Bismillahirahmanirahim

Izdava Kulturno-umjetniko udruenje Sejfullah, Konjic Za izdavaa ukle Muamer Lektura i korektura Muamer Kodri Tehniki urednik Ale Puzi Design Acid DTP studio Stolac tampa Sabah-print, Sarajevo Za tampariju eo Elezovi Tira 300 primjeraka

Jasminko arac

Provincijalac
Konjic, 2013. godine

Radujemo se novom ivotu koji je naa dublja tajna. Pa ipak, elja svake due je nikada ne doi na ovaj svijet i napustiti zemlju zauvijek.

Strah je moan gospodar. Slobodan je jedino onaj ko ne posjeduje nita niti ita posjeduje njega.

JEDNOST I MNOTVO
Kad je sve Jedno, vie nema patnji, nema lane bajke o tebi, o meni. Ono to je bilo juer - danas - sutra rastapa se u trenutku vjenosti. (O. Hajjam)

Jedinstvo religija

Poetkom noi Brahmine sav svemir nestaje. Ono to slijedi je postojanje isto o kojemu nita ne znamo. Za sada, svijest poznajemo samo onda kada je uronjena u materiju, ono izvan toga tajna vjena ostaje. Jedno i mnotvo razdvaja privid tek, "svakog asa On je u djelovanju". Brahman i put dervia, oboje je u znaku kruga. Sve vodi Jednom i krajevi se poecima vraaju kao to se voda iz rijeka u more uliva i ponovo se okree izvorima svojim. 9

Isus ree: "Ja sam u Ocu, a vi ste u meni, isto kao to sam ja u vama". Unutarnja je to iskra, najmanja od najmanjeg, nedjeljiva, biti nepromjenjive. Opaena biti ne moe, ali po njoj ivimo i umiremo, jer je to stvorilo besmrtnost. Obuzeta iluzijom maje veina ljudi spava snom dubokim. Oni koji znaju putaju da sve tee bez uplitanja jer i spava i prosvjetljeni, obojica su dio plana boanskog, a svijet spoznajemo po suprotnostima njegovim. Sai-Baba je rekao: "Um jednog ovjeka daje prednost Krini, um drugoga tuje ivu. Sljedei vie voli Allaha, Koji nema oblika. Ja nikada ne pozivam ljude da oboavaju mene i odbace Oblike koje su ve potovali". Jer, inom roenja pozvani smo spasenju.

Sai-Baba

10

BRKINA MLINICA
Adema smo svi zvali Brko. Dugi bijeli brkovi bili su blago uvijeni i zavinuti prema licu, glava jaka i krupna sa otrim inteligentnim profilom koji je plijenio panju odrijeitou i blagou istovremeno. Sijedokosi starac snane grae i gustih obrva podsjeao je na kakvu epsku linost koja se zagubila u vremenu, zastala u prostoru i naglo iskrsla u Stocu, iznad znamenitog uprijskog mosta. iroke, pranjave akire i razdrljena koulja sa starom ruskom kragnom odavali su snanu linost koja se ne plai ivotnih nevolja i ne odstupa od svojih principa koliko god kotalo.

Brko

11

Sagovornika bi gledao pravo u oi a svjetlucavi pogled bljeskao je nezainere siranom toplinom i vedrom dobrodunou ovjeka koji se zna nositi sa ivotnim tegobama i promjenama. ovjeka koji je o ljudima i dogaajima znao vie nego to je pokazivao. Brko je drao mlinicu. Ne znam je li bio i vlasnik, ali tadanja rije "drati" (prostor ili radnju) podrazumijevala je, kako odreeno pravo na vlasnitvo, tako i tvrdu gazdinsku rije koja uvijek mora biti posljednja. Oznaavalo je to privatnika koji je "svoj na svom", bez obzira ko vlada i stoluje. Bio sam djeak, ali se dobro sjeam posljednjeg mlinara u gradu. Potom je zanat izumro jer je potreba za njim prestala, a sa zanatima su odlazili ljudi koji su ih poznavali, esto odnosei znanje u grob. Kada bi se estitao Bajram, djeca bi paljivo procjenjivala ko e dati dinar ili dva, pa bi se Ademu obavezno prilazilo. Bijae to velikoduan i dareljiv ovjek, a djecu je neobino volio. Imao je unuad, a posebno mjesto je zau-zimao Nino koga je on zvao "Mimo", esto se alei s njim. Proteklih desetljea i stoljea u mlinicama bi se mljelo ito, a pred Brkinom radnjom bi se redovito nalazilo po nekoliko konja i magaraca. Era industrijalizacije je sporo dolazila u provincije i zabaene kasabe, pa su se mnogi zanati jo odravali u ivotu, sve do prije nekih tridesetak godina. Ademova mlinica je graena od tesanog kamena i prekrivena ploom, a kasnije (djelimino) ciglom. Mlinice su u kasnijem vremenu propadale. Upravo ovih dana nekoliko njih se obnavlja, a meu njima i Brkina. Vremenom, kada se ito poelo mljeti fabriki i mainski, mlinice su polako poele padati u zaborav, a u gradu ih je bilo desetak. Nakon Ademove smrti sedamdesetih godina prolog vijeka, mlinica je ostala pusta. Veliki mlinski kamen prkosio je vremenu, a polomljena vrata mlinice bi otvarao i zatvarao jedino otri decembarski vjetar. Pusto, svjedoanstvo o prolaznosti, jer na ovome svijetu ne ostaje niko. Zato mu se tako i predajemo, okrutno i nemilosrdno koliko i opinjeno.

12

Opinjenost svijetom ovim je uzrok svih nevolja. Zelena ilina iz Bregave nakupljala se u irokim lijebovima mlinice, a debeli sloj praine prekrivao je cijelu unutarnjost. Jer nita ne odolijeva zubu vremena. Ploe popadale a cigla polomljena, zidovi mlinice pokriveni nakupninama zelene mahovine. Prolaznost. Mlinice u Stocu su svjedoile o prohujalim vremenima. Na Brkinoj je stajao natpis: "IDU DANI", a ispod je pisalo jednostavno "Brko". Bez imena i prezimena jer nije bilo potrebe. Adema je znala cijela Hercegovina. Poznata pjesma iz tog vremena ("Idu dani") je oito bila inspiracija za naziv stare mlinice. Sedamdesetih godina prolog vijeka pjesma je bila veoma popularna. Ime pjevaice (ili pjevaa) sam zaboravio, ali je pjesma bila "pod obavezno" za sve lokalne pjevaljke, neto poput postavljenog kipa u svakoj osrednjoj birtiji gdje su ae letjele na sve strane a kafana se otvarala i zatvarala po potrebi. Bilo je to doba velikog bearstva, a krvave ruke od polomljenog stakle bile su imid i znak, simbol koji je nepogrijeivo ukazivao na glavnog sarhoa. Dani idu i bjee i potrebno je ugrabiti sve to se moe, uivati u ivotu koji i nema smisla ponad sebe samog. Bila je to logika vulgarnog materijalizma u vremenu kad je standard rastao i obeavana vlast radnike klase na cijeloj planeti. Zvali su je diktatura proletarijata. Kao to znamo, ostvario se jedino prvi dio slogana, odnosno diktatura. Obino jednog ovjeka ili ue grupe, ovisno o "varijanti" socijalistikog ureenja. Slobodna misao se svugdje guila, ali idu dani pa se okoristi svime ime moe. Ne obaziri se ni na ta jer dani idu i odlaze nepovratno. Bilo je to doba jeftinih i otrcanih fraza i propovijedi sa oltara marksizma i lenjinizma i neki su u njih vjerovali. Drugi su krali i pljakali zaklanjajui se za svemonu Partiju. Komunistika knjiica ovjeravala je potenje i nije bilo mjesta sumnji. Strah i sigurnost su odravali sistem, svako na svoj nain. Strah i elementarna sigurnost, logika stada. Biti sit i biti siguran, to jo i danas sanja dobar dio usiljenih nostalgiara.

