SAVJET REDAKCIJE: Josip Adakovi. dr. Vladimir Ani, Ljudevit Bauer, Nenad Brixy, dr.

Adolf Dragievi (predsjedavajui), in. Vesna Gazdag, Igor Golik, Marija Jurela, Borivoj Jurkovi, elimir Koevi, Nada oljan, Ismet Voljevica, Ana upanBender. GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK: Borivoj Jurkovi. SIRIUS biblioteka znanstvene fantastike, izlazi svakog petog u mjesecu Izdava: RO Novinsko-izdavaka djelatnost SOUR-a Vjesnik n.sol.o. OOUR Informativno-revijalna izdanja n.sub.o. Redakcija Romani i stripovi, 41000 Zagreb, Avenija bratstva i jedinstva 4 Struni savjet Siriusa: Klub prijatelja znanstvene fantastike i fantastike Sfera Zavoda za kulturu i obrazovanje, Zagreb, Ivanigradska 42a Adresa urednitva: Sirius, Redakcija Romani i stripovi, 41000 Zagreb, Avenija bratstva i jedinstva 4, telefon: (041) 515-555 i 519-555 Tisak: RO tamparska djelatnost Vjesnik n.sol.o. OOUR-i Novinska rotacija n.sub.o. i TM n.sub. o., 41000 Zagreb, Avenija bratstva i jedinstva 4. Cijena pojedinom primjerku 50 dinara. Pretplata: za jednu godinu 600 dinara (s popustom 10% 540 dinara), za est mjeseci 300 dinara (s popustom 270 dinara). Samo unaprijed plaena pretplata osigurava popust od 10 posto. Pretplata se uplauje opom uplatnicom u korist rauna 30101833-1216 SOUR-a Vjesnik, Interna banka, s oznakom: za Sirius. UREDNIK: Borivoj Jurkovi. Recenzent Darije oki. Grafika oprema: Ivica Bartoli i Ljudevit Gaj Crte na naslovnoj stranici: Posredstvom VPA Lektor: uro najder.

SIRIUS broj 89, studeni 1983.

SADRAJ: Slobodan uri: UME, KIE, GRAD I ZVEZDE Michael Shaara GRENVILLEOV PLANET ivko Prodanovi: NAJVEA TAMNICA SAMOE Philip K. Dick: ONAJ KOJI MOE BITI RTVOM Hadiakbar ajhov i Jaim Abdullaev: A IPAK SU BILI MAJMUNI Zdravko Valjak: SJETA Jack Williamson: GUINEVERA ZA SVAKOGA Bela ulai: LIKOVNA ENCIKLOPEDIJA Lee Killough: PARK SIRENA

str. 4 28 38

43

50 72 81 100 108

-1-

Rije urednika
Dragi itatelju! Nemojte me, molim Vas, proklinjati ako niste matematiki talent! Naime, rujui po Vaim odgovorima na anketicu iz SIRIUSA 87 sav sam se pretvorio u postotke, desetinke i stotinke. Ipak, nije mi ao zbog te transformacije. Naime, nadam se da sam ipak uspio raunski izraunati Vae ocjene i elje u vezi s prolou i naroito budunou SIRIUSA, Dakako. Vi ete, dragi itatelju (i itateljice, makar nije jo Dan ena!), imati priliku da u narednim brojevima SIRIUSA ustanovite koliko sam te Vae ocjene i naroito elje uspio ugraditi u list koji (jo) ureujem. Evo tih brojkica do kojih su me doveli Vai odgovori: Prvo pitanje u SIRIUSU 87 bilo je, ako se sjeate, da li da pokuamo izdati YU SIRIUS 2 (ti. drugi broj SIRIUSA posveen iskljuivo Vaim, dakle domaim priama). Vjerovali ili ne. ak 86,36 posto Vaih odgovora glasilo je da (od kratkoga da do euforinog DAAAAA!), a, matematiki neumitno, 13,64 posto puta odgovorili ste sa Ne (bez euforije!). Drugim rijeima, ako ve ne jednoglasno, a ono bar osamdesetestpostoglasno izglasali smo da nam je potreban drugi ju sirius. Drugo je pitanje bilo depno: biste li platili sto dinara za taj YU dva? Eko kako ste. statistiki gledano, drijeili svoj dep (ili torbicu od zmijske koe, ve prema spolu): 24,24 postotno ste se izjasnili za manju cijenu, 75,76 postotno za predloenu; od toga, ak 28,79 postotno ste energino rekli: neka cijena bude i vea od sto dinara!

(Da matematika bude zadovoljena: 46.97 posto odgovora bilo je za tono 100 dinara.) Darije oki, na recenzent domaih pria, koji je idejni i tekstovni zaetnik nae male ankete, podmetnuo je tree pitanje kako bi, dragi itatelju, doznao Vae miljenje o sadanjoj kvaliteti SIRIUSA. Nasjeo sam na tu njegovu podmetaljku svjestan da e Vai odgovori pomoi dodue njemu u recenziranju, ali i daleko vie meni u ureivanju SIRIUSA. I evo to sam doznao: tono dvije treine odgovora (66.66666... posto) bilo je da, a treina (33.33333... posto) ne. Dakle, tijesnom dvotreinskom veinom dali ste meni povjerenje, a Dariju orijentaciju. etvrto pitanje je li se SIRIUS poboljao od poetka svoga izlaenja 1976. do sada dalo je nekoliko vrsta Vaih odgovora: malo manje od etvrtine (24 posto) kaete da, ak treina Vas tvrdi ostao isti, a 43 posto uvjereni ste da se SIRIUS pogorao. Mala korekcija: od ovih dviju posljednjih skupina oko pet posto odgovora je moda, s obzirom na to da ste, dragi itatelji, ponekad i friki itatelj SIRIUSA, pa ostao isti ili pogorao se ocjenjujete na temelju posljednjih 20 ili 30 proitanih brojeva, a ne svih 88. Na vlas slian odgovor je i na peto pitanje: odgovara li Vam sadanji profil SIRIUSA: 6,1 posto odgovarate nesigurno no ipak dajete povjerenje sadanjem profilu lista: 69.70 posto Vas zadovoljno je sadanjim likom SIRIUSA (vie sadrajnim nego likovnim, moram Vam priznati), a 30.30 nije. Da bih Vas do kraja ugnjavio brojkicama, dragi itaelju, moram Vam odati priznanje: ak ste trietvrtinskl (75,76 posto) naveli podatke o svom zanimanju i ivot-

-2-

noj dobi. Dodue, slika o Vaim odgovorima bila bi stopostotna da ste se i tu odazvali stopostotno, no i ovako visok postotak dovoljan je da se popuni statistiki uzorak za meritoran zakljuak (nadam se da neete doivjeti kolaps nakon ove moje multisintagme). to se tie ivotne dobi: do 19 godina ima Vas 26 posto, od 20 do 30 ak 58 posto, a starijih od 31 godine samo 16 posto. Po zanimanju ste 56 posto uenici ili studenti, a 44 posto proizvodnih ili manje proizvodnih zanimanja, dakle podjednako jedni i drugi, a meu drugima pojenako proizvoai i neproizvoai. Kad je ve rije o brojkama, moram Vam priznati, dragi itatelju da broj 69 (sixty-nine, soixanteneuf) nije nigdje isplivao na povrinu, a ni meu pitanjima nije bilo nita o seksu u SIRIUSOVIM priama. Ipak ste, dragi itatelju, ak u vie od etvrtine odgovora (25,76 posto) naeli i to pitanje. Ukratko: samo 13,64 posto odgovora (naprama 86.36) suprotstavilo se seksi temama u SIRIUSOVIM priama, iako, rekoh, to nije nitko ni pitao. 12,12 posto odgovora ak je izrazito i odluno podralo erotsku i seksi komponentu u sf-u koji se objavljuje u SIRIUSU, u domaim i stranim priama. Moram Vam priznati, dragi itatelju, da ovaj Va izlet izvan est pitanja u SIRIUSU 87 meni mnogo znai u najmanju ruku priznanje da moji pokuaji, da erotiku i seks ne iskljuim iz normalnih ljudskih (i neljudskih) aktivnosti o kojima je rije u ponekoj prii koja se objavi u SIRIUSU nisu pretvaranje SIRIUSA i sf-a u porni esto pitanje Kakav biste profil SIRIUSA eljeli? dalo Vam je, dragi itatelju, priliku da se razmaete matom, a meni da Vae prijedloge i zamjerke dobro pro-

mozgam i da Vam na sve to odgovaram postupno u narednim SIRIUSIMA, jer je i jednoga i drugoga (prijedloga i zamjerki) toliko da bih, iznosei ih. naruio onu liiepu matematiku harmoniju iz prve etiri petine ovoga teksta... Ipak, evo nekoliko Vaih misli iz odgovora na to pitanje: Je li to nekome u Vjesniku bilo dosta humora u ivotu pa je stoga uozbiljio SIRIUS?; Vrijedi li Vama ita predlagati, Jurkoviu?; Moj najozbiljniji prijedlog: smijenite urednika, previe je umiljen. Dakako, ima i drukijih Vaih miljenja, u kojima me (prekomjerno) hvalite. U vezi s time ne bih mnogo pisao, no vrlo mi godi Vaa konstatacija da su male sf puni pogodak u SIRIUSU. (S tim u vezi molim Vas, dragi itatelju, da paljivo proitate i doista mali sf u ovom broju, uzbeku priu prevedenu na hrvatski s autoriziranog ruskog teksta, kao i onaj u sljedeem, novu i zanimljivu njemaku priu Pokus.) Na kraju, mimo i poslije ankete, ponovo Vas, dragi italelju, pitam: Kakav biste profil SIRIUSA eljeli? To pitanje ponavljam za sve one koji nisu dospjeli sudjelovati u anketi, kao oito najintrigantnije od svih est pitanja (jedan odgovor na to pitanje primio sam iz Sarajeva, na etiri gusto tipkane stranice!). Kad ve toliko piete o profilu, dragi itatelju, ovaj put Vas prvi put ne pozdravljam anfas iliti en face nego kao iz profila Va Borivoj Jurkovi

PS. Jo jednom: najsrdanije Vam se zahvaljujem za tako brojno i angairano sudjelovanje u anketi! B. J.

-3-

Slobodan uri:

ume, Kie, Grad i Zvezde

Grad je jo stajao: simetrino, kupolasto sae po irini i visini. U predveerju jo jednog izgubljenog dana polako je tonuo u retku izmaglicu i isparenja, nalik na gigantsku koloniju peuraka u magli. Dananji je dan, kao i hiljade prolih, plivao u kii, gustoj i lepljivoj poput tame. Lagano, jedan po jedan, sa izrazom nonih ptica grabljivica, lutalica su izlazile iz svojih rupa i sklonita posejanih oko Grada. U treperavom, izlomljenom hodu silazili su niz strminu na plato izravnane zemlje pred Gradom, gde nije bilo nikakvog rastinja. Samo izrovaeno, otrovno tlo... etiri prilike izdvojie se iz nevelike skupine, koja ostade na samoj ivici platoa, a nastavie da se pribliuju najblioj Kupoli. Bezubi, najstariji od etvorice, predvodio ih je pognuta i oprezna hoda, zverajui oko sebe. Zastade kod jedne ovee jame koja je predstavljala kakvo-takvo sklonite i svali se na tlo. Dvojica iz skupine sledila su njegov primer, samo najmlai ostade da stoji, zaklonjen gomilom stvrdnutog, izgorelog tla, zagledan u kupolaste graevine. Bezubi se promekolji i zauze bolji poloaj. Sa svoja etiri preostala prsta leve ake protrlja gustu, ekinjastu bradu i otpljunu. Danas su malo kasnije krenuli iz sklonita i ve ga je kima bolela. I desna noga, koja je bila triput nezgodno lomljena, cvilela je i opominjala na brz povratak. irom otvorena, bezuba usta, po kojima je i dobio nadimak, inila su veliko O i gutala vlaan vazduh zajedno sa kapima kie. Desna ruka mrvila je grudve tvrde zemlje. No, uza -4-

sve to, bio je krupnoga rasta, izboenih grudi i snanih miica koje su mu obezbeivale ulogu voe u ovoj bratiji. Na njemu je visila gomila krpa koje su u slojevima omotavale masivno telo. Desno od njega uao je suvi Orango, uvek sumornog izraza lica. Nikad se nije na due vreme odvajao od Bezubog i bio je iva istorija njihovog lutanja: bezbrojni oiljci govorili su da Atmosferci najee batinom isteruju pravdu. Teke kvrge na goloj, svetioj lobanji govorile su o mnogo krvavih obrauna, o nemilosrdnim udarcima, o divljem i okrutnim sukobima. Retko je govorio, no oi su pomno pratile svaku kretnju Bezubog. To suvo, ispijeno telo, uvek sumorni izraz lica, odveli su mnoge do pogrenog zakljuka. Neoekivana ilavost i snaan udarac otkrivali su se kasno napada je tada ve leao okrvavljene glave i bez svesti u praini. S leve strane Bezubog skutrio se trei, koga su svi zvali Ara Brbljavi. Bio je hodajue oblije Skupljaa i Skitnica. Pored masnog i izbledelog letakog kombinezona na sebi, to je pokupio u ko zna kojem skladitu na koja bi nailazili ponekad, bio je opremljen svakojakim delovima odee, i nekoliko brojeva vee. Na nogama je imao izme za dva broja prevelike, no nije se alio. Mnogi nisu ni to imali. Lice mu je bilo stalno u pomicanju, sve se kretalo: oi, ui, usta i uvek brbljavi jezik! Kaljao je i na trenutke se guio, a zatim opet mrmljao i lomio jezikom. Dva njegova sadruga odavno su prestala da obraaju bilo kakvu panju njegovoj brbljavosti. Ovoga puta je manje brbljao i mumljao. Bacao je neprestano poglede pune divlje mrnje u Grad, neosetljiv za bilo ta drugo oko sebe. Bezubi prekide tiinu buno se useknuvi. Ieprka iz jednog od mnogo depova koje je imao tvrdi grumen duvana i polako ga prelomi na dva dela. Jedan dobaci Orangu, drugi veto izmrvi prstima i ubacivi u usta poe da vae. Kasne promrsi. Zato smo se ovde ukopali, Bezubi? javi se Ara. Da priemo blie i onjuimo... Ako nema nita, moemo i da briemo odavde. Moda danas nije ovde red za izbacivanje. Opasno je za malog odgovori Bezubi i ne pogledavi ga. Ne bi mog'o brzo da ispari, vi' koliko je sitan... dohvatili bi ga oni prokletnici. A Bezubi nikog svog nikada ne ostavlja na cedilu. Uostalom, danas ovde izbacuju. Znam za toliko. Pa nek' eka ovde! On-noliki plen d-da propadne... Momoda ve izbacuju i... -5-

 Zavei, Ara! proguna Bezubi. Da ne znam za strpljenje, bio bih odavno pod zemljom na radost svih uljivih crva ovog dimljivog i prokleto mokrog planeta! Krenuemo kad ja to kaem i u pravo vreme, mo' u to da bude siguran! Ara se jo dublje zavue u svoj kombinezon, ne prestajui da mrmlja tihe kletve, streljajui gnevnim pogledima maliana koji je stajao. Iz grla mu se ipak otkide protivljenje: M-moda su otvorili s-sa druge strane... mo-moda rob-bboti ve rade i... O, svih mi mranih uma! ur-liknu Bezubi. Pa, zar ti, brbljavi, ponekad ne moe da obuzda taj svoj pogani jezik? Moe li? Smeta mi, prokleto mi smeta u razmiljanju, do svih rupa na Zemlji! Kasne, kasne... to se vidi! Ali, zato? E, u to se tvoj muvlji mozak ne uputa. Treba biti maksimalno oprezan, blesavko! Ovde greka znai prenje, lom kostiju ili glave! A to nam ovde fali? Na sigurnom smo i imamo dobar pregled. Zato umukni i gledaj onamo. Bezubi otpljunu posljednje ostatke duvana i premesti se na drugi bok. Ponekad ga je Ara izluivao svojim idiotskim brbljanjem i raznim glupim upadicama. A danas nije nimalo bio raspoloen da to slua. Okrene se ka etvrtom i najmanjem lanu svoje grupe. Izraz lica mu vidno smeka. Pa, malac, moe li se znati kuda si se ti to uputio? Hrabro si nas pratio kroz okolne ume, dok ti ne dozvolismo da nam se pridrui. Bio si neobino uporan... ma koliko da smo te terali, njuio si na trag i sledio nas. Ba si se ueleo da vidi Grad, a?' Deak kimnu, ne odvajajui pogled od Grada. Orango je i dalje utao i sluao, budno pratei sve promene oko njih. Ara odbaulja malo dalje, psujui tihe kletve sebi u bradu. Bilo je oito da silno mrzi deaka: Prvi put ga vidi? upita Bezubi. Ne ree deak. I pre sam dolazio ovamo. Sam? Ne, ne sam. Pratio sam neke skupine Dugonosih. Opaaa... .zviznu Bezubi. Opasno, al' hrabro, malac. No, sada si prvi put ovako blizu, ovako mislim, da ga skoro pipne rukom, je 1' tako? Aha potvrdi deak. Prvi put. Lep je. Bezubi iskrivi lice u udnu grimasu. -6-

 Hm, da, da... A sad? Boli li? Deak se osmehnu. Protrlja obraze i elo tankim rukama. Ne, ne boli. Nita ne oseam, Bezubi. Bezubom ne promae da deak zna njegov nadimak. No, mirno je nastavio: Vidi. Ne boli te i ne pee. Grad vie ne zrai, dah mu odavno nije otrovan kao pre. Ne znam za pre odgovori deak posmatrajui Grad. Mmm da, naravno da ne zna. Suvie si mlad, dabome. Koliko si Kia video? Dva... trinaest... odgovori deak zbunjeno. Mmmmm... zamumla Bezubi, smekajui se. Znai, deset. Ajde, sedi sinak. Mora da se eka. Mora i da bude malo strpljiv, kao recimo divlji sanoti. Gledao si kako strpljivo ekaju rtvu da napusti svoju rupu, i tek onda napadaju. E, jedino ova kia nema strpljenja... i jezik ovog brbljavca ovde. No, ne beri brige, jo malo i poee da izbacuju svoj otpad. ubre, zna. Mi smo ti ivi skupljai svega toga mome, ako nisi znao... Znam prekide ga deak i mirno izdra ispitivaki pogled Bezubog. Ti si Bezubi, voa Skupljaa. Ovaj to uti je Orango Batina. Gledao sam kad je udesio odjedanput Debelog Jedda, ovako, za tren oka! Tras! Tras! Sumorni izraz Oranga se malo ublai. Odavno niko nije odao priznanje njegovoj vetini. Meu skitnicama se to jednostavno podrazumevalo. Pogleda sa zanimanjem deaka, ali sav mu je bio nalik na desetine drugih mali, goljav, rebra su mu se nazirala kroz tanune krpe kojima se omotavao. Mutant kao i svi drugi. Samo su mu krupne oi bez kapaka blistale nekako drugaije od ostalih koje je viao. Deak je imao pogled odraslog mutanta, tvrd, odluan. I za divno udo, nije se plaio ni njih ni Grada. A ovaj je Ara, Ara Brbljavi. Mnoge velike ene su umukle pred njegovim jezikom, ak se i Ama Alapaa sklanja od njegovog jezika! Ha, ha, ha... Bezubi se cerio irom otvorenih usta. Malac, ova ti vredi! Ara, uutkiva ena! Ara Brbljavi, pred kojim i Ama Alapaa bei! Ha, ha, ha! O, svih mi uma! Ara prostreli mrko pogledom deaka, hotei da kae neto u svoju odbranu, ali je naglo izgubio vazduh. Samo mu lice poprimi -7-

purpurnu boju. Deak je sada imao smrtnog neprijatelja. Uh, dobar si, deae ree Bezubi. I ta ti nije bilo po volji tamo? Pokaza neodreeno rukom ka mranim umama u daljini, koje su se gubile u slapu kia. Velika guva? Ili su te, moda, tukli? Mutanti to znaju esto izmeu sebe, da... Deca su ta koja najee stradaju, hm. Sitan si, mrav... ali si iv, nema ta, vidi se. Da te nisu plaili sa ovim? Gradom, mislim... Deak kratko odmahnu glavom, kao da o tome nije eleo da govori. No, Bezubi nije nikada odustajao tako lako. Pa, ta trai onda ovde? Daleko si od uma, a Grad pak. Doao sam da ga vidim prozbori deak. udna ti malo ta elja, sinko. Niko ne voli ovaj Grad i one u njemu. Svi bee daleko od njega. Sad, vidi, mi smo ti neto sasvim drugo. Skupljamo, eto... katkad Grad izbljuje i neto vrednije, zna... Ali mi ga isto ne volimo. Mrzimo ga podjednako kao i svi dragi Atmosferci. Vidi, sinak, Grad je zao i opasan i on... Ne bojim se Grada! viknu deak prkosno, a male Sli se pesnice vrsto stisle. Ne bojim se! Ne bojim se! I ne treba, deae, i ne treba... pomirljivo e Bezubi. Zato bi se bojao? Grad je sada mirniji, vie ne ubija kao pre. Nama bar vie nita ne moe da naudi, a ni tebi, vidi. Dovoljno nas je obeleio, sinak, kao i sve oko sebe... Eto, mi smo ipak tu, uvek kad oni metalni psi izbacuju sav taj kr koji im unutra smeta. Samo se njih uvamo i to dobro. Njih? Njih, sinak, njih. Robota, mislim... Roboti? deakove enice su sjajile pitanjem. Da, pa... hm, oito je da ih nikada nisi video, da. A i kako bi? Roboti nikada nisu bili ljudi, kao mi nekad i sad... E, pa spleo si me dobro, sinak! Eto, oni su samo nalik na ljude, zna. Njih su napravili za sve poslove u Gradu. I nauili su ih da nas mrze kao to nas i ljudi iz Grada mrze. Grad nas mrzi, deae, taj bajni Grad od kojega ne odvaja oi i kome se divi. Velik je, sjajan, tajanstven, zar ne? A mrzi nas. udno, a? E, Bezubi e ti sad rei i zato, i onako je vreme da saznasmo tome, im te je sopstvena radoznalost dovela ak ovamo... Ti zna ko smo mi? Skitnice ree deak. Skupljai. C, c, c Bezubi odreeno odmahne glavom. Time se mi -8-

bavimo, sinak. Mi smo, naravno, mutanti. Svi mi. I ovde, i tamo, svuda, po svim velikim umama ovog planeta. Sem... sem u Gradu. Tamo su... eh, ljudi... Zar mutanti i ljudi nisu isto? E,sad... Uglavnom, nismo isto. Moda smo nekad i bili isto. Mi smo ti koji su se promenili, zar ne, Bezubi? Bezubi se gromko nasmeja, ekajui svoje ekinje. Ba tako, sinak. Bistar si, jako bistar! U tvojim godinama ja nisam smeo ni nos da promolim iz sklonita... Bezubi! prekida ga Ara u smehu. Pogle! Tamo, tamo na sredini! Izlaze, izbacuju, hej, Bezubi! Voa Skupljaa se hitro okrene Ari i prosikta mu u lice: Hoe li umuknuti, idiote brbljavi! Video sam to pre negoli su tvoje buljave oi opazile i da se Kupola otvorila! I ne dernjaj se tim prokletim ustima, jer e nam navui sve leinare iz okoline na vrat! Ali, Bezubi... zar neemo sada da... Ku! Nikamo se jo ne ide. Treba i njima vremena, budalo, a osim toga sad ih je onde najvie. A Bezubi ne eli da bude prenica nekoga od tog pasjeg plemena! ekaemo... i umukni kad razgovaram sa malim! Bezubi se okrene deaku koji je sedeo do njega. ekaemo, dakako, a dotle... Pa, od prie ne boli glava. Mlad si, sinak, sve to uje od Bezubog moe da ti i zatreba. I ta sam ono rek'o? E, da... promenili smo se. A takvima nas je uinio ovaj Grad, sinak, i oni iz Grada, ili neki drugi iz nekog drugog Grada, svejedno... Na kraju mu to doe na isto. Vidi, poto su preorali ovu zemlju i pretvorili je u otrov ostavivi svoje strahote, zatvorili su se tamo... da, tamo. Napravili su svakojaka uda i udesa koja su ila zemljom! Od te njihove vlastite mrnje smo i mi nastali, malac, mi mutanti. A onda su dole Kie, duge ko godine. One su dokrajile stvari, natopile nas otrovom, koji smo mi prenosili jedni drugima. I svako ko bi se rodio, imao bi ga u sebi! Prvo smo umirali k'o letnje muice, sinko, svuda si mog'o da naleti na nekog mutanta koji je odapeo! Takvim bolestima niko nije znao ni imena ni leka. A tek te proklete kie, maglutine... sve nas je to satiralo. Tada, uostalom, ti nisi ni postojao, pa ni ja... A onda, onda su mutanti umirali sve ree, ivot se u nama izborio. Al' smo svi ostali obeleeni, kako gde ko. Svi. Vi' mene, sinak, zube sam izgubio dok sam bio jo mlai od tebe. Protiv toga ni mi mutanti ne moemo da se borimo. No, ti si -9-

sinak dete Kie, bie bolji nego li drugi... Pa svi smo takvi ree deak. Zar to nije dobro? Nikada nisi video ljude iz Grada, deae promrmlja Bezubi zagledan u daljinu. Nikada nisi video ni njihove ene, glatke i blede ko najsvetliji dan bez kie, blistavih zuba i duge, sjajne kose udnih boja. ene koje su nekada davno izlazile iz Grada i kao razularene boginje lova jurile za mutantima, ubijajui ih i lovei... I bolje da ih nikada i nisi video. Bio bi lep primerak malog mutanta sa krupnim, sjajnim oima bez kapaka... ta kae, Bezubi? deakove oi su ga netremice posmatrale. Bezubi se tre. Nita, sinak, nita... Doe to meni tako... uj, malac. Zato ti ne ostavi na miru ovaj ludi Grad i te svoje bubice, a? Ja idem u Grad! Deakov je odgovor bio otar kao hladne kapi kie. Tada iznenadno praskanje, itanje i gomila isprekidanih rei i glasova oznai da je Ara ponovo izgubio strpljivost. Skoio je i postavio se pred deaka, koji jedva da je bio neto malo nii od njega. Drhtao je, dok su mu se ruke nervozno grile i trzale. Ivicom usana iao mu je tanak venac beliaste pene, dok je brbljao i besno lajao na deaka. Prok-le-ti! glas mu je bio neobino visok, dok su mu male ruke, ne mnogo vee od deakovih, mlatarale pred licem i pravile udne krugove. Z-zato se ti... ti balave.., n-ne izgubi i ne osostavi nas na mir-miru? S-sve e nam dru-drugi pokupiti ispred nos-sa! V-vreme prolazi.,. kog... kog avola sedimo ovde i sluamo blesava naklapanja? Iz... izmeu... izmeu... Ja... Ma, gubi se! isisti se odavde, mala nakazo! Vuc-vucara se za nam-a, smeta nam i zadrava Bezubog u poslovima! Gub.... gubi se, nes-nestani dok ti nisam prosuo moz... mozak! Deak se povue i privi uz Bezubog, koji se pridie na lakat i lica izoblienog od gneva riknu na Aru: Dosta, bezumnie! Da te vie nikad, uje li: n i k a d nisam uo da si rekao runu re protiv ovog deaka! Inae u te izvaditi iz tih usranih krpa i tu tvoju golu hrpicu mesa i trulih kostiju baciu u Kameno jezero na radost pijavicama! I drau te onde, brbljave prokleti, drau te u jezeru sve dok ti tu mutnu vodu iz tela ne ispiju! Jesi li me razumeo? Ni ta tvoja debela guzietina nee ostati u - 10 -

komadu! Deak ostaje sa nama, utuvi to u taj svoj uplji mozak! Osta-je! M... mhmh... uhhh! Ara zakripa ostacima svojih zuba i baci se u svoju rupu, udarajui u nemonom besu po blatu oko sebe. Ali, suvie je dobro poznavao Bezubog i znao je da je ovaj u stanju da ispuni svoju pretnju i da ne bi nimalo u tome oklevao. Svi su Skupljai znali da Bezubi retko daje svoju re, ali je uvek odri. A malo ga je kopile opinilo vradbinama i sada Bezubi pilji u njega i pria sa njim kao sa sebi ravnim! Zato se bespomono ukopa u blato, psujui i bacajui pregrt najcrnjih kletvi na sve strane, posmatrajui kako iz Kupole kulja kr. Bezubi iskrivi usta na malog, to je predstavljalo osmeh, i ree: Ne brini vie, sinko. Brbljavac je sada smiren, uo si ta sam mu odrezao. E, sada znam zato si pobegao iz sklonita i uma... Niko ne voli decu danas... namrtivi se dovri. Hodi ovamo, sinak. Sedi tu. Tako. Potapa deakov tanki vrat zauujue blago. Sada se ak i utljivi Orango pitao to se to deava danas sa Bezubim. Do sada je bio potpuno ravnoduan prema deurliji, ak ih je smatrao dosadnim. I sam ih je imao nekoliko, ko zna gde i sa kojom. Do danas nije pokazivao neku preteranu elju da se stara o bilo kojem. Neto se deavalo, ali radije je te svoje misli zadravao za sebe. Nemaj brige, sinak, ima jo vremena za ulazak. Bezubi se nasmei ha malu priliku. Ne boj se, malia. Niko od nas ti nee preoteti to pravo. Vidi, ak i oni gore, na kosini, boje se jo da siu do nas. Vi se ne bojite. Mi? Pa, naravno. Pa, rek'o. sam ti da Grad vie ne zrai. Al' bolje je da ih se to vie plai, zar ne? Tako da za Bezubog i njegove uvek ostaje sve najbolje. Bezubi namignu i nasmeja se lukavo deaku. Ni ja se ne plaim otrova u vazduhu ree dejak. ta ti zna o radioaktivnosti? upita Bezubi brzo. Ra... Ne znam tu dugaku re koja lomi jezik odgovori deak. Ali to pee kou i gori iznutra, oi se tope i kosa otpada na dodir prstiju, ovako... Moe i rupa u nozi da se probui jednim prstom, tako... Bezubi se najei. Deak je prilino tano opisao sve detalje. - 11 -

 Ehe... hm, tako nekako... To sad za nas vie nije vano, sinak. Bilo pa prolo... A ti... ima li ti nekog svog? Deakov glas je odzvanjao tugom. Nemam. Ponk je umro prole zime... Ponk? Moj mali pas. Smrz'o se dok me je grej'o. Zakop'o sam ga u umi kraj starog potoka. Da, tuno. Bezubi zakilji u deaka. A to ti jednostavno ne ostane sa nama, sinak? Da lepo zaboravimo na ovaj Grad, a? Mi ti ba nismo toliko loi, k'o to nas bije glas... ti, ovaj, kako ti ono bee ime? Nikad nisam imao ime odgovori deak gledajui negde u stranu. Bezubi, ti si potpuno lud upade Ara. Zavei i tornjaj se! zareza Bezubi. Idi i ti Orango, odvedi mi ovu brbljavu budalu sa oiju. Orango i Ara se zagledae i sjurie meu otpad. Bezubi je oito smekao; sve vreme naklapa o Gradu sa nekakvim malim dolutalim mutantom. ak eli da ga primi meu njih, da ga izjednai sa starim skitnicama, lukavim Skupljaima i prekaljenim razbijaima glava! Bezubi kimnu. Bie plena, sinak. Momci su se naotrili i dae sve od sebe. Moda onde naemo neto i za tebe. a? Deak odmahnu glavom, ustade i krenu ka Gradu. Bezubi ga dohvati i vrsto privije uza se. Nije eleo da ovog malog mutanta baci u razjapljena eljusti suludog Grada, koji je bio neshvatljiv za ovo dete. Grad je bio okrutna igraka koja je progutala i mnoge snanije i mudrije. ek' malo, sinak. Vi' da na ulazu stoje ona dva metalna psa! Tebi ba k'o da je dosadio ovaj ivot. ta si mislio? Da se samo tako uetam unutra, je li? I ta te vue u taj prokleti Grad? On je zao... O, neshvatljivo! Pa iz njega su nekada davno i beali, da, pravi ljudi, a ti... E, nagraisau sa tobom, malia! Nee da sastavi ni ceo dan, a ve e te opauiti po glavi! Ako te roboti uhvate, dae te ljudima, a oni se sa nama, mutantima, ne ale. Ljudi su zli. Zli. Zli k'o ovo zlo u nama. Mrze nas... Zato? upita deak. ta smo im mi mutanti uinili?

- 12 -

 Nita, ba nita, sinak. Mi njima nita. Ali zato nas i mrze, zato to nismo ispali onako kako su oni planirali i eleli! A ti sad u Grad, pa u Grad! Deakovo elo se nabora a oi bez kapaka postadoe jo vee. Ti si dobar, Bezubi... tebi u rei. Moj pas, Ponk, on je ponekad dugo laj'o i zavijao nou... Da, i ta s tim? upita nestrpljivo Bezubi. Pas k'o pas. Laje i zavija. Stari Koaska mi je rekao da to Ponk zavija na Mesec. Me-sec? Mesec? Otkud ti sad to? Ali... uj, malac, pa on se ne vidi vie i... Bezubi je bio potpuno zateen i zbunjen. Znam da se vie ne vidi, ali to je od oblaka i kia. Al' iz Grada moe. Onde... onde su ga ljudi zatvorili. O, ludi deae! uzdahnu Bezubi trljajui mokro elo. O, ludi deae! Nema vie Meseca za nas, ti deae bez imena! Nema ga. I ko ti je rekao sve te gluposti? Stari Koaska. A on nikada ne lae. I zvezde su onde, u Gradu, znam. One su sjajne i sijaju i... Mesec? Zvezde? Kia mi, sinak, svata si mi sada napriao ree Bezubi gledajui ga mutno. ta e ti sve to? Samo muka od toga... I stari Koaska ti je sve to napriao, kae? Hm... dozvolio je da mu se zamagli mozak a jezik rastopi u besmislenom brbljanju, k'o ovoj budali ovde. Zavodi decu lanim priama, umesto da ih ui da postanu pravi Skupljai k'o Bezubi ili Orango! Stari Koaska je lud, to svi mutanti u sklonitima, znaju, sinak. Od starosti blebee gluposti i besmislice. Pogled deaka bez kapaka nije postao nimalo blai. Bezubi protrlja svoje ekinje, dok mu je jezik iznenada odebljao. Al ti si mutant i svoj si! Mo' da ide gde 'oe, pa i u sam taj truli Grad! Pa lepo... Evo, stoj tu i sjaji ta tvoja velika elja koja e ti razbiti tu tvoju mladu, ludu glavu, sinak. Idi, idi i trai te svoje... te zvezde. O, mranih mi uma! Ajd' sad, brii, da te oi Bezubog vie ne sretnu! Sad ti je otvoren i prolaz, oni su se metalni psi sklonili, uskoro e se zatvoriti i Kupole. Grad e te progutati, da nee stii ni da opepeli! Ko zna... promrmlja za sebe trun si, moda e i uspeti... Ne vredi, pomisli, te velike oi bez kapaka nisu isputale blistavu - 13 -

otvorenu Kupolu iz vida. Niko ovog malog mutanta nee odvratiti od namere. Da ga odvue sada, pobegao bi i opet doao ovde da ui i eka da se otvore Kupole. Beao bi i beao dok ne bi uinio ono to je naumio. Pa zato da se onda tu Bezubi upetljava? Nek' ga none kie odnesu bez traga! Ajde ne gubi vreme! Sada su zaokupljeni neim drugim! Pazi na svoj nos unutra... Deak kimnu i kao umska zmija kliznu ka otvoru. ekaj! viknu Bezubi. ekaj malo! Osvrte se oko sebe. Orango i Ara su bili u najveem poslu, daleke prilike i senke ve su se lagano sputale ka njima, samo je svetlost iz Grada priguivala avetinjske senke na njihovim licima. Evo ih, leinari silaze... promrmlja. Ali Bezubi e se ve izvui! Sluaj me sad, sinak... Svlai sve te krpe za sebe, sve, sve... brzo, brzo, hajde ta gleda! Deak je zinuo u njega, ali posluno zbaci sve krpe sa sebe, sve dok ne ostade sasvim nag, drui na kii od hladnoe. Bezubi kimnu, kiselo se smejui. K'o to sam i mislio. Nema ni deset celih... A hoe Grad, Mesec, Zvezde, svih mi mranih uma ovog planeta! Ajd' sad, gubi se bre! Ovako e biti kao senka tamo... Taman si poput noi i stapaj se sa senkama, jedino tako e moda proi neopaen. Ove bi te tvoje krpe tamo odmah odale, oseaju se po smradu na daljinu. Jednom mutantu to ne smeta, ali tamo... e, pa... Najzad, nekome slinom tebi bie dobro-dole! Brii! Deak se nasmei i prui ruku, koju Bezubi zbunjeno i iznenaeno prihvati. ta tu... ma, vidi ti njega, balavca! K'o da... Nestani ve jednom! Malo golo telo mutanta se zgri i stuti ka otvoru, koji je rastao i rastao u njegovim oima bez kapaka, sjajan i blistav. Zvuk nevidljivih maina uo se sve jasnije i deakovo srce zaigra od uzbuenja. I, hej, sinak! glas Bezubog sekao je okolne zvukove u noi i iz Grada. Uz senku, uje! Kroz pod i zid, budi crv, hej! Glas prionu uz malo, glatko telo, koje je napeto ekalo priliku da uskoi u Kupolu. Hladni sjaj ga upi u sebe i on kao beznaajno zrnce praha nesta u Gradu Samo je vonj krpa, koje su do maloas bile na deaku, govorio - 14 -

