UDK 930-05Mandić, D.

94(=163.42)”06/08”(093)
282(=163.42)”06/08”(093)
930(497.1)”19”
Pregledni rad

DOMINIK MaNDIć I NjegOvO vIđeNje

POKRšTavaNja HRvaTa U SvjeTLU SPISa Hrvati i Srbi
– dva Stara različita naroda1
dr. Trpimir Vedriš
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Sažetak: U poznatoj monograiji Hrvati i Srbi – dva stara različita naroda D.

mandić iznio je sažeti usporedni prikaz hrvatske i srpske povijesti s očitom
nakanom utvrditi zaseban razvoj tih dvaju naroda. među ostalim iznesenim
argumentima u tom se djelu mandić dotaknuo i pitanja pokrštavanja Hrva-
ta, odnosno njihove najranije crkvene pripadnosti. naglašavajući pripadnost
Hrvata “zapadnom kulturnom krugu”, mandić je u tom djelu – kao i u
drugim studijama – prihvatio tradicionalno tumačenje okolnosti pokršta-
vanja Hrvata i oblikovanja crkvenog uređenja odbacivši tzv. franačku tezu o
pokrštavanju. Svrha je ovog teksta razmotriti mandićevo viđenje problema
kristijanizacije Hrvata ponajprije u svjetlu njegova nastojanja da utvrdi ra-
zlike u povijesnom i kulturnom razvoju Hrvata i Srba. Problem mandićeve
metodologije u propitivanju argumenata u prilog tzv. franačke teze razmatra
se podrobnije na primjeru njegove kritike hagiografske legende Acta S. Ur-

1 Zahvalan sam dr. fra robertu Joliću na strpljivosti i susretljivosti prigodom pripreme ovoga
teksta za tisak. Dr. mladen ančić rukopis je pročitao i upozorivši me na niz nedostataka,
pomogao da barem njihov dio bude uklonjen. iako istraživanje mandićeve pisane ostavštine
(odnedavno dostupne u digitaliziranom obliku) provedeno za potrebe izrade ovog teksta
nije polučilo vidljivijeg ploda, želim iskoristiti priliku i čestitati Hercegovačkoj franjevačkoj
provinciji Uznesenja BDm na hvalevrijednom pothvatu digitalizacije, a dr. fra robertu Joliću i
dr. mladenu ančiću zahvaliti na susretljivosti i pomoći pri ustupanju tog dragocjenog materijala
za osobnu uporabu.

920
 TRPIMIR VEDRIŠ, Dominik Mandić i njegovo viđenje pokrštavanja Hrvata u svjetlu spisa Hrvati i Srbi

sii. Upozoravajući na niz slabosti mandićeve argumentacije, autor upućuje

na važnost čitanja njegovih teza ponajprije unutar okvira općeprihvaćenog
“društvenog znanja”, odnosno tadašnjeg “historiografskog diskursa”. S dru-
ge strane, smještajući mandićevo bavljenje poviješću u kontekst ideoloških
napetosti i političkih okolnosti u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata,
upućuje se na nužnost uočavanja utjecaja niza odnosa na oblikovanje pri-
hvaćene “velike pripovijesti” o ranoj hrvatskoj povijesti. Pokušaj historizi-
ranja autora i njegova djela može poslužiti kao ključ za razumijevanje ne
samo njegova pisanja, nego i povijesti njegove recepcije među mandićevim
čitateljima druge polovice 20. st.
Ključne riječi: Dominik mandić, rani srednji vijek, Srbi i Hrvati, pokršta-
vanje, crkvena organizacija, Acta S. Ursii, hrvatska poslijeratna historiograija

Dominik Mandić and His Notion of the Christianisation of the Croats in the light
of his work: The Croats and the Serbs—Two Old and Distinct Peoples
Abstract: in his well-known monograph he Croats and the Serbs – Two
old and Distinct Peoples D. mandić summarizes a comparative exposition
of Croatian and Serbian history with the clear intent to demonstrate the
distinct and separate development of these two peoples. in his work, among
other argumentation, mandić also touches upon the question of the Chri-
stianisation of the Croats, that is, their earliest attachment to the roman
Church. in his monograph, as well as in other studies, mandić puts empha-
sis on Croatia’s orientation towards the “Western Cultural World,” adopting
the traditional explanation of the circumstances of Croatia’s conversion to
Christianity, and the formulation of the Church structure, rejecting, at the
same time, the so-called “frankish thesis” as to how and when the Croats
adopted Christianity. he purpose of this paper is to examine mandić’s vi-
sion of the problem of the Christianisation of the Croats, primarily in the
light of his endeavour to conirm the historical and cultural diferences as
regards the development of the Croats and the Serbs as two distinct peoples.
he problem with mandić’s methodology in questioning the argumenta-
tion in favour of the so-called “frankish thesis” is examined more close-
ly, for example, in his critique of the hagiographic legend: acta S. Ursii.
Cautioning about the weaknesses in mandić’s argumentation, the author
of this paper suggests the importance of reading mandić’s thesis primarily
within the framework of the commonly accepted “social knowledge,” that
is, within the concurrent “historiographical discourse” on the other hand,
by situating mandić’s incursion into the history within the ideological ten-
sions and political circumstances in the decades following the Second World
War, one recognises the necessity to pay attention to the impact of a series of
interrelationships that shaped the accepted “grand narrative” about Croatia’s
early history. he attempt to place mandić and his works within a historical

921
Dr. fra Dominik Mandić (zbornik radova)

context could be the key to the understanding not only of his writings, but
also of the history of his reception among his readers in the second half of
the 20th century.
Key words: Dominik mandić; Early middle ages; Serbs and Croats; Chri-
stianisation; he Church structure; acta S. Ursii; Croatian postwar histo-
riography;

1. Pokrštavanje Hrvata i razvoj crkvenog uređenja

kao temelj hrvatske “kulturne podloge”
Studija Hrvati i Srbi – dva stara različita naroda otisnuta izvorno 1971. spada
među posljednja djela D. mandića objavljena za njegova života.2 napisana na
kraju njegova “čikaškog historiografskog ciklusa”, ta studija umnogome odražava
njegove historiografske, ali i političke preokupacije tijekom posljednjih godina
života. Polazeći od autorovih zaključnih misli, studiju se, štoviše, može smatrati
“programatskim spisom” u kojem mandić iznosi ciljeve i naputke o tome kako
pristupiti usporednom proučavanju hrvatske i srpske povijesti.3 autorovim vla-
stitim riječima:
Sve ono što smo dosada napisali o povijesti i državnom životu Hrvata i Srba
dokazuje da oni nijesu jedan narod, nego dva stara, različita naroda. Da se
to vidnije i jasnije uoči, korisno je i potrebno sva povijesna istraživanja svesti
na osnovne žarišne činjenice, po kojima se svi narodi, pa i Hrvati i Srbi,
razlikuju između sebe.4
Shematski prikazane te su “žarišne činjenice”, odnosno “stvarne i bitne razlike”
između Hrvata i Srba, kako je na drugom mjestu zabilježio mandić, sljedeće:
“različit etnički postanak i razvoj”, “različit državni i povijesni život”, “različita
kultura i mentalitet” i, konačno, “različita narodna i državna svijest”.5 ovom bih
se prigodom – ostavljajući po strani ostale – želio usredotočiti isključivo na treću
pretpostavku. odnosno, nešto preciznije, nakana mi je razmotriti dva aspekata
s područja “razlika u kulturnoj podlozi i kulturnom oblikovanju” – okolnosti i

2 D. mandić, Hrvati i Srbi dva stara različita naroda, münchen – Barcelona, 1971. Svi navodi
iz djela Hrvati i Srbi, ukoliko nije navedeno drugačije, preuzeti su prema: D. mandić, Hrvati
i Srbi dva stara različita naroda, Zagreb, 1990. o vremenu sastavljanja studije vidi ukratko:
B. Pandžić, “Životopis fra Dominika mandića”, u: D. mandić, Sabrana djela, sv. i, prir. m.
akmadža, mostar 2013., str. 106, bilj. 19.
3 U predgovoru hrvatskom izdanju n. Budak je studiju opisao kao “prije politički pamlet, nego
li historiografsko djelo”. n. Budak, “Dominik mandić i njegovo djelo”, u: D. mandić, Hrvati
i Srbi, str. 12.
4 D. mandić, Hrvati i Srbi, str. 269.
5 D. mandić, Hrvati i Srbi, str. 280, passim.

922
 TRPIMIR VEDRIŠ, Dominik Mandić i njegovo viđenje pokrštavanja Hrvata u svjetlu spisa Hrvati i Srbi

čimbenike pokrštavanja Hrvata i njihove crkvene pripadnosti u ranom srednjem

vijeku.
Polazeći od iznesenih zaključaka6 očito je da mandić, među ostalim argumenti-
ma, nije mogao zaobići ta vjerojatno ključna pitanja ranosrednjovjekovne crkve-
ne povijesti.7 no raščlanjujući njegovo viđenje tih problema, čini se da okolnosti
prvotnog širenja kršćanstva u te dvije zajednice nisu za njega – barem sub specie
teze o kulturnoj različitosti – bile presudne, pa čak, reklo bi se, ni osobito važne.
koliko god to moglo čuditi, tom aspektu rane hrvatske povijesti mandić u studiji
Hrvati i Srbi nije posvetio osobitu pažnju. no svoje je shvaćanje iste problema-
tike nešto opširnije izložio u nekoliko ranijih tekstova, ponajprije u tekstovima
iz 1961.8 i 1963.9, odnosno u njihovoj dopunjenoj verziji objavljenoj 1995.10
Temeljne teze iznesene u tim tekstovima uglavnom se podudaraju te se kratak
osvrt u djelu Hrvati i Srbi može čitati i kao sažetak mandićeva promišljanja o toj
problematici.
Svedeno na osnove, mandićevo se shvaćanje može sažeti u nekoliko teza: Hrvati
su prvi među Slavenima primili krštenje, njihovo je pokrštavanje otpočelo 626.
neposredno po njihovu dolasku na Jadran, ključna osoba za pokrštavanje bio je
prvi splitski prvosvećenik ivan ravenjanin, a proces pokrštavanja bio je ozbiljno
uznapredovao na širokom prostoru između istre i južnog Jadrana još tijekom 7. st.
S pitanjem pokrštavanja direktno je povezano i isprepleteno pitanje obnove crkve-
ne organizacije u Dalmaciji.11 o tom je pak pitanju mandić zauzeo sljedeći stav:
neposredno nakon doseljenja Hrvata obnovljena je splitska crkvena organizacija,
koja je odigrala presudnu ulogu u pokrštavanju Hrvata. Svoje viđenje tih dvaju
važnih pitanja hrvatske ranosrednjovjekovne povijesti mandić je, osim u navede-

6 D. mandić, Hrvati i Srbi, str.a 269-280.

7 o pokrštavanju i crkvenoj pripadnosti u tom kontekstu vrlo sažeto govori u odjeljku “razlike
u kulturnoj podlozi i kulturnom oblikovanju” (D. mandić, Hrvati i Srbi, str. 276-277). nešto
detaljnije o pokrštavanju: D. mandić, Hrvati i Srbi, str. 63-65, te o “zapadnoj komponenti”:
D. mandić, Hrvati i Srbi, str. 75-76.
8 D. mandić, “nenapisano poglavlje hrvatske pismenosti”, Hrvatska revija, br. 11, Buenos aires,
1961., str. 359-385. Tekst navodim prema izdanju: Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti,
rim, 1963., str. 390-422.
9 rasprave pod brojem V (“osnutak splitske metropolije”) i Vi (“Pokrštenje Hrvata”) spadaju
među nekoliko rasprava koje su prvi put objavljene u zborniku: D. mandić, Rasprave i prilozi
iz stare hrvatske povijesti, rim, 1963., str. 77-108; 109-144. Svi navodi iz djela Rasprave i prilozi,
ukoliko nije navedeno drugačije, preuzeti su iz tog prvog izdanja. Rasprave i prilozi u najnovijem
su izdanju upotpunjeni kazalom imena i naziva, cjelovitom bibliograijom radova Dominika
mandića te njegovim životopisom, stoga to izdanje predstavlja vrlo korisno pomagalo za
istraživanje djela Dominika mandića. Usp. D. mandić, Sabrana djela, sv. i.
10 D. mandić, “Papa ivan iV. Solinjanin i pokrštenje Hrvata”, Croatica Christiana periodica, god.
XVi, broj 29, Zagreb, 1992., str. 1-22.
11 Detaljnije o “osnutku Splitske metropolije” vidi: D. mandić, Rasprave, str. 77-108.

