Kazneni spis sa suđenja Petru Zrinskom i Frani Krstu Frankopanu

1670.-1671.

Priredile i prevele Ivana Horbec (njemački), Maja Matasović (latinski) i Nella

Lonza (talijanski)
Uredila Nella Lonza

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Zaklada Marija i Mirjan Damaška

Zagreb, 2022.

Povijesni spomenici obitelji Zrinskih i Frankopana, sv. 2

Monumenta historica familiarum Zrinski et Frankopan, vol. 2

SADRŽAJ

A. Uvodni dio

B. Prijevodi dokumenata

1. Nacrt za izlaganje točaka pregovora između kralja Francuske i Ugara, lipanj 1665
2. Sporazum između Petra Zrinskog i Ferenca Weselényija. Štubnianske Teplice, 5. travnja 1666.
3. Sporazum između Petra Zrinskog i Ferenca Nádasdyja, Požun, 28. prosinca 1666.
4. Sporazum između Petra Zrinskog i Erasmusa Tattenbacha. Čakovec, 9. rujna 1667.
5. Naputak Petra Zrinskog ocu Bargiliju, travanj ili svibanj 1669.
6. Pismo oca Bargilija Petru Zrinskom s prijepisom pisma poljskog kralja, 30. srpnja 1669.
7. Izvještaj oca Bargilija Petru Zrinskom, 31. srpnja 1669.
8. Vlastoručno pismo Leopolda I. Petru Zrinskom, 5. veljače 1670.
9. Pismo Frana Krste Frankopana Gašparu Čolniću, 9. ožujka 1670.
10. Pismo Petra Zrinskog Ferencu Rákóczyju, 10. ožujka 1670.
11. Pismo Erasmusa Tattenbacha Petru Zrinskom, 16. ožujka 1670.
12. Pismo Petra Zrinskog Ferencu Rákóczyju, 20. ožujka 1670.
13. Pismo Orfeja Frankopana Ali-begu, 20. ožujka 1670.
14. Očitovanje Tajne konferencije, 20. ožujka 1670.
15. Pismo Leopolda I. zagrebačkom biskupu Martinu Borkoviću, 21. ožujka 1670.
16. Pismo Leopolda I. Petru Zrinskom, Beč, 21. ožujka 1670.
17. Pismo Petra Zrinskoga Franu Krsti Frankopanu, Čakovec, 21. ožujka 1670.
18. Punomoć Petra Zrinskog Franu Krsti Frankopanu, Čakovec, 24. ožujka 1670.
19. Uvjeti Petra Zrinskog Leopoldu I., Čakovec, ožujak 1670.
20. Prijedlog i očitovanje Tajne konferencije, 28. ožujka 1670.
21. Pismo kancelara Hochera tajniku Abeleu u vezi s proglasom, 29. ožujka 1670.
22. Proglas Leopolda I. staležima i redovima Ugarskoga Kraljevstva o nevjeri Petra Zrinskog,
Beč, 29. ožujka 1670.
23. Proglas Leopolda I. narodu Ugarskoga Kraljevstva o nevjeri Petra Zrinskog, Beč, 29. ožujka
1670.
24. Proglas Leopolda I krajišnicima o nevjeri Petra Zrinskog, Beč, 29./30. ožujka 1670.
25. Izvješće zagrebačkog biskupa Martina Borkovića Leopoldu I., Varaždin, 29. ožujka 1670.
26. Lobkowiczeovo obećanje pomilovanja Petru Zrinskom, 2. travnja 1670.
27. Lepold I. hrvatsko-slavonskim staležima, 2. travnja 1670.
28. Pismo Franje Bukovačkog Petru Zrinskom, 5. travnja 1670.
29. Pismo oca Forstalla grofu Johannu Maximilianu Herbersteinu, 6. travnja 1670.
30. Isprika Frana Krste Frankopana Leopoldu I., 6. travnja 1670.
31. Pismo Frana Krste Frankopana vrhovnom dvorskom meštru knezu Wenzelu Lobkowiczu, 7.
travnja 1670.
32. Pismo Petra Zrinskog knezu Wenzelu Lobkowiczu, 7. travnja 1670.
33. Opravdanje Petra Zrinskog Leopoldu I., Čakovec, 7. travnja 1670.
34. Očitovanje i prijedlog Tajne konferencije, 10. travnja 1670.
35. Očitovanje i prijedlog Tajne konferencije, 12. travnja 1670.
36. Obećanje oca Forstalla o prihvaćanju carskih uvjeta od strane Petra Zrinskog, Beč, 15.
travnja 1670.
37. Prvi iskaz Rudolpha Lahna, Beč, 23. travnja 1670.
38. Izvještaj Tajne konferencije, 29. travnja 1670.
39. Očitovanje Petra Zrinskog, 2. svibnja 1670.
40. Prvo očitovanje Frana Krste Frankopana, 2. svibnja 1670.
41. Drugo očitovanje Frana Krste Frankopana, Beč, 3. svibnja 1670.
42. Treće očitovanje Frana Krste Frankopana, Beč, 4. svibnja 1670.
43. Četvrto očitovanje Frana Krste Frankopana, Beč, 6. svibnja 1670.
44. Izvod iz iskaza Hansa Erasmusa Tattenbacha protiv Petra Zrinskog, 7. svibnja 1670.
45. Iskaz Franje Ivanovića, Koprivnica, 14. svibnja 1670.
46. Prvi iskaz Petra Zrinskog, Beč, 26. lipnja 1670.
47. Očitovanje Petra Zrinskog uz prvi iskaz, Beč, 26. lipnja 1670.
48. Prvi iskaz Frana Krste Frankopana, Beč, 26. lipnja 1670.
49. Pismo Frana Krste Frankopana dvorskom kancelaru, Beč, 27. lipnja 1670.
50. Pismo Petra Zrinskog dvorskom kancelaru, Beč, 27. lipnja 1670.
51. Obrazloženje Petra Zrinskog uz prvi iskaz, Beč, 27. lipnja 1670.
52. Razmatranja Petra Zrinskog uz prvi iskaz, Beč, 27. lipnja 1670.
53. Drugi iskaz Petra Zrinskog, Beč, 24. srpnja 1670.
54. Podnesak Petra Zrinskog Leopoldu I., Beč, 24. srpnja 1670.
55. Opravdanje Petra Zrinskog dvorskom kancelaru barunu Hocheru, 24. srpnja 1670.
56. Očitovanje Petra Zrinskog uz drugi iskaz, 26. srpnja 1670.
57. Drugi iskaz Frana Krste Frankopana, Beč, 13. kolovoza 1670.
58. Drugi iskaz Rudolpha Lahna. Beč, 21. kolovoza 1670.
59. Pismo Petra Zrinskog Leopoldu I., Beč, 5. rujna 1670.
60. Ukaz komorskom prokuratoru Georgu Freyu o podizanju optužnice, Beč, 20. rujna 1670.
61. Ukaz Delegiranom sudu o podizanju optužnice, Beč, 20. rujna 1670.
62. Molba za pomilovanje Petra Zrinskog Leopoldu I., Bečko Novo Mjesto, 8. listopada 1670.
63. Prijedlog i očitovanje Tajne konferencije, 10. listopada 1670.
64. Optužnica protiv Petra Zrinskog, Beč, 7. studenog 1670.
65. Optužnica protiv Frana Krste Frankopana, Beč, 7. studenog 1670.
66. Pismo Petra Zrinskog kancelaru Hocheru o pitanjima obrane, Bečko Novo Mjesto, 12.
studenog 1670.
67. Petar Zrinski moli pomilovanje od Leopolda I., Bečko Novo Mjesto, 12. studenog 1670.
68. Pismo Frana Frankopana kancelaru Hocheru o pitanjima obrane, Bečko Novo Mjesto, 13.
studenog 1670.
69. Pismo Petra Zrinskog dvorskom kancelaru Hocheru, Bečko Novo Mjesto, 14. studenog 1670.
70. Pismo Petra Zrinskog caru Leopoldu I., Bečko Novo Mjesto, 15. studenog 1670.
71. Podnesak Petra Zrinskog Leopoldu I., Bečko Novo Mjesto, 15. studenog 1670.
72. Odgovor Petra Zrinskog na optužnicu u kaznenom postupku, Bečko Novo Mjesto, s.d, [prije
27. studenog 1670]
73. Dodjela branitelja Franu Krsti Frankopanu, 20. studenog 1670.
74. Dodjela branitelja Petru Zrinskom, 22. studenog 1670.
75. Odgovor Frana Krste Frankopana na optužnicu, Bečko Novo Mjesto, 21. prosinca 1670.
76. Replika tužitelja na odgovor Petra Zrinskog, Beč, 14. veljače 1671
77. Replika tužitelja na odgovor Frana Frankopana, Beč, 14. veljače 1671.
78. Odgovor Petra Zrinskog na tužiteljevu repliku, Bečko Novo Mjesto, ožujak 1671.
79. Odgovor Frana Krste Frankopana na repliku tužitelja, Bečko Novo Mjesto, 18. ožujka 1671.
80. Prijedlog Christopha Abelea o krivnji Frana Krste Frankopana, Beč, 11. travnja 1671.
81. Prijedlog Christopha Abelea o krivnji Petra Zrinskog, Beč, 18. travnja 1671.
82. Dopuna mišljenja od strane Delegiranog suda na prijedlog Christophora Abelea o kazni za
Zrinskog, Beč, 18. travnja 1671.
83. Očitovanje Tajne Konferencije o presudi za Petra Zrinskog, Frana Krste Frankopana i
Ferenca Nádasdyja, Beč, 21. travnja 1671.
84. Očitovanje Tajne Konferencije o pomilovanju Petra Zrinskog, Frana Krste Frankopana i
Ferenca Nádasdyja, Beč, 21. travanj 1671.
85. Ispitivanje Petra Zrinskog o suučesnicima, Bečko Novo Mjesto, 28. travnja 1671.
86. Ispitivanje Frana Krste Frankopana o suučesnicima, Bečko Novo Mjesto, 28. travnja 1671.
87. Molba Frana Krste Frankopana za pomilovanje, Bečko Novo Mjesto, 28. travnja 1671.
88. Konačna odluka o smrtnoj kazni za Petra Zrinskog, Beč, 29. travnja 1671.
89. Konačna odluka o smrtnoj kazni za Frana Krstu Frankopana, Beč, 29. travnja 1671
90. Istraga protiv krvnika Nicholasa Morra, u predmetu pogubljenja Petra Zrinskog i Frana Krste
Frankopana, svibanj 1671.
C. Prilozi

C.1. Prijepisi izvornih dokumenata

Ad 1. Nacrt za izlaganje točaka pregovora između kralja Francuske i Ugara, lipanj 1665
Ad 3. Sporazum između Petra Zrinskog i Ferenca Nádasdyja, Požun, 28. prosinca 1666.
Ad 4. Sporazum između Petra Zrinskog i Erasmusa Tattenbacha, Čakovec, 9. rujna 1667.
Ad 5. Naputak Petra Zrinskog ocu Bargiliju, travanj ili svibanj 1669.
Ad 6. Pismo oca Bargilija Petru Zrinskom s prijepisom pisma poljskog kralja, 30. srpnja 1669.
Ad 7. Izvještaj oca Bargilija Petru Zrinskom, 31. srpnja 1669.
Ad 8. Vlastoručno pismo Leopolda I. Petru Zrinskom, 5. veljače 1670.
Ad 9. Pismo Frana Krste Frankopana Gašparu Čolniću, (njemački prijevod), 9. ožujka 1670
Ad 11. Pismo Erasmusa Tattenbacha Petru Zrinskom, 16. ožujka 1670.
Ad 13. Pismo Orfeja Frankopana Ali-begu, 20. ožujka 1670.
Ad 22. Proglas Leopolda I. staležima i redovima Ugarskoga Kraljevstva o nevjeri Petra
Zrinskog, Beč, 29. ožujka 1670.
Ad 23. Proglas Leopolda I. narodu Ugarskoga Kraljevstva o nevjeri Petra Zrinskog, Beč, 29.
ožujka 1670.
Ad 24. Proglas Leopolda I krajišnicima o nevjeri Petra Zrinskog, Beč, 29./30. ožujka 1670.
Ad 29. Pismo oca Forstalla grofu Johannu Maximilianu Herbersteinu, 6. travnja 1670.
Ad 31. Pismo Frana Krste Frankopana vrhovnom dvorskom meštru knezu Wenzelu Lobkowiczu,
7. travnja 1670
Ad 32. Pismo Petra Zrinskog knezu Wenzelu Lobkowiczu, 7. travnja 1670
Ad 35. Očitovanje i prijedlog Tajne konferencije, 12. travnja 1670.
Ad 38. Izvještaj Tajne konferencije, 29. travnja 1670.
Ad 44. Izvod iz iskaza Hansa Erasmusa Tattenbacha protiv Petra Zrinskog, 7. svibnja 1670.
Ad 47. Očitovanje Petra Zrinskog uz prvi iskaz, Beč, 26. lipnja 1670.
Ad 49. Pismo Frana Krste Frankopana dvorskom kancelaru, Beč, 27. lipnja 1670.
Ad 61. Ukaz Delegiranom sudu o podizanju optužnice. Beč, 20. rujna 1670.
Ad 68. Pismo Frana Frankopana kancelaru Hocheru o pitanjima obrane, 13. studenog 1670.
Ad 70. Pismo Petra Zrinskog caru Leopoldu I., Bečko Novo Mjesto, 15. studenog 1670.
Ad 73. Dodjela branitelja Franu Krsti Frankopanu, 20. studenog 1670
Ad 74. Dodjela branitelja Petru Zrinskom, 22. studenog 1670.
Ad 86. Ispitivanje Frana Krste Frankopana o suučesnicima, Bečko Novo Mjesto, 28. travnja
1671.
Ad 90. Istraga protiv krvnika Nicholasa Morra, u predmetu pogubljenja Petra Zrinskog i Frana
Krste Frankopana, svibanj 1671.

C.2. Kazalo imena

C.3. Kazalo mjesta

B.
PRIJEVOD DOKUMENATA

1. Nacrt za izlaganje točaka pregovora između kralja Francuske i Ugara, s.d. [lipanj
1665]
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 302, konv. A, fol. 108r-114v i fasc. 325,
konv. A, fol. 35r-38v

Nacrt za izlaganje točaka pregovora između kralja Francuske i Ugara

Čak i ako je najkršćanskiji kralj preko preuzvišenog gospodina markiza Guitryja preuzvišenom
pokojnom gospodinu grofu Nikoli Zrinskom, a preko njega narodu Ugarske, predobrostivo bio
ponudio svu svoju zaštitu, ugarski narod ne smatra da su kod najkršćanskijeg kralja ugašeni i
sahranjeni ta dobrostivost i premilostivo nagnuće zaštiti prema njemu, [ugarskom narodu], iako
je [grof Nikola] uništen nesretnom sudbinom. Također, kao što bi bilo nužno da, nakon Boga,
pristanemo uz pobjedničku vojsku najkršćanskijeg kralja kako ne bismo u potpunosti propali,
već kako bismo živjeli, tako će on i ubuduće htjeti čuvati narod koji je tako očuvao. Ako pak
najkršćanskiji kralj ne primi ove još postojeće ostatke u svoju zaštitu i ne htjedne ih braniti od
krajnje propasti, neophodno će ili [ugarski narod] propasti ili spasti na druge, kršćanskom svijetu
manje drage načine, koje ne želi slijediti, kao što ne smatra ni da ih ponuđene treba prihvatiti,
osim ako ga kršćanski svijet, a pogotovo najkršćanskiji kralj, ne napuste kao predziđe. Stoga pak
izlaže sljedeće točke:
1. Svakako je istina da ugarskom narodu čitavo vrijeme, otkad je prihvatio austrijsku vlast, nisu
očuvane nikakve njihove slobode, povlastice ni uvjeti kraljevskih isprava, da su Turci
Kraljevstvu oteli utvrde, tvrđave, kaštele i gradove, da su granice Kraljevstva oslabljene. Stoga
mu je prema drevnim zakonima Kraljevstva, budući da nikad nije kažnjen za neku poznatu
nevjeru, slobodno omogućeno pravo na otpor vladaru, za čiju bi provedbu u svoj savez i
sporazum uzeo kako Dalmatince, Hrvate, Slavonce, Transilvance, tako i Vlahe i Moldavce,
uglavivši s Turcima plaćanje godišnjeg danka, te bi iskušao svaku mogućnost da sramotno ne
podlegne i ne propadne.
2. Utvrde, pogotovo u Gornjoj Ugarskoj – naime u 13 županija – i gradove držat će radi svoje
sigurnosti i nužnosti.
3. Kako bi se ta namjera održala, ugarski bi narod smatrao da zajedno s Dalmatincima, Hrvatima,
Slavoncima, Transilvancima, Vlasima i Moldavcima dostaje petnaest tisuća konjanika i isto
toliko pješaka, s neophodnim višim i nižim časnicima, kojima neka najkršćanskiji kralj odredi
mjesečne plaće i uzdržava ih novcima. Neka pošalje iskusne časnike, inženjere i strijelce koje
treba hraniti na teret kraljevskih novaca te neka se, predvidjevši nužnosti pri počecima provedbe
poslova, što prije isplati sto tisuća talira preko Gdanjska u Krakov, ili u Beč ako drugačije ne
može biti.
4. Ako najkršćanskiji kralj bude brzo mogao prekršiti mir i djelovati, to je svakako dobro; a ako
ne, ugarski će narod sa saveznicima to započeti, a u međuvremenu će ih najkršćanskiji kralj
potpomagati novcima. Kad mir napokon bude narušen i dohvati se oružje, on će nastaviti rat.
Neće sklapati mir bez prethodnog znanja i želje ugarskoga naroda i saveznika, nego će se mir,
ako se mora sklopiti, sklopiti voljom i sporazumom obiju strana.
5. Kako bi se to moglo dogoditi na što bolji način, neka najkršćanskiji kralj u svoje ime, ime
naroda i svojih saveznika sklopi savez s ugarskim narodom i saveznicima protiv svih neprijatelja,
bilo na određeno vrijeme, bilo trajni, kako za napad, tako i za obranu.
6. Najkršćanskiji će se kralj pobrinuti da ugarski narod sa saveznicima bude u savezu sa Svetim
Rimskim Carstvom, da bude članom Carstva. Neka na saborima Carstva glasuje putem
poslanika. Neka se [ugarski narod i najkršćanskiji kralj] brane međusobnim pomoćnim snagama,
budući da je Ugarsko Kraljevstvo „Predziđe čitavog kršćanstva“, te neka slobode, povlastice i
kraljevske isprave budu svete i nepovredive.
7. Najkršćanskiji će se kralj truditi da se kraljevstva i pokrajine koje su otete Kruni Kraljevstva
povrate i da se ubuduće ne odvoje ni pod kakvom izlikom.
8. Ako s obzirom na turske napade to bude moguće, najkršćanskiji će kralj putem nizozemskih i
svojih poslanika olakšati stanje Ugarskog Kraljevstva što se tiče danka.
9. Ako je moguće, neka poljski narod također uđe u ovaj savez.
10. Ugarski narod ujedinjen sa saveznicima nudi da će, kao uzvrat za zaštitu, sam prema običaju
i pravu te slobodno izabrati bilo jednog od sinova najkršćanskijeg kralja, bilo kneza kraljevske
krvi, koje će postaviti za svoga kralja, prema svojim drevnim zakonima, a koji će nakon izbora
sveukupnim staležima zajamčiti, prema točkama uz koje će se ući u ugovor s njim, posebnim
aktom koji će izdati prije krunidbe, da će ugarski narod i saveznike prema tim točkama
nepovredivo čuvati u njihovim slobodama i povlasticama, kako u novima, tako i u onima
starijima.
11. Kao najveću zapreku namjerama najkršćanskijeg kralja iz redova živih će ukloniti maršala
Poljskoga Kraljevstva.
12. Najkršćanskijeg će kralja prema njegovoj želji, kao onoga koji ne smjera nezasluženo na
vrhovnu vlast u Carstvu, ugarski narod sa saveznicima potpomagati i osiguravati svojim oružjem
i na sve načine na koje bude mogao.
13. Najkršćanskijem će kralju iz svoje vojske dati jednu ili dvije postrojbe, a tako neka uzajamno
on iz svoje vojske oružanoj sili ugarskog naroda i saveznika dade neke od svojih, koji bi i živjeli
prema našim zakonima, kao što će i naši živjeti prema zakonima najkršćanskijeg kralja. Ipak,
ako nužnost bude tako tražila, jedna od strana s čitavom će vojskom braniti i pružati pomoć
drugoj u opasnosti.
14. Radi osiguranja ovih točaka, ugarski će narod sa svojima dobiti kraljevsku vjeru i riječ, koji,
pa makar prezreni u cijelome svijetu, kod kraljeva ipak moraju biti sveti. Ugarski narod također
sa saveznicima namjerava dati slično jamstvo.
15. I jednoj i drugoj strani bilo bi očuvano pravo ovome nešto dodati ili oduzeti, ako stvar stigne
do dovršetka, a ugarski će narod o tome očekivati bilo potvrdnu bilo negativnu odluku, i to
unutar najviše trideset dana, jer jadi naroda ne dopuštaju daljnje oklijevanje.

2. Sporazum Petra Zrinskog i Ferenca Weselényija, 5. travnja 1666.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 296, konv. A, fol. 34r-39v.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 15., str. 15.-16.

Izvorno obećanje i sporazum Petra, grofa Zrinskog, s Ferencom Wesselényijem, o uzajamnoj

pomoći i obrani, sastavljeno 5. travnja 1666.

Mi, Petar, nasljedni grof Zrinski, ban Kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, ovom
ispravom očitujemo i priznajemo da smo se, promislivši i dobro odvagnuvši trenutačno nadasve
opasno stanje koje prijeti prekobnim krajnjim uništenjem naše premile domovine, ovog
Ugarskog Kraljevstva i njemu pridruženih kraljevstava, radi odvraćanja te vrste zala s
preuzvišenim gospodinom grofom Ferencom Wesselényijem od Hadada, palatinom Ugarskoga
Kraljevstva i kumanskim sucem, vitezom [Reda] zlatnog runa, našim prepoštovanim
gospodarom i ocem, savjetovali koji bi putevi i sredstva prema zakonima i odredbama
Kraljevstva te uvjetima kraljevskih povelja mogli pružiti lijek. Nakon dugih savjetovanja
obavljenih s obje strane napokon smo se sastali i svečano smo stisnuvši ruke i uzajamno
položivši prisegu jedan drugomu obećali da u ovom pogibeljnom stanju Kraljevstva, kako u
povoljnim, tako ni u nepovoljnim prilikama jedan drugoga nećemo napustiti, već ćemo se braniti
međusobnom pomoću sve do zadnje kapi krvi. Tako nam Bog pomogao, tako milostiv bio duši
našoj. Također smo za veću snagu i potvrdu ranije rečenog jedan drugome dali ove svoje isprave,
potvrđene našim pečatima i vlastoručnim potpisima. Dano u Štubnianskim Teplicama dana 5.
mjeseca travnja 1666.
Grof Petar Zrinski
Grof Ferenc Wesselényi.

Izvorno obećanje i sporazum Ferenca Wesselényija, ugarskog palatina, s grofom Petrom

Zrinskim o uzajamnoj pomoći i obrani.

Mi, grof Ferenc Wesselényi od Hadada, palatin Ugarskoga Kraljevstva i kumanski sudac, vitez
[Reda] zlatnog runa, ovom ispravom očitujemo i priznajemo da smo se, promislivši i dobro
odvagnuvši trenutačno nadasve opasno stanje koje prijeti prekobnim krajnjim uništenjem naše
premile domovine, ovog Ugarskog Kraljevstva i njemu pridruženih kraljevstava, radi odvraćanja
te vrste zala s preuzvišenim gospodinom Petrom, nasljednim grofom Zrinskim, banom
Kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, našim premilim sinom, savjetovali koji bi putevi i
sredstva prema zakonima i odredbama Kraljevstva te uvjetima kraljevskih povelja mogli pružiti
lijek. Nakon dugih savjetovanja obavljenih s obje strane napokon smo se sastali i svečano smo
stisnuvši ruke i uzajamno položivši prisegu jedan drugomu obećali da u ovom pogibeljnom
stanju Kraljevstva, kako u povoljnim, tako ni u nepovoljnim prilikama jedan drugoga nećemo
napustiti, već ćemo se braniti međusobnom pomoću sve do zadnje kapi krvi. Tako nam Bog
pomogao; tako milostiv bio duši našoj. Također smo za veću snagu i potvrdu ranije rečenog
jedan drugome dali ove svoje isprave, potvrđene našim pečatima i vlastoručnim potpisima. Dano
u Štubnianskim Teplicama dana 5. mjeseca travnja godine Gospodnje tisuću šesto šezdeset i
šeste.
Grof F[erenc] Wesselényi, vlastoručno
Mjesto pečata
Grof Petar Zrinski, vlastoručno
Mjesto pečata

3. Sporazum između Petra Zrinskog i Ferenca Nádasdyja

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 296, konv. A, fol. 44r-v.

Prijepis obećanja grofa Petra Zrinskog pod prisegom, grofu Nádasdyju. Požun, 28. prosinca
1666.
Kunem se živim Bogom, koji me stvorio iz ničega, da ću shodno tomu kako sam s gospodinom
grofom Ferencom Nádasdyjem zašao u toliku prepisku, tako u njoj sve do smrti i ustrajati, u
svemu potpomažući sve njegove interese i promaknuća, a nikakve njegove tajne koje su mi
poznate nikad nikome neću otkriti bez njegova odobrenja. Ako pak učinim drugačije, molim
svoga Boga i Stvoritelja da me nakon toga čina kazni strahovitom kaznom za primjer svijetu,
poput vjerolomna čovjeka. Ako je to nužno, radi većega ću povjerenja potpisati čak i svojom
vlastitom krvlju. K tomu se još obavezujem da ću u svemu zastupati njegovu stranu, s njim ću
živjeti i umrijeti, kako i u sreći, tako i u nesreći. Ako otkrijem nešto njemu na štetu, na to ću ga
upozoriti kao istinski i odanošću obavezan brat. Tako mi pomogao Bog, kako to od srca želim. U
Požunu, 28. prosinca 1666.
Grof Petar Zrinski, vlastoručno

4. Sporazum između Petra Zrinskog i Erasmusa Tattenbacha, 9. rujna 1667.

Tekst sporazuma koji je potpisao Tattenbach v. Rački, Acta, br. 29, str. 22. i J. V. Valvasor, Deß Hochlöblichen
Hertzogthums Crain Topographisch-Historischer Beschreibung Zwölfftes Buch, Wolfgang Moritz Endter,
Buchhändlern in Nürnberg, 1689., str. 130-131.
Original sporazuma koji je potpisao Zrinski v. ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia,
fasc. 319, konv. A, fol. 48r.

Ja, Hans Erasmus, grof od Reinsteina i Tattenbacha, kunem se besmrtnim i živim Bogom koji me
stvorio, ne samo da ću presvijetlom gospodinu banu Petru Zrinskomu postojano biti vjeran do
posljednjeg životnog daha i da nikome od smrtnika neću otkriti njegove namjere i djela, nego da
ću i na svaki mogući način, savjetom i djelom potpomagati njegovu sreću i nakanu te njega
samog neću nikada, ni u dobru ni u zlu, pa čak ni uz žrtvu svoje krvi i života, napustiti ili izdati.
Tako neka mi pomogne Bog i Njegova sveta evanđelja. Kao znak vjernosti ovo sam obećanje
potpisao vlastitom rukom i to sam bratsko obećanje potpisivanjem potvrdio pred Bogom.

Ja, grof Petar Zrinski, kunem se živim i besmrtnim bogom, koji me stvorio iz ničega, ne samo da
ću presvijetlom gospodinu grofu Hansu Erasmusu, grofu od Reinsteina i Tattenbacha, postojano
biti vjeran do posljednjeg životnog daha, nego da ću i na svaki mogući način, savjetom i djelom
potpomagati njegovu sreću i nakanu te njega samog neću nikada, ni u dobru ni u zlu, pa čak ni uz
žrtvu svoje krvi i života, napustiti ili izdati. Tako neka mi pomogne Bog i Njegova sveta
evanđelja. Kao znak vjernosti tomu ovo sam obećanje napisao vlastitom rukom i potpisivanjem
potvrdio. U Čakovcu, 9. rujna 1667.
Prepokorni sluga,
 grof Petar Zrinski, ban, vlastoručno

Zabilješke onoga što u [ovom] slučaju treba imati na umu:

Prvo: moć protivnika sama po sebi. [2.] Kakva pomoć može uslijediti od kraljeva i knezova? [3.]
Ne bi li u takvoj prilici Turčin morao započeti rat s leđa? [4.] Što će učiniti pogranični krajevi,
Slavonija, Kranjska, Koruška, a što Mlečani? [5.] Odakle nam pomoć u slučaju poraza jednog od
nas? [6.] Odakle nam iskusni časnici i generali pješaštva? [7.] Odakle oružje? [8.] Gdje nam je ili
odakle [nabaviti] streljivo? [9.] Odakle nam dovoljan živež? [10.] Što ako budu zaposjednuti
prolazi odakle se može nadati pomoći? [11.] Odakle nam vojna sila, novac? [12.] Isto tako,
koliko tisuća možemo sakupiti, ne navodno, nego sigurno i u stvarnosti? I tko će oni biti? [13.]
Konačno: hoće li biti moguće sve do okupljanja ljudstva držati stvar u tolikoj skrovitosti da se ne
rasprši? I koja bi se izlika mogla uzeti, da se naum nikad ne primijeti? To treba prije raspraviti, ili
inače izostaviti.

5. Naputak Petra Zrinskog ocu Bargiliju, travanj ili svibanj 1669.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 296, konv. B, fol. 17r – 39v.

Prijepis naputka kneza Petra Zrinskog ocu dominikancu Bargiliju, zvanom opat Palmerini, iz
travnja ili svibnja 1669, radi sprečavanja braka između poljskog kralja i nadvojvotkinje
Eleonore, ujedno i zlobnog opisa Preuzvišenoga, koji je Frankopan ispravljao.
Budući da se nalazim na ovome dvoru, pratim uzvišenje do kraljevske krune vojvode Mihaela
Wiśniowieckog, što mi je donijelo beskrajnu radost i želim se nadati da će vladarska dobrota
toliko dostojni i pravedni izbor popratiti svim učincima napretka i slave, kako joj od svega srca
želim. Stoga, koliko god me je vukla želja da izrazim poštovanje Vašem Presvijetlom
Gospodstvu i obnovim svoje iskaze štovanja, toliko sam uživao u tako sretnom događaju, kojime
sam se potaknut ohrabrio Kraljevskom Veličanstvu napisati ovdje priloženo pismo, moleći Vas
da ga prihvati predati i popratiti najsnažnijim izrazima koje Vam savjetuje Vaša vrhunska
prosudba i poznavanje tekućih poslova. U potpunosti se prepuštam pronicljivosti i snalažljivosti
Vašeg Presvijetlog Gospodstva, premda Vam kao Vaš iskreni prijatelj i osoba odana Kruni
moram iznijeti sljedeće pojedinosti za upozorenje Vama i očuvanje javnoga dobra.
Prvo, na ovom se carskom dvoru uz veliki trud i iznimnu ustrajnost nastoji ovo Preuzvišeno
Kraljevstvo zaraziti istim onim nesrećama i nepopravljivim zlima koji uništavaju Carstvo, i to
putem srodstva koje se žudi uspostaviti preko prvorođene kćeri Kraljevske Udovice. Istina je da
o toj odluci ministri imaju različita mišljenja, jer je jedan dio smatra nužnom podupirati radi
uspostave saveza, dok se drugi – i to oni najvažniji - svim silama opiru tvrdeći da je odviše
nedolično i neugodno da se na vlastitu caričinu pobudu nudi srodstvo kralju koji je donedavno
bio običan plemić, a pogotovo jer je u vrijeme svoga studiranja u Pragu bio skoro bez novca i
uzdržavala ga je Carska komora, pa su stoga prosudili da se na taj način previše kalja ugled
Austrijske kuće i da bi se prije s njihove strane trebalo očekivati preklinjanja, molbe i važne
ustupke.
Međutim, neka Vaše Gospodstvo razboritošću svoga razuma razmisli o nadmenim i štetnim
postavkama ovih ministara koji, unatoč svom užasnom stanju, pothranjuju toliko gorde osjećaje
prema kralju kojeg je postavio Bog, opskrbljenom divljenja vrijednim vrlinama i nadarenostima,
a to samo zato što je iz domaće loze i naroda, smatrajući da na svijetu ne postoji drugi sposoban
za vladanje, osim onoga tko dolazi iz loze "carevaca".
Glede saveza i sporazuma s ovom Kućom, mogao bih Vam iznijeti tisuće i tisuće misli, no
budući da znam da su one Vašem Gospodstvu većinom znane, ispustit ću ih da smanjim dosadu
čitanja – a u povjerenju koje ste mi iskazali, iznio bih Vam samo ovu kao sažetak svih ostalih:
kojem bi se to dobitku ili barem olakšanju moglo nadati Poljsko Kraljevstvo od privrženosti
silnika, koji je sam po sebi mlitavoga duha i u potpunosti posvećen ispraznostima plesova i
predstava, bez da ijedan trenutak troši na junačke podvige ili poslove od važnosti, koji se kao
slijepac dade voditi zlobama, strastima i pojedinačnim interesima ministara, bez ijednog primjera
vlastitog odlučivanja: siromašan i iscrpljenih prihoda svoje države, koji su živci svega, obrukan
pred svijetom, ismijan od susjeda, prezren od prijatelja, omrznut kod podanika, lišen ljudstva i
svega drugog potrebnog za ratovanje, ukratko: bez uvažavanja među strancima i bez privrženosti
među vlastitima? Tome se još može dodati prokleta ogromna i nasljedna odbojnost čak i prema
samome imenu našega roda, tako da mu ništa nije važnije od slabljenja, čak potpunog istrebljenja
naših kraljevstava, koja su pak uvijek bila glavni temelji carske vlasti Austrijske kuće, kao što su
i danas predziđe njezinih nasljednih zemalja, no ipak tako malo uvažavana i uzdržavana, da po
neprijateljevoj miloj volji postaju meta njegove tiranije i poruga kršćanskog svijeta, pa nam je
bezizgledan spas ili opstanak. A Kruni bi nedvojbeno bilo ne samo posve beskorisno, nego i
očigledno opasno kad bi se zagadili i pogazili njezini ustaljeni i nepovredivi zakoni, u slučaju
sklapanja sporazuma s carem koji ne može braniti ni samoga sebe, a još manje podržavati vlastite
zemlje bez da ga omete svaka sitnica. Tako bi upravo pri zadnjem izboru uslijedila očajna
posljedica, da to nije popravila vrhunska Božja providnost, jer je carski veleposlanik u svojim
tajnim naputcima imao izričiti nalog da svaki puta kad uoči da je nemoguće stjecanje krune u
korist Neuburga, što bi očito bilo na izvjesnu propast Vaših zemalja, svim krajnjim sredstvima
pokuša uzrokovati raskol iz kojeg bi proistekao strašan razdor, unutarnje nesuglasice, prevlast
stranog oružja i napokon gaženje domovinskih zakona i plemićkih povlastica. To su bili pobožni
i sveti osjećaji vlade, koja je prividno sva u revnosti i gorljivosti prema katoličkoj vjeri, no u
stvarnosti njezino onečišćenje i oholi bazilisk, jer vjeruje da može naći mir samo u tuđem
nemiru, da sreću može ostvariti samo u tuđem jadu i napokon da ne može steći veličinu i slavu
osim putem iskorjenjivanja slobode kraljevstava i potpunog podvrgavanja našeg naroda. Stoga,
moj Prepoštovani Gospodine, izvedite zaključak iz ove evanđeoske istine: sigurno ćete ustanoviti
da na svijetu ne postoji pokvarenija vlada, živinskija nastojanja protiv Boga i općeg prava, a što
je još gore, ne nazire se ni najmanja nada u preustroj ili poboljšanje, već se po općem suglasju
punim jedrima plovi u brodolom kroz gubitak vlastitoga ugleda, poštovanja i sve imovine. Neka
mi Vaše Presvijetlo Gospodstvo povjeruje da je takav stav u svim pripadajućim pokrajinama, pa
nema nijedne koja ne viče i ne poziva na osvetu, a posebno naša nesretna domovina, koja je
dovedena do krajnje točke svoje nesreće, pa stoga niti želi niti može više dugo odgađati odluke,
prosuđujući da se i samo Nebo, ganuto našom nedužnošću, skoro pa priklanja namjeravanim
postupcima. Tome dodajmo neka uzvišenje jednog sunarodnjaka posluži kao vodič i put prema
sretnim događajima koji će se zbiti, pa za potpuno ostvarenje treba još samo kraljevski znak i
ozbiljnost Vaših postupaka. U ostalome imajte povjerenje u obećanje koje dajem kao pravi i
postojani prijatelj da naš narod ne samo da neće propasti, već nestrpljivo plješće takvome tijeku,
jer nikada nije bilo udruženo sa sebi sklonijim kraljevstvom ni za naš narod povoljnijim. To će
nas dovesti do oslobođenja od germanskog jarma, očuvanja neokrnjenih zakona i trijumfa pod
domaćim velikašem, a Vas pak do uvećanja vlastitoga kraljevstva, uspostave značajne sile i
pribavljanja besmrtnoga imena, koje će prijateljima uvijek biti važno, a protivnicima
zastrašujuće, tako da se bez laske može reći da, kad bi pojedinac iz Vašeg kraljevstva okupio
naše i druge stečevinama, na čitavome svijetu ne bi bilo sretnijeg, štovanijeg i čašćenijeg
vladara. Stoga neka Vaše Gospodstvo, kao vjerni građanin domovine, prigrli ovaj sretni događaj i
pobrine se izvrsnošću svoga uma bez gubitka vremena pogurati do kraja pregovore, kako biste
ostvarili toliku dobrobit, a mi žuđenu slavu. U suprotnome, ako ne prigrlite ove naše iskrene
namjere, izrodit će se toliko srljajuća odluka, da će kršćanstvo biti nevjerojatno uzdrmano, ako
uzročnici zla ne [dožive] vlastitu propast. Neću duljiti, jer ni čitav smotak papira ne bi dostajao
da se iznese dobro ili zlo koje može proisteći, a jedno i drugo zavisi od Vaše velikodušne volje.
Glede dogovora o načinu i vremenu, prepuštam se onome što će mi Vaša razboritost znati
otpisati, a u izvršenju neću uskratiti svoju vjernost i vrijednost moje sljedbe. Istina je da bih Vam
htio predložiti izvrsni način da se brzo i što lakše provedu naše namjere, to jest uputiti onamo
plemića koji se ističe rodom, značajem i vrijednosti te najprisnijega kojeg imam. Ako bi ikako
mogao steći neki častan i dostojan položaj pri Kraljevskoj Kruni, tako da sa svojom družinom ne
bi morao trošiti iz vlastitih sredstava, a ponajprije tako da ne izazove zavist na ovome dvoru, u
koju ne treba dvojiti ako bi tamo boravio bez zaduženja i stvarnog razloga za zadržavanje,
između ostaloga Vam jamčim da bi Kraljevsko Veličanstvo i čitavo kraljevstvo bili osobito
zadovoljni ovim plemićem zbog njegova iskrenog i ljubaznog ponašanja, kao i političkog
iskustva i iskonskog poznavanja carske i naše države. Tim bi se putem mogla raspravljati sva
razmišljanja, a javi li se kakva teškoća, mogla bi se riješiti bez odugovlačenja, jer takav poduhvat
ne smije uključivati dugi boravak ili pregovore premnogim pismima. Taj plemić, premda bi po
stvarnoj službi i po značajnim dužnostima bio podvrgnut Carskom Veličanstvu, ipak je zbog
ljubavi prema domovini i revnosti prema narodu spreman sve napustiti i staviti se pod okrilje ove
slavne Krune, jer ga na ovu čvrstu odluku navode prirodna nadarenost i želja da se pokaže
zaslužnim.
Stoga, ako Vaše Presvijetlo Gospodstvo smatra da je ovaj plan ostvariv ili povoljan, neka svojom
utjecajnom suradnjom potpomogne i založi se za neko primjereno mjesto, ali s takvim jamstvom,
da se u ovim krajevima ne liši zapovjedništva, a tamo ne stekne ništa. Dakle, učinite i uredite na
koji god način smatrate da treba, samo prihvatite da me bez odgađanja iskreno izvijestite o
svojim stanovištima i sklonostima drugih, kako bih tome znao prilagoditi svoja postupanja.
Povrh svega, molim Vas za milost da se, što se više može, s ovom stvari postupa s tajnošću i
među iskrenim osobama, tako da ne bi zbog lukavstva i zlobe carskih ministara prodrlo i saznalo
se za to na ovome dvoru, budući da bi zbog nepovjerenja i straha koji gaje prema našem narodu
svaki sitni povod koji bi se dogodio prije vremena uzvitlao mulj. U tome Vam se posebno
preporučam i povjeravam život i čast u Vaše ruke, dok iz ljubavi prema Bogu i privrženosti
vlastitoj domovini koliko je moguće odgovarajte od sklapanja braka s ovom Kućom i radije
potičite savezništvo s Rusijom, što je jedino i najspasonosnije za očuvanje i Vašeg i našeg
naroda. I bez da Vam dalje dodijavam, opraštam se od Vas kakav sam bio, jesam i vazda ću biti.
Pronađeno na Frankopanovom dobru u Ozlju.
Pristiglo 30. travnja 1670.

6. Pismo oca Bargilija Petru Zrinskom s prijepisom pisma poljskog kralja, 30. srpnja
1669.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 296, konv. B, fol. 41r – 49v.

Palmerini Zrinskome, uz priložen prijepis pisma koje je poljski kralj uputio rečenom Zrinskom.
U Varšavi, 30. srpnja 1669.

Ponovno molim Vašu preuzvišenost da mi odmah u Beč pošalje sredstva kako bih Vas došao
posjetiti u Hrvatsku ili gdje se već sada nalazite, a mogli biste mi učiniti uslugu isporukom
Presvijetlom gospodinu danskom poslaniku itd. pisama koje će Vašoj preuzvišenosti napisati
monsinjor Wojeński, pa ću ga pričekati ovdje. U njima će, prema dogovoru, biti spomenut
gospodin markiz Frankopan, a ja ću natrag donijeti original prijedloga, kako biste se mogli
pretvarati da ga niste poslali (kako traže vremena).

Prijepis pisma
Presvijetlom grofu Petru Zrinskom, palatinu Hrvatskog Kraljevstva, dragom nam i ljubljenom.
Mihael, milošću Božjom izabrani kralj Poljske, veliki vojvoda Litve, Rusije, Pruske, Mazovije,
Samogitije, Kijeva, Volinja, Livonije, Podlahije, Smolenska, Siverije i Černigova.

Svijetli grofe, dragi nam i ljubljeni. Kako smo blagonaklono dobili potvrdu osjećaja prema nama
i spremnosti na službu, iskazanu preko časnog opata Palmerinija u ime Vaše milosti, tako
uzvraćamo jednakom privrženošću kraljevske dobrohotnosti. Ponajprije, veoma nam je drago
ovo Vaše nastojanje oko blagostanja srodnoga naroda i oko sretnoga ishoda našeg s Neba
posvećenog izbora na kraljevsko prijestolje. Želeći pravedno uzvratiti toj toliko jedinstvenoj
usluzi Vaše milosti, otkrili smo svoju gotovu nakanu ranije spomenutom časnom opatu
Palmeriniju te smo izjavili da se ne nećkamo dostaviti mu svoju kraljevsku pomoć u svrhu
ispunjavanja želja i namjera Vaše milosti, za koju zasad molimo štogod želi i dobro zdravlje od
Boga. Dano u našoj kraljevskoj palači u Varšavi, dana 30. srpnja 1669.
Mihael, kralj

7. Izvještaj oca Bargilija Petru Zrinskom, 31. srpnja 1669.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc, 296, konv. B, fol. 50r-74v
Izvještaj opata Palmerinija grofu Petru Zrinskom, datirano u Varšavi 31. srpnja 1669.

Presvijetli i preuzvišeni gospodine, gospodine prepoštovani gospodaru!

Nakon mnogih muka i zapleta tijekom puta u Poljsku, napokon sam, skuhan od sunca i
omamljen od prašine stigao u Varšavu, a budući da ondje nisam našao monsinjora Wojeńskoga,
morao sam se domišljati o najboljem putu da započnem pregovore na ovome dvoru, sukladno
naredbama koje mi je Vaša Preuzvišenost dala. Da bih Vam sve detaljno opisao, kazat ću Vam da
čim su me zamijetili u ovom gradu, carskog je veleposlanika obuzela velika zavist, pa je
vjerujući da će mi iskazati počast i navesti me da ga posjetim, poslao pozdrave premda me ne
poznaje, dodajući da ako želim pisati u Beč, on baš onamo šalje glasnika. Dao sam da mu
prenesu zahvalu u moje vlastito ime, a da se ne bi učinilo da sam prema njemu nepovjerljiv i da
ne izazovem kod njega sumnjičavost, ne podliježući njegovim prenemaganjima, dao sam mu
poručiti da se ne dopisujem ni sa kime u Beču i da bih ga zato molio samo da mi do te postaje
dostavi pismo za Firencu, tako da u potpunoj sigurnosti stigne gospođi Caterini Palmieri, mojoj
majci (koja pod tim imenom, međutim, uopće ne postoji) pa sam napisao pismo u kojemu sam se
(jer sam pretpostavio da će ga spomenuti veleposlanik otvoriti) pravio da pišem o svojim
obiteljskim interesima, dodavši da sam samo prošao kroz Beč i ondje se nisam zadržao, da bih
stigao na vrijeme kako bih vidio krunidbu novog poljskog kralja, za koju su me uvjeravali da će
se održati oko sredine kolovoza, no, kad sam stigao ovamo, da sam saznao kako će biti tek
početkom listopada i da sam stoga odlučio da neću čekati toliko dugo, već da ću se čim prije
vratiti u Italiju, a da ću se pobrinuti da uspijem poljubiti plašt novog kralja prije no što odem iz
Varšave, itd. Dao sam da se veleposlaniku preda ovo pismo, za koje vjerujem da ga je sigurno
otvorio da bi nešto otkrio, no nije otkrio ništa. Odmah čim se ovdje kod francuskog
veleposlanika i apostolskog nuncija razglasilo ime opata Palmerinija, premda tog imena nema na
svijetu, potonji je žestoko posumnjao da me je, pod izlikom da dolazim vidjeti krunidbu, ovamo
poslala Sveta Stolica, pa mi je tobože dao iskazati poštovanje preko svog tajnika Piccardinija, s
izgovorom da se raspita imam li pisma za monsinjora, dok se francuski [veleposlanik], monsinjor
Bonzi, poslužio razlogom da sam njegov zemljak i da bih stoga trebao koristiti njegovu osobu i
njegovu kuću ovdje u Varšavi, s tisuću drugih prenemaganja. Obojici sam dao do znanja da ću im
iskazati poštovanje i posjetiti ih nakon što iskažem poštovanje kralju, što ipak nisam htio učiniti
prije no što doznam gdje se sada nalazi monsinjor Wojeński, pa čuvši od jednog njegovog
dobrog prijatelja da se nalazi na udaljenosti od pedeset liga, raspitao sam se tko mu je najbolji
prijatelj na ovome dvoru, s kime je prisan i kome se povjerava, a odgovorili su mi da je to
gospodin Jan Andrzej Morsztyn, sada na službi velikog rizničara Poljske, pače, da ovdje u
Varšavi uvijek zajedno stanuju u istoj kući, odnosno da žive kao dvije duše u jednome tijelu.
Otišao sam dakle sa slugama i kočijom do ovog velikog rizničara, koji me je dočekao s iskazima
velikog uvažavanja, pa nakon što smo se povukli u jednu sobu, počeo sam malo pomalo uz
pomoć laskanja otkrivati je li doista toliko prisan s monsinjorom Wojeńskim, kako se govori, pa
budući da se u razgovoru to potvrdilo, rekao sam mu da imam pisma za spomenutog monsinjora
koje mu je napisao jedan od njemu najprivrženijih na svijetu. Nato se još više otvorio prema
meni, nazivajući me "Vaša draga Preuzvišenosti" i primijetio sam da se mogu s njime upustiti u
raspravu, unatoč tome što sam naumio čekati i učiniti to pri drugoj posjeti sljedećega dana.
Nakon što smo dosta vremena proveli zajedno i kako sam se u toj prigodi sve jače uvjeravao da
mu mogu početi ukazivati povjerenje, rekao sam mu da bi Vaša Preuzvišenost zbog velike
naklonosti prema ovom narodu, sebi drugarskome, željelo tu čast da stekne poljsko plemstvo,
kao što je bilo traženo u drugim prilikama. Davši mi s velikim odobravanjem svoj odgovor,
rekao je da treba u međuvremenu nabaciti koju riječ novom kralju, pa sam mu dao na znanje da
imam čak pisma Vaše Preuzvišenosti za iskazivanje počasti samom Njegovom Veličanstvu te da
bi me osobito zadužio ako bi mi ukazao milost da me najavi na privatnu audijenciju. Obećao mi
je da će to napraviti i da će se prvo obratiti kralju, kao što je i učinio, no Njegovo Veličanstvo mu
je odgovorilo da su mu već svi veleposlanici govorili o meni, izražavajući mu svoje sumnje zašto
sam ovamo došao, pa su neki vjerovali da su me poslali iz Innsbrucka, drugi da me uputio car,
neki da Lotarinški, drugi da Lobkowicz, neki da Auersperg traži od ovog kralja da ga učini
kardinalom, neki da Sulzbach, te su tako kralju govorili svatko svoje. On je zbog toga odlučio
udijeliti mi javnu audijenciju da otkloni svaku zavist, a ja sam je morao prihvatiti da ne bih
pothranio tuđu znatiželju ustrajavanjem na privatnoj. Dakle, na dan Sv. Jakova odmah poslije
objeda poslana je po mene dvorska kočija u kojoj je bio za pratnju poljski plemić, a drugi je
jahao sa slugama uz kočiju, pa su me dopratili na dvor, gdje su u kraljevskoj ulaznoj dvorani
mnogi čekali i tu me dočekao komornik, kome sam rekao da su me, dok sam razgledavao mjesta
u prolasku kroz Njemačku, uvjeravali da će krunidba uskoro uslijediti i da sam stoga došao da je
vidim, no da sam zatim ovdje čuo da će se taj obred otegnuti do kraja rujna, a ne mogavši čekati
toliko dugo, da bih želio poljubiti kraljevski plašt Njegova Veličanstva pa nakon toga otići i
vratiti se u svoju domovinu. On me zatim uveo kralju, kojega sam našao kako stoji pred
prijestoljem kao kada prima veleposlanika te sam s ozbiljnošću javno održao svečan i odmjeren
govor u svoje ime, a ne u nečije tuđe, pokazujući s uvažavanjem punim poštovanja i razdraganim
licem koliko cijenim čast da mogu vidjeti Njegovo Veličanstvo i čestitati mu na zasluženom
uzvišenju do poljske kraljevske krune itd. Kralj je s neizmjernim zadovoljstvom primio moje
iskrene izraze, koji su, iako su bili donekle pripremljeni, dolazili iz dubine srca, pa nakon što me
zapitao jesam li s njime trebao raspraviti neku pojedinost, odgovorio sam mu potiho da bih mu
posebno trebao prenijeti određeni iskaz štovanja u ime bivšeg kralja Kazimira i da bih trebao
također nešto obaviti u ime druge osobe, koja se nadasve iskazuje kao njegov najodaniji sluga pa
da bih ponizno molio Njegovo Veličanstvo da mi odobri sat vremena za razgovor u tajnosti.
Nakon toga je otpravio sve ljude koji su bili u sali za audijencije i ostao sam nasamo s kraljem,
pa počevši drugi odmjeren govor u ime Vaše Preuzvišenosti, predao sam mu Vaše pismo, koje je
pročitao s iskazima neuobičajene naklonosti, u razgovoru o kojemu sam ga najprije zamolio za
povjerljivost, tako da Carski dvor ne bi u okolnostima ovoga trenutka zlokobno saznao za vezu
koju je Vaša draga Preuzvišenost imala s Njegovim Veličanstvom. Obavivši nakon toga
izaslanstvo u Kazimirovo ime, vratio sam se opet na Vašu osobu dugim obraćanjem, kako ćete u
svoje vrijeme usmeno od mene čuti, i zamolio sam ga na lijep način da Vas promakne u poljskog
plemića. Nato mi je on, pokazujući da je molba vrlo poštena i prikladna, dao riječ da će se na
krunidbenom saboru zauzeti da uspijete, uz suglasnost Senata i plemićkog sabora, a za tu svrhu
treba podnijeti tri zahtjeva: jedan kralju, drugi Senatu, a treći plemićkom saboru. Te ću zahtjeve
ostaviti ovdje na brigu velikog rizničara kraljevstva ili monsinjora Wojeńskoga (što je isto),
kojeg se nadam vidjeti za koji dan, jer sam već odlučio da ću ga uz pismo velikog rizničara otići
posjetiti onamo gdje se sada nalazi, što bi mogao biti Krakov, kamo se vratio sa svojih posjeda. A
da bih bolje, odnosno primjereno služio Vašoj Preuzvišenosti, prije odlaska odavde sve ono o
čemu sam pregovarao ostavit ću u dobrome stanju, kako ćete niže saznati. S Kraljevskim sam
Veličanstvom nastavio i druge razgovore i uvjeravanja u prilog tome koliko bi trebao cijeniti
Vašu Preuzvišenost i cijeli Vaš narod, kako hrvatski, tako i ugarski, bez da sam iznosio
pojedinosti o prednostima, da ne bih upao u neku grešku, zbog nezajamčene tajnosti i jer se
ovdje ne nalazi monsinjor nadbiskup primas, po čijem usmjeravanju kralj sve radi i u biti je
primas zasada gospodar kraljeve volje, pa se može uistinu reći da ono što je isto s nečim trećim,
isto je i međusobno, te je tako kralj združen s primasom i primas s velikim rizničarem, koji
nakanu ovoga pokreće prema svojoj vlastitoj. Nakon što je Njegovo Veličanstvo porazgovaralo
sa mnom (gotovo u povjerenju) općenito o braku za njega, zapitavši me što se priča po svijetu o
tome, dao sam mu poneku naznaku, da bi se otvorio i iskazao mi svoj ukus i sklonost, no i on mi
je sam potvrdio da mu je jako žao što sada nije u zemlji monsinjor nadbiskup, jer bi mu bilo
drago da sam s njime porazgovarao, ne samo o toj pojedinosti, nego i zato da čujem bi li se
moglo ubrzati krunidbu da se izbjegnu sumnje i opasnosti zbog kašnjenja tog obreda, koje sam u
povjerenju iznio Njegovom Veličanstvu. Naposljetku, nakon što mi je kralj obećao da će
odgovoriti na pismo Vaše Preuzvišenosti, uputio je meni samome mnoge uljudnosti kao znak da
mu se dopala moja osoba i moj govor, pa nakon što me je otpustio, otišao sam smjesta potražiti
velikog rizničara. Zatim, nakon što sam s njim puna četiri sata ulazio u vrlo povjerljive
razgovore i nakon što se prema meni otvorio položivši svoje srce u moje ruke, odlučili smo da
ćemo potajno i s velikim oprezom početi s Danskom pregovarati o prekrasnom sporazumu o
braku, ne dvojeći ni najmanje da će primas bez daljnjega biti vrlo sklon ovim razmišljanjima, za
koje bi previše trebalo da ih sve ovdje stavim na papir. Zbog toga što sam se uvijek uvjeravao da
je posve istinito da je uzalud činiti s više sredstava ono što se može učiniti s manje i da bez nužde
ne treba umnožavati čimbenike, odlučio sam da sve dogovore prepustim u ruke velikog rizničara,
kojeg sam toliko privolio na pregovore da je već dosada pristupio nekim najvažnijim glavama,
pa kad je u tome djelomice naišao na vrlo veliku blagonaklonost, odlučio je o tome pisati
ostalima iz užeg saveza i pisao je monsinjoru nadbiskupu da se mora brzo vratiti ovamo, a osim
toga je preko Gdanjska obavijestio jednog svog velikog prijatelja u Kopenhagenu u Danskoj ne
bi li mu u povjerenju otpisao bi li taj kralj pristao i predložio da dade svoju kćer poljskom
[kralju]. Prijatelj kojemu je onamo pisao zove se Gospodin Christoffer Parsberg i bio je vladarev
maršal. Zaključujem, dakle, da moje vrlo potajno pregovaranje nije moglo bolje krenuti, nadajući
se stoga da će se sada uspješno tražiti ishod koji odgovara želji Vaše Preuzvišenosti. Vjerujem da
i gospodin danski poslanik u Beču sa svoje strane djeluje gdje treba perom i usmeno što najbolje
može bez gubljenja vremena, budući da željezo treba kovati dok je vruće, a on to može činiti bez
sjene carskog dvora jer su zasada pregovori isto povjerljivi. Moći će bez da izgubi i časak pisati
u Dansku, jer o svemu će se tome odlučiti na krunidbenom saboru. Veliki rizničar mi je posebno
savjetovao da sada odem odavde, da ne bih više izazivao zavist veleposlanika, budući da sam baš
danas primio pismo Njegova Veličanstva za Vašu Preuzvišenost, kojoj zasada šaljem prijepis,
pridržavajući si [čast] da Vam izvornik predam iz svojih ruku, a koji sam otvorio da bih iz
sadržaja vidio trebam li ovdje još nešto učiniti prije polaska. Sutra ću, dakle, otputovati iz
Varšave da bih otišao u posjetu monsinjoru Wojeńskom i proboravio s njime koji dan te obavio
sve poslove kako mi je naredila Vaša Preuzvišenost i na to me podsjetila prije mog odlaska iz
Beča, a nakon što stignem, čut će da sam Vam služio kako treba bez ikakva propusta.
Budite upozoreni da sam se ovdje pojavio kao pravi opat plemić s vlasuljom i ozbiljan, pa ne
samo da su me mnogi oslovljavali titulom “Preuzvišeni” prema nalogu Presvijetloga, već sam
toliko proslavio ovo lažno ime opata Palmerinija, da pretpostavljam da će sigurno biti spomenuto
u izvještajima iz Varšave, no kad se bude htjelo utvrditi tko je, pretvorit će se u čistu utvaru, kao
dašak žestice. Stoga moram tim više ubrzati svoj odlazak odavde, da se ne bi zbog predugog
boravka otkrila primijenjena varka, a dostaje što sam obavio glavno time što sam postavio
artiljeriju na mjesto i napunio je, ostavljajući ovdje osobu toliko dostojnu i s takvim autoritetom,
koja će je užgati na pravom mjestu i u pravo vrijeme te ispaliti da postigne pogodak. Švedsko
veleposlanstvo je prosvjedovalo u ime svoga kralja da će poljskog kralja, ako se brakom poveže
s austrijskom kućom, proglasiti otvorenim neprijateljem. Nepogrešivo mislim da će ovaj kralj, da
bi otklonio svaku sjenu [sumnje] (kako mi kažu), razglasiti da sam zatražio poljsko plemstvo za
Vašu Preuzvišenost, pa ako Vas zapitaju tko je taj opat Palmerini, moći ćete reći da je to plemić
koji je neko vrijeme proveo u Dalmaciji i koji je Vaš veliki prijatelj, pa kad Vam je taj obznanio
svoju želju da pođe vidjeti kraljevu krunidbu, da ste od njega zatražili jednostavni posjet
Njegovom Carskom Veličanstvu. Milosrdno Vas molim da me držite u tajnosti i da onoga tko se
raspituje o meni navedete da povjeruje da sam u Veneciji, kamo sam potajno otišao po Vašoj
naredbi nakon povratka iz Moravske. Vašoj ću Preuzvišenosti ponovno pisati iz Krakova, kad
budem u društvu monsinjora Wojeńskog, koji je upravo danas velikom kancelaru pisao da me
ondje čeka s velikom žudnjom. Učinit ću ono što mi kažete, a zatim ću brzo doći posjetiti Vašu
Preuzvišenost, gdje god da bude, da Vas iskreno zagrlim sa svom više nego sinovskom
naklonošću moga duha, koji je sav Vaš - kakav jesam i kakav želim biti do posljednjega daha.
Vaše Preuzvišenosti
najponizniji sluga
opat Palmieri
Varšava, 31. srpnja 1669.
P.S.
Kralj mi je naredio da u njegovo ime trebam uvjeriti Vašu Preuzvišenost u određene stvari koje
će Vam se sigurno jako dopasti, tako da moj dolazak ovamo nije bio na štetu, jer bez daljnjega
prisutnost pritišće, bez čega su pisma mrtvo slovo. Pače, da sam mogao ili morao osobno otići u
Dansku u svjetovnoj plemićkoj odjeći, bez sumnje bih sklopio dogovor o braku pa i mnogo više
nego prepiskom koju sam održavao ovdje iz Varšave s primasom, velikim rizničarem i
Wojeńskim. Uza sve to, usrdno se nadam da ćemo to ostvariti.
Preklinjem Vas da mi pošaljete sredstvo da dođem u Hrvatsku, bilo konje, bilo kočiju, uz osobu
koja poznaje put, a mogli biste mi učiniti uslugu pa mi sve poslati u Beč gospodinu danskom
poslaniku uz pisma koja mi upućujete.

Pristiglo 30. lipnja 1670.

Također pronađeno u Ozlju

8. Vlastoručno pismo Leopolda I. Petru Zrinskom, 5. veljače 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 296, konv. C, fol. 16 r/v.

Premilostivo vlastoručno pisamce grofu Petru Zrinskom vezano uz prisustvovanje na naloženom

okupljanju ugarskih staleža.
Grofu Petru Zrinskom

Dragi grofe! Iz drugih mojih [pisama] razabrat ćete iz kojeg sam razloga ovdje za 16. ovog
[mjeseca] odlučio zakazati određeno sazivanje ugarskih savjetnika. Budući da bih pak veoma
želio da mu i Vi prisustvujete i budući da se ne mogu nadati kako će bez Vaše osobne potpore
izaći išta dobroga, blagonaklono sam htio od Vas zatražiti da svakako dođete ovamo. Sjećat ćete
se još što se bilo događalo između grofa Rottala i Vas. Zbog toga ste ovdje nužno potrebni Vi
osobno. Jednako kao što se potpuno uzdajem u Vaš dolazak ovamo, tako također uvijek ostajem
Vaš milostivi kralj i gospodar,
U Beču, 5. veljače
Leopold

9. Pismo Frana Krste Frankopana Gašparu Čolniću, prema njemačkom prijevodu koji
se rabio u postupku, 9. ožujka 1670.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 316, konv. B, sine fol.
U Rački, Acta, br. 108, str. 68.-69. prijepis izvornog pisma na hrvatskom jeziku.

Prijevod pisma grofa Frankopana kapetanu Gašparu Čolniću, datiranog s 9. ožujkom 1670., na
njemački jezik

Lijep i srdačan pozdrav, moj dragi kapetane Čolnić

Neka bude hvala gospodinu Bogu da su se naši ljudi vratili s tako dobrim učinkom. Od glavara
sam dobio pismo da bih se odmah trebao tamo zaputiti te da bismo se odmah morali podići. Zbog
toga ću danju i noću žuriti onamo kako bismo što prije započeli. Ja sam svakako spreman s
mojima i jedva čekam da naše kape pomiješamo s turbanima, a Boga mi njemački će klobuci
letjeti zrakom. Ovdje se već zna za dolazak Bukovačkog i ne zna se što početi od straha. Noćas
su iz Karlovca poslali kurira za Graz s molbom da im se pošalju neke pukovnije u pomoć, ali
nema ih se od kuda uzeti. U međuvremenu im dolazimo za vrat. Groze mi se, ali ne smiju me
napasti. Danas želim projahati uz Karlovac s desetoricom; imam za sobom 300 svojih dobro
naoružanih s kojima se ne bojim karlovačkih žabara jer mi oni koji su čestiti ljudi neće raditi
neprilike; trgovci pak, zelenaši itd. neće se smjeti pokazati. Sad ćemo odlučiti kad bismo i u koje
vrijeme trebali napasti, a ako to bude potrebno, sâm ću se uputiti paši u Bosnu, za bolji dogovor i
sigurnost našega početka. Ufam se u Boga da će izaći na dobro ako od početka našega
neprijatelja udarimo po glavi i ne dopustimo ni časa plundrašima da se sakupe. Kad bi me glavar
želio saslušati, tako mi vjere, posao će uspjeti, i u potpunosti ću na sebe preuzeti taj teret jer
znam kako i na koji način treba postupati s Nijemcima. Od srca bih se rado sastao s kapetanom,
ali s obzirom na takve naredbe dobro je učinio što se vratio nazad. Ne sumnjam da je [Vaše]
gospodstvo više o tome razgovaralo s njim i da je obznanio moju vjernost i službu kojima
pristajem uz presvijetlog turskog cara te kako ustrajno u tajnosti držim našu odluku, kao i da se
najsigurnije neću povući niti ću drugima dopustiti da se povuku. Zasad [Vaše] gospodstvo ne
znam ni o čemu izvijestiti, sve dok se ne održe pregovori s glavarom; neka [Vaše] gospodstvo
vjeruje da sam Vam prijatelj i rado stojim na usluzi.
Gospodinu ostajem prijatelj i dobročinitelj,
Fran markgrof Frankopan, grof tržački.
Novigrad, 9. ožujka 1670.

10. Pismo Petra Zrinskog Ferencu Rákóczyju, 10. ožujka 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 296, konv. D, fol. 9r-
16v.
Prijevod mađarskog pisma na latinski jezik objavljen u: Rački, Acta, br. 110, str. 69-71.

Prijevod pisma grofa Petra Zrinskog Rákóczyju o obećanoj pomoći Turaka, a isto tako o
nabavljanju novaca, datiranog u Čakovcu 10. ožujka 1670.

Stojim na usluzi, ljubljeni gospodine sine! Pošto su Ugri i čitav naš narod posredovali kod moje
kuće, trudio sam se sve do uništenja svoga života i imetka te sam kod moćnog turskog cara uspio
toliko, da obeća spremnost pristati uz našu stranu; a povrh toga se milostivo smekšao prema
svemu [što smo tražili] i prema očuvanju naše slobode, no ipak pod tim uvjetom da mu se
godišnje za danak daje ukupno dvanaest tisuća carskih talira. Ali, tako mi Boga, molim Vas,
ljubljeni gospodine sine, započnite odmah s boljim pristupom toj stvari, koliko god uzmognete,
jer će moćna snaga turskog sultana biti s nama i neće nas napustiti, a s tim u vidu on namjerava
poslati naloge u sva pogranična područja, kako bi ona u svemu pružila podršku. Jednako tako,
ljubljeni gospodine sine, tako mi Boga, molim da pružite pomoć u novcima, pa ako je moguće,
100 tisuća, ili barem 50 tisuća, i to sve kroz turski teritorij, bilo preko egerskog ili preko
ujvarskog paše: sve do ovdje pružit će im se sigurna pripomoć i pratnja. Inače će se moji poslovi
sigurno svesti ni na što i baš nitko drugi neće biti kriv. Ja sam već u ognju, samo još nije nastupio
čas u kojem bismo pristupili toj stvari. Tako Vam Boga, nemojte se povući, pristupite toj stvari s
onom iskrenošću i onom snagom, što ih je Bog dao: nećemo biti napušteni. Ne znam što bih
drugo pisao. Neka Bog poživi [Vaše] gospodstvo te ostajem, dok god budem živio, Vašem
gospodstvu uslužni otac, grof Petar Zrinski. U Čakovcu 10. ožujka 1670.
P.S. Ljubljeni gospodine sine! Ne bih dosađivao Vašem gospodstvu novčanim stvarima,
ali zasad su zapriječeni svi putevi iz onih mjesta odakle bih ih trebao nabaviti, tako da čak i onaj
tko je obećao ne može doći, niti može izdati mjenicu. Ono što sam imao potrošio sam kao
naknade na husare. Međutim, moj ljubljeni gospodine sine, neka [Vaše gospodstvo] neumorno
ustraje i ne odustaje; eto, i rudarski su se gradovi iskazali [spremnima] na svaku podršku.
Gospodin će Baloghy jednako tako surađivati; neka [Vaše gospodstvo] i njega zatraži.
Prijepis pristigao 28. lipnja 1670.

11. Pismo Erasmusa Tattenbacha Petru Zrinskom, 16. ožujka 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 319, konv. D., fol. 18r-21v

Pismo grofa Tattenbacha grofu Zrinskom vezano uz razne preostale poslove s njim i korištenju
povjerljivog sluge, Kranichsfeld, 16. ožujka 1670.

Presvijetli i preuzvišeni gospodine grofe, bane i brate prepoštovani!

Kako sam se na nalog Vaše preuzvišenosti iskrao iz Graza i već sam, putujući cijelu noć, stigao
ravno ovamo, imao bih što razgovarati o stvarima toliko nužnim da se nimalo ne usuđujem
dostatno opisati perom, već bih onoliko rado koliko mi je život drag došao k Vašoj
preuzvišenosti - što se ovaj put nikako ne pouzdajem zbog mnogih sumnji kojima je podvrgnuta
Vaša preuzvišenost. Moram svrnuti pozornost na nešto, a možda će to biti toliko važno da će se
time [Vaša preuzvišenost] osloboditi velike životne pogibelji pa neka samo osmisli način kako
bismo se možda mogli sastati po noći na nekom trećem mjestu, ako je moguće, i to što hitrije.
Vaša preuzvišenost ima izdajnike, ako već ne vlastite bližnje, onda barem one koji obitavaju
nedaleko i znaju mnogo onoga što [Vaša preuzvišenost] smatra svojim najvećim tajnama, a znaju
i o Frankopanu. Ja sam pomislio kako bih se mogao prerušiti i tako doći na neko mjesto gdje bi
bila Vaša preuzvišenost, ali bojim se da me ne izdaju moji bližnji. Dakle, budući da se to zasada
ne može povoljno ostvariti, a posve je neophodno da Vaša preuzvišenost sazna ono što ja znam, a
tako i ja s druge strane ono što ona zna, neka mi tada [Vaša preuzvišenost] pošalje barem jednu
prikladnu osobu, koja bi bila toliko odana, da bih se s njom usudio otvoreno govoriti, kao kad bi
to bila sama Vaša preuzvišenost osobno, i koja bi mi znala otvoreno iznijeti sve ono, što god to
bilo, nužno za daljnji pravac djelovanja.
[Isprave o] savezima koje ima [Vaša preuzvišenost] neka ne drži uz sebe, ili neka ih bar
ponajbolje čuva, kako ih čak ni uz najveći trud nitko osim same Vaše preuzvišenosti osobno ne bi
mogao pronaći.
Razmatrao sam ideju da pošaljem svoga slugu u Čakovec, odakle bih [ga] kasnije poslao samo
Locatelliju. Ondje moj sluga čeka odgovor, pa neka pošalje jednog od svojih, konačno s tim
prijateljem, tj. istim mojim slugom, koji će uputiti na jednog seljaka izvan grada Ptuja, gdje su se
naši glasnici uvijek mogli zaustaviti i čekati odgovor, pa po njemu pismo poslati meni. Neka
[Vaša preuzvišenost] rijetko piše poštom, a u tome uvijek samo vrlo pohvalno i nešto šaljivo, a
niti riječi ozbiljnoga.
Ona dvojica zarobljenika, kao i treći, uskoro će biti oslobođena, a ja još nisam dao tih 350
forinti. Ako bi mi Vaša preuzvišenost poslala jednog konja, koji bi možda vrijedio 100 škuda i
ostavljao dobar dojam, pokušao bih gospodina Steinpeissa sklonuti na to da ga primi umjesto
novaca pa bi tako zatim Vaša preuzvišenost mogla te novce tražiti od tih zarobljenika. Drugoj
dvojici, za koje se [Vaša preuzvišenost] nije zauzela, već je odrubljena glava, i jedno je tijelo
postavljeno na kotač, dok je drugo raščetvoreno i tako obješeno.
Nije mi dopušteno niti mi je moguće ovdje ostati dulje nego tri dana, a moje pismo neka mi
[Vaša preuzvišenost] pošalje natrag uz svoje, jer i ja to činim, a namjeravam i dalje marljivo
činiti. U međuvremenu, dok ne bude znala što joj želim javiti, neka se [Vaša preuzvišenost] čuva
i vlastitih bližnjih, kao i otrova.
Vaše preuzvišenosti sluga najodaniji,

Dano 16. oko dvanaest sati ujutro, u Kranichsfeldu.

P.S.
Također uviđam da bi bilo dobro povjeriti se redovniku pratitelju mladoga grofa. Ako je tako,
neka ga [Vaša preuzvišenost] pošalje, no bolje bi ipak bilo ako bi se dalo domisliti osobnom
načinu razgovora, tako da nikome ne privuče pozornost.
P.S. Na blagdan Uskrsa, ako bude moguće, tražit ću načina kako bih zajedno sa svojom ženom
bez ikakva izazivanja sumnje mogao iskazati odanost Vašoj preuzvišenosti, ako se tako učini
zgodnim, iako se pouzdajem da ću prodrijeti dalje, a ako se ne sastanemo, odat ću sve
progonitelje djela Vaše preuzvišenosti. Također, ako [Vaša preuzvišenost] želi k meni poslati
Locatellija da me posjeti s onim redovnikom kao za društvo, ili ako želi vjerovati svome
komorniku Rudolphu, premda to ne savjetujem, bit će dobro i neće privući puno pozornosti.

[Adresa]:
Njegovoj preuzvišenosti
gospodinu, gospodinu grofu Petru Zrinskom, banu Hrvatske, mojem milostivom gospodinu bratu
Čakovec

[Napomena na poleđini]:
Ovo je pismo pronađeno kod grofa Tattenbacha prilikom njegova uhićenja, a predsjednik komore
ga je poslao Njegovom carskom veličanstvu. 26. ožujka 1670. Gornji original je kod sebe
zadržao Breiner.

12. Pismo Petra Zrinskog Ferencu Rákóczyju, 20. ožujka 1670.

 ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 296, konv. D, fol.
128r-129v.
Prijevod mađarskog pisma na latinski jezik obj. u: Rački, Acta, br. 127, str. 82-83.

Prijevod pisma Petra Zrinskog Rákóczyju radi novčane potpore, s poticajem da će Turčin sigurno
pomoći urotnicima, datiranog u Čakovcu 20. ožujka, godine 1670.

Prečestiti gospodine sine! Primio sam, putem istog turskog zarobljenika, pismo Vašega
gospodstva, iz kojega nisam razumio ništa drugo doli da se kod vas razmahala glasina da sam se
razbolio, ili da me snašla kakva nesreća. Uistinu, Bogu hvala, sve dosad sam dobra zdravlja i
nikakva me nevolja nije snašla. Vašem sam gospodstvu poslao dva pisma, jedno po jednom
čaušu, drugo po svom sluzi Andriji Šiklošu, iz kojih [Vaše gospodstvo] može detaljno shvatiti
naše stanje. Neka Bogu bude hvala, kod premoćnog smo turskog cara sve izvršili prema našoj
želji, štogod smo poželjeli, te smo se u svemu suglasili kako smo htjeli, što ću za nekoliko dana
ispričati Vašem gospodstvu. Ovdje smo svi u stanju pripravnosti: samo iščekujemo sat da izbije
plamen, a najviše nam muke zadaju vremenske nepogode, pa nemamo ni sijena ni trave. Ne
sumnjam da će u tursko pograničje za nekoliko dana doći, ako dosad već nije došao, nalog
premoćnoga cara neka nam pomognu. Zato, preslatki gospodine sine, neka Vaša gospodstva ne
sumnjaju bih li ih ja napustio; samo neka Vaša gospodstva ne napuste mene. Ja sam sve svoje
predao na milost Vaših gospodstava i domovine te me stoga, ljubljeni gospodine sine, nemojte
napustiti u nuždi. Napisao sam preko Šikloša da mi pomognete novcem jer će se bez toga svi
moji poslovi urušiti. Ipak, rudarski su gradovi uvijek obećavali da će za službu domovini rado
dati, ako budu potrebni, i milijune. Zbog toga, zaboga, neka me [Vaša gospodstva] još ne ostave:
neka mi bar 50 tisuća bude za pomoć, a u Bogu se nadam da ćemo [taj dug] Vašim gospodstvima
namiriti. Čujem da je jadni gospodin István Bocskai umro: neka mu Bog bude milostiv, ako je
tako. Međutim, ako je glasina lažna, neka mu Bog podari život. Ne znam drugih novosti koje bih
napisao, osim da ostajem, dok god živim, vjeran sluga i pokoran Vašem gospodstvu, grof Petar
Zrinski. Predragoj kćeri svojoj šaljem sve svoje dužno poštovanje. U Čakovcu, 20. ožujka 1670.

Pristiglo 28. lipnja 1670. godine.

13. Pismo Orfeja Frankopana Ali-begu, 20. ožujka 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 316, konv. B, sine fol.
Sažetak pisma u: Rački, Acta, br. 128, str. 83.
Kopija pisma Orfeja Frankopana Ali-begu, zapovjedniku Udbine i Like, u vezi pomoći protiv
Nijemaca. 20. ožujka 1670.

Gospodine zapovjedniče Ali-beg, naš vjerni brate i prijatelju!

S obzirom da nas je gospodin ban Zrinski postavio za upravitelja u Primorju, gdje trebamo
nadgledati i zapovijedati ovim područje, imamo potrebu obratiti se Vama, dragi zapovjedniče.
Znate da smo prisegnuli i da ćemo s tom prisegom umrijeti: zbog toga Vas molimo da nas ne
napustite, jer Nijemci traže svaki način da nas iskorijene i unište i s velikom bi silom mogli
oduzeti dobra gospodina bana i naša dobra, kao što ćete više saznati od našeg sadašnjeg vjernog
sluge Jurice, sina poručnika Stipurine. Stoga Vas molimo da nam pošaljete nešto pomoći kako
bismo se mogli braniti, te sad i zauvijek ostajemo Vam dobri prijatelji. Ne sumnjamo da će naš
dobar prijatelj uskoro ostvariti ono što odluči. Inače Vam ne javljamo ništa drugo, nego ćete sve,
i više, saznati od spomenutog Jurice. Ovime ostajemo, dana 20. ožujka,
Vaš vjerni prijatelj,
Orfej Frankopan, grof tržački.

[Adresa]:

Predati u junačke ruke gospodina Ali-bega, zapovjednika u Udbini i područjima u Lici i Krbavi,
našeg dobrog prijatelja.

[Napomena na poleđini]:
Ovo je pristiglo tek 9. lipnja 1670., zajedno s originalnim pismom.

14. Očitovanje Tajne konferencije, 20. ožujka 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 296, konv. D., fol. 114r -127v.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 130, str. 84.-91.

Očitovanje Konferencije održane 20. ožujka 1670. kod preizvrsnog vojvode od Żagańa, u
prisutnosti gospode Schwarzenberga, Lamberga, Montecuccolija, dvorskog kancelara, Dorscha i
Abelea u predmetu pobune grofa Zrinskog, Nádasdyja, Tattenbacha, Bukovačkog i ostalih. Beč,
20. ožujka. Sastavljeno u Beču, 21. ožujka od 4 do 8 ujutro. Izloženo istoga dana; odluku vidi na
dnu.
Premilostivi care i gospodaru! Vaše carsko veličanstvo milostivo je svjesno toga kakve su mu sve
stvari, vrijedne promišljanja, odnedavno pristizale protiv grofa bana Petra Zrinskog: prvo,
postupno putem poslanika na osmanskoj Porti, Casanove; drugo, onoga što su također u tom
predmetu preponizno izvijestili tajni savjetnici i savjetnici Dvorskog ratnog vijeća koji su ostali
smješteni u Grazu 27. siječnja te 22. i 24. veljače, potom i 13. ožujka putem posebno odaslanog
časnika i putem karlovačkog povjerenika za smotru, pa onda tek jučer, datirano sa 17. ožujkom,
putem posebne glasničke službe. Jednako tako, [svjesno je] i onoga što je, nasuprot tome, grof
Zrinski iznio u vezi s premilostivim dopuštenjem da dođe ovamo i da se opravda – kako pismeno
temeljem jednog pisma predsjedniku Ugarske komore Zichyju, tako i usmeno putem grofa
Kollonicsa, biskupa Novog Mjesta, a što su i drugi izvori inače ustrajno iznosili i spominjali. Sve
te dokumente, spomene i izvještaje imamo pri ruci i prepušteno je premilostivoj odredbi Vašeg
carskog veličanstva hoće li ih razmotriti ili ne. To se, doduše, smatra bespotrebnim jer su dotično
pročitali i poslušali i Vaše carsko veličanstvo osobno i ovdašnji prepokorni tajni savjetnici. Zbog
toga to ispuštamo, krećemo na samu stvar i ponizno napominjemo da smo temeljem premilostive
odredbe Vašeg carskog veličanstva jučer popodne održali naloženu nam Konferenciju kod tajnog
savjetnika i glavnog dvorskog meštra, njegove kneževske milosti gospodina vojvode od Żagańa,
u prisutnosti i tajnih savjetnika, odnosno i vrhovnog komornika, predsjednika Dvorskog ratnog
vijeća i dvorskog kancelara – grofa Schwarzenberga, grofa Lamberga, grofa Montecuccolija i
baruna Hochera. Saslušali smo gore navedene spise, a osobito i savjetovanje koje je još prekjučer
njegova kneževska milost Żagań održala sa zagrebačkim biskupom, koji je stigao ovamo i još se
ovdje nalazi. Iz usmenog očitovanja spomenutog dvorskog kancelara Hochera razvidno je da je,
naime, naznačeni biskup izvijestio o sljedećem: da je, prvo, uvijek bio mišljenja i stoga je u
dobroj namjeri savjetovao – a i Vaše je carsko veličanstvo zastupalo tu tezu već prije godinu i pol
– da se lažni vlaški episkop Gabrijel Mijakić uhiti i dovede iz dotične Krajine, no da je to
mišljenje sad morao promijeniti zbog toga što bi taj potez uslijed sadašnjih opasnih okolnosti bio
preopasan i previše štetan jer bi se time Vlasi postupno priključili grofu Zrinskom. I on bi sâm,
Mijakić, lako mogao pribjeći tome: zbog toga taj potez nužno treba odgoditi za drugo, pogodnije
i sigurnije vrijeme. Drugo, u vezi s planiranim opasnim pripremama i namjerama grofa Zrinskog
on – zagrebački biskup – moli da bude smatran duhovnikom, a ne tužiteljem. Također, [kaže da]
dugo nije vjerovao u navedeno protiv njega jer je on – grof Zrinski – tek prije 14 dana snažno
napao sve one, osobito Erdődyja, koji su istupili protiv njega i protiv njegova kapetana
Bukovačkog i teško je progovorio protiv njih, no da je on [biskup] sad, nakon ponovnog
povratka Bukovačkog, prinuđen povjerovati u suprotno. [Kaže da] je on – grof Zrinski – vrlo
ogorčen na Vaše carsko veličanstvo i Vaš dvor te snažno opterećen time što, prvo, nije bio
uvažavan; drugo, nije bio promaknut, nego je, treće, neprestano zapostavljan; zato što se, četvrto,
u više navrata postupalo protivno zakonima i propisima Kraljevstva, peto, zato što je zapovjednik
Karlovca, grof Herberstein, počinio zaista prevelike drskosti i ispade protiv njegovih podanika i
Hrvata, pri čemu je bio pretjerano neobuzdan i nije se bojao ni Boga ni Vašeg carskog
veličanstva, ni drugih ljudi, a to više nisu mogli trpjeti ni ostali vlastelini. To je u potpunosti
spoznao i on sâm – biskup, no šutke je podnosio zbog pokornog poštovanja Vašeg carskog
veličanstva. On, biskup, sad smatra njega – grofa Zrinskog – krivim jer, čak i da zaista nije znao
za učinak Bukovačkog u Turskoj, on je ipak bio njegov intimus. Dodatno, istina je da su kod
njega u Čakovcu već bili neki Turci i da je kanjiškom paši već bilo naređeno da na traženje
surađuje s njim. Međutim, smatra da se od njega – grofa Zrinskog – u ovome svemu može tražiti
kajanje i zadovoljština, a kad bi mu [biskupu] Vaše carsko veličanstvo ili jedan od Vaših
ministara ponudili pismo za grofa Zrinskog, dotični bi se sâm s najpokornijim poštovanjem
utekao k Vama i potrudio se popraviti svoj položaj. Ako je Vaše carsko veličanstvo u prilici da
grofu Zrinskom može pružiti primjeren i dostatan otpor, on [biskup] neće se protiviti da Vaše
carsko veličanstvo postupi protiv njega. Ako pak nije u takvoj prilici, onda savjetuje blagost:
međutim, nužno je da se to brzo odvije. U vezi s ovom, a i gornjougarskom situacijom, [biskup]
je, uz izrečeno gnušanje [prema njima], osobito dužan ponovno se čvrsto založiti za to da Vaše
carsko veličanstvo ne upotrijebi oružje. On [biskup] ostaje vjeran, ne traži ništa doli slavu Božju,
blagostanje Vašeg carskog veličanstva i očuvanje njegova voljenog oca. Molit će se
Svemogućem za to i nastojati da iz biskupije prijeđe u samostan. Također, konstatira da razlog
koji mu je Povjerenstvo predstavilo nikako nije značajan te da on – naime, grof Zrinski – nema
apsolutno nikakvo pravno uporište i razlog za pobunu koja nanosi tako veliku ljagu njemu i
njegovom tako vjernom rodu te štetu i propast za vlastitu službu i čak 1000 duša; i slično tome.
Nadalje, kao treće, pročitani su i poslušani dokumenti o povezanosti grofa Tattenbacha sa
Zrinskim, kaznena dojava koja je o tome pristigla od strane zemaljskog vojnog suca u Štajerskoj
von Willa te povjerenstvo o tom pitanju koje je potom, 29. siječnja, naloženo Würzburgu i
njegovo najponiznije očitovanje o tome podneseno 5. veljače, kao i ostala od njih – Würzburga i
Willa – pristigla pisma i vijesti. Također je na daljnji prijedlog njegove kneževske milosti od
Żagańa ustanovljeno da Vaše carsko veličanstvo valja najpokornije savjetovati o sljedećim
točkama: 1. o vlaškom episkopu Mijakiću; 2. o grofu Zrinskom i i njegovim suučesnicima; 3. o
grofu Tattenbachu.
Što se prvoga tiče, zajedno i uz zagrebačkog biskupa te uz tajne savjetnike Dvorskog ratnog
vijeća koji su smješteni u Grazu, u potpunosti smo poniznoga mišljenja da se trenutno nikako ne
izvrši donesena odluka protiv vlaškoga episkopa, nego da se odgodi za drugo, pogodnije i
sigurnije vrijeme. Nasuprot tome, moglo bi se sad episkopa privoljeti obećanjem, pa i dodjelom
tražene naknade i još drugim stvarima, te podsjetiti na njegovu postojanu vjernost i vjernost
Vlaha.
Što se pak drugoga tiče, stav je političkih mislilaca da se, doduše, ne treba vjerovati svakoj
glasini ili potezati oružje na prvi glas o ustanku. Međutim, te su vijesti već toliko dugo suglasne
te se sasvim jednoobrazno slažu čak i one s toliko različitih, znatno udaljenih mjesta. Stoga,
dakle, u to [nema] nikakve sumnje, a onoga tko u njih sumnja ili im ne vjeruje naziva se lošim
državnikom, osobito zbog toga što su ovdje prisutni svi elementi potrebni za pobunu, kao što su
odbojnost i gnušanje naspram vladara, prepiska s neprijateljem, privatni sastanci, vlastito
naoružavanje protivno naredbi Vašeg carskog veličanstva, i drugo slično tome. Dakle, pobuna je
jednom zasvagda stvarna te je pitanje što ovdje napraviti. Najpokornije smatramo da ovdje sve
ovisi o hitrosti te da ne treba izgubiti ni časa u onome što se želi učiniti , jer se teškoće
međusobno povezuju u određenom kratkom trenutku te se nikako ne smije oklijevati kad se zna za
nadiruće zlo, osobito zato što ovdje nemamo posla samo s grofom Zrinskim, nego i sa
stanovnicima Gornje Ugarske, gdje je razdor jako dubok, i sigurni smo u mišljenju da su grofovi
Zrinski i Nádasdy, iako su, doduše, inače na potpuno suprotstavljenim stranama, ipak suglasni
oko ovoga i protiv Vašeg carskog veličanstva te da stoga treba stremiti tome da on – grof Zrinski
– bude odlučno suzbijen te da se u tom pitanju, s druge strane, čim bolje postupi. Prosudili smo
da za ostvarenje toga postoje dva puta: kao prvo, blagi; i strogi. Vezano uz blagi – koji nikako ne
treba izostaviti: zagrebačkom biskupu prvo treba dati vjerodajnicu za grofa Zrinskog, a potom i
uputu za njega, ali samo općenitu, usmjerenu na to da se potrudi dovesti ga na pravi put te da se
ujedno obvežemo da mu neće biti zatvorena vrata milosti ako on – grof Zrinski – odstupi od
svojih opasnih nakana, ispriča se zbog njih Vašem carskom veličanstvu, iskreno se pokaje zbog
njih, osobno se uputi Vašem carskom veličanstvu, primjereno iznese svoje pritužbe i zahtjeve te
se, također, pokorno preda. Međutim, pritom nikako ne treba obećati oprost ili traženu
zadovoljštinu, ili se obavezati na nagodbu ili sporazum, jer bi to bilo protivno i sigurnosti i
dostojanstvu Vašeg carskog veličanstva. Naime, kao prvo, njemu nadalje ne treba vjerovati. Iako
je, doduše, prije godinu dana sâm izdao Nádasdyja i izmolio Vaše carsko veličanstvo [za oprost]
glede saveza koji su on i drugi sklopili te obećao svu vjernost i pokornost, on to nije održao,
nego je još i prije svog tadašnjeg odlaska iznio u predvorju da ćemo već od njega strahovati, a
već se i samo zbog toga gubi glava. Kod takvih ljudi i najmanji prekršaji pobuđuju sjećanje na
prethodne. Isto tako, ne pristoji se da Vaše carsko veličanstvo, kao gospodar, pregovara s njim,
svojim vazalom, službenikom i podanikom, a zna se kakve je opasne planove kovao s Erdeljem
za svoje pomoćnike i s Hrvatima za sebe i druge. I njegovo je zlodjelo mnogo veće i teže nego
Nádasdyjevo upravo zbog toga što je ipak započeo tu pobunu, čak i nakon molbe, nakon oprosta,
a sâm Nádasdy se u tome bolje ponio jer nije, kao Zrinski, slao [poslanike] Turcima. Ako
uzmemo da će se htjeti staviti na raspolaganje i doći Vašem carskom veličanstvu, ne možemo
savjetovati nikakav daljnji oprost ili milost, nego davanje primjera, jer je to jedini lijek za
uklanjanje takvih pobuna. Međutim, sigurni smo da on neće doći ovamo; ipak, to treba pokušati i
vidjeti kako da ga se u dobroj vjeri uhvati u zamku putem tog dobrog čovjeka, zagrebačkog
biskupa, točno onako kako je kralj u Francuskoj Henrik IV. učinio s vojvodom od Vendômea
putem njegova vlastitog brata, putem kojega je doveden na dvor. O tom činu Gramont kaže da je
brat brata prevario u dobroj vjeri, a to onda zaista može napraviti i jedan vladar, budući da svaki
način koji postiže spas treba smatrati najboljim, a ako ta pretpostavka vrijedi kod privatne
osobe, koliko će više vrijediti za vladara, čija se sva djela tiču države i čiji je život i život puka.
Dakle, u dobroj vjeri itekako može i Vaše carsko veličanstvo prevariti njega koji je Vas prevario
u lošoj vjeri, tako zlobno. Stoga se već danas može izdati dokument za zagrebačkog biskupa i
dati mu ga da ga ponese, jer se on zbog predstojećih uskršnjih blagdana i dužnosti biskupskih
duhovnih funkcija više ne može ovdje zadržavati. Taj je blaži put u početku utoliko nužnije
koristiti jer će inače on [Zrinski] postati sasvim očajnim i dat će se u krajnost, zbog čega bi se s
tim takoreći očajnim neprijateljem moglo biti još teže boriti – bolje je spasiti jednoga građanina,
nego nadvladati deset neprijatelja. Također, blaži je put preporučljiv i zbog toga što se upravo
tim putem mogu razabrati i saznati njegove daljnje namjere, te, kao drugo, što Vaše carsko
veličanstvo njime može postići bolji položaj te tim sigurnije postupati protiv njega. Kad bi se on
– grof Zrinski – nato zaista pokajao i istinski pokorio – u što uopće ne vjerujemo i smatramo da
to više možda i nije u njegovoj moći – tada bi u tome, doduše, ležao njegov opstanak, a o
daljnjemu bi se potom još moglo promisliti. Međutim, ako se ne bi želio umiriti – u što se može
vjerovati – tada bi mu se oštro pristupilo, izravno krenulo na njega i dobilo ga ili živog ili
mrtvog, jer učenje je političkih mislilaca jasno: ostali dijelovi pobunjeničkog tijela gube život i
zamah kad se odreže glava.
Tacit kaže: puk se neće usuditi ništa nakon što se uklone vođe. Takav naputak valja dati jedino
grofu Breineru u potpunoj tajnosti iako je on već upućen Kaisersteinu s prepiskom, jer se takve
stvari ne mogu uputiti i povjeriti svim tajnim savjetnicima i savjetnicima Ratnog vijeća, budući
da među tolikima neće ostati skrivenima: namjere su sigurne onoliko dugo, koliko su dugo
skrivene. Neka se pak na ovo ne potroši ni časa, nego neka se odmah toga prihvati, kako bi se od
zagrebačkog biskupa moglo zatražiti da smjesta izradi očitovanje o svojem postignuću.
Radi suzbijanja ove pobune Zrinskog, kao i obuzdavanja gornjougarske urote, u međuvremenu bi
se mogle iskoristiti sljedeće mjere, kako za ove prilike i u ovom času, tako i u budućnosti: kao
prvo, putem naredbe unutarnjoaustrijskim tajnim i ratnim savjetnicima [valja] uputiti ljudstvo u
Unutarnjoj Austriji da krene na Krajinu; drugo, Kaisersteina, kojem je već zapovjeđeno da
pristigne, također uputiti na komunikaciju i prepisku s istim tijelima i zapovjednicima na Krajini;
treće, tamošnje staleže ponovno požuriti na nabavu streljiva, živeža i sličnih potrepština; četvrto,
zapovjednicima na Krajini narediti da održavaju dobre i prijateljske odnose s Vlasima; peto,
marljivo nastaviti novačenje [ljudstva] Vašeg carskog veličanstva i drugih staleža; šesto, Vlasima
obećati dobru naklonost, osobito dobra Zrinskog ako bi on što poduzimao protiv Vašeg carskog
veličanstva: zavode se dobitkom i korišću; sedmo, odmah narediti mobilizaciju svim
pukovnijama u svim nasljednim zemljama, osobito konjaničkim jer pješačkih ima manje, i to:
konjici u Šleskoj na šanac Jablunka; onima u Moravskoj, Češkoj i Donjoj Austriji [narediti]
pokret prema Leopoldstadtu; uz njih bi se potom i Jacquesovu dragunsku pukovniju moglo dati
za zauzimanje prijevoja, tako da svi pobunjenici uvide da Vaše carsko veličanstvo zauzima
položaje. Osmo, osigurati uzdržavanje od strane staleža, bar na nekoliko mjeseci: kasnije će već
biti primjereno da se ljudstvo pripomogne i iz Ugarske, što se ne može dopustiti na početku;
deveto, nanovo uspostaviti privatna novačenja u Ugarskoj te, s druge strane, tamošnje vjerne
pojedince imenovati pukovnicima te im dopustiti da novače za Vaše carsko veličanstvo; deseto,
preko von Meierberga tražiti poljskoga kralja da za Vaše carsko veličanstvo unovači oko 1000
Poljaka za gotovinu i odmah ih dade odvesti u Gornju Ugarsku – to bi se dalo učiniti za 100.000
ili 150.000 forinti. Tako je u krajnjoj nuždi i Vaš predak Ferdinand II., slavne uspomene, učinio
preko Homonnaya i preko njega sasvim izvukao Gábora Bethlena iz Austrije prema Gornjoj
Ugarskoj – tu će točku Vašem carskom veličanstvu već znati razraditi slavno Dvorsko ratno
vijeće i nadalje o tome pokorno izvijestiti. Jedanaesto, nahuškati Nádasdyja i Zrinskoga jednog
na drugog; Nádasdy je već ionako dao nagovijestiti da će vlastitim sredstvima pridonijeti gušenju
Zrinskog. Njemu se, doduše, kao zatečenom u sličnom prijestupu, ne može vjerovati, ali također
je političko načelo sijati neslogu među braću. Dvanaesto: moliti pojačanja kod saveznika –
dakle, izbornih knezova Mainza, Saske i Brandenburga – pod izlikom pripreme za napad Turaka
ili drugih, čak i katolika koji su zaboravili obvezu i zavjet prema Vašem carskom veličanstvu –
ovo posljednje kako bi se kod Saske i Brandenburga uklonio prigovor koji bi u ovom slučaju
mogao nastati zbog njihovih istovjernika. Konkretno pak, izbornog kneza Mainza [podsjetiti]
pismom da unutar šest tjedana pošalje po sili saveza dužnih 1100 pješaka na Dunav u Moravsku.
Kod izbornog kneza Brandenburga preko von Goëssa da također pošalje po sili saveza dužno
ljudstvo. Kod Saske preko Blümma, a ujedno i preko burggrafa u Češkoj, putem Buxerotta, da ili
pošalje po sili saveza dužnih 1000 pješaka i 500 konjanika, ili da bar preda novac jer su to hrabri
ljudi pa bi se burggrafu moglo predložiti da Češka njima upravlja zajedno s prikupljenim
ljudstvom. Trinaesto, od Tirola također moliti 1000 ili 1500 ljudi na nekoliko mjeseci, u što onda
treba položiti dobru nadu. Četrnaesto, razmišljati o novom novačenju, osobito zbog toga što će
Španjolska u naredno vrijeme puno toga prepustiti u Nizozemskoj. Petnaesto, i
unutarnjoaustrijskoj i donjoaustrijskoj komori naložiti da prikupe što više novca, jer gdje je
novac, tamo su i vojnici, osobito kod Vašeg carskog veličanstva koje ima prednost pred drugima.
Šesnaesto, u Regensburgu uspostaviti točku sigurnosti te osobito čvrsto zauzeti položaj.
Sedamnaesto, odmah ovamo poslati inženjera Spallu. Osamnaesto, odmah, u najvećoj tajnosti,
pripremiti naloge protiv grofa Zrinskog, njegovu suspenziju i progon njega i onih koji novače
među svim i Vašim naoružanim vojnicima, te iste u konačnici spremno uhvatiti, kako bi se to
moglo objaviti čim započne nasilni čin: taj papir ima snagu mača.
I to su sve mjere opreza koje su u žurbi pale na um najpokornijim savjetnicima: dio njih se
odmah sad može početi ostvarivati, dio se pak još može uhodati kad se s tim lagano krene.
Nadamo se da će Vaše carsko veličanstvo uz podršku Svemogućeg sretno prevladati ovu oluju jer
– prvo – Vaše carsko veličanstvo ima opravdan razlog; drugo, time će se pobunjenicima utjerati
strah u kosti, a kod takvih pobuna osobito strah popravlja stvari i pobunjenici jedva ikad
izmaknu kazni zbog težine zločina. Također, još je dovoljno vremena da sa sigurnošću možemo
vjerovati da Turčin njemu – grofu Zrinskom – još nije pružio pravu zaštitu: veliki je vezir još na
Kreti, a i inače ne vjeruje Ugrima i Zrinskom. Nadamo se da će, kad vide da se ljudstvo posvuda
diglo, uskoro savjetovati jedni druge i prihvatiti savjet od ostalih. Kad pobunjenici primjećuju da
se pred njih stavlja primjer najmanje okrutnosti, nakon što su planovi već otkriveni, to gasi
preostali žar.
Pismo Zichyju također je prilično štetno: bi li on, Zrinski, kao vuk bio dobar pastir ovcama kad
bi mu se predalo zapovjedništvo nad Gornjom Ugarskom te ujedno dopustilo da unovači čak
1000 domaćih momaka? Međutim, Zichy će ga znati uputiti za njegovo dobro. Sve u svemu,
treba brzo djelovati, inače će uskoro i u Unutarnjoj Austriji i u Donjoj Austriji nastati velika
poplava barbara, uz znatnu štetu i uništenje zemalja. Naime, kao što se ustanci većinom podižu
naglo, tako i naglo treba primijeniti lijek; tada je potrebnije djelovanje nego vijećanje, prije
nego što zloća pusti korijenje ili dobije zamah zbog sporosti i razuzdanosti. Kad se ljudi jednom
naviknu na ubojstva, otimačine i druge poroke koje ustanak nosi sa sobom, teško se opet mogu
vratiti poslušnosti i miru.
Za Frankopana treba, doduše, čekati hoće li se u međuvremenu pojaviti u Karlovcu da ga se
potom uhiti. S obzirom da se to još nije dogodilo, tajnim [savjetnicima] treba narediti da
pričekaju s tim do nove zapovijedi. Nasuprot tome, Herbersteina treba, također u najvećoj
tajnosti, uputiti da se dogovori s Kaisersteinom i grofom Breinerom da, kad naumi napasti i
uhvatiti grofa Zrinskog, Bukovačkog i druge, isti taj dan napadne i Frankopana te ga zatoči. Ta se
trojica također trebaju međusobno sporazumjeti u najvećoj tajnosti.
Isto tako, ostaje se pri već izrađenoj uputi unutarnjoaustrijskim tajnim savjetnicima u vezi s njim
– Frankopanom – da se grofa Frankopana ne ustoliči za zapovjednika Senja, niti da ga se pripusti
toj službi, nego da se takvo uvođenje vješto spriječi.
Ni oko Tattenbacha se ne radi o maloj stvari. Iako on zaista nije značajna osoba, nego bena,
Zrinskome može dobro biti na usluzi jer, između ostalog, [za sebe] traži Kranjsku i kulu u
Plaškom pa u malo vremena može za Zrinskog dovesti 5000 seljaka u blizinu Celja. Naravno da i
njega treba uhvatiti, ali tek u svoje vrijeme, kad se to riješi s drugom dvojicom. Inače se itekako
razmišljalo o tome da mu se ili silom ili lukavstvom otme njegova željezna škrinja u kojoj su i
njegovi spisi. Međutim, nismo to pronašli ni uputnim ni izvedivim jer bi on potom mogao
uzmaknuti i cijeli posao uvući u najveću zbrku te [smo našli] da je stoga bolje pričekati te dobiti i
škrinju i osobe. On je nadasve dobrostojeći pa se itekako može nadati da bi za njega mogla biti
istina ono što onaj pjesnik kaže o bogatim pobunjenicima: nema ništa bolje nego da se sličnim
bogatašima otimlju bogatstva, tako da one, koje je izobilje imovine uzoholilo, oskudica dozove
natrag k sebi.
Uz Božju pomoć, Vaše carsko veličanstvo bi kod Zrinskog, Nádasdyja i drugih suučesnika moglo
naići na dobra izvanredna sredstva te time unovačiti i održati vojsku, a uz to i platiti dugove.
Inače se uopće ne može zamisliti da bi Koprivnica mogla biti zaposjednuta jer je to, iako mala,
dobra tvrđava izgrađena pravilno i uredno s četiri bastiona. Također, on – Zrinski – i njegovi ne
mogu postaviti opsadu i stoga uopće ne smatramo dobrim da se ljudstvo već sad postavi u
garnizon, nego treba krenuti na Zrinskog tim više što je, naime, najpromišljenije da vladar krene
ravno na pobunjenike, ako se želi pobrinuti za svoje stvari. Stoga vladar [treba] napasti, u
jednome danu zaplijeniti Čakovec i ostale druge važne [utvrde] za sebe i pripojiti ga svojim
drugim dobrima. Ionako se ljudstvo ne može skupiti prije proteka 14 dana, a u međuvremenu će
pristići izvještaj zagrebačkog biskupa. I Kaiserstein će pristići pa će se stvari međusobno
uskladiti; s tim je ciljem nužno da se Kaisersteinu posebnom glasničkom službom preko Češke i
Tirola piše da dođe odmah i bez okolišanja.
Odluku koju je Vaše carsko veličanstvo jučer potpisalo temeljem prekojučerašnjeg savjetovanja
Dvorskoga kancelara s grofom Montecuccolijem, [upućenu] unutarnjoaustrijskim tajnim
[savjetnicima] i tamošnjim pukovnicima smatramo sasvim dobrom, izuzev toga što uhićenje
Frankopana – kako smo izvijestili – zasad treba obustaviti, a zapovijedi dane Dvorskom vijeću i
pukovnijama valja dopuniti u smislu da na traženje unutarnjoaustrijskih tajnih i ratnih savjetnika
ne krenu isključivo na Krajinu (kako bi to želio napraviti Kaisersteinov zamjenik von
Diepenthal), nego punom snagom i na Koprivnicu, Karlovac i drugamo.
Zahtjevu tog nadleštva [unutarnjoaustrijskih savjetnika] da mu se u potpunosti preda
zapovjedništvo nad tamošnjim ljudstvom od srca bismo preporučili udovoljiti kad bi oni zaista
razumjeli pothvat, no znamo da to nije tako: stoga ostaje na onome što je već zapovjeđeno
Kaisersteinu, naime, da on u manje važnim stvarima i tamo gdje ne može biti odgode izvrši ono
što se općenito smatra dobrim. Međutim, u važnijim stvarima i tamo gdje to vrijeme dopušta,
neka se od toga suzdrži i pričeka odluku. Kad bi se Kaiserstein, Breiner i Herberstein dobro
sporazumjeli, kao što i hoće, učinili bi mnogo dobroga i postigli dovoljno otpora, osobito
uključenjem Vlaha. Unutarnjoaustrijski staleži učinit će ostalo, jer se radi o njihovoj stvari, a
najodličniji su glavari Krajine u prijateljskim odnosima s najodličnijim rodovima. No, sve leži
na premilostivoj odluci Vašeg carskog veličanstva.

Tako je zaključeno kod previšnjeg vojvode od Żagańa u Beču, 20. ožujka 1670. u prisutnosti
preuzvišene gospode grofova Schwarzenberga, Lamberga, Montecuccolija, Hochera [te] tajnika
Dorscha i Abelea.
Izloženo Veličanstvu u Beču na konferenciji u prisutnosti gore spomenutih, i odobreno je kako je
u ovome i onome savjetovano.
Ch. Abele, vlastoručno

15. Pismo Leopolda I. zagrebačkom biskupu Martinu Borkoviću, 21. ožujka 1670.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 297, konv. A, fol.
5r/v.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 135, str. 95.

Ovlaštenje zagrebačkom biskupu da izloži razne stvari grofu Zrinskom. U Beču 21. ožujka 1670.
Od nas si mnogo puta usmeno saznao što da u naše ime obznaniš grofu Petru Zrinskome: želimo
da mu ti sve to odmah izložiš. Također te ovime želimo pismeno opomenuti, a ujedno i radi
ovlaštenja tvoje osobe priložiti vjerodajnice za istoga spomenutog grofa Zrinskog zajedno s
kopijom, ne kolebajući se nimalo da će se rečeni grof, uvidjevši našu premilostivu naklonost
prema njemu i promislivši o stopama svojih predaka, stvarno tako iskazati na opće dobro vjere i
domovine, kako to njegova dužnost zahtijeva i naše pouzdanje u njega pretpostavlja. Njega ćeš
također, ako udovolji našim upozorenjima, moći sigurno uvjeriti da ćemo mi njega i sve njegove
smatrati povjerenima jedinstvenoj carskoj i kraljevskoj milosti, a našu ćemo dobrohotnost
pokazati djelima. Budući pak da žudimo što prije saznati odgovor spomenutoga grofa, bez
zadrške nas obavijesti o njemu, pa makar i putem žurnog kurira. Ovime potkrijepljujemo našu
carsku i kraljevsku milost prema tebi zauvijek. U Beču, 21. ožujka 1670. Leopold.

16. Pismo Leopolda I. Petru Zrinskom, 21. ožujka 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 297, konv. A, fol. 1r-
2v.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 136, str. 95.

Uglednom i odličnom grofu Petru Zrinskom, banu naših Kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i
Slavonije, našem komorniku i savjetniku te kapetanu naših utvrda Legrad i otoka Međimurja,
vjernom nam i ljubljenom.

Dragi grofe Zrinski! Zagrebačkom sam biskupu povjerio da Vam u prolazu pri povratku u svoje
sjedište u moje ime izloži određene [stvari] koje se tiču javnog mira i sigurnosti, u ljubaznom
uvjerenju da ćete prijedlogu rečenog biskupa ne samo rado pružiti potpuno povjerenje, nego i da
ćete se pokazati takvim, kako traže Vaša vjernost i odanost, koje ste, prema hvalevrijednom
primjeru Vaših predaka, uvijek svjedočili prema meni, i kako to zahtijeva povjerenje koje gajim
prema Vama. U ostalom Vam ostajem naklonjen svojom carskom i kraljevskom milošću. U
Beču, 21. ožujka 1670.
Leopold, vlastoručno.

17. Pismo Petra Zrinskoga Franu Krsti Frankopanu, prema prijevodu na njemački
jezik, 21. ožujka 1670.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 316, konv. B., sine fol.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 138, str. 96.

Prijevod pisma grofa Petra Zrinskog Frankopanu, njegovu šogoru.

Moj gospodine brate! Rudolph, moj konjušnik, vratio se sad od grofa Tattenbacha, koji mi je
otkrio sve namjere: naime, da dvije pukovnije trebaju ići prema Karlovcu, dvije prema
Koprivnici, a jedna prema Ptuju. Zato ih, za ime Božje, pozorno prati jer imate priliku da izvidite
i istražite u Kranjskoj. U međuvremenu dogovori sve s Vlasima i zadrži ih uz nas, tako da se u
trenutku prolaska tih pukovnija ti Vlasi odmah okupe na granicama jer drugačije ne može biti.
Piši, za ime Božje, Bukovačkom da nas ne napusti, nego da podigne uzbunu oko Karlovca i
Virovitice i da napadne kako bi time odvratio krajišnike kako oni s te strane ne bi mogli pristići u
pomoć. To se pak treba dogoditi odjednom. Samo u Kanjiži sam si osigurao oko 4000 do 5000
ljudi koji bi mogli na prepad zauzeti Graz. Do realizacije te stvari mora doći unutar najviše 14
dana, jer nakon toga više neće biti prilike da se to ostvari. Oh, moj Bože, što se u Turskoj tako
sporo radi na tome!
U vezi s gospodinom bratom odaslana je zapovijed generalu da Vas treba uhvatiti: zato se, za ime
Božje, čuvajte, i pišite Bukovačkom da Vam pomogne i uskoči u pomoć, te da piše u Kanjižu da
oni, za ime Božje, hitno krenu prema meni jer kasnije ne bi moglo biti prilike da se poduzme
takav pothvat. Za ime Božje, budite oprezni i budni, inače bi ovo pismo moglo Bukovačkog
koštati života; a ako ja izgubim život zbog Vaše i njegove sporosti, i Vi ćete biti izgubljeni.
Toliko imam za upozoriti gospodina brata, i ostajem dokle god živim
vjeran sluga
Grof Petar Zrinski
Čakovec, 21. ožujka 1670.

[Na poleđini:] prijevod jednog pisma na hrvatskom jeziku koje je grof Petar Zrinski poslao grofu
Frankopanu, a original kojega je pronađen kod jednog običnog vojnika kad ga je želio iskoristiti
za streljivo.

18. Punomoć Petra Zrinskog Franu Krsti Frankopanu, 24. ožujka 1670.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 297, konv. A, f. 96r/v.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 154, str. 103.

Prijepis punomoći koju je Petar, grof Zrinski dao grofu Franu Frankopanu radi vođenja
određenih poslova sa staležima i časnicima Kraljevstava Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. U
Čakovcu 24. ožujka 1670.

Mi, Petar, nasljedni grof Zrinski, ban Kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, trajni
kapetan legradske utvrde i otoka Međimurja, kapetan Kupske krajine i vrhovni kraljevinski
kapetan, itd., dajemo na znanje svim velikašima, plemićima, kapetanima, časnicima i
pojedincima, bilo kojeg staleža i položaja, ljudima koji nastavaju Kraljevstva Hrvatske, Slavonije
i Dalmacije: da smo mi preuzvišenog i presvijetlog gospodina, gospodina markiza Frana
Frankopana, nasljednog grofa u Tržacu, Senju, Krku i Modrušu, vrhovnog kapetana Primorske
krajine i Senja, izabrali za svog punomoćnika u određenim slavnim i za glasovita Kraljevstva
vrlo korisnim poslovima, kako bi s gospodom velikašima spomenutih Kraljevstava, plemićima i
kapetanima te ljudima bilo kojeg položaja bio u mogućnosti predlagati, pregovarati i ugovarati
određene poslove. Radi rečenog predlaganja, pregovaranja i ugovaranja dali smo svu svoju moć,
snagu i punomoć navedenom gospodinu grofu i markizu, kako bi, naravno, sve zaključio i prema
svojoj želji, odobravanju i mišljenju priveo kraju. [Punomoć mu dajemo] pod tim uvjetima i na
taj način, da se nesumnjivo želimo u potpunosti pridržavati i ustrajati uza sve ono što već rečeni
gospodin markiz u naše ime i predstavljajući našu osobu raspravi, ugovori i zaključi s bilo kojom
osobom od gospode velikaša, plemića, gospode iz vojske i ljudi bilo kojeg položaja, na koji god
da se način promijene okolnosti. Povrh toga, dajemo svakovrsnu i potpunu ovlast, dozvolu i
punomoć već spomenutom gospodinu markizu, neosporno i zauvijek. Za potvrdu ove odluke i za
snagu ovog našeg zaključka, u čije god ruke prispjela ova naša punomoć, potvrdili smo svojim
pečatom i vlastoručnim potpisom. Izdano u Čakovcu na dan 24. ožujka 1670.
Grof Petar Zrinski.
Mjesto pečata
Pristiglo 27. lipnja 1670.

19. Uvjeti Petra Zrinskog Leopoldu I., oko 24. ožujka 1670.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 297, konv. A, 102r-104v.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 170, str. 114-115.

Uvjeti, kako ih je Zrinski kazivao u pero ocu Forstallu:

1) Da Njegovo carsko veličanstvo primijeni učinkovita sredstva za obranu domovine.
2) Da podanici Kraljevstva bez pristranosti mogu biti generali, pukovnici i kapetani u
Kraljevstvu.
3) Neka se grofu Zrinskom i njegovu sinu, ako bude sposoban, da Varaždinski generalat,
Pazinska knežija i grofovija Kočevje, Rijeka i Trsat, s trajnim i nasljednim pravom.
4) Neka se oslobodi svote od četiri tisuće i pet stotina forinti koje svake godine plaća grofici
udovi.
5) Neka se namire dugovi koje je ugovorio, a dosežu do 40 tisuća forinti.
6) Neka postane pukovnik dviju pukovnija, od kojih će jedna brojiti 500 dragona, a druga 500
lako naoružanih konjanika, i neka se ta pukovnija nikad ne izvlasti.
7) Ako dobra Zrinskih budu izgubljena zbog turske sile, neka se od Njegova carskoga
veličanstva zadobiju druga, jednakovrijedna.
8) Neka se banska plaća i plaća za Međimurje isplaćuju s većom točnošću.
9) Da se knezu Rákóczyju pripomogne protiv bilo kojih neprijatelja.
10) Neka se za vlaškog episkopa i njegove izda opće pomilovanje. Prvenstveno neka se nađe
neki način osiguravanja i osnaženja ovih ugovora, bilo posredstvom vojvode Saske i Bavarske,
bilo potvrdom Sabora Carstva, pape, ili na neki drugi nepovredivi način. Naime, samo na tome
počiva osnova nagodbe, i oni koji odgovaraju od nagodbe ne predbacuju gotovo ništa drugo doli
da ovi ugovori neće biti trajni, nego samo u političke svrhe i prividni.
11) Da poslanici imaju punomoć dodavati i brisati, ako uleti nešto novo.
12) Da se sve to ostvari brzo zbog skorog dolaska kapidži-baše, sa svojim propisanim
postupkom.

Uvjeti koje je Zrinski sâm sastavio:

1) Između onih 600 vojnika lakog naoružanja neka za jednu četu, koja bi se sastojala od drugih
60 konjanika i koja bi bila meni za počast, isplata bude osam forinti mjesečno.
2) Neka se odredi plaća od tisuću talira za jednu osobu kojoj bih mogao povjeriti cijelu vojsku
pod sobom, a to neka bude koprivnički potkapetan, po narodnosti Kranjac, i neka mu bude
dozvoljeno dati ostavku na dužnost koju obnaša.
3) Neka bude plaća za jednu regimentu, „Schultheiss“.
4) Neka se grofici udovi naloži da me niti najmanje ne sprečava u vojnim obavezama; i neka se
toj grofici umjesto moje zakupnine da godišnje 4 tisuće i pet stotina forinti, a također i siročetu.
5) Neka mi bude dozvoljeno tražiti pomoć od pape [i] od ostalih, ako iskrsne kakva potreba, i to
uz preporuku Njegova veličanstva.
6) Ako bude zgodna prilika, neka se povede napadački rat, a ja ne želim vrhovno zapovjedništvo
nad vojskom, već da budem pod takvim čovjekom koji ne bi bio neprijatelj našega roda.
7) Neka otac Forstall za sebe traži naknadu.

20. Prijedlog i očitovanje Tajne konferencije, 28. ožujka 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 297, konv. B, fol. 60r -72v.
Prijepis izvornika objavljen u:Rački, Acta, br. 169, str. 107.-114.
Prijedlog i očitovanje o [predstavkama] unutarnjoaustrijskih tajnih i ratnih savjetnika b i g oko
pobune grofa Zrinskoga i Frankopana; drugo, o zahtjevima oca Forstalla, poslanika grofa
Zrinskog; treće, o zatočenom grofu Tattenbachu i sličnom; četvrto, o pismu koje je grof
Drašković dao odaslati svojem bratu.

Prepokorni tajni savjetnici određeni u ovoj stvari ponovno su pristupili zreloj raspravi te
zaključili: što se tiče opetovano pristiglih [predstavki] unutarnjoaustrijskih tajnih i ratnih
savjetnika b i g od 22., 23. i 24. ožujka, vijesti koje one donose ne mijenjaju i ne uvode novosti
za već donesene odluke i zapovijeđene odredbe Vašeg carskog veličanstva, nego, štoviše, pružaju
još više razloga Vašem carskom veličanstvu da ustraje u njima, da se provedu i ostvare.
Da pristupimo pojedinačnom sadržaju spomenutih b i g vezanom uz lijek: ovdje su oni –
tamošnji savjetnici – zaista točno i dobro postupili što su potakli čestite staleže obje [zemlje],
Koruške i Kranjske, da se pokrenu po pitanju dostave streljiva i živeža i što su im na dušu stavili
očuvanje i sigurnost njihove vlastite zemlje i ljudi. Po tom pitanju, oni uz svoj pravedan udio u
izvanrednoj pomoći žele hitno predati i svoju ovogodišnju kvotu streljiva koje su odobrili –
kojeg, doduše, ima vrlo malo na prikladnim skladištima za streljivo – i traženu dostatnu zalihu
živeža, te opskrbiti izložene granice. Isto tako, oni su [dobro postupili] i time što su ujedno na
licu mjesta uputili hrvatske zapovjednike i postavljene upravitelje u Slavonskoj i Petrinjskoj
krajini te im naredili da do naredne premilostive odluke budno paze i pribave pouzdana saznanja,
kao i da zgrabe i strogo ispitaju nadolazeće uhode i izvidnike, odmah o tome izvijeste i dobro ih
čuvane zadrže do iduće, nove odluke. Tome neka se oni neprestano posvećuju i u Štajerskoj te
neka osobito vrše sav pritisak u tom smjeru i kod Komore, kako bi se i tamo u toj stvari
pokrenula snaga te se najskorije prikupile dobre zalihe u streljivu i živežu.
Što se, kao drugo, tiče pukovnija kojima je naređena mobilizacija: s obzirom da je Vaše carsko
veličanstvo pukovnijama u međuvremenu, i to 21. ovoga mjeseca, najmilostivije naredilo da na
traženje njih – savjetnika – otiđu ne samo na Krajinu, nego štoviše i u unutrašnjost prema
Karlovcu, Koprivnici, ili onamo gdje smatraju dobrim, i da učine ono što će zahtijevati služba
Vašem carskom veličanstvu, te ih ujedno i u svemu ostalome uputilo na njih – tajne i ratne
savjetnike, stvar se ponovno može ostaviti na tome. Zasad ne treba ništa izvijestiti o spornoj
nadležnosti, nego Vašem carskom veličanstvu ponizno ukazati na savjetovanje održano istoga
dana po tom pitanju sa slavnim Ratnim vijećem.
Stižemo na treće, vezano uz pukovnije Jacquesa Gerharda i de Grane: oni nisu primili naredbe
vezane uz to, s obzirom da će prvi biti potreban kad četiri konjaničke pukovnije budu marširale
na Váh, jer je poznato da se dragonere najbolje može upotrijebiti za osvajanje i zauzimanje
prijevoja, a i inače najbolje uz konjičke pukovnije. De Graninu bi se pak pukovniju moglo
poslati dijelom u Požun, a dijelom u Deutsch-Altenburg, jer Vaše carsko veličanstvo zna koliko
su važna oba [mjesta] i povezanost s ta dva mjesta, i to prvog [mjesta] zbog visoko položene
utvrde i dominacije nad obalom Dunava, a drugog pak zbog Dunava, Leithe i močvare koja se
nalazi s druge strane. Samo zbog toga što nadleštva navaljuju na to i što bi u suprotnom postala
sasvim osamljena i očajna, mogle bi se u konačnici toj dvojici izdati naredbe i pustiti ih u
pothvat. Međutim, njima – tamošnjim nadleštvima - [treba] poručiti da ih smjeste na potezu
prema Fürstenfeldu ili drugdje, na takav način da ih se hitro može imati pri ruci u slučaju
ovdašnje opasnosti iz Gornje Ugarske ili od drugamo. U tom će se slučaju obratiti ne samo na
ondašnje, nego s pravom i na udaljene zemlje, dakle na sve. Nadamo se da će oni s takvom
naredbom biti zadovoljni, jer i oni [smješteni] u sasvim otvorenom okrugu Vorau prema
Fürstenfeldu puno računaju na to, a s druge su strane položeni prilično blizu Zrinskog.
Treće, mogao bi se Kaisersteinu u Češku poslati još jedan kurir, a glasničkom službom u Tirol
javiti da mu se ponovno naredi da izvede što učinkovitiji prodor. Primijećeno je da tamo kod njih
vlada paničan strah i da oni ne mogu gotovo ništa pomoći, a da uz to ne postoji zapovjednik nad
tamošnjom stajaćom vojskom. I von Kaiserstein je tamo stigao prije dva ili tri tjedna i dosta je –
štoviše, prilično je bolestan, te je vjerojatno zalegao jer je izložen gihtu i drugim fizičkim
bolestima. Zbog toga smatramo da bi se zapovjedništvo i nad tamošnjom stajaćom vojskom,
privremeno i do dolaska Kaisersteina, moglo povjeriti pukovnijskom stražmeštru grofu
Ferdinandu Breineru te da bi stoga slavno Dvorsko ratno vijeće daljnje nužne naredbe moglo
uputiti i na njega i na pukovnije.
Četvrto, vezano uz ovlasti koje treba urediti između Kaisersteina i predsjednika Ratnog vijeća
grofa Vettera: s obzirom da i sami tajni savjetnici spominju njegov gornjoaustrijski tajni položaj,
to bi se dalo iskoristiti te njemu, Kaisersteinu, priznati prednost pred grofom Vetterom, izravno
nad njime ili unutarnjoaustrijskim tajnim savjetnicima. Naime, među ostalim je razlozima i taj da
je on gornjoaustrijski tajni savjetnik, gornjoaustrijski predsjednik Ratnoga vijeća, a ujedno i
pukovnijski stražmeštar. Dakle, s obzirom da su unutarnjoaustrijski i gornjoaustrijski tajni
savjetnici jednako vrijedni, dakle ravnopravni, a da unutarnjoaustrijski predsjednik Ratnog vijeća
mora slušati i sve tamošnje tajne savjetnike dok god nije tajni savjetnik, slijedi da i on – grof
Vetter – koji trenutno nije tajni savjetnik, opravdano mora slušati von Kaisersteina kao pravog
gornjoaustrijskog tajnog savjetnika, pri čemu se i primjer grofa Strozzija iz 1664. godine može
sasvim lako održati time što on nije bio tajni savjetnik.
Peto, može se ostati pri već izdanim naredbama njima, tajnim [savjetnicima], pod uvjetom da
cjelokupna Porcijeva pukovnija napusti Kranjsku te da se od tamo sukladno premilostivoj uputi
Vašeg carskog veličanstva pošalje u utvrdu Karlovac, a dijelom i u Senj. S obzirom da ta
momčad nije znatna, mogle bi se njima pridodati i dvije Lesliejeve bojne smještene u Kranjskoj
te tako nadgledati rečena mjesta; ostalo Lesliejevo ljudstvo bi se zajedno s Zeissovom
pukovnijom moglo prebaciti u Štajersku. Međutim, treba im pritom dati do znanja da Vaše
carsko veličanstvo trenutno ne smatra ni potrebnim ni uputnim da se ljudstvo koje onamo odlazi
postavi ili smjesti u utvrde, jer sad, zbog nedovoljno opreme, ne treba brinuti o opsadi od strane
Zrinskog, nego o jurišu. Zbog toga treba razmišljati o sprečavanju istoga, čuvanju terena i
otklanjanju napada, na način kako će oni to već primjereno uzeti u obzir. Iz toga se itekako može
vidjeti da oni – nadleštva – nimalo ne razumiju rat i ratne operacije te je zbog toga poželjno da
von Kaiserstein već danas bude tamo i s njima raspravi i dogovori se.
O onome što oni – tajni savjetnici – pod šestim [predlažu] o prijateljskom smirivanju ove pobune
i dodjeljivanju izdašne naknade Zrinskom za to, kao i da mu se povjeri generalat koji će se
ubuduće uprazniti i slično: želimo pohvaliti njihovu brigu i u glavnim crtama im ukratko
naznačiti da je taj njihov prijedlog zaista vrijedan i da će se Vaše carsko veličanstvo na njega
osvrnuti te da neće propustiti uskoro odlučiti o tom pitanju. Ovom prilikom bi im se moglo
spomenuti ne samo da je zagrebačkom biskupu naređeno da se njima obrati, nego i dati na
znanje odgovor koji je dan Forstallu, te osobito kako da oni – nadleštva – nadalje Vašem
carskom veličanstvu osiguraju premilostivu pomoć, zaštitu i sigurnost, kao i narediti im da od tri
čestita staleža zatraže uobičajenu redovnu insurekciju, susjedsku pomoć i kastrate za konjicu te
da isto čim prije zaista dadu na raspolaganje i dopreme.
Sedmo, trenutno se smatra da odašiljanje Gallensteina nije nužno, nego prije toga treba pričekati
učinak ili izvještaj zagrebačkog biskupa. Međutim, ako bi on sam htio otputovati onamo i
obeshrabriti ga u njegovom neprijateljskom pothvatu, Vaše bi carsko veličanstvo to itekako
moglo dopustiti, i ponovno potvrditi svoju milostivost spram njega, jer protiv je dostojanstva
Vašeg preuzvišenog veličanstva toliko upućenih mu poslanstava, što bi ga moglo učiniti drskijim.
Zapovjednik Karlovca, grof Herberstein, raspitivao se, doduše, kod njih – tamošnjih tajnih i
ratnih savjetnika – trebaju li se Zrinski, Frankopan, Bukovački, Berislavić i Pogledić zatočiti ili
što drugo da se radi s njima. Međutim, oni mu na to nisu ni dali odgovor, niti su o tome ijednom
riječju izvijestili Vaše carsko veličanstvo u svojima b i g pa bi se stoga od njih moglo zatražiti
revniju izradu b i g, a uz to i da počnu ostvarivati ono što je ranije odlučeno, među ostalim i ono
što je niže [navedeno]. To bi se njima, tajnim i ratnim savjetnicima, moglo ovaj put napomenuti
na licu mjesta, a u ostalome uputiti na prethodnu milostivu odluku i, između ostalog, na dobar
dogovor s Vlasima i njihovim episkopom te održavanje istoga. Tako bi se i poslanicima u
Štajersku mogla dati i pripremiti utješna potvrda primitka njihova prepokornog dopisa od 24.
ovog [mjeseca] i moglo bi ih se uvjeriti u svu očinsku pomoć i podršku.
Što se pak, u drugome dijelu, dotiče osobe oca Forstalla i pregovora koje je u ime Zrinskoga po
najmilostivijoj naredbi Vašeg carskog veličanstva vodio kod njegove kneževske milosti od
Żagańa: ovdje su, kao prvo, prepokorni tajni savjetnici mišljenja da dotičnoga, zbog više
značajnih razloga, ne treba pustiti pred Vaše carsko veličanstvo, nego ga uputiti na njegovu
kneževsku milost i dvorskoga kancelara. Oni neka ga pak s blagošću uvjere i s njim se
posavjetuju kako da bude umješan oko ovog nelogičnog zahtjeva, i neka ga nagovore da on ipak
potakne njega – Zrinskog – na pokajanje, uz osiguranje da će Vaše carsko veličanstvo njemu –
Forstallu – kraljevskom milošću odati priznanje kako u novcu, tako i u promicanju njega osobno
i drugačije. Pritom se, doduše, postavlja pitanje hoće li ga se ovdje zadržati i uhititi (za što bi
također trebala pomoć nuncija), a što mu se već trebalo dogoditi u Španjolskoj, Francuskoj i
drugdje; prema njemu, kao pobunjeničkom i poznato lošem čovjeku i redovniku, to bi bilo i
pravično. Međutim, smatrali smo da to neće pomoći Vašem carskom veličanstvu; nasuprot tome,
njega bi – Zrinskog – to moglo još više razljutiti te da je stoga bolje da ga se [Forstalla] pusti da
ponovno krene dalje. Njega bi se moglo i putem nekih drugih otaca njegova reda potaknuti na
dobru službu Vašem carskom veličanstvu i to im narediti. Kad bi se on ponadao novcu i službi,
možda bi napravio svoje jer je znano da takvi loši duhovnici i neobuzdani redovnici djeluju
prema interesu. Inače smatramo sigurnim da je on – Forstall – kao intimus Zrinskoga kriv u ovim
nemirima, uz groficu Zrinski.
Stigavši sad do njegovih zahtjeva – grofa Zrinskog: ovdje su najvjerniji tajni savjetnici s
najvećom nevjerom razabrali nedostojnost i drskost te iz njih uvidjeli da su ga njegova ambicija i
mahnitost već potjerali u krajnost i učinili bahatim; da se on više ne grozi pregovarati s Vašim
carskim veličanstvom kao s ravnopravnim i tražiti od Vas takve stvari koje nisu samo
bezizgledne, nego se ni ne mogu odobriti bez najveće povrede poštovanja Vašeg carskog
veličanstva. Pače, kad bi mu se one čak i odobrile, ne bi imale ploda, ali bi strašno štetile, i
koristile bi samo tome da on još godinu ili dvije miruje i motri pa da potom ponovno postavi
nove zahtjeve ili pak ima pravnog temelja zaratiti s Vašim carskim veličanstvom i predati utvrde
Turcima; dakle, da time samo postane drskiji – da ne kažemo da bi pružao utočište
nezadovoljnima iz svih nasljednih zemalja, a Vaše bi carsko veličanstvo protiv njega trebalo
držati vlastitu vojsku. Stoga nema načina za zadovoljštinu, jer malo ne donosi ništa, a mnogo nije
moguće. Uz to njemu, kao već dvaput vjerolomnom, ni u budućnosti nikad ne treba vjerovati, a
ionako ni on – Zrinski, pa ni preko drugih, ne može zadržati Turčina od rata ako oni takav [rat]
odluče poduzeti protiv Vašeg carskog veličanstva. Još manje se od njega može nadati pravom,
iskrenom i vjernom pomirenju jer je, kao prvo, sasvim utonuo u ambiciju, a uz to se od biskupa,
kao ni od Forstalla, ne može očekivati nikakva dobra i odlučna, nego samo ovakva odluka i
traženje, ili puko odugovlačenje. S obzirom na to, najvjerniji tajni savjetnici su zbog ovoga, kao i
zbog ostalih proisteklih značajnih razloga, jednodušno zaključili da Vaše carsko veličanstvo treba
ostati kod svoje velikodušne odluke kako je sastavljena te njega – Zrinskoga – ipak suzbiti na
bilo koji način, vještinom ili ratom, mrtvog ili živog te da zato [tu odluku] treba provesti u ime
Božje čim se sakupi ljudstvo, njome se voditi, upasti u Međimurje i uništiti ga pljačkom i
paležom te ujedno njega osobno dati zatočiti, kao što je rečeno, jer još je uvijek na vrijeme: on
ima malo ljudi, nema Turke uz sebe i tome se uskoro ne može nadati. Sa sigurnošću vjerujemo i
da mu još nisu obećali dužnu pomoć, rekli on – Zrinski – i njegov Forstall što god, kako je i onaj
Lelio, koji je ovih dana stigao iz Turske, izvijestio da tamo još uvijek vlada najveći mir, i budući
rat nije ni u riječi ni u djelu. Također, Vlasi su još vjerni, jednako kao i Hrvati, te će ga stoga biti
lakše potisnuti. Vaše carsko veličanstvo ima pravdu na svojoj strani, Bog će Vas vjerno
poduprijeti svojom snažnom rukom i stoga treba samo hrabro i odlučno upravljati jer u ovom
slučaju sve leži u vremenu i pripravnosti s obzirom na to da će čir pobune koji se tako dugo
nakuplja htjeti izbiti na više strana, a Vaše je carsko veličanstvo stoga sretno što će to kod
Zrinskog zbog njegove nemirne i brzoplete glave tako brzo biti otkriveno. Nasuprot tome,
stanovnici Gornje Ugarske kao tankoćutniji kalvinisti obuzdavaju se u istome te je stoga
najnužnije da se njega – Zrinskog – bez ikakvog gubitka vremena makne s puta kako bi se Vaše
carsko veličanstvo, uništivši njega, potom moglo bolje postaviti protiv njih, stanovnika Gornje
Ugarske, Erdelja, Moldavije i Vlaha, i od tamo ponovno izvući tamošnju vojsku.
Kada, kako i putem koga to provesti? Što se tiče načina i vremena ovdje ne možemo ništa
savjetovati jer to ovisi o mudrosti i spretnosti izvršitelja. Ipak, sad za izvršenje možemo
najpokornije predložiti rečenog grofa Ferdinanda Breinera s napomenom da se o tome ni
najmanje ne govori ni tamošnjim tajnim [savjetnicima], ni tamošnjim ratnim savjetnicima (jer
postoji mogućnost da će ga oni sami za to odrediti i povjeriti mu pune ovlasti pa se, dakle,
odavde više ništa ne treba napraviti), nego da se neposredno njemu odredi i zapovijedi mu se da
to zadrži u najužem krugu. Neka mu se pritom naredi da odmah sakupi ljudstvo te da se
[dogovori] s grofom Josephom Herbersteinom, isto tako i s Erdődyjem i ostalima pouzdanima
kojima može vjerovati i u čiju se šutnju može pouzdati, kao i da o tome – napose i osobito – u
povjerenju razgovara s Kaisersteinom, jer je on u međuvremenu stigao i stoga je zadužen da
zapovijeda tim pothvatom. Neka se potom u Božje ime provede ono što je u cjelini procijenjeno
kao dobro. Međutim, neka se pritom primijeni dovoljno opreza i predostrožnosti kako bi pothvat
dobro protekao i kako bi osobito njega – Zrinskog – dobili mrtvog ili živog, jer u suprotnom bi
stvar otišla u krajnost i on bi pobjegao ili Turcima ili Rákóczyju. S provedbom toga treba
požuriti tim više što će mu napredovanje ljudstva, Erdődyjevo novačenje i druge provedene
odredbe snažno zavrtiti glavom; naime, grof Sauer u svojem pismu zemaljskom glavaru u
Štajerskoj između ostalog izvještava i o tome da je u Međimurju općepoznato da se gore
spomenutog grofa želi tamo prebaciti s njemačkim ljudstvom, na što je on, kako je gore rečeno,
odlučio uzvratiti brzim pohodom kroz zemlju. Usto će on – grof Zrinski – time samo dobiti
vremena da zadobije bolji položaj za svoje zahtjeve te da čak pokuša odvratiti Vaše carsko
veličanstvo od toga te smatra da će nakon toga steći ono što su Rákóczyi i ostali pobunjenici
primili za svoju nevjeru i pobune – naime, lijepe županije i druge velike časti. Budući da pak
Forstallu također treba dati odgovor na zahtjeve Zrinskog, moglo bi ga se ponovno općenito
uputiti u gore rečeno (kao što je na to već Vaše carsko veličanstvo ukazalo putem zagrebačkog
biskupa) te neka se, ako unatoč svojoj počinjenoj grešci posjeduje ispravnu, poštenu vjernost,
pokori primjereno njoj i svojoj obvezi i dužnosti te preda milosti Vašeg carskog veličanstva; da
tada vrata milosti neće biti zatvorena, i da nadalje ništa ne govori o povjeravanju generalata ili
sličnom, jer, kao što je rečeno, ništa ne pomaže, a on je previše svojeglav, s obzirom na to da je
te svoje zahtjeve tako ustrajno tražio preko biskupa, preko šurjaka i sad preko Forstalla. Nadamo
se da će ta akcija protiv njega što bolje proći, tim više što oni ovdje, s pravim pukovnijama, s
Vlasima i s krajišnicima, mogu skupiti daleko preko 10.000 ljudi koje se može uputiti. Također,
Međimurje je izloženo, Čakovec nije utvrđen, i tamo se ne nalazi nijedna druga utvrda, a i inače
se trenutno tamo ne treba bojati osobitog otpora. Nadalje, treba izdati još zagovora, upozorenja i
drugih sličnih naloga, to napomenuti Ugarskoj kancelariji te iste poslati grofu Breineru, također
u strogoj tajnosti.
Jednako tako treba pisati izbornim kneževinama Mainzu, Saskoj i Brandenburgu kao
saveznicima i od njih tražiti pomoć obećanu po sili saveza, jer Mainz može najžurnije poslati
svojih 1100 ljudi na moravske granice, jednako tako i Saska može ubrzo tamo poslati svoje, te u
tom smislu treba dalje naložiti Blümmu i Goëssu.
Također, odavde radi daljnje komunikacije s gradovima Carstva treba poslati obavijest biskupu
od Aichstettena i austrijskim poslanicima da se u Ugarskoj, doduše, sprema podizanje nekog
meteža, no da postoji nada da će se isti ubrzo umiriti i da je naposlijetku pisano i zagrebačkom
biskupu, uz milostivu potvrdu da će, ako stvar uznapreduje usprkos nadanjima, Vaše carsko
veličanstvo najuslužnije stati uz njih – gradove Carstva – i pružiti im podršku, jer od njih
trenutno općenito nije nužno tražiti pomoć, a ujedno smatramo da bi to bilo prerano, no njima će
se ta obavijest itekako svidjeti i potaknut će ih na odašiljanje pomoći u budućnosti.
Jednako tako i od Tirola treba na nekoliko mjeseci tražiti 1500, ili 1200, ili 1000 opskrbljenih
ljudi i u tom se smislu savjetovati s ratnim savjetnicima o načinu, te njima također dojaviti
buduće obrazloženje na daljnje raspolaganje.
Treba dobro pripaziti i na riznicu u Zagrebu. Nadajmo se da će se on – biskup – i zemlja toga već
sami sjetiti.
Kad je u pitanju četvrta glavna točka, Tattenbach: o tome tajni [savjetnici], doduše, u svoja dva
izvještaja ništa ne govore, no moglo bi im se povjerljivo dati na znanje da trebaju bez
odugovlačenja ovamo dojaviti stvarno stanje što se događa s njim i njegovom stvari te da se
osobito potrude oko poznate željezne škrinje, kao i da se osiguraju Konjice (gdje se nalaze velik
novac, najtajniji spisi, oružje, municija i druge stvari), jer smatramo da će Tattenbachovo
uhićenje njega – Zrinskog – snažno pogoditi i možda ga još više potaknuti na stvarna
neprijateljska djela; čak da će i od njih, tajnih savjetnika, zatražiti ponovno puštanje na slobodu
ili čak zaprijetiti nekom drugom kaznom. Vaše carsko veličanstvo zna da se takvo zatočenje
trenutno događa bez Vaše naredbe i prethodnog znanja; to je ionako gotova stvar i valja je
prepustiti Svemogućem koji tako djeluje. Osobito će biti nužno Forstalla lišiti mišljenja da neće
biti uhićen zbog urote sa Zrinskim, nego zbog svojih drugih ekscesa, osobito zbog onako
sramotne i prljave knjižice koju je pijan izdao tijekom karnevala. Inače smo pročitali dva pisma
grofa Sauera upućena zemaljskom glavaru u Štajerskoj, i drugo njemu – Tattenbachu – u kojima
on zemaljskom glavaru predlaže da […] pregovara sa Zrinskim, a njemu, Tattenbachu, predlaže
Zehentera i Moschwandera kao pouzdanike.
I grofa Batthyánya treba budno promatrati i paziti da se presretnu pisma između njega i
Zrinskoga, kako bi se potom i protiv njega moglo što dalje poduzeti.
Vijesti o grofu Frankopanu su također nepouzdane; [ali] se potvrđuju svakim danom i zbog toga
bi bilo nužno da se i njega osobno dokopa: dakle, grofu Herbersteinu valja, također u najvećoj
tajnosti kao i Breineru protiv Zrinskoga, izdati nalog, jer će on znati sredstva, vrijeme i način za
to.
Napokon, treba što prije pripremiti kurira na Portu i po njemu poručiti Casanovi da će, doduše,
na granicama doći do neke uzbune, no uz nadu da će se ona brzo smiriti. Ipak, u slučaju da bi
stvar možda buknula usprkos nadanjima, da se Vaše carsko veličanstvo želi uvjeriti da Porta to
neće iskoristiti nego da će pošteno čuvati mir, te da će Vaše carsko veličanstvo u potpunosti sa
svoje strane to časno i prikladno zauzdati, osobito ugarsku [stvar].
I to je ono što su hitno prihvatili najpokorniji tajni savjetnici tijekom četiri sata na jučer održanoj
konferenciji kod njegove kneževske milosti Żagańa od 4 do 8 sati popodne, i što su odredili da se
danas najpokornije izloži Vašem carskom veličanstvu.
Tako je zaključeno kod preizvrsnog vojvode od Żagańa u Beču, 27. ožujka od 4 sve do 8 sati
navečer, u prisutnosti preuzvišene gospode grofova Schwarzenberga, Lamberga, Montecuccolija,
Hochera [te] tajnika Dorcha i Abelea. Sastavljeno u Beču, 28. ožujka, od 3 do 7 sati ujutro 1670.
Christoph Abele, vlastoručno.
Izloženo Veličanstvu u Beču 28. ožujka 1670., u prisutnosti preizvrsnog vojvode Żagańa, gospode
grofova Schwarzenberga, Lamberga, Montecuccolija; gospodina baruna i kancelara Hochera,
tajnika Doscha i Abelea, i odobreno je kako se udostojalo.
Ch. Abele, m.p.

21. Pismo kancelara Hochera tajniku Abeleu u vezi s proglasom, 29. ožujka 1670.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 297, konv. C, fol. 70r-71v.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 171a, str. 115-116.

Gospodin dvorski kancelar meni, Christophu Abelu: uputa kako izdati proskripciju protiv grofa
Zrinskog. Beč, 29. ožujka 1670.

Presvijetli gospodine itd. Najviše treba požuriti da se prečasnom ugarskom kancelaru dostavi
pripremljeni primjerak ili nacrt naloga ili proskripcije protiv grofa Petra Zrinskog, a u kojem
smatram da treba pripaziti na sljedeće: 1. da se ukratko i bez spomena dogovora sklopljenog s
Turcima ispriča kako je Zrinski na mnoge načine počinio zločin uvrede veličanstva i veleizdaje,
ili, kako kažu Ugri, nevjere protiv Njegovog carskog i kraljevskog veličanstva. 2. Da je taj zločin
notoran pa da se čak i sada grof priprema za napad na najvjernije stanovnike Kraljevstva te
podanike i pokrajine Njegova veličanstva. 3. Da je Njegovo veličanstvo zbog krajnje opasnosti
od oklijevanja primorano što brže stati na put tolikom zlu te da vremenska stiska stoga ne
dopušta sazivanje sabora Kraljevstva kako bi se na njemu, ili pomoću procesa, postupilo protiv
rečenog grofa. Tako da, uz očuvanje u ostalom zakona i povlastica Kraljevstva, Njegovo
veličanstvo objavljuje 4. da je rečeni grof okrivljen za nevjeru, uvredu veličanstva i veleizdaju, te
povrh toga objavljuje da ga lišava svih službi, časti i dostojanstva, a osobito banske vlasti u
Hrvatskoj, da su sva njegova dobra oduzeta i zaplijenjena te ih treba pripojiti Dvorskoj komori, a
da se njega također proglašava protjeranim i proskribiranim, te treba dati veliku nagradu onome
tko bi ga predao bilo živog bilo mrtvog.
Treba opomenuti sve stanovnike Kraljevstva, vazale i podanike Njegova veličanstva neka
mu, [Zrinskom] nadalje ne pružaju nikakvu poslušnost ili uz njega na bilo koji način pristaju ili
mu pomoć pružaju, pod prijetnjom kazne za nevjeru i uvredu veličanstva. Treba obećati
njegovim podanicima da će biti obranjeni od svake nepravde ili ratne opasnosti ako budu
miroljubivo živjeli i ako ne udruže oružje sa Zrinskim. Trebaju se, konačno, pobunjenicima
proglasiti svi njegovi suučesnici, drugovi i pomoćnici. Datum toga proglasa može se staviti na
današnji dan. Treba ga pripremiti na latinskom jeziku, i, ako je moguće što brže, drugi primjerak
također na slavonskom jeziku.
Sve to zahtijeva krajnju hitnost; naime, kancelar će sutra do podneva otići i neće se vratiti
sve do iza Uskrsa. Zdravo i požuri, tebi do kraja na usluzi Johann Paul Hocher, vlastoručno, u
Beču, 29. ožujka 1670.

Izvana: Gospodinu Christophu Abeleu, na ruke.

22. Proglas Leopolda I. staležima i redovima Ugarskoga Kraljevstva o nevjeri Petra

Zrinskog, 29. ožujka 1670.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 297, konv. C, fol. 40r/v i 49-50v.

Proglas i proskripcija svim staležima Ugarske, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije koji je protiv
grofa Petra Zrinskog izdala Ugarska kancelarija. U Beču, 29. ožujka 1670.

Leopold milošću Božjom izabrani rimski car, vazda uzvišeni, kralj Njemačke, Ugarske, Češke,
Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, nadvojvoda Austrije, vojvoda Burgundije, Brabanta, Štajerske,
Koruške, Kranjske, markgrof Moravske, grof Habsburga, Tirola i Gorice itd. Pozdrav i milost
svim i pojedinačnim našim vjernima velečasnima, časnima, uglednima, izvanrednima,
veličanstvenima, marnima, izvrsnima i plemenitima, a isto tako i razboritima i istaknutima,
cjelokupnoj gospodi prelatima, barunima, velikašima, županima, podžupanima, generalima svih
naših krajina, podgeneralima, kapetanima, potkapetanima, upraviteljima, kastelanima,
nadstojnicima, časnicima i njihovim zamjenicima, kao i načelnicima gradova, trgovišta i naselja,
sucima i rektorima, a također i ostalim našim podanicima koju god dužnost ili zapovjedništvo
vršili i bilo gdje se nalazili u našem Kraljevstvu Ugarske te Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, a
koji će ovaj naš [proglas] vidjeti, pročitati i pročitan poslušati. Ako se ikad dogodilo išta
neočekivano ili ljudskom umu toliko strano, to se uistinu zbilo kada se onaj koga smo postavili
banom naših ranije spomenutih Kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije odrodio od zasluga
svojih predaka, zaboravio milosti i dobročinstva, tjeran stranputice tko zna kakvim razuzdanim
bijesom ili mahnitim osjećajem tako da se nije skanjivao na više načina počiniti zločin uvrede
veličanstva, veleizdaje i nevjere prema Nama, njegovom premilostivom gospodaru i kralju,
odloživši strah od Boga i ljudi, prezrevši zakone domovine, zanemarivši odanost i vjernost dužne
Našem veličanstvu i svetoj Kruni rečenog našeg Kraljevstva Ugarske, ne vodeći nikakva računa
ni o javnom redu i miru, dužnosti, povjerenju i vjeri. To se već uistinu razabire kao toliko
notorno i jasno da ne treba nikakve potvrde, pogotovo jer se uz to priprema i napasti naše vjerne
stanovnike, podanike i pokrajine. Koliko ta situacija kao dosta loš primjer otvara put još
ozbiljnijem slabljenju Našeg carskog i kraljevskog veličanstva i ugleda, kao i gubitku i šteti
čitava Kraljevstva, utoliko Nas se doima da ju je još teže čuti, pa je onda još manje treba bilo
zanemarivati bilo podnositi. Pa premda ni najmanje ne bismo oklijevali u vezi s njegovom
tolikom krivicom (da vremenski tjesnac dopušta sazivanje i održavanje Općeg sabora našeg prije
spomenutog Kraljevstva Ugarske) na njemu postupiti protiv već navedenog grofa Petra Zrinskog
prema zakonima i odredbama istog tog našeg Kraljevstva, ipak, budući da to i toliko zlo u sebi
sadržava opasnost od oklijevanja tako da se ne smije zanemariti niti trenutak kao bi ga se
odvratilo ili potisnulo, nećemo dopustiti da do kraja, prije nego bi se utišao plamen, u pepeo
potpuno propadne sve što je preostalo nakon požara prijašnjeg rata. Stoga smo se, smatrajući
spas naroda vrhovnim zakonom te potaknuti i opomenuti žestinom tako velikog zločina, odlučili
pravovremeno i bez ikakva oklijevanja suprotstaviti ovim pogubnim pokušajima prema dužnoj
obavezi vladanja koje smo prihvatili (uz očuvanje u ostalome prava i povlastica već ponavljanih
naših Kraljevstava), kako bi se ti najgori naumi jednako brzo i kaznili i spriječili. Proglašavamo,
dakle, spomenutog grofa Petra Zrinskog okrivljenikom za nevjeru, uvredu veličanstva i
veleizdaju; uskraćujemo mu i lišavamo ga svih službi, časti, povlastica, izuzeća, milosti, prava i
dostojanstava, a osobito gore navedene banske vlasti. Sva njegova dobra proglašavamo
oduzetima i zaplijenjenima te ih se treba podvrgnuti našoj Kraljevskoj blagajni. Istog se grofa
protjeruje i proskribira, uz davanje neograničenog dopuštenja svakome za mogućnost da ga
osobno bilo zarobi bilo umorstvom dokrajči, te uz darivanje velike nagrade onome tko bi ga
predao živog ili mrtvog. Stoga Vas sve u nastavku milostivo i očinski opominjemo i bodrimo,
dapače Vam pod najtežim kaznama za očitu nevjeru, izraženima u zakonima Kraljevstva,
ozbiljno i strogo nalažemo i zabranjujemo da ne biste toliko puta navedenom pobunjeniku,
veleizdajniku, protjeranom i proskribiranom grofu Petru Zrinskom pružili ikakvu daljnju
poslušnost ili ga pod bilo kakvom izlikom podupirali, bilo pomoću i bogatstvom, bilo živežom,
namirnicama, vojnicima i drugim vojnim sredstvima i potrebama, ili konačno pristali uz njega
bilo kakvim drugim pronađenim i iznađenim načinima i postupcima te da ne biste pod njegovim
znakovljem ratovali, ili postali sudionici onih stvari koje on poduzima i vodi protiv nas i gore
zabilježenih naših Kraljevstava te njihovih vjernih stanovnika, ili će i dalje poduzimati i voditi,
bilo mišlju bilo djelom, bilo na koji drugi način; nego da ga, dobro promislivši o obavezi
dužnosti i svojoj odanosti koju ste svečanom prisegom obrekli Nama i našoj svetoj Kruni,
zajedno s nama progonite dok ne bude stjeran u kut, a ponajviše da se, ako ste neki, posrnuli ili
zbog neke greške ili lažnih nagovaranja, možda pristajali uz njega ili čak još uvijek pristajete ili
ushtjednete pristajati, odmah odvojite, razdvojite i vratite k Nama. Obećajemo Vam da ćemo Vas,
ako budete miroljubivo živjeli i ne budete udružili oružje s njim, ili ako udruženo povučete i
smjesta se k Nama vratite, braniti od svake nepravde i ratne opasnosti. Inače, naime, svakom od
Vas koji bude išao protiv ovog našeg carskog i kraljevskog naloga te mu bio neposlušan
objavljujemo i proglašavamo da će biti optužen i obilježen kaznom za nevjeru i uvredu
veličanstva, kao što odsad, a tako i od samog početka sve njegove suučesnike, drugove i
pomoćnike objavljujemo i proglašavamo pobunjenicima i veleizdajnicima, protjerujući,
proskribirajući i uništavajući njih, njihova dobra, sredstva i osobe na isti način kao i često
spominjanog grofa Zrinskog, u svemu i po svemu. O tome vas tako želimo obavijestiti, drugačije
stoga nemamo namjeru postupiti. U ostalome Vama i pojedinim Vašima nudimo svoju carsku i
kraljevsku milost i blagonaklonost. Dano u našem gradu Beču u Austriji, dana dvadeset i devetog
mjeseca ožujka, godine Gospodnje 1670., u dvanaestoj godini našeg rimskog kraljevanja, onoga
u Ugarskoj i ostalim zemljama petnaestoj, a u Češkoj četrnaestoj.
Leopold
Mjesto pečata
Na vlastiti nalog visokospomenuta Njegova posvećenog carskog i kraljevskog veličanstva,
Tamás Pálffy, preuzvišeni biskup Nitre,
Stefan Orbán

23. Proglas Leopolda I. narodu Ugarskoga Kraljevstva o nevjeri Petra Zrinskog, 29.
ožujka 1670.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 297, konv. C, fol. 41r-44v.

Proglas i proskripcija svim vazalima i podanicima Kraljevstava Ugarske, Hrvatske i Slavonije

protiv Petra, grofa Zrinskog. U Beču, 29. ožujka 1670.

Leopold,
svim i pojedinačnim vjernim i ljubljenim vazalima i podanicima našim i svetog Kraljevstva
Ugarske, Hrvatske i Slavonije (kako je već običaj kod slavne Ugarske kancelarije) [šaljemo]
svoju carsku milost i svako dobro. Ako se ikad dogodilo išta neočekivano ili ljudskom umu
toliko strano, to se uistinu zbilo kada se Petar, grof Zrinski, koga smo postavili banom ranije
spomenutih Kraljevstava Hrvatske i Slavonije, odrodio od zasluga svojih predaka, tjeran
stranputice ne znam kakvim razuzdanim bijesom ili mahnitim osjećajem tako da nije,
zaboravivši dužnost, povjerenje i vjeru na koje se drži obavezanim svečanom prisegom Nama i
rečenom svetom Kraljevstvu Ugarske, Hrvatske i Slavonije, [zaboravivši] također i primljene
milosti i dobročinstva, oklijevao na više načina počiniti zločin uvrede veličanstva, veleizdaje i
nevjere. To je notorno i jasno da ne treba uopće nikakve potvrde, pogotovo jer se uz to priprema i
napasti naše najvjernije stanovnike Kraljevstva, podanike i pokrajine. Koliko ta situacija kao
dosta loš primjer otvara put još ozbiljnijem slabljenju Našeg carskog i kraljevskog veličanstva i
ugleda, kao i gubitku i šteti čitava Kraljevstva, utoliko Nas se doima da ju je još teže čuti, pa je
onda još manje treba bilo zanemarivati bilo podnositi. Pa premda ni najmanje ne bismo oklijevali
u vezi s njegovom tolikom krivicom, da vremenski tjesnac dopušta sazivanje i održavanje Sabora
Kraljevstva, na njemu ili pomoću procesa postupiti protiv navedenog grofa, ipak, budući da to i
toliko zlo u sebi sadržava opasnost od oklijevanja tako da se ne smije zanemariti niti trenutak
kako bi mu se suprotstavilo ili ga potisnulo, nećemo dopustiti da do kraja, prije nego bi se utišao
plamen, u pepeo potpuno propadne sve što je preostalo nakon požara prijašnjeg rata. Stoga smo
se, smatrajući spas naroda vrhovnim zakonom te potaknuti i opomenuti žestinom tako velikog
zločina, odlučili pravovremeno i bez oklijevanja suprotstaviti ovim pokušajima prema obavezi
kraljevske dužnosti koju obnašamo, uz očuvanje u ostalome zakona i povlastica Kraljevstva,
kako bi se ti najgori naumi jednako brzo i kaznili i spriječili. Proglašavamo stoga rečenog grofa
Petra Zrinskog okrivljenikom za nevjeru, uvredu veličanstva i veleizdaju; uskraćujemo mu i
lišavamo ga svih službi, časti, povlastica, izuzeća, milosti i prava i dostojanstava, a osobito
banske vlasti u Hrvatskoj i Slavoniji. Sva njegova dobra proglašavamo oduzetima i
zaplijenjenima te ih treba pripojiti našoj Kraljevskoj komori. Njegovu se osobu protjeruje i
proskribira, čineći je slobodnom bilo da je se zarobi bilo umorstvom dokrajči, te uz darivanje
velike nagrade onome tko bi ga predao živog ili mrtvog. I tako Vas ovime milostivo i očinski
ozbiljno opominjemo i bodrimo da ne biste često navedenom pobunjeniku, veleizdajniku,
protjeranom i proskribiranom Petru, grofu Zrinskom ubuduće pružili ikakvu poslušnost ili ga na
bilo koji način podupirali, bilo pomoću, bilo živežom, namirnicama, vojnicima ili drugim vojnim
sredstvima i potrebama, ili da ne biste pristajali uz njega i pomagali mu bilo kakvim drugim
načinom te da ne biste pod njegovim znakovljem ratovali, ili da ne biste postali sudionici onih
stvari koje on poduzima ili vodi bilo protiv nas i Kraljevstva bilo protiv vjernih vazala i podanika
naših i Kraljevstva, ili će i dalje poduzimati ili voditi, bilo mišlju bilo djelom, bilo na koji drugi
način; nego da ga, dobro promislivši o obavezi dužnosti i svojoj odanosti koju ste svečanom
prisegom obrekli Nama i svetom Kraljevstvu, zajedno s nama progonite sve dok ne bude stjeran
u kut, a ponajviše da se Vi, ako ste neki, posrnuli ili zbog neke greške ili lažnih nagovaranja,
možda pristajali uz njega ili čak još uvijek pristajete, odmah odvojite, razdvojite i priđete k
Nama. Obećajemo Vam da ćemo Vas, ako budete miroljubivo živjeli i ne budete udružili oružje s
njim, ili ako udruženo povučete i smjesta pristupite k Nama, braniti od svake nepravde i ratne
opasnosti. Inače, naime, svakom od Vas koji bude išao protiv ovog našeg carskog i kraljevskog
naloga te mu bio neposlušan objavljujemo i proglašavamo da će biti optužen i obilježen
jednakom [kaznom] za nevjeru i uvredu veličanstva, kao što odsad, a tako i od samog početka
sve njegove suučesnike, drugove i pomoćnike objavljujemo i proglašavamo pobunjenicima i
veleizdajnicima, protjerujući, proskribirajući i uništavajući njih, njihova dobra, sredstva i osobe
na isti način kao i Zrinskog, u svemu i po svemu. O tome vas tako želimo obavijestiti, a u
ostalome nudimo svoju carsku i kraljevsku milost i zaštitu. U Beču, 29. ožujka 1670.

[Napomena na poleđini spisa]:

Ovaj proglas sam, doduše, ja napisao, ali ga je izradila Kraljevska ugarska dvorska kancelarija.
 24. Proglas Leopolda I krajišnicima o nevjeri Petra Zrinskog, 30. ožujka 1670.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 297, konv. C, fol. 45r-47v.

Proglas tj. poticaj i odvraćanje krajišnicima Hrvatske, Slavonije i Petrinje.

Leopold,
svim i pojedinačnim našim generalima i zapovjednicima, vicekapetanima, namjesnicima,
zastavnicima, satnicima, mjeriteljima, povjerenicima, načelnicima i kojim god časnicima, kojim
se god imenom nazivali, te ostalim svojim vojnicima pod našim znakovljem i zapovjedništvom
koji ratuju u našoj Slavonskoj, Petrinjskoj, Karlovačkoj i Primorskoj Krajini te svim Vlasima
koji ondje borave i kojeg god stupnja, staleža i položaja bili, [šaljemo] svoju carsku i kraljevsku
milost i svako dobro. Ako se ikad dogodilo išta neočekivano ili ljudskom umu toliko strano, to se
uistinu zbilo kada se Petar, grof Zrinski, koga smo postavili banom ranije spomenutih
Kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, odrodio od zasluga svojih predaka, tjeran
stranputice ne znam kakvim razuzdanim bijesom ili mahnitim osjećajem tako da, zaboravivši
dužnost, povjerenje i vjeru na koje se drži obavezanim svečanom prisegom Nama i rečenom
svetom Kraljevstvu Ugarske, Hrvatske i Slavonije, [zaboravivši] također i primljene milosti i
dobročinstva, nije oklijevao na više načina počiniti zločin uvrede veličanstva, veleizdaje i
nevjere. To je toliko notorno i jasno da ne treba uopće nikakve potvrde, pogotovo jer se uz to
priprema i napasti naše najvjernije stanovnike Kraljevstva, podanike i pokrajine. Koliko ta
situacija kao dosta loš primjer otvara put još ozbiljnijem slabljenju Našeg carskog i kraljevskog
veličanstva i ugleda, kao i gubitku i šteti čitava Kraljevstva, utoliko Nas se doima da ju je još
teže čuti, pa je onda još manje treba bilo zanemarivati bilo podnositi. Stoga smo se, smatrajući
spas naroda vrhovnim zakonom te potaknuti i opomenuti žestinom tako velikog zločina, odlučili
pravovremeno i bez oklijevanja suprotstaviti ovim pokušajima prema obavezi kraljevske
dužnosti koju obnašamo. Proglašavamo stoga rečenog grofa Petra Zrinskog okrivljenikom za
nevjeru, uvredu veličanstva i veleizdaju; uskraćujemo mu i lišavamo ga svih službi, časti,
povlastica, izuzeća, milosti, prava i dostojanstava, a osobito banske vlasti u Dalmaciji, Hrvatskoj
i Slavoniji. Sva njegova dobra proglašavamo oduzetima i zaplijenjenima te ih treba pripojiti
našoj Kraljevskoj komori. Njegovu se osobu protjeruje i proskribira, čineći je slobodnom bilo da
je se zarobi bilo umorstvom dokrajči, te uz darivanje velike nagrade onome tko bi ga predao
živog ili mrtvog. I tako Vas ovime milostivo i očinski ozbiljno opominjemo i bodrimo da ne biste
često navedenom pobunjeniku, veleizdajniku, protjeranom i proskribiranom Petru, grofu
Zrinskom ubuduće pružili ikakvu poslušnost ili ga na bilo koji način podupirali, bilo pomoću,
bilo živežom, namirnicama, vojnicima ili drugim vojnim sredstvima i potrebama, ili da ne biste
pristajali uz njega i pomagali mu bilo kakvim drugim načinom te da ne biste pod njegovim
znakovljem ratovali, ili da ne biste postali sudionici onih stvari koje on poduzima ili vodi bilo
protiv nas i Kraljevstva bilo protiv vjernih vazala i podanika naših i Kraljevstva, ili će i dalje
poduzimati ili voditi, bilo mišlju bilo djelom, bilo na koji drugi način; nego da ga, dobro
promislivši o obavezi dužnosti i svojoj odanosti koju ste svečanom prisegom obrekli Nama i
svetom Kraljevstvu, zajedno s nama progonite sve dok ne bude stjeran u kut, a ponajviše da se
Vi, ako ste neki, posrnuli ili zbog neke greške ili lažnih nagovaranja, možda pristajali uz njega ili
čak još uvijek pristajete, odmah odvojite, razdvojite i priđete k Nama. Obećajemo Vam da ćemo
Vas, ako budete miroljubivo živjeli i ne budete udružili oružje s njim, ili ako udruženo povučete i
smjesta pristupite k Nama, braniti od svake nepravde i ratne opasnosti. Inače, naime, svakom od
Vas koji bude išao protiv ovog našeg carskog i kraljevskog naloga te mu bio neposlušan
objavljujemo i proglašavamo da će biti optužen i obilježen jednakom kaznom za nevjeru i uvredu
veličanstva, kao što odsad, a tako i od samog početka sve njegove suučesnike, drugove i
pomoćnike objavljujemo i proglašavamo pobunjenicima i veleizdajnicima, protjerujući,
proskribirajući i uništavajući njih, njihova dobra, sredstva i osobe na isti način kao i Zrinskog, u
svemu i po svemu. O tome vas želimo obavijestiti, o čemu ćete još saznati kako od svojih
pukovnika, tako i od mnogih naših vojskovođa koje smo poslali i još ćemo slati; a u ostalome
nudimo svoju carsku i kraljevsku milost i zaštitu.
U Beču, 30. ožujka 1670.

25. Izvješće zagrebačkog biskupa Martina Borkovića Leopoldu I., 29. ožujka 1670.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 297, konv. C, fol. 62r, 64v.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 175, str. 121.

Izvješće zagrebačkog biskupa Njegovom veličanstvu o provedenom poslanstvu kod grofa Petra
Zrinskog, sa zabilježenim obećanjem odanosti. U Varaždinu, 29. ožujka 1670.

Posvećeno carsko i kraljevsko veličanstvo!

Gospodine i gospodaru premilostivi!
Prema dobrohotnom nalogu Vašega veličanstva pristupio sam gospodinu grofu banu Petru
Zrinskom u njegovoj tvrđavi Čakovcu, a nakon što sam mu izložio premilostivu naklonost Vašeg
preuzvišenog veličanstva prema njemu, odgovorio je da je uvijek ostao i ostat će vjeran sluga,
samo neka se Vaše preuzvišeno veličanstvo, razmotrivši okolnosti vremena, pobrine za njega i
Kraljevstvo. U tu je svrhu također u Beč Vašem preuzvišenom veličanstvu poslao određene točke
s preponiznim prijedlozima. Osim toga mogu Vaše preuzvišeno veličanstvo izvijestiti da se
nakon moga odlaska sve uskomešalo i to zbog straha od Turaka koji su određene osobe usadile,
tražile su se prisege na odanost, i to ne samo od svjetovnjaka, već i od crkvenih osoba; neki su se
također, točnije oni između Save i Kupe, priključili suprotnoj strani. Ne sumnjam da su u
Karlovcu i drugdje oni vjerni Vašem veličanstvu napisali mnoga izvješća. Turčin spremno čeka
na pokušaje koji bi pokrenuli zlonamjernike te se treba bojati da ne bismo u tom žalosnom
slučaju bili po kratkom postupku uništeni. Ovdje sam u Varaždinu našao ostale velikaše i plemiće
koji će u svakoj mogućoj prilici iskazati dužne izraze odanosti Vašem preuzvišenom veličanstvu.
Čini se da kao jedino sredstvo preostaje, očito, da Vaše preuzvišeno veličanstvo udovolji grofu
banu u njegovim zahtjevima. Inače se, ako se posao otegne, treba bojati da zlo ne ojača tako da
mu se ili neće pronaći način izliječenja, ili će, ako se pronađe, biti iznimno težak. U moju
odanost Vaše preuzvišeno veličanstvo može biti sigurno, jer mu želim da posve nepobjedivo
bude snažno za Crkvu Božju, i kraljevstva koja mu je Bog povjerio. U Varaždinu, dana 29.
ožujka 1670.
Vašeg preuzvišenog veličanstva
preponizni i najnedostojniji kapelan
brat Martin Borković,
zagrebački biskup, vlastoručno

26. Lobkowiczeovo obećanje pomilovanja Petru Zrinskom, 2. travnja 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 298, konv. B., fol. 50r/v.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 208, str. 136.

Pismo koje je Lobkowicz napisao gospodinu banu Hrvatske.

Presvijetli grofe, gospodine rođače preljubljeni!

Ono što se Vaše presvijetlo gospodstvo posredstvom oca magistra Forstalla pobrinulo izložiti
Posvećenom carskom veličanstvu, našem premilostivom gospodaru, bilo je preneseno i predano
na odgovor, a radi kratkoće obraćam se opet rečenom ocu i srdačno, iz nepromjenjivog osjećaja
koji ustrajno gajim prema Vašem presvijetlom gospodstvu, iskreno nagovaram: neka [Vaše
gospodstvo] ne posumnja u urođenu dobronamjernost preuzvišenoga cara, nego neka se u
potpunosti do kraja pouzda u njegovu milost. Neka stoga iskuša kako će se stvar uspješno
završiti ako želje ne pokuša iznuditi silom sporazuma, niti oružjem, koje se protiv prirodnog
vladara i tolikog monarha može koristiti samo nepravedno i sablažnjivo, nego ako ih pokuša
isposlovati doličnim pokoravanjem i dužnim molbama. Zbog toga sam uvjeren u razboritost
Vašeg presvijetlog gospodstva, da ovu opomenu neće odbaciti, nego će je radije odvagnuti onako
kako zahtijeva ozbiljnost ove nadolazeće opasnosti. Zauzvrat, ako se Vaše presvijetlo gospodstvo
nepovredivom odanošću obaveže Posvećenom carskom veličanstvu i što prije se, iako
uznemiren, primiri, ja ću se zauzeti za Vas i trudit ću se podržati Vašu stranu onolikom
učinkovitošću, kakva se od mene može očekivati. U ostalom nepokolebljivo ostajem
Vašeg presvijetlog gospodstva
U Beču, 2. travnja 1670.
na službu najspremniji rođak,
Wenzel, vojvoda Żagań

27. Lepold I. hrvatsko-slavonskim staležima, 2. travnja 1670.

 Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 211, str. 137-138.

