; toga nazivamo Naklapač. Neki vide podmorski užas; to
je Žderač. A postoje i Ptica, i Cijev-Penjalica, i..." Prekinula se. "Ali druge
reakcije govore vam vrlo malo. Govore nama vrlo malo." Malo se nećkala, a
zatim se odvažila. "Sad kad se ovo i vama dogodilo, druže Chien, voljeli
bismo da se pridružite našem skupu. Pridružite se grupi kojoj baš vi
pripadate, onima koji vide isto što i vi. Crvenoj grupi. Voljeli bismo saznati
što je to zaista, a..." Mahnula je tankim prstima, glatkim poput voska. "To ne
mogu biti sve te manifestacije." Ton joj je bio dirljiv i prilično naivan. Osjetio
je kako mu oprez popušta - za mrvicu.
Rekao je: "Što vi vidite? Vi osobno?"
"Ja pripadam Žutoj grupi. Ja vidim - oluju. Kovitlac vjetra koji žestoko
zavija. Koji čupa sve pred sobom, stambene zgrade sazdane da potraju sto
godina." Blijedo se osmjehnula. "To je Satirač. Ukupno postoji dvanaest
grupa, druže Chien. Dvanaest apsolutno različitih pokusa, svi zasnovani na
istim fenotijazinima, svi proistekli iz Vođe koji govori na televiziji. Iz nečega
što govori, točnije." Pogledala ga je u oči sa smiješkom, drugih trepavica -
vjerojatno umjetno izduženih - i usrdnog, čak prisnog pogleda. Kao da misli
da on nešto zna, ili da nešto može učiniti.
"Trebao bih vas predati vlastima", rekao je umalo.
"Nema zakona, ne što se ovoga tiče. Proučili smo sovjetske pravne spise
prije nego što smo... pronašli ljude koji će raspačavati stelazin. Nemamo ga
baš puno; moramo itekako paziti kome ćemo ga dati. Imali smo dojam da vi
predstavljate dobar izbor – poznati ste, poslijeratni, predani mladi karijerist u
usponu." Uzela mu je ispitne radnje iz ruku. "Tjeraju vas na pol-čitanje?"
upitala ga je.
"Pol-čitanje?" Nije mu bio poznat taj izraz.
"Izučavanje nečega što je izgovoreno ili napisano, da bi se vidjelo
odgovara li to trenutačnom svjetonazoru Partije. Vi u hijerarhiji to nazivate
naprosto 'čitanjem', zar ne?" Opet se osmjehnula. "Kad se podignete za
stepenicu više, do razine druga Tso-pina, saznat ćete za taj izraz." Ozbiljno je
dodala: "I do razine druga Pethela. On je vrlo visoko. Druže Chien, ne postoji
nikakva ideološka škola u San Fernandu; ovo su krivotvorene ispitne radnje,
sročene tako da im predoče temeljitu analizu vaše političke ideologije. A jeste
li uspjeli odrediti koja je radnja ispravna, a koja kontrarevolucionarna?"
Imala je glas malog zloduha, koji mu se posprdno i pakosno ruga. "Donesete
li pogrešan odabir, vaša će obećavajuća karijera stati u mjestu, zamrijeti baš
kad je propupala. Donesete li pravi..."
"Znate li koji je koji?" naglo ju je upitao.
"Da." Ozbiljno je kimnula. "Imamo prislušne uređaje u privatnim
uredima druga Tso-Pina; pratili smo njegov razgovor s drugom Pethelom -
koji nije nikakav Pethel, već Judd Craine, viši inspektor Sigmila. Vjerojatno
ste već načuli za njega; imao je položaj glavnog pomoćnika suca Vorlawskog
na tribunalu za ratne zločine u Zurichu '98. godine."
S mukom je rekao: "Pa... shvaćam." Dobro, to mu je sada jasno.
Djevojka je rekla: "Ja se zovem Tanya Lee."
Nije joj odgovorio; samo je kimnuo, odviše zapanjen da bi o ičemu
mogao razmisliti kako valja.
"Formalno gledano, niži sam činovnik", rekla je drugarica Lee, "u
vašemu Ministarstvu. Nikad se, međutim, niste susreli sa mnom, koliko se uz
najbolju volju mogu sjetiti. Nastojimo imati svoje ljude gdje god možemo.
Na što je višem položaju moguće. Moj vlastiti šef..."
"Smijete li mi to govoriti?" pokazao je prema televizoru, koji je ostao
uključen. "Zar ne čuju što sad govorimo?"
Tanya Lee je rekla: "Uključili smo faktor šuma u prijem i vid i aud
signala iz ove stambene zgrade; trebat će im skoro sat vremena da otkriju
ometanje. Tako da imamo" - pogledala je sićušni ručni sat na svom vitkom
zapešću - "još petnaest minuta. A onda ćemo već biti na sigurnom."
"Recite mi", kazao je, "koja je radnja ispravna."
"Zar vam je do toga stalo? Zaista?"
"A do čega", kazao je, "bi mi trebalo biti stalo?"
"Zar ne shvaćate, druže Chien? Nešto ste naučili. Vođa nije Vođa; on je
nešto drugo, ali ne možemo shvatiti što. Ne još. Druže Chien, uza sve dužno
poštovanje, jeste li ikada dali vodu koju pijete na analizu? Znam da to zvuči
paranoično, ali jeste li?"
"Nisam", rekao je. "Naravno da nisam." Znao je što će mu ona na to
reći.
Drugarica Lee hitro je kazala: "Naše testiranje pokazuje da je zasićena
halucinogenicima. Tako je sada, tako je bilo, tako će biti i nadalje. Ne onima
koji su se rabili tijekom rata; ne onima koji dezorijentiraju, već sintetičkim
kvazi-ergotom zvanim Datrox-3. Ovdje u zgradi pijete ga od ustajanja; pijete
ga u restoranima i u drugim stanovima koje posjećujete. Pijete ga u
Ministarstvu; sve se isporučuje iz jednog središnjeg, zajedničkog izvora."
Ton glasa bio joj je sumoran i ljutit. "Taj smo problem riješili; znali smo, čim
smo ga otkrili, da bi mu se svaki dobar fenotijazin odupro. Nismo znali,
naravno, upravo ovo - da postoje varijante autentičnih doživljaja; to nema
nikakvog racionalnog smisla. Upravo bi se halucinacija trebala razlikovati od
osobe do osobe, a doživljaj stvarnosti svima bi trebao biti zajednički - sve je
okrenuto naglavce. Ne možemo čak ni sastaviti ad hoc teoriju koja bi to
objasnila, a sam Bog zna da smo pokušali. Dvanaest međusobno isključivih
halucinacija - to bi se lako dalo shvatiti. Ali ne jedna halucinacija i dvanaest
stvarnosti." Zatim je prestala govoriti, te pregledala one dvije ispitne radnje,
dok joj se čelo mrštilo. "Ispravna je ova s arapskom pjesmom", izjavila je.
"Ako im to kažete, pouzdat će se u vas i povjeriti vam viši položaj. Uzdignut
ćete se za još jednu stepenicu u hijerarhiji partijskih funkcionara."
Osmjehnula se - zubi su joj bili savršeni i ljupki - i završila: "Gledajte što ste
dobili u zamjenu za svoj jutarnji izdatak. Karijera vam je na neko vrijeme
zajamčena. Zahvaljujući nama."
Rekao je: "Ne vjerujem vam." Oprez je instinktivno djelovao u njemu,
uvijek, oprez proistekao iz cijeloga života provedenog među dvoličnim
članovima Hanojskog ogranka KP Istoka. Znali su nebrojene načine
izbacivanja suparnika iz borbe za prevlast - neke je osobno već upotrijebio;
neke je vidio kako djeluju na vlastitoj i tuđoj koži. Ovo bi mogao biti jedan
novi način, koji mu nije poznat. Uvijek bi se moglo raditi o tome.
"Večeras je Vođa", kazala je drugarica Lee, "u svome govoru izdvojio
vas. Zar vam se to nije učinilo čudnim? Upravo vas, između svih ostalih?
Nižeg namještenika u jednom bijednom ministarstvu..."
"Priznajem", rekao je. "Tako mi se učinilo; da."
"To je bilo stvarno. Njegova Veličina odgaja elitni kadar mlađih ljudi,
poslijeratnih ljudi, za koje se nada da će udahnuti nov život okoštaloj,
posustaloj hijerarhiji starih konzervativaca i komunjara. Njegova Veličina
izdvojila vas je iz istog razloga iz kojeg smo vas i mi izdvojili; budete li činili
prave korake, karijera vas može odvesti skroz do vrha. Barem na neko
vrijeme... kao što znamo. Tako to ide."
Pomislio je: znači, praktički svi vjeruju u mene. Izuzev mene; svakako
ne nakon ovoga, nakon tog iskustva s anti-halucinogenim duhanom za
šmrkanje. To mu je poljuljalo godine samopouzdanja, bez sumnje posve s
pravom. Međutim, polako mu se vraćala samosvijest; osjećao je kako ga opet
ispunjava, isprva polako, a zatim u naletu.
Otišao je do vidfona, podignuo slušalicu i počeo, po drugi puta te večeri,
okretati broj Hanojske Sigurnosne milicije.
"Prijavljivanje mene", rekla je drugarica Lee, "bila bi druga
najregresivnija odluka koju možete donijeti. Reći ću im da ste me doveli
ovamo da me podmitite; mislili ste da ću, zbog svog namještenja u
Ministarstvu, znati koju ispitnu radnju valja odabrati."
On je rekao: "A koja bi mi to bila prva najregresivnija odluka?"
"Da ne uzmete daljnju dozu fenotijazina", rekla je drugarica Lee hladno.
Tung Chien je spustio slušalicu i pomislio: ne shvaćam što se sa mnom
zbiva. Dvije sile, Partija i Njegova Veličina sjedne strane - te ova djevojka i
njezina navodna grupa s druge. Jedna želi da se uzdignem što je više moguće
u partijskoj hijerarhiji; a druga - Što li to želi Tanya Lee? Ispod njezinih
riječi, unutar opne gotovo trivijalnog prezira prema Partiji, prema Vođi,
prema etičkim uzusima Ujedinjene Narodne Demokratske Fronte - što bi to
ona točno htjela od njega?
Radoznalo je rekao: "Jeste li protivnica Partije?"
"Ne."
"Ali..." Zamahnuo je rukom. "Postoji samo to. Pobornici i protivnici
Partije. To znači da ste pobornik Partije." Zagledao se zbunjeno u nju; ona se
sabrala i uzvratila mu pogled. "Imate tu svoju organizaciju", rekao je, "i
sastajete se. Što to želite uništiti? Redovito funkcioniranje države? Jeste li
poput izdajničkih studenata na koledžima u Sjedinjenim Državama za trajanja
Vijetnamskoga rata, koji su zaustavljali vojne vlakove, održavali
demonstracije..."
Drugarica Lee umorno je rekla: "Nije to tako bilo. Ali zaboravite; nije
stvar u tome. Nas zanima sljedeće: tko ili što nas predvodi? Moramo
prodrijeti dovoljno duboko da pridobijemo nekoga, nekog partijskog
teoretičara u usponu, koji bi možda mogao biti pozvan na osobni susret s
Vođom - shvaćate?" Glas joj se pojačao; pogledalaje na svoj sat, očito jedva
čekajući da ode: onih petnaest minuta gotovo je bilo prošlo. "Vrlo malo ljudi
zaista uspije vidjeti Vođu, kao što znate. Hoću reći, zaista ga vidjeti."
"Povučen je", kazao je. "Zbog svojih poodmaklih godina."
"Uzdamo se", rekla je drugarica Lee, "da ćete, ako prođete ovaj lažni
ispit koji su vam priredili - a proći ćete ga, zbog moje pomoći - biti pozvani
na jedno od onih zatvorenih okupljanja koje Vođa povremeno priređuje, a o
kojima, jasno, novine ne pišu. Shvaćate li sada?" Glas joj je postao resko
prodoran, od mahnita očajavanja. "Onda bismo znali; ako uspijete ući onamo
pod utjecajem anti-halucinogenog sredstva, vidjeti ga licem u lice onakvog
kakav zaista jest..."
Razmišljajući naglas, kazao je: "I okončati svoju karijeru
društvenopolitičkog radnika. A možda i vlastiti život."
"Dugujete nam nešto", brecnula se Tanya Lee, blijedih obraza. "Da vam
nisam rekla koju ispitnu radnju da izaberete, odlučili biste se za pogrešnu, pa
bi vaša požrtvovna karijera društvenopolitičkog radnika ionako bila gotova;
doživjeli biste neuspjeh - neuspjeh na ispitu za koji niste ni shvatili da ste ga
polagali!"
Blagim je tonom rekao: "Izgledi su mi bili pola-pola."
"Nisu." Žustro je odmahnula glavom. "Kontrarevolucionarna radnja
nabijena je golemim količinama partijskih fraza; namjerno su sročili ta dva
teksta tako da vas ulove u stupicu. Željeli su da doživite neuspjeh!"
Još jednom je pregledao te dvije radnje, osjećajući se zbunjeno. Je li ona
u pravu? Možda. Vjerojatno. Zvučalo mu je uvjerljivo, s obzirom na to koliko
je poznavao partijske funkcionare, a naročito Tso-pina. Tada se osjetio
umorno. Poraženo. Nakon nekog vremena kazao je djevojci: "Vi od mene
zapravo želite quid pro quo. Učinili ste nešto za mene - dobili ste, ili tvrdite
da ste dobili, odgovor na ovu molbu Partije. Ali već ste obavili svoj dio.
Zašto vas ne bih mogao samo naglavce izbaciti odavde? Ne moram za vas
učiniti baš ništa." Čuo je svoj glas, bez ikakva tona, prožet potpunim
pomanjkanjem emotivnog suosjećanja, tako uobičajen u partijskim
krugovima.
Drugarica Lee je rekla: "Bit će i drugih ispita, kad se nastavite uspinjati.
A mi ćemo za vaše dobro paziti i na njih." Bila je spokojna, opuštena; očito je
predvidjela njegovu reakciju.
"Koliko vremena imam za razmišljanje?" rekao je.
"Ja sada odlazim. Ne žuri nam se; neće vam biti upućen poziv u Vođinu
vilu na rijeci Yangtze u sljedećih tjedan, ili čak i mjesec dana." Otišla je do
vrata, otvorila ih i zatim stala. "Kada vam budu bili davani prikriveni ispiti za
vrednovanje, javljat ćemo vam se, davati točne odgovore - tako da ćete u tim
prilikama vidjeti jednoga, ili više, od nas. To vjerojatno neću biti ja; radit će
se o onome invalidu, ratnom veteranu koji će vam prodati spis s točnim
odgovorom na izlazu iz zgrade Ministarstva." Osmjehnula se kratkim
smiješkom, sličnim utrnutoj svijeći. "Ali ovih dana, bez sumnje neočekivano,
dobit ćete kićen, služben, vrlo formalan poziv u vilu, a kad odete onamo, bit
ćete pod snažnim utjecajem stelazina... vjerojatno posljednje doze iz naše sve
manje zalihe. Laku noć." Vrata su se zatvorila za njom; otišla je.
Bože mili, pomislio je. Mogu me ucijeniti. Zbog ovoga što sam učinio.
A ona si čak nije dala truda da to spomene; imajući u vidu čime se oni bave,
to nije bilo vrijedno spomena.
Ali ucijeniti čime? Već je kazao ekipi Sigmila da mu je bila dana droga
za koju se ispostavilo da je fenotijazin. Znači da znaju, shvatio je. Motrit će
me; pozorni su. Tehnički, nisam prekršio nijedan zakon, ali - motrit će me,
nego što.
Međutim, ionako sam oduvijek pod prismotrom. Pomalo se opustio kad
je to pomislio. Tijekom godina praktički se sviknuo na to, kao i svi ostali.
Vidjet ću Posvemašnjeg Narodnog Dobročinitelja onakvog kakav jest,
kazao je sebi. Moguće je da to nikome drugom još nije pošlo za rukom. Na
što će sličiti? Na koju podklasu ne-halucinacije? Čak ni ne znam o kojim se
klasama radi - vidjet ću nešto što bi me moglo potpuno sluditi. Kako da
uspijem izdržati tu večer, održati pribranost, ako bude izgledao poput onoga
što sam vidio na televizijskom ekranu? Satirač, Naklapač, Ptica, Cijev-
Penjalica, Žderač - ili još gore.
Upitao se od čega se sastoje ostala viđenja - a zatim odustao od tog
slijeda nagađanja; to nije imalo svrhe. A i stvaralo je u njemu preveliku
tjeskobu.
 Sutradan ujutro drug Tso-pin i drug Darius Pethel sastali su se s njime u
njegovom uredu, obojica spokojni, ali puni iščekivanja. Bez riječi im je
predao jednu od dvije "ispitne radnje". Onu ispravnu, s kratkom arapskom
pjesmom koja dira u srce.
"Ova je", rekao je Chien odsječno, "proizvod predanog člana Partije, ili
kandidata za članstvo. Ova druga je..." Lupio je po preostalim listovima.
"Reakcionarno smeće." Osjetio je bijes. "Usprkos površnoj..."
"U redu, druže Chien", rekao je Pethel, kimajući glavom. "Ne moramo
istražiti baš svaki aspekt; vaša analiza je ispravna. Čuli ste izjavu posvećenu
vama u Vođinom sinoćnjem televizijskom govoru?"
"Svakako", rekao je Chien.
"Znači da ste bez sumnje zaključili", rekao je Pethel, "da je itekako
mnogo toga uključeno u ono što s ovim nastojimo učiniti. Vođa vas drži na
oku; to je jasno. Štoviše, predao mi je jednu poruku vezanu uz vas." Otvorio
je svoju nabreklu aktovku i počeo kopati po njoj. "Dovraga, izgubio sam je.
Uglavnom..." Bacio je pogled prema Tso-pinu, koji je blago kimnuo.
"Njegova Veličina volio bi da prisustvujete večeri na Imanju na rijeci
Yangtze sljedećeg četvrtka navečer. Drugarica Fletcher pogotovo bi
voljela..."
Chien je rekao: "Drugarica Fletcher? Tko je drugarica Fletcher?"
Nakon stanke Tso-pin je suho kazao: "Supruga Posvemašnjeg
Dobročinitelja. Njegovo ime - koje vi, naravno, nikada niste čuli - je Tomas
Fletcher."
"On je bijelac", objasnio je Pethel. "Potječe iz Komunističke partije
Novog Zelanda; sudjelovao je u tamošnjem teškom preuzimanju vlasti. Ova
vijest nije u strogom smislu tajna, ali nije ni razglašena, s druge strane."
Premišljao se, poigravajući se svojim satnim lancem. "Vjerojatno bi vam bilo
pametnije da zaboravite na to. Naravno, čim ga upoznate, čim ga vidite licem
u lice, to ćete shvatiti, to da je bijelac. Kao i ja. Kao i mnogi od nas."
"Rasa", istaknuo je Tso-pin, "nema nikakve veze s odanošću Vođi i
Partiji. Kao što nam dokazuje drug Pethel."
Ali Njegova Veličina, pomislio je Chien i lecnuo se. Na televizijskim
ekranima nije izgledao kao Zapadnjak. "Na televiziji..." zaustio je.
"Prijenos je", prekinuo ga je Tso-pin, "podložan raznovrsnom skupu
vještih prerada. U ideološke svrhe. Većina osoba na višim položajima znade
za to." Promotrio je Chiena sa strogom kritikom u očima.
Znači, svi se slažu, pomislio je Chien. To što svake večeri vidimo nije
stvarno. Pitanje je samo: koliko je nestvarno? Djelomice? Ili - posve?
"Bit ću pripravan", kratko je rekao. A pomislio je: došlo je do propusta.
Nisu bili spremni - ti ljudi koje predstavlja Tanya Lee - da ćemo tako brzo
dobiti pristup. Gdje je anti-halucinogenik? Mogu li mi ga dati ili ne?
Vjerojatno ne, u tako kratkom vremenu.
Osjetio je, začudo, olakšanje. Naći će se u prisustvu Njegove Veličine
sposoban da ga vidi kao ljudsko biće, da ga vidi onakvog kakvog ga i on i svi
ostali vide na televiziji. Večera će biti iznimno poticajna i vedra, s brojnim
najutjecajnijim članovima Partije u Aziji. Mislim da ćemo se snaći bez
fenotijazina, kazao je sebi. I osjetio sve veće olakšanje.
"Evo je, napokon", rekao je odjednom Pethel, izvadivši bijelu omotnicu
iz svoje aktovke. "Vaša službena pozivnica. U četvrtak ujutro bit ćete
prevezeni Sino-raketom do Vođine vile; ondje će vas šef protokola uputiti u
ponašanje kakvo se od vas očekuje. Odjeća će biti formalna, bijela leptir-
mašna i frak, ali atmosfera će biti srdačna. Uvijek se održi velik broj
zdravica." Dodao je: "Prisustvovao sam dvama takvim zatvorenim
okupljanjima. Drug Tso-pin" - osmjehnuo se oporo - "nije još nagrađen na
takav način. Ali, kao što kažu, sve dođe onome koji čeka. Ben Franklin je to
kazao."
Tso-pin je rekao: "Drugu Chienu to je došlo podosta preuranjeno, rekao
bih." Slegnuo je stoički ramenima. "Ali moje se mišljenje nikada i ni u
jednom trenutku nije zatražilo."
"Jedna stvar", rekao je Pethel Chienu. "Moguće je da ćete se u nekim
pogledima razočarati kad vidite Njegovu Veličinu osobno. Obratite pažnju da
ne dopustite da se to na vama vidi, ako steknete takav dojam. Oduvijek smo
bili skloni - tako smo odgojeni - u njemu vidjeti više od obična čovjeka. Ali
on je za stolom" - mahnuo je rukom - "rascijepljena rotkva. U pojedinim
vidovima nalik nama. Mogao bi se, na primjer, odati umjereno ljudskom
verbalnom pasivno-agresivnom ponašanju; moguće je da ispriča neku
neslanu šalu ili previše popije... Iskreno rečeno, nitko nikad unaprijed ne zna
kako će takve prigode proći, ali one obično potraju sve do sitnih jutarnjih sati.
Stoga bi bilo pametno prihvatiti dozu amfetamina koju će vam ponuditi šef
protokola."
"A da?" rekao je Chien. Ovo mu je bila novost, i to zanimljiva.
"Zbog izdržljivosti. A i da ublaži djelovanje pića. Njegova Veličina
čudesno je izdržljiva osoba; često još uvijek bude na nogama i tjera da se ide
dalje nakon što svi ostali popadaju."
 "Izvanredan čovjek", dometnuo je Tso-pin. "Mislim da njegova...
uživanja samo pokazuju da je on jedna pristala osoba. I posve cjelovita; nalik
je idealu renesansnog čovjeka; poput, primjerice, Lorenza de' Medicija."
"To doista padne čovjeku na pamet", rekao je Pethel; proučavao je
Chiena tako intenzivno da je ponovno osjetio dio sinoćnje jeze. Da to mene
ne vode iz jedne zamke u drugu? upitao se Chien. Ona djevojka - da ona nije
zapravo bila provokatorica Sigmila, koja je pokušavala iščačkati nelojalnu,
kontrarevolucionarnu crtu u meni?
Mislim da ću se, odlučio je, pobrinuti da onaj kljasti piljar ne dođe do
mene na odlasku s posla; vratit ću se posve drugačijim putem u svoju
stambenu zgradu.
Uspio je u tome. Toga dana je izbjegao piljara, a tako je bilo i sutradan, i
tako dalje, sve do četvrtka.
U četvrtak ujutro piljar je izletio na kolicima iza parkiranog kamiona,
prepriječio mu put i stao pred njega licem u lice.
"Moj preparat?" upitao ga je piljar čvrstim glasom. "Pomogao je? Znam
da je; formula mu potječe još iz dinastije Sung - vidim da je pomogao.
Točno?"
Chien je rekao: "Pusti me da prođem."
"Budi ljubazan pa mi odgovori." Njegov ton nije bilo očekivano,
uobičajeno zapomaganje uličnog piljara koji dovikuje ljudima usput, i taj ton
je dopro do Chiena; čuo ga je jasno i glasno... taj način na koji su se nekoć
izražavali marionetski imperijalistički vojnici.
"Znam što si mi dao", rekao je Chien. "I ne želim više. Ako se
predomislim, kupit ću si to u ljekarni. Hvala." Krenuo je dalje, ali kolica i
njihov beznogi vlasnik uporno su pošli za njim.
"Razgovarao sam s drugaricom Lee", rekao je piljar glasno.
"Hmmm", rekao je Chien i automatski ubrzao korak; uočio je hover-
taksi i počeo mu mahati da priđe.
"Upravo večeras odlaziš na zatvorenu večeru u vili na rijeci Yangtze",
rekao je piljar, dahćući od napora da održi korak s njime. "Uzmi preparat -
odmah!" Molećivo mu je pružio plosnati paketić. "Molim te, člane partije
Chiene; za tvoje dobro, za sve nas. Tako da znamo s čime smo suočeni. Bože
mili, možda čak nije ni s Tere; toga se najviše bojimo. Zar ti nije jasno,
Chien? Što znači tvoja prokleta karijera u usporedbi s time? Ako ne možemo
otkriti..."
Taksi se štropotavo zaustavio na pločniku; vrata su mu otkliznula u
stranu. Chien je počeo ulaziti u vozilo.
Paketić je doletio pokraj njega, pao na ulazni prag taksija i zatim
skliznuo na pod, vlažan od jutrošnje kiše.
"Molim te", rekao je piljar. "I ništa te ne košta; danas je besplatno. Samo
ga ponesi, uzmi prije zatvorene večere. I ne uzimaj amfetamine; oni su