923
Dr. fra Dominik Mandić (zbornik radova)

nim radovima, dotaknuo i u nizu manje poznatih radova – nigdje ne odstupajući

od svog mišljenja.
Polazna točka ovog razmatranja jest pretpostavka (koja se čini prilično očitom)
da u usporedbi, na primjer, s tretmanom podrijetla i doseljenja – a u kontekstu
dokazivanja “razlike u kulturnoj podlozi i kulturnom oblikovanju” između Hr-
vata i Srba – u pitanju pokrštavanja mandić nije mogao pronaći čvrst oslonac
za diferencijaciju Hrvata i Srba u ranome srednjem vijeku. naime oslanjajući se
na spis De administrando imperio konstantina Vii. Porirogeneta (dalje: DAI),
koji je dotad bio smatran ključnim (i pouzdanim) izvorom o razmatranoj pro-
blematici, prihvatio je stav znatnog dijela svojih prethodnika. Viđenje cara-pisca
pokrštavanja bizantskih susjeda na istočnom Jadranu stoljećima je presudno utje-
calo na tumačenje tog problema u historiograiji. Gotovo doslovno preuzimajući
Porirogenetove navode, mandić se uklopio u postojeću historiografsku tradiciju.
može se stoga reći da je – barem s obzirom na pitanje pokrštavanja i osnutka
splitske Crkve – pripadao “srednjoj struji” starije hrvatske historiograije obliko-
vane u drugoj polovici 19. st., koja je zadržala znatan utjecaj na niz povjesničara
prve polovice 20. st.
Povod i kontekst ovog kritičkog razmatranja mandićevih pozicija jest pak novija
hrvatska historiograija, unutar koje se, uglavnom na temelju novih pristupa, ali i
niza nedavno otkrivenih ili nanovo protumačenih spomenika, oblikovala, uvjetno
rečeno, “nova paradigma” o pokrštavanju i osnutku splitske Crkve. naime u znat-
nom dijelu hrvatske historiograije s kraja 20. st. jasna je očita tendencija da se sve
veće značenje u pokrštavanju Hrvata pripisuje ulozi franaka, odnosno karolinškom
kulturnom utjecaju u ranosrednjovjekovnoj hrvatskoj kneževini i susjednim poli-
tičkim tvorbama. iz te je perspektive zanimljivo uočiti da je mandić, inzistirajući
na “zapadnoj orijentaciji” Hrvata u ranome srednjem vijeku, istovremeno uvelike
umanjivao važnost franačkog udjela u njihovu pokrštavanju i, osobito, oblikovanju
rane crkvene organizacije. U kontekstu upravo programatski zacrtanog upućivanja
na različitosti između Srba i Hrvata, time je, na neki način, slabio svoju argumen-
taciju. Drugim riječima moglo bi se reći da je mandić propustio iskoristiti vrlo
snažan argument u prilog svojoj tezi.
naime gotovo doslovnim prihvaćanjem Porirogenetova tumačenje pokrštavanja
– što su starija hrvatska i srpska historiograija uglavnom činile – bilo je moguće
oblikovati (unutar paradigme o doseljenju Slavena) viđenje jedinstvene prošlosti
dvaju naroda – s jasnim ideološkim, odnosno političkim funkcijama. no, kao što
pokazuje novija historiografska kritika – tek ukratko – Porirogenetovo djelo valja
danas uistinu čitati sa znatno većim oprezom no što su to činili stariji povjesniča-
ri. mnoge među “vijestima” sačuvanima u DAI, koje su se povjesničarima starije
generacije činile odrazom onoga wie es eigentlich gewesen, danas su podvrgnute

924
 TRPIMIR VEDRIŠ, Dominik Mandić i njegovo viđenje pokrštavanja Hrvata u svjetlu spisa Hrvati i Srbi

ponekad i vrlo oštroj kritici.12 Bez nakane da se ovdje duže zadržim na toj složenoj
problematici, nalazim važnim barem ukratko upozoriti na sve veći raskorak koji se
u historiograiji javlja kao posljedica zauzimanja različitih pozicija spram pitanja
vjerodostojnosti Porirogenetovih vijesti.13 Za ovu je raspravu to relevantno prven-
stveno u kontekstu uočavanja napetosti između “utilitarističkih” i “istraživačkih”
funkcija mandićeva teksta.14 naime njegovo pisanje očito je razapeto između po-
kušaja dokazivanja teze sa suvremenim političkim implikacijama (povijesne razlike
između Hrvata i Srba kao argument u raspravi o budućnosti Jugoslavije) i njegove
ovisnosti o mreži postojećeg historiografskog znanja (izvori i njihovo tumačenje
u kontekstu tradicionalne historiograije). Prihvaćajući tradicionalno tumačenje
pokrštavanja, mandić je slabio svoj argument o kulturnoj razlici.
Polazeći od rekonstrukcije kronologije i okolnosti pokrštavanja utemeljenih na
DAI, može se postaviti pitanje: jesu li tamo opisane okolnosti pokrštavanja “upo-
trebljive” kao diferentia speciica u dokazivanju različitosti između Hrvata i Srba?
naime vijest o pokrštavanju tradicionalno se najčešće povezivala s okolnostima
osnutka/obnove splitske/salonitanske biskupije o kojoj, premda indirektno, piše
Porirogenet. iz istog konteksta potječe i ideja o rimu kao zajedničkom izvorištu
pokrštavanja Hrvata i Srba – na poticaj bizantskog cara – što je postignuto smje-
štanjem opisanih događaja u vrijeme kad je još postojala carska politička vlast nad

12 npr. f. Curta smatra da se “opis pokrštavanja Hrvata i Srba može promatrati isključivo kao
djelo carske propagande”, odnosno za njega to i nije “opis povijesnog procesa već ideološko
ogledalo bizantskih stereotipa i nakana”. f. Curta, “Emperor Heraclius and the Conversion
of the Croats and the Serbs”, u: Medieval Christianitas. Diferent Regions, “Faces,” Approaches,
str. 121-138, ur. T. Stepanov – G. kazakov, Soia, 2010., str. 134-135. radikalan stav
poput Curtinog ipak nije i stav svih povjesničara. U svjetlu odbacivanja DAI kao dragocjenog
povijesnog izvora prikladno je upozoriti i na drugačije mišljenje, poput onog britanskog
bizantinista prema kojem su “balkanski” narodi opisani u DAI “promatrani i opisani bez
ideološke prizme”, štoviše ni “pretenzije bizantskih careva (...) koje izviru iz konstantinovih
uvodnih napomena ne igraju ulogu u glavnini teksta”. J. Howard-Johnston, “he De
administrando imperio: a re-examination of the Text and a re-evaluation of its Evidence
about the rus”, u: Les Centres proto-urbains russes entre Scandinavie, Byzance et Orient, ur. m.
kazanski (et al.), Paris, 2000., str. 305.
13 U tom je kontekstu prikladno upozoriti na znakovito metodološko razilaženje između nekih
hrvatskih i srpskih povjesničara, vrlo vidljivo u radovima sa znanstvenog skupa posvećenoj
novijoj recepciji DAI u hrvatskoj historiograiji. Usp. T. Vedriš, “Razgovori ugodni: konstantin
Vii. Porirogenet i percepcije najranije hrvatske povijesti”, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest
FFZg sv. 42, Zagreb, 2010., str. 20-23, passim.
14 Trag mandićeve svijesti o različitim funkcijama njegovih studija, tj. o “političkoj dimenziji”
njegove historiograije, vidljiv je u nizu njegovih opažanja o vlastitim tekstovima. Lijep je
primjer toga pismo upućeno V. Luburiću 22. srpnja 1966., u kojem mandić naglašava da će
“Etnička povijest Bosne i Hercegovine” biti njegovo “najbolje povjesno djelo i za Hrvatsku
najkorisnije” (sv. 11, m. 2, pm. 1, f. 50). Zahvalan sam dr. sc. mladenu ančiću, koji me na
pismo upozorio.

925
Dr. fra Dominik Mandić (zbornik radova)

biskupom “starog rima”. nadalje, za povezivanje pitanja pokrštavanja i pitanja

osnutka biskupije ključno je bilo i podudaranje izvještaja bizantskog cara-pisca iz
prve polovice 10. st. i splitskog kroničara Tome arhiđakona iz sredine 13. st. kao
što je poznato, DAI o pokrštavanju Hrvata donosi višeslojne, pa donekle i protur-
ječne vijesti. no prvo nastojanje oko pokrštavanja Hrvata Porirogenet “precizno”
smješta u vrijeme cara Heraklija (610. – 641.), dakle odmah po njihovu doselje-
nju u Dalmaciju.15 Prema tom izvještaju, Hrvate su pokrstili misionari iz rima na
poticaj bizantskog cara. U to vrijeme pokrštavanje smješta i srednjovjekovni split-
ski kroničar Toma arhiđakon (o. 1200. – 1268.), opisujući u djelu Historia Salo-
nitana (dalje: HS) misiju ivana ravenjanina u Dalmaciji.16 Prema HS, poput DAI,
“prvog splitskog nadbiskupa” ivana ravenjanina u Dalmaciju je poslao papa radi
obnove nadbiskupije koja je iz Salone, razrušene avarsko-slavenskim provalama,
premještena u Dioklecijanovu palaču, tj. u Split. ivan je uz to, kako bilježi Toma,
“obnavljao crkve kružeći krajevima Dalmacije i Sklavonije (...) i pomalo privlačio
sirove i neuke narode ka katoličkom nauku”.17 ovi izvještaji, poput “srodnih” (ili
barem sličnih) ulomaka iz drugih srednjovjekovnih izvora, ne mogu se smatrati
pouzdanim svjedočanstvima već i zbog same činjenice da su nastali stoljećima na-
kon događaja koje opisuju.18 Stoga ih novija hrvatska historiograija često – iako
ih u potpunosti ne odbacuje – promatra ponajprije kao pripovijesti i svjedočanstvo
o društvenom pamćenju, sačuvanom i oblikovanom, u prvom slučaju, na carskom
dvoru ranog 10. st., a u drugome unutar srednjovjekovne splitske Crkve.19
kako god bilo, kronološko i smisleno podudaranje Porirogenetova i Tomina
izvještaja o obnovi splitske Crkve i pokrštavanju Hrvata oblikovalo je određeni
“historiografski diskurs” kao oblik prihvaćenog “društvenog znanja”. ideja o vezi
između tih dviju pojava učvrstila se u hrvatskoj historiograiji 19. i najvećeg dijela

15 Usp. DAI, 31.21-24, 31-34.

16 HS, gl. Xi, str. 48-49.
17 HS, gl. Xi, str. 49.
18 očite su iznimke ponajprije dvije suvremene vijesti iz 7. st., naime podatak iz Liber pontiicalis
o misiji opata martina 641. i pismo pape agatona iz 680. no pažljivo promotrena, ta
svjedočanstva – iako nesumnjivo vrlo dragocjena – sama za sebe ne bi imala istu “dokaznu
snagu” u smislu teze o ranom pokrštavanju.
19 najradikalnije propitivanje niza uvriježenih pretpostavki glede mogućnosti uporabe DAI
kao povijesnog izvora za najraniju hrvatsku povijest, vidljivo je u studijama m. ančića i D.
Džina. Tako m. ančić upozorava, prije svega, na važnost uočavanja “cjeline, odnosno svrhe
i smisla nastanka cjelokupnoga djela”. Smatrajući da su “dijelovi cjeline koju nazivamo De
administrando imperio plod rada različitih autora”, ančić upozorava i na niz nesklapnosti među
poglavljima Porirogenetova “dalmatinskog dossiera”. korak dalje ide D. Džino, koji, uočavajući
u Porirogenetovu djelu “bizantinski kolonijalni narativ”, DAI promatra prvenstveno kao djelo
koje “žanrovski i pragmatično funkcionira kao oruđe bizantinske diplomacije”. Stoga za Džina
DAI “nije djelo što istražuje prošlost”, već ideološki uradak autora čije je glavna preokupacija
“politička arhitektura njegove sadašnjosti 10. stoljeća”.

