POVIJEST GRADA ZAGREBA

Knjiga 1.
Od prethistorije do 1918.
Izdavač
Novi Liber
Jurišićeva 23, Zagreb
www.novi-liber.hr

Za izdavača
Sanja Petrušić-Goldstein

© Novi Liber 2012.

Recenzenti
akademik Petar Strčić
akademik Franjo Šanjek

Autori
Hrvoje Gračanin, Zrinka Nikolić Jakus, Borislav Grgin,
Nataša Štefanec, Hrvoje Petrić, Drago Roksandić,
Krešimir Regan, Željko Holjevac, Zoran Grijak, Ivo Goldstein

Urednici
Ivo Goldstein
Slavko Goldstein

Lektura i korektura
Ljiljana Cikota

Izbor ilustracija
Sanja Petrušić-Goldstein

Dizajn
Denis Stankov, Roketa d.o.o.

Partner na projektu
Muzej grada Zagreba

Fotografija na naslovnici
Kraljevski pečat na Zlatnoj buli

Sva prava zadržana. Nijedan dio ovoga izdanja ne smije se umnožavati

ili javno reproducirati bez prethodnog dopuštenja nakladnika.
POVIJEST
GRADA
ZAGREBA

Knjiga 1.
Od prethistorije do 1918.

Zagreb, 2012.
 Knjiga 1.
od prethistorije do 1918.
Zagrebačko
područje
do osnutka
Biskupije

Zidna freska s prikazom polunagog svirača u plesu, Andautonija (Ščitarjevo), 1. stoljeće. 

Zagreb prije Zagreba
O
d davnina je zagrebačko područje bilo
živo naseobinsko tkivo u koje je čovjek
utisnuo tragove svoga postojanja. U
tim su minulim vremenima, zapretanima u prola-
znosti i jedva dohvatnima, oživjele razvojne silnice
koje su, bez obzira na prekide u kontinuitetu, pre-
mostile tisućljeća i umnogome odredile životne
cikluse ishodišnih naselja budućega velegrada.
Tek kolijevka tih jezgri današnjega Zagreba nudi
ključ koji otkriva cjelovitu sliku. Upravo stoga tema
ovoga poglavlja su, kako se često znalo reći, počeci
prije početka, Zagreb prije Zagreba, Zagreb dok
ga još nije bilo, ukratko – pretpovijest Zagreba.
Već prije 50.000 do 80.000 godina na južnim
obroncima Medvednice obitavao je pračovjek,
koji je tu nalazio pogodna skloništa i lovišta. Naj-
stariji tragovi o naseljavanju u podsljemenskom
području i u ravnicama prema Savi potječu iz
mlađeg kamenog doba (neolitik, 6. do 5. tisućlje-
će pr. Kr.), kad se čovjek na tom području počeo
baviti poljoprivredom i stočarstvom. O daljnjem
napretku svjedoče grobišta opremljena žarama i
vješto izrađenim brončanim nakitom iz druge
polovice 2. tisućljeća pr. Kr., pronađena u Vrapču,
Horvatima i kraj Velike Gorice.
U 1. tisućljeću pr. Kr. autohtono stanovništvo
bilo je izloženo naletima bolje organiziranih i na-
oružanih Skita i dominaciji keltskih skupina sve
do 2. st. pr. Kr.; 156. godine pr. Kr. počinju pohodi
rimskih legija zagrebačkim područjem, koje se
potpuno uključuje pod rimsko gospodstvo 8. go-
dine pr. Kr.
Tijekom tog vremena, na lijevoj obali Save,
oko 10 kilometara jugoistočno od centra današ-
njeg Zagreba, razvio se grad Andautonija (danas
selo Ščitarjevo), koji svoj procvat doživljava od
1. do 3. stoljeća, u zlatno doba Rimskog Carstva.
Bio je stjecište važnih rimskih prometnica i admi-
nistrativno središte cijelog područja od Save do
Medvednice.
S najezdom Huna, Gota i Langobarda od 4.
do 6. stoljeća propadaju ustanove rimske vlasti
u srednjem Podunavlju, pa stradava i zagrebač-
ko područje, zajedno s Andautonijom. Potkraj 6.
i početkom 7. stoljeća nadiru Avari. S njima dola-
ze i Slaveni, koji se naseljavaju na području da-
našnje Hrvatske i s vremenom, postupno, pri-
hvaćaju kršćanstvo. Pod njihovim utjecajem po-
slavenjuje se i zatečeno stanovništvo.
Za vrijeme franačke dominacije u 8. i 9. stolje-
ću polako nastaje novo naselje na današnjem
Kaptolu, jezgro budućeg Zagreba. S pojačanim
franačkim utjecajem razvijaju se i institucije kr-
šćanstva, pa se na Kaptolu osniva župa.
Dominacija sjevernih susjeda, Mađara, poči-
nje u 10. stoljeću. Pod njihovim utjecajem 1093.
ili 1094. osniva se Zagrebačka biskupija, koja se
stavlja pod nadležnost Nadbiskupije u mađar-
skom Ostrogonu. Ipak se i mađarska vlast morala
prilagođavati jezično-kulturnom karakteru cije-
log područja, pa je za prvog zagrebačkog bisku-
pa postavila čovjeka imenom Duh, o kojem se
znade vrlo malo, osim da je najvjerojatnije bio
češkog porijekla.

1. Prapovijesni tragovi
Najranija svjedočanstva o nazoč­
nosti prvih ljudi na prostoru današnjeg
Zagreba potječu još iz starijega kame­
nog doba. Praljudi su pogodna mjesta
za svoja obitavališta pronalazili na
obroncima Zagrebačke gore. Takvo sta­
nište otkriveno je u spilji Veternici na
jugozapadnim padinama Medvednice.
Iz taložina spilje izišli su na svjetlo
dana brojni arheološki nalazi koji zor­
no i iscrpno govore o životu i djelatno­
sti najstarijih stanovnika zagrebačkog
područja – neandertalskih praljudi.
Ovi nalazi, tragovi vatre i ostaci
ognjišta, oruđe izrađeno od kamena
i kosti, stariji su od 50.000 godina.
Prvi ljudi – prapovijesni lovci – kro­
čili su šumskim stazama u potrazi za
plijenom, a Veternica im je bila redovita
postaja, njome su se služili kao odmorištem u lu­
tanjima i u njoj su tražili privremen zaklon.1
U mlađem kamenom dobu čovjek je svoje
naseobine podizao u plodnim nizinama, u doli­
nama bogatih vodotokova koji su na riječne
obale nanosili plodan mulj i zemlju crnicu. Ta­
kav obrat nalagala je potreba za vlastitom pro­
izvodnjom hrane koja je podrazumijevala ze­
mljoradnju i stočarstvo. Zagrebačko je podru­
čje bilo upravo idealno za nov način života i
privređivanja u ondašnjim ljudskim zajednica­
ma. Dosada još nisu otkriveni ostaci mlađeg ka­
menodobnog naselja na prostoru Zagreba, ali
brojni, iako mahom slučajni nalazi kamenih i ko­
štanih sjekira ukazuju na veću gustoću naseljeno­
Š uplja brončana sjekira s ušicom, ukrašena „V” motivom, potječe iz kasnog brončanog doba, 12-11. st. pr. Kr.,
nađena na području Medvedgrada.
5
Hrvoje Gračanin
ZAGREBAČKO PODRUČJE DO OSNUTKA BISKUPIJE
sti u tom razdoblju. Nalazišta su
razbacana diljem Zagreba, od
širega središta (Opatovina, potok
Medveščak, Trnje) do rubnih dije­
lova i prigradskih naselja (Jarun, Ru­
deš, Markuševec, Donja Kustošija, južni
obronci Medvednice, Podsused, Vido­
vec, Jalševec).2
Brončano doba donijelo je daljnje
promjene. Razvoj kovinarstva i jačanje
proizvodnje predmeta svakodnevne
uporabe dali su poticaj trgovini. Pogo­
dan smještaj i povoljni prirodni uvjeti
odrazili su se i na sve snažnije nase­
ljavanje zagrebačkog prostora. O
tomu poglavito svjedoče grobnice,
ostave i slučajni pojedinačni nalazi,
ali i prva naselja koja niču na užem
gradskom području i u okolici. Iz
srednjeg brončanog doba, koje se
okvirno smješta u vrijeme od 1600. do 1300.
godine pr. Kr., poznata je s užega područja Za­
greba ostava zlatnog nakita. Zlatna vitica, spi­
ralno svijena žica, okrugle karike, sljepoočni­
čarke – ženski nakit kojim se ukrašavala sljepo­
očnica i kosa te stožaste kapice koje su resile
odjeću oslikavaju profinjen ukus ondašnjih lju­
di i pokazuju prilično razvijen stupanj razmjene
dobara. U kasnom brončanom dobu, koje je
trajalo od oko 1300. do 750/700. godine pr. Kr.,
ovim se krajevima prostirala kultura polja sa
žarama. Njezini su nositelji spaljivali pokojnike,
a njihove ostatke pohranjivali u žaru i polagali u
zemljani grob. Uz pokojnika su kao popudbinu
stavljali razne predmete kojima se služio tije­
kom života. Nazočnost groblja ukazivala bi i na
Veternica
STANIŠTE ZAGREBAČKOG PRAČOVJEKA
Otkriće arheološkog blaga koje je skrivala
spilja Veternica3 omogućio je zapravo slučaj. Na­
ime, pristup u spilju bio je dugo vremena zaprije-
čen zbog odrona koji je navalio zemlju na ulaz. U
to su se umiješale lisice. Prokopale su rupu kroz
zatrpani ulaz i početkom 20. stoljeća prokop je
privukao pozornost ljudi. Nakon što je prolaz pro-
širen, otkrila se cijela spilja. U nalazišnim slojevi-
ma spilje, debljima od dva metra, pronađen je
velik broj okamenjenih kostiju divljih životinja iz
ledenodobnih i toplodobnih razdoblja – spilj-
skog medvjeda, divlje mačke, spiljskog lava, ra-
znovrsnih jelena, nosoroga, pragoveda, dikobra-
za, alpskog svisca, dabra, šišmiša.
Mnoštvo koštanih ostataka spiljskog medvje-
da, od čega više od sto i dvadeset lubanja, upuću-
je na zaključak da je spilja dugo vremena bila
medvjeđi brlog. Pronađene životinjske kosti su
jamačno jednim dijelom i ostaci lovačkog plijena.
S pilja Veternica nalazi se na jugozapadnom dijelu Medvednice na nadmorskoj visini od 320 m, najranije je pra-
povijesno stanište na zagrebačkom području.
U jednoj udubini nalazila se dobro očuvana lu­
banja odraslog spiljskog medvjeda koja je ondje
bila hotimice položena. S lijeve pak strane ulaza u
spilju uočena je i vučja lubanja koja je bila stavlje-
na između dva oveća kamena i pokrivena kame-
nom pločom. Ova dva nalaza mogla bi upućivati
na postojanje totemističkog kulta. U donjim slo-
jevima spilje i uz ulazni prostor otkriveni su ostaci
prapovijesnog ognjišta i različiti primjerci kame-
nog i koštanog oruđa, okresine dorađivane kosti-
ma – strugala, šiljci, sječiva i bodeži. Pronađeni su
i jednostavni koštani gumbi načinjeni od kostiju
spiljskog medvjeda. Ove krajnje jednostavne ru-
kotvorine koje su izradile nevješte ruke neander-
talskih praljudi pripadaju musterijenskoj kulturi
starijega kamenog doba. Prema novijim paleon-
tološkim analizama, datiraju iz vremena otprije
otprilike 50.000 do između 80.000 i 100.000 go­
dina.

