T E M E LJ I O B JAV LJ E N E

RELIGIJE

Prof. dr. sc. Ivan Karlić

TEMELJI OBJAVLJENE RELIGIJE
 1. Povijesni prikaz, tematika i sadržaj kolegija
 2. Religija/e - religija gledana “izvana” i “iznutra”
 - kršćanska religija (vjera)
 3. Čovjek - slušatelj kršćanske poruke:
 - čovjek kao osoba i subjekt
 - čovjek kao transcendentno, slobodno
i odgovorno biće
 4. Apsolutna Tajna - misterij Boga: religija,
filozofija, ateizam, naravna teologija
TEMELJI OBJAVLJENE RELIGIJE
 5. Objava - Božje samoočitovanje čovjeku:
 - objava u Sv. pismu
 - iskustvo objave u Starom zavjetu
 - novozavjetno shvaćanje objave
 - postanak Evanđelja; NZ-spisi
 - Isus Krist: punina objave Trojedinoga
Boga
 6. Odgovor čovjeka na Božju objavu:
 - čovjekova sloboda i odgovornost
 - mogućnost odlučivanja protiv Boga
TEMELJI OBJAVLJENE RELIGIJE
 7. Vjera (između rizika i sigurnosti):
 - vjera i znanost
 - vjera - povjerenje; vjera u Sv. pismu
 - nevjerojatno vjerovanje? Poteškoće,
objekcije, sumnje
 - molitva kao izvorni oblik vjere
 8. Povijest spasenja i objave; prenošenje objave:
 - Sv. Pismo i Predaja (tradicija)
 - vjera, teologija, Crkva, učiteljstvo
 - definicije vjere u Crkvi (dogma)
TEMELJI OBJAVLJENE RELIGIJE
 9. Isus Krist; fundamentalna kristologija:
 - mjesto kristologije u današnjem
svijetu
 - povijesni Isus - Krist vjere
 10. Zaključak
 POVIJESNI PRIKAZ, TEMATIKA
I SADRŽAJ FUNDAMENTALNE
TEOLOGIJE
 Središte i vrhunac teološkog razmišljanja
jest trojstveni božanski život (trojedini
Bog), konačno objavljen u/po Isusu iz
Nazareta. Bog koji je u različita vremena i
na različite načine govorio ljudima (usp.
Heb 1,1), potpuno i konačno objavljuje
sâmoga sebe u osobi svoga utjelovljenoga
Sina.
 (kršćanska) teologija rođena iz
događaja Isusa Krista tumači objavu
Boga koja se dogodila po Isusu
Kristu; produbljuje i razmišlja
upravo o jedinstvenom događaju i o
posljedicama tog događaja za život
ljudî.
 Tijekom povijesti teologija se različito dijelila;
danas se na nju gleda kao na tri koncentrična kruga,
koji u sebi sadrže razne teološke discipline:

povijest, liturgija,
moral, fundamentalna pastoral,
duhovnost, biblijska misiologija
kanonsko pravo dogmatska i ekumenizam
i socijalni nauk.
 Drugi vatikanski sabor (1962.-1965.)
I. Konstitucije:
DEI VERBUM
LUMEN GENTIUM
GAUDIUM ET SPES
SACROSANCTUM CONCILIUM
II. Dekreti:
APOSTOLICAM ACTUOSITATEM
AD GENTES
CHRISTUS DOMINUS III. Deklaracije:
INTER MIRIFICA DIGNITATIS HUMANAE
OPTATAM TOTIUS GRAVISSIMUM EDUCATIONIS
PERFECTAE CARITATIS NOSTRA AETATE
PRESBYTERORUM ORDINIS
UNITATIS REDINTEGRATIO
ORIENTALIUM ECCLESIARUM
 Saborski dekret Optatam totius

Crkveni oci Sv. Pismo Dogme

crkvenog
učiteljstva
 Fundamentalna teologija rođena je iz
klasične apologetike etimološki
(grč: apo + logos, lat. apologia) znači
odgovor, predstavljanje (sažetog) izvješća.
 1 Pt 3,15: „Budite uvijek spremni na
odgovor svakomu koji od vas zatraži
obrazloženje-račun (apologia) nade koja je
u vama”.
 S vremenom je apologetika postala samo
obrana katoličkog učenja ili napad teza
koje su bile suprotne katolicizmu.
 Sâm izraz apologetika počeo se svakodnevno
rabiti oko 1830. g.
 Strukturu traktatu apologetike dao je Luc-
Joseph Hooke, koji je 1754. g. objavio djelo
koje sadrži klasični oblik onoga što će se
kasnije nazvati fundamentalna teologija:
Religionis naturalis et revelatae principia
tri dijela: De religione naturali, De religione
revelata, De ecclesia Christi et de fide catholica.
 Cilj traktata (apologetike) ostao je isti:
racionalno protumačiti vjerske istine, razumski
tumačiti božansku objavu.
 nakon Sabora i fundamentalna teologija postaje
zasebna teološka disciplina
 različite “struje” ili “modeli” fundamentalne
teologije:
• Apologetski model - opravdati čin vjere;
pozitivnije istraživati pretpostavke i temelje
vjere; komunicirati ponajprije s onima koji ne
vjeruju.
2. Dogmatski model - objava u povijesti spasenja,
prenošenje objave u Crkvi, te prihvaćanje objave
od strane čovjeka; K. Rahner, H. U. von Balthasar,
H. De Lubac, G. O’Collins, R. Latourelle i dr.
3. Formalni model - “opravdava” temelje vjere,
ali se kreće unutar epistemologije pružajući
svekolikoj teologiji znanstveni identitet;
H. Fries, H. Peukert, J. Ratzinger...
4. Politički model - vrednuje odnose između
Crkve i svijeta, posebice “granična pitanja”;
J. B. Metz, E. Ruggieri, G. Gutierrez, B. Tracy...

Središnji objekt i samo središte fundamentalne

teologije jest “nečuveni” Božji zahvat u
povijesti, odnosno objava Boga po/u
utjelovljenom Sinu Božjemu, Isusu Kristu.
  naslovnik fundamentalne teologije

prije svega vjernik i “drugi” u odnosu na našu vjeru

(ne samo nevjernici, nego i indiferentni, ili apatični
vjernici, odnosno koji ne žive potpuno iskustvo vjere)

Fundamentalna teologija je teološka disciplina koja

nastoji pokazati vjerodostojnost objave, pružajući
razloge (motive), vjerniku i ne-vjerniku,
onoga “zašto” koje se javlja kad se govori
o vjeri i o vjerskim sadržajima.
 ima za cilj istinu: najprije povijesnu istinu
o objavi Boga, da se Bog objavio
definitivno u Isusu Kristu, te da je objava o
kojoj govorimo vjerodostojna (dostojna
vjerovanja)

 Njezinobjekt je
materijalni sama objava i Crkva
i formalni povijesno-apologetski
 RELIGIJE –
NARAV I PODRIJETLO
religija vjera
• naravna čovjekova • prihvaćanje Božje
potreba objave koja svoje središte
i vrhunac ima u Isusu
• nema govora o Bogu Kristu,
koji se objavljuje prihvaćanje istine
objavljene od Jednoga i
Trojedinoga Boga
Između religije i vjere postoji određeni
kontinuitet, jer normalan put koji vodi do vjere
polazi upravo od čovjekove naravne religioznosti.
1. Pojam i narav religije: religija gledana
“izvana”
 religiju se može definirati ili
opisivati na dva načina: iz
izvanjske perspektive i iz
unutarnje perspektive.
 tzv. fenomenologija religijâ
ima opisni karakter, a cilj joj
je shvatiti tipična obilježja
pojedinih religija, kako bi ih
se svrstalo u određene grupe.
 glede postanka religija, govori se o
naravnim i objavljenim religijama

egipatska, grčka,
židovska religija i
rimska i germanska,
kršćanstvo (neki tu
hinduizam, budizam,
svrstavaju i islam)
stara religija Srednje i
Južne Amerike (Inke,
Maye), stara religija
slavenskih naroda itd.
 fenomenologija religija kaže da su u svakoj
religiji sadržana tri konstitutivna elementa:
1. skup istinâ u koje se treba vjerovati;
2. skup dužnosti koje se trebaju izvršiti;
3. skup obredâ koje treba vršiti.
 2. Pojam i narav religije: religija
gledana “iznutra”
Latinski izraz religio, prema Ciceronu (106.-43. g.
pr. Kr.), dolazi od glagola relegere (= ponovno
čitati, ponovno se obratiti nekomu; meditirati,
produbljivati), a takvo značenje vodi prema
zaključku da čovjek otkriva religioznost kada se ne
zadrži na površini, nego kad o stvarima i o sâmome
sebi dublje razmišlja.

Prema Laktanciju (rođ. oko 250.), religio dolazi

od religare (= biti povezan ili svezan, tj. biti čvrsto
sjedinjen, uspostaviti odnos), povezanost sa
božanstvom, odnosno sa božanskim.
Servije je izvodio izraz “religija” od istoga
glagola (religare), ali u značenju (ponovnog)
povezivanja onoga što je bilo odvojeno.
Ovaj pojam preuzima i sv. Augustin (354.-430.),
jer odgovara njegovu učenju o istočnom
grijehu: prava religija je ona “kojom se duša u
pomirenju ponovno povezuje s Bogom od
kojega se nekako (tj. grijehom) otrgla.
Augustin tvrdi da religio može dolaziti i od
reeligere (= ponovno izabrati), tj. izabrati ili
odlučiti se ponovno za Boga, nakon što ga se
odbacilo grijehom.
 Toma Akvinski (1225.-1274.)

“Religija je krjepost koja iskazuje Bogu

kult (štovanje), kojeg on i zaslužuje. Zbog
toga, u religiji treba imati na umu dvije
činjenice: prvo, ono što se iskazuje (ili
daje), tj. sâm kult; drugo, onoga komu se
iskazuje, tj. Boga.”
(...) “Religija je, po svojoj naravi, odnos s
Bogom.”
a) Bog je stvorio svijet i čovjeka, dajući mu bîtak i
duhovnu narav; čovjek odgovara Bogu priznavajući ga
svojim Stvoriteljem i smatrajući ga ciljem (svrhom)
svoga života, a to čovjek manifestira kultom prema
Bogu, posebice žrtvom.
b) Nakon stvaranja, Bog progovara
čovjeku preko objave kojom otkriva
sâmoga sebe, svoju narav i svoju volju;
čovjek odgovara Bogu svojom vjerom.
c) Bog daje čovjeku sebe, svoj
božanski život, kako bi čovjek
mogao ući u zajedništvo s Bogom;
čovjek odgovara svetošću života
(moral).
 Bog

stvaranje
objava kult Isus Krist
božanski vjera kršćanin
život svetost Crkva

Čovjek
Bog, nakon stvaranja, objavljuje se ljudima
na jedan nov i izravan način. Takva objava
pomaže čovjeku da otkrije ne “ono što ljudi
kažu o Bogu” (kako je slučaj kod naravnih
religija), nego “ono što Bog kaže sâm o sebi”.