926
 TRPIMIR VEDRIŠ, Dominik Mandić i njegovo viđenje pokrštavanja Hrvata u svjetlu spisa Hrvati i Srbi

20. st. iako su se vrlo rano javili i protivni glasovi (npr. suvremenik ivana Lučića
bolandist G. Henschenius smještao je obnovu splitske Crkve na kraj 8. st.), njihov
je utjecaj na hrvatsku historiograiju osobito osnažio krajem 19. st. kroz pisanje
velikog crkvenog povjesničara L. Duchesnea. no iako je niz njegovih “nasljedni-
ka” unutar hrvatske historiograije prihvatio takvo “alternativno” viđenje nastan-
ka splitske Crkve i pokrštavanja Hrvata, teza o ranom pokrštavanju zadržala je
prevlast ponajprije u hrvatskoj crkvenoj historiograiji. Pitanje osnutka ranosred-
njovjekovnih dalmatinskih biskupija, odnosno pitanje naravi kontinuiteta izme-
đu kasnoantičkih biskupija i njihovih srednjovjekovnih nasljednica, nesumnjivo
spada među temeljna pitanja hrvatske rane crkvene povijesti, a ključni problem u
tom kontekstu jest pitanje odnosa kasnoantičke salonitanske i ranosrednjovjekov-
ne splitske crkve. Uz znatnu dozu simpliikacije, može se reći su domaći istraživa-
či na to pitanje ponudili tri odgovora. Prema tradicionalnom shvaćanju splitska
biskupija (tj. nadbiskupija) bila je osnovana neposredno po padu Salone, dakle
sredinom 7. st., što podrazumijeva prihvaćanje kontinuiteta salonitansko-splitske
Crkve. Prema drugom tumačenju nastanak splitske biskupije valja smjestiti na
kraj 8. odnosno početak 9. st. napokon prema trećoj pretpostavci biskupija je
bila ustanovljena tek krajem 9. st., čime je splitskoj Crkvi negiran gotovo bilo
kakav kontinuitet s kasnoantičkom Salonom. Ukratko, može se zaključiti da je,
uz nekoliko iznimki, teza o ranom pokrštavanju i istovremenom osnutku splitske
biskupije bila i ostala prevladavajuća paradigma među hrvatskim crkvenim po-
vjesničarima tijekom većeg dijela 20. st. kakvu su ulogu u raspravi o tim pitanju
imali izvanznanstveni razlozi poput svjetonazorskih neslaganja i međuinstitucio-
nalnih napetosti, tek valja pomnije istražiti.
U kontekstu propitivanja mandićeve pozicije u tim konstelacijama može se reći
da je zauzeo tradicionalnu poziciju, kao što je uočeno, karakterističnu za najveći
dio crkvenih povjesničara 19. i 20. st. no ovdje mi se čini zanimljivim upozoriti i
na još jedan – za ovu raspravu relevantan – aspekt recepcije teze o ranom pokršta-
vanju, a to je prihvaćenost te teze u srpskoj historiograiji. naime očit “metodo-
loški konzervativizam” srpske bizantinistike osobito je vidljiv u tumačenju djela
konstantina Porirogeneta.20 Stavovi starije srpske historiograije jasno su uočljivi
i u znatnom dijelu radova novijih autora21 te se čini da gotovo “tektonski poma-
ci” u tumačenju Porirogenetova izvještaja unutar hrvatske historiograije pre-
vladavajuću racionalnu paradigmu susjedne akademske zajednice nisu ozbiljnije

20 o teorijskom i metodološkom konzervativizmu srpske medievistike početkom 21. st. v. n.

Zečević, “medieval Studies in Serbia 1993 – 2008”, Annual of the Medieval Studies at the CEU,
sv. 15, Budimpešta, 2009., str. 305-311.
21 Usp. T. Živković, Црквена организација у српским земљама: рани средњи век,
Београд, 2004.

927
Dr. fra Dominik Mandić (zbornik radova)

uzdrmali.22 U ovom kontekstu čini mi se zgodnim zaustaviti se nakratko kod tu-

mačenja pokrštavanja u djelu srpskog bizantinista Lj. maksimovića. on je naime
u nekoliko svojih radova ponovio mišljenje da se “upravo u pitanju pokrštavanja
između Srba i Hrvata očituje paralelizam znatno veći nego u drugim stvarima“23.
naglašavajući da se u tom pitanju “možda više nego u ma kom drugom ogleda
paralelizam rane srpske i hrvatske istorije”, maksimović je zaključio da se “ova
pojava ne može posmatrati odvojeno kod jednih i drugih”. Vjerojatno je moguće
složiti se s autorovim mišljenjem da je “pokrštavanje Srba i Hrvata bio dugotrajan
i dinamičan proces, koji je tekao isprekidano i sa puno oscilacija, a koji je započeo
već ubrzo po doseljavanju Srba i Hrvata na Balkan (…) i koji je završio vrijeme
cara Bazilija“24, no upravo “franačka” dimenzija pokrštavanja Hrvata – koju niz
starijih (srpskih) autora ispušta iz vida – kao i snažan neprekinut rimski crkveni
utjecaj u Hrvatskoj (za razliku od Srbije), čine zaista bitnu razdjelnicu između
rane kristijanizacije ranosrednjovjekovnih hrvatskih i srpskih političkih jezgri.
ako je dakle, kako su smatrali mnogi hrvatski i srpski povjesničari, proces pokr-
štavanja uistinu “tekao paralelno” – na tom bi području bilo vrlo teško dokazivati
jedan od ključnih elemenata “kulturne razlike” između dvaju naroda, barem što
se tiče ranoga srednjeg vijeka. nemoguće je reći u kojoj je mjeri mandić toga
bio svjestan, no prihvaćajući tradicionalni objasnidbeni model on je – s obzirom
na “političku funkciju” svojeg dokaznog postupka – postupao donekle suprotno
zacrtanom cilju. Drugim riječima, negirajući franačku teoriju zapravo je “štetio”

22 mislim ovdje prije svega na rasprave (i posljedice) izazvane dekonstrukcijom Porirogentovih

vijesti o vremenu dolaska Hrvata iz pera L. margetića (L. margetić, “konstantin Porirogenet
i vrijeme dolaska Hrvata”, Zbornik Historijskog zavoda JAZU, sv. 8, Zagreb, 1977., str. 5-88),
koje su, usprkos autorovu kasnijem povlačenju prvotnih zaključaka, izvršile snažan utjecaj
na hrvatsku historiograiju početkom 21. st. – što je možda najbolje vidljivo u radovima m.
ančića, n. Budaka, a. miloševića i V. Sokola. Srpski povjesničari tezu o kasnom doseljavanju
Hrvata (krajem 8. st.) uglavnom nisu prihvatili. Usp. npr. B. ferjančić, “Долазак Хрвата и
Срба на Балканско полуострво”, Зборник радова Византолошког института, sv. 35,
Beograd, 1996., 117-154.
23 Usp. LJ. maksimović, “Покрштавање Срба и Хрвата”, Зборник радова Византолошког
института, sv. 35, Beograd, 1996., str. 155–174. radi se o prilagodbi rada “he
Christianization of the Serbs and Croats”, u: he Legacy of Saints Cyril and Methodius to Kiev
and Moscow, ur. a. n. Tachiaos, hessaloniki, 1992., str. 167-184.
24 Prihvaćanjem Porirogenetovih vijesti na tragu te koncepcije (o paralelizmu pokrštavanja Srba i
Hrvata) nedavno preminuli srpski povjesničar T. Živković izgradio je intrigantnu, iako vjerojatno
ne i održivu tezu, o podrijetlu spisa DAI. naime prema Živkoviću predložak koji je Porirogenetu
poslužio za oblikovanje “dalmatinskog dossiera” (DAI 29-36) bilo je, kasnije izgubljeno, djelo
“De conversione Croatorum et Serborum”. Usp. T. Živković, De conversione Croatorum et
Serborum – A Lost Source, Beograd, 2012.; isti, “Constantine Porphyrogenitus’ Source on the
Earliest History of the Croats and Serbs”, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, sv. 42, Zagreb,
2010., str. 117-131; isti, “Sources de Constantin Vii Porphyrogénete concernant le passé le plus
éloigné des Serbes et des Croates”, Byzantina Symmeikta br. 20, atena, 2010., str. 11-37.

928
 TRPIMIR VEDRIŠ, Dominik Mandić i njegovo viđenje pokrštavanja Hrvata u svjetlu spisa Hrvati i Srbi

svojoj tezi o kulturnim razlikama između Hrvata i Srba. naime, kao što je već na-
značeno, upravo u svjetlu novije hrvatske historiograije, utemeljene na bogatom
karolinškom arheološkom nasljeđu, ali i novim tumačenjima ranosrednjovjekov-
ne “umjetnosti” hrvatske kneževine, snažan franački upliv u ranosrednjovjekovnoj
hrvatskoj kneževini ocrtava se kao vjerojatno ključna diferentia speciica najranije
hrvatske i srpske povijesti.25
no zašto mandić to nije uočio i “iskoristio”? kako bih pokušao podrobnije odgo-
voriti na to pitanje, poći ću induktivnim putem, razmatrajući ponajprije odabrani
exemplum – primjer mandićeve raščlambe povijesnog izvora koji su pristaše “fra-
načke teze” o pokrštavanju u jednom trenutku slavili kao “dokaz” o franačkoj ulozi
u pokrštavanju Hrvata. Upozoravajući pritom na ključne karakteristike mandićeva
pristupa tom tekstu, nastojat ću njegovo shvaćanje smjestiti u kontekst hrvatske
historiograije druge polovice 20. st.

2. “Rasprava o metodi”: Mandićeva raščlamba hagiografske legende Acta S. Ursii

kao argument u prilog “kasnom pokrštavanju” u hrvatskoj se historiograiji često
navodila rasprostranjenost kulta franačkih svetaca. kao što bi podrobnije razmatra-
nje moglo pokazati, sam je pojam “franačkih svetaca” u tom kontekstu bio korišten
prilično konfuzno te je mandić taj argument s pravom u više navrata odbacio.26 no
čini se da ga je spomen sv. Ursa iz Vicenze, navodno jednog od svetaca tog “franač-
kog sloja”, osobito zaintrigirao. Sve što je o sv. Ursu poznato, sačuvano je u kratkoj,
do početka 20. st. u hrvatskoj historiograiji nepoznatoj, legendi Acta S. Ursii (dalje:
ASU). riječ je o hagiografskoj legendi iz sjeverne italije sačuvanoj u prijepisu iz
kasnog 15. st. i obično navođenoj kao “Žića sv. Ursa” ili “Život sv. Ursa iz Vicenze”.
na legendu je u hrvatskoj historiograiji prvi upozorio f. Bulić, objavivši tekst s

25 Za pregled ključnih argumenata vidi katalog izložbe Hrvati i Karolinzi: rasprave i vrela, ur. ante
milošević, Split 2000. (osobito a. milošević, “karolinški utjecaji u Hrvatskoj kneževini u
svjetlu arheoloških nalaza,” u: a. milošević, Hrvati i Karolinzi, str. 106-139; m. ančić, “U
osvit novog doba karolinško carstvo i njegov jugoistočni obod,” u: a. milošević, Hrvati i
Karolinzi, str. 70–103). iz perspektive političke povijesti vidi, među ostalim: m. ančić, “from
Carolingian oicial to Croatian ruler – he Croats and the Carolingian Empire in the first
Half of the ninth Century”, Hortus Artium Medievalium, br. 3, Zagreb – motovun, 1997., str.
7-13; isti, “Lombard and frankish inluences in the formation of the Croatian Dukedom”, u:
L’Adriatico dalla tarda antichita all’eta Carolingia, ur. G. Brogiolo – P. Delogu, firenze, 2005.,
str. 213-228; n. Budak, “Croats between franks and Byzantium”, Hortus Artium Medievalium,
br. 3, Zagreb – motovun, 1997., str. 15-22; isti, Karlo Veliki. Karolinzi i Hrvati, Split, 2001. Za
pregled hrvatskog arheološkog materijala vezanog uz karolinško razdoblje vidi osobito: V. Sokol,
Hrvatska srednjovjekovna arheološka baština od Jadrana do Save, Zagreb, 2006; m. Petrinec,
Groblja od 8. do 11. stoljeća na području ranosrednjovjekovne hrvatske države, Split, 2009.
26 Usp. D. mandić, Rasprave, str. 116-117.

