Tomislav Grgić

Informacijske znanosti

HAKERSKA ETIKA I

DUH INFORMACIJSKOG DOBA

Pekka Himanen
U ovom eseju opisujemo jednu fascinantnu skupinu ljudi koji sebe nazivaju hakerima. Rad se
uglavnom bazira na upoznavanju hakerske etike te koji su njezini ciljevi i motivi. Uz radnu
etiku, važna je i uloga hakerske etike novca- odnost prema novcu. Hakere možemo opisati
kao ljude koji programiraju jer je njima to uzbudljivo i zanimljivo, hakere na neki način
njihov posao oduševljava tj. puni ga energijom.

Linus Torvalds kaže da je za hakera „sam kompjutor razonoda“. U svojem opisu filozofije
hakera na Unixu Raymond prikazuje hakerski odnos prema životu, opisuje pasioniran odnos
prema razvoju softvera te da zavređuje svu vašu inteligenciju i strast. On upotrebljava i izraz
„pasija“, posvećenost jednoj djelatnosti koja je zanimljiva i koja na neki način donosi radost.
U našem umreženom svijetu hakeri imaju svoju etiku, koju možemo nazvati „hakerskom
radnom etikom“. Raspravljamo o jednom općem društvenom izazovu koji dovodi u pitanje
protestantsku radnu etiku,koja na nas i dalje ima velik utjecaj, ne trebamo ići daleko kako
bismo shvatili koliko je protestantska etika i dalje jaka. Protestantska etika temelji se na radu.
U povijesti se posao, doživljavao kao dužnost, koji se obavljao stisnutih zubi i u punoj
odgovornosti. Za razliku od protestantske etike tu se spominje i predprotestantska etika.
Njihov pogled na rad se nije ubrajao u najviše ideale Crkve, vjerovali su da u Raju nema rada.
Na pitanje o svrsi života kršćanstvo je imalo odgovor da je svrha života nedjelja.
Predreformacijski oci smatrali su rad „tlaku“ kao kaznu ako se čovjek u ovozemaljskom
životu ne ponaša dobro. Protestantska je etika toliko preusmjerila ideologiju, da se odnos Raja
i Pakla obrnuo, rad se više nije mogao predstavljati kao paklenska kazna. Kada protestantsku
etiku postavimo u širi povijesni kontekst lako ćemo uvidjeti da mnogo više sliči
predprotestantskoj nego protestantskoj etici. Tako možemo reći da je smisao života za hakere
više nedjelja nego petak. Hakerska etika ipak nije istovjetna s pretprotestantskom radnom
etikom, za hakere riječ pasija opisuje duh njihova djelovanja. Tako svoj rad na Linuxu Linus
Torvalds opisuje kao spoj ugodna hobija i ozbiljna rada. U svom vodiču „Kako postati haker“
Raymond piše :“Biti haker znači dobro se zabavljati, no to je oblik zabave koji iziskuje
mnogo napora“. Tako možemo zaključiti da hakeri vole i uživaju u svom radu iako ponekad
nailaze na dijelove rada koji im se manje sviđaju. Tu je glavna razlika između hakerske etike i
predprotestantske etike jer za njih rad predstavlja stalnu patnju i tugu.