= kategorijalna objava
 3. Kršćanstvo
interes za Krista prisutnog u
teologija svakom trenutku ljudske
povijesti

prisutno i u dokumentima Drugoga vatikanskog sabora

a) Kršćanstvo nije ideologija, nego je događaj

b) Kršćanstvo – događaj jest Božja

prisutnost u povijesti
Događaj o kojem se govori u
kršćanstvu odnosi se na
spasenjsku prisutnost Božju
u povijesti i u stvaranju. O
tome Ad Gentes ovako
govori:
“Bog je odlučio ući u
ljudsku povijest na nov i
konačan način (tj.
utjelovljenjem), da
uspostavi mir i zajedništvo
između sebe i ljudi i da
uredi bratsko drugovanje
među ljudima.”
 c) Božje djelovanje u povijesti
Božja prisutnost i spasenjsko djelovanje u
povijesti obilježeno je događajima i riječima.

utemeljuju ono što u

teološkom rječniku zovemo
objava
Jahve se objavio svom narodu preko raznih događaja u
povijesti; svi ti događaji nisu lako shvatljivi, te je
potrebna riječ koja bi rasvijetlila i pomogla shvatiti
izgovorena je od Boga na Sinaju, to je riječ Saveza: “Ja
ću biti vaš Bog, vi ćete biti moj narod!”
Objava Boga nije nam dana samo
riječima; Božja objava zbiva se po
događajima – činjenicama, a riječi (koje
su Božje) rasvjetljuju i tumače te
događaje.
Isus Krist posrednik, središte i punina objave
Božje

On je “S nama Bog” (Emanuel), vrhunac

Božje prisutnosti i Božjeg djelovanja u
povijesti, jer “tko mene vidi, vidi i Oca”
(Iv 14,9).
Božja prisutnost i djelovanje u
povijesti nije završeno Isusovom
smrću, uskrsnućem i konačnom
proslavom u nebu, nego se
ostvaruju uvijek, u svekolikoj
ljudskoj povijesti: i danas je Bog
prisutan i djeluje u svijetu: “Evo ja
sam s vama u sve dane, do svršetka
svijeta.” (Mt 28,20).
ČOVJEK: SLUŠATELJ I PRIMATELJ
KRŠĆANSKE PORUKE
Postoje li u čovjeku
pretpostavke (predispozicije)
da on može čuti riječ-poruku
Božju?

naravne kršćanska
pretpostavke poruka

čovjek = “filozofsko-teološko biće,

osoba, subjekt.
 1. Čovjek kao osoba i subjekt

taj je pojam od temeljne važnosti za

kršćansku objavu i za shvaćanje kršćanstva
Pojam “osoba ili subjekt” podrazumijeva čitava
čovjeka, a ne tek dio njega, ili jedan njegov vid. Da je
čovjek osoba, znači da posjeduje samoga sebe u
svjesnom i slobodnom odnosu prema svojoj cjelini;

čovjek nadilazi sebe, odnosno čovjek je

transcendentno biće.
 2. Čovjek kao transcendentno biće
Transcendencija je prelaženje
ili nadilaženje granice mogućeg
iskustva; ono što je s onu
stranu iskustva; prelaženje iz
naše osjetnosti u nadosjetno
(nadnaravno).
Čovjek sebe doživljava kao neograničenu mogućnost
koja sebi nikada ne može pružiti neizmjerno
ispunjenje, postavlja neizmjerni horizont pitanja
doživljava se i kao nedostatno, prolazno
(kontingentno) biće, ali i kao usmjeren prema
transcendenciji.
 3. Čovjek kao slobodno i odgovorno biće
 Skolastika je govorila o slobodi relativno površno;
za nju, sloboda je slobodno odlučivanje (libertas
exercitii): mogu birati što ću odlučiti.
 prema Rahneru, treba razlikovati
kategorijalnu i transcendentalnu (dubinsku)
slobodu.
identična je skolastičkoj sloboda u sebi, pojavljuje se u
libertas exercitii - svim mojim činima koja su
sloboda koja se očituje slobodna, ali ne na jednak način u
nekim činom svim odlukama (fundamentalna
(djelovanjem) opcija).
Sloboda je odlučivanje za (činiti) dobro.
Sloboda je sposobnost da čovjek sam o sebi
odlučuje i po sebi vrši djela, te tako sam sebe
ostvaruje (autorealizira), a to
(autorealizacija) uključuje dobre (tj.
pozitivne) odluke i dobre čine.
ČOVJEK PRED APSOLUTNOM
TAJNOM: MISTERIJ BOGA
Čovjek-vjernik “shvaća” Boga kao
stvarnost na kojoj je utemeljeno
njegovo postojanje, stvarnost koja
čovjeku osvjetljava put i vodi ga
prema punini njegova osobnog
samoostvarenja.

pretpostavlja postojanje mogućnosti

autotranscendencije u čovjeku
 Opisi ili “definicije” pojma Bog

 Anzelmo iz Canterberya Boga naziva “ono

iznad čega se ništa veće ne može zamisliti”,
odnosno veće nego li sve što se može zamisliti.
 Toma Akvinski: Bog je posljednji,
neutemeljeni temelj svekolike stvarnosti, koji
sve nosi i pokreće; Bog je najveće dobro na
kojem sudjeluju sva ograničena bića koja on
sam utemeljuje; Bog je krajnji cilj koji sve
upravlja i uređuje.
 M. Luther, za kojeg je Bog ono čemu se
predajemo kako bismo imali svako dobro i
utočište u svakoj nevolji.
 U novije doba, Boga se shvaća kao “onoga,
što se čovjeka nužno tiče” (R. Bultmann),
odnosno kao “svetu tajnu”, kao podrijetlo i
cilj čovjeka, koja “vlada kao ona kojom se ne
raspolaže, bezimena, a koja apsolutno s
drugim raspolaže slobodno i u ljubavi” (K.
Rahner)

u pitanju o Bogu ne radi se o kategorijalnom,

nego o transcendentalnom pitanju
 1. Religija

pozitivni odgovor kojeg čovjek daje

manifestacijama Svetoga

Njezini temeljni izričaji su:

mit
obred
zakon
 Aristotel
“Od starine poznata je činjenica, koju su
nam prenijeli velikani, da su ljudi uvijek
vjerovali da sve što postoji dolazi od Boga
i da nijedno živo biće ne može biti
dostatno sâmo sebi, niti može opstati bez
Boga.”

Ciceron
“Ne postoji niti jedan narod, ma
kako divlji bio, koji ne bi priznavao
postojanje Boga.”
 2. Bog filozofâ
Preko kritike religijâ dolazi se do filozofskog
pojma o Bogu u staroj grčkoj kulturi
razni filozofi (Sokrat, Anaksagora, Platon,
Aristotel, Zenon) počeli su se distancirati od
ondašnje (narodne) religije, odbacujući
njezine antropomorfne i politeističke
izričaje, došavši do zaključka o postojanju
jednoga jedinoga vrhunskog božanstva
(Nous, nepokrenuti Pokretač, Logos).
 Spekulativnim putem do Boga (put naravne
teologije) uputili su se kasnije i neki
kršćanski mislioci (crkveni oci i skolastici),
kao i moderna filozofija.
Toma Akvinski
Pet putova
put sveopćeg
nastajanja sekundarne kontingencije stupnja (univerzalnog)
uzročnosti savršenosti reda
Služeći se svojim shvaćanjem pojma
bitka (actus essendi), Toma otvara i novi
put, te dolazi do shvaćanja Boga kao
ipsum esse subsistens (bitak, odnosno
biće subzistentno samome sebi).
 Ljudski je razum u mogućnosti dati solidan
kritički temelj onomu na čemu počiva svaka
religija, Božjem postojanju, može doći do
spoznaje o njegovim temeljnim atributima i
funkcijama koje religija pripisuje Bogu.

I Toma Akvinski u svojim Putovima također

iznosi tvrdnje o Božjim atributima: jednost (prvi
put), neizmjerna moć (drugi put), stvaranje (treći
put), neograničena savršenost (četvrti put),
mudrost i providnost (peti put).
 Razum ipak nije sposoban (pa
tako ni sama filozofija) svojim
snagama doći do ideje osobnog
Boga;
Bog Isusa Krista nije Bog filozofâ,
niti je Bog religijâ; Bog Isusa
Krista nije nekakav Apsolut, Jedan,
Demiurg, Um, niti išta slično, nego
je Otac, Sin i Duh Sveti.
 3. Ateizam
način mišljenja koji odbacuje svaku
vrst božanskoga, odnosno
apsolutnoga
 čovjek kao slobodno biće, čovjek može Boga
prihvatiti ili odbiti, niječući mu čak i samu
egzistenciju.
 Ateizam u strogom smislu postoji tek od Novoga
vijeka (izraz počeo se rabiti tek od XVI.-XVII. st.)
 Klasična antika átheoi, ali taj izraz odnosio se
tada na ljude koji nisu poštivali državna božanstva i
njihovo javno čašćenje, a ne na osobe koji bi
odbacivali sve božansko.
 svi ateistički sustavi mogu se svesti na dva
temeljna tipa, koji odgovaraju dvostrukom
mogućem shvaćanju autonomije:
1. Ateizam u ime autonomije prirode i svjetskih
životnih područja
2. Ateizam u ime autonomije subjekta (čovjeka),
čije se dostojanstvo i sloboda protive
prihvaćanju Božje svemogućnosti
 Od ovih oblika ateizma valja razlikovati one
koji nastaju iz protesta protiv fenomena zla i
patnje u svijetu.
Teologija druge polovice XIX. st. i prve
polovice XX. st. u svojoj raspravi s
novovjekim ateizmom nadovezivala se
na učenje Sv. pisma (bar kako ga se tada
shvaćalo), na crkvene oce i na
skolastičku teologiju.
 3.1. Crkveno učiteljstvo i ateizam
 Ateizam je relativno kasno postao
predmetom izreka crkvenog učiteljstva
na Prvom vatikanskom saboru: u konstituciji
Dei Filius (O katoličkoj vjeri) spominje se i
kao zabluda, a vidi ga se u suprotnosti s
razumom i kao razorenje temelja ljudskog
društva.
 Sabor definira mogućnost naravne spoznaje
Boga, te osuđuje ateizam, materijalizam i
panteizam kao suprotnost kršćanskoj vjeri.
 tek enciklika Pavla VI. Ecclesiam suam (1964.
g.) postavlja nova mjerila, uvodeći dijaloški
odnos s ateizmom, uza svu temeljnu protivnost.
 Drugi vatikanski sabor otvara novo poglavlje u
odnosu prema ateizmu; ubraja “ateizam među
ozbiljne pojave ovoga vremena”, ali odmah
dodaje da ga se mora “vrlo pozorno provjeravati.”
 novost je u tome što je Sabor stao na tlo povijesne
vjere u objavu da bi odatle argumentirano
razložio kako je Božja objava - koja se u punini
dogodila u Isusu Kristu - pun i definitivno valjan
odgovor na pitanje čovjeka o samom sebi.
 4. Smisao i vrijednost naravne teologije
(naravna spoznaja Boga)
 Sv. pismo govori o
činjenici da
starozavjetni vjernik
iz konkretne stvarnosti
svijeta spoznaje Božju
moć i slavu – najčešće
govore psalmi o
stvaranju (usp. Ps 8;
19; 29; 104; 148)
 Knjiga mudrosti
(Mudr 13,1-5; usp. 1-9):
Bog spoznatljiv iz
stvorenih stvari koje se
Pavao također govori o vide, spoznatljiv kao
mogućnosti spoznaje Gospodin, Gospodar
Boga iz stvorene svega stvorenog.
stvarnosti (usp. Rim I Novi zavjet govori o
1,18-21), posebice iz naravnoj spoznaji Boga;
savjesti (usp. Rim 2,14- svijet postaje slika
16). Božjeg kraljevstva.
 Crkveno učiteljstvo interveniralo je u više
navrata, kako bi potvrdilo mogućnost
naravne spoznaje Boga povod:
pojava racionalizma,
fideizma i tradicionalizma.