Zlatni nakit: tutuli (čunjoliki ukrasi), sljepoočničarke, okrugle karike, vitice i spiralno savijene žice, potječu iz sred-
njeg brončanog doba, 15. st. pr. Kr., nađene na području Zagreba.
postojanje obližnjega naselja čiji su se stanovni­
ci pokapali na tom mjestu.
Manje naselje iz starijeg razdoblja kulture po­
lja sa žarama jamačno je postojalo u današnjem
Vrapču, gdje je na rubu padine Medvednice otkri­
veno grobište s više žarnih grobova. Ti su grobovi
bili zapravo škrinje izrađene od kamenih ploča, a
nalikovali su kućama, što pokazuje da su zamišlje­
ni kao vječni dom pokojnika. Ovo je i jasna na­
znaka da su tadašnji stanovnici vjerovali u zagrob­
ni život. Prema načinu ukopa i brončanim nalazi­
ma poput dvosjekle britve, igle, hvataljke i nakita u
obliku uvojnice za kosu, groblje se datira u 12.
stoljeće pr. Kr.
Slično manje naselje možda se nalazilo i u
Horvatima budući da je ondje također otkopano
groblje. Grobni prilozi, koji su se sastojali od ra­
znovrsnih žara, ulomaka posuda od pečene gli­
ne, nagorjelih brončanih narukvica, ukrasnih
7
ZAGREBAČKO PODRUČJE DO OSNUTKA BISKUPIJE
okruglih ploča i ostataka drugih metalnih ruko­
tvorina, potječu iz 11. stoljeća pr. Kr. Iako tek u
tragovima s obzirom na kasnije intenzivno kori­
štenje istoga prostora, u samom je srcu Zagreba,
na Gornjem gradu, nedvojbeno utvrđeno kasno
brončanodobno naselje. Ta visinska, gradinska
naseobina nastala je možda već u 11. stoljeću
pr. Kr. Smjestila se na sjevernom, najvišem dijelu
gradečkog brežuljka, oko današnjega Popova
tornja, odakle se lakše i preglednije moglo nadzi­
rati okolno područje, a spuštala se prema jugoza­
padu padinom koja danas više ne postoji. Naselje
se sastojalo od poluzemunica, plitko ukopanih
kuća, čiji su zidovi bili načinjeni od kolaca oko­
mito zabodenih u tlo i propletenih šibljem te pre­
mazani debelim slojem ilovače s unutrašnje i
vanjske strane. U kućama ili u njihovoj nepo­
srednoj blizini iskopane su otpadne jame u koje
su odbacivani svakojaki ostaci poput razbijenih
 8
posuda, oštećenog oruđa te kosti domaćih i div­
POVIJEST GRADA ZAGREBA
ljih životinja.
Znatniju naseljenost zagrebačkog područja u
12. stoljeću pr. Kr. dodatno potvrđuju i dvije
ostave, jedna iz Dežmanova prolaza koja je sadr­
žavala nekoliko brončanih predmeta, ukrasnu
iglu, veliko koplje, srpove i neobrađenu broncu,
te druga, s ukrasnim predmetima, brončanim
narukvicama, karičicama i privjeskom, koja je
pronađena na obronku podno Medvedgrada.
Ovim skupnim nalazima potrebno je pribrojiti i
pojedinačna otkrića, poput dva brončana mača
različitog tipa koji su bili sastavni dio opreme
ratnika starijeg razdoblja kulture polja sa žara­
ma, a otkriveni su na Jarunu u razmaku od pet­
naestak godina; zatim je otkrivena po jedna šu­
plja brončana sjekira s Medvedgrada odnosno
Podsuseda, te komad neobrađene bronce prona­
đen u Barutanskom jarku. Nalazi s prostora
Medvedgrada čine vjerojatnim pretpostavku da
je i ondje u kasnom brončanom dobu postojalo
naselje. Navedeni primjeri upućuju na zaključak
da je ovo bilo vrijeme kada je i uže i šire zagre­
bačko područje upravo bujalo životom.4
Željezno je doba na prostoru Zagreba iznje­
drilo nova naselja. Na položaju Goljak u Podsu­
sedu slučajno su ispod sloja zemlje otkriveni
ulomci lončarije i komadići kućnog lijepka koji
upućuju na postojanje nastambi. Spomenuti na­
lazi datiraju iz 7. stoljeća pr. Kr. O životu u stari­
jem željeznom dobu na zapadnom rubu današ­
njega grada svjedoče i tragovi materijalne kultu­
re s položaja Dolje Stenjevečko koji se okvirno
datiraju u vrijeme od 8. do 4. stoljeća pr. Kr. Oba
lokaliteta smještena su na jugozapadnom pod­
nožju Medvednice koja je, zajedno sa širim po­
dručjem istočnog Žumberka, ondašnjim stanov­
nicima bila zanimljiva i zbog ležišta željezne ru­
dače.
Dosadašnja, uvodna istraživanja osvijetlila
su ponajviše uređenje naselja na Gradecu, na
vrhu brijega; naselje je trajalo još od kasnoga
brončanoga doba, a puni razvoj je doseglo u sta­
rijem željeznom dobu. Stanovnici su živjeli u ve­
likim nadzemnim, kamenom popločenim kuća­
ma, dok je naselje po svoj prilici bilo zaštićeno
zemljanim nasipom i drvenom ogradom od kolja
te opkopom. Nađeni ostaci vjerojatno su pripa­
dali lončarskoj i talioničkoj peći i ukazuju na po­
stojanje razvijene keramičarske i metalurške pro­
izvodnje. Glavnina nalaza, među kojima pretežu
vješto izrađene keramičke posude, potječe iz 8.
do 6. stoljeća pr. Kr. Naselje se, po svemu sudeći,
održalo do 6. stoljeća pr. Kr. – prema nekim pret­
postavkama i do 5. stoljeća pr. Kr. – a tada se,
koliko se može prosuditi, mirno ugasnulo.5
Čini se da je to bila posljedica znatnoga pro­
rjeđenja stanovništva u jugozapadnoj Panoniji.
Uzrok tomu nije poznat, premda se navodi da bi
kriva mogla biti epidemija kuge koja je opustoši­
la širi prostor zapadno od istočnih ogranaka
Alpa ili pljačkaške provale iranskih Skita koji su,
nadirući s prostora današnje Ukrajine, bili u to
vrijeme u velikom pokretu.6 Međutim, nema ar­
heoloških pokazatelja da je naselje na Gradecu
pretrpjelo kakav razoran napad ili da je naglo na­
pušteno, što bi valjalo očekivati ako je bilo opu­
stošeno u navali skitskih konjanika.7 Stoga treba
pretpostaviti da je broj njegovih stanovnika s
vremenom toliko opao da više nisu bili u stanju
održavati naselje i jednostavno su otišli iz njega,
prepustivši ga propadanju.
2. Osvit antike
Tako je, prema dosadašnjim saznanjima, od
otprilike 6. stoljeća pr. Kr. život u naselju na
Gradecu zamro i prekid je trajao nekoliko sto­
ljeća. Propast naselja dogodila se prije nego što
su Panoniju potkraj 4. stoljeća pr. Kr. zahvatile
nove seobe Kelta koje su označile kraj starijeg i
početak mlađeg željeznog doba.8 U tim su seo­
benim valovima sudjelovali i keltski Taurisci
koji su tijekom 3. stoljeća pr. Kr. zaposjeli istoč­
noalpsko područje i zavladali glavnim rudono­
snim oblastima.9 Taurisci su svoju vlast potkraj
2. i početkom 1. stoljeća pr. Kr. protegnuli i na
sjeverozapadnu Hrvatsku, usredotočivši se pr­
venstveno na ravničarske predjele u Posavini i
Podravini kuda su prolazili važni trgovački i
prometni pravci. Njihova je premoć dugo vre­
mena onemogućavala da na površinu isplivaju
različite domorodne narodnosne zajednice koje
su u povijesnim vrelima bile prikrivene tau­
riščanskim imenom.

Keramičke uljne svjetiljke, s utisnutim imenom proizvođača – STROBIL, iz 1. st. , dio su grobnih nalaza iz Stenjevca.
Taurisci su u ove krajeve donijeli razvijeniji
način prerade željeza, bolju bojnu opremu i dru­
gačije pogrebne običaje. Nakon što su šezdesetih
godina prije Krista pretrpjeli težak poraz u srazu
s Dačanima, uvelike je opala njihova snaga i bili
su prisiljeni ustuknuti pred keltskim Latobici­
ma. Uskoro su se iz povijesne tmine pomolili i
dotadašnji tauriščanski podložnici Varcijani,
keltizirani panonski narod, čije se područje sa
središtem u Andautoniji (Ščitarjevo) prostiralo
Posavinom po svoj prilici do Medvednice i juž­
nih padina Žumberka, gdje su se nadovezivali
na Latobike.10 Zagrebačko je područje tako vje­
rojatno potpadalo pod Varcijane, pa bi njihova
zasluga bila što je u 1. stoljeću pr. Kr. ponovno
oživjelo naselje na Gradecu, o čemu svjedoče
ulomci lončarije iz mlađeg željeznog doba i dvije
brončane fibule (ukrasne kopče).11 Utvrđen je i
urušen sloj nekadašnjega kamenog podzida be­
dema, a pronađeni su i tragovi naseobinskih
gradnji te ostaci metalurškoga radioničkog
objekta.12 Rasprostiranje keltskoga utjecaja na
prostoru današnjeg Zagreba potvrđuju i tri slu­
čajna nalaza koji pripadaju u 1. stoljeće pr. Kr.:
željezni bojni nož s nepoznatog položaja u Za­
grebu, željezno koplje iz Ruda kraj Podsuseda i
dva željezna koplja s Jaruna.13
9
ZAGREBAČKO PODRUČJE DO OSNUTKA BISKUPIJE
Bilo kakve promjene u odnosima snaga iz­
među keltskih i autohtonih panonskih naroda
potpuno je zasjenilo primicanje nove sile koja je
u konačnici čvrsto zavladala cijelim ovim prosto­
rom. Bili su to Rimljani, čije se postojano zani­
manje za Panoniju probudilo najkasnije počet­
kom 2. stoljeću pr. Kr. Polazeći iz Akvileje, kao
stožerne strateške točke, rimske su legije u napa­
du na Segestiku (buduću Sisciju), koja je bila sre­
dište panonskih Kolapijana i imala izuzetnu pro­
metnu i vojnu važnost, prošle 156. godine pr. Kr.
područjem Tauriska i Varcijana, a da nisu naišle
na otpor. Ta okolnost u najmanju ruku pretpo­
stavlja dobre odnose između njih i Rima, ako ne
i kakvo privremeno savezništvo. Čini se da su Ta­
urisci i njima podložni Varcijani očuvali samo­
stalnost prema Rimljanima i tijekom novoga
rimskog pohoda 129. godine pr. Kr. Deset godina
kasnije, rimske su snage po drugi put napale Se­
gestiku, prošavši iznova zemljom Tauriska i Var­
cijana nizvodno Savom.14 Tako su se prvi koraci
moćne rimske države u Panoniji dotaknuli i šire­
ga zagrebačkog područja.
Sveobuhvatna rimska vojna 35-33. godine
pr. Kr. koja se sastojala od nekoliko zasebnih po­
hoda imala je za posljedicu i osvajanje jugoza­
padne Panonije s kolapijanskom Segestikom na
10
mjestu koje je utemeljena rimska naseobina Sis­
POVIJEST GRADA ZAGREBA
cija (Sisak).15 Zacijelo su se tada rimskoj vlasti
konačno podvrgnuli i Varcijani. Varcijanska je
Andautonija u rimskim planovima igrala važnu
ulogu budući da je ležala na istaknutom promet­
nom pravcu duž rijeke Save, kako kopnenom,
tako i riječnom. Ondje se nalazio i jedan od ma­
lobrojnih podesnih savskih prijelaza koji je bio
ključan za komunikacijsku os između sjevera i
juga, od prostora Varaždina dalje prema Rijeci i
Senju.16 Otuda i nije neobično da je Andautonija
u rimskim očima važnošću nadmašivala samo
zagrebačko područje. Južna Panonija je bila po­
prište novih borbi počevši od 14. godine pr. Kr.
pa do 8. godine pr. Kr. kada je konačno sva pot­
pala pod rimsko gospodstvo. No, u rimski je vla­
stodržački sustav snažno uklopljena tek poslije
gušenja velikoga panonsko-dalmatinskog ustan­
ka koji je trajao od 6. do 9. godine.17 Od tog je
vremena prostor budućeg Zagreba bio u punom
smislu uključen u politički, gospodarski i kultur­
ni ustroj Rimskoga Carstva.
3. Rimsko doba
U rimskom carskom dobu zagrebačko je
područje u upravnom smislu pripadalo gradu
Andautoniji. Na višoj administrativnoj razini
cijeli je taj prostor od prvih desetljeća 1. stoljeća
pokrivala pokrajina Panonija koja je još na po­
molu istog stoljeća pripadala sjevernom dijelu
jedinstvenog Ilirika. No, početkom 2. stoljeća,
za vladavine cara Trajana (98-117), Panonija je
po okomici podijeljena na dvije zasebne pokra­
jine, Gornju Panoniju i Donju Panoniju, pa se
područje andautonijske gradske općine otada
nalazilo u Gornjoj Panoniji. Nije ovo bio i po­
sljednji preustroj pokrajina. Pod carem Diokle­
cijanom (284-305) dotadašnje su panonske po­
krajine iznova raščlanjene, ovoga puta duž vo­
doravne osi, a granica je najvećim dijelom pra­
tila tok rijeke Drave. Andautonija, a time i pro­
stor današnjega Zagreba potpali su tada pod
Savsku Panoniju ili Panoniju Saviju sa središtem
u Sisciji. Takva upravna razdioba zadržala se sve
do nestanka i posljednjih ostataka rimskog
ustroja.
Prva dva stoljeća potpune rimske vlasti u
ovim krajevima bila su vrijeme slavnoga rimskog
mira, zlatnoga doba Rimskog Carstva. Brojne su
oblasti rimskog svijeta proživljavale tada svoj vr­
hunac. Nicala su nova naselja, uređivali su se
gradovi, doseljavalo se stanovništvo, gradile se
ceste, gospodarstvo je cvalo. Ovim blagotvornim
djelovanjima bilo je zahvaćeno i današnje zagre­
bačko područje, o čemu svjedoče brojni rimsko­
dobni nalazi koji potječu s više desetaka lokalite­
ta.18 Naročito bujanje života na ovom prostoru u
rimskom dobu bila je posljedica povoljnih pri­
rodnih uvjeta i dobroga zemljopisnog položaja.
Pogodno zagrebačko podneblje i plodna savska
nizina s obiljem vode te bogatim oranicama i
pašnjacima pružali su odlične preduvjete za ra­
zvoj poljoprivrede i stočarstva. Šumsko bogat­
stvo Zagrebačke gore nudilo je drvne građe na
pretek, a bilo je i više nego dovoljno građevnog
kamena. Poznato je da su na Medvednici u antič­
kom dobu postojala četiri kamenoloma: u Pod­
susedu, Gornjem Vrapču, Crnoj Vodi kod Mar­
kuševca i u Čučerju.
Zagrebačko je područje bilo gusto premreže­
no prometnicama. Ovuda su, kako se čini, prola­
zile dvije veće državne ceste. Jedna bi bila odvo­
jak glavne magistralne prometnice koja je preko
Nevioduna (Drnovo jugozapadno od Krškog)
spajala Emonu (Ljubljana) sa Siscijom. Taj pro­
metni krak inače nije zabilježen u sačuvanim an­
tičkim itinerarijima,19 a možda se kod Bregane
odvajao od magistralnog pravca koji se otprilike
do ove točke gotovo u cijelosti podudarao s tra­
som današnje autoceste Ljubljana – Zagreb. Po­
tom se, vjerojatno, pravocrtno usmjeravao kroz
Samoborsko polje do Kerestinca, prešao uz
obronke Vukomeričkih gorica u Turopolje te
preko Donje Lomnice, Petrovine Turopoljske i
Buševca produžavao do Siska.20 Druga je veća dr­
žavna cesta povezivala Petovion (Ptuj) i Sisciju,
odnosno glavnu podravsku i posavsku prometnu
os, a prolazila je kroz Andautoniju.21 Na širem
zagrebačkom području ova se prometnica uprav­
ljala kroz Jelkovec kod Sesveta (ondje je prona­
đen rimski miljokaz22), Savu je prelazila kod Iva­
nje Reke, a od Ščitarjeva je prema Sisku tekla u
gotovo ravnoj crti kroz Turopoljsku ravnicu uz
današnja sela Obrezina, Bapča, Staro Čiče, Novo

