Vesna Parun

MAČAK DŽINGIS-KAN
I MIKI TRASI

BRODOLOMCI

U Zlarinu na rtu Bučini

rodila su se jednoga ljeta
na pragu okrenutom pučini
dva mačića, dva probisvijeta.

Jedan bijaše crn kao katran,

a drugi šaren, žućkasto blijed.
Jednome oči sjale k'o vatra,
drugome zlatne kao med.

Al' jednog dana, na nesreću,

– tek što su bili progledali –
strašna ih ruka strpa u vreću
da ih progutaju morski vali.

***
No udes ipak bje im sklon
– a oni su bili hrabri mornari –
i talas golem kao slon
na leđima ponije ih ...
Ostade Zlarin

daleko za njima u magli i pjeni

A dva mačića veseljaka
otplovila su put Mišjaka

1
na mokroj dasci šćućureni.

Vjetar ih nosio milje i milje

kroz pustoš beskrajnu i tmicu.
Prošli su Prvić, Kaprije, Žirje
i svjetionik Blitvenicu.

Zinu iz valova gladni zmaj

začu se lavež morskih pasa.
I misliš, eto: priči je kraj.
Izgubljeni su. Nema im spasa!

Al' presta jugo da svira u trubu.

I kad se prosu svjetlo dana,
pribraše putnike na palubu
tri stara ribara sa Ugljana.

Digli su jedro, razapeli flok

i poduprli kormilo štapom.
A najstariji ribar Rok
mačiće pokri suknenom kapom.

***
Probudiše se u ribarskoj kući,
za stolom bilo ih je devet.
Djed Rok tad poče štapom tući
po stolu, vičući: – Djeco, u krevet!

Tu bješe i djece, i žena, i riba,

i mrvica hljeba, i octa, i soli...
U kutu crna se kolijevka ziba.
Babu Pim-Bako očnjak boli.

I dva mačića brodolomca

ne viču više: – U pomoć!
Posrkali su kašu iz lonca
i zaspali slatko. Laka im noć!

2
U NOVOM DOMU

Crni mačak zijevne jedanput

i sunce iskoči iz mora.
Djed Rok ustade, ogrne kaput
i reče babi Pim-Bako: – Sinjora,

ja odlazim da krpam mreže!...

A baba Pim-Bako zijevnu dvaput,
ogrnu stari djedov kaput
i reče: – Plemeniti kneže,

šta da radim sa šupljim bobom

i s dva sinoćnja odrpanca?
Da ih uzmete opet sa sobom
i bacite u more iz čamca?

Tada i šareni mačak zijevne,

a crni naćuli oba uha.
Djed brk zasuče, okom sijevne
i reče babi: – Šuplji bob skuhaj,

a dva odrpanca naši su gosti.

Bili su hrabri, svaka im čast!
Crnome daj tri goveđe kosti,
a šarenome riblju mast!

– Zašto? – upita baba Pim-Bako,

a djed Rok, tarući bolesni gležanj,
objasni babi: – E, pa tako.
Crni je jak, a šareni nježan!

– Razumjela sam! – reče baba,

podupirući bolesni kuk
– a šta će reći kornjača Aba
i crni jarac Habakuk?

– Jarca ću prodati – reče djed Rok

3
 – i kupit' kozu, da je muzem,
a staru ću kornjaču dati u muzej
i uzeti novo jedro i flok.

– Razumjela sam! – baba reče

– sada imam dva mačka, dva paža.
Lovit će miševe svako veče
i bdjeti na kućnom pragu k'o straža.

– Mijau! – prodra se mače crno

– moj nježni braco, dobar dan!
Pipni mi mišice puščano zrno!
Od danas zovem se Džingis-kan.

A šareno mače se protegne, zijevne:

– Hej, Džingis-kane, tko si da si!
Ne hajem ja za ratnike drevne,
zovem se naprosto Miki Trasi!

MORE BUČI

Na rtu Bučini valovi se pjene,

stara je osamljena kuća oživjela.
– Gle, miču se sjene! – šapuću žene
i klimaju glavom ljudi iz sela.

Na rtu Bučini skromno živi

mala obitelj koraljara:
djed Rok, Džingis-kan, Smiljka, Miki
i baba Pim-Bako, već gluha i prestara.

Dođe li netko od vas u Zlarin

nek pita za mačka, grimiznog kralja.
Može da svrati i sam Gagarin,
dobit će ogrlicu od koralja!

Na bačvi crvenoj pukli su obruči,

4
 budi se otok u šumi koralja.
Na rtu Bučini more buči.
Noć zimskim nebom oblake valja.

KOZA KASI

Djed Rok je prod'o

jarca Habakuka,
a baba Pim-Bako
sve plače i kuka.

Žali za jarcem
i magarac Žan
i gušter iz dvorišta
Rikiplan.

Djed Rok je doveo

kozicu, i-ju!
Bijelu bjelcatu
velikih očiju.

Miki joj priđe:

– Tko si, da si!
Znaj, ja se zovem
Miki Trasi.

Priđe joj zatim

i magarac Žan,
pravi se važan:
– He, dobar dan!

Kozice bijela
rumenih ušiju,
da te pozdravim:
ija ... ija... iju!

5
 Najzad priđe joj
Džingis-kan.
Duboko se nakloni:
– Misiz, ja znam

nisam dostojan
da vam se udvaram
i ne zaslužujem
vašu pažnju.

Al' dok sam ja tu,

budite sigurni:
nitko vas neće
peći na ražnju!...

I ode sam
i svečan put žala.
A koza će ganuta:
– Svima vam hvala!

Neću meketati
isprazne priče.
Davat ću mlijeka
koliko mogu.

I rogove dat ću,

i rep i nogu
za prijateljstvo,
ljubav i slogu!

ZBOGOM KORNJAČO!

Gospođa Aba,
kornjača morska,
bila je nekoć
dama dvorska

6
u staklenoj palači
morskoga zmaja.
Pržila mu je
riblja jaja

i hladila mu trbuh
lepezom – jer on
je sebe smatrao
knezom!

Al' na svoj stoti

rođendan
proviri kornjača
iz mora van

i vidje lađu,
jedro i flok.
Na krmi je sjedio
ribar Rok.

Ona mu reče:
– Ponesi me kući!
Znam plesti mrežu
i bajame tući.

I tako djed Rok

iznenadi babu
i donese joj
kornjaču Abu.

