LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Umjetnost i zbilja 20. stoljea Umjetnost 20.

stoljea sastavni je dio ivotne stvarnosti i izraz je drutvenih i politikih dogaanja. Umjetnici su nastavili istraivati materijalne ili fizike likovne elemente, kako novu mogunost tradicionalnoga umjetnikog materijala tako i uporabu suvremenoga ili industrijskoga neumjetnikog materijala u umjetnike svrhe. Istraivali su i nova znanstvenih otkria na polju fizike, kemije, biologije, matematike, kao i teorije iz svijeta psihologije i parapsihologije, etike i estetike. Pogotovu su istraivali ulogu likovne umjetnosti u suvremenom drutvu. Tako su, zapravo, poeli istraivati i uvjete ovjekova ivota i razloge ostanka ovjekova bia. Sve spoznaje, naravno, morali su objasniti likovnim govorom preko arhitekture, kiparstva i slikarstva. Kao istraivai koji nude rjeenja likovnim rjenikom, umjetnici su, kao nikada u povijesti ovjeanstva, zapravo postali udni i neshvatljivi obinom ovjeku. Izgledalo je kao da umjetnici govore jezikom koji gledatelji ne razumiju. Bilo kako bilo, umjetnici 20. stoljea su bili glasnici koji su upozoravali na mnoga drutvena i politika previranja, bilo da su pozitivna ili negativna, a njihova su likovna djela samo plod toga upozorenja, odnosno ljudske stvarnosti. Ne samo da su oslikavali stvarno stanje svoje sadanjosti, umjetnici su upozoravali i na budue nedae pred kojima se ovjeanstvo nalazi. Dakle, umjetnici su preko svojih likovnih djela rjeavali i drutvenopolitike prilike kao i likovnu formu, to jest nain kako proizvoditi likovno djelo. I, jasno, mnogim ljubiteljima lijepe umjetnosti, kao to su gledatelji, a i likovni kritiari, nije se svidjelo umjetniko likovno stvaralatvo. Moemo zakljuiti da im se nije svidjelo, jer nisu razumjeli suvremeni likovni izraaj. Ako nisu razumjeli likovno djelo, nisu ga ni voljeli. Umjetnici su, opet, moemo rei, sve promijene osjetili na svom ivotnom iskustvu i, oekivano, stvorili su novi i suvremeni likovni govor. Nakon toliko vremena, mnogi se slau, da umjetnik nije bjeao od gledatelja, nego je gledatelj okrenuo lea umjetniku. Oko 1830. u tehnikom dostignuu ovjek je izmislio fotoaparat koji je u jednom trenutku mogao prikazati svijet oko sebe tako savreno i realistiki da ga nijedan umjetnik nije mogao nadmaiti. I to su umjetnici u tom trenutku mogli uiniti? Mogli su rei, kako su i govorili: Umjetnost je u fotoaparatu doivjela smrt. Ili: umjetnost je mrtva, ivio fotoaparat. Usput spomenimo tisak i film, odnosno vizualne komunikacije koje su tako dobro prihvaene. Danas vidimo da su sve tehnike naprave, kao fotoaparat, film i tisak, krenuli svojim putem, a umjetnici svojim putem, a ni umjetnost ni tehnika pomagala nisu doivjela propast. Mnoga tehnika dostignua potvrivala su umjetnicima da su oni samo ljudi, a ne roboti. I tako je, prema elji likovnih umjetnika roena moderna i suvremena umjetnost 20. stoljea koju moemo podijeliti, po razdobljima, na etiri vremenske cjeline. Ne/razumijevanje moderne umjetnosti Ako elimo upoznati svijet likovnih umjetnosti, osobito modernu likovnu umjetnost 20. stoljea, onda moramo najprije prouiti povijest likovnih umjetnosti (stilove i razdoblja), estetiku (lijepo) likovnih umjetnosti, tvari (materijalne ili fizike elemente) likovnih umjetnosti. Prije toga morao nauiti kako treba gledati likovno djelo (sliku, kip, zgradu). Najprije, dakle, trebamo nauiti umjetnost gledanja. Glavni i osnovni instrument za gledanje likovnog djela jest ovjekovo oko. Ali oko i gledanje mora takoer biti dovoljno likovno probueno i likovno obrazovano. To znai da moramo poznavati likovni jezik. Kao to je pjesma umjetniko djelo koje je stvoreno pomou knjievnog osjeaja za jezik, tako su slika, kip i zgrada umjetnika djela koja su stvorena pomou likovnog osjeaja za jezik crte, boje i oblika. Biti itatelj znai biti upuen u elemente pomou kojih knjievnik pretvara rijei u pjesniki tekst. Biti gledatelj znai biti upuen u elemente pomou kojih likovni umjetnik pretvara crtu, boju i oblik u likovnu formu. Prema tome, gledati u likovnom smislu isto je to u knjievnom smislu znai - itati. Svrha je uenja likovnog jezika da nauimo gledati - itati likovno djelo. U povijesti likovne umjetnosti postojala su dva bitna sudionika imbenika o kojima je ovisila likovna umjetnost: umjetnik kao tvorac (proizvoa likovnoga djela) i gledatelj kao potroa (konzumator likovnoga djela). Nekada je, kaemo, umjetnik stvarao jezikom kojega je gledatelj razumio. Danas se pitamo: Zato je nekada gledatelj razumio umjetnika, a danas ga ne razumije? Odgovor je vrlo jednostavan. Zato to je nekada umjetnika likovna forma (nain likovnoga izraaja) bila vidljivo prikazana preko likovnoga motiva, to jest gledatelj je temu ili sadraj likovnoga izraaja razumio. Kada je gledatelj razumio likovni motiv (temu ili sadraj), razumio je i likovnu formu preko koje se umjetnik izrazio likovni motiv. Danas, u modernoj ili suvremenoj umjetnosti, gledatelj esto ne razumije likovno djelo (ni likovni motiv, a ni likovnu formu). Ako ne razumije likovno djelo u cjelini, onda e gledatelj rei da mu se umjetniko djelo ne svia. A da bi mu se umjetniko djelo svidjelo, morao bi ga najprije razumjeti. I tko e protumaiti gledatelju umjetniko djelo? Trei sudionik imbenik koji sudjeluje u modernoj likovnoj umjetnosti, a zove se likovni kritiar. Tako se u modernoj i suvremenoj likovnoj umjetnosti nametnuo trei sudionik - likovni kritiar, koji ima posredniku ulogu, da povee umjetnika i gledatelja. U modernoj i suvremenoj likovnoj umjetnosti tako postoje tri bitna sudionika imbenika o kojima ovisi likovna umjetnost: umjetnik kao tvorac (proizvoa likovnoga djela), gledatelj kao potroa (konzumator likovnoga djela) i likovni kritiar (kao tuma likovnoga djela).
etvrti razred 1

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Kako danas stvara likovni umjetnik? Jednostavno, koristei sva suvremena tehnika pomagala (materijalne tehnike) da bi stvorio svoj stil, samostalno ili kao lan u nekoj likovnoj udruzi, pravcu, avangardi. I svoju umjetnost eli prodati gledatelju. I to moe uiniti tako da sam (ili preko posrednika) procjeni kolika je vrijednost likovne tvari (vrijednost materijala) koji je uloio u likovno djelo i kolika je vrijednost umjetnikoga dojma (forme ili naina likovnoga izraaja). Likovni umjetnik moe likovno djelo prodati na dva naina: tvarno (materijalno, kao tvar, koja ima svoju novanu vrijednost) i utjeno (moralno, kao zadovoljtina za trud, jer e gledatelj kupiti likovno djelo u svojoj svijesti). Kako danas na likovno djelo gleda gledatelj kao potroa? Gledatelj, kao konzumator, sudjeluje na dva naina. Moe konzumirati likovno djelo na nain kupiti i na nain gledati. Ako ga kupi, to jest plati umjetniku cijenu, gledatelj je tvarno konzumirao likovno djelo (jer kupio je tvar materijal, i kupio je formu, nain likovnoga izraaja, jer je razumio likovni motiv); ako ga vidi, to jest pogleda ga na izlobi, a ne kupi, gledatelj je utjeno konzumirao likovno djelo (jer ga je ponio sa sobom u svojoj svijesti;, osobito likovnu formu po kojoj je svaki umjetnik jedinstven u likovnom izraaju, bez obzira na likovni motiv). I sada dolazimo do treega imbenika posrednika: likovnoga kritiara. Da bi gledatelj kupio likovno djelo, mora mu se svidjeti umjetnost. Da bi mu se svidjelo likovno djelo, mora razumjeti umjetnost. Da bi razumio umjetnost, potrebno mu je protumaiti likovno djelo. To e mu protumaiti likovni kritiar. Kada mu umjetnost bude razumljiva, svidjet e mu se likovno djelo. Kada mu se svidi likovno djelo, uspostavit e potroaku suradnju s umjetnikom (na dva naina). Usporedno trajanje i jedinstvo u razliitosti Kroz povijest europske likovne umjetnosti, kako smo uili, stilovi su se smjenjivali u duim vremenskim razmacima, kao romanika u 11. i 12. stoljeu, kao gotika u 13. i 14. stoljeu, kao renesansa u 15. i 16. stoljeu, kao barok u 17. i 18. stoljeu. Zatim su se u zapadnoj Europi umjetniki stilovi ubrzali, u vrijeme kada je dolo do obnove likovnoga motiva, osobito nakon 1750-ih godina 18. stoljea, kao to su posljednji veliki stilovi , to jest klasicizam, romantizam i realizam. Nakon obnove likovnoga motiva, doli su stilovi koji su obnovili i likovnu formu, kao to su stilovi koji su nastali pred kraj 19. stoljea, to jest impresionizam i postimpresionizam. U 20. stoljeu nastaju novi ekspresionistiki stilovi (koji se izraavaju i u figurativnoj i u apstraktnoj ekspresiji). Ne samo da dolazi do smjene meusobno razliitih i posve suprotnih ekspresionistikih stilova, nego novi stilovi nastaju uzajamno (jedan za drugim) ili se razvijaju usporedno (jedan uz drugoga). Tako moemo rei da postoje dvije glavne znaajke novih ekspresionistikih stilova: uzajamno trajanje i jedinstvo u razliitosti. Uzajamno trajanje znai da novi stilovi nastaju uzajamno ili usporedno (jedan uz drugoga ili jedan za drugim) bez obzira jesu li slini ili su razliiti ili suprotni u nainu izraaja likovne forme. Jedinstvo u razliitosti znai da novi stilovi (koji traju uzajamno, iako razliiti) sainjavaju jedinstvenu obnovu moderne umjetnosti; ne moemo tumaiti stil po stil, nego ih moramo zbrojiti (to jest ujediniti) da bismo dobili potpunu istinu njihove uloge u modernoj likovnoj umjetnosti. Prvi pokuaji Za 20. st moemo rei da je, osobito u slikarstvu, zakasnio nekoliko godina. Izmeu 1901. i 1906. prireeno je u Parizu nekoliko izlobi slika, kao Van Gogha, Gauguina i Czannea. Tako su, zahvaljujui izlobama, mlaa generacija umjetnika po prvi put vidjela na jednom mjestu velika djela 19. stoljea. Mladi umjetnici bili su toliko zaneseni ovim slikama da su i oni eljeli u svom vremenu stvoriti neto upeatljivo. I poeli su, kao mladi, odmah radikalno. Moderna umjetnost dvadesetog stoljea nije nastala kao nastavak umjetnosti devetnaestog stoljea, ve je nastala iz raskida s likovnim vrednotama devetnaestog stoljea. Pitanje koje se namee glasi: to je prouzrokovalo raskid s povijesnim likovnim vrednotama? Moda se odgovor moe donekle pronai u problemu duhovnog i kulturnog jedinstva devetnaestog stoljea. Duhovno i kulturno jedinstvo se raspalo. Likovna kultura nastala je kao umjetnost oporbe i pobune unutar nekadanjeg jedinstva. Previranja Europsko 19. st doivjelo je temeljitu revolucionarnu promjenu, osobito nakon 1848. godine, oko koje su se ujedinila filozofska, politika, knjievna misao, umjetnika produkcija i djelatnost intelektualaca. Tako moemo rei da godina 1948. nije dola kao posljedica rata i poraza poput mnogih revolucija 20. st, ve je bila posljedica tridesetogodinjeg mira u Europi. Revolucija je izbila gotovo u jednakoj mjeri iz nadanja i iz nezadovoljstva. Ukratko reeno: povijesna zbilja - stvarnost postaje sadraj umjetnikog djela posredstvom umjetnikove stvaralake moi. Drugim rijeima: zbilja-sadraj, djelujui iz umjetnika, odreivala je i njegov nain ivota. Realizam i njegove pristae ubrzo je pobijedio pristalice romantizma i klasicizma. Sredinja toka nove estetike postao je ovjek, bez koturaljki na nogama i bez aureole na glavi. Poeo se raati nauni socijalizam, duh znanosti irio se u sve duhovne vrednote, napredak na tehnikom polju davao je peat novom ivotu. ovjek je za realiste bio osovina oko koje se okupljali i u kojemu su ujedinjuju sve drutveno-kulturne vrednote.

etvrti razred

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Poslije 1848. godine Pariz je preuzeo vodeu ulogu u umjetnikom svijetu. U njemu su se susretali prognanici, rodoljubi, izbjeglice, revolucionarni pjesnici i knjievnici, promicatelji demokracije, umjetnici koji su htjeli obnoviti i ostvariti novu umjetnost. Novi umjetniki duh iz Pariza ubrzo se raznosio po cijeloj Europi. Moemo rei da je povijesno, politiko i kulturno jedinstvo graansko-narodnih snaga koje su u Europi stvorile 1848. godinu uistinu bile jedinstvene. Ali iz te jedinstvenosti ubrzo e nastati razlazi i krize jedinstva i ideja koje su propagirane 1848. godine. Iz razlaza i raskida europskog jedinstva rodit e se avangardne umjetnosti koje e obiljeiti 20. stoljee. Vrhunac europskog jedinstva dogodio se 1848. godine oko zajednike misli da se dosadanje kulturne vrednote moraju promijeniti. Nakon toga jedinstva dolazi razlaz koju su prouzrokovali politiki dogaaji pred kraj 19. stoljea, kao npr.1871. nakon traginih dogaaja u vezi s Parikom komunom. Poraz Komune u Europi je odjeknuo kao oblik krajnjeg nasilja nad slobodom misli. Uskoro e nastati i razilaenje i meu samim intelektualcima, bez obzira tko je bio za Komunu, a tko protiv. Na povrinu opet izbijaju prekrivena europska razilaenja i neslaganja. Znaci krize Kao primjer da je kriza zahvatila europsko kulturno podruje navest emo povijesnu dramu Van Gogha, Jamesa Ensora i Edvarda Muncha. I ova dva navedena slikara takoer potjeu iz realistikog iskustva. Vincent Van Gogh Van Gogh je doao u Pariz u veljai 1886. Imao je 33 godine, ivjet e jo etiri. Njegov pravi slikarski rad zapoeo je u listopadu 1880. ivot mu je bio poput bljeska, kratak i intenzivan. Bio je sin kalvinistikog pastora, osjetljiv i strastvene naravi. Kao ivotni poziv odabrao je evaneosko propovijedanje meu belgijskim rudarima u Boringeu. Promatrajui rudarski ivot, jasno je da se odluio u umjetnosti odluio za zbilju - realizam, ali optereen socijalnim sadrajem. U Parizu je po prvi put otkrio izraajnu vrijednost boje dok je promatrao Cuorbetove slike. Umjetnost je - za Gogha ovjek pridruen prirodi. To znai zbilji, stvarnosti, realizmu, istini koje samo umjetnik otkriva i daje im novi izraz i smisao. Van Gogh je vjerovao u vrednote 1848. godine. I zato je doao u Pariz da bude revolucionar i pobunjenik. Prije Pariza slikao je tamne slike, i na njima osobe iz svojih osjeaja. U Parizu trai slikare koji osjeaju kao i on. Ali Pariz se izmijenio. Millet je umro u Barbizonu 1875., Courbet u izgnanstvu umire 1877., Daumier umire u Valmodoisu 1879. Revolucionarna oseka vlada u Parizu. Umjetniki ivot je sveden na beznaajnost. Prema umjetnicima realistima uvijek su slubeni krugovi pokazivali nepovjerenje i odbojnost. Kao primjer navest emo govor slikara Meissoniera na Salonu 1872: Za nas je nuno da Courbet umre. U to su vrijeme mladi impresionisti, koji us uglavnom potekli od realista, takoer osjeali odbojnost slubene graanske klase. Slubena umjetnika kritika bila je protiv realistikih umjetnikih ideja koje su protekle iz revolucionarnih godina. Gaenje idealistikog ara kojim je umjetniki pokret bio noen, bio je znaajan razlog udaljavanja umjetnika od nekadanjeg realistikog vienja i uope od svega onog slikarstva koje je poivalo na idejama, miljenjima, tako i od onoga slikarstva koje je rodilo impresioniste. Van Gogh je tako naao sasvim drugaiji Pariz nego li ga je zamiljao. Doao je sa strau umjetnika-realiste jer je takvu umjetnost volio. Ali ta umjetnost koju je on volio, ve je poremeena ako ne i unitena. Impresioniste, kao jo jedine batinike starih zanosa, razdirali su - kako su i sami govorili - razorni graanski ratovi, a ni sami nisu bili ba drutveni. Gogh je do tog trenutka, do dolaska u Pariz, bio pristaa tamnog slikarstva, gotovo bez boje. U Parizu, zahvaljujui impresionistima, otkrio je boju, postao je opsjednut bljetavilom, jasnoom, sjajem impresionistikih platna. Odmah sa zanosom prihvaa njihovu teoriji i njihovu tehniku slikanja. Naao se tako na raskriju. Mislio je da e u Parizu pronai potporu za svoje osjeanje i svoje tenje i svoj nain slikanja; vjerovao je da e nai ljude - kako e pisao - a naao je samo slikare koji mu se gade kao ljudi. Njegov svijet se sruio. Osjea da umjetnici vie nisu ukljueni u drutvo, ve da su suprostavljeni drutvu, odbaeni od drutva. Ali ne odustaje od potrage da nae ono to mu je na srcu. Poeo je traiti ono to, povijesno gledajui, nee nai. Radi toga e onaj naboj osjeaja koji je nakupio u sebi, ne nalazei mogunost da se oslobodi iz njega, da se potroi, eksplodirati u njemu, razdirui ga. On stvarnost sada poinje promatrati kroz tu ogranienost. Osjea se osamljen u svojim osjeajima i postaje lakim plijenom tih istih osjeaja, a ona e utrnuti njegov bitak poput baklje. U slikama impresionista vidi poetak raskida izmeu umjetnosti i ivota. Impresionisti - prema Goghu - gledaju oko sebe, a ne u tajanstveno sredite misli... pa im se umjetnost sastoji od trikova koji su iskljuivo materijalni, bez misli. elja mu je, kae dalje, da naui iskriviti ili izmijeniti istinu; elja mu je da na povrinu izbiju i lai, ali lai koje su istinitije od doslovne istine. Dakle, to vie nije umjetnost impresije, nego ekspresije, to jest umjetnost koja ne ide za tim da izrazi vidljivu istinu o stvarima, ve njihovu bitnost. Van Gogh nije sluaj, kako bi neki htjeli, barem nije usamljeni sluaj. I kad se njegov sluaj svede na puki patoloki sluaj, i kad se njegovo samoubojstvo objasni iskljuivo u svjetlu medicinske znanosti, ipak ostaje jo jedno objanjenje: on je, u stvari, prvi oit sluaj cijelog niza drugih sluajeva koji e pokazati da je opa europska kultura tog vremena bila u krizi, pa i umjetnik. Nesretni umjetnik dokrajio je svoj ivot pucnjem iz pitolja 28. srpnja 1890. James Ensor i Edvard Munch No Van Gogh nije jedini slikar koji je upozorio na krizu duhovnog jedinstva koncem 19. st jer ju je osjetio. Gotovo u istom razdoblju izraavali su iste nemire i belgijski slikar James Ensor i norveki slikar Edvard Munch. I ova dva navedena slikara takoer potjeu iz realistikog iskustva umjetnosti. Ensor takoer crta najskromnije likove na svojim
etvrti razred 3

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA platnima: ribare, rudare, pralje, seljake, istovarivae. Postepeno se zatvara, kako kae, u prezirnu samou, u naputenu kuu iz koje nee izii do svoje smrti 1949. godine. Poput Gogha proao je i tamno i svjetlo razdoblje slikanja, ali se ni njega, kao ni Gogha, ne moe nazvati impresionistom. Osjeaj uasa u europskoj kulturi kucnuo je i na vrata Edvarda Muncha kad se i on 1885. uputio u Pariz. Upravo je navrio 22 godine ivota. Sam je izjavio da je vidio istinu koja mu je pobunila duu. I borit mu se protiv slubene lai koju iri buroazija. U Parizu je upoznao impresioniste. Ali, kao i Gogh, opredijelio se za svoj put vizionarskog slikarstva. U njega prevladavaju teme smrti, uasa. Jer su mu slikarsku aktivnost blokirali psihiki potresi, morao je otii u Kopenhagen u ljeilite iz kojega e ga izii samo jednom da se skloni u samou jednog norvekog fjorda, gdje e ostati do smrti 1944. godine. Gogh, Ensor, Munch: tri slikara, tri sudbine, tri ovjeka koje povezuje nit iste povijesti, osjetili su znakove krize 19. st. Oni su znakovi europske duhovne krize. Bujanje stilova Svakako 20. stoljee nije moglo bez pokreta, stilova, pravaca, avangardi, kojima imena zavravaju na ...izam. Svijet europske kulture suoio se mnotvom osnovnih problema koje je trebalo rijeiti. Lokalne umjetnike tradicije, kojih je bilo u svakom narodu, postepeno su davale prednost opim avangardama meunarodnih pravaca koji su ujedinjavali umjetnike. Izmeu meunarodnih pravaca moemo izdvojiti tri osnovne ili glavne struje koje su davale peat umjetnosti 20 st, a rodile su se ve meu postimpresionistima: ekspresija, apstrakcija i fantazija. Ekspresija stavlja teite na umjetnikov emocionalni stav prema sebi i svijetu koji ga okruuje. Apstrakcija stavlja teite na formalnu strukturu umjetnikog djela. Fantazija stavlja teite na spontanost i iracionalna svojstva umjetnikog ivota. Umjetniko djelo bez ekspresije, to jest bez osjeaja i emocije, bilo bi hladno. Umjetniko djelo bez apstrakcije, to jest bez formalne strukture koja odrava red, bilo bi hrpa razbacanog materijala. Umjetniko djelo bez fantazije, to jest bez spontanosti, bilo bi jednolino. Ove tri glavne struje, koje se pojavljuju u umjetnikim avangardama 20. st, izmeu sebe se ne iskljuuju, one su meusobno povezane na mnogo naina. Stoga ove tri struje - ekspresija, apstrakcija, fantazija - nisu prisutne u posebnim stilovima, pokretima, grupama, avangardama, bez obzira kako se one zvale, ve su one opa obiljeja svih pravaca 20. stoljea. Za ekspresionistikog umjetnika primarna je ljudska zajednica, za apstraktnog umjetnika primarna je zbilja, za umjetnika fantazije primaran je pojedinac. Za umjetniko 20. st moemo rei da je, osobito u slikarstvu, zakasnilo nekoliko godina. Izmeu 1901. i 1906. prireeno je u Parizu nekoliko izlobi slika, kao Van Gogha, Gauguina i Czannea. Tako su, zahvaljujui izlobama, mlaa generacija umjetnika po prvi put vidjela na jednom mjestu velika djela 19. stoljea. Mladi umjetnici bili su toliko zaneseni ovim slikama da su i oni eljeli u svom vremenu stvoriti neto upeatljivo. Moderna umjetnost dvadesetog stoljea nije nastala kao nastavak umjetnosti devetnaestog stoljea, ve je nastala kao raskid s likovnim vrijednostima devetnaestog stoljea. Pitanje, koje se namee, glasi: to je prouzrokovalo raskid s povijesnim likovnim vrednotama? Moda se odgovor moe donekle pronai u problemu duhovnog i kulturnog jedinstva devetnaestog stoljea. U revolucionarnim godinama, kakva je u Europi bila 1848., zbilja - stvarnost postala je sredinji problem i u estetskoj djelatnosti kao to je umjetnost. To je razlog zbog kojega upravo tada realizam doivljava svoj najvei sjaj. Na svim podrujima osjea se pritisak zbilje, na svim podrujima ona i odluuje. Zahtjevi za slobodom uistinu su zbiljski zahtjevi, konkretni i odreeni: drutveni, politiki i kulturni. A ti su zahtjevi meusobno ovisni, nezamislivi su odvojeni jedni od drugih. Odbacivanje romantizma od realizma u ast zbilje, to jest stvarnosti u kojoj ivimo, bila je oita. Poslije 1848. godine Pariz je preuzeo vodeu ulogu u umjetnikom svijetu. U njemu su se susretali prognanici, rodoljubi, izbjeglice, revolucionarni pjesnici i knjievnici, promicatelji demokracije, umjetnici koji su htjeli obnoviti i ostvariti novu umjetnost. Novi umjetniki duh iz Pariza ubrzo se raznosio po cijeloj Europi. Moemo rei da je povijesno, politiko i kulturno jedinstvo graansko-narodnih snaga koje su u Europi stvorile 1848. godinu uistinu bile jedinstvene. Ali iz te jedinstvenosti ubrzo e nastati razlazi i krize jedinstva i ideja koje su propagirane 1848. godine. Iz razlaza i raskida europskog jedinstva rodit e se avangardne umjetnosti koje e obiljeiti 20. stoljee.

etvrti razred

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Podjela likovne umjetnosti 20. stoljea Modernu (i suvremenu) umjetnost 20. stoljea moemo podijeliti na etiri vremenska razdoblja. a) Prvo vremensko razdoblje: od 1900. do 1918; raanje novih stilova i slom umjetnike aktivnosti u vrijeme Prvoga svjetskog rata. U ovo razdoblje spadaju prvi ekspresionistiki pravci, kao to je fovizam, kubizam orfizam u Francuskoj, kao to je Die Brcke i Der blaue Reiter u Njemakoj, kao to je futurizam i metafiziko slikarstvo u Italiji, kao to je i ekspresionistika apstrakcija u mnogim europskim zemljama (podjednako kao i ekspresionistika figurativna umjetnost). Kako se ve uili, u povijesti umjetnosti redovito su stilovi trajali po vie stoljea: romanika 11. i 12. st., gotika 13. i 14. st., renesansa 15. i 16. st., barok 17. i 18. st. Nakon politike i industrijske revolucije, odnosno nakon stvaranja nacionalnih drava i iznaaa na tehnikom polju, ivot se ubrzao. Kako se ubrzao ovjekov ritam ivota, tako se ubrzao i umjetniki stvaralaki ritam. Ve u 19. st., kako smo rekli, poelo je ubrzavanje i smjena umjetnikih stilova. U 20. st nije bilo samo smjene stilova, nego su mnogi stilovi usporedno trajali. U usporednom trajanju, vidjeli smo, da je se opet moe govoriti u jedinstvu stilskih raznolikosti. Na razvoj likovne umjetnosti poetkom 20. st. utjecala su tehnika otkria prethodnoga stoljea, kao to je fotografija, film i tisak. Novi tehniki izumi, kao to je automobil i avion, promijenili su uvjete ivota i doprinijeli su sve veoj povezanosti meu ljudima. Kao to su tehnika pomagala ubrzala promjenu ovjekova ivota, tako se i na polju likovne umjetnosti ubrzalo bujanje i smjena novih stilova, pravaca, pokreta, udruga, avangarda (franc. avant = ispred + garda = prethodnica, izvidnica). b) Drugo vremensko razdoblje: od 1919. do 1938; stvaranje kulturnoga europskog ujedinjenja koje je uniteno u razaranju za vrijeme Drugoga svjetskog rata. U ovo razdoblje izmeu dva svjetska rata spadaju umjetniki pravci kao to je dadaizam, nadrealizam... Nakon prvoga svjetskog rata, to jest u vremenu izmeu dva rata, nastalo je novo krizno razdoblje u europskoj zajednici. Nastali su novi totalitarni reimi, kao to je boljevizam, faizam i nacizam. Novi reimi dokidaju slobodu umjetnikoga izraaja, propisuju novu umjetnost, odnosno nameu dravnu umjetnost koja ima ulogu idealizirati dravu i slaviti vlast, to jest sluiti politikoj propagandi i lano tumaiti novu stvarnost. c) Tree vremensko razdoblje: od 1945. do 1989; obnova kulturnoga jedinstva europskih naroda nakon Drugoga svjetskog rata. U ovo razdoblje spadaju umjetniki pravci koji su na ekspresionistiki nain izraavali svakodnevnu ljudsku stvarnost. Nakon Drugoga svjetskog rata u Europi je nastala poratna kriza. Nakon uspostave mira, nastalo je razdoblje hladnoga rata, a Europa je podijeljena na dva bloka suprotnih politikih ideologija (na zapadu je kapitalistika demokracija, a na istoku je komunistika diktatura). Ipak, u zemljama zapadne Europe, nastavlja se razvoj likovne umjetnosti na tradicijama moderne umjetnosti, koja je bila prekinuta u ratnim godinama, a u zemljama istone Europe u likovnoj umjetnosti vlada partijska propagandna umjetnost socijalistikoga realizma. d) etvrto vremensko razdoblje: od 1990. do kraja stoljea poznato je po stvaranju Europske zajednice i globalizacijsko ujedinjenje svjetskih kulturnih vrijednosti. U ovo razdoblje spadaju umjetniki pravci koji su ujedinili umjetniki svijet u jedinstveni stilski izraaj. Nakon ravnotee straha, stvaranje nove Europske zajednice urodilo je ruenjem eljezne zavjese i blokovske podjele. Europska suvremena umjetnost ukljuena je u tijekove ope svjetske likovne umjetnosti.