Bezubom da je tu bio i govorio sa njim. Grubo lice skitnice se nabora jo vie. Rei su mu klizile s usana i stapale se sa mrakom oko njega: Da... gubi se, deae, odlazi... Nai te svoje zvezde... Onda se tre i muklo opsova: Do svih umskih avola! ta mi je? ta sam ja, Bezubi? uvar malih divljih mutanata? O, kakvo ludo derle... Ali, duboko u sebi, znao je da ga to ludo derle podsea na njega samoga, na ona vremena kad je i on isto tako pratio starije, dolazio i piljio u sjajni Grad. Grad koji ih je mamio kao rojeve muica i zaustavljao svojim otrovnim dahom i smru. Ali, on je i dalje dolazio i dolazio. I nikada nije pokuao da ue, kao ovaj mali mutant, koga vie nikada nee videti. Grad nikoga nije putao nazad. Ara! Orango! Bre, lenjivci, bre! zaurla, izvlaei lisnijumsku polugu iz gomile otpada. Kupimo se odavde, ve oseam kuni zadah svih smrdljivaca okoline, koji se kese u tami i ele da nam otmu plen! Ali Bezubi jo ima oi to seku mrak, ruke e mu jo zdrobiti koju nitariju vie! Ara i Orango se zgledae. Ovakav Bezubi im se vie sviao, buan, urlajui, pravi vo Skupljaa. Zabacie sakupljeni plen na lea i pourie ka Bezubom. Bezubi baci poslednji pogled ka skoro ve zatvorenim otvorima Kupole. Moda su deaka ve dohvatili oni metalni izrodi i sad ga lome svojim metalnim rukama bez milosti, moda... Ali, vie nije imao vremena da razmilja o Gradu, ni o malom udnom mutantu sa oima bez kapaka. Gomile su im se lagano primicale, kao kuua i uketava, ljigava masa mutne tenosti. Bezubi stee polugu, Orango podie batinu, Ara se iskesi. Pa, lepo... primeti Bezubi dolaze. No, morae ova banda lenjih valjivaca ozbiljno da se pomui, ako eli da otme neto Bezubom i njegovim pajtaima! Ve sam se malo i ubuao, ha! Morau neto da uradim na tome i to odmah, kako mi se ini.. Deak mutant skliznu kroz otvor i instinktivno potrai tamu. Nae je uz samu pregradu, stapajui se sa senkom noseeg stupa. Onda oprezno virnu i dah mu zastade pred ogromnou prostora to ga je okruivao. Sada mu se um sudarao sa samim Gradom iznutra. Onda se njegov uas pojaa: prvi put u ivotu stajao je na neem to se sputalo, tonulo... Platforma za izbacivanje, u koju je upao, - 15 -

sputala se u podzemlje. Nije imao onih kapaka da u mraku potrai sebe, oi su sve upijale i pratile. Vazduh je bio ist, mirisao je nepojmljivo prijatno, kie nije bilo, odasvud svetlost, toplota, zvukovi i kretanje. Opruio se i stopio sa podom. Bio je ugodno topao i deak ga onjui, ali mu je miris bio udan, neprepoznatljiv. Odlui da se privue ka velikoj maini, ije je zubom vremena oglodane kosti viao u svetu Kia, odakle je doao. Puzao je kao to puu mali, upavi ziji, udna i krvoedna estonoga umska stvorenja. Sada je on bio zi, taman i brz, nevidljiv za svetlee oi robota, tih ljudskih pasa koji su se kretali okolo. Zvukovi, zvukovi... Brujanje i um nevidljivog. Maina je bila mirna, ugodno je mirisala i on zakljui da od nje nema opasnosti. Do zvezda se nije dolazilo lako. Dalje razmiljanje prekide mu blag trzaj. Platforma se zaustavila i zvukovi su polako poeli da nestaju, sve dok ga tiina nije ogrnula svojim nemim plastom. To je bio. njegov svet napolju: zlokobna tiina u kojoj se osea samo pritajeno vrebanje i divlja, muna smrt. Tiina u kojoj je jedan mutant morao da bude deo okoline, jo tii i nepominiji. Samo se tako preivljavalo u umama, na stalnoj kii i u polumraku, tako daleko od ovog svetlog Grada. Nije se zauo nikakav um kada su male, bose noge, dotakle gladak pod. Opet je bio estonogi zi iz mranih uma. Uz senku, u njoj i kroz nju, pripijen uza zidove, dah to klizi... Mileo je kroz velike hale, esto prolazei opasno blizu robota, koji su neprestano nekamo urili. Morao je mnogo puta da zastane i ostane nepomian dok ne mine opasnost. Velike oi bez kapaka gledale su sve, deak se divio prostranom, ogromnom Gradu ljudi, toliko razliitom od mokrih, pretrpanih sklonita i rupa mutanata. Samo to jo nigdje nije video ljude. Sve vie i vie u njega se uvlaio strah! Malo se telo borilo protiv toga, um se grio pred nevidljivim udarcima nepoznatog, ali strah je postajao sve dublji, ispunjavao ga, guio. Da je mogao, vratio bi se, posramljen i pobeen. Poela je da ga mui glad, to je jo vie pojaavalo strah. Ispraznio se u jednom uglu, iznenada i naglo. Potraio je sklonite u najdubljoj senci i zaspao. U snu je sreo poznata lica: Bezubi ga je zvao da se vrati, Orango se rasplinuo u magli od kia, brbljavi Ara se naduo i postajao sve vei... Zgrabio ga je za vrat i stezao, stezao, stezao... - 16 -

Trgnuo se i udario glavom o zid. Oko njega je bilo dosta svetlosti, uo je poznato zujanje i kretanje robota. Sa uasom je otkrio da uzimaju predmete iza kojih se sklonio i stavljaju ih u probuene maine. Nee proi mnogo vremena i krenue ka njegovom uglu, a onda... Stari Koaska ga je uio da se koristi svojim umom u umama, ali ovo je bilo strano i mnogo opasnije. Setio se rei Bezubog da roboti nemaju milosti za mutante. Iz grla je poeo da isputa tiho jecanje, kao lukavi ziji, kada se nau u klopci. Metalni psi e ga odrati i njegovu kou odneti ljudima i on nikada vie nee videti Bezubog... ... Budi crv u zidu... taj glas mu izroni iz seanja i on lee na pod. Bilo je uzaludno, njegovi zubi nisu mogli nita da uine. Pogled mu u oaju odlete do zida i on spazi da je na tom mestu izbuena. Priskoi i opipa mesto odakle je strujao mirisan vazduh, uloi svu svoju snagu i oaj i... reetka je popustila... To je bio njegov svet. Tama, nepoznato, skriveno. Malo se telo vesto provlailo kroz tamne, uske, ventilacijske hodnike. Bili su glatki i veto je klizio i nastavljao dalje. Koliko je puta gonio mekokrzne opoke kroz njihove tunele pod zemljom, tako da mu je to iskustvo sada dobrodolo. Iao je sve dalje, teran glau. Na mestima gde se cev ravala, zastajao je i obeleavao je svojom mokraom naivno se borei da ne zaluta. No, sada se sve manje praznio, eludac mu je zavijao i traio hranu. Glad, taj veliki neprijatelj, kopao je po praznom stomaku i grubo ga i nemilosrdno ujedao. Dalje, sve dalje, kroz vertikalne hodnike, ulagao je preostalu snagu s mukom, gore pravo, to dalje... do prvih Kupola gde su bili i ljudi. ... Lj u d i ... Mnogo je vremena probdeo, zaboravivi trenutno na glad i na sve drugo, lica priljubljenog uz reetke, posmatrajui ih. Svuda oko njega, ispod ili iznad, ljudi u skupinama ili sami u udnoj odjei to je sjala, ili bez nje, ljudi bledi poput magle to je gutala ak i velike ume napolju. Brbljali su vie nego li i sam Ara, neto je sklizalo u odlomcima do njegovog mozga, mali um je to primao u sebe bez uenja. Negde su samo sedeli i gledali u udne kutije prepune boja, ili leali nemi kao sama vlana smrt. Plaio se da ga ne oda njegov miris, povlaio se u dubinu hodnika, a onda vraao, vazduh je strujao tako prijatno. Video je i njihove ene koje su ga opinile, toliko razliite od - 17 -

odraslih mutantkinja. Gotovo sve su imale duge, vatrene kose, to su im se tresle na golim pleima i bedrima. ena su se grleno smejale i isputale glasove koje mali mutant nikada pre nije uo. A onda ih je video bez kose, u mranoj Kupoli bez zvuka, usnule i nepokretne. Leale su nage i mirne, zaklopljenih oiju, usnule u providnim aurama, kao mrtve. Bilo je i mukaraca kraj njih, nemih i u snu. Samo um nevidljivih maina i kretanje udnih stvorova nalik na ljude. Mali mutant je odmah osetio nagonsku odbojnost prema androidima. Trpeo je glad sve dok ga otri njuh nije doveo kroz labirint ventilacijskih cevi i hodnika u skladite hrane. Dugo je pokuavao da skloni reetku; bila je vrsto prilegla uz cev. Moda je proao dan, moda dva. Nije ni za ta drugo znao nego za glad, koja je napadala i bola, a onda poputala i zvala ga da zaspi i da se vie nikad ne probudi. Muio se i na kraju uspeo i skliznuo kroz otvor. Napunio je svoj eludac oprezno i malo, jeo je lagano, jer ovakvu hranu je kuao prvi put. Sitost mu je vratila volju za kretanjem, zvezde su ponovo poprimile svoju maginost i mali mutant nastavi dalje. Njegovi instinkti su ga u potpunosti titili od svega to mu je bilo nerazumljivo i strano sav taj sjaj, veliinu, neshvatljivo ponaanje ljudi i njihovih oaravajuih ena. Sve je to promicalo njegovim duhom kao blaga, topla kia. Da li je Bezubi imao pravo? Da li bi ga ljudi, ako ga spaze, zgaeni prizorom, ubili? Ili ne bi? Ta gotovo da su bili slini njima, mutantima. Govor im je bio brz, esto nerazumljiv, ali neto je mogao da povee. Da li je na to mislio Bezubi, kada mu je rekao da su, jednom davno, bili isto? U cevima je bio koliko-toliko siguran, pratio ga je sopstveni um kretanja i puzanja. No dokle? U srce mu se sve vie zavlaio oaj, zvezde se nigde nisu videle, zvezde o kojima mu je govorio stari Kaoska u dugim noima punim kia, dok su krvoloni sauri urlali u mraku. Sudario se iznenada sa gustom maglom, koja mu napuni plua. Kaljao je i pokuavao da je izbegne bauljajui. Osetio je neprijatan udarac u pete i postao svestan da ga neto potiskuje napred. Oito se jo neko ili neto koristilo ovim putevima i uklanjalo sve strano iz hodnika. Kako je mogao znati da je strano telo registrovano, da je ita cevi poslan, da se vazduh automatski proiava? Njegov neprijatni vonj bio je dovoljan signal za uzbunu. - 18 -

Koa ga je pekla, vritao je i znao istovremeno da ga niko, pa ni Bezubi, ne moe ovde uti. Sada je spas mogao da oekuje samo od sebe i svog uma. Onda se magla rasprila i ugledao je kako se cev zavrava u ponoru. Tamo je bila smrt, dole, na dnu tog pakla koji je otvorio za njega svoje eljusti i ekao. Onda iskrsnu iznenadan spas, pre nego to se deje telo sasvim prepustilo sudbini mali se hodnik ravao nadesno, i sitni crv ugura svoje nagnjeeno telo i opuza od smrti. Leao je dugo i drhtao, ispraznivi sve iz sebe od straha, i sluajui kako pakao urla za njim. Smrt se vraala i traila ga. Trpeo je gustu maglu koja ga je obavijala, dok na kraju nije doao mir. Mali mutant oseti po drugi put sreu. Pobedio je! Pobedio je jo jednom veliki Grad! Zapao je u dug, okrepljujui san. Vie ga niko nije traio, ali dugo se nije usuivao da napusti ovo mesto. Onda je oprezno nastavio da pue dalje uskim hodnikom. Zvuk se ponovo uselio u cev i zajedno sa njim putovao. Bio je to zvuk ljudskog govora, znai da se ponovo naao u blizini ljudi. Rei su bile prijatne, milozvune, godile su mu uhu. Opet je bio zi, opet je bio traga. Spazio je reetku i veto doklizao do otvora. Prsti su bili napred, pipali su i prianjali uz glatku reetku, koja nije imala ni ukusa ni mirisa, oekivali. Glava se onda pribliila sasvim blizu i velike oi bez kapaka upie se u prostor pod njim. Tu su bili ljudi. Mali mutant je za trenutak izgubio dah, naas je zaboravio na zvezde. Prvi put je mogao vrlo blizu da vidi kako izgleda i jedna ena iz Grada bez imalo odee na sebi... Deak je opinjen dugo promatrao to nepojmljivo glatko, dugo i vitko telo boginje iz Grada. udna svetla izbijala su iz zidova prostorije, slevala se u vatru njene kose i nestajala u zenicama malog mutanta. Ti udni ljudi koji su leali na neemu neopisivo mekom, i na kraju radili ono to rade i odrasli mutanti u umama, a to malom mutantu jo nije bilo zanimljivo. Gledao je i u mainu nepoznatih boja i oblika, razmiljajui da li ona krije zvezde u sebi. ovek je na njoj neto radio, i boje zidova su se menjale i mnogo puta oi bez kapaka su traile umirujuu tamu u cevi. Onda se opet oprezno vraao i ugledao ih u gru pomame. Maina je bila nepokretna i mirna, nisu dolazile zvezde od ijeg sjaja i velianstvenosti nestaje mrak. Zatim je sve utihnulo, mukarac i zamamna ena zavrili su svoju strastvenu igru. ena je ustala i naas je spazio blistavo bele zube i - 19 -

bljesak irom otvorenih zenica. Vatrena joj se kosa prolila po telu i ona je iezla, ostavljajui zauvek svoj nezaboravni lik u oima malog mutanta. U svom joj je srcu odabrao mesto kraj zvezda po koje je bio doao. Radost i uas putuju zajedno. Desilo se ono to se moralo jednom desiti: mukarac je iznenada uhvatio njegov omamljeni i opinjeni pogled, on nije dovoljno brzo potraio zatitniku senku i naao se kao umski zi na otvorenom. Taj mu je pogled paralisao udove. Velike, tamne oi, bez kapaka i obrva, sudarile su se sa hladnim, hipnotiuim sjajem ovekovih zenica. Iznenadili su se i jedan i drugi. Oi mutanta bile su zarobljene u tom pogledu oveka. Onda je ovek kriknuo i skoio, istrgnuo reetku. Usta su mu bila otvorena, blistavo beli zubi tako blizu i tako slini zubima divljih pasa iz uma. Reetka je popustila i mali je mutant poleteo glavom nadole... ...da bi se vesto doekao na noge, kao maka. Ali udarac koji je pao na njegovu glavu nije mogao da izbegne. Udarac razbesnelog oveka ga je zaboleo. Pao je onesveen, pred njegove noge. ovjek sa gaenjem odbaci reetku. Nije bilo sumnje pred njim je lealo mladune mutanta! Kako se samo veto prevrnulo u vazduhu i doekao na noge, ali on je na kraju bio bri. Da li ga je ubio? Malo, mravo stvorenje lealo je kraj njegovih nogu i on se seti da je i sam nag. Navukao je tuniku sa podsvesnom eljom da uspostavi nekakvu razliku. Mala je zver bila nepokretna, elo joj je bilo krvavo, a velike oi bez kapaka gledale su nekamo visoko u strop. Zar je mogue da ih jo ima vani? tavie, da su postali toliko drski i mnogobrojni da ve upadaju i u sam Grad? tene mutanta se nije micalo. Zato ga ne ukloni jednostavnim pozivom istaima? Ne, neto duboko u tom oveku nije mu dalo da to uini. Bio je, na kraju, siguran da mu od ovog mladuneta ne preti nikakva opasnost.. Dananji dan mu je i onako bio pun luakih fantazmagorija doivljenih u seksualnoj igri. Nogom je oprezno dodirnuo tene. Mali mutant se tre i hitro skoi na noge. Oito je ve dugo bio prvi svesti, ali je utao i - 20 -

promatrao okolinu. Pogled oveka sreo je pogled krupnih oiju bez kapaka. U njemu sada vie nije bilo straha. I ta da radi sa ovim mutantom? Telom mu je strujao napon od proivljenih doivljaja sa partnerkom, i ono je elelo san, mir, odmor. Ali te oi, te oi to su gledale gotovo ljudski, toplo i bez straha! Znao je ta bi bilo sa ovim tenetom ako ga uzmu oni iz Genetikog pod svoje... Otvarali bi ga, ispitivali, zatvarali, ponovo seckali i eksperimentisali. Moda i bez anestezije, ta bio je mutant. Bez kraja, na ko zna koliko naina. Malo, ludo, divlje tene. I do vraga, kako si samo uao ovamo? To mu je pitanje dolo nehotice, izgovorio ga je naglas, protrnuvi kad se mala ruka podigla i pokazala na sjajnu cev. Tada je stanovnik Grada osetio kako se pred njim otvara ponor. Pa... ti, ti si me razumeo! Ti... Refleksnim pokretom prie mu blie, ali se naglo odmae. Strano zaudara! Ali ti si, Grada mi, razumeo moje pitanje! Ili... to bi znailo da mutanti napolju poznaju... da govore slino! Neumoljiva logika je oveku odjednom spojila sve konce u jedinstvenu celinu. Onda onda se i uspelo... To znai da... Pa vi moete da mislite, govorite... Mutanti egzistiraju napolju u neometanom razvoju! O, zvezde! U malom mutantu ta re probudi sva ula. Ovaj ovek, to ga unezvereno gleda, imao je tu re. A to mu je otvaralo vrata uspeha, njegov je dugaki put konano zavren, stari Koaska nije ga prevario. Zvezde su bile tu, ovaj ih je ovek poznavao. Krupne oi bez kapaka su dugo fiksirale bledo ovekovo lice. Tanka aka sa est prstiju isprui se u njegovom pravcu i izlomljene, grlene rei dospele su do ovekovog uha: T-i s-i -o... v-e-k... Ta mala zver je govorila, razumela jezik oveka, mislila je, imala je razum, oseanja, svest! Neumoljiva logika razbila je poslednje tragove otpora u oveku i tu istinu morao je da prihvati. Promrmljao je poraeno: Da, ja sam ovek... A ti si mutant ni odakle. Mutant koji govori... Misli su mu tekle svom estinom, vraala su se stara pitanja na koja nekada nije imao odgovora. Zato su mislili da vie nikoga nema napolju, van Grada? Mutanti - 21 -

su, oito, preiveli sve i mnoili se, rasli i nastanjivali zemaljske prostore. Ko zna koliko ih je sada i na kojem su stepenu civilizacije? Moda su blii oveku nego to su ikad i pomislili? Ljudi su jo jednom postali rtva svoje umiljene veliine i ostali robovi svoje uplje uobrazilje. Imali su svoj velianstveni Grad i toga su se zauvek drali. Sada se svom silinom sudario sa ovim, za njega jo nepojmljivim dogaajem, sa malom nakazom koja mu se i gadila i privlaila ga. Dugo je iveo obavijen zatitnom folijom Grada, ne elei da shvati realnost. Mala je zver bila duboko u srcu Grada, daleko od prednjih Kupola. Izbegao je robote, androide opsluivae, preiveo skrivajui se u cevima. Sve je to bilo daleko od sluaja. Da li je to bio iskonski impuls u jednom mutantskom mozgu da vidi gde i kako ive bogovi? Sjaj Grada ih je u dalekoj prolosti privlaio, kao osamljene leptire svetlost. Neto duboko u njemu govorilo mu je da jo ne eli da prihvati realnost. Deakove oi postale su jo sjajnije. U njemu se budio nestrpljivi zi, usta su se otvorila i potok izlomljenih, ali suvislih rei dopro je do oveka. Ko-as-ka je reka-o... d-da su o-v-d-e zve... z... de... Od tog upornog pogleda i od tih neveto izgovorenih rei koje su tako arhaino zvuale, ali koje su bile razumljive, ovek uzdrhta. Pogle-dom je potraio bilo ta u prostoriji, ali odgovora nije bilo. Re koju je ovo tene izgovorilo nije mogao da zaboravi. Zvezde promrmlja posmatrajui to malo, golo, nakazno gotovo divlje mutantsko udo. Zvezde... ta mala zver elela je da vidi zvezde! Sa tom eljom se uvuklo u Grad, prelo ko zna kakve prepreke, i hrlilo ka tom ostvarenju. Ali, bekstva od tih oiju bez kapaka nije bilo. Ovo je bio odgovor i reenje. Samo razum otvara put mislima koje tee neem viem. Gospodar Grada je klonuo na leaj i zaklonio glavu rukama. Sve e biti u redu, mrmljao je, ovo je ipak san, halucinacija, glupa igra maina i droge u venama. Pritisnuo je dugme na terminalu kompjutera, elei da sve u mlazu istekne iz njegovog bia. Svetlosti je nestalo i mrak je bio potpun, ali samo za tog slomljenog oveka sa glavom meu stisnutim akama, koji je leao skupljen i slomljen. Sve dok sjaj punog zvezdanog neba sa programirane trake kompjuterskog stereoprojektora ne prekri sve

- 22 -

zidove i strop. Svuda okolo je bila galakcija, zvezde su ivele, raale se i umirale. Deak uma je gledao prvo zgranuto, a onda je strah ustupio mesto ushienju. Zi iz uma je uspeo, zi traga je doao do cilja i stari Koaska je bio u njemu, i Bezubi je bio u njemu, a on je bio meu zvezdama. I dugo je to treperenje trajalo celu venost za mutanta. Onda je ovek svojim pokretom sve to izbrisao. U malom telu krv je bre zastujala, opreznost zija se vratila. Sada je opet bio splet miia i sam nagon. Brzo je nestao u cevi, pokrivajui je reetkom. Neka ovek i Grad ostanu, vie nisu bili neprijatelji i mali zi se eleo vratiti. ovek je otvorio oi i pronaao samou. Male buljooke halucinacije je nestalo. tene mutanta vie nije bilo u prostoriji, nestalo je zveri koja je govorila, mislila, elela, zveri koje su oni stvorili i odbacili. I izgubili sve sa ovim malim mutantom, sa njegovom neopisivom eljom koja je ruila mostove i otvarala nebesa. Uzdrhtao je. Pred njim se otvorilo samo jedno pitanje: pustiti ovo ludo tene povratku ili unititi mo, sebe i Grad? Tamo dalje hodnik se ravao. Malo, nago telo mugnu ka izlazu. Priljubljen uza zid, bio je opet estonogi zi mranih uma. Bose noge sa est prstiju klizile su po glatkom podu hodnika. Plaio se i beao traei izlaz zauvek sa zvezdama u oima, mislima i seanju. U hodnicima nije bilo ljudi. Traio je spas u cevima, sklanjajui se od robota i androida. Moda je ovek obavestio druge, ali on je bio na pravom putu. Levo, pravo, hop, desno... Robot! une i stapa se sa senkom maine to je zujala. Opasnost nestaje. Ustaje, tri, hop, hop, levo, pravo... Opet u cevi i tako dugo i oprezno, iz jedne Kupole u drugu. Moda ga trae, ele njegovu kou, smrt, moda ele da mu otmu zvezde iz oiju i misli. Ali zi iz uma je neuhvatljiv i lukav. Obilazi prepreke, ostavlja prazne klopke, zaustavlja dah, nepomian je, a onda ponovo bei. Pred oima mu zvezde i duga, vatrena kosa zamamne ene koju je dugo gledao. Zi se povlai ka izlazu, zi zadovoljan i srean. ui satima i ne naputa cev, dok robot ne nestane. Instinkt mu je otvarao pravce. Mali goli mutant bei ka izlazu. Prenoio je kao nekad, iza hrpe otpadaka, maina, izgladneo i iscrpljen. Hrane vie nije bilo, glad je upala i slamala volju. Ali, san je donosio zvezde koje su se vitlate kao vilinska kosa. - 23 -

Drmanje ga baca o zid. Ogromna platforma se die i on se, zrno praha u velianstvenosti Grada, ponovo bori i eli ivot i spas. Ljudi su moda tu negde, ekaju ga i prete, vrebaju. Toplo je, ak prevrue. Otpad zrai, negde je usijan, smrtonosan ako mu se primakne blie. Ko gleda senku u hrpi otpadaka? Zvukovi mu paraju ui, mnotvo robota u blizini, savija telo u strahu. Tako blizu izlaza osea udovinu strepnju i bol. Prazni se ponovo i gri u senci. On eka kraj. Mnogo ih je oko njega, svuda su. Zi posmatra iz svog nesigurnog sklonita i strah se vraa i vraa, i udara u malo, nezatieno, golo telo. Iz usta izlazi tiha, nepomuena pesma smrti i sree. Zi e umreti zadovoljan, u borbi i pokretu. Gleda u poznate otvore: mirisi spolja mu izmamljuju tihe uzdahe i jecaje iz grla, prsti bez noktiju pritiu ui, daleki a tako blizu mrak zove i opominje. Vreme je. Iskae i rui sve oko sebe. Bol se lepi za njega sa svakog predmeta koji dodirne, ali malo, glatko telo juri ka otvorenom izlazu iz Kupole. Hop, hop... blizu je, jo samo malo. Ve su ga opazili i metalni piskovi robota ga zagluuju. Gone ga i smrt ga dodiruje svojim ledenim dahom. Ubiti, ubiti, ubiti! Zver! Zver je u Kupali! Zver se uvukla u Grad i programirane maine bacaju vatrene strele to tope kr oko njega. Mala senka osea kako ga vatra zahvata po nogama i rukama i baca uvis. Kotrlja se, vriti u bolu i pada kroz otvor... Jedna snana ruka stee deakov vrat i on se uzaludno bacaka. Lice se unosi u njegovo i... ... Ah! Taj glas, taj poznati zadah, to lice bez pokreta, on ih poznaje! uje i prepoznaje Orangov glas: Ohoj, Bezubi! Da ne poveruje oima, ali ono tvoje malo buljooko udo je opet ovde! Velika senka se nadnosi nad njim i odvaja ga od Orangovog vrstog stiska. Snane ga ruke mau neim osveavajuim to otklanja bol, a onda ga umotavaju u krpe. irom otvorena, bezuba usta, cere se i melju: Velikih mi uma! Gotovo da si ceo izgoreo, sinak! Mali me uj'o k'o besan pas! ree Orango. Pomislio sam da dobivamo neto posebno kad sam uo svu onoliku buku i - 24 -

jurnjavu, pa sam se blie primak'o. Svi su se roboti bili uzmuvali... Gotovo da me je obuzela prpa i za nas same! Onda ih je jedan bledi glavonja smirio... Kad vi', sve zbog ovog tvog derleta! Kia je pljutala, ali to njima uopte nije smetalo, gotovo da je nisu ni opaali. Deaku je, posle svega, godio okrepljujui talas kinih kapi. Bio je meu svojima, na otvorenom, na kii, u mraku... eljusti Grada zatvorile su se uprazno. Tako... ovde si ponovo na sigurnom, sinak. Ma ne boj se vie, oni nikada ne izlaze iz Grada. Verovatno misle da su te ukokali zauvek... Dugo ga je obrtao i merkao. Onda se ponovo naceri. Pa? Jesi li video taj svoj Mesec i sve te avolje zvezde ovog mranog i vlanog neba? to uti, sinak? Izgubio si i jezik u Gradu, a: Zvezde... ma nemoj! Ali glas mu je bio topao zbog ponovnog susreta. Bezubi protrlja svoje vlane ekinje i nasmeja se. Al' ipak mi je drago to si meu nama, balave! Izbris'o sam te iz pamenja, jer je samo ludo stvorenje poput tebe moglo poeleti da ue u ovaj prokleti Grad! Ali ti si ipak u'o! I iza'o! I to je dovoljno. Bezubi potuje hrabrost, makar je nosio i deran poput tebe! Vidim da si silno zagrizao u muku... Ali oporavie se, mutant si, i jak...Ovde si, o ume! ovde si, stvaran k'o ovo svetio udo pred nama. I? ta si sve video onde? Znam da si na'o te svoje zvezde, to ti pie na licu, sinak. Spavaju, kae? Pa, sinko, gotovo da samo to i rade... Zveri? Ha! Oni su nas takvima stvorili... Ali mi smo ipak ovde, vrsto stojimo na ovoj blatnjavoj zemlji, imaemo snage da opstanemo i dalje. Bar mi mutanti imamo vremena napretek! Strah strah im je u oima, Bezubi... Strah? Dakako, plae se svega, a najvie sebe samih. Razumee i to jednom. Da, plae se i od ovoga napolju. Ne smeju da pogledaju zemlju kakvom su je uinili i ta su napravili od nje. Zato i bee u te svoje snove i aure u kojima si ih video, gde nema divljih goljavaca poput tebe... Njihove ene... deakov glas zamuca one imaju velike kose... a seanje mu je igralo pred oima. I ine sve ko odrasli mutanti po umama... video sam to. Ah? naceri se Bezubi. Vidi ti njega, balavca! Nije se ni ispileo, a ve ene, a? Da, da, sinak. Treba da zna i za ene iz Grada, ene koje su tako divne i daleke i koje opijaju mozak jae od

- 25 -

najluih trava u umi! One zaluuju i one tamo, a kamo li nee nas, mutante! Kose koje sjaju? Pusti to sada, sinak. Jednom u ti priati i o tome, ja, ja a ne onaj ludi starac Koaska! Dolazi vreme kada e te i to stegnuti u svoj vreli stisak, da... ta je? Gleda u taj Grad kao da bi se vratio u njega? Deak se tre kao oparen. Dogaaji' su na kraju postali preteki za njega. Umorno nasloni glavu na Bezubog. Bezubi... Video sam zvezde, onde... mnogo, mnogo, k'o puno prstiju na ruci... Bezubi se nasmei i potapa ga po uvijenoj glavi. Deak je dobio svoj areni san. Ludi deae! Bio il ne bio, al' uspelo ti je to nije nikome do sada! Grad nije uspeo da te proguta, taj Grad to klizi i ostavlja svoj otrovni trag i strahotnu, izgorelu zemlju. A ona ivi, die i ivi, zapamti to, sinak! Samo to sada u njoj ovde nema nieg, kao i u Gradu... A mi smo paraziti, kao sitni kieli, to se prilepe i siu krv dugo, danima, godinama... ivotarimo ovde uz njega, tuemo se, lomimo kosti jedan drugome i to radi ega? Ali uspeemo jednom, kao i sva zemlja ovog planeta! Bezubi je moda sirov i grub, al' pamti govor starijih... Tada ni tvoje zvezde nee biti daleko, sinak. Bezubi srete pogled krupnih oiju bez kapaka. Deaka je opijala njegova reitost. Pa, eto... To bi bilo sve o Gradu, sinak! Grad ide svojim putem, mi naim. Al' mi mutanti smo slobodni! Danas ovde, sutra onde, i tako redom... Moda smo divlji, primitivni, zveri, ta li ve... al' smo svoji,.. Kada e Kie stati, Bezubi? Deakovo pitanje odjeknu u tami. Bezubi ga blago opaui po elu. ut'! Od tvojih rei dou samo neprilike, malac! I da te vie nisam uo da spominje te svoje zvezde... Bar ne veeras! Mali mutant i Bezubi okrenue se Gradu. Izlazi su se zatvarali, Grad je ponovo postajao opasnost, smrt, san i kob. Jednom... Bezubi lagano podie ruku prema Kupolama, koje je kia obavila maglom i isparenjem jednom e, moda, ponovo ui tamo, sinak, kad glas Bezubog postane mek i slab, a oi izgube svoju otrinu a miice ugasnu, ali, taj put e biti sve pre nego zver, to ti Bezubi kae. - 26 -

I deak je duboko u sebi znao da e tako i biti. Idemo sada ree Bezubi dok nam Kie sasvim ne speru tragove povratka i zatvore ulaze u sklonita! Ara, Orango! Diite svoje lenje guzice, pa da se gubimo odavde! Velike vode dolaze, sinak. Kie tek to nisu stigle. Dr' se, sinak, lea Bezubog nisu ba kao nekakva nosiljka, al' su iroka i jaka! Idemo! Dalek je put za nas skitnice, daleko k'o te tvoje avolje zvezde... Svih mi uma, zvezde!

SCAN i OCR: Sekundica Ispravka: MasterYoda Prelom: MasterYoda www.sftim.com

- 27 -

Michael Shaara: Grenvilles Planet

Preveo Boidar Stani

Grenvilleov planet

Wisher nije zapazio svjetlo jer se nalazio straga, sam. Mirno je sjedio u tihom brodu, oputen, ne mislei ni na to. Nije se dosaivao, ve naprosto nije vie bio oduevljen. Poslije etrnaest godina slube na kartografiji, ak su i neobini nepoznati svjetovi bili za njega neprivlani, a ono malo mate koju je imao usredotoio je na malu farmu, koju je vidio na junim ravnicama Vege VII. Svjetlo koje Wisher nije vidio poveavalo se, i njegov suvoza, mladi Grenville, dugo je i rastreseno promatrao pojavu. Kad je svjetlo postalo jae i zasljepljujue, Grenville se iznenadio, dugo je promatrao ekran a zatim briljivo odredio udaljenost. Premda je planet bio udaljen nekoliko svjetlosnih minuta, ve je bio neobino sjajan. Grenville je zaneseno promatrao kako planet biva sve vei, pojavili su se i sateliti, njih etiri, to su bljetali kao biseri kruei oko planeta. Grenville je iznenaen promatrao plavetnilo i svjetlo, najsjajniji prizor koji je ikad vidio. Uzbuen, pritisnuo je zujalo da pozove Wishera, ali se on nije pojavio. Grenville nije usporavao brzinu broda i uskoro je svjetlo bilo neizrecivo sjajno. Nevjerojatno je da bi neki planet mogao ovako blistati, kao golemi dijamant. Dok ga je promatrao, svjetlo je poelo dobivati nejasne oblike pahuljastih oblaka, plava boja je postala sve - 28 -

jaa i dublja. Prije nego to je zapazio prvi zastor oblaka, Grenville je shvatio o emu je rije. Pozvonio je Wisheru uporno i ovaj put se Wisher pojavio. Kad je na ekranu opazio vodu, primijetio je: No, to je ipak malo previe! Osim nekoliko krpica oblaka, sve ostalo je bilo plavo, a to ostalo bila je voda. Grenville se nasmijeio. Tekui planet! to kae na takav hir prirode? zapitao je veselo. Jedan sluaj na milijun, ha, Same? Kladim se da nikad nisi vidio neto takvo. Wisher je odmahnuo glavom gledajui ekran. Zatim je dohvatio komande i poeo manevrirati. Kruili su oko planeta polagano, u spirali, prema tehnici kartografske slube, promatrajui na radaru tamnu stranu. Kad su prispjeli na svjetlo, bili su sigurni: na tom planetu nema kopna. No poeo je Grenville to se, dakako, moralo jednoga dana dogoditi. Ako pogledamo Zemlju, gdje je kopno samo etvrtina... pa ako uzmemo vjerojatnosti, ima izgleda da postoje planeti gdje nema kopna. Da rekao je Wisher i postavio se pred ekran. Sputamo se rekao je, na to ga je Grenville iznenaen pogledao. A kamo? Malo nie. Hou vidjeti ima li ivota u ovom oceanu. Budui da je svaki planet bio potpuno novi svijet i da se nisu mogla primijeniti steena iskustva, Wisher je bio odluio da poduzme mjere sigurnosti. Bez njih bi posao kartografa bio u zamci. Nigdje u svemiru nisu bile toliko potrebne mjere sigurnosti koliko u neistraenim predjelima. Pravila sigurnosti bila su sloena, djelotvorna i predviala su sve sluajeve. Njima i duguju ivot ljudi iz kartografske slube i ostali sudionici u osvajanju svemira. Ipak, neke stvari pravila nisu mogla predvidjeti. Prema planu su se spustili nie, u stratosferu i kroz sloj oblaka sili do visine od 400 metara. Ispod njih se more prualo na kilometre daleko do gologa obzorja. Promatrali su vodu na ekranu pod najveim poveanjem. Iznenadili su se to se u tolikoj vodi vidi tako malo. Nije bilo jata riba, nije bilo morskih algi. Tek poneki neodreeni oblik ili skupina siunih biljnih organizama. Wisher se spustio jo malo nie. U svijetu gdje se evolucija - 29 -

ograniavala na morske dubine, bilo je preporuljivo drati se na udaljenosti. Na ostalim je svjetovima Wisher vidio goleme i nevjerojatne stvari. S te su visine otkrili otok. Mali, premali da bi ga zapazili izdaleka: jedva osam kilometara dug i tri irok, kao mala tamna cigara, usamljena na tekuoj povrini to se sjajila plavo-zeleno. Grenville je prasnuo u smijeh kad je opazio tu tamnu ogoljelu mrlju usred povrine vode. Kad to pokaemo momcima rekao je veselo. Ukljui kameru! Kakav e to film biti! Grenville je bio ushien. Taj je planet on naao, on e i pisati izvjetaj o njemu, jer je to njegovo otkrie. ak bi mu mogao dati i ime, pomislio je, a pri tome se zarumenio i srce mu je poelo ivlje kucati. Bilo je ve takvih sluajeva. Kad dou turisti, vidjet e planet Grenville, najsenzacionalnije udo svemira. Dok je mladi tako sanjario, Wisher je okrenuo letjelicu i polako nadlijetao otok. Bio je pokriven nekom vlaknastom zelenkastom vegetacijom. Wisher je poelio da se spusti nie, ali je odluio da najprije istrai postoji li jo koji otok. Na visini od oko 350 metara nadlijetali su planet. Nisu vidjeli drugi otok, ali ga je radar zabiljeio. Taj je bio vei, a blizu njega, na jugu, bio je jo jedan. Oba uska i duguljasta, poput cigare, s istom zelenkastom vegetacijom. Oblaci su ih lako sakrivali od pogleda pri prvom nadlijetanju. Otrie daljih dvaju otoka razbilo je dra, gotovo da je to bilo razoaranje. Grenville bi bio radosniji da planet nije imao kopna, ali se pomalo vraalo njegovo zadovoljstvo pri pomisli da e turisti ipak dolaziti, jer se tako ipak moe aterirati. Na mranoj strani nisu otkrili nita. Kad su se vratiii na svijetlu stranu, Wisher je odluio da oprezno ateriraju. udno primijetio je Wisher promatrajui dine na obali. to? Grenville je gledao lice svoga druga preko okna na kacigi. Ne znam. Wisher se polako okrene gledajui ikaru. Nisam oduevljen ovim mjestom. Grenville je utio. Na otoku nema niega to bi ih moglo napasti. Provjerili su: ondje postoje mali etveronoci, ali oni su veliki poput psa, buni i spori. - 30 -

