Univerzitet u Tuzli

Filozofski fakultet
Odsjek za historiju
Predmet: Historija Bosne i Hercegovine u 20. stoljću
Student: Ermina Suljkanović

BOSNA I HERCEGOVINA U VIDOVDANSKOM SISTEMU

(1921-1929.)

Profesor: dr.sc. Adnan Jahić, red.prof.

Tuzla, 2023.
 SADRŽAJ
Uvod...........................................................................................................................................3
I. Donošenje Vidovdanskog ustava i status Bosne i Hercegovine............................................4
Ustavni nacrti
Izglasavanje ustava i njegove karakteristike
II. Unutrašnje podjele u vladajućim strankama
III. Parlamentarni izbori 1923. godine u Bosni i Hercegovini
IV. Opšte prilike u Kraljevini SHS do diktature
V. Privredne prilike u Bosni i Hercegovini
Zaključak
Literatura
 I. DONOŠENJE VIDOVDANSKOG USTAVA I
STATUS BOSNE I HERCEGOVINE
Privremenim poslovnikom za Ustavotvornu skupštinu, koji je mimo svih parlamentarnih
pravila i običaja propisala vlada, predviđeno je da poslanik ne može vršiti svoju dužnost dok
ne položi zakletvu vjernosti kralju. Zbog toga je 50 zastupnika Radićeve HRSS-e odbilo da
učestvuje u radu Skupštine. Osnovno pitanje koje je dominiralo političkim životom
jugoslavenske države bilo je pitanje unutrašnjeg državnog uređenja. Tako su se na jednoj strani
našli pristalice nacionalnog unitarizma i državnog centralizma, predstavljeni dinastijom
Karađorđevića, vojskom. Radikalnom i Demokrtskom strankom te Savezom zemljoradnika, a
na drugoj strani pristalice unutarnje autonomije, federacije pa čak i nekog oblika konfederacije.
Krajem januara 1921. godine Ustavnotvorna skupština je obrazovala odbor koji je imao zadatak
da pregleda i prouči nacrte Ustava. Do roka koji je bio određen poslovnikom, tom odboru je
podnijeto osam ustavnih nacrta i projekata. Podnosioci nacrta bili su ili pojedini poslanički
klubovi ili pojedinci, kao što su Stojan Porić, dr. Josip Smodlaka i dr. Ante Trumbić. Mada su
se svi podnijeti nacrti međusobno razlikovali oni se mogu svrstati u tri osnovna shvatanja o
budućem ustavnom uređenju države. 1

-Ustavni nacrti

Pravi rad na izradi ustava započeo je početkom 1920. sa formiranjem vlade Stojana Protića,
čiji je mandat trajao od 19. februara do 17. maja te godine.

Stojan Protić; preuzeto sa: Wikipedije

1Dr. Senaid Hadžić-Dr. Sead Selimović, Kultura i tradicija u Bosni i Hercegovini; Višemilenijski kontinuitet, Tuzla
2012., str. 350-351.
Prethodno je formiran Ustavotvorni odbor koji je imao zadatak da utvrdi ustavni nacrt o kojem
će se kasnije glasati. Od tada je Ustavotvorni odbor primio nekoliko nacrta ustava. Stojan Protić
je autor jednog nacrta ustava, kojeg je izradio za vrijeme vlade Milenka Vesnića (17. maj – 18.
august 1920). Iako je bio radikal, Protić nije bio zagovornik strogog centralizma, već je vodio
računa o autonomističkim raspoloženjima u zemljama izvan Kraljevine Srbije. Tako je
predložio da država bude podijeljena na devet pokrajina. Jedna od tih pokrajina bila bi Bosna,
dok bi Hercegovina činila drugu pokrajinu u cjelini sa Crnom Gorom. Pokrajine bi imale
određeni nivo autonomije, ali je u osnovi nacrt ustava bio unitaristički zasnovan na pretpostavci
da postoji samo jedan narod. Ovaj nacrt ustava odbacila je Protićeva vlastita stranka, tako da
on nije ušao u razmatranja.

Za vrijeme druge Vesnićeve vlade (18. august 1920 – 1. januar 1921) izrađeno je više varijanti
na osnovu kojih je Pašićeva vlada (1. januar – 26. mart 1921) izradila vladin nacrt ustava, koji
je službeno podnesen Ustavotvornoj skupštini 25. Januara.

