MALA HRVATSKA LATINIČNA

KULTURA (I KNJIŽEVNOST) U
SREDNJEM VIJEKU

(Vjekoslav Štefanić)
 PISMENOST I KULTURA U
HRVATSKOME
SREDNJOVJEKOVLJU
• Hrvatska – u sjecištu orijentalno-
balkanske, mletačko-mediteranske i
austrijsko-srednjoeuropske
civilizacijske domene
• graničje dogmatski različite kršćanske
interpretacije (odnos Istok – Zapad,
crkveni raskol 1054.)
• svjedočanstvo križišta jest i hrvatska
raznolikost pisama i jezika u
srednjem vijeku
 LATINSKI

STAROSLAVENSKI
(do kraja 11. stoljeća/
HRVATSKI
kvenoslavenski hrvatskog tipa
od početka 12. do 16. st.)
 Hrvatska srednjovjekovna kultura

Trojezična
1. Latinski
2. Staroslavenski / (Staro)crkvenoslavenski
a. (staro)crkvenoslavenski = STCSL. JEZIK
b. hrvatski crkvenoslavenski
(hrvatski staroslavenski, hrvatskostaroslavenski
= HCSL. JEZIK)
c. amalgamni hrvatski-crkvenoslavenski jezik
ili hrvatsko-staroslavenski jezik = H-CSL. JEZIK ili H-
STSL.
3. (staro)hrvatski (čakavski, kajkavski, štokavski)
Tropismena
1. latinica
2. glagoljica:
obla
glagoljica prijelaznog tipa
uglata – ustavna, poluustavna, kurzivna
3. ćirilica
glagoljična sastavnica srednjega vijeka - najvažnija (od Bašćanske ploče do
Misala po zakonu rimskoga dvora iz 1483.)
Starocrkvenoslavenski (književni) jezik ili STCSL. JEZIK ili STSL. JEZIK = jezik
staroslavenski jezik
TERMINOLOGIJA
jezik kanonskih tekstova X. i XI. stoljeća
kanonskih tekstova X. i XI. stoljeća (npr.
Kijevski listići)

Hrvatski crkvenoslavenski jezik HCSL. JEZIK ili HSTSL. JEZIK

ili (od XII. do XVI. stoljeća) (npr. Bašćanska
Hrvatski staroslavenski jezik ploča, Vatikanski Illirico 4)
(hrvatskostaroslavenski jezik)

Novocrkvenoslavenski jezik Novocsl. jezik = jezik liturgijskih spomenika

od 17. stoljeća naovamo, javlja se usporedo
s književnim jezikom
kojemu je osnovica narodni, domaći idiom
(nacionalni književni jezik)

Istočni (ruski) novocrkvenoslavenski jezik Inačica novocrkvenoslavenskoga jezika,

javlja se u
hrvatskoglagoljskim liturgijskim knjigama
17. i 18. stoljeća (npr. Karamanov misal)

Hrvatski novocrkvenoslavenski jezik Hrvatski

novocsl. jezik = jezik liturgije 19. i 20.
stoljeća (npr. Parčićev misal)
 Sociolingvistički položaj hcsl.
jezika od 9. do 16. st.
• liturgijski tekstovi u užem smislu pisani su hcsl. jezikom, a oni
nižega registra više-manje odražavaju „ono što je u danom
periodu predstavljalo normu u živom narodnom govoru“ (Hamm
1963)
• riječ o dvama književnim jezicima, odnosno o dvjema
književnojezičnim normama (staroslavenskoj/crkvenoslavenskoj
i hrvatskoj)
• postoji i treća inačica, zastupljena ponajprije u
hrvatskoglagoljskim zbornicima (usp. Hercigonja, 1978), u čijem
se jeziku isprepleću elementi staroslavenskoga jezika i govornih
idioma
U prvome razdoblju, koje traje od 11. do 14. stoljeća, hcsl. jezik imao je funkciju
književnoga jezika kojim su pisana djela i liturgijske i književne neliturgijske
namjene (Mihaljević 2010: 230):

liturgija literatura pravo

latinski + + +

hrv. redakcija stsl. + + -

jezika (hstsl. jezik,
hcsl. jezik)

čakavski (epigrafi, - - +
grafiti)
U drugome razdoblju, koje traje od treće četvrtine 14. do druge polovice
16. stoljeća, javlja se i treća inačica: hrvatsko-staroslavenski amalgam
(h-csl. jezik)
liturgija literatura pravo
latinski + + +

hrv. redakcija stsl. + - -

jezika (hstsl.
jezik, hcsl. jezik)

čakavsko-csl. - + -
amalgam (h-stsl.
jezik)

čakavski - ± +
Polovicom 16. stoljeća nastupa nova promjena u
odnosu HCSL. JEZIKA, H-CSL. JEZIKA i hrvatskoga
jezika uslijed istočnoslavenizacije hrvatskoglagoljskih
liturgijskih knjiga, stoga se može govoriti o
novocrkvenoslavenskome jeziku
 HRVATSKA REDAKCIJA
STAROSLAVENSKOGA JEZIKA
1. zamijenjeni su nazalni samoglasnici (stražnji ǫ > u, prednji ę > e, rjeđe
a)
rǫka > ruka, pętь > pet
2. samoglasnij jery (y) zamijenjen je samoglasnikom i
synъ > sinь
3. glagoljični grafem šta (ĉ) ostvarivao se kao ć, šć, rijetko št
4. jerovi su se u 11. stoljeću izjednačili kao posljedica deplatalizacije,
najstariji hrvatski tekstovi bilježe samo JER, kasnije će se mjesto
poluglasa “markirati” štapićem
5. jaki jerovi će dati samoglasnik a u čakavštini i štokavštini, a e u
kajkavštini (JAKI JEROVI > a)
sъnъ > sanь, san’
dьnь > danь, dan’
6. dobro se čuva razlika među aoristima
7. imenička i zamjenička deklinacija dobro čuvaju starinu
8. pridjevska se pomlađuje
9. dobro se čuvaju participi
10. ikavizacija jata (južnočakavski dijalekt)
• svijest o istovrijednosti svih triju pisama i
važnosti njihova poznavanja (u odnosu na
srednji vijek)

• zapis don Bare Pifrovića u petrčanskoj matici

krštenih 1636. (uoči Kandijskoga rata):
Ja don Bare Pifrovića to pisah krvaski (op.
glagoljica), ćurilicu, latinski, a ne umim naprav
jezik latinski kad nisam na skuli bijo ni pri popu ni
pri fratru ni pri žaknu nego zafaleći gospodu Bogu
stvoritelju momu ki mi zaja dan da sam u moga oca
kući sideći tri knjige naučija začto to duša moja
željaše da umim...

• na kraju zapisuje amen na svim trima

pismima
http://www.croatianhistory.net/glagoljica/dp
g.html