A.

Riegl, Moderni kult spomenika, njegova bit, njegov postanak, Anatomija povjesnog spomenika, Zagreb 2006, 349-412
(Alois Riegl, 1858-1905)
, , . , " ", . . ; , ; , () . , , ; , . , . , , ; , . , ; ,
(: . , a 2 [ ], 1998. )

Alois Riegl

Moderni kult spomenika, njegova bit, njegov postanak1

1. Vrijednosti spomenika i njihov povijesni razvoj

Pod spomenikom se u najstarijem i izvornom smislu podrazumijeva djelo ljudske ruke podignuto u svrhu odravanja pojedinih ljudskih podviga i vjetina (ili sklopa vie njih) u svijesti buduih generacija. To moe biti umjetniki (Kunstdenkmal) ili pisani spomenik (Sehriftdenkmal) ve prema tome obavjetava li promatraa o dogaaju koji treba ovjekovjeiti izraajnim sredstvima likovne umjetnosti ili pomou natpisa. Najee su te dvije vrste ujedinjene. Podizanje i odravanje takvih namjernih spomenika (gewollte Denkmale), koje je mogue slijediti do najranijih zabiljeenih razdoblja ljudske kulture, do danas nije prestalo. No, kad govorimo o modernome kultu i zatiti spomenika, gotovo uope ne mislimo na namjerne spomenike, nego na umjetnike i povijesne spomenike (Kunst- und historisehe Denkmale), kako je do sada u Austriji glasio slubeni izraz. Ova oznaka, koja je prema shvaanjima od 16. sve do 19. stoljea bila posve opravdana, danas bi, s obzirom na poimanje biti umjetnike vrijednosti koje se afirmiralo u najnovije doba, mogla dovesti do nesporazuma. Zbog toga prije svega treba ispitati to se do sada podrazumijevalo pod umjetnikim i povijesnim spomenicima. Prema uobiajenoj definiciji umjetniko je djelo svako opipljivo, vidljivo ili sluno ljudsko djelo koje posjeduje umjetniku vrijednost. Povijesni spomenik je isto takvo djelo koje posjeduje povijesnu vrijednost. Slune spomenike (glazba) u ovom kontekstu moemo unaprijed iskljuiti iz razmatranja jer njih, ukoliko nas ovdje uope zanimaju, jednostavno treba uvrstiti u pisane spomenike. to je umjetnika, a to povijesna vrijednost treba se zapitati samo s obzirom na opipljiva i vidljiva djela likovne umjetnosti (u najirem smislu, tako da obuhvatimo sve tvorevine ljudske ruke). Povijesna vrijednost oito je iri pojam i zato ga treba razmotriti na prvom mjestu. Povijesnim nazivamo sve ono to je jednom bilo, a danas vie nije. Prema najmodernijem shvaanju s time povezujemo i sljedeu predodbu: da ono to je

jednom bilo vie nikada ne moe biti i da sve to je jednom bilo tvori nezamjenjiv i neuklonjiv dio razvojnoga lanca. Drugim rijeima, sve to je uslijedilo uvjetovano je prethodnim i ne bi moglo uslijediti onako kako se uistinu odigralo da nije prethodio onaj prvi dio. Upravo zamisao o razvoju tvori bit svakog modernog povijesnog poimanja. Prema modernim shvaanjima svaka ljudska aktivnost i vjetina o kojoj je sauvano svjedoanstvo ili vijest moe polagati pravo na povijesnu vrijednost: svako povijesno zbivanje za nas je u naelu nezamjenjivo. No, kako nije mogue uzeti u obzir veliku koliinu zbivanja o kojima su posredno ili neposredno sauvana svjedoanstva i koja se svakoga trena umnoavaju do beskraja, dosad smo se prisilno ograniavali na pridavanje panje onim svjedoanstvima za koja nam se inilo da predstavljaju posebno istaknute odsjeke u razvojnome tijeku odreene grane ljudske djelatnosti. To svjedoanstvo moe biti pisani spomenik ijim se itanjem pobuuju predodbe sadrane u naoj svijesti ili umjetniki spomenik iji se sadraj spoznaje neposredno, osjetilima. Vano je shvatiti da je svaki umjetniki spomenik bez iznimke istodobno i povijesni spomenik, jer predstavlja odreeni stupanj razvoja likovne umjetnosti za koji, strogo gledano, ne postoji posve istovrijedan nadomjestak. Dakako, svaki je povijesni spomenik ujedno i umjetniki spomenik, jer ak i sekundarni pisani spomenik kao to je otrgnuti listi papira s kratkom, beznaajnom biljekom sadri, osim njegove povijesne vrijednosti za razvoj tvornike proizvodnje papira, pisma, materijala za pisanje, itd., i itav niz umjetnikih elemenata: oblik papiria, oblik slova i nain njihova komponiranja. Naravno, to su toliko nevani elementi da emo ih u veini sluajeva previdjeti zbog toga to posjedujemo dovoljno drugih spomenika koji nam na bogatiji i iserpniji nain priopavaju gotovo isto. No, kad bi dotini papiri bio jedino sauvano svjedoanstvo o umjetnikome stvaralatvu svoga vremena, morali bismo ga, unato njegovoj beznaajnosti, smatrati nezaobilaznim umjetnikim spomenikom. Umjetnost koju ovdje susreemo zanima nas prije svega s povijesnoga stajalita: spomenik predstavlja neizostavni dio razvojnoga lanca povijesti umjetnosti. Dakle, umjetniki spomenik je u ovome smislu zapravo povijesno-umjetniki spomenik i njegova vrijednost nije umjetnika, ve povijesna. Iz toga bi proizilo da je podjela na umjetnike i povijesne spomenike neprikladna, jer su prvi sadrani u drugima i s njima ine jednu cjelinu. No, cijenimo li na umjetnikim spomenicima doista samo povijesnu vrijednost? Da je tako, sva bi umjetnika djela ranijih razdoblja i svako bi umjetniko razdoblje u 2

naim oima imalo jednaku vrijednost, a samo bi relativno vrednija bila ona koja su rijetka ili mnogo starija. U stvarnosti ponekad vie cijenimo novija djela od starijih. npr. jednoga Tiepola iz 18. stoljea cijenimo vie od manirista 16. stoljea. Dakle, mora postojati jo neto osim zanimanja za povijesno u starom umjetnikom djelu, zanimanje temeljeno na njegovim specifinim umjetnikim, a to znai na koncepcijskim, oblikovnim i koloristikim osobinama. Oito je da osim povijesnoumjetnike vrijednosti koju za nas bez iznimke posjeduju sva stara umjetnika djela (spomenici) ipak postoji i ista umjetnika vrijednost, neovisna o mjestu koje umjetniko djelo zauzima u povijesnome razvojnom lancu. Je li ta umjetnika vrijednost objektivno zadana u prolosti kao i povijesna tako da tvori bitan dio pojma spomenik, dio koji je neovisan o povijesnosti? Ili je ta umjetnika vrijednost subjektivna. izmiljotina modernoga promatrakog subjekta, prilagoena njegovim prohtjevima s kojima se i mijenja, pa u tom sluaju ne nalazi svoje mjesto unutar predodbe o spomeniku kao djelu koje ima komemorativnu vrijednost

(Erinnerungswert)? Danas se u odgovoru na ovo pitanje razilaze pristalice dvaju miljenja: starog, koje jo nije potpuno prevladano i novog, koje pobjedonosno napreduje. Od razdoblja renesanse u kojem je, kako emo pokazati, prvo priznata vanost povijesnoj vrijednosti, pa sve do 19. stoljea postojao je nepovrediv umjetniki kanon, apsolutno valjan objektivni umjetniki ideal kojemu su teili svi umjetnici, ali ga je jedva koji u potpunosti mogao dosegnuti. Isprva se inilo da se antika najvie pribliila kanonu, da je u svojim pojedinanim ostvarenjima ak predstavljala sam ideal. Usamljeni je status antike konano ukinulo 19. stoljee koje je dopustilo osamostaljivanje gotovo svih ostalih umjetnikih razdoblja i njihovih neovisnih znaenja, no nije napustilo vjeru u objektivni umjetniki ideal. Tek smo poetkom 20. stoljea odluili izvui nune zakljuke iz predodbe o povijesnom razvoju te proglasiti minulo umjetniko stvaralatvo nepovratno prolim, zbog ega ono u ni u kojem sluaju ne moe biti kanonski mjerodavno. Ako se ipak ne ograniimo na potivanje modernih djela, nego eijenimo i stara zbog njihova koncepta, oblika i boje pa ih ponekad pretpostavljamo modernima, to bi moglo znaiti (bez obzira na uvijek prisutan estetski imbenik povijesnoga interesa) da odreena stara umjetnika djela, iako nikada u potpunosti a ono odreenim svojim aspektima, odgovaraju modernome umjetnikom htijenju (Kunstwollen). Upravo pojava ovih podudarnih dijelova uz neodgovarajue u pozadini ima sposobnost djelovanja na nas, 3

moderne ljude, kakvu moderno umjetniko djelo, koje se takve pozadine nuno mora odrei, nikada ne moe razviti. Prema tome, s dananjega gledita ne postoji apsolutna nego samo relativna, moderna umjetnika vrijednost. U skladu s time i definicija pojma umjetnika vrijednost mora glasiti razliito, ve prema tome zastupamo li starije ili novije gledite. Prema starijem, umjetniko djelo posjeduje umjetniku vrijednost utoliko ukoliko odgovara zahtjevima navodno objektivne, dosad nikada besprijekorno formulirane estetike. Prema novijem stajalitu umjetnika se vrijednost spomenika mjeri prema tome odgovara li on zahtjevima modernoga umjetnikog htijenja. Dakako, ti su zahtjevi u jo manjoj mjeri jasno formulirani, a to i ne mogu biti, jer se neprekidno mijenjaju od subjekta do subjekta i od trenutka do trenutka. Jedan od osnovnih preduvjeta za nau zadau je i razjanjavanje razlika u shvaanju biti umjetnike vrijednosti, jer to ima odluujui utjecaj na naelno usmjerenje svih aspekata njege spomenika. Ako ne postoji vjena, nego samo relativna, moderna umjetnika vrijednost, tada umjetnika vrijednost jednoga spomenika nije komemorativna, nego trenutana vrijednost (Gegenwartswert). Zatita spomenika s njom mora raunati, jer ona zahtijeva da ju se neodgodivo uzme u obzir kao, nasuprot povijesnoj komemorativnoj vrijednosti nekog spomenika, donekle praktinu dnevnu vrijednost. No trenutanu vrijednost treba odvojiti od samoga pojma spomenik. Ako se priklonimo shvaanju biti umjetnike vrijednosti koje se razvilo kao rezultat u pojedinostima nepregledne povijesno-umjetnike istraivake djelatnosti 19. stoljea, ubudue ne moemo govoriti o umjetnikim i povijesnim spomenicima, ve samo o povijesnim spomenicima. Taj e izraz nadalje biti upotrebljavan iskljuivo u ovome smislu. Povijesni su spomenici, za razliku od onih namjemih, nenamjerni. No jasno je da svi namjerni spomenici istodobno mogu biti nenamjerni i da predstavljaju samo jedan mali dio nenamjernih. Kako su tvorci htjeli da djela koja danas zovemo povijesnim spomenicima dostaju uglavnom tek praktinim ili idejnim potrebama njih samih, njihovih suvremenika i njihovih neposrednih nasljednika, a u pravilu uope nisu namjeravali ostaviti svjedoanstva vlastita umjetnikog i kulturnog ivota ili stvaranja kasnijim stoljeima, naziv spomenici koji ipak obiavamo davati ovim djelima ne moe biti miljen u objektivnom, ve samo u subjektivnom smislu: samim djelima smisao i znaenje spomenika ne pripada zbog njihove izvorne predodreenosti, nego smo mi, moderni subjekti, ti koji im pridajemo takav smisao i 4

znaenje. Kako kod namjernih, tako i kod nenamjernih spomenika rije je o komemorativnoj vrijednosti i zbog toga u oba sluaja govorimo o spomenicima. U oba nas sluaja, nadalje, zanima djelo u njegovu izvornom, neokrnjenom obliku u kojem je proizilo iz ruku tvorca i u kojem ga mi elimo promatrati ili ponovo uspostaviti u mislima, rijei ili slici. U prvom nam je sluaju komemorativna vrijednost nametnuta od drugih (od tvoraca), u drugom je sluaju odreujemo mi sami. Zanimanje koje u nama, modernim ljudima, pobuduju djela naslijeena od prethodnih ljudskih narataja ni u kojem se sluaju ne iscrpljuje s povijesnom vrijednou. Primjerice, nemogue je da ruevina dvorca iji oronuli ostaci zidina odaju premalo o obliku, tehnici ili dispoziciji prostora da bi zadovoljili na umjetniki ili kulturno-povijesni interes, a s kojom se ne povezuju nikakve kroniarske zabiljeke, moe zahvaliti zanimanje koje za nju mi, moderni promatrai, ipak bezuvjetno pokazujemo, svojoj povijesnoj vrijednosti. Isto tako, u sluaju staroga crkvenog tornja treba razlikovati izmeu vie ili manje lokaliziranih povijesnih uspomena najrazliitijih vrsta koje u nama budi pogled na njega i izmedu posve ope, nelokalizira predodbe o razdoblju koje je sudjelovalo u stvaranju tornja i koje se otkriva u njegovim jasno uoljivim tragovima starosti. Ista se razlika moe promatrati i kod pisanih spomenika. Listi pergamenta iz 15. stoljea najjednostavnijega sadraja, npr. s biljekom o kupovini konja, ne budi u nama dvostruku komemorativnu vrijednost samo svojim umjetnikim elementima, poput ruevine i crkvenoga tornja (naime, povijesnu vrijed-nost zbog oblikovnih elemenata listia. slova i dr., a vrijednost koju ovdje ispitujemo zbog poutjelosti i patine pergamenta, bljedoe slova), nego i svojim pisanim sadrajem: povijesnu vrijednost zbog odredbi kupovine (pravna i gospodarska povijest), spomenutih imena (politika povijest, genealogija, povijest naselja) i sl., a tu drugu vrijednost zbog drukijega jezika, neobinih izraza, pojmova i sudova koje ak i netko tko nije povijesno obrazovan odmah prepoznaje kao zastarjele, kao pripadnike prolosti. Zanimanje je bez sumnje i u ovim sluajevima ukorijenjeno u komemorativnoj vrijednosti, odnosno, i s ovoga gledita promatramo djelo kao spomenik, i to kao nenamjerni spomenik; ali komemorativna vrijednost nije vezana za djelo u njegovom izvomom stanju, nego za predodbu o vremenu proteklom od njegova nastanka koje se razotkriva u tragovima starosti. Ako je poimanje povijesnih spomenika ve ranije, za razliku od onih namjernih, nazvano subjektivnim, a ipak je jo uvijek bilo 5