Čiče i Buševec. Buševec je bio čvorište gdje
su se spajali prometni pravci iz Nevioduna
i Andautonije, nakon čega je cesta na­
stavljala do Siscije.23
Sporedni, vicinalni putovi
povezivali su naselja, ladanj­
ska imanja, kamenolome i
riječna pristaništa, omo­
gućavajući promet na lo­
kalnoj razini. Najvažnija
je mjesna cesta presijeca-
la zagrebačko područje od
zapada prema istoku. Mo­
guće ju je pratiti od sela
Drenje Brdovečko i Laduč na
lijevoj obali Sutle, preko Brdov­
ca, Šibica i Podsuseda do Stenjev­
ca, gdje se račvala u dva pravca: sje­
verni, koji je pratio padine Medvedni­
ce i južni, koji se više primicao Savi. Sje­
verni je smjer od Stenjevca vodio kroz Grmoš­čicu i
Kustošiju, pa preko Ulice Svetog Duha, križanja
Frankopanske ulice i Ilice, početka Petrinjske
ulice te Banjavčićeve ulice prema Maksimiru i
Dubravi, završavajući u Bratovštini (Vukomereč­
ka cesta). Južni je smjer prolazio kroz Trešnjevku
pa preko križanja Savske ceste i Ulice grada Vu­
kovara, Kupske ulice, Miramarske ceste, Kruga
te sjecišta Avenije Marina Držića i Ulice grada
Vukovara smjerao dalje prema Bratovštini. Tu su
se oba pravca spajala i nastavljala zajedno do Iva­
nje Reke. S Medvednice, od tamošnjih kameno­
loma, također su se spuštale vicinalne ceste,
uglavnom prateći brdske potoke (Bliznec, Vrap­
čak, Dolje, Medveščak). Jedna od tih cesta (zapo­
činjući kod kamenoloma u Gornjem Vrapču) je
preko Vrapča, Stenjevca, Španskog, Blata, Botin­
ca, Gornjih Čeha i Male Mlake stizala u Donju
Lomnicu, gdje se priključivala na odvojak magi­
stralnog pravca iz Nevioduna. Druga, čije je is­
hodište bio kamenolom u Crnoj Vodi kod Mar­
kuševca, usmjeravala se pokraj Gradišća u Re­
metama prema Dubravi i Bratovštini. Treća se od
kamenoloma u Čučerju spuštala duž istoimenog
 ara u obliku kuće s otvorom na prednjoj strani i poklopcem datira s kraja 1. st., grobni je nalaz s područja da-
Ž
našnje Avenije Marina Držića u Zagrebu.
11
potoka do Granešine, gdje se nadovezivala
ZAGREBAČKO PODRUČJE DO OSNUTKA BISKUPIJE
na pravac iz Markuševca. Još jedan vicinal­
ni put poklapao se većinom s trasom da­
našnje ceste između Gračana i Mar­
kuševca, dok se cesta koja je
pratila tok potoka Medveščaka
upravljala preko središnjeg
dijela današnjega grada do
Trnja, gdje je prelazila Savu i
odatle preko Velike Mlake
nastavljala do Velike Gorice
i Petrovine Turopoljske.24
U rimskom dobu su po­
stojala bar četiri prijelaza pre­
ko Save, čiji se tok u antici i u
srednjem vijeku pružao na ovom
mjestu nešto sjevernije, dopirući
nadomak Stenjevca.25 Prvi se prijelaz
nalazio kod Podsuseda, do kojega se za­
cijelo spuštao put od obližnjega kamenolo­
ma, dolinom potoka Dolje. Drugi je prijelaz bio
kod Stenjevca, možda u Savskoj Opatovini,
Španskom ili Prečkom. Ovdje je, sudeći po ka­
snijim, srednjovjekovnim svjedočanstvima, bilo
podignuto i pristanište koje je najvjerojatnije
služilo za utovar kamena vađenog u gornjevrap­
čanskom kamenolomu. Ovakva, manja pristani­
šta su zacijelo postojala i kod ostalih prijelaza,
naročito na cestama koje su vodile od kameno­
loma. Do trećeg se prijelaza stizalo negdje u da­
našnjem Trnju, ali točniji položaj nije poznat.
Najvažniji prijelaz bio je smješten kod Ivanje
Reke jer je onuda prolazila poprečna magistral­
na prometnica koja je Sisciju povezivala s Peto­
vionom. Tu je Sava bila i premošćena drvenim
mostom – ostaci nosača bili su vidljivi još 1937.
godine.26 Vrijedi istaknuti i da je rijeka Sava u
antici bila gotovo cijelim svojim tokom plovna
za splavi, čamce i lađe.
U rimskom razdoblju, u zapadnom dijelu
zagrebačkog područja, postojalo je veće naselje
u samom središtu današnjeg Stenjevca, na mje­
stu župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Ma­
rije i u neposrednoj okolici, ali njegovo ime
Andautonija
PRETEČA GRADA ZAGREBA
Andautonija27 je u rimsko vrijeme bila sredi-
šte općine Andautonjana (res publica Andautoni­
ensium), područne zajednice autohtonog stanov-
ništva. Njezina jezgra protezala se na današnjem
lokalitetu Gradišće, blagom uzvišenju u selu Šči-
tarjevu desetak kilometara jugoistočno od Za-
greba. Cijela je gradska općina obuhvaćala mno-
go širi prostor, omeđen prirodnim zaprekama:
Zagrebačkom gorom na sjeveru, Vukomeričkim
goricama na jugu, rijekom Zelinom na istoku te
padinama Samoborskog gorja na zapadu. Na ju-
goistoku je granicu između siscijske i andautonij-
ske gradske općine možda činio Buševec. Već u
1.  stoljeću, najkasnije tijekom osamdesetih, An-
dautonija je postala grad sa samostalnom upra-
vom (municipium), što je jasan odraz njezine stra-
teške važnosti kao savske luke (Ščitarjevo je u
ono vrijeme bilo mnogo bliže rijeci) i mjesta na
istaknutim prometnim pravcima.
Andautonija je u prva tri stoljeća svoga posto-
janja živjela životom cvatuće urbanizirane sredine.
Grad je isprva, od svog osnutka jamačno u prvim
desetljećima 1. stoljeća, zapremao površinu od
oko 250 m u smjeru sjever – jug i 250 m u smjeru
istok – zapad. Potkraj prve četvrtine 2. stoljeća,
prema arheološkim spoznajama, grad je stradao u
velikoj poplavi koja je nanijela znatnu štetu. To je
bila prigoda za temeljitu obnovu naselja koje se, u
sklopu općega graditeljskog zamaha, proširilo
prema jugu. Ipak, kako je strah od poplave bio i
dalje snažan, izgradnjom je bio zahvaćen tek uzak
povišeni prostor uz prilaznu cestu. Stoga je grad
poprimio izdužen i nepravilan oblik, veličine od
oko 1000 m u smjeru sjever – jug i oko 400 m u
smjeru istok – zapad. Stare su nekropole na istoč-
nom i južnom gradskom rubu napuštene, a novo
je uređeno grobište podignuto na položaju Kutelo,
nekoliko stotina metara južnije.
 13

U ovoj obnovi i dogradnji Andautonija popri- vito navalama i udarima stranih, mahom german-
ma završni unutarnji izgled i raspored. Nekadašnja skih naroda koji su provaljivali i doseljavali se na tlo
prilazna cesta postala je središnja, kamenom oplo- Rimskoga Carstva. O prekidu naseobinskog konti-
čena gradska ulica, a na mjestu južne nekropole nuiteta Andautonije u 5. stoljeću svjedoči nalaz
sagrađene su u prvoj polovini 2. stoljeća prostrane kostura dječaka sa željeznim nožićem, ukopanog
gradske kupelji, površine oko 2000 m2. Grad je u napuštenu stambenu građevinu. Nedavno otkri-
tada dobio i razrađen sustav javne
odvodnje. Otkrivena su dva velika
sabirna kanala građena od opeke,
jedan u sjeverozapadnom, a drugi u
središnjem dijelu Gradišća, s pri-
ključnim kanalima. O dobroj opskr-
bi vodom svjedoči i drveni bunar iz
1. stoljeća te manja zgrada koja je,
barem jedno vrijeme, služila kao
spremnik za vodu. Nesumnjivo su u
gradu postojale i druge javne gra-
đevine poput kazališta i hramova
posvećenih rimskim i domaćim bo-
govima (poznat je mjesni kult riječ-
noga boga Sava). U Andautoniji su
uvjeti stanovanja bili na visokoj razi-
ni: kvalitetno zidane gradske kuće
bile su ukrašene zidnim slikama i
podnim mozaicima te opremljene
sustavom grijanja zidova. Bilo je i Dio sustava za zagrijavanje prostorija (hipokaust) u gradskoj kupelji (termama).
stambenih zgrada (insulae). Površin-
ski nalazi ukazuju na to da su se uz južni rub grada će tzv. ratničkog groba preliminarno datiranog u
nalazila skladišta i radionice te prigradske vile. početak 6. stoljeća, u kojem je posljednje počivali-
Kako se čini, Andautonija je u drugoj polovini šte možda pronašao germanski ratnik, ukazivao bi
2. stoljeća (možda za Panonskih ratova vođenih u na zadržavanje ljudi i nakon što je rimska Andau-
doba cara Marka Aurelija Antonina) pretrpjela na- tonija već bila podlegla zubu vremena. Iako je, s
pad u kojem su porušene kupelji. One su tijekom obzirom na ostrogotske pogrebne navade isklju-
3. stoljeća dograđivane i pregrađivane, a zadržale čeno da je u grobu pokopan Ostrogot, možda bi se
su funkciju i u većem dijelu 4. stoljeća. Potkraj nalaz mogao dovesti u vezu s nastojanjima ostro-
3. stoljeća grad je snašla još jedna velika poplava, gotskih vlasti da stave pod nadzor glavne kopne-
nakon koje je opet uslijedila obnova. Stambena se ne pravce u pokrajini i uspostave funkcionalnost
izgradnja tako nastavila i u četvrtom stoljeću, ali su naselja i prometnih postaja koji su ležali duž tih
kuće nešto jednostavnije građene, iako su i dalje komunikacija. Nije isključeno ni da je pokojnik bio
bile dobro opremljene. U prvoj polovini četvrtog langobardski ratnik, što bi značilo da je andauto-
stoljeća podignute su i obrambene zidine koje su nijski kraj privlačio naseljenike još i sredinom od-
se na sjeveru sastojale od dva usporedna, masivna nosno u drugoj polovini 6. stoljeća. Čini se da po-
zida s međuprostorom, ukupne širine 4,60 m. Iz- slije toga prostor nekadašnje rimske Andautonije
gradnja ovog dijela zidina presjekla je veliki sabirni nije bio naseljavan sve do izmaka ranoga srednjo-
kanal na sjeverozapadu. Valja naglasiti da se ka- vjekovlja odnosno 11. stoljeća, što potvrđuju nala-
men za izgradnju grada dopremao iz kamenolo- zi grobova oko crkve sv. Martina u Ščitarjevu. No,
ma na Medvednici. U posljednjoj četvrtini 4. stolje- mnogobrojni ostaci i danas sasvim zorno oslikava-
ća život u gradu je počeo naglo zamirati, što je bila ju svu raznolikost i bogatstvo života ovoga antič-
posljedica opće nesigurnosti prouzročene pogla- koga gradskog središta.
Nadgrobna stela Lucija Egnatuleja Florentina s pokojnikovim poprsjem i natpisom koji u slobodnom prijevodu
glasi: „Bogovima Manima (tj. dušama pokojnika) Luciju Egnatuleju Florentinu, Lucijevu sinu, tridesetogodišnjaku,
dao je načiniti otac. Ovdje su položeni.” Stela datira iz 2. st., a nađena je na Ribnjaku u Zagrebu.

Glava bradatog sredovječnog muškarca od mramora datira iz zadnje trećine 3. st., a nađena je na području današ-
nje Petrinjske ulice u Zagrebu.