929
Dr. fra Dominik Mandić (zbornik radova)

popratnim komentarima.27 Legenda, ukratko, govori o stanovitom Ursu koji je, kao
vojskovođa karla Velikog, u vrijeme pape Hadrijana i. došao u Dalmaciju, gdje je
ratovao s poganskim kraljem. Stekavši naklonost kraljeve kćeri, uspio je pridobiti i
tog “dalmatinskog kralja” da se pokrsti te je, oženivši njegovu kćer, nakon kraljeve
smrti i sam postao vladarom Dalmacije. nakon zločina koji je zabunom počinio
(ubio je ženu, oca i sina), otputovao je u rim te je, primivši odrješenje od pape,
život dovršio kao isposnik u okolici Vicenze za života karla Velikog.
Legendu su prije mandića spomenuli, uz f. Bulića, V. novak28 i f. Šišić29, no nakon
Šišićeva kratkog spomena, u znanstvenoj literaturi nije zapravo ostavila značajnijeg
traga – sve do mandićeva osvrta. Drugim riječima, propitujući “povijest recepcije”
ASU u hrvatskoj historiograiji, može se zaključiti da je za njeno vrednovanje ključ-
na bila upravo njena potencijalna relevantnost kao izvora za pitanje pokrštavanja
Hrvata, odnosno njena uporabivost za dokazivanje “franačke teorije” o pokrštava-
nju. no s druge strane čak je i među autorima koji su otvoreno zastupali tu tezu
očito postojala nelagoda spram prihvaćanja ASU kao vjerodostojnog izvora. Stoga,
usprkos zanimanju koje je ta legenda probudila kod nekolicine hrvatskih povje-
sničara, općenito uzevši može se reći da se malo tko njome ozbiljno bavio. nakon
Bulićeva izdanja legende nitko od domaćih povjesničara nije pokušao temeljitije
raščlaniti njen sadržaj, strukturu i oblik, kao ni postaviti pitanje njena podrijetla i
okolnosti nastanka, s ciljem provjere eventualne relevantnosti toga izvora za najra-
niju hrvatsku povijest. S nešto ironije može se ustvrditi da joj je najviše pažnje po-
svetio upravo mandić, odbacujući je kao bezvrijedan izvor.30 Prihvaćajući mišljenje
da se “mandićev pokušaj osporavanja vrijednosti životopisa ne može proglasiti
uspješnim“31, pokušat ću podrobnije pojasniti i zašto.
Ponajprije, mandićeva raščlamba ASU vrvi očitim anakronizmima karakteristič-
nim za stariju hrvatsku historiograiju. Pogane koji se spominju u tekstu legende
mandić naziva Hrvatima (cit. “u kojem se izričito kaže da su Hrvati i njihov vla-
dar bili pogani”)32, iako se u tekstu hrvatsko ime nigdje ne spominje.33 općenito

27 f. Bulić (ur.), Accessiones et correctiones all’Illyricum sacrum del p. D. Farlati, Spalato, 1910., str.
44-57 (tekst legende, str. 45-46).
28 V. novak, “Pitanje pripadnosti splitske nadbiskupije u vrijeme njezine organizacije”, Vjesnik za
arheologiju i historiju dalmatinsku, sv. XLVi, Split, 1923., str. 54.
29 f. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925., str. 308.
30 Ta je činjenica osobito zanimljiva s obzirom na to da je mandić na više mjesta nastojao airmirati
tekstove, poput navodne knjige Methodos, kojima je, uz ogroman trud, teško priznati ikakvu
vjerodostojnost povijesnih izvora.
31 n. Budak, Prva stoljeća Hrvatske, Zagreb, 1994., str. 89.
32 D. mandić, Rasprave, str. 117.
33 izričaj [in] Dalmatiam … ubi multos Paganorum ab eorum rege missos, dao bi se u takvom
naivno-pozitivističkom ključu protumačiti i kao da se radi o tzv. “neretvanima”, koje uostalom
i drugi izvori nazivaju tim imenom.

930
 TRPIMIR VEDRIŠ, Dominik Mandić i njegovo viđenje pokrštavanja Hrvata u svjetlu spisa Hrvati i Srbi

se mandićeva “faktografska kritika”, usprkos svojoj temeljitosti, danas čini vrlo

plošnom. Evo nekoliko primjera za takav sud: “u Žiću se vladar Hrvata (!) zove
kralj rex, a mi znamo (!), da koncem 8. i početkom 9. stoljeća Hrvati nijesu ima-
li kraljeve u zapadnom smislu riječi rex nego samo vojvode (dux, duces)”34. on,
nadalje, opaža da “po Žiću bi hrvatski (!) kralj bio poganin, a mi znamo (!) da je
tih godina dalmatinskim Hrvatima vladao Višeslav, vladar kršćanin“35. ne tvrdeći
explicite da nije tako, danas se ipak teško može pouzdano tvrditi kad je vladao Vi-
šeslav i koju mu uopće ulogu dodijeliti u hrvatskoj ranosrednjovjekovnoj povijesti.
nadalje, prema mandiću “u Žiću se tvrdi, da se Urso oženio kraljevom jedinicom
i na osnovu toga zasjeo na hrvatsko prijestolje, a mi znamo (!), da je kod Hrvata u
stara vremena vladalo pravo starješinstva, ‘seniorata’, u nasljedstvu, a ne sinovstvo,
‘primogenitura’36. niz sličnih opažanja o “općepoznatim” okolnostima u Hrvatskoj
oko 800. mandić završava zaključkom da “u izvorima nema nigdje nikakva traga,
da bi u Hrvatskoj koncem 8. st. vladao vladar tuđe krvi“37.
iz perspektive današnje hrvatske historiograije velik dio tih mandićevih “pozi-
tivističkih” argumenata doima se uistinu vrlo naivnim. Upisivanje značenja tipa
“što svi znaju i što je svima jasno” u srednjovjekovni tekst čine mandićevu kritiku
duboko anakronističnom. no usprkos slabosti argumentacije na razini faktograije,
njegova je raščlamba ipak obogatila istraživanje ASU. mandić je, naime, temeljitije
od svojih prethodnika postavio pitanje okolnosti nastanka legende. Za njega je
doduše “najglavnije, i u ovom pitanju potpuno odlučno, Acta S. Ursii nijesu spis
suvremen događajima, koje opisuju, nego puka patvorina, falziikat, koji je nastao
punih 500 godina poslije karla Velikoga i, prema tome, ne mogu sadržavati po-
vjesnu građu, koju bi mogli upotrebiti u povjesnom dokazivanju“38, no primjedbe
koje iznosi nastojeći rekonstruirati podrijetlo legende znatno su ozbiljnije (i rele-
vantnije) od onih o starosti rukopisa i nevjerodostojnosti sadržaja legende.
Za mandića je, među ostalim, važan dokaz o bezvrijednosti ASU kao povijesnog
izvora i pretpostavka da je legenda nastala na temelju legende o životu matije apo-
stola, unutar koje se nalazi i kratka pripovijest o životu Jude iškariota. naime izvor

34 D. mandić, Rasprave, str. 118.

35 D. mandić, Rasprave, str. 118.
36 D. mandić, Rasprave, str. 118.
37 D. mandić, Rasprave, str. 118.
38 D. mandić, Rasprave, str. 118. Teško je ovdje ne primijetiti da sama činjenica da je dokument
(navodno) nastao pet stoljeća nakon događaja o kojima navodno govori, ne mora sama po sebi
značiti da se radi o “falsiikatu”. načelno, takav se naime prividno hiperkritički stav čini osobito
neprikladnim unutar historiograije koja značajan dio svojeg tumačenja ranosrednjovjekovne
povijesti temelji na rekonstrukciji izvora sačuvanih u ranonovovjekovnim prijepisima. U
mandićevom je slučaju osobito znakovito njegovo inzistiranje na postojanju knjige Methodos,
koju smatra pouzdanim izvorom o “duvanjskom saboru 753.”. Usp. npr. D. mandić, “Hrvatski
sabor na Duvanjskom polju god. 753.”, u: D. mandić, Rasprave, str. 185-190, passim.

931
Dr. fra Dominik Mandić (zbornik radova)

je objema legendama – što je više nego očito u legendi o Judi – klasična pripovi-
jest o Edipu. mandić je u tom kontekstu ispravno upozorio na uporabu motiva
ocoubojstva kroz legende “koje su bile redovito vezane uz imena (!) sv. Julijana
Gostoprimca”.39 osim dviju legendi koje navodi mandić, danas je moguće ukazati
na čitav niz srednjovjekovnih hagiografskih legendi oblikovanih prema priči o Edi-
pu.40 Stoga ne samo da ASU dijeli svoju strukturu s legendom o Judi iškariotskom,
već je dijeli sa znatno većim brojem legendi oblikovanih prema “edipovskom moti-
vu”. Ta činjenica govori o rasprostranjenosti motiva u srednjovjekovnoj hagiograi-
ji, no da bi se donio sud o vremenu i okolnostima sastavljanja konkretne legende,
valjalo bi ipak provesti opsežnije istraživanje o povijesti recepcije tog motiva u sred-
njem vijeku. Sve u svemu – nizu slabosti usprkos – ukazivanje na literarnu, štoviše
strukturnu i sadržajnu srodnost ASU s drugim srednjovjekovnim legendama, za-
pravo je znatno ozbiljniji argument contra od iznesenih “faktografskih” primjedbi i
poticajan put za daljnje istraživanje.
konačno, mandićev argument protiv vjerodostojnosti ASU jest i prijedlog rekon-
strukcije podrijetla i okolnosti nastanka teksta. U tom postupku mandić je iznio niz
zanimljivih pretpostavki koje će u svakom budućem istraživanju ASU valjati ponov-
no razmotriti. među slabijim argumentima u tom kontekstu zacijelo je onaj da činje-
nica što u Zlatnoj legendi nema “nikakva spomena o Ursu Vicentinskom” dokazuje
da “njegovo Žiće nije postojalo krajem 13. st.”41 Bi li iz tog zaključka implicite valjalo
zaključiti da nijedna svetačka legenda čiji se spomen ne nalazi u Zlatnoj legendi nije
postojala prije 13. st.? Legendu je, naime, prema mandiću sastavio “neki Vicentinac,
po svojoj prilici sredinom 15. stoljeća”.42 ime Urso on objašnjava posuđivanjem ime-
na nekog od mletačkih duždeva. Spomen Dalmacije bio bi anonimnom Vicentincu
poznat na temelju činjenice da je “jedan dio Dalmacije bio u mletačkoj vlasti”, a vi-
jest o “obraćenju Hrvata” (!) autor je, prema mandiću, našao u Dandolovom Ljetopi-
su ili pak Biondovim Povijestima, iz kojih je saznao za Dukljaninovo propovijedanje
o ćirilovu misionarskom djelovanju među Hrvatima.43 franačko podrijetlo i vezu s
karlom Velikim tumači mandić činjenicom da je predložak ASU (Život sv. Julijana)
“bio vezan s francuskom i francuskim kraljevskim dvorom”.44
mandić je, uz niz očito pogrešnih pretpostavki, otvorio i više zanimljivih pita-
nja. Cjelokupnu bi argumentaciju uistinu bilo vrlo teško proglasiti uspješnom,

39 D. mandić, Rasprave, str. 118-119.

40 Usp. P. Tomea, “il segno di Edipo. Parricidio, incesto e ‘materia tebana’ nelle fonti agiograiche
medioevali (con una Vita inedita di sant’Urso)”, u: Scribere sanctorum gesta. Recueil d’études d’
hagiographie médiévale ofert a Guy Philippart, Turnhout, 2005., str. 717-761.
41 mandić, Rasprave, str. 119.
42 mandić, Rasprave, str. 119.
43 mandić, Rasprave, str. 119.
44 mandić, Rasprave, str. 119-120.