Prvi vatikanski sabor (1869./70.), u svojoj

konstituciji Dei Filius, osudio je i
racionalizam i fideizam, naglašavajući da
čovjek može naravnim svjetlom razuma
sigurno spoznati Boga po stvorenoj stvarnosti.
 Ipak, objava omogućava svima da dođu “brzo,
sa svom sigurnošću i bez zablude” (expedite,
firma certitudine et nullo admixto errore).
 Učenje ovog Sabora preuzeli su i potvrdili
kasnije Pio X. u enciklici Pascendi (1907.) i
Pio XII. u enciklici Humani generis.
 Drugi vatikanski sabor (1962.-1965.) ponovio
je i preuzeo izričaje Prvoga i istaknuo je da
odgovor na čovjekova pitanja, u krajnjoj
liniji, ne daje naravna spoznaja Boga, nego
samo Isus Krist.
Soteriološka vrijednost
naravne spoznaje Boga

Je li ona sposobna “donijeti” spasenje? Ili

je pak za spasenje neophodno potrebna
objava, Božja riječ, Kristovo evanđelje?
Mnogi kršćanski mislioci (npr. Luther, Pascal,
Kierkegaard, Barth, i dr.) misle da taj način
spoznaje Boga ne spašava i ne može donijeti
spasenje.
 Prema Justinu, a na njegovo učenje nadovezuje
se i Klement, poganske filozofije imaju svoje
izvorište u stvarnoj, ali i parcijalnoj, spoznaji
Logosa. Takva filozofija je korisna, jer pripravlja
put “kraljevskom naučavanju” božanske
Providnosti i Božjoj Istini.
 Srednjovjekovna i moderna teologija praktično
su potpuno napustile tezu prema kojoj bi
naravna teologija imala bilo kakvu soteriološku
vrijednost; a pravi put spasenja jest samo onaj
kojeg je otvorio Isus Krist i njegova Crkva.
 Drugi vatikanski sabor u izjavama o
nekršćanskim religijama: imaju u sebi
soteriološku vrijednost i smatra ih putovima
spasenja za one koji još nisu spoznali Onoga
koji je “put, istina i život” za sve.
 Bog se, dakle, manifestira čovjeku i po tzv.
naravnoj objavi, s ciljem da ga spasi.
 Pri svemu tome treba ipak voditi računa o
kršćanskom učenju prema kojemu je Isus
Krist jedan i jedini Spasitelj (Dominus Jesus).
OBJAVA: BOŽJE SAMOOČITOVANJE-
SEBEDARJE ČOVJEKU
“prosvjetljenje” (objavu) čovjek
ima onda kada odjednom
svekoliku stvarnost vidi
drugačijim očima.
Etimološki, riječ objava dolazi od latinske riječi
revelatio (revelare) što znači razotkrivanje,
micanje vela s nečega što je skriveno pogledu.
U religioznom smislu objava, dakle, označava
manifestaciju Boga, njegovih odluka i nauma
koji su bili sakriveni ljudskom razumu.
 objava u religioznom smislu
utemeljuje odnos čovjeka s
nadnaravnim koji je temelj
ljudskog života i svijeta.
Religiozna objava postoji
tamo gdje se ljudskom biću
manifestira transcendentalna
stvarnost sadržaj
objave.
 teofanija koju je doživio
Mojsije, a o kojoj govori Sv.
pismo u Izl 3,1-6.12-14:
sadržaj je ovdje onaj koji ovoj
objavi daje religiozno
obilježje.
 1. Božje priopćavanje samoga sebe

Božje samoočitovanje (priopćavanje, sebedarje)

samoga sebe čovjeku, priopćavanje Božjeg bića
ljudima; to ne treba shvaćati u objektivističkom
smislu nego u personalnom (osoba prema osobi):
Bog kao apsolutna tajna osobno se dariva (tj.
objavljuje) čovjeku kao osobnom biću.
 Konstitucija o objavi Dei Verbum kaže:
“U svojoj dobroti i mudrosti Bog je odlučio
da objavi sebe i da
saopći Otajstvo svoje volje (usp. Ef 1,9)
kojim ljudi po Kristu,
Riječi koja tijelo postade,
u Duhu Svetom imaju pristup k Ocu i postaju
zajedničari božanske naravi.
I tako, ovom objavom, nevidljivi Bog
u bujici svoje ljubavi
zapodijeva razgovor s ljudima kao prijateljima
i s njima druguje, da ih pozove u zajedništvo
sa sobom i da ih u nj prigrli.” (DV 2)
 OBJAVA

slobodno Božje priopćavanje samoga

sebe, Božja prisutnost i djelovanje
nadnaravna i povijesna činjenica
Narav objave: objava je samoočitovanje Boga,
tj. ona je riječ
koju Bog upućuje
čovjeku.
hebr. dabar
ima povijesnu, životnu i egzistencijalnu vrijednost: Bog
govoreći djeluje; Bog se objavljuje djelujući i djeluje
objavljujući se
 Objekt objave: Dei Verbum 2 precizira
dvostruki objekt objave:

Bog objavljuje “samoga sebe” i “otajstvo

svoje volje”.

dva aspekta jedne te iste stvarnosti, a to je spasenje.

Bog želi spasenje svih ljudi, po Isusu Kristu;
takva objava Boga i njegova nauma o spasenju događa se
i riječima i događajima.

Svrha objave zajedništvo s Bogom

 2. Dogmatska konstitucija Dei Verbum

Šest poglavlja Konstitucije govore o:

 stvarnosti objave i njezinu vrhuncu u Isusu
Kristu,
 o prenošenju božanske objave,
 o božanskom nadahnuću Sv. Pisma i njegovu
tumačenju,
 o Starom i Novom Zavjetu,
 te o Sv. Pismu u životu Crkve.
a)Antropološki vid objave: konstitucija DV
predstavlja objavu kao božansku, no ne zaboravlja
da ona ima u sebi također i ljudski aspekt:
navješćuje se ljudima (pogl. I.), ljudi je prenose
(pogl. II.) i sudjeluju u njezinom formuliranju i
tumačenju (pogl. III.).
Autor Sv. pisma jest Bog, no ono je i ljudsko djelo
pri sastavljanju kojeg pisci bijahu nadahnuti Duhom
Svetim (DV 11).
b) Kristocentrični vid objave: Isus Krist je
vrhunac i punina objave ne samo stoga što je Riječ
Božja koja objavljuje, nego je on sam objava. Ta
objava ostvaruje se Utjelovljenjem Sina Božjega.
Objava u/po Isusu Kristu osobnog je karaktera.
Odgovor na sebedarje Božje jest vjera kao osobno
predanje čovjeka Bogu kroz zajednicu koja je
primatelj Božjeg samoobjavljivanja (usp. DV 5).
OBJAVA U SVETOM PISMU
(POVIJEST OBJAVE)

Povijest objave podudara se s poviješću

spasenja. Dinamička, progresivno napreduje
usavršava se i ide prema punini

Sve epohe povijesti Objava

objave jednako su važne je sadržana
ali objava se ne ostvaruje u knjizi koju
u svim epohama na isti način. nazivamo
Biblija
 naravna (kategorijalna) i nadnaravna
(transcendentalna) objava
 pod prvom se podrazumijeva Božje očitovanje
po stvaranju; prema sv. Pavlu, stvaranje je Božja
manifestacija po kojoj bi čovjek trebao spoznati
Boga-Stvoritelja. Naravna objava događa se po
vidljivim znakovima (kategorijama) ovog
svijeta.
 pod nadnaravnom objavom podrazumijeva se
Božje očitovanje čovjeku tijekom povijesti; ta
objava sadrži i riječ (koja prosvjetljuje i
tumači) i događaje (koji se ostvaruju u
stvaranju i u povijesti).
 obje su nedjeljive i praktično se radi o jednoj
objavi
ISKUSTVO OBJAVE U STAROM
ZAVJETU
 Povijest objave u njemu prostire se kroz
gotovo dvije tisuće godina, od Abrahama
(oko 1850. g.) do Isusa Krista.
 čvrsto ustraje u vjeri u jednog Boga
kojega poznaje pod imenom Jahve
 Bog-Jahve objavljuje se izraelskom
narodu preko raznih povijesnih događaja
u polaganom procesu u kojem se Bog
prepoznaje kao Spasitelj, Stvaratelj,
Osloboditelj, Otac.
Objava je započela onog trena kad je Bog prvi
put «progovorio» čovjeku njegovim jezikom:
pozvao je Abrahama po imenu, zapovjedio mu
da izađe iz svoje zemlje i da se uputi u
nepoznato. Pri tom mu je dao neka obećanja
koja će nadmašiti sve njegove želje (usp. Post
12). Tako je Bog ušao u čovjekovu povijest.
Cijeli starozavjetni govor o Bogu svodi
se, zapravo, na povijesni susret dviju
strana jednog saveza: Jahve i Izraela.
Polazna i temeljna točka tog susreta jest
objava Boga na Sinaju.
 povijesno iskustvo objave događa se i prije
izlaska iz Egipta, na Sinaju (Horebu), gdje
Bog objavljuje i svoje ime
 dvije su tradicije koje o tome govore: Izl
3,1-20 (Mojsije i “gorući grm”) i Izl 6,2-13
(slanje Mojsija u Egipat), koji je jasniji i
neposredniji: “Ja sam Jahve. Abrahamu,
Izaku i Jakovu objavljivao sam se kao El
Šadaj, ali njima se nisam očitovao pod svojim
imenom - Jahve.”
 radi se o tzv. “formuli samopredstavljanja”,
kojom Bog ulazi u dijalog s narodom
 JHVH u SZ-u
više od 6700 puta
ime osobe

kazuje tko i što ta osoba jest, definira je; poznavajući

nečije ime, znalo se tko je dotična osoba, kakva je njezina
vlastitost, njezina snaga i uloga. Biti bez imena značilo je
biti beskoristan, bez vrijednosti (usp. Job 30,8). Stoga ne
treba čuditi činjenica da je Izraelcima bilo važno saznati
Božje ime (usp. Izl 3,13); poznavatelj njegova imena bio
je „opunomoćenik” Božji, mogao ga je zazivati, moliti mu
se, biti s njim u zajedništvu.
 1. Značenje Božjeg imena Jahve
 “Ja sam koji jesam” - Bog je apsolutno
egzistirajuće biće (u korijenu imena je glagol
hjh = biti tu), čijem bitku nema granica; on je
jedini “bivstvujući”, a svi drugi bogovi su
“nebivstvujući”, ništavni.
 “Ja jesam i bit ću tu”, “Ja jesam prisutan”
a) Jahve, Bog Izraelov, obećaje i u značenju svoga
imena jamči svoju prisutnost u Izraelu
(“Ja jesam i bit ću tu”, “Prisutni”).
 b) otvara izabranom narodu u svojem
imenu otajstvo svoga božanskog bića,
koje Izrael doživljava kao neuhvatljivost,
neograničenost, skrivenost
(Jahve kao Slobodni, Skriveni)

c) Jahve, Bog Izraelov, pokazuje u objavi svog imena

da on unatoč skrivenosti (otajstvenosti)
svojeg bića hoće biti spoznat od Izraela
te se i daje spoznati.
Bog:
živi,
jedini,
sveti,
ljubomorni,
milosrdni,
pravedni,
transcendentni i imanentni.
2. Progresivne etape Božje objave u
Starom zavjetu (starozavjetne knjige)

Odnos Boga i čovjeka (naroda) može se

izraziti terminima savez i obećanje te ti
pojmovi provlače se kao konstanta
cijelim Sv. pismom.
 2.1. Doba patrijarha (Post 12-50)

Abraham biva izabran od Boga koji mu

obećava brojno potomstvo i
posjedovanje zemlje Kanaan. Taj odnos
doseže oblik saveza (berit).

