Bartol Zmaji:

PREGLED NOVANIH KOVOVA RIMSKOG CARSTVA

kovanje novaca i kovnike ustanove

Antonius Pius

Povjesni uvod
Povijest carskog Rima spada jo i danas u najvanije epohe svjetske povijesti. Za Evropu ona je jo i sada baza one kulture u koju su se slile tekovine antiknog svijeta i na kojoj ae temelji zapadno-evropska kultura. Uz ostatke rimskih graevina koji se i danas pruaju gledaocu u svim krajevima nad kojima je vladao Rim - a bio je to vei dio Evrope bez njenih sjevernih zemalja,itava Klala Azija pa dalje do Eufrata i Crvenog mora te rubna podruja Afrike od Egipta pa sve do Maroka - najveu slavu carskom Rimu pronio je svijetom uz skulpturu osobito solidni i lijepo izraeni rimski carski novac. Na njemu je najbolje dola do izraaja ona specifina rimska sistematinost u mnogobrojnim tipovima likova kao i lapidarnost u natpisima tih novaca. Tim svojim osobinama oni e posluiti kao uzor novcima bliih i daljih podruja evropskog kulturnog utjecaja od renesanse do dananjih dana. Zahvaljujui vrstoi sastava i ao-lidnosti izrade rimski je novac odolijevao stoljeima zubu vremena i dopro do u drugo tisuljee natkrilivi i sam kamen. Sok je za graane rimskog carstva bio

najbolje propagandno sredstvo drave, za dananju znanost on je pomagalo za prouavanje povijesti a za sabirae esto poticaj za prvo upoznavanje povijesti rimskog carstva. Radi boljeg uvida u razvitak rimskog carskog novca koji je kovan u razdoblju od preko pet stoljea treba najprije neto rei o njegovom pretei, novcu rimske republike, te o povjesnom razvitku drave koja je taj novac izdavala. Rimska republika, osnovana nakon propasti kraljevstva negdje oko g. 510. pr.n.e. razvijala je postepeno svoje dravno ureenje iz primitivnog zbora slobodnih seljaka do organizirane dravne uprave kojoj je na elu bio patricijat-plemstvo ogranieno na izvjestan broj obitelji gentes. Poloaj mase puanstva pogoravao se je postepeno stoljeima, iako je izvjesni broj bogatijih plebejskih obitelji izvojevao pravo na sve one slube koje su do tada pripadale samo patricijatu. Posljedica toga bilo je stvaranje nobilitasa, patricijako-plebejskog slubenikog plemstva koje je upravljalo dravom pridravajui se dvaju temeljnih principa: kolegijalnosti (jednu slubu vre istovremeno dvije osobe) i anuiteta (pojedina sluba traje godinu dana). Najkarakteristiniji primjer takvih nosilaca vlasti nalazimo u konzulima kao predstavnicima izvrne vlasti povjerene im od senata kao vrhovne zakonodavne vlasti. Pod njim se nalazi itav niz slubi solidno izgraenog inovnikog aparata. Uz taj aparat i uz odlino izgraenu i voenu vojnu silu Rim postepeno prelazi na irenje svoje vlasti. Iz podruja Lacija prelazi aa osvajanje srednje Italije a zatim u ofenzivu protiv grkih gradova june Italije. Nakon poraza zadnjeg predstavnika grke ekspanzije u Italiji epirskog kralja Pira (275. pr.n.e.) Rim postaje gospodarom itave kopnene Italije. Poslije tekih borbi sa Kartagora (264-241. pr.n.e.) zavladao je Sicilijom a kratko nakon toga (221. pr.n.e.) pala je pod njegovu vlast Sardinija i Korzika. Time je zapoelo osvajanje zemalja na podruju Sredozemnoga mora koje je zavreno uspjeno pobjedom nad Kartagom u II punskom ratu (218-201.pr.n.e.). Porazom Kelta u gornjoj Italiji (225.pr.n.e.) uklonjena je definitivno opasnost njihovih daljnjih upada u Italiju i pripremljen poetak akcije Rima za osvajanje Galije i Hispanije. Nakon pada Kartage zapoeo je prodor rimske vlasti na Grku i helenizirane zemlje bliskog istoka. Postepenom likvidacijom tih drava koja je definitivno zakljuena 30.pr.n.e. padom Egipta, gdje je Oktavijan August odnio pobjedu nad Antonijem i Kleopatrom, te osvajanjem odnosno definitivnom pacifikacijom Panonije (9.pr.n.e.) Rim stvara od svih osvojenih zemalja svoje pokrajine. irenjem prostranstva rimske drave poveavao se je postepeno i teritorij samog grada Rima u koji su pritjecala ogromna bogatstva iz pokrajina kojima se koristila dravna uprava kao i onaj dio puanstva koji je sudjelovao u dravnoj upravi. S druge strane, prilivom doseljenika sa sela i iz pokrajine u Rim i osiromaenjem dijela rimskih graana poveao se je broj nezaposlenog i slabo zaposlenog stanovnitva proletarijata koji je uslijed loeg ekonomskog stanja osobito od posljednjeg stoljea pr.n. e. bio u stalnom sukobu s vladajuom klasom. U graanskim ratovima izmeu stranaka patricija i plebejaca formirane su plaenike