povezano s promatranjem jednog stalnog objekta (izvornoga, individualno cjelovitoga djela), sada se kod ove tree vrste spomenika objekt ini reduciranim tek na nuno zlo; spomenik ostaje jo samo neizbjeni supstrat, izazivajui u promatrau isti ugodaj koji u modernim ljudima stvara predodba o zakonitome krunom tijeku nastajanja i nestajanja, pojava izranjanja pojedinanog iz opeg i njegova ponovnoga postupnog gubljenja u opem. Kako znanstvena iskustva nisu preduvjet da bi se stvorio ugoaj, niti su potrebna posebna znanja steena povijesnim obrazovanjem, ve do njega dolazi obinim osjetilnim opaanjem koje se odmah izraava kao osjeaj, ugodajno djelovanje smatra da ima pravo na irenje ne samo medu obrazovanim pojedincima, na koje se u prolosti njega spomenika prisilno morala ograniiti. ve i na dopiranje do masa, do svih ljudi bez razlike na obrazovanje. Velika vanost nove komemorativne (spomenike) vrijednosti ije se posljedice zasada jo ne mogu procijeniti temelji se na tenji za sveopom valjanou koju ona dijeli s religioznim osjeajima. Ta e se vrijednost ovdje nazivati starosnom vrijednou (Alterswert). Ve iz ovih pretpostavki proizlazi da se moderni kult spomenika ne ograniava na njegu povijesnih spomenika, nego da on i za starosne spomenike (Altersdenkmale) zahtijeva uvaavanje s mnogo pijeteta. Kako su namjemi spomenici bez ostatka sadrani u nenamjernim povijesnim spomenicima, tako e i svi povijesni spomenici biti uvrteni u spomenike sa starosnom vrijednou. Oito se tri vrste spomenika razlikuju jedna od druge stalnim proirivanjem djelokruga komemorativne vrijednosti. U kategoriju namjemih spomenika ubrajaju se samo ona djela koja voljom njihovih tvoraca trebaju podsjeati na neki odredeni trenutak iz prolosti (ili sklop vie njih); u kategoriji povijesnih spomenika krug se proiruje na one koji dodue takoer ukazuju na odreeni trenutak, ali je njegov izbor preputen naim subjektivnim sklonostima; konano, u kategoriju starosnih spomenika ubraja se svako djelo ljudske ruke, bez obzira na njegovo izvorno znaenje i namjenu, ako svojom vanjtinom jasno otkriva da je ve due vrijeme postojalo i da je proivjelo dulje razdoblje koje je prethodilo sadanjosti. Prema tome, tri se kategorije iskazuju kao tri stadija proeesa uopavanja pojma spomenik koji slijede jedan iza drugoga; neka kratki pregled dosadanje povijesti zatite spomenika pokae kako su se tri kategorije i u stvarnosti razvile istim redo-slijedom, jedna iza druge. U doba kad jo nije bilo razumijevanja za nenamjeme, namjemi su spomenici bili bespomono izloeni propadanju i unitenju im su iezli oni za koje su bili predoredeni i kojima je bilo u interesu njihovo ouvanje. Stari i srednji vijek 6

poznavali su u stvari samo namjeme spomenike. Toan prikaz razvojnoga tijeka u tom dugom razdoblju na ovom bi mjestu odveo predaleko; spomenimo stoga tek da su na drevnome Istoku spomenike uglavnom naruivali pojedinci (ili obitelji), dok se kod Grka i Rimljana pojavio rodoljubni spomenik koji je od poetka bio pod zatitom veih interesnih skupina. S tim se proirenjem kruga zainteresiranih pojavilo i jamstvo duljega trajanja, dakako, s druge strane i poputanje prijanje briljivosti u odabiru to je mogue trajnijega i otpornijega materijala. Kasnije emo govoriti o prividnoj pojavi starosne vrijednosti u kasnom starom vijeku; nadalje, razumljivo je da su se naroito u srednjem vijcku poeli javljati postupni prijelazi prema pojavi nenamjemih spomenika. Djelo kao to je Trajanov stup u srednjem je vijeku bilo izopeno, jer je propalo staro Carstvo iji je sjaj i nepobjedivu mo stup trebao odrati u sjeanju kasnijih narataja. Ono je tada moralo pretrpjeti brojna oteenja a da nitko nije razmiljao o njegovu restauriranju; to to se stup uope odrao uspravnim ima zahvaliti uglavnom preivjelu ostatku starorimskoga rodoljublja koje se nikada, ni kod srednjovjekovnih Rimljana, nije posve izgubilo. Zbog toga Trajanov stup ak i tijekom srednjega vijeka, dodue uvjetno reeno, jo uvijek moemo svrstati u namjeme spomenike. U svakom je sluaju do 14. stoljea postojala opasnost da stup nesmotreno bude rtvovan zbog nekih praktinih potreba. Tek je od razdoblja renesanse pa sve do dananjega dana ta opasnost privremeno otklonjena, a isto se vjerojatno moe predvidjeti i za inae neizvjesnu budunost. Tu je promjenu izazvao razvoj nove komemorativne vrijednosti u Italiji od 15. stoljea. Tada se poelo iznova cijeniti spomenike staroga vijeka, ali vie ne samo zbog posredovanja rodoljubnog podsjeanja na mo i veliinu staroga Carstva o ijem je kontinuitetu matao i srednjovjekovni Rimljanin, nego zbog njihove umjetnike i povijesne vrijednosti. To to su tada ne samo spomenici kao to je Trajanov stup, nego ak i neugledni fragmenti friza i kapitela postali vrijedni panje, dokazuje da je antika umjetnost sama po sebi bila ta koja je potakla zanimanje. To to su se ak i natpisi posve beznaajnoga sadraja, ako je bilo oito da potjeu iz razdoblja antike, poeli sakupljati i zamjeivati, otkriva probueno zanimanje za povijest. Dakako da je ovaj novi umjetniko-povijesni interes isprva bio ogranien iskljuivo na radove antikih naroda u kojima su Talijani renesansnoga doba prepoznavali vlastite pretke, to objanjava i njihovu istodobnu averziju prema toboe barbarskoj gotici. Razvojno-povijesnome razmatranju ovdje je ponuena veza s 7

prijanjim poimanjem namjemih spomenika i s njihovim uglavnom rodoljubnim znaenjem (ogranienim na dravu, narod, komunu, obitelj i zbog toga sebinim). Pritom se ne smije previdjeti temeljna novost: ovdje smo po prvi put vidjeli ljude koji su u negdanjim radovima i djelovanju, odijeljenim od vlastitoga vremena tisuljeem ili ak duljim razdobljem, prepoznali predstupnjeve vlastite umjetnike, kultume i politike djelatnosti. Zanimanje za namjerne spomenike, koje se obino gubilo s nestankom za njih zainteresiranih generacija, spaeno je od zaborava time to je jedan cijeli narod postignua odavno nestalih generacija poeo promatrati kao dio vlastitih podviga, a negdanje radove navodnih predaka kao plodove vlastite djelatnosti. Tako je prolost stekla trenutanu vrijednost za moderni ivot i stvaralatvo. Kod Talijana se probudio povijesni interes usprkos tome to se isprva ograniavao na (stvarnu ili navodnu) pretpovijest vlastitoga naroda. To je ograniavanje tada oito jo bilo nuno; povijesni interes isprva nije mogao zauzeti svoje mjesto drukije nego u poluegoistinom obliku rodoljubno-nacionalnoga interesa. Trebalo je protei jo nekoliko stoljea dok povijesni interes postupno nije poprimio moderni oblik u kojemu se danas pojavljuje, osobito kod germanskih naroda oblik interesa za sve, pa i za najmanja postignua i sposobnosti ak i najmanjih naroda koji su od vlastite nacije odvojeni nepremostivim karakternim suprotnostima, oblik interesa za povijest ovjeanstva uope, gdje u svakom pojedincu prepoznajemo dio nas samih. Vrlo je znaajno to to je isto razdoblje koje je otkrilo umjetniku i povijesnu vrijednost barem antikih spomenika izdalo i prve odredbe o zatiti spomenika (meu njima i posebno znaajni breve pape Pavla III. od 28. studenoga 1534.). Kako starodrevno pravo nije poznavalo zatitu nenamjernih spomenika, bilo je nuno osigurati novootkrivene vrijednosti posebnim zatitnim mjerama. Prema tome, s punim pravom moemo rei da je s pojavom svjesnoga priznavanja vrijednosti antikih spomenika i ustanovljavanjem zakonskih mjera za njihovu zatitu u talijanskoj renesansi zapoela stvarna njega spomenika u modernome smislu. No svakako treba pojasniti da se predodba koju su renesansni Talijani imali o komemorativnoj vrijednosti ni u kojem sluaju ne poklapa s naom predodbom na poetku 20. stoljea. S jedne je strane, kao to je ve reeno, bila jo oitija genetska povezanost te novonastale zatite nenamjernih spomenika s prijanjom njegom namjernih spomenika uz rodoljubnu ogranienost na potivanje vrijednosti pretpostavljene umjetnosti predaka, dakle iskljuivo antike. S druge strane, starosna 8

vrijednost jo nije prepoznata u ono je doba moglo biti rijei najvie o nejasnim slutnjama neeg takvog. Ali ni povijesna vrijednost koju su Talijani povezivali s antikim spomenicima jo ni izdaleka nije bila ona jasno prepoznata povijesna vrijednost s kraja 19. stoljea. Upravo je u razdoblju renesanse zapoelo razlikovanje umjetnike i povijesne vrijednosti, umjetnikih i povijesnih spomenika, koje e, kao to smo ve pokazali, vrijediti sve do 19. stoljea i biti prevladano tek u nae doba. Tijekom renesanse cijenile su se antike forme kao takve, a umjetnost koja ih je stvorila smatrala se jedinom i istinskom, objektivnom, ispravnom i openito vaeom za sva vremena, prema kojoj je sva ostala umjetnost (osim talijanske vlastitoga vremena) smatrana ili nepotpunim predstupnjem ili barbarskim nagrivanjem. Strogo uzevi, to je stajalite zapravo jo uvijek normativno, mjerodavno i antikisrednjovjekovno, ali nije povijesno u modernome smislu, jer jo ne priznaje razvoj. Unato tomu, tovanje je antike renesansnih Talijana imalo i svoj povijesni aspekt antiku su smatrali predstupnjem talijanske renesanse. Dakako, jo se nisu usudili openito razmiljati o razvojno-povijesnome predstupnju, iako se dogaalo da se, primjerice, za Miehelangela tvrdilo kako je pojedinim radovima premaio antiku. Time je, ini se, sasvim jasno izreeno da ni antiki spomenici ne mogu polagati pravo na vjenu, nego samo na relativnu, dakle povijesnu vrijednost. Zamisao da su renesansni Talijani nakon prevladavanja razdoblja barbarskih invazija ponovo nali sebe same i da su jednostavno nastavili antiku umjetnost koja im je uroena bez sumnje je i sama ve povijesna. Predodba o razvoju sadrana je u tome to je renesansnim Talijanima, zahvaljujui njihovoj nacionalnosti, pripisan, takorei, unutarnji prirodno-zakoniti poriv koji ih je obavezao da slijede kulturu podrijetlom srodnih antikih naroda. Podjela nenamjemih spomenika na umjetnike i povijesne, koju s modernoga stajalita moramo odbaciti, sa stajalita je talijanske renesanse bila posve opravdana. ak se moe rei da je umjetnika vrijednost u poetku bila presudna i da je povijesna vrijednost (jednom postojee pojedinane injenice) pred njom na poetku jo uzmicala. Razvojni proces kulta spomenika u narednim se stoljeima, ukljuujui i 18., moe ukratko definirati tako da paralelno s pojaanim sudjelovanjem drugih, prije svega polugermanskih, kao i u cijelosti germanskih naroda, objektivna uzornost antike jo nije direktno osporena, ali je ipak u odnosu na nain na koji su je potvrivali renesansni Talijani, zbog sve veeg potivanja drugih umjetnikih vrsta doivjela sve vea ogranienja. U ovom se razdoblju ipak nije dolo do stvamih zakona o zatiti 9

spomenika, jer su s jedne strane antiki spomenici postupno gubili dio po dio kanonskoga znaenja zbog kojega su jednom renesansni pape vjerovali da ih moraju tititi, a neantiki umjetniki izrazi u odnosu na antiku jo nisu imali dostatan autoritet da bi na njemu temeljili svoj zahtjev za zatitom. S pravom se 19. stoljee naziva historijskim, jer je u nerazmjerno viem stupnju nego prije ili kasnije barem koliko mi to danas uspijevamo vidjeti bilo sklono otkrivanju i paljivu promatranju pojedinih injenica, a to znai pojedinane ljudske djelatnosti u njenom istom, izvomom stanju. Omiljeno nastojanje 19. stoljea bilo je doznati posve tono povijesno injenino stanje: takozvane pomone znanosti zapravo uope nisu smatrane pomonim strukama; prije se u njima iscrpljivala najvanija djelatnost povijesnoga istraivanja. Najbeznaajnija se pripovijest itala sa zadovoljstvom, te se propitivala njezina autentinost. Iako to nije priznato, postulat vanosti za povijest ovjeanstva, naroda, drava i crkve, koji je prije odreivao povijesnu vrijednost, postupno je gotovo posve ukinut. Zato je ojaala kultuma povijest za koju ak i siuan detalj, upravo siuan detalj, moe biti od vanosti. Ta vanost poiva na uvjerenju o nezamjenjivosti i najmanjega dijela u razvojnome lancu. U tom je lancu ak i ono to je bilo zanemarivo s obzirom na materijal, radni uinak i svrhu uivalo objektivnu vrijednost. S neizbjenim postupnim smanjivanjem objektivne vrijednosti spomenika razvoj, iz kojeg proizlaze sve vrijednosti, sam je po sebi morao s obzirom na pojedinane spomenike neprekidno dobivati na vanosti. Povijesna se vrijednost, koja je bila neodvojivo vezana uz pojedinano, morala postupno transformirati u razvojnu vrijednost, a za nju je pojedinano kao objekt postalo nevano. Ta razvojna vrijednost nije nita drugo do starosna vrijednost koju smo ve prije upoznali: ona je prema tome logina posljedica povijesne vrijednosti koja se razvila etiri stoljea ranije. Da nije postojala povijesna vrijednost, ne bi se mogla razviti ni starosna vrijednost. Ako je 19. stoljee bilo stoljee povijesne vrijednosti, ini se da e 20. stoljee postati stoljeem starosne vrijednosti. Zasad se jo nalazimo u prijelaznom razdoblju koje je prema zakonu prirode istodobno i razdoblje borbe. itav je opisani proees, koji je od namjeme vrijednosti spomenika preko povijesne konano doveo do starosne vrijednosti, tek dio osamostaljivanja individue koje prevladava u novije doba, a od kraja je 18. stoljea uinilo znatan napredak i ako sve nije varka od kraja 19. stoljea, barem za odreeni broj europskih naroda, zapoelo mijenjati klasine osnove obrazovanja koje smo naslijedili. Sve intenzivnije nastojanje karakteristino za tu promjenu je razumjeti fiziku i psihiku percepciju ne 10