Božje priklanjanje (objava) čovjeku je vrlo

aktivno, On je taj koji potiče, obećava i inicira
savez, a i od čovjeka se traži aktivna uloga,
prije svega vjera i oslanjanje na Boga.
U ostalim izvješćima o povijesti patrijarha (Izak,
Jakov i Josip; Post 24-26; 29-35; 37-48) svjedoči se
također kako Jahve, u svojoj naklonosti prema
ljudskom partneru, upravlja svime i pomaže čovjeku,
jer on je “vjeran Bog koji ne zaboravlja svojih
obećanja”.
 2.2. Oslobođenje i Savez (Knjiga
Izlaska)

Izrael je postao “pravim” narodom za

vrijeme Mojsija. Pod njim se događa
Oslobođenje iz Egipta (usp. Izl 13,17-
15,21), sklapanje saveza na Sinaju
(Horebu, usp. Izl 19,1-40,38), putovanje
kroz pustinju i zaposjedanje zemlje (usp.
Knjiga brojeva i Ponovljeni zakon).
 Oslobađajući Izraela iz
egipatskog ropstva, Bog
izabire Izraela kao svoj narod,
Savez na narod Božji (usp. Izl 3,7-10;
Sinaju 7,4) oslobođenje savez
(usp. Izl
19-24)
predstavlja
odlučni
trenutak
u povijesti
objave.
vjera utemeljena na spasiteljskom činu Božjemu u povijesti
 2.3. Zakon (Knjiga ponovljenog
zakona)

jače proživljavanje riječi

Božje
Zakon se tumači počevši od Pashe, a zapovijedi se
predstavljaju kao zakon ljubavi (usp. Pnz 10,12s); ako
Izrael želi živjeti, mora vršiti sve riječi Zakona (usp.
Pnz 29,28), jer on je Božji zakon i kao takav izvor je
života (usp. Pnz 32,47).
Božja objava shvaćena je
ovdje kao Božji dar.
 2.4. Profetizam (proročke knjige)

nova etapa u povijesti objave

uobičajen od Samuelovog doba (usp.
1 Sam 3,1-21) do V. st. pr. Kr.

 prorok (hebr. nabi) izvorno znači “onaj koji

navješćuje”, “onaj koji govori”; pozvani su da
navješćuju (Božju riječ) i pozivati narod na
obraćenje.
 klasična formula za jezik proroka jest: “riječ
je Gospodnja”
 proroci, navješćujući riječ Božju, razvijaju
nekoliko velikih tema o Jahvi, Bogu Izraela:
a) Jahve kao osloboditelj iz Egipta, vođa kroz
pustinju i darivatelj zemlje: sjećajući se velikih
Božjih djela u povijesti, proroci pozivaju narod
na obraćenje i vjernost.
b) Jahve kao Otac: brine za svoj narod očinskom
ljubavlju; majčinski element se također često
spominje.
c) Jahve kao Pastir: izraelski vođe često su bili
nazivani pastirima, koji se trebaju brinuti za
narod (usp. Post 48,15; 49,24).
d) Jahve kao Kralj:
(usp. Jer 8,19, Ez
20,33-34; Iz 52,7-10)
e) Jahve kao suprug
(usp. Hoš 2,16-25)
 2.5. Povijesne i Mudrosne knjige

 povijesna literatura (usp. Još, 1-2 Kr, 1-2 Ljet, 1-2

Mak), vrst teologije povijesti, kojom se prikazuje
način na koji je riječ Božja prisutna u povijesti i
kako ta Riječ upravlja poviješću (usp. 1 Kr 2,4;
3,11-14; 6,11-13).
 mudrosna literatura (usp. Job, Izr, Prop, Mudr,
Sir) prikazuje kako se Bog služi ljudskim
iskustvom da bi otkrio čovjeku njega samoga
(usp. Izr 2,6; 20,17). Mudrost se identificira s
riječju Božjom koja stvara i objavljuje.
 ljudska mudrost je
“Božji dar” (Mudr
8,21), znači da je
mudrost, u krajnjoj
liniji, jedan od načina
Božje objave.
 2.6. Apokaliptička književnost
 u II. st. pr. Kr. oblikuje se i ova vrsta
književnosti koja “snovima i viđenjima”
govori o objavi budućih događaja (usp. npr.
Dan 7,1-8)
 svekolika starozavjetna objava jest objava po
riječi; riječ je “sredstvo”
objave starozavjetno razmišljanje ne
pravi razliku između riječi i događaja, “riječ”
(dabar) može značiti i izgovorenu riječ i
napisanu riječ, ali i jedan određeni događaj
(usp. Post 22,1)
VAŽNOST STAROGA ZAVJETA
ZA KRŠĆANSTVO
 Za kršćane, Stari zavjet priprema i
najavljuje dolazak Isusa Krista i njegova
mesijanskog kraljevstva (usp. DV 15)
 Novi zavjet je i ispunjenje Starog, donosi
“kvalitativni skok”, ali ne i raskid sa
Starim zavjetom.
 Činjenica koja ujedinjuje Stari zavjet i
Novi zavjet je događaj Isusa Krista: on je
središte svih etapa povijesti spasenja i
povijesti objave te svakog Božjeg
djelovanja u povijesti.
 Objava ima svoj vrhunac u Isusu Kristu.
 pojedini momenti jedinstvene povijesti
spasenja koji upućuju na Isusa Krista
kršćani Stari zavjet trebaju prihvaćati ne kao
pretpovijest novozavjetnog kršćanstva, nego
kao izvor spasenja
 u SZ-u nalazimo određeni kontinuitet i
dinamizam koji pripravljaju “događaj” Isusa
Krista.
 fizička priprava: starozavjetne generacije kao
priprava za taj događaj: od Abrahama
započinje rodoslovlje koje svoj vrhunac ima
upravo u Isusovu rođenju (usp. Mt 1,1-17).
 u jezikoslovnom smislu: apostoli su u Isusu
prepoznali obećanog Mesiju, Slugu
Jahvina (usp. Iz 42; 49; 50,4-11), Sina
čovječjeg (usp. Dan 7).
 Isusovom smrću i uskrsnućem zapečaćen
je Novi savez, pobijeđena je smrt koja je
dijelila čovjeka od Boga i čovjeku je
vraćeno njegovo dostojanstvo, a silaskom
Duha Svetoga dana je potvrda tom Savezu
između Boga i ljudi (usp. Iv 7,39; Dj 2,16-
21). Na taj se način Novi zavjet stavlja
“iznad” Starog zavjeta.
NOVOZAVJETNO SHVAĆANJE
OBJAVE

 Zakon i Proroci (tj. Stari zavjet)

upravljeni su upravo prema Isusu
Kristu i u njemu nalaze svoje ispunjenje
(usp. Lk 24,27).
 Novozavjetni pisci pozivaju se često na
Pisma sva nadanja i iščekivanja,
sadržana u Starom zavjetu, ispunila su
se u Isusu Kristu.
 1. Evanđelja i njihova
vjerodostojnost
 prva iskustva kršćanske vjere u Isusa Krista
 ono što možemo znati o Isusu iz Nazareta jest
sljedeće: on je važna povijesna osoba, živio je u
Palestini na početku nove (kršćanske) ere, o
čemu govore i neki izvankršćanski spisi koji
ipak imaju tek sekundarnu vrijednost. Glavni
pisani izvori o Isusu iz Nazareta su četiri
Evanđelja, napisana između 70. i 100. g., dakle
u vrijeme kada su još bili živi Isusovi svjedoci i
učenici.
 Primarna namjera
je navijestiti
spasenje u/po Isusu
Kristu
i pozivati na
obraćenje, ali pisci
pri tom ostaju
na tlu povijesne
istine (usp. Lk 1,1-4).
Kršćanstvo se temelji i na povijesti Isusa Krista, a ne
samo na njegovoj spasenjskoj ulozi (“za nas”).
Suvremeno povijesno istraživanje gotovo jednodušno
naglašava, da su Evanđelja “odbacivanje mita”, te da
je predstavljanje Isusa od strane prve kršćanske
zajednice “do vrha puno povijesti”.

U konkretnoj povijesti Isusa iz Nazareta Krista

pokazuje se i ostvaruje Božji plan spasenja; s
događajem Krista povijest dostiže svoj puni
smisao povijest Isusa Krista jedan je od
važnijih kriterija za kršćanski govor o
vjerodostojnosti objave.
Protestantska liberalna teologija XVIII. i XIX. st.
htjela je otkriti povijesnu istinu o Isusu iz
Nazareta samo na temelju “povijesnih”
dokumenata (Markovo Evanđelje), tvrdeći da joj
nisu potrebne vjerske istine koje je Crkva
proglašavala tijekom povijesti (izvan dogme)
nastaje pokret “istraživanje Isusova života”
(“Leben-Jesu-Forschung”) koji tvrdi da
“povijesni Isus” ne odgovara “Kristu vjere”, tj.
Kristu kojeg prikazuju Evanđelja.
Suvremena katolička teologija/kristologija i
egzegeza vjeruje i smatra da se u kerigmi prve
Crkve može prepoznati pravi lik Isusa iz Nazareta
Krista.
Temeljno načelo jest: povijesni Isus i uskrsnuli
Krist (Krist vjere) jedna je te ista osoba; Isusa koji
je bio razapet i koji je umro na križu Crkva
prepoznaje kao uskrslog Gospodina, Mesiju.
Zapravo je i nemoguće odjeljivati povijesnog Isusa
od uskrslog Krista.
 2. Postanak Evanđelja

nakon nekoliko desetljeća propovijedanja i

svjedočenja o Isusu ukazala se potreba za cjelovitim
pisanim izvješćem i svjedočanstvom o Isusu Kristu
 pišu na temelju onoga što su sakupili i što su čuli
od svjedoka-očevidaca. Ta završna redakcija
(Redaktionsgeschichte; usmena predaja i zbivanja
u onih nekoliko desetljeća naziva se “povijest
literarnih oblika”, Formgeschichte) označila je,
dakle, rođenje pisanih dokumenata koje mi
zovemo Evanđeljima.
 tri etape njihova sastavljanja, odnosno
nastajanja:
a) Isusovo propovijedanje pred učenicima
b) Propovijedanje apostola
c) Sastavljanje Evanđelja
 Sv. pismo mora čitati u istom duhu u kojem je i
napisano, tj. u duhu vjere.
 četiri Evanđelja nisu Isusova fotografija niti
reprodukcija njegova života i djelovanja, nego su
prije svega svjedočanstva vjere prve Crkve
Evanđelja žele reći da se Bog objavio po/u
Isusu iz Nazareta koji je Krist; to je njihovo
središte i cilj, a sve ostalo služi tomu i
usmjereno je na to. U tom smislu se može
reći da su:

•svečani proglas,
•povijesna izvješća,
•ispovijest vjere i
•razgovor s narodima i kulturama.
 NOVI ZAVJET
 Po Isusu, objava se povijesno događa kao
samoočitovanje Božje: Sin Božji postaje
čovjekom, riječ Božja biva definitivno
izgovorena i dana čovjeku za ostvarenje spasenja
i za novi život.
1. Sinoptici
Izrazi kojima sinoptička Evanđelja (Mt, Mk, Lk)
opisuju Isusovu objaviteljsku aktivnost su: navješćivati,
propovijedati, evangelizirati, poučavati, otkrivati. Isus
biva shvaćen kao Učitelj, kao tumač Pisma, kao prorok
koji, pun Duha Svetoga, naviješta riječ Božju, kao Sin
koji zna Očevu tajnu.
Isus nije samo onaj koji navješćuje
Radosnu vijest (usp. Mk 1,14; Mt 10,7;
21,11; Lk 2,14; 4,23) nego je on sam
(njegov život i njegova djela) objekt i
sadržaj Radosne vijesti.