Tukla je bajame,
plela je mrežu
i pjevala
uspavanku ježu.

A kad su odnijeli
ježa u muzej,
kornjači Abi su
potekle suze.

7
 – Tako će i mene
kad budem stara
u muzej prodati
za pet para!

Kako je slutila,
tako se zbilo!
Djedu je Roku
trebalo šilo.

Djed Rok se namršti,

odgurne babu,
odnese u muzej
kornjaču Abu.

I kupi klupko
konca i šilo.
Pet para mu dadoše.
Tako se zbilo!

KAKO DŽINGIS-KAN PROVODI DAN

Što je radio Džingis-kan danas?

Čekajte, odmah ću vam reći!
Tanjure izmio je za vas.
Ulovio je ribu-karas
Donio košaru hljeba iz peći.
Probušio je jednu loptu,
pojeo sladoled, ispio koktu.
I sada, dok miševi prave reviziju,
na tavanu gleda televiziju.

BAKINA USPAVANKA

8
Jednog dana
za lijepoga Žmana
djed Rok je doveo
magarca Žana
Traj nina nana
Traj nena nana...

Rekoše Žanu nek

pase travu. Žan
hoće banana, Žan
hoće baklavu. Traj
nena nana Žuta
banana...

Poslali Žana
po drva u gaj.
On grančicu masline
donio, haj!
Traj nena nana
zelena grana...

Kad vjetar huji

i sunce kad sija,
kroz selo bruji
nježna melodija:
Traj nena nana
ija, ija, ija...

Pjevajte s nama
tiho, sve tiše.
San kao spužva
sve nevolje briše.
Traj nina nana
zelena grana...

Nekoć u Žmanu
magarcu Žanu
dva mala crnca
dadoše bananu!
Traj nena nana

9
 žuta banana…

MIKI TRASI I RIKIPLAN

Upoznali se na terasi
susjeda dva u ljetni dan:
– Hej, ja sam mačak Miki Trasi!
– A ja sam gušter Rikiplan!

– E, pa šta radiš? – Sunčam se, eto!

A ti? – Ne pitaj! Vraška stvar.
Guštere vrebam cijelo ljeto,
ulovih jedva jedan par!

– Zar samo jedan? – tiho ciknu

zeleni gušter Rikiplan.
A mačak Trasi k'o lav riknu
i trka poče u ljetni dan.

Pobježe gušter, skri se u rupu,

pod stari ispucali crijep.
A mačak tužno sjede na klupu
i poče da čeprka rep.

STRAŠNA BESANICA

Žabe se svađaju:
– Kva kva kva...
Noćas ne spavaju
mačića dva.

Netko je negdje
ispalio metak.
Usnite, mačići,

10
 danas je petak!

Baba Pim-Bako
još od srijede
zijeva, dakako,
i kudjelju prede.

Mačak mijauče:
– Biti, ne biti…
A baba suče
vunene niti.

Jednu nit debelu,

drugu tanku.
I pjeva veselu
uspavanku.

PRIČA ULJANE KOŠTICE

– Naš stari žrvanj opet se okreće! –

viču djeca u selu, musava od maslina.
Magarac Žan topi se od sreće.
Žao mu bilo tog lijepog Zlarina,
punog kadulje i ružmarina,
u kome su od lani ostali bez mlina!

A taj mlin kraj mora, kažu Zlarinjani,

masline je mljeo tisuću godina.

Načinili su ga još stari Rimljani

po kojima je otok i dobio ime!
U starom su žrvnju svi čvorovi otpetljani,
šarafi nauljeni,
i masline se dime.

– Hej – viču djeca –

da pomognemo gurati

11
tri debele grede
koje se okreću
oko zelenog žrvnja,
a žrvanj ih prati
i masline mlati
vreću po vreću!

I Miki je dotrčao,
kako je radoznao,
u stari mlin
netom je proradio.
(U lijevom koljenu mišić mu se trzao,
al' on za to nije odveć mario!)

Miki voli sve

što se okreće i vrti,
pa kako da ne voli
i zeleni žrvanj!
Zidovi su bili mahovinom zastrti.
Mirisao je mlin na pljesniv panj
u dubokoj šumi
zasjenjen krošnjama.

A na podnožju staroga panja

u mekoj, glinastoj žabokrečini,
šumski su dusi
šaputali maslini:
– Dat ćemo ti pčela
punu košnicu,
pokaži nam svoju
zelenu košticu!

– Ne mogu – reče maslina –

žrvanj me žulja.
Moja je koštica
krcata ulja.
Mlin će je zgnječiti,
al' ostat će živa.
Njen sok će izliječiti
dva mačka siva

12
 na jednom tavanu u Teheranu,
i još dva na tavanu u Sudanu.

Najljepšu kavanu u Iranu

darovao je paša sultanu
za jednu
maslinovu granu,
za jednu uljanu
košticu zlatnu!

TRI LJEPOTICE

U Kukljici put Kostanja

živjele mačkice tri.
Smiljka se zvala najmanja,
mazili su je svi.
Kad su se s njima upoznali
Miki i Džingis-kan?
To nikad nisu saznali
ni Žan ni Rikiplan.

Čekajte, da se sjetimo
kako se srednja zvala…
O, bilo je to davno!
Ime joj bijaše Vala.
U nju se silno zaljubio
Miki, lopuža vajna.
Za njom je pamet izgubio,
al' to nek ostane tajna!

Vala ga nije marila,

udala se za drugog.
Mikiju baba je svarila
tri biljke: i on se, ubog,
zaljubio u stariju
Valinu sestricu Sahu.
Pekao joj rakiju,

13
 nosio mlijeko u prahu.

Al' lijepu Sahu je oteo

u kutiji od sapuna
opasni jedan Romeo –
mačak iz Saharuna.

U Kukljici put Kostanja

živjele mačkice tri.
Samo je Smiljka ostala,
mazili su je svi.

MIKI U CRVENOM FRAKU

Mačku Mikiju dodija igra

i jednoga dana zamoli strinu
da mu šasije crveni frak
i da mu kupi mandolinu.

A strina Mica, brza k'o čigra,

za tili čas ideja joj sinu.
I netom što je pao mrak,
ogrne crnu pelerinu.

U tihi ušulja se zamak,

vratašca fenjerom odškrinu.
Od crvenog sukna sašije frak
i nađe žutu mandolinu.