vojske s obiju strana, a vojskovoe koje su ih vodile postali su kao pobjednici i glavni politiki faktori u ivotu republike. Oni su se iz politikih interesa udruivali u saveze, a poto su skoro redovito bila trojica, takav se savez zvao triumviratom. Najjai od triumvira eliminirao je dvojicu slabijih, kao to su to najbolje pokazali primjeri najprije Julija Cezara a kasnije Oktavija Augusta. Na kraju je Oktavij, konoentriravi u svojoj osobi svu vojnu i civilnu izvrnu vlast koju je u vrijeme graanskih ratova dobio ovlatenjima od Senata a nakon pobjede nad svojim posljednjim protivnikom Antonijem, 27 godine pr.n.e. uzeo naslov Augusta na prijedlog istoga Senata. On je bio nosilac procesa neprimjetnog prelaza rimske drave iz republike u carstvo. August je postao princeps - prvi meu sebi ravnima, no praktiki on je bio prvi vladar -imperator koji je mogao imenovati svoga nasljednika izmeu lanova svoje kue ili adoptiranog posinka. Razdoblje rimskog carstva koje je trajalo (ne raunajui posebno dugi vijek istonorimskog odnosno bizantinskog carstva) preko 500 godina dijeli se dravopravno u dva dijela: principat i dominat. Razdoblje principata tee od Augusta do Dioklecijana (27.pr. - 284. n.e.) a dominata od 284 - 476. n.e. U razdoblju principata vladale su kroz 262 godine skoro neprekidno najprije dinastije carskih obitelji, zatim dinastije adoptiranih careva i na kraju opet carske obitelji. Prva je bila Julijsko-Klaudijska kua od 27. pr.n.e. do 68. n.e. a zatim nakon malog prekida kua Flavijevaca od 69-96.n.e. Sa Nervinim posinkom Trajanom slijedi niz adoptiranih careva. Taj vanredno uspjeli nain nasljeivanja koji je carstvu dao niz vrsnih careva prekinuo je naalost car-filozof Marko Aurelije koji je za nasljednika odredio svog sina Komoda, umiljenog kicoa i "rimskog Herkula". Nakon Komodove smrti (192. n.e.) nastalo je doba nereda koje je relativno brzo zakljuio Septimije Sever, veliki vojniki car. On je 193.n.e. utemeljio dinastiju koja e po enskoj liniji ostati na vlasti do 235.n.e., kada, nakon smrti cara Aleksandra Severa slijedi niz careva-vojnika. Meu njima se brzo pojavio prvi car Panonac Trajan-Decij (248-251. n.e.) iz Bubalije nedaleko Mitrovice. Ovog hrabrog ratnika koji je pao na bojitu u borbi s Gotima slijedi lijep broj careva njegovih zemljaka i dostojnih nasljednika: Klaudije II Gotik (268-270), Aurelijan (270-275) i Probo (276-282), oba rodom iz okolice Sirmija, te Karo (282-283) prema jednom vrelu Dalmatinac iz Narone (danas Vid kod Metkovia). Dalmatinac Dioklecijan (284-305), veliki reorganizator dao je rimskom carstvu novi poredak na administrativnom i ideolokom podruju. Car postaje dominus-gospodar drave a rimski graani postaju njegovi podanici koje ceremonijal istonjakog tipa udaljuje od oareve linosti. Tako se je formirao dominat kojeg je izgradio Dioklecijanov nasljednik Konstantin I Veliki (306-337) rodom iz Nia. On je dovrio mnoge pa i novane reforme svoga predasnika. Konstantinova (ili druga Flavijevska) dinastija koja je u svom poetku oslobodila kranstvo od progona i dala mu zakonitost u dravi, zavrila je smru njenog posljednjeg mu-fikog lana Julijana (361-363) koji je bio otpadnik (apostata) od kranstva. Nakon kratkog prekida od godine dana, kada je rimskim oarstvom vladao Jovljan (363-364), rodom iz Singidunuma (Beograda) dolaze na vlast panonski carevi na elu sa Vinkovaninom Valentin!janom I na elu (364-375). Prienjivanjem Teodozija I

(379-395) toj dinastiji, to jest, njegovom enidbom sa Galom, Valentinijanovom kerkom, produila se ta dinastija sve do 455. g.n.e., kada je smru prvog praunuka Valentinijana III izumrla u mukom koljenu. Nakon smrti Teodozija I podijelilo se je carstvo definitivno u dva dijela: zapadni, u koji je spadao i Ilirik i istoni, koji je osim balkanskog dijela Evrope obuhvatao itav rimski istok. Zapadno-rimski carevi rezidirali su od toga vremena u Raveni, gdje je 20 godina nakon Valentinijanove smrti posljednji zapadnorimski car Romul August (475-476) predao znakove carskog dostojanstva voi germanskih eta Odoakaru.