Velečasni itd. S dragim smo zadovoljstvom uvidjeli vašu iskrenu i spremnu težnju za
poslušnošću, vašu odanost i vjernost te vaš jak i postojan duh, koji ste sjajno iskazali, kako i
uvijek inače prema našoj uzvišenoj austrijskoj kući, tako i u uznemirenom trenutnom stanju
stvari, kroz svoje izravno pristajanje uz nas i neposredno pribjegavanje k nama. I uistinu ste
učinili korak dostojan svoje službe, u skladu s našim očekivanjem, jer ste nam, zabrinuto pazeći
na spas i sigurnost domovine, na vrijeme predstavili ono što ste uočili da je izloženo pogibelji.
Odatle je jasno da vi ne samo da hvalevrijedno nasljedujete i oponašate nastojanja najboljih
zemljaka koji su se pobrinuli za dobrobit domovine i naših kraljevstava, pa i čitavog kršćanskog
svijeta, kao i za znamenitost svojeg slavnog roda i naroda, nego i osiguravate našu kraljevsku i
očinsku dobrostivost i naklonost, koju vam to više treba izjaviti. Stoga ovim pismom milostivo i
očinski potičemo vašu odanost te opominjemo da i ubuduće, sjećajući se pradjedovske vjere i
čestitosti, odložite svaki strah i budete jaka i postojana duha, kao i da ništa ne sumnjate u našu
očinsku brigu i skrb; dapače, pouzdano nastavljajući svoje započeto utjecanje k nama, čvrsto se
nadajte svakom uspjehu u zajedničkoj obrani i sretnijem stanju ovih naših kraljevstava,
uvjeravajući se zaista da mi nećemo propustiti ništa od onoga što se tiče daljnjeg milostivog
upravljanja, brižne i marljive skrbi oko domovine i očuvanja sviju vas. Tako smo već i poduzeli
potrebne pripreme u tu svrhu, a i nadalje ćemo ih poduzimati. U međuvremenu pak nimalo ne
sumnjamo da se ovi turbulentni nemiri mogu i moraju smiriti i utišati mirnijim načinima i
sredstvima. U ostalome ostajemo neprestano nakloni vašoj odanosti svojom kraljevskom i
carskom milošću i dobrohotnošću. Dano u našem gradu Beču, dana 2. mjeseca travnja godine
Gospodnje 1670.

28. Franjo Bukovački Petru Zrinskom, 5. travnja 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 298, konv. B, fol. 112r-116v.

/112r/
Zlusbu moiu poniznu V[ašem] G[ospodstvu] u milostu preporucam kako meni vasdan milostivnu
G[os]p[o]t[inu]
Selni milostivni i dragi moi Gospodine, ovi sluga V[ašem] G[ospodstvu] pokorno pise, koije
siromah vas zvoi imitak za volu V[ašega] G[ospodstva] i casnoga Cara ostavil i za cas mal
izgubil. Ali slatki milostivni i lubleni Gos[podine], za onoga Boga koi nasie dal i za onu sricu
koiuste dosad imali nepogagaitese znimcim iercete pozlu. Kadvas Car lubi daitese lubiti, kadvas
turci stimaiu daitese stimati, a zami dobro znate kakovas nimci sramote; za onoga Boga koije vas
zvit stvoril budite stalni, pokasitese nimcu daste junak otvorenih persi u Cakovcu nemoguvam
nista dok ia nedospim sturci. Znate dobro, V[aše] G[ospodstvo], kako meni General i zva voiska
viru davase da idem nazad, alisam volil zve izgubit negose V[ašem] G[ospodstvu] i cestitome
Caru odneveriti. Lubim cernu zemlu pred V[ašim] G[ospodstvom] moleci V[aše] G[ospodstvo]
dase nepogagaite znimcem ier akose pogodite iskorenitcete ime svoie, a ia Bogme volim umriti,
ne cestitome Caru neviru uciniti ier constancia virum decet, namie li umrit nebudmo hotlise
kamo vitar puse dase tamo nagnemo. Selenie na moiem sercu drugo ni nego V[ašem]
G[ospodstvu] obraz vidit u iednoi stalnosti. List kogaie Car pisal Cesaru Boso hoce povidat
V[ašem] G[ospodstvu]. U mene nedvoite nit za punctume nistar nepitaite. Bog ubil dusu moiu
ako nisam onako ucinil kotie /113r/ valalo po Hizu Zrinsku. Viruitemi V[aše] G[ospodstvo], da
nigdarse nece name potescavat hiza Zrinska. Ako listor bute virni cestitome Caru, akoli nebute
jasam bogme Carev rob i submi i znoktmi hocusega dersati. Slatki i lubleni moi Gos[podine]
derstese Cara: etonam voiska napomoch. Po Bosisam ostala porucil, list pisitemi po hasanu i viru
zvoiu polag koie budem mogal opravlat dugovanie V[ašem] G[ospodstvu] i voisku ispelat ier
drugach necuse u nistar od strane V[ašega] G[ospodstva] puscat nego budem od strane cestitoga
Cara radil, a pecat poslem V[ašem] G[ospodstvu] da bute znali, V[aše] G[ospodstvo], dasam
V[ašem] G[ospodstvu] viran bil dokle godste V[aše] G[ospodstvo] Caru virni bili, ier ia volim
umrit nego dvoie vire bit. Slatki dragi i milostivni Gos[podine], vire svoie Caru daite, neostavite;
stim ostaiem V[ašem] G[ospodstvu]
sluga ponizni do groba
Bukovachki Ferenc
Zrin, na veliku zobotu 1670.

29. Pismo oca Forstalla grofu Johannu Maximilianu Herbersteinu, 6. travnja 1670.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 298, konv. C, fol. 59r-61v.

Otac Forstall starome grofu Herbersteinu u Graz, da se grof Zrinski želi smiriti. Čakovec, 6.
travnja 1670.

Presvijetli i preuzvišeni gospodine, prepoštovani gospodaru i zaštitniče,

Iz priloženoga će Vaša preuzvišenost razumjeti što sam učinio po danom mi naputku, a budući da
je svako previranje Božjom milošću već smireno, ponizno molim Vašu preuzvišenost da otkloni
svaki povod za zavist i sumnjičenje, tako da ne ostane ni sjenke, zbog stalnog dolaska i
skupljanja njemačkih vojnika na ovim Krajinama, a podjednako i zato da bi se oni koji su
okupljeni u Kanjiži mogli vratiti svojim četama kada ushtjednu. Gospodin grof ban najviše žudi
za time da se uspostavi dobra prepiska između zapovjednika ovih Krajina, što on sa svoje strane
nikada neće zanemariti. Preporučujući se milosti Vaše preuzvišenosti, s najvećim Vam štovanjem
ljubim ruke
Vaše uzvišenosti najponizniji sluga
brat Marko Forstall
Čakovec, 6. travnja 1670.
 30. Isprika Frana Krste Frankopana Leopoldu I., 7. travnja 1670.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 316, konv. B, sine fol.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 251, str. 158.

Isprika grofa Frankopana Njegovom carskom veličanstvu zbog počinjenog zlodjela sa

zazivanjem milosti i oprosta. Čakovec, 7. travnja 1670.

Posvećeno carsko i kraljevsko Veličanstvo,

gospodine premilostivi gospodaru!

Iako nikad duboko u srcu nisam osjetio kako se kroz svoje postupke udaljavam od dužne
vjernosti Vašem posvećenom veličanstvu i njegovoj uzvišenoj kući, ipak od velečasnog oca
magistra Forstalla pri njegovu povratku s dvora Vašeg posvećenog veličanstva uz posebnu
uznemirenost i tugu u srcu moram primijetiti kako je Vaše posvećeno veličanstvo te moje
postupke primilo s iznimno velikom ozlojeđenošću. Ja bih pak više volio podnijeti tisuću smrti,
nego čak i najblaže uvrijediti Vaše veličanstvo ili pasti u [Vašu] nemilost. Zato smjerno padam
ničice do Vaših carskih nogu i ponizno molim milost i oprost iz urođene samilosti Vašega
posvećenoga veličanstva, kao iz obilnog izvora milosrđa. Ujedno najsvečanije i nepovredivo
obećajem da ubuduće neću čak niti mišlju, a još manje riječju ili djelom poželjeti odstupiti od
neokaljane odanosti Vašem posvećenom veličanstvu, nego ću biti spreman svom vjernošću i
postojanošću posvetiti život, krv i cjelokupni imetak uzvišenoj službi Veličanstvu. Kao obećanje
i nepovredivo jamstvo tome uz dužno pokoravanje šaljem bjanko ispravu i preponizno molim
urođenu dobrotu Vašeg veličanstva, neka bi se predobrohotno udostojalo svoje premilostive oči
svrnuti na ovu pokornu i iskrenu molbu te mene i moje vratiti u prijašnje stanje carske i
kraljevske naklonosti i milosti. Ja ću pak, dok god budem živ, nepromjenjivo ostati Vašem
posvećenom carskom i kraljevskom veličanstvu

preponizni sluga i vazal,

Fran markiz Frankopan
grof tržački, vlastoručno
U Čakovcu, 7. travnja 1670.
 31. Fran Krsto Frankopan vrhovnom dvorskom meštru knezu Wenzelu Lobkowiczu, 7.
travnja 1670.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 316, konv. B, sine fol.

Frankopanovo originalno pismo Njegovoj kneževskoj milosti Lobkowiczu: da mu isposluje

oprost kod Njegova carskog veličanstva.

Preizvrsni kneže,
premilostivi gospodine, gospodaru i zaštitniče!

Iako sam se ja sâm posebno žudio pojaviti pred Njegovim posvećenim veličanstvom, ali budući
da još nisam dovoljno uvjeren u carsku milost te mi neprijatelji s različitih strana dojavljuju
razne prijetnje, zbog kojih mi se nije činilo sigurnim uputiti se na putovanje, stoga se pismenim
putem smjerno prostirem pred noge Njegova posvećena veličanstva i preponizno tražeći oprost
šaljem priloženu bjanko ispravu kao svjedočanstvo svoje vjernosti i odanosti. Zbog toga pokorno
preklinjem Vašu preizvrsnost neka me ne napusti u ovoj nevolji što me snašla, nego neka se
udostoji Njegovom posvećenom veličanstvu izložiti moju preponiznu molbu te svojim vrlo
utjecajnim zalaganjem za mene isposlovati carski oprost i milost urođenu uzvišenoj [Austrijskoj]
kući. Ja ću se svakom vrstom službe prema Vašoj preizvrsnosti truditi preponizno uzvratiti za tu
preveliku milost koju bi mi [Vaša preizvrsnost] iskazala, te joj nudim i sebe i sve svoje na vječnu
vjernost, ostajući
Vašoj preizvrsnosti
preponizni i prezaduženi sluga

Fran markiz Frankopan

grof tržački, vlastoručno

U Čakovcu, dana 7. travnja 1670.

32. Pismo Petra Zrinskog knezu Wenzelu Lobkowiczu, 7. travnja 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 298, konv. C, fol. 38 r/v, 41r/v.

Čakovec, 7. travnja 1670. Petar Zrinski prosvjeduje kod kneza Lobkowicza da nikad nije imao
namjeru ući u savez s Turcima te da nema nimalo saznanja o uroti grofa Tattenbacha.
Preizvrsni kneže, gospodine rođače, prepoštovani gospodine!
Potaknut pismom Vaše preizvrsnosti, a nakon što je obznanjen izvještaj oca magistra Forstalla, ja
sam učinio sve što je Vaša preizvrsnost željela, i spreman sam i ubuduće činiti sve, što god bi
Vaša preizvrsnost ikad savjetovala. Pa ni ova se zla ne bi nikad bila dogodila, da je od početka
prosudba stvari na dvoru bila u rukama Vaše preizvrsnosti, tako da smatram da barem našu krv
nisam nikako okaljao. Naime, nisam se potpisao ni na kakav sporazum s Turcima, niti sam svoje
srce u potpunosti naveo na to da ikad pristanem uz njih, usprkos veličanstvenim obećanjima
kojima sam bio iskušavan i najjačoj pomoći koju su mi na kraju ponudili. Propao također, ako
sam ikad imao prste u štajerskoj uroti, kao [što ih] ni grof Tattenbach [nije imao] u ovom mome
poslu, a također mi nikad ništa nije bilo poznato o oružju, novcima iz Francuske i drugim
stvarima o kojima se već pronosi glas. Ovo ne pišem u obranu spomenutog grofa, čiji me se
slučaj ne tiče, već kako bi pred Bogom i svijetom bila vidljiva Istina. Postoje naša pisma i davno
sklopljen pobratimski savez, u kojima nema spomena sličnim stvarima, osim kad bi se na silu
tumačile. Preporučam Vašoj preizvrsnosti svoga sina. O ostalom će usmeno izvijestiti otac
magistar Forstall, koji se vjerno ponio u ovom poslu i najiskreniji je sluga Vaše preizvrsnosti. On
me uvjerio u milost i naklonost Vaše preizvrsnosti, i u to da će moji problemi pod Vašom
preizvrsnošću na Dvoru uvijek imati povoljan ishod, a od te mi se vijesti sigurno nije moglo
dogoditi ništa draže. Stoga, preporučajući se prepokorno Vašoj preizvrsnosti, ostajem
Vašoj preizvrsnosti
najodaniji služitelj
Petar Zrinski

U Čakovcu, 7. travnja 1670.

33. Opravdanje Petra Zrinskog Leopoldu I., 7. travnja 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 298, konv. C, fol. 36r-37v.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 250, str. 157-158.

Prijepis pisma koje je grof Zrinski izdao u Čakovcu dana 7. travnja 1670. za Njegovo carsko
veličanstvo.

Preuzvišeni care, gospodine i gospodaru premilostivi!

Nakon povratka oca magistra Forstalla od njega sam u detalje saznao što su mu knez Lobkowicz
i dvorski kancelar naširoko izložili u ime Vašega carskog veličanstva. Budući da se još nikad,
unutar tolikih i takvih meteža u Ugarskoj, nitko iz moje obitelji nije našao nevjernim
preuzvišenoj Austrijskoj kući, nego bi često dokazivali svoju postojanu vjernost prolijevanjem
svoje krvi, daleko bilo od mene da se odrodim od svojih predaka ili da se ubrojim među
nevjerne. Nikad ne bih ni pomislio na prihvaćanje turske zaštite, da me na to nisu bile natjerale
premnoge nužnosti, već poznate Vašem carskom veličanstvu. Svemogućega Boga također zovem
za svjedoka i najsvečanije se zaklinjem: prvo, da nisam potpisao nikakav ugovor, zaključak ili
dogovor s Turcima, ili da sam ikada tako nešto odlučio; drugo, iako su me Turci s velikom
nadom i neizmjernim obećanjima mamili i navodili u iskušenje, da ipak nikad nisam dao puni i
posvemašnji pristanak njihovim iskušenjima, nikad nisam imao ozbiljnu i otvorenu namjeru
podvrgnuti se Turcima, a još daleko manje prihvatiti oružje protiv Vašeg carskog veličanstva u
njihovu korist. Time se ipak nikako ne namjeravam opravdavati i najviše se kajem što sam bio
dopustio da me se čak i samo iskušava. Uvjeren tako pismom kneza Lobkowicza i izvješćem oca
magistra Forstalla u premilostivu naklonost Vašeg carskog veličanstva prema meni, zbog koje
nikad nije namjeravalo napustiti mene ili ovu našu stranu, pavši ničice pred noge Vašeg carskog
veličanstva tražim oprost te prepokorno i bezuvjetno predajem i prepuštam milosti Vašeg carskog
veličanstva sebe i sve svoje, a odričem se pomoći Turaka i njegovih laskavih obećanja, pa kao
zalog svakovrsne odanosti u Beč šaljem svoga sina jedinca. Sve ostalo neka se Vaše carsko
veličanstvo udostoji premilostivo poslušati od ranije spomenutog oca magistra Forstalla, za kojeg
sam se uvijek uvjerio da mi je vjeran, a Vašem carskom veličanstvu preodan. Ja ću također, kad
mi se pruži prilika, osobito protiv Turaka, jasno isprati ove mrlje te ću svojom krvlju posvjedočiti
da sam Vašem carskom veličanstvu
preodani vazal
grof Petar Zrinski
U Čakovcu, 7. travnja 1670.

34. Očitovanje i prijedlog Tajne konferencije, 10. travnja 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 299, konv. A, fol. 4r -15v.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 262, str. 161.-167.

Očitovanje i prijedlog vezan uz Konferenciju kod Njegove kneževske milosti od Żagańa o pismu
augustinskog opata Forstalla Johannu Maximilianu Herbersteinu i vojvodi od Żagańa, datiranom
u Čakovcu 6. travnja, o pokoravanju Zrinskog. Također, o izvještaju generala stražmeštra
Breinera od 5. travnja, a potom i o mletačkim namjerama i sumnjama protiv grofa Carla von
Thurna, [i odgovoru] na pismo tajnih [savjetnika] od 4. travnja 1670.
Na milostivu smo naredbu jučer navečer ponovno temeljito raspravili o ovoj stvari kod
spomenute uzvišene njegove kneževske milosti od Żagańa te zaključili da ovo pokoravanje koje
Zrinski iskazuje ne proizlazi iz slobodnog srca ili iskrene vjernosti: on tome teži i tako se
predstavlja samo zato što mu još uvijek nije pristigla obećana turska podrška. U međuvremenu
mu je Herbersteinovo uhićenje Tattenbacha i drugo poprilično zavrtjelo glavom da bi time
mogao dobiti na vremenu te prekinuti i zaustaviti već poznato postupanje protiv sebe. Poznato je
da je već dva puta pogazio vjernost Vašem carskom veličanstvu te je stoga recidivist, a uz to bi i
cijeli svijet ozlovoljilo kad bi tako dobro i pravedno postupanje, koje je već započelo i stoji u
pripravnosti, bilo prekinuto i zaustavljeno zbog običnog pisma tako lošeg redovnika i njegova
priopćenja da će sin Zrinskoga najskorije pristići ovamo. Stoga su prepokorni tajni savjetnici
jednoglasnog najponiznijeg mišljenja da se Vaše carsko veličanstvo ne treba osvrnuti na ovo
Forstallovo pismo i ponude koje se u njemu nalaze, nego da jednom zasvagda ustraje pri toliko
često spominjanoj odluci, sročenoj uz pomoć Svemogućega, te da u ime Božje nastavi sa
započetim pothvatom i da stoga u svemu i na svaki način uputi kako tajne i ratne savjetnike, tako
i Spankaua, na svoje ranije naredbe i naputke; da im također milostivo naredi da nadalje postupe
po tim naredbama i urede sve potrebno, a potom ih i brzo provedu. Međutim, uz to treba
nagovijestiti će se on – Spankau - temeljem svih učinjenih i spremnih priprema, sakupljenog
ljudstva i dobro vođene prepiske potruditi odrediti točan dan za napad na Legrad i Kotoribu, u
međuvremenu konjanicima napasti Čakovec i potom ga isto tako poharati bilo silom, bilo vatrom
ili na drugi način, i to upravo zato što se nakon preuzimanja ta dva mjesta – Legrada i Kotoribe –
niti mogu Turci tamo smjestiti niti grof Zrinski može pobjeći. Time je riješen i prijedlog
pukovnika Breinera (da konačno želi blokirati Kotoribu): to bi bilo preopasno, presporo, a
ujedno i štetno jer bi se time suzila i podijelila malobrojna vojska. Oba ta [mjesta] su samo loše
palanke te ih stoga treba izravno oduzeti u prvom naletu. Pritom im također treba poručiti da ne
zaborave pontone za mostove ili drugo te osobito da Herberstein i Breiner ništa ne poduzimaju
bez Spankaua (kako Breiner namjerava), nego da ga čekaju i sve provode uz njegovo prethodno
znanje i suradnju, jer težnja za slavom upropastila je mnoge pobjede, a ponekad se i kod
pobijeđenih [nađe] srdžba i vrlina. Ipak, vidljivo je da su se u međuvremenu oslobodili ranijeg
prevelikog straha te da su sad pak stekli previše hrabrosti. Jednako tako trebaju paziti da ne
ostave zemlju prema i oko Kanjiže otvorenom, nego da istu prema Ugarskoj i Rabi zaposjednu ili
unovačenim ili zemaljskim ljudstvom, jer bi se, s obzirom da se djeluje protiv Zrinskog, moglo
dogoditi da u međuvremenu oni – Turci – izvedu juriš.
Isto bi se moglo narediti i grofu Herbersteinu: da izravno provede naloženo mu postupanje protiv
Frankopana i njegovih dobara koja leže na moru i u Hrvatskoj, kao i dobara grofa Zrinskog, te da
ih zaplijeni na bilo koji način, kao i da napose iskoristi zalihe žitarica na njihovim dobrima za
sebe i one koji su mu podložni. Sve u svemu, jednom riječju: treba ih snažno obavezati na sve,
pozivajući se na prijašnje upute, na hitrost, na jedinstvo tj. povezanost ljudstva, te naložiti da se
stvar postavi tako da se nešto pritom ne napravi u krivo vrijeme što bi posljedično uzrokovalo
metež, nego da se sve što je milostivo naloženo izvrši sustavno, dobrim i pravilnim redoslijedom.
S obzirom da valja urediti neke nadležnosti između Spankaua i Herbersteina, pojavilo se pritom i
to [pitanje], o čemu je on izvijestio tajne savjetnike, a oni dalje Vaše carsko veličanstvo u svom
pismu od 4. ovoga [mjeseca]: što s time uraditi i kako pritom spriječiti pomutnju? Zaključili smo
da im se udijeli ovo obrazloženje, no da ga zadrže za sebe: ako on – Herberstein – ništa ne
poduzme, neka o tome šute; ako pak on nešto od toga spomene, neka ga o tome obavijeste. Kad
treba zauzeti prolaz na nekom mjestu, ili postaviti ljudstvo u jedan grad ili utvrdu i stoga koristiti
ljudstvo za zaštitu, tada bez sumnje prednost pripada redovnom zapovjedniku i pukovniku na
mjestima gdje on inače redovno zapovijeda. Međutim, kad se ljudstvom upravlja na terenu i kad
je ono združeno kao vojska, dakle, kao sad ovdje, gdje netko na temelju premilostive odredbe
Vašeg carskog veličanstva osobno zapovijeda vojskom, kao Spankau, neka takvome sasvim
opravdano pripadne prednost.
Nadalje, neka se unutarnjoaustrijskim tajnim i ratnim savjetnicima, te osobito Breineru, ponovno
primjereno naloži da ne dozvole da nimalo ponestane ni streljiva, ni živeža, ni drugoga, nego da
dobave što je više moguće osnovnih potrepština za to, i to da osobito onamo dovezu barut iz
Graza ili s nekog drugog mjesta te da nedostatak istoga u Grazu ponovno nadomjeste kupnjom,
osobito iz Salzburga. U tom smislu bi Vaše carsko veličanstvo moglo tamošnjem [salzburškom]
nadbiskupu itekako uputiti vlastoručno pisamce te ga njime zamoliti za pomoć i ustupanje iste uz
novčanu nadoknadu. Jednom riječju: oni – tajni savjetnici – u ovome ne smiju ni najmanje
štedjeti i time moraju samo i jedino potpomagati taj hitan pothvat, jer smatramo sigurnim ono što
smo o tome pretpostavili još prije 10 ili 14 dana: da su se u međuvremenu Turci sigurno okupili,
što će stvar učiniti samo gorom, jer pogodna prilika ima najveći utjecaj na okolnosti, a prvi
uspjeh oružja od najveće je važnosti.
Vezano uz Bukovačkog: Herberstein bi ga jednako tako trebao dobrim riječima potaknuti na
dužno pokajanje i dolazak te ga zadržati nakon toga, do daljnje upute, i dovesti ga pod oružanom
pratnjom ili do Graza ili ovamo. Jednako tako treba Batthyánya pohvaliti i potaknuti njegovu
vjernost, dodijeliti mu Jakušića od Pappe i zapovjediti mu da krene protiv svojeg zamjenika
Sárkánya u slučaju da bi ovaj imao u planu poseban pohod, kao i da provede sve ono što će
Vašem carskom veličanstvu odmah sada prepokorno savjetovati slavno Dvorsko ratno vijeće.
O vlaškom episkopu: budući da se ionako nastavljaju vijesti da je putovao ka i od grofa Zrinskog
te da stoga nema ničega dobrog na umu, bilo bi itekako najbolje kad bi Vlasi bili sigurni i kad bi
sve moglo proći bez meteža i pomutnje; da on [episkop] bude s dobrim načinom i sigurnošću
upecan i čvrsto uhvaćen, što ipak onda valja narediti kako bi se to provelo sa sigurnošću. Kad se
pak ne bi stekla takva sigurnost, nego kad bi se trebalo brinuti o daljnjoj pomutnji ili
rasplamsavanju Vlaha, bilo bi najbolje da se zasad pričeka s takvim uhićenjem te da ga se s
vremenom, u skladu s milostivom naredbom, dobro ukroti.
O Porcijevoj pukovniji i Lesliejevoj satniji smještenoj u Kranjskoj: stvar se u potpunosti može
uputiti Spankauu. Inače, prethodna očitovanja odaju da je on sam pristao na njihov ostanak u
Kranjskoj, no da je povukao Leslijevu [satniju], a von Gallenberg, poslanik kranjskih staleža koji
je stigao ovamo, otvoreno kaže da je pukovnik Porcia slobodan na terenu, dakle, trenutno nije pri
pukovniji; a zamjenik pukovnika Thurn, pukovnijski stražmeštar Lodron, dvojica kapetana
Stedren i mladi Porcia redom su neiskusni ljudi; šesti kapetan von Waldstein još nikad [nije bio]
pri satniji. Opći troškovi su pak tako loše pokriveni i postavljeni da sami nisu dostatni ni
prikladni za pohod ili pothvat izvan zemlje. I to je sve što se vojnih poslova tiče.
Što se političkih poslova tiče, razmatrali smo prije svega Forstalla osobno, njegove pregovore,
molbe Zrinskoga i slično.
U vezi s prvim, Vašem je carskom veličanstvu i samome milostivo znano kakav život vodi taj
redovnik. Ipak, s obzirom da se s njim započelo, valja čekati njegov ponovni povratak, osobito
kako bi se razabralo što će on iznijeti o ovome ili onome. Potom se to može uzeti u razmatranje i
o tome prepokorno izvijestiti Vaše carsko veličanstvo, jer zasad ne znamo ništa savjetovati s
obzirom da ne znamo te točke. Međutim, saznat ćemo što je na stolu nakon što ih proučimo. I to
što donosi bjanko ispravu, uz sina Zrinskog, već je nešto, no ni to neće pomoći na stvari jer
bjanko isprava ne daje nikakvu ovlast bez pismenog naloga i što bi Vaše carsko veličanstvo
ovdje poduzelo sa sinom nego pružilo mu smještaj? I Ivan Zapolja je ovamo predao svojeg sina i
majku, ali je ipak ostao pobunjenikom i lažovom, zajedno s kardinalom Jurjem. Slično je i knez
Tommaso di Savoia poslao ženu i djecu u Španjolsku za taoce, a on se također odmetnuo od
Španjolske. Moramo i priznati da začuđuje drskost ovoga redovnika, jer u pismu Herbersteinu
moli da se postupanje zaustavi, a ujedno se, nasuprot tome, zapravo usuđuje prijetiti s Turcima
okupljenima u Kanjiži; i način pregovaranja je previše despotski i nejednak između gospodara,
kralja i cara, i njegova podanika, sluge i vazala: što li se ne usuđuje razuzdani redovnik!
O ponudi i pokoravanju Zrinskog Vaše je carsko veličanstvo već premilostivo čulo da se narod
neće ništa usuditi ako mu se smaknu vođe, i da je najbolji vonj u državi vonj leša pobunjenika ;
da stoga također treba hvaliti onog vladara koji život jednoga pobunjenika žrtvuje javnom miru,
pa bi zaista najbrža i najbolja bila njegova smrt, jer Vaše carsko veličanstvo ipak, dokle god on
živi, neće pronaći pravoga mira i spokoja, nego će mu taj – tko god on bio – biti samo
opterećenje i neće mu ubuduće moći nimalo vjerovati, jer Tacit kaže: vojnici su se, nakon
prekida borbe, okrenuli sigurnosti, a pobunjenici [prvoj mogućoj] prilici, i drugo: tko hrani
jednom škodljivu zmiju, zaziva drugu štetu, a vladar koji štedi začetnika veleizdaje, čuva onoga
kojemu će prilika dati uzleta da se još jače buni, čim se bolje osigura od neugodnosti kojima je
bio izložen, te je jedini mir i počinak države uklanjanje začetnika pobune. Jedan vladar,
međutim, čini sasvim pravo kad sluša pobunjenike pokajnike i ponovno im udjeljuje milost, čime
uspijeva spriječiti čak i prolijevanje krvi i krajnju nuždu i očaj, no to ne može počivati na pukoj
bjanko ispravi, pukoj predaji sina, na pukom obećanju redovnika, nego na sljedećem, i to radi
stvarnog postizanja sigurnosti: 1. da se on – grof Zrinski – preda milosti Vašeg carskog
veličanstva; 2. da po Vašoj naredbi stigne ili u Graz ili ovamo; 3. da preda Legrad, Čakovec,
Bakar i Bakarac, kao i ostala svoja imanja i luke Vašem carskom veličanstvu te da prihvati Vaše
preuzimanje istih i da u tom smislu izda naredbu i odredbu svojim zapovjednicima; da preda i
dovede Frankopana, suprugu i sina, jer je u vezi s privođenjem supruge već izdana naredba
Spankauu, te da se, sve u svemu, u potpunosti preda milosti Vašeg carskog veličanstva te da čeka
Vašu daljnju premilostivu zapovijed. Naime, bez takvoga jamstva ne treba pregovarati ni s njim,
ni s redovnikom o njemu, i bez toga mu nikako ne treba udijeliti oproštenje ili milost. Naime, ako
se ne uklone sredstva pobune, pobune oživljavaju i zbog toga se pobunjenicima treba iz ruku
istrgnuti ono čime svojim vladarima, ako ih već ne žele voljeti, barem ne mogu u većoj mjeri
naškoditi, pa da tako nevoljko održavaju pokornost dok im želje vriju uzalud.
I kako bi se njega, Zrinskog osobno, čim bolje osiguralo, on bi ovamo mogao biti praćen
oružanom pratnjom i doveden uz izliku da drugačije ne bi bio siguran zbog provedbe nadolazeće
proskripcije, i zbog ljutnje naroda, jer bi bilo previše sablažnjivo, a ujedno i sasvim opasno, da
mu se dopusti da ovamo stigne bez oružane pratnje i da ovdje slobodno i sigurno šeta bez straže,
pa da odmah posjeti Dvor uzdignuta čela i postavlja se kao da ništa nije zgriješio – dapače, da
čak i moli svoju bansku čast i druge časti. Nasuprot tome, mogao bi i ponovno u tajnosti pobjeći
nakon najmanjeg počinjenog prijestupa: i najmanji prekršaji pobuđuju sjećanje na prijašnje. I to
bi se redovniku ovdje moglo jasno reći i na tome stalno ustrajati. Javlja se, međutim, jedna druga
teškoća o kojoj bez odgode treba uputiti Spankaua: naime, Vaše je carsko veličanstvo upoznato s
tim da će pothvat biti poduzet u narednim danima, pa čak i dovršen prije no što se ovdje završi s
redovnikom, te se stoga može dogoditi da Spankau s pobunjenicima neće moći onako točno ili
potpuno održati sporazume o vođenju rata kako je to uobičajeno, ako bi on – Zrinski – želio mir
ili dogovor. Mišljenja smo da bi to trebalo prihvatiti i napomenuti mu [Spankauu] da, sve u
svemu, ako Zrinski pruži spomenuto jamstvo, preda se, napusti spomenute utvrde i okani se toga,
Spankau blagonaklono prihvati ono što je inače od njega – Zrinskog – silom iznudio i otuđio.
Međutim, brine nas da Zrinski neće očekivati takve krajnje poteze, nego da će pobjeći u Gornju
Ugarsku ili k Rákóczyju, što je opasno, i zbog toga Spankau treba na svaki način zadržati njega
osobno. On će, kao stari dobar vojnik, već znati dobro napraviti na stvari, i u tom je smislu
oprost uz veće jamstvo utemeljen pred Bogom i svijetom. Takvo će se milosrđe, miješano sa
strogošću, pokazati time i promišljenim, pa čak i odobravanim, s obzirom da će zapravo upravo
ono, uz spas od prolijevanja toliko kršćanske krvi i drugih krajnosti, u dobroj vjeri očuvati i ono
što smo se inače nadali postići mačem i oštrinom.
Pritom će biti nužno, a ujedno i vrlo uputno, da Breiner ili netko drugi u ime i sa strane Vašeg
carskog veličanstva dade uvjeriti Turke i kanjiškog pašu da ne gledaju na taj pohod kao da je
protiv njih, nego više kao kaznu za tamošnje pljačke i nemire; da će Vaše carsko veličanstvo, kao
i dosad i ubuduće, časno i pošteno čuvati mir s Portom. U najmanju ruku, oni će u tome vidjeti
oprez i budnost Vašeg carskog veličanstva.
Dvorski kancelar treba s mletačkim poslanikom razgovarati na način koji su savjetovali tajni
[savjetnici] i od njega zatražiti potrebnu riječ da će se osobito od Republike zahtijevati da ne
potpomogne ovu pobunu niti ljudstvom, novcem, živežom ili streljivom, niti na neki drugi način.
Inače držimo pouzdanim da će, ako se ova pobuna nastavi i sve se rasplamsa, oni – Mlečani –
sigurno pod prikladnom izlikom zauzeti Senj, Bakar i ostale morske luke i sasvim ih glatko
zadržati za sebe kako isti ne bi potpali pod Turke te se, posljedično tome, tim više požuriti s
njihovim zauzećem.
Grof Carl von Thurn čini se najpokornijoj Komisiji potpuno sumnjiv, a ujedno i opterećen, jer,
prvo, njegova je ćud u svemu drska; drugo, poznat je i njegov dosadašnji život, a ujedno i to da
cijeli njegov imetak leži na mletačkom tlu, a pod Vašim carskim veličanstvom ima jedva 5000 ili
6000 forinti; treće, da je sasvim zadužen i sasvim osiromašen ogromnim troškovima za vlastite
trupe i drugo; četvrto, Tattenbach je već dao iskaz protiv njega o savezu koji su njih dvojica
sklopili na isti način kao i Tattenbach sa Zrinskim. Peto, zemaljski upravitelj von Webersbach i
zamjenik [zapovjednika] utvrde de Bertis su obojica mrtvi; stražmeštar utvrde Felice Cesari je
ovdje – dakle, postava tvrđave je općenito slaba. Također, bilo bi zaista dobro kad bi ga se
pozvalo u Graz, pod izlikom da se s njim raspravi o sadašnjim javnim potrebama kao i o
sigurnosti odnosno obrani Goričke županije. Teško da će se on tamo pojaviti te je dakle izrazito
nužna predostrožnost i u političkim i u vojnim pitanjima te da tajne [savjetnike] izravno za takav
slučaj i u potpunoj tajnosti i povjerenju pitamo tko će ga privremeno zamijeniti u zapovjedništvu
zemljom, ili kako bi se inače tamo mogla urediti vojna pitanja, jer ni ovdje ne treba časiti ni časa,
a uz to je Franz Thurn itekako hvaljen. Međutim, sve se prepokorno stavlja na volju Vašem
carskom veličanstvu.
Tako je zaključeno kod previšnjeg vojvode od Żagańa, u prisutnosti gospode grofova
Schwarzenberga, Lamberga, Montecuccolija i baruna Hochera [te] tajnika Dorcha i Abelea. U
Beču, 9. travnja od 4 do 7 sati popodne.
Sastavljeno u Beču, 10. travnja 1670. od 4 do 8 sati ujutro.
Abele, vlastoručno

Raspravljano u Beču, 9. travnja, i sastavljeno 10. travnja 1670. od 4 do 8 sati ujutro.

Predstavljeno Najuzvišenijem istoga dana i odobreno u potpunosti kako je predloženo.
Abele, vlastoručno
 35. Očitovanje i prijedlog Tajne konferencije, 12. travnja 1670.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 329, konv. E., fol. 17r -30v.

Očitovanje i prijedlog Konferencije održane kod Njegove kneževske milosti od Żagańa o

pismima grofa Zrinskog i Frankopana njemu, kneževskoj milosti, datiranima u Čakovcu, 7.
travnja 1670. u vezi s njihovim pokoravanjem i udjeli oprosta.
Premilostivi care i gospodaru!
Vaše carsko veličanstvo milostivo je svjesno [toga da] je augustinski redovnik – Forstall –
prekjučer navečer, 11. ovoga mjeseca, stigao ovamo s mladim grofom Zrinskim i da je između
ostalog donio sljedeća dva pisma grofova Zrinskog i Frankopana upućena prepokornom
savjetniku i vrhovnom dvorskom meštru, njegovoj kneževskoj milosti gospodinu vojvodi od
Żagańa, datirana u Čakovcu 7. ovoga mjeseca. [Pismo] grofa Zrinskog ovog je sadržaja:
Preizvrsni kneže, gospodine rođače, prepoštovani gospodine!
Potaknut pismom Vaše preizvrsnosti, a nakon što je obznanjen izvještaj oca magistra Forstalla,
ja sam učinio sve što je Vaša preizvrsnost željela, i spreman sam i ubuduće činiti sve, što god bi
Vaša preizvrsnost ikad savjetovala. Pa ni ova se zla ne bi nikad bila dogodila, da je od početka
prosudba stvari na dvoru bila u rukama Vaše preizvrsnosti, tako da smatram da barem našu krv
nisam nikako okaljao. Naime, nisam se potpisao ni na kakav sporazum s Turcima, niti sam svoje
srce u potpunosti naveo na to da ikad pristanem uz njih, usprkos veličanstvenim obećanjima
kojima sam bio iskušavan i najjačoj pomoći koju su mi na kraju ponudili. Propao također, ako
sam ikad imao prste u štajerskoj uroti, kao [što ih] ni grof Tattenbach [nije imao] u ovom mome
poslu, a također mi nikad ništa nije bilo poznato o oružju, novcima iz Francuske i drugim
stvarima o kojima se već pronosi glas. Ovo ne pišem u obranu spomenutog grofa, čiji me se
slučaj ne tiče, već kako bi pred Bogom i svijetom bila vidljiva Istina. Postoje naša pisma i davno
sklopljen pobratimski savez, u kojima nema spomena sličnim stvarima, osim kad bi se na silu
tumačile. Preporučam Vašoj preizvrsnosti svoga sina. O ostalom će usmeno izvijestiti otac
magistar Forstall, koji se vjerno ponio u ovom poslu i najiskreniji je sluga Vaše preizvrsnosti. On
me uvjerio u milost i naklonost Vaše preizvrsnosti, i u to da će moji problemi pod Vašom
preizvrsnošću na Dvoru uvijek imati povoljan ishod, a od te mi se vijesti sigurno nije moglo
dogoditi ništa draže. Stoga, preporučajući se prepokorno Vašoj preizvrsnosti, ostajem
Vašoj preizvrsnosti
najodaniji služitelj
Petar Zrinski
U Čakovcu, 7. travnja 1670.

Frankopanovo je pak pismo bilo ovog sadržaja:

Preizvrsni kneže, premilostivi gospodine, gospodaru i zaštitniče!
Iako sam se ja sâm posebno žudio pojaviti pred Njegovim posvećenim veličanstvom, ali budući
da još nisam dovoljno uvjeren u carsku milost te mi neprijatelji s različitih strana dojavljuju
razne prijetnje, zbog kojih mi se nije činilo sigurnim uputiti se na putovanje, stoga se pismenim
putem smjerno prostirem ničice pred noge Njegova posvećena veličanstva i preponizno tražeći
oprost šaljem priloženu bjanko ispravu kao svjedočanstvo svoje vjernosti i odanosti. Zbog toga
pokorno preklinjem Vašu preizvrsnost neka me ne napusti u ovoj nevolji što me snašla, nego neka
se udostoji Njegovom posvećenom veličanstvu izložiti moju preponiznu molbu te svojim vrlo
utjecajnim zalaganjem za mene isposlovati carski oprost i milost urođenu uzvišenoj [Austrijskoj]
kući. Ja ću se svakom vrstom službe prema Vašoj preizvrsnosti truditi preponizno uzvratiti za tu
preveliku milost koju bi mi [Vaša preizvrsnost] iskazala, te joj nudim i sebe i sve svoje na vječnu
vjernost, ostajući
Vašoj preizvrsnosti
preponizni i prezaduženi sluga
Fran markiz Frankopan
grof tržački, vlastoručno
U Čakovcu, dana 7. travnja 1670.

Sad smo na premilostivu naredbu Vašeg carskog veličanstva prekjučer navečer kod visoko
spomenute Njegove kneževske milosti od Żagańa raspravili ne samo o oba ova pisma, nego i o
onome što je on – Forstall – usmeno iznio kod i tajnom savjetniku i dvorskom kancelaru barunu
Hocheru: da je, naime, dotični pri svojem povratku od grofa Zrinskog na naredbu Vašeg carskog
veličanstva izvijestio Njegovu kneževsku milost o pismima koje je ponio sa sobom; da je on
izvršio sve što se od njega tražilo, te da je ujedno doveo i njegovog sina, što je znak da je on –
grof Zrinski – spreman na uzmak, ali da je sasvim nevoljko prihvatio namjeru da se zauzme
Međimurje, a da će on – Zrinski – time postati potpuno očajan i da će se pridružiti Turcima; da je
ionako u velikoj nevolji, i slično tome.
Osobito je pak Njegova kneževska milost od [Żagańa] potaknula raspravu o četiri postavljena
naredna pitanja:
prvo, hoće li Vaše carsko veličanstvo dopustiti audijenciju redovniku Forstallu; i drugo, hoće li
ono dopustiti mladom Zrinskom da padne ničice i poljubi mu ruke; treće, da li dopustiti starom
grofu Zrinskom da dođe ovamo, ili da krene na put ovamo; te onda i četvrto, da li i kojim
sredstvima provesti planirani pothvat – da li da se taj u međuvremenu nastavi ili prekine?
Prije no što redom stignemo do prijedloga o te četiri pojedine točke, jednoglasno smo prosudili
da ovo valja biti temelj i podloga cjelokupne ove rasprave, i smatramo da se prema tome treba
voditi u odlučivanju: prosudili smo da to što on – grof Zrinski – sad traži pokajanje i moli milost,
nije slobodno, iskreno ili dobronamjerno, nego je iznuđeno sasvim nenadanom pravednom i
velikodušnom odlukom Vašeg carskog veličanstva protiv njega, sasvim neočekivanim i vrlo
brzim hrabrim oružjem koje ste okrenuli protiv njega, a s njegove pak strane i time što još nema
adekvatnog protunapada, ni turska pomoć još nije pristigla, a i drugima za njega izjalovljenim i
spriječenim, lošim počecima – dakle, kajanje, pokora i pokajanje iznuđeni su užasom, silom i
strahom. Prema tome, ovaj put i zasad ne treba se osvrtati na to njegovo pismo i Forstallovu
priču, ni na dolazak sina, osobito zato što je Vaše carsko veličanstvo svjesno toga da je on – grof
Zrinski – i nadalje nastavio odašiljati u Bosnu, Kanjižu i Budim kako bi potaknuo tursku pomoć,
a i dobio pomoć od Rákóczyja, da je poticao stanovnike Gornje Ugarske, da je odlučio izgraditi
most preko Mure prema Kanjiži, pa i da je sâm Forstall još uz to prijetio Turcima: ovo je sve,
kao što je priopćeno, samo primorano stanje i volja, tj. želja koja nije slobodna, nego prisilna te
je stoga ništavna.
I upravo iz tih smo razloga što se tiče prvog i drugog jednoglasno prosudili da Vaše carsko
veličanstvo ne bi trenutno trebalo pripustiti ni Forstalla u audijenciju, a ni sina da padne ničice i
poljubi Vam ruku jer još nije znano hoće li on – grof Zrinski – jučer, danas, sutra ili ovih dana
okrenuti i usmjeriti topove protiv oružja Vašeg carskog veličanstva, osobito zato što on – Forstall
– prijeti pohodom i potporom Turaka, kao i postavljanjem mosta. Vašem carskom veličanstvu je
znano da su rukoljub i ponuda ruke, kao i dopuštenje padanja ničice, znak oprosta i milosti:
Aleksandar Veliki je samim time što je dopustio rukoljub pojedincu priznao da mu se milost i
oprost ne mogu uskratiti. Kod preslavne nadvojvodske kuće postoji slavan običaj da, kad jedan
častan grješnik, koji se čak uspinje k omči ili je doveden na mjesto pogubljenja, odjednom
ugleda nadvojvodu da onuda prolazi i od njega bude viđen, zbog samog tog bljeska sreće i
nepredvidivog pogleda zemaljskog gospodara dobiva život na poklon, kao štoviše i ako sin
pobunjenika u ime svojeg pobunjeničkog oca i umjesto njega zamoli milost, da ga Vaše carsko
veličanstvo treba pripustiti rukoljubu. Vezano za Forstalla zaista nema potrebe za tim, jer je on
ionako loša osoba, opasna i opterećena mnogim znatnim teretima, koji je morao imati najjasnija
saznanja o svim ovim planovima, sporazumima, savezima i bilo kakvim ostalim, čak i najtajnijim
radnjama, te Vam ih je on, da je bio vjeran Bogu i Vašem carskom veličanstvu, već odavno
itekako morao objelodaniti. Dakle, kako je rečeno, obojicu zasad treba isključiti kako bi se
pripazilo da ono što pripada dobrima ne pripadne zlima.
Vezano uz treće, ne sumnjamo da bi se on – grof Zrinski, kad bi stigao ovamo i osobno želio
ničice pasti pred Vaše carsko veličanstvo, toga mogao čak i groziti. Međutim, ovaj put u ovom
pitanju nemamo što drugo savjetovati Vašem carskom veličanstvu nego da pričeka ishod
pothvata: ili će se on mirno i dobrovoljno predati Spankauu prije napada, u kojem ga slučaju on
može poslati ili ovamo ili u Graz, kako već Vaše carsko veličanstvo premilostivo bude naredilo.
No, ako bi on pružio otpor Spankauu te se predao tek potom, kao očajan, izgubljen ili nadjačan,
tada ga se nikako ne smije pustiti ovamo ili u Graz, nego ga treba poslati u Karlovac ili neko
drugo čvrsto i dobro čuvano mjesto koje leži još u Ugarskom Kraljevstvu, Hrvatskoj ili Slavoniji,
i tamo ga itekako pomno i sigurno zadržati i čuvati do daljnje premilostive naredbe Vašeg
carskog veličanstva. Pretpostavivši da bi se on, kao što je sad navedeno, ubrzo mirno i
dobrovoljno mogao predati Spankauu, najpokorniji tajni savjetnici smatraju da ga prije toga ne
treba pripustiti ovamo ili u Graz, sve dok Vaše carsko veličanstvo ne bude u rukama od njega
imalo stvarno jamstvo, tj. Čakovec, Legrad, Kotoribu, Bakar, Bakarac te ostala njegova dobra i
mjesta, te dok ih dobro ne zaposjedne vlastitim ljudstvom, jer prepokorni tajni savjetnici
uvjeravaju Vaše carsko veličanstvo da mu se bez toga nikako ne smije oprostiti ili udijeliti mu
milost. Dotični je već dva puta bio nevjeran i valjda mu se treći puta više ne smije vjerovati.
Njegovom preminulom bratu Nikoli još se mogu prešutjeti opasne misli, ali kad bi njemu Vaše
carsko veličanstvo dopustilo da se s ovim svojim činom provuče bez rečenog stvarnog jamstva,
ubrzo bi se ponovno s očuvanom čašću vratio na bljuvotinu i pokrenuo još mnogo ljuću, a ujedno
i mnogo jaču pobunu. Politički pisci su jasni, jer u takvim slučajevima najmanji prijestup doziva
sjećanje na prethodne, a Tacit kaže: vojnici su se, nakon prekida borbe, okrenuli sigurnosti, a
pobunjenici [prvoj mogućoj] prilici, pa vladar koji štedi začetnika veleizdaje čuva onoga kojemu
prilika daje uzleta da se još jače buni, i da se ubuduće, postavši oprezniji, prikladnije čuva
neugodnosti kojima je prije bio izložen. On je prepun ambicije, već urođene njemu, velikašima i
staležima u Hrvatskoj, te zaista nije imao nikakvog zakonitog razloga da se već dva puta tako
odmetne od Vašeg carskog veličanstva.
I to što je on ovamo poslao sina i bjanko ispravu, doduše, nešto znači, jer je on ujedno i njegov
jedini sin pa se stoga može smatrati dragocjenim zalogom, jedino što to dvoje svejedno nije
dovoljno, jer su najpokorniji tajni savjetnici najpokornije ustanovili na Konferenciji održanoj 9.
ovoga mjeseca (a o kojoj pak nije bilo izviješteno, nego su odmah izdane odredbe) da je i ranije
Ivan Zapolja Ferdinandu I., ako se ne varam, predao svojeg sina i majku za taoce, ali je ipak
kasnije postao otpadnikom zajedno s kardinalom Jurjem. Isto je u Španjolskoj učinio i knez
Tommaso di Savoia, iako je onamo poslao svoju suprugu i djecu kao zalog svoje vjernosti.
Najpokorniji tajni savjetnici smatraju da takvoga svojega sina nije ovamo poslao kao zalog
podložnosti, nego radi jamčenja sporazuma, što će se uskoro vidjeti i osjetiti i u nižem
prepokornom savjetu postupanju s Forstallom. Ni bjanko isprava ni jamstvo koje je on [Forstall]
donio Vašem carskom veličanstvu od njega – Zrinskog – nisu dovoljni, jer bi inače mogao reći da
ništa od toga što je na tu ispravu napisano u Beču nije odobrio – da ne kažemo da je on već
ionako prelak na bjanko ispravama, utoliko što je prije više godina 36 takvih poslao u Poljsku:
dakle, tome ne treba vjerovati niti na tome išta graditi, nego će za njegovo opravdanje trebati
više, a za pregovor s njim bit će, uz redovnu uputu, nužna potpuna moć i punomoć, tj. punomoć s
neograničenom ovlašću te stoga to treba zatražiti od njega – Forstalla – te mu ujedno naznačiti i
sljedeću točku (na kojoj u osnovi počiva stvarno jamstvo), i to ne u obliku pitanja, nego odluke,
jer Vaše carsko veličanstvo tako treba postupiti s jednim pobunjenikom iz [redova] Vaših
podanika, sluga i vazala i stoga po vlastitoj volji činiti i propisivati na drugi način nego prema
drugim prvacima sa zlonamjernim ili neprijateljskim djelima: prvo, da se on – grof Zrinski –
odrekne Turaka, objelodani sporazume i ostale dogovore i akcije koje je s njima postigao i
provodio; drugo, da odano imenuje i prokaže suučesnike te saveze koje je s drugima sklopio (čak
i ako nisu štetni za Vaše carsko veličanstvo i javni red i mir), da ih se jednako tako odrekne i
odbaci ih, jer u svojem gornjem pismu razlikuje štajersku urotu grofa Tattenbacha, dakle, oni
mogu biti odvojeni; treće, da preda svoja mjesta Vašem carskom veličanstvu i dopusti da ih
zaposjednete svojim ljudstvom; četvrto, da se, nakon što je to omogućeno, preda milosti Vašeg
carskog veličanstva. U tom slučaju itekako smatramo da on potom može biti prihvaćen u milost
te da mu se može ukazati na to da mu u tom slučaju neće biti zatvoren put ka milosti, no nikako
ne bez tog stvarnog jamstva, jer on nužno prije toga mora biti doveden u takvo stanje da više
nema snage za sličnu nevjeru, te još manje može svojom ambicijom ili drugim opasnim
namjerama i dalje štetiti Vašem carskom veličanstvu i državi. Politički pisci kažu da
pobunjenicima, čak i ako se pripuste milosti, ipak treba istrgnuti ono čime svojim vladarima, ako
ih već neće voljeti, barem ne bi mogli više štetiti; naime, ako se ne oduzmu sredstva pobune, oni
se sjećaju pobuna, te ih stoga treba oduzeti kako bi barem nevoljko pružili pokornost, dok im
želje vriju uzalud, a Vaše carsko veličanstvo sa sigurnošću može vjerovati da on svojega sina nije
ovamo poslao s razlogom ili namjerom da napravi ili Vašem carskom veličanstvu preda sve što
će ono od njega zatražiti, nego više radi toga da putem njega bolje osigura svoje uvjete i ugovore,
jer ona drska rasprava koju je redovnik Forstall prošli put vodio pred Njegovom kneževskom
milosti od Żagańa i dvorskim kancelarom sasvim dobro može ukazati na to da se on nadao da će
odašiljanjem sina osnažiti svoje uvjete i zato se redovnik drznuo [pitati] što će mu Vaše carsko
veličanstvo dati kao osiguranje ako ovamo pošalje svojega sina da ga ovdje zadrži; što će Vaše
carsko veličanstvo obećati njemu, Zrinskome. Nato ga je Njegova kneževska milost uputila i
rekla da on može i ne mora poslati svojega sina. Isto tako, dominikanac koji se nalazi kod njega,
a kojeg je sada imenovao opatom, piše da će se on – Zrinski – umiriti „ako car sklopi dobru
pogodbu“. Na to nedavno – jučer – pristiže pismo zagrebačkoga biskupa od 7. ovoga mjeseca u
kojem savjetuje da se njega – Zrinskoga – umiri: dakle, sad kad je uvidio operacije protiv njega,
uvjereni su da će ga ljudi duboko žaliti kad ovamo pošalje svojeg sina i na sve će se načine
truditi da ga se ponovno tajno makne odavde. Stoga njegovog sina ne bi trebalo dulje ostaviti u
javnoj gostionici „Bey dem wilden Mann“, nego ga preko zamjenika zapovjednika grada ili
glavnog stražmeštra smjestiti na dobro i sigurno časno mjesto i dobro paziti na njega. Njemu, a i
Forstallu, također treba ukazati na prisutnost [straže]: da je ona prisutna zbog njihove veće
sigurnosti jer je gostionica otvorena, a ljudi su ljuti na oca, te da je i brat vojvode od Bragançe
jednako tako čuvan.
Treba, dakle, i Forstallu ukazati na to da će grof Zrinski, kad sve ovo gore zaista i u stvarnosti
omogući i provede, biti pušten u audijenciju, a sin da padne ničice i poljubi ruke. U
međuvremenu smatramo nepotrebnim da njegova kneževska milost od Żagańa očekuje njih
obojicu.
Vezano uz Frankopana: i s njime u potpunosti treba utvrditi isto kao kod Zrinskog i pridržavati se
toga. Ovdje, doduše, treba poštovati i preporuku nuncija, ali ne treba po njoj postupati: njegova
su zlodjela previše sramotna, njegova pisma počivaju na pukim prevarama, a njegova se
bezobzirna i gnjusna nevjera još jače može uvidjeti iz očitovanja karlovačkog pukovnika
Johanna Josepha Herbersteina koje je pristiglo jučer navečer. Ovdje treba oštro postupiti pa stoga
slične preporuke, takva iznuđena pisma i iznuđene bjanko isprave, barem zasad, ako se prije ne
pruži stvarno jamstvo, ne treba razmatrati. Iz toga se svega onda postavlja i četvrto glavno
pitanje: naime, da li u međuvremenu zaustaviti naređeno izvršenje? Najpokorniji tajni savjetnici
smatraju da ne, te drže da treba pustiti da neometano teče u Božje ime, jer, kao prvo, on –
Forstall – ne donosi ništa novoga u odnosu na ono što smo već ranije znali; drugo, još se ne zna
na čemu s njime stojimo, nego tek treba pregovarati pa će se upoznati pregovaračke pozicije;
treće, pothvat je već u stvarnosti pokrenut; četvrto, najviša čast i ugled Vašeg carskog veličanstva
počiva na tome, jer kad biste se prije danog stvarnog jamstva – dakle, odmah – založili na
temelju pukog pojavljivanja sina, Forstalla i uručenja bjanko isprave, onda bi se zbog toga
naljutila sva nasljedna kraljevstva, vojvodstva i zemlje u cijelom Rimskom Carstvu, a propala bi
sva hrabrost, ljubav i naklonost – da, u nasljednim zemljama bi izbila buna kad bi se
pobunjenicima oprostilo tako bez ikakve zadovoljštine ili jamstva te, nasuprot tome, vojska
vratila u zemlje i s time ih opteretila: sve u svemu, Vaše bi se carsko veličanstvo time dovelo u
veliku opasnost. Vaše carsko veličanstvo ne bi vjerovalo kakvo zadovoljstvo, zanos i slavlje
postoji ovdje i posvuda drugdje zbog ovog naređenog pothvata, i stoga će – a oni će to uvidjeti –
ta tako velikodušna odluka donijeti slavu i ugled, ali i pomutnju i obzir kod stanovnika Gornje
Ugarske, ali i drugdje. Ako se ovaj pothvat provede uz ranije dobiveno stvarno jamstvo, time će
se odjednom zaustaviti i nestat će najveća gorčina i još uvijek moguće neizrecive posljedice.
Za dan ili dva Vaše će carsko veličanstvo o tome primiti glas i vijest; u međuvremenu će se isto
razriješiti s Forstallom, za kojeg bi se u ime Vašeg carskog veličanstva mogao izraditi nacrt
isprike i pružanja stvarnog jamstva i predočiti mu ga. Stoga onda treba na prethodno uputiti i
unutarnjoaustrijska nadleštva, kao i Spankaua, kojemu treba dati za pravo i da požuri pothvat, ali
i ponovno ukazati na to da ako se on – grof Zrinski – dobrovoljno i bez nasilnog čina
najpokornije preda Vašem carskom veličanstvu, i zaista prepusti rečena mjesta i odluči o dolasku
ovamo, da oni – tajni [savjetnici] i Spankau – to prihvate ako to prije bude pruženo, i da zaustave
daljnji pothvat, jer na taj način Vaše carsko veličanstvo stvarno i bez prolijevanja krvi dobiva
ono što za što bi se inače tek trebalo potruditi strogošću i mačem. I kad bi se on – Zrinski – želio,
dakle, dati na raspolaganje Spankauu i doputovati ovamo, on [Spankau] bi ga ispočetka mogao
pratiti oružanom pratnjom, ali ne ovdje [u Beču] nego na stvarnom putu naovamo. [Valja
poručiti] da mu je oružana pratnja potrebna zbog vlastite sigurnosti jer su ljudi previše ljuti na
njega te bi mu zaista nepredvidivo narod ili netko drugi lako mogli učiniti nešto nažao. Doduše,
da priznamo istinu, najbolje bi i najsigurnije bilo kad bi on i Frankopan bili uklonjeni s puta, jer,
dokle god obojica žive – živjeli i bili gdje god – oni će Vašem carskom veličanstvu i državi biti
ozbiljna opasnost i teret. Napokon, kad bi se ujedno ranije dobilo njega i njegove utvrde, mogla
bi mu se potom ukazati osobna milost, a tim bi bolje stajao u vezi suučesnika.
I to je ono što su najpokorniji tajni savjetnici preponizno i najpokornije izvoljeli predstaviti
Vašem carskom veličanstvu u ovom teškom, opasnom i nezgodnom predmetu.
Tako je zaključeno kod preizvrsnog vojvode od Żagańa u prisutnosti preuzvišene gospode
grofova Schwarzenberga, Lamberga, Montecuccolija i baruna Hochera [te] tajnika Dorscha i
Abelea. U Beču, uvečer 12. travnja 1670.

[Napomena na poleđini]:
Raspravljano u Beču, 12., nastavljeno 13. travnja od 4 do 9 sati ujutro 1670.
Izloženo Veličanstvu i odobreno kako je savjetovano.

36. Obećanje oca Forstalla o prihvaćanju carskih uvjeta od strane Petra Zrinskog, 15.
travnja 1670.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten -Specialia, fasc. 299, konv. B., fol. 3r-4v.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 301, str. 184-185.

Prijepis obećanja oca Forstalla da će grof Petar Zrinski pristati na ispunjavanje carskih uvjeta
pridodanih njegovoj predaji. U Beču, 15. travnja 1670.

Ja, brat Marko Forstall, iz reda pustinjaka sv. Augustina, doktor presvete teologije, zastupnik
gospodina grofa Petra Zrinskog, sveto i temeljem svog svećeničkog zavjeta obećajem [sljedeće].
Od preuzvišenog je i nepobjedivog rimskoga cara, kralja Ugarske, Češke i Dalmacije,
nadvojvode Austrije itd., gospodina Leopolda, premilostivoga gospodina gospodara, rečeni
gospodin grof Zrinski, na temelju pisma datiranog u Čakovcu 7. ovog [mjeseca], najsmjernije
tražio oproštenje za prekršaje i izgrede koje je počinio te molio oprost, preponizno i bezuvjetno
mu predajući i prepuštajući sebe i sve svoje. Stoga je Preuzvišeno i posvećeno carsko veličanstvo
premilostivo odlučilo da mu neće biti zatvorena vrata milosrđa ako se prethodno pismeno
odrekne turskih i drugih sporazuma i saveza štetnih po državu Njegova carskog veličanstva i po
javni mir te ako ta [odreknuća] potpiše, ako u dobroj vjeri i iskreno imenuje suučesnike svojih
sporazuma i pothvata, ako Njegovom veličanstvu preda Čakovec, Legrad, Kotoribu, Bakar i
Bakarac, kao i druge utvrde, luke i tvrđave koje posjeduje ili drži, ako u njih pusti carsku posadu,
ako ponizno i iskreno moleći pristupi u Beč, te ako se u preostalome preponizno i bezuvjetno
podvrgne milosrđu i milosti Njegova posvećenog veličanstva te izjavi da će ispuniti njegove
daljnje naloge i uredbe. Zato ja sve te točke preponizno preuzimam na sebe, obećajem i
zavjetujem se da ću, koliko bude ovisilo o meni, primijeniti svu moguću marljivost te na što
učinkovitiji način na sve nagovarati spomenutog gospodina grofa Zrinskog, neka se u svemu i po
svemu što prije u potpunosti i savršeno pridržava gore izrečenih točaka, u cijelosti ih ostvari i
ispuni te ih provede. Kao potvrdu tome obećanju ovu sam svoju obvezu potpisao vlastitom
rukom, obećajući temeljem svog svećeničkog zavjeta da ću je sveto i nepovredivo izvršiti: tako
mi pomogao Bog, njegova presveta majka djevica Marija i svi sveci i izabranici Božji. U Beču,
15. travnja godine Gospodnje 1670.
Brat Marko Forstall.

37. Prvi iskaz Rudolpha Lahna, 23. travnja 1670.

ÖStA, HHStA; Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 299, konv. C, fol. 67r-88v.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 344, str. 206.-211.

Iskaz Rudolpha, konjušnika Zrinskog, na postavljena mu pitanja u Beču, 23. travnja 1670.

Pred preuzvišenim gospodinom barunom Hocherom, dvorskim kancelarom, i gospodinom

tajnikom Abeleom u Beču, 23. travnja 1670., u Austrijskoj kancelariji, u poslijepodnevnim
satima, ispitan je Johann Rudolph Lahn, konjušnik grofa Petra Zrinskog.
Upozoren je da kaže istinu, kao vazal i podanik Carstva.
Odgovara da ne želi ništa drugo doli reći istinu.
Na prvi upit: Koliko je star, kako se zove i gdje je rođen?
Odgovara da se zove Johann Rudolph Lahn, 24 je godine star i rođen je u Kölnu u Vestfaliji, po
rođenju je plemić.
2. Koliko jezika poznaje?
Odgovara da ne zna govoriti ništa drugo osim njemačkog i nešto hrvatskog.
3. Koliko je gospodara služio?
Odgovara da je mladoga grofa Föllena služio četiri godine; potom je 1664. godine, tijekom
sabora Carstva u Regensburgu, stupio u službu grofa Zrinskog.
4. Koliko je dugo služio kod grofa Zrinskoga, tko ga je uputio njemu i kako se s njim upoznao?
Odgovara da je, kao što je rečeno, služio njega, grofa Zrinskog, od 1664. godine.
5. Ima li imovine i rodbine?
Odgovara da ne uživa drugu imovinu osim prihoda od jedne glavnice u svojoj domovini, te da
tamo ima braću i sestru.
6. Kakvu je plaću imao kod spomenutog grofa Zrinskog?
Odgovara da od njega, grofa, nije primao redovnu plaću i da je dugo bio paž kod njega; obećao
mu je, doduše, plaću prije tričetvrt godine, kad je postao njegov konjušnik. Ipak, nikada je nije
dobio, nego samo nužne stvari.
7. Ne zna li pisati?
Odgovara da samo malo, i da može čitati samo tiskani tekst.
8. Kakvoga je tajnika imao spomenuti grof?
Odgovara da trenutno nema nikakvoga. Ferdinand Gorički, koji je bio njegov tajnik, otišao je od
njega prije pola godine.
9. Tko je njemu – grofu Zrinskom – sastavljao pisma?
Odgovara: on sâm, grof.
10. Kakvu je dotični imao kancelariju i kakve pisare?
Odgovara da nema nikakvu i da sve sam radi.
11. Gdje su njegovi spisi, grofa Zrinskoga?
Odgovara da su u Čakovcu, osobito oni koji se tiču novčanih pitanja, a kod udove grofice
Zrinski nešto zadužnica.
12. Je li ga grof slao, i kamo?
Odgovara: gospodinu generalu stražmeštru Spankauu, a jednom je po dozvoli svojega grofa sâm
privatno išao u Kanjižu.
13. Tko je išao s njime – Lahnom – u Kanjižu, i s kakvom je propusnicom išao onamo?
Odgovara da je onamo stigao s turskom vjerodajnicom i s drugima iz dvorca.
14. Je li vidio utvrdu u Kanjiži, s kime je razgovarao, gdje je jeo i pio?
Odgovara da mu nisu pokazali utvrdu; da su jeli kod jednoga zapovjednika ili Allewalla, ali da
se s njima slabo pregovaralo jer su Turci tada imali post; da su inače, osim u postu, ustrajno pili.
Kao što je priopćeno, on je, Lahn, tamo stigao samo privatno bez ikakvog naputka.
15. Koliko ima da je Zrinski poslao Bukovačkog u Tursku?
Odgovara da ne zna.
16. Koliko dugo je dotični bio u Čakovcu?
Odgovara da to ne zna i da nije vidio njega – Bukovačkog – četiri ili pet mjeseci.
17. Jesu li, i kad, Turci bili u Čakovcu?
Odgovara da su prije sedam tjedana tri Turčina bila tamo, odnosno, jedan aga iz Kanjiže, no da
nisu tražili ništa drugo no da im se dozvoli da od tamo tjeraju vodu na svoje mlinove.
18. Koliko dugo je grof Frankopan bio u Čakovcu?
Odgovara da je bio tamo prije uskršnjih blagdana i da je ponovno otišao, ali da se nakon osam
dana ponovno vratio.
19. Što je Spankau odgovorio njemu i kapetanu Caldiju, jer je obojicu Zrinski onamo poslao, i je
li što drugo učinio?
Odgovara da im je samo predao naredbu za Zrinskog i rekao da se nada da će ga uskoro vidjeti;
da je pismo za Spankaua Frankopan napisao na talijanskom, a da je Spankau zadržao kola i šest
konja koja je Zrinski poslao njemu – Spankauu, te da su treći dan potom Zrinski i Frankopan
utekli, po noći, s njime i drugima.
20. Kad se grof Zrinski udaljio iz dvorca, i zašto?
Odgovara: navečer, da ne zna razlog, zna samo da je grof naložio da se pripreme konji te da se
putem Caldija dostavi uljudna odredba Spankauu.
21. Koliko je konja uzeo sa sobom?
Odgovara: 20, odnosno, 25 konja.
22. Koliko brodova, i tko ih je zatražio?
Odgovara: tri.
23. Kako su konji prešli preko?
Odgovara da su preplivali preko.
24. Zbog čega grof nije poveo suprugu?
Odgovara da ne zna; da su bili u konačištu kad joj je grof rekao „neka te Bog čuva“, a ona da
nije plakala.
25. Kamo je [Zrinski] svratio?
Odgovara: u Siget u podne grofu Széchyju; u Körmend navečer grofu Batthyányu, koji mu je
dodijelio ljude, ali ga nije sam pratio. Drugi dan navečer svratio je do isusovaca u jednom selu, a
treći dan u podne u selo kod Kisega koje pripada grofu Nádasdyju, a navečer grofu Kériju.
26. Što je on – grof Zrinski – ponio sa sobom?
Odgovara: ništa drugo nego nešto novaca.
27. Je li, te kada i koga, grof poslao Rákóczyju ili paši u Budim?
Odgovara da to ne zna, da mu grof o tome nije ništa rekao. Njega je pak grof poslao s jednim
pismom grofu Tattenbachu zbog zatvorenika u Grazu i želio je otkupiti jednoga konja za 200
forinti za svoju suprugu, ali tako da ga plate zatvorenici u Grazu.
28. Je li, i kako često, grof Tattenbach bio kod njega, grofa Zrinskog?
Odgovara da je bio samo jednom kod grofa Zrinskog, te obratno, da je ovaj također bio samo
jednom kod grofa Tattenbacha.
29. Nije li grof Tattenbach zahtijevao da ponovno dođe Zrinskom?
Odgovara da jest, no da mu je grof Zrinski ukazao na to da sad nije vrijeme, nego da mora poći u
Graz.
30. Nije li grof Zrinski tražio pomoć od Turaka u Kanjiži?
Odgovara da to ne bi znao.
31. Nisu li izvedeni topovi u Čakovcu?
Odgovara da su zaista izvedeni prije 14 dana ili tri tjedna, ali da ne zna s kojim ciljem.
32. Nije li grof Zrinski naoružao podložnike?
Odgovara da je u jednom selu, zvanom Prelog, naoružao podložnike s 50 mušketa, inače manje.
33. Nije li podignut most preko Mure?
Odgovara da je preko Mure postavljena samo skela za prijelaz.
34. Ne poznaje li on – Lahn – oca Forstalla?
Odgovara da ga dobro poznaje, da je služio još kod grofa Nikole Zrinskog.
35. Je li i kamo mladi gospodin grof Zrinski putovao, i koliko je dugo bio kod kuće?
Odgovara da je bio u Kölnu, u Leobenu, ali od Božića kod kuće.
36. Nije li stari grof njega, sina, želio poslati u Tursku, i nije li naoružao podložnike iz
primorskih luka?
Odgovara da o tome ništa ne zna.
37. Nije li pri ruci imao kakvih spisa?
Odgovara da jest: pisma od Njegovog veličanstva cara i njegove kneževske milosti vojvode od
Żagańa; ništa drugo.
38. Nisu li otac Forstall i on – Rudolph – jeli za istim stolom s njim, grofom Zrinskim? Kakvu je
Forstall primao naknadu od njega i nije li on, Forstall, bio njegov tajnik?
Odgovara potvrdno, oni su obojica jeli za istim stolom s njim – grofom, a za naknadu je Forstall
primio 150 carskih talira te je većinom on pisao, osobito na talijanskom.
39. Jesu li, i kakvi ljudi dolazili grofu Zrinskom u Čakovec?
Odgovara: grof Frankopan, Ivan Drašković na ručak, i zagrebački biskup koji je tamo bio
smješten kod pavlina.
40. Nije li se grof Zrinski tužio na Njegovo veličanstvo cara? Nije li želio upasti u Štajersku?
Nisu li on i Frankopan međusobno razgovarali, te je li i grofica bila prisutna?
Odgovara na prva dva pitanja da ne zna, a da su inače obojica često razgovarali u prisutnosti
grofice.
41. Je li grof Tattenbach išta rekao o kretanjima, i što?
Odgovara da mu nije rekao ništa osim da se čudi onome što se o njegovom grofu govori u
Grazu. Ipak, na kraju je priznao da je grof Tattenbach rekao da će biti, i želi biti stalno pripravan
i spreman.
Gospodin dvorski kancelar obraća se odlučno njemu – Rudolphu – i uz najvišu mu nemilost
prijeti torturom i koloturom ako dobrovoljno ne kaže istinu.
Na to dalje priznaje i iskazuje sljedeće:
42. Jesu li se oba grofa – Zrinski i Tattenbach – međusobno dogovorili da napadnu, i kako?
Odgovara da je grof Tattenbach na molbu koju je grof Zrinski uputio preko njega – Rudolpha –
obećao da će mu pomoći u njegovom planiranom djelovanju i priključiti mu se sa svojima i
udružiti se s njim, no tek nakon što zaista bude provedena zemaljska insurekcija i kad njegovi
podložnici budu naoružani, ne prije. Kao što je priopćeno, tada bi se on – Tattenbach – sa svojim
podložnicima i naoružan priključio njemu – grofu Zrinskom, udružio se s njim i učinio svoje.
Ako bi pak on – Zrinski – sa svojima pokušao poduzeti štogod konkretnoga i nešto prije toga,
Turčin je njemu – gospodinu grofu Zrinskome – obećao pomoći u Ugarskoj i Hrvatskoj protiv
Njegova veličanstva rimskoga cara kad ga to pismeno zatraži. I sâm je Tattenbach tražio da mu
se nekoga pošalje iz Čakovca u Kranichsfeld, itd. Turčin je također obećao da će njemu – grofu
Zrinskom – predati sve što bi osvojio. On – Zrinski – mu je pak ispričao da je jednom rekao:
neka vrag odnese Turke; da kad bi mu car htio pokloniti bar malo milosti, odustao bi od svega.
Inače se napad trebao odviti na tri mjesta: 1. pod Bečom od strane samih Turaka; 2. u Šleskoj i
Moravskoj od strane stanovnika Gornje Ugarske; i 3. u Hrvatskoj, Štajerskoj i Kranjskoj od
strane gospodina grofa Zrinskog.
43. Nije li on – grof Zrinski – želio napasti grofa Auersperga?
Odgovara da je njegov grof Zrinski rekao da je knez Auersperg njemu – grofu Zrinskom – sve
omeo na Dvoru te da je stoga on njegov najveći neprijatelj i da mu želi vratiti za sve i osvetiti mu
se.
44. Koliko dugo je trajalo prijateljstvo između obojice grofova – Zrinskog i Tattenbacha?
Odgovara: već godinama, otkad je on došao k njemu, grofu Zrinskom.
45. Kako se odvijala prepiska s Tattenbachom?
Odgovara: dakle, Tattenbach je rekao da pisma treba položiti u određeni vinograd kod Ptuja;
želio je da ih onamo nosi i opet preuzima jedan seljak.
46. Nije li Loccatelli korišten za to?
Odgovara da to ne zna.
47. Na što se grof Tattenbach tužio Njegovom carskom veličanstvu?
Odgovara da to ne zna.
48. Je li grof Zrinski ustrajno želio doći u Beč? Zna li on – Rudolph – što o Rákóczyju, i što?
Odgovara da jest, da je grof ustrajno želio doći ovamo, ali da je prije toga čekao neki odgovor od
oca Forstalla, a da o Rákóczyju ne zna ništa.
49. Koliko se dugo grof Zrinski dopisivao s Turcima? Tko mu je to savjetovao? I, je li Frankopan
odmah na početku znao za to?
Odgovara da se njegov grof dopisivao s Turčinom tijekom tri ili četiri mjeseca te da mu je
Bukovački to savjetovao i bio mu na usluzi, da je Forstall stigao nakon toga, a da o trećemu ne
zna ništa.
50. Je li pričao grofu Tattenbachu i o Vlasima, da žele pomoći?
Odgovara da jest, jer su oni već odlučili da će se odmah priključiti ako što primijete.
51. Nije li Tattenbachu pričao o vlaškom episkopu, i što?
Odgovara da jest, i to da ga žele zatočiti i da su ga s tim ciljem zapovjednici u Koprivnici i
Križevcima pozvali u goste. No, on nije onamo stigao.
52. Nije li [Tattenbachu] rekao da grof Zrinski želi upasti s 3000 Međimuraca, 4000 Vlaha i
ostalim krajišnicima?
Odgovara da to nije rekao, da mu je grof u prisustvu grofice samo dao da grofu Tattenbachu
ponese prijepis pisma.
53. Je li, kad, i kako često grof Batthyány slao [poslanika] grofu Zrinskom?
Odgovara da je on, grof Batthyány, prije tričetvrt godine odaslao [poslanika] Zrinskom, ali da ne
zna po kojoj stvari.
54. Je li on – Rudolph – o čemu izvijestio grofa Zrinskog od grofa Tattenbacha, i o čemu?
Odgovara da se on – Tattenbach – preporučio za službu grofu Zrinskom i obećao mu pomoć kad
to bude nužno.
55. Što je grof Zrinski rekao na uhićenje i zatočenje grofa Tattenbacha?
Odgovara da na to nije ništa rekao osim toga da mu je žao – ali ništa drugo; ljudi grofice udove
rekli su to isto.
56. Je li to sve ispričao grofu Tattenbachu na naredbu grofa Zrinskog?
Odgovara da jest, no da je dodao da žali svojega gospodara, grofa – da mu je Njegovo carsko
veličanstvo dodijelilo imalo milosti i da ga ministri nisu tako jako tlačili, on bi odustao od svih
zlih planova.
57. Je li on – Rudolph – Tattenbachu pričao o grofici Zrinski, i što?
Odgovara da ništa u vezi s njom nije rekao.
58. Nije li se netko iz Italije dopisivao s grofom Zrinskim, i tko?
Odgovara da nije nitko – da on ne zna ništa o tome, niti o nekom drugom.
59. Je li što ispričao grofu Tattenbachu o davanju godišnjeg danka Turcima, i što? I što je grof
Zrinski obećao njemu, Tattenbachu?
Odgovara da je njemu – grofu Tattenbachu – rekao da je njegov grof – Zrinski – obećao Turcima
12.000 forinti godišnje kao danak, a da su stanovnici Gornje Ugarske obećali 24.000 forinti, te
da je Zrinski njemu – Tattenbachu – obećao zaštitu njegovih posjeda.
60. Kad je grof Zrinski njemu – Rudolphu – povjerio pokoravanje Turcima?
Odgovara da onda kad je bio odaslan grofu Tattenbachu.
61. Jesu li oni – grofovi Zrinski i Tattenbach – zajednički izradili podjelu zemalja, i kakvu, i što
je grof Tattenbach obećao njemu, Rudolphu?
Odgovara da o prvome ništa ne zna. Na drugo [pitanje odgovara] da mu on – grof Tattenbach –
nije ništa obećao niti poklonio.
62. Što je od grofa Zrinskoga čuo kad se Forstall vratio?
Odgovara da nije čuo ništa osim toga da će mladi gospodin narednoga dana putovati odavde za
Beč.
63. Nije li se prije dvije godine ili godinu i pol on ponudio po tom pitanju?
Odgovara da se on po tom pitanju nije još tada ponudio.
Zaključeno, a ovaj je iskaz vlastitom rukom potpisao u mojem zapisniku o redovnim
zasjedanjima.
Beč. 23. travnja 1670.

38. Izvještaj Tajne konferencije, 29. travnja 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 329, konv. E. (ex fasz. 302), fol. 1r -16v.

Izvještaj o očitovanju [Konferencije] održane kod preizvrsnog kneza Lobkowicza u Laxenburgu,

29. travnja u jutarnjim satima o Zrinskom, Frankopanu i ostalim pobunjenicima.

Premilostivi care i gospodaru, itd.

Najpokorniji tajni savjetnici – Schwarzenberg, Lamberg, Rottal, Montecuccoli i Hocher – susreli
su se rano jučer na premilostivu naredbu Vašeg carskog veličanstva kod Njegove kneževske
milosti vojvode od Żagańa, također tajnoga savjetnika i vrhovnog dvorskog meštra, te su, nakon
prethodnog kratkog izvještaja njegove kneževske milosti o premilostivoj naredbi Vašeg carskog
veličanstva, prvo pročitali pismena očitovanja ili priznanja – jedno koje je dostavio grof Zrinski,
te tri koja je predao grof Frankopan. Potom su poslušali izvještaje i mišljenja unutarnjoaustrijskih
tajnih i ratnih savjetnika od 21., 24. i 25. ovoga mjeseca travnja o uhićenju grofice Zrinski, o
zauzimanju Međimurja, izlasku dijela ljudstva iz Međimurja te zapovijedanju onima koji su se
onamo vratili ili tamo ostali, o naredbama Herbersteina Wildensteinu i zapovjedniku u Karlovcu
u vezi s popisivanjem tamo pohranjenog steljiva, živeža i ostalih pokretnina; o Franji Ivanoviću
kojeg je zatočio zapovjednik u Križevcima grof Trautmannsdorf te o njegovim i drugim
iskazima; o prekomjernoj sili zapovjednika u Ivaniću – Teuffenbacha – na štetu nekih hrvatskih
plemića kao pretpostavljenih pristaša Zrinskog i Frankopana; i o mnogo drugih stvari. Potom je
Njegova kneževska milost prepustila raspravi sljedeće stvari: što, kao prvo, reći i napraviti s
pisanim očitovanjima i priznanjima Zrinskog i Frankopana; drugo, što poduzeti u vezi s njih
oboje – grofice Zrinski i sina Zrinskog, konjušnika Zrinskog Rudolpha, Locatellija, zatočenog
Franje Ivanovića, pristigla četiri redovnika – augustinca Forstalla, pavlina Nikole Nagyja,
dominikanca Palmerinija i franjevca Tomasija, a također i Tattenbacha, Orfeja Frankopana,
Bukovačkog i drugih suučesnika; treće, što premilostivo odlučiti u vezi s vlaškim episkopom i
svim Vlasima; četvrto, što bi se nadalje u vojnim pitanjima dalo ustvrditi i odrediti, i o ostalome.
Na početku, cijelo prepokorno povjerenstvo raduje se iz dubine srca te najiskrenije zahvaljuje
Bogu svemogućemu što je ova vatra, tako štetno i opasno zapaljena protiv Vašeg carskog
veličanstva i svih Vaših najodanijih podanika, nasljednih kneževina, kraljevstava i zemalja,
koliko se tiče ovih pobunjenika, bila ugušena i utrnuta bez imalo prolijevanja krvi tako brzo, tako
sretno i zaista tako sjajno te da je [Bog] tako milostivo spasio Vaše carsko veličanstvo i [Vaše]
pripadnike od te tako velike opasnosti; s prepokornom željom i molbom neka Njegova božanska
svemoć i nadalje čvrsto stoji uz Vas snagom svojih ruku i da se vatra koja je već u punom
plamenu buknula u Gornjoj Ugarskoj jednako tako najskorije u potpunosti uguši, čemu se čim
prije nadamo, jer je ionako itekako poznato da Svemogući općenito običava kažnjavati takve
pobunjenike, prema temeljnom načelu političkih pisaca: nepravda i žestina pobune najsigurniji
su znak njezina nesretnoga ishoda; naime, božanska je pravda dovoljno snažna da zbaci
nepravednost pobunjenika, jer oni božanskoj moći pružaju osnovu za pravednu osvetu. Vaše je
carsko veličanstvo također već premilostivo provelo odredbe po kojima će se, nadamo se, vrlo
brzo moći čuti nešto dobro – onda će se osobito visokom milošću Božjom moći smatrati to što su
oba ova pobunjenika, grof Tattenbach, grofica Zrinski i više ostalih zaista predani u ruke Vašeg
carskog veličanstva, te je stoga opravdano zazvati prisutnost Svetoga Duha kako bi se takvom
zakonitošću i takvim načinom vodio ovaj uzvišen posao, predstavljen i postavljen pred oči
cijeloga svijeta, da Vaše carsko veličanstvo iz toga ponese čast i ugled i da se svatko u tome
može ogledati, kao i da se pak Vaše carsko veličanstvo može time opravdati pred cijelom
Europom. Dakle, da prijeđemo na predložene pojedinačne točke, i to na njihova vlastita
priznanja – obojice pobunjenika: ona su, naime, tako jasna i [sadrže] tako teške prijestupe da
daljnji proces uopće nije potreban, nego je već samo po sebi bjelodano da su višestruko počinili
zločin uvrede božanskog i ljudskog veličanstva te da su time zaista i potpuno izgubili tijelo,
imovinu i krv. Jer, što [može biti] strašnije od onoga što Zrinski sâm piše – učinio sam koliko
sam mogao; što može biti gnjusnije od Frankopanova pisma Čolniću, riječi i prijedloga iz
Zagreba protiv Vašeg carskog veličanstva; a što nevjernije od onoga što su odigrali, poduzeli i
učinili s odašiljanjem Bukovačkog, franjevca u Budim i ostalih po pomoć i drugo, te s Turcima i
drugima? I kakvu bi štetu, uništenje i pustošenje podnijelo i pretrpjelo Vaše carsko veličanstvo sa
svim svojim nasljednim kraljevstvima i zemljama, kao i cijelo kršćanstvo, kad bi se počeli
ostvarivati ti gnjusni pokušaji na način kako je to bilo postavljeno? Međutim, budući da se ovdje
osobito radi o opravdanju Vašeg presvijetlog veličanstva pravnim sredstvima i sustavno, u ovoj
bi točki trebalo premilostivo odrediti sljedeće: prvo, zamjeniku zapovjednika grada Beča i
stražmeštru moglo bi se naložiti da u prisutnosti nekih svjedoka i 12 povjerenika, ili da ti
povjerenici, i uz prisutnost njih – zamjenika zapovjednika i stražmeštra, svakoga ponaosob od
njih dvojice upitaju samo ovo, i to uvedu u redovni zapisnik: pristaju li ponovno uz ova svoja
očitovanja i pisma, žele li oni i dalje ostati pri tome i žele li da ih Vaše carsko veličanstvo posluša
i o njima bude izviješteno. No, oni su ih već, nakon što je to primljeno na znanje i učinjeno, u
potpunosti predali te je time od njih samih već dobiveno sudsko priznanje. Drugo, s obzirom da
su za razjašnjenje ove stvari potrebna i ispitivanja, bilo bi nužno i da Vaše carsko veličanstvo
odredi povjerenstvo od nekolicine savjesnih savjetnika doraslih stvari, te da im naredi da izrade
pitanja o podnesenim iskazima kako oba pobunjenika, tako i Franje Ivanovića i drugih te da ih
ispitaju; da nakon toga rasprave o stvari i da u ime Božje uobliče presudu o kojoj će pak prije
objave izvijestiti Dvor, Vaše carsko veličanstvo, s [takvom] žurnošću da, ako jedan od određenih
savjetnika bude odsutan ili spriječen na drugi način, ostali bez obzira na to prikladno nastave.
Njih bi se, doduše, i putem toga povjerenstva moglo upitati žele li imati branitelja ili traže li
obranu, iako, doduše, smatramo da to niti je potrebno, niti će to oni tražiti, jer su već dovoljno
priznali, tim više što su se u potpunosti pokorili Vašem carskom veličanstvu.
Da li pak priključiti takvom povjerenstvu i nekoliko Mađara ili Hrvata neka ostane na volju
Vašem carskom veličanstvu i Vašoj premilostivoj odluci. Smatramo, međutim, da ne, jer, kao
prvo, obojica su zatočena u Beču u Austriji, a ne u Ugarskoj; drugo, ogriješili su se protiv Vašeg
carskog veličanstva ne samo kao kralja u Ugarskoj i Hrvatskoj, nego i kao kralja u Češkoj,
nadvojvode u Austriji, vojvode u Štajerskoj, Koruškoj i Kranjskoj, pri čemu su tamo željeli
napasti i uništavati; također su u savez i društva privukli druge Vaše podanike i prisegnute
službenike, kao grofa Tattenbacha i gore spomenute kapetane i časnike. Treće, jer su zaprisegnuli
i same plemiće Štajerske i Kranjske, također u praksi s obzirom na vojne poslove podvrgnute
Vašem carskom veličanstvu kao gospodaru Krajine, koji se u pravilu ne bi trebali biti dužni
pokoravati drugima – zločincima – i stoga je austrijska nadležnost Vašeg carskog veličanstva
nepobitno utemeljena, a osobito valja pripomenuti da na to ni jedan Ugrin ne može polagati
pravo te da se protiv takvoga izostavljanja mogu tim manje žaliti jer im se može reći da kod tako
postavljenih stvari nije potreban nikakav poseban proces, budući da im je već vlastitim
priznanjem dokazano i priznali su krivnju te stoga sucu nisu potrebna nikakva prava, nego da ih
osudi i primijeni kaznu. Povjerenstvo njih obojicu, a posebno Zrinskog, treba poticanjem
nagovoriti da priznaju više, jer vidi se iz njegova očitovanja [Zrinskog] da mnogo poriče, piše
mnogo neistina, a ujedno poziva Boga za svjedoka, što ga tereti i za bogohuljenje, te zato što još
ne [iskazuje] raskajano ili ponizno srce, nego tvrdoglavost i drskost. Nasuprot tome, Frankopan
bolje priznaje te se ujedno nudi i da kaže više. Međutim, sve pripisuje Zrinskome, ali s takvim
lukavstvom i prijetvornošću da se iz toga zaista dobro dade uvidjeti njegova nečista savjest.
Napokon, ako Zrinski nadalje uopće ne želi ništa priznati, kamoli suučesnike, može mu se bez
daljnjega dostaviti Frankopanov iskaz pa će se on na temelju toga tim više razljutiti i biti
potaknut da više propjeva. Jer Vaše se carsko veličanstvo itekako sjeća da on – Zrinski – od
početka u svojim pismima isprike brani Tattenbacha, premda su sami Frankopan i konjušnik
Zrinskog Rudolph iskazali suprotno. I u drugim ispitivanjima trebaju biti upitani o suučesnicima
u Štajerskoj i ostalim nasljednim zemljama, a osobito i o ovome: kad je i u koje vrijeme on –
Zrinski – po prvi puta poslao franjevca i ostale u Budim, Kanjižu i Bosnu, Turcima po pomoć,
što bi se isplatilo [jer] će se ispostaviti da se to dogodilo u isto vrijeme kad je ovamo po prvi puta
poslao zagrebačkog biskupa, a potom i Forstalla te kad je uputio svoju ispriku Vašem carskom
veličanstvu kako bi Vas time odvratio i odgovorio od sročene i tako sretno postavljene pravedne i
velikodušne odluke ili kako bi time dobio vremena da mu pristigne tursko pojačanje. Jednako
tako treba povezati sve te materijale i obratiti pažnju na ono što je Zrinski poslao grofu Rottalu i
Frankopanu, grofu Albrechtu Zinzendorfu, kao i na pritužnicu iz kolovoza 1657. koje je napisao
o glavarinama grofa Nikole Zrinskog sličnim kraljevskima – i sve to treba uzeti u obzir kod
procesa.
U vezi s drugom točkom o njima osobno treba, doduše, na svaki način paziti da ih se obojicu što
prije zatoči u Beču. Prepokorni tajni savjetnici su jedino jednoglasni u mišljenju da se s tim
pričeka još nekoliko dana do dolaska Rákóczyjevog odgovora na pismo Zrinskog te da se stoga s
njim ništa ne poduzima, nego da ga se ostavi kako jest, no da se ipak pripazi na obojicu čvrstim
nadzorom i da se time spriječi svako iznenađenje. Za početak bi, međutim, Vaše veličanstvo
moglo odlučiti da se grof Zrinski s vremenom [otpravi] u Novo Mjesto, Frankopan u Schottwien,
Rudoph u opatiju kako bi se takva odluka mogla provesti odmah kad proces bude zaključen ili
čim ne stigne Rákóczyjev odgovor; jer, ako bi se oni odmah sad odveli tamo, Rákóczy i
suučesnici bi se mogli pokolebati u Gornjoj Ugarskoj i potom pasti u očaj, a onda bi Rákóczy
ionako nestao iz države istoga dana kad bi shvatio da su obojica u Beču.
U vezi s groficom Zrinski smatramo da se može odvesti ili u Riegersburg ili u Bruck an der
Muhr, ili u Judenburg, ili u neki samostan (koji se bude držalo najboljim) – ili ovdje u Sv. Jakov,
ili u Paradeis kod Judenburga, ili u Göß kod Leobena.
Što se tiče Locatellija i kapetana Caldija, o čemu izvještava Frankopan: obojicu također valja
uhititi i odvesti u Graz te tamo ispitati, a potom im do presude suditi na slobodi. Naime, budući
da je Spankau obojici dao obećanje odmah pri predaji ključeva, za njih se podrazumijeva vojni
postupak te ih se iznimno ne treba zatočiti za ispitivanje, i treba ih kazniti prema zaslugama.
Isto treba učiniti i s Franjom Ivanovićem u Koprivnici, te mu u tu svrhu odavde uručiti spise
priznanja njih obojice.
Jednako tako treba hitro postupiti i s grofom Tattenbachom, u skladu s prethodnom milostivom
odredbom.
Sina grofa Zrinskoga valja pak nakon njegova [Zrinskog] otpremanja u Novo Mjesto još, doduše,
i nadalje zadržati ovdje, no treba dobro pripaziti da se ne ukaže opasnost njegova bijega ili
odlaska. Nadalje, valja se pobrinuti da ga Forstall ne bi ponovno potajno odveo. Ovom prilikom
valja itekako razmotriti i odlučiti o troškovima smještaja, jer bi zamjeniku zapovjednika i
stražmeštru, pa i opaticama, preteško palo snositi taj teret iz vlastitih sredstava, što se onda treba
podrazumijevati i s obzirom na Rudolpha kod kapetana ili zamjenika Arnolda, na što su se već
potužili povjerenici pri ispitivanju Rudolpha.
Jednako tako valja na bilo koji način dodatno pritisnuti Bukovačkog, drugog Ivanovića i ostale
suučesnike koji su imenovali Franjo [Ivanović] i Frankopan, a osobito valja Bukovačkog
domamiti ovamo i zatvoriti ili ga ukloniti s puta, jer bi on itekako mogao potražiti utočište u
crkvi, zakloniti ili postati predstavnikom nezadovoljnih Ugra, te izazvati još mnogo zla. Zato u
vezi s tim treba pisati Casanovi, kao i unutarnjoaustrijskim nadleštvima, a vjerojatno ne bi bilo
loše i da se o tome piše i njemu – samom Zrinskom.
Što se pak tiče četvorice pravih svećenika: prije svega je sablažnjivo što su se oni dali iskoristiti
za tako gnjusan posao, i još su uz to zagrebačkom biskupu nametnuli da u svojoj pobožnosti čak
opravdava Forstalla i Nagya u svojim posljednjim pismima Njegovoj kneževskoj milosti od
Żagańa. Iz toga se može vidjeti da on, pa onda i drugi Mađari i Hrvati, ovu pobunu smatraju
gotovo nevažnom pa bi stoga ovaj proces, kad bi ga se predalo njemu ili prebacilo na Sabor,
završio jednom lijepom presudom. Zbog toga najpokornije smatramo da nunciju valja dostaviti
izvadak iz Frankopanovih priznanja o dominikancu i franjevcu i zamoliti ga da strogo postupi
protiv te obojice, da ih se dočepa preko njihovih nadređenih, baci u zatvor i primjerno kazni.
I Forstall bi također, kako je poznato, sad odmah zaslužio uhićenje jer je osmislio i napisao
pismo u Mainz, a i inače je bio upoznat sa svime. S njim bi jedino trebalo još malo odugovlačiti i
odmah mu narediti da i on treba prikazati red i stanje stvari i dati savjet, a potom će se iz toga
vidjeti što s njime dalje započeti. Inače bi se njega, kao i njemu slične, trebalo kazniti s
Greifesteinom ili galijama.
O pavlinu se dosad nije znalo ništa osim onoga što je sad zagrebački biskup o njemu pisao
opravdavajući ga, te stoga treba utvrditi njegova daljnja prava.
Nadalje trenutno valja zaustaviti pothvat protiv vlaškog episkopa koji predlaže Breiner, te njega i
Vlahe zadržati u prijateljstvu; također valja [uzeti u obzir] i ono što je iskazao Franjo Ivanović da
on nije želio položiti prisegu Zrinskom i Frankopanu.
Nasuprot tome, [valja] u vezi s Teuffenbachom pohvaliti Breinera te njima –
unutarnjoaustrijskim tajnim i ratnim savjetnicima – naložiti da po skraćenom postupku saslušaju
Teuffenbacha te da odmah odrede povrat do zadnjeg pfeninga, jer prema izloženom tako stvar
stoji, i da ustraju na tome. Također, neka odmah prikladno izvijeste o rezultatima saslušanja i
uspjehu povrata, zajedno sa svojim mišljenjem, kako bi Vaše carsko veličanstvo dalje moglo
milostivo odlučivati, jer takvi ispadi zaslužuju oduzimanje službe, što je potrebno tim više što je
Vaše carsko veličanstvo u ovom i drugom [poslu] iskazalo prikladnu ozbiljnost i snagu, jer se već
vidi kako su Zrinski, Frankopan i drugi zlorabili blagonaklonost Vašeg carskog veličanstva.
Jednako tako valja ponoviti i Pethő-u, a i jedne i druge unutarnjo[austrijske] savjetnike obavezati
da tamošnjim krajišnicima narede da nitko ne uzrokuje nevolje stanovnicima Kraljevstva.
Vezano uz Veneciju, Zrinski je već onoga dana rekao grofu Rottalu da smatra da bi i oni bili
zainteresirani jer mu je Turčin obećao da će za njih zadržati one morske luke koje im je obećalo
blaženo Veličanstvo Ferdinand II, no od tada im nikad nije predao: zbog toga bi se njega,
Zrinskog, moglo upitati za bolje razjašnjenja toga, kao i o francuskom poslaniku u Veneciji –
ipak, izuzimajući Gremonvillea, jer prepokorni tajni savjetnici s radošću primjećuju da njegovo
ime nije upleteno u to, a osobito je Njegova kneževska milost vojvoda od Żagańa sa
zadovoljstvom uvidjela da on trenutno želi otkriti sve one koji su od njega željeli ili tražili novac,
što je itekako dobra stvar za Vaše carsko veličanstvo i čudesna Božja providnost. Prepokorni
tajni savjetnici još ne mogu znati je li on – Gremonville – ovaj čas još uvijek zainteresiran za to,
no prisjećaju na one riječi koje je ovih dana poručio grofu Schwarzenbergu: da je zainteresiran, a
stoga i drugi, te možda francuski poslanik u Veneciji. Inače je poznato da je on bio zainteresiran
za prethodno, jer to odaje onaj lijepi sastanak koji su Nádasdy i Zrinski održali prije godinu dana
u šumici kod Hochaua nedaleko odavde u Laxenburgu, gdje se sastanak odvio noću između
Nádasdyja, [čuvara njegovih] konja grofa Draškovića, Zrinskog, mladog Széchyja i Gremonvilla,
a čiji je rođak zadržao […] za putne troškove, i drugih; o novcu koji su od njega uzeli, te o svađi
koja je zbog toga nastala između Nádasdyja i Zrinskog jer je, naime, Nádasdy zadržao dobar
novac, a Zrinskome pak za to dao poljski. U vezi s Orfejem Frankopanom koji se spasio u
Mlecima Vaše bi carsko veličanstvo moglo popričati s mletačkim poslanikom te mu ukazati na
takve poslove, a i predstaviti mu primjer kad je Vaše carsko veličanstvo prije dvije godine iz
Trsta u Veneciju poslalo dvije otete pošiljke. I to je sve što se političkih poslova tiče.
Što se tiče vojnih poslova, smatramo, kao prvo, da bi se zasad privremeno i do daljnje odredbe
trebalo narediti zapovjedništvima triju pukovnija smještenih u Unutarnjoj Austriji –
Kaisersteinovoj, Zeissovoj i Portyjevoj, kao i najstarijem pukovniku (Zeissu u trenutnoj
odsutnosti Kaisersteina) ili direktnom odlukom ili dopisom na unutarnjoaustrijske tajne i ratne
savjetnike te Spankaua da, ako što žele imati ili koristiti od tih pukovnija, neka to ide preko ruku
zapovjednika Zeissa, a da, dakle, oni – pukovnici – to prethodno trebaju zatražiti od njega.
Ujedno u to treba uputiti i krajiške pukovnike. Jer, suprotno bi bilo protivno vojnim običajima te
bi postupno moglo uzrokovati najveće pomutnje.
Drugo, popisivanje u gospodarskim pitanjima bi se itekako moglo provesti preko Wildensteina,
kako je ranije predloženo, a u vojnim pitanjima pak preko zapovijedajućih časnika u Čakovcu,
Legradu i Kotoribi kako ne bi bilo pomisli da je Wildenstein radi toga prisutan i da se upliće. To
što se smisli treba odmah i uputiti, a ujedno i narediti ovdašnjoj komori da upravljanje istim
dobrima, kao i onima u Ugarskoj i Hrvatskoj – te stoga izvan teritorija i sfere svoje djelatnosti –
prepusti povjerenicima koje odredi ovdašnja, a ne Kranjska komora. Vaše je carsko veličanstvo
već u potpunosti odlučilo o njezinom –Komorinom – posebnom prepokornom prijedlogu.
Silno je potrebno da tamošnji staleži iz zemlje dostave uzdržavanje za vojnike. Stoga bi se moglo
zemaljskog glavara, staleže i poslanike i ostale iz Štajerske pozvati u Celje, te ih potaknuti i
nagovoriti, jer će inače vojnici propasti, a moralo bi se brinuti i za zle posljedice u drugim
zemljama – stoga se tome mora posvetiti više ozbiljnosti.
Inače je u vezi s operacijama u Gornjoj Ugarskoj sve dobro postavljeno te bi napredovanje
pohoda moglo ponovno biti naređeno Sporku. Inače će slavno Dvorsko ratno vijeće doskora pri
prvoj audijenciji o svemu izvijestiti Vaše carsko veličanstvo.
Tako dolazimo na temu zemaljskog glavara Gorice, grofa von Thurna: najpokornije smatramo da
bi mu se moglo dati dopuštenje da otputuje, kako je tražio, kako bi se opravdao od sumnji koje
su protiv njega izrečene, no i da bi se ujedno moglo od tajnih [savjetnika] zatražiti brzo
sastavljene b i g – tko bi u međuvremenu mogao nadomjestiti upravu, jer ovako je zemaljski
glavar odsutan, zemaljski upravitelj je u utvrdi, pukovnik je preminuo, stražmeštar Cesari je u
Beču, a 20 Zeissovih konjanika je upućeno dalje. Dakle, zemlja i utvrda su u potpunosti lišeni
uprave. Njemu nikad nije pripisano da je sklopio jasno formulirani savez ni s Tattenbachom, kao
[što je to učinio] Tattenbach sa Zrinskim. Također, poznato je da bi se odmah njemu priključio
kad bi Venecija nešto pokušala.
Grof Montecuccoli nagovijestio je da je ostrogonski nadbiskup pri posljednjem posjetu pokušao
kod njega ishoditi da prepokorno izvijesti Vaše carsko veličanstvo o sljedećem: naime, o
zahtjevu hrvatskih poslanika u vezi s postavljanjem drugoga bana, o povratu dobara koje je
Zrinski silom i tiranijom oduzeo od mnogih privatnih osoba, o povratu stvari koje je Teuffenbach
oduzeo nekim siromašnim udovicama, a vrijedne su između 15.000 i 16.000 forinti, kao i o
dodjeli dobara konfisciranih od Zrinskog i Frankopana, te potom i o plaćanju 10.000 forinti
samostanu u Studenicama koje je on – Zrinski – sâm obećao zbog jedne opatice, njegove sestre
ili kćeri, ili slabosti. Prepokorno smatramo da još nije vrijeme za postavljanje bana, odštetu
rečenih dobara i povrat silom oduzetih dobara te da se stoga zasad o tome može odlučiti s
odgodom. U vezi s Teuffenbachom, valja mu proslijediti napisanu odluku te obećati stvarnu
zadovoljštinu udovicama; da će se također prije svega pravedno isplatiti samostan u Studenicama
i ostale nevine vjerovnike. Međutim, ne možemo mirne savjesti savjetovati dodjelu takvih
dobara, jer što bi pomoglo Vašem carskom veličanstvu, ili kakva bi bila korist ili zadovoljština za
takvo nadjačavanje opasnosti i za tako velike troškove uložene u otklanjanje iste, kad biste
ponovno poklonili dobra? Možda ne bi uslijedili drugi običaji, već samo druge osobe. Najbolje
bi bilo kad bi se stvar tako uredila da se iz tih dobara mogu održavati neke pukovnije, osigurati
prolazi, utvrde i luke, i kad bi se od toga čim više oslobodile druge zemlje.
Na kraju, s obzirom da pristižu i neke vijesti o prijevoju koji je otet kod Novoga na
Frankopanovom posjedu, iznosimo da bi u vezi s tim trebalo dobiti više obavijesti. Valjda on -
Frankopan – to nije uradio s političkom namjerom i za boljitak ili na dobro Nijemaca, kao što
inače prikazuje da je sve uradio s političkom namjerom i radi dobra Vašeg preuzvišenog
veličanstva i Nijemaca.
Inače i konačno, moglo bi se održati i nastavak [sastanka] o onome što je Zrinski naveo protiv
Erdődyja, je li zaista Turcima rekao da trebaju smaknuti Bukovačkog zbog upada na njihova
područja.
I to je ono što je gore spomenutih šest najpokornijih savjetnika namjeravalo predložiti.
Tako je zaključeno kod preizvrsnog vojvode od Żagańa u Laxenburgu 29. travnja 1670. od 8 sati
do pola jedan, u prisutnosti Schwarzenberga, Lamberga, Rottala, Montecuccolija i Hochera [te]
tajnika Dorscha i Abelea.
[Napomena na poleđini]:
Sastavljeno u Guntramsdorfu, 30. travnja 1670., od 12 sati u noći do 4 sata ujutro, i izloženo
Veličanstvu istoga dana u Laxenburgu u jutarnjim satima. Odobreno 30. travnja 1670. onako
kako je predloženo.
Prisutni:
Gospodin knez Lobkowitsch
Gospodin grof Schwarzenberg
Gospodin grof Lamberg
Gospodin grof Rothall
Gospodin grof Montecuccoli
Gospodin barun Hoher
Tajnici
Dorsche, i ja
Ch. Abelle m.p.

39. Prvo očitovanje Petra Zrinskog, 2. svibnja 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten -Specialia, fasc. 300, konv. B., fol. 19r-
29v.
Objavljeno u: Rački, Acta, br. 378, str. 226-230.

Prvo očitovanje ili priznanje Petra grofa Zrinskog. Beč, 2. svibnja 1670.

Pred godinu je dana došao jedan moj zarobljenik, imenom Omer-spahija, dobrostojeći čovjek iz
Hercegovine, koji je mnogim prelaskavim riječima izložio mnoga obećanja turskih prvaka,
navodeći uz to koliko mi je turski car blagonaklon. To je dokazivao veoma brojnim prisegama,
govoreći ne izravno meni, nego Bukovačkom (on je tada vodio brigu o mojim zarobljenicima).
Kad mi je spomenuti Bukovački to bio dojavio, shvatio sam tursku namjeru i pozvao k sebi
gorespomenutog Omer-spahiju koji je preda mnom, još više naglašavajući, ponovio iste one
riječi koje je iznio Bukovačkom. Od tada sam smatrao vrijednim truda da u potpunosti saznam
volju turskoga cara. Zato sam ga [Omera] opet poslao, zadojenog s puno nade o mojoj naklonosti
osmanskoj kući, samo kad bih mogao biti uvjeren u njihovu pouzdanost. Vrativši se u Osmansku
Portu, nasamo je, uz pomoć miljenika turskoga cara, govorio sa samim turskim carem i nekim
tadašnjim vezirom, tj. carskim kajmakanom, te se opet vratio s neizmjernim obećanjima. O
svemu sam tome izvijestio preuzvišenog grofa Rottala. Dogodilo se da sam u ono vrijeme išao u
povjerenstvo s istim preuzvišenim grofom Rottalom i dok smo bili na putu, zadano mi je da
pismo na mađarskom jeziku prepišem i pošaljem po Omer-spahiji na Portu. Pokorio sam se
zapovijedi, hrvatskim jezikom od riječi do riječi zapisao pismo uz pomoć preuzvišenog grofa
Rottala; a pismo je stiglo izravno. Sadržaj je pisma bio [sljedeći]: ispričao sam se za ovu godinu -
naime, prošlu godinu – da nisam mogao ispuniti tursku volju, dodajući razloge: zato što je
Njegovo carsko veličanstvo ušlo u trostruki savez, i zato što je kasno u godini, te u konačnici
zato što sam cijelo ljeto izbivao iz svoje domovine. Istovremeno sam se preporučio za službu i
prepisku: to je bila tema pisma. Kad sam se nakon dugo vremena vratio u Čakovec, Turčin u
međuvremenu nije odustao; u tri me se navrata pobrinuo pitati, a kad je poslao [glasnika] četvrti
put, k meni je došao Bukovački moleći, zaklinjući smrću našega Spasitelja, srcem Isusa Krista,
neka njega, naime Bukovačkog, pošaljem, jer da je [Turčin] htio imati upravo njega, s dvojicom
drugih. U međuvremenu je Omer-spahiji zabranjeno pregovaranje te je naloženo da se time bavi
bosanski paša, koji je za ženu imao sestru turskoga cara, a bio je cijenjen i iskusan u vojnoj
vještini. Nakon čitavih mjesec dana na tolike sam molbe Bukovačkog odlučio da ga, uz
ponajveću teškoću, pošaljem. Tada je Bukovački sam, bez moga znanja, svojim prokletim
nagovaranjima pronašao jednog imenom Franjo Berislavić, a kao drugog Baltazara Pogledića,
koji, da u povjerenju priznam, nisu imali baš ni najmanje volje ići s njim, ali ne želeći se
pokazati kukavnima i malodušnima prihvatili su se puta s navedenim Bukovačkim. Međutim,
prije nego je Bukovački trebao ući u Tursku, dogodio se onaj poznati slučaj koji je uzrokovao
dosta veliki niz zala. Slučilo se da je Bukovački sa četiri stotine vojnika išao na pohod, a grof
Nikola Erdődy, obaviješten u međuvremenu o njegovu pothvatu, žurno je onamo u Petrinju
poslao svoga zamjenika zapovjednika imenom Matko, a zatim je hitno po noći poslao nekog
Turčina. Rečeni je [Turčin] na povjerenje u pratnji nekoliko vojnika koji su pripadali Njegovu
veličanstvu došao dojaviti Turcima u Kostajnici: “Evo,“ reče, „Bukovački ulazi unutar vaših
granica, pa vam je sada dozvoljeno da uništite njega i četiri stotine vojnika.“ Bukovački je pak,
iskusan u pograničnim prilikama, a poznavajući staru i urođenu mržnju grofa Erdődyja prema
sebi, znao da je on tako nešto češće pokušavao, pa je postavio straže sa svake strane. Slučilo se
da je Turčin u gluho doba noći naletio na straže pa je odveden pred Bukovačkog. Ovaj je,
isukavši sablju, zastrašio Turčina da kaže zašto je tako žurio po noći kad drugi Turci koji u
povjerenju prolaze, kao i ostali putujući zarobljenici, svojim putem kroz granična područja ne
napreduju po noći, već po danu. Odmah je Turčin, ustrašen, priznao: „Poštedi, gospodine, moj
život, jer nevoljko putujem; naime, poznajem međaše. Naloženo mi je da te predam.“ Kad je
uvidio stanje, Bukovački se vratio i doveo mi Turčina u okovima. Bez obzira na brojne molbe
grofa Erdődyja poslao sam Turčina grofu Breineru, vicegeneralu Varaždinskog generalata, koji
ga je zadržao neko vrijeme, a napokon nekažnjeno pustio. Odatle gnjev grofa Erdődyja prema
meni, jer na tolike molbe rečenog grofa Erdődyja nisam želio pustiti Turčina.
Sad se vraćam na redoslijed pripovijedanja. Tako su, dakle, k meni nakon nekog vremena
došli Bukovački s Berislavićem i Pogledićem, te je Bukovački opetovano zaklinjao neka ga što
hitrije pošaljem, na traženje turskoga cara. Tada je napokon, raspravljajući o različitim stvarima
sa mnom, dodao poticaj na poslanstvo: to što se nesumnjivo pripovijedalo kako nakon zauzeća
Krete, koja je već bila predana Turcima, [car] želi cjelovito napasti naše krajeve, a osobito da
stiže kako bi mene u cijelosti iskorijenio. Pa da ne bih bio sasvim nadvladan, bivajući sa svim
svojim imanjem na granici prvi izložen svakoj krajnosti, želio sam unaprijed saznati svoju
sudbinu i tursku namjeru. Iako sam se Bukovačkom prikazivao iskrenim u prihvaćanju turskih
ideja, ipak mi nikad nije bilo na pameti pristati uz tursku stranu, tako mi Bog pomogao u
posljednjem času smrti moje. Konačno sam napisao vjerodajnice za turskoga cara, kao da šaljem
svog punomoćnika s punim ovlastima; povrh toga dao sam Bukovačkom svoj pečat, da ne bi
praznih ruku stao pred turskoga cara pa da ne bi zbog sumnje propao od turske okrutnosti.
Međutim, nisam mu dao niti najmanju uputu; dapače, ozbiljno sam mu naložio neka si, ako bi se
pristupilo točkama sporazuma, pridrži ovu ili onu točku za koju neka rekne da nema od mene
punomoć pa da se mora vratiti k meni, kako bih na vrijeme mogao nagovijestiti Njegovu
veličanstvu, našem premilostivom gospodaru, o čemu se radi. Nisam se nikome usudio otkriti
njihov put, smatrajući da će ih Turčin uništiti ako dozna da je to bilo snovano, a i njima sam
samima dao obećanje da njihov put nikome neću otkriti.
Tako su krenuli na put nakon blagdana sv. Martina: rok za njihov povratak bio je
najkasnije do blagdana Triju kraljeva, no Bog je želio drugačije. Bukovački je, namamljen
turskim obećanjima, u potpunosti zaključio [sporazum] s točkama meni do dana današnjeg
nepoznatim, a tada je, nakon dovršenog zaključenja, s pečatom turskoga cara poslan na Kretu
velikom veziru radi potvrde točaka pa je krenuo na put četrnaest dana prije Rođenja Gospodnjeg.
U ono je vrijeme po cijelome svijetu bjesnila sveobuhvatna oluja, zbog koje se mjesec i pol
zadržao na moru. Stoga nisam ništa drugo pomislio, nego da ga se dalo ubiti, nakon što se
saznalo za prošlogodišnje otkriće ugovora na dvoru Njegova veličanstva u koji se ušlo sa mnom,
ili da je na svome putu podlegao nekom nesretnom slučaju. Kad eto oko polovice mjeseca ožujka
primih njegovo pismo datirano iz utvrde Zrin, u susjedstvu naših granica, a u međuvremenu su se
Berislavić i Pogledić zadržali kod bosanskog paše u Sarajevu u Bosni. U pismu mi je povjerio da
je sve u potpunosti zaključio prema željama. U to je pak vrijeme, oko blagdana Obrezanja
Gospodinova, ovamo pobjegao jedan zarobljeni vojak grofa Nikole Erdődyja, koji je dojavio da
je Bukovački u Turskoj, da je otišao turskome caru s ranije navedenim suputnicima. Kad je za to
doznao grof Erdődy, vođen starom mržnjom prema meni i Bukovačkom, čitavo je kraljevstvo
napunio klevetama; otada su se protiv mene okretala vijeća i savjeti, a zarobljenika je poveo sa
sobom u Graz i s pukovnicima je snovao razne stvari protiv mene.
Vraćam se na osnovni sadržaj pripovijedanja. Čim sam bio primio pismo Bukovačkog,
koji tada nije mogao doći zbog visokog snijega, smatrajući da je vrijeme kratko, odmah sam bez
ičijeg znanja preko oca magistra Forstalla zamolio zagrebačkog biskupa da pristupi Njegovu
veličanstvu i izloži kako stoji cijela stvar te da svojom okretnošću kod Njegova veličanstva
isposluje da se pobrine za mene, kako ne bih, htio - ne htio, morao prionuti uz Turke, i slično.
Rečeni se biskup ondje zadržao i dulje nego sam se nadao; u međuvremenu čujem da se Turčin
skuplja odasvud. Ponovno sam poslao oca magistra Marka Forstalla Njegovu veličanstvu s
mojim preponiznim molbama. Dok sam tako postupao, došao je Bukovački do naše granice u
Brkiševini, pa kad je već namjeravao ući u naše krajeve, evo mu se nagoviješta da postoji
naredba da ga se uhvati, dapače, da sam ja sam u okovima na dvoru Njegova veličanstva jer sam
ga odlučio odaslati. Kad su dočuli takve zaključke protiv sebe, on se s Berislavićem vratio u
Tursku, a Pogledić je došao k meni i usmeno mi podnio izvješće, iako ni on – Pogledić – nije
znao sve stvari koje je Bukovački izvršio. Ja pak, vidjevši da se Bukovački vratio, opetovano
sam mu pisao da dođe, neka se ne boji, te je on napokon pristigao s dvojicom ili trojicom Turaka.
On je prekoračio svoje granice opijen turskim izmišljotinama, otjerao je stoku nekolicini
kmetova grofa Erdődyja, poharao je jednu ili dvije kuće kmetova jednog plemića imenom Vajdić,
koji mu je bio najljući neprijatelj, prisvojio je za sebe živež namijenjen Ivaniću: u konačnici,
učinio je što nije smio učiniti. Opetovano sam ga putem pisama molio da dođe k meni; pisao sam
markizu da ga dovede k meni jer sam ga, kunem se Bogom, svojim spasiteljem, želio zadržati.
Međutim, evo, ponovno je protivna mi sudbina proizvela drugačiji učinak. Dok je
Bukovački želio poći ravno k meni, karlovački je general, ušavši u ovaj revir, zaposjeo moja
dobra, zvana Brezovica, a [dobra] plemićkih udovica opljačkao [uz pomoć] krajišnika te zgradu
Bukovačkog predao Vulkanu. A kad je Bukovački vidio svoju propast, potaknut očajem iznova
se vratio u Tursku, a ja sam nakon nekog vremena pokazao preuzvišenom gospodinu grofu
Rottalu pismo koje mi je odatle napisao. Iz njega je očito da sam bio u savršenom neznanju o
stvarima koje je on zaključio kod turskoga cara. Osim toga general je, kao u trijumfu, usred
pustošenja mojih i tuđih kmetova, uz najveće prijetnje i prijekore prijetio da će me napasti;
zaposjeo je moja dobra u Hrvatskoj; ostala su se pogranična područja sa svih strana okretala
protiv mene; njemački su se vojnici sa svih strana okupljali kako bi razorili moju kuću. Vidio
sam kako se moji izaslanici zadržavaju preko roka, vidio sam kako se ubrzava moja očita propast
i odatle nisam za sebe mogao zamisliti ništa drugo nego da je Njegovo veličanstvo toliko ljutito
na mene nesretnoga da me želi imati potpuno uništenoga i sramotno usmrćenog. Slijed
protekloga vremena potvrdio je u meni to uvjerenje: vidio sam, naime, tolika poniženja nanesena
našoj kući, vidio sam još na početku svoga odrastanja krajnju omrazu kneza Auersperga prema
meni, kao i to da za tolike i takve moje izdatke potrošene u službi Njegova veličanstva, za toliku
vjernu službu pretrpljenu uz žrtvu života i krvi, nisam osjetio ni najmanje odterećenje, niti mi je
ikad dana bilo kakva naknada. Konačno, vidio sam kako se iz dana u dan dokrajčuje moja kuća,
a uz to i kako se uzdižu pokušaji mojih zlonamjernika protiv mene. Razmišljajući o tome i
sličnome u potpunosti sam zapao u očaj: zbog toga sam preklinjao groficu udovu da izađe iz
tvrđave, moleći je ipak vrlo često da i ona zastupa moju stranu na dvoru kod Njegova
veličanstva. Pobrinuo sam se da se na grudobrane izlože topovi, postavio sam straže s kršćanske
strane, ušao sam u prepisku s vezirom u Budimu, a slično i s Kanjižanima; napisao sam u
Ugarsku pisma veličajući djela Bukovačkog, a je li ijedno od njih stiglo, ne znam. Konačno,
učinio sam što sam mogao radi izbjegavanja zala koja su mi se vrtjela pred očima. I premda sam
imao pri ruci sredstva da učinim zlo, ipak sam uvijek odustajao.
U tome je sav učinak moga zločina. Međutim Bog, kome [neka je] jedinomu čast, hvala i
slava u vijeke, preokrenuo je [stvari] na bolje, ali ne bez značajne štete po moju, kako čast, tako i
imanja. Naime, evo, na Veliku je subotu predvečer pristigao otac magistar Marko Forstall s
pismom preizvrsnoga kneza Lobkowicza, a kad sam ga pročitao, istog sam se časa priklonio volji
Njegova veličanstva i prije roka sam poslao svoga sina s tom izjavom, da ću, ostavivši sve ostale
poslove, biti prisutan na mig Njegova veličanstva, ako bi mi Njegovo carsko veličanstvo
zapovjedilo da dođem. Smjesta sam uništio svu svoju neprijateljsku prepisku s neprijateljem i
nisam od Boga molio drugo doli da se mogu vratiti u milost Njegova veličanstva. Prosuđujući da
sam u tako najvećoj sigurnosti, zbog različitih riječi koje su mi dane, u međuvremenu me s jedne
strane napao grof Breiner, s druge strane krajišnici povjereni isto tako grofu Breineru, kojima bih
se bio vrlo lako odupro, ali daleko bilo od mene da se oružjem suprotstavljam Njegovu
veličanstvu, osobito kad mi je već bila čvrsto zajamčena dobrostiva milost našeg premilostivog
gospodara.
Kad se tako Međimurje počelo razarati i pustošiti, kada sam osim toga iz presretnutih
pisama vidio da i njemačka vojska s ratnim bacačkim spravama dolazi srušiti utvrdu, kad sam
vidio kako se približavaju tolike krajnosti, nisam želio vidjeti kako moji zlonamjernici provode
beščasne radnje protiv mene. U tim sam se nemirima po noći uspeo na konja i preplivavši rijeku
Muru došao ovamo, kako bih pao ničice pred noge Njegova veličanstva.
Tako sada Međimurje, već tolike godine naše imanjce, uz pogibelj po naš život izloženo
različitim udesima i opasnostima, uz mnogo krvi neprestano sve do sada čuvano i branjeno,
propada pod izlikom obrane izloženo na plijen nekim Vlasima i malovrijednim krajišnicima te
pritisnuto razaranjem. Osim toga, dobra u Hrvatskoj, zauzeta sa svih strana, ne samo da se
gospodarstveno urušavaju, već se i pod svačijim upravljanjem postupno svode ni na što: kmetovi
su popljačkani, pokretnine odnesene, tove se ždrijela privremenih upravitelja. U konačnici sad
okajavam svoje grijehe, dostojan još i više [primiti] od gospodina Boga. Zbog toga i svega
ostalog neka je ime Gospodnje blagoslovljeno.
Grof Petar Zrinski, vlastoručno.

40. Prvo očitovanje Frankopana, 2. svibnja 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten -Specialia, fasc. 316, konv. B., sine fol.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 379, str. 230-235.

Prvo očitovanje ili priznanje grofa Frankopana. Beč, 2. svibnja 1670.

Posvećeno carsko i kraljevsko veličanstvo, gospodine gospodaru premilostivi!

Nisam imao nikakvog dubljeg saznanja kada i na koji je način gospodin grof ban otposlao svoje
ljude kao taoce, točnije gospodina kapetana Bukovačkog turskome caru, a kapetana Berislavića i
gospodina Pogledića bosanskom paši. Dapače, kad sam nakon nekoliko dana od njihova odlaska
pristupio spomenutom gospodinu banu da se uputim u novosti o Gornjoj Ugarskoj (što također
nisam propustio sa svom iskrenošću dojaviti preuzvišenom gospodinu grofu Albertu von
Zinzendorfu), njihovo mi odaslanstvo nikako nije bilo spomenuto. Međutim, vrativši se kući
nakon dva ili tri tjedna, prvo sam od dopisnika iz Turske dobio izvještaj o njihovom
nepromišljenom poslanstvu, kojemu, da istinu kažem, nisam želio ni povjerovati ni saslušati ga,
no ipak sam se, vođen znatiželjom, preporučio kod grofa [Zrinskog] za istinu o stvari, a od njega
sam dobio odgovor da su to samo puke priče, a da ih je ustvari poslao u Gornju Ugarsku i
dijelove Transilvanije kako bi ugovorio brak svoga sina. Na to sam se smirio i prezreo glasne
prigovore drugih. Tako mi, premilostivi vladaru, prvi počeci i pokretanje tog odaslanstva nikako
nisu bili poznati, a još manje povjereni, čemu kao svjedočanstvo navodim samog grofa bana i
njegove izjave. U međuvremenu je pristiglo pismo gospodina Bukovačkog, napisano iz Soluna,
koje je poslao u Zagreb po dvojici kapetana, naime po gospodinu Maleniću i gospodinu Čolniću.
I mene su se najvećom brzinom pobrinuli pozvati onamo, a kad sam tamo stigao, počeli su me u
ime grofa bana zaklinjati da obećam vjernost i šutnju: naime, imaju mi otkriti posao od velike
važnosti. S njihovim sam se prijedlogom složio i napokon su mi priopćili započeto odaslanstvo, a
uz to i dali u ruke pismo o tome sačinjeno, čiji je sadržaj bio sljedeći:
„Preblagi gospodine! Uvjeravam Vašu preuzvišenost kako sam zdrav i neozlijeđen
pristigao u ovu kraljevsku palaču, gdje sam primljen s jedinstvenim poštovanjem i ljubaznošću.
Kad sam pak od uglednika doznao da je čitava moć Turaka i snaga oružja uperena posvema na
propast Vaše obitelji i uništenje čitavog našeg naroda, smatrao sam promišljenim na vrijeme nam
stvoriti način očuvanja, tako da sam postigao toliko povoljne i odgovarajuće uvjete i za uzdizanje
Vaše preizvrsne obitelji i za dobro domovine, da to od radosti nisam sposoban dostatno objasniti.
Sada moram prema nalogu vrhovnog vladara otputovati na Kretu k velikom veziru, a odatle se
opet vratiti natrag ovamo za konačni zaključak pregovora. U međuvremenu neka Vaša
preuzvišenost bude vesela duha, a ja ću se pokušati, dovršivši stvari, bez oklijevanja vratiti u
domovinu.“
Kad sam shvatio ove okolnosti, upitao sam koja je to, dakle, bila namjera grofa bana, ili
postoji li uzrok toga odaslanstva, a ako taj ne bi bio usmjeren na štetu kršćanstva ili na povredu
cara, rado ću se složiti s povjerenim mi prijedlogom. Na to su oni postali sumnjičavi i gotovo
zanijemivši odgovorili da im osim toga ništa više nije povjereno da otkriju. Tako smo se bili
razdvojili: oni svojim putem, a ja sam se svojim vratio kući.
Kad je pak proteklo nekoliko tjedana u kojima nisam primio ni crticu od grofa bana,
uznemiren zbog toga posla, otposlao sam grofa Orfeja Frankopana da pristupi gospodinu banu i
svojom spretnošću pokuša od njega doznati nešto pouzdano. On je jedva tri ili četiri dana boravio
u Čakovcu kad je sa sigurnošću dojavljeno da je gospodin Bukovački već pristigao u naše
krajeve. Odmah je [Orfej] poslan natrag [s porukom] neka se ja bez gubljenja vremena, ostavivši
sve ostalo, osobno sastanem s njim [Zrinskim]. Bio sam uistinu jako u dvojbi da idem ili da ne
idem, no ipak sam se prihvatio puta s namjerom da prodrem do istine u toj stvari. Pri dolasku u
jednu svoju utvrdu, zvanu Novigrad, našao sam pismo kapetana Čolnića u kojem javlja da je
uistinu gospodin Bukovački nakon vrlo sretnih pohoda došao do naše granice, a čim mu je
postalo poznato kako postoje carske odredbe da ga se uhvati te kako sam ja, kojeg se uvijek baš
najviše bojao, upoznat s njegovim poslom, bez zadržavanja se vratio u turske predjele. Ipak se
pobrinuo pomoću gospodina Pogledića dojaviti svoje dogovore grofu banu, kod kojega ću sve
moći potpunije shvatiti. Razmislio sam i o toj sumnji o meni koja je jačala, sumnji koja je u
najvećoj mjeri bila štetna po moju službu Njegovu posvećenom veličanstvu. Nisam znao na koji
bih drugi način mogao iskorijeniti toliko nepovjerenje i lakše prodrijeti u njihove stvarne
smicalice, osim izmišljanjem nekih nepromišljenih pisama protiv vrhovne carske vlasti i ugleda
njemačkog naroda, a tako sam ih i napisao - priznajem, premilostivi vladaru – očito bezbožna i
nepravedna. Međutim, Boga zovem za svjedoka, ne s namjerom ili pun zlobe da uvrijedim
Njegovo preuzvišeno veličanstvo kao ni da u najmanjoj mjeri omalovažim slavu Nijemaca, već
iz čiste politike i zato što je to zahtijevalo tadašnje stanje. Pa ipak padam ničice na koljena pred
Njegove carske noge i preponizno tražim oprost za toliku preuzetnost.
Stigao sam u Čakovec, gdje je grof ban, već otprije siguran u moju vjernost, izložio svoju
namjeru u ovakvom obliku: „Moj preljubljeni gospodine brate! Znajte da je bosanski paša u ime
svoga cara u tri navrata neumorno zahtijevao da pošaljem Bukovačkog osobno, s dvojicom
drugih dostojnih muževa. On bi mi, naime, po njemu imao dojaviti nešto od najveće važnosti.
Često sam promišljao što da napravim, a napokon sam se pobrinuo dozvati kapetana
Bukovačkog, gospodina Berislavića i gospodina Pogledića pa sam im izložio molbu Turaka i
upitao što u njoj slute dobra ili zla. Konačno su me jednoglasno uvjerili da je to poslanstvo
iznimno nužno i pokazali se spremnima da to sami dobrovoljno izvedu. Ja sam ih otposlao
naveden raznim razmatranjima.“ Na to sam upitao: „S kojim ciljem i kakvim naputkom?“
Odgovorio je: „Gospodinu sam Bukovačkom dodijelio vjerodajnice i povjerio pečat samo s tim
ciljem, da bi nastupao s većim ugledom i da, ako bude prisiljen, može i ući u kakav-takav
dogovor, a osobito da pod tim prividom može iskrenije istražiti njihove misli te da to lakše bude
u stanju proniknuti kamo oni namjeravaju upraviti svoju vojnu silu. Ipak mu nisam dao nikakvu
točno određenu uputu za dogovaranje ovog ili onog. Na koji se pak način spomenuti Bukovački
bio ponio u turskoj kraljevskoj palači i što je mimo moga nauma učinio, neka se gospodin brat
udostoji saznati od gospodina Pogledića.“ Njega sam saslušao i njegovo je izlaganje odgovaralo
sljedećem sadržaju:
Čim je Bukovački stigao u Solun i ondje bez sumnje shvatio da se protiv nas sprema rat,
prihvatio je priliku da pregovara te svojom rječitošću i okretnošću ugovorio uvjete vrlo vrijedne
razmatranja, povoljne za kuću Zrinskih i njene bližnje te čitavu domovinu. I ne preostaje ništa
drugo, nego da se odlučno pristupi stvari, a što se ostalog tiče, sve je spremno za bitku. Uvjeti su
ovi:
1) Da premoćni turski car nad svim sebi podložnim kršćanskim pokrajinama, kao i nad onima
koje bi u sljedećem ratu podložio, za vrhovnog vladara izabere grofa bana i njegovo potomstvo
te ga imenuje uz vječno pravo.
2) Da u slučaju izumiranja linije istog tog [bana] Kraljevstvo Hrvatske slobodno može izabrati
nasljednika iz vlastita okrilja, dok si [turski car] ipak zadržava pravo potvrde.
3) Obećaje da će ne samo dozvoliti sigurnu slobodu religije, izvođenje nastave i druge javne
službe, slobodu, prava i povlastice domovine, nego će ih i u budućnosti neoskvrnjeno i
nepovredivo čuvati.
4) Od čitavog Kraljevstva Ugarske i Hrvatske, kao i od drugih pokrajina koje bi se osvojile u
ovom ratu, trajno neće zahtijevati niti tražiti veći danak od dvanaest tisuća carskih talira.
5) Dok god bude preostao itko muhamedanske vjere, nikada neće poželjeti napustiti naš narod,
nego će ga svom snagom i svim silama čuvati i braniti protiv bilo kojeg napadača.
6) Da se nikad neće služiti našom vojskom za vođenje rata u dalekim i udaljenim krajevima.
7) Obećava da će u svrhu nepovrediva obdržavanja svih ovih uvjeta neizbježno izdati određenu
povlasticu, zvanu hatišerif, i to će što hitrije poslati, po nužno propisanom postupku, zajedno s
uobičajenim darovima (čijih se naziva pojedinačno ne sjećam). Nisam očima vidio je li to sve
doista tako, samo prenosim rečeno.
S druge strane, Turčin u svrhu nepovrediva izvršenja dogovora i sigurnosti svoje vojske
sve u svemu zahtijeva da mu na dvije godine [ban] pošalje sina jedinca.
2) Napušteni i nenastanjeni krajevi između naših i njegovih stražarskih postaja neka se razdijele
po sredini i podijele na jednake dijelove.
3) Njemački vojnici neka se odmah izbace iz pograničnih krajeva, ili pak neka [naši]
neprijateljski napadnu neki carski posjed, kako bismo potaknuli srdžbu Nijemaca na nas, a on
[Turčin] će zbog toga imati uvjerljiv izgovor da okrene svoje oružje u obranu nas kao sebi
odanih, jer inače ne bi po pravu i zakonu vidio dostatan razlog da prekrši mir s Vašim
posvećenim veličanstvom.
Shvativši i dobro razmislivši o svemu tome, upitao sam grofa bana kako se to, mimo
njegove volje, Bukovački drznuo određivati toliko ozbiljan i važan predmet, pa i kako on to ex
post facto ima namjeru razriješiti? Odgovorio je: „Bukovački nije imao upute za to, ali smatrao
je da uređuje meni vrlo ugodnu i domovini korisnu stvar. S njim se ja, pouzdano se i nepovredivo
zaklinjem, ni na koji način ne želim složiti, no ipak bih, kad se ukazala toliko povoljna prilika,
htio utjerati Nijemcima nešto straha. Možda ćemo ovakvim razvojem događaja biti u stanju to
lakše postići, kad već dobrom i vjernom službom ne možemo zaslužiti nikakvo promaknuće,
iako trošimo svoja imanja i izlažemo živote opasnosti, a ne dobivamo odatle nikakve plodove,
nego stranci 'polažu svoj srp na našu žetvu'. Stoga, da priznam gospodinu bratu, namjeravam
pokušati neki pothvat s jurišem na ovo ili ono mjesto, kako bi izbio metež i situacija se pokazala
ozbiljnom. Poslije, čim se od nas bude zatražilo sklapanje mira, odmah ćemo posve spremno
pristati, po čemu će Njegovo carsko veličanstvo i čitav kršćanski svijet moći sasvim jasno
shvatiti da smo mi doduše mogli, ali da nismo željeli uz posredstvo turske moći za sebe stvoriti
najveće časti i dostojanstva, nego da se radije zadovoljavamo čak i najmanjim promaknućima i
da ni na koji način ne odstupamo od odanosti kršćanstvu i dužne vjernosti prema Preuzvišenoj
kući.“ Na to sam se uključio [rekavši] da se meni nikako ne čini promišljenim iskazivati našu
hrabrost i moć u takvom obliku, naime, da ćemo polučiti opasne učinke. Prvo, nesumnjivo ćemo
potaknuti mržnju i gnjev svih Nijemaca na nas. Drugo, ako oružjem i via facti napadnemo posjed
Preuzvišene kuće, s punim ćemo pravom naići na nezadrživu srdžbu i nemilost Njegova carskoga
veličanstva. Treće, ako sami ne budemo dostatni i budemo prisiljeni pozvati tursku pomoć, pa je
onda i dobijemo, nećemo više imati nikakva uzmaka, nego ćemo htjeli – ne htjeli biti obavezni
podleći njihovu neizmjernom jarmu, bez ikakve sigurnosti budućeg opstanka; postat ćemo i
njihovi vječni robovi te najniži od svih, a s tom se nesrećom i bijedom sa svoje strane nikad neću
složiti. Ipak, smatrao sam kako je sljedeći način [najbolji] da carski dvor uspije uvidjeti lukavu
prijevaru pod obećanjem mira s turske strane kao opasnost koja mu prijeti, a s naše strane
nepromjenjivu odanost, pa da prema tome uzmogne našu postojanost nagraditi premilostivom
dobrohotnošću: naime, tako da se većini krajeva u kraljevstvu dojavi vrlo povoljna turska
ponuda, kao i naš spreman pristanak na nju. Iz tih će novosti posvuda krenuti glasine i bez
odlaganja će stići do staleža u Grazu. U međuvremenu treba također i putem treće osobe
zagrebačkom biskupu dojaviti nadolazeću pomutnju i prijeteću opasnost, a on će se, promislivši,
bez gubljenja vremena požuriti obavijestiti Beč. Napokon će se, bez svake sumnje, bilo s dvora,
bilo iz Graza zatražiti pojašnjenje naše namjere pa ćemo imati priliku to i učiniti. Grof ban
pohvalio je moje mišljenje i povjerio mi da proširim gore navedenu glasinu, nalažući uz to svim
svojim kapetanima da me moraju priznati i slušati kao svoga predvodnika, a to zato da bih
mogao odvratiti bilo kakve njihove drskosti i svojeglave smicalice. Tada sam otišao iz Čakovca i
dovezao se u Zagreb, gdje sam zbog prijetećih objava Bukovačkog zatekao nevjerojatnu
pomutnju i posve ustrašen bijedni puk koji se sa svih strana slijevao k meni, moleći zaštitu.
Svakome tko je pitao ja sam na dogovoreni način priopćio stanje stvari, uz to jasno očitovanje da
se nikome ne nameće niti se zahtijeva bilo kakva naredba, već se to [sve], čisto i bistro, događa
[samo] radi razgovora. [Rekao sam i] da je svakako istina da postoji rok koji su Turci odredili
grofu banu, unutar kojeg mu svi pojedinici koji se budu htjeli pokoriti moraju [to] dati na znanje.
Taj mi se obrazac govora, kako čujem, premilostivi vladaru, računa u iznuđivanje iskaza
poštovanja Turcima i prisege njima na vjernost, o čemu, Boga zovem za svjedoka, nisam niti
sanjao, niti sam išta drugačije imao na pameti osim da glasina što brže stigne do Vijeća u Grazu
te da onda zbog neizvjesnosti prilika budemo ozbiljno ispitani o svojim smicalicama. Nadalje,
što se tiče živeža za Krajinu koji sam zadržao u Zagrebu, premilostivi vladaru, stvar stoji ovako:
kapetan Bukovački, koji je stvarno mislio da smo najčvršće povezani s Turcima, usudio se, čak
protivno mojim nalozima i zabranama, iz osobne mržnje počiniti neke drskosti, dok sam inače
spriječio sva daljnja neprijateljstva i napade. Kad je on saznao da taj živež putuje niz rijeku Savu
do Krajine, javno je zaprijetio da će ga presresti i već je opremio ljude za tu svrhu. Budući da
sam to uvidio, odlučio sam da će se biti bolje pobrinuti da ga podložnici grofa bana čitavog
donesu, kako živež ne bi bio doveden u opasnost, kao i zato što je i sam upravitelj za opskrbu bio
molio građane za njegov prijevoz do grada. Taj su živež građani pohranili na sigurno i prikladno
mjesto, da ni prst nije nedostajao. Također čujem da me se optužuje kako sam u spomenutom
gradu Zagrebu želio postaviti odred od dvjesto ljudi, što ipak nije provedeno. Ne niječem to,
premilostivi vladaru, no ovakva je bila namjera. Uistinu, bijedni narod, ustrašen galamom
gospodina Bukovačkog, sa svih je strana bježao od svojih nevolja i čak ga se pljačkalo po
ulicama te sam tada na opće traženje odredio grad za sklonište stvarima, a želio sam za nužnu
stražu odrediti tih 200, da ne bi zbog raspuštenih ljudi zapale u neku opasnost. A što se tiče toga
da se na kraju još više djelovanja tumači kao najveće prijestupe: kad bi Vaše posvećeno
veličanstvo predobrostivo naložilo, spreman sam položiti račun o svakom pojedinačnom [djelu].
Da su [ta djela] u stvarnosti bila toliko zla i nevjerna kakvima se razglašavaju, svatko mudar
može prosuditi da ih sigurno ne bismo bili javno iznosili pred gradskim kaptolima, kloštrima i
samostanima, nego bismo ustanak njegovali u strogim i tajnim granicama te se ne bismo
prijevremeno zaletjeli. Upravo je po tome baš najviše očito da u našim dušama nikad nije bilo
slične izopačene namjere. Naime, uz tolike progone provedene protiv nas – čak i prije nego se
stvar saznala – i uz razaranja svih dobara, nismo pružili ni najmanji otpor, niti smo isukali sablje
u vlastitu obranu. Hvalili su se, dapače, naši protivnici i jasno su smjerali prema tome da nas
dovedu u očajno stanje, poput gospodina karlovačkog generala zbog njegova nezrela pljačkanja
po plemenitaškim kurijama, pri čemu je jednu gospodina Bukovačkog spalio do temelja, a njega
prisilio da iz čista očaja pobjegne u Tursku. Bog zna kolika ćemo zla i štetu trpjeti od njega, kao
što u najvećoj mjeri prijeti u svom posljednjem [pismu], koje grof ban ima kod sebe. Inače, da
nije uslijedio ovaj napad, naravno da bih se još onoga dana bez sumnje pobrinuo da se samog
[Bukovačkog] uhvati i milom ili silom dovede u Čakovec. Naime, iako bismo bili mogli iznaći
lak način otpora protiv razjarenih zatirača našega naroda, ipak smo iz poštovanja prema vojsci
Njegova posvećena veličanstva željeli, pognutih ramena i suznih očiju, radije gledati svoje
ruševine i osobnim pojavljivanjem iskreno posvjedočiti dužno pokoravanje kao i nepromjenjivu
odanost prema Preuzvišenoj kući.
Stoga, premilostivi vladaru, sve okolnosti toga pothvata, iako na prvi pogled nepovoljne,
ipak nisu imale nikakav drugi cilj osim da pobude glasinu i potaknu radoznalost, kako bi nas ovo
ili ono među sudištima Vašeg posvećenog veličanstva ispitalo tj. pozvalo da damo račun o svojim
djelovanjima. Da smo to bili odbili ili iz prezira zanemarili, na kraju bi bilo uistinu više nego
dostojno i pravedno dokazivati o nama sve opako i zločinačko, također uništavati i zaposjedati
cjelokupna dobra, konačno proglašavati nas osobno pobunjenicima i nevjernicima. Međutim,
ovako smo se našli niti pozvani [pred sud] niti saslušani, nego osuđeni zbog samih lažnih i
zlonamjernih objeda, dapače, ozloglašeni u časti i ugledu zbog provedene ovrhe nad dobrima,
koja neposredno pretpostavlja biljeg nevjernosti. Ipak, daleko bilo od mene toliko lakomislenosti
i drskosti da ne bih pred licem Vašeg posvećenog veličanstva na bilo koji način zatražio da
ispravim svoja djelovanja, već se drage volje, čak i da sam najneviniji, priznajem krivcem te
ustima i srcem zazivam urođenu milost Njegova posvećena veličanstva i smjerno molim oprost,
obavezujući se da ću u budućnosti ostati najvjerniji vazal i najponizniji sluga Njegova
posvećenog veličanstva te da ću u njegovoj preuzvišenoj službi uvijek biti spreman ne samo
rasuti sve svoje, nego i proliti krv i [položiti] život. Time se ponovno smjerno preporučam
milosti i naklonosti Njegova posvećenog veličanstva pa želim živjeti i umrijeti kao
Vašeg posvećenog carskog i kraljevskog veličanstva
najponizniji sluga i vazal
Fran markiz Frankopan,
grof tržački, vlastoručno

41. Drugo očitovanje Frankopana, 3. svibnja 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten -Specialia, fasc. 316, konv. B., sine fol.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 380, str. 235-239.

Drugo očitovanje ili priznanje grofa Frankopana. Beč, 3. svibnja 1670.

Posvećeno carsko i kraljevsko veličanstvo, gospodine gospodaru premilostivi!

Budući da sam u svom prethodnom očitovanju samo jednostavno izložio nastalu pomutnju i
njezine uzroke i povode, a sada sam vođen iskrenom i nepromjenjivom odanošću Vašoj
preuzvišenoj kući procijenio neophodnim da smjerno iznesem i stvarno stanje stvari te da za
dobro Njegova posvećenog veličanstva ispripovijedam što je uslijedilo, ponizno moleći neka bi
se Vaše posvećeno veličanstvo preblagonaklono udostojalo ovo sadašnje istinito i čisto
očitovanje pohraniti u svoje carsko srce.
Potpuna je istina, premilostivi care, da ni na koji način nisam bio svjestan započetog
odaslanstva turskome caru; naime, zbog jedinstvene sumnje koju su uvijek imali prema meni,
čuvali su ga kao najveću tajnu. Iako mi je gospodin ban na određeni način otkrio svoju namjeru
nakon što je dogovor već utvrđen te iako je vrlo odlučno ustvrdio da ona ni na koji način nije
protivna kršćanskoj pobožnosti i odanosti Vašem posvećenom veličanstvu, već da postoji čisto i
bistro zbog razloga navedenih u prethodnom očitovanju, ipak sam lako shvaćao da se rečeni grof
preda mnom pretvara i u nutrini gaji druge zamisli i spletke. Stoga sam mu se počesto obraćao,
neka se udostoji bez pretvaranja i prijevare razotkriti svoj naum, a možda će mu i moji savjeti
biti, ako ne korisni, barem ne štetni; međutim, pokušaji bijahu uzaludni i samo se povlačio na
prijašnje odgovore. Budući da se protivno njegovu očekivanju nisu pojavljivali ni pretpostavljeni
[sudski] pozivi ni željene objave ni sa jednog sudišta, nego su se via facti, bez ikakva prethodnog
ispitivanja predmeta razarala i osvajala sva njegova dobra i ona njegovih pristalica, konačno je
razjaren srdžbom i bijesom odlučio provesti u djelo savez koji je Bukovački utvrdio s Turcima te
mu je odmah, dok je on boravio u Turskoj, napisao da počne okupljati turske graničare u po
mogućnosti što obimnijem broju. Poslao je pak žurna pisma bosanskom i kanjiškom paši, tražeći
potpore i pomoć u četama, duha odlučna da se svakako želi osvetiti svojim napadačima, što bi
doista i bilo uslijedilo uz krajnje zaplitanje situacije. Međutim, obojica su se paša vrlo uljudno
ispričala tvrdeći kako oni, dapače, znaju da grofa Zrinskog i njegove bližnje najmoćniji turski car
prima u milost i zaštitu s najvećim poštovanjem, no da ipak pružanje tražene pomoći nikako ne
stoji u njihovoj moći dok se s počasnim izaslanicima i povlasticom hatišerif ne pojavi kapidži-
baša, za kojega čuju da će uskoro doći, ili dok [pomoć] u međuvremenu ne naloži budimski
vezir. Međutim, ako je [Zrinski] u tolikoj žurbi, neka im pošalje svoga sina za taoca i osiguranje,
pa neće propustiti punom brzinom pritrčati u pomoć; jer bi tada i bez toga [hatišerifa] bio
ostvaren taj jedan od uvjeta koje je Bukovački zastupao. U to je vrijeme, prema savjetu
kanjiškog paše, u Budim bio poslan neki brat franjevac zvan Gabriele Tomasi s istim ciljem, a
njega je [Zrinski] čak smjesta želio opozvati s puta, čim je shvatio da je uvjet slanje sina, što je
inače gore spomenuti Bukovački prešutio. Turci, međutim, nisu izdali [povlasticu], o kojoj do
dana današnjeg nema nikakve daljnje vijesti. Napokon se gospodin ban prvo našao zapleten u
najvećem škripcu te jasno spoznao da je zaveden podmuklim savjetima Bukovačkog i drugih
huškača, a onda se, vrteći se između nade i straha, počeo savjetovati sa mnom i na sljedeći mi je
način razotkrio sve svoje skrovite spletke: „Moj preljubljeni gospodine brate, nalazim se u posve
beznadnom stanju i ne vidim načina kako se mogu osloboditi; naime, čim me, prvo, onaj prokleti
čovjek Bukovački uvjerio o svojim sretno završenim pregovorima i da je vrlo moćna turska
pripomoć spremna, bez ikakva sam razmišljanja to dojavio u gornje dijelove Ugarske, neka ni na
koji način ne saslušaju carske povjerenike niti im povjeruju, nego neka se uporno i
nepokolebljivo drže svojih zahtjeva. Naime, [neka znaju da] postoji prilika da se, ako već ne na
miran način, silom oružja i korištenjem vojne moći iznude sve zadovoljštine, prošire granice
Kraljevstva, konačno, da se sloboda domovine i vjere unaprijedi. Neka samo hrabro ustanu i
pokažu se muškarcima; nije vrijeme za odugovlačenje. Ja doista već stojim spreman i u
nadolazećim danima namjeravam provaliti u nasljedne pokrajine pa se stoga bojim da ne bi oni
potaknuti mojim podbadanjem pokušali kakvo neprijateljstvo prema Nijemcima prije vremena.
2. Grofa sam Tattenbacha stavio u svoju službu, a on je vrlo odano obećao stati uz mene,
koliko mu bude moguće, novcem, oružjem i vojnicima (a s tim je ciljem i bio osnovan savez
među njima, premda je iz zlobe u zavjernici izostavljen datum). On je već okupio snažan tabor
osoba višeg i nižeg položaja te se pobrinuo da mi se kaže neka u sljedećih četrnaest dana krenem
s izvršenjem svega što imam na umu, jer će kasnije biti uzaludno i svatko će se brinuti za sebe; a
začas bih mogao, iznenada navaljujući, vrlo lako osvojiti Radkersburg, Ptuj i sam Graz.
Međutim, budući da uviđam da je on sam zatočen, bojim se da ne oda stvar.
3. Izbornom sam knezu Mainza u dosta opširnom obliku iskazao svoju namjeru za
dobrobit kralja Francuske.
4. Francuskom sam poslaniku u Mletke pisao i onamo uputio svoga dominikanca oca
Bargilija (koji je pod lažnim imenom opata Palmerinija išao u Poljsku) radi poticanja posebne
potpore, prema obećanju.
5. Gospodina Sárkánya, vicegenerala grofa Batthyányja, naveo sam na odanost meni tako
da će sve navedene graničare držati spremnima na moj mig.
 6. Mletačku sam se Republiku također pobrinuo potaknuti s različitih stanovišta, a i druge
sam sa svih strana navodio na podizanje pomoći.
Stoga će ove moje djelatnosti takve kakve jesu postati poznate carskome dvoru te se na
kraju ne mogu nadati nikakvom opstanku. Sigurno, dakle, prije nego krvnik svojim rukama
unakazi moje tijelo, hoću radije pokušati sve do kraja. Već sam lišen sveukupnih dobara, izgubio
sam čast i ugled, a glavu, koja mi jedino preostaje, želim žrtvovati u nekom pamćenja vrijednom
činu. Zbog toga sam čvrsto odlučio otposlati svoga sina pa ako nužda bude zahtijevala, spreman
sam prigrliti samu muhamedansku vjeru: na taj bih se način spasio, a za svaki povoljan uspjeh
mogu zahvaliti sebi. Uistinu, turska je sila s tri strane odlučila razoriti carske pokrajine. S jedne
Ugri, Transilvanci, Vlasi, Moldavci, donji Tatari, paša Silistre i onaj iz Velikog Varadina: njihova
će vojska napasti Moravsku, Šlesku i Češku, čiji će se stanovnici lako razjariti i podići [uz nas].
S druge će strane veliki vezir sa svojom vrlo moćnom vojskom prodrijeti izravnim putem kako bi
opsjeo Beč, koji će također lišen pomoćnih snaga morati pasti. S treće ću ja sam, s bosanskim,
kanjiškim, požeškim i hercegovačkim pašom, koji su već po nalogu turskoga cara stvarno
raspoređeni pod moje zapovjedništvo, dodavši također svoje vlastite i druge [snage], čiji se broj
sabire odasvud, uspostaviti značajnu oružanu silu da bih navalio na susjedne nasljedne pokrajine,
koje bih i više nego sigurno mogao osvojiti bez ikakva otpora samo zbog oprosta izvanrednih
nameta. Naime, u Štajerskoj velika većina prignutih koljena čeka priliku; u Kranjskoj nemam
nikakve sumnje da će se sam knez Auersperg, vrlo nezadovoljan dvorom i u potrazi za osvetom,
dobrovoljno ponuditi, a u tom će se pogledu i brat, a pogotovo i ostali, vrlo rado složiti. Stoga će
se ovo u kratkom vremenskom razdoblju odviti [nama] na ruku, a vjerujem da je sve to već
usuglašeno između njih te da ne očekuju ništa drugo doli početak zbivanja. I tako, gospodine
brate, velikodušno izlažemo svoje grudi za taj pothvat, i nema drugog načina za postizanje slave
i ugleda, a još manje za mogućnost uzdizanja našeg položaja.“ Nije nedostajalo ni prokletih ljudi,
koji su tu bezbožnu i izopačenu namjeru podupirali svim silama i iz dubine srca ohrabrivali.
Bi li se – premilostivi vladaru! – Vaše posvećeno veličanstvo preblagonaklono
udostojalo svojom urođenom mudrošću i dubokoumnom prosudbom dobro odvagnuti i razmisliti
o ozbiljnosti ovoga predmeta: koje je i kolike motive trebalo pronaći kako bi se odvratio toliko
zlonamjeran i neprijateljski napad, i kolike je muke i znoj morao biti sposoban proliti očajan
čovjek, dok ga samog nisam uzmogao potaknuti na ispravan put i poniznu molbu dužnu Vašem
posvećenom veličanstvu, kao što se u velikoj mjeri može razumjeti iz onog preuzetnog
nabrajanja točaka poslanog po velečasnom ocu Forstallu, dakako u mojoj odsutnosti i bez moga
znanja. Neka se također Vaše posvećeno veličanstvo uvjeri da se gospodin ban bez mojih
preusrdnih nagovora i osobne pratnje nikad ne bi bio odlučio na ulazak u Beč; dapače, počeo je
oklijevati kad je već bio na putu i naumio je skrenuti prema Gornjoj Ugarskoj. Priznajem, „hvala
se u vlastitim ustima kalja“ i daleko bila od mene tolika oholost da bih sebi želio pripisati ikakve
zasluge iz tog dužnog i kršćanskog djelovanja: smjerno molim jedino to, neka bi mi Vaše
posvećeno veličanstvo htjelo čvrsto vjerovati, otklonivši svaku sumnju, da se taj posao odvio
potpuno prema iskazu. Ako bi se [Veličanstvo] poželjelo još više osvjedočiti u istinitost moje
poštene odanosti i ovog ovdje nepristranog očitovanja, neka se udostoji pozvati pred sebe
gospodina Franju Ivanovića, ranije križevačkog, a sad legradskog potkapetana: on će kao
poznavatelj svih tajni grofa bana moći opširnije svjedočiti. Naime, iako sam, premilostivi
vladaru, zbog svojih nepromišljenih izmišljotina i izjava koje je stanje stvari zahtijevalo upao u
krajnju nemilost i ozlojeđenost kod Vašeg posvećenog veličanstva, ipak u stvarnosti, kunem se
besmrtnim Bogom, nisam propustio učiniti barem sve ono što bi pristajalo poštenom muškarcu i
preodanom vazalu. Dva su pak razloga zbog čega to nisam prije objelodanio: prvi, da mi je to
grof ban bio priopćio pred samo 15 dana; drugi, da me ni na koji način nije želio pustiti samog, a
sâm nisam imao prilike poduzeti takav put zbog nedostatka novaca i drugih potrepština, dok se
on pobrinuo da presretne pisma odasvud.
Dodajem na smjerno razmatranje to da su meteži nastali u Gornjoj Ugarskoj ulančano
povezani s ranije spomenutim spletkama grofa bana, i iznad svega se bojim da je samo
zarobljavanje gospodina pukovnika Starhemberga povezano s time. Stoga mi se čini pravim i
pravednim da onaj tko je uzrokovao zlo bude obavezan iznaći i prikladan lijek, te bih se skoro
usudio reći kako vjerujem da – kad bi gospodin ban napisao ozbiljno i pravovaljano pismo knezu
Rákóczyju, a Vaše posvećeno veličanstvo htjelo mojoj osobi pokloniti samo toliko povjerenja da
mi priključi jednog ili dvojicu gospode savjetnika – budući da u tom predmetu imam temeljita
saznanja, ne samo da mogu rečenog gospodina grofa izbaviti iz ruku kneza, nego i te ustanke
privesti u razborito stanje, osobito ako bi se Vašem posvećenom veličanstvu svidjelo pristati na
prikladne ustupke. Kad bi se ti ustanci mogli smiriti i utišati, ne bi se trebalo bojati turske
najezde. Naime, prema njegovu [turskom] vlastitu priznanju, po pravu i zakonu nema nikakav
dostatan razlog voditi rat protiv Vašeg posvećenog veličanstva, osim ako bi bio pozvan u pomoć,
jer je ipak obavezan štititi one koji su mu vjernošću odani, i pod tim bi izgovorom bio spreman
prekršiti mir. Pri tom se koraku, međutim, ne bi smjelo odugovlačiti ni dana ni časa; naime,
bojim se da bi ti krajevi, ako čuju kako im se približava vojska Vašeg posvećenog veličanstva,
zbog straha od gubitka slobode zapali u svaku krajnost i utvrdili neopozivo savezništvo s
Turcima, o kojem do sada nemam sigurna saznanja bi li u stvarnosti i uslijedilo. Ako moje snage
vrijede za neku korisnu službu, neka Vaše posvećeno veličanstvo premilostivo nalaže: spreman
sam, dok god budem živ, s punom iskrenošću i neokaljanom odanošću proliti i posljednju kap
krvi u Vašoj preuzvišenoj službi. Time se preponizno podvrgavam naklonosti i milosti Vašeg
posvećenog veličanstva.
Vašeg posvećenog Veličanstva
najponizniji i najodaniji vazal
Fran markiz Frankopan,
grof tržački, vlastoručno

42. Treće očitovanje Frankopana, 4. svibnja 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten -Specialia, fasc. 316, konv. B., sine fol.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 390, str. 244-245.

Treće očitovanje ili priznanje grofa Frankopana. Beč, 4. svibnja 1670.

Posvećeno carsko i kraljevsko veličanstvo, gospodine gospodaru premilostivi!

Nakon što je jučerašnje očitovanje već zgotovljeno i ponizno poslano, pali su mi na pamet
sljedeći detalji: naime, kako se gospodin ban u odsutnosti grofa Breinera, koprivničkog
pukovnika, preko nekog vojvode Géczyja pobrinuo o predaji te tvrđave dogovoriti s gospodinom
Lubeckom koji je u to vrijeme ondje zapovijedao, te ga je, [Breinera], najvećim obećanjima i
uvjeravanjima pokušavao zbaciti, potičući s tim ciljem određenog franjevca, gvardijana u tom
mjestu, kao pouzdanika, a ujedno, kako mislim, i ispovjednika gorespomenutog zapovjednika. O
tom će predmetu gospodin Franjo Ivanović imati još opširnija saznanja. Slično je tako odaslao
gospodina kapetana Stjepana Ivanovića, starijeg brata Franjinog, unijatskom episkopu koji je
boravio u Križevačkoj pukovniji, kako bi on svojim djelovanjem i posredovanjem sve ondašnje
Vlahe pripremio na novačenje, kao što se radi toga da ih više potakne i probudi im želju
pobrinuo da se sastavi određena povlastica, obogaćena vrlo širokogrudnim uvjetima,
proglašavajući sve uglavke u kojima su mu Turci dali ustupke. Ja sam tu povlasticu trebao pružiti
na uvid rečenom episkopu, kako bi što bolje bio u stanju provesti naum. Ono otvoreno pismo
nosio je otac Gabriele Tomasi te je nanovo bilo doznačeno na ruke grofa bana. Također, [ban] se
pobrinuo da se na sve strane raspača određeni pečat kao potvrda i nepovrediv dokaz za sve što bi
u njegovo ime dogovorili [njegovi] pristalice. Više mi zasada ne pada na pamet. U međuvremenu
ponovno smjerno preklinjem Vaše posvećeno veličanstvo neka me premilostivo ispriča zbog
zakašnjelosti ovog otkrića: bilo mi je, naime, nemoguće to prije dati do znanja, jer sam se i sam
našao zaveden prijetvornim izjavama grofa bana i tek mi je ovih posljednjih dana prvi put
priopćena stvarna namjera njegova srca, pa u konačnici nisam mogao niti pisati, niti na bilo koji
način dojaviti. Dapače, da priznam istinito, premilostivi vladaru, u Čakovcu bih se nalazio u
krajnjoj životnoj opasnosti i najvećem škripcu, da su i nešto najmanje mogli opaziti na meni.
Zbog toga padam ničice pred Vaše carske noge i preponizno zaklinjem naklonost i milost
urođenu Preuzvišenoj kući, ostajući uvijeke Vašeg posvećenog veličanstva
najponizniji i najodaniji vazal,
Fran markiz Frankopan, grof tržački, vlastoručno

P. S. Pada mi na pamet u vezi s grofom von Tattenbachom i njegovim pristalicama, ili s urotom
provedenom u Štajerskoj, da je gospodin Giovanni Battista Loccatelli mogao i morao imati točno
saznanje. On je uistinu jednom, nakon što je već uslijedilo odaslanstvo u Tursku, s gospodinom
banom vrlo povjerljivo išao u Kranichsfeld grofu Tattenbachu, glumeći preda mnom da njihov
put smjera drugamo. Slično ga se također prije i nakon tog sastanka dosta često slalo u te
krajeve, a u konačnici su baš u najvećoj mjeri koristili njegovu pomoć. Što su pak bili
dogovarali, to mi nipošto nije poznato, niti sam i najmanje upućen u te stvari: naime, očito je sam
gospodin Locatelli izazvao kod grofa bana najveće nepovjerenje prema meni.

43. Četvrto očitovanje Frankopana, 6. svibnja 1670.

 ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten -Specialia, fasc. 316, konv. B., sine fol.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 391, str. 245-246.

Četvrto priznanje grofa Frankopana. Beč, 6. svibnja 1670.

Premilostivi vladaru!

Kako bi Vaše posvećeno veličanstvo bilo upoznato sa sudionicima i onima koji kao priključeni
grofu banu postoje u našem kraljevstvu, želio sam ih imenovati jednakom iskrenošću i odanošću
kao prije.
Prvenstveno su zavodnici i pokretači odaslanstva na Osmansku Portu bili: kapetan
Bukovački, kapetan Berislavić mlađi, kapetan Malenić, kapetan Čolnić i gospodin Pogledić.
Kasnije su u savez pristupili gospodin Stjepan Gereczy, kapetan Črnkoci, kapetan Gotthal, oba
brata Stjepan i Franjo Ivanović: ovaj je posljednji bio postavljen za kapetana dvorca i gospodin
mu je ban pružao najveće povjerenje te ne sumnjam da su mu bile povjeravane sve duboke i
skrivene tajne. Postoje, dapače, i mnogi drugi nižega staleža koje se ne bih pouzdano usudio
poimence popisati. Napokon, da jednom riječju zaokružim, da je posao išao svojim tijekom i da
gospodina bana nije duboki očaj skrenuo s puta, pridobio bi veći dio Kraljevstva bez otpora. Svi
su oni gore spomenuti, premilostivi vladaru, na dužnosti kao časnici Kraljevstva i bana te su
podvrgnuti njegovom zapovjedništvu. Oni su, da istinu kažem, više zavedeni prijetvornim
izjavama gospodina bana, nego što su se dobrovoljno priklonili, a čim su pak spoznali da je
namjera gospodina bana u stvarnosti različita od riječi i očito nekršćanska, odmah su se počeli
povlačiti i nanovo se priklanjati odanosti i vjernosti Vašem posvećenom veličanstvu. Tako
ubuduće ne treba ni najmanje sumnjati u njihovo postojano i neokaljano ustrajanje [u vjernosti],
izuzevši Bukovačkog, koji je zajedno sa ženom pobjegao u Tursku u očaju zbog progona
karlovačkog generala, a sada je, prema njegovom vlastitom pismu koje ima gospodin ban, trebao
opet posjetiti turskoga cara, kao i velikog vezira. U ostalome se neoskvrnjivo zaklinjem da
nemam više nikakvih saznanja o daljnjoj zavjeri, ili sudionicima, ma gdje bili. Iznova se
preponizno preporučam u naklonost i milost Vašeg posvećenog veličanstva te nudim život i krv u
Njegovu preuzvišenu službu. Naime želim živjeti i umrijeti kao Vašeg posvećenog veličanstva
najponizniji sluga i najvjerniji podanik, Franjo markiz Frankopan, grof tržački, vlastoručno.

44. Izvod iz iskaza Hansa Erasmusa Tattenbacha protiv Petra Zrinskog, 7. svibnja 1670.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 319, konv. E., fol. 56r -57v.
Izvod iz Tattenbachovog iskaza od 7. svibnja 1670., u vezi s onime što je Zrinski njemu,
Tattenbachu, rekao kod Locatellija u utvrdi i na mostu u Lapšini.

Iz Tattenbachovog iskaza 7. svibnja 1670.

Kad su se on – Tattenbach – i Zrinski susreli kod Locattelija na utvrdi Lapšina te tamo na mostu
razgovarali o raznim novim vijestima, već tada se raspršila novost da je preminuo princ u
Španjolskoj, da će Njegovo veličanstvo, naš premilostiv gospodar, ići u Španjolsku te prepustiti
vladu carici udovi i možda Auerspergu. Na to je Zrinski rekao, ne bih htio da kraljuje žena; u
Čakovcu ti želim nešto pokazati, ako mi hoćeš biti vjeran i šutjeti i ne izdati me, mogli bismo
sklopiti savez, kao što ga ja već imam, a tebi će mnogo koristiti za napredovanje. Narednoga
dana ništa se o tome nije govorilo; potom, ni trećega dana u […] nije se ništa planiralo u vezi
toga, osim što mu se Zrinski često tužio da Mađari i Hrvati baš ništa ne znače Dvoru, da ne mogu
dobiti nikakva imenovanja, niti napredovati u druge visoke službe; da francuski kralj nije
naklonjen Njegovom carskom veličanstvu, ali da je njemu, Zrinskome, itekako dobar prijatelj te
da se Ugri drže zajedno. Četvrtoga dana da je Zrinski spomenuo savez za koji je Tattenbach
smatrao da je potekao od Nadásdyja, ali nije ništa mogao pouzdano reći. Unatoč tome, da je
Zrinski rekao: ovo je [savez] Nadásdyjev, a ovo je Wesselényijev.
Petoga dana da je Zrinski njemu – Tattenbachu – samo pročitao i diktirao, ali nije ga ništa
nagovarao, kao ni iste večeri jer su imali vrućicu, nego je tek drugoga jutra, na poticaj Zrinskoga
prepisano, potpisano i predano, na što je Zrinski, koji je sjedio pored njega, to također potpisao i
uručio njemu, grofu. Kad se to dogodilo, grof Zrinski mu je o vremenu kad bi promjene trebale
nastupiti pritom rekao: „vidjet ćeš da će se čudesa događati, i svatko će grabiti što god bude
mogao, a već ću ti reći čim sam budem nešto određeno znao“. Također da je grof Zrinski rekao
da se dobro poznaje s Gremonvilleom te da će se povremeno sastajati u nekom vrtu u Beču.
Nadalje, kad se pričalo o toj točki, da je grof Zrinski rekao: “ne sumnjaj: imat ćemo novaca
koliko želimo“. Također, kad je spomenuti Tattenbach grofu Zrinskom odgovorio da je to opasna
stvar i da nema doli jednog Zrinskog, koji gotovo ništa ne vrijedi, [Zrinski] je odgovorio: ti se
ništa ne brini o tome, Zrinski neće biti sam, nego [će biti] i mnogi. .

45. Iskaz Franje Ivanovića, 12. svibnja 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 316, konv. B, sine fol.
Prijepis izvornika objavljen u Rački, Acta, br. 411, str. 256.-259.

Dana 12. svibnja 1670. u glavnoj tvrđavi Koprivnici ponovno je ispitan gospodin Franjo
Ivanović na milostivu zapovijed gospodina generala stražmeštra i obnašatelj službe generala
grofa Breinera, kako slijedi:
1. Na prvu točku očitovanja koji je gospodin grof Frankopan dao u Beču Ivanović odgovara da
se poziva na sedmu točku iskaza koji je ovdje dao 5. spomenutog mjeseca svibnja i ustraje na
tome.
2. Na drugu točku spomenutog očitovanja gospodina grofa Frankopana itd. – da bi, kad bi
izumrla linija gospodina grofa bana itd. Petra Zrinskoga, ovo Kraljevstvo Hrvatske moglo po
vlastitoj volji izabrati drugoga vladara, no da bi potvrda odluke bila u rukama turskoga cara:
Ivanović odgovara da nikada ništa nije čuo o tome.
3. Na treću točku više puta spominjanog očitovanja gospodina grofa Frankopana itd. – da se
očuva nepovredivost katoličke religije – Ivanović odgovara da svakako ostaje pri trećoj točki
iskaza koji je dao.
4., [5., 6.] Međutim, na četvrtu, petu i šestu točku odgovara da je u vezi s tim točkama već
izvijestio u 6. točki svojega iskaza, i to potvrđuje.
7. Na 7. točku, vezano uz povlasticu odgovara da nije ništa čuo od gospodina grofa bana itd., ali
da je čuo druge ljude da o tome pričaju.
Na izjavu gospodina grofa Frankopana da bi Turci ispunili sve uvjete koji su zauzvrat traženi
samo ako im se na najmanje dvije godine preda jedini sin gospodina grofa bana u Tursku kao
jamac, Ivanović odgovara da nije ništa čuo o tome da bi se sin trebao njima predati, već da je čuo
da se trebaju onamo poslati druge osobe.
Nadalje, na izjavu gospodina grofa Frankopana da iz ovih Krajina treba otjerati njemačke
vojnike odgovara da on – Ivanović – nikada ništa takvo nije čuo, ali da je čuo da je gospodin grof
ban itd. želio ojačati ove Krajine zemaljskim prihodima.
O tome što se gospodin grof Frankopan poziva na to da će on – Ivanović, kao bivši tajni
savjetnik gospodina grofa bana itd., znati pružiti više informacija ako se nešto ne uspije saznati
zbog slabosti pamćenja, odgovara da je već ranije iskazao i napismeno dao sve što zna te da ne bi
više znao ni da ga se ispita pod mukom ili torturom.
Kad su donijeli pismo Bukovačkog gospodinu grofu banu itd. u Čakovec (točno u petak koji je
prethodio dolasku njemačkih vojnika u Međimurje), u kojem je bilo sadržano da gospodin grof
ban itd. nikako ne bi smio postići sporazum s Nijemcima, nego biti pripravan s vojskom i ostati
na sigurnom u Čakovcu, gospodin grof ban je na to pismo odgovorio: „Moj kapetane Bukovački!
Primio sam Vaše pismo i javljam Vam da sam u opasnosti jer je gospodin karlovački general
zauzeo moje posjede i posvuda mi nanio velike štete. Sâm Bog zna čime će navaliti na mene jer
se njemački vojnici svakim danom približavaju Međimurju, a ja nikad nisam bio naklonjen tome
da napustim svojega cara, nego [tome] da živim i umrem pod zaštitom Njegovoga veličanstva
itd. Neka Bog dade razuma Vama koji ste izgubili sve svoje – čak i kad bi život bio izgubljen,
neka bar duša bude zbrinuta.“
On – Ivanović – je u vezi s tim poželio objelodaniti ono što je u četvrtak ranije saznao o toj stvari
od gospodina oružara Zungga, gospodina Helfenberga i ljekarnika Karla (kad su oni stigli na
Dravu i kad ih je on pratio onamo) i što je on osim toga znao. Čim je doveden u Križevce,
izvijestio je o tome gospodina pukovnika grofa Trautmannsdorfa itd.
Gospodin grof Frankopan ponovno se pozvao na to da će on – Ivanović – kao jedan od sudionika
i kao bivši tajni savjetnik najbolje znati pružiti informacije; [Ivanović] na to odgovara da ne zna
ništa tajnoga osim onoga što je ranije iskazao, te da ni u pismu Bukovačkog nema ništa novoga
jer je to sve već ranije objašnjeno i da to shvaća samo kao ponavljanje.
Na treće očitovanje gospodina grofa Frankopana, da se pregovaralo o koprivničkoj tvrđavi i kako
je dovesti do predaje koja se trebala dogoditi u odsutnosti gospodina zapovjednika grofa
Breinera, Ivanović odgovara da o tome ne zna ništa.
I o tome da je Ivanovićev brat Stjepan trebao biti poslan vlaškome episkopu kako bi ga
nagovorio da prevede Vlahe na stranu gospodina grofa bana itd. odgovara da o tome ne zna ništa.
Ali, bilo mu je znano da je prije toga biskup iz franjevačkoga reda Gabriele Tomasi, ranije
spomenut u njegovom – Ivanovićevom – iskazu poslan vlaškom episkopu kako bi ga nagovorio,
i da mu je vlaški [episkop] odbio [taj] pritisak.
Vezano uz ugovor, upitan je nadalje s čime je pristupio gospodinu Jánosu Péteru kako bi ga
privolio da se taj [ugovor] potpiše: u potpunosti opovrgava da [ima veze] s nekakvim ugovorom,
ali [kaže] da je gospodin grof ban njemu – gospodinu Péteru – preko njega – Ivanovića – nudio
položaj kapetana te da je on onamo stigao s takvom naredbom, te kaže da gospodin Péter to nije
htio prihvatiti.
O gospodinu Gušiću ne zna ništa drugo osim da je gospodin grof ban itd. njegovim posredstvom
pregovarao o odlasku gospođe grofice udove iz Čakovca.
Vezano uz drugo o čemu je također bio upitan, kao i uz zapljenu pošte, odgovara da je on bio u
Toplicama kod zapovjednika utvrde kad je pošta bila zaplijenjena kod Varaždina, a da o drugome
ništa ne zna.
Gospodin grof Frankopan u svojem četvrtom očitovanju izvještava o sudionicima: Ivanović
odgovara da ih dobro poznaje, ali da pritom nikada nije vidio Stjepana Gerecija ili o njemu čuo
da bi bio jedan od sudionika. Doduše njegov – Ivanovićev – brat bio je u Međimurju zbog
[obnašanja] kapetanske službe, no čim je shvatio da to [sve] ne izgleda pravično, odmah je
ostavio tu službu i uputio se kući, a nakon toga se pojavio i na Saboru u Zagrebu.
Inače ne zna ništa osim onoga što je iskazao i o čemu je izvijestio, i ostaje na tome: ako je
potrebno to će dokazati i prisegom, te prihvaća premilostiv nalog Njegovog carskog veličanstva i
veliku milost.

