SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

Odsjek za arheologiju

ANTIČKA PULA
DIPLOMSKI RAD

Autor: Luka Nežić

Mentor: prof. dr. sc. Mirjana Sanader

Zagreb, 2010
SADRŽAJ:

1. UVOD

2. PULA

2.1. Gerografski položaj

2.2. Povijest

2.3. Stanovništvo

3. ANTIČKA PULA

3.1. Planimetrija i morfologija grada

3.2. Razvoj grada

3.3. Gospodarski i kulturni život

3.4. Vjerski život

4. ANTIČKI SPOMENICI PULE

5. ZAKLJUČAK

6. POPIS SLIKA

7. POPIS IZVORA

8. POPIS LITERATURE

9. SAŽETAK I KLJUČNE RIJEČI NA ENGLESKOME

1. UVOD
2. PULA

2.1. Geografski položaj

Pula, glavni, ujedno i najveći grad Istarske županije, smjestio se jugozapadnom dijelu
istarskog poluotoka na 44° 52' paraleli sjeverne ZŠ i 13° 51' meridijanu istočne ZD, na
prosječnoj nadmorskoj visini oko 30 m.

Pula se razvila na sedam brežuljka (Monte Zaro, Monte Serpente, Monte Ghiro, Monte
Magno, Monte Paradiso, Monte Rizzi i Monte Vidal), te je smještena u prirodno vrlo dobro
zaštićenoj luci, na unutrašnjem dijelu Pulskog zaljeva. Prema sjeverozapadu je otvorena s dva
prilaza, neposredno s mora i kroz Fažanski kanal, a sam Pulski zaljev je s vanjske strane
zaštićen Brijunskim otočjem.

Današnja površina Grada Pule iznosi 5.165 ha, od čega 4.150 ha na kopnu i 1.015 ha na moru.
a omeđena je sa sjevera otocima Sv. Jerolimom i Kozadom, gradskim naseljima Štinjan , Veli
Vrh i Šijanskom šumom; s istoka područjima Monteserpo, Valmade, Busoler i Valdebek; s
juga Starom Plinarom, marinom Veruda i otokom Veruda; te sa zapada Verudelom,
Lungomareom i Musilom.

Šire gledano, grad je smješten u sjevernom dijelu istočne obale Jadranskog mora koja se
duboko usijeca prema europskom kopnu.

„Ovaj zaljev, najprirodniji i najsigurniji u sjevernom području Jadranskog mora,...“ 1

Zbog svog specifičnog položaja i konfiguracije terena grad Pula je kroz povijest imala
značajnu administrativnu, ekonomsku, a prvenstveno vojnu ulogu, posebno za vrijeme
Austrougarske i SFRJ kada su je odredili za svoju glavnu ratnu luku.

Kontinuitetu egzistencije grada dodatno je, osim strateškog geografskog položaja, pridonijela
i ugodna mediteranska klima te dobar agrarni potencijal tog podneblja.

2.2. Povijest

Povijest Pule započinje prije otprilike 3000 godina kada je na brežuljku na kojem se danas
nalazi Kaštel nastalo prvo gradinsko naselje, utvrda Histra. Od tada pa sve do danas Pulom su
se izmijenjivali mnogobrojni vladari. Kroz većinu svoje povijesti Pula je proživljavala brojne

1
1.Š. Mlakar, Antička Pula (Pula 1978.) 5 str.
vrhunce i padove koji su potrajali sve do polovice 20.st. kada je zapo čet neprekinut
kontinuirani razvoj.

Osnutak Pule spominje se u nekoliko povijesnih izvora, a najpoznatija je legenda koja Pulu
povezuje uz mitološku priču o Argonautima, koji su od Kolhi đana na Crnom moru oteli
zlatno runo, te bježeći Dunavom uzvodno došli do sjevernog Jadrana. Kao i svaka mitska
priča, i priča o Argonautima nije jednostavna za prepri čavanje, pogotovo jer postoji više
inačica o pojedinim epizodama, ali koliko je to bila popularna pri ča, svjedo či i činjenica da su
se mnogi pjesnici okušali u stihovanju sage o Jasonui njegovim prijateljima, Medeji i Apsirtu.
Naročito je tradicija Argonauta bila živa u aleksandrijskom pjesništvu helenisti čkog doba
(3.st.pr.Kr.) kojem pripadaju tri pjesnika što u okviru mita o Argonautima spominju
kolhidsku koloniju na Jadranu: Likofron, Kalimah i Apolonije s Rodosa.

Jezgra mitološke priče o nastanku Pule u mit o Jasonu i Argonautima može se sažeti u
nekoliko rečenica: Jason i njegovi drugovi uspjeli su oteti zlatno runo po koje ih je poslao
tesalski kralj Pelija kao uvjet Jasonovog preuzimanja prijestolja. U tome im je pomogla
Medeja, kći kolhidskog kralja Eeta koji je čuvao dragocjenu ovnovu kožu.

Po jednoj su se mitografskoj inačici Argonauti ("moreplovci na brodu ''Argo"), na povratku za

Grčku i progonjeni Kolhiđanima koje je vodio Medejin brat apsirt, iz Crnog Mora zaputili
uzvodno Dunavom, a taj ih je pravac doveo u sjeverni Jadran. Poznato je naime da su Grci do
duboko u klasično doba vjerovali da rijeka Ister (Dunav) ima dva uš ća, jedno u Crnom moru,
a drugo u Jadranu. Možemo samo zamisliti fascinaciju gr čkih moreplovaca nepoznanicama
europskog kopna u čije se mračne dubine iza primorskih planina rijetko tko usu đivao za ći, a
veliki je dio grčke mitologije nastao upravo u vrijeme kad Heleni nisu još poznavali zemlje
izvan same Grčke.

Kad se uvidjelo da Ister nema drugo, jadransko ušće, priča se održala s ina čicom da su
brodove kopnenom prevlakom prebacili u Jadran, što se svakako odnosilo na Grcima dobro
znani kopneni put kojim je sjeverni Jadran bio povezan s unutrašnjoš ću europskog kopna,
put kojim je dragocjeni jantar s Baltika stizao na Mediteran.

Na sjevernom su Jadranu Kolhiđani sustigli Argonaute, ali je Medeja namamila brata Apsirta
u klopku, gdje ga je Jason ubio: to se zbilo na otoku koji je od tada postao poznat kao
Apsirtov otok, a antički su Apsirtidi skupina Cres -Lošinj. Nakon tog doga đaja Kolhi đani se
nisu više usudili vratiti u domovinu, već su se nastanili na Jadranu. Na ovom mjestu postaje
značajan ulomak iz jedne Kalimahove elegije, koja opisuje taj doga đaj:

Na ilirskoj rijeci smiriše vesla

pored grobnog kamena plavokose Harmonije - Zmije,

grad utemeljiše: Grk bi mu neki rekao

- "Grad Bjegunaca",

no njihov ga jezik imenova Pulom. [2]

Podrijetlo imena grada

U istom kontekstu i s istim imenom grad Kolhiđana spominje Likofron, dok apolonije s
Rodosa ostavlja naseobinu bezimenom. Taj grad – Polai – u antičkoj se tradiciji rimske
historiografije i geografije Plinija Starijeg i Strabona identificirao s Pulom, gradom na dnu
dubokog zaljeva. *(M. Sanader ''Antički gradovi u Hrvatskoj'' 75)

Mnogobrojne znanstvene prosudbe tih i drugih pisanih vrela koji se pozivaju na mitološke i
topografske podatke dovele su do jedinstvenog i nepobitnog zaklju čka da Kalimahova Polai
ne može biti na sjevernom Jadranu. Čitav je niz razloga koji upu ćuju na to da grad Kolhi đana
– bjegunaca – moramo tražiti na južnom Jadranu, između boke Kotorske i sjeverne Albanije.
Ostaje samo glasovna sličnost: Polai – Pola, iz koje su već Rimljani izvodili mitsko podrijetlo
Pule, iako se njezin naziv etimološki može dovesti do grčkog korijena polis, što znači grad-
država, a ima i niz drugih srodnih značenja. Stoga, iako nije to čna, tradicija o Kolhi đanima
dovoljno je stara da se može smatrati dijelom povijesti grada Pule. Utemeljenost, dakako, nije
kriterij na kojem počivaju mitovi, no ono što je kod legende o kolhidskoj koloniji ipak
vjerodostojno jest veza jadranskih priobalnih krajeva s Gr čkom, s jedne, i europskim kopnom,
s druge strane.

Za Pulu nije presudno jesu li grad na dnu prekrasnog zaljeva doista osnovali Kolhi đani pod
imenom Polai. Legenda kao legenda, moguća je ali ne i neprijeporna. Ali ona svakako ukazuje
na starinu grada i njegove veze s okolnim svijetom još prije razdoblje klasi čne antike.
Povijest i arheologija

Iako se nedaleko od Pule nalazi spilja Šandalja u kojoj su prona đeni najstariji arheološki
ostaci na tlu Hrvatske, a datiraju unatrag milijun godina prije Krista, dokaz koji ukazuje na
stalno ljudsko naselje je mnogo raniji, a predstavlja lončariju iz perioda neolitika (6000. -
2000 pr.Kr.) pronađenu u okolici Pule.

Najraniji zapis trajnog naseljavanja na područja grada Pule potječe iz 10.st. pr. n.e ., iako neki
povijesni izvori predlažu 1220 pr.n.e. kao godinu osnutka Pule. Prema potonjem Pula ne bi
samo opravdala svoju tritisućljetnu tradiciju postojanja, već bi ona danas zašla u 3228. godinu
svoga života.

Kakogod bilo, pouzdano se zna da je prvo naselje osnovalo ilirsko pleme Histra, drevni narod
koji je živio u Istri. Vjeruje se da su Histri, krećući se prema jugu istarskog poluotoka, naišli
na izvore pitke vode, te su na današnjem središnjem gradskom brežuljku na kojem se nalazi
Kaštel podigli zidom utvrđeno naselje – gradinu. Plodna zemlja podno brijega nalazila se uz
sam prostran zaljevu kojem se smjestilo nekoliko manjih otoči ća.

Prapovijest

Ljudski ostaci, datirani unatrag milijun godina prije Krista, prona đeni su u spilji Šandalja
blizu Pule.[4] Lončarija iz perioda neolitika, koja ukazuje na ljudska naselja, prona đena je u
okolici Pule.

Najraniji zapis trajnog naseljavanja na područja grada Pule potječu iz 10. st. pr. n. e. . Prvo
naselje osnovalo je ilirsko pleme Histra, drevnog naroda koje je živjelo u Istri.

Ilirsko doba

U ilirsko doba, Pula je sve do dolaska rimskih legija, bila tek okolica obližnjeg Nezakcija,
dominantnog političkog, upravnog, vojnog i vjerskog središta. Intenzivnom kolonizacijom,
trgovačkim vezama, te važnosti vojnog položaja, Pula preuzima vodeću funkciju. Uporedo s
time razvijaju se i brojne gospodarske grane: kamenoklesarstvo za brojne gra đevine u Puli i
okolici, ratarstvo, vinogradarstvo, maslinarstvo, ribarstvo, te lon čarstvo za prijevoz ulja, vina,
pšenice, ribe.
Rimsko doba

Najstariji naziv rimske kolonije Pule spominje Plinije Stariji u djelu "Naturalis Historiae": In
colonia Pola, quae nunc Pietas Iulia. Formiranje kolonije Pole datira se u Cezarovo razdoblje. Kao
"kolonija cezarijana" grad je utemeljen između 46. i 45. pr. Kr. s ciljem da bude jedno od
brojnih uporišta rimskog osvajanja na području Jadrana od Trsta do Gr čke. Zadatak
osnivanja bio je povjeren Cezarovim srodnicima i prijateljima: svekru i imenovanom
duumviru Luciju Kalpurniju Pizonu Cezoniju (L. Calpurnius Piso Caesonius) i legatu Luciju
Kasiju Longinu (L. Cassius Longinus), bratu kasnijeg Cezarovog ubojice.