Nominali novca
U odnosu prema svojini grkim susjedima u junoj ItaLiji i na Siciliji Rimska drava poela je srazmjerno kasno izradom vlastitog novca. Tek kada se je poetkom III st.pr.n.e. vlast Rima rairila na srednju Italiju zapoelo je lijevanje tekog bakrenog novca (AES GRAVE) koji je po svom obliku i tipovima bio vrlo slian novcu srednjotalijanskih gradova. Prije toga pri robnoj razmjeni sluile su bakrene ipke (AES SIGNATUM). Kada je nakon pobjedonosnog zavretka rata protiv Pira i njegovih saveznika (272. pr.n.e.) Rim zagospodario itavim junotalijanskim kopnom, bio je prisiljen da se na tritu novoosvojenih krajeva pojavi sa vlastitim novv.m koji je prema krasnom domaem srebrenom grkom novcu morao ne samo biti iz srebra nego i likovno barem priblian grkom novcu. Tako je 269. pr.n.e. dolo do kovanja tzv. rimako-kampanskog novca kojemu je jedinica bila didrahma (dvostruke drahma). Nakon pobjede nad Kartagom Rim je uveo novi srebreni novac vlastitog tipa DENAB (10 asa) i njegove dijelove KVINAR (5 asa) te srebreni SESTERCIJ (2 1/2 asa). Denar i kvinar postaju u I st. pr.n.e. dominirajudim novcem rimske republike, jer se poetkom toga stoljea sasvim ukinulo kovanje bakrenog novca. Rimska republika samo u izuzetnim sluajevima kovala je zlatne novce (tako npr. komade od 60, 40 i 20 asa). Zato pod konac rimske republike pored popularnog srebrenog denara i kvinara postoje jo samo lijepi zlatni AUREUSI koje su za plaanje vojske u ratnim podrujima dali kovati vojskovoe kao Pompej, Cezar i lanovi II triumvirata s Oktavijanom na elu. Zlatni aureusi i srebreni denari i kvinari preli su u istom obliku i teini u Rimsko carstvo ostavi i u njemu glavni novani nominali, aureusi sve do novane reforme za Konstantina I Velikog a dena-ri do ukinua poslije 244. n.e. U doba carstva rimski carski novci kovani su slijedeim kovinama: zlatu, srebru (koje poslije Neronove vladavine sve vie gubi postotak istoe), bakru, mjedi i bronci (mjeavina bakra i mjedi).

Zlato
AUREUS zlatnik preao je, kako smo ve rekli, iz republike u carstvo postavi za carstva temeljnom jedinicom rimske valute. Pod Augustom iznosi 1/40 rimske funte te je imao obaveznu teinu od 8,18 grama. Dok je istoa njegova zlata ostala besprijekorna teina je bila podvrgnuta smanjenjima tako da je na poetku Dioklecijanove vlade iznosio 1/70 rimske funte i bio teak 4,67 grama. Uz aureus kovan je u daleko manjim koliinama

POLUAUREUS (kataloki nazivan i zlatni kvinar). Jo je rjei BINIO (dvostruki aureus). Binio, quaternio (etverostruki aureus) i octonio ubrajani su u ranijoj numizmatikoj literaturi meu medaljone, dakle sveane kovove. Oni su se esto ouvali u tzv. pokusnim otiseima izraenim u drugim kovinama (osobito u srebru). Nakon 307. n.e. reformirao je Konstantin I Veliki zlatni novac i uveo novu zlatnu jedinicu SOLIDUS koji iznosi 1/72 rimske funte i bio je teak 4,54 grama, dakle neto manje od Dioklecijanova aureusa. Uz solidus javlja se i njegov odlomak TREMISSIS (trei dio solida), u starijoj numizmatikoj literaturi zvan triens. Teio je 1,51 grama. I solidus ima dvostruke i viestruke komade koji su takoer bili ubrajani meu medaljone. On je bio standardni novac antike. Poto se je istoa njegova zlata stalno odravala a teina ostala nepromijenjena, bio je vanredno cijenjen kod naroda Istoka sve do Indije i Kine. Pored viestrukih solida kovala je rimska drava u IV i V stoljeu niz veoma velikih "tekih" zlatnika koji su esto posluili kod darivanja i davanja mita barbarskim poglavicama i vladarima. To au novci vei od etverostrukih solida koji su bili teki 20,46 grama pa do 9 solida (teki 40,93 grama).