etvrti razred

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Slikarstvo 20. stoljea Obnova likovne forme Forma likovnog djela je njegova bitnost u kojoj ono posjeduje vlastitu zbilju, stvarnost, realnost, neovisnu o povijesnom trenutku u kojemu nastaje. Likovno djelo, zahvaljujui originalnosti svoje forme, uvijek je suvremeno, bez obzira to mu je podrijetlo vezano za odreeni trenutak. Ako je bilo suvremeno u trenutku nastajanja, ono je suvremeno i kad doe u muzej galeriju ili pinakoteku, jer takvo likovno djelo formalno ne zastarijeva nikada. U svijetu likovne umjetnosti kae se da svako likovno djelo sastoji od likovne forme (naina likovnoga izraaja) i likovnog motiva (teme ili sadraja). Ve su umjetnici u drugoj polovici 18. st pokuali promijenili likovni motiv i tako izvriti umjetniku reformu u likovnoj umjetnosti. To su bili umjetnici posljednjih velikih stilova kao to je klasicizam, romantizam i realizam. Promjenom likovnog motiva ipak nisu izvrili potpunu umjetniku reformu. Tek su umjetnici u 19. st promijenili likovnu formu, dakle formu likovnog djela, i tako su izveli potpunu umjetniku reformu. Tu su umjetnici modernih stilova kao to su impresionisti i postimpresionisti. Reformu likovne forme (novi nain likovnoga izraaja) prihvatili su ekspresionistiki stilovi 20. stoljea. Impresija ili impresionizam (latinski: impressio = dojam, osjeaj) oznauje ono stvaralako stanje kada umjetnik preko likovnoga djela eli prikazati svoj osobni doivljaj i svoje nutarnje duhovno raspoloenje, to jest eli uhvatiti svaki trenutak vanjskoga svijeta, koji ga okruuje, i svoj dojam i svoj osjeaj na taj svijet, prenijeti na likovno djelo. Ekspresija ili ekspresionizam (latinski: expressus = istisnut, izraajan) oznauje ono stvaralako stanje kada umjetnik preko likovnoga djela ne eli samo prikazati vanjski svijet, koji ga okruuje, nego eli svoj proivljeni i unutarnji svijet i svoj osobni stav, prema tome svijetu, prenijeti na likovno djelo. Kao i cjelokupni ljudski ivot, tako je i svijet umjetnosti, pogotovo vidljive i prostorne likovne umjetnosti (u koju spada slikarstvo, kiparstvo i arhitektura) uinili su nunu reformu likovnoga umijea da se ovjek/umjetnik izrazi lijepo preko jednoga od umjetnikih sredstava izraaja. Mnotvo izama Umjetnici 20. stoljea samo su pokuali ozakoniti zapoetu reformu. U umjetnikim avangardama nastalo je mnotvo ...izama koji su davali trenutno rjeenje forme likovnog djela. U svakom novom povijesnom trenutku umjetnici su opet, nanovo, ispoetka, morali davati svoje vienje forme likovnog djela. Bez obzira na mnotvo ...izama, svim pokuajima, avangardama, grupama, udrugama, pravcima, stilovima, nekoliko je istih postavki: ili su ekspresionisti slikarskog oblika ili su apstrahisti slikarskog oblika ili su fantazisti slikarskog oblika. Prouit emo ih na nizu ...izama koji su uli u povijest moderne i suvremene umjetnosti 20. stoljea.

etvrti razred

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA EKSPRESIONISTIE UDRUGE Prvo vremensko razdoblje europskoga slikarstva 20. stoljea od 1900. do 1918. Prvo vremensko razdoblje, od 1900. do 1918., obiljeeno je raanjem novih umjetnikih stilova koji su ugueni poetkom Prvoga svjetskog rata. U ovo razdoblje spadaju prvi ekspresionistiki pravci, kao to je fovizam, kubizam i orfizam u Francuskoj i Die Brcke i Der blaue Reiter u Njemakoj. Slikarske avangarde u Francuskoj u prvoj polovici 20. stoljea U slikarske avangarde u Francuskoj, koje su obiljeile ekspresionistiko razdoblje u prvoj polovici 20. stoljea, moemo ubrojiti umjetnike pravce kao to su fovizam, kubizam, orfizam. Francuski ekspresionisti, za razliku od impresionista, vrili su pritisak na stvarnost kako bi iz te zbilje na vidjelo izila tajna ivota. Ako stvarnost, koju se izazvalo, na koju se vrio pritisak, s kojom se dolo u sukob, nije prividnost ve povijesna zbilja, njezina bitnost morala je doi do izraaja. To je uspjeh ekspresionistikog umjetnika, jer je preko svog stvaralakog rada uspio kao subjekt iznijeti ex natura rerum.

etvrti razred

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Fovizam Od 1901. do 1906. godine u Parizu je prireeno nekoliko velikih izlobi slika Van Gogha, Gauguina, Cezannea. Te su izlobe u tolikoj mjeri izazvale mlade umjetnike da je jedna grupa od njih stvorila novi stil pun estokih boja i smjelih poduhvata. Prvi javni nastup i priznanje tih mladih umjetnika dogodio se 1905. u Parizu na Jesenskom salonu (Salon d'Automne). Toliko su zgrozili likovne kritiare da je jedan od njih, kritiar Louis Vauxcelles, promatrajui jedan renesansni kip pored njihovih slika, uzviknuo: Donatello meu divljim zvijerima (Donatello chez les fauves). Mladi su umjetnici s ponosom prihvatili novo ime (les fauves/le fov = divlje zvijeri). Tako se rodila nova umjetnika avangarda dvadesetog stoljea - fovisti. Fovizam je nastao kao spontana umjetnika udruga koja je nastala iz mladenake elje za novim nainom slikanja. Samo su jedanput zajedno izlagali. Poslije toga svaki umjetnik je slijedio svoj osobni slikarski stil. Zapravo, mladi slikari su osjetili potrebu da stvore vatromet slobodnih boja i tako najave ljepu i sretniju umjetniku budunost. Zato su stvorili slobodni umjetniki izraz koji nije optereen akademizmom (akademizam u likovnoj umjetnosti oznauje koritenje nauenih kolskih i ustaljenih tehnikih postupaka bez osobnoga nadahnua). Fovizam bismo mogli opisati kao vatromet neobuzdanih i ivih boja preko kojih umjetnici mogu izraziti vjeru u bolju i sretniju budunost, iskazati nadu u radost i optimizam poetkom novoga stoljea. A novo se, kako nam je poznato, najee smatra boljim od staroga. Iako je fovizam je bio prirodan, jednostavan i iskren izraz neoptereenih pravila i slobode umjetnikoga izraaja mladih slikara, ipak su namjerno preli granice dozvoljenoga u borbi protiv svih pravila i naela dosadanjega akademskoga slikarstva u oblikovanju i primjeni boje, to moemo osjetiti na svakoj fovistikoj slici. Kako smo ve naglasili, fovizam nije nastao iz nekoga prologa umjetnikoga stila ili pravca, nego je izrastao na iskustvima umjetnika prologa stoljea, osobito iz impresionistikoga iskustva. Naime, impresionisti su prvi poeli upotrebljavati iste boje, a ne ih tonirati, to jest mijeati s crnom ili bijelom (da bi dobili tamnije ili svjetlije nijanse). Njihov nain slikanja, koji se zove kolorizam (slikanje istim bojama), preuzeli su mladi umjetnici poetkom 20. stoljea kada su (umjesto tonskoga slikarstva) poeli koristiti suodnos toplih i hladnih boja. Foviste dakle nije okupilo u avangardu (u slikarsku grupu) neki zajedniki program. Moglo bi se rei da je fovizam zapravo vrhunac postimpresionistike evolucije u likovnoj kulturi koja je poela s impresionistima. Kao pokret to je stil mnogih osobnih pokuaja likovnih izraaja mladih umjetnika. Fovistika slika Za foviste slika nije dekoracija ili kompozicija, ve samo nain umjetnikova izraaja pomou slobodnoga vatrometa ivih i arkih boja. To bi znailo da je za njih slikarstvo nain koji im pomae da na platnu iskau snagu vlastitih osjeaja. Tako se najprije oslobaaju likovnog nagona koji ih tjera na slikanje. Fovizam je stoga, u stvarnosti, prirodan i spontan, jednostavan i iskren umjetniki izraaj bez odreenih akademskih (kolskih i nauenih) pravila. Pravi fovist mora biti kao divlja zvijer koja se izraava slikanjem. Slika se tada moe nazvati subjektivnim naturalizmom. Boja slui da oslika krik divlje zvijeri. Znanost ubija slikarstvo - tvrdi Maurice de Vlaminck. Kasnije e rei da je s takvim nainom radovima htio izazvati revoluciju slikarstva i prikazati slobodu koju nam daje priroda, osloboditi se od starih teorija koje nas sputavaju s prolim nainima likovnog izraaja. Zato je bio anarhist, ne samo po likovnom osjeaju ve i po politikom uvjerenju. Slijedili su ga mnogi umjetnici njegova vremena. Biti anarhist bilo je u modi meu mladim slikarima, pjesnicima i knjievnicima. Maurice de Vlaminck, koji je bio sangvinist i buntovnik, sljedbenik Nietzschea, svoju poetnu divljinu pretvorio je u mranu viziju individualizma. To se najprije oitovalo na njegovim slikarskim platnima. Uskoro nestaju fovistike jarke boje a u prvi plan izlaze tamniji tonovi. Kriava boja, pretjeranost crvenih, utih i plavih tonova, iroki potez kista, bit e likovni izraaj Rouaultovog slikarstva. Iako mu slike izgledaju hladne, ipak se u njima nalaze upozorenja, suuti, ljudska stvarnost koju umjetnik osjea kao zajedniku sudbinu. Osobito se to vidi na njegovim omiljenim likovnim motivima kao to su seljaci, radnici, majke proletera, siromane obitelji. Fovisti su voljeli slikati likovne motive na kojima su prikazivali socijalistike ideje i radnike pokrete. Tako je slikao i Georges-Henri Rouault. Glavna tema slikanja bio je svijet siromaha i radnika. Slika je samo forma odreena za obojenost, u koju umjetnik mora ulijevati iste boje. Tako, pomou boja, slika e puknuti, jer je slikar osobnu umjetniku divljinu prenio na platno. Takva slika uvijek je ekspresionistika jer je najprije ula u umjetnikovu impresiju i, nakon to je probavljena, izila je kao ekspresija, to jest kao novo vienje stvarnosti na fovistikom platnu. Na fovistikoj slici potez kista (pinela) vie su naglaen, intenzivan, pun boja i blistaviji, ali bez tonskih prijelaza (jer nije tonsko slikarstvo), jer su vie zastupljene kontrastne boje (osobito u igri toplih i hladnih tonova). Fovisti su, zapravo, shvatili da odnos svjetlosti i sjene (chiaro-scuro), koju su nekada umjetnici rjeavali mijeanjem crne i bijele boje, mogu ljepe izraziti preko odnosa toplih i hladnih boja. Crte je jednostavan, skoro da ga nema, povran je, tek izvuen potezima kista, i samo je obris koji se ispunjava bojom, a njegove se pojedinosti i uloga u oblikovanju slike zanemaruju.
etvrti razred 8

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Perspektiva, kao nain prikazivanja prostora ili trodimenzionalnosti, u fovistikoj slici je potpuno ponitena, pejza je linearne ili geometrijske obrade i koloristikih boja (istih boja). Takav nain prikazivanja prostora moemo nazvati koloristika perspektiva koja se dobiva pomou toplih i hladnih boja. Ako pogledamo kako je slikao impresionist P. A. Renoir (Djevojka s knjigom, slika u Udbeniku na 15. stranici), vidjet emo da je igra svjetla i sjene kao zeleni prah na njegovim slikama (na licu djevojke koja ita knjigu) doarana pomou rasprujue boje koja je rasporeena po rubovima (kao da je prirodna boja). Ako pogledamo, radi usporedbe, kako je slikao fovist Henri Matisse (Portret gospoe Matisse, slika u Udbeniku na 15. stranici), zapazit emo da je puna i ista zelena linija prela preko ela i nosa. Razlika izmeu impresionistikoga i fovistikoga slikarstva u ovom sluaju vidljiva je upravo u uporabi boje jer je rasprujua boja (od Renoira) sada (u Matissa) samo zgusnutija i zbijenija kako bi ojaao (oznaio i istaknuo) i druge tonove (boje). Oita razlika izmeu dvaju stilova oitovala se i u slikaju krajolika (kako je prikazano u Udbeniku izmeu slike Henrija Matissa, Marokanski pejza, na 12. stranici i slika Vladimicka, Kue i drvee, na 16. stranici). Razlika je oita jer su impresionisti nanosili boje u brzim i sitnim potezima (kao u tokicama), a fovisti su se sluili tubama boja kao da su to puane patrone ili dinamit. Fovisti - slikari Pokret mladih divljaka u poetku je bio jedinstven, iako nisu imali svoj proglas ili manifest. Ali su se, s vremenom, njihove zajednike ideje poele razdvajati. Meu foviste moemo ubrojiti ove slikare: Henri Matisse, Andr Derain, Kess van Dongen, Raoul Dufy, Maurice de Vlaminck, Albert Marquet, George-Henri Rouault. Henri Matisse Voa fovista bio je Henri Matisse (*Cateau Cambrsis, 31. prosinca 1869. Niza, 3. studenoga 1954.). Poeo je studirati pravo, ali se 1892. opredijelio za slikarstvo i studirao na nekoliko privatnih i dravnih kola u Parizu, kao i u atelieru Gustava Moreaua, gdje su se, u to vrijeme, rado okupljali tadanji mladi slikari, koji su poslije stvorili pokret fovizma. S prijateljima slikarima sudjelovao je na prvoj fovistikoj izlobi 1905. u Parizu, u Salon d'Automne - na Jesenskom salonu. Najznaajnija mu je slika: Le Bouheur de Vivre - Radost ivota (1905.-1906., ulje na platnu, 241x207 cm, Zaklada Barnes - Barnes Fundation, Lincoln University, Merion, Pennsylvania PA, USA). Na ovoj se slici najbolje moe vidjeti duh fovizma. U slici je vidljivo da su njene ravne bojene povrine, vrlo valovitih rubova i "primitivan" dra njenih formi izveden prema Gauguinovim tonovima (ak i tema ukazuje na vienje ovjeka u prirodi, koju je rado slikao i Gauguin, kao to su slike: Vienje nakon propovijedi - Jakov se jaa s anelom). Kao to sama rije kae, Matisse je htio naslikati radost ivljenja mladih ljudi njegova doba. Promatrajui Gauguinovu sliku, on je osjetio da neto slino naslika i tako, kako je sam govorio, njegova slika prui zadovoljstvo gledanja. U drugoj slici: Harmony in Red (The Red Room - Soba u crveno), 1908., The Hermitage u St. Petersburgu, koju je naslikao ugledajui se u Czannea, vidljive su jake crte koje su razasute po plavno-crvenom stolnjaku i zidovima. Prizori su isti, vidljivi i prepoznatljivi, kao npr. pogled na vrt s granama u cvatu koje se vide korz prozor, a kua u daljini naslikana je u istom tonu kao i interijer, te je tako eksterijer doveden u istu valersku vrijednost s ostalim dijelovima slike. Moemo rei da se sve pojavljuje u prvom planu i nebesko plavetnilo i zelenilo lia, i svjetlo-uto cvijee. Matissov dar izostavljanja i na ovoj je slici vidljiv: sveo je tonove na minimum, a od boja stvara konstruktivne elemente, to se posebno osjea kad se slika promatra u crno-bijeloj produkciji u kojoj gubi svaki smisao. Ubrzo emo i kod Matissa vidjeti da njegovi likovi nisu plemeniti divljaci jer on vrlo dobro poznaje anatomiju ljudskog tijela. Ono to je novo u njegovim slikama jest likovna jednostavnost, radikalna jednostavnost - kako bi se moglo rei jer je "dar izostavljanja" itekako prenaglaen tako da sve ono to je mogao izostaviti u njega je izostavljeno. Ipak prizor zadrava sve bitne plastine forme i prostorne dubine. Slikarstvo je - kako bi rekao Matisse - ritmiko rasporeivanje crta i boja na ravnoj povrini platna. Ali nije samo to, on pojednostavnjuje prizor do krajnjih granica prepoznatljivosti i svodi ga na povrinski ukras, pa bilo to stablo, ovjek, cvijet... Ono za im teim - rekao je jednom prigodom Matisse - jest ekspresija... koja se ne sastoji od strasti koja se ogleda na ljudskom licu.... ve itav raspored na slici mora biti ekspresivan. Nain na koji on postavlja likove i predmete na slici, osobito nain kako on rjeava prazne prostore oko likova i predmeta, pokazuje da su njegovi ljudi i predmeti, njegove slike uistinu ekspresivne. U formu, rezerviranu za obojenost, Matisse je ulijevao iste boje. Tako je slika puknula, a slikar je umjetniku divljinu prenio na platno. Pri paljivu pogledu pokazalo se da njegov postupak i nije tako divlji jer je na slici izraena besprijekorna koloristika sintaksa na bazi kvalitetnoga i kvantitativnoga komplementarnoga kontrasta. Boje su, prema svojim kanonima, traile i dobivale primjerene povrine i odgovarajue oblike. Penelate - potezi kista (pinela) su intenzivni, blistavi, bez tonskih prijelaza, kontrastne. Crte je povran, tek izvuen potezima kista, samo je obris koji se ispunjava bojom, a njegove se pojedinosti zanemaruju. Perspektiva je ponitena, pejza je linearne ili geometrijske obrade.

etvrti razred

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Umjetnik svojim slikama daje imena koji su ujedno i nosioci znaenja. Crta ili linija je vana odrednica njegovih likovnih djela. Crta je mekana i neprekinuto se ovija ocrtavajui likove i omeujui prostore, odreuje ritam cijeloj slikovnoj kompoziciji. Ravno obojane povrine, valoviti oblici i primitivna dra ljudskih likova, ini sliku pojednostavljenu do krajnjih granica prepoznatljivosti. elio je, kako je govorio, da gledatelj osjeti neposrednost njegova slikanja u radosti ivota koju e mu pruiti slika. Snane umjetnike osjeaje izrazio je preko umjetnike forme - osobnoga naina slikanja. Madamme Matisse (1905., 41x60 cm, Copenhagen, Statens Museum for Kunst) je portret ene gdje svjetlo zelena crta dijeli na dvoje lice modela, odnosno umjetnikove ene: jedna je strana lica u uto, a zelena pozadina i crvena haljina su u kromatskom kontrastu (kako se vidi na slici u Udbeniku na 15. stranici). Harmony in Red - Soba u crveno (The Red Room, 1908., The Hermitage u St. Petersburgu) je slika u kojoj je umjetnik irzazio ono za im je teio, a to se zove ekspresija, koja se ne oituje u strasti, nego u ekspresivnom rasporedu likova na slici. Na slici je rasuo ravne motive modro-crvene po stolnjaku i zidovima. Interijer tek razbija pogled na vrt sa stablima u cvatu. Slika se prezentira u boji, a fotografija u crno-bijeloj tehnici bila bi promaaj. The Red Studio - Crveni studio (1911., 220x180cm, Museum of Modern Art, New York) je slika na kojoj se umjetnik, oaran bojom, udaljuje od stvarnoga sadraja slike te ona postaje izlikom za likovno izraavanje kromatskih mogunosti (senzacija) koje hvata njegovo umjetniko oko. George-Henri Rouault Georges-Henri Rouault (*Paris 1871. = Paris 1958.) takoer je slikar koji se ukljuio u fovistiki avangardni pokret. Za njega ekspresija nije ono to je za Matissa. Po njemu, ekspresija mora ukljuivati, kao to je bilo i u prolosti, "strast koja se vidi na ljudskom licu". To se posebno zapaa na njegovoj slici: Kristova glava (1905), ulje na platnu, 79x114 cm, Zbirka Waltera P. Chryslera, New York. Ali ekspresija se ne krije samo u prikazu lica Kristova. Nekontrolirani, grubi potezi kista govore umjetnikovu suosjeanju s Kristovom patnjom. Prema ovoj slici vidi se da se Rouault ugledao u Goghov i Gauguinov nemir. Osjeaj nemira osobito se vidi u slici koja obiluje arkim bojama: Stari kralj (1916. 1937.), ulje na platnu, 54x77 cm, Carnegijev institut, Pittsburgh. Osobito se sveza izmeu umjetnika i gledatelja vidi na Rouaultovim omiljenim likovnim motivima kao to su seljaci, radnici, majke proletera, siromane obitelji. arke boje i iroki potezi kista i crno omeeni oblici izgledaju kao da su vitrano staklo. Kao fovist, rado je slikao likovne motive na kojima je prikazivao socijalne ideje i radnike pokrete. Glavni likovni motiv njegova slikanja bio je svijet siromaha i radnika. Rado je ekspresiju izraavao slikajui ljudska lica, osobito patnju. Kriavost boja i nepovezanost isprekidanih crta, pretjeranost crvenih, utih i plavih tonova, iroki potez kista, likovni je izraaj Rouaultovog slikarstva. Iako mu slike izgledaju hladne, ipak se u njima nalaze upozorenja, suuti, ljudska stvarnost koju umjetnik osjea kao zajedniku sudbinu. Andr Derain Andr Derain (*Chatou, Paris 1880. = Paris 1954.) znao je smjestiti objekt (figure) u koloristiku perspektivu. Naglaavao je istu jednostavnost u transparentnosti boja. Tuba boje, napisao je Derain, za umjetnika je kao tuba dinamita. Znao je koloristiku perspektivu prilagoditi obojenosti oblika, a likovnu formu naglasio je istim i snano izraenim bojama i kontrastima.

etvrti razred

10

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Kubizam Kubizam je (franc. cubisme, prema lat. cubus = kocka) pravac u slikarstvu koji se razvio oko 1907. u Francuskoj. Glavni predstavnici kubizma u slikarstvu su: Pablo Picasso (Pablo Pikaso), George Braque (or Brak), a neposredno uz njih i Juan Gris (Huan Gris) i Fernard Lger (Fernan Lee). Naziv potjee od kritiara Louisa Vauxcellesa koji je povodom Braqueove izlobe 1908. pisao o kubistikim bizarnostima. Iako nastao kao ala, naziv postaje pojam koji obiljeuje potpuno novo estetsko naziranje i s kojim poinje znaajno razdoblje u europskoj likovnoj umjetnosti. Kubisti su, kao subjekt koji stvara, pokuali ui u tajnu likovnoga motiva, objekta kojega slikaju. Da bi ga prikazali na svojim slikama, morali su ga ponovno oivjeti, za razliku od impresionista koji su objekt, to jest likovni motiv, rasplinuli u obojanosti slikarske povrine. Bilo je potrebno, prema njima, motiv/objekt oslobodili svake subjektivnosti i svakoga odreenoga i sigurnoga gledita. I stvoriti ekspresionistiki motiv/objekt nove forme. Jer, osjeaj, kao kod impresionista, deformira motiv/objekt, a um/razum ga formira (oblikuje na novi nain), kao to je Picasso izjavio: Slikam predmete kako ih zamiljam, a ne kako ih vidim. Za razliku od impresionista koji su slikali motiv/objekt previe subjektivno i osjeajno, kubisti pristupaju motivu/objektu intelektualno, umno/razumski. Budui da se temelji na osnovi kocke (cubus), to jest geometrije, kubizam slika simultano istovremeno (sada i ovdje) ono to se dogaa sukcesivno uzastopno (u slijedu). Protiv "mrenjae bez mozga" Polemiku protiv impresionista nije pokrenula samo ona likovna struja koja se sa svim svojim oprenim obratima protee od ekspresionizama do nadrealizma; takva se polemika razvila unutar onih tendencija koje u svojim pretpostavkama nipoto nisu odbijale scijentizam kojemu je impresionizam ukazao povjerenje. Upravo to je i sluaj kubizma. injenica koje su umjetnici svjesni jest to da se neto iz temelja izmijenilo i u tumaenju znanosti. Kubisti su spoitavali impresionistima da su samo mrenjaa bez mozga. U toj zamjerci oitovala se osuda pravog elementarnog pozitivizma i ujedno zahtjev za veom znanstvenom istinom. Dakle, ne samo isto i jednostavno biljeenje vidljivih podataka, ve njihovo organiziranje u intelektualnoj sintezi, to e, nakon odabira, izluiti one bitne. Nastanak kubizma U vrijeme kada se kubizam pojavio, europska likovna umjetnost nalazila se u stanju kreativnog iscrpljenja i zasienosti. U krajnosti subjektivistikih pokuaja samo je racionalan i metodian postupak Czannea pomogao mladim umjetnicima da nau sigurno uporite u saimanju oblika i da se vrstom strukturom plohe suprostave impresionistike povrine. Presudan za razvoj kubizma bio je studij crnake umjetnosti. Godine 1906. objavljena je, a kasnije esto i citirana, Czanneova izjava da su red i zakonitost, koje nasluujemo u prirodi, posljedica meusobnih odnosa jednostavnih geometrijskih tijela: kugle, stoca i valjka, na koje se mogu svesti svi oblici u prirodi. Prijelomno znaenje za kubiste imala je posmrtna izloba Czanneovih djela 1907. godine. Te godine naslikao je Picasso svoje Gospoice iz Avignona koje se smatraju prvi dokument kubista. Paul Czanne (Pol Sezan) francuski slikar, roen 19. sijenja 1839., a umro 22. listopada 1906., najprije je oduevio za romantizam, a kasnije za impresionizam. Iza njega je ostalo 1634 djela, od toga 805 slika. Nazvan je otac modernoga slikarstva ili preteom nove umjetnosti. Poznata je njegova teorija da je u prirodi sve oblikovano prema geometrijskim likovima kugle, valjka i stoca. Pa, ako elimo prikazati prirodu u njezinoj stvarnosti ili objektivnosti, moramo je prikazivati pomou geometrijske prepoznatljivosti. Pokretai Pokret su sainjavali slikari i knjievnici u Parizu, koji su se sastajali u atelierima Beteau-Lavoir na Montmartreu: Pablo Picaso, M. Jacob, Juan Gris, M. Raynal, A. Salmon, Guillaume Apollinaire i Gertrude Stein. Osbito George Braque i Pablo Picaso, iako u poetku idu razliitim ciljevima, nastoje reducirati oblike, da bi se jasnije istakla uoena zakonitost u prirodi. Uskoro dolaze do konane likovne formulacije: analitiki kubizam, koji traje od 1909. do 1912. Prioritet naina slikanja Prioritet forme potisnuo je boju kao drugorazredni i nebitni sastav slikanja, a platna se zatvaraju u monokrome sive ili smee tonove. Tako slika nije vie izraaj stvarnosti nego autonomna ploha koja sadrava predmete ili njihove dijelove kao konstruktivne elemente. Predmet nije prikazan kako ga oko zahvaa s odreenog stajalita, ve je analiziran u totalitetu svoje prostorne egzistencije i prikazan na plohi vien istovremeno s razliitih strana. Tako su razraeni i poloeni principi analitikog kubizma: autonomnost plohe, racionalna analiza i simultanost prikaza. Objekt je razlomljen u dijelove kubistikih i mnogovrsnih kristalinih forma koje tee prema iluzionistikom prikazu reljefa. Tekst Les peintres cubistes iz 1913. godine koji je napisao Guillaume Apollinaire smatra se manifestom kubista. Geometrija je - pie Guillaume Apollinaire - za plastine umjetnosti ono to je gramatika za umjetnost pisanja. I dodaje:
etvrti razred 11