Ploča s imenima dvojice duumvira i utemeljitelj kolonije Pietas Iuliae ugrađena je u Herkulova
vrata, najstarija gradska vrata kolonije Pole, koja su podignuta na starijem prapovijesnom
gradinskom ulazu.

Nakon građanskog rata 42. pr. Kr. između triumvira Oktavijana, Marka Antonija i Lepida s
jedne strane i Cezarovih ubojica Bruta i Kasija s druge, Pula je kao vjerni pristaša ubojica
Cezara bila razorena i opustošena nakon bitke kod Akcija 31. g. pr. Kr. Me đutim, važno
geostrateško i političko uporište Oktavijan - August uskoro obnavlja, a kao simbol pobjede
kod Akcija podiže se u Puli između 29. i 27. pr. Kr. jedan od najljepših slavoluka Augustovog
doba, slavoluk obitelji Sergejevaca, remek djelo rimskog graditeljstva.

Koncipirajući grad u skladu s rimskim urbanističkim prostornim korištenjem i proširuju ći

gradski areal na podnožju gradskog brežuljka, August pretvara Pulu u carski grad s bitnim
elementima svog velebnog vladanja i provodeći osnovu politike geslom "pax Iulia". Upravo u
to doba izgrađeni su u Puli najmonumentalniji i najljepši primjerci rimskog naslje đa:
amfiteatar, veliko rimsko kazalište extra murras, malo kazalište unutar grada. Planiran je i
izgrađen forum, propileje prema staroj centralnoj akropoli, podižu se zgrade carskog kulta i
augustov hram i sredinom 1. st. istočni tzv. Dijanin hram na jugozapadnom dijelu foruma. U
to vrijeme grade se vodospreme, akvadukti, druge javne i zgrade, prometnice s kanalizacijom,
proširuju se i ukrašavaju gradske zidine, podiže se više monumentalnih gradskih vrata.

Novooblikovana urbanistička koncepcija Pule u prvim stoljećima naše ere bila je zaokružena,
prilagođavajući se u staroj gradinskoj jezgri prapovijesnoj tlocrtnoj shemi naselja. U
razdoblju razvijenog carstva, Pula ima naziv "Colonia Iulia Pola Pollentia Herculanea" što se čita
na gradskom dekretu iz 2.st.

O društvenom i ekonomskom položaju Pule u Rimskom carstvu govore mnogi sa čuvani

predmeti primijenjene umjetnosti i umjetničkog obrta, otkriveni u arheološkim iskopinama
grada i prostranim rimskim nekropolama. Politički status i socijalnu strukturu carskog grada
objašnjavaju nadgrobni i votivni natpisi, pisani spomenici koji su izvor mnogih saznanja o
značaju rimske Pule.

Antička je Pula bila opskrbljena svim bitnim tekovinama rimske civilizacije, imala je
vodovodni i kanalizacijski sustav, forum, koji je upravno, trgova čko i vjersko središte,
kapitolij s hramovima (na forumu), dva kazališta, veliko gradsko groblje (koje spominje i
Dante u "Božanskoj komediji"), kuće bogato opremljene mozaicima i mramorom.

Grad je bio opasan zidinama s desetak vrata. One su uglavnom srušene po četkom 19. st., a
sačuvani su neki ulazi. Slavoluk Sergijevaca nalazi se na kraju ulice (Via Sergia) kojom se s
Foruma kreće prema istoku. Bio je prislonjen na gradska vrata (Porta Aurea), pa je bogati
klesarski ukras dobio samo njegov zapadni, vidljivi dio. Podigla ga je, o svom trošku, Salvia
Postuma Sergi u počast trojici svojih rođaka koji su potkraj 1.st. pr. Kr. obavljali visoke
činovničke dužnosti u Puli. Prema natpisu na slavoluku, sagrađen je između 29. i 27. g. pr. Kr.
Taj impresivni spomenik antičke kulture stoljećima je motiv mnogim vrhunskim, osobito
talijanskim umjetnicima, kao na primjer, Michelangelu. Prema sjeveru nalaze se još dvoja
sačuvana antička gradska vrata: Herkulova i Dvojna vrata. Izvan gradskih zidina nalazile su
se nekropole, s kojih se mnogi ulomci čuvaju u Arheološkom muzeju, a nedaleko od Dvojnih
vrata pronađeni su tragovi grobne građevine, osmerokutnog mauzoleja sagrađenog u I-II. st.
poslije Krista.

Forum, središnji trg antičke i srednjovjekovne Pule, nekoć je bio obrubljen arkadama s
kipovima i reljefima, a na sjevernoj su strani bili hramovi. Do danas je potpuno sa čuvan
Augustov hram, sagrađen između 2. g. pr. Kr. i 14. g. pos.Kr.

Na istočnom obronku brežuljka Kaštela unutar gradskih zidina sa čuvani su ostaci temelja
scenske zgrade i dijelovi gledališta malog rimskog kazališta (od arhitekture velikog,
smještenog izvan zidina, nije sačuvano ništa bitno, a u Arheološkom muzeju čuva se ulomak
njegove reljefne oplate). Blizu kazališta nalazi se zgrada Arheološkog muzeja Istre, u kojoj se
uz spomenike iz prethistorije i ranoga srednjeg vjeka čuvaju brojni spomenici antike na đeni
na području Pule i Istre.

Pula do 5. stoljeća

Sve do 5.st .Pula je zbog svoje geografske izdvojenosti izbjegavala selidbene struje i
pljačkaško-osvajačke prodore barbara, kada se našla pod vlaš ću Zapadnih pa Isto čnih gota.
Pod Istočnim Rimskim Carstvom Pula se gradi i proširuje te dobiva i svoju vojnu funkciju u
sukobima bizantske vojske i Gota.

3. ANTIČKA PULA

3.1. Planimetrija i morfologija grada Pule

Planimetrija i prostorna organizacija antičke Pule ne može se svesti ni pod kakvu klasičnu
urbanističku formulu što je slučaj kod većine gradova i naselja na području Istre, osim Poreča.
Pula je smještena na prirodnom uzvišenju koje je u predrimsko doba bilo sjedište Histarskog
kašteljera te je tu prostornu organizaciju sačuvala i u rimsko doba kao municipij visokoga
ranga. 2

2
2.M. Suić, Antički grad na istočnom Jadranu (Zagreb 2003.) 217 str.
1. Pula-plan arheoloških nalazišta (Mirabella - Mlakar - Marušić - Ujčić , http://www.mdc.hr/pula/hr/fs-
opci.htm) (03.12.2010.)
Proučavanjem topografije iz rimskih vremena uočava se naselje s koncentrično postavljenim
ulicama koje okružuju uzvišenje, a od vrha uzvišenja zrakasto teku prema rubnim djelovima
grada.
Pula ima planimetriju grada tipičnu za liburnska gradinska naselja (u slučaju Istre kašteljeri).
Međutim, karakteristično za Histriu jest činjenica da su istarska naselja u većini sačuvala
autohtone tradicije u oblikovanju prostora (Rovinj, Kopar...). Postavlja se pitanje zašto je
tradicija pobijedila, zašto kolonija Pula nije bila organizirana na ravnome terenu kada je za to
bilo uvjeta. Vjerojatno jer je Pula bila naselje koja se već u predrimsko doba urbanizirala.
U predkolonijalno vrijeme je bila važno središte čemu svjedoči postojanje carinskog ureda
koji pripada u najstarije postaje ilirskog portorija na našoj obali.

To nam govori da su u Puli već tada bili stacionirani italski elementi, trgovci i sl.

Do sudara dvaju sustava ortogonalnog (rimskog) i kružnog (histarskog) moralo je ipak doći da
onom prostoru koji je u koloniji preuzeo ulogu gradskog središta. Na mjestu foruma, u
podnožju brijega, bliže gradskoj luci.

Centralno svetište posvećeno kapitolijskoj trijadi nalazilo se na tjemenu uzvišenja gdje je sada
kaštel. To je nesumljivo nastavak predhodne tradicije jer se tu ranije trebalo nalaziti svetište
pulskih Histra. Tek za Augusta kultni se centar spušta u Forum. Tako se formira manja
ortogonalna cjelina koja ipak ne narušava opću kašteljersku formu naselja.

Daljnji razvitak naselja je izmirio dva oprećna sustava na užem gradskom prostoru. Sve što je
bilo izgrađeno izvan pomerija prilagodilo se ortogonalnoj mreži centurijacije, prvotno
suburbiji koji su se tu razvijali, a onda i kasniji dijelovi grada do novijih vremena.
Što se tiče valorizacije gradskih prometnica u kašteljerskoj fazi, prije spuštanja gradskog
središta na forum, prvenstvo su imale zrakaste komunikacije koje su se spuštale od svetišta na
tjemenu. Ipak, izgradnjom foruma i hramova koji ih omeđuju, prvenstvo preuzima ulica koja
teče od gradskih vrata sa slavolukom Sergijevaca do foruma, i tu je funkciju sačuvala do
danas. Tu prometnicu bi mogli nazvati glavnim dekumanom jer vodi iz agera na forum.

Prometnice kojima bi pristajao naziv kardo su one koje kroz Dvojna vrata vode prema teatru,
a na suprotnoj strani koja se uz crkvu Sv. Franje penje prema tjemenu. 3

Izbor obilježavanja granica areala za izgradnju novog naselja bili su kod Rimljana popraćeni
obavljanjem različitih magičnih činova i propisanih vjerskih obreda. Odabrano je zemljište
moralo pružati najpogodnije terenske i klimatske uvjete. Kod Rimljana je postojala i ustaljena
tlocrtna shema koje su se pridržavali kod osnivanja novih gradskih naselja. To je bila shema
rimskog vojnog logora. Rimski konzervativni tradicionalisti je u slučajevima gdje su to
zahtijevali posebni strateški, ekonomski, administrativni interesi ili važnije lokalne legende
odustajao su od uobičajenih gore ustanovljenih shema. 4

Rimljani su posebno poštovali mjesnu predaju te su tim uvjetima prilagodili svoju ustaljenu
shemu prilikom izgradnje naselja na prostorima današnjeg grada Pule.
3
3..M. Sujić, Antički gradna istočnom Jadranu (Zagreb 2003.) 217-219 str.

4
4. Š. Mlakar, Antička Pula (Pula 1978.) ??str.
Iz tog je razloga Pula ima specifičnu planimetriju koja je mješavina autohtonog histarskog
kaštela i rimskog antičkog urbanizma.

3.2. Razvoj grada

Pula je najvjerovatnije bila okupirana od strane Rima prije 43.g.pr.Kr. u doba građanskih
ratov kao važna utvrda za kasnije osvajanje ostatka Istre.