Srebro

denar

DENAR znai izvorne novac od 10 asa i u vrijeme carstva nije nikada oznaen brojkom. Ovaj novac koji je bio srebrena novana jedinica u rimskom carstvu sve do oko 248. n.e. toliko je bio popularan i u srednjem vijeku da su njegov naziv preuzeli za svoje srebrene novce ne samo razne srednjevjekovne evropske drave nego ak i muslimanske, a preko Turske odrao se je i na Balkanu. Od g. 1873. dinar je slubena novana jedinica Srbije a od 1918. i Jugoslavije. On je u vrijeme Augusta iznosio 1/84 rimske funte a teina mu je bila 3,89 grama. Do 64.n.e. bio je iz istog srebra. Zatim je postepeno legiran bakrom (jedino u razdoblju od 81-100.n.e. poboljao se je omjer srebra prema bakru). U doba cara Karakale (211-217.n.e.) pao je postotak srebra u denaru za 50%. Iako je u to doba Karakala uveo novi srebreni novac ANTONINIJAN, denar je i dalje kovan u velikim koliinama sve do smrti cara

Gordijana III (238-244. n.e.). U vrijeme njegova nasljednika Filipa I (244-248) javlja se rijetko, gotovo pojedinano. Postotak srebra u njemu smanjivao se je u razdoblju od 217248. postepeno na 25$. Od Trajana Decija (248-251) pa do Dioklecijana (284) denara vie nema u kovanju. Uz denar je kolao i QUINAR to izvorno znai novac od 5 asa. Faktiki je to poludenar teine 1,94 grama (za Augusta). Hakon prekida kovanja za Augustovih nasljednika ponovno kovanje quinara otpoelo je 69.n.e. Tada je teio 1,70 grama. Kvinar je preivio denar, i kovan je u malim koliinama (kao i prije) i nakon g. 248. n.e. No ve za Galijena (260.n.e.) nije u njemu vie bilo srebra te je postojao kao bakrenjak sve do 294.n.e. te je pao na teinu od 1 grama. Radi svoje rijetkosti kvinar je uvijek bio obljubljen objekt za sabiranje.

antoninianus

G. 215.n.e. uveo je Antonin zvan Krakala novi srebreni novac koji je po njemu dobio ime ANTONINIANUS. To je u stvari bio dvostruki denar koji je kao posebnu oznaku umjesto lovor-vijenca na carevoj glavi (koji se nalazi na carskim glavama svih denara i kvinara) isticao zrakastu krunu, a ispod poprsja carica na tim novcima niu rogovi polumjeseca. Kvaliteta srebra ovoga novca bila je kao i kod suvremenog denara, pa kako je padao postotak srebra kod denara padao je tako i kod antonini-jana. PoSetna teina pod Karakalom od 5,11 grama pala mu je g. 247. n.e. na 3,84 grama. Odravajui prividno izgled srebrenog novca do zarobljavanja cara Valerijana (260 n.e.) i nakon toga pod Galijenom (260-268.n.e.) gubi potpuno jo mali preostatak srebra u svom sastavu. Ostao je jo samo srebreni preliv na tada ve posve bakrenom novou sve do reforme novca pod Diokleoi-janom (294. n.e.). Antoninijanima slini novci kovani su u vrlo malom broju (sa zrakastom krunom na glavi vladara) i nakon reforme sve do u doba Konstantina I Velikog. Novanom reformom iz g. 294. podigao je Dioklecijan srebreni denar na odlinu kvalitetu srebra slinu kao u Neronovo doba. Tom lijepom novcu, koji je u do sada najveem broju na svijetu naen u Sisku g. 1953. nije poznato staro ime. Moda se i on zvao denarom, no moderna mu je numizmatika nadjenula ime ARGENTEUS. On je iznosio 1/96 rimske funte, a na reversu nekih argenteusa vidi se broj XCVI. Teak 3,41 grama i vjerojatno radi dobrog srebra taj je novac brzo isezao iz kovnica nakon svretka I tetrarhije (305.n.e.). Od 324. odnosno 337. n.e. kovane su za Konstantina I Velikog dvije vrste srebrenog novca pod nazivom MILIARENSE "tisunjak". Prvi je bio 1/72 funte a teio je 4,54 grama ("laki miliarense") a drugi 1/60 funte teak 5,45 grama ("teki miliarense"). Laki miliarense se odrao na Istoku sve do cara Zenona. 348.n.e. uveo je Konstancije II novi

srebreni novac kojemu takoer nije poznato staro ime. Dananja numizmatika dala mu je naziv SILIQUA (lea). Taj je novac na poetku iznosio 1/144 rimske funte a teio je 2,27 grama. Tokom vremena postepeno je padala teina silikve, a zatim je opet neto porasla. I silikva se je odrala do pada Zapadno-rimskog carstva, iako je nakon Honorija (423) kovana u manjim koliinama. Od 379.n.e. kovana je i polusilikva. Ona je iznosila 1/288 rimske funte a teila je u poetku 1,13 grama.I polusilikva je kovana u malom broju u itavom razdoblju od 379-476.n.e. Od srebrenog novca veeg formata u to doba treba spomenuti samo novac kojemu je antikni naziv nepoznat dok ga mi nazivamo etverostruki argentej. Taj novac koji je u starijim numizmatikim djelima nazivan srebrenim medaljonom, kovan je u razdoblju od 340-476. Iznosio je 1/12 rimske funte, a teio 13,64 grama.