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Danas se oni koji su ueni vie ne zadravaju na tri euklidove geometrije. Slikari su se prirodno i tako rei intuitivno osjetili ponukanima da se pozabave novim moguim mjerama prostora koje se u figurativnom jeziku modernista oznaavaju sve zajedno terminom etvrte dimenzije. etvrta dimenzija je nastala iz triju poznatih: ona predstavlja beskonanost prostora koji se produuje do u beskraj u sve dimenzije u odreenom trenutku. Ona je sam prostor, dimenzija beskonanosti, i predmetima daje plastinost. Bez obzira na znanstveno-matematika pitanja, kubizam tei za subjektivnim nadvladavanjem objektivnosti u umjetnosti. Taj subjektivizam ipak je posve drugaije naravi od ekspresionistikog ili nadrealistikog subjektivizma koji je emotivnog i psiholokog podrijetla; to je zapravo subjektivizam mentalne naravi. U tenji za vjenou - pie A. Gleizes - kubizam posvuda ogoljuje oblike od njihove geometrijske zbilje i uravnoteuje ih u matematikim istinama. Intelektualna slika Impresionisti su se nastojali osloboditi literarnih preokupacija 19. st kako bi svoj doivljaj prirode izrazili izravno, brzo, objektivno, bez upletanja intelektualne razrade. To je bila, barem teorijski, ista praksa naturalizma. Kubisti, kao npr. George Seurat, htio je impresionistiko iskustvo dovesti do krajnjih posljedica istei ga od onog to mu se jo inilo privremenim i nesigurnim. Kontrasti su, prema njemu, ono to pogaa mrenjau i to sainjava koloristiku igru prirode: kontrasti tona, boje, crte. Umjetnost je tako sklad svih elemenata to vibriraju u svjetlosti. I upravo ta vibracija boja-svjetlost, svi ti valeri uglavnom su se gubili u impresionistikom potezu kistom jer ih je slikar impresionist na kraju mijeao u istu koloristiku smjesu. Da bi se to izbjeglo, trebalo je pronai drugi nain slikanja. Slikar mora slikati prema znanstvenim zakonima o simultanim kontrastima. Stoga ne mora mijeati boje, ve ih samo jasno odvojene nizati jednu do druge. Potom e samo oko, gledajui sliku, stvoriti vlastitu sintezu, kao to je stvara gledajui zbilju. Seurat je umro u 1891. u 32. godini ivota. Ipak je ostavio neka platna u novoj tehnici. Meu ta platna ubrajaju se slike: Nedjelja u Gradne-Jatte i Le Chahut. Za slikara kubistu istina je doista s druge strane realizma, a umjetnik je uspijeva zahvatiti samo preko unutranje strukture stvari. U daljnjem razvoju kubistike misli nakon to su umjetnici, kao to je bio Seurat, nastojali prevladati zbilju zamjenjujui je apstraktnim redom, nastao je novi vid kubistike umjetnosti koji je manje teorijski, a mnogo vie je otvoren neposrednim osjeajima zbiljskog svijeta. Kubisti su zamjerali impresionistima nedostatak otrine i stilistike ujednaenosti, a pogotovo su napadali njihovo ponavljanje do beskonanosti. Prvi koji je pokuao ispraviti impresioniste bio je Czanne. Stoga su se kubisti upravo ugledavali na Czannea. Geometrijska teorija Czanne je polako i uporno nastojao i uspio nadvladati privremenost impresionista konkretnim, vrstim, odreenim slikanjem. Svjetlo koje u slikama impresionista treperi i obavija svaku stvar utapajui je u jedan jedini blistavi dah, u njegovim su slikama upijali predmeti, te je i sama zajedno s bojom postajala oblik. Odbacio je impresiju za dublje razumijevanje zbilje. Nastojao je izgraditi neto vrsto, trajno, neto to nee odmah propasti. Svijet povijesti i osjeaja postao je skuen, umjetnik je postao usamljen. Tvrdoglavo, bijesno, nepokolebljivo istraivanje za njega nije bilo samo puko traenje isto estetske naravi ve i nain da stvori neto trajno, to bi na neki nain umjetnicima dalo stanovitu sigurnost. Od impresionista je htio napraviti neto trajno vrijedno. Od Courbeta je kao i svi impresionisti naslijedio odbojnost prema matarenju i literarizmu u slikarstvu. Slika, prema Czanneu mora ivjeti po samoj snazi slikarstva, mora raunati samo sa svojim vlastitim sredstvima ne traei pomo od patetinih pria. Tako moemo rei da Czanneovo doba nije vie zlatno doba realizma. Za njega stvaralaki postupak nije niti znanstven niti iskljuivo apstraktan. Apstrakcija za njega poinje nakon dubokog poznavanja predmeta. Savjesno je zato prouavao prirodu i elio otkriti njene tajne. Da bih dobro naslikao neki pejza - govorio je - moram najprije otkriti njegove geoloke znaajke. Slikarevo posebno sredstvo izraaja jest boja. Da bi stvorio udo umjetnosti, umjetnik ima samo to sredstvo. Zapravo, nije li u prirodi, pitao se on, upravo boja osnovno sredstvo preko koje se priroda oituje. Slika je zajedniki rezultat znanja i osjeaja koje je umjetnik u mati organizirao. Tako je otklonjen impresionistiki objektivizam koji se u biti oslanja na isto obiljeje pojmova. Ja sam subjektivan, govorio je Czanne, a moje je platno objektivna svijest o tom pejzau; moje platno i pejza, i jedno i drugo izvan mene, ali ono drugo sluajno, zbrkano, bez loginog ivota... Slika je ens po sebi s apsolutno vlastitim zakonitostima, mora ivjeti vlastitim ivotom, mora biti autonomna, mora postojati po snazi slikarstva. Za Czanna: i oblik je boja; crte za sebe ne moe postojati: priroda ne crta. Crte je ve sadran u punoi oblika. to se vie boja precizira, raste i postie svoj sklad, to je izraeniji i crte predmeta, ali izraen je u obliku. Slikarstvo, prema njemu, moe biti samo plastino, volumensko slikarstvo. Njegovo oajniko htijenje da dade oblik, dovodi ga do onog ravnog, suhog, konstruktivnog poteza kistom koji je jedan od temeljnih elemenata njegova stila: dovodi ga do pojednostavljivanja, do saimanja. Poznata je njegova teorija: U prirodi je sve oblikovano prema tri temeljna modela: kugla, stoac i valjak. Samo treba nauiti naslikati te najjednostavnije likove; poslije se moe napraviti sve to se eli.
etvrti razred 12

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Sve je jednostavno u teoriji, ali problem poinje kada sve te oblike treba staviti u meusobni odnos. To je poetak novog rjeavanja problema koji se zove perspektiva. etvrta dimenzija Czannov napor da postigne plastini oblik stvari kako bi im dao teinu i sadraj neumoljivo ga je tjeralo da stvari gleda ne samo iz jednog, ve s razliitih toki gledita. Samo na taj nain uspijevao je bolje uhvatiti planove i volumene. Na taj se nain isti predmet unutar slike nalazio u razliitim perspektivama koje su ga deformirale u okomitom ili vodoravnom pravcu, ili prema dolje i na isti je nain horizontalna crta esto gubila vlastitu horizontalnost, nagibajui se prema plastinim zahtjevima slike. Iz toga naina gledanja rezultiralo je da jedan predmet istovremeno nastoji pokazati sebe s vie strana, nalazei se u novom rasporedu na platnu, stvarajui proporcije i odnose razliite od akademskih i tradicionalnih. Njegovu nauku o novoj perspektivi oblika na slici kasnije e kubisti dovesti do potpunog unitenja renesansne perspektive. Tako se stvarala nova dimenzija u slikarskom prostoru, tj osjeaj dimenzije koji iskljuuje predodbu o udaljenosti, praznini i mjeri, predodbu o materijalnom prostoru u korist nekog istinitog, ne iluzionistikog prostora u kojemu se predmeti mogu otvarati, iriti, preklapati, remetei na taj nain pravila oponaanja i omoguujui umjetniku novo stvaranje svijeta prema zakonima njegovog posebnog intelektualng suda: to je istiniti i pravi kubizam. Czannovu su poruku prvi shvatili i uporno do krajnosti tumaili Picasso, Braque i Fernard Lger. Picassova slika Demoiselles d'Avignon - Gospoice iz Avignonske ulice, zapoeta 1906, a dovrena slijedee godine, moe se smatrati protokubistika slika (dimenzije: 234x244 cm, a nalazi se u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku). Na slici je perspektiva razbijena. Srueni su tradicionalni naini likovne kulture, ne samo u svojevoljnosti boje, ve u samim strukturama na kojima to slikarevo djelo poiva. Perspektiva je razbijena, razlomljena u odvojene, naglaene dijelove volumena koji se usijecaju jedan u drugi po prostornom ritmu iz kojega nestaju i posljednji tragovi klasinog prostora. U tom djelu postoji neto od primitivne snage koja je dola do izraaja u nizu pravokutnih, otrih, uglatih, otrih, mrtvih priroda, u dostojanstvenim i tekim likovima, u pejzaima naslikanih suhom oblikovnou. Braque je u ljeto 1907. takoer poeo slikati u pravcu slinom Picassovu. Neka njegova platna iz tog vremena bila su izloena na Jesenskom salonu 1908. godine. Tom prigodom kritiar Louis Vauxcelles napisao je 14. studenog 1908. godine: Braque zlostavlja oblike, mjesta, osobe, kue, sve svodi na geometrijske sheme, na kocke (coubes). Ova posljednja rije upuena mladim slikarima nove kole posreila se; pokret je tako dobio svoje ime. to se tie Fernarda Lgera, on je sreo Picassa i Braquea 1910. godine. Meutim, njegov kubizam datira od poetka 1909. od vremena njegove slike: Aktovi u umi. Bio sam opsjednut - pria Lger - elio sam rastaviti tijela; radi toga su me prozvali kubistom. Volumen i struktura prve su dvije preokupacije kubista. Odbacivi atmosferu, senzualnu sklonost boji, valovitu crtu, oni su nastojali stvoriti krajnje strogo slikarstvo. Zanimala ih je samo konstrukcija tjelesnost predmeta. Za njih je i boja, barem u poetku, bila u drugom planu. Zato su radije upotrebljavali neutralne sive i crne tonove boje zemlje i zagasito zelenu. Prva kolektivna izloba kubista organizirana je 1911. u Salonu Neovisnih. Da bismo jo bolje upoznali kubizam, razmotrit emo ga u nekim obiljejima, kao to su: analitiki kubizam i sintetiki kubizam. Analitiki kubizam Prvo obiljeje kubizma nazvano je analitiki kubizam. To je razdoblje kada su kubisti slikali jednostavne, iroke, voluminizirane povrine koje su jo uvijek na neki nain davale u dubini rasporeenu sliku. Obiljeje analitikog kubizma poinje koncem 1909. godine. Jednostavne i iroke povrine kasnije se lome u gustu, neprekidnu ravninu koja razbija predmet, komada ga u dijelove, ralanjuje ga na povrini platna gje je reljefnost sad ve svedena na minimum, a negdje se boja svodi na monokromiju. Analitiki kubizam najee oslikava likovni motiv/objekt kao to je: mrtva priroda, kuni predmeti ili glazbeni instrumenti, poneka figura ili portret. Likovna forma, kako to i naziv govori, analitiki raz/lomi motiv/objekt u geometrijske dijelove koji nisu odvojeni od pozadine. Takva slika eli biti totalna i u sebi sabrati sva mogua gledita: frontalno, u profilu, odozdo, odozgo (npr. aa je naslikana u profilu, a otvor odozgo). Sintetiki kubizam Osnovni elementi sintetikog kubizma je slobodno obnavljanje slike predmeta koja je konano osloboena perspektive. Predmet se vie ne analizira i ne rastavlja na sastavne dijelove, ve se uzima u svom esencijalnom izgledu bez ikakva podvrgavanja pravilima oponaanja. Dakako, sinteza se postie vodei rauna o svim ili o samo nekim dijelovima predmeta koji se javljaju sa svih strana povrine platna. Sintetiki kubizam, nastao 1914., jednostavnija je i blaa varijanta kubizma. Tada kubisti oblikuju cjelovite forme motiva/objekta, to jest od pojedinih dijelova nastoje stvoriti cjelina predmeta. Ponekad u sliku, radi boljega efekta,
etvrti razred 13

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA unose neumjetniki materijal (isjeak iz novina, dijelove tkanine), umeu slova (koja dobivaju likovno znaenje). Iz toga je proizila nova kubistika slikarska tehnika pod nazivom. kola. Tako je Juan Gris, najei pobornik sintetikog kubizma, govorio da za njega kubizam nije postupak, ve estetika, ako ne i pravo stanje duha. Ako je tako, onda kubizam mora imati odnos sa svim oitovanjima suvremene misli. To je donekle i istina jer je kubizam roen u opoj kulturnoj klimi iz koje je primao ideoloke poticaje i povode. Kubiste je oduevljavala geometrija, matematika, ista misao. Ne slikaju polazei od zbilje ve od ideje. Slikanje je stoga odgojiteljsko, jer se sputalo od opeg do pojedinanog, od apstraktnog do konkretnog. Csanne je od boce pravio cilindar, govorio je Juan Gris, a ja polazim od cilindra da napravim bocu. U obliku formalne istoe, jasnoe, vedrine iz kojega je iskljuena svakodnevica, kubisti su se u povijesnim zbivanjima ostvarili na drugi nain bjeei u nestvarnost: u svjetlo jasnoe i u intelektualni red. Osobito sa slobodom sintetikog kubizma okonana je i strogost ravne crte i zagasitih boja. Crta se doista stala savijati, a iste boje i njihove podloge dobivaju sjaj. Kola Kubisti nisu prvi poeli upotrebljavati kola (francuski: papiers colls - zalijepljeni papir kola). Upotrebljavali su ga i dadaisti i nadrealisti. Ali su ga kubisti prvi poeli upotrebljavati s posve drugim namjerama. Kola je za kubiste bio samo jedan nain da reagiraju likovno traei novi nain slikanja bez kista. Znali su ak i kistom oponaati predmete, dakle slikati kolae. Tri glavna predstavnika Tri glavna predstavnika kubizma su: George Braque (or Brak), Fernard Lger (Fernan Lee) i Pablo Picasso (Pablo Pikaso). George Braque George Braque (or Brak) je slikar koji se moda prvi i najotvorenije oslobodio zakona poetnog kubizma. Kod se 1917., poto je teko ranjen u ratu, ponovno vratio slikarstvu, odmah se javlja u punom razvoju svoje stvaralake moi. Nema vie geometrinosti slika kao kod onih nastalih prije 1914. godine, nestalo je otrih kontrasta boja. Rodio se Braque, reklo bismo, kakav nam je trebao: njean, tankoutan, umjerenjak u slikarstvu. Volim pravilo koje ispravlja osjeaj, govorio je, ali volim i osjeaj koji ispravlja pravilo. Kao mudri slikar sada trai novu slikarsku mogunost koju je kubizam rastrgao. Poput drugih slikara, i on je nakon 1917. mijenjao svoj nain slikanja, ali u njegovu mijenjanju nema naglih skokova kao kod Picassa. On je tihi slikar, koji tiho slika, boja mu ne iskae, ne krii. Fernard Lger Fernard Lger (Fernan Lee) je opor i herojian. Do slikarstva je doao preko industrijskog designa, iz arhitektonskih ateliera. Pod njegovim rukama kubizam je postao neto kruto, vie tehniki nego matematiki. Nakon prvih zanosa od 1912. do 1914., preao je gotovo na apstraktno slikarstvo. Nakon rata i on se vraa zbilji i postaje slikar modernog ivota. Pozivao je umjetnike da se ukljue u drutvena zbivanja pa ako treba i ratujui s drutvom. Moderni svijet obiljeava stroj. Stoga on slika strojeve kao to su drugi slikali enske aktove. Strojeve ne precrtava, on ih izmilja. Ako se slikarski izraz promijenio, govorio je, znai da je moderni ivot tu promjenu uinio nunom. Lgerova je zasluga to je problem moderne umjetnosti postavio izvan pozitivistike estetike futurizma i apstraktnog tehnicizma. Pablo Picasso Picasso je krten kao Pablo Diego Jos Francisco de Paula Juan Nepomuceno Mara de los Remedios Cipriano de la Santsima Trinidad Martyr Patricio Clito Ruz y Picasso. Imena je dobio po raznim roacima i pojedinim svecima. Picasso je inae prezime njegove majke, Marie Picasso y Lopez. Otac mu se zvao Jose Ruiz Blasco. Roen je u gradu Malaga, 25. listopada 1881., a umro je u francuskom gradu Mougins, 8. listopada 1973. godine. Kada se rodio nije mogao disati i majka je mislila da je umro, ali ga je oivio djed kada mu je dim od lule upuhao u nos. Kako kae legenda, roen je kao umjetnik. Prva rije koju je izgovorio bila je piz, skraena panjolska rije za olovku: lapiz. Njegov otac, takoer umjetnik i pokuao mu je zabraniti slikanje. Nakon to je, kako kae njegov ivotopisac, dovrio oevu sliku golubova, otac mu je predao svoje kistove, boje i palete i nikada vie nije slikao iz razloga to je slika koju mu je sin dovrio bila zadivljujue lijepa. Pria se da je prvu sliku naslikao kada je imao 9 godina. Slika se zove: Le Picador (1890.). Na slici je prikazao lik mukaraca na konju tijekom borbe bikova. Slika je sauvana do danas. Prvu ozbiljniju sliku naslikao je kad je imao 15 godina. Slika se zove: Prva priest - La premire communion (1896.). Slika prikazuje prvu priest njegove sestre, a na slici je prikazao portret oca, majke i sestre dok klee pred oltarom. Slika je sauvana do danas. Kao djeak volio je slikarstvo, ali nije vodio disciplinu i u koli je esto bio kanjavan zbog nereda i loega uenja. Prvi umjetniki ugovor Picasso je potpisao u Parizu s jednim prodavaem umjetnina koji mu je plaao 150 franaka mjeseno.
etvrti razred 14

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Pitanje: Je li Picasso ukrao Mona Lisu? Odgovor: Ne, nije. Meutim, kada je Mona Lisa 1911. bila ukradena iz Louvrea, policija je uhitila njegovog prijatelja po imenu Guillaume Apollinaire. On je optuio Picassa za krau, a policija ga je privela na ispitivanje. Kasnije su obojica putena bez optubi. Picasso je u ivotu volio ene. Zapravo oenio se samo dva puta, iako je imao mnogo ljubavnica. a s njima je imao etvero djece. Svaka nova ena ili ljubavnica bile su mu novo nadahnue u umjetnikom stvaralatvu. Ovo su najpoznatije Picassove ene i ljubavnice: Fernande Olivier (Picassova prva ljubavnica, njoj je bilo 18, njemu 23), Marcelle Humbert (njoj je bilo 27, Picassu 31), Gaby Lespinasse (njemu je bilo 34, ali se ne zna koliko je tono Gaby imala, no bila je puno mlaa od nejga), Olga Khokhlova (Picassova prva supruga, njoj je bilo 26, a njemu 36 kad su se upoznali), Marie-Thrse Walter (ona je imala 17, on 46 godina), Dora Maar (ona je imala 29, Picasso 55), Franoise Gilot (ona je imala 21, a on 61), Genevive Laporte (jedna od njegovih posljednjih ljubavnica; imala je 20 godina kada mu je postala model i ljubavnica, a on je ve navrio 70 godinaak), Jacqueline Roque (njegova druga supruga, bilo joj je 27, a njemu 79 godina). Dora Marr, pravim imenom Henriette Theodora Markovitch, roena je u Parizu 1907. od oca Hrvata, arhitekta, i majke Francuskinje. Nakon djetinjstva provedenog u Buenos Airesu, u dobi od dvadeset godina vraa se u rodni grad i tamo postaje fotografkinjom nadrealizma. Intelektualka i umjetnica naglaene politike svijesti postala je Picassovom ljubavnicom i inspiracijom mnogih njegovih djela, njegova, kao to je slika: ena koja plae. Nakon prekida njihove desetogodinje ljubavne veze, Dora Maar povlai se u samou i misticizam, sve do svoje smrti 1997. godine. Knjiga "Dora Maar zatoenica pogleda" argentinske knjievnice Alicie Dujovne Ortiz u izdanju Profil Internationala objavljena je 2. studenoga 2004. u Zagrebu. U Zagrebu je u Galeriji Klovievih dvora, od 30. rujna do 28. studenoga 2004., samo za Hrvatsku, ekskluzivno bila pripremljena izloba o ivotu i ljubavi Dore Maar i Pabla Picassa pod naslovom: Dora Maar i Picasso dodir pogledima. Na izlobi bilo je postavljeno 385 djela Picassa i Dore Maar. Portret jedne od najpoznatijih Picassovih ljubavnica, koja je provela deset godina sa slavnim slikarom, umjetnice Dore Maar, prodan je 3. svibnja 2006. na drabi za 95,2 milijuna dolara, to je drugi najvii iznos ikad postignut na drabi umjetnina, objavio je Sotheby's. Slika: Dora Maar au Chat - Dora Maar s makom, prikazuje glavnu Picassovu muzu fragmentiranu, u jarkim bojama s crnom makom na ramenu. Prodana je na drabi u New Yorku nepoznatome ponuau za iznos koji je gotovo dvostruko vii od poetne cijene od 50 milijuna dolara. Naslikan 1941. u Parizu, na vrhuncu burnoga odnosa slikara i umjetnice, taj portret nije prikazan u javnosti gotovo 40 godina. Vjeruje se da je prodan ikakoj obitelji Gidwitz koja se obogatila na proizvodima za njegu kose. Bez obzira na sve kritike, Pablo Picasso je u 20. st, u suvremenoj povijesti umjetnosti, posvuda utisnuo neizbrisiv trag, iako njegovo kubistiko razdoblje nesumnjivo predstavlja najznaajnije razdoblje njegova umjetnikog djelovanja. On je uistinu najvei predstavnik moderne umjetnosti i ostao je bitni inilac za razumijevanje povijesti likovne umjetnosti 20. stoljea. U bijegu od proturjeja u koji je, ini se, ukljueno Picassovo djelo, jedan element ostaje stalan, a to je njegova svijest o objektivnom svijetu. U svijest o objektivnom svijetu ulazio je kao u zaarani krug nemirne, strasne problematike, iz kojega je ipak izlazio kao pobjednik. Objektivnost zbiljskog svijeta za njega je uistinu sredite vrtnje prema kojemu se nezadrivo kreu njegove slike. Gertrude Stein, koja je kritiki pratila cijelo kubistiko razdoblje, rekla je za Picassa: Njega nije zanimao duh, jer je odve bio zaokupljen stvarima. Stoga je objektivnost zbilje temelj njegove umjetnosti, onaj temelj koji mu je uvijek omoguavao da nae sebe. Ne postoji apstraktna umjetnost, govorio je, uvijek od neega valja poi. Poznata je njegova uzreica: Ne radim na prirodi, ve pred njom, zajedno s njom... jer se ne moe ii protiv prirode, ona je jaa od najjaeg ovjeka. Samo u stanovitim pojedinostima, nadodao bi, moemo sebi dopustiti stanovite slobode... a u slikarstvu kao i u ivotu treba djelovati izravno. Picasso je, napisao je o njemu Quin Edward, usprkos poznavanju objektivne zbilje uspostavio vezu izmeu predmeta i onoga koji ih promatra i koji, dosljedno tom, razmilja o stvarnosti. Kad je Picasso, u jesen 1900., doao u Pariz bilo mu je dvadeset godina. Najvie ga je zanimalo, ak vie od impresionista, slikari poput Toulouse-Lautreca, Van Gogha, posebno socijalistiki grafiar Steinlein. Njegovo plavo i ruiasto razdoblje izmeu 1901. i 1906. oznaeno je temama socijalne problematike. Za njega je kubizam bio presudan trenutak u umjetnosti. Ali ga ni kubistike teorije nisu mogle umjetniki zadovoljiti, pa je, osobito nakon 1915. pa i 1924., traio nove naine likovnog izraavanja. U isto vrijeme sudjeluje u razliitim umjetnikim stilovima koji su se pojavili u 20. stoljeu. Tako on istodobno razvija nove mogunosti i mijea ih s prethodnim iskustvima, osobito nakon 1934. kada se vratio u panjolsku. U to doba izbija panjolski graanski rat. Picasso se stavio na stranu protiv Franca. Kao glavno djelo iz tog razdoblja jest njegovo likovno djelo koje je dovrio u mjesec dana: Guernica (dimenzije: 777x349 cm, koje se nalazilo do 1981. u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku), a od 1981. nalazi se u madridskom muzeju: Museo Nacional Centro de Arte Regina Sofia. Likovni motiv te slike jest baskijski grad Guernica, odan Republici, koji su razorili bombarderi 28. travnja 1938. godine Ova slika bila je za umjetnike znak da umjetnost mora ivjeti od povijesti, biti prisutna u povijesti i sudjelovati u povijesti. Picassov razvojni put nije bio pravocrtan niti miran, ali je uvijek u njegovom likovnom izraaju naglaen ovjek i briga za ovjeka. Za Picassa, rekao je Manolo Blahnik, prijatelj njegove keri Palone, slikarstvo je sporedna stvar. Mnogi se pitaju koliko e ostati od cjelokupnog Picassovoga umjetnikog opusa, koje broji preko 6000 slika, kipova i crtea, to jest od njegove slikarske proizvodnje. Poznato je da nikada nije ivio na rubovima umjetnikih dogaanja,
etvrti razred 15

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA nego ih je stvarao ili u njima sudjelovao kao glavni predstavnik. Njegova su djela kao pripovijest o tomu kako je reagirao na sve to se zbivalo oko njega. Ironija, skepticizam, grubost, okrutnost, erotika, ogoreni individualizam, dio su Picassova djela, kritiki dio koji se esto pretvara u rastvarajui gnjev, razularenu pobunu. Drugim rijeima, moemo rei da je Picasso svjedok naeg vremena.