Pa sada Miki s mandolinom

šeće po selu – na magarcu jaši.
Brk briše crnom pelerinom,
a crvenim frakom miševe plaši.

14
DŽINGIS-KAN SE ZALJUBIO

Jednom kad je zatrubio

u luci parobrod "Čačak",
u Smiljku se zaljubio
Džingis-kan, crni mačak.
I smjesta joj poparu svari:
– Ljubim te, bit ćeš moja!
A bješe, k'o i svi mornari,
mačak prevrtljiva soja.
I kada ga je uveče
u bašti čekala Smiljka,
Džingis-kan slavno uteče
(prevrnu lonac bosiljka!)
Očarao ga, zanio
onaj parobrod "Čačak".
Dimnjak mu srce ranio –
boluje crni mačak.
Zaboravio Smiljku,
pljesnuo dlanom o dlan.
Pa gricka gorku biljku
i kuje velik plan!

KAKO JE BABA PIM-BAKO DOBILA IME

Jednom se rasrdi baba Pim-Bako

i Mikija otjera od stola
jer je bio suviše lakom
i pojeo pun tanjir karfiola.

A Miki, jako ozlojeđen time,

misli: "Otlud joj čudno to ime,
i što li je samo srdita tako
lijepa sinjora, baba Pim-Bako?"

Iz rupe u zidu proviri gušter:

15
 - Čitam ti misli, Miki Trasi!
Vidiš li onaj japanski luster
što se crveno pali i gasi?

Njega je prije šezdeset ljeta

iz Šangaja donio djed Rok
sa jednog mornarskog banketa
kad se plesalo rumbu i rok.

Rok je tad, kažu, zaljubljen bio

u najljepšu Japanku Ču-Pim.
Na rastanku crni rum je pio
i pjevao: "Sve je zaborav, dim!"

Kupili su mu, da ne bi plak`o,

mornari - za utjehu - papigu Pim.
Rok je po cio dan psov'o "per Bako"
kad stigoše s papigom i s njim

u zavičaj, u Kukljicu dragu,

punu vjetrova, zvona i jeka...
Rok je tad papigu poslao k vragu
i zaprosio Luču iz Preka.

Doveo ju je odande, dakako,

na magarcu – zvao se Žan Valžan.
A luču krstile Pin-Bako
za spomen na Japanku divnu ko san!

I Rikiplan završi priču.

Al' Miki Trasi odavno drijema.
Ručak je svršio. Baba je legla.
A djed Rok, stenjuć', stô posprema.

PLIMA I OSEKA

Čudi se Miki: more u podne

16
dođe pod kuću, a naveče ode!
Kamo odlazi, ne zna nitko.
Hajde da pitam dugonoge rode!

– Vi letite daleko na jug,

poznate dobro i kopno i more.
Pa kažite mi: tko to ispija
ugljanski kanal svake zore?

– Ne znamo, Miki, to je fizika! –

odgovore dugonoge ptice.
Za tren se sabraše u jato
i odletješe iz Kukljice.

– Hajde da pitam žuti mjesec! –

reče Miki i sjede na krov:
– Kume mjeseče, ti svake noći
odlaziš za brda u lov.

Ti sigurno znaš tko ispija more –

rode mi rekoše da je to fizika!...
Mjesec se nasmija: – Ha, ha!
Kakva fizika, prijatelju!

More u Kukljici
ispijam ja!

Miki se uplaši, dabome,

od svega nije razumio ništa.
Al' svake noći kad iziđe mjesec
silazi on put pristaništa.

I vidi, zaista: mjesec se kupa

u plitkoj vodi, sasvim go.
Rastvorio je širom usta
i pije, guta travu i sô.

– Pa da! – reče Miki. – Oseka ti je

kada je mjesec žedan i pije!
A zatim mu se trbuh nadima –

17
 jasno k'o pekmez, i nastaje plima!

PARTIJA ŠAHA

Miki Trasi i magarac Žan

pod smokvom igraju u hladu
partiju šaha već cio dan,
a koza Kasi češlja bradu.
I pita ih: – Tko je otkrio šah?
– Kolumbo, kako se meni čini! –
magarac reče. Al' Miki će: – Ah,
nije Kolumbo, već Paganini!
Koza u zrcalu pogleda bradu,
izvadi iz nje trnje i čkalj.
I veli, miješajuć' marmeladu:
– Šta radi u nedjelju bijeli kralj?
Zbuni se magarac. – Šah! – viče Miki.
A koza Kasi, stari tat,
smokvi se prišulja, obrsti granu.
Tablu im prevrnu. I objavi: – Mat!

MIKI LOVI RIBU

Svakoga dana u pola jedan

Mačak Miki mijauče s praga:
– Mijau, alaj sam gladan i žedan
al' ručku, avaj, nigdje traga!

Hej, babo, djede, gdje vam je riba?

Miševi su vam izjeli mrežu!
Postadoh tanak kao šiba,
dlake mi strše k'o bodlje na ježu!

Al' šuti djed i šuti baba.

18
 I mačak Miki i gladan i žedan
rasrdi se k'o Ali Baba
danas točno u pola jedan.

Pa uze staru djedovu kapu,

natakne udicu na šibu.
Objesi na nju lulu i mapu
i sjede na dimnjak da peca ribu!

DŽINGIS-KAN SE SPREMA NA PUT

Jedne noći, dok spavaše Miki,

Džingis-kan kao mjesečar priđe:
– Hajde da napravimo Kon-Tiki
i uzmemo naše magare riđe

pa da odovud krenemo, brate,

pređemo straže, karaule!
Mornarima da punimo lule
i gonimo po moru pirate!

– Hm, zar pirate? – promrmlja Miki.

– A što će meni zlatna šajka
i što će meni splav Kon-Tiki
kad imam dušek mek kao bajka!

– Dangubo lijena! – zubima škrinu

Džingis-kan, stari probisvijet.
– Zar te ne zove put u daljinu?
Ustaj, da krenemo u svijet!...

– Da krenemo u svijet? Al' čemu?

Ja se ne bojim, časna riječ!
Sutra ću misliti o tom problemu.
Sad hoću da spavam, kasno je već.

19
 – Svi ste vi takvi, više-manje! –
odbrusi mračno Džingis-kan.
– Volite udobne prazne sanje,
u drijemežu vam prolazi dan!