 Valja se uvati zmija ree Wisher odsutna izraza lica, podsjeajui se na upute u pogledu zmija i insekata. Zaudo, ovdje gotovo i nije bilo insekata. Oba su mukarca bila blizu svoje letjelice. Nikad ne valja napustiti brod prije nego to su u potpunoj sigurnosti. A Wisher se iz neobjanjivih razloga nije osjeao sigurnim. to kau ispitivai zraka? Grenville je proitao mjerne instrumente. Zrak je u redu. Wisher se opustio i otvorio kacigu, pa duboko udahnuo. Svjei i isti zrak napunio mu je plua i oivio ga malo. Skinuo je kacigu i ogledao se. Letjelica je sletjela na najvii dio plae, prilino daleko od mora, i sad je stajala na crvenkastom i vlanom pijesku. Na sjeveru more, na jugu krljava vegetacija. Biljke su bile preuspravne i previe ukoene da bi bile kao prauma: visoke su bile oko 3,5 metra. A ta ukoenost i neobina pravilnost rasporeda smetala je Wishera. Ipak, kad je udahnuo svjei zrak, vratilo se povjerenje. Imali su puke, brod i alarmni ureaj. Nita ih nije moglo ugroziti. Grenville je donio rasklopne stolce i sjeli su i razgovarali do sumraka. Tada su se pojavila dva satelita. Dva mjeseca primijeti Wisher. Pa to? Mislio sam... mislio sam na plimu. etiri velika satelita mogu udruenim djelovanjem izazvati strahovitu plimu. Grenville se naslonio. I onda? Pa, tako su vjerojatno nestali kontinenti. Grenville je bio previe zanesen svojom slavom kao otkrivatelj planeta Grenville da bi se zabrinuo za plimu. Prepustimo tehniarima da razbijaju time glavu rekao je ravnoduno. Ipak, Wisher je i dalje razmiljao. Plima je zaista mogla biti uzrok nestajanju kopna. Kad se etiri satelita nau zajedno i ponu rasipati svoju privlanu snagu, u stanju su dii golemu masu vode i razviti snagu trenja kao nijedna erozija na Zemlji. A ako se ovakva erozivna snaga dogaa milijardama godina... i Wisheru je bilo jasno: ako su plime tako udarale kontinente toga planeta, ovi otoci ne bi se mogli nalaziti ovdje, pogotovo ne s takvim pijeskom i stijenama. Jedna takva plima, kakvu mogu izazvati ti sateliti, bila bi dovoljna da - 31 -

to rastvori. No dodao je plime su moda rijetke, moda svakih stotinu godina. Bojaljivo je promatrao nebo. Dva vidljiva satelita bila su daleko jedan od drugoga. Pogledao je more i sjetio se prvoga dojma, neugode koju je rasprio tek pogled na kopno. Razmiljao je opet. Evolucija. Milijardu godina pod morem, bez kopna na kojem bi se razvijale prve vrste sisavaca. to se dogaa ondje pod povrinom sada dok on promatra more? To ga je uznemirivalo. Kad su uli u brod da prenoe, Wisher je hermetiki zatvorio poklopac i ukljuio ureaj za uzbunu. Usred noi ih je iznenadio alarmni ureaj i Wisher se prestraio. Brodu se pribliila neka ivotinja, vea rastom, uznemirujui udna i svilenasta. Udaljila se prije nego to su je dva astronauta-katrografa mogla pogledati, no ureaj ju je fotografirao. Wisher je teko ponovo zaspao, a ujutro je, ne spominjui to sudrugu, osjetio elju da odmah odjuri prema posljednjoj zvijezdi iju su kartu morali nainiti prije nego to se vrate u bazu. No, pravila su odreivala i da ponesu ive primjerke faune i flore svakoga planeta kad god to uzmognu, kad god im ne prijeti opasnost. Dakako, ovaj put su ih mogli ponijeti. Trebalo je da ostanu dovoljno vremena ovdje i da brzo skupe nekoliko uzoraka bilja i ivotinja s kopna i iz mora. I Grenville je bio nestrpljiv da to prije stigne u bazu, ali iz drugih razloga. Sad sam slavan, ja, Grenville, stalno je mislio. Sutra ujutro su jo jednom nadletjeti planet. Kad kartografski radar registrira oblik, veliinu i poloaj otoka, oni e se spustiti sasvim nisko da bi bolje razgledali tragove ivotinjskih vrsta. Nisu zapazili mnogo. Nekoliko ivotinja vrste dlake i kako je Wisher predosjetio mnogo zmija i gutera. Naprotiv, vrlo malo riba i gotovo nijedne ptice. Kad su sve dovrili, spustili su se na prvi otok, kojem je Grenville ve dao ime. Budui da je na jugu bio jo jedan otok, prvom je otoku dao ime Sjeverni Grenville i dugo se smjekao blaeno svojem otkriu. Ne pribliuj se previe vodi! Neu, mama odvratio je Grenville djejim glasom i vedra lica. Istrait u vegetaciju na rubu. - 32 -

 Ostavi puku, uzmi revolver, praktiniji je. Grenville kimne i udalji se, vukui vreu za uzorke. Wisher se mrmljajui okrene prema moru. To nije normalno pomislio je, da golemi ocean srednje temperature bude s tako malo morskih stanovnika, jer ocean je, bez sumnje, mjesto gdje je poeo ivot. Zamiljao je mnotvo runih stvorenja, sluzavih, kojima je ovo more nastamba i koje su uzrok sterilnosti tih voda. Pribliivi se vodi, bio je na oprezu. Najprije ga je.iznenadila injenica da nema koljaka ni rakova, ni rakovica, ni pueva, pa ak ni najsitnijih morskih bia. Niega. Plaa je bila pusta, samo gol i mrtav pijesak. . Stajao je nepomino blizu mora. Sad je bio siguran da im prijeti opasnost. Obale svih mora umjerene temperature koja je dosad vidio bile su pune sitnih ivih bia ili tragova takvih bia. Uvijek je bilo koljaka, ribljih kosti, crva, kukaca, ponekad u naslagama, posvuda. A ovdje nije bilo niega. Samo voda i pijesak. Wisheru je bilo potrebno mnogo hrabrosti da se priblii vodi, plitkoj pri obali. Sagnuo se i uzeo nekoliko uzoraka pa se brzo vratio u brod. Uskoro je kroz okno zabrinuto promatrao ocean. Voda je bila u svemu nalik na vodu na Zemlji, nije sadravala nita kodljivo, ali ni ivih bia koliko na Zemlji. Kad se Grenville vratio s uzorcima flore, Wisher je spomenuo nepostojanje koljaka na obali. Pa, k vragu odvrati Grenville valjda im se ne svia ovdje. I to s razlogom, pomisli Wisher i glasno doda: Kompjuter je ustanovio elemente putanja ovih satelita. I? Ti se sateliti nau udrueni na nebu svakih sto dvanaest godina i izazivaju plimu visoku dvjesta metara. inilo se da Grenville ne shvaa. Plima nastavio je Wisher udno se smijeei nadvisuje za sto pedeset metara bilo koju uzvisinu na ovom otoku. Tek tada je Grenville raskolaio oi, zbunjen. A Wisher zamumlja i nogom udari po pijesku. I kamo su sada nestale ivotinje? Moda su se utopile polako e Grenville. Jest, uokliko nisu amfibije, to zacijelo nisu, ili ako ne iskrsne neka nova vrsta nakon evolucije svake stote godine. - 33 -

 Hm zamumljao je Grenville i sjeo. To se ne moe pojmiti. Kad je spazio da je Grenville zbunjen, Wisher se okrenuo i poeo koraati polako plaom. Pijesak je ve druga stvar, pomislio je. Ali zato je ovaj otok ovdje? Umjetni otok. Wisheru je taj atribut odjednom sinuo. Zacijelo je to tako. Umjetni otok. Sagraeni otok, sagradila su ga stvorenja koja ive duboko pod povrinom mora. Grenville se spremao da poe. Stajao je i nervozno gledao valie na povrini vode, zgrivi prste na pitolju... ekao je da Wisher dade znak. A ovaj je bio naslonjen na brod. Ne moemo sada otii rekao je mirno. Nemamo dokaza, a i nije bilo znakova opasnosti. to se mene tie, dokaza ima dovoljno ivo e Grenville. Wisher je rastreseno kimao glavom. Razmiljao je. To se moe shvatiti. Evolucija je bila neprekidna, s fazama adaptacije i modifikacijama kao i posvuda u svijetu. No, kad su se ovdje sisavci poeli pojavljivati na kopnu, nisu imali prostora za razmnoavanje, a svakih stotinjak godina odnosila ih je plima kad je rastvarala i gutala kontinente. To ipak nije zaustavilo evolucije i ona se nastavljala pod vodom. Napokon je iz toga proizila inteligentna vrsta. Tko zna na to nalikuje ili do kojeg se stupnja razvila. Zacijelo je znaajno evoluirala, inae ne bi mogla uraditi neto takvo. Prekinuo je nit misli uvjeravajui se da gradnja otoka nita ne dokazuje. I stari su Egipani na Zemlji gradili piramide, uz teak rad, a ipak se ne moe ustanoviti koliko su oni bili evoluirali. A ne moe se rei ni kakav razlog ima gradnja ovoga otoka. Je li to zooloki vrt? Ne. Kad bi morska stvorenja zaeljela zooloki vrt, ona bi ga prirodno sagradila pod morem ili na mjestu gdje bi se po volji mogla kretati i gdje bi ivotinje mogle ivjeti u komorama. A da je otok zooloki vrt, stanovnici bi se morali pokazati odmah nakon njihova dolaska. To ga je jo vie zbunjivalo. Zato ih nitko nije doao pogledati? Nezamislivo je da je takav otok potpuno nenastanjem i da je dolazak letjelice ostao nezapaen. No, ta stvorenja nisu mogla biti obine ribe... moraju imati ruke... ili ticala. Zamislio je neku vrstu sipa obdarenu inteligencijom i stresao se. Okrenuo se prema Grenvilleu. - 34 -

 Jesi li uhvatio koju ivotinju? Grenville je odmahnuo glavom. Nisam, samo malog gutera. Imam samo biljke. Na Wisherovu se licu vidjelo uzbuenje. Moramo se domoi jedne od onih ivotinja koje su dolaskom ukljuile alarmni ureaj. Ostalo neka ide k vragu! Neka tab trlja sebi glavu time. Otvorio je vrata i uao u letjelicu drei u ruci vreu s uzorcima. Pripremit u sve za odlazak, a ti pokuaj uhvatiti tu ivotinju. Grenville se okrenuo i otiao da se vie i ne vrati. Kad su prola tri sata, a Grenville se jo nije vratio, Wisher je iz sanduka za oruje izvadio puku velikoga kalibra. Zaalio je to nema izviaki avioni. Brod je bio preglomazan za polagani let na maloj visini. Bilo je oito da kri pravila. im se Grenville nije vratio, morao ga je smatrati mrtvim i odletjeti sam. Poslije bi jedan odred poao da pronae Grenvillea ili ono to je od njega ostalo. Sve je to Wisher znao dok je punio puku, znao je da ne smije kriti pravila i upute, ali se je uvjeravao da se nee nepotrebno izlagati opasnostima, i ako odmah ne nae Grenvillea, vratit e se i brodom napustiti planet. Znao je da e uvijek prekriti takvo pravilo nae li se u takvoj situaciji, za Grenvillea ili za bilo kojega druga. Prije nego to je poao, poduzeo je mjere zatite broda. Namjestio je zatitne ekrane tako da svako stvorenje bude odmah uniteno doe li na dvjesta metara od broda. Ako se Grenville vrati prije njega, to mu se nee dogoditi, jer se te veze iskljuuju na karakteristike njihova glasa. Vrati li se Grenville i ne opazi odmah svoga sudruga, znat e da je ukljuen sustav za uzbunu i zatitu. A ako se ne vrati nijedan od njih, brod e napokon sam eksplodirati. Plaa je bila iroka i protezala se u luku unedogled. Bilo je lako slijediti duboke Grenvilleove tragove. Uspravne stabljike vegetacije drhturile su na vjetru. Wisher je poao Grenvilleovim tragom. Doao je u napast da ga zazove, ali se suzdrao. Ne smije praviti buku. To e biti kraj pustolovina, uvjeravao se koraajui. Ako se izvuem, vraam se definitivno. Tragovi su iznenada skretali u neku zloslutnu umicu. Wisher je

- 35 -

oprezno poeo obilaziti mjesto gdje je Grenville uao u umu. Drvee oko njega bilo je neplodno i vlano. Nita se nije micalo. No, odjednom je do njega dopro prasak eksplozije. Brod! Neto se pribliilo brodu! Suzdravao se da ne potri, puku je drao pripravnu za pucanje, znajui da se brod moe sam braniti. Zatim je oprezno poao dalje. I stropotao se, upao je u jamu preko koje je bilo naslagano lako iblje. Neto je kljocnulo i on je osjetio kako mu se sklopio metal oko nogu, razdirui mu kou i meso i lomei kost. Upao je u jamu do ramena i u trenu je shvatio to se dogodilo. Bila je to stupica za ivotinje. Posegnuo je rukom za pukom, to je ostala vani, ali je ona bila izvan dohvata, nekoliko centimetara dalje od dosega. Njegove noge... noge! Osjeao je neizdrivu bol kad ih je pokuao pomaknuti. Izvukao je iz korica revolver i ekao. Nije se plaio. Prekrio je pravila i evo to mu se dogodilo. Predosjeao je to. Sad je ekao. Nitko nije doao. Zato? Zato? To se dogodilo i Grenvilleu. Ali Zato? Sad je na njemu bio red. Nije mogao shvatiti razlog, ali je osjetio znatielju. Pogledao je na dno jame i spazio krv to je tekla iz njegova tijela. Shvatio je da e umrijeti. Preostalo mu je malo vremena. Nije gubio nadu. Moda naie koje stvorenje i on e vidjeti na to je nalik. Poelio je da doe. U magli koja je obavijala njegov duh i svijest, on se borio s milju treba li da ubije tu stvar to bi dola i neprekidno se pri tome pitao: zato? Na alost, izdahnuo je prije nego to je netko doao. Stupice su bile iskopane nou. Stvorenja su izila iz mora da bi iskopale rupe u zemlji rezervata jer taj je otok bio rezervat zatim su se vratila u more i ekala. Stvorenja su zapazila svemirski brod odmah i shvatila u i cilj njegova dolaska. Najbolji mozgovi mora su se sastali i izradili plan: golema stvorenja, nalik na sipe, neizgovorivih imena, ali s tehnologijom koja nije mnogo zaostajala za zemaljskom, savjetovala su se i shvatila. Trebalo je da se domognu letjelice i zato je valjalo udaljiti Zemljane, i zato je Wisher umro. No, na veliko iznenaenje stvorenja, brod je bio jo iv. Uzdizao se tih i usamljen na bjelini pijeska. U njemu se nastavljalo ravnomjerno pulsiranje, a nedaleko od broda lealo je truplo bia koje se previe pribliilo brodu. Ostali su panino pobjegli. - 36 -

Vrijeme je bilo zanemariv faktor za ta inteligentna bia nalik na sipe. Ona su ve dobila bitku: mogla su ekati i razmiljati. Prolazili su tako i sati, dolo je poslijepodne. Rijetki su se valovi pjenuavo razbijali o plau, a stvorenja su se radovala. Sad im je otvoren put u osvajanje svemira. Dakako, u brodu se nastavljalo ravnomjerno tiktakanje i crvena se kazaljka pribliavala nitici. Za nekoliko trenutaka brod e eksplodirati, s njim e eksplodirati i biti uniten i otok. No, to stvorenja nisu mogla znati. Ona su se nala pred neobinom injenicom koju nisu mogla predosjetiti. Kao to Wisher nije mogao spoznati pravu prirodu planeta, tako ta bia nisu mogla spoznati pravu prirodu broda i time se ciklus zatvarao. Sekundu po sekundu, slijepom preciznou stroja, igla se pribliavala cilju, crvenoj toki. Na plai, pak, pjenili su se valovi i stvorenja su se skupljala.

Sirius-burza
Prodajem SIRIUSE 2, 3. 615. 1929, 31, 32. 3739. 41. 44. 46, 47. 49. 52, 55. 5964. 67, 68. 71. 75. 77, 79, 81, 83 i 85 sve za 5000 dinara plus potanski trokovi. Prodajem i 25 brojeva Galaksije (izmeu 21 i 68) za 2600 plus trokovi. Blagica Spasovska, Ulica Vlae 36, naselje Vlae. 91000 Skoplje. tel 091/250-872. Kupujem knjige Kentaur: 1984 (OrwelI). Grad (Simak). Vie nego ljudski (Sturgeon). Na kraju ostaje re (Ivanji). Nenad Balint,

Stevice Jovanovia 35. 23000 Zrenjanin. ti 023/ 31-588. Prodajem SIRIUSE 187 (bez 18, 22. 25. 34 1 63) ili ih mijenjam za knjige Kentaur ili komplete Asimova i Clarkea. Iztok Krbec, Bulevar Edvarda Kardelja 33/IX, 52000 Pula. Kupujem SIRIUSE 9 i 15 po 80 d. Marijan Gal, 43311 Kunovec 18a, kraj Koprivnice. Kupujem komplet Kosmoplova, SIRIUS 10 i knjige ljunak Nastavak na 42. stranici

- 37 -

ivko Prodanovi:

Najvea tamnica samoe

Nasluao sam se mnogo pria o raznim idiotima. O onim slavnim, povijesnim, i o onima svakodnevnima, iz susjedstva. Razmjere njihovih i besmrtnih i bezimenih idiotskih postupaka vrlo su velike, ali, siguran sam, da ih ja sve nadmaujem. Nikada otkad je svijeta i vijeka nije bilo tako velikog, samoinicijativnog blesana kao to sam ja. Niti e ga ikad biti. Ja sam posljednji i apsolutno najvei u toj brojnoj vrsti i nikada me nitko nee nadmaiti. ivim i to je moje najvee prokletstvo. Vrlo bih rado mijenjao svoj nevrijedni ivot za bilo to, za obini kamen, za koru drveta, za prainu sa ceste, za otisak medvjee ape, ali, na alost, to je neizvedivo. Moj e ivot trajati najmanje jo tisuu godina i nita ne moe promijeniti uas te besmisleno tvrdoglave injenice. Ona je podlo zarivena u moj umorni, glupi mozak i kada me samoa podsjeti da e zaista tako biti, urlam od straha, nemajui snage da zaustavim krikove koji izviru u mojoj, nita manje glupoj, podsvijesti. Ostatak razuma mi govori da vritanjem neu nita izmijeniti, nita dobiti, ak niti sebe samog zavarati. I zato pokuavam prije navale straha ostati miran, praviti se kao da ja s tim nemam nikakve veze, ali demon uasa u sekundi zagospodari mojim vladanjem, mojim glasnicama, pluima i ja vritim. - 38 -

Uzaludno, dugo, patetino i bez uinka. Sjedim na breuljku i promatram zemlju oko i ispod sebe. Sve je moje. Samo moje. I trava i drvee i pele i potok i stoka. Sve biljke i sve ivotinje. Sve to vidim i sve to ne vidim. Granice mojeg vlasnitva divovskih su razmjera. Posjedujem sela i gradove, tvornice, rudnike, avione, tenkove, mostove, izvore nafte, automobile, dragulje i tisue i tisue umjetnikih djela i vrijednih starina i sva blaga koja zaelim posjedovati. Ako zaelim. Jedan sam cijeli dan proveo bacajui s mosta zlatnike, dijamantsko prstenje i skupocjene ogrlice u duboku rijeku. Kada sam ostao bez materijala za tu svoju bezazlenu igru minirao sam taj most i otiao potraiti neku drugu igraku. Naao sam je u runom bacau. Gaao sam automobile. U tome sam vrlo vjet sa stotinu tono odmjerenih granata pogodio sam osamdeset i devet automobila. Odlian strijelac, zar ne? Ja mogu initi sve to zaelim. Nitko me nee zaustaviti ako zapalim neki grad i sva dobra u njemu predam vatrenoj stihiji. Obino sviram na harfi za vrijeme poara. Da li znam svirati na harfi? Jasno da ne znam, a niti ne elim nauiti. Ako to nije bitno. Ionako s violinama Antonia Stadivarija i violama Nicole Amatija jedino to jo mogu uiniti jest da potpalim vatru da se na njoj razgori plamen za peenje. Ali to ne upotrebljavam esto, jer lak kojim su se ti stari majstori koristili pri izradi svojih instrumenata nije dobar za okus peenog mesa. Mnogo je bolje upotrebljavati nelakirano drvo. Ja sam sam. Ne usamljen. Sam. Sam! Jedini ovjek na cijelom naem planetu. U stvari, na mojem planetu. Svi ostali ljudi sada su samo kosturi koje svugdje pronalazim u golemim bijelim hrpama. Zato ba i ne volim preesto zalaziti u gradove. Ondje je i najvie kostura, a i neka se gamad razmnoila da je to stravino. Nita mi ne mogu, ali nije ugodno gledati kako bezobzirno caruju onim to je nekada pripadalo ljudima. Zaista su to neugodni prizori i obino ih izbjegavam. Ja sam jedini ovjek koji je preivio bakterioloki rat iz 1998. godine. Spoznaja da je to bio posljednji rat u ovjekovoj povijesti ne moe me ba usreiti. Uostalom, pojmovi kao srea, sloboda, zadovoljstvo, spokoj ili mir za mene nemaju vie nikakvo praktino znaenje. Sretan sam kada ne urlam od straha. Sretan sam kada nita ne osjeam. Slobodan sam da se mogu proglasiti imperatorom cijelog - 39 -

planeta Zemlje. To inim ponekad, ali malo mi koristi od toga, pa ak nimalo ne uivam to sam vlastodrac jednog cijelog planeta jer nemam podanika. Jedan od najveih uitaka koji esto sebi prireujem jest itanje starih novina. Obino se cerekam kao mahnit itajui sve one izjave dravnika napisane prije izbijanja rata i ono to je napisano prvih dana rata. Najvanije rijei su i najgluplje, a najsmjeniji dio svakako je onaj u kojem se objanjava tko je prvi poeo i tko je vie u pravu da nastavi do konane pobjede. Svi su bili uvjereni u vlastitu nadmo, a to oholo uvjerenje temeljilo se na nekoliko desetaka tajnih oruja koja su, jasno, svi imali, ali su blaeno vjerovali da ih protivnik nema. Kada su dogaaji otili predaleko i krenuli naopako, poelo je razbacivanje taktikog nuklearnog oruja na ogranienim terenima, zatim su laserima izuzetno precizno unitavali jedan drugom satelite i objekte za promatranje, a onda su, zateeni pat pozicijom, zaraene strane poele ubacivati tajna oruja. Bez milosti. Uzalud je britanski premijer James O'Hara. generalni sekretar komunistike partije Otonih drava, sa suzama u oima s govornice u Ujedinjenim narodima molio zaraene strane da prekinu to besmisleno ratno haranje. Ujedinjeni narodi vie nisu mogli nita uiniti. Kada je glas predstavnika nezaraenih strana postao moda malo preglasan ili preuporan u traenju prekida neprijateljstva doao je ef njujorke policije i sve pohapsio. U interesu njihove sigurnosti, kako ree, prije nego to je vlastoruno ustrijelio dvojicu diplomata koji su tvrdili da oni kao diplomati imaju imunitet i da ih nitko ne smije ni dirnuti. No, itanje tih starih novina zamara. Uostalom, ako ih sve proitam, to u raditi jo tisuu godina? Jedva ekam kada e se sve pretvoriti u prainu. Istini za volju ima mnogo izdrljivih materijala, ali veina nee izdrati tako dugo kao ja. Usamljenik koji e ivjeti tisuu godina. Tisuu godina! Urlam i nije mi lake. Tko sam ja, osim to sam najvei idiot? Imam li ime i vlastitost? Nita, ba nita od toga. Ja sam povijesna anomalija. Sluaj, zaostatak prolosti koja se nee obnoviti u budunosti. Posljednji ovjek na planeti koji ne bi trebalo ni da postoji. Izuzetno blesava stvar, najblesavija, a ja sam sebi sara kriv za to. Ili Oni? Oni iz velikog tajnovitog svemira koje sam ugostio u svojoj kui. - 40 -

Gdje sam pogrijeio? Zar nisam vidio to se oko mene zbiva? Tko bi to znao. Doli su i bili vrlo pristojni. ak su i svoj izgled krili iza velikih srebrnih valjaka, jer su smatrali da nama Zemljanima moda ne bi prijao pogled na njihova tijela. Moda i ne bi, zato ih i nisam pokuavao nagovoriti da se pokau u svojem pravom obliku. Uostalom, bilo je zanimljivo priati sa srebrnim valjcima ugodna glasa i pristojna vladanja. Nita nisu traili do informacija o svojitu do kojeg su stigli sluajno na svojem putu kroz nedokuive svemirske prostore. Lijepo sam odgovarao na njihova pitanja i ispripovijedao o nama sve to sam znao, a znao sam i sada znam mnogo, ta nisu zabadava zid moje radne sobe ukraavale diplome profesora povijesti i etnografije. Jasno da sam vie govorio o lijepim stvarima nego o runim. U naim dugim razgovorima uspon ovjeka bio je oslikan kao u najljepoj pjesmi, pravi ep o stvaralatvu. Poto su cio tjedan proboravili kod mene, krenuli su svojim putem. Pitali su me da li bih prihvatio kakav sitan poklon u znak njihove neizmjerne zahvalnosti za moje gostoljublje i ljubaznost. Materijalne stvari ne smiju ostavljati, kazali su s izvjesnom dozom ljutnje zbog takve odredbe koja brani upletanje u razvoj niih civilizacija. Tada sam ih zapitao, o ludosti moja, da li bi me mogli uiniti besmrtnim. To sam shvatio vie kao vlastitu alu, ali me je i zanimalo koliko su oni zaista ispred nas u svojem razvoju. Oni su bili prilino ozbiljni kada su mi objasnili da me ne mogu uiniti ba besmrtnim, ali da im je lako uiniti neto to e mi pomoi da doivim i tisuu godina, a moda i mnogo vie. Pojavila se nekakva cijev, usmjerila na mene, zatitrala je nekakva plavoljubiasta, pa utocrvenkasta svijetlost i onda su otili. Hokus-pokus-prcparatus, pomislio sam, tos s nekog svemirskog sajmita, ali nisam bio u pravu. Odluio sam napraviti mali eksperiment i zarezao sam se noem po ruci. Zapravo, samo sam to pokuao uiniti. Nita. Blaeno, blesavo nita. Otrica noa nije na ruci ostavila nikakav trag, ak ni crvenilo. Pokuao sam pritisnuti no jae, ali bez ikakvog vidljivog rezultata. ak sam se i velikom satarom opalio po prstima. Nije me ni zaboljelo. Sada kada razmiljam o svemu, mislim da su Oni uspostavili neko polje sila oko mene ili u mojem organizmu. Meni ne moe nita nauditi. Nema, kakav uas, naina da ozlijedim svoje tijelo, nema radijacije koja bi mu tetila, nema bakterija koje bi ga razorile. Pokuao sam ak i da ne jedem i ne pijem vodu. Ni - 41 -

nakon est mjeseci nisam osjetio ni najmanje tegobe. Poeo sam opet jesti, zbog okusa, a esto se i napijem najboljih pia, zbog okusa, naravno. Mjesec dana poto su Oni otili, izbio je rat. Trilijuni i kvadrilijuni najzaraznijih bakterija okuilo je atmosferu i svi su ljudi pomrli. Kakva velianstvena zabluda. Svaka je strana imala svoje bakterije i imunitet protiv njih, ali ne i protiv neprijateljevih! Ja sam postao najslobodniji gospodar najvee tamnice samoe. Zato sam htio biti besmrtan? Zato nisam zatraio da nu daju, recimo, glavni zgoditak na sportskoj prognozi? S tim bi novcima lijepo proludirao svojih i ovjeanstva posljednjih nekoliko mjeseci. I bio bih mrtav kao i svi. Ali ne, idiot je htio biti besmrtan.

Nastavak s 37. stranice na nebu (Asimov) i Zavolio sam divlju enu (Boulle). Moe i zamjena za knjige Epoha 1960 65. koje imam. Aleksandar Popovi. Filipa Kljajia 28/11. 11000 Beograd, tf 011/457-381 ili 414-882. Za SIRIUSE 138 (po mogunosti ouvane) dajem 50 Stripoteka, knjige Rajski vodoskoci (Clarke) 1 Gola na urvini (Strugacki), 7 zvijezda za bacanje vlastite izrade, 5 metalnih znaaka C uteg za vjebanje mase 4 kg. Veselln Gatalo, Aveneija 14. februara 6b/IV. 79000 Mostar. Prodajem SIRIUSE 55, 62, 64,

B7, 78 i 80 (cijena po dogovoru) i posve nove Kentaurove knjige Grad, Metusalemova deca, Ja robot. Potopljeni svet, ovek koji je pao na Zemlju, Ja sam legenda, Mi, etvrto meuledeno doba, Dan trifida, Smrt trave, Glas gospodara. Sneg i led, Ljubavnici, Reklamokratija, Logor koncentracije, Tetovirani ovek (po 150 d), Rajski vodoskoci, Prsten (po 170 d), Clarkeov komplet (1000) kao i dobro ouvane Gola na urvini i Neoprezni putnik (po 120 d). Potarinu plaam. Kupujem Pod elinim nebom i Tahmasib. Miodrag Malovi, Knez Danilova 12/23, 11000 Beograd, tel. 011/347-768.

- 42 -

Philip K. Dick: Expendable

Preveo Zoran Milovi

Onaj koji moe biti rtvovan

Izaao je na verandu i promatrao kakvo je vrijeme. Vedro i hladno travnjak je bio posut kapljicama rose. Zakopa ogrta i zabi ruke u depove. Dok je silazio stepenicama, dvije gusjenice, koje su ekale kraj sanduia za potu, uzbueno i sa zanimanjem se trznue. Evo ga, dolazi ree prva. Poalji izvjetaj. Dok je druga poela okretati ticala, ovjek iznenada stade i hitro se okrenu. uo sam to ree. Podie nogu, cipelom ih skide sa zida i baci na beton, a zatim zgazi. Okrenu se i pouri stazom prema ulici. Dok je hodao, okrenuo se i pogledao naokolo. Na grani oblinje trenje skakutala je neka ptica, bezbrino i veselo kljucajui plodove. Promotri je paljivim pogledom. U redu? Ili... Ptica rairi krila i odleti. Da, ptice su u redu. Od njih nema opasnosti. Nastavi dalje. Na uglu ulice oea se o paukovu mreu, razapetu izmeu oblinjeg grma i telefonske govornice. Srce mu stade uzbueno udarati. Stade mahati rukama po zraku kidajui mreu. Dok se hitrim korakom udaljavao, osvrnu se preko ramena i baci pogled na - 43 -

ostatke paukova lovita. Pauk je polako izlazio iz grma, osjeajui da je mrea unitena. Za pauka je teko rei. Ne moe se donijeti tona ocjena. Potrebno je jo podataka... S njima jo uvijek nema nikakvog kontakta. Stade na autobusnoj stanici, topui nogama ne bi li se ugrijao. Autobus stie i on se ukrcao. Osjeti iznenadno zadovoljstvo dok je sjedio pored ovih toplih, tihih ljudi, koji su nezainteresiranim pogledom gledali pred sebe. Blagi osjeaj sigurnosti prostruji mu tijelom. Nasmjei se i opusti prvi put u posljednjih nekoliko dana. Autobus produi niz ulicu. Tirmus uzbueno nekoliko puta mahnu svojim ticalima. Dobro, ako tako elite onda glasajte. Pouri pokraj njih, van na humak, i doda: Ali, prije nego to ponete, dopustite mi da vam jo jednom ponovim ono to sam vam jo juer rekao. To ve dobro znamo nestrpljivo odvrati Lala. Krenimo ve jednom s time. Imamo ve sasvim razraene planove. to nas jo zadrava? Vie je razloga zbog kojih elim govoriti ovdje pred vama ree Tirmus i pogleda okupljene bogove. Cijelo Brdo spremno je krenuti u borbu protiv spomenutog Diva. Zato, zbog ega? Znamo da on nije u stanju komunicirati o ovome s drugim predstavnicima svoje vrste... to je jasna stvar, koja uope ne dolazi u pitanje. Tip vibracija i jezik kojim se koriste onemoguuju ih da prihvate njegove ideje o nama, o naem... Gluposti upade Lala. Divovi sasvim dobro komuniciraju meu sobom. Ne postoji izvjetaj o Divu koji bi razglasio informacije o nama! Vojska se nestrpljivo talasala. Nastavi samo ree Tirmus. Ali to je ionako nepotrebno rasipavanje snaga. On je bezopasan ... odsjeen od njih. Zbog ega utroiti toliko vremena i... Bezopasan? odvrati Lala i zagleda se u njega. Zar doista ne razumije? On zna! Tirmus krenu niz humak, govorei: Ja sam protiv bespotrebnog nasilja. Moramo sauvati nae snage. Jednoga dana bit e nam potrebne. - 44 -

Obavie glasanje. Kao to se oekivalo, vojska je bila za prijedlog da se krene u borbu protiv Diva. Tirmus uzdahnu i stade na tlu crtati plan napada. Ovo je mjesto gdje ivi. Moe se oekivati da se tu ponovo pojavi negdje potkraj razdoblja. Dakle, kako ja ocjenjujem situaciju... Nastavi izlagati, crtajui planove i kretanje u mekom tlu. Jedan od bogova okrenu se i nagnu prema drugom, dodirujuu njegovu antenu svojom: Taj Div. Nema nikakve anse. Na jedan nain ak mi ga je i ao. Kako mu je uope uspjelo da se ukljui u na nain komuniciranja? Grekom odvrati drugi bog, smjeei se. Zna kako to ve kod njih ide, kad zabadaju svoj nos u tue stvari. Ipak, za njega to nee dobro svriti. Pala je no. Ulica je bila mrana i prazna. Pjeakom stazom dolazio je ovjek s novinama pod rukom. Hodao je ustrim, hitrim korakom, esto pogledavajui naokolo. Zaobie veliko drvo to je raslo uza samu stazu i u nekoliko hitrih koraka nae se na kolniku. urno prijee preko ulice i nastavi drugom stranom. Zae za ugao i na istom mjestu kao i prije udari u paukovu mreu, ponovo ispletenu od grma do telefonske govornice. Automatski podie ruku i stade otirati kaput. Dok je kidao niti, iznenada zau tihi zujei poziv, pomalo metalan, kao da dolazi iz samih niti: ekaj! Zastade. ... paljiv... unutra... ekaj... eljust mu se vrsto stegnu. Posljednje niti paukove mree lomile su mu se u ruci dok je nastavljao dalje. Iza njega, pauk se kretao ostacima mree, gledajui za njim. ovjek se okrenu i pogleda za sobom. Samo mi jo to treba ree. Nemam namjesti nita riskirati, stojei tamo, sav zapetljan u mrei. Nastavi pjeakom stazom prema kui. Skrenu s ulice na stazu, zaobilazei mrano grmlje. Na verandi zastade, pronae klju i gurne ga u bravu. Iznenada stade. Unutra? Bolje nego vani, pogotovo nou. No je loe doba. Previe kretanja pod grmljem. Nije dobro. Otvori vrata i

- 45 -

koraknu unutra. Debeo vuneni pokriva leao je pred njim, poput bazena ispunjenog tamom. S druge strane razabra mutan obris svjetiljke. Do svjetiljke su etiri koraka. Podie nogu. Stade usred kretnje. to li je rekao onaj pauk? ekaj? ekao je, oslukujui. Tiina. Izvadi upalja i slaba, lelujava svjetlost razli se unaokolo. Tepih mrava jumu prema njemu, uzdiui se u crnu plimu. On skoi van, ponovo na verandu. Mravi jurnue za njim, urno, grebui po podu obasjanom polusvijetlom. Skoi na tlo i potri oko kue. Dok su prvi mravi dolazili preko verande, on je ve okretao slavinu i grabio kraj cijevi za polijevanje. Mlaz vode podie i razdvoji rijeku mrava, razbacujui ih unaokolo. Stegnu vrh cijevi, mirei kroz vodenu izmaglicu, i krenu naprijed, usmjeravajui mlaz as na jednu as na drugu stranu. Prokleti bili izusti kroz stisnute zube. ekali su me unutra... Bio je uplaen. Unutra nikad do sada nisu bili unutra! Tamom obasjano lice orosi mu hladan znoj. Unutra. Prije nikada nisu uli. Moda moljac ili dva... i muhe, naravno. Ali to je bilo bezopasno ti su kukci bili samo dosadni i glasni... Tepih mrava! S okrutnim grem na licu polijevao ih je vodom sve dok im se redovi nisu razbili i rastrkali po travnjaku, bjeei pod grmlje i kuu. vrto steui cijev, polako sjede na stazu, tresui se od glave do pete. Oni su to isplanirali. Nije to bila bijesna jurnjava, grevita i uzbuena, ve planiran, do u detalje razraen napad. ekali su ga. Samo jo jedan korak... Hvala bogu to je naletio na onog pauka. Ustade i zatvori slavinu. Nije se ulo nita, posvuda je vladala tiina. Iznenada neto zauta u grmlju. ohar? Neto crno jurnu stazom on hitro spusti nogu. Vjerojatno nekakav glasnik. Prilino brz. Energinim korakom uputi se u mranu kuu, osvjetljavajui put slabim svjetlom upaljaa. Kasnije, sjedio je za stolom s revolverom-rasprivaem pokraj - 46 -

ruke. Prstima dotakne vlanu povrinu teke, napunjene sprave od elika i bakra. Sedam sati. Iza njega, radio je tiho svirao. Isprui ruku i pomakne stolnu svjetiljku tako da osim stola obasjava i pod naokolo. Upali cigaretu i dohvati papir i naliv-pero. Zastade razmiljajui. Dakle, doista su eljeli doepati ga se dovoljno jako da to i planiraju. Muno oajanje izroni iz njega poput divlje oluje. to moe uiniti? Kome moe poi? Ili rei? Stegnu pesnice, oslanjajui se o naslon stolice. Jedan se pauk polako podie na vrh stola. Oprosti. Nadam se da se ne plai, kao u onoj pjesmi. ovjek se zagledao u pauka i ree: Jesi li ti onaj ista? Onaj na uglu ulice? Koji me je opomenuo? Ne. To je bio netko drugi. Jedan od Prelaca. Ja sam jedan od Hrskavih. Pogledaj mi eljusti. Otvori i zatvori usta, i doda: Ja grizem i ubijam. ovjek se nasmjei: Dobro za tebe. Naravno. Zna li koliko nas je, recimo, na jutru zemlje? Pogodi. Tisuu. Ne. Dva i pol milijuna. Svih vrsta. Hrskavih, poput mene, ili Prelaca, ili aoka. aoke? Da, tako ih zovemo. Oni najbolji. Da vidimo... stade razmiljati. Na primjer, crna udovica, kako je vi nazivate. Vrlo vrijedna. Zastade, a zatim doda: Postoji samo jedan problem. to to? Nai problemi. Bogovi... Bogovi? Mravi, kako ih vi nazivate. Voe. Oni su ispred nas. Vrlo neugodno za nas. Imaju grozan okus, od njih ti postane muka. Moramo ih ostavljati pticama. ovjek ga prekinu: Ptice? Jesu li... Pa, dogovorili smo se s njima. To traje ve stoljeima. - 47 -