­ ovijest nije sačuvala. Ondje
p Osim u Stenjevcu, pretpo­
su još potkraj 19. stoljeća
otkriveni ostaci antičke
arhitekture i nekropola iz
ranoga carskog doba, a
istraživanja su nastavlje­
na početkom osamdese­
tih godina 20. stoljeća.
Ukupno je u nekropoli,
koja se nalazila uz jugoza­
padni rub naselja, utvrđeno
129 grobova. Prema brojnim
grobnim nalazima, može se za­
ključiti da je naselje osnovano u
prvoj polovini 1. stoljeća, za vlada­
vine cara Klaudija I (41-54), a da
je procvat doživjelo u 1. i 2. stolje­
ću. Njegov je položaj pomnjivo
odabran jer je za tri metra viši od
okolnog zemljišta pa nije bio izložen
plavljenju Save koja je tada tekla u blizini
(tu je u rimsko vrijeme možda postojala i luka).
S obzirom na srodnost ondje pronađenih pred­
meta s onima iz Ščitarjeva očigledno su postoja­
le tijesne trgovačke i kulturne veze među naselji­
ma u andautonijskoj općini, ali i s drugim nase­
obinama u jugozapadnoj Panoniji. Čini se da je
naselje stradalo za tzv. Panonskih ratova u vrije­
me cara Marka Aurelija Antonina (161-180) kad
su germanske skupine u jednom trenutku pro­
drle preko granice na srednjem Dunavu sve do
Italije. No, to nije bio i kraj naselja jer je ono,
prema nalazima, živjelo još u 3. i 4. stoljeću.28
Vjerojatno je, poput Andautonije, konačno pro­
palo početkom 5. stoljeća. Sami ostaci antičkog
naselja u Stenjevcu su razmjerno oskudni: riječ
je tek o bunaru, temeljima zidova, tragovima
puta. Većina je ostataka uništena širenjem su­
vremenoga groblja, ali je i kamena građa s razva­
lina naselja bila u kasnijim razdobljima obilato
korištena za zidanje novih zgrada. To je sudbina
koja je snašla mnoga naselja iz antičkog doba,
čije su ruševine postale izvor prijeko potrebnoga
građevnog materijala. Najpoznatiji pojedinačni
rimski nalaz iz Stenjevca svakako je podnožje s
počasnim natpisom za kip cara Trajana Decija
(249-251) koji je vladaru podigla andautonijska
gradska zajednica.29
15
ZAGREBAČKO PODRUČJE DO OSNUTKA BISKUPIJE
stavlja se da se na tlu Zagreba
razvilo još nekoliko manjih
rimskodobnih naselja. Na
temelju pojedinačnih nala­
­
za, mramorne portretne gla­
ve bradatog muškarca dati­
rane u 3. stoljeće i ulomaka
keramike iz Petrinjske ulice
te novca cara Hadrijana
(117-138) s Trga Nikole
­
Zrinskog, vjeruje se da je
upravo na ovom potezu
stajalo naselje.30 Na dva
mjesta na užem području
Zagreba otkriveni su i osta­
ci drvenih rimskih bunara, u
Zagorskoj ulici na Trešnjevci i
u Matoševoj ulici na Gornjem gra­
du.31 Posebno je vrijedno otkriće ne­
kropole u Aveniji Marina Držića, na
mjestu današnje srednje škole „Faust Vrančić”, s
paljevinskim i kosturnim grobovima koji poka­
zuju kontinuitet ukopa od 1. do 4. stoljeća. Istra­
živanja su na vidjelo iznijela i dva mauzoleja, je­
dan iz prvoga, a drugi iz drugoga stoljeća. Ovak­
vo grobište jamačno je pripadalo trajnijem nase­
lju razvijenijeg načina života. Njegovi su se sta­
novnici poglavito bavili zem­ljoradnjom, ali su
bili i djelatni sudionici prometa kopnom i plov­
nog obližnjom Savom. Naselje je u drugoj polo­
vini 2. stoljeća stradalo po svoj prilici u pustoše­
nju koje je prouzročila provala germanskih sku­
pina za vladavine Marka Aurelija Antonina,
iako je moguće i da je šteta nastala zbog kakve
nepogode, naprimjer, poplave.32
Na jugoistočnom rubu Zagreba, u Trnavi Res­
ničkoj, još su 1873. godine otkopani ostaci rim­
skih zgrada i jedan grobni humak, pored bronča­
nog poprsja mladića iz 3. stoljeća, ukrasnog na­
stavka rimskih kola. S obzirom na to da su se ovdje
sjekle prometnice koje su smjerale od kamenolo­
ma u Crnoj Vodi prema Ščitarjevu i od Podsuseda
i Stenjevca prema Bratovštini, smatra se da se na
ovom mjestu nalazila prometna postaja sa zdanji­
ma za odmor i okrepu putnika.33 Otkriće pojedi­
načnih grobova, u Gornjem Borongaju, Laščin­
ščaku (Heinzelova ulica), Maksimiru, na križanju
16
Savske ceste i Ulice grada Vukovara i u Španskom,
POVIJEST GRADA ZAGREBA
ukazivali su na smjerove rimskih cesta.34 S pruža­
njem rimskih prometnica vjerojatno se mogu po­
vezati i ostaci temelja rimske zgrade odnosno zi­
dova otkriveni u Blatu i Dotrščini.35 Važan seg­
ment života u rimskom dobu tvorila su i ladanjska
imanja, središta velikih poljoprivrednih dobara
koja su se sastojala od cijelog sustava zgrada,
stambenih i gospodarskih. Dosada je na širem
području Zagreba utvrđeno pet takvih komplek­
sa: u Gornjem Stenjevcu, Gračanima, Gradišću
kod Remeta, Gradišću kod Vugrovca i Resniku.36
O kontinuiranoj višestoljetnoj rimskoj na­
zočnosti na zagrebačkom području svjedoče i
nalazi novca koji je često prilagan u grobove.
Rimski novac nije imao samo gospodarsku funk­
ciju nego i simboličko-propagandnu ulogu jer je
i u najudaljenije krajeve Carstva donosio likove
vladajućih careva, pripovijedao priču o njihovim
uspjesima te o rimskoj moći i slavi. Primjerci
rimskog novca su otkriveni na raznim mjestima
u Zagrebu: u Mletačkoj, Matoševoj i Opatičkoj
ulici, u Tkalčićevoj ulici i Novoj Vesi, na Opato­
vini, Dolcu, Tuškancu, Ribnjaku i Mirogoju, na
Trgu svetog Marka, Trgu bana Jelačića, Trgu Ni­
kole Zrinskog i Trgu Stjepana Radića, u Aveniji
Marina Držića, Ulici Svetog Duha, Ulici Pavleka
Miškine, Remetinečkoj cesti, Mikulićima, Pod­
vornici, potoku Medveščaku, čak i u Veternici.
Upravo je novac careva iz kasnoga doba Carstva,
sve do izmaka 4. stoljeća, pokazatelj kako je i u
ovim vremenima zagrebačko područje bilo živo.
Štoviše, u polju Španjsko, u današnjem Špan­
skom, davne je, 1864. godine, otkriven i zlatnik
zapadnorimskog cara Valentinijana III (425-
455).37 Među rijetke nalaze iz ovih poodmaklih
rimskih vremena ubraja se i brončana svjetiljka u
obliku janjeta, zvjezdoliko oblikovanoga pred­
njeg dijela i s Kristovim monogramom nasađe­
nim na držalo. Pronađena je 1947. godine u vrtu
na Mirogojskoj cesti i jedinstvena je po tomu što
nedvojbeno upućuje na prve korijene koje je u
ovim predjelima uhvatilo kršćanstvo. Po svojim
obilježjima pripadala bi ranobizantskom radio­
ničkom krugu i potjecala s kraja 4. ili početka 5.
stoljeća.38 Ovdašnja rana kršćanska zajednica ja­
mačno je potpadala pod Biskupiju u Sisciji koja
je dotada bila već čvrsto oblikovana.39
4. Kasnoantičko vrijeme
Dalekosežnim slabljenjem rimske države u
kasnom dobu Carstva popustile su brane na gra­
nici, naročito duž Rajne i Dunava. Pritisak brojnih
naroda onkraj rimskog svijeta postao je do konca
4. stoljeća toliki da snaga rimskog oružja više nije
bila dostatna da mu se učinkovito odupire. Bez to­
liko potrebne sigurnosti koju je nekoć jamčila
rimska moć postupno je kod stanovnika osjećaj
odanosti prema Carstvu bio zamijenjen tek pod­
nošenjem sve opresivnijeg državnog sustava. Tako
su se kidale spone koje su nekoć držale Carstvo na
okupu, a mjesne zajednice, tijekom 5. stoljeća sve
više upućivane same na sebe, pod utjecajem niza
činitelja polagano su ali neumitno odumirale. Ta­
kav nepovoljan razvoj događaja osjetili su i ovi
predjeli, utoliko više što su zbog blizine granice i
smještaja na važnim putovima bili naročito izlože­
ni navalama stranih, većinom germanskih naro­
da. Potkraj 378. i početkom 379. godine upravo je
južna Panonija postala poprištem žestoke navale
pobunjenih odreda Huna, istočnogermanskih
Ostrogota i iranskih Alana, koji su od jeseni 376.
živjeli na tlu Carstva, u oblastima uz donji Dunav,
ali su zajedno s Vizigotima podigli ustanak protiv
carskih vlasti vjerojatno početkom 377. godine.
Napad su još većom žestinom ponovili u proljeće
380. godine. Na udaru je naročito bila južna Pa­
nonija, a tada su po svoj prilici od pljačke i pusto­
šenja stradala mnoga mjesta, gradska i ladanjska
naselja, koja su se zavojevačima našla na putu
prodora. O panici koja je zavladala među stanov­
nicima ovih krajeva svjedoče veće količine u
zem­lju pohranjena novca duž posavskog pravca,
poput ostave s brončanicima careva Valentinija­
na I ­(364-375), Valenta (364-378) i Gracijana
­(375-383) pronađene u Markuševcu.40
Ovakve su ugroze dodatno u prvi plan stavile
goruću potrebu da se naselja fortificiraju i podižu
utvrđeni zakloni. Još u kasnom 2. stoljeću započe­
la je u mnogim dijelovima Carstva izgradnja utvr­
da, a kako je vrijeme odmicalo i prilike se pogor­
šavale, takve su utvrđene točke na povišenim mje­
stima bile sve brojnije. Kad ni čvrste zidine grado­
va više nisu mogle pružati zaštitu budući da je
njihovo redovito održavanje postalo prevelik teret,
a sve je i manje bilo branitelja, na cijeni su počeli