u njezinoj objektivnoj biti, kako su to inila ranija kultrna razdoblja, ve u njezinoj subjektivnoj pojavnosti, a to znai u djelovanjima koja ima na subjekt (koji zamjeuje osjetilima ili osvjeuje duhom). To nastojanje jasno dolazi do izraaja u opisanoj mijeni komemorativne vrijednosti. Povijesna vrijednost jo uvijek izaziva vei interes od pojedinanoga dogaaja koji se promatrakom subjektu prikazuje na odreen nain objektivno. Istodobno se starosna vrijednost ve potpuno odrekla lokalizirane pojedinane pojave kao takve i u svakom spomeniku bez iznimke, bez obzira na njegova specifina objektivna svojstva, odnosno uzimajui u obzir tek one osobine koje upuuju na nestajanje spomenika u openitosti (tragovi starosti) umjesto onih osobina koje odaju njegovu izvomu cjelovitu, objektivnu individualnost cijeni tek subjektivno ugoajno djelovanje. No 19. stoljee nije samo intenziviralo tovanje povijesne vrijednosti do krajnjih graniea ve je za nju htjelo uvesti i zakonsku zatitu. Vjerovanje u objektivni umjetniki kanon koje je od renesanse poelo slabiti, jer se antika koja ga je ranije predstavljala pokazala neprikladnom za trajno potvrivanje toga naslova, u 19. je stoljeu preneseno tako rei na sva umjetnika razdoblja, ime se objanjava i osobit zamah povijesno-umjetnikoga istraivanja u to doba. Prema shvaanjima 19. stoljea u svakoj se umjetnikoj vrsti skrivao dio vjenoga kanona sve su zasluile vjeno ouvanje svojih svjedoanstava da bi se zadovoljile nae estetske potrebe. Umjetnika je djela, s obzirom na brojne proturjene trenutane vrijednosti, trebalo okruiti bedemima zakona. Svi su zakoni i odredbe 19. stoljea bili prilagoeni poimanju prema kojemu kod nenamjernih spomenika (osim navodne objektivne umjetnike vrijednosti) nailazimo tek na povijesnu vrijednost, pa su se stoga ti zakoni u trenutku u kojemu se poela javljati starosna vrijednost pokazali nedostatnima. U dodatku kratkome pregledu razvoja kulta spomenika upozorit emo na jo nekoliko pojava koje se na prvi pogled moda ne mogu uskladiti s predstojeim tumaenjima. Iako ve u starome vijeku susreemo pojedinane potvrene primjere savjesnoga ouvanja starih umjetnikih djela, u tome jo nikako ne smijemo vidjeti simptome kulta nenamjemih spomenika, nego tek kult ivuih, posebice religioznih predodbi koje kao takve nisu posjedovale nikakvu komemorativnu vrijednost, ve vrlo realnu trenutanu vrijednost; pijetet nije bio upuen ljudskome djelu, ve boanstvu koje je u svom prolaznom obliku zauzelo svoje (privremeno) boravite. Zbog zahtjeva za neprolaznou njegove trenutane vrijednosti svaki bi, primjerice, antiki kip 11

boanstva bez okolianja mogao biti smatran namjernim spomenikom, kad mu s druge strane ne bi nedostajala odluujua oznaka takvoga spomenika: ovjekovjeivanje odreenoga trenutka, bilo nekog pojedinanog ina, bilo odreene vjetine. Suprotno tome, na poetku rimskoga carskog razdoblja nailazimo na neosporan kult starih umjetnikih djela iskljuivo zbog umjetnosti. To je moda

najneoekivanija od brojnih analogija koje to doba nudi modernome vremenu. Brojna svjedoanstva o ljubiteljima antikviteta njihova vremena prenijeli su nam osobito Plinije i Petronije; u oba razdoblja nailazimo i na vanu popratnu pojavu preferiranje starijih umjetnikih djela na raun modernih. Danas jo preslabo poznajemo odnose iz kojih se neposredno razvila umjetnost s poetaka rimskoga carskog doba da bismo u potpunosti mogli prozrijeti spomenutu iznenaujuu popratnu pojavu. No uoavamo da su, prema postojeim izvjetajima, ljubitelji umjetnosti bili opinjeni iskljuivo time da se domognu radova poznatih kipara i slikara 5. i 4. stoljea prije Krista. Nemogue je da su sakupljai, prema istovjetnim iskazima izvora, sluajno postupali poput sakupljaa rariteta, a ne poput prijatelja umjetnosti. ini se da se radilo o hobiju odreenog broja neizmjemo bogatih ljudi, zaokupljenih stvaranjem novih vrijednosti, kako bi jedni druge nadmaili u svojim posjedima. Tome je mogla pridonijeti propast starogrke religije s njezinih dvanaest boanstava. I na prvi pogled brzi nestanak itave pojave koja nije ostavila tragove i o kojoj ve u 3. stoljeu vie uope nema spomena govori u prilog tome da se nije radilo o opsenijem pokretu antikoga duha. Posve je razumljivo da drava takvu burzu rariteta nije titila zakonima. Ipak, nijedan povjesniar nee porei da je pojava morala biti u odreenoj vezi s opim razvojem likovne umjetnosti na poetku carskoga doba; pritom prije svega mislimo na tada novo i dominantno zanimanje za vizualnu percepeiju objekata i njihov odgovarajui prikaz u likovnoj umjetnosti, koja je kao takva karakteristina i za nae moderno doba. Moda e se sklonost Rimljana 1. i 2. stoljea prema antikvitetima o kojoj govorimo nakon poblieg ispitivanja doista u nekoj mjeri pokazati anakronim prethodnikom moderne komemorativne vrijednosti; u svakom sluaju nije dolo do njezina daljeg razvoja, jer je doba seobe naroda osjealo sve prije nego potovanje za staru pogansku umjetnost koja je na bezbroj naina bila povezana s vjerom u boanstva. Posebno bi ispitivanje takoer moglo pokazati da se starosna vrijednost poela najavljivati pojedinanim nejasnim i uvjetnim oitovanjima ve mnogo prije poetka 12

20. stoljea u kojemu je postala mjerodavnom kulturnom silom. S druge strane moramo paziti da nas ne zaokupe pojave koje posjeduju samo izvanjsku slinost s kultom starosne vrijednosti. To naroito vrijedi za kult ruevina koji smo prije izabrali kao primjer moderne starosne vrijednosti, a koji se bez sumnje moe slijediti unatrag do 17. stoljea. Moderni kult ruevina je ba usprkos vanjskoj podudarnosti u osnovnoj tenji potpuno razliit od onog ranijeg, to naravno samo po sebi ne iskljuuje povezanost u razvoju, nego je upravo zahtijeva. Ve to to su slikari ruevina u 17. stoljeu, i to ak i najrodoljubniji meu njima Holanani, gotovo iskljuivo prikazivali antike ruevine, dokazuje da se tada radilo o odreenom povijesnom trenutku: sve rimsko smatrano je simbolom najvee zemaljske moi i uzvienosti. Ruevno je trebalo prizvati u svijest promatraa upravo barokni kontrast izmeu negdanje veliine i sadanjega ponienja. Rije je o odjeku aljenja zbog dubokog pada a time i o elji da se negdanje ouva. To je istodobno poudno prekapanje po boli koja tvori estetsku vrijednost baroknoga patosa, povremeno ublaenoga primjesom nevine pastirske idile. U opreci prema tome modernome ovjeku nita nije stranije od baroknoga osjeanja: tragovi starosti na njega djeluju umirujue poput svjedoka zakonitoga prirodnoga tijeka kojem je sa sigurnou i bez pogreke podreeno svako ljudsko djelo. Znakovi nasilnoga unitenja ruevinu zamka ine manje prikladnom za pobuivanje istoga ugoaja starosne vrijednosti kod modernoga promatraa; ranije smo ruevinu ipak upotrijebili za ilustraciju starosne vrijednosti, zato to je na primjeru ruevine mogue potpuno jasno razabrati starosnu vrijednost, ona je, dakako, ak previe oita da bi modernom ovjeku sklonom ugoajnosti osigurala potpuno izbavljenje.

2. Odnos komemorativnih vrijednosti prema kultu spomenika

Upoznali smo tri razliite komemorativne vrijednosti spomenika, pa treba istraiti koji se zahtjevi postavljaju kulm spomenika, a proizlaze iz osobina svake od tih vrijednosti. Zatim emo promotriti ostale vrijednosti koje spomenik moe ponuditi modernom ovjeku. Njih je openito, kao trenutane vrijednosti, mogue suprotstaviti vrijednostima prolosti ili komemorativnim vrijednostima. Pri razmatranju komemorativne vrijednosti treba naravno poi od starosne vrijednosti, ne samo zbog toga to je ona najmodernija i to polae pravo na budunost nego naroito zbog toga to obuhvaa relativno najvei broj spomenika.

13

A. Starosna vrijednost Starosnu vrijednost spomenika na prvi pogled otkriva njegov nemoderni izgled. Taj nemoderni izgled ne ovisi tako izrazito o nemodernome stilu. On se, naime, moe i oponaati, pa bi njegovo ispravno prepoznavanje i ocjena bili gotovo posve ogranieni na razmjerno uzak krug izuenih povjesniara umjetnosti, a starosna vrijednost uzima sebi pravo djelovanja na iroke mase. Ona se temelji na protivljenju suvremenosti i otkriva se uglavnom po nepotpunosti, po nedostatku cjelovitosti, po sklonosti prema gubitku oblika i boje, a te su osobine jednostavno u suprotnosti s onima modernih, to znai novonastalih tvorevina. itava ljudska likovna djelatnost nije nita drugo nego saimanje odreenog broja elemenata rasutih po prirodi ili bezoblinih elemenata koji su stopljeni s cjelinom prirode u zaokruenu, oblikom i bojom omeenu cjelinu. U procesu stvaranja ovjek postupa kao i priroda sama: oboje proizvode zasebne individue. Tu osobinu cjelovitosti jo i danas bezuvjetno oekujemo od svakog modernog djela. Povijest umjetnosti dodue ui da je razvoj ljudskoga umjetnikog htijenja sve usmjereniji prema povezivanju pojedinog umjetnikog djela s njegovom okolinom, a nae se doba, prirodno, u tome pokazuje najnaprednijim. No unato naim udljivim cottages, unato slikama kao to je Miehettijeva Jorijeva ki2 gdje jednoj, inae u cijelosti vidljivoj figuri u sredini slike, okvir odsijeca glavu, izolirajue saimanje cjeline unutar zakonitih kontura i danas ostaje nezaobilaznim postulatom svakoga umjetnikog stvaralatva. Ve u toj cjelovitosti lei estetski moment, elementama umjetnika vrijednost kojom emo se pod nazivom vrijednost noviteta (Neuheitswert) jo baviti kao jednom od aktualnih vrijednosti. Dakle, nedostatak cjelovitosti nam se kod modernih djela ne bi svidio zato ne gradimo ruevine (osim da bismo ih krivotvorili), a novoizgraena kua ija buka otpada ili je aava djeluje uznemirujue na promatraa, jer on od nove kue oekuje besprijekomu dovrenost oblika i boje. Simptomi prolaznosti na tek nastalome djelu ne djeluju tako da stvaraju ugoaj, ve nas iritiraju. No kad je individua (koju su stvorili ovjek ili priroda) uobliena, poinje destruktivno djelovanje prirode, njezinih mehanikih i kemijskih sila koje nastoje rastaviti individuu na njezine elemente i ponovo je ujediniti s amorfnom prirodom. Prema tragovima toga destruktivnog djelovanja prepoznajemo da spomenik nije nastao u neposrednoj sadanjosti, nego u nekom vie ili manje prolom vremenu, a na izravnoj percepeiji tragova vremena poiva starosna vrijednost spomenika. 14