3.3. Gospodarski i kulturni život

3.4. Vjerski život

4. ANTIČKI SPOMENICI PULE

4.1. Gradske zidine

Poput većine antičko-rimskih kolonija i gradsko područje Pule bilo je opasano obrambenim
zidinama i s kopnene i morske strane, koje su se tijekom vremena rušile i obnavljale uz razne
preinake.

Pulske gradske zidine počeli su podizati Rimljani tijekom 1. st. pr. Kr.

4.1.1.Gradske zidine kroz povijest

Prve i najstarije obrambene zidine bile su građene u jednom pojasu te su bile pojačane
kružnim i četvero uglastim tornjevima, koji su pojačavali njezinu obrambenu sposobnost.
Debljina samih tornjeva varirala je između 2.40 do 2.80 metara, dok su njihovi temelji bili
položeni na živu stijenu. Tornjevi su se prema vrhu postepeno sužavali, a na samom vrhu su
imali kruništa te stražarski hodnik s gradske strane.

U nemirnim vremenima posljednjih stoljeća zapadnog rimskog carstva, bilo je nužno pojačati
pojas gradskih obrambenih zidina Pule pa su tako u nekoliko navrata bili građeni novi
tornjevi kojima je bio prilagođen i novi pojas zidina.

Pojas zidina bio je s vanjske strane te u međuprostorima između tornjeva, naslonjen na stariji
pojas gradskih obrambenih zidina. Novoizgrađeni vanjski pojas nije u potpunosti bio
fundiran na živoj stijeni.

Temelji zidina su bili sagrađeni uglavnom od spolija, koje su ugrađivane i u gornje dijelove
zidina. U same temelje te u donje dijelove vanjskog novoprigrađenog pojasa zidina ubacivani
su, i to bez predhodnog obrađivanja, različiti elementi poput obrađenih kamenih blokova s
obližnjih monumentalnih zgrada privatnog i javnog karaktera, kanelirana glatka stabla
stupova, baze stupova, arhitravi, vijenci s kruništem i drugi građevni dijelovi, nadgrobni
spomenici nekropole s natpisima ukrašeni biljnom i figuralnom dekoracijom. Zbog velike
opasnosti od napada koja je bila dio tadašnje svakodnevnice Pule, ovako brzo i naglo
pojačavanje gradskog obrambenog pojasa bilo je nužno. 5

Pojačavanje zidina pretežno obilježava kasniji period antike i to od IV. do VI. stoljeća.

U tom periodu se izgradio i vanjski pojas obrambenih gradskih zidina na sjeveroistočnom

uglu gradskog areala. 6

4.1.2. Očuvani dijelovi gradskih zidina

Dio gradskih pulskih zidina koje su ostale sačuvane je Južni dio zidina koji se pruža uz Ulicu
1.maja te sjeverno istočni dio koji se proteže istočnim dijelom grada. Na gradskim zidinama
nekoć se nalazilo čak dvanaest vrata (Porta Ercole, Porta Gemina, Porta San Giovanni, Porta

5
5. Š. Mlakar, Antička Pula (Pula 1978.) 27-28str.

6
6. Ibid. 27-28str.
Stovagnaga, Porta Aurea...). Najznačajniji, te ujedno i najstariji očuvani dijelovi zidina jesu
Herkulova vrata izgrađena sredinom 1. st. pr. Kr. te Dvojna vrata.

Južni dio očuvanih gradskih obrambenih zidina pruža se od ulaza u Ulicu 1.maja u dužini od
70 metara. Na tom se sektoru jasno raspoznaju dva zidna pojasa:

Unutarnji-stariji i vanjski – mlađi.

Vanjski pojas očuvan je samo u svojim temeljnim dijelovima, koji su građeni od velikih
klesanih blokova, uglavnom spolija.

Unutarnji, stariji pojas, očuvan je u većem dijelu, te mu je na vrhu rekonstruirano krunište.

Ovaj je južni sektor imao dva tornja.

Prvi, okrugli, koji se nalazio u sredini i naslonjen na unutranji pojas zidina s kojima nije bio
organski vezan. U njegove su pak temelje ugrađeni jednostavnom perfilacijom ukrašeni
dijelovi vijenca s kruništem neke poligonalne građevine, najvjerovatnije mauzoleja s pulske
nekropole.

Drugi je toranj četverouglast i stoji na završetku južnog sektora gradskih zidina.

U ulici Mate Balote (Ex.Trg Oslobođenja-sjeveroistočni dio zidina) je još jedan sektor
očuvanih gradskih obrambenih zidina. Njegov bitan sastavni objekt je pologonalni toranj. Isti
je u svojim donjim dijelovima građen od lijepo obrađenih kamenih blokova te je prigrađen na
unutarnji pojas zidina. Od poligonalnog tornja prema sjeveru, pružaju se još dva pojasa
obrambenih zidina, ponovno vanjski, ujedno i mlađi, te unutarnji –stariji i viši.

Neposredno pored sjevernog završetka međuprostora između pologonalnog i okruglog tornja

južno od Herkulovih vrata, u zidu vanjskog pojasa zidina, nalazi se nekoliko stepenica za
sjedenje, koje su kao spolija donešene iz kazališta na istočnim padinama središnjeg gradskog
brežuljka ili možda čak iz amfiteatra.

U jedan su blok uklesana i početna slova imena zakupnika sjedišta.

Od Herkulovih vrata pruža se pojas očuvanih gradskih obrambenih zidina još dalje prema
sjeveru. Vanjski (mlađi) pojas, koji u ovom dijelu doseže čak i do 3 metra visine, završava
Dvojnim vratima kao posljednjim očuvanim objektom iz sastava gradskih obrambenih zidina.
Na sredini ovog sektora nalazi se četverouglasti toranj, prizida na unutarnji (stariji) pojas
gradskih zidina.

Kod samih Dvojnih vrata vide se tragovi četverouglastog tornja opasanog okruglim plaštem
kasnijeg tornja, koji pripada mlađoj fazi pojačavanja obrambenih gradskih zidina. 7

4.2. Herkulova vrata

Herkulova vrata (tal. Porta Ercole) su najstariji očuvani objekt iz sastava obrambenih zidina
antičko rimske kolonije Pule, koja su sastavni dio očuvanog obrambenog pojasa gradskih
zidina u ulici Mate Balote (Ex.Trg Oslobođenja). Vrata su dobila ime prema portretu bradatog
mitskog heroja Herkula i prema njegovim atributima koji su isklesani na vrhu luka istoimenih
vrata. Izgrađena su sredinom 1. st. pr. n.e.

Vratni otvor širok je 3,6 metara, a visina prelazi 4 metra. Okvir vrata izrađen je od dobro
obrađenih kamenih blokova. Gornji dio vrata završava lukom sastavljenim od klinasto
prisječenih blokova. 8

Kao što je već predhodno spomenuto, na središnjem čeonom bloku, na vrhu luka vrata, u
visokom reljefu, isklesana je bradata glava kovrčave kose (nažalost dosta oštećena). Ona
predstavlja mitskog heroja Herkula koji je u rimsko vrijeme bio zaštitnik Pule. Lijevo od
reljefa bradate glave, nalazi se, također reljefno isklesana, toljaga, koja je Herkulov atribut.

Lijevo od Herkulove toljage, na bloku je uklesan natpis u kojemu se spominju duumviri,

možda quinquennales:

L(ucius) CASSIUS C(ai) F(ilius LONGINUS

L(ucius) CALPURINIUS L(uci) F(ilius) PISO IIVIR(i)?

Tj. Lucije Kasije Longin (L. Cassius Longinus) i Lucije Kalpurinije Piso (L.
Calpurnius Piso Caesonius ).

Ovim je natpisom određeno vrijeme izgradnje ovih vrata, a to je oko sredine 1. st. pr. Kr. 9
7
7. Ibid. 27-28str.

8
8. Ibid. 28str.

9
9. Ibid. 28str.
Od obojice magistrata spomenutih u natpisu, prepostavlja se da je Lucije Kalpurinije Piso
onaj s nadimkom Caesonius, koji je bio konzul 58.pr. Kr., dok je Lucije Kasije Longin
najvjerojatnije brat Gaja Kasija. Njih je rimski Senat poslao u pulski zaljev ne bi li na ovom
području, zapovijedajući skupinom kolonista, ustrojili i sagradili koloniju. Znameniti je
događaj karakterističan za razdoblje od 47.g. do 44.g.pr.Kr. kada je Pula nastala kao naselje s
gradskim značajkama.

Ipak, pretpostavka da je Lucije Kasije Longin bio je brat Gaja Kasija Longina, jednog od
ubojica Cezara, potiče rasprave o točnoj godini začetka Pule. Naime, mnogi smatraju da je
malo vjerojatno da je njemu, kao bratu Cezarovog ubojice, dodijeljena ovakva važna uloga te
smatraju da je vjerojatniji začetak razvoja Pule u godinama koje prethode ubojstvu Cezara. 10

Herkulova vrata pripadaju prvom i najstarijem obrambenom pojasu zidina, kojima je bilo
opasano antičko rimsko naselje, a natpis na njima ubraja se među najstarije rimske natpise iz
antičko-rimske Pule. 11

Herkulova vrata u Puli iz 1. st. pr. Kr., fotografija Aloisa Beera iz 1887. godine , http://hr.wikipedia.org/
wiki/Herkulova_vrata (03.12.2010.)

10
10. http://hr.wikipedia.org/wiki/Herkulova_vrata, http://www.mdc.hr/pula/hr/spomenici/fs-spomenici01.htm

11
11. Š. Mlakar, Antička Pula (Pula 1978.) 21.str.
 Herkulova vrata u iz Puli iz 1. st. pr. Kr., Arheološki muzej Istre, http://www.mdc.hr/
pula/hr/spomenici/fs-spomenici01.htm (03.12.2010.)

4.3. Dvojna vrata (Porta gemina)

Sjeverni završetak očuvanog poteza gradskih obrambenih zidina predstavljaju Dvojna vrata,
prozvana tako radi dva velika nadsvedena prolaza sagrađena sredinom 2 st.pr.Kr. Ona stoje
na mjestu nekih starijih gradskih vrata.

Od prvobitnog cjelokupnog objekta spomenutih vrata, koji je bio trapezastog tlocrta i

obrambenog karatkera, te se pružao prema unutrašnjosti gradskog areala, danas je očuvan
samo dvolučni fasadni ulaz. 12

Po svom dekoru Dvojna su vrata siromašnija od slavoluka Sergijevaca. Masivni polustupovi-

pilastri, ukrašeni bogato izrađenim kompozitnim kapitelima, čine arhitektonski okvir Dvojnih
vrata. Lukovi vrata su bez uobičajene profilacije, arhitrav je gladak, a na sam arhitrav položen
je bogato ukrašen vijenac. Reljefni vijenac cijeli sklop povezuje u harmoničnu cjelinu. U
gornjem dijelu svoda lukova uočavaju se prorezi za spuštanje rešetaka kojima su se vrata
zatvarala. Na gornjem središnjem prostoru nalazi se natpisna ploča od bijelog mramora koja
spominje Lucija Menacija Priska koji je o osobnom trošku od 40.000 sestercija sagradio jedan
od gradskih vodovoda. Po svojim dekorativnim elemetnima i stilskim karakteristikama, ova
vrata pripadaju vremenu Antonina, tj.ona potječu od sredina 2 st.pr.Kr. 13

12
12. Š. Mlakar, Antička Pula (Pula 1978.) 28.str.

