► 1928. godine britanski znanstvenik Alexander Fleming
otkrio je antibiotsko djelovanje penicilina. Radilo se o svojevrsnom slučajnom otkriću. Naime, on je navodno imao razmjerno neuredne navike u laboratoriju. Kad se te godine vratio s godišnjeg odmora koji je proveo s obitelji, u laboratoriju je primijetio hrpu kultura bakterija koje je prethodno ostavio. Neke od kultura bile su zagađene gljivicama. Fleminga je zaintrigirala činjenica da kolonije bakterija stafilokoka nisu rasle u neposrednoj okolini gljivica. Nakon analize tih bakterijskih kultura Fleming je zaključio da jedna vrsta gljivica, točnije plijesan iz roda Penicillium sprečava razvoj bakterija. Iz te je plijesni izlučio tvar koju je nazvao „penicillin”, upravo prema spomenutom latinskom nazivu roda plijesni Penicillium. Penicilin je postao prvim antibiotikom u povijesti, a kasnije su razvijeni i mnogi drugi. Za svoj rad dobio je Fleming 1945. godine Nobelovu nagradu. Penicilini su grupa beta-laktamskih antibiotika koji se koriste u liječenju infekcija izazvanih bakterijama. Na djelovanje penicilina osetljivi su prvenstveno Gram-pozitivni patogeni, dok je jedan broj polusintetskih penicilina efikasan i protiv Gram-negativnih bakterija. Prirodni penicilini su proizvod metabolizma gljivica iz roda Penicillium. Njihovo antibakterijsko djelovanje prepoznao je Aleksander Fleming 1928. godine, ali su prvi penicilini u široku kliničku primjenu ušli tek tijekom i nakon završetka Drugog svjetskog rata. I danas se široko upotrebljavaju, ali njihov terapijski značaj polako opada, dobrim dijelom usljed rastuće učestalosti pojave rezistentnih sojeva. ► Benzatin penicilin je naziv za poseban oblik antimikrobnog lijeka penicilina, koji se sastoji od benzilpenicilina i amonijeve baze. ► Benzatin penicilin se može koristiti peroralno i intramuskularno. Koristi se intramusklarno, ako se želi postići da jednom dozom budu prisutne manje koncetracije penicilina kroz duži vremenski period. Ta značajka je vrlo korisna kod profilakse određenih bolesti, pa se koristi kao profilaksa reumatske vrućice i u profilaksi stadija sifilisa. Benzatin penicilin otporan je na kiseli sadržaj (npr. želučanog soka), ali se slabo apsorbira u probavnom sustavu, te mu je zato peroralna primjena ograničena. ► Benzilpenicilin znan i kao penicilin G ili prirodni penicilin, je najznačajniji spoj iz skupine beta-laktamskih antibiotikapenicilina, kojeg stvara gljiva Penicillium chrysogenum, a u medicini se u obliku soli (kalijevih ili natrijevih) upotrebljava kao antimikrobni lijek. ► Benzilpenicilin se u kiselom mediju razgrađuje (kao što je želučani sok), te se u medicini kao lijek, primjenjuje parenteralno (ne oralno). ► Benzilpenicilin je lijek koji se primjenjuje u mnogim patološkim stanjima uzrokovanim bakterijama, ako su uzročnici osjetljivi na njegovo antimikrobno djelovanje. Takva stanja su npr.: ► celulitis uzrokovan osjetljivim bakterijama ► endokarditis uzrokovan osjetljivim bakterijama ► gonoreja ► meningitis uzrokovan osjetljivim bakterijama ► upala pluća uzrokovan osjetljivim bakterijama ► sifilis ► Primjena benzilpenicilina može uzrokovati nuspojave, od kojih je najznačajnija anafilaksija, koja može ugoržavati život čovjeka. Od svih spojeva iz skupine penicilina, benzilpenicilin najčešće uzorkuje anafilaktičku reakciju. ► Penicilin V, generičkim imenom fenoksimetilpenicilin, klasični je penicilin za peroralnu primjenu. Za razliku od penicilina G otporan je na želučanu kiselinu stoga se primjenjuje oralno. Sprječava sintezu stanične stijenke bakterija, učinak mu je baktericidan. Antimikrobni spektar fenoksimetilpenicilina odgovara spektru parenteralnoga benzilpenicilina. Primjenjuje se kod liječenja lakših infekcija (angina, šarlah, reumatska groznica, erizipel). ► Najčešće dolazi u obliku organske soli - benzatin- fenoksimetilpenicilina. ► Prokain penicilin je naziv za smjesu benzilpenicilina i lokalnog anestetika prokaina. ► Prokain penicilin se primjenjuje intramuskularno, gdje se nakon primjene, benzilpenicilin postupno polako apsorbira iz tkiva u krvotok, pa se koristi kada su potrebne dugotrajno ali niske koncentracije benzilpenicilina. Prokain ublažava bol nastalu deponiranjem velike količine penicilina. ► Aminopenicilini ► Ovo su penicilini proširenog spektra, prigodni za per os primenu, ali osjetljivi na djelovanje penicilaza. ► Ampicilin ► Prolek forme ampicilina, razvijene u cilju poboljšanja bioraspoloživosti: Pivampicilin Bakampicilin Hetacilin ► Amoksicilin ► Epicilin ► Penicilini sa inhibitorima beta-laktamaze ► Sa pojavom sojeva koji luče beta-laktamaze, terapijska vrijednost pojedinih penicilina znatno je smanjena jer više nisu pokazivali dobre rezultate protiv intrinsički podložnih bakterija. Zato su razvijene formulacije koje kombiniraju penicilin sa inhibitorom beta-laktamaze — strukturom koja se koja se kompetitivno veže za ovaj enzim i značajno smanjuje udio penicilina koji biva inaktiviran prije nego što dospije do mjesta djelovanja. Ove formulacije su efikasne u terapiji jer dozvoljaju ispoljavanje svih pozitivnih osobina penicilina, premošćavajući stečenu rezistentnost bakterije: ► Amoksicilin + klavulanska kiselina ► Ampicilin + sulbaktam ► Tikarcilin + klavulanska kiselina ► Piperacilin + tazobaktam ► Beta-laktamaza rezistentni penicilini uskog spektra ► Ovi penicilini posjeduju specifičnu strukturu koja sterno onemogućava pristup penicilazama beta-laktamskom prstenu, tako štiteći lijek od inaktivacije. Meticilin danas nije od terapijskog značaja, a i druge predstavnike ove grupe polako zamjenjuju cefalosporini. ► Meticilin (samo parenteralno) ► Izoksazol penicilini — stabilniji su u kiseloj sredini pa se mogu primjenjivati i peroralno, obilno se vežu za proteine plazme: Oksacilin Kloksacilin Dikloksacilin Flukloksacilin ► Temocilin (samo protiv Gram-negativnih bakterija) ► Penicilini šireg spektra ► Ovo su parenteralni penicilini sa proširenim spektrom ka Gram-negativnim bakterijama. Osjetljivi su na djelovanje beta-laktamaza. ► Karbenicilin ► Karindacilin (prolijek karbenicilina) ► Tikarcilin ► Ureidopenicilini Azlocilin Mezlocilin Piperacilin