talamički stimulans, s kontraindikacijama svaki put kad se neki adrenalni
inhibitor poput fenotijazina..."
Vrata taksija zatvorila su se za Chienom. Smjestio se.
"Kamo, druže?" upitao ga je robotski vozački mehanizam.
Kazao mu je broj identifikacijske pločice svoga stana.
"Onaj maloumni piljar uspio je proturiti svoju pišljivu robu u moju čistu
unutrašnjost", rekao je taksi. "Pogledajte; leži pokraj vašeg stopala."
Ugledao je paketić - ništa više od naizgled obične omotnice. Valjda se
ovako, pomislio je, dobiva droga; u jednom trenutku samo se pojavi. Na
trenutak je sjedio, a zatim je podignuo paketić.
Kao i prije, povrh samoga preparata u paketiću je bila i pismena poruka,
ali ovaj put, zamijetio je, bila je napisana rukom. Ženski rukopis - od
drugarice Lee:
Dogodilo se neočekivano brzo. Ali hvala nebesima da smo bili spremni.
Gdje ste bili u utorak i srijedu? Nije bitno: evo ga, i sretno. Stupit ću u
doticaj s vama kasnije ovoga tjedna; ne želim da vi mene pokušavate pronaći.
Zapalio je poruku i pustio je da izgori u automatskoj pepeljari taksija.
I sačuvao je tamne granule.
Cijelo ovo vrijeme, pomislio je. Halucinogeni u našem vodovodu.
Godinu za godinom. Desetljećima. I ne u ratnim, već u mirnodopskim
uvjetima. I ne za neprijatelja, već za nas same. Pogani gadovi, kazao je sebi.
Možda bih baš trebao uzeti ovo; možda bih trebao otkriti o kome ili o čemu
se tu radi i onda to saopćiti Tanyinoj grupi.
I hoću, odlučio je. A i - bio je radoznao.
Pogrešan osjećaj, znao je. Radoznalost je, pogotovo u partijskim
poslovima, često simptom predstojeće smrti karijere.
A taj ga je simptom trenutačno u cijelosti obuzimao. Upitao se hoće li
mu potrajati cijele večeri, hoće li, kada stvari dođu baš do toga, zaista
inhalirati preparat.
Vrijeme će pokazati. Pokazat će i to i sve ostalo. Mi smo rascvali
cvjetovi na ravnici, pomislio je, koje on bere. Kako je to kazala ona arapska
pjesma. Pokušao se prisjetiti ostalih stihova, ali nije uspio.
 Vjerojatno mu je tako bilo i bolje.
Šef protokola u vili, Japanac po imenu Kimo Okubara, visok i
promukao, očito bivši hrvač, promatrao ga je s urođenim neprijateljstvom,
čak i nakon što mu je pokazao svoju graviranu pozivnicu i uspio nedvojbeno
dokazati tko je.
"Iznenađuje me što ti dao truda sebi da dođeš", promrmljao je Okubara.
"Zašto ne ostaneš doma i gledaš televiziju? Nikome ne fališ. Mi snađemo se
skroz dobro bez tebe sve do sada."
Chien je šturo rekao: "Već sam gledao na televiziji." A, uostalom,
zatvorene su se večere rijetko kad prenosile; bile su odviše raspojasane.
Okubarina ekipa dvaput je provjerila da ne nosi oružje, uključujući
mogućnost analnog čepića, a zatim mu vratila odjeću. Međutim, nisu pronašli
fenotijazin. Zato što ga je već uzeo. Učinci takvog sredstva, znao je, traju
otprilike četiri sata; to će biti više nego dovoljno. A radilo se, kao što je i
Tanya rekla, o jakoj dozi; osjećao je tromost i nespretnost i vrtoglavicu, a
jezik mu se kretao u grčevima pseudo-parkinsonizma - radilo se o neugodnoj
nuspojavi koju je prethodno uspio smetnuti s uma.
Kraj njega je prošla jedna djevojka, gola od pojasa naviše, duge
bakrenaste kose koja joj je padala niz ramena i leđa. Zanimljivo.
Iz suprotnog se smjera pojavila djevojka gola do pojasa. Također
zanimljivo. Obje djevojke izgledale su odsutno, kao da se dosađuju, i bile
potpuno obuzete sobom.
"I ti tako tamo uđeš", obavijestio je Okubara Chiena.
Zapanjivši se, Chien je rekao: "Mislio sam, bijela leptir-mašna i frak."
"Šala", rekao je Okubara. "Na tvoj račun. Samo cure nose golo; ti čak
dobiješ pa da uživaš, osim ako homoseksualac."
Pa, pomislio je Chien, bilo bi mi najpametnije da uživam. Produžio je
dalje s ostalim uzvanicima - koj i su, poput njega, nosili bijele leptir-mašne i
frakove, odnosno svečane haljine do poda, kad se radilo ženama - i osjećao se
nespokojno, usprkos sedativnom djelovanju stelazina. Zašto sam ovdje,
upitao se. Nije mu promakla podvojenost njegova položaja. Došao je kako bi
unaprijedio svoju karijeru u partijskoj aparaturi, kako bi dobio prisnu i
osobnu potvrdu Njegove Veličine... a uz to je došao da razobliči Njegovu
Veličinu kao prevaranta; nije znao o kakvoj vrsti prijevare je riječ, ali
postojala je: prijevara protiv Partije, protiv svih miroljubivih demokratskih
naroda Tere. Ironično, pomislio je. I nastavio se družiti.
Jedna djevojka s malim, sjajnim, svjetlećim grudima prišla mu je i
zatražila vatre; makinalno je izvadio upaljač. "Od čega vam grudi sjaje?"
upitao ju je. "Od radioaktivnih injekcija?"
Ona je slegnula ramenima, prešutjela odgovor i udaljila se, ostavivši ga
samog. Očito joj se obratio na pogrešan način.
Možda je riječ o mutaciji iz ratnih vremena, pomislio je.
"Piće, druže." Poslužitelj je ljubazno ispružio pladanj; uzeo je s njega
martini - koji je trenutačno bio u modi na višim partijskim razinama u
Narodnoj Kini - i otpio ledenohladnu suhu aromu. Dobar engleski džin, kazao
je sebi. Ili možda čak i izvorna nizozemska mješavina; borovnica, ili što već
god stavljaju u to. Nije loše. Prošetao je dalje, osjećajući se bolje; ruku na
srce, shvatio je da mu je ovdašnja atmosfera ugodna. Ljudi su zračili
samopouzdanjem; doživjeli su uspjeh i sada se mogu opustiti. Očito je bila
puka fama da bliskost Njegovoj Veličini stvara neurotičnu tjeskobu: barem
ovdje nije vidio nikakva dokaza tomu, a i sam je nije naročito osjećao.
Gojazan postariji čovjek, ćelav, zaustavio ga je jednostavno tako što je
pritisnuo svoju čašu uz Chienove grudi. "Ono malo ždrakavo koje vas je
tražilo vatre", rekao je postariji čovjek, smijuljeći se. "Ona kržljavica s
cicama u stilu novogodišnje jelke - to je bio dečko, transvestit." Zakikotao se.
"Morate biti na oprezu dok ste tu."
"Gdje se, ako je to uopće moguće", rekao je Chien, "mogu naći stvarne
žene? U bijelim leptir-mašnama i frakovima?"
"Da znaš da skoro", rekao je postariji čovjek i otišao s povorkom
razuzdanih uzvanika, ostavivši Chiena samog s martinijem u ruci.
Jedna privlačna, visoka žena, dobro odjevena, koja je stajala pokraj
Chiena, odjednom mu je stavila ruku na nadlakticu; osjetio je kako joj se prsti
stežu, a ona je rekla: "Evo ga. Njegova Veličina. Ovo mi je prvi put; malo se
bojim. Da li mi frizura izgleda kako treba?"
"U redu je", rekao je refleksno Chien i pogledao kamo i ona, ne bi li
ugledao - po prvi put - Posvemašnjeg Dobročinitelja.
Ono što je prolazilo prostorijom prema stolu u sredini nije bio čovjek.
A nije to bila, shvatio je Chien, niti mehanička konstrukcija; nije to bilo
ono što je vidio na televiziji. Ono je očito bila tek naprava za držanje govora,
kao što se Mussolini nekoć služio umjetnom rukom za odzdravljanje dugim i
dosadnim mimohodima.
Bože, pomislio je, i osjetio mučninu. Je li to ono što je Tanya Lee
nazvala obličjem "podmorskog užasa"? Nije imalo nikakva oblika. Ni
ticaljki, bilo od tkiva, bilo od metala. Na neki način, nije uopće bilo prisutno;
kad je uspio pogledati ravno u njega, obličje je nestalo; vidio je kroz njega,
vidio ljude sa suprotne strane - ali ne i to nešto. No ako bi okrenuo glavu,
ulovio ga pogledom iz kuta oka, mogao je odrediti koji prostor zauzima.
Bilo je stravično; smoždilo ga je svojom sviješću. Pri kretanju je
isisavalo život iz svakoga ponaosob; proždiralo je ljude koji su se okupili,
išlo je dalje, ponovno žderalo, žderalo još više s neutaživim tekom. Mrzilo je;
osjećao je kako mrzi. Preziralo je; osjećao je kako prezire sve prisutne -
zapravo, dijelio je njegov prezir. Odjednom su se i on i svi ostali u vili
preobrazili u izobličene crve, a stvorenje je prelazilo preko leševa smoždenih
crva s nasladom, zadržavajući se, ali cijelo se vrijeme krećući ravno prema
njemu - ili je to bila iluzija? Ako je ovo halucinacija, pomislio je Chien, onda
je najgora koju sam ikada doživio; ako nije, onda je to zla stvarnost; to je zao
stvor koji ubija i sakati. Ugledao je trag zgaženih, smlavljenih ostataka
muškaraca i žena iza njega; gledao je kako se nastoje ponovno sastaviti,
pokrenuti svoja okljaštrena tijela; slušao je kako pokušavaju progovoriti.
Znam tko si, pomislio je Tung Chien za sebe. Ti, vrhunski glavar
svjetske partijske strukture. Ti, koji satireš svako živo biće koje dotakneš;
vidim onu arapsku pjesmu, tvoju potragu za cvjetovima života, ne bi li ih
proždro - vidim te gdje jezdiš ravnicom koja je za tebe Zemlja, ravnica bez
brda, bez dolina. Ideš bilo kamo, javljaš se bilo kada, ždereš bilo što; ti
oblikuješ život i zatim ga halapljivo gutaš, i to ti se sviđa.
Pomislio je: ti si Bog.
"Druže Chien", rekao je glas, ali dopro je iz unutrašnjosti njegove glave,
a ne iz utvare bez ustiju koja se oblikovala ravno preda njim. "Drago mi je što
smo se ponovno sreli. Ništa ne znate. Otiđite. Ne zanimate me. Zašto bi me
bilo briga za sluz? Sluz; zaglibio sam u njoj, moram je lučiti, i to svojevoljno
činim. Mogao bih vas satrti; mogao bih satrti čak i sebe sama. Oštro je
kamenje poda mnom; rasprostirem oštre, šiljate stvari glibom. Tjeram
utočišta, udubine, da zakipe poput lonca; za mene je more poput izdašna
melema. Ljuske moga mesa spojene su sa svime. Vi ste ja. Ja sam vi. Tu
nema razlike, baš kao što nema nikakve razlike u tome je li stvorenje s
užarenim grudima djevojka ili dečko; mogli biste se navići na naslađivanje i
jednim i drugim." Stvor se nasmijao.
Nije mogao vjerovati da se obraća njemu; nije mogao zamisliti - bilo je
prestravično - da je to nešto baš njega izabralo.
"Sve sam izabrao", reklo je. "Nitko nije premali, svatko padne i umre, a
ja sam prisutan i promatram. Ne moram činiti ništa doli da promatram; proces
je automatski; tako je udešen." A zatim mu se prestalo obraćati; rastavilo se.
Ali i dalje ga je vidio; osjećao je njegovu višestruku prisutnost. Bilo je kugla
koja lebdi u prostoriji, s pedeset tisuća očiju, s milijun očiju... milijardama:
po oko za svako živo stvorenje, koje čeka da svako pojedino padne, a zatim
mu gazi život dok leži onako satrveno. Zbog ovoga je stvorilo stvorenja, a on
je to znao; spoznao je. Ono što se u arapskoj pjesmi doimalo poput smrti nije
bila smrt, već Bog; ili, točnije, Bog je bio smrt, jedna te ista sila, jedan lovac,
jedan kanibal, koji promašuje li promašuje ali, budući da posjeduje čitavu
vječnost, može si dozvoliti da ne pogodi. Obje pjesme, shvatio je; isto je i s
Drydenovom. Ruševni prikaz; to je naš svijet, a ti si taj koji ga ruši.
Izobličuješ ga da ispadne takav; izopačuješ nas.
Ali barem, pomislio je, još uvijek imam svoje dostojanstvo.
Dostojanstveno je odložio svoju čašu, okrenuo se i krenuo prema izlazu iz
prostorije. Prošao je kroz vrata. Prošao je preko dugog tepiha u predvorju.
Poslužitelj u vili odjeven u purpurno otvorio mu je vrata; zatekao se kako
stoji vani, u noćnome mraku, na verandi, sam.
Ne baš sam.
Slijedilo ga je. Ili je već ondje bilo prije njega; da, očekivalo je. Nije
zapravo još bilo gotovo s njime.
"Odlazim", rekao je i nagnuo se preko ograde; šest je katova bilo ispod
njega, a ondje dolje svjetlucale su rijeka i smrt, a ne ono što je vidjela arapska
pjesma.
Kad se prevalio, ono nešto ispružilo je produžetak sebe i primilo ga za
rame.
"Zašto?" zapitao je. Ali, zapravo, zastao je. Čudeći se. Ne shvaćajući,
baš nimalo.
"Nemojte se baciti zbog mene", reklo je. Nije ga mogao vidjeti jer mu se
pomaknulo iza leđa. Ali taj dio na njegovome ramenu - počeo je izgledati
poput ljudske ruke.
A zatim se nasmijalo.
"Što je smiješno?" oštro ga je upitao, dok se njihao na ogradi, zadržan
pipkom-rukom.
"Obavljate moj posao umjesto mene", reklo je. "Ne čekate; nemate
vremena za čekanje? Izabrat ću vas već ja između ostalih; ne morate
ubrzavati taj proces."
"Što ako to želim?" rekao je. "Iz odvratnosti prema vama?"
Nasmijalo se. I nije odgovorilo.
 "Nećete čak ni reći", kazao je.
Opet bez odgovora. Počeo se sklizati natrag, na verandu. A stisak onog
pipka-ruke odjednom je olabavio.
"Vi ste utemeljili Partiju?" upitao je.
"Utemeljio sam sve. Utemeljio sam Partiju i protu-Partiju i Partiju koja
nije Partija, i one koji su za nju i one koji su protiv, one koje nazivate
Jenkijevskim imperijalistima, one koji su pristaše kontrarevolucije, i tako
dalje, beskonačno. Sve sam ih utemeljio. Kao da su vlati trave."
"I došli ste uživati u tome?" rekao je.
"Želja mi je", reklo je, "da me vi vidite, takvog kakav jesam, kakvog ste
me vidjeli, i da zatim imate povjerenja u mene."
"Što?", rekao je, zadrhtavši. "Da imam kakvog povjerenja?"
Reklo je: "Vjerujete li u mene?"
"Da", rekao je. "Vidim vas."
"Onda se vratite na svoje radno mjesto u Ministarstvu. Recite Tanyi Lee
da ste vidjeli prezaposlenog, pretilog, postarijeg čovjeka koji previše pije i
voli štipati djevojke za stražnjice."
"O, Isuse", rekao je.
"Dok budete dalje živjeli, ne nalazeći načina da prestanete, mučit ću
vas", reklo je. "Oduzimat ću vam, dio po dio, sve što imate ili želite. A zatim,
kad budete nasmrt zgnječeni, razotkrit ću vam otajstvo."
"U čemu se sastoji otajstvo?"
"Mrtvi će živjeti, živi mrijeti. Ubijam ono što živi; spašavam ono što je
umrlo. I kazat ću vam ovo: ima i gorih od mene. Ali nećete se susresti s
njima, jer ću vas dotad već ubiti. Sada se vratite u svečanu dvoranu i
pripremite za večeru. Ne dovodite u pitanje to što činim; činio sam to davno
prije nego što je postojao Tung Chien i činit ću to mnogo poslije njega."
Udario je stvora što je snažnije mogao.
I osjetio silovitu bol u glavi.
I tamu, uz osjećaj padanja.
Nakon toga, iznova tama. Pomislio je: sredit ću te. Pobrinut ću se da i ti
stradaš. Da patiš; patit ćeš, jednako kao i mi, točno na svaki način kao i mi.
Sredit ću te; kunem ti se Bogom da ću te nekako već srediti. I boljet će te.
Onoliko koliko i mene sada boli.
Zažmirio je.
Netko ga je grubo protresao. I začuo je glas druga Kima Okubare: "Ustaj
na noge, prosta pijanice. Hajde!"
 Ne otvarajući oči kazao je: "Pozovite mi taksi."
"Taksi već čeka. Ti ide doma. Osramoćen. Priredio divljačku scenu."
Drhtavo se podižući na noge, otvorio je oči i pregledao se. Naš vođa
kojeg slijedimo, pomislio je, Jedan je Pravi Bog. A neprijatelj protiv kojeg
smo se borili i protiv kojeg se borimo također je Bog. Imaju pravo; on je
svugdje. Ali nisam shvaćao što to znači. Buljeći u šefa protokola, pomislio je:
i ti si Bog. Znači da se ne može pobjeći, čak ni bacanjem u ponor. Kao što
sam ja instinktivno pokušao. Stresao se.
"Miješa piće s drogom", rekao je Okubara satirućim tonom. "Uništi
karijeru. Vidio sam to već puno puta. Gubi se."
Nesigurnim korakom otišao je prema velikom središnjem ulazu u vilu na
rijeci Yangtze; dva poslužitelja, odjevena poput srednjovjekovnih vitezova, s
peruškama, ceremonijalno su mu otvorila vrata, a jedan mu je rekao: "Laku
noć, druže."
"Nabijem ti ga", rekao je Chien i izašao u noć.
U četvrt do tri ujutro, dok je besano sjedio u dnevnoj sobi svoga stana i
pušio jednu Cuesta Rey Astoriju za drugom, začuo je kucanje na vratima.
Kad ih je otvorio, zatekao se pred Tanyom Lee u baloneru, lica stisnutog
od hladnoće. Oči su joj plamtjele od pitanja.
"Ne gledaj tako u mene", rekao je grubo. Cigara mu se ugasila; ponovno
ju je pripalio. "Nagledalo me se", rekao je.
"Vidio si ga", rekla je.
Kimnuo je.
Sjela je na naslon za ruku na kauču i nakon nekog vremena rekla: "Što
mi možeš reći o tome?"
"Otiđi što dalje odavde možeš", rekao je. "Otiđi daleko." A zatim se
sjetio: nigdje nije dovoljno daleko. Sjetio se da je i to pročitao. "Zaboravi",
rekao je; ustao je i nespretno prošetao do kuhinje da pristavi kavu.
Slijedeći ga, Tanya je rekla: "Je li... bilo tako grozno?"
"Ne možemo pobijediti", rekao je. "Ne možete pobijediti; ne mislim na
sebe. Ja nisam u ovome; samo sam htio obavljati svoj posao u Ministarstvu i
zaboraviti na to. Zaboraviti na cijelu tu prokletu stvar."
"Je li nezemaljsko?"
"Jest." Kimnuo je.
"Je li neprijateljsko prema nama?"
"Jest", rekao je. "Nije. Oboje. Uglavnom je neprijateljsko."
"Onda moramo..."
 "Idi kući", rekao je, "i idi u krevet." Pažljivo ju je premjerio pogledom;
već je dugo tu sjedio i dobrano je razmislio. O mnogočemu. "Jesi li u braku?"
rekao je.
"Ne. Nisam više. Bila sam."
Rekao je: "Ostani sa mnom noćas. Ostatak noći, barem. Dok sunce ne
izađe." Dodao je: "Noću bude užasno."
"Ostat ću", rekla je Tanya, otkopčavajući pojas balonera, "ali moram
dobiti neke odgovore."
"Što je Dryden htio reći", kazao je Chien, "o glazbi koja će nebo
razdrijeti? To mi nije jasno. Što to glazba radi nebu?"
"Sav nebeski poredak svemira biva priveden kraju", rekla je dok je
vješala baloner u ormar spavaće sobe; pod njim je nosila narančasti džemper
s prugama i rastezljive hlače.
Rekao je: "A to je loše?"
Zastala je i razmislila. "Ne znam. Valjda je."
"Golema se to moć", rekao je, "tu pripisuje glazbi."
"Pa, znaš onu staru pitagorejskupriču o 'glazbi sfera'." Bez ikakvog
krzmanja sjela je na krevet i izula papučaste cipele.
"Vjeruješ li u to?" rekao je. "Ili, vjeruješ li u Boga?"
"U 'Boga'!" Nasmijala se. "Taj pojam je zastario skupa s magarećim
parnjačama. O čemu ti to pričaš? O Bogu, ili o bogu?" Premjestila se sasvim
blizu njega i zagledala mu se u lice.
"Ne gledaj me tako izbliza", rekao je i naglo se odmaknuo. "Ne želim da
me se ikad više gleda." Udaljio se, razdražen.
"Mislim", rekla je Tanya, "da ako Bog postoji, On jedva da se zanima za
ljudska posla. To je, barem, moja teorija. Hoću reći, nemam dojam da je
Njega briga ako zlo odnosi pobjedu, odnosno ako ljudi ili životinje pate i
stradavaju. Iskreno rečeno, ne vidim Ga nigdje u blizini. A i Partija oduvijek
poriče bilo kakav oblik..."
"Jesi li Ga ikad vidjela?" upitao ju je. "Dok si bila mala?"
"Ma jasno, kao mala. Ali također sam vjerovala..."
"Je li ti ikad palo na pamet", rekao je Chien, "da su dobro i zlo nazivi za
jedno te isto? Da bi Bog mogao istovremeno biti i dobar i zao?"
"Spremit ću ti piće", rekla je Tanya i bosa otišla do kuhinje.
Chien je rekao: "Satirač. Naklapač. Žderač i Ptica i Cijev-Penjalica - uz
druga imena, obličja, ne znam. Imao sam halucinaciju. Na zatvorenoj večeri.
Poveliku. Groznu."
 "Ali stelazin..."
"Prouzročio je još goru", rekao je.
"Ima li ikakva načina", rekla je Tanya ozbiljnim glasom, "da se
odupremo tome stvoru kojeg si vidio? Toj prikazi koju nazivaš
halucinacijom, ali koja to vrlo očito nije bila?"
Rekao je: "Vjeruj u nju."
"Što će od toga biti?"
"Ništa", rekao je umorno. "Baš ništa. Umoran sam; ne želim piće...
idemo samo u krevet."
"U redu." Tihim se koracima vratila u spavaću sobu i počela skidati svoj
prugasti džemper preko glave. "Kasnije ćemo detaljnije razgovarati o tome."
"Halucinacija je", rekao je Chien, "milostiva. Volio bih da sam je imao;
htio bih da mi se moja vrati. Hoću biti onakav kakav sam bio prije nego što
mi je tvoj piljar uvalio onaj fenotijazin."
"Samo dođi u krevet. Bit će mazno. Sasvim toplo i ugodno."
Skinuo je kravatu i košulju - i ugledao, na svom desnom ramenu, biljeg,
stigmu, koju mu je stvor ostavio kad ga je spriječio da skoči. Podlivene
ožiljke koji su izgledali kao da nikada neće nestati. Odjenuo je gornji dio
pidžame preko njih; tako je sakrio ožiljke.
"Uostalom", rekla je Tanya dok je ulazio u krevet pokraj nje, "karijera ti
je neizmjerno napredovala. Zar ti nije drago zbog toga?"
"Jasno", rekao je, kimnuvši slijepo u mraku. "Jako mi je drago."
"Dođi tu uz mene", rekla je Tanya i obgrlila ga. "I zaboravi na sve
ostalo. Barem zasad."
Privukao ju je uza se, i postupao kako je tražila i kako je sam htio. Bila
je ljupka; bila je okretna i poduzetna; bila je uspješna i obavila je svoj dio.
Nisu se trudili progovoriti, sve dok ona napokon nije rekla: "Oh!" A zatim se
opustila.
"Htio bih", rekao je, "da možemo potrajati zauvijek."
"I jesmo", rekla je Tanya. "Ovo je izvan vremena; bezgranično je, poput
oceana. Tako nam je bilo u doba kambrija, prije nego što smo započeli seobu
na kopno; to su drevne primarne vode. Ovo nam je jedina prigoda u kojoj se
možemo onamo vratiti, dok ovo činimo. Zbog toga nam to toliko znači. A u
onim vremenima nismo bili razdvojeni; bili smo poput velike meduze, poput
onih mjehura koje more izbaci na plažu."
"Bace ih valovi", rekao je, "i ondje ostave da uginu."
"Možeš li mi dati ručnik?" upitala ga je Tanya. "Ili krpicu za brisanje?
Treba mi."
Otišao je bos u kupaonicu po ručnik. Ondje je - jer sada je bio gol -
ponovno vidio svoje rame, vidio gdje ga je ono nešto bilo ščepalo i držalo ga,
spriječilo ga da se baci, možda zato da bi se s njime još malo poigravalo.
Ožiljci su mu, neobjašnjivo, krvarili.
Spužvom je otro krv sa sebe. Krv je smjesta opet potekla, a kad je to
ugledao, upitao se koliko mu je još vremena preostalo. Vjerojatno tek
nekoliko sati.
Kad se vratio u krevet, rekao je: "Možeš li nastaviti?"
"Jasno. Ako imaš još energije za to; to je do tebe." Ležala je i promatrala
ga ne trepćući, jedva vidljiva pod tmurnim noćnim svjetlom.
"Imam", rekao je. I privio je uza se.
 U danima Perky Pat

