Edmund Gettier:

Da li je
opravdano istinito vjerovanje
znanje?

Epistemologija 22/23
Koji su nužni i dovoljni uvjeti za znanje?
Tradicionalni odgovor:

(a) S zna da P akko (ako i samo ako)

i) P je istinito,

ii) S vjeruje da P, i

iii) S opravdano vjeruje da P

“I shall argue that (a) is false in that the conditions stated therein do not constitute
a sufficient condition for the truth of the proposition that S knows that P.”

Gettier putem dva slučaja pokazuje da je (a) pogrešna tvrdnja, tj. da navedeni
uvjeti nisu dovoljni da bi tvrdnja da “S zna da P” bila istinita.
Slučaj 1

Pretpostavimo da su se Smith i Jones javili na natječaj za neki posao. I pretpostavimo da

Smith ima jaku dokaznu građu za sljedeću konjunkciju:

(d) Jones je čovjek koji će dobiti posao i Jones ima deset novčića u svom džepu.

Smithova bi dokazna građa za (d) mogla biti to što ga je predsjednik kompanije uvjerio da će
na kraju biti odabran Jones, i to što je on, Smith, prije deset minuta izbrojio novčiće u
Jonesovom džepu. Sud (d) povlači sud:

(e) Čovjek koji će dobiti posao ima deset novčića u svom džepu.

Pretpostavimo da Smith uviđa da (d) povlači (e) te da prihvaća (e) na osnovi (d), za koji on
ima jaku dokaznu građu.

U ovom slučaju Smith očito ima opravdanje vjerovati da je (e) istinit.

Slučaj 1 (nastavljen)

No zamislimo nadalje da će, što je Smithu nepoznato, on sam, a ne Jones, dobiti posao. I,
također nepoznato Smithu, on sam ima deset novčića u svom džepu. Sud (e) je onda istinit
iako je sud (d), iz kojeg je Smith izveo (e), neistinit.

U našem je primjeru dakle svaki od sljedećih stavaka istinit:

(1) (e) je istinit,

(2) Smith vjeruje da je (e) istinit i

(3) Smith ima opravdanje vjerovati da je (e) istinit.

No jednako je tako očito da Smith ne zna da je (e) istinit; jer (e) je istinit na osnovi broja
novčića u Smithovu džepu, dok Smith ne zna koliko je novčića u Smithovu džepu i temelji
svoje vjerovanje u (e) na osnovi brojenja novčića u Jonesovom džepu, za koga neistinito
vjeruje da je čovjek koji će dobiti posao.
Slučaj 2

Pretpostavimo da Smith ima jako dokaznu građu za sljedeći sud:

(f) Jones posjeduje Ford.

Smithova bi dokazna građa mogla biti to što je Jones u prošlosti uvijek prema Smithovu
sjećanju posjedovao automobil, i to uvijek Ford, te što je Jones upravo ponudio Smithu da
ga poveze dok je vozio Ford. Zamislimo sada da Smith ima jednog drugog prijatelja,
Browna, čije mu je boravište potpuno nepoznato. Smith odabire tri imena mjesta sasvim
nasumice i sastavlja tri suda:

(g) Ili Jones posjeduje Ford ili je Brown u Bostonu.

(h) Ili Jones posjeduje Ford ili je Brown u Barceloni.

(i) Ili Jones posjeduje Ford ili je Brown u Brest-Litovsku.

Slučaj 2 (nastavljen)

Sud (f) povlači svaki od ovih sudova. Zamislimo da Smith uviđa da sud (f) povlači
svaki od ovih sudova koje je on sastavio te da prihvaća (g), (h) i (i) na osnovi (f).
Smith je ispravno izveo (g), (h) i (i) iz suda za koji ima jaku dokaznu građu. Smith
stoga u potpunosti ima pravo vjerovati u svaki od ovih triju sudova. Smith,
naravno, nema pojma gdje se nalazi Brown.
Slučaj 2 (nastavljen)

No, zamislimo sada da vrijede još dva uvjeta.

Prvo, Jones ne posjeduje Ford, nego sada vozi iznajmljen automobil.

I drugo, pukim slučajem i potpuno nepoznato Smithu, mjesto spomenuto u sudu

(h) (Barcelona) stvarno bude mjesto gdje se Brown nalazi.

Ako ta dva uvjeta vrijede, onda Smith ne zna da je (h) istinit čak iako

(1) (h) je istinit,

(2) Smith vjeruje da je (h) istinit i

(3) Smith ima opravdanje vjerovati da je (h) istinit.