46. Prvi iskaz Petra Zrinskog, 26. lipnja 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 301, konv. B, fol. 25r-60v
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 452., str. 279-288.

Iskaz grofa Zrinskoga, Beč, 26. lipnja 1670.

Savjetnici i povjerenici određeni da ispitaju grofove Zrinskoga i Frankopana na premilostivu su

naredbu Njegovog carskog veličanstva 26. ovoga mjeseca lipnja od 7 sati ujutro do 12 sati
popodne u stanu tajnoga savjetnika i dvorskoga kancelara gospodina baruna Johanna Paula
Hochera postavili spomenutom grofu Zrinskom sljedeća pitanja:
Prvo je gospodin dvorski kancelar iznio da ga je na naredbu Njegovog carskog Veličanstva
pozvao s ciljem da on u ovoj stvari prizna i objelodani istinu kako bi danas-sutra mogao
odgovarati pred Bogom i u vječnosti.
Na to odgovara da nikada nije imao običaj išta nijekati, jer je već i prije ovoga sve rekao. Dakle,
da će to i sad učiniti.
Prvo: Sjeća li se svojeg prvog očitovanja od 2. svibnja koje je dostavio Njegovom carskom
veličanstvu, a koje mu je predočeno u originalu, i ostaje li pri tome?
Odgovara potvrdno, i da je to upravo to koje mu je predočeno, te dopušta da i dalje ostane pri
tome, no da je od tada sastavio i drugo očitovanje koje ima uz sebe. Kad je gospodin dvorski
kancelar od njega zatražio to očitovanje, dometnuo je da želi prvo pričekati i saslušati točke s
kojima će ga se suočiti pa će ga onda predati. Nato je gospodin dvorski kancelar odgovorio da bi
bilo bolje da ga odmah preda, pa ga je on predao zajedno sa zabilješkama i oboje sâm pročitao te
ujedno zamolio da se to preda osobno Njegovom carskom veličanstvu.
2. Nije li on – grof – dao Locatelliju novac, i koliko?
Odgovara da se to ovako dogodilo: jedno je plovilo uplovilo u njegovu luku Bakar i potonulo.
Budući da sad pomorsko pravo omogućuje da brod i roba koji potonu na nekom teritoriju
pripadnu vlastelinu i da je tamo pronađeno oko 700 francuskih groša, on ih je – grof Zrinski –
dao njemu – Locatelliju – da ih zamijeni. S obzirom pak da Turci nisu željeli prihvatiti taj novac
kao lažan, on ga – Locatelli – još uvijek ima kod sebe. Ujedno se čudi da se prema Locateliju
tako odnosi, jer da je on budala i da je spiskao gotovo sve svoje, inače da bi mogao živjeti kao
grof.
3. Nije li Locatelliju objelodanio i njegovo poslanstvo u Tursku?
Odgovara da nije, da mu nije vjerovao ni u tome, ni nikada ništa ni u čemu drugom.
4. Nije li Locatellija poslao grofu Tattenbachu?
Odgovara da nije, nego [da je poslao] samo svojeg konjušnika na traženje samog grofa
Tattenbacha.
5. Nije li se on – grof – poslužio i kapetanom Caldijem, i u kojoj stvari?
Odgovara da nije; budući da je on [Caldi] kao konjanički zapovjednik zapovijedao konjicom u
Međimurju, djelovao je po naredbama grofice udove; on da je dobar vojnik i da ga nikada nije
poslao ni grofu Tattenbachu, ni u Tursku, ni drugamo. Na kraju, kad se i on počeo opirati, otkrio
mu je svoj plan. I da njega – grofa Zrinskog – nije upozorio njegov dragunski kapetan Burgstorf,
Brandenburžanin, i taj bi se naoružao protiv Spankaua. Kad je Burgstorf rekao da vojnu neće
poslati nadleštva u Grazu, nego samo Njegovo carsko veličanstvo, odustao je od obrane.
6. Nije li se on poslužio Franjom Ivanovićem, i kamo ga je poslao?
Odgovara da ga je dva puta poslao paši u Kanjižu po pomoć, a inače nikamo drugamo.
7. Nije li grof njemu – Ivanoviću – dao da što napismeno ponese u Kanjižu?
Odgovara da nije, nego samo usmeno.
8. Je li on – Ivanović – donio sa sobom odgovor od kanjiškoga paše, i kakav?
Odgovara: samo to da će doći do Mure i tamo se utaboriti, ali da preko ne može i ne želi ići, jer
mu je za to potrebna naredba njihovog cara. Inače, Ivanović je prvi puta onamo išao za sebe i u
vlastitim poslovima zbog jednog zatočenika te ga je on tom prilikom zadužio da se raspita kako
da se on – grof Zrinski – pripremi za tog pašu, kada bi to i kako bilo. Inače mu oni – Turci –
nikada ne bi vjerovali i nisu željeli preko Mure upravo zato što je neprestano onamo slao čete.
9. Kad je odaslao u Tursku?
Odgovara: otprilike u Velikom tjednu, te da je pater Forstall već bio ovdje u Beču kad je on –
Ivanović – po drugi put stigao u Kanjižu.
10. Nije li i konjušnik Rudolph išao s njime – Ivanovićem – u Kanjižu?
Odgovara da jest, prvi put, ali bez zadatka i samo iz drskosti da bi vidio Kanjižu, s dvojicom
trubača, koji su još tamo, i 30 konjanika. Jedva da su stigli do Legrada kad su Turci ubili dvojicu
njegovih vojnika iz Kotoribe. Drugi put je pak s njime – Ivanovićem – pošlo samo 12 konja, i oni
su bili iz Legrada.
11. Nije li ga kanjiški paša tražio da pošalje svojega sina u Tursku?
Odgovara da nije; također, da nije bilo tako čvrstih prijateljstava ili srdačnosti između njih
dvojice kako se to želi vjerovati.
12. Nisu li ga budimski ili bosanski paša, ili netko drugi u ime Turaka, tražili da pošalje svojega
sina u Tursku?
Odgovara da nisu, da je samo Bukovački to jednom želio napraviti bez njegova znanja, kako su
mu dvojica drugih koji su se vratili iz pratnje – dvojac Pogledić i Berislavić – odgovorili na
njegov upit sa smiješkom na usnama, i priopćili su da su to čuli samo od Bukovačkog.
13. Kada je, koga i s kojim zadatkom poslao paši u Bosnu?
Odgovara, jednom Frankopanova slugu Tomu Severovića s pismenim nalogom, osam dana prije
Velikoga četvrtka do turske postaje: da je on u osam dana stigao tamo i nazad, i da ga nije poslao
po pomoć, nego samo da istraži što je Bukovački dogovorio; da je njih – Turke – čvrsto uvjerio
da je on – Zrinski – već pripravan te neka oni – Turci – izvijeste što da napravi. Donio je i vijest
da će Turci krenuti i napasti Beč, bosanski paša Hrvatsku, a drugi paša Ugarsku.
14. Nije li kod Legrada želio napraviti pontonski most?
Odgovara da nije, da nije ni imao sredstava, ali da je dao tamo donijeti dva ili tri pontona te da se
inače pokazalo da se naši plaše upada ako bi naumio napraviti most.
Na to je gospodin dvorski kancelar dometnuo da je Frankopan sâm priznao da je on – grof
Zrinski – poslao u Bosnu po pomoć i tražio podršku: može li onda on – grof – to opovrgnuti?
On odgovara da se on toga zapravo ne sjeća: da je to sâm Frankopan pisao, dakle, da su on i
Ivanović koji je prepisao pismo itekako za to znali. Da nisu tako pisali, paša im ne bi vjerovao
nego bi odaslanog Severovića zadavio. I da on – grof Zrinski – ne zna ništa o tome gdje se
spomenuti Severović trenutno nalazi. Inače da je Severović ovamo došao s grofom
Frankopanom, da je on jedan budalasti Vlah koji mu je prije toga služio kao lakaj, a da je pismo
bosanskom paši potpisao i zapečatio on – grof Zrinski.
15. Ima li pri ruci kopiju toga ili drugoga pisma?
Odgovara da nema – da također nema nikakvo pismo od Turaka osim jednog običnog
kurtoaznog pisamca od bosanskoga paše koje su pribavili Bukovački i dvojac Pogledić i
Berislavić.
16. Koga je, s kojim zadatkom i kada poslao veziru u Budim?
Odgovara, u srijedu ili četvrtak Velikoga tjedna jednoga franjevca, Gabrijelea Tomasija, koji je
prije ovoga bio biskup u Tartariji, kako bi se poslala naredba kanjiškom [paši] da mu se pruži ta
pomoć, te da se franjevac više nije vratio; da je to inače itekako mogao napraviti, ali da više nije
želio; da je imao pisani nalog koji mu je on – Zrinski – naknadno, odmah nakon par sati, poslao
preko dvojice iz Legrada te da je molio samog vezira da tog franjevca ne smatra njegovim
poslanikom. Ta dvojica iz Legrada susreli su ga u Berzenceu, ali se franjevac – kako je priopćeno
– više nije želio vratiti, no ne zna je li od tamo stigao do Budima i je li mu taj paša dodijelio
Turke. Vjerojatno bi se taj često spominjani franjevac ponovno vratio da nije imao Turke na
svojoj strani. Između ostalog, pozvao se i na današnje očitovanje i na to da spomenuti Turci nisu
željeli nazad pustiti franjevca, te da se naknadno poslanstvo dogodilo jer se pokajao.
17. Nije li odaslao i kapidži-baši, i gdje je dotični stanovao?
Odgovara da nije, da je stanovao kod turskoga cara. Na kraju je rekao da se toga ne može sjetiti.
18. Je li se i o čemu dopisivao s vicegeneralom Sárkanyem?
Odgovara da je on – Sárkány, kad je umorio svoju ženu, došao je do njega – grofa Zrinskoga, a
Zrinski mu je [otkrio] svoju namjeru i rekao da ne zna što da uradi, jer njega – Zrinskog –
posvuda progone. [Upitao ga je] želi li mu on – Sárkány – pomoći ako se naoruža, kakav bi mu
savjet dao, i tomu slično, itd. Nato mu je on – Sárkány – savjetovao da se naoruža i obećao mu je
pomoći; [Sárkány] je ženu umorio zbog Batthyánya krajem korizme i nakon toga je stigao njemu
u Čakovec. [Zrinski] se s grofom Batthyányem nije dopisivao, a kasnije nije vidio ni čuo ni
Sárkánya, niti je štogod o njemu čuo osim što je na svojem putovanju ovamo [čuo] da ga
Batthyány posvuda progoni i da želi poharati njegovu kuću.
19. Nije li nekoga odredio za povjerenstvo koje je prethodnoga mjeseca ožujka zasjedalo u
Banskoj Bistrici, te koga i s kakvim naputkom?
Odgovara da jest, Andriju Šikloša, s pismima nekolicini Ugara koji su bili vođe pobune, npr.
Pálu Szepessyju, Mátyásu Songehayu i drugima koje nije sve znao imenovati, [s naputkom] da se
ne organiziraju jer njemu tako loše ide; ujedno da im je otkrio što želi napraviti. Sve u svemu, on
ih je potaknuo, ali ne zna je li on – Šikloš – stigao onamo. Sâm je sastavio mađarska pisma, ali
na njih nije dobio nikakav odgovor; to je bio njegov najveći grijeh počinjen iz očaja, a ovi iz
Gornje Ugarske pak ništa nisu napravili po tim njegovim pismima kao što je on očekivao, jer su
već i bez toga bili spremni.
20. Koga je u vrijeme korizme poslao Rákóczyju?
Odgovara da se ne može prisjetiti ni da je odaslao ni koga je poslao; u tom poslu nije ništa ni
pisao ni poslao [ikoga] osim rečenog Andriju Šikloša.
21. Kakav je savez sklopio s knezom Rákóczyjem?
Odgovara da o nikakvome ne zna ništa.
Na to je gospodin dvorski savjetnik inzistirao: kako je to moguće kad postoje ljudi koji su primili
njegovu prisegu?
Odgovara i ponovno niječe.
Gospodin kancelar ponavlja: postoje pisma njegove kćeri, kneginje Rákóczy, u kojima ona piše
da je već griješila na traženje i zapovijed njega – grofa Zrinskog – i da je zatočila pukovnika
Starhemberga.
Odgovara i ponovno niječe te ustraje u nijekanju: nimalo – kći može pisati što želi; da on ne zna
ništa o tome osim toga što je njega – Rákóczyja – potaknuo na oružje posredstvom Andrije
Šikloša, ali da na to nije dobio nikakav odgovor.
22. Nije li tražio neke kršćanske kneževe i moćnike novac i pomoć?
Odgovara: jednom izbornog kneza Mainza uz upozorenje da su Turci u pohodu.
Gospodin kancelar: možda postoje pisma, a on – dvorski kancelar – smatra njega – grofa
Zrinskog – dovoljno plemenitim da kaže istinu.
Odgovara da je pisao izbornom knezu Mainza nakon što je primio vijest da su Turci krenuli u
pohod protiv njega, a da protiv toga Njegovo carsko veličanstvo nije htjelo ništa poduzeti. Stoga
je molio [izbornika] da mu ili iz Francuske ili drugdje pribavi nešto novaca jer će se inače morati
podvrgnuti Turcima. Tijekom korizme dao je odaslati takvo pismo na latinskome jeziku, pa je –
kako mu se čini – to napravio i napisao, ali nije primio nikakav odgovor na to.
23. Kome je nadalje pisao?
Odgovara: jednom francuskom izaslaniku u Veneciji, također radi novaca, prije Velikog tjedna,
ali [on] na to nije ništa odgovorio.
24. Kome je još pisao?
Odgovara: prošle godine putem jednoga Poljaka u Francusku kad je on – Zrinski – bio u Prešovu
s gospodinom grofom Rottalom. Taj je Poljak bio dobro primljen u Francuskoj, i on je njemu –
grofu Zrinskom – poručio da će jedan od francuskih pristaša postati poljskim kraljem. Zbog toga
je grof Zrinski putem njega u Francuskoj dao tražiti pomoć i novac, s jamstvom da će on – grof
Zrinski – potom zajedno sa svojima i s Poljacima podići rat protiv Turaka; da se to dogodilo prije
godinu dana i to bez ikakve druge namjere osim da se pokrene rat protiv Turaka.
25. Nije li se on posredstvom toga Poljaka u Francuskoj tužio na cara zbog njegovog
ugnjetavanja i nedostatka inicijative i općenito od njega – kralja – tražio pomoć?
Negira, a gospodin kancelar ustraje; na kraju je iznio da su se Ugri, osobito dvojica, zbog toga
potužili protiv njega – Poljaka.
Gospodin kancelar: nije li on – grof Zrinski – znao za takvu pritužbu?
Odgovara: niječe i ustraje u nijekanju. Na kraju je priznao i rekao da je samo Ferenc Nagy bio
prisutan kad je on razgovarao s Poljakom, a da je i Rákóczy znao za to; da njemu – Poljaku –
nije dao nikakvu uputu nego samo vjerodajnicu te da je Poljak sâm zabilježio stvari koje treba
obaviti; da ne zna ime Poljaka; da su mu dali 1000 talira: 28 dukata on – grof Zrinski, a ostatak
Rákóczy; da se ponovno vratio nakon pola godine u zimi oko Božića i da nije donio ništa
napismeno, nego samo usmeno, i to obična prazna obećanja, ali ništa protiv Njegovog carskog
veličanstva nego samo protiv Turaka.
26. Zar nije od Francuske dobio novac?
Odgovara: u dva navrata po 6000, ukupno 12000 forinti. To je rekao grofu Rotthalu.
27. Gdje se nalazi taj Poljak?
Odgovara: u Poljskoj na svojim imanjima; nikad kasnije nije bio u Čakovcu kod njega, nego mu
je pisao.
28. Tko je znao za to poslanstvo osim Nagya i Rákóczyja?
Odgovara: Barkóczy i Ferenc Ispán.
29. Nije li on – grof Zrinski – odredio da se i u Poljskoj pregovara oko stjecanja Kraljevstva, s
obećanjem da će u tom slučaju inkorporirati ugarsku krunu toj državi?
Odgovara da nije, da nikada nimalo nije bio naklonjen takvim visokim častima; da je samo želio
da može mirno ostati na svojim posjedima; da Nádasdy nije ništa znao o tom poslanstvu Poljaka;
da se prema njegovom sjećanju Poljak zove Giza, ali da to ne zna točno i da će to najbolje znati
Ferenc Nagy; da ništa o tom poslanstvu nije rekao Gremonvilleu, te da nema kopiju zabilježene
upute.
30. Nije li pregovarao s Venecijom ili nekim drugim?
Odgovara da nije. Pritom je on – Zrinski – dometnuo zašto ga se upitalo za Poljaka kad nije
uhićen zbog toga, nego zbog pitanja oko Turaka.
Gospodin kancelar odgovara da je Njegovo carsko veličanstvo naredilo da se s njime i to
ustanovi.
31. Nije li se i vlaški episkop sporazumio s njime, i nije li bio kod njega?
Odgovara na oba [pitanja] da nije, osim što je bio na pokopu njegova brata.
Gospodin kancelar ustraje: trebao bi bolje promisliti.
Odgovara da je on – grof Zrinski – češće odašiljao [poslanike] njemu – episkopu – te da je i
Frankopan preko franjevca tražio njega – grofa Zrinskog – da ga poveže s njim, no da je on ipak
dao do znanja da želi razgovarati s drugim glavarima.
32. Nije li on – Zrinski – poslao Stjepana Ivanovića njemu - vlaškom episkopu - i nije li mu
obećao velike povlastice ako bi se želio priključiti?
Odgovara na oba [pitanja] potvrdno, te da je Frankopan upravo tako obećao njemu – episkopu –
putem franjevca u ime grofa Zrinskoga. Kad mu je bilo pročitano i ono što je Frankopan u vezi
spomenute povlastice obznanio u trećem očitovanju, po tom je pitanju ujedno priznao i da je sâm
Frankopan izradio tu povlasticu i da mu je kasnije više nije vraćao te je izvijestio i o tome da ju
je Frankopan sâm spalio.
33. Nije li jednom u Koprivnicu poslao vojvodu Géczyja i s kojim zadatkom?
Odgovara da je on – vojvoda – bio u Legradu kad je Franjo Ivanović išao u Kanjižu i da je
Ivanović njemu – vojvodi – sam po sebi, iz vlastitog hira, rekao: „reci svojim poručnicima da
idem u Kanjižu po pomoć, da će Turci zauzeti Koprivnicu i da bi bilo bolje da se Koprivnica
preda grofu banu“. No, da se to desilo bez znanja grofa Zrinskoga i iz Ivanovićeva hira.
Gospodin kancelar čita što je Frankopan u trećem očitovanju pisao o tome.
Odgovara i priznaje ono što se tiče franjevca. Inače je rekao da je on sâm zbog toga doveo
Ivanovića, ali priznaje da je dao moliti potpukovnika Löbenegga da mu se pridruži čim Turci
stignu i da mu preda utvrdu; da je Frankopan s franjevcem koji je bio župnikom u Koprivnici
razgovarao prije njega te da franjevac nakon toga više nije donio nikakav odgovor.
34. Nije li podijelio razne bjanko isprave za potvrdu svoje namjere, i kome?
Odgovara da je to Frankopan tražio kako bi mogao razgovarati s ljudima i zadobiti njihovo
povjerenje. Da Frankopan to nije tražio, ne bi ih nikada izdao.
35. Nije li Poljak pročitao uputu koju je on [Zrinski] sâm koncipirao, i tko ju je potpisao?
Odgovara da nije ništa potpisao.
36. Koje su bile točke?
Odgovara: pritužbe Ugra i zahtjev da bi željeli krenuti protiv Turaka.
37. S kojim je zadatkom poslao svojega konjušnika Tattenbachu i kakav je ovaj odgovor donio?
Odgovara da je sâm Tattenbach tražio Rudolpha pa ga je poslao tamo na to traženje. Putem njega
mu je [Zrinskom] poručio neka ono što namjerava napraviti napravi uskoro jer da će nakon
proteka još 14 dana biti prekasno, s obzirom da je insurekcija u Štajerskoj već bila započela; da
pet pukovnija kreće na njega – grofa; neka on što prije krene prema Grazu i napadne sa strane
koja se spušta prema njemu – grofu Zrinsko, te ga zauzme; da bi on – grof Zrinski – mogao
odmah zauzeti Ptuj kad bi to htio. Tattenbach je i obećao da će posvuda podržati njegov naum.
No, smatra da je to sve uradio samo zato da bi saznao njegov plan.
Na to je gospodin dvorski kancelar njemu – grofu Zrinskome – pročitao pismo od 21. ožujka,
koje je ovaj o tome pisao grofu Frankopanu.
To priznaje i kaže da je to učinio u najvećoj nuždi i iz straha, te da je istovremeno pisao na više
mjesta u Tursku, veziru u Budimu i u Gornju Ugarsku.
Potom je gospodin dvorski kancelar pročitao Frankopanovo drugo očitovanje, drugu točku
vezanu uz Tattenbacha. Na to on priznaje da je uz prethodno znanje zemaljskog glavara s
rečenim Tattenbachom stigao u Kranigsfeld; da je on – Zrinski – onamo [stigao] oko Božića te
da je upravo tada bio u najvećem strahu i da je pokrenuo što je mogao. Tattenbach mu je potom
sve otkrio preko konjušnika, ali i to samo – kao što je gore [rečeno] – da bi otkrio njegov naum.
Vezano uz savez – da je on s Tattenbachom sklopljen prije četiri do pet godina, a da je grofica,
njegova žena, to spalila u strci; inače da nije bio povjerljiv prema njemu, Tattenbachu.
38. Nije li još tko bio uključen u taj savez?
Odgovara da nije; da je na početku savez sklopljen protiv Turaka i da se nikada nije namjeravalo
stati uz Turke, nego ih samo namamiti.
39. Nije li trebao tajnika za takve poslove, i tko je pisao dokumente?
Odgovara da nije trebao, nego da je sve radio sam i da je, uostalom, sve spalio.
Gospodin kancelar čita što je Frankopan u svojem drugom očitovanju iskazao u vezi Venecije i
posredništva dominikanca.
On to priznaje, osim riječi „prema obećanju“.
Također čita šestu točku o poticanju Venecije.
On to opovrgava.
40. Kad se vratio otac Forstall?
Odgovara, na Veliku subotu, a sin je na uskrsni ponedjeljak [krenuo] s njim u Beč. Nakon toga
da se nije dalje dopisivao s Turcima ili išta drugo učinio.
41. Kad je on – grof Zrinski – otkrio Frankopanu svoju namjeru?
Odgovara: prije Nove godine, kad se Frankopan vratio iz Beča, a njegova grofica iz Ugarske.
Nakon toga je ona njemu – grofu Frankopanu – sve otkrila u Zagrebu ili u Ozlju, a on je nato
objeručke prihvatio stvar. Oh, da bar ima to pismo koje mu je napisao gospodin Frankopan – da
je ono uzrok svemu, i da ga je on – Frankopan – toliko čvrsto uvjerio da je otpravio udovu
groficu iz utvrde; da je on – grof Zrinski – sve ono napisao na Frankopanov poticaj. Također da
on – grof Frankopan – nije znao da je on – grof Zrinski – poslao ovamo zagrebačkoga biskupa i
oca Forstalla. Frankopanu je pak rekao da je na njegov zahtjev otjerao oca Forstalla. Njemu –
Frankopanu – osobno nije vjerovao i često se savjetovao s ocem Forstallom kako da se stvar
ponovno smiri.
42. Nije li i grof Orfej Frankopan bio kod njega – grofa Zrinskog?
Odgovara da jest, da je često bio kod njega, da ga je markiz poslao k njemu i da je Orfej desna
ruka Frankopana te vrijedi kao i markiz. Kad je grof Zrinski dobio pismo od Bukovačkog, tamo
je bio i on – Orfej – i tome se toliko jako radovao kao da se anđeo spustio s neba. Markiz da je
sva pisma Bukovačkom i inače u Tursku sâm pisao u ime Zrinskoga, a da ih je Franjo Ivanović
prepisivao, osim vjerodajnica koje je on – grof – dao Bukovačkom da ponese u Tursku.
43. Je li ga markiz nagovarao da i sami pođu u Beč?
Odgovara da mu je on – Zrinski – sâm [to] savjetovao, a da Frankopan nije znao kamo će: nije
naumio [poći] u Gornju Ugarsku jer tada nije znao za razdor stanovnika Gornje Ugarske; da je –
kao što je znano – poslao oca Forstalla s uvjetima; da će napraviti sve što mu Njegovo carsko
veličanstvo zapovijedi; da je na kraju poslao odande i svojega sina, što bi i ranije učinio na savjet
oca poglavara u Varaždinu, isusovca, i kanonika Höfflingera, da ga nije prestrašila
Tattenbachova sudbina.
44. Kad je poslao Bukovačkog u Tursku i tko je za to znao?
Odgovara: između sv. Martina i sv. Katarine 1669., s Pogledićem i Berislavićem i sedam konja;
da o tome nije znao nitko osim Malenića i Čolnića i dvojice koji su s njim putovali. Bukovački
se trebao vratiti do Sveta tri kralja, no on se vratio tek u ožujku, a on je [Zrinski] neprestano
strahovao da će se Bukovački prekasno vratiti s vojskom, nakon čega se on neće moći ni
pripremiti, niti o tome izvijestiti Njegovo carsko veličanstvo.
Gerezi, Črnkoci i Gothal na početku nisu znali, ali su na kraju saznali i ponudili se za sve, a
markiz ih je pridobio na njegovu stranu. On – grof Zrinski –nije znao ništa što je Frankopan
uradio oko prisege na vjernost u Zagrebu, odvoza živeža i ostalog u Hrvatskoj; da mu ništa
takvoga nije zapovjedio, nego da ga je u ime Boga zamolio da ništa ne započinje jer cijelo
vrijeme od zagrebačkoga biskupa čeka dobru odluku Njegovog carskog veličanstva; da sâm
zagrebački biskup u svojim rukama ima pismo Frankopana u vezi prisege i živeža.
45. Kakav je naputak od njega dobio zagrebački biskup?
Odgovara da mu je sve otkrio i dopustio da to nadalje otkrije Njegovom carskom veličanstvu.
Ništa mu nije dao da ponese na put, nego ga je molio da uopće ne dolazi k njemu kako to kod
njegovih podređenih ne bi podiglo sumnju; da o tom poslanstvu njega – biskupa – nije znao nitko
osim Forstalla i samostanskog vikara.
46. Nije li na dan izbora poslao oca dominikanca Bargilija u Poljsku pod lažnim imenom opata
Palmerinija, i s kojim zadatkom?
Odgovara da jest, kako bi tražio plemstvo jer je udova palatina ostavila svoja dobra u Poljskoj
njegovoj rodbini, pa onda i njemu.
47. Gdje se taj Bargilio sad nalazi?
Odgovara da ne zna – da je uzeo nešto novaca od njega [Zrinskoga], da je dobar ekonom i da mu
je bio vjeran; samo čeka ishod svojih poslova, a [Bargilio] neće počiniti nepodopštine.
48. Što je na kraju Bukovački dogovorio s Turcima? Gospodin dvorski kancelar je pročitao
uvjete turskoga cara iz Frankopanovih očitovanja.
On to priznaje, s napomenom da ga je dvojac Bukovačkoga – Pogledić i Berislavić – usmeno
izvijestio onako kao što je priopćeno u Frankopanovom prvom očitovanju.
Također, o slanju sina: na te uvjete je on – grof Zrinski – prije godinu dana sâm ukazao
Njegovom carskom veličanstvu, a Njegovo mu je carsko veličanstvo osobno preko grofa
Rotthala zapovjedilo da korespondira s Turcima.
Na to je gospodin dvorski kancelar priopćio da je Njegovo carsko veličanstvo zapovjedilo samo
da se napiše da Turcima sad nije vrijeme da išta započinju jer su se kršćani već ujedinili.
On: da ta prepiska nije zapovjeđena, on nikada ne bi tamo poslao Bukovačkog.
U ostalome se poziva na grofa Rotthala i ono što se prije toga desilo u Ugarskoj s dotičnim
savezima i drugim.
Na kraju je on – grof Zrinski – dao plemićku riječ da je ovo sve istina i da će to uvijek potvrditi.
Također je potom dao ruku gospodinu dvorskom kancelaru te ujedno predao molbu koja je
predočena pod današnjim datumom uz ostale spise koje je dostavio. Također je molio da mu se iz
Čakovca ovamo dostavi ljetna odjeća i nekoliko bačvi vina.
Molba i zabilješke pak glase ovako:

Neka se pročita:
Dana 27. lipnja grof Zrinski poslao je ovamo meni – Abeleu – jednoga lakaja gospodina
potpukovnika gospodina Hungardta i zamolio me da dođem do njega jer je jučer zaboravio dati
iskaz na još dvije točke. Stoga mi je to želio reći kako bih mogao uvrstiti u zapisnik. Na to sam
odgovorio da je moj milostivo nadređeni gospodin dvorski kancelar, bez čijega znanja, dozvole i
zapovijedi ne smijem k njemu, a još manje smijem od njega nešto usmeno prihvatiti i uvrstiti u
zapisnik. Neka se zbog toga on javi isključivo njemu – gospodinu dvorskom kancelaru – i
postupa prema njegovoj odluci. Na to sam mu dao poručiti da ono čega se još prisjeti sastavi
isključivo pismeno i dostavi njemu, što je i napravio, i to sam gospodinu dvorskom kancelaru
poslao 28. lipnja 1670. Neka se pročita.
 47. Očitovanje Petra Zrinskog uz prvi iskaz, 26. lipnja 1670.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 301, konv. B, fol. 55r-78v.

Očitovanje grofa Petra Zrinskog i prosvjedovanje o svojoj nevinosti.

Potvrdio sam svoju odanost slanjem zagrebačkog biskupa i oca Marka Forstalla Njegovom
veličanstvu, čim sam saznao da je Bukovački postigao dogovor suprotno mojem naumu, ali to
moje nastojanje, taj moj vjerni postupak otjerao me u krajnju nesreću. Uistinu, krivi savjeti
usmjereni na moju propast, pljačka mojih dobara, grabež, izvjesnost da vojska već otvoreno
dolazi kako bi me svrgnula, toliko vremena bez ikakvog odgovora Njegova veličanstva, učinili
su da padnem u krajnji očaj. Pa ipak sam se na pisma Njegova veličanstva i preizvrsnog kneza
Lobkowicza sabrao i iskazao im dužno poštovanje, kako priliči. Bilo bi mi se lako oduprijeti da
sam u srcu hranio namjernu nevjeru i zlobu. Ne sumnjam da će biti mnogih koji hlepe za mojim
uništenjem, koji za sebe žele prisvojiti slavu i hvale se da su me doveli do ovoga, ali oni, ne
poznavajući prilike na granici, objavljuju ono što čuju od pastira preko nekih lakoumnih Vlaha, i
o tome kao o istinitoj stvari obavještavaju Njegovo veličanstvo. Imao sam, kažem, sljedeći način
da se oduprem. U to su vrijeme u Kanjižu došla tri čauša, jedan od turskog cara, drugi od
budimskog vezira, a treći od bosanskog paše, koji nisu iščekivali ništa drugo nego da vide kako
se mi kršćani međusobno ne slažemo, dapače, da zapravo ratujemo. Da su tada vidjeli sukob tako
zapetljan da se ne bi mogao raspetljati, odmah bi budimski vezir u pomoć poslao svoje
graničarske čete, kojima je zapovijedio da budu u pripravnosti. Bosanski paša, on bi napao
hrvatsku krajinu, a sam bi turski car došao u Beograd kako bi napredovao dalje. To je bilo
njihovo mišljenje pa mir nisu željeli kršiti drugačije, nego pod prividom pomoći, jer su ga
obavezni vjerno održavati. Stoga, da moje poslanstvo nije bilo skriveno od njih, neka Njegovo
veličanstvo zasigurno zna da bi oni došli. To pak što sad turski car objavljuje da nije bila njegova
namjera kršiti primirje na dva ili tri neprijateljska poticaja – drugo ni ne može objaviti toliko
oholi tiranin i (s poštovanjem) naduta beštija. Što drugo može objaviti, a da ne kaže sebi na
sramotu: „tako je, želio sam, ali nisam imao načina“. Da sam se, kažem, želio oduprijeti, nije li
se bilo moglo spriječiti prijelaz preko Drave, plovne rijeke toliko jake brzice, s barem deset
pješaka, a onih tri stotine s druge strane, sakupljenih od ljudskog otpada, mogao sam ili potući do
nogu, ili bi, vjerujem, oni vrlo brzo stali uz mene. Njemačka vojska koja je dolazila sljedeći dan,
sastavljena od tri ili četiri tisuće, ili bi mi nanijela malo štete uz gubitke po sebe, ili bi, kad bi se
zadržala u opsadi tvrđave, u međuvremenu vrlo lako [Turci] mogli provaliti u Hrvatsku i
većinom priteći meni u pomoć. Međutim, daleko bilo od mene da bih se toga prihvatio, a i pismo
Bukovačkog koje mi je napisao svjedoči da nisam bio nimalo upoznat sa stvarima koje je on
dogovorio. Oni koji su zavidni mojoj prijašnjoj sreći objavljuju da sam pregovarao i raspravljao s
mnogima prije dolaska Bukovačkog, da sam povrh toga napisao razna pisma, odakle se lako
zaključuje kako sam snovao propast Njegova veličanstva, podjarmljivanje kraljevstava i
pokrajina. Međutim, što sam drugo mogao učiniti nego potvrditi djela i riječi Bukovačkog
njegovim prijateljima, koja su se kasnije dalje razglašavala. Obećao sam Bukovačkom da ću rado
držati njegovu odsutnost u tajnosti, a i nisam mu se usudio otkriti svoje stvarne misli. Naime,
Turci su stalno pod prividom prijateljstva lutali po Krajini, kao i po područjima pod
Varaždinskim generalatom i drugima pa da je njima, kažem, postalo poznato kako se moj duh
okrenuo od Turaka, istoga bih časa uzrokovao smrt svojima, ili bih Bukovačkom dao mogućnost
da djeluje na propast domovine i mene samog, kao što je sam Bukovački izjavio nekim svojim
pouzdanicima. Neki prijatelj Bukovačkog, koji je sam bio došao do naših granica, nanjušio je to
da moj duh nije bio iskren prema njegovu dogovoru. On se odmah vratio i pretpostavljam da se
zatim jednostavno uputio natrag u turske krajeve. Međutim, neka kažu oni koji odmjeravaju
moje korake, kada su vidjeli ili čuli da sam nekome zapovjedio nanijeti neku štetu? Nadalje, ako
su bili tako revni u svojim službama, zašto su protivno svojim naputcima sa mnom postupali
neprijateljski i prijetvorno; zašto nije nitko od njih došao, ili zašto nisu bar nekoga poslali kako
bi ispitali što želim, što činim, što pokušavam, kakve su glasine u domovini – lako smo
jednodušnim stavom o neprijateljskim namjerama Turaka mogli isposlovati propast neprijatelja,
zajedno sa slavom, dobitkom i krajnjom sramotom Turaka. Zašto vijeće u Grazu nije poslalo
koga k meni da bi izvidjelo te novosti, kad sam čak dvaput ili triput tražio tajnika pokrajine,
nekoć tajnika Ratnog vijeća, da dođe k meni, da mu imam izložiti stvari od velike važnosti – ali
niti je njemu bilo dozvoljeno doći, niti su mi poslali ikoga od bilo kakvog ugleda. Ipak sam pisao
istom tom tajniku pokrajine Gallensteinu da imam određene ljude u Turskoj, koji mogu donijeti
nepobitne vijesti o turskim prilikama. Napisao sam isto tako upravitelju Komore Zichyju,
dapače, spomenuo sam baš samog Bukovačkog, da je u Turskoj. Tako, kažem, zašto nisu došli,
ili zadali nekom čovjeku od povjerenja da sazna istinu, nego su se zadovoljili ispraznim
glasinama i lažnim siktanjima ispuniti kršćanski svijet? Sad se neki razbacuju da su čuvari
kraljevstava i pokrajina Njegova veličanstva, da su oni ti koji su me obuzdali, iako oni ni golu
sablju nisu vidjeli trgnutu na uništenje domovine i kraljevstava. Sad odasvud traže svjedočanstva
koja bi me upropastila, dijelom podmićivanjem, dijelom izvrćući dobro na zlo, dijelom
izmoljenim, a dijelom iznuđenim riječima i obećanjima; spise, djela, riječi i izvještaje raznoliko
objašnjavaju i tumače meni na uništenje. Spremni su isto tako vjerovati izmišljotinama žene
moga brata; naime, ovdje je sama grofica udovica prevarena, a preko nje je dvor Njegova
veličanstva loše obaviješten. Grofica je u tvrđavi Čakovec imala svoje pijance, ništarije, koji su
iz određenih razloga bili vrlo neprijateljski raspoloženi prema meni i koji su neprestano i uporno
raznim lažima obavještavali groficu, grofica pak ljude u Grazu i dvor Njegova veličanstva:
odatle tolika galama i uzbuna kršćanskog svijeta. Krila je toj galami dodao moj momak rođen u
Kölnu od dosta dobrih roditelja, koji me zbog žudnje za vinom napustio, a na moju je nesreću u
doba sajma došao u Graz, po običaju obliven vinom, i potpuno je pijan kao sigurno razglasio da
je u Međimurju već 25 tisuća Turaka i da ja s njima dolazim prema Grazu. Stoga nastade galama
i bijeg trgovaca, a momak je na kraju bačen u zatvor jer su od njega željeli čuti da sam ga ja
poslao kralju Francuske. Pa premda je moj kapetan dragonera također tada bio u Grazu i dosta se
zaklinjao da je sve to neistinito i da ne treba vjerovati pijanom dječaku, ipak je nadvladala
glasina, i zavist, te su povjerovali ono što je meni bilo na propast. Svime time zadovoljni
isposlovali su propast moje obitelji i bijednog puka međimurskog, pa i za naš omraženi rod.
Nikome se od smrtnika zbog ove (ako se tako može reći) pobune nije ništa loše dogodilo, osim
meni: ja sam lišen časti, dobra i imanja su mi oduzeti, žena i djeca osramoćeni, moji sluge i drugi
plemići Kraljevstva našli su se uhićeni, zatvoreni i opljačkani. Nije preostalo ništa osim moga
bijednog života, koji kao da se također trude ili oduzeti mi kako bi se zadovoljilo one što mi
zavide, ili me oboriti u vječnu bijedu tegobnog života. Čuo sam da se razglašava i to da je moja
nesretna žena dala sebi izraditi bogataške haljine; meni svakako nije poznat njihov izgled, no
svakako to ne bi mogao reći nitko tko nema otrovan jezik. Naime, to je odlika obitelji
Frankopana. Koliko sam vidio i upoznao Frankopane, svi silno uživaju u odjeći. Znam oca svoje
žene, vidio sam kako je u tri dana mijenjao četiri odijela. Vidio sam svoju svojtu kako čini to
isto, a i ovaj markiz u zatvoru uživa u odjeći. Tako je zavist našla mjesto i zlonamjerno se
siktanje raznijelo po narodu. Osim toga, razglasili su da sam želio svog jedinog sina poslati kao
taoca u Tursku (za Boga, kakvo bih to zvjerstvo bio proveo!). Istina je da sam ga iz udaljenih
kraljeva u Belgiji pozvao k sebi, ali iz tri, pa čak i četiri razloga. Prvo, jer je kuga klijala na sve
strane u onim krajevima, [zatim] jer su se ratovi nesumnjivo zametali na sve strane, jer sam
smatrao da nema sumnje u rat s Turcima i želio sam ga preporučiti nekom generalu, jer sam one
tanašne zalihe koje sam imao želio sačuvati za budući slučaj rata. Razlog pak zašto nisam
proturječio zabludama puka, dapače, čak sam i proširio krivo mišljenje, već sam prethodno
dovoljno izložio. Konačno, trebao sam se prilagoditi raznim okolnostima vremena i raznolikosti
karaktera i mišljenja. Ni najmanje nisam bio sudionik nakane Ugara, a njihovu sam volju prošle
godine razotkrio Njegovu veličanstvu. Sporazum kneza Rákóczyja s njima morao se dogoditi
protiv Rákóczyjeve volje; naime, njega se prvog od svih pokušalo srušiti. Ipak, sami Ugri
svjedoče da ja nisam ni bio sudionikom njihove nakane, ni pregovora, niti su oni znali išta o
mom poslanstvu u Tursku. Ne bi li oni poslali nekoga od svojih s Bukovačkim da sam s njima
imao tako blisku prepisku? Ipak sami priznaju da nikad ne bi htjeli davati danak Turcima pod
jarmom neovisnog vladara, što bi bilo dijametralno suprotno svakoj slobodi Kraljevstva, i odatle
je očito kakvu sam korespondenciju imao s njima. Put moje žene u Ugarsku nije se dogodio ni
zbog jednog drugog razloga, doli zato što sam, kad sam u Prešovu čuo da je moja žena došla u
Beč, kako zbog uznemirivanja generalata, tako i zbog neke prljave svađe s bratovom ženom,
napisao svojoj ženi povjerljivo pismo: neće li je biti sram da se nas oboje vrati u domovinu
obješena nosa, nije li je osim toga sram što zbog tako niskih i prljavih razloga smeta dvorskim
moćnicima? To sam, i slično, napisao, i to je bio razlog njezina puta u Ugarsku.
Što se tiče grofa Tattenbacha, iznosim da grof Tattenbach nikad nije ništa znao o mom
turskom poslanstvu ili (ako netko tako hoće) pregovoru s Turcima. Njegov je pak slučaj bio
ovakav. U ono se vrijeme odvijao pokrajinski sabor Štajerske u Grazu, kad se raširila glasina da
sam se ja urotio s Turcima, a spomenuti je grof von Tattenbach s dozvolom, dapače, uz
preklinjanje zemaljskog glavara (kao što je sam javio putem svoga sluge) došao u svoju utvrdu
Kranichsfeld i putem pisma zatražio od mene da k njemu pošaljem Locatellija, ili svog
konjušnika, ili bilo koga drugog, kao i da bi se sam sastao sa mnom ako bi bilo moguće, ali
uskratio sam mu pristup i on nije dalje ustrajao. Poslao sam k njemu svoga konjušnika, i dojavio
mi je u vezi s dvojicom zarobljenika koje sam bio poslao na smaknuće u Graz, ali okanit ću se
pisanja o njima jer nema nikakve veze s ovim predmetom. Osim toga je dojavio nekakve
djetinjarije, koje nije dostojno ponavljati, a konačno i one vijesti na koje nisam obraćao puno
pažnje niti sam ih uzeo k srcu, kao da bi on bio zapovjednik grada ili nekih vojski. Vidio sam da
je bijedni grof želio bar upecati moje namjere; naime, što bih ja imao od takvog vjesnika, kad
nikad prije toga nisam govorio o nečemu sličnom. Drugo, doznao sam da je zemaljski upravitelj
na kraju svojevoljno poslao [onaj dio s pitanjima] bi li bila prilika osvajati gradove u to vrijeme,
dok je zemlja još bila pokrivena snijegom, i s kakvim vojnim spravama, kakvom opremom; no
tek bi dječacima priličilo iz toga nešto dokazivati i zaključivati. Tattenbachovu je propast ubrzao
neki komad papira, otkriven zbog omraze njegova sluge, gdje su našli da sam ga ja potpisao prije
nekoliko godina kao okov prijateljstva i bratstva. Uvijek sam u tom savezu imao malo temelja, i
nismo njegovali tako prisno prijateljstvo – čak smo se i rijetko sastajali – a znao sam da on nikad
nije bio muž za ratovanje, niti je od Boga bio obdaren ovećom razboritošću. Tako je jedan carski
grof ispao dostojnim da ga se uništi i u časti i u dobrima, na jednostavnu dojavu jednog njegova
sluge, koji ju je iznio iz omraze.
Sada preostaje da pišem o markizu Frankopanu. On je uvijek pokazivao da mi je glavni
neprijatelj. Kad je došao iz Beča, nisam mu ništa otkrio o Bukovačkom, a na kraju je otišao na
svoja dobra. Nakon kratkog vremena moja se žena vratila iz Ugarske i otišla prema Ozlju, gdje
se sastala s markizom te mu je, navedena bratskom ljubavi, otkrila da sam ja poslao Bukovačkog
u Tursku, ali niti je markiz pitao na koji način, s kojom uputom i kada, niti je ona rekla. Zatim,
kad je od suučesnika saznao za pregovore Bukovačkog, i to ne onako kako sam ja zamišljao,
pokazao je svu spremnost da iskoristi prilike pa je nakon dugo vremena došao k meni ispitujući
me koješta, no ipak nisam želio u potpunosti otvoriti dušu pa je opet otišao i zadržavao se na
mojim dobrima blizu Zagreba. Molio sam ga, zaklinjao sam ga da za ljubav Božju ne iskaže ni
najmanju želju za činjenje štete, a on je učinio upravo suprotno. Je li već tada markiz postupao
prijetvorno ili nije, neka bude na njemu. Više bih vjerovao da je prijetvorno; naime, nije želio
znati ni način poslanstva Bukovačkog, ni karakter ni oblik ugovora.
U međuvremenu je, eto, Bukovački došao u pogranične krajeve. Molio sam zagrebačkog
biskupa da se uputi k Njegovu veličanstvu, a na kraju sam mu poslao i oca magistra Forstalla.
Bio sam prvi koji sam o tim stvarima dao sigurnu dojavu Njegovu veličanstvu. Nakon njihova
odlaska molio sam markiza da k meni dovede Bukovačkog, koji je na tolike moje molbe iz
Turske pristigao do onih pograničnih krajeva. Međutim, slučaj i zla sreća poigrali su se sa mnom,
i s mojom bijedom, gubicima i sramotom, krajnjim prezirom prema mojim nasljednicima i
klicanjem mojih neprijatelja, koji su tako zadovoljeni. Na ovaj se način trude na sebe privući te
mojom smrću osigurati i ustaliti hvale, stečene tolikim krvlju poškropljenim sudbinama i
pogibeljima mojih predaka, a dijelom i nas samih. Konačno, nastoje ostvariti onu izlizanu
ugarsku poslovicu, naime: „Psa kojeg žele uništiti proglašavaju bijesnim.“ Tako visim izložen na
porugu svijetu zajedno s posve nevinim sinom, iščekujući obećano milosrđe i milost našeg
premilostivog gospodara.
Grof Petar Zrinski,
vlastoručno

26. lipnja 1670.

Neke zabilješke Petra Zrinskog koje pripadaju uz njegovo očitovanje i daljnji iskaz.

Neke zabilješke

Među ostalim stvarateljima laži na moju propast bio je Juraj Cinderi, koji je pukovniku Breineru
predlagao i dojavljivao najveće laži, a odatle se također glasina povećavala sve do moga
uništenja. Rečeni je Cinderi, najveći zločinac, zbog svojih mračnih zločina, ubojstava i
razbojstava bio na sudu osuđen na smrtnu kaznu, a nedavno sam mu konačno dao oprost.
Njegove su optužbe, tj. lažne prijave ubrzale razaranje moje obitelji.
Otac poglavar otaca isusovaca u Varaždinu i kanonik Hefflinger na moj su nagovor došli u
Čakovec, i oni su me u ime Njegova veličanstva nagovarali da dođem u Beč. Iako nisu imali
nikakve oznake poslanika Njegova veličanstva, ipak bih bio došao, da me nije odvratio nesretni
slučaj grofa Tattenbacha. No ipak nisam mogao izbjeći zasjede, unatoč tako brojnim i tako
velikim jamstvima sigurnosti.
Neka se ispita pukovnija dragonera Njegova veličanstva, koji su boravili unutar granica
Međimurja, raspršeni po selima na sve strane, koji su na zapovijed do zadnjega dana obilazili po
Međimurju na sve strane, jesu li vidjeli ili čuli da bilo ja, bilo moji, kujemo ikakvo
neprijateljstvo.
Neka se slično ispitaju stanovnici Kraljevstva i krajišnici Njegova veličanstva koji borave u
raznim generalatima, koji su svakodnevno dolazili k meni u Čakovec, jesu li išta slično bilo
vidjeli, bilo čuli.
Dogodilo se nekima od mojih da su otišli pa su se usudili opljačkati jednu seosku kuću i otjerati
stoku, bez počinjenog ubojstva. Kad sam čuo za slučaj, pobrinuo sam se da se seljanima sve
nadoknadi, da se počinitelji zločina utamniče, već sam čak zapovijedio da ih se objesi, ali moja
ih je nesreća oslobodila. O tome može svjedočiti gore spomenuti Hefflinger, kao i pukovnik
Breiner, kojima sam bez oklijevanja sve to dojavio.
Tri čete koje sam za službu Njegova veličanstva sakupio za buduće ratove na početku ovog
meteža na kraju sam raspustio kako bih ublažio zlo koje se o meni zamišljalo. Neka kaže
karlovački general, ako želi priznati istinu, ali znaju i drugi.
Na moje nezadovoljstvo Turcima je dozvoljeno da dođu u Čakovec dvaput, prvi put jedan, a u
drugoj prilici trojica, a te posljednje nisam niti htio pripustiti k sebi, niti sam ih vidio, niti sam im
bilo što javio. Dapače, legradskim sam časnicima zamjerio što su dopustili da dođu k meni, a na
kraju sam im zapriječio prijelaz preko Mure. Štoviše, neprestano sam odašiljao potajne pohode
protiv Turaka. Dapače, neprestano sam nagoviještao da Turci ne žele pristajati uz nas, ali da su
prestrašeni pokretima koji su se dizali u Štajerskoj i Krajini. U konačnici nisu snovali ništa drugo
doli potpuno uništenje našega roda, a nisu ni znali tko je neprijatelj, odakle ga se treba bojati, baš
kao što sam i ja sam potpuno izgubio svaku nadu.
Neprestano sam dojavljivao časnicima koji pripadaju pod Varaždinski generalat: daleko bilo od
mene da bih vršio neprijateljstva protiv kršćanstva i Njegova veličanstva, neka si takve stvari ne
zamišljaju. Neka se ispitaju vojvode u Dernju i Sigetcu.
Neka se ispitaju svi stanovnici Međimurja i Legrada, jesam li ikad rekao bilo mrsku riječ o
Njegovu veličanstvu, a još sam se manje izjasnio protiv Njegova veličanstva.
Budimskom sam veziru slao glasnika u krajnjoj tjeskobi, ali promislivši nekoliko sati kasnije,
poslao sam za njim želeći ga dozvati natrag. Međutim, Turci nisu dozvolili da se vrati, a ni on
sam nije više imao želje doći, unatoč tome što sam napisao, i to samo njemu, da ga ne želim
priznati kao svog stvarnog poslanika tj. glasnika. To znaju mnogi legradski prvaci, a možda žive
oni koji su s pismom stigli sve do njega u Berzence.
Naoružao sam se protiv mržnje i omraze onih u Grazu, a ne protiv Njegova veličanstva; ne radi
napada, već radi svoje vlastite obrane. Naime, u Grazu nemaju nadležnosti nada mnom, a nisam
se mogao uvjeriti da bi namjera Njegova veličanstva bila da me nesaslušanog želi uništiti.
Međutim, moj me kapetan dragonera obavijestio da se vojska, iako je utaborena u Štajerskoj,
ipak ne pokorava zapovijedima onih u Grazu i u skladu s time, ako je vojska došla, ne treba
nimalo sumnjati da vojska Njegova veličanstva dolazi prema posebnoj naredbi Njegova
veličanstva; inače, otvoreno priznajem, namjeravao sam ih dočekati kao neprijatelje. Nakon što
sam čuo tu obavijest svoga kapetana, poslao sam ga svojom kočijom potpukovniku Tippentallu,
moleći ga da dođe k meni i da vidi kakav sam to nevjernik ili pobunjenik protiv Njegova
veličanstva. Međutim, dolazak na tri sata produljio se na četiri dana, a ja sam, u međuvremenu
bolje poučen, odande došao k Njegovu veličanstvu. Nisam niti zamišljao da bi stražmeštar
Spankau htio pogaziti svoju prisegu i danu riječ. Sve sam otvoreno dopustio, naredio sam da se s
njim kao stražmeštrom Njegova veličanstva u utvrdi postupa uz svako poštovanje (više nego je
zaslužio).
Mnogo vremena ranije molio sam grofa Breinera, koprivničkog pukovnika, da se udostoji doći k
meni ne bi li se uvjerio kako ja ma ni najmanje ne bih htio uvrijediti Njegovo veličanstvo.
Međutim, prevladala je ljuta glad za mojim neznatnim imetkom, za koji se vjerovalo da je
neizmjeran. Tako kroz moju propast i uništenje moje obitelji, toliko već stoljeća ugledne, traže za
sebe dostojanstva i časti.
O prisezi koja je od nekih dobivena, što je učinjeno bez moga znanja i moje volje, svjedoči
pismo markiza Frankopana, vlastitom rukom napisano i obznanjeno zagrebačkom biskupu, a isto
tako treba razumjeti i presretanje opskrbe, tj. pučki, popudbine.
Konačno, više sam se bojao turskog prijateljstva nego neprijateljstva; da mi je bila tolika želja
ratovati s Turcima protiv kršćana, zar bih prvi dao da to sazna Njegovo veličanstvo? Ne bih li
čekao prikladno vrijeme za ratovanje?
Tako su na svoje zadovoljstvo zavidnici imena Zrinskoga i mojih vrlina i bogatstava ostvarili
svoje nakane i želje, kao i dugo očekivanu priliku.
Grof Petar Zrinski,
vlastoručno

Predano 26. lipnja 1670.

48. Prvi iskaz Frana Krste Frankopana, 26. lipnja 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 316, konv. C., sine fol.
Prijepis izvornika u: Rački, Acta, br. 453, str. 288.-297.

Iskaz grofa Frankopana, Beč, 26. lipnja 1670.

Savjetnici i povjerenici određeni da ispitaju grofove Zrinskoga i Frankopana na premilostivu su

naredbu Njegovog carskog veličanstva 26. tekućeg mjeseca lipnja u 5 sati navečer u stanu
tajnoga savjetnika i dvorskoga kancelara gospodina baruna Johanna Paula Hochera postavili
spomenutom grofu Frankopanu sljedeća pitanja:
Prvo je gospodin dvorski kancelar iznio da ga je na naredbu Njegovog carskog Veličanstva
pozvao s ciljem da on u ovoj stvari prizna i objelodani istinu kako bi danas-sutra mogao
odgovarati pred Bogom i u vječnosti.
Na to grof Frankopan odgovara da obećava da će, jednako kao što je ovamo došao s ciljem da
preda svoje posjede, imovinu i život caru na raspolaganje, reći istinu o svemu što će ga se upitati.
2. Može li se on – grof – još prisjetiti svoja četiri očitovanja koja je podnio i potom u svibnju
predao, a koja su mu bila predočena?
Na to odgovara da se može dobro prisjetiti njihova sadržaja i da ostaje pri tome.
3. Sjeća li se kad je i koliko često grof Zrinski odašiljao [poslanstvo] kanjiškom paši, koga i s
kakvim naputkom?
Odgovor: u njegovoj se prisutnosti dogodilo sljedeće: prvo je Franjo Ivanović s 20 konjanika – a
na svoju ruku iz znatiželje i konjušnik Rudolph – po prvi put poslan u Kanjižu s naputkom neka
paša uspostavi dobru prepisku s njim i neka na traženje stane uz njega – grofa Zrinskoga –
uzimajući u obzir ono u što je on – grof Zrinski – uputio Bukovačkog i dvojicu njegovih
[pratioca] za Tursku. Na to mu je paša odgovorio da ništa ne zna o toj stvari, no da se raduje što
on – grof Zrinski – želi pristati uz njegovoga cara i održavati dobru prepisku s njim i da mu on
ništa ne može obećati vezano uz podršku jer prije toga treba dobiti zapovijed od svojega cara.
Nadalje, spomenuti Ivanović je po drugi put odaslan onamo u isto vrijeme kad je on – grof
Zrinski – primio od Bukovačkog pismo iz Kanjiže vezano uz njegov dobar učinak. Još prije
Ivanovića je pak po prvi puta onamo u Kanjižu poslan kapetan Miklós Batthyány, no on je prije
nekog vremena umro, a njemu – grofu Frankopanu – nije znano kakav je naputak imao.
Kad je on – grof Frankopan – nakon toga bio u Čakovcu, grof Zrinski je po treći put poslao
nekoga onamo u Kanjižu. Je li onamo bio poslan Ivanović, ili je Ivanović samo dopratio Turke iz
Legrada do Čakovca, to on ne zna. U najmanju ruku je Ivanović stigao s kanjiškim agom na
konju u Čakovec, dok su drugi Turci ostali u Legradu. Aga je sjahao u jednoj gostionici i potom
otišao na sastanak na kojem su bili prisutni sam grof Frankopan i grof György Széchy. On,
Ahmet aga, nije ponio ništa drugo osim sasvim uljudnu vjerodajnicu od paše, u kojoj je pisalo da
do tada još nije dobio zapovijed u znanoj stvari. No, aga je vezano uz Ivanovića uzgred izvijestio
da se po tom pitanju kanjiški paša potužio protiv Zrinskoga: da se on – grof Zrinski – u ovom
poslu nije trebao obratiti njemu, nego bosanskome paši jer bi ovaj u tome već odavno polučio
dobar učinak; da mu bosanski paša nije mogao ništa zapovjediti i da je jednako dobar, i bolji
paša od njega, ali se i on [aga] ponudio za svaku stvarnu podršku i pomoć. To treće poslanstvo
dogodilo se tijekom korizme i ovom ga je prilikom potakao i aga: budući da njegov gospodar,
kanjiški paša, još nije [primio] zapovijed od Turaka da pomogne njemu – grofu Zrinskom – neka
grof Zrinski ipak bude spreman da započne taj posao s bosanskim pašom na način da pošalje
nekoga od svojih ljudi da u Bosnu ode preko Kanjiže kao najbližim putem tamo prema Bosni.
On – kanjiški paša – također je želio dati svoje ljude i bodriti pojačanje. Bukovački se tada već
bio vratio iz Turske, no nije se usudio doći u Krajinu zbog u međuvremenu izdane i objavljene
carske odredbe da ga se uhiti, kao i ucjene na glavu kojom ga je opteretio grof Erdődy.
Bukovački je ipak o svemu usmeno izvještavao grofa Zrinskoga putem Pogledića.
O tome, a nakon što je Pogledić izvijestio da će uskoro pristići hatišerif i ostali carski darovi,
[Zrinski] je upitao agu: zbog čega se to toliko dugo zavuklo? Nato je aga odgovorio da ne zna –
da bi najbolje bilo onamo poslati svojega [čovjeka]; s obzirom da je kajmakam obećao darove,
oni će već stići. Na taj je agin poticaj grof Zrinski poslao onamo jednoga vojvodu iz Legrada i
dao mu s njim vjerodajnicu za pašu, a ostalo je pak želio usmeno povjeriti spomenutom vojvodi.
On je, grof Frankopan, pak njega, grofa Zrinskog, odgovarao od toga iz razloga što je vojvoda
vješt govoru pa će htjeti požuriti posao, a da je ujedno i drugi – naime, Frankopanov sluga Toma
Severović – poslan bosanskom paši i kajmakamu s pismima i da mu inače ništa nije usmeno
rečeno. Pismo je bilo sljedećega sadržaja: budući da je Bukovački pisao da je već sve na svojem
mjestu i da je obećano sve što je od Turaka tražio, neka se on raspita zna li on – bosanski paša –
išta o tome. To se odvilo uz njegovo znanje – grofa Frankopana, no ranija poslanstva nisu. Taj
njegov sluga nije donio pisani odgovor osim odgovora da će on – bosanski paša – pisati
kanjiškom paši i da će on – grof Zrinski – od njega dalje saznavati; da će inače on – bosanski
paša – rado stati uz njega jer ga turski car jako cijeni . U to je vrijeme grof Frankopan otputovao
iz Čakovca te je posvuda u zemlji dao kroz priče razglasiti dobru ponudu, a ujedno i prijetnju
Turaka. U ostalome se poziva na svoje očitovanje o svojem putu i učinku u Zagrebu. Nadalje,
nakon što je karlovački general, grof Herberstein, upao u Brezovicu, grof Zrinski je ponovno u
Kanjižu poslao Ivanovića i Frankopanovog franjevca Gabrielea Tomasija s pitanjem što je
bosanski paša pisao njemu – kanjiškom paši – i što da on – grof – na to poduzme. Grof
Frankopan pridružio je franjevca zato što je on poznavao turski jezik i jer ga zapravo može
izvijestiti o svemu što se tamo događa. O njegovom naputku pak ništa nije znao jer je tada, kad
su obojica otišli, još spavao, a grof Zrinski mu tada ništa nije rekao. No, naknadno su njega –
grofa Frankopana – o svemu izvijestili grof Zrinski, a također i Ivanović i franjevac nakon svoga
povratka. Grof Zrinski je tada bio u Legradu, a grof Frankopan u Čakovcu, no njega su – grofa
Frankopana – dali dovesti onamo. Obojica su se susreli na putu, a tamo su i prenoćili. Ivanoviću
je naređeno da poruči kanjiškom paši da je spomenuti general i grof Herberstein napao u
Hrvatskoj te opustošio i zauzeo njegova dobra te da pita što će on – kanjiški paša – napraviti; da
se on – grof Zrinski – dalje ne može oslanjati na prazne riječi, inače će potpuno propasti. Paša je
na to odgovorio da mu je žao zbog upada i pustošenja, ali da se ne treba brinuti jer će mu turski
car to već ponovno nadoknaditi; da u međuvremenu ne može dati pojačanje jer nema zapovijed,
no ako takva dođe, da će izravno pomoći; da će ipak u međuvremenu pripraviti svoje [ljude], ali
da ne može prekršiti mir ni pružiti i najmanju pomoć čak i kad bi vidio Turke pokošene pred
njim. Zatim, ako pak on – grof Zrinski – bude toliko u strahu, paša mu ne može drugačije
pomoći nego da on – grof Zrinski – njemu pošalje sina za jamca, kao što je Bukovački u
uvjetima i pogodio. U međuvremenu su pristigle i vijesti o upadu Herbersteina i o pohodu careva
ljudstva u Međimurje, koji bi se s vremenom spojili. Zbog toga je on – grof Zrinski – postao jako
uzrujan i toliko očajan da je odlučio onamo poslati svojega sina, pa je čak i plakao od jada i
bijesa, a on ga je – grof Frankopan – odvraćao i molio da čeka odgovor oca Forstalla kad ga je
već poslao u Beč, što je ovaj i poslušao. Osim toga, općenito se ipak to što je spomenuti
franjevac Tomasi poslan u Budim smatralo kao ublažavanje. To je tada i odlučeno u trenutku, a
dana mu je vjerodajnica i opsežna uputa. Uputu su ispravljale tri ruke – Ivanović, Zrinski i on –
grof Frankopan, koji je napisao ova zadnja tri reda, naime: „ako bi ga vezir želio poslati dalje
turskome caru ili velikom veziru, neka kaže da to ne smije napraviti jer će inače izgubiti glavu“.
On – grof Frankopan – između ostalog je tražio franjevca da se zakune da neće slijediti uputu,
nego da će se samo raspitati žele li im oni još uvijek pomoći i što je Bukovački dogovorio, ali ne
zna dokud je on – franjevac – stigao. Inače je istina da je grof Zrinski njega – franjevca – ubrzo
preusmjerio i tražio da se vrati, no to se dogodilo stoga što ga Turci zbog nesigurnosti nisu pustili
da našim granicama putuje prema postaji, nego su ga željeli pratiti s 40 konja, što on – franjevac
– nije želio prihvatiti zbog nedostatne opskrbe, i to je poručio Zrinskom. Napokon su ga Turci
ipak poslali prema postaji. Dan nakon što je franjevac otputovao, vratio se otac Forstall iz Beča
pa su njega – franjevca – preusmjerili pismom na talijanskom koje je sačinio on – grof
Frankopan – i tražili ga da se vrati; no više ga nije sreo i ne zna je li stigao tamo ili kamo
drugamo.
4. Je li grof Zrinski poslao zagrebačkog biskupa ili oca Forstalla u Beč uz njegovo znanje?
Odgovara da nije, već da je kasnije saznao. Vezano uz zagrebačkoga biskupa on je – grof
Frankopan – sâm otišao onamo želeći s njime razgovarati, ali je razabrao da je ovaj otputovao u
Čakovec, gdje ga grof Frankopan opet nije susreo, a grof Zrinski je sâm rekao da ni on o tome ne
zna ništa te da je možda otputovao u Graz; da njemu – grofu Frankopanu – grof Zrinski nije ništa
rekao zbog toga što je želio izbjeći da njegovi drugi kapetani posumnjaju da ih želi napustiti ili
izdati. Nadalje, da mu je on – grof Frankopan – zamjerio što je odobrio točke uvjeta predane ocu
Forstallu, izvijestivši da nije običaj da podanik postavlja uvjete gospodaru; da on – grof
Frankopan – tada nije baš ništa znao o toj stvari, nego mu je grof Zrinski sve rekao kad je on –
grof Frankopan – došao u Čakovec.
5. Kamo je grof Zrinski poslao Andriju Šikloša i s kojim zadatkom?
Odgovara: u Gornju Ugarsku, a za naputak ne zna jer tada on – grof Frankopan – nije bio u
Čakovcu, ali mu je grof Zrinski kasnije sve ispričao: naime, da su povjerenici Njegova carskog
veličanstva najskorije stigli u Bansku Bistricu i da su iznijeli puno stvari koje su ostale samo na
riječima i u stvarnosti nisu vrijedile ništa te da se ne treba tome prepustiti ili prilagođavati, nego
ustrajati; da je sad najbolja prilika da se postigne ono na što ranije nisu dobrohotno gledali, i što
je u vjerskim i u drugim pitanjima ovisno o njihovim zahtjevima. I to da je on – grof Zrinski –
njemu – grofu Frankopanu – tek na kraju rekao. On – grof Frankopan – također ne zna dokle je
Šikloš stigao: [kaže] da mu je grof Zrinski rekao da je poručio da se stanovnici Gornje Ugarske
trebaju podići jer tada carski povjerenici ne bi ništa polučili, a Njegovo bi se carsko veličanstvo
potom moralo obratiti njemu – grofu Zrinskome: u međuvremenu da bi bilo dobro loviti u
mutnom.
6. Zna li je li, i koga, grof Zrinski odaslao Rákóczyju?
Odgovara: naravno, stvar je ovako tekla: knez Rákóczy je njegovu sestru groficu Zrinski s
nekoliko konjanika dopratio kući u Čakovec u Hrvatskoj i ostao je tamo tri ili četiri tjedna, želeći
pričekati učinak Bukovačkog u Turskoj. Nakon što pak dugo ništa nije stizalo od Bukovačkog,
on je – grof Zrinski – ponovno onamo poslao oružanu pratnju i dao poručiti Rákóczyju da se u
međuvremenu pripremi jer će Bukovački uskoro stići. Kako je ubrzo nakon toga pristiglo pismo
Bukovačkog, poslan je – kako je rečeno – spomenuti Šikloš u Gornju Ugarsku i Rákóczyju. On –
grof Frankopan – to je tek na kraju saznao od grofa Zrinskoga, a ne i prije; a Šikloš je imao i
pismo za Rákóczyja.
7. Nije li saznao za poslanstvo iz Prešova za Francusku?
Odgovara da nije, ali da je grof Zrinski njemu – grofu Frankopanu – poručio da su se Ugri
hvalili da će im Francuska po njihovoj želji poslati novac kako bi se izborili za svoj naum.
8. Zna li s kim se grof Zrinski dopisivao u Veneciji i koga je nagovarao?
Odgovara da je imao za pouzdanika nekog Barbariga, no da ne zna je li ga koristio i u ovome; da
se inače taj često dopisivao s njim – grofom Zrinskim – i obratno; da mu je i u posljednjem
turskom ratu pribavio od Republike oružje i ostale stvari; da inače on – grof Zrinski – ima tamo u
Veneciji mnogo drugih dobrih poznanika te da je– odaslao dominikanca oca Bargilija u Veneciju
i putem njega obznanio Republici svoj plan. Također ga je [odaslao] tamošnjim francuskim
poslanicima u vezi s obećanim novcem, a grof Zrinski je to njemu – grofu Frankopanu – rekao
tek nedavno; da je taj redovnik njegov upravitelj u Primorju te pretpostavlja da je trenutno u
Rimu; da je grof Zrinski još tada sve držao u tajnosti pred njim – grofom Frankopanom.
9. Je li grof Zrinski išta napismeno dobio od turskoga paše ili drugih Turaka, i što?
Odgovara: Bukovački je donio jedno pismo od bosanskog paše, no dostavio ga je putem
Pogledića. U njemu je paša njemu – grofu Zrinskom – dao onu visoku titulu za koju je
Bukovački izvijestio da će mu je dodijeliti turski car, i na tome je čestitao. Pogledić i Berislavić
su također izvijestili da je kajmakam bosanskoga paše pisao njemu – bosanskom paši – da je
turski car odobrio sva traženja Bukovačkog.
Nadalje je i spomenuti Severović donio [vijest]: bosanski mu je paša rekao da je veliki vezir vrlo
ogorčen na njega – bosanskog pašu – i grofa Zrinskog jer nije prvo njemu pisao i jer mu nije
odaslao [poslanika] prije nego turskome caru, te da veliki vezir za to krivi njega – bosanskog
pašu; da stoga savjetuje da on – grof Zrinski – ili pošalje nekoga velikom veziru ili da mu dade
poslati uljudno pismo, no to se nije dogodilo.
10. Je li grof Zrinski za tu stvar koristio tajnika, i kakvoga?
Odgovara da je većinu toga grof Zrinski sam napisao i izradio; inače da je na početku koristio
Bukovačkog, a kasnije Ivanovića, te da inače nije imao kancelariju osim jednoga lošeg momka
imena Špoljarić za zemaljske poslove.
11. Na koji je način grof Zrinski želio poduzeti svoj planirani napad na nasljedne zemlje?
Odgovara da ovako: grof Tattenbach je njemu – grofu Zrinskom – poručio da ono što želi
napraviti valja napraviti unutar 14 dana i potaknuo ga je da na prepad zauzme Ptuj, Radkersburg
i Graz. On – grof Zrinski – želio je prije svega zauzeti Ptuj, što su mu savjetovali i drugi kapetani
i sudionici, osobito otac Forstall riječima da će se lakše doći do sporazuma, ako prije bude imao
neka mjesta. Do tog je napada na Ptuj trebalo doći zato što je Bukovački neprestano govorio i
pisao – a on, grof Frankopan, sâm je vidio tri pisma Bukovačkog – da se grof Zrinski ne može
nadati turskoj pomoći, hatišerifu i ostalim carskim darovima toliko dugo dok zaista ne raskrsti s
Njegovim carskim veličanstvom i poduzme upad u njegove nasljedne zemlje. Zbog toga su svi,
pa i Forstall, savjetovali da se prvo napadne Ptuj, do kojeg se najbrže moglo stići. Osim toga se
on – grof Zrinski – savjetovao s ostalim kapetanima i odlučio da će voditi svoje Međimurce,
konjanike i pješake, a oni – kapetani – njihove i druge koji su pridonijeli ovom rovarenju; da će
oni izvršiti prepad na spomenuti grad Ptuj kod jednoga prijelaza preko Drave, a grof Zrinski iz
Međimurja sa svojima. Nadalje, da je grof Zrinski, kad je došao Bukovački, pozvao s tri retka
njega – grofa Frankopana - [putem] njegova rođaka grofa Orfeja Frankopana, koji je tada bio u
Čakovcu. Kod njega – grofa Frankopana – u Ozlju je upravo bio grof Paradaiser, a on – grof
Frankopan – uopće nije želio ići onamo, no Paradeiser ga je na to nagovorio i zato je onamo
otputovao. Kad je navečer stigao do skele na Dravi, u susret su mu došli kapetani Črnkoci,
Gothal, Stjepan Ivanović i Pogledić s pedeset konja. Grof Orfej također nije ništa znao o dolasku
Bukovačkog na granicu i o njegovom uspjehu, nego su samo njegovim posredstvom zatražili
njega – grofa Frankopana. Spomenuti kapetani su mu ispričali sve o dolasku Bukovačkog i
učinku, i svi su se odlučili na to da sad napadnu Ptuj. Na to je on – grof Frankopan – odgovorio
da je to himbena prevara Turaka pa da je zato ne može odobriti – dakle, odvraćao je, i ponovno
ih je poveo u Čakovec, gdje se ponovno savjetovalo o zauzimanju grada Ptuja, ali da je on
savjetovao protiv toga. Poziva se na svoje očitovanje. Nato su stigle vijesti o uhićenju grofa
Tattenbacha pa je grof Zrinski njemu – grofu Frankopanu – zahvalio na takvom njegovom
savjetu: veličao je takav savjet i izrazio kajanje.
12. Zna li štogod više o grofu Tattenbachu od onoga što je o njemu izvijestio u svojem
očitovanju?
Odgovara da ne.
13. Nije li također bio u Čakovcu kad i vicegeneral Sárkány?
Odgovara da nije, no da je grof Zrinski njemu – grofu Frankopanu – napisao sve o tome kako se
Sárkány ponudio da će, naime, stati uz njega i preuzeti cijelu Krajinu; jer da je u praksi on
general, a ne Batthyány.
14. Zna li štogod više o izdajničkom činu oko predaje Koprivnice od onoga što je izvijestio u
svojem očitovanju?
Odgovara da ne zna ništa osim da je grof Zrinski tražio pismo od kanjiškog paše za Vlahe,
putem kojega ih je u ime turskoga cara želio strogo obavezati da slijede sve naredbe Zrinskoga u
slučaju prijetnje ognjem i mačem. Nato je paša odgovorio da, doduše, nema namjeru izdati takvo
pismo, ali da će se pobrinuti da njih – Vlahe, ako ga ne budu željeli slijediti, na to prisili oružjem
nakon što posloži stvari; ali da to ipak ne smije napraviti bez zapovijedi svoga cara, i još da
smatra da Zrinskome ništa ne ovisi o tim bitangama. On – grof Frankopan – smatra da je zbog
takvoga pisma i Franjo Ivanović poslan u Kanjižu, a da njemu – grofu Zrinskom – ni Vlasi ni
njihov episkop nisu ništa obećali, nego da su samo okvirno javili da ništa ne žele znati o toj
turskoj stvari. Izvorni privilegij koji je načinio Ivanović, a koji je grof Zrinski želio njima dati i
udijeliti, spalila je u Čakovcu grofica Zrinski, njegova sestra, zajedno s ostalim spisima, npr.
vjerodajnicom grofa Zrinskoga za njega – grofa Frankopana, s novom dugačkom titulom
Zrinskoga, također i pismima kanjiškog i bosanskog paše, spisima saveza s Tattenbachom, i
drugim spisima.
15. Budući da grof Zrinski navodi da ništa ne zna o učinku njega – grofa Frankopana – u
Zagrebu, je li to istina?
Na to odgovara da je, doduše, spalio pismo grofa Zrinskoga, no da ima još jednu njegovu
vjerodajnicu te da on – grof Frankopan – nije uradio ništa o čemu se nije savjetovao s grofom
Zrinskim; da punomoć ima ovdje i da će je odmah poslati njemu – gospodinu dvorskom
kancelaru – što se i dogodilo.
16. S obzirom da on – grof Zrinski – svjedoči da je grof Frankopan već oko Božića znao za cijeli
njegov plan te da ne samo da ga nije zadržao da ga provede, nego ga je na to i poticao, što on na
to kaže?
Odgovara da je lako reći, ali teško dokazati: poriče i [kaže] da je to jednako istina kao da je on
sad na drugome svijetu. Nato je gospodin dvorski kancelar nadodao da Zrinski kaže da je on –
grof Frankopan – znao kad je on – grof Zrinski – poslao Bukovačkog u Tursku. On poriče i
[kaže]: da je on – grof Zrinski – dopustio da on sudjeluje u stvari prije no što je njegova sestra,
grofica Zrinski, s Čolnićem i Malenićem stigla u Zagreb, on bi mu – grof Frankopan – sâm
presudio; dakle, bio bi pogubljen bez daljnjeg postupka. Nadalje, kaže da mu Zrinski nije ništa o
tome rekao kad je nakon Herbersteinova ustoličenja stigao onamo u Čakovec, nego da je sve
poricao iako ga je on – grof Frankopan – pitao za poslanstvo Bukovačkog. Nasuprot tome,
izvijestio ga je samo da ga je preko Gornje Ugarske poslao u Poljsku kako bi potaknuo neko
vjenčanje. Zrinski je kod njega otada ustrajao na tome da mu o tome neće ništa otkriti dok se
Bukovački ne vrati, jer mu ne vjeruje. No, njegova ga je sestra tijekom karnevala pozvala u
Zagreb, a narednoga dana su mu spomenuta dvojica kapetana u prisutnosti njegove sestre sve
otkrila u tajnosti, a on je obećao da će biti vjeran grofu Zrinskom. Međutim, oni su mu sve rekli
samo usput pa on – grof Frankopan – poriče da je poticao njega – grofa Zrinskog. Naprotiv,
[kaže] da ga je odvraćao i odgovarao od slanja sina u Tursku; da je svjedok Franjo Ivanović.
Ponavlja da o toj stvari nije znao prije nego što je njegova sestra s gore spomenutom dvojicom
kapetana stigla u Zagreb, a da su naredni dan oni njemu pročitali dopis Bukovačkog; te da je grof
Zrinski bio tako očajan zbog Herbersteinova upada i pohoda carskih ljudi da je, nakon što je sina
poslao ovamo, rekao da se želi obračunati s Herbersteinom i da, napokon, sâm želi postati
Turčinom jer mu Turci nisu vjerovali. On – grof Frankopan – odvratio ga je od toga i rekao da bi
bilo bolje ostati kod Njegovog carskog veličanstva, pa čak i da na kraju izgubi tamo glavu, ali
barem bi spasio svoju dušu i umro s poštovanjem; da se, nasuprot tome, od Turaka ne može
nadati ničemu drugom osim gubitku spasenja, i tome slično. On – grof Frankopan – neprestano
je njemu – grofu Zrinskom – savjetovao da sa sinom krene na Dvor, no pater Forstall ga je
odvratio govoreći da je rana previše svježa i neka ne ide, nego neka pošalje sina. Također, da je
njemu – grofu Zrinskom – savjetovao da također s njim krene u Beč i zbog toga što carsko
ljudstvo nadire i nema otpora, dakle, da moraju krenuti prema Beču. Grof Zrinski namjeravao je
izgraditi pontonski most prema Kanjiži, što je već zapovjedio i prikupio materijal za gradnju, ali
ga je on ponovno odvratio mišlju da će ljudstvo tim prije nahrupiti u Međimurje ako izgradi
pontonski most, a da će se on smatrati odgovornim za gradnju tog mosta.
Pri odašiljanju franjevca u Budim on je – grof Frankopan – njega – grofa Zrinskoga – Bogom i
svecima klečeći zaklinjao da krene u Beč i da povede sa sobom sina. Kad su potom nakon
dolaska Spankaua napustili Čakovec i bili u Szécsiszigetu, grof Zrinski ponovno nije želio dalje,
nego je želio tamo ostati, a poslati njega – grofa Frankopana – u Beč da izvijesti o stanju pa da
potom poduzme mjere. Međutim, on se – grof Frankopan – brinuo jer je tamo postojala postaja s
koje je grof Zrinski lako mogao prijeći u Tursku pa ga je nagovorio da krene s njima. Potom je
grof Zrinski i drugi put želio ostati kod Batthyányevih plemića i prerušiti se, a on – grof
Frankopan – mu je na kraju odgovorio: s obzirom da je tako hirovit, odriče se njegovoga
prijateljstva, bratimstva i šogorstva. Na to je odlučio da će s njim putovati u Beč: da on – grof
Zrinski – nije želio s njim, on bi – grof Frankopan – na kraju učinio ono što mu nalaže dužnost.
Ipak, on osobno nije želio biti napadač na svoju vlastitu krv, a on – grof Zrinski – neprestano je
želio ići u Gornju Ugarsku.
17. Nije li grof Zrinski poslao spomenutog dominikanca Bargilija i u Poljsku, i s kakvim
naputkom?
Odgovara: da, kako je grof Zrinski bio u Prešovu i tamo se tada, osobito na Rákóczyjevom
vjenčanju, upoznao s nekim Poljacima, na kraju je stigla pošta da će Poljak postati kraljem i da
će se za njega udati Njezina presvijetlost nadvojvotkinja Eleonora. Na to je grof Zrinski njemu –
grofu Frankopanu – uz obećanje da će to držati tajnim, otkrio sljedeći prijedlog: možda je Božja
volja da poljski kralj postane i ugarskim kraljem te potom pokrene rat protiv Turaka, jer bi njemu
to bez pogreške uspjelo kad bi se on mogao pozvati na taj povod. Prije godinu dana je grof
Zrinski ovdje u Beču njemu – grofu Frankopanu – još rekao da je s tog dvora koncipirao jedno
očitovanje na hrvatskom jeziku i zamolio je njega – grofa Frankopana – da ga prevede na
talijanski jezik, što je on i obećao. Potom su zajednički pročitali točku po točku, na što je on –
grof Frankopan – rekao da je to očitovanje preoštro, a grof Zrinski da je ono napisano s ciljem da
po mogućnosti odvrati rečeni brak i sporazum s austrijskom kućom. Na kraju ga je on – grof
Frankopan – preveo u jednom danu te izostavio i ublažio mnogo točaka, no opet ih je morao
ispraviti. Nakon nekoliko dana on je – grof Frankopan – pitao za očitovanje i tražio prijepis, na
što mu je grof Zrinski odgovorio da ga ima u škrinji i da bi ga on – grof Frankopan – sigurno
predao Dvoru. Nakon toga je njemu – grofu Frankopanu – došao Bargilio i kod njega molio
službu; čak ga je i grof Nostitz preporučio, ali ga on – Frankopan – ipak nije želio uzeti.
Međutim, grof Zrinski je njime bio oduševljen i uzeo ga u svoju službu, a i sve mu je povjerio pa
je on – grof Zrinski – rekao njemu – grofu Frankopanu – da želi iskoristiti toga redovnika u
Poljskoj i dati mu očitovanje. On je pak odvraćao od toga, rekavši da takvim novim ljudima ne
treba odmah vjerovati, nego da ih prvo treba dobro iskušati, te da to očitovanje može donijeti
mnogo zla. Složio se s njim. Kad je grof Zrinski želio otputovati odavde, redovnik je njega –
grofa Frankopana – molio za dozvolu da otputuje na nekoliko dana biskupu u Olomouc kako bi
on pregovarao sa Zrinskom, što mu je i dozvolio. Ujedno je [Zrinski] molio Frankopana da
spomenutog dominikanca, kad se opet bude vraćao, primi ili u svoju kočiju, ili u poštansku ili
zemaljsku kočiju, i pošalje u Čakovec. On – grof Frankopan – ponovno je pitao za očitovanje, na
što je Zrinski odgovorio da ga je već poslao u Čakovec. Potom je on – grof Frankopan – saznao
da je grof Zrinski poslao redovnika s očitovanjem u Poljsku pod imenom opata Palmerinija kako
bi osujetio vjenčanje s nadvojvotkinjom i savez s Austrijom, te da je Zrinski s ovdašnjim danskim
poslanikom pregovarao i dopisivao se u vezi s vjenčanjem poljskoga kralja s jednom princezom
iz danske kraljevske kuće.
Na kraju je gospodin dvorski kancelar upitao njega – grofa Frankopana – usudi li mu se potvrditi
ovaj iskaz prisegom?
Odgovara potvrdno, te je pružio ruku gospodinu dvorskom kancelaru i zatražio da Bog bude
toliko milosrdan koliko on ovo istinito misli.
Drugoga dana, 27. lipnja, on – grof Frankopan – poslao je gospodinu dvorskom kancelaru
sljedeće pismo.

49. Pismo Frana Krste Frankopana dvorskom kancelaru, 27. lipnja 1670.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 316, konv. C, sine fol.

Grof Frankopan gospodinu dvorskom kancelaru, uz dostavu punomoći od Zrinskog. Beč, 27.
lipnja 1670.

Presvijetli i preuzvišeni gospodine i prepoštovani zaštitniče!

Prema preporuci Vaše preuzvišenosti šaljem ovdje priloženu punomoć koju mi je izdao grof ban,
iz koje će se bolje vidjeti jesam li ovo ili ono radio tek prema svojoj izmišljenoj pretpostavci, ili
također uz njegovo znanje, dapače, nalog. Kad bih bar pri ruci imao druge spise, koje sam
nesmotreno poderao, tada bih ovu evanđeosku istinu znao dokazati jasnije od podnevnog sunca.
Što se tiče pisanih dokumenata koji su bili vatrom spaljeni, koliko se sjećam, to su sljedeći:
- Dvije veoma opširne povlastice sa svečanom titulom grofa bana koju su mu poslali Turci,
potvrđene njegovim vlastitim potpisom, kao i najvećim pečatom, upućene slavonskim i
hrvatskim Vlasima.
- Više od dvadesetak papira koje je trebalo razdijeliti, samo s postavljenim velikim pečatom i
potpisom rečenoga grofa, uz dodatak nekoliko riječi o nepromjenjivoj potvrdi svojih obećanja u
vezi s položajima za [određene] osobe.
- Punomoć upućena meni, mnogo svečanija i opširnija od prijašnje.
- Pismo kanjiškog paše prožeto samim dvorskim i pretjeranim iskazima.
- Obavezujuće i savezničko pismo između grofa bana i grofa Tattenbacha, u kojem su
međusobno prisegnuli na neslomljivu odanost, uz dodani izraz: „Kome jedan prijatelj, ili
neprijatelj, takav i drugi...“ Primijetio sam da je datum ipak ispušten, a je li to učinjeno iz
zaboravnosti ili zlobe, ne znam.
- Napokon jedna kutija gotovo puna drugih pisama koja su stigla za svih strana, a zadržana su
osobito na propast varadinskog paše, o čijem sadržaju, a isto tako i o detaljima pljačke koja je
uslijedila, nemam nikakvih saznanja. Gospođi je sestri pri našem odlasku iz Čakovca bilo
naloženo da rečena pisma, kao i mnoga ostala ako bi se našla kakva od određene važnosti, sva
preda [bogu vatre] Vulkanu. Je li to i provedeno, ne znam.
U vezi pak s tim što gospodin grof ban ne samo da me na sve načine potkazuje kao prethodnika,
već prije kao poticatelja i unapređivača prošlih nereda te smatra kako će takvim izmišljenim
prevarama lakše dokazati svoju neupućenost, niti znam niti mogu dostatno objasniti živost i
spremnost njegova duha na takve izopačenosti. Bog najbolje zna koliko sam znoja i truda imao
pri odvraćanju krajnje opakih zamisli i sigurno će se u ovome pokazati istinitom ona
općepoznata poslovica: „Pod janjećom se kožom često skriva vučja ćud,“ uz dodatak također
kako je on u svojim prijašnjim spletkama, u kojima sam ja kao glavni neprijatelj stajao isključen
postrani, imao dovoljno lukave i prevrtljive vodiče i učitelje, pa nije imao potrebe prositi tuđe
savjete ili odobravanja, nego samo predati na izvršenje ono što je već zakuhao i priredio.
Zbog toga se ponizno preporučam milosti i naklonosti Vaše preuzvišenosti, i tijelom
Kristovim zaklinjem neka se udostojite u svojoj vrlini i dobroti preskromno uvjeriti Njegovo
posvećeno veličanstvo, presvijetlog i premilostivog gospodara, o poniznoj privrženosti moga
duha i iskrenom pokajanju srca, kako bih bio u stanju postići carsku milost i milosrđe, te
napokon svojom stvarnom službom dokazati postojanu i nepromjenjivu vjernost uzvišenoj Kući.
Ostajući
Vašeg preuzvišenog gospodstva
preponizni sluga,
Fran markiz Frankopan,
grof tržački,
vlastoručno
 50. Pismo Petra Zrinskog dvorskom kancelaru, 27. lipnja 1760.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 301, konv. B, fol. 79r-
80v
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 454, str. 297.

Zrinski Preuzvišenom gospodinu kancelaru, datirano u Beču 27. lipnja 1670.

Presvijetli i preuzvišeni gospodine, gospodine prepoštovani zaštitniče!

Jučer mi tijekom ispitivanja o tolikim stvarima nisu pale na pamet okolnosti mojih
djelovanja ni ishodište moga pisma, što je izneseno protiv mene, te sam stoga jednostavno
potvrdio zamisao Vaše preuzvišenosti, naime, da sam iz očaja postupio, tj. napisao. Međutim,
vrativši se poslije u svoj uobičajen i dugotrajan zatvor, pao mi je na pamet čisti i stvarni uzrok
moga pisma. Zbog toga preponizno molim da ne biste što pripisali mojoj zlobi zato što sad
zamisao Vaše preuzvišenosti i jučerašnju izjavu navodim u drugom smislu, budući da su doista i
sporost pamćenja i moje dugotrajne nedaće učinile da zaboravim.
Također ponizno molim Vašu preuzvišenost neka mi se udostoji udijeliti dozvolu pisanja
za jedno ili dva ljetna odijela i rublje, nekoliko bačvi vina i jednog momka: naime, moga je
komornika kod kuće u potpunosti opljačkao stražmeštar Spankau. Imao je sestru, no i ona je
umrla te nema nikoga na svijetu tko bi bdio nad njegovim siromaštvom. Kad bih se pak nadao
kakvom milosrđu od našeg premilostivog gospodara, čekao bih dok se Njegovo veličanstvo ne
smiluje mojim nevoljama. Ovime se preporučam na milost Vašem presvijetlom i preuzvišenom
gospodstvu,
preodani sluga, grof Petar Zrinski, vlastoručno.

49. Obrazloženje Petra Zrinskog uz prvi iskaz, 27. lipnja 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 301, konv. B, fol. 81r-
82v, 85r-88v
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 455, str. 297-298.

Obrazloženje ili razjašnjenje Zrinskog o jučerašnjem iskazu u vezi s čistopisom pisma grofu
tržačkom od 21. ožujka 1670. U Beču 27. lipnja 1670.

Što se tiče pisma koje sam napisao markizu, nakon što sam promislio i dobro odvagnuo
istinitost stvari, sjetio sam se izvorne istine, za koju se uvijek usuđujem čiste savjesti umrijeti.
To pismo, kažem, nisam napisao iz očaja niti iz neke promišljene zlobe, nego kako bih
Bukovačkog dozvao natrag iz Turske. On je prvo pisao meni da je izvršio sve svoje naume, ali da
se smjesta pripremaju neprijateljstva i otvorena vojna. Nakon što sam to primio, poslao sam
prečasnog biskupa Njegovu veličanstvu, kako me ne bi napustilo i kako bi providjelo. U
međuvremenu sve bijaše mirno, a Bukovački opet piše markizu, i to sa zamjerkom: zašto ne
izvuku sablje i zašto se ne pokažu kao neprijatelji? Markiz je poslao to pismo meni, a ja sam se
užasnuo vidjevši ga. Napisao sam markizu tako žestoko pismo: ispunio sam ga svim sredstvima,
svim uvjeravanjima, pa makar lažnima, samo da se ne uskomešaju, a i zato da bih što brže
mogao imati Bukovačkog kod sebe. Slično sam pismo napisao i Bukovačkom, koji je kasnije na
moje tako žestoko traženje došao markizu; želio je na kraju doći i k meni, ali ishod slučaja već
sam naveo drugdje. To mogu potvrditi sljedećim razlozima, iz čega svatko lako može donijeti
zaključak. Te je zime hladnoća bila neizmjerno surova, kakve je se, nepopustljive, u unutrašnjosti
jedva sjećamo, a snijeg je u onim pograničnim krajevima bio toliko visok, da puna tri mjeseca
nitko nije mogao niti ići u Tursku, niti doći iz Turske, osim da su se uz brojne teškoće i muku bili
mogli probiti brojni pješaci, pomažući jedan drugome. To mogu potvrditi karlovački general i svi
krajišnici u Hrvatskoj. Na koji bih ja način, dakle, bio mogao zauzeti utvrđena mjesta,
kraljevstva i slično? S druge strane, planove sam dao Tattenbachu po glasniku, no oni su doista
bili uzaludni i nismo ih do kraja zaključili.
Drugi je razlog toga pisanja bio: već ranije je Bukovački sumnjao u mene, da ne želim
pristati uz Turke, pa sam se, dakle, morao tim spisom opravdati. Naime, bojao sam se da ne bi
oni bez moje suglasnosti, dapače, protiv moje volje, nešto započeli, pogotovo ako se i markiz
izjasnio sasvim spremnim i srca posve predanog u ovakvom i ovolikom pothvatu.
Treće, kad sam već imao onih pet tisuća Turaka, ipak sam se tada, nakon što sam poslao
Franju Ivanovića u Kanjižu – ali ne da moli pomoć – barem pobrinuo da ispita hoće li mi Turci
pomoći ako bude neophodno; na to je on (paša) izričito izjavio da on to ne može učiniti bez
izričite zapovijedi nadređenih. To dobro znaju markiz i Franjo Ivanović. Tako sam doveo
Bukovačkog do naših krajeva, i tada su započela iznuđivanja prisega na vjernost, presretanje
živeža i slično, za koje nisam niti znao niti sam odobrio, a svjedok neka bude zagrebački biskup.
Nikad ne bih bio pisao u Ugarsku, nego je putem svoga pisma tj. prepiske markiz saznao
da je dogovoreni sastanak s Ugrima bio u Banskoj Bistrici - ja se ne sjećam tog sastanka. Meni je
markiz pisao neka pišem Ugrima kako bih ih potaknuo; u prvi mah nisam htio, no nakon nekog
vremena bili su očiti neprijateljski čini protiv mene i tada sam konačno na opetovano markiževo
traženje napisao, kao što sam ranije iskazao. Međutim, ne bih ni budimskom veziru bio pisao, da
nisam bio naveden bezobzirnošću markiza, no ipak sam poslao markiževa vlastitog ispovjednika
tj. kapelana, koji se mogao vratiti, ali nije želio.
Tri sam čete odaslao kako bi osujetile zlo snovano protiv mene, no one se ne bi niti bile
okupile, da markiz nije bio naveo moju jadnu ženu. To može znati karlovački general, ako bi htio
iskazati, ali znaju i ostali.
Tako zaključujem: da je moj strmoglavi pad potekao od markiza, koji se drznuo
mnogoštošta što proizlazi iz mladenačke dobi, no on će, kad mu prosudba sazrije s vremenom,
znati služiti Njegovu veličanstvu i domovini.
Grof Petar Zrinski, vlastoručno.
 52. Razmatranja Petra Zrinskog uz prvi iskaz, 27. lipnja 1670.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 301, konv. B, fol. 83r-
84v; fasc. 302, konv. A, fol. 71r-73v.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 456, str. 299.

Razmatranja grofa Zrinskog radi svoga opravdanja i ispričavanja djelā.

Razmatranja

1. Nisam bio uzrokom ugarske bune, dapače, upozorio sam Njegovo veličanstvo o njihovim
planovima; ništa si manje ne pripisujem smirivanje te bune, i to uz obećanje milosti i obeštećenja
Njegova veličanstva po riječima vladara i ministara.
2. Čak i da sam bio krivac svemu, došao sam Njegovu veličanstvu, svomu premilostivom
gospodaru, i pokorio se zapovijedima zato da izbjegnem naziv izdajnika i pobunjenika te da ne
ukaljam cvatuću čast svoje obitelji. Premda mi je ipak na sve strane bio otvoren put, nisam želio
pobjeći k stranim vladarima i tražiti njihova posredovanja, kako se ne bi učinilo da se čak i u
najmanjoj mjeri pojavljuje a ma i sama sjena ili privid nevjernosti, nego sam se utekao upravo
milosti Njegova veličanstva, u kojoj želim živjeti i umrijeti. Isti sam se čas preponizno pokorio
upozorenju Njegova veličanstva, dobivši od Njegova veličanstva i ministara jamstva. Dosad se
nije ni čulo, niti je u povijesti zabilježeno da bi oni koji su se pokorili, koji su skrušeno došli po
milost Njegova veličanstva, postali bjedniji, siromašniji, ugnjeteni ili s bilo koje strane oštećeni,
pokuđeni, te uskraćeni i lišeni milosti Njegova veličanstva. Dapače, radije ću pak podnijeti samu
smrt, nego se ikako osloboditi uz mrlju, pa i najmanju, na časti svojoj i svoje obitelji.
3. Neće li postojati nikakvo sjećanje na tolike zasluge moje obitelji, kako u obrani domovine,
tako i kraljevstava Njegova veličanstva, kao i na tolike troškove u službi Njegova veličanstva?
4. Zar će do Njegovog veličanstva biti uništenje uglednih i zaslužnih obitelji?
5. Hoće li biti, ili zar da budu u boljem položaju sami poglavari pobunjenika ili odmetničkih
stranaka, tvrdoglavih, prkosnih kalvinista, iz legla pobunjenika, koji nisu željeli biti poslušni,
koji su se upustili u neprijateljstva, koji se nisu predali kad je zatraženo, koji nisu trpjeli ništa
nepovoljno, nego ja koji sam svojevoljno došao, koji sam povjerovao i pouzdao se u obećanje
carske milosti, koji se nisam upustio ni u kakvo neprijateljstvo, koji smo – ja zajedno sa svojom
obitelji – svi do jednoga služili Njegovu veličanstvu neumanjenom odanošću, koji sam dosad već
podnio dostatne kazne, teže od same smrti: koji sam se napokon u svemu pokorio, vjerovao,
pouzdao se? Pa ipak se njima oprašta, no mene kao da se dovelo u nepovoljniji položaj zato što
sam se odano pokoravao; još me se kažnjava i udara te moram podnijeti sve, štogod savjetuju
Štajerci i svi ostali moji neprijatelji i takmaci koji uzdišu za mojim dobrima, stečenima krvlju i
junačkom vrlinom moje obitelji, koja smo sve do ovog vremena sačuvali svojim vlastitim
troškom i prolijevanjem mnogo krvi, znojem i nebrojenim opasnostima po naše živote?
Grof Petar Zrinski, vlastoručno.

53. Drugi iskaz Petra Zrinskog, 24. srpnja 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 302, konv. A, fol. 1r-54v.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 488, str. 311.-315.

Drugo ispitivanje tj. nastavak prvoga, grofa Petra Zrinskog u stanu tajnoga savjetnika carsko-
kraljevskog veličanstva i glavnoga dvorskoga kancelara gospodina baruna Johanna Paula
Hochera. Beč, 24. srpnja 1670. od 4 sata popodne do 8 sati navečer. U prisutnosti rečenog
preuzvišenog gospodina kancelara i gospodina tajnika Abelea.
Gospodin kancelar iznosi da je Njegovo carsko veličanstvo milostivo naredilo da ga se još ispita
o nekim stvarima s naredbom da pod prisegom iskaže i prizna istinu.
Odgovara potvrdno, da će to rado učiniti. Prilaže Opravdanje koje je gospodin tajnik Abele
pročitao, i koje je sljedećega sadržaja. Neka se pročita.
1. Nije li Andriji Šiklošu dao neka pisma da ponese knezu Rákóczyju?
Odgovara da nije, osim onoga što je nedavno priznao.
2. Nije li svojom rukom knezu Rákóczyju napisao pismo datirano s 10. ožujkom, koje je ovdje
predočeno?
Odgovara potvrdno: da je to ono [pismo] koje je napisao i poslao po Šiklošu.
3. S obzirom da je u spomenutom pismu izvijestio da je na posredovanje Ugara i čitava naroda
sve dobro postavio kod turskoga cara– tko su bili ti koji su kod njega tražili takvo posredovanje?
Odgovara da nijedan Ugrin nije posredovao kod njega, da je to samostalno napravio vlastitom
glavom, pa i predao njemu, Šiklošu, s otvorenim pečatom.
4. S obzirom da u spomenutom pismu izvještava da je turski car već posvuda izdao sve
zapovijedi da mu se pomogne, kakvo objašnjenje ima za to?
Odgovara da o tome ništa ne zna; da je to samo izmislio kako bi privukao Rákóczyja na svoju
stranu.
5. S obzirom da u spomenutom pismu kaže da je posvuda trošio svoj novac i financirao Ugre –
tko su ti koji su mu putem mjenice ponovno trebali dati novac?
Odgovara da je on to sve hinio i smislio kako bi potaknuo Rákóczyja na [to da mu da] nešto
novaca.
6. Budući da spomenuto pismo sadrži i to da su mu rudarski gradovi obećali dati svaku pomoć,
što se s tim dogodilo?
Odgovara da su oni, kao što je čuo od pokojnog Mihálya Boryja, u vrijeme pokojnog palatina
Wesselényija obećali njemu – palatinu – novac i pomoć; da osim toga ništa ne zna.
7. Tko je taj Baloghy o kojem je pisao u pismu?
Odgovara da je podžupan u rudarskim gradovima.
8. Je li se s njim – Baloghyjem – dopisivao, i zašto se na njega pozvao?
Odgovara da nije; da je inače znao da je on – Baloghy – povezan s ostalim Ugrima pa se zato
pozvao na njega.
9. Nije li preko nekog čauša poslao knezu Rákóczyju pismo, i to datirano u Čakovcu 20. ožujka?
Odgovara potvrdno; da je to već ranije priznao. To je ipak netočno, jer to tada nije priznao, nego
je sve opovrgnuo.
10. S obzirom da je u najnovijem, prvom iskazu od 28. lipnja 1670. izjavio da je pisma slao samo
preko Šikloša, nije li to kontradiktornost u njegovom iskazu?
Odgovara da sad priznaje da je slao i preko čauša.
11. S obzirom da u tom pismu piše da je Rákóczyju napisao već dva pisma, gdje je ostalo drugo?
Odgovara da o takvome ništa ne zna, da je moralo biti po drugoj stvari, i to u vezi s njegovim
zdravljem.
12. Nakon što u tom drugom pismu piše da bi rudarski gradovi dali čak i milijun [forinti], morao
bi točno reći istinu.
Odgovara da ne zna ništa osim onoga što je čuo od Mihálya Borija; inače da je ovo pisao zato
što je pismo išlo preko Turčina.
13. Ne poznaje li dobro Wojeńskog, kanonika iz Krakowa?
Odgovara potvrdno; da je bio kod palatinove udove i da je u zakupu imao njezin posjed u
Poljskoj; da je tamo bio i on te se jednoga dana upoznao s njim; da su inače međusobno koristili
šifru i da je on – Wojeński – pisao o sasvim novim vijestima i medicinskim tajnama, ali ništa o
Njegovom carskom veličanstvu ili protiv njega.
14. Nije li tražio od njega – Wojeńskog– da mu predloži neku osobu koju bi poslao u Francusku i
nije li on – Wojeński – na to imenovao Gizu?
Odgovara potvrdno, i poziva se na svoj prethodni iskaz.
15. S obzirom da on – Giza – priznaje da je takvo putovanje poduzeo uz prethodno znanje
rizničara krune Morsztyna te da je za to dobio uputu, i ujedno pismo za francuskog kralja, što on
– grof – na to kaže?
Odgovara da nije, da ne zna ništa o tome i da Giza ne govori istinu, no priznaje da je po njemu
poslao vjerodajnicu za francuskog kralja. Ipak se slaže s tim, a na kraju [kaže da] je moglo tako
biti, ali da se u toj vjerodajnici općenito preporučio.
16. S obzirom da on – Giza – priznaje da je francuskom kralju otkrio planiranu pobunu Mađara i
Hrvata te tražio zaštitu i novac, što kaže na to?
Odgovara da to nije istina – neka ga vrag odnese ako Giza ne laže.
17. Kako bi to moglo stajati kad Giza priznaje da francuski kralj nije na to želio pristati, nego ih
je opomenuo da budu vjerni Njegovom carskom veličanstvu?
Odgovara da o tome ništa ne zna, da Giza nikada nije njemu pisao, nego samo Ferencu Nagyu, a
da on ništa takvoga nije čuo od njega – Ferenca Nagya.
18. Što je onda Ferenc Nagy u vezi s tim pisao njemu – grofu?
Odgovara, ništa drugo nego da je Giza bio tamo u Francuskoj, ali da ništa nije postigao; da
također sumnja je li on, Giza, bio tamo.
19. Gdje se sad nalazi dominikanac Bargilio?
Odgovara da ne zna.
20. Nije li dotični imao i drugi zadatak u Poljskoj osim onoga o kojemu je prethodno izvijestio,
naime pribavljanje poljskoga plemstva za njega?
Odgovara da nije, da ne zna ništa o tome.
21. Kakav je to rukopis – koji mu je pokazan – tj. naputak za Bargilija koju je on sâm napisao, a
Frankopan ga je ispravio?
Odgovara da je to rukopis Frankopanovog komornika, Antonija Romanija, a da su bilješke na
marginama [pisane] Frankopanovom rukom, te da se njome on – Frankopan – preporučio za
službu kralja u Poljskoj, kao i da je on – Frankopan – molio njega – grofa Zrinskog – da ga nato
preporuči za službu kralja u Poljskoj. On, doduše, dobro poznaje sadržaj toga dokumenta: da je
zaista strašan, ali da ga je markiz izradio, a on je – grof – molio Bargilija da ga ne dostavi i da
sumnja da je on to napravio, odnosno, dostavio ga.
22. Kako to može reći kad je Bargilio sam priznao da je Poljacima iznio sporazum o vjenčanju?
Odgovara: danski poslanik je to pregovarao posredstvom Bargilija, a njega je – grofa – molio da
to preporuči u Poljskoj. Tada se ništa nije pričalo, čulo ili znalo o vjenčanju nadvojvotkinje
Eleonore sa sadašnjim kraljevskim veličanstvom u Poljskoj.
23. S obzirom da mu je Bargilio iz Poljske pisao kao da je to tada bilo znano njemu – grofu
Zrinskom – što je on onda još o tome pisao njemu – Bargigliju?
Odgovara: ni o čemu; da je to uskoro sâm shvatio.
24. S obzirom da je Frankopan u svojem iskazu od 26. lipnja drugačije ispričao, odnosno, da je
on – grof Zrinski – načinio taj naputak na hrvatskom, a da ju je on – Frankopan – preveo na
talijanski za njega – grofa Zrinskoga, te da je čak ublažio neke oštrije točke, ali da je te opet
morao ostaviti kako su bile, što na to kaže?
Odgovara da sve to opovrgava. Ništa nije sastavio, nema za to ni sposobnosti, ali je sasvim
svjestan toga s kakvim ju je on to ciljem trebao napraviti. Sve opovrgava i kune se da ništa od
toga nije istina. Zbog tog Frankopanovog iskaza je najoštrije prigovarao i želi prisegnuti na svete
sakramente da je nije načinio; da je Bargilija u tajnosti molio da on – Bargilio – nikome ne
otkrije taj naputak. Dodaje da je to proisteklo iz prave Frankopanove talijanske lukavosti.
25. Koliko je proteklo otkad je s grofom Tattenbachom sklopio savez, i zašto?
Odgovara: otprilike nakon smrti grofa Nikole Zrinskoga – da je on došao k njemu u Čakovec i
poklonio mu pse i drugo, a da je ovaj njemu poklonio isluženog konja; da su nakon toga zajedno
pili i opili se te potom međusobno sklopili to bratimstvo, no da ono nije nikako bilo usmjereno
protiv Njegovog carskog veličanstva.
26. Gospodin dvorski kancelar čita Tattenbachov iskaz od 7. svibnja 1670.
Odgovara da je savez sastavio Tattenbach, a on ga je – grof Zrinski – prepisao, nakon čega su
jedan drugome predali potpisani primjerak. Njemu – grofu Tattenbachu – da nije pokazao savez
koji je sklopio s Nádasdyjem, ali da mu je pričao o tome, i da se to desilo u Čakovcu. Vezano uz
riječi „vidjet ćeš čudesa“ i drugome o čemu Tattenbach izvještava, kao npr. o Gremonvilleu ili o
francuskom kralju: on ne zna je li išta o tome ili sličnome izvijestio Tattenbacha. Sve u svemu, on
ne priznaje Tattenbachov iskaz, a još manje da je s njim bio kod Locatellija na kaštelu Lapšini.
Na kraju je priznao da je on – grof Zrinski – dva puta išao iz Graza ususret Maschwanderu i
Tattenbachu onamo do Lapšine, te da su potom gore u Čakovcu međusobno sklopili savez; da
Maschwander nije ništa o tome znao, te da se Tattenbach obratio njemu, a ne on – grof Zrinski –
njemu – Tattenbachu.
27. Kako može reći da je Tattenbach time što je kazao Rudolphu i ponudio njemu [Zrinskom]
samo želio saznati njegov plan?
Odgovara da tako misli, i poziva se na svoj prethodni iskaz. Bog će najbolje znati razlog, no on
tako misli zato što ga je grof Tattenbach izvijestio da je k njemu došao uz prethodno znanje, ili
na zapovijed zemaljskog glavara. On stoga tvrdi da se to, dakle, dogodilo da bi se saznao njegov
plan, i da mu je to naložio zemaljski glavar.
28. Gospodin kancelar ustraje: jesu li ovo vlastiti rukopis i bilješke Tattenbacha? Pa čita njih,
kao i sporazum o savezu istoga Tattenbacha.
Odgovara: niječe i ustraje u nijekanju: neka ga Bog kazni ako zna išta o tim bilješkama, te
sumnja da sklopljeni savez odgovara pročitanom, ponovo niječući i ustrajno odbijajući.
I s ovime je po drugi put otpušten. Ne može se ni opisati koliko je bio prestrašen zbog ovih
pitanja: tako da je nekoliko puta rekao da ne vjeruje da će ga Bog na sudnji dan tako oštro
ispitivati; da mu njegov život dugo nije priskrbio da ovako mora opravdavati ono što govori.
Beč, 24. srpnja 1670.

54. Podnesak Petra Zrinskog Leopoldu I., 24. srpnja 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 302, konv. A, fol. 75r-76v.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 489, str. 315.
Podnesak Zrinskog Njegovom carskom veličanstvu radi trenutnog oslobođenja njega i njegova
sina iz tegobnog zatočenja i njihova povrata u prijašnje stanje.

Posvećeno carsko i kraljevsko Veličanstvo!

Gospodine gospodaru premilostivi! Premda ovamo nisam došao kako bih se opravdavao ili
pravno osporavao, već sam se svojevoljno utekao u milost Vašeg carskog veličanstva, oslonivši
se na preljubazna pisma i obećanja, kako Vašeg posvećenog veličanstva tako i Vaših ministara,
ipak sam iznio svoje opravdanje, za koje sam prosudio da je iskreno pred Bogom. Povrh toga,
svojim bih pismom neizmjerno pomogao kako bi se onemogućili ugarski meteži. Vidim, ipak,
kako se moj slučaj iz dana u dan neočekivano odugovlači zbog nekih usputnih stvari koje se ne
tiču biti djela; vidim također kako su oni koji su se upustili u neprijateljstva već u potpunosti
primireni i oprošteno im je, dok smo preskočeni ja i obitelj, koji smo postojanom i neokaljanom
odanošću sve do sada služili Vašoj preuzvišenoj kući. Preponizno preklinjem Vaše veličanstvo,
neka bi ga napokon dirnuli moji jadi i nevolje te bi se udostojalo vratiti me mojoj prijašnjoj sreći.
Naime, uvijek je slavnoj Austrijskoj kući strano uništavati zaslužne ugledne obitelji, tlačiti
nevine i djecu, udarati kaznama. Teče već četvrti mjesec kako moj sin u ovom zatočeništvu gubi
vrijeme, cvijet mladosti, i nauke, a meni ne samo da nije na utjehu, već [me puni] i tugom i
gorčinom, najviše upravo zbog toga što će mu se uvijek za klevetu, čak i pred najmilostivijim
sucem moći predbaciti da je još kao nezreo mogao biti ubrojan među krivce i zatočenike. Neka
ga Bog sačuva, kako želi Vašeg posvećenog veličanstva najponizniji i najodaniji vazal grof Petar
Zrinski, vlastoručno.

55. Opravdanje Petra Zrinskog dvorskom kancelaru barunu Hocheru, 24. srpnja 1670.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 302, konv. A, fol. 55r-69v.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 489, str. 315-318.

Izjave, tj. motivi koje je grof Petar Zrinski pismeno iznio gospodinu dvorskom kancelaru kako bi
se opravdao.

Izrečeno preuzvišenom dvorskom kancelaru.

Preuzvišeni gospodine! Prisjećajući se imena i časti svoje obitelji jedva sam zbog tuge i boli u
stanju iznijeti ono što moram usmeno iznijeti. Bili smo uistinu uvijek ures domovine, trepet
Turaka – kako svjedoče trofeji koje sam prinio i predao Njegovu veličanstvu. Što bi me moralo
natjerati na ovo, da tako ružnim nazivom izdaje okaljam cvatuću čast svoje obitelji, kad imam
krvnu vezu s tolikim vladarima, velikašima, i samim kraljevima; zašto bih ih, kažem, obeščastio
prljavim, užasnim i prezira vrijednim imenom? Vidio sam, zaista, uvijek rado iskazivanu ljubav
svoga premilostivog gospodara prema mojoj obitelji, pa nisam bio nagnan, bilo iz tolike bijede ili
siromaštva, da se iz očaja strmoglavim u tako nešto; iako me se zaobišlo u napredovanjima, iako
sam cijelo svoje imanje namijenio obrani domovine i službi Njegova veličanstva, ipak sam među
sebi jednakima bio prvi i po časti i po dostojanstvu. Kod samih bih se Turaka pobrinuo da
postignem to ozloglašeno ime [izdajnika] – nisam li iz dana u dan i čitao, i vidio i čuo tolika
iskustva o obmanama turskih tiranija? Nema naroda, nema roda, nema kraljevstva koji ne bi
odbijali i oplakivali njihov jaram - ta zašto bih mu ja onda u svojoj starosti morao težiti? I s
kojim ciljem? Sa sigurnošću sam sebi proglašavam presudu: zbog takvih bih zločina s pravom
trebao biti kažnjen najoštrijim kaznama.
Dakle, ja koji nisam ništa drugo znao, niti sam išta drugo radio osim krajiških vježbi, poslao sam
Bukovačkog, iz dva razloga procjenjujući da činim djelo ugodno Njegovu veličanstvu, budući da
mi je bilo zapovijeđeno da i dalje očuvam, tj. nastavim prepisku s Turcima. Ta tko bi pomislio da
oni ne žele okrenuti oružje na nas, unatoč tolikim ratnim pripremama, uz tolika zavjetovanja i
tolika obećanja, kroz dvije godine kako je turski car izjavio putem glasnika. Bukovačkom je
turski car dodatno obećao pod zapovjedništvo nekoliko tisuća Turaka, koje smo mi namjeravali
uništiti. Tu tajnu nisam želio odati nikome na svijetu, stoga sam bio primoran pretvarati se, a ni
pisma, ni pečate, ni otvoreno pismo ne bih potpisao, kad ne bi od mene bili, prikladnije je reći,
iznuđeni. Zbog toga da bih prikrio namjeru, morao sam činiti sve za što sam procijenio da neće
donijeti ni najmanje štete Njegovu veličanstvu i da to najlakše mogu promijeniti. Koliko
zaključujem, Bukovački je djelovao iskrena srca; naime, da je stvarno sklapao dogovor nama na
propast, ne bi li došao neki Turčin promijenjena imena i izmijenjene odjeće da zaključi i učvrsti
posljednju odluku turskoga cara i način pristupanja poslu? Ili, ne bi li iščekivao pogodno vrijeme
te ne bi požurio svoj dolazak, nego bi nas bez našega znanja neočekivano napao s tom vojskom?
Ono što je napisao, morao je [Bukovački] učiniti jer se nalazio među Turcima, pa je, kad je
prešao naše granice, bio primoran povući se prestravljen takvim prijetnjama. Zatim sam ga
lažnim motivima, prilagođenima mogućem otkriću od strane Turaka, nagovorio na povratak, i
dok je dolazio, slučajno su s njime bila dvojica Turaka graničara, koje je možda poveo sa sobom
kako bi posvjedočio istinitost obavljenog posla. Nije mogao učiniti manje od toga što je učinio:
otjerao je nešto stoke nekim kmetovima i to bez krvi, i bez prolijevanja krvi, a isto je tako
zadržao živež nevelike cijene. Konačno, kad se bio spremio doći k meni, već poznati slučaj i
sudbina okrenuli su cijelu spletku protiv mene.
To sam uvijek držao u najvećoj tajnosti i nisam otkrio nikome, izuzevši dvojicu: otkrio
sam svojemu kapetanu Gáspáru Baloghu, jer znam da je to odan čovjek koji žudi za turskom
propašću, i za time da mojim lažnim, tj. naoko iskazanim razlozima što više odvrati vojnike od
tog zla, kao što je i učinjeno – u Grazu su vidjeli strogu disciplinu mojih. Na sličan sam način
otkrio ocu Forstallu; naime, nikad nisam vidio više uznemirenog i potištenog čovjeka zbog
pretpostavljene glasine; zato da ne bi snovao nešto zlosutno, razotkrio sam mu tajnu najstrože
zapečaćenu ispovijeđu. Sada također preklinjem Vašu preuzvišenost da i dalje ostane u tajnosti.
Naime, znam da Bukovački ne ostaje među njima, [Turcima]: ako ga Bog nije lišio prijašnjega
razuma, bez sumnje će doći ako mu Njegovo veličanstvo ne bude uskratilo milost i naknadu
štete. Ako se pak kojim slučajem, namamljen turskim laskanjima, ne bude želio vratiti, najlakše
će biti uništiti ga pomoću samih Turaka. On će (ako dođe) sigurno znati služiti kršćanstvu i
Njegovu veličanstvu. Ovo što je rečeno o Bukovačkom dosad je bilo sakriveno: tako je moj
blage uspomene brat, posredstvom nekog pokojnog vojvode Pomića, složio zamisao prijevare, pa
sam je tako ja [nastavio] posredstvom vojvode Grkovića u Karlovačkoj krajini, ali zavist
pokojnog generala izokrenula je stvar.
 Koliko je do Ugara, nisu li oni uvijek snovali ustanke? Ne znam da li ogorčeni zbog
slobode, ili zbog urođene im naravi, no vjerovao bih da iz oba razloga; i ne jednom sam zato
njihovu nakanu iznio ministrima Njegova veličanstva. Čak sam se njima i prilagodio, privukao
sam njihovu ljubav na sebe, ne uvećavajući pobunu, i ni najmanje im se ne obvezujući na takve
njihove [pothvate]. Nisam li bio prvenstvenim uzrokom što je u vrijeme palatina ugušena urota s
Nádasdyjem? Nisam li ja prije godinu dana bio taj koji sam sačuvao grofa Rottala i odlučio s
njim živjeti i umrijeti? Tada sam raznim izmišljotinama, poznatima samom grofu Rottalu, umirio
njihove duhove, i uvijek sam ih, koliko sam mogao, odvlačio od sklonosti prema Turcima.
S druge strane, to što su Frankopan i ostali neprijatelji i takmaci zabavljeni ustankom
protiv mene kako bi me što prije sveli ni na što, nije čudno: takvo je stanje ljudske bijede da ne
trče u pomoć onomu koga vide kako pada, nego ga se trude u potpunosti dotući. Kad bi netko od
ministara Njegova veličanstva, ili sam prvi ministar, preizvrsni knez, pao u nemilost Njegova
veličanstva, sigurno se ne bi našao nitko, ili vrlo mali broj, tko bi ga htio poduprijeti. Čemu se ja,
dakle, imam nadati od drugih - ja, koji sam još i stranac - ali i od onih kojima je moje ime
postalo omraženo, a čak nisam bio ni toliko visokog položaja. Frankopan je uvijek bio vrlo
neprijateljski raspoložen prema meni. Kad je tek došao iz Italije, dovukavši nekolicinu
pripadnika svojeg banderija iz Italije, pokušao je dokrajčiti čitavu moju kuću. Kad je drugi put
došao, pripremio je otrov za mene i moje, a mene su upozorili sami uključeni poslužitelji. Kad je
konačno došao iz Italije, pozvao me na oružje ovdje u Beču bez ijednog razloga; ta zar da bih
tako ja njemu nešto bio povjerio? Međutim, nije čudno što je to učinio, jer “niti sam mudrac nije
mogao razumjeti put muškarčev u ranoj mladosti“.
U Grazu nikad nisu bili dobronamjerno raspoloženi prema meni. Dok sam još bio
vicegeneral u Karlovcu, pokojni me general dvaput predao u Tursku, ali kao iskusniji u krajiškim
poslovima izbjegao sam zamke. Vjerodostojno sam to, posredstvom prava, dokazao; tražio sam
zadovoljštinu, naveli su me da šutim. Osim toga, nikad se nisam našao preporučen bilo za kakvo,
pa makar i najmanje napredovanje; i, jednom riječju, u svemu su [mi] se suprotstavljali.
Stoga, ako sam u svojoj zlosretnoj sudbini zgriješio Njegovu veličanstvu, zbog toga sam
došao na poslušnost, ispuniti zapovijedi Njegova veličanstva. Čak da je u meni i bila sjena bilo
kakve pobune, želio sam tako izbjeći mrlju na svojoj časti i došao sam svojevoljno, ne mareći za
tolike strahote, osobito jer sam imao jamstva Njegova veličanstva. Nisam se želio uteći stranim
vladarima, iako mi se ipak pružao i taj put, kako mi se ne bi mogla pripisati čak niti sjena mrlje
na mojoj časti. Došao sam, i strpljivo želim podnijeti sve kazne - ako se smatra da mi ih još nije
dovoljno naneseno, iako ja pak smatram da su teže od smrti - samo da bi mi se ponovno
uspostavila čast, bez koje ne želim niti izaći iz zatvora, niti odbiti smrt. Njegovo je veličanstvo
jedini koji me može i svesti na pepeo i uzdići iz gliba.
Nisam okolišao s tolikim obećanjima turskoga cara, pa sam Njegovo veličanstvo
pravovremeno obavijestio, dapače, prije godinu sam se dana raspitao; i „kao što jelen [žudi za]
izvorima vode“, to sam ja željnije očekivao zapovijedi Njegova veličanstva, koje ipak nisam
dobio. Tako, eto, živim u ovim jadima u nadi da ću steći blagonaklonu i obećanu mi milost
Njegova veličanstva.
Ne sumnjam da će bezbrojni govoriti i širiti glasine kako zbog svoje ogorčenosti želim
snovati osvetu, promicati i pripremati ubojstva, te svašta slično tome. Ali, tako mi Boga, zar se
ja, koji sam crv zemaljski, mogu ili bih se želio suprotstavljati jednom monarhu? Zar ja želim
vjerovati Turcima ili Turci meni? Zar ću se pouzdati u lažna obećanja domoljuba i ostalih, ili oni
u moja? Svakako, ako Njegovo veličanstvo to bude tražilo od mene, rado ću, zaklinjući se pred
Presvetom Euharistijom (koju svi štujemo i častimo), prisegnuti vjernost Njegovu veličanstvu, te
ni najmanje neću gajiti osvetu, ma niti najmanju iskricu osvete zbog minulih događaja. Cijelog
sebe, kao i odbacivanje osveta povjeravam prosudbi Njegova veličanstva. U srcu mi neće biti
ničeg drugog nego da se poput feniksa ponovno rodim u milosti Njegova veličanstva, da svojim
djelima i vjernom službom izbrišem mrlju.
Također se nadam da me se neće osuditi kao pobunjenika, budući da sam dobrovoljno
poslušao i pri svom dobrovoljnom iskazivanju počasti primio opomenu i izjavu Njegova
veličanstva, svoga premilostivoga gospodara, naravno uz izrečenu odluku istog Njegova
veličanstva da me želi očuvati u svojoj milosti i službi, pa sam dragovoljno ubrzao dolazak.
Zbog toga opetovano preklinjem, preponizno prosvjedujući pred Bogom i svijetom da me se ne
žigoše takvom mrljom, pogotovo kad nikome od smrtnika nisam naškodio, niti sam se trudio
naškoditi, niti sam drugdje tražio utočište ili potporu, već sam se povjerio obećanoj milosti
Njegova veličanstva, preponizno se preporučujući,
grof Petar Zrinski, vlastoručno.

56. Očitovanje Petra Zrinskog uz drugi iskaz, 26. srpnja 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 302, konv. A, fol. 6v-8v, 19r-22r, 29r-
32v, 39r-42r, 49r-53r
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 490, str. 318- 319.

Dana 26. srpnja dao je [Zrinski] predati ovu poruku gospodinu dvorskom kancelaru:
„Preponizno molim neka se Vaša preuzvišenost udostoji ili poslati gospodina Abelea, tajnika, k
meni, ili mi omogućiti blagonaklonu audijenciju. Naime, padaju mi na pamet pitanja od velike
važnosti koja me se tiču i koja želim postaviti.“
Na to je gospodin dvorski kancelar njemu – gospodinu Abeleu – napisao sljedeće:
„U ostalome neka u vezi s priloženim Njegovo gospodstvo ode do Zrinskoga i neka ga sasluša, i
neka ga tom prilikom iznova opomene da mu razotkrije istinu o Tattenbachu, i neka pokaže
koliko je nevjerojatno da on niječe ono što je toliko nesmotreno Tattenbach priznao 7. svibnja
ove godine. Kopiju toga dao sam Njegovu gospodstvu prekjučer, kao i pitanja o ovom iskazu
sastavljena protiv rečenog Zrinskog osobno. Želim naknadno biti obaviješten o tome.“
U vezi s tim se pak on – gospodin Abele – s primjerenim poštovanjem ispričao gospodinu
dvorskom kancelaru i zamolio: s obzirom da s njim – grofom Zrinskim – nije nikada tijekom
svojega života osim na ova dva saslušanja progovorio ni riječi i da, ne znajući razlog, u svojoj
duši neprestano osjeća osobit strah prema njemu, da se onda ni sada u to ne bi htio upustiti. Zato
moli da ga se poštedi tog odlaska Zrinskom, jer je to pitanje pitanje države, pa stoga sasvim
osjetljivo i delikatno. Zbog toga moli da s njime ne razgovara sam.
Spomenuti gospodin kancelar to mu je u potpunosti uvažio te je temeljem zajedničkog dogovora
dao njega – grofa Zrinskog – dovesti k sebi spomenutog 26. srpnja u 2 sata popodne. Tijekom
tog saslušanja on [Zrinski] je potom iskazao sljedeće: da se tek sad prisjetio kako se to događalo
s Bargilijem. Naime, kad je dotični prvo nekoliko godina služio kod sadašnjeg biskupa u
Olomoucu, a potom i kod grofa Nostitza, on ga je – Nostitz – preporučio za službu kod njih
obojice – grofova Zrinskog i Frankopana. Primio ga je potom Frankopan, a njemu je pak – grofu
Zrinskom – nekoliko dana nakon toga otac Donellan tako ustrajno preporučivao spomenutog oca
Bargilija da je i on sâm odlučio primiti ga u svoju službu. Međutim, on – otac Bargilio – nije
želio prihvatiti tu službu prije no što mu to Frankopan dozvoli. U međuvremenu je ovamo iz
Poljske pristigla pošta o izabranom kralju Michału, a njemu je – grofu Zrinskom – Frankopan
savjetovao da kod tog kralja potraži svoju sreću. Uz to ga je zamolio da on – grof Zrinski –
povodom traženja plemstva za sebe – grofa Zrinskog – preporuči kralju njegovu – Frankopanovu
– službu, koji bi se potom sa 100 konja uputio onamo i preuzeo službu. Ubrzo nakon toga je
Frankopan sastavio rečeni sramotni naputak i nacrt toga naputka i dao na čitanje njemu – grofu
Zrinskom – s ciljem da je on putem oca Bargilija pošalje u Poljsku. Kako on – grof Zrinski – to
nije odmah učinio, nego je navedeni sramotni nacrt ostavio da osam dana leži na stolu, grof
Frankopan je neprestano zapitkivao zbog čega on taj rečeni koncept toliko dugo ne šalje. Na to je
on – grof Zrinski – pokazao nacrt Bargiliju i ohrabrio ga da preuzme taj zadatak za Poljsku, što
on dugo nije učinio, nego je savjetovao protiv toga. Međutim, na kraju je on to prihvatio i krenuo
na put.
Na putu si je on – otac Bargilio – izmislio ime opata Palmerinija i zadužio danskoga poslanika
za sporazum o vjenčanju, koji je on – grof Zrinski – na kraju predložio i poljskome kralju.
Doduše, i on je – Bargilio – takav sporazum predložio tamo na poljskom dvoru, ali nije dugo
ustrajao na tome, nego je ponovno krenuo na put jer su tamo o njemu – opatu Palmeriniju –
započele razne priče i zavisti.
Sve u svemu: da je grof Frankopan napravio strašan nacrt i nagovorio ga na tu i svaku drugu
sramotnu i zlu namjeru i djelo, i na sve potaknuo; da je zato dotični jedini krivac za to sve.
Iz ovog se opetovanog iskaza može uvidjeti da je Svemogući posvema napustio njega – grofa
Zrinskoga. Čim on više pokušava poricati, prikrivati ili zaobilaziti, tim se još strašnije ukopava u
to. Ta već je dovoljno počinio najviši zločin protiv osobe Preuzvišenog time što je na svojem
stolu osam dana držao i čitao taj sramotni spis te ga na kraju potvrdio odašiljanjem Bargilija, a da
to pak ni najmanje nije objelodanio Vašem carskom veličanstvu.
Beč, 26. srpnja 1670.

57. Drugi iskaz Frana Krste Frankopana, 13. kolovoza 1670.

 ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 316, konv. C, sine fol.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 510, str. 324.-327.

Drugo ispitivanje grofa Frankopana, Beč, 13. kolovoza 1670. od 4 sata popodne do 6 sati
navečer. Izloženo 13. kolovoza 1670.

Drugo ispitivanje, ili nastavak prvoga, grofa Frankopana u stanu tajnoga savjetnika rimskog
carskog veličanstva i glavnoga dvorskoga kancelara gospodina baruna Johanna Paula Hochera.
Beč, 13. kolovoza 1670. od 4 sata popodne do 6 sati navečer. U prisutnosti preuzvišenog
gospodina kancelara i gospodina tajnika Abelea.
Gospodin kancelar iznosi da je Njegovo carsko veličanstvo milostivo naredilo da ga ponovno
ispita o nekim drugim pitanjima koja su iskrsnula; dakle, da treba reći istinu.
Odgovara da to obećava, s razjašnjenjem da zaista želi potvrditi ono što se zbivalo između njega
i grofa Zrinskoga u prisutnosti drugih i ono što su oni sami ili druge vjerodostojne osobe
vjerodostojno dokazali, te ono što je dosad iznio u svojim pismenim i usmenim iskazima, no da
ono što se među njima samima zbivalo u četiri oka želi reći njemu – grofu Zrinskom – u lice, i
nada se da on to neće opovrgavati.
Potom je pročitan njegov iskaz – grofa Frankopana – od 27. lipnja, 17. točka, i iskaz grofa
Zrinskoga od 24. srpnja 1670.
Na to je odgovorio da se na Dvoru uvijek smatra da je grof Zrinski, doduše, dobar vojnik, ali
naivan i da se pritom griješi, jer afera po ovom pitanju nije započela sada, nego odavno, kad se
njega – grofa Zrinskog – smatralo nesposobnim da je pokrene; on se može ponuditi da prisegom
potvrdi svoj vlastiti iskaz ako tim nisu zadovoljni. Drugo, poriče da je ikad tražio neku službu
kod kralja u Poljskoj, da mu to nikada nije palo na pamet, jer kad bi on negdje drugdje tražio ili
zahtijevao službe, mogao bi dobiti položaje ili napredovati kod mnogo većih moćnika. Na kraju,
nije prihvatio i odbio je i ono ponuđeno i predloženo. Treće, poriče i kaže da grof Zrinski ne
govori istinu kad na kraju svojeg iskaza od 26. srpnja kaže da je on njega – grofa Zrinskog –
naveo na sve.
Pod ovom točkom odgovara još i da si lako može predočiti i da zna da je Dvor grofa Zrinskog
uvijek smatrao hrabrim i važnim vojskovođom, ali ne i čovjekom za politiku, što mu je i on sa
svoje strane vrlo rado potvrđivao, kao što je i on – grof Zrinski – i sam uviđao i upravo je zbog
toga u svojoj prostodušnosti sve želio provesti do kraja, no da najpravedniji Bog neće dopustiti
da se kroz tu njegovu pretpostavljenu prostodušnost njegova krivnja – grofa Zrinskog – uvalja i
zatrpa njega – grofa Frankopana – kao nedužnoga, jer on za prethodno nije nikada bio
zainteresiran pa grof Zrinski onda ne može reći da je s njegovim – grofa Frankopana –
prethodnim znanjem odaslao u Tursku. Još manje pak može grof Zrinski poricati da je on – grof
Zrinski – to rekao njemu – grofu Frankopanu – tek nakon što je pristiglo pismo Bukovačkog iz
Soluna, tvrdeći da on u tome nije rekao istinu, pa dakle niti u drugome. S obzirom da on – grof
Frankopan – za prethodno nije nikada bio zainteresiran, ni u jednoj zemlji neće se pronaći neke
prepiske [o tome], kao ni da se zainteresirao za ovo sadašnje. Inače, sam će sebi presuditi ako se
u ovoj stvari pronađe njegova ruka ili pismo; i neka ga Njegovo carsko veličanstvo još oštrije
osudi, naglašavajući ono što je nedavno učinio u Hrvatskoj. Sve u svemu, iz prethodnih i
naknadnih saznanja o potonjemu nije ništa napravio u zloj namjeri, nego samo prividno, i sve je
učinio isključivo u službi Njegovog carskog veličanstva.
U Čakovcu nakon dolaska Bukovačkog on je, doduše, pristao na zahtjev grofa Zrinskoga da
iskoriste Turke i druge, ali samo prividno. Iz tog mu je razloga, kad mu je Njegovo carsko
veličanstvo predalo glavno zapovjedništvo u Senju, a on je naloge o tome predao starome
Herbersteinu i Ratnom vijeću u Grazu, odgovoreno neka se samo uputi kući, da će mu nalozi
uskoro biti poslani, a sazvano povjerenstvo će nastaviti rad. U međuvremenu nije došlo do
ustoličenja, nego je Ogulin predan Sigismundu Paradaiseru bez da je [Frankopan] pozdravio
svoje, bez njegovog očitovanja, bez dopusta za krajišnike. Dakle, zbog te se uvrede nije časno
mogao zadržati u Krajini, nego je putovao malo Erdődyju, malo Zrinskom, a malo Draškoviću,
da bi na kraju došao Zrinskom i prividno ušao u razgovor o njegovom planu. Nato je on – grof
Frankopan (priznaje svoju pogrešku) bio toliko besraman i drzak da je na kraju pristao – prividno
kao i ranije i ne za stvarno – na, napose, osvetu Štajerskoj iz inata i radi većega poštovanja prema
njemu osobno, a koju nikada nije imao u primisli. Dakle, kad je ranije trebao biti ustoličen u
Senju, nije imao nikakva saznanja o toj pogodbi, osobito zato što je grof Zrinski ionako uvijek
sumnjao na njega, a on je stalno bio u Senju. Grof Zrinski mu nikada nije vjerovao. Sljedećim
dokazuje da je pristao samo prividno, a ne i istinito: kako bi grof Zrinski mogao zauzeti Ptuj kad
on – grof Frankopan – Zrinskome nije stigao opremljen, samo s 40 forinti u gotovini, bez
rezervnog konja, bez vojne opreme, bez teretnog konja, nego samo s odjećom, bez plemića ili
podanika – štoviše, nijednom nije podigao svoje ljude? Kako mu je onda grof Zrinski za put
ovamo posudio 400 forinti? Dakle, nedužan je.
Gospodin kancelar: je li on, grof Frankopan, rabio šifru, i s kim?
Odgovara: 1. s Njegovim carskim veličanstvom putem gospodina vrhovnog komornika kad je
putovao u Bansku Bistricu.
2. S gospodinom nuncijem Spinolom, s prethodnim znanjem i odobrenjem Njegovog carskog
veličanstva, kako se ne bi presretalo pisma i kako bi Dvor znao kome piše o ugarskim stvarima.
3. S gospodinom grofom Albrechtom Zinzendorfom, također s odobrenjem Njegovog carskog
veličanstva.
4. S opatom Paluzzijem u Rimu zbog vlastitih poslova.
5. S prvim poljskim poslanikom koji je bio ovdje, Gembickim, radi prepiske o novostima. On mu
je jednom pisao da je sabor Carstva prošao, a da će se još odviti vjenčanje i sporazum s
Austrijom, kao i rat s Turcima. On – grof Frankopan – također je njemu – Poljaku – jednom
pisao iz Hrvatske, ali s manje vijesti. Taj je odgovor poslao grofu Zrinskom.
Gospodin kancelar mu pokazuje šifru koju je rabio s njim, Gembickim.
To on također priznaje.
Gospodin kancelar pokazuje i pismo Gembickog.T
On potvrđuje i njega.
Potom mu je gospodin dvorski kancelar pokazao čistopis naputka za Bargilija na talijanskom
jeziku koji je on, grof Frankopan, ispravio.
Odgovara da i njega potvrđuje i kaže da postoji još jedan, još sramotniji.
Vezano uz odjeljak u kojem grof Zrinski njega – grofa Frankopana – preporučuje poljskom kralju
za službu on kaže da je u hrvatskom naputku grof Zrinski želio u Poljsku poslati svojega sina i
jednog dvorskog meštra koji je bio vičan takvim stvarima te da je na to on – grof Frankopan –
pitao zbog čega ne bi njega – grofa Frankopana samog – za to iskoristio; da će on to obaviti
dobro kao i netko drugi, osobito ako bi se tamo trebao zadržati. Na to [je] grof Zrinski
[odgovorio] da se njemu – Frankopanu – ne bi vjerovalo pa to ipak nije napravio, a ovaj je opet
[pitao] zašto to ne želi napraviti. Taj je naputak dvaput ispravljan, a grof Zrinski je želio kroz
prevođenje samo iskušati njegovu vjernost.
Na to je njemu – grofu Frankopanu – pročitano pismo koje je grof Zrinski uputio gospodinu
dvorskom kancelaru 24. srpnja, u kojem grof Zrinski priznaje da je takav sramotan naputak
sastavio on, grof Frankopan, a ne on, grof Zrinski.
Odgovara niječući i odbijajući, uz tvrdnju da je grof Zrinski naputak sam sastavio i izradio na
hrvatskom, da je također dao prepisati taj nacrt, koji je on – grof Frankopan – na kraju sam
ispravio kako bi mu on – grof Zrinski – još više vjerovao te kako bi on [Frankopan] stoga mogao
još bolje služiti Njegovom carskom veličanstvu. I o tome je zaključio kao i ranije te ostaje pri
tome da svoj iskaz želi potvrditi prisegom, ukazujući nadalje na to da su svi ti pronađeni spisi bili
u Ozlju. Potom izvodi svoju nedužnost [pitanjem] zašto bi Zrinski i od njega skrivao to da s
takvim pismom želi poslati ili da je poslao Bargilija u Poljsku, ako je on – grof Frankopan – sâm
napravio naputak. Svakako je i redovnik njega – Frankopana – molio da se samo založi kod
njega – grofa Zrinskog – oko dozvole za Olomouc. Kune se: neka ga grom odmah udari i satre
ako je on – grof Zrinski – njemu – Frankopanu – išta rekao o tom poslanstvu Bargilija, ili ako je
on nešto o tome znao te moli da se zbog prostodušnosti grofa Zrinskoga ne tereti savjest i ne
baca krivnja na njega, kao vještijega. Inače da su kapetani grofa Zrinskog bili ti koji su rovarili.
Uz to, ne bi bilo primjereno da manji nadglasa većega, a on je – Zrinski – bio glavar. Također još
jednom moli da mu se oproste počinjene greške, a moli i milost te da mu Bog bude milosrdan jer
nikada nije namjeravao išta stvarno pokušati protiv Njegovog carskog veličanstva.
Beč, 13. kolovoza 1670.

58. Drugi iskaz Rudolpha Lahna, 21. kolovoza 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 302, konv. B, 69r-80v.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 514, str. 328.-332.

Drugo saslušanje, ili nastavak prvoga, Rudolpha Lahna, konjušnika grofa Petra Zrinskog
smještenog ovdje kod gradskog poručnika Arnoldta, u stanu gospodina baruna Johanna Paula
Hochera, tajnoga savjetnika Njegovog carskog veličanstva i dvorskoga kancelara, itd. Beč, 21.
kolovoza 1670., od 4 sata popodne do 6 sati navečer.
U prisutnosti spomenutog preuzvišenog gospodina kancelara i gospodina tajnika Abelea.
Gospodin dvorski kancelar ga opominje da treba govoriti istinu: nije li mu što novo od onda palo
na um?
Odgovara da želi govoriti istinu, a da mu inače na um nije palo ništa novo u odnosu na ono što je
iskazao 23. travnja.
1. Koliko je dugo i kada bio kod Tattenbacha?
Odgovara: četiri tjedna, prije no što je došao ovamo s grofom Zrinskim. Grof Zrinski mu je
naredio da Tattenbachu prenese ono što je prethodno iskazao.
2. Gospodin kancelar čita njegov prošli iskaz od 23. travnja 1670. i pita: priznaje li točku 42., i
sjeća li je se?
Odgovara potvrdno, da ostaje pri tome.
3. Je li Tattenbachu donio pismo od grofa Zrinskoga?
Odgovara da jest.
4. Što je sadržavalo to pismo?
Odgovara da ne zna.
5. Što mu je grof Zrinski usmeno zapovjedio za Tattenbacha?
Odgovara da je grof Tattenbach sâm poslao jednog svojeg slugu u Zrin kako bi od Zrinskoga
zatražio slugu – i to njega, Rudolpha, kao pouzdanika Zrinskoga. Sluga kojeg je poslao grof
Tattenbach i sâm Zrinski su mu naročito rekli da mora ići Tattenbachu. Na to mu je grof Zrinski
dao da ponese pismo za grofa Tattenbacha i rekao neka, ako bi se Tattenbach raspitivao o stvari,
kaže da bi on – grof Zrinski – Turcima dao 12.000 talira i da čeka turskoga poslanika, a da bi
Turci poslali ljudstvo kad god to on zatraži. Na to je Tattenbach odgovorio da je to pogodna
stvar, no da bi on rado njemu – grofu Zrinskom – bio na usluzi i da je njegov sluga: ako bi to išlo
toliko daleko, da neće napustiti grofa, nego će mu na njegovo traženje pomoći.
6. Kad je onda on – grof Tattenbach – rekao da se želi udružiti sa Zrinskim?
Odgovara da je grof Tattenbach ispričao da će uskoro pristići carsko ljudstvo, da će potom biti
mobilizirano zemaljsko ljudstvo; s obzirom da on – grof Tattenbach – većinu njih ima uz sebe, da
bi mu time htio pomoći. Neka mu to on – konjušnik – prenese.
7. Bi li se usudio taj svoj iskaz potvrditi prisegom?
Odgovara potvrdno.
8. Bi li se usudio to reći u lice grofu Tattenbachu?
Odgovara da bi, i to da je on rekao da kad krene insurekcija i kad stvar općenito započne, da će
on – grof Tattenbach – sa svojima pomoći njemu – grofu Zrinskom; da će se udružiti s njim i
priključiti mu se.
9. Koliko je dugo i koliko često razgovarao s grofom Tattenbachom?
Odgovara da je stigao prije večere te da je nasamo razgovarao s njim predvečer i prije jela.
10. Nije li ga on – grof Tattenbach – ispitao i o čemu drugom?
Odgovara da ga je pitao svakojake stvari, osobito [o tome] je li bio u Kanjiži i tko je onamo
poslan. Isto tako, pitao ga je o Gornjoj Ugarskoj.
11. Ni Tattenbach nije ništa izvijestio o Rákóczyju?
Odgovara potvrdno.
12. Nije li grof Zrinski, njemu – grofu Tattenbachu – obećao da će štititi njegove posjede?
Odgovara da jest, i da ih je htio zaštititi - samo neka nastupe i održe se mir i spokoj. To je on i
rekao grofu Tattenbachu, a ovaj je poručio da je to pošteno.
13. Od koga je čuo da će se upad dogoditi na tri mjesta?
Odgovara da je to čuo od grofa Zrinskog i grofa Frankopana pa je to onda i ispričao grofu
Tattenbachu.
14. Što je on – grof Tattenbach – na to poručio?
Odgovara da nije ništa dalje [poručio].
15. S obzirom da grof Zrinski sâm priznaje da mu je grof Tattenbach poručio da napravi ono što
želi unutar 14 dana ili da ništa ne napravi jer će biti prekasno – je li to istina?
Odgovara da jest, i da mu je grof Tattenbach ujedno rekao neka grof Zrinski na prepad zauzme
Ptuj i Graz i krene onamo sa svojim ljudima.
16. Što je grof Zrinski rekao na to?
Odgovara da nije ništa drugo, osim da je to još daleko i da se još mnogo toga treba napraviti
prije no što se krene onamo. I to mu se on – Rudolph – usuđuje potvrditi prisegom, a grofu
Tattenbachu reći u lice da mu je točno tako govorio.
17. Nije li grof Tattenbach rekao i da grof Zrinski treba na prepad zauzeti Graz i Ptuj jer oba
[grada] nisu nikako opskrbljena?
Odgovara da jest – da u Grazu nema na zalihi ni ljudstva ni streljiva ili bilo čega drugoga i da se
Graz sasvim lako može zauzeti u par dana. U Ptuju pak da ima mnogo živeža kojim se potom
Zrinski može poslužiti.
18. Nije li grof Tattenbach rekao i gdje treba napasti Graz?
Odgovara da jest – da tamo nema živeža, nema streljiva i sličnog i da se sasvim lako može
zauzeti, te da se mora napasti predgrađe, ali da će grof Zrinski, kao hrabar vojnik, bolje znati
gdje treba napasti i što treba napraviti.
19. Nije li grof Tattenbach ponudio da će podići seljake? Koliko [njih]?
Odgovara da jest – da, naime, može podići oko 1000 seljaka. Gospodin kancelar mu je to
predstavio kao pogrešno. On se ispričava, [kaže] da se preračunao.
20. Nije li ga grof Tattenbach upitao koliko ljudi grof Zrinski može podići, ili bi podigao, i
koliko još novaca ima – nije li spominjao 30.000 forinti?
Odgovara potvrdno; da je o svemu tome pričao i grofici u prisutnosti grofa Zrinskoga i da je ona
s tim bila jako zadovoljna, da se čak nasmijala na to i bila je jako ponosna.
21. Ima li grof Zrinski novaca, i koliko?
Odgovara da to zapravo ne zna, no da je nedavno grofica nešto [novaca] donijela onamo iz Beča,
Inače da je grof Zrinski primio [novac] iz Francuske, a i neki iznos iz Zagreba.
22. Nije li on – Rudolph – rekao Tattenbachu da bi trebao doći k Zrinskom?
Odgovara da nije, nego da je grof Tattenbach sam poručio da će vrlo rado doći grofu Zrinskom i
da želi s njim razgovarati. Na to je on odgovorio neka on – grof Tattenbach – jednostavno pođe s
njim.
23. Je li grof Tattenbach njemu – konjušniku – odgovorio da još uvijek ne želi biti na usluzi
grofu Zrinskom ni pristati uz njega?
Odgovara da nije, nego upravo suprotno: da je grof Tattenbach rekao da je sve to ispravno i da
mu želi biti na službu. Ni jednom nije uskratio svoju službu, osim što je rekao da treba čekati
insurekciju i da ne može biti na službu njemu – grofu Zrinskom – prije no što se provede
insurekcija.
24. Bi li se usudio to reći njemu – grofu Tattenbachu – u lice ako bi grof Tattenbach rekao da mu
je odgovorio da još ne može pristati uz grofa Zrinskoga ili mu biti na službu?
Odgovara potvrdno – da bi se usudio u lice reći grofu Tattenbachu ono što je ranije iskazao: da je
tražio da dođe k njemu i rekao da mu želi biti na službu, ali ne prije no što se ne provede
insurekcija.
25. Je li ga on – grof Tattenbach – pitao o Vlasima, i što?
Odgovara da ga je pitao: bi li Vlasi stali uz njega, grofa Zrinskoga? Na to je odgovorio da bi,
osobito ako bi im se nešto ponudilo. Također ga je upitao bi li ga slijedila Krajina, i koja, te je
savjetovao da grof Zrinski povuče sa sobom Vlahe, Hrvatsku i Primorsku krajinu, a da prethodno
sve dobro uredi. No, grof Tattenbach je tražio i da osobno razgovara s grofom Zrinskim; ako ne,
neka mu bar grof Zrinski piše što će na kraju poduzeti i kakvu pomoć očekuje od drugih. I o
tome je izvijestio grofa Zrinskog.
26. Nije li se grof Tattenbach hvalio da uz sebe ima i druge ljude?
Odgovara da nije.
27. Nije li rekao grofu Tattenbachu da su Turci tražili sina od Zrinskog?
Odgovara potvrdno; da je on to već čuo, ali da nije vjerovao da bi to grof Zrinski napravio,
odnosno, da bi svojega sina, kao jedinorođenca, poslao onamo.
28. S obzirom da je grof Tattenbach iskazao da mu grof Zrinski nije obećao sigurnost njegovih
posjeda, nego da mu je on – konjušnik – rekao samo da bi trebao ostati u dobrom prijateljstvu s
njim i pristati uz njega pa se njegovim posjedima ništa neće dogoditi: što se zapravo ovdje
postiglo?
Odgovara da je u ime grofa Zrinskog prenio i rekao grofu Tattenbachu da ga on – grof Zrinski –
uvjerava da njegovi posjedi neće trpjeti kad to sve postane ozbiljno.
29. Je li on – konjušnik – tražio od njega – grofa Tattenbacha – da putuje s njim u Čakovec?
Odgovara da on to prvo nije tražio, no nakon što je on - grof Tattenbach – pričao o takvim
putovanjima amo-tamo i o tome da želi razgovarati s grofom Zrinskim, kazao je da bi u
konačnici mogao s njim tamo putovati, da nije daleko. Na kraju je on [Lahn] narednoga dana
ponovno otputovao iz Kranichsfelda prema Čakovcu, a grof Tattenbach mu nije ništa podario.
Zaključuje i potvrđuje taj svoj iskaz pružanjem ruke gospodinu dvorskom kancelaru te
polaganjem prisege da je sve istina.
Beč, 21. kolovoza 1670.

59. Pismo Petra Zrinskog Leopoldu I., 5. rujna 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 303, konv. C, fol. 5r-
14v.
Izvornik objavljen u: Rački, Acta, br. 519, str. 337-341, 333-337

Detaljan otpis Petra, grofa Zrinskog Njegovu carskom veličanstvu s molbom za oprost 5. rujna
1670.

Posvećenom rimskom carskom i kraljevskom Veličanstvu, gospodinu mom premilostivom

gospodaru.

Preuzvišeni i nepobjedivi care, gospodine premilostivi gospodaru!

Budući da sam doista mimo svojeg očekivanja i, kako ustrajno tvrdim, protivno milosrđu
uobičajenom kod svih junačkih duhova, a Austrijancima pak tako urođenom da im je već prešlo
u narav i dužnost, zadržan u ovom zarobljeništvu i u nizu svih nevolja zajedno s posve nevinim
potomcima, izlažem Vašem carskom veličanstvu dokaze svoga opravdanja, preponizno zaklinjući
da ih ne oklijeva poslušati pravednim i blagonaklonim uhom te napokon učiniti kraj ovim
jadima.
Prije svega, što se tiče samoga čina, Vašem je carskom veličanstvu, kao i cijelome svijetu
već poznato da nisam ušao ni u kakav savez s Turcima, potpisao nikakve ugovore, djelom izvršio
nikakvo dubinsko neprijateljstvo protiv Vašeg veličanstva, da nitko od mojih vojnika ili slugu
nije uzeo oružje, nego sam se naprotiv u svemu i po svemu pokorio Vašim pismima i nalozima,
poslao svoga sina naprijed ovamo, došao sâm svojevoljno. Dapače, čak je i predajom moga
pisma knezu Rákóczyju, mome zetu, u određenoj mjeri otkriven ustroj buna Gornje Ugarske,
tako da moj grijeh (ako ga se htjedne tako nazvati) treba nazivati i svetim i blaženim, jer sam
Vašemu veličanstvu uzrokovao toliku sreću. Također, premda se to tiče ispoljenog djela, ipak ima
vrlo mnogo značenja i težine, budući da ljudski zakoni presuđuju samo o ispoljenome, a uzvišeni
se vladari i junački umovi ne običavaju uznemireno osvrtati na unutarnja nastojanja, ako
ispoljena ili ne uzrokuju štetu, ili sretno završe. Zbog toga Cezar, kad je naletio na Pompejevu
škrinju i kasnije na Scipionova pisma, u kojima se pružala spoznaja o građanima urotnicima i o
tajnim spletkama, ne samo da ih nije pročitao, već ih je i ne pogledavši predao Vulkanu,
smatrajući da Cezar ne treba tražiti razloge za srdžbu osim protiv onih koji se suprotstavljaju u
otvorenom ratu.
Koliko se pak tiče mojih namjera i tajni srca, budući da se cijeli slučaj već razvio do te
mjere i nitko te namjere i tajne ne pozna bolje od mene, prisegom potvrđujem (spreman na to
položiti bilo kakvu svečanu prisegu) da nikad nisam imao namjeru pobuniti se protiv Vašeg
carskog veličanstva, ili mu škoditi, ili napasti njegovu državu, a još mnogo manje podvrgnuti se
Turcima ili pristati uz njih, nego ih pače uništiti i upropastiti, kad bih mogao. Nisam bio sudionik
ili suučesnik savjetovanja u Gornjoj Ugarskoj, premda sam iz drugih izvora nanjušio da se ondje
stvar ne odvija ni dobro ni odano po Vaše carsko veličanstvo, što sam uistinu i otkrio Vašem
carskom veličanstvu na dvoru, ali to je prezreno, ili se nije povjerovalo, kao da je bilo moja
vlastita izmišljotina.
Poslao sam kapetana Bukovačkog u Tursku i zaštitio sam ga, priznajem, vjerodajnicama i
svojim pečatom, no ipak po dopuštenju Vašeg carskog veličanstva, koje je dozvolilo da, poslavši
izvidnike, točno izvidim, tj. istražim stanje kod Turaka. Naime, malo sam ranije preko grofa
Rottala Vašem carskom veličanstvu iskreno otkrio ponude i obećanja koja su mi Turci dali, a
iako se tome slabo povjerovalo, ipak je Vaše carsko veličanstvo naredilo da održim blisku
prepisku s Turcima. Poslao sam, dakle, rečenog kapetana s namjerom da istraži turska nastojanja
i da istovremeno pronikne u kakvom je stanju situacija u Gornjoj Ugarskoj, također s namjerom
uništenja Turaka i postavljanja zasjeda za njih. Naime, Turci su Bukovačkom obećali vojno
zapovjedništvo nad nekoliko tisuća Turaka, kojima mi ne bi bilo teško uzrokovati propast. S tim
sam ciljem dopustio Bukovačkom da naoko uđe u pregovore s Turcima, ili, radije, da se pričinja
kao da ulazi, kako bih Vašem carskom veličanstvu jasno pokazao da ne treba imati nikakva
povjerenja u medene riječi Turaka kojima mame Vaš dvor, i da su prolazni i varljivi njihovi
savezi i obećanja te da traju samo toliko dok se ne pruži dobra prilika. Da ne bi ipak došao do
točke s koje ne bi bilo moguće sigurno odstupiti, pažljivo sam mu naložio da pridrži jednu ili
dvije točke za koje bi izjavio da nema ovlast zaključivanja [sporazuma] dok se ne vrati k meni.
U međuvremenu se nastojanjem takmaca posvuda širi i leti glas da je Zrinski pobunjenik,
da se odmetnuo od odanosti caru, da će na kršćane povesti golemu tursku vojsku, da ima svoje
poslanike na Osmanskoj Porti: na kraju je sve nabijeno strahom. Ja se također, da istinito
priznam, ne želeći loviti u mutnom i varkom iznuđivati toliko puta odbijenu nagradu za vrlinu
(kako sam ja prosuđivao), nisam brinuo oko suzbijanja te glasine, nego sam dopustio da vrlo
slobodno kola, dapače, na neki sam je način uvećao, ne toliko jasnim koliko dvosmislenim
pismima, razgovorima, raspravama, dogovorima i drugim spisima, koji se već iznose protiv
mene kao dokaz čina, iako sam to ipak izvršio prijetvorna uma i himbena lica kako bih što bolje
postavio tu smicalicu te kako bih barem tim nejasnim strahom postigao ugled i napredovanje na
Dvoru, na kojem su zatrti i izbrisani ležali neprekidno neokaljana odanost moje obitelji, djela
mojih predaka, više vrijedna divljenja nego oponašanja, nedavne zasluge moga slavne uspomene
oca, kao i poneke moje („daleko bilo razmetanje od mojih riječi“). Usprkos toj majstoriji i toj
vještoj smicalici koju sam zasnovao, ipak sam se suzdržavao od svakog neprijateljstva i nisam
dalje učinio ništa što bi Vašem veličanstvu bilo štetno, tako da moj um ostane čist i nikad se ne
prikloni izdajstvu. Dapače, po povratku oca Forstalla, kojeg sam bio odaslao k Vašem carskom
veličanstvu, na mig Vašeg carskog veličanstva i njegovih glavnih ministara odustao sam od same
te zamagljene i himbene bitke i sve sam ostalo učinio kako je Vašem veličanstvu najmilije, iako
bi mi bilo najlakše da sam počinio mnoga zla sebi na korist i da sam, kao što će svi iskazati, dan
za danom malom silom klao carske vojnike koji su se iz dana u dan lijenim korakom i u rijetkim
četama sakupljali na mom pograničnom području, u Međimurju.
Evo Ti - preuzvišeni Care! – istinskog slijeda ne samo čina, već i mojih najdubljih
namjera, u kojima mislim da sam malo ili ništa griješio, iako, da sam bio stigao do željenog cilja,
naime toga da sam tom majstorijom od Vašeg veličanstva bio iznudio napredovanje, službu ili
kakvu istaknutu dužnost, to bi, ja vjerujem (no ipak bez razmetanja), bilo dodijeljeno mužu i
obitelji koja je dosta zadužila kršćanski svijet i koja nikad nije ni pred kim ustuknula u odanosti
prema Austrijancima. Dakle, ja ne bih griješio primajući to, niti bi Vašem carskom veličanstvu
bilo na štetu da to udijeli.
Priznajem ipak i uviđam da ni za ozbiljno ni za šalu ne treba pregovarati s vladarom niti
mu postavljati uvjete. Ako je to ipak zločin, sigurno nije zločin uvrede veličanstva, niti
veleizdaje, niti izdajstva, niti nevjere; nego je smicalica, mnogo puta izvedena i od najodanijih
vazala pritisnutih moću i zavišću takmaca na Dvoru, kao što je izvrsno poznato iz starih i novijih
povijesnih djela. Da ja zaista ni nisam imao drugu namjeru osim te, dokazuje se najbrojnijim i
najočitijim dokazima i argumentima:
1. da je turska vjera prevrtljiva i lažna i nikad je ni sa kim nisu očuvali, tako da danas
jedva postoji sjećanje na neku iz tolikih uglednih obitelji koja bi se ikad bila podvrgnula
Turcima; sama lakoća i spremnost Turaka na kršenje mira i saveza u koje su ušli s carem meni je
mogla biti dokazom da se neće čvršće poštivati ni savezi u koje bi ušli sa mnom.
2. Meni i mojim precima urođena je odbojnost prema Turcima, kao i njima prema meni,
jer bi tolika i takva primljena i zauzvrat nanesena uzajamna uništenja lako razbjesnila duhove s
obje strane, i ne bi prihvatila dugotrajno prijateljstvo.
3. Postoji i sama nemogućnost izvođenja nauma bez zaliha, oružja, novaca, vojnika, bez
saveza, bez sporazuma, nadalje bez ikakvih pristaša, gdje bih naprotiv s punim pravom za
neprijatelje imao sve vladare čitavog kršćanskog svijeta.
4. Nepojmljivo je da sam htio toliko prljavo i smiješno oskvrnuti neokaljanu odanost
svoje obitelji i slavu potvrđenu tolikim junačkim djelima.
5. [Stoji i to] da nisam na svoju stranu nagovarao plemiće kraljevstva, kao ni svoje
susjede, a bez njihove se podrške ipak ništa ne bi moglo dogoditi. To što se pak govori o grofu
Tattenbachu: ja želim podnijeti bilo kakve zamislive kazne, ako sam ikad s njim, ili on sa mnom,
dogovarao bilo što štetno, bilo rječju bilo pismom. Također ću otvoreno priznati: da sam imao
ikakvu zlu ili opasnu namjeru, ne bih je bio priopćio grofu Tattenbachu. Ako je on pak imao
druge primisli ili da bi mi (kako se priča) napisao pismo, koje ja nisam primio, meni to zaista nije
poznato; neka on sam vidi.
6. [Stoji i to] da sam ja sâm bio prvi koji je na Dvoru Vašeg carskog veličanstva unaprijed
razotkrio ovu navodnu pobunu, otjeravši [na put] groficu, svoju nevjestu, poslavši k Vašem
carskom veličanstvu zagrebačkog biskupa, a kasnije i oca Forstalla, te pomoću brojnih drugih
dokaza. Pa premda je moj rođak po ženidbi, tj. šurjak [Frankopan] navaljivao s drugim ciljem, da
se udova istjera iz utvrde te da se zajedno istjera i otac Forstall, ja sam ipak gajio drugačije
zamisli od tazbine pa sam i zadržao oca Forstalla i udovu na odlasku zamolio da marljivo poradi
kako bi se ovi prijepori na Dvoru smirili te da se prisjeti kako će se ubrzo vratiti. Međutim,
sigurno ne bih ništa od toga bio izveo da sam namjeravao očekivati dolazak Turaka, koji tek u
srpnju običavaju izaći na megdan, već bih sve bio obavio u dubokoj tišini, u međuvremenu
glumeći vrhunsku odanost sve do predodređenog vremena.
 7. Najučinkovitiji je argument da nisam obavio nikakve pripremne radnje, nisam pribavio
nikakav živež, zalihe, municiju ili vojnike za obranu ni za jedan dan, nikome od svojih nisam
dao naredbu da uzmu oružje, nadalje, nisam pružio nikakav otpor niti se upustio ni u kakvo
neprijateljstvo, iako je vojska Vašeg carskog veličanstva brojala jedva do tri ili četiri tisuće te ju
se umornu i nepostrojenu ni u kakav poredak moglo uništiti do istrebljenja. Konačno, sina sam
po ocu Forstallu poslao Vašem carskom veličanstvu bez oklijevanja ili predomišljanja, i obećao
sam istom ocu Forstallu da ću ići s njim ili odmah slijediti, koliko god puta Vaše carsko
veličanstvo zapovijedilo. Dok bi mi se ipak najlakše bilo okrenuti ili otići kamo god mi se mililo,
u Italiju, Njemačku, Ugarsku ili Tursku, i moj su dolazak umnogome osudili kako moji
neprijatelji, tako i prijatelji, ipak sam došao jer nisam bio svjestan nikakve zloće kod sebe.
Kad se ovi argumenti dobro odvagnu, nema nikoga tko bi mogao sumnjati da sam se
želio odmetnuti od odanosti Vašem carskom veličanstvu, osim ako bi bio lud ili bi smatrao da
sam ja jamačno poludio. Pa premda se nije činilo da mi je previše od koristi mnogima priopćiti
svoje tajne namjere u postavljanju ove majstorije, ipak sam ih priopćio onima kojima sam
vjerovao i kojih se ticalo. Kao svjedoke navodim gospodina podbana baruna Orehovečkog,
baruna Franju Čikulina, protonotara i podžupana Hrvatske Nikolu Patačića, Petra Prasinzkog,
vrhovnog tridesetničara Njegova veličanstva u Ugarskoj i podžupana, pred kojima sam izlio
dušu, navodeći da uz suglasnost Vašega veličanstva održavam prepisku s Turcima, ni u kakvu zlu
svrhu, i uvjerio sam ih da ni na koji način ne namjeravam biti izdajnik domovine ili pobunjenik
protiv cara. Svjedok neka bude otac Forstall, kojega sam utješio ozbiljnim i iskrenim
iskazivanjem svojih namjera kad sam ga vidio uznemirena zbog te navodne pobune. Posebno je
pak u jednom navratu, dok je Orfej Frankopan iz svog mozga razlagao mnoge štetne [ideje], otac
Forstall preuzeo riječ i slobodnije odgovorio da smo mi još daleko od tih himera koje si je
zamišljao Frankopan, bilo da se stvar raspravlja ozbiljno, bilo za šalu; a ako smo kršćani, da bi
bilo bolje pravovremeno raspraviti o dogovoru, te je dodao još mnogo drugoga s istim ciljem.
Orfej je žestoko odvratio da stvar nije previše teška i da je već prešla granice svakoga dogovora,
da ne treba vjerovati riječi ili obećanjima Dvora ili Nijemaca; dakle, da „iz nužde treba stvarati
vrlinu“. Tada sam, završivši razgovor i udaljivši promatrače, ponovno uvjerio oca Forstalla u
svoju najbolju i kršćansku namjeru, moleći ga ipak da radi svoje sigurnosti govori opreznije i
blaže, osobito pred onima za koje zna da imaju zle namjere. Zbog tog sam opreza rečenog oca
Forstalla nekoliko dana rjeđe primao k sebi, i to gotovo nikad više u prisutnosti Orfeja i markiza.
Prešućujem svoje riječi iznesene u zalog odanosti Vašem veličanstvu pred ocem poglavarem
Družbe Isusove u Varaždinu i velečasnim gospodinom kanonikom Hefflingerom, pred kojima
sam više puta ponovio da se više bojim turskog prijateljstva nego njihova neprijateljstva.
Preskačem osim toga mnoge iznesene očite razloge tj. potvrde, spise, djela, odakle ne mogu
dokazati ništa osim svoje očite odanosti Vašemu veličanstvu.
Eto djela, eto mojih namjera, preuzvišeni Care; a sad se već okrećem riječi, povjerenju,
obećanjima Vašeg carskog veličanstva, i po općem pravu najčvršćoj zaštiti Vašega Dvora.
Neka bi bilo (iako nikako ne priznajem) da mi je doista bio naum pobuniti se, ipak je riječ
Vašeg carskog veličanstva sveta i mora ostati nepobijena. Bog je ne jednom okrutno kaznio
kršenje vjere, čak i one dane Turcima i nevjernicima, a Austrijska je kuća uvijek tako čvrsto
držala svoju riječ da bi se radije htjela višekrat izložiti opasnosti velikog uništenja, nego prekršiti
riječ. Na tome se temelji opće pravo te odnosi i općenje čitavog ljudskog roda. Vjernost i
milosrđe dva su potpornja Vaše preuzvišene kuće, koja se nikad ne može urušiti dok god se oni
ne obore. Vaše mi je carsko veličanstvo svojim pismom poslanim po zagrebačkom biskupu
nesumnjivo obećalo nastavak nekadašnje milosti te još nove naklonosti.
Preizvrsni knez Lobkowicz, vrhovni ministar i dvorski meštar, dosad mi je u ime Vašeg
carskog veličanstva preko augustinca oca magistra Forstalla dosta jasno i razgovijetno obećao da
me se nikako neće proglasiti pobunjenikom i nevjernikom, da se ništa neće učiniti protiv moga
života, dobara, časti, slobode, službe, dužnosti, dostojanstava i povlastica ako se na vrijeme
pokorim, ako odmah do određenog roka pošaljem svoga sina za taoca i bjanko ispravu potpisanu
svojom rukom, kao zalog pokornosti i vjernosti Vašem carskom veličanstvu. Obećao mi je
varaždinski ili karlovački generalat, ali ipak samo kad bih se htio odreći banske časti. Obećao je
da će isplatiti dugove kuće od oko 30 ili 40 tisuća forinti. Obećao je da će poslovi naše obitelji na
Dvoru imati povoljniji tijek i uspjeh; da me on, poput najdražeg rođaka, nikad neće napustiti.
Obećao je da će i meni, ako se obratim, biti onako kako se u ono vrijeme čitalo u Muci: da je
sveti Petar sagriješio na riječ žene, no nakon čina kajanja ništa mu se nije oduzelo, već je postao
prvakom apostola. U opetovanim je navratima knez dodao da on nikada nije nikoga prevario i da
je uvijek stajao iza svojih riječi, a da je austrijsko milosrđe bezgranično. Gotovo sve ovo
potvrdio je preuzvišeni barun Hocher, vrhovni kancelar Vašega dvora, izlažući na konferenciji
govor o oživljavanju zasluga, ili nešto slično iz filozofije; rekao je barem to da mi moja omaška
neće naškoditi i ne samo da mojem sadašnjem obraćenju i pokornosti treba dati nagradu, nego će
čak, nakon što se obratim, učas oživjeti djevičanska i dosad neokaljana vjernost Zrinskih i dosad
zatomljene sjajne zasluge, kako obiteljske, tako i moje vlastite, te će polučiti nagradu, onako
kako Bog običava činiti s grešnicima.
To i ostalo, što radi kratkoće ispuštam, u mnogo je riječi preda mnom preuveličao rečeni
otac Forstall. Stoga sam mu, nakon što su obje strane dale riječ i rukovanjem obećale, predao
svoga sina i traženu bjanko ispravu, dodajući uz to da sam ih spreman pratiti ili slijediti ako bi
Vaše carsko veličanstvo zapovjedilo. I kad sam bio došao u Beč, prvi su ministri Vašeg
veličanstva čvrsto obećali, još i uz stisak ruke, usmeno ponavljajući skoro sva obećanja, ako
svojim spisima umirim bune u Ugarskoj; tad je Bog smekšao njihove duhove te su se prepustili
volji Vašeg veličanstva. Mene se pak nasuprot očekivanju, mimo carskog i kraljevskog obećanja,
pušta da se zajedno s čitavim kućanstvom svoga doma valjamo u bijedi i prljavštini; mi venemo i
konačno bijedno propadamo. Pri izdavanju bjanko isprave ponešto sam, kako priznajem,
oklijevao, jer se na nju može upisati osuda na život ili smrt, kao i povlačenje danih obećanja, te
sam se čudio u koju se svrhu tražila. Međutim, budući da je otac Forstall uporno ponavljao da se
ne treba kolebati kad je stvar u rukama premilostivoga Cara, da se bjanko isprava traži više za
jaču potvrdu i ovjeru obećanja, predao sam je odloživši svako oklijevanje i strahovanje. Nakon
što je otac Forstall pripušten ovdje u Beču na razgovor sa mnom te sam upitao za svoju bjanko
ispravu i što se u nju upisalo, odgovorio je da je on vlastitom rukom u zaključanoj sobi
preizvrsnog kneza Lobkowicza u nju upisao ono što je preizvrsni knez zapovijedio, a da knez
nije tražio ništa drugo doli da se obvežem na prihvaćanje carske straže, na osobni dolazak ovamo
i na prokazivanje suučesnika: sve sam to već učinio i ispunio. Čujem da se ovim mojim
obrazloženjima može suprotstaviti to da je možda otac Forstall radi vlastitog interesa izmislio i
iznašao ta rječita obećanja; isto tako čujem da riječi preizvrsnog kneza Lobkowicza i
preuzvišenog dvorskog kancelara nisu dostatne, te da se cara ne drži obaveznim da ispuni sve što
obećavaju ministri; napokon da bjanko isprava doduše obavezuje mene, ali ne i cara. No slična
su cjepidlačenja za profesore u školama i jedva da se o njima raspravlja ili se provode među
poštenim trgovcima, a mnogo manje na carskom Dvoru, ili kada se ophodi s vladarem, kraljem,
carem; naime, riječi vladara nadilaze pravne sitnice. Otac Forstall imao je vjerodajnice od
preizvrsnoga kneza Lobkowicza, kojima sam morao pokloniti povjerenje; je li otac Forstall zlo
učinio, je li zgriješio, je li prekoračio granice svoje ovlasti (što ne vjerujem), to neka vidi on, no
njegova greška ne treba nanijeti štetu meni, dok god sam učinio što sam trebao. Ja sam
pregovarao s preizvrsnim knezom Lobkowiczem i preuzvišenim dvorskim kancelarom barunom
Hocherom; budući da su oni javne osobe i predstavljaju cara te su njegovi važniji ministri, meni
je njihova riječ, dakle, careva riječ. Isto tako, obveza je preko bjanko isprave uzajamna i
obostrana; zbog čega bi inače car naložio da se na bjanko ispravu upišu samo te točke, a ne
druge, ako nije namjeravao biti zadovoljan njome? Carski orao ne hvata mušice, pa riječi
časnoga kralja treba časno proširivati i povoljno tumačiti, a ne ih ograničavati na tjesnace
cjepidlačenja.
Osim toga, neka Vaše carsko veličanstvo premilostivo razmotri da je velikom dijelu onih
koji su provodili neprijateljstvo te uzeli oružje protiv Vašeg carskog veličanstva, i to ne samo
ovaj put, nego možda i njihovi preci, ipak oprošteno pa su vraćeni u prijašnje stanje; a meni se
moja pokornost, moje pouzdanje u milost Cara, prepostojana odanost moja i ona mojih djedova
navode kao zlo te će mi štetiti što sam se suzdržao od neprijateljstva, što sam se utekao Vašoj
milosti kao u pribježište? Njima će njihova nepromišljenost i otpor donijeti korist i bit će u
boljem položaju zato što su gore učinili. Reći ću, dakle, s Penelopom: „Drugima razoren leži, tek
za me još opstaje Pergam.“
Neka Vaše carsko veličanstvo također preblagonaklono razmotri to da se nitko ne može
kazniti dvostrukom kaznom. Ja pak trpim tolike i takve kazne, meni daleko teže od same smrti, u
časti, slavi, opremi, dobrima, slobodi, zapljeni imovine i zatočeništvu, koje podnosim već šesti
mjesec bez ikakve daljnje utjehe i bez toga da bih mogao Vašem veličanstvu izložiti svoje
razloge, ili se s bilo kojim [pravo]znancem savjetovati o okolnostima svoga stanja. I ne trpim
samo ja, nego i čitava moja obitelj i dva posvema nevina potomka: sin, koji bi zbog nježnosti
svoga osjećaja prema Vašem carskom veličanstvu bio posve dostojan nagrade da je bio čuo
pretpostavljene glasine, ovdje u zatočeništvu postaje divlji, lijen i glup te je zapriječen na putu
vrlina, i to bez ikakvog razloga [koji bi bio važan za sadašnje] stanje ili dapače bez koristi za
Vaše carsko veličanstvo. Naime, ako se to događa zbog veće sigurnosti, i uz njeno bi očuvanje
sin mogao imati pristup učitelja i podučavatelja, barem na njegov vlastiti trošak. Trpimo također,
kako ja mislim, protivno zakonima i pravima Kraljevstva, naše domovine, koje je Vaše carsko
veličanstvo nepovredivo potvrdilo, a koji određuju da se nitko ne zatoči, ničija dobra ne plijene,
napokon da se ne dogodi nikakva ovrha, ne izrekne nikakva kazna, osim ako je tko zakonito
pozvan na sud i sudski osuđen nakon što su saslušani njegovi razlozi i obrane. Isti ti zakoni
nadalje određuju da „sin ne snosi grijeha očeva“, da se obitelj ne lišava pradjedovskih dobara i
posjeda zbog prijestupa jednoga. Mi smo dosad iskusili sve suprotno tome, i s nama se počinje
od ovrha, kazne, zapljena, itd. Tako zakoni, koji su uvijek bili na korist drugima, prestaju ići u
prilog onima koji po dugotrajnosti vjernosti i službe nemaju nikog iznad sebe, ili zaista tek
malobrojne koji su im ravni. Neka se Vaše carsko veličanstvo udostoji milostivo promisliti da mi
nismo vezani carskim zakonima niti zakonima drugih pokrajina, a Vaše se pak carsko veličanstvo
premilostivo obavezalo na one ugarske.
Ipak, zanemarivši sve to, pozivam se jedino na austrijsku milost. Vaša je kuća rođena s
milošću, milošću je narasla i sazrela te neće moći umrijeti niti biti ugašena osim ako ugasne
milost. U tolikim austrijskim ljetopisima ne postoji čak niti jedan jedini primjer da se toliko
strašno udara i kažnjava prva omaška (ako dolikuje tako reći) obitelji s dobrim zaslugama, koja
je toliko dugo najbudnije stražarila za Austrijance, svoju krv izdašno prolijevala za njih, postigla
zadivljujuće pothvate za njih, stajala kao čudo vjernosti i postojanosti prema Austrijancima kroz
tolike oluje, koja se bez ikakva izvršenog neprijateljstva svojevoljno predaje, te i dalje stoji na
usluzi. [Kažnjava je se pak] na zadovoljstvo, po miloj volji i na lažne dojave nekih takmaca i
malobrojnih obitelji pojedinaca iz Štajerske, Kranjske i Hrvatske koji uzdišu za našim dobrima i
sjedištima, a čije zasluge i junačka djela, ako kakva postoje, ja ne želim vrijeđati. Nasuprot
također postoje itekako brojni primjeri gdje je austrijska milost najljuće neprijatelje, još i iz legla
pobunjenika, nakon što su nanijeli neizmjernu štetu, uhvaćeni silom ili u pravednom ratu, ne
samo obdarila oprostom i vratila ih u potpunosti na prijašnji položaj, nego ih je i uzdigla
bogatstvima i častima. „Vjeruj mi, pomoći palom čin je kraljeva vrijedan.“
Dobro znaju moji takmaci da smo se mi dugo i mnogo znojili i stražarili za obranu
Štajerske, Kranjske i Hrvatske, i da su oni i drugi mogli sigurno spavati dok su Zrinski bdjeli. Da
izostavim stare primjere, koji su izloženi u povijesnim djelima, iznijet ću one najnovije. Pred pet
godina Tatari bi bili opustošili i razorili Štajersku da ih moj blagopokojni brat nije žrtvovao
valovima Mure. Čengić, alias Sokolović-paša, bio bi sveo Kranjsku i Hrvatsku na pepeo da
nisam ja, napušten čak i od generala Auersperga koji se [radi] sigurnosti povukao prema
Ljubljani, rastjerao Turke, zarobivši samog pašinog brata. Međutim, oni sad kao nagradu za
napore i kao zalog zahvalnosti nagovaraju Vaše veličanstvo da nas se u korijenu zatre ili preseli
drugamo, kako bi oni možda mogli zauzeti i posjedovati naša dobra, koja smo očuvali obilnom
krvlju. Neka u sredinu istupi bilo tko od njih tko se usudi istinito obećati da će on i njegovi biti
na raspolaganju Austrijskoj kući i kršćanstvu više nego što su Zrinski bili na raspolaganju, s
jednakom vjernošću i postojanošću, te da će bolje obuzdavati tog neizmjernog neprijatelja: drage
ću volje njegovom presizanju dati glas. Ako pak ne postoji nitko tko bi se usudio tako biti na
raspolaganju, ako smo svojom dužnošću udovoljili zadivljenosti onih koji čitaju povijesna djela,
zašto ne zaslužujemo to nastaviti te posjedovati pradjedovska dobra, više nego drugi? Zar se ne
bi radije trebalo ponovno posaditi i navodnjavati iščupana stabla, kako bi se korijenje učvrstilo i
kako bi iznova nosila sličan plod? Možda će se još pružiti prilika u kojoj će biti dopušteno
pokazati tko prolijeva više svoje krvi u službi Austrijske kuće; neka Bog učini da onim žarom
kojim oni sada trče i nadmeću se oko naših dobara, tada svi nadmećući se potrčimo u sukob s
neprijateljem.
Moćno se dosad protiv nas vježbala zavist i već bi bilo vrijeme da prestane, kad bi se
zadovoljavala razumom ili vrlinom, no takvo je obilježje zavisti (kao što točno bilježi Saavedra u
svojim političkim Amblemima) „da ne prestaje prije nego što je dotjerala do krajnje bijede, a
budući da ona većinom obuzima samo malodušne, uvijek je u strahu da se [oboreni] ne bi opet
uzdigao na noge.“
Ako se ipak ti ili bilo koji drugi boje osvete, srdžbe ili kazne koju bih ja na njima izvršio,
kako se širi glas, pa stoga nagovaraju Vaše carsko veličanstvo da ne budem vraćen na [svoja]
dobra, u domovinu i na dužnost: iako su to beznačajan strah i izlika, kakvi bi mogli uništiti svaku
moguću pravednost, ipak ću mu, [Veličanstvu], rado pružiti jamstvo i poručanstvo te ću s njima
unići u bilo kakvu zamislivu pomirbu. Ne tražim od Boga da mi se otpuste grijesi ako mu,
[Veličanstvu], od srca ne oprostim sve nepravde na kršćanski način, tako da ih se ne poželim niti
sjećati.
Kad se sve to odvagne, preponizno zaklinjem Vaše carsko veličanstvo da, sjećajući se
kako naše službe, tako i svojih obećanja i svete riječi, prema meni iskaže pravednost i sebi
urođenu milost, te da bez ozbiljnog razloga ne utisne crni žig na obitelj koja mu je uvijek bila
najodanija, koja dosad nije mogla dopustiti nikakvu mrlju. Očajnički pak molim da mi u
međuvremenu dopusti slobodu pomoću koje bih branio svoj slučaj te bih bio u stanju izložiti
svoje razloge, a mojem sinu [neka udijeli] slobodu kako bi se naučio vrlinama. Neka Vaše carsko
veličanstvo ne oklijeva udijeliti ni ostale milosti, koje zna da su nam iznimno potrebne zbog
ovog stanja stvari. Neka Vas Bog dugo i uvelike čuva, kako želi
Vašeg carskog veličanstva
najsiromašniji i najponizniji molitelj Petar Zrinski, vlastoručno
Iz zatvora 5. rujna 1670.