Ispriat u ti. Ostalo nam je jo neto vremena. ovjeka stegnu neto u grlu i upita nesigurnim glasom: Ostalo nam je neto vremena? to eli time rei? Nita. Kasnije e biti nekakvih problema, moglo bi se rei. Da ti objasnim pozadinu. Mislim da ne zna o emu je zapravo rije. Samo nastavi. Sluam te odgovori ovjek. Ustade i poe koraati po sobi, vidljivo uznemiren. Oni su upravljali Zemljom, i to prilino dobro, prije nekih milijardu godina. Vidi, ljudi su doli s nekog drugog planeta. Kojeg? Ne znam. Spustili su se i pronali prilino kultiviranu planetu, to je bilo mravlje djelo. A onda je nastao rat. Dakle, mi smo osvajai promrmlja ovjek. Da. Rat je obje strane, i njih i vas, ponovo vratio na stadij barbarstva. Vi ste zaboravili kako da napadate, a oni su degenerirali u zatvorene drutvene grupe mrava, termita... Razumijem. Posljednja grupa tvojih koja je znala cijelu priu, napravila je nas. Mi smo vaa umjetna tvorevina... pauk se zakikoe na svoj udan nain i doda: Uzgojeni smo za tu vrijednu ulogu. Dosta dobro ih drimo dolje. Zna li kako nas zovu? derai. Neugodan naziv, nije li? U tom se trenutku jo dva pauka spustie sa stropa na osvjetljeni stol. Tri se pauka okupie jedan uz drugog, vidno uznemireni. Stvar je ozbiljnija nego to sam mislio polako ree Hrskavi. Nisam znao sve informacije. Ova aoka ovdje kae... Crna udovica prie rubu stola i piskutavim, metalnim glasom ree: Dive, eljela bih razgovarati s tobom. Samo nastavi odgovori ovjek. Bit e problema. Krenuli su, dolaze ovamo. Mnogo ih je. Mislili smo da emo ostati s tobom neko vrijeme. Da se ukljuimo. Razumijem ovjek kimnu glavom. Obliznu usne i drhtavim prstima proe kroz kosu, dodajui polaganim i nesigurnim glasom: to misli... hou rei... kakve su anse... anse? Zaokin glas zabrinuto zavibrira. Pa, ve se dugo bavim ovim poslom. Gotovo milijun godina. Mislim da smo u - 48 -

prednosti u odnosu na njih, unato odreenim preprekama. Na dogovor s pticama, i naravno, dogovor sa abama i... Mislim da problem spaavanja nije nerjeiv veselim glasom upade Hrskavi to se toga tie, dogaaje kao to je ovaj sada eljno oekujemo. Ispod drvenog poda zau se udaljen, tihi zvuk grebanja, buka mnotva siunih eljusti i krila, to su irila tihe, udaljene vibracije. I ovjek je zauo taj tihi zvuk. Tijelom mu prostruji nervozni drhtaj. Jeste li doista sigurni? Mislite da ste u stanju to uiniti? upita nesigurnim glasom. Rukom obrisa znoj s gornje usne i dohvati revolver-raspriva, jo uvijek paljivo oslukujui. Zvuk je postajao sve jai, rastui, bujajui pod njima, izvijajui se ispod poda, pod njihovim nogama. Izvana se moglo uti utanje to je dopiralo iz grmlja. Nekoliko moljaca zaleti se u prozor. Zvuk je i dalje rastao, postajao sve glasniji i glasniji, unaokolo i ispod, odasvud, uzdiui zujanje prepuno bijesa i odlunosti. ovjek pogleda na sve strane a zatim promrmlja: Jeste li sigurni da to moete uiniti? Da li me stvarno moete spasiti? Oh... progovori Zaoka u neprilici Nisam na to mislila. Mislila sam na vrstu, na rasu... ne na tebe kao pojedinca. ovjek je zurio u tri deraa, tri vidno uznemirena pauka. Sve vie moljaca udaralo je u prozor. Pod njima, pod je kripio i izvijao se. Razumijem ree ovjek. ao mi je to sam te pogreno shvatio.
Objavljeno prema dogovora s GPA Mnchen

- 49 -

Hadiakbar ajhov i Jaim Abdullaev: Pamjat predkov

Preveo (s ruskog) Ivan Paprika

A ipak su bili majmuni

Prolog me je etvrtka ba dobro stresla struja. Nije ugodno kad te iznenada zgrabi nepoznata sila, baci u zrak i na kraju srui na pod. No... ... No, danas sam ipak zahvalan toj sili i vlastitoj neopreznosti, jer mi je to pomoglo da postanem svjedokom, odnosno sudionikom nevjerojatnih dogaaja koje nikad neu zaboraviti. Uostalom, redom se jeevi jee pa da i ja poem redom. Dakle, bio je etvrtak. U naem smo laboratoriju upravo zavravali posao za kombinat teko taljivih i na veliku temperaturu otpornih materijala. U toku cijelog prolog mjeseca zapravo se uope nismo odmarali. Ja kao rukovodilac grupe dolazio sam u laboratorij prvi i odlazio posljednji. No, posao je iao od ruke, pa je Maljutka, ugradivi u sebe posljednja dostignua elektronike, bila na vrijeme spremna za praktinu provjeru. U etvrtak smo je namjeravali prvi put pustiti u rad. Moete zamisliti koliko smo bili bijesni kad smo ustanovili da je nekakav zvekan umontirao u Maljutku izvor energije s probijenim namotima. Da poemo u bazu po novi izvor energije bilo je ve kasno, pa - 50 -

sam svoje suradnike poslao jednostavno kui, a sam ostao u laboratoriju. elio sam jo malo posjediti u naslonjau, zapaliti koju sebi za duu i promatrati Maljutku. Ploa je s Maljutke bila skinuta, pa se lijepo vidjela unutranjost aparata splet bezbrojnih ica, dioda, otpornika, mikrosistema i slinih stvari... Polako sam se smirio. Posao je obavljen, razmiljao sam staloeno, pa prema tome, pola godine nije otilo uzalud. Sutra e dovesti nov izvor energije, pa emo nau Maljutku potjerati na posao. Na kraju krajeva, ta je jedan dan ekanja prema mjesecima i mjesecima istraivanja i desecima i desecima neprospavanih noi? Posao je obavljen i to je najglavnije. Odjednom kripnue vrata na laboratoriju. Okrenuh se. Na pragu se pojavio uredan stari na noni uvar... Bog ti pomogao, sinko. Hvala htio sam mu odgovoriti, no u oi mi udari svjetlo vrlo jake svjetiljke, postavljene nad samim ulaznim vratima. Koji je avo dovukao u laboratorij taj prokleti reflektor? Uvijek ba sijee oi... Koliko li sam samo puta govorio momcima da zamijene arulju i stave slabiju... A vi ste ostali neto due? elite jo malo raditi? upita u meuvremenu noni uvar, zurei u Maljutku. Ne znam zbog ega, ali me je to pitanje razdrailo. ivo me podsjetilo na neuspjeh, tj. to nismo ve danas mogli pustiti nau spravu u rad, kako je bilo i planirano. I k tome jo ta arulja... Do stotinu avola, ta trai u laboratoriju ovjek koji ne razlikuje ni anodu od katode? Eto, ostao sam rekoh hladno. A to vama treba? On slegnu pogurenim ramenima. Tako, poelio sam izmijeniti koju rije sa ivim ovjekom. On nekako zbunjeno pogleda laboratorij i upita: A sluaj, sinko, kakvu su to blistavu kutiju dopremili k vama prolog tjedna? Umalo da im nije ispala iz ruku jo tamo na stubitu. Oito je vrlo teka? I tu on pokae na vakuumski ureaj. To ti je, tatice, takva stvar ve sam poeo govoriti u uobiajenom popularnom obliku, kad se sjetih. Do sto avola, kako smo to mogli zaboraviti, glupi nespretnjakovii. Ta upravo u vakuumskom ureaju nalazi se i autonomni izvor energije! Komadi ice moemo smjesta ukljuiti u Maljutku! - 51 -

Stari se neopazice povukao. Pretraio sam sve stolove i ormare. Gdje da naem prikladan komadi ice? Zaista je istina, da siromaha ugrize pas i kad na devi jae. Napokon mi u oi upadne kalem sa crveno obojenom icom manjeg profila. Nije ba tono ono to mi je potrebno, ali ipak... Nakon petnaest minuta bio je izvor energije vakuumskog ureaja prikljuen Maljutki. Mora biti da uope nisam bio potpuno svjestan to radim. Sav sam se tresao od uzbuenja, pa sam odjednom odluno pritisnuo etverokutno dugme kojim se stavlja Maljutka u rad. Zauo se suh prasak. Prekinuta ica odjednom je odskoila prema meni i obavila mi se oko tijela. Umai nisam stigao... Posljednje ega se sjeam bila je jarka arulja nad ulazom. Ona je odjednom poela naglo rasti i pretvorila se u golemi disk koji mi je oslijepljivao oi. Disk mi je plamtio u mozgu, putajui na sve strane vatrene kolutove. Nisam vie nita osjeao, kad sam pao... Sunce se nije vidjelo. inilo mi se da sja negdje tamo visoko na nebu skriveno gustim zelenim sagom od lia na kronjama grana i prepletenih lijana. Meutim, svakom svojom ivom stanicom osjeao sam sunevo svjetlo. inilo se da su mi zrake proegle kou. U meni se rodio neunitiv ivotni strah strah pred nebeskim svjetlilom, pred Suncem. Odjednom me je spopala misao, kakvo Sunce? Gdje je ono? Ta nigdje se nita ne vidi. I kakvo je to zelenilo oko mene? Otkuda ovdje drvee? Gdje sam? Pokuao vsam podii glavu, ruku, no nisam mogao maknuti ak ni mali prst. Nisam vladao svojim tijelom! U tom sam se trenutku sjetio Maljutke, gnjavae s izvorom energije, nonog uvara, svjetiljke, te silnog udara. Moda sam na operacionom stolu pod narkozom i ta mi se tropska uma samo privia? Odjednom mi se tijelo mimo moje volje podignu sa tla... Nemam namjeru da vam opisujem zbunjenost, zauenost pa i oaj to su me obuhvatili u tome trenutku. I tada sam ugledao svoje tijelo. Miiavo, golo, prekriveno gustom sivkastosmeom dlakom. Tabani na nogama bili su uski pa sam jedva odravao ravnoteu. Zapravo to nisu bile noge nego kosmate ape s plosnatim savinutim noktima. Ja (ili, tonije reeno, to sam sada bio ja) stajao sam na prilino strmoj i vijugavoj obali nekakve brze rjeice. Oko mene rasle su

- 52 -

visoke sone stabljike, grmlje nalik na golemu paprat, te crveno i uto cvijee veliine kiobrana. Tlo je bilo prekriveno gustom i otrom travom. Posvuda su trkarali nekakvi upavi kukci, u usporedbi s kojima bi korpioni bili obine boje kravice. A na svemu je leala sjena, gusta, neprekidna sjena od zelenog saga odozgo, kroz koji su prodirale strane nevidljive zrake. Polako sam krenuo du obale svoje rjeice, ondje gdje je sjena bila gua. Ne, ne. Rijei polako sam krenuo nisu potpune. Krenuo je majmun, a ja sam bio samo svjedok njegova kretanja. Dakle, moj se mozak naao smjeten u lubanju majmuna, poeh grozniavo razmiljati. Pretpostavljam, prvobitnog majmuna, koji je ivio svoj ivot. Izmeu moje svijesti i njegova nespretna mozga postojala je jednostrana veza. Osjeao sam isto ono to i on: bol, vruinu, strah, vlagu, glad. Osjeao sam svaki njegov pokret. On nije imao ni pojma o mojoj prisutnosti. I da ne znam kako napregnem svu svoju volju, ne bih ga mogao natjerati ni da se poee. Bio sam tek gledalac, gledalac nekakva meni nepoznata filma. Zbog toga smatram da pripovijedanje o daljem toku zbivanja valja nastaviti u treem licu, tj. kao da govori i osjea majmun... I tek kad bude trebalo to objasniti, u razgovor u se umijeati i ja. Majmun je, dakle, iao du obale rjeice. Pokreti su mu bili nesigurni i plaljivi. Morio ga je strah, kako mi se inilo, strah da se nae na suncem osvijetljenom prostoru. Odjednom je zamro, napeto nagnuvi na jednu stranu glavu s niskim elom. Iz grmlja se zaulo nekakvo utanje, neobian suanj, a zatim se pojavila strana zvjerska gubica s malim uima i dvama dugakim onjacima dopirali su skoro do zemlje i nalikovali nekakvoj kotanoj sablji. Oi su u zvijeri bile crvene, a dlaka gusta i otra. Saginjui se prema travi, zvijer je izila iz zasjede. Bila je golema, s golemim upavim apama. Majmun je prodorno zakrijetao i, pustivi plod koji je upravo ubrao, poletio da pobjegne du rijene obale. Strah ga je tjerao da to bre tri, a da i nije razmiljao je li to najbolji pravac u spas. Trao je majmun nevjerojatno brzo, no zvijer je (mora da je to bio sabljasti tigar) uporno jurila za njim. I nije zaostajala. Ne, u bijegu nije bilo majmunu spasa. Bilo bi za nj najbolje da se dokopa umarka i tamo, popevi se na drvo i skaui s grane na granu i s

- 53 -

drveta na drvo, pobjegne progonitelju. Na alost, posvuda su rasle samo sone lomljive stabljike, te savitljivo i tanko iblje. Odjednom se pred njim pojavi drvee, naliko na jako razgranate orahe. To bi bio spas! No stii do drvea moglo se samo preko uske zelene poljane jarko osvijetljene suncem. Na moje veliko uenje, majmun se zaustavio na samom rubu poljane kao ukopan. Novi strah, mnogo vei nego onaj pred grabeljivcem! Bio je to strah pred Suncem!... Prihvatio sam to stanje, ali nita nisam shvaao. Sunce je svijetljelo arko, ali potpuno podnoljivo; da sam se naao u svome rodnom mjestu u takav dan, ne bih propustio priliku da se sunam. Zaustavio se i grabeijivac muen tim istim strahom. alosno je zavijao i grebao apama po tlu. Sada sam ga dobro vidio. Bila je to mrava, vitka zvijer, velika kao kakav mladi bii. No djelovao je tako okrutno, da bi na suvremeni tigar bio u usporedbi s njime vie nalik kakvu maiu. Pod prugastom koom drhturili su golemi i snani miii. Sabljasti se tigar poeo ponovo pribliavati majmumu, ali sad oprezno i polako. Majmun je cvilio, bacakao se ovamo-onamo, ne usuujui se ni bjeati ni braniti. I tada se majmun iz oaja, potpuno izgubivi kontrolu nad sobom i svojim postupcima, odlui uiniti neto nevjerojatna: istrao je na poljanu murei na suncu. Sada je panika zahvatila grabeljivca. Okrenuo se i nestao u travi. Uf!, rekao bih ja da se to meni dogodilo. No majmun to nije uinio. im je grabeljivac nestao, majmun kao da je doao k sebi i brzo se vratio u grmlje, u spasonosnu sjenu, k rijeci. Na jednom je mjestu obala bila manje strma, u crvenoj glini vidjele su se manje udubine, to ih je izlokala voda. Ne prestajui ciati, majmun se sputao prema vodi. Meutim, pande mu se nisu mogle zadrati na vlanoj glini pa se okliznuo i u tren oka naao se dolje, ponovo na suncu. Sada sam ga se i ja bojao. Suneve su zrake udarale po glavi, kao kakav teki bat, njegov je crveni disk ario i palio kao kakva usijana tava. I tu mi se ponovo sve smrknu pred oima. Svijest mi se polako vraala. Boljelo me je cijelo tijelo nekom - 54 -

tupom boli. Stenjao sam, dok mi je glava bila teka kao da je od olova. Meutim, oi su me postepeno opet poele sluiti. Leao sam u laboratoriju na podu. Uz moju desnu ruku komad ice to se bila pretrgla. Iskljuio sam izvor energije. to bre i to dalje od te proklete ice! Pogledah brzo na sat i zauen otkrih da je moja nesvjestica trajala manje od petnaest minuta. Pa naravno, bila je to obina nesvjestica. A ipak, kako objasniti ono to sam u nesvjestici vidio i osjeao u toku tih etvrt sata? Pa i sada, kad sam se nalazio u laboratoriju, nisam ni najmanje sumnjao da je ona hajka to sam je doivio bila realna. Tropska uma, majmun, sabljasti tigar, neshatljivi strah pred Suncem ta ja nikad u ivotu nisam razmiljao o takvim stvarima. A ako je tako, odakle su se u meni stvorili takvi sni? Nisamo mogao pronai nikakvo, pa ni naj besmislenije objanjenje za to. Nikad nisam bio toliko iznenaen, izbaen iz koloteine... I u tom trenutku uznevjereni pogled zaustavio mi se na Maljutki. Ugledao sam nekoliko pregorjelih i pocrnjelih spojeva. Kratki spoj? Samo mi je jo to trebalo! Prva moja pobuda bila je da zamijenim detalje izbaene iz stroja. Ali svi nai rezervni dijelovi i svi instrumenti bili su u velikom metalnom ormaru iji klju je imao samo upravitelj laboratorija. Znai, sutra kad momci dou na posao... to da im kaem? Zastao mi je dah. Umor, udar struje, nevjerojatan san, kvar na Maljutki, sve mi se to odjednom sruilo na glavu. Zbunjen stajao sam usred laboratorija. Odjednom mi vatreni koluti ponovo zaigraju pred oima. Osjetih kako propadam u pakleni ponor, na dnu kojega je arilo i palio osljepljujui disk. Ne mogu opisati svu stravu to sam je osjetio kad mi je postalo jasno da sam se ponovo probudio u tijelu majmuna. Bilo je potpuno mogue graditi svakojake pretpostavke u vezi s prvom epizodom mojih snova, no nai se i po drugi put u prethistorijskoj umi... Neee! A ipak sam se naao ponovo u prethistorijskoj, umi. No ova je sada bila sasvim drukija. Nisu me vie okruivale stabljike i grmlje, nego stabla golemog drvea. Izrasla su visoko prema nebu, rairivi tamo u visini svoje iroke kronje. Meku, blatnu zemlju pokrivala je vlana mahovina. Meu bolesno svijetlim zelenilom vidjeli su se

- 55 -

maleni uti cvjetii. Pri svakom koraku tlo je mljackalo, kao da netko alosno uzdie. uma je bila prepuna ivotinja. No vladale su se neobino. Kao da je nekakva nepoznata bolest napala stanovnike ume. ivotinje su se kretale tromo, pognute glave, nastojei se sakriti u sjenu. Bojale su se Sunca. Da, da, uma oko mene bila je potpuno drukija. I majmun ije je tijelo postalo moje, bio je drugi. Bio je to krupan mujak pokriven kratkom dlakom. Duge prednje ape dopirale su mu gotovo do koljena. No, ipak, jesu li to bile zaista ape? Ili... Ugledao sam irok, dobro razvijen, gibak dlan, pokretne prste s plosnatim, iako otrim noktima. Ne. To vie nije bila apa. To je ruka! Tabani su se promijenili manje primjetljivo, iako su postali iri. Sada je ivotinja lake odravala ravnoteu, kreui se na samo dvije noge. Tko je taj stvor? Nije jo ovjek, to je oito, ali nije vie ivotinja. Ponove me je postepeno savladao oaj. Ovo nije san, a nije ni bunilo, govorio sam sebi. No, ako je tako, to se to onda dogaa sa mnom? Kakvo me je to udo prebacilo iz dvadesetog stoljea milijune godina unatrag? I k tome odnijelo tamo samo moj razum? Grozniavo sam prebirao najsmionije hipoteze svoga vremena, pa ak i sadraje znanstveno-fantastinih romana, no odgovora nije bilo. U meuvremenu, majmun-ovjek iao je du brzog potoka koji je zaobilazio planinski greben. Opazio sam da majmun veoma paljivo zaobilazi suncem obasjana mjesta. Uz to sam shvatio da nije najzdraviji. Nije bio ozbiljno bolestan, ali mu je organizam, koji se uporno odupirao nekakvoj sve veoj klonulosti, slabio u toj borbi. Odjednom mu se zavrtjelo u glavi, pa se umorno spustio na tlo, teko disao i besmisleno gledao pred sebe. Na drugoj strani potoka nalazila se u peini rasjeklina, zacijelo ulaz u spilju, odakle je strujao hladan zrak. Bezbroj puta prolazio je tuda majmun-ovjek, ne obraajui panju na spilju. I ovaj put bi proao, da nije bilo toga jaeg napada slabine. Pogled mu se zaustavio na ulazu u spilju. Oito se u njegovoj prasvijesti probudila nekakva misao... Ustavi tekom mukom pregazio je potok i bojaljivo uao u spilju. Peina je bila omanja, suha i dobro provjetrena. - 56 -

Hripljivo diui, stvorenje se rasprostrlo po tlu. Ne znam koliko je vremena prolo, moda dvadeset minuta, a moda i pola sata, kad sam iznenada opazio da se stanje mojeg majmuna-ovjeka znatno popravilo. Nestala je potmula glavobolja i bolesna slabina. Poeo sam se dosjeati da je to na neki nain u vezi s tim, to je spilja pouzdeno titila majmuna-ovjeka od djelovanja Sunevih zraka. Zar je Sunce u tom razdoblju krilo u sebi tako veliku opasnost? Meutim, nisam stigao o tome bolje razmisliti. Majmun-ovjek je zahrkao. I, bilo vam to ne znam kako neobino, ali i ja sam zaspao. Budio sam se polako i muno, kao da izlazim iz nitavila. Gdje li u se sada nai? U prethistorijskoj umi ili u svome dvadesetom stoljeu? Otvorio sam oi (ako je u ovom sluaju to pravilan izraz) i ogoreno opazio da sam jo u tuem tijelu. No, sada je to tijelo bilo drukije tijelo Mladoga lovca u epohi raanja ovjeanstva. Mladi lovac bio je miiav i krupan, s grubom crvenkastom koom. elo mu je bilo nisko i trokutasto, obrve velike, a pogled olovno teak, iako je, ini se, po naravi bio dobroduan. Na etvrtasta ramena prebacio je staru jelenju kou, svu izlizanu i u rupicama. Sada je Mladi lovac stajao u gomili ispred Svetog brda. Praljudi su se zbili u polukrug. Veina je izgledala vrlo iscrpljeno. Starci i starice teko ako su prevalili tridesetu godinu jedva su se drali na nogama. Neobino me je uvstvo obuzelo kad sam gledao ta stvorenja s licima kao da su grubo istesana od upljikava kamena. ak je i majmun sa svojim ivotinjskim navikama ostavio na mene manje muan dojam nego ta karikirana stvorenja, koja kao da su parodirala ljudski rod. Meutim, djeica tih praljudi bila su ak mila. U njihovim crnim oima sjala je znatielja i bila su spremna natezati se satima i satima u praini. Maliani su traili nekakve stabljike, vadili iz zemlje veliko hrustavo korijenje i gurali ga u usta. Mladi lovac je svaki as pogledao na Brzonogu. Ona gotovo da se nije grbila, a zlatasto krzno jedva da joj je pokrivalo ramena i noge. Kroz grube crte lica, tako grube kao i ostalih, ipak se probijalo neto svijetlo i njeno. Da, da. Na Zemlji se raala Ljepota... - 57 -

Kad sam to shvatio, osjetio sam malo simpatije a i saaljenja prema cijelom plemenu. U meuvremenu su praljudi raspravljali o tekom pitanju, pitanju na koje povijest daje pravo samo suvremenom ovjeku, iako je ono bilo aktualno i u ta davna vremena, a glasilo je: Biti ili ne biti U polukrugu stajali su, jedno prema drugome, Poglavica i arobnica visoka suha starica otrih bijelih vlasi, zbog ega joj je glava nalikovala na veliki maslaak. arobnica je govorila lajavim promuklim glasom, ljuljajui se s jedne strane na drugu s poluzatvorenim oima: Lovci su se ponovo vratili praznih ruku. Ve dane i dane nismo jeli. Sutra valja poi u lov u Donju umu. Ii u Donju umu ponovila je automatski gomila. Moram ovdje upozoriti da je govor tih ljudi bio primitivan, pa ak i vrlo siromaan. I, ako ja to iznosim u gramatiki pravilnim reenicama, inim to samo radi toga da to tonije prenesem smisao izgovorenog. Ali u Donjoj umi love Riokosi ree, namrgodivi se, Poglavica, vrlo krupan i snaan ovjek, sa irokim plosnatim nosom i velikim ustima, mogli bismo rei gotovo raljama. Jasno se osjealo da su arobnica i Poglavica protivnici. Moramo istjerati Riokose iz Donje ume i osvojiti njihovu spilju ree starica zabacivi uvis svoje nakazno lice, koje ipak nije bilo bezizraajno. Istjerati Riokose ponavljali su ostali, iako im je primitivni uas oivio sitne oi. Ne moemo mi istjerati Riokose. Oni su jai od nas. U nas je malo mukaraca. Vrlo ih se mnogo nije vratilo iz lova. Poglavica je bio odluan i tvrd. Dusi Sunca pomoi e nam da pobijedimo! kriknu odjednom prodorno arobnica. Moramo se moliti duhovima i oni e nam pomoi. A ne bi li bilo bolje da zamolimo duhove da nam pomognu u lovu? Ne vrijeaj duhove, mogao bi to skupo platiti ree prijetei arobnica. Poslije toga je okrenula lice prema Svetom brdu i uzdigla ruke prema nebu, neto zapijevajui usput. Budite ivom vatrom, ljudi plemena Samo i molite duhove da vam pomognu! - 58 -

Cijelo je pleme palo na tlo niice, rasprostrijevi se u praini. Mukarci, ene, starci i djeca izvijali su se cijelim tijelom, valjali se po tlu, nalijeui jedno na drugo, i zavijali niskim, grubim, jednolinim glasovima. I to je trajalo prilino dugo. Odjednom se starica naglo okrenula, dok su joj nauurene vlasi podsjeale na svetaki vijenac, i uskliknula iz svega glasa: Duhovi Sunca su nas usliali! Raduj se pleme Samo! Duhovi su nas usliali... Zaorio se uzbuen vapaj, koji je na jedan znak arobnice zamijenila potpuna tiina. Starica je obuhvatila gomilu bezumnim pogledom. Duhovi zahtijevaju rtvu nastavila je otro. ekat e do sutra uveer. Ako ih ne udovoljimo, oekuje nas strana nesrea. Sutra u osobno povesti lovce izjavio je Poglavica. I tako je pitanje bilo rijeeno. arobnica je ostala uz Sveto brdo, da nastavi razgovarati s duhovima, dok su ostali krenuli za Poglavicom u svoju spilju. to su se vie udaljavali od Svetog brda, Poglavica je postajao samouvjereniji. Ovdje, u spilji, bila je njegova vlast neograniena. Za svakog se nalo posla. uvarice vatre pole su po Poglaviinom nalogu u potragu za suhim granjem za lomau koja je dan i no, godine i godine bez prekida gorjela u spilji. Dojilje su se brinule za malu djecu. Starice su poele tui u velikim kamenim stupama sakupljeno zrnje i korijenje kroz dan jedinu hranu plemena u posljednjih nekoliko dana, dok su starci i djeca natezali kou i istili i pospremali peinu. Mladi i zdravi mukarci pripremali su se za sutranji lov. Na plosnatom grubom kamenju otrili su noeve od kremena i strugala za ienje tek oderane koe od ostatka mesa i ila, sve dok koa ne ostane ista. Nadalje su otrili koplja jednostavne tapove, ponekad i vorugave, zaotrene na vrhu. Peina je zapravo bila dugoljasta podzemna dvorana s ulazom zatienim od upada divljih zvijeri koljem i kamenjem. Svaki je lan plemena Samo imao u spilji svoj kutak, koji je mogao promijeniti samo uz doputenje Poglavice. Lovci su zauzimali u spilji najpodesnije mjesto, suho i toplo. alosno je bilo danas u peini. U posljednje su vrijeme neuspjesi optereivali pleme Samo. Nedavno se potpuno zamutio Bliski potok. - 59 -

Malo kasnije presuilo je Toplo jezero, gdje su ivotinje dolazile na vodu. Otile su ivotinje, nestale su i ribe. Dobrog ulova je jo bilo u Donjoj umi, ali Riokosi nisu tamo putali lovce plemena Samo. Urlali su i rikali im bi se pojavili i prijetili im kopljima. Pribliavala se zima, a zaliha nije bilo. Uz to se nekoliko lovaca nedavno utopilo u movari. Zbog toga su ljudi bili nezadovoljni, zbog toga su napeto sluali to im govori arobnica. Napokon je bilo dogotovljeno skromno jelo. Poglavica je dopustio da ponu jesti. Na velike zelene listove stavili su masu koja je podsjeala na mekano tijesto. Prvu je porciju uzeo poglavica, drugu je, kao uvijek jedna od djevojaka odnijela arobnici u spilju duhova kod Svetog brda. Lovci su se najeli dosita da bi sakupili to vie snage. A ono to je ostalo dobili su starci. Rano ujutro krenue lovci na put. Poglavica ih je poveo uz podnoje gorskog grebena prema movari. To je mjesto bilo opasno, ali je divljai bilo vie. Lovaca je bilo svega dvanaest. Poglavica ih je svrstao u grupe od po dva-tri ovjeka i oni se razioe po umi. Svaki je imao koplje, dok je o pojasu visio otar kremeni no dugaak kojih dlan i pol. Na svaku je grupu dolazila po jedna kamena sjekira. Mladi je Lovac iao zajedno s Poglavicom. Svaki put, kad bi odlazili u lov, njega bi proelo opojno borbeno uvstvo, elja da dokae svoju snagu i hrabrost. Kako li je samo elio da upravo danas neto ulovi! Razmiljao je kakvim e ga oima gledati Brzonoga, ako se vrati s lovinom. Kao zvijer tragao je na sve strane. U umi je, meutim, bilo pusto. Tada je Mladi lovac sakupio hrabrost i progovorio s Poglavicom o onome to ga je ve dugo uznemiravalo. Moda je u Sinjim planinama lov uspjeniji? upitao je i pokazao rukom na planinske vrhove to su se uzdizali nad umom. Ni nai oci, ni djedovi nisu lovili na Sinjim planinama. Nikada. I mi ne smijemo zapostavljati njihove obiaje, inae e nas kazniti duhovi odgovorio je mirno Poglavica. Mladi je zbunjeno spustio glavu. Meutim, ljude je napustila srea. Nisu naili ni na najsiunijeg mia. Polako, sputenih glava, vraali su se u svoje stanite, drhtei od straha to e im rei dusi Sunca. Poglavica je bio mrzovoljan. - 60 -

Cijelo im je pleme dolo u susret. Pokazalo se da se i prva grupa vratila bez iega. Ljudima se u srca uselio uas. Mladi je lovac ugledao alosno lice Brzonoge, i odjednom ga je proeo osjeaj, zapravo strasna elja da je sakrije, zatiti, zakloni od nevolje to se pribliavala. Ljudi su otvorili prolaz. Sa Svetog brda dolazila je arobnica. U ruci je drala dugaak tap s otrim krajem. Na taj su tap lovci obino naticali najbolje komade mesa, koje su odnosili na Sveto brdo, po usjeenim stepenicama. arobnica je utke pruila Poglavici tap i zabacila glavu. Poglavica je utke napravio nijenu kretnju glavom. Starica je oajniki kriknula: Ti si me prevario. Ti si prevario duhove! Oni ti nee oprostiti! Jao nama! Jao nama, ljudi plemena Samo... Ljudi su se kao i juer bacili u prainu. uo se pla, ridanje i proklinjanje. arobnica je nastavila napadati Poglavicu: Ti mora odgovarati pred duhovima. Oni e sami odluiti o tvojoj sudbini. I tu ona pokaza na Sveto brdo. Strane su bile arobniine rijei. ak je i ovako hrabar ovjek, kao to je bio Poglavica, problijedio i nekako se skutrio. Poi, duhovi e razgovarati s tobom. povikala je ponovo. Poglavica se pokori. Sveto je brdo bilo golemi kameni oblutak urastao u zemlju. Na poloitijem dijelu uklesane su stepenice. Na otrom kamenju ispod brda bijeljele su se kosti poginulih ivotinja (i pojedenih) i suili ostaci krzna. Oito su se ovdje redovito prinosile rtve. Na poljanici ispred brda nije raslo nikakvo bilje, svuda unaokolo samo crvena praina. Jednom rijei, Sveto brdo bilo je najobiniji golemi kamen s ravnom povrinom na vrhu. Uspon na to brdo nije prijetio nikakvim komplikacijama, ukratko nije izgledalo nimalo opasan. Shvaao sam strah ljudi i osjeaje Poglavice koji je vjerovao u duhove, no nisam vidio da bi za njega tamo postojala bilo kakva opasnost... Poglavica se penjao sve vie i vie po neravnim, grubo usjeenim stepenicama. Dlakava su mu koljena drhtala i neto je potiho aptao svojim debelim usnama. Ljudi plemena Samo pratili su ga pogledima punim strave. Ta

- 61 -

duhove nitko ne smije obmanjivati. I kako nisu dobili obeanu rtvu, bogzna to e se dogoditi? Napokon je Poglavica stigao na vrh i zamro tamo sav napet, uvukavi glavu meu ramena, kao da oekuje udarac. Stani tamo na stranu na bijeli kamen i ekaj da ti duhovi odgovore naredila je prijetei starica. Poglavica poslua arobnicu i stupi na bijeli kamen. Iznenada Poglavica kriknu, nekako se nespretno sagnu i poe kliziti po strmini. Sekunda i ve se tiho strmoglavio na otro kamenje. uo se suh prasak kao da se raskolio veliki orah. Zaorio je teak vapaj, pleme je palo na koljena. Duhovi su jaki, duhovi su svemogui. Oni kanjavaju ako im ne donosi darove. Pogotovu ako si im obeao. Ljudi su se valjali u praini molei duhove da im se smiluju i oproste... Najglasnije je ridala arobnica, trgala kose i molila. Moram priznati da me je zabrinuo takav tok dogaaja. Zatim, poto sam malo razmislio, zakljuili da je sve to se dogodilo povezano s bijelim kamenom, na koji je stao Poglavica prije nego to je stradao. Praljudi su sa stravom gledali tijelo onoga kojemu su se jo maloprije pokoravali bez pogovora. I sigurno je svaki od njih vidio kako mu iz pete viri trn, no to je bio trn kakvi su oni viali svakog dana i na svojoj koi osjetili. Zbog toga se nitko nije dosjetio da bi upravo taj trn mogao ubiti Poglavicu. Oito je u bijelom kamenu na koji je stao Poglavica bilo nekoliko rupica u koje je arobnica stavila trnje koje je premazala otrovom jakog i brzog djelovanja. Po svoj prilici se na bijeli kamen moglo stati jedino tako da se stane i na takav trn, odnosno bar na jedan od vie njih. Tako je svrio sukob izmeu arobnice i Poglavice. I tako je na kraju ona sama zavladala plemenom. No, ta je njezina pobjeda navodila na alosne misli. Naime, Poglavica, iako je bio pristaa tradicionalnog naina ivota, ipak je njegov zdrav razum vie puta spasio pleme da ne umre od gladi. Sada je sva vlast prela u ruke starice koja nije bila sasvim pri sebi i koja je smatrala da je jedini pravi put kojim pleme mora poi borba protiv Riokosih, koji su, meutim, bili jai i mnogobrojniji. Napokon je starica dala znak i iscrpljeni se ljudi podigoe s tla. Zatim im je arobnica zapovijedila da svi odu u spilju da se - 62 -

pripreme za sutranji napad na Riokose. ene su morale spremiti zasitan obrok od posljednjih zaliha, a mukarci urediti oruje. Sama se pak starica popela na vrh Svetog brda, da ondje razgovara s duhovima i zamoli ih da im pomognu. I kada je stojei tamo digla k nebu svoje mrave ruruke, a vjetar joj razmrsio duge sijede vlasi, inilo se da su duhovi stupili s njom u tajnoviti razgovor. Rano ujutro, jo prije no to je izilo sunce, poeo je taj besmisleni i ludi pohod. Prije no to su krenuli. arobnica je zakriala promuklim glasom da su duhovi obeali zatitu mukarcima plemena Samo. Neka mukarci idu smiono prema spilji Riokosih, dok e se ona, arobnica, ponovo popeti na Sveto brdo i uporno moliti duhove za pobjedu. Poslije tih svojevrsnih uputa mukarci, njih etrdesetak, krenue na put. Ili su kao neuredna gomila, isputajui s vremena na vrijeme borbene poklie i tresui kopljima da se tako to vie ohrabre. Malopomalo, ljudi se uzbudie i krici postadoe gromkiji. Odmah za mukarcima ile su na udaljenosti kojih trista metara mlade ene i djevojke. Zbog ega? Da odueve svoje suplemenike? Da lijee ranjene? Oplakuju i pokopaju one kojima bude sueno da poginu? Nikad to nisam saznao. Meu njima nalazila se i Brzonoga. Mladi je lovac jako elio da ga ona opazi, pa je zbog toga urlao jae od svih, vie od svih podizao koplje, grozei se nevidljivom neprijatelju i napinjao svoje ionako snane miice. Mukarci su se spustili niz zelenu livadu, obraslu cvijeem i gustom travom. Krenuli su prema potoku, pregazili ga i popeli se na nevisoku kamenu zaravan. Sa zaravanka otvarao se pogled na sve strane. Vidjela se velika dolina okruena sa svih strana prstenom zupastih planina. One najblie bile su arene kao turkmanski sag, one malo dalje plavkaste i ljubiaste, one jo dalje plave i kao malo obavijene maglom. U dolini se slobodno irila Donja uma. Blistavoplavim nebom lebdjele su ptice nevienih veliina. ivot je buktao svuda: iza svakog drveta, pod svakim kamenom uurbano su se komeali nekakvi kukci, guteri i druge sitne ivotinjice. Iz same ume dopirali su krici razliitih ivotinja. Srce mi se napunilo bolom i jadom. Razmiljao sam o ovom