Mjed bronca bakar

Poatav carem 29.pr.n,e. August je ponovno uveo mjedene i bakrene novce i to on koji su bili ukinuti poetkom I stoljea pr.n.e. Od mjedi je kovan SESTERCIJ (4 asa) i DUPONDIJ (2 asa). Rijetko je kovan TRIENS (1/3 asa) a joS rjee dvostruki sestercij. SESTERCIJ je iznosio 1/12 rimske funte a teina mu je bila 2728 grama. Do vremena Marka Aurelija (160-182.n.e.) sesterci-ji su kovani iz vrlo dobre mjedi koja je novcu davala sjajnu zlatno-utu boju. Od tog vremena na dalje dodavanjem kositra i olova sesteroijl su postajali smee-zlatne boje. Od g. 217. n.e. doSlo je do smanjenja njegove teine. Do novog pada u teini dolazi pod Filipom I (244-249) kada je iznosio 1/16 rimske funte i teio je 10,23 grama. Sestercij je kovan jo do g. 260.n.e. kada je car Galijen potpuno dokinuo njegovo daljnje kovanje. DUPONDIJ je iznosio 1/24 rimske funte a teio je 1364 grama. Tu je teinu odrao do g. 217 kada mu je reducirana na 11.69 grama da pod Filipom padne na 10.23 grama. Oko g. 26O.n.e. Gali jen je obustavio i kovanje dupondija. TRIENS - 1/3 asa. Kovan je u razdoblju od 24 pr. - 260. n.e. ali rijetko. Iznosio je 1/144 rimske funte a teio 2,27 grama. DVOSTRUKI SESTERCIJ kovan je samo pod Trajanom Decijem (248-231) sa glavama oara i carioe Herenije Etrusoile. Iznosio je 1/8 rimske funte i bio teak 40,93 grama, pa je uslijed svoje veliine ranije smatran medaljonom. Dok su sesteroij i triens kao karakteristike svog nominala imali lovor-vijenac na carevoj glavi, na glavama careva dupondija (od Nerona na dalje) i dvostrukog sestercija nalaze se zrakaste krune a ispod poprsja carica od Julije Mameje niu rogovi polumjeseca. Ib bakra su u istom razdoblju kovani AS, SEMIS (1/2 asa) i QUADRANS (1/4 asa). Sok je as kovan u velikim koliinama, ostali su bakreni novci rijetki. AS od dobrog crvenog bakra iznosio je od Augusta do Filipa I 1/30 rimake funte a teio je 10,91 gram. Od Filipa I (244-249) ianosio je 1/34 funte a teina mu se smanjila na 9,63 grama. Padajui i dalje u teini as je preivio svoje "takmace" sesteroij i dupondij, te je postojao sve do g. 270.

Nakon ukidanja daljnjeg kovanja asa uveo je Aureli-jan oko 274. n.e. mjesto njega nove kovove iz bronce. Postoje cijeli komadi i polovice nepoznatog antiknog naziva. Poto teina cijelih komada varira izmeu 11 - 18 grama, a polovica 5-9 grama, moemo prve pridijeliti sestercijima a druge dupondijima. Uslijed znatnog variranja teine ne moe se utvrditi njihova novana stopa. Karakteristina za te novce je zrakasta kruna na glavama careva na aversu, odnosno rogovi polumjeseca ispod poprsja carica na novcima Aurelijana i Severine, dok se na rijetkim primjercima tih novaca od Aurelijanovih nasljednika sve do ukljuivo Karina na glavama carica nalaze lovor-vijenci. Treba napomenuti, da je sve novce iz mjedi i bakra koji su kovani od 27 pr.nte. pa do 262. n.e. dao kovati rimski senat, pa se na njihovim reversima nalazi kratica S-C (Senatus Consulto). Na bronanim novcima od Aurelijana do Karina kratica na reversu nema (sa jedinom iznimkom novaca cara Florijana 275.n.e.), jer su ih dali kovati carevi. Veliki reorganizator carstva, Dioklecijan, stigao je da tek oko g. 294. provede u djelo veliku reformu rimskog novoa, iako je uvidio njenu potrebu im je postao carem. Zbog sreivanja prilika u carstvu odugovlaila se je i korjenita reforma novoa, pa je tako silom prilika kroz to razdoblje osim lijepog zlatnog novoa kovan samo joS jedva posrebreni bakreni an-toninijan. 0. 294.n.e. uao je u opticaj novi veliki bakreni novac u srebrenoj kouljici (ili sa srebrenim prelivom). Njegovo slubeno ime antike nije poznato, no danas se openito naziva FOLLIS, Sto na latinskom znai kesa ili mjeina, pa se naziv odnosi na kese u kojima su se nalazili novci prireeni za isplatu. Folis je izvorno iznosio 1/32 rimske funte a teio je 11,23 grama te je kovan za svih vladara I tetrarhije. Bio je veliine starog asa no znatno tanji od njega. Folis je zatim do samovlade Konstantina I Velikog doivio nekoliko znatnih smanjenja u stopi, teSini i veliini. Od 307. n.e. iznosio je 1/48 rimske funte a teio je 6,82 grama; 313 g> 1/72 rimske funte i 4,54 grama; 315.g. 1/84 rimske funte i 3,84 grama. Od tada pa do definitivnog ukinua follisa kao novoa na kraju vlade Konstantina Velikog on je pao na sitni novi koji je iznosio tek 1/216 rimske funte a teio samo 1,51 gram! Potpuni pad follisa u teini i veliini potakao je sinove Konstantina I Konatancija II i Konstansa da oko g. 340 uvedu dvije nove novane jedinice, tzv. "pecunia maiorina", krae MAIORINA i CENTERIONALIS. Dok je majorina iznosila najprije 1/72 rimske funte a teila 4,54 grama, oko g. 445 povien je njezin omjer prema rimskoj funti na 1/60, a teina na 5,45 grama. Od toga vremena kovana je i polovica majorine pod nazivom CENTENIONALIS koji je iznosio 1/120 rimske funte i teio 2,72 grama. Ovaj e novac, sa prekidom kovanja za careva Julijana Apostate i Jovijana (361-364) biti ponovno kovan ve u treoj godini carevanja Valentinijana I i Valensa (366) u velikim koliinama sve do smrti cara Teodozija I (395). Uz ove novce koji su ponajvie zastupani u mnogim zbirkama naih sabiraa javlja se od g. 379. jo jedan novani nominal, a to je tzv. etvrtmajorina ili kako ga je starija numizmatika znanost nazivala, bakreni kvinar. Taj mali novi, najmanji je novac kojeg je kovao carski Rim. Iznosio je u svemu 1/240 rimske funte a prosjena mu je teina 1,36 grama. Dok je kovanje majorina i centenionala prestalo (uz vrlo rijetke iznimke) prvih godina vladanja careva Honorija i Arkadija, etvrtmajorina se je odrala kroz itavo