13

Adem Harai je bio vjernik, tradicionalni bosanskohercegovaki musliman. I on je znao da "dani idu", ali je prolaznost podnosio mirno i stoiki, vjerujui u svijet ponad ovog vidljivog. U mlaim godinama ivota, dok je jo bio u snazi, s lakoom je podizao pune vree brana, stavljajui ih na konje koje bi seljaci odvodili svojim kuama. Automobili nisu postojali ili su bili vrlo rijetki. Snana plea i jake ruke govorile su da je Brkin ivot bio obiljeen radom, a preplanulo lice pravilnih upadljivih i gortakih crta bilo je uvijek nasmijano.

Adem sa suprugom

Ademova mlinica ostala je pusta, a, kako smo kazali, obnavlja se upravo

14

ovih dana. Tako e se i sjeanje na starog Brku ostati dio kolektivnog pamenja arije. Kako je svaki ovjek trajno prisutan u Boijem znanju vrijedan je da ostane i u ljudskom sjeanju. Jer, i nestajanje je tek druga strana stvaranja, toak postojanja koji se vrti, kolo sree koje se okree. I tako unedogled, sve do Boijeg Suda.

15

16

ZEJNIN ODMOR
Sjedio sam u kafani "na centru", kako smo zvali samo sredite grada. Popodnevna ljetna sparina i nigdje "iva roba", kako bismo rekli stolakim argonom koji je imao oznaku za sve i rije za svaki dogaaj. Tjeili smo se frazama, uvjereni kako sve znamo i nita nam ne izmie. Sparno ljeto. U popodnevnim satima laste bi esto slijetale pravei gnijezda ispod krova nekadanje Robne kue. Jasminka i ja bi ih esto promatrali, brojei paljivo broj ulazaka i izlazaka kroz male otvore koji su se jedva vidjeli. Djeca su prolazila nosei sladolede u rukama, nekoliko pasa lutalica je lajalo na prolaznike. Niko ih se nije plaio. Bijah sam, za stolom odmah do asfalta. Tu sam najmirniji, i dalek i blizak ovisno o potrebi za samoom. Sebino ali lijepo. Odnekud na biciklu proe Hajro i zaustavi se. Rijetko ga viam, a jo rjee da ide pjeke, jer na biciklu je efikasnije i jeftinije. Cipele se manje troe, a brzina dvokotaa ne doputa stalno prisustvo suneve svjetlosti, tako da majica nee izbledjeti. Bar ne za nekoliko godina, a onda ko zna? Moda smrt doe. Hajrudin je Stoanin. Prema predaji, Bubale su u Stolac dole iz okoline Konjica prije nekih stotinjak godina. Zato, to niko ne zna ali bi Hajro esto govorio kako je njegov djed (ili pradjed) odluio napustiti Konjic i nastaniti se u stolakoj vali jer je ovamo mnogo "ljeve". ta je opet ljepe, ni to niko nije znao. Moda ni pradjed koji se jednostavno "spuo" neto nanie, u dolinu koja uvijek izgleda lijepa. Pantalone do glenjeva i plava majica, na nogama ute iznoene sandale. Pogled tih i namjerno nejasan odavao je ovjeka koji se volio praviti zbunjenim. Vidjelo se da su pantalje "ganc" nove i bile su neto ire od 17

potrebne veliine tako da se mogu upotrijebiti bar jo nekoliko sezona. Njihov vlasnik je kratko upozorio na injenicu da je njemu zapravo u svemu najbitnija elegancija. "Galant" - pogleda me Hajro, uhvativi palcem i kaiprstom desne ruke za otru ivicu sivih pantalona. Moda su bile prve nakon rata, kupljene u pravoj prodavnici a ne na buvljaku (u Vrapiima), gdje smo se gotovo svi esto snalazili. Subotom bi sve vrvilo od provincijalaca i uspaljenih malograana, a kupovalo se akom i kapom. Sve jeftino, a traje kriza, ali prije svega duhovna, materije ima u izobilju. Ipak, teta je uvijek tu, jer se sve mjeri zaviu.

Hajro

18

"ta jo ima?" - priupitah nonalantno ne oekujui nikakav odgovor. Znam ve sve to moe i eli rei, sve staje u nekoliko nauenih reenica. Hajrudin pogleda pored sebe gotovo se zamislivi na as. Bio sam siguran kako je u pitanju odluujui trenutak, trenutna ispovijed koja je svaija. "Evo, Andira dola... pa mi donijela bombarderu!" - odgovori glasno i sasvim razgovjetno, i dalje sjedei na biciklu. Indira je njegova najstarija ker i ivi negdje van Stoca, moda i u inostranstvu, nisam znao jer je nikad nisam viao. Iako sam ga pozvao na pie, Hajro je glatko odbio stavljajui dlan desne ruke na grudi kao da daje sveanu zakletvu. Ko zna, moda misli kako bi idui put on morao platiti. No, ne obavezujem ga. Kao dijete poznavao sam Hajrinu sestru Fatimu. Bila je poznata Stolaka ljepotica. Jo davno se udala u Srbiju, negdje u okolinu Nia, a Hajrina obitelj ju je zvala "Fatara", valjda od milja, jer su imena skraivana, izvrtana i prekrajana u skladu sa nepisanim provincijskim kodeksom koji u svemu pronae pravi razlog i ima svoje arine i mjerenja. Bilo je oito da je ki ocu darovala bombonjeru. Lako bi se moglo pomisliti kako je poklon odvie skroman, no Hajrudin bijae vie no dirnut. "Lijepo od nje" - odvratih mehaniki ne znajui ni sam za prave Indirine motive jer razloge ljudskih djelovanja obino i ne znamo. Zbog toga je reeno da jedno dobro djelo moe spasiti ovjeka. Nekoliko stolova unutar kafane bilo je puno gostiju. Moda im je vani prevrue ili se unutra bolje kriju; ne moraju svake minute plaziti jezik prolaznicima. Besposliari i taksisti, pokoji maskirani diler. Preziru sve i svakog jer niko ne vidi sebe, uvijek vidimo samo druge. "Bombarder iznad Bubalovine, alosna ti nije majka...", dobaci kretavi glas iz sjenovitog ugla.

19

Vie osoba se zakikota iz sveg glasa, a brkati neznanac prosu vodu pored mog stola, kako bi znali da nas motre i nadgledaju. Upueni su u sve i rado nose tue terete. Hajrudin se na upadicu nije ni osvrnuo, smatrajui kako su nametljivci i provincijski komiari ispod njegovog nivoa. Sparina je bivala sve vea. On se zagleda u prednji toak bicikla kao da tamo trai mogue uzroke za darivanje "bombarderom". Kao i uvijek, izgledao je izgubljen i naivan, a nije ni jedno ni drugo. "Ha, a koga to bombarduju?" - ubaci se ovjeuljak sa crvenom kapom na glavi. Neko iz sve snage lupi akom po stolu, sa svih strana zaori se smijeh. Hajro je potpuno ignorisao nametljivce, gledajui iskljuivo u mene, i ak malo zabacivi glavu unazad oholo, nipodatavajui dosjetke i upadice kao da i ne postoje. Bila je to usiljena, izvjetaena arogancija i upravo takva je trebala za nunu odbranu. Sjetih se njegove majke Zejne. Bijae to jedna od najivopisnijih starica u kasabi a umrla je nekoliko godina prije posljednjeg rata. Izboranog lica i tankih, stisnutih usana, crnim ali jo uvijek bistrim oima gledala je otvoreno ali nepovjerljivo. Dolazila bi esto kod nas i bila gost kod mojih. U velikom ruiastom zaveljaju nosila bi svu svoju imovinu. Na glavi obavezna jamenija, a na nogama "kaloe", obua za sve prilike i potrebe jednog vremena. Svraala je u mnoge kue, ali nikad ne prosei niti traei ita od bilo koga. Popila bi kafu, a ponegdje i ruala, sjedei redovito na podu prekrtenih nogu poput kakvog mudraca. Ljudi su je voljeli, a bila je legendarna po svojoj uzreici ("Bog ti d'o") koju je koristila kao potapalicu i klju koji bi otvarao i brave podobro zakljuanih vrata. Dakle, skraenica od rijei "dao" ili "dati". Kako su u vrijeme njene mladosti ene nazivane i prepoznavane po imenima (ili prezimenima) svojih mueva, Zejnu su obino zvali Bubalua. Bubalua je bila poznata u cijelom gradu pa i ire, a naroito u Dubravama.