Sljedeći središnji aspekt osebujnog načina rada hakera leži u njihovu odnosu prema vremenu.
To znači da oni nisu toliko opterećeni vremenskim ograničenjima tj. nije im bitno kada će
završiti posao. To možemo vidjeti na primjeru Torvaldsa kada je radio na izradi prve verzije
Linuxa, ponekad je radio do u sitne sate a kadkad uopće nije programirao, samo se igrao na
kompjutoru ili radio posve druge stvari. Kada govorimo o novoj ekonomiji ona uglavnom
slijedi nazore protestantske etike o optimizaciji vremena. Zbog brzog tehnološkog napretka
dolazi do zaoštravanja konkurencije u globalnoj informacijskoj ekonomiji. Zbog toga se nova
tehnologija mora kupcima što brže dostaviti, prije nego nas pretekne konkurencija. Najbolji su
primjeri za to Amazon.com, Netscape, i Dell Computer, simboli današnje iformacijske
ekonomije. Jeff Beyos, osnivač Amazona nam objašnjava kako je važno držati korak sa
konkurencijom i tehnološkim napretkom. Srodno tome ako dođe do nagle promjene u
okruženju npr. tehnološkog napretka, može donijeti poteškoće velikim poduzećima i prisliti ih
da daju otkaze ljudima iako su sjajno obavljali svoj posao. Da bi se na neki način prilagodili
tim promjenama , poduzeća se međusobno umrežavaju radi bržeg rada. Ljude se na neki način
zapošljava uz fleksibilnije uvjete, Castells ih naziva „flexworkers“ fleksibilni radnici. Kako
nam je brzina postala bitna od današnjeg radinka zahtjeva djelotvornije korištenje radnog
vremena. Čovjek ima sve manje vremena za opuštanje i igru a ako ga i ima ne koristi ga na
pravi način tako možemo reći da nam „nedjelja postaje petak“. Onaj tko se hobijem bavi samo
„hobistički“ izaziva sažaljive poglede. Kako je zaigranost nestala iz rada a zatim iz našega
slobodnog vremena tj. iz igre, ostaje nam samo optimizirano slobodno vrijeme. Vrijeme kod
kuće počinje se planirati kao i radno vrijrme, jer cijeli dan je pomno isplaniran i podjeljen na
vremenske odsječke. Sociologinja Ariel Russell Hochschild u svojoj knjizi „Vremenski
škripac“ opisuje upravo u kojoj se mjeri današnje društvo za optimiziranje vremena služi
metodama poslovnoga svijeta. Ona primjećuje kako su roditelji polako izgubili ovlasti kod
kuće, jer obitelji više ne moraju razmišljati kako se zabaviti dovoljno je da upale televiziju ili
koriste društvene mreže. S dolaskom protestantske etike došla je ideja redovitog radnog
vremena u središte života. Hakeri s druge strane svoje vrijeme optimiziraju kako bi imali više
vremena za igru, oni uvijek nađu vrijeme za partiju karata ili eksperimentiranje sa
programima koji nemaju neki neposredan cilj. Oni kombiniraju svoje vrijeme te im rad nije
uvijek u središtu. Prema razmišljanu nekih hakera, upotreba strojeva za optimalano i
fleksibilno korištenje vremena trebala bi čovjeku omogućiti život koji je manje nalik na stroj.