Miki se razbudi. – Eh, to me vrijeđa!

Krećemo, dobro. A nostalgija?
A kada počnem da bezumno žedam
za zavičajem?… Tetka Pelagija

umrla je, vele, u Ižu

od čežnje za ovim starim ormarom.
A ja ću morati jesti rižu
i spavati s nekim starim mornarom

koji sigurno hrče, i k tome

zaudara na češnjak i loj...
Nostalgija je važna, dabome,
u kratkom životu k'o što je moj!

– Eh! – mahne Džingi srdito repom

– dajem ti rok tri dana, al' pazi!
Sve je gotovo, kažem ti lijepo:
moj brod četvrtog dana polazi!

I iščeze. A Miki budan

obazire se, drhti k'o prut.
To java li je, ili san čudan?
Džingis-kan, dakle, kreće na put?

TRI TEŠKA DANA

Prvi dan Miki je mislio,

i mislio i mislio...
Al' strašno mu se činilo
da ostavi svoj dom

20
 i krene kroz buru
i grom.

Drugi dan Miki je mislio,

i mislio i mislio…
Od misli je posivio.
Tad zapita vrapčića pet
da li da pode
u svijet.

Treći dan Miki je mislio,

i mislio i mislio...
I evo šta je smislio:
da se sutradan
skrije na tavan.
Tam-tam
Tam- tam!…

ČETVRTI DAN

Četvrti dan, netom sunce

nad uvalom isteče,
Džingis-kan nađe Mikija
na tavanu, i reče:

– Smiješno je da se kriješ,
punoljetan si, Miki!
I znam da više voliš
taj tavan nego Kon-Tiki!

A mene čeka ocean

i njegovi valovi suri.
Ostavljam rodnu zemlju
i krećem ususret buri!...

A Miki glavu izvuče

21
 iz sanduka i, pun suza,
zapita: – Zar za polazak
spremna je već "Meduza"?

DŽINGIS-KAN OTKRIVA MIKIJU PLAN ZA BIJEG

Radoznao sam – reče Miki

– kakav ti je to brod "Meduza"?
I odakle ti sada odjednom
prsten s rubinom i mornarska bluza?

A Džingis-kan se isprsi važno:

– Pa dobro, sve ćeš čuti, brate!
Slušaj me: drago je kamenje lažno,
al' hoću da privučem pirate!

– A! – uskliknu zadivljen Miki.

– Ne prekidaj! – zagrmi Džingis-kan.
Mornarsku bluzu je skinuo s konopca
moj prijatelj, gušter Rikiplan.

A šta se tiče broda "Meduze",

na bunjištu jutros reče mi jaje,
tim brodom da nekakav ribar Babaja
u nedjelju odlazi put Havaja.

– A tako! – usklikne Miki – sad znam.

Ukrcat ćeš se dakle krišom?
– Svakako! – potvrdi Džingis-kan –
ukrcat ću se s kuharom Glišom

u velikoj košari za hljeb,

i nitko neće znati ništa.
Ni Rikiplan, ni koza Kasi,
ni ono jaje sa bunjišta!

22
 Pa kad budemo već na pučini i
kad mornare obuzme san, pred
njih ću s neba pasti i reći:
– Da vam se predstavim: Džingis-kan!

"MEDUZA" SE VRAĆA U KUKLJICU

U sumrak izađe Miki na gat,

na bačvu sjeo je i uzdiše.
Misli: gdje li je sad njegov brat
i da li će ga vidjeti više.

I dok on tako uzdiše, eno

već iza rta brod izranja
obojen jednako, plavo-zeleno,
k'o i "Meduza"! Da l' Miki sanja

ili ga možda varaju oči?

Pa to je "Meduza"! O bože! Što je?
Miki zamijaukne i skoči
s gata na palubu. Upita: – Tko je

ovdje kapetan, molit ću lijepo?

– Ja sam! – čovjek na kormilu reče.
– Moje je ime meštar Bepo.
A s kime imam čast? – Dobro veče!

mačak će – zovu me Miki Trasi.

Ako se ne varam, danas ste krenuli
za Havaje?… Bjeh na terasi
i vidjeh sve. I šta, zar ste šenuli

te ste se vratili već u Kukljicu?

Ili su tako blizu Havaji?
Jeste li donijeli kakvu pticu?
I kako se sviđa tamo Babaji?...

23
Kapetan se nasmija: – Prvo i prvo,
moj brod ne vozi daleko od Ugljana.
Zar misliš da bi ovo drvo
izdržalo valove oceana?

I drugo, Babaju smo iskrcali

u Zadru, zajedno s cijelom svitom.
Jedni su pjevali, drugi šmrcali.
Sad večeraju, i onda će listom

Babaju otpratit' na avion.

A ja sam, eto, svršio posao!...
– A kuhar Gliša, je li i on
s košarom hljeba ondje ostao?

– I on, dabome! Kad je iz košare

istres'o hljeb, da vidiš čuda!
Iskoči iz nje nekakvo jare,
i pobježe!… Miki zavapi: – Kuda?

– U pristanište. Bješe li mačak il'

crno jare, ne mogu reći. Uspuz'o
se je, kažu na "Čačak" –
transatlantik. Po cementnoj vreći!...

Zijevnu kapetan. A Miki skoči

na gat, i svi se u klupko od jada.
Cijelu noć nije zaklopio oči,
u srcu još mu je tinjala nada.

Zatim je s nespokojem u duši

krenuo pješčanom stazom za Kali.
Zastajkiv'o je, ćulio uši.
Al' ništa. Samo su bučali vali...

24
MIKI INDIJANAC

Prodoše jedva četiri dana,

a vijest se širi kao po žici
da nema više u Kukljici
crnoga mačka Džingis-kana.

Plače djed Rok i baba Pim-Bako,

magarac Žan i koza Kasi.
Al' najviše od sviju je plak'o
brat Džingis-kanov, Miki Trasi.

Tri dana nije ni jeo ni pio,

tri dana nije počešljao rep,
ni oprao zube, ni brk umio.
Bio je nijem, i gluh, i slijep.

Tek četvrti dan, kada su na tavanu

miševi pojeli šunku i sir,
trgnu se Miki, skoči i planu:
– Djeco i miševi, molim mir!