20

Mu Ibro je davno umro, a Stoani ga se sjeaju zbog navodne obdarenosti i ljubavnih avantura koje su bile i este i posve otvorene. On je bio spreman pritisnuti i "zmiju u duvaru", a zmija ovdje nikada nije nedostajalo, a i duvarevi su esti, pa nije lijepo zaobilaziti ako moe direktno.

Zejna Bubalua

Zejna nije bila ljubomorna, a suparnice su joj ak i dobro dolazile kako bi uzela predah vezano za Ibrino navaljivanje i upornu aktivnost, koja ju je oito obeshrabrivala i ak dovodila do oajanja. Bilo ga je teko "nasitit'", kako je opisivala muevljevo stanje i energiju. Priajui o svom muu, Bubalua bi esto govorila:

21

"Bog ti d'o, ono majka ne raa... 'Naku pogan... jedva zemja dri. Deset tevsija pod... Hm, ne merem lajat svata..." Publika bi se smijala, a djeca bjeala glavom bez obzira jer joj je pogled bio teak i pronicljiv. Ipak, Zejna je bila omiljena i niko je nije zadirkivao niti prezirao. "Koromane si mog'o nizat... grom ga nije ino", vrtila bi glavom zlosnutno, kratko uzdiui. Je li to bio zakanjeli ljubavni uzdah ili al za prolou, nismo znali. Pamtio sam Ibru. Jedan od posljednjih Bonjaka koji je u Stocu jo uvijek nosio fes. Nije se stidio svoje tradicije iako su modernizam i sluganska svijest ve uveliko bili uzeli maha. Desilo se i famozno "skidanje zarova", a revolucija je tekla i najavljivan je novi progres. Bijae tedljiv i, po svemu sudei ta osobina se prenijela i na sina mu, Hajrudina. Prialo se kako bi Hajro odlazio u Germaniju uvijek sa dvije vree graha i suhog mesa, da se u Minhenu ne bi moralo kupovati. Vree bi se utovarile u apljini a istovarile u tudgartu. Kasnije bi se, nakon sezonskog rada, vraao i redovito bi ga primali u fabriku tekstila ("INKOS"), uvijek i iznova, jer bio je najbolji loioniar, ili se bar tako mislilo. U svakom sluaju, bijae vrijedan radnik. "Nije lahko nikom... mali moj" - pogleda me kratko i znaajno kao da pie testament, i bio je u pravu. Na zemlji nije raj i nikada ga nee ni biti. Slegnuh ramenima. Gledao sam za njim dok je odlazio sve dok nije nestao u daljini. Sparina je i dalje ubijala. Provincijska dosada. Umalost.

22

MIRSAD I MATE
Hangar je bio prepun ljudi. Iako je malo ko razmiljao o doslovnom znaenju te rijei upotrebljavali smo je da definiramo prostor oko sebe u koji smo prisilno dovedeni. Gabela, godine 1993. Rat je bjesnio svom estinom. U ratu nevidljiva drama suprostavljenosti dobra i zla postaje svaija te bivamo uvueni u zbivanja oko sebe i protiv svoje volje. ivot obinog ovjeka postaje bezvrijedan i ne znai nita, jer oni koji vuku konce iz sjene razmiljaju jedino u brojkama, a ljudska patnja za njih ne znai nita. Veina to kasno shvati. Obino tek onda kada utihne zagluujua buka ratnih bubnjeva, a rijeke prosute krvi zaude dolazei do svakog. Tada se prieljkuje kraj, prestanak svega u sivim, natmurenim daljinama. Uvijek elimo da je zlo daleko od nas ba zato jer nam je preblizu, skriveno u dui i prekriveno navikama i obiajima, ustaljenim tokom svakodnevnice te izranja u kriznim situacijama. Iskuljava poput vulkana u tekim vremenima. Nakon rata se mnogi zapitaju zato je sve moralo da se desi i je li moralo? I zato ba njima!? Ali, poto se sve ve desilo, naknadna pamet ne koristi nikome, ak i ne podsjeajui. Iako cijela povijest ljudskog roda pokazuje kako je sklapanje mira na kraju neizbjeno onaj snaniji uvijek vjeruje kako e pobijediti te zapoinje sukob. I tako u krug. Dobro i zlo optrajavaju u duama posve nepromjenjeni, i zbog toga zlo tako esto caruje. Ne nadamo mu se. O tome sam jednom zapisao: Historija je poput svake loe uiteljice, zastrauje i upozorava ali ne pouava. Put jasan ali bez ivueg znaka i staza vidljiva, nikad obasjana svjetlou. Svjetionik pust, tvrava pranjava. 23

I uzaludnost koja se ne stidi ni najveeg bola. U Gabelu smo dovezeni kamionima i grubo uguravani u betonske silose. Preplaeni i unezvjereni ljudi kao da nita nisu shvatali pa su i sebe i druge uvjeravali kako emo izii sjutra ujutru. Vratiti se svojim porodicama i nastaviti ivjeti svoje uobiajene ivote. Ali prava iskuenja su nas tek ekala. Ona se ne prepoznaju kada dolaze i raspoznajemo ih tek kada odlaze. Masovne racije i odvoenja imala su odvie velike razmjere da bi se zakljuilo kako e sve stati "sutra". Radilo se o etnikom ienju i to je ve tada mogao vidjeti svako ko je to elio. Samozavaravanja uspijevaju jedno vrijeme ali je njihov rok ogranien. Mrak potpun, misli brze i grozniave. Navikavanje na potpunu tamu stravino, prstima smo opipavali sve oko sebe, lagano i bez zvuka. Sve moe odati ili zbuniti, postati povod stradanju. S vremena na vrijeme, straarska baterija bi osvjetlila tamu jer su neprestano pristizale nove grupe zatvorenika. Ljudi su ubacivani jedan preko drugog, neki krvavih lica i zamrljani, zaueni. Sklupane prilike u gru, sjenke i duhovi. Aveti. U islamu postoji izreka: "Sudbine e ti pokazati i ono to ne moe ni zamisliti". Ljudska misao je slaba i neznatna, nemona da predoi nebeski plan koji uvijek izmie. Jer, sudbina u trenutku pretvara kralja u prosjaka, vladara u roba i monika u potrebitog. I obrnuto. Takve obrate moe izdrati jedino onaj ko u nastupajuim dogaajima uvijek vidi Prvi uzrok svega. Naravno, logore je podigla politika volja a ne hrvatski narod. Narod niko nita ne pita, obian ovjek se mora saobraziti novonastalom stanju inae e i sam stradati. Veina se preplaeno zatvori u kue, ekajui da sve proe i da, po mogunosti, proe mimo njih. Ipak, uvijek postoje oni drugaiji, hrabriji ljudi koji su u stanju plivati uz rijeku i nositi se sa snagom zla. Moji prijatelji, Dominika, Olga, Nikica i

24

Kristijan su mi slali pakete sa hranom, lijekovima i novcem. Dominika je bila farmaceut i svojim poiljkama lijekova je spasila neke logorae od sigurne smrti. Hrabra ena bila je simbol otpora jednoumlju i ludilu, i nije se plaila niti ustruavala. Jul mjesec, vruina. e bijae nesnosna a disanje na momente oteano. Posvuda se osjeao miris katrana i trulei, sasuene slame. Objektivno, prosjena ivotinjska staja je bila ljepa i ugodnija od naeg novog prebivalita. Duinu i irinu silosa bilo je teko odrediti jer je mrak bio potpun a zgrene prilike su stalno naguravane i potiskivane u iole iri prostor. Svakog trena pristizale su nove grupe, i vjerovatno nas je ve bilo par stotina.