U novoj ekonomiji više se vrednuje novac a sam rad nije više vrijednost nego tek sredstvo. U
informacijskoj ekonomiji poduzeća ostvaruju cilj zarade tako što posjeduju informacije u
obliku patenata, trgovačkih marki, autorskih prava i tako dalje. Tvrtke te informacije tako
dobro čuvaju da bi ostvarili cilj zarade. Prema hakerskoj etici, mnogi hakeri dijele svoju
kreativnost i rezultate svojih istrživanja sa drugima, kako bi ih i drugi mogli koristiti ili dalje
razvijati. To možemo vidjeti na primjeru Interneta ili Linuxa, koje je razvila skupina hakera
koji su na njemu radili zajedno. Torvalds je Linux stavio pod „copyleft“ kako bi bio siguran
da će se i dalje razvijati otvoreno. On u svom Linusovom zakonu, govori o trima motivima
hakera, a to su opstanak, društveni život i razonoda. O opstanku govori jako malo kao o
preduvjetu za druge motivacije. Društveni život obuhvaća potrebu za pripadanjem, da nas se
na neki način prizna u društvu. Svi mi želimo da nas društvo kao takvo prihvati i želimo
priznanje zbog onoga što činimo a sa druge strane želimo biti voljeni i voljeti. U našem
društvu rad je postao temelj društvene prihvaćenosti. Na pitanje zašto rade, većina će
odgovorit radi „preživljavanje“ ili da tako zarađuju za život. Za hakere je priznanje zajednice
koja dijeli njihovu pasiju važna i donosi mu veće zadovoljstvo nego novac. U protestantskoj
je etici slučaj često suprotan. Prema protestantskoj etici, društvene motivacije odvraćaju
pozornost od ideje, da bi rad trebao biti ostvarenje pasije. U prvobitnoj hakerskoj etici, hakeri
su razmišljali na kojem mjestu važnosti se nalazi novac, jer su uvidjeli da je u kapitalističkom
društvu teško biti slobodan ako čovjek nema vlastiti kapital. Onaj tko ima kapital, ima veće
ovlasti i moć nad životima drugih. Hakere koji su se odlučili na takav život nazivamo
“kapitalistički hakeri“. Za primjer navodimo Wozniaka koji je odlučio napustiti Apple ali je
nakon toga posjedovao dionice vrijedne stotoinu milijuna dolara. Zahvaljujuči financijskoj
neovisnosti, mogao je odlučiti što želi raditi a što ne želi. Radna etika hakera bazira se
„pasiji“, ali neki hakeri odbacuju takav pristup i drže se smijernica protestantske etike, gdje je
glavni cilj novac. Dobar primjer za to je Bill Gates i njegov Microsoft. Od malih nogu
zanimao se za kompjutere i to mu je bila pasija, svaki je slobodan trenutak koristio za
programiranje i dobivao je priznanja od drugih hakera. Nakon što je ostvario uspijeh sa
svojim Microsoftom, Gatesu na prvom mjestu više nije bila pasija, već je glavni cilj postao
profit. Tako je jednom izjavio „ako ne volite naporno i intezivno raditi i ako niste spremni dati
sve od sebe, za vas ovdje nema mjesta“. Postoji još jedna skupina hakera koji se zalažu za
novi tip ekonomije, koji se temelji na tvrtkama koje pružaju otvoreni pristup kodu, takozvani
„open source“ tvrtkama. Duhovni je otac tih tvtki Richard Stallman. On nije protiv
zarađivanja novca, ali je protiv toga da se novac stječe spriječavanjem pristupa
informacijama. U izvornoj hakerskoj etici novca suprotstavlja se otvoreni model. Jedan od
primjera otvorenoga tipa je Linux. Njegov autor Linus Torvald u svoj je projekt uključio i
druge programere te se svatko može uključiti u projekt i svatko ga može slobodno koristiti. U
otvorenom modelu haker svoja djela nudi na slobodno korištenje, testiranje i daljne razvijanje.
Važan dio Torvaldova rada bilo je to što je u svoj projekt otpočetka uključio druge. Prava u
modelu otvorenog koda sadrže dvije obaveze: prva je kada se izvorno riješenje ili njegova
poboljšana verzija dijele sa drugima moraju se prenijeti i ista prava, a kada se verzija
objavljuje moraju se navesti oni koji su joj priidonijeli. Znanstvena etika je slična hakerskoj
jer je otvorenog koda, pomoću ovog modela znanstvenici dolaze do novih spoznaja. Razliku
između hakerskog i akademskog modela mogli bismo nazvati zatvorenim modelom.
Zatvoreni model možemo vidjeti na primjeru samostana, jer je dosta autoritaran. Zatvoreni
model ne dopušta niakakvu inicijativu ili kritiku kako bi djelovanje bilo kreativnije. Hakeri se
iz etičkih razloga protive hijerarhijskoj organizaciji rada, oni tvrde da je najdjelotvorniji
nehijerarhijski način rada. Najveća snaga hakerskog modela učenja je da iz njega uče i drugi.
Taj hakerski otvoreni model učenja možemo nazvati nihovom „mrežnom akademojom“. Sa
stajališta akademije, glavna je zadaća podučavanja bila ojačati učenikovu sposobnost da sam
uočava probleme, razvija mišljenje i postavlja kritička pitanja. Pa tako i u hakerskoj zajednici
stručnjaci sebe doživljavaju kao učenike koji, zahvaljujući svojem znanju, mogu drugima
služiti samo kao osice ili primalje.