Orfizam Orfizam je umjetniki pokret koji je nastao 1911. u Francuskoj. Ime/naziv dobio je po grkom mitskom pjevau i svirau Orfeju. Ovaj pravac neki nazivaju i orfiki kubizam jer je nastao kao posebni oblik analitikoga kubizma. Umjetnici orfisti koriste apstraktne krugove, to jest prstenove razliitih boja, ponekad u obliku duginih boja ili valova. Iako je njihova umjetnost apstraktna umjetnost, ipak se na njihovim slikama pojavljuju prepoznatljivi oblici kao to su prozori, vrata, neki zvonik, zgrada, dio stupa, avion, auto i slino. Glavni predstavnici orfizma: Robert Delaunay (Robert Delone) i i njegova ena Sonia Delaunay (Sonja Delone).

etvrti razred

16

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Slikarske avangarde u Njemakoj u prvoj polovici 20. stoljea U slikarske avangarde u Njemakoj, koje su obiljeile ekspresionistiko razdoblje u prvoj polovici 20. stoljea, moemo ubrojiti umjetnike pravce kao to su die Brucke i Der blaue Reiter. Pojava ekspresionizma najizrazitije se oitovala u Njemakoj. Militaristiki i feudalni reim predstavljao je car Vilim II. kao drutvena i politika proturjeja svog vremena. Vilimksi ideal nadmoi irio se na samo u krugovima njemake buroazije ve je djelovao tetno i na narodne slojeve drutva. Ipak je pred kraj devetnaestog stoljea propala ideja preporoda svijeta. Jer je stvarnost bila sasvim drugaija, na polju umjetnosti od naturalizma dolo se do ekspresionizma. Naziv "ekspresionizam" po prvi put je upotrijebio godine 1901., smatra se, slikar Julien-Auguste Herv za jedan nain svog slikanja. Ipak je slikar Pechstein umjesnije upotrijebio ovaj izraz. Za vrijeme zasjedanja berlinske "Secesije", pred jednom njegovom slikom netko je upitao: Je li i ovo impresionizam? On je odgovorio: Ne, ovo je ekspresionizam. Postoji nekoliko razloga nastanka njemakog ekspresionizma. Prvi razlog smatra se da je nastao kao reakcija protiv vilimskog lanog graanskog morala. Drugi razlog smatra se da je nastao kao bijeg u "neotuivo duhovno carstvo" u koje ne moe ui nikakva vanjska sila. Trei razlog smatra se da je nastao kao opozicija protiv vladajue klase i njihove samouvjerenosti u pobjedu. Kazimir Edschmid u djelu ber den Expresionismus in der Literatur und die neue Dichtung govorio je o ekspresionizmu u poeziji (u prosincu 1917.) koji se moe primijeniti takoer i na slikarstvo: Bog vam je dao zemlju: divovski pejza. Treba ga znati promatrati tako da ga vidimo neoskvrnutog. Tada emo shvatiti da njegovu istinu neemo nai u izvanjskoj zbilji. Stoga mi moramo graditi zbilju, nai smisao predmeta; ne zadovoljavati se pretpostavljenom, izmiljenom ili natuknutom injenicom. Slika svijeta mora se odraavati cjelovito i jasno, a to samo mi moemo ostvariti. Na taj nain umjetnik-ekspresionist preobraava cijeli svemir. On ne gleda, jer vidi; ne pria, jer to ivi; ne ponavlja, jer ponovno stvara; ne nalazi, jer stalno trai. Sigurno je lucidni i konfuzni neoromantini Nietzscheov nihilizam utjecao i na njemake ekspresioniste i tako se, osobito u Njemaku kulturu, uvukle negativne nietzscheovske misli. Ipak, najjai utjecaj na njemake ekspresioniste imali su umjetnici koji su ivjeli u Francuskoj, kao Van Gogh i Munch, Gauguin, Czanne (osobito nakon nekoliko prireenih izlobi u Njemakoj od ovih slikara).

etvrti razred

17

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Die Brcke Prva njemaka ekspresionistika udruga osnovana je 1905. pod nazivom: Die Brcke (die Brcke = most). Sredite grupe bilo je u Dresdenu. Udruga je nastala kada se udruila grupa studenata arhitekture na dresdenskoj tehnikoj koli. Svoju udrugu nazvali su po jednoj reenici iz djela Friedricha Nietzchea Tako je govorio Zaratustra, koja glasi: ovjeka ini velikim to je most, a ne cilj. Osniva je Ernst Ludwig Kirchner, a lanovi su: Fritz Bleyl, Erich Heckel, Karl Schmidt-Rottluff, Emil Nodle, Max Pechstein, Otto Mller, Kees Van Dongen. Od 1905. do 1911., za vrijeme postojanja, odrali su oko dvadesetak izlobi. Po uzoru na ekspresionistiku teoriju o ivim i arkim bojama, koje se moraju koristiti kao iste boje (bez toniranja), umjetnici iz skupine Die Brcke preko svojih slika pokuali su doarati su svoj osobni doivljaj svijeta i sudbine ovjeka u njemakom drutvu. Da bi izrazili umjetniku ekspresiju, u prikazivanju ljudskih likova sluili su se stilizacijom po uzoru na primitivnu (afriku) umjetnost (koja je u to vrijeme bila popularna u Europi). Mrane i potresne vizije svijeta (kako je naglasio Radovan Ivanevi u udbeniku za etvrti razred gimnazije, Stilovi razdoblja ivot, III., na 16. stranici) mogu se doivjeti na slikama ove njemake ekspresionistike udruge, kao to su: Ernst Ludwig Kirchner, Emil Nodle, Erich Heckel, Karl Schmidt-Rottluff (slike u Udbeniku na 16. i 17. stranici). Iako nema slubenog manifesta ekspresionista, postoji mnotvo tekstova napisanih u ast ekspresionizma. Godine 1902. u Dresdenu su se sastali slikari Fritz Bleyl i Ernst Ludwig Kirchner. Njima se pridruio Erich Heckel i Karl SchmidtRottluff. Radili su uglavnom u Kirchnerovu atelijeru. Slikajui zajedno u razgovoru su doli do zakljuka da nadahnue za stvaranje treba polaziti od izravnog iskustva. U jednu knjigu, Odi profanum, svaki od njih zapisivao je i crtao svoje ideje. Tako su, moe se rei, sasvim spontano stvorili novu umjetniku grupu. Glavne znaajke svoga stila iznijela je grupa u pismu koje je uputila Emilu Nodleu da postane njihovim suradnikom i lanom: Jedan od ciljeva grupe "Die Brcke" jest da oko sebe okupi sve revolucionarne i previrue elemente, a to govori i samo ime: most. Kako se vidi, naziv je bio jasan: grupa je kao most koji e povezivati sve napredne "obale" - ideje. No tako nisu bili jasni ideoloki temelji na kojima bi poivala nova grupa. Zajedniko im je moda bilo tek elja da srue stara pravila i tako ostvare spontanost nadahnua - subjektivistiki - svatko prema vlastitom karakteru i umjetnikoj sposobnosti (slino kao i fovisti). Voa grupe, Kirchner, napisao je da je slikarstvo umjetnost koja e neku pojavu, koju umjetnik osjetno doivljava, prikazati na odreenoj povrini (slici). Pojavu koju umjetnik osjetno doivljava, slikar e pretvoriti u umjetniko djelo. za stvaranje takvog jednog umjetnikog djela nema pravila. Pravila se stvaraju tijekom rada, vjebom, kroz umjetnikovu osobnost, kroz njegov stil, tehniku, kroz namjeru koju je sebi postavio. Dakle, nema prepreke, nema zakona ili uhodanog pravila, koji bi sprijeili oitovanje neposrednog nadahnua. To je jedan od temelja ekspresionistike nauke: ne ele prihvatiti nikakav zakon ili stegu izvana. Umjesto toga pokoravaju se samo osjeajnim zakonima i pritiscima koji izlaze iz vlastitog bia. Prvu izlobu grupa je priredila u Dresdenu u neobinim Richterovim prostorijama, ali nije tada doivjeli nikakva priznanja. Ali uskoro grupa je dobivala i nove lanove i priznanja, osobito od mladih umjetnika koji nisu voljeli secesijsku umjetnost oko koje su se okupljali umjetnici na poetku 20. st nastojei izii iz naturalistikih zakona u slikarstvu (u Njemakoj je taj stil nazvan "Jugendstil", u Italiji prema engleskom "liberty", u Austriji "secesija", u Francuskoj "Art nouveau"). Ipak takva ekspresionistika nauka nije dola do izraaja u prvim djelima grupe "Die Brcke" jer su im slike jo pod dojmom impresionistikog uzbuenja, to e se dogoditi tek poslije 1910., ali ne i kod svih slikara. Dok Pechstein ostaje zatvoren u svom stilistikom egoizmu, dotle e Mller, Kirchner i Nodle neposredno umjetniko nadahnue izraziti dublje i bogatije. Godine 1911. grupa "Die Brcke" seli iz Dresdena u Berlin. Nekoliko godina kasnije, 1913., grupa se raspala.

etvrti razred

18

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Der blaue Reiter Iz burnog intelektualnog i umjetnikog ivota u Mnchenu roena je jo jedna ekspresionistika grupa "Der blaue Reiter" (der blaue Reiter = plavi jaha) koju su osnovali Vasilije Kandinsky i Franz Marc. Grupa je nastala kada se nekoliko umjetnika odvojilo iz "Neue Knstlervereinigung Mnchen" (Novo udruenje mnchenskih umjetnika osnovano 1909. godine) i osnovalo svoje posebno udruenje. I ova avangarda, kao i druge ekspresionistike grupe, imala je namjeru da se bori protiv hladnih impresionistikih pravaca i pozitivizma u drutvenim slojevima tog vremena. Ipak "Der blauer Reiter" orijentiran je izrazito misaono, ne pokazuje divlje i oporbene nagone. Misao Kandinskog bila je da "skriveno" otkrije preko skrivenog. Svoju nauku iznio je u knjizi: O duhovnosti u umjetnosti. Naziv grupe potjee iz prirodnog spoja ljubavi Kandinskog za slike iz narodnih pria o vitezovima, koje je kao umjetnik esto slikao, i iz Marcove estetike sklonosti za ljepotu konja. Obojica su voljela slikati plavom bojom i u plavim tonovima. Tako je nastalo ime za grupu: plavi vitez iz bajke na plavom konju. Prva izloba grupe "Der blaue Reiter" organizirana je u prosincu 1911. u Mnchenu, druga u veljai 1912. na kojoj se pojavio i Paul Klee sa sedamnaest radova. U listopadu 1913. sudjeluju na izlobi prvog njemakog Jesenskog salona odranog u Berlinu, koji je imao meunarodni karakter (na salonu je bilo izloeno oko 360 likovnih radova). Grupa "Der blaue Reiter" bila je vrlo zapaena na toj meunarodnoj izlobi. I na ovoj izlobi doao je do izraaja njihov "bijeg" u nestvarni svijet. Smatrali su da ive u vremenu kada umjetnost ne slui ivotu. Ono to danas daje prava umjetnost, prema njihovoj nauci, vie slii na ostatak taloga kojega ivot jo nije uspio probaviti. Moda je umjetnost, kau, u prolim vremenima bila kao kvasac ovoga svijeta. Danas, po njima, ivimo u vremenima kada to vie nije tako. Dok se ponovno ne vrate stara dobra vremena, umjetnost se mora ivjeti dalje od slubenog naina ivota. Umjetnik stoga mora odbaciti sve ponude koje mu svijet prua. To bi znailo da je i "Der blaue Reiter" bjeao iz svakodnevne stvarnosti u svoj svijet. Ipak njihova pobuna i bijeg nije prema divljini koju prua sloboda prirode. Njihov bijeg bi znaio "povratak u duhovnost" prirode. Ideal im je bio da se to vie oslobode tijela i tjelesnosti, da srue nametnuto idolopoklonstvo, oistiti neisto. Tako je otvoren put do apstrakcije (= odstraniti). Dakle, nauka grupe "Der blaue Reiter", koju su odredili Kandinsky i Marc, suprostavlja se nauci ekspresionista, koji su deformacijom fizikog eljeli postii glavni uinak. Duhovna kriza koja je zahvatila europske intelektualce, pa i njegovu rodnu Rusiju, osobito poslije revolucije 1905., Kandinsky je ovako protumaio: to svijet vie postaje materijalizirani i zastraujui, kakav je bio njegov, to e umjetnost sve vie postajati duhovnija, to jest apstraktnija, jer samo sretan svijet stvara realistiku, pa i figurativnu, umjetnost. Slina je to nauka koju je nauavao Goethe: napredak = objektivizam, dekadenca = subjektivizam. Za Kandinskog u slikarstvu boja slui kao sredstvo koje izravno djeluje na duu: Boja je kao dirka, oko je bati, dua je glasovir s mnogo ica. Umjetnik je ruka koja, dodirujui ovu ili onu dirku, unaprijed titra ljudskom duom. Stoga je boje podijelio na tople i hladne. Prema razliitim stupnjevima toplih i hladnih tonova, odreuju se pojedini "odjeci" tonovi u dui umjetnika. Grupa "Der blaue Reiter" organizirala je svoju posljednju izlobu 1914. godine. Ratne neprilike utjecale su da se grupa te godine raspala. Vasilije Vasiljevi Kandinski (roen u Moskvi, 4. prosinca 1866., a umro u Parizu, 13. prosinca 1944.) osniva je ekspresionistike apstraktne udruge Der blaue Reiter - Plavi jaha. Vasilije Kandinsky roen je 4. prosinca 1866. u Moskvi. Nakon studija prava i politikih znanosti, preao je 1896. iz Moskve u Mnchen na studij likovne umjetnosti. U Mnchenu se druio s najpoznatijim umjetnicima svoga doba, putovao je po Njemakoj i Francuskoj, upoznao je fovistike umjetnike i lanove udrugu Die Brcke.U Mnchenu je bio lan umjetnike udruge Neue Knstler Vereinigung - NKV. U Mnchenu je 1911., zajedno s Franzom Marcom, osnovao ekspresionistiku udrugu Der blaue Reiter kojoj su naknadno prili umjetnici August Macke i Paul Klee. Ureivao je asopis Der blaue Reiter koji je 1912. tiskao u 1200 primjeraka (prvi i zadnji broj). Napisao je (1912.) knjigu o duhovnoj umjetnosti. Za vrijeme Oktobarske revolucije ivio je u Moskvi, ali je 1922. pobjegao u Njemaku. Predavao je slikarstvo uenicima kole Bauhaus u Weimaru. Pred nacistikim progonima sklonio se u Francusku. Umro je 1944. u Parizu.

etvrti razred

19

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Slikarske avangarde u Italiji u prvoj polovici 20. stoljea U slikarske avangarde u Italiji, koje su obiljeile ekspresionistiko razdoblje u prvoj polovici 20. stoljea, moemo ubrojiti umjetnike pravce kao to su: socijalni verizam, futurizam, metafiziko slikarstvo. U doba talijanskog preporoda, nakon proglaenja Rima glavnim gradom, Italija se nala u munoj politikoj situaciji izmeu birokratizma i provincijalizma. Gorostasna Palaa pravde na obalama Tibera i hibridna Vittorijeva zgradurina na Piazza Venezia najdojmljiviji su sadraj umbertijevskog truda na polju umjetnosti. Rijetki pravi umjetnici 19. st bili su izolirani. U slikarstvu su vladali Astride Sartorio, Ettore Tito i De Carolis, u kiparstvu Bistolfi i Canonica. Dva asopisa, oba pokrenuta 1903., i ljudi koji su se oko njega okupljali pokuali su sruiti poetkom 20. st ogranienost talijanskog provincijalizma na polju kulture upoznavajui Italiju s idejama koje su kruile Europom: La Critica, asopis koji je vodio Croce u Napulju i Il Leonardo, asopis koji je vodio Papini u Firenci. Ovim asopisima su se kasnije pridruili i drugi: 1908. asopis La Voce i 1913. Lacerba. Bavili su se temama kao to su ekonomske i drutvene teme: socijalizam, sindikalizam, nacionalizam, kao to su filozofske teme: pozitivizam, idealizam, intuicionizam, pragmatizam, bavili su se i religioznim, knjievnim i umjetnikim temama kao to su impresionizam, kubizam.

etvrti razred

20

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Socijalni verizam U Italiji su poetkom 20. stoljea nastali novi kulturni i umjetniki pravci meu koje spada i socijalni verizam. Kraj borbe za nacionalno jedinstvo donio je niz tekih problema, problema egzistencije naroda. Pojavili su se prvi socijalistiki organizatori radnika. Stoga je bilo i prirodno da se i mnogi umjetnici pridrue novim idejama te ih pokuaju prevesti u likovni rjenik. Socijalni verizam bio je pravi pokret koji je se prenio i u 20 st. Tom pravcu pripadali su umjetnici: Teofilo Patini, Achille D'Orsi, Pelizzo da Volpedo. Neslubenoj talijanskoj umjetnosti pred kraj 19. i poetkom 20 st otvarala se mogunost socijalnog verizma, mogunost koju su mnogi umjetnici prihvatili kako bi izili iz nedostatka stvaralake djelatnosti. Te umjetnike nadahnjivale su teme utemeljene vie na osjeaju samilosti nego na osjeaju povijesnog razumijevanja.

etvrti razred

21

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Futurizam Futurizam je kulturni pokret koji je nastao poetkom 20. stoljea u Italiji. Futuristiki pokret sainjavali su razliita umjetnika i znanstvena zvanja, kao to su slikari, kipari, arhitekti, knjievnici, pjesnici, glumci, glazbenici, fotografi, filmski reiseri... Ideolog futuristikoga kulturnoga pokreta bio je Filippo Tommaso Marinetti (roen u Aleksandriji, 22. prosinca 1876., umro u Bellagio, 2. prosinca 1944.). Bio je pjesnik, romanopisac i dramaturg. U 11 toaka izloio je Manifest futurizma, koji je objavio u parikom asopisu Le Figaro, 20 veljae 1909., a potom na talijanskom u milanskom asopisu Poesia, br. 1-2. Cijelu no smo bdjeli, moji prijatelji i ja - pie Marinetti u uvodu manifesta - pod svjetiljkama moeje s kupolama od ruiaste mjedi, ozvjezdanom poput naih dua, jer su kao i one ozarene zatvorenim sijevanjem jednog elektrinog srca; dugo smo na bogatim istonjakim sagovima gazili nau atavistiku tromost, raspravljajui pred krajnjim granicama logike i prekriivi crnilom nahnitog pisanja mnogo papira... Poimo, rekoh; poimo prijatelji; krenimo napokon - nastavlja Marinetti - mitologija i mistiki ideal su prevladani. Nakon uvodnih misli Marinetti iznosi i 11razloga u prilog futurizma. U proglasu Marinetti hvali novu etiku (udoree ili moralku, koja se temelji na pojmu dobra), novu estetiku (znanost o lijepom) i novu poetiku (pjesnitvo), koje e prihvatiti, hvaliti, veliati i opjevati stroj, opasnost, agresiju, odvanost, a pogotovo navijestiti rat prolosti i tradiciji. Dok se rugao tradicionalnoj umjetnosti, hvalio je tehnoloki napredak, osobito grad kao novo ovjekovo dijete, koje zove da je industrijsko udo na prirodom, i veliao je pobjedu nove tehnologije. Zato kae: Mi elimo unititi muzeje, knjinice, akademije svake vrste. Poslije prvoga manifesta, napisao je jo nekoliko, ali najpoznatiji je, onaj posljednji (Manifest futuristike fotografije), izaao 1930. godine. Marinetti je ubrzo stekao istomiljenike meu koje se mogu ubrojiti slikari: Umberto Boccioni, Carlo Carr, Luigi Russolo. To su bili prvi i glavni umjetnici koji su futuristike ideje prikazivali na svojim likovnim djelima. Uz futuristiku figurativnu umjetnost pojavila se i futuristika apstraktna umjetnost. Drugi i trei manifest futurista objavljen je u takoer u asopisu Poesia, samo slijedee godine, u veljai i travnju. Manifeste je uglavnom pisao Filippo Tommaso Marinetti, a kasnije o futurizmu pisali su i mnogi talijanski slikari i kipari. Prva futuristika umjetnika djela, kao posljedica estetike progresa i brzine, najee imaju likovni motiv u kojemu je istaknut neki objekt ili predmet u pokretu. Tako su nastali prizori aviona, vlakova, uurbanost svakodnevnoga ivota, etnje kroz prirodu, plesaice... Boje su im naglaene, nisu zagasite, a potezi kista/pinela su snaniji i jai nego kod drugih pravaca. Naglaene su komplementarne boje, istiu se geometrijski oblik predmeta. Kao i kubisti, pokuavaju lomiti slikarsku povrinu na pojedine dijelove, od kojih svaki dio ima svoju posebnu prostornu i vremensku perspektivu. U elji da slikarskim materijalom prikau glazbene zvukove pojedinih predmeta, neki su futuristi od figurativne umjetnosti preli na apstraktnu umjetnost. Kod futuristikih arhitekata, grad je kao simbol dinamike i modernosti. A arhitekti su prvi pozvani da projektiraju grad budunosti. Zato su osuivali klasinu arhitekturu, kao statinu arhitekturu, a hvalili idealni grad pun prometa i pokreta. Futuristika utopija traila je da grad bude trajno gradilite. Uz likovni (slikarski) doprinos, futuristi su u knjievnosti zastupali ideju slobode rijei - parole in libert, koju je Marinetti izloio u tri manifesta. Tako u prvom manifestu - Tehniki manifest futuristike knjievnosti, iz 1912., trai se unititi sintaksa, da se glagol koristiti u infinitivu, da se ukinu prilozi, ukine interpunkcija, ukinu pridjeve, kako bi gola imenica zadrala svoju bitnu boju, bez nijansi. Danas postoje dva razliita miljenja o futurizmu: prema prvom to je isto umjetniki pokret, a prema drugom miljenju to je samo premisa faizma. Ni jedno ni drugo nije isti futurizam. Futurizam je u svom zaetku bio vrtlog razliitih ideja i osjeaja u kojemu elja za obnovom nije bila ni isto plastina ni isto reakcionarska. Osim nacionalista, mnogi futuristi dolazili su iz redova anarhista, anarhosindikalista, a kasnije i iz redova komunista. Futurizam je izgubio svoj kulturni utjecaj meu mladim umjetnicima kada su njegovi lanovi, 1915., hvalili talijanski ulazak u rat i uzeli oruje u ruke. Ideologija velianja rata, kao i njegova mogunost osloboenja od tradicionalizma, pretvorila se u agresivni nacionalizam, koji je doveo do povezivanja futurizam i faizma. udno, ali u Italiji se dogodilo da je lijevo orijentirani kulturni pokret ubrzo prihvatio desno orijentiranu politiku opciju nacionalizma i faizma. U futuristikim manifestima, osobito onim politikim, mnogo je rijei protiv tradicije talijanskog preporoda, mnogo rijei protiv klerikalizma, mnogo rijei protiv tradicije, tako da su ak traili da papa ode iz Italije. Agresivni futuristiki duh dosegao je vrhunac koncem 1912. kada su se Soffici i Papini, naputajui Prezzolinijev La voce pridruili futuristima osnivajui asopis Lacerba. Papini je u Teatro Constanzi u Rimu proitao svoju Raspravu o Rimu kojom je hukao na rasulo: Rim je najvei simbol onog povijesnog, knjievnog i politikog pasatizma (prolosti) koji je uvijek izopaavao izvorni ivot Italije. Sline manifestacije odravale su se i po drugim gradovima diljem Italije. Tako je futurizam zaao u politike vode koje su bile eljne moi i vlasti. A Marinettijev nacionalizam otvoreno je izraen ve u prvom manifestu: elimo slaviti rat - jedinu higijenu svijeta militarizam, rodoljublje... Zato je Marinetti i njegove pristae pozdravile izbijanje libijskog rata 1911. kada je Italija napala Libiju. To je za futuriste bio: veliki futuristiki trenutak. Uskoro e nacionalistiki val pokrenuti ne samo
etvrti razred 22

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA futuriste i njegove pristae nego i socijalreformatore, idealiste...i druge. Rijetki, koji su dizali glas protiv rata, nisu se ni uli. Za Italiju ulazak u rat bio je lirski dogaaja, kako ga je nazvao D'Anunzio. Uskoro se u Africi pokazalo da rat nije lirski dogaaj, ve nesmiljena zbilja. Sada je trebalo na brzinu rijeiti mnogo nakupljenih problema. U toj klimi faistika demagogija bila je najuspjenija. Kada je faizam osvojio vlast i poto je postao vladajuom partijom, vie nije osjeao potrebu ni saveznitvo futurista. Faisti su se pozabavili da okonaju poratnu krizu i nacionalnoj obnovi "nove drave roenoj u pohodu na Rim", kako su govorili, dadu "povijesni temelj". Futuristika ideja pomalo se poela raspadati i mnogi umjetnici naputaju futuristiki pravac, kao to su Carr i De Chirico. Marinetti se takoer povukao. Mussolini ga je umirovio uinivi ga talijanskim akademikom. Tako je reim poeo smatrati futurizam, kojemu ipak mnogo duguje, nekom vrstom relikvije koju jo samo treba potovati bez drugih obveza. Ipak se moe rei, uza sve negativnosti, da je talijanski futurizam bio polemiki pokret u odreenom povijesnom trenutku, skup ideja unutar kojih su se, premda ne uvijek jasno, izraavali neki stvarni zahtjevi novog vremena, potreba da se bude moderan, potreba da se otkrije istina ivota preobraena tehnikim iznaaem, elja da se pronae izlaz prikladan vremenu industrijske revolucije. Bitna greka futurista bila je u tome, to nisu razmiljao o sudbini ovjeka u zupaniku tog mehanikog doba. Ipak, i s prevagom grubog pozitivistikog tehnicizma, u svojoj poetici futurizam je bio ispravna slutnja jedne umjetnosti koja je izila iz uskih i neprikladnih granica 19. stoljea.

etvrti razred

23

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Apstraktni ekspresionizam u Europi Da bismo odgonetali u emu je tajna apstraktnoga slikarstva, izraenoga na ekspresionistiki nain, koji se u Europi pojavio poetkom 20. stoljea, najprije spomenimo da se svako likovno djelo sastoji od likovnoga motiva i likovne forme. Likovni motiv (tema ili sadraj) jest ono to je likovni umjetnik (slikar, kipar, arhitekt) prikazao na likovnom djelu (slika, kip, zgrada). Prema motivu, likovno djelo (slika, kip, zgrada) moe biti prikazano ili figurativno ili apstraktno. Figurativna umjetnost je ona umjetnost koja ima motiv vidljive stvarnosti - vizualne realnosti - figuru koja se moe prepoznati. Apstraktna umjetnost (lat. abstrahere = odstraniti) je nefigurativna umjetnost, umjetnost u kojoj nije prepoznatljiva figura (lik) nego je izraena od istih elemenata likovne kompozicije. Ipak, spomenimo i to da je likovni motiv neto to je nelikovno u likovnom djelu. Vanije od likovnoga motiva jest likovna forma. Likovna forma jest nain kako je umjetnik izrazio/prikazao likovni motiv na svom umjetnikom djelu (slika, kip, zgrada). Poznavanju ove pojmove, neki su umjetnici poetkom 20. stoljea, pokuali apstraktnom motivu, to jest nefigurativnoj umjetnosti, udahnuti novu likovnu formu. I tako je nastalo ekspresionistiko apstraktno slikarstvo u Europi poetkom 20. stoljea.

etvrti razred

24

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Drugo vremensko razdoblje europskoga slikarstva 20. stoljea od 1919. do 1938. Drugo vremensko razdoblje, od 1919. do 1938., obiljeeno je stvaranjem kulturnoga europskog ujedinjenja koje je uniteno poetkom Drugoga svjetskog rata. U ovo razdoblje izmeu dva svjetska rata spadaju umjetniki pravci kao to je dadaizam, nadrealizam... Dadaizam vicarska je vrijeme I. svjetskoga rata kao slobodna zona postala utoite mnogobrojnih neobinih osoba. Bilo je tu vojnih bjegunaca, politikih emigranata, prognanika, sumnjivih tajnih agenata, preprodavaa. No bilo je i likovnih umjetnika, pisaca i pjesnika. Tristan Tzara bio je iznenaen kada je njegovoj domovini Rumunjskoj objavljen rat. Mnogi istomiljenici sakupljali su se u Cabaretu Voltaire, u Spielgasse broj 1. U blizini cabareta, u istoj ulici, na broju 16, stanovao je Lenjin. Zato su mnogi intelektualci pozdravili oktobarske dogaaje mislei da je s tim zadan posljednji udarac europskom ratovanju. Iz duhovnog stanja mladih umjetnika u vicarskoj, koji su se za vrijeme Prvog svjetskog rata nalazili u nekoj izolaciji, i intelektualne razine knjievnosti, rodio se u Zrichu 1916. novi umjetniki pravac koji je nazvan dadaizam. Rat je morao zavriti, ali su se zadnje godine rata oduile, inilo se da ratu nikada nee doi kraj. Umjetnici su bili protiv rata. Znali su da se rat ne moe uguiti samo ako mu se isupa korijenje. S ratom su pale sve dosadanje vrijednosti moderne civilizacije. Kao reakcija na razoaranje koje je rat sa sobom donio, nastao je novi pravac u umjetnosti. Manifest dadaista napisao je 1918. godine Tristan Tzara i objavio ga iste godine u treem broju asopisa "Dada". Drugi manifest dadaista iz 1920. takoer je napisao Tzara pod nazivom: Manifest o slaboj i gorkoj ljubavi. Da se razumije kako je nastao dadaizam - izjavio je Tristian Tzara - valja zamisliti s jedne strane duhovno stanje grupe mladih koji su se nalazili u nekoj vrsti zatvora, kakav je bila vicarska za vrijeme rata, i s druge strane intelektualnu razinu umjetnosti i knjievnosti u to doba. U jednoj je prigodi, nekoliko desetljea kasnije, izjavio je Tristan Tzara: "Da bi se razumjelo kako je nastao dadaizam, valja zamisliti s jedne strane duhovno stanje skupine mladih ljudi koji su se nalazili u nekoj vrsti zatvora, kakav je bila vicarska u vrijeme Prvoga svjetskoga rata, i s druge strane intelektualnu razinu umjetnosti i knjievnosti u to doba. Dakako, ratu je morao doi kraj, a poslije smo vidjeli i druge. Sve to zbivalo se u poluzaboravu koji se po navici naziva povijeu. No, oko 1916. i 1917. inilo se da rat nikada nee zavriti. To je bio razlog za dadaistiku pobunu, zagovaranje apsurda, promidbu nihilizma, odbacivanje svih tradicionalnih vrijednosti. Tristan Tzara je obrazlagao potrebu osnivanja jednog takvog pokreta rijeima: "Dada je nastala iz moralne potrebe, iz neutaive elje da se postigne apsolutni moral, iz dubokog osjeaja da bi ovjek, koji je u sreditu svih tvorevina duha, morao potvrditi svoju nadmo nad osiromaenim spoznajama o ljudskoj bitnosti, nad mrtvim stvarima i loe steenim dobrima. Dada je nastala iz pobune koja je u to doba bila zajednika svim mladima, iz pobune koja je od pojedinaca traila posvemanje prihvaanje potreba svoje prirode, bez obzira na povijest, na logiku... U likovnim umjetnostima dadaizam je nastao kao odgovor umjetnika na tragine ivotne okolnosti, prije svega na strahote I. svjetskoga rata. Odbacivali su svaki realizam u umjetnosti, bili su anarhistiki i nihilistiki orijentirani prema svim dosadanjim kulturnim vrijednostima. Oni su, u stvarnosti, bili pobornici negacije umjetnosti i pokuali stvoriti anti-umjetnost, i zato su ismijavali umjetnike, pa i sebe same, kao i umjetniku i kulturnu ulogu u drutvu. U besmislenom i destruktivnom drutvu, kako su govorili, dadaisti su pokuali svojim likovnim djelima pokazati kako je besmisleno i suludo unitavanje ljudskoga ivota. I jasno, u elji da ukau na probleme u drutvu, osobito preko neumjetnikih likovnih predmeta, izazvali su suprotan uinak, pa su, uglavnom, izazvali bijes i ljutnju kod gledatelja, a od politiara su bili proganjani. to se samog imena tie, Hans Arp, dadaist, napisao je u jednom broju asopisa "Dada" iz 1921. godine: Izjavljujem da je rije "Dada" izmislio Tristan Tzara 8. veljae 1916. u est sati poslije podne. Bio sam prisutan sa svojih dvanaestero djece u trenutku kada je Tzara prvi put izgovorio tu rije koja je u svima nama pobudila iskreno oduevljenje. To se zbilo u Zrichu u Caf Terasse, dok sam lijevoj nozdrvi prinosio brioche. Uvjeren sam da ta rije nema nikave vanosti... Ono to je nama znaajno, to je da dadaistiki duh i mi smo svi bili dadaisti prije pojave "Dade". Ipak Tristan Tzara dodaje: U Larousseovu rjeniku sluajno sam naiao na rije: Dada... Ako netko to smatra beskorisnim, ako netko nee gubiti vrijeme zbog rijei koja nita ne znai... Prva misao koja se vrti u ovim glavama bakterioloke je naravi; valja utvrditi njezino etimoloko, povijesno ili barem psiholoko podrijetlo. Iz novina saznajemo da crnci iz plemena Kru nazivaju rep svete krave: dada. U nekom kraju Italije za kocku i majku se kae: dada. Drveni konj, konjkinja, dvostruka potvrdna estica u slavenskim jezicima, opet dada... Na kraju, pravo tumaenje rijei, kako kae Tzara, jest da je dadaizam samo simbol pobune i negacije (dada ne znai nita). Dadaizam se rodio iz potrebe za neovisnou, iz nepovjerenja prema zajednitvu. Oni koji su s nama (kae Tzara u manifestu) neka zadre svoju slobodu; mi ne priznajemo nikakve teorije. Tako je napisao i u prvom manifestu: Manifest Dade 1918. Maginost jedne rijei - DADA - to je novinare - dovela pred vrata nepredvienog svijeta, za nas nema nikakve vanosti.
etvrti razred 25