60. Ukaz komorskom prokuratoru Georgu Freyu o podizanju optužnice, 20. rujna 1670.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 302, konv. C, fol. 49r-50v.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 531, str. 346.-347.

Ukaz donjoaustrijskom komorskom prokuratoru dr. Freyu radi podizanja redovne optužnice
protiv oba grofa, Zrinskoga i Frankopana. Beč, 20. rujna 1670.

Rimsko carsko, a u Ugarskoj i Češkoj kraljevsko veličanstvo, nadvojvoda Austrije itd., naš
premilostivi gospodar ovime milostivo priopćuje svojem savjetniku i donjoaustrijskom
komorskom prokuratoru gospodinu Georgu Freyu, doktoru obaju prava:
S protekom raznovrsnih saslušanja oba grofa – Zrinskog i Frankopana – zbog pobune koju su
počinili valja pokrenuti i ustanoviti redovni postupak te ga u naredno vrijeme privesti kraju.
Njegovo previšnje carsko veličanstvo u tu je svrhu sad za suce ovlastilo i odredilo tajne
savjetnike, komornika, dvorskog kancelara, podmaršala i postavljenog pukovnika, kao i dvorske
savjetnike Carstva, Ratnoga vijeća i Donjoaustrijske uprave: gospodina baruna Johanna Paula
Hochera, gospodina grofa Gottlieba Windischgrätza, gospodina baruna Hansa Heinricha
Herbarta, gospodina baruna Kaspara Zdenka Capliersa, gospodina grofa Joachima Windhaga,
gospodina baruna Juliusa Friedricha Buccelinija, gospodina Franza Friedricha Andlerna,
gospodina Justusa Brunninga, gospodina Christopha Abelea, plemića, gospodina Johanna
Leopolda, plemića, gospodina Johanna Thomasa Molitora, doktora obaju prava, i Johanna
Jakoba Krumbacha, također doktora prava i predsjednika vojnoga suda ovdje u Beču; pritom je u
ovoj stvari gore spomenute povjerila predsjedanju dvorskoga kancelara baruna Hochera. Osim
toga je milostivo odlučilo i da on – gospodin komorski prokurator – prikladno podigne redovnu
optužnicu protiv spomenuta dva osumnjičena grofa, te da je javno predstavi pred njima –
gospodom savjetnicima.
U tu svrhu Vam ovime dostavljamo priložene spise Zrinskoga i Frankopana kako biste ih dobro i
nepobitno proučili i iz njih sročili redovnu optužnicu protiv više puta spominjanih grofova
Zrinskog i Frankopana te je potom žurno dostavili spomenutoj gospodi savjetnicima, te i inače u
ovome i onome podrobno predstavili svoje nepobitne dokaze (kao što je običaj i navada u
ovakvim postupcima). Pored toga izdajte potvrdu o primitku ovih spisa temeljem priloženog
popisa ili kazala, što Vi itekako dobro znate napraviti.
Od strane cara,
Beč, 20. rujna 1670.

61. Ukaz Delegiranom sudu o podizanju optužnice, 20. rujna 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 302, konv. C, fol. 51r-52v.

Ukaz delegiranoj gospodi savjetnicima i povjerenicima u o podizanju i vođenju redovnog

postupka protiv oba grofa Zrinskog i Frankopana. Beč, 20. rujna 1670.

Rimsko carsko, a u Ugarskoj i Češkoj kraljevsko veličanstvo, nadvojvoda Austrije itd., naš
premilostivi gospodar ovime milostivo priopćuje svojim tajnim savjetnicima, komorniku,
dvorskom kancelaru, podmaršalu i pukovniku, kao i dvorskim savjetnicima Carstva, Ratnoga
vijeća na Dvoru i u Donjoaustrijske uprave gospodinu barunu Johannu Paulu Hocheru,
gospodinu grofu Gottliebu Windischgrätzu, gospodinu barunu Hansu Heinrichu Herbartu,
gospodinu barunu Kasparu Zdenku Capliersu, gospodinu grofu Joachimu Windhagu, gospodinu
barunu Juliusu Friedrichu Bucceliniju, gospodinu Franzu Friedrichu Andlernu, gospodinu
Justusu Brunningu, gospodinu Christophu Abeleu, plemiću, gospodinu Johannu Leopoldu,
također plemiću, gospodinu Johannu Thomasu Molitoru, doktoru obaju prava, i Johannu Jakobu
Krumbachu, također doktoru prava i predsjedniku ovdašnjeg vojnog suda:
S protekom raznovrsnih saslušanja oba grofa – Zrinskog i Frankopana – zbog pobune koju su
počinili valja pokrenuti i ustanoviti redovni postupak te ga u naredno vrijeme privesti kraju.
Njegovo previšnje spomenuto carsko veličanstvo u tu je sad svrhu za suce ovlastilo, odredilo i
delegiralo Vas, gospodu savjetnike, te je pritom gore spomenutom dvorskom kancelaru,
gospodinu barunu Hocheru, milostivo povjerilo predsjedništvo u ovoj stvari. Uz to je dalo
naložiti savjetniku i donjoaustrijskom komorskom prokuratoru, gospodinu Georgu Freyu,
doktoru obaju prava, da se uputi u zrinsko-frankopanske spise, potom shodno podigne redovnu
optužnicu protiv spomenuta dva osumnjičena grofa te je javno predstavi pred njima, gospodom
savjetnicima.
Njegovo veličanstvo milostivo naređuje da se Vi, gospoda savjetnici, sastanete u najskorijim
danima te da se dogovorite i sporazumijete kako stvarno postaviti, izvesti i provesti ovaj
postupak; nadalje da primjereno i sveobuhvatno raspravite o spomenutoj optužnici koju će protiv
njih, grofova Zrinskog i Frankopana, podići rečeni komorski prokurator, kao i o odgovoru koji će
načiniti branitelji koji će im se dodijeliti; da temeljem toga odredite i presudite ono što ćete
smatrati pravednim i opravdanim pred svojom savješću, pred Bogom i svijetom, i za što ćete
moći odgovarati na veliki dan uskrsnuća. Međutim, tu presudu ne treba objaviti, nego je prije
toga s navođenjem Vaših razloga podnijeti više puta previšnje spominjanom Carskom
veličanstvu radi njegove daljnje premilostive odluke. Ako i kada gore spomenuti savjetnici ne
budu uvijek prisutni, ili budu spriječeni, neka on – gospodin Hocher – s ostalima ipak nastavi s
predmetom onoliko koliko se tiče tijeka postupka do presude, isključujući presudu, te se
ovlašćuje da s tim ciljem sazove odbor. Vi ćete, gospodo savjetnici, već znati pravilno postupiti u
tome. Njegovo veličanstvo Vam pritom ostaje osobito naklonjeno. Potpisano u Beču, pod
utisnutim carskim tajnim pečatom, 20. rujna 1670.

62. Molba za pomilovanje Petra Zrinskog Leopoldu I., 8. listopada 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 303, konv. A, fol. 11r-
12v.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 550, str. 353.-354.

Zrinski caru radi milosti, s izlaganjem svoje bijede. Iz zatvora 8. listopada 1670.

Preuzvišeni i nepobjedivi care!

“Milosrđe i istina čuvaju kralja, a milošću se utvrđuje prijestolje njegovo.“
Priznajem da je mnogo što se usuđujem započeti svoje pismo i molbu Vašem veličanstvu takvim
mislima. Znam, naime, da sve ovo odvaguje Vaš previšnji sud. Moja bijeda i tjeskoba u ovoj
omraženoj tamnici i gnjusnom zatvoru tjeraju me da kao ponizan molitelj pribjegnem prijestolju
milosti Vašeg veličanstva. Jednako tako znam da “hrabrost ne želi srdžbu za zagovornicu,“ a i
nije da bih se bojao kako ću takvog monarha (kome je urođena velikodušnost i milost) uzrujati
srdžbom.
I tako, premilostivi gospodaru, premda ne znam koji je moj toliki zločin ili zlodjelo, ipak
pretpostavljam da je moj grijeh teži nego što bih vjerovao ili znao, zbog toga što mi se ovo
događa čak i pred premilostivim sucem: propatio sam sve duhovne muke i u jadima se mogu
poslužiti geslom: non plus ultra. Kad sam na blagonakloni nalog i ljubazna jamstva Vašeg
veličanstva došao u Beč s pouzdanjem i bez straha, istog sam se časa našao zatočen zajedno s
posve nevinim sinom. Dok sam u Krajini časno ispraćen uz bubnjeve i frule, na zemaljskom sam
saboru Kraljevstva proglašen ozloglašenim, pobunjenikom, baš kao da sam izdajnik domovine.
U svojem sam imetku posvukud oplijenjen, moja su dobra i bijedni kmetovi opljačkani, dvorci
uništeni, jedan do temelja razoren, a nakon nekog je vremena moja žena svima pružila
užasavajući prizor: polumrtva, slaba, izvučena je iz kreveta i izbačena iz utvrde s djetetom te
tako odvučena u zarobljeništvo. Dobra su opetovano zapljenjivana, traćena. Nakon zatočeništva
od šest mjeseci bačen sam ovamo u zatvor gdje bijedno i sramotno skončavam. Zatvoren sam
poput opakog čudovišta, no niti ovdje nije kraj mojem jadikovanju.
Prosudio sam da trebam predati svog jedinog sina, kao jeftino kupljenog roba. Tješim se
barem time što sam od nekih saznao kako je Vaše veličanstvo preuzelo očinsku brigu za njega,
ali, premilostivi gospodaru, /kao za/ gnjusno mlado kužne ovce. Tko će se brinuti za moga sina,
kad sam ja u tolikoj nemilosti i omraženosti kod Vašeg veličanstva? Uza sve to ne nedostaje onih
koji mi neprestance nameću razne mrlje opačina, izvučene i namaknute sa svih strana, odakle ja,
kojeg čuvaju (da tako kažem) od samog zraka, po savjesti sigurno čist, ali u časti okaljan, iz dana
u dan sve više i više kopnim, a ozloglašenost mi se ne smanjuje pri porastu moje bijede. Tako
moje molbe i moja opravdanja nisu drugo doli krik ptičice u nepreglednim pustošima šuma, koji
se nimalo ne čuje od bijesnih vjetrova.
Stoga pribjegavam samoj milosti Vašeg veličanstva da napokon „svrne svoje milostive
oči na mene“ i da se smiluje meni siromahu. Naime, kad bi Vaše veličanstvo htjelo sve odvagnuti
strogoćom pravde, koliko bi ih malo bilo koji ne bi zaslužili kaznu? “Nema, naime, pravednog
čovjeka na zemlji koji bi činio dobro, a da ne griješi.“ Uistinu, što to veseli Vaše veličanstvo ako
ja tako bijedno propadam, ako Vaše veličanstvo prvo gazi cvatuće ime moje obitelji, dok je svako
naše utočište u slavnoj Austrijskoj kući? Nema na svijetu nagrade ni obećanja koji bi me mogli
odalečiti od odanosti Vašemu veličanstvu, kao što sam djelima i očitovanjem dokazao, iako se
moja zlurada sudbina ovako poigrala sa mnom.
Neka se Vaše veličanstvo zadovolji sedmorim mjesecima u kojima sam postupno propatio
pregorke kazne. Dovoljno sam stajao kao primjer i sebi samome i drugima, dapače, svojim
takmacima na zadovoljstvo. Nakon svojeg tolikog i dugotrajnog okrutnog utamničenja, što drugo
mogu za sebe samoga predviđati doli svoj očaj, a odatle i propast kako tijela, tako i duše. S
uzdahom i jecajem mogu oplakivati svoju okrutnu kob. „Časnu sam smrt, jao, toliko puta
izgubio: koji ugled preostaje?“
Ne želim dalje svojim škrabotinama dosađivati Vašem posvećenom veličanstvu, već
zaključujem zajedno s psalmistom: “Podrži me po svojoj riječi i živjet ću, i neka se u svojem
očekivanju ne postidim.“ To ponizan uzdiše, zaklinje, moli milost Vašeg posvećenog veličanstva
prebijedan i od svih napušten siromah Petar Zrinski, vlastoručno.
Iz zatvora, 8. listopada 1670.

63. Prijedlog i očitovanje Tajne konferencije, 10. listopada 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 323, konv. A, fol. 27r -40v.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 553, str. 361.-368.

Očitovanje Konferencije kod Njegove kneževske [milosti] od Żagańa od 10. listopada 1670. o
ugarskim predmetima

Premilostivi care i gospodaru! Na premilostivu naredbu Vašeg carskog veličanstva ponovno smo
se sastali kod tajnog savjetnika i vrhovnog dvorskog meštra, njegove kneževske milosti
gospodina vojvode od Żagańa u Beču, 10. listopada 1670. rano ujutro. Pritom smo raspravljali o
dvije teme, i to o upozorenju koje je predao nadbiskup i potom o pismima grofa Rottala od 3. i
27. rujna koja su posljednja pristigla. Prvo, vrlo je utješno bilo vidjeti vjernost, revnost i
predanost koje je nadbiskup iskazao Vašem carskom veličanstvu, i stoga ga Vaše carsko
veličanstvo treba ne samo pohvaliti i iskazati mu primjerenu zahvalu, nego ga u tome i jače
potaknuti te ga promotriti dobrim i milostivim pogledom i ukazati mu milost, jer je, između
ostaloga, velika milost i blagodat Boga Svemogućega to što Vaše carsko veličanstvo u ovim tako
opasnim okolnostima i ovom tako žalosnom stanju Ugarskoga Kraljevstva uz sebe ima i tako
odanog i toliko snažno privrženog nadbiskupa. Vašem bi carskom veličanstvu u ovim tegobama
teško palo kad bi sad, kad vjernih Ugara ima malo, uz to imalo i neposlušnog nadbiskupa ili
nadbiskupa nedovoljno doraslog ovom tako teškom teretu.
Koliko se pak, točku po točku, tiče njegova gore rečenog upozorenja i najpokornijeg mišljenja
koje je o tome izrazio: prvo, on je sasvim u pravu u tome što drži lažnima i izmišljenima pristigle
vijesti o Turcima, Erdelju i upadu planiranom još u ovoj godini. Isto je o tome prepokorno
Dvorsko ratno vijeće najpokornije izvijestilo Vaše carsko veličanstvo pri audijenciji koju je
dobilo ovdje u Ebersdorfu 9. listopada, a i Vaše je carsko veličanstvo to uvidjelo. Treba stoga na
tome ostati, no ujedno bi bilo posve neophodno da se idućeg proljeća protiv Ugarske i Erdelja ne
iskazuje dosadašnja snenost jer bi u suprotnom itekako mogle biti poduzete neke neprijateljske
radnje, s obzirom da je iz Nádasdyjevih spisa jasno da Abaffy stoji uz njega te bi itekako mogao
biti ispunjen mržnjom: neka mrziš onoga kojeg si povrijedio, a Vaše bi carsko veličanstvo stoga
trebalo pravovremeno i prikladno zauzeti čvrst stav, i to takav da u svakom slučaju prema potrebi
bude sposobno upasti u teren te hrabro zaustaviti prvi napad i upad (dolazio on prema ovamo
odozdo ili odozgo). Naime, o takvom pravovremenom stavu te, nadamo se, i prisutnosti Božjeg
blagoslova i potpore zbog pravične sile, ovise sadašnje vladanje, kruna i žezlo Vašeg carskog
veličanstva. S tim je ciljem slavno Dvorsko ratno vijeće već potaknuto da se što prije posebno
dogovori s ostalim prepokornim nadleštvima i kancelarijama o tome koje trupe i koliko trupa
zaista treba ostati na utvrđenjima u Gornjoj Ugarskoj i biti uzdržavano iz tamošnjih izvora, a
koje bi, nasuprot tome, trebalo ponovno i iznova unovačiti i prepustiti ove godine na uzdržavanje
cjelokupnim nasljednim kraljevstvima i zemljama. Također, što je njemu – Dvorskom ratnom
vijeću – u idućoj godini inače točno potrebno za utvrđivanje te nabavu živeža i streljiva, kako bi
se onda slavna Dvorska komora sasvim prikladno mogla dogovoriti s ovom i ostalim
najpokornijim kancelarijama, promisliti o načinima da se za to izbori te potom pravovremeno
provesti pripreme da se to najpogodnije i s uspjehom prebaci na zemlje, ili zaista pribavi na drugi
način ili drugim sredstvima. S obzirom da je rečeno Ratno vijeće nedavno o tome dostavilo neka
mišljenja, o njima treba što prije prikladno promisliti. Pritom osobito treba svim kancelarijama
zajedničkim snagama i duhom narediti, a slavnoj Dvorskoj komori pomoći svim silama, da
zemlje zaista točno i u dogovoreno vrijeme predaju barem ono što su odobrile – što se ove
godine na više mjesta nije dogodilo, uz veliku štetu Vašem carskom veličanstvu i ništa manje
ometanje Vaših općekorisnih odredbi, a slavnu Dvorsku komoru onda nemalo zabrinjava to što
joj se ne daje i ne raspoređuje onoliko sredstava koliko je potrebno za pokrivanje takvih javnih
troškova. I pri toj je vojnoj točki on – nadbiskup – ponovno u pravu u tome što i on takvo
pojačanje smatra posve neophodnim. Međutim, on smatra i da Vaše carsko veličanstvo treba prvo
poslati vlastite ljude u Carigrad i Budim kako bi redovito dobivalo točne vijesti, 2. da hajduke
treba održati odanima i dati im za kapetana Franju Barkóczyja; 3. da treba unovačiti skitnice,
bitange i razbojnike u vašu službu, a generalima Gornje Ugarske imenovati tamošnje kneževe iz
Moldavije i Vlaške. Ovdje ne možemo u potpunosti savjetovati ni prvo ni treće; ovo drugo pak
tek u prvom dijelu, ali nikako u drugome. Kao prvo, Vaše carsko veličanstvo već ionako ima
svojeg poslanika na Porti, a on ima svoju uputu; u Budimu pak i inače već ima određene špijune
– dakle, takvo bi odašiljanje samo izazvalo puku zavist kod poslanika, a i samih Turaka, te bi
uzrokovalo više štete nego koristi; zbog toga to treba s pravom izbjeći. Moglo bi se ipak
poslaniku, kao i nedavno, javiti, pisati, da se on marljivo raspita kamo su usmjerene namjere
Turaka i da [o tome] izvijesti. Poznajemo, doduše, njegovu – nadbiskupovu – namjeru da smjesti
svoje ljude iz Nágy-Podara u Budim, no suprotno mišljenje protiv tih ljudi Vašem je carskom
veličanstvu, uz ostalo, najpokornije izloženo još u Laxenburgu 6. lipnja te stoga valja ostati pri
tome. On – nadbiskup – ipak treba slično biti ponovno obaviješten da će Vaše carsko veličanstvo
već o tome razmisliti u svoje vrijeme. U drugoj [točki] je sasvim opravdano da se hajduci što je
više moguće održe u dobrim odnosima, no ipak im se svejedno ne treba vjerovati ili se u njih
mnogo pouzdati, jer prošlost pokazuje da su se oni uvijek priključivali strani protiv Vašeg
carskog veličanstva. Samo zato što ti hajduci potpadaju pod zapovjedništvo gornjougarskog
generala Csákyja moglo bi se grofu Rottalu milostivo preko slavnog Ratnog vijeća narediti da se
njemu – Csákyju – sa svojim mišljenjem izjasni o načinu (koji bi se ranije osiguralo), te da
Vašem carskom veličanstvu najpokornije pošalje svoja vlastita razmatranja; u međuvremenu ih
na bilo koji način treba ukrotiti i držati u dobrim odnosima. O imenovanju Barkóczyja
zapovjednikom dalje ne treba ništa govoriti, jer to bi značilo postaviti vuka ovcama za pastira, s
obzirom da je on poznati pripadnik najistaknutijih pobunjenika. Također, nikako ne treba
prihvatiti skitnice, koji su obični lažovi i lopovi, a i samo bi se tužili slavnim [nadleštvima] i ne
bi nimalo koristili vojsci jer je poznato što se dogodilo s ugarskom vojskom, koja nije ni vidjela
neprijatelja niti ga je rado tražila, nego je odmah otputovala, nije držala red: da, i njihovi su
zapovjednici i zemaljski gospodari (iako ih je Vaše carsko veličanstvo obuklo i opskrbilo
konjima) pozivajući se na zakone po svojoj volji tražili da privatno služe u njihovim domovima,
pa onda na 10 poginulih 100 i više takvih loših momaka po volji odjuri s bojišta. Uz to je Vaše
carsko veličanstvo i neovisno o tome milostivo odlučilo da se tamo prije treba smanjiti, a ne
povećati broj ranije dostupnih ugarskih posada utvrda i plaćenika, što treba i učiniti. Međutim,
mladiće koje se zadrži treba redovito plaćati i time pružiti dužnu zadovoljštinu Ugarskom
Kraljevstvu prema njegovim zakonima, naime, da Vaše carsko veličanstvo također nešto zadrži
od ugarske vojske, a ako bi u konačnici bilo potrebe za više takve lake vojske, mogu se za to
korisnije i pouzdanije uzeti i iskoristiti Hrvati. I smatramo da je nadbiskup time što je predložio
vlaškog vojvodu izrazio ironično mišljenje, jer je također poznato kakvu je [taj vojvoda] dobru
službu pružio Vašem carskom veličanstvu u najnovijem turskom ratu, kad je u bitci s grofom
Souchesom odmah sretno pobjegao na tursku stranu i okrenuo leđa. Naime, najbolje bi bilo kad
bi krenuo kući ili kad bi se na drugoj strani u slučaju nužde ponovno iskazao kao takav dobar
borac i vojnik. Ipak je posve časno što ga Vaše carsko veličanstvo uzdržava, no inače nikako ne
smije napredovati na predloženo zapovjedništvo, a vezano uz Csákyja itekako valja pričekati
hoće li se i kako pokazati vjernim ili nevjernim, te nadalje treba li ga zamijeniti ili potvrditi. Ipak
se nadbiskupu može ukazati i na to da će Vaše carsko veličanstvo u svoje vrijeme razmisliti i o
tom vlaškom knezu.
Nadalje, nadbiskup je na pravome putu i u tome da Vaše carsko veličanstvo ne bi trebalo darovati
dobra pobunjenika, nego dati da se ona koriste za uzdržavanje vojnika u Gornjoj Ugarskoj. Ta
premilostiva namjera, odnosno, te odredbe Vašeg carskog veličanstva na snazi su, i stoga ih se
ustrajno treba držati, a nadalje će još trebati izdati upute protiv nekih očekivanja jer prije toga
treba razmišljati ne samo o spomenutom uzdržavanju vojnika smještenih u Gornjoj Ugarskoj,
nego i na podmirenje duga nekima od ovlaštenih vjerovnika, na uzdržavanje njih – pobunjenika,
njihove nevine djece i sličnih; ili ostaje onda vidjeti hoće li i što će preostati Vašem carskom
veličanstvu te nešto od toga ustupiti, dati u najam ili pokloniti nekom vjernom ministru. Doduše,
dobro znamo da kod zločina uvrede Veličanstva djeci nije obavezno ništa dati od očinstva
pobunjenika, samo što je drugačije utvrđeno ugarskim pravom; uz to, trenutno nije preporučljivo
pokloniti nešto od tih preuzetih pobunjeničkih dobara, ili dati očekivanja ili naznake za to, sve
dok Vaše carsko veličanstvo premilostivo ne odluči o nečemu od navedenoga.
Jednako tako, nadbiskup je u pravu i u tome da su pobunjenici u potpunosti iskorijenjeni iz
zemlje ili korijena i da je stoga vezano uz njih osigurano da Vašem carskom veličanstvu više
neće moći nanijeti štete ili započeti nove radnje; jer je već pokazano kako su se Zrinski ili
Nádasdy vratili na prijašnju bljuvotinu, a isto se nepogrešivo može očekivati i od ostalih, za
osiguranje čega je Vaše carsko veličanstvo još ranije milostivo izdalo odredbe. Prije toga pak
treba pričekati kako će se odvijati postupak protiv jednih ili drugih, što onda treba poticati na sve
načine. Dakle, što se tiče grofova Zrinskog i Frankopana, za postupak protiv dotičnih su nakon
već održanih dostatnih ispitivanja već imenovani određeni savjetnici pod predsjedanjem
dvorskoga kancelara Tajne carske kancelarije, a komorski je prokurator zaista uključen u izradu
optužnice. Vašem carskom veličanstvu ostaje jedino da milostivo odluči hoće li takav postupak
dati provoditi putem redovnog postupka s najmanje tri podneska sa svake strane, ili putem
izvanrednog sa samo jednim podneskom s obje strane pa da se onda postupak dovrši, odnosno,
kao što je to učinjeno s grofom Tattenbachom u Grazu. Prvo bi zahtijevalo vrijeme barem do
Duhova, a drugo pak samo do oko Nove godine. Najpokornije smatramo da bi zbog boljeg
napredovanja stvari trebalo prihvatiti posljednje.
Vezano uz Nádasdyja, njega se još treba ispitati, a Vaše carsko veličanstvo treba nadalje
premilostivo odlučiti hoće li s njim postupiti na isti način kao i sa Zrinskim i Frankopanom, ili
na neki drugi željeni način. Stoga nadbiskup također itekako razborito [kaže] da se takve
pobunjenike može podvrgnuti postupku i osuditi i izvan sabora ili kraljevstva, pa i izvršiti
presudu. Iz razloga koje je najpokornije povjerenstvo već ranije, s više navoda, pripremilo za
Vaše carsko veličanstvo mogu se za ovaj slučaj, uz ostalo, zbog kratkoće najpokornije navesti i
saborski zaključci iz 1550. godine po kojima su oni, Ugri, i sami zahvalni kralju zato što je
kaznio pobunjenike s njihovim četama.
Vezano uz udovu palatina: vojvoda Lotarinški je zbog nedovoljno znanja o stvari ponešto suvišno
učinio, jer joj je obećao slobodu na temelju punomoći koju je primio od Vašeg veličanstva, te je
stoga pitanje ima li on tu punomoć ili nema. U prvom je slučaju opravdano da se takav sporazum
održi; u drugom ju je čak i prevario. Međutim, najbolje je da ona u ovome ne traži pomilovanje,
inače bi joj se pomilovanje moralo pružiti ili joj oprostiti na drugi način. Stoga, i zato što protiv
nje sad pristižu nove stvari, a osobito ta da je bila jedna od glavnih pobunjenica – o čemu se
ranije nije znalo te slijedom toga vojvoda Lotarinški nije mogao pregovarati ili dogovarati o
onome što nije znao – neka se itekako i nadalje zadrži u zatočeništvu, ili neka joj se ovaj put, na
temelju pristiglih i ovoj Konferenciji pročitanih podnesaka, s odugovlačenjem odgovori da će
Vaše carsko veličanstvo već u svoje vrijeme o tome najmilostivije odlučiti, jer je još uvijek
itekako trebamo zbog iskaza ili u postupcima, a ona bi u konačnici, i kad dođe do odluke, još u
vezi s ovim mogla biti zadržana i kažnjena s ostalim pobunjenicima jednom izdašnom globom za
izdatke.
Međutim, glede Rákóczyjeve supruge: s obzirom da je Vaše carsko veličanstvo njezinu sinu već
poklonilo život na temelju prijašnjeg pisma napisanog u ime Vašeg veličanstva i ujedno mu je
dalo oprost u častima, dostojanstvima i slobodama, njemu je, dakle, s obzirom na te dvije stvari
već dano obećanje. Vezano uz posjede i ono što je preostalo treba jedino izvijestiti da su
prepušteni milosti – dakle, u tome ništa nije obećano. Uz to su na vlastiti zahtjev prije nekoliko
tjedana odande ovamo poslali vlastitog opunomoćenika te je potrebno da se s dotičnim samo
sasvim neobavezno dogovori o potrebnoj odšteti za izdatke te da se to dogotovi, jer je dotični
stigao posebno zbog toga i to je također pročitano Konferenciji. Za to se ne može ispričati, jer je
takva odšteta obavezna za svakog prijestupnika. Njemu je izričito dano na volju da se odrekne te
odštete – doduše to se ovdje nije ostvarilo, ali ovim riječima: da će se o ostalome dalje
raspravljati, te ne podliježe kazni onaj tko nadoknadi štetu i izdatke koje je sam uzrokovao.
Nadalje, koliko se tiče pisma grofa Rottala i tamo zatraženog priključivanja grofa Forgácsa,
također i odašiljanja predsjednika Ugarske komore Zichyja i nadomještavanja osoblja, kao i
ponovne uspostave Kraljevskoga suda i ostalih sudišta u Ugarskoj koje je predložio nadbiskup:
ovdje se, kao prvo, može njemu – grofu Rottalu – pridružiti grof Forgács kako je i tražio te mu
preko Ugarske dvorske kancelarije narediti da što hitrije onamo otputuje; o tome bi trebalo
obavijestiti grofa Rottala. Vezano uz predsjednika Komore treba mu pak javiti da ga i Vaše
carsko veličanstvo ovdje jako treba zbog stvari oko konfiskacije pa se stoga to trenutno ne može
preporučiti. Vezano pak uz osoblje, kraljevskog suca, podpalatina i ostale pomoćnike i sudstvo
moglo bi se naložiti Ugarskoj dvorskoj kancelariji da odmah predloži razne osobe Vašem
carskom veličanstvu radi nadomještavanja nekih, jer Ugarskom Kraljevstvu bez suca više ne bi
trebalo dopuštati vođenje postupka protiv ovih pobunjenika zbog drugih sudskih postupaka.
To da bi pobunjenici trebali biti suđeni i optuženi pred Kraljevskim sudom i na oktavalnim
sudovima ne smatramo dobrim, nego da je bolje da Vaše carsko veličanstvo u tu svrhu samo
osnuje delegirani sud, a da mu uz Rottala i osobito Forgácsa možda pridoda i Pála Esterházyja.
Tako bi Vaše carsko veličanstvo moglo nadolazeće presude snažno i lako opravdati na idućem
[Ugarskom] saboru i otkloniti mnoga mrmljanja, kad bi tom delegiranom sudu – ako je moguće i
izvedivo – pridodalo i nadbiskupa. Putem takvog delegiranog suda će se također uvelike ubrzati
stvari koje bi inače na oktavalnim sudovima zbog dvije instance, odnosno, prvog i drugog
priziva, tekle vrlo sporo.
Kako bi se sad u potpunosti i najbrže proveo postupak protiv pobunjenika koji su pobjegli u
Erdelju, u rudarskim gradovima i drugdje i lutaju okolo, kao i protiv ostalih pobunjenika, grof
Rottal je već primio svoju uputu i po njoj treba postupati. Kako bi se pozvalo pred sud sve one
koji su zloglasni i ostale koji stoje pod tzv. pravom mača, a kojima su dobra već zaplijenjena, ili
nisu, s određivanjem točnoga prekluzivnog termina pred povjerenstvom kako bi se opravdali:
ako dođu [na sud], treba ih pravedno saslušati uz pretpostavku njihove nevinosti i mogućih
isprika. Ako pak izostanu, protiv njih također treba provesti postupak i suditi im.
Jednako tako, moglo bi se trećem načinu koji je predložio grof Rottal (dogovoriti se s
pobunjenicima na lijepi način) pristupiti tako da se grofu Rottalu dade ovlast za to da se na lijepi
način dogovori s onim pobunjenicima koji imaju manje posjeda i koji više mnogo, ili uopće ne
mogu naštetiti, no uz odobrenje Vašeg carskog veličanstva. S glavnim pobunjenicima se ipak ne
treba nagoditi, nego ih se treba i može prepustiti tijeku postupka. Najbolje bi bilo kad se takvi
odbjegli glavni pobunjenici uopće ne bi vratili, nego samo izostali: tada bi Vaše carsko
veličanstvo ta dobra moglo zadržati za uzdržavanje vojske, jer će i Abaffy ionako uskoro
dovoljno njih dobiti. Napokon, moglo bi se vezano uz predložene nadbiskupove mjere oko
Bocskaja uputiti na one i druge koje je proveo grof Rottal, a koje je Vaše carsko veličanstvo već
premilostivo naredilo u vezi s tim da se Bocskajevoj supruzi i djeci dozvoli da dođu ili u Leutsch
ili u Košice. Prije svega ostaloga trebao bi on – grof Rottal – biti usmjeren na to da sa
županijama što čvršće odredi njihov prilog za uzdržavanje ljudstva, najviše što može, jer većina
toga počiva na tome, budući da one – županije – u konačnici bivaju s itekakvom strogošću
primorane na to, a pukovnije moraju same tražiti uzdržavanje. Ionako je slavno Dvorsko ratno
vijeće to već više puta savjetovalo.
Ako se nijednom pobunjeniku ne bi oduzeo život, nego bi ih se zadržalo u doživotnom zatvoru,
kako nadbiskup očekuje, trebalo bi prije toga pričekati postupak i njegov završetak, a nakon toga
i osobito raspraviti o sazivanju Sabora i načinu.
Vezano uz saveze i proglašavanje Ugarskoga kraljevstva nasljednim: ovdje nadbiskupa ponovno
s pravom treba pohvaliti i zahvaliti mu za vjernost koju je ovime iskazao. Taj njegov, kao i
Forgácsev dobar i vjeran savjet također treba na sve načine iskoristiti i prihvatiti, no ovaj put s
tim oprezno krenuti te stoga nadbiskupu u zahvalu navesti da je Vaše carsko veličanstvo osobito
rado čulo i razabralo takva njegova vjerna razmišljanja, no da bi bilo bolje da pusti da se ta točka
provede i doradi u najužem krugu te da pošalje svoje najrazboritije mišljenje o tome kako i kad
bi se taj posao mogao najbolje, najsigurnije i najlakše organizirati. Da priznamo istinu, takvi
prijedlozi nisu novi i ne javljaju se samo u člancima koje je naveo on, nadbiskup, nego su takvi
sporazumi o nasljeđivanju jasno uključeni u Ugarski sporazum između rimskoga cara Fridrika
III. i rimskoga kralja Maksimilijana s jedne strane, te češkog i ugarskog kralja Vladislava i
Ugarskog Kraljevstva s druge strane, sklopljen u Požunu u studenom 1491., u odjeljku “Isto tako
sam gospodin Vladislav…” , no ipak su ga Ugri naknadno osporavali i pobijali ga.
O postavljanju korpusa za opsadu koju nadbiskup predlaže: mjesto je već zaposjednuto nekim
trupama i 70 Nijemaca. S obzirom na to da proizlazi da bi se tamo mogli zadržavati razni
pobunjenici, moglo bi se putem slavnog Dvorskog ratnog vijeća zatražiti od Ugarske kancelarije
da mu [Vijeću] imenuje tko su to, a da Ratno vijeće potom vidi kako će s njima postupati.
Na kraju, s time povezano traženje grofa Rottala glede njegove osobe ne smije se nikako
dopustiti, jer on još mnogo može napraviti ne samo u sudbenim, nego i u vojnim i komorskim
poslovima.
O oslobađanju zatočenih u Fil'akovu: moglo bi se to njemu – grofu Rottalu – ipak ostaviti na
volju, no uz prethodni oprez koji je i sam ponudio.
I to je ono što su najpokorniji tajni savjetnici najpokornije izvoljeli izložiti Vašem carskom
veličanstvu na spomenutoj prekjučerašnjoj Konferenciji od 9 sati ujutro do 1 sat popodne. Na
njegov milostiv zahtjev – vojvode od Żagańa, kneževske milosti – sastavljeni su, u nadi da će na
kraju biti i odobreni, nalozi koji se na to odnose za grofa Rottala, kao i za slavne Dvorsko ratno
vijeće i Dvorsku komoru (ono što se odnosi na svaku od njih), a radi što boljeg promicanja
stvari.
Tako je zaključeno u Beču u kući preizvrsnog vojvode od Żagańa, u prisutnosti gospode grofova
Schwarzenberga, Lamberga, Montecuccolija, predsjednika Komore Sinzendorfa i gospodina
kancelara Hochera [te] tajnika Dorcha i Abelea i Gatermeiera. U Beču, 10. listopada 1670.
[Na poleđini dokumenta]:
Očitovanje/izvještaj Konferencije kod Njegove kneževske [milosti] od Żagańa od 10. listopada
1670. o ugarskim predmetima. Izloženo Veličanstvu u njegovom odmaralištu Ebersdorfu 13.
listopada 1670. od 9 do 12 sati ujutro. Sastavio ja [Abele] u Ebersdorfu 12. listopada 1670 od 3
sata do podneva.
I odobreno je sve, a neka se izvoli vidjeti odluke koje će iz toga uslijediti i pristići.
Ch. Abele, m.p.

64. Optužnica protiv Petra Zrinskog, 7. studenog 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 303, konv. B, fol. 1r-15v.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 567, str. 375.-387.

Delegiranim sucima imenovanim od strane rimskoga carskoga veličanstva, kralja Ugarske i

Češke, nadvojvode austrijskoga etc., odnosno preuvaženom gospodinu tajnom savjetniku
Dvorske kancelarije, Dvorskoga ratnoga vijeća, Dvora i Donjoaustrijske vlade, vezano uz
činjenično i pravno dobro utemeljenu, po zapovijedi izrađenu kaznenu optužbu Georga Freya,
doktora prava, savjetnika imenovanog previšnjeg Njegova carskog veličanstva i prokuratora
Donjoaustrijske komore, protiv gospodina grofa Petra Zrinskoga u spomenutom zločinu
veleizdaje i uvrede carskog i kraljevskog veličanstva, te vezano uz pravnu presudu i doličnu
kaznu koji na tome počivaju.

Visokopoštovani savjetnici rimskog, carskog te za Ugarsku i Češku kraljevskog veličanstva

nadvojvode austrijskoga, našeg milostivog gospodara i zemaljskoga kneza, odnosno i tajni,
carski, vojni te dvorski savjetnici i savjetnici Donjoaustrijske uprave, delegirani suci određeni za
predmet, itd. Visokorođena, plemenita, uzorita, kao i visokoučena gospodo, gospodo itd.!
Milostiva gospodo, itd.! Spomenuto Njegovo previšnje carsko veličanstvo premilostivo je
odlučilo da se u čuvenom i posvema notornom slučaju protiv obojice zatočene gospode grofova
Zrinskog i Frankopana pokrene redovni postupak zbog znanog planiranog ustanka i pobune koja
na njemu počiva i naredilo da se on po mogućnosti uskoro dogotovi, a meni je, napokon,
priloženim dekretom A u ime spomenutog previšnjeg Njegovog carskog veličanstva milostivo
naređeno da na temelju dostavljenih dokumenata sastavim redovnu optužnicu protiv spomenute
obojice gospode grofova i potom je najpokornije predam Vašoj preuzvišenosti i milostivoj
gospodi te da poduzmem sve što sâm status causae zahtijeva. Ovime tome najpokornije želim
udovoljiti, obvezati se na što veću kratkoću, i ostaviti po strani sve što ne služi predmetu.
Prije svega, poznato je i utemeljeno u samom razumu, da na spasu vladara i cara te na
njegovom spokoju počivaju spas i spokoj cijeloga svijeta, dok se njegovom smrću ili
uznemirenošću uznemiruje i u opasnost dovodi čitavo stanje države; kako svjedoči Decio consil.
410. no. 29.
Stoga je izvan svake sumnje da oni koji štogod opasnog spletkare ili pokreću protiv rimskoga
cara, svojega kralja, prirodnoga zemaljskoga kneza i gospodara, najteže griješe prema onome što
iznosi Carpzov u pract. criminal. part. 1. quest 41. no. 1.
Iz tog razloga onda i Tiberio Deciani in tractatu criminali lib. 7. cap. 37 no. 1. taj zločin uvrede
veličanstva – ne bez razloga – drži za najteži grijeh među svim zločinima koji se mogu počiniti
protiv ljudi, jer se time napada i vrijeđa ne samo carsko ili kraljevsko veličanstvo, nego i Bog
sâm, čiji je predstavnik na zemlji car ili vladar, čija pak vlast potječe od samoga Boga (Auth:
quomodo oportet episcop. § sancimus et ibi per gloss. in princ cap. solitae de major et obed.); a
taj grijeh uvrede veličanstva, baš kao korijen mnogih zala, po svojoj naravi povlači za sobom
mnoge druge posebne zločine. Također, temeljem toga izdajnik se vladara zasluženo naziva
izdajnikom samog Boga i ubojicom oca domovine, jer se car ili vladar naziva ocem domovine.
Taj okrutan grijeh uvrede veličanstva povlači sa sobom i zločin obmane, jer onaj tko vrijeđa
vladara, krši pod prisegom zadanu i dužnu vjernost pa stoga čini i krivokletstvo (Bald. in l. legis
virtus no. 1. ff de ll.); dapače, to se zlodjelo uistinu protivi samoj naravi; naime, ni jedno stado
ne udara često na svog pastira (Decian d. lib. 7. cap. 37. no. 9.). Stoga nitko ne može reći da
onaj koji svjetovno veličanstvo uvrijedi kakvom drskošću, riječju, mišlju ili djelom ne čini
gnjusan neprirodan grijeh, jer griješi protiv prirodnog prava, vrijeđa samoga Boga, a u isto
vrijeme čini zločin ocoubojstva, izdaje, obmane i krivokletstva.
Nesumnjivo je sad taj više puta spomenuti gnjusan grijeh počinio upravo gospodin grof Zrinski:
to je poznato i istinito, dijelom iz javnoga mnijenja te poznatih djela i spisa, a dijelom iz njegova
vlastita priznanja, od čega jači dokaz ne postoji na svijetu. To će, među ostalim, milostivo
propitati i Vaša preuzvišenost i milostiva gospoda temeljem sljedećih argumenata i dokumenata,
i to, prvo, temeljem vlastitog priznanja gospodina grofa Petra Zrinskog B datiranog u Beču 2.
svibnja 1670., u kojem on uz opis svoje nedolične okrutne namjere izričito priznaje da se upustio
u svojevrstan sporazum sa sultanom, da mu je odaslao svojeg vlastitog povjerenika dopustivši
mu da s njim prema vlastitom nahođenju pregovara i dogovara; pri čemu se taj poslanik na
osmansku Portu, imena Bukovački, njemu – gospodinu grofu Zrinskom – prema vlastitom
priznanju obvezao da će sve zaključiti (notandum!) po želji spomenutog gospodina grofa
Zrinskog. Dapače, gospodin grof Zrinski u spomenutom svojem očitovanju B izjavljuje da je
pretresajući svoje postupke, bez sumnje zbog neprekidne grižnje nečiste savjesti, zapao u potpuni
očaj, udovicu groficu Zrinski otpravio i istjerao iz dvorca i utvrde Čakovca, da je doveo topničko
oružje na bastione i bedeme, uspostavio posebnu stražu naspram kršćanskog teritorija, da se
dopisivao s budimskim vezirom, kao i s kanjiškim pašom i tamošnjim Turcima, da je dokumente
i spise koje je Bukovački sastavio u Turskoj poslao u Gornju Ugarsku i posvema ih poticao, te je,
napokon, ponovno prema vlastitom priznanju napravio sve što je znao i mogao na omrazu i u
svrhu sloma posvećenog carskog veličanstva i cijele kršćanske zajednice. Dakle, ovdje nadalje
nije izostalo ništa doli sâm uspjeh najgore nakane: ni taj, napokon, ne bi bio izostao da ova
nekršćanska, bezobzirna i zla namjera nije bila Božjom milošću budno primijećena,
pravovremeno spriječena i da nije iznađeno najrazumnije rješenje.
S obzirom da je to sve nedvojbeno na temelju vlastitog priznanja, a razumljivo je da nema većeg
i snažnijeg dokaza od vlastitog priznanja (per text. in. l. cum. te. 9. Cod. de probat. et l. cum a
matre 14 Cod. de rei vend. l. generaliter Cod. de non num. pecun.), nije potrebno prikupljati
daljnje dokaze za prikladnu i posve zasluženu kaznu pa treba više puta spomenutog gospodina
grofa Zrinskog osuditi, uz ostalo, zbog njegove najgore i pogubne namjere. Budući da, s druge
strane, mogućnost dokazivanja ne treba sužavati, nego širiti, (juxta l. quoniam 21 in fin. Cod. de
haered. et l. generaliter Cod. de reb. cred.), a svakom je sucu bez tjeskobe duha i prema savjesti
toliko lakše donijeti presudu koliko je više uvjeren, htio bih se pozvati, kao drugo, i na
[sljedeće]:
Temeljem također prvog dobrovoljnog očitovanja gospodina Frana Frankopana, kneza tržačkoga
– ovdje C - datiranog istim datumom, odnosno, 2. svibnjem ove godine, ponovno se sasvim jasno
može razaznati da su, nakon što su u toj nečasnoj i zločinačkoj namjeri od spomenutog
izaslanika Bukovačkog pristigla određena pisma iz Soluna, dvojica kapetana – naime, Malenić i
Čolnić – njega, gospodina grofa Frankopana, pozvali žurno u Zagreb, i povjerili mu pod
obvezom i tajnošću prisege da će mu – gospodinu Frankopanu – otkriti jako važnu stvar: naime,
da je netom spomenuti Bukovački, kojeg je gospodin grof Zrinski poslao na osmansku Portu,
tamo sretno stigao, da je primljen s osobitom pažnjom te da je smješten s velikom učtivošću.
Također, da je isti dobio odgovarajuće i povoljne uvjete (N. B.) za uspon obitelji Zrinski i
dobrobit domovine, toliko da ih od radosti ne može ni zadovoljavajuće objasniti; te da je on –
Bukovački – s tako dobivenim povoljnim uvjetima sultana bio poslan na Kretu velikom veziru
radi konačnog zaključenja slučaja, i da je od tamo, obavivši tako posao, namjeravao bez odgode
krenuti kući.
Nadalje, iz dopunjenog očitovanja [u dijelu koji počinje s] „moj preljubljeni gospodine brate“
itd. otvoreno se i bjelodano dade uvidjeti što je gospodin grof Zrinski dao poduzeti naspram
svojega šurjaka, gospodina grofa Frankopana: on je, naime, na traženje bosanskoga paše poslao
u Tursku često spominjanog Bukovačkog zajedno s Berislavićem i Pogledićem, s kojima je prije
iscrpno pretresao cijelu stvar; njima nije dao samo vjerodajnice, nego čak i pečat, s ciljem da on
– Bukovački – dobije što veće ovlasti ako bi eventualno trebao, mogao ili htio štogod pregovarati
i dogovoriti. Štoviše, i da je on – Bukovački – svojom rječitošću i spretnošću osigurao uvjete vrlo
vrijedne razmatranja i povoljne (iterum notandum) za kuću Zrinski i njene bližnje te čitavu
domovinu. O tomu ovom prilikom želim samo ponešto formalno naznačiti i ubaciti od riječi do
riječi: kao prvo, da premoćni turski car nad svim sebi podložnim pokrajinama, kao i nad onima
(N.B.) koje bi u sljedećem ratu podložio, za vrhovnog vladara izabere i imenuje grofa bana i
njegovo potomstvo; drugo, da u slučaju izumiranja linije istog tog bana kraljevstvo Hrvatske
slobodno može izabrati nasljednika iz vlastitog okrilja, dok si on [sultan] zadržava samo pravo
potvrde. Pokorno želim zamoliti Vašu preuzvišenost i milostivu gospodu da, među ostalim,
iscrpno ispitaju oba ova uzajamna uvjeta iz spomenutog očitovanja C (od retka „čim me, prvo“),
kao i mnoge koji ih slijede, a koji su neodgovorni i prema i Bogu i časnom svijetu, a osobito
prema Njegovom carskom veličanstvu, našem premilostivom zemaljskom gospodaru, krajnje
štetni za cijelo kršćanstvo te ih bez neizreciva prolijevanja krvi nije moguće poništiti.
Sigurno je iz ovoga i to – što izričito priznaje i gospodin grof Frankopan u C – da je gospodin
grof Zrinski ovu nedoličnu priliku iskoristio za to da utjera priželjkivani strah u Nijemce. S
obzirom da oba grofa – kako razumijem i što sa svoje strane ostavljam da počiva na njihovoj
riječi i bezvrijednosti – kroz svoju vjernu službu nisu postigla napredovanje, nego su trošili svoja
dobra i krv i izlagali se opasnostima morajući gledati kako stranci prije njih dobivaju položaje i
kako im se povjerava jedno ili drugo zapovjedništvo, on je – gospodin grof Zrinski – poduzeo
neke pothvate te je napadao i uznemiravao neka mjesta i pomoću toga želio izazvati nemir kako
bi se s njegove strane situacija pokazala ozbiljnom, te je potom uz neke ostale svoje
sunarodnjake naumio od svojega premilostivog prirodnog zemaljskog kneza i gospodara što prije
postići ne samo povoljne uvjete za pregovore, nego i zahtijevana napredovanja: baš kao da bi
vladaru dolikovalo da sa svojim podanikom, a pogotovo urotnikom i pobunjenikom, ulazi u
pregovore o određenim dogovorima ili uvjetima? Upravo je iz toga lako zaključiti s kojim je
ciljem gospodin grof Zrinski poslao svoje poslanike u Tursku, i što je za svoju kuću i bližnje dao
pregovarati i dogovoriti. Takvi izopačeni i nasilnički pregovor i dogovor još su više potvrđeni
time što je Bukovački već započeo ostvarenje te planirane bezobzirne namjere: počinio je
nekoliko drskosti, nasilno otjerao stoku podanika gospodina grofa Erdődyja, a poneku i
zaplijenio, nasilno oteo živež predviđen za krajišnike, te se pokazao spremnim da ostvari
najgoru nakanu i plan, pa i samim činom jer se uopće nije usudio vratiti se ponovno k vlastitim
Larima, nego se sa ženom i djecom sasvim odmetnuo i sklonio se pod težak jaram neprijatelja,
žrtvujući napokon život i dušu. Iako se gore opisani i uz ostalo prikazani plan, strašan i
neodgovoran prema Bogu i časnom svijetu, pod nekim određenim izgovorima pokušava
zabašuriti [te] tumačiti i objašnjavati na drugi način, osobito da se, kao što je spomenuto, željelo
utjerati malo straha, ali bez neprijateljske namjere, pa čak i da se samog Bukovačkog željelo
uhititi i podastrijeti primjerenom mjestu radi kažnjavanja: to su ipak samo prazni nevjerodostojni
izgovori. I tko bi mogao povjerovati da je gospodin grof Zrinski, kako sam iskazuje, dočekan s
tolikim gnušanjem i preskočen kod napredovanja; da je otrpio gubitak i uništenje svojih dobara i
da je stoga bio primoran više puta spomenutog Bukovačkog poslati na osmansku Portu, i to
naročito na poziv koji mu je uputio bosanski paša, i dopustiti mu da pregovara s Turcima; te da je
on – gospodin grof Zrinski – sve to učinio za dobrobit kršćanske zajednice i previšnje austrijske
kuće, da je sâm namjeravao uhititi Bukovačkog i podastrijeti ga primjerenom mjestu radi dolične
kazne? Tko bi, kažem, bio tako slabouman i nerazuman da [povjeruje da] bi gospodin Zrinski –
prema vlastitom stavu – trenutno ostavio po strani i zaboravio sva gnušanja uma i duševne boli
koje su mu nanesene, kao i navodno pretrpljeni gubitak i uništenje svojih dobara, i da ne bi
radije ostvario ono što je namjeravao? Onoga, kažem, tko bi prosudio da je to vjerojatno, s
pravom bi se trebalo smatrati ludim.
Treće: i vlastite riječi i djela njegova – gospodina grofa Zrinskog, pa i sama stvar, ukazuju na
nešto sasvim drugo: tako i vlastoručno pismo gospodina grofa Frankopana D datirano u
Novigradu 9. ožujka 1670. i odaslano kapetanu Gašparu Čolniću pokazuje nešto sasvim drugo,
odnosno da se već bilo odlučilo o uništenju i zatoru Njegova svetog carskog veličanstva i
cjelokupnog kršćanstva te da je nedostajalo samo to da se donese i provede daljnja odluka o
stvarnom napadu. Ponizno molim da se ovaj prijevod D milostivo prouči od riječi do riječi te da
se iz njega mjerodavno zaključi što je gospodin grof Zrinski – a vjerojatno se on spominje kao
glavar u D – sa svojim pristašama imao na umu i ne bi li, da je pokrenut njegov strašan planirani
napad i da taj nije bio spriječen, ometen i otklonjen Božjom milošću i premilostivom očinskom
brigom Njegova carskoga veličanstva, učinio da padne njemačka glava.
Za daljnji i dodatni dokaz često spominjanog nekršćanskog, prokletog plana gospodina grofa
Zrinskog želim nadalje, kao četvrto, predstaviti drugo očitovanje E također često spominjanog
grofa Frankopana, datirano 3. svibnja ove 1670. godine, iz kojeg se s jednako straha koliko i
samilosti može razabrati kako bi bijedno i nekršćanski, i na koji bi način često spominjani
gospodin grof Zrinski sa svojim pridruženim pristašama napao sve nasljedne kraljevine i zemlje
pod Njegovim carskim veličanstvom i potčinio ih Turčinu, okrutnom krvniku i iskonskom
neprijatelju, pod njegov jaram i vječnu podložnost; te da je namjeravao ne samo [poslati] svojeg
jedinog sina kojega ima Turcima kao taoca, nego se u konačnici i sam tamo uputiti: da, čak i
prigrliti muhamedansku vjeru. Također najpokornije molim da Vam ne bude teško milostivo
razmotriti upotpunjeno očitovanje E od riječi do riječi.
O svemu tome se, kao peto, iz trećeg očitovanja ili priznanja F stalno spominjanog gospodina
grofa Frankopana datiranog u Beču 4. svibnja također sa zaprepaštenjem može razabrati kako je
mnogo spominjani gospodin grof Zrinski, bez dvojbe s ciljem boljeg učinka i provedbe svojeg
nekršćanskog plana, uz ostalo, snovao i sljedeće: da istrgne tvrđavu Koprivnicu od odanosti i
pokornosti Carskom veličanstvu, potčini je i pokori je svojoj vlasti. Iz spomenutog očitovanja F
valja, među ostalime, razabrati kako i na koji način je on to osmislio i postavio.
Ono što sam dosad temeljito i u odnosu na druge okolnosti najpokornije spomenuo i iznio protiv
često spominjanog gospodina grofa Zrinskog na temelju raznih njegovih očitovanja i priznanja,
kao i onih mnogo spominjanog gospodina grofa Frankopana, to nadalje donekle može potvrditi –
kao šesto – i Johann Rudolph von Lahn, bivši konjušnik grofa Zrinskog, u oba svoja iskaza G i
H, i to: u prvom iskazu G, na upit br. 42 kroz ove pojedinačne riječi: da je grof Tattenbach na
molbu koju je grof Zrinski uputio preko njega – Rudolpha – obećao da će mu pomoći u
njegovom planiranom djelovanju i obećao je da će se sa svojim pristašama udružiti s njim, no tek
nakon što bude provedena zemaljska insurekcija i nakon što njegovi podložnici budu naoružani,
ne prije. Tek tad se [Tattenbach] želio sa svojim podanicima naoružan priključiti njemu - grofu
Zrinskom, udružiti se s njime te učiniti svoje. Ako bi pak on – Zrinski – sa svojima pokušao
poduzeti štogod konkretnoga i nešto prije toga, Turčin je njemu – gospodinu grofu Zrinskome –
obećao pomoći u Ugarskoj i Hrvatskoj protiv Njegova veličanstva rimskoga cara kad ga to
pismeno zatraži. I sâm Tattenbach je tražio da mu se netko iz Čakovca pošalje u Kranichsfeld.
Turčin je također obećao da će njemu – grofu Zrinskom – predati sve što bi osvojio. Inače se
upad trebao odviti na tri mjesta: prvo, pod Bečom od strane samih Turaka; drugo, u Šleskoj i
Moravskoj od strane stanovnika Gornje Ugarske; i treće, u Hrvatskoj, Štajerskoj i Kranjskoj od
strane gospodina grofa Zrinskog: to svjedok potvrđuje ne samo u svom drugom iskazu H na upit
br. 13, nego na istom mjestu kaže i da je plan o takvom trostrukom napadu i sâm čuo od gospode
grofova Zrinskog i Frankopana te da je sâm o njemu pričao grofu Tattenbachu.
Posljedično navedenom, svjedok na upit br. 49 priznaje da je njegov grof tijekom tri ili četiri
mjeseca korespondirao s Turčinom te da ga je Bukovački o tome savjetovao i bio mu na usluzi,
na upit br. 50 da je on – svjedok – grofu Tattenbachu usmeno rekao da bi i Vlasi bili na usluzi; na
upit br. 54 da se on – grof Tattenbach – preporučio za službu grofu Zrinskom i obećao mu pomoć
kad to bude nužno; na upit br. 56 da je on – svjedok – sve što je rekao grofu Tattenbachu
priopćio po zapovijedi grofa Zrinskog; na upit 59 da je on – svjedok – rekao grofu Tattenbachu
da je njegov grof – Zrinski – obećao Turcima 12.000 forinti godišnjega danka, da su stanovnici
Gornje Ugarske obećali 24.000 forinti, kao i da je gospodin grof Zrinski njemu – grofu
Tattenbachu – obećao zaštitu njegovih posjeda. Također, kad je on – svjedok – na upit br. 60
upitan kad je to gospodin grof Zrinski njemu – svjedoku – povjerio ili otkrio obećano
pokoravanje Turcima, rekao je na isti upit br. 60 da je to bilo kada je bio odaslan grofu
Tattenbachu.
Često spominjani svjedok Johann Rudolph von Lahn u svojem je drugom iskazu H priznao sve
rečeno i još drugo, i to: prvo, na upit br. 1 potvrdio je s „da“ sve ono što je izrekao u iskazu G, a
na upit br. 6 nadodao je da je grof Tattenbach ispričao da će uskoro pristići carski ljudi i da će
nakon toga biti mobilizirano i zemaljsko ljudstvo: s obzirom da on – grof Tattenbach – većinu
njih ima uz sebe i da bi time želio pomoći njemu, odnosno gospodinu grofu Zrinskome, neka mu
on – svjedok – to prenese. Na upit br. 7 i 8: bi li se, naime svjedok, usudio taj svoj iskaz potvrditi
ne samo svojom prisegom na Sveto pismo, nego i izreći to sve pred licem često spominjanog
grofa Tattenbacha, svjedok je to mogao potvrditi s nedvojbenim „da“ te nadalje izvijestiti da je
on – grof Tattenbach – rekao da bi, kad krene insurekcija i kad općenito započne stvar, želio
pomoći sa svojima grofu Zrinskom, udružiti se s njim i priključiti mu se.
Na upit br. 15 svjedok je potvrdio istinitim da je grof Tattenbach često spominjanom gospodinu
grofu Zrinskom poručio da ono što želi napraviti ostvari unutar 14 dana jer bi inače bilo
prekasno; s daljnjom napomenom neka gospodin grof Zrinski pođe sa svojim ljudima do Ptuja i
Graza i izvede prepad, i to zato što (na upit br. 17) u Grazu nema na zalihi ni ljudstva ni streljiva
pa se to mjesto može lako zauzeti u par dana, a u Ptuju ima na zalihi mnogo živeža kojim se
potom gospodin grof Zrinski može poslužiti. Sve to je svjedok potvrdio s „da“ i na upit br. 18:
[Tattenbach je poručio] da tamo valja napasti predgrađe, ali da će gospodin grof Zrinski, kao
hrabar vojnik, bolje znati što treba napraviti. U tu je svrhu, kako svjedok dalje iskazuje na upit
br. 19, gospodin grof Tattenbach ponudio da će podići oko tisuću seljaka.
Iz tog iskaza svjedoka H, te osobito iz odgovora na upite br. 20 i 21, može se nadalje zaključiti
da gospodin grof Zrinski taj strašni planirani ustanak uopće više nije držao u tajnosti, nego ga je
takoreći sam dao otkriti te ju je, osim ostalima, povjerio čak i svojoj supruzi, a za njezino je
ostvarenje na više strana tražio pomoć i novac. Na to koliko se Tattenbach revno priklonio
gospodinu grofu Zrinskom u istaknutom njegovom gnjusnom planu i koliko je tome doprinio,
upućuje, uz ostalo, ponovno jasno iskaz svjedoka H na upite br. 24 i 25.
Sedmo: često spominjani gospodin grof Zrinski započeo se, doduše, i to s ovom dugom
pritužbom pod J, donekle braniti i opravdavati, ne zbog pripisane, već zbog uistinu počinjene,
više nego velike svoje krivnje. No, kad se pogleda i dobro prouči spomenuto njegovo vlastito
priznanje B, uz ono što su opetovano i češće svjedočili gospodin grof Frankopan u C, D, E i F i
konjušnik grofa Zrinskoga u G i H, pa čak i sam gospodin grof u svojem pismu J, to se ne može
smatrati opravdanjem, nego štoviše daljnjim dokazom njegova najvećeg prijestupa, jer on sam
tamo priznaje da je krivac i moli za milost, koja počiva samo u rukama spomenutog Njegovog
carskog veličanstva kao izvora milosti. Ipak, za svoje dugotrajno zatočenje gospodin grof može
okriviti samo sebe i nikoga drugog.
No, kakvu snagu imaju ti prosvjedni izgovori i neutemeljena obrana kad pak on – gospodin grof
Zrinski – unatoč svim spomenutim izlikama odmah potom više nego očito pruža daljnji dokaz
svojim drugim vlastoručnim pismom K od 21. ožujka 1670. često spominjanom gospodinu grofu
Frankopanu, i onime što je gospodin Orfej Frankopan Tržački dao odaslati Ali-begu,
zapovjedniku Udbine i Like, pod L. Zbog toga najponiznije molim da se oba ta pisma također
milostivo prouče od riječi do riječi: ona će omogućiti da se nanovo najrazumnije procijeni i
prosudi može li se protiv takvog vlastitog i usmenog i pismenog svjedočanstva saslušati i
dopustiti još kakvu obranu, jer kod priznate i dokazane [krivnje] sudac nema druge dužnosti
nego da osudi.
Tako nadalje, kao osmo, gospodin grof Zrinski uz svoje prvo priznanje B i uz ono što su na gore
zabilježenim mjestima izrekli gospodin grof Frankopan u svojim raznim očitovanjima i pismima
C, D, E, i F te konjušnik Zrinskoga u svojim iskazima G i H, kao i uz ono proizašlo iz drugih
izvora, izravno i sâm priznaje svojim daljnjim vjerodostojnim iskazom M, i to, između ostaloga,
konkretno u sljedećem dijelu ispitivanja: na upit br. 6, da je dva puta poslao paši u Kanjižu po
pomoć; na upit br. 8, da je Ivanović njemu – gospodinu grofu Zrinskom – iz Kanjiže donio
odgovor da će paša doći do Mure i tamo se utaboriti, ali da ne može niti želi ići preko jer da bi
oni – Turci – za to morali imati naredbu od svoga cara; na upit br. 9 da je on – grof Zrinski – to
poslanstvo Turcima uputio tijekom Velikog tjedna; na upit br. 13 da je osam dana prije Velikog
četvrtka poslao u Bosnu Frankopanova slugu Tomu Severovića s vjerodajnicama te da je, iako
doduše nije tražio pomoć, ipak Turcima dao čvrsto uvjerenje da je on – grof Zrinski – već
pripravan pa neka Turci izvijeste što će oni napraviti, a poslanik da je donio i vijest da će Turci
krenuti i napasti Beč, bosanski paša Hrvatsku, a jedan drugi paša Ugarsku; na upit br. 16 da je
gospodin grof u srijedu ili četvrtak Velikoga tjedna poslao veziru u Budim jednog franjevca,
imena Gabriele Tomasi, kako bi se poslala naredba kanjiškom [paši] da mu [Zrinskom] pruži
pomoć; na upit br. 18 da je gospodin grof Zrinski vicegeneralu Sárkányu otkrio svoju namjeru te
mu poručio da ne zna što da napravi jer je on – grof Zrinski – posvuda proganjan i bi li mu on –
Sárkány – želio pomoći ako bi se branio, što mu je Sárkány i obećao; na upit br. 19. da je
[Zrinski] proteklog mjeseca ožujka odaslao Andriju Šikloša povjerenstvu koje je zasjedalo u
Banskoj Bistrici, s pismima nekolicini Ugara koji su tamo bili vođe pobune opominjući ih
(notandum) da se ne organiziraju jer je njemu tako loše krenulo; ujedno im je otkrio što želi
napraviti. Sve u svemu: on ih je potaknuo, sastavio pismo za njih, i to bi [prema Zrinskom] bio
njegov najveći grijeh, počinjen iz očaja. Gospodin grof Zrinski napokon izričito izjavljuje pod
upitom 21, najviše na traženje i poticaj njegove preuzvišenosti gospodina dvorskoga kancelara,
da je nagovorio kneza Rákóczyija da se prihvati oružja.
Iz spomenutog iskaza grofa Zrinskog M., osobito pod upitima br. 22, 23, 24, 25, 26, 27 i 28,
može se nadalje razabrati da se mnogo spominjani gospodin grof Zrinski potužio kršćanskim
moćnicima protiv svoga premilostivog zemaljskog kneza i gospodara, da je od njih zatražio
pomoć, a dijelom zaista i novac kao pokretačku snagu rata. Slično tome, gospodin grof Zrinski
priznaje na upite br. 31 i 32 da su on i Frankopan više puta odašiljali [poslanike] vlaškom
episkopu i da su se, obećavajući mu neke povlastice, trudili povezati s njim, no da je on dao na
znanje da želi razgovarati i s ostalim glavarima, a da je gospodin grof Frankopan spomenute
povlastice obećao u ime grofa Zrinskoga, a izradio ih je sâm. Isto tako, gospodin grof Zrinski
izjavljuje na upit br. 33 da je tvrđavu Koprivnicu imao u vidu te da je zato u odsutnosti
gospodina grofa Breinera preko jednog franjevca zatražio od potpukovnika Löbenegga da bude
uz njega i da mu preda tvrđavu, pod izlikom da dolaze Turci. Kako bi stekao u svojem planu što
veći autoritet i povjerenje u svojoj nakani, gospodin grof Zrinski je, prema vlastitom iskazu M na
upit br. 34, na želju gospodina grofa Frankopana izdao razne bjanko isprave.
Nadalje, iz odgovora na upit br. 37 može se razabrati da je gospodin grof Tattenbach na već
razjašnjeni način obećao priključiti se grofu Zrinskom u svim njegovim planovima te napomenuo
neka uskoro učini ono što želi jer bi po proteku još 14 dana već bilo prekasno, s obzirom na to da
je insurekcija u Štajerskoj već bila započela, a njemu – grofu – pripalo je pet pukovnija pa je
stoga odmah mogao zauzeti Graz. On – gospodin grof Zrinski – u iskazu M na rečeni upit br. 37
o spomenutom pismu gospodinu grofu Frankopanu K od 21. ožujka 1670. priznaje da je bio u
najvećem strahu i da je poduzeo što je mogao, te da je istovremeno pisao i na više mjesta u
Tursku, veziru u Budimu i u Gornju Ugarsku. No, ovdje osobito valja proučiti kraj odgovora na
spomenuti upit br. 37 i [odgovor] na upit 39 da je gospođa grofica Zrinski, kad je započela strka,
spalila sva pisma iz kojih bi se bez sumnje moglo uvidjeti i mnogo više od onoga što gospodin
grof dobrovoljno priznaje. Grof Zrinski ovdje na rečeni upit br. 39 nadalje posebno izjavljuje na
koji je način posvuda – kod kršćana i kod Turaka – tražio pomoć. Na upit br. 41 gospodin grof
Zrinski izjavljuje da je njegova gospođa supruga početkom godine često spominjanom
gospodinu grofu Frankopanu u Zagrebu ili Ozlju u potpunosti otkrila plan gospodina grofa
Zrinskoga te da je on – grof Frankopan – objeručke prihvatio stvar. Gospodin grof Zrinski
zaželio je da barem ima pismo koje je napisao gospodin Frankopan: da je ono uzrok svemu, i da
ga je njime čvrsto uvjerio da otpravi udovu groficu iz utvrde; da je sve ono što je on – gospodin
grof Zrinski – napisao, napravio na Frankopanov poticaj. Tako gospodin grof Zrinski na upit br.
42 nadalje izjavljuje da je sva pisma Bukovačkom i inače u Tursku napisao grof Frankopan u
njegovo ime – grofa Zrinskoga, a da ih je Franjo Ivanović prepisivao, te da se grof Orfej toliko
jako radovao kad je Bukovački iz Turske pisao njemu – grofu Zrinskome –kao da se anđeo
spustio s neba, etc.
Gospodin grof Zrinski na upit br. 44 kaže da je između Sv. Martina i Sv. Katarine često
spominjani Bukovački s također imenovanima Pogledićem i Berislavićem i sedam konja bio
odaslan u Tursku, odakle se trebao vratiti na blagdan Sveta tri kralja, te da je on – grof – bio
stalno u strahu da će Bukovački s vojskom stići prekasno, nakon čega se on neće moći ni
pripremiti, a (naravno) ni izvijestiti Njegovo carsko veličanstvo, etc.
Vezano uz opisane razne točke uvjeta koji se navode u mnogo spominjanom prvom očitovanju
grofa Frankopana C, a o kojima je Bukovački u ime Zrinskoga pregovarao s Turcima i dogovorio
ih, gospodin grof Zrinski je na upit 48 to priznao, dodajući ipak na to da mu je i samo Njegovo
carsko veličanstvo preko gospodina grofa Rottala naredilo da se on – gospodin grof Zrinski –
dopisuje s Turcima: ta zapovjeđena korespondencija ipak nije bila zamišljena tako kako ju je
potom, na izopačen i najgori način, poduzeo gospodin grof Zrinski.
Sve to je mnogo spominjani gospodin grof Zrinski gore [u] M sâm dobrovoljno izjavio. Iz toga
se, uz ostalo, ponovno sasvim jasno mogu izdvojiti samo opasne, sasvim neodgovorne i iznimno
štetne planirane spletke protiv Njegovog carskog veličanstva, svih njegovih nasljednih
kraljevstava i zemalja, pa čak i sveukupnog kršćanstva.
To sve – kao deveto – uz ostale okolnosti potvrđuje i gospodin grof Frankopan u svojem idućem
vjerodostojnom iskazu N od 26. lipnja ove godine. Konkretno pak, i prije svega, na upit br. 2 u
potpunosti potvrđuje ono što je već ranije sa svim okolnostima podastro gore prikazanim
očitovanjima C, E i F, a kasnije na upit br. 3 i na daljnje [upite] također [potvrđuje] cijeli
postupak. Vaša preuzvišenost i milostiva gospoda razabrat će čitajući, uz ostalo, kako je opasno i
neodgovorno postupio gospodin grof Zrinski: radi veće kratkoće želim se na to pozvati.
Spomenute najgore spletke grofa Zrinskoga, njegov vlastiti ustanak protiv svojeg premilostivog
gospodara, kao i obmanjivanje i huškanje drugih carskih i kraljevskih vazala mogu se dodatno
potvrditi i bjelodano razotkriti njegovim drugim vlastitim pismima O i P knezu Rákóczyju od 10.
i 20. ožujka ove godine, kojima ne samo da je svojem zetu, spomenutom knezu Rákóczyju,
sasvim jasno otkrio svoj, dosad između ostalog opisani nekršćanski plan, nego ga je za njega i
svom snagom potaknuo i osvojio, zbog čega su i njegov napad i ustanak protiv često
spominjanog previšnjeg Njegova carskoga veličanstva također više nego notorni. Iz oba rečena
spisa O i P može se nadalje razabrati i koliko je on mnogo učinio za provedbu i napredak svojeg
nekršćanskog plana u pogledu potrage za novčanom pomoći. Sve u svemu, on je prema vlastitom
priznanju preokrenuo svaki kamen i učinio sve što je mogao da bi održao i ispunio svoju
bezobzirnu nakanu.
Mnogo spominjani gospodin grof Zrinski ipak nije, kao deseto, ostao samo pri svojoj, dosad
uvelike prikazanoj i posvuda poznatoj planiranoj pobuni i ustanku protiv često spominjanog
previšnjeg Njegovog carskog veličanstva, njegovih nasljednih kraljevstava i zemalja, nego je i na
drugi način najrevnije pokazao usijanu dušu sasvim željnu osvete, [usredotočenu] na mržnju
prema cjelokupnoj najnevinijoj i previšnjoj austrijskoj kući. Naime, on se pun snovanja svih zala,
prema prilozima Q, R i S, također svim sredstvima trudio, na poticaj ne znam točno kojeg
najgoreg duha, da spriječi udaju presvijetle princeze Eleonore za sadašnje kraljevsko veličanstvo
Poljske i Švedske, koja bi donijela razumnu dobrobit svim ljudima i cijelome svijetu te korist
preslavnoj austrijskoj kući, i da predloži drugačiju udaju, te stoga time zlonamjerno oslabi često
spominjano previšnje Njegovo carsko veličanstvo i njegovu carsku vlast. Ne može se dovoljno
načuditi kakvim je to prokletim duhom morao biti opsjednut i obuzet taj grof Zrinski, čiji su
preci, međutim, uvijek nosili besmrtno ime i smatrani su očevima domovine i stupovima ne samo
Austrije i austrijskih pokrajina, nego i cijelog Rimskog Carstva pa i sveukupnog kršćanstva, a
preslavnoj austrijskoj kući uvijek su ostajali vjerni i pošteni, zbog čega su uvijek bili cijenjeni i
na razne načine znatno nagrađivani. Još jednom najponiznije molim da Vam ne bude teško
milostivo proučiti predočen čistopis naputka Q zajedno s pismom R i očitovanjem S.
Jedanaesto: obostrani sporazumi i pogodbe T i V o uzajamnoj pomoći, vlastitoj obrani i obrani
Ugarskoga Kraljevstva između često spominjanog gospodina grofa Zrinskoga i nedavno
preminulog gospodina ugarskog palatina Ferenca Wesselényija, osnaženi prisegom vjernosti,
između ostaloga ponovno svakome omogućuju da uvidi kakva je skrovita i opasna namjera
ovdje provođena, koja je pokrenuta i dogovorena upravo bez znanja njihovog premilostivog
vladara, čak se i ne posavjetovavši s njim: kao da bi Ugarsko Kraljevstvo s pridruženim
pokrajinama bilo dovedeno u opasan položaj, koji prijeti konačnom propašću toga kraljevstva.
To se sad sve može zaključiti i izdvojiti iz ovih i drugih sličnih privatnih dogovora i prisegom
potvrđenih sporazuma, o čemu najrazumniji zaključak ponovno najpokornije prepuštam Vašoj
preuzvišenosti i milostivoj gospodi.
I točke W, pronađene među ostalim pismenim nepobitnim dokazima i stavljene na papir, mogu
baciti nemalo svjetla na cilj i namjeru takve tajne urote i spletke, osobito iz razloga što se iz
ranije učinjenog i rečenog, te posebice iz vlastitog iskaza i priznanja M gospodina grofa
Zrinskoga na upite br. 22, 23, 24, 25, 26, 27 i 28 može razabrati da je on zaista i u svim
prilikama osim turske pomoći i podrške pozivao u takvu pomoć i kršćanske moćnike, bez sumnje
s jedinim ciljem da revno nastavi svoju nakanu te da pokori, pa čak i sasvim uništi cijelu
austrijsku kuću.
Taj pokušaj korespondencije i tajnog dogovora s kršćanskim i nekršćanskim moćnicima biva
opet očit iz sljedećega obavljenog ispitivanja gospodina grofa Zrinskog X datiranog 24. srpnja
ove godine, gdje on na upite br. 13 i 14 izjavljuje da se upoznao s krakovskim kanonikom
Wojeńskim i da je od njega tražio da mu predloži kvalificiranu osobu čiju bi službu mogao i želio
koristiti u takvim situacijama. Taj je Wojeński na to njemu – gospodinu grofu Zrinskom –
predložio Gizu: iz toga se višekrat može zaključiti da se takve ljude sigurno nije uzalud tražilo ili
zahtijevalo.
Iako se gospodin grof Zrinski putem nekoliko poruka Y, očitovanja Z, obrazloženja Aa, izjava, tj.
motiva Bb i razmatranja Cc posebno upućenih Njegovoj preuzvišenosti gospodinu dvorskom
kancelaru donekle trudio opravdati i očistiti od gore raščlanjenog, višekratno počinjenog,
strašnog izgreda o kojemu se teško sluša, to su ipak sve takoreći isprazne i nategnute tvrdnje,
previše neznatne i male da bi uspjele prevladati i potrti riječi i zapise njegova vlastita – više puta
spominjanoga gospodina grofa Zrinskoga – priznanja, kao i više ostalih besprijekornih dokaznih
sredstava i dokaza: navlastito i njegove vlastite riječi i djela nesumnjivo se tome jasno opiru.
Iz svih ovih iznesenih usmenih i pismenih nepobitnih dokaza te vlastitih i drugih priznanja jasno
je da je gospodin grof Zrinski sramotno zaboravio svoje najdužnije obaveze, vjernost i
poslušnost naspram često spominjanog previšnjeg Njegovog carskog veličanstva, svog
premilostivog prirodnog zemaljskog kneza i gospodara, da je protiv njega snovao najdrskije
ustanke i nemire, te da ne samo da je krajnjoj opasnosti podvrgao i njega, njegove nasljedne
kraljevine, zemlju i ljude, nego se svim sredstvima i svom snagom trudio da u takvu krajnju
opasnost strovali i cjelokupno kršćanstvo. S tim je ciljem preokrenuo svaki kamen te revno i
uporno u pomoć i podršku molio i zvao, kao prvo i najvažnije, okrutnog vječnog neprijatelja –
Turke, ali i kršćanske moćnike i ostale pojedince. Koliko je o njemu ovisilo, nije dopustio da ga
išta odvrati te je sa svojim pristašama upao u neizrecivi i najopakiji zločin veleizdaje. S obzirom
na to, takvi strašni zločini kao što su veleizdaja i uvreda veličanstva i na temelju prava i prema
običaju svih naroda sa sobom povlače primjerene, a zbog naravi zlodjela i i okrutne kazne, kakve
između ostalog iznose kaznenopravni pisci – među ostalima i Carpzov u spomenutoj svojoj
Practica criminalis par. 1, quaest. 41 no. 89 et seqq. zajedno s ostalim ondje navedenim
autorima, a posebno, na rečenom mjestu (per l. quisquis Cod. ad l. Jul. Majest.) osim gubitka i
konfiskacije svih vremenitih dobara ne određuju samo jednostavnu smrtnu kaznu, nego još i težu
kaznu prema odredbama edikata i statuta na mjestima gdje je zločin počinjen. Carpzov, d. part.
1. quaest. 41 no. 92 et seqq.
Stoga ovime, na milostivu naredbu više puta imenovanog previšnjeg Njegovog carskog i
kraljevskog veličanstva, našeg premilostivog gospodara i zemaljskog kneza, pozivam i molim
preugledan i slavan delegirani sud da, neovisno o ovim pokornim smjernicama, temeljito
razmotre taj predstavljen očigledan, poznat i nepobitno okrutan grijeh višestruke uvrede
veličanstva sa svim njegovim okolnostima, te povrh toga uvide i utvrde što donose pisani zakoni
i ostali korisni propisi i uredbe. Uz pridržavanje ostaloga prava i pridržaj dodatnih budućih
osnova preporučujem se za provedbu prava i pravde. Vašoj preuzvišenosti i milostivoj gospodi
ponizan i pokoran
Georg Frey, komorski prokurator za Donju Austriju.

[Odluka na poleđini:]
Ovu optužnicu sa svim prilozima u izvornom obliku treba dostaviti rečenom optuženiku s
naznakom da u roku od šest tjedana i tri dana nakon primitka – koji rok mu je ovime dan kao
prekluzivan (prvi, drugi i treći) – obavezno dostavi svoj odgovor te da uz to u roku od osam dana
u predmetu ovog carskog delegiranog suda imenuje zaprisegnutog branitelja kojega je potvrdio
Visoki austrijski sud, a kojega bi želio koristiti u ovom procesu.
Po nalogu carskoga delegiranog suda u Beču, 7. studenog 1670. J. J. Krumbach

65. Optužnica protiv Frana Krste Frankopana, 7. studenog 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 316, konv. D, sine fol.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 568, str. 387.-394.

Delegiranim sucima imenovanim od strane rimskoga carskoga veličanstva, kralja Ugarske i

Češke, nadvojvode austrijskoga etc., odnosno preuvaženom gospodinu tajnom savjetniku
Dvorske kancelarije, Dvorskoga ratnoga vijeća, Dvora i Donjoaustrijske vlade, vezano uz
činjenično i pravno dobro utemeljenu, po zapovijedi izrađenu kaznenu optužbu Georga Freya,
doktora prava, savjetnika rečenog previšnjeg Njegova carskog veličanstva i prokuratora
Donjoaustrijske komore, protiv gospodina Frana Frankopana, grofa tržačkog, itd. u spomenutom
zločinu veleizdaje i uvrede carskog i kraljevskog veličanstva, te vezano uz pravnu presudu i
doličnu kaznu koji na tome počivaju.

Visokopoštovani savjetnici rimskog, carskog te za Ugarsku i Češku kraljevskog veličanstva

nadvojvode austrijskoga, našeg milostivog gospodara i zemaljskoga kneza, odnosno i tajni,
carski, vojni te dvorski savjetnici i savjetnici Donjoaustrijske uprave, delegirani suci određeni za
predmet, itd. Visokorođena, plemenita, uzorita, kao i visokoučena gospodo, gospodo itd.
Milostiva gospodo, itd.! Spomenuto Njegovo previšnje carsko veličanstvo premilostivo je
odlučilo da se u čuvenom i posvema notornom slučaju protiv obojice zatočene gospode grofova
Zrinskog i Frankopana pokrene redovni postupak zbog znanog planiranog ustanka i pobune koja
počiva na tome i naredilo da se on po mogućnosti uskoro dogotovi, a meni je, napokon,
priloženim dekretom A u ime spomenutog previšnjeg Njegovog carskog veličanstva milostivo
naređeno da na temelju dostavljenih dokumenata sastavim redovnu optužnicu protiv spomenute
obojice gospode grofova i potom je najpokornije predam Vašoj preuzvišenosti i milostivoj
gospodi te da poduzmem sve što sâm status causae zahtijeva. Ovime tome najpokornije želim
udovoljiti, obvezati se na što veću kratkoću, i ostaviti po strani sve što ne služi predmetu.
Prije svega, poznato je i utemeljeno u samom razumu, da na spasu vladara i cara te na
njegovom spokoju počivaju spas i spokoj cijeloga svijeta, dok se njegovom smrću ili
uznemirenošću uznemiruje i u opasnost dovodi čitavo stanje države; kako svjedoči Decio consil.
410. no. 29.
Stoga je izvan svake sumnje da oni koji štogod opasnog spletkare ili pokreću protiv rimskoga
cara, svojega kralja, prirodnoga zemaljskoga kneza i gospodara, najteže griješe prema onome što
iznosi Carpzov u pract. criminal. part. 1. quest 41. no. 1.
Iz tog razloga onda i Tiberio Deciani in tractatu criminali lib. 7. cap. 37 no. 1. taj zločin uvrede
veličanstva – ne bez razloga – drži za najteži grijeh među svim zločinima koji se mogu počiniti
protiv ljudi, jer se time napada i vrijeđa ne samo carsko ili kraljevsko veličanstvo, nego i Bog
sâm, čiji je predstavnik na zemlji car ili vladar, čija pak vlast potječe od samoga Boga (Auth:
quomodo oportet episcop. § sancimus et ibi per gloss. in princ cap. solitae de major et obed.); a
taj grijeh uvrede veličanstva, baš kao korijen mnogih zala, po svojoj naravi povlači za sobom
mnoge druge posebne zločine. I, temeljem toga izdajnik se vladara zasluženo naziva izdajnikom
samog Boga i ubojicom oca domovine, jer se car ili vladar naziva ocem domovine. Taj okrutan
grijeh uvrede veličanstva povlači sa sobom i zločin obmane, jer onaj tko vrijeđa vladara, krši pod
prisegom zadanu i dužnu vjernost pa stoga čini i krivokletstvo (Bald. in l. legis virtus no. 1. ff de
ll.); dapače, to se zlodjelo uistinu protivi samoj naravi; naime, ni jedno stado ne udara često na
svog pastira (Decian d. lib. 7. cap. 37. no. 9.). Stoga nitko ne može reći da onaj koji svjetovno
veličanstvo uvrijedi kakvom drskošću, riječju, mišlju ili djelom ne čini gnjusan neprirodan grijeh,
jer griješi protiv prirodnog prava, vrijeđa samoga Boga, a u isto vrijeme čini zločin ocoubojstva,
izdaje, obmane i krivokletstva.
Prema sadržaju pisanog prava i mišljenju svih pravoznanaca, takav neprirodan grijeh vrijedi ne
samo u stvarnim slučajevima ustanka protiv prirodnog zemaljskog kneza i gospodara, [za one]
koji su se uhvatili oružja, napali njega osobno ili na bilo koji način nasrnuli na njegovu zemlju i
ljude, vodili s njegovim neprijateljima tajne urote te ugovarali saveze i udruživanja, nego i za one
koji su imali saznanja o takvim tajnim klikama i spletkama, a nisu ih otkrili, nego tome još
pomogli savjetom ili djelom, dapače, [ako su] imali golu želju bez izvršenja (prema tekstu
iznesenom u l. quisquis Cod. ad leg. Jul. Maiest. Zoes. ff. lib. 48. tit. 6 no. 11 Pérez lib. 9 Cod.
tit. 8 no. 12), a to da podanika koji ima saznanja o uroti protiv vladara, a to ne otkrije, treba
kazniti kao da je krivac za uvredu veličanstva, iznosi Bartolus (in l. utrum no. 3 vers.); isto tako
za onoga koji je imao saznanja o nemiru u državi ff. ad leg. Pompei de parricid. Angel. in tractat.
de malefi. in verbo et haec traditio no. 10. Kad se August u dodacima osvrće na suca, [kaže] da
je nekom moćnom gospodinu odrubljena glava zato što svome vladaru nije otkrio sporazume
koje se htjelo provesti protiv njega. (Mantuan. Singular. 2 no. 1. Gomez tom. 3 cap. 2 no. 8 Cap.
3. no. 4.).
Sad je pak iz više izvora znano i poznato ne samo da je gospodin Fran Frankopan, grof
tržački, od samog početka i pravovremeno imao dobar uvid u spomenuti smišljeni ustanak
gospodina grofa Zrinskoga, da je sve tajio od Njegova carskog veličanstva i nije [ništa] otkrio,
nego da ju je i sam odobravao, podupirao savjetom i djelom te po mogućnosti pomagao da se
provede. To se, uz ostalo, može podrobno iščitati iz sljedećih dokaznih sredstava: kao prvo, iz
vlastitog priznanja gospodina grofa Frankopana, te iz ostalih opravdanja, osobito iz također
vlastitog očitovanja B datiranog 2. svibnjem 1670. godine, gdje on izričito priznaje da su ga,
nakon što je pristiglo neko pismo Bukovačkog iz Soluna, odmah pozvala oba kapetana Malenić i
Čolnić, koji su ga u ime gospodina grofa Zrinskoga zaprisegli na vjernost i šutnju te da su mu
potom pročitali pismo Bukovačkog. Također, da je on nakon toga odaslao svojeg rođaka,
gospodina Orfeja Frankopana, grofu Zrinskom kako bi se uvjerio u potpunu pouzdanost stvari, a
koji ga je – gospodina grofa Frankopana – nakon nekoliko dana izvijestio da je Bukovački
sigurno i pouzdano stigao u te pogranične krajeve te da i on – gospodin grof – treba doći k
njemu bez gubljenja vremena, ostavivši sve ostalo. Tome je on i udovoljio te se odmah uputio
spomenutom gospodinu grofu Zrinskom. U spomenutom svojem očitovanju B uz to još priznaje
da je, da se poslužim njegovim doslovnim riječima, napisao bezbožno i nepravedno pismo protiv
vrhovne carske vlasti i ugleda njemačkog naroda, a jednako tako [priznaje] i da je grof Zrinski
njemu, gospodinu grofu Frankopanu, u potpunosti otkrio svoj plan, kao što se iz spomenutog
očitovanja B od retka „moj preljubljeni gospodine brate“ i mnogih [drugih redaka] iz cijelog
slijeda tog očitovanja može uočiti: da je, dakle, iz istog tog vlastitog očitovanja i priznanja
uistinu sigurno i pouzdano da je gospodin grof Frankopan bio izvrsno upoznat s opasnim
spletkama i pregovorima često spominjanog gospodina grofa Zrinskoga protiv Njegova carskoga
veličanstva, njegovih nasljednih kraljevina i zemalja i da je tome prema svojim mogućnostima
pomogao savjetom i činom.
To, kao drugo, uostalom potvrđuje i pismo u prijevodu C, datirano s 9. ožujkom 1670. godine,
koje je gospodin grof Frankopan napisao i poslao kapetanu Gašparu Čolniću: ponizno molim da
se ono, uz ostalo, milostivo prouči. Iz tog se pak pisma jasno i razvidno može zaključiti da
gospodin grof Frankopan ne samo da je bio potpuno upoznat s često spominjanom bezobzirnom
namjerom i naumom gospodina grofa Zrinskoga, nego ju je i podupirao savjetom i djelom. U
suprotnom ne shvaćam iz kojih bi on pobuda pisao te riječi u C, naime: „Neka bude hvala
gospodinu Bogu da su naši ljudi došli s dobrim učinkom. Od glavara sam dobio pismo da odmah
krenem k njemu jer ćemo se odmah podići. Zbog toga ću danonoćno žuriti onamo kako bismo
što ranije mogli započeti“, kao i ostalo što još cijelo ovo pismo nudi.
Kao treće, isto predočeno pismo C i njegov sadržaj dodatno potvrđuje pismo D, datirano u
Čakovcu 21. ožujka rečene 1670. godine, koje je gospodin grof Zrinski dao poslati njemu,
gospodinu grofu Frankopanu, [sljedećega] sadržaja: „Rudolph, moj konjušnik, vratio se sad od
grofa Tattenbacha, koji mi je otkrio sve namjere: naime, da dvije pukovnije trebaju ići prema
Karlovcu, dvije prema Koprivnici, a jedna prema Ptuju. Zato ih, za ime Božje, pozorno prati jer
imate priliku da izvidite i istražite u Kranjskoj. U međuvremenu se sve zaključuje s Vlasima koji
čvrsto pristaju uz nas pa će se u trenutku prolaska tih pukovnija ti Vlasi odmah morati skupiti na
granicama, jer drugačije ne može biti. Piši, za ime Božje, Bukovačkom da nas ne napusti, nego
da podigne uzbunu oko Karlovca i Virovitice i da napadne, itd.“ Također: „samo u Kanjiži sam si
osigurao oko 4000 do 5000 ljudi koji bi mogli na prepad zauzeti Graz. Do realizacije te stvari
mora doći unutar najviše 14 dana, jer nakon toga više neće biti prilike da se to ostvari. Oh, moj
Bože, što se u Turskoj tako sporo radi na tome!“ Ponizno molim da se također sasvim prouči što
još sadrži to pismo, isto u prijepisu.
Četvrto: to nesumnjivo saznanje i revna suradnja gospodina grofa Frankopana nisu zamjetni
samo iz više mjesta u oba netom citirana pisma C i D: on to sâm ponovno, nadalje, sasvim jasno
otkriva svojim drugim i trećim očitovanjem E i F time što u E izjavljuje da je primijetio
nedoličan plan gospodina grofa Zrinskoga, koji ga je krio od njega, zbog čega je on – gospodin
grof Frankopan, inzistirajući tražio da sazna sve više i više. Tako potom sâm u svojem netom
spomenutom drugom očitovanju E izriče sljedeće riječi: „Konačno, budući da se protivno
njegovu očekivanju nisu pojavljivali ni pretpostavljeni [sudski] pozivi ni željene objave ni sa
jednog sudišta, nego su se via facti, bez ikakvog prethodnog ispitivanja razloga, razarala i
osvajala sva njegova dobra i ona njegovih pristalica, konačno je razjaren srdžbom i bijesom
odlučio provesti u djelo savez koji je Bukovački utvrdio s Turcima, te mu je odmah, dok je on bio
u Turskoj, napisao da počne okupljati turske graničare u po mogućnosti što obimnijem broju.
Poslao je pak žurna pisma bosanskom i kanjiškom paši, tražeći potpore i pomoć u četama“.
Da, gospodin grof Frankopan priznaje u E da se u konačnici često spominjani gospodin grof
Zrinski počeo s njim savjetovati i da mu je na taj način otkrio sve svoje spletke, baš kao što se
na mnogo mjesta može uvidjeti iz spomenutog očitovanja E u odlomku „Moj preljubljeni brate“.
Gospodin grof Frankopan u trećem svojem očitovanju F također iznosi kako je, s kime i na koji
način gospodin grof Zrinski odredio pregovore o predaji i izručenju tvrđave Koprivnice u
odsutnosti gospodina grofa Breinera. Sve to sad pretpostavlja nepobitno poznavanje predmeta,
inače on to ne bi mogao predstaviti ili ex post facto iznijeti u E i F. Uz to, pak, gospodin grof nije
ni najmanje, ni na koji način pokazao da je svojem premilostivom zemaljskom knezu i
gospodaru namjeravao ukazati na tako bezobzirne i opasne spletke, odnosno, da je s vremenom
namjeravao na njih ukazati ili objelodaniti ih.
Peto: iz oba se iskaza konjušnika grofa Zrinskoga G i H može razabrati – konkretno iz G na upite
18 i 19 – da je gospodin grof Frankopan dolazio gospodinu grofu Zrinskom prije i nakon Uskrsa,
da je na talijanskom napisao pismo generalu-stražmeštru Spankauu i da su treći dan nakon toga
gospodin grof Zrinski, gospodin grof Frankopan i on [Lahn] odjurili tijekom noći. Iz toga se sad
bez ikakve sumnje može zaključiti da su oba gospodina grofa neprestano bila zajedno i da su se
savjetovali u toj stvari. Na upite 39 i 40 [može se razabrati] da je gospodin grof Frankopan došao
gospodinu grofu Zrinskom i da je često s njim razgovarao, a [na] upit 49 da je Bukovački
savjetovao gospodina grofa Zrinskoga o navedenoj spletki i uroti pa da se gospodin grof
Frankopan naknadno pridružio.
Iz drugog predočenog iskaza H na upit 13 [može se razabrati] da je on – konjušnik – čuo od
gospodina grofa Zrinskog i gospodina grofa Frankopana da će se napad odviti na tri mjesta.
Kao šesto: nepobitno saznanje i revnu suradnju njegovu – gospodina grofa Frankopana,
umnogome otkriva gospodin grof Zrinski u svojem prvom iskazu J gotovo posvuda, a osobito na
sljedeće upite: prvo, na upit 13, gdje je gospodin grof Zrinski upitan kad je, koga, i s kakvim
nalogom odaslao paši u Bosnu, on na to odgovara da je jednom, osam dana prije Velikog
četvrtka, Frankopanov sluga Tomo Severović s pismenim nalogom u osam dana stigao do turske
postaje i nazad, a da se to poslanstvo kao dogodilo bez znanja i volje gospodina grofa
Frankopana. [Potom] je, na upit 14 i na poticajno pitanje gospodina dvorskog kancelara po
kojem je, naime, gospodin grof Zrinski pisao u Bosnu tražeći pomoć, odgovorio da se toga
zapravo ne sjeća; da je Frankopan sâm pisao pa su on - naime gospodin grof Frankopan - i
Ivanović, u sve bili upućeni: naime, posljednji je prepisao pismo, a da pismo nije bilo napisano,
paša ne bi imao povjerenja, nego bi odaslanog Severovića zadavio, itd.
Na upit 31 gospodin grof Zrinski priznaje da je češće odašiljao [poslanike] gospodinu vlaškom
episkopu te da je - N. B. - i Frankopan molio grofa Zrinskoga da se preko franjevca poveže s
njim, no on je pak dao do znanja da želi razgovarati s drugim glavarima; na upit 32 da je
gospodin grof Frankopan, vjerojatno zbog traženog saveza, rečenom gospodinu episkopu preko
franjevca obećao neku povlasticu u njegovo ime – gospodina grofa Zrinskoga. Također, kad je
njemu, gospodinu grofu Zrinskom, na navedenom mjestu pročitano što je Frankopan izrekao u
vezi sa spomenutom povlasticom u trećem očitovanju F, priznao je osim toga i da je gospodin
grof Frankopan sâm izradio tu povlasticu, da je kasnije nije njemu davao, te je izvijestio čak i da
ju je gospodin grof Frankopan sâm spalio. Na upit 34, kad je gospodin grof Zrinski nadalje bio
zapitan nije li podijelio razne bjanko isprave za potvrdu svojega plana, i kome, rekao je da je
Frankopan tako tražio kako bi mogao razgovarati s ljudima i zadobiti njihovo povjerenje, a da ih
ne bi izdao da to gospodin grof Frankopan nije tražio.
Pobliže pak treba dobro i osobito uzeti u obzir ono što gospodin grof Zrinski priznaje na upit 42,
kojim je upitan kad je on – gospodin grof Zrinski – otkrio svoj plan gospodinu grofu
Frankopanu: da je, naime, pred Novu godinu po dolasku gospodina grofa Frankopana iz Beča, a
njegove grofice iz Ugarske, ona sve otkrila njemu – gospodinu grofu Frankopanu – u Zagrebu ili
u Ozlju te da je on na to objeručke prihvatio tu stvar (s uzvikom): „oh, da bar imam pismo koje
mi je Frankopan napisao“ – da je ono svemu uzrok i da ga je gospodin grof Frankopan toliko
čvrsto uvjerio da je otpravio gospođu groficu udovu iz utvrde; i da je on – gospodin grof Zrinski
– napisao da je to sve učinio na Frankopanov poticaj. Na upit 43 [priznaje] da je markiz sva
pisma Bukovačkome i inače u Tursku sâm napisao u ime Zrinskoga, a da ih je Franjo Ivanović
prepisao, osim vjerodajnica koje je gospodin grof Zrinski dao Bukovačkom [da ponese] u
Tursku. A na upit 44, od retka „Gerezi“, gdje priznaje da je markiz – (kako shvaćam) gospodin
grof Frankopan – pridobio njih, naime Gerezija, Črnkocija i Gothala, a da on – grof Zrinski –
nije znao što je Frankopan uradio oko prisege na vjernost u Zagrebu, N. B. otimanja živeža te
ostalog u Hrvatskoj; da mu takvo što nije zapovjedio, nego da ga je zamolio da to u ime Boga ne
započinje. Iz toga svega zaključno i nužno slijedi da gospodin grof Frankopan nije samo, kao što
je rečeno, u potpunosti bio upućen u strašna rovarenja i spletke gospodina grofa Zrinskog, nego
je tome i revno pridonio i u tome sudjelovao savjetom i djelom, a da je to sve u dubokoj tišini
držao za sebe i da o tome nije ni najmanje izvijestio Njegovo carsko veličanstvo, kako je bio
dužan pred Bogom, časnim svijetom i po svojoj savjesti, te da je, dakle, prema ranije rečenom,
postao jednako krivim kao i gospodin grof Zrinski.
Sedmo: tim više, mnogo puta prozvani gospodin grof Frankopan ne samo da je imao saznanja o
često spominjanom i najteže kažnjivom rovarenju i spletki gospodina grofa Zrinskoga te je u
tome na sve načine surađivao bez da išta nagovijesti premilostivom zemaljskom knezu i
gospodaru – a ta je nečuvena pobuna bila usmjerena prije svega protiv njega, a onda i njegovih
nasljednih kraljevstava i zemalja, nego je i na druge načine s njim – gospodinom grofom
Zrinskim – i uz njega najsilnije griješio protiv spomenutog previšnjeg Njegovog carskog
veličanstva i preslavne austrijske kuće, na način da je on, prema [odgovorima] na upite 21 i 24 u
narednom iskazu gospodina grofa Zrinskoga K pomogao izraditi i sastaviti neodgovorni naputak
L dominikancu ocu Bargiliju, kasnije pod lažnim imenom „opat Palmerini“. Pomoću njega se,
vođen najgorim primjerom, svim sredstvima trudio da spriječi udaju presvijetle princeze
Eleonore za sadašnje kraljevsko veličanstvo Poljske – udaju koja je prema shvaćanju cijeloga
svijeta i svih ljudi iznimno povoljna presvijetloj kući austrijskoj, pa i cijelom kršćanstvu, ali i da
predstavi i ocijeni samo Njegovo veličanstvo, njegovu presvijetlu vladavinu i najodličnije
dvorske ministre toliko ozloglašenima i prezrenima da to ne može opravdati ni pred Bogom ni
pred časnim svijetom. To se sve, uz ostalo, može razabrati iz navedenog naputka L i izvještaja M
spomenutog oca Bargilija, kao i iz posebnog pisma N upućenog gospodinu grofu Zrinskome, pa
tako to priznaje i gospodin grof Frankopan u svojem iskazu od 26. lipnja ove godine na upit 17 i
dalje, i ne može biti sumnje da je on pomogao načiniti i sastaviti takav naputak ili očitovanje.
Iz predočenog naputka i očitovanja jasno se može razabrati i da je gospodin grof Frankopan,
jednako kao i gospodin grof Zrinski, snovao kako bi oni od njihova prirodnoga gospodara, često
spominjanog presvijetlog carskog veličanstva, odvojili ne samo Hrvatsku i Slavoniju, nego i
cjelokupno Kraljevstvo Gornje i Donje Ugarske te bi ih potčinili nekom drugom neprirodnom
gospodaru i tako ih otjerali u odmetništvo i krivokletstvo. Sve u svemu, [može se razabrati] i da
je gospodin grof Frankopan, koliko je o njemu ovisilo, propustom jednako kao i gospodin grof
Zrinski [djelovao] na propast i uništenje posvećenog carskog veličanstva i njegovih kraljevstava
– kako onih nasljednih, tako i drugih. Stoga to za sobom povlači ništa drugo nego strašan i
bezobziran grijeh uvrede veličanstva jer se zločin uvrede veličanstva ponajviše ne počinja samo
činom, nego i bezbožnim riječima, [kako] upućuje Cujacius (in not. et praelection. ad tit. Cod., Si
quis Imperatori maledixerit). Da zaključim, rečeni gospodin grof Frankopan je putem
predočenog neodgovornog naputka bez ikakvoga razloga i povoda počinio više puta spominjan
gnjusan grijeh uvrede veličanstva, ne samo govoreći i pišući o često spominjanom previšnjem
Njegovom carskom veličanstvu kao o ozloglašenom i prezrenom, već stvarno i samim djelom.
Iz svih je ovih iznesenih usmenih i pismenih nepobitnih dokaza te iz vlastitih, kao i iz drugih
priznanja, sasvim čisto i jasno da je gospodin grof Frankopan bio u društvu i uz bok gospodina
grofa Zrinskoga, da su sve zajedno osmislili i u tajnosti započeli, te da je on – jednako kao i
Zrinski – posve revno i prema svojim mogućnostima savjetom i djelom pomogao u najdrskijim,
tajno započetim i osmišljenim spletkama protiv više puta spomenutog presvijetlog Njegovog
carskog veličanstva, svog premilostivog prirodnog gospodara i zemaljskog kneza, sramotno
zaboravivši svoju dužnost, vjernost i zavjete naspram njega na koje je prisegnuo. Poznato je sad
iz prava da drug u zločinu kao i suučesnik i pomagač njegov potpada pod istu kaznu kao i glavni
[krivac], i prvog se ne smije kazniti manje nego drugog (per l. quisquis § id quod C ad l. Jul.
Maiest.), a primjerena je kazna uz razne okolnosti opisana i pružena nadalje i u navedenom l.
quisquis ad l. Jul. Maiest. i Carpz. u svojoj pract. criminal. part. 1. quaest. 41 no. 89 et seqq.,
zajedno s ostalim ondje navedenim autorima. Između ostaloga se tamo izričito utvrđuje da tako
neizreciv i prestrašan zločin, najopakiji među svim zločinima, osim konfiskacije i gubitka svih
vremenitih dobara, zaslužuje ne samo smrtnu kaznu, nego prema odredbama edikata i statuta,
još i težu kaznu na mjestima gdje je zločin počinjen (po istom zakonu quisquis, o čemu
Brunnomann i Carpz. d. part. 1 quaest. 41 no. 42 et seqq.).
Stoga ovime, na milostivu naredbu više puta imenovanog previšnjeg Njegovog carskog i
kraljevskog veličanstva, našeg premilostivog gospodara i zemaljskog kneza, pozivam i molim
preugledan i slavan delegirani sud da, neovisno o ovim pokornim smjernicama, temeljito
razmotre taj predstavljen, uvelike raščlanjen, nepobitno poznat grijeh uvrede veličanstva sa svim
njegovim okolnostima, da glede njega uvide i obznane što utvrđuju i donose pisani opći zakoni i
ostali propisi i uredbe koji su od pomoći. Uz pridržavanje ostaloga prava i pridržaj dodatnih
budućih osnova preporučujem se za provedbu prava i pravde. Vašoj preuzvišenosti i milostivoj
gospodi ponizan i pokoran Georg Frey, komorski prokurator za Donju Austriju.

[Odluka na poleđini:]
Ovu optužnicu sa svim prilozima u izvornom obliku treba dostaviti rečenom optuženiku s
naznakom da u roku od šest tjedana i tri dana nakon primitka – koji rok mu je ovime dan kao
prekluzivan (prvi, drugi i treći) – obavezno dostavi svoj odgovor te da uz to u roku od osam dana
u predmetu ovog carskog delegiranog suda imenuje zaprisegnutog branitelja kojega je potvrdio
Visoki austrijski sud, a kojega bi želio koristiti u ovom procesu.
Po nalogu carskoga delegiranog suda u Beču, 7. studenog 1670. J. J. Krumbach

66. Pismo Petra Zrinskog kancelaru Hocheru o pitanjima obrane, 12. studenog 1670.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 303, konv. B., fol. 18r/v.
Izvornik objavljen u: Rački, Acta, br. 570, str. 394-395.

Petar Zrinski gospodinu kancelaru: tuži se na sudski proces i traži da ga se oslobodi tog tereta ili
preveze u Beč kako bi potražio odvjetnike tj. pravoznance. Neustadt, 12. studenog 1670.

Presvijetli i preuzvišeni gospodine, meni prepoštovani gospodine zaštitniče! [Primite]

preodani iskaz moje poslušnosti. Doista sam smatrao, preuzvišeni gospodine, da sam nakon
tolikog svog pokajanja postigao neku utjehu; međutim, kako vidim, dodatno sam zapao u još
strašnije muke i spletke. Ja nisam bio došao da bih se parničio, niti da bih se sudio sa svojim
premilostivim gospodarem, nego jedino na dobrostivi nalog Njegova veličanstva i radi obećane
milosti. Međutim, ako Njegovo veličanstvo tako zapovijeda, da razjasnim svoje namjere po svim
tim točkama, učinit ću što mi bude moguće. Međutim, preuzvišeni gospodine, ne znam čitati
njemačke spise, niti sam ikad radio kao branitelj, niti je bila dužnost moje službe da poznajem
pravo. Stoga ponizno preklinjem Njegovo veličanstvo, putem Vaše preuzvišenosti, neka me se
udostoji osloboditi toga tereta, ili neka me dade prevesti u Beč, gdje bih mogao naći muževe
iskusne u pravnim i sličnim [poslovima]. Preporučam se i ostajem Vašeg presvijetlog
preuzvišenog gospodstva preodani sluga, Petar Zrinski, vlastoručno.
Iz zatvora, 12. studenog 1670.

67. Petar Zrinski moli pomilovanje od Leopolda I., 12. studenog 1670.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 303, konv. B, fol.
16r/v.
Izvornik objavljen u: Rački, Acta, br. 556, str. 368.-369.

Petar Zrinski Njegovu carskom veličanstvu radi oslobođenja iz zatvora u Novom Mjestu s
obećanjem vjernosti i da ne snuje nikakvu osvetu ili napad.

Posvećenom rimskom carskom i kraljevskom veličanstvu itd. itd., mom gospodinu gospodaru
premilostivom.

Posvećeno carsko i kraljevsko veličanstvo,

gospodine gospodaru premilostivi! Dosta sam često već ponizno molio Vaše veličanstvo; dosta
sam često davao opravdanja, za koja sam pred Bogom prosudio da su pravedna, pa ako bi nadalje
još bilo preostalo nešto nejasno i ja to saznam, razotkrit ću to bez izgovora, bez ikakvog straha,
čiste savjesti. Ipak, dosad nisam uspio dobiti ni najmanju utjehu; stoga preponizno zaklinjem
Vaše veličanstvo neka, osvrnuvši se na vjernu službu moje obitelji iskazanu slavnoj kući Vašega
veličanstva, a također dosad prema mojim mogućnostima posvjedočenu, ne oklijeva napokon
učiniti kraj mojim jadima i osloboditi me ovog zatvora. Utoliko bismo za Vaše veličanstvo
ubuduće također mogli, zajedno sa svojim potomcima, slijedeći tragove svojih predaka, posvetiti
život, krv i sve svoje Bogu, domovini i Vašem veličanstvu.
Neka me Bog u ovom trenutku kazni ako bih u duhu snovao bilo što podmuklo ili i
najmanje nepovoljno protiv Vašeg veličanstva, ili i najmanju osvetu bilo kome na svijetu.
Pokoravajući se najponiznije zapovijedima i nalozima Vašeg carskog veličanstva, htjedne li se
ono u vezi sa mnom poslužiti kakvom opreznošću i zatražiti jamstvo ovog mog pred Bogom
položenog iskrenog očitovanja i čvrstog obećanja, ne samo da nikad u danima svoga života neću
povrijediti Vaše carsko veličanstvo, već ću uvijek biti najvjerniji sluga, a ako sam kakvu grešku
učinio, to ću nadoknaditi iskrenom poslušnošću. Pouzdajem se stoga u urođenu milost Vašega
veličanstva, da, sažalivši se nad mojom tako dugotrajnom mukom, neće oklijevati primiti me
natrag u svoju naklonost. Ja ću to svojom najvjernijom službom i preponiznom poslušnošću
pokušati u svakoj nadolazećoj prilici zdušno odslužiti. Milosrđe Vašeg posvećenog veličanstva
ponizno moli i zaklinje prebijedan zatočenik Petar Zrinski, vlastoručno.
 68. Pismo Frana Frankopana kancelaru Hocheru o pitanjima obrane, 13. studenog
1670.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 316, konv. D, sine fol.

Frankopan gospodinu dvorskom kancelaru, [moli] da mu se dodijeli i pošalje kvalificirani

branitelj. U Neustadtu, 13. studenog 1670.

Presvijetli i preuzvišeni gospodine i prepoštovani zaštitniče!

Iako sam se sasvim čvrsto nadao da ću kod svoga premilostivog gospodara moći izazvati milost i
milosrđe nad jedinom u cijelom svom životu počinjenom greškom, kao i da ću moći postići
dragocjenu slobodu ponad svih okrutnosti i teškoća pretrpljenih kroz tolike tjedne i mjesece,
vidim da me se kazneno goni, i da vječna sramota kalja moje ime. Jao, koje li boli! O, da se
barem nikad nisam rodio, ili da sam već bio izbrisan iz redova živih! Neka bude volja
Gospodnja. Po sili naredbe naloženo mi je da odmah, ili unutar najviše osam dana, imenujem
branitelja. Ne znam ni za koga, ne poznajem nikoga, a ni ne uzdam se da bi itko želio na sebe
natovariti taj posao, osim ako mu to nalože dužnost i vrhovna vlast. Zbog toga se preponizno
utječem Vašoj preuzvišenosti te iz dubine srca molim neka mi se udostoji odrediti nekoga po
vrlini i poštenju sposobnog, kako bi u nuždi mogao braniti moj, od svih ostavljen te jedinom
Bogu i caru povjeren slučaj, gdje se radi o životu, časti i svemu mojemu. Također pokorno
preklinjem neka mi ga što brže pošalje ovamo, kako bih se mogao i pobrinuti i posavjetovati o
svojim stvarima. Zbog takve ću milosti zauvijek ostati obvezan Vašoj preuzvišenosti te se i dalje
preponizno preporučam Vašoj naklonosti i zaštiti; jer sve svoje povjerenje polažem najviše u
časnu pravednost i vrlinu Vaše preuzvišenosti. Ostajući Vašeg presvijetlog i preuzvišenog
gospodstva
preponizni sluga
Fran Frankopan, vlastoručno
U Novom Mjestu, 13. studenog 1670.

69. Pismo Petra Zrinskog dvorskom kancelaru Hocheru, 14. studenog 1670.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 303, konv. B. fol. 20r/v.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 571 I, str. 395.
Petar Zrinski gospodinu kancelaru uvrštava i preporuča pokorni podnesak Carskome veličanstvu,
zajedno s priloženim pismom i odgovorom na optužnicu. Iz zatvora u Novom Mjestu, 14.
studenog 1670.

Presvijetli, preuzvišeni gospodine, prepoštovani gospodine zaštitniče! [Primite] preodani

iskaz moje poslušnosti. Svojem premilosrdnom gospodaru šaljem skromni i pokorni podnesak,
zajedno s priloženim pismom. Znam, uistinu, da sam dosadan, ali nijemom dječaku čak ni majka
ne razumije molitve, a kako je Njegovo carsko veličanstvo i moj otac i gospodar i sve moje,
komu ću se drugom uteći ako ne njemu? Zbog toga molim Vašu preuzvišenost da mu to ne
oklijeva predati i preporučiti me.
Što se tiče ostalog, sastavio sam odgovor na optužnicu kako sam znao; još ne znam hoće
li zadovoljiti Vašu preuzvišenost. Naime, nije [sročen] na pravni način, već u jednostavnoj i goloj
istini. Pričekat ću zapovijed Vaše preuzvišenosti u tome: nalaže li mi da to pošaljem?
Ponizno molim samo to, da ne dopustite da moje ime kleveću i obeščašćuju tužitelji po
sudovima. Ostajem Vašeg presvijetlog i preuzvišenog gospodstva preodani sluga i sužanj, Petar
Zrinski, vlastoručno.
Iz zatvora, 14. studenog 1670.

70. Pismo Petra Zrinskog caru Leopoldu I., 15. studenog 1670.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 303, konv. B, fol. 31r/v.

Posvećeno carsko i kraljevsko veličanstvo!

Nakon mog dugotrajnog zarobljeništva te nakon što sam odvagnuo nevolje i tjeskobe, doneseni
su mi, za utjehu, strašni obrasci optužnice; pa da sam i najopakiji muž na čitavom svijetu, sa
strepnjom sam poslušao njihovo čitanje. Budući da ipak, premilostivi gospodaru, nisam došao
kako bih se nadmetao zakonima, već sam kao ponizan molitelj pojurio do prijestolja milosti
Vašeg veličanstva kako bih pao ničice pred noge Vašega veličanstva, kako bih mogao postići
obećanu milost i milosrđe te oproštenje za prijestupe, stoga ponizno molim, kleknuvši pred Vaše
posvećeno veličanstvo, neka me se udostoji osloboditi od tolikih parnica i postupaka i neka ne
dopusti da se moje ime kleveće po sudovima u optužnicama dostojnim ovakvih beščasnih i
opakih muževa. Ja nikad, premilostivi gospodaru, ni u zakonima domovine ni u onim vanjskim,
nisam proučavao ništa o načinu na koji bih se, dakle, nadmetao s ovakvim tužiteljima, koji su sve
svoje talente uložili u parnice te se u njima snalaze od mladosti, i kojima je moguće na temelju
same nedjeljne propovijedi pokretati kaznene postupke. Zbog toga opetovano molim Vaše
posvećeno veličanstvo da ne prezre zaštititi me poniznog i bijednog te me svojim kraljevskim
utjecajem i urođenom milošću osloboditi ove gorčine i vijugavog niza nesreća, na utjehu mojoj
obitelji, tako da bismo mogli kao to odaniji vazali Vašem veličanstvu žrtvovati život i krv slavnoj
kući Vašega veličanstva. Osim toga šaljem priložen i pokorni podnesak koji presmjerno
preporučam Vašem veličanstvu pa neka dopusti da pristupim i dođem do vrata milosti Vašega
veličanstva.
Zgriješio sam, premilostivi gospodaru, i mnogi su moji prijestupi, ali bodri me neizmjernost
obećanja milosrđa Vašeg veličanstva. „Ti si, Gospodine, po obilju dobrote svoje obećao
pokajanje i otpuštenje onima koji su tebi sagriješili. Na meni ćeš pokazati svu svoju dobrotu i
hvalit ću te uvijeke, u sve dane života svoga.“ To u muci piše kako bi preklinjao
Vašeg carskog veličanstva
najsiromašniji sužanj Petar Zrinski,
vlastoručno
Iz zatvora, 15. studenog 1670.

71. Podnesak Petra Zrinskog Leopoldu I., 15. studeni 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 303, konv. B. fol. 20r-28v.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 571 II, str. 395-399.

Podnesak grofa Zrinskog posvećenom carskom veličanstvu radi svoga opravdanja tj. obrane od
optužbe i radi postizanja milosti. Iz zatvora u Novom Mjestu, 15. studenog 1670.
Posvećenom rimskom carskom i kraljevskom veličanstvu itd. itd., gospodinu gospodaru mom
premilostivom.

Veličanstveni i nepobjedivi care! Strah me pisati, premilostivi gospodaru, jer rječitost i

razmetanje nikad nisu bile prijateljice mojim usnama; bojim se također da će se ovaj moj dopis
doimati ne samo drsko, već i preuzetno i oholo. Ipak me bijeda i nevolja tjeraju da dignem glas,
da prosvjedujem, ali i da iznesem istinu; vidim isto tako da sam od svih napušten i da nema
nikoga tko bi mi se smilovao. Kao što se žalopojka Alkione nikako ne čuje među valovima
podivljalog mora, tako vidim i da moje suze, uzdasi i tužaljke iščezavaju u tanašne sjene.
Kakogod bilo, preklinjem Vaše veličanstvo da strpljivo i s razumom od Boga podarenim pročita
ovo što iznosim, pa da to ne htjedne pripisati nagonu mog napuhanog i nadutog duha, nego neka
se to udostoji pripisati goloj i iskrenoj istini.
Počet ću ovako odvažno govoreći: moj je grijeh (ako ga se ikako dolikuje nazvati) da sam
Vašem veličanstvu pribavio vrhunsku sreću, najveću slavu, mir kraljevstava i najčvršći temelj.
Neka se svatko razmeće na koji god način želi, no zasluženim pravom mogu reći: ja sam razlog
opstanka Ugarske.
Tu ću tvrdnju detaljno razraditi.
Nakon što je veliki vezir prvenstveno zbog dva razloga došao u naše krajeve: očito da poruši
novu utvrdu koju je podigao moj pokojni otac i da do temelja razori Međimurje, gnijezdo naše
obitelji i našeg imena, pa budući da to zbog oružane zaštite Vašeg veličanstva nije mogao
provesti do kraja, uvjeren ne znam kojim neukim i glupim razlogom da sam ja osigurao potporu
kršćanskih vladara – što Turci i sada čvrsto vjeruju – okrenuo se odatle na druge pothvate.
Međutim, i ondje je kod rijeke Rabe, jer je Bog tako htio, pred zapovjedništvom Vašega
veličanstva bio prisiljen na povlačenje, na svoju značajnu štetu i sramotu. U tome je također
(neka zavist bude daleko od mojih riječi) mnogo pridonijelo naše ime; naime, u samom Marsovu
žaru rodio se žamor među Turcima: „Eno nas Zrinski napadaju s leđa“. U isto vrijeme zaplašen i
zbunjen tom glasinom vezir je odbio poslati pojačanje svojima koji su se već okretali u bijeg te je
tako neodlučan, uznemiren i zaprepašten promatrao pokolj svojih. Povukao se prepuštajući se
sudbini i sreći pa se požurio sklopiti mir. Od toga je vremena uvijek nastojao i trudio se popraviti
tu sramotu svoga imena i ostatak svoje časti. Znao je tako, putem [svojih] većinom ugarskih
veza, da nikad nisam želio niti želim imati posla s Turcima, dapače, da sam uvijek preduhitrio
njihove pokušaje, dijelom obavještavajući Vaše veličanstvo, dijelom tražeći prilike protiv
Turaka; riječima sam i djelima dokazao da sam stvarni, prirodni i najneumoljiviji protivnik i
neprijatelj Turaka.
Bio bi [vezir] odlučnije pristupio svojem cilju da ga nije moje poslanstvo, kroz ponudu
moga prijateljstva, odvratilo od nauma; konačno, najviše je napora uložio upravo u to da
postigne da napustim vjernost Vašem veličanstvu. Ugri su od mene tražili samo to, da ne uzmem
oružje protiv njih – javno su govorili da se nikoga drugog ne boje. Vrlina moje obitelji povećala
je tu slavu moga imena. “U ratu pak najviše vrijedi ugled u krvi“.
Mogao bih nabrajati mnoge dobrobiti koje su iz toga nastale za kršćanstvo; međutim,
budući da su skrivene, poznate samo Bogu, a nama prepuštene tek kroz moguće pretpostavke i
nagađanja, suzdržat ću se stoga od daljnjeg pisanja o tome.
Neka mi bude dopušteno od mnogih primjera iznijeti ova dva: 1. u ova protekla ratna
vremena, dok je trajao Mletački rat, nekoliko je puta [vezir] htio osvojiti prolaz kroz našu
Krajinu i svaki ga je put strah od našeg imena natjerao da promijeni mišljenje. 2. Vezir je protiv
naših hrvatskih [vojnika] izveo 50 tisuća pod oružjem, no nitko se nije usudio na se preuzeti
pothvat, samo zbog ugleda moga imena. Uostalom, svijetu je poznato koliko je Turcima
zastrašujuće ime Zrinskih. „Ratovi se vode slavom“.
Tako sam, iz odanosti i vjernosti urođenih mojoj obitelji Vašem veličanstvu obznanio
iskušenja, obećanja kojima me Turčin mamio. Vidjevši volju Vašeg veličanstva, dapače, da mi je
bilo naloženo neka se obvežem na daljnju prepisku i ponudu prijateljstva, zbog toga sam poslao
Bukovačkog, kojeg je sam Turčin tražio, kako bih otkrio središte tolikih obećanja i poslanstava te
kakvo razaranje i propast predviđaju nanijeti kršćanstvu. Vašem je veličanstvu kroz moja
opravdanja postalo više nego poznato ono što sam saznao da je on ondje činio i koji mu je bio
posao. Dakle, „ne škodi onaj tko ne škodi namjerno“.
Da doista slava i ugled moga imena nisu bili zapreka dogovoru s Ugrima, da isto tako
Ugri nisu vidjeli moju poniznu pokornost, zar itko misli da bi uslijedio tako miran kraj pobune?
Osobito kad sam na vrijeme svrnuo pozornost Vašeg veličanstva na sve to.
 To sam uzrokovao svojom vjernošću; koji je sad učinak tolikih obećanih milosti?
Sve sam nevolje, sramote, ozloglašenosti u potpunosti pretrpio i još trpim. Protječe već
osmi mjesec otkad se traže povodi za srdžbu, a ne mogu se naći; dapače, čak su se ometale i
uznemiravale i duše pokojnika moje obitelji. Napokon, kad ne postoji nijedan štetan razlog koji
bi izazivao daljnju ljutnju Vašeg veličanstva na mene, bilo je dovoljno prvo zakriti istinu
velovima sumnji i lažnim me objedama strovaliti u ponore uništenja tako da me poslije, čak i da
me svjetlo istine želi izdići iz blata, bude moguće zadržati stigijskim izmišljotinama, smišljenima
na moju propast, pa da bude dovoljno reći: „Ogorčen je, ne treba ga puštati.“
O vremena! O strašne li sudbine moje obitelji! Sigurno bi bila dostatna ova sumnja o
meni, da nikad nisam spoznao Boga otkupitelja, zaštitnika kršćanstva; da sam želio sjaj svoje
obitelji namjerno okaljati blatom otpada, da se napokon nisam zalagao za svoju čast, dražu mi od
života, pogotovo kad se nikad nisam bojao smrti dok se radilo za vjeru, za domovinu, na kraju i
za vjernost Vašem veličanstvu.
Stoga, dakle, jer sam protiv volje Vašeg veličanstva, protiv svih Vaših zapovijedi “sveden
na ništavilo“ pred lažnim optužbama onih koji mi zavide, okaljan gnojem ozloglašenosti, zatim
ovdje povlačen po zatvorima sa svojom ženom i djecom svojom, zar stoga, kažem, moram biti
skršen i propasti, zar stoga moram biti sramotno uništen kako se sviđa pojedincima u Štajerskoj,
koji su se usudili poticati Vaše veličanstvo i kršćanski svijet na moju propast i uništenje,
uznemireni lažnim i prijetvornim glasinama, dijelom malodušni od straha, dijelom od pohlepnog
častoljublja, ne želeći prije ispitati, a kamoli utvrditi srž i istinu ovog predmeta?
Ne bih ja nikad ni bio sagriješio tim grijehom gluposti, naime predlaganjem uvjeta Vašem
veličanstvu, da nisu oni dijelom tim svojim ispraznim i uzaludnim strahom uzrokovali priliku da
uvidim kako se protiv mene raspaljuje sav plamen, povod mojoj nepromišljenosti i očaju. Za to
sam kaznu platio u izobilju.
Osim toga, sin mi je pod zaštitom Vašeg veličanstva, imam ženu (nezasluženo, ah,
ozloglašenu), imam kćeri, srodnike i rodbinu uglednog imena, u konačnici sve ono što netko
položaja jednakog meni može imati. Sve to posjedujem, i mogao bih bilo kojeg vladara
kršćanskog svijeta navesti kao jamca iz samilosti prema meni; no sve je to zamračeno gustom
maglom sumnji. Više se ništa drugo ne može iznijeti meni na propast, nego da sam hvaljen zbog
velikodušnosti i odlučnosti svoga duha, pa zato proglašavaju kako me se boje strahujući od
osveta. Tim [izjavama] oni ispunjavaju dvor Vašeg veličanstva pa dodatno povećavaju moju
nesreću. “Najgora su vrsta neprijatelja hvalitelji“.
Premda su me oni tako obijedili, ipak ne bih zbog toga trebao biti oštećen pa da mi se
[hvala] uskraćuje. Naime, u čemu je veća slava vladara, negoli imati podanike velike slave i
imena, osobito u Krajini, suprotstavljene neprijateljima kršćanskoga imena? Niti je velik vladar
onaj koji ne vlada velikim i plemenitim dušama, niti će takav postići da ga se ikad boje, niti će
širiti granice svojeg kraljevstva.
[Moju nesreću] ne sprečava ni uvažavanje mojih godina, ni svakodnevno propadanje
snage i jedrine. Da sam bio tako izopačene vjere, ne bih li se bio priključio pobuni koju je kovao
pokojni palatin? Nisam li uvijek Vaše veličanstvo na vrijeme upozorio na sve prijevare i spletke?
Ako sam pogriješio tražeći uvjete, ipak nisam tvrdoglavo ustrajao, to jest, ne s uvjetom sine qua
non. Nisam li se predao milosti Vašeg veličanstva, [nisam li] tražio da bih mogao što više služiti
Bogu, domovini i Vašem veličanstvu? Ta što sam više mogao učiniti nego da se pokorim prvim
nalozima i željama Vašeg veličanstva? Izvršavao sam zapovijedi preduhitrujući ih i nisam časa
časio.
Stoga, kad mi ne bi bila i više nego poznata urođena milost Vašeg veličanstva, mogao bih
zapasti u očaj i vjerovati da je mojoj obitelji predodređena propast, a tada bi za srdžbu bila
dovoljna bilo sjena neke sumnje, bilo grijeha, ili kako god neznatan povod. Milost, istina,
milosrđe štite sve [ostale], samo su Zrinskima na uništenje. Sve naše zasluge, sva naša vjerna
služba preokreću nam se u grijeh; ono što su drugima laki grijesi, nama se ubraja u smrtne. Niti
smo dosad ishodili ikakvu milost doli pukih riječi, koje su doduše za druge uvijek od velike
važnosti i korisne, no za nas lake, takve da ih raznosi vihor i vjetar.
Drži me se ovdje zatvorenog, kao opsjednutog. Onima manje razumnima izgledam kao
kaljuža zločina, a razumniji se čude kako se milost premilosrdnog gospodara, njemu uobičajena i
urođena, sa stranom joj strogošću još bori protiv mene. Osim toga, zatvoren sam u vrlo uskom
prostoru kako bih propao zapadajući duboko u zaborav, lišen podrške svog premilostivog
gospodara, i kako bi ozloglašenost moga imena mogla što više ojačati i učvrstiti korijenje po
svijetu.
U međuvremenu se u potpunosti preplavljuju i urušavaju moja oskudna, po položaju i
prirodi mjesta jalova dobra, izložena usred Krajine, koja su sve dosad zbog ugleda moga imena
uvijek bila slabo čuvana, a sada su na putu preproždrljivim i izgladnjelim medvjedima.
Međimurje, koje je dosad neprestance bilo čuvano i branjeno od neprijatelja kršćanskog
imena našom vlastitom vrlinom i novcem, a još više znojem i krvlju i mnogim opasnostima po
život, sada propada pod prividom obrane, i jedva bi se u slučaju nužde moglo obraniti zbog
nedostataka od sadašnjeg urušavanja.
Moju se obitelj, već tolika stoljeća uglednu, tjeranu kroz raznovrsne sudbine i nesreće, no
sve dosad u cvatu zbog svoje urođene vrline, visoko cijenjenu, uvijek vjernu slavnoj kući Vašeg
veličanstva, krepku bez ijednog madeža i mrlje, sad po prvi put prisiljava da bude okaljana,
ozloglašena, osramoćena. Budući da je ipak slavna austrijska kuća uvijek bila sidro našeg spasa i
sreće, zbog tog razloga nismo nimalo marili što ćemo potrošiti sve svoje imanje u službi Vašeg
veličanstva, niti u bilo kojoj prilici staviti život na kocku: uvijek smo prezreli tolika i tako velika
obećanja stranih vladara. “Odvagnite zasluge: smrt će biti plaća za sve“.
Ipak ne očajavam. Sigurno je da je neizmjerna rana nanesena meni i mojoj obitelji
otrovnom oštricom mača, zaraženom i natopljenom u sramotu, tako da bol prodire sve do srži
utrobe, do u srce. Međutim, još ću reći: u onih koji nadaleko i naširoko stoje okolo i promatraju
me, sukrvica moje rane, uzrokovana otrovnošću otrovnica i guja, potiče smrad i strah.
Doduše, kao što ni Telefa, kralja Misije, nitko nije mogao izliječiti osim Ahileja,
uzročnika njegove rane – zbog čega Seneka u Trojankama [kaže]: „istu je ruku osjetio jakom i
blagom“ – tako nitko ne može zacijeliti moju ranu, izbrisavši u potpunosti trag ožiljka, osim
velikodušnosti i milosrđa Vašeg veličanstva.
Kao ponizni molitelj, dakle, jurim prema cilju, da se „po zakonu svome smiluješ meni,
gospodine“ pa da s prorokom Davidom mogu reći: “Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.“
Neka napokon bude kraj mojim jadima: neka se začepe usta takmaca, koji se ne znam
kakvim kletvama i izmišljanjem osveta usuđuju i nastoje sijati strah zbog moje bespomoćnosti,
olajavajući me pred prijestoljem Vašeg veličanstva otrovnim ustima (kako bi me mogli sve više i
više zaplesti u labirint moje propasti). “Spomeni se svoje riječi sluzi svojem, kojom si mi dao
nadu.“
Ovako preponizno moli Vašeg carskog veličanstva
potpuno slomljeni sužanj Petar Zrinski, vlastoručno.
Iz zatvora, 15. studenog 1670.

72. Odgovor Petra Zrinskog na optužnicu u kaznenom postupku, studeni 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 306, konv. A, fol. 55r-
64v.
Prijepis izvornika objavljen je u: Rački, Acta, br. 577, str. 400.-408.

Odgovor tj. replika na kriminalnu optužnicu koju je predočio zapovjednik utvrde u Bečkom
Novom Mjestu 27. studenog 1670.

Odgovor na kaznenu optužnicu.

Ugrima dobro poznata poslovica kaže: „teško je iz željezne toljage izoštriti britvu“;
zasigurno je još teže meni obavljati posao odvjetnika, jer niti moja darovitost, niti iskustvo, niti
znanje nisu [tome] bili prilagođeni, zbog čega vrlo službeno prosvjedujem. Osim toga, stvarno ne
znam ni zašto se ovo mora raspirivati po sudovima, kad je sve već ovršeno. Preostaje ovaj moj
bijedni život, meni samome zamoran i iscrpljen u prljavštini zatvora, u gomili nevolja i
ozloglašenosti. Upravo ovaj razlog [već] provedenih ovrha može biti dovoljan za konačnu
odluku o mome životu, ako mi Njegovo veličanstvo svojom blagošću i urođenom milošću ne
bude sklono.
Ipak, koliko sam u stanju, odgovaram, ali ne pravno, već čistom i nepatvorenom istinom,
u nadi da će Njegovo veličanstvo imati razumijevanja za moje neiskustvo te da neće, preostane li
stoga ikakva nečist ili mrlja na mome imenu, oklijevati ulaštiti je svojom kraljevskom blagošću i
primiti me ponovno u nekadašnju milost.
Stoga se prvo osvrćem na tekst optužnice, gdje me [tužilac] neizmjernim klevetama i
strašnim sramotnim imenom naziva pobunjenikom i gdje me omalovažavajuće, samo na temelju
sumnje, sramoti u skladu s njemu znanim huškačima. Dokazuje, dakle, da sam slao na turski
dvor kako bih pregovarao o propasti kršćanskog svijeta; zove me triješćem za potpalu i mamcem
sviju zločina. Nadalje, da nije bilo božanske providnosti i one Njegova veličanstva, sve bi se
izvrnulo naglavce uz krajnju pogibelj po kršćanstvo i Njegovo veličanstvo. Na ovo i slično tome
-
Odgovaram:
Ne može se zanijekati da sam nevoljko zašao u prijateljstvo i prepisku s Osmanskom
Portom. Naime, znao sam i predvidio da slično drveće donosi slične plodove za moje uništenje;
međutim, meni je doista nepoznato na koji bih drugi način bio mogao ispitati tajne namjere
neprijatelja. Usprkos svemu ipak sam, zbog uobičajene i mojoj obitelji urođene odanosti i
vjernosti zanemarujući svoju sreću, život i sve svoje, nevoljko izvršio zapovijedi i učinio ovo, za
što sa zasluženim pravom mogu izreći -
Ja sam razlog opstanka Ugarske; to sam dokazao u prvom dijelu svoje posljednje
napisane molbe. Međutim, budući da je slava u opasnosti kako zbog tuđih poroka, tako i zbog
vlastitih vrlina, u svemu sam, eto, nezasluženo optužen. Govori se, kažem, da se to vrlo sretno
slučilo te da je kraju privedeno po božanskoj providnosti, ali [da] je namjera bila zla. Istina je da
se sve događa božanskom providnošću, a upravo je ovo Bog želio da se po meni tako zbude; je li
to na moju propast ili pak na uzvišenje moje obitelji, Božja je tajna.
Neka se iznese pismo Bukovačkog, meni napisano iz utvrde Zrin, datirano na Veliku
Subotu; pokazat će da nisam potpisao nikakav sporazum, prihvatio nikakav uvjet, nikakvu uputu
dao Bukovačkom, nego da sam mu povjerio jedino pečat, koji je bez mojega imena i
vlastoručnog potpisa od male, dapače nikakve važnosti ili učinka. Koliko se stotina, pače i tisuća
pečata zapovjednika nalazi u Turskoj?
Osim toga, bit će jasno da bi sama vojska bila u pripravnosti, da sam se toliko žarko bio
želio pridružiti turskim namjerama. Treba li mene kriviti zato što su nastali toliki meteži iz
pohlepnog častoljublja i zavisti nekolicine? Zašto nisu istražili njihove upute, zašto me, ne
upoznavši istinu stvari, proglašavaju neprijateljem domovine i pobunjenikom te me kleveću?
Nego su se, pohlepni za mojim dobrima, sramoteći me prelažnim glasinama i objedama kao
stijeg i glavu pobune, usudili uznemiravati kršćanski svijet i Njegovo veličanstvo te ih razjarivati
protiv mene. Da nisam pravovremeno izašao u javnost, mogao bih opravdano biti proglašen
krivim. Osim toga, da nisam učinio što sam učinio, naime, da se nisam prividno naoružavao, sav
bi se ugled i povjerenje koje sam uživao kod Turaka prebacili i prenijeli na Ugre. U Hrvatskoj
pak ne bi nedostajalo onih koji bi objeručke prihvatili meni predložene uvjete, a u tom bi slučaju
požar u Ugarskoj poprimio veću snagu i možda bi uslijedilo još gore zlo. Isto tako, vidio sam
kako se svi moji izvještaji pripisuju mojem vlastitom izmišljanju, [a] bojao sam se kašnjenja
zbog nepovjerenja i upravo sam se užasavao prijateljstva s Turcima. Svakako, iz svih mojih
postupaka (iako bi mi bilo odgovaralo sve sakriti i zataškati) ipak je nadaleko poznata i očita
iskrenost i odanost prema Njegovu veličanstvu zasjala jasno i čisto.
Kad sam konačno vidio da se protiv mene raspiruje vatra, a niti zamišljao nisam da bijes
Njegova veličanstva na mene tako ubrzano navire, istina je da sam od tada pozornije bio na
oprezu i učinio ono čime sada namjeravaju potvrditi dokaz djela. Dodatno [sam to učinio] i zato,
da se moji takmaci ne bi mogli hvaliti trijumfima nad poniznim vazalom Njegova veličanstva.
Tada sam u svoje prijateljstvo uveo jednog franjevca, kojega nisam otprije poznavao, kako bih se
preko njega mogao upoznati s tajnama koje su protiv mene potpalili pukovnici. Pitao sam ga da
razgovara sa potkapetanom, u kolikoj mi mjeri on ostaje prijateljem. Iako mu doista nisam želio
povjeravati svoje tajne, [iako] sam ga strašio dolaskom Turaka i opsadom grada kako bih utjerao
što više bojazni, ipak nisam dospio do toliko krajnjih i suludih granica, to jest da [bih ga
nagovarao da] istupi iz službe Njegova veličanstva i preda grad. O tome u mene nije bilo ni
najmanje riječi, dapače, potvrdio sam da se uvijek odupirem Turcima, samo ako me Njegovo
veličanstvo ne napusti. To su bili svi moji razgovori i ništa više: ako je Frankopan s njim nešto
drugo pregovarao, nešto drugo razgovarao, o tome ja ne moram polagati račune.
Ni u najmanjoj mjeri nisam prešao granice pravog kršćanina i odanog vazala Njegova
veličanstva. U ono sam vrijeme poslao u Kanjižu s tim ciljem, kako bih u takmace utjerao strah;
a ukazao sam da se grade mostovi zato da se ne bi činilo da zloupotrebljavam prijateljstvo s
Turcima i privremeno potpirujem, i to [sam učinio] na korist Njegova veličanstva. U zadnjim
sam danima poslao veziru u Budim, dijelom iz očaja, dijelom previše revan, i to sam sve učinio
djelujući javno, kako bih zastrašio one koji su mi neprijateljski nastrojeni, čime bih mogao
pronaći trenutak za svoje opravdanje pred Njegovim veličanstvom. Uistinu, u samoj toj
uznemirenosti duha, u toj istoj odlučnosti, u strahu da se ne dogodi neko nepopravljivo zlo,
okrenuo sam se milosti gospodara svojega, otkazao sam poslanstvo i odlučio se prepustiti
milosrđu Njegova veličanstva, kao što sam svojim djelom i potvrdio.
Tomu Severovića odaslao sam u Tursku ni iz jednog drugog razloga doli da saznam gdje
se Bukovački zadržava toliko vremena; zapravo sam se bojao da je podlegao turskoj prevari. To
su bili razlozi, to su bili uzroci zašto sam želio sakriti nutarnje osjećaje svoga duha, a svatko
može prosuditi da je to bilo u potpunosti i prijeko potrebno.
Pismo koje je bez moga znanja, bez moga vlastoručnog potpisa, bez moga pečata predano
bosanskom paši: o njemu neka odgovori onaj tko ga je sastavio, tko ga je odaslao. Svatko je bio
u mogućnosti sačiniti pismo bez moga znanja.
Otvoreno pismo poslano vlaškom episkopu očito je iskamčeno od mene: niti sam ga ja
sastavio, niti sam znao, kao što uistinu ni ne znam, što je bilo unutra. Istina je da su moje ime i
pečat bili gore, ali nije po mojim ljudima poslano rečenom episkopu. Ako su neki izgarali u
toliko istinskoj ljubavi prema Njegovu veličanstvu, na što sam ih ja toliko tjeskobno potaknuo?
Zašto su slali po onom istom franjevcu? Ja ranije nisam razgovarao sa spomenutim franjevcem
Gabrielom. Sve se to pokušava okrenuti protiv mene, a Bog zna, koliko sam nevoljko učinio:
morao sam učiniti zbog prethodno izrečenih razloga. Ipak u tome nisam vidio nikakve opasnosti,
jer ni način ni forma nisu bili svojstveni kakvom zlu, a sami se po sebi nisu usuđivali išta učiniti.
Znao sam da je spomenuti franjevac najljući neprijatelj vlaškom episkopu zbog nekih njihovih
privatnih razloga, zbog čega sam dobro znao da mu nikako ne treba vjerovati. S druge sam strane
potajno dojavio suprotno, učvrstio sam njihove, [vlaške] prvake u odanosti Njegovu veličanstvu i
izjavio da ja zajedno s njima stojim u obranu kršćanstva, a to sam isto prethodno iznio u pisanom
obliku, što mogu potkrijepiti živim svjedocima.
Ugrima sam pisao zato da se opasnost svrne s mene. Iz tih je pisama sastavljenih za same
Ugre očito da nikako nisam bio težio za unaprijed zamišljenom ili dogovorenom pobunom: zar bi
prema mojim planovima bili mogli toliko nepromišljeno nasrnuti? Zar će se osim toga milijuni
srebrnjaka isplatiti na temelju toliko nesigurna potpisa?
Svi oni iz istinskog gnijezda urotnika, koji su djelom i oružjem iskazali svoju nevjeru,
zaslužili su milost, no meni su moja vjernost i poslušnost uzrokovali propast. Ovdje se može
reći: „Vrane cenzura pomiluje, dok golubice muči.“
Njih crna boja, krv koja još kaplje i oduran smrad leševa po domovini spašavaju, a mene
na dno ponora tjeraju čista i bezgrešna odanost, blistava ljubav prema Domovini i jedina moja
nada utemeljena na Njegovu veličanstvu. Meni je bilo lako ugarske poslove činiti i raščinjavati;
znao sam da su Ugri nejaki, znao sam da njihovo pregovaranje s Turcima nije ni približno
zaključeno, znao sam da mi Turci povjeravaju sve njihove poslove, odakle sam vidio da Njegovu
veličanstvu ne prijeti nikakva opasnost. Dapače, smatrao sam da zbog toga zaslužujem milost i
naklonost, kao i promaknuće kod Njegova veličanstva. Tako se i dogodilo, točno kako sam
prosudio, a sam je ishod poučan, osim što evo kamo sam dospio umjesto tolikih obećanih
milosti. Zasluženo mogu prisvojiti ove stihove: „Tako vi, no ne za sebe“ itd., itd.
Čim sam vidio blagonakloni nalog Njegova veličanstva, nisam li preduhitrujući smjesta
izvršio zapovijedi? Zašto se, dakle, kao najopakiji zločinac povlačim po sudovima?
To da sam nepromišljeno stavio uvjete u nacrt, priznajem: to je greška gluposti, a ne
zločin uvrede Veličanstva, a nisam ih ni tražio uz uvjet sine qua non. Nisam li tu pogrešku više
nego dovoljno okajao najoštrijim kaznama?
Neka ovdje bude dopušteno iznijeti nešto izvan slijeda.
Bila je, kažem, ta smicalica mnogo puta korištena, čak i od strane najodanijih vazala,
potisnutih moću i zavišću takmaca na Dvoru. Je li čudno ako sam želio isto tako postupati, kad
sam vidio da se mene i moju predanu službu u potpunosti prepušta zaboravu? Sve svoje, sva
bogatstva, sve predvidive prihode uvijek sam potrošio u službi Njegova veličanstva, uz svoje
očito slabljenje; i to ne samo ja, nego čitava moja obitelj, a nikad nisam uspio steći nikakvu
korisnu naklonost. Sedamdeseta je godina otkad branimo velike i prostrane pogranične krajeve
protiv tako strašnog i moćnog neprijatelja na vlastiti trošak i vlastitom vrlinom. Našom zaslugom
kraljevstva Njegova veličanstva sigurno spavaju, a sada baš od njih najviše trpim progon. S
pravom se mogu usporediti sa svijećom, koja se troši u služenju drugima, a kad konačno dođe do
utrnuća, uvijek se može vidjeti kako se plamenovi jasno pomaljaju i gasnu. Svakako se uz
zapanjeno čuđenje cijeloga svijeta već rasplamsao posljednji plamen i na utrnuću sam. Nikad im
ništa protivnog nisam učinio, uvijek sam pružao dužno poštovanje, davao sam svaku
zadovoljštinu u svemu, više nego što sam bio dužan. Također, ne žalim se protiv sviju: uistinu
znam da se ne gaje kod svih jednake omraze, nego da to proizlazi samo od jednog ili dvojice.
„Kod staraca naime ponestaje svega“, raste jedino pohlepa, osobito [kod onih] koji žele biti pravi
filozofi. To neka bude dosta.
Osim toga, koliko smo puta u carskome ratu na svoj vlastiti trošak, napuštajući sve svoje,
služili Njegovu veličanstvu? Nisam zanemario niti jednu prikladnu mjeru pokornosti. Neka se
osvrne Njegovo veličanstvo: nisam li bio na ures Njegovu veličanstvu u Frankfurtu i na drugim
mjestima? Nitko nije svome kralju službom pomogao više nego ja, koji sam bio predmet
divljenja strancima kako zbog iskazivanja vjernosti, tako i zbog uresa vrlina mojih predaka.
Neka bude na prosudbu Njegova veličanstva nisam li bio, pa makar najmanja, prednost; naime,
nije najmanje važan razlog bila ugarska kruna, postignuta za carsko Veličanstvo. Sve u svemu,
ako već ne na slavu, nisam bio na sramotu Njegovu veličanstvu i svojoj obitelji.
Iako su naši prethodnici zbog odanosti izgubili vlastelinstva, dapače, i kneževstva, stekli
su druge posjede, kamo su se povukli s potomcima. Mi se, međutim, iscrpljeni služenjem, ne
možemo pobrinuti ni za same sebe niti za nasljednike, tako da prvi ležimo izloženi svim
opasnostima i nije moguće da Krajinu na kraju sudbina poštedi: ako dođe Turčin, uništi nas; ako
pak pomoć, opustoši malo manje. U konačnici se možemo nadati samo razaranju. Sigurno nisam
zaslužio da me se na ovaj način udara toliko duboko u srž srca zašiljenim oštricama strelica.
 Izbornom sam knezu Mainza pisao jer sam vidio da se na Dvoru ne vjeruje ni u tursku
vojnu silu, ni mojim izvješćima; na početku prethodnog rata bojao sam se istog ishoda zbog
nepovjerenja. Znao sam ujedno da je on moj posebni zaštitnik; želio sam se uz njegovu pomoć
preporučiti bilo za službe Njegova veličanstva, bilo za nekakvu pogodnost u carskim talirima,
kako bih prolaskom vremena svojim potomcima otvorio put učvršćivanju postojanosti
blagostanja. Nisam imao druge namjere, iako sada tužitelji tumače suprotno i žele se podičiti
darovima svoga razuma. Postoji li itko zdrave pameti tko bi vjerovao da bih pomoću vrhovnog
kancelara Carstva, duhovnog izbornog kneza, već otežanog godinama, kome je na pameti jedino
očuvati cara, umiriti kršćanske vladare i Carstvo, da bih pomoću njega, kažem, ili započinjao ili
nastavljao lakomislenim i djetinjastim i osobnim razmišljanjima ugovarati pobune i savezništva s
Francuzima? I da sam se bio želio povezati s Turcima, zar bih se bio utekao kršćanskim
vladarima?
Francuskom sam stalnom poslaniku pisao u Mletke, ali posve jednostavno: tražio sam
samo novčanu potporu protiv Turaka bez ikakva uvjeta. Zar se ispunjenje značajnih uvjeta svodi
na mene? Što bi pak bilo čudno, da sam u vremenu onakvih okolnosti pisao čak i Plutonu: s
jedne je strane bojazan od prijateljevanja s Turcima, s druge bojazan od predstojeće opasnosti?
Očaj me natjerao da pišem. Da sam to zasnovao iz unaprijed smišljene zlobe, ne bih li to ranije
zacementirao, prije nego sam naložio Bukovačkom? I da sam to prije bio učvrstio, to jest utvrdio,
zar bih tako olako, bez ikakve nužde, odustao od naumljenog? Ne vjerujem ni da je to pismo
dospjelo u Mletke.
Treba li mene kriviti zato što se Bukovački uputio u turske krajeve? Vidio je da se
njegova dobra pljačkaju, vidio je pogrebnu lomaču i palež svoga doma, poznate su mu bile
krajnje prijetnje; pa zar će tako sam skočiti na kolac?
Zar me treba kriviti zato što sam poslao izvidnike? Jedno je vojno znanje, drugo pravno, a
najvažnije je načelo vojske upoznati namjere neprijatelja. S druge strane, to što je Bukovački
napisao da je sve provedeno prema mojoj namjeri – a što je drugo mogao pisati, nego ono što mu
je kajmakam diktirao u pero? Naime, Bukovački nije želio ići na Kretu, ali vidio je da je
prisiljen, a na kraju je zatražio da me upozori na svoje stanje i tada je na njegovu molbu i
traženje napisao ono o čemu je sada riječ. Međutim Turci, lukavci kakvi jesu, pismo su poslali s
odgodom, gotovo u isti čas s dolaskom Bukovačkog. Osim toga, tko bi htio biti Marsov gojenac,
mora biti i najopakiji i najvrliji: vrline treba primijeniti za Boga, domovinu, gospodara i
prijatelje, a opačine za neprijatelje. Odatle i ona dobro poznata izreka: „Tko za neprijatelja pita,
je l' varka ili vrlina?“
Što se pak tiče palatinova saveza, potpisao sam ga, ali kao potpuno neškodljiv za Njegovo
veličanstvo, već upravo protiv napadača na domovinu i slobodu. Ta tko bi vjerovao da bi
Njegovo veličanstvo bilo neprijatelj svojim vazalima i izdajica sloboda? A da sam nakon
njegove, [palatinove] smrti bio zanijekao taj spis, ne bi li me s pravom [Veličanstvo] moglo
smatrati nevjernim domovini? Kad sam, dakle, vidio da [palatin] ulazi u prepisku s Turcima,
ispravio sam taj zapis i izričito dodao: „ako ne bi bilo protiv Njegova veličanstva i kršćanstva“ te
je tako mojom pomoću ta ista pobuna ugašena. To je sve također dobro poznato kako Njegovu
veličanstvu, tako i preuzvišenom grofu Rottalu.
S druge strane, uvjete, tj. nacrte za francuskog kralja nikad dosad nisam vidio, ali
slobodan sam pretpostavljati da je to djelo Vitnyédyja. On je, naime, štovao markiza Guitryja kao
sveca, zato što je Vitnyédyja na svadbi njegova sina u Šopronu ne znam kojom vrstom usluge
pridobio za sebe. Međutim, da otkrijem svoje razmišljanje u ovome, taj mi se nacrt ne čini baš
promišljenim: ne znam što bi natjeralo francuskoga kralja na tolike rizike, opasnosti, muke i
troškove, osim potpune ludosti. Pomislio bih da se [Vitnyédy] pred palatinom želio podičiti
oštrinom svoga uma.
O postupanju oca Bargilija, tj. pod njegovim lažnim imenom opata Palmerinija, već sam
ranije razotkrio na ispitivanju. Ja sam ga poslao kako bi tražio plemstvo u Poljskoj budući da mi
je palatinova supruga željela dati svoja poljska dobra. U međuvremenu je danski veleposlanik,
čuvši o putu oca [Bargilija], zamolio njega da sačini prijedlog o braku poljskoga kralja i kćeri
njegovog kralja. Ja se nisam protivio, dapače, zamolio sam ga neka se pobrine da kroz to stekne
naklonost i za mene i za sebe: što bi se mene inače [ticali] brakovi kraljeva? Iz slavne je
austrijske kuće o tome braku tj. ujedinjenju vladala najdublja tajnost i posvemašnja tišina. I kad
je tako stigao u Varšavu, našao se sasvim zbunjen i zabrinut, a budući da je bio primljen s
tolikom raskoši i jer je vidio da je Schaffgotsch pri sklapanju braka, odmah je odustao od
daljnjeg postupanja i vratio se, ne zadržavajući se ondje.
U vezi pak s pismom Tržačkog, tj. Frankopana: iz samog je pisma oca Bargilija očito da
je spomenuti otac sam sastavio odgovor, i kao da je pismo stiglo poslano s pravoga mjesta, a to
je bilo prema dogovoru. No to pismo nije bilo doneseno ni poslano, kao što sam već rekao na
ispitivanju. Odatle se može vidjeti jesam li ga ja sastavio: onaj tko ga je sastavio, taj ga je i
ispravio, a ja zbilja nisam razumio sadržaj, dok ga se nije objasnilo. Što se mene tiču osjećaji
samog markiza, himere koja lijeće okolo po zraku?
[Vezano uz] Poljaka pak, koga sam poslao, ili radije želio poslati francuskom kralju, ni ta
moja namjera nije bila protiv Njegova veličanstva. Širilo se kao istinito da će biti rata između
Turaka i Poljaka, a da će francuski kralj stati uz Poljake, i to se smatralo Svetim Pismom. Zašto
bi dakle protivno Njegovu veličanstvu bilo da sam ja kao privatna osoba bio tražio svoju sreću
protiv prirodnih neprijatelja kršćanstva? Niti sam rečenog Poljaka opremio bilo kakvom, pa ni
najmanjom uputom osim da se sazna istinitost stvari, a sa svim tim bi bilo upoznato i Njegovo
veličanstvo.
Pisma koje je moja žena spalila, bez moga znanja: dosta mi je štete odatle. Naime, njima
bih bjelodano mogao pokazati čistoću svoje namjere, a među njima nije bilo napisano ništa od
velike važnosti ili značenja, kako se pretpostavlja i želi nametnuti. Zato što je ona bila ustrašena
ženskim strahom, tim sam spaljivanjem na dosta ozbiljnu štetu izgubio isprave o dugovima, kao i
zadužnice trgovaca. Napokon, ako će se sve riječi nategnuto tumačiti nepovoljno prema dojmu
čina, nema sumnje da niti ja, niti itko [drugi] neće ostati spašen.
To je ono što je u optužnici vrijedno nekog razmatranja: ostalo što sam prikrivajući stvar
spomenuo u dvosmislenim pismima, razgovorima, raspravama, dogovorima i drugim spisima sad
se neopravdano iznosi za dokaz djela. Ne vidim zašto se smatra potrebnim toliko oštro ispitivati i
strogo prosuđivati o onome što sam prividno izveo, i to bez ikakve propasti, no ipak ću i na to
detaljno odgovoriti. Naime, smatram da nije prikladno mnogim zaobilaznim riječima „bez nužde
umnažati bića“, kad sam ranije stvarnim djelima i riječima bjelodano dokazao čestitost i
iskrenost.
O Frankopanu: poznata je njegova antipatija, tj. neprijateljstvo sa mnom, bilo da je ono
nastalo zbog zavisti ili određenih presizanja obitelji ili možda oboje. Osim toga, želio je oštrinom
svoga uma, poput Ezopove lisice s vukom, tako i on, miješajući laži s istinom, preko mojih
ramena iskočiti iz jame. Vidio sam kako je u svojim spisima, gdje uzdiže svoj čudesni trud i znoj
u tome što me doveo u Beč, blagoglagoljivošću izbljuvao i drugo, još užasnije, što se duh
jednostavno grozi zamišljati. Međutim, ili mu nije palo na pamet, ili je zaboravio, ili mu je,
najvjerojatnije, mrsko znati da sam ja poslao oca Forstalla Njegovu veličanstvu, kako bi izložio
da ja želim doći na prvi mig Njegova veličanstva? Mnogo je toga drugoga što meni pripisuje
možda sam uzrokovao, možda i sproveo. Međutim, neka smo obojica krivi: on je loše učinio
čineći takve stvari, a ja sam loše učinio povjeravajući mu se; čak se nisam povjerio, nego nisam
odbio vjerovati. Neka bude dosta da se to reklo: „iz kandže lava.“
O Orfejevom pismu napisanom Ali-begu: sve dosad nisam skoro ništa znao o tome, i
nadam se da za djela drugih ne moram ja polagati račune. Uostalom, kao da bi Ali-beg htio uzeti
oružje na traženje nekog stranca, kome ne pozna ni ime ni osobu; osim toga, poznata je glupost
Ali-bega, koga ni Turci ne cijene, niti ima ikakvo zapovjedništvo. Istina je: na njegove,
[Orfejeve] neprilične molbe dao sam mu određene beznačajne naredbe za svoje kmetove, koji
niti imaju oružje, niti dara za njega. Naime, to su stanovnici najjalovijih krajeva, čiji se sav trud i
rad sastoji u tome da iz dana u dan razvlače život i održavaju njega i svoju obitelj koricom kruha.
Pa ipak sam te iste naredbe drugim putem otkazao: ne samo da Orfej ne bi znao što je posao
zapovjednika kao ni sastaviti četu, niti bih sličnome bio nešto povjerio. Nikad nisam s njim bio
jako blizak, jedva sam u tri navrata ponekad s njim govorio. Napokon, štogod su od mene tražili,
nisam im mogao odbiti zbog razloga koji sam već ranije iskazao. Ono što sam ipak procijenio
prilično štetnim, zanemario sam. Znam da su obojica od iste fele i da im ne treba mnogo
vjerovati. Primijetio sam da oni sve rade na moju propast, vidio sam da Frankopani nisu tražili
ništa drugo doli da se mojim uništenjem mogu obnoviti.
Koliko se pak tiče Rudolphova poslanstva Tattenbachu, vidim da tu djeluje sudbina.
Doista, želio sam poslati nekog drugog, ali svi su spavali kao da ih je vino ubilo, samo je on
ostao trijezan; zapravo je Tattenbachov sluga ubrzao put, da se požuri jer kao da se baš sutra
mora vratiti svome gospodaru u Graz. Rudolphu nisam rekao više nego: „Ispitaj ga“, rekoh „o
cjelokupnom stanju stvari i kakvo se uništenje sprema protiv mene, a ako te bude pitao o ovom
pokretu, slobodno reci da mu se nije potrebno ničega bojati. Mogao bi mu ispripovijedati o
turskim obećanjima, ali meni je protivno prirodi održavati [odnose] s Turcima, niti mi je to
namjera, barem ako me car ne napusti.“ To je bila moja poruka putem Rudolpha i nisam ni prije
ni kasnije, ni svojim životom, ni putem pisama ni usmeno, niti preko drugih s njim dogovarao
bilo kakvu takvu pobunu, tako mi Bog pomogao. Na to je odgovorio ono što sam na ispitivanju
iskazao; dodao je da štogod zatražim od Njegova veličanstva, pa čak i samu Celjsku oblast, neće
mi odbiti. Ostale mi njegove poruke sigurno ne padaju na pamet jer ih, kao besmislice, nisam
odviše primio k srcu; važnije mi je bilo vratiti milost Njegova veličanstva nego sličnim
ispraznostima bilo razbijati glavu, bilo vrijeđati Njegovo veličanstvo. Povjerovao bih da mi je to
bio dojavio iz dvostrukog razloga: kako bi iz mene izvukao što stvarno osjećam, i možda je,
zamišljajući [nešto još] strašnije, želio zaštititi svoje podanike. I to je gotovo opipljivo, naime,
dijelom me strašio tolikom oružanom silom koja dolazi na mene, dijelom me umirivao tolikim
obećanjima. Neka bude svakome kako hoće. S druge strane, Rudolph nije mladić ni tolikog
iskustva, pa ni vojničkog, ni razuma da bih mu bio povjerio provedbu tako teških i važnih
poslova (čak i da sam nešto slično namjeravao).
Pismo pisano Frankopanu potvrđujem kao i ranije: želio sam ga odvratiti od
uznemirenosti i dozvati natrag Bukovačkog. Ipak je dosta poznato zimsko stanje u to vrijeme pa i
sama nemogućnost djelovanja potvrđuje moje riječi. To se nije ni trebalo uvlačiti u postupak, jer
je i preočito jasno i poznato.
 Piše se, osim toga, u optužnici da sam ja sâm razlogom tako dugotrajnog zatvora i
utamničenja, gdje se još i sada nalazim. To isto potvrđujem. Revnost i ljubav prema domovini,
želja za služenjem i vjernost Njegovu veličanstvu – to me strmoglavljuje.
Zaključujem stoga da je Njegovu veličanstvu moj (kako se većini sviđa) grijeh donio ne
samo pogodnosti, kako sam izjavio na početku, nego sam mu uzrokovao posvemašnju čast i
ugled. Neka je tako (dato non concesso), da sam promišljeno bio namamljen turskim
obećanjima: budući da sam prezirući tolika obećanja, tolike vrhunce časti, koje mi nitko nije
mogao zapriječiti, to poništio na mig Njegova veličanstva i preponizno se pokorio, mnogi se
mogu na mene ugledati. I kakav sam veći prikaz odanosti i poslušnosti mogao pokazati nego da
se bacim pred noge Njegova veličanstva? Uistinu zloupotrebljava vlast (kaže Saavedra) onaj tko
se osvećuje na onome koji već priznaje da je pokoren. Priroda ne može pružiti plemenitiji način
osvećivanja. Louis XII odgovorio je svojima: „Ne dolikuje da kralj Francuske osvećuje nepravde
vojvode Orléanskoga“. Isto je tako geslo Njegova veličanstva „pokorene poštedit', a ohole
podvrći sebi“.
Ja se ne mogu u potpunosti lišiti krivnje: naime, nemoguće je da u tolikim pomutnjama
svoga duha nisam ili nepromišljeno ili nedostatkom prosudbe zastranio, ali ipak mi je uvijek pred
očima bilo poštivanje Njegova veličanstva i moja odanost. Stoga sam svojevoljno došao do
prijestolja milosti Njegova veličanstva, kako bi oprostilo mojoj grešci (ako kakva postoji). Ne
hvale se milošću pravedni, već grešnici, te stoga slavnoj austrijskoj kući pripisuju urođeno
milosrđe, stoga je se preobilno hvali da ona „kao zvijezda jutarnja među oblacima i kao mjesec
pun“ zrakama dobrohotnosti drugima „sja u dane svoje“. Rekoh, „a riječ Gospodnja ostaje
dovijeka“.
Petar Zrinski, vlastoručno

[Odluka na poleđini:]
Dostaviti savjetnicima Carsko-kraljevskog veličanstva i donjoaustrijskom komorskom
prokuratoru gospodinu Georgu Freyu, doktoru obaju prava, s nalogom da se dovoljno uputi u
ovaj odgovor ili izvještaj grofa Zrinskog te da se potom primjereno javi gospodinu predsjedniku
carskog suda delegiranog u ovom predmetu radi daljnjih odredbi.
Po nalogu carskoga delegiranog suda. Beč, 3. siječnja 1671.
Krumbach, vlastoručno.