Tu gazda sad sam ja, Miki Trasi,

i nisam više lijeni pospanac.
Hej, Džingis-kane, gdje si da si –
od danas se zovem: Miki Indijanac

MIKI I BUDILICA

Miki je razbio budilicu

da vidi tko u njoj sjedi i lupa
dlanom o dlan i žlicom o žlicu:
tika-taka... i: topa-tupa...

Naš'o je hrpu suvišnih stvari,

25
 kotačića i spiralnih žica.
Raznih šarafa trideset pari,
sijaset kučina i trica.

I tri rubina, i pet bunara,

i sićušno sunce što se klati.
Al' nije našao starog urara
koji nam šapće koliko je sati.

I sad se Miki tuče po glavi:

– Zašto sam razbio budilicu,
kad nisam našao zamak plavi,
ni starog urara ni njegovu pticu!

Pticu što voli cio svijet

i pjeva bez prestanka: tika-taka.
Najljepše priče zna napamet
a srce joj lupa: topa-tupa...

MIKI I LJUDOŽDERI

Te noći Miki se prene iz sna

i ode da probudi magarca Žana:
– Reci mi, Žane, da li ima
u Patagoniji ljeto i zima?

Magarac Žan glavom otkima:

– Nema! Tamo je tropska klima!

– Hm, reče Miki – a da li tamo

ima ljudoždera – Magarac Žan
od straha protrnu: – Alal im vjera!
Imade samo divljih konja
i brzih puma kraj mora, sred šuma.
Al' šta ti je, Miki, na um palo?

26
 Miki zašuti, razmisli malo.

– Bojim se – reče – za Džingis-kana

da ga ljudožderi ne pojedu!...

– Šta ti je, zar si sišao s uma?

Pa on nije čovjek! – usklikne Žan.
– Ah da, zaista! Džingis-kan
na sreću je mačak! – reče Miki
i vrati se da mirno spava.
Sanjao je ocean... Kon-Tiki...
i divlje konje sa sedam glava.

I ljudoždere: sjeli u travu,

podvili noge i piju kavu.
A Džingis-kan kraj njih u travi
prži na tavi patlidžan plavi!

PRVO DŽINGIS-KANOVO PISMO

Ej Miki, Miki, život je lijep!

Ne rekoh li ti: kreni sa mnom.
Sve je u redu. Pun mi je džep.
Na palubi sam s jednom damom.

I da vidiš kakva je šik,

u kratkoj suknjici – brkove šiša.
Zna hiljadu i jedan trik,
danas je opet ulovila miša.

Što da ti kažem o oceanu?

Svi putopisci pišu isto:
Sliči na beskrajnu savanu,
nebo je modro, more čisto...

Na brodu ima jela i pića.

27
 Nemoj, Miki, za mnom tugovati!
Pročitaj onu knjigu priča:
"Ne treba živjeti, treba putovati"...

DRUGO DŽINGIS-KANOVO PISMO

Halo, Miki! Živ sam i zdrav!

Napokon stigoh u Novi svijet.
Tvoj sam novac potrošio sav –
šaljem ti osušen narančin cvijet.

Ovdje još nije počelo ljeto.

Kod nas je noć, a kod vas dan.
Tražim zaposlenje. I eto
pismu je kraj. Adieu, Fanfan!...

TREĆE DŽINGIS-KANOVO PISMO

Zdravo, Miki! Osjećam se odlično.

U pristaništu tovarim sanduke.
Dok dizalica buči jednolično
i okolo svi su skrstili ruke,

ja tada zapnem i potrčim prvi,

svake minute premašujem plan.
Pivo se razlijeva, staklo se mrvi,
istovarim dvadeset boca na dan...

Utovarim deset, petnaest razbijem.

Kada se rasrdim, potjeram kera.
A kad me kore, pod krmu se skrijem
i pušim cigaru "La Habanera"...

28
 Ponekad tovarim mlijeko u prahu,
ponekad vreće kikiriki.
Život je lijep. Pozdravi Sahu,
i Valu i Smiljku... I upamti, Miki:

Život je kratak, uživati treba!

Držim se savjeta starih Kineza.
Zašto da živim od vode i hljeba
dok ima kavijara i majoneza!

Pohađam nekakvu večernju školu

i igram fudbal... Pucaj, gol!...
Još uvijek raznosim koka-kolu
i pomalo plešem rokenrol.

Sprežem pomoćni glagol "biti",

ni glagol "imati" nije baš lak!
Stanuju sa mnom u Njujork-siti
ribar Tom i gusar Mak.

P. S. Znam pisati, kako vidiš, bez greške.

Čudiš se sigurno tome umijeću?
Prve su lekcije bile teške,
al' imam, kažu pamet praseću.

MIKIJEV SAN

Rikiplan na zidiću drijema,

kraj njega Miki se svio pod kapu.
Miki je gladan, al' snage nema
da otvori oči i ispruži šapu.

I zašto da se pomakne s mjesta

kad mu je lijepo i ovako!
Sniva: pred njim široka cesta,

29
 a on za volanom, naslonjen lako

i vozi nečuvenom brzinom –

hiljadu metara na sat!
Tri mrava je zgazio pred kinom
i jednom slonu slomio vrat...

Probudio se, ponosan silno

na taj svoj smioni, čudni san.
Ispruži šapu, pa će umilno:
– A što si sanjao ti, Rikiplan?

A Rikiplan samo zažmiri, lukav,

i viknu: – Znamo se, stari trik!
I kao strijela šmugnu u rukav,
mahnuvši repom: – Zdravo, Mik!

MIKI U PODRUMU

Magarac Žan
udara u bubanj:
dum dum
tam tam!...

– Sinoć su Mikija
zatvorili u podrum!
Bam bam
dum dum!...

I nisu mogli
otključati Mikija.
Ija ija
ija ija!...

Jer ključ je težak

bar kilogram!

30
Dum dum
tam tam!...

I baba Pim-Bako
pod njim se svija,
ija ija
ija ija!...

A djeda je Roka
zaboljela šija.
Ija ija
ija ija!...

Tko će Mikija
pustiti van?
Dum dum
tam tam!...

Ah, njegov prijatelj

Rikiplan!
Dum dum
tam tam!...

On se kroz rupu
uvuk'o u podrum.
Bam bam
dum dum!...

Dugački rep mu
viri na drum!
Tam tam
dum dum!...

Na rep mu svezaše
ključ od podruma.
Duma-buma
buma-duma!...