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Dadaistika teorija Ipak je zriki dadaizam, za razliku od drugih gradova, osobito po njemakoj gdje se borio protiv mitova pozitivistikog razuma, ostao u okvirima intelektualne negacije. Meutim, u dadaizmu je pobuna bila dovedena do krajnjih posljedica, to jest do apsolutne negacije razuma. Drugim rijeima, psiholoki i metafiziki iracionalizam iz kojega izvire ekspresionizam u dadaizmu postaje osovinom nihilizma bez ikakve usporedbe. Ekspresionizam je jo uvijek vjerovao u umjetnost, za dadaizam taj pojam ne postoji. Dakle, dadaistika negacije djeluje ne samo protiv drutva koje je ve osuivao i ekspresionizam, ve i protiv svega to se u bilo kojem pogledu odnosi na tradiciju i obiaje tog drutva. A umjetnost je ipak proizvod tog i takvog drutva. I kao takvu valja je negirati. Dadaizam je, dakle, antiumjetniki, antiknjievni, antipjesniki pokret, jer mi je cilj, slino kao i kod ekspresionista, do potpunosti i radikalno unititi vjenu ljepotu, vjena naela, zakonitosti logike, istou apstraktnih pojmova, svaku univerzalnost. Oni su za nesputanu osobnu slobodu, za spontanost. Oni su za "ne" gdje drugi kau "da" i gdje drugi kau "ne" oni su "za". Oni su za anarhiju umjesto reda, za nesavrenost a protiv su savrenosti. Stoga su u svojoj negativistikoj strogoi takoer i protiv modernizma, to jest protiv drugih umjetnikih stilova kao ekspresionizam, kubizam, futurizam, apstraktizam. Nikakvog robovanje ne smije biti. ak niti robovanje dade dadi. Da bi dada ivjela ona mora u svakom trenutku unitavati dadu. Stoga dadaizam nije toliko umjetniko-knjievni pravac koliko je posebno duhovno raspoloenje, krajnji in antidogmatizma koji se u svojoj borbi slui svim moguim sredstvima. Dadaiste vie zanima gesta nego djelo. Gesta moe biti izvren na bilo koji nain, preko politike, likovnog izraaja, umjetnikova naina rada. Vano je samo jedno: gesta uvijek mora biti izazov zdravom razumu, moralu, pravilima, zakonima. Stoga je skandal prvo sredstvo dadaistikog izraaja. S tog gledita, dadaizam prelazi granice znaenja jednostavnog pokreta i postaje vie nain - stil ivljenja umjetnika. Dadaizam je htio da se umjetnost pretvori u akciju, pokuaj je to da se spoji pukotina koja je nastala izmeu umjetnosti i svakodnevnice ivljenja. Dadaizam je dobivao pristae osobito kod intelektualaca neumjetnika i od umjetnika koji su se odluno sluili perom, poput Arpa, Baargelda, Van Doesburga, Hausmanna, Schwittersa. Budui da su na polju umjetnosti ve bili utvreni moderni pravci dvadesetog stoljea, dadaizam je doao kao antifuturistiki, antiapstraktni, protivnik svim novim izumima. Ono to se naziva "dadaistika umjetnost" nije neto posve odreeno, jasno izloeno, ve pod taj izraz dolazi sadraj svih umjetnikih ostvarenja (slikarstvo, poezija, knjievnost, glazba). Iako upotrebljava sredstva dosadanjih umjetnikih pravaca, dadaistiki proces stvaranja, ukoliko se uope radi o "stvaranju", posve je drugaiji. "Stvaranju" dadaistikog djela ne prethodi nikakva ideja vodilja, traenje forme ili naina. ak ni motiv, tema ili sadraj umjetnikog djela koji je zanimao druge umjetnike stilove, njih ne zanima. Stoga oni kau da ne "stvaraju" svoja "djela", ve samo proizvode predmete. Dadaistiko nadahnue Problem umjetnikog "stvaranja" i "proizvodnje" dadaista najbolje je izrazio Tristan Tzara u Manifestu o slaboj i gorkoj ljubavi (iz 1920. godine), kada je dao primjer kako nastaje dadaistika poezija: Uzmite novine. Uzmite kare. Odaberite u novinama lanak koji je dugaak koliko je dugaka pjesma koju elite napisati. Izreite lanak. Potom paljivo izreite svaku pojedinu rije i sve rijei stavite u vreicu. Njeno protresite. Izvlaite rije po rije, rasporeujui ih redom kako ih izvlaite. Paljivo ih prepiite. Pjesma e biti nalik na vas. I tako ste postali pisac neizmjerno originalan i obdaren oaravajuim senzibilitetom, premda naravno, nerazumljivim za obini svijet. Tako bi izgledao vrhunac dadaistike pobune. Mnoga dadaistika "djela" bila su "proizvedena" metodom "pjesme iz vreice". Dadaistike ideje brzo su prele granice vicarske. U Americi su je zastupali Marcel Duchamp, Picabija, Man Ray i Cravan. Oni e u New Yorku "izraditi" mnoga dadaistika "djela". Najzanimljiviji dadaistiki likovni rezultati ipak su "izraeni" u Njemakoj, osobito berlinska (okupljena oko Hueslenbecka) i klnska grupa (okupljena oko Max Ernsta). Kad je Tristan Tzara, pred kraj 1919., stigao u Pariz, odmah je naao i u Fracuskoj pristae dadaizma. Pariku grupa dadaista sainjavali su: Picabija, Aragon, Eluard, Soupault i Andr Breton. Dadaizam je teio prema ruenju i unitenju starih naela i zakonistosti logike, ismijavao je vjenu ljepotu.Tako su dadaisti, slijedei svoju teoriju, jednostavno i doslovce prenijeli nauku besmisla iz stvarnosti u likovnu umjetnost. Tako je npr. Francisco Picabia slikao tehnike nacrte za strojeve koji su u stvarnosti izgledali besmisleni. Predvodnik dadaizma Marcel Duchamp izlagao je odbaene predmete i predstavljao ih kao umjetnika djela (kao to je njegova Fontana Pisoar). Dadaisti su bili i otri kritiari kapitalistikog drutva. Osobito se u Njemakoj isticao Georg Grosz koji je smatrao da se amoralno, nepoteno i nasilno u drutvu treba kritizirati likovno runim djelima i nakaznim karikaturama. Zato je u svojim djelima preao na politiku i socijalnu karikaturu u satirikim asopisima. Njegov likovni izraz je nemilosrdna kritika njemakog militarizma i burujske klase.
etvrti razred 26

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Kako bi doveli do neizvjesnosti i svoje kritiare i protivnike, dadaisti su se sluili apsurdima i paradoksima i prema sebi samima, pa su govorili da je svaki istinski dadaist protiv dade. Iako shvaen kao nekonstruktivna umjetnika pojava, ipak je dadaizam otvorio novu mogunost u europskoj umjetnosti u podruju mate koja e se oitovati u nadrealizmu. Budui da je dadaizam bio neobian pokret, neto to se nije moglo svesti na pravu mjeru, nije ni uspio odabrati pravo mjesto na umjetnikom polju. Stoga se dogodilo i ono to za dadaiste nije nita ni znailo: dadaizam je umro jer je dada ubila dadu. Moda je najbolju definiciju dadaizma dao sam dadaist Hans Arp: Dada je bila pobuna nevjernika protiv bezvjernika. To bi znailo da je u tim "nevjernicima" bila oajnika elja da vjeruju. Tristan Tzara kao ideolog dadaizma Tristan Tzara (*Moinesti, 16. travnja 1986. + Pariz, 25. prosinca 1963.) rumunjski pjesnik i esejist, rodio se u obitelji rumunjskih idova. Pravo ime bilo mu je Sami Rosenstock. Kao mladi naprednih pogleda, otiao je u francusku i u Parizu, u etvrti Montparnasse, postao pristaa avangardnih umjetnika. Glavno mu je djelo Sedam manifesta dadaizma, koje je obavio 1924. godine. Tako je on postao voa avangardnog pokreta u imenu dadaizam. Prema jednoj teoriji, dadaizam je dobio ime po rijei dada to je zapravo rije da, da na rumunjskome jeziku. No, prema drugom izvoru, Tristan je izabrao rije dada iz francusko-njemakog rjenika. Tamo rije dada oznaava djeju igraku u obliku drvenog konjia za njihanje. Tristan Tzara je kasnije postao lirski pjesnik, pristupaan ljudima. Objavio je nekoliko zbirki, kao to se Otprilike ovjek i Govoriti sam. Umoran od nihilizma, preao je u francusku komunistiku partiju. Na poetku II. svjetskoga rata pridruio se francuskom Pokretu otpora. Komunistiku partiju napustio je 1956. godine (protestirajui tako protiv guenja Maarske revolucije). Umro je na Boi 1963. i pokopan je na groblju Montparnasse u Parizu. Marcel Duchamp i Fontana Marcel Duchamp (Marsel Duamp) roen u Francuskoj u malom mjestu Blainville kod Rouena, 28. srpnja 1887. a umro u Neuilly, 2. listopada 1968., francuski je slikar, koji je u poetku bio pristaa kubizma i futurizma, a od 1916. glavni zagovornik dadaizma u Americi. Istraivao je nove i razliite slikarske i kiparske tehnike i svoje prve radove izlae u nainu ready-made (serijske proizvodnje). Godine 1919. pridruuje se nadrealistima u Parizu. Fontana Marcela Duchampa (Marsel Duamp) doivjela je neobinu sudbinu. Istinita pria kae da je Duchamp kupio pisoar poetkom travnja 1917. godine. Toga je dana su se sastala tri prijatelja: ameriki slikar Joseph Stella, bogati kolekcionar Walter Arensberg i francuski slikar Marcel Duchamp. Nakon zajednikoga ruka, Duchamp se uputio u prodavaonicu vodoinstalaterske opreme JL Mott Ironworks na Petoj aveniji u New Yorku i ondje je kupio Bedfordshire, model porculanskog pisoara. Predmet je donio u svoj studio, zaokrenuo ga je za 90 stupnjeva i potpisao ga s 'R. MUTT 1917', naslovivi ga 'Fontana'. Neobini potpis umjetnika na pisoaru znaio je dovesti u neizvjesnu poziciju sve dotadanje konvencionalne ideje o umjetnosti. Razlog zato je Duchamp kupio pisoar i njegovu praktinu svrhu promijenio u umjetniko djelo bila je izloba Drutva nezavisnih umjetnika (Society of Independent Artists), koja je nastala prema Parikom salonu (Parisian Salon des Indpendants). Za izlobu su se primali radovi svih umjetnika koji su podmirili lanarinu od jednog dolara te pet dolara godinje pristojbe. Duchamp se, kao slavni strani umjetnik, nalazio u odboru Drutva koje je zaprimalo radove i to je iskoristio da izvede svoju ideju. Predoio je odboru Fontanu uz iznos od est dolara za nepostojeeg umjetnika R. Mutta s izmiljenom adresom iz Philadelphije. Novinari toga doba pisali su o Fontani kao napravi za kupaonicu - pisoar je bio potpisan i datiran, no izazvao je estoke rasprave je li umjetniko djelo i, ako nije, zato je izloen. George Bellows, slikar konzervativnog uvjerenja, takoer lan uprave Drutva nezavisnih umjetnika, prema iskazu mlade umjetnice Beatrice Wood, koja je bila zaljubljena u Duchampa, revoltirano je primijetio: Ako ovjek na izlobu poalje konjsko govno zalijepljeno za platno, mi to moramo prihvatiti? Odgovor na pitanje dao mu je Walter Arensberg, Ducaphov prijatelj, kazavi: Bojim se da moramo. Naposljetku je uprava izglasala da nee izloiti Fontanu, te je pisoar sklonjen izvan vidokruga izlobenog prostora. Duchamp je ubrzo nakon dogaaja angairao Alfreda Stieglitzda, uvenog amerikog fotografa, da Fontanu fotografira. Njegova je fotografija jedini preostali zapis originala. Publicirana je u svibnju 1917. godine uz anonimni manifest u avangardnom asopisu The Blind Man. Uz fotografiju, u manifestu je stajala tvrdnja koja je postala nepobitna mnogo kasnije u promiljanju moderne umjetnosti: Je li gospodin Mutt izradio 'Fontanu' vlastitim rukama ili ne - nije vano. On ju je odabrao. Uzeo je svakodnevni predmet, primijenio ga je na nain da je njegova korisna funkcija nestala te je pod novim imenom i novom tokom gledita kreirao novu misao za taj objekt. Ta publikacija i inicijalni skandal oko izlobe Drutva nezavisnih umjetnika proslavili su Fontanu.
etvrti razred 27

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA A to se dogodilo s originalom? Najuvjerljivija pretpostavka je, prema Calvinu Tomkinsu, autoru Duchamphove biografije, da je Fontanu Stieglitz izbacio kao smee ubrzo nakon fotografiranja. Takva je, naime, bila zajednika sudbina mnogih Duchampovih ranih ready-madeova. Ipak, govrilo se da sve naknadne verzije Duchampove Fontane, ukljuujui i primjerak izloen u Tate Modern u Londonu (2008.), nisu rady madeovi (artikli serijske proizvodnje), ve paljivo runo izraene replike pisoara marke Bedfordshire. Na izlobi pod nazivom: Duchamp, Man Ray, Picabia - trenutak koji je umjetnost promijenio zauvijek, (Duchamp, Man Ray, Picabia - The moment art changed for ever), upriliena u Tateu, koja je otvorena 21. veljae 2008. u galeriji moderne umjetnosti Tate Modern u Londonu, izloena je i Duchampova Fontana. Zapravo, radi se o replici Fontane, budui da je original toga slavljenog predmeta vidjelo samo nekoliko ljudi, da nije bio nikada javno izloen te da je nestao ubrzo nakon svog preimenovanja u umjetniko djelo, 1917. godine Umjetnika elita prve polovice dvadesetog stoljea, Marcel Duchamp (1887. 1968.), Man Ray (1890. 1976.) i Francis Picabia (1879. - 1953.), ostavila je trajan utjecaj na suvremenu umjetnost. Man Ray je bio pionir u avangardnoj fotografiji i filmu, Picabijini slikarski motivi potkopavali su umjetnike ustaljenosti, dok je Duchamp izmislio koncept ready-madea prezentirajui svakodnevne predmete kao umjetnike radove. Iako su trojica umjetnika Duchamp, Man Ray i Picabia, slijedili svaki svoj put u stvaralatvu te su i geografski bili udaljeni, izloba 'Duchamp, Man Ray, Picabia - trenutak koji je umjetnost promijenio zauvijek' (Duchamp, Man Ray, Picabia - The moment art changed for ever), upriliena u Tateu, prikazuje njihove afinitete i paralele, otkrivajui njihov zajedniki pristup preispitivanja biti umjetnosti. U ovom ludom svijetu gdje djeca nastaju u laboratoriju, a ljudi plaaju da bi pili vodu u restoranima, injenica da je jedan porculanski pisoar izabran za najutjecajnije djelo 20. stoljea i nije tako udna. Bijeli porculanski pisoar nazvan Fontana, jedan od prvih primjeraka konceptualizma, okirao je nespremni svijet kad ga je Marcel Duchamp postavio na izlobi 1917. godine i objavio da je to 'umjetnost zato jer on kae tako'. Prilikom objavljivanja rezultata, ak je i strunjak unajmljen da bi objasnio rezultate izbora izjavio da je 'malo okiran', ne zato to Fontana ne zavreuje prvo mjesto, nego zato to je Duchamp 'pobijedio' Matissea i Picassa. Izbor za dodjelu Turnerove nagrade, prema pisanju britanskog tiska, objanjava odvratno puno o dananjoj umjetnosti. Sudionici izbora nisu bili obini ljudi, nego 500 najvanijih ljudi britanskog umjetnikog svijeta: umjetnici, galeristi, kritiari i kustosi. Fontana koju je Duchamp potpisao s R. Mutt, kao najutjecajnije djelo izabralo je 64 posto svih onih koji su sudjelovali u izboru, oprala je tako pod s Gospoicama iz Avignona (drugo mjesto, 42 posto), ishoditem kubizma i djelom koje se 'neko' smatralo prvim velikim remek-djelom suvremene umjetnosti. Zanimljivo je da nijedan umjetnik nije glasao za Matisseov Crveni studio, koji je zauzeo peto mjesto. Prije deset godina pobijedili bi Picasso ili Matisse. Oni su bili dva kralja suvremene umjetnosti, ali, izgleda, da vie nisu, rekao je Simon Wilson, bivi kustos Tate Galerije, unajmljen kako bi za javnost dekonstruirao rezultate Tatea i Gordon's Gina, sponzora Turnerove nagrade: Rezultat je donekle okantan, ali ja nisam iznenaen. Duchamp je sve to je ta generacija umjetnika bila. Radi se o tome to su oni smatrali umjetnou, kao i o tome emu se u dananje vrijeme dodjeljuje Turnerova nagrada. Duchamp, sin odvjetnika iz Normandije, bio je enfant terrible svojih dana. Njegova revolucionarna ideja bila je pretvaranje svakodnevnih predmeta, s malo ili bez ikakvih intervencija, u umjetniko djelo. Takvi radovi postali su poznati kao ready-made. Duchampov prvi ready-made izloak bila je lopata za snijeg iz 1915. godine. Uskoro nakon toga izazvao je zgraanje u New Yorku kad se na izlobi, koju je organiziralo Drutvo neovisnih umjetnika, pojavio drei pisoar pod rukom. Kako se radilo o otvorenju izlobe, Duchampa, nakon to je platio 6 dolara za ulaznicu, nita vie nije moglo zaustaviti. Ali neki su svejedno pokuali. kao to se predsjednik drutva tom prilikom poalio kolekcionaru Walteru Arensbergu: elite rei, ako ovjek poalje konjsko govno zalijepljeno za platno, da ga mi moramo prihvatiti? Arensberg je tada odgovorio: Bojim se da moramo. Primjedba je bila vie nego dalekovidna. Simon Wilson, bivi kustos Tate Galerije, inzistira da je Fontana - imenovana tako ne samo zbog svoje mokrine, nego i kao satira na fontane koje su masovno slikali stari majstori - apsolutno zasluila pobjedu. Volim je. Ima sve: bogatu metaforu, eshatoloka je, rui drutvene norme i jako je, jako provokativna, zakljuio je Wilson. Pet najutjecajnijih djela 20. stoljea, prema izboru 500 najutjecajnijih britanskih kulturnjaka: 1. Marcel Duchamp: Fontana (1917.) glasalo 64% sudionika 2. Pablo Picasso: Gospoice iz Avignona (1907.) 42% 3. Andy Warhol: Diptih Marilyn (1962.) 29% 4. Pablo Picasso: Guernica (1937.) 19% 5. Henri Matisse: Crveni studio (1911.) 17% Tako je Duchampova Fontana, iz 1917., proglaena, krajem 2004., u anketi 500 umjetnikih strunjaka, za najvrijednije djelo likovne umjetnosti 20. stoljea. Iako original Duchampove Fontanene postoji (nije bio ni izloen, odnosno baen je na nepoznato smetlite), ipak je ideja je nagraena. A i ta ideja esto je predstavljana preko kopije Fontane kao stvarnost. Upravo ta originalna kopija
etvrti razred 28

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA ili kopirani original opet je uniten. Pierre Pinoncelli (Pjer Pinoneli), 77. godinji francuski trgovac u mirovini, koji je, 4. sijenja 2006., na prigodnoj dadaistikoj izlobi u Centru Georges Pompidou u Parizu, otetio pisoar Marcela Duchampa, kiparsko djelo poznato pod nazivom Fontana (procijenjen oko 2,8 milijuna eura), morao je, kako je dosudio pariki sud, odleati tri mjeseca u zatvoru i platiti 45.000 eura otete i 14.000 eura za obnovu.

etvrti razred

29

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Nadrealizam Godine 1924., nakon to se Marcel Duchamp povukao, jedna grupa njegovih prijatelja "okuala je sreu" osnivajui nasljednike dadaista. Tako je nastala grupa nadrealista. Nadrealizam je umjetniki pokret koji je nastao u Francuskoj, u Parizu, kao posrednik talijanskoga metafizikoga slikarstva i vicarskoga dadaizma. Glavni predstavnik, Andr Breton, francuski pjesnik, napisao je 1924. prvi Manifest nadrealizma. I nadrealisti su se borili protiv svih zakona i ustaljenih obiaja. Ali umjesto politike borbe, svoju snagu usmjerili su u istraivanje ljudskoga duha. Smatrali su da je ljudski duh zarobljen i potisnut u nestvarnost i uguen drutvenim i politikim pritiscima. Zato je Breton objavio da je nadrealizam kao "diktat misli, bez kontrole razuma, izvan svake estetske ili moralne preokupacije". Poznato je u povijesti stvaralakoga duha da je fantazijska, iracionalna, imaginacijska umjetnost oduvijek izraavala tajnovite predjele ljudske due. Iako je europska likovna umjetnost uvijek otvarala izvore imaginacijskog na razne naine, tek u nadrealizmu su ove strukture ljudskog bia izale u prvi plan i umjetnici su se okupili u jedinstveni pokret. Ono to dadaizam nije mogao postii poradi svoje prirode, pokuao je napraviti nadrealizam. Dadaizam je svoju slobodu nalazio u neprestanom poricanju, nadrealizam je toj slobodi pokuao dati temelje "nauke". To je prijelaz iz negacije u afirmaciju. Mnoge postavke dadaizma nastavljaju se u nadrealizmu, mnoge geste, mnoga destruktivna stajalita, opi osjeaj pobune ak i provokativne metode, ali sve to poprima drugaije obiaje. Ta "pars destruens" poprima novi oblik stoga to joj je prirodan jedan konstruktivni dio. Naime, ako se isti anarhizam dadaizma temeljio iskljuivo na podrugljivoj naravi njegove polemike dostiui u najboljem sluaju poimanje slobode kao neizbjeno i ivotno odbacivanje svake moralne ili drutvene konvencije, nadrealizam se javlja s prijedlogom rjeenja koje bi ovjeku jamilo pozitivno ostvarljivu slobodu. Umjesto dadaistikog posvemanjeg, spontanog i primitivnog odbacivanja, nadrealizam nudi eksperimentalno istraivanje oslanjajui se na filozofiju i psihologiju. Drugim rijeima, istom anarhizmu suprostavlja spoznajni sustav. Poloaj dadaizma bio je privremen, nastao iz munine rata i nastavljen u poslijeratnom rasulu; teme su se sada djelomice izmijenile, situacija se, izgleda, zatvarala; "skandali" su sve manje uspjeno izraavali znaenje intelektualne pobune protiv drutva. Tako se kriza sve vie pojaavala i izazivala probleme. Svijest o tom lomu od poetka je vrlo prisutna u nadrealizmu: lom izmeu umjetnosti i drutva, izmeu vanjskog i nutranjeg svijeta, izmeu mate i zbilje. Zbog toga se sva snaga nadrealizma usmjerila na traenje posrednika izmeu tih dviju krajnosti, toke u kojoj bi se one sastale i tako sprijeile irenje krize. Upravo u tomu sastojala se prvotna bit tog pokreta. Osjeanje loma i krize nalazimo i u ekspresionizmu i u dadaizmu, no samo je u nadrealizmu traenje rjeenja preuzelo tako specifinu ulogu. Stoga, osnovni problem nadrealizma ostaje pitanje slobode. I nadrealizam se poput dadaizma ne predstavlja kao knjievna ili umjetnika kola. Rimbaudova izreka "knjievnost je idiotizam" postaje izrekom nadrealista; ulog u igri mnogo je vaniji od vjetine slikanja ili pisanja stihova; u igri je sudbina ovjeka, njegova srea ili propast na zemlji. To je ono to nadrealizam razumije i upravo prema toj istini, bez skrivenih misli, zapoinje svoje djelovanje. Jo jedan novi vid nadrealizma jest njegova elja da svlada protest i pobunu kako bi postigao jasni revolucionarni poloaj. Po nadrealistima problem slobode ima dva lica: jedno je individualno, a drugo drutvena sloboda; stoga moraju postojati i dva rjeenja, a drutvena sloboda koju valja izboriti revolucijom trebala bi biti neizbjenom pretpostavkom za potpuno osloboenje duha. Nadrealizam je, kao to smo rekli, nastao 1924. u Parizu. Kao umjetniki pravac vue korijen iz dadaizma. Nadrealisti su na svojim slikama do krajnjih granica izmijeali vidljivu stvarnost i nevidljivi osjeaj. Umjetniko nadahnue trae u podsvjesnome, pa su im prizori koje oslikavaju esto nepovezani. Takva likovna djela izgledaju nastrana (bizarna), neobina i uznemirujua. Rado su isticali da ive zajedno s udovitima ljudskoga uma ili razuma. Nadrealisti su se oslanjali na teoriju austrijskog psihijatra Sigmunda Freuda, osnivaa psihoanalize, prema kojoj ovjek ima dvije naravi, jednu svjesnu i budnu, a drugu podsvjesnu i potisnutu odgojem i zakonom zajednice. Budui da se ljudska podsvijest oslobaala preko snova, nadrealisti su osobitu pozornost pridavali snovima i matanju. Albert Skira, bibliofil, koji je u svojoj izdavakoj kui objavio 25. listopada 1931. knjigu Ovidijevih Metarmofoza (koju je na poziv Pierra Matissea, ilustrirao Pablo Picasso s 30 bakroreza), povjerio je Andru Bretoneu ureivanje i novog umjetnikoga asopisa pod nazivom: Minotaure (naslovnicu za prvi broj naslikao je Pablo Picasso), u kojemu su nadrealisti iznosili svoja stajalita. Prvi manifest nadrealista napisao je Andr Breton. To je glavni dokument pokreta, objavljen je 1924; drugi manifest objavljen je 1930.; trei manifest objavljen je 1942. godine. Od 1923. do 1935. teorijsko istraivanje Bretona i njegovih istomiljenika usmjereno je na rasvjetljavanje dvaju pitanja slobode. U manifestima (u raspravama i u pjesmama) vrlo esto se pozivaju na tu temeljnu postavku. Breton, kao duhovni voa pokreta, jasno saima i osvjetljava razliite momente ove prie sainjene od iskustva, pokuaja, sumnji i proturjeja.
etvrti razred 30