U deset sati ujutro strahovito je drečanje dobro poznate trube prenulo

Sama Regana iz sna, pa je opsovao brižnika tamo gore; znao je da je dreka
namjerna. Brižnik je kružio i htio se uvjeriti da će spletnici - a ne tek divlje
životinje - dobiti pakete s pomoći, koje samo što nije bacio.
Dobit ćemo ih, dobit ćemo ih, govorio je Sam Regan sebi u bradu dok
sije zakopčavao kombinezon otporan na prašinu, gurao stopala u čizme i
zatim se čangrizavo počeo vući stoje sporije mogao prema izlaznoj rampi.
Pridružila mu se još nekolicina spletnika, podjednako mrzovoljnih.
"Uranio je jutros", potužio se Tod Morrison. "A kladim se da ima samo
osnovne namirnice, šećer i brašno i mast - ništa zanimljivo, poput, recimo,
slatkiša."
"Trebali bismo biti zahvalni", rekao je Norman Schein.
"Zahvalni!" Tod je zastao da ga probode pogledom. "ZAHVALNI?"
"Da", rekao je Schein. "A što misliš da bismo jeli bez njih: da oni nisu
vidjeli oblake prije deset godina."
"Pa", rekao je Tod zlovoljno, "samo mi ne odgovara kad dolaze rano;
zapravo mi ne smeta to što dolaze, samo po sebi."
Dok je naslanjao ramena o poklopac na vrhu rampe, Schein je srdačno
kazao: "To je zbilja iznimno velikodušno od tebe, Tode moj. Siguran sam da
bi brižnicima bilo drago čuti tvoje mišljenje."
Od njih trojice, Sam Regan je posljednji stigao do površine; nimalo mu
nije prijalo biti gore, a nije ga ni bilo briga tko će to saznati. A, uostalom,
nitko ga nije mogao primorati da napusti sigurnost Spletničke jame Pinole; to
je bila isključivo njegova stvar, a sada je uočavao da dobar broj njegovih
kolega spletnika izabire ostati dolje, u svojim nastambama, uzdajući se u to
da će im oni koji se odazovu trubi donijeti nešto.
"Koji sjaj", promrsio je Tod, zatreptavši na suncu.
Brižnički brod svjetlucao je nedaleko iznad njih, lebdio je spram sivoga
neba kao da visi s nesigurne niti. Dobar pilot na ovom bacanju, zaključio je
Tod. Taj tip, ili točnije taj stvor, obavlja posao sasvim lijeno, bez žurbe. Tod
je mahnuo brižničkome brodu, a golema truba još jednom je zadrečala,
natjeravši ga da čvrsto pritisne dlanove na uši. Hej, šala je šala, kazao je sebi.
A zatim je trubljenje prestalo; brižnik se smilovao.
 "Mahni mu da baci", rekao je Norm Schein Todu. "Ti imaš zastavicu."
"Jasno", rekao je Tod i počeo uporno mahati crvenom zastavom, koju su
im stvorenja s Marsa odavno dala, tamo-amo, tamo-amo.
S donjeg dijela broda iskliznuo je projektil, izbacio stabilizatore i
spiralno počeo padati prema tlu.
"Jesenti", rekao je Sam Regan zgađeno. "To su osnovne namirnice;
nemaju padobran." Okrenuo se natrag, nezainteresirano.
Kako jadno danas izgleda ovdje gore, pomislio je dok je promatrao
prizor oko sebe. Ondje desno stoji nedovršena kuća koju je netko - odmah
pokraj njihove j ame - počeo graditi od drvene građe spašene iz Valleja,
udaljenog deset milja na sjever. Životinje ili radijacijska prašina došli su
graditelju glave, tako da je njegovo djelo ostalo tu gdje jest; nikada neće
poslužiti svrsi. A Sam Regan je uočio i da se neuobičajeno težak talog stvorio
otkako je zadnji puta bio ovdje gore, u četvrtak ujutro ili možda u petak;
izgubio je točan pojam. Vražja prašina, pomislio je. Samo kamenje, komadi
šute i ta prašina. Svijet postaje prašan predmet, a nema nikoga da ga redovito
čisti. Hoćeš li možda ti, nijemo je upitao marsovskog brižnika, koji je polako
kružio nad njima. Nije li vaša tehnologija bezgranična? Zar se ne možete
pojaviti jednog jutra s krpom za prašinu površine milijun milja i vratiti našem
planetu besprijekorno nov izgled?
Ili točnije, pomislio je, besprijekorno star izgled, onakav kakav je imao
u "staja vjemena", kako to kažu djeca. To bi nam bilo drago. Kad budete
razmišljali o tome kakvu da nam daljnju pomoć uputite, sjetite se toga.
Brižnik je još jednom zaokružio, tražeći tragove pisanja u prašini:
poruku od spletnika pod sobom. To ću mu napisati, pomislio je Sam.
DONESITE KRPU ZA PRAŠINU, VRATITE CIVILIZACIJU. Može,
brižniče?
Brižnički brod odjednom se vinuo uvis, vraćajući se bez sumnje u bazu
na Luni ili možda čak skroz na Marsu.
Iz otvorenog ulaza u spletničku jamu, iz kojeg su izašli njih trojica,
provirila je još jedna glava, ženska. Pojavila se Jean Regan, Samova žena, sa
šeširićem privezanim za glavu, kojim se štitila od sivog, zasljepljujućeg
sunca; namrštila se i rekla: "Ima li čega bitnog? Ima li čega novog?"
"Izgleda da nema, nažalost", rekao je Sam. Projektil koji je donio paket s
pomoći sada je prizemljio, pa je krenuo prema njemu, stružući čizmama po
prašini. Oplata projektila raspuknula se od udarca, pa su mu kanistri već bili
vidljivi. Izgledalo mu je da se radi o skoro tri tone soli - mogao bi to baš i
ostaviti ovdje gore, da životinje ne pocrkaju od gladi, zaključio je. Spopala ga
je malodušnost.
Kako li su samo neobično uviđavni ti brižnici. Cijelo vrijeme se brinu
oko prenošenja namirnica neophodnih za preživljavanje s vlastitog planeta na
Zemlju. Zacijelo misle da mi tu jedemo po cijele dane, pomislio je Sam. Bože
moj... jama nam je dupke puna spremljene hrane. Ali, naravno, radi se o
jednom od najmanjih javnih skloništa u Sjevernoj Kaliforniji.
"Hej", rekao je Schein, sagnuvši se pokraj projektila i zavirivši u
pukotinu koja se rastvorila na boku. "Mislim da vidim nešto što bi nam
moglo dobro doći." Pronašao je zahrđalu metalnu šipku - svojedobno je
armirala betonski zid javne građevine iz stajih vjemena - i pročačkao po
projektilu, pokrenuvši njegov mehanizam za otpuštanje. Kad je proradio,
mehanizam je rastvorio stražnju polovicu projektila... i otkrio sadržaj
pogledu.
"Čini mi se da su to tranzistori u toj kutiji", rekao je Tod. "Tranzistorski
radioprijemnici." Zamišljeno sije stao gladiti kratku crnu bradu, te kazao:
"Možda nam dobro dođu za nešto novo u našim maketama."
"Na mojoj već postoji radio", istaknuo je Schein.
"Dobro onda, napravi od tih dijelova elektroničku kosilicu za travu sa
samonavođenjem", rekao je Tod. "To nemate, zar ne?" Prilično je dobro znao
kako su Scheinovi uredili stanište svoje Perky Pat; ta dva para, on i njegova
supruga te Schein sa svojom, počesto su se igrali zajedno, jer su bili skoro
posve izjednačeni protivnici.
Sam Regan je rekao: "Vrijedi za tranzistore, jer ih možemo iskoristiti."
Njegovoj je maketi nedostajao automatski otvarač ulaznih vrata garaže, koji
su već imali i Schein i Tod; poprilično je zaostajao za njima.
"Na posao", složio se Schein. "Ostavit ćemo namirnice ovdje i prenijeti
natrag samo tranzistore. Onaj koji poželi namirnice može sam doći ovamo po
njih. Ako ga pasmačke ne preduhitre."
Kimnuvši glavama, druga dvojica prionula su poslu, i počela prevoziti
korisni dio sadržine projektila do ulaza na rampu njihove spletničke jame. Za
korištenje u svojim dragocjenim, istančanim maketama za Perky Pat.
***
Timothy Schein, koji je imao deset godina i bio svjestan svojih
mnogobrojnih odgovornosti, sjedio je prekriženih nogu s brusom u ruci i
oštrio svoj nož, polako i stručno. Pritom su mu smetali majka i otac, koji su
na suprotnoj strani odjeljka bučno raspravljali s gospodinom i gospođom
Morrison. Opet su se igrali s Perky Pat. Kao i obično.
Koliko partija te glupe igre moraju danas odigrati, upitao se Timothy.
Neizmjerno puno, valjda. Bila mu je sasvim isprazna, ali njegovi su je
roditelji svejedno stalno igrali. A nisu pritom bili jedini; znao je iz priča
druge djece, čak i iz drugih spletničkih jama, da njihovi roditelji najveći dio
dana također provode u igranju s Perky Pat, što ponekad potraje čak i do
duboko u noć.
Njegova je majka rekla: "Perky Pat ide u dućan, a tamo imaju ulazna
vrata koja se otvaraju na fotoćeliju. Gledaj." Stanka. "Vidiš, otvorila su joj se,
i tako je ona ušla."
"Ona sada gura kolica", dodao je Timothyjev tata, jednako zaigran.
"Ne, ne gura", usprotivila se gospođa Morrison. "Ne ide to tako. Ona
dade popis trgovcu, a on ga popuni."
"To je tako samo u malim kvartovskim dućanima", objasnila je njegova
majka. "A ovo je supermarket, što je vidljivo prema vratima koja rade na
fotoćeliju."
"Sigurna sam da su svi dućani imali vrata s fotoćelijom", tvrdoglavo je
kazala gospođa Morrison, a njezin se muž spremno složio. Sada su se glasovi
počeli dizati od ljutnje; izbila je još jedna svađa. Kao i obično.
Ma, šiška im njihova, kazao je Timothy sebi, posluživši se najtežom
psovkom koju su on i njegovi prijatelji znali. Što im je to, uostalom,
supermarket? Isprobao je oštricu svoga noža - vlastitim ga je rukama
svojedobno izradio od teške metalne tave - i zatim skočio na noge. Trenutak
kasnije šutke je pretrčao predvorjem i na dogovoren način pokucao na vrata
nastambe Chamberlainovih.
Otvorio mu je Fred, također desetogodišnjak. "Zdravo. Spreman za
pokret? Vidim da si si naoštrio taj svoj stari nož; što misliš, što ćemo
uloviti?"
"Nećemo pasmačku", rekao je Timothy. "Nešto puno bolje; muka mi je
od mesa pasmačke. Prepapreno je."
"Tvoji roditelji se igraju s Perky Pat?"
"Ma da."
Fred je rekao: "Meni su mama i tata otišli već davno, igraju se s
Benteleyjevima." Bacio je iskosa pogled prema Timothyju, pa su u trenu
nijemo podijelili svoje razočaranje ponašanjem roditelja. Zaboga, a možda se
ta vražja igra dosad već proširila cijelim svijetom; to ne bi iznenadilo
nijednog ni drugog.
"Kako to da tvoji roditelji igraju tu igru?" upitao ga je Timothy.
"Iz istog razloga kao i tvoji", rekao je Fred.
Oklijevajući, Timothy je rekao: "Pa, zašto? Ne znam zašto to rade; tebe
pitam, zar ti ne znaš?"
"To je zato što..." Fred je zastao. "Pitaj njih. Hajde; idemo tamo gore, pa
u lov." Oči su mu blistale. "Da vidimo što se danas može uloviti i ubiti."
Uskoro su se popeli rampom, otvorili poklopac i čučnuli u prašinu i
kamenje, pretražujući pogledom obzorje. Timothyju je srce tuklo; ovaj bi ga
trenutak uvijek cijelog obuzeo, taj prvi trenutak po izlasku na površinu.
Uzbudljivi početni pogled na prostranstvo. Jer ono nikad nije bilo isto.
Prašina, danas obilnija, odlikovala se tamnijom sivom bojom nego prije;
djelovala je gušće, tajanstvenije.
Tu i tamo, prekriveni mnogim slojevima prašine, ležali su paketi bačeni
iz prošlih brodova s pomoći - bačeni i ostavljeni da propadaju. Nikad
preuzeti. A Timothy je uočio još jedan, novi projektil, koji je stigao tog jutra.
Većina tereta u njemu bila je vidljiva; danas odraslima nije trebao najveći dio
njegovoga sadržaja.
"Gledaj", rekao je Fred potiho.
Dvije pasmačke - mutantna psa ili mačke; nitko nije točno znao - izašle
su na vidjelo, oprezno njuškajući projektil. Privučene sadržajem koji nitko
nije preuzeo.
"Ne trebaju nam", rekao je Timothy.
"Ona tamo je baš lijepa i debela", rekao je čeznutljivo Fred. Ali Timothy
je bio taj koji je imao nož; Fred je pak posjedovao samo uzicu s privezanim
metalnim klinom, čegrtaljku koja je mogla ubiti pticu ili životinjicu izdaleka -
ali beskorisnu za pasmačke, koje su obično imale sedam do deset kila, a
ponekad i više.
Visoko na nebu jedna se točka kretala izuzetno brzo, a Timothy je znao
da je to brižnički brod na putu ka još jednoj spletničkoj jami, kojoj nosi
namirnice. Baš su orni, pomislio je. Ti brižnici stalno dolaze i odlaze; nikad
ne staju, jer kad bi stali, odrasli bi pomrli. Zar bi to bilo loše, ironično je
pomislio. Bilo bi baš tužno.
Fred je rekao: "Mahni mu, pa ti možda nešto baci." Iscerio se
Timothyju, pa su obojica prasnuli u smijeh.
"Jasno", rekao je Timothy. "Da vidimo; što bih ja to htio?" Njih dvojica
opet su se nasmijali pomisli da bi oni nešto mogli željeti. Ta dva dječaka
imali su cijeli prostor tamo gore, dokle god im pogled seže... imali su čak i
više nego što su brižnici imali, a to je bilo obilje, i više od obilja.
"Misliš da znaju?" rekao je Fred. "Da se naši roditelji igraju s Perky Pat
s namještajem koji su izradili od onoga što im ovi bace? Kladim se da ne
znaju za Perky Pat; nikad nisu vidjeli lutku Perky Pat, a da jesu, jako bi se
razljutili."
"Imaš pravo", rekao je Timothy. "Bili bi tako ljuti da bi vjerojatno
prestali bacati stvari." Pogledao je prema Fredu, uhvativši njegov pogled.
"Ma, ne", rekao je Fred. "Ne bismo im smjeli reći; tata bi te opet prebio
da to učiniš, a vjerojatno bi i mene."
Svejedno, radilo se o zanimljivoj ideji. Mogao je zamisliti najprije
iznenađenje, a zatim i ljutnju brižnika; bilo bi zabavno da to vidi, da vidi
reakciju osmonogih stvorenja s Marsa koja imaju toliko milosrđa u svojim
bradavičavim tijelima, cefalopodnih jednozalisnih organizama sličnih našim
mekušcima, koji su dobrovoljno preuzeli zadaću dostavljanja potpore
izumirućim ostacima ljudske vrste... a ovako im se uzvraća za milosrđe,
ovom apsolutno rastrošnom, glupom svrhom u koju se njihova dobra koriste.
Ovom blesavom Perky Pat igrom koja je obuzela sve odrasle.
A, uostalom, bilo bi im vrlo teško to objasniti; ljudi i brižnici skoro
uopće nisu komunicirali. Bili su previše različiti. Moglo bi se učiniti neki
potez, neki čin, koji bi objasnio ponešto... ali ne pukim riječima, ne pukim
znakovima. A, uostalom...
Veliki sivi zec protrčao je zdesna, pokraj poludovršene kuće. Timothy je
isukao svoj nož. "Opa, maco!" uzbuđeno je rekao. "Idemo!" Krenuo je preko
šutom posutoga tla, a Fred ga je slijedio na nekoliko koraka. Postupno su se
približili zecu; hitro je trčanje dječacima lako padalo: imali su mnogo prakse
u tome.
"Baci nož!" viknuo je Fred, a Timothy se kližući zaustavio, podignuo
desnu ruku, zastao da nanišani, te bacio naoštreni, izbalansirani nož.
Najvredniji predmet koji je imao, koji je svojim rukama izradio.
Probo je zeca kroz vitalne organe. Zec se spotaknuo i pao, nadižući
oblak prašine.
"Kladim se da za njega možemo dobiti cijeli dolar!" uskliknuo je Fred,
skakućući u mjestu. "Samo za krzno - kladim se da možemo dobiti pedeset
centi samo za vražje krzno!"
Zajedno su požurili prema mrtvome zecu, ne bi li stigli do njega prije
nego što ga neki crvenorepi jastreb ili dnevna sova dograbe sa sivog neba nad
njima.
***
Norman Schein se sagnuo, uzeo svoju lutku Perky Pat i mrzovoljno
rekao: "Odustajem. Neću se više igrati."
Pogođena time, njegova se žena usprotivila: "Ali doveli smo Perky Pat
skroz do centra grada u njezinom novom Fordu kabrioletu s čvrstim krovom i
parkirali je i stavili novčić u naplatni sat i bila je u kupovini i sad je u
analitičarevoj čekaonici i čita Fortune - daleko smo ispred Morrisonovih!
Zašto bi odustao, Norm?"
"Kad se ne slažemo", progunđao je Norman. "Kažeš da su analitičari
koštali dvadeset dolara po satu, a ja se točno sjećam da su koštali samo deset;
nitko nije mogao naplatiti dvadeset dolara. Znači da kažnjavaš našu stranu, a
zašto? Morrisonovi se slažu da je bilo samo deset. Zar ne?" rekao je
gospodinu i gospođi Morrison, koji su čučali na suprotnoj strani makete, gdje
su zajednički stajale kulise za Perky Pat oba bračna para.
Helen Morrison rekla je svome mužu: "Išao si analitičaru češće nego ja;
siguran si da je koštalo samo deset?"
"Pa, išao sam uglavnom na grupnu terapiju", rekao je Tod. "U Državnu
kliniku za mentalnu higijenu u Berkeleyju, gdje su naplaćivali prema
platežnoj moći pojedinca. A Perky Pat je kod privatnog psihoanalitičara."
"Morat ćemo pitati nekog drugog", rekla je Helen Normanu Scheinu.
"Ovog trenutka vjerojatno nam nema druge doli da privremeno prekinemo
partiju." Otkrio je da i ona njega sada probada pogledom, jer im je zbog svoje
tvrdoglavosti oko jedne sitnice onemogućio igru tijekom cijelog ostatka
poslijepodneva.
"Da ostavimo sve kako jest?" upitala je Fran Schein. "Baš bi i mogli;
možda uspijemo završiti nakon večere."
Norman Schein pogledao je njihove zajedničke kulise, otmjene dućane,
dobro rasvijetljene ulice gdje su bili parkirani novi modeli automobila, svi do
jednog uglačani, te samu dvoetažnu kuću, gdje je živjela Perky Pat i gdje je
ugošćivala Leonarda, svog momka. Za tom kućom on je neprekidno čeznuo;
kuća je bila pravo središte ove makete - svih maketa za Perky Pat, ma koliko
se inače one razlikovale.
Garderoba Perky Pat, primjerice, ondje u kućnome ormaru, u velikom
ormaru u spavaćoj sobi. Njezine capri hlače, bijele pamučne kratko-kratke
hlačice, dvodijelni kupaći kostim s točkicama, mucasti džemperi... a ovdje, u
njezinoj spavaćoj sobi, hi-fi linija, njezina zbirka LP ploča...
Bilo je ovako nekoć, u stajim vjemenima stvarno je ovako bilo. Norm
Schein još se sjećao vlastite zbirke LP ploča, a svojedobno je imao gotovo
jednako otmjenu odjeću kao i Leonard, momak Perky Pat - sakoe od kašmira
i odijela od tvida i talijanske sportske majice i cipele izrađene u Engleskoj.
Nije posjedovao sportski auto Jaguar XKE, kao Leonard, ali imao je sasvim
lijepi Mercedes-Benz iz 1963., kojim se vozio na posao.
Tada smo živjeli, kazao je Norm Schein sebi, onako kako Perky Pat i
Leonard žive danas. Tako je zaista bilo.
Svojoj ženi je prstom pokazao radio-sat koji je Perky Pat držala kraj
uzglavlja i rekao: "Sjećaš se našega radio-sata marke GE? Kako nas je ujutro
budio klasičnom glazbom s one FM postaje, KSFR? 'Wolfgangers', tako se
zvala emisija. Od šest do devet sati svakoga jutra."
"Da", rekla je Fran, ozbiljno kimnuvši. "A ti si se budio prije mene;
znala sam da bih trebala ustati da ti spremim slaninu i vruću kavu, ali tako me
veselilo da samo uživam, da ostajem u krevetu pola sata dulje, sve dok se
djeca ne probude."
"Ma vraga da se probude; bila su budna prije nas", rekao je Norm. "Zar
se ne sjećaš? Klinci su bili otraga, gledali su 'Tri papka' na televiziji sve do
osam sati. Onda bih se ja ustao i spremio im griz, a zatim bih otišao na posao
u Ampexu, dolje u gradu Redwoodu."
"O, da", rekla je Fran. "Televizija." Njihova Perky Pat nije imala
televizor; izgubili su ga u partiji protiv Reganovih prije tjedan dana, a Norm
još nije uspio izraditi novi i dovoljno realistični nadomjestak. Stoga su se, u
igri, sada pretvarali da je "serviser televizora došao po njega". Tako su si
objašnjavali zašto njihova Perky Pat ne posjeduje nešto što bi u zbilji zapravo
imala.
***
Norm je pomislio: kad igram ovu igru... kao da sam opet tamo, opet u
svijetu prije rata. Zato je i igramo, valjda. Postidio se, ali tek načas; stid je
gotovo smjesta zamijenila želja da partija potraje još malo duže.
"Hajde da ne prekidamo", odjednom je rekao. "Slažem se da bi
psihoanalitičar koštao Perky Pat dvadeset dolara. U redu?"
"U redu", rekli su Morrisonovi uglas, pa su se opet smjestili i nastavili se
igrati.
Tod Morrison uzeo je njihovu Perky Pat; primio ju je i stao joj gladiti
plavu kosu - njihova je bila plavuša, dok su Scheinovi imali brinetu - te
petljati po vezicama njezine suknje.
"Ma što ti to sad radiš?" upitala ga je žena.
"Baš joj je lijepa suknja", rekao je Tod. "Znalački sije sašila."
Norm je rekao: "Jesi li ikada poznavao neku djevojku, u staja vjemena,
koja je izgledala kao Perky Pat?"
"Nisam", rekao je Tod Morison tužno. "Da bar jesam, znaš. Viđao sam
djevojke poput Perky Pat, pogotovo dok sam živio u Los Angelesu za vrijeme
Korejskog rata. Ali nekako ih nikad nisam uspio osobno upoznati. A,
naravno, bilo je tu i mnogo zaista izvanrednih pjevačica, poput Peggy Lee i
Julie London... one su itekako sličile na Perky Pat."
"Igraj", osorno je rekla Fran. A Norm, na kojeg je bio red, dohvatio je
zvrk s brojevima i zavrtio ga.
"Jedanaest", rekao je. "To znači da moj Leonard izlazi iz servisa za
sportska vozila i može se zaputiti na trkaću stazu." Pomaknuo je Leonardovu
lutku dalje.
Tod Morrison je zamišljeno rekao: "Znate, neki dan sam bio vani i
dovlačio pokvarljivu hranu koju su bacili brižnici... Bio je tu i Bili Ferner, i
rekao mi nešto zanimljivo. Upoznao je spletnika iz jedne jame u kraju gdje je
nekoć bio Oakland. A znate što igraju u toj spletničkoj jami? Ne Perky Pat.
Nisu ni čuli za Perky Pat."
"Dobro, kako se onda igraju?" upitala ga je Helen.
"Imaju jednu sasvim drugu lutku." Namrštivši se, Tod je nastavio: "Bili
kaže da ju je taj spletnik iz Oaklanda zvao Connie Companion. Jeste li ikada
čuli za to?"
"Lutka zvana Connie Companion", rekla je Fran zamišljeno. "Baš
čudno. Kakva li je ta? Ima li momka?"
"O, svakako", rekao je Tod. "Zove se Paul. Connie i Paul. Znate, trebali
bismo ovih dana prošetati do te Spletničke jame Oakland i vidjeti kako
Connie i Paul izgledaju i kako žive. Možda saznamo za poneku stvarčicu koja
bi se mogla dodati našim maketama."
Norm je rekao: "Možda bismo se mogli igrati i s njima."
Zbunjeno, Franje rekla: "Može li se Perky Pat igrati s Connie
Companion? Je li to moguće? Pitam se što bi se tada dogodilo."
Nitko od prisutnih nije joj dao odgovor na to. Jer nitko od njih nije znao.
Dok su derali kožu sa zeca, Fred je rekao Timothyju: "Odakle potječe
naziv 'spletnik'? To im je zbilja šugava riječ; zašto se njome služe?"
 "Spletnik ti je osoba koja je preživjela hidrogenski rat", objasnio mu je
Timothy. "Znaš, čistim spletom. Spletom okolnosti? Shvaćaš? Jer skoro svi
su stradali; prije toga su postojale tisuće ljudi."
"Ali što mu onda znači 'splet'? Kad kažeš 'splet okolnosti'..."
"Splet ti je kad te sudbina odluči poštedjeti", rekao je Timothy, a to je
bilo sve što je on imao za reći na tu temu. To je bilo sve što je znao.
Fred je zamišljeno rekao: "Ali ti i ja nismo spletnici jer nismo bili živi
kad je izbio rat. Rođeni smo poslije."
"Točno", rekao je Timothy.
"Znači da će svatko tko mi kaže da sam spletnik", rekao je Fred, "dobiti
u oko iz moje čegrtaljke."
"I 'brižnik' ti je isto izmišljena riječ", rekao je Timothy. "Potječe iz
vremena kad su bacali stvari iz mlaznih aviona i brodova u unesrećena
područja. Zvali su ih 'brižnički paketi', jer su ih slali ljudi koji se jako brinu."
"To znam", rekao je Fred. "Nisam te to pitao."
"Pa, svejedno sam ti rekao", odvratio mu je Timothy.
Dva dječaka nastavila su derati kožu sa zeca.
Jean Regan rekla je mužu: "Jesi li čuo za lutku Connie Companion?"
Bacila je pogled niz dugi stol od grubih dasaka, kako bi se uvjerila da ih ne
sluša nitko iz drugih obitelji. "Sam", rekla je, "čula sam to od Helen
Morrison; ona je pak čula od Toda, a on od Billa Fernera, mislim. Znači da je
to po svoj prilici istina."
"Što je istina?" upitao ju je Sam.
"Da u Spletničkoj jami Oakland nemaju Perky Pat; imaju Connie
Companion... a palo mi je na pamet da možda dio ove - ma znaš, nekakve
praznine, ove dosade koju osjećamo tu i tamo - možda, kad bismo vidjeli
lutku Connie Companion i kako ona živi, možda bismo mogli dodati
dovoljno toga na vlastitu maketu da..." Zastala je, razmišljajući. "Da nam
bude potpunija."
"Briga me za ime", rekao je Sam Regan. "Connie Companion; zvuči mi
jeftino." Zagrabio je žlicom priprostu, praktičnu zobenu kašu koju su im
brižnici u posljednje vrijeme bacali. A dok je jeo svoj zalogaj, pomislio je:
kladim se da Connie Companion ne jede ovakve splačine; kladim se da jede
cheeseburgere sa svim dodacima, u nekom otmjenom automobilskom
restoranu.
"Možemo li otići u šetnju do tamo?" upitala ga je Jean.
"Do Spletničke jame Oakland?" Sam se zagledao u nju. "To ti je
petnaest milja, skroz na suprotnoj strani Spletničke jame Berkeley!"
"Ali ovo je važno", rekla je tvrdoglavo Jean. "A Bili kaže da je taj
spletnik iz Oaklanda došao skroz ovamo, u potrazi za elektroničkim
dijelovima ili što ti ga ja znam... znači, ako on to može, možemo i mi. Imamo
odijela za prašinu koja su nam bacili. Znam da mi to možemo."
Mali Timothy Schein, koji je sjedio sa svojima, načuo je njezine riječi;
sad je progovorio. "Gospođo Regan, Fred Chamberlain i ja možemo otići
pješke skroz donde, ako nam platite. Što kažete na to?" Trknuo je laktom
Freda, koji je sjedio pokraj njega. "Možemo li? Za, možda, pet dolara."
Fred se ozbiljna lica okrenuo prema gospođi Regan i kazao joj:
"Možemo vam donijeti lutku Connie Companion. Ako date pet dolara
svakome od nas."
"No, krasno", rekla je Jean Regan uvrijeđeno. I promijenila temu.
Ali kasnije, nakon večere, opet ju je načela, kad su ona i Sam ostali sami
u svojoj nastambi.
"Sam, moram je vidjeti", prasnulo je iz nje. Sam je sjedio u
galvaniziranoj kadi, na kupanju koje je obavljao jednom tjedno, tako da ju je
morao saslušati. "Sada kad znamo da postoji, moramo igrati protiv nekoga iz
Spletničke jame Oakland; možemo barem to. Je l' tako? Molim te." Hodala je
tamo-amo po sobici, napeto stišćući ruke. "Connie Companion možda ima
Standardni kolodvor i aerodromski terminal s pistom za mlažnjake i televizor
u boji i francuski restoran, gdje poslužuju escargot (franc.- puž), poput onoga
u koji smo mi otišli odmah nakon svadbe... Naprosto moram vidjeti njezinu
maketu."
"Ne znam", rekao je nevoljko Sam. "Nešto u toj lutki Connie
Companion mi... baš ne leži."
"Što bi to, zaboga, moglo biti?"
"Ne znam."
Jean je ogorčeno rekla: "To je zato što znaš da je njezina maketa daleko
bolja od naše i da ona predstavlja daleko više toga od Perky Pat."
"Možda je u tome stvar", promrmljao je Sam.
"Ako ti ne pođeš, ako ne pokušaš stupiti u vezu s tim ljudima dolje u
Spletničkoj jami Oakland, netko drugi hoće - netko ambiciozniji će te preteći.
Netko kao Norman Schein. Njega nije strah, za razliku od tebe."
Sam ništa nije na to rekao; nastavio se kupati. Ali ruke su mu se tresle.
***
 Jedan je brižnik nedavno bacio dijelove složene aparature koji su očito
predstavljali svojevrsno mehaničko računalo. Nekoliko su tjedana ta računala
- ako se o njima radilo - ležala po jami u kutijama, neiskorištena, ali sad je
Norman Schein našao načina da upotrijebi jedno od njih. Trenutačno je bio
zauzet prilagođavanjem nekih njegovih zupčanika, najmanjih, za potrebe
novog aparata za odlaganje otpada u kuhinji svoje Perky Pat.
Služeći se sićušnim, specijaliziranim alatom - koji su smislili i izradili
žitelji spletničke jame - nužnim pri izradi rekvizita i aparata za Perky Pat,
radio je za svojom hobističkom klupom. Posve predan poslu, tek je u jednom
trenutku shvatio da mu Fran stoji točno iza leđa i promatra ga.
"Smeta mi kad me netko gleda", rekao je Norm i podigao majušan
zupčanik pincetom.
"Slušaj", rekla je Fran, "sjetila sam se nečeg. Što ti ovo govori?" Stavila
je pred njega jedan od onih tranzistora koji su im jučer bili bačeni.
"Govori mi nešto o onom aparatu za otvaranje vrata od garaže koji sam
već smislio", rekao je razdražljivo Norm. Nastavio je s radom, stručno
sastavljajući minijaturne dijelove ispod sudopera Patine kuhinje; tako
istančan posao zahtijevao je vrhunsku usredotočenost.
Fran je rekla: "Govori ti da bi negdje na Zemlji trebalo biti radijskih
predajnika, inače ih brižnici ne bi bacali."
"Pa?" rekao je Norm nezainteresirano.
"Možda naš gradonačelnik ima jedan takav", rekla je Fran. "Možda
postoji jedan takav baš ovdje, u našoj jami, pa bismo njime mogli nazvati
Spletničku jamu Oakland. Njihovi predstavnici mogli bi se naći s nama na
pola puta... recimo u Spletničkoj jami Berkeley. Pa bismo se onda tamo
mogli igrati. Tako da ne moramo ići na to putovanje dugo punih petnaest
milja."
Norman je zastao pri radu; odložio je pincetu i polako kazao: "Mislim da
si možda u pravu." Ali ako njihov gradonačelnik Hooker Glebe ima radijski
predajnik, bi li im dao da se posluže njime? A ako ga ima...
"Možemo pokušati", nagovarala ga je Fran. "Ništa nas ne košta da
pokušamo."
"U redu", rekao je Norm i ustao sa svoje hobističke klupe.
Niski čovjek prepredena lica u vojnoj uniformi, gradonačelnik
Spletničke jame Pinole, šutke je slušao što mu govori Norm Schein. Zatim se
osmjehnuo mudrim, lukavim smiješkom. "Jasno, imam radijski predajnik.
Imam ga cijelo vrijeme. Snage pedeset vata. Ali zašto vam treba veza sa
Spletničkom jamom Oakland?"
Oprezno, Norm je rekao: "To je moja stvar."
Hooker Glebe je, dobro promislivši, rekao: "Dat ću vam je na korištenje
za petnaest dolara."
Radilo se o gadnom šoku, pa se Norm lecnuo. Bože mili; sav novac koji
on i njegova žena imaju - svaka im novčanica treba za potrebe igranja s Perky
Pat. Novac je valuta u igri; ne postoji drugi kriterij prema kojemu bi se moglo
znati je li netko pobijedio ili izgubio. "To je previše", rekao je naglas.
"Pa, recimo deset", kazao je gradonačelnik i slegnuo ramenima.
Napokon su utanačili iznos od šest dolara i jednog novčića od pedeset
centi.
"Uspostavit ću vam radiovezu", rekao je Hooker Glebe. "Zato što vi ne