dobivati utvrđeni zbjegovi na uzvisinama i teško
pristupačnim položajima. Njih je civilno stanov­
ništvo isprva prolazno koristilo u trenucima ne­
posredne pogibelji, ali se kasnije u njima i trajnije
naseljavalo, pri čemu se obrana dodatno osnaživa­
la bedemom i kulama. Na užem zagrebač­
kom području nisu dosada utvrđeni
ostaci takvog utvrđenja koje bi pri­
padalo 4. ili 5. stoljeću kad je ka­
strizacija počela dobivati na za­
mahu.41 No, na utvrđenje bi va­
ljalo pomišljati, jamačno na
gradečkom brežuljku, gdje je i u
prapovijesti stajalo utvrđeno na­
selje.42 Brojni su primjeri iz tog
vremena da su iznova otkrivani
prastari položaji koji su zbog oteža­
nog pristupa, prirodne zaklonjenosti i
boljeg nadzora nad okolicom pružali veću zaštitu.
Nadomak Zagreba takvoga je položaja Kuze­
lin (Kozelin), 511 metara visoko brdo s
istočne strane Laza, prijevoja na
Medvednici, sjeverno od sesvet­
skoga sela Donja Glavnica. Nase­
ljen još od prapovijesti, Kuzelin
je u drugoj polovini 2. stoljeća
iznova oživio, pretvoren u utvr­
du koja je nudila zaklon žitelji­
ma obližnjih ladanjskih imanja u
današnjoj Blaguši, Donjoj Glavni­
ci i Moravču. U drugoj polovini 3.
stoljeća, razdoblju novih opasnosti za
rajnsku i dunavsku granicu Rimskog Car­
stva, ponovno je otkrivena vrijednost kuzelinske
utvrde i ona je obnovljena u još znatnijem opse­
gu. Međutim, tek je posljednja trećina 4. stoljeća
donijela utvrdi puni uzlet jer je sada dobila ka­
mene bedeme i stalnu vojničku posadu. U njoj su
podignute i nastambe od tesanih drvenih greda,
doduše skromne veličine, svega četiri sa četiri
metara, koje su jamačno bile namijenjene i bo­
ravku izbjeglica.
Kuzelinska utvrda je štitila i važan prometni
pravac između Andautonije i Petoviona. Štoviše,
 ovac cara Valentinijana II (375-392) nađen na Ribnjaku u Zagrebu. Novac potječe iz kovnice novca u antičkoj
N
Sisciji (383-387).
17
nasuprot Kuzelina, a zapadno od njega, nedavno
ZAGREBAČKO PODRUČJE DO OSNUTKA BISKUPIJE
je utvrđeno nalazište na brdu Tepčina Špica, viso­
kom 642 metra, s ostacima zida koji vjerojatno
pripadaju kasnoj antici i po svoj prilici su razvali­
na još jedne utvrde koja je služila obrani spome­
nute prometnice.43 Kuzelinska utvrda odi­
grala je ulogu i u kasnorimskim prije­
stolnim borbama koje su se dota­
knule širega zagrebačkog područ­
ja. Tako je pretrpjela manja raza­
ranja u sukobu između cara Teo­
dozija I (379-395) i uzurpatora
Magna Maksima (383-388) na­
kon bitke kod Siscije vođene vje­
rojatno u srpnju 388. godine. Nai­
me, na Kuzelinu su, među ostalim
oružjem, pronađena i tri vrška hunskih
strelica koji zacijelo upućuju na hunske
savez­ničke vojnike u Teodozijevim odredima.44
Obično se uzima i da su čete vizigotskog kra­
lja Alarika (395-410) prolazile posavskim
prometnim pravcem u svom prodoru
prema Italiji u kasnu jesen 401. go­
dine.45 Čini se da je isti pravac
Alarik odabrao i nakon što se u
ljeto 402. povukao iz Italije.46 To
bi značilo da je ovim pohodom
bilo zahvaćeno i šire zagrebačko
područje, što je nužno unosilo
nemir među mjesno pučanstvo.
Vjerojatno je i velika germanska
provala preko srednjeg Dunava u ka­
snu jesen 405. godine, najveća dotada, utje­
cala – barem psihološki – na ove prostore. Napa­
dačko je mnoštvo, predvođeno svojim ratničkim
kraljem Radagaizom i sastavljeno najvećim dije­
lom od Gota, u rano proljeće upalo u sjevernu Ita­
liju, a u svom su nadiranju jamačno okrznuli i za­
padni rub južne Panonije.47 Doduše, ovakve nava­
le, pa i one mnogo izravnije i otuda pogubnije,
nisu podrazumijevale potpuno razaranje naseobi­
na. Stoga su naselja i ladanjska imanja opstala još
neko vrijeme, ali s obzirom na neprestanu opa­
snost koja je onemogućavala redovite prometne
18
veze i uobičajenu gospodarsku aktivnost, otežava­
POVIJEST GRADA ZAGREBA
la normalno odvijanje života i poticala stanovniš­
tvo na bijeg i odseljavanje, može se utemeljeno
pretpostaviti kako su u prvim desetljećima 5. sto­
ljeća uređene prilike – kakve je rimski svijet po­
znavao – prestale postojati.
Međutim, sačuvala su se rijetka svjedočan­
stva iz 6. stoljeća o političkim i gospodarskim
vezama Istočnog Carstva (koje je 437. godine
preuzelo formalnu nadležnost nad panonskim
pokrajinama od Zapadnog Carstva48) s ovim kra­
jevima: na Gradecu je otkriven brončanik istoč­
norimskog cara Justina II (565-578) iz 570/571.
godine.49 Taj bi se nalaz možda mogao dovesti u
vezu s predmnijevanom utvrdom na gradečkom
brežuljku, iako dokazno gradivo jedva da dostaje
za takvu pretpostavku.50 Napokon, i kuzelinska
utvrda je po svemu sudeći bila korištena u tom
vremenu jer su otkriveni ulomci keramike koji se
datiraju u 6. stoljeće, a za koje se smatra da su bili
u uporabi kod germanskih Langobarda,51 tada
još istočnorimskih saveznika kojima su carske
vlasti 547. godine prepustile utvrđena uporišta u
zapadnom dijelu južne Panonije.52 No, sve su to
bili posljednji izdisaji.
5. Ranosrednjovjekovna
naselja
U kasnom 6. stoljeću ovim su prostorom za­
vladali Avari i Slaveni. Rječito arheološko svjedo­
čanstvo o avarskom ratnom pohodu koji je ne­
umoljivo skršio posljednja istočnorimska obram­
bena uporišta na ovom području utvrđeno je na
kuzelinskoj uzvisini. Ondje je otkrivena trokril­
na ranoavarska strijela, zacijelo preostala iza
borbe za ovu utvrdu.53 Dolaskom novih vlasto­
držaca ostaci domaćeg, romanizirano-barbarizi­
ranog stanovništva – koliko ga je moglo i biti –
vrlo brzo su se poslavenili, prihvativši ne samo
vrhovništvo došljaka nego i njihov način života.
Avari i Slaveni su također uvidjeli prednosti i
stratešku važnost zagrebačkog područja. Na to
ponajprije upućuje otkriće ostataka bedemske
konstrukcije na Gradecu, s istočne strane brda,
južno od zgrade Muzeja grada Zagreba, prema
Radićevoj i Tkalčićevoj ulici. Šest metara široki
obrambeni zid sačinjavala je nabijena i pečena
ilovača umetnuta u nosivi okvir od kasetno polo­
ženih drvenih oblica. Dendrokronološkom me­
todom sačuvani drveni dijelovi datirani su u ka­
sno 7. stoljeće, u 679. godinu.54 Premda nisu pro­
nađeni drugi istodobni nalazi koji bi dodatno
upućivali na naseljavanje, čini se sasvim oprav­
danom pretpostavka da je ovaj bedem opasivao
utvrđeno naselje koje je, po svoj prilici, služilo i
kao čvrsta točka za nadzor okolice, a napose
­obližnjih prijelaza preko Save. Jedino je još u
­Donjem Stenjevcu otkrivena 1913. godine bron­
čana lučna fibula iz ranoga 7. stoljeća koja potje­
če iz uništenoga ženskoga groba, ukopanog u
rimskodobno grobište.55 Riječ je o nakitu koji se
uobičajeno pripisuje slavenskom kulturnom kru­
gu. Zacijelo je u blizini postojalo manje naselje,
već i s obzirom na to da su Slaveni zaposjedali
položaje s naseobinskom tradicijom iz prethod­
nih vremena ako su odgovarali njihovim potre­
bama i navikama.
Čini se da je tijekom 8. stoljeća, koje je inače
i na južnopanonskim prostorima vidjelo znatnije
povećanje gustoće naseljenosti pod vrhovniš­
tvom Avarskog Kaganata,56 gradečki položaj iz­
gubio privlačnost u korist susjednoga, kaptol­
skog brežuljka. Povod tomu teško je dokučiti
zbog krajnje oskudnosti arheoloških vrela i ne­
postojanja pisanih izvora. Možda je gradečka
utvrda jednostavno stradala u kakvoj prirodnoj
nepogodi i mjesno je stanovništvo više nije htjelo
održavati. Mogla je biti uništena i u franačko-
-avarskom ratu potkraj 8. stoljeća. Ili je, što je još
vjerojatnije, razorena tijekom burnih prvih de­
setljeća 9. stoljeća. Kako god bilo, nedavno arhe­
ološko iskapanje na Opatovini, izvedeno 2002.
godine pred crkvom svetog Franje, iznjedrilo je
nalaze koji sasvim zorno ukazuju na naseljava­
nje. Otkriveni su ostaci kamenih ognjišta koja su
pripadala poluzemunicama, nastambama karak­
terističnima za ranosrednjovjekovne slavenske
naseobine. Takve su poluzemunice bile malene
površine (desetak do dvanaestak četvornih me­
tara), ukopane u prosjeku oko pola do jedan me­
tar u zemlju, sa zidovima od nasloženih greda,
oblijepljenih zemljom ili ispunjenih mahovinom,
a u unutarnji prostor vodio je katkada koso polo­
ženi, ukopani ulazni prilaz. Ulomci lončarije su
Arheološka istraživanja ispod samostana klarisa (danas Muzej grada Zagreba) otkrila su povijesne slojeve naselja u
kontinuitetu od starijeg željeznog doba, preko ranoga srednjeg vijeka do kasnosrednjovjekovnih nalaza.
omogućili da se utvrde barem dva ranosrednjo­
vjekovna naseobinska sloja, datirana u vrijeme
od kasnog 8. do prve polovine 10. stoljeća i od
druge polovine 10. do ranog 11. stoljeća. Ostali
pak nalazi svjedoče o kontinuiranom naseljava­
nju od 11. do 13. stoljeća.57
Ovo otkriće je plodotvorno upotpunilo mo­
zaik začet pronalaskom četiri primjerka rano­
srednjovjekovnog brončanog nakita još počet­
kom prošloga stoljeća, 1906/1907. godine, prigo­
dom rušenja Bakačeve kule na Kaptolskom trgu
ispred pročelja katedrale. Taj nakit – radilo se o
naušnici sa zvjezdolikim privjeskom, karičici sa
zavojitim završetkom, karičici s lančanim pri­
vjescima i naušnici s grozdolikim privjeskom –
nekoć je vrlo vjerojatno pripadao grobovima u
koje su pokapani stanovnici naselja u neposred­
noj blizini. Poznato je i da je na tom mjestu staja­
la kasnosrednjovjekovna crkvica svetog Emeri­
ka, oko koje se, po svoj prilici sve do njezina ru­
šenja početkom 16. stoljeća, nalazilo groblje koje
je moglo očuvati tradiciju ukopnog mjesta iz ra­
noga srednjovjekovlja.58 Isprva je spomenuti
ženski brončani nakit bio datiran u 11. stoljeće,
ali je poslije datacija pomaknuta na drugu polo­
vinu 9. stoljeća, dok je prema najnovijem, lunula­
sta (u obliku polumjeseca) naušnica sa zvjezdoli­
kim privjeskom smještena u drugu polovinu 8.
stoljeća,59 pa se po svojim obilježjima nakit može
datirati u širokom vremenskom rasponu od dru­
ge polovine 8. do početka 11. stoljeća.60
Navedeni nalazi s Kaptola i Opatovine, dakle,
neodoljivo upućuju na zaključak kako je još u ka­
snom 8. odnosno u ranom 9. stoljeću niknulo na
kaptolskom brežuljku naselje koje se vrlo vjero­
jatno oblikovalo unutar obrambenog jarka i nasi­
pa. Odabrani je prostor veličinom, izgledom i
smještajem bio nadasve pogodan. S južne i za­
padne strane obrubljivao ga je potok Medveščak
(nekadašnji Crkvenik), dok se na njegovu istoč­
nom boku pružala šira udolina koja je u ranom
srednjem vijeku jamačno bila močvarište, prije
nego što je kasnije pretvorena u biskupske rib­
njake (današnji park Ribnjak).61 Ovaj vodom bo­
gati prostor dodatno objašnjava zašto se slaven­
skom stanovništvu novi položaj činio još pode­
snijim za podizanje naselja, budući da je iz vrela
poznata slavenska ljubav prema vodi. Napokon,
20
POVIJEST GRADA ZAGREBA
dalje na istok, zapad i jug, sve do rijeke Save, pro­
stiralo se plodno zemljište i livade savršeni za po­
ljodjelstvo i stočarstvo kojima su se Slaveni bavi­
li. Stoga se s priličnom sigurnošću može reći da
je upravo nastanak ovog naselja označio rođenje
srednjovjekovnog Zagreba koji je neprekinuti vi­
šestoljetni život započeo kao tipično ranoslaven­
sko gradište.62
U njegovoj je blizini potkraj 8. stoljeća posto­
jalo jamačno manje naselje u današnjim Kruga­
ma,63 gdje su 1911. godine otkrivena četiri groba,
od kojih su samo dva sadržavala priloge. U jed­
nom je ukopu bila bojna sjekira i dvije keramičke
posude, dok su se u drugom, mnogo bogatijem,
pronašle konjske žvale, dva stremena, okovi od
sedla, brončane pređice s konjske opreme, bronča­
ni lijevani pojasni jezičac ukrašen motivom kru­
golike lozice, koštani šiljak, dugi bojni nož, tzv.
skramasaks, koji je potjecao iz franačke radionice,
koštana pločica od nomadskog refleksnog luka,
željezni nožić, željezno koplje i željezni ulomci.64
Ovdje je zapravo nevažno je li u konjaničkom gro­
bu bio pokopan avarski ratnik ili slavenski odlič­
Brončane naušnice s privjescima
(cjelovite i u dijelovima) nađene na
Kaptolu, nakon rušenja Bakačeve
kule, gdje se nalazilo ranosrednjo-
vjekovno groblje. Nalaz potječe iz
9-10. st., prije osnutka Biskupije.
nik, s čim u vezi su u stručnim krugovima bila
iznesena različita mišljenja.65 Tada se ovuda vjero­
jatno još protezala avarska vlast, pa je svejedno
radi li se o Avaru ili o Slavenu koji se identificirao
s avarskom elitom. Mnogo je važnije što i ovo ot­
kriće govori u prilog pretpostavci da je zagrebačko
područje bilo poprilično naseljeno u ranom sred­
njem vijeku.
Kad su potkraj 8. stoljeća Franci dokrajčili
ostatke avarske vlasti na prostoru između Save i
Drave, pod njihovim se pokroviteljstvom počet­
kom 9. stoljeća obrazovala kneževina Donja Pa­
nonija kojoj je na čelo postavljen mjesni knez.66
Prvi poznati donjopanonski knez bio je Ljudevit,
protiv čijeg su ustanka Franci između 819. i 822.
godine poveli niz vojnih pohoda. Ne bi bilo ne­
vjerojatno da je gradečka utvrda konačno unište­
na upravo u ovim borbama jer bi se Ljudevit ja­
mačno i na nju oslanjao u svom otporu. Zna se iz
franačkih vrela da je donjopanonski knez učvr­
šćivao utvrde na svom području, pa to čini sa­
svim izglednom mogućnost i da je gradečka
utvrda tada prolazno obnovljena.67 No, sudbina

joj je zapečaćena Ljudevitovim porazom i naseo­
binsku je tradiciju preuzelo naselje na kaptol­
skom brežuljku koje je možda nastalo tek počet­
kom 9. stoljeća ili poslije slamanja ustanka. Ipak,
ostaci gradečke utvrde, koja je po svoj prilici po­
čela kao kasnoantički zbjeg, iako dokazi za to za­
sada izostaju, morali su biti vidljivi s obzirom na
toponim Gradec (od slavenskoga grad, „utvrda,
utvrđeno naselje”).
Može se pretpostaviti kako je pod franačkim
utjecajem mjesna slavenska zajednica zadobila
čvršći ustroj i da je kaptolsko naselje postalo sre­
dište slavenske župe. Istovremeno se postupno
počelo vraćati kršćanstvo koje je u ovim krajevi­
ma od sloma kasnoantičkih struktura bilo svede­
no tek na zakržljale oblike. Povratak kršćanske
vjere je podrazumijevao i uvođenje osnovne cr­
kvene organizacije, pa je opravdano predmnije­
vati da je naselje tijekom 9. stoljeća dobilo i žup­
sku crkvu. Bila bi to crkva svete Marije za koju je
iznesena pretpostavka da se nalazila na mjestu
buduće katedrale svetog Stjepana.68 Franački
utjecaji ogledaju se i u grobu istaknutog ratnika
otkrivenom 1941. godine na podsusedskom bre­
žuljku podno Susedgrada. Grob, koji se obično
datira u početak 9. stoljeća, u doba kneza Ljude­
vita, premda bi mogao biti i iz kasnijeg vremena,
sadržavao je karolinški željezni mač s petodijel­
nom jabučicom i lijevane brončane okove s po­
moću kojih se mač vezao za pojas.69 Slavenski je
ratnik možda bio u franačkoj službi, a njegov bi
ukop mogao upućivati na još jedno ranosrednjo­
vjekovno naselje na zagrebačkom području.70
U ranom 10. stoljeću Donjopanonska je kne­
ževina propala u navalama Mađara.71 Iz kasnijeg
vremena postoji podatak koji bi svjedočio o ovim
mađarskim napadima, a posredno i o postojanju
naselja Zagreb. Anonimni je mađarski ljetopisac u
djelu Djela Ugrâ (Gesta Hungarorum), nastalom
potkraj 12. stoljeća, naveo castrum Zabrag (utvrdu
Zabrag > Zagreb) kao jedno od uporišta koje je
mađarska konjanička vojska osvojila, po svoj prili­
ci početkom 10. stoljeća.72 Slavensko je gradište
nedvojbeno preživjelo mađarski nasrtaj, a osvoje­
nje je moglo biti tek prolazno. Čini se da se od pr­
vih desetljeća 10. stoljeća na ovim prostorima po­
stupno s juga proširio utjecaj hrvatske države.73
Zagrebačko je naselje jamačno izraslo u jedan od
21
oslonaca novih vlastodržaca u zapadnom dijelu
ZAGREBAČKO PODRUČJE DO OSNUTKA BISKUPIJE
savsko-dravskog međuriječja, napose u prvoj po­
lovini 11. stoljeće kad je, koliko se može prosuditi,
hrvatska vlast u ovim krajevima osnažila. Moguće
je da ovom vremenu pripadaju i zameci županij­
skog ustroja. U tom slučaju Zagreb bi već tada po­
stao upravno i političko središte šire oblasti, što se
zacijelo povoljno odrazilo i na uzlet samog naselja.
Ustaljivanje prilika i porast stanovništva, činitelji
koji su bili vidljivi širom onodobne Europe, zahva­
tili su i ove predjele, potaknuvši veću naseljenost i
nastanak novih naseobina.74 Tako je u 11. i 12. sto­
ljeću u blizini Zagreba postojalo naselje, čiji su sta­
novnici pokapani na groblju u Stenjevcu. Južno od
crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, u voć­
njaku župnog dvora, a nedaleko od rimskodobne
nekropole, otkrivena su u iskapanjima koja su s
prekidima trajala od 1983. do 1997. godine, ukup­
no 193 groba. Budući da je u njima posljednje po­
čivalište našlo pokršteno stanovništvo, malo je
grobnih priloga, izuzevši ženski nakit i ukrase sa
ženskih nošnji, poput naušnica i sljepoočničarki
te prstenja. Nakit i ukrasi su načinjeni od bronce,
željeza i srebra, a različite su veličine i profinjeno­
sti obrade: ima ih od malih i jednostavnih do veli­
kih i raskošnih. Ovo upućuje na zaključak da su
pokojnici bili različitih imovinskih prilika, ali da
je, ukupno uzevši, riječ o dobrostojećoj zajednici.75
I pojedinačni nalaz naušnice u vinogradima izme­
đu Vrhovca i Črnomerca, koja je okvirno datirana
vremenom od 10. do 12. stoljeća, mogao bi ukazi­
vati na to da je u blizini postojalo ranosrednjovje­
kovno groblje te shodno tomu i naselje.76
6. Podrijetlo imena grada
Zagreba
Podrijetlo imena grada Zagreba77 zaokuplja
pozornost već više od dva stoljeća. Ovo je zani­
manje u stručnoj i znanstvenoj javnosti do da­
nas rezultiralo pravom malom knjižnicom. Ne­
koć se ime najčešće izvodilo iz glagola „zagrabi­
ti”, zaimati živu vodu, temeljem čega su ispreda­
ne brojne legende i priče, među kojima je i ona
o Manduši i zdencu. Kako navodi jedna od pre­
daja koje je potkraj 19. stoljeća zabilježio Ivan
Tkalčić, ovim je krajevima u vrijeme silne suše
22
prolazio ban sa svojom vojskom. Iscrpljeni od
POVIJEST GRADA ZAGREBA
žeđi, stigli su do izvora, gdje su zatekli djevojku
Mandušu koja je onamo došla po vodu. Ban joj
je tada doviknuo: „Zagrabi, Mandušo!” Po tomu
je zdenac na današnjem Trgu bana Josipa Jelači­
ća nazvan Manduševac, a sâm grad je dobio ime
Zagreb. Baltazar Adam Krčelić (1715-1778) u
djelu Živlenje blaženoga Gassoti Augustina za-
grebačkog biskupa (Zagreb, 1747) odrekao je va­
ljanost takvim umovanjima. Njegovo je učeno
domišljanje povezalo ime Zagreba s kanom Za­
berganom, vođom turkijskih Kutrigura iz druge
polovine 6. stoljeća. Ovo je s pravom kao ne­
osnovano bio odbacio još Ivan Krstitelj Tkalčić
(1840-1905).
Ne složivši se ni s mišljenjem da je ime poteklo
otuda što je Zagreb ležao pod ili za brijegom,
Tkalčić je, doduše, smatrao da je riječ Zagreb sla­
venskog korijena, ali da je valja tumačiti od glago­
la „zagrepsti”, odnosno ukopati, opkopati, pa bi
značila opkopom ojačano mjesto. Vjekoslav Klaić
(1849-1928) mislio je da je Zagreb nazvan po na­
sipu (grebu) koji je štitio čitav ovaj kraj od poplava
Save, a možda i od napada. I jezikoslovac Petar
Skok (1881-1956) zaključio je da je u osnovi ime­
na riječ „greb” koja bi značila obalu, nasip, pomi­
šljajući na obalu potoka Medveščaka, pa bi Zagreb
bio naselje „iza obale”. Povjesničarka Nada Klaić
(1920-1988), nadovezujući se jednim dijelom na
mišljenje P. Skoka, ustvrdila je da je osnova staro­
slavenska riječ „breg” u značenju obala i da se radi
o obali Save, a da je izričaj za bregom, po kojem bi
izvorni naziv naselja glasio Zabreg, likvidnom
metatezom (premještanjem slova ili slogova u rije­
či) postao Zagreb. N. Klaić je dodatan argument u
prilog svojoj postavci pronašla u činjenici da se i
danas u pučkom govoru često kaže Zabreg umje­
sto Zagreb. Pretpostavku o metatezi uznastojao je
potkrijepiti jezikoslovac Miroslav Kravar.
Matija Perak iznio je mišljenje da je Zagreb
nastao od imena rimskodobnog ladanjskog dobra
Agria koje je poslavenjeno predmetanjem glasa Z,
pokušavši ga osnažiti navođenjem brojnih primje­
ra za to protetsko Z. Iz ovog pretpostavljenog la­
tinskog imena nastao bi, po njemu, i njemački
naziv za Zagreb, Agram. To se ime prvi put pojav­
ljuje u drugoj polovini 13. stoljeća u štajerskoj sro­
kovnoj kronici Ottokara von Hornecka78 u obliku
Agrim, što je zapravo njemačkom jeziku prilago­
đen izvorni slavenski naziv, uz gubitak glasa Z koji
je shvaćen kao njemački prijedlog „zu” (kod, kraj).
U novije se vrijeme Oto Ulovec domislio da bi ime
Agram bilo povezano s toponimom Agram iz sje­
vernog Pakistana i da je to izvorno ime koje su
Zagrebu bili nadjenuli još Avari. Povjesničar Mi­
roslav Brandt (1914-2002) je tumačio da ime Za­
greba vodi podrijetlo od staroruskog i staroukra­
jinskog pojma zahrebetnjik koji je označavao po­
danički sloj seljaka koji rade na tuđoj zemlji, pot­
kmetove odnosno seljake koji sjede „za hrptom”
ili leđima nekom kmetu. Pravni je povjesničar
Lujo Margetić, oslonivši se na Skokovo lingvistič­
ko-onomastičko obrazloženje, pokušao osnažiti
staro mišljenje da ime Zagreb potječe otuda što se
naselje smjestilo „za bregom”, ali iza brda, a ne iza
obale. Jednako tako je i jezikoslovac Stjepan Babić
objašnjavao da je ime nastalo od imenice zágreb u
smislu „zagrebenog mjesta”, dakle opkopanog po­
ložaja, pa bi Zágreb značio opkop.
Najnovije rješenje, sabravši sva dosadašnja
mišljenja i pretpostavke, ponudio je jezikoslovac
Danijel Alerić, tvrdeći da je naziv grada zapravo
eklezionim, izveden iz pretpostavke o postojanju
samostana svetog Gabrijela (Navještenja Gospod­
njeg) u Zagrebu prije osnutka Biskupije, na mjestu
današnje katedrale, a koji su navodno utemeljili
sjevernotalijanski benediktinci. Naziv Monasterio
d'sa(n) Gabrie bi se preko oblika *d' sa(n) Gabrie u
ušima mještana pretvorio u *Zagrab. Sva ova razli­
čita domišljanja, više ili manje uvjerljiva, neka čak
i fantastična ili potpuno nedokaziva, samo dodat­
no usložavaju pitanje koje zbog nepostojanja izri­
čitih izvornih podataka najvjerojatnije nikada
neće u cijelosti biti razriješeno. Ipak, najsuvislijim
se objašnjenjem čini ono koje je iznio jezikoslovac
Alemko Gluhak i koje je s obzirom na recentna
arheološka otkrića najbolje zasnovano: etimon,
osnovna riječ, bio bi praslavenski *grebь u znače­
nju nasip, opkop, iz kojeg je dodatkom prijedloga
„za” nastalo *zagrębь jer je novo naselje doista bilo
za starom utvrdom na gradečkom brežuljku, čije
su razvaline tada još bile vidljive.