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Tom traenju prethode dva imena koja su imala presudno znaenje za razvoj nadrealizma: Marx, kao teoretiar drutvene slobode, i Ferud, kao teoretiar individualne slobode. Tako je nadrealizam razdijeljen u dvije due, u dui koja je batinik najnemirnijih romantiarskih duhova i u dui koja eli prihvatiti poruku drutvene revolucije. Nadrealizam nipoto nije jedinstven, teorijski cjelovit, te niti Bretonova zadaa da ga odri, barem kao pokret, nikako nije lagana. Te dvije due koje su polovi nadrealistike dijalektike i koje su u okviru samoga nadrealizma i nadalje odraz stvarne povijesne situacije loma izmeu umjetnosti i ivota, izmeu umjetnosti i drutva, doista vrlo esto nagone nadrealiste na jednostrana rjeenja, bilo isto literarna ili isto politika. Dodirna toka tih dviju dua najee ostaje u stanju duboke nostalgije ili bolne elje. elja je nadrealista da prodru u povijest, i to upravo u politiku kako bi stvorili uvjete za materijalnu i duhovnu slobodu ovjeka. To je jedina elja koja je kadra iznijeti kulturu iz krize. Iako se takva elja pojavila i u dadaizmu i ekspresionizmu, ipak se jedino u nadrealizmu radi o itavom pokretu koji upravo u svom jedinstvu osjea potrebu da taj zahtjev teorijski uoblii i ostvari. Godinu dana nakon objavljivanja manifesta, u ljetu 1925., nadrealizam se odluno priklonio politici. Ali je ubrzo dolo do neslaganja nadrealista (koji se mahom bili lanovi komunistike partije) i francuske komunistike partije (Breton je 1933. iziao iz komunistike partije). Meutim, glavno opredjeljenje pokreta ne mijenja se ni na teorijskom ni na praktinom planu. Prema manifestu, bit pitanja nadrealistikog automatizma (spontanosti) jest: povratiti ovjeku njegovu mo. To je, prema nadrealistima, revolucija: uz drutvenu revoluciju stoji i individualna revolucija koja mora raskinuti lance jedne duge prisile to je ve izobliila ljudsku narav. Toj revoluciji to djeluje u pojedincu Freud je, osobito svojim prouavanjima psihologije sna, te openito istraivanjima podsvjesnog pruio nezamjenjiva oruja. Breton kae: Mata je na putu da ponovno osvoji svoja prava (Ipak je zanimljivo rei kako je Freud, kojega su nadrealisti tovali, izjavio da ne razumije to je zapravo nadrealizam). Ipak je teko definirati nadrealizam. Breton ga ovako definira: Nadrealizam je isti psihiki automatizam kojim se izraava stvarno djelovanje misli izraene govorom, pismom ili nekim drugim nainom; nadrealizam je diktat misli u kojemu je odsutna svaka kontrola razuma, izvan svih estetskih ili moralnih preokupacija. "Automatizam" je, dakle, kljuna rije nadrealistike poetike. Ve su dadaisti doli do neeg slinog (Tzara je rekao: Misao se oblikuje u ustima.). Nadrealistiki automatizam (spontanost) ipak se razlikuje od dadaistikog (manje je psihiki, a vie mehaniki.). Nakon svega, ipak ostaje otvoreno pitanje likovnog izraavanja. Slikarstvo i kiparstvo doista ne pruaju istu mogunost kao knjievnost ili poezija. ak su neki nadrealisti (Pierre Naville, Pretom) izjavili da "nadrealistiko slikarstvo ne postoji". Na tu izjavu Breton je napisao posebni esej (1928.) u kojemu brani slikarstvo nadrealista. Smatra da je pogreno misliti da se tema, sadraj ili motiv mogu uzimati samo iz vanjskog svijeta. Nutrina o kojoj govori Breton svakako jest svijest o "izdaji" vidljivih stvari. Dakle, cilj nadrealistikog slikarstva je ruenje odnosa meu stvarima kako bi se na taj nain koliko god je mogue pridonijelo ruenju ope krize svijesti to i jest prvotni cilj nadrealista. Nadrealistiko slikarstvo ide za stvaranjem svijeta u kojemu bi ovjek naao "udesno" (kraljevstvo duha u kojemu se ovjek oslobaa svake zabrane, svakog kompleksa, dostiui jedinstvenu bezuvjetnu slobodu). U tom "udesnom" nalazi se sloboda koja je u mogunosti spajanja sna i zbilje ili zbilje i sna, spajanja koje e konano vratiti ljudima njihov smisao ivljenja. Kako u poeziji tako i u slikarstvu temelj nadrealistikog stvaralakog djelovanja jest slika. Ipak, ne radi se o tradicionalnoj slici kojoj je polazite da "uslika" slinost sa stvarima. Nadrealistika slika upravo je suprotno jer se oslanja na ne-slinost. Stoga umjetnik nadrealist, dajui slici ivot, kri prirodne i drutvene zakone. Stara grupa nadrealista u odreenom trenutku se razbila. Breton je uzalud nastojao na okupu. Dvostruka dua u pokretu nije se uspijevala stopiti u jednu. Breton nastoji da dvije due (drutvenu i individualnu) ostanu odvojene: Ta dva problema bitno su razliita i mi smo uvjereni da bismo se tuno razoarali ukoliko takovima ne bi i ostali. Ima dakle razloga za reagiranje protiv svakog pokuaja njihova spajanja. Nadrealistika teorija bila je "zainjena" naukom iz psihoanalize. U nesvjesnom ("udesnom") postoji novi svijet bez odreenih ljudskih zakona koji nas sputavaju. Tu je ovjek slobodan. Upravo tu slobodu treba "slikati". Da bi se to ostvarilo, za umjetnika ne vrijede nikakvi moralni i dravni zakoni. Sve ono to smeta slobodi, protiv je nas. U elji da budu potpuno slobodni, zarobili su se u nestvarnom svijetu skuavajui umjetniki izraaj samo na jedan uski sadraj. Ideja da se san ("udesno") moe prenijeti neposredno iz podsvijesti na slikarsko platno, nije se moglo primijeniti u praksi. Stoga su mnoge slike nadrealista samo "slike" za psihoanalitiare. Neki se nadrealisti nisu slagali s naukom Bretona te su se odvojili od pokreta (prvo Aragon, kasnije i drugi). Nadrealistiki umjetnici Likovni motivi nadrealistikih slika povezuju nespojive oblike u stvarnom i fizikom svijetu. Tako su neki umjetnici oslikavali bioloki "mogue", ali neviene i nepostojee oblike organikog svijeta, osobito oslikavajui beskrajna prostranstva u kojima se nalaze prizori iz podsvijesti. Joan Mir Moda je od svih nadrealista bio najumjereniji panjolski slikar Joan Mir, jer su njegove slike izgledale kao igra veselih boja koje su rasute po apstraktnim oblicima njegove mate.
etvrti razred 31

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Salvatore Dal Najpoznatiji panjolski nadrealist, Salvatore Dal (1904. - 1989.), pokuao je svojim slikama prodrijeti u tajne ljudske podsvijesti, osobito oslikavajui strah, bijes, nemo. Zato Dal nastoji to tonije prikazati ono to je u stvarnosti ili zbilji nemogue, pa preko crtea iz snova, uvjerljivo prikazuje motive i radnje koje izgledaju da su stvarne i istinite. Njegove "fotografije sna" naslikane su sasvim realistiki i podsjeaju na naturalistike prikaze prirode, iako im sadraj nije ivotna stvarnost nego vizije to je mata stvara u snovima. Paul Klee Tako vicarski slikar Paul Klee (1879. - 1940.) esto oslikava nepostojei prostor koji je sastavljen od mnotvo poslaganih ploha vrlo njenih boja. Na njegovim slikama vidljivo je preputanje mati koja nastaje kao spoj djeje naivnosti i jednostavnosti s vrhunskim znanjem i majstorstvom umjetnika. Sve u svemu, jedno poetino i apstraktno slikarstvo u kojem umjetnik i boja ima potpunu slobodu izraaja. Kako je Klee i govorio: Umjetnost je izrazito subjektivna; ili: Umjetnost ne predstavlja ono to je vidljivo, nego stvara vidljivo. Max Ernst Neobine prizore svojih snova oslikavao je i njemaki nadrealist Max Ernst (1881. - 1976.), koji je od dadaizma postao jedan od istaknutijih nadrealista. U svojim slikama spajao je kola i frota (franc. frottage = trljanje) iz kojeg je dobivao posebne slikarske efekte. Giorgio de Chirico Giorgio de Chirico (1888. - 1978.), talijanski slikar, pretea nadrealizma. Oslikavao je gradske dijelove i predmete osvijetljene arkom (sunanom) bojom. Predmete je ocrtavao otrim rubovima, osobito u slikanju klasinih graevina, koje postavlja u nenastanjeni i pusti krajolik, s dugim sjenama. Emotivno, njegove slike podsjeaju na izgubljenost, otuenost i osamljenost ovjeka u suvremenom drutvu. Zato mu prizori na slikama izgledao kao neki bezosjeajni svijet, sastavljen od hladnih i nepominih oblika, kao nostalgija beskonanoga. Ako je i naslikao ljude meu zgradama ili na ulici, na njima se ne primjeuje ivost, pa izgledaju kao lutke. Na njegovim slikama, mogli bismo rei, vrijeme je zaustavljeno, a nestvarnost i stvarnost kao da se izmjenjuju. Marc Chagall Marc Chagall (1887.-1985.), ruski idov, pretea nadrealizma. U Parizu je slikao lirsku poetiku s elementima djeje naivnosti. Zato je na njegovim slikama sve mogue, nema zakona tee i ne vrijede zakoni fizike, pa mu likovi izgledao kao da lebde i plove prostorom, a duh slobodno luta vremenom. Njegova boja ima slikarsku i simbolinu funkciju, a motivi su mu vezani za selo, brak, ivotinje, biblijske prizore. Ukratko reeno, njegova likovna djela zapravo su antilogino figurativno lirsko slikarstvo iz njegovih snova.

etvrti razred

32

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Apstraktni ekspresionizam Apstraktni ekspresionizam, kao to sama rije kae, oznauje onu vrstu umjetnosti u kojoj se ekspresija oituje preko nefigurativnoga likovnog motiva. Poetkom 20. stoljea ova vrsta likovnoga izraaja poznata je mnogim umjetnicima, kako u Europi tako i u Americi. Tako, moemo rei, da u apstraktni ekspresionizam ili ekspresionistiki apstraktizam spadaju umjetnike avangarde 20. stoljea kao to su neke francuske, njemake, talijanske, ruske, nizozemske ili amerike umjetnike udruge. Ameriki apstraktni ekspresionizam Apstraktni ekspresionizam je zajedniko ime za grupu amerikih umjetnika iz New Yorka koji su, izmeu dva svjetska rata, strastveno i emocionalno stvarali umjetnika djela, osobito slike, pomou debelih nanosa boje i raznoga materijala Umjetnici su tako prikazivali svoje duhovne emocije, da je vie od svih stilova apstraktna umjetnost izazvala negodovanje kod gledatelja. Izgledalo je da se gledatelji nisu htjeli zamarati umjetnikim pogledima na posebnost umjetnikoga izraaja. Dok su umjetnici, oslikavajui likovne motive, pogotovo figurativne, pokuavali oslikati bit likovnoga sadraja, svodei ga esto na krajnje granice prepoznatljivosti, gledatelji su jo shvaali umjetniki trud. Ali kada su preli na nerazumljivu apstrakciju, kako se govorilo, na slikanje iznutra, umjetnici su se udaljili od likovnoga motiva i njegove predmetnosti i prepoznatljivosti, kao figurativnoga motiva, i ostali su na istim likovnim formama, kao to su linije, boje, obrisi, kompozicije, improvizacije... Likovna djela naslikana iznutra otkrivali su umjetnikovo emocionalno duhovno stanje, ali za gledatelje nisu pokazivali nita iz stvarnoga svijeta. Ipak, apstrakcija nije neto neumjetniko i neprirodno iako, koji put, prikazuju besteinsko stanje umjetnikoga duha. Europski apstraktni ekspresionizam Apstrakcija je nefigurativna, nepredmetna umjetnost i kao umjetnika pojava karakteristina je za 20. stoljee u kojoj je teite na istoj ekspresiji oblika, linija i boja, bez izravnih asocijacija na predmetni svijet. Poeci apstraktne umjetnosti u Europi vezani su uz ideje P. Czannea (1839-1906), koji je smatrao da prirodni oblici mogu biti svedeni na kuglu, stoac i valjak. Odluujui poticaj i teoretsku osnovu apstrakciji dao je Wasilije Kandinsky (1866-1944) svojom raspravom "O duhovnom u umjetnosti" (1912) te svojim slikarstvom od 1910. pa nadalje. Apstrakcija se u umjetnosti pojavila oko 1910. gotovo istodobno u razliitim dijelovima Europe pa je teko rei koji je umjetnik prvi napravio apstraktno djelo. Ali od te godine apstrakcija ulazi u povijest suvremene umjetnosti. Kasnije, oko 1930., neki su kritiari htjeli izraz apstrakcija zamijeniti s izrazom: konkretizam, jer su smatrali da je svaka slika, koliko god izgledala apstraktna, sama po sebi konkretna jer iste apstrakcije ionako nema. ista apstrakcija koja se ni na koji nain ne nadahnjuje prirodnom zbiljom, te stoga iz nje ne izvlai niti jedan element, to jest, nije posljedica apstrahiranja, ve je prijedlog nove zbilje, logiki se ne uklapa u takav naziv. Ali, uporaba rijei apstrakcija toliko je rairena da je nema razloga ni mijenjati. Vasilije Kandinski u Mnchenu bio je zaetnik apstrakcije, ali se njegova apstrakcija temeljila na lirskim poticajima povezanima s naelima romantikog nadahnua shvaenog kao izljev duha. Meutim, oko 1910. javlja se apstrakcija intelektualne naravi. To ne znai da ova dva razliita vida apstrakcije nema neto zajednikoga. Mondrijanov misticizam je mentalne, a ne emotivne naravi kao u Kandinskog. U predstavniku intelektualnog apstraktizma - u Mondrijana susreemo, npr, asketizam kalvinistikog podrijetla, koji eli nadvladati kolebljivost osjeaja. U Mondrijanovu buduem svijetu ovjek nee biti sam po sebi nita - kako on kae - nego e biti tek dio cjeline i kad se oslobodi tatine svoje male i slabe individualnosti, bit e sretan u tom Edenu koji e stvoriti. Taj Eden koji on nudi nije nita drugo nego "budui grad" izgraen prema pravilima neoplasticizma. Apstraktna kretanja javljaju se gotovo istodobno u Rusiji (rejonizam, suprematizam, konstruktivizam) Nizozemskoj (De Stijl, neoplasticizam), Francuskoj (orfizam, kubizam), Italiji (futurizam), a neto kasnije, u okviru dadaizma, u vicarskoj i Njemakoj (Die Brcke, der blaue Reiter). Nakon odlunog prodora apstrakcije izmeu 1910. i 1920. dolazi do njezina zastoja ali i intenzivnijega istraivanja njezinih stvaralakih mogunosti u okviru Bauhausa (1919-33), moskovske kole Vhutemas (1920) i francuske grupe Abstraction-Cration (od 1931). Nakon II. svjetskoga rata apstraktizam ponovno dobiva snaniji polet. U Europi dominiraju lirska i geometrijska apstrakcija, a u americi apstraktni ekspresionizam i taizam. Vanu ulogu u promicanju apstrakcije u Europi odigrao je Salon des Ralits Nouvelles u Parizu od 1946, Hochschule fr Gestaltung u Ulmu, osnovan 1949. Bijenale u Veneciji i izloba Dokumenata u Kasselu od 1955. U apstrakciji poslije 1945. do danas mogue je u svim likovnim disciplinama uoiti dvije osnovne struje; prva je utemeljena na subjektivnoj ekspresiji (enformel, lirska apstrakcija, apstraktni ekspresionizam, taizam), a druga racionalizira ekspresiju i konstruira estetski objekt (geometrijska apstrakcija, kinetika umjetnost, op-art, minimalna umjetnost). Sredinom 60-ih godina u apstrakciji se javlja zanimanje za isto optike fenomene, redefiniraju se naela apstraktne umjetnosti (slikarstvo "tvrdih rubova") i uvode se kinetiki elementi u programiranu likovnu strukturu. U konceptualnoj umjetnosti od ranih 70-ih godina apstrakcija je prisutna kao postupak, ali ne i kao dominantna stilska
etvrti razred 33

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA osobina. Nakon razdoblja kojim dominiraju post-moderni retrostilovi (anakronizam, transavangarda), krajem osmoga decenija apstrakcija se ponovno uvodi u umjetniku praksu (neo-geo, primarno slikarstvo). Apstraktni ekspresionizam izrazio se kao organika apstrakcija i kao geometrijska apstrakcija. Organika apstrakcija Organika apstrakcija najprije se pojavila na slikama Vasilija Kandinskog oko 1910. godine. Budui da je volio glazbu, htio je da njegove slike izgledaju kao prave glazbene kompozicije pa ih naziva neobinim imenima, kao to je impresija, improvizacija ili kompozicija. Njegove su improvizacije plod njegove mate i osjeaja izraene brzim pokretima kista i boje. Zato su mu slike ne-predmetne, dakle bez lika/figure, to jest apstraktne. Kandinsky je napisao i knjigu o apstraktnom slikarstvu pod nazivom: O duhovnom u umjetnosti, Munchen 1911. godine. Nakon iskustva s organikom apstrakcijom, preao je na geometrijsku apstrakciju. Geometrijska apstrakcija Geometrijska apstrakcija iznaae je ruskoga slikara Kazimira Maljevia. Primjer mu je slika pod nazivom: Crni kvadrat na bijelom polju, iz 1913. kojim je izrazio da je kontrast glavna oznaka likovne umjetnosti. Godine 1915. objavio je manifest "Od kubizma do suprematizma" u kojem se zalae za prevlast - supremaciju istog osjeaja u umjetnosti. Nastoji dosegnuti savren sklad oblika i boja nepredmetnim slikama, kompozicijama crta i osnovnih geometrijskih likova, kao to je kvadrat, krunica i trokut. Prema Maljeviu, suprematizam je najvii stupanj apstraktne likovne umjetnosti, to je pokazao na slici: Bijeli kvadrat na bijelom polju. Za razliku od ruskih suprematista, nizozemski slikar Piet Mondrijan geometrijsku apstrakciju ne preputa osjeaju nego razumu, geometriji i matematici. Od figurativnoga i prirodnoga motiva dolazi do iste apstrakcije, osobito do geometrijske apstrakcije poznate pod nazivom neoplasticizam ili De Stijl, po nazivu nizozemskoga asopisa koji je irio njegova slikarska razmiljanja. Piet Mondrijan je svoja likovna djela slikao pomou tri osnovne boje (uta, crkvena i plava) koristei igru ravnih crta i pravokutnih ploha. Zato je postao slikar subjektivnoga ekspresionizma jer je iz nesimetrine ravnotee plonoga slikarstva iskljuio svaku vezu sa stvarnou i prostornou. Iz ideje geometrijske apstrakcije rodila se konstruktivna umjetnost, odnosno moderni dizajn (design), posebno meu mladim umjetnicima u njemakoj koli Bauhaus.

etvrti razred

34

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Ruski apstraktni ekspresionizam Apstraktizam se osobito proirio kao umjetniki pokret u Rusiji i iskazao se u vie pravca, kao to je rejonizam, suprematizam, konstruktivizam, lef. U Rusiji su se pozitivno odrazili novi umjetniki pokreti koji su nastajali diljem Europe, osobito u Francuskoj. Francusko slikarstvo, od fovista do kubista, imalo je umjetnike oboavatelje. Ruski se umjetnici ipak nisu zadovoljili da samo skupljaju nova iskustva koja dolaze sa zapada, nego su htjeli neke umjetnike ideje stvoriti i sami. Ponajvie su se oslanjali na kubistiku pouku, osobito na geometrijsku apstrakciju. Rejonizam Rejonizam se u Rusiji pojavio 1909. Stvorili su ga Mihail Larionov i Gonarova. etiri godine kasnije, 1913., Mihail Larionov objavio je Manifest rejonizma u prigodi izlobe u Moskvi. Slijedee godine, zajedno s Gonarovom, napustio je Rusiju da bi kao scenograf i crta suraivao s baletom Djagiljeva. Meutim, rejonizam kao pokret ugasio se iste godine. Mi tvrdimo da duh naeg vremena - pie Larionov u Manifestu - moraju biti: hlae, kaputi, cipele, tramvaj, autobus, zrakoplov, divni brodovi. Divne li stvari, velike li epohe kojoj nema ravne u svjetskoj povijesti! U Manifestu kae da osporava individualnosti bilo kakvu vrijednost u vezi s umjetnikim djelom. Umjetniko djelo treba paljivo promatrati, uzimajui ga u obzir samo sa stajalita sredstava i zakona na kojima se temeljilo njegovo stvaranje. rejonizam bi, za njega, bio neovisni stil u slikarstvu ija se neovisnost oituje u zbiljskim oblicima, koji ivi i koji se razvija shodno pravilima slikarstva. Rejonizam je sinteza kubizma, futurizma i orfizma. Tvrdimo da kopije nikad nisu postojale - kae Larionov - i pozivamo da se lika na osnovi iskustva prolosti; tvrdimo da slikarstvo ne poznaje granice vremena. Rejonizam se bavi prostornim oblicima koji proizlaze iz presijecanja zraka to ih odraavaju razliiti predmeti i oblici koje je razaznao samo umjetnik. Rejonizam se moe definirati kao sinteza kubizma, futurizma i orfizma. Suprematizam Suprematizam je umjetniki avangardistiki pravac koji je nastao u Rusiji 1913. godine. Glavni osniva suprematizma je Kazimir Maljevi poznat po dvije (suprematistike) slike: Crni kvadrat na bijelom polju i Bijeli kvadrat na bijelom polju. Prvi manifest suprematizma objavio je Kazimir Maljevi u Petrogradu 1915. Napisao je manifest suprematizma pod nazivom: Od kubizma do suprematizma. U svom proglasu zalae se za prevlast (supremaciju) istog osjeaja u umjetnosti, a na svojim slikama je pokuavao postii savren sklad oblika i boja apstraktnim ili slikama, crtama u osnovnim geometrijskim oblicima. Kasnije je Maljevi razvijao svoju teoriju u raznim lancima, a pogotovo u sadraju pod nazivom: suprematizam ili svijet neprikazivanja. Po Maljeviu, umjetnost prolosti i dan danas ivi ne poradi onoga to prikazuje - mitoloki prizori, junaki podvizi, svete slike - ve po ne-vremenskoj snazi koja nadvladava sluajnost i praktinu svrhu tih prikaza. Pod suprematizmom podrazumijevam - pie Maljevi - pravlast istog senzibiliteta u figurativnim umjetnostima, jer pojave objektivne prirode, same po sebi, sa stajalita suprematista, liene su znaenja; senzibilitet kao takav, u stvari, posve je neovisan o ambijentu u kojemu se pojavio. Akademski naturalizam, naturalizam impresionista, cssanizam, kubizam... u stanovitoj mjeri nisu nita drugo doli dijalektike metode koje, same po sebi, ne odreuju specifinu vrijednost umjetnikog djela. Za suprematista uvijek e vrijediti ono izraajno sredstvo koje omoguuje izraz po mogunosti pun senzibiliteta kao takvog i koje je strano uobiajenoj predmetnosti. Objektivno samo po sebi bez znaenja je za suprematiste, a prikazivanje svijesti za njih nema vrijednosti. Nasuprot tom odluan je senzibilitet, i umjetnost u suprematizmu dosie stvarnost bez predmeta njegovim posredstvom. Za suprematiste umjetnost ne smije biti ni u ijoj slubi, ni drave, ni vjere, ni ikoje politike ideologije. Suprematisti su samoinicijativno odustali od predmetnog prikazivanja da bi doprli do vrha prave nezakrabuljenosti u umjetnosti i da bi se odatle divili ivotu, kroz prizmu istog umjetnikog senzibiliteta. Odustali su od prikazivanja ljudskog lica stoga to suprematisti ne gledaju i ne dodiruju: oni samo sudjeluju. Suprematizam otvara umjetnosti nove mogunosti, jer odustajanjem od takozvanog "potivanja poklapanja sa svrhom" postaje mogue u prostor prenijeti plastinu percepciju reproduciranu na povrini slike. Umjetnik - slikar vie nije vezan za platno, za povrinu slike, ve je u mogunosti svoje kompozicije s platna prenijeti u prostor. Suprematizam zapravo ne znai nita drugo nego apsolutnu nadmo iste senzibilnosti u figurativnoj umjetnosti. Zato je Maljevi sam sebi htio napraviti "pustinju". Bio je uvjeren da u toj pustinji, u njenoj istoi, konano moe uti onaj vox clamantis umjetnosti, koji je nemogue uti u zaglunom zbivanju objektivnog svijeta. On suprematizam dijeli na tri razdoblja: crno, crveno i bijelo razdoblje. Naprimjer u bijelom razdoblju slikao je bijele oblike na bijeloj podlozi. Maljevi je zajedno s Vladimirom Tatljinom, tvorcem konstruktivizma, u veljai 1915. organizirao izlobu u Petrogradu. Nakon te izlobe njih dva su se razili jer se nisu slagali u nainu slikanja.

etvrti razred

35

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Konstruktivizam Konstruktivizam je umjetniki avangardistiki pokret koji je nastao 1913. u Rusiji. Glavni predstavnik i osniva je Kazimir Maljevi. Pokret je nastao kao zanos tehnikim i industrijskim dostignuima. Umjetnost, prema njima, ne smije biti samo dekoracija, nego praktina i funkcionalna. Vrijednost umjetnosti je u materijalu, a ne u umjetnikom izraaju. Tako, na primjer, za njih kua mora biti kao stroj za stvaranje, a ne samo prostor za stanovanje. Slikar Naum Gabo napisao je manifest o konstruktivizmu u Moskvi u kolovozu 1920. godine. U manifestu je htio svoj estetiki konstruktivizam razlikovati od Tatljinova praktinog konstruktivizma. Tako je taj manifest razdvojio konstruktivizam u dva razliita pravca. produktivizam i pozitivizam. Produktivizam Program produktivistike grupe objavljen je 1920. u prigodi izlobe koju su organizirali A. Rodenko i Barbara Stepanova. To je manifest koji odraava Tatljinove ideje i politika stajalita i koji se izravno suprostavlja "neutralizmu" u umjetnosti koji je zastupao Pevsner. U ovo se vrijeme naziv "produktivizam" upotrebljavao na isti nain i s istim znaenjem kao i naziv "konstruktivizam". Zadaa produktivistike grupe jest - pie na poetku manifesta - da komunistiki izrazi materijalistiki konstruktivni rad. Grupa se bavi rjeenjem tog problema oslanjajui se na znanstvene pretpostavke i istiui nunost sinteziranja ideolokog formalnog aspekta kako bi se eksperimentalni rad usmjerio na put praktine djelatnosti. Pozitivizam Ideoloki aspekt grupe pozitivista opisan je u tri toke: Kao prvo, jedini temeljni koncept je znanstveni komunizam, utemeljen na teoriji povijesnog materijalizma. Kao drugo, poznavanje eksperimentalnih procesa Savjeta navodi grupa da svoju istraivalaku djelatnost prenese s aspektnoga na zbiljno. I kao tree, specifini elementi djelatnosti grupe jest konstruiranje i proizvod, ideoloki, teorijski i iskustveno opravdavaju promjenu materijalnih elemenata industrijske kulture u volumenu, povrini, boji, prostoru i svjetlosti. Lef Zanimljivo je da su u Rusiji gotovo svi avangardni umjetnici preli na stranu revolucije. Od avangardnih umjetnika koji su najgorljivije htjeli izai iz individualizma i prihvatiti nove zahtjeve revolucionarne kulture bila je grupa Lef koju je organizirao Vladimir Majakovski. Lef je bio lijeva fronta umjetnosti, kako su ga zvali, oko kojega su se okupljali filmski radnici, poput Eisensteina, ili kazalini redatelji, poput Mejerholda, pisci, poput Babelja. Lef se bori protiv svega to je preivjelo - pisao je Eisenstein - sluei se novinama, javnim predavanjima, raspravama. Revolucionarni polet obiljeavao je sveukupni rad umjetnika iz grupe Lefa. Shvatili su da nova umjetnost ne smije preskoiti injenicu da je jedan veliki narod postao glavnim glumcem povijesti, drava, vlada, socijalistikih nacija... Vjerovali su da umjetnost vie ne smije biti isti eksperiment, bezrazlona igra, ve izraz revolucionarne istine, iritelj osjeaja i ideja koje je revolucija pobudila. Umjetnici Lefa ipak su shvaali da je takav pothvat mogu samo ako ostanu na podruju moderne polemike umjetnosti, ali polazei iz unutranjosti svoje dijalektike i razvijajui prave nove izraajne vrijednosti, originalne postupke, najsigurnija otkria i izume avangarde. Oni su bili uvjereni da je nemogue mlado, jako vino revolucije staviti u stare bave tradicije 19. stoljea.