razdoblje zapadnorimskog carstva (395-476.n.e.) te kovana je i sa sve istonorimske careve do Anastazijeve novane reforme. Pored ovih osnovnih vrsta kasnorimskog bakrenog novca treba bar napomenuti kratkoktrajne pokuaje uvoenja jo nekih aoainala bakrenog novca u kasnorimskom razdoblju. Tako je pro-tuoar Magnencije dao kovati u Galiji 352-353. veliki bakreni novac kojemu ne znamo naziva. Po vrijednosti je to 1 i pol majorina, a iznosio je 1/40 rimske funte i 8,18 grama. Vaniji i brojano u naim zbirkama esto zastupani su novci koje je svojom novanom reformom stavio u optioaj car Julijan Apostata (361-363). Vei komad bio je po teini skoro ravan dvjema majo-rinama manjeg tipa. Iznosio je 1/76 rimske funte i 9,09 grama ga bikom na reversu. Manji komad iznosio je 1/108 funte i 3,03 grama. Ti novci kovani su i za cara Jovijana a ukinuti su na poetku vladanja cara Valentinijana I.

Pravo kovanja
Pravo kovanja novaca u Rimskoj republici pripadalo je Senatu. No poetkom carstva August je (27 pr.n.e.) podijelio to pravo sa Senatom prepustivi mu pravo kovanja bakrenog, mjedenog i bronanog novca, dok je sebi zadrao pravo kovanja zlatnih i srebrenih novaca. Tu je povlasticu izvodio iz starog prava vojskovoe-imperatora, koji je, po ovlasti Senata mogao dati kovati novce iz plemenitih kovina na podruju ratnih operacija svoje vojske. Da odri tradiciju te ovlasti August je dao kovati zlatne novce sa svojim likom (glavom) u raznim pokrajinama carstva, no ne u Rimu. Takvu praksu nastavio je i Tiberij (14-37 n.e.). Tek njegov nasljednik Gaj Kaligula poeo je otvoreno kovati svoje zlatnike i u Rimu. Od tada nadalje kovali su svi rimski carevi svoje zlatne novce u Rimu, gdje su ve Od Augusta kovani srebreni denari i kvinari sa vladarevom glavom na aversu. Pravo Senata da kuje novce iz prostijih kovina izraeno kraticom S.C. (senatus consulto = odlukom senata) na reversu tih novaca bilo je vie formalne prirode, jer su carevi davali inicijativu i za izradu tih novaca. Treba napomenuti da je iz razdoblja kovanja tog srebrenog senatskog novca (27 pr. n.e. - oko 260 n.e.) sauvan manji broj bakrenih i bronanih novaca koji na reversu ne nose oznaku S.C, a po svojoj veli-5ini nikako ne spadaju meu medaljone iz tih kovina, koje su povremeno dali kovati carevi. Pravi razlozi za kovanje takvih novaca bez oznake S.C. nisu do sada utvreni.