Treći element hakerske etike, uz etiku rada i novca, je netika ili etika Mreže. To se odnosi na
pristup hakera prema mrežama našega umrežeog društva a netiketa se odnosi na pravila
ponašanja za komunikaciju na mreži. 1990. godine haker Mitch Kapor i John Perry Barlow
osnovali su Electric Frontier Foundation u San Franciscu promicali zaštitu temeljnih prava u
kiberprostoru. Kapor je odigarao važnu ulogu u razvijanju osobnih računala; 1982. godine
napisao je program Lotus, tablični kalkulator. Barlow i Kapor su smatrali da su temeljna
prava poput slobode govora i prava na privatnost ključna. Dvije trećine zemalja nemaju
neograničenu slobodu govora pa im tako vlast može kontrolirati medije poput tiska, radija i
televizije. Sukob na Kosovu 1999. godine izvrstan je primjer tih nastojanja. Cenzura je često
prvi znak da se ljudska prava krše. Upravo se to dogodilo u Jugoslaviji gdje je srpska većina
na Kosovu ubijala muškarce, silovala žene i tjerali ljude u progonstvo, dok su jugoslavenski
mediji tvrdili da je sve u a najboljem redu. Tijekom demonstracije protiv režima 1996.
ometali su prijenos signala a B92 bio je potpuno onemogućen. Tada je XS4ALL radiju
ponudio pomoć, tako što je prijenost bio prebačen na internet. Uz pomoć XS4ALL bivši
urednici B92 mogli su nastaviti sa emitiranjem putem interneta. Uz te hakerske grupe tijekom
kosovskog sukoba na mreću su ušle i tradicionalne organizacije za obranu ljudskih prava.
Organizacija One World i njezin partner Out There News postavili su na internet banku
podataka za izbjeglice kako bi ih njihovi rođaci i priijatelji mogli pronaći. Zato se kosovski rat
može s pravom nazvati prvim Internet ratom, jer se jedan manji dio toga rata vodio na
internetu. Tako su srbijanski hakeri uspjeli upasti u poslužitelj NATO-a. Jedan kalifornijski
kreker uzvratio je napadom na web stranice jugoslavenskog režima. Tako smo mogli vidjeti
što se sve može postići hakerskim pristupom medijima. Internet je ipak jako malo utjecao na
opći sud o ratu a još manje na vođenje rata. Internet može djelovati kao sredstvo za prijenos
poruka putem tradicionalnih medija. Internet jest medij slobode govora a može se pretvoriti i
u medij nadziranja. U nekim se zemljama vodi evidencija aktivnosti korisnika na internetu i
opominje ih se ako pokušaju doći do zabranjenih stranica i adresa. Surfanjem po mreži
korisniku razne web stranice nameću da prihvati takozvane „cookie“, koje služe za
identifikaciju korisnika. Na temelju toga doznaju detaljne informacije o korisniku, mogu znati
kada i koliko puta posjećujemo određenu web stranicu. Hakeri rade na tehničkim rješenjima
koji će omogućiti zaštitu privatnosti. Prvi anonimni poslužitelj koji je omogućio slanje e-
maila a da se pritom ne otkrije identitet, razvio je finski haker Johan Helsingius. Privatnost
ubuduće neće biti samo etičko nego i tehnološko pitanje. Zaštita privatnosti u hakerskoj netici
postaje teškom borbom jer se mora postić veća sigurnost ne samo na internetu i World Wide
Webu, treba utjecati i na druge mreže na kojima se nalaze naši osobni podatci.

