RODITELJI I DJECA

Mirela Ibrahimbegović
Profesor razredne nastave

decembar, 2022.
 Svaka porodica se raduje svojoj
prinovi. Članovi porodice se
mjesecima prije rođenja novog člana
raduju i razgovaraju: smišljaju ime,
kupuju stvari, pa čak i razmišljaju i
maštaju o njegovoj daljoj
budućnosti.
 Najviše se o bebama i djeci, sasvim
logično, brinu roditelji. Majka nas
devet mjeseci nosi u svojoj utrobi,
rađa nas i zajedno sa ocem i ostalim
članovima porodice se svakodnevno
brine o nama i odgaja nas.
 Taj odnos je poseban i čaroban. Kao
mali smo ovisni o našim roditeljima i
oni se neprestano brinu o nama i
pružaju nam bezuslovnu ljubav.
Međutim, taj odnos se vremenom,
odrastanjem djece i starenjem
roditelja, mijenja.
 Zašto? Da li je moguće da djeca više
nisu toliko “zanimljiva” svojim
roditeljima? Da li im nisu simpatična
dovoljno kao kad su bili bebe i kada
im je pogled na ta mala bića mamio
osmijeh na lice?
 Roditelji nemaju dovoljno vremena
za svoju djecu zbog poslovnih
obaveza, oba roditelja zapostavljaju
djecu poslije razvoda, roditelji ne
znaju kako da se nose sa nekim
svojim obavezama prema djeci, i tako
dalje.
 Nažalost, rijetki su primjeri gdje je
odnos roditelja i djece onakav kakav
treba da bude, pun ljubavi,
poštovanja i međusobnog
pomaganja.
Kojigod razlog bio, djeca, a još više
roditelji zbog svoje zrelosti i
ozbiljnosti, treba da se potrude da
poprave svoj odnos i budu složna i
funkcionalna porodica.
ODNOS RODITELJA PREMA DJECI
 Odnos roditelja prema djeci:
 roditelji pričaju “previše”
 porede naš sa njihovim životom u
sasvim drugom vremenu
 ne razumiju naše zalaganje u školi
 stalno nam govore da su nas oni
rodili i odgojili
 prestrogi su
 ponekad su previše vaspitači, a
premalo prijatelji
 Možda se nečiji roditelji i ne
ponašaju kako je opisano, ali smo se
svi našli u bar nekoj od ovih
situacija.
ODNOS DJECE PREMA
RODITELJIMA
 Odnos djece prema roditeljima:
 ne slušamo ih dovoljno, ne poštujemo
i ne pomažemo
 zaboravljamo ko je gazda u kući
 ne ulažemo dovoljno u svoju
budućnost i obrazovanje
 ne čuvamo svoj ugled, samim tim i
ugled roditelja
 ljubomorni smo na brata ili sestru
 sramimo se svojih roditelja
 “U gomili veselih drugova dođe i Joža. Spazi
svoju majku – seljačku suknju išaranu
cvjetovima, visoke blatnjave čizme, crvenu
gornju haljinu, šarenu maramu na glavi,
pozadi povezanu, veliki svežanj i nezgrapni
kišobran.
“Zar to nije tvoja majka?”, upita ga drug. “Ne,
to nije moja majka.”, odgovori Joža.
Stidio se seljačke suknje, išarane zelenim
cvjetovima, visokih čizama, crvene haljine,
marame, kišobrana i velikog svežnja, a u tom
svežnju bile su njegove nove košulje, koje je
majka noću šila i po kojima su kapale njene
suze. Sakrio se u gomili i prođe mimo nje...”
 Zbog svih ovih stvari i onoga što
nam smeta kod naših roditelja i
onoga što ne odgovara njima kod
nas, dolazi do raznih poremećenih
odnosa između roditelja i djece,
učestalih rasprava i svađa.
To znači da trebamo raditi na tome
da poboljšamo taj odnos.
Ali pitanje je kako?
ODNOS RODITELJA I DJECE -
KAKAV TREBA DA BUDE
Teško je reći pravila za sretan život,
ali ako budemo tolerantniji i naši
roditelji pokažu još više
interesovanja za nas, gradit ćemo
zdravije i ljepše odnose:
 često govoriti roditeljima da ih volimo,
ali ne samo govoriti, već to i pokazivati
i dokazivati
 raditi neke stvari za naše dobro i biti
zreliji i odgovorniji
 poštovanje, poštovanje i poštovanje!
 blagost i lijepa riječ
 roditelji vole kada nađemo vremena za
prijatelje i porodicu
 pomagati im u poslovima
 Sve ovo važi i obrnuto, ali ne
možemo očekivati od drugih da
nešto promijene u svom ponašanju
dok mi sami stojimo u mjestu.
 Mi (djeca) mislimo da smo uvijek
upravu, tvrdoglavi smo, roditelji,
očekivano, žele da je uvijek po
njihovom.
Jedno je činjenica: za loš odnos su
jednako krivi i roditelji i djeca.
 Ali ipak....
Jednu stvar uvijek trebamo imati
na umu: gubitak roditelja.
Zašto jednostavno ne možemo biti
svjesni da je život kratak i
nepredvidiv, i da uvijek možemo
ostati bez jednog ili oba roditelja.
Zašto se onda ne potruditi da
provedemo kvalitetno vrijeme sa
svojim roditeljima.
 Ne možemo znati kako je to brinuti
se o djeci i nemamo nikakvo pravo
da ih ispravljamo ili osuđujemo za
neke postupke!
Naš život je lijep, koliko god se činilo
da je prepun teških situacija, nikad
ga se ne bismo odrekli ili poželjeli da
nas nema. Koji god da su bili njihovi
razlozi, roditelji su bili ti koji su nas
donijeli na svijet.
Ono najvažnije od svega je da su
roditelji naši najveći i jedini pravi
prijatelji. Zvuči kao klišej, ali jesu.
+ Malo će prijatelja da nam dolazi u
pola noći i mjeri temperaturu i daje
lijekove.
+ Još manje njih će da ima
razumijevanja za nas kada smo
pogriješili, kada smo izdali njih ili
sebe, kada se osramotimo.
+ Rijetki će da nas slušaju kada
pričamo o problemima, da nam daju
pravi savjet kako treba da postupimo
u određenoj situaciji, itd.
Primjeri su brojni.
 A ima i:

Roditelji ne smiju smetati s uma da

su i oni bili djeca i da su pravili iste
greške kao i mi danas, to znači
trebaju biti tolerantniji.
Uostalom, svi griješimo, pa čak i oni
sa toliko životnog iskustva – nama
treba podrška, a ne osuda. Svako
nas može osuđivati, to je bar lako!
Poruka je da trebamo prigrliti svoje
voljene, posebno svoje roditelje,
jer sve bude i prođe, a kajanje
najviše ostane.
Hvala na vašoj pažnji!