znate kako se to radi. Trebat će vremena." Počeo je okretati ručicu generatora
na predajniku. "Obavijestit ću vas kad uspostavim vezu s njima. Ali novac mi
dajte sada." Ispružio je dlan, pa mu je Norm platio, izrazito nevoljko.
Tek je kasno te večeri Hooker uspio uspostaviti vezu s Oaklandom.
Samodopadno se, blistajući od ponosa na vlastiti uspjeh, pojavio u nastambi
Scheinovih u vrijeme večere. "Sve je spremno", obznanio je. "Čujte, znate li
da u Oaklandu zapravo ima devet spletničkih jama? Nisam to znao. Koja vam
treba? Dobio sam onu s kodnim radijskim imenom Crvena vanilija."
Zakikotao se. "Oni tamo su opasni i sumnjičavi; bilo je teško natjerati bilo
koga da mi odgovori."
Norm je ustao od večere i požurio u gradonačelnikovu nastambu, dok ga
je Hooker uspuhano slijedio.
Predajnik je, nego što, bio uključen, a statički hum šuštao je iz zvučnika
prijemne stanice. Norm je nespretno sjeo za mikrofon. "Treba samo
govoriti?" upitao je Hookera Glebea.
"Samo recite: ovdje Spletnička jama Pinole, poziv. Ponovite to par puta,
a kad vam se odazovu, kažite im to što već želite." Gradonačelnik je okrenuo
još nekoliko gumba na predajniku, čisto da se vidi tko je tu gazda.
"Ovdje Spletnička jama Pinole", kazao je Norm glasno u mikrofon.
Gotovo smjesta jasan je glas iz zvučnika rekao: "Ovdje Crvena vanilija
tri, odziv." Glas je bio hladan i grub; snažno ga se dojmio kao izrazito
tuđinski. Hooker je imao pravo.
"Imate li Connie Companion tamo dolje gdje vi živite?"
"Da, imamo", odgovorio je spletnik iz Oaklanda.
"Pa, upućujem vam izazov", rekao je Norman, osjećajući kako mu žile u
grlu nabijaju od napetosti sadržane u vlastitim riječima. "U ovom području
imamo Perky Pat; igrat ćemo s Perky Pat protiv vaše Connie Companion.
Gdje se možemo susresti?"
"Perky Pat", ponovio je spletnik iz Oaklanda. "Da, znam za nju. U što bi
se igralo, prema vašem prijedlogu?"
"Mi tu igramo uglavnom za papirnati novac", rekao je Norman,
osjećajući da mu je odgovor pomalo jadan.
"Imamo mi hrpe papirnatog novca", rekao je britko spletnik iz Oaklanda.
"To tu nikog ne zanima. Što još?"
"Ne znam." Osjećao se hendikepirano što govori s nekim koga ne vidi;
nije bio naviknut na to. Ljudi bi trebali, pomislio je, biti licem u lice, pa da se
vidi kakav izraz onaj drugi ima. Ovo nije prirodno. "Nađimo se na pola puta",
rekao je, "da raspravimo. Možda se možemo naći u Spletničkoj jami
Berkeley; što kažete?"
Spletnik iz Oaklanda je rekao: "To je predaleko. Hoćete da teglimo
svoju maketu za Connie Companion skroz dotle? Preteška je i mogla bi se
oštetiti."
"Ne, samo da raspravimo o pravilima i ulozima", rekao je Norman.
Sumnjičavim glasom, spletnik iz Oaklanda je rekao: "Pa, valjda bismo
to mogli. Ali bolje vam je da shvatite - za nas je lutka Connie Companion
itekako ozbiljna stvar; dobro se pripremite za raspravu o uvjetima."
"Hoćemo", potvrdio mu je Norm.
Cijelo to vrijeme gradonačelnik Hooker Glebe okretao je ručicu
generatora; oznojen, lica podbuhla od napora, ljutito je davao znakove rukom
Normu da završi s tim naklapanjem.
"U Spletničkoj jami Berkeley", završio je Norm. "Za tri dana. I pošaljite
svoga najboljeg igrača, onoga koji ima najveću i najuvjerljiviju maketu. Naše
makete za Perky Pat umjetnička su djela, shvaćate."
Spletnik iz Oaklanda rekao je: "Vjerovat ćemo u to kad ih vidimo.
Napokon, mi ovdje imamo stolare i električare i gipsare, koji nam izrađuju
makete; kladim se da ste vi svi amateri."
"Iznenadili biste se", rekao je zajapureno Norm i odložio mikrofon.
Hookeru Glebeu - koji je smjesta prestao okretati ručicu - kazao je: "Pobijedit
ćemo ih. Samo neka vide aparat za odlaganje otpada koji pravim za svoju
Perky Pat; znate li da je u stajim vjemenima bilo ljudi, hoću reći, pravih živih
ljudskih bića, koji nisu imali aparate za odlaganje otpada?"
"Sjećam se", rekao je Hooker osorno. "Znate, dobili ste mnogo okretaja
za tu cijenu; mislim da ste me nasanjkali tako dugim razgovorom." Pogledao
je Norma s toliko kivnje da je Normu postalo nelagodno. Naposljetku,
gradonačelnik jame imao je ovlast da izbaci kojega god spletnika želi; takav
im je bio zakon.
"Dat ću vam kutiju s protupožarnim alarmom koju sam baš neki dan
dovršio", rekao je Norm. "U mojoj maketi ona stoji na uglu bloka na kojem
živi Leonard, momak Perky Pat."
"Bit će dovoljno", složio se Hooker, a kivnja mu se ublažila. Zamijenila
ju je, smjesta, pohlepa. "Da mi to vidimo, Norm. Kladim se da će dobro
pristajati u moju maketu; kutija s protupožarnim alarmom je upravo ono što
mi treba da upotpunim svoj prvi blok, na kojemu mi stoji poštanski sandučić.
Hvala vam."
"Nema na čemu", uzdahnuo je Norm s filozofskim odmakom.
***
Kad se vratio sa svoga dvodnevnog puta u Spletničku jamu Berkeley,
lice mu je bilo tako mrko da je njegova žena smjesta shvatila da razgovori s
ljudima iz Oaklanda nisu baš dobro prošli.
Tog jutra jedan je brižnik bacio tetrapake sintetičkog pića sličnog čaju;
spremila je Normanu jednu šalicu tog napitka dok je čekala da čuje što se
dogodilo osam milja južno odatle.
"Natezali smo se", rekao je Norm, sjedeći umorno na krevetu koji su
zajednički dijelili on, žena i dijete. "Ne žele novac; ne žele namirnice -
naravno da ne žele namirnice, jer ih vražji brižnici i njima redovito bacaju."
"Pa što onda žele primiti?"
Norm je rekao: "Samu Perky Pat." Zatim je ušutio.
"O, Bože moj mili", rekla je zgroženo.
"Ali ako mi pobijedimo", istaknuo je Norm, "osvojit ćemo Connie
Companion."
"A makete? Što je s njima?"
"Zadržat ćemo vlastite. Radi se samo o Perky Pat, a ne o Leonardu, ni o
bilo čemu drugom."
"Ali", usprotivila se, "što da radimo ako izgubimo Perky Pat?"
"Mogu izraditi novu", rekao je Norm. "S vremenom. Imamo još priličnu
zalihu termoplastike i umjetne kose tu u jami. A imam i puno raznih boja;
trebalo bi mi bar mjesec dana, ali uspio bih. Ne radujem se tom poslu,
priznajem. Ali..." Oči su mu se zakrijesile. "Ne gledaj na tamnu stranu;
zamisli kako bi bilo osvojiti lutku Connie Companion. Mislim da bismo
realno mogli pobijediti; njihov se izaslanik činio bistrim i, kako je to Hooker
rekao, opasnim... ali taj s kojim sam razgovarao nije mi se učinio naročito
spletnim. Znaš, uz malo sreće..."
A, napokon, element sreće, slučajnosti, ulazio je u svaki stadij igre
putem zvrka s brojevima.
"Nije mi to u redu", rekla je Fran, "što ulažemo samu Perky Pat. Ali ako
ti tako kažeš..." Uspjela se blijedo nasmiješiti. "Pristat ću. A ako osvojiš
Connie Companion - tko zna? Možda te izaberu za gradonačelnika kad
Hooker umre. Zamisli, da osvojiš nečiju tuđu lutku - ne samo partiju i novac,
već samu lutku."
"Mogu je osvojiti", rekao je trijezno Norm. "Zato što sam vrlo spletan."
Osjećao je to u sebi, istu onu spletnost kojom je izvukao živu glavu iz
hidrogenskog rata, onu koja ga sve otad održava na životu. Ili je imaš ili
nemaš, shvatio je. A ja je imam.
Njegova je žena rekla: "A da zamolimo Hookera da sazove sastanak svih
iz jame, pa da pošaljemo najboljeg igrača iz cijele naše skupine. Tako da
budemo najsigurniji u pobjedu."
"Slušaj", rekao je Norm Schein usrdno. "Ja sam najbolji igrač. Ja ću ići.
A ići ćeš i ti; dobra smo ekipa, i bolje nam je da se ne razdvajamo. Uostalom,
potrebno nam je barem dvoje da nose maketu za Perky Pat." Sve u svemu,
procijenio je, maketa teži skoro trideset kila.
Imao je dojam da mu je plan zadovoljavajući. Ali kad ga je spomenuo
ostalim žiteljima Spletničke jame Pinole, suočio se s oštrim neslaganjem.
Cijeli je sutrašnji dan bio ispunjen razmiricama.
"Ne možete sami otegliti svoju maketu skroz onamo", rekao je Sam
Regan. "Ili povedite još ljudi sa sobom, ili si je ponesite u nekakvom vozilu.
Recimo, u kolicima." Uputio je mrk pogled Normu.
"Odakle mi kolica?" nije htio popustiti Norm.
"Možda se nešto dade prilagoditi", rekao je Sam. "Pomoći ću vam
koliko god mogu. Što se mene tiče, pošao bih i ja, ali, kao što sam rekao ženi,
cijela me ta ideja zabrinjava." Potapšao je Norma po leđima. "Divim se vašoj
hrabrosti, tvojoj i Franinoj, što ovako polazite. Kad bih bar i ja imao petlje za
to." Izgledao je nesretno.
Na koncu se Norm odlučio za tačke. On i Fran gurat će ih naizmjence.
Tako nijedno od njih neće morati nositi nikakav teret povrh hrane i vode za
sebe, te, naravno, noževa za zaštitu od pas-mačaka.
 Dok su pažljivo slagali sastavnice svoje makete u tačke, plaho im se
približio Timothy, sin Norma Scheina. "Povedi me sa sobom, tata", molećivo
je kazao. "Idem s vama za pedeset centi kao vodič i izviđač, a još ću vam i
pomoći da usput lovite hranu."
"Možemo i sami", rekao je Norm. "Ostani ti tu u spletničkoj jami; tu si
na sigurnijem." Išla mu je na živce sama pomisao da bi mu se sin mogao
prikrpati na jednom tako važnom pohodu. Bilo je to gotovo - svetogrdno.
"Poljubi me za rastanak", rekla je Fran Timothyju, osmjehnuvši mu se
načas; zatim joj se pozornost opet usmjerila na maketu spremljenu u tačke.
"Nadam se da se neće prevrnuti", rekla je plaho Normu.
"Nema načina", rekao je Norm. "Ako budemo bili pažljivi." Osjećao je
samopouzdanje.
Za nekoliko trenutaka počeli su gurati tačke uz rampu do poklopca na
vrhu, na putu za tamo gore. Njihovo putovanje prema Spletničkoj jami
Berkeley započelo je.
***
Na milju od Spletničke jame Berkeley on i Fran počeli su se spoticati o
prazne bačene kanistre, i poneke tek djelomice prazne: ostatke bivših
brižničkih paketa kakvi su ležali svud po površini i pokraj njihove jame.
Norm Schein odahnuo je s olakšanjem; putovanje naposljetku i nije bilo tako
teško, osim što je dobio žuljeve na rukama od držanja metalnih drški tačaka,
a Fran je iščašila gležanj, pa je sada bolno šepala. Ali put im je trajao kraće
nego što je očekivao, pa je sad bio pun poleta.
Pred njima se pojavila jedna prilika, koja je nisko čučnula u pepeo.
Dječak. Norm mu je mahnuo i doviknuo: "Hej, sinko - mi smo iz jame
Pinole; tu se trebamo naći s nekim ljudima iz Oaklanda... sjećaš me se?"
Dječak se, bez odgovora, okrenuo i klisnuo.
"Nema razloga za strah", rekao je Norm svojoj ženi. "Ide javiti vijest
njihovom gradonačelniku. Simpatičnom starčiću po imenu Ben Fennimore."
Uskoro se pojavila nekolicina odraslih, oprezno im prilazeći.
Norm je s olakšanjem spustio nogare tačaka u pepeo, pustio drške i
obrisao si lice rupčićem. "Je li već stigla momčad iz Oaklanda?" doviknuo im
je.
"Nije još", odvratio je visoki, stariji čovjek s bijelom trakom oko
nadlaktice i kićenom kapom. "Vi ste Schein, zar ne?" rekao je, zaškiljivši. To
je bio Ben Fennimore. "Već ste se vratili s maketom." Sad su se spletnici iz
Berkeleyja počeli natiskivati oko tačaka, razgledavajući maketu Scheinovih.
Na licima im se vidjelo divljenje.
"Ovdje imaju Perky Pat", objasnio je Norm svojoj ženi. "Ali..." Spustio
je glas. "Makete su im rudimentarne. Samo kuća, ormar i auto... nisu skoro
ništa sami izradili. Nemaju mašte."
Jedna spletnica iz Berkeleyja kazala je začuđeno Fran: "A vi ste
svojeručno izradili svaki komad namještaja?" Zadivljeno se obratila
muškarcu pokraj sebe. "Vidiš li ti što su oni stvorili, Ed?"
"Da", odgovorio je ovaj, kimnuvši. "Recite", kazao je Fran i Normu,
"možemo li je vidjeti postavljenu kako treba? Postavit ćete je u našoj jami,
zar ne?"
"Nego što", rekao je Norm.
Spletnici iz Berkeleyja pomogli su im da odguraju tačke tu posljednju
milju. Nedugo zatim spuštali su se rampom u podzemnu jamu.
"To ti je velika jama", rekao je Norm znalački svojoj Fran. "Ovdje ima
sigurno dvije tisuće ljudi. Tu se nekada nalazilo Kalifornijsko sveučilište."
"Tako dakle", rekla je Fran, pomalo plaha zbog ulaženja u nepoznatu
jamu; ovo joj je bilo prvi puta nakon mnogo godina - još od rata, zapravo - da
vidi nekog neznanca. A sad toliko njih odjednom. To je gotovo bilo previše
za nju; Norm je osjetio kako se odmiče od njih i, u strahu, pritišće uz njega.
Kad su stigli do prve razine i počeli iskrcavati tačke, Ben Fennimore im
je prišao i tiho kazao: "Mislim da smo uočili ljude iz Oaklanda; upravo smo
dobili izvještaj o kretanju tamo gore. Pa budite spremni." Dodao je:
"Navijamo za vas, naravno, zato što imate Perky Pat, jednako kao i mi."
"Jeste li ikada vidjeli lutku Connie Companion?" upitala ga je Fran.
"Ne, gospođo", odgovorio je Fennimore uljudno. "Ali jasno da smo čuli
za nju, s obzirom na to da smo susjedi Oaklandu, i sve to. Reći ću vam jednu
stvar... čujemo da je lutka Connie Companion malo starija od Perky Pat.
Znate - malo je, ovaj, zrelija." Objasnio je: "Samo sam vas htio pripremiti na
to."
Norm i Fran pogledali su se. "Hvala", polako mu je kazao Norm. "Da,
trebali bismo biti što je moguće pripremljeniji. A što je s Paulom?"
"Ma, on nije ništa naročito", rekao je Fennimore. "Connie vodi glavnu
riječ; mislim da Paul zapravo čak nema ni vlastiti stan. Ali bolje pričekajte
dok spletnici iz Oaklanda ne dođu ovamo; ne bih vam htio kazati nešto
pogrešno - sve što znam zasnovano je na tuđim pričama, shvaćate."
Oglasio se drugi spletnik iz Berkeleyja, koji je stajao u blizini: "Jednom
sam vidio Connie, i da znate da je poprilično razvijenija od Perky Pat."
"Što mislite, koliko godina ima Perky Pat?" upitao ga je Norm.
"Pa, rekao bih sedamnaest ili osamnaest", dobio je Norm odgovor.
"A Connie?" Napeto je iščekivao.
"Pa, ona bi čak mogla imati i punih dvadeset pet."
Začuli su buku s rampe iza njih. Pojavilo se još spletnika iz Berkeleyja,
a za njima dvojica koji su između sebe nosili podij na kojem je Norm ugledao
posve uređenu veliku, spektakularnu maketu.
Ovo je bila momčad iz Oaklanda, a to nije bio bračni par, muž i žena;
obojica su bili muškarci, i imali tvrda lica sa strogim, distanciranim očima.
Kratko su trznuli glavama prema njemu i Fran, u znak prepoznavanja. A
zatim su beskrajno pažljivo na pod položili podij na kojem im je počivala
maketa.
Iza njih se pojavio i treći spletnik iz Oaklanda, s metalnom kutijom u
rukama, prilično sličnom kovčežiću za užinu. Dok ih je promatrao, Norm je
instinktivno shvatio da u toj kutiji leži lutka Connie Companion. Spletnik iz
Oaklanda izvadio je ključ i počeo otključavati kutiju.
"Spremni smo za početak partije kad god vam odgovara", rekao je
najviši muškarac iz Oaklanda. "Kako smo se ranije dogovorili, služit ćemo se
zvrkom s brojevima umjesto kocke. Da se smanji mogućnost varanja."
"Slažem se", rekao je Norm. Nevoljko je ispružio ruku. "Ja sam Norman
Schein, a ovo je moja supruga i suigračica Fran."
Čovjek iz Oaklanda, očito vođa, rekao je: "Ja sam Walter R. Wynn. Ovo
je moj suigrač, Charley Dowd, a čovjek s kutijom je Peter Foster. On neće
igrati; on samo čuva našu maketu." Wynn je pogledao oko sebe, u spletnike
iz Berkeleyja, kao da hoće reći: znam da svi vi tu volite Perky Pat. Ali baš
nas briga; ne bojimo se.
Fran je rekla: "Spremni smo za igru, gospodine Wynn." Glas joj je bio
dubok, ali pribran.
"Što je s novcem?" upitao je Fennimore.
"Mislim da obje momčadi imaju pregršt novca", rekao je Wynn.
Rasprostro je nekoliko tisuća dolara u zelenim novčanicama, a zatim je Norm
postupio jednako. "Novac, jasno, nema ulogu u ovome, osim kao sredstvo za
igranje."
Norm je kimnuo glavom; savršeno ga je shvaćao. Jedino su same lutke
bile bitne. A sad je, po prvi puta, vidio lutku Connie Companion.
Gospodin Foster, koji je očito bio zadužen za nju stavljao ju je u njezinu
spavaću sobu. A od pogleda na nju Norm je ostao bez daha. Da, starija je.
Odrasla žena, nikako ne djevojka... razlika između nje i Perky Pat bila je
izrazita. A tako je uvjerljiva, kao živa. Izrezbarena, a ne izlivena; očito je bila
izdjeljana iz drveta i zatim oličena - nije bila od termoplastike. A njezina
kosa. Po svoj prilici bila je to prava kosa.
Ostao je pod dubokim dojmom.
"Što mislite o njoj?" upitao ga je Walter Wynn s blijedim smiješkom.
"Vrlo je - dojmljiva", priznao je Norm.
***
Sada su Oaklanđani proučavali Perky Pat. "Lijevana termoplastika",
rekao je jedan od njih. "Umjetna kosa. Ipak, lijepa odjeća; sve je to rukom
šivano, to se vidi. Zanimljivo; točno smo čuli. Perky Pat nije odrasla, ona je
samo tinejdžerka."
Sad se pojavio muški pratitelj Connie; stavili su ga u spavaću sobu
pokraj nje.
"Čekajte malo", rekao je Norm. "Stavljate Paula, ili kako se već zove, u
njezinu spavaću sobu s njom? Zar on nema vlastiti stan?"
Wynn je rekao: "U braku su."
"U braku!" Norman i Fran zabezeknuto su blenuli u njega.
"Pa jasno", rekao je Wynn. "Tako da je prirodno da žive zajedno. Vaše
lutke, pak, nisu, zar ne?"
"N-ne", rekla je Fran. "Leonard je momak Perky Pat..." Glas joj je
zamro. "Norm", rekla je i ščepala ga za nadlakticu, "ne vjerujem mu; mislim
da samo tako kaže da su u braku, da bi oni došli u prednost. Jer ako oboje
krenu iz iste sobe..."
Norm je glasno kazao: "Slušajte vi, svi skupa. Nije pošteno to što kažete
da su u braku."
Wynn je rekao: "Nije da 'kažemo' da su u braku: u braku su. Zovu se
Connie i Paul Lathrope, i žive na adresi 24 Arden Place, Piedmont. U braku
su već godinu dana, što će potvrditi većina igrača." Zvučao je smireno.
Možda je to istina, pomislio je Norm. Bio je istinski potresen.
"Gledaj ih zajedno", rekla je Fran, kleknuvši da prouči maketu
Oaklanđana. "U istoj spavaćoj sobi, u istoj kući. Ma, Norm; vidiš li? Postoji
samo jedan krevet. Veliki bračni krevet." Obratila mu se s molećivim
pogledom: "Kako da Perky Pat i Leonard igraju protiv njih?" Glas joj se
tresao. "To nije moralno u redu."
 "Ovo je posve drugačija vrsta makete", rekao je Norm Walteru Wynnu.
"Ova vaša. Potpuno različita od one na koju smo se naviknuli, kao što vidite."
Pokazao je vlastitu maketu. "Zahtijevam da u ovoj partiji Connie i Paul ne
žive skupa i ne smatraju se bračnim parom."
"Ali oni to jesu", oglasio se Foster. "To je činjenica. Gledajte - odjeća
im je u istom ormaru." Pokazao im je ormar. "I smještena je u ladice iste
komode." Pokazao im je i to. "I pogledajte u kupaonicu. Dvije četkice za
zube. Njegova i njezina, na istom držaču. Pa se možete uvjeriti da to nismo
naprečac izmislili."
Uslijedila je tišina.
Zatim je Fran zamuckujući rekla: "A ako su u braku... hoćete reći da su
imali... intimne odnose?"
Wynn je podignuo obrvu, te kimnuo. "Jasno, budući da su u braku. Ima
li nečeg lošeg u tome?"
"Perky Pat i Leonard nikad nisu..." otpočela je Fran, a zatim prestala.
"Naravno da nisu", složio se Wynn. "Jer oni samo hodaju. Razumijemo
mi to."
Franje rekla: "Mi naprosto ne možemo igrati. Ne možemo." Primila je
muža za rame. "Vratimo se u jamu, u Pinole - molim te, Normane."
"Čekajte", rekao je smjesta Wynn. "Ako nećete igrati, predali ste partiju;
morate nam dati Perky Pat."
Tri Oaklanđana zajedno su kimnula. A Norm je vidio da mnogo
spletnika iz Berkeleyja također kima glavom, uključujući Bena Fennimorea.
"Imaju pravo", Norm je s mukom kazao ženi. "Morali bismo im je
predati. Bolje nam je da igramo, dušo."
"Da", rekla je Fran mrtvačkim, ravnim glasom. "Igrat ćemo." Sagnula se
i bezvoljno zavrtjela osovinu zvrka. Zaustavio se na šestici.
Osmjehnuvši se, Walter Wynn kleknuo je i zavrtio. On je dobio
četvorku.
Igra je započela.
Skutren iza raštrkanog, raspadnutog sadržaja davno bačenog brižničkog
paketa, Timothy Schein vidio je kako prašnim poljem pristižu njegovi otac i
majka, gurajući tačke pred sobom. Izgledali su umorno i iznureno.
"Zdravo", viknuo je Timothy i skočio prema njima, radostan što ih opet
vidi; strašno su mu nedostajali.
"Zdravo, sine", promrmljao je njegov otac, kimnuvši. Ispustio je drške
tačaka, te stao i obrisao lice rupčićem.
 Uto je dotrčao Fred Chamberlain, sav uspuhan. "Zdravo, gospodine
Schein; zdravo, gospođo Schein. Hej, jeste li dobili? Jeste li pobijedili
spletnike iz Oaklanda? Kladim se da jeste, zar ne?" Gledao je prvo u njega,
pa u nju, pa onda opet u njega.
Prigušenim glasom, Franje kazala: "Jesmo, Freddy. Pobijedili smo."
Norm je rekao: "Pogledaj u tačke."
Dva dječaka su pogledala. A ondje je, usred makete Perky Pat, ležala
nova lutka. Veća, popunjenijih oblina, mnogo starija od Pat... oni su zurili u
nju, a ona je slijepo zurila u sivo nebo nad sobom. Znači, ovo je lutka Connie
Companion, kazao je Timothy sebi. Oho!
"Imali smo sreće", rekao je Norm. Još se nekoliko ljudi pojavilo iz jame
i počelo okupljati oko njih, naćuljenih ušiju. Jean i Sam Regan, Tod Morrison
i njegova žena Helen, a sada i njihov gradonačelnik, Hooker Glebe glavom,
koji se gegao prema njima uzbuđeno i uzrujano, zajapurena lica, uspuhan od
napornog - i za njega neuobičajenog - uspinjanja uz rampu.
Fran je rekla: "Dobili smo karticu za poništenje dugova baš kad smo
najviše zaostajali. Dugovali smo pedeset tisuća, a ona nas je izjednačila sa
spletnicima iz Oaklanda. A onda smo, iza toga, dobili karticu za preskakanje
deset polja, čime smo došli ravno na polje za jackpot, barem na našoj maketi.
Došlo je do vrlo žučljive svađe, jer su nam Oaklanđani pokazali da se na
njihovoj maketi tu nalazi porezna ovrha pridodana polju vlasništva nad
nekretninama, ali nama je na zvrku došao neparni broj, što nas je vratilo na
vlastitu igraću ploču." Uzdahnula je. "Drago mi je što smo se vratili. Bilo je
teško, Hooker; partija je bila baš naporna."
Hooker Glebe je sipljivo kazao: "Da mi vidimo tu lutku Connie
Companion, narode." Fran i Norma je upitao: "Smijem je podići, da je svi
vide?"
"Jasno", rekao je Norm i kimnuo glavom.
Hooker je primio lutku Connie Companion. "Zbilja je realistična", rekao
je, pomno je pregledavajući. "Naša je odjeća uglavnom bolja od njezine; ova
mi izgleda strojno izrađena."
"Pa i jest", složio se Norm. "Ali ona sama je izrezbarena, a ne izlivena."
"Da, kao što vidim." Hooker je prevrtao lutku u rukama, proučavajući je
iz svih kutova. "Lijepo izrađeno. Ima... ovaj, ženstvenije obline od Perky Pat.
Kakav to komplet ima na sebi? Nekakvo odijelo od tvida."
"Poslovno odijelo", rekla je Fran. "Osvojili smo ga skupa s njom; oni su
unaprijed na to pristali."
 "Shvaćate, ona je zaposlena", objasnio je Norm. "Radi kao psihološki
konzultant u poslovnoj tvrtki koja se bavi marketinškim istraživanjem. Na
obradi potrošačkih preferencija. Vrlo dobro plaćeno radno mjesto - godišnje
zarađuje dvadeset tisuća, mislim da je Wynn tako rekao."
"Ti vrapca", rekao je Hooker. "A Pat tek ide na koledž; još je u školi."
Nešto ga je očito mučilo. "Pa, valjda je neizbježno da oni u nekim pogledima
prednjače. Najhitnije je da ste vi pobijedili." Vratio mu se srdačan osmijeh na
lice. "Perky Pat odnijela je prevagu." Podignuo je lutku Connie Companion
visoko u zrak, tako da je svi dobro vide. "Gledajte s čim su se vratili Norm i
Fran, narode!"
Norm je rekao: "Samo pažljivo s njom, Hooker." Glas mu je bio čvrst.
"A?" rekao je Hooker, zastavši. "Zašto, Norm?"
"Zato", rekao je Norm, "što ona očekuje bebu."
Odjednom je zavladala mrtva tišina. Pepeo oko njih jedva se primjerno
komešao; to je bio jedini zvuk.
"Odakle to znate?" upitao ih je Hooker.
"Rekli su nam. Oaklanđani su nam rekli. A mi smo i to osvojili - nakon
ogorčene razmirice koju je morao razriješiti Fennimore." Posegnuo je u
tačke, iz njih uzeo kožnu vrećicu, te iz nje polako izvadio ružičasto,
izrezbareno novorođenče. "Osvojili smo i ovo, zato što se Fennimore složio
da je s tehničkog stanovišta to doslovce sastavni dio lutke Connie Companion
u ovom trenutku."
Hooker je dugo, dugo samo gledao u njega.
"Udana je", pojasnila je Fran. "Za Paula. Nije da samo hodaju. Ona je u
trećem mjesecu trudnoće, objasnio nam je gospodin Wynn. To nam je rekao
tek nakon što smo pobijedili; nije baš htio, znate, ali smatrali su da su nam
dužni to povjeriti. Mislim da su imali pravo; ne bi bilo pristojno da nam ne
kažu."
Norm je rekao: "A uz to postoji i prava odjeća za embrij..."
"Da", rekla je Fran. "Connie se, naravno, mora otvoriti da bi se to
vidjelo..."
"Ne", rekla je Jean Regan. "Molim vas, ne."
Hooker je rekao: "Ne, gospođo Schein, nemojte." Odmaknuo se.
Franje rekla: "I nas je to, naravno, isprva šokiralo, ali..."
"Shvaćate", ubacio se Norm, "to je logično; morate slijediti logiku. Pa,
eto, jednoga dana će i Perky Pat..."
"Ne", rekao je grubo Hooker. Sagnuo se i dograbio kamen iz hrpice pod
svojim nogama. "Ne", rekao je i podigao ruku. "Dosta je bilo, vas dvoje. Da
više ništa niste rekli."
Sada su i Reganovi dograbili kamenje. Nitko nije progovorio.
Franje, naposljetku, rekla: "Norm, moramo otići odavde."
"Ima ona pravo", rekao im je Tod Morrison. Njegova je žena kimnula u
znak smrknutog slaganja.
"Vraćajte se vi dolje u Oakland", rekao je Hooker Normanu i Fran
Schein. "Ovdje više ne stanujete. Niste više isti kao prije. Vi ste se -
promijenili."
"Da", polako je kazao Sam Regan, napola sebi u bradu. "Imao sam ja
pravo; bilo je razloga za strah." Normu Scheinu je pak rekao: "Koliko je
naporan taj put do Oaklanda?"
"Samo smo otišli do Berkeleyja", rekao je Norm. "Do Spletničke jame
Berkeley." Bio je vidljivo zbunjen i preneražen ovakvim slijedom zbivanja.
"Bože moj", rekao je, "pa ne možemo se samo okrenuti i opet odgurati ove
tačke skroz natrag do Berkeleyja - premoreni smo, trebamo se odmoriti!"
Sam Regan je rekao: "A što ako netko drugi gura?" Zatim je prišao
Scheinovima i stao uz njih. "Ja ću gurati taj vražji teret. Ti vodi, Schein."
Pogledao je prema vlastitoj ženi, ali Jean se nije pomaknula. A nije ni
odložila svoju šaku kamenja.
Timothy Schein povukao je oca za ruku. "Smijem ovaj put s vama, tata?
Molim te, daj da idem i ja."
"U redu", rekao je Norm, napola sebi u bradu. Zatim se sabrao. "Znači
da ovdje nismo poželjni." Obratio se Fran. "Hajdemo. Sam će gurati tačke;
mislim da možemo stići natrag prije mraka. Ako ne stignemo, možemo
prespavati na otvorenome; Timothy će nam pomoći da se zaštitimo od
pasmačaka."
Franje rekla: "Izgleda da nemamo izbora." Bila je blijeda u licu.
"A ovo si uzmite", rekao je Hooker. Ispružio je ono majušno izrezbareno
novorođenče. Fran Schein ga je uzela i nježno ga vratila u kožnu vrećicu.
Norm je položio Connie Companion natrag u tačke, na mjesto gdje je prije
bila. Sad su bili spremni za povratak.
"Dogodit će se to prije ili kasnije i ovdje kod vas", rekao je Norm
okupljenim ljudima, spletnicima iz Pinolea. "Oakland je jednostavno
napredniji; to je sve."
"Hajde više", rekao je Hooker Glebe. "Krenite."
Kimnuvši, Norm se mašio drški tačaka, ali Sam Regan ga je odgurnuo i
sam ih dohvatio. "Idemo", rekao je.
Troje odraslih, pred kojima je išao Timothy Schein s isukanim nožem -
za slučaj da ih napadne kakva pasmačka - krenulo je na put, u smjeru
Oaklanda i juga. Nitko nije ništa rekao. Nije se imalo što reći.
"Sramota što se ovo moralo dogoditi", rekao je Norm napokon, kad su se
udaljili skoro punu milju, a iza njih više nije bilo ni traga od spletnika iz jame
Pinole.
"Možda i nije", rekao je Sam Regan. "Možda je tako bolje." Nije
djelovao potišteno. A on je, napokon, izgubio suprugu; žrtvovao je više nego
bilo tko drugi, pa ipak - preživio je.
"Drago mi je što tako misliš", rekao je Norm ozbiljno.
Hodali su dalje, svatko obuzet svojim mislima.
Nakon nekog vremena, Timothy je kazao svome ocu: "Sve te velike
spletničke jame na jugu... u njima se puno više toga zbiva, zar ne? Hoću reći,
nije da samo sjede i igraju tu igru." Usrdno se nadao da je tako.
Njegov je otac rekao: "To je točno, pretpostavljam."
Iznad njih jedan je brižnički brod fijuknuo velikom brzinom i zatim
gotovo u isti mah iščezao s vidika; Timothy ga je ispratio pogledom, ali brod
ga zapravo i nije zanimao, jer bilo je toliko toga čemu se sad više radovao, na
tlu i pod tlom, ispred njih, u pravcu juga.
Njegov je otac prošaptao: "Ti Oaklanđani; njihova igra, njihova
konkretna lutka, nečemu ih je naučila. Connie je morala odrasli, što je sve
njih natjeralo da odrastu zajedno s njom. Naši spletnici nikada nisu saznali za
to, ne od Perky Pat. Pitam se hoće li ikada uopće saznati. Ona će morati
odrasti, jednako kao što je odrasla i Connie. Connie je zacijelo nekoć bila
poput Perky Pat. Jednom davno."
Budući da ga nije zanimalo što njegov otac govori - koga je zapravo
briga za lutke i igranje s lutkama? - Timothy je trčkarao ispred njih, bacao
pogled prema svemu što leži pred njima, prema prilikama i mogućnostima, za
njega i za njegovu majku i oca, a također i za gospodina Regana.
"Jedva čekam", doviknuo je ocu, a Norm Schein mu je uspio odgovoriti
blijedim, iscrpljenim osmijehom.
 Stvor-otac