- 63 -

golemom podruju s neizmjernim bogatstvom koje je moglo prehraniti tisue i desetke tisua ljudi, a ne samo ova dva jadna malobrojna plemena. No kakav paradoks. Umjesto da se sloe i ujedine i zajednikim naporima osvoje ovaj beskrajni svijet, dva se plemena spremaju da napadnu jedno drugo s kopljima i kremenim noevima. Iz ume izioe tri lovca. Bili su to Riokosi. Kad ne bismo uzeli u obzir svjetliju boju kose, malo su se razlikovali od ljudi plemena Samo. Ugledavi neprijatelja, nai lovci ispustie jarostan krik i poletjee u dolinu. Riokosi su ih neko vrijeme gledali zaueno, a zatim se okrenue i izgubie se u ikari. Mukarci plemena Samo krenue njihovim tragom. uma je na tom mjestu bila gua i bujnija. Vitke grane udarale su po tijelima, a otre trave i lie ranjavali kou. Teak.zrak trgao je plua. Meutim, uzbuenje zbog skorog boja djelovalo je da ljudi nisu osjeali ni boi, ni umor. Iznenada uma zavri. Pred oima lovaca prostirala se velika poljana, to se upiralau nevisoki gorski greben. Na gotovo ravnoj padini stajali su Riokosi u gustoj gomili naoruani kopljima i kremenim sjekirama. Kad su ugledali ljude Samo, iskesili su zube i zakriali kao grabeljive zvijeri. Ljudi Samo, zapuhani, malo usporie, i stadoe neodluno. Instinkt im je govorio da su Riokosi mnogo jai. S neba je palilo arko tropsko sunce. Njegove su zrake udarale u oi ljudima Samo i zasljepljivale ih. Ljudi su mirkali i pogledavali se meusobno ne shvaajui nita. inilo im se da duhovi Sunca daju nekakav znak, ali bez arobnice nisu nita razumjeli. Neko su vrijeme obje strane, sad jedna sad druga, izvikivale jarosne krike i prijetei mahale orujem. inilo se u prvi mah da su se ta dva plemena nala samo zbog toga da prijete jedno drugom i da plae jedno drugo, te da e se poslije toga povui svako u svoju peinu. Borbeni ar ljudi Samo polako je opadao. Prvo, bilo ih je upola manje i, drugo, umorili su se. Odvie su mnogo snage utroili na put. Riokosi su se, meutim, uzbuivali sve jae. Svojim su kricima zagluili i sami sebe, a pogled na slabijeg protivnika izazvao je kod njih jo veu jarost. Vidio sam im zakrvavljene oi, napeto miije i - 64 -

pjenu na usnama. U tom je trenutku jedan od ljudi Samo tako neoprezno dohvatio kopljem svoga suplemenika da je potekla krv. Pogled na krv omamio je Riokose i sve je bilo odlueno. Strani i bijesni bacie se odozgo na ljude Samo. Ljudi Samo nisu izdrali nalet pa su poeli bjeati. Za njima su poletjela koplja i kamenje. Zauo se tresak, prasak i netko je zvjerski zaurlao. Stigavi u umu, ljudi Samo naletjee na svoje suplemenice koje su stajale u gomili, zbunjene. Nita nisu shvaale. Mladi je lovac ugledao Brzonogu. Stajala je kraj drveta prikrivi lice tankom zelenom granicom, kao da se njome eljela zatititi od opasnosti. Iza zelenih listia blistale su joj crne oi, rairene od strave. Mladi lovac ponovno osjeti neodoljivu elju da zatiti Brzonogu svojim grudima. Ta ga je elja ispunila radou. Ne onom prvotnom, koju izaziva predosjeaj da e se sada zaas dobro najesti, nego nekom novom, nepojmljivom radou. Pod utjecajem te radosti kao da se povukao i instinkt samoodranja. Mladi je Lovac bio spreman da i umre za Brzonogu. U taj su tren Riokosi dostigli njihovu skupinu. Razvila se borba na tako rei pedlju zemlje meu gustim drveem. Ovdje su koplja postala gotovo nekorisna jer bi svaki as zapinjala za grane i lijane, pa su sada Riokosi navalili kremenim noevima, akama i zubima. as bi se ovdje, as ondje zauo vrisak, teko disanje ili otegnut vapaj. Polugoli, razbarueni, u ivotinjskim koama ljudi su se valjali po tlu nastojei jedan drugome zariti zube u grlo. Mladi se lovac borio kao peinski lav. Ve su se dva Riokosa valjala razbijenih eljusti pred njegovim nogama. Vjerovao je da brani Brzonogu, no Brzonoga je ve davno nestala. Snaan udarac kamenom u ruku zaustavio je Mladog lovca i on se zaljuljao. Drugi udarac, u glavu, oborio ga je s nogu. Kao kroz san dopirali su do njega zvuci borbe koja se stiavala. Zatim je osjetio da ga veu lijanama i nekamo vuku. Strano ga je boljela glava i obje ruke. Mladi lovac nije znao koliko je vremena prolo, no snaga mu se poela polako vraati. ak se uspio osloboditi lijana koje su mu sputavale noge. Leao je na poljani nedaleko od mjesta okraja. Uz njega su se nalazili i drugi mukarci plamena Samo. Svi su potiho stenjali. Malo podalje sjedilo je na travi nekoliko njihovih suplemenica. Mladom se lovcu zamutie oi meu njima nije bilo Brzonoge. - 65 -

U blizini se ushodalo nekoliko Riokosih. Oni su otro pogledali na zarobljenike i svaki as prijetei podizali kamene sjekire. Iz ume se ula nekakva buka, kao da kroz nju prolazi vea gomila. Buka je postajala sve glasnija i napokon na poljanu izioe drugi Riokosi. Doveli su sa sobom sve ljude plemena Samo ene, starce i djecu. S njima je bila i arobnica. Riokosi su se prema njoj odnosili s potovanjem. Oito su smatrali da je bolje ne dirati u one koji slue bogovima, da ne navuku nevolje na svoju glavu. Brzonoge nije bilo meu dovedenima. U to je vrijeme na poljanu stiglo i cijelo pleme Riokosih. Opkolili su zarobljenike gustim prstenom, pobjednici su razgledali pobijeene. Djeca su se smijala, kreveljila se i kotrljala po travi, traei istodobno na stabljikama kukie, koje bi zatim trpala u usta. Najprije je istupio voa Riokosih, kosmat ovjek divljeg Izgleda, nalik na vepra zbog glave to mu je gotovo urasla u ramena. Poelo je suenje po brzom postupku. Zavladala je tiina. Riokosi su zautjeli uivajui u rijetkom prizoru koji ih je oekivao i znatieljno gledali zarobljenike. ak su i maliani, zaboravivi privremeno i na hranu koja im je bila pod rukom, znatieljno zamrli zakopavi se u krzna to su ih imale na sebi njihove majke. Najprije je voa Riokosi upitao arobnicu hoe li ona moliti svoje duhove da pomau Riokosima. Obeao joj je da e dosita hraniti mesom i nju i duhove. Starica je pristala ali je postavila i svoje uvjete: Riokosi moraju potovati Duhove Sunca i sluati njihove savjete. Voa je bio zadovoljan njezinim odgovorom. Zapovijedio je da odvedu arobnicu i da je dobro nahrane. Zatim je pregledao ene i djevojke Samo i izabrao meu njima mlade i jake i rekao da e od sada one biti ene Riokosih. I njihova e djeca biti Riokosi. Jednako je postupio i s djecom, izabrao je zdravu i jaku. Zatim je naredio da se preostali odvedu dublje u umu i da ih se ondje ostavi. Kako ne mogu loviti, umrijet e od gladi ili postati plijen divljih zvijeri. Ostalo je jo samo da se odlui kakva e biti sudbina mukaraca, njih sedam zdravih i jakih. Voa je stajao kraj njih i razmiljao. Na njegovu se uskom trokutastom elu pojavie duboke bore. Ove ljude moramo ubiti rekao je napokon. Ako ih - 66 -

ostavimo u plemenu, oni e se osveivati Riokosima, a ako ih ostavimo u umi, oni e loviti ivotinje koje pripadaju Riokosima. Na kraju voa podigne ruku gore i naglo je spusti. U sredite kruga uoe tri Riokosa s uskim kamenim sjekirama i krenue prema nesretnim zarobljenicima. Sjekire se podigoe i spustie i trava se i pijesak zacrvenie pod njima. Ve je bila u agoniji i druga rtva, kad je u Mladog lovca buknuo instinkt samoodranja. Skoio je na noge, oslobodio se od ve prije razvezanih lijana i pojurio prema spasonosnom estaru. Sve se dogodilo tako brzo da Riokosi nisu stigli organizirati potjeru. A kad su doli k sebi, bjegunac je ve bio daleko, na sigurnom. Trao je a da se nije nijednom ogledao, probijao se kroz gusti, bjeao kroz umu preko zaravanaka u svoju spilju, jedino mjesto na planetu za koje je znao. Nije razmiljao o potjeri, o bolu, o budunosti, ni o emu nije razmiljao. Samo ga je jedna elja tjerala naprijed da se po svaku cijenu dokopa svoje peine... U spilji je bilo mrano i pusto. Riokosi su odveli sve i ugasili vatru koju su ljudi Samo podravali iz dana u dan godinama. Odnijeli su i krzna i stupe, i zalihe, noeve i svu onu domau jadnu starudiju to ju je godinama skupljalo malo pleme. Mladi je Lovac sjeo na plosnat kamen u sredita peine i pognuo glavu. Svoj je cilj dostigao, i to sada dalje? to da radi osamljen, ranjen ovjek u beskrajnom neprijateljskom svijetu? Odjednom iz kuta dopre tih uanj. Skoio je spreman na najgore. Oi su mu ve privikle na mrak to je ovdje carevao i Mladi lovac ugleda kako iz dubine spilje izlazi plaljivo i oprezno, kao da se boji da e ozlijediti nogu, Brzonoga. Zastala je uz njega i pogladila mu grubim crvenim dlanom rame. Tebe nisu ubili? upitao je ne usuujui se ni maknuti. Pobjegla sam odgovorila je i dirnula mu ruku. Je 1i te jako boli? Ne, uope me ne boli. I kako da mu je zaista postalo mnogo lake. Ja u te izlijeiti obeala mu je ona starica mi je pokazala trave. I Brzonoga iznenada zaplaka. A zbog ega plae? upita Mladi lovac dodirnuvi je prvi put. U njemu se ponovno probudio osjeaj koji je osjetio i prije borbe s Riokosima. - 67 -

 to e sad biti s nama? zajeca ona. Ta Riokosi e doi ovamo i ubiti nas. Sakrit emo se... Ali nemamo ni vatre, ni hrane... Lovit emo. A to se tie vatre, nju umijem zapaliti. Otii emo odavde preko planine i nai novu peinu. Postajao je sa svakom rijei sve samouvjereniji. Hoemo li za to imati dovoljno snage? Bit e dovoljno ree on tresui glavom. Ja sam jak, ti si jaka, a zatim emo imati sina, a poslije njega jo mnogo sinova i keri. Imat emo svoje pleme. I Mladi lovac oprezno stisnu njezinu miiavu ruku obraslu njenim zlatastim krznom. U glavi mi se ponovo zavrtjelo. Svijest mi se pomutila, kao da se odjeljuje od Mladog lovca. Pustolovine se nastavljaju, stigao sam jo samo pomisliti nestajui. Otvorio sam oi na obinom, metalnom, bolnikom krevetu. Podigao sam glavu i prepun radosti ustanovio da je to moje obino tijelo. Samo me je umotana ruka malo uznemirila. Samo... Gdje sam se to ranio? Da nije u borbi s plemenom Riokosih? Moram priznati da mi se sada prvotna epoha inila realnijom nego posljednji dogaaji u laboratoriju. Moja je soba imala omanji prozor s bijelom zavjesom. Meutim, zavjesa nije bila navuena do kraja i ja sam shvatio, kad sam bolje pogledao, da se s one strane prozora nalazi velik grad, buan i iv, moj rodni grad. Znai, u bolnici sam. Ta to se to sa mnom dogodilo? Kad sam ono u laboratoriju pao, jako sam se udario. Sve to se sa mnom zbilo, nekako je najvie nalik na san. Meutim, san ovako dug ne moe biti tako logian i realan. Nakon mjesec dana otpustili su me iz bolnice. Svi su prelomi srasli, ali me uspomene o onom to sam proivio nisu napustile. Obratio sam se zbog toga poznatom znanstveniku genetiaru Petru Pavloviu Nikoljskom, htio sam mu potanko ispripovijedati o svojim preobraajima. Kada sam zavrio svoje pripovijedanje, osjetio sam

- 68 -

da ga je zahvatilo uzbuenje istraivaa, koji je naletio na zanimljiv problem. S vama se dogodilo, kako i sami pretpostavljate, neto to ba nije velika rijetkost u mojoj praksi, samo to se to s vama dogodilo tako izraajno, da predstavlja ipak neto posebno. Naravno, rije je o razbuivanju genetskog pamenja. Vjerojatno ste ve uli da je ovjekov mozak zapravo skladite, neboder, kojem se katovi pune informacijama istim redom kako se razvijao individuum. Donji su katovi toga skladita-nebodera ve od roenja zauzeti informacijama to su su ih sakupila prola pokoljenja. Ta je informacija stigla u na mozak kroz gene. Ona je zakodirana i ovjek jo nije nauio da je deifrira. ini se da sam je ja nekako ipak deifrirao? Upravo tako. Vi ste se odijelili od vanjskog svijeta, a zatim je vaa svijest pogrijeila vrata i dospjela u krivi kat. Tako ste proitali tri epizode od milijuna i milijuna to se uvaju u vaem pamenju prije no to se vaa svijest ponovo popela u gornje katove. Jesu li znanosti poznati slini sluajevi? Ne raspolaem statistikim podacima. Meutim, mislim da su se do sada mnogi nali u slinoj situaciji, samo to tome nisu pridavali nikakvu vanost. Drali su da je ovako proitana informacija bunilo, halucinacija ili san. Uza sve to ovakvo sluajno deifriranje nosi obino samo jedan mali, gotovo beznaajan dio informacije. Drugim rijeima, ne postoji nikakva vea logiki povezana cjelina. Kod vas je to ispalo drukije. Znai li to da je Mladi lovac zaista postojao? Gotovo sam siguran da su on i Brzonoga neki od vaih najdaljnih predaka. Petar Pavlovi se nasmijeio. Mene bi osobno veoma zanimalo, gdje su i u kakvoj umi lovili moji preci? to se s tim mojim precima dalje dogaalo? Po svoj su prilici otili u planine. Teko da bi u onoj epohi mogli proivjeti i odrati se sami, udvoje. Vjerojatno su u planinama naili na kakvo drugo, miroljubivije pleme, koje ih je primilo u svoju peinu. to mislite, doktore upitah oprezno ima li ova moja, nazovimo je epopeja, kakvu znanstvenu vrijednost? I te kakvu! A posebno je zanimljivo vae prvo sjeanje. - 69 -

 Prvo? Ne shvaam... Ta tamo se nije nita posebno dogaalo?... Majmun je bjeao pred grabeljivcem... Strah... Samo bjeanje i strah. I onaj upravo neshvatljivi strah pred Suncem... Upravo to! Taj strah pred Suncem! tu on malice pogladi svoju bradicu i nastavi: to znate o Darvinovoj teoriji? Tako, u opim crtama... to znai u opim crtama? Znam da ovjek potjee od majmuna. A jeste li kad razmislili, zbog ega se taj proces ne nastavlja? No, zbog ega se u naoj povijesnoj epohi majmuni ne preobraavaju u ovjeka? Znanost za sada ne zna da odgovori na to pitanje. Jeste li sigurni? Da vas neto upitam. Jeste li ikad uli za geomagnetnu inverziju Zemlje? Smjena Zemljinih magnetnih polova? Upravo to. Kroz odreene vremenske razmake jedanput u nekoliko tisua godina naa prabaka Zemlja mijenja svoje magnetne polove, sjeverni postaje junim i obratno. U svome obinom stanju Zemlja je okruena magnetnim poljem. I ono titi Zemlju od tetnih radijacija. No to vrijedi samo za obino, redovno stanje. ini mi se da poinjem shvaati. U jednom trenutku inverzije nastaje neutralno stanje. Zemlja ostaje bez magnetnog tita, jeste li to mislili? Upravo to. I tada radijacije stiu na povrinu planeta te djeluju na genetiki sistem ivih organizama. Manje prilagoene vrste ugibaju, dok ostale doive mutacije. Dakle, neka vrst skokovitog procesa evolucije s mijenjanjem nekih osobina i obljeja vrste? Tako je. I to se oito dogodilo nekim majmunima prije nekoliko milijuna godina. Geomagnetske inverzije dovele su do mutacija, do pojave ovjeka. A potpuno je vjerojatno da je ljudski rod proao nekoliko ovakvih mutacija. I poslije svake mutacije pojavljivali su se: driopitek, australopitek, pitekantrop, neandertalac i, na kraju, homo sapiens, razumni ovjek. Moe se rei da se razdoblja geomagnetskih inverzija Zemlje potpuno poklapaju s kljunim trenucima evolucijskog razvitka ovjeka. Uostalom, valjda znate da su pomou zraenja postignuti umjetni mutanti biljaka?

- 70 -

 Znai, Sunce je tako... Naravno da je sve ovo samo hipoteza. A sada ste upravo vi, i ne mislei na to, posvjedoili u korist te hipoteze. Taj va majmunovjek... stvor koji se prvi dosjetio da se naseli u peinu. Morate biti svjesni da je to bio, ma kako vam smijeno zvualo, Einstein svojega doba. Znai, dakle, da sam ja bio svjedok inverzije? Jedne od inverzija, ije su posljedice rodile strah pred Suncem. Magnetna su polja zauzela svoja mjesta, ali je ostao strah pred Suncem, koji se ujedno pretvorio i u kult Sunca. Sunca su se svi bojali i vaa je arobnica vodila svoju igru na tome strahu. Tako se rodila religija. Vi ste vidjeli okrutnost, nasilje i smrt. No, uz to su se zaele i druge pojave: ljubav, osjeaj zajednitva, navika na rad. Znate da mi je gotovo ao to vie nikad neu sresti Mladog lovca i Brzonogu... Ne urite aliti... Ranije ili kasnije znanost e nauiti deifrirati genetiki kod i tada e se svaki ovjek moi otisnuti u epohu koju sam zaeli...

- 71 -

Zdravko Valjak:

Sjeta
Pod. Pod. Pod. Strop. Strop. Strop. Strane. Strane. Strane. Monotonija bez kraja. Skorog kraja. Okrenuh se u krevetu. S ispucalom bojom. Nekad i nekome prilagoenom. Svome krevetu. Sada. I jo. Jo pet godina. Five years, duevni ljubavnie! A oni igraju. Da, igraju, i eu ulicama, i ne sjeaju se nas. I tko smo mi? Sve poinje poljupcem. A netko se boji ljubavi. Ne mogu vie vjerovati. Ne vie. Poslije one noi Da, tada, te noi? Vie ne mogu vjerovati... Ustadoh iz kreveta. Moje je deurstvo. Nono. No svuda, osim u sobi deurnog. Duboka, tamna, mona, stalna no. Protrljah oi, navukoh uniformu. Nema tu nita smijeno. Soba deurnog bila je ve prazna. Sjedoh i zabuljihi se. Ta prokleta praznina, u mozgu, u ivotu, okolo. Svega mi je dosta. Dosta! Svega. Ima li smisla spavati? Ima li smisla bdjeti? Ima li smisla ivjeti? Pojaah grijanje, to mi prija. Volim malo ugodniju temperaturu. Ionako nitko ne dolazi u obilazak. Bolje je spavati. Imam i lijepih snova. Sadrajnih. Kuaj! Sklupah se u naslonjau za pultom. Zaspah... Probudi me osjeaj hladnoe i traak svjetla. Vrata se otvaraju. Trgnuh se i skoih iz naslonjaa. Istodobno upaIismo svjetlo svaki sa svoga kraja. Zapovjednik. Noge mi klecnue. Pogled mu s njegova dva metra visine prijee na moj siuan stas, pa na iskrenuti naslonja. Spava? Ne, ne, nikako. Krenu do grijalice. Hladne. Okrenu prekida s MAX na MIN. - 72 -

 Energetski izvori se troe. Zapamti! I ne spavaj na dunosti. Obli me val vruine, dok sam promatrao njegovu visoku pojavu kako prolazi kroz vrata koja se zatvorie za njim. Sruili se natrag u naslonja. Tri i trideset. Jo dva i pol ledena sata do ustajanja. I pitanje izlaska. Jad mi tuli mozgom. To on odluuje. Stlsnuh se, dok se hladnoa razvlai tijelom i duhom. Proe vrijeme. Buenje. Redovna zanimanja... Prekoredno deurstvo, nono, od 24 do 6 sati! Razumijem! Samo jo i to. A ni sjeanja vie nema. Ostaju praznine. Pomisli na neke veze. Bez veze. Slaba sjeanja... Noi hladne, dani dugi. teine. Idemo, idemo naprijed, naprijed! Stadoh u red. Nije dug. Izbor izmeu govedine u umaku i grahu. Biram prvo. Krumpir i salata. Dobar tek. Mnogo kruha. Treba se priviknuti. Postajem sve zadrigliji. Jo malo pa buco. Pogledah se u ogledalu. Treba se priviknuti. Danas se jo ne moram brijati. Uinit u to naveer. Nije to neka opasna brada... Hladna, jutarnja voda. Doruak. Redovna zanimanja. Posao kao i svaki drugi Odreujem kvadrant relativne orijentacije i videomeharriki nadzdrem CX2-Y/Z, redni generator nergeticon. Jo dva radna dana i stiemo. aruljice se pale i gase. Zvijezde nebeske pale se i gase. Zvijezde oko nas. Ti i ja... O podne pristajemo. O podne se sputamo. Nakon tri mjeseca i jedanaest dana. Interstelarni brod Velike korporacije utovar, istovar, franco planet Redion. Ili kako ve. Na putu i izvan puta. Centar sam sebi i niemu. Sa svojim gradovima. Sa svojim zemljama. Vijesti Video centra svaki dan. A ivot tee... Ulazim u bar. Bar s malo svjetlosti i mnogo tame. Stolice presvuene crvenim pliom. Smrdljive piaonice. Vino, vino, vino... Muti mi se pred oima i u glavi... ne znam da li od vina ili od nepriviknutosti. Ali ide sve bolje... Odvajam se od drugova s kojima ionako nisam ni doao. Vraam se iz zahoda. Skupljam hrabrost i sjedam kod djevojke. Pogledala me, smijeei se. A unaokolo mete. Neki izlaze, neki ulaze. Neki s nekim. Neke s nekim. Bilo je i uenja u njezinim oima.

- 73 -

Obiaji nastaju, nestaju. Mijenjaju se, mijenjaju i nas. Neki da, neki ne; negdje da, a negdje i ne. Negdje da i ne.., Uhvatih je za ruku. Toplu i lijepo oblikovanu. Finih, dugakih prstiju. Lakiranih nokata. Stisnuh je. Zbunjeno se nasmijasmo. Lijep, pravilan niz bijelih zuba. Duga crna kosa. U tami tamne tamne oi. Jednostavna i ukusna haljina. Izgubismo temu. A i to emo ovdje, u ovoj mranoj rupi? Nas dvoje. Dva cvijeta kozmosa, beznaajni i odbaeni? Sagnimo se i poimo. Mokri plonici trpe nae i tue korake. Skrenusmo u park. Uvelo lie na sve strane. Osamljena svjetiljka u parku oronulog drvea, trulih klupa, nagomilanog smea. Vlaga se uzdie s tla i hita prema blijedoukastoj svjetiljci polupanih plastinih okvira, oruanoj rijetkim polusmrznutim leptirima i muicama. Njeno lijepo bijelo, isto lice pod malo jaim svijetlom dolazi jo vie do izraaja. Sve poinje poljupcem. Privukao je sebi. Stisnuti jedno uz drugo, putamo kapi kia da nam klize niz obraze. Navukoh joj kapuljau kinog ogrtaa. Nasmijasmo se. Krenusmo niz stepenice u donji dio grada. Veselo, veselo, veselo je drutvo nae. Tramvaj. Redovna linija broj... Okretite... Autobusa nema... Posljednja redovna linija broj... Pjeaimo. Uvjerava me da je daleko, da je nije strah, navikla je, a pita se i kako u se vratiti. U tom posve nepoznatom kraju. Gradu, planetu, mislim. Ne mislim mnogo o tome. Pamtim ulice. Nai u put. A ona mi treba. Tako treba. Idemo naprijed, Pokraj benzinske crpke. Zatvorene u noi. Iz nje izbija samo svjetlost. A nama trebaju teme za razgovor. Drim je za ruku. Prolazimo pokraj placa i neke robne kue. Skreemo udesno. Ploa s najavama za filmske predstave. Duga, prazna ulica. eljezniki nadvonjak. Skretanje ulijevo, uzbrdo. Obiteljske kue u nizu. Automobili, nagnuti prem kuama. Uska, uska, uska cestica. Vijuga. Drim joj toplu, sve topliju ruku. I elim je. Njezin stas, glas. Nju u baloneru. Njezine noge u bijelim arapama i skladnim cipelama. Njezin profil. Njezinu kolu. Njezine poglede. Njesin ivot. Nju... Prolazimo kroz umu visokih stabala. Kroz polje. Kroz mrklu no. Brinem se za nju. Kako ide ovuda sama? Ali, nema problema. Kraj je miran. ivot je miran. Ponovo kue. Kod usamljene trgovine skreemo desno, uzbrdo. Opet umarci i mrkla no. Ne bojim se! Mi smo zajedno. Priam o svome ivotu. Pria mi o svome ivotu. - 74 -

Svako poneto. Izbijamo na visoravan. Ispod nas nona tama i treperava svjetla javne rasvjete. I svjeina krajolika. Kuica u tami. Ruevina i drvena. Kao iz prie. Kao iz prie o Ivica, o Marici... samo nema zle vjetice. Hodamo po ulici njezinoga djeda. Bilo je i revolucija i ratova. Patnji i herojstva. Stiemo. To je naa kua. Ona nedovrena. Zaista mi je ao to si se tako muio. I kako e sada natrag? Ja... moram kui Tako je kasno. Tata e se ljutiti iako je subota. Sutra je nedjelja. Ako hoe, mogla bismo u kino. Moe. Nai emo se na trgu, u sedam, kod Rukotvorina. urim... Zdravo i lagani poljubac. Zamie iza vrata svoga doma. Svoga i svoje obitelji. A gdje je moj dom? Sputam se putem nizbrdo... ja... ja, student prava, druga godina, kratke kose, u konoj crnoj vjetrovci, arenoj koulji, cipelama visokih peta, tamnim hlaama. Uzdrhtao. eljan blizine. eljan ivota. eljan nje. Hodam i hodam. Na nju mislim. To je ivot. Nemam drugih misli. Bjeim. Bjeim u novu stvarnost... Budim se u hotelu. Hotelu svoje kategorije. S dvostrukim krevetima. I sa samim sobom. I s mislima na nju. Uzdrhtao. I jedem. I jedem u tom njihovom hotelu. I nema mnogo mojih drugova. I je li tko tu uope? I nije me briga. Briga za njih. Traim i dobivam. Plan grada. Informacije. Gdje je trg. I koji je film dobar. I gdje se daje. Idem na bus. Pjeaim. Nalazim. Kupujem karte. A dan je svanuo vedar, sunan, topao postao u podne, zahladnio pred no. Oslukujem bilo grada, zemlje, ivota. Nalazim je u tono vrijeme na dogovorenom mjestu. Ulazimo u tramvaj. Gledam je. Gledam je i volim je. S njezinim zelenim majim oima. U mraku kina drim je za ruku. Stiem za rame. Gledam joj lice ispod oka. Gledam i film... On je jaka linost. Pokuavaju ga izolirati. Ali on se i u tome svijetu namee. Probija. A igra i koarku. Sestra je zla. I doktori su zli. A Indijanac je jak. Mona linost... Pratim je ponovo. Sada na brijegu skreemo ulijevo. U tami doline opet raznobojna svjetla. Priamo. Kaem joj da je volim. Moli me da joj ponovim. Smije se sretno. Na rastanku se ljubimo. Odlazim sretan i pjeaim cijelu no. - 75 -

Cijeli ponedjeljak i utorak vegetiram. Nema nikakvih vijesti, percipiram njihovu sadanjost. ini se da nema problema. Utovari se obavljaju, ispostave funkcioniraju, uznenrinosti nema, ima osjeaj da je i u Slubi planeta i u Slubi prijevoza Velike korporacije sve u redu. Sve tima, ha, sve tima... Dobro je. Dola je srijeda. Divna je. Malo izmuena. kola i te stvari. Kako faks? Hvala na pitanju dobro. Jo sam student druge godine, naime, zapravo, jo nisam upisao treu. Da brrr... I idemo na neboder. I pijemo frape. Stvarno. Pae. I.ona je lanica. A tako mlada. Strano se kuim u politiku. Odmah percipiram. Priam joj novosti. I slomove iluzija. I razgovor ba fino tee. I idemo ranije. Jer tjedan je. I opet je pratim. Drpam je malo u mraku. I hladno je. I ne odgovara ba. Rukom zadiem suknju. Hulakopke na vrstom mesu mladih bokova. I podatne grudi. Ali hladno je. I ne odgovara ba. A i stvari ne dihta. A i hladno je ba. A i uri joj se. Pa se vraam. U hotelu stvar dihta. Pa to je divno! Ne znam kako sam proivio etvrtak i petak, sigurno teko, a moda sam bio i na faksu. To je znai to. Ba zgodno. Subota naveer. I ples. I prije toga kia. I kae da je mislila da ne doe. Stari je zafrkava. A meni se uvlai ledeni strah oko srca. Oko mog malog sreka. Oko mog malog sreka od... I pleemo. I priamo. O muzici. O da! Prava grupa. A ja jedva pleem udvoje. Skupno zabacivanje udova ide mi bolje. I pijuckamo sokove. Tu je i drutvo. Njezina sestrina itd. I zamisli da se vas dvoje vjenate. Ba biste bili pravi par. A onaj mali mi se svia. Ali, on je od onih. I zna... Znam, da znam. Lokalne preokupacije. A, da se nas dvoje vjenamo? Da nas dvoje ivimo? Tu. Zajedno. Skupa. Nas dvoje. Da ivimo. Da, da, da... I pratim je na bus, A u nedjelju idemo ranije u kino. Dolazim pred nju. Na daleku tramvajsku stanicu. U daleki kraj grada. A vrijeme je jesensko. Tmurno i tamno. A strah jaa. Tramvaj juri. Srce mi se stee. Moje malo sreko. Moje malo sreko... A film je glup. Te neboderi. Te poari. Te glumci. Te glumice. Ali da, ovaj je pravi. Glumac. Pravi je mukarac, kae. Pratim je. Vidimo se u srijedu... I opet kino, hladno i tmurno. Opet stojim pred kolom. I ona u - 76 -

svom kinom zelenom ogrtau. Ona sa svojim zelenim oima. Oima make. Zelene oi. Zelene oi, oi nevjerne. Tra, la, la... Teko je, teko. Sjedamo u kavanu. Pijemo aj. Pria mi o sebi. I trai da joj priam o sebi. Ona je bila malena. A on je bio velik. Bio je prijatelj. Tatin. I bio je pravi. I bio je paljiv. I obeao je da je nikad nee ostaviti. A onda mu je dala. A on ju je ostavio. Ja sam student druge godine prava, zar ne? Naime, jo nisam dao uvjete za treu. Nemam mnogo toga da kaem, zar ne? Uistinu! Bar ne o tom. Ljubav? Volio sam jednu djevojku. Ali to je bolno. Ne bih ja o tome. To je bilo... Da, ali tada, te noi... Ne, ne mogu vie... Ne mogu vjerovati... Ne vie... Ima sestru. Mlau. Unitenu. Ali treba vjerovati. ivim u nadi. I pratim je. Upoznaje me s mamom. Idu u bolnicu. Teti. Upoznala me je s mamom. Upoznala s mamom... MAMOM... A na okretitu je guva. Ima i komada. Zapaam. Pa to daje nade. Daje nade... Odlazim. Dolazim. etvrtak je. ekam je pred kolom. ekam. I ekam. Konano izlazi na nekoliko minuta. Oh, pa ti si ipak tu. Zaboravila sam da smo se dogovorili... Da, moe doi sutra na bus, u osam i trideset. Da, ide cijeli razred. Kad smo se ve dogovorili. Bok, urim. Ah, idu profesori. Pusti me, bok. Njezino dupe, sapeto u trapericama, noeno na malim, ali tako pravilnim nogama odlazi i zamie u tamnom hodniku... I ja dolazim. I ja je nalazim. Pogledi ostalih djevojaka. Upoznaje me s najbliim kolegicama. Naravno, jedna debela i jedna bez veze. A razrednica stoji sa strane. Pogledi ispod oka. Vonja u busu do velikog sajma. I izloba. Tradicionalna, u desetom mjesecu. To jest, ako jo nije, bit e. Tradicionalna. Malo lutamo po halama. Primitivne sprave za raunanje i pisanje. Hladno... Pa sjedamo. Pije se kava i sok. Udobne su fotelje. Ali je odnos tvrd. Nekako, rekao bih da je presuda potpisana. preha o njemu. Vidjela ga je. Oenio se. Vidjela je i ensku. Bez veze. Ali napumpao ju je. Kolegice zduno sudjeluju u njezinim jadima. Da, na je odnos tvrd. uvam malo samopotovanja i ne - 77 -

propadam u pakao. Ne jo. Ne jo. Izlazimo van. ure na bus. Da te pratim? Ne. Ne. Nema ni rijeci ba. Padam i pitam: Kad bismo se mogli vidjeti? Ne znam... Doi u Corso sutra. Bok. I nestaje u autobusu. I ja nestajem. Pjeice. U sobi. Zgren. Prepolovljen. Bijedan. U ponoi. U noi. Bez sna. Bez due. Bez lijenika. Samo muzika. Kronina. Mona. Vrisak due. Due iz kozmosa. Univerzalna. Moram je imati... Divan momak. Kristalna glasa. Bar u ranijoj fazi. Vritim u sebi. Kunem. Patim. Plaem. Plaem, majko moja Velika linost. Iznad prosjeka. Tih divljaka, tih divljaka... nedosanjana. Majko moja nedoivljena. Majko moja zamiljena. Majko moja nepostojea. Majko... majko. I ovjek slon je imao majku. A uostalom, taj film jo nisam ni gledao. A da li je snimljen? I o emu ja to? Pa moraju ga snimiti. Ali ostavi to. Poezija. Naa. Spektakularna. Naih dana. Dijamanti. U slobodi... Na bilu mi raste zeleni znak. Pulsira. Mutan. Grizem ga od nemoi. Blijedi. Grizem ga, grizem, grizem. A muzika je mona. Velika. Svjetska. Za svjetove. Bar nae, nae ljudske. Mi ljudi. Pastorad kozmosa. Znak je izblijedio. Zaspah I proe dan. I doe no. Guva na plesu. Pie. Naoh njezino drutvo. Gleda mladia. Zgodnog. Pitam je. Kae ne. Pitam je da li mi ima to rei. Kae: A to? Diem se iz pepela i izlazim. Jurim niz mrane ulice. Osvrem se na korake enskih potpetica sanjajui njezine. Zavlaim se u sobu i umirem. Dok sam umirao, znak je narastao. Velik, zelen, kristalno jasan. Jasna, Jasna, Jasnaaa!!! Jasna zora novog dana i utvrenog povratka. Vie ne mrtav podmirujem raun, odlazim na prigradski autobus, u pravo vrijeme, s ostalima iz Zone Ag-m, mi izletnici, i odlazimo u dubinu ume. Pada no, a letei tanjur, zapravo podorbitalni komunikator sputa se po nas. Odlazimo s ovoga jebenog planeta, svaki sa svojim uspomenama i doivljajima. S redovnog izlaska. A trajao je dva njihova tjedna. Ja sa zgrenom duom. I stisnutim srcem. Mojim malim srekom. Ja, ja... bijeda usamljenih svemirskih prostora. Ja, nitko i nita. Mali video mehaniki koordinator praenja djelatnosti na malom interstelarnom GA brodu Velike korporacije beznaajne u dubinama svemira - 78 -

Velikih Tvoraca. Sitni humanoidni sektor Beskonanosti. Njihove Beskonanosti. I moje konanosti. Moje proklete, jebene, krajnje i kratke, promjenljive konanosti. Male, bijedne, jadne, pune neuspjelih misli i runih bolova. Mene, koji postojim kao kotai... Veliki Koordinator izdao je nareenje. Interstelarni GA brod Velike korporacije, istovar-utovar-franco, itd. odlazi obavljena posla i izvrenih zadataka s planeta Redion ili kako ve. Sa sobom nosi ono to nije donio. Donio je neto za Slubu planeta. A nosi valjda neto to nekom treba. Negdje, negdje u nekom drugom kutku humanoidnog ili nekog drugog svemira... Zavlaim se u svoj ispucali, uski krevet, na poetku putovanja prilagoen za prilagoavanje. A sada se mi moramo prilagoditi. Uskoro. Znam. Sigurno. Sigurno da ne idemo ponovo u HUM-sektor podvrsta CH. Znai, prilagoeni se moraju prilagoditi, ili otprilagoditi, tj. postati opet unificirani, tj. postati opet spremni za prilagodbu novoj podvrsti. Zapravo, kad bi se brisalo i pamenje i sjeanje, bilo bi u redu. Ali ne, pamenje je mono, i ono ostaje. A treba i sjeanje. Jer nije mozak jednog humanoida ba posve mala stvar. Velika je to skupina visokoorganiziranih stanica. I zato pamenje uvijek ostaje. Pamenje, da pamtim ono to sam nauio. Sjeanje, je ono, da se sjeam onoga to sam proivio. Pamenje, da znam da sam kotai. Sjeanje, da bih ivio punim ivotom. Veliki Tvorci bili su milosrdni i dali su nam osobnost. Da, mi smo sasvim osobna bia. I malo osobena. A treba biti racionalan. A to daje malo prilagodljivosti. Biti prilagodljiv znai biti upotrebljiv. Biti upotrebljiv to je dobro. Samo da nema sjeanja. Da nema sjeanja. Da nema sjeanja... ne bih sada uurbano drkao ispod pokrivaa mog ispucanog, uskog kreveta. A, a, a, ah. Divno je, ah. Pamenje. Sjeanje. Pamenje da znam to sada slijedi. Sjeanje radi punoe ivota. Pamenje je mono jer nosi znanje. Sjeanje je teko jer nosi bol... Uranjamo u bazen protoplazmatske biomase. Mi prilagoeni. Da bismo opet bili svoji. Praeni pogledom neprilagoenih... kako ulazimo u pomajku... Uvlaim se u jedan nezaposjednuti kutak bazena, grgljajui masu. U glavi mi tutnji. Prolost, sadanjost i sjeanje na budunost. Nita prijatno, sve neizvjesno. Zagnjurih se, sve do dna. Neka djeluje... Mislim o svojoj bradi, svojoj kosi, svojim oima, uima, usnama, dlakama, noktima, dlaicama, udu, izboenim zglobovima, koi s borama... O bradi koja je rasla i grebla, o kosi - 79 -

koja se mastila, o oima smeim i snenim, o uima koje su sluale divnu glazbu sada sve manjeg i manjeg planeta i poneku njenu rije, usnama koje su oblikovale rijei: Volim te., dlakama i dlaicama koje ionako niem ne slue, noktima koje je trebalo podrezivati, udu, oh, ah, ipak udu, tim zglobovima u koje sam se tako esto udarao, toj masnoj, prljavoj koi, koi s borama i aknama, koi s vijugama i otiscima.... A biomasa se uvlai, uvlai, uvlai... A ja padam, padam, padam... Uranjam, uranjam, uranjam... Izronih iz bazena, otresajui ostatke mase sa svog glatkog tijela, bez napora, bez krvi, bez pretjeranih vijuga, zgodno aerodinamian, gladak, sjajnout, sjajei od glave do pete, bez dodataka. Malo trepnuh kapcima, pa i oni otpadnu, pustivi moje sjajne crno-ute oi na blago svjetlo naeg broda. Ionako vie nemam to da skrivam, navlaim uniformu, univerzalnu, s oznakom ue pripadnosti i funkcije, i odlazim u svoju prostoriju za odmor. Zagnjurim se u svoj prije uski, ispucali krevet, sada moj, irok i udoban, i spavam. I ne sanjam sne. Ni lijepe, ni sadrajne. A nemam ni mora. Pomalo radim, mirno i savjesno. Prostorno. Vizualno. Jedem rijetko. Apsorbiram odmah. Crveno i uto odmah, zeleno izbjegavam. Druim se. Napredujemo beskonanou idui prema odreenim ciljevima. Komuniciram. Nemam interesa za redovne izlaske. Pamtim mnoge sisteme, irok je svemir, mnogo ciljeva, a mi brzi. Pamtim stvaranje. Pamtim kad mladi dolaze na brod, ravno s Planeta Majki. Pamtim, i znam. Neki put svratim do Draxa, on iskljuuje zeleni signal... A tada me preplavljuje sjeanje. I tada me boli. Sjeanje na ivot. Sjeanje na ovo. Sjeanje na ono. Na nju. Ili nju. I tada me boli. Sjeanje na suze. I tada mi se suzuju oi. Ne zanimaju me redovni izlasci... Neki put svratim do Draxa, on... Ja pamtim. Ja se sjeam. Ja razmiljam. Ja sam se Odluio. Ponovo... Pod. Pod. Pod. Strop. Strop. Strop. Strane. Strane. Strane. Monotonija bez kraja. Bez skorog kraja. Okrenuh se u krevetu. S ispucalom bojom. Nekada i nekome prilagoenom. Mom krevetu. Sada i jo. I jo...

