RIMSKO CARSTVO

Oktavijan je ostao samovladar, princeps, koji je otada doživotno obavljao

najvažnije dužnosti u republici. Nastavljajući razdoblje razvoja, koje je bilo
prekinuto Cezarovom smrću, Oktavijanov (Augustov) principat, od 31. pr. Kr. do
14., značio je novo razdoblje u povijesti Rimskoga Carstva. Izvan Italije Augustova
se vlast temeljila na vojnoj sili i na njemu podređenim provincijama, a u Rimu u
prvom redu na njegovoj tribunskoj vlasti. Za Augustove vladavine bili su
postavljeni temelji uprave Rimskoga Carstva, koje je jedno stoljeće nakon njegove
smrti, za vrijeme cara Trajana (98–117), dosegnulo najveći opseg, stjecanjem i
osvajanjem novih provincija – od Mezije (…), Recije i Norika (…) preko Palestine,
Panonije (…), Britanije (…), Tracije (…), Ponta i Germanije do Arabije, Dacije (…) i
Mezopotamije (…). Već je za Marka Aurelija (161–180) počelo raspadanje toga
golemoga carstva, u ratovima protiv Parta na istoku i Markomana na sjeveru. U
državi koju su na njezinim granicama sve jače ugrožavali »barbari«, vlast je
prelazila u ruke legija. Legije i pretorijanci izvikivali su svoje vojskovođe za careve,
koji najčešće više i nisu bili Rimljani. To je razdoblje vladavine vojnih careva... Dok
su se oni borili za vlast, namjesnici u provincijama vladali su gotovo potpuno
samostalno, a Rim je gubio ekonomsko i političko vodstvo u Carstvu…Gotovo
cijelo III. st. bilo je ispunjeno unutrašnjim borbama za vlast, a državne su granice
istodobno bile pod stalnim pritiskom Germana na sjeveru i zapadu te Parta i
Perzijanaca (…) na istoku. Istodobno je počela borba između državne vlasti i
kršćanstva…uvodi se novi oblik vladavine, dominat, tj. apsolutna monarhija po
uzoru na orijentalne monarhije. Prvi izraziti predstavnik dominata bio je car
Dioklecijan (284–305), koji je osigurao državne granice, slomio otpor pobunjenih
robova i kolona, vlast Senata ograničio isključivo na grad Rim, preuredio vojsku i
reorganizirao državnu upravu te podijelio cijelo carstvo na 4 prefekture. U toj
»tetrarhiji«, u kojoj je Dioklecijan i dalje ostao vrhovni gospodar i koja prema
tomu nije značila nikakvu stvarnu diobu Carstva, njegov suvladar bio je
Maksimijan. On je dobio na upravu Italiju i Afriku (…), cezar Konstancije I.
Hispaniju, Galiju i Britaniju (…), a cezar Galerije Ilirik s Makedonijom i Grčkom (…).
Dioklecijan je zadržao za sebe cijeli Istok (…). Nakon Dioklecijanove abdikacije, iz
borbe za prijestolje izišao je kao pobjednik Konstantin I. Veliki (325–337). On je
prekinuo Dioklecijanove reforme… i prekinuo progon kršćana (Milanski edikt,
313), koji je još za Dioklecijana bio u punom jeku. Nakon nekoliko godina
kršćanstvo je već bilo u prvom planu javnoga života u Rimu… Konstantinovi
nasljednici nisu uspjeli sačuvati jedinstvo Carstva: germanska plemena prodirala
su masovno na njegov teritorij, dok su istodobno borbe za prijestolje rušile i
posljednje tragove unutrašnje povezanosti. Teodozije I. (379–395) još je jednom,
na kratko, ujedinio cijelo Carstvo. Za njegove vladavine kršćanstvo je postalo (391)
državnom religijom: bio je zabranjen svaki poganski kult, a posljednje Olimpijske
igre održale su se 393…Iako je Carstvo formalno i dalje bilo jedinstveno, nakon
Teodozijeve smrti 395. nije više nikada (osim dijelom pod Justinijanom I.) bilo pod
upravom jednoga vladara, već je jedan vladao na Istoku, a drugi na Zapadu.
Oslabljeno unutrašnjim nemirima, osobito u provincijama, Carstvo se nije moglo
oduprijeti sve jačemu pritisku germanskih plemena…Zapadnorimsko Carstvo bilo
je odviše slabo da bi moglo vlastitim snagama braniti državne granice i održati red
u zemlji te se sve više oslanjalo na »barbarsku« plaćeničku (…) vojsku…Na kraju je
jedan od germanskih vojskovođa, Odoakar, srušio 476. posljednjega cara
Zapadnorimskoga Carstva Romula Augustula. Taj datum historiografija uzima kao
datum propasti Zapadnorimskoga Carstva.

Cjeloviti tekst dostupan na stranici:

https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=52920