Punina objave u Isusu izražava se Isusovim

očitovanjem o spoznaji koju on ima o Ocu (usp.
Mt 11,25-27: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i
zemlje... Nitko ne pozna Sina nego Otac, i nitko ne
pozna Oca nego Sin i onaj komu Sin htjedne
objaviti”; Lk 10,21-22); budući je jedini Sin,
baštinik (usp. Mk 12,6), on i jest vrhunsko
očitovanje Boga i savršeni objavitelj Oca.
Svaki od sinoptika naglašava različite (ali
i komplementarne) vidove Isusove osobe:
Marko predstavlja Isusa kao onoga koji
navješćuje kraljevstvo Božje (usp. Mk
1,14); Matej naglašava u Isusu osobu
Učitelja čiji nauk ostaje zauvijek (usp. Mt
28,19-20); za Luku Isus je donositelj i
propovjednik Radosne vijesti za
siromašne i one koji trpe (usp. Lk 4,16-
21).
 2. Djela apostolska
 U Djelima apostolskim Isus je predstavljen
kao autor spasenja i vrhunac objave Božje.
 Prva Petrova propovijed potvrđuje da je
Isus, umrli i uskrsnuli, Gospodin i Mesija u
kojem se ostvaruju obećanja (usp. Dj 2,14-
36).
 U svojoj drugoj propovijedi, apostol
navješćuje da su Isusovim dolaskom među
ljude gotova vremena mesijanskog
iščekivanja, jer on je ispunio ono što bijaše
obećano (usp. Dj 3,11-26).
 u Djelima se vidi svijest apostola da moraju
svjedočiti, propovijedati Evanđelje i poučavati
(usp. Dj 1,22; 2,32; 2,42; 3,15; 4,2. 18; itd.)
 Svjedočiti za Kristovo uskrsnuće prvenstvena je
zadaća apostola; oni su svjedoci izabrani od Boga
(usp. Dj 10,41), pozvani od Krista da svjedoče
(usp. Dj 1,8), a njihovo svjedočenje je
potpomognuto od Duha Svetoga koji ih poučava
(usp. Dj 4,13) i daje im snagu i ustrajnost (usp. Dj
4,8-31; 5,32). Oni, dakle, propovijedaju,
poučavaju i svjedoče za Krista, njegovu riječ
(usp. Dj 4,29; 15,35), te razglašuju Radosnu
vijest spasenja u Kristu (usp. Dj 3,15; 4,12).
 3. Ivanovo Evanđelje
 objava je središnja tema Ivanova evanđelja
 Otac sa svoje strane svjedoči za Sina, prije
svega djelima: Otac djeluje u Sinu (usp. 5,36;
10,25).
 proslov evanđelja (1,1-18) u kojem se nalazi
sinteza cijelog evanđelja.
 rječnik rabljen u proslovu (logos, svjetlo,
slava, istina, objaviti, vidjeti, razumjeti,
vjerovati, svjedočiti) očituje da je glavna
tema upravo objava, i to objava povezana sa
spasenjem (život, milost, postati djeca Božja,
punina).
 u ovom Evanđelju očit je napor prve kršćanske
zajednice da shvati konačnost objave po Isusu
 definitivna objava Božja neraskidivo vezana za
osobu Isusa Krista
 Sin je savršena objava Očeva i to biva
označeno trima temeljnim elementima:
njegova preegzistencija kao Logos Božji (1,1-
2), njegovo utjelovljenje (1,14) te intimnost
zajedničkog života Sina s Ocem i prije i poslije
utjelovljenja (1,18).
4. Pavao
 Pavao stvara oko osobe Isusa Krista pravu
teologiju objave. Za Pavla, objava je
progresivna spoznaja otajstva skrivenog
vjekovima (usp. 1 Kor 2,6-10) i sada
objavljenog (usp. Rim 16,25-27) i saopćenog
u Isusu Kristu (usp. Ef 1,9) koji je po svojoj
smrti i uskrsnuću postao središte ekonomije
spasenja i jedini princip spasenja (usp. Ef
1,7; 2,1-10). To otajstvo je objavljeno
narodima evanđeljem i propovijedanjem,
“da dođu k poslušnosti vjere” i da ih se sve
privede Kristu (usp. Rim 16,26).
 u Isusu Kristu susreće potpuno povijesno
ispunjenje svih Božjih obećanja (usp. Gal
4,4; Ef 1,10)
 objava Božja, ostvarena u Kristu, nema svoj
vrhunac u povijesnom Isusu nego je
usmjerena, eshatološki, prema potpunom
očitovanju na kraju vremena
 5. Poslanica Hebrejima
 Evanđelje nadvisuje sve “staro” u
ekonomiji spasenja (usp. Heb 1,1-2: “Bog je
nekoć u mnogo navrata i na mnogo načina
govorio ocima po prorocima, na kraju, to jest
u ovo vrijeme, govorio nam je po Sinu...”).
 Bit objave jest: Bog je (pro)govorio, tj. ušao
je u jedan poseban odnos sa čovjekom.
 Autor Poslanice želi posebno naglasiti
povijesnost svih događaja vezanih uz objavu
i nabraja ponaosob subjekte objave: Bog,
oci, proroci, mi, Sin. Posebnu ulogu u objavi
pisac daje Sinu
 ISUS KRIST, PUNINA OBJAVE
 nije jedan od posrednika objave Boga nego je
apsolutni Posrednik jer je Riječ Očeva, Sin Božji
koji je postao čovjekom (usp. 1 Tim 2,5), onaj
koji je ušao u povijest donoseći spasenje (usp.
Heb 1,1-4).
 Isus naviješta Boga kao milosrdnog Oca koji
ljubi svoja stvorenja, oprašta i želi sve ljude
“učiniti” svojom djecom.
 U Isusu i po Isusu definitivno je, dakle,
objavljen spasiteljski naum Božji, prije svega
preko jedinstvenog događaja utjelovljenja Božje
Riječi.
1. Utjelovljenje kao otajstvo objave
susret Boga sa čovjekom i čovjeka s Bogom
koji se temelji na jedinstvu božanstva i
čovještva u Isusu Kristu
 utjelovljenje je put izabran od Boga i tim
putem Bog objavljuje i objavljuje se, odnosno
ljudskim načinom djelovanja omogućuje
spoznaju Boga i njegova spasenjskog plana
 Bog izabire ljudsku narav da bi došao u
kontakt sa čovjekom, da bi nam njegova
vječna Riječ mogla govoriti o samom Bogu i
da bi nam otkrila našu sinovsku narav
samoobjava
 2. Krist, subjekt i objekt objave
 Krist je Bog objavitelj i u isto vrijeme
objavljeni Bog
 novozavjetna objava nije samo
kristocentrična i kristološka nego i
kristoteleološka (usmjerena na
Krista):
Krist je
centar,
temelj i svrha objave.
 3. Trinitarna dimenzija objave
 Božanska objava, budući da je kristološka,
također je i trinitarna .
 poslan je od Oca po Duhu Svetom i snagom
Duha Svetoga. Stoga “ljudi po Kristu, Riječi
koja tijelo postade, u Duhu Svetom imaju
pristup k Ocu i postaju zajedničari božanske
naravi.”
(DV 2)
 objava po Isusu Kristu u isto vrijeme i djelo
Oca i Duha Svetoga
ZNAČAJNIJI MOMENTI OBJAVE U
ISUSOVOM ŽIVOTU

 Isusov povijesni život, njegovo ponašanje,

djela i riječi daju i odgovor na uvijek
aktualno pitanje: “Tko je Isus?”,
odnosno otkrivaju nam njegovu osobu.
 Kristologija sadržana u Isusovim
riječima i djelima, naziva se implicitna ili
uključna kristologija i kroz nju sam Isus
daje indirektno odgovor o sebi.
 kristologija nastala nakon Isusova
uskrsnuća i izražena u novozavjetnim
kristološkim naslovima i crkvenim
obrascima vjere naziva se eksplicitna ili
izričita kristologija.
 u Evanđeljima možemo uočiti nekoliko
momenata u Isusovu životu u kojima se
manifestira Isusova svijest da je on
Objavitelj i konačna objava ljubavi i
milosrđa Božjega; ti momenti su: krštenje,
propovijedanje, čudesa, smrt i uskrsnuće.
 1. Isusovo krštenje

O Isusovom krštenju ne svjedoči samo evanđeoska

predaja (sinoptici); o njemu govori i prva kršćanska
zajednica (usp. Dj 1,21-22; 10,38). U tom događaju
vidi se i Isusova svijest o svojem poslanju (usp. Lk
4,18 s; Mt 3,16) te “pomazanje” odnosno primanje
Duha Svetoga (usp. Mk 1,9-10).

Ta teofanija produbljuje i obogaćuje Isusovu sinovsku svijest

(dakle, ne stvara je). Pomazanjem Duhom Svetim započinje
tako Isusovo javno propovijedanje i djelovanje, kao što će
kasnije “silaskom” Duha Svetoga započeti i poslanje apostola
u prvoj Crkvi.
 2. Isusovo naučavanje i propovijedanje
krši zapovijed subote,
živio kao pobožan barem onakvu kako su
Židov svog je shvaćali njegovi
vremena: suvremenici (usp. Mk
ispunjavao je 2,13-3,6), “krši” i
zakon, išao zapovijed o postu (Mk
subotom u 2,18-22) i propise o
sinagogu, čišćenju (usp. Mk 7,1-
hodočastio u 23), druži se s
Hram, davao “nečistima”, s
milostinju, molio grešnicima i carinicima
se, ... (usp. Lk 15,1 s)
a) Isus Učitelj: ne nastupa kao obični
židovski vjerski učitelj nego kao Rabbì,
Učitelj, koji predstavlja svoj “silni nauk”
(usp. Mk 1,27) i koi javno kaže: “Samo je
jedan vaš Učitelj” (Mt 23,8).
“Čuli ste da je starima rečeno..., a ja vam
kažem...”. Isus time sebi prisvaja pravo da
rekne zadnju Božju riječ, koja ne dokida
onu starozavjetnu od Mojsija i proroka
(usp. Mt 5,17-21), već je objašnjava,
produbljuje te definitivno dovršuje i
ispunja.
b) Isus Prorok : u ekskluzivnom i definitivnom
smislu, govori svojim vlastitim autoritetom,
poistovjećuje volju Božju s njim samim,
poziva na nasljedovanje, oslovljava Boga
Abba pritom uvijek razlikujući između “moj
Otac” i “vaš Otac”

Očituje Isusovu sinovsku svijest

 3. Isusova čudesa
znakovi koji ukazuju na neku
drugu stvarnost, oni su znakovi
spasenja koje Isus Krist donosi
(usp. Lk 11,20) te svjedočanstva
o njegovu mesijanizmu.

