IZVORNO I ZAŠTITNO

KODIRANJE
Obrada i prenos signala
Osnovni elementi TK sistema

 Predajnik (transmitter)
 Ima ulogu generisanja signala poruke (npr. glas, muzika, slika, podaci...)
 Konvertuje signal poruke iz izvora informacija u formu koja je pogodna za prenos kroz
kanal (električni, svjetlosni, elektromagnetni).
 Kanal (channel)
 Medij koji služi za prenos informacije (bakarna žica, optički kabal, atmosfera, ...)
 Tokom propagacije (prenosa) signala kroz kanal dolazi do izobličenja signala usl jed
nesavršenosti fizičkog medija
 Šum i smetnje iz drugih izvora se superponiraju na signal na izlazu iz kanala, pa je
signal na ulazu u prijemnik izobličena verzija signala poslatog na predaji. Dakle, zbog
šuma I smetnji, predajni I prijemni signali nisu identičnog oblika.
 Prijemnik (receiver)
 Ima zadatak da vrati poruku u njen originalni oblik i da reprodukuje originalne simbole
 Treba da rekonstruiše originalni signala poruke, sa određenom degradacijom kvaliteta
(uzrokovana nesavršenostima sistema).
Osnovni elementi TK sistema

 Model komunikacionog sistema (slika)

 Ovakav model smo i ranije predstavljali, ali kao što se vidi dodati
su novi blokovi: koder izvora i koder kanala.
Osnovni elementi TK sistema

 Ulogu pojedinih blokova ćemo ukratko ponoviti ali i detaljnije objasniti ulogu
ova dva nova bloka (koder izvora I koder kanala). Ova dva kodera su opcionalna
sto znači da komunikacijski sistem može da radi i bez njih, ali sa slabom
kvalietom i nepotrebnim rasipanjem resursa. Crna boja su stari blokovi a zelena
boja su novi blokovi.
 Izvor informacije je osoba ili uređaj. Izlaz izvora informacija je kontinualni
talasni oblik - analogni signal (npr. govor, muzika) ili niz diskretnih simbola (npr.
slova abecede).
 Koder izvora pretvara izvornu poruku u niz binarnih brojeva (bitova), a zove se
informacijski niz. Koder izvora idealno je oblikovan tako, da je broj bitova u
jedinici vremena potrebnih za prikaz izvorne poruke sveden na minimum. To se
postiže korištenjem nejednake dužine za pojedine poruke. Primjer – Morzeov
kod, nejednake dužine kodnih riječi za slova). Npr. ako je za prenos poruke
“Danas nema nastave” inače potrebno 100 bita, korištenjem kodera izvora ta se
poruka može zapisati sa npr 80 bita, što predstavlja uštedu resursa.”
Osnovni elementi TK sistema

 Koder kanala pretvara informacijski niz u u diskretan kodiran niz

koji se zove kodna riječ. U većini slučajeva to je binaran niz.
Osnovni zadatak kodera kanala je borba protiv šuma u okruženju u
kojemu se kodne riječi moraju prenositi i/ili pohranjivati (kanal).
Nakon obrade signala u koderu kanala signal je “zaštićen” tj.
“opremljen” za slanje kroz kanal koji ima šumove i smetnje, ali će
se ovakav signal zahvaljujući “zaštiti” kanalnog kodiranja uspjeti
oduprijeti negativnom uticaju kanala. Ovo međutim nije besplatno.
Da bi se ova zaštita omogućila izvornoj poruci se dodaju novi biti
koji nisu dio poruke I imaju isključivo zaštitnu ulogu. Rezultat: U
istom vremenu se zbog kodera kanala prenosi veči broj bita nego u
slučaju kad se šalje sama informacija (bez zaštite). Ali je ovako
postignut veći kvalitet I manji broj grešaka. Dakle svako poboljšanje
se mora nečim platiti.
Osnovni elementi TK sistema

 Diskretni simboli nisu pogodni za prijenos preko fizičkoga kanala

niti za snimanje na digitalni skladišni medij. Modulator pretvara
svaki izlazni simbol (koji dolazi iz kodera kanala, vidi prethodnu
sliku) u talasni oblik trajanja T sekundi (sinusni signal), pogodan
za prijenos . Ovaj talasni oblik ulazi u kanal (ili medij za
pohranu) i na njega djeluje šum. Tipični prijenosni kanali su
telefonske veze, mobilna telefonija, radio telemetrija visoke
frekvencije, mikrovalne i satelitske veze, svjetlovodni kabeli itd.
Osnovna uloga modulatora je pomijeranje spektra informacionog
signala na onu frekventnu zonu koju dati kanal propušta, dakle
signal prilagođava kanalu.
Potreba za zaštitnim kodiranjem

 Ljudima je teško raditi u okruženju buke/šuma, jer se povećava

broj grešaka. Npr. ako professor priča, a neki učenici prave buku,
većina neće dobro razumjeti poruku, pa će professor morati
ponoviti ili dodati još riječi da objasni isti pojam, a isto vrijedi i
elektroničke uređaje. U okruženju s puno "buke“ ili “šuma”
(noise), signali se često krivo tumače jer nastaju greške u bitima.
Tj. “0” postaje “1”, ili “1” postaje “0”, to se zove greška. Npr. da bi
tokom razgovora utvrdili jesmo li ispravno čuli sugovornika, mi,
ljudski prijemnici, koristimo razne oblike otkrivanja i ispravke
komunikacijskih pogrešaka pokušavajući shvatiti ono što smo čuli.
Primjeri: ponovno pričanje, dodatno objašnjavanje, glasnije
pričanje itd.
Potreba za zaštitnim kodiranjem