7. Osnutak Biskupije
Nemoguće je dati odgovor na pitanje je li u
Zagrebu imao sjedište ili ondje barem prigodice
boravio budući kralj Dmitar Zvonimir, dok je
kao ban, kako se misli, upravljao šezdesetih go­
dina 11. stoljeća sjeverozapadnim dijelom Hr­
vatskog Kraljevstva.79 Nakon njegove smrti 1089.
godine i preminuća posljednjeg kraljevskog Tr­
pimirovića Stjepana II godinu dana poslije, na­
stalo su bezvlašće iskoristili Arpadovići. Vjero­
jatno u proljeće 1091. godine, provalio je ugarski
kralj Ladislav I (1077-1095) s vojskom preko
Drave i bez otpora napredovao u središnje dije­
love Hrvatskog Kraljevstva.80 U tom pohodu
očito je bez ikakvih poteškoća ovladao za­
padnim dijelom savsko-dravskog među­
riječja, koje je čvrsto uklopljeno u
ugarski vladavinski sustav, pa je i
Zagreb došao pod neposrednu
vlast Arpadovića.
Plašt ugarskog kralja Ladislava I iz 11. st. izrađen je od svilenog lampasa, satkanog u Bizantu, a izvezeni likovi kralja
i kraljice vjerojatno su nastali u samostanskoj radionici u Regensburgu. Čuva se u Riznici zagrebačke katedrale.
23
Ladislav I je uskoro pokazao da mu je itekako
ZAGREBAČKO PODRUČJE DO OSNUTKA BISKUPIJE
stalo do jačanja mađarskog položaja na ovom pro­
storu. U planovima ugarskog kralja izvanrednu je
ulogu imao upravo Zagreb koji je promaknut u
prvorazredno upravno i vjersko središte. Nakana
Ladislava I je očigledno bila da uzdizanjem Zagre­
ba stvori uvjete za bolje i čvršće prostorno povezi­
vanje Ugarske i Hrvatske, jer su ove oblasti trebale
poslužiti kao svojevrstan most između udaljenog
panonskog sjedišta mađarskih vlastodržaca i pri­
jadranskih krajeva ranosrednjovjekovne hrvatske
države, ali pod snažnijim ugarskim nadzorom.
Osnutkom Zagrebačke biskupije ciljano se htjelo
dodatno ojačati tek uspostavljenu vlast Arpadovi­
ća, a uvođenjem nove crkvene organizacije pod
pokroviteljstvom Ladislava I nedvojbeno je
prekinuta prijašnja upravnocrkvena tradi­
cija koju je utjelovljivala Siscijska bisku­
pija podvrgnuta jurisdikciji Splitske
nadbiskupije.81 Pritom nisu zane­
mareni niti vjerski obziri budući
Biskup Duh
Povelja ostrogonskog nadbiskupa Felicijana
iz 1134. godine zabilježila je ime osobe koja je po
volji ugarskoga kralja Ladislava I, osnivača Zagre-
bačke biskupije, preuzela vodstvo u njoj. Bio je to
Duh82 (Duch), „muž časna života”, kojega je u bis­
kupsku službu uveo ugarski dvorski kapelan
F(r)ancika. Prema istom vrelu, Duh bi bio češkoga
podrijetla (Boemicus) i prikladan za svoju pastir-
sku dužnost kod slavenskoga puka, jamačno
zbog jezične bliskosti. Ništa drugo se o prvom za-
grebačkom biskupu ne zna. Niti gdje i kada se
rodio niti gdje je sve službovao prije nego što je
dospio na biskupsku stolicu niti što je sve učinio
tijekom biskupovanja niti do kada je bio zagre-
bački biskup odnosno gdje je i kada umro. Ovo je
otvorilo polje za različita domišljanja i nagađanja.
Tako se smatralo da je Duh bio Čeh ili Slovak, da
je čak potjecao iz današnjih hrvatskih krajeva (na
što bi navodno upućivali toponimi Gornji i Donji
Čehi u Turopolju), da je bio benediktinac slaven-
skoga (glagoljaškoga) ili latinskoga obreda. Na
temelju izričitog svjedočanstva vrela očigledno
je vodio podrijetlo iz Češkog Kraljevstva, a po nje-
govu imenu bi se dalo zaključiti da je bio slaven-
skoga roda.
Jedan je kasniji pisac, gorički arhiđakon Ivan,
naveo u 14. stoljeću da je Duh „možebitno bio sla-
venske učenosti” (forsitan fuit de littera sclavica), što
je nekima poslužilo kao potkrepa tvrdnji da je bio
glagoljaš. No, već i sâm ovaj navod izražava tek mo-
gućnost, a povrh toga bi se mogao općenito odno-
siti na njegovu naobrazbu. Uostalom, sasvim je ja-
sno da je Zagrebačka biskupija od početka čvrsto
slijedila latinsku tradiciju. Misli se da je Duh sa so-
bom ponio u Zagreb najstarije crkvene kodekse Sa­
cramentarium sanctae Margaretae, Missale anti­
quissimum ili Agenda pontificalis i Benedictionale,
koji su načinjeni u 11. stoljeću, ali se to nikako ne
može dokazati. Ili da su ih donijeli francuski bene-
diktinci koje je biskup pozvao u Zagreb. Doduše,
ove je liturgijske knjige Zagrebačka biskupija mogla
jednako tako pribaviti kasnije, u 12. stoljeću. Duhu
se pripisuju i glose u tzv. Radonovoj Bibliji, nastaloj
potkraj 8. ili početkom 9. stoljeća u Franačkoj. Te su
zabilješke pisane latinicom na nekom slavenskom
jeziku koji bi, prema jezikoslovcima, bio češki sa sta-
roslavenskim elementima i hrvatskim utjecajima ili
staroslavenski sa sjevernohrvatskom kajkavskom
osnovom i usputnim bohemizmima.
Ne treba posebno naglašavati da niti ova tvrd-
nja nije dokaziva. Konačno, s Duhom su u Zagreb
prispjeli i njegovi pomoćnici iz Šomođske i Zalad-
ske županije, koji su vjerojatno također bili Slaveni
ili su se služili slavenskim jezikom, pa ako glose i
potječu s kraja 11. stoljeća, mogao ih je sastaviti
netko od njih ili pak kakav mjesni svećenik. Izme-
đu ostaloga, iznesena je i pretpostavka da je Duh
započeo gradnju zagrebačke katedrale. S ovime
bi se načelno slagala i datacija ulomka kapitela,
otkrivenog u temeljima katedrale, u zidu prigrad-
nje svetišta iz vremena prije provale Tatara, u kraj
11. stoljeća. No, zbog oštećenosti teško je provesti
točnu stilsku i datacijsku analizu, pa bi kapitel jed-
nako tako mogao pripadati i u 12. stoljeće kad je
katedrala doista i građena (dovršena je i posveće-
na 1217. godine). Imajući na umu sve izneseno, o
Duhu, prvom zagrebačkom biskupu, mnogo se
više pretpostavljalo nego što je moguće utvrditi.
Sigurno je da je svojim djelovanjem stvorio teme-
lje razvoju Biskupije kojoj je i sâm kralj postavio
dobru gospodarsku i financijsku osnovicu dariva-
njem posjeda Dubrava kod Zagreba.
 Bjelokosni plenarij (diptih) sa 8 reljefa koji prikazuju Isusov život, izrađen u 11 st. , najvjerojatnije je imao funkciju
ukrasnih korica za svete knjige – najstariji i najvredniji predmet Riznice zagrebačke katedrale.

 Biskup Duh predaje krunu kralju Ladislavu I – slika je dio oltara svetog Ladislava koji se nekada nalazio u zagrebač-
koj katedrali, autor je hrvatski barokni slikar Bernardo Bobić (oko 1690).
26
da se ovim potezom uznastojalo osigurati održa­
POVIJEST GRADA ZAGREBA
vanje pravovjernog kršćanskog bogoštovlja i latin­
ske liturgije.83
Granice netom osnovane Zagrebačke bisku­
pije, koja je bila podređena Ostrogonskoj nadbi­
skupiji, poklapale su se dobrim dijelom s grani­
cama kasnorimske pokrajine Savske Panonije,
što dodatno potkrepljuje tvrdnju da je nova Bis­
kupija u potpunosti progutala prostor stare Sis­
cijske biskupije. Točna godina osnutka Biskupije
nije poznata jer je ne donosi jedino vrelo koje
spominje taj čin: povelja ostrogonskog nadbisku­
pa Felicijana od 26. travnja 1134. godine. Otuda
je godina osnutka do danas ostala predmetom
spora između hrvatskih i mađarskih povjesniča­
ra budući da se s njom povezala rasprava o tomu
je li bilo ugarske vlasti u zapadnom dijelu savsko-
-dravskog međuriječja i prije intervencije kralja
Ladislava I. Potvrdan odgovor na ovo pitanje po­
lazišna je točka mađarskih historiografa, što nuž­
nim čini pomicanje datacije postanka Zagrebač­
ke biskupije na vrijeme prije 1091. godine. U hr­
vatskom se povjesništvu uobličilo snažno stajali­
šte prema kojem je Biskupija mogla biti uteme­
ljena tek poslije Ladislavova pohoda jer on prije
toga nije niti vladao područjem buduće Biskupi­
je. Naposljetku, kada se pobliže razmotre datacij­
ske mogućnosti na temelju podataka iz povelje,
sve se svodi na to u koje su vrijeme s povijesne
pozornice nestala dvojica važnih svjedoka nave­
denih u ispravi, ugarski palatin Jula i veszprém­
ski biskup Kuzma. Kako je poznato da je vesz­
prémski biskup 1091. i 1092. godine bio Almari­
je, a da je dužnost ugarskog palatina 1091. godi­
ne obnašao izvjesni Petar, mađarski učenjaci
drže da Kuzma i Jula 1091. godine nisu više bili
na svojim položajima, ali je jednako valjana i po­
stavka da oni te godine još nisu preuzeli spome­
nute dužnosti nego tek kasnije, poslije 1091. od­
nosno 1092. godine. Uzevši u obzir i da je 1092.
godine u mađarskom mjestu Sabolču (Szabolcsu)
održan ugarski kraljevski sabor crkvenih i svje­
tovnih dostojanstvenika na kojem su zacrtane
osnovne smjernice crkvenog razvoja u Ugarskoj,
čini se posvema logičnim zaključiti da je osnutak
Zagrebačke biskupije bio izravna posljedica
upravo ondje donesenih zaključaka i odredaba.
Prema tomu bi i taj čin bilo, možda, najpodesnije
staviti u 1093. godinu.84
Smještanje sijela nove Biskupije u Zagreb
ukazuje na to da je tamošnje naselje bilo već pri­
lično razvijeno budući da osnivanje biskupskih
sjedišta u neznatnim mjestima nije, po crkvenim
propisima, načelno bilo dopušteno.85 Doduše, u
ono vrijeme je i Zagreb bio zapravo malo mjesto,
ali vrlo povoljno smješteno i po svoj prilici jedina
dobro uređena naseobina u široj okolici. Udara­
nje temelja Zagrebačke biskupije okrunilo je po­
litički uspjeh ugarskog kralja Ladislava I i pružilo
čvrstu osnovu za daljnji uspon Zagreba kao cr­
kvenog i svjetovnog središta srednjovjekovne
Slavonije.