Logor Auvic

25

"Eeeh... ak su i u Auvicu postojali kreveti" - uzdahnu glasno profesor geografije, namjetajui postelju od slame i granja. Prosjed i vitak, u kasnim ezdesetim bio je okretan poput mladia. Kao intelektualac uivao je odreeni ugled kod zatoenika, i imao spreman odgovor na svako iznenadno pitanje. A pitanja su se stalno mnoila. Dvojka. Tako smo zvali na hangar, jedan od etiri koliko ih je bilo u funkciji. Za svega nekoliko dana bili su puni logoraa. Leali smo na betonskom podu bez jastuka ili pokrivaa, a oni sretniji su uspijevali dograbiti komad kartona ili trule daske te staviti ispod sebe. Uspio sam se domoi jednog tanjeg drveta. Prvih par dana bilo je gotovo nemogue leati na tvrdoj podlozi. Poslije sam navikao, vie ne mislei na to, bila je poput najmekeg kreveta. Kraljevski leaj. e bijae nesnoljiva. Daska mi je s vremenom postala draga, jer navika stvara uda i otupljenost pretvara u budnost. Deavalo bi se da je obujmim rukama poput djeteta i zaspim tek pred zoru, jer se spavalo slabo ili nikako. Cijelo vrijeme dana i noi bili smo zakljuani. Reetkasta ograda najprije se zakljuavala lancem a nakon toga bi straar zalupio teka gvozdena vrata. Izlaska u WC nije bilo niti je postojao. Ubaene su dvije kante koje su sluile u toaletne svrhe. Uas. Kada bi se posude napunile neistoom, dva logoraa bi ih iznosila vani. Sparina bijae nesnosna. Zrak je zaudarao znojem i sasuenom slamom. Voda se dijelila jedanput u 24 sata. Sjedili bi na koljenima, a kanta s vodom bi prelazila od ruke do ruke i tom prilikom bi svako otpio par gutljaja. Voda je bila mutna i crvena, a tamni komadii drveta i osuene trave su plutali po povrini. Nije nam smetalo, jer je svaki gutljaj znaio spaavanje golog ivota. Pili smo brzo i halapljivo, da bar nakratko ugasimo e. Dnevni obrok se takoer dijelio samo jednom i mogao se zvati rukom ili veerom, ovisno o dolasku Vladinog kombija, koji je esto zastajao i kvario

26

se a ponekad ne bi ni doao. Ruak se sastojao od tanke krike hljeba i par kaika masne vode na ijem bi vrhu plivao kupusov list, a znalo se pronai i pokoje zrno graka ili rie. Dnevno se mralo i po nekoliko kilograma, a blijeda upala lica su vie liila na aveti nego na ljudska bia. Mnogi sedmicama, pa i mjesecima, nisu izlazili na dnevnu svjetlost. Ruak se dijelio u "omama". Tako smo zvali aluminijske posude okruglog oblika koje nisu liile ni na ta do tada poznato. ome se nisu prale ve bi nakon jednog logoraa odmah dolazio drugi, preuzimajui svoj dio. Guva oko kazana je uvijek bila velika. Tu smo bili svjedoci pohlepe i ponienja, plemenitosti i ivotinjskog gaenja. Molbe, preklinjanja i zahtjevi da se uspe vie hrane, znaci rukama, gestikulacije. Par puta je izbila tua, ali se sve odmah smirivalo jer niko nije imao snage da pristojno zamahne akom. Straari su prijetei upozorili da ubudue nee tolerirati sline ispade i to je shvaeno ozbiljno. Nekoliko logoraa je radilo na podjeli hrane, a Sead je bio najpravedniji i sa najkraim radnim staom. Sipao je svima jednako i kod njega nije bilo povlatenih ni privilegiranih. Nakon svega to je vidio smuilo mu se i sam je odustao. Dolazak Vladinog vozila sa hranom se ekao cijeli dan. Ljudi bi nervozno sjedili i gledali u daljinu a mata bila preplavljena jelima. Sjajni i grozniavi pogledi izgladnjelih ljudi bili su uprti u daljinu, ekalo se s nadom i sumnjom. Vladin kombi bi se kretao sporo i tiho brujanje motora smo zvali "milozvuk" jer bi tada dolo do aktiviranja eluanih sokova i ope radosti u hangaru. Obrok se sastojao od nekoliko zalogaja koje bi halapljivo pojeli. Vremenom je dolazak hrane postao pravi psiho-socijalni obred sa razliitim ulogama pojedinaca u svemu tome. Glavna misao zatoenika bila je ostati iv ili bar iv do sutra. A onda, ko zna, moda se preivi i cijeli rat. Jer, nadama nema kraja, a uvijek naemo izgovor za vlastite misli, ma kakve bile. Nou, mievi bi se pojavljivali gotovo niotkud, trei iznad obrijanih glava, i neki bi ih u ali hvatali, to nije bilo jednostavno jer su bili brzi i praktino

27

nevidljivi u potpunoj tami. Veinu ljudi je poela muiti nesvjestica prilikom svakog ustajanja jer je glad inila svoje. Logorai bi padali kao snoplje esto udarajui glavom o betonski pod, a oni malo snaniji bi ih podizali i ohrabrivali da izdre. Status svih zatoenika je bio isti, bez obzira da li su bili civili, vojnici HVO-a ili pripadnici Armije RBIH. Jer, svi smo bili Bonjaci. Najvei broj ljudi bi po danu leao na leima prazno i besciljno promatrajui prljavi sivi strop. Depresiju je bilo teko izbjei. Apatija, nevjerica da nam se sve ovo deava, ekanje da ruan san proe. Istina, prvih dana smo esto spominjali nae porodice, rodbinu i prijatelje. Odvojenost svakoj vezi daje teinu i odrava je, spaava od usiljene ravnodunosti. Sjeali bi se djetinjstva i godina provedenih na slobodi, a ovjek po prirodi nita ne cijeni dok to ne izgubi. Kako je glad iz dana u dan bivala sve vea, hrana je postala jedina preokupacija, a porodice i dani sree, kada je rat izgledao dalek i nezamisliv, vie nisu zaposijedali um. Ugroenost je bila tako velika da nam nita osim jela nije padalo na pamet. Jer, na koncu, rodbina je na slobodi i ve nekako e se snai, a mi im svakako ne moemo pomoi sve i da hoemo, ba kao ni oni nama. Pomirenost sa sudbinom je teka, ali postaje laka ako su sve mogunosti iscrpljene. Na komadiima sjajnog papira od cigareta poeli su se pisati recepti. Recepti za spravljanje hrane, jer je jedino hrana bila u mislima pa su se poele redati biljeke o baklavama, tortama... Pisalo se sve to se znalo. Ja sam tvrdio da e svi papirii (ukoliko izaemo ivi) biti baeni i da niko nee spravljati ta ukusna jela. Jer, bilo je oito da se radi o sublimaciji osjeaja gladi, projekcijama koje su imale zadatak da bar malo ublae stranu ivotnu ugroenost. Bilo je ak kominih situacija i usiljene tajnovitosti, jer su se pojavile prie o "tajnim" jelima od prije par stotina godina, a znanje o njima je izgubljeno. Tada sam prvi put uo za redel. Navodno su ga uspjeno pravile nae nane i nane njihovih majki, a tajno znanje katkad nestane zauvijek. Ali, eto, ba ovdje u logoru je ponovo oivljeno. Bile su to besmislice kakve mogu pasti na um samo oajnim ljudima. Nisam im pridavao znaaj.