 Upravljanje greškama zaštitnim kodiranjem (također se naziva i

kanalno kodiranje) koristi se za otkrivanje i ispravak grešaka
(simbola koji se prime kao pogrešni). Neki kanalni kodovi
omogućuju samo otkrivanje grešaka, dok neki mogu i ispraviti
greške. Otkrivanje grešaka može se koristiti kao početni korak u
tehnici ispravke grešaka, npr. uputiti prijemnik da automatski
zahtijeva ponavljanje već prenesenoga signala s nadom da će
ovaj put biti bez grešaka. Rezultat uspješnoga ponovljenoga
slanja oštećenih podataka je ispravan prijem informacije (bez
grešaka).
Greške na pojedinim bitovima

 Prolaskom kroz kanal, bitovi su podložni šumovima što uvodi

pogreške u smislu da neki primljeni bitovi, na mjestima
podudarnima položajima u poslanoj poruci, imaju suprotnu
vrijednost.
 Kanalom se šalje blok 1101001, a primi se blok 1001101.
Primljen blok razlikuje od onoga poslanoga bloka u bitovima koji
se nalazi na drugome i petome mjestu (crvena boja), računajući s
lijeva. Ovi bitovi su 0 odnosno 1 u poslanom, a 1 odnosno 0 u
primljenom bloku. Dakle ovaj blok ima dvije bitske greške jer se
predajna i prijemna poruka razlikuju u dva bita
Greške na pojedinim bitovima

 Grešku možemo odrediti XOR operacijom između izvorne i

odredišne poruke. XOR (isključivo ILI) ima vrijednost 1 kada su
oba bita različita; ako su biti isti, ima vrijednost 0.
 U našem slučaju XOR operacija između predjnog I prijemnog
bloka je
 1101001 xor 1001101 = 0100100
 -> greške su na 2. i 7. bitu gledano slijeva.
Greške na pojedinim bitovima

 XOR operacija - primjer

Pojam pariteta

 Neki zaštitni kodovi mogu samo otkriti, a neki mogu i ispraviti

grešku. Kodovi koji samo otkrivaju grešku najčešće dodaju
paritetni bit. Paritet se odnosi na broj jedinica u nekoj digitalnoj
poruci.
 Paran paritet podrazumijeva da informacioni blok ima paran broj
jedinica (“1”), dok neparan paritet podrazumijeva da
informacioni blok ima neparan broj jedinica (“1”)
 0101000 -> imamo 2 bita “1” (parno) pa dodajemo paritetni bit
0, dakle konačna sekvenca je 01010000
 1111010 -> imamo 5 bita “1” (neparno) pa dodajemo paritetni
bit 1, dakle konačna sekvenca je 11110101
Pojam pariteta

 Ako prijemnik primi poruku sa parnim brojem jedinica a paritetni bit

je 1, znači da je nastala greška u kanalu.
 Također, ako prijemnik primi poruku sa neparnim brojem jedinica a
paritetni bit je 0, također znači da je nastala greška u kanalu.
 Dakle paritetni bit se dodaje na kraj poruke tako što se prebroje biti
“1” u toj poruci. Ako je broj bita “1” paran, dodaje se paritetni bit “0”.
A ako je broj bita “1” u toj poruci neparan, dodaje se paritetni bit “0”
 Zaključak: Primljena poruka bi u slučaju da se nije desila greška
uvijek morala imati paran broj bita “1” (računajući I paritetni bit).
 Problem kod ovakvog koda je što se u slučaju parnog broja grešaka (2
greške, 4 greške, 6…) one neće ni uočiti, jer će broj bita”1” opet biti
paran i prijemnik neće ni znati da je bilo grešaka.
Pojam pariteta

 Primjer prijemnih binarnih sekvenci. Na kojima je nastala greška?

 Iz ovih prijemnih blokova zaključujemo da je kod bloka 4. nastala greška jer on

ima ukupno 1 bit “1” što je neparno. Svi ostali blokovi imaju paran broj bita “1”,
pa zaključujemo da kod njih nije bilo grešaka.

 Primjer koda koji koristi bit pariteta je ASCII

ASCII

 Otkrivanje grešaka paritetnim bitom, jednostavno dodaje jedan

"kontrolni" bit svakome poslanome znaku (ili bajtu). Paritetni bit
računa predajni digitalni uređaj te ga dodaje na izvornu poruku, a
provjerava ga prijemnik. Ako se izračuni podudaraju, pridružen
znak smatra se ispravnim, inače, otkriva se greška.
ASCII

 Za ilustraciju parnoga pariteta, razmotrimo ASCII niz bitova koji

predstavlja malo slovo a: [1100001]. Zato što koristimo samo
paritet, tražimo da ukupan broj jedinica u nizu bitova koji se
šalju prijemniku kao npr. slovo a, uključi i osmi kontrolni bit, da
bi ukupno imali paran broj jedinica. Njihov položaj u temeljnome
bajtu nevažan je. Ako saberemo broj jedinica u uzorku od 7
bitova, imamo ih 3, dakle neparan broj.
 ASCII prikaz riječi “Hello”