Najdrastiniji primjer za to nudi, kao to je ve reeno, ruevina koja je nastala postupnim otkidanjem veih dijelova iz neko potpune cjeline jednoga dvorea. Starosna vrijednost mnogo djelotvonije dolazi do izraaja u manje nasilnoj te vie optiki nego haptiki oitoj razgradnji povrine (istroenost, patina), nadalje u oglodanim kutovima, bridovima i sl., ime se otkriva polagano ali izvjesno i nezaustavljivo, zakonito i stoga neodoljivo razgraujue djelovanje prirode. Prema tome, temeljni estetski zakon naega vremena koji poiva na starosnoj vrijednosti moe se formulirati na sljedei nain: od ljudske ruke zahtijevamo izradu cjelovitih djela kao simbola nunoga i zakonitoga nastajanja. Naprotiv, od prirode koja djeluje s vremenom zahtijevamo razgradnju cjelovitoga, takoer kao znak nunoga i zakonitoga nestajanja. Na novom ljudskom djelu smetaju nam znakovi prolaznosti (prijevremena propadanja), kao to nas na nekom starom djelu smetaju pojave neeg novog (upadljiva restauriranja). Modernoga ovjeka s poetka 20. stoljea mnogo vie raduje nepomueno opaanje istoga, zakonitog tijeka nastajanja i nestajanja u skladu s prirodom. Svako se ljudsko djelo pri tome doivljava jednako kao i prirodni organizam u iji se razvoj nitko ne smije umijeati; taj organizam treba slobodno proivjeti svoj vijek, a ovjek ga smije tek sauvati od preuranjena odumiranja. Tako moderni ovjek u spomeniku vidi dio vlastita ivota, a svaki zahvat na njemu osjea kao smetnju, ba kao i zahvat na vlastitom organizmu. ini se da je moi prirode, ak i u njezinim aspektima destruktivnosti i propadljivosti koji se smatraju neprestanim obnavljanjem ivota, dodijeljeno isto pravo kao i ovjekovoj stvaralakoj djelatnosti3. Ono to treba najstroe izbjegavati je samovoljno krenje prirodnih zakona, uplitanje nastajanja u nestajanje i obrnuto, sputavanje prirode ljudskom rukom, to je jednako svetogru, ali i prijevremeno unitenje ljudskoga stvaralatva prirodnim silama. Ako su sa stajalita starosne vrijednosti ono to je na spomeniku estetski djelotvomo upravo znakovi prolaznosti, propadanja cjelovitoga ljudskog djela zbog mehanikih i kemijskih prirodnih sila, proizlazi da kult starosne vrijednosti ne samo da nije zainteresiran za ouvanje spomenika u nepromijenjenu stanju nego je ouvanje protivno njegovim interesima. Kao to je prolaznost neprekidna i nezaustavljiva, a zakon krunoga tijeka, na ijem se opaanju, kako se ini, temelji istinsko estetsko zadovoljstvo modernoga promatraa starih spomenika, ne zahtijeva obustavu ouvanjem, ve neprekidno kretanje promjene, tako ni spomeniku ne treba uskratiti djelovanje prirodnih sila koje uzrokuju njegovo propadanje, ak ni onda kad je to u ljudskoj moi, dok god se ono odvija mirnom, 15

zakonitom stalnou, a ne naglim, nasilnim unitavanjem. Sa stajalita starosne vrijednosti svakako treba izbjegavati samo jedno: samovoljno uplitanje ljudske ruke u nastalo stanje spomenika; on ne smije otrpjeti dodavanje ili oduzimanje, nadopunu onoga to su tijekom vremena unitile prirodne sile, ali ni uklanjanje onoga to je na isti nain pridodano spomeniku i to bi nagrdilo njegov izvomi, cjeloviti oblik. isti, oslobaajui dojam prirodnoga, zakonitoga nestajanja ne smije biti ometan primjesama proizvoljno dodanoga nastajanja. Prema tome, kult starosne vrijednosti kao drski zahvat u zakonitu djelatnost prirode koja uzrokuje propadanje osuuje ne samo svako nasilno unitavanje spomenika ljudskom mkom, ime s jedne strane djeluje u smislu ouvanja spomenika, nego naelno osuuje i svaku konzervatorsku djelatnost, svako restauriranje kao jednako neovlaten zahvat u vladavinu zakona prirode. Time kult starosne vrijednosti direktno radi protiv ouvanja spomenika. Jer, ne treba sumnjati da neometana djelatnost prirodnih sila konano mora dovesti do potpunoga unitenja spomenika. Tono je da ruevina postaje sve slikovitijom to je vie njezinih dijelova podlono propadanju: njezina starosna vrijednost s neprekidnim napredovanjem propadanja postaje sve manje ekstenzivnom, a to znai da je potaknuta sve manjim brojem dijelova, ali je zato i intenzivnija, to znai da preostali dijelovi sve jae djeluju na promatraa. Naravno, i taj proces ima svoje granice: kad se konano potpuno izgubi ekstenzivnost djelovanja, ne preostaje ni supstrat za intenzivno djelovanje. Obina, bezlina gomila kamenja vie ne dostaje da bi promatrau prenijela starosnu vrijednost. Za to mora biti prisutan najmanje jedan jasan trag izvomoga oblika negdanje ljudske tvorevine, negdanjega nastanka, dok gomila kamenja predstavlja samo mrtav, bezlian ulomak prirode bez traga ivopisnoga nastajanja. Vidimo da kult starosne vrijednosti pridonosi vlastitome unitenju4. Ni njegove radikalne pristalice nee uloiti protest protiv ovoga zakljuka. Razgraujua je djelatnost prirodnih sila toliko spora da e nam ak i tisuljetni spomenici vjerojatno ostati sauvani u dogledno vrijeme kaimo, u doglednome ivotnom vijeku toga kulta. I nastajanje dobiva svoj stalni i neprekidni nastavak: ono to je danas moderno i to se predstavlja u individualnoj cjelovitosti odgovarajui zakonima nastajanja postupno e se pretvoriti u spomenik i popunit e prazninu to e je s vremenom u spomenikom fundusu koji smo naslijedili sasvim sigumo otvoriti prirodne sile. Sa stajalita starosne vrijednosti ljudsko se djelovanje ne mora pobrinuti za vjeno ouvanje spomenika negdanjega nastajanja, nego za vjeno javno prikazivanje 16

krunoga tijeka nastajanja i nestajanja. On ostaje zajamen i kad danas postojee spomenike u budunosti zamijene drugi. Kao to je ve naznaeno, starosna vrijednost je u prednosti pred svim ostalim idejnim vrijednostima umjetoikoga djela zato to smatra da joj je doputeno svojatati zahtjev da se obraa svima, vrijedi za sve, bez iznimke. Ona tvrdi da je ne samo iznad razlika u konfesijama nego i iznad razlike izmeu obrazovanih i neobrazovanih, izmeu onih koji razumiju umjetnost i onih koji je ne razumiju. Kriteriji po kojima se prepoznaje starosna vrijednost u pravilu su toliko jednostavni da ih mogu razumjeti ak i ljudi iji je intelekt inae posve zauzet trajnom brigom za tjelesnu dobrobit i materijalna dobra. ak je i najogranieniji teak sposoban razlikovati stari crkveni toranj od novoga. To je prednost koju starosna vrijednost ima pred povijesnom vrijednou, jer povijesna vrijednost poiva na znanstvenoj osnovi i zbog toga se moe dokuiti tek zaobilaznim putem, razboritom refleksijom. Starosna se vrijednost promatrau otkriva neposredno, na osnovu najpovrnijega osjetilnoga (optikoga) opaanja, ime je sposobna neposredno se obratiti emocijama. Dakako, znanstveni korijen povijesne vrijednosti ujedno je i korijen starosne, no starosna vrijednost eli svima priopiti konana znanstvena postignua, ono do ega je doao razum te to uiniti korisnim za emocije slino kao to je kranstvo na zalazu staroga vijeka promatrano s povijesnoga aspekta, u svjetlu ljudskoga razuma a ne u svjetlu (nedodirljivoga) boanskoga otkrivenja, jezgru onoga to je inteligeneiji staroga vijeka ponudila grka filozofija razjasnilo masama, za njihovo izbavljenje onim masama koje se ne mogu uvjeriti i pridobiti razumskim argumentima, nego samo apelom na osjeaje i njihove potrebe. Taj zahtjev za sveopom valjanou takoer je ono to pristalice starosne vrijednosti nezaustavljivo goni da nastupaju osvajaki i netolerantno. Prema njihovu uvjerenju nema estetskoga izbavljenja, osim u starosnoj vrijednosti. Starosna vrijednost koju ve dulje vrijeme instinktivno osjeaju tisue, a na poetku ju je otvoreno propagirala samo mala grupa ratobornih umjetnika i laika, sada svakodnevno dobiva sve vie pristalica. Ona to ne zahvaljuje samo vjetoj tehnikoj propagandi, nego bez sumnje velikim dijelom i snazi koju posjeduje prema uvjerenju njezinih pristalica, a to je snaga da zavlada itavom budunou. Moderna e zatita spomenika, prema tome, s njom morati raunati, i to ponajprije s njom. No to ju ne moe i ne smije sprijeiti da provjeri pravo na egzisteneiju ostalih vrijednosti jednoga spomenika tamo gdje ih nalazi komemorativnih i trenutanih vrijednosti da 17

prosudi te vrijednosti s obzirom na starosnu vrijednost i da ih zatiti tamo gdje starosna vrijednost bude ocijenjena neznatnom. B. Povijesna vrijednost Povijesna vrijednost spomenika proizlazi iz toga to nam on predoava sasvim odreeni, tako rei individualni stupanj razvoja nekog stvaralakog podruja ljudskoga roda. S toga nas stajalita na spomeniku ne zanimaju tragovi prirodnih utjecaja zbog kojih propada, a koji su se javili u vremenu proteklom od njegova postanka, nego negdanji postanak spomenika u smislu ljudskoga djela. Povijesna vrijednost je utoliko vea ukoliko se u to jasnijoj mjeri oituje izvomo cjelovito stanje spomenika u kojem se on nalazio neposredno nakon njegova nastanka. Nagrivanje i djelomina oteenja za povijesnu su vrijednost dodatak koji predstavlja smetnju i koji nije dobrodoao. To u istoj mjeri vrijedi za povijesnoumjetniku, za svaku kultumo-povijesnu i, naravno, pogotovo za svaku kroniarsku vrijednost. Povjesniar moe samo aliti to je, primjerice, Partenon ouvan samo kao ruevina, ako ga ve promatra kao spomenik jednog odredenog razvojnog stupnja grke arhitekture, kamenorezake tehnike ili kultnih predodbi i bogosluja. Zadatak povjesniara je svim dostupnim pomonim sredstvima ponovo ispuniti praznine koje su u izvomoj tvorevini tijekom vremena stvorili prirodni utjecaji. Simptomi propadanja, koji su jezgra starosne vrijednosti, sa stajalita se povijesne vrijednosti moraju odstraniti svim sredstvima. No to se ne smije uiniti na samome spomeniku, nego na kopiji ili tek milju i rijeju. Dakle i povijesna vrijednost naelno smatra originalni spomenik nepovredivim, ali iz sasvim drugog razloga nego to to ini starosna vrijednost. Kod povijesne vrijednosti nije posrijedi konzerviranje tragova starosti, promjena koje su, u vremenu koje je proteklo od nastanka, uzrokovali prirodni utjecaji one su joj nevane ili su nepoeljne. Povijesna vrijednost prije svega eli sauvati to je mogue autentiniji dokument za budua dodatna povijesnoumjetnika istraivanja. Svako ljudsko kalkuliranje i nadopunjavanje podlono je subjektivnoj pogreci; zato dokument, ta jedina pouzdana osnova, mora ostati to je mogue bolje ouvan da bi se kasnije nai pokuaji nadopunjavanja mogli kontrolirati i da bi se za njih eventualno mogli nai bolji i utemeljeniji nadomjesci. To poimanje u svojoj naelnoj razliitosti od onoga starosne vrijednosti najvie dolazi do izraaja kad se postavi pitanje o najprikladnijem tretmanu spomenika u skladu sa zahtjevima povijesne vrijednosti. Dosadanje se propadanje zbog prirodnih sila ne moe ponititi, te ga zbog toga sa stajalita povijesne vrijednosti ne treba ukloniti. No daljnja 18

oteenja, od dananjega dana i u budunosti, koja starosna vrijednost ne samo da tolerira nego ih i postulira, sa stajalita su povijesne vrijednosti ne samo neprikladna, ve ih svakako treba izbjegavati, jer svako dalje propadanje oteava znanstvenu rekonstrukeiju izvornoga ljudskoga djela. Prema tome, kult povijesne vrijednosti mora biti usmjeren prema svakom moguem ouvanju spomenika u stanju u kakvom je danas i mora voditi tome da ljudska ruka omete prirodni tijek, odnosno da zaustavi normalni nastavak djelovanja prirodnih sila, ukoliko je to u ljudskoj moi. Vidimo da se interesi starosne i povijesne vrijednosti, iako su obje komemorativne vrijednosti, razilaze u presudnoj toki njege spomenika. Kako rijeiti ovaj sukob? I ako ga ne moemo rijeiti, koju od dvije vrijednosti treba rtvovati u korist druge? Ako imamo na umu da kult starosne vrijednosti ne predstavlja nita drugo do zreli oblik stoljeima postojeeg kulta povijesne vrijednosti, najprije smo skloni proglasiti potonju fazu prevladanom. Za praktini tretman spomenika iz toga bi proizalo da bi svugdje gdje postoji sukob izmeu dviju komemorativnih vrijednosti, povijesna vrijednost morala ustuknuti zbog zastarjelosti. No je li valjanost povijesne vrijednosti uistinu ve posve prevladana? Je li njezina uloga prethodnika starosne vrijednosti doista ve uglavnom ispunjena? Kao prvo, ak e si i najradikalniji pristalice starosne vrijednosti, koji jo i danas preteno pripadaju obrazovanim slojevima, morati priznati da im se neki spomenik svia ne samo zbog njegove starosne vrijednosti, ve da ipak dobrim dijelom zadovoljstvo crpe iz toga to spomenik svrstavaju u jedan od pojmova stila koji postoji u njihovoj svijesti te spomenik mogu proglasiti ili antikim, ili gotikim, ili baroknim, itd. Poznavanje povijesti takoer im je jo uvijek, uz osjeaj za starosnu vrijednost, estetskim izvorom. To zadovoljstvo bez sumnje nije neposredno (to znai umjetniko), nego je znanstveni refleks budui da pretpostavlja poznavanje povijesti umjetnosti, ali ono nepobitno dokazuje da u naem tovanju starosne vrijednosti ipak jo nismo toliko neovisni o povijesnom prethodniku da bismo se mogli potpuno odrei znanja, dakle zanimanja za povijesnu vrijednost. Ako se danas od visokoobrazovanih okrenemo prema prosjeno obrazovanima koji i ine iroki krug zainteresiranih za kultuma dobra, u pravilu ak i kod njih susreemo opu podjelu spomenika na srednjovjekovne (antiki su spomenici kod nas u Srednjoj Europi razmjemo rijetki da bi bili priznati i ocijenjeni kao posebna kategorija), novovjekovne (renesansa i barok) i moderne, to opet ima za preduvjet makar i vrlo grubu orijentaciju u povijesti umjetnosti i dodatno dokazuje da starosnu vrijednost ipak 19