28

Bilo je neto uasavajue i jezivo u tim biljekama koje bi mrave, iznemogle sjenke grevito pisale i stavljale u depove ili ispod glave, kao kakvu vrijednu hamajliju. Izoblieni, ispijeni likovi tumarali su hangarom, nastojei vidjeti zapis na papiru. Tihe utvare to se prepliu i nadopunjuju u stravinoj igri ivaca. Jer pobjeuje onaj izdrljiviji. Recepti hrane koja se nikada nee jesti. Samo pisanje je hranilo i odravalo u ivotu, vjera da e se sve to nekada okusiti. Na hangaru je bilo nekoliko malih prozora sa zahralim reetkama. Stakla su bila prljava i polomljena i sreom da je bilo tako, jer je kroz pauinaste pukotine ulazio svje zrak. Praina debelog sloja bila je tako gusta da se mogla sakupljati. Posvuda opuci i bljuvotine, vonj smrti. Uas. Tragovi zgruane krvi i blatnjave stope, odbaene potpuno poderane koulje. Uas. Puenje je bilo zabranjeno, ali se to uglavnom nije potovalo, naroito iza podne kada bi upravnik odlazio kui te atmosfera bila bar malo relaksirana. Straari bi se esto pravili da ne vide cigarete koje smo donosili vraajui se s rada, jer je pretres bio obavezan a prekraji te vrste strogo kanjavani. I oni su bili ogoreni i posve zgaeni. ekali su kraj rata. Jednog dana prie mi Amir. Suhonjav i mrav, smirenog i usredsreenog pogleda dobro je podnosio glad. Prije rata smo njegov otac i ja radili u istoj firmi i dobro se poznavali. "ta je ovo sve... i emu?" - bubnu najednom kao da je doao s druge planete i nema pojma ni gdje je ni zato. Spustio se padobranom u uasavajui i stran svijet koji nije dio njega. Gleda, ali ne shvata, uje, ali ne registrira. Sanjar svoje vrste, u stvarima i dogaajima traio je dublji smisao. U logoru smo postali dobri prijatelji i prijateljstvo odravamo i danas. "uti i strpi se" - odvratih nevoljko, ni sam ne znajui ta da kaem. Ne eli ni utjehu ni mogue razoarenje i pita radi reda. Ve je uo bezbroj odgovora koji ne znae nita. Uzaludna nadanja i vjera u staro Ibrino proroanstvo, snovi o prestanku svih dejstava, putanje na slobodu.

29

Sjetih se kako je Imam Ali a.s. rekao: "Ili postoji izlaz iz nevolje, pa ga treba traiti, ili ne postoji, pa se treba strpiti". U naem sluaju vailo je ovo drugo, jer brzog i lakog rjeenja nije bilo. No, ljudski um teko moe mirovati, i upravo to je naglasio Muhammed a.s. rekavi: "Vjerovanje se dijeli na dvije polovine; strpljivost i zahvalnost". Ko nije strpljiv i zahvalan Bogu gubi unutarnju ravnoteu i pri najmanjem iskuenju, a iskuenja i postoje da bi se nepogrijeivo razotkrila svaija unutarnjost. "Gledaj filozofa!" - namignu na Amira brkati seljak u poderanim pantalonama i sivoj majici bez rukava. ive i razigrane oi svjedoile su o ovjeku koji se nikad ne predaje niti uzmie pred ivotnim nevoljama. Nehajno odmahnuh rukom to je moglo znaiti sve i nita. Nema se ni volje ni snage za polemiku i vano je doekati sutranji dan. Nakon izlaska iz logora Amir je bio dobar borac, a poslije rata je otiao u Ameriku. Ponekad bi pisao pjesme na komadiima papira koje bi ljubomorno uvao od znatieljnih pogleda. Nakon to nas je Meunarodni Crveni kri iz eneve evidentirao i popisao, Amir se esto zanosio milju da djelatnicima te organizacije proita bar neke od svojih stihova. I to iskljuivo njima. Pozvani su i dostojni. Ustao bi, pa se vraao, jer je guva oko stranaca bila velika a oekivanja od njih ogromna i nerealna. Ipak, bili smo svjesni da njihov sami dolazak alje dobru poruku te da je to znak da neemo biti strijeljani. Bar ne svi. Jer svi logori u zemlji prestali bi sa masovnim ubijanjem nakon ulaska Crvenog kria. "Svaka ast!" - dobacih Amiru veselo. "Hm... pokuavam kvalitetno razgovarati s ljudima... A ovi... " - on baci zauen pogled na masu koja se tiskala oko vrata i pokuavala bar neznatno predoiti ope oajanje. Tu je svako imao svoju pravednu priu u zajedniki nam nametnutoj nepravdi. Jedan Talijan sa tankim zlatnim naoarima paljivo je zagledao logorae, raspitujui se o svemu i svaemu. Svi redom su odgovarali da nam je dobro i da nas niko ne maltretira. Nisu nam vjerovali, ali su utjeli, shvatajui u potpunosti na teak poloaj.

30

No uoi ulaska Crvenog kria, logornik je lino doao i upozorio nas: "Sutra ete imati posjetu. Nadam se da znate kako se treba ponaati. Jer..." Dalje nije govorio ali je sve bilo jasno. Frizer Mii je brijao zatoenike cijelu no. Cilj je bio izgledati to bolje. Pripremiti se za neumoljivu predstavu, a poslije sve isto. I bez jasne prijetnje, bili smo svjesni da neemo moi priati ta elimo i da e la dominirati posjetom. Licemjerstvo i uljepavanje stanja. Tog dana ome su bile skoro pune hrane, jer je sve valjalo prikazati u to boljem svjetlu. Bio je tu jo jedan proelav etrdesetogodinjak, vjerovatno ljekar po zanimanju te jedna djevojka. Kolet. Francuskinja, plavih, prodornih oiju, bila je kratko oiana i obuena u obine farmerke i bijelu majicu. Mirno i trezveno je pokuavala sagledati situaciju i zbivanja oko sebe. Progovorio sam s njom nekoliko reenica na engleskom jeziku i tako smo se upoznali. Razgovor bez prisustva prevodioca bio je strogo zabranjen i rizik je bio velik. Govorio sam brzo i apatom, nastojei da me niko ne vidi. Paljivo je sluala. U svim kasnijim posjetama (a bilo ih je jo 4-5 do konanog putanja), Kolet bi se, nakon uoptenog govor,a posebno obraala samo meni te smo postali gotovo prijatelji. Tvrdilo se ak da smo zaljubljeni jedno u drugo to naravno nije bilo istina, ali ni daleko od istine. Zlobnici su, ipak, bili uvjereni da nije naroito lijepa nego smo mi odavno "zagorili", pa nam se priinjava te zbog toga vidimo ljepotu i tamo gdje je nema. Ali, bila je lijepa, i po mom ukusu, ak ljepotica. Kad god bi dolazila neko bi mi unaprijed javio da su kola parkirana te da slijedi veliki dogaaj. Za mene velik i znaajan. Drugima je bilo sve svejedno, jer su gubili vjeru u sve humanitarce. "Sad e... ona tvoja... pa gledaj re' neto za nas" - dobacio bi Mujo, onako uzgred, kao da Kolet ve nije upoznata sa svim bitnim u logoru i kao da ja imam mo uticaja na bilo ta. Ali, kao to je poznato, utopljenik se i za slamku hvata i valja vidjeti ansu tamo i gdje je nema.

31

"Polaskan sam" - odvraao bih gotovo sveano, na ta bi se neki grohotom smijali. Oajni i gladni, logorai su upirali poglede pune nade u radnike Meunarodnog Crvenog kria. Bar tako je bilo u poetku prije neizbjenih razoarenja. Tiskali bi se oko njih, naguravajui se te govorili o svojoj nedunosti i besmislu rata, raspitujui se za porodicu i blinje. Veina oito nije shvatala da je njihova uloga prije svega posrednika te da nisu ni politika ni vojna organizacija. Sljedstveno tome, nemaju mo zatvoriti logor. I sam pokuah to objasniti par puta sluenim zatoenicima, ali uzalud. Oslobaanje je traeno i zahtjevano, i to odmah i ak ultimativno, pa i sa prijeteim tonom. Stranci su pokazivali zaudnu smirenost i strpljenje sluajui razliite dosjetke i nebuloze. Valjda su navikli jer nije im ovo prvi put. Ni posljednji. Nikad se nisu pokolebali, nikad pokazali uenje ili zlovolju. Prve dvije posjete Crvenog kria su ulile veliku nadu, a potom je uslijedilo razoarenje. Kasnije bi neki logorai tvrdili kako ne trebaju ni dolaziti, jer meusobno nerazumijevanje bijae veliko. Ipak, uprava logora je dopustila da nam ubace hranu i ebad. Poelo se lake ivjeti, sa velikim konzervama sira i goveeg mesa. Preko njih smo slali poruke svojima i bijah posljednji koji se javio. Nostalgija me nije tresla, a nisam znao ni ta da napiem, tim prije jer su se sve poruke itale. Ravnatelj bi esto dolazio i drao dosadne govore o naoj izdaji te iznevjerenim oekivanjima kao i o neograivanju od politike vlade u Sarajevu. Kao da se politika u ratu moe staviti u ogradu pojedinanih htjenja i ograniiti nasuminom kolektivnom voljom. Ipak, upravnik logora je morao nekako racionalizirati ono to se dogaalo pred njegovim oima, opravdati uas u kojemu i sam uestvuje. Ponekad bi nesuvislo konstatovao kako smo ga, eto, upravo mi doveli u teak poloaj i nemoguu situaciju. Jer, iole normalnom ovjeku je bilo teko ostati iste savjesti. Sami logorai su taj fenomen objanjavali glasinama kako je logornik od ranije "i-