- 80 -

Jack Williamson: Guinevere for Everybody

Preveo Aleksandar Gvoi

Guinevera za svakoga
Djevojka je stajala, okovana lancem. Bila je na prodaju. Hej, vi tamo! Iz praznih se kutova mrane ekaonice njezin plaljivi glas vratio poput eznutljiva apata. Zar me nitko nee kupiti? Veina tih dremljivih putnika to su kroz vrelu pustinjsku no putovali iz Kansas Cityja samo je blenula u nju i bojaljivo se udaljavala. Kao da to nije djevojka nego ljuta tigrica u vrlo nesigurnom kavezu. Ali, Pip Chrimberley, koji je od silnog truckanja bio sasvim budan, jedini je malo zastao. Hej, ovjee! Djevojka mu se osmjehne. Imala je neobino krupne, modre oi. Lanci su zazveketali kad je u nadi podigla ruke da bi malo raupala i potom zagladila bakrenastoplavu kosu. Vitko tijelo preplanule koe svijalo se u zamamnim pokretima. Uz to se toliko pohotno nadimalo da se izvrsno skrojeni steznik gotovo rasprsnuo. Sviam ti se, zar ne? upita ona koketno. Chimberley gutne slinu. Bio je to krut, nespretan momak, oveega nosa i prorijetkih, upavih brkova mije boje. Zavrio je tri semestra kibernetske tehnike. Pogled njegovih smeih, sumornih oiju bjeao je od djevojke, da bi trenutak zatim opet zadivljeno odleprao k njoj.

- 81 -

 Zar me nee kupiti? kao da ga je milovala svojim otegnutim govorom. Nikada ti nee nedostajati promjena, a znam da e me zadovoljiti. Ti se meni vrlo svia. Neu! Pip se zbunjeno nakalja, a odgovor je bio promukao, kao da je ve na rubu panike. Ja nisam kupac procijedi, i doda: Promatram samo onako, iz znatielje. I profesionalno. urno se odmaknuo od niskoga postolja za izlaganje, gdje je djevojka stajala na istaknutome mjestu. S nje je odluno odvratio pogled prema prodajnom automatu. Razumio se u takav stroj, i vrlo mu se dopadao. Posebno ga je privlaio njegov oblik koji je stvarao predodbu kretnji i strujanja, a divio se i uzbudljivom blistanju njegove cakline koja je bila jarkocrvene boje. Oduvijek je volio emajlirane predmete. Zakoraknuo je malo unatrag i zaneseno pogledao gore prema bljeteoj trodimenzionalnoj reklami na kojoj je stajalo: GUINEVERA, lVOTVORNA NAPRAVA! NIJE ROBOT... DAKLE, TO JE ONA? Osvijetljena slova bljesnula su u pravoj galaksiji titrava svjetla, da bi se ponovo zgusnula u plamtei natpis. Guineveru, kao savrenu napravu, patentiralo je i jamilo joj kakvou Solarno udruenje kemiara. Njezino je gizdavo i ivahno tijelo proizvedeno automatskim strojevima, nedodirnuto je ljudskom rukom. Izobraena je psionikim postupkom, zajameno je ugodna, blage je udi i nije svadljiva. Reklamna joj je cijena samo etiri i devedeset pet. Bez obzira kakvog si zvanja i struke, vjerujem da sam ti potrebna. Nagnula se izvan uskoga postolja za izlaganje, a njezin ga je malo sputeni melodiozni glas slijedio. Imam ba sve. Za svakoga! Moda. Vjerujem ti promuca protiv volje. Ali, sve to elim je samo mala informacija. Naime, ja sam inenjer kibernetike. Doda i svoje ime. Ja sam Guinevera. Ona se osmjehne, pri emu joj bijesnu savreno pravilni, bijeli zubi. Model 1, broj serije 1997-A-456. Vrlo rado bih ti pomogla, ali pod uvjetom da me najprije otkupi. Ti me eli, zar ne? Chimberleyjevo izdueno lice, koje je podsjealo na konjsko, poprimi boju vlane opeke. Jer, alosna je injenica da on jo nikad nije svim srcem poelio koju enu. Najbolji su mu prijatelji bili digitalni raunari; ljudska su mu bia uvijek bila odbojna. Nije mogao shvatiti

- 82 -

ovo iznenadno kuckanje u uima, a ni razlog grenjassvojih aka. Ovdje sam slubeno ree ukoeno. Zato sam tu zastao. Ja zapravo otkrivam smetnje, a radim za firmu General Cybernetics. Otkriva? Psioniki je postupak za izobrazbu oigledno imao ogranien doseg, ali zbunjeni je trzaj njezinih obrva bio ipak vrlo ljubak. to to... otkriva? Moja firma proizvodi raunare izvanrednih sposobnosti, koji u mnogim velikim poduzeima umjesto ljudi obavljaju direktorske dunosti saopi joj Pip strpljivo. Moj je zadatak da ih odravam u ispravnome stanju. Zapravo, ti su strojevi konstruirani tako da se automatski ukljuuju u rad, i da sami otklanjaju odreene kvarove. Oni su, tako rei, uvijek besprijekorni, a jedina je tekoa u tome to ih ljudi i ne pokuavaju shvatiti. Govorei o ljudskoj tupoglavosti, on zapucketa koatim prstima. Uostalom, kad sam se noas vratio u svoj hotel, zatekao sam onaj brzojav iz Schenectadyja. Tada sam prvi put uo o nekakvome problemu ovdje u Sunanoj zemlji. Jo mi sadraj nije jasan. On zirne prema njoj s puno nade. Moda mi ti moe rei o emu se radi. Pa, moda bih mogla uzvrati ona milozvuno, i doda: Ali, tek poto mi se plati! Ah, ti si ba prava nevolja! odsijee on, zamjerajui joj. Koliko sam razumio, iako je brzojav bio prilino tur Nae je rukovanje raunarom mehanizirano. Ali, naravno, ono ponekad nije u dovoljnoj mjeri prikladno da bi struno rukovao i nekakav ovjek ija je sposobnost ograniena. Ali, ja nisam nevolja, kao to tvrdi usprotivi se ona ivahno. Hajde me jednostavno iskuaj. Na dlanovima Pipu izbije hladan znoj, a pred oima mu zaigraju tamne tokice. Namrgodi se. Ljutito je pokuavao ostati hladnokrvan, i ne podlei nikakvim njezinim neodoljivim arima. Upravo su prola etiri sata otkako sam primio brzojav: Ostavi sve i smjesta poi da otkloni kvar ili smetnju na ureajima Athena Sue. To je instalacija koju smo napravili za Solarno udruenje kemiara. Jedva sam uhvatio mlanjak i upravo sam stigao ovamo. Sad moram izvidjeti kakav je rezultat. Poi sa mnom... Rezultat? Ona se zavodniki osmjehne. Zar je posrijedi - 83 -

kakvo natjecanje? On nestrpljivo slegne ramenima. ini se da su direktori Solarnog udruenja kemiara nezadovoljni to Athena Sue proizvodi ljude i trguje njima. Prijete da e odbaciti nae raunare ako odmah ne otkrijemo i ne uklonima nastali kvar. On se namrteno zagleda u okovanu djevojku. Ali u brzojavu nije objanjeno zato se direktori bune. Athena Sue je napravljena da bi se omoguio povratak najveeg dijela financijskih sredstava iz proizvodnje i prodaje solarne sintetike. Prema tome, tu i ne moe biti rijei o profitu. Tu se oito ne radi ni o kakvoj zakonskoj tekoi. Ne vidim razlog zbog kojega je moglo doi do tekoa. Guinevera opet malo popravi svoju kosu plamtee boje i osmjehne mu se tako blistavo da Pip nije mogao ostati sasvim ravnoduan. Meni se taj cijeli pothvat ini vrlo udnovat. On se nespretno i uzdrano naceri i doda: Ljudski um i sposobnost rukovanja nikad ne bi mogli postii neto takvo. Ponio sam jedan nai primjerak raunara Athena kako bih izvidio mogunost otklanjanja svih tehnikih i trgovakih tekoa koje su na putu komercijalnim uspjesima. Tada me ipak voli? Ali direktori zacijelo ne. Pip se pravio da ne vidi koliko je razoarana. Ne shvaam radi ega je to, ali prvi dio mog zadatka ovdje jest da pronaem razlog. Pa, ako mi moe u tome pomoi... On uuti oekujui pozitivan odgovor. Stojim samo etiri i devedeset pet podsjeti ga Guinevera. Ubaci novac ovamo u otvor... Ma, ne elim te! prekine je otro. Zanima me jedino tvoje podrijetlo. Za poetak mi reci kakva je zapravo razlika izmeu tebe, umjetno stvorene, i pravoga ljudskog bia? Trudio se da ne uje njezino prigueno jecanje. Koliki su proizvodni trokovi? upita je povienim glasom, te, brojei pitanja svojim tvrdim prstima, nastavi: Koliko stoji sirovina? Kolika je zarada? Pod kojim je okolnostima proizvodnja ovakvih djevojaka prvotno bila predviena u pogonu Athena Sue? Kad su vas poeli prodavati? Tko su najee kupci umjetnih djevojaka? Ili to moda ne zna? - 84 -

Guinevera odgovori kimanjem glave. Zar ne bismo o tome mogli razgovarati na drugome mjestu? Ona ga kroz suze hrabro pogleda. Moda u tvojoj hotelskoj sobi? Chimberlev se nelagodno uzvrpolji. Ako me ne uzme doda ona bezazleno ja ti nita ne mogu rei. On se poe odmicati, ljut na samoga sebe to su mu pri tome klecala koljena. Moda bi sve to eli saznati mogao nai na vrpcama kompjutera kad navrati u tvornicu. Pa naposljetku, ona je samo jedan zanimljivi proizvod kemijske struke, odnosno inenjera kemije. Odjednom prie nekakav krupan, poslovan ovjek, odloi taknu aktovku i sklopljeni kiobran, skine naoale i oprezno se nagne da bi krupnim, izbuljenim oima ogledavao Guineveru. Ropstvo! On se odmakne, i doda gnjevno: Draga moja djevojko, tebi je potrebna pomo Poto je opet stavio naoale, posegne u dep i prui joj svoju posjetnicu. Kao to vidi, ja sam odvjetnik. Ako te budu prisiljavali da radi neto to ti ne bi bilo po volji, moja e te firma zatititi, a moe te i osloboditi. Ali, ja nisam ropkinja javi se Guinevera. Naa je uprava pribavila od dravnog tuioca potvrdu da mi nismo ljudska bia, i da za nas ne vrijeme ljudski zakoni. Mi smo samo roba na prodaju. Tako? ovjek se ne vjerujui nagne u namjeri da je utine za ruku. Alfrede! Trgnuo se kad je uo taj prodorni krik. Naglo povue ispruenu ruku, kao da je Guinevera uareno eljezo. Oh! Ona se udalji u dubinu svoga uskog zatvora, i poe trljati nastalu modricu. Molim da me ne dodirujete dok nisam otkupljena. Pssst! Njegove su izbuljene oi sa strepnjom pratile neku uvenulu enu sitna lica. Na glavi je imala irok eir prekriven crnom koprenom, a dola je iz prostorije za dame. Oinuvi ga ljutitim pogledom, ona upita: Alfrede, to si to naumio, reci mi? Nita, draga moja. Ba nita. On urno pokupi aktovku i kiobran. Rekao bih da je vrijeme da se pobrinemo za na let.

- 85 -

 Ma nemoj! A htio si kupiti jednu od ovih umjetnih domaica, je li? ena mu istrgne kiobran i zaprijeti mu njime. Znaj da ih ne elim vidjeti u svojoj kui! Ali, Marta, draga... Dat u ti ja Martu dragu! prekine ga ona. ovjek se sagne i izbjegne udarac. Potom se ena bijesno izdere na Guineveru: A, ti! Ti, umjetna namiguo, nauit u te da ne oijuka ni s jednim od njih! Hej! Chimberley se nije elio upletati, ali kad je vidio da se Guinevera nala u opasnosti, bez razmiljanja priskoi kako bi sprijeio veu nevolju koju bi mogla izazvati razjarena ena. Ova se tada okomi na njega: Vi, cmizdravi patulje! prosike Kupite je za sebe, i vidite to ete s njom! Poslije tih rijei ena ode u potjeru za Alfredom koji je zbrisao, napustivi bojno polje. Oh, hvala ti, Pip! Guineverin je glas bio drhtav i zvuao je bolno. Znala sam da me voli! Na svojo iznenaenje, Chimberley posegne u dep i izvadi novarku. Tada se poe u neprilici osvrtati. Marta je odvlaila Alfreda kako bi se to prije udaljio od prozoria za kupnju ulaznica. U ekaonici, koja je trenutno bila prazna, jedan je vratar latio pod. Pip ubaci u otvor pet dolara, i strpljevo prieka da mu se vrati ostatak od pet centi. U automatu odjekne zvuk gonga i neto zafijue. S djevojinih ruku spadnu okovi i nestanu s vidika. Iza nje bljesne natpis PRODANO, i on zauje glas: Dragi! Prije no to je doekao da mu stroj vrati ostatak novca, Guinevera mu se baci u naruaj. Ve sam se pribojavala da me uope nee kupiti! Pokua umai njezinu poljupcu, ali iznenada postade kao oduzet. Njezin ga dodir zbuni, a miris parfema ovije ga ugodnom, mekom koprenom. Suzdri se! Pip je blago odgurne, pokuavajui se sjetiti da je ona samo umjetan stvor. Moram obaviti nekakav posao. Osim toga, mora mi dati odgovore koji se obeala ako te kupim. - 86 -

 Naravno, dragi. Ona se posluno smiri. Ali prije nego odemo, zar mi nee kupiti komplet rezervnih dijelova! U njezinu je glasu bilo jednolinosti kao u kakvome stroju. Za dodatnih samo devetnaest dolara i devedeset pet centa dobit u novo ensko rublje, lijepu spavaicu i kompletan pribor za minku. Sve je to lijepo upakirano u prikladnoj torbici od sintetike. Kupi mi to... ekaj malo! Tako se nismo dogovorili... On se prekine, a na licu mu se pojavi osmijeh u kome je bilo trgovake lukavosti. Sjetio se ureaja Athena Sue koji treba popraviti. Dobro ree djevojci. Dobit e ono ako odgovori na sva moja pitanja. Ja sam tvoja, dragi. Rei u ti sve to budem znala. Daj novac. Ona ubaci dvadeseticu u otvor automata za doknadne dijelove. Stroj poe zujati, i malo zatim izbaci torbicu. Guinevera je pokupi i zahvalno se privije uz Pipa koji je ekao da ispadne i ostatak novca. Hajde, hajde molim te! On se oslobodi njezina zagrljaj i pokua govoriti mekim glasom. Nemamo sad vremena za njenosti. Htio bih to prije stii do tvornice i pregledati Athena Sue kako bih otklonio kvar. Uzet emo taksi i razgovarati dok se budemo vozili. Vrlo dobro, dragi moj! Ona kimne ponizno. Ali, ja bih neto zaloila prije nego to poemo. Mogu li? Stajala sam tamo od juer u etiri sata, i vrlo sam ogladnjela. Zbog ovakva gubljenja vremena, on je, nezadovoljan, odvede u kolodvorsku restauraciju. Lokal je bio gotovo prazan. Dvije starije djevice, oito se zgraajui, zagledaju se u Guineveru. Poto su se najprije doaptavale, obje demonstrativno izau. Dva su se mornara stala cerekati. Gostioniar ledenim pogledom odmjeri Chimberleyja, pokuavajui da Guineveru uope i ne gleda. Chimberley prolista jelovnik i namrteno se obrati gostioniaru; naruio je dvije porcije tibonsa. Odluio je da jelo plati novcem primljenim za putne trokove. Gostioniar mu svisoka saopi, da mu je upravo ponestalo svjeih odrezaka. Pri tome se vidjelo da mu je ak drago to takvim gostima ne moe udovoljiti. Ima samo svjee imberge... Oh, da! Guinevera pljesne dlanovima. Njih spravljaju - 87 -

solarni kemiari od zlatnoga suneva sjaja i iste morske vode. imbergi su jelo bez premca! To voli svatko ona e oduevljeno. Dvije porcije imberga narui Chimberley, i pripomene: Ali pazite da ne zagore. Potom odvede Guineveru u malu pokrajnju prostoriju u kojoj nije bilo gostiju. A sada moemo poeti obrati se djevojci. elim saznati sve okolnosti. Sada mi reci sve o sebi. Ja sam... ivotvorna naprava. Ba kao i ostale. Dobro, ali ja elim uti sve o ivotvornim napravama.. Postoji tu i neto to ni meni nije znano ona se ljupko osmjehne, i prijee na drugo: Molim te, Pip, mogu li dobiti au vode? Stajala sam cijelu no u stroju za prodaju, pa umirem od ei. Chimberley joj donese vodu koju mu je gostioniar gunajui natoio, i opet je upita: Dakle, reci mi, to ti to nije znano? Nisu mi znane nae poslovne tajne ona se zagonetno osmjehne. Solarni su kemiari hrabri istraivai na novom polju stvaranja ivotvornih organizama. Naa je mehanizirana i lukava majstorija dovoljno mudra da ne oda jedinstveni postupak, i time ga stavi svakome na raspolaganje. Iz istog su razloga namjerno ostavljali rupe u naoj psionikoj izobrazbi i tako nam onemoguili da odamo tajne podatke. Chimberley poe treptati na tako blistavu nevinost svoje sugovornice. Bez obzira na sve to on e nestrpljivo reci mi bar ono to zna. to je potaklo tvoju firmu da stvara te ivotvorne organizme? Mis Kemiarka! Mislim da smo ovim donekle uznapredovali. On se urno nagne preko uskog stola. Tko je ta Mis Kemiarka? ena koja je pobijedila. Guinevera je graciozno srkala donesenu vodu, zatim je nastavila: Ona je osvojila glavnu nagradu u natjeaju za enu koju bi poelio svaki ovjek. To je bio glup obiaj kad su ga svojevremeno organizirali ljudi, sve dok se nije u to umijeao raunar. U svaki omot u kome je bio spakiran va proizvod stavljena je neispisana cedulja. U natjeaju je sudjelovalo etrdeset

- 88 -

milijuna ena. Pobjednica je bila jedna seoska djevojka po imenu Gussie Schiepps... sada je to Guinevera Zlatna. Kakve ima ona veze s tobom i ostalima? Mi smo njezine kopije. Guinevera se zadovoljno smijuljila. Iste smo kao najljepa i najprivlanija ena na svijetu. Kako ti imitira neku enu? Onako kako to ne bi mogla nijedna ena od ljudskog roda. Za to treba prikupiti vrlo mnogo znanja. Ali, uz na raunar sve to moe postii. Ona se ponosno nasmije. Jer, nagrada koju je osvojila Mis Kemiarka bila je vjenost. to? Pip zine na takvu tvrdnju. Kako to misli ... vjenost? To nazivaju... pretvorbom. Iz njezina je tjelesnoga tkiva uzeto nekoliko stanica, i te su u naem laboratoriju zamrznute. Svaka od tih stanica, kao to zna, sadri u sebi upotpunjenu zbirku kromosoma, to jest, sve genetske primjerke iz kojih se moe oivotvoriti cijelo tijelo. Pravni je odjel dobio njezinu suglasnost kojom doputa da laboratorij dri stanice zauvijek ivima, kako bi se mogle proizvesti nove njezine kopije. Moda je time postignuta besmrtnost Chimberley se namrgodi. Ali, to mi se ne ini ba kao vrijedna nagrada. Bila je razoarana kad su joj kazali o emu je rije Guinevera potvrdi glavom. Zapravo, uplaila se. Nije doputala da joj itko rani dragocjeno tijelo. Bojala se da bi to boljelo, a osim toga je strahovala da bi se vidio oiljak. Meutim, htjela je postati uvena i slavna. Naem je laboratoriju bilo potrebno samo nekoliko stanica. Naposljetku je dopustila da joj na lijenik uzme s mjesta koje nee biti vidljivo. Isplatio joj se i publicitet. Ona je sad glumica s ugovorom od milijun dolara. To je jedan od naina da se ovjek uspije popeti na vrh. Cimberley se naceri. Ali to ona misli o vama, ivotvornim napravama? Misli da smo sjajne Guinevera je blistala od zadovoljstva. Ona ima i i proviziju od svakoga prodanog primjerka. Osim toga, njezin zastupnik kae da joj mi pribavljamo jo vei publicitet. I ja mislim da je tako. Prije no to mu je uspjelo skrenuti misli ponovo na poslovno tlo, u njegovim se oima boje mulja naziralo uzdrano divljenje. Ali, pustimo sad to. to je s Mis - 89 -

Kemiarkom? Natjeaj je okonan prije no to je na pogon bio dovoljno pripremljen i mehaniziran. Dotad je glavni upravitelj jo bio stari Matt Skane, ali kad je kompjuter poeo djelovati, svi su prikupljeni podaci pohranjeni na vrpcama u memoriju. Neko je vrijeme zamiljeno sjedio i mrtio se. Pogled mu je poivao na Guineveri, ali misli su mu odlutale do urednih nizova dovrenih i opremljenih kabineta u okviru pogona Athena Sue. Dotle se Guinevera nestrpljivo vrpoljila. Zar neto nije u redu s mojim licem? Sve je u redu. On se poee po bradi. uo sam kad si rekla svojoj prijateljici koja se nalazi tamo dublje u prodajnom stroju, kako ti nisi stvorena za ljubav poput ljudskog bia. Pa, kakva je u tome razlika? Izvorne stanice sve do jedne su ljudske. Ona otare oi papirnatim rupiem i hrabro ga pogleda. Razlika se ispolji tek naknadno, u smislu produenja vrste. Mi smo zapoele ivot na mehanikoj posteljici, i razvijale smo se pod hormonskim nadzorom u velikim posudama u kojima je bila kemijska otopina. Za naega rasta poduavane smo pomou psionikih impulsa emitiranih s vrpci na koje je snimljen obrazovni sadraj. Naravno, i to je jedna razlika izmeu ena i nas, no najvea je ta da smo mi bolje! Pip se opet namrti i zamisli.' Misli li da su ene ljubomorne? upita Guinevera. Moda jesu potvrdi od nesigurno. Nikad se nisam osobito trudio da shvatim enskin psihu. Drim da je ona u veini sluajeva vrlo sloena... Razmiljam o Athena Sue. Hajde mogli bismo sad krenuti u pogon. Guinevera poe njukati i ree s uzdahom: Oh, Pip! Nai imbergi! Gostioniar je stajao i otirao ruke u nekakav umaeni otirak, zurei u nju s velikim nezadovoljstvom. Zaboravljeno se jelo dimilo na tiganju iza njega. Njezin ga jauk trgne iz tuposti. On sastrue imberge i prkosno ih tresne na pult. Chimberley ode po pladanj i utke ga donese na stol za kojim su sjedili. Nije oboavao imberge, ali Guinevera je jela upravo halapljivo.

- 90 -

 Izvrsno prija! ree mu oduevljeno. Pripremljeni su od najboanskije sintetike i to po naem kemijskom postupku. Hoe li kuati? Zahvalio je izgovarajui se da ne podnosi pregoreno jelo. Kad su uskoro na ulici prili jednome taksiju, voza se uozbilji i sumnjiavo ih pogleda. Oklijevao je, ali naposljetku ih ipak primi. Smjestite se otraga da je ne vide ree Pipu ljutito. Juer je rulja razlupala dvoja kola da bi se doepala ovakvih. Guinevera se skutri uz Chimberleyja na stranjem sjedala tamo da se ukloni s vidika. Osjetio je kako drhti. Kola su jurila praznim ulicama, no u jednom trenutku kad su kotai na otrom zavoju resko zakripali, ona ga uplaeno epa za ruku. Jeste li vidjeli ovo? Voza malo uspori kad su prolazili kraj ostataka neke spaljene ruevine. Ovo je bila jedna od njihovih mehaniziranih prodavaonica. Rulja je to juer zapalila. Tu su ih prodavali automatski strojevi. Shvaate li na to mislim? Chimberley zanijee glavom. Osjetio je kako se djevojina ruka ohladila u njegovoj. On je iznenada obujmi, a Guinevera ga apatom upita: Na to je voza mislio? Nisam siguran na to. Ne... zaista nisam... Proizvodni pogon Solarnih kemiara bio je taman. Doimao se neugodno i nekako zloslutno. Uz ogradu je u velikim razmacima ivotarilo nekoliko napol uvelih palmi. S one strane ograde irio se otar zadah, slian ueglom kvascu, a dolazio je iz golemih solarnih badnjeva napunjenih tamnom morskom vodom. Mlazovi plavkastoga zasljepljujueg svjetla obasipali su nekakve ratrkane otoie iz kojih su virili blistavi metalni cilindri okrueni gustim spletom cijevi, pipaca, zasuna i automatskih ventila. Chimberley onjui kiselkast zadah, i ponosno nadme svoja koata prsa. Ovo je bio taj udesni ureaj, Athena Sue! To je i tijelo i mozak cijelog pogona. On crpi isti zrak, uzima morsku vodu i upija sunane zrake. Na taj nain raa proizvode ovako divne kao to je Guinevera. Voza zaustavi kod visokih elinih vrata i Pip izae. I ovdje su haraili gnjevni buntovnici. Palme to su rasle u blizine vrata. izgorjele su do panjeva, te su se vidjeli samo pocrnjeli batrljci. Na - 91 -

sivoj, glomaznoj zgradi nastala su udubljenja od kamenja koje je bacala razjarena rulja. Velika trodimenzionalna svijetlea reklama bila je takoer oteena, a plonik uz ogradu bio je posut krhotinama stakla. Chimberley pritisne zvonce, ali ostade bez odaziva. Iza ograde nita se nije ulo, niti se tko pomaknuo. Svi su ovi mnogobrojni sunani reaktori trebali da budu u punome pogonu, odravajui meusobno savreni sklad, a pod budnim nadzorom Athena Sue. Tisue galona otopine strujalo bi neprekidno kroz tisue kemijskih postupaka da bi se proizvelo bezbroj novih umjetnih bia. Ljudski je rad tu bio nepotreban. Vai svemoni strojevi! naruga se voza. ini se da ne mare za vas. Obustavili su rad... Chimberley pozvoni i drugi put. Sada se iz zgrade pojavi jedan gorostas, i polaganim se korakom uputi prema vratima ograde. Poto mu kroz otvor prui legitimaciju, Pip zatrai da ga primi netko iz uprave. Nema nikoga! Vratar se raspoloeno nasmijulji, Ukoliko niste mislili na kompjuter. Da, ba sam kompjuter elio vidjeti. Moete li me pustiti da... alim, ali ne bih mogao. Sluaj, ti! Chimberley povisi glas i uzruja se. Dolazim radi pregleda. Moram to obaviti to prije. Nema nikakva pregleda! Vratar se naceri. Poslije onoga jueranjeg divljanja, direktori su zaustavili pogon, ime su uinili bespredmetnim posjet vae malenkosti. Ali, oni to ne smiju... Pip osjeti da ga spopada uas, kao da mu nestaje zraka. Ne bude li primao pogonsku snagu, njegovi e se tranzistori isprazniti. Kompjuter e jednostavno crknuti! Pa, to onda? vratar slegne ramenima. Direktori imaju jutros ponovni sastanak s naim starim pravnikom, i raspravljaju o tome kako da se otarase kompjutera. Ali, ja bih ga dotle morao pregledati i ponovo ga osposobiti! Chimberley skoro zavapi od oaja. Pusti me unutra! alim, no poslije onoga to se juer tu zbivalo, naloeno mi je da nikoga ne putam. Dakle, tako! Pip duboko uzdahne i pokua svladati bijes. Hoe li mi rei to se zapravo dogodilo? - 92 -

 Pa, ako vi ne znate... vratar drsko pokae glavom prema kolima u kojima je ekala Guinevera. Va je veliki kositreni mozak potajno stvorio ove umjetne stvorove. Juer su ujutro stavljene u prodaju. Drim da su to sasvim privlane stvarice koje moe poeljeti svaki mukarac. Va jadni stari kompjuter zacijelo nee nikad shvatiti zato ga je rulja pokuala unititi. Pozovi deurnog iz ureda! Pip se narogui. Sada to odluno zahtijevam! Samo vi zahtijevajte gorostas slegne ramenima ali tu nema nikoga odgovornog i deurnog sve dok kompjuter ne radi. Dakle, to ja tu mogu? Moe prestati sa svojom drskou! plane Chimberley. Daj mi svoje ime! Namjeravam se prituiti. Ja sam Matt Skane ovaj 6e otegnuto. Bio sam glavni direktor. Oh, sad mi je jasno promuca Chimberley prijekorno. Vi mrzite kompjutere! A posebno kompjuter Athena Sue. Zato ih ne bih mrzio? Skane se cerekao kroz ogradu. Izbacio sam ih iz upotrebe prije nekoliko godina, dok nisu dobili zagovornike. Chimberley se kooperno vrati do taksija i ree vozaa da ga odveze do hotela Gran Desierto. Recepcionar dobaci Guineveri hladan pogled i ne potrudi se da nae slobodnu sobu. Voza drugog taksija mu je savjetovao da uini svoj ivot jednostavnijim, te da e lake nai prenoite ako zamoli one u policiji da preuzmu Guineveru. Pipa je taj savjet samo jo vie razbjesnio. Ne shvaam te ljude ree Guineveri. Oni nisu poput strojeva. Ponekad se udim kako su ope uspjeli izumjeti neto kao Athena Sue. Ali, usprkos svemu, ne namjeravam te se odrei; Ve se bilo razdanilo kad je naposljetku naao skupo prenoite u nekome malom treerazrednom hotelu. Pospani direktor hotela nije htio izdati sobu, dok mu nije unaprijed platio. No, poslije togo vie nije postavljao nikakvih pitanja. Bilo je ve prekasno za poinak, ali je Pip imao bar toliko vremena da se obrije i okupa. Kako mu se novarka naglo stanjila, odlui postupati tedljivije, a posebno kad je u pitanju Guinevera. Stoga uhvati na prvom uglu autobus i doveze se do pogona neto prija devet ujutro. Vrata na - 93 -

ogradi bila su irom otvorena, ak i za kolni promet Ali, na ulazu ga predusretne naoruani uvar. Ja sam iz firme General Cybernetics... Nervozno je pretraivao depove kako bi naao legitimaciju, ali visoki ga uvar zaustavi, uzdignuvi polaganim pokretom snanu ruku. Jeste li vi Chimberley? Da, ja sam Chimberley. elio bih pregledati instalacije koje smo mi postavili, i to prije no to stignu vai direktori. Da, da. Matt Skane mi je rekao da ete moda ponovo doi, ali se bojim da ste zakasnili uvar pokae lijenim pokretom prema dugakome nizu vozila to su bila parkirana na prometnoj povrini. Direktori su stigli jo prije jedan sat, no, svejedno, uite. Pip osjeti nelagodnost dok ga je uvar pratio pokraj prazne vratarnice i potom dalje kroz besposliarsku tiinu mehaniziranog administrativnog bloka. U sobi za prijem stranaka ugleda glatko zalizanu, makastu brinetu koja je moda za vrijeme onog natjeaja bila tijesna suradnica Mis Kemiarke. Sjedila je pokraj kromiranog okvira ploe s ureajem za programiranje. Ureaj je bio iskljuen. Brineta je bila vrlo zaokupljena paljivim nanoenjem crvenog laka na nokte, koji su bili sliniji kandama. Ona podigne pogled prema njemu. U oima joj na trenutak bljesne radoznalost, ali u sljedeem se ugasi svako zanimanje za doljaka. Strunjak, koji je dojurio iz Schenectadyja ree uvar, i doda: Doao je da pregleda veliki kositreni mozak. Trebalo je da to obavi bre. Ona nastavi ureivati kande, i kritiki ih ogledavati pod svjeim lakom. Upravo sam primila vijest iz direkcije da su ukinuli mozak. Ve je bilo krajnje vrijeme za takvu odluku... ako vas to zanima. Ali, zato? Pip e krajnje uznemireno. Zar ih niste vidjeli? Brineta puhne na obojene nokte. One su se ogavne umjetne naprave namnoile i razmiljele posvuda. Pip se dosjeti da je ova brineta zapravo pobjednica onog natjeaja! Bilo kako mu drago promuca on ipak bih elio pregledati kompjuter.

- 94 -

Iako nerado, ona prie do omanjih vrata i otvori sigurnosnu bravu. Iza ovih otvore se jo jedna reetkasta vrata koja su vodila u pravi labirint Tu je bio, tako rei, mozak pogona Athena Sue. Chimberley zastane izmeu raznobojnih sklopova porazmjetenih u prostoriji kojoj su stijene bile obloene metalnim ploama. U labirintu je bilo neugodno tiho. Ovdje bi, zapravo, morao uti uzbuujui apat mehaniziranih misli koje proizvode ovi elektronski ureaji. Probuene bi kartice morale po metalnom ljebu tei u neprekidnom nizu prema sklopu gdje se automatski svrstavaju, da bi ih Athena Sue odmah pamtila. Builice bi trebalo da niu rupe na vrpcama, poto im Athena Sue proslijedi nove podatke. Releji bi morali kljocati, a automatski pisai strojevi mrmoriti svojim raznovrsnim zvucima. Ali, Athena Sue bila je mrtva. Moram je popraviti! Oivit u je, ree u sebi pun nade. Njezino je neprekidno pamenje jo nedirnuto i ispravno. Mogao bih joj kroz ispranjene tranzistore ukljuiti brzi ritam elektronskih otkucaja. Ali najprije moram otkriti gdje je napuklina koja je uzrokovala kvar. Chimberley odluno prione za posao. Poslije tri sata naporna rada, nagnuo se nad prijenosnik oitavajui vrpcu, kada ga trgne neiji snani povik. Dakle, Chimberleyju! Jesi li otkrio kvar? Pip urno skine vrpcu s prijenosnika i povue se zbunjeno ispred miiava gorostasa. Nije mu trebalo dugo da bi prepoznao Matta Skanea. Drei vrpcu iza sebe, on ukoeno potvrdi glavom. Da otkrio sam kvar. Pip pogleda oko sebe. Brineta i uvar u meuvremenu su nestali. On ovlai usne i gutne slinu. Ustanovio sam to se zbilo s kompjuterom. Tako? Skane je ekao, nadvisujui ga onako golem i preplanuo. Bio je ljudina uljevitih ruku, tekih poput bata. Ipak, ovi su suvremeni ureaji nadomjestili i nadmaili njegove miie, a jo vie njegovu ogranienu pamet. On je zastario, ali jo je opasan. To je namjerno pokvareno. Jednostavnije reeno, to je sabotaa! primijeti Chimberley, i vre stisne kolut s namotanom vrpcom koji je drao u oznojenoj ruci. Odakle zna da je sabotaa?

- 95 -

 Ovdje je sve upisano Pip mahne kolutom. Netko je programirao Athenu Sue da obavi ono to vodi do njezina unitenja. Budui da je to sposoban i djelotvoran kompjuter; obavio je onako kako je bio programiran. Izumio je pretvorbu ljudskih stanica koje e u zamrznutome stanju ostati vjena ive. Ali tada je netko zlonamjerno izmijenio program, po kojemu je poela masovna proizvodnja ivotvornih naprava po liku one seoske djevojke, Gussie Schlepps, nazvane Mis Kemiarka! Zla se namjera sastojala u tome da se naudi Solarnom udruenju kemiara i da se ozloglase mehanizirani pogoni koji rade uz pomo kompjutera. Saboter koji je to uinio Chimberley nastavi nazvao je ove umjetne djevojke imenom Guinevere, koja je po legendi, kao ena kralja Artura, bila ljubavnica njegova najboljeg prijatelja Lancelota. Dakle, poela je masovna proizvodnja takvih umjetnih ljubavnica zbog kojih su izbili ogoreni protesti. Ljudi su poeli unitavati prodajne automate, a prijeti i vea nevolja. Da, da. uo sam Mattove se plave oi zlokobno stisnu. Pa, tko bi mogao biti taj kukin sin, taj saboter? Chimberley se nakalje u nedoumici, ali tada ipak ree: Znam da je to bio netko koji je u odreeno vrijeme imao pristup do programske ploe i do dnevnika proizvodnog procesa. Koliko znam, jedini slubenik ovog pogona koji je u to vrijeme mogao do ploe i dnevnika bio je uvar po imenu Matt Skane. Ljudina frkne nosom i narogui se. Smatra li to nekakvim dokazom? Za mene je to dovoljan dokaz. Uz neka dalja istraivanja, drim da u prikupiti jo vie injenica koje e potkrijepiti taj dokaz. Potom u to podnijeti na uvid direktorima. Skane zarei poput kakve ranjene zvijeri, a eljusti mu se stisnu. Direktori su otili izdere se on. Osim toga, nee tu vie nita istraivati. Uostalom, ovdje smo ponovo uveli upravljanje ljudskim umom. Tvoj smo veliki kositreni mozak bacili u otpatke. Sad sam ja glavni direktor ovdje. Radije mi predaj tu vrpcu on isprui ruku prema Pipu. Evo ti je Chimberley se ukloni ispred snane ruke i posluno preda vrpcu. Pogledaj moe li ti ikako koristiti. Moda bez nje nisam kadar mnogo dokazati, ali ti si ionako u nevolji.