Uprava kovnice
Kovnicom Rimske republike upravljali su od poetka II st.pr.n.e. tzv. TRESVIRI (ili TRIUMVIRI) MONETALES, to znai lanovi kolegija od trojice ljudi. Oni su po svojoj slubi pripadali "vigintiviratu" tj. kolegiju od 20 ljudi s kojim je zapoinjala sluba u inovnikoj karijeri, a nakon koje se je postepenim napredovanjem moglo doprijeti ak do asti konzula. Sluba "tresvira" prela je za Augusta iz republike u carstvo, pa se tako na reversu bakrenih novaca njegovoga doba na reversu bakrenih novaca itaju natpisi s

imenima pojedinih tresvira iza kojih slijedi kratica: III.VIR A.A.A.P.P., to znai: tres ili trium vir auro, argento, aere flando feriundo (jedan od trojice za lijevanje i kovanje zlata, srebra i bakra). Za republike su imena kovniara navedena na svim srebrenim novcima i na nekim bakrenim od poetka Ill.st.pr.n.e. do postanka carstva.

Struktura kovnice
U carsko doba kovanjem novca rukovodio je carski inovnik koji je nosio naziv "rationalis". U ranom razdoblju bio je to jedan iskusni carski osloboenik, a od Trajana (98-117 n.e.) uzvien je rang te slube time to ju je otada vrio rimski vitez. "Rationalisu" je podreen "procurator monetae" koji je bio predstojnik kovnice, dok je tehnikim vodstvom kovnice upravljao njemu podreeni "optio". Pod ovoga su spadali "officinatores" (kovniki inovnici koji su vodili administrativne poslove) i "nummularii" (struni radnici u radionama - officinae kovnice). Do Galijenove novane reforme, kada je pored, do tada jedine kovnice novca u Rimu otvorena prva kovnica u jednom pokrajinskom centru, nije bilo nikakvih kovnikih znakova na reversima novaca. Od tada (nakon 260 n.e.) poinju se postepeno javljati prve kovnike oznake, pa se tokom 30 godina, tj. do velike novane reforme cara Dioklecijana (o.294.n.e.) razvija itav sistem tih oznaka. Ne samo da su obavezno oznaivana poetna slova kovnica nego su dodavana i poetna slova oficina. Pod nadzorom officinatora u oficinama kovnice radili su slijedei struni radnici: "suppostores" : (slagari), koji su imali zadatak da lijevane ploice stavlja- j ju u tancu; "signatores" (rezbari) su gravirali likove u stan- 1 ce koje su prije toga izradili "scalptores" (crtai likova). Kada je novac bio iskovan podvrgnut je kontroli finoe kovine koju su vrili "probatores" (ispitivai) osobito kod zlatnog novca, a zatim su "exactores" (ispitivai) provjeravali ispravnost teine novca. Poto je utvreno da novac odgovara svim tim uvjetima sve iskovane koliine predane su tada "dis-pensatorima" (raspodjeljivaima), koji su imali zadatak da novac izrue dravnoj blagajni, koja ga je tek sada stavljala u opticaj. Od Dioklecijanove reforme pa do kraja zapadnorimskog carstva i Anastazijeve reforme (poslije 498.n.e.) upravom carskih kovnica rukovodio je "comes sacrarum largitionum", koji je po rangu bio daleko vii od rationalisa, dok je, to se tie novca, praktiki vrio iste funkcije kao njegov predasnik. Ostali personal sauvao je i dalje stare nazive uz svoje funkcije. Na dananjem podruju Jugoslavije posto jala su dvije kovnice kojima su na elu bili "procurator monetae Sisciensis (Sisak) odnosno "procurator monetae Sirmiensis (Sr.Mitrovica). Sveukupan personal jedne kovnice nosio je naziv "familia monetalis".

Tehnika kovanja
Kroz sve vrijeme rimskog carstva kolao je samo kovani novac. Lijevani primjerci su bez iznimke falsifikati. Tehnika kovanja ostala je nepromijenjena tokom itavoga carstva i

tekla je na slijedei nain. Komad kovine odreen za kovanje lijeva se ili se izree iz metalnog lima i to u okruglom obliku. ig, kojim e se otisnuti prednja strana novca (avers) umee se u nakovanj. Na njega se stavlja ve prireeni obli komad kovine (budui novac). Na tu kovinu postavlja "suppostor" pe-Satnjak u kojem je urezan ig druge strane novca (reversa). Sada "malleator" udara ekiem po peatnjaku uslijed ega jo meka kovina dobiva na aversu i reversu lik ugraviran na igu, odnosno peatnjaku izmeu kojih se je nala. Ako eki ne pogodi tono, nastaju tzv. decentrirani komadi kod kojih se jedan ili oba iga ne poklapaju koncentrino na ploici tj. na novcu. Ako "malleator" (kova) udari nekoliko puta, jer je prvi put udario preslabo, ili jer je prilikom udarca jedna plo-ica ostala visiti na jednom igu, tada nastaje tzv. dvostruki udarac, koji esto izaziva vrlo udnovate slike (glava vladara sa dvostrukim obrisima i si.). ig novanog aversa koji je fiksno umetnut u nakovanj otporniji je kod procesa kovanja, dok je ig na peatnjaku uslijed udaranja ekiem morao ee biti izmjenjivan radi pukotina i oteenja koje su na njemu nastajale. Tako nam postaje jasnom injenica, da se je osobito na kasnorimskim novcima sauvao velik broj sitnih stilskih varijanata na novcima istoga tipa i natpisa, lako je predloak po kojem se je imao izraditi lik i natpis nekog novca bio uvijek isti, rezbari igova morali su esto izraivati nove igove koji su se ponekad pa i u sitnici razlikovali jedan od drugoga, pogotovo ako su ih radile razne osobe.