"Večera je gotova", strogo je kazala gospođa Walton. "Idi po svoga oca i

reci mu da opere ruke. Isto vrijedi i za tebe, mladiću." Iznijela je vrući lonac
na uredno postavljeni stol. "Naći ćeš ga vani, u garaži."
Charles se nećkao. Imao je samo osam godina, a problem koji ga je
mučio posve bi zbunio i rabina Hillela. "Ja..." nesigurno je zaustio.
"Što je bilo?" June Walton zamijetila je nelagodan ton u glasu svoga
sina, pa su joj se izdašna njedra uzbibala od iznenadne strepnje. "Zar Ted nije
vani u garaži? Za ime Božje, tek što je nabrusio škare za živicu. Nije valjda
otišao do Andersonovih, zar ne? Rekla sam mu da je večera praktički na
stolu."
"U garaži je", rekao je Charles. "Ali on... priča sa sobom."
"Priča sa samim sobom!" Gospođa Walton skinula je jarku plastičnu
pregaču i objesila je na kvaku. "Ted? Ma on nikad ne priča sa samim sobom.
Idi, reci mu da dođe ovamo." Natočila je vrelu crnu kavu u male modrobijele
porculanske šalice i počela u njih žlicom stavljati kukuruzne pahuljice s
vrhnjem. "Što ti je sad? Idi, reci mu!"
"Ne znam kojem od njih da kažem", očajnički je izgovorio Charles.
"Obojica isto izgledaju."
Prsti June Walton omlohavili su oko ručke aluminijskog lonca u njezinoj
ruci; pahuljice s vrhnjem načas su se opasno zaljuljale. "Mladiću..." ljutito je
zaustila, ali u tom trenutku Ted Walton je krupnim koracima ušao u kuhinju,
udahnuo, onjušio i protrljao ruke.
"Ah", podviknuo je veselo. "Janjeći gulaš."
"Goveđi gulaš", promrmljala je June. "Ted, što si to radio tamo vani?"
Ted se svalio na svoje mjesto i razmotao si ubrus. "Naoštrio sam škare
kao britvu. Nauljio i naoštrio. Bolje ih ne dirajte - odrezat ćete si ruku." Bio
je markantan muškarac koji tek stoje prešao tridesetu; gusta plava kosa,
snažne ruke, spretni prsti, četvrtasto lice i blistave smeđe oči. "Ovaj gulaš baš
dobro izgleda. Težak dan u uredu - petak, znate. Stvari se nagomilaju, a mi
moramo sve izvještaje završiti do pet popodne. Al McKinley tvrdi da bi odjel
mogao riješiti 20 posto više predmeta kad bismo si organizirali pauze za
ručak; rasporedili ih tako da uvijek netko od nas bude u uredu." Pozvao je
Charlesa sebi. "Sjedni, pa da počnemo."
 Gospoda Walton poslužila je zamrznuti grašak. "Ted", rekla je dok je
polako sjedala na svoje mjesto, "tišti li te štogod?"
"Tišti?" Trepnuo je. "Ne, ništa posebno. Samo uobičajene stvari. Zašto?"
June Walton je s nelagodom bacila pogled prema svome sinu. Charles je
ukočeno sjedio na svome mjestu, bezizražajna lica, blijed kao krpa. Nije se ni
pomaknuo, nije si razmotao ubrus, nije čak pipnuo ni mlijeko. Napetost je
bila u zraku; osjećala ju je. Charles je odmaknuo svoju stolicu od očeve;
skutrio se, u strepnji i iščekivanju, stoje mogao dalje od svoga oca. Usne su
mu se pomicale, ali nije mogla razabrati što to govori.
"Što ti je?" odsječno ga je upitala, prignuvši se prema njemu.
"Onaj drugi", mrmljao je Charles sebi u bradu. "Ušao je onaj drugi."
"Kako to misliš, dušo?" upitala ga je glasno June Walton. "Koji to
drugi?"
Ted se stresao. Čudan mu je izraz preletio licem. Smještaje iščezao; ali u
tom trenutku lice Teda Waltona posve je izgubilo svoj poznati oblik. Nešto
tuđinsko i hladno odrazilo se kroz njega, izvijena, palucava masa. Oči su se
zamutile i povukle, te ih je prekrio sloj arhaičnog sjaja. Uobičajeni izgled
umornog, sredovječnog muža nestao je.
A zatim se vratio - ili gotovo vratio. Ted se iscerio i počeo trpati u sebe
gulaš i zamrznuti grašak i kukuruzne pahuljice s vrhnjem. Glasno se smijao,
miješao kavu, zbijao šale i objedovao. Ali nešto užasno nije bilo u redu.
"Onaj drugi", mrmljao je Charles, blijed u licu, dok su mu ruke počinjale
drhtati. Odjednom je poskočio i ustuknuo od stola. "Gubi se!" viknuo je.
"Gubi se odavde!"
"Hej", zabrundao je Ted prijetećim tonom. "Što te spopalo?" Strogo je
upro prst prema dječakovoj stolici. "Sjedi tamo i jedi, mladiću. Majka ti nije
skuhala večeru da bi je bacili."
Charles se okrenuo i istrčao iz kuhinje, prema svojoj sobi na katu. June
Walton zinula je u čudu i zatreptala od preneraženosti. "Ma tako mi..."
Ted je nastavio jesti. Lice mu je bilo mrko; oči tvrde i tamne. "Taj mali",
promrsio je, "mora naučiti par stvari. Možda bismo nas dvojica trebali malo
porazgovarati nasamo."
Charles je čučnuo i osluškivao.
Stvor-otac uspinjao se stubištem, sve bliži. "Charles!" ljutito je viknuo.
"Jesi li gore?"
Nije mu odgovorio. Bešumno se povukao u svoju sobu i čvrsto zatvorio
vrata. Srce mu je snažno tuklo. Stvor-otac stigao je do odmorišta; za trenutak
će ući u njegovu sobu.
Pohitao je do prozora. Bio je prestravljen; stvor je već po mračnom
hodniku napipavao kvaku. Podignuo je prozor i popeo se na krov.
Prostenjavši, skočio je u cvjetnjak koji je ležao pokraj ulaznih vrata, zateturao
i došao do daha, a zatim poskočio i utekao od svjetlosti koja je potekla s
njegovog prozora, žute mrlje u večernjem mraku.
Pronašao je garažu; nadvila se pred njim kao crni kvadrat naspram neba.
Dahćući, potražio je baterijsku svjetiljku u džepu, a zatim oprezno odgurnuo
vrata i ušao.
Garaža je bila prazna. Auto je bio parkiran ispred nje. Radna klupa
njegovog oca stajala je slijeva. Čekići i pile na drvenim zidovima. Otraga su
bili kosilica, grablje, lopata, motika. Kanistar petroleja. Registracijske pločice
pribijene posvuda. Pod je bio dijelom betonski, a dijelom zemljan; u sredini
je ležala velika mrlja nafte, masni i crni busenovi korova pod treperavim
snopom svjetiljke.
Odmah do vrata stajala je velika bačva za smeće. Na bačvi su bile
naslagane raskvašene novine i časopisi, pljesnivi i vlažni. Gust vonj truleži
potekao je iz njih kad ih je Charles počeo premještati. Pauci su padali na
beton i miljeli u stranu; gazio ih je i nastavljao tražiti.
Vrisnuo je od prizora koji je ugledao. Ispustio je baterijsku svjetiljku i
silovito odskočio. Garažom je smjesta zavladala tmina. Natjerao se da klekne,
te je tijekom jednog bezvremenskog trenutka pipao po mraku tražeći
svjetiljku, među paucima i masnim korovom. Napokon ju je opet dohvatio.
Uspio je usmjeriti snop u bačvu, niz otvor koji je napravio odgurivanjem
časopisa.
Stvor-otac nagurao ih je skroz na dno bačve. Među staro lišće i razderani
karton, gnjile ostatke časopisa i zavjesa, tavanski otpad koji je njegova majka
dovukla ovamo u nakani da ga jednog dana spali. I dalje su barem malo bili
slični njegovome ocu, taman dovoljno da ga prepozna. Pronašao ih je - a od
prizora mu se želudac okrenuo. Pridržao se za bačvu i žmirio sve dok ih
napokon nije bio u stanju ponovno pogledati. U bačvi su se nalazili ostaci
njegovoga oca, njegovoga stvarnog oca. Oni dijelovi koji stvoru-ocu nisu bili
potrebni. Dijelovi koje je odbacio.
Dohvatio je grablje i gurnuo ih da pročačka ostatke. Bili su suhi. Pucali
su i trgali se na dodir grablji. Bili su poput odbačene zmijske kože, krunili se
i mrvili, raspadali na dodir. Prazna koža. Utrobe više nije bilo. Onog bitnog.
Samo je ovo preostalo, samo ta krhka, ispucana koža, natisnuta u hrpicu na
dno bačve za smeće. Ovo je bilo sve što je stvor-otac ostavio; sve ostalo je
proždro. Uzeo je utrobu - i mjesto njegovoga oca.
Zvuk.
Ispustio je grablje i požurio prema vratima. Stvor-otac pristizao je
stazom prema garaži. Cipele su mu drobile šljunak; nesigurno je opipavao
put. "Charles!" ljutito je pozvao. "Jesi li tamo unutra? Čekaj samo da te
dohvatim, mladiću!"
Poširoka, uzrujana prilika njegove majke ocrtavala se na osvijetljenom
ulazu u kuću. "Ted, molim te, nemoj ga tući. Jako se uzrujao zbog nečega."
"Neću ga tući", hrapavo je kazao stvor-otac; zastao je da kresne šibicu.
"Samo ću malo popričati s njim. Treba ga naučiti redu. Da mi tako ode od
stola i pobjegne po noći, iskrade se preko krova..."
Charles je šmugnuo iz garaže; bljesak šibice obasjao je njegovu priliku u
uzmaku, a stvor-otac je zaurlao i pohrlio prema njemu.
"Dolazi ovamo!"
Charles je potrčao. Poznavao je tlo bolje od stvora-oca; taj je znao
štošta, preuzeo je štošta kad je oteo utrobu njegova oca, ali nitko nije znao
put tako dobro kao on. Stigao je do ograde, popeo se na nju, preskočio u
dvorište Andersonovih, protrčao pokraj užeta za rublje, niz put pokraj njihove
kuće, te izbio na ulicu Maple.
Osluškivao je, zgurivši se i zadržavši dah. Stvor-otac nije nastavio za
njim. Vratio se doma. Ili je dolazio unaokolo, pločnikom.
Duboko je udahnuo, drhtureći. Morao je nastaviti dalje. Prije ili kasnije,
pronaći će ga. Bacio je pogled desno i lijevo, uvjerio se da ga taj ne promatra,
a zatim hitro otrčao odatle.
"Što sad ti hoćeš?" osorno ga je upitao Tony Peretti. Tony je bio
četrnaestogodišnjak. Sjedio je za stolom u blagovaonici Perettijevih
obloženoj hrastovinom, s knjigama i olovkama rasutim oko sebe, te Coca-
Colom i polovicom sendviča sa šunkom i maslacem od kikirikija pokraj sebe.
"Ti si Walton, zar ne?"
Tony Peretti bio je zaposlen u Johnsonovoj trgovini bijele tehnike u
gradu, gdje je poslije škole raspakiravao štednjake i hladnjake. Bio je krupan,
zatupasta lica. Crne kose, maslinaste kože, bijelih zuba. Charles je par puta
od njega dobio batina; svi su klinci u susjedstvu od njega dobili batina.
Charles se iskrivio. "Čuj, Peretti. Može jedna usluga?"
"Što sad hoćeš?" Perettiju je očito išao na živce. "Da ti nabijem šljivu na
oko?"
 Nesretno se zapiljivši u pod, stisnutih šaka, Charles mu je u nekoliko
kratkih, prošaptanih rečenica opisao što se dogodilo.
Kad je završio, Peretti je ispustio tih zvižduk. "Nemoj zezat."
"Istina je." Hitro je kimnuo. "Pokazat ću ti. Dođi sa mnom pa ćeš
vidjeti."
Peretti je polako ustao od stola. "Jah, pokaži mi. Baš me zanima."
Donio je zračnicu iz svoje sobe, pa su njih dvojica u tišini pošli
mračnom ulicom prema Charlesovoj kući. Nijedan od njih nije puno pričao.
Peretti je bio duboko zamišljen, ozbiljna i sumorna izraza lica. Charles je još
uvijek bio ošamućen; nije imao nijedne misli u glavi.
Skrenuli su na prilazni put Andersonovih, prepriječili stražnjim
dvorištem, popeli se preko ograde i oprezno se spustili u Charlesovo dvorište.
Ondje se ništa nije kretalo. Potpuna je tišina vladala dvorištem. Ulazna vrata
kuće bila su zatvorena.
Provirili su kroz prozor dnevne sobe. Zastor je bio spušten, ali žuta je
svjetlost još sjala kroz usku pukotinu. Na kauču je sjedila gospođa Walton i
šivala pamučnu majicu. Njezino je krupno lice imalo tužan, nespokojan izraz.
Radila je bezvoljno, nezainteresirano. Preko puta nje sjedio je stvor-otac.
Zavaljen u naslonjač njegova oca, izuven, čitao je večernje novine. Televizor
je bio uključen i radio je neopaženo u kutu. Na naslonu za ruke naslonjača
počivala je limenka piva. Stvor-otac sjedio je upravo onako kao što je sjedio i
njegov otac; mnogo je naučio.
"Izgleda sasvim kao on", sumnjičavo je prošaptao Peretti. "Sigurno me
ne vučeš za nos?"
Charles ga je odveo u garažu i pokazao mu bačvu za smeće. Peretti je
posegnuo svojim dugim, preplanulim rukama na dno i izvukao suhe, prhke
ostatke. Raširili su se, razmatali, sve dok se nije ocrtala cijela figura njegovog
oca. Peretti je položio ostatke na pod i postavio otrgnute dijelove natrag na
mjesto. Ostaci su bili bezbojni. Gotovo prozirni. Jantarno žuti, tanki poput
papira. Suhi i potpuno beživotni.
"To je sve", rekao je Charles. Suze su mu navrle na oči. "To je sve što je
ostalo od njega. Utroba je kod onoga stvora."
Peretti je problijedio. Drhtavim rukama nagurao je ostatke natrag u
bačvu za smeće. "Ovo je zbilja velika stvar", promrmljao je. "Kažeš da si
vidio njih dvojicu kako pričaju?"
"Pričaju. Izgledali su sasvim jednako. Otrčao sam u kuću." Charles je
otro suze i šmrknuo; nije se više mogao suzdržavati. "Taj ga je pojeo dok sam
ja bio unutra. Onda je ušao u kuću. Pravio se da je to on. Ali nije. Ubio ga je i
pojeo mu utrobu."
Peretti je načas samo šutke stajao. "Nešto ću ti reći", odjednom je kazao.
"Čuo sam za ovakve stvari. Gadno to bude. Samo, pamet u glavu, ne smiješ
se prepasti. Nisi se prepao, je li?"
"Nisam", uspio je promrmljati Charles.
"Prije svega, moramo smisliti kako da ubijemo stvora." Protresao je
zračnicu. "Ne znam hoće li ovo upaliti. Stvor je sigurno itekako jak kad je
sredio tvoga oca. Bio je to krupan čovjek." Peretti je razmislio. "Hajdemo
odavde. Možda se vrati. Kažu da ubojice to rade."
Izašli su iz garaže. Peretti je čučnuo i ponovno provirio kroz prozor.
Gospođa Walton ustala je s kauča. Usplahireno je govorila. Mogli su se čuti
nejasni zvukovi. Stvor-otac bacio je svoje novine. Svađali su se.
"Za Boga miloga!" viknuo je stvor-otac. "Nemoj samo napraviti neku
takvu glupost."
"Nešto nije u redu", jadikovala je gospođa Walton. "Nešto užasno. Daj
mi samo da nazovem bolnicu, za svaki slučaj."
"Ne zovi nikoga. Ništa mu nije. Vjerojatno se igra negdje na ulici."
"Nikad nije vani ovako kasno. Nikad nije neposlušan. Bio se strahovito
uplašio - prepao se tebe! Mogu ga razumjeti." Glas joj je prepukao od jada.
"Što se dogodilo s tobom? Tako si čudan." Izašla je iz sobe u predsoblje.
"Idem nazvati susjede."
Stvor-otac pratio ju je bijesnim pogledom sve dok se nije izgubila.
Zatim se dogodilo nešto stravično. Charles je zinuo u čudu; čak je i Peretti
nešto progunđao sebi u bradu.
"Gledaj", promrmljao je Charles. "Što..."
"Ajme", rekao je Peretti i razrogačio crne oči.
Čim je gospođa Walton izašla iz sobe, stvor-otac strovalio se u
naslonjač. Posve je omlitavio. Usta su mu se razjapila. Oči su mu staklasto
obnevidjele. Glava mu je pala na prsa, poput odbačene krpene lutke.
Peretti se udaljio od prozora. "To je to", prošaptao je. "To ti je cijela
stvar."
"Što je to bilo?" odvratio je Charles. Bio je šokiran i sasvim smeten.
"Izgledao je kao da ga je netko isključio."
"Upravo tako." Peretti je polako kimnuo, mrk i potresen. "Netko njime
upravlja izvana."
Užas je obuzeo Charlesa. "Hoćeš reći, netko izvan našeg svijeta?"
 Peretti je zgađeno odmahnuo glavom. "Izvan kuće! U dvorištu. Jesi li
dobar u traženju?"
"Nisam baš." Charles si je sabrao misli. "Ali znam nekoga tko dobro
traži." Natjerao si je mozak da se sjeti imena. "Bobby Daniels."
"Onaj mali Crnac? On dobro zna tražiti?"
"Najbolje."
"Dobro onda", rekao je Peretti. "Idemo po njega. Moramo pronaći tog
stvora koji je vani. Onoga koji je napravio stvora u kući, i koji ga još uvijek
pokreće..."
"Blizu garaže je", kazao je Peretti Crnčiću mršava lica koji je čučao s
njima u mraku. "Kad ga je sredio, bio je u garaži. Znači, tamo ga traži."
"U garaži?" upitao ga je Daniels.
"Oko garaže. Walton je već pregledao garažu iznutra. Potraži ga
unaokolo. U blizini."
Uz garažu je bila mala cvjetna lijeha, a između garaže i stražnjeg dijela
kuće rastao je velik guštik bambusa, pun bačenog smeća. Mjesec je izašao;
hladna, maglovita svjetlost mutno je padala na sve. "Ako ga uskoro ne
nađemo", rekao je Daniels, "morat ću doma. Ne mogu ostati vani još dugo."
Nije bio baš puno stariji od Charlesa. Možda devetogodišnjak.
"U redu", složio se Peretti. "Onda počni tražiti."
Njih trojica raširili su se i počeli pomno pregledavati tlo. Danielsu je to
išlo nevjerojatno brzo; mršavo mu se tjelešce kretalo brže od pogleda dok je
puzao kroz cvijeće, okretao kamenove, virio pod kuću, razdvajao stabljike
biljaka, stručno rukama prelazio preko listova i peteljki, kroz busenje
komposta i korova. Ni pedalj mu nije promaknuo.
Peretti se zaustavio nakon kraćeg vremena. "Stražarit ću. Možda bude
opasno. Stvor-otac bi mogao doći da nas spriječi." Zauzeo je položaj na
stražnjoj stepenici sa zračnicom u ruci dok su Charles i Bobby Daniels
pretraživali dalje. Charlesu je sporo išlo. Bio je umoran, a tijelo mu je bilo
ukočeno od hladnoće. Djelovalo mu je nemoguće to sa stvorom-ocem i
onime što se dogodilo njegovom vlastitom ocu, njegovom pravom ocu. Ali
strava ga je tjerala dalje; što ako se isto dogodi i njegovoj majci, ili njemu? Ili
svima? Možda cijelome svijetu.
"Našao sam ga!" doviknuo je Daniels tankim, visokim glasom. "Svi
ovamo, brzo!"
Peretti je podignuo pušku i oprezno ustao. Charles je požurio; usmjerio
je treperavi žuti snop svoje baterijske svjetiljke onamo gdje je Daniels stajao.
 Mali Crnac je ondje prevalio betonsku ploču. U vlažnoj, natruloj zemlji
svjetlost se odbila od metalnog tijela. Tanak, zglobni stvor s nebrojeno
mnogo krivih nožica mahnito je rovao. Oklopljen, poput mrava;
crvenkastosmeđi kukac koji im je hitro iščezavao s vidika. Nizovima nogu
nabadao je i razgrtao zemlju. Tlo se brzo razmicalo pod njime. Opaki mu se
rep bijesno izvijao dok se upinjao da šmugne kroz tunel koji je prokopao.
Peretti je otrčao u garažu i dohvatio grablje. Prikliještio je njima kukčev
rep. "Brzo! Pucajte zračnicom u njega!"
Daniels je dograbio pušku i naciljao. Prvi hitac razdro je kukcu rep.
Stvor se mahnito grčio i izvijao; rep mu je ostao beskorisno visjeti, a neke
nožice su mu se odlomile. Bio je dugačak oko dva pedlja, sličan divovskoj
stonozi. Očajnički se upinjao da pobjegne niz svoju rupu.
"Pucaj opet", naredio je Peretti.
Daniels se ušeprtljao s puškom. Kukac je palucao i siktao. Glava mu se
trzala tamo-amo; iskrivila se i zagrizla grablje koje su ga pribijale o tlo.
Opake mrljice od očiju sijevale su mu od mržnje.
Nakratko je jalovo udarao po grabljama; zatim se naglo, bez upozorenja,
počeo koprcati u pomahnitalim grčevima pred kojima su svi zajedno
ustuknuli u strahu.
Nešto je zazujalo u Charlesovom mozgu. Glasno brujanje, metalno i
grubo, milijardu metalnih žica što istovremeno plešu i vibriraju. Ta ga je sila
počela nemilosrdno bacati posvuda; od zveketa metala oglušio je i smeo se.
Nekako se osovio na noge i ustuknuo; ostali su postupali jednako kao i on,
blijedi u licu i potreseni.
"Ako ga ne možemo ubiti puškom", kazao je zadihano Peretti, "možemo
ga utopiti. Ili ga spaliti. Ili mu zabiti iglu u mozak." S mukom je pridržavao
grablje da se kukac ne iskobelja.
"Imam teglu formaldehida", promrmljao je Daniels. Prsti su mu
nervozno prtljali po zračnici. "Kako ovo točno radi? Nikako mi ne ide..."
Charles mu je oteo pušku iz ruke. "Ja ću ga ubiti." Čučnuo je, prinio
jedno oko mušici i primio okidač. Kukac je divljao i opirao se. Od polja sile
koje je stvor ispuštao tuklo mu je u ušima, ali nije ispustio pušku. Prst mu se
stisnuo...
"U redu, Charles", rekao je stvor-otac. Moćni su ga prsti ščepali,
paralizirajući mu zapešća stiskom. Puška je pala na tlo dok se on jalovo
opirao. Stvor-otac odgurnuo je Perettija. Dječak je odskočio, a kukac,
oslobođen od stiska grablji, pobjedonosno je otpuzao niz svoj tunel.
 "Slijede ti batine, Charles", nastavio je monotonim glasom stvor-otac.
"Što te spopalo? Tvoja sirota majka izvan sebe je od brige."
Bio je ondje, skrivao se u sjeni. Promatrao ih je prignut iz mraka.
Svojim mu je smirenim, bešćutnim glasom, strahovitom parodijom očeva
glasa, brundao izbliza u uho dok ga je neumoljivo odvlačio prema garaži.
Osjećao je stvorov hladni dah na licu, ledeno-slatki vonj, poput natrule
zemlje. Bio je neizrecivo snažan; nikako se nije mogao izvući iz njegova
stiska.
"Ne opiri mi se", smireno je govorio. "Hajde sa mnom, idemo u garažu.
Ovo je za tvoje dobro. Valjda ja najbolje znam, Charles."
"Jesi li ga pronašao?" oglasila se usplahireno njegova majka, kad je
otvorila stražnja vrata.
"Da, pronašao sam ga."
"Što ćeš mu učiniti?"
"Dat ću mu po turu." Stvor-otac odgurnuo je vrata garaže. "U garaži."
Blag mu je osmijeh, neveseo i u potpunosti lišen svake emocije, zatitrao na
usnama u polumraku. "Vrati se u dnevnu sobu, June. Ja ću se pobrinuti za
ovo. Meni to bolje ide. Ti ga nikad nisi voljela kažnjavati."
Stražnja su se vrata nevoljko zatvorila. Kad je svjetlost uminula, Peretti
se sagnuo i dohvatio zračnicu. Istog trenutka, stvor-otac stao je nepomično u
mjestu.
"Bježite doma, klinci", zakriještao je.
Peretti je neodlučno stajao, čvrsto stišćući zračnicu.
"Hajde", ponovio je stvor-otac. "Spusti tu igračku i gubite se odavde."
Polako je krenuo prema Perettiju, držeći Charlesa jednom rukom, a drugu
ispruživši prema Perettiju. "Sinko, u ovome mjestu zračnice nisu dozvoljene.
Zna li tvoj otac da je imaš? Postoji gradska uredba. Mislim da bi ti bilo
pametnije da mi je dadeš prije nego što..."
Peretti ga je pogodio u oko.
Stvor-otac je zastenjao i uhvatio se za ranjeno oko. Nasumice je
zamahnuo prema Perettiju. Peretti se udaljio niz prilazni put, nastojeći
ponovno napeti pušku. Stvor-otac nasrnuo je na njega. Moćnim je prstima
iščupao pušku Perettiju iz ruku. Bez ijedne riječi, stvor-otac razbio je pušku o
zid kuće.
Charles mu se otrgnuo i otupjelo otrčao. Gdje da se sakrije? Stvor je bio
između njega i kuće. Već se vraćao prema njemu, kao crno obličje što pomno
vreba, viri kroz mrak, nastoji ga uočiti. Charles se povlačio. Kad bi se samo
imao gdje sakriti...
Bambus.
Hitro se zavukao u bambus. Stabljike su bile goleme i stare. Sklopile su
se za njime, jedva čujno zašuštavši. Stvor-otac tražio je nešto po džepovima;
kresnuo je šibicu, a zatim je cijela kutija buknula. "Charles", rekao je. "Znam
da si tu negdje. Nema smisla da se skrivaš. Samo si otežavaš situaciju."
Dok mu je srce lupalo, Charles je čučao među bambusom. Ovdje je
trulilo svakojako smeće. Korov, otpaci, papiri, kutije, stara odjeća, daske,
limenke, boce. Pauci i gušterice gmizali su oko njega. Bambus se njihao na
noćnom vjetru. Insekti i smeće.
I još nešto.
Obličje, nijemo, nepomično obličje izrastalo je iz hrpe smeća poput
nekakve noćne gljive. Bijeli stup, gnjecava masa što je vlažno svjetlucala na
mjesečini. Prekrivale su je mreže, tu pljesnivu čahuru. Sadržavala je nejasno
razaznatljive ruke i noge. Neodređenu, poluoblikovanu glavu. Crte lica još joj
se nisu uobličile. Ali bilo mu je jasno o čemu se radi.
Stvor-majka. Raste ovdje u smeću i plijesni, između garaže i kuće. Iza
gorostasnog bambusa.
Bio je gotovo spreman. Još nekoliko dana i dosegnut će zrelost. Još je
bila ličinka, bijela i mekana i gnjecava. Ali sunce će je osušiti i zagrijati.
Očvrsnuti joj ljušturu. Potamnjeti je i osnažiti. Izaći će iz svoje čahure, a
jednoga dana, kada njegova majka prođe pokraj garaže... Iza stvora-majke
bile su druge gnjecave bijele ličinke što ih je kukac nedavno snio. Male. Tek
stvorene. Vidjelo se mjesto s kojeg se otrgnuo stvor-otac; mjesto na kojem je
izrastao. Ovdje je stasao. A njegov se otac susreo s njime u garaži.
Charles je počeo tupo uzmicati, pokraj trulih dasaka, smeća i otpadaka,
gnjecavih gljiva s ličinkama. Slabašno je posegnuo rukom prema ogradi - i
osupnuto ustuknuo.
Još jedna. Još jedna ličinka. Nije ovu isprva zamijetio. Nije bila bijela.
Već je bila tamna. Nije više bilo mreže, gnjecave mekoće, vlage. Bila je
spremna. Promeškoljila se, mrdnula rukom.
Stvor-Charles.
Bambus se razdvojio, a ruka stvora-oca čvrsto je zgrabila dječakovo
zapešće. "Ostani tu gdje jesi", rekao mu je. "Upravo tu i trebaš biti. Ne miči
se." Drugom je rukom razderao ostatke čahure koji su sapinjali stvora-
Charlesa. "Pomoći ću mu da izađe - još je pomalo slab."
Strgnuo je i posljednji ostatak vlažnog sivila, te je stvor-Charles
izglavinjao. Nesigurno je posrtao prema Charlesu, dok mu je stvor-otac
raščišćavao put.
"Ovuda", progunđao je stvor-otac. "Pridržat ću ti ga. Kad se nahraniš, bit
ćeš jači."
Usta stvora-Charlesa otvarala su se i zatvarala. Pohlepno je ispružio ruke
prema Charlesu. Dječak se divljački opirao, ali nije se mogao iskobeljati iz
ručetine stvora-oca.
"Dosta toga, mladiću", naredio mu je stvor-otac. "Bit će ti mnogo lakše
ako..."
Zavrištao je i zgrčio se. Ispustio je Charlesa i oteturao unatrag. Tijelo mu
se silovito trzalo. Strovalio se na garažu, lamatajući udovima. Nakratko se
kotrljao i bacakao u plesu agonije. Stenjao je, jaukao, pokušavao otpuzati.
Postupno se utišao. Stvor-Charles bezglasno se složio na tlo. Ostao je glupo
ležati među bambusom i trulim otpacima, mlohava tijela, prazna i
bezizražajna lica.
Stvor-otac se napokon prestao mrdati. Čuo se samo blagi šum bambusa
na noćnom vjetru.
Charles se nespretno osovio na noge. Otišao je do betoniranog prilaznog
puta. Prišli su mu Peretti i Daniels, oprezno pogledavajući oko sebe. "Ne
prilazi mu", naredio mu je oštro Daniels. "Nije još krepao. Trebat će mu još
malo."
"Što ste učinili?" prošaptao je Charles.
Daniels je odložio kanistar petroleja s uzdahom olakšanja. "Pronašao
sam ovo u garaži. Dok smo živjeli u Virginiji, mi Danielsovi uvijek smo
petrolejem tamanili komarce."
"Daniels je ulio petrolej u kukčev tunel", objasnio je Peretti, još uvijek
zadivljen. "On se toga sjetio."
Daniels je oprezno šutnuo iskrivljeno tijelo stvora-oca. "Sad je crknut.
Krepao je čim je i kukac krepao."
"Valjda će onda i taj drugi krepati", rekao je Peretti. Razgrnuo je
bambus da pregleda ličinke koje su tu i tamo rasle među smećem. Stvor-
Charles uopće se nije pomaknuo kad mu je Peretti zabio vršak štapa u prsa.
"Ovaj je krepao."
"Uvjerimo se radije", mračno je kazao Daniels. Dohvatio je teški
kanistar petroleja i prenio ga do žbuna bambusa. "Stvoru je ispalo nekoliko
šibica po prilaznom putu. Donesi ih, Peretti."
Pogledali su se.
 "Može", rekao je tiho Peretti.
"Uzmimo mi crijevo za zalijevanje", rekao je Charles. "Za svaki slučaj,
da se ne proširi."
"Idemo", rekao je Peretti nestrpljivo. Već se bio prihvatio posla. Charles
je brzo pošao za njim, te su počeli tražiti šibice po mraku, na mjesečini.
Mala crna kutija
 1.