- 96 -

Skane prezrivo proguna neto nerazumljivo. Vrijeme ne moe vratiti Chimberley e ogoreno. Konkurenti nee prijei na upravljanje kakvo je ve odavno zastarjelo. Nastavit e upotrebljavati kompjutere. Doao si mi dobrovoljno pred zid, i oni e te neusporedivo brom i mnogo boljom proizvodnjom vrlo brzo unititi. Nemoj se u to okladiti naceri se Skane. Mi smo ipak neto i nauili. Upotrebljavat emo strojeve umjesto da se pokuamo boriti s njima. Ugradila smo bateriju jedne vrste manjih pomonih kompjutera, koji e ovjeka odrati na vrhu uprave. Mislim da e dobro raditi i bez tvoje pomoi. Chimberley urno ustukne pred iskricama opasnih plavih oiju. Osjeao se vrlo ponienim. No, njegova budunost nije ugroena. Ne boji se tekoa, jer kao vrstan inenjer-kibernetiar naii e uvijek na otvorena vrata. Ono to ga je boljelo bio je nain na koji je izgubio svoju Athena Sue. Ali, preostaje mu Guinevera, koja ga eka u hotelskoj sobi, i koja e ga utjeiti. Ramena mu se isprave pri pomisli na nju. Dosad ga je veina ena ljutila, zadavala mu bol i dodijavala svojim glupostima, ali Guinevera je sasvim drukija. Ona ga vie podsjea na Athena Sue, smirena, razumna, slobodna od svih ljudskih mana koje su ga ogoravale. S autobusne je stanice potrao do otrcanog hotela, a srce mu je snano kucalo kad je doao do sobnih vrata. Guinevero! usklikne on. Oslukivao je bez daha Klju u bravi kljocne. Vrata se polagano i kripajui otvore. Tada mu do uiju dopre njezin hrapavi glas. Oh, Pipe! Ve sam pomislila da vie nee doi. Guin... Osupnuo se kad je ugledao enu na pragu. Bila je stara i ogavna. Doimala se sasvim iznemoglo, i htjela ga zagrliti smeuranim rukama na kojima su bile tanke, modrikaste kande. Zurila je u Pipa mutnim oima Pipe? Glas joj je bio slian onome u Guinevere. Zar nisi to ti, Pipe?? Ali, gdje je... Grlo mu se steglo od iznenadne bojazni. Pogled mu stade hitro pretraivati sobu, a potom se ponovo zaustavi - 97 -

na stvoru to je drhturio u okviru sobnih vrata. Smueno je buljio u smeurano, posivjelo lice. Opazio je jezivu slinost, ali odmah odbaci takvu pomisao. Gdje je Guinevera? ponovi prekinuto pitanje. Dragi, zar me vie ne poznaje? Pa, ne moe biti da si ti... On se strese. Ali, to je tvoj glas... Da, dragi, ja sam tvoja Guinevera. Ista ona umjetna djevojka koju si juer kupio. Ja sam Guinevera, model 1, broj serije 1997-A456. Pip se uhvati za okvir vrata. Koljena su mu silno klecala. Razlika koju si upravo otkrio nastala je od brzog starenja. Nekakav neobini ponos podigne izmodenu glavu. To je neto o emu mi, Guinevere, ne umijemo struno razgovarati. Ali ti si inenjer. Ti moe uvidjeti koliko je bitno osigurati trajan nadomjestak. On otrese glavom, a na licu mu se pojavi tuga. Rekla bih da vie ne izgledam nimalo privlano, ali tu se nita ne moe uiniti. Ona se uvelo osmjehne. Ovako je isplanirao kompjuter. Sad me vrati odakle si me kupio. Dobit e odgovarajui popust za novi primjerak. Ne, vie nikada... promrmlja on hrapavim glasom. Na je kompjuter na otpadu. Skane je postao direktor, i taj vie nee proizvoditi umjetne ljubavnice. Oh, Pipe! Zurei u njega zbunjenim pogledom, ona se spusti na uleknutu postelju. alim te! Vrlo te alim! Sjeo je na postelju pokraj nje, a oi mu zasuze. Ovoga je gorkog trenutka mrzio sve, kompjutere i svu ljudsku rulju, a posebno onoga Matta Skanea! No, tada se polako ipak pribrao. Naposljetku, Athena Sue tu nije nita kriva. Njome su zlonamjerno rukovali. Strojevi nikada nisu zli. ine zlo jedino kad ljudi njima nepravilno rukuju. On se polako okrene prema Guineveri, i s puno je tuge poljubi u uvele usne. Ja u to ispraviti proape ali kao prvo, javit u se u Schenectady.
Objavljeno prema dogovoru s GPA Mnchen

- 98 -

SPECIJALNO IZNENAENJE ZA ITAOCE SIRIUSA

NARODNA KNJIGA, Beograd, afarikova 11 KNJIGA ZA SVE PRAVE POKLONIKE SF ANRA!

ZORAN IVKOVIC: SAVREMENICI BUDUNOSTI

Ako ste pre svega ljubitelj dobre naunofantastine prie, onda najzad dobijate delo koje ve dugo ekate. Knjiga SAVREMENICI BUDUNOSTI donosi deset istinskih remek-dela iz pera vrhunskih metara anra: Simaka. Sterdena, Asimova Pola, Blia, Bredberija, Klarka, Lema, Strugackih i Legvinove. Ako, pak, vae zanimanje za naunu fantastiku see i dublje, tek je tada knjiga SAVREMENICI BUDUNOSTI za vas. Delo je to koje e vam postati pouzdan kompas u putovanjima kroz udesne svetove ovog anra: posredstvom jedanaest eseja dr Zorana Zivkovia moi ete podrobno da se obavestite o istoriji i poetici naune fantastike, o opusima velihih bardova koji su utrli put prerastanja SF anra iz trivijalne knjievnosti u prozu najveih umetnikih domaaja. Sve ono io ste oduvek elel da znate o naunoij fantastici, a niste imali odakle da dokuite, nai ete u knjizi SAVREMENICI BUDUNOSTI! N A R U D B E N I C A Ovim neopozivo naruujem ........ primjeraka knjige Zorana ivkovica SAVREMENICI BUDUNOSTI po cijeni od 900. dinara. Ime i prezime: ................................................................................ Potanski broj i mjesto: ................................................................. Ulica i broj: ................................................................................... Osobna karta broj: ..................... Izdala kod: ............................... Narudbenicu slati na adresu: Narodna knjiga, Beograd, afarikova 11. lanovi Kluba italaca imaju popast 20%. - 99 -

Bela ulai:

Likovna enciklopedija
Moda mi neete verovati, kao to ni ja sam nisam verovao, bar ne u poetku. Naime, re je o mojem slobodnom vremenu, kojega, istini za volju nikada nisam imao dovoljno. Sve dok nisam sreo Leona II. Sve je poelo jedne nedeljne veeri. Udobno zavaljen u fotelju, gledao sam televiziju. Vie se ne seam to je bilo na programu. Inae, bio sam se navikao da se odmaram gledajui televiziju, iji je program, uzgred budi reeno, u poslednjih mesec dana bio do zla boga dosadan. Kao to rekoh, bio sam udobno zavaljen u fotelju, kad se na ulaznim vratima oglasi zvonce. Moram priznati da me je to i te kako iznenadilo. Ko bi to mogao biti? Zauh ponovo zvonce. Nisam nikoga oekivao u ovo vreme. Da nije moda Carl? Ali, on je rekao da e doi tek sutradan! Da se nije predomislio? Taj neko bio je vrlo uporan. Polako sam ustao i krenuo prema vratima. Prolo je podosta vremena dok sam ih otvorio; bila su osigurana raznim bravama i sigurnosnim lancima. Za sve to vreme, moj nenadani posetilac neumorno je pritiskivao zvonce i bio sam gotovo siguran da je namerno legao na dugme. Napokon otvorili vrata i bejah jo vie iznenaen! Na vratima, tj. na ulaznom tremu, stajao je potpuno nepoznat oveuljak. Na sebi je imao dugaak zimski kaput, iako je napolju bila vedra, prijatna septembarska no. Od irokog oboda eira nisam mu mogao - 100 -

videti lice. Pod pazuhom je drao gomilu knjiga. Na trenutak sam bio neodluan. Napokon promrmljah: Da? oveuljak se ispravi i ugledah mu lice. Oi su mu bile sitne i svetlele su kao u maora koji pretrava ulicu usred ponoi. Nos malo iskrivljen, iznad tankih usana brii a la Charlie Chaplin. Brada mu je bila iljata, kao u otrice aova. A udno lice bez ijedne bore krasila su dva neobino velika uva, koja su pridravala, ini mi se, za koji broj preveliki eir. Dobro vee! pozdravi me dubokim basom, to mi je bilo jo udnije. Ostavio je na mene ne ba sjajan utisak, ak bih rekao: malice jeziv. Ja sam Leon II predstavio se. Mislio sam da me vie nita ne moe iznenaditi na ovom oveuljku, pa ak ni njegovo ime. Ali, pokazalo se da sam pogreio. Prodajem enciklopediju likovnih umetnosti (ba mi je to falilo!) Pa... mislio sam... Nisam doekao da do kraja izrekne misao, prekinuo sam ga: ovee! Znate li vi da je pola devet uvee, uz to i nedelja! grmeo sam. Ali, oveuljak se nije dao smesti. Zaista mi je ao to vas uznemiravam u ove kasne sate. Ali, uveravam vas da neete poaliti, ako budete kupili enciklopediju koju vam nudim. Ova najnovija enciklopedija likovnih umetnosti iroka je panorama glavnih epoha i stilova svetskog slikarstva, poev od najstarijih vremena pa do naih dana. Svrha joj je da zadovolji zanimanje i ljubitelja i strunjaka, pruajui kratka, saeta, pristupana i potpuna obavetenja. Tekst je ilustrovan viebojnim reprodukcijama umetnikih remek-dela, koja su na posebnim slikama pojednostavnjena do linearnog crtea. Ovako uporedo rasporeene ilustracije popraene su iscrpnim legendama, to pridonosi potpunijem razumevanju dela. Na trenutak je zastao, verovatno da mi da malo vremena, ne bih li svario ono to mi je rekao, ali je odmah potom nastavio: U najnovijem izdanju enciklopedije likovnih umetnosti nai ete sve: od crtea u Altamiri, iz takozvane nadlendske epohe. Kinesko slikarstvo, egipatsko, grko, rimsko i jo mnoga, mnoga druga. Upoznaete najvee slikare, kao to su Leonardo, Van Gogh, Rembrandt, El Greco, Gauguin, Braque, Chagall, Picasso... najvei majstori kista u istoriji slikarstva! Govorio je takvom brzinom da sam ga jedva pratio. Ali, ipak, bilo je to i previe! Po naravi sam veoma miran ovek, koji predano radi svoj posao u firmi. Kao i svaki dan, i nedelja mi je isplanirana - 101 -

od prvoga do posljednjeg minuta. Nikada se ni na koga nisam ljutio, ali ovaj oveuljak me je zaista izbacio iz takta. Ko je jo video da ti dolaze nedeljom uvee i to ba da ti utrape likovnu enciklopediju! No, ipak sam se savladao i na izgled mirnim tonom rekao: ujte, neka je i nedelja uvee, razumem va posao. Ali, ja nemam sklonosti prema slikarstvu. Moda biste imali vie sree sa mojim susedima. Na licu oveuljka sa aplinskim briima titrao je osmeh i ve u sledeem trenutku nastavio je govoriti kao navijen: Bie velika pogreka sa vae strane ako propustite izvanrednu priliku i ne kupite najnovije izdanje enciklopedije likovnih umetnosti! Kao to sam ve rekao, u njoj ete nai sve: Od Altamire do dananjih dana. Ekspresionizam, dadizam, sirealizam, naiva... mleo je kao to se u mlinu melje brano. Najnovije izdanje likovne enkciplopedije tampano je u odreenom tirau. Imate ansu da postanete jedan od retkih vlasnika najnovijeg izdanja likovne enciklopedije, i to za svega sedam dolara! Pazite, SE-DAM DO-LARA! Za sedam dolara danas ne moete ni poteno da ruate. Priznajem da me je zatekao. Jednostavno nisam bio u stanju da ga poaljem do avola. Govorio je veto. Verovatno je ovaj tekst znao napamet. No, ja nisam imao nameru da kupim tu prokletu enciklopediju, sve i da mi ju je nudio besplatno. Ali, udna prilika u zimskom kaputu, kao da mi je itala misli. Ako ne budete zadovoljni enciklopedijom, sedam dolara bie vam vraeno. Bila mi je ve muka od ovog njegovog ubeivanja, ali jo sam se nadao da ga se mogu osloboditi na miran nain. Zaista vas alim. No mene ne interesuje slikarstvo, a i da me interesuje, imam veoma malo slobodnog vremena, pa stoga ne bih mogao odvojiti ni trenutka za tu vau enciklopediju. Zaista alim. Poslednje rei izgovorio sam sa izvesnom dozom iskrene alosti. Ali, oveuljak se nije dao zbuniti, tj. kako bih to ja rekao nije se lako dao otkaiti! Oh, ne mogu da po verujem! Vas ne interesuje umetnost? Kimao je glavom amo-tamo, tako da sam pomislio da e mu eir pasti sa glave. No sreom, njegove velike ui spreavale su da se takvo neto dogodi. Nastavio je strogim glasom uitelja koji ukorava nestanog aia: Danas svaki ovek, svaka ena i dete zna za - 102 -

slikarstvo. Ljudi irom sveta poseuju muzeje i izlobe. Pasionirani sakupljai umetnina daju hiljade dolara za platna poznatih slikara... Stajao sam pred njim posramljen, dok je on nastavio svoje predavanje o umetnosti. Priznajem, znalaki me obraivao. Na kraju sam ve i bio spreman da uzmem tu prokletu enciklopediju, samo da me napokon ostavi na miru. Uostalom, piljivih sedam dolara nije neko bogatstvo, ali, odluio sam da mu pruim i poslednji otpor. ujte, ja vam potpuno vjerujem da je to tako kako vi kaete, no ve sam vam rekao da nemam vremena ni da zavirim u tu vau knjiurinu... Oekivao sam da e oveuljak posle ovih mojih reci odustati, ali pokazalo se da je pravi majstor svoga zanata. Ako imate problema sa slobodnim vremenom, ja mogu i to reiti. Zajedno sa likovnom enciklopedijom, dobivate i slobodno vreme. A da biste se uverili da su mi namere iste, tu dodatnu uslugu vam neu naplatiti. to je previe, previe je! Akviziter koji uz enciklopediju prodaje i slobodno vreme! Verovatno je siao s uma. Kakvih li luaka danas nema! Nisam mogao a da ga ne upitam: A... kako to mislite... i slobodno vreme? Pa to je sasvim jednostavno. Ja vama enciklopediju i slobodno vreme, a vi meni sedam dolara. E, to mi je bilo neko jako objanjenje! Nisam bio raspoloen da raspravljam i o slobodnom vremenu. Platio sam sedam dolara, samo da ga se oslobodim. Videete mislim da mu je lice poprimilo podrugljiv izraz kupovinom najnovijeg izdanja enciklopedije likovnih umetnosti uloili ste svoj novac u pravu stvar. Vaih sedam dolara viestruko e biti vraeno. Jo jednom vam estitam na dobroj investiciji i nadam se da ete provesti ugodne asove pored nje. Laku no! Najzad sam ga se oslobodio! Mislim da me je pri kraju ve i zafrkavao... U svakom sluaju, popeo mi se navrh glave sa tim svojm NAJNOVIJIM IZDANJEM... Bilo je vreme i za spavanje, sutradan me je oekivalo brdo poslova u firmi i ne bi valjalo da se ujutro probudim neispavan. Likovnu enciklopediju sam odloio na policu meu malobrojne knjige, uglavnom strune literature, kojima se koristim u poslu, a - 103 -

verovao sam da je neu njkada ni otvoriti. Legao sam u krevet i pre no to sam zaspao, jo jednom sam u mislima presluao udnog posetioca, koji mi se predstavio kao Leon II. Sutradan sam umalo zakasnio na posao, ali, zaudo, uspeo sam sve poslove zavriti na vreme. ak sam dva sata pre isteka radnog vremena bio gotov i besposleno sedeo za svojim radnim stolom. Moj ef se udio ovom mom malom uspehu. Pa, iako je znao da sam savestan i vredan slubenik, proverio je sav moj trud. Budui da je sve bilo u najboljem redu, dopustio mi je da ranije napustim posao. Bila su tek tri sata popodne. Na putu do kue razmiljao sam to valja uiniti sa ova dva nenadana sata, koji su mi se inili kao bogomdana prilika da uredim svoj mali vrt pred kuom. Ali, nisam bio raspoloen za kopanje, naroito po ovom lepom, sunanom vremenu. Mogao bih proetati gradom, uz put neto i da prezalogajim... Ili da odem u kino i pogledam dobar film, a mogao bi i u pozorite. Ne seam se kada sam poslednji put bio u pozoritu. Ne bi bilo loe posetiti neku izlobu ili jo bolje, skoknuti na pie; posedeti sa starim prijateljima i popriati o prohujalim davnim vremenima. Bilo mi je teko odabrati izmeu tolikih mogunosti. Neobino je da je ovek u dilemi, kako da najbolje iskoristi iznenadna dva sata slobodnog vremena. I jo ako se uzme u obzir da ivi u gradu kao to je New York, gde ovek zaista ne zna u koje pozorite, na koji koncert ili izlobu da poe. A tu su jo i bezbrojni kabarei, mjuzik-holovi, restorani, noni klubovi, kina... Kada sam stigao kui, na brzinu sam se istuirao i spremio kajganu, koju sam pojeo s nogu. Zeleo sam to vie toga da uradim dok ne stigne Carl. Do sada me je nebrojeno puta pozivao u pozorite, kino, na kune zabave i redovno govorio: Ti si budala. Fred! ivot prolazi mimo tebe, a ti radi, samo radi... Na kraju kad omatori, poalie... Ja sam samo odmahivao glavom ne hajui bas mnogo za te njegove, svakako dobronamerne zamerke. Ali, sada e biti iznenaen kada mu budem saoptio da izlazim. I, bio je iznenaen! Otili smo na Brodway i nasumce odabrali jedan kabare, a posle predstave skoknuli smo u najblii bar na pie. To vee proveo sam u izvrsnom raspoloenju, ak sam i popio malo

- 104 -

vie nego to sam obiavao. Oseao sam se bogovski i sve samo zbog toga to sam imao na raspolaganju dva sata vie nego inae. Sledee dane i nedelje proveo sam na slian nain. Na sveopte iznenaenje ne samo svog efa nego i celog odelenja na kojem sam bio zaposlen poverene poslove zavravao sam u rekordnom vremenu. ak sam opaao da mi je svaki sledei dan na izvestan nain dui nego prethodni. Postao sam redovan posetilac gradskih pozorita, varijetea i bioskopa. Svoju malu zbirku knjiga proirio sam u pravu pravcatu biblioteku. Izmeu ostalog, nabavio sam i neku veliku, debelu knjiurinu, koja je bila krcata receptima raznoraznih specijaliteta, tako da sam (kao veliki gurman) nauio kako se priprema pekinka patka sa belim vincetom, jaja na provansalski nain, pohovana argarepa sa sonim biftekom i salatom od jaja sa filetima, sardine sa grakom i pileim mestom... Znao sam za najbolja panska, italijanska i francuska vina. Uredio sam baticu pred kuom, a proirio sam i krug svojih prijatelja. Postao sam redovan gost na zabavama u gradu... Jednom rei, iz korena se izmenilo moje dotadanje shvatanje ivota. Ovo blagostanje trajalo je nekih pet-est meseci. Ali, ako je preterano dobro, to redovno i dosadi. Tako je i meni polako bivalo dosadno. Znao sam celokupan repertoar svih gradskih pozorita; znao sam godinu dana unapred koji e se filmovi davati u bioskopima, a ni kune zabave nisu mi bile vie tako interesantne kao u poetku. Imao sam toliko slobodnog vremena da nisam znao to da inim s njime. Dan mi se inio dugaak kao mesec, uz to i dozlaboga dosadan! Na poslu se nisam zadravao ni sat-dva, tako da sam ubrzo dobio otkaz, iako sam posvravao sve poslove koji su mi bili povereni. Poslednja kap dosade prelila je moje ogromno bure slobodnog vremena, kad sam se jedne veeri spremao na spavanje. Mislim da je bilo oko pola sata do ponoi. Tek to sam bio legao, zadovoljan to je proao jo jedan dan, kad pone da svie! Pogledah na sat, bilo je etiri i petnaest! Nisam verovao svojim oima... Nemogue! Nisam poteno ni zagrejao posteljinu, a ono ve svie... SVIE? Jok! Gotovo se razdanilo! Iskoio sam iz kreveta i pogledao kroz prozor. Bogami, na istoku se pojavljivalo Sunce! Bio je ve dan. Jo jednom sam pogledao na sat... Da, bilo je ve jutro! Lepo sunano aprilsko jutro. Postade mi jasno da se sa mnom dogaa neto udno, tanije, neto neobino se dogaalo sa mojom okolinom. - 105 -

Kasnije sam telefonirao Carlu i pitao da li mu se dogodilo neto udno protekle noi. Njegov me je odgovor vie nego razoarao. Spavao je blaenim snotm trogodinjeg deteta. Ako je sa mojom okolinom sve u redu... moda kod mene neto ne tima? Da nisam bolestan? Nerado sam poseivao lekare, ali sada sam se odluio da ipak posetim specijalista. Nakon pregleda, pokazalo e da sam zdrav kao dvadesetogodinjak! A moji ivci? Otiao sam psihijatru, ali i tu je sve bilo u redu. Pa koji je onda vrag posredi? To nisam znao sebi objasniti. Celi dan sam lutao gradom, jedva doekavi da padne no. Ali, ni ova no nije trajala vie od pet minuta. Sada ve nisam bio samo zabrinut nego i uplaen. Je li mogue da se ovo dogaa samo meni? A ako je tako, zato ba meni? Svoje slobodno vreme nisam dovodio u tesnu vezu sa nekim dogaajem, ali sada sam poeo ozbiljnije razmiljati o tome. Misli su mi jurile kao brzi voz koji kasni dva minuta. Ali, makar kako se naprezao, nisam mogao da odgonetnem o kome grmu lei zec... Sve do trenutka, dok nisam naiao na likovnu enciklopediju. Preturao sam po knjigama traei neto zanimljivo ne bih li skratio dosadu. I tako, sasvim sluajno, uzeh u ruke likovnu enciklopediju. Listijui stranu po stranu, naioh na sitnim slovima ispisan tekst ispod jedne ilustracije. Pisalo je: ALTAMIRA, peina na Pirinejima. panija, Madlenska epoha (30.00010.000 god. pre n. e.). Najstarije slike je izradio preistorijski ovek u peinama na zidu, realistiki slikajui ivotinje u pokretu. Ovo mi je odnekud bilo poznato. Bacih pogled na ilustraciju iznad teksta. Na kamenom zidu, dosta neveto nacrtan, bio je vo ili tako neto slino. Odloio sam enciklopediju i poeo kopkati po svom seanju. I tada se setih neuglednog oveuljka u dugakom zimskom kaputu, s briima a la Chaplin. Zovem se Leon II. Vaih sedam dolara viestruko se biti vraeno preko najnovijeg izdanja enciklopedije likovnih umetnosti. Prodau vam i slobodno vreme! Jeste! Tu smo, to je ono! Taj mali mi je zaista uz enciklopediju podario i slobodno vreme! Ovome sam se morao nasmejati, imam bujnu matu... Ali, ta bi onda do vraga moglo da bude? A... ako sam zaista kupio i slobodno vreme? Moram hitno pronai toga Leona II. Ako mi je mogao prodati slobodno vreme, moe ga isto tako i otkupiti... Zgrabio sam enciklopediju i grozniavo je listajui, traio sam - 106 -

izdavaa. Proitao sam svaku re i reenicu, od prve do poslednje strane, ali, na alost, nisam naiao na ime izdavaa. Ni kod sledeeg itanja. Bio sam veoma potiten. Oseao sam se potpuno izgubljen. Nisam video izlaz iz ove proklete situacije, koja se na tako grub nain naalila mnome sa slobodnim vremenom. Beskrajno duge dane provodio sam u nekoj vrsti polusna. itanje likovne enciklopedije postalo mi je prava opsesija. Sanjao sam Van Gogha, Rembrandta, Picassa. U snu sam slikao najdivnije slike, meao udesne boje i odravao izlobe na ulicama, u centru New Yorka. Ovaj slikarski komar progonio me je mesecima, sve dok nisam doao na spasonosnu ideju... Sedmi dan u maju. Nedelja uvee, pola devet, nebo posuto zvezdama. Laki povetarac miluje mi obraze. iroki obod eira skriva mi oi, na licu titra osmeh. Stojim pred vratima male sive kuice i pritiem zvonce. Otvara mi stariji, sedokosi ovek. Na licu mu vidim istovremeno i uenje i ljutnju. Moda sam morao pre doi? Ali, kad sam ve tu, ipak da pokuam. Jednom mi mora uspeti, pa makar ovo radio i celi ivot koji (na alost) jo stoji preda mnom. Pre ili kasnije... Da ne duim. Pozdravljam sedokosoga i u sebi mislim da je on pogodna rtva... Dobro vee! kaem. Ja sam Leon II. Akviziter likovne enciklopedije...

- 107 -

Lee Killough: The Siren Garden

Preveo Boidar Stani

Park Sirena
Vrtovi silicivitae, avotvornih i zvukotvornih kristala, sada su u modi. Otkako se neki hotelijer odvaio i otkupio Dalriju, pa je prekrstio u Park Sirena, mjesto gdje se ljudi mogu sastajati i vidjeti neto u Gatesideu, ne proe nijedan tjedan a da se neka bogata ena ne stvori u mojem uredu i zapita za cijenu vrta kristala. Ja preputam svom partneru Leeju Emrysu da nae neku pogodnu izliku i odbije narudbu. Uredio sam park Dalria, ali sam to uinio za ljubav Lorne Dalriadan i neu urediti nijedan drugi. ak i ne elim vidjeti Dalriju, pa se njome bavi Lee. Ponekad mi se javlja u snu. Silazim stubama i vijugavim stazama, koraam du lijeha to blago pjevuckaju, sjednem da se odmorim u sjenu, na kamenu klupu. Sluam kontrapunkt zvonaca i tremola, a tada zaujem grleni smijeh to priguuje glazbene tonove. Podiem glavu i zapaam Lornu Daldiadan kako mi se pribliava, oiju zaklonjenih dugim plavim ikama. Pruam ruke da odgurnem ike, ali me prene strana buka, za njom uasan krik, to postaje sve prodorniji i ja se budim. Tih noi vie ne spavam, budan sam i drem od bola i ljutnje. Loma je prvi put prekoraila prag mojeg ureda potkraj proljea, jednoga krasnog poslijepodneva to obasjava sjajne zgrade Gatesidea usijanim kolobarima. Ula je, pogledala me, a ja sam ostao bez glasa i treperei. Ne zbog njezine ljepote ene njezine klase uvijek su lijepe, ili dobrotom prirode ili zahvatom umjetnike kirurgove ruke. Mogla je biti i runa, efekt bi bio isti. Vidio sam samo njezine oi, - 108 -

velike i duboke, najdublje koje su dosad odavale duu neke ene. Oi kaleidoskopa, duginih boja, zlatnoute boje svitanja. Oarala me treperava boja oiju. Mogao bih ih neprekidno promatrati kako mijenjaju boju od duginih preko zelene do ljubiaste. Nisam shvaao da govori sve dok nije oborila pogled, pa su duge trepavice kao pernata lepeza prekrile oi. Predstavila se i zapitala me o mojim kristalima glasom lakim poput daka, poput neke stidljive srednjokolke. Ni sam ne znam kako sam uspio pokrenuti svoje glasnice. Da, imamo ih velik izbor. elite li kupiti ili ete se pretplatiti? Timonovi kristali su rasadnik. Preteni dio posla dugujemo kupcima, osobito turistima koji bi pri posjetu eljeli ponijeti sa sobom neto to je palo s neba, neku neobinost. Zato kupe neki privjesak, nose ga nekoliko tjedana, pa kad prestane pjevati stave ga u kutiju gdje se pretvori u prah, ili ga bace kad s kristalom prestane sjeanje na pjev i na ljepotu. Pretplatnicima pak rasadnik nadomjeta kristale kad muterija nije vie zadovoljna njegovim pjevom ili bojom ili kad mu se ugasi sjaj. Kad sam Lorni objasnio mogunosti, prasnula je u smijeh. Znam da su ivi, ali neete valjda tvrditi da venu poput cvijea? Tako nekako. Odveo sam je k stolu za demonstraciju i stavio u kazetofon kazetu s uzorcima razliitih tonaliteta. elite li nejednoliku notu, stalnuili isprekidanu? Slegnula je ramenima, a oi su od srebrnaste boje prele u tropskoplavu. elim uti sve. Ukljuio sam kazetofon i pustio niz zvonia s praporcima, pa nejednoliki tremolo i stalan zvuk zvona. Imamo varijetete s niskim tonovima, ali obino mlade ene tvrde da su preozbiljni. Takvi su po ukusu mojemu muu. Namrgodila se. Peter tvrdi da bih morala pruati mnogo ozbiljniju sliku. Poznavao sam Petera Dalriadana po ugledu u politici, a bio je mnogo stariji od Lorne. Prozvali su ga tvorac kraljeva. Nitko nije mogao stei neki poloaj u politici bez njegove podrke. On je vukao - 109 -

sve konce. udio sam se kako se mogao izvui iz konferencijskih dvorana i sresti takvo stvorenje, utjelovljenje sunca i svitanja. Ne mogu se odluiti rekla je glasom koji je odavao nemo i okrenula se prema meni Vi imate vie iskustva.., moete li mi vi izabrati? Ako elite, gospoo Dalriadan. Zovite me Lorna. Kad kaete gospoa Dalriadan podsjeate me na prvu Peterovu enu. Dobro, Lorna rekao sam i nitko nije bio sretniji od mene to mogu zadovoljiti muteriju. Ona se nasmijeila. Opet sam zanijemio. Ono to je taj osmijeh upalio u njezinim oima teko bi izdrao smrtnik poput mene. Mislim rekao sam krhkim glasom da bi vam najbolje pristajalo zvonce iz F-dura. Koju boju volite? Plavu. Ukljuio sam interkom. Lee, donesi, molim te, jedan plavi praporac-kristal u F-duru s pripadajuim zvonom i stanitem. Dok smo ekali, ja sam Lomu obavijestio o cijeni pretplate i brizi koju mora posvetiti kristalu. Kao izvanzemaljski oblik ivota, kristali podnose nau okolinu samo kratko vrijeme, pa ih valja staviti pod zvono koje ih odjeljuje od temperature i atmosfere, a valja ih i uvati u stanitu s hranjivom otopinom. Nezgodno je kod tih ivih dragulja to napokon ugibaju. Stanite produuje njihovo ivljenje samo na kratko vrijeme i treba ga obnavljati dva puta na tjedan. Obavijestit emo je i kad bude potrebno zamijeniti kristal svjeim. Upravo mi je plaala kad je uao Lee sa stanitem i kartonom za izolaciju. Iz kartona je dopirala priguena nota glazbe. Lorna je podigla glavu i pogledala pozlaenim oima. Da vidim. Lee je otvorio kutiju. Uglavljena u svojem zvonu, Sirena se stisnula u kristalu, treperavom kobaltnoplavom dodekaedru. Dok je gledala, kristal je odzvanjao. Bistri je zvuk, kratak i jasan, naas zastao u zraku prije nego to je utihnuo. Nakon nekoliko sekundi zvuk se zauo ponovo. arobno dahnula je Loma. Lee je zatvorio karton i pruio joj, a stanite odnio u njezin auto. Hvala mnogo i do vienja pogledala me i rekla. Ja sam pak siao i naao Leeja na ulazu. - 110 -

 Ona je zacijelo najljepa ena u Gatesieteu rekao sam. U svakom sluaju je izvanredna sloi se on. Lee je ocjenjivao ene kao i svakoga drugog. Vie ih je smatrao umjetnikim djelom nego ivim biem i primao je moj zanos zabavljajui se, i s tolerancijom, kao to bi primao elju da eem gol Stargate avenijom. Njegova mu je objektivnost omoguavala da jasno vidi, ime se mnogi mukarci nisu mogli pohvaliti. Nadam se da te taj zanos nee smetati da uslui i druge muterije rekao je smijeei se. itao me neugodno tono. Ja sam neprekidno u sebi ponavljao njegov savjet, ali su me Lornine oi progonile. O njima sam snatrio nou, u njih sam uranjao danju, usred blistavih kristala u vivariju. Unaprijed sam besmisleno nestrpljivo zamiljao na sljedei susret. Kao da sam bio u polumagli sve dok se jednoga dana idueg tjedna nije upalilo treptavo crveno pozivno svjetlo, to je znailo da me netko eke na recepciji. U bezvunom prostoru vivarija i naih skafandera bilo je nemogue uti neki zvuk, pa smo uveli pozivno svjetlo. Bilo je to potrebno jer je pjev Sirena podnosiv sam u umjerenim dozama. Buka uzorka kristala koji pokriva cijelu glazbenu ljestvicu u stanju je otetiti ovjekov sluh. Sedam lanova ekspedicije Outreach Five vratili su se s planeta Wynter sasvim gluhi. Ostavio sam Leeja samoga s gredicama tremolo vibracijskih kristala i pourio k muteriji. Bila je to Lorna, smraena pogleda. Pruila mi je karton. Uginula je rekla je. Otvorio sam kutiju. Sirena je bila neprepoznatljiva. Tiha, a boje pepljastosive, napuknuta. Raspadala se. Mrtvi kristali su krhki, pogotovu oni koji se raspadaju u dodiru s naom atmosferom. to se dogodilo? zapitao sam Pokazala sam je prijateljici i tada sam morala izii iz stanita, zvuk se promijenio i ona je ispustila kristal, bojei se da ga podigne. Kad sam se vratila, Sirena je bila ovakva. Lornine su oi postale zelene. Vikala je strano, kao netko u agoniji. Poznavao sam taj zvuk, nije mu bio po stravi ravan nijedan ljudska krik. Osjeaju li one bol? pitala me.