Pašićev ili vladin nacrt zasnivao se na strogo centralističkom uređenju države koja bi bila
podijeljena na 33 administrativnih oblasti. Vlast bi bila skoncentrisana u Beogradu u rukama
kralja, Narodne skupštine i vlade. Ustavna debata o ovom nacrtu otvorena je 1. februara, tako
da je nacrt dopunjen određenim ekonomskim i socijalnim mjerama. Također, vlada je morala
pristati na određene ustupke Jugoslavenskoj muslimanskoj organizaciji i Džemijetu u zamjenu
za njihovu podršku ovom nacrtu ustava. Tako su u nacrt ustava ušle odredbe o vjersko-školskoj
autonomiji, šerijatskim sudovima, naknadama za oduzetu zemlju bivšim zemljoposjednicima i
čuveni turski paragraf. Riječ je o članu 135. onoga što će kasnije biti usvojeno kao ustav, a koji
podrazumijeva da administrativna podjela Kraljevine SHS na 33 oblasti bude takva da se ne
diraju historijske granice Bosne i Hercegovine, odnosno da šest oblasti bude unutar granica
Bosne i Hercegovine. Ipak, time su samo očuvane granice Bosne i Hercegovine, ali oblasti
unutar nje nisu ni po čemu bile posebne u odnosu na oblasti izvan Bosne i Hercegovine.

Osim vladinog nacrta bilo je i drugih nacrta ustava, od kojih su neki dostavljeni Ustavotvornoj
skupštini, a neki nisu. Jedan od onih koji jeste dostavljen je nacrt ustava Narodnog kluba,
odnosno Hrvatske zajednice. On je predviđao podjelu zemlje na šest pokrajina, od kojih bi
jednu cjelinu činile Bosna i Hercegovina. Pokrajine bi imale nadležnosti u oblasti građanskog
i krivičnog prava. Nacrt je izražavao federalistička shvatanja, dok je u pogledu oblika vladavine
prihvatao monarhiju.
Još jedan federalistički nacrt ustava bio je onaj kojeg je podnio Jugoslovenski klub (Slovenska
narodna stranka, Bunjevačko-šokačka stranka i Hrvatska pučka stranka). On je također
predviđao šest pokrajina, s tim što bi Bosna i Hercegovina činila cjelinu sa Dalmacijom. Time
se željela osigurati ravnoteža između katoličkog i pravoslavnog elementa, jer bi tri pokrajine
tako bile većinski katoličke (mada je upitno da li bi Bosna i Hercegovina sa Dalmacijom imala
katoličku većinu), a tri većinski pravoslavne. Pokrajine bi imale nešto manju autonomnu
legislativu u odnosu na nacrt Narodnog kluba, tako da se može reći da ovaj nacrt predstavlja
neku ravnotežu između federalizma i centralizma. Ovaj nacrt također prihvata monarhiju kao
oblik vladavine.

Svoj nacrt ustava imala je i Jugoslavenska muslimanska organizacija. On je formulisan tako

da Bosna i Hercegovina bude jedna cjelina sa određenim nivoom autonomije. Zahtijeva se puni
parlamentarizam, tj. da vlada bude odgovorna parlamentu. Također se traže ravnopravnost
islama sa kršćanstvom, zadržavanje šerijatskog suda, osiguravanje vjersko-prosvjetne
autonomije i raspolaganje vakufskom i vasijetskom imovinom itd. S obzirom da se JMO
dogovorila sa vladom, ona je odustala od svog nacrta ustava i iskazala podršku vladinom
nacrtu.

Jedan nacrt ustava koji je u prvi plan isticao društveno-ekonomska pitanja bio je nacrt ustava
Saveza zemljoradnika. Njime se tražilo popravljanje položaja seljaka, ukidanje kmetskih,
čiftčijskih i kolonatskih odnosa te formiranje tzv. profesionalnog parlamenta. Ovaj nacrt je na
liniji unitarističkog koncepta i centralističkog državnog uređenja sa podjelom zemlje na oblasti.

Nekoliko nacrta ustava bio je na liniji republikanskog oblika vladavine. Takvi su nacrti
Socijaldemokratske stranke Jugoslavije, Republikanske stranke i Hrvatske republikanske
seljačke stranke. Prvi od njih zagovara centralističko uređenje uz podjelu zemlje na pokrajina,
dok drugi predviđa decentralizaciju. Nacrt HRSS-a u potpunosti negira nacionalni unitarizam
i zalaže se za formiranje „tri prave narodne države“ – Hrvatske, Srbije i Slovenije. Ostale
pokrajine, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Makedonija ovaj nacrt naziva „poluplemenskim
i poluhistorijskim domovinama“ koje bi se plebiscitom izjasnile kojoj „pravoj državi“ bi se
priključile. Nacrt ustava je čak konfederalistički, a država bi od zajedničkih organa imala samo
vrhovno predstavništvo, vojsku i ministarstvo vanjskih poslova. Ipak, ovaj nacrt nije ni
podnesen Ustavotvornoj skupštini, tako da se o njemu nije ni raspravljalo.