932
 TRPIMIR VEDRIŠ, Dominik Mandić i njegovo viđenje pokrštavanja Hrvata u svjetlu spisa Hrvati i Srbi

no među iznesenim primjedbama nalazi se više vrijednih opažanja. Tako je, na

primjer, mandiću, za razliku od niza kasnijih hrvatskih autora, bilo jasno da je
Acta S. Ursii izdao (a ne napisao!) “Verlus Vicentinus” 1493.45 S druge strane nije
sasvim jasno na temelju čega je pretpostavio da bi legenda bila sastavljena “po
svojoj prilici sredinom 15. st.” nadalje, iako je bio u pravu kad je prigovorio da
“naši povjesničari to nijesu poznavali”, današnjem čitatelju neće nužno biti jasno
zašto bi činjenica da su Bolandisti legendu označili s “Acta suspecta” obezvrjeđivala
podatke sačuvane u njoj. opažanje da su “o kasnom i patvorenom postanku Žića
sv. Ursa potanku (…) raspravili izdavači prvog svibanjskog sveska AASS”46, moglo
bi čitatelja navesti na pogrešan zaključak da su Henschenius i suradnici na neki
način dokazali da ništa u sadržaju legende nije upotrebljivo kao povijesni izvor. ne
samo da oni to ne dokazuju, nego ni mišljenje bolandista iz druge polovice 17. st. –
usprkos svemu poštovanju prema njihovim metodama i djelovanju – ne može biti
autoritativan kriterij za prosudbu upotrebljivosti izvora samo po sebi, bez razložnih
i uvjerljivih argumenata.
kako god bilo, mandić je ASU u potpunosti odbacio kao nevjerodostojan i be-
skoristan povijesni izvor. Smatrajući iznesenu argumentaciju uspješnom, svoje je
mišljenje, čini se, zadržao do kraja života, o čemu svjedoči i njegov posthumno
objavljen članak “Papa ivan iV. Solinjanin i pokrštenje Hrvata”.47 U tom je osvrtu
ponovio svoj raniji stav, smatrajući da je “dokazao da Acta S. Ursii Vicentini ne
sadrže suvremenu vrijednu povijesnu građu iz 8. ili 9. stoljeća, nego da su puka
patvorina, povijesna legenda, koja se postupno razvijala od 13. st., dok nije dobila
konačni, današnji oblik u 15. st.”48 U popratnoj bilješci mandić je tada dodao i
to da je u međuvremenu n. klaić prihvatila “rezultate do kojih je on došao”, no

45 Pogreška o Verlovu autorstvu ušuljala se u historiograiju preko f. Šišića, a preuzeli su je

neki njegovi nastavljači. Prema Šišiću, legendu je “napisao građanin sjevernoitalske Vičence
antonije Verlo, a izdao 1493. Petar de natalibus, biskup toga grada”. f. Šišić, Povijest Hrvata,
308, bilj. 21. Za n. klaić “legenda je nastala tek u XV st.” (n. klaić, Povijest Hrvata u
ranom srednjem vijeku, Zagreb, 21975., str. 193), a i. Goldstein navodi da je “životopis Ursa
Confessora napisan čak 1493. godine” (i. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb
1995., str. 229).
46 mandić, Rasprave, str. 120.
47 D. mandić, “Papa ivan”, str. 16.
48 D. mandić, “Papa ivan”, str. 16. Zanimljivo je da je u toj kasnijoj varijanti teksta dopustio
mogućnost da je legenda nastala već u 13. st. Sasvim očito, čak i ukoliko je legenda uistinu
sastavljena u 13. st., mandić bi je – iz svoje perspektive – i dalje s pravom mogao smatrati
nevjerodostojnom. ipak pravi problem u vrednovanju “povijesnog sadržaja” legende nije u
tome kad je točno sastavljena (13. je st. po vjerodostojnost legende tek “nešto manje loše” nego
15. st.), već u naravi podataka. kao što je već uočeno, legenda je oblikovana oko mjesnog
kulta sveca-isposnika nepoznatog podrijetla, ali bez temeljite jezikoslovne raščlambe i drugih
vanjskih pokazatelja nemoguće je utvrditi kad je predaja oblikovana, odnosno u kakvom su
međusobnom odnosu pojedini elementi te predaje.

933
Dr. fra Dominik Mandić (zbornik radova)

da je prešutjela “da je on prvi u hrvatskoj historiograiji dokazao legendarnost i

povijesnu nevrijednost Acta S. Ursii Vicentini, kad je riječ o pokrštenju Hrvata”.49
“Prihvaćanje” rezultata od strane n. klaić, na koje aludira mandić, odnosi se na
njezino sažeto i uobičajeno otresito opažanje zabilježeno u Povijesti Hrvata, gdje je
autorica uočila da u prilog “franačkoj tezi” o pokrštavanju “od stranih pripovjednih
izvora dolazi u obzir samo mutni podatak u legendarnoj vijesti odnosno Žitijama
sv. Ursa”.50 Složivši se time (premda, dakako, implicite) s mandićevim mišljenjem,
autorica je ustvrdila da je “legenda o životu sv. Ursa, građanina sjeveroitalskog
grada Vicenze, nastala tek u XV st.” te zaključila da je “toliko općenita da je bez
ustručavanja možemo odbaciti kao izvor za pokrštavanje Hrvata”.51
Sve u svemu, mandić je zaključio da “bilo kako bilo, u buduće nijedan ozbiljan
povjesničar ne bi smio spominjati Žiće sv. Ursa u povijesti i pokrštenju Hrvata”.
riskirajući pred tim strogim sudom diskvaliikaciju za neozbiljnost, nalazim ipak
da ima više razloga da se Acta S. Ursii barem razmotre kao potencijalno relevan-
tan izvor. no ostavljajući apologiju legende za drugu prigodu,52 čini mi se ovdje
zanimljivim uočiti da je mandićevo upozorenje, makar djelomično, postiglo svoj
cilj. naime već i površan pogled na novije preglede povijesti “Crkve u Hrvata” po-
kazuje da crkveni povjesničari druge polovice 20. st., raspravljajući o pokrštenju
Hrvata, taj izvor u pravilu nisu ni koristili ni navodili.53 Teško je, dakako, reći je li
razlog tome uistinu ugled koji je mandić uživao među crkvenim povjesničarima
ili pak to što je većina crkvenih povjesničara pristajala uz “tezu o ranom pokrštava-
nju”, što je podrazumijevalo i suzdržanost spram “franačke teze”.54 no, kako god
bilo, zanimljivo je primijetiti i to da ni među starijim autorima koji su (barem
donekle) prihvaćali “franačku tezu”, većina nije koristila ASU kao izvor. Tu su
tradiciju nastavili i domaći crkveni povjesničari iz druge polovice 20. st., koji ni
kod izlaganja pregleda argumenata u prilog “franačke teze” Acta S. Ursii u pravilu

49 D. mandić, “Papa ivan”, str. 16, bilj. 93.

50 n. klaić, Povijest Hrvata, str. 192.
51 n. klaić, Povijest Hrvata, str. 193.
52 Pregled argumenata u prilog “upotrebljivosti” ASU kao izvora predstavit ću u tekstu u pripremi:
“(ipak) još jednom o ‘dalmatinskom kralju Ursu’: Acta S. Ursii u hrvatskoj historiograiji (1910.
– 2010.)”.
53 Usp. npr. J. Buturac – a. ivandija, Povijest Katoličke crkve među Hrvatima, Zagreb, 1973.; f
Šanjek, Crkva i kršćanstvo u Hrvata: Srednji vijek, Zagreb, 21993.; isti, Kršćanstvo na hrvatskom
prostoru: Pregled religiozne povijesti Hrvata (7.-20. st.), Zagreb, 21996.; m. Vidović, Povijest
Crkve u Hrvata, Split, 1996.; J. kolarić, Povijest kršćanstva u Hrvata i: Katolička crkva, Zagreb,
2
2003.
54 U prilog toj pretpostavci usp. npr. nekoliko popularnih izdanja iz sredine 20. st.: S. krizin
Sakač, Najznačajniji jubilej Hrvatske: 641-1941, Zagreb, 1941.; k. Draganović – J. Buturac,
Poviest Crkve u Hrvatskoj: Priegled od najstarijih vremena do danas, Zagreb, 1944. Usp. npr.
uravnoteženo pregledno poglavlje o širenju kršćanstva među Hrvatima J. Jelenića: Povijest
Kristove Crkve, III. knjiga (godina 692.-1054.), Zagreb, 1928., str. 43-53.

934
 TRPIMIR VEDRIŠ, Dominik Mandić i njegovo viđenje pokrštavanja Hrvata u svjetlu spisa Hrvati i Srbi

ne navode,55 pa čak ni kad prihvaćaju činjenicu da “kršćanstvo u Hrvatskoj brže

napreduje kad je ova došla pod franačku vlast”.56 na temelju navedenog moglo bi
se zaključiti da je mandićeva damnatio memoriae barem među crkvenim povjesni-
čarima uspjela. naravno, pri tome i dalje ostaje neodgovorenim pitanje je li glavni
razlog tome zaista oštra i, u odnosu na ostale autore, relativno temeljita kritika D.
mandića, ili pak određena “historiografska inercija”, odnosno otpor spram teze o
ranom pokrštavanju, protiv koje – kako se nekima učinilo – svjedoče ASU.
Vraćajući se time još jednom pitanju mandićeva pristupa razmotrenom tekstu mo-
guće je iznijeti i nekoliko zaključka o njegovoj metodologiji. Ponajprije se može
reći da je on s pravom ukazao na niz razloga zbog kojih je teško prihvatiti ASU
kao vjerodostojan izvor, no nemoguće je odmah ne primijetiti i to da je u pitanju
raščlambe niza drugih izvora pokazivao znatno manje kritičnosti. nadalje, usprkos
toj kritičnosti, očito je da njegov stav o ASU nije ovisio isključivo o snazi argu-
menata proizišlih iz tekstualne raščlambe. naime, kao što je uočeno, znatan dio
mandićevih primjedbi počiva na argumentima oblikovanima kao “znamo”, “zna
se” i “poznato je” – pri čemu se razotkriva ovisnost njegovih zaključaka o određe-
nom (pretpostavljenom) sklopu historiografskog znanja. Tu je ponajprije jasno da
je mandićevo viđenje pokrštavanja neodvojivo povezano s njegovim shvaćanjem
o podrijetlu, odnosno doseljenju Hrvata.57 Prihvaćajući tradicionalnu paradigmu
koja je “doseljavanje-pokrštavanje-obnovu biskupije” smještala u 7. st., razumljivo
je da mandić nije mogao prihvatiti ni niz (makar prividno) iz ASU proizlazećih
zaključka. Slična je situacija i s pitanjem osnutka/obnove crkvene organizacije u
Dalmaciji. Pa ipak, kako je pokazao razvoj historiograije tijekom posljednjih de-
setljeća, mandić je u nekim pitanjima sasvim sigurno griješio, dok je u drugima
jednostavno bio ovisan o tadašnjem stanju istraživanja. no kao što je već nagla-
šeno, radi se tu mahom o “sistemskim pogreškama” koje su bile proširene u hi-
storiograiji njegova vremena. niz njegovih (problematičnih) stavova, dakle, nije
zapravo bio nov niti karakterističan isključivo za mandića. on je u mnogočemu,

55 Usp. a. ivandija, “Pokrštenje Hrvata prema najnovijim znanstvenim rezultatima”, Bogoslovska

smotra, br. 3-4, Zagreb, 1967., str. 440-444.; J. kolarić, “Historiograija o pokrštenju Hrvata”,
u: Počeci hrvatskog kršćanskog i društvenog života od VII. do kraja IX. stoljeća, str. 39-54, ur. D.
Šimundža, Split, 1990.
56 f. Šanjek, “Počeci kršćanstva u Hrvata”, Crkva u svijetu, br. 11, sv. 3, Split, 1976., str. 206. Da
se ne radi tek o pojavi karakterističnoj isključivo za domaću crkvenu historiograiju, potvrđuju
i radovi prikupljeni u zborniku skupa održanog 1985. u Splitu, Počeci hrvatskog kršćanskog
i društvenog života, u kojem nitko od stranih autora – čak i onih koji naglašavaju važnost
“franačkog udjela” u pokrštavanju Hrvata – Acta S. Ursii ne spominje. Usp.: G. Cuscito, “il
ruolo di aquileia e dei franchi nella cristianizzazione degli Slavi sudoccidentali”, u: Počeci, str.
145-174; r. Schneider, “Die Südslawen im Lichte erzählender Quellen des karolingerreiches”,
u: Počeci, str. 233-247.
57 o mandićevu viđenju doseljenja in nuce vidi: D. mandić, Hrvati i Srbi, 37-53.