- 111 -

 Ne zna se. Moda je to mehaniki efekt, iznenadna promjena temperature izaziva sve uestalije zvukove i poveanu frekvenciju, posljedica toga je bio taj krik. No, ne zna se tono. Zaklela bih se da je bio krik od bola. ula sam ga na drugoj strani kue. Vaoj se prijateljici nije nita dogodilo? Ponekad ultrazvukovi to ih proizvode kristali mogu izazvati ozbiljne poremeaje u organizmu. Napeto me promatrala nekoliko trenutaka, a zatim se zamislila. Dobila je migrenu rekla je rastreseno a jedno se ogledalo razbilo. Oi su joj prestale gledati u prazno i ona je pogledala kutiju i kristal. to ete s njom. Dat u je kristalojedu, moda ima jo korisnih materijala. Loma je skupila obrve. Kristalojed je tip silicivitae koji se hrani Sirenama objasnio sam. Raskolaila je oi, srebrnastoblistave. Kamen to jede kamen? Pokaite mi to. Timon je ovdje zato da udovolji muterijama. Uhvatio sam je za ruku i poveo prema dnu zgrade do promatrake ploe iznad vivarija. Ostavio sam je da se privikne na taj red stolova s kristalima svih boja to su se prostirali pod bljetavim svjetlom solarnih ploa. Promatrako je staklo filtriralo samo kodljive zrake, a sjaj je ostao. Lee je hodao izmeu stolova nalik na izvanzemaljsko bie u skafandru i kacigi. Lorna je duboko udahnula i stavila ruke na staklo kao da eli dotai kristale. Lee e donijeti kristalojeda rekoh. Lee je stavio crvenkastu masu na jednu od gredica. Kristalojed je neko vrijeme ostao nepomian, a zatim se poeo sporo micati prema kristalima, kao velika ameba. Objasnio sam da se reproduktivni proces Sirena slui probavnim sustavom silicivitae kako bi se pomijeao sirovi genetiki materijal i proizveo spore, koje se odlau u isto vrijeme kad i izmetine. Loma je promatrala vivarij. Zbog toga one, dakle, pjevaju primijetila je oduevljeno. Da bi privukle kristalojede! Iznenadila me njezina pronicavost. Koliko ja znam, dosad se - 112 -

nijedna muterija nije zapitala zato kristali proizvode razline zvukove, a ponajmanje bi nasluivali i pogodili razlog. Iz ovih je arobnih oiju izbijala iva inteligencija. To je divno rekla je. Pretpostavljam da vee stijene prodiru kristalojede, a a njih opet jo vee stijene. Tako je na planetu Wynter. Prislonila se na staklo. Zlatno-uta boja oiju poprimala je dugine boje... Zacijelo je uzbudljivo raditi oko tih arobnih bia? Kimnuo sam glavom, a ona je uzdahnula. Moj je ivot tako nesnosno jednolian. utei je pogledavala stolove. Biste li me pustili u vivarij da sama izaberem novu Sirenu? Bilo mi je ao to sam morao odbiti, ali pod skafandrom ionako nije mogla nita uti, a nisam htio riskirati zbog njezine neiskusnosti. U razoaranju su njezine oi poprimile sivu boju. No, mi imamo svjeih kristala za ukraavanje stolova. Moete izabrati izmeu njih. Kristali su bili poslagani na polici u ledenoj sobi, s korijenjem umoenim u kadicu s hranjivom otopinom. Zapljusnuo nas je val hladnoe i neskladne buke kad sam otvorio prva vrata. Stanovnici ledenice kraj kojih smo prolazili zajedno su intonirali nepravilna arpea, praena ponekad skladnim akordima, ponekad i neskladnim. Lorna se odluila, za crveni praporac. To su kristali za ukras stolova za zakusku kod Kathaya George sutra uveer? zapitala je. Potvrdio sam. Uvijek sam voljela dekoracije. Mogu li gledati kad ih budete danas sastavljali? Nijedan mukaraca ne bi mogao odoljeti tom ljubiastom pogledu. Donio sam joj termiko odijelo i masku s kisikom. Radi udobnosti kristala, temperatura u prostoriji bila je odravana ispod nitice a kisik prorijeen. Pitao sam se kako u se uspjeti usredotoiti dok me budu gledale njezine oi i opijao njezin miris, izrazit i opojan. Ona je sama razrijeila problem. Ne mogu samo ovako stajati. Zar vam ne bih mogla pomoi? Dao sam joj da prenosi kadice s kristalima iz kabineta na radni - 113 -

stol i da mi dodaje blokove prekrivene velurom, to su nam sluili kao postolje. Zatim sam joj objasnio tehniku araniranja kristala. Jedan je primjerak bilo prilino jednostavno urediti. Dovoljno je bilo kombinirati stalne, nejednolike i isprekidane tonove sa sukladnim frekvencijama. Valjalo je uskladiti dekoracije meu sobom. Pokazao sam joj kako e odsjei korijen dovoljno dug da bi se mogao uvrstiti na postolje, kako e kombinirati boje, kako e uvrstiti zatitna zvona na dovrene aranmane. Kad je poslije obavljenog posla u vivariju Lee doao u nau prostoriju, ukrasi za stolove mnogo su ve uznapredovali, a iza maske su Lornine oi blistale i odraavale boje kristala oko nas. Lee je skupio obrve. ini se da sam ovdje suvian. Reklo bi se odvratio sam i nasmijeio se pod maskom, ali se tada upalilo treptavo pozivno svjetlo, pa sam dodao: Ne, nisi, ostaje. Dunost me zove. ekalo me est etrdesetogodinjih ena. Zacijelo su vidjele reklamu i eljele su jeftine Sirene kao suvenir. Savjetovao sam im pastelne zvonie i dao im savjete kako da produe ivot kristala. One su sluale, ali e se drati uputa aljkavo kao i drugi turisti. Zatim sam to brbljavo drutvo ispratio i pourio u atelje. No, nakon ove navale uslijedile su i druge. Osim turista bilo je i pretplatnika, pa i poneki namjernik koji je elio mali aranman kristala za enu koja se vraa iz rodilita. Ipak je rad napredovao tako brzo da na kraju radnog vremena nije ostalo vie od est aranmana. Lorna ih je neko vrijeme promatrala, sluajui kako su se pojaavali i stiavali tonovi blagoglasja. Kako je lijepo. Kao koncert. A slijedei dio naeg programa zvat e se koncert Wynter Garden! naalio sam se. Lornine su se .oi zamaglile, utopljene u maglica udaljenijoj od Andromede. Lorna? pozvao sam je uznemiren. Vrt rekla je polako. Park... Svjetla praskozorja ponovo su bljesnula i glas je postao melodiozan. Bilo bi to krasno! Lee ju je pogledao namrtena ela. Nikakav park Sirena! One posjeduju zanimljivu osobitost objasnio sam. Kad - 114 -

su odvojene, one se ne uzbuuju onim to se dogaa oko njih, ali budu li u veem broju, postaju osjetljive. Kad im se priblii emotivna osoba, Sirene esto reagiraju pojaavanjem svojih frekvencija. Podiu buku od koje bi problijedio i Indijanac, a ima li ih vie, u stanju su razbiti sva stakla u okolici. Zbilja? Naas su njezine oi blistale kao oi neke ivotinje, a zatim se nasmijeila i stisnula mi ruku. Ovaj je dan za mene bio najljepi u mome ivotu. Mogu li opet navratiti? Jedva sam se suzdrao da je ne zagrlim. Dakako. Priat u vam kako su primljeni stolni aranmani na zakusci. Do vienja, Lee! Lee je kimnuo glavom i obojica smo pogledom ispratili Lomu do izlaza. Kako je lijepa! primijetio sam. Te oi... Oi su samo privid, vanjtina promrmlja Lee. Pazi, nemoj se zaljubiti u nju. Bilo bi to glupo pobunio sam se. Pa poznaje tu vrstu ena: hirovite su, bacaju se na sve novotarije jer im je dosadno. udio bih se kad ubrzo ne bi nala novu metu oduevljenja. A bude li uporna? Podsjeti me samo na to kakva je loa karaktera njezin mu. Gotovo sam ga uvjerio. Gotovo sam uvjerio i sama sebe, sve dok Lorna opet nije dola, drugi dan poslije primanja kod Georgeovih. Bila je loe raspoloena, gotovo tragino, kao da se htjela smijeiti na rubu suza. Neto se divljako uurilo u njezinim zjenicama, dajui im sjaj koji mi je gotovo presjekao dah. Razoaranje, propast! rekla je. Ne ukrasi, oni su bili vrlo lijepi. Htjela sam svima najaviti da sam i ja sudjelovala pri izradi, ali Peter... uzdahnula je on je smatrao da bi to bilo kao da priznajem da latim parkete iz. hobija. Problem je bio u smjetaju gostiju. Kathryn George je za isti stol suelice smjestila skladatelja Dannyja Keysa i Lincolna Howartha. Keys je nepomirljivi tradicionalist. Stavio je nekoliko uvredljivih primjedbi o skladu sredinjih figura aranmana. Howarth je to shvatio kao otvoreni napad na svoja stajalita i svaa je poela. Dobacivali su meusobno uvrede, kristali su poeli stenjati, a za njima su zajecali i kristalni aranmani i na drugim stolovima, u zboru. Poeo je kaos. Buka je bila kao... kao da mi zabijaju avle u glavu. Morala sam se boriti - 115 -

protiv same sebe, protiv mogunosti da razbijem neto, a slino su osjeali i ostali. Svaa se proirila i na druge, tanjuri i ae su pucali, stakla su se razbila. Keys i Howarth su gotovo poubijali jedan drugoga prije nego to su ih razdvojili. Brii pretplatu gospoe George napomene Lee. Poslije toga incidenta Lornini posjeti su uestali. Dolazila je barem tri, etiri puta na tjedan. Pitao sam je kako to da ima toliko slobodnog vremena. Peter je veinom odsutan radi poslova. Nikad me ne vodi sa sobom jer nemam dovoljno suvremene poglede. Znai da me smatra infantilnom. Premda je postavljala svakojaka pitanja poput djeteta, nikad nisam pomislio da bih je smatrao infantilnom. Neka su njezina pitanja bila glupa, druga divno naivna, ali veina ih je odavala njezinu prilinu inteligenciju. Nauila je da se ophodi s muterijama i obavlja sitne poslove u vivariju, izvjetila se da izrauje aranmane. Otkrila je iznenaujui talent za dekoratera, tako da je bila gotovo bolja i od mene. Da se uvjebala u tome, bila bi dobra kao i Lee. Uskoro sam ivio samo za one sate to ih je ona provodila kod nas. Jedini nezadovoljnik bio je, ini se, Lee. Odnosio se prema njoj pristojno, ali je uvijek bio rezerviran i smijeio se kutom usana. to joj moe predbaciti? zapitao sam ga napokon. Prestao je izraivati ukras za Guilfordovo vjenanje. Otkako ona dolazi ovamo, ti si zapustio rasadnik. Ma nemoj! Pa ja sam ionako bio povremeno zaokupljen kojom djevojkom. Ispravio je poloaj dvaju praporaca. Ova je iznad tvoje klase, Michaele. Smatra me lovcem na miraz? odsjeno sam zapitao. Prije bih se zapitao to ONA lovi. Ta je ena zbilja izvanredna... mogla bi imati bilo kojeg mukarca. A smatra, pretpostavljam, da je nezamislivo da bi izabrala mene? Praporci su pustili nekoliko neskladnih nota. to joj moe pruiti: vie ti nego stotinjak bogatijih i inteligentnijih mukaraca? - 116 -

 Ona se osjea usamljena, Lee. Njezin mu provodi sve svoje vrijeme igrajui se monika, a kad je sluajno kod kue, neprekidno joj prigovara. Takvi usamljenici se esto zauzvrat zaljubljuju u ljude koji ih vole. Nije ona zaljubljena. Pogledaj to objektivno. Ne tvrdim da njezina naivnost mora biti poza, ali je ona ipak izvjetaena. Povremeno se mijenja bljesak u dnu njezinih oiju i zapaa se tama, neto mrano. Ako te ona eli, onda ima razloga, ali nije to zbog tebe. Kristali su poeli piskati tako da su mi trnuli zubi. Stisnuo sam zube. Nisam od tebe oekivao da shvati ljubav izmeu mukarca i ene, ali nisam znao da se moe ponijeti kao ljubomorna iparica! Udahnuo je. Ja samo ne bih htio da ti trpi. Ba me briga za tvoju brigu zareao sam. Ne mijeaj se u moj privatni ivot... Govori tie, molim te. Nikad neu dovriti ukrase budu li kristali tako urlali. Tipino za njega, pomislio sam. im nema sve to eli, mrgodi se. Trenuci koje sam provodio s Lornom bili su sve ljepi. Kad bi izraivala aranmane, smijala se ili pjevala sa Sirenama. Najvie su je oaravale skupine ivih kristala usaenih u pijesak pomijean s hranivom, nedirnutog korijenja kako bi se omoguio to dui ivot. Kao minijaturni vrtovi govorila je. Zar je zbilja mogue zasaditi vrt? Oito ste si zabili u glavu da imate vrt! Jest, bojim se da je nemogue. Sjetite se zakuske kod Kathryn George. Zamislite to bi se dogaalo. Uzdahnula je. Ali bilo bi tako lijepo! Prstom je kopkala u pijesku rupu i zatim onamo stavila praporac i zagrnula korjeni zemdjom. Mora postojati nain da se kontrolira jaina, njihovih reakcija promrmljala je zamiljeno. Vi upotrebljavate hlapljivu hranijivu otopinu radi proizvodnje zvukova u molu, za pogrebne aranmane. Ne bi li se moglo uiniti neto slino radi smanjivanja

- 117 -

njihove senzibilnosti? Razmislio sam o toj mogunosti. Moda. Mislio sam na to sve jae i sve dublje. Kad bih uspio desenzibilizirati kristale, nikad se vie ne bi ponovila ona strahota s primanja. Volio bih da imam vremena za pokuse. Lornine su oi bljesnule sjajem vulkanske tame. Ja imam vremena. Prepustio sam joj jedan dio kabineta, koji je ona ispunila kristalima umoenim u kadice s pijeskom i hranivom. Iz znatielje sam navraao svaki dan. Svaki put su zvukovi bili sve neobiniji. Lornin je izraz oiju prelazio od zamiljenosti do frustracije svakih etiri-pet dana. Umjesto da je zapitkujem, smatrao sam da je prikladnije da joj prepustim da me sama obavjetava o napretku. Nekoliko tjedana poslije toga straan me krik prenuo u poslu. inilo mi se da je doao iz ateljea. Potrao sam onamo, prepun razlinih pretpostavki. Da nije pokvaren sustav za hlaenje? Lorna je izila teturajui, strgla masku i bacila mi se u naruje, zadihana. inilo mi se prirodnim da je zagrlim. Jeste li ozlijeena, Lorna? Odjednom nagne glavu unatrag i nasmije se pobjedonosno. Nisu reagirali! Svi ostali su poludjeli kad sam vrisnula, ali plavi nisu. Zvuk se bio smanjio na uobiajene nejednolike i isprekidane. Kroz otvorena vrata mogao sam vidjeti radni stol s kristalima. Dva plava bila su malo podalje od drugih. Jeste li ih desenzibilizirali? Djelomino. Jedva su malo zagunali. Vrt bi zacijelo mogao zasmetati bukom, ali ne bi bio opasan. Zadivljeno sam je pogledao. Kako ste uspjeli? Iskljuila sam magnezij. Podigla se na prste i poljubila me u obraz. Kad biste mogli poeti s mojim vrtom? Poeli smo sutradan. Nainio sam iscrpne skice i fotografirao teren Dalrije sa svih strana. I dok su pejzaisti pripravljali gredice prema mojim uputama a elektroniari instalirali kupole i postolja, ja sam planirao dekoracije.

- 118 -

Poslovi su dobro ili, pa Lee nije mogao sam obavljati sve u rasadniku, zato sam ja radio nou. Nou su i solarne ploe vivarija bile ugaene i kristali su bez svjetla ostali tromi. Bilo je neobino doi u vivarij i uti samo mrmljanje rashladnog ureaja ili ponijeti neki kristal iz kabineta i sluati nekoliko minuta njegov neizraziti zvuk prije nego to e proizvesti pravu notu, kao da mu je teko da se probudi. U usamljenosti spokojne tame predoivao sam sebi sliku Lorne Dalriadan do pojedinosti: njezin glas, krteanje, sjaj oiju... i prema tome sam izabirao motive boja i ozvuenja. Nita prodorno, teko ili ozbiljno, samo iste i jasne boje lagani talasajui tonovi, blagi dekori s melodijama praporaca, zvonia i uboreih tremola. Poto sam planirao gredice, prenosio sam smjetaj, tip i varijetet kristala na dijagram i pokazao ga Lorni. No ona je napomenula da ne moe predoiti sebi zvuk samo prema skici. Priekat u da sve bude dovreno. elio sam uti Leejevo miljenje, ali on nije pokazao zanimanja, a ja sam bio odvie tvrdoglav da bih neto pitao poslije onog sukoba. Posljednje dijelove dovrio-sam kasno nou. Sutradan sam se tekom mukom probudio. Kad sam stigao u prodavaonicu, Lee mi je napomenuo da je Lorna telefonirala da nee doi. Ovaj put prati mua na poslovnom putovanju. Osjeao sam se povrijeenim. Otputovala je upravo u trenutku kad sam htio prijei na presaivanje. Kako je mogla? Lee me pogledao. Ona je, na kraju krajeva, njegova ena, a inila mi se i vrlo sretna, kao da su tek vjenani. Nisam htio povjerovati. Peter Dalriadan nije joj pruio ni trenutka sree. Opet se Lee ponio nelijepo. Zamolila me da ti kaem kako se raduje to e moi razgledati park im se vrati. utio je trenutak, pa dodao: Vidio sam dijagrame. Tada sam zapazio gomilu planova na stolu. I to misli? Pravi portret Lorne, zar ne? Kako si pogodio? pitao sam zauen. Previe je izraajno da se ne bi prepoznalo, ak i vie nego to misli. Sirene su zacijelo jedini medij koji je moe prikazati. Kad poinje presaivati? - 119 -

Valjalo je najprije obavijestiti nae pretplatnike da neko vrijeme neemo primati nove narudbe, a zatim smo zatvorili rasadnik da bismo se posvetili parku. Teak je to bio posao. Svaki je kristal, zatvoren u svom zatitnom zvonu, numeriran. Valjalo ga je usporediti s dijagramom i nai njegovo mjesto, prenijeti ga na gredicu preko reetke u kupoli, izvaditi ga iz zvona i zasaditi. Reetke su bile uske da bi maksimalno smanjile gubitak topline i atmosfere. Svaki je cvjetnjak sadravao tucet kristala i drvene dekorativne komade, pjeani kamen i vulkansko staklo, pa je remont zahtijevao mnogo vremena. Uspjeli smo zasaditi samo etri dnevno. Svaka uska gredica zahtijevala je ak dva i pol dana rada. No, premda je bio dugotrajan, rad nas nije zamarao. Naprotiv, to je due trajao, sve nas je vie stimulirao. Nekadanja tiina parka bila je zamijenjena raznolikom i izrazitom glazbom. Eterine, ustremljene uvis, stajale su skulpture na postoljima i kraj praznih fontana. Radovao sam se to su se moji aranmani podudarali s Lorninim ukusom. Du staza i podno stuba postavili smo klupe. Gledali smo kako se park, iz obinog crtea na papiru, pretvara u blistavu zbilju. Naprosto nisam mogao shvatiti da je ovo bilo moje djelo. Bilo je to i nije bilo ono to sam skicirao u ateljeu. Zvukovi su bili toliko razlini na slobodnom prostoru. Krasno je napomenuo sam, gledajui park s poviene staze s Leejem. On se nasmijeio. Sutra zavravamo posljednje cvjetnjake rekao sam i za tjedan dana... Okrenuo sam se da pogledam kuu i pri tome nehotice gurnuo jednu statuu. Ona se zanjihala, ali sam je uspio zadrati da ne padne s postolja. ... za tjedan dana Lorna e se vratiti dodao sam. Isplanirao sam da budem ondje kad se bude prvi put proetala parkom. Kad me stigla kraj kue, rekla mi je dobar dan i stisnula toplo moju ruku. Poli smo vijugavim stazama, popeli se zavojitim stubama, zaustavili se pred fontanama i statuama. Dok smo koraali, glazba Sirena se neprekidno mijenjala. Niz melankolinih tonova postao je prodoran, pa zatim preao u vedre note, prije nego to e uroniti u jasnu i radosnu meuigru. Praporci su se mijeali sa umom fontana, arpea zvonaca su jeila u sjeni starih drvea. Lorna je koraala utei, ali su njezini prsti stiskali moje pri svakom novom iznenaenju. Tek kad smo se vratili na terasu progovorila je. Oh, Michaele! Podigla je glavu, pogledala me i pomilo- 120 -

vala me prstima po obrazu. To je... savreno. Oi su joj bile bezdani ponor. Volio bih da sa mmogao utonuti u njih i utopiti se u njihovoj prodornoj jasnoi. No, u njima nije bilo adekvatne boje. Bile su hladne i prazne, tamna koprena iz koje je izbijalo zloslutno crveno svjetlo. Prepao sam se i pokuao vratiti u zbilju. Gotovo sam razbio jednu skulpturu rekao sam. Morate ih uvrstiti. Dakako, Michaele. Naslonila je glavu na moja prsa Sanjarila sam o tome, svakoga sam dana predoavala sebi park i glazbu, ali nisam mislila da e to biti tako lijepo! Zagrlio sam je. Imao sam nadahnue. Nasmijala se i njezin je smijeh obuzeo sva moja ula. Njezine su ruke skliznule niz moja lea i ja sam zadrhtao. Priredit emo otvorenje, Michaele, zar ne? Pozvat u sve umjetnike kritiare. Nije potrebno. Pogledala me. Zar ne elite da svi saznaju kakav ste genij? Pa i ne ba. Ovaj sam park stvorio zato to... Ma tko sam ja da izjavljujem ljubav takvoj eni?! Ali, ipak, zato ne? Lorna odvaio sam se ja vas volim. Nisam imao vremena analizirati iznenadnu buktinju u njezinim oima jer ju je pozvao neki muki glas: Lorna! Skoio sam i udaljio se od nje kao da me pogodila struja. to to radi? Okrenuli smo se prema ovjeku koji je gledao kroz iroki prozor terase, pa iziao kroz vrata. Njegovo sam lice bezbroj puta vidio na slici kraj politiara. Dobar dan, Peter pozdravila ga je Lorna. Pogledao sam je iznenaen. Nikad od nje nisam uo takav ton hladne sigurnosti Predstavljam ti Michaela Timona. Upravo mi je pokazao to je uradio u parku. Dalriadan se pribliio i odmjerio me. Timon? O njemu mi dakle svaki dan pripovijeda. Mislio sam da je Timon neki homi koji se bavi ureenjem stanovanja. Odakle ti ta pomisao? Od tebe on e suho. Zna dobro da te ne bih pustio ovamo tolike tjedne da sam znao da je Timon mukarac. Lagala si

- 121 -

mi. Zato? Gospodine Dalriadan, nema nieg... poeo sam. S vama u poslije. Sad razgovaram sa svojom enom. Nisam uinila nita loe. Svi mogu posvjedoiti da sam ti bila vjerna. Posvjedoiti? Da ne kani povesti proces? Gospodine Dalriadan... pokuao sam ponovo. Ovaj put me prekinula Lorna. Stavila je ruku na moju podlakticu i rekla: Bolje je da odete. Ja u to srediti. Nee on nikamo dok mu ne kaem naredio je Dalriadan. Tada je Lorna povisila glas. Petere, ispada smijean! Okrenula se tako da mi Je njezin mu morao okrenuti lea. I tada mi je dala znak da poem k vratima. Nerado sam otiao. Otiao sam jer sam shvatio da je ona ve imala takvih prizora. Zvuk njihovih glasova pratio me do kamiona. Kad sam uao, njihov se ton promijenio. Poli su prema parku. U mojim je uima odjeknulo jecanje kristala. Svaa se nastavila kraj dovoljnog broja Sirena, koje su time bile uznemirene. Odlanulo mi je i krenuo sam kamionom. Kristali e svojim vriskom ubrzo dokrajiti svau. Lyrae, prilazna cesta, vijuga po padini breuljka do vidikovca iznad Dalrije. Mogao sam, vozei, vidjeti vei dio parka. Usporio sam i zaustavio se da pogledam Dalriadanove. Jo su se svaali. Lorna je bila nasred staze. Bio sam predaleko da bih mogao proitati njezin izraz lica, ali joj je ponaanje bilo izazovno. Mu joj je prijetei priao i uhvatio je za ramena; ona je odmahivala glavom, a on ju je poeo drmati. Ona se izmakla i pobjegla stubama prema kui. On ju je pokuao uhvatiti, ali je ona ipak mlaa i prebrza za njega i on je odustao nakon nekoliko stepenica. Naslonio se na postolje neke statue i zaprijetio akom Lorni, koja je jo bjeala. Slijedio ju je pogledom dok nije nestala u kui, zatim se okrenuo i pogledao kristale oko sebe, pa zaepio ui dlanovima. Premda su bile desenzibilizirane, Sirene su zacijelo emitirale nesnosnu buku i mogao sam zamisliti efekte koje je to imalo na Dalriadanove ivce. Stisnutih aka on je poao prema najblioj kupoli, stao, okrenuo se i zgrabio skulpturu na koju se bio naslonio. Ne! viknuo sam ja, zaboravljajui da sam predaleko da bi me mogao uti. Ne! On je zamahnuo statuom i udario njom u kupolu tako da se ona - 122 -

raspala, zatim priao drugom cvjetnjaku. Moji su se prsti zgrili oko volana. Znao sam da ne mogu sprijeiti ono to e se sada dogoditi. A sve se dogodilo brzo. Dalriadan je ispustio skulpturu i zaepio ui rukama. Bio sam predaleko da ujem njegov krik, ali sam ga mogao zamisliti: pomijeao se s krikom Sirena u agoniji. Trao je uokolo, teturajui, grebui se, zatim je pao. Trgnuo se jo jednom i zatim se smirio. Krenuo sam kamionom i vratio se prema Dalriji. Dakako, Dalriadan je bio mrtav, bio sam uvjeren u to i prije nego to sam ga dotakao. I jedna od gredica silcivitae bila je mrtva. Druge su opet pjevale blago, sad kad je prola njihova uzrujanost. Poao sam stubama prema kui. Kad sam stigao na odmorite, panju je privuklo micanje na prozoru prvoga kata. Lorna je odmakla zavjesu. Htio sam joj dati znak rukom, ali sam zapazio da ona gleda prema vrtu. Moe li odavde vidjeti svoga mua? Zacijelo moe. Okrenuo sam se, ne znajui mogu li joj pomoi, ali htijui vidjeti njezine reakcije. Ona se smijeila. Neko ledeno pranjenje prolo je mojim tijelom i sklopilo se u mojem srcu poput klopke. Lorna je povukla zavjesu. Nisam se usudio pogaati znaenje tog smijeka. No, sve se objanjavalo: i njezino zanimanje za Sirene poslije nezgode, prijateljiine glavobolje, njezina ravnodunost kad sam spominjao opasnosti od skupine Sirena, njezina odluka da dobije park, skulpture nemarno ostavljene na postoljima, pa napokon onaj prizor na terasi, gdje nas je njezin razdraljivi i estoki mu mogao iznenaditi. Sve je to bilo proraunato. Koji bi tuilac mogao dokazati da je ona izazvala smrt svoga mua Petera Dalriadana? Gdje je tu istina, a gdje la? Je li ona ikad za mene osjeala neku naklonost? Nisu li njezina milovanja i poljupci bili komedija? Da li joj se park zaista sviao? Zar nije u svemu tom eljela samo brzo izvrenje svoga plana? Htio sam poi k njoj da me razuvjeri i da utonem u ponor njezinih pozlaenih oiju. Razdiran iznutra, promatrao sam prozor. U vrtu su Sirene pjevale. Sjetio sam se tada da njezine oi nisu bile pozlaene ve prazne i mrane. Skupivi svu svoju snagu, zaepivi dlanovima ui, pobjegao sam u kamion.

- 123 -

PRIKAZI VIJESTI OSVRTI DOGAAJI POLEMIKE

Fantazija / Festival SF i Eurocon 8 / Ljubljana, 16-18.9.83 - ili

Kako dezorganizirati SF manifestaciju

Mislim da vam ve naslov, dragi itaoci, najavljuje da slijede redovi kojima ie prvenstvena namjena da upozore na mnogobrojne nedostatke kojima je taj dogaaj obilovao. Za ovakav kritiki pristup odluio sam se ponajprije zato to mala jugoslavenska zajednica ljubitelja sf nakon viegodinjeg ovakvog ili onakvog meusobnog druenja, poinje polako izlaziti i na meunarodnu scenu. I dok su se kojekakve greke i greice u organiziranju mogle pratati kad smo se kretali u vlastitom krugu, bojim se da ih zemlje u kojima je sf standard mnogo vii od naega nee tolerirati. Jer jedna loe organizirana manifestacija donosi vie tete nego to druga, dobro pripremljena, donosi koristi. Ali krenimo od poetka. U knjinici-vodiu koja se dijelila na Fantaziji moglo se proitati da su se organizatori tog dogaaja Sekcija za spekulativnu umetnost. drutvo Nova i ankarjev dom (u ijim se prostorijama sve odvijalo). Da su se za cijelu stvar brinula tri organizatora, bilo je jasno i bez itanja, trebalo je samo malo proetati. Kad bi nesnalaljivi i neobavijeteni namjernik zamolio za informaciju nekoga od inae susretljivih domaina, esto bi dobio ovakav odgovor: Ne znam, to organiziraju oni drugi, morate pitati njih. Zapravo, jedino to je povezivalo Eurocon 8 i Fantaziju bilo je mjesto i vrijeme odravanja, a po svemu ostalom bila su to dva odvojena dogaaja. Moda su organizatori tako i htjeli, ali u tom sluaju nisu se smjeli trpati u iste prostorije. to treba rei o Euroconu 8? Ve nakon Yucona 83 u Beogradu, a sada pogotovu, bilo je jasno da nekim organizatorima nisu poznati odreeni sf pojmovi, a ako jesu. onda za njih ne mare. to uope znae nazivi kao to su. na primjer. Eastercon. Beneluxcon. SFerakon, Worldcon i slini? Prvi. promjenjivi dio naziva oznaava mjesto, vrijeme ili organizatora dogaaja, a u ovim primjerima nam kazuje da je manifestacija organizirana na Uskrs, u Beneluxu. u SFerinoi reiji ili na svjetskoj razini. Drugi, nepromjenjivi dio naziva con (ili kon) ne oznaava ni kongres (kako se pisalo u Ljubljani) ni konferenciju, ve konvenciju specifian oblik druenja ljubitelja sf profesionalaca, poluprofesionalaca ili amatera. Tu ie primarno druenje, a razliiti referati, debate i dodjele nagrada samo su povod da se istomiljenici sastanu i popriaiu o onome to im je zajedniko. U Ljubljani je taj aspekt zbivanja druenje bio vie nego siromaan, gotovo ga i nije bilo. Tu moramo izuzeti veselice do zore u privatnim stanovima na koje se dolazilo po pozivu, na to je neto drugo. Prema tome, izostao je glavni razlog da se skup

- 124 -

moe nazvati konvencijom. Istina je da se taj izraz ne upotrebljava na Istoku, ali to je zato to je tamo slabo poznat takav oblik druenja. Nadalje, posjet stranih gostiju bio je (zapravo: na sreu) sasvim skroman. Propaganda je na tom podruju oito bila slabaka. Rije je o tome da za takvu manifestaciju nije dovoljno odtampati sitnu najavu u nekom specijaliziranom asopisu treba zakupljivati oglasni prostor i uestalo oglaavati svoju robu, na velika zvona. Neu vam ni govoriti koliko je bilo gostiju iz zapadne Evrope, kako vas ne bi uhvatio smijeh (iako je to bilo za plakanje). Nastavimo s Fantazijom. Inae vrlo sposobni pojedinci koji su organizirali taj festival smetnuli su s uma (ili su mislili da ih se to ne tie), da je konvencija, ondje gdje se odrava, glavna, osnovna priredba, makar bila i mala i slabo organizirana, a sve ostalo, bez obzira na to koliko je sjajno i veliko, da je samo njen popratni program. Za poasnog gosta Briana Aldissa bilo je poprilino iznenaenje kad je shvatio da u Ljubljani nije tako, da je Fantazija sasvim uguila Eurocon. To, meutim, i ne bi bilo tako strano (s obzirom na mali broj gostiju konvencije) da u samoj Fantaziji nije epalo (da budem blag). Izmeu ostalog, oglaen je silan popis filmova, to u kinu. to u video-dvorani. a meu njima i pravi sf biseri, jo nevieni kod nas. Veina ih je ve otkupljena za prikazivanje u Jugoslaviji, ali se organizatori nisu sjetili da se s distributerima dogovore (to se moe) o toj jednoj projekciji, pa je dva dana prije poetka priredbe stigla zabrana prikazivanja. I tako se dogodilo da su neki ljubitelji filma potegnuli do Ljub-

ljane ak iz Beograda, a onda, na svoje zaprepatenje, ustanovili da od onog to se kod nas jo nije vidjelo nee ni na Fantaziji vidjeti nita, a da je ono to bi mogli pogledati ve vie puta prikazivano, ak i na televiziji! Sto su ti momci mislili i govorili, preputam vaoj mati. I ne samo to. Pokazalo se da je najvea mana organizatora bila njihova prevelika skromnost. Zamislili su festival te magnitude za manje od 500 sudionika (praktiki za sebe i iri krug svojih prijatelja), a onda ostali zapanjeni kad je 1200 mjesta bilo rasprodano za tili as. Tako se moglo dogoditi da doete na konvenciju, platite za nae prilike relativno visoku kotizaciju i dobijete karticu, a onda ustanovite da s njom moete slobodno etati po predvorju, posluati predavanje ili diskusiju i odigrati koju elektronsku igru. Ako ste pak zaeljeli da ponovo pogledate neki od starih filmova (uvijek ima omladinaca kojima su moda ti arhivski primjerci nepoznati), ta vam je kartica malo koristila morali ste imati prije kupljenu ulaznicu! Tek kad bi se pogasila svjetla, a kerberski raspoloen biljeter Cankarjeva doma ustanovio da jo ima slobodnih mjesta, mogao vas je milostivo pustiti na projekciju. Nije udno to je jedan od anketiranih posjetilaca otvoreno izjavio za Radio-Ljubljanu da se osjea prevaren. Budui da se zna da na takve manifestacije dolazi u pravilu nekoliko puta vie ljudi nego to ih se prijavi u toku priprema, princip je da svi koji plate kotizaciju imaju slobodan pristup svugdje, pa tek ako iza njih ostane mjesta, moe ui netko izvana s nakdnadno kupljenom ulaznicom a ne obratno!

- 125 -

O tehnikoj, izvedbenoj strani video-programa neu ni govoriti, jer sam iznio ve dovoljno kritike, a neu se zadravati ni na drugim pojedinostima koje nisu bile najsretnije rijeene, na primjer premalenom i preoptereenom bifeu i slino. Netko bi se od vas, nakon itanja ovog izvjetaja, mogao upitati da li je u Ljubljani bilo i to pozitivno. Dakako, bilo je. Usprkos svemu, sreli su se stari znanci a upoznali neznanci. Ve to to je Eurocon odran u naoj zemlji, to se netko htio prihvatiti velikog programa kakav je bio Fantazijin, pozitivna je toka. Isto tako, u dobrom e sjeanju ostati lijepi prostori Cankerjeva doma i najvea dosad organizirana meunarodna izloba sf i fantastikog slikarstva. Jo da pokuamo odgovoriti na jedno pitanje: da li je ovako kritiki lanak bio potreban? ini ml se da jest. O nedostacima Yucona 83 moglo se blagonaklono utjeti zato to je posrijedi domaa manifestacija, ali vjerujem da e ovako otvoreno iznoenje propusta pomoi svima koii se u budunosti budu prihvatili slinog posla, s obzirom na to to u ovom sluaju ostaje gorak osjeaj da su prijatelj iz Ljubljane imali u ruci ansu veu nego to iu je itko prije njih imao u Jugoslaviji, a zatim je nesmotreno prokockali na banalnostima. Darije Doki

Nobelovac Golding

Britanski pisac William Gerald Golding ovogodinji je laureat Nobelove nagrade za knjievnost, sedamdeset i deveti po redu. Vjerojatno nepoznat naoj iroj italakoj publici, ljubiteljima SF-

a trebalo bi da ie vie znan jer se spominje u veem broju ozbiljnih antologija, a i enciklopedije SF-a mu posveuju znatan broj svojih redaka. Nije on pisac istog SF-a, neki ortodoksni literat e se ak zgroziti to ga SF svojata, SF fan e primati da njegov opus samo tangencijalno dotie SF, ali nitko ne moe porei da je on veliki pisac koji je na britanskom knjievnom nebu sjao izmeu pedesetih i sedamdesetih godina kao osebujna pojava i svojevrsni fenomen koji je stvarao izvan tada uobiajenih tokova engleskog romana. Pod dojmom ratnih grozota u njemu se razvio stanoviti pesimizam, otpor prema ljudskoj civilizaciji takvoj kakva jest i nepovjerenje u ovjekov duh i sposobnost da prevlada vlastite unutarnje anomalije. Takva shvaanja dovode Goldinga do prihvaanja egzistencijalistike knjievnosti i ukazivanja na nunost preobrazbe ljudskog modusa opstojanja. Njegove preokupacije i analize ovjeka i ljudske zajednice, kao i knjievni postupak, podsjeaju pomalo na Orwella, Lawrencea. Huxleyja. Camusa i Sartrea. Kod nas je Golding malo prevoen te se u hrvatskosrpskom prijevodu mogu nai samo Gospodar muha i Kristofer Martin i tu je uzrok njegovoj relativnoj anonimnosti. William Golding roen je 19. rujna 1911. u mjestu St. Columb Mimr u Cornwa11u. Otac mu je bio uitelj, a majka aktivni borac za enska prava. Po elji roditelja upisao se na studij prirodnih znanosti, ali se nakon dvije godine prebacio na knjievnost i dinlomirao 1934. na Brasenose Collegeu u Oxfordu. Za vrijeme rata sluio je u mornarici 1 dotjerao do ina zapovjednika raketnog amca. Sudjelovao je u mnogim operaci-

- 126 -

jama, ukljuujui i iskrcavanje u Normandiji. Nakon rata bio je predava u koli u Salisburyju. a od 1362. na Hollins Collegeu u Virginiji. Oenjen je. ima dvoje djece a hobijl su mu, kako ih je sam poreao. razmiljanje, klasini grki, jedrenje i arheologija. Na poetku svoje karijere izdao je i nekoliko pjesama, ali je slavan postao tek romanom Gospodar muha (po njemu je snimljen i izvrstan film u reiji Petera Brooka). Slijede romani Pincher Martin, Free Fali, The Inheritors, The Spire, The Pyramid te nekoliko pria i drama. Najpopularnije i moda najbolje Goldingovo djelo je Gospodar muha (Lord of the Flies). tiskano 1954. To je pria o djeci evakuiranoj za vrijeme nuklearnog rata u bliskoj budunosti. Avion se rui u more i djeca se nalaze sama na pustom tropskom otoku. Uskoro padaju u barbarstvo gubei i zadnje mrvice civiliziranosti. To je storija o primitivizmu i zlu. usaenima u ljudskoj dui, koja analizira filozofske i psiholoke probleme ovjeanstva. Socijalne i religijske institucije ne pomau ovjeku, on je sam i nitko ga ne moe spasiti osim njega samog. Svojim najboljim djelom Golding smatra roman Nasljednici (The Inheritors). Mogli bismo ga svrstati u antropoloki SF. Kroz oi neandertalca pratimo trijumf kromanjonca, homo sapiensa, odvajanje razuma od prirode, razvoj

sukoba intelekta i svega to ga okruuje. Kristofer Martin (Pincher Martin) nakon torpediranja se nalazi osamljen na hridi u Atlantiku i dok mu se smrt polako pribliava, njegova savjest izbija kroz halucinantna sjeanja. Umire lud, okruen vizijama u apokaliptinoj oluji, na toj stijeni istog oblika kao i njegov bolni zub neprestano iritiran jezikom. Slobodni pad (Free Fali) konfesionalni je roman koji se takoer bavi zlom ljudskom prirodom ali daje i izvjesnu nadu, a Zvonik (The Spire) sloen je metaforiki povijesni roman. Goldingove kratke prie nisu dosegle zenit romana, a u antologijama SF-a najee se spominje Neobini poslanik (Envoy Extraordinary), kasnije pretvoren u dramu Mjedeni leptir (The Brass Butterfly). To je pria o starogrkom izumitelju koji otkriva parni stroj, puku, tiskarski stroj, ekspres-lonac. i o rimskom imperatoru koji odbija te pronalaske pokazujui ire filozofske poglede od izumitelja. Ovo je samo kratki osvrt na opus Williama Goldinga. a nama ostaje nada da e nas izdavai uskoro obradovati veim brojem njegovih djela. Ukratko vedski akademici su ove godine Nobelovu nagradu za knjievnost dali u prave ruke. Hrvoj Pri

- 127 -

Nove knjige u SF biblioteci

POLARIS
FRENK HERBERT BOG-CAR DINE
Posle velikog uspeha sa romanima Clarkea i Asimova biblioteka POLARIS prireuje poklonicima naune fantastike jo jedno izuzetno iznenaenje. Ko od pravih ljubitelja SF anra nije istinski uivao u matarski raskonom ciklusu Frenka Herberta Peana planeta? udesna planeta Arakis, poznata joj kao Dina, odavno je prerasla u moan naunofantastini simbol, ijoj aroliji gotovo niko nije odolio. Kako izgleda, izuzetak u ovom pogledu nije ni sam autor, koji je prole godine sroio novi nastavak ove serije, veoma obiman roman pod naslovom Bog-car Dine. Biblioteka POLARIS prua vam priliku da i ovo izuzetno delo uskoro proitate u prevou, da se ponovo otisnete sa Herbertom u oaravajue pustolovine na Arakisu. Delo e zbog velikog obima biti objavljeno u dva toma, po odista popularnoj ceni od 780 dinara za komplet, a izlazak iz ampe planiramo za kraj godine. Ne propustite priliku da se pretplatite na ove dve knjige, budui da e tira biti ogranien i da se ne predvia prodaja u knjiarskoj mrei.

PRETPLATNICA
Ovim se neopozivo pretplaujem na ........... primeraka kompleta knjiga Frenka Herberta Bog-car Dine III po pretplatnoj ceni od 780 dinara po kompletu. Uplatu u izvriti u roku od sedam dana po obijanju popunjene potanske uplatnice. Ime i prezime: ...................................................................................... Potanski broj i mesto: ......................................................................... Ulica: ........................................................................... broj: ............... Telefon: ..................... Broj line karte: ................. Izdata: ................. Pretplatnicu popuniti to itkije i iskljuivo tampanim slovima i poslati na adresu: ZORAN ZIVKOVIC. SENJACKA 32 11000 BEOGRAD

- 128 -