73. Dodjela branitelja Franu Krsti Frankopanu, 20. studeni 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 316, konv. D, sine fol.
Prema nalogu carskog delegiranog suda određenog u [ovom] predmetu, grofu Frankopanu
Tržačkom, zatočenom u Bečkom Novom Mjestu, valja priopćiti da je na njegovu – grofovu –
vlastitu molbu i zahtjev radi vođenja njegovog predmeta i postupanja s nužnim dokazima ex
officio dodijeljen Johann Eyvels, doktor obaju prava te dvorski i sudski branitelj. Ovime mu se to
želi obznaniti.
Po nalogu carskoga delegiranog suda
U Beču, 20. studenog 1670.
J. J. Krumbach

[Napomena na poleđini:]
Dostaviti zatočenom grofu Frankopanu Tržačkom.

74. Dodjela branitelja Petru Zrinskom, 20. studenog 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 303, konv. B, fol. 40r/v.

Od strane delegiranog suda itd. koji je uspostavljen na naredbu Njegovog carskog veličanstva u
predmetu grofa Zrinskog ukazuje se gospodinu Johannu Strellinu, doktoru obaju prava,
dvorskom i sudskom branitelju, da je s obzirom na znanje i iskustvo koje itekako posjeduje on –
gospodin doktor – određen za branitelja njemu – grofu Zrinskom, no na način da se u postupanju
s nužnim dokazima pridržava Austrijskog sudbenog reda, prvoga dijela, dvadesetoga članka, te
da se prije nastupa u ovu službu koja mu je povjerena dade preko vratara najaviti kod Njegove
preuzvišenosti i milosti, gospodina Donjoaustrijskog kancelara itd., kao određenog predsjednika
spomenutog delegiranog suda, što će on – gospodin doktor, već znati učiniti.

Po nalogu carskoga delegiranog suda

u Beču, 20. studenog 1670.
J. J. Krumbach
[Adresa na poleđini dokumenta]
Dostaviti gospodinu Johannu Strellinu, doktoru obaju prava, dvorskom i sudskom branitelju.

75. Odgovor Frana Krste Frankopana na optužnicu, 21. prosinca 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 316, konv. D, sine fol.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 590, str. 415-430.

Prepokorno ponizna i snažno preklinjujuća molba Franje Frankopana, grofa tržačkog, Rimskome
caru, također kraljevskome veličanstvu Ugarske i Češke i nadvojvodi Austrije.

Preuzvišeni, premoćni i nepobjedivi rimski care, kralju Ugarske i Češke, nadvojvodo Austrije!
Premilostivi gospodaru, gospodaru itd.! Iako sam se u ovom svojem žalosnom, jadnom stanju
raznim preklinjanjima odaslanim Vašem carskom veličanstvu, vrhovnom dvorskom meštru,
gospodinu dvorskom kancelaru i drugim duhovnicima i svjetovnjacima utješno nadao da ću
najpokornije potaknuti ono milosrđe i blagost koja je presvete prethodnike Vašega carskoga
veličanstva, careve i kraljeve preslavne austrijske kuće proslavila među svim narodima i ljudima,
i da ću sad izaći iz devetomjesečnog pritvora, poput sjene smrti, pokapajući svaku čast i ugled,
ćutim, ipak, iz dostavljene mi komorske optužnice zajedno s navodima A da biste to [milosrđe i
blagost] prema mojoj strašno potlačenoj ličnosti, zbog zamora sličnijoj smrti nego životu,
ponešto željeli odgoditi te prvo čuti moje opravdanje na rečenu optužnicu. U tu mi je svrhu
preslavni delegirani sud posebnim ukazom dodijelio za taj predmet branitelja ex officio i dao mi
šest tjedana i tri dana od trenutka kada mi je objavljeno kao prekluzivan rok (prvi, drugi i treći)
da odgovorim. To me, naime, strašno pogađa, jer moja najpokornija odanost ne zaslužuje da
bude osporavana, nego samo da se primijeni sljedeće: i da sam u pravu, odvratio ne bih, u suca
svojega milost bih molio. Štoviše, neke misli koje počivaju u stalnoj nadi bodre me u mojoj
sadašnjoj samoći da će neki premilostivi obrat ponovno podariti već toliko dugo uskraćenu
carsku i kraljevsku naklonost, da će se iz učinka u potpunosti razjasniti da sam – iako sam,
napokon, i takoreći na kraju krajeva, vještom politikom saznao za prezira vrijednu tajnu – u
najvećim neprilikama Hrvatske ne samo svim snagama utjecao na to da za spas Vašeg
Veličanstva i čitava kršćanstva raspršim naume zlobnika, da ne bi mogli izvršiti što su započeli,
nego sam potom i Vašem carskom veličanstvu i sâm, kao daljnju pomoć, putem tri zasebne
objave B, C i D otkrio temeljenu vezu. Slijedom toga, kad bi komorska optužnica hipotetski i
bila osnovana, sve pravo i osobito carska milost zahtijevaju oslobođenje: „Ako bi se tko bavio
strančarenjem, pa ako bi makar kasno ipak razotkrio dotad nepoznate nakane, držat će se
dostojnim oslobođenja koliko i oprosta“ (kaže tekst in L. quisquis cod. ad leg. jul. Majest.).
Unatoč tome što je Vaše carsko veličanstvo premilostivo odredilo i iskazalo mišljenje da svoje
prepokorno obrazloženje na više puta spominjanu komorsku optužnicu dostavim presvijetlom
delegiranom sudu, želim ga, premda cijeli posao počiva izravno na predmetu koji se dotiče
vladavine i naroda, podnijeti na način koji slijedi.
U tome se pak više pouzdajem u carsku milost nego u neki drski otpor, u potpunu vjeru da ona
strana vage na kojoj leže primjeri kažnjivih grešaka, neće, prema običajima u svijetu, toliko jako
prevagnuti nad onom [stranom] na kojoj leže kako moje vlastite zasluge, tako i one mojih
predaka, a i austrijsko milosrđe, i da će se razumjeti prijedlog koji predstavljam.
Ukratko, optužnica A sastoji se iz toga da, prvo i preliminarno, Komora umnogome navodi kako
na spasu vladara počivaju spas i spokoj države te stoga teško griješi onaj tko nešto snuje protiv
rimskoga cara, kralja i vladara svoga.
Drugo, da je kriv za zločin uvrede veličanstva svatko tko je imao saznanja o zločinu veleizdaje, a
nije ga otkrio. To saznanje optuženika o hrvatskim previranjima pokušava se usmjeriti protiv
mene temeljem navedenih mojih objava B, C, D, pisama Čolniću i Zrinskoga E, F, kao i iskaza
grofa Zrinskoga G, H, te iskaza konjušnika J, K.
Treće, da sam se preko franjevca pokušao povezati s vlaškim episkopom te da sam mu u ime
grofa Zrinskoga obećao povlastice, sastavio ih i spalio, kao i da sam od njega – Zrinskoga –
isposlovao razne bjanko isprave kako bih mogao razgovarati s ljudima i zadobiti njihovo
povjerenje.
Četvrto, da sam na stranu Zrinskoga pridobio neke kapetane i ratne časnike – odnosno, Gerecija,
Črnkocija i Gotala – pa da sam stoga i znao za spletke.
Peto, da sam u Zagrebu iznudio prisege vjernosti i odvezao živež.
Šesto, da sam izradio neodgovorni naputak L za dominikanca oca Bargilija, kasnije lažnoga
imena opat Palmerini, i da sam zlobnim opisom carskoga veličanstva i njegove vladavine
doprinio tomu da se pomuti mišljenje o vjenčanju presvijetle princeze Eleonore, te da se to sve
uvelike može razabrati iz gornjeg naputka L, izvještaja spomenutog Bargilija M i kraljevskog
pisma upućenog grofu Zrinskom N.
S obzirom da je iz ovoga svega bila jasna uvreda carskoga veličanstva on [tužitelj] je molio da se
to utvrdi, obznanjujući što sadrži pisano opće pravo i ostali propisi.
Što se tiče prvoga: svakome je, naime, poznato da se na blagostanju i dobrobiti Vašega carskoga
veličanstva temelji mir cijeloga Carstva te da se i onaj koga se tereti zbog zločina uvrede
veličanstva ujedno smatra krivcem pred drugim državnim sudovima, stoga se i ja sâm iskazujem
voljan i smjeran uložiti svoj život, čast, imetak i krv za sretan, miran nastavak Vaše slavne
vladavine – kako uvijek, tako i sada.
Što se tiče drugog, gdje donjoaustrijski komorski prokurator Vašeg carskog veličanstva
izvještava da je onaj tko zna, a ne otkrije veleizdaju jednako tako kriv za uvredu veličanstva: kao
prvo, u spomenutim mojim prepokorno podnesenim objavama B i C izjavio sam da sam, stigavši
netom prije Božića grofu Zrinskome, saznao kako stoje stvari s onima u Gornjoj Ugarskoj, ali da
ni tada, ni kasnije kad sam se raspitivao, ni riječi nisam mogao saznati o odašiljanju
Bukovačkog. Da, čak se on [Zrinski] iskalio na mene zbog zaustavljanja stvari, jer sam mu
predbacio na temelju glasina i općega mnijenja: [kazao je] da su to čiste izmišljotine i sofističke
smicalice, jer da je Bukovački radi dogovora o vjenčanju otišao u Gornju Ugarsku, a nikako u
Tursku. Kao drugo, grof [Zrinski] priznaje u svojem iskazu G na upit 45 upravo to da je
Bukovački otposlan između Sv. Martina i Sv. Katarine, a da o tome nitko ništa nije znao. Stoga
ovdje ide u moju korist presumpcija da nisam imao saznanja što se tiče početka zavjere
Zrinskoga za koju sam optužen; naime, tamo gdje se znanje ne može dokazati, pretpostavlja se
neznanje (Cap. 47. de Reg. iur in 6to). Kao treće, kad sam pak sredinom veljače u Zagrebu sreo
dvojicu kapetana, Čolnića i Malenića, obratili su mi se da bi mi otkrili povjerljivu i važnu akciju
o kojoj bih inače morao šutjeti; u tu svrhu dao sam im časnu vitešku riječ da ću o tome šutjeti –
ali ne pod prisegom (jer ne prisežem nikome osim Vašem veličanstvu, svojem premilostivom
caru i kralju). Otkrili su mi ni manje ni više nego opasne i ustaničke [stvari], te su izvalili da je
Bukovački bio odaslan u Tursku i da je primijetio da cjelokupna turska sila smjera na uništenje
obitelji Zrinski i ugnjetavanje našega roda, a da je on – Bukovački – ipak iznašao povoljne
uvjete i način očuvanja. Na to sam, potpuno osupnut, kako bih shvatio razlog, dalje pitao
kapetane: koji bi, dakle, bili ti toliko povoljni uvjeti u koje se Bukovački upustio ili ih dogovorio?
No, ni jedan od njih mi nije mogao ili želio reći nešto podrobnije, navodeći da nisu bili ovlašteni
da išta više otkriju. S obzirom da je upitno je li tim pričama trebalo vjerovati više nego samome
banu, koji mi je ranije porekao poslanstvo u Tursku, ja sam s pravom izrazio sumnju te nisam
našao dovoljno temelja za kaznenu dojavu, [a] zbog tog odustajanja mi se u optužnici A želi
staviti na teret zločin veleizdaje. Premda me, dakle, glede saznanja ne terete komorska prava,
argumentirana pozivom na Bartola, pravednija prosudba i mišljenje gotovo svih pravoznanaca
idu meni u prilog, osim u ovom slučaju previše osvetoljubivog Bartola. Treba obratiti pažnju na
spomenutu izreku i zaključak, koji iznosi da je netko obavezan otkriti zločin kada zna da će on
biti počinjen, a čini se da to treba razumjeti: kada je to u stanju dokazati, kaže Gomez (tom 3.
Ca. 2. N. 8. post lim. 3iam).
To potvrđuje Alciato (ad L. 4 § Cato N. 30. ff. de verb. obligat); tamo gdje podvodi zločin uvrede
veličanstva pod sljedeće riječi: „kada, iako zna, nema dokaz za prijestup, smatraj da, budući da
mu je to bilo povjereno NB u tajnosti, u takvom slučaju on ne pada ni pod kakvu kaznu, pa niti
izvanrednu“ (navedeno na istome mjestu, N. 28. Angel. in tractat. de Malef. vers. che hai tradito
la tua patria in 4ta colum.).
I opet (ad L. bona fides ff. depositi N. 19. et 20. i slično ad L. 189 post num 3 ff. de verb. signifi)
poučava spomenuti Alciato: „da onaj tko zna i ne otkrije ili neka uopće ne odgovara, ili neka ga
se, izvanredno, umjereno podvrgne prisili“. Njegove su riječi (ad d. L. bona fides N. 19. i 20.)
sljedeće: „Ali što ako netko nije vjerovao onom tko odaje, bilo jer je izvor bio nepouzdan, bilo
jer je samo iskušavajući govorio u dvosmislenostima? I ne smatra se sudionikom u slučaju kada
nije bio posve upućen u saznanja, bolje rečeno, nije vjerovao“, i malo kasnije: „Dodaj to da su
također uglavnom zaključili da se smatra kako je nekažnjivo zatajio onaj tko ne bi mogao
dokazati zločin, a iskrsne opasnost da će ga se staviti na muke, jer premda je pristranost očita,
ipak prevladava prirodni razlog po kojem se nikoga ne treba prisiljavati da se izloži bjelodanoj
opasnosti“ (suglasan je Clar. lib. 5. § fin q. 87 vers. punctus est tantum etc. i Perez. in cod. tit. ad
L. jul. Majest. N. 10 i 12. Zoes. ff. pod istim tit. n. 13 gdje upućuje na Baldovo mišljenje, koje
počinje „Quanquam allegata“. Roland à Valle vol. 2. cons. 65. N. 35. et 36.) gdje spomenuti
Roland daje drugi razlog: „jer čestit muž mora prešutjeti ono što zna da ne može dokazati“. Još
je iscrpniji Mynsing. (Cent. 5. obs. 40. n. 4.), i to oprečno mojem predmetu u sljedećim riječima:
„Drugi pak misle da, ako tko zna da je tako nešto ugovarano u tajnosti, zato što mu je otkriveno
u tajnosti i u povjerenju pa to stoga ne može sa sigurnošću iskazati, njega se ne obavezuje na
otkrivanje jer bi ga se u nedostatku dokaza podvrgnulo zatvoru ili kazni mučenja“ (L. 3. cod. ad
L. jul. Majest.). „Nitko, međutim“ (još uvijek su to Mynsingove riječi) „nije dužan otkriti kad
prijeti opasnost po njegovo tijelo“, i „da će to biti previše apsurdno“ odredio je Gigas, De
crimine laesae Maiestatis, post lib. 3 de pluribus et variis quaestionibus, quaestione 12, N. 8 fol.
mihi 453.
Da, štoviše, Baldo se u spomenutom mišljenju, kao što ga citira Claro lib. 5 § fin 9. 87 nakon
retka „punctus est tantum“ i Roland a Valle vol. 2. cons. 65. N 35, sažalijeva nad Donatom de
Barbadorijem i kaže neka se duša svakog suca i prisjednikā muči u paklu zato što su nametnuli
kaznu zbog samog saznanja.
Za priče spomenutih kapetana, iznesene samo u općim crtama, i još u tajnosti, bilo mi je kasnije
nemoguće podastrijeti dokaze ili zaista utemeljenu kaznenu dojavu, uz koju se zahtijeva da
dojavitelj osim tvrdnje podrobno kaže da je ovaj ili onaj te godine, toga mjeseca, u tom gradu, u
svom vlastitom domu itd. unišao u zločinačko udruženje za ubojstvo vladara (Gigas 2. part lib. 1.
q. 3. N. 1.).
Oba kapetana su potom, s istom lakoćom s kakvom su ih povjerili, mogla zanijekati takve objave,
temeljene na pukim općenitostima i predstavljene bez ičije prisutnosti, što me s pravom odvratilo
od kaznene dojave po tom pitanju koja bi tada bila upućena vladarevu dvoru, a koju bi se onda,
premda iznoseći istinu, zbog nedostatka dokaza potom moralo povući i javno se ispričati.
Napokon, nakon što se Bukovački vratio, a ja 12. ožujka pristigao u Čakovec, temeljem mojega
očitovanja A izložene su mi, uz moje osobito zaprepaštenje, i pojedinosti i tamo zaključene točke
o kojima je spomenuti Bukovački navodno pregovarao s iskonskim neprijateljem. K tome, kao
da sam ubačen usred svega – iako filozof per l. qui ea mente ff. de furt: tvrdi da prve reakcije
nisu pod našom kontrolom – zadesilo me je da mi je zbog određene i osobne strasti oduzeto
zapovjedništvo Tounja tako da se čak nisam mogao ni pozdraviti s vojnicima, što je najveća
povreda vojne dužnosti, a zatim je odgođena instalacija drugog, novo dodijeljenog
zapovjedništva Senja, premilostivo određenog za moju malenkost, iako sam [na to] potrošio
nekoliko tisuća forinti. Dakle, bio sam primoran propasti između dva stolca, uz znatno poniženje,
te nisam iznašao prilike da se odmah odvratim od njih i da izvijestim o stvari. Dijelom sam
pomislio i da je to Dvoru ionako poznato kroz glasine i da bih se time prekasno javio s takvim
već davno poznatim i zastarjelim novinama, ili da bi se iste vjerojatno slabo uzele u obzir – kao
što mi se dogodilo s tadašnjim vijestima o gornjougarskim pitanjima. U međuvremenu sam se,
prema sadržaju gore navedenih mojih očitovanja, vještom politikom neizmjerno trudio da
odvratim primijećenu štetu i da je – barem neizravno putem kaznene dojave kao lijeka u pravi
čas – objelodanim putem učinjenog raskrinkavanja u Zagrebu pred svećenstvom i
svjetovnjacima, kao zvukom zvona (o čemu više pod petom [točkom]), uz sve okolnosti, koliko
sam ih poznavao. No pritom, i tijekom cijeloga svoga života – Bog mi je svjedok – nisam imao
nikakvih primisli štetnih za Vaše carsko i kraljevsko Veličanstvo ili Vaša kraljevstva i zemlje: bez
namjere se pak ne može okriviti za zločin uvrede Veličanstva (L. 1 ibi dolo malo ff. ad L. jul.
Majest. text. in extravagante ad recipiendum in princip. ibi hostili animo. And. de Isernia in cap.
1 § item si fidelis, quibus modis feud. amitt.).
To isto potvrđuje i Ruin. (consil. 2 primo quaeritur n. 4 in 5 vol.) govoreći: „Pod zločin uvrede
Veličanstva ne zapada nitko, osim kad sa zlom namjerom pokušava nešto protiv blagostanja i
sigurnosti vladara, kako bi ga povrijedio; u zlodjelu se, naime, gleda želja, a ne ishod“ (L. divus
ff. ad leg. jul. de sicar.).
Po tom pitanju, budući da me Komora i tužitelj, nadam se, neće tužiti za formalni zločin
veleizdaje, jer veleizdajnikom se naziva onaj tko je savršeno spreman za sukob, ili onaj tko je
pozvan bilo na javni, bilo na skroviti rat (Gigas lib. 1. 9. 27. N. 1.). Međutim, ja takvo što nikada
nisam imao na umu, niti sam to zlobno činio, nego sam se prema O od 6. travnja ove 1670.
godine, uz odašiljanje jedne bjanko isprave, prepokorno bacio pred noge Vašega carskoga i
kraljevskoga Veličanstva te sam se, isto tako, kao u P, ispričao kod gospodina vrhovnog
dvorskog meštra kneza Lobkowicza zbog praznih tlapnji koje su proširili kivni na mene.
Tužitelj bi želio moje objave B, C i D (na koje odgovaram odjednom i zbog kratkoće
izbjegavam ostale izvode) također, Herkula mi, predstaviti kao vlastita priznanja, i time dokazati
slučajeve za koje sam okrivljen. No, u potpunosti se nadam da previšnja namjera i mišljenje
Vašega carskog i kraljevskog veličanstva ne ide za tim da takva dobrovoljna potkazivanja,
preponizno dostavljena kao daljnji lijek zlu, iskoristi u pravnom postupku za moju osudu, osobito
zato što, kao što je na početku napomenuto, čak i prava onih koji su u formalnu veleizdaju
uključeni i s neprijateljskom nakanom – što je sve uvelike odsutno u mojem slučaju – propisuju
nekažnjivost u slučaju kad oni svojim vladarima i gospodarima bar objelodane ostale skrivene
tajne: pozivam se na zadnji dio L. quisquis Cod. ad L. iul. Majest. et Hieronymum Gigantem lib.
2. 9. 16. N. 1. Ostali [razgovori] iz ranije spomenutih mojih prepokornih obavijesti B, C i D koje
sam vodio s grofom Zrinskim, i to razgovori izdvojeni gore u A, „Moj preljubljeni gospodine“
itd. [te] „Napokon“ i „Budući da se protivno njegovu očekivanju“, gotovo su svi vođeni nakon
što je karlovački general već napao, kad zlo više nije tinjalo, nego je bilo razglašeno i već je
postalo vijest: dakle, nikakva obavijest nije bila nužna, nego samo strpljivo ispravljanje stanja i
[uspostava] sigurnosti, u čemu sam najrevnije sudjelovao.
Kao četvrto, živa je istina da sam još i prije 12. ožujka poslao grofa Orfeja Frankopana u
Čakovec da bi saznao ima li čega u tome: odatle, međutim, u tom trenutku nije proizašlo znanje,
nego neznanje o bilo kakvoj izdaji, jer bi me se, koliko sam znao, smatralo budalašem da sam
druge odaslao da se naknadno raspitaju.
Kao peto, ono što se odnosi na pismo odaslano Čolniću 9. ožujka 1670. (gore E) natrpano je
čistim političkim izmišljotinama i hinjenim vrijeđanjem Nijemaca kako bi se prodrlo u srž stvari,
te, uostalom, potječe od pukog podmuklog duha: jer, kad sam sredinom veljače od obojice
kapetana, Čolnića i Malinića, u Zagrebu saznao neke općenitosti, i to nesigurne, ujedno sam,
međutim, primijetio da smjeraju nešto više pa im nisam povjerovao. Tako sam 9. ožujka imao
materijala za pisanje iz govorkanja puka, o ostalome nisam imao dokaza ni za što. S obzirom da
potom Zrinski u svojem drugom ispitivanju priznaje na upite 3 i 4 da ni sam nije znao ništa
konkretnoga: kako bih onda ja 9. ožujka mogao ono pisati s podmuklom nakanom i zlom mišlju
kad sam za to saznao tek nekoliko dana nakon toga, naime 12. istoga [mjeseca] u Čakovcu? Da
je gornje pismo E samo puka varka može se iščitati i iz toga što sadrži da sam želio projahati s
deset dobro naoružanih pored mojeg Karlovca, a s 300 [krenuti] na Karlovac, a kako pak nikad
nije bilo pokazano da sam tamo i stigao, ili da me se – prema sadržaju pisma – [tamo] vidjelo,
„treba promatrati i svojstva osobe; naime, ako takve riječi iznosi onaj koji je lako naoružan,“ a
budući da tada nipošto nisam prikupio ljude za bilo kakav neprijateljski čin, nego da sam čak i
spriječio novačenje, „to kod vladara svakako treba biti od male vrijednosti i nedostojno pažnje“
(Gigas lib. 1. 9. 52. n. 6.).
Ako pak Vaše carsko i kraljevsko veličanstvo takvo moje istinito obrazloženje koje pobija
spomenuto pismo ne bi prihvatilo kao dovoljno čvrsto, nego bi radije milostivo procijenilo, s
nenaklonošću, da sam se tim udarcem – kao strateškom varkom – raspitivao o istini i što
neprijatelji zemlje nose u srcu, onda se višestruko i prepokorno bacam ničice pred Vašu carsku i
kraljevsku milost, u nadi da će te moje greške biti poništene time što sam sve otkrio u B, C i D,
[što sam] umnogome umirio vatru, odvratio svako zlo. Vaše je veličanstvo i samo u općim
proglasima protiv Zrinskog datiranima s 30. ožujkom 1670. u potpunosti obećalo oprost svim
korespondentima i interesentima ako odstupe, povuku se i ne uzimaju oružje: na to ću se, kao na
dobro poznatu [odluku], i ja pozvati (jer bih u pretpostavljenom slučaju i ja bio pobunjenik).
Šesto: uopće se ne mogu sjetiti pisma Zrinskoga F, datiranog 21. ožujka ove godine. Koliko
znam, takvo nisam ni primio, a svakako se iz njega ne bi moglo drugo iščitati nego da sam, s
obzirom na to da se grof žali na moju tromost, zapravo spriječio njegov plan i štetan ishod istoga
pa bih prije – prepokorno ne želeći davati upute – morao biti nagrađen carskom i kraljevskom
milošću nego optužen za zločin veleizdaje.
Sedmo: ono što je radi dokazivanja saznanja priopćeno gore u A o predaji utvrde Koprivnica i
pregovorima koji su se zbog toga odvijali, meni je tek na samom kraju u razgovoru ispričao ban,
jer se već u krajnjoj krizi hrvao s očajem: inače to nikad ne bi bilo ni najmanje poznato, a još
manje bih se ja time bavio. O tome bi slučaju nužde tamošnji otac župnik morao svjedočiti na
svoju dušu i čast.
Osmo: prema sadržaju izjave konjušnika Zrinskog J i K bio sam kod grofa od 12. do 18. pa opet
od 18. ožujka dok nisam došao u Beč. Da je u to vrijeme mojom spretnošću nešto izašlo na
dobro, pokazuje rezultat po kojem sam druge odgovorio od njihovih neprijateljstava, spriječio
svaki otpor, izbavio Zrinskoga iz očaja i poveo ga sa sobom u Beč pred carske i kraljevske noge.
Ono što se javlja u K pod upitom 13 o trostrukom turskom upadu bile su prazne riječi, preuzete
iz govorkanja naroda i isprazne prijave nekog povratnika iz Turske.
Napokon, molim da se kod iskaza Zrinskoga, na temelju kojeg tužitelj želi ustanoviti dijelom
saznanje, a dijelom i navodna sudjelovanja, premilostivo primijeti da se – budući da se on želi
osloboditi tereta i opteretiti mene nedužnoga – njegovi iskazi ne [mogu] osobito uzeti u obzir,
niti sadrže dovoljno dokaza protiv mene. Međutim, u odnosu na to koliko je tu primiješano
istine, ne želim ništa negirati. Situacija s mojim slugom Severovićem gore u G, na upit 13 i 14
takva je da je često spominjani grof Zrinski 14. ožujka, dakle više nego osam dana prije Velikog
četvrtka, jako želio poslati jednoga [poslanika] u Tursku kako bi dobio više vijesti jer Bukovački
nije dostavio ni jednog napisanog slova pa sam ja najspretnijim nagovorom uvjerio spomenutog
Severovića, neukog čovjeka, jednostavnog i posve neupućenog u stvari, smatrajući da će ili
iskonski neprijatelj to pravovremeno osjetiti i zaključiti da ga je Zrinski naveo na tanak led pa se
ni u kojem slučaju neće usuditi umiješati, ili da će pak [Severović] donijeti nazad nešto
napismeno što bi se Vašem carskom i kraljevskom veličanstvu moglo prepokorno dojaviti u
svrhu razotkrivanja turskih neistina ili pak drugim putem pravovremeno ugušiti opasnost. No, taj
se budalasti klipan – Severović – nije vratio ni sa čim drugim osim s tim usmenim odgovorom
da paša obećava svako dobro prijateljstvo i susjedstvo i da mu je ostalo objasnio Bukovački. Iz
toga se, po mom mišljenju ne može izvesti zločin veleizdaje jer me Bog čuvao toga da pritom
imam ikakvih zlih ili griješnih misli: „Ako pak netko nije sa zlom namjerom pisao neprijateljima,
ili im slao glasnika, ili im dao znak, kako bi naškodio vladaru ili državi, u tom slučaju ne zapada
pod zločin uvrede veličanstva“ (Gigas lib 1. q. 20. n. 4.). Iako spomenuti pisac dodaje (n. 5 i 6) –
i time se suprotstavljam bespotrebnoj replici tužitelja - „ipak smatram da nitko ne smije
neprijateljima slati pismo ili glasnike, čak ni za svoje privatne poslove, u dobroj vjeri i bez zle
namjere, ne posavjetovavši se s vladarom, jer se treba čuvati ne samo zla, već i sumnje na zlo, te
je obilježje dobrih umova da se boje krivnje i tamo gdje krivnje nema;“ on, međutim, odmah
potom dodaje: „ali ako postupe drugačije, ne potpadaju zbog toga, tako čineći, pod zločin uvrede
veličanstva.“ I toliko za drugu točku.
Uz treće mogu najozbiljnije proturječiti tužitelju, kao i grofu Zrinskome, da sam se na opasan
način dopisivao s vlaškim episkopom ili da sam molio savez. Njemu – prvospomenutom grofu
Zrinskom, bit će također znano da je, kao u mojem trećem očitovanju D, posredstvom Ivanovića
dao sastaviti povlasticu koju je sâm potvrdio potpisom i pečatom: ja sam je poslao preko
franjevca, a on ju je dobio nazad te je nikad više nisam vidio, niti sam je spalio kako je
navedeno. Koliko se sjećam, jednom sam, doduše, pisao episkopu, no u tom pismu ne može se
pronaći grijeh uvrede veličanstva, jer se on, ukratko, ne čini niti pismom poslanim
neprijateljima, kao što sam gore pokazao.
Što se bjanko isprava tiče, one su bile samo listovi na osmini folija koje nikad nisam tražio od
njega – grofa Zrinskog – niti sam ih trebao, nego sam ih na kraju krajeva morao prihvatiti na
traženje kapetanā. Pritom, niti sam ih prihvatio s veleizdajničkom nakanom, niti sam ih koristio
na neprijateljski način, niti sam pristao da se nešto osobito zapiše na njih: stoga s te strane to nije
pravi dokaz veleizdaje. Ono što je pak gore u A u toj točki na 7. foliji, 2. strani, od odlomka
„Pobliže itd.“ predstavljeno iz daljnjeg iskaza Zrinskoga pod upitom 42 – da mi je grofica prije
Nove godine u Zagrebu bila sve otkrila, da je on također svoju gospođu šogoricu otpravio na
moje traženje i da je sve napravio na moj poticaj te je i pri iskazu uzviknuo oh da bar ima moja
pisma, itd. – sve su to čiste neutemeljene obmane i prljavština previše udaljena od istine, kojima
sveukupno s istom lakoćom proturječim, zajedno sa svim onim što se u njegovim iskazima meni
stavlja na teret, te sam ovdje gore dovoljno objasnio kad i u koje sam vrijeme stekao saznanja
kad sam hinjeno odaslao u Tursku. O otpravljanju grofice ispričao mi je ex post facto u
razgovoru, s viješću da joj je pater Forstall priopćio da je i od grofice zatraženo da ode, navodeći
kao razlog da se na dvoru podiže veliki metež: kako bi onda on mogao svoj grijeh prebaciti na
mene? Tko mu je savjetovao poslanstva i putovanja u Tursku, misije u Poljsku i Mletke,
sporazume s Tattenbachom, a bez sumnje i druge takve akcije, uvijek skrivene od mene?
Mjerodavno se mogu uvidjeti jasne okolnosti.
U svojem prvom iskazu na upit 42 on izjavljuje da sam tome svemu uzrok, a na 45. [upit] da
nitko nije znao o poslanstvu u Tursku osim Malinića i Čolnića, kao i dvojice koji su putovali s
njim [Bukovačkim]. Slična proturječnost nalazi se u iskazu između [odgovora] na upite 45 i 37:
u prvom navodi da me je u Božje ime molio da ništa ne započinjem; u drugom stoji njegovo
oprečno priznanje da je u najvećem strahu to radio i pisao da se Vlasi okupe na granici te da se
Bukovačkom mora pisati da ga ne napusti, nego da napadne i podigne uzbunu oko Karlovca te
da si je u Kanjiži osigurao od 5000 do čak 6000 ljudi. Tako, dakle, postaje očitim što je on
zapovjedio te kakav bi ishod, i kakav bi splet okolnosti nastao iz toga da sam ga bio slijedio, što
sam jedino ja, i ja sâm, najspretnije odvratio bez da to dojavim. Ponovna je proturječnost u
prvom iskazu pod 43 i 39: kod 43. pitanja iznosi da sam ja sačinio i sastavio pismo u Tursku, a
pod 39., suprotno tomu, da nije trebao tajnika, nego da je sve sam sročio i sve spalio. Svakome je
znano što sad valja misliti o jednom iskazu koji počiva na takvim samim proturječnostima pa
daljnji opis nije potreban. Ja bih se mnogo prije uzvikujući mogao potužiti što sam 14. ožujka
nedužan dospio pod Zrinskoga i njegove kapetane, neovisno o mojem kontinuiranom vjernom
radu za javno dobro na odvraćanju i zadržavanju, te pao u ovo žalosno stanje i devetomjesečni
težak pritvor zbog njega i njegovih pristaša. Dobra i vrijedne pokretnine – kao što se lako može
zamisliti – poharana su, a ja sam od markiza postao prosjakom.
Uz četvrto, da sam, naime, Gerezija, Črnkocija i Gothala pridobio na stranu Zrinskoga: sva
trojica su još na životu pa ih se u slučaju potrebe može upitati nisu li me sreli na putu kad sam ja
putovao u Čakovec, a oni pak iz Čakovca, i najspremnije im je povjereno – koliko sam tada
primijetio – da otkriju tinjajuće spletke, a da sam ih ja dobrim riječima odvratio i odgodio jako
štetnu namjeru o kojoj je tada najsvježije izvještavano. Uz to, svi ti kapetani su već bili pod
zapovjedništvom bana: kako sam ih onda ja mogao pridobiti na njegovu stranu?
Uz peto, već sam gore dao na znanje što se dogodilo u Zagrebu: naime, kad sam 14. ožujka sa
zabrinutošću primijetio da Zrinski i njemu podložni ljudi žele nešto neprijateljski pokušati i
pritom izazvati kakvu tursku podršku, ja sam, prema svojim gornjim očitovanjima, kako bih
odvratio neprijateljstva ponudio drugi način – da on na nekim mjestima razglasi tursku ponudu
kako bi potom - bez sumnje da bi ispao potrebnim – pridobio carsku i kraljevsku milost Vašega
veličanstva. Kako sam se potom ponudio u svrhu istih tih razglašavanja, grof Zrinski je prihvatio
moja dobra razmišljanja. Nato sam pošao u Zagreb, gdje sam naišao na velik razdor i strah među
ljudima: po provedenim upitima svi su se ohrabrili, a – koliko mi je bilo poznato – svećenstvo i
svjetovnjaci, franjevci, kapucini i ostali, kao zvukom zvona, razglasili su s tom namjerom da
stvar, ako suprotno očekivanju još nije putem javne glasine postala poznata na dvoru, postane
poznata putem kaznene dojave. Što se tiče ostalog, od njih u Zagrebu nisam ni tražio ni primio ni
investiture ni prisege vjernosti, koja ima ovih šest zahtjeva da bi tko prisegnuo: [da] ne šteti, [da
je] sigurna, časna, korisna, jednostavna, moguća itd., kao što su nabrojani u Cap. de form. fidel.
lib. 2. feud. tit. 6.
Ono što ovdje nedostaje, i što nigdje u bilo kakvim podacima nije izneseno od strane tužitelja,
[koji] nudi zaključak da sam se ponio zlonamjerno, počinio neko neprijateljstvo, suprotstavio se
oružju Vašeg carskog i kraljevskog veličanstva, surađivao sa stanovnicima Gornje Ugarske, ili
inače vodio zabranjenu prepisku: kad bi baš sve i svašta što se navodi bilo interpretirano u lošem
smislu, ipak bi to bila akcija posve udaljena od čina i temeljena samo na pokušaju, koja ni
najmanje ne podliježe nekoj redovnoj kazni, nego u pretpostavljenom slučaju onome što sam već
bijedno otrpio: „kod svih naime zakona koji kažnjavaju i sam pokušaj, pa i kod najtežih zločina,
to se obesnažuje suprotnim općim običajem“, govori Caheran. decis. 19. n. 3. Hippol in L. qui
falsam. n. 24. ff. ad L. cornell. de fals. ibidem, a potvrđuje Gail. de pace publ. cap. 14. n. 7.
Upravo je to utemeljeno u božanskom pravu: Levit. 24 et Deuteronom. 19. „Ako čovjek zada
smrtan udarac drugome, itd.; ako tko mrzi svoga bližnjega i vreba ga, skoči na nj i ubije ga,
itd.“; „da stoga, tamo gdje nakon pokušaja ne slijedi učinak, nema mjesta kazni (bar ne
uobičajenoj), već se strogost prava treba ublažiti“ prema onome, kako iznosi Speculum
communium contra communes, Coephallos tom 2. 9. 540. n. 18. gdje citira i slijedi veliki broj
drugih.
Stoga me tješi prepokorna nada da Vaše carsko i kraljevsko veličanstvo nikad više neće dopustiti
da se ono milosrđe kojem se ovdje uvijek i u svako vrijeme prepuštam otvori prema i ustupi
mjesto strogosti koja nikad nije bila pripuštena u Austriju. Vezano za spašeni živež u Zagrebu,
što je već bilo dotaknuto kod sažimanja optužnice u točki 5, dajem ovo obrazloženje (a spreman
sam ga i dokazati u slučaju nužde): Bukovački ili njegovi ljudi su ga držali i željeli su ga odvesti,
a uz to su me ogovarali; ja sam bio taj koji je zaustavio i spriječio njihove akcije. Uz to
napominjem da sam spomenuti živež iz Zagreba održao u sigurnosti, kao što su trupe Vašeg
carskog i kraljevskog veličanstva bez zadrške morale uvidjeti; usput sam pak potajice putem istih
lađara dao sugerirati onim petrinjskim [trupama] da se potrude oko sigurne prilike da se taj
[živež] onamo dopremi. Dakle, nisam imao nikakvih loših primisli, a još sam manje – prema
svojem prepokornom mišljenju – griješio: naime, zločin se čini tada, kada postoji i želja da se
naudi, pa zla namjera i nakana ljudi luče prijestupe (Gail de pace public. lib. 1. cap. 14. Nr. 11.).
Uz šesto, tužitelj iz naputka Bargiliju L nije mogao izvesti zločin uvrede veličanstva jer zakon
zabranjuje za to izreći kaznu (L. unic. cod. si quis imperatori maledix.), budući da dobar vladar
ne može biti pogođen nepravdom“ prema onome što o toj stvari iznosi Zoes. ad lit. ff. ad L. jul.
majest. post num 6. Gigas lib. 1. q. 40. et tot. fol. mihi 101 Carpz. u svojoj pract. crim. q. 41. N.
111, kad kaže da su carevi Teodozije, Arkadije i Honorije olabavili staru strogost. Harpreich: ad
lib. 4. in tit. de pub. jud. § 3. n. 44. i gotovo svi drugi od čije prosudbe ne treba odstupati,
pogotovo jer mržnju ne treba umnožavati, već ograničavati, te u kaznenim [stvarima] treba
slijediti dobrohotnije tumačenje (Cap. odia et cap. in poenis de reg. juris in 6to). S obzirom da ja
spomenuti naputak ni u kojem slučaju nisam sastavio, nego sam ga – u skladu s mojim danim
iskazom – na nagovor grofa Zrinskog samo preveo na talijanski temeljem njegovog sastavka na
hrvatskom, pa sam čak u tom prijepisu izostavio grublje uvrede, a potom sam [ih] pak na
njegovo traženje vlastitom rukom na margini ponovno morao uvrstiti: tu sam se stoga ponio
neoprezno što sam se ikada prihvatio takvoga prijevoda, ali nisam isti sastavio iz vlastite glave,
kao što sadrži izjava Zrinskoga, kojoj se u cijelosti protivim. To je objašnjenje evidentno i iz
priložene daljnje informacije Q, kao i iz konteksta samog L gore, jer, kao prvo, spomenuti je
naputak – iako u potpunosti smatram i vjerujem da taj uopće nije trebao ići za Poljsku –
upravljen na kanonika imenom Wojeński u Varšavi, kojeg nikada tijekom svojega života nisam
upoznao, niti sam s njim održavao i najmanju prepisku. Drugo, taj prokleti naputak poziva se na
drugo pismo upućeno kralju: pitam otkuda ono, i tko ga je sastavio? Treće, više puta spomenuti
naputak podsjeća na posebno povjerenje, bezuvjetno prijateljstvo i odanost. Četvrto, Bargilio, ili
lažnim imenom takozvani opat Palmerini, izvijestio je u M gore grofa Zrinskog, a ne mene, iako
bi, da sam ga ja, dakle, upućivao, prema zdravom razumu on također meni odgovarao. Peto: gore
u L je izneseno da Palmerini nije našao Wojeńskog u Varšavi pa se tada morao domisliti kako da
obavi posao prema naredbi grofa Zrinskoga; šesto, da je iz Varšave želio [ići] Wojeńskom kako
bi završio ono što mu je Zrinski zapovjedio i naredio prije no što je otputovao iz Beča; sedmo, da
je smatrao da će kralj prihvatiti da je opat Palmerini plemić iz Dalmacije i velik prijatelj
Zrinskoga, za kojeg da je on [Zrinski] molio plemićki status, dakle jasno je tko je poslao tu dušu,
koja je isto izmigoljila iz petog [kruga] pakla, prepunog prevare i laži. Osmo, [kako bi se] svijetu
dodatno razotkrila moja nedužnost, neka se Vaše carsko i kraljevsko veličanstvo sjeti da me je
bezbožni Bargilio, koji je sâm đavolskom preobrazbom izmislio Palmerinija, tražio da se založim
za njega kod grofa Zrinskog da mu dozvoli da putuje u Moravsku, koju sam [molbu] primio tek u
drugi mah. Prema tome, ostala mi je skrivena i neznana njegova – Bargilijeva – prevara i
obmana: piše on gore u L da bi Zrinski trebao iznijeti i razglasiti da je Bargilio pozvan nazad iz
Moravske i poslan u Veneciju. Deveto, neka se upita danski poslanik jesam li znao što je
Bargiliju bilo povjereno te – kao deseto – ako ništa drugo ne utvrđuje moju nedužnost, bit će
dovoljno to da često spominjani (ili nevrijedan spomena) Bargilio gore u N umjesto post
scriptum izričito izjašnjava Zrinskome, da želi, N.B., u dogovoru s njim ustanoviti da u onim
pismima koje je Wojeński pisao Zrinskom markgrof Frankopan bude imenovan kao da tobože
nije Zrinski potaknuo posao. Stoga, ni jednom ni drugom ne treba ni najmanje vjerovati protiv
mene, a pritom moja nedužnost, nadam se, uz tako jasno predočene okolnosti, ne iziskuje
nikakvu daljnju raščlambu. Premilostivi care i kralju, u ovome se sastoji ono što sam punom
pokornošću namjeravao razjasniti na gornju optužnicu A i položiti pred milostivi tron, uzdajući
se ne toliko u svoje razrješenje grijeha koliko u Vaše milosrđe, naime, među svima nikome
milosrđe ne dolikuje više, nego kralju i vladaru (Seneka Mlađi, 1. knjiga De clementia). I
Teodozije Honoriju: „budi prvi među prvima,“ (gdje pod pobožnošću razumije milosrđe) „jer
dok smo u svakome daru pobijeđeni, jedino milosrđe izjednačava bogove s nama,“ što isto
izražava Justinijan: „Ništa nije toliko svojstveno carskom veličanstvu kao milosrđe, po kojem se
jedinom održava nasljedovanje Boga“. I Toga se i slavni car Karlo V. pridržavao na način da je
odgovorio sa spomenutim Teodozijem, „želio bih i mrtve dozvati u život“ onda kad se gunđalo –
kako se obično događa – da nitko nije kažnjen od onih koji su ga uvrijedili.
Krećem prema drugoj strani vage ovog mojeg preklinjanja, i nadam se da ću njime, s
ohrabrenjem u srcu, ne samo pronaći uzvišeno carsko-kraljevsko milosrđe, nego i postići željeni
učinak: da Vaše Veličanstvo premilostivo dodijeli makar jedan pogled narednim zaslugama,
prikazanim u svoj kratkoći i ispričanim bez razmetanja.
Prvo: Črnkoci, Gothal i Ivanović odlučili su nakon povratka Bukovačkog, oko 12. ožujka,
sakupiti svoje ljude te počiniti stvarna neprijateljstva opsadom Ptuja i probojem, napadajući i
braneći se. U skladu s motivima sadržanima u mojem prvom očitovanju, kad su mi došli u susret
na obalu Drave nagovorio sam ih [da se] vrate nazad u Čakovec i u potpunosti sam im iz misli
istjerao neprijateljsku namjeru, protivno banovoj zapovijedi koju su imali uz sebe. To sam
spreman dokazati u slučaju nužde nakon oslobođenja, a sad ostavljam na volju da se uvidi
mojom spretnošću sretno spriječeno izvršenje.
Drugo: nakon što se karlovački general vratio sa svojih posjeda, kapetani Čolnić i Malenić su ga
odlučili smaknuti iz osvete što nedavno, kad je bio pukovnik u Križevcima, nije prema
slavonskim Vlasima nastupio sa strašnom strogošću. I taj njihov plan sam odmah zaustavio, što
oni sada ne mogu zanijekati, pa sam, dakle, tamo ne samo očuvao spomenutoga generala na
životu, nego i radio protiv jedne pobune koja bi bez sumnje nastala da se drugačije dogodilo.
Treće: ako je Bukovački i želio sa svojim pristašama i turskom pomoći poharati imanja grofa
Erdődyja i opustošiti ih iz davne mržnje protiv njega, i to je pak izbjegnuto samo time što sam
smislio odvraćanja, kako može svjedočiti Stjepan Ivanović na kojega se pozivam.
Četvrto: čim je gore spomenuti karlovački general sakupio krajišnike, kapetani su me neprestano
revno uvjeravali – a za svoju su namjeru predlagali i Bukovačkog – da ili sâm pokušam
[poduzeti] neke pothvate, ili da se ne protivim što oni to pokreću. To je zlo u više navrata ostalo
bez rezultata mojim poticajnim i marljivim odvraćanjem.
Peto: Kad je spomenuti karlovački general upao u Turopolje, ja sam se već preko tri ili četiri sata
prije toga maknuo iz Brezovice te sam mu pisao da bih, doduše, mogao lako pružiti otpor, no da
ga neću pružiti iz poštovanja prema carsko-kraljevskom oružju, i to zato jer sam vjeran Vašem
carskom i kraljevskom veličanstvu, i nisam veleizdajnik kako si on to umišlja, nego sam smjeran
prepokorno se pojaviti pred nogama Njegova veličanstva, ili drugdje gdje bi se to željelo. Kako
je on ipak na ovaj ili onaj način nastavio s pustošenjem gore spomenutog dobra Zrinskoga
Brezovice, paljenjem dvora Bukovačkog Degoj te pljačkom mnogih drugih dvorova, Malenić je
došao k meni u Zagreb, prigovarajući mojoj tromosti i [kazao mi] da bih se bez odgode morao
uputiti na Kupsku krajinu radi okupljanja vojnika, a da će ranije spomenuti Bukovački također
izaći s turskim graničarima. S obzirom da ja nikad nisam dopustio da se ukorijene neke nevjerne
misli, stvarno sam pokazao ono što sam pisao njemu, generalu. Ujedno sam prekinuo tu vezu,
zajedno s planom Malenića i Bukovačkog, koju su od mene zahtijevali s tako oštrim, gotovo
pogrdnim prezirom kao da sam kukavan. U isto vrijeme sam čvrsto odlučio krenuti u Beč i
uzajmiti od grofa Draškovića sredstva za put, za slučaj da se zbog započetih neprijateljstava i
pustošenja karlovačkog generala neću moći vratiti na svoja dobra. Ipak je to putovanje izostalo,
iz razloga što sam se zabrinuo da bi se Zrinski mogao u očaju pokrenuti i da u mojoj odsutnosti
ne bi tamo bilo nikoga tko bi ga odvratio – a to može posvjedočiti kapetan Ivanović, pa stoga
onda i
Šesto: čim je [Zrinski] načuo o carskom pohodu, on se očajnički hrvao sa strahom – s jedne
strane osobito zbog toga što je već u javnosti bilo poznato kako se postupilo s Tattenbachom, a s
druge strane zbog neprestanih pritisaka Bukovačkog da sina jedinca pošalje u Tursku. Ja sam
strašnu odluku ne samo o poslanstvu, nego i o muslimanskoj vjeri (što se u potpunosti može
pročitati u mojoj objavi B) morao čuti u Prelogu u prisutnosti Franje Ivanovića i oca Gabrielea
Tomasija. Lakše je zamisliti nego napisati s kakvim sam kršćanskim opomenama i molbama
morao suzbijati i odbijati takvo znatno zlo. Tako je i kapetanu Caldiju znano kako sam uporno i s
kakvim poticajnim porivom mamio Zrinskoga u Čakovcu da padne ničice pred cara moleći
milost Njegova veličanstva; pa čak i nagovorio na put, iz jednog i jedinog razloga da ne skrene
prema Gornjoj Ugarskoj. Zatim, budući da sam zatvorio vrata za sve one koji su imali
neprijateljstvo na umu, poremetio njihov koncept, a samog Zrinskoga nagovorio [da krene] za
Beč, a posteriori slijedi da nikad nisam bio veleizdajnik, ni nevjeran srcem. Molim i pozivam iz
svog tako teškog i skučenog zatvoreništva, koje jednako trpe i drugi, mnogo više krivi, da Vaše
carsko i kraljevsko veličanstvo milostivo uzme u obzir da tijekom svojega života ništa nisam
griješio protiv Njega, Njegovih zemalja i gradova, da nisam održavao korespondenciju s
Francuskom, Poljskom, Gornjom Ugarskom i Venecijom, da nisam ni najmanje bio zainteresiran
da me zavede Tattenbachov savez, te da sam se, na kraju krajeva, sasvim nedužan upleo u
hrvatske vrtloge i pometnje, iako u svrhu odvraćanja zla i očuvanja javnoga mira.
Molim da se najmilostivije uzme u obzir da sam putem mladoga grofa Zrinskoga
unaprijed poslao jednu bjanko ispravu kao [dokaz] preponizne moje odanosti i pokornosti, da
sam ga potom slijedio i da sam se bacio pred carsko-kraljevske noge. Ako bi se sad širom svijeta
poznatim milosrđem Vašega carskog veličanstva i njegove presvijetle kuće – a nije na meni,
doduše, da sudim o vrlo ograničenoj raspodjeli tog milosrđa – oprostilo onima koji su se u
stvarnosti postavili neprijateljski, koji su napadali utvrde i zarobljavali časnike, koliko bih se
tada prije mogao nadati novom ishodu milosti u slučaju kažnjivih grešaka koje bi, kao što je u
svijetu uobičajeno, mogle biti zlobno interpretirane prema želji onih koji su na mene kivni?
Molim da se obrati pažnja na to da su moja dobra i vrijedne pokretnine uništeni upadom i
Bog zna kako bijedno devastirani, da također tijekom devetomjesečnog strogog zatvoreništva
trpim isto kao i drugi, koji su daleko više puta djelom i namjerom, čak opetovano zgriješili; da
sam, uživavši dosad u cijelom svijetu čast i ugled, živ zakopan u ovom zatvoru. Dakle, kad bi me
čak Vaše veličanstvo – čemu se ne nadam – smatralo dostojnim kazne, dovoljno sam odslužio.
Molim da se malo vratimo na prethodna stoljeća te da se među bezbroj [primjera]
premilostivo sjetite samo jednoga: kad su Turci i Tatari izvršili prepad na kralja Belu, potukli ga i
progonili, a on se bez ljudstva i sredstava povukao u zao čas, dvojica braće Anicija, iz čije loze
podrijetlo vuku i obitelj grofova Habsburg i moja vlastita, i jedan Micheletti, također mojega
roda, koji je vodio vojske Njegove papinske Svetosti, talijanskih knezova i Mlečana, a potom i
vojske poslane za pojačanje, odvažili su se na pokolj s iskonskim neprijateljem kod utvrde
Drivenik i potom [kod] Grobnika, zazvavši prvo Božju pomoć. Tri dana i noći borili su se s uvijek
neizvjesnim [ishodom] u pobjedu, i napokon su barbarsku vojsku viteški nadjačali i natjerali u
bijeg i utrli put bez kojeg bi domovina, vjerojatno pod neizmjernim jarmom, zauvijek morala
jecati i služiti – to su morali jasno shvatiti i visoko spomenuti kralj i njegovo kraljevstvo. I kad
su gore spomenuta tri moja roda – dvojica Anicija i Micheletti – kralja ponovno trijumfalno
dopratili u njegovu kraljevsku rezidenciju Jajce, oni su, zbog nove obnove roda koji kao da je bio
sravnjen sa zemljom, silnim klicanjem i izvikivanjem stanovnika kraljevstva bili pozdravljeni kao
spasitelji domovine, kralja i kraljevske krune. Uz to je njima i njihovim nasljednicima
najveličanstvenijom kraljevskom ispravom kao priznanje zahvalnosti dodijeljen ne samo cijeli
distrikt Vinodol umrežen turskom krvlju od grada Sveti Vid (Rijeke) do Šibenika, kao i u svih
trideset državnih vlastelinstava Krku, Senju, Modrušu, Bihaću, Slunju, Cetinu, Tržacu, itd., nego
i razni znatni prerogativi, imuniteti i privilegije: između ostalog ti da dobra i prava moje obitelji
ne smiju biti izravno podložna nijednom kraljevinskom sudištu doli samome kralju; da se naše
osobe ne mogu pozvati ni pred jedan drugi sud osim kralja samoga, da su sva [naša] dobra
izuzeta od uobičajenog kraljevskog poreza (dike) i drugih kraljevinskih nameta i tereta; da smo
na njima u mogućnosti provoditi apsolutno i slobodno pravo mača na temelju potpune kraljevske
ovlasti; da smijemo s razvijenim barjakom i glasno odzvanjajućim bubnjevima ulaziti u samu
prijestolnicu kralja i u druge slobodne gradove; da u nedostatku nasljednika i obitelji preostali
imaju slobodu raspolagati dobrima protivno običaju Kraljevstva, i da se ona ne prenose na
kralja; također [nam] je dodijeljeno i pravo kovanja novca, kao i mnoge druge slobode od kojih
mi nijedna ne pada na pamet u ovom bezdanu i u nedostupnosti kraljevskih pismena koja se
nalaze na mojim dobrima.
Molim da se također premilostivo sjetite da su, s druge strane, moji preci, kad je uslijedio
drugi, nesretni splet događaja, za vjernost Austriji morali izgubiti 18 dobara vrijednih nekoliko
milijuna i prepustiti ih zbog pukog previda iskonskom neprijatelju pri njegovim osvetničkim
upadima; da je u prvom ratu s Mlečanima jedan Frankopan, kao general preuzvišene [austrijske]
kuće, zarobljen na prijevaru morao prepustiti i predati cijeli otok Krk radi obnove mira, jer bez
te se predaje nije moglo nadati miru. No, za to do današnjeg dana nije primio nikakvu
zadovoljštinu, iako je na svojoj strani imao uvjete predaje i morao je biti obeštećen iz sredstava
preuzvišene Kuće, a uz to još i danas postoje najstrože obveze. [Potom], da je moj otac isto tako
od 16. pa sve do 74. svoje godine kroz sve službe služio preslavnoj nadvojvodskoj kući: bio je
natkapetan u Senju, a potom i karlovački general; iz Turske je izbavio mnogo duša radi jačanja
kršćanske vjere; utvrđivao je granicu i presijecao sve turske provale koje su se dotad protezale do
Kranjske; da je moj otac također od mladosti u vojnoj službi, kao glavni kapetan u Senju i ban
Kraljevstva; u Furlaniji potukao Mlečane i postigao pobjedu čije plodove preslavna
nadvojvodska kuća svakodnevno ćuti; da su moja braća, kao što je dobro poznato, u važnim
sukobima pobijedila iskonskoga neprijatelja, prvo kao kapetani, a potom i kao vicegenerali.
Molim da se premilostivo osvrnete [na to] da sam bio s pokojnim grofom Zrinskim u
svim prilikama i bitkama: da sam sravnio sa zemljom Slatinu, Moslavinu, Sopje; spalio 18 sela i
izbavio 1200 kršćanskih duša iz podložnosti; da sam u prošlom turskom ratu održavao 400
vojnika na vlastitoj hrani, bez naknade i troška Vašega veličanstva; da sam također sudjelovao sa
sadašnjim grofom Zrinskim u svim bitkama i vodio lijevo krilo kad smo obojica, slabi sa samo
1500 ljudi, teško potukli Ali-pašu Čengića i njegovih 8000, od jutra pa sve do 2 sata popodne, uz
dotad neprestano neizvjesnu šansu za pobjedu, i da smo Vašem veličanstvu poslali 20 zastava te
da smo, uz Boga, tom sretnom bitkom sačuvali Štajersku, Korušku i Kranjsku. Bilo bi preopširno
da podrobno opisujem sve opasnosti za život podnesene pri toj i drugim prilikama za spas
Vašega veličanstva i cijeloga kršćanstva: bez hvale, cijeloj je zemlji, a osobito krajišnicima,
najbolje i sasvim poznato što sam vlastitim rukama osigurao.
Napokon, s prepokornim poštovanjem vrijedi se dotaći i toga da, iako početak nije
polučio izvršenje, na utvrde i dobra je izvršen prepad i Bog zna kako se s njima postupilo, ja ipak
nikad nisam bio pozvan i nikad saslušan, a nimalo nisam podupro kažnjivu pobunu ni ljudstvom
ni novcem. Čak sam putovao sa samo 16 forinti, s kojima se teško može voditi rat, i uz to došao
pred noge Vašega veličanstva kako bih umirio neprovidnu javnu glasinu. „Vladar sudi kao Bog“
(Bald. in L sancimus cod. de iudiciis); „Bog pak ne počinje od progona nad nesaslušanima;
naime, iako mu je kao sveznajućem bio vrlo dobro poznat Adamov prijestup, ipak ga je zazvao,
'gdje si?', saslušao ga, saznao pa tek tada donio presudu.“ (Genes. c. 3). Isto je poštivao i sa
stanovnicima pet gradova: „Spustit ću se i razvidjeti jesu li djelom ispunili glasinu što je do
mene stigla“ (Can. Deus omnipotens 2. q. 1.).
Ipak, ovdje više neću trebati daljnju raščlambu, jer ono što je učinjeno ne može biti
neučinjeno; samo se nadam da se neće toliko obratiti pažnja na grijehe za koje sam optužen gore
u A, a posteriori razvodnjene i pogrešno shvaćene, koliko na moje vlastite zasluge i [zasluge]
mojih predaka. S takvim uvjerenjem upućujem Vašem carskom i kraljevskom veličanstvu svoj
preponizni zaziv i molbu da me zbog urođene blagosti i dobrote razriješi ovog tako strogog
zatočenja, težeg i bolnijeg od same smrti, da mi uz povrat dobara i službi udijeli nekadašnju
slobodu, te da me bez dodatnog i prezira vrijednog parničenja i odgovora od strane Komore –
nasuprot čemu se polažem pred noge Vašeg milosrđa – ponovno prihvati u carsku i kraljevsku
zaštitu i milost, dosad uskraćenu samo utjecajem protivnika. To zaslužujem svojom trajnom
vjernošću te pružanjem imovine i krvi, a Bog darivanjem sretne vladavine Vašem carskom
veličanstvu, trijumfalnim nadjačavanjem neprijatelja i željenim potomstvom Austrijske kuće.
Prepokorni vazal Vašeg carskog i kraljevskog veličanstva i najvjerniji i najpokorniji sluga Franjo
markiz Frankopan.

Dostavljeno: 21. prosinca 1670.

Odluka:
Dostaviti savjetniku rimskoga carskoga veličanstva i Donjoaustrijskom komorskom prokuratoru
gospodinu Georgu Freyu, doktoru obaju prava, s naredbom da dostatno razmotri ovaj odgovor ili
izvještaj grofa Frankopana te da se potom primjereno prijavi kod gospodina predsjednika
Kraljevskog delegiranog suda određenom u postupku.
Po nalogu carskoga delegiranog suda u Beču, 3. siječnja 1671. J. J. Krumbach

76. Replika tužitelja na odgovor Petra Zrinskog, 14. veljače 1671.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasz. 304, konv. A, fol. 31r-43v.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 605, str. 438.-448.

Visokopoštovanoj gospodi tajnim carskim dvorskim savjetnicima, savjetnicima Dvorskog ratnog

vijeća i savjetnicima Donjoaustrijske uprave i imenovanim delegiranim sucima rimskog carskog,
a u Ugarskoj i Češkoj kraljevskog veličanstva, nadvojvode austrijskog itd.: dodatno zapovjeđena
dobro utemeljena replika i završni podnesak koji je sastavio Georg Frey, doktor obaju prava,
previšnje imenovan savjetnikom i donjoaustrijskim prokuratorom Njegovog carskog veličanstva,
protiv gospodina grofa Petra Zrinskog, itd.

Visokopoštovani tajni carski savjetnici rimskog carskog veličanstva, a u Ugarskoj i Češkoj

kraljevskog veličanstva, nadvojvode austrijskog, našeg premilostivog gospodara i zemaljskog
kneza, savjetnici Dvorskog ratnog vijeća, savjetnici Dvora i Donjoaustrijske vlade, te delegirani
suci određeni u tom pitanju itd.; visokorođena, plemenita, uzorita i učena gospodo!
Milostiva gospodo, itd.! Nakon što sam po zapovijedi napisao optužnicu A protiv gospodina
grofa Petra Zrinskog u predmetu zločina uvrede veličanstva, koja mu je uredno obznanjena, on je
kako-tako izradio svoj odgovor B, koji mi je potom bio proslijeđen s odlukom da se radi daljnjeg
naloga primjereno javim gospodinu predsjedniku visokopoštovanog carskog delegiranog suda
imenovanog u [toj] stvari. Nakon što sam to učinio, bilo mi je pak milostivo naređeno da ukratko
repliciram na odgovor B koji je iznio on – gospodin grof Zrinski – te u konačnici zaključim:
ovime želim tome najpokornije udovoljiti. I, dok spomenuta moja optužnica A ne počiva samo
na općenitostima, nego je i raščlanjena na hipoteze, izvedena prema okolnostima i znatno
potkrijepljena dokazima ili potvrdama, gospodin grof preko toga uglavnom šutke prelazi i
zaustavlja se samo na nekim općenitostima, ne unoseći pritom protiv toga ni slova, a još manje
dokazujući ili pokazujući svoju nedužnost, kako bi to zaista bilo primjereno. Stoga se prije svega
ovime želim pozvati na svoju iscrpnu optužnicu, koja nikako nije opovrgnuta, te sve posebne
priloge.
Također sam općenito i konkretno uzeo za priznanje sve ono čega se gospodin grof Zrinski ili
uopće nije dotakao pa je ipso facto [to] prešutno priznao, ili pak ono što ni najmanje nije
utemeljeno uspio pobiti ili objasniti. Inače, smatram da je netom spomenuti odgovor B koji je
grof Zrinski načinio na latinskom jeziku tako sastavljen da on u stvarnosti mnogo više priznaje i
mora priznati iz spomenute optužnice A, nego što se opravdava i pokazuje neku svoju ispravno
utemeljenu nedužnost, jer spominjani gospodin grof Zrinski u svojem pokušaju obrane ili pismu
opravdanja B, izuzev ispraznih riječi i takvih koje većinom promašuju široko postavljenu metu
apsolutno ništa ne donosi pojedinačno o argumentima upravljenima protiv njega, nego [ih]
zaobilazi većinom u dubokoj šutnji. Iz toga se lako može zaključiti da on ne zna, niti može
primijeniti išta značajnoga kako bi se opravdao protiv moje kaznene optužnice, dobro utemeljene
in jure et facto. Stoga bi morao priznati da je krivac za rečeni zločin, a to i čini samim time što se
ne može opravdati od toga. Uzimam zato ponovno kao priznanje i kao priznato sve ono što
temeljem tako jasnih dokaza donesenih u A gospodin grof Zrinski nije bez srama mogao ni
opovrgnuti ni pobiti; ujedno pak, replicirajući i zaključujući u slučaju, ukratko opovrgavam ili
odbacujem ono što gospodin grof navodi na rečeni moj podnesak A na bilo koji način - bilo uz
protivljenje ili drsko.
A dotični se ne može opravdati navođenjem ugarske poslovice na samom početku, da je njemu,
naime, teže obavljati posao odvjetnika nego iz željezne toljage izoštriti britvu, s obzirom da su
Vaša preuzvišenost i milostiva gospoda gospodinu grofu ex officio dodijelili odvjetnika i vrlo
iskusnog branitelja radi otklanjanja iznesenog nedostatka, a on se svakako trebao poslužiti
njegovom pomoći i pouzdanim savjetom. Kao drugo, gospodin grof još se manje može čuditi
tome što je Rimsko carsko veličanstvo dalo provesti ovu stvar putem zasjedanja
visokopoštovanog sudišta, tj. delegiranog suda, i što mu ionako više ništa ne preostaje osim
njegovog teškog i mučnog života: vezano uz prvo, sudbeni red i samo opće pravo zahtijeva da se
prije svega vrlo pomno ispita ovaj ili onaj krivac, da se prikupljeni dokumenti i spisi izravno
istraže i predstave u urednoj optužnici koja se potom prosljeđuje krivcu radi odgovora, te da se u
postupku ukratko iznoseći odgovor i dodatni odgovor donese zaključak i presuda, jer krivac nije
onaj koji je optužen, nego onaj koji je kazneno osuđen, niti se smatra krivcem osim ako je prije
takvim proglašen po presudi (l. final. C. de accusat. l. 1 et l. 14 Cod. ex quib. caus. infam.
irrog.).
Vezano uz drugo, gospodin grof se sâm doveo u teško stanje u kojem trenutno živi, bez sumnje
zbog nekakve nepromišljene žestine duha ili možda nezrele kivnosti – jer u priznanju [stoji] da se,
uz ostale svoje suučesnike, prihvatio ove očigledno široke i sasvim opasne urote samo iz kivnosti
duše zbog taštog, pogrešnog gnušanja, zbog uskraćenog napredovanja i radi osvete. Zato, ako
izgubi puno ili malo, ne može kriviti nikoga drugoga nego sebe samoga, i mora stajati: „Propast
tvoja od tebe je, Izraele“. Iako sam, kao treće, svoju spomenutu optužnicu A napisao prema
nastaloj situaciji i predočenom materijalu te sam ogroman zločin njega – gospodina grofa –
izložio uz ostalo i prema pravnim odredbama, on bi je htio predstaviti kao nekakvu posvemašnju
objedu i klevetu te razdražljivo reći da sam ga nazvao nepopravljivim čovjekom te triješćem za
potpalu i mamcem sviju zločina, i da sam to uradio na temelju čiste sumnje i bez ikakvih dokaza.
Sad bih ipak pustio Vašu preuzvišenost i milostivu gospodu da sami najrazboritije prosude jesam
li pod A pretjerao u opisu gnjusnog zločina uvrede veličanstva koji je on neodgovorno počinio
pred Bogom i svijetom, ili se možda on sâm time obeščastio i oklevetao za cijeli svijet te na taj
način i sebe i cjelokupno potomstvo uvukao u neizbrisivu okaljanost. Da, ja sâm najviše žalim
što je gospodin grof Petar Zrinski taj koji je svoju tako zaslužnu obitelj zauvijek označio mrljom
i time je uvukao u tako duboku tamu. Spomenuta moja optužnica A uz sve ostale tamo navedene
i priložene, prilično neoborive dokumente, kao i ova replika, otkrit će, uz ostalo, jesam li ja ipak
zapovjeđenu mi moju optužnicu A postavio više na čistoj sumnji ili pretpostavci nego na
istinitosti stvari i čvrstom temelju.
Uzimam ovdje ponovno kao priznanje to što gospodin grof Zrinski u spomenutom odgovoru B, u
odjeljku „Ne može se zanijekati“ i dalje, još jednom dodatno priznaje prijateljstvo s Turcima koje
je sklopio i u koje je zašao, kao i održavanje prepiske i pregovora te si sâm zamišlja da će slična
djela donijeti i slične plodove. To da je on to ipak napravio protiv svoje volje i da osim tako
opasno pregovaranog rovarenja nije mogao znati za tajne namjere njega – iskonskog neprijatelja
– i da je na taj način Njegovom carskom veličanstvu zadržao Kraljevstvo Ugarske u odanosti
prema njemu i čvrstoj postojanosti: sama stvar i trenutno stanje stvari mogu, s jedne strane, jasno ukazati na suprotno, dok s
druge strane ne mogu vjerovati, nego ovime posve jasno niječem da bi Njegovo carsko
veličanstvo ikada samo ili da bi netko s Dvora u njegovo ime odobrilo, a još manje naredilo,
takvo prijateljstvo i prepisku gospodina grofa Zrinskog kakvu je on svakako tražio i održavao s
Turcima. S obzirom da je gospodin grof tako opasno i sramotno postupao protiv volje presvetog
carskog veličanstva, on nije neosnovano optužen.
Ostavljam mu da se sa svoje strane poziva na to „da je Bog dozvolio da se po gospodinu banu
zbude ono što je rečeno“, ali ponovno mogu vrlo jasno proturječiti tome da je Bog to želio: i više
bi nego krivovjerno bilo reći da je Bog želio da se dogodi zlo; samim time pak što je gospodin
optuženik nesumnjivo pokrenuo zlo prema naredbi svoga zlobnog duha može se Bogu pustiti da ga kazni, jer svaka
dobro uređena država počiva na nagradi i kazni, stoga pjesnik nekoć nije krivo ispjevao:
Dobri griješiti mrze iz ljubavi prema vrlini,
Loši griješiti mrze zato jer strah ih je kazne.
Gospodin grof i sâm više puta izjavljuje da je svojem poslaniku u Tursku, Bukovačkom, osim
vjerodajnica dao da ponese i njegov vlastiti pečat radi većeg autoriteta same svoje osobe, bez
sumnje s jedinim ciljem da on tamo, u Turskoj, sve pregovara i dogovara prema njegovoj
namjeri, te da to potom može osnažiti njegovim vlastitim pečatom - gospodina grofa, kao što
sam ja to , uz ostalo, iznio u spisu optužnice A pozivanjem na prvo očitovanje grofa Frankopana
C, na što se radi kratkoće želim pozvati i ne zadržavati se na onome što gospodin grof navodi
gađajući izvan široko postavljene mete.
Gore spomenutom gospodinu grofu nije učinjena nikakva nepravda time što je proglašen i
označen stvarnim pobunjenikom, i to predvodničkim i glavnim, jer je takvim smatran ne samo od
strane sudionika temeljem sadržaja pisma gospodina grofa Frankopana kapetanu Čolniću D,
nego se takvo prokleto prednjačenje može uvidjeti i iz posve obvezujućeg i zaprisegnutog saveza
E, ovdje priloženog, koji je on, gospodin grof Zrinski, još 19. prosinca 1666. godine sklopio s u
međuvremenu preminulim, također nevjernim palatinom grofom Ferencom Wesselényjem de
Hadad i grofom Ferencom Nádasdyjem, koji je još na životu, ali plovi u istom čamcu. Kamo su
taj savez i saveznička namjera krenuli, možemo, nažalost, naučiti iz sadašnjosti, a o tome će, uz
ostalo, moći posvjedočiti uskoro proslijeđeni dokumenti u Nádasdyjevom slučaju.
Stoga gospodin optuženik ne može utemeljeno i istinito reći da je bezrazložno proglašen glavom
pobune, nazvan neprijateljem domovine, i da su i on sâm – gospodin grof – i njegov imetak i
dobra, zahvaćeni prije zbog zavisti i častohleplja nego zato što je nužnost situacije to zahtijevala,
jer to uključuje neophodnu nužnost i neposrednu opasnost; naime suviše se kasno i uzalud
priprema lijek kad je zlo uslijed duga čekanja ojačalo.
Četvrto: iz njegova – gospodina grofa Zrinskog – vlastita priznanja B, u odjeljku „Kad sam
konačno vidio“ itd. do kraja može se ponovno lako iščitati da u svemu onome što se o njemu
govorilo niti je bio tako nedužan kako se sad želi prikazati, niti je takvim smatran, jer na
navedenom mjestu opet sâm piše ove riječi i priznaje: „Kad sam konačno vidio da se protiv mene
raspiruje vatra, a niti pomislio nisam da bijes Njegova veličanstva na mene tako ubrzano navire,
istina je da sam od tada pozornije bio na oprezu i učinio ono čime sada namjeravaju potvrditi
dokaz djela. Dodatno [sam to učinio] i zato, da se moji takmaci ne bi mogli hvaliti trijumfima
nad poniznim vazalom Njegova veličanstva“, i više isto tamo. I iako sada gospodin grof na
navedenom mjestu tvrdi da je privukao oca franjevca samo s tim ciljem da bi preko njega saznao
mišljenje pukovnika o sebi, te da je potkapetana u Koprivnici strašio dolaskom Turaka samo kako
bi ga iskušao, a da on – gospodin grof – nije dospio do toliko krajnjih i suludih granica – naime,
nevjere – da bi ga odvraćao od vjerne službe Njegovom veličanstvu, te da je u isto vrijeme poslao
[poslanstvo] paši u Kanjižu i dao graditi mostove također upravo s ciljem da utjera strah svojim
takmacima. Sada gospodin grof ne može reći ništa drugo, niti drugačije objasniti svoja
nezakonita djela, nego se može osuditi i smaknuti vlastitim riječima i perom. No, već se iz
ostaloga otprije lako može pojmiti i zaključiti sasvim suprotno, [što je] već sasvim dovoljno
pokazano.
Peto: gospodin grof Zrinski u više puta spominjanom svojem pismu opravdanja B, u odjeljku „U
zadnjim sam danima poslao“, itd., ponovno tim vlastitim riječima sâm ističe svoju nedužnost,
naime: „U zadnjim sam danima poslao veziru u Budim, dijelom iz očaja, dijelom previše
zaveden, i to sam sve učinio djelujući javno, kako bih zastrašio one koji su mi neprijateljski
nastrojeni“, itd., kao da bi gospodinu grofu bilo dopušteno zastrašivati svoje navodne
neprijatelje, poduzimati s iskonskim neprijateljem svakojake tajne sporazume te ga na taj način
vabiti ne bez najviše, pa čak i najneposrednije opasnosti i za Njegovo veličanstvo i za cjelokupno
kršćanstvo te davati povoda najvećoj šteti. Kažem, ovo sve želi gospodin grof uvesti radi svojeg
opravdanja pod prozirnim izlikama, ali si on, kako je rečeno, [time] sam presuđuje. Stoga se ipak
na to ne treba osvrtati jer je u tome jasno dokazano protivno.
Kao šesto: gospodin grof opet priznaje da je odaslao Tomu Severovića u Tursku, kao i da je pisao
vlaškom episkopu, no želi se nadalje braniti praznom izlikom da je, vezano uz prvo, spomenutog
Severovića odaslao u Tursku iz jedinog razloga da sazna gdje se Bukovački tako dugo zadržao te
da se zabrinuo da bi iza toga mogla stajati turska prevara. O pismu pak koje je dao Severoviću da
ponese ne priznaje da išta zna, nego izvorište tog pisma prebacuje na svoje suučesnike – može se
pretpostaviti, na gospodina grofa Frankopana. Vezano uz drugo kaže da je pismo vlaškom
episkopu iznuđeno od njega, da ga on nije načinio i da de facto ne zna njegov sadržaj. Ja pak
smatram da je to sve prazan pristrani govor i nemogućnost da sâm smisli objašnjenje, no pritom
se, uz ostalo, također dade iščitati i da je u svim – ovim i onim – stvarima sudjelovao i gospodin
grof Frankopan, jednako kao i sâm gospodin grof Zrinski: ovaj to u potpunosti javno priznaje u
svojim iskazima, a ovdje, iz njegovog odgovora B, može se bar indirektno razabrati.
Sedmo: gospodin grof Zrinski ponovno ustraje u tome da je pisao u Gornju Ugarsku, i to s ciljem
da izbjegne opasnost, no ne želi pristati uz to da su se oni, stanovnici Gornje Ugarske, podigli na
takvo njegovo pismo. No, Vaša preuzvišenost i milostiva gospoda su sad iz gore spomenutog
saveza E uz ostalo razabrali da je između tri glavara u Gornjoj i Donjoj Ugarskoj, kao i u
Hrvatskoj – bivšega palatina grofa Wesselényja, Nádasdyja i grofa Zrinskog – sklopljen
neraskidivi savez, i da su si međusobno trebali pomagati. Stoga se ne može vjerovati ništa drugo
nego da su se stanovnici Gornje Ugarske temeljem njegovoga poznatoga vlastoručnog pisma –
gospodina grofa Zrinskog – zaista prihvatili neprijateljstava na koja su bili potaknuti, i da im
takvo iskazano neprijateljstvo nije ništa više oprošteno nego gospodinu optuženiku te da moraju
čekati svoju presudu jednako kao i dotični.
Nadalje gospodin grof, koliko razumijem, još jednom priznaje uvjete sadržane u prvom
očitovanju grofa Frankopana, no njih želi predstaviti ne kao zločin uvrede veličanstva, nego više
kao čin i grešku gluposti. To sad opet počiva na visoko razboritom sudu i prosudbi Vaše
preuzvišenosti i milostive gospode, koji se svakako trebaju zadržati na tako predloženim
uvjetima – ne pretpostavljaju li oni mnogo više ogroman zločin uvrede veličanstva nego čin ili
grešku gluposti?
Priznajem da su se takvi ustanci i nemiri budili i poticali i u prošlim vremenima, a da također
nisu bili popraćeni prikladnom kaznom urotnika. Na carskome dvoru, doduše, neki ministar
može biti nesklon gospodinu grofu Zrinskom u privatnom slučaju, no to razrješava Vaše carsko
veličanstvo, njegova nasljedna kraljevstva i zemlje, budući da nitko ne smije biti opterećen
tuđom mržnjom (l. ex causa. § 1 st. de poen.).
Također prihvaćam i tako visoko predstavljene zasluge obitelji grofa Zrinskog, kao i da je ona
stekla besmrtno ime temeljem svojih hrabrih djela, osobito protiv iskonskoga neprijatelja, no
ovakvi pokušaji kakve je svakako počinio gospodin grof Zrinski ne mogu im donijeti uspon,
nego će ih prije srušiti: ne bi li s razlogom trebalo snažno žaliti što je gospodin optuženik
odjednom, kao jednim udarcem, srušio tako sjajno ime i djela svojih predaka i cijele obitelji? Jer
ne živi onaj tko neslavno živi; nasuprot tome, ne umire onaj tko svojim potomcima ostavlja
izvrstan glas, jer 'vrlina i nakon groba živi'.
Gospodin grof Zrinski mogao je u svojim privatnim stvarima, ili slučajevima koji se ne tiču
javnih pitanja, pisati što i kome je želio. No, prema mojem mišljenju, nije imao pravo da
zaobilazi Vaše carsko veličanstvo u slučajevima ili stvarima koje se tiču javnih pitanja, najviše
carskoga Veličanstva i njegovih pokrajina i podanika, da se oslanja na strane moćnike, da nudi
ovo ili ono te da traži pomoć ili savjet u takvim neprikladnim stvarima, što sve gospodin grof
Zrinski u svojem često spomenutom pokušaju opravdanja B sâm priznaje. On je sâm morao lako
shvatiti da bi Njegovo carsko veličanstvo sigurno sâmo najrevnije pokušalo spomenute svoje
zemlje i ljude očuvati u mirnom blagostanju: neke privatne od općih državnih stvari umije
razlikovati kao slijepac boje, kao i uspostaviti i potaknuti neprimjerena savjetovanja, o kojima je
bolje nikada ne razmišljati nego ih se prihvatiti prije vremena. Tako gospodin grof još ni danas
ne vidi da iskonski neprijatelj nakon mira koji je s njim sklopljen 1664. godine nije dao ni
najmanje povoda, pa nije ni razmišljao o ratu ili neprijateljskom napadu na nasljedne zemlje
spomenutog previšnjeg Njegovog carskog veličanstva, izuzev onoga što gospodin optuženik i
njegovi suučesnici sami iznose i oko čega se on na sve načine trudio – dakle, nisu nepravedno
okrivljeni i tuženi za grijeh uvrede veličanstva.
Također prihvaćam da, naime, postoji velika razlika između vojnoga i pravnoga znanja, te da
Marsov gojenac može biti dijelom najopakiji, a dijelom najvrliji. Ipak, ovdje se ne vidi da je
gospodin grof Zrinski iskoristio dobre vrline koje sâm za sebe pretpostavlja i da ih je želio
iskušati za Boga, domovinu, svojega gospodara i prijatelje – radije suprotno. To jasno prikazuju
i opće mnijenje, i djela i čini koje su on, gospodin grof, i njegovi suučesnici sami počinili.
Osmo: gospodin grof Zrinski ponovno priznaje ranije predstavljen savez i udruživanje koje je
sklopio s bivšim gospodinom palatinom, grofom Wesselényjem, no pokušava se opravdati time
da to nije bilo usmjereno protiv Njegova carskog veličanstva te da je [sporazum o savezu] sâm
ispravio kad je primijetio da se ulazi u prepisku s Turcima, pa čak i da ga je sâm objelodanio
Njegovom carskom veličanstvu. Takva bi obrana [bila] dobra i dovoljna da je gospodin grof
Zrinski ostao na tome i da u naredno vrijeme nije ništa drugo poduzimao. S obzirom da – kako se
uz ostalo može razabrati iz prve optužnice A – ipak nije ostalo na tome, nego se grubo griješilo
na druge načine, što će, kako je gore prihvaćeno, više razotkriti spisi podneseni protiv grofa
Nádasdyja, gospodin se grof ne može opravdati temeljem takvog objelodanjivanja zbog djela
koja su nakon toga uslijedila.
Deveto: slažem se s onim što sam [naveo] u svojoj prvoj optužnici pri pozivanju na nacrt ili neke
uvjete, ovdje F, te se ne želim više zadržavati na sâmoj tako mrskoj stvari. Ujedno, ipak ne želim
vjerovati da gospodin grof Zrinski kao glavar ili vođa saveznika o tome ništa nije znao. Dotični
sad može u pokušaju da se obrani navesti uljepšanih izlika koliko god želi, [ali] stvar govori
sama po sebi: nategnute obrane nemaju mjesta tamo gdje im se očigledno suprotstavlja istina.
Kao što sad gospodin grof na netom spomenuti nacrt, ili eventualno postavljene uvjete F želi
odgovoriti svojim neznanjem, jednako se tako – kao deseto – izopačeno počeo braniti i protiv
čistopisa naputka G, no to ne može biti prihvatljivo jer je u stvari istina da je spomenuti
neodgovorni naputak u međuovisnosti te je morao poteći od gospodina optuženika, s obzirom da
je s tim naputkom Bargilio – ili lažnim imenom opat Palmerini – ne samo putovao u Poljsku na
kraljevski dvor, nego je i tamo njemu – gospodinu grofu Zrinskom – napisao priloženi izvještaj
H, te se u njemu pozvao na naredbu koja mu je dana. Uz to je gospodin grof Frankopan u svojem
također traženom odgovoru o klevetničkom naputku, osim ostaloga, napisao konkretno sljedeće
riječi: „S obzirom da ja spomenuti naputak ni u kojem slučaju nisam sastavio, nego sam ga – u
skladu s mojim danim iskazom – na nagovor grofa Zrinskog samo preveo na talijanski temeljem
njegovog sastavka na hrvatskom, pa sam čak u tom prijepisu izostavio grublje uvrede, a potom
sam [ih] pak na njegovo traženje (naime, grofa Zrinskog) vlastitom rukom na margini ponovno
morao uvrstiti: tu sam se stoga ponio neoprezno što sam se ikada prihvatio takvoga prijevoda, ali
nisam isti sastavio iz vlastite glave,“. Tako [kaže] Frankopan.
Iz toga je lako zaključiti tko je bio, i jest, autor gore spomenutog prokletog naputka te neistinitih
i neodgovornih uvreda, kleveta i najstrože kažnjivih objeda koje su u njemu sadržane, i
pretpostavljaju li zaista takve jako grješne povrede protiv samoga vladara formalni zločin uvrede
veličanstva. Sigurno je ipak da takav grijeh treba suzbiti barem izvanrednom kaznom zbog
žestine rečenog ili napisanog (cap. 1. ext. de Maledic.).
Jedanaesto: gospodin grof ponovno sâm izjavljuje da je tražio nekog poljskog podanika kojega je
želio poslati u Francusku, no ne želi pritom priznati da je to bilo u zloj namjeri ili usmjereno
protiv Njegova carskoga veličanstva. To bi, doduše, moglo biti tako, jedino što ovi netom
navedeni uvjeti F, prokleti naputak G i Bargilijevo očitovanje H te sve ostale riječi, spisi i djela
koje je gospodin grof Zrinski koristio i počinio u prethodnom razdoblju govore protiv njega, tako
da se iz svih njegovih čini i djela, koje je pokušavao dosad, prije nametnuta mu tj. određena mu
pritvora, ne može pretpostaviti ništa osim zla. Zbog toga se zaista morao bolje i više opravdati:
naime, onaj tko je jednom zao uvijek se smatra takvim, ponajviše pri istoj vrsti zlodjela, dok se
ne dokaže suprotno.
Dvanaesto, i pisma te pisane isprave koje je spalila gospođa Zrinski gospodin grof prikazuje na
svoju vlastitu štetu, također sasvim netočno i u protivnosti s pravnom pretpostavkom. To što je
ona, gospođa grofica, žrtvovala Vulkanu sve spise, zadužnice i slične dokumente, protivi se
razumnom razmišljanju, ali on bi – gospodin grof, kao i ona, mogli iz toga imati vlastite koristi.
No, i samim time što on priznaje spaljivanje određenih pisama može ojačati vrlo čvrstu
pretpostavku da takva pisma nisu sadržavala ništa korisnoga ni dobroga.
Na kraju dolazi gospodin grof Zrinski do gospodina grofa Frankopana, želeći prije svega
istaknuti navodnu nesklonost među njima. No, to se ne može iščitati iz dokumenata, nego upravo
suprotno – osobito iz pisma koje je navedeno u A, a koje je gospodin grof odaslao spomenutom
gospodinu grofu Frankopanu 21. ožujka 1670. i [onoga] što ovaj nadalje navodi u svojim
očitovanjima koje je podnio, iz kojih se može pojmiti snažno povjerenje kod obojice, ali ne i
manjak pouzdanja ili nesuglasice.
Nadalje, iz češće spominjane obrane koju je gospodin grof Zrinski iznio uzimam kao priznanje i
ovo gdje piše ove riječi: „Mnogo drugoga, što meni (naime, Frankopan) pripisuje, možda sam
uzrokovao, možda i sproveo. Međutim, ako smo obojica (N.B.) krivi: on je loše učinio čineći
takve stvari, a ja sam loše učinio povjeravajući mu se; čak se nisam povjerio, nego nisam odbio
vjerovati, itd.“ Iz toga se ponovno lako može iščitati povjerenje koje su imali jedan prema
drugome, kao i da su bili istinski ortaci u zločinu te da stoga moraju biti i ortaci u kazni.
O pismu koje je gospodin grof Orfej Frankopan napisao nekom Turčinu Ali-begu gospodin
optuženik također ne želi ništa znati, ali pristaje ipak uz to da je spomenutom gospodinu grofu
Orfeju dao neke naredbe te da mu je zapovijedao. Zbog toga nije za vjerovati da bi gospodin grof
Orfej sa spomenutim Ali-begom vodio takvu prepisku bez prethodnog znanja svoga glavara.
Jednom riječju, sve su opravdane pretpostavke usmjerene protiv gospodina optuženika toliko
dugo i jako dok nedužnost ne bude dovoljno osvjedočena, što se sad ipak, kod tako dobro
utemeljene stvari, za gospodina optuženika čini nemogućim.
Ono što sam protiv gospodina grofa Zrinskog, uz ostalo, donio u često spominjanoj svojoj prvoj
optužnici A iz iskaza koji je dao njegov vlastiti sluga i bivši konjušnik Johann Rudolph Lahn, a
koji nadalje iz temelja pokazuje neprimjerene namjere koje je poduzeo gospodin optuženik,
dotični želi prikazati kao sudbinu te, ponovno, kaže sljedeće riječi: „Vidim da tu djeluje sudbina.
Doista, želio sam poslati nekog drugog, ali svi su spavali kao da ih je vino ubilo, samo je on
ostao trijezan“. Inače, ništa sadržajno ne odgovara niti priznaje da je ikada išta pregovarao s
gospodinom grofom Tattenbachom o takvoj pobuni. Sad se pak ovdje još jednom pozivam na
spomenutu svoju podrobnu optužnicu A i ono što je u njoj zaključeno: kad bi se ista temeljito
razmotrila sa svim priloženim nepobitnim dokazima, lako bi se pokazalo – u to nimalo ne
sumnjam – da se isprazan odgovor gospodina grofa ne treba smatrati dovoljnim, nego prije
glupim odgovorom, umjesto [da se smatra] sudbinom što je grofu Tattenbachu poslao
spomenutog Rudolpha, a ne nekog drugog. Kad bi se gospodin grof samo malo mogao osvrnuti
na savez koji je već sklopljen prije nekoliko godina s nekim saveznicima u Donjoj i Gornjoj
Ugarskoj, na odašiljanje svojega kapetana Bukovačkog zajedno s Pogledićem i Berislavićem u
Tursku, na pismo datirano s 21. ožujkom koje je poslao sudioniku grofu Frankopanu, kao i na
ona pisma koje je 10. i 20. rečenog mjeseca ožujka poslao savezniku gospodinu knezu
Rákóczyju, pa i na svoje vlastito priznanje u tom istom paragrafu, gdje priznaje da je Rudolphu
Lahnu naredio da se javi gospodinu grofu Tattenbachu riječima „ako te bude pitao o ovom
pokretu, slobodno reci da mu se nije potrebno ničega bojati. Mogao bi mu ispripovijedati (N. B.)
o turskim obećanjima“, itd. Stoga ne vjerujem da si je ono što je iskazao njegov bivši konjušnik
zamislio kao sudbinu, a još manje da s grofom Tattenbachom nije bio u nepravednom dogovoru i
da mu nije ništa povjerio o svojoj planiranoj bezbožnoj namjeri. Prema tome, s obzirom da stvari
tako stoje, ne može se dopustiti niti da se niječu ova toliko jasna i očigledna najgora djelovanja,
a kamoli da se gluposti dopuštaju prikazati kao sudbina; još se manje može reći da se ništa nije
pokušalo protiv Njegovog carskog veličanstva, nego da se željelo zaslužiti njegovu milost.
To što je gospodin grof Zrinski, prema vlastitoj izjavi, toliko bio užasnut svojom namjerom kad
je shvatio da toliko puno naoružanih ljudi ide u pohod protiv njega i da je izgubio carsku milost,
premalo je da bi ga odriješilo, jednako kao što mu malo pristoji da samo i pomisli na takvu
pobunu, a još manje da u to uloži sve snage i da je pokrene. Gospodin grof ponovno priznaje
gore navedeno pismo datirano s 21. ožujkom koje je odaslao gospodinu grofu Frankopanu, no iz
toga se prema njegovom nevjerojatnom navodu ne može iščitati da je on htio obeshrabriti
spomenutog gospodina grofa Frankopana, nego radije [da ga je htio] pokrenuti i potaknuti.
Zaključno se gospodin grof želi umiliti time da je svojim grijesima ne samo Njegovom carskom
veličanstvom donio velike koristi, nego i da mu je time pružio najveću čast: neovisno o
napredovanjima i uzdizanju njegova roda koje su mu Turci obećali i koje mu, prema njegovom
mišljenju i navodu, nitko nije mogao zapriječiti, on se preponizno bacio pred noge Njegova
carskog veličanstva i prezreo takva turska obećanja, čime se pokazao poput jedinstvena uzora
pokornosti na koji se treba ugledati, i sada pada pred prijestoljem spomenutog previšnjeg
Njegovog carskog veličanstva i preponizno moli milost, jer „ne hvale se milošću pravedni, već
grešnici, itd.“.
Odgovarajući na to želim ukratko izvijestiti da se gospodin grof slabo može hvaliti tom
navodnom pogodnošću i ugledom koje je isposlovao jer najviša briga i pravovremeni savjet traže
da Njegovo carsko veličanstvo primijeni veliki trud i trošak u suzbijanje i uklanjanje
neposrednog zla, i da bi bez svake sumnje Njegovom carskom veličanstvu bilo mnogo povoljnije
i ugodnije da gospodin grof Zrinski, zajedno s ostalim suučesnicima, nikada nije ni pomislio na
svoju neizrecivo strašnu namjeru i preopasni prevrat, i da nije probudio tako očigledno opsežan
nemir i ustanak, koji se još mora smirivati.
S obzirom da je u mojoj prvoj optužnici A, uz ostalo, ne samo iscrpno opisana više puta
spominjana nekršćanski planirana namjera gospodina grofa Zrinskog te ogroman zločin uvrede
veličanstva koji iz nje proizlazi, nego je i uvelike pokazana dijelom očiglednošću činjenica,
općim znanjem i javnim mnijenjem, a dijelom i putem tada uvedenih vlastitih priznanja, pismenih
i usmenih dokumenata od slova B do uključivo X, te da je to sve, uz ostalo, nadalje protumačeno
Nádasdyjevim spisima koji su mi ex post facto odlukom proslijeđeni i koji se tiču istog ovog
gnjusnog predmeta, i ovime se želim izričito na to pozvati, kao i s obzirom da sad gospodin
optuženik nijednim čvrsto utemeljenim argumentom nije opovrgnuo moju dobro utemeljenu
optužnicu A, niti je mogao pokazati svoju nedužnost te je stoga samim time priznao spomenuti
ogroman zločin, stoga je ovime ponovno dostatno odgovoreno na ono što je gospodin optuženik
dodao gore u B doslovno, samo nabacujući bez ikakve potvrde ili dokaza, i to većinom drsko, a
ostalo što je Njegovo carsko veličanstvo premilostivo obećalo gospodinu optuženiku i koliko će
mu oprostiti meni je nepoznato te pripada samo netom spomenutom previšnjem Njegovom
carskom veličanstvu.
Stoga želim u svemu i po svemu preponizno ponoviti svoj zahtjev postavljen pod A, a svemu
onome na što se gospodin optuženik u pokušaju pisma opravdanja B doslovno još pozvao, a
nisam spomenuo ili smatrao vrijednim odgovora, ovime proturječim općim pravnim i
činjeničnim postavkama i onime što je iz toga izvedeno. Pritom se i nadalje preporučujem za
postupanje po pravu i pravdi uz očuvanje sviju prava.
Vašoj preuzvišenosti i milostivoj gospodi prepokorno ponizan
Georg Frey, doktor prava, komorski prokurator Donje Austrije

[Odluka na poleđini]:
Ovaj odgovor ili završni podnesak u izvornom obliku dostaviti zatočenom grofu Zrinskom radi
njegovog daljnjeg odgovora ili protupodneska koji nepogrešivo treba podnijeti u uobičajenom
sudbenom roku.
Po nalogu carskoga delegiranog suda u Beču, 14. veljače 1671. J. J. Krumbach

77. Replika tužitelja na odgovor Frana Frankopana, 14. veljače 1671.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 317, konv. A, sine fol.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 606, str. 448.-464.

Visokopoštovanoj gospodi tajnim carskim dvorskim savjetnicima, savjetnicima Dvorskog ratnog

vijeća i savjetnicima Donjoaustrijske uprave i imenovanim delegiranim sucima rimskog carskog,
a u Ugarskoj i Češkoj kraljevskog veličanstva, nadvojvode austrijskog itd.: dodatno zapovjeđena,
dobro utemeljena replika i završni podnesak koji je sastavio Georg Frey, doktor obaju prava,
previšnje imenovan savjetnikom i donjoaustrijskim prokuratorom Njegovog carskog veličanstva
protiv grofa Franje Frankopana, grofa tržačkog itd..

Visokopoštovani tajni carski savjetnici rimskog carskog veličanstva, a u Ugarskoj i Češkoj

kraljevskog veličanstva, nadvojvode austrijskog, našeg premilostivog gospodara i zemaljskog
kneza, savjetnici Dvorskog ratnog vijeća, savjetnici Dvora i Donjoaustrijske vlade, te delegirani
suci određeni u tom pitanju itd.; visokorođena, plemenita, uzorita i učena gospodo!
Milostiva gospodo, itd.! Na moju je optužnicu A u predmetu zločina uvrede veličanstva, dobro
utemeljenu u pravu i činjenicama, koju sam napisao po zapovijedi i koja mu je obznanjena, Fran
Frankopan, grof tržački, primjereno predao svoj pokušaj opravdanja ili odgovor B i postavio ga
na dvije razine – s jedne strane se najrevnije potrudio odgovoriti na moju netom spomenutu
dobro utemeljenu optužnicu i pobiti je; s druge je pak strane naširoko istakao trud i brigu koje je
pri djelu za koje je optužen uložio za dobro posvećenog carskog veličanstva te njegovih
nasljednih zemalja, kao i vjernost koju je na druge načine iskazao, uz također znatne zasluge
svojih predaka te je zbog toga prepokorno molio da mu se premilostivo ukine tako dugotrajno
teško zatočenje, vrate njegova dobra i službe, kao i da ponovno preuzme i pridobije raniju carsku
naklonost i milost. To mi je sve proslijeđeno sa zapovijedi da to dobro proučim i potom se javim
gospodinu predsjedniku ovog visokopoštovanog carskog delegiranog suda određenog u ovoj
stvari radi daljnjih naredbi. Pošto sam to učinio, bilo mi je milostivo naređeno da ukratko
odgovorim na netom spomenuto pismo opravdanja B i time u konačnici i zaključim. Ovime tome
želim najpokornije udovoljiti te se s tim ciljem prije svega pozvati na spomenutu svoju dobro
utemeljenu kaznenu optužnicu A: iz nje sam za priznanje uzeo sve što spomenuti gospodin grof
Frankopan dijelom svojevoljno priznaje i ne opovrgava prikladno, a dijelom ono što usprkos
svom uloženom trudu i revnosti nije mogao pobiti ni u cijelosti ni djelomice. S obzirom da se
dotični navedenom svojom uljepšanom obranom i podneskom B poziva na moju predočenu prvu
optužnicu A putem šest detaljnih točaka te je postavlja na dvije razine, i ja je želim ukratko
opovrgnuti odgovarajući i zaključujući prema zadanom redoslijedu te pokazati da iz nje ne može
slijediti očekivano razrješenje ili opravdanje, nego bi ona, htio – ne htio, morala ukazivati na
očigledno počinjen zločin, a da de facto već dijelom na to i ukazuje.
U tu svrhu pak osobito i prije svega uzimam za priznanje to što [kaže da] na spasu vladara i
cara te na njegovom spokoju počiva spas i spokoj čitavoga svijeta i carstva, kraljevstava i
pokrajina, a pri njegovoj uznemirenosti ili smrti stanje čitave države biva uznemireno, ugroženo i
oslabljeno te konačno u potpunosti propada: stoga se bez oklijevanja ne može zanijekati da onaj
tko nešto snuje protiv vladara ili bilo koje države, ili pristaje uz spletkare, udružuje se te im
pomaže djelom ili savjetom, najteže griješi pred Bogom i zapada u gnjusan zločin uvrede
veličanstva, i božanskog i ljudskog (prema onome što iznosi Carpzov u pract. criminal. part. 1
quaest. 41. N. 1). Također [uzimam za priznanje] i to što često spominjani gospodin grof
Frankopan ne može ni poreći ni bez povrede istine zanijekati da je pravovremeno znao za
gnjusne spletke gospodina grofa Zrinskoga protiv njegovog premilostivog cara, kralja,
zemaljskog kneza i gospodara: dotični je čak savjetovao i pripomogao tome; dakle, postao je
suučesnikom u spomenutom gnjusnom grijehu te se stoga podvrgnuo primjerenoj kazni (per l.
quisquis § id quod 6. Cod. ad l. Jul. Maiestatis). Štoviše, kao treće, nije mogao opovrgnuti niti
svoje vlastito pismo C kapetanu Gašparu Čolniću datirano s 9. ožujkom, niti priloženo [pismo]
D koje je tada jednom njemu, gospodinu grofu Frankopanu, dao odaslati gospodin grof Zrinski
21. istoga mjeseca ožujka, nego je, htio – ne htio, to sve morao priznati. To sve, na svaki mogući
način, uzimam za priznanje, uz vlastita priznanja gospodina grofa već iznesena u prvoj optužnici
A, kao i očitovanja E, F i G, te oba iskaza konjušnika grofa Zrinskoga H i J te [onoga] što je sâm
gospodin grof Zrinski uz to također priznao u K i L i uz sve ono što koristi pri baratanju
nepobitnim dokazima. Također, kao četvrto, ponovno [uzimam za priznanje] osobito to što
optuženi gospodin u svojem drugom iskazu M, a osobito u odjeljku „U Čakovcu [itd.]“ i
narednoj zagradi „priznaje svoju krivnju“ što je „bio toliko besraman i drzak da je na kraju (N.
B.) pristao – prividno kao i ranije i (ako se može vjerovati) ne za stvarno – na, napose, osvetu
Štajerskoj iz inata i radi većega poštovanja prema njemu osobno“.
O tome [postoje] sasvim jasne potvrde i neoborivi dokazi koji su izloženi, iako se više puta
spominjani gospodin grof Frankopan u svojem odgovoru B, dopuštenom mu posebnom carskom
milošću, revno potrudio da donekle opovrgne rečenu moju dobro utemeljenu optužnicu A te
istakne svoju nedokazanu nedužnost nagomilavši neke uljepšane izlike, što sve ni izdaleka ne
može biti ni odgovarajuće ni dostatno, tim više što on odmah na početku svojeg pokušaja pisma
opravdanja B i sâm smatra boljim i uputnijim da se prepokorno podvrgne carskoj milosti i
blagosti nego da se brani od svojeg jasnog i očevidnog grijeha. Pritom sâm priznaje da na
Njegovom carskom veličanstvu počivaju dobrobit i blagostanje njegovih podanika, nasljednih
kraljevstava i zemalja te da se onaj koga se tereti zbog zločina uvrede veličanstva i pred
državnim sudovima zasluženo smatra krivcem. Stoga samim time njegovo vlastito priznanje može
– prema mojem mišljenju koje nije utemeljeno na pravu – ukazati na to da se spas i spokoj čitave
države također temelji na spasu vladara i njegovu spokoju te da najstrašnije griješi onaj koji na
bilo koji način nešto snuje ili pokreće protiv njegova premilostivog cara, kralja i zemaljskog
kneza.
Ja sam pak, kao drugo, u A sasvim opravdano imenovao gospodina grofa Frankopana krivcem za
uvredu veličanstva, i to među ostalim iz razloga što je dotični posjedovao točne vijesti i saznanje
o gnjusnom strančarenju i spletkama gospodina grofa Zrinskog – ako ne odmah na početku, onda
ubrzo potom pa stoga i pravovremeno, no to je također zatajio i nije razotkrio te mu je takvo
počinjeno djelo između ostaloga sasvim jasno i višestruko stavljeno na teret u A, osobito na
temelju njegovog vlastitog pisma C te pisma gospodina grofa Zrinskog D, kao i raznih vlastitih
očitovanja i iskaza koje su dobrovoljno dali netom spomenuti gospodin grof Zrinski i njegov
konjušnik, gore E, F, G, H, I, K, L, M . S tim u vezi gospodin grof Frankopan usuđuje se,
međutim, dijelom nijekati takvo nesumnjivo saznanje, dovoljno dokazano pod A, a dijelom i
zabašuriti tvrdeći da mu gospodin grof Zrinski nije ništa povjerio o svojoj nakani i da je on samo
pretpostavljao sumnjajući.
Sad pak, kad bi se prije svega razložno pročitalo i razmotrilo prvo očitovanje E njegovo,
gospodina grofa Frankopana, te se u njega dublje udubilo i upustilo, tada se iz tog prvog
očitovanja E, kao i pod F, te njegovog pisma C i [pisma] gospodina grofa Zrinskog D, štoviše i
iz raznih iskaza, vrlo precizno može pojmiti i iščitati utvrđeno znanje i pravovremeno saznanje o
najgoroj namjeri Zrinskog, pa tako onda gospodin grof u svojem više puta spomenutom
očitovanju E na početku, gdje niječe da je imao saznanja o odašiljanju Bukovačkog u Tursku,
odmah potom na podcrtanom mjestu priznaje riječima: „međutim, vrativši se kući nakon dva ili
tri tjedna prvo sam (N.B.) od dopisnika iz Turske dobio izvještaj o njihovom nepromišljenom
poslanstvu”, a slično i na drugom podcrtanom mjestu ponovno riječima: “U međuvremenu je
pristiglo pismo gospodina Bukovačkog, napisano iz Soluna, koje je poslao u Zagreb po dvojici
kapetana, naime po gospodinu Maleniću i gospodinu Čolniću; (N. B.) i mene su se najvećom
brzinom pobrinuli pozvati onamo”, i više na istom mjestu; kao treće, također i na trećem
podcrtanom mjestu, ponovno riječima: „kad je sa sigurnošću dojavljeno da je gospodin
Bukovački već pristigao u naše krajeve, on je – naime, grof Orfej Frankopan – odmah poslan
natrag [s porukom] neka se ja bez gubljenja vremena, ostavivši sve ostalo, osobno sastanem s
njim“, i više također tamo; te ponovno kod četvrtog označenog mjesta s isto takvim riječima:
„Stigao sam u Čakovec, gdje je grof ban, već otprije siguran u moju vjernost, izložio svoju
namjeru u ovakvom obliku: 'Moj preljubljeni gospodine brate!, itd.'“ Napose pak, kao peto, kod
idućeg podcrtanog mjesta i narednih uvjeta „o kojima je Bukovački bez sumnje“ pregovarao i
zaključio „u ime Zrinskoga i sudionika“, toliko neizrecivih koliko i zločinačkih te krajnje
pogubnih za posvećeno carsko Veličanstvo i cjelokupno kršćanstvo: uistinu, njegovo – gospodina
grofa Frankopana – često spominjano prvo očitovanje E, kao i [ono] pod F, mogu otkriti i
bjelodano pokazati da je on svakako imao dovoljno saznanja o nekršćanskoj namjeri grofa
Zrinskoga da u to nitko, osim ako je glup ili nepovjerljiv, ne posumnja. Stoga najpokornije
molim da se pročitaju oba ta očitovanja E i F, kao i njegov poseban dobrovoljni iskaz datiran s
13. kolovoza 1670.
To nesumnjivo i svakako dovoljno saznanje o navedenoj najpogubnijoj spletki nadalje potvrđuje
i potkrjepljuje navedeno pismo C datirano s 9. ožujkom prošle 1670. godine koje je on –
gospodin grof Frankopan – uputio gore predstavljenom kapetanu Gašparu Čolniću, a uz to i
[pismo] koje je gospodin grof Zrinski odmah potom, 21. istoga mjeseca ožujka, dao odaslati
njemu – gospodinu grofu Frankopanu, pod D. Najpokornije molim da se još jednom s osobitom
pozornošću poslušaju oba ta pisma, da se ona sveobuhvatno uzmu u obzir te da se procijeni s
kakvim je srdačnim veseljem i zadovoljstvom duha gospodin grof Frankopan zahvaljivao
gospodinu Bogu što su (N.B.) ljudi onamo upućeni pristigli iz Turske s tako dobrim učinkom,
kao da bi proklete točke o kojima je Bukovački pregovarao i koje je zaključio bile zaista tako
povoljne za opću stvar. Osobito valja u predočenom pismu C s još većim promišljanjem
sveobuhvatno uzeti u obzir da gospodin grof Frankopan u njemu otvoreno priznaje (N.B.) da je
od glavara, naime grofa Zrinskog, primio pismo da se odmah treba zaputiti onamo jer bi se
odmah morali podići, te da će zbog toga danju i noću žuriti onamo kako bi oni čim prije započeli,
kao i ono što je gospodin grof Frankopan dalje pisao previše se razmećući i hvalisajući. Upravo
iz tog pisma C gospodina grofa Frankopana, te iz toga što je on prije toga primio pismo od
glavara, može se posve bjelodano zaključiti da on nije – kao u njegovom neutemeljenom navodu
kod idućeg podcrtanog mjesta D u prvom očitovanju E –o namjeri grofa Zrinskoga saznao tek od
Malenića i Čolnića u Zagrebu, nego da je o tome uvelike znao već i ranije te da neoporecivo stoji
ono što je gospodin grof Zrinski iskazao i priznao u svojem prvom iskazu K na upit 42: da je
dotični njemu – gospodinu grofu Frankopanu – sve otkrio u Zagrebu i Ozlju ubrzo nakon što je
često spominjani gospodin grof Frankopan pristigao iz Beča, a njegova supruga, gospođa grofica
Zrinski (notandum) iz Ugarske, još prije Nove godine, te da je on potom objeručke prihvatio
stvar, a da je sve to uzrokovalo kako ono što se zaista odvilo, tako i ono što se trebalo dogoditi.
Stoga to sve itekako u potpunosti otkriva i nudi ranije predstavljeno pismo C gospodina grofa
Frankopana.
Uzevši to sve zajedno u obzir, ne želim se više zadržavati na utvrđivanju ili daljnjem dokazivanju
da je gospodin grof Frankopan nesumnjivo pravovremeno i dovoljno znao o zlonamjernoj nakani
i planu Zrinskoga, nego se ovime želim pozvati na ono što sam u vezi s tom točkom uz ostalo
iznio u prvoj optužnici A. S obzirom da je stoga iz svega toga [njegovo] navedeno pravovremeno
saznanje sasvim bjelodano, pa i da su mu to štoviše prema vlastitom priznanju prenijeli gospođa
grofica Zrinski te oba kapetana Čolnić i Malenić, te da se ono, s druge strane, ne može zanijekati
osim snagom one otrcane izreke: „ako si počinio, zaniječi“, takvo poricanje nije održivo u
[ovom] toliko notornom slučaju, jer je istinito i u stvari neporecivo ostaje istinito da je često
spominjani gospodin grof Frankopan svakako dovoljno, ako ne i previše bio svjestan mnogo
isticane planirane i prema Bogu i svijetu neodgovorne spletke grofa Zrinskoga protiv posvećenog
carskog veličanstva, njegovih nasljednih kraljevstava i zemalja, te da je također već i zbog toga,
što kao vazal i podanik Njegova Veličanstva nije razotkrio taj gnjusan zločin uvrede veličanstva,
uistinu pristupio njemu te se na njega obvezao, pa prema tome potpada pod istu kaznu kao i
ostali suučesnici.
Treće, od toga se ne može odriješiti praznim izlikama gore u B, navodeći da ništa nije znao o
odašiljanju Bukovačkog u Tursku i da nije ništa mogao saznati od grofa Zrinskog, te da je čak i
dotični u svojem prvom iskazu K na upit 45 sâm izjavio da je Bukovački odaslan između dana
sv. Martina i sv. Katarine te da su o tome znali samo Pogledić i Berislavić te da stoga njemu u
korist ide presumpcija da nije znao. To, kažem, gospodinu grofu ne pomaže u opravdanju jer je, s
jedne strane, dotični već ranije rečenim uvjerio u nesumnjivo pravovremeno saznanje o tome, a s
druge strane i grof Zrinski u navedenom svojem iskazu K to ne samo izričito priznaje na upit 42,
nego još nadalje u istom tom [iskazu] na upit 45 tvrdi da, doduše, ispočetka Gerezi, Črnkoci i
Gotal nisu znali ništa o takvoj njegovoj namjeri, nego [su saznali] tek na kraju, nakon što ih je
markiz (N. B.) pridobio na njegovu stranu te da su se potom ponudili za sve. Nadalje, iz
navedenog iskaza K i rečenog upita 45, upravo toga da je gospodin grof Frankopan spomenute
Gerezija, Črnkocija i Gothala pridobio na stranu gospodina grofa Zrinskog, neporecivo slijedi da
je on – gospodin grof Frankopan – morao ranije imati nesumnjivo saznanje o često navođenom
strančarenju i spletkarenju grofa Zrinskog: stoga se opravdano isključuje presumpcija neznanja
ondje gdje je znanje toliko očito dokazano (l. verius 21. ff. de probat. na temelju argumenata iz
suprotnosti).
Četvrto, optuženi je nadugačko i naširoko započeo poricati saznanje o nezakonitom djelovanju te
se pokušao time opravdati. Stoga se želi i braniti upravo na temelju toga i reći da nije bio dužan
Vašem carskom veličanstvu otkriti ili pravovremeno objelodaniti često spomenutu gnjusnu
spletku čim je za nju saznao iz razloga što je, prema njegovom mišljenju, nije mogao dokazati, te
da bi se samim time doveo u neposrednu opasnost (prema Gómezu, Angelu, Giuliu Claru, Pérezu
i ostalim autorima navedenima u B na citiranim mjestima). Ja se pak ne želim dulje zadržavati
na toj točci, nego se radije odmah pozivam na čisti pravni izvor (Cod. ad leg. Jul. Mattis.), gdje
su riječi sljedeće: „jer ćemo onoga, tko pri nastajanju pokrenute odmetničke stranke, potaknut
težnjom za istinskom hvalom, izda pokrenutu odmetničku stranku, obdariti nagradom i čašću; a
onaj tko bi se priključio odmetničkoj stranci, ako razotkrije tajna savjetovanja, pa makar kasno,
ali dok su još nepoznata, smatrat će se dostojnim samo odrješenja i oprosta.“ Iz toga
zaključujem: dakle, onoga tko nije otkrio odmetničku stranku niti na početku niti usred provedbe
nezakonitog djelovanja, nego ju je prema svojim mogućnostima unaprijeđivao, djelom i savjetom
sudjelovao u njezinu napretku prema svojim snagama, ne samo da ne treba obdariti čašću ili
nagradama, niti bi on bio dostojan oprosta, nego treba biti podvrgnut dostojnoj kazni kao istinski
suučesnik i krivac u zločinu uvrede veličanstva, kako bi se „zli bojali griješiti zbog straha od
kazne“. Više se ne može nazivati objavom ono što je optuženi gospodin pružio tek s E i F, post
festum i prekasno, jer ni njegov namjeravani strašan i gnjusan poduhvat, kao ni onaj gospodina
grofa Zrinskog, nisu više bili tajnom, nego su izbili u javnost i postali poznati, a on uostalom nije
ni iskaze E i F dao dobrovoljno, nego ih je morao dati, htio – ne htio.
Time sad propada i ono što gospodin grof Frankopan, uz navođenje mišljenja više autora i
pravoznanaca, nadugačko i naširoko pobijajući iznosi protiv Bartolova mišljenja (in l. utrum
vers. isto tako za onoga koji je imao saznanja ad l. Pompeji ff. de paricid., gdje on iznosi da se
podanika ili vazala, koji je imao znanje o uroti protiv vladara, kažnjava kao i krivca uvrede
veličanstva), te kaže da dobrohotnije mišljenje, suprotno Bartolovu, smatra sljedeće: naime, da
je onaj tko zna da bi ovaj ili onaj zločin mogao biti počinjen dužan to otkriti ako može dokazati,
a da on nije niti znao za namjeru gospodina grofa Zrinskog, niti ju je mogao dokazati te da prema
tome nipošto nije bio obvezan da razotkrije.
Da to ukratko i iz temelja pobijem: prvo, već je višestruko pokazano da je imao saznanje, a, kao
drugo, Bartol na citiranom mjestu ne tvrdi da se jednostavno smatra dužnim otkriti zločin svatko
tko zna, nego [tvrdi] da njegovo mišljenje treba svesti na određenu pretpostavku i ubrojiti samo
neizmjerna zlodjela, te iznosi sljedeće riječi: jer naravno ‟da se nikoga ne treba kazniti samo
zbog znanja, osim kada zločin treba biti počinjen protiv osobe čijoj je vlasti podložan, kao kad
sluga ima saznanje o smrti gospodara” (per l. 1. § servus ff. ad Sylli.), ili ‟u slučaju sina, ako je
imao saznanje o smrti oca” (l. 2. ff. ad I. Pompei de parricid.).
Isto tako (kaže Bartol),‟o vazalu, koji je imao saznanja (notandum!) o nemirima u državi” – i
ovdje ne treba Bartola tako jako koriti, a još manje tako ishitreno tvrditi da spomenuti Bartol
zbog navedenog mišljenja treba snositi kazne u paklu jer tekst (in d. l. utrum ff. ad l. Pompei de
parricid.) izričitim riječima tvrdi i kaže: pa se tako i onima koji su bili svjesni, čak i stranci,
treba odrediti istu kaznu, itd.
Utoliko je opet dostatno [potvrđeno] i bjelodano da je gospodin grof Frankopan pravovremeno i
dovoljno znao o gnjusnom odmetništvu i uroti Zrinskog protiv carskoga veličanstva i njegovih
nasljednih pokrajina, te da ih nije smjesta otkrio nego je sâm pomogao savjetom i djelom. Stoga
je po pravu sigurno da je zaradio i zaslužio istu kaznu kao i grof Zrinski.
Gospodin optuženik ne može se obraniti ni izlikom da nije mogao dojaviti spomenutu spletku
grofa Zrinskog iz razloga što je nije mogao dokazati te da stoga zbog manjka dokaza nije imao
razloga podvrći se osobnoj neposrednoj opasnosti po svoje tijelo, jer je tu iznimku na koju se
pokušao pozvati sasvim lijepo objasnio Johann Brunneman u svojem komentaru uz Kodeks (ad
d. l. quisquis § 6 cod. ad Jul. Mattis.) te pokazao dva načina na koja bi se mogli otkriti takvi
neizmjerni zločini: naime, način objave posredstvom optužbe i drugi, posredstvom upozorenja tj.
dojave. Stoga je gospodin grof Frankopan, kad već zbog straha od opasnosti i dokazivanja nije
ni htio ni mogao objelodaniti često spominjanu spletku grofa Zrinskoga posredstvom optužbe,
trebao je bar posredstvom upozorenja ili obične dojave primjereno nagovijestiti te tim načinom
objelodaniti, s čim se slažu Menoc (de arbit. iud. casu 355 no. 9, 10 i sljedeći, posebno no. 18),
Anton Gabriel (lib. 7 conclus. commun. vet. no. 5), Bachoff (in Treutl. vol. 2 disput. 32 thes. 1 lit.
F) te općenito svi autori koje citira druga strana.
Time se sad sve ono što je gospodin optuženik [navodeći] mjerodavne stručnjake opsežno iznio
u svoju obranu zbog činjenice da nije otkrio može temeljito osporiti i pobiti. Čak i Julius Clarus
(lib. 5 § fin. practic. criminal.), kojega gospodin grof Frankopan navodi u svoju obranu s ciljem
da [pokaže da], naime, onaj tko zna nije dužan otkriti, sâm pristaje uz Bartolovo mišljenje na
navedenom mjestu pod točkom 2. na kraju te kaže ove riječi: „pristajem, dakle, uz Bartola u dva
ranije navedena slučaja, tj. u raspravi, ako se čini protiv osobe vladara ili njegova položaja.“
Na navedenom mjestu Julius Clarus piše odmah prije toga također ukratko i ove riječi: „premda
se Bartolovo mišljenje na prvi pogled čini s jedne strane vrlo strogim, ipak s druge sadrži mnogo
pravednosti; jer kako bi vladar mogao imati povjerenja u svoje podanike, kad ne bi sigurnim
smatrao da će mu oni odmah dojaviti, ako bi jednom doznali da netko snuje nešto protiv njegova
života ili države, itd.“
S tim se itekako slaže i Pérez na kojega se gospodin optuženik sam poziva za svoje opravdanje
(Cod. ad l. Jul. Mattis. no. 11.), a koji kaže: „treba pripaziti da se tim sudom obuhvaća ne samo
počinitelje zločina, nego i pratioce, pomoćnike, (N.B.) one koji su znali i njihove sinove, osim
ako bi netko pri nastajanju pokrenute odmetničke stranke, potaknut težnjom za istinskom hvalom,
izdao odmetničku stranku u koju je primljen“. Iako Pérez na rečenom mjestu ne obavezuje na
optužbu nikoga tko takve neizmjerne zločine ne može u potpunosti dokazati, ipak daje na znanje,
uz ranije navedenog Brunnemana, ovo: da se takav koji zna, barem opominjući vladara ili
dužnosnika kojem prijeti opasnost neka se pričuva ovog ili onog, može pobrinuti za spas vladara
i države i na taj način razotkriti zavjeru; i kaže da je „kod zločina uvrede veličanstva jedinstveno
to, što je dovoljna čista želja ili pokušaj, pa makar ne imao učinka.“ Tako [kaže] Pérez, s kojim
sad, kao i s Brunnemanom, treba tumačiti sve što se tiče prava i iznesenih stanovišta stručnjaka,
jer na taj način, odnosno pomoću obične opomene, nitko ne može potpasti pod opasnosti torture
zbog nedostatka dokaza.
No, gospodin grof Frankopan u navedenom svojem spisu B, u odjeljku „Oba kapetana“ sâm nudi
razlog zbog čega je 12. ožujka došao u Čakovec gdje je saznao za točke koje je naznačio u
svojem prvom očitovanju, o kojima je Bukovački u ime Zrinskoga pregovarao i dogovorio s
Turcima: prisjeća se odmah potom da mu je – prema vlastitom uvjerenju – iz osobne strasti
oduzeto zapovjedništvo Tounja, a da na drugo [zapovjedništvo] nije bio unaprijeđen. Stoga nije
bio samo pogođen velikim poniženjem, nego i propao između dva stolca, zbog čega on, kao
prvo, nije imao kontrolu nad prvim reakcijama, a uz to nije ni imao prilike da se odmah odrekne
njega – gospodina grofa Zrinskog – i suučesnika, te da je osim toga također bio uvjeren da je
stvar uslijed općeg mnijenja i bez toga već poznata na Dvoru, i time se gospodin grof i dalje
pokušava braniti. Kad bi se pak sad taj pokušaj obrane dublje ispitao i ispravno se odvagnuo, iz
njega se može dovoljno utemeljeno iščitati da je razlog njegove šutnje i izbjegavanja bio mnogo
više njegovo vlastito negodovanje nego pravno utemeljeni razlog, te se lako može zaključiti da
se, naime, grof Frankopan iz čistog gnušanja i duševnog gnjeva priključio gospodinu grofu
Zrinskom i pomogao na sve načine promicati njegov gnjusni plan, i to iz razloga što mu je
oduzeto zapovjedništvo u Tounju i što nije premilostivo bio unaprijeđen na drugo
[zapovjedništvo], pa je čak i instalacija koja je isposlovana uz velike troškove odgođena – kao da
bi to zaista, čak i ako bi tome hipotetski i bilo tako, bio dovoljan razlog da se uplete i pridruži
tako opasnoj i dalekosežnoj zavjeri protiv svojeg vladara i gospodara te da prema svojim
mogućnostima pomaže u njezinom promicanju; kao da, također, jednom zemaljskom knezu
zaista ne bi bilo slobodno da svoje darove i milost dodjeljuje prema vlastitoj volji – onome tko
mu je drag i podoban – i bi li taj službenik bio loš ako je gospodar dobar? Ako bi takva gnušanja
ili osjećaji bili dovoljni da se pomisli i drzne snovati tako gnjusna zavjera ili da se okalja njome,
kako bi onda jedan zemaljski knez, kralj ili car, mogao biti siguran od takvih spletki i zavjera,
budući da takvim dvorovima gotovo nikada ne manjka sličnih gnušanja i osjetljivosti? Prema
tome vladar nikad ne bi mogao biti siguran, nego bi svakog dana i časa morao biti izložen
opasnostima sličnih odmetništava.
Zato se gospodin optuženik ne može sasvim obraniti ni tako naširoko traženim razlogom po
prvoj reakciji, ni navođenjem pravnoga teksta (in l. qui ea mente ff. de poen. vel potius de furt.),
a ni time da se našao usred svega i da se toga nije brzo mogao osloboditi, jer je to sve itekako
premalo kajanja da bi se očistio od tako ogromnog zločina, a navedeni pravni tekst (in d. l. qui
ea mente) i sam osuđuje gospodina grofa riječima: „onaj tko je prisvojio nešto tuđe s tim
naumom, da stekne dobit, lopov je iako je promijenivši mišljenje to kasnije vratio gospodaru, jer
u takvom prijestupu nitko ne prestaje biti krivac zbog svoga kajanja“. Po tom pitanju sasvim
prikladno [valja] dodati da, ako se gospodin optuženik i želio povući nakon pokretanja zavjere,
promijenivši mišljenje malo kasnije, on ipak ostaje taj koji je bio u zavjeri za ubojstvo svoga
gospodara, prema rečenom razlogu, naime da u takvom prijestupu nitko ne prestaje biti krivac
zbog kajanja, osim ako potaknut težnjom za istinskom hvalom, odmah na početku, dok je stvar
još u tajnosti, izda, itd. (d. l. quisquis etc.).
Doduše, gospodin grof Frankopan hvali se da se neizmjerno trudio da dobrom politikom odvrati
ranije nastalu nevolju i da je objelodani razglašavanjem u Zagrebu te da pak pritom nikada nije
imao zlih primisli protiv Njegova carskog veličanstva ili njegovih nasljednih kraljevstava i
zemalja. Tome u prilog kaže da se bez namjere ne može okriviti za zločin uvrede veličanstva. No
to je sad takoreći zahtijevanje počela, i kad bi se nasuprot tomu postavilo ono što sam temeljito
iznio u svojoj navedenoj prvoj optužnici A, i što ovime ukratko ponavljam – da je, naime,
gospodin optuženik imao pravovremena saznanja o često spominjanom nekršćanskom planu
gospodina grofa Zrinskog, dijelom, i to kako je gore objašnjeno, prije svega od gospođe supruge
grofa Zrinskog te obojice kapetana Čolnića i Malenića, a dijelom pak, temeljem prvoga
očitovanja E i gore citiranog vlastitog priznanja u drugom ispitivanju koje je s njim provedeno, i
od samog grofa Zrinskog; [da je] temeljem oba ranije citirana pisma C i D, kao i iskaza grofa
Zrinskog i njegovog konjušnika H, J, K, L, M na citiranim mjestima, svim sredstvima, naime,
djelom i savjetom, pridonio još prije no što je Njegovo carsko veličanstvo naoružanom rukom
krenulo protiv ranije nastale nevolje i s predostrožnošću ju spriječilo te je i gospodina grofa
Frankopana, kao i gospodina grofa Zrinskog tako stjeralo u kut da nisu znali ni amo ni tamo pa
su se, htjeli – ne htjeli, morali predati u ruke svojega gospodara – ne bi se razumno moglo reći
da je ovdje gospodin optuženik odigrao dobru politiku, a još manje da zaista nije odmah srcem i
dušom pristao uz nekršćanski plan grofa Zrinskoga, jer ga dostatno optužuju često navođeni spisi
C i D, uz sve ranije spomenute spise, te jasno pokazuju da je gospodin grof Frankopan iznutra i
izvana, djelom i savjetom, na sve načine pridonio namjeri grofa Zrinskoga. No, onaj tko tako čini
i postupa ne primjenjuje kršćansku politiku, a ne može ni opravdati zlonamjernu zavjeru, pa
netom spomenuta politika prema svim okolnostima ne odstupa mnogo, niti je u suprotnosti
onome što časni otac Drexel doslovno piše (p. m. Phaetont. part. 1. cap. 22 § 3 fol. m. 466), o
Nikoli Machiavelliju: „čini mi se da to misli Ksenofont, da je neko umijeće zavaravanja nužno
ako se želiš uspeti na visoki vrh i postići neke značajne napretke“, (i dalje:) „smatramo da je
varka nužna svima, koji god pokušavaju narasti iz skromnih početaka i uspeti se na visoki vrh, a
ta je varka utoliko manje sramotna, ukoliko je tko bude više uspijevao sakriti i pokriti nekim
časnim zaslonom.“ (Besold. u svome Thesaur. pract. citati M. no. 1).
Također, prema svim okolnostima, ne samo da gospodin grof Frankopan nije javno odvratio
spomenutu očitu nevolju, nego bi je promicao svom brigom i trudom da je to još bilo u njegovoj
moći i da ona nije spriječena osobitom Božjom milošću i providnošću presvetog carskog
veličanstva; u takvim slučajevima nikad ne nedostaje zle namjere.
Pritom se s pravom može čuditi što gospodin optuženik uslijed tako jasnih protudokaza i vlastitih
priznanja ne priznaje nesumnjiv zločin uvrede veličanstva ili veleizdaje te se želi opravdati
Jeronimom Gigasom (lib. quaest. 27. N. 1), jer pak tamo upravo spomenuti autor Jeronim Gigas
u prethodnom pitanju (quaest. scil. 13 n. 1 et 2) sam izričito podučava: da zločin uvrede
Veličanstva čini onaj, tko nešto snuje protiv osobe vladara, i da se takav proglašava pravim
veleizdajnikom tj. krivcem za veleizdaju (Hyeronim. Gigas na citiranom mjestu).
Time su onda, uz ostalo, potvrđene štetne spletke i suučesništvo koje je u tome pružio optuženi
gospodin. Zbog toga pisma N i O, poslana tek post festum, ne mogu više imati nikakvoga učinka,
jer se to dogodilo prekasno, a trebalo se – kao što je gore objavljeno – dogoditi odmah po
početku pokrenute spletke: 'sprijeda duge kose, prilika je ćelava odostrag'.
O očitovanjima grofa Frankopana E, F i G već sam se dijelom u prvoj optužnici A, a dijelom i
ovdje gore dovoljno izjasnio: pravno načelo u često citiranom zakonu „quisquis“ ovdje ne može
imati učinka jer ono govori o otkrivanju i objavi štetne spletke protiv vladara odmah na početku,
a ne tek na kraju; u svakom su slučaju doslovne riječi spomenutog zakona također, između
ostaloga, već ranije iznesene.
Ne sporim tamošnji navod da je gospodin optuženik odaslao gospodina grofa Orfeja Frankopana
u Čakovec još i prije 12. ožujka, ali ne da bi saznao o već odavna potaknutom rovarenju, nego da
sazna o učinku Bukovačkog, što vlastito njegovo pismo C, gospodina grofa Frankopana, uz
ostalo dostatno objašnjava.
Odmah prije navedenog pisma C želim se osvrnuti na političke namjere, i time odgovoriti: ja pak
tu politiku smatram preopasnom i potvrđujem to onime što sam netom prije dodao iz Drexela. Da
je ona bila provedena, mogla se pokazati jako štetnom u slučaju da zla namjera nije čudesnom
sudbinom Božjom došla na vidjelo i da [njezin] nesretan učinak nije spriječen i odvraćen vrlo
razboritom providnošću. Također, gospodinu grofu u pokušaju opravdanja nimalo ne može
pomoći ono što je gospodin grof Zrinski iskazao u svojem drugom iskazu C na upite 3 i 4, jer taj
iskaz ne treba promatrati u odnosu na pismo od 9. ožujka kapetanu Gašparu Čolniću, nego u
odnosu na ono pismo koje je gospodin grof Zrinski 10. ožujka iste godine dao odaslati knezu
Rákóczyju. Gospodin optuženik nije o toj nekršćanskoj uroti saznao tek u Čakovcu 12. ožujka,
nego je [tada] – kao što je rečeno – od gospodina grofa Zrinskoga između ostalog saznao što je
mnogo ranije odaslani Bukovački postigao na osmanskoj Porti te s kakvim se povoljnim
ugovorom i uvjetima za kuću Zrinskoga i njegove bližnje vratio. S obzirom da je gospodin grof
Frankopan konačno i sâm shvatio da se nikakvim razlozima ne može opravdati od neodgovornog
pisma C nego bi radije htio da učinjeno djelo postane neučinjeno, te kako se, upornije niječući,
ne bi dodatno ogadio spomenutom Njegovom previšnjem carskom veličanstvu, mogao je na
kraju jedino i sâm priznati svoju krivnju te se sasvim razborito prepokorno baciti ničice pred
Njegovo carsko veličanstvo moleći milost. Ja bih sa svoje strane od srca volio i želio da njemu
zaista nikada ta carska milost nije bila nužna ili neophodna.
U prvi se mah uopće nije želio prisjetiti pisma grofa Zrinskog D datiranog 21. ožujka prošle
godine i njegova primitka, no svakako ga [je želio] navesti više radi opravdanja nego radi
dokazivanja zlodjela, jer se gospodin grof Zrinski tamo navodno potužio zbog njegove tromosti.
Ipak, sad se ne može poricati da je primio i prihvatio to pismo zbog toga što se ono nalazi među
ostalim pisanim ispravama i spisima grofa Frankopana pa ga je dotični nesumnjivo morao
primiti. Iz toga se, uz ostalo, može zaključiti koliko je gospodin grof Zrinski imao povjerenje u
gospodina grofa Frankopana te da dotični od njega nije stekao saznanje o situaciji tek na samom
kraju, nego da je [to saznanje] morao imati već odavno prije. Gospodin optuženik ne može se
opravdati ni pod izlikom navodnog odugovlačenja jer mu se rečenim pismima to ne spočitava,
nego ga se uz najveće povjerenje potiče na svaku moguću suradnju te ga se pritom oprezno
upozorava da se drži na oprezu i čuva od prijetećeg mu zatočenja. Jednom riječju, ovo pismo D
uz ostalo nudi dovoljno da [se zaključi] da je gospodin grof Zrinski imao puno povjerenje u
gospodina optuženika, te da je dotični imao najbolje saznanje o njegovom planu, da je prema
mogućnostima surađivao i da ga se tražilo da surađuje.
Među ostalim neutemeljenim opravdanjima gospodin optuženik dolazi i do onoga što sam redom
iznio iz gore navedenih iskaza grofa Zrinskoga K, L i M kako bih utemeljeno dokazao
nepogrešivo saznanje o stvari, te ponovno sâm priznaje da je vlastitoga slugu, Severovića, uputio
na poslanstvo prema Bosni, u Tursku. No, dotičnoga pokušava prikazati kao jednostavnog i
neukog čovjeka te pritom izvijestiti da je to učinio s ciljem da Turci primijete kako ih Zrinski
namjerava navući na tanak led ili da pak [Severović] nazad donese nešto što bi se moglo dojaviti
spomenutom previšnjem Njegovom carskom veličanstvu. Vašoj preuzvišenosti i milosti
ostavljam da sami vrlo razborito prosudite od kakvog je značaja to odricanje od odgovornosti i
pobijanje navodnog saznanja: moglo bi se još povjerovati da će netko u tako opasnim,
dalekosežnim državnim stvarima poslati neukoga ili jednostavnog čovjeka, no osjećam, i sâm
moram priznati da bi se gospodin grof Frankopan kao što je postupao politički, to jest
snalažljivo, jednako tako želio i opravdati politički, to jest lažno, a ne istinski ili uvjerljivo. To
političko odricanje od odgovornosti mogu u potpunosti osporiti i odbaciti ga, jer ono počiva
samo na praznim političkim ili snalažljivim riječima, a nasuprot tomu sama stvar govori protiv
gospodina optuženika. To potvrđuje i sâm Jeronim Gigas (d. tract. lib. 1, quaest. 20. no. 5),
kojega gospodin optuženik često citira, i koji ne dozvoljava da se bez savjetovanja s vladarom,
pa čak i u privatnim stvarima, dopisuje s neprijateljem ili da se odašilju izaslanici, ponovno ovim
riječima: „ipak smatram da nitko ne smije neprijateljima slati pismo ili glasnike, čak ni za svoje
privatne poslove, u dobroj vjeri i bez zle namjere, bez savjetovanja s vladarom, jer se treba
čuvati ne samo zla, već i sumnje na zlo, te je obilježje dobrih umova da se boje krivnje i tamo
gdje krivnje nema.“. Iako gospodin grof putem navedenog autora želi pokazati da onaj tko
postupi drugačije ne čini time zločin uvrede veličanstva, to se ipak može smatrati točnim samo
tada kada netko također točno piše u privatnim stvarima i šalje glasnike, a stvar po kojoj je
gospodin grof Frankopan poslao vlastitoga slugu paši u Bosnu nije privatna stvar, nego javna, i
dapače, tiče se pitanja od vrlo velike važnosti i štete po carsko veličanstvo. Iz toga, nasuprot
tome, slijedi da je poslavši svojeg vlastitog slugu bez znanja i savjetovanja s vladarom počinio –
samim time nesumnjiv – zločin uvrede veličanstva i da se time okaljao, jer se to poslanstvo
doticalo takvih stvari koje samim činom po svojoj prirodi za sobom povlače spomenuti zločin.
Radi dodatnog sam se dokazivanja i potvrđivanja njegovog – gospodina grofa Frankopana –
nesumnjivog znanja pozvao u svojoj optužnici A, uz ostalo, i na to da je optuženik prema
sadržaju iskaza Zrinskoga češće slao [poslanike] vlaškom episkopu te da je u ime Zrinskoga
pokušao s njim sklopiti savez, te da je s tim ciljem i njemu – gospodinu episkopu – preko jednog
franjevca obećao nekakve povlastice i da je od gospodina grofa Zrinskoga tražio nekakve bjanko
isprave kako bi bio bolje ovlašten. S tim u vezi, kao prvo, gospodin optuženik u svojem
odgovoru B, u odjeljku „Uz treće“, ne osporava da je vodio prepisku, nego samo to da je ona
bila opasna. Također, ne poriče da je spomenutu povlasticu poslao njemu – gospodinu episkopu –
te jednako tako priznaje da je od gospodina grofa Zrinskog primio bjanko isprave. Osim toga se
još prisjeća da je sa svoje strane pisao gospodinu episkopu, no izuzev toga gospodin grof ne želi
priznati da bi se to moglo izvesti kao dokaz veleizdaje. Ja pak kažem da se iz svih tih i sličnih
okolnosti može pretpostaviti nesumnjivo saznanje i svijest o namjeri Zrinskoga, pa čak i dokazati
jasnije od samog podnevnog svjetla, te sam uostalom i u prvoj optužnici A i u ovome što prethodi
dovoljno protumačio, da onaj tko ne otkrije nezakonitu stvar protiv vladara nakon samog
saznanja i svijesti o njoj, samim činom zapada u taj zločin, prema onome što je gore rečeno.
Iskaze i priznanja grofa Zrinskoga gospodin grof Frankopan želi – utoliko koliko govore protiv
njega – dijelom jednostavno osporiti, a dijelom im proturječiti te se time opravdati. No, kao prvo,
gospodin optuženik mora znati [da je] posebnost u zločinu uvrede veličanstva to što se u njemu i
suučesniku u zločinu vjeruje protiv suučesnika (Carpzov. in d. pract. crimin. part. 1 quaest. 41
no. 4) te da su u tom zločinu prihvaćene mnoge posebnosti, koje se ne dopuštaju u ostalim
zločinima (Carpzov na citiranom mjestu). Predstavljene proturječnosti ne mogu se pronaći na
način kako to predstavlja gospodin optuženik te se iskazi grofa Zrinskoga daju sasvim lako
uskladiti, osobito na upite 42 i 45, gdje gospodin grof Zrinski kaže da je poslao Bukovačkoga u
Tursku između sv. Martina i sv. Katarine te da o tome – naime, tada u vrijeme odaslanstva –
nitko nije znao te da se Bukovački trebao vratiti na Sveta tri kralja. Na drugi upit, naime 42,
gospodin grof Zrinski kaže da je, kad se prije Nove godine gospodin Frankopan vratio iz Beča, a
njegova grofica iz Ugarske, grofica potom njemu – gospodinu grofu Frankopanu – u Zagrebu ili
u Ozlju sve otkrila te da je on potom objeručke prihvatio stvar. Oba ta iskaza svakako odgovaraju
jedan drugome i nisu ni u kakvom proturječju. Temeljem toga može biti istinito, a i jest, da je
gospodin grof Zrinski poslao Bukovačkoga u Tursku između sv. Martina i sv. Katarine, a da
gospodin optuženik ništa nije znao o tome, no da je potom gospođa grofica Zrinski njemu –
gospodinu grofu Frankopanu – po prvi puta sve otkrila nakon Nove godine u Zagrebu te da je on
potom po prvi puta objeručke prihvatio stvar i pomogao suučesništvom.
Ista je stvar opet sa iskazom Zrinskog na upite 37 i 45, kao i na 39 i 43. Kad bi se prema sadržaju
priznanja grofa Zrinskoga na rečeni upit 42 samo usporedilo vremena, i jedno i drugo može biti
istinito te jedno može odgovarati drugome. S toga se s pravom kaže: „razlikuj vremena i
usuglasit ćeš Pisma“.
Na utvrđeno nagovaranje kapetana Gerezija, Črnkocija i Gothala, kao i na suradnju gospodina
grofa Frankopana u Zagrebu dotični bi htio – kao peto – ponovno odgovoriti političkim izlikama
te kazati da je u Zagrebu sve sâm učinio kako bi razotkrio, tako da namjera grofa Zrinskoga čim
prije bude poznata na carskome dvoru, te potom pozvati njega – gospodina grofa Zrinskoga –
tako da i on bez sumnje pronađe carsku i kraljevsku milost. Ja ću pak prepustiti čitavom časnom
svijetu da presudi pristoji li se temeljem toga gospodinu optuženiku da tako savjetuje i da na
takav način nagovještava carskome dvoru namjeru grofa Zrinskoga. Tko bi bio tako lakomislen
[da vjeruje] da je namjera bila upravo takva, a ne neka druga? Smatrajući da njegovo –
gospodina grofa Frankopana – vlastoručno pismo C i ono što je gospodin grof Zrinski na to
također napisao u D iznose nešto sasvim drugo te ne govore samo o učinku, nego o samoj
sklonosti, te iako se prema propisu ne kažnjava osjećaj bez učinka, ipak je to krivo u težim
prijestupima, u kojima se pokušaj ne kažnjava ništa manje nego i učinak. Tome nas uči upravo
onaj Gail kojeg citira protustranka (lib. 1 cap. 14 no. 4 et 5), naime: u zločinu otmice i uvrede
veličanstva, te u drugim zločinima u kojima prava žele želju za zločinom kažnjavati istom
strogošću kao i učinak (text. in d. l. quisquis Cod. ad l. Jul. Maiestatis, a potpunije Hieronymus
Gigas in tract. crimin. laesae Mattis quaest. 66. per tot.).
Čak i ako sad ti savjeti, prijetnje i suučesništva koje je gospodin optuženik sâm priznao ne bi za
sobom povlačili najavu zle namjere ili prikrivenu prevaru, ne znam što bi presveto carsko
veličanstvo moglo očekivati osim krajnjega otklanjanja vatre, na razne načine duboko potpaljene
i posvuda tinjajuće. Zlonamjerne bi se duše mogle same prihvatiti oružja protiv njihovog
premilostivog prirodnog zemaljskog kneza i gospodara, i već im se samo zbog toga valja čuditi: i
'kasno se priprema lijek kad je zlo uslijed duga čekanja ojačalo'.
I iako se gospodin optuženik nije neposredno dopisivao s Gornjom Ugarskom niti je htio biti
uključen, ipak je zavjera grofa Zrinskoga nepobitno bila povezana s odmetništvom u Gornjoj
Ugarskoj. Stoga je gospodin optuženik bio uključen ako ne neposredno, onda bar posredno,
odnosno posredstvom svojega glavara, gospodina grofa Zrinskog. Kao što je to [odmetništvo]
postalo očito, tako bi postalo i ono gospodina grofa Zrinskog i njegovih pristaša, jer im je dano
mnogo prostora i vremena. Stoga se ne može s točnošću reći da su namjere i pokušaji grofa
Zrinskoga i ostalih saveznika bile udaljene od čina: one su mnogo više bile pred neposrednim
činom, što – kao što je rečeno – ne treba kazniti manje nego sam učinak; zbog toga to nije
dostatno za odrješenje od tako mučnog zatočenja, koje nije ništa drugo no primjeren pritvor.
Kao što gospodin grof Frankopan sve svoje počinjene radnje u potpunosti objašnjava u dobrom
svjetlu te ne može učiniti drugo osim samog sebe teretiti, isto tako interpretira i zadržavanje
živeža u Zagrebu želeći reći da su ga držali Bukovački ili njegovi ljudi te da ga je zato bio
zadržao u Zagrebu. Meni je sad, za moju svrhu, dovoljno vlastito priznanje da je zadržao
spomenuti živež sve dok gospodin optuženik ne dokaže svoje uvjetno priznanje putem
prigovora: kod isticanja tog prigovora, iz toga gledišta on postaje onaj na kome je teret dokaza,
i on prije svega mora dokazati svoj uloženi prigovor jer njegovo opravdanje počiva na posve
praznim pričama kojima je teško vjerovati s obzirom da svi njegovi grešno vođeni pokušaji
kazuju i donose nešto sasvim drugo.
Šesto, s obzirom da sam se u optužnici A između ostalog pozvao na vrlo pogrdni naputak P i
izvijestio da se iz njega, uz ostalo, mogu iščitati zlonamjerne misli njega – gospodina optuženika
– protiv spomenutog previšnjeg Njegovog carskog veličanstva i lako zaključiti da gospodin grof
Frankopan, uz gospodina grofa Zrinskoga, nije na samo jedan, nego i na više načina smjerao k
uništenju i propasti najslavnije austrijske kuće: dotični izvještava u svojem odgovoru B da iz
toga ne mogu izvesti formalni zločin uvrede veličanstva, zbog toga što dobar vladar ne može biti
pogođen nepravdom zbog onoga što iznese protivnička strana.
Sad može ostati pri tome da onaj tko govori zlo, tj. onaj tko iznosi uvrede protiv vladara, prema
prosudbi pravoznanaca ne podliježe lako kazni težoj od one uobičajene prema julijevskom
zakonu o veličanstvu niti se njome može kazniti; međutim, ipak, kada klevetničke ili uvredljive
riječi mogu upućivati na neki ustanak ili postati buntovničko klicanje, kojim se ugrožava spas
vladara, tada cijelu stvar treba iznijeti vladaru kako bi se s tim upoznao: treba li odrediti neku
kaznu prekršitelju i kakvu, iznosi Carpzov (in pract. rer. criminal. part. in quaest. 41 n. 115 et
seqq.).
Na ovom je mjestu dovoljno da gospodin grof Frankopan priznaje spomenuti neodgovorni
naputak, te da ga sad sâm proklinje, kao što je i opravdano, te da svojom vječitom sramotom
mora smatrati to što mu je vlastiti razum bio toliko pomućen da je prosuo tako neutemeljene i
nečuvene klevete i uvrede protiv svojeg premilostivog zemaljskog kneza i gospodara. Iako se to,
doduše, samo po sebi i prema strogoći općeg prava ne može smatrati formalnim zločinom uvrede
veličanstva, može se ipak nadodati na zločin uvrede veličanstva počinjen na druge načine i
ojačati ga. Iz toga također valja zaključiti kakvu je pokornost i poštovanje gospodin optuženik
imao prema svojem visoko spomenutom premilostivom gospodaru, te [on] mora sâm priznati da
se ponio i nepravedno i bezobzirno. Čak i da taj naputak, koji sad gospodin optuženik i sâm
proklinje, nije stigao u Poljsku, ili nije dostavljen kanoniku Wojeńskom, i da se s njim dalje
dogodilo što god mu drago, gospodin grof Frankopan ne može zanijekati barem to da ga je
preveo na talijanski i da je u njega stavio ono što je zahtijevao gospodin grof Zrinski, što je
dovoljno za potvrdu krajnje uvrede. Iz toga svega sad slijedi da je odgovor koji je on – gospodin
grof Frankopan – postavio na prvu stranu vage kako bi se obranio od gnjusnog grijeha uvrede
veličanstva nije ni izdaleka dostatan te da ne može prevagnuti, i da je stoga dotični „postavljen
na tezulju bio nađen prelaganim“.
Na kraju gospodin optuženik kreće na drugu stranu vage te na nju postavlja svoje zasluge koje
naširoko opisuje: naime, kako je – kao prvo – odvratio neprijateljstvo koje je već bilo
pripremljeno da izbije te ga zadržao i preusmjerio svojom spretnošću.
Drugo, da je karlovačkoga generala, kojeg su kapetani Čolnić i Malenić iz određene osvete
odlučili smaknuti nakon što se ovaj vratio sa svojih posjeda, ne samo održao na životu, nego i da
je radio protiv pobune koja bi bez sumnje nastala iz toga.
Treće, da je otklonio pustošenje imanja grofa Erdődyja koje je želio poduzeti Bukovački sa
svojim pristašama i turskom pomoći iz neke davne mržnje.
Četvrto, da su ga, čim je spomenuti karlovački general sakupio krajišnike, kapetani grofa
Zrinskoga neprestano uvjeravali da bi trebao poduzeti neke pothvate te da su s tim ciljem
predložili Bukovačkog, što je on pak ponovno odvratio i izbjegao.
Peto, da je, iako je lako mogao pružiti otpor spomenutom gospodinu karlovačkom generalu kad
je dotični upao u Turopolje i uništio imanje grofa Zrinskoga, on to ipak propustio iz poštovanja
prema Njegovom carskom veličanstvu i nije želio napadati, te da, iako je već tada bio odlučio da
će krenuti u Beč, to nije mogao ostvariti isključivo iz razloga jer se bojao da bi se gospodin grof
Zrinski mogao u međuvremenu pokrenuti kako se i sumnjalo te da ne bi bilo nikoga tko bi ga
odvratio.
Dok se gospodin grof Zrinski, kao šesto, čim je načuo o pohodu carskog ljudstva, s jedne strane
sa strahom, tim više što je shvatio kako se postupilo s Tattenbachom, a s druge strane zbog
neprestanih pritisaka Bukovačkog da pošalje svojega sina u Tursku, poput očajnika hrvao sa
samim sobom ne znajući što da na kraju napravi, on je – gospodin grof Frankopan – nasuprot
toga morao zdušno zadržavati kako odašiljanje u Tursku tako i ostalo zlo koje bi od toga nastalo,
te je s velikom revnošću nagovarao gospodina grofa Zrinskoga da preponizno padne ničice pred
Posvećeno carsko veličanstvo, pa ga je čak i nagovorio na put kako dotični ne bi produžio u
Gornju Ugarsku.
Iz svega toga onda [navodno] slijedi da nikada nije bio veleizdajnik ni nevjeran srcem; stoga iz
svojeg skučenog zatočeništva moli Njegovo carsko veličanstvo da premilostivo uvaži da tijekom
svojega života nije nikada ništa sagriješio protiv njega niti njegovih nasljednih kraljevstava i
zemalja, da nikada nije održavao prepisku niti s Francuskom, Poljskom ili Gornjom Ugarskom, a
niti s Venecijom. Uvrstivši daljnje zasluge svojih predaka i stečene sloboštine, kao što se to sve,
uz ostalo, uvelike može iščitati u B od rečenog odjeljka ili retka do kraja, zaključno još jednom
najpokornije moli kao što sam već izvijestio na samom početku svoje replike.
Na to sad kratko odgovaram i kažem: ako je sve ovo čime se gospodin optuženik tako jako hvali
kao na citiranom mjestu u B i što postavlja na drugu stranu vage koju je predstavio u pokušaju
svojeg opravdanja utemeljeno na čistoj istini bez potrebe daljnjega dokaza; ako je on sâm zaista
stekao zasluge koje tako jako hvali – za što je još nužan veliki dokaz s obzirom na zapaženu, čak
i dokazanu opreku; ako su njegovi preci zaista slavnoj austrijskoj kući pružili sve ovo ostalo što
gospodin grof Frankopan također navodi kao jednako velike zasluge, čak ni tada nikako nisu
učinili ništa više od onoga što su prirodnom kršćanskom ljubavi prema bližnjemu i cjelokupnom
kršćanstvu bili dužni učiniti i na što su bili obvezani prema Bogu i časnome svijetu, a što nalažu
božanski i ljudski zakoni.
U prilog tome, na vagu se ne može postaviti nikakva moćna tvrdnja koja bi pretegnula nad
zločinom uvrede veličanstva i poništila ga, jer se taj zločin, kao što sam naveo odmah na početku
optužnice koju sam sastavio, smatra najvećim grijehom među svim zločinima koji se mogu
počiniti protiv ljudi, s obzirom da se njime grdi i vrijeđa ne samo carsko ili kraljevsko kao
svjetovno, nego i samo božansko veličanstvo, čiji je predstavnik na ovome svijetu car ili vladar,
a njegova je moć od samoga Boga.
S obzirom da je prema gore navedenim nepobitnim dokazima – osobito pak iz pisama grofa
Frankopana i grofa Zrinskoga C i D, vlastitih očitovanja gospodina grofa Frankopana E, F i G,
vlastitih iskaza konjušnika grofa Zrinskoga i njegova, gospodina grofa Zrinskoga, H, I, K i L te
onoga što se između ostaloga može iščitati i jasnije od podnevnog svjetla vidjeti prije svega iz
drugoga saslušanja gospodina grofa Frankopana M održanog u Beču 13. kolovoza 1670. – stoga
u stvari istinito, i ostaje istinito da se optuženik priključio i pridružio gospodinu grofu
Zrinskome, kao javno poznatom urotniku, protiv često spominjanog Njegova previšnjeg
carskoga veličanstva, njegovih nasljednih kraljevstava i zemalja, i to temeljem vlastitog
priznanja iz čistoga gnušanja i povrh toga začetog nezreloga gnjeva, da je najbolje što je mogao
savjetom i djelom sudjelovao u tom nekršćanskom planu te da se uz njega [Zrinskog] okaljao
gnjusnim grijehom uvrede veličanstva, da se nipošto nije opravdao ili obranio navođenjem prve
strane vage u svojem pokušaju pisma opravdanja B, te da se još manje može odriješiti putem
druge strane vage, odnosno isticanjem tako visokih zasluga svojih i svojih predaka, tim više što
bi – jer to traži nužda, a ni istina ne može biti mrska – potonja strana vage mogla sadržavati
oprečne beščasne i bezvrijedne postupke, i znatno pretegnuti. No, tome tu nije mjesto, niti je u
mojoj moći.
Stoga svakako želim ponoviti svoj zahtjev izrečen u A i još jednom preponizno moliti da se Vaša
preuzvišenost i milost udostoji milostivo uvidjeti i odlučiti, ne osvrćući se na političke izlike B
iznesenima i postavljenima na obje strane vage, koje su, doduše, izdašne, ali ipak nemaju težinu,
što sam u potpunosti premilostivo molio u A. Još se jednom preporučujem za provedbu prava i
pravde, uz pridržavanje ostaloga prava.
Vašoj preuzvišenosti i milosti prepokorno ponizan
Georg Frey, doktor obaju prava, komorski prokurator Donje Austrije

[Odluka na poleđini dokumenta]

Ovaj čistopis ili završni podnesak u izvornom obliku dostaviti zatočenom gospodinu Franu
Frankopanu, grofu tržačkom, radi njegovog daljnjeg odgovora ili protupodneska, koji
nepogrešivo treba podnijeti u uobičajenom sudbenom roku.
Po nalogu carskoga delegiranog suda u Beču, 14. veljače 1671. J. J. Krumbach

Predstavljeno 17. veljače 1671.

 78. Odgovor Petra Zrinskog na tužiteljevu repliku, kraj ožujka 1671.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 304, konv. A, fol. 80r-122v.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 611, str. 466-494.

Rimskom carskom, a u Ugarskoj i Češkoj kraljevskom veličanstvu, nadvojvodi austrijskom itd.,

odnosno gospodi tajnim carskim i dvorskim savjetnicima, savjetnicima Dvorskog ratnog vijeća i
Donjoaustrijske uprave i imenovanim delegiranim sucima:
Obrambeni pokorni, zapovjeđeni mi pravni protupodnesak ili pismo opravdanja, zajedno sa svim
zakonitim molbama grofa Petra Zrinskoga, zatočenika koji trenutno leži u zatvoru u Bečkom
Novom Mjestu, radi provedbe i korištenja carske i kraljevske milosti koja mi je već opetovano
udijeljena, kao i vezano uz drugu, treću i četvrtu molbu.