935
Dr. fra Dominik Mandić (zbornik radova)

kao “dijete svog vremena” (tj. mahom predratne hrvatske historiograije), u svoje
tumačenje najranije hrvatske povijesti ugradio niz ulomaka općeproširenog “druš-
tvenog znanja”. Drugim riječima može se reći da je njegovo pisanje u znatnoj mjeri
bilo pogođeno istim boljkama od kojih su bolovali i drugi stariji povjesničari.58
Stoga mislim da nije pogrešno ustvrditi – gledano iz perspektive metodologije – da
je mandić kao povjesničar po mnogočemu bio bliži račkom ili Šišiću nego genera-
ciji povjesničara koji su počinjali istraživati pri kraju njegova života.
Upozorivši time na neke od ključnih karakteristika mandićeva pristupa razmatra-
noj problematici, valjalo bi i njegovo djelovanje kao povjesničara pokušati “histori-
zirati”, tj. smjestiti u kontekst hrvatske historiograije druge polovice 20. st. naime
u tom je kontekstu teško ne uočiti niz važnih “izvantekstualnih” okolnosti koje su,
po mojem sudu, direktno utjecale na oblikovanje mandićeve vizije pokrštavanja
Hrvata – unutar njegove šire slike hrvatskoga ranog srednjovjekovlja. naime kad
se dotakne pitanje recepcije ASU, nemoguće je ne uočiti prilično vidljivu podjelu
u hrvatskoj historiograiji druge polovice 20. st. s obzirom na pitanje pokršta-
vanja. riskirajući nešto pojednostavljivanja može se reći da su na poziciji ranog
pokrštavanja stajali mahom crkveni povjesničari (S. krizin Sakač, k. Draganović,
D. mandić, J. Buturac), dok su drugu poziciju zauzeli ugledni povjesničari – u
institucionalnom smislu često povezani s filozofskim fakultetom Sveučilišta u Za-
grebu (f. Šišić, V. novak, m. Barada, n. klaić). iako se “franačka teza” izvorno
oblikovala u podjednako “crkvenom ambijentu” (G. Henschenius, L. Duchesne)
kao i ona druga, štoviše prvi su je preuzeli hrvatski crkveni povjesničari (f. Bulić,
J. Bervaldi, m. Perojević), pitanje pokrštavanja do druge polovice 20. st. već je
steklo status pitanja čija je relevantnost uvelike nadišla okvire uskog znanstvenog
historiografskog diskursa.

3. Pitanje pokrštavanja Hrvata u političkom

i ideološkom kontekstu druge polovice 20. st.
ostavljajući po strani najnoviji razvitak historiograije s obzirom na ovdje dodirnu-
te ključne teme hrvatske rane crkvene povijesti, u ovom bih posljednjem odjeljku
– makar u naznakama – želio upozoriti na nekoliko relevantnih pitanja koja se
tiču šireg društvenog i političkog konteksta u kojem (odnosno nasuprot kojem) je
mandić napisao razmatrane rasprave. naime kad se mandiću spočitavala nekri-

58 među tim slabostima mogu se izdvojiti kao vjerojatno najočitije: manjak teorijske dimenzije
oblikovanja problema, naivni pozitivizam u raščlambi teksta, slabo korištenje dostignuća
drugih disciplina – među kojima ponajprije nepoznavanje značajnih arheoloških otkrića (pri
čemu valja naglasiti da čitav niz značajnih nalaza u vrijeme kad je on napustio domovinu nije
bio otkriven ili protumačen), kao i pogrešno datiranje nekih dotad poznatih spomenika.

936
 TRPIMIR VEDRIŠ, Dominik Mandić i njegovo viđenje pokrštavanja Hrvata u svjetlu spisa Hrvati i Srbi

tičnost ili pristranost, ponekad se olako prelazilo preko činjenice da ni akademska

tradicija s kojom je, na ovaj ili onaj način, bio u sukobu nije bila slobodna od niza
“sistemskih deformacija”. Poznavanje neposrednog poslijeratnog konteksta obliko-
vanja hrvatske historiograije unutar nove jugoslavenske “marksističke” paradigme
važan je element za razumijevanje mandićeva historiografskog angažmana, čiji su
brojni nedostatci morali znatnim dijelom biti plod njegovih političkih frustracija.
Ponajprije, nije sasvim nevažno podsjetiti na činjenicu da se mandić poviješću oz-
biljno počeo baviti tek u starijoj dobi. kritizirajući njegov rad, n. klaić je jednom
prigodom upozorila i na činjenicu da se najstarijom hrvatskom poviješću D. man-
dić bavio “u relativno kratkom razdoblju”.59 Sve njegove studije vezane uz hrvatsko
rano srednjovjekovlje objavljene su između 1957. i 1973., dakle uglavnom tijekom
60-ih godina 20. st. Tema koja bi u tom kontekstu zasluživala nešto više pozornosti
bilo bi zacijelo i pitanje utjecaja neposrednog društvenog okruženja na mandićev
znanstveni rad. Početak mandićeve historiografske djelatnosti podudara se s nje-
govim prelaskom iz rima u Chicago i intenzivnijim uklapanjem u život hrvatske
emigrantske zajednice u SaD-u. Taj umnogome promijenjen ambijent imao je očit
utjecaj i na mandićevo viđenje političke situacije u Jugoslaviji, ali sasvim izvjesno
i na njegovo tumačenje najranije hrvatske povijesti. na to je upozorila n. klaić
zabilježivši – iz svojeg kuta gledanja – da su “svi prilozi koje m. od toga doba piše
opterećeni (…) pretjeranom nacionalnom osjetljivošću”.60
osim sličnih primjedbi za “nacionalističku pristranost”, mandićev je historiograf-
ski opus bio kritiziran i kao oblikovan u izolaciji od hrvatske znanosti.61 no op-
tužba za izolaciju (uz opravdane elemente koji se tiču, recimo, novih arheoloških
nalaza), mogla bi pogrešno sugerirati da bi pripadnost tadašnjoj “hrvatskoj znano-
sti” bila vrijednost sama po sebi, bez obzira na razložnost i uvjerljivost argumenata
koji se u njoj pojavljuju. U tom kontekstu važno je podsjetiti na činjenicu da je ta
historiografska tradicija tijekom poratnih desetljeća proživljavala razdoblje najteže
intelektualne izolacije u svojoj povijesti. opažanje o mandićevoj izolaciji u osnovi

59 navodeći riječi mandićeva biografa B. Pandžića ona podsjeća na to da je “potrebom života,

u najboljim godinama gotovo pretežno radio na drugim poljima ljudskog djelovanja”, a da
se “konačno u poodmakloj dobi njegov povijesni talenat, godinama potiskivan, razbuktao
mladenačkim snagama i proizveo djela trajne vrijednosti”. Drugim riječima tek od 1955. “bavi
se m. isključivo znanstvenim radom” (prema: n. klaić, “Dr. Dominik mandić”, str. 609).
kao što podsjeća njegov životopisac, mandić se – prvi put nakon “postdoktorskih” dana –
u potpunosti posvetio pisanju tek kad je 1955. bio oslobođen niza upravnih službi koje je
prethodnih godina obnašao. B. Pandžić, “Životopis fra Dominika mandića”, str. 101.
60 n. klaić, “Dr. Dominik mandić”, str. 610.
61 U tom smislu n. Budak studiju Hrvati i Srbi smatra proizvodom “mandićeva dugogodišnjeg
življenja izvan domovine, s nepromijenjenim političkim shvaćanjima međunacionalnih odnosa
kakvi su vladali u predratnoj Jugoslaviji”. Stoga je studiju – s obzirom na pitanje međunacionalnih
odnosa – i ocijenio “pucnjem u prazno”. n. Budak, “Dominik mandić”, str. 12.

937
Dr. fra Dominik Mandić (zbornik radova)

je nesumnjivo točno, no ponajprije u mjeri u kojoj se to odnosi na domaću, “mar-

ksističku” historiograiju. Sve u svemu, na temelju iznesenog opažanja o uklapa-
nju mandićeva znanstvenog rada u stariju hrvatsku historiografsku tradiciju, čini
mi se osobito važnim razmotriti prije svega relacijski vid njegova pisanja.62 Stoga
je, promatrajući i neslaganje kao oblik relacije, odnosno komunikacije, mandićev
historiografski angažman nužno promatrati (i) kao odgovor na tadašnju hrvatsku
historiograiju.
moguće je, kao što je uočilo više mandićevih životopisaca, da je, da citiram jednog
od njih, “već kao mladić bio razočaran načinom kako su mnogi pa i najistaknutiji
povjesničari pisali hrvatsku povijest”. Shodno tome “mandić je odlučio postupiti
drukčije. nasuprot brojnim i velikim auktoritetima (račkom, Jagiću, Šišiću, te –
u najnovije vrijeme – nadi klaić, da o Srbima i ne govorimo) on prikazuje staru
hrvatsku povijest svjestan njezine veličine.”63 Bilo da je uistinu od mladosti, kao
što pretpostavlja Gavran, osjećao nezadovoljstvo pisanjem hrvatskih povjesniča-
ra, ili da je niz svojih stavova razvio upravo u kritičkom dijalogu s hrvatskom
poslijeratnom historiograijom, rezultat je bio taj da je niz njegovih teza svjesno
oblikovan u suprotnosti spram tadašnje “srednje struje” hrvatske historiograije.
To pak vjerojatno nigdje nije očitije nego u polemici s n. klaić, čiji je historio-
grafski rad pomno pratio i – kritizirao.64 U kontekstu ovog razmatranja čini mi se
stoga uputnim razmotriti i pitanje: što je mandić u to vrijeme mogao pročitati u
tekstovima hrvatskih povjesničara? Sudeći prema popisima literature koju je kori-
stio, čini se da je bio u znatnoj mjeri upućen u stanje struke u Hrvatskoj. no na
temelju dosadašnjeg istraživanja nemoguće je prosuditi koje je točno tekstove – i u
kojem trenutku – imao pred očima.65 Je li, dakle, moguće mandićevo viđenje niza
problema protumačiti kao da je oblikovano ponajprije kao stav protiv suvremene
hrvatske historiograije?

62 Bez nakane da ovdje temeljitije raščlanjujem taj aspekt, smatram vrlo važnim pokušati
razumjeti mandićev historiografski angažman u svijetlu izbora osoba s kojima se dopisivao i s
kojima je dijelio političke brige i stavove u emigraciji, s jedne strane, i njegovu “komunikaciju” s
“domovinskom historiograijom” s druge strane. kako god bilo, oba su ta ambijenta nesumnjivo
uvelike utjecala na oblikovanje mandićeva intelektualnog i političkog identiteta posljednjih
desetljeća života.
63 i. Gavran, “fra Dominik mandić (1889. – 1973.)”, u: Putovi i putokazi, iii, Sarajevo, 1998.,
str. 92.
64 Usp. D. mandić, “Povijest Hrvata u srednjem vijeku u sveuč. predavanjima prof. n. klaić u
Zagrebu”, Hrvatska revija, br. 17, Barcelona, 1967., str. 278-299; isti, “nehrvatska ‘Povijest
Hrvata u ranom srednjem vijeku’ prof. nade klaić”, Hrvatska revija, br. 22, münchen –
Barcelona, 1972., str. 181-221. oba teksta navodim prema pretisku u: D. mandić, Sabrana
djela, sv. iV, str. 668-729.
65 Uz one u bibliografskim popisima navedene radove važno je na umu imati i razne kanale
protoka informacija poput usmenih priopćenja i osobne korespondencije, koje je u ovakvom
kratkom osvrtu teško temeljitije razmotriti.