Bogart Crofts iz State Departmenta rekao je: "Gospođice Hiashi, želimo

vas poslati na Kubu da dajete religijske naputke tamošnjem kineskom
stanovništvu. Stvar je u vašem orijentalnom podrijetlu. Pomoći će."
Blago prostenjavši, Joan Hiashi prisjetila se činjenice da se njezino
orijentalno podrijetlo sastoji u tome što se rodila u Los Angelesu i pohađala
predavanja na UCSB-u, Sveučilištu u Santa Barbari. Ali bila je aziolog, sa
stanovišta stručnog obrazovanja, pa je to stoga i navela u svojoj prijavi za
posao.
"Razmotrimo riječ caritas", govorio joj je Crofts. "Po vašem mišljenju,
što ona zaista znači, u smislu u kojem se njome služio Jeronim? Milosrđe?
Teško. Ali što, onda? Prijateljstvo? Ljubav?"
Joan je rekla: "Moje područje je zen budizam."
"Ali svi", usprotivio se snuždeno Crofts, "znaju što caritas znači u
kasnoj rimskoj uporabi. Međusobno poštovanje dobrih ljudi; eto što to znači."
Podigao je svoje sive, otmjene obrve. "Želite li ovaj posao, gospođice Hiashi?
A ako je tako, zašto ga želite?"
"Želim širiti zen-budističku propagandu među kineskim komunistima na
Kubi", rekla je Joan, "zato što..." Oklijevala je. Radilo se naprosto o tome da
joj je to bila dobra plaća, prvi zaista sjajno plaćen posao koji je ikada imala.
Što se karijere tiče, bio je to glavni zgoditak. "Ma, kvragu", rekla je. "Koja je
priroda Jednog puta? Nemam nikakvog odgovora."
"Očito vas je struka naučila kako da izbjegavate davanje poštenih
odgovora", rekao je kiselo Crofts. "I da izvrdavate. Međutim..." Slegnuo je
ramenima. "Moguće je da to samo dokazuje kako ste dobro obučeni i da ste
prava osoba za ovaj posao. Na Kubi ćete imati posla s izvjesnim podosta
prekaljenim i prefriganim pojedincima, koji su uz to poprilično dobro stojeći,
čak i po mjerilima SAD-a. Nadam se da s njima možete izaći na kraj jednako
dobro kao i sa mnom."
Joan je rekla: "Hvala vam, gospodine Crofts." Ustala je. "Onda, očekivat
ću vaš odgovor."
"Ostavili ste dojam na mene", rekao je Crofts, napola sebi u bradu.
"Naposljetku, vi ste ta mlada dama kojoj je prvoj palo na pamet da unese zen-
budističke zagonetke u velika računala UC-SB-a."
"Ja sam prva koja je to učinila", ispravila ga je Joan. "Ali ideja je pala na
pamet jednom mom prijatelju, Rayu Meritanu. Harfistu koji svira sivozeleni
jazz."
"Jazz i zen budizam", rekao je Crofts. "Država bi vas mogla iskoristiti
na Kubi."
Rayu Meritanu je rekla: "Moram otići iz Los Angelesa, Ray. Zbilja ne
podnosim ovaj naš način života." Prišla je prozoru njegovoga stana i
pogledala jednotračnu željeznicu kako svjetluca u daljini. Srebrni se vagon
kretao izvanrednom brzinom, a Joan je brzo odvratila pogled.
Da bar možemo patiti, pomislila je. To nama nedostaje, bilo kakvo
stvarno iskustvo patnje, budući da možemo izbjeći sve. Čak i ovo.
"Ali ti i odlaziš", rekao je Ray. "Ideš na Kubu, gdje ćeš imućne trgovce i
bankare preobraćati u askete. A to je istinski zen paradoks; bit ćeš za to
plaćena." Zakikotao se. "Da se unese u računalo, takva bi misao počinila
štetu. Uglavnom, bar nećeš morati svake večeri sjediti u Kristalnoj dvorani i
slušati moju svirku - ako ti je zbog nje tako stalo da utekneš."
"Ne", rekla je Joan. "Nadam se da ću te i dalje slušati na televiziji.
Možda čak uzmognem upotrijebiti tvoju glazbu u pedagoške svrhe." Iz
komode od ružina drveta u drugom kutu sobe izvadila je pištolj kalibra 0.32.
Pripadao je Edni, drugoj ženi Raya Meritana, koja se njime ubila lani, krajem
jednog kišnog poslijepodneva u veljači. "Mogu li ponijeti ovo sa sobom?"
upitala je.
"Za uspomenu?" rekao je Ray. "Zato što je ona to učinila zbog tebe?"
"Edna ništa nije učinila zbog mene. Edni sam ja bila draga. Ne želim
preuzeti nikakvu odgovornost za samoubojstvo tvoje žene, premda je ona
saznala da se mi - viđamo, recimo to tako."
Ray je meditativno kazao: "A upravo ti stalno govoriš ljudima da
prihvaćaju krivnju i ne projiciraju je na izvanjski svijet. Kako ono nazivaš
svoje načelo, dušo? A." Iscerio se. "Princip anti-paranoje. Lijek doktorice
Joan Hiashi za mentalne bolesti; upij svu krivnju, svali je u cijelosti na sebe."
Pogledao je prema njoj i pronicljivo rekao: "Iznenađuje me što nisi
sljedbenica Wilbura Mercera."
"Onoga klauna", rekla je Joan.
"Ali to je dio njegove privlačnosti. Evo, pokazat ću ti." Ray je uključio
televizor na suprotnoj strani sobe, crni aparat bez nožica u orijentalnom stilu,
ukrašen zmajevima iz dinastije Sung.
 "Čudno da znaš kada Mercer emitira", rekla je Joan.
Ray je slegnuo ramenima i prošaptao: "Zanima me. Nova religija, koja
odmjenjuje zen budizam, nadire sa Srednjeg zapada i preplavljuje
Kaliforniju. I ti bi trebala obratiti pozornost, budući da si uzela religiju za
svoje zanimanje. Dobila si posao zahvaljujući njoj. Religija ti plaća račune,
draga moja, pa je nemoj omalovažavati."
Na televizoru se sad vidjela slika, a na njoj je bio Wilbur Mercer.
"Zašto on ništa ne govori?" rekla je Joan.
"Eto, Mercer je ovog tjedna dao zavjet. Potpuna šutnja." Ray je pripalio
cigaretu. "Država bi trebala poslati mene, a ne tebe. Ti si lažna."
"Barem nisam klaun", rekla je Joan, "ili klaunova sljedbenica."
Ray ju je blagim tonom podsjetio: "Jedna zen izreka kaže: 'Buddha je
komad toalet-papira.' A druga: 'Buddha često...'"
"Tiho budi", oštro je rekla. "Želim gledati Mercera."
"Ti bi gledala." Rayev glas bio je prepun ironije. "I baš to želiš, za ime
Božje? Nitko ne gleda Mercera; u tome je cijela stvar." Bacio je cigaretu u
kamin dok je odlazio do televizora; ondje je, pred aparatom, Joan uočila
metalnu kutiju s dvije ručke, priključenu dvožilnim kablom na televizor. Ray
je primio te dvije ručke, a grimasa boli smjesta mu je prožela lice.
"Što je bilo?" upitala ga je, u strepnji.
"N-ništa." Ray je nastavio držati ručke. Na ekranu, Wilbur Mercer
polako je hodao pustom, kvrgavom površinom ogoljela obronka, podignute
glave, s izrazom spokoja - ili ispraznosti - na svome tankom, sredovječnom
licu. Dahćući, Ray je ispustio ručke.
"Mogao sam ih ovaj put zadržati samo četrdeset pet sekundi." Obratio se
Joan, da pojasni: "Ovo ti je empatijska kutija, dušo. Ne mogu ti reći odakle
mi - istini za volju, zapravo ni ne znam. Oni su je donijeli amo, ta
organizacija koja ih distribuira - Wilcer, Incorporated. Ali mogu ti reći da kad
primiš ove ručke više ne gledaš Wilbura Mercera. Ti doista sudjeluješ u
njegovoj apoteozi. Ma, osjećaš isto ono što i on osjeća." Joan je rekla:
"Izgleda bolno."
Ray Meritan je tiho rekao: "Da. Zato što Wilbura Mercera ubijaju. On
hoda prema mjestu gdje će umrijeti."
Joan se užasnuto odmaknula od kutije.
"Rekla si da nam to treba", kazao je Ray. "Imaj na umu da sam prilično
sposoban telepat; ne moram se baš naprezati da bih ti pročitao misli. 'Da bar
možemo patiti.' To si pomislila prije samo nekoliko trenutaka. Pa, evo tvoje
prilike, Joan."
"To je - morbidno!"
"Je li tvoja misao bila morbidna?"
"Jest!" rekla je.
Ray Meritan je rekao: "Dvadeset milijuna ljudi danas slijedi Wilbura
Mercera. Diljem svijeta. I oni pate s njim, dok on korača prema mjestu
Pueblo u Coloradu. Barem im govore da on tamo ide. Ja osobno gajim
izvjesne sumnje. Uglavnom, mercerizam je danas ono što je nekoć bio zen
budizam; ti odlaziš na Kubu prenositi imućnim kineskim bankarima oblik
asketizma koji je već zastario, čije je vrijeme već prošlo."
Joan se nijemo okrenula od njega i nastavila promatrati Mercera kako
hoda.
"Znaš da sam u pravu", rekao je Ray. "Primam tvoje emocije. Možda ih
nisi svjesna, ali one postoje."
Na ekranu, jedan je kamen bačen na Mercera. Udario ga je u rame.
Svatko tko drži svoju empatijsku kutiju, shvatila je Joan, osjetio je to
zajedno s Mercerom.
Ray je kimnuo. "Imaš pravo."
"A... što će biti kad ga doista i ubiju?" Stresla se.
"Vidjet ćemo što će tada biti", rekao je Ray potiho. "Ne znamo."
 2.

Državni tajnik Douglas Herrick kazao je Bogartu Croftsu: "Mislim da

nisi u pravu, Boge. Cura možda i jest Meritanova ljubavnica, ali to ne znači
da ona zna."
"Pričekat ćemo da nam kaže drug Lee", rekao je prgavo Crofts. "On će
je dočekati kad stigne u Havanu."
"Zar drug Lee ne može izravno skenirati Meritana?"
"Da jedan telepat skenira drugog?" Bogart Crofts se osmjehnuo na tu
pomisao. Postulirao je apsurdnu situaciju: da drug Lee čita Meritanov um,
dok Meritan, koji je također telepat, čita um druga Leeja i otkriva da mu drug
Lee čita um, a u isti mah Lee, pri čitanju Meritanova uma, otkriva da Meritan
zna za to - i tako dalje. Beskrajna regresija, koja završava stapanjem umova,
pri čemu Meritan pomno čuva svoje misli kako ne bi skrenule na Wilbura
Mercera.
"Mene je uvjerila sličnost imena", rekao je Herrick. "Meritan, Mercer.
Prva tri slova...?"
Crofts je rekao: "Ray Meritan nije Wilbur Mercer. Reći ću ti kako to
znamo. U CIA-i smo presnimili Mercerov prijenos na Ampexovu videovrpcu,
uvećali ga i analizirali. Mercer je bio prikazan naspram uobičajene
depresivne pozadine pune kaktusa i pijeska i kamenja... znaš već."
"Da", rekao je Herrick, kimajući glavom. "Divljina, kako je već zovu."
"Na uvećanju se pokazalo nešto na nebu. Proučili smo o čemu se radi.
To nije Luna. To jest neki mjesec, ali premali je da bi bio Luna. Mercer nije
na Zemlji. Pretpostavljam da on uopće nije terestrijalno biće."
Prignuvši se, Crofts je dohvatio malu metalnu kutiju, pažljivo
izbjegavajući dvije ručke na njoj. "A ove stvarčice nisu smišljene i stvorene
na Zemlji. Cijeli Mercerov pokret u potpunosti je ne-T, i s tom se činjenicom
moramo nositi."
Herrick je rekao: "Ako Mercer nije s Tere, onda je možda patio i čak
umirao već prije, na drugim planetima."
"O, da", rekao je Crofts. "Mercer - ili kako god mu već pravo ime glasilo
- možda ima itekakvog iskustva u ovome. Ali i dalje ne znamo ono što bismo
htjeli." A to je, naravno, bilo ovo: što će se dogoditi s onima koji budu držali
ručke svojih empatijskih kutija?
Crofts je sjeo za svoj radni stol i dobro promotrio kutiju koja je ležala
ravno naspram njega, sa svoje dvije primamljive ručke. Nikad ih još nije
dotaknuo, niti je to ikad namjeravao učiniti. Ali...
"Koliko još ima do Mercerove smrti?" upitao je Herrick.
"Očekuju je negdje krajem idućega tjedna."
"A drug Lee će do tada uspjeti nešto izvući iz uma te cure, misliš? Neki
trag stvarnog Mercerovog položaja?"
"Nadam se", rekao je Crofts, još uvijek sjedeći za empatijskom kutijom i
još uvijek je ne dotičući. Sigurno je čudan doživljaj, pomislio je, staviti ruke
na dvije naizgled obične metalne ručke i otkriti, trenutno, da više nisi svoj; da
si posve drugi čovjek, negdje drugdje, i s mukom se penješ po dugoj,
turobnoj nakošenoj ravnici prema izvjesnom uništenju. Tako barem kažu. Ali
kad se čuje za to... što to zapravo dočarava? Recimo da to osobno iskušam.
Doživljaj apsolutne boli... grozio se toga, zato se nije htio odvažiti.
Bilo je nevjerojatno da bi ga ljudi htjeli namjerno potražiti, umjesto da
ga izbjegavaju. Primanje ručki empatijske kutije svakako nije bio postupak
osobe koja traži bijeg od nečeg. Nije se radilo o izbjegavanju, već o potrazi za
nečim. I to ne za boli kao takvom; Crofts nije bio tako glup da pomisli kako
su mercerovci jednostavno mazohisti koji žude za nelagodom. Znao je da
značaj te boli privlači Mercerove sljedbenike.
Ti sljedbenici su patili od nečega.
Naglas je izgovorio svome nadređenome: "Žele patnju kako bi njome
zanijekali svoje privatna, osobna postojanja. To je pričest u kojoj svi
zajednički pate i doživljavaju Mercerovu muku." Poput Posljednje večere,
pomislio je. Ovo je pravi ključ: to pričešćivanje, to sudjelovanje koje leži u
pozadini svake religije. Ili bi barem trebalo. Religija spaja ljude u zajedničko,
združeno tijelo, dok svi drugi ostaju po strani.
Herrick je rekao: "Ali prvenstveno se radi o političkom pokretu, ili bi s
njime valjalo postupati kao s takvim."
"S našeg motrišta", složio se Crofts. "Ne i s njihovog."
Zazujao je interkom na stolu, a njegova tajnica je rekla: "Gospodine,
došao je drug John Lee."
"Recite mu da uđe."
Visoki, vitki mladi Kinez je ušao, nasmiješen, ispružene ruke. Nosio je
staromodno jednoredno odijelo i crne špicaste cipele.
Dok su se rukovali, drug Lee je rekao: "Nije otišla u Havanu, zar ne?"
 "Nije", rekao je Crofts.
"Je li zgodna?" rekao je drug Lee.
"Jest", rekao je Crofts, uputivši osmijeh Herricku. "Ali - naporna.
Prgavo čeljade. Emancipirana, ako me shvaćate."
"A, tip sufražetkinje", rekao je drug Lee s osmijehom. "Grozim se te
vrste žena. Bit će mi teško, gospodine Crofts."
"Upamtite", rekao je Crofts, "vaš posao se sastoji naprosto u tome da
budete preobraćeni. Samo morate saslušati njenu propagandu o zen budizmu,
naučiti da postavite nekoliko pitanja poput: 'Je li ovaj štap Buddha' i očekivati
nekoliko neobjašnjivih udaraca po tjemenu - koliko shvaćam, radi se o praksi
zena koja bi trebala utjerati pamet u glavu."
Sa širokim osmijehom, drug Lee je rekao: "Ili utjerati glupost. Znate,
pripravan sam. Smisao, besmisao: u zenu je to jedno te isto." Zatim se
uozbiljio. "Naravno, ja sam osobno komunist", rekao je. "Ovo činim samo
zato što je Partija u Havani zauzela službeni stav da je mercerizam opasan i
valja ga dokrajčiti." Smrknuo se. "Moram vam reći, ti mercerovci su
fanatici."
"Tako je", složio se Crofts. "A mi se moramo posvetiti tome da ih
uništimo." Pokazao je na empatijsku kutiju. "Jeste li ikada...?"
"Jesam", rekao je drug Lee. "Radi se o svojevrsnoj kazni.
Samonametnutoj, bez sumnje zbog osjećaja krivnje. Dokolica izvlači takve
emocije iz ljudi ako se ispravno koristi; inače ne."
Crofts je pomislio: ovaj čovjek uopće ne shvaća o čemu se tu radi. On je
priprosti materijalist. Tipično za osobu rođenu u komunističkoj obitelji,
odgojenu u komunističkome društvu. Za njih je sve ili crno ili bijelo.
"Niste u pravu", rekao je drug Lee; primio je Croftsovu misao.
Porumenjevši, Crofts je rekao: "Oprostite, zaboravio sam. Bez uvrede."
"Vidim u vašem umu", rekao je drug Lee, "da vjerujete kako bi taj
samozvani Wilbur Mercer mogao biti ne-T. Znate li kakav je stav Partije po
tom pitanju? O njemu se raspravljalo prije samo nekoliko dana. Partija je
zauzela stav da u sunčevome sustavu ne postoji nijedna ne-T rasa, te da je
vjerovanje u to da još uvijek postoje ostaci nekoć superiornih rasa oblik
morbidnog misticizma."
Crofts je uzdahnuo. "Odlučivati o empirijskoj temi putem glasanja -
donositi zaključke na strogo političkoj osnovi. To mi ne ide u glavu."
Uto se oglasio državni tajnik Herrick, da umiri obojicu. "Molim vas,
nemojmo skretati s teme zbog teoretskih pitanja oko kojih se svi ne slažemo.
Držimo se osnove - Mercerovske stranke i njezinog brzog rasta diljem
planeta."
Drug Lee je rekao: "Imate pravo, naravno."
 3.