Još jedan dio hakerske etike je odnos prema mrežama umreženog društva. U informacijskom
dobu gotovo svako znanje brzo zastarjeva, pa se mora stalno obnavljati. Zato ne čudi da neki
traže pomoć i kupuju knjige na temu osobnog razvitka. U takvu vrstu knjiga možemo svrstati
i knjigu Stephena Coveya pod nazivom Sedam navika uspješnih ljudi. Knjige o osobnom
razvitku nas upoznaju sa sedam ključnih vrlina. Prvi korak je postavljanje cilja koje zahtjeva
unaprijed sastavljen plan. Jedna od najvažnijeih vrlina jest optimalnost. U praksi to znači da
treba stalno biti svijstan načina na koji iskorištavamo svaki trenutak. Sljedeće su korisne
vrline u osobnom razvitku fleksibilnost i stabilnost. Moramo uvijek biti spremni i dovoljno
precizni da naučimo bolje pristupe. Stabilnost znači stalno napredovanje prema cilju, ne
smijemo se dati prikloniti neuspjesima. Peta vrlina savjetnika je marljivost. Robbins ističe
koliko je važno da pojedinac bude spreman aktivno djelovati. Ovom analizom priručnika o
samopomoći u kontekstu umreženog društva razmatranjem smo rasvijetlili srednje pitanje u
logici ekonomskih mreža. Postoji i sedam vrijednosti hakerske etike, to su vrijednosti koje su
imale važnu ulogu u nastanku novog društva. Prva od tih vrijednosti jest pasija, dakle to je
unutarnja težnja koja nas motivira i pruža radost. Druga vrijednost je sloboda oni nemaju
ograničeno radno vijeme. U hakerskoj etici novca, za mnoge hakere vrijednost novca ne
predstavlja motivaciju, oni žele stvarati nešto vrijedno za zajednicu i dobiti za to priznanje od
istomišljenika. Haker koji je na svim trima razinama rad, novac i netika, živi prema hakerskoj
etici i stječe velik ugled u svojoj zajednici.
Protestantskoj je etici odgovaralo da je svijet stvoren upravo u petak, jer je za njih rad glavna
vrlina. Raj se prema protestantskoj etici može smatrati kao obična lekcija kojom se Adamu i
Evi ukazalo da je besposlenost nepoželjna. Kreativnost nije istaknuta značajka protestantske
etike, a tipične tvorevine su državne službe i poduzeća. Nijedna od tih tvorevina ne potiče
pojedinca na kreativnost. Pretprotestantsko viđenje stvaranja razlikuje se od protestantske
etike. Oni su smatrali da Bog nije radio u petak, smatraju da je rajski svijet stvoren u nedjelju.
Također su nedjelju smatrali prvim danom tjedna , dok se danas smatra posljednim danom u
tjednu. Kod hakerske se pak etike svojim naglaskom na kreativnost potpuno razlikuje od
protestantske i predprotestantske. Hakeri se smiještaju između kulture petka i nedjelje i stoga
predstavljaju posve nov duh. Hakeri žele raditi nešto što je za njih važno i smisleno,
izbjegavaju rad koji ne nudi kreativnost za njih je bitna pasija i društvene vrijednosti.

Zaključak u ovome radu je da su hakeri izvanredna skupina ljudi, mnogi ih ljudi smatraju
nekim „zvijzdama“ ali to su obični ljudi koji imaju svoju hakersku etiku i većina hakera se
pridržava te etike. Haker je osoba koja ne upotrebljava kompjutor samo radi opstanka, za
hakere je kompjutor postao i sredstvo razonode a ne samo posla. Oni imaju svoje ciljeve i
zalažu se za otvoreni pristup i udruživanje sa ostalim istomišljenicima, također se zalažu za
zaštitu privatnosti.