Sveti pisci se ne pitaju toliko kako su se čuda

dogodila nego zašto su se dogodila; čuda koja je
Isus učinio nisu svrha samima sebi nego ih treba
promatrati i shvatiti u kontekstu cijelog života i
“cijele” osobe Isusa Krista.
 U raspoređaju (ekonomiji) objave čudesa
imaju dvostruku funkciju:

upućuju na onoga izražavaju i Potvrđuju

koji ih je učinio, objavu naviještenu od
odnosno ona su Isusa Krista te tako
manifestacija postaju prilika za
prisutnosti Božje čovjekovu odluku za ili
snage i Božje protiv Isusa
slave;
 4. Isusova smrt

Isusova svijest o značenju vlastite smrti

svjesno i slobodno ju prihvaća

Riječi na Posljednjoj večeri upućuju na zaključak

da se Isus slobodno i iz ljubavi predaje u smrt, za
spasenje svih ljudi (usp. Mk 14,22-25; Mt 26,26-
29; Lk 22,19-20; 1 Kor 11,23-25).
Povezujući Isusove geste na Pashalnoj
večeri i njegovu smrt sa svime što se
događalo u Isusovu životu, prva
kršćanska zajednica mogla je sa
sigurnošću shvatiti i propovijedati da je
Isus umro za nas, da je dao život kao
otkup mjesto svih (usp. Mk 10,45).
 Objaviteljska dimenzija Isusove
smrti najdublji izražaj Božjeg
kenosis-a (poniznosti, poniženja) i
Božjeg trojstva Isus uzdignut na
križ jest Bog koji objavljuje
sveukupnost svoga bitka kao bitak
za ljubav.
Objava ljubavi Božje prema
ljudima dosiže svoj vrhunac u
muci i smrti njegova Sina.
 Otac i Sin zajedno dijele dramu križa, ali “trpe” na
različiti način.
U slobodi svoje ljubavi Otac uzima na sebe Sinovu
muku i tako Isus objavljuje na križu milosrdnu
ljubav Očevu. Isusov križ pokazuje da Bog trpi na
božanski način (on “pati” u drugome).

Sv. Augustin veli: “Smrću usmrćen usmrtio je smrt”

5. Uskrsnuće Isusa Krista i silazak Duha
Svetoga
potvrđuje ostvarenje spasenja i ispunjenje
Božjih obećanja;
potvrda Božjega sebedarja
 uskrsnuće je sadržaj i temelj navješćivanja i
kršćanske vjere
 uskrsnuće i proslavljenje Kristovo odlučni
su momenti novozavjetne objave Boga
 “Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je
neosnovano naše propovijedanje,
neosnovana je i vaša vjera” (1 Kor 15,14)
 Isus je svojima obećao Duha, govorio je da
će doći nakon njegovog proslavljenja (usp.
Iv 7,39), poslan je da bi poučio i podsjetio
na sve što je Isus govorio (usp. Iv 14, 16-
17.26), da posvjedoči za Isusa (usp. Iv 15,26;
1 Kor 12,3) i da uvede u istinu (usp. Iv
16,13). To je ispunjeno na dan Pedesetnice
(usp. Dj 1,8; 2) i to je definitivni pečat
objave po Isusu Kristu, jer se spasenje za
sve ljude ostvareno u Kristu nastavlja po
Duhu Svetom.
 U Duhu Svetom posadašnjuje se Kristovo
djelo spasenja po apostolskom
propovijedanju, po krštenju (usp. Mt 28,19;
Dj 2,38-41), po oproštenju grijeha (usp. Iv
20,22-23) i slavljenju večere Gospodnje
(euharistije).
 Ovih pet momenata objave u Isusovom
životu (krštenje, propovijedanje, čudesa, smrt i
uskrsnuće) stavljaju Isusa u središte
povijesti i izražavaju njegovu svijest da je
on doista vrhunac objave Boga. Tako nam
se cijela Isusova egzistencija predstavlja kao
izvor objave.
VRIJEDNOST KRISTOVE OBJAVE

 objava Boga po Isusu Kristu obuhvaća

njegovu osobu i cijeli njegov život, od
Utjelovljenja do Uskrsa odnosno do slanja
Duha Svetoga
 Drugi vatikanski sabor nemamo više
očekivati nikakvu javnu objavu prije nego
se u slavi pojavi naš Gospodin Isus Krist
 Isusu Kristu imamo puninu objave i
ontološki, jer on nije samo čovjek nego i Sin
Božji, Riječ Očeva
 ispunjenje i punina objave međutim ne priječi
da postoji još jedno vrijeme, posljednje mada
još neostvareno u punini slave, vrijeme Crkve u
kojem se živi - pod vodstvom Duha Svetoga; to
vrijeme karakterizira iščekivanje potpune
objave slave Božje.
 događaj Isusa Krista središte svih etapa
povijesti spasenja i povijesti objave te svakog
Božjeg djelovanja u povijesti
 starozavjetna povijest osvjetljava Isusovu osobu
i djelovanje. U isto vrijeme, Isus Krist donosi i
apsolutnu novinu u odnosu na ono što mu je
prethodilo i tako objašnjava pravi smisao
Izraelovih nadanja.
 sveza figura sveza
SZ Isusa NZ
Krista

 objava nije samo otkrivanje otajstva

Božjega, nego je i prenošenje života i
ljubavi Božje ljudima: Bog se objavio po
svom Sinu da bi oslobodio čovjeka od
smrti i grijeha te da bi mu udijelio pravi
život.
 ODGOVOR ČOVJEKA NA BOŽJU
OBJAVU
Za objavu je
karakteristično da je
upravljena čovjeku: ako
se Bog objavljuje, u taj
događaj objave je
uključen i čovjek, pozvan
je dati odgovor na tu
objavu, jer objava ga
stavlja pred njega
samoga i pred Boga.
Objava nije samo Božje izražavanje samoga
sebe, nego je i djelo čovjeka koji je pozvan da
odgovori, odnosno da se odluči
Ona je “provokacija” za čovjeka da dadne
smisao svom životu i izaziva pitanje: “Tko sam
ja?”
Grijeh je u Starom zavjetu opisan kao
“Ne” Bogu, kao prekid osobnog
odnosa čovjeka s Bogom
dovelo je SZ-čovjeka do “otkrivanja”
svoje slobode i razmišljanja o njoj.
Novozavjetni tekstovi navješćuju da u
Isusu iz Nazareta život svakog čovjeka
dobiva smisao, odnosno da Isus daje
odgovore koji čovjeka mogu “izvući” iz
kontradikcija i iz grešnog stanja u kojem
se nalazi.
Odlučiti se protiv Boga
posljedica je čovjekove
sklonosti na grijeh,
odnosno posljedica je tzv.
istočnoga ili izvornoga
grijeha.
Radi se o krivnji (tj.
grijehu) koju čovječanstvo
nosi i doživljava kao nešto
izvorno, tj. ta krivnja
spada u izvor povijesti i
uvijek je prisutna kroz
povijest, usađena je u
svakoga čovjeka.
 postoji razlika između istočnog grijeha i
osobnog grijeha. Osobni grijeh učinjen je
mojom slobodnom voljom; za taj grijeh
„traži” se da ga osoba nužno svjesno i
svojevoljno učini. Kao takav, osobni grijeh
je neprenosiv, dok je istočni prenosiv,
odnosno on je analogni grijeh, tj. kao čovjek
nosim u sebi pomanjkanje onog “Da”
Božjem darivanju.
 VJERA (IZMEĐU RIZIKA I
SIGURNOSTI)

vjera, povjerenje egzaktne znanosti

Etimološki, izraz “vjerovati” dolazi od latinskog
credere, koji proizlazi od cor dare, tj. “dati srce”
nekomu.
Kasnije, pojam zadobiva i značenje “smatrati
istinitim”, “smatrati mogućim” nešto.
Izvorno, međutim, taj izraz označava odnos između
osoba ili odnos između ljudskog bića i Boga; ima i
značenje “iskazati povjerenje nekome”.
Vjera se ne odnosi na stvari ili na
argumente nego na osobu: budući da
imam razloga povjeriti se nekome (tj.
imati povjerenja), mogu vjerovati ono što
mi određena osoba kaže.
Konačno, može se vjerovati u nekoga. U
ovom slučaju u prvom planu nisu pojedini
izričaji (vjerovati nešto), nego odnosi.
Vjera u teološkom smislu obuhvaća tri momenta:
• credere Deum esse (= vjerovati da Bog postoji;
usp. Hebr 11,6);
• credere Deo (= vjerovati Bogu u smislu slušanja
i prihvaćanja njegove objave; usp. Mt 7,21-28; Lk
10,1-16);
• credere in Deum (= vjerovati u Boga u smislu
potpunoga pouzdavanja u njega; usp. Iz 7,9; Iv
14,1; Rim 10,9-11).
U teološkom načinu govora riječ vjera može
značiti čin vjere (fides qua creditur) i sadržaj
vjere (fides quae creditur).
 1. Shvaćanje vjere u Sv. pismu
 u SZ-u izraz aman, što znači “biti stabilan”,
“biti utemeljen”, “temeljiti se na”(od kojega i
naš Amen) znači da nešto ili netko obdržava ono
što je obećao. Ako se taj izraz primijeni na
Jahvu, znači da on ispunjava ono što je obećao,
tj. da ostaje vjeran svojim obećanjima. Vjernik
se može potpuno prepustiti Bogu, jer zna da na
njega može računati.
 Grčki prijevod Starog zavjeta (LXX) prevodi
aman sa pistis i pisteuein. Oba ova izraza postaju
u Novom zavjetu ključni termini za označavanje
vjere, vjerovanja.
 Abrahamova žrtva Izaka (usp.
Post 22,1-19)
 vjera jest i ostaje povjerenje i
rizik koji od osobe traži da se sva
stavi na raspolaganje. Zbog
toga, vjera nije bilo kakav čin,
nego je radikalni čin povjerenja
koji obuhvaća cijelu osobu i
utječe na svekoliko njezino
razmišljanje i djelovanje.
 vjera je susret osobâ, čovjeka i
Boga
PRENOŠENJE OBJAVE BOGA

 Konstitucija Dei Verbum posvetila je

cijelo poglavlje prenošenju objave (DV 7-
10).
 objava se uvijek iznova posadašnjuje
(aktualizira), po Duhu Svetom, u Crkvi
 premda svaki vjeruje za sebe (osobni
čin), u isto vrijeme on dijeli vjeru sa
svekolikom Crkvom; drugim riječima,
mjesto vjere jest zajednica vjere (Crkva).
 Apostolsko naučavanje povjereno je Crkvi
u poklad (usp. 1 Tim 6,20; 2 Tim 1,12. 13; 2
Sol 2,15), što znači da su Crkvi povjerene
objavljene vjerske istine (tj. objava) koje
ona treba čuvati i dalje predavati
(prenositi). To je zadaća svekolike Crkve,
svih vjernika, koje predstavlja crkveno
učiteljstvo, kao posebna služba u Crkvi.
službeno učiteljstvo neslužbeno učiteljstvo
(papa i biskupi) (crkveni pisci, teolozi)

 1. Crkvenom učiteljstvu povjerena je unutar

Crkve zadaća služenja zajednici, odnosno
povjereno mu je čuvanje, prenošenje i
tumačenje sadržaja vjere (objava).

treba biti vjerno

i stvaralačko
 Službeno učiteljstvo Crkve ima, dakle,
zadaću čuvanja, prenošenja i tumačenja
sadržaja vjere i morala. Ono se dijeli se na
redovno (magisterium ordinarium) i
izvanredno (magisterium extraordinarium).
 O izvanrednom učiteljstvu govori se kada se
crkveno učiteljstvo okupi na ekumenskom
saboru, ili kada papa, ex cathedra, tj.
svečano, proglašava neko vjersko
naučavanje koje je obvezatno (tj. koje veže
u savjesti) za svekoliku Crkvu.
 Naučavanje redovitog učiteljstva ostvaruje
se normalnim navješćivanjem vjere Crkve,
pod izravnim vodstvom i odgovornošću
biskupâ u zajedništvu s papom.
 Nositelji (titulari) ovog učiteljstva su, prije
svega, pojedini biskup u svojoj biskupiji,
zatim svi biskupi u zajedništvu s papom i,
konačno, sâm papa, rimski biskup, kada se
obraća svekolikoj Crkvi (ne na nezabludiv
način).
  Glede vrijednosti teoloških izričaja i
naučavanja (očitovanja) učiteljstva,
razlikuju se nezabludivo naučavanje i
autentično naučavanje.