13
13. http://hr.wikipedia.org/wiki/Dvojna_vrata
Od Dvojnih vrata nekoć je vodila antička cesta koja je išla do sjevernih ulaza prema malom
kazalištu. Ono se nalazilo oko 50 metara iza vrata, na istočnim padinama središnjeg gradskog
brežuljka. 14

Danas se kroz Dvojna vrata ulazi se u dvorište koje vodi prema Arheološkom muzeju Istre i
Malom rimskom kazalištu, odnosno Kaštelu. 15

Dvojna vrata u Puli , http://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Pola_Porta_Gemine_1900.jpg, (03.12.2010.)

4.4. Slavoluk Sergijevaca

Na ulazu u Ulicu 1. Maja danas stoji samostalan antičko rimski objekt, koji je u vrijeme svoje
izgradnje bio prizidan arhitektonskom kompleksu gradskih vrata s unutranje, to jest gradske
strane. Riječ je o još jednim antičkim vratima, slavoluku Sergijevaca (često nazivanom i
Zlatna vrata) koji ide u red najcjelovitije sačuvanih spomenika u našoj zemlji i ujedno

14
14. Š. Mlakar, Antička Pula (Pula 1978.) 29.str.

15
15. http://hr.wikipedia.org/wiki/Dvojna_vrata
najvrednijih ove kategorije u svijetu uopće. 16
Ova su vrata nekad imala tri nadsvedena
prolaza, onaj srednji viši, te dva pobočna sa svake strane, koja su ujedno bila i uža. Između
1826. i 1829. godine vrata su porušena i odonda slavoluk stoji samostalno.

Na temelju natpisa na slavoluku i stilske analize, zaključujemo da je sagrađen oko 29.g.pr.Kr.

kao poklon gradu od obitelji Sergijevaca.

Fotografija Slavoluka Sergijevaca iz 1900. godine,

http://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Pola_Porta_Aurea_1900.jpg (03.12.2010.)

16
16. M. Sujić, Antički grad na istočnom Jadranu (Zagreb 2003.) 267-268 str.
Slavoluk Sergijevaca po svom opsegu i veličini, pripada kategoriji manjih spomenika ove
vrste. Tlocrtna arhitektonska osnova mu je izdužen pravokutnik čija vanjska dužina iznosi
nešto više od 8 metara, a širina otvora oko 4,3 metra. Okvir slavoluka sačinjavaju masivni
pilastri- nosači građeni od velikih klesanih blokova, koji su u donjim dijelovima prošireni
tako da čine vaze stupova koji oživljavaju vertikalne pilastre-nosače lukova s prednje strane. 17

Gornji otvor slavoluka završava svodom kojeg sačinjavaju klinasto pritesani blokovi.

Trodjelni arhitrav koji se nalazi iznad svodnog otvora povezuje slavoluk u cjelinu. Na njega
se nastavlja friz, koju u besprekidnom pojasu teče oko slavoluka, te je glavni nosilac ukrasa.
Iznad friza je vijenac i trodijelna atika. Ojačani kutni i srednji dio atike sačinjavaju baze za
statue trojice Sergijevaca u čiju je uspomenu slavoluk i bio postavljen. 18

Ukras slavoluka je bogat. Pilastre, nosače luka, oživljavaju i raščlanjuju vitki stupovi s bogato
obrađenim koritnskim kapitelima na vrhu. S gradske strane pilastri su ukrašeni biljnim

17
17. Š. Mlakar, Antička Pula (Pula 1978.) 29.str.

18
18. Ibid 29.str.
 Fotografija Slavoluka Sergijevaca, http://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Pola_Porta_Aurea_1900.jpg
(03.12.2010.)

ukrasom kružno zavijenih akantovih grana s lišćem.

Unutarnje vertikalne stijene svodnog otvora slavoluka su ukrašene sa stabljikama vinove loze
s grožđem, koje izrastaju iz čaša akantovog lišća pri dnu baza slavoluka.

Svod otvora slavoluka je kasetiran. Kasetna polja su ukrašena velikim rozetama, a središnje
kasetno polje je pri vrhu luka ukrašeno ikonografskim prikazom orla s razapetim krilima kako
se bori sa zmijom. Kutovi kasetnih polja su na cijelom svodu slavoluka ukrašeni dupinima,
sfingama i grifonima.

Kutove slavoluka, lijevo i desno iznad svodnog luka na gradskoj fasadi spomenika
ispunjavaju u visokom reljefu prikazane leteće krilate Viktorije koje u svojim rukama nose
vijence. S gradske strane, na lijevom i desnom kraju, ukras friza su „PUTTI“ koji drže vijence
s bukranijem. Na sastavu vijenaca, unutarnjeg pojasa friza, na lijevoj i desnoj strani,
predstavljen je po jedan dvopreg, okrenut prema sredini friza. Na kraćim pobočnim stranama
friza slavoluka prikazana je rimska i barbarska vojnička oprema. Iznad friza je bogato ukrašen
vijenac raščlanjen konzolama i kasetnim poljima između konzola. 19

Na bazama statua, koje su stajale na ojačanim dijelovima atike, uklesani su natpisi.

na lijevoj bazi:

L(ucius) SERGIUs C(ai) F(ilius) AED(ilis) IIVIR

u međuprostoru između lijeve i srednje baze:

SALVIA POTUMA SERGI

a na srednjoj bazi:

L(ucius) SERGIUS L(uci) F(ilius) LEPIDIUS AED(ilis) TR(ibanus) MIL(itum)

LEG(ionis) XXIX.

19
18. Ibid 29.str.
a na bazi na desnom kraju atike:

GN(aeus) SERGIUS C(ai) F(ilius) IIVIR QUINQU(ennalis).

Slavoluk je o svom trošku dala postaviti Salvia Postuma Sergi u spomen svojih najbližih
rođaka koji su zauzimali počasna mjesta u upravnoj službi ili postigli visoke položaje u
rimskoj vojsci. Natpis o postavljanju slavoluka nalazi se na sredini, na glatkom polju friza;
SALVIA POSTUMA SERGI DE SUA PECUNIA. 20

Po natpisima na slavoluku utvrđujemo i vrijeme njegove izgradnje. Najsigurniji oslonac, a

zatim i terminus post quem za utvrđivanje vremena izgradnje, pruža nam natpis na srednjoj
bazi atike, na kojoj se spominje Lucije Sergije Lepid, edil i vojnički tribun, komandant
XXIX.legije, koja je 31.g.pr.Kr. sudjelovala u bici kod Akcija. Poslije ove bitke legija je bila
reformirana i nakon izvršene reforme u rimskoj vojsci koju je proveo August, ona se u popisu
legija više ne spominje kao obnovljena. Na osnovu toga možemo zaključiti da je slavoluk
postavljen neposredno poslije 31. g.pr.Kr., a najvjerojatnije kratko vrijeme iza god. 29/28
g.pr.Kr. kada su prema propisima lex Iulia municipalis istovremeno s glavnim gradom Rimom
i provincijski gradovi provodili obavezni cenzus. Ovom prilikom su i najviši magistrati
antičko rimske kolonije Pule obavljali funkcije kvinkvenala-duumviri quinquannales, a jedan
od njih bi mogao biti na desnoj bazi atike spomenuti Gnej Sergije. 21

Pulski slavoluk Sergijevaca nema samo triumfalni i počasni karakter, kao što ga redovito
imaju spomenici ove vrste. Prema karakteru dekorativnih elemenata: akantovo lišće, vinova
loza s gražđem, dupini, sfinge i grifoni, koji ispunjavaju uglove, a prvenstveno alegorijski
prikaz orla u borbi sa zmijom na središnjoj kaseti na vrhu kasetiranog svoda slavoluka,
ukazuje i na njegov sepulkralni karakter. 22

Potpuna dekoracija slavoluka izvedena je samo s gradske strane. Sa suprotne strane, ukras nije
izrađen, što je posljedica njegovog prizidavanja na arhitektonski kompleks gradskih vrata.
Ovaj značajni objekt iz inventara arhitektonsko dekorativnih ostvarenja u antičko rimskoj
koloniji Puli, oduvijek je bio predmet divljenja i studiranja. Njegova skica nalazi se u mapama

20
20. Ibid 29-30 str.
21
21. Ibid 30 str.
22
22. Ibid 30 str.
crteža Michelangela kao i graditelja pariškog mosta Notre Dame – Fra Gioconda. Njega su
proučavali i Battista Sangallo, Sebastian Serlio, koji je boravio u Puli u 1536. godini, zatim
Andrea Palladio te mnogi drugi. Njegova se slika nalazi u crtačkim mapama Piranesija iz
sredine XVII. stoljeća, Francuza Cassa-a, Engledza TH.Allasona, Adama i drugih iz početaka
XIX. stoljeća. 23

4.5. Forumski hramovi

Nakon što je Pula bila razrušena građanskim ratovima, August ju je dao obnoviti i
ponovno sagraditi, u još većem opsegu i sjaju. Prilikom obnove pulskog foruma, na
kraćoj, sjevernoj strani istog, August je dao izgraditi dva hrama, koja su, pretpostavlja se,
djelo jednog arhitekta. 24

4.5.1. Augustov hram

Augustov hram u Puli , http://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Augustus_temple_Pula.jpg (03.12.2010.)

Augustov hram dobro je očuvani rimski hram koji se uzdiže se na sjeverozapadnoj strani
pulskog Foruma. Hram koji je posvećen prvom rimskom caru Augustu sagrađen je za vrijeme
23
23. Ibid 30 str.
24
24. Ibid 30 str.
careva života između 2.g. pr. Kr. i njegove smrti 14.g. po.Kr.

Zahvaljujući restauratorskim radovima, zadržao je svoj izvorni oblik do danas. Hram je

harmonična građevina u obliku izduženog pravokutnika u razmjeru širine i dužine 1:2.
Njegova cjelokupna dužina, bez stepenica, iznosi 17,65, a širina 8,05 metara.

Hram se sastoji se od veće zatvorene prostorije-cele i manjeg prema trgu otvorenog predvorja
ili pronaosa. Samo predvorje sa čeone strane hrama omeđuju četiri, a s bočne po jedan stup s
25
korintskim kapitelima. Zidovi zatvorene cele hrama izvučeni su u predvorje kaneliranim
pravokutnim pulustupovima, tzv.antama, kojima na sjevernoj fasadi hrama odgovoaraju isto
takvu kanelirani polustupovi. Stupovi predvorja (visoki 8.13m ), okrugli i nekanelirani,
izrađeni su u domaćim kamen olomima i od domaćeg kamena. Na vrhu nose korintske
kapitele vrlo fine izrade sa živo izrađenim akantovim listovima i heliksima, tako da oni
svojom obradom i izradom, podsjećaju na kapitele hrama Marsa Ultora u Rimu. 26

Svi dijelovi kapitela su slobodno izrađeni i sličnji su izradi u metalu nego u kamenu. Stijene
cele bile su građene od glatko obrađenih , prilično velikih klesanaca i vezane bez maltera.
Zapadna stijena, danas zidana u zidu od lomljenog kamena, restaurirana je. 27

Na kapitele predvorja i zidove cele položen je trodjelni arhitrav, a iznad njega glatki friz,
ukrašen akantovim lišćem i viticama, plodovima i pticama, precizno dotjerane izrade. Krov
hrama i njegova zabata uokviruje vijenac s konzolama i kasetiranim poljima. Središte
28
trokutnog zabata ispunjavao je okrugli medaljon s reljefnim prikazom božanstva.
Ukras friza na čeonoj strani prekinut je natpisom posvete hrama koji se izvorno se sastojao
od brončanih slova pričvršćenih na portiku.