Bilješke
 1
Za starije kameno doba, usp. Radovčić – Škoberne, Zagreb prije
početaka, str. 58-64; Radovčić, „Starije kameno doba – paleolitik”,
str. 19; Kampuš – Karaman, Tisućljetni Zagreb, izd. 1994, str. 7-11;
Zagreb prije Zagreba, str. 81-82, br. 1-17.
 2
Za mlađe kameno doba, usp. Radovčić – Škoberne, Zagreb prije
početaka, str. 68-77; Cvitković, „Mlađe kameno doba – neolitik”, str.
21-22; Zagreb prije Zagreba, str. 84, br. 30-37.
 3
O spilji Veternici, usp. Radovčić – Škoberne, Zagreb prije početaka,
str. 58; Radovčić, „Starije kameno doba – paleolitik”, str. 19; Kam-
puš – Karaman, Tisućljetni Zagreb, izd. 1994, str. 8-9.
 4
Za brončano doba, usp. Radovčić – Škoberne, Zagreb prije poče­
taka, str. 98-116, naročito popis nalazišta s kartom, str. 83; Balen-
Lentulić, „Brončano doba”, str. 25-29; Kampuš – Karaman, Tisuć­
ljetni Zagreb, izd. 1994, str. 11-12; za nalaz iz Barutanskog jarka,
usp. Radovčić – Škoberne, Zagreb prije početaka, str. 139; za kasno
brončanodobno i starije željeznodobno naselje na Gradecu, usp.
Majnarić-Pandžić, „Prapovijesna naselja na Gradecu”, str. 1-12; Maj-
narić-Pandžić, „Zagrebački Gradec”, str. 200-204; Balen-Lentulić,
„Brončano doba”, str. 26-27; Kampuš – Karaman, Tisućljetni Zagreb,
izd. 1994, str. 12; Zagreb prije Zagreba, str. 86, br. 48, str. 89-91, br.
60-71.
 5
Za starije željezno doba, usp. Radovčić – Škoberne, Zagreb prije
početaka, str. 122-127; Škoberne, „Željezno doba”, str. 30-31; za
život gradečkog naselja u starijem željeznom dobu, usp. Majna-
rić-Pandžić, „Prapovijesna naselja na Gradecu”, str. 6, 11; Škoberne,
„Željezno doba”, str. 30-31; Zagreb prije Zagreba, str. 97-98, br. 108-
117.
 6
Usp. Domić Kunić, Plinijeva geografija i etnografija Ilirika, str. 52-53.
 7
Usp. Majnarić-Pandžić, „Prapovijesna naselja na Gradecu”, str. 11.
 8
U vezi s keltskim naseljavanjem međuriječja Save, Drave i Dunava,
usp. Domić Kunić, Plinijeva geografija i etnografija Ilirika, str. 57-66.
 9
O Tauriscima, usp. Domić Kunić, Plinijeva geografija i etnografija
Ilirika, str. 57-58, 173-174; Domić Kunić, „Bellum Pannonicum”, str.
74-76.
10
O Varcijanima, usp. Domić Kunić, Plinijeva geografija i etnografija
Ilirika, str. 174, 178-179; Domić Kunić, „Bellum Pannonicum”, str.
80-81.
11
Usp. Majnarić-Pandžić, „Prapovijesna naselja na Gradecu”, str. 1-12;
Škoberne, „Željezno doba”, str. 32; Mašić, „Zagreb – Muzej grada
Zagreba – samostan klarisa”, str. 310.
12
Usp. Mašić, „Zagreb – Muzej grada Zagreba – samostan klarisa”, str.
310.
13
Usp. Radovčić – Škoberne, Zagreb prije početaka, str. 131, naročito
popis nalazišta, str. 93; Škoberne, „Željezno doba”, str. 32; Zagreb
prije Zagreba, str. 99, br. 128-129.
14
O rimskim prodorima 156, 129. i 119. g. pr. Kr., usp. Domić Kunić,
„Bellum Pannonicum”, str. 86, 89-90.
15
Usp. Domić Kunić, „Bellum Pannonicum”, str. 92-95, 97.
16
Domić Kunić, „Bellum Pannonicum”, str. 101.
17
Usp. Domić Kunić, „Bellum Pannonicum”, str. 100-115; Gračanin,
„Festov Brevijarij kao izvor za staru povijest hrvatskoga povijes­
nog prostora”, str. 40-42.
18
Za popis rimskodobnih nalazišta iz Zagreba i šire okolice sa zem­
ljovidom, usp. Gregl, Rimljani u Zagrebu, str. 68-73.
19
Uklapanjem podataka iz tzv. Antoninova itinerarija (Itinerarium
Antonini) i Peutingerove karte (Tabula Peutingeriana) dobivamo
jedino pravac Emona (Ljubljana) – Latobički Pretorij (Trebnje) –
Krucij (Gorenja Gomila sjeveroistočno od Novog Mesta) – Nevi-
odun (Drnovo jugozapadno od Krškog) – Romula (vjerojatno Du-
bovac kod Karlovca) – Kvadrata (vjerojatno Topusko) – Kod Grani-
ce (vjerojatno Mali Gradac jugoistočno od Gline) – Siscija (Sisak);
za pojedinosti i literaturu, usp. Gračanin, Južna Panonija, str. 30-31.
20
Gregl, „Pokušaj rekonstrukcije antičke cestovne mreže”, str. 10;
Gregl, Rimljani u Zagrebu, str. 40-41; Nemeth-Ehrlich – Kušan Špalj,
„Municipium Andautonia”, str. 107, 110. smatraju da je odsječak
preko Donje Lomnice bio glavni dio ceste Neviodun – Siscija i da
je Buševec bio postaja Kod Granice.
27
ZAGREBAČKO PODRUČJE DO OSNUTKA BISKUPIJE
21
Ta je prometnica od Akve Vive (Petrijanec kod Varaždina) preko
postaje Pir (vjerojatno Komin zapadno od Križevaca) stizala u grad
Andautoniju i odatle u Sisciju; za pojedinosti i literaturu, usp. Gra-
čanin, Južna Panonija, str. 35. Od okolice Sesveta cesta se upravlja-
la prema sjeverozapadu i dijelom slijedila suvremenu prometnicu
do Varaždina, usp. Nemeth-Ehrlich – Kušan Špalj, „Municipium
Andautonia”, str. 107.
22
Miljokaz je postavljen uime cara Maksimina I (235-238) i njego-
va sina, cezara Maksima (236-238), a označavao je udaljenost od
Siscije trideset rimskih milja (44,43 km); za miljokaz i natpis, usp.
Degmedžić, „Sadržaj antiknih kamenih spomenika”, str. 112-113;
Zagreb prije Zagreba, str. 109, br. 162; Gregl, Rimljani u Zagrebu, str.
40.
23
Gregl, „Pokušaj rekonstrukcije antičke cestovne mreže”, str. 9-10;
Gregl, Rimljani u Zagrebu, str. 40.
24
Gregl, „Pokušaj rekonstrukcije antičke cestovne mreže”, str. 11-12;
Gregl, Rimljani u Zagrebu, str. 42; usp. Buntak, Povijest Zagreba, str.
19-20.
25
Pretpostavlja se da je korito Save i nizvodnije, kod današnjeg Šči-
tarjeva, bilo u ovo vrijeme drukčije položeno odnosno da je riječni
tok prolazio južnije, pa bi se Andautonija nalazila na lijevoj obali,
čime bi bila i bolje povezana sa sjevernim dijelom svoje gradske
općine, usp. Nemeth-Ehrlich – Kušan Špalj, 2000 godina Andauto­
nije, str. 31; Nemeth-Ehrlich – Kušan Špalj, „Municipium Andauto-
nia”, str. 114.
26
Gregl, „Pokušaj rekonstrukcije antičke cestovne mreže”, str. 10-11;
Gregl, Rimljani u Zagrebu, str. 41-42.
27
O Andautoniji, usp. Vikić-Belančić, „Etape urbanog razvitka An-
dautonije”, str. 129-145; Nemeth-Ehrlich – Vojvoda, „Andautonija
– rimsko urbano središte”, str. 39-45; Nemeth-Ehrlich – Kušan Špalj,
„Municipium Andautonia”, str. 107-129; Nemeth-Ehrlich – Kušan
Špalj, 2000 godina Andautonije; Gregl, Rimljani u Zagrebu, str. 15-
19; Posavec, „Područje Zagreba u rimsko doba” str. 233-236; Za­
greb prije Zagreba, str. 115-144, br. 193-350; za tzv. ratnički grob,
usp. Kušan Špalj – Nemeth-Ehrlich, „Lokalitet: Šćitarjevo – dvorište
osnovne škole”, str. 201.
28
Tako je, naprimjer, otkriven novac careva Dioklecijana (284-305)
i Valentinijana I (364-375), usp. Vikić-Belančić, „Etape urbanog ra-
zvitka Andautonije”, str. 146; Gregl, Rimljani u Zagrebu, str. 73, br.
91.
29
O antičkom naselju u Stenjevcu, usp. Vikić-Belančić, „Etape urba-
nog razvitka Andautonije”, str. 145-146; Gregl, „O nekim povijes­
nim pitanjima nastanka i razvoja rimskodobnog naselja na loka-
litetu Zagreb-Stenjevec”, str. 61-73; Gregl, Rimljani u Zagrebu, str.
19; Gregl, „Antičko (rimsko) razdoblje”, str. 34; Kampuš – Karaman,
Tisućljetni Zagreb, izd. 1994, str. 18; Posavec, „Područje Zagreba u
rimsko doba”, str. 236-237; za veliku antičku nekropolu, usp. Gregl,
Rimskodobna nekropola Zagreb-Stenjevec, str. 17-32; Zagreb prije
Zagreba, str. 101-103, br. 132-145; Gregl, Rimske nekropole, str.
18, br. 58; za počasni natpis caru Trajanu Deciju, usp. Degmedžić,
„Sadržaj antiknih kamenih spomenika”, str. 105-106; Zagreb prije
Zagreba, str. 109-110, br. 164.
30
Usp. Gregl, Rimljani u Zagrebu, str. 19; Gregl, „Antičko (rimsko) raz-
doblje”, str. 34. Kamene skulpture, poput glave bradatog muškar-
ca, obično su krasile bogatije kuće ili su stajale u javnim zdanjima.
31
Usp. Gregl, Rimljani u Zagrebu, str. 72, br. 62, str. 73, br. 110; Buntak,
Povijest Zagreba, str. 21.
32
Usp. Gorenc, „Ostaci antiknog groblja u Držićevoj ulici”, str. 9-28;
Vikić-Belančić, „Obilježje i kronologija grobova novootkrivene an-
tikne nekropole u Držićevoj ulici”, str. 29-46; Vikić-Belančić, „Etape
urbanog razvitka Andautonije”, str. 148-149; Buntak, Povijest Za­
greba, str. 21-22; Kampuš – Karaman, Tisućljetni Zagreb, izd. 1994,
str. 18; za nekropolu, usp. Gregl, Rimske nekropole, str. 18, br. 55.
Treba napomenuti da je mramorna nadgrobna ploča mauzoleja
iz 3. stoljeća izrađena od mramora s Pohorja, što ukazuje na trgo-
vačke i kulturne veze andautonijskog područja s kamenorezačkim
i klesarskim radionicama na tlu današnje Štajerske, usp. Gorenc,
28
„Ostaci antiknog groblja u Držićevoj ulici”, str. 27; Vikić-Belančić,
POVIJEST GRADA ZAGREBA
„Etape urbanog razvitka Andautonije”, str. 152; Buntak, Povijest
Zagreba, str. 22; Kampuš – Karaman, Tisućljetni Zagreb, izd. 1994,
str. 18.
33
Usp. Gregl, Rimljani u Zagrebu, str. 20, 34, 73, br. 98.
34
Usp. Gregl, Rimljani u Zagrebu, str. 71, br. 34, str. 55, 57, 73, br. 93;
Gregl, Rimske nekropole, str. 18, br. 54, str. 56, br. 57; Vikić-Belančić,
„Etape urbanog razvitka Andautonije”, str. 148. Godine 1995. pro-
nađen je na Gornjem Bukovcu ulomak kruništa rimskodobne nad-
grobne ploče pa se može pretpostaviti da se kod Gornjeg Bukovca
ili na području Dubrave također nalazila nekropola uz prometni
pravac koji je vodio prema kamenolomu Crna Voda, usp. Gregl,
„Sadržaj antiknih kamenih spomenika nađenih u Zagrebu i okolici
II.”, str. 14, 16.
35
Usp. Gregl, Rimljani u Zagrebu, str. 70, br. 5, 23.
36
Gregl, Rimljani u Zagrebu, str. 21.
37
Dukat, „Nalazi rimskoga novca”, str. 37; Dukat, „Nalazi antičkog
novca na području grada Zagreba”, str. 35-42; Gregl, Rimljani u Za­
grebu, str. 72, br. 63, 64, 65, 67, 73, 77, 78, 84, 85, 87, 93, 94, 95, 96,
101, 102; Vikić-Belančić, „Obilježje i kronologija grobova novoot-
krivene antikne nekropole u Držićevoj ulici”, str. 29-46.
38
Vikić-Belančić, „Starokršćanska lampica iz Zagreba”, str. 131-134;
Vikić-Belančić, „Obilježje i kronologija grobova novootkrivene an-
tikne nekropole u Držićevoj ulici”, str. 146; Gregl, Rimljani u Zagre­
bu, str. 72, br. 66; Buntak, Povijest Zagreba, str. 28-29.
39
Za Siscijsku biskupiju, usp. Buzov, „Sisačka biskupija u svjetlu pisa-
nih i arheoloških izvora”, str. 245-271; Bratož, „Razvoj organizacije
zgodnjekrščanske cerkve na ozemlju Jugoslavije od 3. do 6. stole-
tja”, str. 367-368, 370, 372, 378, 384.
40
Usp. Gračanin, Južna Panonija, str. 54-57, 234-235.
41
Kastrizacija (od latinske riječi castrum, „utvrda, utvrđeno mjesto”)
pojam je kojim se označava opsežna obnova i izgradnja utvrda,
tvrđava i drugih vojnoobrambenih instalacija, kula i stražarnica,
te popravak bedema i podizanje snažnijih zidina oko gradskih na-
selja i zgrada na ladanjskim imanjima u kasnoj antici, navlastito u
5. i 6. stoljeću. O glavnim oblicima vojnih i civilnih utvrda te zaklo-
ništa u kasnoj antici, usp. Ciglenečki, Höhenbefestigungen aus der
Zeit vom 3. bis 6. Jh. im Ostalpenraum / Višinske utvrdbe iz časa 3. do
6. st. v vzhodnoalpskem prostoru.
42
Ovu je pretpostavku već bio iznio Klemenc, Predhistorijski i ranohi­
storijski spomenici na području grada Zagreba, str. 14, ali ju je Klaić,
Zagreb u srednjem vijeku, str. 11. odlučno odbacila zbog nedovolj-
ne utemeljenosti. Dakako, njoj nisu bili poznati noviji arheološki
nalazi (vidi kasnije u tekstu). Posavec, „Područje Zagreba u rimsko
doba”, str. 236. ističe da su takva zakloništa mogla ležati na nekoli-
ko brežuljaka u podsljemenskoj zoni između Čučerja i Gračana.
43
O kasnoantičkoj utvrdi odnosno utvrđenom zbjegu (refugium) na
brdu Kuzelinu, usp. Sokol, „Kasnoantičko i ranosrednjovjekovno
razdoblje”, str. 46-48; Sokol, Rimski metal s Kuzelina, str. 7-19; za
popis nalaza, usp. Sokol, Rimski metal s Kuzelina, str. 20-47; Zagreb
prije Zagreba, str. 144-152, br. 351-405.
44
Ti su Huni pripadali panonskim napadačima iz 379-380. godine.
Ostrogoti, Huni i Alani su, kako se čini, još 380. godine bili na-
seljeni uz granicu na srednjem Dunavu u svojstvu savezničkih
vojnika (federata); za pojedinosti, usp. Gračanin, Južna Panonija,
str. 57-58. O nalazima, vidi Sokol, „Kuzelin”, str. 109-110; Sokol,
„Kuzelin”, str. 155.
45
Usp. Gračanin, „Goti i južna Panonija”, str. 87.
46
Za pojedinosti, Gračanin, Južna Panonija, str. 62-63.
47
Usp. Gračanin, „Huni i južna Panonija”, str. 20-21; Gračanin, „Goti i
južna Panonija”, str. 88, 105 (za datum provale).
48
Usp. Gračanin, „Huni i južna Panonija”, str. 28-30.
49
Za brončanik, usp. Mirnik – Šemrov, „Byzantine coins in the Zagreb
Archaeological Museum Numismatic Collection. Anastasius I (A.D.
497-518) – Anastasius II (A.D. 713-715)”, str. 176, br. 488.
50
Kako je riječ o slučajnom, sporadičnom nalazu, valja biti itekako
oprezan u iznošenju pretpostavki i oblikovanju zaključaka, usp.
Vinski, „Ranosrednjovjekovni arheološki nalazi u Zagrebu”, str. 49.
51
Usp. Sokol, „Doba između antike i ranoga srednjeg vijeka na po-
dručju Zagreba”, str. 47.
52
Usp. Gračanin, Južna Panonija, str. 106-107, 110-111.
53
O nalazu, usp. Sokol, Rimski metal s Kuzelina, str. 18, 24, br. 25; Fili-
pec, „Kasnoavarski ukrasni okov (falera) u obliku veprove glave iz
Siska”, str. 133, br. 21; za interpretaciju, usp. Gračanin, Južna Pano­
nija, str. 133-134.
54
Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, str. 288; Buntak, Povijest Zagre­
ba, str. 25; Mašić, „Zagreb – Muzej grada Zagreba – samostan kla-
risa”, str. 310; Majnarić-Pandžić, „Zagrebački Gradec”, str. 205-208.
55
O nalazu, usp. Vinski, „Ranosrednjovjekovni arheološki nalazi u Za-
grebu”, str. 50; Simoni, „Zagreb i okolica u ranom srednjem vijeku”,
str. 156; Simoni, Stenjevec.
56
Za pojedinost, usp. Gračanin, Južna Panonija, str. 139-141.
57
Usp. Demo, Opatovina, str. 26-29.
58
Usp. Klaić, Zagreb u srednjem vijeku, str. 15; Sokol, „Kasnoantičko i
ranosrednjovjekovno razdoblje”, str. 49; Buntak, Povijest Zagreba,
str. 27-28; za pretpostavku o postojanju ranosrednjovjekovnoga
groblja, usp. Vinski, „Ranosrednjovjekovni arheološki nalazi u Za-
grebu”, str. 54; Simoni, „Zagreb i okolica u ranom srednjem vijeku”,
str. 163, 165.
59
Za dataciju u 11. stoljeće, usp. Vinski, „Ranosrednjovjekovni arhe-
ološki nalazi u Zagrebu”, str. 54; Simoni, „Zagreb i okolica u ranom
srednjem vijeku”, str. 165. Pomicanje datacije u drugu polovinu i
konac 9. stoljeća predložio je Sokol, „Područje sjeverozapadne
Hrvatske u razdoblju između 400. i 800. godine”, str. 56; Sokol,
„Kasnoantičko i ranosrednjovjekovno razdoblje”, str. 49-50; za
dataciju lunulaste naušnice sa zvjezdolikim privjeskom u drugu
polovinu 8. stoljeća, usp. Demo, Opatovina, str. 24.
60
Usp. Demo, Opatovina, str. 25.
61
Usp. Kampuš, „Zagreb i Sveta Marija tijekom povijesti”, str. 7;
Demo, Opatovina, str. 30.
62
Usp. Demo, Opatovina, str. 30.
63
Buntak, Povijest Zagreba, str. 27.
64
O nalazima, usp. Vinski, „Ranosrednjovjekovni arheološki nalazi u
Zagrebu”, str. 52-53; Simoni, „Zagreb i okolica u ranom srednjem
vijeku”, str. 157-160; Sokol, „Kasnoantičko i ranosrednjovjekovno
razdoblje”, str. 48-49.
65
Da je u pitanju avarski pokojnik mislio je Vinski, „Ranosrednjovje-
kovni arheološki nalazi u Zagrebu”, str. 52, dok je Klaić, Zagreb u
srednjem vijeku, str. 12-14. zaključila da se radi o slavenskom po-
glavaru koji je stajao uz bok knezu Ljudevitu. Doduše, to je neko-
liko desetljeća kasnije od uobičajene datacije grobova.
66
O tim događajima, usp. Gračanin, Južna Panonija, str. 147-157.
67
Usp. Gračanin, Južna Panonija, str. 162-163; Goldstein, Hrvatski
rani srednji vijek, drži da su gradečku utvrdu čak bili obnovili Fran-
ci radi nadzora nad okolnim područjem, uz to što navodi da je
mogla biti i Ljudevitovo uporište. Međutim, čini se da su Franci
svoju potporu radije pružili naselju na kaptolskom brežuljku koje
se moglo razviti i izravno na njihov poticaj.
68
Usp. Budak, Prva stoljeća Hrvatske, str. 109; Demo, Opatovina, str. 30.
69
O nalazima, usp. Vinski, „Ranosrednjovjekovni arheološki nalazi u
Zagrebu”, str. 53-54; Simoni, „Zagreb i okolica u ranom srednjem
vijeku”, str. 163.
70
Usp. Kampuš – Karaman, Tisućljetni Zagreb, izd. 1994, str. 20.
71
Za pojedinosti, usp. Gračanin, Južna Panonija, str. 191-196.
72
„Gesta Hungarorum”, str. 100-102.
73
O tomu, usp. Gračanin, Južna Panonija, str. 200-206.
74
Ukratko o ovim procesima u srednjovjekovnoj Europi, usp. Gold-
stein – Grgin, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, str. 228-229.
75
Za groblje, usp. Simoni, Stenjevec, str. 13-19, 51-58, s popisom na-
laza str. 22-49; Sokol, „Kasnoantičko i ranosrednjovjekovno razdo-
blje”, str. 50-51.
76
Usp. Vinski, „Ranosrednjovjekovni arheološki nalazi u Zagrebu”,
str. 60; Vinski, „O postojanju radionica nakita starohrvatskog doba
u Sisku”, str. 80, br. 25; Tomičić, „Srednjovjekovno razdoblje”, str. 64.
77
Literatura je navedena abecednim redom prema prezimenima
autora: Alerić, Najstarija zagrebačka tajna, str. 96; Babić, „O po-
drijetlu imena Zagreb”, str. 29-31; Babić, „Novo tumačenje imena
Zagreb”, str. 64; Brandt, „Prilog temi o značenju imena 'Zagreb'”,
str. 5-22; Gluhak, „Još o imenu grada Zagreba”, str. 56-59; Klaić,
Zagreb u srednjem vijeku, str. 19-20; Klaić, Zagreb 1910.-1913., str.
18; Margetić, „O novijim tumačenjima naziva Zagreb”, str. 199-200;
Marks, „Zagrebačka usmena tradicija između ljubavi i politike”,