nismo sposobni posve odvojiti od povijesne vrijednosti, kako to nastoje pioniri najmodernijega razvoja. To dolazi do izraaja kad, primjerice, ruevno stanje srednjovjekovnoga dvorca smatramo prikladnijim i primjerenijim naim ugoajnim prohtjevima od barokne palae koja nam se oito ini premladom da bi bila u ruevnome stanju. Time postuliramo odreeni odnos izmeu propadajueg stanja u kojem se spomenik predstavlja i njegove starosti, to opet pretpostavlja odreeno poznavanje najvanijih razvojnih faza, odnosno odreenu koliinu povijesnoumjetnikih znanja. Iz svega toga u najmanju mku proizlazi da komemorativna vrijednost koja u svom apsolutnom obliju starosnoj vrijednosti danas tvori jedan od najvanijih kulturnih potencijala jo nije dosegnula toliku zrelost da bismo se mogli u potpunosti odrei njezina povijesnoga oblija. Povijesna vrijednost koja poiva na znanstvenoj osnovi, dakako, nije sposobna neposredno pridobiti mase kao to to nisu ni pouci filozofije; ali slino kao to je ve prije naznaeno za analognu ulogu filozofije u starome vijeku, odnedavno vidimo kako je povijesni interes ve etiri stoljea neprekidno na djelu i kako masama ini pristupanom oslobaajuu ulogu predodbe o razvoju, za to jo ni u starosnoj vrijednosti nije pronaena posljednja i konana formula. Zbog toga i postoji potreba za obrazovanjem koja danas stoji posve u znaku predodbe o povijesnome razvoju, iako postoje i mnogi glasovi koji u povijesnom obrazovanju ne ele prepoznati ni cilj ljudske kulture ni najpouzdanije sredstvo dolaska do toga eilja. Jo i danas imamo razloga, ve prema mogunostima, udovoljiti zahtjevima povijesnoga istraivanja, a to znai udovoljiti potrebi za povijesnim vrijednostima koju oni zadovoljavaju i ne razmatrati ih kao quantite negligeable tamo gdje kolidiraju sa zahtjevima starosne vrijednosti. Kada bismo prijevremeno zapostavili i zanemarili povijesnu vrijednost kojoj zahvaljujemo moderni razvoj i u vezi s njim i pojavu starosne vrijednosti, doli bismo u opasnost da natetimo upravo viim interesima kojima treba udovoljiti njegovanjem starosne vrijednosti. Sreom, ak i vanjski povod za sukob izmeu starosne i povijesne vrijednosti u pitanjima praktine njege spomenika postoji mnogo rjee nego to nam se to na prvi pogled ini. Naime, obje konkurentske vrijednosti openito stoje u obmuto proporcionalnom odnosu; to je vea povijesna vrijednost, to je manja starosna vrijednost. Glasnija, istodobno objektivno dostupnija, a time i nametljivija povijesna vrijednost potiskuje intimniju starosnu vnjednost, a to se, pogotovo u sluaju 20

namjernih spomenika, pojaava gotovo do pobijanja starosne vrijednosti. Jedinstveni trenutak koji zorno predoava povijesna vrijednost tada se ini vanijim od razvoja samog. On, kao i sve to je individualno, djeluje previe sadanje da bi dopustio prolosti i prolaznosti, na ijem osvjeivanju poiva starosna vrijednost, da dovoljno dou do izraaja. Kod ingelheimskih stupova u dvoritu heidelberkoga dvorca pomislimo uglav-nom na palau Karla Velikoga koju su nekada ukraavali, tako da djelovanje njihove apsolutne starosti na ugoaj biva gotovo posve poniteno. U takvim sluajevima nikada ne treba sumnjati da tretman spomenika mora odgovarati zahtjevima povijesnoga, a ne starosnoga kulta. Obratno e se utoliko snanije istaknuti starosna vrijednost u svim sluajevima u kojima je povijesna (dokumentama) vrijednost spomenika neznatna. Tada e se i tretman spomenika prilagoditi zahtjevima starosne vrijednosti. Nerijetko se dogaa da i sama starosna vrijednost mora odobriti zahvat ljudske ruke u ivotni tijek nekog spomenika, zahvat koji inae naelno zabranjuje. To je prikladno onda kad spomeniku prijeti propadanje zbog prijevremena unitenja djelovanjem prirodnih sila, zbog neobino brzoga unitavanja njegova organizma. Kad se, primjerice, opazi da dosad dobro ouvanoj fresei na vanjskome zidu crkve odnedavno svaka kia ispire jedan dio tako da joj u najkraem roku pred naim oima prijeti propast, postavljanju zatitnoga krova iznad freske danas se nee moi oduprijeti ni pristalica starosne vrijednosti ak i kad to nesumnjivo znai interveneiju moderne ljudske ruke u samostalni tijek prirodnih sila. Prijevremeno oteenje spomenikoga organizma djeluje kao nasilni, nezakoniti, nepotrebni zahvat i u svakom sluaju predstavlja smetnju, ak i ako ne dolazi od ovjeka, nego od prirode same. Pa i sam ovjek nije nita drugo nego dio prirodne sile, dodue naroito nasilni dio, ime se objanjava i pojava da ak i nasilno uplitanje ovjeka u ivot spomenika kod nas, modernih ljudi, moe imati ugoajno djelovanje ukoliko je samo prohujalo dovoljno dugo vremena od tog uplitanja (ruevina dvorca u Heidelbergu). Kad se ljudsko djelovanje koje inae, promatrano iz blizine, djeluje nasilno i uznemirujue promatra s udaljenosti koja omoguava pregled, ono djeluje jednako zakonito i nuno kao i djelovanje prirode, jer nam se ini dijelom prirodnoga tijeka. U prvom spomenutom sluaju (potreba zatitnoga krova iznad freske) vidimo da i starosna vrijednost zahtijeva ouvanje spomenika uz pomo uplitanja ljudske ruke kako to, inae suprotno starosnoj vrijednosti, prisilno postulira samo povijesna vrijednost sa stajalita njezine neotklonjive potrebe za ouvanjem dokumentamoga 21

injeninog stanja. Blae se uplitanje ljudske ruke starosnome kultu ini kao manje zlo u usporedbi s agresivnijim uplitanjem prirode. Interesi obiju vrijednosti u takvom sluaju barem naoigled idu ruku pod ruku, iako je starosnoj vrijednosti stalo samo do usporavanja, a povijesnoj vrijednosti do potpunoga spreavanja procesa propadanja. Za dananju je zatitu spomenika najvanije to to je naizgled izbjegnut sukob izmeu dviju vrijednosti. No ak i ako pri tretmanu spomenika izmeu starosne i povijesne vrijednosti ne postoji sukob, mogunost postojanja povoda za njega dovoljno je esta, naroito u sluajevima u kojima su obje vrijednosti izjednaene po sposobnosti ostavljanja dojma na promatraa. Tada se jedna prema drugoj odnose kao konzervativan nasuprot radikalnom principu. Konzervativni pristup zastupa povijesna vrijednost, jer ona eli sve ouvati i to u stanju zateenom danas. U usporedbi s njom starosna se vrijednost nalazi u prednosti, jer zastupa praktino lake provodljiv, u osnovi zapravo jedini doista provodljiv princip. Vjeno ouvanje uope nije mogue, jer su prirodne sile na kraju jae od svake ljudske dosjetke, a ovjek sam, suoen s prirodom kao pojedinac, nalazi u njoj svoju propast. U pitanjima ouvanja vanjskim postupcima u kojima obje vrijednosti u skladu s ranije navedenim ak mogu ii mku pod ruku, teko da e taj sukob ikada poprimiti otriji oblik. Uglavnom e se to dogoditi u pitanjima restauriranja koja su povezana s promjenom oblika i boje. Starosna je vrijednost u takvim pitanjima mnogo osjetljivija od povijesne. Kad se sa staroga tornja odstrani nekoliko popucalih kamenova i kad se nadomjeste novima, povijesna vrijednost tornja nee doivjeti nikakav gubitak vrijedan spomena, jer je izvorni oblik ostao isti, a za prosuivanje svih dodatnih povijesnih pitanja jo postoji dovoljno staroga kamenja, tako da je mali broj izmijenjenoga kamenja posve zanemariv. Naprotiv, starosnoj vrijednosti ve i ti najmanji dodaci, naroito kad svojom novom bojom (na koju je, kao na relativno-subjektivni element unutar objektivno-cjelovite pojave svakoga predmeta, posebno osjetljivo moderno doba) intenzivno odskau od staroga mnotva, mogu postati izrazito jakom smetnjom. Konano, moramo utvrditi da kult povijesne vrijednosti, iako priznaje cjelovitu dokumentamu vrijednost samo izvomome stanju jednoga spomenika, ipak priznaje i ogranienu vrijednost kopiji ukoliko je sam izvomik (dokument) nepovratno izgubljen. Nerjeiv sukob sa starosnom vrijednou postojat e u takvim sluajevima samo onda kad kopija ne nastupa kao pomono sredstvo u znanstvenome istraivanju, nego kao punovrijedni nadomjestak izvomika s pretenzijom na povijesno-estetsko 22

priznanje (zvonik Sv. Marka). Dok god postoje ovakvi sluajevi, povijesna se vrijednost ne moe smatrati prevladanom, a starosna se vrijednost jo ne moe smatrati jedinom mjerodavnom estetskom komemorativnom vrijednou ljudskoga roda. S druge strane, s obzirom na neprekidan razvoj umjetniko-tehnikih reprodukcijskih sredstava, moemo biti uvjereni da e u doglednoj budunosti (posebice nakon pronalaska potpuno uvjerljive fotografije u boji i njezina kombiniranja s kopijama u obliku faksimila) biti pronaena najcjelovitija zamjenska sredstva za originale dokumenata. Time e barem donekle biti zadovoljen zahtjev znanstveno-povijesnoga istraivanja koji je jedini izvor moguega sukoba sa starosnom vrijednou, a da pritom ljudsko uplitanje izvomik ne uini bezvrijednim za starosni kult. C. Namjerna komemorativna vrijednost Za razliku od starosne vrijednosti koja cijeni prolost kao takvu, povijesna vrijednost tei izdvajanju jednoga razvojno-povijesnog trenutka iz prolosti i njegovom jasnom predoavanju, kao da taj trenutak pripada sadanjosti. Namjema komemorativna vrijednost od poetka, od postavljanja spomenika, ima zacrtan eilj ne dopustiti da odreeni trenutak ikada postane prolost, odrati ga prisutnim i ivim u svijesti onih koji dolaze. Ova trea kategorija komemorativnih vrijednosti tvori jasan prijelaz prema trenutanim vrijednostima. Dok je starosna vrijednost utemeljena iskljuivo na prolaznosti, a povijesna je vrijednost eli zaustaviti smatrajui ipak da ve nastali znaci propadanja imaju pravo na egzisteneiju, namjema komemorativna vrijednost bez okolianja polae pravo na neprolaznost, vjenu sadanjost, na stanje neprestanog nastajanja. Stoga smatra da treba suzbijati prirodne sile koje uzrokuju propadanje i koje se suprotstavljaju ispunjenju ovoga zahtjeva te uvijek iznova onemoguavati njihovo djelovanje. Jedan bi spomen-stup, primjerice, iji bi natpis bio pohaban, prestao biti namjemim spomenikom. Zato osnovni postulat nam-jemih spomenika tvori restauriranje. Obiljeje namjeme komemorativne vrijednosti kao trenutane vrijednosti jest i to to je nju od destruktivnih interveneija ljudske ruke oduvijek titilo zakonodavstvo. Naravno, u ovoj je kategoriji spomenika od poetka neprekidno prisutan sukob sa starosnom vrijednou. Bez restauriranja spomenici bi uskoro prestali biti namjemim spomenicima; zato je starosna vrijednost oduvijek bila smrtni neprijatelj namjerne komemorativne vrijednosti. Kult namjeme komemorativne vrijednosti predstavljat e nesavladivu prepreku za kult starosne vrijednosti dok god se ljudi ne odreknu 23

zemaljske besmrtnosti. No, otar sukob izmeu starosne vrijednosti i namjerne komemorativne vrijednosti stvara zatiti spomenika manje neprilika nego to bismo na prvi pogled pretpostavili, jer je broj namjemih spomenika razmjerno malen u usporedbi s velikim brojem nenamjemih spomenika.

3. Odnos trenutanih vrijednosti prema kultu spomenika

Veina spomenika ima sposobnost zadovoljiti ovjekove emocionalne ili duhovne potrebe koje jednako tako mogu zadovoljiti i nove, moderne tvorevine (ili su za to ak i prikladnije). Na toj sposobnosti spomenika, kod koje se ne uzima u obzir postanak u prolosti i na njemu utemeljena komemorativna vrijednost, poiva trenutana vrijednost spomenika. Sa stajalita te vrijednosti ovjek e od poetka biti sklon promatrati spomenik ne kao takav, nego kao upravo nastalu tvorevinu. Zato e i od (staroga) spomenika zahtijevati vanjski izgled (novoga) ljudskog djela u trenutku njegova nastanka: zahtijevat e potpunu cjelovitost i netaknutost destruktivnim prirodnim utjecajima. Simptomi tih utjecaja mogu se, dodue, tolerirati ve prema prirodi trenutane vrijednosti koja se razmatra, ali se prije ili kasnije naie se na nepremostivu granicu iza koje bi trenutana vrijednost postala nemoguom. Tada se trenutana vrijednost mora pokuati dokazati u odnosu prema starosnoj vrijednosti. Tretman spomenika prema naelima kulta starosne vrijednosti koji bi stvari u osnovi uvijek, a praktino u veini sluajeva elio prepustiti njihovoj prirodnoj sudbini, mora konano, bez obzira na okolnosti, dovesti do sukoba s trenutanom vrijednou. Taj se sukob moe okonati jedino (potpunim ili djelominim) zapostavljanjem jedne od dviju vrijednosti. Trenutana vrijednost moe, kao to je reeno, potei iz zadovoljenja osjetilnih ili duhovnih potreba. U prvom sluaju govorimo o praktinoj uporabnoj vrijednosti ili samo uporabnoj vrijednosti, u drugom sluaju o umjetnikoj vrijednosti. Kod umjetnike vrijednosti treba nadalje razlikovati izmeu elementarne vrijednosti, vrijednosti noviteta koja poiva na cjelovitu karakteru tek nastala djela i relativne umjetnike vrijednosti koja se temelji na suglasnosti s modernim umjetnikim htijenjem. Osim toga treba uzeti u obzir da li spomenik treba sluiti svjetovnoj ili crkvenoj umjetnikoj svrsi.