Danas su ostale sačuvane samo pričvrsne rupe, a većina natpisa stradala je tijekom
vremena. Natpis je glasio: ROMAE ET AVGUSTO CAESARI DIVI FILIO PATRI
PATRIAE. Roma i August Cezar, sin božice, otac domovine 29

Ovo pokazuje da je hram izvorno bio posvećen i božici Romi, personifikaciji grada Rima 30.
Za razliku od ostalih hramova, kao što je npr. Hram Divusa Augusta u Rimu, ovaj hram nije

25
25. Arheološki muzej Istre, http://www.mdc.hr/pula/hr/zbirke/fs-aughram.htm
26
26. Š. Mlakar, Antička Pula (Pula 1978.) 31.str.
27
27. Ibid 31 str.
28
28. Ibid 31 str.
29
29. Arheološki muzej Istre, http://www.mdc.hr/pula/hr/zbirke/fs-aughram.htm
30
30. Duncan Fishwick, The Imperial Cult in the Latin West, str. 437. BRILL, 1990.,
http://hr.wikipedia.org/wiki/Augustov_hram
bio posvećen divusu (božanskome) Augustu - što je bila titula dana caru nakon smrti. To je,
uz arhitektonski stil hrama, omogućilo arheolozima datiranje hrama u kasni augustinski
period prije Augustove smrti 14.g.po.Kr.31

Sudbina hrama od izgradnje bila je dosta turbulentna. Pod bizantskom upravom hram je
pretvoren u crkvu posvećenu bogorodici, pa je kao takav „preživio“ do modernih vremena.
Tada mu je s istočne strane bila prizidana i kapela Sv. Marka. U 14.st. je uslijed požara
srušena zapadna stijena cele, ali je u toku 17. st. ponovno sagrađena te je građevina opet
neko vrijeme služila kao crkva. Nakon toga je isti pretvoren u spremište žita za Mlečane, da bi
početkom 19. stoljeća u njemu bio smješten muzej kamenih spomenika. Tijekom savezničkog
zračnog napada 1944. hram pogođen je bombom i gotovo u potpunosti uništen. 1947. je
rekonstruiran. Danas služi kao lapidarij u kojem su izložene rimske antičke skulpture od
kamena i bronce. 32 33

4.5.2. Istočni forumski hram

Osim Augustovog hrama smještenog na zapadnom dijelu pulskog foruma, na istočnom rubu
povišenog podija, na kraćoj sjevernoj strani foruma, bio je izgrađen još jedan hram-Istočni
forumski hram, nazivan i Dijanin ili Herkulov hram. Od njega nam je danas sačuvana samo
zadnja stijena cele s kaneliranim kutnim pilastrima, fino izrađenim korintskim kapitelima na
vrhu, tropojasnum arhitravom, frizom i zabatom, te s vijencem kruništa s konzolama. Biljni
ukras na frizu hrama, po motivu ispreplitanja akantove vitice i finoći izvedbe ukrasa na frizu i
vijencu konzola na zabatu, u potpunosti odgovara Augustovom hramu, pa se pretpostavlja da
je izgrađen u isto vrijeme, od ruke istog arhitekta. 34

Već krajem 13. st. u arhitektonski sastav istočnog forumskog hrama ugrađena je najstarija
gotička gradska palača. Kasnijim pregrađivanjima gradske palače, odstranjeni su svi nutarnji
arhitektonski dijelovi hrama, tako da je danas od njega ostala samo zadnja stijena cele, koja se
jasno ocrtava po svojoj arhitektonskoj i dekorativnoj karakteristici u zadnjoj fasadi gradske
palače. 35
31
31. Ittai Gradel, Emperor Worship and Roman Religion, str. 92-93. Oxford Classical Monographs,
http://hr.wikipedia.org/wiki/Augustov_hramClarendon Press, 2002.
32
32. Jane Foster, Footprint Croatia, str. 106. Footprint Travel Guides, 2004.,
http://hr.wikipedia.org/wiki/Augustov_hramClarendon Press, 2002.
33
33. Jeanne Oliver, Croatia. Lonely Planet, 2005.http://hr.wikipedia.org/wiki/Augustov_hramClarendon Press,
2002.
34
34. Š. Mlakar, Antička Pula (Pula 1978.) 31-32 str.
35
35. Š. Mlakar, Antička Pula (Pula 1978.) 31-32 str.
 4.6. Kazališta
U antičko rimsko doba Pula je imala dva kazališta od kojih se jedno manje nalazilo unutar
gradskoga areala, na istočnim padinama središnjeg gradskog brežuljka, dok se drugo veće,
nalazilo izvan areala, na južnoj periferiji grada ispred gradskih bedema, na sjevernim
padinama današnjeg brda Ruđera Boškovića.

4.6.1. Malo rimsko kazalište

Malo rimsko kazalište u Puli, http://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Small_Roman_Theatre,_Pula.JPG

Malo rimsko kazalište u Puli izgrađeno je u 1. stoljeću na istočnoj padini pulskog brežuljka
podno starog Castruma.

Ono po svom opsegu spada u red manjih kamenih kazališta antičko rimskog svijeta.

Arhitektonska kompozicija i građevna izvedba ovog kazališta bile su prilagođene obliku

zemljišta, te su na taj način ležišta za donje redove stepenica za sjedenje (donji pojas
stepenastog gledališta), bila položena izravno na teren- usječena u živu stijenu. Stepenice za
sjedenje su bile isklesane od velikih kamenih blokova od domaćeg bijelog vapnenca. Mnoge
 36
stepenice su bile obilježene početnim slovima imena zakupaca sjedišta-abonenata. Gornji
pojas je bio izgrađen na radijalnim supstrukcijama i koncentričnim zidovima koji su tvorili
temeljni stroj gornjeg dijela gledališta. 37

Na donje redove stepenica za sjedenje dolazilo se uzlaznim hodnicima sa sjeverne i južne

strane na samu orkestru, pa zatim radijalnim prolazima na prostor za sjedenje. U gornji kat
prostora za gledaoce dolazilo se pomoću pobočnih stepeništa, smještenih na sjevernoj strani i
južnoj strani kazališta. Počasna sjedišta nalazila su se u bogato ukrašenim balkonima iznad
hodnika kojima se dolazilo na orkestru. 38

U Malom rimskom kazalištu ostali su sačuvani ostaci temelja pročelne zgrade ili scenske
zgrade i dijelovi polukružne orkestre te areal prostora za gledaoce. 39

Scenska zgrada odvojena je od gledališta, između njih se nalaze lateralni pristupi orkestri i
gledalištu. Scenska zgrada svojom dužinom ne odgovara promjeru gledališta,već je znatno
kraća i seže otprilike do pojasa koji je dijelio gornju od donje kavee (imma cavea). Scenska
zgrada je bila živo artikulirana s jedne i s druge duže strane. Izbočeni elementi na pročelju
(frons scaenae) koji su nosili udvojene stupove svojim pomacima potencirali su scenografsku
plastičnost. Porta regia je uvučena, a lateralna vrata su izbočena. Na stražnjoj fasadi, na liniji
pobočnih vrata, bile su smještene dvije duboke niše. Parascenij na bokovima scenske zgrade
bili su uski, komunicirali su s podijem ispred scenskog pročelja i imali su ulaze izvana. Podno
scenskoga podija, duž osnovice orkestre usječen je u živoj stijeni širok i dubok jarak, koji je
vjerojatno služio za smještaj mehanizama potrebnog pri primjeni deus ex machina, ali i za
smještaj zastora (velum) koji se prije početka igre dizao prema krovu scene. Gornja kavea ima
na tjemenu koso položen prolaz koji je vodio na središnji pojas gledališta, što govori da je
ovdje pristup kavei bio moguć i silaskom iz gornjeg grada.

Prema teatru su iz predgrađa vodili pristupi kroz Dvojna vrata i Herkulova vrata, kod kojih je
počinjala ulica koja je opasavala gornji dio pulskog uzvišenja.40

4.6.2. Veliko rimsko kazalište

36
36. Ibid 32 str.
37
37. M. Suić, Antički grad na istočnom Jadranu (Zagreb 2003.) 259-260 str.
38
38. Ibid 259-260 str.
39
39. Š. Mlakar, Antička Pula (Pula 1978.) 32 str.
40
40. M. Suić, Antički grad na istočnom Jadranu (Zagreb 2003.) 259-260 str.
Veliko rimsko kazalište u Puli izgrađeno je vjerojatno u 1. stoljeću (negdje potkraj Republike
ili na samom početku Carstva) izvan gradskih zidina na njezinoj južnoj periferiji, a na jednom
od sedam brežuljaka Pule, Monte Zaru (ili brdo Ruđera Boškovića??).

Ova monumentalna građevina ima jedinstven kompleks u kojem širina scenske zgrade
odgovara promjeru gledališta (sl. 120), pp.261) Kavea je izgrađena na sustavu koncentričnih
polukružnih zidova, radijalno ispresijecanih supstrukcijama koje se spuštaju od vanjskog luka
i gornjeg reda prema orkestri. Zatvorenost arhitekroskog sklopa i organska povezanost
scenske zgrade s gledalištem upućuju na zaključak da je pristup gledalištu bio riješen
silaskom publike iz gornjih redova (summa cavea). Središnji dio scene okrenut prema
gledalištu neznatno prelazi dužinu osnovice orkestre, a smješten je između dva prolaza koji
krou pročelje scene vode na podij po čemu se ovaj teatar razlikuje od većine ostalih gdje je
glavni pristup bio riješen centralno, preko glavnih vrata (porta regia). Sa stražnje strane imao
je trijem koji je tekao čitavom dužinom scenske zgrade. 41

Fasada kazališne zgrade ili scene bila je građena od klesanog kamena s visokim temeljem,
prizemljem i jednim katom otvorenim arkadnim lukovima i prostranim fasadnim i
preimetralnim portikom. Bila je oživljena i raščlanjena stupovima s korintskim kapitelima na
vrhu. 42

Poslije propasti antičko-rimskog carstva i prestanka rimske vladavine u Istri o sudbini ovog
kazališta znamo vrlo malo. Njegov oblik i arhitektonska kompozicija očuvani su na nacrtima,
opisima i starim bakrorezim Pule od 15. do 17. stoljeća. 43

Georg Pfistring ga sredninom 15.st. spominje u svom dnevniku "Palas Rolandi", iz čega
zaključujemo da je ono u srednjem vijeku bilo preuređeno u utvrđenu zgradu pod imenom
Palazzo Rolado ili Orlando.

Kroz opise, tlocrte i crteže detalja arihitekta Sebastijana Serlia iz 1536. puno saznajemo o
samom opsegu i izgledu kazališta.

Francesco Camozij je na svojim bakrorezima Pule iz 1568. ovo kazalište označio kao "Rovine
antiche", kada je od njega ostala samo jedna velika ruševina klesanog kamenja.