nije nezabludivo, premda s autoritetom naučava

vjerske i moralne istine; naučavanje
propovijedanjem, katehezama, pastirskim
poslanicama, itd. pojedinih biskupa ili biskupskih
konferencija, papinskim enciklikama, deklaracijama
vatikanskih ureda, kao i učenjem općih crkvenih
sabora (deklaracije, dekreti, konstitucije)
 DEFINICIJE VJERE U CRKVI
 U prenošenju objave, Crkva neprestano nailazi i na
različite poteškoće, prije svega jer Božja otajstva po
svojoj naravi nadilaze razum.
 Definicijama vjere ili dogmatskim formulama
Učiteljstva Crkve uvijek se htjelo pomoći boljem
razumijevanju objavljenih istina, stavljajući u
središte ono što vjernik mora prihvatiti u vjeri. Kada
Crkva proglašava nove dogmatske formule (dogme),
ona želi potvrditi ili razjasniti istine koje se već, na
jedan određeni način, nalaze u Sv. pismu ili u
prethodnim izričajima Tradicije, ili želi riješiti
određena sporna pitanja, odnosno ispraviti neke
pogreške.
1. Uloga Crkve u prijelazu od kerigma
prema dogmi; pojam “dogma”

 tipična i službena forma razvoja kerigme

i tumačenja Sv. pisma jest upravo dogma
 nastanak dogme proizlazi iz potrebe za
prijelazom od kerigme i izvornih
biblijskih činjenica na posadašnjenje tih
sadržaja tijekom povijesti
 već od prvih vremena Crkve, izraz dogma
označavao je članak vjere, odnosno
autoritativno naučavanje o vjeri
 a) Dogma kao pravilo vjere (regula fidei):
za Vincenza iz Lerina, dogma je pravilo vjere preneseno
jednom zauvijek i nasljeđeno od starine; prema tome,
ona je riječ Božja povjerena Crkvi.
 Za Prvi vatikanski sabor, dogma je vjerski nauk koji
svoje izvorište ima u objaviteljskoj riječi Božjoj; ona je
autentično i nezabludivo proglašavanje riječi Božje od
strane Učiteljstva, odnosno svečano definiranje
određene istine koja nam dolazi po objavi.
 Dogme se proglašavaju na ekumenskim saborima i po
učiteljskim odlukama Pape kada govori ex cathedra.
Dogmom se smatra sve ono što je objavljeno od Boga i
kao takvo definirano od crkvenog Učiteljstva.
 U dogmi nalazimo dvije temeljne stvarnosti:
 prvo, ono što se donosi u dogmi jest zapravo
božanska objava, onakva kakva nam je
prenesena u Pismu i Tradiciji;
 drugo, Crkva je jasno i izričito proglašava
kao sadržaj božanske objave
Definicijom vjere jasno se i zauvijek
naglašava i izražava ono što se u objavi
mora vjerovati.
Dogmatski razvoj je proces ili put
kojim je objavljena istina prešla od
apostolskih propovijedi do današnjeg
naučavanja Crkve.

konstantni napor da se tu poruku

aktualizira i navješćuje svima
razumljivim jezikom, no, smisao
ostaje uvijek nepromjenjiv
 Učiteljstvo Crkve mora biti apsolutno vjerno
depozitu vjere kao svojoj jedinoj normi
 Tradicionalna teologija utemeljuje
nepromjenjivost dogmi na dva principa:
1. Javna objava (objekt katoličke vjere)
završena je s apostolima (objava je potpuno
izrečena i dana u Isusu Kristu, ali nije
dovršeno naše shvaćanje i razumijevanje te
objave)
2. Učiteljstvo Crkve je nezabludivo kad donosi
dogme i stoga one imaju trajnu vrijednost;
objavljena istina (smisao dogme) ostaje uvijek
ista, mada se mogu mijenjati pojmovi kojima
se tumače dogme.
U svekolikom tumačenju Božje objave,
tako i u formuliranju dogmi Crkvenom
učiteljstvu u njegovoj službi pomaže
teološko istraživanje, odnosno teologija.
 PRENOŠENJE OBJAVE BOGA
TRADICIJA U CRKVI
 Tradicija je življena vjera Crkve koja se ne iscrpljuje
u izričitim formulacijama, jer u toj i takvoj vjeri
djeluje sam Krist. Zbog toga Tradicija prethodi
svakom pisanom obliku i ona je temelj vjere.
 u svakom prenošenju uključena tri elementa:
proces prenošenja (actus tradendi ili živa tradicija),
sadržaj koji se prenosi (obiectum traditum ili
pasivna tradicija) te
subjekt koji prenosi (subiectum tradens ili
subjektivna tradicija).
 1. Važnost tradicije
sadašnjost
prošlost budućnost

Čovjek je povijesno
biće koje mora
neprestano povezivati
prošlost sa sadašnjošću
i budućnošću.
 M. Heidegger: tradicija čovjeku pomaže u
razumijevanju njegove egzistencije.
 J. Pieper: jedan od temeljnih elemenata
tradicije činjenica da onaj koji je nešto
primio, mora sa svoje strane i dati primljeno
drugima. No, za razliku od opće ljudske
tradicije, religiozna tradicija ima posebnost
u tome što je prvi ljudski nositelj ujedno i
(direktni) primatelj te tradicije.
 Sve religije usko su uz nju vezane, jer svoj
razvoj i održanje duguju činjenici da su se
prenosile s generacije na generaciju, i to
preko raznih obreda, mitova i naučavanja.
 2. Tradicija u Starom i u Novom
Zavjetu
 SZ predstavlja izraelsku religiju kao
religiju tradicije("Moj je otac bio aramejski
lutalac..." (usp. Pnz 26,5-11))
 Spisi NZ-a također su plod Tradicije koja
sadrži u sebi tri faze:
1. navještaj i djelovanje Isusa
2. apostolska i postpashalna zajednica
3. Usmeno prenošenje i propovijedanje
dobiva svoj pisani oblik (Evanđelja, Djela
apostolska i poslanice) time ne
završava usmena Tradicija
Isus iz Nazareta, koji je objavitelj Boga i sama
objava, u Tradiciji postaje i subjekt i sadržaj te
tradicije; on je povijesni izvor tradicije, a
njegova osoba je bitni sadržaj koji se prenosi.
Po Duhu Svetom, koji je temeljni princip
prenošenja objave, Tradicija se razvija,
razumijeva i posadašnjuje.
RAZVOJ POJMA KRŠĆANSKE TRADICIJE
U prenošenju kršćanskih istina može doći i do
zastranjenja. Stoga je Crkva morala točno
definirati pojam Tradicije (Predaje).

1. Patrističko doba
 U doba apostolskih otaca i apologeta još
nije postojao kanon novozavjetnih spisa,
no prisutna je ideja o pojmu Tradicije,
koja sadržava u sebi tri elementa: Pismo,
tj. starozavjetni spisi, nauk apostola i
liturgijski čini.
 odlučnu etapu u razvoju pojma Tradicije
predstavljaju II. i III. st.
 sve više se razlikuju međusobno pojmovi
Pismo i Tradicija, na što je utjecala pojava
hereza, posebice gnosticizma i Marciona
 formuliran je kriterij regula fidei, odnosno
sveukupnost sadržaja apostolske Predaje,
koja se ne ograničava samo na navještaj
(kerigmu) nego uključuje i crkveno tumačenje
Pisma
 reakcija protiv Marciona dovela je i do
oblikovanja kanona Novog zavjeta
 Dolazi i do ujedinjavanja dvaju Zavjeta,
odnosno do jedinstvenog kanona.
 Tradicija (paradosis), koja je do tada
označavala cjelokupno prenošenje objave,
označava sada samo usmeno prenošenje
apostolskog nauka.
 pojam Tradicije još više se obogaćuje i
označava cjelokupnost patrističkih izričaja i
tumačenja apostolske Tradicije. Osim
patrističkih spisa, rezultati i dokumenti
Sabora smatraju se dijelom Tradicije.
 Prenošenje objave pak označava ono što je
o objavi, tumačeći je, preneseno, ali ne kao
nadahnuto (kao što su nadahnuti
svetopisamski tekstovi); to se odnosi, osim
na apostolsko naučavanje, i na crkveno
tumačenje tijekom povijesti od strane
apostolskih nasljednika.
 2. Luther i Tridentski sabor
 Luther je bio uvjeren u prednost Sv. Pisma te
isključuje praksu i tvrdnje koje je katolička
teologija zastupala o izričajima i autoritetu
Učiteljstva, posebno Sabora, te o tradiciji.
 tradicije su za njega samo ljudske tradicije
(traditiones hominum), no priznaje samo
Tradiciju prvih kršćanskih stoljeća
 Odgovor Tridentskog sabora: u Dekretu “De
libris sacris et de traditionibus recipiendis” od
8. IV. 1546.
 Tradicije: pod tim pojmom Trident
podrazumijeva one tradicije koje pripadaju
“istini vjere ili moralnim normama, koje su
izrečene od samoga Krista ili od Duhom
Svetim nadahnutih apostola, te koje su
prenošenjem stigle do nas i nasljeđem
sačuvane u katoličkoj Crkvi.”
 kršćanska objava sadržana je i u svetim
knjigama i u nepisanim tradicijama
 Sabor prihvaća Tradiciju kao normu u
pitanjima vjere. Stoga se Sv. Pismo i Tradicija
prihvaćaju u Crkvi sa jednakim štovanjem,
jer oboje imaju jedan te isti izvor i temelj.
 3. Naučavanje Drugoga vatikanskog
sabora
 Dogmatska konstitucija Dei Verbum
posebice naglašava jedinstvo između Sv.
Pisma, Tradicije i Crkve u prenošenju
objave
Sv. Pismo Tradicija