24

A. Uporabna vrijednost Fiziki je ivot preduvjet svakoga psihikog ivota. On je i vaniji, jer moe napredovati bez razvijenijeg psihikog ivota, ali ne i obmuto. Zato, primjerice, stara zgrada koja je jo i danas u praktinoj uporabi mora ostati ouvana u stanju u kojem moe pruiti zaklon ljudima bez ugroavanja njihova ivota ili zdravlja. Svaku pukotinu koju su prirodne sile napravile u njezinim zidovima i krovu treba odmah zatvoriti, treba sprijeiti ili zaustaviti prodiranje vlage i sl. Openito se moe rei da je uporabnoj vrijednosti sasvim svejedno koji je tretman dodijeljen spomeniku dok god on nema utjecaja na egzisteneiju spomenika i dok se time ne ine apsolutno nikakvi ustupci starosnoj vrijednosti. Samo u sluajevima u kojima je uporabna vrijednost prisutna zajedno s vrijednou noviteta treba jo preciznije povui granicu unutar koje se starosnoj vrijednosti moe dopustiti slobodno djelovanje, o emu e jo posebno biti govora. Ne treba dokazivati kako nebrojeni svjetovni i crkveni spomenici jo i danas posjeduju sposobnost praktine primjene i kako su zaista u uporabi. Kad bi ih se povuklo iz uporabe, za njih bi u veini sluajeva morao biti stvoren nadomjestak. Taj je zahtjev toliko obvezujui da bi protuzahtjev starosne vrijednosti preputati spomenike njihovoj prirodnoj sudbini mogao doi u obzir tek onda kad bi se za sve spomenike izradili barem jednako vrijedni nadomjesci. Praktina realizacija toga zahtjeva mogua je tek u razmjemo malo iznimnih sluajeva, jer se tome suprotstavljaju doista nepremostive tekoe. Djela u ijoj su izradi sudjelovala mnoga stoljea tada trebaju jednim udarcem ili ipak u razmjerno kratkom roku biti zamijenjena novima, gotovo odjednom treba mobilizirati radne snage i novana sredstva za pokrivanje trokova za ije su pribavljanje bila potrebna stoljea. Praktina nemogunost takvoga postupka, ak i uz rasporeivanje na itav niz godina, vie je nego oita pa se na njoj ne treba dulje zadravati. U pojedinim e se sluajevima uvijek moi posegnuti za tim sredstvom i za njim e se bez sumnje posezati; ali je potpuno iskljueno nje-govo uzdizanje na razinu pravila. Zbog toga se uporabna vrijednost veine spomenika ne moe ukinuti. S druge su strane jednako neizbjeni negativni zahtjevi uporabne vrijednosti koji su prisutni onda kad obziri prema osjetilnim potrebama ljudi zahtijevaju suprotno od ouvanja spomenika, npr. kad prirodno propadanje spomenika (recimo toranj koji prijeti da e se sruiti) ugroava ljudsko zdravlje i ivot. Jer obzir prema vrijednosti

25

tjelesne dobrobiti nesumnjivo prevladava svaki mogui obzir prema idejnim zahtjevima starosne vrijednosti. No uzmimo da se za sve spomenike koji su primjereni za uporabu stvamo moe izraditi moderni nadomjestak tako da stari originali bez restauriranja, ali i bez svake praktine upotrebljivosti i koritenja mogu iivjeti svoj prirodni bitak bi li to uistinu u punoj mjeri pomoglo zahtjevima starosne vrijednosti? Pitanje ne samo da je opravdano, nego ga jednostavno treba zanijekati; jer bitan dio ivahne igre prirodnih sila ije opaanje uvjetuje starosnu vrijednost nenadoknadivo bi se izgubio kad bi ljudi prestali rabiti spomenik. Primjerice, tko bi se pri pogledu na baziliku sv. Petra u Rimu htio odrei ivahne tafae koju ine moderni posjetitelji i obavljanje vjerskih obreda. ak e i najradikalnijega zagovomika starosne vrijednosti deprimirati pogled na zgarite stambene zgrade unitene udarom groma, pa ak i ako njezini ostaci upuuju na postanak graevine prije nekoliko stoljea. Pogled na ruevinu crkve u prometnoj ulici takoer nee imati ugoajno djelovanje, ve e ga zasmetati. I ovdje se radi o djelima za koja smo navikli da ih ovjek rabi i koja primjeujemo kao smetnju kad vie nisu u uporabi. Ona time odaju dojam nasilnoga unitenja koji je nepodnoljiv ak i kultu starosne vrijednosti. Nasuprot tome ostaci spomenika koji za nas vie ne mogu imati praktino znaenje i kod kojih nam ne nedostaje aktivnost ovjeka kao djelatne prirodne sile, primjerice kod ruevine srednjovjekovnog dvorca u strmoj brdskoj divljini ili ruevine hrama na prometnim rimskim ulieama, nose nesputanu dra starosne vrijednosti. Dakle, jo nismo tako daleko da bismo na sve spomenike redom primijenili iskljuivo mjerila starosne vrijednosti. Kao to razlikujemo starija i mlaa djela, tako jo uvijek manje ili vie tono razlikujemo djela pogodna za uporabu i djela koja to nisu. U prvom sluaju uzimamo u obzir povijesnu, a u drugom sluaju zajedno sa starosnom vrijednou i pored nje uzimamo u obzir i uporabnu vrijednost. Tek djela koja nisu za uporabu moemo promatrati i uivati u njima sa stajalita starosne vrijednosti, a da nas pri tom ne ometa uporabna vrijednost; kod djela nas pak pogodnih za uporabu u tome uvijek zasmeta ili sprijei ako ona ne otkrivaju svoju trenutanu vrijednost, na to smo kod njih navikli. Radi se o istom modernom duhu iz kojeg je proizila poznata agitacija protiv prisons d'art. Starosna se vrijednost mora jo energinije nego povijesna vrijednost okrenuti protiv izdvajanja spomenika iz njegova dosadanjega, donekle organskoga konteksta, i njegova zatvaranja u muzej iako bi time spomenik gotovo sigumo bio osloboen potrebe za restauriranjem. 26

Ako, dakle, stalna praktina uporaba jednoga spomenika ima veliko i esto nezaobilazno znaenje za starosnu vrijednost, to opet smanjuje mogunost sukoba izmeu starosne i uporabne vrijednosti koji nam se inio neizbjenim. Takav se sukob uope ne moe lako rasplamsati u vezi s kod nas relativno rijetkim djelima iz razdoblja antike i ranoga srednjeg vijeka, jer ta djela, uz rijetke iznimke, odavno ne posjeduju praktinu uporablji-vost. Kod djela novijega doba kult e starosne vrijednosti dopustiti ustupke kako bi se djela odrala u funkciji. Ti ustupci omoguavaju da se kod spomenika ouva sposobnost ispunjenja ljudskih potreba koja je poeljna ak i sa stajalita starosne vrijednosti. Mogunost sukoba izmeu uporabne i starosne vrijednosti ponajprije je prisutna kod spomenika koji se nalaze na granici to dijeli upotrebljive i neupotrebljive, srednjovjekovne i novovjekovne. U takvim e sluajevima pobijediti one vrijed-nosti ije zahtjeve podravaju sukladni zahtjevi drugih vrijed-nosti. Tretman spomenika u sluaju sukoba izmeu uporabne i povijesne vrijednosti ovdje ne treba posebno ispitivati, jer je u tom sluaju ionako prisutan sukob sa starosnom vrijednou. Povijesna e se vrijednost zahvaljujui njezinoj fleksibilnosti lake prilagoditi zahtjevima uporabne vrijednosti.

B. Umjetnika vrijednost Prema modernom poimanju svaki spomenik posjeduje umjetniku vrijednost ukoliko odgovara zahtjevima modernoga umjetnikog htijenja. Postoje dvije vrste tih zahtjeva. Prvi zahtjev moderna umjetnika vrijednost dijeli s vrijednou ranijih umjetnikih razdoblja, a to je predodba da svako moderno umjetniko djelo koje je upravo nastalo treba biti cjelovito djelo koje ni oblikom ni bojom jo nije poelo propadati. Drugim rijeima, svako novo djelo ve zbog svoje novosti posjeduje umjetniku vrijednost koju moemo nazvati elementarnom umjetnikom vrijednou ili, krae, vrijednou noviteta. Drugi zahtjev u kojemu se oituje ono to razlikuje moderno umjetniko htijenje od ranijih vrsta umjetnikoga htijenja tie se specifine naravi spomenika s obzirom na koncept, oblik i boju. Za taj bi zahtjev bilo najbolje upotrebljavati naziv relativna umjetnika vrijednost, jer on svojim sadrajem ne predstavlja neto objektivno i trajno, ve je podloan stalnoj promjeni. Posve je jasno da spomenik ne moe u potpunosti odgovarati ni jednom od dva zahtjeva.

27

a) Vrijednost noviteta Svaki spomenik, ve prema njegovoj starosti i milosti, odnosno nemilosti drugih okolnosti, mora u nekoj mjeri iskusiti tetno djelovanje prirodnih utjecaja, tako da je cjelovitost oblika i boje koju zahtjeva vrijednost noviteta, jednostavno nedostina. To je i razlog zato su se kroz sva vremena pa sve do dananjih dana vidljivo ostarjela umjetnika djela smatrala uglavnom nezadovoljavajuima za svako od modernih umjetnikih htijenja. Zakljuak je oit: da bi spomenik koji na sebi nosi tragove propadanja odgovarao modernome htijenju spomenute vrste, on mora biti osloboen tragova starosti, a njegovi se oblik i boja moraju upotpuniti da bi ponovo postigli karakter noviteta tek nastaloga spomenika. Vrijednost noviteta moe se ouvati samo na nain koji potpuno proturjei kultu starosne vrijednosti. Ovdje se, dakle, otvara mogunost sukoba sa starosnom vrijednou koji otrinom i nepomirljivou premauje sve prije spomenute sukobe. Vrijednost noviteta zapravo je najei pro-tivnik starosne vrijednosti. Dovrenost novoga, upravo nastaloga, koja se iskazuje najjednostavnijim kriterijem neokmjenim oblikom i istom polikromijom mogu ocijeniti svi, ak i osobe bez ikakva obrazovanja. Zato je vrijednost novitela oduvijek bila umjetnika vrijednost za iroke krugove slabo obrazovanih i neobrazovanih, dok su relativnu umjetniku vrijednost, barem od poetka novijega doba, mogli cijeniti samo estetski obrazovani moderni ljudi. Masu je oduvijek radovalo ono to se otvoreno izdavalo za novo; ona je u djelima ljudske ruke uvijek eljela vidjeti samo stvaralako, pobjedniko djelovanje ljudske moi, a ne destruktivno djelovanje prirodne sile koja je neprijatelj ljudskome djelu. Prema shvaanju masa lijepo je samo ono to je novo i cjelovito staro, fragmentirano i izblijedjelo je runo. To tisuljetno shvaanje, prema kojemu mladost ima nesumnjivu prednost pred starou, ukorijenjeno je tako duboko da nemoe biti iskorijenjeno u nekoliko desetljea. Snano protivljenje na koje su naili apostoli starosne vrijednosti pri svom prvom nastupu najbolje se objanjava time to se za veinu modernih ljudi podrazumijeva da obijeni rub namjetaja treba nadomjestiti novim, a potamnjelu zidnu buku obiti i zamijeniti svjeom. Povrh toga, cjelokupna se zatita spomenika 19. stoljea u svojim bitnim aspektima temeljila na tom tradieionalnom shvaanju, tonije reeno, na prisnom stapanju vrijednosti noviteta s povijesnom vrijednou: trebalo je odstraniti svaki primjetni trag propadanja zbog prirodnih sila, sve nepotpuno, fragmentamo dopuniti tako da se ponovo uspostavi potpuna, jedinstvena cjelina. Ponovno vraanje 28

dokumenta u izvomo stanje u 19. je stoljeu predstavljalo javno priznat i revno propagiran cilj svake raeionalne njege spomenika. Tek je krajem 19. stoljea jaanje starosne vrijednosti stvorilo proturjeje i sukobe koje ve niz godina promatramo gotovo svugdje gdje treba zatititi spomenike. Proturjeje izmeu vrijednosti noviteta i starosne vrijednosti stoji u sreditu kontroverze koja se trenutno, ak i u najotrijim oblicima, vodi oko tretmana spomenika. Vrijednost noviteta je beatus possidens kojega treba istjerati s tisuama godina staroga posjeda. Starosna vrijednost je toga svakako svjesna i ne pree ni od jednog sredstva i oruja kako bi svladala protivnika uvrijeenog u predaji. Kad se radi o spomenicima koji vie ne posjeduju uporabnu vrijednost, starosnoj je vrijednosti uglavnom ve polo za rukom provoenje vlastitih naela pri tretmanu spomenika. Drukije je tamo gdje su istodobno ukljueni i zahtjevi uporabne vrijednosti sve to je u uporabi jo i danas u oima velike veine eli izgledati mlado i snano, kao da je upravo nastalo i eli se odrei tragova starosti, propadanja i gubitka snage. Nadalje, meu svjetovnim spomenicima (o crkvenima e s obzirom na ovo jo biti govora) ima onih kod kojih status vlasnika dekomm, kako se obiava rei zahtijeva najpomnije uklanjanje tragova propadanja. Visoki poloaj ne znai nita drugo do samopotvrivanje, razlikovanje od okoline. Zaputanje bi plemikoga dvorca ili zahtjevne vladarske palae tako da buka otpada ili dobije mrlje u oima javnosti natetilo ugledu vlasnika. ini se da ovdje stojimo pred beznadnim sukobom: na jednoj strani pratimo tovanje staroga zbog njega samog koje osuuje svako obnavljanje, a na drugoj strani tovanje novoga zbog njega samog koje tei za uklanjanjem svih ometajuih i nedopadljivih tragova starenja. Pozicija vrijednosti noviteta za sada je nedodirljiva, jer je ona sposobna djelovati na mase s neposrednou koja uvelike premauje neposrednost ranije pripisanu starosnoj vrijednosti. Tisuljetna postojana valjanost vrijednosti noviteta moe se pratiti koliko nam pogled see u povijest ovjeanstva, a kod pristalica joj je donijela pravo na apsolutnu i vjenu valjanost. Upravo ovdje postaje jasno koliko je kult starosne vrijednosti doista jo i danas ovisan o proboju i predradnjama povijesne vrijednosti. Za kult povijesne vrijednosti treba jo pridobiti mnogo ire drutvene slojeve prije nego to s njihovom pomoi mase budu spremne za kult starosne vrijednosti. Tamo gdje se starosna vrijednost sudara s vrijednou noviteta spomenika koji ima trajnu uporabnu vrijednost, starosna e se vrijednost, ne samo iz praktinih obzira (uporabne vrijednosti, o emu je ve bilo govora u 29

prethodnom poglavlju), nego i iz idejnih (elementarnih umjetnikih) obzira morati nastojati, koliko je to god mogue, pomiriti s vrijednou noviteta. Na sreu, ova zadaa danas nije toliko teka kao to se to moda na prvi pogled ini. Kao prvo, kult starosne vrijednosti ne negira u potpunosti pravo na opstanak vrijednosti noviteta kao takve: to pravo se osporava samo spomenicima, a to znai djeiima s odreenom komemorativnom vrijednou. Naprotiv, novonastalim djelima pravo na egzisteneiju ne samo da je izriito priznato, nego se danas naglaava ak i otrije i eksplicitnije nego u prolim desetljeima. Moderno gledite od novonastaloga ljudskog djela zahtijeva ne samo besprijekomu cjelovitost oblika i boje nego i stila, to znai da moderno djelo koncepcijski te pojedinostima oblika i boje treba to manje podsjeati na starija djela. Time se dakako izraava prepoznatljiva tenja za to je mogue stroim razdvajanjem vrijednosti noviteta i starosne vrijednosti. Ali ve u priznavanju vrijednosti noviteta kao estetske velesile lei mogunost kompromisa, im su ostale okolnosti za to povoljne; njih ni u kojem sluaju ne nedostaje. Ve smo prije objanjavali da se u prirodne sile koje djeluju na propadanje ne sasvim starih vrsta spomenika koji su jo i danas pogodni za uporabu, ubraja i ljudska aktivnost. Ljudski faktor pritom ne djeluje samovoljno i nasilno, nego prema odreenim zakonitostima. Kad ljudska ruka stavi u uporabu neko djelo, to za njega znai polagano, ali stalno i nezaustavljivo troenje i propadanje. To objanjava zato spomenik koji smo inae navikli vidjeti u uporabi, npr. palaa za stanovanje u prometnoj ulici, u stanju neupotrebljavanosti i naputenosti odaje neugodan dojam nasilnoga unitenja: ini nam se starijom nego to jest5. Zbog toga je kult starosne vrijednosti bio prisiljen ouvati barem uporabne spomenike novijega vremena u stanju koje im jami trajanje njihove uporabne vrijednosti. Praktinoj uporabnoj vrijednosti i s estetske strane odgovara vrijednost noviteta: zbog nje kult starosne vrijednosti, barem na dananjem stupnju njegova razvoja, mora tolerirati odreenu mjeu vrijednosti noviteta, barem na novovjekim djelima i djelima pogodnim za uporabu. Kad bi npr. na gotikoj vijenici na uoljivom mjestu bio odlomljen vrh jednoga baldahina, kult starosne vrijednosti nesumnjivo bi najradije ostao pri netaknutom zadravanju toga traga starenja, ali danas ne bi stvarao velike potekoe kad bi vrijednost noviteta u ime dekoruma zahtijevala odstranjivanje praznine i dodavanje vrha u dokumentiranom izvomom obliku. estoke kontroverze koje su vodene izmeu pristalica obiju vrijednosti povezane su sa sljedeim zakljukom koji je u 19. stoljeu izveden iz vrijednosti noviteta, a u korist povijesne vrijednosti. 30

