1913.

Niels Bohr je rekao:

“Čim sam vidio Balmerovu formulu, sve
mi je bilo jasno”

1 1 1
 R 2  2 , n  3,4,5
 2 n 
Bohrov model atoma

Elektron ne može kružiti oko jezgre po bilo

kojim već samo po određenim kvantiziranim
stazama. To su stacionarne staze; gibajući se
po njima elektron ne gubi energiju emitirajući
EM valove. Emisija svjetlosti se događa samo
pri skoku elektrona s jedne na drugu
stacionarnu stazu. Dopuštene su samo one staze
kojima je orbitalni moment količine gibanja
cjelobrojni višekratnik reducirane Planckove
konstante.
h

2
L  rn me vn  n
Bohr je kvantizirao gibanje elektrona; n=1,2,3...
naziva se glavni kvantni broj.

Em  En
h  Em  En   
h
Energijska stanja vodikova atoma

me vn2 1 e2

rn 40 rn2
e2
rn 
40 me vn2
2rn me vn  nh
e2 4 2 rn2 me2
rn  / : rn
40 me n 2 h 2
 0 n 2 h 2  e 2rn me
 h 2
rn  n 2 0 2 n  1,2 
 me e
Energijska stanja vodikova atoma
E  Ek  E p
1
Ek  me vn2
2
e2
rn 
40 me vn2
1 e2
Ek  me
2 4  0 me rn
 0h2
rn  n 2

 me e 2
me e 4
Ek 
8 o2 n 2 h 2
 
 e2  e2
E p   Fdr     dr   
r r 
40 r 2
 40 r
me e 4
Ep  
4 02 n 2 h 2
 Energijska stanja vodikova atoma

E  Ek  E p
1 me e 4
En   2 2 2 n  1,2
n 8 0 h
E1  2.173 10 18 J  13.6 eV
E2  3.4 eV
E3  1.5 eV


Kako n raste, energijski

nivoi su sve bliži;
Vezani elektron u atomu
može imati samo diskretne,
negativne energije;
Kada se atom vodika nalazi u osnovnom stanju (n=1),
atom ne zrači svjetlost. Ako atom pobudimo, njegov
elektron iz osnovnog stanja prelazi u neko više
stanje (n=2,3…). To postižemo zagrijavanjem,
električnom strujom, poljem i sl. U pobuđenom stanju
atom ostaje vrlo kratko (10-8 s), a zatim se vraća u
osnovno stanje zračeći svjetlost.
Princip korespondencije

Kvantna fizika za velike kvantne brojeve reducira se

u klasičnu fiziku.
Promjena energije među susjednim nivoima za velike
kvantne brojeve n vrlo je malena, te energiju možemo
smatrati kontinuiranom i primijeniti klasičnu fiziku.
Kada je n malen, energija je diskontinuirana veličina
i moraju se primijeniti zakoni kvantne fizike.
Granice važnosti klasične fizike određene su
veličinom Planckove konstante. Za procese u kojima se
konstanta h može smatrati vrlo malenom mogu se
primijeniti zakoni klasične fizike. Kada veličine
postanu istog reda veličine kao i h, mora se
primijeniti kvantna fizika.
 Rendgensko zračenje

1895. godine W. Röntgen opazio je nevidljivo (X-zrake)

zračenje koje nastaje pri izboju u cijevi s razrijeđenim
plinom. Rendgensko zračenje nastaje kada brzi elektroni
udaraju u neki materijal. Većinom se dobivaju u
rendgenskoj cijevi u kojoj elektroni ubrzani visokim
naponom (104 –106 V) udaraju u anodu od volframa.
 h g  eU
c hc
g  
g eU

Spektar rendgenskih zraka iz rendgenske cijevi ovisi o

energiji elektrona i meti. Razlikujemo kontinuirani i
linijski ili karakteristični spektar. Dok je energija upadnih
elektrona malena, javlja se samo kontinuirani spektar.
Kontinuirani spektar nastaje usporavanjem elektrona u meti.
Elektroni gube energiju sve dok se ne zaustave – to je
zakočno zračenje (bremsstrahlung).
 electron

L
Difrakcija rendgenskog zračenja
Standardna metoda istraživanja strukture kristalne
tvari jest metoda difrakcije rentgenskih zraka u
kristalu koja se temelji na činjenici da je pravilni
raspored atoma u kristalu za rentgensko zračenje isto
što i optička rešetka za vidljivi dio spektra
elektromagnetskih valova.

Zrake reflektirane od dvije susjedne Braggove ravnine

konstruktivno će interferirati u nekoj točki ako je
ispunjen uvjet:

2d sin   n n  1,2,3
Valna priroda svjetlosti

h
p 1924. Louis de Broglie postavio
c hipotezu prema kojoj svaka čestica
koja se giba osim čestičnih ima i
h
p valna svojstva.