Kovnice Rimskog carstva

Na poetku, III.st.n.e. kovnica u Rimu (carska i senatska) opskrbljivala je skoro iskljuivo sve potrebe dravnih financija. Prvi carevi nakon Augusta dali su u kraim vremenskim razdobljima kovati manje koliine novca i izvan Rima. Od tih kovnica kraeg vijeka spominjemo ovdje samo kovnicu u Lyonu, koja je radila do Domicijana. Od Domicijana do Komoda (81-192 n.e.) nije postojala ni jedna kovnica carskog novca u pokrajinama. To je bilo i sasvim opravdano ako se sjetimo da je to bio period u kojem je Rimsko carstvo uivalo u stalnom miru i stabilnosti vlasti. Za lokalne potrebe u gradovima koji su imali status rimske kolonije ili municipija (tako na podruju sadanje Jugoslavije Stobi u Makedoniji) kovani su lokalni bakreni novci sa latinskim natpisom, dok su u gradovima grkog jezinog podruja kovani takvi novci sa grkim natpisom. U graanskom ratu nastalom nakon nasilne smrti cara Komoda, otvorili su pretendenti na carsko prijestolje Pescenije Niger i Klodije Albin kovnice u svojim privremenim sjeditima. Prvi je pored kovnice u Bizantu otvorio i kovnicu u Antiohiji na Orontu, koja je ostala otvorena i nakon pobjede Septimija Severa nad Pescenijem Nigrom. Trajni ratovi protiv neprijatelja u graninim podrujima carstva izazvali su privremeno otvaranje nekih kovnica u mjestima u kojima je car dulje boravio. Takva pokretna kovnika ustanova, koja je kovala izvjesne koliine novca za isplatu inovnitva a osobito vojske, nazivala se je "Moneta Comitatensis" (pratea kovnica). Ovakve kovnice popunile bi se prema potrebi personalom koji je obino bio preuzet iz drugih kovnica, najee iz onih koje su bile najblie carevom boravku. Pored takvih povremenih kovnica

otvarane su jo za suvladarstva careva Valerijana i Galijena, a osobito nakon g. 260. n.e. nove stalne dravne kovnice ponajvie u onim mjestima gdje su ve i prije postojale (kao kolonijalne ili autonomno-gradske). Tako su meu ostalim nastale kovnice u Sisciji (Sisak) Kiziku i Milanu te u nekim sjeditima galskih careva kao to su bili Lugdunum (Lyon), Treveri (Trier) i Colonia Agrippina (Koln). I poslije likvidacije galskog carstva po Aurelijanu (273.n.e.) neke su od tih kovnica radile dalje a otvorene su i nove u Serdiki (Sofija) i Ticinu (Pavia). Javljaju se i prvi poeci oznaivanja kovnica slovima, osobito poetnim. Za Tacita (273276) pojavljuje se na njegovim novcima i kratica A, koju neki numizmatiari razrjeuju sa Arelate (Arles) gdje je bila njegova kovnica. Uvoenjem svoje novane reforme car Dioklecijan (o.g.294.n.e.) formira od svih spomenutih kovnica, koje su do tada bile vie manje provizoran znaaj, stalne kovnike ustanove ureene prema jedinstvenim smjernicama. Novci kovani u njima odlikuju se pored solidnog kovanja svojim odreenim stilom sa karakteristinim pojedinostima, koje izvjebano oko strunjaka odmah zapaa. Sve postojee kovnice dole su u rang rimske i dobile stalne oznake. Uz stare kovnice otvorene su i neke nove tako, da su u svakom dijelu carstva dolazile po dvije na svakog cara a jedna na pojedinog cezara. Ukupan broj kovnice na kraju Dioklecijanova vladanja (305.n.e.) popeo se na 15. Od odlaska cara Dioklecijana sa vlasti (305) pa do otvaranja posljednje zapadnorimske kovnice u Raveni (oko.400.n. e.) otvoreno je jo pet kovnica, od kojih ovdje spominjemo samo kovnicu u Sirmiumu (Srijemska Mitrovica) kao drugu na naem podruju.
Bilten HND broj 12. 1967. godina Bartol Zmai : PREGLED NOVANIH KOVOVA RIMSKOG CARSTVA