41
41. M. Suić, Antički grad na istočnom Jadranu (Zagreb 2003.) 259-261 str.
42
42. Š. Mlakar, Antička Pula (Pula 1978.) 33 str.
43
43. Ibid 32 str.
Početkom 17. st., 1632. ostatke kazališta je upotrijebio vojno građevinski inženjer Antonio De
Ville za izgradnju mletačke tvrđave na vrhu središnje gradskog brežuljka, a prema tradiciji su
mramorni stupovi fasade i perimetralnog portika prenešeni u Veneciju i upotrebljeni prilikom
izgradnje crkve Sv. Maria della Salute. Neke arhitektonske detalje i dekorativne elemente
otkrila su i arheološka istraživanja prilikom novogradnje na to arealu, kada je nađena
fragmentirana monumentalna carska statua. 44

4.7. Osmerokutni mauzolej

Od monumentalnih građevina nekrople antičko-rimske kolonije Pule danas su očuvani samo
ostaci osmerokutnog mauzoleja koji je najvjerojatnije stajao u njezinom središtu nasuprot
Dvojnim vratima. Ta građevina se nalazila ispred obrambenih gradskih zidina te se pružala od
kazališta na sjevernim padinama današnjeg brda Ruđer Boškovića ?!?! do amfiteatra.

Danas nam je od mauzoleja ostao samo dio temelja, okruglo podnožje iz kojeg se uzdiže
osmerokutna baza mauzoleja, ojačana kutnim pilastrima na kutovima, koji su se nastavljali u
kutne stupove gornjeg dijela građevine.

Iznad baze mauzoleja izdizala se nekoć osmerokutna cela, čiji je okvir sačinjavalo osam
kutnih stupova. Stijele cele mogle su biti zazidane ili otvorene. Stupovi su na vrhu nosili
krovne grede s isklesanom reljefnom dekoracijom krilatih sfinga i grifona. Vijenac s
kruništem, kao nastavak krovnih greda, je također bio bogato ukrašen. Krov mauzoleja je
sačinjavala osmerokutno piramida.

Sarkofag s posmrtinim ostacima pokojnika bio je položen u zatvorenu celu. Ukoliko

interkolumbija nisu bila zatvorena zidovima, stajao je u otvorenom prostoru na povišenom
postamentu. Ukupna visina građevine iznosila je preko 12 m, a vremenski je pripadala
posljednjim desetljećima 1. st. pr.Kr. 45

44
44. Š. Mlakar, Antička Pula (Pula 1978.) 33 str.
45
45. Š. Mlakar, Antička Pula (Pula 1978.) 33-34 str.
Osmerokutni mauzolej, http://www.destinacije.com/slika_nav.asp?lang=ita&pg=28&folder=slike-hrvatska-
spomeniciigroblja&cp=1113&s=Next, (03.12.2010.)

4.8. Pulska Arena

 1.jugozapadni toranj
2.zrakasti hodnik
3.unutarnji potporni zid terase
4.kanal
5.prostorije za zvijeri
6.prolaz
7.vanjski horizontalni oodni hodnik
8.zrakaste stepenice
9.popločeni atrij
10.mali podest
11.svetište božice Nemeze
12.očuvani malterni zid
13.horizontalni hodnik
14.stepenice
15.hodnici i stepenice (istočni ulazi)
16.stepenice
17.završetak podz. hodnika
18.horizontalni hodnik
19.srednji unutarnji pilastar tornja
20.dva ulaza s morske strane
21.svečana dvorana
22.malo svetište (Mitrino)
23.počasna dvorana
24.uski nadsvođeni hodnik
25.podzemna prostorija amfiteatra
26.Flavijevska cesta

Nisu poznati pisani izvori o izgradnji najmonumentalnijeg zdanja pulske povijesti, ali se
pretpostavlja da je započela za cara Augusta. Zidni plašt s velikim polukružnim otvorima
na dva kata, po stilskim karakteristikama odgovara vremenu pol. I. st., vladavini cara
Klaudija. Posljednja faza izgradnje trećega kata i dovršenja amfiteatra pripisuje se caru
Titu Flaviju Vespazijanu oko 80. godine.
Arena je doživjela još nekoliko rekonstrukcija, posljednje 1816., 1932. i 1980.-ih. Arena
je izgrađena kao poprište gladijatorskih borbi, koje su se u njoj održavale do 5. stoljeća, a
danas se koristi kao pozornica za Histria festival i Festival igranog filma u Puli. U
podrumu se nalazi zanimljiv muzej.

Izuzetno geometrijski pravilna građevina ima eliptični izgled, duljine 132,5 m, širine
105m i visine na morskoj strani do 32,5 metara. Zbog pojednostavnjenja i stabilnosti
istočni dio konstrukcije sa samo dva kata, položen je na prirodno uzvišenje.

Središte amfiteatra je arena ili borilište veličine 67,90 x 41,60 m, a od prostora za

gledatelje bila je odijeljena 1,16 m širokim kanalom pokrivenim pločama. U samu arenu
ulazilo se na dvoja glavna ulaza u smjeru njezine duže osi i na nekoliko sporednih ulaza.
Prostor za gledatelje nalazio se iznad same arene i širio se poput elipsoidnog lijevka u
koncentričnim stepeničasto položenim redovima kamenih sjedala. Glavna loža za ugledne
posjetitelje nalazila se u sredini duže strane donjeg zapadnog menijana. Katove su
međusobno povezivale stepenice. Prostor za gledatelje natkrivao se platnom, a mogao je
primiti 20 000 ljudi. Vanjski zidni plašt sačinjavaju temeljne supstrukcije, dva kata arkada
sa 72 luka i najgornji kat sa 64 četvtasta prozora. Na vrhu je zidna kruna od kamenih
blokova i vodoravno položenih kamenih greda s utorima. U četiri tornja na vanjskoj fasadi
nalazile su se dvojne stepenice kojima se ulazilo u gornje katove. Ispod borilišta u smjeru
njegove duže osi nalazila se prostorija kojoj su strop nosili stupovi i pilastri, a u njoj su
bile smještene sprave za aranžiranje scene. Ispod borilišta nalazio se i sustav kanala za
prikupljanje voda koje su se odvodili u more.
Amfiteatar u Puli se ubraja među 6 najvećih objekata te vrste te je s više sjedala kudikamo
nadmašivao potrebe grada i njegove okolice. 46

46
19. B.Milić, Razvoj grada kroz stoljeća, Zagreb 1994., 255. Str.
http://www.mdc.hr/pula/hr/spomenici/fs-spomenici01.htm

5. Antički grad pp. 261-262

U njemu su se odvijale gladijatorske i viteške borbe, borbe s divljim zvijerima i druge

predstave, što su bila najvažnija društvena zbivanja u antičkome svijetu. Izgrađen je izvan
gradskih zidina nadomak grada, uz glavnu cestu Via Flavia, koja je iz Pule vodila u Akvileju i
Rim.
Uspoređujući ga s više od 200 rimskih amfiteatara, plašt pulskog Amfiteatra s četiri stubišna
tornja je najsačuvaniji i rijedak primjer jedinstvenih tehničkih i tehnoloških rješenja.
Amfiteatri su bili natkriveni valerijem koji su štitili gledatelje od kiše i sunca, što potvrđuju
rijetko sačuvani elementi konstrukcije upravo na pulskom primjeru. Zbog specifičnosti
konstrukcije, na pulskom se Amfiteatru mogu izučavati tradicionalni načini i metode građenja
u antici, što ga čini jedinstvenim i po čemu se bitno razlikuje od ostalih u svijetu.
Sama gradnja amfiteatra u Puli odvijala se u nekoliko faza. U prvoj je fazi (za vrijeme
cara Augusta, od 27.g.p.n.e. do 14. g) izgrađen nešto manji, dok se u drugoj (car
Klaudije, 41.-56. g.n.e.) i trećoj (car Vespazijan 79.-81.g) dodatno proširio. Sam
amfiteatar nalazio se van gradskih zidina. Između njega i mora bila je Via Flavia (cesta
za Akvileju i Italiju) dok je iznad njega bila cesta prema Nezakciju, Rijeci i dalje.
Osim što je po veličini šesti amfiteatar u svijetu i što je u dobrom stanju, ima i nekoliko
karakteristika koje ga razlikuje od ostalih amfiteatara:
1. U vanjski zid amfiteatra uklopljena su 4 tornja (u svakom je bilo stubište kojim su se
gledaoci olakšano penjali u gledalište, na vrhu tornjeva nalazile su se vodospreme te
sprave za špricanje mirisa po gledalištu),
2. amfiteatar je građen na prirodnoj padini te je ova padina iskorištena kao temelj za
istočnu stranu gledališta. Samo je jedan dio padine izravnat zbog borilišta.

Tlocrt mu je eliptičan. U amfiteatar vodilo je 15 prolaza.

Središnji dio čini, naravno, arena, prostor namijenjen borbama,
posipan pjeskom (pijesak = harena zbog čega je i nastao naziv
Arena). Borilište je bilo ograđeno zidom od tri metra. Između
ovog zida i prvih redova gledališta postojao je još i jedan
natkriveni prolaz kojim su gladijatori dolazili do vrata koja su
kroz zid vodila u arenu. Ispod arene nalazio se veliki podzemni
dio (u pravcu duže osi t. sjever - jug) za gladijatore, držanje zvijeri te razno razne sprave
koje su trebale na borilištu. Također, nađeni su ostaci hodnika koji je vodio prema
sjeveroistoku, a koji je vjerojatno spajao amfiteatar sa zgradom za gladijatore (škola,
dom,... nisu nađeni ostaci ove zgrade).
Sačuvani vanjski zid amfiteatra sadrži dva reda sa 72 luka, dok je treći kat sa 64
četvrtasta prozora. Koliko je visok ovaj vanjski zid, toliko je bilo visoko gledalište. U
nivou sa četvrtastim prozorima nalazila se galerija bez sjedećih mjesta gdje su uglavnom
nalazio puk. Lože za najvažnije gledatelje nalazile su se vjerojatno uz samo borilište, na
kraćoj osi arene. Između toga i galerija na vrhu nalazila su se sjedala za ostale sa
sjedećim mjestom. I opet je smještaj bio uvjetovan statusom. Čak nije bila rijetkost
klesanje imena na sjedišta (rezervacija sjedala ).
U gledalište je moglo stati 23.000 ljudi. Imalo je dovoljno prolaza i hodnika da se
olakšano dođe do mjesta u gledalištu. Ispod gledališta na strani prema moru (prema
zapadu) nalazio se i velik broj prostorija potrebnih tolikom broju ljudi: prostorije za
odmor, za okrepu, niz manjih svetišta itd. Ispod istočnog dijela gledališta nisu se nalazile
ovakve prostorije jer je bio doslovce ukopan u stijene padine.