32

zofreniar" te da je s tom dijagnozom otiao u penziju vrlo mlad. Naravno, to je bilo nemogue provjeriti a nije ni bilo vano jer sitnije ribe na kraju rata redovito bivaju rtvovane i to zna svako osim njih. Mustafa Hegel se kleo svim na svijetu kako je za upravnika logora namjerno odabran duevni bolesnik, zato da bi njegovi nadreeni, kada zatreba, mogli bez problema oprati ruke i tako se odrei svega to se deavalo. Teorija je imala smisla, ali, kao i obino, Mustafu niko ne bi sluao. Smatran je dubokim i tekim ovjekom zato to je bio pravedan, a ljudi ne vole pravednike sem u romanima. Sjeao bih se esto prvog upravnikovog dolaska u hangar. Bilo je to jednog vrelog ljetnog dana. Leali smo na slami gotovo nepokretni i nismo se nadali posjeti. Vane stvari se u ivotu dese uvijek kada im se najmanje nadamo. Dokaz da sudbina ima prevlast nad naim zamiljanjima i nagaanjima. Komadant je bio u maskirnoj uniformi i sa crvenom beretkom na glavi, brkovi kratki i podsjeeni a oi pune mrnje i prezira. Logorai su gledali ispred sebe i sklanjali poglede. Kada bi on dolazio, ustajanje je bilo obavezno, ak i za bolesne i nepokretne, i nije bilo izuzetka. Za njega je to bio znak dunog potovanja i uvaavanja koje godi svakome. Valjalo se brzo dii na noge. Onaj ko bi ostao sjediti mogao je biti ubijen. Usljed neuhranjenosti, nesvjestice su bile svakodnevne pa bi se zatvorenici ustajui pridravali jedan za drugog. Na kraju bi svi ustali, a veina ga se bojala kao zmije od koje se nikad ne moe biti siguran. Ravantelj podie desnu ruku u vis. aka je bila otvorena a prsti sastavljeni, dlan okrenut dole. Nacistiki pozdrav. Bio sam uvjeren da mu to nije bilo nareeno od strane pretpostavljenih. Radilo se o jednom u nizu njegovih "bisera" koje bi esto prosipao pred nas. Znao je da emo prihvatiti ba sve. Upravo zato jer nemamo izbora.

33

"Za dom!" - viknu on snano. "Spremni!" - zau se nekoliko tihih glasova. Zbunjenost je bila velika, jer nismo znali ta se od nas oekuje i ta trebamo odgovoriti. Oni stariji su znali za takav pozdrav iz Drugog svjetskog rata ali nije bilo vremena za razmiljanje, odgovor se oekivao odmah. Upravnik se nije dao zbuniti. "Za dom!" - viknu on ponovo iz sve snage. "Spremni!" - povika u glas mnotvo glasova. Strah je bio velik i gotovo vidljiv. Oi irom otvorene a izbezumljeni pogledi staklasto prozirni. Niko nije znao ta nas eka ve naredne minute. Straari sa pukama u rukama stajali su na ulazu za sluaj da stvari krenu po zlu i iskrsne neto nepredvidivo. Ali niko nije pomiljao ni na kakvu ludost jer bi to znailo sigurnu smrt. "Za koga!?" - viknu ravnatelj ponovo. Potpuni tajac je vladao dobrih dvadesetak sekundi, naprosto nismo znali ta treba odgovoriti. Je li on smjerao na neku zemlju il partiju ili pak konkretnu osobu, to nismo znali. "Za Hrvatsku!" - napokon promuca bojaljivo neiji drhtavi glas. Bacih pogled na starca lijevo od sebe. U rukama je drao tamnu kapu, crne oi irom otvorene, a elo obliveno znojem. Noge su mu klecale. Ostali su se pravili da ga ne vide, ne elei uestvovati u posve neizvjesnoj situaciji. Upravnik malo zastade i stavi ruke na lea, utke razmiljajui o onome to je uo. Svaka pohvala godi, ali oekivao je neto drugo. utnja postade stravina, jer se niko nije usudio dalje nagaati, a bilo je i krajnje opasno

34

nasumice pogaati, budui da se nikad nije znalo ta logornik smilja. Komadant ponovo podie ruku u vis. "Za Bobana!" - viknu gromko i uznosito ak malo zabacivi glavu unazad. Pogled hladan i bezlian, ali usredsreen, blijedo je lutao od jednog do drugog lica. Trebalo je dakle potvrditi odanost vladaru. Formalno, jer stvarne podrke nema, a kako bi je i imao upravo onaj koji nas je i smjestio u logor. No, moralo se klicati. "Za Bobana!" - prihvatie logorai iz sve snage, i to se ponovilo dva puta. Ritual je bio zadovoljavajui, pa smo znali kako se ponaati ubudue. Bio sam uvjeren da sami Mate Boban ne bi odobrio ovakve poklie, ali je logorska vlast imala punu slobodu u bacanju "bisera" te ispiranju mozga nemonim ljudima. Najvie su se derali oni u blizini vrata jer su bili najblie upravniku. On je morao kontrolirati nau nesuenu zakletvu. Napustio je sve obzire i moe initi ta mu je volja, raune polae samo ukoliko bi svi bili ubijeni. Ponekad je pjevana pjesma "Evo zore evo dana, evo Jure i Bobana". Jedan Bosanac lijepog glasa bio je odreen za otpoinjanje, a mi ostali smo morali prihvatiti. Uas prilikom pjevanja bijae neopisiv, tim prije jer veina nije znala rijei pjesme. Ipak, svako bi natuknuo poneto to bar zadovoljava straare. Za dom spremni. Biti spreman za odbranu vlastitog doma, kue. Misao krajnje plemenita, ali tako alosno zloupotrebljena za trenutne politike interese i opcije. U islamu, stupovi Poslanikog Doma jesu Muhammed a.s., Fatima a.s. i 12 Svetih Imama a.s. Zadatak je vjerujueg da ih uzme kao Vodie te da preko njih spozna Boga d.. Kako je Imam Ali a.s. rekao da su oni "ivot znanja i smrt neznanja" za taj i takav Dom treba biti uvijek spreman. Znanje je cilj ljudskog ivota, a sami Bog Uzvieni, vezano za razlog stvaranja svijeta,

35

kae: "Bijah skriveno blago, voljeh da budem spoznat pa stvorih svijet". Spoznaja Boga, dakle, treba da bude smisao ljudskog ivota. Isus, sin Marijin, kae: "U domu mojega Oca mnogo je stanova". Ovdje se dom odreuje kao zbir razliitih stanova, to ukljuuje razne boje koe, nacije i vjere. Jednom rjeju u pitanju je razliitost u Boijem stvaranju, a razlike meu ljudima postoje kako bi se meusobno upoznali a ne sukobljavali. Stanova je vie ali je poloaj stanovanja isti, ba kao to je u svakom isti Boanski Duh. Svi su ljudi braa, no u ovom dobu pomraenja (Kali-Yuga) to je jako teko shvatiti, a jo tee ivjeti zbog ope zagaenosti umova. U meuvremenu, ravnatelj logora napravi nekoliko koraka. Izgledao je zadovoljan. Za sebe nije govorio da je upravnik ve upravo ravnatelj. Gotovo svaka rije se morala usuglasiti sa "novogovorom" iz susjedstva, to je nekad poprimalo komine oblike, jer straari, oigledno, nisu mogli brzo da se naviknu pa bi domiljali pogodne rijei. Katkad nisu znali kako da se dosjete odgovarajueg izraza, pa smo se smijali. On podie prst i zagleda se u daljinu. Sunce je nemilosrdno peklo, a jo nismo dobili dnevnu porciju vode. "Niste svi krivi..., nema ni govora. Ali niko se nije ogradio!" - okrenu se prema nama nastojei pogledom obuhvatiti to vie ljudi. utili smo, gledajui pred sebe. Zadrati pogled na njemu bilo je opasno i sumnjivo i niko ga nije gledao u oi. "Ograivanje" je bila opsesivna i omiljena tema. Razvijao ju je i dovodio do nesluenih razmjera i bilo je oito da u njegovom nainu razmiljanja postoje samo "oni" (koji su ispravni) i "mi" koji smo ili krivi zbog neograivanja ili krivi to postojimo. Upravo mi smo bili ograeni bodljikavom icom kojoj je bilo nemogue prii a ne kamo li je preskoiti. Ko bi pokuao, bio bi odmah ubijen. Upravnik se gadio i samim straarima. Sa svojim suludim