Tajni carski i dvorski savjetnici Rimskoga cara, a u Ugarskoj i Češkoj kraljevskog veličanstva,
nadvojvode Austrijskoga, našega premilostivog gospodara i zemaljskog kneza; savjetnici
Dvorskog ratnog vijeća i Donjoaustrujske uprave, kao i delegirani suci imenovani u predmetu,
itd.; visokorođena i plemenita, uzorita, visokoučena, duboko hvaljena i poštovana gospodo!
Sveti Augustin u 10. knjizi o državi Božjoj piše da, kad bi zahtjev da se nekoga obijedi i kazni
zbog ovog ili onog grijeha bio dovoljan da se odmah zatraži kazna, nitko na ovome svijetu više
ne bi bio siguran ili se mogao smatrati nedužnim. Tome je komorski prokurator ili tužitelj
Rimskog carskog veličanstva sa svojom kaznenom optužnicom A pravi i živi primjer, s obzirom
da me je proglasio urotnikom dok nisam dovoljno ni saslušan, a još mnogo manje mi je
dokazano, čak i takvim koji je snovao opasnu stvar protiv svojeg premilostivog cara, kralja i
gospodara, pa i protiv samoga Boga: dakle, javno me je proglasio pobunjenikom, i to na temelju
dokumenata, argumenata i motiva koji ovdje slijede.
Odmah na početku, tako se iz mojeg vlastitog priznanja – grofa Petra Zrinskog – datiranog u
Beču 2. svibnja 1670., uz ostalo, navodno može iščitati kako sam osim opisa svojeg okrutnog
plana izričito priznao da sam se upustio sa sultanom u svojevrstan sporazum, poslao mu svojega
čovjeka od povjerenja imena Bukovački na osmansku Portu, da sam s njime pregovarao i
dopustio sve zaključiti po želji; da sam gospođu udovu groficu Zrinski dao otpremiti iz utvrde
Čakovec, da sam doveo topničko oružje na bastione, da sam uspostavio posebnu stražu naspram
kršćanskog teritorija, da sam se dopisivao s budimskim vezirom, kao i s kanjiškim pašom, te da
sam, napokon, ponovno prema vlastitom priznanju, napravio sve što sam znao i mogao na
omrazu i u svrhu sloma posvećenog carskog veličanstva i cijele kršćanske zajednice. Dakle, da
ovdje [navodno] nadalje nije izostalo ništa drugo doli sâm uspjeh mojeg zlog plana, te da sam to
sve priznao i da nije potreban nikakav veći dokaz, jer nema većega dokaza od priznanja vlastitim
riječima (per text. in. l. cum. 9. Cod. de prob. et l. cum a matre 14 Cod. de rei vend. l. generaliter
Cod. de non num. pec.).
Kao da je nepotrebno da mi se dokaže i drugim dokazima! No, on bi se htio, kao drugo, pozvati i
na dobrovoljno prvo očitovanje gospodina grofa Frana Frankopana Tržačkog, također datirano s
2. svibnjem 1670. godine, prema sadržaju kojega se [navodno] jasno može razaznati da je, nakon
što su od Bukovačkog po pitanju tog neodgovornog plana iz Soluna pristigla određena pisma,
gospodin grof Frankopan po dvojici kapetana imena Malenić i Čolnić najžurnije pozvan u
Zagreb te da mu je pod obvezom i tajnošću prisege povjereno da je on – Bukovački – sretno
stigao na osmansku Portu, da je primljen s osobitom učtivošću i da je primio povoljne i
odgovarajuće uvjete. Iz predočenog očitovanja, u odjeljku „Moj preljubljeni brate itd.“
[navodno] je nadalje očito da sam na traženje bosanskoga paše u Tursku poslao često
spominjanog Bukovačkog s gore navedenima Berislavićem i Pogledićem te da mu nisam predao
samo vjerodajnice, nego čak i svoj vlastiti pečat kako bi ga se bolje uvažilo i više mu se
vjerovalo te kako bi mogao zaključiti to i sve drugo; da je potom on – Bukovački – svojom
spretnošću kod turskoga cara isposlovao čak i da on mene i moje potomstvo izabere za vrhovnog
poglavara ne samo u zemljama koje je već pokorio, nego i u pokrajinama koje bi još pokorio u
sljedećem ratu, a da bi pak nakon izumiranja moje linije zemlji bilo slobodno da izabere
nasljednika iz vlastita okrilja, a da bi on – Turčin – imao samo pravo potvrde. Nadalje, da
gospodin Frankopan još izričito priznaje da sam takvim planom želio utjerati strah u Nijemce, uz
napomenu da smo ja i Frankopan trošili svoja dobra i krv i izlagali se opasnostima, a da smo
onda morali gledati kako stranci prije nas dobivaju položaje.
U prilog tome, da sam [navodno], kako bih situaciju prikazao ozbiljnom, bio primoran poduzeti
neke pothvate, napasti ovo ili ono mjesto, kao i izazvati metež, te da je iz toga lako zaključiti s
kojim sam ciljem Bukovačkog poslao u Tursku: naime, da bih tim opravdanije mogao sa svojim
premilostivim carem i kraljem zaključiti povoljne uvjete za pregovaranje.
Takav navodno nasilnički plan dodatno potvrđuje time što je Bukovački već krenuo i počinio
nekoliko drskosti, nasilno otjerao stoku podanika gospodina grofa Erdődyja, a poneku i preoteo, i
što je oteo živež predviđene za pogranična mjesta; navodno se potom on – Bukovački – zbog
tako okrutnih pokušaja više nije usudio vratiti kući, nego se odmetnuo sa ženom i djecom i
predao pod težak jaram neprijatelja uz cijenu gubitka života i duše;
Također, vlastoručno pismo gospodina Frankopana kapetanu Gašparu Čolniću, datirano u
Novigradu 9. ožujka 1670., [navodno] bjelodano razotkriva kako sam i na koji način ja odlučio o
uništenju i zatoru Rimskog carskog veličanstva i cjelokupnog kršćanstva te da je nedostajalo
samo to da se donese i provede daljnja odluka o stvarnom napadu.
Četvrto, kao daljnji dokaz mojeg zlog plana htio bi on [tužitelj] često spominjano drugo
očitovanje gospodina grofa Frankopana datirano s 3. svibnja 1670. predstaviti kao da sam ja
želio napasti sva nasljedna kraljevstva i zemlje pod Njegovim carskim veličanstvom te ih
podčiniti Turčinu pod vječnu podložnost, kao i [poslati] svojeg jedinog sina Turcima za taoca
radi boljega jamstva, pa čak i sâm prihvatiti muhamedansku vjeru.
Kao peto, da se povrh toga iz trećeg očitovanja gospodina Frankopana datiranog u Beču 4.
svibnja ponovno može razabrati da sam snovao da [odvratim] tvrđavu Koprivnica od odanosti
Njegovom carskom veličanstvu i podvrgnem je svojoj vlasti.
Šesto, da onda takav plan nadalje otkriva moj konjušnik Rudolph Lahn u oba svoja iskaza, i to u
prvom iskazu G na upit 42 ovim pojedinačnim riječima: da me je gospodin grof Tattenbach
molio da mu pomognem u njegovim predstojećim napadima putem molbe koju je podnio on –
Rudolph – te je obećao da će se udružiti sa mnom; također, da se prodor trebao odviti na tri
mjesta – prvo, pod Bečom od strane Turaka; drugo, u Šleskoj i Moravskoj od strane stanovnika
Gornje Ugarske, i treće, s moje strane u Hrvatskoj, Štajerskoj i Kranjskoj; da to svjedok
potvrđuje ne samo u svojem drugom iskazu na upit 13, nego na istom mjestu kaže i da je o
takvom trostrukom napadu navodno čuo i saznao od mene i Frankopana. Kako bi potvrdio gornje
priznanje, svjedok na upit 49 iskazuje da sam se potom na poticaj Bukovačkog tijekom tri ili
četiri mjeseca dopisivao s Turcima, a na upit 50 da je spomenuti svjedok usmeno rekao
gospodinu grofu Tattenbachu da bi i Vlasi bili na usluzi; na upit 54 da mi je često spominjani
gospodin grof Tattenbach obećao pomoć, a na upit 56 da je svjedok sve ono što je rekao
gospodinu grofu Tattenbachu priopćio na moju zapovijed; također, na upit 59 da je svjedok u
moje ime izvijestio često spominjanog grofa Tattenbacha da sam obećao Turcima 12.000 forinti
godišnjega danka, stanovnici Gornje Ugarske 24.000 forinti, a ja pak njemu, gospodinu grofu
Tattenbachu, zaštitu njegovih posjeda. Ja sam se [navodno] svojom uloženom pritužbom uzalud
opravdavao žaleći se, jer sam ipak u tom svojem priznanju, uz priznanje gospodina Frankopana,
a i konjušnika, priznao da sam krivac time što sam molio milost – dakle, morao sam se smatrati
krivim za sve te prijestupe.
Taj i druge grijehe [navodno] još više otežavaju i moje vlastoručno pismo od 21. ožujka 1670.
više puta imenovanom gospodinu grofu Frankopanu i ono što je gospodin Orfej Frankopan
Tržački dao proslijediti Ali-begu, zapovjedniku Krbave i Like.
Nadalje, osmo, da u svojem daljnjem vjerodostojnom iskazu još i sâm na upit 6 izravno
priznajem da sam dva puta poslao paši u Kanjižu po pomoć; na upit 8 da mi je Ivanović od tamo
donio odgovor da će paša doći na Muru, ali da ne želi ići preko; te na upit 9 da sam to poslanstvo
Turcima uputio tijekom Velikoga tjedna; kao i, na upit 13, [da sam odaslao] Tomu Severovića,
slugu gospodina Frankopana, s vjerodajnicama u Bosnu osam dana prije Velikog četvrtka te da
sam ukazao na to da sam već gotovo pripravan te zahtijevao da znam što pak oni žele napraviti, a
da je spomenuti poslanik od tamo izvijestio čak i da Turci namjeravaju napasti Beč, bosanski
paša Hrvatsku, a jedan drugi paša Ugarsku; na upit 16 da sam u srijedu ili četvrtak Velikoga
tjedna odaslao jednoga franjevca, imena Gabriele Tomasi, kako bi se poslala naredba kanjiškom
[paši] da mi pošalje pomoć. Uz to, na upit 18, da sam vicegeneralu Sárkányu otkrio svoju
namjeru i upitao ga bi li mi htio pomoći da je provedem, te da mi je on to navodno obećao; na
upit 19, da sam proteklog mjeseca ožujka odaslao Andriju Šikloša povjerenstvu koje je zasjedalo
u Banskoj Bistrici s pismima nekolicini Ugara koji su bili vođe pobune, da sam spriječio svako
pomirenje te da sam, napokon, priznao da sam nagovorio kneza Rákóczyja da se prihvati oružja.
Da se nadalje iz mojeg prvotno predstavljenog iskaza, a osobito na upite 22, 23, 24, 25, 26, 27 i
28, može razabrati da sam se potužio kršćanskim moćnicima protiv svog premilostivog cara, da
sam od njih molio pomoć i tražio novac, a da je, prema upitima 31 i 32, gospodin Frankopan
odaslan vlaškom episkopu i da je tražio da s njim sklopi savez uz obećanje nekih povlastica, te
da je grof Frankopan potom u moje ime obećao i izradio spomenute povlastice. Isto tako, da sam
na upit 33 izjavio da sam bacio oko na tvrđavu Koprivnicu te da sam u odsutnosti gospodina
grofa Breinera tražio od potpukovnika Löbenegga da stane uz mene; da sam na želju gospodina
grofa Frankopana izdao razne bjanko isprave kako bi on stekao što veći autoritet, a što se
[navodno], uz ostalo, može uvidjeti iz upita 34; da se iz odgovora na upit 37 može nadalje
razabrati da je gospodin grof Tattenbach na već razjašnjeni način obećao priključiti mi se u svim
mojim planovima te [je molio] da uskoro učinim ono što želim jer bi inače po proteku 14 dana
već bilo prekasno; da sam potom, prema iskazu na upit 37 i predočenom pismu koje sam na dan
21. ožujka 1670. napisao gospodinu grofu Frankopanu, priznao da sam istovremeno pisao na više
mjesta u Tursku veziru u Budimu i u Gornju Ugarsku, da sam bio u najvećem strahu i da sam
poduzeo što sam mogao; da se ovdje iz kraja odgovora na spomenuti upit 37 i [odgovora] na
upit 39 može dobro uočiti da je moja gospođa supruga spalila sva pisma kad je strka započela, te
se dapače pretpostavlja da bi se iz njihova sadržaja, uz ostalo, mogla uvidjeti moja zla namjera;
da sam pak posebno na upit 39 izjavio i na koji sam način posvuda kod kršćana i kod Turaka
tražio pomoć, a na upit 41 da je moja gospođa supruga takav plan otkrila gospodinu Frankopanu
u Zagrebu ili Ozlju; da je spomenuti gospodin grof Frankopan objeručke prihvatio stvar i da sam
ja zaželio imati pri ruci pismo koje je napisao; također, da je upravo gospodin grof Frankopan
uzrokom jer me je tako čvrsto uvjerio da gospođu groficu udovu otpravim iz utvrde te da sam,
osim toga, sve što sam napisao napravio na Frankopanov poticaj; da na upit 42 još izjavljujem i
da je više puta spominjani gospodin grof Frankopan u moje ime sastavio sva pisma Bukovačkom
u Tursku, a da ih je Franjo Ivanović prepisao.
Moje gore spomenute najgore spletke nadalje [navodno] potvrđuje i gospodin grof Frankopan
26. lipnja. Jednako tako da i ja, uz ostalo, priznajem kako i na koji sam način potaknuo kneza
Rákóczyja na ustanak 10. i 20. ožujka 1670. Dapače, da sam se, pun snovanja zala trudio
spriječiti udaju presvijetle princeze Eleonore za sadašnje kraljevsko veličanstvo u Poljskoj.
Također, da obostrani sporazumi i pogodbe o uzajamnoj pomoći i obrani koje sam bez znanja i
savjetovanja s našim premilostivim vladarom sklopio s pokojnim gospodinom ugarskim
palatinom Ferencom Wesselényjem više nego dovoljno svjedoče o cilju i svrsi takve tajne urote,
što nemalo rasvjetljavaju točke sadržane u tim i drugim pisanim nepobitnim dokazima; da
pokušaje takve prepiske s kršćanskim i nekršćanskim moćnicima ponovno otkriva saslušanje
provedeno sa mnom dana 24. srpnja 1670., gdje na upite 13 i 14 priznajem da sam zatražio od
krakovskog kanonika Wojeńskog kvalificiranu osobu za svoju službu, da mi je on predložio
jednoga zvanog Giza, i da se iz toga može zaključiti da se takve ljude sigurno nije zahtijevalo
uzalud; da sam se, doduše, osim ranije danoga iskaza općenito naknadno pokušavao opravdati
kod Njegove preuzvišenosti gospodina dvorskog kancelara naslovivši na njega poruke,
očitovanje, potom i obrazloženje, a onda i izjave i motive te druga uložena razmatranja, ali su to
[navodno] ipak bile samo nategnute tvrdnje.
Potom je iz svih ovih iznesenih nepobitnih dokaza i priznanja, kako pismenih tako i usmenih,
[navodno] bjelodano da sam se ogriješio o Njegovo carsko, kao i kraljevsko veličanstvo, našega
premilostivoga gospodara, da sam pritom, bivajući mu dužan vjernost i poslušnost, postao
krivokletnikom, te da sam se trudio uništiti njegove nasljedne kraljevine, zemlje i ljude, te da
sam posljedično zapao u zločin veleizdaje i uvrede veličanstva, za što kazne, uz ostalo, iznose
kaznenopravni pisci, među ostalima i Carpzov (u svojoj pract. crim. part. 1, quaest. 41 no. 89 et
seqq. zajedno s ostalim ondje navedenim autorima), a osobito pak per l. quisquis cod. ad l. Jul.
Maiest. Stoga je spomenuti gospodin tužitelj po naredbi imenovanog previšnjeg carskog
veličanstva time htio zamoliti slavni delegirani sud da se udostoji temeljito razmotriti moj
poznati okrutni grijeh uvrede veličanstva, i povrh toga uvidjeti i utvrditi što donose pisani zakoni
uz ostale korisne propise i uredbe.
Potom sam u svojem odgovoru B u svojoj jednostavnosti i što većoj kratkoći iznio, a uz to i
protestirajući izvijestio, da nisam pravoznanac, i da još manje mogu iz pritvora, bez knjige i sita,
raspravljati o pravnim sitnicama ili istančanostima, nego da se razumijem samo u obranu i
oružje. Razlog pak tome što je moj spomenut odgovor B napisan bez sudjelovanja branitelja koji
mi je dodijeljen snagom dekreta C može se razabrati iz motiva koji su uslijedili.
Nato se gospodin tužitelj u D sve ono što sam, iako loše, opravdano postavio u svojoj obrani B
odlučio dijelom jednostavno opovrgavati, a dijelom pak ono što odgovara njegovim namjerama
prihvatiti kao priznanje.
U prilog tome on u svojem spomenutom završnom podnesku D nije mogao ništa drugo
predstaviti osim onoga na što je upozorio gore u optužnici A: dakle, smatra bespotrebnim da to
ponovno iznova rekapitulira pa mi je to također putem dodijeljenog mi savjetnika proslijeđeno u
originalu radi mojeg daljnjeg odgovora ili protupodneska.
Slijedom toga želim se, prije no što krenem na to ili se upustim u nekakve rasprave ( zbog čega
opet najozbiljnije protestiram) prije svega zadržati na najboljim dostupnim domovinskim
pravima ili zakonima Kraljevstva Ugarske, koje ovdje izričito određuju da nikome tko zaista
pripada Ugarskoj kruni, a osobito onome tko je optužen i prokazan za zlodjelo zločina uvrede
veličanstva ili veleizdaje ili, kako se to naziva prema stilu Ugarske, zbog biljega ili zločina
nevjere, nikako ne smiju suditi i presuđivati strani suci, nego samo kralj osobno uz sudjelovanje
zemaljskih ljudi koji su mu po volji. To je izričito [utvrđeno ovim] pravilima (izostavivši uvod):
Prva je, dakle, sloboda da se same plemiće, ako nisu bili optuženi ili pozvani na sud i u sudskom
postupku utvrđeni krivima ili osuđeni, ne smije osobno zatočiti ni na čije traženje ili povike ili
molbe, ni na koji način – nitko, pa čak ni vladar.
Ovaj članak vrijedi za svaku vrstu uhićenja, nasilnog pritvaranja, pa čak i nasilnog uhićenja
izvan Kraljevstva, jer se nikoga od plemića tko nije optužen niti osuđen u sudskom postupku ne
može zatočiti ni u Kraljevstvu, a još manje izvan Kraljevstva. (ita part. 1mae, titulus 9).
Plemićima se pak smatraju prelati, slobodni baruni, velikaši i drugi prvaci kraljevstva.
Prema tome kraljevsko veličanstvo ne bi moglo za biljeg ili zločin nevjere osuditi nikoga od
stanovnika Kraljevstva bez savjeta prelata i baruna, a čak ni toga ne bi moglo biti mimo Sabora
Kraljevstva (kaže Vladislavov Decr. 1. art. 13), što je opširnije iskazano u prvoj i trećoj točki
kraljevske diplome, čl. 3. drugoga zakona kralja Vladislava iz 1492. godine, potom u čl. 13
prvoga dekreta istoga kralja Vladislava, kao i u čl. 3 drugoga dekreta kralja Matije Korvina te u
drugome dijelu Tripartita, 75. titulusu.
Iz toga se sad može zaključiti da se kod mene nije ni najmanje poštivao sudski postupak prema
domovinskim zakonima.
Nadalje, drugo, unaprijed izričito napominjem da se, iako sam bio primoran govoriti ili
odgovarati kod ove ili one instance, nikako nisam upustio u nekakvu prepirku (zbog čega
prosvjedujem) sa svojim premilostivim carem, kraljem i gospodarem, nego da sam ono što sam
naveo gore u B i što nadalje želim priopćiti priopćio samo da bih zbog dužne pokornosti svojem
premilostivom gospodaru ispripovijedao, a ne i branio se ili [pravno] postupao: naime, sa
svojim se pravednim i premilostivim vladarem raspravljati ili sporiti znači Boga iskušavati.
Treće, ako se tako i postavi – što ne priznajem – čak i ako se, protivno svim očekivanjima,
temeljem iznesenih nategnutih navoda i pravnih istančanosti prepozna ili kaže da sam nešto
griješio, valja jednom za svagda vjerovati pomilovanjima i oprostima mojeg premilostivog
rimskog cara i kralja koji su mi već dani i udijeljeni putem pristiglog, vlastitom rukom
potpisanog i na mene naslovljenog jamstvenog pisma Njegova carskog veličanstva E. Potom mi
je često spominjani gospodin biskup temeljem predane mu carske i kraljevske ovlasti E ne samo
pismeno u F, nego i usmeno više puta i bezuvjetno osigurao carski oprost, ovim riječima: „Da
nemam ništa drugo, čini se da je ljubazno pismo (N. B. ovo se pismo može ili pronaći kod
Povjerenstva, ili je ostalo u rukama gospodina biskupa) Njegova Veličanstva dovoljno“; pored
toga je u njegovom pismu F koje mi je predano izneseno i ovo: „ne kolebajući se nimalo da će se
rečeni grof, uvidjevši našu premilostivu naklonost prema njemu i promislivši o stopama svojih
predaka, stvarno tako iskazati na opće dobro vjere i domovine, kako to njegova dužnost zahtijeva
i naše pouzdanje u njega pretpostavlja. Njega ćeš također, ako udovolji našim upozorenjima,
(N.B.) moći sigurno uvjeriti da ćemo mi njega i sve njegove smatrati povjerenima jedinstvenoj
carskoj i kraljevskoj milosti, a našu ćemo dobrohotnost pokazati djelima”, itd.
U to me je njegova preuzvišenost zagrebački biskup još više i snažnije usmeno uvjerio. Gore
predstavljeno carsko pismo E uz ostalo može dokazati da Njegovo carsko veličanstvo namjerava
držati prihvaćenim sve ono što mi je biskup rekao, prema njegovom jasnom sadržaju:
„Zagrebačkom sam biskupu povjerio da Vam u prolazu pri povratku u svoje sjedište u moje ime
izloži određene [stvari] koje se tiču javnog mira i sigurnosti, u ljubaznom uvjerenju da ćete
(notandum bene) prijedlogu rečenog biskupa ne samo rado pružiti potpuno povjerenje, nego i da
ćete se pokazati takvim, kako traže Vaša vjernost i odanost, koje ste, prema hvalevrijednom
primjeru Vaših predaka, uvijek svjedočili prema meni, i kako to zahtijeva povjerenje koje gajim
prema Vama. U ostalom Vam ostajem naklonjen svojom carskom i kraljevskom milošću”.
Rimsko carsko i kraljevsko veličanstvo osiguralo mi je tu prvotno mi dodijeljenu premilostivu
milost ne samo putem često spominjanog zagrebačkog biskupa, nego ju je potom i naknadno
opet potvrdilo putem učenog oca Forstalla iz augustinskog reda, pa je to čak izdašno i pismeno i
usmeno obećalo i odobrilo carskim autoritetom njegovoj kneževskoj milosti od Żagańa, kao
vrhovnom ministru – temeljem njegova [pisma] pod G [poslanog] putem često spominjanog oca
Forstalla, ovoga izričitog sadržaja: „Ono što se Vaše presvijetlo gospodstvo posredstvom oca
učitelja Forstalla pobrinulo izložiti Posvećenom carskom veličanstvu, našem premilostivom
gospodaru, bilo je preneseno i predano na dogovor, a radi kratkoće (quod notandum bene)
obraćam se opet rečenom ocu i srdačno, iz nepromjenjivog osjećaja koji ustrajno gajim prema
Vašem presvijetlom gospodstvu, iskreno nagovaram: neka [Vaše gospodstvo] ne posumnja u
urođenu dobronamjernost preuzvišenoga cara, nego neka se u potpunosti do kraja pouzda u
njegovu milost. Neka stoga iskuša kako će se stvar uspješno završiti ako želje ne pokuša iznuditi
silom sporazuma, niti oružjem, koje se protiv prirodnog vladara i tolikog monarha može koristiti
samo nepravedno i sablažnjivo, nego ako ih pokuša isposlovati doličnim pokoravanjem i dužnim
molbama. Zbog toga sam uvjeren u razboritost Vašeg presvijetlog gospodstva, da ovu opomenu
neće odbaciti, nego će je radije odvagnuti onako kako zahtijeva ozbiljnost ove nadolazeće
opasnosti.“
Nato sam ja odmah, uz svojega sina, odaslao mnogo spominjanog oca Forstalla na carski dvor s
traženom bjanko ispravom, u koju je on – otac Forstall – na papir zapisao po točkama traženu
milost (što je diktirao i ranije sastavio osobni tajnik gospodin Abele) i što tamo i dan-danas stoji,
a ja sam pak, kako je traženo, krenuo ovamo u Beč da se najponiznije pokorim i bacim pred noge
svojem premilostivom caru i kralju. Dakle, jednom za svagda prepuštam toj milosti koja mi je
premilostivo udijeljena svoj život i smrt, imunitet i utočište. Tim manje pak takvu carsku odluku
o milosti mogu nadglasati neke druge privatne osobe. „Naime, ako bilo tko kao privatna osoba
smjera javno izvrtati i preispitati slične milosti donesene carskim autoritetom, on čini nepravdu
tomu koji ih donosi. Razlog je tomu što je kraljevska riječ sveta i nepovrediva, te zato što vladar
treba imati jedan jezik i jednu pisaljku; stoga je ono što je napisao napisano, i stoji kao zaglavni
i stožerni kamen na zvjezdanim nebesima. (Decian. consil. 35. n. 4. vol. 2. et cons. 18. n. 3 vol. 1.
Ruland. a Valle cons. 13 n. 57 vol. 3. Tyraquell. de Nobilit. c. 20 n. 24. Cephal. cons. 58 n. 88).
Stoga sam se, imajući na umu milost koja mi je premilostivo dodijeljena, htio odreći branitelja
koji mi je dodijeljen, ali na način da ujedno, kao što je ranije priopćeno, iz čiste bezopasne
poslušnosti nečime protuslovim napadima na mene, pa i da (kako navodi gospodin tužitelj) ne
prijeđem šutke preko njegove optužnice. Stoga odmah na početku najozbiljnije osporavam da
sam prema vlastitom priznanju H od dana 2. svibnja 1670. počinio zločin uvrede veličanstva.
Kako bi se pak tim bolje otkrila moja nedužnost, zbog koje sam (nažalost! Neka se Bog smiluje!)
sada kod lakomislenih posut sramotom, i kako bih cijelome svijetu mogao predočiti bjelodanu
suprotnost, želim iz izvora istine iznijeti narav djela prema istinskom smislu svoga priznanja.
Prije otprilike dvije godine jedan je moj rob, odnosno, turski zarobljenik Omer-spahija mojem
sluzi, zvanom Bukovački, koji je nadgledao i brinuo se za zatvorenike, laskavim i umilnim
riječima uz mnogo obećanja dao na znanje da mi je sultan osobito blagonaklon. Kad mi je
spomenuti Bukovački to otkrio, iz znatiželje sam pozvao k sebi rečenog zarobljenika, koji mi je
izdvojio i ispričao ne samo ono o čemu je izvijestio Bukovačkog, nego je on to još više naglasio
ili istaknuo, no vjerodostojnost je ipak počivala na izvoru [informacije].
Kad je ionako kretao kući radi dužnoga otkupa, taj je zatočeni Turčin često spominjanog
Bukovačkog molio da od mene pribavi odgovor za osmansku Portu: to [sam], doduše, ispočetka
odbio, no jednako tako sam želio i znati kakvo je mišljenje sultana pa sam mu poručio da i u
moje ime uruči kurtoazni pozdrav osmanskoj Porti kako bi mi se povjerilo i zajamčilo susjedsko
prijateljstvo.
Kad je potom stigao na osmansku Portu nije, međutim, ni najmanje [razgovarao] s turskim carem,
nego je putem sluge kajmakama (koji je nešto kao kancelar) uručio poštu, a od tamo se ponovno
vratio k meni u zarobljeništvo s više ponuda. Kao vjeran sluga svojeg premilostivog gospodara, o
svemu tome sam usmeno i opsežno izvijestio njegovu preuzvišenost gospodina grofa Rottala te
sam uz to predložio da to predoči Njegovom carskom veličanstvu, što još živući spomenuti grof
Rottal kao pouzdani tajni savjetnik neće opovrgavati. Dogodilo se da sam odmah potom na
naredbu visokospomenutog veličanstva sa spomenutim gospodinom grofom Rottalom otposlan
preko zemlje u jedno povjerenstvo, a tijekom putovanja mi je upravo spomenuti gospodin grof
Rottal mimo svih očekivanja uručio jedno pismo na mađarskom da ga prevedem na svoj hrvatski
jezik, stavim ga na papir i da ga potom uputim na osmansku Portu. Slijedom toga, uz napomenu
da spomenuti gospodin grof Rottal takav zadatak nije dao iz vlastitih pobuda, nego je na to prije
bio upućen od strane Njegova carskog veličanstva, spomenuto sam pismo od riječi do riječi
preveo na svoj jezik i odaslao na osmansku Portu; čak sam i poručio da sam voljan stajati na
usluzi. Sadržaj toga pisma glasio je, dakle:
(naslov); Za ovu sam se godinu ispričao što ne mogu provesti njegovu volju iz razloga što je
rimsko carsko veličanstvo sklopilo trostruki savez, i što je već kasno u godini te ću također cijelo
ljeto izbivati od kuće; da u međuvremenu ostajem voljan stajati na usluzi te da ni nadalje neću
propuštati pisati mu.
To službeno pismo koje sam vlastoručno napisao i zapečatio ne samo da je pokrenulo turskoga
cara, nego ga je navelo na mišljenje da me u potpunosti može pridobiti za sebe. Stoga za svoj
plan više nije koristio spomenutog Omer-Spahiju, nego je k meni odaslao jednog drugog
Turčina, naime bosanskoga pašu, kako bi svojom navodnom spretnošću sa mnom nešto
ispregovarao. Taj me je u mojoj odsutnosti tražio tri puta preko tri Turčina; kad su oni pak
pristigli i četvrti put, Bukovački je došao k meni, moleći patnjom i smrću našega Spasitelja da se
s takvim poslanicima, bili oni i Turci, ne postupi pogrdno, nego da se radije rečeni Bukovački
(jer su spomenuti Turci sami njega tražili) uputi u Tursku; on se htio potruditi razabrati što oni
zapravo traže. Često sam odgađao [odluku] hoću li to učiniti, no ipak sam, želeći uvidjeti
namjeru spomenutih Turaka, nakon proteka jednog mjeseca odlučio onamo odaslati rečenog
Bukovačkog. On je bez mojeg prethodnog znanja i odobrenja nagovorio dvojicu svojih drugova,
Franju Berislavića i Baltazara Pogledića, da pođu s njim. Međutim, prije no što je Bukovački
poduzeo takvo predviđeno putovanje, došlo je do jednog neočekivanog slučaja ili događaja, koji
se s pravom može nazvati izvorom svih ovih zala.
Naime, kad je mnogo spominjani Bukovački izašao sa 400 svojih vojnika u pohod protiv
iskonskog neprijatelja i kad je glas o njegovom planu došao do gospodina grofa Nikole
Erdődyja, netom spomenuti gospodin grof je odmah u najvećoj žurbi poslao svojeg
potpukovnika zvanog Matko u Petrinju [sa zadatkom] da odonud pozove jednog Turčina, na
povjerenje uz pratnju carske konjice, i da njemu – Turčinu – otkrije ovim riječima da Bukovački
ulazi u tursku granicu i da Turcima u Kostajnici treba ukazati na to da imaju najbolju priliku da
unište njega i još 400 drugih kršćanskih konjanika, i ubiju ga.
Međutim, kao iskusan vojnik Bukovački je to sve lukavo saznao u krajiškim kućama i već je
ponešto razabrao o napadu gospodina grofa pa je temeljem dobivenih informacija posvuda po
terenu dao postaviti dobre straže, posve vjerujući da mu Turčin kojeg je potaknuo grof Erdődy
neće uteći, nego da će pasti u njegove ruke. To se i dogodilo: naime, kad je spomenuti Turčin u
gluho doba noći naletio na stražu, odmah je zatočen i odveden pred Bukovačkog, na što je ovaj
isukao sablju kako bi ga zastrašio i upitao ga zbog čega se u mrkloj noći tako žurio kad svi
zatočenici, a osobito oni koji na povjerenje dolaze na kršćanski teritorij, običavaju putovati po
danu, a ne po noći te da stoga mora imati nešto drugo na umu. Nato je on – Turčin, sasvim
ustrašen i moleći za život, sve dobrovoljno priznao: da nevoljko i navrat-nanos putuje za
Kostajnicu i da treba odati položaj Bukovačkog. Čuvši to, zatočio je spomenutog Turčina i
predao ga meni na milost. Neovisno o tome što me je gospodin grof Erdődy više puta tražio i
molio da pustim zatočenog Turčina, ja sam to odbio i predao ga na milost gospodinu grofu
Breineru. Tamo je jedno vrijeme ostao u zatočeništvu, ali je ipak prošao bez ikakve kazne i
pušten je na slobodu. Nato je spomenuti gospodin grof Erdődy (koji je oduvijek bio moj najljući
neprijatelj), budući da njegove molbe nisu uslišane, itekako dao iskaliti svoj bijes prema meni.
Da se vratim na glavno: na gore opisan način Bukovački je sa svoja dva druga – Berislavićem i
Pogledićem – došao k meni; konkretno, Bukovački je preklinjujući molio da ga sukladno
obećanju pod bilo kakvom izlikom pustim da pođe turskom caru. Kako bi se takvo putovanje čim
brže poduzelo, nagovarao me je raznim poticajima – naime, da općenito kruži strepnja da će se
sultan čim zauzme Kretu svom snagom uputiti u našu zemlju i da bih, ako moje obećanje (prema
gornjem pismu) ne dospije do njega, mogao biti prvi kojeg će napasti svojom moći te da bi moja
imovina i dobra mogla doživjeti posvemašnje uništenje. No, da bi se takvo zlo tim lakše moglo
spriječiti kad bi Bukovački kao poslanik bio onamo odaslan, predstavio se izigravajući bliskost s
nekima na dvoru, te da mu, naime, povjerim da utvrdi i istraži ovo ili ono što bi Turčin mogao
tražiti ili pak kamo će u naredno vrijeme usmjeriti svoju snagu. Neka to zato više ne zadržavam,
nego neka dopustim da ode; također, da će o meni govoriti najbolje i preporučiti me njima na
najbolji način. Tako mi spasenja moje duše, želim da se utvrdi da nisam ni u primisli namjeravao
biti ovisan o Turčinu, upravo suprotno. No, kako bi se tim bolje spriječio mnogo spominjani
pokret Turčina i kako bih mu dao naslutiti da sam mu navodno sklon, Bukovački je smatrao
poželjnim da ne bude poslan goloruk i nepripremljen, nego da mu uz vjerodajnice povjerim i
nekoliko bjanko isprava kako bi mu se tim više vjerovalo. U suprotnom, kad bi turski car (čije je
lukavstvo veliko) primijetio da su naša prijetvorna prepiska i prijateljstvo lažni, on bi –
Bukovački – morao podnijeti najbjedniju smrt. Uz spomenute vjerodajnice nisam mu predao
ništa drugo osim pečatnog prstena, s izričitom zadrškom da ni najmanje ne pristane ako bi Turčin
tražio nešto teško ili nemoguće, nego da se pozove na to da to prvo treba meni dojaviti, i to uz
sasvim pravovjernu pretpostavku da će se time ispuniti želja Turaka, ispitati njihova
osvetoljubiva namjera protiv kršćanstva i održati dobrosusjedske odnose, te da će se time
napraviti sve ono što se jednom glavaru koji pluta po takvom opasnom mjestu pristoji znati.
Bukovačkom sam obećao da ću u tajnosti držati put u Tursku koji će poduzeti, te da ću po
[njegovu] povratku k meni vjerno otkriti spletke Turaka te potom izvijestiti Njegovo carsko
veličanstvo.
Bukovački je, dakle, s dvojicom drugova krenuo na planirani put, a njihov je povratak trebao biti
oko blagdana sv. Martina ili najkasnije oko Sveta tri kralja. Međutim, Bukovačkog je turski car
poslao dalje na Kretu velikom veziru, i od tamo se krenuo vraćati oko Božića, no morao je
mjesec i pol ostati na moru zbog tadašnjeg velikoga snijega i nevremena poznatog u državama i
zemljama. Zbog tako dugotrajne odsutnosti Bukovačkog nisam ništa drugo mogao zaključiti
nego da je on izgubio život, vjerojatno zbog toga što su otkriveni prijetvorni postupci, ili [je
otkriveno] da sam preko gospodina grofa Rottala izvijestio svojeg premilostivog gospodara o
službi koju su mi Turci namijenili pa da se on – Turčin – uvrijedio zbog mojeg gornjeg pisma.
Međutim, napokon sam u mjesecu ožujku primio pismo od njega – Bukovačkog – iz utvrde Zrin,
u kojem mi je dao na znanje da je u međuvremenu sve dobro dogovorio. Kako i koji bi sadržaj
tog [dogovora] mogao biti ostalo mi je nepoznato i skriveno do današnjeg dana. Na početku se
činilo zaista smiješnim i da mi nimalo ne bi moglo naštetiti. U međuvremenu su se obojica –
Berislavić i Pogledić – zadržali u Sarajevu kod bosanskog paše. Između ostalog, odmah oko
Nove godine dogodilo se i to da je iz Turske pobjegao jedan običan vojnik koji je pripadao
gospodinu grofu Erdődyju te je došao netom spomenutom gospodinu grofu Erdődyju i ispričao
kako se Bukovački s drugom dvojicom drugova pojavio kod turskoga cara.
Čim je gospodin grof Nikola Erdődy to razabrao, s osmijehom i pobjedonosnim izrazom lica me
je – kako to običavaju svi neprijatelji – proglasio pobunjenikom po cijeloj zemlji, i pismeno i
usmeno, uz svakojake moguće objede i klevete, te je malo ovdje, a malo tamo sazivao skupove
na kojima je, kako bi izlio svoju podmuklu žuč prema meni, pridonosio savjetom i djelom (ne u
smislu carske ili opće, nego svoje vlastite koristi) kako da me se sad ne samo pritisne, nego i
potisne. Ujedno je nahuškao cijeli svijet, poveo spomenutog podčinjenog zatočenika sa sobom u
Graz kao svjetsko čudo, gdje je tražio svaku priliku da me ponizi i osramoti kod generala i ostalih
zapovjednika te me dovede na prosjački štap: da je mogao, pokrenuo bi i sam Aheront.
Međutim, čim sam, kao što je već priopćeno, primio pismo Bukovačkog – a njemu samome je
zbog tako velikoga snijega bilo nemoguće pojaviti se, morao sam [vlastitim] očima promatrati
sav taj gnjevni bijes koji se protiv mene probudio kod mojih neprijatelja. Dapače, da sam tada na
prvi poriv učinio nešto vezano uz očiglednu opasnost, tome ne bi bio kriv nitko drugo no upravo
gospodin Nikola Erdődy sa svojim pristašama, kako sam to tada uljudno pisao gospodinu
potpukovniku Breineru radi prigovora u prilog moje nedužnosti i časne namjere s ponudom da
dođem k njemu. Međutim, on mi je odgovorio riječima da je sad već prekasno (kako se može
vidjeti iz njegova pisma kod gospodina tajnika Abelea). Potom sam se ponovno htio obratiti
gospodinu generalu Spankauu bi li se on možda, ako želi, uputio k meni i poslao ovamo jednu
kočiju sa šest konja, no sve to uzalud jer je kola i konje zadržao kod sebe, a tako vjernoj
dobronamjernoj ponudi okrenuo leđa. Potom sam, iako je bilo suvišno, još i pomoću gospodina
biskupa, oca vikara sv. Jelene i redovnika sv. Pavla prvog pustinjaka, utekao Njegovom carskom
veličanstvu i do temelja otkrio kakvo je stanje ove ili one stvari, što je i meni trebalo osigurati
zaštitu, čak i kad bi me se smatralo dovoljno očajnim čovjekom da tražim pomoć od Turaka. U
međuvremenu se Njegova preuzvišenost zagrebački biskup predugo zadržao u Beču, a ja sam
pak tijekom odsutnosti morao saznati da Turci daju gledati i promatrati na sve strane i nadao se
da razlog tome nije ništa drugo doli poticaj očajnog Bukovačkog. Stoga sam ponovno bio
potaknut da Njegovom visokospomenutom carskom veličanstvu pošaljem spomenutog oca
Forstalla i preklinjući molim za premilostivu pomoć.
Moje će zadnje poticajno pismo koje je presreteno, uz ostalo, više pokazati koliko sam se jako u
međuvremenu trudio dobiti, pa čak i zatočiti često spominjanog Bukovačkog i predati ga
Njegovom carskom veličanstvu. Kako je on već stigao na kršćansko tlo u Brkiševinu, to su
spriječile nesuglasice između grofa Erdődyja i nekolicine uznositih: tako je gospodin karlovački
general krenuo s jednim sasvim bespotrebnim činom, nedostatne koristi i za Boga i za cara, te je
neprijateljski napao taj revir u kojem se nije moglo pronaći nikoga doli nedužnih seljaka, upao na
moj posjed Brezovicu bez ikakvog otpora, opljačkao plemićke udovice i siročad, zapalio kuću i
dvor Bukovačkog. Kad je često spominjani Bukovački [vlastitim] očima ugledao svoju krajnju
propast, iz posvemašnjeg je očaja i bjesneći ponovno stigao u Tursku te je iz čistog očaja
rastjerao stoku podanika gospodina grofa Erdődyja, dao zbog osobne mržnje opljačkati kuću
svojega neprijatelja Vajdića i potom mi je pisao da je to morao uraditi naveden krajnjim očajem:
o tome sam obavijestio i gospodina gofa Rottala, a za to će on – Bukovački – morati odgovarati.
Ne može se ni izreći kako je i na koji način gospodin general iscrpio i uništio moje podanike, uz
još druge nedužne ljude, i to toliko da se oni tijekom svojega života više neće moći oporaviti.
Moja dobra koja leže u Hrvatskoj zauzeo je na nasilan način i namjeravao ih je uništiti do
krajnjeg stupnja propasti. Međutim, nije se našlo čovjeka koji bi me ispitao ili progonio kao
lažno prikazanog buntovnika, a još manje tražio da me se zatoči. Suprotno tome, bio sam uvjeren
da bi se, kad bi sve ovisilo o mišljenju gospodina grofa Erdődyja i nekih drugih, mnogo više
željelo da sam u Turskoj kako bi onda bili primorani pokrenuti takve postupke i kako bi se
pokazalo istinitim sve ono što mi stavljaju na teret. Neka mene i moje od toga milostivo čuva
Isus, moj Spasitelj i Izbavitelj!
Stoga prvenstveno ostavljam Bogu, onda i svojem premilostivom caru i kralju, a ništa manje ni
cijelom bijelom svijetu da po ovom iskazu utemeljenom u istini ili po naravi djela svatko
nepristran uvidi jesam li ja, ako stvari tako stoje i ako okolnosti nisu drugačije, počinio zločin
veleizdaje ili uvrede veličanstva?
Gospodin tužitelj kaže da jesam – da sam počinio i izvršio takav zločin jer sam vlastitim riječima
priznao da sam se, i pismeno i usmeno, upustio u svojevrstan sporazum i prepisku sa sultanom, i
jer nema većega dokaza od priznanja vlastitim riječima (per text. in l. cum 9. C. de probat, etc.);
pa da onda sudac nema druge nego osuditi.
Kako bih sad nekako proturječio tom pokušaju predbacivanja, odgovaram da se moje slanje
pisma Osmanskoj porti i prepiska koja je potom uslijedila nisu odvili iz vlastitih pobuda, nego na
zapovijed Njegovog visokospomenutog carskog veličanstva i poticaj gospodina grofa Rottala, te
bih zbog kratkoće htio spomenutom gospodinu tužitelju ponovno ukazati na to. Ostavljam
svakom kršćanskom čovjeku da spozna trebam li se zbog takvog danog iskaza ili prepiske ipak
nazvati pobunjenikom. Ono što se, naime, događa uz povlađivanje vladara i uz posredovanje
njegovog autoriteta, isključuje svako postojanje prevare, a posljedično i svaku kaznu (tot. tit. ff.
ad l. Jul. Mattis).
Postupovno pravo ipak zahtijeva da se svakoga tko na bilo koji način, pa i vlastitim riječima
priznaje prijestupe, prije svega vrlo točno ispita, da se jasnije istraže prikupljeni dokumenti i
spisi te da se riječi izlagatelja odvagnu ne prema goloj vanjštini riječi, nego prema istinskom
smislu, jer onaj tko je optužen nije krivac, osim ako je prije prema presudi proglašen takvim (l.
fin. C. de Accusat. l. 1 et l. 14. C. ex quib. caus. infam. irrog.). Zbog toga me ni gospodin tužitelj
ne smije temeljem nekakve javne glasine prokazati pobunjenikom bez saslušanja, jer je u vezi s
planiranom prepiskom putem besprijekornih svjedoka jasno pokazano i dokazano suprotno, a
više vrijedi ono što je u istini, nego ono što je u glasini i varljivom mišljenju ljudi (Inst. de legat.
§ 11 l. 4 § 1 ff. de manu vind.). Stoga nije bez razloga odvjetnicima zabranjeno služiti se
uvredljivim i opakim riječima (a l. fin. § in refut. C. de Appelat. l. quisquis § ante omnia C de
postul.).
Prije svega gospodin tužitelj ne smije pokušavati izvrnuto predstavljati ili izokretati moj iskaz H
drugim sredstvima, nego u potpunosti uzeti u obzir i redoslijed djela: naime, što je [bilo] na
početku, a što u sredini i tijekom vremena; napokon je li [što] pokušano u svrhu dovršetka
slučaja, odnosno, ustanka; pa onda i vrijeme: kad, kako i s kojom namjerom se ovo ili ono
dogodilo, ili je to priznato i izrečeno. Stoga, s obzirom da sam odmah na početku H svojevoljno
priznao da sam pisao Turčinu, temeljem čega gospodin tužitelj želi iskamčiti uvredu veličanstva,
njegovo mišljenje postaje ništavno i otpada samim time ako mu se, nasuprot tome, oduzmu
prigodne pretpostavke – naime, da sam ja to morao učiniti.
Stoga, uz tu pretpostavku da se nadalje uzme u obzir cijela ova podvojenost u navodnom, ali ne i
dokazanom [zločinu] uvrede veličanstva i njezin uzrok, nalazim da ona prvenstveno počiva na
četiri točke: naime, da sam – prvo – pisao sultanu i potom mu odaslao Bukovačkog; drugo, [da
sam] tražio pomoć iz susjednih turskih krajeva od bosanskog, kanjiškog i budimskog paše; treće,
da sam poticao kneza Rákóczyja na ustanak te, ništa manje – četvrto – da sam s preminulim
gospodinom ugarskim palatinom Ferencom Wesselényijem i Ferencom Nádasdyjem sklopio
uzajamne sporazume i pogodbe o međusobnoj pomoći u Ugarskom Kraljevstvu.
Što se prvoga dijela tiče, već sam najiskrenije protumačio da mi je putem Njegove
preuzvišenosti gospodina grofa Rottala temeljem carske ovlasti bilo naređeno da pišem
spomenutom sultanu, što je spomenuti sultan protumačio da mu nikako drugačije nisam mogao
pisati nego iz vlastitih pobuda: dakle, smatrao me sasvim odanim. Time je on bio potaknut i
otvorena mu je mogućnost da se osloni na mene pa potom, kao oprezan neprijatelj, nije želio
obustaviti kurtoazna pisma i daljnju prepisku bez mojega traženja. Iz toga slijedi da bi se takav
poticaj na pisanje koji je dao gospodin grof Rottal (nažalost! Neka se Bog smiluje!) s pravom
mogao nazvati iskrom svih pobuđenih nemira i potaknutog zla.
Sad svatko, a osobito onaj tko je iskusan u običajima ove zemlje, lako može procijeniti jesam li
mogao drugačije uraditi u ovim političkim prilikama i jesam li njemu – Turčinu, tako zlom i
bahatom susjedu o čijem gnjevu ovise moja imovina i dobra, na njegov prijetvorni kurtoazni
pozdrav, uz istovremeno održanje dobrosusjedskih odnosa, trebao pružiti utisak prividnog
prijateljstva, iako itekako praznim riječima, uz punu vjeru da mi to nitko neće uzeti za grijeh.
Tako i sam Polibije kao cijenjeni državnik uvjerava ovim riječima: susjednog neprijatelja treba
ili čuvati kao prijatelja, ili ga smatrati otvorenim protivnikom, inače ne postoji sredina.
Dapače, o takvim prepiskama često ovisi cijelo kršćanstvo, jer se time lako može istražiti
namjera susjeda, proučiti moć neprijatelja i otkriti prednosti stranaca. Ciceron u O govorniku
izričito kaže: naime, dvije su stvari poglavite značajke republike: poznavati vlastitu republiku, te
dobro upoznati običaje i namjere drugih. Od svih pak tajni u javnim poslovima vjeruje se da
nema veće, nego prikladno se prilagoditi zakonima i uređenju određene države prema različitim
običajima i sklonostima njenih naroda.
Također, vojnika se ne smije odmah kazniti i optužiti za nevjeru ako, primjerice, stupi u raspravu
s neprijateljem preko nekoga trećeg, kao što je to napravio Bukovački, i ako se pred njim zbog
trenutnih okolnosti pretvara prijateljskim, jer onaj tko je bio u vezi s neprijateljem, ali nije bio
zatečen ni u naoružavanju, ni u borbi, ni u pružanju pomoći njima na drugi način, nikako ne čini
zločin uvrede veličanstva (Gramm. decis. 15 n. 6), opominjući ovom ili onom pučkom uzrečicom:
Ako želiš biti naj, s vukovima zavijaj.
Dapače, kad pri turskim granicama ne bi bilo takvih vještih vojnika, često bi i cijela vojska
dospjela u nered i bila uništena. Tomu u prilog mogu govoriti gotovo nebrojeni obrasci i
primjeri, no želim se pozvati samo na svjetski poznatog Farkasa Kissa, koji nije samo jedan, dva
ili tri puta pao u ruke Turaka, nego se, vičan turskom jeziku, izdavao za Turčina i pretvarao se,
dojavio nam njihove tajne, sâm naveo Turke u klaonicu, i njegovom je zaslugom više tisuća
ubijeno i uništeno. To, doduše, nekim učenjacima može djelovati nedopuštenim: ne znajući, s
druge strane, da dobar vojnik mora biti pun i vrlina i mana, prokušan i u borbi i u zlobi; bez njih
se ni kraljevske krune ne mogu sačuvati, niti se ratovi mogu ispravno voditi. S obzirom da je
spomenuti Farkas Kiss sve to pokušao, ujedno se časno boreći protiv iskonskog neprijatelja kao
vjeran vojnik i davši nedavno kod Kanjiže život za svog premilostivog cara i kralja uslijed
[udara] topovske kugle, poginuvši i umrijevši kao vječno slavni kršćanin, iz toga se lako može
zaključiti s kakvim je ciljem spomenuti Bukovački krenuo u Tursku: naime, da pronikne u
spletke Turaka, ali i da istraži učinke drugih, kao Zólyomyja i ostalih kršćana koji su se tada
nalazili u Turskoj te da time stekne naklonost i milost Njegovog carskog veličanstva. Ostaje
ujedno sporno da se odmetnuo sa ženom i djecom ili da je prihvatio muhamedansku sljedbu, jer –
kao prvo – nije tijekom braka dobio djecu; drugo, njegova ga je supruga slijedila bez njegova
naloga, iz vlastite pobude i sasvim čistoga straha, a on je sâm i dalje ostao dobar katolički
kršćanin. Sasvim sam uvjeren da će on, kad uvidi da sam se na kraju opravdao, bez greške
ponovno krenuti prema kući i stajati na usluzi protiv iskonskog neprijatelja kao hrabar vojnik.
Jednako toliko malo može za mene biti štetno prvo očitovanje J koje je protiv mene načinio
Frankopan jer mi ne proturječi u onome što je dogovorio s Malenićem i Čolnićem. Nasuprot
tome, mnogo radije za priznanje uzimam to što on odmah na početku (fol. 1, red 12, 13 i 14)
iskazuje da je želio od mene saznati ovo ili ono, a da mu je odgovoreno da su to samo puke
priče, a ne ozbiljne stvari.
Spomenuti gospodin Frankopan nadalje izričito priopćava u predstavljenom očitovanju J (na
početku fol. 3, red 23, 24 i 25) da mi dogovori Bukovačkog (budući da je prekoračio svoj
djelokrug) nisu bili ugodni i da to nimalo nije bila moja volja. Stoga zlodjelo ili mržnja drugoga
ne tereti, niti pak traži i najmanju kaznu: što god da je Bukovački nepromišljeno pregovarao ili
napisao, to se dogodilo bez mojega znanja pa mi se posljedično ni ne može pripisati. Ostalo što
Frankopan nadalje priopćava na istom listu nisam ja ispričao, nego on sâm, kao što se uvelike
može razabrati iz njegova [pisma] kapetanu Gašparu Čolniću pod K datiranog 9. ožujka 1670.
Uz to, ne mogu da ne odgovorim da često spominjani gospodin grof Frankopan, čim je razabrao
da sam uz suglasnost Rimskog carskog veličanstva odaslao rečeno pismo Osmanskoj porti, nije
prestao povremeno istraživati, praviti izvide kod mojih slugu, pa i pokušavati od mene saznati
nešto više nego što sam sâm znao, kao što smrt slijedi bolesnika i kao što je odmah na početku
gore spomenutog priznanja J (fol. 1, red 13) izravno priznao. Kako bih ga pak ja primorao i kako
ne bi dalje raspravljao sa mnom, morao sam mu katkad ponešto reći (kao što se može vidjeti na
fol. 1., redovima 15 i 16).
Gospodin tužitelj se itekako trudi da Frankopanov iskaz J poput sv. Evanđelja primijeni protiv
mene, pri čemu se on poziva samo na ono što odgovara njegovim namjerama, međutim, preko
onoga što sam moguće odgovorio ili što bi mi u tom iskazu bilo u korist, sasvim šutke prelazi.
Naime, gospodin Frankopan je napisao da je „Bukovački svojom rječitošću i okretnošću
ugovorio uvjete vrlo vrijedne razmatranja, povoljne za kuću Zrinskih i njene bližnje te čitavu
domovinu.“ Među ostalima navodi i ove riječi: kao prvo, da premoćni turski car nad svim sebi
podložnim pokrajinama i onima koje bi u idućem ratu podložio za vrhovne vođe izabere i
imenuje mene, grofa bana, i moje potomstvo; drugo, da u slučaju izumiranja moje linije
Hrvatsko Kraljevstvo slobodno može izabrati nasljednika iz vlastita okrilja, dok si [turski car]
ipak zadržava pravo potvrde. Ta pretpostavka utemeljena na pismu Bukovačkog da sam to dao
poručiti – a koju ne priznajem – u neskladu je s mojim citiranim odgovorom i mišljenjem o tome,
kao što se može pročitati na fol. 3, u retku 24 u ovim riječima: „Bukovački nije imao upute za to,
ali smatrao je da uređuje meni vrlo ugodnu i domovini korisnu stvar. S njim se ja, pouzdano se i
nepovredivo zaklinjem, ni na koji način ne želim složiti”. Iz toga itekako slijedi [da je] smisao
drugačiji prema onome što se kaže, a opet drugačiji prema onome što jest. I, ako je Bukovački
prekoračio granice ovlasti, trebao bi biti kažnjen on, a ne ja. Ništa ne znam o ostalim riječima
koje potom slijede: stoga nadalje najozbiljnije opovrgavam da sam preko Bukovačkog tražio ili
odobravao neke štetne ili tiranske dogovore ili sporazume, i time sam dovoljno protumačio iskaz
gospodina Frankopana J koji citiramo i ja sâm i gospodin tužitelj.
Uzroke, iz kojih je razloga ranije spomenuti Bukovački otjerao stoku koja pripada gospodinu
grofu Erdődyju i počinio druge drskosti mora on sâm objelodaniti. Ne mogu dokučiti na temelju
čega mi se to želi spočitnuti, jer takve drskosti nisam počinio ja, a još manje sam ih pak putem
njega dao poduzeti pa stoga ne želim preuzeti na sebe tu stvar koja se odigrala među drugima,
nego želim na nju odgovoriti šutnjom. Također želim najozbiljnije opovrgnuti da sam
vicegenerala Sárkánya ikako privlačio na svoju stranu ili poticao na pobunu – to nikada nije bilo
dojavljeno.
Još mi manje od svega toga ranije navedenog može proturječiti Frankopanovo vlastoručno pismo
Gašparu Čolniću K datirano u Novigradu 9. ožujka 1670. godine, jer kad bi gospodin tužitelj
htio popratiti smisao koji ono jasnim riječima sadrži, onda bi tamo pronašao da mi ono mnogo
više ide u prilog no što mi šteti. S obzirom da često spominjani gospodin Frankopan nadalje
priznaje da je Čolniću pisao on, a ne ja, time izjavljuje i da je primio pismo od kapetana (o čemu
meni, naime, ništa nije poznato), da se također u gluho doba noći želio onamo uputiti, da je čak
zahtijevao da se sâm zaputi u Bosnu radi boljeg položaja i sigurnosti svoje i svojih pristaša;
štoviše, izričito priopćuje da bi svoga neprijatelja sasvim lako porazili kad bi [ga] (quod bene
notandum) glavar, to jest ja ban, slijedio.
S obzirom da gospodin Frankopan gore u K nadalje objavljuje da razmišlja o tome da na sebe
preuzme cijeli teret, iz toga valja zaključiti da ja, kao navodni glavar – naime, kao ban – nisam
dopustio takav plan i da sam se još manje u to htio miješati. Slijedom toga, ako je gospodin
Frankopan namjeravao sam preuzeti teret, mene tako nedužnoga ne treba nepromišljeno uplitati,
nego protiv mene predstaviti samo ono što pripada predmetu slučaja.
Dok sam ja brižno otklanjao i sprečavao svu tu štetu, gospodin Frankopan svojevoljno priznaje
nadajući se da će prije biti nagrađen carskim pomilovanjem nego što će mu takve klevetničke
riječi štetiti.
Ono što, dakle, gospodin tužitelj nije mogao postići protiv mene s K, htio bi silom nametnuti
temeljem drugog očitovanja L, datiranog 3. svibnja: da sam navodno sa svojim pridruženim
pristašama htio napasti sva nasljedna kraljevstva i zemlje koje pripadaju Njegovom carskom
veličanstvu i podčiniti ih Turcima i njihovu jarmu. Dapače, da sam želio ne samo poslati svojeg
vlastitog sina spomenutim Turcima kao zalog, nego se i sâm onamo uputiti te prigrliti
muhamedansku sljedbu. To je ponovno jedna hotimična izmišljotina koja se prije treba kazniti
nego saslušati, jer se gospodin Frankopan u svojem gornjem iskazu već grješno koleba pa ono
što danas iskazuje pod J sutra nadglasava s L pa na fol. 1, u recima 1, 2 i 3 želi iskazati svoju
vjernost.
Kad bismo se, međutim, u ovom slučaju suočili ja i oni koji iz čiste mržnje govore izmišljotine,
pronašlo bi se isto proturječje u korištenim pojmovima. Naime, u očitovanju J (fol. 1, redak 13)
on sâm priznaje da sam mu, kad me je potražio i htio saznati tajne, uvijek davao na znanje samo
puke priče, no isto tako, u istom tom priznanju (fol. 3, reci 22, 23 i 24) izričito priznaje da sam,
prisegnuvši, tvrdio da mi taj ništavan i bezvrijedan dogovor Bukovačkog, koji mi je bio i
nepoznat, ne samo nije bio po volji, nego i da ga ni najmanje nisam ni htio ni trebao prihvatiti.
Međutim, odmah iduće noći navodno mu se ukazala istina (naime u L): da Ugri, Vlasi, Moldavci,
Tatari i još mnogi drugi kreću prema Moravskoj, Šleskoj i Češkoj, da će veliki vezir sa svojom
moći opsjesti grad Beč; ja pak da ću uz bosanskog, kanjiškog i hercegovačkog pašu napasti
nasljedne zemlje – jedna puka izmišljotina, radije neka me se suoči sa smrću nego s takvim
pričama. Zbog toga želim razotkriti obmanu njegovim vlastitim tvrdnjama: naime, u očitovanju
L (quod bene notandum), fol. 1, recima 27, 28, 29, 30, 31 i 32 on kaže, ovim riječima: da sam
navodno, kako bih poduzeo takav napad ili pothvat u nasljednim zemljama, tražio pomoć od
bosanskog i kanjiškog paše, no da mi je na to odgovoreno ovim riječima: „Međutim, obojica su
se paša (quod bene notandum) ispričala tvrdeći kako oni, dapače, znaju da grofa Zrinskog i
njegove bližnje najmoćniji turski car prima u milost i zaštitu s najvećim poštovanjem, no da ipak
pružanje tražene pomoći nikako ne stoji u njihovoj moći, dok se s počasnim izaslanicima i
povlasticom hatišerif ne pojavi kapidži-baša, za kojega čuju da će uskoro doći, ili dok [pomoć] u
međuvremenu ne naloži budimski vezir.“
Čak i kad bi se sad pretpostavilo – iako to nikako ne priznajem – da sam s bosanskim i kanjiškim
pašom namjeravao upasti u nasljedne zemlje svojeg premilostivog cara (neka me Bog čuva od
toga!) ili da sam se time hvalio, gospodin Frankopan jasno razotkriva potpunu suprotnost: da su
Turci odbili i uskratili takvu moju molbu; dapače, da ako su to i željeli napraviti, to nije bilo u
njihovoj moći. Kako gospodin Frankopan u istom očitovanju L (fol. 2, odjeljak „S treće“) može
besramno, suprotno svojem saznanju i savjesti i zaista lakomisleno prosuti da sam,
pripovijedajući u jednom te istom razgovoru, ustvrdio i povjerio mu da ću s ranije spomenutim
bosanskim, kanjiškim, požeškim, hercegovačkim [pašom] itd. upasti u često spominjane
nasljedne zemlje? To je zaista očita izmišljotina koju nije lako čuti.
Međutim, lako mogu zamisliti zbog čega je on odmah drugoga dana nakon svojeg iskaza htio
povjeriti nešto drugo: uzrok je tome bilo samo to što nije mislio da je dostupno pismo pod K
datirano s 9. ožujkom 1670. i odaslano Čolniću. Kad je to primijetio, zabrinuo se da će morati
sam snositi posljedice i zato je smislio novo otkriće kojim se uhvatio mene te me umjesto sebe
uveo u labirint. Ne želim se zadržavati na tome što ga je moglo primorati da iskazuje protiv
mene, nego krećem prema ostalim odgovorima.
Tako se ne treba obazirati ni na slične njegove – Frankopanove – iskaze iz drugih odlomaka,
nego ih radije odbaciti, budući da je dobro poznato da je on uvijek bio moj ljuti neprijatelj, koji
mi je mnogo puta radio o glavi, pa me je u prisustvu gospodina grofa Draškovića mladenačkom
žestinom više puta izazivao na dvoboj, iz talijanske zemlje pozvao bandite koji su me trebali
ubiti; čak mi je i otrovom želio dati posljednji pozdrav, što se sve dogodilo samo u vidu jedne
pokušane, ali zaista željene namjere. Smrtni se pak neprijatelj u zločinu uvrede veličanstva
izuzima od optuživanja ili svjedočenja (tako bezuvjetno Bart. in l. quaestionibus ff. ad L. Jul.
Mattis.); to se smrtno neprijateljstvo rađa iz samih prijetnji o ubijanju (Gloss in l. licet ff. de
arbit. Ang. Cons. 261 Abb. in cap. repellantur n. 4 de accusat.). Posljedično, nije sporno da se za
zločin uvrede veličanstva neprijatelj izuzima od optuživanja (tako Specul. tit. de accusat § 1 vers.
fin), jer slijedi da se takvom neprijatelju, čak i kad bi se našao u trenutku smrti primajući Tijelo
Gospodnje i dao iskaz protiv svoga neprijatelja, ipak ne bi trebalo vjerovati, što Bartolo nalaže
da se dobro naglasi (tit de pace constan. in ver. vassali refert). Njega slijedi Tommaso
Grammatico (Cons. 47. n. 7. Marsil. l. 1 § praeterea col. 2. n. 7. ff. de quaest.); iz toga slijedi [da
to vrijedi] čak i kad bi neprijatelj bio ispitan na mukama (Praepos in cap. illi qui in 1. col. vers.
glossa secunda, q. 5).
Stoga jednako malo istinitim kao i njegov prijašnji iskaz ostaje i to da sam svojeg vlastitog sina
želio poslati u Tursku kao zalog, a da sam pak ja sâm želio prihvatiti tursku vjeru. U to nijedan
razuman čovjek ne može povjerovati, niti to može pretpostaviti, ako se u obzir uzme da su mi
mnogo više nego drugim ljudima poznati njihovi okrutni postupci [Turčina], koji iz urođene
oholosti i nepovjerenja ne podnose ni jednoga kršćanskoga plemića oko sebe, nego samim time
što onima koji su u njihovoj jurisdikciji ne dopuštaju nikakvu sablju ili mač, niti kakvo drugo
oružje – dapače, kad se kod nekoga u to i najmanje posumnja, taj ne može očekivati ništa drugo
doli uže ili lomaču. Stoga su i oni koji su kao plemići iz krajnje nužde tražili utočište kod njega –
Turčina – nesvjesno propali unutar godine dana te bijedno prihvatili svoj konac: tako se dogodilo
i s očajnim Mikulićem, koji je nagrađen otrovom nakon što je jedva pola godine živio u njihovoj
zajednici. Nadam se da se onda to ne može pretpostaviti ni za mene, jer sam ipak još toliko
prosvijetljen da [znam da] mi je Bog podario tijelo i dušu i da ću u svoje vrijeme odgovarati za
sva svoja djela i propuste, da sam katolički odgojen i da sam se uvijek gnušao postupaka Turaka
– iskonskoga neprijatelja koji je mene i moje pretke uvijek držao za proklete, a to i sad drži i
smatra. Također, moj me je Bog blagoslovio i vremenitim dobrima od kojih uživam svoje
godišnje plodove pa zato i mogu imati svoju slobodnu volju. Ne bih stoga znao što bi me moglo
navabiti ili potaći da prihvatim takav prokleti muhamedanski nauk i da na jedno tako veliko
prazno obećanje iskonskoga neprijatelja zamijenim ili preinačim sigurno u nesigurno. Stoga sud
o takvim krivim navodima želim svakom razumnom čovjeku ostaviti na volju: i kad bi mi ipak –
u slučaju koji je pretpostavljen, a koji ne priznajem – bilo rečeno da sam želio preći k Turcima,
ali da sam bio zaustavljen, čak mi ni tada ne bi trebala biti potvrđena ni najmanja kazna, jer
prema učenom pravu nikakvu kaznu ne trpi onaj koji je rekao da želi pristupiti neprijateljima, a
nije pristupio. (Hier. Giaccar. in add. ad Clar. § laesae Majestatis lit. L. in verbo Si fuerit
deventum).
Jednako toliko relevantan je i treći iskaz gospodina Frankopana M, jer sam već pojasnio da on
želi cijeli teret prebaciti na mene i nadalje k meni usmjeriti svoje neprijateljske spletke te me
primorati da umanjim njegove neodgovorne postupke. S obzirom da se s moje strane ne može
očekivati takva nepromišljena odvažnost kojom bih se ja, sasvim nenaoružan, usudio pukim
riječima oduzeti jednu tako naoružanu tvrđavu kao što je Koprivnica od nekog drugog
nalogodavca i zapovjednika, to se s pravom itekako više može ismijati nego uzeti u obzir pa
zbog svoje irelevantnosti ne zaslužuje odgovor.
S obzirom da se sad u obzir protiv mene uzimaju iskazi mojega konjušnika Rudolpha von Lahna
N i O: iz njih se također može iščitati malo, ili čak ništa, jer – kao prvo – taj iskaz počiva samo
na jednom svjedoku, koji nije ni besprijekoran, pa se slijedom toga ne može ni pravno ni
dostatno dokazati; uz to – drugo – ako već i gospodin komorski prokurator jasno namjerava
protiv mene iznijeti iskaz N, upit 42, onda to isto priznanje mora prihvatiti ne samo polovično,
nego u cijelosti, gdje se na kraju može razabrati da sam iskazao ovim riječima: „Neka vrag
odnese Turke – kad bi mi moj najmilostiviji car htio pokloniti bar malo milosti, odustao bih od
svega!“ (pa čak i unatoč tako velikoj otrpljenoj šteti). Nastavno na gornje svjedočanstvo –
priznanje na upit 49 – već sam na 5. listu ovoga pokušaja dovoljno objasnio: naime, da sam
pisao turskomu caru [na poticaj] gospodina grofa Rottala po naredbi Njegovog carskog
veličanstva; [da je] on – Bukovački – molio da ga pošaljem i da mu to iz rečenih znatnih razloga
nisam želio odbiti. Ono na upit 50 također je jedna beskorisna tvrdnja jer su oni – Vlasi (prema
iskazu svjedoka na isti upit) – odmah sami dotrčali na najmanji pothvat i htjeli su imati uvid u
sve. To pak, da sam im pristupio tražeći podršku, u potpunosti opovrgavam.
Ništa ne tereti ni ono na upit 56 – da je svjedok sve što je rekao gospodinu grofu Tattenbachu
prenio na moj nalog. Gospodin komorski prokurator ne smije iznijeti i pozivati se samo na
početak, nego i na kraj odgovora, iz čijega se kraja jasno, kao i na upit 50, može razabrati da
sam Turke preporučio vragu i da sam se uvijek uzdao u svojega premilostivog cara. Da
spomenuto previšnje veličanstvo nije dopustilo da me neki ministri tako ugnjetavaju, sve bih bio
zaboravio i ostavio po strani. Stoga, ako sam možda iz opravdane srdžbe rekao kakvu nesklonu
riječ unutar vlastitih i domaćih zidova, ni najmanje nisam želio da se to odnosi na mojeg
premilostivog gospodara, nego na moje neprijatelje.
Tako navedeni moj konjušnik u O na upit 6 nadalje ustraje [na tome] da mu je gospodin grof
Tattenbach ispričao da će uskoro pristići carsko ljudstvo i da će biti mobilizirano i zemaljsko
ljudstvo te da bi mi gospodin grof Tattenbach, s obzirom da većinu ima uz sebe, želio u tome
pomoći i poduprijeti me. O tome mi, ponovno, ništa nije poznato; ne mogu si predočiti ništa
drugo no da je on – konjušnik – to morao reći ili iz straha ili iz bojazni od kazne (budući da mu je
iskaz iznuđen pod prijetnjom torture). U suprotnom, ako ovaj iskaz išta vrijedi, htio bih se
jednom zauvijek pozvati također na njegov – Lahnov – dan iskaz N, na upit 50, jer se čini da je
nemoguće da je on toliko često pričao s dotičnim. U slučaju da je Tattenbach rečenom
konjušniku ipak povjerio nešto što ja nisam tražio, moralo mu je to samo nadoći, jer ja od njega
nisam tražio ni pomoć ni savjet, nego sam u svemu tome sasvim nedužan – i u tome me se mora
zagovarati i podržati.
Što se pak tiče upita 17, 18, 19, 20, 21, kao i 24 i 25 – da je grof Tattenbach imao tako puno
povjerenja u mojega konjušnika i da mu je vjerovao: o tome on nije ni najmanje izvijestio i ja
sam uvjeren da su obojica takve velike pothvate možda željeli poduzeti uz jelo, piće i dobro vino,
i da za to obojica moraju odgovarati. Da sam ja razmišljao o takvim važnim stvarima, zasigurno
ne bih imao povjerenja u čovjeka tako niskoga položaja, koji je tek izašao iz dječačkih cipela,
nego bih se sâm onamo uputio, o čemu među ovim pitanjima postavljenima pod O ne mogu
pročitati ni riječi. Sadržajem P nisam, dakle, [uložio] nikakvu žalbu, kao što to navodi gospodin
tužitelj, nego sam prije poniznom pokornošću objelodanio ovo i ono njegovoj preuzvišenosti
gospodinu dvorskom kancelaru te tom prilikom molio da se ubrza [moje] puštanje.
Gospodin tužitelj se nadalje nemalo trudi – s obzirom da bi mu moja već poznata nedužnost ipak
mogla donijeti sramotu – da svoj naum silom potvrdi na temelju moje poslanice Q gospodinu
grofu Frankopanu datirane 21. ožujka 1670., kao i pisma Orfeja Frankopana R odaslana Ali-
begu, zapovjedniku u Udbini i Lici. U njemu da sam često spominjanom Frankopanu dao na
znanje da mi je gospodin grof Tattenbach otkrio sve planove po kojima, naime, dvije pukovnije
trebaju ići prema Karlovcu, dvije prema Koprivnici, a jedna prema Ptuju; da sam ga stoga molio
da ih pozorno prati, u međuvremenu postigne dogovor s Vlasima da čvrsto stanu uz nas tako da
se oni – Vlasi – kad te pukovnije budu prolazile (notandum bene: jer drugačije ne može biti)
odmah okupe na granicama, kao i da [sam molio] Bukovačkog da nas ne napusti, nego da
podigne uzbunu oko Karlovca i kod Virovitice i tako odvrati krajišnike kako s ove strane ne bi
mogli doći u pomoć; da se to uvelike može razabrati iz spomenutog pisma. Gospodin tužitelj je
nato molio da se prosudi može li se saslušati i dopustiti još kakva obrana. Ja sam već gore odmah
na početku odjeljka „Prije svega gospodin tužitelj ipak ne smije, itd.“ (fol. 19.) morao s čuđenjem
upozoriti da gospodin komorski prokurator moj iskaz, kao i ostale podupiruće dokaze koje
navodi i pogrešno predstavlja protiv mene, izvrnuto predstavlja, s obzirom na to da bi on ipak,
kako bi krenuo prema istini, u obzir trebao uzeti sve moje dokumente i spise: kada, kako i u koje
su vrijeme nastali, prema predočenoj građi.
Na koji sam ja se sad način i kojim povodom na početku dopisivao s osmanskom Portom jasno
sam predstavio: naime, da se to dogodilo s odobrenjem mojeg premilostivog gospodara i na
poticaj gospodina grofa Rottala; također sam pokazao da ni moja, ni od strane drugih protiv
mene dana svjedočenja i iskazi nisu relevantni, nego zaslužuju da ih se eliminira. To što sam pak
pod Q pisao i morao pisati grofu Frankopanu nije se dogodilo iz obijesti, nego pred kraj i u
krajnosti, iz nezaobilazne nužde, s obzirom na mojeg tako ljutog osobnog neprijatelja s mnogo
lica.
Naime, nakon što sam se vrlo uspješno sporazumio sa svojim premilostivim carem i kraljem,
prepokorno pred njega bacio ničice i za početak spomenutog zagrebačkog biskupa odaslao u Beč
kako bi posvjedočio o mojoj pokornosti i časnim namjerama, a koji se na carskom dvoru zadržao
nešto dulje od predviđenog vremena, poslao sam nakon njega visokospomenutom carskom
veličanstvu i oca Forstalla iz augustinskog reda s molbom da mi pruži zaštitu protiv mojih
neprijatelja. Obje navedene duhovne osobe čekao sam kao Boga s neba: dapače, kako bi se još
više vjerovalo u moju dužnu vjernost, otposlao sam u to vrijeme i svojeg sina u Beč da uruči
preponiznu molbu kojom sam preklinjući molio da se rimsko carsko veličanstvo udostoji uzeti
me u svoju stalnu zaštitu i okrilje te da ne dozvoli da me moji neprijatelji terete. Nato mi je
Njegovo carsko veličanstvo kako vlastoručno, tako i putem gore navedenih vjerodostojnih
duhovnika, ali i putem njegove kneževske milosti vojvode od Żagańa, dodijelilo milost i oprost
čak i ako sam već sagriješio i to mi je osiguralo, kako je gore rečeno, potpisom i poslanstvom.
Međutim, neovisno o svemu ovome oni su – moji neprijatelji – s oružjem u rukama stigli na
moja dobra, osramotili me krajnje štetnim riječima, opljačkali i nasilno zauzeli spomenuta dobra,
oduzeli vrijedne pokretnine koje su ležale u Čakovcu i na ponekim drugim mjestima, a uskoro i
do temelja razarali i uništavali čas ovaj, čas onaj kaštel, natjerali u bijeg jadne podanike koji su
potom meni došli po pomoć – da, svojim sam očima morao gledati svoju krajnju propast. Dakle,
s obzirom da mi nije preostalo ništa drugo osim mučnoga života, pao sam u očaj te se tako
dugotrajno držano strpljenje pretvorilo u bijes.
Promislivši da je takav postupak bio protivan namjeri i stavu mojeg premilostivog gospodara,
želim iznijeti da moji savjet i djelo sami po sebi nisu ništa drugo no hvalisanje i strah – kako
glase jasne formulacije na označenom dijelu u Q u mojem pismu gospodinu Frankopanu
datiranom 21. ožujka 1670. (N. B. jer drugačije ne može biti) – kojima sam želio, tražio i bio
prisiljen [tražiti] pomoć malo od Turaka, malo od Vlaha i drugih kako bih otklonio takvu
opasnost od mojih neprijatelja samo s ciljem zastrašivanja, pa je iz tog razloga i Frankopanu
odaslano takvo očajničko pismo Q.
Iz te sad ocrtane namjere gospodin tužitelj želi iskamčiti zločin uvrede veličanstva: takvo
neumjesno mišljenje nije utemeljeno ni u pravu ni u činjenicama, jer, naime, ono što je
predstavljeno u gornjem pismu Q nije ni najmanje usmjereno protiv rimskog carskog
veličanstva, nego zastrašivanju mojih privatnih neprijatelja. Kad bih se protiv njih branio
temeljem prirodnoga prava ili koristio pravo na samopomoć (jer drugačije ne može biti), ni tada
se iz toga ne bi mogla iznuditi uvreda veličanstva. S obzirom da u ovom slučaju nije ni najmanje
postupano u mržnji prema vladaru, nego, nasuprot tome, nekažnjeno se može uspostaviti obrana
protiv svakog osobnog neprijatelja, osobito nasilnog napadača i razaratelja dobara, prema Gig.
de crim. laesae Maiett. lib. rubric. qual. et a quibus Crim. laesae Maiet. commit. q. 27 per totum,
gdje uz mnoge sličnosti taj zaključak odobrava i navodi Baldo in l. 1 ad fin. c. de privat. Carc.
Albert. Brun. cons. 69 viso processu inquisitionali colum. 2. n. 5. vers. 3. moveor.
Dapače, čak i ako se netko sad sumnjajući dvoumi tko je prijatelj, a tko neprijatelj, i što u
takvom slučaju valja napraviti, sva prava idu [mu] u prilog: Onome tko u srdžbi vrši takav napad,
a ti si u dvojbi ide li ti na štetu ili ne, opravdano se smiješ oduprijeti: naime, što god tko čini za
zaštitu svoga, smatra se da pravedno čini. (Bart. in l. 1 § arietes ff. Si quadrup. paup. feciss.
dicatur).
Jednako tako sam mogao na temelju prava pružiti istinski otpor tim napadačima na moje sasvim
razbježane i rastjerane podanike koji su tražili zaštitu od mene, čak i s oružjem u ruci. Rimljani
su – kao što Ciceron piše u djelu O državi – one koji nisu sami preuzeli i osvetili štete koje su
pretrpjeli njihovi podanici nužno smatrali jednako odgovornima kao da su napustili ili lišili
života svoje roditelje, jer su se time itekako pokazali kao neosporivi, javni i sebični osobni
neprijatelji. Takvog je neprijatelja dozvoljeno nekažnjeno napasti (l. 3 in fin. ff. ad l. Corn. de
sicc. Paul de Castro cons. 30 et 33 Alex. cons. 25. in 1 Vol. et cons. 106 vol. 2 Bart in l.
amissione vers. ad vertendum ff. de cap.); jer je takva obrana po svakom pravu, ne samo po
rimskom i kanonskom, već i po međunarodnom pravu, prema prirodnom pravu dozvoljena ne
samo ljudima, već i samim divljim životinjama (l. 1 § cum arietes ff. si quadrup. paup. fecis.).
Princip je razuma da je dozvoljeno ono, čemu je suprotnost nedozvoljena. (Bart. in l. ul. vim in
princ. versic. et ratio est ff. de injur.). To su vrlo dobro znali oni veliki carevi, Teodozije, Arkadije
i Honorije, kad su u vrijeme dok je Rufin bio zapovjednik pretorijanaca davali naloge da se
međusobne klevete naroda ne kažnjavaju na licu mjesta: zato što to, govorili su, ako je potaknuto
lakomislenošću, treba zanemariti; ako je iz ludosti ili očaja, posve je vrijedno sažaljenja; a ako
je zbog nepravde, treba se tome suprotstaviti (ita lex unica C si quis imperat. maledix.).
U prilog tome nije dovoljno to što se tamo želi reći da oni nisu počinili takve izvršene napade i
nasilja protiv mene kao osobni neprijatelji, nego na carski nalog. To je pak nategnuti izgovor u
vlastitu korist: naime, pod tom se izlikom vladar iznimno vara, ako se uvjerava da se službenici
uvijek vladaju kao službenici, nikad kao ljudi.
Dodatno se, nadalje, želi postaviti – što ni na koji način ne priznajem – da sam ja pisao sultanu
bez znanja i savjetovanja sa svojim premilostivim gospodarom, da sam se s njime dopisivao, da
sam od početka iz opravdane muke imao zlu namjeru te da sam zbog te svoje namjere tražio
pomoć kod Turaka. Međutim, naknadno sam se zbog toga pokajao i na vlastiti poticaj zapravo
pokazao suprotno pa se nimalo ne može pretpostaviti moja uvreda veličanstva. Neovisno o
učenome pravu, da se kod zločina uvrede Veličanstva kažnjava pokušaj i namjera, čak i ako
učinak nije uslijedio (l. 3 in fin ff. ad Jul. Mattis), to pravilo ipak ne vrijedi kad pokušaj dovodi
do udaljenog, a ne do bliskog čina (Honded. cons. 108 n. 2 et seqq. lib. 1). Na primjer: ako je
netko nešto zasnovao na mah ili iz opravdane duševne boli ili gnjeva, ako je od negdje drugdje
tražio ruke pomoćnice i vojne čete, a malo je kasnije naveden kajanjem ponovno vratio
uzburkani duh u prijašnje stanje, nikako se ne može teretiti za zločin uvrede veličanstva. Gaj
Julije Paulo donio je najčovječniji zakon govoreći da sve ono što se dogodi ili kaže u srdžbi nije
pouzdano prije nego što ustrajnost otkrije da je to bila prosudba duha. (ff. de reg. Iur. facit lex
divortium non e. ff. de divort.). Stoga, kad statut kažnjava pokušaj, tada se ne podrazumijeva
svaki pokušaj, nego samo onaj koji je doveo do bliskog čina, neposredno uz sami prekršaj, tako
da je počinitelj učinio što je mogao i nije pomoću njega izbjegnuto da prekršaj ne uslijedi
(secundum Bald. cons. 356 incip. statuto placentiae col. 1 ver. aut tu loqueris de iure municip.
lib. 1).
Temeljem pretpostavljenog slučaja – koji ipak ne priznajem – rekao sam da sam, ako sam štogod
čak neprijateljski i pomislio te molio pomoć, to odmah požalio, uz napomenu da sam odbio
svaku neprijateljsku pomoć, da sam u svoje ime carskom veličanstvu odaslao određene osobe,
kao gospodina zagrebačkog biskupa, oca Forstalla, da sam ovamo poslao svojega sina te da sam
se čak i sâm stavio na raspolaganje i pružio svaku pravednu pokornost: to za sobom uvelike
povlači neki drugi zaključak od pretpostavke uvrede veličanstva. Stoga ostaje istinitim da samo
spletkarenje ili udaljeni pokušaj ne dovode ni do kakve pobune, osim (quod bene notandum) ako
to prelazi u neposlušnost i otpor; i tako se nikakva pobuna ne javlja ondje gdje nema otpora, i
kao što se grijeh čini voljom, tako se i nasuprot tome opet briše voljom. (Joann. And. in princ. in
verb. insecutus versic. et de mala volunt. et n. 18 Gemm. in princip. n. 5), a tako i Bartolo (u
extravag. qui sint rebelles tenore 1. n. 1 Anchar in Clem. pastoral. n. 4. versic. dic quod
rebellare), jer buniti se nije ništa drugo nego opirati se vladaru (Prosper. Farinac. quaest. 113
inspec. 2 n. 69). Kako je gore rečeno, nisam ćutio kakav otpor ili neposlušnost, nego sam tako
učinjenom usporedbom više dao na znanje svoju jasnu nedužnost, naime, ne pretpostavlja se da
je prijestup počinio onaj tko se svojevoljno stavio na raspolaganje i tko dođe (Coepoll. cons. 31,
n. 8).
Tako se i ono što sam posvuda u S izjavio na upite 6, 9, 13, 16, 18, 19, 21, 22, 23, 24, 25, 26, 27,
28, 31, 32, 34 i 37 [dogodilo] u isto vrijeme kad sam Frankopanu pisao gore spomenuto pismo
vođen čistim očajem. I sve ono što je iskazano gore u H, listu 2. s druge strane, u recima 29, 30,
31, 32, 33, 34, 35, 36, 37, 38 i 39 također sam morao uraditi iz očaja (jer drugačije ne može biti),
ali nisam pritom pokušavao ništa neprijateljski, nego sam samo htio preplašiti svoje neprijatelje i
zaustaviti njihov tako bezobziran postupak.
Kako iskaz S kod upita 9 i 16 i nadalje pokazuje, pokušaji traženja i molbi za pomoć dogodili su
se u vrijeme nastale malodušnosti, no ja sam ustanovio da, s obzirom na to, zločin uvrede
veličanstva ni na koji način ne čini onaj tko nešto čini iz straha, čak ni protiv vladara, prema
Cuman in l. 1 n. 12, vers. id etiam advertendum ff. ad l. Jul. Maiett. Carer. in prac. in trac. de
Apellat. § 11 casus est 16 in fin.).
Jednako tako se iz daljnjeg iskaza T gospodina Frankopana na upit 3, fol. 4 na označenom mjestu
može razabrati da mi ovu majstoriju nije predložio nitko drugi no upravo gospodin Frankopan i
njegov rođak. Jednako tako da je on– gospodin Frankopan – sastavio sva pisma upravljena
Bukovačkom u Tursku, s jedinom iznimkom spomenute vjerodajnice na Osmansku portu, a da ih
je Ivanović prepisao i dao nasloviti mojim imenom.
Isto tako sam [poslao] dva pisma V i W knezu Rákóczyju od 10., kao i od 20. ožujka 1670.
godine iz dva nužna razloga. Jedan od njih bio je krajnji progon od strane mojih, gotovo
nebrojenih neprijatelja koji su na mene nasrnuli; drugi pak i najveći bili su veliki nedostatak
novca i dugovi, jer su me moji znani vjerovnici kojima sam bio dužan 100.000 forinti
svakodnevno, čak i neprestano, kako pismeno tako i usmeno primoravali na plaćanje, a ja sam
radi očuvanja svoje platne sposobnosti neodložno želio prikupiti svotu novaca pod takvom
izlikom. Iz toga je ponovno lako pojmiti da su ta moja pisma odaslana spomenutom knezu
Rákóczyju, kao mome sinu, koji se po pravu smatra takvime, samo u pogledu nužnoga novca, a
ne kako bih imalo snovao protiv svojeg premilostivog cara i kralja: ako bi to pismo možda netko
htio zlobno tumačiti, onda se ni u njegovom sadržaju ne može naći ništa drugo no pukih
kurtoaznih, praznih riječi koje zbog svoje beznačajnosti ne zaslužuju kaznu: naime, onaj tko čini
prekršaj samo isprazno djelujući i ne napredujući dalje od toga, ne potpada pod kaznu kao
krivac za zločin uvrede veličanstva (tako Jacobus Brutius in l. quisquis colum 2. post. med.
versic. aliquando cogitavit, quando procesit ad actum verbi Cod. ad l. Jul. Mttis.). Iz toga opet
slijedi da je namjera pisca bila jedna prema onome što se govori, a druga prema onome što jest;
više pak vrijedi ono što je istinito, nego ono što se misli (Justit. de legat. § 11 l. 4 § 1. ff de
manum vind.). Stoga se pravom može odgovoriti s pjesnikom: riječ zla uz dobrog tumača nikada
škoditi neće; dobra uz lošeg tumača nikad veseliti neće.
Dospjevši potom na naputak X ocu Bargiliju, inače lažnoga imena Palmerini: gospodin
Frankopan u T na upit 17 izričito priznaje da ju je sastavio, ispravio i dao svojem komorniku da
je zapiše. Međutim, kako bi opravdao sebe, želi sugerirati i to da je spomenutu uputu morao
prevesti na talijanski jezik na moj zahtjev. To je puka nečuvena izmišljotina za koju (Bog mi je
svjedok), kao prvo, nisam znao, a sâm sam još manje to potakao. Naime, kad sam htio otkupiti
neka dobra koja leže u Poljskoj od supruge koju je za sobom ostavio pokojni gospodin ugarski
palatin, udovice Wesselényi, bio sam obaviješten da prije no što postanem sposoban stupiti u
posjed takvih dobara svakako moram prihvatiti i steći indigenat te pripadnost plemstvu i članstvu
zemaljskog sabora. Stoga sam, kako bih ostvario taj naum, odlučio poslati spomenutog
dominikanca Palmerinija spomenutom visokom kraljevskom veličanstvu, raspitujući se osim
toga ne očekuje li se tamo rat s Turcima (kako se tada među narodom govorkalo). Čim je
gospodin Frankopan saznao za takvo poslanstvo, došao je k meni s gore spomenutim
neodgovornim pismom ili naslovljenim naputkom, moleći me da u prilici koja se ukazala
rečenom ocu Palmeriniju preporučim spomenuto pismo i da dadem naslutiti njegove velike
sposobnosti, kao i, nadalje, da Palmerini pođe u audijenciju kod Njegovog kraljevskog
veličanstva i u njegovo ime zamoli pravu službu. Tu poslanicu zadržao sam do dolaska oca
Palmerinija, otvorio je u njegovoj prisutnosti i sa čuđenjem pročitao ono što je [tamo] jasno
rečeno (on je također želio da mu se njome posreći). Nato smo obojica zaključili da ni u kojem
slučaju ne smijemo objelodaniti spomenuto pismo, pa je ono do zadnjega trenutka moje nesreće
ostalo u originalu u mojim rukama. Mnogo je spominjani Palmerini smislio rješenje da
gospodina Frankopana ipak održi u uvjerenju tog njegovog namjeravanog postignuća na način da
gospodina Frankopana pismeno izvijesti iz Poljske da je izvršio povjerenu mu zadaću kod
Njegovog kraljevskog veličanstva, otkrio stanje stvari na kraljevskom dvoru [te] zamolio službu,
ali da je, uz kraljevsku naklonost prema njemu [Frankopanu] osobno, predloženo da se [kralj]
dade ispričati s napomenom da je tek nedavno stupio na vlast i da još uvijek po volji ne može
uzeti u službu tako kvalificiranog viteza. To je, doduše, bilo samo hinjeno djelo, ali je gospodin
Frankopan sve prihvatio kao istinu o stvari: s tim je ciljem napisan priloženi izvještaj Y i dan
njemu – Frankopanu – da pročita.
Sad bi Frankopan tijekom svojeg ispitivanja želio na mene prebaciti ovu poznatu neodgovornu
potvrdu [pisanu njegovom] vlastitom rukom pod tom izlikom da ju je zaista sastavio, ispravio i
napisao, no da se to dogodilo na moj poticaj i uputu. Njegova nelogična tvrdnja ipak nikako ne
može stajati: naime, ako sam se i htio uplitati u takvo pitanje vjenčanja, ne bih povjerio
Frankopanu pismo, nego bih sadržaj poslanstva pismeno i usmeno [povjerio] izravno
spomenutom Palmeriniju; zbog toga se to za mene ne može ni pretpostaviti. Također ne bih taj
naputak do danas zadržao u svojim rukama u originalu: to je neosnovana besmislica gospodina
Frankopana; dapače, puka priča i izmišljotina. Isto tako, u obilat prilog moje nedužnosti može se
iz očitovanja Y, tamo na označenom mjestu na fol. 3, retku 26, razabrati da nisam zahtijevao
ništa drugo no da budem prihvaćen i primljen u krug plemstva, na što je kraljevsko veličanstvo u
Poljskoj prosudilo da je moje traženje opravdano i obećalo mi svoju milostivu potporu. Kako
sam pak i na koji način to želio provesti molim da se razabere iz sljedećih riječi – radi kratkoće
pozivam se na kraljevski odgovor Z, iz kojega je vidljivo da spomenuto visoko kraljevsko
veličanstvo u svojem milostivom odgovoru Z ni najmanje ne spominje pitanje vjenčanja, nego da
se Frankopan sasvim praznim riječima želi izvući od svih svojih prijestupa te sasvim
nepromišljeno baciti teret na mene nedužnoga.
Tako se, nadalje, ne može proniknuti u to kako sam se to navodno ogriješio o svojeg
premilostivog gospodara sklopivši naveden savez Aa i Bb s preminulim Wesselényem kao
bivšim ugarskim palatinom, jer – kao prvo – ni najmanje se nije snovalo ili postupalo protiv
njega; drugo, ja sam, kao i svaki drugi pripadnik zemlje, ionako prisegom i dužnošću obavezan u
svakoj prilici pružiti pomoć domovini dokle god se nalazi u ovom stanju, dapače, dužan sam je
braniti do zadnje kapi krvi, kao što se, uz ostalo, može vidjeti u djelu Tripartitum, tit. 9, p. 1, §4:
slijedom toga, ne hvata se onoga tko slijedi prava, statute i povlastice (l. 116 § 1 ff. de Reg. Jur. l.
ult. C in integ. restit.). Stoga – treće – na molbu gospodina palatina i Nádasdyja (koji su tada bili
prvaci u Kraljevstvu) zaista nisam mogao odbiti da u tome sudjelujem, jer sam vidio da su
obojica moćnih glavara Kraljevstva već ranije ponovno sklopila spomenuti savez Cc pa da bih to
nužno morao potpisati kako bih i inače izbjegao zlobne sumnje. Međutim, četvrto, neovisno o
tome – a što ne priznajem – ako sam tim supotpisivanjem išta i zgriješio, neka se onda Rimsko
carsko veličanstvo premilostivo sjeti da sam upravo ja bio prvi koji je spomenuti savez na vlastiti
poticaj odmah otkrio svojem premilostivom gospodaru i time pokazao svoju dužnu vjernost:
stoga se to radije treba nagraditi carskim i kraljevskim milostima nego prekoravati zlobnim i
beskorisnim optužbama. Naime, onaj tko otkriva urotu od početka zaslužuje ne samo
nekažnjenost, nego i nagradu (L. si quisquis § Sane si quis Cod. ad l. Jul. Mttis).
Što se tiče točaka Dd, sročenih i zapisanih na papir od tko zna koga, bez dana i godine, a koje ne
govore ništa: iz njih ne mogu priznati nijedno slovo jer niti sam ih napisao, niti su sastavljene na
moju naredbu, a još manje sam onda za njih čuo. Kao posljedica, ne podrazumijeva se i ne
pretpostavlja da sam ja napravio ono što nije izrečeno u pismu (l. ult. C. de fals. caus. adiect. et
ibidem Bald.).
U prilog tome, zaista je začuđujuće da se iskazi koje sam dao tako vjernoga srca, među njima Ee
na upite 13 i 14, žele prikazati kao da sam poznavao krakovskog kanonika Wojeńskog. Iz mojeg
se iskaza dade razabrati što se o tome može nagađati: naime, iako sam zaista tražio od
spomenutog Wojeńskog kvalificiranu osobu za svoju službu i [predložio] mi je jednu takvu
imenom Giza kojeg sam želio poslati u Francusku protiv iskonskog neprijatelja, to mi se ne može
zlobno pripisati – želio sam kod svih moćnika stajati u milosti i naklonosti (bez štete za mojeg
premilostivog gospodara), sukladno onoj izreci: Svidjeti se vladarima, to je muškarcima najveća
slava.
Već sam gore objasnio da je to bilo usmjereno protiv iskonskog neprijatelja kako bih potom
žudio za tim da za kršćanstvo kod bilo kojeg kršćanskog moćnika prihvatim službu protiv njega,
i da za ljubav kršćanstva žrtvujem duh života koji još počiva u meni.
Temeljem gore raščlanjenih i Njegovoj preuzvišenosti gospodinu dvorskom kancelaru upućenih
bilješki Ff i očitovanja Gg, kao i obrazloženja Hh te izjava, tj. motiva Ii, a ništa manje ni
razmatranja Kk, već sam i više nego dovoljno pokazao i očigledno iznio da sam se, da sam želio,
snagom i silom sasvim lako mogao oduprijeti svim tim svojim osobnim neprijateljima i otjerati
ih, no nisam želio svojeg premilostivog cara i kralja lišiti dužne obaveze i zaboraviti je. Stoga se
želim nadati da neću, dakle, biti sramotno optužen, suđen i osuđen pred bilo kakvim privatnim
sudom, tako da bude prezrena moja prisega podložnosti; neka odstupe od mene zla mišljenja,
otkrit će čisto i jasno stanje moje vjernosti „svatko kome se istina ne sastoji u goloj vanjštini
riječi, nego u istinskom smislu stvari“.
Ovime, dakle, želim zaključiti. Ujedno ću, još jednom prosvjedujući, izjaviti da se ne želim ni
parničiti ni prepirati sa svojim premilostivim carem i kraljem (kojega Bog neka štiti i udijeli mu
sretnu vladavinu). Dapače, ako sam prema postavljenom slučaju počinio grijeh prema cijelome
svijetu, mogu ovako jednom za svagda doprinijeti premilostivom pomilovanju i oprostu koji mi
je dodijeljen kako je gore izneseno, pozvati se u vezi s tim i na Boga i na gore navedene duhovne
i svjetovne carske zastupnike, kao besprijekorne svjedoke, te se nadalje podvrći i baciti ničice
pred svjetski poznato urođeno milosrđe, uzvikujući uzdignutih ruku: „Milosrđe! Milosrđe!“ i
moleći, padajući ničice:
„Gospodine, ne idi na sud sa slugom svojim“ (Psalam 141)
„Bolji su, naime, udarci prijateljevi, nego poljupci neprijateljevi.“ (Mudre izreke, 27, redak 6)
Zbog toga se nadam da će Leopold, tako mi moga Boga, biti premilostiv.
Iz ovoga, a potom i iz ostalih kako pismeno, tako i usmeno iznesenih motiva više nego dovoljno
može se uvidjeti da se nisam upustio u nekakvo tjeranje pravde sa visokospomenutim Carskim i
kraljevskim veličanstvom, nego da sam jednom za svagda zaslužio premilostivu milost i da ovdje
želim prihvatiti svoju zaštitu; da sam uz to, drugo, pomoću spomenute naravi djela pokazao da
se ona prepiska koju sam na početku imao s Turcima, a temeljem koje gospodin tužitelj svim
silama želi iskamčiti pretpostavljanu uvredu veličanstva, dogodila uz prethodno znanje
najmilosrdnijeg vladara i na poticaj njegove preuzvišenosti gospodina grofa Rottala, a da je pak
spomenuti Bukovački naknadno išao u Tursku hinjeno, samo da istraži i prouči, kao i da održi
dobrosusjedske odnose; treće, da mi je pak bilo nepoznato što je Bukovački na vlastiti poticaj ili
iz nužde zaključio s dotičnim i da se to dogodilo protiv [moje] volje. Nadalje, četvrto, da je
dobrosusjedski sporazum koji je u međuvremenu postignut s okolnim granicama bio hinjeno
djelo, a nikako ozbiljna stvar, čiji je učinak bio jedan prema onom što se govori, a drugi prema
onom što jest, s obzirom da ni najmanji vojnik – a oni svakodnevno prolaze pred mojim očima –
nije odavao ni najmanje neprijateljstvo. Nasuprot tome, peto, zbog onoga što su pred kraj
(doduše, bez nekih ljudskih žrtava) uradili moji ustrajni osobni neprijatelji kad su bez ikakvog
otpora i povoda upali na moju imovinu i dobra, oduzeli ih, uništili i opljačkali do krajnjih
granica, odvukli i oštetili moje tako vrijedne pokretnine, progonili i rastjerali moje nedužne
podanike, ja sam, zbog opravdane duševne boli, straha i očaja, ne toliko kako bih nanio štetu,
koliko da bih utjerao strah i odbio njihov tako okrutan postupak, pozvao pomoć izvana, što sam
po pravu smio učiniti. Šesto, iz samog je djela jasno kao sunce da sam to morao uraditi na netom
obrazloženi način, no da, međutim, nisam zaista htio prihvatiti takvu pomoć i da sam pokazao
suprotno, jer sam svojem premilostivom caru odaslao Njegovu plemenitost biskupa zagrebačkog,
a jednako tako ponovno i oca Forstalla, s bjanko ispravama u koje su unesene točke
pomilovanja, da sam onamo, bacajući se ničice, poslao svojeg sina kako bih dokazao svoju
nevinost i ostalo što je traženo te da sam se čak i sâm, ni primoran ni natjeran, uputio u Beč –
iako sam imao tisuće prilika da se povučem na drugo mjesto – i prepokorno pristupio svojem
premilostivom caru i kralju. Još manje se pak, sedmo, temeljem jednog ili drugih iskaza
Frankopana [danih] iz puke mržnje, zavisti i prisutne predostrožnosti, može što umanjiti ili
predbaciti mojoj vjernosti i nedužnosti koja je pokazana samim djelom, budući da se on sam –
osmo – svojom proslavljenom spretnošću upleo u sve poslove, razglašavao posvuda moje ime te
se usudio prigovarati vjenčanju dogovorenom između kraljevskog veličanstva u Poljskoj i
princeze iz austrijske nadvojvodske kuće; u taj neodgovorni pokušaj umjesto sebe je upleo mene
(kao da je ujedno bio moj pisar ili tajnik), a sebe je od toga namjeravao razriješiti. Napokon,
deveto, pismom naslovljenim na kneza Rákózcyja, a protiv spomenutog visokog kraljevskog
veličanstva (iako to tamo ni jednim slovom nije spomenuto), nije se ni najmanje nešto snovalo,
nego se radilo samo o „svetom novcu“. Napokon, za kraj, iako također protivno svim nadanjima,
osim nakane i namjere prekršaja (za što zovem pravednog Boga za svog svjedoka, njega kojeg ću
jednom imati za suca), tvrdim da se, ako sam nešto pogriješio protiv svojeg premilostivog cara i
kralja ili sagriješio na neki drugi način, to nije dogodilo namjerno, i spreman sam za to i živjeti i
umrijeti. S obzirom da mi je znano da je moj premilostivi car i kralj otac sviju – dapače, otac
domovine –predajem svoju imovinu i život njegovom očinskom raspolaganju; uz to, još živim u
uvjerenju da će se začuti i razabrati željeni glas mojeg premilostivog Oca: „oči će moje bdjeti
nad tobom“ (Psalam 31). Potom ću i ja sa svojima zavapiti: „naš je spas u tvojoj ruci: neka nas
naš gospodar samo pogleda i radosno ćemo služiti kralju“ (Postanak 47, 25).
Ovime se stoga utječem i duboko poštovanom i slavnom delegiranom sudu sa svojim pokornim
preklinjanjem i molbom da se udostoje (osim toga što mi je Njegovo carsko i kraljevsko
veličanstvo, moj premilostivi gospodar, već udijelilo milost oprosta, kao i s obzirom na moju
tako jasno pokazanu nedužnost) u potpunosti odbiti gospodina tužitelja s njegovim neumjesnim
prljavštinama te da, osim toga, dodatno i po pravu izreknu da sam potpuno nedužan optužen za
uvredu veličanstva; slijedom toga, da se uvedeni pritvor odmah obustavi i ublaži, da mi se
također povrati i dozvoli uživanje kako časti, tako i pokretnina i nekretnina koje su mi oduzete i
još su dostupne, kao i inače sve ostalo što mi pripada u Hrvatskoj i drugdje po bilo kakvom
temelju ili osnovi, te da zatraži da to uslijedi bez odgode i da se povrati u prijašnje stanje uz
odbijanje štete i troškova, te da [me] ništa manje u potpunosti odriješi svake mrlje prijestupa.
Preporučujući se Vašoj preuzvišenosti itd.,
najpokorniji grof Petar Zrinski, trenutno zatočenik koji leži u zatvoru u Bečkom Novom Mjestu;
Dr. Adam Ignaz Strell, dvorski i sudski branitelj, putem dekreta po službenoj dužnosti postavljen
u ovom postupku, v.r.

79. Odgovor Frana Krste Frankopana na repliku tužitelja, 18. ožujka 1671.
 ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 317, konv. A, sine fol.
Prijepis izvornika obj. u: Rački, Acta, br. 612, str. 494-511.

Rimskom carskom, te u Ugarskoj i Češkoj kraljevskom veličanstvu, nadvojvodi Austrije, vezano

uz zamoljeno pomilovanje i razrješenje: ponovna prepokorna molba Frana Frankopana, grofa
tržačkog

Preuzvišeni, premoćni i nepobjedivi rimski care, kralju Ugarske i Češke, nadvojvodo Austrije;
premilostivi care, kralju i gospodaru! Nakon što sam još nedavno, 21. prosinca, prepokorno
podnio svoj prigovor B na optužnicu A i što sam dosad plovio na stalnoj nadi da ću oćutjeti
učinke Austriji prirođenog milosrđa, kao i da ću se izbaviti iz svojeg tako teškog, sad već gotovo
jednogodišnjeg zatočenja i biti obdaren prijašnjom slobodom, tužitelj se ipak tek nakon isteka
dva mjeseca manje pet dana – iako je rok od šest tjedana i tri dana morao biti prekluzivan i za
njega kao i za mene – javlja s novosastavljenom replikom C, upravljenom preslavnom
delegiranom sudu i mnogo oštrijom od samoga zakona quisquis cod. ad leg. Jul. Maj., za koji se
ipak kaže da je napisan krvlju i mačem. Ta [replika], čak kad bi i stajala, ne samo da je
iskorijenila svu austrijsku besmrtnu dobrotu, nego je najneobičnijim zaključivanjem tako
postavljena da ni najpravedniji ne bi bio siguran ni na nebu ni na zemlji, [kao] da bi se za posve
zanemarive greške bilo nemoguće pokajati, [kao] da se nigdje ne bi moglo nadati milosti; [kao]
da je očaj najbolja utjeha; [kao] da u svim kronikama ništavnim smatraju – bez hvale – poznata
junačka djela i vjernu službu mojih predaka u progonu iskonskoga neprijatelja radi očuvanja
cijeloga kršćanstva, Kraljevstva, kralja i ugarske kraljevske krune; [kao] da se to što sam ja sâm
u stotinama životnih opasnosti mnogo puta pretrpio teške trenutke radi zaštite hrvatskih granica i
nasljednih zemalja, smjelo se upuštao u krvavi boj s Turcima te u posljednjim hrvatskim
previranjima odvraćao radi sigurnosti nasljednih zemalja tumači kao sramota, grijeh i nered.
Posvuda sam se gore u B, a osobito u epilogu, bacio ničice pred carsku milost kako bih spriječio
bespotrebne odgovore koji bi služili samo produžetku zatočenja. Je li premilostiva volja da
ostanem predmet podsmijeha svijeta, kriv, bez saslušanja i smilovanja u ovom bijednom stanju u
kojem ne vidim ni nebo ni zemlju, niti mogu dobiti duhovnu ili svjetovnu utjehu? Neka sam i
krivac; tražim i prepuštam se carskoj volji i dobroti, jedino kažem zajedno s Augustinom (knjiga
10, glava 13): „daj što zapovijedaš pa zapovijedi što hoćeš“. Zbog toga sam, samo radi dužne
provedbe premilostive namjere, a nikako kako bih se upustio u nekakav proces ili okršaj spisima,
svoje obrazloženje B na optužnicu A upravio i dostavio neposredno Njegovom veličanstvu, a ne
delegiranom sudu. U suprotnom bih se, da sam trebao i morao odabrati put postupka, sasvim
opravdano i s dužnim poštovanjem usprotivio postavljenom preslavnom delegiranom sudu
Nadam se da se još uvijek u svoj pokornosti mogu pozvati na to da ja, moja obitelj i preci
temeljem povlastica, kojih sam se izlažući ih na kraju gore u B posebno dotaknuo, ne možemo
biti pozvani ni optuženi pred nijednom drugom instancijom ili sudom, nego samo i jedino pred
licem kralja Ugarske. Iako sam na prezrivu repliku C neminovno morao sastaviti daljnje
obrazloženje kako bih pokrenuo stvar i pronašao izlaz iz svoje trenutne nevolje, ipak svakako i
dalje stoji moje gornje prepokorno pojašnjenje da se jednom za svagda predajem milosti Vašeg
carskog veličanstva i milosrđu preslavne Kuće i da od toga ne odstupam sve dok me ne
blagoslovite. Štoviše, nadam se da se ovaj moj novotraženi odgovor i ranije priskrbljene
povlastice i slobode nikako neće tumačiti na štetu i pogoršanje. U takvoj vjeri prolazim često
spominjanu repliku C u svoj mogućoj kratkoći bez naširokog ponavljanja, otvoreno iznosim ono
što bi mi se moglo ubrajati u grijeh te nasuprot tome najsnažnije preklinjujući molim da se uzmu
u obzir opravdanje koje na to slijedi i dobrota presvijetle Kuće.
Prvo, čini se pogrešnim da sredinom veljače, kad su mi kapetani Čolnić i Malenić u Zagrebu
povjerili da je grof Zrinski Bukovačkog poslao u Tursku i predočili mi pismo Bukovačkog iz
Soluna, ja to nisam odmah objelodanio i javio dvoru.
Drugo, pogrešno je i da jednako tako nisam dojavio ni onda kad sam oko 12. ožujka u Čakovcu
[saznao o] povratku spomenutog Bukovačkog i što je on, prema vlastitim navodima, postigao u
Turskoj.
No, kao treće, meni [je] u prilog i u ovoj, kao i u svim drugim navodnim optužbama i
okrivljavanjima – a tome se gore u C ne proturječi ni jednom riječju – to što je Njegovo carsko
veličanstvo, kao što sam već naveo gore u B, listu 11, kod N.B., u potpunosti obećalo oprost
svakome tko se dopisivao i surađivao s grofom Zrinskim ako odstupi, povuče se i ne poziva pod
oružje, te je takve opće uvjete dalo proglasiti 30. ožujka prethodne 1670. godine. Njegovo carsko
veličanstvo sad neće i ne može dopustiti da se postupa protivno takvom premilostivom obećanju,
jer se riječi vladara treba pridržavati poput prisege, dapače, kao i evanđelja. Stoga će, nadam
se, svaka razumna duša, kao što je uobičajeno u svijetu, lako uvidjeti da se tužitelj gore u B i C
uzaludno trudi zavesti austrijsko milosrđe na strogost i stranputicu s tim tako oštro protiv mene
iskovanim grijesima, zaogrnutim jasnim „Raspni! Raspni!“
Četvrto, nema dvojbe – a i Vašem je carskom veličanstvu najbolje premilostivo poznato – da sam
6. travnja prethodne godine poslao u Beč bjanko ispravu kako bih umirio izmišljene glasine i
iskazao svoju prepokornu odanost; da je potom grof Zrinski Vašem carskom veličanstvu odaslao
jednog augustinca, zvanog otac Forstall, a taj da je otpravljen s pismima oprosta, nakon čega smo
i mi također krenuli izravno u Beč u nadi da ćemo ga putem sresti, no da je u tome bila nesreća
što je spomenuti otac otišao drugom cestom i mimoišao se s nama. Ipak, time nisu povučene
dane milosti.
Peto, kad bi, naime, čitava optužnica A i bila utemeljena – što sporim – meni ipak u prilog ide i to
što sam u svoja tri odvojena očitovanja, naime D, E i F, čim sam dobrovoljno stigao u Beč pred
carske noge, podrobno predstavio sve što sam vidio i čuo, za koji slučaj pravo kaže: Ako bi tko
posegnuo za strančarenjem, pa ako bi makar kasno ipak razotkrio dotad nepoznate nakane, držat
će se ipak dostojnim odrješenja i oprosta (per textum L. quisquis cod. ad leg. jul. Maiestatis
citiran gore u B).
Šesto, optužnicom A okrivljuje me se kao veleizdajnika koji se upustio u sudjelovanje u
odmetništvu i spletkama Zrinskog, a to nije otkrio carskome dvoru. Međutim, ovdje mi se na
teret stavlja samo prividan, ali u djelu i istini neutemeljen grijeh: veleizdajnikom se, naime,
naziva onaj tko je (N.B.) savršeno spreman na tajni ili javni rat, tko stremi protiv vlasti vladara
(Farinac. de crim. laesae Maiestatis q. 113 n. 249 i dalje), i zločin se veleizdaje ne čini osim
napadom počinjenim protiv osobe vladara (Gigas de crim. laesae Maiestatis lib. 3 sub rubrica
de plur. et variis quaest. q. 14. Farinac. dicta quaest. 113 n. 253).
Kako je sad tužitelj dokazao, ili je mogao dokazati, da sam stremio za ičime protivnim osobi
Vašeg carskog veličanstva i svojeg najmilostivijeg vladara, da sam zvao na ustanak i
neposlušnost, novačio ljudstvo ili da sam podigao ijednoga čovjeka, a pogotovo ne da sam
navodno bio opremljen za rat i napad te potpuno, tj. savršeno spreman kao što pravo zahtijeva?
Potanje se kaže da zločin uvrede veličanstva čini onaj tko, podložan nadležnosti i moći vrhovne
vlasti, ustvari odustajući od poslušnosti poprima duh neprijatelja i kao protivnik se sprema
protiv svoga gospodara te se stoga takvi nazivaju veleizdajnicima; kaže Nicol. Böer. de seditios.
praemittendo sexto n. 15.
Uz to što prema onome što je gore izvedeno nedostaju ostali uvjeti za veleizdaju, nikada, između
ostalog, nisam uskratio odanost i pokornost Vašem carskom veličanstvu, niti sam pokazao i
najmanji neposluh; nadalje, sasvim sam dobrovoljno došao u Beč, osobno se bacio ničice pred
carsku milost te, sve u svemu, u tom postupku nisam propustio ništa što bi obvezivalo jednog
podložnog vazala. Čak i da je Zrinski bio neprijatelj Njegova carskog veličanstva, a ja da sam s
njim – što ne stoji – bio u osobitom prijateljstvu, ni to ne bi tome bila prepreka: naime, ako tko
sklapa prijateljstvo s neprijateljima, ali ne na propast gospodara, te im se pridružuje bez
korištenja i pomoći oružja, ne može se reći da je zapao u zločin uvrede veličanstva i pobune
(Foller. in Fragment. suae pract. crimin. n. 65. fol. mihi 433 colum 2da); zabrana, naime, da se
ne održavaju veze s pobunjenicima nastaje iz toga razloga da nitko ne bi ništa bijedno spletkario
protiv vladara i njegove sigurnosti. Zbog toga, kad god se to ne dogodi, prestaje smisao
ograničenja i posljedično tome, prestaje svaka kazna (dovde su Follerijeve riječi s rečenog
mjesta i broja).
Sedmo, cijeli se temelj može svesti na spletku Zrinskoga – da je dotični s iskonskim
neprijateljem sklopio pogodbu o kojoj se na temelju izvješća drugih govorilo u mojem prvom
očitovanju D; naime: da turski car nad svim pokrajinama koje bi podložio u sljedećem ratu za
vrhovnog vladara imenuje grofa bana i njegovo potomstvo uz vječno pravo; da u slučaju
izumiranja njegove linije Hrvatsko Kraljevstvo može slobodno izabrati nasljednika iz vlastita
okrilja; da obećava da nikada neće kršiti slobodu vjere, izvođenje nastave, prava i povlastice; da
će od Hrvatskog Kraljevstva i pokrajina koje bi se osvojile trajno tražiti danak od samo 12 000
carskih talira godišnje, a ne više; da će braniti narod Hrvatske od bilo kojeg napadača; da se
neće služiti vojskom Hrvatske za vođenje rata u udaljenim krajevima; da će u svrhu
nepovredivosti vjere izdati povlasticu hatišerif, a da će pak ban nasuprot tome poslati svojeg sina
kao jamca na dvije godine. Da je to sve zaista dogovoreno radi saveza, moglo bi se doista
govoriti o spletki Zrinskog, no za to nedostaju pretpostavke, izuzev sličnih pripovijedanja
Pogledića, kao što sam izvijestio prema sadržaju svojeg prvog očitovanja D samo na temelju
onoga što sam čuo i što je ispričao Bukovački. U vezi s tim nisu ni sultan, ni veliki vezir, a ni
ikoji paša uputili ni jedno slovo: dakle, meni je do dan-danas nepoznato je li se ikada o nečem
takvom pregovaralo ili snovalo. Također, ni tužitelj konkretno ne upućuje ni jedno slovo, nego
samo općenito ostavlja da stoji pretpostavka spletke. Iz toga je lako razabrati da je to morala biti
sasvim smiješna, puka obmana Bukovačkog, a ne nešto temeljeno na istini; dakle, čitav se temelj
fiskalne optužnice A urušava i ne može stajati: naime, ako se ukloni temelj, urušava se također i
ono mišljenje koje bi tko tim temeljem podupirao. (Hond. vol. 2 cons. 75 n. 5); naime, „kad se
uklone stupovi, urušeni propadnu krovovi“.
Osmo, nimalo ne opovrgavam svoje objave D, E i ono što je iskazano 13. kolovoza pod G – da
je, naime, Zrinski sa mnom 12. ožujka razgovarao o obmanama Bukovačkog o kojima se točku
po točku saznalo tek tada, te da se izjasnio [spremnim] da samo prividno digne uzbunu;
međutim, na moj je poticajni nagovor i obeshrabrenje s rukom na srcu i u dobroj vjeri izlanuo da
neće i ne želi biti poslušan Turčinu čak i ako ga on zatraži da se najsvečanije zakune, niti da će
zaista počiniti išta nevjernog protiv Njegovog carskog veličanstva, nego da samo traži priliku
kako bi ga carski dvor pozvao i obilnije nagradio, jer prema njegovom mišljenju vjerna služba
nije imala nikakva učinka. To izjašnjavanje Zrinskog nisam dalje osudio, dijelom zbog toga što
sam bio uvjeren u danu vjeru Zrinskoga da nema namjeru prouzročiti štetu, a dijelom i u
uvjerenju da će to rezultirati bar time da će određeni zlobni pojedinci u Grazu napustiti bijes koji
nose, zatražiti od mene da se pojavim i priznati svoje greške, budući da je učinak one milosti
koju je Vaše carsko veličanstvo osobno dodijelilo mojoj malenkosti bio spriječen, instalacija za
zapovjedništvo Senja odgođena, a Tounj bio tako ishitreno i naglo dodijeljen Paradaiseru bez
dopuštenja da pozdravim svoje i da kažem zbogom ijednom vojniku. Iz tog razloga nisam se
časno mogao zadržati na Krajini [pa sam išao] malo Erdődyu, malo Draškoviću i na kraju 12.
ožujka stigao Zrinskom i time me je nedužnog zadesilo da me on pita za savjet po tom pitanju.
Naime, da sam nakon uloženih nekoliko tisuća forinti od kivnih u Grazu dobio pravo i pravdu
putem pravovremene instalacije u zapovjedništvo Senja, tada nikada ne bih stigao Zrinskome te
bih ostao daleko od tog groma koji sada, jao meni, moram iskusiti. U ono za što se sumnjiči
Zrinskog upleo sam se, dakle, slučajno i usputno, a ne namjerno ili s mišlju da počinim i
najmanju neugodnost protiv Vašeg carskog veličanstva. Time pak nisam počinio grijeh uvrede
veličanstva: naime, ako se nešto ne događa tako da bi se prvenstveno i izravno uvrijedilo
kraljevsko veličanstvo, pa makar naknadno putem neke posljedice uslijedi uvreda protiv
kraljevskog veličanstva, ipak se ne čini zločin uvrede veličanstva. (Follerius in fragment. suae
pract. crim. n. 63). Još više, Farinacci kaže – a to mi nikad nije palo na um, a još manje je bilo
provedeno u djelo: onaj tko napada tabore svoga vladara ne prvenstveno kako bi ga uvrijedio,
nego iz drugoga razloga, pa makar iz toga slučajno i naknadno uslijedi njegova uvreda, ne
zapada u zločin uvrede veličanstva (Farinac. pract. crim. q. 117 n. 4 de crim laesae Maiestatis)
gdje također dodaje: u sumnji se radije pretpostavlja da je djelo počinjeno iz drugoga razloga, a
ne radi uvrede i nanošenja štete vladaru.
Deveto, da krenem prema rečenoj replici C i njezinim pojedinostima: tužitelj na 1. i 2. listu
izvještava da je sve dokazao, a ipak ne donosi nijedan daljnji dokaz osim sažetka svoje prve
optužnice A, što je već dovoljno bilo protumačeno u B. No, zaista je iznenađujuće što on na 3., 4.
i 5. listu uzdiže saznanje o odmetništvu i spletki Zrinskoga do egipatskih piramida te želi svoje
dokaze tražiti tako precizno, jer ni moje objave i iskazi D, E, F i G, ni iskazi Zrinskog i
konjušnika H, J i K, a niti pisma L i M ne ukazuju ni na što protivnog mojem opravdanju B koje
se sastoji u tome da su mi kapetani Čolnić i Malenić – kao što se može razabrati gore u B –
sredinom veljače u Zagrebu priopćili sljedeći sadržaj pisma koje je Bukovački iz Soluna naslovio
na Zrinskog: „Preblagi gospodine! Uvjeravam Vašu preuzvišenost kako sam zdrav i neozlijeđen
pristigao u ovo područje, gdje sam primljen s jedinstvenim poštovanjem i ljubaznošću. Kad sam
pak od uglednika doznao da je čitava moć Turaka i snaga oružja uperena posvema na propast
Vaše obitelji i uništenje čitavog našeg roda, smatrao sam promišljenim na vrijeme nam stvoriti
način očuvanja, tako da sam i postigao toliko povoljne i odgovarajuće uvjete za uzdizanje Vaše
preuzvišene obitelji i za dobro domovine, da to od radosti nisam sposoban dostatno objasniti.
Sada moram prema nalogu vrhovnog vladara otputovati na Kretu k velikom veziru, a odatle se
opet vratiti natrag ovamo za konačni zaključak pregovora. U međuvremenu neka Vaša
preuzvišenost bude vesela duha, a ja ću se pokušati, dovršivši stvari, bez oklijevanja vratiti u
domovinu.“ Potpuno zaprepašten, nisam želio vjerovati u stvar prije no što tijekom, prije ili
nakon toga čujem od nekoga da se iskonski neprijatelj naoružava protiv našeg naroda, ili pak
protiv Njegova carskog veličanstva. Ipak sam upitao rečene kapetane u koje se to onda uvjete
Bukovački upustio ili ih dogovorio, a koji su opisani kao povoljni, no na to ni jedan nije mogao
otkriti neke podatke ili podrobnosti. Kako bih se ja onda u isto vrijeme mogao javiti Dvoru s
nekakvom utemeljenom dojavom, s obzirom da je pismo počivalo na pukim općenitostima, a
nisam mogao ni znati ni saznati jesu li ti navedeni uvjeti korisni ili štetni Vašem veličanstvu i
kršćanstvu? O pitanju Gornje Ugarske – kao što je zaključeno u B na 7. listu, drugoj strani –
dojavio sam Dvoru pravovremeno prije Božića, ali nisam primio odgovor. U tom pismu, koje je
nesumnjivo bilo predočeno Vašem veličanstvu, napokon sam izvijestio da se u pitanju Gornje
Ugarske ne može pronaći bolji protuotrov nego da se Vaše carsko veličanstvo opremi dobrom
vojskom, koja bi pak trebala postojati u stvarnosti, a ne samo na papiru. Neka se sad uzme u
obzir da po svoj logici ne bih bio savjetovao podizanje neke vojske da sam bio urotnik u srcu.
Često se i događalo da se oni koji najiskrenije izvještavaju vladarske dvorove protiv grabežljivih
vukova u ovčjoj koži moraju javno ispričati, sami sebe opovrgnuti i [to] povući. Uz to,
najspremnije sam uvjeren ono što je ranije izloženo: da tužitelj, doduše, neprestano prikazuje
odmetništvo i spletku Zrinskog, no vrlo malo mu dokazuje što je to on točno snovao; moje
objave D i E za to nisu dostatne budući da one sadrže samo puko pripovijedanje jednog jedinog
čovjeka, Bukovačkog, i nijednom riječju ne potvrđuju da su Turci nešto potpisali, niti to
dokazuju kakvim štetnim činom. Međutim, tužitelj u dvije točke vrlo neutemeljeno piše protiv
mojih objava D i E: prvo, da to nisu bile objave; drugo, gore u C na 7. listu, 2. strani, da sam ih
htio-ne htio morao načiniti. Na to izvještavam, kao prvo, da su to objave utoliko što otkrivam što
sam čuo, a uz njih navodim druge tajne koje mi je otkrio Zrinski, na kraju očajan, a koje ranije
nisam ni ja, a ni carski dvor, mogao saznati od Zrinskoga. S obzirom da je gospodin vrhovni
dvorski kancelar ispitao Zrinskoga o mojim obavijestima, itekako slijedi da su to objave. Drugo,
to da sam ih ja htio-ne htio morao dostaviti i načiniti, ponovno je sasvim preslaba optužba, a
carskom je dvoru poznato upravo suprotno.
Ako sam 12. ožujka u Čakovcu i saznao za izvještaj Bukovačkog, a na to nisam ukazao, razlog je
tom propustu već iznesen ovdje gore. Što bi se temeljem moje dojave postiglo, jer je sâm Zrinski
nakon povratka Bukovačkog odmah objavom sve otkrio zagrebačkom biskupu, želio je otići na
Dvor i Njegovom carskom veličanstvu ukazati na ponude Turaka koje se dadu razabrati iz
izvještaja Bukovačkog kako bi pokazao njihovu podmuklost jer nisu ni pomirljive ni
vjerodostojne. Tako se zaista i dogodilo: biskup je stigao na Dvor te je – koliko mi je poznato – o
svemu nadugačko i naširoko obavijestio Njegovo carsko veličanstvo, a potom je povratno i grofu
Zrinskom uručio premilostiva pisma Njegovog carskog veličanstva i gospodina vrhovnog
dvorskog meštra.
Deseto, gore u C na 4. listu predbacuje mi se moja prva objava D i želi se iz riječi „međutim,
vrativši se kući nakon dva ili tri tjedna prvo sam od dopisnika iz Turske dobio izvještaj o
njihovom nepromišljenom poslanstvu“, itd. osim saznanja silom izvući i [da sam vodio] štetnu
prepisku s Turskom. To, međutim, ukratko pobijam ovime: na Krajini se uvijek običavala voditi
prepiska nužna radi predostrožnosti kako bi se znalo pripremiti na stanje iskonskoga neprijatelja
i moglo ga se tamo presjeći i nenadano napasti. Takav običaj nikada nije bio zabranjen; u
suprotnom bi slučaju bilo teško sačuvati granice. Iako su me moji dopisnici i izvidnici u Turskoj
naknadno upozorili da je jedan imenom Bukovački stigao u Tursku, iz toga se bez sumnje ipak
ne može iskamčiti nedjelo.
Jedanaesto: kako bi potvrdio da sam znao, tužitelj gore u C na istom listu 4, 2. strani, moli da se
poslušaju moja druga objava E, kao i pismo Čolniću i pismo Zrinskog L i M, čemu slijedi daljnje
obrazloženje da grof Zrinski na kraju krajeva – kad je, naime, već sve bilo poznato, carska se
vojska približavala i posvuda se rasporedila, a grof Tattenbach bio živ spaljen – u očaju gore u E
u 6. točci odaje: „ne mogu se nadati nikakvom opstanku. Sigurno, dakle, prije nego krvnik svojim
rukama unakazi moje tijelo, hoću radije pokušati sve do kraja. Već sam lišen sveukupnih dobara,
izgubio sam čast i ugled, a glavu, koja mi jedino preostaje, želim žrtvovati u nekom pamćenja
vrijednom činu. Zbog toga sam čvrsto odlučio otposlati svoga sina pa ako nužda bude
zahtijevala, spreman sam prigrliti samu muhamedansku vjeru: na taj bih se način spasio, a za
svaki povoljan uspjeh mogu zahvaliti sebi“, itd. Svatko razuman može procijeniti s kakvim sam
se raznovrsnim motivima i uvjetima tad morao suočiti u toj krajnje štetnoj i beznadnoj odluci i
nije li bilo bolje da sam tada ostao kod Zrinskog spriječiti nešto teže umjesto što sam otišao u
Beč i Zrinskom prepustio da u očajanju čak i prijeđe u Tursku.
Dvanaesto, pisma L i M, kao i iskaze konjušnika i Zrinskog H, J i K, valja, doduše, u sljedećim
recima posložiti redom i na njih odgovoriti. Dotad je potrebno obrazložiti da je u mojem pismu L
odaslanom Čolniću grof Zrinski nazvan glavarom, što tužitelj, koliko shvaćam, zlonamjerno
ističe te ga uz tu prikrivenu insinuaciju želi predstaviti kao glavara tj. glavu i tvorca navodne
pobune, kao da sam ja u nedopustivoj spletki slušao i pratio Zrinskoga. Tomu nije tako, jer
gornje je pismo L prevedeno iz hrvatskog na njemački; unutar toga, u hrvatskome jeziku nema
drugoga izraza osim „Glavar Horvacky“, zemaljski vođa ili glavar u Hrvatskoj.
13. Nitko ne može dokazati protiv mene da sam i najmanje znao o poslanstvu Bukovačkog u
Tursku koje se dogodilo između Martinja i sv. Katarine. Prvi iskaz Zrinskog, gore H, na upit 44
je itekako jasan, i iznenađujuće je da mi se moraju staviti na teret tuđi dugovi protivno priznanju
bana. Tamo je on upitan: „Kad je poslao Bukovačkog u Tursku i (N.B.) tko je za to znao? itd.“ i
odgovara: „između Martinja i sv. Katarine s Pogledićem i Berislavićem i sedam konja, i (N.B.)
nije nitko znao o tome osim Malenića i Čolnića, kao i dvojice koji su s njima putovali.“ Zrinski
na upit 48 pristaje uz ono što je sadržano u mojem prvom očitovanju D, dodajući da je on još
prije godinu dana ukazao Njegovom veličanstvu na turske uvjete te da mu je putem grofa
Rothala zapovjeđena prepiska s Turcima. To, kažem, upućuje na: prvo, da ništa nisam znao o
poslanstvu Bukovačkog; drugo, da je carski dvor znao sve o postupcima Zrinskog i predloženim
turskim uvjetima te bi, posljedično tome, uzaludno bilo pitati ili raspravljati o tome je li itko
drugi imao saznanja o navedenoj spletki, koju tužitelj nije specificirao ni jednim slovom, i je li
prešućivanjem počinjen zločin uvrede veličanstva, osobito zato što iz više puta spominjanog
iskaza Zrinskog H na upit 45 postaje bjelodano da je on poslao zagrebačkog biskupa da sve
otkrije i dopustio mu da ode na Dvor.
14. Pretpostavivši da su argumenti o saznanju koje je tužitelj prikupio gore u C tobože znatni te
da carski dvor nije imao ni najmanje saznanja o turskim uvjetima o kojima se tek izvijestilo, ali
nisu dokazani, i u takvom slučaju stoji da sam tajne D i E otkrio kao lijek daljnjemu zlu i da zbog
toga također prema upravo istom onom zakonu (quisquis Cod. ad leg. Jul. Maiestatis)
zaslužujem odrješenje: ako makar kasno razotkrije ipak još nepoznata tajna savjetovanja,
smatrat će se ipak dostojnim odrješenja i oprosta, kaže se u tekstu. Tužitelj bi, doduše, gore u C
na 7. listu, drugoj strani, htio zaključiti suprotno: „dakle, onoga tko nije otkrio odmetničku
stranku (što on [tužitelj] ovdje, prema mom uvidu, nije pokazao) niti na početku niti usred
dovršavanja nezakonitog djelovanja, nego je podupirao, nije dostojan ni časti ni oprosta.“
Pritom on dalje ne citira ni jedan autoritet osim samoga sebe i stoga mogu utemeljeno reći ovo
što je to prema slovu zakona: ako čak kasno razotkrije ipak još nepoznate tajne sastanaka, to će
se shvatiti kao objava koja nastaje naknadno i na kraju djelatnosti. Isto tako, prava koja sam
naveo gore u B, 5. listu, ostaju stajati bez ikakvog prigovora i zapreke; naime, svejedno nije
istina da se onaj tko zna i ne otkriva drži krivim za zločin uvrede veličanstva; naime, tek tada se
onaj tko ne otkriva kažnjava zbog samog saznanja, kad zna za dogovor i da je sklopljena urota o
ubojstvu vladara ili o predaji nekog grada, zemlje, mjesta, itd. (Foller. in fragment. pract. crim.
n. 73 col. 2). Kod Zrinskoga pak nisam ni našao ni saznao za takvu namjeru, s obzirom da, kad
se preda mnom otvorio u dobroj vjeri i s rukom na srcu, nije gajio zle osjećaje niti je htio biti
nevjeran svojem premilostivom kralju i domovini. U to treba sumnjati tim manje što je
spomenuti Zrinski prema svojem iskazu obavijestio carski dvor o svemu što je namjeravao u
Turskoj.
Petnaesto. Tužitelj bi gore u C, listu 8 i 9, želio zajedljivo ustvrditi – i to po njegovom
nepromijenjenom mišljenju ostaje stajati – „da je onaj koji je jednostavno znao, a nije otkrio,
krivac za uvredu veličanstva,“ i to prema Bartolu, Pérezu, Menochiju, Giuliju Claru i drugim
autorima koje navodim. Iako je sad tako jako preuveličano saznanje zaključivanjem pojašnjavano
dok ti se ne smuči te ga je nadalje bespotrebno osporavati, ipak bih htio redom proći autore i
pokazati da po tom pitanju replika C nanosi nepravdu. Uzimam da je u ovom slučaju priznato da
se ne niječe da ja u dojavi nisam mogao izaći s dostatnim dokazom; uz to pretpostavljeno
priznanje tužitelja dolazi ono što njegov Bartol govori o saznanju o počinjenom zločinu in L.
utrum (a ne u L. 2. kako se navodi gore u C, gdje [o tome] jedva da ima i retka) ff. ad L. pompej.
de parricid. Njegove su, naime, riječi u br. 3 ove: „Isto tako o onome tko je djelovao znajući za
pobunu u svojoj državi ili za neki drugi (N.B.) pothvat protiv svoje države ili protiv vladara“ itd.
Međutim, pretpostavlja okolnost da je za nedjelo u potpunosti sve pripremljeno ili da je ono već
provedeno, u kojem slučaju se kažnjava onaj koji je imao saznanja, a prešutio je. Je li tužitelj pak
dokazao takav slučaj protiv mene? Također, ovaj autor ne iznosi slučaj gdje dojavitelju nedostaje
dokaza. Navedeni Menochio pak (de arbitor. jud. lib. 2. cont. 4. C. 355 n. 9) ima ove riječi: „Ako
netko zna da su se neki urotili protiv njegova vladara, mora ih razotkriti, inače se kažnjava“, a
malo kasnije (uz broj 10) nadovezuje ovu izjavu: „konačno, svi naši tako razumiju, da je to točno
kad onaj tko zna za zločin uvrede veličanstva može dokazati taj zločin koji je razotkrio, a
drugačije je ako to ne može.“ Tužitelj gore u C citira iz Péreza (in tit. cod. ad leg. Jul. Maiestatis
n. 11) ono što mu se sviđa, no nasuprot tome ostaje neizrečeno ono što protuslovi njegovoj
tvrdnji od sredine broja 11 sve do kraja, odnosno ovo: „ništa nije nužnije, nego da svatko
razotkrije urotu protiv vladara ili izdaju domovine (N.B.) dok god to može dokazati; naime, ako
onaj tko zna za zločin to nije u stanju dokazati, ispravnije će za sebe i svoj spas odlučiti ako
prešuti“. Giulio Claro (in pract. crim. lib. 5 § fin: u stupcu Punctus est tamen) kaže, doduše,
sasvim drugačije: „pristajem, dakle, uz Bartola u dva slučaja“, no odmah potom po svojoj
savjesti dodaje: „ipak vladarima savjetujem neka u ovakvim slučajevima radije koriste
čovječnost nego strogoću, i neka im nađu opravdanje iz bilo kakvog opravdanog ili vjerojatnog
razloga“. Isto tako jasan je i Alciato kojega citiram gore u B, listu 6, te se svi oni koje bi bilo
predugačko nabrojiti odražavaju u primjeru iz Rolanda donesenom gore u B, listu 6: neka se
duša svakog suca i prisjednikā muči u paklu zato što su nametnuli kaznu zbog samog saznanja.
Šesnaesto, iz obmana Zrinskog i Bukovačkog nije proizašla nikakva šteta, bilo vidljiva, bilo
čujna, a još se manje u mojem srcu uskovitlalo da – Bože me toga sačuvaj – počinim nešto i
najmanje ozbiljno ili neprijatno protiv presvetog Vašeg veličanstva i njegove države. To što sam
dospio Zrinskom i na samom kraju bio obaviješten o onome što je posijao i što je Vašem
carskom veličanstvu ranije premilostivo bilo poznato, te što sam ostao kod njega sve dok ga
nisam potaknuo da krene u Beč, ne bi bio grijeh uvrede veličanstva čak ni da je mnogo puta
spominjani Zrinski bio neprijatelj: naime, ako je kome bilo zapovjeđeno da ostane s
neprijateljima, no ipak ne na štetu vladara jer im nije pružao pomoć ni naoružavanjem, ni
borbom, ni na drugi način, za njega se ne smatra da čini zločin uvrede veličanstva, jer se smatra
da tada nije imao zle namjere. (Grammat. decis 15 n. 6). Tužitelj dalje replicira temeljem
Brunnemana i Péreza da sam bio obvezan posredstvom obične dojave i upozorenja dojaviti
predstojeću opasnost carskome dvoru, no ja, odvraćajući sve, nisam znao ni za kakvu opasnost
jer je, kao što je gore rečeno, Zrinski u mojoj prisutnosti s rukom na srcu, vjerom plemića i kao
pod prisegom potvrdio da želi ostati vjeran, da se ni na koji način neće odmetnuti od Njegova
veličanstva i da neće prihvatiti turske ponude. Uz to zauvijek ostaje neosporno i nedvojbeno da
je Vaše carsko veličanstvo prema sadržaju iskaza Zrinskog imalo saznanja o svemu, iz kojeg bi
razloga svaka kaznena dojava bila uzaludna.
Sedamnaesto, često spominjani tužitelj htio bi gore u C, listu 10, izvesti pomoćni dokaz
pretpostavljene krivnje iz toga što sam u B, listu 6, 2. strani, odjeljku „Oba kapetana itd.“
izvijestio da je i meni 12. ožujka, kad sam u Čakovcu uvidio zlo Bukovačkog, palo na um da sam
uklonjen s jednoga zapovjedništva, a da drugo nisam dobio te da sam, dakle, propao između dva
stolca. Iz toga on pokušava utvrditi ogorčenost koja me je navodno potakla na planiranu pobunu,
dokazujući da je jednom zemaljskom knezu slobodno dodjeljivati darove i milost prema vlastitoj
volji, onome koji mu je drag i podoban, te da nijedan službenik ne bi trebao biti loš ako je
gospodar dobar. Na ovo odgovaram i svjedočim Bogom da ni tada, 12. ožujka, a ni tijekom
svojega života nisam osjećao ni najmanju pobudu da budem nevjeran Vašem carskom
veličanstvu, da se zaista udružim sa Zrinskim ili bilo kim drugim. Ne poričem, boljelo me je što
su mi neki privatni zlobnici u Grazu nanijeli nepravdu i to je bilo razlogom što sam ja – što je
potpuno vidljivo iz G – dolazio malo ovome, malo onome, a na kraju i Zrinskome. Od Vašeg
carskog veličanstva često sam primao sve milosti, no privatni zlobnici spriječili su njihovu
provedbu, što im nije bilo primjereno jer oni nisu – a to kažem bez hvale – u raznim opasnostima
trpjeli i bivali zaslužni za Vaše carsko veličanstvo i za sigurnost domovine, niti su to mogli
ostvariti ili zaslužiti. Tužitelj gore u C, na listovima 10 i 11, ide i dalje, tvrdeći da sam pomogao
promicati urotu prema svojim mogućnostima; da je zakon qui ea mente ff. de furtis protiv mene te
odatle zaključuje da nema čak ni mjesta kajanju. Osim toga, prema dosad zaključenom ne znam
ni za kakvu urotu koja je trebala biti provedena u djelo, a s pravom mogu i proturječiti tome da
sam išta pomogao unaprijediti: protiv mene, dapače, nisu dokazani ni pokušaj, ni metež, ni
ustanak, ni buntovničko udruživanje, ni novačenje vojnika, ni bilo kakav neprijateljski čin.
Pravno načelo u zakonu „qui ea mente“ govori o izvršenom zlodjelu te se stoga, nasuprot tome,
povezuje sa zlom. Ako se i pretpostavi – što ne priznajem – da sam sa Zrinskim imao na umu i
planirao kakvo zlo, u tako zadanoj pretpostavci bi se, nadam se, carsko milosrđe potaklo time što
sam na vrijeme odstupio, što ništa stvarnoga nisam počinio, što sam 6. travnja poslao bjanko
ispravu u Beč, a 18. istoga mjeseca i sâm osobno tamo stigao, te što je ranije, 30. ožujka, općim
proglasom obećan puni oprost. Unatoč tome, naknadno su zaplijenjena dobra, a ja sam osobno
zadržan u sad već cjelogodišnjem teškom pritvoru. Čak i da sam – kako to tužitelj želi predstaviti
– ujedno i sagriješio slažući se ili ugađajući, dovoljno sam odslužio kajući se: naime, nasuprot
previše strogog nauma tužitelja po pravu je da čak i u zločinu uvrede veličanstva ima mjesta
kajanju, kada zlodjelo nije bilo izvršeno. (Far. de crim. laesae Maiestatis, q. 116 n. 152 et seqq.).
I premda se kod ovog zločina smatra da se kažnjava samo volja čak i kad učinak nije uslijedio,
ipak glosa uz „Extravagantes: qui sint rebelles in verb. machinantur“ kaže da se spletka o
neposlušnosti vladaru kažnjava ako je uslijedila neposlušnost; kao da želi reći (to su Follerijeve
riječi u pract. crim. in verb. Item quod commisit crimen laesae Maiestatis ante num. 90 fol. mihi
243), da, ako kasnije uslijedi poslušnost, ta se spletka ne kažnjava kao zločin uvrede veličanstva
i tako, kaže Follerio, smatram da se u svim spletkama čini zločin uvrede veličanstva ako se
prijeđe na neko djelovanje te se čini da je učinjeno što god se moglo učiniti. S prvonavedenim
Follerijem slaže se Farinacci (de crim. laesae Maiestatis q. CXVI. n. 156) u ovom citatu: „ako su
pregovori i spletka ostali samo u granicama usmenog dogovora i odluke o ubojstvu vladara, ili
da se čak dospjelo do drugog izvanjskog čina, primjerice do pronalaska osobe koja bi trebala
ubiti samog vladara, pa ako je u oba slučaja spletka mogla biti provedena u djelo, a nije bila
izvedena, jer se u najmanjoj mjeri kažnjava onaj tko je kajući se sve opozvao i vratio se
plodonosnijem životu i većoj poslušnosti .“ Budući da ipak nisam počinio te strahote, nadam se
da me tim manje treba kazniti.
Osamnaesto, gore u C, na listu 11, 2. strani, želi se pobiti istina opisana u B, listovima 7 i 8 po
kojoj sam, naime, dobrom politikom djelovao protiv svakoga zla i nikada nisam gajio nikakve zle
misli. Tužitelj se sad tome želi usprotiviti onime što mu odgovara, no očito je mojom spretnošću
postignuto odvraćanje od provedbe, a Zrinski ni u jednom iskazu ne opovrgava da sam ga, na
kraju krajeva, s obzirom da se borio sa strahom i očajem, upravo i jedino ja spriječio u tome da
postane izgubljen ili da se ogriješi neprijateljstvom te rasplamsa vatru. Osim toga, Bog mi je
svjedok i mojem je Spasitelju poznato da, kao što je ranije rečeno, nikad nisam namjeravao
pristati uz zlu namjeru ili i najmanji stvarni čin: Onome pak tko nema zle namjere ne pripisuje se
zločin uvrede veličanstva; dapače, kvalitetu saznanja treba dokazati tužitelj, to jest pomoću
svjedoka koji su vidjeli izvanjske čine (Follerius in pract. crimin. in verb. item quod commissit
crimen laesae Maiestatis, n. 78); dapače, u prijestupima se ne gleda ishod stvari, nego volja
(Farina. q. 118, n. 18) do te mjere, da osim što opravdava zabluda o valjanome naslovu
(Menoch. cons. 28 n. 13 et 16, lib. 1); [opravdava] također i beznačajan razlog (Decian. lib. 7
cap. 15 n. 4).
Devetnaesto. Tužitelj se gore u C, listu 5, 1. strani, te listu 12 oslanja na pismo Čolniću L [kad
tvrdi] da sam radosnog srca čuo za uspjeh Bukovačkog te da je makijavelistički postupak to što
sam u B htio ispitivanje namjere Zrinskog i svoje odvraćanje od toga predstaviti kao vještu
politiku. Na to odgovaram da je, kao prvo, neosporno da sam tek 12. ožujka u Čakovcu saznao
pojedinosti o potezu Bukovačkog, a pismo je, međutim, napisano 9. ožujka, kad još nisam bio
upoznat s onim o čemu je Bukovački naknadno izvijestio. Kako onda tužitelj samim time priznaje
– jer ne niječe – da sam istovremeno, prije 12. ožujka, poslao grofa Orfeja u Čakovec kako bi
donio novosti i vijesti o poslanstvu Bukovačkog; da sam i ranije morao znati o nekom
odmetništvu ili pojedinostima? I kako bih, prema tužiteljevim navodima, mogao znati o učinku
poslanstva Bukovačkog kad dotični tada nije bio u zemlji? Drugo, neosporno i nepobijeno [jest]
da mi Zrinski i drugi njegovi kapetani nisu vjerovali te da su mi upravo zbog toga zatajili, pa čak
i zanijekali poslanstvo u Tursku. Treće, neosporno je barem to da je dio sadržaja ovoga pisma
samo prividan, a ne stvaran – između ostaloga to da sam htio s 300 ljudi za sobom projahati
pored Karlovca, jer se prema vlastitom priznanju tužitelja ništa takvoga nije dogodilo. Četvrto:
nadalje, priznajem da sam u tom [pismu] previše pustio peru na volju i da sam dotičnome trebao
pisati u kraćim crtama. U tome, međutim, nije skrivena nikakva zla namjera, niti je tužitelj uspio
dokazati da sam pokazao i najmanju namjeru da sadržaj provedem u djelo: a taj razlog, logičnim
zaključivanjem, opravdava od zle namjere. Makijavelističku politiku i njena opća načela –
naime, kako lukavo glumiti vjernost i kršiti obećanje – nisam naučio. Kako i na koji način se pak
s vremena na vrijeme treba postaviti u državnim i vojnim stvarima – o tome bi se u replici C
moglo reći: „za nepoznatim ne postoji želja“. Ni sa jednim se kneževskim ili kraljevskim dvorom
nisam više ophodio nego s austrijskim, gdje se mogu pronaći pravda i istina, pobožnost i
milosrđe, mudrost i radinost, ali ne i /506/ makijavelistička politika, koju bi inače skoro mogla
zasjeniti i glava Meduze. Peto, tužitelj ne smije uzeti u obzir samo pismo L, nego i okolnosti: je
li doista uslijedio učinak ili je mogao uslijediti? Pravo, naime, govori: „treba uzeti u obzir i
kvalitetu osoba, jer prema osobnostima odvagujemo ljudske riječi“ (Nicol. Boër. de seditiosis in
praemittendo quarto p. fol.). Tijekom svojega života nikada nisam bio takvih osobina i
spremnosti, niti sam imao takvih primisli, osim onih da ostanem vjeran i poslušan, da ispravim
očajanje Zrinskoga uvjeravanjem i odvraćanjem. Iskazi Rudolpha K, konjušnika Zrinskog, kakvi
su za mene priloženi 23. kolovoza 1670. izvještavaju, na upit 18, samo toliko da sam prije
Uskrsa, tj. oko 12. ožujka, bio u Čakovcu kod Zrinskog, što ne niječem: i ovdje gore sam izjavio
što sam tamo čuo, no time nisam počinio zločin veleizdaje. Uostalom, replika C gubi snagu na
listu 12, 2. strana pred kraj, jer se tamo protivi tome da se iskaz Zrinskoga J, kod upita 3 i 4,
promatra u odnosu na pismo L zbog toga što ja u svojem obrazloženju B o tome nisam izvijestio
ni riječi niti sam se potrudio išta takvoga pokazati. Međutim, iz drugoga iskaza grofa Zrinskog,
upita trećeg i četvrtog, dade se utemeljeno ustvrditi da spomenuti Zrinski nakon 10. ožujka, kad
je pisao Rákóczyju, nije znao za pojedinosti ni stvarni dogovor s Turcima. Doslovne riječi
četvrtoga upita sljedeće su: „S obzirom da u spomenutom pismu izvještava da je turski car već
posvuda izdao sve zapovijedi da mu se pomogne, kakvo objašnjenje ima za to? Odgovara da o
tome ništa ne zna; da je to samo izmislio kako bi privukao Rákóczyja na svoju stranu.“ Ako ni
sâm Zrinski 10. ožujka nije znao pojedinosti, onda slijedi i da sam ja 9. ožujka još manje mogao
znati o tome; posljedično tome, da pismo Čolniću L stoji samo na izmišljotinama.
Dvadeseto, gore u C, listu 14, svom se silom pobija moja obrana koju sam na pismo Zrinskog M
iznio u B, listu 11, jer da je rečeno pismo, naime, pronađeno na mojim dobrima te da mi je stoga
moralo biti uručeno. Uzaludan odgovor: spomenuto je [pismo] datirano 21. ožujkom 1670., no ja
ni u to vrijeme, a ni kasnije nisam bio na svojim dobrima što, dakle, ukazuje da je to pismo, koje
je prema tužiteljevom navodu pronađeno na dobrima, samo pristiglo. Grof Zrinski pak sâm
pojašnjava svojstvo toga pisma te kaže u prvom iskazu H, oko sredine upita 37, da ga je načinio
u najvećoj nuždi i iz straha; pod tim podrazumijeva sam kraj, kad je karlovački general upao s
vatrom i paležom, a general Spankau mu je s carskom vojskom već visio za vratom. Stoga je i
Zrinski mogao pisati što je želio: iz toga se, dakle, ne može zaključiti da sam i ja krivac. Pismo
me krivi za tromost i upire prst u to da sam uložio svu moguću spretnost kako bih odvratio zlo,
kao i da sam i Zrinskoga, ako je čak bio gajio kakvo zlo u srcu, tako pritisnuo da je odstupio od
svojega očaja i svojevoljno najpredanije krenuo u ruke Vašem carskom veličanstvu.
Dvadeset i prvo. Ono što sam, kako bih se opravdao, iznio u vezi sa svojim slugom Severovićem
u B, listu 12 na 2. strani, tužitelj gore u C, na listu 13 naziva neutemeljenim opravdanjem te,
pretjerano sumnjajući, ne želi ni shvatiti ni povjerovati da je Severović neuk i budalast čovjek ili
da je onamo poslan kako bi sa sobom donio nešto napismeno što bi se prepokorno moglo
predstaviti Njegovom carskom veličanstvu radi razotkrivanja zlih namjera Turaka. Ja sam pak,
pod prvo, vezano uz to u svojem obrazloženju B dao na znanje da prema Giganteu (lib. 1mo.
quaest. 20 n. 4) čak i oni koji šalju pisma neprijateljima bez znanja vladara ne čine zločin uvrede
veličanstva. Međutim, tužitelj uvodi nove glose i želi tumačiti Gigantea na određen način; s
obzirom da pak njegove glose nisu akurzijevske niti su autentične, one ne iziskuju daljnji
odgovor. Pod drugo, vezano uz vrline i narav Severovića: dotični je lakaj koji je čak i nevičan
čitanju i pisanju i ne zna ništa drugo no umjesto svojega potpisa perom povući križ. Stoga
ostavljam da se procijeni koliko je taj morao biti sposoban izaslanik. Pod treće, taj je Severović
14. ožujka odaslan paši dijelom iz razloga koje sam naveo u svojem spisu B, a dijelom i zbog
toga što je zagrebački biskup već ranije bio na putu za Beč, a Zrinski je bio mišljenja da Njegovo
carsko veličanstvo neće udijeliti vjeru kaznenoj dojavi upravo spomenutog biskupa i njegovu
priopćenju o turskoj ponudi temeljem pukog pripovijedanja, nego da će zahtijevati da vidi nešto
napismeno. Kako bi se, dakle, istinito izvijestilo o ideji Bukovačkog, navelo pašu da se donekle
otvori i to naknadno moglo prepokorno podastrijeti Njegovom carskom veličanstvu s boljom
osnovanošću, s tim je razlozima rečeni Severović onamo odaslan. Međutim, on je nazad ponio
samo puki usmeni pozdrav – da je paša dobar prijatelj i susjed te da mu je ostalo protumačio
Bukovački.
Dvadeset i drugo. Malo je relevantno ono čime se gore u C na listu 16 isprazno želi uzvratiti
suprotno mom prigovoru na 13. listu, odjeljku „Pod treće“ vezano uz vlaškoga episkopa,
povlastice Zrinskog, navodnu prepisku i bjanko isprave, s obzirom na to da je njih, kao prvo,
izradio Zrinski, a ne ja; kao drugo, da prema tužiteljevu priznanju one nikada nisu bile
realizirane niti predane, nego su spaljene; kao treće, najozbiljnije opovrgavam da sam se ikada
dopisivao s episkopom ili da sam mu pisao osim jednog jedinog puta, a u tom pismu nije bilo
nikakve opasnosti niti kakvih spletki. Osim toga, tužitelj nadalje gore u C, listu 16 na 2. strani,
pokazuje da ni iz ovoga ni iz bjanko isprava ne može dokazati zločin uvrede veličanstva, nego da
sve to nagomilava kako bi podupirućim dokazima potkrijepio vjerojatni zaključak o saznanju.
Zbog toga sam već prethodno dovoljno saslušan o tome kako i kada sam došao do saznanja o
izvješćima Bukovačkog.
Dvadeset i treće. Iskazi grofa Zrinskog ne mogu se jednostavno citirati protiv mene jer je upravo
Zrinski taj koji želi skinuti svoj teret i natovariti ga meni. Tužitelj uzvraća da se u zločinu uvrede
veličanstva suučesniku vjeruje protiv suučesnika, no ja niječem njegovu pretpostavku da sam
suučesnik bilo kakve pobune ili veleizdajnik. Kao drugo, iskazi Zrinskoga odaju da dotični sve
prebacuje na mene zbog neprijateljstva, a u tom slučaju – pretpostavljajući, što ne priznajem, da
sam kriv, također [vrijedi] da se suučesnik u zločinu uvrede veličanstva ne pripušta svjedočenju
kad je neprijatelj onoga protiv kojega svjedoči (Gigas de crim. laesae Maiestatis sub rubrica:
quomodo et per quos crimen laesae Majestatis probetur, quaest. 7 n. 6). Tako Zrinski u svojem
iskazu H na upit 37 priznaje da je sâm pisao na više mjesta u Tursku i u Budim; na upit 39 da je
sve sam radio i pisao; na upit 45 da nitko nije znao za poslanstvo u Tursku osim Malenića i
Čolnića, kao i dvojice koji su s njima putovali. Iskaz konjušnika Rudolpha K potvrđuje upravo to
da niti sam bio sudionik sa Zrinskim, niti sam znao za poslanstvo, niti sam sastavio pisma; na
upite 9 i 10 gore u K [potvrđuje] da je grof sve sam napravio i sastavio i da nije trebao tajnika; te
opet na upit 18 da sam ja grofu Zrinskom stigao prije uskrsnih praznika – opet, naknadno,
odnosno, već na samome kraju pomutnje za koju sam optužen, a ne u drugo vrijeme. Što je
jasnije [od toga]? Samim se time potvrđuje da nužno mora biti neosnovano to što Zrinski kaže da
sam ja svemu uzrok, da me je pridobio za to i da [sam] napisao pismo u Tursku.
Dvadeset i četvrto. S Gerezijem, Črnkocijem i Gothalom nemam druge veze osim što su mi oni,
kad sam 12. ožujka htio u Čakovec, došli u susret na obalu Drave sa zadatkom da mi priopće da
im je Zrinski ne znam što naredio, na što sam ih nagovorio da se opet izravnim putem vrate banu
od kojeg su došli. Sva su trojica još na životu i mogu se na dušu i čast upitati jesam li ih naveo
nazad sa zlom primisli i jesam li ih želio potaknuti i na najmanju štetu. Uostalom, ostaje
neosporno da mi je tužitelj stavio na teret da sam u Zagrebu iznuđivao prisege vjernosti, a sad je
u replici, nakon mojega obrazloženja, od toga odustao. Međutim, vezano uz javno raskrinkavanje
u Zagrebu opisano uz ostalo u B na listu 15, drugoj strani: temeljem toga se nikako ne može
pokazati nekakav zločin uvrede veličanstva, jer sam, kad je zagrebački biskup već bio otputovao
u Beč kako bi Njegovom carskom veličanstvu ukazao na ponude o kojima je Bukovački
izvijestio, bio mišljenja da ću takvim raskrinkavanjem postići barem to da će me oni s Krajine i
iz Graza ispitati o utemeljenosti stvari, pozvati da stupim pred njih te ujedno uvidjeti da nužno
kao lijek zlu trebaju onoga kojega su lišili premilostivo dodijeljene carske milosti. Tužitelj bi
mogao predlagati zločin pobune samo u tom slučaju da se nisam javio na uručeni poziv i da sam
se, kako je gore rečeno, izuzeo od poslušnosti. Tko bi, suprotno tome, vjerovao ili razumno
smatrao da bih ja, da sam bio pravi pobunjenik i da sam – neka me Bog od toga sačuva – u srcu
gajio kakvu zlu namjeru protiv Njegova carskog veličanstva i njegovog položaja, to razglasio po
Zagrebu pred svećenstvom i svjetovnjacima kao trubama i zvukom zvona, a da ne bih radije sve
zatajio dok Zrinski ne bude spreman na otpor? Pravni tekst „da se zločin uvrede veličanstva
kažnjava i kad nije uslijedio učinak“ naveden je gore i stoga bi bilo suvišno vraćati se na njega.
Dvadeset i peto. Uzimam kao priznato to što tužitelj ne proturječi pismima N i O koje sam 6.
travnja 1670 poslao Njegovom carskom veličanstvu i gospodinu vrhovnom dvorskom meštru, a
u kojima se radi odbacivanja svake zlobne prosudbe i radi najodanijeg pokoravanja izjašnjavam
– kao što i pristaje vjernom vazalu – da bih „više volio podnijeti tisuću smrti nego čak i najblaže
uvrijediti Vaše veličanstvo ili pasti u nemilost“; i samo to me spašava, što, prema već
zaključenom, ima mjesta pokajanju pa makar i bio – što ne priznajem –veleizdajnik.
Stvar se, doduše, još želi pogoršati i zaoštriti sa živežom u Zagrebu: međutim, tužitelj ne pobija
to da, kako je napisano gore u B, on sav nepobitno stoji na mjestu na sigurnom. Bukovački i
drugi grubi kapetani su ga neprijateljski preoteli i razasuli; kako bih tome doskočio, dao sam ga
po seljacima Zrinskoga dovesti u Zagreb i poručiti Petrinjcima da se sami pobrinu za sigurnu
mogućnost prijevoza. Da sam gajio neprijateljske misli, bila bi puno bliže dobra Zrinskog nego
Zagreb. Međutim, tužitelj uzvraća da me tereti za upravljanje tim i takvim okolnostima.
Milosrdni Bože! Kako bih između hvat do dva debelih zidina, lišen svakog ljudskog društva,
imao mogućnost dokazivanja? I uostalom, kad bi mi bilo dopušteno da predložim svjedoke i da
zatražim svjedočanstva, sigurno ništa od toga ne bi manjkalo.
Dvadeset i šesto. Još jednom mogu najozbiljnije osporiti da sam sastavio strašno pogrdni
naputak P. Ne poričem prijevod iz hrvatskog u talijanski, i u tome priznajem svoju krivicu. U
međuvremenu tužitelj prihvaća obrazloženje gore u B, na listovima 17, 18, 19 i 20, te ni jednom
riječju ne izvještava o mojoj daljnjoj informaciji u B [označenoj] s Q, koja mi sad nije vraćena s
replikom. Slično tome, na temelju priloga gore u B [označenih] s M i N – jednog izvještaja
Bargilija ili takozvanog Palmerinija te kraljevskoga pisma – očevidno sam pokazao da nisam ja
sastavio naputak, nego netko drugi, a oba su ta priloga M i N također izostala iz replike C i nisu
vraćena. S obzirom da se, dakle, moram pozvati na sasvim osnovane nepobitne dokaze koji se
obrađuju u B na listovima 18, 19 i 20, i s obzirom da tužitelj u C, na označenom mjestu na listu
20 izjavljuje da ja nisam sastavio rečeni naputak, dalje ne moram utvrđivati sadrži li on zločin
uvrede veličanstva: tužitelj zaista i sâm mora priznati suprotno od toga (p. l. unic. cod. si quis
Imperat. maledixerit).
Iako [mi] sad tužitelj predbacuje ovaj prvi dio i prvu stranu vage mojeg obrazloženja, pa svojim
razapinjanjem cilja na to da moje obrazloženje nema težinu te se slabo pridržava sveukupnih
gore navedenih prava, uzvikujući „da bih, postavljen na tezulju, bio nađen prelaganim“ – što je
[u Danielu] u 5. poglavlju izrečeno protiv pljačkaša crkve, ja ipak jednako tako živim u utješnoj
nadi da Vaše carsko veličanstvo neće prepustiti zaboravu ni urođeno milosrđe, a ni zasluge kako
moje vlastite tako i mojih predaka, navedene gore u B u drugom odjeljku mojega spisa: da sam
ja, kao što nas je ishod poučio, u hrvatskim poslovima spriječio sva neprijateljstva i otpor na koji
su na kraju, zajedno sa Zrinskim, u očaju bili primorani kapetani zbog pretjerano nasilnog upada
karlovačkog generala; [da sam] u Čakovcu nagovorio Zrinskoga, koji se hrvao s očajem i
malodušnošću opisanima u E, da dođe pred noge Vašeg veličanstva; [da sam] ja sâm ne samo
osobno 18. travnja došao u Beč, nego da sam i ranije, 6. istoga mjeseca, pisao Vašem carskom
veličanstvu i gospodinu vrhovnom dvorskom meštru kako bih iskazao svoju preponiznu
pokornost, kao i da sam na carski i kraljevski tron položio bjanko ispravu; da moji preci dijele
isto podrijetlo s preslavnom nadvojvodskom kućom; da su Aniciji i Michieletti, boreći se s
Turcima, očuvali kralja Belu, cijelu Ugarsku, ugarsku krunu, pa i cijelo kršćanstvo u trodnevnom
pokolju; da su mnogi posjedi i dobra izgubljeni, ponovno za vjernost Austriji; da se ja osobno,
bez hvale, nikada ni u jednom turskom događaju nisam libio opasnosti te da sam se vjerno
usudio dati tijelo i život, dobra i krv. Nadam se da te zasluge pretežu nad onime što tužitelj gore
u A i C tako snažno i oštro sa svojim razmahanim razapinjanjem predstavlja protiv mene, samo
zbog navodnog saznanja onoga što, kako je već zaključeno, Njegovom presvetom veličanstvu nije
bilo skriveno. Pri spominjanju zasluga tužitelju zacijelo nije mrska istina jer ništa nije prigovorio
mojim zaslugama, s obzirom da bi to u slučaju nepovjerenja mogli dokazati krajišnici i cijela
zemlja. Opet, živim u prepokornoj nadi da će Vaše carsko veličanstvo premilostivo uzeti u obzir
to da sam sad već gotovo cijelu godinu zapeo u tako strogom zatočenju, dosad lišen svakog
svjetovnog i duhovnog društva, da je 30. ožujka općim proglasom vladarevom i carskom riječju
obećan potpun oprost svim suučesnicima Zrinskog (među koje se tim prije ubrajam ako bih
zaista bio smatran glavnim krivcem), što tužitelj temeljem mojega spisa B, lista 11. kod „N. B.“
ne poriče ni jednim slovom i stoga se može smatrati priznatim, te da su mi, bez obzira na takve
carske, poput evanđelja nepromjenjive oproste, bez obzira na to što sam se sâm stavio na
raspolaganje u Beču, tek naknadno zaplijenjena dobra, a vrijedne su mi pokretnine Bog zna
kamo odnesene i razasute. Je li premilostiva volja Vašeg carskog veličanstva da budem kriv i
žrtva presvete volje? Tjeskoba su me i nevolja snašle (Psalam 118, stih 143), ne proturječim
tome, kao što sam na početku izvijestio; blag odgovor ublažava gnjev, a riječ osorna uvećava
srdžbu (Mudre izreke, 15). Međutim, vjerujem da austrijska i carska dobrota neće crpsti takve
ideje – da neće pri mojem bijednom stanju umjesto milosti prihvatiti načelo strogosti, nego da će
premilostivo razmotriti i uzeti u obzir ono što se prije vremena Carstva govorilo o Gaju Cezaru:
„ništa više ne zaboravlja nego nepravde“. Isokrat je podučio kralja da prekršaje ne mjeri
veličinom grijeha, nego milošću i milosrđem. Tit, Vespazijanov sin, kad su se pred njim našla
dvojica mladića patricijskog roda osuđena zbog težnje za preuzimanjem vlasti, obojicu je
oslobodio na temelju milosti, te je stoga zvan ljubimcem i užitkom ljudskoga roda. Rudolf,
preslavne uspomene austrijski car, postao je milostiviji nakon što je preuzeo vlast, a opomenut
zbog previše milosti, izrekao je ovaj govor: „ponekad mi je bilo žao što sam bio okrutan i
neumoljiv, ali nikad što sam bio blag i popustljiv.“ Preblaženom je caru Ferdinandu Drugom na
čast i na besmrtni spomen njegovom milosrđu to što je pomilovao one koji su ga već napali i
okrenuli mu leđa, dok je ostale prema krivnji i gnjusnim prijestupima pustio da se cvrlje u ulju i
pogubio ih. Vladajućem veličanstvu ništa nije toliko svojstveno koliko smanjenje i ublažavanje
strogoće i pravne oštrine, čime se jedino čuva nasljedovanje Boga. (L. fin. cod. de donat. inter
vir. et uxor.). „Milosrđe i istina čuvaju kralja, a milošću se utvrđuje prijestolje njegovo“ (Mudre
izreke, 18).
Budući da se nadam da će prigovor biti razmotren, a budući da tužitelj iznosi čiste pretpostavke,
preuveličane aluzijama i neutemeljene u istini, nakon ovoga svega upućujem Vašem carskom
veličanstvu svoju ponovljenu prepokornu najusrdniju molbu da mi se udostoji smilovati bez
sudaca i procesa, da me oslobodi zatočenja kao što sam molio gore u B, da mi udijeli prijašnju
slobodu s povratkom časti i službi te da tada ponovno otvori zakračunata vrata milosti i austrijske
dobrote. Vezano uz to, ponovno polažem ovo daljnje obrazloženje i svoju potlačenu osobu pred
noge Njegova presvetog carskog veličanstva te ostajem, dokle god budem živ, prepokorni vazal
te najvjerniji i najpokorniji sluga Vašem carskom Veličanstvu,
Markiz Fran Frankopan, grof tržački
mjesto pečata

Dostavljeno 28. ožujka 1671.

80. Prijedlog Christopha Abelea o krivnji Frana Krste Frankopana, 11. travnja 1671.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 317, konv. A, sine fol.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 614, str. 511.-517.

Prijedlog u slučaju grofa Frankopana: je li i u kolikoj je mjeri kriv za zločin uvrede veličanstva, i
koju mu kaznu treba izreći?

„Milost Duha Svetoga prosvijetlila pamet i srca naša“. Nakon odslušanoga cijeloga procesa i
čitanja četiri dokumenta – dva od gospodina komorskog prokuratora, a dva od njega, grofa
Frankopana, zaključujem: prvo, da on u svojem drugom spisu, u kopiji ili prilogu br. 4, prigovara
ovom slavnom delegiranom sudu da nije nadležan, pozivajući se na privilegije koje ima njegov
rod i izravnu podložnost samo kralju u Ugarskoj, na što se ne treba obazirati tim manje što je već
na prvome zasjedanju 7. studenog 1670. uz ostalo zaključeno kako je nadležnost ovoga slavnoga
suda itekako utemeljena protiv njega kao savjetnika Unutarnjoaustrijskog ratnog vijeća,
komornika, vrhovnoga kapetana u Senju, pravoga pripadnika staleža u Prednjoj i Unutarnjoj
Austriji; stoga se nikako ne treba obazirati na takve prigovore nenadležnosti. Uz to, slične se
privilegije ne prihvaćaju jer njihova postojanost ne vrijedi ni u zločinu uvrede veličanstva, kojim
je on – krivac – izgubio takve privilegije (Gigas fol. 392).
Također, upravo ovaj sud može se smatrati izravnim, i to takvim carskim sudom kao da
sam car ili kralj sudi, pa će stoga iz očitovanja slavnog delegiranog suda proizaći i premilostiva
konačna odluka.
Drugo, nalazim da je počinio zločin uvrede veličanstva i veleizdaje propustom, u
sljedećim točkama: jer je, kao prvo, imao saznanja o toj pobuni Zrinskoga, što se može iščitati iz
ovoga: prvo, što je, iako nije odmah od početka znao za poslanstvo Bukovačkog, prema
vlastitom priznanju u svojem prvom očitovanju to ipak saznao tri tjedna nakon dolaska iz Beča
putem svoje prepiske iz Turske, a potom i preko svoje sestre, grofice Zrinski, i više drugih.
Drugo, Zrinski spominje da je njemu – Frankopanu – ukazao na to u studenom 1669. nakon
njegova – Frankopanova – dolaska u Čakovec iz Beča. Treće, što je čak i glede vremena
zanijekao te nasuprot tomu ustrajao da je to saznao tek sredinom veljače ili ožujka te da je to čuo
i razabrao i od Zrinskog i od dvojice kapetana Malenića i Čolnića. Bilo kad i kako god, ipak je
jasno da je u veljači znao, dakle, imao je saznanja te je stoga krivac za zločin uvrede veličanstva
utoliko što ga nije otkrio (l. quisquis § id quod, C. ad L. Jul. Maiestatis.).
Ni navedena prava ne štite ga sama po sebi: „ako tko zna da je tako nešto ugovarano u
tajnosti, zato što mu je otkriveno u tajnosti i u povjerenju pa to stoga ne može sa sigurnošću
iskazati, njega se ne obavezuje na otkrivanje jer bi ga se u nedostatku dokaza možda podvrgnulo
zatvoru ili mučenju“ (l. 3 C. eodem), ili bi inače prijetila opasnost po njegovo tijelo (l. 2 ff. de
parri).
Nasuprot tome, sva ta prava tumače da se to iskazuje u optužbi, iako je niti kod zločina
uvrede veličanstva nije obavezan podnijeti onaj tko to kasnije ne može dokazati; nasuprot, pak,
obavezan je obično prijaviti ili, bolje, upozoriti na to, da bi se vladar mogao čuvati. (Mynsing. C.
5 obs. 40a no. 6).
Nadalje, sâm priznaje da je od Pogledića saznao uvjete koje je donio Bukovački, te u
pismu Čolniću od 9. ožujka 1670. kaže: „Bogu neka bude hvala da su se naši ljudi iz Turske
vratili s tako dobrim učinkom“; dakle, znao je prije 12. ožujka.
I upravo je način otkrivanja i objelodanjivanja za koji je on izvijestio da je upotrijebio u
Zagrebu sasvim loš i zabranjen: kako se ovdje uz ostalo može razabrati, on je dao prijedloge
staležima koji su mogli dovesti samo do toga da oni potom krenu prema Grazu i dalje prema
Beču, te bi time namjera Zrinskoga bila prihvaćena; stoga je upravo tim činom počinio zločin
uvrede veličanstva.
Također, nije važno ono što kaže da od [dana] ili na dan kad je saznao nije mogao poslati
pismo Njegovom carskom veličanstvu jer je neprestano bio među njima – pobunjenicima – pa
nije imao sigurne prilike za slanje [pisma], i slično tomu. Nadalje, valja znati da je – kako je sam
priznao – imao saznanja o tome već u veljači, i odmah je potom iz Novigrada pisao pismo
Čolniću, datirano 9. ožujka 1670.: dakle, s obzirom da je takvo [pismo] mogao pisati Čolniću,
mogao je tada razotkriti i takvu pobunu Zrinskoga pismom Njegovom carskom veličanstvu ili
nadleštvima u Grazu, ili barem generalu u Karlovac, gospodinu grofu Johannu Josephu
Herbersteinu. Čak i ako nije vidio uvjete Bukovačkog u pisanom obliku, trebao je bar objaviti
ono što je čuo. Isto tako, dobro treba razlikovati vrijeme kad je Bukovački pisao i kad je došao,
jer je dotični pisao pismo tri ili četiri tjedna prije svojega dolaska, a on je – Frankopan – tada bio
u Čakovcu. Kad se Bukovački vratio, Zrinski ga je preko Orfeja Frankopana ponovno dao
dovesti u Čakovec: dakle, dugo je znao i brzo saznao.
Njegova očitovanja i priznanja, datirana u Beču 2., 3. i 4. svibnja 1670., nikako ne treba
uzimati u obzir jer je tada već bio u zatvoru u Beču pa stoga ta priznanja iz zatočenja ni u kojem
slučaju nisu dobrovoljna, nego su tek prisilna, i stoga ne zaslužuju nikakvu milost (Hippolitus de
Marsil. in tract. Crim. § expedita N. 11).
Inače nije nikad ništa o tome otkrio, ni na početku, nego je poslije dojavom putem
zagrebačkog biskupa sam Zrinski radije otkrio da sepokreće rat, niti je [Frankopan] otkrio
situaciju u potpunosti, niti je uistinu otkrio kad je pobuna još bila nepoznata, nego [tek] kad je
spoznata.
Nadalje, počinio je taj zločin uvrede veličanstva propustom, jer se nije odupro
neprijateljima, bilo da ih je odgovarao, bilo da ih je spriječio (Salicet l. 1 C. de seditionibus).
Doduše, hvali se da je to omeo time što je opomenuo Zrinskog, što je zbog toga stalno bio
uz njega, što je odvratio svaku navalu, i još toga sličnog. Međutim, suprotno će se pokazati kroz
vlastito priznanje Zrinskoga, i njegovim činima koji su odmah uslijedili.
Potom je počinio zločin uvrede veličanstva djelom u sljedećim točkama: prvo, što je
savjetovao Zrinskom kako da podigne uzbunu i prihvati se stvari. Onaj tko pobunjenicima pruža
savjet i podršku za pobunu, čini zločin uvrede veličanstva (l. 11 ff. ad L. Jul. Maiestatis).
Drugo, bio je prisutan pri savjetovanjima o preuzimanju Ptuja, Radkersburga i Graza, i
složio se s time: onaj tko odobrava, bilo savjetom bilo suglasnošću, da se neki tabor, država ili
mjesto podvrgnuto nekom gospodaru ugrabi ili podvrgne drugome, čini zločin uvrede
veličanstva, čak i ako ne uslijedi uspjeh (l. quisquis in princ. C. ad L. Juliam).
„Naime, za onoga se kaže da radi protiv položaja vladara, tko njegova mjesta pokušava
upraviti pod vlast drugoga i podvrgnuti ih tuđem vladaru i gospodaru“ (Gigans q. 30 fol. 68 no.
2).
Treće, pristao je na rukovođenje ovom pobunom koje mu je Zrinski povjerio, prihvatio je
vjerodajnice Zrinskog, zaista je rukovodio, tražio je i prihvatio bjanko isprave od Zrinskog radi
osnaživanja svojeg autoriteta u narodu; bio je prisutan pri odašiljanju Ivanovića i franjevca u
Kanjižu.
Onaj tko od pobunjenika prihvati upravljanje ili rukovodstvo na temelju lažnog pisma ili
druge zle namjere, i to u stvarnosti i provede; isto tako [tko] se složi sa slanjem glasnika
neprijateljima, sudjeluje u tome, te dade vlastite sluge za njihovo poslanstvo, upada u zločin
uvrede veličanstva i veleizdaje (L. 3 ff. ad Jul. Maiestatis). Nadalje, i onaj tko nije učinio, ali se
pobrinuo da se učini (Bald. in d. L. 3 ad L. Jul. Maiestatis).
Četvrto, u Zagrebu je potaknuo staleže na pobunu i otkrio im prihvaćenu tursku zaštitu:
onaj tko potiče ili izaziva stanovništvo, bilo podanike, bilo vojnike, da se pobune protiv vladara
(L. 1 et 2 ff. eodem).
Peto, prezrivo je i podrugljivo usmeno i pismeno govorio o Njegovom carskom
veličanstvu: onaj tko loše govori o vladaru ili navodi neistinu na štetu vladara (l. 2 ff. eodem).
Šesto, načinio je čistopis pisma Čolniću: onaj tko je napisao, „i to se navodi u prvoj glavi
zakona o veličanstvu“ (d. l. 2 ff. eodem).
Sedmo, oduzeo je vladarev živež koji je kretao prema Petrinji i doveo ga u Zagreb: onaj
tko uzme oružje, i nešto otme vladaru (Dict. l. 1, 2, 3 et 4 ff. c. eodem).
Osmo, tamo je želio postaviti 200 ljudi kao posadu: onaj tko sakuplja vojnike u gradu
protiv vladara i domovine (L. 1 ff. eodem).
Deveto, u ime Zrinskoga koncipirao je pismo veziru u Budimu i paši u Kanjiži i u Bosni
radi požurivanja pomoći: onaj tko sastavi pismo neprijateljima kako bi se dovela pomoć
pobunjenicima (L. 1 ff. eodem).
Deseto, s jednim je [pismom] onamo poslao vlastitog franjevca, oca Tomasija, a s drugim
vlastitog slugu Severovića: onaj tko šalje glasnike i slična pisma neprijateljima bilo sam, bilo
preko svojih, bilo preko drugih (L. 1 ff. eodem).
Jedanaesto: također, Vlasima je u ime Zrinskoga namijenio privilegije s navođenjem
prava koje su im davali Turci, i to je poslao vlaškom episkopu putem spomenutog franjevca: onaj
tko je toliko nepromišljen i nastojao je da se podanici ne pokoravaju svome kralju, nego da se od
njega odmetnu (L. cujusq. ibi ff. ad L. Jul. Maiestatis).
 Dvanaesto: njih je i sâm vlastitim pismima poticao na pristajanje uz pobunu, a sve je
sumnjive dokumente spalio prije svog bijega: onaj tko ne samo da nije otkrio pobunu, već je i
spalio sredstva i dokumente, kako ne bi mogli izaći na vidjelo ili postati poznati (d. ll. ff. eodem).
Pismo Čolniću je pak ovo: „Neka bude hvala gospodinu Bogu da su se naši ljudi vratili s
tako dobrim učinkom. Od glavara sam dobio pismo da bih se odmah trebao tamo zaputiti te da
bismo se odmah morali podići. Zbog toga ću danju i noću žuriti onamo kako bismo što prije
započeli. Ja sam svakako spreman s mojima i jedva čekam da naše kape pomiješamo s
turbanima, a Boga mi njemački će klobuci letjeti zrakom. Ovdje se već zna za dolazak
Bukovačkog i ne zna se što početi od straha. Noćas su iz Karlovca poslali kurira za Graz s
molbom da im se pošalju neke pukovnije u pomoć, ali nema ih se od kuda uzeti. U
međuvremenu im dolazimo za vrat. Groze mi se, ali ne smiju me napasti. Danas želim projahati
uz Karlovac s desetoricom; imam za sobom 300 svojih dobro naoružanih s kojima se ne bojim
karlovačkih žabara jer mi oni koji su čestiti ljudi neće raditi neprilike; trgovci pak, zelenašiitd.
neće se smjeti pokazati. Sad ćemo odlučiti kad bismo i u koje vrijeme trebali napasti, a ako to
bude potrebno, sâm ću se uputiti paši u Bosnu, za bolji dogovor i sigurnost našega početka.
Ufam se u Boga da će izaći na dobro ako od početka našega neprijatelja udarimo po glavi i ne
dopustimo ni časa plundrašima da se sakupe. Kad bi me glavar želio saslušati, tako mi vjere,
posao će uspjeti, i u potpunosti ću na sebe preuzeti taj teret jer znam kako i na koji način treba
postupati s Nijemcima. Od srca bih se rado sastao s kapetanom, ali s obzirom na takve naredbe
dobro je učinio što se vratio nazad. Ne sumnjam da je [Vaše] gospodstvo više o tome razgovaralo
s njim i da je obznanio moju vjernost i službu kojima pristajem uz presvijetlog turskog cara te
kako ustrajno u tajnosti držim našu odluku, kao i da se najsigurnije neću povući niti ću drugima
dopustiti da se povuku. Zasad [Vaše] gospodstvo ne znam ni o čemu izvijestiti, sve dok se ne
održe pregovori s glavarom; neka [Vaše] gospodstvo vjeruje da sam Vam prijatelj i rado stojim
na usluzi. Gospodinu ostajem prijatelj i dobročinitelj, Fran markgrof Frankopan, grof tržački.
Novigrad, 9. ožujka 1670.“
I nimalo ne ublažava to što on pismo Čolniću i gornji čin nije počinio sa zlom nakanom
ili da našteti vladaru, nego zbog politike kako bi prodro [u srž stvari], prividno i pod ostalim
dobrim izgovorima, jer su riječi i izjava suprotne ponašanju; trudio se oko nedopuštene stvari: u
dobro poznatim [okolnostima] nema mjesta poricanju, a riječi treba odvagnuti prema osobinama
ljudi (Tabor in suis locis commun. in verbo negativo axiomate 13. Gigas fol. 88.).
Uz to, on sâm ustraje, pa se čak [time] i brani, i kaže da je djelovao i iz mržnje i gnušanja
zbog oduzetog zapovjedništva u Tounju i još neprovedene instalacije u Senju: dakle, radi osvete,
koja je ponajviše zabranjena (Tabor in locis commun. in verbo vindicta, axiom. 2o).
Nije zaprekom ni to što ta pobuna nije imala svojeg učinka, jer dostaje pokušaj, koji se u
ovom preokrutnom zločinu mora kažnjavati kao da je učinak postignut, pogotovo ako je došlo do
ispoljenog djelovanja (Treull. vol. 2. Disput. 32 de specieb. publ. Iudit. thesi 1. litt h.).
I samo je Bog zaslužan za sprečavanje i propast ove pobune, jer su oni učinili što su
mogli. On [Frankopan] sâm kaže: u zlodjelima treba gledati želju, a ne ishod (Gigas de Crim.
laesae Majestatis q. 66. no. 4.).
Isto tako, iako nije načinio naputak za Bargilija u Poljsku, preveo ga je na talijanski te
ponovno korigirao i pročistio, i počinio je njime zločin uvrede veličanstva, jer on nije bio
usmjeren samo na sprečavanje vjenčanja s prejasnom nadvojvotkinjom Eleonorom, što je ipak
išlo i protiv same države, nego je prvenstveno, iako postupno, bio namijenjen i podčinjavanju i
podređivanju Kraljevstva Poljske njemu – poljskome kralju, kao i rasplamsavanju Poljske protiv
Austrije. To on [Frankopan] nikada nije razotkrio ili odao, osim po naredbi i prinuđen
predočenjem originala. Iako je komorski prokurator u svojoj optužnici rekao samo da je takvim
sličnim otegotnim pismima otežan zločin uvrede veličanstva, sigurno je da se pišući loše o
vladaru, ili loše govoreći o vladaru napada njegovo veličanstvo te se onoliko puta koliko je
veličanstvo vladara povrijeđeno čini rečeni zločin; pogotovo ako se to događa sa zlom nakanom,
namjerno, iz nauma da se naškodi vladaru, da se odmetne od njega, da se podvrgne vlasti
drugoga – a ovdje je to, prije svega, prepisano; drugo, ono prepisano je nanovo korigirano; treće,
tako korigirano odneseno u Ozalj i revno čuvano (Gig. de crim. laesae majestatis q. 40 no. 1).
Sad slijede točke njegove obrane koje je potrebno razmotriti:
Prvo, da je on 6. travnja 1670. putem oca Forstalla ovamo poslao jednu bjanko ispravu te pisma
o pokornosti i traženju oprosta, što nisam držao dovoljnim zbog toga što se to nije dogodilo dok
se još ništa nije poduzelo, nego tek nakon poduzetog pohoda carskog ljudstva na Međimurje –
dakle, prekasno. [Nije se to dogodilo] ni dobrovoljno niti je potaknuto kajanjem ili težnjom za
odanošću, nego u očaju, prinudi, u kojem slučaju pravo jasno [kaže] neka se krivac zločina
uvrede veličanstva kazni redovitom kaznom, osim ako tko slobodno i dobrovoljno odustane ili
zatraži oprost kad se još ništa nije poduzelo, (Farinac. quaest. 116 memb. 4. no. 156).
Uz to, ni ta bjanko isprava nije prihvaćena od Njegovog carskog veličanstva, nego je
izričito odbijena jer ni sâm otac Forstall nije želio na nju zapisati odrješujuću ispriku, smatrajući
ga, naprotiv, najgorom i nepopravljivom gujom.
Drugo, da mu u prilog ide proglas od 30. ožujka 1670., temeljem kojeg su obećani oprost
i milost onima koji čuvši i razmotrivši proglas ili polože oružje ili napuste Zrinskoga i slično, a
da se on tada izravno tome prilagodio, sve ostavio i došao ovamo. To ga ipak ne može obraniti
jer u vrijeme svojega bijega ništa nije čuo ili znao o tom proglasu, budući da nije čekao generala
stražmeštra Spankaua u Međimurju, nego je u noći prije toga utekao i pobjegao sa i uz Zrinskog.
Taj je proglas Spankau imao kod sebe i trebao ga je objaviti tek pri napadu na Čakovec te, dakle,
nije bio objavljen pa stoga on, Frankopan, ništa o tome nije znao jer se, kako je spomenuto, prije
njegove objave već dao u bijeg.
Treće, da je sâm došao ovamo i bacio se ničice pred Njegovo carsko veličanstvo. Dakako
da takvo pojavljivanje krivca pred sudom bude veoma pomirljivo jer se njime briše grijeh, no
ipak nalazim da ono mora biti dobrovoljno, a ne pod prisilom, dok se još ništa nije poduzelo i ne
iz očaja (Rosbach in suo Criminal. Proces. l. 1. c. 4. n. 9.). To nije prisutno jer su izašli na
vidjelo u očajnim okolnostima, pred dolaskom carske vojne i radi izbjegavanja zarobljeništva, pa
i kad je pobuna razbijena, uništena, srušena i zbačena. Jasno je da, da su znali za onodobni
stvarni razdor među stanovnicima Gornje Ugarske, da su se usudili otići onamo i da se nisu
pobrinuli za svoju otimačinu, zacijelo ne bi nikada ovamo došli, nego bi utekli i pobjegli u
Gornju Ugarsku.
Četvrto, da je uvjerio grofa Zrinskog, što pak ovaj niječe, te se također ne treba osvrtati
na tu četvrtu olakotnu okolnost.
Peto, da se temeljem vlastitog priznanja podredio Turcima iz razloga što ih Njegovo
carsko veličanstvo više nije moglo braniti: „podanici koje je car zanemario braniti, a koji nisu u
stanju vlastitim se silama pobrinuti za sebe, mogu se podvrgnuti drugom moćnijem gospodaru da
ih on brani, i time se ne čini zločin uvrede veličanstva“ (Dict. Gig. q. 56. N. 1. fol. 103.). To pak
osporava Matthäus, De criminibus, i pokazuje da je on upravo tim podređivanjem počinio zločin
uvrede veličanstva: krši se, naime, veličanstvo vladara i zločinačkom se urotom naziva ako se
netko preda gospodstvu tuđega vladara bez volje svoga vladara, i kad na to nije nagnan
iznimnom nuždom – a ti uvjeti nisu prisutni. Isto tako [vrijedi i] ako se ne povjeri gospodstvu
stranca, pa čak ne Turčina, nego domaćeg i kršćanina“ (d. Malt. fol. 330).
Šesto, da ništa ne treba vjerovati grofu Zrinskom kao suučesniku u zločinu ni konjušniku
grofa Tattenbacha kao jedinom svjedoku. To također ne treba uzeti u obzir jer je jasno da se kod
zločina uvrede veličanstva vjeruje i suučesnicima u zločinu te se zločin uvrede veličanstva
dokazuje i putem jedinog svjedoka (Gig. fol. 230 N. 2).
Sedmo, ni zasluge njegovih predaka i roditelja, kao ni njegove vlastite, ne treba u ovome
razmatrati, jer se vidi da i oni nose krivnju za ovu pobunu, i to dva Frankopana prema
Bonfinijevom Rerum Hungaricarum (Dec. 5. l. 3. pag. 706). Godine 1493., dana 1. kolovoza,
Ivan Frankopan, prvi glasnik pobune u Hrvatskoj i Dalmaciji, tajno je s turskim pašom zaključio
sporazum na štetu Kranjske i Koruške te je Turčin s osam tisuća pljačkao sve do Ptuja, i razorio
je Celjsku grofoviju odvodeći kršćane u ropstvo.
„Kad je umro car Fridrik, sin mu je Maksimilijan, kojem se otac za života pobrinuo da
bude proglašen kraljem Rimljana, naslijedio Carstvo. U tim su istim danima naši od Turaka
pretrpjeli znamenit i još dan-danas nezaboravljen poraz u Hrvatskoj. Banovi Hrvatske i
Dalmacije koji su već prije izbjegavali vlast hercega Korvina i izjavljivali da će se pokoravati
samo kralju, dogovorili su se, željni novih stečevina, da dijelom nasilno navale na susjede,
dijelom oružjem povrate nemarom predaka izgubljene gradove, i to protiv hercegove volje.
Započeo je Ivan Frankopan, koji je nekad držao prvenstvo u pokrajini, a Korvin se, pogođen tim
nedaćama, pred kraljem odrekao vlasti nad pokrajinom, najviše uznemiren zbog pogibelji po
Jajce, za koje nije imao nade da će ga moći obraniti protiv svakodnevnih napada Turaka koji su
prijetili. Nakon što je tako pokrajinu kralj povjerio Emeriku Derenčinu, muškarcu vrhunske
marljivosti i jedinstvene mudrosti, rat se započeo žestoko voditi s obje strane. Kad je pak Emerik,
zauzevši četiri kaštela u kamenitom primorskom području, velikom silom natjerao Bernardina
Frankopana, koji je otputovao u društvu brata na opsadu Senja, da se odande povuče u svoje
gradove, na Frankopana je time prebacio cjelokupni teret rata i ratnu spremu. Frankopan je,
naime, kralju koji ga je to opetovano tražio odbio predati Brinje kao pradjedovski posjed zauzet
varkom, te je [Derenčin] digavši tabore protiv njega odlučio Brinje pritisnuti opsadom, budući
da je za tu godinu situacija s najbližim turskim zapovjednikom bila smirena. Dok je pak dosta
marljivo sa svojim kolegom Ivanom Botom napadao utvrdu, koja se uzdizala nad gradom,
utvrđena više prirodom nego ljudskom rukom, dogodilo se da je Ivan Bot tužno podlegao
[udaru] topovske kugle. Derenčin sam i svi ostali, jako teško potreseni njegovom smrću, još su se
više potrudili i ohrabrili da pristupe opsadi grada te doveli Frankopana do toga da, nakon što je
vidio kako se ne može više dugo odupirati, s najbližim turskim pašom zaključi sporazum da će,
ako [paša] bude ušao s izabranim četama konjanika pustošeći krajeve Kranjske i Koruške kako
bi odvratio Ugre od opsade Brinja, on sam za takvu uslugu trajno biti podanik Bajazidove
uprave i vlasti. Tada paša, računajući da ne smije oklijevati kad mu je pružena tolika nada,
odmah s osam tisuća najlakših konjanika neprijateljski napada stanovnike njemačkog kraljevstva
po Hrvatskoj te pljačka sve do Julijske krajine i Ptuja, a celjsko polje plijeni gotovo neprestanim
haranjem“.
O njegovim vlastitim zaslugama ne znam ništa, niti je išta ikada proizašlo.
 Prema tome zaključujem da mu se, kao suradniku sa saznanjem, suučesniku, glavnom
ortaku i još po mnogim osnovama krivcu u zločinu uvrede veličanstva i veleizdaje, odreže ruka i
odsječe glava te da mu se konfisciraju sva njegova dobra, i to neovisno o današnjem podnesku
koji je usmjeren isključivo na milost, no u njemu ne vidim istinski raskajano srce, nikakav
iskreni iskaz, nego još zlobe, još drskosti i sličnoga, jer on kaže: „želim se radije izjasniti kao
krivac s pouzdanjem da ću izazvati carsko milosrđe i ponovno zadobiti milost, nego proglasiti se
nevinim sa sumnjom i strahom da ću kod Vašeg veličanstva izazvati još težu ozlojeđenost“, dakle
nije vođen stvarnim kajanjem, nego strahom od kazne, i tomu slično. Predano u Beču, 11. travnja
1671.
Christophe Abele, v. r.