U nekoliko je navrata kroz povijest prijetila opasnost da amfiteatar u Puli potpuno

nestane:
1. ljudi su često kroz povijest koristili kamene blokove ugrađene u amfiteatar za gradnju i
obnovu vlastitih kuća. Čak su pokušali iz zidova izvaditi željezne šipke koje su vanjskom
zidu dodatno dale čvrstoću. Akvilejski patrijarh je oko 1260. godine odredio financijsku
kaznu za one koji se koriste kamenom građom amfiteatra.
2. Godine 1458. gradsko vijeće Pule zabranilo je korištenje materijala iz arene kao i
prodaju djelova građe, nakon što je veliki dio arene doslovce ugrađen u palače i trgove
mlečana
3. Godine 1583. Mletačka Republika došla je na ideju da dio po dio amfiteatra
"razmontira" te ponovno složi, ali u Veneciji. Samo senatoru Gabrielu Emu može se
zahvaliti da do ovog nije došlo.
4. Početkom 17. stoljeća mletačke vlasti
žele i opet iskoristiti kamenu građu
amfiteatra za gradnju tvrđave na otoku
Sv. Andrije u Pulskom zaljevu. Zadnji se
čas ovome usprotivio graditelj Antoine
Deville, ali je zato za gradnju iskoritio
kamene blokove iz malog kazališta.
Godine 1933. obnovljeno je gledalište
samo s jedne strane amfiteatra (i to
jedan "kat" gledališta, ako radimo
analogiju sa starim gledalištem) tako da
danas u Arenu stane oko 5.000 ljudi.
Kako rekoh, amfiteatar u Puli bio je šesti
po veličini. Veći od njega bili su
amfiteatri u Rimu, Kapui, Veroni, Arlesu i Kataniji. Dok onaj u Rimu ima 4 kata,
amfiteatri u Puli, Veroni i mjestu Pouzzuoli jedini su imali tri kata. S obzirom da je ovaj u
Puli sačuvaniji od onog u Veroni slobodno se može smatrati najznačajnijim spomenikom
ovog tipa današnjice, odmah nakon Coloseuma u Rimu.

http://wapedia.mobi/hr/Razgovor:Amfiteatar_u_Puli
Amfiteatar u Puli (popularno zvan Arena) najveći je i najbolje očuvani spomenik antičkog
graditeljstva u Hrvatskoj. Uspoređujući ga s više od 200 rimskih amfiteatara, plašt pulskog
Amfiteatra s četiri stubišna tornja je najsačuvaniji i rijedak primjer jedinstvenih tehničkih i
tehnoloških rješenja. Po veličini zauzima šesto mjesto među rimskim amfiteatrima, te je jedini
u svijetu čija su sva tri rimska arhitektonska reda u potpunosti očuvana.
Pulski se amfiteatar stavlja uz bok Koloseju u Rimu, Areni u Veroni, amfiteatrima u Pompejima,
Nimesu i Arlesu u Francuskoj i El Jemu u Tunisu. Ostataka amfiteatara, uglavnom u razini
temelja, mnogo je više, jer je svaki malo veći i značajniji rimski grad imao takvu konstrukciju
za zabavljanje puka. Sam naziv amfiteatar - označava njegov oblik dvostrukog teatra (grč.
amphi-theatron), dvostrukog polukružnog gledališta grčkog i rimskog kazališta.
OPIS
Zidni plašt s velikim polukružnim otvorima izgrađen je od vapnenca. Unutarnji dijelovi temelja, koji
nisu bili vidljivi, kao i zidovi unutrašnjih tehničkih hodnika, prolaza i stepeništa, bili su građeni od
sitnog kamenja vezanog žbukom, s ožbukanom površinom. Kamen za gradnju amfiteatra dopremao
se na gradilište iz kamenolomâ oko Pule koji su bili uz samu morsku obalu, jer je velike blokove za
gradnju impozantnog gledališta i vanjskog plašta koji je do danas sačuvan bilo najjednostavnije
prevoziti morem do pulske luke. Kamenolomâ oko Pule ima više, ali najpoznatiji je vinkuranski koji je i
danas poznat pod imenom Cave Romane.
Izuzetno geometrijski pravilna građevina ima eliptični izgled, duljine 132.45 m (duža os), širine 105.10
m (kraća os) i visine na morskoj strani do 32.45 metara. Zbog pojednostavnjenja i stabilnosti, istočni
dio konstrukcije sa samo dva kata položen je na prirodno uzvišenje. Zapadni dio amfiteatra, okrenut
moru, izgrađen je na tri kata.
Središte amfiteatra je borilište ili arena veličine 67,90 x 41,60 m, a od prostora za gledatelje bila je
odijeljena 1,16 m širokim kanalom pokrivenim pločama. U samu arenu ulazilo se na dvoja glavna
ulaza u smjeru njezine duže osi i na nekoliko sporednih ulaza. Naziv arena potječe od harena =
pijesak, jer ona je u rimsko doba bila posuta pijeskom kojim su se, međutim, poslije svake borbe
posipali i tragovi krvi ljudi i životinja. Amfiteatarske igre bile su vrlo maštovito zamišljene ali i okrutne
i svodile su se na borbu na život i smrt u različitim inačicama i s raznim scenografijama koje su često
morale dočaravati mitološke priče i scene iz grčke i rimske povijesti (trojanski ciklus, rekonstrukcije
povijesnih bitaka itd.). Gladijatori su bili profesionalci, najčešće robovi ili osuđenici, ponekad
dragovoljci, koji su se borili, pojedinačno ili u skupinama, međusobno ili protiv egzotičnih divljih
zvijeri.
Prostor za gledatelje nalazio se iznad same arene i širio se poput elipsoidnog lijevka u koncentričnim
stepeničasto položenim redovima kamenih sjedala. Katove su međusobno povezivale stepenice.
Prostor za gledatelje (cavea) natkrivao se platnom ili velarijem (lat. velarium jedro), a mogao je
primiti 20 000 gledatelja, koji su sa stubišta koje je okruživalo cijeli središnji ravni prostor - borilište,
mogli pratiti gladijatorske i slične borbe i nerijetko krvoločne prizore sa zvijerima. U rimskom
društvenom sustavu priredbe u amfiteatru imale su sasvim pragmatičnu funkciju, jer su ih najčešće
priređivali državni dužnosnici radi zabave plebsa, kao dio državne politike "kruha i igara" (lat. panem
et circenses), pri čemu su dijeljenje žita, vina i ulja s jedne, a zabava s druge strane, trebale skrenuti
pozornost običnog čovjeka od svakodnevnih problema.
Prostor gledališta imao je četrdeset stepenica podijeljenih u dva meniana (lat. maenianum). Vanjski
plašt sastoji se od 72 lučno zasvedena otvora u prizemlju i na prvom katu, dok je drugi kat razgiban
četvrtastim otvorima. Shema lukova ugrebena je u dio uglačane ravne površine jednog pilastra u
prizemlju plašta, u blizini glavnog ulaza na južnoj strani amfiteatra - radi se vjerojatno o tehničkom
detalju kojim su si graditelji međusobno objašnjavali način slaganja kamenih blokova. Blokovi su
vezani željeznim šipkama koje su bile zalivene olovom. Na vrhu je zidna kruna od kamenih blokova i
vodoravno položenih kamenih greda s utorima.
U amfiteatar je vodilo ukupno 15 prolaza. U četiri tornja na vanjskoj fasadi nalazile su se dvojne
stepenice kojima se ulazilo u gornje katove. Svaki od četiriju tornjeva imao je po dvije vodospreme te
sprave za špricanje mirisne vode po gledalištu. Ispod borilišta u smjeru njegove duže osi nalazila se
prostorija kojoj su strop nosili stupovi i pilastri, a u njoj su bile smještene sprave za aranžiranje scene.
Ispod borilišta nalazio se i sustav kanala za prikupljanje voda koje su se odvodili u more. Također su
pronađeni i ostaci hodnika koji je vodio prema sjeveroistoku, a koji je vjerojatno spajao amfiteatar sa
zgradom za gladijatore koja se nalazila u njegovoj neposrednoj blizini, čiji ostaci nisu pronađeni.
Prostorije za zvijeri nalazile su se na krajevima podzemne prostorije amfiteatra koja se prostirala duž
veće osi amfiteatra u smjeru sjever-jug. Prostorije za zvijeri bile su povezane prolazom sa središnjom
podzemnom prostorijom. Pored popločenog atrija na južnoj strani amfiteatra nalazili su se mali
podest i svetište božice Nemeze. Svečana dvorana nalazila se na zapadnom kraju a do nje se dolazilo
iz dva ulaza s morske strane kroz uski nadsvođeni hodnik. S obje strane svečane dvorane nalazile su
se počasne dvorane, a ispred svih njih odmah uz unutarnji potporni zid terase bilo je smješteno malo
svetište, najvjerojatnije posvećeno Mitri.
Zbog specifičnosti konstrukcije, na pulskom se Amfiteatru mogu izučavati tradicionalni načini i
metode građenja u antici, što ga čini jedinstvenim i po čemu se bitno razlikuje od ostalih u svijetu.
Posebice se ističu nosači koji su služili za natkrivanje amfiteatra velarijem koji je štitio gledatelje od
kiše i sunca, što potvrđuju rijetko sačuvani elementi konstrukcije upravo na pulskom primjeru.
POVIJEST Ne zna se što je gradske oce rimske kolonije u Puli nagnalo da svoj grad urese tako
veličanstvenom građevinom koja je zbog svoje veličine morala biti izgrađena izvan grada.
Pseudopovijesna legenda tvrdi da je amfiteatar u Puli dao sagraditi car Vespazijan u čast svojoj
ljubavnici Antoniji Cenidi koja je u Puli imala posjede. Amfiteatar je zaista, u onom obliku u kojemu ga
danas izvana vidimo, bio izgrađen u vrijeme vladavine cara Tita Flavija Vespazijana (69.-79. god.), ali
smatra se da je na njegovom mjestu već u doba cara Augusta, dakle početkom 1. stoljeća, postojala
slična, ali manja takva građevina, te da su je Flavijevci (Vespazijan, Tit i Domicijan) proširili i izgradili u
potpunosti od kamena, jer su neki dijelovi prvog amfiteatra bili izgrađeni od drveta. Ne znaju se
podrobniji podaci o točnom vremenu i trajanju izgradnje, niti o graditeljima: kako povijesni, tako i
arheološki izvori o osnovnoj namjeni amfiteatra vrlo su škrti.
Za pulsku Arenu nema nepobitnih povijesnih tragova ubijanja prvih kršćana, ali kasnija legenda o sv.
Germanu kazuje da su mu 284. godine sudili u amfiteatru da bi ga vojnici potom odveli podalje od
grada gdje su mu odrubili glavu.
Svojoj prvotnoj uporabi amfiteatar je služio do 5. stoljeća kada je car Honorije zabranio gladijatorske
borbe. Borbe među osuđenicima, posebice onima osuđenima na smrt, i divljim životinjama nastavile
su se do 681. godine kada su i one zabranjene.
U postantičkom razdoblju, kad je uljudbena razina općenito u Europi spala na niske grane i kad se
djelomično izgubila tradicija prerade kovina u rude, često su se iz kamenih blokova antičkih građevina
vadile željezne šipke, a to je i jedan od razloga zašto su se rimske građevine u velikim gradovima, tada
davno propalog Carstva, srušile gotovo same od sebe.
I u Puli je vjerojatna takva praksa uništila većinu antičkih građevina. Amfiteatar je također bio načet, i
iz njegovih su pilastara uzimali željezo, što se vidi u nazubljenosti gotovo svih okomitih rubova
kamenih blokova pilona lučnih otvora. Te su rupe kasnije zazidane, zakrpane, ali središnje željezne
klanfe nisu izvađene, pa je barem vanjski zidni plašt Arene ostao gotovo netaknut.