str. 359-360; Perak, Odakle potječe ime grada Zagreba?; Skok, „To-
ponomastički prilozi. 5. Zagreb”, str. 1-4; Skok, Etimologijski rječnik
hrvatskoga ili srpskoga jezika I, str. 600; MCZ 1, str. VIII, IX; Ulovec,
„Razmišljanja o porijeklu imena Agram”, str. 311-331.
78
Horneck, Ottokars Österreichische (steierische) Reimchronik 1250-
1309, stihovi 8058-8088.
79
O tomu, usp. Gračanin, Južna Panonija, str. 213-215.
80
Gračanin, Južna Panonija, str. 215.
81
U vezi s nadleštvom Splitske nadbiskupije, usp. Gračanin, Južna
Panonija, str. 199, 210, 268-269.
82
Različita mišljenja i spoznaje o biskupu Duhu sažeo je Lipovac,
Biskup Duh; za dataciju ulomka kapitela iz zagrebačke katedrale,
usp. Goss, Stotinu kamenčića izgubljenoga raja, str. 109, br. 105; So-
kol, „Kasnoantičko i ranosrednjovjekovno razdoblje”, str. 51.
83
Felicijanova povelja iz 1134. godine (CD 2, str. 42), u kojoj se spo-
minje osnutak Zagrebačke biskupije, navodi kao razlog njezine
uspostave „zabludu idolopoklonstva” koja je tamošnje stanov-
ništvo otuđila od pravoga bogoštovlja. Ta se „zabluda idolopo-
klonstva” svakojako tumačila. Fancev, „O najstarijem bogoslužju
u Posavskoj Hrvatskoj”, str. 518-519. smatrao je da ona opisuje
slavensko bogoslužje odnosno glagoljaštvo. To je odlučno odbi-
la Klaić, „Neki problemi najstarije povijesti biskupsko-kaptolskog
Zagreba i kraljevskog Gradeca”, str. 19-22, zastupajući tezu da se
sintagma odnosi na poganstvo odnosno da je mjesno stanovniš-
tvo zapalo u stara vjerovanja. Tomu se približava Lukinović, Zagreb
– devetstoljetna biskupija, str. 17-18. koji drži da podatak govori o
potrebi da se ovi krajevi rekristijaniziraju jer se puk zbog neredo-
vite pastoralne brige i nepostojanja stalne crkvene uprave uvelike
29
bio vratio poganstvu. Ovaj pak navod izvora u cijelosti odbacuje
ZAGREBAČKO PODRUČJE DO OSNUTKA BISKUPIJE
Šanjek, „Crkva u hrvatsko-ugarskim odnosima”, str. 37-38, ističu-
ći da je još u prvoj polovini 10. stoljeća prostor (zapadnog) sav-
sko-dravskog međuriječja imao velik broj svećenika i kršćanskog
puka. Negdje na razmeđu ovih mišljenja stoji Kolarić, Povijest kr­
šćanstva u Hrvata I: Katolička crkva, str. 42-43, koji navodi opasnost
od krivovjerja (doduše, pomišlja na arijanstvo, što nije vjerojatno)
ili ostataka poganstva na ovom području gdje nije bilo dostatno
svećenstva i odgovarajuće pastoralne skrbi.
84
Za podrobno pretresanje mršavoga dokaznoga gradiva o osnut-
ku Biskupije, usp. Margetić, „Kritička raščlamba vrela najstarije
povijesti zagrebačke biskupije”, str. 97-101; Margetić, „Pitanja iz
najstarije povijesti Zagrebačke biskupije i Slavonije”, str. 33-43;
Pandžić, „Uz 900. godišnjicu osnutka zagrebačke biskupije”, str.
8-18; Pandžić, „Godina osnutka Zagrebačke biskupije (godine
1094. ili 1090?)”, str. 161-169. U novije su vrijeme Dobronić, Bis­
kupski i kaptolski Zagreb, str. 21, Šanjek, „Crkva u hrvatsko-ugar-
skim odnosima”, str. 38. i Demo, Opatovina, str. 23, zaključili da
bi ona bila osnovana oko 1090. godine, približivši se stavovima
mađarske historiografije.
85
Usp. Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, str. 500; Do-
bronić, Biskupski i kaptolski Zagreb, str. 8-9; Budak, Prva stoljeća
Hrvatske, str. 109-110; Buntak, Povijest Zagreba, str. 31-32; Krivošić,
Zagreb i njegovo stanovništvo od najstarijih vremena do sredine XIX.
stoljeća, str. 27. Doduše, Krivošić ističe (nav. dj., str. 27-28) da se na
temelju ove zabrane ne može suditi o veličini ondašnjeg Zagreba
te procjenjuje (nav. dj., str. 30) da je zagrebačko naselje moglo po-
krivati površinu od 1,5 hektara i imati oko dvjesto stanovnika.