etvrti razred

36

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Nizozemski apstraktni ekspresionizam De Stijl De Stijl je umjetniki pokret osnovan 1917. godine u Nizozemskoj. Naziva se i neoplasticizam ili nova plastina umjetnost. Ime/naziv dolazi od nizozemske rijei stil. Glavni predstavnik je Piet Mondrian koji je oslikavao istu apstrakciju pomou forme i boje: forma je svedena na osnovne dijelove horizontalne i vertikalne linije, a boje su ograniene na osnovne boje, kao to su kromatske - uta, crvena i plava i akromatske - bijela i crna. Mondrijan je do apstrakcije doao postupno. On postupno predmetu oduzima sve njegove raspoznatljive znakove, sve njegove osobnosti, dokle god ga ne svede na kostur, na stilizaciju, na crtu, to jest dokle god ne uini da iezne. Stoga njegova umjetnost, barem u tom razdoblju, doista zasluuje naziv "apstraktne" umjetnosti, kao one umjetnosti koja svoje rezultate trai preko neke vrste oienja na kraju kojega na platnu ostaje tek neodreena zbilja. Ono to je Mondrijan nazvao neoplasticizmom, pojavilo se kod njega tek oko 1917. u Larenu u Nizozemskoj, kamo se vratio iz Pariza. U Nizozemskoj je upoznao Thea van Doesburga i s njim u Leydu pokrenuo novi asopis pod nazivom "De Stijl" oko kojega su za kratko vrijeme okupili najbolje europske slikarske snage upuene u apstraktnom pravcu. Kao program grupe moemo navesti izreku koja se pojavila 1919. na poetku Predgovora II.: Svretak prirode je ovjek, svretak ovjek je stil. Prvi manifest objavljen je u drugom broju "De Stijla" 1918., drugi manifest ve u treem broju asopisa (1920.), trei manifest u broju etiri (1921.). Sva tri manifesta zastupaju temeljnu ideju: individualizam u umjetnosti kao i u ivotu uzrokuje svako ruenje ili iskrivljivanje tonosti: treba mu suprostaviti vedru jasnou duha koja jedina moe uspostaviti ravnoteu izmeu "univerzalnog i individualnog". Druga temeljna ideja grupe jest elja da se umjetnost izjednai sa ivotom. Umjetnost e biti ivot - govorio je Mondrijan - kad prestane postojati kao umjetnost. Apstraktno iskustvo u umjetnosti ipak je ostavilo dubok trag u suvremenoj europskoj umjetnosti, bez obzira kako se manifest ili grupa nazivali. Piet Mondrian Pieter Cornelis (Piet) Mondriaan (od 1912. Mondrian) roen u Amersfoortu, 7. oujka 1872., a umro je u New Yorku, 1. veljae 1944., nizozemski je slikar i umjetniki teoretiar. Glavni je predstavnik umjetnike grupe De Stijl (stil) koju je osnovao slikar Teo van Doesburg. Godine 1892. poeo je studij umjetnosti na akademiji u Amsterdamu. Zanimala ga je religiozna problematika, osobito teozofija (theo + sofia = boja mudrost; vrsta religiozne mistike) i rado je oslikavao mistine teme. Nakon toga poeo je oblikovati plono slikarstvo koje se oitovala u slobodnoj i nepreglednoj igri obojenih kvadratnih povrina s osnovnim kromatskim i akromatskim bojama. Godine 1917. jedan je od osnivaa (sa slikarom Teom van Doesburgom) umjetnikoga pokreta pod nazivom De Stijl.

etvrti razred

37

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Ameriki apstraktni ekspresionizam Apstraktni ekspresionizam je pokret u amerikom apstraktnom slikarstvu koji je nastao 40-ih godina 20. stoljea u New Yorku, a 50-ih godina preao i u Europu. Prvi umjetnici amerikoga apstraktnoga ekspresionizma bili su slikari akcijskoga slikarstva. Akcijsko slikarstvo - action painting - gestural abstraction - pittura d'azione Apstraktni ekspresionisti zastupali su, kao i nadrealisti, spontanost (automatizam) koja se postie pomou gestualne aktivnosti izvan razumske kontrole i bez prethodne mislene pripreme. Njihova slika nije prikaz nekoga motiva ili sadraja nego trag razliitih radnji, otisak ili zapis spontanoga (ne-realistikog automatizma) koje postaje umjetniko djelo. Meu te radnje spadaju umjetnikove intervencije i automatiziranje kretnje, koje ostavljaju trag, a trag postaje likovni motiv (tema ili sadraj). Trag spontanih radnji na slikarskom platnu mogu se uiniti na razliite naine: umjetnik svoje tijelo, ili tijelo ivoga modela, namae bojom i tako prijee, ili se provalja, preko slikarske povrine; bojom i kistom, prolijevanjem boje iz posude, prskanjem boje pomou etke ili metle (dripping), otiskom ruku ili nogu pri emu nastaje slika bezlinoga sadraja i bez kompozicije. Toka gledanja, odnosno sredite slike, ne postoji jer se izgubilo u vrtlogu gestualnih radnji u kojima je boja razlila na sve strane. Umjetnike koji ostavljaju spontani trag na slikarskom platnu nije povezivao neki zajedniki manifest ili neki zajedniki slikarski stil, nego ideja da se stvaralakom inu moe pristupiti spontano, bez ikakve razumske kontrole. Pod utjecajem nadrealista i egzistencijalne filozofije, ovi su umjetnici, otkrili novi pristup umjetnosti gdje je slikarstvo postalo zamjena za ivotne probleme. Najpoznatiji slikar spontanoga apstraktnoga ekspresionizma jest ameriki akcijski slikar Jackson Pollok. Jackson Pollock Paul Jackson Pollock, ameriki slikar, roen je na ranu Watkins u gradiu Cody, na sjeverozapadu drave Wyoming, 28. sijenja 1912., a umro je u mjestu Springs, 11. kolovoza 1956. godine. Najprije je bio ekspresionist, a kasnije prelazi na apstraktno slikarstvo. Iako je figura kao volumen (ovjek, ivotinja, biljka, stvar) sastavni dio njegova umjetnikoga doivljaja, kada je slika, pretvara je u apstraktni i nefigurativni motiv. Njegova djela nastala kapanjem boje po platnu (dripping) nije ostavljala ravnodunim ni gledatelje ni likovne kritiare. Ubrzo je postao vodei ameriki umjetnik akcijskoga slikarstva tako da je dobio nadimak: Jack The Dripper - Jack Kapatelj (prvi put spomenut nadimak u magazinu Time 1956. godine). Odao se porocima, nemoralu, osobito pijanstvu, nosio je dugu kosu, stalno se prepirao s prijateljima, nije volio autoritet, zapadao je u depresiju, lijeio se na psihijatriji. Poginuo je u 44. godini ivota, u prometnoj nesrei kada se, pijan, autom zabio u drvo. Imao je dvije suputnice u autu; jedna je ostala mrtva, dok je druga preivjela nesreu. Slikao je velike apstraktne kompozicije pomou prskanja ili prolijevanjem boje po vodoravno poloenom slikarskom platnu. Ne samo da je spontanost pokazao kruei oko platna, nego je znao i ugaziti na platno i, stojei na njemu, slikati, kako bi se reklo akcijski. I tako je nastalo njegovo akcijsko slikarstvo. Promatrajui njegove slike, posjetitelji su se pitali: zato je Pollock pljusnuo ljudima boju u lice? Po njegovu miljenju, on je nije htio da boja bude pasivna masa s kojoj on radi to hoe, nego je dozvolio boji da se oslobodi stege umjetnika. Rezultat njegova slikanja izraena je u ivoj povrini platna. Ipak, Pollock, kada "oslobaa" boju, ne "die ruke" od nje i ne ostavlja je sluaju. Opet je on onaj zadnji upravitelj koji svojom energijom "kroti" sile koje su sadrane u boji. Valjda zato i upotrebljava velika platna da bi imao veliko polje za "borbu", da slika ne samo rukama nego cijelim tijelom. Njegova su slikarska djela satkana od isprepletenih i razlivenih poteza i rasprsnutih prolijevanja boje. Kao slikar, svoje umjetnike osjeaje spontano (ekspresivno) prenio je na platno stvarajui apstraktnu sliku (bez prepoznatljivoga motiva), bez toke gledita (bez sredita), bez poetka i kraja. Naslikano likovno djelo zapravo je spontani trag umjetnikova putovanja kroz prostor i vrijeme. Njegove slike predstavljaju rasprsnutost, umrljanost, isprepletenost, diskontinuiranost, razlivenost poteza koji vjerno odraavaju putanje umjetnikova tijela u stvarnom prostoru. Slikar svoje osjeaje ekspresivno prenosi jasnim potezima tragova stvarajui apstraktnu sliku bez ikakve kompozicije ili perspektive. Njegova slikarska tehnika obojenih tragova rijetko je koga ostavila ravnodunim. Tako je njegova slika No 5, veliine 200 x100 cm, prodana za 140,7 milijuna dolara, to je najvea cijena ikada plaena za jednu sliku na meunarodnoj aukciji. Sliku 'No 5' prodao je ameriki medijski magnat David Geffen meksikom gospodarstveniku Davidu Martinezu.

etvrti razred

38

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Europski akcionisti Apstraktni ekspresionizam u stilu akcionistikoga umjetnikog spontanizma brzo je stekao pristae meu europskim umjetnicima, kao to su lanovi umjetnike udruge COBRA. COBRA Slikari spontai bili su i lanovi umjetnike udruge COBRA (ime nastalo od poetnih slova gradova iz kojih su doli umjetnici: Copenhagen, Bruxelles, Amsterdam). Bili su to: Danac Asger Jorn iz Copenhagena, Belgijanci Pierre Aleschinsky i Guillaume Corneille iz Amsterdama i Nizozemac Karel Appel iz Bruxellesa. Glavne znaajke ove grupe: brzi potezi kista, krivudave linije, jaki kolorizam. Osnovna su likovna obiljeja grupe siloviti potezi kistom, iskrivljeni oblici i naglaeno jak kolorit, dok su izbor tema i kromatski registri manje sumorni u odnosu na ekspresionistike. Asger Jorn Danski slikar Asger Jorn (Asger Oluf Jrgensen) roen u mjestu Vejrum, 3. oujka 1914. a umro 1. svibnja 1973. godine. Zavrio je likovnu akademiju u Parizu. Bio je jedan od utemeljitelja grupe COBRA. Pierre Aleschinsky Belgijski umjetnik Pierre Aleschinsky roen je u Bruxellesu, 19. listopada 1927. godine. Uio je slikarstvo u Bruxelleseu. Najprije se bavio oslikavanjem knjiga i tiskarstvom, a ponekad je slikao prema post-kubistikom nainu. Godine 1948. postao je lan grupe COBRA i s njima sudjelovao na izlobama. I tako je stekao svjetsku slavu. Guillaume Corneille Belgijski umjetnik Guillaume Corneille, pravim imenom Cornelis Van Beverloo, roen je u gradu Liegi, 1922. godine. U Amsterdamu je zavrio likovnu akademiju. U poetku je slikao kao nadrealist. Pridruio je grupi COBRA i s njima sudjelovao na izlobama. Putovao je egzotinim krajevima. Nakon apstraktnoga ekspresionizma, 60-ih godina 20. stoljea vratio se figurativnom slikarstvu i grafikim tehnikama. Karel Appel Nizozemski umjetnik Karel Appel roen je u amsterdamu, 25. travnja 1921., a umro je u Zurihu, 4. svibnja 2006. godine. U amsterdamu je studirao likovnu akademiju. Druio se s poznatim slikarima svoga vremena. Godine 1948. pridruio se grupi COBRA. Dugo je vremena ivio u Parizu i tu je stekao svjetsku umjetniku slavu. Putovao je diljem svijeta i izlagao u najpoznatijim galerijama u New Yorku, San Francisku, Londonu, Bostonu. Montrealu

etvrti razred

39

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Pop art Pop art (skraenica na engleskom: popular art = narodna ili puka umjetnost) je vizualni i umjetniki pokret koji se 1960-ih godina 20. stoljea pojavio u Engleskoj i Americi, kao proslava zapadnog konzumerizma nakon oskudnosti ratnih godina. Takoer se moe protumaiti kao prva manifestacija postmodernizma. Apstraktni ekspresionizam je radikalnom promjenom umjetnike forme (naina i pristupa likovnom djelu) postao gledateljima nerazumljiv i neshvatljiv. Zato popularna umjetnost (pop-art), reakcijom protiv ozbiljnosti apstraktnog ekspresionizma i pobunom protiv prevladavajuih svakodnevnosti u umjetnosti i u ivotu openito, pokuava umjetnost pribliiti gledateljima, odnosno htjeli su i gledatelje aktivno ukljuiti u stvaranje likovnih djela. Nova umjetnika praksa stvaranja likovnoga djela u kojoj sudjeluje i umjetnik i gledatelj imala je nakanu ukinuti granicu izmeu profesionalne i amaterske umjetnosti i povezati visoku akademsku i obinu narodnu umjetnost. Da bi ostvarili svoju nakanu, umjetnici nisu samo promijenili nain likovnoga stvaranja, nego su promijenili i likovni materijal, pa su se poeli sluiti tzv. nelikovnim materijalnom potroake kulture. Tako je umjetnost trebala postati masovna kultura za sve ljude, a ne samo za odabrane pojedince. Iz samoga imena - pop-art = popularna umjetnost - prepoznatljiva je njegova tenja da postane mas-pok - masovni narodni kulturni pokret i da bude prihvaen popularan od to veeg broja ljudi (populus = narod). Da bi se to vie pribliili obinom ovjeku, umjetnici su za likovni materijal koristiti praktine predmete iz svakodnevne uporabe kojima se sluio suvremeni ovjek, kao to su reklame, oglasi, naljepnice, crtani romani, fotografije iz asopisa, konzerve, boce Sve to suvremeni ovjek koristi u svakodnevnom ivotu, moglo je postati likovni motiv i moglo se koristiti kao umjetniki materijal. Kritiare modernizma okirala je uporaba tako trivijalnih tema od strane pop umjetnika i njihovo naoigled nekritiko tretiranje likovnih motiva u umjetnike svrhe. U stvari, pop art je odveo umjetnost u nova podruja i razvio je nov nain prikazivanja likovnih tema u umjetnosti. Ameriki pop-artizam Premda se o pop-art ponekad govori kao o "novom realizmu", teko da taj izraz odgovara za amerike umjetnike koji su se ukljuili u pop-art avangardu. Njihove temu koju su slikali (zastave, brojke, slova, znakove, znake, stripove) same su po sebi apstraktne teme. Iz nastojanja da se umjetnikim djelima prui nova mogunost brisanjem jasne granice izmeu slike i stvarnosti, nastale su i mnogobrojna umjetnika djela u pop-art avangardi. Meu amerike pop-artiste ubrojit emo glavne slikarske i kiparske predstavnike kao umjetnike koji su pokuavali kombinirati elemente popularne i visoke kulture kako bi izbrisali granice izmeu njih koristei nove tehnike znakova umjetnosti. Ameriki pop-slikari Prvi predstavnici u Americi bili su Jasper Johns i Robert Rauschenberg. Osim prvih predstavnika u Americi (Jasper Johns i Robert Rauschenberg), najpoznatiji ameriki popartisti su: slikari Roy Lichenstein i Andy Warhol. Jasper Johns Jasper Johns, ameriki slikar, roen je u mjestu Augusta, 15. svibnja 1930. godine. U poetku je slikao po uzoru na dadaiste. Rado se sluio s ready made odbaenim predmetima za svakodnevnu uporabu. Poetkom 50-ih godina 20. stoljea poeo je slikati u pop-art stilu stvarne objekte, kao to su zastave u tehnici enkaustike (drevna zaboravljena slikarska tehnika pomou voska i pigmenta u boji). Ove umjetnike slike izgledale su kao otisak (kopija) ili naljepnica pravih amerikih zastava. Tako je dolo do izjednaavanja oslikanoga predmeta (stvarne zastave) i likovnoga motiva (naslikane zastave). To se osobito moe vidjeti na njegovoj slici amerike zastave, koji je naslikao od ruba do ruba, pod nazivom: Tri zastave. Sliku je izradio 1958., na platnu, u dimenzijama 113x78 cm, a danas se nalazi u privatnoj zbirci obitelji Burton Tremaine, u Meridenu, u Americi. Promatrajui sliku, mogli bismo se zapitati: u emu je zapravo razlika izmeu umjetnike zastave i stvarne zastave? Kako njegova slika prikazuje pravu zastava, odnosno zastava je potpuno sukladna slici, poput kakva otiska ili preslike, dolo je do izjednaavanja umjetnike slike (kao predmeta) i prikazanog predmeta (zastave). Na slici odmah prepoznajemo ameriku zastavu s bijelim zvijezdama na plavom polju i crvenim prugama. Meutim zastava, odnosno zastave, kao da se ponaaju neprirodno, umjesto da lepraju, one kao da stoje u stavu mirno, ukoene. Pa, ipak se primjeuje pokret: crvene, bijele i plave povrine nisu podruja pune boje, nego su lagano modulirane, kao da su salivene i nalijepljene. Gledatelj se moe pitati: jesu li to tri zastave ili je to jedna zastava. Takva zastava postojala je samo u umjetnikovoj zamisli, sada i na platnu i kao takva zastava, ili zastave, zasluuje nau panju.
etvrti razred 40

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Robert Rauschenberg Ameriki umjetnik, pravim imenom Milton Ernst Rauschenberg, roen u Port Arthur, 22. listopada 1925. godine, a umro u Captiva Island u Floridi 12. svibnja 2008. godine. Robert Rauschenberg, kao apstraktni ekspresionist, stvarao je nova umjetnika djela pomou slaganja i lijepljenja izrezanih naslova iz dnevnih novina i reklama iz asopisa, dakle kolairanjem, i ubacivanjem svakojakih odbaenih predmeta i proizvoda potroakoga drutva (francuski: object trouve). Nije samo slagao pronaeni predmet jedan do drugoga, nego je od njih, spajanjem vie istih ili razliitih u jednu cjelinu, znao stvarati nove predmete razliitoga oblika i znaenja: asambla (francuski: assemblage = spajanje, sklapanje; slikarsko-kiparska tehnika spajanja i lijepljenja - kolairanja razliitih predmeta i materijala). Bavio se i grafikim tehnikama i rado otiskivao slike na svili. Njegova umjetnika djela stilski pripadaju neodadaizmu, iako ih je on nazivao: combines. Tim pojmom htio je rei da njegova djela nisu ni slika ni skulptura, nego neto izmeu slike i kipa kombinirana tehnika. Roy Lichenstein Roy Lichtenstein, ameriki pop-art umjetnik, roen je u New Yorku 27. listopada 1923. godine, a umro je u New Yorku 29. rujna 1997. godine. Prve likovna djela, kojima je stekao svjetsku slavu, bile su serije slika uveanih crtea iz stripova kao vinjeta - ukrasa. Ironino je uveavao sliice iz stripa do velikih formata. Takva sliica iz stripa, poveana na dimenziju velike slike, dobila je novo znaenje i svojom uvjerljivou djelovala na gledatelje da prestanu prelistavati i gutati sve ono to nudi tisak, jer se moramo, i kao umjetnici i kao gledatelji, zapitati kuda nas to vodi vizualni svijet u kojemu ivimo. Njegovi poveani stripovi su doslovno naslikani u tehnici poentilizma tokica u boji. Za izradu svojih slika koristio je tehnike komercijalne umjetnosti: projektorom je poveavao toke koje izrauje pomou pitolja za pricanje boje kako bi slike izgledale kao novinski stripovi gledani kroz povealo. Dok je tokastom tehnikom oponaao raster crtanoga romana, odnosno stripa, njegove su slike ipak djelovale hladno i rugajue. Njegove slike nemogue je bilo tiskati u knjigama, jer kad se smanje izgledaju kao pravi strip u boji, pa mnogi donose tek male detalje da se vide obojani dijelovi koje je umjetnik radio. Andy Warhol Andy Warhol znao je nadoslikavati poznate reklamne proizvode i osobe svoga vremena tako da je na fotografije (proizvoda i osoba) nanosio tek malo boje (kao osobnu umjetniku intervenciju i jednostavni dodatak). Tako je pokuao pro-slaviti ameriki konzumizam (konzumerizam), osobito umnaajui i ponavljajui poznate proizvode i osobe amerike popularne (narodne) kulture, kao to je Campbell juha, Marilyn Monro ili Elvis Presley. Pomou poentilistike tehnike crtanja u boji, to jest pomou slaganja raznobojnih tokica, slikarsku povrinu pretvorio je u obinu poveanu novinsku sliku. Zato je postupak izgledao kao reprodukcija, a slike djelovale previe mirno, ironino i hladno, bez emocije. Ameriki pop-kipari Ameriki kipari Claes Oldenburg i George Segal stvaraju naturalistike reprodukcije stvarnih likova i predmeta u nelikovnom materijalu, osobito u plastici. Likove esto grupiraju i previe zbijaju. Tako gledatelje upozoravaju da ivimo u vremenu u kojemu smo razliite materijale iz bogate kulturne prolosti (kao to su staklo, drvo, porculan, kristal) zamijenili lanim proizvodima pomou industrijske pokretne trake. Claes Oldenburg Claes Oldenburg radio je s razliitim tehnikama, ukljuujui crtanje, slikanje, film, meko kiparstvo i velike skulpture u eliku, ali njegovo najpoznatije djelo su ogromni spomenici svakodnevnih predmeta. Uzimajui te svakodnevne predmete i predstavljajui ih izvan konteksta i u takvim kolosalnim proporcijama Oldenburg je tjerao gledatelje da preispitaju svoje ivote i vrijednosti. Njegov rad je drutveni komentar amerike popularne kulture i pristupa ivotu u tadanjem drutvu. Njegova djela Floor Burger, Fag End i Giant Ice Bag neka su od njegovih velikih skulptura koje su namijenjene izlaganju u prostorijama. Lipstick (Ascending) on Caterpillar Tracks (1969) bio je njegov prvi spomenik nainjen za vanjsko izlaganje. George Segal Andy Warhol bio je vodea osoba u pokretu pop umjetnosti i jedan od najutjecajnijih umjetnika kasnog dvadesetog stoljea. Warhol se usredotoio na povrinu stvari, birajui svoje slika iz svijeta svakodnevnih predmeta kao to su dolarske novanice, limenke juhe, boce gaziranih pia i kutije za sapun. Naizmjence mu se pripisuje ismijavanje i slavljenje vrijednosti amerike srednje klase brisanjem razlika izmeu popularne i visoke kulture. Monotonija i ponavljanje postali su znakovi prepoznavanja njegovih vieslikovnih, masovno proizvedenih slika na svilenom platnu, kao to su portreti Marilyn Monroe, Jacqueline Kennedy, Che Guevare i mnogih drugih ikona toga doba, kao i
etvrti razred 41

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA njegovi autoportreti.

etvrti razred

42

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Europski pop-artizam Nova umjetnika praksa stvaranja likovnoga djela u stilu pop-artista pronala je plodno tlu meu europskim umjetnicima koji su se poeli sluiti tzv. nelikovnim materijalnom potroake kulture. Britanski pop-artizam Predstavnici britanskoga pop-artizma su: Eduardo Paolozzi, Richard Hamilton, Peter Blake, Ronald Brooks Kitaj i David Hockney. Eduardo Paolozzi Eduardo Paolozzi, britanski slikar i kipar, utemeljitelj pop arta, roen je u mjestu Leith pokraj Edinburga u kotskoj, 7. oujka 1924. u obitelji talijanskih doseljenika, a umro je u Londonu, 22. travnja 2005. godine. Likovnu naobrazbu stekao je na londonskom sveuilitu, nakon ega odlazi u Pariz gdje boravi od gdje upoznaje najznaajnije umjetnike onog vremena. Najprije je poeo izrezivati neobine ilustracije iz raznih asopisa i lijepio ih, u stilu kolairanja, u svoju biljenicu. Tako su nastali njegovi prvi pop-artistiki likovni radovi. Najpoznatiji uradak iz te biljenice, koja se danas uva u Tate Gallery u Londonu, navodi se kola I Was a Rich Man`s Plaything, iz 1947. godine, na kojemu je nalijepio realistiki crte amerikog ratnog bombardera, bocu Coca-Cole i ruke koje dre pitolj iz ije izlazi oblak dima u kojem pie: POP. Radi se o svojevrsnom Paolozzijevu proroanstvu, jer e stilski pravac, kojeg je on utemeljio, dobiti naziv pop-art tek desetak godina kasnije. Prema nekim svjedoenjima ime pop-art prvi je dao britanski kritiar Lawrence Alloway. Paolozzijevi kasniji likovni radovi odlikuju se grafikom istoom, koji uz pop artistike, sadri i brojne nadrealistike dijelove. Tijekom 60-ih godina, uz slikarstvo, izraivao je brojne kiparske instalacije prema kubistikim primjesama. Glavninu Paolozzijevih radova uva kotska nacionalna galerija moderne umjetnosti, kojoj je on 1994. donirao veinu svojih radova, te gotovo cjelokupni inventar svojeg ateliera. Godine 1989. britanska je kraljica Elizabeta II. dodijelila mu je titulu viteza. Richard Hamilton Engleski likovni umjetnik Richard Hamilton rodio se u Londonu 24. veljae 1922. godine. Osim slikarstva i dizajna, bio je ilustrator. Jedan je od utemeljitelja pop-arta. Potjee iz radnike obitelji. Najprije se zaposlio u tvornici elektrinih dijelova. Nakon zavrenog teaja crtanja upisao je Kraljevsku akademsku kolu, koju nije zavrio. Upoznao je razliite stilove, ali se pridruio pop kolaima Eduarda Paolozzija i instalacija Marcela Duchampa. Bio je zanesenjak nove urbane potroake kulture, napose njezinim umjetnikim izraajima u pop-art kulturi. Najpoznatiji njegov kola zove se Just What Is It That Makes Today`s Homes So Different, So Appeling?, reproduciranom na plakatu glasovite izlobe Neovisne grupe This is Tomorrow odrane 1956. Whitechapel Art Gallery u Londonu, koji je sve donedavno pogrjeno navoen kao prvo pop artistiko djelo, premda je nastao nakon poznatih likovnih djela istoga stila. Navedeno djelo velia glavne nositelja pop kulture amerike srednje klase: prenaglaenu seksualnost (muki i enski poluaktovi), kult zabave (TV-prijemnik i uokvireni strip), kult tehnike (magnetofon, usisava), i naravno konzumerizam (ogromna lizalica s natpisom POP bizarno umetnuta u ruke body buildera u prvom planu slike). Takav Hamiltonov plakat trebao je posjetitelje pripremiti na glavna djela ove neobine izlobe: robota Robbya junaka amerikog znanstveno-fantastinog filma Zabranjeni planet, postere s prikazima pageta i pivskih boca, i sl. Kola Interijer II iz 1964. pokazuje u kojem se smjeru dalje razvijao Hamiltonov likovni izriaj: u sreditu slike nalazi sa amerika glumica Particia Knight u sceni iz filma Shockproof. Kola je meutim bitno pojednostavljen, i u njega je osim novinskih izrezaka umetnuta plastina ablona. I dok se ameriki pop umjetnici u svojim djelima okreu slavnima, Hamilton bira relativno nepoznatu glumicu. On je tako odredio glavne odlike pop umjetnosti: prolazna, popularna, jeftina, masovno izraena umjetnost. Sredinom 80-ih godina Hamilton se neko vrijeme bavi industrijskim dizajnom. Najvee priznanje za svoj rad Hamilton je primio 1993. kada njegovo predstavljanje Britaniju na Venecijanskom Biennalu okrunjeno Zlatnim lavom. Godine 2002. British Museum prireuje izlobu Hamiltonovih ilustracija Joyceova Uliksa, na kojima je umjetnik radio vie od pola stoljea. Peter Blake Peter Blake, britanski umjetnik, roen u mjestu Dartford u Kentu, 25. lipnja 1932. godine. Jedan je od utemeljitelja pop-arta. Jo od mladosti zanosio se za amerikom popularnom kulturom. Nakon umjetnike naobrazbe, pridruio se istomiljenicima u pop-artu. Najpoznatije mu je djelo Na balkonu, koje je izradio od 1955. do 1997., a danas se uva u Tate Gallery u Londonu. Radi se o ulju na platnu, koje prikazuje njegove kolege s likovne akademije kako na klupi u parku dre svoje slike. Oko likova Blakeovih kolega su u tehnici kolaa naslikani razni predmeti pop kulture tog vremena: kutije cigareta i corn flakesa, asopisa i pia... Blakeovi kolege na prsima nose bedeve koji takoer odraavaju zapadnu pop kulturu toga doba (kao to je I LOVE ELVIS). Blake je prikazivao frontalne poze likova i ukoeno, to je odlika puke umjetnosti ili pop kulture pop arta. U svojim
etvrti razred 43