Taj se zakljuak odnosi na spomenike koji nisu sauvani u posve izvornom obliku, ve im je ljudska ruka tijekom vremena priutila razliite stilske preinake. Kako povijesna vrijednost poiva na spoznaji o izvomome izgledu spomenika, u doba u kojem je kult povijesne vrijednosti bio najmjerodavniji teilo se odstranjivanju svih izmjena (ienje, uklanjanje kasnijih dodataka) i ponovnom uspostavljanju izvomih oblika bez obzira na to jesu li oni bili preeizno dokumentirani ili ne. Kultu je povijesne vrijednosti ak i moderna izmiljotina koja priblino nalikuje izvomome obliku bila prihvatljivija od autentinoga dodatka izraenog u drugom stilu. Tom se nastojanju povijesne vrijednosti pridmio i kult vrijednosti noviteta stavom da ono to je izvorno, to treba ponovo uspostaviti, takoder mora izgledati cjelovito te da svaki dodatak koji ne pripada izvomom stilu predstavlja povredu cjelovitosti i simptom propadanja. Iz toga je proiziao postulat stilskoga jedinstva koji je konano doveo do toga da su se ak i oni dijelovi, kojih izvomo nije bilo nego su dodani u kasnijem stilskom razdoblju, ne samo odstranjivali ve i obnavljali u obliku koji je bio prilagoen izvomome stilu spomenika. Prema tome, moe se rei da se tretman spomenika u 19. stoljeu temeljio na postulatima stilske izvornosti (povijesna vrijednost) i stilskoga jedinstva (vrijednost noviteta). Ti su principi naili na snano protivljenje kad se pojavio kult starosne vrijednosti kod kojega se ne radi ni o izvornosti stila ni o cjelovitosti, nego ba suprotno o njihovu krenju. Kult je starosne vrijednosti smatrao da se ne radi o prisilnim ustupcima uporabnoj vrijednosti i vrijednosti noviteta koja uporabnoj vrijednosti odgovara s estetske strane, kako bi se uz tu rtvu spomenik zadrao u uporabi, nego o naputanju gotovo svega onoga u spomeniku to sainjava njegovu starosnu vrijednost. To bi znailo kapitulaciju starosne vrijednosti, a kako bi je izbjegli, pristalice su starosne vrijednosti zapoele ogorenu borbu protiv starijega pristupa. Takvu su borbu neprestano pratila pretjerivanja u oponiranju, a time se pomutio jasan uvid u stanje stvari. Mnogo toga to je opravdano u starome pristupu, a ega se ni novotari nee moi odrei, zbog njihova se pretjerivanja nepristranome promatrau moe uiniti ugroenim, jer se sada, u aru borbe, porie zajedno s onime to je uistinu neodrivo. Tako se i onome to je neodrivo iz staroga sustava osigurava nezaslueno uporite. No, do danas si je zbog neizbjene promjene shvaanja posve opravdan aspekt kulta starosne vrijednosti postupno sam od sebe utro put. Neka za to bude dovoljan ovaj primjer: prije osam godina odlueno je da se barokni kor upne crkve u Altmunsteru, koji uope nije bio ruevan, demolira i zamijeni gotikim kako 31

bi se postiglo stilsko jedinstvo s gotikim brodom. Prije etiri godine se, dodue iz financijskih razloga, odustalo od podizanja tog gotikog kora vrlo upitne povijesne vrijednosti, ali neporecive vrijednosti noviteta. Danas su sve pristalice staroga i novoga sustava suglasne da bi odstranjivanje Herberstorfova6 kora, s kojim je znameniti pobjednik nad reformiranim teacima i u umjetnikom smislu uveo protureformaciju u Gornjoj Austriji, bio neoprostiv prijestup ne samo s obzirom na starosnu, nego i na povijesnu vrijednost. ini se da je naelo stilskoga jedinstva prema ovom, dodue novom, ali iroko rasprostranjenom shvaanju, iznevjereno, ak i kod crkvenog spomenika (kod kojih su tekoe jo vee zbog razloga koji e upravo biti razmotreni), a da je jaz izmeu obzimih pristalica staroga sustava i razboritih pojedinaca meu novotarima doista prevladan ondje gdje je dosad bio najvei. Ono to je ve reeno o vrijednosti noviteta openito vrijedi i za svjetovne i za crkvene spomenike; no ve unaprijed treba pripisati posebnu vanost odnosu Katolike crkve7 prema kultu vrijednosti noviteta. Odluka o tretmanu crkvenih spomenika nije, kao kod svjetovnih, u rukama pojedinog vlasnika, ve ovdje strog hijerarhijski poredak Crkve, ak i na podruju udaljenom od dogme, omoguuje jedinstven tretman i provodi ga u praksi. U osnovi su religiozna i svjetovna umjetnost jedno te isto i do poetka novijega doba nije postojala nikakva naelna razli-ka izmeu svjetovne i religiozne umjetnosti. Katolianstvo je od reformacije nastojalo trajno odrati njihovo relativno jedinstvo, dok ga je protestantizam jednostavno napustio. No raskorak je od tada postupno bivao sve oitijim, ak i kod romanskih naroda, sve dok od 19. stoljea nije postao naizgled nepremostivim. Konano, u 20. smo stoljee uli pod okolnostima u kojima slika religiozne tematike naslikana prema vodeim naelima moderne umjetnosti, npr. Fritza von Uhdea8, nikako ne bi mogla posluiti u katolike pobone svrhe. U takvim se slikama npr. Krist pojavljuje kao moderni ovjek koji svoje otkupljenje na neki nain postie kroz sebe samoga, dok je prema crkvenom poimanju za to potreban nadnaravni Krist kojega u ulozi posrednika zastupa Crkva. Ni svetaki se likovi crkvenoga kiparstva i slikarstva takoer ne smiju identifieirati s promatraima, nego moraju odavati objektivnu, samostalnu, cjelovitu egzisteneiju. Ve i Rembrandtovo traenje boanskoga u ovjeku i njegova drastinog prikaza nije odgovaralo katolianstvu, a moderni su umjetniei u tome otili mnogo dalje od Rembrandta. Normativnost koju po svaku eijenu zahtijeva crkveno bie, a time i crkvena umjetnost, ini se nespojivom s modernim ovjekom sklonim ugoajnosti. Unato tome bilo bi promaeno iskljuiti suglasje katolianstva i 32

moderne umjetnosti. Ohrabrujui znak predstavlja injenica da Crkva ustrajava na nunosti postojanja crkvene umjetnosti. Za probleme koji pokreu svijet nikada nije pronaeno rjeenje bez borbi i sukoba, traenja i lutanja. Slino je i s pitanjem o stavu Katolike crkve prema vrijednosti noviteta i njoj oprenoj starosnoj vrijednosti. Vrijednost noviteta koja na svjetovnom podruju tvori, barem zasada, neiskorjenjiv estetski postulat irokih masa, na religioznom je podruju zatiena ne samo zahvaljujui privrenosti irokih masa nego i zbog na neki nain posveenih temeljnih shvaanja, pa ju je na tom podruju jo tee zaobii. Crkve, statue svetih lica ili svetaea, slike s prikazima svetih pripovijesti nalaze se u vezi s boanskim otkupiteljem i zato predstavljaju ono najdostojnije to ljudska ruka uope moe stvoriti. Dakle, kod ovih se radova vie no igdje u obzir uzima dekorum, a on, kao to je ve naglaeno, zahtijeva najiu dovrenost oblika i boje. ini se da je suprotnost izmeu starosne vrijednosti i vrijednosti noviteta na religioznom planu, kojim vladaju najdublji osjeaji ljudske due, na prvi pogled nepremostiva. No ipak, ne treba izgubiti nadu u izmirenje ovih suprotnosti. Kao prvo, tovanje vrijednosti noviteta, iako prilino odgovara osnovnim stavovima Katolike crkve o superiornosti ovjeka kao slike i prilike Boje nad prirodom, ipak nije nigdje utvreno dogmom; radi se, dakle, samo o privremenom uredenju koje Crkva u budunosti (kao to je esto inila i ranije u povijesno-umjetnikome razvoju) moe promijeniti, ako to bude smatrala nunim i korisnim za njezine interese u odnosu na poeljnu slogu s vjernicima. Nadalje, u temeljima samoga katolianstva viestruko je sadrano sjeme kulta komemorativne vrijednosti: s jedne strane treba samo pomisliti na tovanje svetaca i brojne spomen-dane, s druge strane na neprekidan razvoj crkvene historiografije (a svako pojedino djelo crkvene umjetnosti moe se smatrati njezinim spomenikom). Ovdje se, dakako, prvo radi o povijesnim vrijednostima; ali nakon to smo u njima prepoznali neophodne prethodnike i utirae puta starosnoj vrijednosti, opravdano se nadati da e Katolika crkva, kao esto tijekom njezina gotovo dvije tisue godina dugoga postojanja, i ovoga puta nai odgovarajui kompromis s ostalim vodeim duhovnim strujanjima vremena. Temeljem starosne vrijednosti i jest jedan autentian kranski princip: princip poniznoga preputanja volji Svemoguega kojemu se nemoan ovjek ne smije usuditi pasti u naruje. Dobar znak moguega pomirenja je u nekoliko navrata zamijeena injenica da Crkva kod tretmana njezinih gradskih spomenika uzima u obzir starosnu vrijednost, jer eli biti obzima prema osjeajima gradskih vjernika koji veinom pripadaju 33

obrazovanim kmgovima; Crkva, dakle, vjeruje da se time nije ogrijeila o vlastiti ivotni interes. Svoje najtvrdokonije pristalrice vrijednost noviteta radi noviteta samog pronalazi meu pripadnicima ruralnoga sveenstva koje time nesumnjivo eli izii u susret elementamom osjeaju za umjetnost svojih veinom slabo obrazovanih vjernika, barem u onolikoj mjeri koliko i tradicionalnim crkvenim obiajima ophoenja s umjetnou. Zato je idua zadaa odvratiti ruralno sveenstvo od dosadanjeg precjenjivanja vrijednosti noviteta; s druge e strane i kult starosne vrijednosti morati biti spreman barem toliko izii u susret crkvenim zahtjevima s obzirom na vrijednost noviteta, kao to izlazi u susret ouvanju spomenika u sluaju uporabne vrijednosti koju podrava.

b) Relativna umjetnika vrijednost Mogunost da se djela prijanjih generacija cijene ne samo kao svjedoanstva nadvladavanja prirode ljudskom stvaralakom snagom nego i s obzirom na njima svojstven koncept, oblik i boju poiva na relativnoj umjetnikoj vrijednosti. Tako se, naime, s modernoga stajalita, prema kojem ne postoji objektivno vaei umjetniki kanon, ini ispravnim da spomenik za modernoga ovjeka ne moe posjedovati umjetniku vrijednost, i to utoliko manje to je stariji, to ga vei vremenski i razvojni odmak dijeli od modernoga ovjeka. No iskustvo nas ui da umjetnika djela koja su nastala prije mnogo stoljea esto cijenimo vie nego moderna da ponekad upravo spomenike koji se nisu svidjeli svome vremenu, ve su nailazili na protivljenje (za to upravo holandsko slikarstvo 17. stoljea daje brojne primjere), nama modernim ljudima predstavljaju najvie oitovanje likovne umjetnosti. Prije otprilike trideset godina za ovu smo pojavu jo imali jednostavno objanjenje: tada se jo vjerovalo, koliko god se inilo tekim tono formulirati njezine kriterije, u postojanje apsolutne umjetnike vrijednosti. To to su se vie cijenili stariji spomenici objanjavalo se time da su se upravo ranija razdoblja njihovim umjetnikim stvaralatvom vie pribliila apsolutnoj umjetnikoj vrijednosti nego to su to, usprkos svim naporima, u stanju uiniti moderni umjetnici. Na poetku 20. stoljea ve smo uglavnom doli do uvjerenja da apsolutna umjetnika vrijednost ne postoji i da je stoga isti umiljaj kad u sluajevima spaavanja starijih majstora prisvajamo ulogu pravednijih sudaca nego to su to bili suvremenici neshvaenih majstora. To to u meuvremenu stara umjetnika djela cijenimo vie nego moderna mora se objasniti drukije, a ne mjerilom fiktivne apsolutne umjetnike vrijednosti. Staro umjetniko djelo moe 34