– Evo ti, Miki!

otključaj se sam!

31
 Dum dum
tam tam!...

I tako je Miki
izašao van.
Dam dam
tam tam!...

Svi koji žele

vidjeti Mikija,
ija ija
ija ija!...

neka znadu:
ja sam mu kum!
Dam dam
dum dum!...

I pričam sve
što mi pade na um!
Tam tam
dum dum!...

ČETVRTO DŽINGIS-KANOVO PISMO

Dragi Miki, moram ti javiti:

trbuh me boli od majoneza.
Prestao sam sanduke tovariti,
sada sam prvi umjetnik džeza!

Od veljače do kolovoza,
ti znaš, bjeh ludo muzikalan!
Priječila mi je dosadna koza
i magarac Žan bješe mi jalan.

Znao sam da će doći moj tren,

32
 pravi talenat ne da se skriti.
Ah, Miki, ako voliš hren
s kobasicom – dođi na Tahiti!

Čuvena papiga Crvenperka

kad je putovala za Kanadu,
vidjevši moja dva čuperka
uzdahnu: rođen si za estradu!

Nisam ni znao što to znači,

al' bijah tako pun ponosa.
(Jedan čuperak mi je kraći,
drugi mi pada sve do nosa!).

Moj instrument je limena kanta –

dojadiše mi klavir i truba!
Al' da bih bio interesantan,
stavio sam dva zlatna zuba.

Stanujem sad u centru grada

a pare pljušte kao kiša,
te se i ne sjećam više kada
posljednji put ulovih miša.

Plešem i pjevam, duboko se klanjam.

Što da ti krijem – dobro mi je!
O slavi i bogatstvu sanjam –
zar ima slade melodije?

P. S. Zovu me čupavac. Svi mi se smiju

kada se s trubom valjam po travi.
Šaljem ti svoju fotografiju,
čuvaj je kao oko u glavi!

SMILJKA PIŠE BALADE

33
 Ispočetka Smiljka se gledala
u ogledalu triput na dan.
Pjevušila je: tralala-lala...
Moj zaručnik je Džingis-kan!

Zatim je sjela iza bunara

misleći: kad se Džingis-kan vrati,
da li će biti već ružna i stara
i hoće li je prepoznati?

I tako jednom usred noći ona

je počela pisati pjesme. Malo
tužne i malo smiješne - pjesme
o vrapcima i o samoći.

– Sentimentalno! Staromodno! –
dreknuše cetiri udvarača.
I to je bilo za nju kobno.
Počeše godine plača i trača.

Nad dvorištem se prostrla sjeta,

vjetar huji u večeri kasne.
Plaže su puste. Konac je ljeta.
A Smiljka piše balade i basne...

PETO DŽINGIS-KANOVO PISMO

Miki, Miki, nisam ti rek'o –

strašno se zaljubih i patim!
Pijemo pasterizirano mlijeko,
i svake noći kući je pratim...

Šta da ti kažem? Zove se Fani.

Čekamo uskoro i sina.
U pristaništu u maloj kavani
nastupa kao balerina.

34
 Mršavim. Ne spavam... Ah, te žene
kud god se okreneš, zamku ti pletu.
Fanika ima zelene oči
kao sve mačkice na svijetu!

P. S. Moram ti reći još nešto važno:

sabirem putopisne skice.
Sve svoje utiske bilježim snažno,
pišem ih perom egzotične ptice.

Zbog toga će sigurno biti egzotični,

pa ništa zato – to je u modi!
Znam Hag Loftinga... Ali je dotični
nažalost mrtav. Duh njegov me vodi

naprijed, sve dalje, s glavom u torbi

danas se živi, sutra mre!
P. S. Jutros sam našao miša u čorbi!
Gadna stvar. Terrible! Zar ne?

ŠESTO DŽINGIS-KANOVO PISMO

Miki, javljam ti radosnu vijest:

rodio mi se sin – hip, hura!
Bit će direktor u "Bankoinvest",
il' pjevač, novi Jan Kiepura!

Zabrinjava me jedino Fani –

s njom nema šale, ni ciju-miju.
Zamisli: neće da ga hrani
da ne pokvari vitku liniju!

Pleše svu noć i stalno me gnjavi:

– Ah, brzo kući da uspavaš dijete!
Sad joj se motaju po glavi

35
 nekakve španjolske kastanjete!...

SEDMO DŽINGIS-KANOVO PISMO

Da znaš kako je divlji moj sin!

Ima kandže, grize i ujeda.
Objesih mu zvonce: cin-cin...
Miševi pucaju od jeda.

Kada je gladan, skače do stropa,

a Fani me tješi: nije greda!
Natukla ga je klopa-klopa,
metlu je našla kod susjeda.

Zatim je svu noć bilo tiho...

Ovdje je sad sredina aprila.
Nadjeli smo mu ime Vihor,
sliči na tebe iz profila.

Zašto mi nikad ne pišeš, Miki?

Adresa mi je kao i obično:
"Patagonija, kavana Kon-Tiki."
Zdravlje mi je još uvijek odlično.

P. S. Što da ti kažem o mom sinu?

Mislio sam: bit će Pikaso!
Kupio sam mu mandolinu,
on ju je prod'o i kupio laso!

OSMO DŽINGIS-KANOVO PISMO

Oh, Miki, noćas je nastala panika:

36
 ja sam ti sada potpuno grogi! Sa
sinom pobjegla je Fanika
nekome farmeru, zove se Mogi.

Ah, zelenooka nevjerna Fani!

Ima li časti u rodu mačjem?
Sada sam, ah, samotnik jadni.
Pišem stihove tužne i plačem.

P. S. Pošišao sam oba čuperka.

Na fotografiji koju ti šaljem
zdesna je Ines garderobijerka
a slijeva moj sin, s apaškim kraljem!

P. S. U pristaništu dovučen je kit,

zaboli su mu u hrbat dva šiljka.
Glas sam izgubio. Sad smo kvit.
Kako mi živiš?... Šta radi Smiljka?

DEVETO DŽINGIS-KANOVO PISMO

Oh, Miki, Miki, život je okrutan!

Ljubav je varka, sreća je laž.
Svemu sam tuđ, od svega odsutan.
Nemam ni penziju, ni staž.

Osjećam se osamljen, star.