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA djelima koristio je predmete iz svakodnevne uporabe. za svoje prikaze. Djelo Djevojaka vrata nastalo na nain da je Blake na prava vrata nalijepio pin-ap slike poznatih manekenki i glumica. Uz poznate osobe, koristio je slike i obinih ljudi. Tako je 1961. godine nastao njegov Autoportret s bedevima, na kojem je sebe prikazao s jednom rukom u depu, dok u drugoj dri asopis znakovitog naziva Elvis, koji na naslovnici ima filmsku fotografiju Elvisa Presleya. U njegovim djelima vidljiva je cool-ness hladnoa i razdvojenost umjetnika i likovnoga motiva. Godine 1967. dizajnirao je ovitak poznatoga albuma The Beatlesa Stg. Pepper's Lonely Hearts Club Band. Godine 2002. britanska kraljica Elizabeta II. dodijelila mu je titulu viteza za njegova umjetnika ostvarenja. Ronald Brooks Kitaj Ronald Brooks Kitaj, britansko-ameriki umjetnik, roen u mjestu Chagrin Falls, u Ohio, 29. listopada 1932. godine, a umro je u Londonu, 21. listopada 2007. godine (vjerojatno samoubojstvo). Kitaj je studirao umjetnost u Beu, New Yorku, u Oxfordu i Londonu. Pridruio se pop-artistima i bio pravi intelektualac meu popularcima. Bio je odlian crta i kolorist, rado je koristio kola. Likovna djela su mu privlana za gledatelja na kojega ostavljaju dojam razmatranja. Poznat mu je kola Ubojstvo Rose Luxemburg, iz 1960. godine, s kojim obrauje povijesne teme. Ipak, najvie se bavio obinim pop motivima kao to su filmske zvijezde, sportai i umjetnici ili strip junaci. Godine 1989. objavio je Prvi dijasporistiki manifest, u kojem ralanjuje vlastito otuenje (kao Amerikanca u Britaniji, te k tome idova) i nain na koji je ono utjecalo na njegov rad. Na koncu je zakljuio: Ne morate biti idov da biste bili dijasporist. Poetkom devedesetih postao je lanom britanske Kraljevske akademije. Godine 1994. londonska Tate Gallery mu je priredila veliku retrospektivnu izlobu. Njemaki pop-artizam U Njemakoj je glavni predstavnik Sigmar Polke koji je uveo novu praksu popularne ili narodne umjetnosti u germansko podruje. Sigmar Polke Sigmar Polke, njemaki umjetnik, slikar i fotograf, roen je u poljskom mjestu Olesnica, 13. veljae 1941. godine. Iz ljubavi prema umjetnosti upisao je likovnu akademiju u Dsseldorfu. S nekoliko njemakih umjetnika osnovao je stilski pravac Kapitalistiki realizam na zasadama amerikoga pop-artizma. Ameriko-ruski hladni rat i ameriki rat u Vijetnamu promijenio mu je miljenje o kapitalistikoj premoi, pa se posvetio jednostavnim temama i obinim ljudima. Tako je 1966. nastao ciklus Osam studentica, posveen medicinskim sestrama koje su u Chicagu stradale kao rtve viestrukog ubojice. Iste godina nastaje Polkeovo ulje na platnu Raster-slika s palmama, u kojoj ironizira svoje donedavne amerike uzore. U slici Moderna umjetnost, iz 1968., pokuava pobjei od medija i svjetske javnosti. Sve vie oslikava pod utjecajem dadaista. Tako nastaje djelo Vie sile su naredile: obojite gornji desni ugao crno! Ovdje je itko napisao navedenu zapovijed, i obojio je desni gornji kut slike u crno. I ne samo kut, jer crna boja prelazi i na lijevu polovicu slike, da bi kako mnogi izvravaju crne naredbe viih sila. Neo-pop-art Nijedan umjetniki pravac nije tako utjecao na proizvoaku industriju kao pop-art. Kao primjer navedimo ironini prikaz potanske markice LOVE koju je izradio Robert Indiana. Poetkom 80-ih godina 20. stoljea nastaje nova popularna umjetnost pod nazivom neo-pop ili neo-pop-art. Glavni predstavnici: Robert Indiana i Jeff Koons. Robert Indiana Robert Indiana, roen kao Robert Clark, ameriki slikar i kipar, roen u mjestu New Casle, u saveznoj dravi Indiana, 13. rujna 1928. godine. U svojem radu esto je mijeao elemente pop kulture s vlastitim egzistencijalistikim pogledima na svijet. Zbog njegovog zanimanja za filozofska i transcendentalna pitanja, neka Indianina djela odstupaju od obinoga pop arta i prelaze metafiziku umjetnost. To osobito vrijedi za Indianino monumentalno platno X-5 iz 1963., kada je imao 35 godina. Na slici je Indiana prikazao tri (3) petice (5), tri pentagrama i tri petokrake zvijezde u krugovima. Indiana je 1964. najpoznatiji po kiparskom radu pod nazivom LOVE, s nakrivljenim slovom O. Ovo je djelo postalo najpoznatiji pop kiparski rad uope. Djelo je nastalo kao ilustracija za MOMA-inu boinu estitku (MOMA muzej moderne umjetnosti u New Yorku, u sreditu Manhattana), a amerika pota ga je stavila na seriju markica 1973. godine. Godine 2008. izradio je rije HOPE za predsjedniku kampanju Baraka Obame. Jeff Koons Jeff Koons, ameriki umjetnik, roen u mjestu York, u Pennsylvaniji, 21. sijenja 1955. godine. Od djetinjstva se zanimao za slikarstvo, a umjetnost je studirao u New Yorku, Chicagu i Marylandu. Tijekom 80-ih godina plaao je reklame svojih radova u glavnim svjetskim art magazinima i davao intervjue u kojima o sebi govori u treem licu,
etvrti razred 44

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA smatrajui se velikim umjetnikom. Takav pristup umjetnosti imao je odjeka kod mnogih kolekcionara. U New Yorku je otvorio atelier u kojemu je nekada radilo i vie od 30 pomonika. Jedno od prvih likovnih djela kojima je Koons privukao panju umjetnikog svijeta je New Shelton Wet/Dry Triple Decker iz 1981. godine. Rije je o trostrukoj vitrini od pleksiglasa u kojoj su, u identinom rasporedu, poslagani najnoviji usisavai, te je potom iz nje isisan zrak ime je dobiven vakuum. Na slian nain godine 1985. nastaje i drugo njegovo vano djelo: One Ball Total Equilibrium Tank, bazen u kojem se, u destiliranoj vodi, nalazi koarkaka lopta ispunjena slanom vodom, to za posljedicu ima injenicu da se lopta uvijek nalazi u geometrijskoj sredini bazena. Godine 1988. nastaje pozlaeni porculanski uradak u prirodnoj veliini pod nazivom Michael Jackson and Bubbles, koji prikazuje poznatog pop pjevaa u drutvu svojeg ljubimca impanze. Taj je rad svojevrstan manifest neukusa i kia, koji e biti glavnom odlikom Koonsova opusa tijekom devedesetih, sve do danas. Godine 1991., Koons je oenio poznatu porno glumicu Ilonu Staller, poznatiju pod nadimkom Cicciolina. i tada nastaju serije slika, fotografija i kiparski radova s motivima Koonsa i Ciccioline u razliitim pozama spolnog odnosa. Djela je zamislio Koons, ali su i njih zapravo izveli njegovi pomonici ili vanjski suradnici i tvrtke. No, moda najbizarniji od svih Koonsovih uradaka je Puppy iz 1992. godine. Rije je o ogromnom, 12.4 m visokom prikazu psia terijera, izvedenom u kombinaciji nehrajueg elika i cvijea, izloen za izlobu u Bad Arolsenu u Njemakoj, a kasnije postavljenom ispred Muzaja Guggenheim u Bilbau, glavnom gradu pokrajine Baskije u panjolskoj. Likovni kritiari vole govoriti o Koonsovim djelima kao o neo-pop-art umjetnosti. Dok ga neki smatraju velikim umjetnikom, premda za to ne navode osobito uvjerljive argumente, drugi nisu toliko blagonakloni. Ipak, cijene Koonsova djela na aukcijama u pravilu doseu rekordne, milijunske iznose.

etvrti razred

45

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Op-Art U Americi je 50-ih godina 20. stoljea prihvaaen jo jedan avangardni stil poznat pod nazivom: op-art, iako je nastao u Europi. Naziv je prvi put koriten 1964. godine za izlobu The Responsive Eye u Muzeju umjetnosti u New Yorku, a naziv je nastao od imena pop-art stila. Op-artisti koriste poznavanje geometrije i optike kako bi akromatskim bojama (crna i bijela) ili kromatskim bojama (spektar boja), na dvodimenzionalnoj plohi izveli optiku iluziju ili dojam pokreta svojih likova. Umjetnici su koristili nove mogunosti koje im prua moderna tehnika. Kada se u svakodnevnom ivotu sluimo oima, mi podrazumijevamo da svijet oko nas jest onakav kako ga mi zapaamo. Samo onda kad naiemo na nesklad, kako nas "oi varaju", postajemo svjesni da je svijet oko nas mnogo sloeniji nego to mislimo, iako te procese sklada i nesklada ne umijemo svaki put rijeiti. Kad kaemo da nas nae oi varaju, mi oi zamiljamo kao vidni instrument, neto nalik na foto-aparat kojim moemo snimati ono to vidimo. Ali ako su oi samo orue naeg vida, onda su one samo mehanika sprava. Ali kako mehanika sprava moe imati svoje miljenje? Jer, mi kaemo: oi nas varaju, ili oi nas ne varaju. to e biti ako naslikamo optiku varku? Nastat e slika op-arta. Novost op-arta je u tom to nastoji proiriti podruje optike varke u svim moguim pravcima. Zato se slike op-arta sastoje od konstrukcija ili "ambijenata" iji efekt zavisi od svjetlosti i pokreta. Takva umjetnika djela ne moemo reproducirati na fotografijama, jer op-art koristi onda aspekte naeg vida koji su najmanje slini foto-aparatu. Predstavnici op-arta Glavni teoretiar op-arta je Victor Vasarely. Njega su slijedili mnogi umjetnici meu koje spadaju: Bridget Riley i Jess Rafael Soto. Victor Vasarely Glavni teoretiar op-arta bio je francuski slikar maarskoga podrijetla, pravim imenom Vsrhelyi Gyz, roen u Peuhu, 9. travnja 1906., umro u Parizu, 15. oujka 1997. godine. U Parizu je poetkom 30-ih godina 20. stoljea radio kao grafiki urednik. Tada je izradio svoje prvo poznato djelo Zebra, koje se sastoji od zakrivljenih crnih i bijelih pruga. Zebra se danas smatra prvim djelom op-arta. Zato je dobio nadimak da je otac op-arta. Mnoge njegove slike, crtei i konstrukcije izvedene su u strogoj crno-bijeloj tehnici, kao i njegovo veliko platno pod nazivom: Vega (slika je nazvana po najsjajnijoj zvijezdi u zvijeu Lire, a naslikao ju je 1957. u dimenzijama 127x192 cm, danas u obiteljskoj zbirci). To je jedna velika ahovnica ija je pravilnost naruena izvijenim linijama koje sainjavaju kvadrate. Veliina standardnih kvadrata, u odnosu na veliinu itavog polja, paljivo je izabrana, tako da nas navede na iskuenje da crne kvadrate povezujemo u mreu dijagonala, kada sliku promatramo u s odreene udaljenosti. No, kako su mnogi od ovih kvadrata izoblieni, njihove se veliine znatno razlikuju, najvei je preko deset puta prostraniji od najmanjeg. Posljedica ovako sloenih kvadrata jest da nae oi,bez obzira na udaljenost od slike, primaju proturjene podatke: mi neke dijelove polja tumaimo u smislu dijagonala, a neke u smislu vertikala i horizontala. Tako nas slika ustvari prisiljava da se primiemo i odmiemo, i dok to inimo osjeamo da se i ahovska polja okreu, rasteu, skupljaju. Kad bi slika bila trodimenzionalna, bogatstvo efekata bio bi izraeniji. Bridget Riley Bridget Louise Riley, engleska umjetnica, roena je u Londonu, 24. travnja 1931. godine. Nakon studija likovne umjetnosti, sudjelovala je u svim pokretima svoga doba, ali joj je pop-art bio najdrai stil. U poeku je izraivala monokromatske slike, u crno-bijeloj tehnici. Koristila je geometrijske mogunosti, osobito kada je slikala kocke u akromatskoj crno-bijeloj boji. Zahvaljujui geometrijskoj igri i svjetlosnom efektu, na dvodimenzionalnoj plohi stvarala je osjeaj optike varke. Najpoznatija slika iz ovoga razdoblja zove se Fall iz 1963. godine. Kasnije je prela na slikanje u kromatskim bojama tako da je pomou spektra stvarala iluzionistiku optiku varku. Najpoznatija slika iz koloristikoga razdoblja je Shadowplay iz 1986. godine. Izlagala je na mnogim zajednikim i osobnim izlobama u Parizu, Londonu, New Yorku. Jess Rafael Soto Venecuelski slikar i kipar, roen u Ciudad Bolivar, 5. lipnja 1923., umro u Parizu, 14. sijenja 2005. godine. Studirao je likovnu umjetnost u Caracasu i u Maracaibo. Godine 1950. u Parizu je upoznao vodee pop-art umjetnike i oduevio se za ovaj stil. Nakon Pariza, izlagao je u mnogim galerijama diljem svijeta, a najpoznatiju izlobu mu je priredio MOMA Museum of Modern Art u New Yorku. Godine 1973. osnovao je svoj muzej i galeriju Museum of Modern Art Jess Soto u mjestu Ciudad Bolivar. Uz op-art bio je poznat i u kinetikoj umjetnosti. Uz slike radio je i kiparska djela.
etvrti razred 46

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Umjetnike udruge nakon II. svjetskoga rata Nakon II. svjetskoga rata umjetnost je postala globalistika pojava. Umjetnika praksa stvaranja novih naina likovnoga izraaja sihronizirano je zastupljena u cijelome svijetu. Ovdje emo prouiti neke od poznatih umjetnikih avangardi koje su nastale nakon II. svjetskoga rata. Informale - Enformel - Informel Informel je pojam kojim se odreuje ire shvaanje umjetnosti karakteristino za razdoblje neposredno poslije II. svjetskog rata u Europi, otprilike do 1960., a predloio ga je francuski kritiar M. Tapi uz izlobu "Vhmences Confrontes" u Parizu, 1951. Informel znai razgraivanje likovne forme, negiranje tradicionalne kompozicije i slikarskog postupka. U traganju za naglaenim dramatinim efektima slikarske povrine, slikari informela upotrebljavaju razliite materijale (smola, pijesak, gips, cement, odbaene taknine). Tijekom 50-ih godina informel postaje sredinja umjetnika pojava (osobito na XXIX. bijenalu u Veneciji, 1958.). Najee se vee uz slikarstvo antikoninog koncepta Wolsa, Fautriera, Dubuffetta, Michauxa, Tpiesa, Mathieua, Burrija, te grupe "Cobra". Grupa Cobra: ime nainjeno od poetnih slova gradova iz kojih dolaze umjetnici: Copenhagen - Danska: Asger Jorn, Bruxelles - Belgija: Pierre Aleschinsky i Guillaume Corneille, Amsterdam - Nizozemska: Karel Appel. Francuska rije informel znai bez forme, a ne neformalan. Umjetnici su traili novi nain slikanja bez koritenja tradicionalne forme. Naputali su geometrijske i predmetne forme i okuavali pronai novi umjetniki rjenik. Informel su u hrvatskoj umjetnosti pojavljuje 1956. u djelu slikara I. Gattina. Izmeu 1958. i 1963. u okviru apstraktnih tendencija u hrvatskoj umjetnosti postaje gotovo dominantan slikarski izraz. Usvajaju ga itav niz umjetnika: F. Kulmer, . Peri, . Sedlar, M. Jevovar, V. Kristl, A. Kinert, O. Petlevski, T. Hrukovec, E. Feller. U okviru grupe " Gorgona" (od 1959) i grupe "Mart" postoji takoer zanimanje za informel, poglavito u slikarstvu . Sedara i M. Jevovara. Meu kiparima koji se pridruuju poetici informela istiu se D. Damonja i S. Luketi. Informel su u Hrvatskoj kritiki interpretirali V. Horvat Pintari, I. Zidi i D. Horvati, a sinteze su pisali J. Denegri i Z. Rus.

etvrti razred

47

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Konceptualizam Konceptualna umjetnost je smjer u suvremenoj umjetnosti koji se razvio 60-ih godina 20. st i trajao do sredine 70-ih godina. Rezultat je tenje umjetnika da pomaknu interes s materijaliziranoga umjetnikoga predmeta (slike, kipa) na zamisli odnosno konceptualne sadraje koji djelu prethode ili su u njemu sadrani. Pri tome se esto rabe netradicionalni umjetniki postupci i materijali (fotografija, polaroid, filn, video, ak i tijelo umjetnika), kojima je konceptualna umjentnost proirila podruje umjetnikog stvaralatva. jedno od obiljeja konceptualne umjetnosti jest i stalan kritiki stav u odnosu na tradicionalne umjetnosti i kulturne vrijednosti. Da bi se jasnije naglasio bitno drugaiji pristup umjetnikom djelu i obuhvatila sva irina umjetnikova djelovanja, kao i razliiti mediji, kritika je za pojave vezane uz konceptualnu umjetnost upotrebljavala i naziv "nova umjetnika praksa". U apstraktni ekspresionizam ubraja se i konceptualna umjetnost: Arte concettuale - Conceptual art Konzeptkunst, kao likovni pravac koji je nastao u Europi 1960-ih godina 20. stoljea. Ime/naziv dolazi od latinske rijei conceptum = zamisao. Ko nova umjetnika praksa, ima vie vrsta konceptualnih umjetnosti u koje moemo ubrojiti ove pokrete: Hard-edge, Happening, Instalacija, Video umjetnost, Body art. Znaajke konceptualne umjetnosti sastoje se u tome da umjetnici ele pokazati sadraje koji prethode likovnom djelu. Tako pokuavaju dematerijalizirati likovni motiv i umjetniko djelovanje. Pravac/stil/pokret nastao je kao reakcija protiv akademizma i formalizma i komodifikacije u likovnoj umjetnosti. Pobunili su se protiv galerija i muzeja i bili su protiv umjetnika kao vlasnika umjetnina. U umjetnosti koriste netradicionalni postupak i neumjetniki materijal kao to je fotografija, polaorid, film, video, ak i tijelo umjetnika. Konceptualna umjetnost je zamisao (koncept) umjetnikoga stvaralatva koja pronalazi drugaiji pristup umjetnikom djelu. Nova umjetnika praksa kritiki se (donekle i negativno) odnosila na tradicionalni nain likovnoga izraaja. Glavni predstavnici: Joseph Beuys, Mario Merz Christo, Bernet Neumann, Joseph Kosuth, Robert Moris, Yoko Ono, Sol leWitt, Lawrenze Weiner, Robert Bary. Pretea konceptualne umjetnosti je Marcel Duchamp kao predstavnik dadaizma. Njegovo najpoznatije djelo je: Fontana Pisoar. Njegovom umjetnikom eljom, kao predmet namijenjen za opu uporabu, dobio novi smisao: umjetniko djelo. Predmet je kupljen 1917. u prodavaonici vodoinstalaterske opreme JL Mott Ironwox u New Yorku. Duchamp je na njemu potpisao sebe kao nepoznatoga umjetnika: R. MUTT 1917. Joseph Beuys, njemaki avangardni slikar (Krefeld 12. 5. 1921. - Dusseldorf 23. 1. 1986.) Robert Rauschenberg, pravo ime Milton Ernst Rauschenberg, ameriki slikar (Port Arthur 22. 10. 1925. - Capitiva Island 12. 5. 2008.). Na poziv parike galerije Iris Clert da sudjeluje 1961. u projektu izrade portreta vlasnice Iris Clert, Rauschenberg odgovara telegramom: This is a portrait of Iris Clert if I say so - Ovo je portret Iris Clert jer ja tako kaem. Robert Morris, ameriki umjetnik (1931.) i predstavnik konceptualne umjetnosti hacker. Slike: Box with the Sound of its Own Making 1961., Fountain 1963., u ast poznate dadaistike instalacije Fontane Marcela Duchampa. Yoko Ono, japanski konceptualist (18. 2. 1933, Tokyo, Japan), apstraktni ekspresionist. Djela: Grapefruit, asopis za umjetnike, od 1964. godine Joseph Kosuth, ameriki konceptualist (Toledo 31. 1. 1945.). djela: One and Three Chairs, iz 1965., kada je konceptualnu instalaciju izveo od drvene stolice, fotografije iste stolice i uveanog prikaza rjenike definicije rijei slolica. Sol LeWitt, ameriki konceptualist (Hartford Connection 9. 11. 1928. - New York 8. 4. 2007.) Lawrence Weiner, ameriki konceptualist (10. 2. 1942. Bronx, New York.) Robert Barry, ameriki konceptualist (9 3. 1936. New York Citty), izjavio je: Tijekom izlobe pokuat u telepatski prenijeti umjetniko djelo, prirodu kojeg ini niz misli koje se ne mogu izraziti rijeima ili slikama. Christo & Jeanne-Claude Christo Javacheff, roen je 13. 6. 1935. U mjestu Gabrovo u Bugarskoj, a Jeanne-Claude Denat de Guillebon. Dvoje amerikih konceptualista proslavili se oblaenjem razliitih objekata, kao stabala, mostova, zgrada, prirodnih parkova. Obloili su njemaki Reichstag u Berlinu, u lipnju 1995. godine.

etvrti razred

48

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Vrste konceptualnih umjetnosti Hard-edge Apstraktni ekspresionistiki pravac (engleski: Hard-edge, njemaki: Harte Kante) nastalo je 1960-ih godina u Americi. Pojam u likovnoj umjetnosti koji oznauje postmodernu praksu oslikavanja apstraktnih geometrijskih likova pomou kromatskih ili akromatskih boja, osobito igrom istih i jasnih boja iz spektra. Poznate izlobe hard-edge 1960-ih godina: Four Abstract Classicists, podnaslovljena California Hard-Edge i California Hard-Edge Painting. Predstavnici umjetnici: Ellsworth Kelly, Alexander Liberman, Frank Stella, Helen Lundeberg. Happening Apstraktni ekspresionistiki pravac, nastalo 1958. godine u Americi. Engl: happening = hep(e)ning, sluaj, dogaaj, zbivanje. Podvrsta konceptualne umjetnosti . Pojam u likovnoj umjetnosti koji oznauje konceptualnu praksu kojemu je glavna svrha: iznenadi gledatelje. Doslovno znai: ono to se upravo dogaa. U stvaranju happening umjetnosti sudjeluju i umjetnik i gledatelji. Prostorno-vremenski umjetniki spontani dogaaj improvizacija. Potraga za sintezom svih umjetnosti. Predstavnici umjetnici: Jackson Pollock, Allan Kaprow, Nam June Paik, Meyer schapiro, John Cage. Fluxus Apstraktni ekspresionistiki pravac, nastalo 1961. godine (latinski fluxus = tok, tijek; njemaki: flieend; engleski: to flow). Umjetniki internacionalni pokret u sklopu happeninga. Predstavnici umjetnici: Joseph Beuys, Nam June Paik. Instalacija Apstraktni ekspresionistiki pravac konceptualne umjetnosti nastao 1960-ih godina 20. stoljea (latinski: installare = postaviti) kao ustolienje nove umjetnike prakse. Podvrsta konceptualne umjetnosti. Novi nain mjetnikoga stvaranja i oblikovanje likovnih djela pomou neuobiajenih i razliitih objekata i materijala u prostoru. Postavljanje umjetnikoga djela (instaliranje) na odreenom mjestu. Predstavnici slikari: Douglas Huebler, Joseph Koshut. Performans Apstraktni ekspresionistiki pravac konceptualne umjetnosti nastao 1960-ih godina 20. stoljea (engleski: performans = predstava, predstavljanje, izvedba) kao stvaranje spontane umjetnike prakse. Stvaranje spontanoga umjetnikoga djela (dogovorno ili nedogovorno) pred gledateljima. Predstavnici slikari: Joseph Beuys Body art Apstraktni ekspresionistiki pravac konceptualne umjetnosti nastao 1970-ih godina 20. stoljea (engleski: body art; njemaki: Krperkunst; talijanski: arte del corpo) kao podvrsta performansa. Doslovno znai: umjetnost tijela. Umjetnik koristi svoje vlastito tijelo kao materijal za umjetniki izraaj. Ljudsko tijelo slui umjesto likovnoga materijala. Spektakularni i provokativni umjetniki fenomen. Predstavnici slikari: Dennis Oppenheim, Arnaulf Rainer, Carsten Hller. Land art Apstraktni ekspresionistiki pravac nastao 1965. godine u Americi. Engl: land art. Ambijentalna instalacija - umjetnost krajolika = pejzana umjetnost. Stvaranje umjetnikoga djela s materijalima iz prirode. Umjetniko djelo postavljeno u prirodnom prostoru. Umjetniki materijal: tlo i okruenje. Predstavnici umjetnici: Christo & Jeanne-Claude, Robert Smithson, Walter de Maria. Minimalizam Apstraktni ekspresionistiki pravac nastao 1960-ih godina. Engl: minimal art. Ime/naziv: prvi primijenio 1965. filozof Richard Wollheim. Minimalistika umjetnost = doslovna umjetnost ili strukturalizam. Umjetniko djelo bez umjetnikoga materijala. Stvaranje ambijentalno kiparstvo = kip u koji se moe ui. Predstavnici umjetnici: Donald Judd, Dan Flavian, Carl Andre, Robert Moriss, Sol LeWitt. Arte povera Apstraktni ekspresionistiki kiparski pravac nastao 1967. Godine u Italiji. Tal: povero = siromaan. Istraivanje suodnosa izmeu umjetnosti i ivota. Stvaranje umjetnikih djela pomou skromnih i beznaajnih materijala. Povezati prirodno i umjetno, urbano-gradsko i ruralno-seosko. Kiparsko djelo osloboditi velikoga oekivanja i herojskoga idealizma. Predstavnici umjetnici: Mario Merz, Giovanni Anselmo, Jannis Kounellis, Michelangelo Pistoletto.
etvrti razred 49

LIKOVNA UMJETNOST XX. STOLJEA Hrvatski konceptualizam U Zagrebu su S. B. Dimitrijevi i G. Trbuljak stvorili 1969. grupu "Penzioner Tihomil Simi". Njihove su akcije bile usmjerene na demistifikaciju umjetnikog ina i na istraivanje sluajnosti u nastajanju onoga to dobiva status umjetnikoga djela. Od 1959. do 1971. u Zagrebu djeluje niz autora: B. Buan, D. Martinis, S. Ivekovi, D. Tomii, J. Kaloper i Gorki uvela. Prvo se vrijeme bave intervencijama i izlaganjem u urbanome prostoru (izloba "Mogunosti '71"), a nakon toga razvijaju svaki svoj specifian nain djelovanja. D. Martinis se bavi problemom identiteta uz pomo videa; S. Ivekovi se slui videom da bi istraila njegove medijske specifinosti, bavi se problematikom identiteta ene u svijetu mas-medija. Poetkom 70-ih godina J. Stoi istrauje strukturu mentalnih procesa u vizualnoj poeziji, a T. Gotovac, H. ercar i I. Lukas autori su naega prvoga happeninga (1967). G. uvelu zanimaju sociopolitike teme, Ladislav Galeta istrauje zakonitosti video-slike. Dvije istaknute grupe "Crveni peristil" u Splitu 1968 (pavao Duli, Tama aleta, Slaven Sumi, nenad api, Radovan Kogej, Sran Balevi, i V. Dodig-Trokut) i grupa "Grupa estorice autora" u zagrebu 1975 (B. Demur, . Jerman, Vlatko Martek, M. Stilinovi, Sven Stilinovi i Fedor Veemilovi) izvodili su akcije i intervencije te oraganizirale izlobe na otvorenim prostorima gradova, potiui gledatelje na razmiljanje o poloaju i svrsi umjetnikog djela. Razdoblje konceptualne umjetnosti odnosno nove umjetnike prakse zavrava oko 1978, kada se pojavljuju postkonceptualno slikarstvo i razni oblici tzv nove slike.

etvrti razred

50