938
 TRPIMIR VEDRIŠ, Dominik Mandić i njegovo viđenje pokrštavanja Hrvata u svjetlu spisa Hrvati i Srbi

nastojeći ostati u zadanim okvirima, postavio bih najprije pitanje “društvenog po-
ložaja” suprotstavljenih teza o pokrštavanju – podrazumijevajući pod “društvenim
položajem” društveno prihvatljiv oblik znanja, tj. onaj koji je u konkretnom druš-
tvenom i političkom kontekstu bio podupiran i institucionalno promoviran. U
tom smislu važno je pokušati odrediti epistemološki status “mitologema” o pokr-
štavanju u poslijeratnom razdoblju. Za razmatranje stanja hrvatske historiograije
neposredno nakon Drugog svjetskog rata osobito je značajno uočiti okolnosti obli-
kovanja “nove nacionalne povijesti” u ozračju oblikovanja “nove povijesti naroda
Jugoslavije” i/ili “jugoslavenske povijesti”. najznačajniji projekt u tom je kontekstu
krajem četvrtog desetljeća 20. st. bio pokušaj “stvaranja srednjoškolskog udžbenika
povijesti naroda Jugoslavije, za predmet koji se u osmom razredu gimnazije pou-
čavao kao nacionalna historija”.66 Taj je projekt započet na inicijativu tadašnjeg
saveznog ministarstva za nauku i kulturu osnivanjem krajem 1948. komisije za
organizovanje izrade udžbenika istorije naroda Jugoslavije.67 Višegodišnji rad re-
publičkih komisija, koordiniranih od strane središnje komisije i uz suradnju više
desetaka (mahom uglednih) stručnjaka, prerastao je između 1948. i 1950. u rad na
prvome svesku Historije naroda Jugoslavije (dalje: HNJ), za koju je ubrzo postalo
jasno da će prerasti u nešto znatno veće od školskog priručnika. Plod tog nastojanja
bilo je objavljivanje prvog sveska HNJ 1953.68
Sužavajući zanimanje s niza okolnosti i detalja vezanih uz taj projekt, koji su nedav-
no postali dostupni znanstvenoj zajednici69, tek na tretman problema pokrštavanja
Hrvata, usredotočit ću se na poglavlje koje je, pošto je komisija odbacila prvotni
tekst nastavnika filozofskog fakulteta m. Barade, napisao dotadašnji srednjoškol-
ski profesor V. Babić. Babićeve su ključne kvaliikacije u tom trenutku bile, čini se,
prvenstveno ideološka prikladnost i dobra volja, jer, kao što pokazuju zapisnici sa
sastanaka u Povijesnom društvu Hrvatske tijekom 1950., njegove sposobnosti za
samostalan znanstveni rad pokazale su se upitnima. Zanimljivo je (i više no znako-
vito) da Babićev tekst, nasuprot dotadašnjoj (a i kasnijoj) historiograiji, ne sadrži
zasebno poglavlje ili odjeljak posvećen problemu pokrštavanja i začetaka crkvene

66 m. najbar-agičić, U skladu s marksizmom, str. 302.

67 m. najbar-agičić, U skladu s marksizmom, str. 306.
68 Historija naroda Jugoslavije, ur. B. Grafeanuer, D. Perović i J. Šidak, sv. 1, Zagreb, 1953.
o okolnostima nastanka prvog sveska HNJ: m. najbar-agičić, U skladu s marksizmom ili
činjenicama?: Hrvatska histriograija 1945-1960, Zagreb, 2013., str. 301-349. o znatno širem
ideološko-političkom kontekstu (iako s minimalnom kritičnošću spram evidentnog ideološkog
utjecaja na historiograiju i podučavanje povijesti) vidi također i: m. najbar-agičić, Kultura,
znanost, ideologija. Prilozi istraživanju politike komunističkih vlasti u Hrvatskoj 1945-1960,
Zagreb, 2013.; te S. koren, Politika povijesti u Jugoslaviji (1945-1960). Komunistička partija
Jugoslavije, nastava povijesti, historiograija, Zagreb, 2011.
69 Vidi: m. najbar-agičić (prir.), Radi se o časti hrvatske nauke… Rasprave o hrvatskoj povijesti
ranoga srednjeg vijeka za Historiju naroda Jugoslavije (1949-1950), Zagreb, 2013.

939
Dr. fra Dominik Mandić (zbornik radova)

organizacije.70 Štoviše, te je teme autor predstavio izrazito šturo, razbacavši ih na

više mjesta po poglavlju “Hrvatske zemlje u ranofeudalno doba”.71 no autorov stav
(koji se s obzirom na okolnosti oblikovanja teksta zapravo može smatrati stavom
republičke komisije koja se sastajala u više navrata tijekom 1950.72) o problemu
pokrštavanja može se ukratko predstaviti autorovim zaključkom da je “stanovište”
da je “pokrštavanje Hrvata posljedica franačke vlasti nad Hrvatskom prevladalo u
nauci”.73 nadalje, na drugom mjestu autor je ustvrdio da “arheološki nalazi poka-
zuju, da su Hrvati bili još krajem Viii. st. uglavnom pogani”, te je pretpostavivši da
“masovno pokrštavanje naroda nije moguće bez potpore sile u razmjerno izdiferen-
ciranom društvu” zaključio da je “vjerojatnije mišljenje o konačnom pokrštavanju
Hrvata (...) u početku iX. st.”.74
U tom kontekstu nemoguće je ne uočiti neposredan pritisak ideologije na historio-
graiju, karakterističan za neposredno poslijeratno razdoblje.75 nema sumnje da se

70 Babićevo viđenje pokrštavanja Slavena može se iščitati iz teksta koji je, vjerojatno, poslužio kao
njegova formalna kvaliikacija za sudjelovanje u projektu pripreme Historije naroda Jugoslavije.
radi se o udžbeniku Povijest za V. razred sedmogodišnje škole i I. razred gimnazije, objavljenom
u Zagrebu 1949. U poglavlju o naseljavanju Slavena “na Balkanski poluotok” Babić je proces
kristijanizacije opisao ovako: “Uskoro po doseljenju među Slavene su donosili kršćanstvo rimski
i bizantinski svećenici. narod nije nigdje rado primao kršćanstvo, jer je donosilo samo namete:
morale su se dizati crkve i manastiri i uzdržavati svećenici. ali zato su starješine prve prihvaćale
novu vjeru. kršćanstvo je nastalo u rimskoj robovlasničkoj državi i štitilo je interese robovlasnika,
učeći narod da se pokorava vlasti. kršćanstvo je, kao i svaka druga vjera, bilo pomagač vladajućih
klasa, i zato su ga one i uvodile, širile i branile. Zato se kršćanstvo i ne može proširiti nigdje,
gdje nema klasne države, pa se zato tako sporo širilo i kod nas u prvim stoljećima po doseljenju,
jer se tu tek stvarala vladajuća klasa, koja još nije imala dovoljno snage da tu klasnu religiju
nametne masama. Zato iz tih vremena i nemamo nikakvih pouzdanih vijesti o krštenju među
našim plemenima.” (Citirano prema: najbar-agičić, Radi se o časti, str. 216). U sličnom duhu
oblikovan je i odlomak posvećen “Pokrštavanju Slovenaca” (usp. najbar-agičić, Radi se o časti,
str. 222-223), kao i odlomak “Ustanak Slovenaca protiv kršćanstva i tuđinske vlasti” (najbar-
agičić, Radi se o časti, str. 223). Znakovito je da dio teksta posvećen Hrvatskoj uopće ne sadrži
odlomak posvećen pokrštavanju, koje se stoga i ne tretira kao zaseban povijesni problem.
71 HNJ i, str. 177-244.
72 m. najbar-agičić, Radi se o časti, str. 204, passim.
73 HNJ i, str. 237.
74 HNJ i, str. 182.
75 iako se takav izbor, s obzirom na okolnosti, ne čini neobičnim, za razumijevanje mentalnog
sklopa kao i teorijske podloge u pozadini takvog pristupa (u ovom slučaju hrvatskoj
ranosrednjovjekovnoj) povijesti, valja podsjetiti na utjecaj programatskog teksta m. Đilasa “o
nacionalnoj istoriji kao vaspitnom predmetu”, koji je bio objavljen u časopisu Komunist 1949.
te potom pretiskan u više “republičkih” varijanti. U Hrvatskoj se pojavio kao zasebna knjižica
(m. Đilas, O nacionalnoj istoriji kao vaspitnom predmetu, Zagreb, 1949.), a njegovo je izlaženje
bilo popraćeno bilješkom glavnog urednika J. Šidaka u novopokrenutom Historijskom zborniku
(vidi: J. Šidak, “milovan Đilas, o nacionalnoj istoriji kao vaspitnom predmetu”, Historijski
zbornik god. ii, Zagreb, 1949., str. 373-375). Prema Šidaku, Đilas je, uz ostalo, svojim tekstom
“postavio pred našu historijsku nauku značajne zadaće odgojnog i znanstvenog karaktera” (J.
Šidak, “milovan Đilas”, str. 375, prema: m. najbar-agičić, U skladu s marksizmom, str. 313).

940
 TRPIMIR VEDRIŠ, Dominik Mandić i njegovo viđenje pokrštavanja Hrvata u svjetlu spisa Hrvati i Srbi

situacija nakon ranih 50-ih postupno i znatno popravila, no ukoliko su mandiću

bile barem donekle poznate okolnosti sastavljanja HNJ i niza suvremenih tekstova
– koje je očito poznavao i koristio – nije teško zamisliti njegov očaj nad stanjem
tadašnje hrvatske historiograije.76 U svakom slučaju, “društveno prihvatljiva” pa-
radigma koja se iskristalizirala u prvom svesku HNJ može se svesti na sljedeće –
rani Slaveni živjeli su u predfeudalnom društvu (koje je iz vulgarne marksističke
perspektive smatrano gotovo društvenim “zlatnim dobom”), u kojem nije moglo
biti mjesta za kršćanstvo (“Zato iz tih vremena i nemamo nikakvih pouzdanih
vijesti o krštenju među našim plemenima”). na tom tragu, za Babića je bilo lo-
gično pomaknuti vrijeme pokrštavanja u što kasnije razdoblje i dovesti ga u vezu
s “feudalnim poretkom” koji su donijeli “tuđinci”, tj. franci (“Zato se kršćanstvo
i ne može proširiti nigdje, gdje nema klasne države, pa se zato tako sporo širilo i
kod nas u prvim stoljećima po doseljenju, jer se tu tek stvarala vladajuća klasa”).
imajući sve to u vidu, razumljivo je da je teza o presudnom franačkom udjelu u
pokrštavaju Hrvata – predočena u takvom kontekstu – morala (ne samo crkvenim
povjesničarima) izgledati krajnje zazorno i neprihvatljivo.
no mandić se u svojim radovima, koliko mi je poznato, nije eksplicitno osvrtao
na Babićev tekst. njegova “javna polemika” s hrvatskom historiograijom o ranom
srednjovjekovlju uglavnom je polemika s n. klaić. U tom smislu nužno je postaviti
pitanje reprezentativnosti “Babićeva” shvaćanja za hrvatsku historiograiju. naime
iako n. klaić, kao ni brojni drugi povjesničari, osim u prihvaćanju temeljne fra-
načke teze, nije, dakako, dosljedno i doslovno slijedila Babićev redukcionizam, ne
može se osporiti činjenica da “franačka teza” nije samo stekla pravo građanstva, već
i prevladala među “srednjom strujom” hrvatske poslijeratne medievistike. no valja
naglasiti da se to, usprkos neupitnom ideološkom pritisku, nije dogodilo isklju-
čivo zbog nekritičkog prihvaćanja “Babićeve vizije” (on je i sam bio instruiran od
strane na projektu angažiranih povjesničara), nego prije svega zbog niza ozbiljnih
argumenata. naime sudbina franačke teze o pokrštavanju Hrvata oduvijek je bila
direktno povezana sa stanjem paradigme o doseljavanju Hrvata u 7. st. no otkad
je takvo shvaćanje rane hrvatske povijesti u posljednje vrijeme temeljito kritizirano,
pojavili su se i brojni argumenti u prilog franačke teze, koji zasigurno nemaju veze
s ideološkom pristranošću očitom u HNJ. U tom smislu u najnovijoj se hrvatskoj
historiograiji evidentno ne radi o ideološkom pritisku već upravo o snazi eviden-
cije: ponajprije bogatstvu arheološkog materijala, tumačenju povijesno-umjetničke
baštine, ali i o novom čitanju niza izvora koji svjedoče o značenju karolinških
utjecaja u Hrvatskoj 9. st. Čini se, naime, da upravo franačka teza (koja, usput,

76 Za razumijevanje odnosa mandića spram (hrvatske) znanstvene zajednice u tadašnjoj Jugoslaviji,

valjalo bi temeljitije istražiti njegovu pisanu ostavštinu. no takav pothvat, koliko god potreban
i zanimljiv, nadilazi okvire istraživanja poduzete za potrebe oblikovanja ovog rada.

