Cicero, (Oratio) in Catilinam (Prima in Senatu Habita)

Quo usque tandem abutere, Catilina, patientia nostra? Quam diu etiam furor iste
tuus nos eludet? Quem ad finem sese effrenata iactabit audacia? Nihilne te
nocturnum praesidium Palati, nihil urbis vigiliae, nihil timor populi, nihil concursus
bonorum omnium, nihil hic munitissimus habendi senatus locus, nihil horum ora
voltusque moverunt? Patere tua consilia non sentis?

quo usque – prevedi s: do kada... Do kada ćeš Katilina

abutere – od: abutor, 3.
eludo, 3. – izluđivati, izigravati
effrenatus, 3 – neobuzdan
praesidium, -i, n – zaštita
concursus, -us, m – skup
munitus, 3 – zaštičen
voltus = vultus, -us, m – lice
pateo, 2. – biti otkriven, razotkriven
zloupotrjebljavati naše
strpljenje? Koliko dugo će nas taj
tvoj bijes izluđivati? Do koje
granice će se razbacivati tvoja
neobuzdana drskost? Zar te ništa
nije potaknula noćna straža
Palatina, niti noćna bdijenja,
strah naroda, skup ovih dobrih
niti ove najzaštićenije mjesto
Senata, niti pogledi ni lica ovih
ljudi. Zar ne osjetiš da su tvoje
namjene otkrivene?

Quid proxima, quid superiore nocte egeris, ubi fueris, quos convocaveris, quid
consilii ceperis, quem nostrum ignorare arbitraris? O tempora, o mores! Senatus
haec intellegit. Consul videt; hic tamen vivit. Vivit? immo vero etiam in senatum
venit, fit publici consilii particeps, notat et designat oculis ad caedem unum
quemque nostrum.

ago, 3., egi, actum – činiti, raditi
caedes, -is, m – pokolj
unum quemque – prevedi s: svakoga
pojedinog
Što je najbliže, što ste radili
noć prije?. O vremena, o maniri!
Senat razumije te stvari. Konzul
reče: Ali on živi ovdje. On živi?
Dapače, ide čak i u senat, postaje
sudionikom javne politike,
napominje i ukazuje u oči svakoga
pojedinog na klanju.