81. Prijedlog Christopha Abelea o krivnji Petra Zrinskog, 18. travnja 1671.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 304, konv. B, fol. 18r-58v.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 618, str. 519.-527.

Prijedlog u slučaju Petra, grofa Zrinskog: je li, i koliko je krivac u zločinu uvrede veličanstva i
veleizdaje; te prema tome, treba li mu odrediti kaznu, i koju ?

Nakon što je potpunom predanošću i pažnjom protekloga četvrtka, odnosno 16. travnja, u
dva zasjedanja odslušan i ovaj proces, ili, točnije rečeno, četiri spisa uvedena u taj proces,
Njegova je preuzvišenost gospodin predsjedavajući na kraju potaknuo da se putem prijedloga
krene prema presudi: stoga i ja želim u tom smjeru podnijeti svoje skromno mišljenje kako bih to
prepokorno izvršio.
Prvo, nalazim, naime, da on – grof Zrinski – tek u svojem posljednjem pismu ili
protupodnesku prigovara da sud nije nadležan te se poziva na kraljevsko pravo u Ugarskoj. Sad
je, kao prvo, za takvo zatraženo izuzeće prekasno jer se on svojim vlastoručnim odgovorom ili
replikom na optužnicu komorskog prokuratora de facto već upustio u spor, i upravo je u tom
svojem protupodnesku uložio molbu ovom delegiranom sudu: time je priznao ovaj delegirani
sud za nadležan sud, jer pravo jasno određuje da se nakon upuštanja u spor više ne može odbiti
suca (l. Apertissima c. de iud.) te se upuštanjem u spor svatko podvrgava sudištu i nadležnosti
tako da to obavezuje (Gail. lib. 1 obs. 74). Drugo, uloženi prigovor o nenadležnosti suda ne
treba usvojiti, nego odbaciti, iz razloga što je odmah na početku, na prvome zasjedanju 7.
studenog završene 1670. godine, ustanovljeno da je nadležnost ovoga slavnoga delegiranog suda
protiv njega itekako opravdana, kao znanog komornika, zapovjednika Legrada, pripadnika
staleža u Štajerskoj, Koruškoj i Kranjskoj, i to zato što je griješio protiv spomenutih austrijskih
nasljednih zemalja, i zato što se temeljem ugarskih zakona buntovnike može suditi i podvrgnuti
istrazi unutar i izvan Kraljevstva. Na to se svakako pozivam, kao i u svojim ostalim prijedlozima
podnesenim u Nádasdyjevom i Frankopanovom slučaju 8. i 11. ovoga [mjeseca].
Nakon što je to prvo izloženo, nalazim da je on – grof Zrinski – počinio zločin uvrede
veličanstva i veleizdaje u sljedećim točkama:
Prvo, da je 1666. godine stupio u sporazum s Wesselényijem i Nádasdyjem te da ga je u
vezi s tim čak Vaše carsko veličanstvo usmeno pomilovalo putem grofa Rottala, no on je ipak
potom ponovno posrnuo.
Drugo, da je 1669. godine odobrio i potvrdio čistopis naputka za Bargilija, i da ga je
zaista s njime poslao u Poljsku. Onaj tko piše laži i sramote protiv vladara, čini zločin uvrede
veličanstva (l. 2 ff. ad legem Jul.).
Treće, da je 1669. godine iz Prešova u Francusku poslao jednog Poljaka imenom Giza s
pritužbama protiv Njegovog carskog veličanstva te da je tom prilikom tražio novac. (Joh. Pinus
in Tract. de Mag. Rom. p. 2 in rub. de quaest. Mag. no. 3).
Četvrto, da je na dan sv. Martina 1669. poslao Bukovačkog s vjerodajnicom u Tursku po
pomoć te mu dao usmeni naputak i svoj pečat kako bi pregovarao i sklapao sporazume; da mu je
dao u pratnju još dvojicu – Pogledića i Berislavića. U tom je slučaju pravo jasno: oni koji šalju
glasnike ili pisma neprijatelju, kako bi im oni pomogli protiv vladara, zapadaju pod zločin
uvrede veličanstva (L. 1 ff. ad Leg. Jul. Maiest.).
Peto, da je tajnim držao takvo poslanstvo, takvo traženje pomoći, takav naputak, i da je
od trojice poslanika tražio da to drže u najvećoj tajnosti. U tom je slučaju pravo jasno: onaj tko
zna i ne otkriva, nego to dapače drži u tajnosti i zapovijeda da se drži u tajnosti, čini zločin
uvrede veličanstva (Azo in sua Summa C. ad l. Jul. Maiest.).
Šesto, da je radi spomenute pomoći u više navrata poslao [poslanike] i u Kanjižu, Bosnu i
Budim, u kojem je slučaju pravo jasno, kao što je vidljivo pod br. četiri gore (L. 1 ff ad Jul.
Maiest.).
Sedmo, da je prema vlastitom priznanju kao bivši carski i kraljevski povjerenik 1669.
potaknuo stanovnike Gornje Ugarske u Prešovu da ne budu u slozi s Njegovim carskim
veličanstvom. To je ponovio i u svoja dva pisma od 10. i 20. ožujka 1670. svojemu zetu,
Rákóczyju, i njima je njega i stanovnike Gornje Ugarske nagovarao ne samo na nastavak
pobune, nego i na stvarnu navalu i udar.
„Stojim na usluzi, ljubljeni gospodine sine! Pošto su Ugri i čitav naš narod posredovali kod moje
kuće, trudio sam se sve do uništenja svoga života i imetka te sam kod moćnog turskog cara uspio
toliko, da obeća spremnost pristati uz našu stranu; a povrh toga se milostivo smekšao prema
svemu [što smo tražili] i prema očuvanju naše slobode, no ipak pod tim uvjetom da mu se
godišnje za danak daje ukupno dvanaest tisuća carskih talira. Ali, tako mi Boga, molim Vas,
ljubljeni gospodine sine, započnite odmah s boljim pristupom toj stvari, koliko god uzmognete,
jer će moćna snaga turskog sultana biti s nama i neće nas napustiti, a s tim u vidu on namjerava
poslati naloge u sva pogranična područja, kako bi ona u svemu pružila podršku. Jednako tako,
ljubljeni gospodine sine, tako mi Boga, molim da pružite pomoć u novcima, pa ako je moguće,
100 tisuća, ili barem 50 tisuća, i to sve kroz turski teritorij, bilo preko egerskog ili preko
ujvarskog paše: sve do ovdje pružit će im se sigurna pripomoć i pratnja. Inače će se moji poslovi
sigurno svesti ni na što i baš nitko drugi neće biti kriv. Ja sam već u ognju, samo još nije
nastupio čas u kojem bismo pristupili toj stvari. Tako Vam Boga, nemojte se povući, pristupite toj
stvari s onom iskrenošću i onom snagom, što ih je Bog dao: nećemo biti napušteni. Ne znam što
bih drugo pisao. Neka Bog poživi [Vaše] gospodstvo te ostajem, dok god budem živio,
Vašem gospodstvu uslužni otac,
grof Petar Zrinski.
U Čakovcu 10. ožujka 1670.
P.S. Ljubljeni gospodine sine! Ne bih dosađivao Vašem gospodstvu novčanim stvarima,
ali zasad su zapriječeni svi putevi iz onih mjesta odakle bih ih trebao nabaviti, tako da čak i onaj
tko je obećao ne može doći, niti može izdati mjenicu. Ono što sam imao potrošio sam kao
naknade na husare. Međutim, moj ljubljeni gospodine sine, neka [Vaše gospodstvo] neumorno
ustraje i ne odustaje; eto, i rudarski su se gradovi iskazali [spremnima] na svaku podršku.
Gospodin će Balogh jednako tako surađivati; neka [Vaše gospodstvo] i njega zatraži.“

„Prečestiti gospodine sine! Primio sam, putem istog turskog zarobljenika, pismo Vašega
gospodstva, iz kojega nisam razumio ništa drugo doli da se kod vas razmahala glasina da sam se
razbolio, ili da me snašla kakva nesreća. Uistinu, Bogu hvala, sve dosad sam dobra zdravlja i
nikakva me nevolja nije snašla. Vašem sam gospodstvu poslao dva pisma, jedno po jednom
čaušu, drugo po svom sluzi Andriji Šiklošu, iz kojih [Vaše gospodstvo] može detaljno shvatiti
naše stanje. Neka Bogu bude hvala, kod premoćnog smo turskog cara sve izvršili prema našoj
želji, štogod smo poželjeli, te smo se u svemu suglasili kako smo htjeli, što ću za nekoliko dana
ispričati Vašem gospodstvu. Ovdje smo svi u stanju pripravnosti: samo iščekujemo sat da izbije
plamen, a najviše nam muke zadaju vremenske nepogode, pa nemamo ni sijena ni trave. Ne
sumnjam da će u tursko pograničje za nekoliko dana doći, ako dosad već nije došao, nalog
premoćnoga cara neka nam pomognu. Zato, preslatki gospodine sine, neka Vaša gospodstva ne
sumnjaju bih li ih ja napustio; samo neka Vaša gospodstva ne napuste mene. Ja sam sve svoje
predao na milost Vaših gospodstava i domovine te me stoga, ljubljeni gospodine sine, nemojte
napustiti u nuždi. Napisao sam preko Šikloša da mi pomognete novcem jer će se bez toga svi
moji poslovi urušiti. Ipak, rudarski su gradovi uvijek obećavali da će za službu domovini rado
dati, ako budu potrebni, i milijune. Zbog toga, zaboga, neka me [Vaša gospodstva] još ne ostave:
neka mi bar 50 tisuća bude za pomoć, a u Bogu se nadam da ćemo [taj dug] Vašim gospodstvima
namiriti. Čujem da je jadni gospodin István Bocskai umro: neka mu Bog bude milostiv, ako je
tako. Međutim, ako je glasina lažna, neka mu Bog podari život. Ne znam drugih novosti koje bih
napisao, osim da ostajem, dok god živim, vjeran sluga i pokoran Vašem gospodstvu,
grof Petar Zrinski.
Predragoj kćeri svojoj šaljem sve svoje dužno poštovanje.
U Čakovcu, 20. ožujka 1670.“

U tim su slučajevima opet jasna prava: da se kroz poticanje na pobunu čini zločin uvrede
veličanstva (Alb. Brun. Cons. 28. col. 11).
Osmo, da se želio oružjem oduprijeti Spankauu, pa tako i svojem gospodaru, i da je s tim
ciljem postavio straže, izveo topove u Čakovcu, prema svojem vlastitom priznanju u 5. upitu
iskaza od 26. lipnja 1670. U tom je slučaju pravo ponovno jasno: onaj tko diže oružje ili se želi
braniti protiv vladara, potpada pod zločin uvrede veličanstva (L. 1. ff. ad Leg. Jul. Maiest. §
quoq. armati homines).
Deveto, da na upit 13 sâm priznaje da je od Severovića, kojeg je poslao u Bosnu
tamošnjem paši po pomoć i koji se vratio, uvidio da se napad treba odviti na tri mjesta – sa strane
sultana prema Beču, sa strane paše u Bosni prema Hrvatskoj, i sa strane jednog paše prema
Ugarskoj, te da ni to nije prokazao. U tom su slučaju prava jasna: onaj tko tako nešto zna i ne
otkriva, potpada pod zločin uvrede veličanstva (dict. Azo).
Deseto, da je pisao izbornom knezu Mainza i francuskom poslaniku u Veneciji, kao i
spomenutom Rákóczyju, tražeći novac s ciljem da da ga iskoristi za ovu pobunu. U tom je
slučaju pravo jasno: da onaj tko izmamljuje novac radi podizanja pobune potpada pod zločin
uvrede veličanstva (Joh. Pirg. in tract. de Magist. Rom. p. 2 in rub. de quaest. Mag. no. 3.).
Jedanaesto, da je i sâm, kao i putem franjevca Tomasija te putem Frankopana, poticao
vlaškoga episkopa na pobunu i odmetništvo: onaj tko mami ili potiče podanike da se pobune
protiv vladara, čini zločin uvrede veličanstva (L. 1., 2. et 11. ff. ad Leg. Jul. Maiest.).
Dvanaesto, da je nagovarao i poticao potpukovnika u Koprivnici von Löbenegga na isto
takvo odmetništvo i predaju njegove službe, i to sâm i ponovno putem jednog franjevca koji je
tamo župnik: onaj tko mami vojnike na otpadništvo i predaju utvrde, čini zločin uvrede
veličanstva (l. 3. ff. ad Leg. Jul. Maiest.).
Trinaesto, da je dao Frankopanu vjerodajnice i bjanko isprave radi što boljeg napretka
ove pobune te da je dotičnog odredio za vođu iste: onaj tko je postavio vođe i zapovjednike
pobune, čini zločin uvrede veličanstva (d. L. 3. ff. ad Leg. Jul. Maiest.).
Četrnaesto, da je spalio sve sumnjive spise kako ne [bi bio] razotkriven: onaj tko pali
sredstva pobune, kako ne bi bila otkrivena, čini zločin uvrede veličanstva (d. ll. ff. eodem) .
Petnaesto, da je odobrio ozloglašene i mrske uvjete koje je Bukovački dogovorio s
Turcima i o kojima ga je izvijestio Pogledić, te da je pristao da pošalje sina u Tursku za taoca,
prema njegovom priznanju u iskazu od 26. lipnja 1670. na 48. upit: onaj tko se dogovara s
neprijateljima i s njima ulazi u sporazume protiv vladara, čini zločin uvrede veličanstva (d. ll. ff.
eodem).
Šesnaesto, da na kraju tu svoju pobunu više nije držao u tajnosti, nego ju je objelodanio
hvaleći se, kako bi joj se tim više moglo priključiti: tko se razmeće o pobuni, čini zločin uvrede
veličanstva.
Sedamnaesto, da je dao Frankopanu odaslati čistopis pisma od 21. ožujka 1670.: „Moj
gospodine brate! Rudolph, moj konjušnik, vratio se sad od grofa Tattenbacha, koji mi je otkrio
sve namjere: naime, da dvije pukovnije trebaju ići prema Karlovcu, dvije prema Koprivnici, a
jedna prema Ptuju. Zato ih, za ime Božje, pozorno prati jer imate priliku da izvidite i istražite u
Kranjskoj. U međuvremenu dogovori sve s Vlasima i zadrži ih uz nas, tako da se u trenutku
prolaska tih pukovnija ti Vlasi odmah okupe na granicama jer drugačije ne može biti. Piši, za ime
Božje, Bukovačkom da nas ne napusti, nego da podigne uzbunu oko Karlovca i Virovitice i da
napadne kako bi time odvratio krajišnike kako oni s te strane ne bi mogli pristići u pomoć. To se
pak treba dogoditi odjednom. Samo u Kanjiži sam si osigurao oko 4000 do 5000 ljudi koji bi
mogli na prepad zauzeti Graz. Do realizacije te stvari mora doći unutar najviše 14 dana, jer
nakon toga više neće biti prilike da se to ostvari. Oh, moj Bože, što se u Turskoj tako sporo radi
na tome!
U vezi s gospodinom bratom odaslana je zapovijed generalu da Vas treba uhvatiti: zato se, za ime
Božje, čuvajte, i pišite Bukovačkom da Vam pomogne i uskoči u pomoć, te da piše u Kanjižu da
oni, za ime Božje, hitno krenu prema meni jer kasnije ne bi moglo biti prilike da se poduzme
takav pothvat. Za ime Božje, budite oprezni i budni, inače bi ovo pismo moglo Bukovačkog
koštati života; a ako ja izgubim život zbog Vaše i njegove sporosti, i Vi ćete biti izgubljeni.
Toliko imam za upozoriti gospodina brata, i ostajem dokle god živim
vjeran sluga
Grof Petar Zrinski
Čakovec, 21. ožujka 1670.“

Osamnaesto, da je priznao, pa stoga i odobrio vabljenje Sárkánya na otpadništvo, kao i

Tattenbachovu obećanu pomoć i savjet da se napadnu Graz i Ptuj: onaj tko mami druge na
otpadništvo i pomaganje protiv vladara, čini zločin uvrede veličanstva (d. ll. et ff. eodem).
Devetnaesto, da se bez obzira na primljeni oprost ponovno vratio na bljuvotinu te je,
dakle, u povratu: onaj tko je drugi put uhvaćen u pobuni, kažnjava se teže nego onaj tko ju je
počinio samo jedanput (d. ll. ff. eodem).
Dvadeseto, da ništa nije odao svojevoljno ili slobodno, nego tek ponešto primoran
strahom i nuždom, i to prekasno i tek u zatvoru; nadalje, da je prije zatvora preko zagrebačkog
biskupa i oca Forstalla prihvatio čak i tursku zaštitu te njihove pokušaje i velika obećanja, a da ih
nije razotkrio; da je pobunio gornjougarske županije, da je poslao Gizu u Francusku, a Bargilija
u Poljsku s čistopisom naputka; da je uputio Ivanovića, franjevca Tomasija i Severovića u
Kanjižu, Bosnu i Budim; da je odaslao Bukovačkog, Pogledića i Berislavića i u Tursku te da je
također, kad su pristigli sramotni uvjeti, pisao radi pomoći i novaca u Carstvo i drugdje: onaj tko
ne otkriva u potpunosti i u potrebno vrijeme, čini zločin uvrede veličanstva (d. ll. ff. eodem).
Dvadeset i prvo, da je bio tvorac i vođa pobune: onaj tko je tvorac pobune, optužuje se
kao najveći od pobunjenika. (D. ll. ff. eodem).
Napokon, da sâm priznaje: da je učinio i pokrenuo što je mogao (D. ll. ff. eodem).
Osim toga svega, jako snažno ga tereti i sljedeće, na što također treba obratiti pažnju:
naime, što je delegirani sud utvrdio da je od njih trojice on najistaknutiji, najopasniji, najštetniji
pobunjenik i stoga ga ne smatra vrijednim nikakve milosti, jer, prvo, nije bilo pobune u kojoj on
nije sudjelovao: s Wesselényijem, nakon njegove smrti s erdeljskim vojvodom, s Nádasdyjem, sa
stanovnicima Gornje Ugarske. Drugo, jer je on – Zrinski – puno napravio sam i bez pristanka i
znanja Nádasdyja i Frankopana – kao prijetvorno odašiljanje Bukovačkog u ime svoje i
Kraljevstva. Treće, kako mu Abaffy nije mogao pomoći zbog zabrane Turaka, svoj je naum želio
pokrenuti udajom svoje kćeri za Rákóczyja. Četvrto, iako je Nádasdy pregovarao s
Gremonvillom, on ipak od njega nije dobio nikakav novac, no Zrinski je u dva navrata dobio i
primio 12.000 forinti. Peto, jer je on – grof Zrinski – bez Nádasdyjeva i Frankopanova
prethodnog znanja i odobrenja, vlastitoga zeta – Rákóczyja – obmanuo putem gore navedena dva
pisma od 10. i 20. ožujka 1670. i tri poslanstva. Šesto, jer je odaslao Gizu u Francusku i Bargilija
u Poljsku, što Nádasdy i Frankopan nisu napravili. Sedmo, Nádasdy je, doduše, održao gore
predstavljeni gnjusan govor, ali naputak Zrinskoga za Bargilija ne odstupa mnogo od toga u
ozloglašenosti. Osmo, pri ispitivanjima nitko nije besramnije opovrgavao nego on – Zrinski.
Deveto, nitko nije bahatije od njega pisao iz zatvora. Deseto, nitko osim njega 1669. nije dobio
oprost od Njegovog carskog veličanstva, no nitko nije ni brže opet bio u povratu nego on.
Jedanaesto, nitko nije ozbiljnije i sramotnije obmanuo Njegovo carsko veličanstvo pregovorima
putem zagrebačkog biskupa i oca Forstalla nego on; i – uz ostalo pa potom i posljednje,
dvanaesto, nitko nije veći prevarant, urotnik i pobunjenik od njega.
Sad slijedi ono što je naveo u svoju obranu:
Prvo, da je takvu prepisku s Turcima započeo zbog carske zapovijedi koju je primio preko grofa
Rottala: stoga, onaj tko vodi prepisku s neprijateljima po nalogu vladara, ne čini zločin uvrede
veličanstva (D. l. ff. eodem argumento sumpto a contrario sensu). Na to odgovaram da mu je
Njegovo carsko veličanstvo 1669. poručilo preko spomenutog grofa Rottala neka piše Turcima
da ne može više biti uz njih jer se Njegovo carsko veličanstvo povezalo s kršćanima: dakle, da ih
odbije i da ih se odrekne, a ne da, nasuprot tomu, tek započne takvu prepisku, pošalje svojega
[predstavnika] i da prihvati tako opasne uvjete.
Drugo, da nikada nije vidio uvjete koje je dogovorio Bukovački, nego da ga je o njima samo
usmeno izvijestio Pogledić te da ih ujedno nikada nije u potpunosti zaključio: stoga onaj tko nije
u potpunosti zaključio pregovore, ne čini zločin uvrede veličanstva (D. ll. ff. eodem). Na to
odgovaram da je već i to dovoljno, i ako bi to ujedno sve bila istina, tada bi Pogledić i Berislavić
bili suučesnici u poslanstvu. On je Bukovačkom još na početku dao punomoć da u potpunosti i
slobodno zaključuje [pregovore], a Bukovački im je naložio da ga o tome obavijeste. Također, on
– grof – na upit 48 u iskazu 26. lipnja i u svojem pismu od 20. ožujka 1670 o takvim uvjetima
priznaje da „smo se kod moćnog turskog cara u svim stvarima složili kako smo htjeli“.
Treće, da je takvo poslanstvo i uvjete držao u tajnosti jer je tada Mura bila zamrznuta pa bi Turci
u suprotnom bili upali u Međimurje i stoga izazvali njega i Bukovačkog. Na to odgovaram da je
odmah trebao ukazati na tu svoju gnjusnu spletku upravo radi sprečavanja svih turskih upada i
vlastite propasti.
Četvrto, da je sve napravio da navede Turke, a potom da to pravovremeno objelodani Njegovom
carskom veličanstvu. Na to odgovaram: to je prigovor protivan činu, i upravo to je trebao odmah
na početku reći Njegovom carskom veličanstvu, prije nego što je započeo s takvim poslanstvom,
kao što je to pokazala Njegova preuzvišenost predsjednik u svojem najrazboritijem zaključku i
presudi o Frankopanu navođenjem primjera s Hušajem, Juditom, Mordokajem, markizom
Pescare i Spindlerom, uz ostale; a i pravo je u tom smislu jasno.
Peto, da je to sve napravio iz bijesa i osvete, usmjerenih ne na Njegovo carsko veličanstvo, nego
na kneza Auersperga, nadleštava u Grazu, Herbersteina, Breinera i Spankaua, a potom i iz očaja.
Naime, onaj tko nešto učini protiv vladarevih službenika zbog osobne nepravde, ne čini zločin
uvrede veličanstva (Oldradus Consil. 43). Na to odgovaram da to nije dovoljno, i da je upravo on
počinio zločin uvrede veličanstva i veleizdaje time što se pobunio protiv tih službenika i
ministara, protiv onoga što se ticalo povjerenih im službi i samog položaja vladara, te ih je htio
uvrijediti na sramotu i štetu samoga vladara (kako stoji u: extravagans, qui sunt rebelles).
Šesto, da se nije složio s uvjetima i osobito s odašiljanjem svoga sina: za onoga tko se ne slaže s
uvjetima pobune, čini se da je napustio pobunu i odrekao je se (D. ll. ff. eodem). Na to
odgovaram da ga je u ovom slučaju opovrgnulo njegovo vlastito priznanje.
Sedmo, da je odaslao u Kanjižu, Bosnu i Budim samo radi istraživanja raspoloženja i da bi
istražio uspjeh Bukovačkog. Na to odgovaram da je ponovno vlastitim priznanjem uvjerio u
suprotno: ono je najbolji dokaz, i nijekanju nema mjesta u dobro poznatim stvarima.
Osmo, da je samo hinio dva pisma Rákóczyju i da nije bilo učinka u Gornjoj Ugarskoj jer su oni i
bez toga već bili spremni. Na to odgovaram da sâm priznaje da je to uradio i da ih je želio
privući na svoju stranu i od njih dobiti novac. Dapače, da je u Gornjoj Ugarskoj uslijedio razdor,
te je, prema pismu njegove kćeri udane Rákóczy od 22. travnja 1670., tada već izbio na njegovo
traženje i naredbu, a stvar je dobro napredovala. I počinio je zločin uvrede veličanstva i
veleizdaje upravo time što je njega poticao na pobunu.
Deveto, da je odaslao zagrebačkoga biskupa Njegovom carskom veličanstvu i putem njega mu
sve objelodanio i molio za oprost: onaj tko pošalje glasnike vladaru da bi iskreno molio,
zaslužuje oprost (D. ll. eodem). Na to odgovaram da do takvog poslanstva nije došlo radi
traženja oprosta ili odustajanja, nego u namjeri da pregovara s Njegovim carskim veličanstvom,
u čemu je također počinio zločin uvrede veličanstva, jer podanik pobunjenik koji želi od vladara
iznuditi uvjete, ustraje u pobuni. Osobito jer je u međuvremenu napravio sve što je mogao –
poslanstva i drugo, što nije trebao napraviti, nego se trebao smiriti i u potpunosti se prepustiti: da
je istinski tražio oprost, htio bi se ili suzdržati, ili popraviti (D. ll. ff. eodem).
Deseto, da je nakon zagrebačkog biskupa Njegovom carskom veličanstvu odaslao i oca Forstalla
te da je i preko njega sve prokazao Njegovom carskom veličanstvu: jer ponovljeno traženje
oprosta zaslužuje milost (D. ll. ff. eodem). Na to odgovaram da je počinio zločin uvrede
veličanstva i veleizdaje upravo tim drugim poslanstvom, jer je s njime poslao i uvjete koje je
želio ugovoriti s Njegovim carskim veličanstvom kao svojim gospodarom, i time je samo
pokazao čvrstu ustrajnost u pobuni te ujedno svečano objavio rat protiv Njegovog carskog
veličanstva ako Njegovo carsko veličanstvo ne bi pristalo uz takve uvjete. Pravo je jasno i gore
navedeno.
Uvjeti kako ih je Zrinski diktirao ocu Forstallu:
„1. Da Njegovo carsko veličanstvo primijeni učinkovita sredstva za obranu domovine.
2. Da podanici Kraljevstva bez pristranosti mogu biti generali, pukovnici i kapetani u
Kraljevstvu.
3. Neka se grofu Zrinskom i njegovu sinu, ako bude sposoban, da Varaždinski generalat,
Pazinska knežija i grofovija Kočevje, Rijeka i Trsat, s trajnim i nasljednim pravom.
4. Neka se oslobodi svote od četiri tisuće i pet stotina forinti koje svake godine plaća grofici
udovi.
5. Neka se namire dugovi koje je ugovorio, a dosežu do 40 tisuća forinti.
6. Neka postane pukovnik dviju pukovnija, od kojih će jedna brojiti 500 dragona, a druga 500
lako naoružanih konjanika, i neka se ta pukovnija nikad ne izvlasti.
7. Ako dobra Zrinskih budu izgubljena zbog turske sile, neka se od Njegova carskoga veličanstva
zadobiju druga, jednakovrijedna.
8. Neka se banska plaća i plaća za Međimurje isplaćuju s većom točnošću.
9. Da se knezu Rákóczyju pripomogne protiv bilo kojih neprijatelja.
10. Neka se za vlaškog episkopa i njegove izda opće pomilovanje. Prvenstveno neka se nađe neki
način osiguravanja i osnaženja ovih dogovora, bilo posredstvom vojvode Saske i Bavarske, bilo
potvrdom Sabora Carstva, pape, ili na neki drugi nepovredivi način. Naime, samo na tome
počiva osnova nagodbe, i oni koji odgovaraju od nagodbe ne predbacuju gotovo ništa drugo doli
da ovi dogovori neće biti trajni, nego samo u političke svrhe i prividni.
11. Da poslanici imaju punomoć dodavati i brisati, ako uleti nešto novo.
12. Da se sve to ostvari brzo zbog skorog dolaska kapidži-baše, sa svojim propisanim
postupkom.
Sljedeće je uvjete Zrinski napisao vlastitom rukom:
1. Između onih 600 vojnika lakog naoružanja neka za jednu četu, koja bi se sastojala od drugih
60 konjanika i koja bi bila meni za počast, isplata bude osam forinti mjesečno.
2. Neka se odredi plaća od tisuću talira za jednu osobu kojoj bih mogao povjeriti cijelu vojsku
pod sobom, a to neka bude koprivnički potkapetan, po narodnosti Kranjac, i neka mu bude
dozvoljeno dati ostavku na dužnost koju obnaša.
3. Neka bude plaća za jednu pukovniju Schultheiss.
4. Neka se grofici udovi naloži da me niti najmanje ne sprečava u vojnim obavezama; i neka se
toj grofici umjesto moje zakupnine da godišnje 4 tisuće i pet stotina forinti, a također i siročetu.
5. Neka mi bude dozvoljeno tražiti pomoć od pape [i] od ostalih, ako iskrsne kakva potreba, i to
uz preporuku Njegova veličanstva.
6. Ako bude zgodna prilika, neka se povede napadački rat, a ja ne želim vrhovno zapovjedništvo
nad vojskom, već da budem pod takvim čovjekom koji ne bi bio neprijatelj našega roda.
7. Neka otac Forstall za sebe traži naknadu.“

Jedanaesto, da je Njegovo carsko veličanstvo njemu uputilo vlastoručno pismo od 21. ožujka
1670. i u njemu obećalo milost:
„Dragi grofe Zrinski! Zagrebačkom sam biskupu povjerio da Vam u prolazu pri povratku u svoje
sjedište u moje ime izloži određene [stvari] koje se tiču javnog mira i sigurnosti, u ljubaznom
uvjerenju da ćete prijedlogu rečenog biskupa ne samo rado pružiti potpuno povjerenje, nego i da
ćete se pokazati takvim, kako traže Vaša vjernost i odanost, koje ste, prema hvalevrijednom
primjeru Vaših predaka, uvijek svjedočili prema meni, i kako to zahtijeva povjerenje koje gajim
prema Vama. U ostalom Vam ostajem naklonjen svojom carskom i kraljevskom milošću.
U Beču, 21. ožujka 1670.“
Na to odgovaram da se riječi „ostajem naklonjen svojom carskom milošću“ ne mogu primijeniti
na oprost, jer, prvo, u takvim slučajevima to mora biti točno i izričito istaknuto i posebno
napomenuto. Drugo, prema pravu je protiv pobunjenika sasvim opravdano i pravično koristiti
nekadašnji stil za naslov i časti onoliko dugo koliko netko na njih ima pravo ili ukoliko su one
presudom proglašene takvima.
Isto tako [je] i sa sljedećim pismom biskupu od rečenog 21. ožujka 1670.:
Leopold, itd.
„Od nas si mnogo puta usmeno saznao što da u naše ime obznaniš grofu Petru Zrinskome:
želimo da mu ti sve to odmah izložiš. Također te ovime želimo pismeno opomenuti, a ujedno i
radi ovlaštenja tvoje osobe priložiti vjerodajnice za istoga spomenutog grofa Zrinskog zajedno s
kopijom, ne kolebajući se nimalo da će se rečeni grof, uvidjevši našu premilostivu naklonost
prema njemu i promislivši o stopama svojih predaka, stvarno tako iskazati na opće dobro vjere i
domovine, kako to njegova dužnost zahtijeva i naše pouzdanje u njega pretpostavlja. Njega ćeš
također, ako udovolji našim upozorenjima, moći sigurno uvjeriti da ćemo mi njega i sve njegove
smatrati povjerenima jedinstvenoj carskoj i kraljevskoj milosti, a našu ćemo dobrohotnost
pokazati djelima. Budući pak da žudimo što prije saznati odgovor spomenutoga grofa, bez
zadrške nas obavijesti o njemu, pa makar i putem žurnog kurira. Ovime potkrijepljujemo našu
carsku i kraljevsku milost prema tebi zauvijek.
U Beču, 21. ožujka 1670.“
Iz toga se može vidjeti da je takvo obećanje uvjetovano: „ako udovolji našim upozorenjima“;
također, da je Njegovo carsko veličanstvo samo obećalo da će se osvrnuti na njega i njegove: „ a
našu ćemo dobrohotnost pokazati djelima“. Prije svega, i da je Njegovo carsko veličanstvo
očekivalo odgovor grofa na to njegovo pismo, kojim nije bilo počašćeno, a još manje je [grof]
udovoljio njegovim upozorenjima, jer je potom, i tek onda, odaslao u Kanjižu, Bosnu i Budim, i
sve je učinio što je mogao. Nije mogla biti želja ili namjera Njegova carskog veličanstva da mu
putem ta dva pisma udijeli oprost jer je ono istoga dana, 21. ožujka 1670., također naredilo
Spankauu da ga se odrekne i dovede ga mrtvoga ili živoga. I kad to sve ne bi bilo tako,
preuzvišeni se pretvarao kako bi se prije pobrinuo za sigurnost nego za osvetu. Stoga je on – grof
Zrinski – na ta dva pisma samo uvjetovano obećao vjernost Njegovom carskom veličanstvu, a ne
i slobodno ili potpuno: „samo da se Vaše preuzvišeno veličanstvo, promotrivši okolnosti vremena,
pobrine za njega i Kraljevstvo“, kako je dojavio zagrebački biskup u svojem izvješću Njegovom
carskom veličanstvu od 29. ožujka 1670. ovakvim riječima:
„Posvećeno carsko i kraljevsko veličanstvo!
Gospodine i gospodaru premilostivi!
Prema dobrohotnom nalogu Vašega veličanstva pristupio sam gospodinu grofu banu Petru
Zrinskom u njegovoj tvrđavi Čakovcu, a nakon što sam mu izložio premilostivu naklonost Vašeg
preuzvišenog veličanstva prema njemu, odgovorio je da je uvijek ostao i ostat će vjeran sluga,
samo neka se Vaše preuzvišeno veličanstvo, razmotrivši okolnosti vremena, pobrine za njega i
Kraljevstvo. U tu je svrhu također u Beč Vašem preuzvišenom veličanstvu poslao određene točke
s preponiznim prijedlozima. Osim toga mogu Vaše preuzvišeno veličanstvo izvijestiti da se nakon
moga odlaska sve uskomešalo i to zbog straha od Turaka koji su određene osobe usadile, tražile
su se prisege na odanost, i to ne samo od svjetovnjaka, već i od crkvenih osoba; neki su se
također, točnije oni između Save i Kupe, priključili suprotnoj strani. Ne sumnjam da su u
Karlovcu i drugdje oni vjerni Vašem veličanstvu napisali mnoga izvješća. Turčin spremno čeka
na pokušaje koji bi pokrenuli zlonamjernike te se treba bojati da ne bismo u tom žalosnom
slučaju bili po kratkom postupku uništeni. Ovdje sam u Varaždinu našao ostale velikaše i plemiće
koji će u svakoj mogućoj prilici iskazati dužne izraze odanosti Vašem preuzvišenom veličanstvu.
Čini se da kao jedino sredstvo preostaje, očito, da Vaše preuzvišeno veličanstvo udovolji grofu
banu u njegovim zahtjevima. Inače se, ako se posao otegne, treba bojati da zlo ne ojača tako da
mu se ili neće pronaći način izliječenja, ili će, ako se pronađe, biti iznimno težak. U moju
odanost Vaše preuzvišeno veličanstvo može biti sigurno, jer mu želim da posve nepobjedivo bude
snažno za Crkvu Božju, i kraljevstva koja mu je Bog povjerio. U Varaždinu, dana 29. ožujka
1670.
Vašeg preuzvišenog veličanstva
preponizni i najnedostojniji kapelan
brat Martin Borković,
zagrebački biskup
Dvanaesto, da je njegov sin ovamo poslan kao zalog njegove vjernosti, i da je njegovim pismom
datiranim u Čakovcu 7. travnja 1669. tražen oprost za takve njegove prijestupe, te da se predao
na milost i nemilost:
„Preuzvišeni care, gospodine i gospodaru premilostivi!
Nakon povratka oca magistra Forstalla od njega sam u detalje saznao što su mu knez Lobkowicz
i dvorski kancelar naširoko izložili u ime Vašega carskog veličanstva. Budući da se još nikad,
unutar tolikih i takvih meteža u Ugarskoj, nitko iz moje obitelji nije našao nevjernim
preuzvišenoj Austrijskoj kući, nego bi često dokazivali svoju postojanu vjernost prolijevanjem
svoje krvi, daleko bilo od mene da se odrodim od svojih predaka ili da se ubrojim među nevjerne.
Nikad ne bih ni pomislio na prihvaćanje turske zaštite, da me na to nisu bile natjerale premnoge
nužnosti, već poznate Vašem carskom veličanstvu. Svemogućega Boga također zovem za
svjedoka i najsvečanije se zaklinjem: prvo, da nisam potpisao nikakav ugovor, zaključak ili
dogovor s Turcima, ili da sam ikada tako nešto odlučio; drugo, iako su me Turci s velikom
nadom i neizmjernim obećanjima mamili i navodili u iskušenje, da ipak nikad nisam dao puni i
posvemašnji pristanak njihovim iskušenjima, nikad nisam imao ozbiljnu i otvorenu namjeru
podvrgnuti se Turcima, a još daleko manje prihvatiti oružje protiv Vašeg carskog veličanstva u
njihovu korist. Time se ipak nikako ne namjeravam opravdavati i najviše se kajem što sam bio
dopustio da me se čak i samo iskušava. Uvjeren tako pismom kneza Lobkowicza i izvješćem oca
magistra Forstalla u premilostivu naklonost Vašeg carskog veličanstva prema meni, zbog koje
nikad nije namjeravalo napustiti mene ili ovu našu stranu, pavši ničice pred noge Vašeg carskog
veličanstva tražim oprost te prepokorno i bezuvjetno predajem i prepuštam milosti Vašeg carskog
veličanstva sebe i sve svoje, a odričem se pomoći Turaka i njegovih laskavih obećanja, pa kao
zalog svakovrsne odanosti u Beč šaljem svoga sina jedinca. Sve ostalo neka se Vaše carsko
veličanstvo udostoji premilostivo poslušati od ranije spomenutog oca magistra Forstalla, za
kojeg sam se uvijek uvjerio da mi je vjeran, a Vašem carskom veličanstvu preodan. Ja ću također,
kad mi se pruži prilika, osobito protiv Turaka, jasno isprati ove mrlje te ću svojom krvlju
posvjedočiti da sam Vašem carskom veličanstvu
preodani vazal
grof Petar Zrinski
U Čakovcu, 7. travnja 1670.

Na to odgovaram da je to zaista bilo prekasno i da to nikada nije primljeno od strane Njegova

carskoga veličanstva, čak i odbijeno, te da su mu već bili određeni uvjeti i da je Forstall – prema
njegovom odgovoru koji je ovamo pristigao – samo obećao da će se potruditi da njega,
Zrinskoga, potakne na takve uvjete:
„Ja, brat Marko Forstall, iz reda pustinjaka sv. Augustina, doktor presvete teologije, zastupnik
gospodina grofa Petra Zrinskog, sveto i temeljem svog svećeničkog zavjeta obećajem [sljedeće].
Od preuzvišenog je i nepobjedivog rimskoga cara, kralja Ugarske, Češke i Dalmacije,
nadvojvode Austrije itd., gospodina Leopolda, premilostivoga gospodina gospodara, rečeni
gospodin grof Zrinski, na temelju pisma datiranog u Čakovcu 7. ovog [mjeseca], najsmjernije
tražio oproštenje za prekršaje i izgrede koje je počinio te molio oprost, preponizno i bezuvjetno
mu predajući i prepuštajući sebe i sve svoje. Stoga je Preuzvišeno i posvećeno carsko veličanstvo
premilostivo odlučilo da mu neće biti zatvorena vrata milosrđa ako se prethodno pismeno
odrekne turskih i drugih sporazuma i saveza štetnih po državu Njegova carskog veličanstva i po
javni mir te ako ta [odreknuća] potpiše, ako u dobroj vjeri i iskreno imenuje suučesnike svojih
sporazuma i pothvata, ako Njegovom veličanstvu preda Čakovec, Legrad, Kotoribu, Bakar i
Bakarac, kao i druge utvrde, luke i tvrđave koje posjeduje ili drži, ako u njih pusti carsku
posadu, ako ponizno i iskreno moleći pristupi u Beč, te ako se u preostalome preponizno i
bezuvjetno podvrgne milosrđu i milosti Njegova posvećenog Veličanstva te izjavi da će ispuniti
njegove daljnje naloge i uredbe. Zato ja sve te točke preponizno preuzimam na sebe, obećajem i
zavjetujem se da ću, koliko bude ovisilo o meni, primijeniti svu moguću marljivost te na što
učinkovitiji način na sve nagovarati spomenutog gospodina grofa Zrinskog, neka se u svemu i po
svemu što prije u potpunosti i savršeno pridržava gore izrečenih točaka, u cijelosti ih ostvari i
ispuni te ih provede. Kao potvrdu tome obećanju ovu sam svoju obvezu potpisao vlastitom
rukom, obećajući temeljem svog svećeničkog zavjeta da ću je sveto i nepovredivo izvršiti: tako mi
pomogao Bog, njegova presveta majka djevica Marija i svi sveci i izabranici Božji. U Beču, 15.
travnja godine Gospodnje 1670.“

Te uvjete nikada nije ispunio, a nije ni mogao ispuniti jer ga je u međuvremenu Spankau natjerao
u bijeg, a sve njegovo je propalo. Otac Forstall također nije došao k njemu, niti je mogao doći.
Ako i uzmemo da su mu zagrebački biskup ili otac Forstall izričito obećali oprost, na to ih
Njegovo carsko veličanstvo ipak nije ovlastilo.
Trinaesto, da mu je Frankopan suučesnik u zločinu, ujedno i neprijatelj, a jedini svjedok njegov
konjušnik. Na to odgovaram da se u vezi s neprijateljstvom otkriva suprotno, te da se inače u
takvom zločinu uvrede veličanstva i veleizdaje na svjedočenje pripuštaju i neprijatelj, suučesnik
u zločinu i jedini svjedok.
Četrnaesto, da nije stigao do sljedećeg čina. Na to odgovaram da, ponovno, njegova pisma
Rákóczyju i Frankopanu, njegovo poslanstvo u Bosnu, Kanjižu i Budim, uvjeti koje je sâm
poslao Njegovom carskom veličanstvu, postavljena straža, izvedeni topovi, odluka o obrani i
njegova druga spomenuta djela, jasno ukazuju na suprotno: da je učinio što je mogao. Ako se u
ovom svemu i ne može primijeniti da „dostaje pokušaj iako ne slijedi učinak“, onda je samo Bog
spriječio učinak.
Petnaesto, da je u svojem sadašnjem protupodnesku opovrgnuo većinu onoga što je ranije
priznao, u kojem je slučaju pravo jasno: jer niječući već priznatu stvar čini da ona postane
sumnjiva. Stoga je, međutim, jasno da nijekanju nema mjesta ako je presumpcija protiv onog koji
niječe, ako postoji očiti dokaz za suprotnu [tvrdnju], ako je suprotna [tvrdnja] opće poznata, ako
je već jednom ili u nekoliko navrata opetovao priznanje, te ako sam priznaje, što je on i učinio
svojim vlastoručnim priznanjem od 2. svibnja i oba sudbena priznanja, dva iskaza od 26. lipnja i
24. srpnja 1670, te napokon ako je priznanje već prihvaćeno od strane tužitelja.
Šesnaesto, da je sâm ovamo došao i pojavio se, a da to pojavljivanje umanjuje i čisti grijeh. Na
to odgovaram da se to nije dogodilo dok se još ništa nije bilo poduzelo ili na početku, nego na
kraju i iz krajnje nužde u krajnjoj tjeskobi, jer mu je Spankau već bio za vratom, a sva pomoć na
drugim mjestima bila je uzaludna; kao i da on, kako sam priznaje, ništa nije znao o stvarnom
razdoru stanovnika Gornje Ugarske.
Sedamnaesto, da su zasluge predaka, plemenitost roda i slabost naravi na njegovoj strani. Na to
odgovaram da su ga upravo zasluge predaka i plemenitost trebali potaći na vjernost, a ne na
pobunu, kako je on to sâm predstavio ovdje i ondje u pismima Njegovom carskom veličanstvu i
drugim pročitanim pismima. Također je poznato da on nema slabu, nego pokvarenu, podmuklu,
pobunjeničku, častohlepnu narav.
Prema tome zaključujem neka se on – grof Zrinski – osudi na smrt odsijecanjem glave i
desne ruke, a da ujedno sva njegova dobra budu konfiscirana i zaplijenjena, kao i da glava
posebno bude istaknuta na granici u njegovom Međimurju, jer je među svima on griješio od svih
najviše, jer se želio poistovjetiti s Njegovim carskim veličanstvom više nego ostali, naime,
postati vladarom Hrvatske. Dakle, sasvim je opravdano da se njegovoj glavi umjesto krune dade
kolac. tako da se kazna provede na istom mjestu na kojem je zgriješio, i da je vide suučesnici i
drugi. Ipak, uz očuvanje mogućnosti da netko i bolje prosuđuje.
Dano u Beču, 18. travnja 1671., na dan kada je prije godinu dana s grofom Frankopanom došao
ovamo u Beč, dakle na dan godišnjice pojavljivanja pred sudom.
Epitaf Zrinskog, koji sam načinio na istom zasjedanju nakon što sam dao svoj skroman prijedlog,
po Božjoj milosti bez prethodne pripreme:

Čudo! Danas je godina dana što si u Beču,

kao krivac ćeš sad osuđen biti na smrt.
„Ništa no dobra mi sreća“ bijaše ti ponosno geslo,
sada ti ostaje riječ: „ništa no dobra mi smrt.“
Ovdje u humku leži Petar od imena Zrinskih,
junak on bijaše tad, izdajnik domu je sad.
Stoga, putniče, dan ne hvali sve dok ne prođe;
naime, propis je kriv, ako nam kaže da taj
koji bio je čestit do kraja dospijeva takav.
Zauvijek sretan je tko dobar i pobožan jest.
Christoph Abele, v. r.
Predano u Beču, 18. travnja 1671.

82. Dopuna mišljenja od strane Delegiranog suda na prijedlog Christophora Abelea o

kazni za Zrinskog, 18. travnja 1671.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 304, konv. B, fol. 103v-107v.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 619, str. 527.-530.
[…]
Premilostivi care i gospodaru! S obzirom da su se ne samo Zrinski, nego i cijeli svijet, oslonili na
ove upravo saslušane dokumente i uzbudili zbog njih – da mu je Vaše carsko veličanstvo tim
dokumentima i zbog odašiljanja sina obećalo oprost, ili kao da on zaslužuje milost barem zbog
odašiljanja sina kao najdražeg zaloga, delegirani sud smatrao je nužnim da ovdje ponešto bolje
iznese stvar i da pokaže da je ovo gore istina: da se, naime, on upravo u takvim pregovorima
najhimbenije odnosio prema Vašem carskom veličanstvu i da zbog toga nije dostojan nikakve
milosti. Također, [delegirani sud smatrao je nužnim] da se, uglavnom, primjereno osvrne na
podatke, dan i vrijeme kako je ovo i ono teklo, kako ovdje u prisutnosti zagrebačkog biskupa i
oca Forstalla, tako i u međuvremenu s njegove strane u Čakovcu, što itekako treba uzeti u
razmatranje kod [donošenja] presude.
Prvo, on je 10. ožujka napisao prvo pismo Rákóczyju, upozorio ga na ustanak [u Gornjoj
Ugarskoj] i ujedno ga tražio novac. Drugo, 12. ožujka otpravio je udovu Zrinski iz Čakovca.
Treće, odaslao je 16. ožujka zagrebačkog biskupa Vašem carskom veličanstvu, ali mu je zabranio
da kaže da ga je on poslao, te je on – biskup - na Konferenciji u dosluhu s njime to zanijekao i
izvijestio da je ovamo došao na vlastiti poticaj. Eto prve obmane! Četvrto, zbog toga nije
biskupu dao vjerodajnice, nego mu je samo zapovjedio da ovdje izazove pomutnju kako bi on –
Zrinski – tako mogao čim brže postići svoja traženja i zahtjeve. Stoga je on – biskup – čak zaista
i predložio da Vaše carsko veličanstvo pozove ljudstvo (koje i ima) protiv njega [Zrinskog], a
kako se tada dogodilo da nitko nije bio pri ruci, da se dogovori sa Zrinskim na bilo koji mogući
način. Dakle, nije bila namjera Zrinskoga da on – biskup – za njega isposluje pomirbu od Vašeg
carskog veličanstva. I to je bila namjera Zrinskog: eto druge obmane! Peto, s obzirom da je
biskup već 19. [ožujka] bio ovdje, on [Zrinski] je u međuvremenu 20. ožujka [napisao] drugo
pročitano pismo Rákóczyju, a onda je istoga dana pisao i određenom izbornom knezu u Carstvu
radi novca. Da se zaista želio preko biskupa pokajati ili moliti [za oprost] Vaše carsko
veličanstvo, 20. bi ožujka i uz posredstvo biskupa bio ovdje, a ne bi za pregovore prijevarno
optužio ni Rákóczyja ni spomenutog izbornog kneza. Eto treće prevare! Šesto, nadalje je 21.
ožujka 1670., dok je zagrebački biskup bio ovdje, izradio za Frankopana gornje odvratno pismo.
Eto četvrte prevare! Sedmo, treći dan nakon toga, odnosno, 23. ožujka, poslao je oca Forstalla
ovamo Vašem carskom veličanstvu s gore spomenutim sramnim uvjetima. Gdje je tu obraćenje,
gdje je traženje oprosta? Evo pete prevare! Osmo, 24. ožujka 1670., dakle, odmah sljedećega
dana nakon odlaska oca Forstalla, Frankopanu je dao sljedeću punomoć za hrvatske staleže: „ Mi,
Petar, nasljedni grof Zrinski, ban Kraljevstava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, trajni kapetan
legradske utvrde i otoka Međimurja, kapetan Kupske krajine i vrhovni kraljevinski kapetan, itd.,
dajemo na znanje svim velikašima, plemićima, kapetanima, časnicima i pojedincima, bilo kojeg
staleža i položaja, ljudima koji nastavaju Kraljevstva Hrvatske, Slavonije i Dalmacije: da smo
mi preuzvišenog i presvijetlog gospodina, gospodina markiza Frana Frankopana, nasljednog
grofa u Tržacu, Senju, Krku i Modrušu, vrhovnog kapetana Primorske krajine i Senja, izabrali za
svog punomoćnika u određenim slavnim i za glasovita Kraljevstva vrlo korisnim poslovima, kako
bi s gospodom velikašima spomenutih Kraljevstava, plemićima i kapetanima te ljudima bilo
kojeg položaja bio u mogućnosti predlagati, pregovarati i ugovarati određene poslove. Radi
rečenog predlaganja, pregovaranja i ugovaranja dali smo svu svoju moć, snagu i punomoć
navedenom gospodinu grofu i markizu, kako bi, naravno, sve zaključio i prema svojoj želji,
odobravanju i mišljenju priveo kraju. [Punomoć mu dajemo] pod tim uvjetima i na taj način, da
se nesumnjivo želimo u potpunosti pridržavati i ustrajati uza sve ono što već rečeni gospodin
markiz u naše ime i predstavljajući našu osobu raspravi, ugovori i zaključi s bilo kojom osobom
od gospode velikaša, plemića, gospode iz vojske i ljudi bilo kojeg položaja, na koji god da se
način promijene okolnosti. Povrh toga, dajemo svakovrsnu i potpunu ovlast, dozvolu i punomoć
već spomenutom gospodinu markizu, neosporno i zauvijek. Za potvrdu ove odluke i za snagu
ovog našeg zaključka, u čije god ruke prispjela ova naša punomoć, potvrdili smo svojim pečatom
i vlastoručnim potpisom. Izdano u Čakovcu na dan 24. ožujka 1670. Grof Petar Zrinski.“ Ovdje
se nije udostojao spomenuti Njegovo carsko veličanstvo ni vlastitim naslovom, a ni na neki drugi
način. Eto šeste prevare! Deveto, zagrebački biskup je došao do njega u Čakovec nakon što je 21.
ožujka otputovao odavde, dakle, treći dan nakon odlaska oca Forstalla, i kod njega je [naišao]
jedino na uvjetovanu pokornost, „samo da se Vaše preuzvišeno veličanstvo, promotrivši okolnosti
vremena, pobrine za njega i Kraljevstvo“, te da je već zaista krenuo u pohod protiv Vašeg
carskog veličanstva, a da je također rekao: „učini to, ili umri“. Eto sedme prevare, i nikakvog
obraćenja ili traženja oprosta, nego stalno sve veća preuzetnost! Deseto, prema vlastitom prvom
iskazu od 28. lipnja, 13. upitu, on je Frankopanovog slugu Severovića poslao po pomoć paši u
Bosnu osam dana prije Velikog četvrtka, odnosno, 27. ožujka, odmah narednoga dana nakon
poticaja i nastupa zagrebačkog biskupa, te peti dan nakon odlaska oca Forstalla i tijekom
njegovoga ovdašnjega pregovaranja. Eto osme prevare! Jedanaesto, prema njegovom prvom
priznanju [iskazu] od 28. lipnja 1670., devetom upitu, on je tijekom Velikoga tjedna, 2. travnja,
po drugi put poslao Ivanovića po pomoć u Kanjižu: dakle, jedanaest dana nakon odlaska oca
Forstalla i tijekom njegovoga ovdašnjega pregovaranja. Eto devete prevare! Također, dvanaesto,
temeljem spomenutog iskaza, 16. upita, on je 5. travnja poslao franjevca Tomasija po pomoć u
Budim, 14. dan nakon odlaska oca Forstalla i tijekom njegovoga ovdašnjega pregovaranja. Eto
desete prevare! Također, to se posljednje poslanstvo dogodilo na isti dan kad se otac Forstall
ponovno na svetu Veliku subotu navečer vratio u Čakovec, nakon što je 3. travnja 1670.
otputovao odavde. Trinaesto, 6. travnja, odnosno, na Uskrs i dan nakon ponovnog dolaska oca
Forstalla, otac Forstall je na nalog Zrinskoga iz Čakovca pisao tajnom savjetniku Njegovog
carskog veličanstva i starom grofu Maxu Herbersteinu da zaustavi ulazak Nijemaca u Međimurje
kako bi i Turci koji su bili okupljeni u Kanjiži ponovno otišli kući pa će se grof Zrinski smiriti.
Eto jedanaeste prevare i drskosti kako bi se prividno zaprijetilo s Turcima okupljenima u
Kanjiži. Četrnaesto, 7. je travnja, na Uskrsni ponedjeljak, otac Forstall otišao sa sinom
[Zrinskoga], a 13. travnja stigao ovamo. Iako je, doduše, sa sobom ponio gore spomenuto pismo
rečenog grofa Zrinskoga Vašem carskom veličanstvu od 7. travnja i predao Vam se na milost i
nemilost, ipak je i to pismo bilo sasvim hinjeno jer otac Forstall nije na sebe želio preuzeti
nametnute mu spomenute uvjete, nego je izričito izvijestio da je bio drugačije upućen pa je stoga
u svojem odgovoru samo obećao da će primijeniti svu moguću marljivost kako bi se za to
pobrinuo. Dakle, on se – grof Zrinski – nije potpuno ili bezuvjetno predao na milost i nemilost,
nego je ujedno želio i propisati prijedloge i uvjete. Eto dvanaeste prevare!
Iz svega se ovoga, dakle, može jasno uvidjeti koliko se on onda himbeno i naprasito odnosio
prema Vašem carskom veličanstvu u svim svojim pregovorima, jer ni u međuvremenu, ni tijekom
Forstallova boravka ovdje, čak nije ni odgovorio Rákóczyja od njegovih planova, nego im je i
pridonio, a uz to je i slao po pomoć u Tursku. Stoga, da je Vaše carsko veličanstvo njemu –
Zrinskom – i udijelilo oprost putem privatnog pisma od 21. ožujka 1670., što se pak nikako nije
dogodilo, on bi to prokockao ovim djelima koja su uslijedila, jer se krivcu ne daje i ne može se
dati oprost za buduća zlodjela i buduću obmanu, budući da se njime poziva na grijeh. To što je
ovamo poslao sina može se itekako uzeti u korist, no delegirani sud ne tumači to kao ikakvu
olakotnu okolnost, jer kamo bi ga sigurnije i bolje poslao nego Vašem carskom veličanstvu?
Dakako, u Tursku, ali tamo bi se s njime mnogo gore postupalo nego kod Vašeg carskog
veličanstva. Uz to, ni sâm sin nije želio Turcima, a i inače su već tada sve ceste prema jugu i
zapadu bile zaposjednute, a i on je – grof Zrinski – svakako bio zahvaćen nedostatkom pomoći
pa slijedom toga i krajnjom nuždom, pomutnjom i tjeskobom. I kad je poslao sina, ocu Forstallu
nije ujedno dao uputu da će pristati na sve što Vaše carsko veličanstvo odluči, jer se on [Forstall]
nije usudio na sebe preuzeti često spominjane uvjete. Dakle, u svojem pismu od 7. travnja lažno
se Vašem carskom veličanstvu predao na milost i nemilost.
[…]
Stoga je rečeni sud jednodušno i jednoglasno odlučio da se on – Zrinski – osudi na smrt, da mu
se odsjeku glava i desna ruka, te da se ujedno konfisciraju i zauzmu njegova dobra. Beč, [18.]
travnja 1671.

83. Očitovanje Tajne Konferencije o presudi za Petra Zrinskog, Frana Krste

Frankopana i Ferenca Nádasdyja, 21. travnja 1671.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 317, konv. B, sine fol.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 621, str. 530.-537.

Očitovanje Konferencije održane u Beču 21. travnja 1671. prije i poslijepodne tijekom 12 sati
kod njegove kneževske milosti gospodina vojvode od Żagańa o tri kaznena procesa za grofove
Nádasdyja, Zrinskoga i Frankopana: treba li i kako izvršiti smrtne presude koje su protiv njih
donesene. Sastavljeno 23. i 24. travnja, u dva navrata neprestano od 2 do 7 sati ujutro.

Premilostivi care i gospodaru, itd.! Slijedi sad još i najponiznije mišljenje Konferencije koju je
Vaše carsko veličanstvo premilostivo odredilo za ova tri procesa i prijedlog delegiranog suda o
njima.
Jednako kao što je Vaše carsko veličanstvo u cijeloj ovoj ugarskoj pobuni pružanjem božanske
milosti uvijek pokazivalo i iskazivalo posebno veliku razboritost i zajamčenu pravnu sigurnost,
to je iskazalo i u ova tri teška kaznena procesa time što je premilostivo naredilo da se još prije
prijedloga Vašem carskom veličanstvu oni saslušaju, rasprave i dobro ispitaju na Tajnom vijeću
među tajnim savjetnicima inače određenima za ugarske predmete i imenovanima s ciljem da daju
ovo najponiznije mišljenje, kako bi se temeljem toga Vašem carskom veličanstvu najpokornije
predstavio zaključak o stvari i prijedlog.
Radi izvršenja toga sastali smo se kod tajnog savjetnika i vrhovnog dvorskog meštra,
njegove kneževske milosti gospodina vojvode od Żagańa 21. travnja 1671. u 7 sati ujutro i ostali
zajedno do pola dva popodne, a odmah potom i od pola četiri popodne do oko 9 sati uvečer.
Saslušali smo spomenute procese i zaključili da je, prvo, tajni savjetnik Vašeg carskog
veličanstva i dvorski kancelar barun Hocher svojim razboritim ravnanjem, predsjedanjem i
spretnošću vodio ova tri procesa takvom metodom, zakonitošću i redom da u njemu ama baš
ništa ne treba mijenjati ili prigovoriti, pa ništa ni poboljšati ili nadodati. Drugo, da je Vaše carsko
veličanstvo za taj delegirani sud uzelo, uz svoje [savjetnike] iz svih ovdašnjih sudbenih redova –
Dvorskog carskog vijeća, Dvorskog ratnog vijeća, Dvorskog vijeća i [zemaljskih] uprava, te
gospodu iz plemićkog i učenog staleža bez razlike u vjeri – takve učene, iskusne, vjerne,
savjesne i pravedne podanike i savjetnike da se ni u vezi s njima nema što poboljšati ili
prigovoriti. Dakle, Njegovo carsko veličanstvo držalo se u ovome precizno svih zahtijevanih
primjerenih formalnosti.
Što se tiče sadržaja, smatramo sve to tako dobro uređenim da nismo znali ništa prigovoriti. Uz
to, prepoznali smo čudesnu podršku Svemogućeg (koju je pružio delegiranom sudu) osobito u
tome što su svi glasovi bili jednodušni i što su svi savjetnici saslušali i pratili procese s tako
velikim trudom i pažnjom, pa su i u kratko vrijeme, iako je u međuvremenu protekao samo jedan
dan nakon završetka čitanja i davanja mišljenja, izradili prijedlog uz veliko jedinstvo i
utemeljenost.
No, da stignemo do posebnosti: najpokornija Konferencija je ovdje smatrala nužnim da započne
time da je Vaše carsko veličanstvo svoj trojici krivaca, prije no što je od njih diglo ruke i uhitilo
ih, pružilo i dalo provesti još i sljedeće iskaze milosti i blagosti:
Prema Nádasdyju: iako je Vaše carsko veličanstvo bilo u prilici da posjeduje osnove dokaza,
pravnu osnovu i moć za uhićenje Nádasdyja temeljem najponiznijeg prijedloga prve
Konferencije Vašem carskom veličanstvu iz rujna 1668. o toj pobuni, kao i [temeljem] priznanja
pokojnog Lászla Thökölyja, Veličanstvo je tada ipak odgodilo takvo uhićenje, neprestano se
nadajući da će se on [Nádasdy] u međuvremenu sam po sebi vratiti na zdraviji put. Budući da se
pak to nije dogodilo, nego je došlo do toga da se on samo sve više upetljavao s ovom pobunom,
te da je usto tako nezahvalno i neodgovorno zaboravio te visoke milosti, časti i položaje,
uslijedilo je stoga njegovo zatočenje, koje se dogodilo sasvim opravdano. Prema Zrinskome je
Vaše carsko veličanstvo to čudesno milosrđe i prije no što je od njega diglo ruke iskazalo time
što mu je prije oko pola godine dalo uvjerenje da će mu najblagonaklonije oprostiti prethodnu
nevjeru ukoliko je on sam objelodani i ako nadalje bude služio Vaše carsko veličanstvo čisto i
revno, te se primjereno pridržavao svojih obveza i dužnosti. Prema Frankopanu je Vaše carsko
veličanstvo iskazalo tu čudesnu dobrotu time što mu je milostivo dodijelilo glavno
zapovjedništvo u Senju. Pritom je smatralo da će se tim milosrđem ublažiti himben i
pobunjenički duh prvoga, drugoga i trećega, i da će se oni vratiti na nekadašnji dobar put. Ali, to
je sve bilo uzalud: stoga je prepokorna Konferencija odmah pri prvome zasjedanju 20. ožujka
prošle 1670. godine jednoglasno predložila da se Vaše carsko veličanstvo od tada ponešto
suzdrži od urođenog milosrđa i ostavi ga postrani te da utvrdi primjer po kojem se oni koje ni
toliko istaknuti okovi milosrđa ne mogu namamiti na poslušnost, na nju navedu pravdom,
oboružavajući desnicu munjom.
Ova prepokorna Konferencija ustraje u tom preponiznom mišljenju jer sasvim dobro zna
da je milosrđe najljepši ures vladara i pogotovo preuzvišene austrijske kuće, ali da se ono ne
treba primjenjivati na štetu države i općega dobra, osobito tamo gdje se uz to uvlači i
nepopravljivost, jer blagost prema vođama odmetništva i pobune povlači pogubnu okrutnost
prema državi, a onaj tko štedi zle, škodi dobrima. Smatramo da bi Vaše carsko veličanstvo
uzrokovalo veliku opasnost i štetu ukupnom kršćanstvu te njegovim javnim i privatnim pitanjima
kad ne bi protiv ove trojice vođa pobune utvrdilo primjer: neka malobrojni osjete kaznu kako bi
se mnogi zastrašili.
Stoga u potpunosti pristajemo uz ove tri presude i dane prosudbe delegiranog suda– da se,
naime, njima trojici odsjeku glava i desna ruka i da im se ujedno konfisciraju i zaplijene sva
njihova imanja. Naime, sasvim se opravdano, utemeljeno na savjesti, pa prema tome i sigurno,
možemo pouzdati u izrečeni pravorijek rečenog delegiranog suda, kako što je i Ferdinand II,
blažene uspomene, doista osnovao delegirani podređeni sud u slučaju češke pobune, te je
odobrio i sve presude koje su tada preponizno dostavljene Njegovom carskom veličanstvu bez
dodavanja ili promjene uvjeta, a dao ih je još i objaviti i izvršiti.
Tim više, ove su tri presude i pravorijek u odnosu na njihove tako strahotne zločine ionako
primjerene, i njima je upravo tako iskazana određena dobrota i blagost, jer kad bi se slijedila
strogost prava, i kazne koje ono propisuje, a koje se odnose na takve vođe pobuna i
veleizdajnike, oni bi se zasigurno još više morali suočiti s većom i oštrijom kaznom.
Sljedeće se odnosi na pravna pitanja i pravdu, o čemu su oni, najpokorniji tajni savjetnici, jedino
trebali izraziti mišljenje; i nikako drugačije – kao što je sad priopćeno – ne mogu po svojoj
savjesti odlučiti, jer milost pripada samo Vašem carskom veličanstvu.
Nadalje, nakon riješenoga pitanja da li potvrditi ove tri presude i potom ih izvršiti, njegova je
kneževska milost gospodin vojvoda od Żagańa za vijećanje predložila pitanje: kako i uz čiju sve
prisutnost treba provesti takvo pogubljenje, te je predstavio sljedeće točke: Što treba provesti
prije, pri i nakon pogubljenja? Osobito, kao prvo, tko treba objaviti smrt osuđenicima? Drugo,
koje duhovnike pustiti k njima? Treće, da li dozvoliti da njih – osuđenike – posjete njihova djeca,
bliski prijatelji i ostali? Četvrto, koji dan odrediti za pogubljenje, i da li sve smaknuti istoga
dana; na kojem mjestu; javno ili privatno? Peto, tko će čitati presudu, tko će voditi i prelomiti
štap? Šesto, kakav raspored napraviti za vojsku? I, sedmo, hoće li osuđenicima biti dopušteno da
prije pogubljenja govore u javnosti, i kako to spriječiti? I što, napokon, poduzeti s mrtvim
tijelima i pokopom nakon pogubljenja? No, prvenstveno, kako sačuvati osobu Vašeg carskog
veličanstva prikladno zaštićenom i sigurnom od svih štetnih slučajeva koji mogu proizaći,
opasnih spletki, kao npr. izbijanja vatre ili podizanja pobune, i kakve bi mjere predostrožnosti u
tom smislu bilo vrijedno provesti kako bi se sve moglo odviti bez ikakve pometnje? O tome je i
gospodin predsjednik delegiranog suda već ranije dao na znanje obavijest o tome što je
uobičajeno vezano uz način pogubljenja plemstva, i kako upozoriti građanstvo na primjerenu
pažnju u vezi s protupožarnim redom i ostalim dobrim uređenjem da ne bi došlo do
neočekivanog nereda. Što se pak tiče onoga što će u vezi s vojskom biti potrebno u gradu i izvan
grada, svoje mišljenje treba izreći gospodin predsjednik Dvorskoga ratnoga vijeća.
Vezano uz prvo, prepokorno smatramo da im smrt trebaju priopćiti dvojica savjetnika
delegiranog suda, i to po jedan iz redova plemića i učenih; njima bi trebalo biti naloženo da
nakon toga neprestano ostanu uz njih i da pomno paze na sve. Kako smo se osobito trudili da
nikoga od njih ne uzvisimo, a da ipak oprezno spriječimo svako odugovlačenje, predloženi su
Abele i Krumbach. Od njih je prvi prisustvovao svim ispitivanjima i vijećanjima, i putem njega
će možda Vaše carsko veličanstvo željeti još ukazati ili podsjetiti na ponešto.
Vezano uz drugo, trebala bi im biti ostavljena sloboda da izaberu ispovjednika, no na način da
izaberu onoga koji nikako ne može biti sumnjiv i kojega pomno treba promotriti i pri dolasku i
pri odlasku. Stoga Nádasdyju ovamo ne treba biti pripušten ni otac Donellan niti uopće ikoji
drugi augustinac iz Landstrasse, a dvorski kancelar će već uputiti oba za to određena savjetnika
ako bi on – grof Nádasdy – tražio nekog drugog osim svojeg dosadašnjeg ispovjednika, inače
dobrog i pobožnog oca iz reda bosonogih augustinaca. Uz ove dvije točke predlažemo da kad
njemu – Nádasdyju – bude priopćena smrt, ili da ispovjednik prije toga dođe k njemu i izdaleka
ga obazrivo pripremi, ili da on [ispovjednik] uđe k njemu – Nádasdyju – zajedno s njima,
dvojicom savjetnika, i obrati mu se, a ova dvojica mogu ga prema svojoj savjesti u prisutnosti
oca upitati želi li ipak – s obzirom da ionako mora umrijeti – otkriti postoji li još kakva
neotkrivena opasnost, spletka ili drugi suučesnici: ne nekome za veselje ili tugu, nego za
dobrobit svoje duše. Slažemo se da oni – dvojica savjetnika – uz priopćenje smrti odmah ukažu i
na način usmrćenja. Ako bi on to od njih molio, neka mu sasvim jasno kažu, no neka ga pritom i
obavijeste da je Vaše carsko veličanstvo izabralo blažu kaznu iz urođene blagosti, iako, doduše,
zaslužuje mnogo više za ovaj najgnjusniji zločin.
Vezano uz treće, dozvolu da im se pripuste neki prijatelji ili dobri poznanici da bi se oprostili
smatramo bespotrebnom i nikome korisnom. O tomu se, doduše, u Novom Mjestu ne treba
brinuti jer gotovo nitko nije u blizini. Stoga bi i oni – dvojica savjetnika – na lijep način trebali
odgovoriti Nádasdyja od toga jer to u takvim politički zaraznim prijestupima nije nimalo
preporučljivo. No, ako bi ipak zaželio tražiti starijega sina ili ovdje udanu kćer, to mu se napokon
može dopustiti, no na način da oni s njime ne mogu pričati ništa tajnoga ili na mađarskome
jeziku, nego na njemačkom jeziku pred njima – dvojicom savjetnika. S druge strane, ne smije mu
se pripustiti ni Draškovića ni Pálffyja.
Vezano uz četvrto, pogubljenje Nádasdyja moglo bi se provesti ovdje na sljedeći način: dakle,
priopćenje smrti u ponedjeljak navečer, idući dan priprema za to, a u srijedu potom i pogubljenje.
Nasuprot tome, sa Zrinskim i Frankopanom u Novom Mjestu ovako: priopćenje smrti u četvrtak
navečer, priprema za to u petak, a potom pogubljenje u subotu.
Javno ili privatno? Ovdje bi zaista bilo dobro, kao i za veće zadovoljstvo naroda koji je protiv
njih ogorčen, da se on – Nádasdy – pogubi javno i to na [trgu] Hoher Markt, a ne na Am Hof
ispred kipa Bogorodice. Samo, poznato je da je on visokoga roda, da ima istaknutu rodbinu, da
se za njega založila Njegova papinska svetost, ali i da se ovdje nalazi i mnogo stranaca, pa bi mu
se polujavno pogubljenje također moglo predstaviti kao svojevrsna milost. Također, on bi u
javnosti zaista ili himbeno mogao opet pomahnitati, budalasto se postaviti pa time nasamariti
sud; ili bi čak moglo doći do meteža među narodom, osobito ako bi, primjerice, izvršitelj kazne
protiv očekivanja zadao loš udarac, što se lako može desiti pri zamahu ili ako dođe do nemoći.
Stoga njega valja pogubiti u Vijećnici, kao pukovnika Cratza, na postolju prekrivenom crnim
suknom, no tako da se to održi u najvećoj tišini i da se narod ostavi u zabludi da će se on javno
pogubiti, ali i da se takva milost za njega – Nádasdyja – ne odrazi na Zrinskoga i Frankopana,
osobito zato što je Zrinski očito bio vođa pobune, a pogubljenje dvojice ima se, kao što je
priopćeno, održati tri dana nakon Nádasdyjevog u Novom Mjestu, između ostalog upravo zbog
toga kako bi se isti pribor za smaknuće koji se upotrijebio ovdje za Nádasdyja upotrijebio i tamo
(kao što se iz ovoga niže, uz ostalo, može razabrati), a i zato da bi možda Zrinski u
međuvremenu više rekao o stvari.
Vezano uz peto, smatramo da se, čim se svima njima trojici priopći smrt, svi – kad su već lišeni
časti – mogu odmah predati gradskom sudu ovdje, odnosno, u Novom Mjestu, te da im potom
prema običaju sudski zapisničari pred cijelim okupljenim magistratom pročitaju presudu, a da
gradski suci prelome štap.
Vezano uz šesto, što se tiče vojske, smatramo da bi se mogao provesti sljedeći red i postupak:
prvo, da gradski zapovjednik grof Souches postavi svoju pukovniju na Grabenu ili drugome trgu;
drugo, da se udvostruče straže na svim mjestima; treće, da se u grad svakako pripusti pet
pješačkih satnija iz cijele Pijeve pukovnije stacionirane u Laxenburgu, kao i četiri Heisterove
konjaničke satnije također utaborene u Laxenburgu, i to tako da se ovih pet Pijevih satnija
također mogu rasporediti u gradu na trgovima ili drugdje, a od četiri konjaničke satnije bi dvije
mogle biti izvan grada, a dvije se povući u grad, a te četiri bi patrolirale prije i tijekom
pogubljenja. Također, neka građanstvo podigne najmanje dvije satnije i smjesti se na
odgovarajuća praktična i uobičajena mjesta, osobito pak jednim dijelom u Vijećnici i unutra na
mjestu pogubljenja – dakle, tamo se ne smiju uzimati drugi stražari. Također, neka se istoga jutra,
čim uđe ljudstvo, zatvore gradska vrata i drže zatvorenima sve dok pogubljenje u potpunosti ne
prođe.
Vezano uz sedmo, krivcima se zaista može dopustiti da govore pri pogubljenju ako govore o
spasenju duše ili drugim pobožnim stvarima. No, ako bi željeli započeti govoriti o državnim
stvarima, to se treba najoštrije omesti putem bubnja koji će tamo biti postavljen s tim ciljem, i
potom ih pogubiti.
Vezano uz osmo, tijela se mogu predati prijateljima na njihovo traženje ili drugačije časno
pokopati, no u tišini bez ikakve raskoši i pompe. Također, krvnik ih ne smije dirati čak ni ako
dođe do najveće potrebe ili ako bi to oni sami zatražili. Inače je kod takvih plemićkih osoba
uobičajeno da njihovi komornici ili drugi sluge odrežu kosu i svuku odjeću, i to im se ne treba
uskratiti.
Vezano uz najvišu osobu Vašeg carskog veličanstva, prepokorno i skromno [predlažemo] da Vaše
carsko veličanstvo taj dan ostane u Laxenburgu kod kuće i održava vijeće, kao i da, ako bi željelo
van na jahanje, dade da ga dobro čuva Pijevo i Heisterovo ljudstvo koje je tamo ostalo, kao i
vlastite straže (kojima tada treba narediti da budu u potpunoj pripravnosti). (Ovako se može
izvijestiti: Vezano uz Njegovo carsko veličanstvo, u koje cijelo kršćanstvo sve polaže, ono se
najponiznije moli da se postavi pod dobru zaštitu i pažnju).
Za sprečavanje svakog požara, uz gornje mjere, i Donjoaustrijska zemaljska uprava treba
pravovremeno opomenuti ovdašnje građanstvo da provedu sve mjere predostrožnosti koje su
inače u vezi s tim propisane protupožarnim redom.
Pri ovim točkama postavljeno je i pitanje vezano uz ovdašnji Zemaljski sabor i lišavanje
Nádasdyja pripadnosti zemaljskim staležima, jer je ono takvoga svojstva da kad staleži putem
vlastitog kaznenog suda ovdje osude nekog plemića na smrt i to potvrdi vladar, onda staleži
putem određenih formalnosti zadržavaju pravo predavanja dotičnoga gradskom sudu. Iako,
doduše, staleži u ovom slučaju zločina uvrede veličanstva i veleizdaje ne mogu suditi, nego [to
može] samo Njegovo carsko veličanstvo i njegova vlada, što je i u ovom slučaju provelo Vaše
carsko veličanstvo, ipak staleži njega – Nádasdyja – mogu osloboditi te objavljene presude prije
pogubljenja, kako je to uobičajeno kod pripadnosti staležima. U tom smislu valja tajnome
savjetniku i zemaljskom glavaru pravovremeno dati na znanje da se pridržava svoje službe i
djeluje njoj primjereno.
Nadalje, s obzirom da je biskup Garsoni rekao da je čuo od Nádasdyja da još preko 50 ljudi želi
umoriti Vaše carsko veličanstvo te da bi moglo biti još suučesnika u ovom i drugim slučajevima,
nametnulo se i ovo teško pitanje: ne bi li bilo dobro da ih ili prije ili nakon presude, [a] prije
pogubljenja, podvrgnemo torturi, pri čemu valja razmotriti može li se to učiniti i je li korisno? O
mogućnosti se delegirani sud inicijalno jednoglasno izjasnio pozitivno, na što se ovdje općenito
pozivamo. Oni se prije toga ne mogu pozivati na ugled roda, osobito zato što nakon presude
postaju sinovi smrti i leševi; s tim se mišljenjem slažu i često spominjani prepokorni tajni
savjetnici. Samo, oko drugoga pitanja – je li korisno? – tajni su se [savjetnici] izrazili negativno,
jer bi, kao prvo, time bile spriječene dalekosežne stvari Ugarskoj – kako ovrha, tako onda i
razdioba poreza i druge dobre mjere. Drugo, zli neprijatelji bi ih mogli učiniti mučenicima
proglašavajući ih najnevinijima, kao što se dogodilo na Bijeloj [gori] i drugdje. Treće, moglo bi
se dogoditi da oni ili izdrže torturu i da ništa ne priznaju, ili da pak preminu pod torturom. U oba
[slučaja] bi se o tome moglo govoriti loše: naime, ako izdrže torturu i pod njom ništa ne priznaju,
a ipak nad njima bude provedena presuda, iako se ta tortura nije odvila zbog prvotnog povoda,
nego samo kao dodatak, da bi se iskopala i istražila istina u vezi sa suučesnicima ; s druge pak
strane, ako se po njima ništa ne može okrenuti na dobro i ako bi im se pak pri torturi mogao
oduzeti život, jer vjerujemo da Nádasdy takvu torturu ne bi mogao izdržati zbog svoje slabe
građe i udova iščašenih i oslabljenih podagrom. Zbog toga smatramo da ih iz milosti treba
osloboditi torture, ali da Nádasdyja kancelar Abele pod prijetnjom torture još jednom treba
upitati o suučesnicima i daljnjim opasnostima i pokušajima, ponajviše prema Poljskoj . Isto treba provesti sa Zrinskim
putem jedne osobe koja će biti poslana onamo te ga poticajno ispitati uz [naglašavanje] opasnosti
za njegovu dušu.
Nadamo se da ovako i u sadašnjim okolnostima iz nekakvog duhovnog mučenja neće proizaći
premalo, kao i da će samo pogubljenje ove trojice i strah koji će nakon toga posvuda uslijediti
Vašem carskom veličanstvu pružiti dovoljno sigurnosti. Napose bi pak Vaše carsko veličanstvo
primilo veliko odobravanje i neusporedivu ljubav cijeloga svijeta kad bi ovu trojicu dalo
pogubiti bez ikakve torture na temelju vlastitih priznanja i pravdu ublažilo blagošću.
I to je ono što su prepokorni tajni savjetnici u ovome ili onome odlučili na spomenutoj
Konferenciji.
Tako je zaključeno kod preizvrsnog vojvode od Żagańa u Beču, 21. travnja /537/ 1671. u
prisutnosti preuzvišene gospode grofova Schwarzenberga i Lamberga, vrhovnog zapovjednika
utvrda u Češkoj grofa Bernarda Ignacija Martinicza, Nostitza, Montecuccolija, predsjednika
Dvorske komore Sinzendorfa i baruna Hochera, [te] tajnika Dorscha i Abelea, u prijepodnevnim
i poslijepodnevnim satima. Christoph Abele.

Predstavljeno Veličanstvu u Beču, 25. travnja 1671. u poslijepodnevnim satima, uz prisutnost

knezova Lobkowicza i Dietrichsteina, grofova Schwarzenberga, Lamberga, Martinicza, Nostitza,
vrhovnog dvorskog maršala Starhemberga, Montecuccolija, predsjednika Komore Sinzendorfa,
zemaljskog glavara u Kranjskoj Auersperga, vrhovnog konjušnika Dietrichsteina, namjesnika
Stahremberga, Souchesa, Albrechta von Zinzendorfa, zemaljskog glavara u Štajerskoj grofa
Trauttmansdorfa, dvorskog kancelara Hochera, Sprinzensteina, Königsegga.
I odobreno je sve što je u ovome ili onome savjetovano. Osim toga, odlučeno je da ovdje
spomenuta tri krivca ne budu smaknuta postupno, nego sva trojica odjednom isti dan, odnosno,
idućeg četvrtka, 30. travnja: Nádasdy ovdje, a druga dvojica u Novom Mjestu. Ja – Abele – i
Krumbach priopćit ćemo smrt Nádasdyju, a Leopold i Molitor drugoj dvojici u Novom Mjestu.
Formalnosti inače valja ovo tijelo nadalje dogovoriti kako s ovdašnjim gradonačelnikom i
gradskim sucem, tako i s onima u Novom Mjestu, a daljnje odredbe valja uputiti Dvorskom
ratnom vijeću i pukovnijama. Ch. Abele.
 84. Očitovanje Tajne Konferencije o pomilovanju Petra Zrinskog, Frana Krste
Frankopana i Ferenca Nádasdyja, 21. travnja 1671.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 317, konv. B, sine fol.
Izvornik objavljen u: Rački, Acta, br. 622, str. 537.-542.

Očitovanje Konferencije održane kod preizvrsnog vojvode od Żagańa u Beču, 21. travnja 1671.:
treba li i kakvu milost udijeliti Nádasdyju, Frankopanu i Zrinskome? Sastavljeno 24. travnja
1671. od 8 do 2 sata ujutro.

Premilostivi care i gospodaru, itd!

Vaše carsko veličanstvo premilostivo će razabrati iz drugog, posebnog očitovanja na koji smo
način pri zajedničkoj pokornoj konferenciji koja se održala kod tajnoga savjetnika i vrhovnog
dvorskog meštra, Njegove kneževske milosti gospodina vojvode od Żagańa 21. travnja 1671.
tijekom cijeloga dana razmatrali i konstantirali da je odluka i presuda delegiranog suda protiv
Nadásdyja, Frankopana i Zrinskog pravedna stroga kazna. Također, u potpunosti smo se složili s
prvom [presudom] protiv Nádasdyja, naime, da mu se odsijeku glava i ruka te konfisciraju i
oduzmu posjedi, i pri tome treba ostati. Ovim posebnim izvještajem želimo samo Vašem carskom
veličanstvu predstaviti različita mišljenja koja su se pojavila kod preostale dvije odluke. Doduše,
i odluku protiv Frankopana smatramo sasvim pravednom te se stoga jednodušno slažemo s njom
što se tiče odsijecanja glave iz razloga koje je naveo delegirani sud; što se pak tiče rezanja ruke,
neki smatraju da se od toga može i odustati iz razloga što on nije, kao Nádasdy, znao za
Vitnyédyjev prokleti plan protiv Vašeg carskog veličanstva osobno. Ali, većina se izjasnila za
suprotno, a i njegova kneževska milost gospodin vojvoda od Żagańa se odlučio za odsijecanje i
jednog i drugog, i to iz razloga što je delegirani sud Nádasdyju izrekao kaznu [odsijecanja] ruke
uglavnom zbog toga što je on njome izradio odvratan govor upućen svima četirima staležima
Ugarskoga Kraljevstva protiv Vašeg carskog veličanstva, najviše carske i kraljevske vladavine i
vrhovne vlasti cijele preslavne kuće. Takve se okolnosti, pa onda i jednakost, nalaze i mogu se
pronaći i kod Frankopana zbog naputka za Bargilija, koji je napisao i ispravio i koji ga najviše
tereti: dakle, kod jednakosti razloga neka bude ista i odluka.
I za presudu Zrinskoga utvrdili smo da je jednako pravedna, osim što su vezano uz
Zrinskoga tri glasa predložila da se on održi na životu, te se uz konfiskaciju svih posjeda,
lišavanje svih službi i proglašenje nepodobnim za sve časti premjesti u trajno zatočenje, i to na
takvo mjesto gdje neće biti opasnosti od njegova bijega. Razlozi za to bili su: prvo, zasluge
predaka; drugo, spomenuto carsko ručno pisamce njemu i zagrebačkom biskupu od 21. ožujka
1670. iz Beča; treće, opravdanje njega – Zrinskoga – od 7. travnja 1670.; četvrto, odašiljanje
vlastitoga sina kao najdražeg zaloga; jer Vaše je carsko veličanstvo bilo svjesno toga kako će biti
veliki odjek tog odašiljanja sina, i smatralo je, a i neprestano govorilo, da bi otac bio tek napola
moćan kad bismo imali njegovoga sina. Međutim, da je otac sina poslao u Tursku, tada bi bio
potpuno očajan i nesmiljen. Peto, jer je ocu Forstallu obećana dobra nagrada za uspjeh u zadatku
i on je odmah potom dobio biskupiju i upravo je taj redovnik s počastima prihvaćen od strane
raznih ministara Vašeg carskoga veličanstva. Prema tome, budući da se onom tko je izvršio
zadatak nadoknadilo, tim više treba nadoknaditi i pomilovati onoga tko je učinio. Šesto, jer se on
– Zrinski – također pojavio ovdje, a njegova ga je kneževska milost gospodin vojvoda od Żagańa
dovezao vlastitim kolima od augustinaca iz Landstrasse u grad. Sedmo, korisno je da se nekoga
poštedi barem radi toga, da se ne bi reklo kako se baš nikoga nije poštedjelo.
Drugi, većina njih – a tako je zaključila i njegova kneževska milost – smatraju naprotiv
da se ovdje među trojicom ne treba praviti razlika, nego da se protiv svih treba izvršiti odluka
koje je donesena. Razlozi za to bi bili: prvo, zasluge predaka i ugled roda postoje i kod druge
dvojice – dakle, upravo zbog toga bi ih trebalo toliko više kazniti koliko se većim smatra onaj tko
griješi, jer Državnik kaže: „Uzalud se u javnost iznosi veličina i ugled obitelji; što je sjajnija
osoba, to je veći zločin i to će se sjajniji i lakši primjer kazne pružiti podređenima.“ Naime,
slični zločini kod njega „ispadaju ogromniji, jer uzvišeniji položaj najviše pridodaje
[ozbiljnosti], budući da zločin povlači opasniji lanac [događaja],“ „a ugled rođenja i službi ne
izuzima od kazni uzrokovanih neizmjernim zločinima.“ Drugo, spomenuto ručno pisamce od 21.
ožujka 1670. ne smatra se izričitim oprostom, što je već temeljito, uz ostalo, osporio delegirani
sud u svojem mišljenju o ovom i drugim carskim spisima, kao i o spisima Zrinskoga u kaznenom
procesu [protiv] grofa Zrinskog, kao što se također, četvrto, pokazalo da je sina poslao iz nužde i
jer nije znao kamo drugamo, a i jer sin ni sâm nije želio u Tursku. Peto, on – otac – isto je tako
ovamo došao iz najvećega straha i nužde nakon što mu je onemogućen svaki bijeg i prolaz.
Također, upravo obećana nagrada Forstallu otkriva s kakvim je trudom, radom i spretnošću taj
gnjevan otac, spreman poslati svojega sina u krajeve nevjernika, iz mahnitosti odaslao njega –
Forstalla – pred noge Vašega carskoga veličanstva, i nagovorio ga na otposlanu bjanko ispravu.
Šesto, u slučajevima kad se radi o ljudima kao što je otac Forstall takva su obećanja uobičajena.
Sedmo, njemu se – Fostallu – na vlastiti zahtjev nije dalo ništa drugo nego preporuka Njegovoj
papinskoj svetosti za biskupiju u Irskoj, te pribavilo 500 forinti za njegov put iz nasljednih
zemalja. Osmo, kočija njegove kneževske milosti bila je zbog tadašnjeg neraspoloženja naroda
korištena kao utočište, što se često koristilo i kod drugih moćnika. Vašem carskom veličanstvu i
općem dobru je učinjena velika usluga i korist što je ovamo došao tim kolima i doveden u zatvor,
poglavito pak zbog poštivanja posvećenog mjesta, i što od tamo nije pobjegao prerušen i
potpomognut od svojih pouzdanika kako bi ponovno, kao i ranije, zapalio vatru i po treći put
posrnuo. Deveto, dobro treba razmotriti to što, ponovno, Državnik kaže o takvom doživotnom
zatvoru: da je kazna trajnog zatočenja previše lagana zbog težine tolikog zlodjela. Na taj način
ne nameće se toliko kazna, koliko se samo do u nedogled odgađa pomilovanje. Naime, nakon
dugotrajnog zatočenja često se duše kraljeva sklonu na milosrđe, a [ako] se oni [tada]
oslobođeni iz zatvora [opet] budu usudili isto, ponajviše su nepravedni prema onima koji su im
odredili (NB!) kakvu god sadašnju kaznu. [Zbog mogućih] novih postupaka [takav] treba biti
kažnjen tako da se jednom za svagda završi s njim i postavi konačni dan za obračun sa zločinom,
[jer] će se za onoga koji preživi i ostane čuvan u zatočenju moćni prijatelji, podupiratelji i ostalo
njegovo brojno i moćno savezništvo usuditi i pokušati koješta. S druge strane, oni koji su
uklonjeni vrlo opravdano zasluženom smrću [ne izazivaju] nikakav budući spomen ili brigu.
Napokon, kazna trajnoga zatočenja se izabire i često se koristi kad se njome u potpunosti mogu
spriječiti zli pokušaji, ali ona je uistinu isprazna i beskorisna kad netko toliko dugo u srcu gaji
pobunu te se njegovim čuvanjem ne hrani i ne povećava ništa osim zla. Deseto, valja razmotriti i
to da privatno pismo Vašeg carskog veličanstva Njegovoj kneževskoj milosti od Żagańa ide i
Nádasdyju u korist: koliko bi i njegov veliki krug prijatelja (a od njih se može nadati još mnogo
dobre službe) i cijeli častan svijet uzeli za zlo Njegovom carskom veličanstvu kad bi se u ovom
slučaju napravila razlika između njih trojice i kad bi obojica drugih bila pogubljena, a Zrinski se,
naprotiv, zadržao na životu u doživotnom zatočenju – on, koji je, kao što je uvelike iznio
delegirani sud, bio najozbiljniji pobunjenik, koji je najgore postupao i sve do dana svojega bijega
tako se izdajnički i podmuklo odnosio prema Vašem carskom veličanstvu; da Nádasdy, kao
glava, ali uistinu ne i ona na vrhu pobune i Frankopan, kao samo suučesnik trebaju umrijeti, a da
naprotiv Zrinski, kao vrhovna glava zadnje pobune, živi? Jedanaesto, što bi rekla Njegova
papinska svetost kad bi onaj koga je on sâm preporučio bio kažnjen, a život da se poštedi onom
drugom, kojeg tek treba preporučiti [vojvoda] Saske? Tim bi se ublaživanjem, dvanaesto, omela
reparticija koja se provodi u Ugarskoj, potom i neke druge dobre mjere, a Ugre potaklo na to da
ponovno drsko upotrijebe svoja pera kako bi posredovanjima sa svih strana neprestano snažno
pritiskali Vaše carsko veličanstvo oko mira kojem se trenutno (hvala Bogu) nadamo. Njima –
Ugrima – dala bi se prilika da pak u nekom žalosnom turskom ratu ili drugom nesretnom slučaju
za njega – Zrinskoga – ponovno zatraže slobodu među drugim uvjetima – jer dokle god on živi,
oni će ustrajati na njemu i smatrati ga vlastitim vođom. Trinaesto, od njega se ne može nadati
nikakvom popravku i poboljšanju: vraćat će se bljuvotini i postao bi – četrnaesto – krajnja
sramota i šteta u državi te veliki preziratelj Njegova veličanstva pa blažena glava vašega
Veličanstva nikad ne bi bila sigurna od zasjeda. Petnaesto, Vaše carsko veličanstvo poznaje
štetne prakse Nikole i ovog Petra prema Vašem carskom veličanstvu, i na kraju bi prešao na
tiraniju kad bi ga se na bilo koji način pustilo na slobodu. Šesnaesto, također je nemoguće da i
njegov život – Zrinskoga – i sigurnost Vašeg carskog veličanstva budu dobro i pouzdano održani
njegovim doživotnim zatočenjem, ili da mogu istovremeno postojati. Državnik kaže: vladar koji
poštedi glavu pobune nikad neće biti pošteđen građanskih ratova: onaj tko hrani jednom štetnu
zmiju, zaziva drugu štetu; nekažnjenost prostire put zločinu te se nepogrešivo počinjenom
nedjelu vraća svatko tko je iskusio popustljivu ruku suca. Jer onaj tko je jednom bio loš, uvijek se
pretpostavlja lošim u istoj vrsti prekršaja, a osobito nakon što ponovno posrne; što se također
može vidjeti i kod njega, grofa Zrinskoga, jer je već u povratu. Sedamnaesto, Nádasdy je sve
sâm dobrovoljno priznao, pokazao je najviše kajanja i najviše se pokorio – i on da umre, a
Zrinski da, naprotiv, živi – on, koji je najmanje priznao, najjače opovrgavao i najdrskije pisao iz
zatočenja? Već je dovoljno to što je Rákóczy održan na životu sa svojom majkom koja je Vašem
carskom veličanstvu otkrila da je njezin rođeni sin pobunjenik i izdajnik pa je – koliko je u
njezinoj moći – učinila sve da ga odvuče od tako bezobzirnog pothvata, a i inače je Vašem
carskom veličanstvu pokazala svoju vjernost, revnost za opće dobro i potpuno očuvanu
predanost: i tako taj razmetni sin kao da je darovan vjernoj majci. Dakle, što bi rekao častan
svijet kad bi uz Rákóczyja (koji je također bio vođa zadnje pobune) još i Zrinski bio ostavljen na
životu – dakle, dvojica vođa rečene zadnje pobune?
Sve u svemu, Vaše bi si carsko veličanstvo trajno natovarilo veliku omrazu, a uz to i veliku
nesigurnost u javnim i privatnim pitanjima – stoga se čini da svoj trojici i njihovoj nepopravljivoj
te svakog oprosta nedostojnoj zloći treba odrediti smrtni dan. Zbog toga neka Vaše carsko
veličanstvo s Božjom pomoći zapazi i uvidi željeni učinak toga kod kuće i vani te za sveukupno
kršćanstvo i sigurnost, uz veliko odobravanje časnoga svijeta.
Kako bi Vaše carsko veličanstvo milostivo primijetilo da najpokornija Konferencija nikada nije
osobito marila za to što je često spominjani Zrinski odaslao svojega sina te to nije vidjela kao
očevu zaslugu – dapače, nije ni istina da mu je Vaše carsko veličanstvo obećalo milost ako
ovamo pošalje svojega sina, čak i ako je to otac Forstall izmolio ili trebao izmoliti – smatrali smo
nužnim da izdvojimo navode iz izvještaja sačinjenih prošle 1670. godine. Kao prvo, sa
Konferencije od 10. travnja, kad je otac Forstall prvi puta otputovao odavde s uvjerenjem da će
se uskoro vratiti ovamo i dovesti sina Zrinskoga i [donijeti] bjanko ispravu: to što je „želio sa
sobom donijeti bjanko ispravu, a ujedno i dovesti sina Zrinskoga, nimalo neće pomoći na stvari,
jer bjanko isprava ne daje nikakvu ovlast bez pismenog naloga i što bi Vaše carsko veličanstvo
uradilo ovdje sa sinom nego mu pružilo smještaj? I Ivan Zapolja je ovamo predao svojeg sina i
majku, ali je ipak ostao pobunjenikom i lažovom, zajedno s kardinalom Jurjem. Slično je i knez
Tommaso di Savoia poslao ženu i djecu u Španjolsku za taoce, a on se također odmetnuo od
Španjolske. Stoga začuđuje ta drskost ovoga redovnika, jer u pismu Herbersteinu od 6. travnja
1670. moli da se postupanje zaustavi, a ujedno se, nasuprot tome, zapravo usuđuje prijetiti
Turcima okupljenima u Kanjiži“. Nadalje, tajni su savjetnici tada rekli: „o ponudi i pokori
Zrinskog Vaše je carsko veličanstvo već premilostivo čulo da se narod neće ništa usuditi ako mu
se smaknu vođe, i da je najbolji vonj u državi vonj leša pobunjenika, pa da stoga također treba
hvaliti onog vladara koji život jednoga pobunjenika žrtvuje javnom miru, pa bi zaista najbrža i
najbolja bila njegova smrt, jer Vaše carsko veličanstvo ipak, dokle god on živi, neće pronaći
pravoga mira i spokoja, nego će mu taj – tko god on bio – biti samo opterećenje i neće mu
ubuduće moći nimalo vjerovati, jer Tacit kaže: vojnici su se, nakon prekida borbe, okrenuli
sigurnosti, a pobunjenici [prvoj mogućoj] prilici“. Na Konferenciji od 12. travnja 1670., nakon
dolaska Forstalla i njegovog sina [Zrinskoga], i isprave o podložnosti koju su donijeli,
zaključeno je „da to što on – grof Zrinski – sad traži pokajanje i moli milost, nije slobodno,
iskreno ili dobronamjerno, nego je iznuđeno sasvim nenadanom pravednom i velikodušnom
odlukom Vašeg carskog veličanstva protiv njega, sasvim neočekivanim i vrlo brzim hrabrim
oružjem koje ste okrenuli protiv njega, a s njegove pak strane i time što još nema adekvatnog
protunapada, ni turska pomoć još nije pristigla, a i drugima za njega izjalovljenim i spriječenim,
lošim počecima – dakle, kajanje, pokora i pokajanje iznuđeni su užasom, silom i strahom. Prema
tome, ovaj put i zasad ne treba se N. B. osvrtati na to njegovo pismo i Forstallovu priču, ni na
dolazak sina, osobito zato što je Vaše carsko veličanstvo svjesno toga da je on – grof Zrinski – i
nadalje nastavio odašiljati u Bosnu, Kanjižu i Budim kako bi potaknuo tursku pomoć, a i kako bi
dobio pomoć od Rákóczyja, da je poticao stanovnike Gornje Ugarske, da je odlučio izgraditi
most preko Mure prema Kanjiži, pa i da je sâm Forstall još uz to prijetio Turcima: N. B. ovo je
sve, kao što je priopćeno, samo primorano stanje i volja, tj. želja koja nije slobodna, nego
prisilna te je stoga ništavna.“
Tada je, nadalje, rečeno: „i to što je poslao ovamo svojega sina, doduše, nešto znači, jer je on
ujedno i njegov jedini sin pa se stoga može smatrati dragocjenim zalogom“: samo, tada se
smatralo da tog svojeg sina nije ovamo poslao „kao zalog podložnosti, nego radi jamčenja
sporazuma“.
U spomenutom izvještaju od 12. travnja 1670. najpokorniji savjetnici su tada i ovo rekli Vašem
carskom veličanstvu: „a Vaše carsko veličanstvo sa sigurnošću može vjerovati da on svojega sina
nije ovamo poslao s razlogom ili namjerom da napravi ili Vašem carskom veličanstvu preda sve
što će ono od njega zatražiti, nego više zbog toga da putem njega tim bolje osigura svoje uvjete i
ugovore, jer ona drska rasprava koju je redovnik Forstall potom vodio pred Njegovom
kneževskom milosti od Żagańa i dvorskim kancelarom sasvim dobro može ukazati na to da se on
nadao da će odašiljanjem sina osnažiti svoje uvjete i zato se redovnik drznuo [pitati] što će mu
Vaše carsko veličanstvo dati kao osiguranje ako ovamo pošalje svojega sina da ga ovdje zadrži;
što će Vaše carsko veličanstvo obećati njemu, Zrinskome. Na to ga je, N.B., Njegova kneževska
milost uputila i rekla da on može i ne mora poslati svojega sina. Isto tako, tada je dominikanac
koji se nalazio kod njega, a kojeg je sad imenovao opatom, napisao da će se on – Zrinski - smiriti
„ako car sklopi dobru pogodbu“. Nato je pristiglo pismo zagrebačkoga biskupa od 7. travnja
1670. u kojem savjetuje da se njega – Zrinskoga – umiri: dakle, da se vjerovalo da „kad on uvidi
aktivnosti protiv njega duboko će ga se žaliti jer je svojega sina poslao ovamo i na sve će se
načine truditi da ga ponovno tajno makne odavde. Stoga njegovog sina ne bi trebalo dulje
ostaviti u javnoj gostionici „Bey dem wilden Mann“, nego ga preko zamjenika zapovjednika
grada ili glavnog stražmeštra smjestiti na dobro i sigurno časno mjesto i dobro paziti na njega“ –
tako je i učinjeno.
Nadalje, iz ovoga svega se samo po sebi postavilo i četvrto bitno pitanje: naime, da li u
međuvremenu zaustaviti naređeno pogubljenje, zbog toga što je ovamo poslao sina? Najpokorniji
tajni savjetnici mišljenja su da ne, i smatraju da sina treba u Božje ime pustiti da neometano ode.
Najpokorniji tajni savjetnici tada su još i najponiznije izvijestili da uviđaju istinu da bi najbolje,
pa zaista i najsigurnije bilo kad bi on i Frankopan bili uklonjeni s puta, jer dokle god ta dvojica
žive – živjeli i bili gdje god i u bilo kojem svojstvu – oni će uvijek biti zloglasni, opasni i tegobni
Vašem carskom veličanstvu i državi. Dakle, ni tada nije obećana milost za to što je ovamo poslao
sina pa najpokornije savjetujemo Vašem carskom veličanstvu da se protiv njega također provede
odluka o pogubljenju i postupak usprkos tome što je ovamo poslao sina. Čak i da je njemu –
Zrinskome – odmah po Forstallu obećana milost ako ovamo pošalje sina, to bi ipak počivalo
samo na onim podacima koji su tada bili znani Vašem carskom veličanstvu, a ne i onima koji su
ex post facto primljeni, kao onima koji su uz ostalo navedeni u gornjem procesu protiv
Zrinskoga. Stoga, kao što je priopćeno, njegova kneževska milost gospodin vojvoda od Żagańa
je iz ovoga i drugih razloga na temelju većine glasova odlučio da i grofu Zrinskom treba prema
donesenoj odluci odsjeći glavu i desnu ruku, a njegove posjede konfiscirati i oduzeti.

U prisutnosti gospode kneževa Lobkowicza i Dietrichsteina, gospode grofova Schwarzenberga,

Lamberga, vrhovnog zapovjednika utvrda u Češkoj Martinicza, Nostitza, vrhovnog dvorskog
maršala Starhemberga, Montecuccolija, predsjednika Dvorske komore Sinzendorfa, zemaljskog
glavara Kranjske Auersperga, vrhovnog konjušnika Dietrichsteina, namjesnika Starhemberga,
Souchesa, Albrechta von Zinzendorfa, zemaljskog glavara Štajerske Trauttmannsdorffa,
dvorskog kancelara Hochera, Springensteina, Königsegga.
Odobreno je kako je savjetovano. Beč, 21. travnja 1671. Christoph Abelle, vlastoručno.

85. Ispitivanje Petra Zrinskog o suučesnicima, 28. travnja 1671.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 304, konv. B, fol. 132r-151v.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 627, str. 544.-548.

Ispitivanje grofa Petra Zrinskoga o suučesnicima. Uz prisutnost gospodina Abela i gospodina

Molitora, te gospodina tajnika Podestà.

Gospodin Abele: Njegovo carsko veličanstvo premilostivo nam je naredilo da pristupimo

ovome i ukažemo mu na to da Njegovo carsko veličanstvo zahtijeva od njega da se utvrdi istina
o sljedećim točkama.
 Odgovara: nada se da je dosad tako postupao, i želi to činiti i uvijek nadalje.
Gospodin Abele: Kako bi se to postiglo tim sigurnije, Njegovo carsko veličanstvo je
milostivo naredilo da od njega prvo primimo prisegu, i to sljedeću: Ovime prisežem
svemogućem Bogu koji me je stvorio i otkupio da ću u svemu i pojedinomu s čime me suoče ova
gospoda savjetnici i povjerenici koje je delegiralo Njegovo carsko veličanstvo reći čistu i
besprijekornu istinu, kako bih se danas-sutra usudio odgovarati pred strogim sudom Božjim u
vječnosti. Tako mi pomogao Bog, blažena majka Božja Marija i svi dragi sveci.
Odgovara: sasvim rado; a potom je zaista i položio takvu prisegu.
Prvi upit: S obzirom da izlazi na vidjelo da postoji još raznih osoba koje žele umoriti
Njegovo carsko veličanstvo, zna li što o tome? I tko bi to mogao biti?
Odgovara: O nikomu ne zna ništa više od onoga što je jednom povjerio gospodinu grofu
Rottalu, a o čemu je taj sigurno izvijestio Njegovo carsko veličanstvo, i onoga što je on – grof
Zrinski – osim toga ispričao prije svoga odlaska i povratka iz Prešova kod Njegove kneževske
milosti Lobkowicza u prisutnosti gospodina grofa Schwarzenberga, gospodina grofa
Montecuccolija, gospodina dvorskog kancelara, gospodina Dorscha i ostalih.
Treći upit: što je onda to on povjerio Njegovoj kneževskoj milosti Lobkowiczu i
gospodinu grofu Rottalu?
Odgovara: Jednom mu je grof Nádasdy u Pottendorfu – ali nenamjerno – rekao da se lako
može dogoditi da jedno odlučno momče na dobrom turskom pastuhu upuca Njegovo carsko
veličanstvo, i to osobito na zavojitim prijevojima, jer Njegovo carsko veličanstvo na takvim
zavojitim prijevojima zbog jahanja u koloni iza zavoja često ima tek nekoliko konjanika u
zaleđu. 2. da je jednom jedno nepoznato drsko momče, prema njegovom sjećanju ugarski
krajišnik, došao k njemu u Čakovec kao Vitnyédyjev sluga te u Vitnyédyjevo ime tražio od njega
40 ili 50 husara s porukom da s njima želi zarobiti Njegovo carsko veličanstvo, a to je on izravno
odbio i otklonio; pa ga je i prekorio zbog takve njegove drskosti. Nato je ovaj došao u Legrad
Ivanu Schelleyu i Jurju Nidreyu, nekadašnjem konjušaru Zrinskog i sadašnjem vojvodi u
Kotoribi, i od njih tražio 40 do 50 husara pod izlikom kao da je on – grof – to već odobrio. To
Nidrey ipak nije učinio, nego se odmah uputio njemu u Čakovec i to mu – grofu – ispričao u
strahu idući dan, jer je ovaj bio u lovu s lovačkim psima. On – grof – mu je zaista dao za pravo
što nije ništa učinio i odmah je poslao Nidreya da pohita nazad s naredbom neka nepoznato
momče, ako ga uhiti, ili baci u okove ili čak u Dravu. Međutim, on ga više nije našao.
Četvrti upit: Je li on – grof – pričao s nekim drugim o tom Vitnyédyjevom planu, i s kim?
Odgovara: Po svom sjećanju, on je to – ali ne ozbiljno, nego u smijehu i šali – rekao
grofovima Rottalu, Nádasdyju, Ferencu Nagyju, kao i sadašnjem ili preminulom zagrebačkom
biskupu i ostalima u Hrvatskoj, i to tako da samo ismije Vitnyédyja; time to nije smatrao
nikakvom tajnom. I inače mu se Vitnyédy stalno opirao, a on – gospodin grof – po prirodi mu je
neprestano bio najvećim neprijateljem. Nadalje, čuo je od grofa Rottala, također samo u šali, da
je Vitnyédy zarobio Njegovo veličanstvo i želio ga odvesti u neki dvorac imena Scascha: da mu
je to grof Rottal jednom ispričao kad su se vozili na splavi preko rijeke Váh.
Peti upit: S obzirom da je grof Nádasdy u svojem prvom ispitivanju od 18. rujna 1670.
na upit 47 iskazao da Vitnyédy želi umoriti Njegovo carsko veličanstvo, od koga je on – grof – to
čuo?
 Odgovara: Ne može se o tome ničega drugoga sjetiti osim onoga što je već gore rečeno.
Šesti upit: Zar gospodin grof Zrinski nije o toj stvari sâm razgovarao s Vitnyédyjem?
Odgovara: Ne, osim što ga je – grofa – jednom u Sopronu upitao zbog čega mu nije
poslao traženih 40 ili 50 husara, na što mu je on također s podsmijehom odgovorio: kad bi on –
grof – bio toliko lud kao on – Vitnyédy – poslao bi mu ih.
Sedmi upit: S obzirom da je grof Nádasdy na isti upit 47 izvijestio da je Vitnyédy
Nádasdyju rekao da je gospodin grof Zrinski njemu – Vitnyédyju – poručio da on – gospodin
grof Zrinski – [želi] umoriti Njegovo carsko veličanstvo, kako onda može stajati njegova
prethodna izjava da s Vitnyédyjem nikada nije razgovarao?
Odgovara: kune se životom da o tome ne samo da nije govorio, nego i da o tome nije ni
razmišljao.
Osmi upit: S obzirom da je grof Nádasdy nadalje priznao da je gospodin grof Zrinski i
samog Vitnyédyja želio lišiti života, kako se o tome očituje?
Odgovara: Vitnyédy se neprestano rječkao malo s Nádasdyjem, malo s drugima, a malo
je opet s njima bio dobar prijatelj. Kad je on – grof Zrinski – jednom bio kod palatina u L'upči ili
u Štubnianskim Teplicama, a palatin je upravo tada bio ogorčen na njega, on je, palatin, njega,
grofa Zrinskog, molio da Vitnyédyja dade lišiti života. To on njemu, doduše, nije predložio, nego
je poručio da bi trebalo razmisliti o tome kad on – Vitnyédy – jednom dođe do njega u
Međimurje i do Čakovca, no on srcem nikada nije pristao uz to. To se može vidjeti iz toga što se,
nakon što je pokojni palatin njega – gospodina grofa Zrinskog – pismom upozorio da će ubrzo
poslati Vitnyédyja k njemu s tim ciljem i da će on potom doći u Međimurje, gospodin grof
odmah po primitku takvoga pisma uputio iz Čakovca prema Bakru, samo zato da bi time
izbjegao palatinov zahtjev te da on – Vitnyédy – ne bi mogao stići k njemu. U svakom slučaju se
tako i dogodilo te se Vitnyédy uz njegovu vlastitu osiguranu zaštitu odmah udaljio iz Čakovca i
uputio kući. Potom je to Vitnyédy sam otkrio i predbacio njemu – grofu Zrinskom, ali on mu je
odgovorio da bi on to odavno napravio da je to i htio.
Deveti upit: S obzirom da je bilo dojava i o drugim magnatima i dobrim prijateljima u
sklopljenim sporazumima njega, grofa, s preminulim palatinom Wesselényijem, grofom
Nádasdyjem i palatinovom udovicom, može li radi mirnoće savjesti reći koji su velikaši i dobri
prijatelji sudjelovali u tom sporazumu, i što zna o tome?
Odgovara: O nikome ne zna ništa specifično, osim što je grof Nádasdy možda na takvu
suradnju nagovorio vespremskog biskupa, koji je stalno bio uz njega i pijančina je, zatim onog
pomoćnika, Draškovića, koji je kao kakav paž kod Hochaua u šumi čuvao konje pri sastanku s
Gremonvilleom, kao i neke druge prijatelje i poznanike koji su se zadržavali kod njega, koje pak
on [Zrinski] ne poznaje, pa ništa ne može ni reći.
Deseti upit: S kojim je magnatima, ministrima i staležima Njegovog carskog veličanstva
u Ugarskoj, Hrvatskoj, Austriji, Štajerskoj i drugim nasljednim zemljama razgovarao o toj
stvari?
Odgovara: Potvrđuje sasvim svečano i kune se životom da ni sa jednim magnatom,
ministrom ili staležima u rečenim provincijama, pa ni s vlastitim časnicima nikad nije ni
razgovarao niti se dopisivao o tim stvarima; ništa ne bi mogao reći ni o onima koji su zaista bili
upleteni; u Gornjoj Ugarskoj su pak bili zainteresirani Bocskai, Szuhay, Szepessy i ostali, što
Njegovo carsko veličanstvo već zna otprije.
Jedanaesti upit: Zar nije njega – gospodina Zrinskog – već tko pitao za tu suradnju ovdje
u Austriji, ili u Ugarskoj, Hrvatskoj ili drugdje?
Odgovara: Ne zna ništa ni o kome, osim što je nekoliko puta s Draškovićem,
Nádasdyjevim pomoćnikom, u Čakovcu tijekom posljednje strke i kad je on, Drašković, pratio
ženu svoga brata u Mursku Sobotu ili u Beletinec, a inače i ranije, razgovarao o toj stvari na
sljedeći način: njega je – gospodina grofa Zrinskog – Drašković upitao kakva je to strka, i na to
mu je [Zrinski] odgovorio da su Turci krenuli u pohod protiv njega; ako ga Njegovo carsko
veličanstvo ne napusti, rado će ostati uz njega i položiti život; ako ga pak Njegovo carsko
veličanstvo napusti, sigurno će se predati Turčinu i potpasti pod njega. Na to je Drašković
objavio: kad bi Vas Njegovo carsko veličanstvo napustilo, ne bi bilo drugoga sredstva nego
uputiti se prema Turcima; da je to u takvom slijedu stvari čak i neophodno. Inače je Zrinski s
Nádasdyjem, dok su si još uvijek bili dobri, u Draškovićevoj prisutnosti razgovarao o pitanjima
Gornje Ugarske, ali samo općenito i načelno, i to na šaljiv i veseo način.
Dvanaesti upit: S obzirom da je on – gospodin grof Zrinski – ranije sam priznao da je iz
Francuske u dva neovisna navrata primio 12 tisuća forinti u gotovini, neka kaže: od koga, u kojoj
kući i gdje je to primio?
Odgovara: Prvih 6000 forinti primio je na naredbu Gremonvillea od njegovog sluge kod
jednog njemu nepoznatog trgovca; drugih 6000 forinti dostavio mu je grof Nádasdy. Taj je novac
dobio slobodnom voljom francuskoga kralja iz naklonosti prema njemu, grofu Zrinskom, i
njegovima, a koji je obećao kontinuirano slati 6000 forinti godišnje.
Trinaesti upit: Budući da konjušnik gospodina grofa Lahn, zatvoren u Beču, u svojim
iskazima priznaje da je grof Tattenbach preko njega – konjušnika – otkrio gospodinu grofu
Zrinskom sve napade iz Graza protiv njega – grofa, te ga je ujedno savjetovao da na prepad
zauzme Graz i Ptuj, a gospodin grof je u svojem pismu Frankopanu datiranom u Čakovcu 21.
travnja 1670. to i spomenuo; i zatim, budući da mu je prema narednom iskazu rečenog
konjušnika grof Tattenbach obećao pomoći sa svojima, ali ne odmah nego tek kad prođe
insurekcija u Štajerskoj, može li on – gospodin grof – još ustrajati na tome?
Odgovara: na sve to priznaje da mu je, naime, grof Tattenbach ponudio putem konjušnika
sve rečeno, a ujedno i grofoviju Celje, ako on – grof – odustane; da će iskamčiti tu grofoviju za
njega kod Njegovog carskog veličanstva. Međutim, nikad na takva njegova traženja ili molbe
nije odgovarao, niti se toga držao.
Zaključno, suočen je s tim da je na naredbu Njegovog carskog veličanstva povjereno
određenim razumnim i nepristranim osobama da temeljito razmotre ovu stvar u vezi sa
suučesnicima, kao i planove učinjene protiv same osobe Njegova carskog veličanstva , te da je
temeljem toga zaključeno da bi on po pravu mogao u vezi s tim biti ispitan na mukama, i da bi
on – gospodin grof – kako bi izbjegao torturu, koja bi za njega bila jako bolna i strašno sramotna,
mogao o ovome bolje promisliti i ono čega se prisjeti pošteno objelodaniti; jer, ne može mu se
zatajiti da je u vezi s torturom već sve pripremljeno.
Odgovara: Njegovo carsko veličanstvo može činiti što želi. Ono je njegov gospodar; ne
može ništa više priznati nego što je ovdje iznad i ranije rekao. I spreman je za to sve u svakome
trenutku umrijeti. Time je ovo ispitivanje završeno. Održano u Novom Mjestu, 28. travnja 1671.
od 8 do 12 sati ujutro.
 Petar Zrinski, v. r.

86. Ispitivanje Frana Krste Frankopana o suučesnicima, 28. travnja 1671.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 317, konv. B, sine fol.

Ispitivanje grofa Frana Frankopana o suučesnicima.

Uz prisutnost gospodina Abelea i gospodina Molitora, gospodina tajnika Podestà. Novo Mjesto,
28. travnja 1671. godine.

Gospodin Abele: Njegovo carsko veličanstvo premilostivo nam je naredilo da pristupimo

ovome i ukažemo mu na to da Njegovo carsko veličanstvo zahtijeva od njega da se utvrdi istina
o sljedećim točkama.
Odgovara da časno želi reći istinu, kako i dosad, tako i o sljedećim točkama. Pritom je,
uz ostalo, naveo veliku vjernost i odanost kojom podupire Njegovo veličanstvo dokle god živi.
Gospodin Abele: kako bi se to tim sigurnije postiglo, Njegovo carsko Veličanstvo nadalje
je premilostivo naredilo da od njega primimo prisegu, i to sljedeću:
Ovime prisežem svemogućem Bogu koji me je stvorio i otkupio da ću u svemu i pojedinomu s
čime me suoče ova gospoda savjetnici i povjerenici koje je delegiralo Njegovo carsko
veličanstvo reći čistu i besprijekornu istinu, kako bih se danas-sutra usudio odgovarati pred
strogim sudom Božjim u vječnosti. Tako mi pomogao Bog, blažena majka Božja Marija i svi
dragi sveci.
Odgovara: sasvim rado; a potom je zaista položio takvu prisegu.
Prvi upit: s obzirom da izlazi na vidjelo da postoji još raznih osoba koje žele umoriti
Njegovo carsko veličanstvo, zna li što o tome? I tko bi to mogao biti?
Odgovara da ne; da je često tu i tamo razmišljao o tome i nije se mogao ničega sličnoga
prisjetiti. Da je znao za nešto takvo, ili da još uvijek zna , ne bi čekao na ovo pitanje, nego bi na to
Njegovom carskom veličanstvu sâm najponiznije ukazao; da je ono što su u ovom slučaju
navodno počinili drugi, osobito gospodin grof Nádasdy, saznao tek potom, tijekom ovog svojeg
zatočenja, i na što mu se kosa na glavi dizala.
Drugi upit. Što je onda on – gospodin grof – sad saznao o ostalima, osobito o grofu
Nádasdyju, i od koga?
Odgovara da je odmah po početku svojega zatočenja od gospodina grofa Mansfelda i
gospodina zapovjednika utvrde sa strepnjom saznao za teške spletke, prepiske s Francuskom,
Gornjom Ugarskom i ostalim zlotvorima, zasjede protiv osobe Njegova carskog veličanstva,
otrov koji je on – grof Nádasdy – pripremao za Njegovo veličanstvo u Rottendorfu kad je ono
bilo tamo, a što je ipak spriječila njegova pokojna supruga, i druge takve gnjusne stvari koje je
on – Nádasdy – navodno počinio. Dakle, opravdano se čudi tome kako ga tako dugo zemlja trpi.
Treći upit: zar on – gospodin grof – nikada ništa nije saznao o Vitnyédyjevom planu?
 Odgovara da nikada ništa nije znao o tome, osim što mu je grof Zrinski nešto o tome
rekao tek onda kad su obojica krenuli na svoj posljednji put ovamo u Beč.
Četvrti upit: kako mu je tada grof Zrinski otkrio taj plan?
Odgovara: kad je on – gospodin grof Frankopan – prilikom razgovora o drugoj temi
grofu Zrinskom spomenuo da je Vitnyédy nitkov, to je potvrdio i grof Zrinski, i saopćio da u
cijeloj Ugarskoj nema slične njuške. Nato je upitao njega – grofa Frankopana – ne zna li kako je
Vitnyédy jako prevario Gremonvillea iako je tada još bio zbrkani momak. Kad je on – grof –
izvijestio Zrinskog da o tome nije ništa čuo, Zrinski mu je rekao sljedeće: Nádasdy, Gremonville
i Vitnyédy međusobno su se dogovorili da će uhvatiti Njegovo veličanstvo ili u lovu ili na
prijevoju, a on – Vitnyédy – sâm se potom ponudio da to provede. Međutim, u tu je svrhu trebao
priličan iznos novaca kako bi pribavio ljude za to. Nato mu je Gremonville navodno dao 8000 ili
10000 forinti. On to ipak nije proveo, nego je samo zadržao novac i zanemario je vratiti ga nazad
Gremonvilleu.
Peti upit: s obzirom da je bilo dojava i o drugim velikašima i dobrim prijateljima u
sklopljenim sporazumima između preminulog palatina Wesselényija, grofova Nádasdyja i
Zrinskog, i palatinove udovice, može li radi mirnoće savjesti reći koji su magnati i dobri prijatelji
sudjelovali u tom sporazumu, i što zna o tome?
Odgovara da o tim sporazumima i savezima nikada ništa nije znao, pa tako ni o
magnatima i dobrim prijateljima koji su u njih bili uključeni. Uvijek su mu, kao vragu,
pokazivali križ.
Šesti upit: S kojim je magnatima, ministrima i staležima u Ugarskoj, Hrvatskoj, Austriji,
Štajerskoj i ostalim nasljednim zemljama razgovarao o toj stvari?
Odgovara da je na razne načine obavijestio i gospodina vrhovnog konjušnika, kao i
gospodina grofa Albrechta Zinzendorfa, vrhovnog komornika, te vrhovnog upravitelja lovišta
grofa Urschenbecka i druge, da ga uznemiruje i brine što su se stanovnici Gornje Ugarske
ponijeli tako neposlušno i služili nedoličnim riječima: da oni započinju u tajnosti nešto iz čega bi
moglo izaći kakvo prljavo rublje. Inače nije nigdje i ni sa kim pričao konkretno o ovom grofu –
niti je mogao pričati jer o tome ništa nije znao.
Sedmi upit: zar nije njega – grofa – već tko pitao za taj sporazum ovdje u Austriji, ili u
Ugarskoj, Hrvatskoj ili drugdje?
Odgovara da jako dobro zna što je gotovo svaki dan radio i na kojim je mjestima bio, no
ne može reći da ga je ijedan čovjek upitao za taj sporazum i urotu, osim što je upravo prilikom
ustoličenja sadašnjeg pukovnika u Karlovcu, grofa Herbersteina, kraljevski povjerenik
Maschwander primio pismo iz Graza u kojem je stajalo da stanovnici Gornje Ugarske s
vremenom postaju sve drskiji i oštriji u govoru te da si rade mnogo štete. Nato da je on – grof
Frankopan – saopćio da ne bi bilo dobro kad bi oni išta započeli jer bi ih mogli poduprijeti i
Turci. On – grof Frankopan – želio se odmah po završetku ustoličenja zaputiti u Čakovec grofu
Zrinskom kako bi od njega saznao nešto o stvari. Tako se i dogodilo, a o onome što je tada tamo
od njega saznao odmah je izvijestio grofa Albrechta Zinzendorfa te je konkretno javio da protiv
tih stanovnika Gornje Ugarske nema boljega protuotrova od svježe vojske, ne samo na papiru,
nego na čvrstim nogama.
Osmi upit: da li onda on – grof – ne zna imenovati nikakve suučesnike, bili oni koji god?
 Odgovara da – tako mu Boga koji ga je stvorio i kojega štuje – ne zna ni za koga drugoga
osim za ozloglašene stanovnike Gornje Ugarske. Međutim, poziva se na jedan od svojih
prethodnih memoranduma u kojem je otkrio Njegovom carskom veličanstvu da je grof
Drašković držao konja grofu Nádasdyju u šumi u kojoj su se sastali s Gremonvilleom.
Zaključno, suočen je s tim da je na naredbu Njegovog carskog veličanstva povjereno
određenim razumnim i nepristranim osobama da temeljito razmotre ovu stvar u vezi sa
suučesnicima, kao i planove učinjene protiv same osobe Njegova carskog veličanstva te da je
temeljem toga zaključeno da bi on – grof – prema pravu mogao u vezi s tim biti ispitan na
mukama. Stoga bi on – grof – kako bi izbjegao torturu koja bi za njega bila bolna i strašno
sramotna, mogao u ovome bolje promisliti i ono čega se prisjeti pošteno objelodaniti; jer, ne
može mu se zatajiti da je za torturu već sve pripremljeno.
Odgovara da će rado izdržati torturu, pa i smrt, no da ne može ništa više reći osim onoga
što je već ranije izrekao, odmah po položenoj prisezi. Još jednom ponavlja da ne poznaje niti
jednoga suučesnika ni među Hrvatima, ni među Ugrima, ni među Nijemcima; nada se da se
silinom torture neće iz njega istiskivati nove izmišljotine ili ga se poticati na druge neistinite
izjave. Poziva se u ostalome na svoja ranija dobrovoljna pismena očitovanja i usmene izjave, uz
isticanje da ne bi ništa zadržao za sebe, čak i kad bi nešto znao o vlastitom ocu ili bratu. I time je
ovo ispitivanje završeno. Održano u Novom Mjestu, na kraljevskom dvoru od 12 do 1 sat
popodne, 28. travnja 1671.

Markiz Fran Frankopan, grof tržački, vlastoručno

87. Molba Frana Krste Frankopana za pomilovanje, 28. travnja 1671.

Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 628, str. 548.-549.

Posvećeno carsko-kraljevsko veličanstvo, gospodine gospodaru premilostivi!

Od straha pred zastrašujućom presudom Vašeg veličanstva jedva mogu upravljati perom:
ponestaje mi snage – premilostivi care! – za oblikovanje sastavka koji mi je nužno podastrijeti
kako bih izazvao jednu iskru preuzvišena milosrđa i kršćanskog smilovanja. Stoga preponizno
molim da se [Veličanstvo] svojom urođenom blagonaklonošću premilostivo udostoji pročitati
ovu molbu, sastavljenu malaksalim duhom.
Evo, bacivši se na koljena padam ničice pred preuzvišeno prijestolje Vašeg posvećenog
veličanstva te suzama što teku i neprekinutim jecajima molim, za pet rana Kristovih, za zasluge
Djevice Bogorodice i sviju svetih, neka se Vaše veličanstvo udostoji oprostiti jedino zlodjelo
moje mladosti i prijestup nezrele prosudbe. Neka [Veličanstvo] – premilostivi care! – svojim
preblagim okom pogleda moju cvatuću dob, koju po zapovijedi moram izgubiti. Neka odvagne –
premilostivi care! – da sam ja bijedan ostao jedini preživjeli od svoje obitelji, koja je od davnine,
kroz nebrojene godine, neokaljanom vjernošću i odanošću uvijek služila Vašoj preuzvišenoj kući
i čitavome kršćanstvu; pa ukoliko ne budu dostajale zasluge predaka, kao ni moja osobna, posve
vjerno pružena služba Vašem posvećenom veličanstvu (Boga zovem za svjedoka), neka to
uzmognu neusporedivi i po svem svijetu razglašavani milost i milosrđe Vašeg veličanstva pa
neka me, već mrtvog, [Veličanstvo] preblago dozvoli vratiti u život.
Ne grozim se smrti pri izvršavanju naloga Vašeg posvećenog veličanstva i pri
svjedočenju svoje nepromjenjive odanosti momu premilostivomu gospodaru; naime, uvijek bih
bio spreman i na najmanji mig Vašeg posvećenog veličanstva proliti zadnju kap svoje krvi.
Međutim – premilostivi care! – drhćem pri samoj pomisli na presramotni prijelaz iz ovog života
po krvničkoj ruci. Jao meni jadnom i nesretnom: da se barem nikad nisam rodio, ili da sam bar
već ranije bio izbrisan iz [svijeta] živih!
Premilostivi care! Slavni Karlo Veliki običavao je kao dokaz svoje neizmjerne dobrote i
milosrđa uzvikivati: „Želio bih i mrtve dozivati u život.“ U Vašeg posvećenog veličanstva uvijek
je bila znana i dokazana ništa manja milost. Neka sada [Veličanstvo] - premilostivi care! –
primijeni svoju preslavnu velikodušnost na oživljavanje onoga kojemu se sprema posve bijedna
propast. Priznat ću da su moj život i postojanje u potpunosti dugovani, nakon Boga, milosrđu
Vašeg veličanstva: nepovredivo se zavjetujem da ubuduće neću živjeti za sebe, već za Vaše
veličanstvo, i to najodanije. Milost, smilovanje, milosrđe, premilostivi care! Samo ovaj put,
zaklinjem Presvetim Trojstvom, „neka me mimoiđe ovaj kalež“: nemoguće je, naime, da bih u
razdoblju od nekoliko sati, lišen snaga i duha, bio sposoban dostatno se pobrinuti za spas duše.
Premilostivi care! Neka [Veličanstvo] primi moje plačne molbe i neka mi se
predobrohotno udostoji dar života po volji zamijeniti za bilo koju drugu kaznu.
Želio bih - premilostivi care! - još više napisati i zazivati milosrđe, ali od klonulosti jadan
ne mogu. Završavam te predajem i povjeravam život i kraj svoga života milosti i smilovanju
Vašeg posvećenog veličanstva, spreman živjeti i umrijeti kao Vašeg posvećenog veličanstva
najponizniji sluga i najvjerniji podanik, „sjena smrti“, Fran Frankopan.
P.S. Utorak u šest sati noću: danas sam izručen u ruke gradskoga suca i određeno mi je da
ću sljedeći četvrtak otići u smrt, osim ako me u ovim preostalim satima ne izbavi Bog i naklonost
Vašeg posvećenog veličanstva. U Novom Mjestu 28. travnja, u 11 sati noću 1671.

88. Konačna odluka o smrtnoj kazni za Petra Zrinskog, 23. i 29. travnja 1671.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 632, str. 552.-554.

U pitanju istrage, premilostivo određene na nalog Njegova carskog, a u Ugarskoj i Češkoj

kraljevskog veličanstva, protiv njegovog nasljednog vazala Petra Zrinskog u slučaju pobune i
zločina veleizdaje, te već zaključenog i okončanog kaznenog postupka, provedenog po
postupovnom redu.
Spomenuti Zrinski je svojevoljno priznao i izjavio u višestrukim ispitivanjima
dobrohotno provedenim s njime osobno, kao i u vlastitim pisanim priznanjima, te dovoljno
uvjerio i jasno pokazao temeljem svojom rukom pisanih pisama i drugih pisanih dokaza koji su
uključeni u provedenu istragu da je nezahvalno, iz posve nedopustive ambicije, zabranjenog
častohleplja te proklete drskosti i osvetoljubivosti zaista nečasno i kažnjivo počinio zločin uvrede
veličanstva i veleizdaje sasvim zaboravivši sve visoke časti, dostojanstva i ostale carsko-
kraljevske i vladareve visoke milosti koje je primio od Njegova carskog veličanstva i njegovih
slave vrijednih predaka, kao i svoju vlastitu, nekad danu i položenu prisegu i obvezu, i to u
sljedećim dijelovima: kao prvo, time što se s drugima drsko upustio u znatan i najstrože
zabranjen ustanak protiv svojeg posvećenog, zakonitog kralja i zemaljskog kneza, rimskog
carskog, a Ugarskoj i Češkoj kraljevskog veličanstva, našeg premilostivog gospodara, i što je čak
i nakon dobivenog oprosta nanovo u tajnosti započeo najstrože zabranjene spletke te je za
ostvarenje takvog pobunjeničkog plana odašiljao neke osobe iz kraljevstva i činio drugo što je
mogao; također, što je zbog toga u Čakovcu dovukao topove na bastione i bedeme protiv carske
vojske koja je na njega poslana te dao postaviti posebne straže protiv njemačkih kršćana; štoviše,
[što je] takve poteze povukao u Gornjoj Ugarskoj i posvema ih poticao te što je radi provedbe
svojeg prokletog plana poticao i sebi privukao mnoge druge – tako i Frana Frankopana, nakon
što mu je s radošću otkrio takve najkažnjivije pogodbe i spletke koje su ciljale uzdizanju njega i
njegove obitelji, kao i daljnja poslanstva i nadu u dobar rezultat, te ga zadužio rukovođenjem
svojeg strahovitog plana pa je, posljedično tome, time bio naveden da bijedno i nekršćanski
napadne i izvrši prepad na nasljedna kraljevstva i zemlje Njegova carskog veličanstva. Također,
u tu je svrhu poslao po zabranjenu pomoć u ljudstvu i novcu na razna mjesta, a konačno i u
Tursku, čak je i tražio pomoć od jednog visokog vojnog časnika Njegova carskog veličanstva i
pridobio ga na svoju stranu. Uz to, koristeći lažnu izliku jako se potrudio istrgnuti tvrđavu
Koprivnicu iz vjernosti Njegovom carskom veličanstvu i pokoriti je svojoj sili; zatim je tijekom
povjerenstva i sastanka održanog u ožujku godine 1670. u Banskoj Bistrici odredio [da se
pošalju] pisma nekim uglednicima, čime ih nije samo nagovarao na neposluh, nego i izazvao i
sasvim jasno im otkrio svoj bezbožni plan, te ih također najsnažnije i najrevnije poticao na oružje
i pridobivao ih za takvu pobunu protiv Njegovog carskog veličanstva da su se na to njegovi
spomenuti suučesnici zaista uhvatili oružja protiv spomenutog previšnjeg Njegovog carskog
veličanstva te počinili svakojaka neprijateljstva i prolili nedužnu krv. Potom je on – Zrinski –
više puta uporno mamio i Vlahe i njihovog takozvanog episkopa na udruživanje i praćenje
njegovih koraka; osim toga je [otposlao] neku osobu s jednim sramnim, pogrdnim naputkom
protiv Njegovog carskog veličanstva osobno, te je počinio i više drugih nečasnih i kažnjivih
prijestupa, očitih iz spisa i postupka koji su potvrđeni dijelom njegovim vlastitim pismima,
dijelom njegovim vlastitim priznanjima, a dijelom ostalim dokazima koji se nalaze u spisu.
Takve teške prijestupe je potom i višestruko priznao i nije mogao na njih odlučno odgovoriti,
usprkos obrani koju je iznio. I sad se često spominjani Zrinski u postupku očišćenja od optužbe
koji mu je iz čiste milosti odobrilo Njegovo carsko veličanstvo, a koji je sad zaključen i
proveden po postupovnom redu, nije obranio ili nije mogao obraniti za sve ovdje ranije
spomenute teške prijestupe i višestruko počinjeni zločin uvrede veličanstva i veleizdaje.
Stoga delegirani sud koji je u toj stvari odredilo previšnje Njegovo carsko Veličanstvo
utvrđuje kao pravorijek i pravo, a Njegovo carsko veličanstvo odlučilo je prepustiti pravdi njezin
tijek: naime, da Petar Zrinski treba potpasti pod kaznu Njegovog carskog i kraljevskog
veličanstva tijelom i životom, čašću i posjedom; da potom treba biti lišen svih časti, dobra [mu
trebaju] biti konfiscirana, a sjećanje na njega iskorijenjeno iz svijeta. Konačno, njega osobno
treba predati krvniku ili izvršitelju kazne koji će mu, na mjestu gdje je to primjereno, odsjeći
njegovu desnu ruku zajedno s glavom, a njega lišiti života tako da umre. Njemu, Zrinskome, to je
za zasluženu kaznu, a ostalima njemu ravnima za zgražanje i gnjusan primjer.
Beč, 23. travnja 1671.

Sad slijedi pomilovanje:

Njegovo carsko veličanstvo iz čiste carsko-kraljevske milosti ograničilo je gornju presudu u toj
mjeri, da mu treba odsjeći samo glavu, a da mu se, međutim, treba oprostiti odsijecanje desne
ruke. Beč, 29. travnja 1671.

89. Konačna odluka o smrtnoj kazni za Frana Krstu Frankopana, 25. i 29. travnja 1671.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten, fasc. 317, konv. B, sine fol.
Prijepis izvornika objavljen u: Rački, Acta, br. 633, str. 554-556.

U pitanju istrage, premilostivo određene na nalog Njegova carskog, a u Ugarskoj i Češkoj

kraljevskog veličanstva, protiv njegovog nasljednog vazala Frana Frankopana Tržačkog u
slučaju pobune i zločina veleizdaje, te već zaključenog i okončanog kaznenog postupka,
provedenog po postupovnom redu.
Spomenuti Frankopan svojevoljno je priznao i izjavio u višestrukim ispitivanjima,
dobrohotno provedenim s njime osobno, kao i u vlastitim pisanim priznanjima, te dovoljno
uvjerio i jasno pokazao temeljem svojom rukom pisanih pisama i drugih pisanih dokaza koji su
uključeni u provedenu istragu da je nezahvalno, iz posve nedopustive ambicije, zabranjenog
častohleplja te proklete drskosti i osvetoljubivosti zaista nečasno i kažnjivo počinio zločin uvrede
veličanstva i veleizdaje sasvim zaboravivši sve visoke časti, visoke položaje, dostojanstva i
ostale carsko-kraljevske i vladareve visoke milosti koje je primio od Njegova carskog
veličanstva i njegovih slave vrijednih predaka, kao i svoju vlastitu, nekad danu i položenu
prisegu i obvezu, i to u sljedećim dijelovima: kao prvo, zatajenjem pravovremeno stečenog
znanja o strahovitim i pobunjeničkim spletkama koje je potaknuo Petar Zrinski, njegova
udruživanja radi čuvanja tajne te prihvaćanja pritiska Zrinskoga kako bi bio postavljen za
jednoga od zapovjednika ove pobune. Drugo, putem odašiljanja prokletog pisma kapetanu
Čolniću, datiranog 9. ožujka 1670. u Novigradu, s prezirom prema carskom oružju i cjelokupnoj
njemačkoj naciji i s objavom svoje zle namjere protiv svojega premilostivog gospodara i revnim
traženjem ostvarenja spomenutih spletki Zrinskoga. Treće, putem javnog pokušaja da se grad
Zagreb te ostali crkveni i svjetovni staleži i podanici u Hrvatskoj nagovore na jedinstveno
pristajanje uz Zrinskoga, kao i putem postavljanja posade od 200 ljudi u istom gradu provedenog
kako bi se ojačao grad. Četvrto, oduzimanjem carskoga živeža dovoženog rijekom Savom za
petrinjske krajišnike. Peto, putem raznih izaslanstava u Tursku po zabranjenu pomoć. Šesto,
putem poticanja Vlaha i njihovog navodnog episkopa na napuštanje Njegovog carskog
veličanstva te, nasuprot tome, priklanjanje Zrinskom. Sedmo, putem izvjesnog naputka koji je on
s ostalima sročio, preveo na talijanski jezik te vlastoručno zaoštrio, a koji je ispunjen nečuvenim
uznemirujućim pogrdnim riječima protiv Njegovog carskog veličanstva osobno, njegove
vladavine i ministara te odaslan na izvjesno mjesto putem izvjesnih osoba; kao i na mnoge druge
načine. I sad se često spominjani Frankopan u postupku očišćenja od optužbe koji mu je iz čiste
milosti odobrilo Njegovo carsko veličanstvo, sad zaključenom i provedenom po postupovnom
redu, nije obranio ili nije mogao obraniti za sve ovdje ranije spomenute teške prijestupe i
višestruko počinjeni zločin uvrede veličanstva i veleizdaje.
Stoga delegirani sud koji je u toj stvari odredilo previšnje Njegovo carsko Veličanstvo
utvrđuje kao pravorijek i pravo, a Njegovo carsko veličanstvo odlučilo je prepustiti pravdi njezin
tijek: naime, da Fran Frankopan treba potpasti pod kaznu Njegovog carskog i kraljevskog
veličanstva tijelom i životom, čašću i posjedom; da potom treba biti lišen svih časti, dobra [mu
trebaju] biti konfiscirana, a sjećanje na njega iskorijenjeno iz svijeta. Konačno, njega osobno
treba predati krvniku ili izvršitelju kazne koji će mu, na mjestu gdje je to primjereno, odsjeći
njegovu desnu ruku zajedno s glavom, a njega lišiti života tako da umre. Njemu, Frankopanu, to
je za zasluženu kaznu, a ostalima njemu ravnima za zgražanje i gnjusan primjer.
Beč, 25. travnja 1671.

Sad slijedi pomilovanje:

Njegovo carsko veličanstvo iz čiste carsko-kraljevske milosti ograničilo je gornju presudu u toj
mjeri, da mu treba odsjeći samo glavu, a da mu se, međutim, treba oprostiti odsijecanje desne
ruke. Beč, 29. travnja 1671.

90. Istraga protiv krvnika Nicholasa Morra, u predmetu pogubljenja Petra Zrinskog i
Frana Krste Frankopana, 4, 5. i 30. svibnja 1671.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasz. 305, konv. A, fol. 11r-17v.

Sudsko ispitivanje i iskaz Nicholasa Morra, krvnika u Novom Mjestu, vezano uz spomenuto
kazneno pogubljenje Zrinskog i Frankopana.

Nakon što je ovdašnji krvnik Nicholas Morr posljednje kazneno pogubljenje Zrinskog i
Frankopana koje je ovdje naređeno izveo tako loše i strašno da su oba osuđenika, rodom jednako
visokoga položaja, a osobito Frankopan, znatno oštećena, i oba su protivno donesenoj presudi
okrutno smaknuta, i jer se pritom otkrilo da je on – krvnik – ne samo cijele prethodne noći pio s
drugim prisutnim krvnikom iz Šoprona, nego se i prije toga prekomjerno opio vinom u gostionici
Beim schwarzen Adler [Kod crnog orla] u predgrađu; čak i rakijom rano ujutro prije pogubljenja,
najpokorniji povjerenici ispitali su ga o tome što ga je u tome omelo i što je kod njega izazvalo
takav propust, i na to je dao sljedeći iskaz:
Kao prvo, mogao je pod prisegom reći da se otkad je bio obaviješten [o smaknuću] suzdržavao
od prekomjernog pijenja vina te da se sasvim pošteno i dobro pripremio za pogubljenje. Također,
(o čemu je ispitan i što je potvrdio) Kod crnog orla nije popio ništa više no halbu vina dva dana
ranije, a dan ranije nije ni slučajno bio prekomjerno opijen niti vinom, a još manje to jutro
rakijom, jer nikad u svojem životu nije pio čistu rakiju. Niti dan prije pogubljenja nije sa svojim
kolegom popio cijelu bačvu vina, nego je svaki od njih popio i uživao dvije ili tri čašice
dobroga/skupoga? vina iz jednog lončića kako bi se time okrijepili i osvježili – dakle, ne zna
kako bi se za to bolje mogao pripremiti. Međutim, kad mu nije uspio zamah ili udarac kod
Zrinskog, bio je osupnut i srce mu je stalo: zbog toga se obratio šopronskom krvniku koji je bio
prisutan želi li on smaknuti Frankopana, na što mu je on odgovorio da bi on to rado kad bi mu
bilo dozvoljeno. Na to je molio stražmeštra da se raspita hoće li se to dozvoliti. S obzirom da je
odmah potom na stratište doveden Frankopan, a da on nije mogao čekati stražmeštra da se vrati
(da ovaj to dozvoli), na Frankopanovu dirljivu molbu je još više izgubio srčanost, a uz to je
Frankopanu glava potonula bradom – što je poznato da se događa, a on, krvnik je na to ukazao
mahanjem. On je, na žalost, izveo taj nesretni udarac s tako jakim otporom da je pomislio da
siječe željezo: i na očigled se moglo vidjeti, budući da je mač metalno oružje, da se, naime, od
tako jakog zamaha ili udarca sasvim savio i zadobio veliku pukotinu. O tome nije mogao ništa
drugo reći no da s ovim mora živjeti i umrijeti jer mu se to moralo dogoditi. I s obzirom da tu
učinjenu pogrešku nije počinio zbog žestine ili zlobe, ili čak nekog drugog nemoralnog razloga,
kako se na raznim stranama smatra, moli da se prema njemu u Božje ime postupi milostivo i da
se misli na njegovu trudnu suprugu i petoro još male živuće djece.
Provedeno u Novom Mjestu, u okružnoj kući, 4. svibnja 1671.
Maximilian Haanns, sudski pisar.

[Presuda]:
Nakon što je ovdašnji krvnik Nicholas Morr mačem neoprezno, dakle, loše smaknuo na smrt
osuđene Petra Zrinskog i Frana Frankopana i što im je tek nakon primljenog prvog udarca
odsjekao glavu:
neka on, krvnik, neovisno o izrečenoj isprici da je Frankopanu glava bradom potonula, bude
osuđen time što će uz premilostivo prethodno znanje Njegova carskog veličanstva pola godine
biti zadržan da radi na gradskim opkopima u Beču, vezan i u okovima, te je radi toga predan
zemaljskim oblastima.
Doneseno u Novom Mjestu u sudskoj kući, 5. svibnja 1671.
Maximilian Haanns, sudski pisar.

[Odluka]:
Gradskom sucu Novog Mjesta von Pleyeru, [odluka] na ispitivanje krvnika Nicholasa Morra u
vezi s loše smaknutima obojicom Zrinskim i Frankopanom. Laxenburg, 30. svibnja 1671.
Rimski car, također u Ugarskoj i Češkoj kraljevsko veličanstvo, nadvojvoda u Austriji, naš
premilostivi gospodar milostivo ukazuje savjetniku i gradskom sucu u Novom Mjestu Johannu
Paulu Pleyernu: spomenutom previšnjem Njegovom carskom veličanstvu je, uz ostalo,
najpokornije izloženo kakvo je ispitivanje tamo gradski sud proveo nad Nicholasom Morrom,
krvnikom u Novom Mjestu, vezano uz njegovo loše provedeno smaknuće i pogubljenje obojice
Zrinskog i Frankopana, te mu je izreklo presudu i predalo je Dvoru. Njegovo više puta
spomenuto carsko veličanstvo je u potpunosti milostivo odlučilo i odredilo da rečeni krvnik
odmah bude otpušten iz grada te da isplati poslaniku stotinu forinti: 60 forinti za svoje dugove i
40 forinti tamošnjoj bolnici, te da dade 10 forinti za putne troškove šopronskom krvniku koji mu
je pridružen i 5 forinti sudskom podvorniku. Mač pak, kojim su pogubljeni rečeni Zrinski i
Frankopan, da dostavi u gradsku oružarnicu, ali da ga prije toga pošalje gospodinu Abeleu, koji
će također biti o ovome obaviješten i znat će tu milostivu naredbu carskog veličanstva
najpokornije provesti.
Od cara,
Laxenburg, 30. svibnja 1671.

C.
PRIJEPISI IZVORNIH DOKUMENATA

Ad 1. Nacrt za izlaganje točaka pregovora između kralja Francuske i Ugara, s.d. [lipanj
1665]
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 302, konv. A, fol. 108r-114v i fasc. 325,
konv. A, fol. 35r-38v

/35r/ Proiectum ad ponenda tractatus puncta inter Regem Galliae et Ungaros

Siquidem Christianissimus Rex per Excellentissimum Dominum Marchionem Guitry

Excellentissimo olim Domino Comiti Nicolao a Zrinio, et per ipsum Genti Hungaricae,
omnem suam benignissime obtulisset protectionem, quo, fato infoelici sublato, non
existimat Gens Hungara illam benignitatem, et clementissimam protegendi inclinationem,
erga se in Christianissimo Rege extinctam et sepultam esse. Et prouti victricibus armis
Christianissimi Regis, post Deum, adscribamus necesse sit, quod non totaliter perierimus,
sed vivamus, ita quam conservavit Gentem, eam deinceps quoque conservaturus est; et
nisi Christianissimus Rex hasce superextantes reliquias in protectionem suam recipere, et
ab extremo vindicare velit excidio, vel pereundum, vel ad alia Orbi Christiano minus
grata condescendere necessitabitur media, quae sequi nec desiderat, nec etiam offerenda
acceptare cogitat, modo ab Orbe Christiano, et specialiter a Christianissimo Rege,
 Regnum uti antemurale non deseratur. Et super his sequentia ponit puncta.
1. Hoc bene verum est, quod a toto tempore, quo Austriacum Gens Hungara acceptavit
gubernium, in nullis suis libertatibus, privilegiis, et diplomatum regiorum conditionibus
fuit conservata, praesidia, arces, castella, civitates a Regno per Turcas avulsae, limites
Regni debilitati. Unde juxta antiquas Regni leges, sine ulla notae infidelitatis poena,
resistendi liberam habet potestatis facultatem, in cuius effectuationem, tam Dalmatas,
Croatas, Sclavos, Transylvanos, quam Valachos et Moldavos, facta apud Turcas per /35v/
solutionem annui tributi securitate, in suam sumet societatem et foedus et omnia
possibilia tentabit, ne ignominiose occumbat et concidat.
2. Fortalitia praecipue in Superiori Hungaria, tredecim puta comitatibus et urbes, habebit pro sua
securitate et necessitate.
3. Pro intentione hac intentanda existimaret Gens Hungara, cum Dalmatis, Croatis, Sclavis,
Transylvanis, Valachis et Moldavis sufficere cum necessariis officialibus, maioribus et
minoribus, equites quindecim mille, et totidem pedites, pro quibus Christianissimus Rex
menstrua stipendia decerneret, et pecuniis sustentaret; peritos officiales, ingeniarios,
pixidarios mitteret regiis alendos pecuniis, anticipato autem pro necessitatibus circa
primordia expediendorum negotiorum, centum millia tallerorum quantotius numerari
faceret, per Gedanum Cracoviae, vel Viennae si aliter fieri nequiret.
4. Pacem Rex Christianissimus si cito rumpere poterit et agere, bene quidem, sin minus, Gens
Hungara cum sociis faciet initium, et interim Christianissimus Rex iuvabit pecuniis,
tandem rupta pace, et armis sumptis, bellum continuabit. Pacem sine praescitu et
voluntate Gentis Hungaricae et sociorum non concludet, sed, si concludi debet, ambarum
partium voluntate et consensu concludatur.
5. Et ut haec meliori modo fieri possint, Rex Christianissimus, suo, et Gentis, ac
Confoederatorum suorum nominibus, habeat cum Gente Hungara et sociis, vel ad tempus,
certum, vel perpetuum foedus contra omnes hostes, tam offensivum quam defensivum.
/36r/
6. Rex Christianissimus procurabit, ut Gens Hungara cum sociis sit in foedere cum Sancto
Romano Imperio, sit Comembrum Imperii. In Comitiis Imperii habeat per legatos vota.
Mutuis semet defendant auxiliis, cum sit Regnum Hungariae Antemurale totius
Christianitatis, libertates, privilegia, et diplomata regia sint sancta et illaesa.
7. Regna et Provinciae, a Corona Regni avulsae, ut restituantur neque ullo praetextu deinceps
abalienentur Rex Christianissimus promovebit.
8. Si citra offensionem Turcarum fieri poterit, per suos et Hollandorum legatos, statum Regni
Hungariae quoad tributum Rex Christianissimus facilitabit.
9. Si est possibile, ut Gens quoque Polona veniat in hoc foedus.
10. Offert se Gens Hungara cum sociis unitis, in remunerationem protectionis, quod velit vel
unum ex filiis Regis Christianissimi, vel sanguine regio Principem, quos ponet in Regem
suum, juxta antiquas libertates suas, rite, legitime, et libere eligere, qui post electionem
assecurabit universos status, juxta ineunda cum ipso capitulationis puncta peculiaribus
literis, ante coronationem dandis, quod Gentem Hungaram et socios, juxta eadem puncta,
in suis libertatibus, privilegiis, tam recentibus, pariter et antiquioribus conservabit
 inviolabiliter.
11. Marsalchum Regni Poloniae, uti impedimentum summum circa intentiones Regis
Christianissimi, e vivis tollet.
12. Regem Christianissimum circa desiderium suum, utpote, qui summam Imperii Monarchiam
non immerito praetendit, armis suis, et omnibus mediis, quibus poterit Gens Hungara
cum sociis adiuvabit et procurabit. /36v/
13. Regi Christianissimo ex sua militia, unam vel duas dabit legiones, ita tamen ut reciproce ex
sua militia alias exercitui Gentis Hungarae et sociorum ex suis det, qui nostris etiam
vivant legibus, prouti nostri legibus Christianissimi Regis vivent, necessitate tamen ita
exigente, una partium alteri periclitanti, cum toto exercitu assistet et auxilium feret.
14. Pro assecuratione praesentium punctorum, habebit Gens Hungara cum suis fidem et verbum
regium, quod, et quae, etsi in toto exulet mundo, apud reges tamen sancta esse debet.
Gens quoque Hungara cum sociis consimilem datura assecurationem.
15. Salvum sit uni vel alteri partium, his addere vel demere, si res ad perfectionem deveniret, et
super his vel affirmativam vel negativam Gens Hungara expectabit resolutionem, quia
miseriae Gentis ulteriorem non patiuntur moram; et hanc resolutionem ad summum intra
triginta dies.

Ad 3. Sporazum između Petra Zrinskog i Ferenca Nádasdyja

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 296, konv. A, fol. 44r-v.

/44v/ Copia des Peter Grafen von Zrin aydtliches Verbündtnus mit dem Grafen Nadasti.
Preßburg, 28. decembris 1666.

/44r/ Iuro per DEUM vivum, qui me de nihilo creavit, quod siquidem cum Domino Comite
Francisco de Nadasd tantam correspondentiam iniverim, in illa igitur usque mortem perseverabo,
omnes interessentias ac promotiones eiusdem in omnibus promoturus, nulla sua secreta quae
mihi nota sunt, nemini unquam absque nutu ipsius revelabo. Si vero secus facerem, precor Deum
et Creatorem meum, ut eo facto, in exemplum mundi terribili pena me puniat, tanquam
fidefragum hominem. Haec si necessarium est, pro maiori fide etiam proprio meo sanguine
subscribam. Insuper ad hoc me etiam obligo, quod in omnibus partes ipsius agam, cum ipso
vivam et moriar, tam in prosperis quam adversis. Si quid ei nocium intellexero, de eo tanquam
verus et fide adstrictus frater commonebo. Sic me DEUS adiuvet, uti haec ex corde desidero.
Posonii, 28. decembris 1666.
Comes Petrus a Zrinio, manu propria

Ad 4. Sporazum između Petra Zrinskog i Erasmusa Tattenbacha

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 319, konv. A, fol. 48r.

Ego Comes Petrus a Zrin iuro per Deum vivum et immortalem, qui me ex nihilo creavit,
illustrissimo domino comiti Joanni Erasmo, Comiti in Reinstain et Tattenpach, non solum ad
extremum vitae spiritum fidelem et constantem futurum, sed ipsius fortunam et intentionem
omni possibili modo, consilio et opere promoturum, ipsum etiam, tam in bonis quam adversis, et
quidem cum amissione sanguinis vitaeque meae nunquam derelicturum vel pallaturum, sicut me
Deus adiuvet et Sancta eius Evangelia, cuiusque in fidem propria manu fraterna hanc
obligationem scripsi et subscribendo corroboravi. Chaktornya, 9. septembris 1667.
Servus obedientissimus
Comes Petrus a Zrin, Banus, manu propria

Ad 5. Naputak Petra Zrinskog ocu Bargiliju, travanj ili svibanj 1669.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc, 296, konv. B, fol. 17r – 39v.