36

potezima i bolesnom perfekcijom kad je u pitanju muenje i uznemiravanje, preao je sve granice. Ponekad bi galamio i na njih, na ta su tek slijegali ramenima. Bilo im je svejedno. Nisu ga se bojali, ali su morali izvravati naredbe i potovati pravila igre. Ravnatelj bi esto prijetio "stoerom", na ta bi se straari smijali iza njegovih lea. "ivi ste... a to je vano", zavri logornik, zalupivi vratima hangara. Odlazio bi gord i uznosit, ali uvijek gotovo postien. "Visoko hvala" - izvali neko sa strane, sasvim ozbiljno, ali sreom on je ve bio otiao. Straari se i ne osvrnue Odavno su se nasluali svega i svaega. Upadica bi u normalnim okolnostima bila smijena, ali je tada djelovala jezivo onespokojavajue i otkrila svu dubinu jednog posve beznadenog poloaja. Trebalo je zahvaliti za goli ivot koji tako obezvrijeen neizbjeno stremi visini. Nekoliko ljudi se glasno zacereka, ali je govornik izgledao ponosan. Okrenuvi se, blaeno je promatrao lica oko sebe, osmjeh mu nije silazio sa usana. Na kraju rairi ruke, dajui do znanja da nije imao izbora. Za takve bi se ponekad reklo kako su "pukli", a izraz je koriten u nedostatku boljeg i oznaavao je dublji duevni poremeaj. Meutim, postati "pukla" nije bilo jednostavno i odnosilo se iskljuivo na one koji su potpuno izgubili kontakt sa stvarnou. Bilo ih je nekoliko a kasnije ih je komadant logora lino uzeo "pod zatitu" i oni su imali poseban tretman. To je znailo da mogu govoriti ta hoe i slobodno etati hangarom, ne osvrtati se ni na koga. Razgovarao sam sa Kolet o njihovom sluaju i htjeli su

37

da ih prebace u psihijatrijsku bolnicu u Mostaru, ali su u meuvremenu izbile nove borbe te je zamisao propala. Nenormalno ponaanje se nastavilo, a ostali su se navikli i prestali uditi. Logika golog preivljavanja je naravno podrazumijevala i dodvoravanje (nekih logoraa) upravi logora. Ulizica ima svugdje i u svakom vremenu ali se ta vrsta ljudi kristalno oituje upravo u ratu. Jer velike nevolje nepogrijeivo otkrivaju i male i velike ljude. Da nije iskuenja, mnogi se nikada ne bi pokazali u pravom svjetlu. Za razliku od materijalne sree koja je tako esto povrna nesrea je duboka onoliko koliko je nemilosrdna. Bilo je nekoliko, to uspjenih to neuspjenih, pljuvanja po vlastitom narodu, sve ne bi li se ostvarila kakva sitna privilegija. Naroito mi je u oi padao Vitez. Pravo ime mu je Mirsad, ali kako je bio iz okoline Viteza, svi smo ga zvali naprosto Vitez. Ime sela sam zaboravio mada sam ga tada znao. Nekud je, kae, krenuo. Idu svi pa i on. Bjeei od ratnih dejstava, sjeo je u autobus, pa je skinut s njega i doveden u Gabelu, poput mnogih. Bonjako ime je bilo dovoljno. Kriv si to si iv. Veina nas iz Stoca i okoline se meusobno poznavala, a Vitez nije znao nikog pa je bio usamljen i izolovan. Okrenuo se sebi i pokuao biti to produktivniji. Za sebe, ostali ga nisu zanimali. Odmah na poetku je sa straarima nastojao uspostaviti dobre odnose, dobijajui za uzvrat pare hljeba ili cigaretu. Vrlo oprezno i podozrivo, a kasnije sve smjelije, gradio je imid drugaijeg i povjerljivog ovjeka. Odan strai, bio je spreman na sve to se od njega oekuje. Upravnik je prieljkivao svoje ljude u svim hangarima kako bi to bolje pratio situaciju. Mirsad je spavao odmah do vrata, a tu se deavalo sve vano. Tu su pravljeni spiskovi ljudi koji e ii na rad, tu je ulazila vercovana hrana, tu se davalo zlato za komadi hljeba i vrila sva mogua trgovina u logoru. No, biti "kod vrata" je predstavljalo i veliki rizik, jer bi vojnici tukli one prve na koje naiu, a to su oni na ulazu u hangar. Polako ali sigurno, Vitez je postajao glavni lik iz sjene, osoba oko koje se vrti sve bitno u tamnici. Po-

38

evi ak otvoreno prijetiti ostalim logoraima on je, lagano ali sigurno, zadobio pune simpatije straara. Oi tamne i upale, usne tanke i stisnute kao u nekom gru, snane ruke stalno u pokretu. Hod usiljen, ali koraci krupni i odvani. Odavno se vidjelo da neto smilja ali nismo znali ta. Ponekad bi vrijeao druge logorae i traio da se "pobiju" s njim, to su ovi, naravno, izbjegavali. Jednog dana upravnik po obiaju doe u obilazak logora te svrati u na hangar. Iako je pozna jesen, vruina bijae jo velika. Na pomen ravnateljevog imena, glasovi u trenu utihnue jer se za rije mogla izgubiti glava. Po propisima, u tamnici se nije smjelo priati osim ako logora bude neto upitan od pretpostavljenih. Veina straara nije na to obraala panju, ali je bilo i onih koji su ovo pravilo primjenjivali doslovno i rigorozno, tako da se satima ne bi ula "ni muha". Ipak, ovo se deavalo sasvim rijetko. U trenutku kada je logornik ulazio na vrata, Mirsad brzo skoi na noge. Dignuvi ruku u vis, pogleda prema nama, a zatim u upravnika, te viknu iz sveg glasa: "Za dom!" "Spremni!" - prihvati nekoliko logoraa vie mehaniki nego stvarno. Nevjerica je bila potpuna. Situacija bijae nova i nepoznata, a nepoznanice su u zatoenju i teke i duboke jer je neizvjesnost potpuna i neuhvatljiva. Oajni pogledi su se pitali "ta mu je", no izgleda da se radilo o novoj i posve drugaijoj taktici Mirsadovog dodvoravanja upravi logora. Bio je to direktan ali i rizian korak, poto se upravnikovo ponaanje nikada nije moglo sa sigurnou predvidjeti. Jer, ko izda svoje, izdat e i tvoje, kako kae stara izreka. Komandant logora jedva da ga i pogleda, ali je smisao shvatio u trenu. On spusti ruku na njegovo rame, a nakon samo par sekundi oko Mirsadovog vrata je bila stavljena krunica sa velikim drvenim kriem. I danas, dvadeset godina