Noću sve sanjam magarca Žana
i kozu Kasi!... Čudna stvar:
sjetih se guštera Rikiplana

i obuze me nekakva sjeta

što živim daleko od zavičaja.
Da l' ćemo opet nekog ljeta
loviti galebova jaja

37
 k'o onda kad smo bili mali
i ljuljali se, skriveni pod flok?
Šta radi u Zaglavu, u uvali
baba Pim-Bako i djed Rok?

DESETO DŽINGIS-KANOVO PISMO

Miki, moj Miki, živ sam i zdrav,

al' nisam više ona ista
strašna junačina Džingis-kan,
o kome pričaju čuda trista!

Miki, moj brate, vruće te molim

pošalji malo para i hrane.
Naći ćeš jedan dolar sašiven
u starom madracu barba Frane.

U onoga bačvara sa Ošljaka

što ti je jednom stao na rep!
(Djed Rok ima dva zlatna očnjaka,
babi Pim-Bako ne diraj u džep!).

P. S. Šaljem ti jedan davni portre

moje odbjegle supruge Fani.
Ta slika je sve što imam od nje
i ovi crveni tulipani!...

SMILJČICA U PREGAČI

Otkad je Džingis-kan
poš'o na more,
ustaje Smiljčica

38
u cik zore.

Izmije njuškicu
na bunaru,
pod bradu priveže
pregaču staru,

pa siđe u selo
– ovako i tako –
da štogod pomogne
babi Pim-Bako.

Usput da dozna
koliko je sati.
Koliko još dana
treba da pati...

Viri kroz prozor

žedna i gladna,
stiže li pismo
od Džingis-kana.

Godine prolaze,
teku k'o rijeka.
A Smiljka u pregači
mačka čeka.

Jednom je spazila
nekakav tračak.
Zatrepta, pomisli:
"Vraća se mačak!"

Al' nema mačka

da je ukrade.
To bješe samo
tračak nade!...

Pa nastavi mesti
terasu i salon.
A baba je moli:

39
 – Odmori se malo!

Smiljčica veli:
– Ah, to je bar lako!
Ja bih vam pomogla
ionako.

Onako i tako,
tako, ovako –
zaplače baba,
a tko ne bi plak'o!

JEDANAESTO DŽINGIS-KANOVO PISMO

Moj daleki brate, tako sam sam!

Sin me se odrekao, Fani me prezrela.
Juče sam sjeo pred nekakav hram,
na stepenište... Ispod raspela

sjatili su se golubovi –
neki ih je bogataš hranio.
Ja sam skinuo svoj frak novi
i skupljao mrvice... Da si me vidio!

Ako je Smiljka još uvijek sama

– mog obećanja ako se sjeća –
reci joj da će biti dama
i da je čeka izvjesna sreća.

Jer ono nije bila šala

kad sam joj rekao: – Bit ćeš moja! –
Čekala me je, ružice brala...
Odsad će jesti sve masla i loja!

I bit ću opet ona ista

stara junačina Džingis-kan

40
 o kome pričaju čuda trista.
Ne, Miki Trasi, to nije san!...

DVANAESTO DŽINGIS-KANOVO PISMO

Kupio sam prekrasnu jahtu!

Već imam i posadu, spremno je sve.
Još samo neka ukrcam naftu
i vik da zaori: oto, šije, tre!. ..

Da ispuši svaki po jednu lulu,

oglođe leopardovu kost.
I netom pozdravim pleme Zulu-Zulu,
penjem se odmah na komandni most.

Odakle mi jahta? Čekaj, polako!

Zaradio sam je na tri načina.
Pošteno, dakako – i nije bilo lako...
Šta veliš, nisam li junačina?

Evo kako je bilo. Kraj plota

susreo sam nekakvog Marina.
Rekao mi je da je iz Grohota.
A ja sam – rekoh mu – iz Zlarina!

Marin iz Grohota na Šolti

izumio je stotinu čuda:
nekakvog konja od tisuću volti
koji vuče teret bez truda,

pšenicu koja će sama rasti,

muhu bez krila i ježa bez dlake.
Avion koji ne može pasti
i auto koji ne gazi pješake.

I brod što ne može da potone,

i čavao sa dvije glave,

41
 i nekakve udice koje zvone,
i svakojake korisne sprave.

Tada i meni na um pade

da izumim nešto za mišji rod.
I mjesto da rušimo barikade
da zaradim para i kupim brod...

Ti znaš kakav sam – minobacač!

Od misli do djela ne prođe dan.
Što da ne postanem pronalazač?
Dosta sam bio Džingis-kan.

Zažmirih. Prosiktah neku psovku.

Izvikah triput: hura, hop!
Izumio sam mišolovku
u koju je montiran – atomski top!

ZAŠTO MIKI NE DOBIVA PISMA Dvanaest

pisama Džingis-kan je napisao

u Kukljicu nije stiglo ni jedno!
Miki je čekao, suzice brisao.
Magarcu Žanu bilo je svejedno.

Miki je mislio, čudna stvar,

da pisma stižu iz dimnjaka.
Zato kad prolazi dimnjačar,
srce mu igra: tika-taka...

A Džingis-kan je bio rastresen

kao i svi koji stihove pišu.
On je miješao ljeto i jesen,
crno i bijelo, sunce i kišu.

Nije dobro da napišeš pismo

42
 i da ga onda staviš u džep.
Tko tako radi, rekli bismo:
zavezao ga je mački za rep!

A Džingis-kan ima džepova mnogo

straga i sprijeda, zdesna i slijeva.
Baš bi u njih strpati mog'o
i obadva Homerova spjeva!

Ubacio je pisma jedanput

dok je grickao senviče slatke
umjesto u poštanski sanduk
u košaricu za otpatke!

Drugi je put pažljiviji bio,

tek eto – nije zalijepio marku!
Treći put ga je objesio
na brodu "Bihać" za katarku.

A možda je mislio: ionako Miki

ne umije čitati slova. Čitati ne
zna ni baba Pim-Bako i nitko u
dvorištu, samo sova

u obližnjoj šumi, na drvetu,

jer nosi goleme naočari.
I možda djed Rok, jer je po svijetu
naučio mnogo čudnih stvari.

Pismo je pismo, a šala je šala.

Pismo je veoma ozbiljna stvar.
Zato poštaru recimo: – Hvala!
Pismo je za nas najljepši dar!