/38v/ Instructio pro patre Bargilio dominicano, dicto abbate Palmerini, in aprili vel maio 1669
data et a Frangepanio correcta, contra Augustissimum et Reginam Poloniae

/19r/ Con occasione che in questa Corte mi attrovo, intendo essaltatione seguita a quella Real
Corona del ducha Michaële Wiesnovecky, il che mi ha reccato un giubilo immenso, e voglio
sperare che la bontà sovrana sarà per secondar un'ellettione si degna e giusta con tutti li effetti di
prosperità e gloria, come Le bramo di tutto cuore. Perciò, quanto mi spronava il desiderio di
riverir Vostra Signoria Illustrissima e rinovarli li miei ossequii, altretanto ho goduto dell'evento si
fortunato, sul quale confidato prendo ardire di scriver la qui acclusa alla Maestà del Re,
suplichandola voglia compiacersi presentarela et accompagnar con quelle espressioni più efficaci
che le veranno suggerite dal suo sommo giuditio e cognitione delli affari incamminati,
rimettendomi sempre alla perspicacità e destrezza di Vostra Signoria Illustrissima, tra tanto come
suo sincero amico e divoto della Corona devo per Suo avvertimento e conservatione del ben
publico /19v/ significarle sussequenti particolarità.
Primieramente, che in questa Cesarea Corte si pone gran studio e singolar applicatione d'infettare
quell'Augustissimo Regno con le medeme infelicità e mali irreparabili che destruggono l'Imperial
Monarchia, e ciò per via del parentato che si brama stabilire con la primogenita dell'Imperatrice
Vedova. Vero è che anco intorno a tal risolutione diversi sono li pareri di questi ministri, stante
una parte lo persuade necessario di promover con stabelimento d'una aleanza, l'altra e delli più
principali s'oppone a tutto potere, asserendo per troppo disdicevole et inconveniente, che motu
proprio dall'Imperatrice havesse ad esibir il parentato ad un Re stato poch'anzi cavaliere privato,
e per prima nel tempo delli suoi studi a Praga quasi spesato et alimentato dalla Cesarea
Cammera. Onde stimavano in tal guisa prostituirsi troppo l'autorità della casa d'Austria, e doversi
più tosto dalla parte loro attendere supliche, preghiere et importanti conditioni.
/20r/ Hora Vostra Signoria rifletta con la sagacità del suo intelletto l'altiere e dannose massime di
questo ministero, quale, non ostante il suo estremo stato, nutriscie sentimenti tanto orgogliosi
contro un Re creato dal Dio e dotato di virtù e talenti ammirabili, e ciò solo per esser questo della
stirpe e connatione nostrana, stimando non esser al mondo sugetto per regnare sufficiente capace,
che quello proviene dalla schiatta di bragoni.
Toccante l'aleanza e confederatione con questa Casa, haverei a ponerle mille e mille riflessioni,
ma perche so esser quelle in gran parte notorie a Vostra Signoria, tralascierò per sminuire il
fastidio della lettura - questa sola per compendio di tutte l'altre con la confidenza concessami
sono per portarlela avanti: qual benefitio mai o almen sollievo haverebbe a sperare il Regno di
Polonia dall'adherenza di un potentato, quale per se stesso di genio fievole et al tutto applicato
alle vanità di balli e comedie, senza impiegar un momento in attioni heroiche o affari
d'importanza, guidato ciecamente dalle malvaggie /20v/ passioni e privato interesse delli
ministri, senza esempio ne pure d'una propria risolutione: povero et eshausto nelli suoi errarii,
che sono rerum omnium nervi, discreditato appresso il mondo, vilipeso dalli vicini, sprezzato
all'amici, odiato da sudditi, sprovisto di militie e d'ogni altra bellicosa provigione, in somma
senza stima tra stranieri et affetto tra proprii, aggiunta quella maledetta massima et hereditaria
antipatia al nome solo della nostra progenie, di modo che niuna cosa lo preme maggiormente che
la depressione, anzi totale esterminio delli nostri regni, che pure furono sempre fondamenti
principali dell'Imperiale autorità nella Casa d'Austria, come hoggi giorno sono antemorali di tutte
sue provincie hereditarie, e nulla di meno si poco considerati, o mantenuti, che ad ogni piacere
del nemico divengono bersaglio della sua /21r/ tirannide e ludibrio della Christianità, a segno che
per noi disperata è la salute o permansione e per la Corona loro con la confederatione
dell'Imperatore - non potendo defender se stesso, e meno sostener li stati proprii senza venir
oltreggiati da ogni i minimi - riuscirebbe senza dubbio non solo per niente profittevole, ma più
tosto di pericolo evidente di appestare e corrompere le stabilite sacrosante leggi di quella, come
appunto nella passata elettione, se la somma providenza d'Iddio non havesse riparata, sarebbe
susseguito un disperato effetto, stante che l'ambasciatore Cesareo haveva nelle sue secrete
instruttioni questo espresso ordine che ogni qual volta vedesse impossibile il conseguimento di
quella Corona a favore di Neoburgo, che pare sarebbe stato assolutamente destruttione de' i loro
stati, /21v/ dovesse tentare ogni via estrema a causare una scissione dalla quale sarebbe
susseguito un'horribil scisma, discordie intestine, prepotenza di armi straniere, et in conclusione
violamento delle patrie leggi e prerogative nobilitari. Questi furono li pii e santi sentimenti del
Governo, ch'è in apparenza tutto zelo e fervore verso la religione Cattolica, ma in effetti fiero
basilisco e contaminatione di essa, credendo non haver quiete se non nelle inquietitudine di altri,
non haver felicità, che nelle misserie altrui, e per fine non haver grandezza ne gloria che con
l'estirpatione della libertà de' Regni, et assoluta soggiogatione della natione nostra. Onde Signore
mio Riveritissimo, formi una deduttione da questa verità evangelica: certamente troverà non
darsi al mondo governo più rovinato, inclinationi più bestiali contra Deum et ius /22r/ gentium, e
quello che è peggio, non vi apparisce nepur minima speranza di riforma o miglioramento, ma più
tosto unanimi consensu portarsi a vele piene a nafragare nelle perditione di propria reputazione,
stima e di tutto suo havere, e Vostra Signoria Illustrissima mi creda che tale è la constitutione di
tutte le provincie appartenenti, che non vi è una che non esclami e gridi vendetta, singolarmente
l'afflitta nostra patria, quale è ridotta su l'ultimo punto delle sue infelicità. Laonde né vuole, né
può diferire più lungamente le risolutioni, stimando che il Cielo stesso, impietosito della nostra
innocenza, quasi arrida alle destinate operationi, adittando che l'esaltatione d'un connationale
serva per scorta e sentiero di quelle felicità che sono per succedere, né altro resta ad effettuare il
tutto che il cenno reggio e serietà delle loro operationi. Nel rimanente si assicuri pure in quella
/22v/ fede dattali da me, suo vero et immutabile amico, che la natione nostra non solo non sarà
per mancare, ma impatiente applaudisce al movimento perché mai non fu congionta per loro
monarchia più favorevole, né per nostra natione più opportuna, stante che a noi risulterà
l'elliberarsi dal giogo alemanno, conservare intatte le leggi, e trionfare sotto un nattivo potentato,
a loro all'incontro, d'ingrandimento della propria monarchia, stabelimento di ponderose forze e
consegutione d'un nome immortale, che sempre si renderà considerabile all'amici e formidabile
all'avversarii, potendo dire senza adulatione che formandosi un' individuo del loro regno con li
nostri et altri conquisti, non sarebbe nell'universo potentato più felice, stimato et ossequiato.
Laonde Vostra Signoria, come fedel cittadino della patria, abbracci questo fortunato avvenimento
e procuri con la sublimità del suo ingegnio senza perdimento /23r/ di tempo dar ultima mano alli
negotiati, a fine succeda a Loro un tanto bene e a noi la gloria bramata, poiché in altra forma, e
non abbracciandosi queste nostre cordiali intentioni, sarà per nascere risolutione tanto
precipitosa, che la Christianità ne riceverà scrollo incredibile o li causatori del male la propria
ruina. D'avvantaggio non le dico, perche un volume di carta non basterebbe ad esprimere il bene
o il male, che n'è per ridondare, ma uno e l'altro depende dal loro generoso volere. Intorno al
concertare il modo et il tempo, mi rimetto quanto la sua prudenza saprà per escrivermi, che io
nell'esecutione non mancherò della propria fedeltà e valore del mio seguito. È ben vero, che
haverei a proponerle un'ottimo mezzo di ridurre a fine e con celerità e con facilità maggiore li
nostri intenti, cioè ad'inviare colà un cavalliere di nascita, qualità e vallore conspicuo et il più
intimo che io habbia: /23v/ ogni qual volta potesse conseguire qualche honorevole e condegno
posto appresso quella Real Corona, affine non havesse con la sua commitiva a consumare le
proprie sostanze, et principalmente non causar gelosia a questa Corte, che tale sarebbe indubitata
quando colà dimorasse senza impiego e trattenimento efettivo, che per l'altro l'assicuro, che la
Real Maestà e tutto il regno sarebbe per ricever in questo cavagliere una singolar sodisfattione
delli suoi sinceri et affettuosi portamenti, oltre l'esperienza politica e cognitione genuina che ha
del Stato Imperiale, e del nostro. Onde che per tal via potrebbero dibattersi tutte le riflessioni, e
nascendo qualche difficoltà, risolversi senza indugio, mentre in simil' operatione non deve
frapporsi lunga dimora o negotiato di troppe lettere. Questo cavagliere, benche si trovi in servitio
effettivo e con cariche considerabili sotto la Maestà Cesarea, nondimeno per l'affetto della patria
e zelo della natione è pronto di lassar il tutto e commettersi sotto li auspicii /24r/ di quella
gloriosa Corona, verso quale il genio naturale et il desiderio di rendersi meritevole lo dispone a
questa ferma risolutione.
Perciò, stimando Vostra Signoria Illustrissima riuscibile o avvantaggioso questo dissegno,
favorisca con la sua autorevole cooperatione intercederli qualche posto condecente, ma ciò con
sicurezza tale, che non havesse a privarsi delli commandi di queste paesi et ivi non conseguirne
niente. In somma faccia, disponga nella forma che più le pare, solo si contenti senza dilattione
avvisarme sinceramente le sue opinioni et inclinationi dell'altri, affine secondo quelle sappia
regolare li miei andamenti. Sopra il tutto d'una gratia la supplico, che quanto più è possibile si
maneggi con segretezza e tra persone sincere questo affare, acciò dalla sagacità e malitia delli
Cesarei ministri di costà non habbia a penetrare e darne rincontro a questa Corte, poiché tra la
difidenza e timore che hanno della nostra natione, ogni picciol' /24v/ motivo le capitasse,
cavarebbe torbidi molto prima del tempo. In questo me li raccomando singolarmente e confido la
vita e reputatione nelle sue mani, nel mentre per l'amor d'Iddio e l'affetto che porta alla propria
patria prepedisca al possibile l'effettuatione del matrimonio con questa Casa e più tosto promova
la confederatione con la Moscovia, che questo è unico et il più salutare preservativo della Loro e
nostra natione. E senza più attediarla, me le rassegno, qual fui, sono e sarò in eterno.
/31v/ So gefunden worden auf dem Frangipani Guett Wasaill.
/38v/ eingekomben den 30ten April 1670

Ad 6. Pismo oca Bargilija Petru Zrinskom s prijepisom pisma poljskog kralja, 30.
srpnja 1669.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 296, konv. B, fol. 41r – 49v.

Palmerini ad Zrinium, cum adiuncta copia litterarum Regis Poloniae ad dictum Zrinium
emanatarum
Varsaviae 30 Julii 1669.

Di nuovo priego Vostra Eccelenza a mandarmi subito in Vienna la commodità per venirmene a
trovarla in Croatia o dove al presente ella si trova, e potrà farmi la gratia per ricapito
all'Illustrissimo Signore Residente di Danimarca etc., e l'aspettarò quivi, in quelle lettere che
scriverà a Vostra Eccelenza Monsignore Woiersk. Ci sarà nominato dentro il Signore Marchese
Frangepani conforme al concerto, et io riporterò dietro l'originale della proposta, acciò
(bisognando col tempo) lei possi fare apparire di non haverla mandata.
Copia di lettera
Illustrissimi comiti Petro Serinio, Regni Croatiae Palatino, grato nobis dilecto
Michaël Dei Gratia electus Rex Poloniae, Magnus Dux Lithuaniae, Russiae, Prussiae,
Massoviae, Samogitiae, Kioviae, Volhyniae, Livoniae, Poldachiae, Smolensciae, Severiae,
Czernichoviaeque, etc.
Illustris comes, grate nobis dilecte. Quam per venerabilem abbatem Palmerini nomine
gratitudinis Vestrae expositam percepimus bene devoti erga nos sensus ac proni officii
contestationem, eandem pari Regiae benevolentiae affectu prosequuti sumus: gratissimum
cumprimis habentes hocce eiusdem studium erga cognatae gentis fortunam, et ad regale solium
coelitus auspicatae electionis nostrae faustum exitum. Cui gratitudinis Vestrae singulari tam
officio ex aequo respondere cupientes, aperuimus propensum animum nostrum praefato
venerabili abbati, atque non gravatim nos apposituros Regiam nostram operam declaravimus ad
promovenda vota et intentiones gratitudinis Vestrae, cui ad praesens optata quaequae et bonam
a Deo valetudinem precamur. Datum in Regia nostra Varsaviensi die 30 Julii 1669.
Michaël Rex

Ad 7. Očitovanje oca Bargilija Petru Zrinskom, 31. srpnja 1669.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 296, konv. B, fol. 50r-74v

/54v/ Relatio abbatis Palmerini ad comitem Petrum Zrinium, datae Varsaviae 31 julii 1669.

/62r/ Illustrissimo et Eccelentissimo Signore, Signore Padron colendissimo

Doppo molti patimenti et extorsioni ricevute nel viaggio di Pollonia, giunsi alla fine cotto dal
sole et inebriaco dalla polvere in Versavia, dove non havendoci trovato Monsignor Woienski, mi
è convenuto speculare ogni miglior strada per incominciar da per me li negotiati a questa corte,
conforme all'ordini che Vostra Eccelenza mi diede. E per narrarle destintamente il tutto, le dirrò
che non appena fui veduto in questa città, che subito fu fatto entrare in gran gelosia
l'ambasciatore cesareo, il quale credendo honorarmi et indurmi a visitarlo, mando da me a farmi
salutare senza conoscermi, soggiungendomi, che s'io volevo scriver a Vienna, egli appunto
spediva colà una staffetta. Io le feci render le gratie in mio nome, e per non apparir di difidar di
lui o per non metterlo forse in sospetto, non prevalendomi delle sue esibitioni, le mandai a dire
che in Vienna non vi havevo niuna corrispondenza e che per tanto l'haverei solo pregato a farmi
capitare a quella posta una lettera per Firenze, acciò vi pervenisse con ogni sicurezza alla Signora
Caterina Palmieri mia madre (che con simil nome però non est in rerum natura) e scrissi la
lettera nella quale (perche m'immaginavo che dovesse esser aperta da detto ambasciatore) finsi di
scrivere interessi di mia casa, aggiungendo che ero passato semplicemente per Vienna, dove mi
non son trattenuto per esser in tempo a vedere l'incoronatione del nuovo Re di Polonia, che mi
veniva assicurata dovesse seguire verso la metà de mese d'agosto, ma /62v/ che poi arrivato io
qua, ho trovato che non si farà se non al principio di ottobre, e perciò havevo risoluto di non
voler aspettar tanto lungo tempo, ma bensì di ritornarmene in Italia quanto prima, et haverei
procurato di poter baciare il manto al nuovo re avanti di partirmi da Versavia, etc. Feci
consegnare detta lettera all'ambasciatore, che credo l'haverà assolutamente aperta per scoprir
qualche cosa, ma havrà scoperto niente. Subito che qua fu sparso il nome di Abbate Palmerini,
benche questo nome non si trovi al mondo, tra l'ambasciatore di Francia e 'l nuntio apostolico,
quest'ultimo dubitava gagliardo che sotto pretesto di venir' io a veder l'incoronazione fossi
spedito qua dalla Sede Apostolica, onde inaparentemente mi ha fatto riverire per mezzo del
Picciardini suo segretario con la scusa di farmi adimandare s'io havevo lettere per Monsignore, e
l'altro di Francia, che è Monsignor Bonsi, si è prevalsuto dal motivo ch'io sia suo paesano, e
perche perciò io dovessi far capitale della sua persona e della sua casa qui in Versavia, con
mill'altre eshibitioni. Feci sapere ad ogni uno di questi che haverei riverito o visitato ogni uno di
loro, doppo che havessi riverito il Re, la qual cosa però non ho voluto fare prima d'intendere in
che luogo si ritrovi al presente Monsignor Woienski, e sentendo da un suo grand' amico che egli
sia cinquanta leghe lontano, addimandai chi fusse il maggior amico intrinseco e confidente che
lui hebbe in questa corte, e mi fu ri-/63r/ sposto esser il Signore Gio. Andrea Morstini,
attualmente Gran Tesauriere di Polonia, anzi che qui in Versavia abbitano sempre assieme nella
medema casa e che in somma vivono come due anime in un corpo. Andai dunque con servitori e
carozza da questo Gran Tesauriere, il quale mi accolse con segni di grande stima, e ritirandomi
seco in una cammera, incominciai a poco a poco per via di complimenti a scoprire se egli era
veramente in quella confidenza con Monsignor Woienski conforme si diceva, e tal discorso
trovandolo io una cosa istessa come quello, le dissi che havevo lettere per il medemo
Monsignore scrittoli dal uno de' i più suoi cari che habbi egli al mondo. All'hora, aprendosi meco
tanto magiormente e nominandomi Cara Eccelenza Vostra, m'accorsi di poter incominciare seco
qualche ragionamento, benché io volessi aspettare a farlo nella seconda visita, che fu il giorno
sussequente, nel quale stessimo gran tempo insieme, e con tall'occasione confermandomi sempre
più di poter con lui dar principio alla confidenza, le dissi che Vostra Eccellenza per l'affetto
grande che porta a questa natione, alla sua compagna, desiderarebbe l'honore di conseguire la
nobiltà polacca, conforme altre volte ella fu intentionata. Al che havendomi con grandissimo
gusto dato risposta, mi disse esser necessario passarne intanto una parola con il Re nuovo. Le
significai che haveo pur lettere di Vostra Eccellenza per complimento a Sua Maestà medema, e
che se egli mi havesse volsuto far la gratia d'introdurmi all'audienza privatamente, gli ne haverei
professata obligatione non ordinaria. Mi promese di farlo et che haverebbe prima passato ufficio
con il Re, come fece /63v/, ma Sua Maestà li rispose che già tutti l'ambasciatori gli haveano
parlato della mia persona, dicendoli i loro sospetti per i quali io potessi esser venuto qua, e chi
credeva mandato da Ispruch, altri dall'Imperatore, chi da Lorena, altri da Lobkovicz, chi
dall'Auersperg per farlo chieder cardinale da questo re, altri da Sulzbac, et in somma chi ha detto
una cosa e chi un'altra al Re. Il quale per questo determinò di darme l'audienza publica per levar
tutte le gelosie, et io dovei accettarla per non accrescer tanto più la curiosità altrui in presister di
pretender la privata. Il giorno dunque di S. Giacomo doppo desinare immediatamente fui
mandato a prender con carozza di corte, entro la quale era un cavalier Polacco per corteggio, et
un altro a cavallo con servitori appresso alla medema carozza, e m'accompagnarono alla corte,
ove erano molti aspettatori in Anticammera Regia, e quivi fui ricevuto in Anticammera Regia dal
Maestro di Cammera, a cui dissi che ritrovandomi a vedere i paesi, ero stato assicurato nel passar
di Germania, che in breve dovesse seguir l'incoronatione e che pertanto ero venuto qua per
vederla, ma che havendo poi sentito in queste parti che tal funtione si dovesse allungare sino al
fine di settembre, non potendo io aspettar tanto lungo tempo, desideravo di poter baciare il
Manto Reale a Sua Maestà, per di poi partirmene di ritorno alla mia patria. Egli dunque
m'introdusse al Re, e lo trovai inalzato in piedi sotto il trono /64r/ come in atto di ricevere
un'ambasciatore, et in publico feci con gravità una mezz'oratione come da per me e non in nome
di alcuno, dimostrando con riverente ossequio e faccia giubilante, quanto io stimassi l'honore di
poter vedere la Maestà Sua e congratularmi seco per la degna esaltatione a questo real diadema
di Polonia ecc. Gradì in estremo il Re le mie cordiali espressioni, le quali benche un poco
premeditati vennero però dal intimo del cuore, et interrogandomi se io havessi havuto qualche
particolarità da trattar con esso, gli risposi submissa voce che haverei hauto da specificarli un
certo complimento in nome del già Re Casimiro et assieme anco passar qualche ufficio per parte
d'un altro personaggio, che si le professa sopra ogni altro il più affettuoso servitore, ma che io
haverei suplicata humilmente la Maestà Sua a concedermi un'hora per parlarli in segreto. Onde
mandando egli via tutta la gente che era in Cammera dell'audienza, restai solo con il Re, e
cominciando un'altra mezz'oratione in nome di Vostra Eccellenza, le presentai la Sua lettera, che
fu letta da esso con dimostratione di non ordinario affetto, alla riflessione del quale lo supplicai
nel primo luogo del silentio, acciò dalla Corte Cesarea non fusse in queste congionture de tempi
appresso sinistramente tal passaggio che Cara Eccelenza Vostra fu con Sua Maestà. E di puoi
facendole io l'ambasciata per parte di Casimiro, rientrai di nuovo nella di lei persona con lungo
discorso, come a suo tempo ella sentirà da me oretenus, e lo supplicai con bel modo a
promoverla per nobile di Polonia. Ond'egli dimostrando esser molto giusta e convenevole la
dimanda, mi diede parola di far le sue parti nella dieta dell' /64v/ incoronatione, acciò lei riesca
con il consenso del Senato e dell'ordine equestre, dovendosi a tal fine presentar tre memoriali,
uno al re, uno al Senato, e l'altro all'ordine medesimo equestre, e tutti questi memoriali lasserò
qua sotto l'incombenza del Gran Tesauriere del Regno o pure di Monsignor Woienski (quod est
idem), che spero di veder tra pochi giorni, sendomi già risoluto di andar a trovarlo con lettere
dell'istesso Gran Tesauriere ove al presente si trova che forsi puol essere in Cracovia, quivi
ritornato da i beni. E per meglio anzi per compitamente servir Vostra Eccellenza lasserò ad esso
avanti che io parta di quà tutti li miei negotiati come sentirà abasso in buona forma. Io persequii
con la Maestà del Re altri discorsi e raggioni per prova di quanto egli dovea stimare l'Eccelenza
Vostra e tutta la sua natione, tanto Croatta, quant'Unghera, senza però specificare d' vantaggio
per non incorrere qualch'errore, stante l'incertezza della segretezza e per non ritrovarsi quà
Monsignor Arcivescovo Primate, sotto la di cui direttione il Re fa tutto et in sustanza il medemo
Primate sin'hora è padrone affatto della volontà del Re, potendosi veramente dire che sicome
quae sunt eadem uni tertio, sunt eadem inter se, così sono asieme il Re con il Primate et il
Primate con il Gran Tesauriere, che muovo l'intentione di quello conforme la sua propria. Si che
doppo di haver Sua Maestà discorso meco (quasi a titolo di confidenza), di /65r/ matrimonio in
genere per la di lui persona, addimandommi che cosa si dica per il mondo circa di ciò, io gli
diedi qualche tasto per farlo uscire a dirmi il suo gusto et inclinatione, ma egli solo mi confermò
che gli dispiaceva molto, che non si trovasse presente in paese Monsignor Arcivescovo, poiche
volontieri haverebbe veduto che io mi fossi abbocato con quello, non solo sopra di tal
particolare, ma anco per sentire se era possiblile d'accelerare l'incoronatione per evitare quei
sospetti e pericoli, che io confidentemente ho presuposti a Sua Maestà, nella tardanza a questa
funtione. Alla fine, doppo havermi il Re promesso di rispondere alla lettera di Vostra Eccellenza,
fece a me medemo molte esibitioni in segno di haver gradito la mia persona e 'l mio discorso, e
licentiandomi me n'andai incontinente a trovare il Gran Tesauriere, con il quale entrando per
quattr'hore continue in discorsi di profonda confedenza, et aprendosi lui afatto meco, dandomi
nelle mie mani il suo cuore, determinassimo d'incominciare a trattar sotto terra e con grandissima
destrezza un bellissimo negotiato per il matrimonio con Danimarca, non dubitando punto che il
Primate sarrà senz'altro fallo favorevolissimo per quelle raggioni, che troppo vi vorebbe a
metterle tutte qui in carta (onde perche ho sempre esperimentato per verissimo che frustra sit per
plura, quod potest fieri per pauciora, e che non sunt multiplicanda entia absque necessitate), ho
risoluto di lassar tutto il negotiato nelle mani /65v/ del medemo Gran Tesauriere, il quale ho fatto
talmente applicare al trattato, che già a quest'hora egli ha pratticato alcune teste principali alla
larga e per haver egli nella parte di questo incontratto ottime dispositioni, si è risoluto di
scriverne ad altri della lega buona, e ha scritto a Monsignore Arcivescovo, che deva ritornar
presto qua, con haver anco di più avvisato per via di Danzica ad un suo grand'amico in
Danimarca a Coppenhagen acciò quello li scriva confidentemente se quel Re fusse contento o
applicasse a dar la sua figlia a questo di Polonia. L'amico, a cui egli ha scritto quivi s'adimanda
Signore Christofaro Pospergh, che già fu Marescial del Prencipe. Concludo dunque che il mio
negotiato secretissimo non puol essere al mondo incamminato meglio, che perciò sperandone
infallibilmente l'essito corrispondente al desiderio di Vostra Eccellenza si ricerca hora per
necessità. Crederei io che anche il Signore Residente di Danimarca che sta in Vienna operi
quanto mai puole dalla parte sua con la penna e con la voce dove bisogna senza perdere il tempo,
dovendosi battere il ferro hora che è caldo, e lo può fare senz'ombra della Corte Cesarea per esser
sin hora il trattato sotto l'istessa confidenza. Potrà senza perder momento scriver in Danimarca,
perche tutto questo si concluderà nella diete dell'incoronatione. Per non dar più gelosia
all'ambasciatore, particolarmente vengo con-/66r/sigliato dal Gran Tesauriere a partirmi hora di
qua. Onde havendo appunto oggi riceuta la lettera di Sua Maestà per Vostra Eccellenza, alla
quale perhora ne mando la copia, riserbandomi a portarle l'originale con le mie mani, che l'ho
aperto per vedere dal contenuto di uso se havessi io douto far qua di più avanti di partirmi. Mi
partirò dunque dimani da Varsavia per andar a trovar Monsignor Woienski e per star con esso
qualche giorno per compire tutti quanti l'affari conforme Vostra Eccellenza mi ha commandato e
dato in ricordo avanti che io partissi di Vienna, e nel mio arrivo da lei sentirà che io l'ho servita
pontualmente senza lassar cosa nessuna.
Gli serva d'aviso che qua son comparso da vero abbate nobile con peruca e grave, che oltre
l'haver hauto da molti il titolo della Eccelenza doppo l'ordine d'Illustrissimo, ho talmente
decorato questo nome finto di abbate Palmerini, che m'immagino sarrà certamente nominato nei
riporti di Versavia, e quando poi si vorrà trovar chi sia, sarrà andato in puro spirito come la
quint'essenza di acquavite. E perciò tanto più anco devo accelerare la mia partenza di quà,
accioche con la troppo lunga dimora non si venisse a scoprire la stratagemma usata, bastando che
io habbi fatto il principale con metter l'artigliaria al posto e caricata, mentre lasso quà
personaggio così degno e d'autorità, che a luogo e tempo le darà fuoco, e la scaricherà per far il
colpo. L'ambasciata di /66v/ Svetia ha protestato in nome del suo Re, che quando questo di
Polonia si mariterà con la Casa d'Austria, si dichiarerà nimico aperto. Penso per infallibile che
questo Re per levar ogni ombra (conforme mi vien detto), passerà che io ho chiesto la nobiltà
polacca per Vostra Eccelenza, onde se lei fusse richiesta chi sia questo Abbate Palmerini, potrà
dire che è un cavalliere che è stato qualche tempo in Dalmatia, et è suo grand'amico, e che
havendolo questo medesimo significata la sua volontà di venir a vedere l'incoronatione del Re,
ella l'impose tal passaggio semplice con Sua Maestà Cesarea. Di gratia la priego a tenermi
segreto et a far credere a chi dimanda di me che io sia in Venetia, andato per suo commando in
tutto silentio doppo che io ritornai di Moravia. Scriverò a Vostra Eccelenza di nuovo da Cracovia
in compagnia di Monsignor Woieski, che appunto scrive al Gran Cancelliere oggi, dicendo che
mi aspetta con gran desiderio colà et io farrò quel tanto che egli mi dirrà, poi verrò presto a
trovar Vostra Eccelenza dove sarrà per abbracciarla sinceramente e con tutto l'affetto più che
filiale all'anima mia, la quale è tutta tutta suo come quello che sono e voglio esser sin all'ultimo
fiato
Di Vostra Eccelenza
Humillimo servitore
L'abbate Palmieri
Versavia, 31 luglio 1669
/67r/
P.S.
Il Re mi ha ordinato che io deva assicurare Vostra Eccelenza in suo nome di alcune cose che a lei
certamente piacceranno molto, si che la mia venuta quà non è stata in danno, perche
assolutamente urget praesentia, senza che le lettere sono parole morte, anzi se io potessi o
dovessi andare in persona in Danimarca in abbito secolare cavalliere, haverei per indubitato
concluso il negotio del matrimonio e molto più con la corrispondenza che io tenessi quà in
Versavia da quel paese con il Primate, Gran Tesauriere e Woienski. Con tutto ciò ho ferma
speranza che concluderemo.
La supplico a mandarmena commodità di venire in Croatia, o siano cavalli o calesso, con
persona che sappi la strada, e potrebbe farmi gratia di mandarmi il tutto a Vienna al Signore
Residente di Danimarca con le sue lettere dirette a me.

/54v/
Ein[ge]khomben 30. Jun 1670
Gefundten item zu Wasail

Ad 8. Vlastoručno pismo Leopolda I. Petru Zrinskom, 5. veljače 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 296, konv. C, fol. 16

/16v/ Ihrer Römischen Kayserlichen Mayestät aigenhändtiges Allergnädigistes Handtbrieffl an

Peter Grafen Zrin wegen Erscheinung bey der angeordneten Zusambenkunft der Hungarischen
Ständte.

Comiti Petro a Zrin

/16r/ Chare Comes, ex aliis meis intelligetis qua de causa certam aliquam convocationem
consiliariorum Hungarorum pro 16. hujus huc instituerim. Cum vero summe desiderem ut Vos
eidem interveniat nec sine Vestra personali asistentia aliquid boni eventurum sperem queo, hinc
Vos benigne require volui ut certo huc veniatis. recordabimini etiamnum qua[e] inter Comitem a
Rottal et Vos acta fuerant. Proinde Vestra persona huc summe necesseraria est quasi plane de
Vestro huc adventu confido ita etiam semper Vester clemens Rex et dominus permaneo
Viennae, 5. februarii
Leopoldus

Ad 9. Pismo Frana Krste Frankopana Gašparu Čolniću, prema njemačkom prijevodu

koji se rabio u postupku, 9. ožujka 1670.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 316, konv. B, sine fol.
U Rački, Acta, br. 108, str. 68.-69. prijepis izvornog pisma na hrvatskom jeziku.

Verteütscher Brieff von Graffen Frangepani an den Haubtman Casparn Tscholnitsch under dato
9ten Martii 1670.

Ein schönen und lieben grueß, mein Lieber Haubtman Herr Tscholnitsch, p.
Gott dem Herrn sey gedankht, daß unsere Leüth mit gueter Verrichtung ankhomen sein. Von dem
Haubt habe Ich ein schreiben erhalten, daß Ich mich alsobalden dahin verfüegen solte, auf das
wür alsobalden solten auf sein; derowegen werde Ich bey tag und nacht dahin eilen, damit wür
desto ehender den anfang machen. Ich bin allerdings fertig mit denen meinigen, und kaumb
erwarte, dass wür Unsere Kappen mit Turban vermischen, aber, bey Gott, die Teütschen hüet
werde springen in die luft; dieser orten waiß man schon umb des Bukovatzki ankunft, und aus
forcht waiß man nichts anzufangen. Heüt nacht hat man von Carlstatt auß einen Courier nach
Gräz abgeschikht, mit begeren, Ihnen ainige Regimenter zur hülf zuschikhen, aber man hat
solche nicht wo zunemben; underdessen komben wür an Hals. Mir ist man drölich, aber Sie
dörffen sich nicht understehen; will heüt bey Carlstatt selbst zehender vorbey reütten, hinder
mihr habe Ich aber 300 der Meinigen wol bewehrter, mit welchen Ich keinen scheüch vor denen
Carlstätterischen Froschfangern habe, weillen diejenige, so rechtschaffene Teütsch sein, mir
keine Ungelegenheit machen werden; die Kauffleüth und Hundts pp. aber werden sich nicht
plükhen lassen dörffen. Jezt werden wür schliessen, wann und zu welcher zeit wür angreiffen
sollen; und wann es von nöthen sein soll, will ich selbsten zu dem Bassa aus Bosnia mich
begeben, umb besserer Underredt und Gewissheit unsers anfangs willen. Hoffe auf Gott, daß es
wol ausschlagen wirdet, wann wür nur baldt von anfang zum Kopf schlagen unsere feindt, und
kein zeit lassen denen Praithosen zusamben zukhommen; wann Mir das Haubt wollte folgen, bey
Meiner trew, der handl wurde guet werden, will diese Pürde gäntzlich über mich nemben, dan ich
waiß, wie und wassgestalt mit denen Teütschen umbzugehen ist; wehre herzlich gern mit dem
Haubtman zusamben kommen, aber weilen solche ordinanzen sein, hat Er gar wol gethan, daß Er
sich zurugg reteriert hat. Zweifle aber nicht, der Herr wirdet mit Ihme des mehrern geredt haben
und zu wissen gethan, meine Trew und Dienst mit welchen Ich dem durchleuchtigsten
Türkischen Kaiser zuegethan bin, und wie fleissig und starkh Ich unseren schluß in geheimb
halte, auch daß Ich warhaftig nicht marchieren werde und anderen zu marchieren nicht
zuelassen. Für dießmal wais ich dem Herrn nichts zuberichten, bis wür mit dem Haubt die
Unterred nicht halten werden; der Herr glaube daß Ich sein freündt und gern zu Diensten bin.
Verbleibendt
des Herrn
freündt und wolgönner
Franz Marggraff Frangepan, Graf zu Tersaz
Novigrad, den 9. Martii 1670.

Ad 11. Pismo Erasmusa Tattenbacha Petru Zrinskom, 16. ožujka 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 319, konv. D., fol. 18r-21v

/21v/ Schreiben an dem grafen Zrin von dem grafen von Tattenbach wegen unterschidliche mit
Ihme zuruckh habenden sachen, und gebrauchens eines confidenten dieners. Kranigsfeld, 16.
Martii 1670

/18r/ Illustrissime ac Excellentissime Domine Comes, Banne et frater Collendissime!

Ego ad mandatum Excellentiae Vestrae quasi me Graetio furatus, et tota nocte eundo, recte iam
adveni, haberem, quae loquerer tam necessaria, ut sufficienter describere non minus calamo
confidere possim, venirem ita libenter, ut vivo, ad Excellentiam Vestram, sed nullatenus mihi hac
vice fido, ob maximos suspectus, in quos Excellentia Vestra posita est. Debeo aliqua advertere, et
forsan erit tale quid, cum quo se e magno periculo vitae liberabit, excogitet modum, ut forsan de
nocte in loco tertio convenire possimus, si possibile est, et id quam citissime. Excellentia Vestra
habet proditores, si non proprios, saltem non longe cohabitantes, et multa sciuntur, quae
secretissima sua putat, uti et de Francepani. Ego cogitavi, quod me velim transvestire, et sic ad
aliquem locum, ubi Excellentia Vestra esset, venire, sed timeo, ne prodar a propriis meis. Cum
ergo hoc fieri bono modo pro tempore non possit, et necessarissimum est, ut Excellentia Vestra
illa sciat, quae ego scio, et sic mihi, econtra, tunc mittat saltem unum similem ad me, qui sit ita
fidelis, ut cum illo, quasi Excellentia Vestra ipsa in persona esset, aperte loqui audeam, et qui
mihi sciat omnia, quaeque sunt, pro ulteriori directione necessaria referre.
Ligas quas habet, penes se non teneat, vel saltem optime custodiat, ut illas etiam adhibita
diligentia nemo extra ipsam personam Excellentiae Vestrae invenire non possit. /18v/
Famulum meum in Scacaturm mittere considerationem habui, ex quo imposterum tantum ad
Locatellium mittam. Ibi famulus meus responsum exspectat, mittat unum ex suis, deinde cum illo
amico, vel isto famulo meo, qui extra civitatem Petoviensem unum rusticum monstrabit, ubi
semper nuntii nostri divertere, responsum exspectare et per illum litterae ad me mitti poterunt. In
Posta raro scribat, et in illis semper optima, et aliqua iocosa, serii nec verbum.
Duo illi captivi, uti et tertius, proxime liberabuntur, ego istos 350 florenos adhuc non dedi, si
mihi Excellentia Vestra mittere{t} unum equum, qui forsan 100 scudados valeret, et aliquam
aparentiam haberet, vellem probare Dominum Stanpeis eo disponere, ut loco peccuniarum illum
acciperet, et sic deinde posset Excellentia Vestra illas peccunias ab istis captivis exigere. Duo
alii, pro quibus non intercessit, sunt iam decapitati, et corpus unum ad rotam positum, alterum
autem in quatuor partes scissum, et sic apensum.
Ego non habeo licentiam, et per possibile non possum hic manere diutius, quam per tres dies,
litteras meas per amorem dei, ut et has remittat mihi, cum et ego id faciam, et diligenter facturus
sim, interim usque dum nesciat, quid ipsi significabo, caveat sibi a propriis vicinis, uti et a
veneno.
Excellentiae Vestrae servus fidelissimus
Datae 16 circa 12 matutinam in Cranigsfeldt.
PS. et intelligo, quod bene sit fidendum religioso praefecto iunioris comitis; si ita est mittat
illum, melius tamen foret, si excogitabile medium colloquendi esset, personaliter, ut nullus
advertere{t}. /21r/
PS. Ad festa Paschatis, si possibile erit, quaeram inventionem, ut Excellentiae Vestrae sine ulla
suspicione, una cum uxore mea inservire possim, si ita visum fuerit, quamvis ego plura penetrare
mihi fido, si non conveniamus, dicam omnes indagatores actuum Excellentiae Vestrae, si vult
etiam Locatellium cum illo religioso tanquam pro compania ad me visitandum mittere, vel si
Rudolpho camerario suo confidere vult, quamvis id non suadeo, tunc bene erit, et minus
advertetur.
/21v/
16. März 1670.

[Adresa]:
Ihre Excellenz Hernn, Hernn Graffen Petro von Serin. Banno Croatiae, meinem gnädigsten
Herrn Bru[dern], Czacaturn

[Napomena na poleđini]:
Dieses schreiben ist bey dem Grafen von Tattenbach, als man Ihme arestirt, gefunden, und von
dem Cammer Praesidentem beim Ihro Kayserlichen Mayestät uberschicket wordten. Den 26.
Martii 1670. Der original oben hat Breüner bey sich behalten.

Ad 13. Pismo Orfeja Frankopana Ali-begu, 20. ožujka 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 316, konv. B, sine fol.
Sažetak pisma u: Rački, Acta, br. 128, str. 83.

Copia Schreibens vom Orpheo Frangepan an Allibeg, Haubtman zu Udbina und Licka, umb
hilff wider die Teütschen. 20. Martii 1670.

Herr Haubtman Allibegh, unser threüer Brueder und Freundt!

Alldieweillen der herr Ban Serin unß bey dem Möhr für einen Gubernatorem gesezt, daß Wir
solten ein Aufsehen haben, und mit disen Orthen beuelhen, dahero haben Wir eine Noth zu Euch,
lieber Haubtman, zukomben, weillen Ihr wisset, daß Wir unsern Aydt gethan, und neben unsern
Aydt sterben wollen, bitten Wir Euch, Ihr wollet Unß nicht verlassen, weillen die Teütschen alle
mitl suchen, wie sie Unß außrotten und vertilgen kundten, und mit grosser Macht des herrn Ban
und unsere Güeter einnemben kundten, massen Ihr dan des mehrern von gegenwertigen Unsern
gethreüen diener Juricza, Sohn des Leütnandt Stipurina, vernemben würdet. Derohalben bitten
Wir Euch, Ihr wollet unß für dißmahl etwas hülff schickhen, darmit Wir Unß kundten wöhren,
undt künftig alzeit Eüre guete Freündt verbleiben. Wir zweiflen nicht, unser gueter freündt
würdet dasienige, so Er vorgenomben, bald weckstöllig machen; sonsten schreiben Wir Euch
nichts anders, sondern Ihr werden alles mit mehrern von gemelten Juriza vernemben. Hiemit
verbleiben Wir unter dato 20. Martii
Eür threüer freündt
Orpheus Frangepan, Graff Thersatz

[Adresa]:
Zu heroischen Handen Herrn Allibegh, Hauptman zu Udbina und gebüetten zu Lickha und
Kherbaua, Unserm gueten Freündt zuhanden.

[Napomena na poleđini]:
Dieses ist allererst den 9. Juny 1670 einkomben, sambt dem Originalschreiben.
 Ad 22. Proglas Leopolda I. staležima i redovima Ugarskoga Kraljevstva o nevjeri Petra
Zrinskog, 29. ožujka 1670.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 297, konv. C, fol. 40r/v i 49r-50v.

/50v/ Proclama et proscriptio ad omnes status Hungariae, Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae

contra comitem Petrum de Zrin expeditum per Cancellariam Hungariam. Viennae 29. Martii
1670.

/40r/ LEOPOLDUS Dei gratia electus Romanorum Imperator semper Augustus, ac Germaniae,
Hungariae, Bohemiae, Dalmatiae, Croatiae, Sclavoniaeque Rex, Archidux Austriae, Dux
Burgundiae, Brabantiae, Styriae, Carinthiae, Carnioliae, Marchio Moraviae, Comes Habspurgi,
Tyrolis et Goritiae etc. Fidelibus nostris universis et singulis reverendissimis, reverendis,
honorabilibus, spectabilibus, magnificis, strenuis, egregiis et nobilibus, prudentibus item ac
circumspectis, dominis praelatis, baronibus, magnatibus, comitibus, vicecomitibus, confiniorum
nostrorum quorumvis generalibus, vicegeneralibus, capitaneis, vicecapitaneis, praefectis,
castellanis, provisoribus, officialibus, eorundemque vicegerentibus, nec non civitatum,
oppidorum et villarum magistris civium, iudicibus et rectoribus cunctis etiam aliis subditis
nostris quocunque officio ac praefectura ubivis in Regno nostro Hungariae, uti et Dalmatiae,
Croatiae, Sclavoniaeque fungentibus et commorantibus, praesentes nostras visuris, lecturis atque
legi audituris, salutem et gratiam. Si unquam quid insperatum, vel a mentibus humanis tam
alienum accidit, vere in eo evenit, quem ante hac dictorum Regnorum nostrorum Dalmatiae,
Croatiae et Sclavoniae Banum constituimus, a meritis maiorum suorum degener, gratiarumque ac
beneficiorum immemor, nescitur quo effroeni furore, aut vesano ita in transversum actus affectu,
ut DEI et hominum timore postposito, spretis patriae legibus, posthabitaque fidelitate ac
devotione Maiestati nostrae et sacrae praefati Regni nostri Hungariae Coronae debita, nulla etiam
publicae pacis et tranquillitatis, officiique, fidei et religionis ratione habita, in Nos Dominum ac
Regem suum cle-/40v/-mentissimum non formidaverit pluribus modis committere crimen laesae
maiestatis, perduellionis ac infidelitatis. Quod sane adeo notorium et clarum esse dignoscitur, ut
nulla egeat probatione, siquidem etiamnum se praeparat ad invadendos fideles nostros
regnicolas, subditos et provincias. Quae res quanto peioris exempli in graviorem Caesareae
Regiaeque nostrae Maiestatis et authoritatis imminutionem, tum totius Regni dispendium ac
detrimentum cedit, tanto Nobis accidit auditu molestior, eoque minus aut dissimulanda aut
toleranda. Et quamvis minime intermitteremus super tanto eius reatu (si temporis angustia
Generalem praememorati Regni nostri Hungariae Diaetam indicendi, celebrandique admitteret)
in his iuxta leges et decreta eiusdem Regni nostri contra iam fatum Comitem Petrum a Zrin
procedere: verum cum hoc malum tantum in se contineat morae periculum, ut nec momentum in
eo avertendo reprimendoque sit negligendum, ne ad extremum omnia, quae ab incendio prioris
belli reliqua fuerunt, non ante quietura flamma in cinerem omnino delabi permittamus. Unde
salutem populi pro suprema lege habentes, et tam grandi criminis atrocitate commoti, atque
commoniti, hisce perniciosis conatibus ex debito suscepti Regiminis nostri officio
tempestiveque, moraque sine omni obviam ire statuimus (salvis de reliquo praerepetitorum
Regnorum nostrorum iuribus et privilegiis) ut pessima haec consilia citius castigentur quam
excludantur. Declaramus itaque mentionatum Comitem Petrum a Zrin infidelitatis, laesae
maiestatis ac perduellionis reum: exuimus illum atque privamus omnibus officiis, honoribus,
privilegiis, immunitatibus, gratiis, iuribus et dignitatibus, praesertim vero antelati Banatus. /49r/
Pronunciamus omnia eius bona caduca, commissa et Fisco nostro Regio subiicienda. Banimus et
proscribimus eundem, dando plenariam cuilibet, personam eiusdem vel capiendi vel internecione
delendi, potestatis facultatem, magnoque eum donandum proemio, qui ipsum vel vivum vel
mortuum consignaverit. Idcirca Vos universos harum serie clementer paterneque monemus et
hortamur, imo sub gravissimis notae infidelitatis poenis, legibus Regni expressis, Vobis serio et
severe mandamus et inhibemus, ne toties fato rebelli, perduelli, banito, proscriptoque Comiti
Petro a Zrin, ullam amplius praestetis obedientiam, aut quovis sub titulo adhaereatis, vel auxiliis,
opibus aut annona, commeatu, milite, aliisque militaribus instrumentis et requisitis, vel aliis
quibuscunque tandem exquisitis et excogitatis modis ac rationibus adsitis, neque sub eius signis
militetis, neque earum rerum, quae vel contra Nos et praenotata Regna nostra, eorundemque
fideles incolas ab illo suscipiuntur, gerunturque, vel adhuc suscipientur atque gerentur, vel
consilio vel facto, vel alio quocunque modo Vos participes faciatis, verum probe considerata
officii fideique Vestrae solenni iuramento Nobis, et sacro Diademati nostri addictae obligatione,
nobiscum illum ad incitas usque persequamini: maxime vero, si qui forte aut errore quodam, aut
falsis persuasionibus prolapsi, eidem adhaesistis, vel etiamnum adhaeretis, aut adhaerere velletis,
Vos protinus segregetis, separetis atque ad Nos redeatis. Promittentes Vobis, si pacifice vixeritis,
nec arma cum illo sociaveritis, vel sociata retraxeritis, simulque ad Nos redieritis, Vos ab omni
iniuria et belli calamitate defendendos. Alioquin enim quemcunque Vestrum huic nostro
Caesareo ac Regio mandato contra-/49v/-venientem et inobedientemque infidelitatis et maiestatis
laesae poena notatum et afflictum iri, prouti ex nunc, ita ex tunc omnes illius complices, socios et
auxiliarios pro rebellibus ac perduellibus pronunciamus et declaramus eos, eorumque bona,
facultates et personas eo quo saepefatum comitem a Zrin modo in omnibus, et per omnia
baniendo proscribendo atque delendo. Qua de re vos ita certiores reddere voluimus; secus itaque
non facturi. De reliquo gratiam et benignitatem nostram Caesaream ac Regiam Vobis ac Vestrum
singulis offerentes. Datum in civitate nostra Vienna Austriae, die vigesima nona mensis Martii.
Anno Domini MDCLXX, Regnorum nostrorum Romani duodecimo, Hungariae et reliquorum
XV, Bohemiae vero XIV.
Leopoldus,
Locus sigilli
Ad proprium altenominatae Suae Sacratissimae Caesareae Regiaeque Maiestatis mandatum,
Thomas Palffi,
Excellentissimus Episcopus Nitriensis
Stephanus Orban

23. Proglas Leopolda I. narodu DHS o nevjeri Petra Zrinskog, 29. ožujka 1670.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 297, konv. C, fol. 41r-44v.

/44v/ Proclama et proscriptio ad omnes Regnorum Hungariae, Croatiae et Sclavoniae vasallos et

subditos contra Petrum comitem de Zrin. Viennae 29. Martii 1670.

/41r/ Leopoldus
Universis et singulis nostris et Sacri Regni Hungariae, Croatiae, Sclavoniaeque fidelibus dilectis
vasalis et subditis (sicuti moris est apud Inclitum Cancellarium Hungariae) gratiam nostram
Caesaream atque omne bonum. Si unquam quid insperatum, vel a mentibus humanis tam
alienum accidit, vere in eo evenit, quod Petrus Comes de Zrin, quem antehac dictorum
Regnorum Croatiae et Sclavoniae Banum constituimus, a meritis maiorum suorum degener,
nescio quo effreni furore, aut vesano affectu ita in transversum actus, ut officii, fidei et religionis,
qua solenni Nobis et sacro Hungariae, Croatiae et Sclavoniae Regno dicto sacramento obstrictus
tenetur, nec non gratiarum et beneficiorum acceptorum immemor /41v/ in Nos Dominum ac
Regem suum clementissimum non dubitaverit pluribus modis committere crimen laesae
maiestatis, perduellionis atque infidelitatis, quod notorium atque clarum est, ut nulla omnino
egeat probatione, prouti etiamnum se praeparat ad invadendos fidelissimos nostros regnicolas,
subditos et provincias. Quae res quanto peioris exempli in graviorem Caesareae Regiaeque
nostrae Maiestatis atque authoritatis imminutionem, tum totius Regni dispendium ac
detrimentum cedit, tanto Nobis accidit auditu molestior, eoque minus aut dissimulanda aut
toleranda. Et quamvis minime intermitteremus super tanto eius reatu, si temporis angustia Regni
Comitia indicendi atque convocandi admitteret, in his vel mediante processu contra dictum
Comitem procedere: verum cum hoc malum tantum in se contineat morae periculum, ut nec
momentum /42r/ in eo obviando reprimendoque sit negligendum, ne ad extremum omnia, quae
ab incendio prioris belli reliqua fuerunt, non ante quietura flamma in cinerem omnino dilabi
permittamus. Idcirco salutem populi pro suprema lege habentes, et de tam grandi huius criminis
atrocitate commoti, atque commoniti, hisce conatibus ex debito Regii quod gerimus officii
tempestive et sine mora obviam ire statuimus, salvis de caetero Regni legibus et privilegiis, ut
pessima haec consilia citius castigentur quam excludantur. Declaramus proinde dictum Comitem
Petrum de Zrin infidelitatis, laesae maiestatis ac perduellionis reum: exuimus illum atque
privamus omnibus officiis, honoribus, privilegiis, immunitatibus, gratiis et iuribus et
dignitatibus, et praesertim Banatus in Croatia et Sclavonia. Pronuntiamus omnia eius bona
caduca, commissa et Regiae Camerae nostrae /42v/ incorporanda. Banimus et proscribimus
personam, dando liberam vel capiendam vel internecione delendam, magnoque donandum
praemio, qui eum vel vivum vel mortuum consignaverit. Atque ideo Vos hisce clementer
paterneque serio monemus atque hortamur, ne saepe memorato rebelli, perduelli, banito,
proscriptoque Petro Comiti de Zrin, ullam ultra praestetis obedientiam aut quovis modo
adhaereatis, vel auxiliis, vel annona, commeatu, milite, aut aliisque militaribus instrumentis
atque requisitis vel alia quavis ratione adsitis, iuvetis neque sub eius signis militetis, neque earum
rerum, quae vel contra Nos et Regnum vel nostros Regnique fideles vasallos et subditos ab illo
suscipiuntur, gerunturve, vel adhuc suscipientur gerenturve, vel consilio vel facto, vel quocunque
/43r/ alio modo Vos faciatis participes, sed probe considerata officii ac fidei Vestrae, solenni
iuramento Nobis et sacro Regno addictae obligatione, nobiscum illum ad incitas usque
persequamini: maxime vero, si qui forte aut errore quodam aut falsis persuasionibus prolapsi,
eidem adhaesistis, vel etiamnum adhaeretis, Vos protinus segregetis ac separetis atque ad Nos
accedatis, promittentes Vobis, si pacifice vixeritis, nec arma cum illo sociaveritis, vel sociata
retraxeritis, simulque ad Nos accesseritis, ab omni iniuria et belli calamitate defendendos, secus
enim quemcunque Vestrum huic nostro Caesareo Regioque mandato contravenientem
inobedientemque pari infidelitatis et maiestatis laesae notatum afflictumque iri, prouti ex nunc,
pro ut ex tunc omnes illius /43v/ complices, socios et auxiliarios pro rebellibus ac perduellibus
pronuntiamus et declaramus eos, eorumque bona, facultates et personas eo quo Zrinium modo in
omnibus, et per omnia baniendo proscribendo delendo. Qua de re Vos certiores reddere
voluimus, de reliquo gratiam et protectionem nostram Caesaream Regiamque offerentes. Viennae
29. Martii 1670.

[Napomena na poleđini spisa]:

Dieses proclama ist von Mir zwar aufgesetzt, aber von der Königlichen Hungarischen
Hofkanzlein abgefertiget wordten.

24. Proglas Leopolda I krajišnicima o nevjeri Petra Zrinskog, 29. ožujka 1670.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 297, konv. C, fol. 45r-47v.

/47r/ Proclama seu dehortatorium et avocatorium ad confiniarios Croatiae, Sclavoniae et

Petriniae

/45r/ Leopoldus
Universis et singulis capitaneis nostris generalibus et particularibus, vice-capitaneis,
locumtenentibus, signiferis, centurionibus, metatoribus, commissariis, provisoribus et
quibuscunque officialibus quocunque nomine nuncupandis, ac caeteris militibus nostris sub
signis et auspiciis nostris, in nostris Confiniis Sclavonicis, Petriniensibus, Carlostadiensibus et
Maritimis militantibus, Valachisque omnibus inibi degentibus, cuiuscunque gradus, ordinis et
conditionis existant, gratiam nostram Caesaream et Regiam atque omne bonum. Si unquam quid
insperatum vel a mentibus humanis tam alienum accidit, vere in eo evenit, quod Petrus Comes de
Zrin, quem antehac dictorum Regnorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae Banum constituimus,
a meritis maiorum suorum degener, nescio quo effraeni furore, aut vesano affectu ita in
transversum actus, ut officii, fidei et religionis, qua solenni Nobis et sacro Hungariae, Croatiae et
Sclavoniae Regno dicto sacramento obstrictus tenetur, nec non gratiarum et beneficiorum
acceptorum immemor, in Nos Dominum /45v/ ac Regem suum clementissimum non dubitaverit
pluribus modis committere crimen laesae maiestatis, perduellionis atque infidelitatis, quod adeo
notorium atque clarum est, ut nulla omnino egeat probatione, prouti etiamnum se praeparat ad
invadendos fidelissimos nostros regnicolas, subditos et provincias. Quae res quanto peioris
exempli in graviorem Caesareae Regiaeque nostrae Maiestatis atque authoritatis imminutionem,
tum totius Regni dispendium ac detrimentum cedit, tanto Nobis accidit auditu molestior, eoque
minus aut dissimulanda aut toleranda. Idcirco salutem populi pro suprema lege habentes, et tam
grandi huius criminis /46r/ atrocitate commoti et commoniti hisce conatibus ex debito Regii,
quod gerimus, officii tempestive et sine mora obviam ire statuimus. Declaramus proinde dictum
Comitem Petrum de Zrin infidelitatis, laesae maiestatis ac perduellionis reum: exuimus illum
atque privamus omnibus officiis, honoribus, privilegiis, immunitatibus, gratiis, iuribus et
dignitatibus et praesertim Banatus in Dalmatia, Croatia et Sclavonia. Pronuntiamus omnia eius
bona caduca, commissa et Regiae Camerae nostrae incorporanda. Banimus et proscribimus
personam dando liberam vel capiendam vel internecione delendam, magnoque donandum
praemio, qui eum vel vivum vel mortuum consignaverit. Atque ideo Vos hisce clementer
paterneque serio monemus atque hortamur, ne saepe memorato rebelli, perduelli, banito,
proscriptoque Petro Comiti de Zrin, ullam ultra praestetis obedientiam aut quovis modo
adhaereatis, aut auxiliis, vel annona, commeatu, milite, aliisque militaribus instrumentis atque
requisitis vel alia quavis ratione adsitis, iuvetis neque sub eius signis militetis, neque earum
rerum, quae vel contra Nos et Regnum vel nostros Regnique fideles /46v/ vasallos et subditos ab
illo suscipiuntur gerunturve, vel adhuc suscipientur gerenturve, vel consilio vel facto vel
quocunque alio modo Vos faciatis participes, sed probe considerata officii ac fidei Vestrae,
solenni iuramento, Nobis et sacro Regno addictae obligatione, nobiscum illum ad incitas usque
persequamini: maxime vero, si qui forte aut errore quodam aut falsis persuasionibus prolapsi
eidem adhaesistis, vel etiamnum adhaeretis, Vos protinus segregetis, separetis atque ad Nos
accedatis, promittentes Vobis, si pacifice vixeritis nec arma cum illo sociaveritis, vel sociata
retraxeritis, simulque ad Nos accesseritis, et in vera fidelitate erga nos prout hucusque, ita et
imposterum constanter permanseritis, ab omni iniuria et belli calamitate defendendos, secus enim
quemcunque Vestrum huic nostro Caesareo Regioque mandato contravenientem
inobedientemque pari infidelitatis et maiestatis laesae poena notatum afflictumque iri, prouti ex
nunc, pro ut ex tunc omnes illius complices, socios et auxiliarios pro rebellibus ac perduellibus
pronunciamus et declaramus. Eos, eorumque bona, facultates et personas eo, quo Zrinium, modo
in omnibus, et per omnia baniendo proscribendo delendoque. Qua de re Vos certiores reddere
voluimus, quam /47r/ admodum tum a colonellis Vestris, tum a militis nostri intromissis et adhuc
intromittendis ductoribus pluribus percepturi estis, et Nos de fide cuiusque vestrum benigne
confidimus: de reliquo gratiam et protectionem Nostram Caesaream Regiamque offerentes,
Viennae 30. Martii 1670.

Ad 29. Pismo oca Forstalla grofu Herbersteinu, 6. travnja 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 298, konv. C, fol. 59r-61v.

Pater Forstall an den alten graffen von Herberstein zu Gräz, dass sich der Graf von Zrin
accommodieren wolle. Chiakathurn, 6. April 1670

/59r/ Illustrissimo et Eccellentissimo Signore, Signore e Padrone Colendissimo

Dalla anessa intenderà Vostra Eccelenza quanto ho operato nella commissione datami, et poiche
ogni turbolenza e gia acchetata per la gratia di Dio, supplico humillmente Vostra Eccelenza di
togliere ogni occasione di gelosia e sospetto accioche non resti ombra veruna per il continuo
arrivo e concorso di soldati Alemanni a questi Confini, e parimente quelli che sono amassati a
Canisa potranno tornare a loro quartieri, quando li piacerà. Il Signor Conte Bano brama
sommamente che si comminci una buona corrispondenza tra gli comandanti di questi Confini, et
egli non mancarà mai da parte sua. Raccomandandomi in gratia di Vostra Eccellenza, le bacio
riverentissimamente le mani.
Ciacaturno, 6 Aprile 1670.
Di Vostra Eccellenza humillissimo servitore
frate Marco Forstall

Ad 31. Pismo Frana Krste Frankopana vrhovnom dvorskom meštru knezu Wenzelu
Lobkowiczu, 7. travnja 1670.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasz. 316, konv. B, sine fol.

Frangepans original schreiben an Iro fürstlichen Gnaden von Lobkowicz, Ime bey Ihro
Kayserlichen Mayestät die perdonierung zu weg [?] zu richten. Chaktorniae 7. Aprilis 1670.

Celsissime Princeps
Domine Domine et Patrone Gratiosissime,

Licet ego ipsemet in praesentiam Suae Sacratissimae Maiestatis comparere unice desiderabam,
sed quia Caesareae gratiae non adhuc securus vivam, ac comminationes variae ab inimicis,
diversis ex locis mihi nuntientur, propter quas me itineri committere tutum non videbatur,
ideoque per litteras me ad pedes Suae Sacratissimae Maiestatis suplex projicio, et veniam
humillime petens, adiunctam cartam biancam fidei et fidelitatis meae testem transmitto. Quare
Celsitudinem Vestram demisse suplico, me in hac occurrenti necessitate derelinquere nolit, sed
Suae Maiestati Sacratissimae meam humillimam depraecationem repraesentare, et veniam ac
clementiam Caesaream Augustissimae domui innatam, suo praepotenti voto mihi impetrare
dignetur. Hanc maximam mihi praestandam gratiam ego omni servitiorum genere erga
Celsitudinem Vestram humillime recognoscere studebo, ac eidem me, ac omnia mea in
perpetuam devotionem offero. Manens,
Celsitudinis Vestrae

Humillimus et obligatissimus servus

Franciscus Marchio Frangepanes
Comes a Thersacz manu propria

Ciakthurnae die 7 Aprilis 1670

 Ad 32. Pismo Petra Zrinskog knezu Wenzelu Lobkowiczu, 7. travnja 1670.
ÖStA, HHStA,Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 298, konv. C, fol. 38 r/v, 41r/v.

Chacathorniae, 7. Aprilis 1670.

Petrus Zrinius ad Principem de Lobkovicz protestatur, quod ei nunquam fuerit animus ineundi
foedus cum Turcis, neque quod minime sciat de conspiratione Comitis de Tattenpach.

Celsissime Princeps, domine cognate, domine colendissime!

Ego motus literis Vestrae Celsitudinis, et fusa relatione patris magistri Forstall, omnia feci, quae
Vestra Celsitudo voluit, paratus imposterum omnia facere, quaecumque Vestra Celsitudo unquam
suaserit, neque haec mala unquam accidissent, si ab initio rerum Aulicarum arbitrium penes
Vestram Celsitudinem fuisset, uti modo sanguini nostro puto me nullam intulisse maculam, nam
nulli foederi cum Turcis subscripsi, neque cor meum plene induxi, ut unquam eis adhaererem,
non obstantibus magnificis promissis, quibus fui tentatus, et validissimo succursu, quem
novissime mihi obtulerunt. Peream etiam, si unquam habui manum in conspiratione Styriaca,
neque Comes de Tattenpach in hoc meo negotio, nihil etiam mihi unquam innotuit de armis,
pecuniis Gallicis, aliisque rebus, quae iam sparguntur. Haec scribo non in defensionem dicti
Comitis, cuius causa nihil ad me, sed ut coram Deo, et mundo appareat Veritas. Extant nostrae
literae, et foedus confraternitatis olim initum, in quibus nec mentio est /38v/ similium rerum, nisi
violenter explicentur. Commendo Vestrae Celsitudini meum filium. Caetera referet oretenus pater
magister Forstall, qui fideliter se gessit in hoc negotio, et Vestrae Celsitudinis est servus
sincerissimus: ille me assecuravit de gratia, et affectu Vestrae Celsitudinis, et quod res meae sub
Vestra Celsitudine prospere semper in Aula sint successurae, quo nuntio nihil certe mihi gratius
accidere poterat. Quapropter Vestrae Celsitudini me humillime recommendans maneo
Celsitudinis Vestrae
devotissimus servitor
Petrus a Zrin
Czakator[niae], 7. Aprilis 1670.

Ad 35. Očitovanje i prijedlog Tajne konferencije, 12. travnja 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 329, konv. E., fol. 17r -30v.
Relatio et Votum uber die bey Irer fürstlichen Gnaden von Sagan fürgegangene Conferenz super
litteras des Graffens von Zrin und Frangepan an Sie, fürstlichen Gnaden, de dato Chakturn, den
7ten Aprilis 1670 wegen desselben submission und zuehandener perdonierung.

/17r/ Allergenedigster Kaiser und Herr!

Eure Kayserliche Mayestät ist gnädigst bewußet, der Augustiner Münich, der Forstall, mit dem
jungen Graffen von Zrin vorgestern, als den 11. dits Abends, alhie ankomben, unndt under
anderen auch nachfolgedte zwey schreibens von den Grafen Zrin undt Frangepan an dem
gehorsambsten Rath und Obristen Hofmeister Iro fürstliche Gnaden den Herrn Herzogen von
Sagan de dato Ciakathurn den 7. dits mitgebracht; des Graffen Zrins dieses Inhalts:
Celsissime Princeps, Domine Cognate Colendissime!
Ego motus literis Vestrae Celsitudinis, et fusa relatione Patris Magistri Forstall, omnia feci,
quae Vestra Celsitudo voluit, paratus imposterum omnia facere, quaecumque Vestra Celsitudo
unquam suaserit, neque haec mala unquam accidissent, si ab initio rerum Aulicarum Arbitrium
penes Vestram Celsitudinem fuisset, uti modo sanguini nostro puto me nullam intulisse maculam,
/17v/ nam nulli foederi cum Turcis subscripsi, neque cor meum plene induxi, ut unquam eis
adhaererem, non obstantibus magnificis promissis, quibus fui tentatus, et validissimo sucursu,
quem novissime mihi obtulerunt. Peream etiam, si unquam habui manum in conspiratione
Styriaca, neque Comes de Tattenpach in hoc meo negotio, nihil etiam mihi unquam innotuit de
armis, pecuniis Gallicis, aliisque rebus, quae iam sparguntur. Haec scribo non in defensionem
dicti Comitis, cuius causa nihil ad me, sed ut coram Deo, et mundo appareat Veritas. Extant
nostrae literae, et foedus Confraternitatis olim initum, in quibus nec mentio est similium rerum,
nisi violenter explicentur. Commendo Vestrae Celsitudini meum filium. Caetera referet oretenus
/18r/ Pater Magister Forstall, qui fideliter se gessit in hoc negotio, et Vestrae Celsitudinis est
servus sincerissimus: ille me assecuravit de gratia, et affectu Vestrae Celsitudinis, et quod res
meae sub Vestra Celsitudine prospere semper in Aula sint sucessurae, quo nuntio nihil certe mihi
gratius accidere poterat. Quapropter Vestrae Celsitudini me humillime recommendans maneo
Celsitudinis Vestrae
devotissimus Servitor
Petrus a Zrin
Czakator[niae], 7. Aprilis 1670.

Des Frangepans schreiben aber war dieses Inhalts:

Celsissime Princeps, Domine, Domine et Patrone Gratiosissime!

Licet ego ipsemet in praesentiam Suae Sacratissimae Maiestatis comparere unice desiderabam,
sed quia Caesareae gratiae non adhuc seccurus vivam, ac /18v/ comminationes variae ab
inimicis, diversis ex locis mihi nuncientur, propter quas me itineri committere tutum non
videbatur, ideoque per litteras me ad pedes Suae Sacratissimae Maiestatis supplex projicio, et
veniam humillime petens adiunctam Chartam biancam fidei et fidelitatis meae testem transmitto.
Quare Celsitudinem Vestram demisse supplico, me in hac occurrenti necessitate derelinquere
nolit, sed Suae Maiestati Sacratissimae meam humillimam deprecationem repraesentare, et
veniam, ac Clementiam Caesaream Augustissimae Domui innatam, suo praepotenti Voto mihi
impetrare dignetur; hanc maximam mihi praestandam gratiam ego omni servitiorum genere erga
Celsitudinem Vestram humillime /19r/ recognoscere studebo, ac eidem me ac omnia mea in
perpetuam devotionem offero, manens
Celsitudinis Vestrae
humillimus et obligatissimus servus
Franciscus Marchio
Frangepanes Comes
a Thersacz
Ciakthurnae die 7. aprilis 1670.

Nun hat man auf E. K. M. allergnedigsten befelh vorgestern abendts bey hochgedacht Irer
fürstlichen Gnaden von Sagan nicht allein diße beede schreiben, sondern auch dasjenige
beratschlagt, waß bey dero auch Geheimben Rath und Hoffcanclers dem Baron Hocher Er,
Vorstall, mündlich angebracht, daß sich nemblich derselbe bey seiner zurugkunfft gegen dem
Graffen von Zrin auf das von Seiner fürstlichen Gnaden Ime aus befelh E. K. M. an denselben
mitgegebenen schreiben referiert, alles, was man verlangt, bey Ine zu wegen gerichtet, wie
zumallen seinen Sohn mithergebracht, so ein Zaichen ist, dass mit E. K. M. /19v/ Er, Graff Zrin,
es halten wolle, hete aber benebens gar ungern vernomben, daß man die Inßl angreiffen wolle;
Er, Zrin, werde darduch ganz desperat werden und zu dem Türken schlagen; seye ohne dass in
großen Trüebsall und dengleichen.
Wie zumallen aber hat man die von Seiner fürstlichen Gnaden von [Sagan] gestelte vier
nachfolgendte punct in reiffe consideration gezogen:
Primo, ob von E. K. M. der Münich Forstall zur Audienz, und secundo, ob von demselben der
junge Zrin zum fueßfall und handtkuß zulaßen; 3tio, ob der alte Graff von Zrin hieherzukomben,
oder solche hieher raiß Ime zuverstatten; und dan 4to, ob und waß inmitlß mit der angestelten
operation zuthuen: ob selbige entzwischen vorzugehen, oder einzustellen seye?
Ehe man nun ad Votum uber diße vier particularia /20r/ puncta specialiter kombt, hat man
unanimiter befundten, und dißes pro basi et fundamento huius totius consultationis, und nach
welchem die Consilia zu richten zu sein erachtet: man hat befundten, daß diße sein, des Graffens
von Zrin, aniezo suchende Rhew und beherendte gnadt nicht eine freye, aufrichtige oder
wollgemeinte, sondern eine von E. K. M. wider Ine gantz unverhofft gefelte gerechte und
generose resolution, und von demselben wider Ine ganz unversehenes und allzu geschwindt
anziehende tapfere waffen, und hingegen seinerseits noch nicht habendten genugsamben
widerwehr, auch noch nicht ankombenen türkischen Succurs, und andere Ime umbgekerte und
verhinderte schlimbe anbeginnen erzwungene und also Terrore, Vi metuque extorquierte Rhew,
Bueß und poenitenz, consequenter /20v/ auf dißes sein schreiben und des Forstalls vernemben,
auch des Sohns Ankunft für ditsmallen und derzeit kein reflexion zu machen, zumallen E. K. M.
bewust, dass Er, Graff von Zrin, noch continuierlich umb beförderung des türkischen Succurs
nach Bosnia, Canischa, und Offen, auch umb Assistenz zu dem Ragozi geschickt, die
Oberhungarn concitiert, ein Bruken uber die Mühr gegen Canischa zuschlagen resolviert, ia der
Forstall selbsten noch darzue mit denen Türken trohet, und also, wie gemelt, dißes alles nur ein
gezwungenes Weeßen und voluntas seu velleitas non libera, sed coacta adeoque nulla est.
Und eben auß dißen Ursachen hat man quoad primum et secundum unanimiter befundten, dass
E. K. M. weder den Forstall derzeit zu /21r/ der Audienz, noch den Sohn zum Fueßfall und
Handkuß zulaßen, weilen noch nicht gewiß, ob nicht Er, Graff Zrin, entweder gestern, heute,
oder morgen oder dißen Tag wider E. K. M. waffen, die Stuckh keren und laßen wirdet, forderist
weilen Er, Forstall, mit dem Anzug und Succurs der Türken auch mit schlagung den Pruggen
trohet: E. K. M. ist wissent, dass der Handtkuß und Handtbietung, auch admittirung des fueßfalls
ein Zaichen des perdons und der gnadt ist, der Große Alexander, eo ipso, dass Er einen zum
Handtkuß gelassen hat befunden, dass solchem die gnadt und perdon nicht abgeschlagen werden
kan; bey dero hochloblichen Erzhauß ist löblich gebrauchig, wan ein erbar Sundter, so schon auf
den Leitern des strangs, oder auf dem Platz des Köpfens begriffen und gahlig ein Erzherzogen
darmal vorbey raißet /21v/ und von Ime gesehen wirdet, dass Er durch das gahe glückh und
unversehenen anblikh des Landesfurstes gestrags eo ipso das Leben geschenkter bekombt, wie
viell mehrers, wan eines rebelln Sohn in namben seines rebellischen Vaters und anstatt deßen ab-
und umb gnadt zubiten, vor E. K. M. und zum Handtkuß gelassen werden solte. Wegen des
Forstalls hat es gat kein noth, dan Er ohnedes eine schlechte, mit villen schweren zuelaagen
beschwerdte und gefahrliche Person ist, der umb alle diße Anschlag, foedera, ligas et caeteras
quascunque etiam secretissimas actiones die beste wisseschaft haben solle: und Er, wan Er Gott
und E. K. M. hete treuw, hete sie woll schon lengst solches offenbart haben solte: also, wie
besagt, beedte derzeit zu excludieren ut videatur, quae pars est bonis, quod non sit malis. /22r/
Quoad tertium hat man kein bedenken, wan Er, Graff von Zrin, hieherkomben, und sich selbsten
vor E. K. M. zu denen Füeßen werffen will, dass Er solches gar woll scheuen köne, allein ist E.
K. M. hierinen für dißmallen nichts aigentliches einzurathen, sondern den effect der operation
zuerwarten, dan entweder ergibt Er sich dem Spankau vor dem attaco gut und freywillig: so kan
Er demselben hernach entweder nacher Graz oder hieher schicken, wo E. K. M. es allergnedigst
befehlen werden. Solte Er aber in die Gegenwehr wider dem Spankau eintreten, und hernach sich
erst alß desperat und verlohren oder uberwunden ergeben, so wirdet Er keines weegs hieher oder
nacher Graz zulaßen, sondern auf Carlstatt, oder auf ein anderes wolbewahrtes noch in
Konigreich Hungarn, /22v/ Croaten oder Schlavonien ligendtes bewahrtes vestes Orth zu
schiken, und daselbst biß auf E. K. M. weiteren allergnedigsten befelh woll fleisig und sicher
aufzubehalten und zu verwahren sein und gesetzt, dass Er sich, wie iezt angefürt, gleich ietzo
dem Spankau gut und freywillig ergeben thete: so erachten doch die gehorsambste geheimbe
Rathe, dass Er ehedem nicht hieher oder nacher Graz zulaßen seye, biß nicht vorhero E. K. M.
von Ime die securitatem realem, dass ist Tschakaturn, Legrad, Cotoriba, Buccari, Buccarizza und
seine mehr andere Güter und platz in handten, und mit den aigen Volkern wollbesetzter
innehaben, dan es versichern Euer Kayserlichen Mayestät die gehorsamsten geheimben Rathe,
dass ohne desselben Er keineswegg /23r/ zu perdonieren, oder zur gnadt aufzunemben seye;
dißes ist schon die andtertmallen untrew, und hoffentlich also Ime das dritte mall weiters nicht
zutrauen. Seines Bruders des verstorbenen Niclaß gehörte gefahrliche gedanken zugeschwaigen,
dan, wan E. K. M. Ime dises sein factum widerumb sine dicta securitate reali hingehen laßen
solten, würdte Er in wenig Zeit wieder sich salvo honore ad vomitum begeben und noch woll
ärgere, doch auch zugleich vill verschlägere rebellion anrichten; die politici seint clar, dan in
dengleichen Fahlen minima offendicula revocat memoria superiorum, und der Tacitus sagt:
milites seposita expeditione se ad securitatem, rebelles vero ad occasionem convertebant et
princeps perduellionis authori parcens servat eum, cui opportunitas animum addet gravius
tumultuandi, et incommoda, quibus prius succubuit, /23v/ in posterum, cautior factus, rectius
cavendi. Er ist voller ambition, und ist Ime und Ir, der fürstentitl und Standt in Croaten schon
eingebohren, und hat ia kein rechtmessige Ursach gehabt, sich also gegen E. K. M. schon
zwaymallen zu verliehren.
Es ist zwar etwas, dass Er den Sohn und eine carta bianca mit- und hiehergeschickt, dan Er ist
gleichwollen sein ainigen Sohn und also denselben pro charo pignore zuhalten, allein solche
beedte seint gleichwollen nicht genug, dan die gehorsamsten Geheimben Rath in der den 9. dits
gehaltenen, aber weiter nicht referiert- sondern gleich darauf expedierten conferenz gehorsamst
befunden, dass auch hievor der Joannes Scepusiensis Ferdinando 1 o ni fallor, sein Sohn und
Mueter pro obside geschikt und hernach gleichwollen mit dem Cardinaln Georgen zur Abtrung
worden, solches hat auch an Spanien der /24r/ Prinz Thomaso von Savojen gethan, ungehindert
Er weib und kindt zu einer versicherung seiner Trew dahin geschikt, und halten die gehorsambste
Geheimbe Rathe darfür, dass Er solchen sein Sohn nicht pro pignore submissionis, sondern pro
securitate pactorum hieher geschikt, welches man dan in der gleich iezo undertheinigst
einzurathender vernembung des Forstalls bald findten und füllen wirdtet. Die carta bianca und
die von Ime, von Zrin, an E. K. M. mitgebrachte credentialen seint auch nicht genueg, dan Er
sonsten sagen kündte, Er habe nicht darein gewilligt, waß man daran zu Wien geschriben,
zugeschweigen, dass Er ohnedas mit dem carthe bianchen zu facilis, in deme Er vor Jaren
dergleichen 36 in Poln geschikt, und also darauf nichts zubawen oder zutrauen; sondern es
wirdtet zu seiner legitimation ein mehrers, und zur tractierung mit Ime volligen gewalt und
vollmacht seu mandatum cum libera neben einer ordentlichen instruction nothwendtig erfordert,
dahero nothwendig solche von Ime, Forstall, zubegeren /24v/ und darauf Ime nachfolgendte
punctum (in welchem die securitas realis essentialiter bestehet) nicht per modum quaestionis,
sondern resolutionis anzudeuten sein werden, dan E. K. M. ditsfalß mit einem Rebelln auß Iren
Underthanen, diener und Vaßaln zuthuen, und also einer anderen modum, alß mit anderen
ubelgewält- oder feindlichthaedtigen fuersten nach belieben vorzukeren und vorzuschreiben
haben: primo, dass Er, Graff von Zrin, den Türken absage, die mit iren getroffene foedera und
andere gepflogene tractate und actionen offenbare, 2o, die complices, und mit andere getrofene
ligen (so weit Sy E. K. M. und den statui et quieti publicae nicht schadlich) treulich benene und
zaige, denenselben ingleicher renuntiere und sich denselben abthuen, dan Er distinguiret in sein
obigen schreiben conspirationem styriacam /25r/ a comite Tatenbach, ergo können sie separatae
sein; 3o, dass Er besagte seine plätz E. K. M. uberantworte, und selbige mit dero volkeren
besetzten laßen; 4o, dass Er praestitis prius his sich E. K. M. gnadt ergabe, in welchem fall man
woll vermaint, dass Er hernach zu gnadten aufgenomben, sondern Ime angedeutet werden
köndte, dass Ime auf solchenfall die gnadten schier nicht verspert sein werdet; ohne dißer real
securitate aber gantz und gar nicht, dan Er mueß nothwendtig vorhero in eine solchen standt
gesetzt werden, auf das Er keine Craften zu demgleichen Untrew mehr haben könne, noch viell
weniger aber mit seiner ambition oder andere gefahrliche Anschlagen E. K. M. und dem statui
publico weiters schaden köne. Die Politici sagen, rebellibus, licet ad gratiam admittantur, tamen
ea eripienda esse per quae, si principes suos amare nolint, saltem iis amplius nocere non possint,
nam rebellionis instrumentis non sublatis reminiscunt rebelliones adeoque tollenda ut vel inuiti
praestent obsequium /25v/ desideriis frustram ferventibus, und konnen E. K. M. sicherlich
glauben, dass Er den Sohn nicht destowegen oder in der Mainung hergeschickt, dass Er alles
thuen oder E. K. M. ubergeben wolle, waß sie an Ime begern werdten, sondern villenmehrers,
dass Er unmittls deßelben seine conditiones und patti desto sicherer machen möge, dan man sich
desjenigen impertitenten discurs, so vor Seiner fürstlichen Gnaden von Sagan und dem
Hoffcanzler Er, Mönich Forstall, negstmals gehörth, gar woll zu erindern weiß, dass Er durch
schikung des Sohnes seine conditionen beßer zu machen verhofft, und dahero sich der Mönch
vermessen war, Er seinen Sohne hieherschikt, waß E. K. M. Ime hingegen für ein versicherung
geben werden; dasjenige zuhalten, was /26r/ E. K. M. Ime, Zrin, versprechen werden; darauf
Seine fürstiche Gnaden Ime solches verwaisen und gesagt haben, Er könne sein Sohn schicken
oder nicht. Item schreibt der bey Ine sich befindlicher Dominicaner, so Er aniezo zue Ein Abbate
gemacht, dass Er, Zrin, sich accomodieren werden, si l’ imperatore fara boni patti: darzue kombt,
daß jüngst und gestern einkombene schreiben des Bischofen von Agram von 7 dits, darin Er auf
die accommodation für des Zrins einrathet, also dass man glaubt, wan Er iezo die operation
wider Ine sehen worden, dass es Ihne uber die maßen rewen, dass Er seinen Sohn hiehergeschikt,
und dahero auf allerweiß dahin trachten werde, wie Er Ine widerumb von hie heimblich
practicieren kendte: dahero auch sein Sohn nicht lenger in der offentlicher Wirtshauß bey dem
Wildten Mann zulaßen, sondern etwo vermittlß des hiesigen Statt-Obrist-Lieutenandtes oder
Obersten Wachtmaisters in ein gutes und sicheres ehrliches orth zu accomodieren /26v/ und auf
Ine woll acht zugeben sein wirdet; Ime auch und dem Forstall der Praesenz anzudeuten sein
wirdet, dass solches zu deßen selbst aigenen mehrern sicherheit beschehe, in deme das Wirtshauß
offen und die Leuth wider der Vatern exacerbiert were, und dergleichen des Herzoges von
Braganza brüder ist sogar verwacht worden.
Were also dem Forstall anzudeuten, wan alles obige vorhero von dem Graffen von Zrin realiter
und actualiter praestirt und vollgezogen sein wirdtet, dass alßdan Er ad audientiam und der Sohn
zu Fueßfall und Handtkuß admittiret werden solle. Entzwischen haltet man für unnoth, dass
Seiner fürstliche Gnaden von Sagan beeder auswarten sollen.
Von Frangepani betreffend: ist mit Ime ein gleichmeßiges, wie mit dem Zrin, durchgehendts zu
statuiren und die observieren; hierein auch des Nuntii recommendation zwar /27r/ zu ehren, aber
nicht zu attendieren; seine delicta seint zu grob, sein schreiben auf lauter schrauffen gestelt, und
wirdet seine graußambe und abscheüliche Untrew Er noch mehrers auß der gestern abends
ankombene relation des Carlstattischen Oberisten Johann Josephen Graf von Herbersteins noch
mehrers zuvernemben sein, hierin ist scharpf zu procedieren, und dahero diegleiche
recommendation, solche erpreste schreiben, und abgenötigte Carte Bianchen einmall und
wenigist derzeit nisi prius praestita reali securitate nicht zu beobachten. Auß welchen allen dan
für sich selbsten die vierte Haubtfrag erledigt wirdet: ob nemblich die angeordnete Execution
inmittls zu sistieren. Die gehorsamste Geheimbe Rathe erachten von nein, und halten darfür, dass
selbiger /27v/ in Gottes namben der ungehinderte Lauf gelassen seye, dan erstlich bringt Er,
Forstall, iezo nichts neues mit, alß waß man nicht vorhero gewust; 2o, ist man mit Ime noch nicht
richtig, sondern hat erst zu tractieren, und wirdet der Marktkramben lehrnen; 3o, ist die operation
schon in wirklichen gang; 4o, ligt E. K. M. höchste Ehre und reputation daran, dan solte sie
dieselbe ante adeptam realem securitatem auf blosses erscheinen des Sohns, des Forstalls, und
einhendtigung der carta bianca, aniezo alsogleich einstellen, so wurden alle dero Erbkönigreich,
fürstenthumb und Landten in das ganzen Römischen Reich selbsten sich darwider ergere, und
allen Müeth, Lieb und Naigung fahlen laßen, ia woll in denen Erblanden Aufstendt erfolgen, wan
man /28r/ dergestalt ohne einige satisfaction oder sicherheit die rebellen perdoniere, und
hingegen die Volker widerumb in die Landter zurückführe und Sy darmit beschweren solten: in
summa, E. K. M. möchte sich dardurch in große gefahr setzen. E. K. M. glauben nicht, waß für
ein allgemeine Zuefridenheit, Jubl und frolocken alhie und anderswerds durchgehendt wegen
dißen resolvirten operation verhandten, destowegen ist, und werdten sie es erfahren, in waß Lob
und Rhuemb, auch schrocken und consideration seint so woll bey ober Hungarn alß auch
sonstlich durch diße so generose resolution sezen und darin komben werdten, so alles mit
höchster verbitterung der gemüter und noch sich ziehendten unsaglichen ublesten effecten auf
einmallen aufhoren, und verschwinden wurden, wan dise Execution sine habita prius reali
securitate ietzo eingestelt werdten solte.
/28v/ In ein oder 2 Tagen werdten E. K. M. courier und nachricht darvon haben, entzwischen
bringt man dieselbe mit dem Forstall zue, und kondte auch Ime mitlß in Namben E. K. M.
proiectum deprecationis et praestandae securitatis realis aufgesezt und Ime, Forstall, zuegestelt
werdten; dahero dan sowoll die I.O. Stellen, alß auch den Spankau ad priora zuweißen, und Ime
die beschleunigung der operation zubehalten, iedoch nochmallen anzudeuten were, wan Er, Graff
Zrin, sich der kayserlichen gnadt freywillig und ohne Thattlichkeit gehorsamst ergeben, und
besagten platz wirklich eingeantwortet, auch hieher zuraißen resolviert wirdet, dass praestitis his
prius Sy, Geheimbe, und der Spankau solches anemben, und die weitere operationen sistieren
sollen: dann /29r/ dergestalt bekomben E. K. M. in effectu und ohne Blueth vergießung
dasjenige, waß sie erst mit ernst und schwerdt zuverlangen sich bemühen müesten. Und wan Er,
Zrin, sich also dem Spankau stellen und hieher raißen wolte, so dörffte Er Ime zwar anfenglich
von der Convoye, oder wohl hieher nichts, woll aber auf dem wirklichen hieherraiß beleiten
werdten, dass Ime eine Convoye zu deßen aigner sicherheit nothwendtig were, weilen die Leuth
wider Ine allzusehr exacerbiert were und dahero Ime von dem Volk oder sonsten gar leicht etwas
ubels unverstehens zuestoßen möchte: zwar, und die wahrheit zubekennen, das beste were es
woll und das sicherste, wan Er und der Frangepan auß dem weeg geraumbt wurdten, dan, so lang
diße beedte leben, sy leben wo und wie sy wollen, und sy sein /29v/ wo sy wollen: so werdten
Sy, E. K. M. und dem statui publico bestendtig graves gefahr, und beschwelich sein. Endlich
aber wan man Ime und seine Vestung zugleich vorhero haben, so kan Ime hernach gratia
personalis beschehen, und zugleich auch wegen der complicum desto beßer Ine gesetzt werdten.
Und dieses ist, waß denen gehorsamsten Geheimen Rathen in dißen negotio difficili, periculoso
et scabroso E. K. M. allerunderthenigist vorzustellen gehorsambst beygefallen.
Ita conclusum apud celsissimum ducem Saganensem, praesentibus excelentissimis Dominis
Comitibus Schwarzenberg, Lamberg, Montecuccoli und Barone Hoher; secretariis Dorsch et
Abele. Viennae, vesperi 12 Aprilis 1670.

/30v/ [napomena na poleđini]:

Consultiert Wien, den 12 und aufgesetzt den 13ten April von 4 bis 9 Uhr fruhe 1670.
Relatum Augustissimo et placet wie gerathen.

Ad 38. Izvještaj Carsko-kraljevske konferencije, 29. travnja 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 329, konv. E. (ex fasz. 302), fol. 1r -16v.
Referat relationis apud Celsissimum Principem de Lobkowich, Laxemburgi, die 29 Aprilis horis
matutinis habitae, circa Zrinium, Frangepani [!] et alios rebelles.

/1r/ Allergenedigster Kaiser und Herr, etc.

Auf Euer Kayserlichen Mayestät allergnedigsten befelh seint die gehorsambste Geheimbe Rathe,
als Schwarzenberg, Lamberg, Rothall, Montecuccoli und Hoher, bey dero auch Geheimben Rath
und obersten Hoffmaistern Iro fürstlichen Gnaden dem Herzogen von Sagan, gestern frühe
zusamben komben, und hat man auf die vorhergehendte Kürze fürtragung E. K. M.
allergnedigsten befehls von seiner fürstlichen Gnaden; Erstlich die, von dem Grafen von Zrin
eingeraichte Eine und des Graffens Frangepans ubergebene drey schriftliche Relationen oder
Confessionen abgelesen; so dan der I. Ö. Geheimben und Hoffkriegs Rathen vom 21., 24. und
25. dits monats Aprilis wegen Arrestirung der Gräffin von Zrin, wegen besezung der Insl,
abmarchirung theils Volkern aus derselben, und commandirung der zurukh- und darinnen
bleibenden, wegen der dem respective Wildenstein, und den obristen zu Carlstatt, der von
Herberstein anbefohlene Inventierung der sich /1v/ daselbst befindedten Munition, Proviant und
anderen Mobilien; wegen des von dem Oberhaubtmann zu Kreuz dem Graffen von
Trautmanstorff gefangen bekombenen Ferenz Ivanovitsch, dessen und anderer Aussaagen; wegen
des von dem Oberhaubtmann zu Ivanitsch, dem von Teuffenbach, an Spolierung etlicher
croatischen Edelleuth, als vermainter zrinischer und frangepanischer Adhaerenten begangenen
Excess, und in mehr anderen sachen einkombenen bericht und gutachten angehört, darauf Seiner
fürstlichen Gnaden nachstehende sachen in die Proposition gestelt: was, erstlich, aus iren, des
Graffens von Zrin und Frangepan gethanen schriftlichen Relationen und bekandnußen zunemben
und zuthuen, was 2o, wegen Irer beeden, der Graffin Zrinin [und] des Zrins Sohns, des
Zrinischen Stallmeisters Rudolphi, des Locatelli, des gefangenen Ferenz Ivanovitsch, der
einkombenen 4 München, als des Forstalls Augustiners, des Nicolai Nagy Pauliners, /2r/ des
Palmerini Dominicaners, und des Tomasi Franciscaners, item des Tatenpach, Orphei Frangepani,
Bukovatsky und anderer Complicum halber vorzukehren; 3o, wessen sich wegen des
wallachischen Bischoffens und den gesambten Wallachen gnädigst zuresolvieren; 4 o, was in
denen militaribus weiters zu ergreiffen, und zu statuiren sein möchte, und dergleichen mehr.
Die gesambten [!] gehörsamste Commision erfreyt sich anfenglich von grundt Ihres herzens, und
dankt Gott dem Allmechtigen inniglich, daß derselbe dises so schadlich und gefahrlich wider E.
K. M. und alle dero trewiste Underthanen, Erbfürstenthumb, Konigreich und Lander angesporne
Feur, so vill diese Rebellen anbetrüft, ohne einiges Blueth Vergiessen so geschwindt, so
glückseelig und fürwahr so wunderbarlich gedempfet, und geleschet: E. K. M. und der
Angehorige, auch mithin von dißer so großen gefahr so gnädiglich erretet hat: mit dem /2v/
allerunterthenigsten anwunsch und bitten, Seine Göttliche Allmacht wolle deroselben mit der
Sterke seines Armbs noch verrers craftig beystehen, und daß in Ober Hungarn schon in die
vollen flamben ausgeschlagene feur, gleichergestalt eheist vollig dempfen, welches so vill
ehender zu hoffen, weilen ohne daß allzu gewiss, daß der Allmechtige gemainiglich dergleichen
Rebellen zu straffen pflegt, nach dem Axioma der Politicorum, quod cum Injustitia et atrocitas
rebellionis certissimum signum sit infelicis successus, Justititia enim divina pensi habet
iniquitatem rebellium evertere, cum materiam vindictae justae pr[a]ebeant Authoritati divinae;
E. K. M. auch bereit solche dispositionen allergnedigst vorgekert, durch welche gar bald
hoffentlich etwas gutes zuhören sein wirdtet, wie dan dißes für ein absonderliche hohe gnadt
Gottes zu achten, daß in E. K. M. handen /3r/ diese beedte Rebellen, der Graff Tatenbach, die
Zrinin und mehr andere wirklich gelifert worden: und dahero woll umb den Beystand des
Heyligen Geistes billig anzurueffen, dass man in dißem, denen Augen der ganzen Welt vor- und
aufgestellten hohen Werkh mit solcher legalitet und methodo praecedire, auf der E. K. M. Ehr
und Reputation darvon tragen, und sich jedermeniglich darob zu spiegeln, wie zumahl aber E. K.
M. sich dadurch vor ganz Europa justificiren köne. Dahero auf die proponirte puncta specialiter,
und zwar auf Ir, die beeden rebellen, aigene confessionen zukomben, sint dieselbe imehr so clar,
und zugleich von so schweren Verbrechen, dass es gar keinen weiteren Process bedarfe, sondern
es für sich selbsten schon an Tag ligt, dass Sie Crimen laesae divinae et humanae Maiestatis
villfeltig begangen, und dadurch leib, guth und blueth wirklich und vollig verloren haben: dann
was kann greulicher sein, als was Zrin selbsten schreibt – feci, quam /3r/ potui; was
abscheulicheres, als des frangepani schreibens an den Tschollnitsch, die worten und proposition
wider E. K. M. zu Agramb; was untreueres, als was Sy mit abordnung des Wukovatsky, des
Francißkaners nacher offen, auch anderer, umb hilff und sonsten mit den Türken und anderen
gespilt, angestelt, und gethan haben? Und was für schaden, ruin, und Verwüstung wurden nicht
E. K. M. mit allen dero Erbkönigreich- und Landen, neben den ganzen Christenheit ausgestanden
und erlitten haben, wan solches verfluechtes anbeginnen Iren effect gewanen hete, dergestalt wie
es angestelt geweßen? Allein, weilen hierin sonderlich ad justificationem V. M. Augustissimae
legaliter et methodice zugehen, als weren in dißem punct nachfolgende allergnedigst zu
statuiren: Primo, daß dem wienerische Statt Obrist Leutnandt, und Obrist Wachtmaistern
aufgetragen werden möchten, dass Sy neben zueziehung etlicher Testium und 12 Commisarien,
oder diße Commisarien in Beysein sein, des /4r/ Obrist Lieutenandtes und Obrist Wachtmaisters,
einem jedem aus jene beeden, besonders nur dises fragen, und solches in ein ordentliches
Protocoll einverleiben sollen: ob Sy sich zu disen Iren relationen und handtschriften nochmallen
bekennen, ob sy es nochmallen darbey verbleiben laßen, und haben wollen, dass solche E. K. M.
gehört, referiert werden: quo habito et facto Sy schon vollig uberwißen, und man also dardurch
von Ine selbsten confesionem iuditialem uberkomben; 2o, weilen zu dilucidirung dieser sache
gleichwollen auch interrogatoria vonnöten: als wirdet notwendtig sein, dass E. K. M. ein
gewisse Commission von etlichen gewissenhaffter und der sachen gewachsener Rathen
verordnen, und demselben anbefohlen, dass Sy sowoll uber Ir, die beede rebellen, als des Ferenz
Ivanovich und anderen eingelegten Außsaag gewisse interrogatorien formieren, und Inen /4v/
vorhalten: darauf die sachen in reiffe berathschlagung ziehen, und in Gottes Namben einen
Sentenz formieren, solche aber ante publicationem, nacher Hoff, E. K. M. referieren sollen, mit
der beschleunigung, wan gleich einer von denen verordneten Rathe abwesend, oder sonsten
verhindert weren, dass nichts destoweniger die anderen in sachen forderlich fortfahren sollen. Sy
können zwar auch durch diese Commission woll angefragt werden, ob Sy ein advocat zuhaben,
oder sich zur defendirung verlangen, ob man zwar erachtet, dass solches weder vonnoten, noch
von Ine begert werden wirdet, weilen sie schon genugsamb bekendt, zumallen aber sich E. K. M.
vollig underworfen haben.
Ob aber zu solcher Commission auch etliche Hungarn oder Croaten zuziehen, wirdet zwar
solches zu E. K. M. allergnedigsten befelch anheimbgestelt, allein man vermaint von keine, dann
erstlich seint beede zu Wien in Oesterreich und nicht in Hungarn gefangen, 2 o: haben sy wider E.
K. M. nicht allein als Konig in Hungarn und Croaten, sondern auch als Konig in Böheimb,
Erzherzogen in Oesterreich, Herzog in Steyr, Kardten und Crain gesündigt, in deme Sy in selbige
einfallen und ruiniren wollen, auch in foedus und societatem andere dero unterthanen und
geschworene diener, alß /5r/ den Grafen von Tatenpach, und obbenante Capitaneos und Officier
gezogen; 3o: dass Sy auch wirkliche Landtleuth in Steyr und Crain, auch sonsten ratione
officiorum militarium, E. K. M. alß Granitz Herrn realiter underworfen zugeschweigen, daß
regulariter kein obrigkeit der anderen, die Übelthater zu liffern schuldtig ist, und also E. K. M.
Jurisdictio Austriaca unwidersprechlich fundiert ist, wie zumallen aber nicht zumeldten, dass
fast kein Hungar, hierzue Recht zufinden, und sie sich wider solche Exclusion umbso vill desto
weniger zubeschweren haben werden, dan man Inen sagen kan, dass bey so beschaffen sachen
keines sonderbaren Process vonnöten, cum iam sint propria confessione convicti et confessi,
adeoque nulla iura judicis requiruntur, nisi in eos condemnando et exequendo. Forderist aber
wirde Inen beedten, und sonderlich dem Zrin durch die Commision beweglich zuezusprechen
sei, dass Er noch mehreres bekennen thue, dan man siehet auß seiner relation, dass Er vill /5v/
laugnet, vill Unwahrheiten schreibt, und gleichwollen Gott zu zeugen nimbt, so blasphemiam auf
sich tragt, und dahero noch kein cor contritum, oder humiliatum, sondern pertinatiam und
proterviam; hingegen bekendt der Frangepan besser, und erbietet sich auch noch mehrers
zusagen, schiebt hingegen alles auf dem Zrin, doch aber auch mit solcher Arglistigkeit und
Falschheit, dass darauß seine untreines Gemüth gar woll zusehen. Endlich, was Er, Zrin, gar
nichts weiters, weniger aber die Complices bekennen wollte, kendte Ime woll die Aussaag des
Frangepans communicieret und Er dardurch wider Ine desto mehreres exacerbiert, auch zu ein
mehrern gesang bewogen werden: dann sich E. K. M. gar woll entsinen werden, dass Er, Zrin,
gleich anfangs in seinem Deprecationsschreiben dem Tatenpach excusiert, da doch das widrige
der Frangepan und des Zrins Stallmaister Rudophi selbsten ausgesagt /6r/ haben: und andere
interrogatoriis werden Sy auch de complicibus in Steyr und anderen Erblanden, wie zumallen
aber von denen zu befragen sein, wan und zu welcher Zeit Er, Zrin, zum jungsten mall der
franciscaner und andere nacher Offen, Canischa und Bosnien, umb hillf zu Türken gesendet, waß
gilt es, Es wirdtet herauskomben zu selbiger Zeit geschehen zu sein, wie Er den Bischoffen von
Agramb und hernach den Forstalln zu ersten mall herausgeschickt, auch sein depraecation an E.
K. M. gethan: Sie dardurch vor den gefast- und so glüklich ausgeschlagenen gerechten und
generosen Resolution zu verhindern, oder zubringen, und dardurch die Zeit zuer Uberkombung
des türkischen Succurs zugewinnen. Nicht weniger werden alle diße materien zu combiniern und
in acht zu nemben, waß Zrin dem Grafen von Rottal, und dem Frangepan, dem Albrecht /6v/
Grafen von Zinzendorff communiciret, wie auch das libela schreiben de August 1657
aufzusuchen sei, welche Er de similibus regiis capitationibus des Niclas Graffens von Zrin
geschrieben, und solches alles bey dem Process woll zu considerieren sein.
Circa secundum punctum quoad personas illorum ist zwar auf alle weiß dahin zu sehen, dass
man Irer beeden eheist zu Wien loßwerden. Allein haben die gehörsamste Geheimbe Rathe
unanimiter erachtet, dass darmit noch einige wenige Tag biß zu Ankufft der Antwort von dem
Ragozi auf des Zrins schreiben gewartet, und also inmitls mit Ine nichts geendtert, sondern in
status quo gelassen, iedoch beede mit einer starken wacht verwachtet, und dardurch alle
Entspringung verhüetet, eingangs gleichwollen vom E. K. M. eventualiter dem Grafen von Zrin
nacher Neustatt, der Frangepan nacher Schottwien, /7r/ der Rudolphi in das Abthauß resolviert
werden, damit, wann entzwischen der Process geschloßen, oder sobald kein Antworth von dem
Ragozi einkomben möchte, solche Resolution gleich effectuiren werden können, dan ietzo
alsogleich sy dahin zuführen, möchte dem Ragozi und Complices in ober Hungarn titubieren und
folgendts desperat machen, wie sich dan ohne dass dises Tages einere von dem Ragozi auß den
Statt verlohren, sobald Er vernomben, dass Sy beede zu Wien sein.
Wegen der Gräffin von Zrin vermeint man, dass Sie entweder auf Riegerspergg oder Prugg an
der Muhr oder Judenburg, oder in ein Closter (so man das beste zu sein befindet), entweder
alhieher zu St. Jacob oder nacher Judenburg in daß Paradeiß, oder bey Leoben nacher Göß
geführet und alda woll verwahrt werden möchte.
Ratione des Locatelli und haubtman Caldi, darvon der Frangepani meldet: /7v/ werden beeder
ingleichen zu captivieren, und nacher Graz zu führen, auch alda zu examinieren, und sodan biß
auf die publication des Sentenz exclusive zu processieren, dan wan Ine beeder gleich bey
Uberreichung der Schlüßlen der Spankau sodan versprochen, so ist es doch allein für selbige
militarische operation zuverstehen, und ist sonderlich, dass man sie nicht gefangen neben
examinieren, und nach beschaffenheit der Verdienstes straffen solle oder möge.
Ein gleichmeßiges ist mit dem Ferenc Ivanovitsch zu Copreinitz zuthuen, und hierzue von hier
aus Ine die materien aus Ir, der beeden bekandnußen, zuheimb ministieren.
Nichtweniger mit dem Grafen von Tatenpach den vorigen gnädigsten resolutionen gemäß
schleunig zuverfahren.
Des Graffens von Zrins Sohn aber nach deßen abführung nacher Neustatt zwar noch verrers
alhier zubehalten, doch woll zu verwachten sein, auf das seines Außtritts, oder weggführung kein
gefahr sich eraigne; weillen zu besorgen, dass Forstall /8r/ möchte Ine widerumb heimblich weg
practiciren. Und bey dißer occasion wirdet woll von dem underhaltungs Unkosten zureden, und
sich zu resolviren sein, dan es dem Oberst Leutnandt und Oberst Wachtmaister, auch den Nonnen
zu schwer fallen würde, dißes onus ex proprio herzugeben, welches dan auch respectu des
Rudolphi bey dem Haubtmann oder Leutnend Arnold zuverstehen, alß welche sich vor dem
Commissarien bey examinirung des Rudolphi destowegen schon beklagt.
Ebenermaßen wirdet dem Wukovacky, dem anderen Ivanovich und anderen von dem Ferenz und
Frangepani benenten complicibus quocunque modo nachzutresten und zumalen den Wukovaky
hieher zu loken, oder auß dem weeg zuraumben, da Er doch sonste assylum, refugium und
resident der malcontenten Hungarn sein und noch vill Ubels stiften wurden, und dahero dem
Casanova sowoll als auch dem I.O. Steellen destowegen zuschreiben sein; were villeicht nicht
Ubel, wan Ine, dem Zrin selbsten, deßenhalben zuschreiben theten.
Was aber die 4 saubern Pfaffen anbetrifft, da ist einmall scandalos, dass sie sich zu dißen so
abscheulichen Werks also gebrauchen lassen, und benebens der Frombkeit des Bischoffes von
Agramb zuezuschreiben, daß Er in denen jüngsten schreiben an Ire fürstlichen Gnaden von
Sagan, den Forstall und dem Nagy also /8v/ entschuldigt, darauß dan zu sehen, dass Er, und
folgends die anderen Hungarn und Croaten diße rebellion fast für nichts achten, und folgends ein
schönen Sentenz herauskomben thete, wan Ime der Process ubergeben oder auf ein Landtag
verschoben wurdte, dahero man gehorsamst erachtet, dass ein extract auß des Frangepan
bekendnissen wegen des Dominicaner und Francißkaner dem Nuntio zuegestelt, und derselbe
ersucht werden möchte, dass Er wider diße beede scharf verfahren und Sy durch Ire superiores
ergreiffen, in gefangnus werffen, und examplarisch abstrafen laßen wolle.
Der Forstall hete woll auch, wie wissent, aniezo alsogleich die captur verdient weilen Er das
schreiben an Mainz concipiert und geschrieben, auch sonsten conscius omnium sein solle. Allein
möchte man mit Ime noch woll etwas temporisieren, und /9r/ Ime zugleich anbefehlen, dass auch
Er seriem et faciem rei aufsezen und einrathen/einraihen solle, sodan wirdet man darauß sehen
können, was mit Ime weiters anzufangen. Sonsten möchte Ime, und anderen dergleichen,
Greiffestein oder die Galleern trefflich woll anstehen.
Von dem Pauliner hat man nie nichts gewust, alß waß der Bischoff von Agramb iezo, wie gemelt,
excusando von Ime schreibt, und ist dahero auch für dißmall wegen seiner weiter rechts zu
statuiren.
Verrers wirdet auch mit der Execution wider dem wallachischen Bischofen, des Breiners
Vorschlag nach, derzeit inen zuhalten, und Er neben denen Wallachen in gute zuerhalten: dan
gleichwollen etwas, wie es der Ferenz Ivanovitsch außsagt, dass Er dem Zrin und Frangepani das
Jurament nicht ablegen wollen.
Hingegen wegen des Teuffenbach /9v/ der Breiner zu loben und ime, I.O. Geheimben und
Kriegsrathe, zu rescribiren sei, daß Sy Ime Teuffenbach, uber diße Anklag summariter anhören,
und, da die sache angebrachter maßen beschaffen, alsobald die restitution auf dem letzten
Pfening auferlegen, und darzue wirklich anhalten: der befund der sache und erfolg der restitution
auch neben Iren gutachten förderlich heraußberichten sollen, damit E. K. M. sich sodan weiters
gnädigst resolvieren mögen, dan dergleichen Excess verdienen die amotion von dem dienst, und
ist einmall nothwendtig, das E. K. M. in dißen und anderen, den gebührenden Ernst und Rigor
erzaigen, dan sie sehen schon, wie Zrin, Frangepan und andere E. K. M. Clemenz abutiert haben.
Ebenermaßen wirdet dergleiche Weg des Petheo zuwiderhollen, und diße beede inen Rathe,
beweglich einzubindten sein, nicht /10r/ wenig auf allen drinigen Granitzen zuverordnen sein,
daß niemandt denen Regnicolis und anderen keine beschwernuße zufüegen solle.
Ratione Venedig hat gleich woll der Zrin dem Graffen Rothall diesen Tagen gesagt, Er vermeine,
dass auch Sye interessiert sein, weilen Ime der Türkh zuegesagt, Ime zu denjenigen Meerporten
zuverhelffen, welche Inen von Ferdinando 2 o See[ligen] Aug[usto] versprochen, dato aber nie
gegeben worden: destowegen Er, Zrin, dem, sowoll alß auch wegen des franzosischen Residentes
zu Venedtig umb etwas mehrere Erleuterung zufragen sein möchte. Jedoch abstrahendo von der
Gramoville, dan die gehorsamste Geheimbe Rathe gar gern gesehen, dass sein Namben nicht
darin begriffen, foderist aber von Irer fürstlichen Gnaden dem Herzogen von Sagan /10v/ gar
erfreulich vernomben, dass Er nunmehr alle diejenige offenbaren wolle, welche von Ine gelt
genomben oder begert haben: so einmall für E. K. M. gute sache und wunderliche schickung
Gottes seint. Und können die gehorsamsten Geheimben Rathe noch nicht wissen, ob Er,
Gramoville, anietzo und für dißmallen hierin interessiert seye, doch machen die jenige Worter
bedenken, so Er diesn Tagen zu Graffen von Schwarzenberg gemeldt, dass Er ist interessiert,
ergo alii et forte residens gallicus Venetiis; sonsten ist bekandt, dass Er in dem Vorigen
interessiert geweßen, dan dißes gibt an Tag diejenige schöne Conferenz, so zwischen Ime,
Nadasdi, und Zrin vor einem Jar in denen Waldl bey Hohaw unweith von hie zu Laxenburg
gehalten worden, allwo inmitls des Nadasdi Roß der Graff Draßkovitsch, des Zrins, der junge
Schetsy und des Gramowill, dessen /11r/ Veter der […] alß Reiskoest gehalten, der andere, bey
der nacht vorübergegangenen Conferenzen, des von Ime genomben gelts, und das darauf
zwischen Nadasdi und Zrin entstandenen streits zu geschweigen, dass nemblich der Nadasdi das
gute gelt behalten, hingegen dem Zrin das polische darfür gegeben. Wegen des auf das
venedische sich salvierten Orpheo Frangepani kondte E. K. M. wegen dessen Steellung mit
venedischen Pottschafftern reden und Ir in dergleichen materien gethan versprochen, auch von E.
K. M. vor 2 Jar selbsten fürgekerten Exempl mit lieferung zwayer Post sualigiati von Triest nach
Venedig vorstellen lassen. Und dißes alles quoad politicum.
Quoad militaria erachtet man erstlich, dass das Commandi der in I. O. liegenden 3 Regimenter
Kaiserstein, Zeiß und Portio, dem eltisten obristen, als dem Zeißen in iezigen abwesenheit des
Kaißersteins entweder eben auf dem formb und mit der Correspondenz and die I. O. Geheimbe
und Kriegsrathe, wie dem Spankau, derzeit pro interim und biß auf weitere disposition gegeben,
wie auch die Granitz Obristen dahin angewißen werden mochten, wan Sy von solchen
Regimentern etwas haben oder daraus gebrauchen wollen, dass solches per manus /11v/ des
commandierenden Zeißes gehe, und Sy Obersten also Ime vorhero darumben Er suchen solle:
dan das widrige ist wider dem Kriegs gebrauch und möchte nach und nach die grosten
Confusionen verursachen.
2o, kan die Inventur in oeconomicis gar woll durch dem von Wildenstein vorhin
anbefohlenermaßen, in militaribus aber durch dem zu Tschakaturm, Legrad und Cotoriba
commandierenden Officier vorgenomben werden, darbey man kein bedenken, daß auch
deswegen Wildenstein darbey seye und mitinterveniere, und sollen solche inventionen alsobald
herausgeschickt, auch der drinige Cammer zugleich anbefohlen werden, dass sie sich in die
administration selbiger, alß in Hungarn und Croaten, adeoque extra territorium et sphaeram
activitatis Suae ligenden Gütern nicht Creinischen sondern solches denen von /12r/ der hieniger
Cammer verordneten Commisarien uberlassen solle; allermaßen E. K. M. sich deßen bereit auf
Ir, der Camer, beschehenen besonderen allerundethenigsten Vortrag allergnedigst resolviert
haben.
Die Reichung des Underhalts aus Landes denen Soldaten von dem drinigen Landschaften ist
auch höchst nothwendtig, und weren dahero die L[andeshauptmann], L[andleute] und Verordnete
und andere von Steyr nacher Zell zu citieren, und demselben beweglich zuezusprechen, dan
sonsten gehen die Soldaten in Ruin, und ist bey denen anderen Landten eine böse Consequenz zu
besoregen, dahero auch hierin mehrer Ernst zu gebrauchen.
Sonsten ist wegen der operationen in Ober Hungarn, alles woll eingerüstet und die beförderung
des Marches dahin dem Sporkh nochmahlen anbefohlen, wirdet auch sonsten eines und anderes
E. K. M. von dem Loblichen Hoffkriegsrath in der ersten Audienz mit negsten undethenigst
referiert werden.
/12v/ So ist man auch wegen des L[andeshauptman] zu Gorz des Graffens von Thurns zu reden
komben, und erachtet man gehorsambst, dass die von Ime zu purgierung des wider Ime
außgesprechte Verdachts begerte Licenz herauszuraißen bewilligt, doch zugleich von dem
Geheimben eilfertige b. und g. abgefordert werden möchte, wer entzwischen in guberno zu
substituiren, dan dergestalt were der L[andeshauptmann] abweßendt, der Landsverwalter und
Schloß Leutenandt gestorben, der Wachtmeister Caesare zu Wien, die 20 Zeisische Reuter
abgefordert, und also das Landt und Vestung vollig von dem guberno lähr, und hat Ime einmal
nicht gebürt, auch mit dem Tatenpach, wie Tatenpach mit Zrin, ein solche ligam in dem plane
formalibus zu machen. Seye auch gewiß, wan die Venedig etwas tentiert, dass Er sich sodan
gestrags zu Ime geschlagen hete.
Uber dißes hat der graff Montecuccoli angebracht, Es hete Ine der Erzbischoff von Gran bey
seiner vorgestrigen Abreiß, E. K. M. nachstehende allergehörsamst zu hinderbringen ersuechet,
nemblich das verlangen der Croatischen Abgesandten wegen Verordnung eines anderen Banni,
wegen /13r/ restituirung der von dem Zrin villen privatis mit gewalt und Tyranney weggenomben
Gütern, wegen widerzeustellung des durch den von Teuffenbach etlichen armben Witiben
weggeraubten und sich von 15.000 bis 16.000 ft. belaufendten sachen, und wegen verschenkung
der Zrinischen und Frangepanischen confiscierenden Gütern, und dan bezallung 10.000 f. dem
Closter Studenicz, so Er, Zrin, selbigen wegen einer Nonne, seiner Schwester oder Tochter, oder
Mürb, versprochen. Man erachtet gehorsamst, daß wegen setzung eines Banni, wegen
dispensierung besagter güter und wegen restituierung der vi abgetrugene güter noch nicht Zeit,
und dahero Sy dilatorie für dißmallen zu verbeschaiden; wegen des Teuffenbach aber die gefaste
resolution Ime zu communicieren und die wirkliche satisfaction den wittiben zu versprechen.
Ingleichen vor allen anderen, dass Closter Studenitz /13v/ und andere treuherzige Creditores zu
seiner Zeit richtig zu bezallen; sonsten aber zu verschenkung solcher güter salva conscientia
woll nicht einzurathen sein möchte, dan waß halffe es E. K. M. oder waß hete Sy für ein Nuzen
oder Satisfaction wegen solcher uberstendten gefahr, und den, zu abwendtung drselben
aufgewendten so großen Unkosten, wan sie die güter widerumb verschenken solten: forte non
alii mores, sed tamen aliae personae succederent. Das beste wirdt sein, wan man die sache
dargestalt einrichte, dass man auß selben gütern etliche Regimenten underhalten, selbigen Paß,
Vestungen und Porten sich versicheren, und hingegen die anderen Landen dardurch desto besser
verschonen möge.
Schließlich weilen auch einige zeitung wegen eines zu Novi auf dem Frangipanischen Guets
vergriffte Paß wie eingelegt: alß /14r/ kündte woll destowegen ein mehrere Nachricht eingeholt
werden, Er, Frangepan wirdet hoffentlich auch dißes nicht pro politica und ad melius seu bonum
Germanorum gethan haben, wie Er sonsten alles pro politica et bono Augustissimae Maiestatis
Vestrae et germanorum gethan zu haben vergibt.
Sonsten und denique möchte auch ein wenige Nachfrag gehalten werden von denjenigen, so der
Zrin wider dem Erdeodi angeben, ob Er zwar nur den Türken sagen laßen, dass Sy den
Wukovacky alß intrantem illorum confinia nidermachen solle.
Und dieses ist, waß obbenante 6 gehorsamste Geheime Rathe underthenigist vorstellen sollen.
Ita conclusum apud celsissimum ducem Saganensem, Laxenburgi 29. Aprilis 1670 ab hora 8
usque medi[am] primam. Praesentibus Schwarzenberg, Lamberg, Rothall, Montecuccoli und
Hoher; /14v/ secretariis Dorsch et Abele.

/16v/ [Napomena na poleđini]:

Aufgesezt Gudrambstorff, den 30. Aprilis 1670, von 12 Uhr in der Nacht bis 4 Uhr fröhe, et
relatum Augustissimo eadem die in Laxenburg horis matutinis, et placet wie gerathen 30. Aprilis
1670.
Praesentibus:
D. P. de Lobkowitsch
D. C. de Schwarzenberg
D. C. de Lamberg
D. C. de Rothall
D. C. de Montecuccoli
D. B. Hoher
Secretariis
Dorsche, et me
Ch. Abelle m.p.
 Ad 44. Izvod iz iskaza Hansa Erasmusa Tattenbacha, 7. svibnja 1670.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 319, konv. E., fol. 56r -57v.

/57v/ Extract aus dem Tättenbaschischen Constituto den 7. May 1670 wegen der Rede des Zrini
gegen Ine, von Tättenbach, bey dem Locatelli auf dem Schloß und Pruckh zu Lapsina.

/56r/ Aus dem Tattenbachischen Constituto den 7. May 1670.

Als er, Tattenbach, und der Zrin bey dem Locatelli auf dem Geschloß Lapsina zusamben
khomen, und auf der Pruckhen daselbst von unterschiedlichen neüen zeitungen geredt, hette man
gleich damals spargiret der Infant in Spanien seye gestorben, Ihr Mayestät, unser allergnedigsten
Herr, wurden nacher Spanien gehen, undt das Gubernament der verwittibten Kayserin undt
villeicht dem von Auersperg zue Regiren überlassen, worauf der Zrin gesagt, non vellem regia
faemina Czakoturniae tibi volo aliquid monstrare, si vis esse fidelis mihi et tacere et me non
prodere, vellemus facere ligam, sicuti ego iam habeo et tibi erit pro magno avanzamento; dem
anderen Tag darauf wehre darvon nichts geredt wordten, dan 3. Tag in […] seye von diesen auch
nichts vorgehabt worden, allein der Zrin hette sich gegen ihm zum öfftern beklagt, wie das die
Ungarn und Crobothen bey Hoff so gahr nichts gelten, khündten keine außrichtungen erhalten,
wurden weder promovirt zu anderen höchern diensten; der König in frankhreich seye Ihr
Kayserlichen Mayestät nicht gewogen, aber woll sein, Zrin, gueter freindt; die Ungarn hielten
auch zusammen. Den 4ten Tag hette Zrin ein liga vorgebracht, welliche der von Tattenbach des
Nadasti, jedoch pro veritate khente er es nit sagen, gewest zu sein vermeint; nichts destowenig
hette Graff Zrin gesagt, haec est Nadasti, haec Weseleni. /56v/
Den 5ten Tag hette Zrin ihme, Tattenbach, nur vorgelesen undt dictiret, aber nit eingeben, undt
selben abendts auch, weillen sie mit fieber bemakhelt gewest, nit, sondern allererst den andern
morgen auf des Zrin zuesprechen abgeschriben geferthiget undt eingereicht, worauf Herr Graff
Zrin wellicher [!] neben seiner gesessen, eben diese abgeschrieben undt ihme, Graffen,
eingehendiget. Wie solliche geschenen, hette der Graff von Zrin darbey gesagt, wan einige
Veranderung sollte vorbey gehen, videbis quod mirabilia fient, et quilibet rapiet quidquid poterit,
iam tibi dicam quam primum proprie aliquid sciverim. Item habe der Graff von Zrin gesagt, daß
er mit dem Gramouil voll bekhant seye, undt wehren bißweilen zu Wien in einen Gartten
zusamben khomben. Ferers, alß man von diesen Pünkhten gerödt, habe graff von Zrin gesagt,
non dubites pecunias habebimus quantas volumus. Item, alß ermelter von Tattenbach Graffen
von Zrin abgeredt, es seye ein gefährliche sach, et quod non sit nisi unus Zrinius, qui quasi pro
nulla habendus, respondit, non sit tibi cura de hoc, non erit solus Zrinius sed et plures.
 Ad 47. Očitovanje Zrinskog, 26. lipnja 1670.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 301, konv. B, fol. 55r-78v.

/72v/ Relatio Comitis Petri a Zrin et protestatio de sua innocentia.

/58r/
Comprobavi fidelitatem meam cum missione ad Suam Maiestatem, Episcopum Zagrabiensem, et
Patrem Marcum Forstal, cum rescivissem, contra meam mentem accordatum Bukovachkium: sed
hic meus conatus, haec mea fidelis actio ad summam infelicitatem me detrusit. Vituperia nempe
consilia in interitum mei, bonorum meorum depraedatio, direptio, iam apertae armatae, ad
eversionem meam venientis certitudo, nullum a Sua Maiestate a tanto tempore responsum, in
summam desperationem me cadere fecere; nihilominus ad literas Suae Maiestatis et Celsissimi
Principis a Lokovich /!/ me composui, et eis debita, qua par est reverentia parui. Fuisset mihi
facilis resistentia, si deliberatam infidelitatem, et malitiam, in corde aluissem. Non dubito multos
fore interitum meum anhelantes, qui sibi gloriam vendicare volunt et gloriantur, quod me ad talia
compulerint, sed illi rerum confiniariorum ignari, propalant ea quae a pecorum custodibus per
levis momenti Valachos audiunt, eaque pro re vera Suam Maiestatem informant. Fuit inquam
modus mihi resistendi talis. Eo tempore venerunt Canisiam tres Chausii, unus Imperatoris
Turcici, alter Vezirii Budensis, tertius Bassae Bosnensis, qui nil aliud expectabant, quam ut
videant nos Christianos, inter nosmet ipsos discordiari, et realiter bellare, et si vidissent ita
intrigatum bellum, quod separari non potuisset, ex tunc Vezirius Budensis suas copias
confiniarias, quas in promptu esse iussit, in auxilium misisset. Passa Bosnensis is Croatica
confinia invasisset, ipsemet Imperator Turcicus Belgradum venisset ad ulteriora tendendo. Haec
fuit illorum opinio, nec alias pacem rumpere voluere, si non sub specie auxilii, quod de fide
servare tenentur: et si umbrosa illis non fuisset mea missio, sciat Sua Maiestas procerto quod
venissent. Quod autem modo Imperator Turcicus nunciat, non fuisse illius intentionem ad
duorum, vel trium perduellium incitamenta, pacem frangere, alia nunciare nec potest talis
superbus tyrrannus et (reverendo) inflata bestia, quid aliud nunciare potest, an ne in despectum
sui dicet: ita est volui sed non habui modum. Si inquam resistere voluissem, nonne Dravi tam
magni rapacis navalis fluvii transitus, saltem a decem peditibus impediri potuisset, trecentos ex
alia parte, ex colluvie hominum congestos vel illos delere potuissem, vel quod citius credo mihi
adhaesissent. Germanicus exercitus postero die veniens ex tribus aut 4 millia confectus vel
parum damni, cum iactura sua mihi intulisset, vel si in obsidione arcis moratus fuisset, interea
facili negotio Croatiam invadere partim ad meum succursum advenire potuissent. Sed absit, ut
me ad haec applicuissem; testantur literae Bukovachkii ad me scriptae, minime fuisse me
conscium rerum a se conclusarum. Propalant invidi condam fortunae meae, me egisse, me
tractasse cum pluribus ante adventum Bukovackhii, scripsisse insuper varias literas, unde facilis
coniectura, quod machinabar ruinam Suae Maiestatis Regnorum, Provinciarum subiugationem.
Sed quid aliter facere potui, quam confirmare acta, dicta Bukovachkii /58v/ suis amicis, demum
ulterius divulgata, dedi fidem Bukovachkio, in secreto me velle tenere absentiam illius, nec
sensum meum realem aperire illi sum ausus; nam continue sub specie amicitiae vagabantur
Turcae in Confiniis aeque sub Generalatu Varasdinensi existentibus ac aliis, si inquam illis
innotuisset aversus meus a Turcis animus, ex tunc manifestam mortem meis causassem, vel
dedissem Bukovachkio ansam, in ruinam patriae, et mei ipsius agere, ut se idem Bukovachki
aliquibus suis confidentibus declaraverat. Subodoravit haec amicus quidam Bukovachkii, qui
idem ad limites nostros venisset, meum animum non sincerum erga suum tractatum fuisse, statim
reversus est, et ideo tam facili resolutione iterato partes Turcicas sequitasse iudico. Sed dicant hi,
qui gressus meos dimetiuntur, ubi viderunt, vel audiverunt, quod iusissem alicui, aliquid damni
inferre. Secundo si tam diligentes fuere in suis servitiis, cur contra instructionem suam, averse
mecum, et sub dole egerunt, cur non venit aliquis illorum, vel saltem quare aliquem non miserunt
ad interrogandum, quid volo, quid facio, quis mihi conatus, quis rumor in patria, facile ex
consulto unanimi Turcarum intentionem hostilem, cum gloria, et lucro, cum maximo Turcarum
dedecore, ruinam inimicorum procurare potuissemus. Cur non misit ad me consilium Graecense
ad videndas has novitates, cum tamen bis, vel ter rogavi secretarium Provinciae, olim
secretarium bellici consilii, ut ad me veniret, haberem ei magni negotii res proponendas, sed nec
ille permissus est venire, nec alium alicuius considerationis virum ad me miserunt. Tamen scripsi
illi eidem secretario Provinciae Gollenstain, habere me certos homines in Turcia, qui indubitatam
notitiam rerum Turcicarum adferant. Scripsi itidem Camerae Praefecto Zichi, imo ipsissimum
Bukovachkium nominavi, quod sit in Turcia. Sic inquam quare non venerunt, vel mandarunt
aliquem fidum hominem ad rescienda vera, sed contenti vanis rumoribus, falsis obganitionibus,
implere Christianum orbem? Nunc se iactitant aliqui, se esse conservatores Regnorum, ac
Provinciarum Suae Maiestatis, qui me compescuerunt, qui nec nudam frameam in perniciem
patriae, et Regnorum evaginatam viderunt. Nunc undique quaerunt, partim subordinatione,
partim bona in mala interpraetando partim emendicatis verbis, promissionibus, partim coactis,
testimonia in ruinam mei, scripta, facta, verba, et relata varie in eversionem meam glossant, et
interpraetantur. Contenti itidem figmentis glotis meae credere, hic enim sola Comitissa vidua
decepta est, et per illam Suae Maiestatis Aula male informata: habuit Comitissa officiales suos
vinolentos, nauci homines, ob certas causas mihi inimicissimos in Arce Chyaktorniae, qui
continuo indesinenter, variis falsitatibus informarunt Comitissam, Comitissa autem Graecenses,
et Aulam Suae Maiestatis; hinc tanta larma, et Christianitatis motus. Addidit alas huic larmae
aephebus meus Coloniae /59r/ natus, sat ex bonis parentibus quia me propter libidinem vini
licentiatus est, casu meo iniquo, tempore nundinarum Graecium venit, ille more solito
ingurgitatus vino, procerto divulgavit pleno ebrio ore, iam in Insula 25 millia Turcarum esse, et
me cum illis versus Graecium venire. Hinc larma, hinc mercatorum fuga, demum coniectus in
carcerem, voluerunt habere ab illo, quod ego ad Regem Galliae illum misi, et licet Capitaneus
meus Dragoneriorum etiam tunc fuisset Graecii, satis iurabat esse falsa, nec puero ebrio
credenda, sed praevaluit rumor, et invidia, credebant ea quae mihi in ruinam fuere. His talibus
contenti procuraverunt ruinam meae familiae, et miserae plebis insulanae, et genti invisae
nostrae. Nulli mortalium ex hac (si dici potest) rebellione, quidquam mali accidit, praeter me,
ego honore privatus, bonis, et substantia exutus, uxor, et liberi prostituti, servitores, et alii nobiles
Regni arestati, incarcerati depraedati extiterunt, nil nisi misera vita mea remansit, quae ut ad
satietatem invidorum meorum etiam ut adimatur, vel ad aeternam aerumnae vitae miseriam
detrudar, adlaborant. Audivi haec quoque divulgari, meam uxorem infelicem fecisse sibi vestes
ducales, ignotam certe nobis formam, nullus certe nisi virulento ore haec dicere potest, nam haec
familiae Frangepanorum sunt, quotquot vidi, novi Frangepanos, omnes vestimentis pro possibili
delectabantur; novi parentem uxoris meae, vidi in dies tres quatuor vestes cambiare. Vidi affines
meos id ipsum facere, et hic Marchio in aresto delectatur vestimentis. Sic invidia locum invenit,
et obganitionem in vulgus sparsit. Praeterea divulgarunt me voluisse filium meum unicum pro
obside in Turciam mittere (proh Deum qualis haec bestialitas a me fuisset exercita). Verum est ex
partibus longinquis ex Belgio avocatum a me, sed triplici ratione, imo et quadruplici. Primo quia
pestis hinc inde pullulabat in illis partibus, quia bella indubitata hinc inde spargebantur, quia
indubitatum bellum cum Turcis putavi, et volui generali alicui recommendare, quia sumptus quos
tenues habebam conservare ad futuros belli eventus volebam; quod vulgi erroribus non
contradixi, imo opinionem falsam quod auxi, rationem horum iam praecedenter satis declaravi;
debui me denique accomodare me pro temporum, morum et opinionum diversitate. Ungarorum
consiliis minime interfui, voluntatem horum anno praeterito Suae Maiestati detexi. Principis
Rakoczi cum illis consensus invito Rakoczio fieri debuit, illum enim opprimere primo omnium
conatus fuit. Tamen soli testantur Ungari, nec me fuisse in consilio illorum, nec tractatu, nec illos
scivisse quidquam de missione me[a] in Turciam, an ne ex suis non misissent aliquem cum
Bukovachkio, si tam strictam correspondentiam cum illis habuissem, tamen soli fatentur,
nunquam sub privati Principis iugo Turcis tributum velle eos dare, essetque contra omnem
libertatem /59v/ Regni e'diametro, et hinc apparet qualem correspondentiam cum illis habuerim.
Iter uxoris meae in Ungariam non aliam ob causam fuit, quam quod cum audivissem Eperiesini
coniugem meam Viennam venisse, tam pro solicitando Generalatu, quam alicuius sordidae
altercationis causa cum glote mea. Scripsi meae uxori literas sensitivas, cur Viennam venit,
nonne pudebit illam cum longo nasu ambos nos reduces in patriam, nonne pudet illam praeterea
pro tam vilibus sordidis causis Principes Aulae infestare. Haec et similia scripsi, et haec fuit ratio
sui itineris in Ungariam.
Quantum ad Comitem Tatenpach dico nunquam fuisse conscium Comitem Tatenpach in
hac missione mea turcica seu (ut quisque vult) tractatu turcico. Casus autem illius fuit talis. Fuit
eo tempore congregatio Provinciae Styriacae Graecii ubi increbruit fama, me conspirasse cum
Turcis; is nominatus Comes a Tatenpach cum permissu imo praecatione Capitanei Provinciae (ut
solus per suum famulum nunciavit) venit ad suam arcem Kranings feldz, rogavit me per litteras,
ut mittam ad eum Locatellium, vel meum stabuli praefectum, vel quempiam alium, et si possibile
esset mecum solus conveniret, sed denegavi illi accessum, nec ille ultro appetivit, misi meum
stabuli magistrum ad illum, nunciavit mihi ratione duorum captivorum, quos ego miseram ad
executionem Graecium, sed de his scribere supersedeo; nam nihil ad propositum. Nunciavit
praeterea aliqua puerilia, nec digna recensere, denique illa nuncia, nec multum observavi, nec
cordi mihi assumpsi, quasi vero ille fuisset commendans Civitatis, seu aliquorum exercituum;
vidi miserum Comitem saltem expiscari intentiones meas voluisse, nam quid mihi de tali nuncio,
cum ante hac nunquam de similibus locutus sum. Secundo: Anne eo tempore fuisset comoditas
Civitates obsidere adhuc humo nive coperta, et quibus instrumentis bellicis, quo apparatu,
demum spontanee missum a Capitaneo provinciae rescivi, tamen pueris hinc argumentari, et
coniecturari liceret. Acceleravit ruinam ipsius scheda aliqua, ex rancore servitoris sui detecta ubi
vinculum amicitiae, et fraternitatis ante aliquot annos a me subscriptam repererunt, parum
fundamenti semper in illa liga habui, nec ita adeo interne amicitiam coluimus, nam et raro
convenimus, scivi nunquam illum fuisse militarem virum, nec tanta prudentia dotatum a Deo, sic
dignus fuit unus comes Imperii ad simplicem relationem unius servitoris sui, ex rancore prolati,
et in honore, et in bonis annihilari.
Nunc restat ut scribam de Marchione Frangipani. Is semper capitalem inimicum se esse mihi
demonstrabat. Cum Vienna venisset, nihil ego de Bukovachkio ipsi a-/66r/-perui, demum ivit ad
sua bona, post paucum tempus rediit mea uxor ex Hungaria, et ivit versus Ozalium, ibi cum
Marchione convenit, illa fraterno amore ducta, revelavit me misisse in Turciam Bukovachkium,
sed nec Marchio interrogavit quomodo qua instructione, quando, nec illa dixit, tum cum consciis
tractatum Bukovachkii scivit, et non ut ego in animo volvebam, omnem promptitudinem
demonstrabat rerum aggrediendarum, venit post multum temporis ad me varia sciscitando, nec
tamen expectorare me penitus volui, iterato discessit et in meis bonis prope Zagrabiam
morabatur, rogavi, obtestatus sum illum per amorem Dei, ne vel minimam voluntatem
malefaciendi expromat, prout nec fuit factum, iam utrum Marchio ficte egit, nec ne sit apud
ipsum; crediderim plus ficte, nam nec cupivit scire modum missionis Bukovachkii nec
qualitatem nec formam tractatus.
Interim Bukovachkio veniente in vicinia confinia. Rogavi Episcopum Zagrabiensem ut vadat ad
Suam Maiestatem, demum misi etiam Patrem Magistrum Forstall. Primus fui, qui certitudinem
Suae Maiestati de his rebus insinuavi. Post discessum horum Marchionem rogavi ut
Bukovachkium ad me ducat, qui ad tot precationes meas ex Turcia advenerat ad illa confinia. Sed
casus, et sinistra fortuna mecum lusit, et cum meis miseriis calamitatibus, et dedecore,
successorum meorum summo contemptu, et applausu inimicorum meorum, illisque satisfactum
est. Tot sanguineolentis fortunis, periculis ob antecessorum meorum et partim nobis comparatas
laudes, hoc medio in se attrahere, et morte mea assecurare, et stabilire student. Denique illud
tritum Hungarorum proverbium adimplere conantur, nempe: Quem canem perdere volunt
rabidum nominant. Sic ludibrio mundi cum innocentissimo filio expositus haereo expectando
promissam clementiam, et gratiam Domini nostri clementissimi.
Comes Petrus a Zrin.
manu propria

/74v/ Annotata quaedam Petri a Zrinio zu seiner relation und verneren Aussag gehörig

/73r/ Annotata aliqua

Inter caeteros falsitatum, ad ruinam meam procuratores, fuit Georgius Czinderi, qui Colonello
Prainer suggerebat, et nunciabat falsissima, unde augebatur etiam rumor ad interitum meum.
Praenominatus Czinderi sceleratissimus ob atra sua scelera, homicidia, latrocinia per iudicium
poena capitis condemnatus fuit, paulo antea demum gratiam ipsi dedi. Huius accusationes seu
delationes falsae accelerabant eversionem familiae meae.
Pater superior Patrum Jesuitarum Varasdini, et Canonicus Hefflinger ad instantiam meam
venerunt Chyaktorniam, qui me adhortabantur nomine Suae Maiestatis, ut venirem Viennam,
licet nullum characterem missionariorum Suae Maiestatis habuerunt, nihilominus venissem, si
casus iniquus Comitis Tatenpach non me deteruisset, non tamen effugere potui insidias, non
obstantibus tot et tantis assecurationibus.
Suae Maiestatis regimentum Dragoneriorum interrogetur, qui in confinibus Insulae, hinc inde
dispersi per pagos haerebant, qui in Insula ad nutum, hinc inde ad ultimum diem vagabantur,
utrum viderunt, an audiverunt aliquam hostilitatem, vel a me, vel a meis moliri.
Similiter interrogentur Regnicolae, et Confiniarii Suae Maiestatis sub diversis Generelatibus /!/
existentes, qui quotidie veniebant ad me Chyktorniam, si aliquid simile, vel viderunt, vel
audiverunt.
Contigit aliquibus ex meis ivisse, et ausi sunt domum unam rusticanam depraedari, iumenta
abigere, absque homicidio patrato, audito casu, curavi villanis omnia restituere, malefactores
incarcerare, iam iam suspendi iubebam, sed casus meus eos liberavit. Testari haec potest supra
nominatus Hefflinger, et Colonellus Prainer quibus absque mora intimavi.
Companias tres, quas ad futura bella, ad servitia Suae Maiestatis congregabam in principio huius
tumultus, demum ad sedandum malum de me conceptum dimisi. Dicat Generalis Carlostadiensis,
si vera vult fateri, sed sciunt et alii.
Cum meo displacere, Turcae fuerunt permissi Chyktorniam venire, bis, semel unus, alia vice tres,
quos ultimos nec ad me intromittere volui, nec illos vidi, nec illis quidquam nunciavi. Imo
officiales Legradienses, quod permiserint ad me venire, male habui, demum transitum Murae illis
inhibui. Et quod plus est clandestinas excursiones contra Turcas continuo permittebam. Imo nolle
nos adhaerere Turcis continuo depraedicavi, sed territi motuum quae in Styria, et confiniis
agitabant. Ultimo non aliud quam destructionem universam nostrae gentis cogitabant, nec
sciebant quis sit inimicus, unde timendum, prout et ipse ego ultimatim desperavi. /73v/
Nunciavi continue officialibus sub Generalatu Varasdiensi existentibus, absit me contra
Christianitatem et Suam Maiestatem hostilitates exercere, ne sibi talia imaginentur. Interrogentur
Vaivodae in Dernye et Szigetecz.
Interrogentur universi Insulae incolae, et Legradienses, si aliquando vel odiosum verbum de Sua
Maiestate sum locutus, multo minus, me contrarium Suae Maiestati declaravi.
Ad Budensem Vezirium in suma anxietate misi, sed reflectendo me aliquot horis postea, misi
post illum volendo revocare, sed nec Turcae recedere permiserunt, nec ipse adeo voluntatem
veniendi habuit, non obstante, quod scripsi et soli illi, nolle me cognoscere illum pro authentico
meo legato seu nuncio. Haec sciunt plerique Legradienses primarii, et vivunt fortassis illi, qui
cum literis usque Bresniczam ad illum pervenerunt.
Armavi me contra Graecensium odium, et rancorem, et non contra Suam Maiestatem, non pro
offensione, sed propria defensione mea; nam Graecii mea instantia non est: nec enim mihi
persuadere potui, Suae Maiestatis intentum fuisse inauditum me velle perdere. Sed Capitaneus
meus Dragoneriorum informavit me, armatam licet inquartiratam in Styria non tamen subesse
commendamentis Graecensium, et siquidem armata venit, vel minime dubitandum Suae
Maiestatis armatam ex proprio iussu Suae Maiestatis venire, alias confiteor candide, volui ut
inimicos expectare. Audita hac informatione mei Capitanei, misi eundem cum meo carpento, ad
Vice colonellum Tippentall, rogando ut veniat ad me, et videat qualis infidelis sim, seu rebellis
Suae Maiestatis, sed adventus trium horarum protraxit se in quattuor dies, unde edoctus interea,
veni ad Suam Maiestatem, nec mihi imaginatus sum Vigiliarum Praefectum Spanko suum
iuramentum, et datam parolam conspurcare velle, omnia aperta permisi, illum ut Vigiliarum Suae
Maiestatis Praefectum omni reverentia (plus quam meruit) in arce tractari, iussi.
Rogavi Comitem Prainer Collonellum Caprocensem multo tempore ante, ut ad me venire
dignetur, nec sibi persuadeat, vel levissime me velle Suam Maiestatem offendere. Sed praevaluit
dira fames tenuis substantiae meae, quam ingentem esse, creditum erat: sic per ruinam meam, et
destructionem familiae meae, a tot saeculis conspicuae, sibi quaerunt dignitates, et honores. /78r/
Iuramentum ab aliquibus extractum, id absque scitu meo, et voluntate mea est factum, testantur
literae Marchionis Frangepani, proprio pugno scriptae Episcopo Zagrabiensi declaratae, similiter
sentiendum de interceptione comeatus, seu vulgo profianto.
Denique plus timui amicitiam turcicam quam inimicitiam, si mihi tantus ardor fuisset cum Turcis
contra Christianos bellare, anne primus Suae Maiestati ad intelligendum dedissem, nonne
oportunum tempus bellandi expectassem.
Sic invidiorum nominis Zriniani, et virtutum fortunarum mearum cum contentu assecuti sunt sua
proposita et desideria, et diu expectatam occasionem.
Comes Petrus a Zrin
manu propria

/74v/ Übergeben 26. Iunii 1670.

Ad 49. Pismo Frana Krste Frankopana dvorskom kancelaru, 27. lipnja 1670.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 316, konv. C, sine fol.

Graf Frangepan an herrn Hoffkanzler nebst Uberschikung des Zrinischen Gewalts. Wien, 27.
junii 1670.

Illustrissime et Excelentissime Domine et Patrone Colendissime!

Iuxta demandationem Excellentiae Vestrae hic annexas transmitto plenipotentiales a Comite

Bano mihi assignatas, ex quibus uberius apparebit, an hoc vel illud mea solum adinventata
praesumptione, vel eius etiam consensu immo demandatione operatus fuerim, utinam alia scripta,
quae inadvertenter dillaceravi, prae manibus haberem, tum sole pomeridiano clarius hanc
Evangelicam Veritatem scirem comprobare.
Quantum attinet litteralia documenta, quae igne fuerunt consumpta, prout recordor, haec
sequentia sunt: duo amplissima privilegia cum solemni titulo Comitis Bani sibi a Turcis deputato
ac propria eius subscriptione uti etiam grandissimo sigillo munita et sonantia pro Vallachis
Sclavonicis et Croaticis.
Circa viginti et ultra schaedae cum sola appositione magni sigilli, et dicti Comitis subscriptione
additis aliquot verbis pro immutabili ratihabitione suorum promissorum iuxta status personarum
dispensandae.
Plenipotentiales multo solemniores et ampliores prioribus pro me sonantes.
Littera Bassae Canisiensis meris aulicismis et profluis exhibitionibus contexta.
Littera vincularis et confoederatoria inter Comitem Banum et Comitem a Tattenpach, in qua sibi
ad invicem irrefragabilem fidem iuraverant, expressa hac additione, „cui unus amicus, aut
inimicus, talis et alter“, datum tamen observavi ommissum, an id ex oblivione vel malitia factum
ignoro.
Denique una integra ferme cista aliarum litterarum hinc inde perventarum et praecipue in
spoliatione Bassae Varazdiensis detentarum, de quarum tenore uti etiam formalitate subsecutae
depraedationis nullam habeo scientiam. Dictas litteras, fuit in nostro discessu Ciakthurnia
dominae sorori impositum, uti alias plures si quae reperirentur alicuius momenti omnes Vulcano
tradere. An effectuatum, ignoro.
Quod vero dominus Comes Banus me non tantum nullo modo praepeditorem sed potius
incitatorem et promotorem praeteritorum disturbiorum denuntiet, et talibus adinventatis fallaciis
eo facilius suam simplicitatem comprobare existimet, nec scio nec valeo promptitudinem et
vivacitatem sui ingeniii ad tales perversiones sufficienter explicare, et deus scit quamoptime
quantum sudoris ac laboris habui praeconcaepta extrema diuvertendi /!/, et sane verifficatur in
ipso commune illud adagium: Pelle sub agnina latitat mens saepe lupina, addito etiam quod
habuerit in suis antecedentibus machinationibus, in quibus ego capitaliter exclusus extiti, sat
astutos et versipelles instructores ac magistros, non enim opus habuit aliorum concilia aut
suffragia mendicandi, sed iam decocta et digesta executioni tantum demandandi.
Hisce me gratiae et favori Excellentiae Vestrae demmisse commendo, et per viscera
Christi obtestor, dignetur sua virtute ac probitate Suam Sacratissimam Maiestatem Illustrissimum
Clementissimum Dominum de submissa animi mei devotione ac vera cordis attritione humillime
syncerare, quatenus gratiam Caesaream et misericordiam assequi, et tandem realibus meis
servitiis constantem et immutabilem fidelitatem erga Augustissimam domum comprobare
valerem. Manens
Excellentissimae Dominationis Vestrae

Humillimus servus
Franciscus Marchio Frangepan
Comes a Thersacz
manu propria

Ad 61. Ukaz Delegiranom sudu o podizanju optužnice, 20. rujna 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 302, konv. C, fol. 51r-52v.

Decret and die deputirte Herrn Räthe und Commissarien wegen formier- und abführung eines
ordentliches Process wider beede Graffen von Zrin und Frangepan. Wien, 20. Septembris 1670.
/51r/ Von der Römisch-Kayserlichen, auch zu Hungarn und Böheimb Königlichen Mayestät,
Erzherzohen zu Österreich p., unsers allergnädigsten Herrns wegen, deroselben geheimben Rath,
Cammerern, Hoffcanzler, Veldtmarschal Leütenandten und bestelten Obristen, auch Reichshof-,
Hoffkriegs, Hoff- und Niederösterreichischen Regimentsräthe, Herrn Johann Paul Hocher
Freyhernn, Hernn Gottlieb Grafen von Windischgräz, Herrn Hanns Heinrich Herbart Freyherrn,
Hernn Caspar Zdenko Capliers Freyherrn, Herrn Joachimb Graffen von Windthaag, Herrn Julio
Friedrich Buccellini Freyherrn, Herrn Franz Friedrich Andler, Herrn Justo Bruningk, Herrn
Christophen Abele, Ritterstandts, Herrn Johann Leopoldt, auch Ritterstandts, Herrn Johann
Thoma Molitor, beeder Rechten Doctoren, und Johann Jacob Grumbach, auch der Rechten
Doctoren und Kriegsgerichts Schuldtheissen alhie, hiemit in gnaden anzuzeigen:
Demnach es an deme, daß nach beschehener underschidlichen examinierung beeder Graffen von
Zrin und Frangepan wegen irer begangenen rebellion nunmehr ein ordentlicher process wider sy
instituiert, formiert und mit negsten zu Endt gebracht werde: und /51v/ nun Allerhöchstermelt Ire
Kayserliche Mayestät sy, herr Räthe, hierzue pro judicibus allergnädigst erkhiest, delegiert und
verordnet, und darbey obbemelten dero Hofcanclern, Herrn Baron Hocher das Praesidium
hierinen gnedigst commitiert, benebens auch dero Rath und N. Ö. Camerprocuratorn, herrn
Georgen Frey, beeder Rechte Doctoren, auftragen lassen, daß er sich in denen Zrinisch- und
Frangepanisch Acten ersehen, darüber ein ordentliche Clag wider gedachte beede gravirte
Graffen fürderlichst formiren, und solche vor Inen, Herr Räthe, offentlich ablegen solle.
Als ist Irer Majestäts gnädigster befelch, dass Sy, Herr Räthe, eheister tagen zusambentretten,
und sich mit einander, wie solcher process aigentlich anzustellen, fürzunemben und außzuführen,
vernemben und vergleichen: folgents sowoll berührte von besagtem Herrn Cammerprocuratorn
wider Sy, Graffen von Zrin und Frangepan einwendende Clag, alß auch derselben darüber, durch
die Ihnen zuegebende Advocaten thuende Verantwortung in gebührende und /52r/ reiffe
berathschlagung ziehen, und darauf dasjenige, was Sy in Irem gewissen, vor Gott und Welt für
recht und billich, auch an jenem grossen Tag der auferstehung verantworttlich zu sein befinden
werden, erkennen und urtheilen; solches Urtl aber nicht publiciren, sondern vorhero dasselbe mit
Iren darbey habenden motivis, mehr allerhöchst genannten Iro Kayserlichen Mayestät zu dero
weitern allergnädigsten resolution hinderbringen sollen. Massen und wan etwan obbenante Räthe
nit allezeit gegenwertig, oder sonsten verhidert wären, Er, Herr Hocher und die Übrige, sovill die
formirung des process bis ad sententiam exclusive anbetrifft, dannoch in Sachen zu verfahren
und under Inen zu disem ende eine Außschluß zu machen bemächtiget werden. Sy, Herrn Räthe,
dan hierauf wol rechts zuthuen wissen werden. Und es verbleiben Ire Majestät denenselben
benebens mit Wolgewogen. Signatum Wienn, unter deroselben aufgetruckhten Kayserlichen
Secret Insigl, den 20. September 1670.

Ad 68. Fran Krsto Frankopan traži branitelja, 13. studeni 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 316, konv. D, sine fol.

Frangepani an Herrn Obristen Hoff Cannzler umb deputirung und hinumschickung eines
qualificirten advocaten für Ime. Neüstatt. 13. novembris 1670.

Illustrissime et excellentissime Domine et Patrone colendissime!

Dum super unicum tota vita mea commissum errorem gratiam et misericordiam a meo
clementissimo domino ellicere, nec non super tot septimanarum et mensium perpessos rigores ac
severitates praetiosam libertatem consequi posse firmissime sperabam; criminaliter procedi, ac
aeterna nominis mei infamia contaminari video. Proh dolor! Oh utinam nunquam natus, vel iam e
vivis deletus exstitissem! Fiat voluntas domini. Vigore decreti immediate, vel ad summum, inter
octiduum advocatum denominare imponor; neminem scio, neminem nosco, minus confido ut
ullus, nisi ex offitio et suprema potestate demandatus, hunc laborem in se suscipere voluerit;
quapropter ad Excellentiam Vestram humillime confugio, et ex imo cordis obsecro, dignetur mihi
quempiam virtute et probitate qualifficatum deputare, quatenus, cum de vita, honore et universis
agatur causam meam ab omnibus derelictam, Uni deo et Caesari commendatam, pro exigentia
patrocinare valeat, eumque quo citius huc expediat, ut rebus meis et prospicere et consulere
possim, demisse exoro. Pro tali gratia Excellentiae Vestrae in aeternum obligatus manebo, meque
ulterius suo favori et patrocinio humillime commendo, omnem enim fiduciam in Excellentiae
Vestrae proba iustitia et virtute potissimum repono. Manens Illustrissimae ac Excellentissimae
Dominationis Vestrae
servus humillimus
Franciscus Frangepanes manu propria
Neostadii 13 9bris 1670

Ad 70. Pismo Petra Zrinskog caru Leopoldu I., 15. studenog 1670.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten – Specialia, fasc. 303, konv. B, fol. 31r/v.

/31r/Sacratissima Caesarea et Regia Maiestas!

Post diuturnam meam captivitatem et perpesas calamitates et anxietates allati sunt mihi, pro
consolatione, diri, formati processus, ac si totius mundi vir sceleratissimus essem, eosque cum
horrore legi audivi; cum tamen, clementissime Domine, non veni, ut contendam legibus, sed
suplex accurri ad thronum clementiae Maiestatis Vestrae, ut ante pedes Maiestatis Vestrae me
provolvam, gratiam et misericordiam promissam, et veniam delictorum, ut assequi possim.
Suplico itaque, genuflexo, Maiestati Vestrae Sacratissimae, ut me a talibus litis processibus
liberare dignetur, meumque nomen per tribunalia, per huiusmodi infamibus et sceleratis viris
condignos processus lacerare ne permittat. Nunquam ego, clementissime Domine, nec patriis
legibus, nec exteris, quidquam studui, quomodo ergo cum talibus caussidicis contendam, qui
omnia sua talenta in lites convertunt, et a iuventute in iisdem versantur; quibus ex ipsa orati[o]ne
Dominica criminales processus formare fas est. Eapropter iterato oro Maiestati Vestrae
Sacratissimae, ut me suplicem et /31v/ miserum protegere et in solatium familiae meae, ab hac
amaritudine et miseriarum coronide sua Regia authoritate et innata clementia liberare non
dignetur. Quatenus eo fideliores Maiestatis Vestrae Vasalli, vitam et sanguinem Inclitae Domui
Maiestatis Vestrae sacrificare possimus. Mitto praeterea annexum suplicem libellum quem
Maiestati Vestrae humillime recommendo, et me ad portam clementiae Maiestatis Vestrae
accedere et venire patiatur.
Peccavi, clementissime Domine, et delicta mea multa sunt, sed immensa promissionis
misericordiae Maiestatis Vestrae me confirmat. Tu, Domine, secundum multitudinem bonitatis
tuae promisisti poenitentiam et remissionem iis, qui peccaverunt tibi. In me ostendes omnes
bonitatem tuam, et laudabo te semper, omnibus diebus vitae meae. Haec scribit in afflictione
suplicaturus
Maiestatis Vestrae Caesareae
pauperrimus captivus Petrus a Zrin,
manu propria

Ex carcere, 15. novembri 1670.

Ad 73. Dodjela branitelja Franu Krsti Frankopanu, 20. studeni 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 316, konv. D, sine fol.

Aus befelch des in Sachen verordneten Judicii delegati caesarei, dem in der Wienerischen
Neustatt verhafften Grafen Frangepan und Thersaz anzuzeigen, dass auch sein, Grafens, aignes
ersuchen und begehren, ihme zue anführung seiner sachen und handlung gebührente Notthurfft
der Johann Eylvers, beeder rechten Doctor, hoff- und gerichts advocat ex officio zuegeordnet
worden, so man ihme hiemit zuerindern nicht underlassen wollen.
Ex mandato Judicii delegati Caesarii
Wien, den 20. novembris 1670.
J. J. Krumbach
[Napomena na poleđini:]
Dem verhafften Graffen Frangepan und Thersaz zuezustöllen.

Ad 74. Dodjela branitelja Petru Zrinskom, 20. studenog 1670.

ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 303, konv. B, fol. 40r/v.

/40r/ Von dem aus befelch Ihr Khayerlichen Mayestät in causa des Grafen von Zrin verordneten
Judicio delegato p. Herrn Johan Strellin, beeder rechten Doctorn, hoff und gerichts advocaten
anzuzaigen, dass in ansehung seiner wohlhabendten wissenschaft und erfahrenheit Er, herr
Doctor, ihme, graffen von Zrin, zu anführung seiner sachen, zu einen advocaten, iedoch
dergestalt zugeordnet worden, damit Er in handlung der Notthurft sich dem in der
Österreichischen Landtgerichtsordnung, parte prima, zwanzigsten articul gemäß sich verhalten:
und sich vor antrettung dieses ihme aufgetragenen Amts vorhero bey Ihr Excellenz und Gnaden
den N[ieder] Österreichischen herrn Hofkanzler p. als obberührten Judicii delegati verordneten
praesidenten, durch einen Thürhüetter anmelden lassen solle, deme Er, herr Doctor, schon recht
zuthuen wissen würdt.

Ex mandato Judiciis delegati Caesarei

Wien, den 20. novembris 1670
J. J. Krumbach

[Adresa na poleđini dokumenta]

/40v/ Herrn Johan Strellin, beeder Rechten Doctorn, Hoff und Gerichts advocaten zuezustöllen.
 Ad 86. Ispitivanje Frana Krste Frankopana o suučesnicima, 28. travnja 1671.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 317, konv. B, sine fol.

Examen mit Francisco Graffen Frangepani super complices

Praesentibus Domino Abele et Domino Molitore, Domino Secretario Podestà. Neüstatt 28ten
Aprilis Anno 1671.

Dominus Abele: Es haben Ihre Kayserliche Mayestät Uns allergnedigst anbevolchen, Uns
heruber zuverfüegen, und demselben anzudeuten, dass seine Kayserliche Mayestät von Ihme
uber nachfolgende puncta die Wahrheit zuvernemben verlangen.
Respondet er wolle die Wahrheit wie bißhero, also auch über nachfolgende puncta redlich
sagen; hat auch darbey mit mehrerm beygeführt die grosse Treü und Devotion, mit welcher
derselbe Ihro Majestät beygethann, so lang er lebt.
Dominus Abele. Damit nun solches desto sicherer beschehe, als haben Ihre Kayserliche
Majestät verrers gnädigst anbefohlen, von Ime ein, und zwar nachfolgendes Jurament
aufzunemben:
Ich schwöhre hiemit zu Gott dem Allmächtigen, der mich erschaffen und erlöset hat, dass
ich in allen und Jeden, was mir gegenwertigen, von Ihro Kayserliche Majestät abgeordnete Herrn
Räthe und Commissarien vorhalten werden, die reine und unbeflekhte Wahrheit sagen will,
dergestalt und also, wie Ich es heute oder Morgen vor dem gestrengen Gericht Gottes in der
Ewigkheit zuverantworten mir getrauen werde. So wahr mihr Gott helffe, Seine gebenedeyte
Muetter Gottes Maria, und alle liebe heyligen.
Respondet: hat darauff solches Juramentum gar gern und würcklich abgelegt.
Interrogatorium primum: Weillen vorkhombt, dass undterschiedtliche Persohnen noch
vorhanden, welche Ihre Kayserliche Mayestät nach dem leben trachten sollen, ob Er etwas
darvon wüsse? Und wer solche sein möchten?
Respondet von nein, hab sich oft hin und her bedacht und nichts dergleichen ersinnen
können. Wann Er etwas dergleichen gewust hete, oder noch wissen sollte, wurde Er auf diese
befragung nicht gewarttet, sondern Ihrer Kayserlichen Mayestät solches selbsten
alleruntherthänigst angezeigt haben; wie Er dann in dieser seiner gefängnuss mit bewegung
seiner haar in die höche vernomben dass Jenige, was andere disfalls, und sonderlich der Herr
Graf Nadasdi, begagen haben solle.
Interrogatorium 2dum. Was dann seye, so Er, Herr Graf, aniezo von andern, und
sonderlich dem Graffen von Nadasdi erfahren hat, auch vom wemb?
Respondet Er habe gleich anfangs seiner Captivitet von dem Herrn Grafen von
Mannßfeldt und dem Herrn Burggraffen entsezlich vernomben die schwäre Machinationen, die
Correspondentien mit Frankreich, Oberhungarn und andern Teüffel, die Insidias wider Ihrer
Kayerlichen Mayestäts Person, dass zu Rottendorf für Ihren Mayestät in dero damalligen
anwesenheit von Ihme Graffen Nadasdi praeparirte, von seiner verstorbenen frawen aber
verhinderte gifft, und dergleiche abscheüliche sachen mehr, so Er, Nadasdy, begangen haben
solle: also daß Er sich darüber nicht unbillig verwundere, wie Ihne der Ertboden solang ertragen
könne.
Interrogatorium 3tium: ob Er, Herr Graff, wegen des anschlags des Witnedi nie nichts
gewust?
Respondet Er habe nie nichts darvon gewist, ausser dass Ihme der Graff von Zrin erst
damallen etwas darvon gesagt, wie Sy beede auf ihrer letzten herrais nacher Wienn begriffen
gewest.
Interrogatorium 4tum: wie Ihme dann der Graff von Zrin solchen anschlag entdeckht?
Respondet: als Er, herr Graff Frangepan, mit occasion anderer Discurs, zu Ihme Graffen
von Zrin, gemeldet, dass Er, Witnedi, ein Erz Vogl seye, welches auch der Graff von Zrin
bestettiget, und vermeldet, das in ganz Hungarn keiner seines Kopfs gleichen seye, und darauff
Ihne, Graffen Frangepan, gefragt, ob Ers nit wise, wie stattlich Er, Witnedi, den Grammoville
betrogen, ungehindert derselbe noch so ein abgedreeheter Gesell sey, und als Er, Graff, zu Ihme,
Zrin, vermeldet, nichts darvon gehört zu haben, hat Ihme der Zrin nachfolgendes erzehlt,
nemblich: Es hette Nadasdi, Grammoville und Witnedi miteinander geschlossen, Ihre Majestät
entweder aufm iagen oder Paß zuhanden zu bekhommen, und Er, Witnedi, sich darauff selbsten
anerbotten, soches zu effectuieren, allein brauchte Er hierzue ein zimbliche Summa geldte, damit
Er mit solcher die Leüth darzue bestellen kunte, worauff Ihme auch der Grammoville 8000 oder
10000 ft gegeben haben soll, Er aber es gleichwol nit effectuiret, sondern nur das geldt behalten,
unnd sich der Grammoville solches wider zurugg zubegehren geschambt habe.
Interrogatorium 5tum: weillen in denen, mit dem verstorbenen Palatino Wesseleni, dem
Grafen Zrin undt Nadasdi, und der verwittibten Palatinusin, aufgerichten Confoederationen auch
von andern Magnaten und Guetten freundten meldung beschicht, als solle Er zu entfliehung
seines gewissens sagen, was dann für Magnaten und Guette freündt unter disen
Confoederationen gewesen, und was Er darumben wisse?
Respondet: habe von disen Confoederationen unnd ligen nie nichts und consequenter von
denen darbey interessierten Magnatibus und guetten freündte nichts gewust; haben Ihne alzeit,
alß wie der Teüffel, das Creüz geschiehen.
Interrogatorium sextum: mit was Er für Magnaten, Ministris und Ständte in Hungarn,
Croaten, Österreich, Steyr und andern Erblanden, aus diser materi geredt habe?
Respondet Er habe sowohl gegen Herrn Obristen Stallmeister, als auch gegen dem herrn
Albrecht Grafen von Sinzendorff, Obristcammerer, herrn Obrist Jägermaister Grafen von
Urschenbeckh und anderen villfältig gemeldet, er stüre und besorge sich, weillen die
Oberhungarn sich sehr widerspenstig und mit ungebährlichen worthen vernehmben lassen, daß
sy etwas anspinnen, aus welchem eine lose wesch auskomben möchte. Sonsten habe Er in
particulari von diser grafen mit keinem menschen, in keinem Orth nichts geredt, auch nichts
reden können, weillen Er darvon nichts gewust hat.
Interrogatorium 7mum: ob Ihne Graffen allhier in Österreich, in Hungarn oder Croaten,
oder sonsten nicht etwo, umb diese Confoederation jemandt gefragt?
Respondet: wisse zwar wol, was er fast alle tag gethan, unnd an was für Orthen Er
gewesen seye, könte aber doch nicht sagen, dass Ihn ain ainiger Mensch diser Confoederation
und Conspiration halber befragt, ausser daß bey der Installation des iezigen Obristen zu Carlstatt
des Grafen zu Herberstein, der Maschwander als Kayserliche Commisarius gleich damall brieff
von Gräz bekhomben, darin gestanden, daß die Oberhungarn, ie länger ie mehr schwüroger, unnd
mit reden heftiger wurden, unnd sich sehr Unnuz macheten. Darauf Er, Graff Frangepan,
gemeldet, es were nicht guet, wann sy etwas anfangen thetten, dan sy einen mehrern anfang von
denen Türckhen bekhommen möchten. Sobald dise Installation vorüber sein würdet, wolte Er,
Graff Frangepan, sich selbsten nacher Ciakathurn zum Graffen von Zrin begeben, umb von ihme
in etwas in sachen zuerfahren, so auch geschehen, und was Er dazumallen alda von ihme
erfahren, hete Er solches dem Graff Albrecht von Zinzendorf alsobaldt berichtet und in specie
vermeldet, dass wider dise Oberhungarn kein bessers antithotum, als ein frische Armee were,
welche aber nicht auf dem Pappier, sondern auch würcklichen fues stundte.
Interrogatorium 8vum: ob dann Er, Graff, gar keine Complices, sy weren wo sy wollen,
zu nennen wuste?
Respondet: So wahr Ihne Gott erschaffen hat, und Er denselben anbettet wisse Er keinen
andern, als die notorischen Oberhungarn, doch hat Er sich auf eines von seinen vorigen
Memoralien bezogen, darinn Er Ihrer Kayerlichen Mayestät entdeckht, daß der Graff Draskovich
dem Graffen Nadasdy, das Ross in einem Waldt, wo sy mit dem Grammoville Conferenz gehabt,
gehalten haben solle.
Schließlichen ist demselben vorgehalten worden, wie das aus Verordnung Ihrer
Kayerlichen Mayestät gewissen und unpartheischen Persohnen dises Werkh, ratione complicum,
und wegen der wider Ihr Kayserliche Mayestät aigene Persohn gemachte entsetliche anschlag
reiflich zu uberlegen, ubergeben und von denen befunden worden, dass Er, Graff, von Rechts
wegen hierüber peinlich befragt werden könne; solle also Er, Graff, zu entfliesung der tortur, als
welche ihme schmerzlich, auch höchst schimpflich sein wurde, sich hierinnen besser besinnen,
unnd dasienige, was Ihme beyfalt, aufrichtig an tag geben; dann man ihme nicht bergen kann,
daß wegen der tortur alles schon in bereitschaft ist.
Respondet Er wolle gar gern die tortur, ia den Todt selbsten ausstehen, könne aber nicht
meher sagen, als was Er berait hievor und gleich anfangs bey seinem Jurament ausgesagt, und
widerholle nochmallen, daß Er kein ainigen complicem weder von Croaten noch Hungarn, noch
teutschen wisse; hoffe nicht, daß man verlange, durch die schärfe der Tortur von ihme neüe
Chymeras zuerpressen, oder Ihne zu andern unwarhaften aussagen zu bewegen. Referiert sich im
Übrigen auf seine vorige freiwillige schrüftliche relationen und mündliche aussagen, mit
Contestirung, wann Er auch etwas von seinem aigegen Vatter oder Bruedern wissen thete,
solches nicht zuverhalten. Und mit disem ist das Examen beschlossen worden.
Actum Neüstatt, in der kayserlichen Burgg von 12 bis auf 1 Uhr nachmittag, den 28. aprilis 1671.

Franz Markgraff Frangepani,

Graff zu Thersacz, m.p.
 Ad 90. Istraga protiv krvnika Nicholasa Morra, u predmetu pogubljenja Petra Zrinskog
i Frana Krste Frankopana, 4, 5. i 30. svibnja 1671.
ÖStA, HHStA, Länderabteilungen, Ungarische Akten - Specialia, fasc. 305, konv. A, fol. 11r-17v.

Gerichtliches Examen und Aussag Niclasen Morr, freymans zur Neustatt, ermelter Zrin- und
Frangepanische Criminal Execution betreffend.

/11r/ Demnach der allhieige Freyman Niclas Morr die jüngst allhier anbefolchene Zrin- und
Frangepanische Criminal Execution dermassen ubel und entsezlich vollführet, das beede
condemnirte, gleichwollen vom Geblüet hochen standspersohnen, sonderlich aber der Frangepan
sehr verhindert, und beede dem geschöpfter Urtll zuwider grausamblich seindt hingerichtet
worden, und weillen dabey vorkhommen, das er, freyman, nit allein selbige ganze nacht zuvor
mit dem anderen zugegen gewesten freyman von Öedenburg sollte getrunkhen, sondern auch
vorhero in dem Würthshauß beym Schwarzen Adler in der Vorstatt mit Wein, ja sogar morgens
frue, vor der Execution, mit Brandtwein sich uberladen haben:
Als ist er, was ihme etwan dißfalls verhindert, und waß Ihme zu immer solcher müßlingung
verursacht habe, von denen hierzue gehorsamstlich verordneten commissarien examinirt /11v/
worden, welcher auch volgende Außsag gethan.
Und zwahr erstlichen khöne er sub juramento außsagen, das er sich von Zeit der Ankhündung
des ubermessigen Weintrinkens enthalten, und sich zur Execution gewißlichen woll und guet
praepariret habe. Er habe auch bey dem Schwarzen Adler (welcher darüber vernommen, und
solches bestättiget hat) mehreres nit, als den vohrigen tag, ein halb wein getrunkhen, und seye er
den tag zuvor im geringsten nit mit Wein, viel weniger an dem Morgen mit Brandtwein, seit
einmallen er sein Lebtag kheinen Brandtwein von Natur getrunkhen, uberladen gewesen, vill
weniger auch habe er den Tag vor der Execution mit seinem Mitmaister ainigen Tropfen Wein
getrunkhen, sondern es habe ein ieder allein zween oder drey Büssen von einem Khipfel in
einem vertigen Wein eingedrunkht und genossen, damit er nur eine erquikhung und doch dabey
eichter haben seyn wollen; wüsse also nit, wie er sich besser dazur hette praeperiren khonnen.
Alß Ihme /12r/ aber der gefuhrte Hüb oder Straich mit dem Zrin müßlungen, seye er
erschrockhen, und ihme das Herz entfallen, derentwegen er dem zugegengestandenen
Öedenburgischen Freyman angeredet, ob er den Frangepan hinrichten wolte, der ihme
geantwortet, ja, er seye zufriden, wann es Ihme erlaubt werde, darauf er der Wachtmaister
gebetten, er wolle sich erkhundigen, ob man dises zulassen wolle. Indem aber baldt hierauf der
Frangepani auf die Bünne gebracht worden, und er den Wachtmaister (weillen er solches nicht
außgereicht) nit widerumb zuruckh erwarten können, er aber auf des Frangepani bewegliches
Gebett das Herz mehreres verlohren, der Frangepan auch in wehrenden khünen, wie es
menigelich gesechen, und er, freyman, es selbsten winkhend angedeütet, mit dem Khopf
gesunkhen, habe er laider disen unglückhseeligen streich geführet, welchen er ihme zwar so
starckh vorgenommen habe, das er vermaint, er hauete ein Eisen von einander, /12v/ wie dann
dises in Augenschein zuerweisen, das Schwerdt ein Zeugens Instrument seye, in deme
nemblichen selbiges, ob disem starckh geführten Hüb, oder Straich, sich ganz gekhrümmert, und
ein grosse Scharten bekhommen habe, und khönne er dißfalls nichts anderst sagen, wie er dan
darauf leben, und sterben wolle, als das ihme solches müesse gethan sey worden. Und weillen er
dan solchen beschechene fäller auß kheine fräuel oder boßheit, oder auch auß kheiner anderer
liederlicher Ursache, wie unterscheidliche mainungen seyen, begangen, alß bittet er umb Gottes
willen Ihme dißfals gnädigst zu seyn, und seine schwangere Weibs und fünf cleinen im leben
verhandenen Kindern, zugedenkhen.
Actum Neustatt, im Ambthauß, den 4. May 1671.

Maximilian Haanns, Gerichtschreiber

[Presuda]:
/14r/ Demnach der allhieige freyman Niclaß Morr die zum Todt condemnirte Petern Zrin und
Franzen Frangepan mit dem Schwerd unvorsichtig und also übel hingerichtet, daß er Ihnen nach
empfangenen ersten Streich hernach die Khöpf erst abschneiden müssen:
Als er, freymann, ungeachtet seiner das der Frangepan im khünen mit dem Khopf gesunckhen
seye, eingewendten entschuldigung, dahin hiemit verurtheilt, daß mit Ihrer Khayerlichen
Mayestät allergnedigsten vorwissen er im Stattgraben zu Wien auf ein halbes Jahr lang in band
und Eisen zur arbaith angehalten, alßdan des Landtes verwisen werden solle.
Actum Neustatt im Gerichtshaus, den 5. May 1671.
Maximilian Haanns, Gerichtschreiber

[Odluka]:
/15r/ An Stattrichter zu Neustatt der von Pleyer auf das examen des freymans Niclas Morr wegen
den ubel hingerichteten beeden Zrin und Frangepan. Laxenburg, 30. May 1671.
Von der Römischen Kayser, auch zu Hungarn und Böheimb königlichen Majestät Erzherzogen
zu Österreich, unßers allergnedigsten Herrns wegen deroselben Rath und Stattrichtern zur
Neustatt Johann Pauln von Playern hiemit in gnaden anzuzaigen: es seye allerhöchstermelt Ihrer
Kayserlichen Majestät mit mehrerm gehorsamst referiert, waß für ein Examen das Stattgericht
alda mit dem Niclasen Morr, freyman alda zur Neustatt, wegen der von Ime ubl hingerichteten
und exequirten beedter Zrin und Frangepan vorgehabt und darauf Ime für ein Urtl geschöpft,
solches auch nacher Hoff gegeben hat: und allermassen mehrhöstermelte Kayerliche Mayestät
hierauf gnädigst resolviert und befohlen, daß besagter Freyman von der Statt alsobaldt ab- und
hinwekhgeschafft, von denen für Ime deputirten ain hundtert guldten, seine Schuldten p. 60 ft.
bezahlt, 40 ft in das aldortige Spital gegeben, und dem Ime zuegegebenen Freyman von
Oethenburg für deßen Raiß Unkhosten 10 ft, wie auch dem gerichtsdieners 5ft passiert: daß
Schwerdt aber, womit besagter Zrin und Frangepan gerichtet, in daß burgerliche Zeüghauß
geliffert, /16v/ solches aber vorhero zu handten deß (titl) Herrn Abele geschickht werden solle,
alß hat man denselben solches zu seiner Nachricht hiemit erinderen wollen, der würdet nun dißen
Ihrer Kayserlichen Majestät gnädigstes befelch gehorsambst zu volziehen wissen.
Per Imperatorem
Laxenburg, 30. May 1671.