U havanskoj zračnoj luci Joan Hiashi gledala je oko sebe dok su ostali
putnici brzim korakom išli od broda do ulaza na terminal broj dvadeset.
Rodbina i prijatelji oprezno su se probili na pistu, kao i uvijek, kršeći
aerodromske propise. Među njima je uočila visokog, vitkog mladog Kineza s
osmijehom dobrodošlice na licu.
Pošla je prema njemu i kazala: "Drug Lee?"
"Da." Požurio je prema njoj. "Vrijeme je za objed. Biste li nešto pojeli?
Odvest ću vas u restoran Hang Far Lo. Imaju pačju tlačenicu i juhu od
ptičjega gnijezda, sve u kantonskom stilu... vrlo slatko, ali prija ako se
konzumira u podužim razmacima."
Uskoro su se našli u restoranu, u separeu od crvene kože i lažne
tikovine. Kubanci i Kinezi zamorili su svuda oko njih; zrak je mirisao po
prženoj svinjetini i dimu cigara.
"Vi ste Predsjednik Havanskog aziološkog instituta?" upitala ga je, tek
da provjeri da nije došlo do nekakve zabune.
"Upravo tako. Komunistička partija Kube prijeko gleda na Institut zbog
njegove religijske sastavnice. Ali mnogi Kinezi koji žive na otoku pohađaju
predavanja ili primaju naš bilten. A, kao što znate, mnogi ugledni
znanstvenici iz Europe i Južne Azije dolaze i drže seminare... Usput. Postoji
jedna parabola u zenu koja mi nije jasna. Redovnik koji je presjekao mače
napola - izučavao sam je i razmišljao o njoj, ali nije mi jasno kako bi Buddha
mogao biti prisutan u trenutku kad se tako okrutno postupa prema životinji."
Žurno je dodao: "Ne kanim vas pobijati. Naprosto tražim informaciju."
Joan je rekla: "Od svih parabola u zenu, ova je prouzročila najviše
poteškoća. Pitanje koje valja postaviti glasi: gdje je to mače sada?"
"To priziva u misli uvodni dio Bhagavad-Gite", rekao je drug Lee, brzo
kimnuvši.

"Sjećam se da Arjuna kaže:

Luk Gandiva* ispada mi
iz ruke...
Znamenja zla!
 Kakva je nada u ovome ubijanju roda svoga? "

"Upravo tako", rekla je Joan. "A, naravno, pamtite i Krishnin odgovor.

Radi se o najdubljoj izjavi u svim pred-budističkim religijama što se tiče
pitanja smrti i djelovanja."
Konobar je prišao da primi narudžbu. Bio je Kubanac, u kaki-hlačama, s
beretkom na glavi.
"Probajte prženi won ton", predložio joj je drug Lee. "Kao i chow yuk, a
naravno i štrucu s jajima. Imate li danas štrucu s jajima?" upitao je konobara.
"Si, senor Lee." Konobar sije stao trijebiti zube čačkalicom.
Drug Lee naručio je za oboje, pa je konobar otišao.
"Znate", rekla je Joan, "kad provedete toliko vremena u društvu jednog
telepata kao ja, postanete svjesni trenutaka u kojim vas se intenzivno
skenira... Uvijek sam znala kada Ray pokušava iščeprkati nešto iz mene. Vi
ste telepat. I upravo me vrlo intenzivno skenirate."
Smiješeći se, drug Lee je rekao: "Volio bih da jesam, gospođice Hiashi."
"Nemam što skrivati", rekla je Joan. "Ali pitam se zašto vas toliko
zanima što ja mislim. Znate da sam zaposlena u State Departmentu
Sjedinjenih Država; nema nikakve tajne u tome. Zar se plašite da sam došla
na Kubu kao špijun? Proučavati vojne položaje? Da nije nešto takvo?"
Osjetila se potišteno. "Ovo nije dobar početak", rekla je. "Niste bili pošteni
prema meni."
"Vrlo ste privlačna žena, gospođice Hiashi", rekao je drug Lee, ne
gubeći ni tračak pribranosti. "Naprosto me žarko zanimalo saznati - da budem
izravan? Vaš stav prema seksu."
"Lažete", tiho je rekla Joan.
Sada je mu blijedi smiješak nestao s lica; zurio je u nju.
"Juha od ptičjega gnijezda, senor." Konobar se vratio; stavio je vruću
zdjelu iz koje se pušilo na sredinu stola. "Čaj." Postavio je čajnik i dvije male
bijele šalice bez drški. "Senorita, želite štapiće?"
"Ne", rekla je odsutno.
Odnekud iz blizine separea dopro je krik pun patnje. I Joan i drug Lee
skočili su na noge. Drug Lee razmaknuo je zastor; konobar je također gledao
onamo i pucao od smijeha.
Za stolom u suprotnome uglu restorana sjedio je postariji Kubanac i
čvrsto držao ručke empatijske kutije.
"I ovdje", rekla je Joan.
 "To je gamad", rekao je drug Lee. "Smeta nam pri objedu."
Konobar je rekao: "Loco." (španj.- lud, šašav) Odmahnuo je glavom, i
dalje se kikoćući.
"Da", rekla je Joan. "Druže Lee, zadržat ću se ovdje u nastojanju da
obavim svoj posao, usprkos ovome što se dogodilo između nas. Ne znam
zašto su namjerno poslali telepata da me dočeka - možda se radi o
paranoidnoj sumnji komunista prema strancima -ali, u svakom slučaju, ovdje
me čeka posao koji kanim obaviti. Onda, hoćemo li raspravljati o onome
raščerečenom mačetu?"
"Pri objedu?" plaho je kazao drug Lee.
"Vi ste načeli tu temu", rekla je Joan i posvetila se raspravi, usprkos
izrazu duboke ojađenosti koji se stvorio na licu druga Leeja dok je sjedio i
miješao svoju juhu od ptičjega gnijezda.
U losangeleskom studiju televizijske postaje KKHF sjedio je Ray
Meritan sa svojom harfom i čekao da dođe na red. How High the Moon,
odlučio je, bit će mu prvi glazbeni broj. Zijevnuo je, ne skidajući pogled s
režijske kabine.
Pokraj njega, pred pločom, jazz-komentator Glen Goldstream brisao je
svoje naočale bez okvira mekim lanenim rupčićem i pritom kazao: "Mislim
da ću večeras završiti s Gustavom Mahlerom."
"Tko ti je sad pak to?"
"Veliki skladatelj s kraja devetnaestog stoljeća. Veliki romantičar. Pisao
je duge osebujne simfonije i pjesme pod utjecajem folklora. Mislio sam,
međutim, na ritmične obrasce Proljetnog pijanice iz Pjesme o zemlji. Nikad
ga nisi slušao?"
"Nisam", rekao je nespokojno Meritan.
"Vrlo je sivozelen."
Ray Meritan nije se noćas osjećao vrlo sivozeleno. Glava ga je još
boljela od kamena bačenog na Wilbura Mercera. Meritan je pokušao ispustiti
empatijsku kutiju kad je ugledao kamen u letu, ali nije bio dovoljno brz.
Udario je Mercera u desnu sljepoočnicu, raskrvarivši je.
"Večeras sam naišao na tri mercerovca", rekao je Glen. "I svi su
izgledali grozno. Što se danas dogodilo s Mercerom?"
"Odakle da ja znam?"
"Držiš se danas jednako kao i oni. Boli te glava, zar ne? Dovoljno te
dobro poznajem, Ray. Voliš se upetljati u sve stoje novo i neobično - baš me
briga ako si mercerovac. Samo sam mislio da bi ti možda prijala tableta
protiv bolova."
Prijekim tonom, Ray Meritan je rekao: "To bi potrlo cijelu koncepciju,
zar ne? Tableta protiv bolova. Evo, gospon Mercer, dok se penjete uzbrdo,
može jedna injekcija morfija? Da ništa ne osjetite." Prebro je nekoliko
kadenci na harfi, dajući oduška svojim osjećajima.
"Ide", rekao je producent iz režijske sobe.
Njihova tema, That's a Plenty, začula se s magnetofona u režiji, a na
kameri broj dva, okrenutoj prema Goldstreamu, upalila se crvena lampica. S
prekriženim rukama Goldstream je rekao: "Dobra večer, dame i gospodo. Što
je jazz?"
To i ja kažem, pomislio je Meritan. Što je jazz? Što je život? Protrljao si
je prebolno čelo, u kojem ga je žigalo, i upitao se kako će podnijeti sljedeći
tjedan. Wilbur Mercer je sada već bio sasvim blizu. Svakoga dana bit će sve
gore...
"A nakon kratke stanke zbog jedne važne poruke", govorio je
Goldstream, "vratit ćemo se da vam kažemo nešto više o svijetu sivozelenih
muškaraca i žena, tih osobenjaka, te o umjetničkome svijetu jednoga i
jedinoga Raya Meritana."
Snimka reklame pojavila se na televizijskome monitoru okrenutom
prema Meritanu.
Meritan je rekao Goldstreamu: "Uzet ću onu tabletu protiv bolova."
Pružili su mu žutu i plosnatu tabletu s utorom. "Parakodein", rekao je
Goldstream. "Izrazito zabranjen, ali djelotvoran. Stvara ovisnost... Iznenađuje
me da ga baš ti, između svih nas, nemaš kod sebe."
"Nekad sam ga imao", rekao je Ray, uzeo plastičnu čašu vode i popio
tabletu.
"A sad si se navukao na mercerizam."
"Sada sam..." Bacio je pogled prema Goldstreamu; poznavali su se, u
službenom pogledu, već godinama. "Nisam mercerovac", rekao je, "i zato,
pusti to, Glen. Slučajno se dogodilo da sam dobio glavobolju iste večeri kad
je Mercer dobio udarac u sljepoočnicu oštrim kamenom što ga je bacio neki
debilni sadist kojemu bi bilo pametnije da sebe vuče uz tu kosinu." Namrštio
se prema Goldstreamu.
"Kako čujem", rekao je Goldstream, "Ministarstvo mentalnog zdravlja
SAD-a samo što nije zatražilo od Ministarstva pravosuđa da pohvata
mercerovce."
Iznenada se okrenuo prema kameri broj dva. Blijed osmijeh preletio mu
je licem, i elegantno je rekao: "Sivozelena glazba počela je prije neke četiri
godine u kalifornijskome mjestu Pinole, u danas zasluženo slavnome klubu
Double Shot, gdje je Ray Meritan svirao 1993. i '94. godine. Večeras, Ray će
nam izvesti jedan od svojih najpoznatijih i najomiljenijih glazbenih brojeva,
Once in Love with Amy." Okrenuo se u smjeru Meritana. "Ray... Meritan!"
Pling-plong, zazvučala je harfa kad su Meritanovi prsti prebrali po
žicama.
Zorna lekcija, pomislio je dok je svirao. U to me FBI želi pretvoriti, da
pokaže tinejdžerima da ne smiju odrasti u nekoga poput mene. Prvo je bio na
parakodeinu, a sada je na Merceru. Djeco, oprez!
Pokraj kamere Glen Goldstream je podignuo natpis koji je nažvrljao.

JE LI MERCER NE-TERES TRI JALAN?

Ispod toga, Goldstream je flomasterom dopisao:

Jer to ti njih zanima.

Invazija odnekud iz prostranstava svemira, pomislio je Meritan dok je

svirao. Toga se oni plaše. Boje se nepoznatog, kao sitna djeca. To su naši
vladarski krugovi: majušna, ustrašena djeca koja igraju ritualne igre
supermoćnim igračkama.
Jedna je misao doprla do njega od nekog dužnosnika postaje u režijskoj
prostoriji. Mercer je ranjen.
Ray Meritan smještaje svratio pozornost onamo, skenirajući što snažnije
može. Prsti su mu refleksno svirali harfu.
Država je službeno zabranila takozvane empatijske kutije.
Smještaje pomislio na vlastitu empatijsku kutiju, pred televizorom u
dnevnoj sobi svojeg stana.
Organizacija koja distribuira i prodaje empatijske kutije stavljena je
izvan zakona, a FBI sprovodi uhićenja u nekoliko najvećih gradova. Očekuje
se da i druge zemlje postupe na sličan način.
Koliko je ozbiljno ranjen, upitao se. Umire?
A – što je s mercerovcima koji su u tom trenutku držali ručke svojih
empatijskih kutija? Kako im je sada? Primaju li medicinsku pomoć?
Da odmah objavimo vijest, razmišljao je dužnosnik postaje. Ili da
pričekamo do pauze za reklame?
 Ray Meritan prestao je svirati harfu i razgovijetno kazao u mikrofon
obješen s pecaljke: "Wilbur Mercer je ranjen. To smo i očekivali, ali svejedno
se radi o velikoj tragediji. Mercer je svetac."
Razrogačenih očiju, Glen Goldstream je blejao u njega.
"Vjerujem u Mercera", rekao je Ray Meritan, a diljem Sjedinjenih
Država njegova je televizijska publika čula kako priznaje svoju vjeru.
"Vjerujem da njegova patnja i ranjavanje i smrt imaju značaj za svakoga od
nas."
To se zbilo; javno je obznanio što je. A čak mu nije ni trebala naročita
hrabrost.
"Molite se za Wilbura Mercera", rekao je i nastavio svirati svoj
sivozeleni stil harfe.
Budalo jedna, pomislio je Glen Goldstream. Tako da se odaš! Bit ćeš u
zatvoru u roku od tjedan dana. Upropastio si cijelu svoju karijeru!
Pling-plong, svirao je Ray svoju harfu, i hladno se osmjehnuo Glenu.
 4.

Drug Lee je rekao: "Znate li priču o zen redovniku koji se igrao skrivača
s djecom? Tko je ono pripovijeda, Basho? Redovnik se sakrio u poljski
zahod, a djeci nije palo na pamet da ga ondje potraže, pa su ga tako
zaboravila. A on je bio veoma priprost čovjek. Sutradan..."
"Priznajem da je zen oblik gluposti", rekla je Joan Hiashi. "On uzvisuje
vrline prostodušnosti i nasamarivosti. A imajte na umu da riječ 'nasamariti'
izvorno označava osobu na koju se lako može svaliti teret, koju je lako
prevariti." Otpila je malo čaja i otkrila da se ohladio.
"Znači da ste istinski sljedbenik zena", rekao je drug Lee. "Zato što sam
vas nasamario." Zavukao je ruku u kaput i izvukao pištolj, koji je uperio u
Joan. "Uhićeni ste."
"Od strane kubanskih vlasti?" uspjela je izgovoriti.
"Od strane vlasti Sjedinjenih Država", rekao je drug Lee. "Pročitao sam
vam misli i saznao da znate kako je Ray Meritan ugledan mercerovac, te da
mercerizam privlači i vas osobno."
"Ali to nije istina!"
"Privlači vas nesvjesno. Spremni ste za preobraćenje. Mogu razaznati te
misli, sve i ako ih vi sami sebi niječete. Vraćamo se u Sjedinjene Države, vi i
ja, gdje ćemo pronaći gospodina Raya Meritana, a on će nas odvesti do
Wilbura Mercera; tako da je to vrlo jednostavno."
"Znači, zbog ovoga sam poslana na Kubu?"
"Pripadnik sam Centralnog komiteta Komunističke partije Kube", rekao
je drug Lee. "I jedini telepat u tom komitetu. Izglasali smo pristanak za
suradnju sa State Departmentom Sjedinjenih Država tijekom trenutačne krize
oko Mercera. Naš avion za Washington, DC, gospođice Hiashi, polijeće za
pola sata; pođimo smjesta u zračnu luku."
Joan Hiashi bespomoćno je pogledala po restoranu. Drugi ljudi na
objedu, konobari... nitko ih nije zamijetio. Ustala je kad je naišao jedan
konobar s pretrpanim pladnjem. "Ovaj čovjek", rekla je, pokazavši prema
drugu Leeju, "me želi oteti. Pomozite mi, molim vas."
Konobar je pogledao prema drugu Leeju, vidio o kome se radi,
osmjehnuo prema Joan i slegnuo ramenima. "Drug Lee, on je važna osoba",
rekao je konobar i produžio dalje sa svojim pladnjem.
"Istina je to što on kaže", kazao joj je drug Lee.
Joan je istrčala iz separea i pošla po restoranu. "Pomozite mi", kazala je
postarijem kubanskom mercerovcu koji je sjedio s empatijskom kutijom pred
sobom. "Mercerovka sam. Žele me uhititi."
Naborano staračko lice podiglo se; čovjek ju je pomno promotrio.
"Pomozite mi", rekla je.
"Slava Merceru", rekao je stari.
Ne možete mi pomoći, shvatila je. Okrenula se natrag prema drugu
Leeju, koji ju je slijedio, još uvijek držeći pištolj uperen u nju. "Ovaj starac
ništa neće učiniti", rekao je drug Lee. "Neće čak ni ustati."
Ramena su joj se objesila. "U redu. Shvaćam."
Televizor u kutu odjednom je prestao blebetati gluposti dnevnih emisija;
prizor ženskog lica s bočicom losiona odjednom je nestao, ostavivši samo
crninu. Zatim je progovorio jedan spiker, na španjolskom.
"Ranjen", rekao je drug Lee, slušajući. "Ali Mercer nije mrtav. Kako
vam je, gospođice Hiashi, kao mercerovki? Pogađa li vas ovo? A da, tako je.
Prvo valja primiti ručke da bi to doprlo do vas. Mora se raditi o voljnom
činu."
Joan je dohvatila empatijsku kutiju staroga Kubanca, držala je neko
vrijeme, a zatim primila ručke. Drug Lee zurio je iznenađeno u nju; pošao je
prema njoj, posegnuo prema kutiji...
To što je osjećala nije bila bol. Znači, to bude ovako, pitala se dok je
gledala oko sebe u nejasan, izblijedjeli restoran. Možda je Wilbur Mercer u
nesvijesti; zacijelo se o tome radi. Bježim od vas, uputila je misao drugu
Leeju. Ne možete - ili barem ne željeti - poći za mnom onamo kamo sam
pošla: u grobišni svijet Wilbura Mercera, koji umire negdje na nekoj pustoj
ravnici, okružen svojim neprijateljima. Sada sam s njime. A to je bijeg od
nečega goreg. Od vas. A vi me nikada nećete uspjeti vratiti sebi.
Vidjela je oko sebe prostranu pustoš. Zrak je mirisao po jetkom cvijeću;
ovo je bila pustinja, i nije bilo kiše.
Pred njom je stajao čovjek, s tužnim svjetlom u sivim očima koje je
natapala bol. "Prijatelj sam ti", rekao je, "ali moraš nastaviti kao da ne
postojim. Možeš li to shvatiti?" Raširio je prazne ruke.
"Ne", rekla je, "ne mogu to shvatiti."
"Kako da ti pomognem", rekao je čovjek, "ako ni sebe ne mogu spasiti?"
Osmjehnuo se: "Zar ne shvaćaš? Spasa nema."
 "Čemu onda sve to?" upitala je.
"Da ti se pokaže", rekao je Wilbur Mercer, "kako nisi sama. Ja sam
ovdje s tobom i uvijek ću biti. Vrati se i suoči s njima. I to im reci."
Otpustila je ručke.
Drug Lee je držeći pištolj uz nju rekao: "Dakle?"
"Idemo", rekla je. "Natrag u Sjedinjene Države. Predajte me FBI-ju.
Više mi nije bitno."
"Što ste to vidjeli?" pitao je drug Lee radoznalo.
"Neću vam reći."
"Ali to ionako mogu saznati. Iz vašeg uma." Sada je pretraživao,
osluškivao po njoj, nakrivivši glavu u stranu. Kutovi usana objesili su mu se,
kao da se duri.
"Nije mi to nešto naročito", rekao je. "Mercer vas pogleda u lice i kaže
da ništa za vas ne može učiniti - zar je to čovjek za kojeg biste život dali, i vi
i svi ostali? Bolesni ste."
"U društvu luđaka", rekla je Joan, "bolesni su zdravi."
"Kakva besmislica!" rekao je drug Lee.
Bogartu Croftsu drug Lee je rekao: "Bilo je zanimljivo. Postala je
mercerovka ravno preda mnom. Latentnost se pretvorila u konkretnost... što
je dokazalo da sam ranije točno pročitao njezin um."
"Samo što nismo ulovili Meritana", rekao je Crofts svome nadređenom,
državnom tajniku Herricku. "Izašao je iz televizijskog studija u Los
Angelesu, gdje je dobio vijest o Mercerovoj ozbiljnoj ozljedi. Izgleda da
nitko ne zna što je učinio nakon toga. Nije se vratio u svoj stan. Mjesna
policija uzela je njegovu empatijsku kutiju, a on pritom bez ikakve sumnje
nije bio prisutan na licu mjesta."
"Gdje je Joan Hiashi?" upitao je Crofts.
"Sada je drže u New Yorku", rekao je drug Lee.
"Pod kojom optužbom?" upitao je Crofts državnog tajnika Herricka.
"Političko agitiranje štetno po sigurnost Sjedinjenih Država."
Smiješeći se, drug Lee je rekao: "A uhapsio ju je komunistički
funkcionar na Kubi. To je zen paradoks koji bez sumnje ne uspijeva oduševiti
gospođicu Hiashi."
U međuvremenu, prisjetio se Bogart Crofts, empatijske se kutije
skupljaju u golemim količinama. Uskoro će započeti njihovo uništavanje. U
roku od četrdeset osam sati većina empatijskih kutija u Sjedinjenim
Državama više neće postojati, uključujući i ovu ovdje u njegovome uredu.
 I dalje mu je nedirnuta ležala na stolu. On je bio taj koji je prvi zamolio
da se ovamo donese, a cijelo ovo vrijeme držao je ruke podalje od nje, nikada
nije popustio. Sada joj je prišao.
"Što bi se dogodilo", upitao je druga Leeja, "kada bih primio ove dvije
ručke? Ovdje nema nikakvog televizora. Pojma nemam što Wilbur Mercer
radi u ovom trenutku; zapravo, koliko ja znam, po svoj prilici je sad konačno
mrtav."
Drug Lee je rekao: "Ako primite drške, gospodine, ući ćete u - pa,
nerado to kažem, ali riječ se čini prikladnom - u mistično pričešće. S
gospodinom Mercerom, ma gdje bio; podijelit ćete patnju s njime, kao što
znate, ali to nije sve. Također ćete sudjelovati u njegovome..." Drug Lee je
razmislio. "Svjetonazor nije pravi izraz. Ideologija? Ne."
Državni tajnik Herrick predložio je: "Što kažete na stanje transa?"
"Možda je to to", rekao je drug Lee, namrštivši se. "Ne, nije ni to.
Nijedna riječ nije prikladna, a u tome i jest cijela stvar. To se ne može opisati
- mora se doživjeti."
"Pokušat ću", odlučio je Crofts.
"Ne", rekao je drug Lee. "Nećete, ako poslušate moj savjet. Upozorio
bih vas da ne prilazite kutiji. Vidio sam kako je to gospođica Hiashi učinila, i
vidio sam kako se izmijenila. Biste li probali parakodein u vrijeme kad je bio
popularan među neukorijenjenim kozmopolitskim masama?" Zvučao je
ljutito.
"Probao sam parakodein", rekao je Crofts. "Nije imao apsolutno
nikakvog učinka na mene."
"Što želiš da se učini, Boge?" upitao ga je državni tajnik Herrick.
Slegnuvši ramenima, Bogart Crofts je rekao: "Hoću reći, ne vidim
nikakav razlog zašto bi se to nekome svidjelo, zašto bi htio postati ovisan o
tome." I napokon je primio dvije ručke empatijske kutije.
 5.