imati tek pojedine dodime toke s modernim umjetnikim htijenjem. Osim toga, na starom umjetnikom djelu moraju uvijek postojati i neki drugi aspekti koji se razilaze s modernim umjetnikim htijenjem. Naime, pretpostavlja se kako je nemogue da negdanje umjetniko htijenje bude identino s dananjim, a ta se razlika mora pokazati u odreenim osobinama. Zato nam potonji neprivlani aspekti ne kvare ukupni dojam kao to je ve nagovijeteno ranije moe se objasniti samo time da dopadljivi aspekti umjetnikoga djela dolaze do izraaja tako snano da potiskuju i pobjeuju nedopadljive. U takvim okolnostima upravo postojanje osobina u konceptu, obliku i boji jednoga spomenika koje ne odgovaraju dananjemu umjetnikom htijenju dobiva ak danas, kad se openito slijedi moto svakom vremenu njegova umjetnost, tako veliku vanost za podizanje vrijednosti ostalih, dopadljivih aspekata istoga spomenika, da ih moderni umjetnik, raspolaui tek sredstvima koja odgovaraju naem umjetnikom htijenju, nikada ne moe dosei. Nemogue je zamisliti razdoblje uvjereno da kroz likovnu umjetnost moe dosegnuti estetsko otkupljenje a koje bi se moglo odrei spomenika prolih umjetnikih razdoblja: zamislimo samo da likovna djela iz razdoblja antike i slike iz 15., 16. i 17. stoljea nisu dio naega kultumog blaga i izraunajmo koliko bismo osiromaili s obzirom na zadovoljenje naih modernih potreba za umjetnou. To ne mijenja ni spoznaja da je ono to iitavamo iz starih umjetnikih djela, a prihvatljivo je naem modernom umjetnikom htijenju, sve drugo do povijesno-umjetniki ispravno negdanje je umjetnike pri stvaranju ovih spomenika vodilo posve drukije umjetniko htijenje od onoga koje vodi modernoga ovjeka. Dok smo, dakle, bez okolianja morali zanijekati odgovor na pitanje moe li spomenik posjedovati vrijednost noviteta, odnosno umjetniku vrijednost koja poiva na cjelovitosti izvornoga stanja spomenika, drugu moguu vrstu trenutane umjetnike vrijednosti relativnu umjetniku vrijednost spomeniku nikako ne treba unaprijed oduzeti. Pri tome je uputno razlikovati izmeu pozitivne i negativne procjene relativne umjetnike vrijednosti. Ako je relativna umjetnika vrijednost pozitivna, ako dakle spomenik nekim svojim koncepcijskim, oblikovnim i koloristikim kvalitetama zadovoljava nae moderno umjetniko htijenje, iz toga nuno proizlazi elja ne dopustiti da ta njegova vrijednost oslabi. Do toga bi dolo kad bismo ga, u skladu sa zahtjevima starosne vrijednosti, predali na milost i nemilost propadanju pod utjecajem prirodnih sila. ak i vie od toga: moemo osjetiti poticaj da, recimo, opozovemo dosadanji prirodni 35

proces i uklonimo tragove starenja (ienje slike), odnosno da vratimo spomenik u njegovo izvomo stanje u trenutku nastanka im imamo dovoljan razlog za pretpostavku da bi spomenik u njegovu izvornom, neostarjelom stanju u znatno viem stupnju odgovarao naem umjetnikom htijenju nego u sadanjem, prirodno izmijenjenom stanju. Pozitivan sluaj relativne umjetnike vrijednosti u pravilu e zahtijevati ouvanje u postojeem stanju, ponekad ak i restauratio in integrum, ime e izravno stupiti u sukob sa zahtjevima starosne vrijednosti. Ovaj sluaj pobuuje posebno zanimanje zbog toga to vidimo kako u sukob dospijevaju dva najmodernija estetska nazora: relativna umjetnika vrijednost, identina s modernim umjetnikim htijenjem, u odnosu na starosnu vrijednost zastupa pritom tako rei vrijednost noviteta (naravno, ne onu elementarnu, razmotrenu u prijanjem poglavlju). Bit e zanimljivo promatrati koja e od vrijednosti prevladati. Zamislimo li npr. Bottieellijevu sliku s baroknim preslicima koji su svojedobno bez sumnje naneseni s dobrom umjetnikom namjerom (da bi se suhoparnoj sliei iz quattroeenta podarila slikovitost), tada preslici za nas moraju posjedovati starosnu vrijednost (jer dodaci ljudske ruke do kojih je dolo prije duljeg vremena danas djeluju isto kao i zakoniti utjecaji prirode), pa ak i povijesnu vrijednost. Danas, ipak, nitko nee oklijevati odstraniti preslike da bi oslobodio istoga Bottieellija: to se ne dogaa samo iz povijesno-umjetnikoga (da bi se majstor quattroeenta vaan za razvoj talijanske umjetnosti to je mogue jasnije prepoznao u radu znaajnom za njegov vlastiti razvoj) nego i iz umjetnikoga interesa jer Bottieellijev crte i kolorit vie odgovaraju naem vlastitom umjetnikom htijenju nego talijanski barokni crte i kolorit. Novonastala moderna intervencija na starom umjetnikom djelu (koje, naravno, i pored toga pokazuje zastarjelost) i ovdje se pokazuje jo uvijek jaom u usporedbi s pokazateljima starosti, prolaznosti, s prirodnim tijekom koji je zbog svoje zakonitosti svemogu. Daleko je manja opasnost sukoba sa starosnom vrijednou koja prijeti u sluaju negativne procjene relativne umjetnike vrijednosti. Ona modernom umjetnikom htijenju nije samo bezvrijedna, nezanimljiva, ve mu je upravo odbojna. Ta bi bezvrednost predstavljala zapravo tek beskonano malenu pozitivnu vrijednost, pa bi stoga tretman spomenika u potpunosti prepustila zahtjevima starosne vrijednosti. Sablanjivost, stilska neprikladnost, runoa spomenika sa stajalita modernoga umjetnikoga htijenja vodi direktno k zahtjevu za odstranjivanjem, k njegovom hotiminom unitenju. Pogotovo za neke barokne spomenike jo i danas vrijedi (iako se na stav posljednjih dvadeset godina prilino ublaio) da ih ne moemo pod36

nijeti i da ih radije ne bismo gledali. Zahtijevanjem da ljudska ruka ubrza propadanje spomenika na isti se nain djeluje protiv starosne vrijednosti kao i kad se restauriranjem propadanje umjetno odgaa. Dakako, danas bi se tek rijetko moglo dogoditi da se spomenik uniti samo zbog njegove relativne umjetnike vrijednosti (ili, tonije reeno, njegove umjetnike bezvrednosti), no pri zatiti spomenika nee se moi zaobii ni taj negativni sluaj relativne umjetnike vrijednosti i to ve zbog toga jer ona kod pojave daljnjega sukoba s drugom trenutanom vrijednou (uporabnom vrijednou ili vrijednou noviteta) na istom spomeniku moe bitno pridonijeti odluci u korist starosne vrijednosti. Ako relativnu umjetniku vrijednost tvori moderno u starome, dospijevamo u nemalu nepriliku kad treba odgovoriti na pitanje na emu se temelji relativna umjetnika vrijednost crkvenih spomenika (naravno sa crkvenoga stajalita, jer za svjetovno poimanje ne postoji razlika izmeu crkvenih i svjetovnih spomenika). Preduvjet za to jest postojanje prepoznatljive moderne crkvene umjetnosti svjesne vlastita cilja, ije su namjere djelomice uzete u obzir u starim umjetnikim djelima. No postoji li doista moderna crkvena umjetnost? Bez sumnje postoji, jer se u crkvene svrhe svakodnevno gradi, klee i slika. U tim modernim crkvenim umjetnikim djelima elementi starijih stilskih razdoblja u pravilu prevladavaju toliko da je moderna jezgra esto potisnuta do neprepoznatljivosti. Dodue, takva jezgra bez sumnje postoji, jer moderno crkveno umjetniko djelo na prvi pogled prepoznajemo kao djelo koje nije staro i to ne samo po novosti koja se prije svega otkriva po boji vanjtine, nego i po posve oitom razlikovanju od starih uzora po konceptu i formalnim odnosima, a to je razlikovanje teko izraziti rijeima, jer se percipira nesvjesno. No odmah treba ukloniti nesporazum koji bi se moda mogao izvesti iz spomenutoga zastarjelog karaktera moderne crkvene umjetnosti, naime zakljuak da sklonost prolim stilovima podupire kult starosne vrijednosti ili ak kult povijesne vrijednosti. Crkvu sve do dananjeg dana uope ne zanima ono to je prolazno. Ako i nisu rijetki pripadnici katolikoga sveenstva koji su se s pijetetom i zavidnim uspjehom posvetili kultu povijesne vrijednosti, to samo pokazuje kako Crkva smatra da taj kult ne vrijea ni jedan od njezinih ivotnih interesa. Crkva je do sada svjesno i revno potpomaganje kulta prolaznih stvari, upravo prolaznosti same, smatrala neim to lei izvan njezinih pozitivnih interesa. Crkva kod starih umjetnikih djela cijeni stil i koncepeiju, ali ne i staru formu ili boju kao takve. U korist vrijednosti noviteta Crkva preferira crkveno

37

djelo koje je nanovo izvedeno, dodue uz upotrebu starih stilskih izraza. Pri tom se pravi vrlo karakteristian izbor postojeih stilova. Od pojave romantizma, a to znai otkad je kult povijesne vrijednosti uao u svoju posljednju veliku i odluujuu fazu, u crkvenoj su umjetnosti uglavnom prevladavali srednjovjekovni stilovi, a osobito, nama zbog brojnih ouvanih spomenika bliska, gotika. Razlog je oit: kad je opazila oruenje izmeu crkvene i svjetovne umjetnosti, crkvena se umjetnost s punim povjerenjem oslonila na stilove onih razdoblja u kojima jo nije bilo podjele na crkvenu i svjetovnu umjetnost. Sklonost prema srednjovjekovnome, naroito gotikome, pratila je pojava koja se barem moe usporediti ako ne i identifieirati s relativnom umjetnikom vrijednou svjetovnih spomenika. Jo su i danas nadlene institucije gotovo dnevno zaokupljene projektima koji se bave oslobaanjem gotikoga portala zaklonjena baroknim ili oslobaanjem zazidane kamene ornamentike, promjenom baroknoga lukoviasta krova u gotiki oblik ili baroknih zidnih slikarija u zvjezdano nebo. Ovdje se nesumnjivo radi o strasti prema renoviranju koja vodi rauna o vrijednosti noviteta; no ne moe biti sluajno da su u pravilu ba gotika ili jo starija djela ona koja elimo osloboditi steenih tragova starenja. Brojni sluajevi u kojima su se tijekom desetljea pojedini sveenici tome protivili dokazuju da time ni jedan vitalni interes Crkve nije doveden u pitanje; u vezi s time moe se zamijetiti ono to je ve reeno pri razmatranju vrijednosti noviteta da tenja ka gotiziranju spomenika ponajprije zaokuplja ruralno sveenstvo, dok se gradsko prema njoj odnosi suzdranije, a u pojedinim je sluajevima ak i odbija. Sklonosti prema srednjovjekovnim stilovima, koja nesumnjivo postoji iz dubljih razloga, treba dopustiti neometan razvoj. ak je i u gotiziranim djelima prisutan zametak samostalne i uistinu moderne crkvene umjetnosti, a u samoodreenje Crkve ne bismo se trebali mijeati tamo gdje ne dolazi u sukob s vitalnim kulturnim interesima drutva. to je vea sloboda kojom bi Crkva novim umjetnikim djelima potvrdila svoju sklonost prema srednjovjekovnim (i po elji prema svim osta-lim) stilovima, toliko bi intenzivnije trebalo djelovati na njezine predstavnike da kod spomenika crkvene umjetnosti starosna vrijednost naide na dostojno uvaavanje. Pogled na spomenike crkvene umjetnosti slui na radost publike koja je brojnija od svake upne zajedniee, zbog ega se tretman tih spomenika dotie temeljnih interesa ire javnosti.

38

Biljeke
1

Alois Riegl, Der moderne Denkmalkultus, sein Wesen, seine Enlsiehung, u: Gesammelte

Aufsatze, Berlin 1995., str. 144-193. Prevela Libue Jirsak.

2

Rije je o slici talijanskoga slikara Francesea Paola Miehettija (1851.-1929.) iz 1895., koja se

nalazi u berlinskoj Nationalgalerie. Slika je 1904. nadahnula Gabriele D'Annunzia na sastavljanje istoimene tragedije (op. prir.).
3

Ostale karakteristine crte modernoga kulturnog ivota, osobito germanskih naroda, koje

upuuju na podrijetlo jednako onome starosne vrijednosti nastojanja su oko zatite ivotinja te smisao za krajolik openito, koji se ve tu i tamo proirio ne samo na ouvanje pojedinanih biljaka i itavih uma ve i na zahtjev za zakonskom zatitom prirodnih spomenika, a time na ukljuivanje ak i anorganskih tvari u krug individua kojima je potrebna zatita.
4

Naravno, nita nije suprotnije kultu starosne vrijednosti nego elja da se unitenje ubrza. Kult

starosne vrijednosti ni u kojem sluaju, iako se to moda ini, ne promatra ruevinu kao krajnji cilj, ve joj nesumnjivo pretpostavlja dobro ouvan srednjovjekovni dvorac. Iako je komemorativno djelovanje u sluaju dvorca ustvari manje intenzivno nego kod ruevine, ono je zato toliko ekstenzivnije da izjednaava nedostatak puninom i raznolikou oblika tragova starosti koje nudi. Pokazuje ljudsko djelo s manjim stupnjem oteenja, ali zato i vei dio ljudskoga djela u stanju propadanja.
5

Obratno, netko se pri upotrebi posve nove stvari, npr. nove odjee, na poetku osjea nelagodno

(prema uzreiei Novi klju ne pristaje), to svakako ne treba pripisati samo poetnoj prisutnosti praktinoga otpora ve i estetskoj sputanosti.
6

Altmunster je gradi u Gornjoj Austriji u okruju Gmunden. Adam Graf von Herberstorf (1585.-

1629.) je vojskovoa i politiar iz Gornje Austrije (op. prir.).

7

Kako s obzirom na poglede i stavove ostalih crkvi koje postoje u Austriji ne treba oekivati

potekoe na koje kod Katolike crkve ponekad nailazi zatita spomenika. nai su zakljuci o crkvenoj umjetnosti i zatiti spomenika ogranieni na odnos Katolike crkve prema tim pitanjima.
8

Fritz von Uhde (1848.-1911.), njemaki slikar intimnih i religioznih prizora, jedan od

utemeljitelja minehenske secesije (op. prir.).

39