1.

Zadovoljivost
a) Zadovoljivost iskaza
“Ako Ivan putuje u Dubrovnik, Stjepan ne putuje u Osijek, i Stjepan putuje
u Osijek ili Andrija ostaje u Zagrebu.”
(I → ¬ S)  (S  A)

A I S * (S  A)
(I → ¬ S)  Iskaz
je
i i i i n n i n i i i
istinit:
i i n i i i n i n i i
i n i n i n i i i i i
iin
i n n n i i n i n i i
ini
n i i i n n i n i i n
inn
n i n i i i n n n n n
nni
n n i n i n i i i i n
n n n n i i n n n n n

iskaz koji je istinit barem za jedno istinosno vrednovanje zove se

zadovoljivim iskazom
 “Ako Stjepan putuje u Rijeku, prolazi kroz Karlovac, i to ako i samo ako
putuje u Rijeku, a ne prolazi kroz Karlovac.”

(R → K) ↔ (R  ¬ K)

R K (R → K) ↔* (R  ¬ K)
i i i n n n
i n n n i i
n i i n n n
n n i n n i

iskaz koji nije istinit niti za jedno istinosno vrednovanje zove se

nezadovoljivim iskazom

nezadovoljiv iskaz, logički neistinit, protuslovan (kontradiktoran) iskaz

 b) Zadovoljivost skupa iskaza

“ A → B “ , “ A  (B  ¬ A) “ , “¬ B ↔ ¬ A “

A B A→B A  (B  ¬ A) ¬B↔¬A
i i i i n n n i n
i n i i n n i n n
n i n i i i n n i
n n n n n i i i i

skup iskaza koji ni za jednoistinosno vrednovanje nisu svi zajedno

istiniti zove se
nezadovoljivim skupom iskaza

nesuvisli skup iskaza, nekonzistentan skup iskaza

 1. Valjanost
a) Valjanost iskaza
“Nije tako da Andrija znade i ne zna talijanski.”

*
A ¬ (A  ¬ A)
i i n n
n i n i
“Andrija ili Stjepan znaju talijanski ili ni Andrija ni Stjepan ne znaju talijanski.”

A S (A  S)  (¬ A  ¬ S )
i i i i n n n
i n i i n n i
n i i i i n n
n n n i i i i

iskaz koji je istinit za svako istinosno vrednovanje zove se

valjanim iskazom
tautološki iskaz, tautologija
 b) Valjanost zaključka

Bilo Ivan bilo Stjepan putuje u Dubrovnik. IS

Ivan ne putuje u Dubrovnik. ¬I
Stjepan Putuje u Dubrovnik. S

I S (I  S) ¬I S Ne javlja se slučaj da su obje premise

i i i n i istinite a konkluzija neistinita.
i n i n n Nema protuprimjera,
n i i i i dakle zaključak je valjan
n n n i n

Bartolomej putuje u Osijek ako i samo ako Apolonija ostaje u Zadru. B↔A
Bartolomej putuje u Osijek. B
Apolonija ne ostaje u Zadru. ¬A

A B B↔A B ¬A Javlja se slučaj da su obje premise

i i i i n istinite a konkluzija neistinita.
i n n n n Postoji protuprimjer,
n i n i i dakle zaključak nije valjan
n n i n i
 c) Valjani zaključak kao implikativni
tautološki iskaz (pogodba)

Bilo Ivan bilo stjepan putuje u Dubrovnik. IS

Ivan ne putuje u Dubrovnik. ¬I
Stjepan Putuje u Dubrovnik. S

Zaključak se može izraziti kao implikativni iskaz u

kojem je konjunkcija premisa antecedens a
konkluzija konsekvens

I S [(I  S)  ¬ I] →* S  ↔
→ ¬ {
i i i n n i i
} [ ]
i n i n n i n
n i i i i i i
n n n n i i n
 (A  B)
¬(¬A  B)
B→C
AC

{[(A  B)  ¬ (¬ A  B )]  (B → C) } → (A  C)

A B C * (A  C)
{[(A  B)  ¬ (¬ A  B )]  (B → C) } →
i i i i n i n n n i i i
i i n i n i n n n n i i
i n i i i i i i i i i i
i n n i i i i i i i i i
n i i i n n n n n i i i
n i n i n n n n n n i n
n n i n n n n i n i i i
n n n n n n n i n i i n
 3. Istovrijednost

A B A ↔ B A B (A→B)(B→A)
i i i i i i i i i i
i n n  i n n n n i i
n i n  ↔ n i i n i n n
n n i → ¬ { n n i i n i n
} [ ]≡
iskazi koji za svako istinosno vrednovanje imaju međusobno
jednake istinosne vrijednosti zovu se
istovrijednim (ekvivalentnim) iskazima
A→B ≡ ¬AB

A B A → B ¬A  B
i i i n i
i n n n n
n i i i i
n n i i i
 Zakoni istovrijednosti

1. Zakon dvostrukog nijeka ¬ ¬ P ≡ P 2. Zakon svođenja pogodbe P → Q ≡ ¬ P  Q

P↔Q≡(P→Q)(Q→P)
3. Zakon svođenja dvopogodbe
P ↔ Q ≡ ( P ᴧQ )  (¬ Q  ¬ P )
a) za konjunkciju PQ ≡QP
4. Zakon komutativnosti
(izmjenitosti) b) za disjunkciju PQ ≡QP

a) za konjunkciju (P  Q )  R ≡ P  (Q  R)
5. Zakon asocijativnosti
(udruživosti) b) za disjunkciju ( P  Q )  R ≡ P  (Q  R)

a) za konjunkciju P  ( Q  R ) ≡ ( P  Q )  (P  R)
6. Zakon distributivnosti
(raspodjeljivosti) b) za disjunkciju P  ( Q  R ) ≡ ( P  Q )  (P  R)

¬ (P  Q ) ≡ ¬ P  ¬ Q
7. De Morganovi zakoni
¬ (P  Q ) ≡ ¬ P  ¬ Q
 Metoda reductio ad absurdum
Provjera valjanosti zaključka – samo jednim retkom

Zaključak je valjan ako iz istinitih premisa slijedi istinita konluzija

(ako nema protuprimjera)

IS Pretpostavimo da postoji

IS ¬I S
¬I protuprimjer - istinite premise
i i n a neistinita konkluzija
S

Ako smo predpostavili da je S neistinito

I  S ¬I S
jednom, onda je svugdje S neistinito.
n i n i n n Isto vrijedi i za ostale iskaze.
Ako je u drugoj premisi ¬ I istinito onda
je I neistinito
I  S ¬I S
n i n in n pojavio se apsurd u prvoj premisi:
nemoguće je da je disjunkcija istinita
a da su oba disjunkta neistinita
ne postoji protuprimjer 
– zaključak je valjan  ↔
→ ¬ {
} [ ]≡
(A  B)
¬(¬A  B)
B→C
AC
A  B ¬(¬A  B) B → C A  C
n i i i i n n i i i n n n n
Valjanost iskaza provjeravamo gradeći redak za neistinitost
cijeloga iskaza

¬B  (A  B)
ni n n n i

Zadovoljivost iskaza ili skupa iskaza provjeravamo gradeći

redak za istinitost iskaza ili skupa iskaza. Ne uspijemo li
izgraditi takav redak, iskaz je, odnosno skup iskaza
nezadovoljiv.

A→B A→¬B ¬A→B

n i i n i n i i n i i

 ↔
→ ¬ {
} [ ]