Crkva

DV 7-10
 apostoli nastavljaju Isusovo poslanje te
predaju što su primili od Gospodina
usmenim propovijedanjem i pisanom
riječju; da bi se Evanđelje i dalje prenosilo i
sačuvalo, imenuju biskupe kao svoje
nasljednike, te tako Crkva nastavlja
Kristovo poslanje.
 Tradicija u Crkvi ne ograničava se samo na
čuvanje primljenog, nego u njoj postoji i
jedan napredak; Sabor ističe povijesni vid
Tradicije ali i njezin rast tokom povijesti:
on se izražava novim izričajima
 Predaja i Pismo usko su međusobno
povezani i združeni; oboje su riječ
Božja.
 Zadaća crkvenog Učiteljstva jest
vjerodostojno tumačiti pisanu ili
predanu Božju riječ; ono nije iznad
te Božje riječi, nego joj služi, vjerno
učeći - u ime Kristovo i pomoću
Duha Svetoga - ono što je predano.
 KRITERIJI ZA PREPOZNAVANJE
TRADICIJE
a) Učiteljstvo zadaća vjerodostojno tumačiti
riječ Božju, razabrati i tumačiti ono što Duh
Sveti danas nadahnjuje i savjetuje Crkvi
b) Starina “Ono što je vjerovano posvuda,
uvijek i od svih, to je doista vjerodostojno
katoličko”
c) Osjećaj vjere (sensus fidei): Zajednica vjernika
“ne može se prevariti u vjeri, i to svoje posebno
svojstvo očituje nadnaravnim osjećajem vjere
cijelog naroda kad od biskupa sve do
posljednjeg vjernika-laika pokazuje opće svoje
slaganje u stvarima vjere i morala.”
d) Vjernost: kontinuitet i obnova
e) Ispovijest vjere (professio fidei)
f) Sveto Pismo: svaka crkvena tradicija
mora biti regulirana i mora se
uspoređivati sa Sv. Pismom
g) Uskrsnuli Krist: temeljni kriterij
 ULOGA UČITELJSTVA I TEOLOGIJE
U PRENOŠENJU OBJAVE
služba koju je htio sam Gospodin za širenje i čuvanje
riječi Božje; njezina svrha je neprekidno prenošenje objave
Božje, prilagođavajući je povijesnim i kulturnim
situacijama svakog vremena
1. Učiteljstvo
U užem smislu riječi, jest služba koju Krist daje Papi i
biskupima, kao nasljednicima apostola, da bi u njegovo ime
navješćivali i poučavali objavu Božju.
Crkva ima u Petru i u apostolskom zboru, odnosno u Papinu
prvenstvu i u biskupskom zboru svoje vodstvo i auktoritet dan
od Gospodina (usp. Lk 10,16) biskupskom zboru, na
čelu s Papom, pripada vlast i služba prenošenja apostolskog
nauka.
 2. Nepogrešivost (nezabludivost)
 Kristova Crkva mora biti apsolutno vjerna objavi
Božjoj. Ta vjernost proizlazi iz dara nepogrešivosti
koji Bog daje svojoj Crkvi, te ona ne može
pogriješiti, budući da je vodi Duh Sveti, Duh istine.
 Konstitucija De fide catholica Prvoga vatikanskog
sabora definira da objava može biti nezabludivo
tumačena od službenog Učiteljstva Crkve: “Stoga,
mora se vjerovati sve ono što je sadržano u pisanoj i
prenošenoj Božjoj riječi, te ono što Crkva
proglašava kao istine objavljene od Boga, bilo po
svečanoj definiciji, bilo po redovitom univerzalnom
Učiteljstvu.”
 U Crkvi postoji samo jedan subjekt
nezabludivosti: biskupski kolegij na čelu s
Papom
 može se očitovati na različite načine: na
saborima, po redovitom Učiteljstvu ili po
nekoj odluci donesenoj ex cathedra od Pape
 rimski Prvosvećenik je, dakle, nezabludiv
kada govori ex cathedra, tj. kada
apostolskim autoritetom definira da Crkva
mora prihvatiti određeni nauk koji se odnosi
na vjeru ili moral te kada on sam izričito
kaže da se radi o takvoj odluci.
 3. Teologija
Zadaća teologa dakle jest sistematizirati nauk i
usmjerenja Učiteljstva, tako da ih “prevedu” na
svima razumljiv jezik. Teologija služi riječi
Božjoj i “očovječenju” vjere, pokazujući da život
vjernika nije odvojen od svjetskih problema, nego
da kršćanska vjera nastoji odgovoriti na
čovjekove čežnje i tjeskobe. Ta zadaća zahtijeva
da teologija bude pluralistička.
 DEFINICIJE VJERE U CRKVI
 tipična i službena forma razvoja kerigme i
tumačenja Sv. Pisma jest upravo dogma
 Čimbenici dogmatskog razvoja: Drugi vatikanski
sabor jasno govori o autentičnom razvoju dogme,
naglašavajući pri tome neke konkretne načine po
kojima se taj razvoj ostvaruje:
1. Duh Sveti, aktivni princip dogmatskog razvoja
2. Kontemplacija i studij
3. Sensus fidei (osjećaj vjere)
 4. Crkveno Učiteljstvo – predstavljaju
vjernicima depositum fidei svojim
auktoritetom, naglašavajući ono što se mora
vjerovati i živjeti u crkvenoj zajednici.
5. Inkulturacija Evanđelja: kultura ima
nezamjenjivu ulogu u navještaju Evanđelja, jer
omogućava izraziti, shvatiti, živjeti i svjedočiti
vjeru unutar određenog ljudskog društva.
 ISUS KRIST I FUNDAMENTALNA
KRISTOLOGIJA
POVIJESNO PITANJE O ISUSU IZ
NAZARETA
Jedna od zadaća kristološkog
naučavanja jest i aktualizacija
(posadašnjenje) osobe, riječi i
djela Isusa Krista
uključuje povijesno pitanje o Isusu
ne označava samo običnu rekonstrukciju susljednih
povijesnih događaja i činjenica, već i povijest
spasenja
 KONTINUITET IZMEĐU POVIJESNOG
ISUSA I NAVJEŠĆIVANOG KRISTA
 u protestantskom ambijentu krajem XVIII. st., u
vrijeme iluminizma pokušavali su „racionalno
objasniti” život i istinu o Isusu Kristu. Smatrali su
ga običnim čovjekom, izuzetnim, ali ne i Bogom.
 Hermann S. Reimarus (1694-1768) razlikuje naum
i propovijedanje Isusovo i nakanu apostolâ i prve
Crkve. U svom spisu, objavljenom tek poslije
njegove smrti od Gotthalda E. Lessinga, Reimarus
je ocrtao osobu Isusa iz Nazareta kao političkog
mesiju, koji je kao jedini cilj imao oslobođenje
izraelskog naroda od rimske dominacije.
 Reimarus zaključuje da su učenici ukrali
Isusovo tijelo nakon njegove smrti, i potom
razglasili da je uskrsnuo, da je on zapravo
apokaliptički Mesija o kojem govori prorok
Danijel (usp. Dan 7). Ta prijevara učenika
bila bi uzrok „rođenja” Krista vjere i same
Crkve.

Pred- postpashalni Različite

pashalni Krist stvarnosti
Isus
 trebalo osloboditi od vjere koja je u biti mit
i ideologija vrednovanjem „pravog
Isusa”, kojeg nudi povijesno istraživanje
rezultat Leben-Jesu-Forschung-a.
 to istraživanje o Isusovu životu trebalo je
pomoći u borbi za oslobađanje od
kršćanskih dogmi
 „Liberalni” pokret nastavio je primjenjivati
povijesno-kritičku metodu u teologiji i
raspravljati kompleksno pitanje
kontinuiteta između povijesnog Isusa i
Krista vjere.
 Predstavnici liberalne teologije, kao Alfred
Ritschl (1822-1869), Ernst Tröltsch (1865-
1923), Adolf von Harnack (1857-1930) i dr.
htjeli su ponuditi modernom čovjeku novu
mogućnost pristupa vjeri, i to povijesnim
istraživanjem.
 polako se formiralo kritičko uvjerenje o
nemogućnosti ispisivanja vitae Jesu.
Pokrenula se tako kritika na Leben-Jesu-
Forschung; bile su to godine u kojima
Martin Kähler (1835-1912) objavljuje svoj
studij protiv liberalne teologije.
 Kähler skreće pozornos na primat
propovijedanja prve kršćanske zajednice i u
njezinoj vjeri nalazi polaznu točku za svaki
govor o Isusu Kristu.
razlikuje između historisch i geschichtlich

bruta facta povijesti, njima imanentna značenja

tj. kronološke činjenice koja imaju stalnu vrijednost

razlikuje izraze povijesni Isus (historisch) i povijesni

Krist (geschichtlich), onaj kojeg je navješćivala prva
Crkva
 William Wrede: evanđelist nema nekog
većeg interesa za povijest, njegovo djelo
je prvotno teološke naravi.
 Služeći se novom metodom povijesti
književnih vrsta (Formgeschichte) oba
ova teologa su mišljenja da Evanđelja ne
žele pričati tko je bio Isus, nego
navijestiti tko je i što znači Isus za vjeru.
 dolazi do nove faze u kristološkom
razmišljanju. S katoličke strane valja
spomenuti K. Adama, R. Guardinia, É.
Merscha, J. R. Geiselmanna i druge, dok s
protestantske strane nezaobilazna su imena
Karla Bartha, Paula Tillicha, Emila
Brunnera, Friedricha Gogartena i Rudolfa
Bultmanna, koji kritiziraju liberalnu
teologiju i Leben-Jesu-Forschung.
 Kritika teološke pozicije koja temelji vjeru u
Isusa Krista na povijesnim činjenicama,
posebice je proširena od K. Bartha, začetnika
tzv. dijalektičke teologije i od R. Bultmanna.
 Barth posebice podvlači apsolutnu Božju
transcendentalnost te potpuno odbacuje
pitanje o povijesnom Isusu i liberalnu
teologiju
 metoda povijesti oblika (formgeschichtliche
Methode), vezana uz imena Karla L.
Schmidta, Martina Dibeliusa i Rudolfa
Bultmanna htjeli pokazati da
Evanđelja nisu povijesni izvori (u
suvremenom smislu tog pojma), nego da su
prije svega svjedočanstva vjere prve
kršćanske zajednice
 za Bultmanna važna samo kerygma,
navještaj; o povijesnom Isusu ne znamo
gotovo ništa sigurno, a i da znamo to ne bi
bilo važno za vjeru, jer se ona ne može
temeljiti na povijesnim činjenicama
 smatrao teološki važnim Daß (da)
povijesnog Isusa, ali ne i Was (što) ili Wie
(kako) o Isusovom životu (kao i njegovoj
smrti, uskrsnuću, praznom grobu,
ukazanjima Uskrsnuloga; to su stvari
nebitne za vjeru, veli on) kerygma o
Isusu Kristu i kršćanska tradicija trebaju se
demitizirati
 Za čovjeka, vjerovati
dakle znači
„uskrsnuti” i dostići
jedno novo
razumijevanje samoga
sebe
 Bultmannova
kristologija nije
kristologija bitka
Isusova, nego
značenja koje Raspeti
ima za vjernika
 Pedesetih godina nastala je reakcija na
Bultmannove pozicije o Isusu iz Nazareta.
Diskusija je „službeno” otvorena 1953. g. s
E. Käsemannom
treba uzeti u obzir was
(što) i wie (kako)
u Isusovoj povijesti
Postbultmannovsko istraživanje o povijesnom
Isusu drži neophodnim traženje povijesti u
kerygmi i kerygme u povijesti, i to tako da polazi
od kerygme prve zajednice ) i dolazi do samog
Isusa, da bi se naglasilo kontinuitet između
povijesnog Isusa i Krista kerygme.
 „vjera mora imati svoj oslonac u povijesnoj
osobi Isusa iz Nazareta”

ujedno predpashalni i postpashalni,

i povijesni i proslavljeni

U događaju Isusa Krista povijest i vjera

nerazdruživo su povezani, odnosno Krist
vjere temelji se na povijesnom Isusu, a
povijesni Isus je nadahnuće za vjeru prve
kršćanske zajednice.
Objava Boga u Isusu Kristu ne događa se samo u povijesnom
Isusu, nego i u Kristovu uskrsnuću i u poslanju. Time se
dolazi do programa kristologije koja se temelji na analogiji
između povijesnog Isusa i uskrsnuloga Krista vjere, a to i jest
najstariji kristološki nacrt, tzv. “kristologija u dva stupnja”
koju nalazimo već u nekim novozavjetnim spisima (usp. Rim
1,3-4; 1 Tim 3,16; 1 Pt 3,18 te posebice Fil 2,5-11).
Design by ® Iva Mršić