Hodajući polako po kiši, Ray Meritan kazao je sebi: imaju moju

empatijsku kutiju, a ako se vratim u stan, imat će i mene.
Spasio ga je telepatski dar. Kad je ušao u zgradu primio je misli odreda
gradskih policajaca.
Već je prošla ponoć. Problem je u tome što sam predobro poznat,
shvatio je, zbog svoje proklete televizijske emisije. Kamo god da odem,
prepoznat će me.
Barem ukoliko se radi o Zemlji.
Gdje je Wilbur Mercer, upitao se. U ovome sunčevom sustavu ili negdje
dalje od njega, pod nekim posve drugačijim suncem? Možda nikada nećemo
saznati. Ili barem ja nikada neću saznati.
Ali je li to bitno? Wilbur Mercer je negdje; jedino je to bitno. A uvijek
postoji način da se do njega dođe. Empatijska kutija uvijek je pri ruci - ili je
bar bila, sve do policijskih racija. A Meritan je imao dojam da će
distribucijska kompanija koja je dobavljala empatijske kutije, i koja je ionako
vodila prilično tajnovito poslovanje, pronaći način da zaobiđe policiju. Ako
je u pravu što se njih tiče...
Pred sobom je u kišnoj tami ugledao crvene svjetiljke nekog bara.
Skrenuo je i ušao u njega.
Rekao je šankeru: "Čujte, imate li empatijsku kutiju? Platit ću vam sto
dolara za pravo na korištenje."
Šanker, krupan, kršan čovjek dlakavih podlaktica, rekao je: "Neće ići,
nemam ti ja ništa takvo. Hajde."
Ljudi za šankom promatrali su ih, a jedan je rekao: "To vam je sad
protuzakonito."
"Hej, to je Ray Meritan", rekao je drugi, "koji svira jazz."
Još jedan je lijeno dodao: "Odsviraj nam malo sivozelenog jazza,
jazzeru." Srknuo pivo iz krigle.
Meritan je pošao iz bara.
"Čekaj", rekao je šanker. "Pričekaj, stari. Idi na ovu adresu." Napisao ju
je na knjižicu sa šibicama, te je pružio Meritanu.
"Koliko sam vam dužan?" rekao je Meritan.
 "O, pet dolara trebalo bi biti dovoljno."
Meritan mu je platio i izašao iz bara, sa šibicama u džepu. Vjerojatno se
radi o adresi mjesne policijske stanice, kazao je sebi. Ali svejedno ću
pokušati.
Kad bih mogao još jednom doći do empatijske kutije...
Na adresi koju mu je šanker dao nalazila se stara, oronula drvena zgrada
u središtu Los Angelesa. Pokucao je na vrata, stao i pričekao.
Vrata su se odškrinula. Sredovječna, krupna žena u haljetku i krznatim
papučama povirila je van. "Nisam policajac", rekao je. "Ja sam mercerovac.
Smijem li se poslužiti vašom empatijskom kutijom?"
Vrata su se postupno otvorila; žena ga je premjerila i očito mu
povjerovala, iako ništa nije rekla.
"Žao mi je što vam smetam tako kasno", ispričao se.
"Što vam se dogodilo, gospon?" rekla je žena. "Loše mi izgledate."
"Stvar je u Wilburu Merceru", rekao je Ray. "Ranjen je."
"Uključite je", rekla je žena, šljapkavo ga vodeći u mračan, hladan salon
gdje je jedan papagaj stanovao u golemom, iskrivljenom kavezu od mjedene
žice. Ondje je, na staromodnom radijskom ormariću, ugledao empatijsku
kutiju. Osjetio je kako ga oblijeva olakšanje čim ju je vidio.
"Ne stidite se", rekla je žena.
"Hvala", rekao je i primio ručke.
Jedan mu je glas kazao u uho: "Upotrijebit ćemo djevojku. Ona će nas
odvesti do Meritana. Imao sam pravo što sam je na početku zaposlio."
Ray Meritan nije prepoznao taj glas. Nije pripadao Wilburu Merceru.
Ali svejedno je, zbunjen, i dalje čvrsto držao ručke, slušajući; ostao je ukopan
na mjestu, ispruženih ruku, stežući šake.
"Ne-T sila bila je primamljiva onom najnaivnijem segmentu našega
društva, ali tim segmentom - čvrsto sam u to uvjeren - manipulira cinična
manjina oportunista na vrhu, poput Meritana. Njima cijelo ovo ludilo oko
Wilbura Mercera predstavlja samo način da napune vlastite džepove." Pun
samouvjerenosti, glas je monotono nastavljao.
Ray Meritan osjetio je strah kad ga je čuo. Jer ovo je netko sa suprotne
strane, shvatio je. Nekako je stupio u empatijski kontakt s tom osobom, a ne s
Wilburom Mercerom.
A da nije Mercer možda namjerno to učinio, uprizorio ovo? Nastavio je
slušati, a sada je čuo:
"...moramo prebaciti tu malu Hiashijevu iz New Yorka natrag ovamo,
gdje je možemo potanje ispitati." Glas je dodao: "Kao što sam rekao
Herricku..."
Herrick, državni tajnik. To razmišlja netko u State Departmentu, shvatio
je Meritan; razmišlja o Joan. Moždaje ovo onaj dužnosnik u Stateu koji joj je
dao posao.
Znači da ona nije na Kubi. Nego u New Yorku. Što je pošlo po krivu?
Sve skupa je ukazivalo na to da je State Department naprosto iskoristio Joan
kako bi došao do njega.
Ispustio je ručke i glas mu je iščezao iz dosluha.
"Jeste li ga našli?" upitala ga je sredovječna žena.
"D-da", rekao je Meritan smeteno, dok se nastojao orijentirati u
nepoznatoj mu prostoriji.
"Kako je? Je li dobro?"
"Pa - ne znam vam baš sada reći", odgovorio je Meritan, iskreno.
Pomislio je: moram otići u New York. I pokušati pomoći Joan. Ona je u
ovome zbog mene; nemam nikakvog izbora. Čak i ako me zbog toga ulove...
kako da je napustim?
Bogart Crofts je rekao: "Nisam dobio Mercera."
Udaljio se od empatijske kutije, a zatim se okrenuo i opako zagledao u
nju. "Dobio sam Meritana. Ali ne znam gdje je. U trenutku kad sam primio
ručke na ovoj kutiji, Meritan se primio negdje drugdje. Bili smo povezani i
on sada zna sve što i ja znam. A mi znamo sve što on zna, a to nije mnogo."
Ošamućeno se okrenuo prema državnom tajniku Herricku. "Ne zna ništa više
o Wilburu Merceru od nas; nastojao je doći do njega. On definitivno nije
Mercer." Crofts je ušutio.
"Ima još", rekao je Herrick i obratio se drugu Leeju. "Što je on još dobio
od Meritana, druže Lee?"
"Meritan dolazi u New York ne bi li pronašao Joan Hiashi", rekao je
drug Lee, ljubazno čitajući Croftsov um. "To je dobio od Meritana dok je
trajao trenutak kad su im umovi bili stopljeni."
"Pripremit ćemo se da primimo gospodina Meritana", rekao je državni
tajnik Herrick, s grimasom.
"Jesam li doživio ono u što se vi telepati cijelo vrijeme upuštate?" upitao
je Crofts druga Leeja.
"Samo kad jedan od nas priđe blizu drugome telepatu", rekao je drug
Lee. "Zna biti neugodno. Izbjegavamo da do toga dođe, zato što ako su dva
uma sasvim različita, i stoga se nađu u sudaru, dolazi do psiholoških
oštećenja. Pretpostavljam da ste se vi i gospodin Meritan našli u sudaru."
Crofts je rekao: "Čujte, kako da nastavimo s ovim? Sada znam da je
Meritan nevin. On ne zna baš ništa ni o Merceru ni o organizaciji koja
distribuira te kutije, osim njezinog imena."
Nastupila je kratkotrajna šutnja.
"Ali on je jedna od rijetkih slavnih osoba koje su prišle mercerovcima",
istaknuo je državni tajnik Herrick. Predao je Croftsu nalog pristigao
teleprinterom. "I to je učinio javno. Ako se potrudite pročitati ovo..."
"Znam da je potvrdio svoju odanost Merceru u večerašnjoj televizijskoj
emisiji", rekao je Crofts, tresući se.
"Kad imate posla s ne-T silom koja potječe iz nekog posve drugog
sunčevog sustava", rekao je državni tajnik Herrick, "morate postupati
oprezno. Svejedno ćemo pokušati doći do Meritana, i to definitivno putem
gospođice Hiashi. Pustit ćemo je iz zatvora i staviti je pod pratnju. Kada
Meritan stupi u doticaj s njom..."
Drug Lee je kazao Croftsu: "Nemojte reći to što ste nakanili, gospodine
Crofts. Trajno će naškoditi vašoj karijeri."
Crofts je rekao: "Herrick, ovo nije u redu. Meritan je nevin, kao i Joan
Hiashi. Ako pokušaš postaviti klopku za Meritana, ja ću dati ostavku u State
Departmentu."
"Napiši svoju ostavku i predaj je", rekao je državni tajnik Herrick. Lice
mu je bilo mračno.
"Ovo je žalosno", rekao je drug Lee. "Pretpostavljam da je doticaj s
gospodinom Meritanom pogubno djelovao na vašu moć prosuđivanja,
gospodine Crofts. Zloćudno je utjecao na vas; otresite ga se, u ime svoje duge
karijere i domovine, vašu obitelj da i ne spominjem."
"To što činite nije u redu", ponovio je Crofts.
Državni tajnik Herrick ljutito se zagledao u njega. "Nije ni čudo da su te
empatijske kutije napravile štetu! Sad sam je vlastitim očima vidio. Više se ni
pod kojim uvjetima ne bih predomislio."
Dohvatio je empatijsku kutiju kojom se poslužio Crofts. Visoko ju je
podignuo i bacio na pod. Kutija se razbila i zatim složila u hrpicu nepravilnih
ploha. "Ne smatrajte to djetinjastim činom", rekao je. "Želim da se svaki
doticaj između nas i Meritana prekine. Od toga može biti samo štete."
"Ako ga ulovimo", rekao je Crofts, "možda nastavi iskazivati utjecaj nad
nama." Ispravio je svoju izjavu: "Točnije, nadamnom."
"Bez obzira na to, namjeravam nastaviti", rekao je državni tajnik
Herrick. "I molim vas da mi predate svoju ostavku, gospodine Crofts.
Namjeravam riješiti i to pitanje." Izgledao je mrko i odlučno.
Drug Lee je rekao: "Državni tajniče, čitam um gospodina Croftsa i
vidim da je trenutačno zapanjen. On je nevina žrtva spleta okolnosti, koji je
možda udesio Wilbur Mercer s ciljem širenja zbrke u našim redovima. A ako
prihvatite ostavku gospodina Croftsa, Mercer će odnijeti pobjedu."
"Nije bitno hoće lije prihvatiti ili ne", rekao je Crofts. "Zato što ja u
svakom slučaju odlazim s ovog posla."
Uzdahnuvši, drug Lee je rekao: "Empatijska kutija odjednom vas je
pretvorila u nenamjernog telepata i to je naprosto bilo previše za vas."
Potapšao je gospodina Croftsa po ramenu. "Telepatska moć i empatija dvije
su verzije jednog te istog. Valjalo bi je zvati 'telepatska kutija'. Zadivljuju me
te ne-T osobe; mogu izgraditi sposobnosti koje mi možemo poprimiti samo
evolucijom."
"S obzirom da možete pročitati moje misli", rekao mu je Crofts, "znate
što planiram učiniti. Uopće ne sumnjam da ćete to kazati državnom tajniku
Herricku."
Iscerivši se blijedo, drug Lee je rekao: "Državni tajnik i ja surađujemo u
interesu svjetskog mira. Obojica imamo svoje naputke." Herricku je rekao:
"Ovaj čovjek je toliko pogođen da sada ozbiljno razmišlja o tome da prijeđe
na suprotnu stranu. Da pristane uz mercerovce prije nego što se sve kutije
unište. Svidjelo mu se biti nenamjerni telepat."
"Ako im priđete", rekao je Herrick, "bit ćete uhićeni. To vam
obećavam."
Crofts ništa nije rekao.
"Nije se predomislio", rekao je uljudno drug Lee, kojem je situacija
izgleda bila zabavna, i kimnuo obojici.
Ali ispod te vanjštine drug Lee je mislio: ovo je briljantna, odvažna vrsta
udarca tog stvora koji sebe naziva Wilburom Mercerom, to što je izravno
spojio Croftsa s Meritanom. Stvor je bez sumnje predvidio da će Crofts
primiti snažne emanacije iz jezgre pokreta. Sljedeći korak je taj da se Crofts
ponovno posluži empatijskom kutijom - uspije li uopće pronaći neku - a tada
će mu se sam stvor Mercer osobno obratiti. Uputiti riječi svome novom
sljedbeniku.
Dobili su još jednog čovjeka, shvatio je drug Lee. Stvaraju prednost.
Ali u konačnici ćemo mi odnijeti pobjedu. Jer u konačnici ćemo uspjeti
uništiti sve empatijske kutije, a bez njih Wilbur Mercer ništa ne može. To je
njemu - stvoru - jedini način da dođe do ljudi i upravlja njima, onako kako je
tu učinio s nesretnim gospodinom Croftsom. Bez empatijskih kutija pokret je
bespomoćan.
 6.

Za šalterom tvrtke UWA na Rocky Fieldu, u gradu New Yorku, Joan

Hiashi rekla je uniformiranom službeniku: "Htjela bih kupiti jednosmjernu
kartu za prvi sljedeći let za Los Angeles. Mlazni ili raketni; nije bitno. Samo
da stignem onamo."
"Prva klasa ili turistička?" upitao ju je službenik.
"Ma, briga me", rekla je Joan umorno, "samo mi prodajte kartu. Bilo
kakvu kartu." Otvorila je torbicu.
Kad je krenula platiti kartu nečija je ruka zaustavila njezinu. Okrenula se
- i pred sobom ugledala Raya Meritana, kojemu se lice izobličilo od
olakšanja.
"Kojeg li mjesta za pokušaj primanja misli", rekao je. "Hajde, idemo na
neko mirno mjesto. Imaš još deset minuta do leta."
Požurili su zajedno kroz aerodromsku zgradu sve dok nisu došli do
jednog praznog ulaza. Tu su stali, a Joan je rekla: "Slušaj, Ray, znam da je
ovo zamka za tebe. Zato su me pustili. Ali kamo da odem, ako ne tebi?"
Ray je rekao: "Ne brini zbog toga. Ionako bi me prije ili kasnije ulovili.
Siguran sam da znaju da sam otišao iz Kalifornije i stigao ovamo." Pogledao
je oko sebe. "Oko nas još nema nijednog agenta FBI-a. Barem ne primam
ništa što bi ukazivalo na to." Pripalio je cigaretu.
"Nemam uopće razloga da se vraćam u L.A.", rekla je Joan, "sad kad si
tu. Mogla bih baš otkazati svoj let."
"Znaš li da prikupljaju i uništavaju svaku empatijsku kutiju do koje
mogu doći?" rekao je Ray.
"Ne", rekla je. "Nisam znala. Pustili su me prije tek pola sata. To je
grozno. Oni zbilja misle ozbiljno."
Ray se nasmijao. "Recimo da su se zbilja prepali." Obgrlio ju je i
poljubio. "Evo što ćemo. Pokušat ćemo se iskrasti odavde, otići na Lower
East Side i iznajmiti stan u nekoj zgradi bez toplovoda i dizala. Tu ćemo se
skrivati s nekom empatijskom kutijom koja im je promaknula." Ali za to,
pomislio je, nemamo naročitih izgleda; dosad su ih vjerojatno već sve
pokupili. Ionako ih ispočetka nije bilo ne znam koliko.
"Kako god ti kažeš", rekla je Joan sumorno.
 "Voliš li me?" upitao ju je. "Mogu ti pročitati misli; voliš me." A zatim
je potiho dodao: "Također mogu pročitati misli izvjesnog gospodina Lewisa
Scanlana, agenta FBI-ja koji sad stoji na šalteru tvrtke UWA. Kako si im se
predstavila?"
"Kao supruga Georgea McIsaacsa", rekla je Joan. "Mislim." Pogledala je
kako glasi ime na karti i omotnici. "Da, tako je."
"Ali Scanlan ih pita je li neka Japanka bila na šalteru u proteklih
petnaest minuta", rekao je Ray. "A službenik te se sjeća. Zato..." Primio je
Joan pod ruku. "Najpametnije nam je da krenemo."
Požurili su niz prazni ulaz, prošli kroz vrata na fotoćeliju i izašli u
predvorje za preuzimanje prtljage. Ondje su svi bili itekako prezauzeti a da bi
imalo marili što se Ray Meritan i Joan probijaju do izlaza na ulicu i, trenutak
potom, izbijaju na prohladni sivi pločnik gdje su bili parkirani taksiji u
dugom, dvostrukom redu. Joan je krenula pozvati taksi...
"Čekaj", rekao je Ray i povukao je natrag. "Primam ispremiješane misli.
Jedan taksist je agent FBI-ja, ali ne mogu odrediti koji." Nesigurno je stajao,
ne znajući što da radi.
"Ne možemo im pobjeći, zar ne?" rekla je Joan.
"Bit će teško." Za sebe je pomislio: prije bih rekao nemoguće; imaš
pravo. Osjetio je njezine zbunjene, preplašene misli, njezine strepnje zbog
njega, zato stoje sama omogućila da ga otkriju i ulove, njezinu žarku želju da
se ne vrati u zatvor, sveprožimajuću ogorčenost zbog toga što ju je izdao drug
Lee, kineska komunistička glavešina, koji ju je dočekao u Havani.
"Koji život", rekla je Joan i stala tik uz njega.
A on i dalje nije znao koji taksi da izabere. Jedna za drugom, dragocjene
sekunde izmicale su mu dok je samo tako stajao. "Slušaj", rekao je Joan,
"možda bismo se trebali razdvojiti."
"Ne", rekla je i privila se uz njega. "Ne bih više podnijela da to prolazim
sama. Molim te."
Piljar sa zaliscima prišao im je s pladnjem na prsima, obješenim o vrpcu
oko vrata. "Poštovanje, prijatelji", promrmljao je.
"Ne sada", kazala mu je Joan.
"Besplatni uzorak pahuljica za doručak", rekao je piljar. "Besplatno.
Samo uzmite kutiju, gospodična. I vi, gospon. Uzmite si jednu." Ispružio je
pladanj s kartonskim kutijicama veselih boja prema Rayu.
Čudno, pomislio je Ray. Ne primam ništa iz uma ovog čovjeka.
Zagledao se u piljara i uočio - ili je barem mislio da je uočio - neobičnu
nestvarnost u tom čovjeku. Nekakvo svojstvo raspršenosti.
Ray je uzeo jedan uzorak pahuljica za doručak.
"Merry Meal, tako se zovu", rekao je piljar. "Novi proizvod koji se
predstavlja potrošačima. Unutra vam je i kupon. On vam daje pravo na..."
"U redu", rekao je Ray i tutnuo si kutiju u džep. Primio je Joan i poveo
je duž stajališta taksija. Nasumce je izabrao jedan i otvorio mu stražnja vrata.
"Ulazi", kazao joj je užurbano.
"Uzela sam i ja jedan uzorak Merry Meala", rekla mu je s blijedim
osmijehom dok je sjedao pokraj nje. Taksije krenuo, izašao iz reda i prošao
pokraj ulaza na aerodromski terminal. "Ray, bilo je nečega čudnog u tom
prodavaču. Kao da on zapravo nije bio prisutan, kao da nije bio ništa više od -
slike."
Dok je taksi silazio pristupnom cestom, udaljavajući se od terminala,
drugi je taksi izašao sa stajališta i pošao za njima. Okrenuvši se, Ray je vidio
da se na stražnjem sjedalu tog taksija voze dva uhranjena muškarca u tamnim
poslovnim odijelima. Agenti FBI-a, kazao je sebi.
Joan je rekla: "Zar te nije onaj prodavač pahuljica podsjetio na nekoga?"
"Na koga?"
"Pomalo na Wilbura Mercera. Ali ja ga nisam dovoljno dobro vidjela da
bih..."
Ray joj je iščupao kutiju pahuljica iz ruke i otrgnuo karton s vrha. Vidio
je da iz suhih pahuljica viri vršak koji je piljar spomenuo; izvadio je kupon,
podigao ga i proučio ga. Na kuponu je velikim, čitljivim slovima bilo
otisnuto:

KAKO SKLOPITI EMPATIJSKU KUTIJU

OD OBIČNIH KUĆANSKIH PREDMETA

"To su bili oni", rekao je Joan.

Spremio je pažljivo kupon u džep, pa se predomislio. Previnuo ga je i
zagurao u manžetu hlača, gdje ga FBI nikako neće pronaći.
Drugi im se taksi približio otraga, pa je uspio primiti misli one dvojice.
Bili su agenti FBI-a; imao je pravo. Zavalio se na sjedalo.
Nije mu preostajalo drugo doli da čeka.
Joan je rekla: "Mogu li dobiti drugi kupon?"
"Oprosti." Izvadio je drugu kutiju pahuljica. Otvorila ju je, pronašla
kupon u njoj i, nakon što je malo razmislila, presavila ga i sakrila u porub
svoje suknje.
"Pitam se koliko ima tih takozvanih piljara", zamišljeno je kazao Ray.
"Zanimalo bi me da saznam koliko će besplatnih uzoraka Merry Meala
uspjeti podijeliti prije nego što ih ulove."
Prvi obični kućanski predmet koji se tražio bio je standardni
radioprijemnik; to je zamijetio. Drugi je bio stijenj iz žarulje koja traje pet
godina. A idući - morat će ponovno pogledati, ali sad nije bilo vrijeme. Drugi
taksi prišao je uz njihov.
Kasnije. A ako mu vlasti pronađu kupon u manžeti hlača, oni će mu,
znao je, nekako uspjeti doturiti drugi.
Obgrlio je Joan. "Mislim da će s nama biti sve u redu."
Drugi je taksi sada nukao njihov da skrene u zaustavnu traku, a dva
agenta FBI-a mahala su prijetećim, službenim pokretima vozaču da stane.
"Da stanem?" rekao je vozač napeto Rayu.
"Jasno", rekao mu je. A zatim je duboko udahnuo i pripremio se.
 Priča koja dokida sve ostale priče

Za antologiju Harlana Ellisona Opasne vizije

U društvu poharanom hidrogenskim ratom propupale mlade žene odlaze
do futurističkog zoološkog vrta i ondje stupaju u spolni odnos s različitim
izobličenim i neljudskim živim bićima u kavezima. U ovoj konkretnoj priči
jedna od njih, skrpana od oštećenih tijela nekolicine žena, stupa u snošaj s
nezemaljskim ženskim bićem, ondje u kavezu, nakon čega žena, putem
futurističke znanosti, zatrudni. Djetešce se rodi, pa ona i žensko biće iz
kaveza povedu borbu oko toga kojoj će ono pripasti. Mlada ljudska žena
odnese pobjedu, te smjesta počne jesti svog potomka, skupa s kosom, zubima
i nožnim prstićima. Tek što ga je pojela do kraja, ona otkrije da je taj
potomak Bog.
 Pogovor

Što je muškarac bez sjećanja?

(MARGINALIJE uz FILMSKE PRIČE PHILIPA K. DlCKA)

Iako je, zapravo, kao pisac sazrio u onome razdoblju američkoga SF-a
koje mahom obilježava "pakleni šund" pulp časopisa, Philip K. Dick
(1928.-1982.) već nekoliko desetljeća (barem u domovini) uživa status
jednog od nedvojbenih klasika cjelokupne suvremene proze. Američki
književni "kanon", ruku na srce, poprilično voli domovinska pretjerivanja, pa
se tako Hemingway drži podjednako važnim kao Conrad, Vonnegut kao
Calvino, a Capote kao Šolohov; ipak, onako kako je tovrsna "tehnologija"
Europi namrijela jednog, recimo, Lovecrafta kao znatnu osobnost koja je
vrsno izrazila slutnje i strahove svoga vremena unatoč tome što se lako mogla
izgubiti u šarenim međuratnim brojevima Amazing Stories, tako nam je, s
pravom, etablirala Dicka (istina, također poslije smrti pisca) kao autora čije
su "opsjedantne" teme ne samo bile i ostale ispred njegova vremena, nego su
svejednako goruće i danas, a bit će aktualne, u to nema nikakve sumnje, i u
onom dijelu "šoka budućnosti" koji nas tek očekuje.
Pripomogla je tome i hollywoodska industrija, koja nas je zabavila
nekolicinom atraktivnih filmova prema Dickovim djelima, poput
Verhoevenova Total Recalla ili Spielbergova Minority Reporta, ali i
nepobitnim remek-djelom Blade Runner Ridleyja Scotta.
 Filmaški afinitet spram Dicka nije nimalo slučajan: Dick je, prije svega,
vrstan pripovjedač, upravo izniman narator. Bio je jedan od onih koji su
deskriptivnom vatrometu svemirskih pustolovina pretpostavili idejnu srž
čvrsto i jasno ispričane priče. Baštineći hard-boiled kompoziciju, Dick je
iznašao idealan način da čitatelju ponudi ono što je smatrao bitnim i ono što
nedvojbeno jest bitno: svoju opsesiju unutarnjim procesima svijesti.
Priče (po nekim izvorima napisao ih je "oko 121") okupljene u ovoj
knjizi savršen su dokaz vrsnoće tog Dickova postupka: bez obzira nalazimo li
njegove podjednake junake na Marsu (Pružamo vam uspomene na veliko), u
vremenskim koridorima (Isplata), u vihoru svemirskih ratova (Uljez) ili u
teroru orvelijanskih antiutopija (Manjinski izvještaj, i mnoge druge), riječ je,
ipak, o adekvatnim i nadasve maštovitim, kulisama - izvanjskim kulisama
onih drama i lomova koji se zbivaju u svijesti likova. Androidi, roboti,
stvorovi, špijuni isprana mozga - sve su to samo metafore nerazlučivih tunela
najveće enigme: ljudskoga uma.
Drugim riječima, Dicka ne zanima čovjek u prostoru, nego prostor u
čovjeku. I zato se zbilo da je o Dicku ispisana nevjerojatna količina radova,
nerijetko vrlo ozbiljnih i zakučastih. Samo o filmu Blade Runner razglabalo
se i razglaba naveliko, a više verzija filma dodatno je zakompliciralo
tumačenja.
Dick, opet, znao je o sebi zboriti krajnje lapidarno, čak ironično
skromno, primjerice: "Pišem o ljudskim neprilikama. I uopće nije važno
zbiva li se radnja vjekovima u budućnosti - male neprilike uvijek su iste."
Jedno je sigurno: dok nas vodi kroz priču umješno poput Hitchcocka,
vješto rabeći svoj, očito urođeni, osjećaj za suspence, Dick nam zapravo ne
govori ni o kakvim "malim neprilikama", nego o tzv. velikim temama: o
stvarnosti, svijesti i sjećanju. O lutanjima "kroz terase svijesti" (kako je
pjevao B. Štulić). O nesigurnosti i nepostojanosti svega; o raspolućenosti
jastva; o "nelagodi u kulturi", o egzistencijalističkom angstu... O onome što
su, svaki na svoj način, govorili Poe, Dostojevski, Kafka, Borges, Burroughs,
Pynchon i toliki drugi: "Ne vjerujem u postojanje svemira. Vjerujem da
postoji jedino Bog, a on je iznad svemira. Svemir je produžetak Boga u
prostoru i vremenu."
Ono pak zbog čega osobno volim Dicka jest isto ono zbog čega volim
Kafku. Iako se bave temama podjednako ozbiljnim i složenim kao i Sartre i
Camus, i Kafka (unatoč uvriježenoj predodžbi) i Dick (unatoč nekim
opservacijama koje bi mogle prestrašiti i najzahtjevnijeg čitatelja, unatoč
sumračju BladeRunnera, unatoč metafizičkim aspektima kojih se dotiče) su -
beskrajno duhoviti pisci. Iako proživljava pakao metaforičkih labirinta,
reakcije Josefa K. u Procesu katkad su nevjerojatno zabavne; a tako je i u
Dicka. Iako mu nedostaje moždani režanj sa sjećanjima na posljednje dvije
godine života, Jennings u Isplati razrješava situaciju brže i žešće od junaka
akcijskih b-filmova (jer, dođavola, što je muškarac bez sjećanja?!); u priči
Stvor-otac, iako je svijest njegovih roditelja preuzeo svojevrsni tjelokradica,
mali Charles, ne razmišljajući mnogo o činjenici da je ostao siroče, s velikim
se užitkom rješava replikanata; iskreno završno čuđenje junaka Uljeza
impresivno je poput početne zbunjenosti transmutiranog Gregora Samse u
Kafkinu Preobražaju. A premda je Verhoevenov Total Recall među
Dickovim poklonicima s razlogom nevoljena ekranizacija priče Pružamo vam
uspomene na veliko, karikaturalni prizor Arnolda Schwarzeneggera s
iskeženim zubima, sluđenog između Marsa i Sjećanja, gotovo je
amblematska ilustracija tog jedinstvenog Dickovog sučeljavanja ontoloških
problema i iznenađujuće duhovitih, upravo "kaubojskih" rješenja. Kao da nas
želi naučiti da čak i u najsloženijem labirintu postoji ne samo Arijadnina nit,
nego i gordijski čvor. I da u svakom od nas čuči Aleksandar Veliki.
Lijepo je kad pisca dosegne zaslužena slava, još je ljepše kad se i na
hrvatskom jeziku upoznajemo s probranim Dickovim pričama, ali to da
njegov android uspijeva izraziti osobine originala, to je jednostavno - strašno.
Lijepo i strašno, jer nam stvarnostno iskazuje ono o čemu je Dick pisao, a o
čemu smo, barem donedavno, razglabali uglavnom na razini metafore; a
stoga nam to iskazuje i koliko je Dick bio i ostao aktualan i važan pisac.

Denis Peričić
 Autor pogovora je književnik, novinar, prevoditelj, kritičar i znanstveni
pisac, magistar znanosti, u vrijeme pisanja ovog pogovora (veljača 2006.) na
dužnosti predsjednika Vijeća za elektroničke medije. Objavio je desetke
fantastičnih priča, od kojih su mnoge objavljene u zbirci Krvavo (Disput,
Zagreb, 2004.). Dobitnik je dviju Sfera (za minijaturu i dramu) i niza drugih
književnih nagrada. S Marijanom Kocijanom napisao je neobjavljenu
komparativnu studiju o filmovima Apocalypse Now F. F. Coppole i Blade
Runner R. Scotta, koji je snimljen prema Dickovu romanu.
 DICKOVA FILMOTEKA

PRIČE PO KOJIMA SU SNIMLJENI FILMOVI

• Pružamo vam uspomene na veliko (We Can Remember It For You
Wholesale) - Total Recall / Totalni opoziv (1990.)
• Druga varijanta (Second Variety) - Screamers/Vrištavci (1995.)
• Uljez (Imposter) - Impostor / Uljez (2001.)
• Manjinski izvještaj (Minority Report) - The Minority Report /
Suvišni izvještaj (2002.)
• Isplata (Paycheck) - Paycheck / Isplata (2003.)
ROMANI PO KOJIMA SU SNIMLJENI FILMOVI
• Da li androidi sanjaju električne ovce? (Do Androids Dream of Electric
Sheep?) - Blade Runner / Istrebljivač (1982.)
• Confessions of a Crap Artist - Confessions d'un Barjo (1992.)
• A Scanner Darkly - A Scanner Darkly (2006.)
DJELA OTKUPLJENA ZA FILM
• The Golden Man (priča) - Next (2007.)
• Time Out of Joint (roman)
• Valis (roman)
• Radio Free Albemuth (roman)
• Flow My Tears the Policeman Said (roman)