941
Dr. fra Dominik Mandić (zbornik radova)

u obliku u kojem se javlja u sadašnjoj historiograiji uopće ne negira kontinuitet

kristijanizacije i tijekom stoljeća koja prethode dolasku franaka) na najočitiji način
utvrđuje ono što je mandić svojom studijom Hrvati i Srbi želio dokazati.

***
mandić je, kao što je pokazano, u metodološkom smislu po mnogočemu bio odvje-
tak starije hrvatske historiograije. njegovu konfrontaciju sa suvremenom hrvatskom
historiograijom, osobito u liku n. klaić, moguće je stoga, među ostalim, proma-
trati i kao sukob anciennes vs. nouvelles. no njihova je polemika bila i nešto više od
znanstvenog ili osobnog sučeljavanja. U mnogočemu bio je to “vršak ledene sante”
tenzija između dvaju sustava, čiji su predstavnici (željeli to oni ili ne) bili D. man-
dić i n. klaić. opažanje o srazu “minimalističkog” i “maksimalističkog” tumačenja
hrvatske povijesti može tu poslužiti razumijevanju dijela problema. naime, uz niz
dosad iznesenih razloga, čini se da je jedan od ključnih razloga mandićevoj opozici-
ji poslijeratnoj historiograiji bio njegov otpor “osiromašivanju” hrvatske povijesti.77
Ta, primarno možda nesvjesna, nelagoda imala je i svoju očitu političku dimenziju.
franačka teorija – nasuprot teoriji o ranom pokrštavanju – “uskraćivala” je jedan
(važan) segment hrvatske povijesti, kako se činilo, za gotovo dva stoljeća. Slično toj
vremenskoj dimenziji, mandić je bio osobito zabrinut zbog “prostorne redukcije”
hrvatskog ranog srednjovjekovlja koju je uočio u radovima n. klaić. Ta se zabrinutost
najjasnije može iščitati iz dvaju prikaza njezinih studija o ranome srednjem vijeku,
gdje je eksplicitno optužio n. klaić da “smanjuje hrvatski narodni i državni prostor”
i “osiromašuje povijest Hrvata”.78 Ukratko, polazeći od, kako sam kaže, “znanstvene
i rodoljubne dužnosti upozoriti hrvatsku javnost u domovini i u inozemstvu na (…)
štetnost navedenih spisa za odgoj mladih hrvatskih povjesničara”, mandić zaključuje
da je “povijesni i odgojni rad n. klaić neispravan i štetan hrvatskomu narodu”.79

77 ne beznačajan (možda čak i ključan) aspekt za razumijevanje tog problema zacijelo je i pitanje
“interiorizacija” političkih zemljovida putem intelektualne socijalizacije. naime postupna
“interiorizacija” simboličkih geograija s vremenom neupitno proizvodi i osjećaj za “normalno
geografsko znanje”. U tom smislu mandićevo “prisvajanje” hrvatskih zemalja – koliko god
možda utemeljeno na pogrešnom tumačenju povijesti – nije načelno ništa više anakronistično
od “redukcije” hrvatske povijesti u “politički korektne” granice Sr Hrvatske. Promatraču koji
je u procesu interiorizacije političke geograije kao okvir hrvatskog političkog prostora prihvatio
granice Banovine Hrvatske ili nezavisne Države Hrvatske, granice Sr Hrvatske mogu se činiti
“privremenima” ili “nepovijesnima”. ne treba naglašavati da su svi ti okviri – iz ranosrednjovjekovne
perspektive – podjednako anakronistični. Slična je situacija i s “vremenskim zemljovidima”,
što je sjajno uočio (i raščlambom mehanizama i strategija oblikovanja uvjerljivo obrazložio) E.
Zerubavel, Time maps: Collective memory and the social shape od the past, Chicago, 2003.
78 D. mandić, “Povijest Hrvata”, str. 668, 682-683.
79 D. mandić, “Povijest Hrvata”, str. 668, 688.

942
 TRPIMIR VEDRIŠ, Dominik Mandić i njegovo viđenje pokrštavanja Hrvata u svjetlu spisa Hrvati i Srbi

no kao što je mandića očito duboko frustrirala tadašnja situacija u hrvatskoj histo-
riograiji, zanimljivo je uočiti da ni domaći povjesničari nisu bili ravnodušni spram
njegovih stavova, odnosno, bolje rečeno, spram njegova utjecaja u emigraciji. Briga
za stanje duha “sedme republike” osjeća se i u tekstovima n. klaić, koja je upozo-
ravala da se mandićeva “neobjektivna ‘povijesna djelatnost’, (…) stavila u službu
određene politike (koja) lišava Hrvate izvan domovine mogućnosti da spoznaju
prošlost svoga naroda. kako teorije zasnovane na neistinskoj interpretaciji izvora
nije teško rušiti, m. sam osuđuje svoje djelo na skoru propast. ne čini, posve ra-
zumljivo, ni nama u domovini naročitu uslugu svojim radom, jer nas primorava
da svoju i svjetsku javnost upozoravamo na njegov nekritički rad.”80 kako god
prosuđivali njegov znanstveni rad, ne može se osporiti činjenica da je, kako se čini,
uz ogroman utjecaj na hrvatsku emigraciju, direktno utjecao i na rad nekoliko me-
đunarodno priznatih stručnjaka poput f. Dvornika.81 mandićev ugled “hrvatskog
znanstvenika” i veliki utjecaj na poslijeratnu emigraciju smatrani su u Jugoslaviji
opravdanim razlogom da se njegov rad proskribira, a njega smatra po društveni
poredak opasnim “deklariranim neprijateljem i provokatorom Jugoslavije”.82 oštre
znanstvene diskvaliikacije (pa i one opravdane) koje je na njegov račun upućivala
n. klaić, ne bi smjele zasjeniti činjenicu da je ona, usprkos povremenim kritikama,
uživala status “najplodnijeg jugoslavenskog medijevalista” u društvu čiji su repre-
sivni mehanizmi istovremeno ne samo izički onemogućavali mandiću “normalno
sudjelovanje” u radu historiograije, nego pokušavali i u potpunosti onemogućiti
distribuciju njegovih tekstova. To je pak imalo za posljedicu da su mandićeva djela,
upravo zbog zabranjivanja, bila “obavijena velom tajanstvenosti”, što im je “kod
potencijalnih i stvarnih čitalaca, poput zabranjenog voća pribavljalo nekritičko
povjerenje”.83
no vraćajući se još jednom neposrednom predmetu ove rasprave, prikladno je,
konačno, pokušati odgovoriti na pitanje što je mandićevo odbacivanje “franačke
teze” značilo za temeljnu tezu njegove studije Hrvati i Srbi. Ponajprije mu, kao što
je, nadam se, pokazano, njegov “historiografski konzervativizam” nije dopuštao

80 n. klaić, “Dr. Dominik mandić”, str. 611.

81 intrigantno pitanje utjecaja D. mandića na f. Dvornika svakako bi zasluživalo temeljito
istraživanje, no za ovu je prigodu dovoljno uputiti na mandićevu korespondenciju s početka
60-ih godina 20. st., u kojoj on više puta spominje Dvornikovu “promjenu mišljenja u korist
Hrvata”, povezujući to s čitanjem njegovih rasprava. Za primjer vidi pismo Dioniziju Lasiću od
24. ožujka 1963. (mandićeva ostavština, sv. 11, m. 2, pm. 3, f. 272).
82 Prema izvještaju “tajne policije” od 17. lipnja 1972., B. Pandžić, “Životopis”, str. 106, bilj. 19.
83 n. Budak, “Dominik mandić”, str. 11. iz današnje je perspektive, dakako, teško prosuditi kakav
bi učinak na historiograiju imala slobodna distribucija mandićevih teza. nije nemoguće ni da
je upravo nametnuti status političkog disidenta dugoročno štetno djelovao na historiograiju
dajući mandiću aureolu mučenika, a time posredno i nizu njegovih evidentno pogrešnih
prosudbi “kultni status”.

943
Dr. fra Dominik Mandić (zbornik radova)

prepoznati vrijednost pretpostavki o značenju karolinške ekspanzije za kristijaniza-

ciju Hrvata i oblikovanje hrvatske države. Za mandića bi prihvatiti važnost ideje
o “kasnom pokrštavanju” i karolinškim zaslugama značilo popustiti pred navalom
relativizma, odnosno “umanjivanja” hrvatske povijesti. no prihvaćajući primjedbe
o njegovoj nekritičnosti s obzirom na tumačenje nekih ranosrednjovjekovnih vre-
la, nalazim da, barem u razmotrenom slučaju, naprosto ne stoji optužba n. klaić
da “osnovna karakteristika mandićeva rada […] na najstarijoj hrvatskoj povijesti
nije, kako bi se na prvi pogled moglo činiti, nepoznavanje izvornog materijala već
njegovo namjerno iskrivljavanje”.84 Stoga, bez nakane da branim ili opravdavam
mandićeva tumačenja, nalazim vrlo važnim pokušati razumjeti njegove stavove
ponajprije u svjetlu šireg konteksta njegova društvenog i političkog položaja spram
tadašnje hrvatske historiograije. on je zasigurno vjerovao da je njegova rekon-
strukcija povijesti, parafrazirajući njegove riječi, i “za znanost i hrvatsku stvar od
stvarne koristi”.85 no ova napetost između ideologije i znanstvenosti koju danas (iz
ipak prilično komotne pozicije) uočavamo u mandićevu djelu, načelno se ipak ne
razlikuje mnogo od problema koji je pred sastavljače prvog sveska HNJ postavio
J. Šidak tražeći da se svi slože oko platforme koja “ne protivrječi ni marksističkom
gledanju ni činjenicama”.86
na temelju svega izrečenog može se zaključiti da je mandić, oblikujući svoje ar-
gumente unutar tradicionalne paradigme o doseljenju i pokrštavanju (smatrane
danas ponegdje zastarjelom, pa i odbačenom) i odbacujući franačku ulogu u tim
procesima, zapravo oslabio svoju tezu o kulturnoj zasebnosti Hrvata naspram Srba.
iz današnje historiografske perspektive upravo se snažan karolinški upliv u rano-
srednjovjekovnoj hrvatskoj kneževini prepoznaje kao ključan čimbenik kulturnog
razlikovanja najranije hrvatske i srpske povijesti. Štoviše, u svjetlu te “nove histori-
ografske paradigme” čini se da bi pozitivnije vrednovanje uloge franačkog Carstva
umnogome bilo na tragu mandićeve želje da povijest bude i “istinita” i “korisna hr-
vatskom narodu”. na tome tragu ostaje otvorenim (i nužno neodgovorenim) pita-
nje bi li u svjetlu novijih spoznaja povijesnih znanosti, u promijenjenim političkim
okolnostima, mandić možda drugačije sudio o problemu pokrštavanja Hrvata.

84 n. klaić, “Dr. Dominik mandić”, str. 611.

85 Te su riječi zapisane u pismu o. Dioniziju Lasiću od 12. veljače 1962. u kontekstu prepiske o
skoroj uspostavi Hrvatskog povijesnog instituta u rimu (mandićeva ostavština, sv. 11, m. 2,
pm. 3, f. 218).
86 m. najbar-agičić, U skladu s marksizmom, str. vii.

944