Nakon pada klasične civilizacije, do naših dana Arena nije imala svoju funkciju, te je bilo
neminovno postupno propadanje ovoga velebnog spomenika. Veliki blokovi stepenica
gledališta, kojih je sigurno bilo nekoliko tisuća kubika, uzimani su kao građevinski materijal,
tako da je Arena zapravo postala velikim i lako dostupnim skladištem lijepo obrađenog
kamena. Ali već je u 13. stoljeću Gradsko vijeće donosilo odluke kojima se zabranjivalo
odnošenje kamena iz Arene, a to je sankcionirala i gradska uprava u mletačko doba, što
ukazuje na to da je tijekom više stoljeća kamen ipak odlazio iz spomenika. Akvilejski patrijarh
je također oko 1260. godine odredio financijsku kaznu za one koji se koriste kamenom
građom amfiteatra. Osim toga, tijekom mletačke vladavine Pulom, Arena se povremeno
koristila za održavanje sajmova, ali kako je gospodarstvo Pule od 14. stoljeća bilo u opadanju
zbog opadanja broja stanovnika, tako je i značaj amfiteatra bio sve manji. Ipak, to što se Pula
zbog malaričnosti nije mogla razvijati kao grad, luka i posredničko središte, dovelo je do
gotovo posvemašnjeg zastoja u graditeljskoj djelatnosti, pa je možda i to spasilo vanjski zidni
plašt Arene koji i danas stoji kao ponosna kruna čipkaste strukture lučnih i četvrtastih
"prozora" što nijemo svjedoče o nekadašnjoj velebnosti, o sjaju i raskoši prošlih vremena.
Tijekom srednjeg vijeka amfiteatar je uglavnom služio za ispašu stoke koja je prehranjivala lokalno
stanovništvo, a ponekad su se znali održati i viteški turniri koje su organizirali Malteški vitezovi.
Epizoda iz 1585. godine, kada su Mlečani odlučili rastaviti Arenu, kamen po kamen, i prenijeti je na
Lido ispred Venecije, ostala je samo kuriozitetom, jer se tome kao besmislici suprostavio Gabriele
Emo, izdanak snažne i utjecajne trgovačke obitelji, kome su zahvalni Puljani podigli spomen ploču na
samoj Areni. I danas se ovaj natpis smješten na drugoj (sjeverozapadnoj) kuli može iščitati, a na
latinskom glasi: ANTIQVISSIMVM VRBIS AM / PHITEATRVM GABRIELI EMO PE / TRI FILIO VENETO
SENATORI / OPTIMO AC PRACLARISSOVNI / VERSA POLÆ CIVITAS PERPETVÆ / OBSERVANTIÆ
MONVMENTO / DICAVIT MDLXXXVII.
Opasnost za cjelovitost Arene ponovila se i u 17. stoljeću kada su Mlečani predložili vojnom graditelju
Antoineu De Villeu, koji je tek bio podigao tvrđavu na samom središnjem brežuljku da, radi uštede
novca iz državne blagajne, za gradnju utvrde na otočiću Sv. Andrije u pulskom zaljevu upotrijebi
kamen sa spomenika. Ali iz spomenutog De Villeovog teksta "Prejasnom vladaru Države Mletačke"
saznajemo kako se De Ville srčano s mnogo argumenata usprotivio takvom naumu, te zaključio
riječima: Neka stoji (Arena) - na ponos žiteljima, došljaku na čudu, starini na spomen, na diku
Republici! Neka se uščuva postojano, neka se obnavlja da vječno traje!
Amfiteatar je bio i predmetom zanimanja svih onih koji su u prošlosti, slučajno ili namjerno, došli u
Pulu, mnogi i samo zato što su lađe u pulskoj luci morale ponekad čekati povoljan vjetar za nastavak
putovanja. Ipak, i takvi slučajni posjetitelji širili su vijesti o postojanju velebnih antičkih spomenika
Pule, među kojima je Arena, zbog svoje veličine i očuvanosti, svakako imala status gotovo zaštitnog
znaka. Sebastiano Serlio i Andrea Palladio crtali su pojedinosti konstrukcije i ukrasa, ono malo ukrasa
koji čine razgibanost svjetla i sjene u igri na površini zidnog plašta. Gianbattista Piranesija je zanimala
Arena kao spomenik, ruina, ruševina u isto toliko zapuštenom krajoliku, Louis-François Cassas je risao
dokumentaristički, Thomas Allason romantičarski. Svako je razdoblje na svoj način doživljavalo Arenu,
pa tako i današnje vrijeme ima svoj odnos prema spomeniku koji je možda najlakše opisati kao ljetnu
preplavljenost posjetiteljima što radoznalo zaviruju u svaki kutak, penju se na svaku izbočinu, na
sjeverozapadnu kulu odakle se vidi bliža okolica spomenika koji je danas uronjen u vrevu gradskog
tkiva.
Suvremenog će posjetitelja zanimati i arheološka izložba u podzemnoj prostoriji ispod
borilišta, posvećena maslinarstvu i vinogradarstvu Istre u antici. U njega se ulazi kroz uski prolaz
između sjeverozapadne i jugozapadne kule. Mračni i vlažni hodnik dijelom je izdubljen u
živom kamenu, a dijelom građen od sitnog klesanog kamena. U više navrata nailazimo na
kanale promjera oko pola metra koji su nekoć služili za odvod oborinskih voda. Podzemlje se
proteže po dužoj osi borilišta. Zanimljivim didaktičkim rješenjima, izložba na temelju
materijalnih ostataka i znanstvenih dokaza dočarava život na poljoprivrednim imanjima (villae
rusticae) duž zapadne obale Istre za vrijeme dominacije Rimskog Carstva. Iz tlorisa
najpoznatijih rimskih vila na Brijunima i na obali kraj Barbarige izdvojena su postrojenja za
preradu maslina i grožđa. Rekonstrukcija tijeska za vino ili ulje, te rekonstrukcije nekoliko vrsta
mlinova za masline vjerno predočavaju tehniku prerade vječnih plodova istarskog tla, masline
i vinove loze, koji su toliko znakovito povezani sa svakodnevnim životom u prošlosti i danas
na svim obalama Sredozemlja.
Amfiteatar se posljednji put koristio kao izvor kamena 1709. godine za izgradnju temelja zvonika
gradske katedrale. General Marmont, francuski upravitelj Ilirskih provincija započeo je obnovu Arene.
Godine 1816. obnovu je nastavio ticinski arhitekt Pietro Nobile, kojemu je taj zadatak povjerio car
Franjo I. Austrijski.
Godine 1932. obnovljeno je gledalište samo s jedne strane amfiteatra, ali i taj dio bio je tek polovica
prvotnog gledališta koje je izvorno bilo podijeljeno na dva kata ili meniana. Amfiteatar je tako postao
mjesto kazališnih izvedbi, vojnih ceremonija i javnih okupljanja. U današnjem stanju može prihvatiti
5,000 gledatelja.
Od kraja Drugog svjetskog rata amfiteatar ugošćuje filmski festival, operne sezone, sportske
manifestacije, koncerte poznatih glazbenika...

Legenda o Divić-gradu

U davno doba Istru su nastavale vile. Noću bi plesale po livadama i šumskim proplancima,
ponekad bi se i ukazale običnim ljudima, ali nikad nikome nisu učinile ništa nažao. Vile iz
istarskih legendi mogu čovjeku podariti sreću, a često su i graditeljice.
Pripovijeda se tako da su vile gradile Arenu u Puli. Cijelu su noć nosile kamenje s Učke, slagale ga
uokrug i tako je red po red nastajao njihov grad, Divić-grad. Ali, kako su vile stvorenja noći, graditi su
mogle tek dok se ne začuje prvi pijetao. Vile su morale prekinuti posao i pobjeći da ih ljudi ne spaze.
Njihov je Divić-grad ostao nedovršen i zato je Arena danas bez krova. Širom Istre, od Učke do mora,
ostalo je rasuto ogromno kamenje koje su vile nosile da ga ugrade u Arenu, ali ih je pijetlov glas u
tome omeo, i vile su kamenje morale ispustiti na mjestu na kojem su se zatekle.
Ova legenda vjerojatno je nastala kao posljedica strahopoštovanja koje je amfiteatar izazivao kod svih
pridošlica u Istru, pa tako i kod Slavena koji su je, poput drugih, smatrali za čudo. Tako je Arena dobila
i svoj pučki naziv - Divić-grad - jer 'divić' znači čudo, i etimološki nema veze s 'divicama', odnosno
vilama. Zanimljivo je da su rimski graditelji učinili ono što vilama iz legende nije uspjelo: na četiri
tornja bili su postavljeni uređaji za zatezanje velarija, platnenog krova koji je štitio gledatelje od jakog
sunca[1].
Hrvatska turistička zajednica: Legende - Kako su vile gradile Arenu
1. Vjesnik: Zašto Arena još nije upisana u registar svjetske baštine
2. Glas Istre: "Revitalizacijom" Arena postala mračno okupljalište prostitutki

9.
Arheologija i turizam

U ponedjeljak, 27. travnja 2009. godine s početkom u 18,00 sati, u prostorijama Gradske knjižnice i
čitaonice Pula povodom Međunarodnog dana muzeja, a u sklopu ciklusa predavanja „Arheologija i
turizam“, premijerno će se u Puli održati impresivne prezentacije na kojima će biti predstavljene
dosad neviđene 3D rekonstrukcije i animacije spomeničke baštine grada Pule.

- dr. sc. Alka Starac – „Od ulomka do rekonstrukcije – antički spomenici Pule i Nezakcija“. Na
predavanju će premijerno biti predstavljeni 3D modeli rekonstruiranih monumentalnih građevina u
Puli (pulski amfiteatar, osmerokutni mauzolej, dvije građevine u ulici Porta Stovagnaga i, posebno,
veliki teatar Monte Zaro) i Nezakciju (Forumski hramovi) koji su odabrani zbog toga što ima dovoljno
arheoloških elemenata za njihovu 3D rekonstrukciju. Projekt je nastao kao rezultat višegodišnjeg
projekta financiranog od strane Ministarstva kulture RH pod nazivom „Corpus Signorum Histriae“.

- Željko Ujčić, dipl. arheolog i Anton Percan, dipl. ing. arh. – „Arheološki park bazilike Sv. Marije
Formoze u Puli“. Riječ je o projektu Arheološkog muzeja Istre čiji je višegodišnji program istraživanje
zaštite i prezentacije velike pulske bazilike iz Justinijanovog doba s ciljem uređenja arheološkog parka
na području južnog dijela starogradske jezgre koja će biti predstavljena 3D rekonstrukcijom i
animacijom.

Dani antike
http://www.garestin.info/istra?sobi2Task=sobi2Details&catid=11&sobi2Id=29

Rimska građevina bogata mozaicima

01.01.2004| Glas Istre
http://www.gradimo.hr/Rimska-gradevina-bogata-mozaicima/hr-HR/2619.aspx

9.ANTIČKO RIMSKI MOZAIK

Mozaik 'Kažnjavanja Dirke'

Mozaik je višebojnim pletenicama podijeljen je u dvije gotovo jednake polovine sa 40

ukrasnih polja. Središnje polje istočne polovine ispunjeno je figuralnom kompozicijom s
prikazom grčkog mitološkog ciklusa o kažnjavanju Dirke koju blizanci Amfion i Zaetos
privezuju za rogove razbješnjela bika. Ostala su polja ukrašena rozetama, dupinima, ribama i
pticama, te geometrijskim i biljnim motivima.
Datacija: 2. st.

Nakon borbadiranja Pule tijekom Drugog svjetskog rata, u sklopu kapele Sv. Marije
Formoze pronađeni su i istraženi ostaci rimskih kuća s brojnim mozaicima. Među
pronađenim mozaicima najznačajniji je onaj koji prikazuje središnju mitološku priču
temeljenu na događaju tijekom kojeg Amfion i Zet vezuju Dirku za pobješnjelog bika,
budući da je potaknuta ljubomorom mučila njihovu majku Antiopu.