Pojedinačno su nacrte ustava predložili Josip Smodlaka i Ante Trumbić. Smodlakin nacrt je
podrazumijevao 12 samoupravnih pokrajina u državi, koje bi imale svoje sabore ili skupštine i
poglavicu. Bosna i Hercegovina u Smodlakinom prijedlogu ne bi činila jednu cjelinu, već bi
bila rascjepkana na pet pokrajina od kojih bi samo pokrajine Bosna i Krajina imale sjedište u
Bosni i Hercegovini. Trumbićev nacrt bio je decentralistički blizak politici Hrvatske zajednice.
Iz Bosne i Hercegovine pojedinačne nacrte sastavili su Radivoje Novaković i Đorđe Čokorilo.
Ti nacrti su bili izrazito velikosrpski, ali nisu imali

skoro nikakve podrške.2

-Izglasavanje ustava i njegove karakteristike

Ustav je izglasan 28. juna 1921. Godine, na Vidovdan, pa otuda i naziv Vidovdanski. Od 258
prisutnih poslanika 223 poslanika glasali su za, a 35 protiv ili se suzdržalo od glasanja. Pored
radikala, demokrata i stranka sa kojima je postugnut spomenuti sporazum, za vladin prijedlog
Ustava glasali su i poslanici slovenačke Samostojne kmetijske stranke. Vidovdanskim ustavom
predviđeno je da se zatečene pokrajinske uprave zadrže dok se ne donese zakon o podjeli
zemlje na oblasti, okruge i općine. S tim u vezi i Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine
obavljala je poslove iz svoga djelokruga sve do 21. jula 1921. godine kada je uspostavljena
Pokrajinska uprava za Bosnu i Hercegovinu. U njenoj nadležnosti ostale su samo odjeljenja za
unutarnje poslove, poljoprivredu i vode, prosvjetu i vjere, te za socijalnu politiku. Pokrajinska
uprava za Bosnu i Hercegovinu zadržana je i nakon objavljivanja već najavljenog Zakona o
oblasnoj i sreskoj samoupravi od 26. aprila 1922. godine kao što je i ranije dogovoreno,
zakonom su okruzi u Bosni i Hercegovini postali oblasti: bihaćka, banjalučka, mostarska,
sarajevska, travnička i tuzlanska, a čitava zemlja je podijeljena ukupno na 33 oblasti. Zadatak
Pokrajinske uprave za Bosnu i Hercegovinu bio je da prenese sve poslove iz svoje nadležnosti
na nove, zakonom predviđene organe i nadležna ministarstva u centralnj vladi. To je bio složen
i, pokazalo se, dugotrajan proces koji je završen tek februara 1924. godine, kada je konačno
likvidirano i posljedje odjeljenje Pokrajinske uprave. Tek tada je u potpunosti mogla biti
zavedena zakonom predviđena administrativno-teritorijalna podjela. Svi poslovi Pokrajinske
uprave za Bosnu i Hercegovinu prevedeni su na nove organe uprave- velike župane u oblastima
i sreske namjesnike u srezovima (kotorima). Velikom županu su bila potčinjena sva nadleštva
i svi organi opće uprave u oblasti. Od njih je primao izvještaje i izdavao im naređenja i upustva.
U pogledu poslova iz svoje nadležnosti veliki župan je bio odgovoran resornim ministrima u

2 Horvat Josip, Politička povijest Hrvatske, drugo izdanje, Zagreb 1990., str. 201 - 211
vladi. On je ujedno bio i politički predstavnik vlade i predstavljao je vladu prema oblasnoj
samoupravi.

Vidovdanski ustav; preuzeto sa: Wikipedije

Ustavom iz 1921. država je proglašena parlamentarnom monarhijom sa dinastijom
Karađorđević na tronu. Službeno ime države postalo je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. U
najvažnija obilježja Vidovdanskog ustava možemo ubrojati sljedeće tačke: unitaristička,
centralistička država u kojoj sve počinje i završava u Beogradu; kompromis po nacionalnom
pitanju – jedan jugoslavenski narod sa tri plemena ili tri narodna imena; vlast je podijeljena u
tri sektora – zakonodavna, izvršna ili upravna i sudska (zakonodavnu vlast vršila je Narodna
skupština, s tim što je kralj morao potvrditi svaki zakonski prijedlog iz Skupštine da bi taj
prijedlog postao zakon, tj. kralj je mogao oboriti svaki zakon kojeg donese Skupština; izvršnu
vlast imala je Vlada, ali je i tu kralj imao velike ovlasti – postavljao je predsjednika vlade i
odobravao resorne ministre; sudska vlast je pripadala sudovima, ali je i sudije postavljao kralj);
sankcionisano je privatno vlasništvo. Ovlasti kralja su bile velike; pored pomenutog udjela u
zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj vlasti, kralj je sazivao i raspuštao sazive skupština i vlada,
kad god se nije slagao sa većinom u skupštini mogao ju je raspustiti; njegova vlast je bila
nepovrediva, nije nikome odgovarao i nije mogao biti pokrenut krivični postupak protiv njega,
predstavljao je državu u međunarodnim odnosima, bio vrhovni vojni komandant, mogao
objavljivati rat i zaključivati mir. 3

3Dr. Senaid Hadžić-Dr. Sead Selimović, Kultura i tradicija u Bosni i Hercegovini; Višemilenijski kontinuitet, Tuzla
2012., str. 352- 353.
II. UNUTRAŠNJE PODJELE U VLADAJUĆIM STRANKAMA