FEBRUARSKA SERENADA

43
S crvenih krovova
topi se snijeg.
Svu noć pjevucka
raspukli žlijeb.

Kad mjesečina
prospe svoj žar,
nas dvoje bit ćemo
savršen par.

Ne hrčem noću,
ne vičem danju.
Volim samoću
deblju i tanju.

Na tebe mislim
kad sunce grije
i kad mi brico
brkove brije.

Dok krčmarica
knedle mijesi,
stenjem i uzdišem:
Smiljčice, gdje si?

Zašto te napustih
nježnu k'o cvijet?
Što me to vuklo
u daleki svijet?

Smiljčice krotka,
ružo u smilju,
kad ću te ljuljati
na svome krilu?

Pjevaju žljebovi –
zimi je kraj.
Vodi me, lađo,
u rodni kraj!

44
 Šta me se tiče
jedro i katarka!
Ja sam somnambul,
ti mjesečarka.

Pa kad se popnemo
skupa na krov,
život će početi
svijetao, nov.

Naša će djeca
sve presti od sreće.
Neće u kanti
čeprkati smeće.

Neće im odgristi
uši vau-vau,
niti ih plašiti
crni babau.

Mijau, mrnjau,
mrnjau mrnjenja
Smiljčice, čao
i doviđenja!

CRNI MAČAK DŽINGIS-KAN

Crni mačak Džingis-kan,

danas mu je rođendan.
Za igračke već je star,
kakav da mu kupim dar?

U dućan sam stupio,

čizme bih mu kupio.
Al' je mačak u čizmama
vrlo smiješan – kaže mama.

45
Crni mačak Džingis-kan,
danas mu je rođendan.
Umio se, sav je čist,
kupit ću mu jedan kist

i kutijicu boja
i katrana i loja,
da namaže žuti brk
da ne bude tako mrk.

Dali smo mu kalendar.

Rekli smo mu: baš si star!
Strašan vjetar duva,
on čizme obuva.

Crni mačak Džingis-kan,

danas mu je rođendan…
Ukrao je staru lađu,
pa ne mogu da ga nađu.

Galeb Mak i gusar Tom

zovu ga po cio dan.
Al' na crnom brodu svom
mirno plovi Džingis-kan.

Brod valove siječe,

jedro se okreće.
Sad lijevo, sad desno,
svugdje mu je tijesno.

Crni mačak Džingis-kan,

danas mu je rođendan...
Otplovio put Tahita
da ulovi kita.

Ne znam što će njemu kit,

od kuće je pošao sit.
Na komandni most je sjeo,
cio dan je žgance jeo.

46
 Džingis-kane, morski vuče,
vrati se u rodni kraj!
Golub guče, krava muče:
danas ti je rođendan.

Za igračke već si star.

Kakav da ti kupim dar?
Kupit ću ti žutu metlu.
Odvest ću te crnom pijetlu.

Bit će graje na putiću

kada stanu svi da kliču:
– Dobar dan! Dobar dan!
Vratio se Džingis-kan.

MIKI JE UGLEDAO BROD

Miki je bio u Sabuši -

možda nećete vjerovati,
oprao je noge i uši,
i baš je htio da se vrati

kad spazi s juga, od Kornata

približava se velik brod.
Pramac mu sija poput zlata,
od njega plamti more i svod.

– Možda to ide brat Džingis-kan

sa zarobljenih pirata dvjesta?
Ura ura urataplan!...
Otoci, napravite mjesta

da prođe ugljanskim tjesnacem

mačak, moreplovac stari!
Plovi, lađo sa zlatnim pramcem!

47
 Tko je kapetan? Gdje su mornari?

Zahuča more, diže se bura.

Eto ciklona, uragana!...
Ej, Kukljičani, vičite "hura"
i pozdravljajte Džingis-kana!

DŽINGIS-KANOVO VJENČANJE

I kad je prošlo
deset godina,
Smiljčica ugleda
jednog gospodina

kako s koferom
stoji na gatu –
svez'o je nekakvu
žutu kravatu,

šrmče cigaru
i ponekad kihne.
Smiljčica priđe
blizu – i klikne!

Od silnoga šoka
izgubi svijest.
A našom Kukljicom
proču se vijest

da onaj gospodin
u šuškavcu plavom
nije nitko drugi
do Džingis-kan glavom!

On Smiljčicu
u naručaj dočeka.

48
 Nije joj trebala
apoteka.

Vjenčali su se
istog dana, tu.
Na objed su pozvali
rodbinu svu.

A učo?... I njega!
A sova?... I nju!
Babu Pim-Bako
i tetku Fru-Fru.

MIKI TRASI POSTAJE KAPETAN

A Miki Trasi bješe im kum.

I jedna mu šala pade na um.
Kada se skupio cio rod
pred Džingis-kanov crni brod,
na kormilo pope se – tko si, da si!
I reče: – Zovem se Miki Trasi!
Pa okrene brod na sjever, na jug.
I vikne: – Zbogom! Život je dug!...

A galeb Mak i gusar Tom digoše

sidro – i brod k'o grom zatutnji,
hukne, i idućeg trena pramac
mu ogrne morska pjena. Izgubio
se u daljini
kao što nestaje junak na bini...
I možda ćete u nekom romanu,
jednoga dana poslije kiše,
o Mikiju – slavnom kapetanu –
čuti još mnogo, mnogo više!

49
BILJEŠKA O PISCU

Vesna Parun rođena je 10. travnja 1922. u Zlarinu kod Šibenika. Istaknuta je
predstavnica suvremene hrvatske poezije. Piše pjesme, drame, eseje i dječiju poeziju.
Autorica je brojnih zbirki poezije za odrasle, a napisala je i jednu dramu. Objavila je veći
broj zbirki dječijih pjesama: Patka Zlatka (1957), Tuga i radost šume (1958), Kornjačin
oklop (1958), Mačak Džingis-kan i Miki Trasi (1968), Miki Trasi i baba Pim-Bako (1968),
Mačak na mjesecu (1969), Miki slavni kapetan (1970), Karneval u Kukljici (1974), Igre
pred oluju (1979), Pseća farma (1981) i Hoću ljutić, neću mak (1983). Stihovi ove dječije
pjesnikinje o Mačku Džingis-kanu i Miki Trasiju izvođeni su uspješno u obliku dječijeg
mjuzikla, dok su drugi korišteni kao podloga slikovnicama. Pjesnikinja živi u Zagrebu.

50