39

poslije pitam se je li je on imao (ve pripremljenu) u svom depu ili mu je sami upravnik logora stavio oko vrata izvadivi je odnekud. Sve se desilo u trenu. Zaprepatenost se nije mogla opisati, a neki su mladia iz Viteza promatrali tuno i saaljivo. Dvojica staraca pokrie lica rukama da ne gledaju muni prizor. Tajac je bio potpun. Odmaknuvi se dva koraka, ravnatelj strogo pogleda logorae. "Kad mene nema... Mate je... tu". Rije "glavni" je izostala, ali se itekako podrazumijevala. Misao je bila jasna: kad mene nema, Mate je tu glavni. Logorai su podozrivo i utke pratili cijeli dogaaj, u udu se pitajui kako je Mirsad najednom postao Mate?! I zato ba Mate? Je li to ime nasumino odabrano ili sve ima neki dublji smisao koji ne poznajemo? Svrhu koja je negdje nestala i zagubila se a mi smo prisiljeni da odgonetamo i domiljamo. Veina zatoenika je bila tvrdo uvjerena da je ime Mate odabrano zato jer oba (Mirsad i Mate) poinju sa slovom "M", a logornik nije imao ni volje ni vremena da se dosjea te je presudila, naprosto, prva asocijacija. Dijelio sam to miljenje, jer bitna je bila svrha a ne forma Mirsadove iznenadne preobrazbe. Ono to je ravnatelj naglasio doista se i obistinilo. Naime, kod njega nije bilo, "tu" je bio Mirsad, odnosno Mate, a to je moglo podrazumijevati sve: od batina i prijetnji do verca hranom te uznemiravanja svake vrste. Tog dana je Mirsad "prekrten", i postao je Mate. Potpuno dobrovoljno i bez ikakve prisile. Da je kojim sluajem bio primoran, to bi se jo i dalo razumjeti, jer bi takvo pretvaranje znailo puko spaavanje ive glave. Ali nikakve prinude nije bilo, a sami upravnik je bio potpuno svjestan upotrebne vrijednosti reiranog i odglumljenog "prelaska" na kranstvo. Nije mu vjerovao, ali Mate mu je bio potreban za mnoge sporedne stvari. Mirsad se okrenu prema nama da bi se kri to bolje vidio pri slaboj sv-

40

jetlosti. Dva ovjeka gorko pljunue u stranu, ali on nije vidio. Logorai su se bojaljivo i neupadno zagledali u preobraenika, ak traei tragove istine na zajapurenom licu. "E... ta e!" - progovori neko tvrdo i odsjeno. Nita. Nita se nije moglo uraditi. Od tog dana, Mate je (izuzimajui straare) postao glavni ovjek u logoru, "kapo" to bi se reklo. Bonjak kao mi i zatoenik kao i mi, ali iznad nas. I to ne formalno, ve sutinski. Famozna promjena strana se deava u svim ratovima, jer uvijek ima ljudi koji e izdati i vjeru i naciju i dravu samo da spasu sebe. Jedanput je Mate apnuo jednom logorau (a on rekao meni) kako su nam se i preci izjanjavali razliito, i to dui vremenski period, pa to ne bi i on jedanput?! Dakle, ve bijae izgradio izlaznu strategiju, mogunost uzmicanja te, moda, i odricanje od novog identiteta. Ako zatreba. Jer, jo uvijek se nita ne zna i nema pobjednika. ta ako Armija ue ili osvoji ovaj prostor?! Ali doista, nai su se preci nekada izjanjavali kao Srbi ili Hrvati islamske vjeroispovjesti te potom bivali Muslimani ili Jugosloveni. Naposljetku, narod se vratio svojim korijenima te smo (ponovo) postali Bonjaci. Suvie dugaak put da bi imao bezbolan zavretak. Zamrena staza odreenja i naziva nije mogla promai Mirsadovom lukavom oku te se prilagodio po cijenu gubljenja sebe. Ugrabio je priliku i iskoristio je. Drugi nisu htjeli, a neki su htjeli ali nisu znali, jer se za sve "treba roditi". Zato su ljudi veinom izgubljeni u situacijama ije obrazce ne mogu prepoznati. A to je ljudska priroda nia i vie ivotinjska, utoliko vie je i prilagodljivija. Osokoljen novom ulogom, Mirsad je stizao na sve strane. ovjek za sve pri-

41

like imao je oko sebe par poslunika i dounika. Kako se boravak u logoru oduljio na vie mjeseci, verc hrane je postao kako opsesija tako i nona mora onih logoraa koji nisu imali novca niti vrijednih predmeta. U svakoj razmjeni ili primopredaji, Mate je bio nezaobilazan faktor. Njemu se obraalo ili ga molilo. On je ulijevao strah ili pruao traak nade i ohrabrenja. Hranu bi unosili domobrani, i to kriom (da upravnik ne vidi), a Mirsad bi je prodavao nama po basnoslovnim cijenama. Naravno, onima koji su imali da plate. Plaano je novanicama raznih vrsta i raznih zemalja, a katkad i u "naturi", zlatom, srebrom ili runim satovima. Ljudi su skidali sve sa sebe i prodavali, ne bi li nekako preivjeli. Mate je u svim tim poslovima bio vrlo umjean, ali i poten na svoj nain, jer bi za novac i dragocjenosti dolazila hrana, nije varao nikog. A u logor bi se donosilo svega i svaega, od hljeba i cigareta pa do meda i (ak) prave okolade. Nekako u to vrijeme smo Mirsada (odnosno Matu) ponovo poeli da zovemo naprosto Vitez. U poetku oprezno i bojaljivo, a onda sve slobodnije i uestalije. Stari identitet kao da se ponovo vraao i u njegovu svijest i u nas same. To nije bilo sluajno i nagovjetavalo je vane dogaaje. Prisjetih se kako je Muhammed a.s. jednom prilikom kazao Imamu Aliju a.s.: "Ti si vitez ove zajednice". to znai duhovni odlinik i plemenita, prvak svih vrlina. Nakon ovih rijei, Poslanik mu je dao posudu s vodom, ubacivi tri prstohvata soli unutra. Jedan za erijat (zakon za fiziko), drugi za tarikat (mistini put) te trei za hakkikat (zbilja duhovnih istina). Taj sakralni in uvoenja u tajne duhovnog vitetva se stoljeima primjenjuje u sufijskim krugovima unutar islama. Ovo stoga jer je Imam Ali a.s. proelnik svih duhovnih rodoslova (tarikata) unutar islamske gnostike tradicije. Koliko li je samo to daleko od "vitetva" bosanskog mladia, ovdje u logoru, koji je pogazio sve svoje i od toga napravio "vrlinu" u oima drugih. Ako i nije imao vjeru i naciju imao je bar pretke, neki oblik tradicije. Ili moda ipak nije. Neutemeljen i odreen, otuen i bez iega sebi svojstvenog, lako je prodao sve jer nije

42

imao nita. Poslanik a.s. je takoer rekao: "Moja zajednica su oni na istini, ma koliko malo ih bilo". Kako je Imam Ali, vidjeli smo, vitez te zajednice on je, shodno tome, vitez onih koji su "na istini". Biti na istini podrazumijeva put i mjesto. Put je Pravi put spomenut u Kur'anu. To su Sveti Imami navlastito, a mjesto jeste Mjesto Poslanike Poruke odnosno Kua ista (Muhammed, Fatima i 12 Svetih Imama). Svi ostali koji su "na istini" jesu njihovi sljedbenici. Ezoterijski, rije je o duhovnim vitezovima. U logoru Gabela manjina sakupljena oko Viteza (Mirsada/Mate) je bila potpuna suprotnost bilo kakvom duhovnom vitetvu te je samo ime (Vitez) bilo znak (iaret) a sve u postojanju je znak. to je neiji stupanj vitetva vei, utoliko je vea i njegova sposobnost "itanja znakova". Jer, nita se ne dogaa sluajno. Prema uenju Ibn Arebija, vitez je onaj koji daje prednost drugom (nad sobom) te je (i) po tome pomenuta skupina u hangaru bila znakovita upravo po odsustvu bilo kakvog vitetva. Vitez kao simbol upravo potpunog odsustva vitetva. Jedanput sam od Mate kupio hljeb. Bilo je to u mjesecu novembru 1993. godine, kada su Dominikine poiljke u logor redovito pristizale a u kesama s hranom je znalo biti i novca, njemakih maraka i amerikih dolara. Stao sam pred Viteza, smireno i odluno, i rekao ta trebam. Nazvavi ga pravim imenom (Mirsad) osjetih nelagodu, ali uopte nije reagovao, brzo i energino steui novanicu. Zaraivao je, a to mu je bilo najvanije. Pogledao me kratko i odluno, ali bez mrnje. Platio sam njemakim markama, vie se ne sjeam koliko niti je bilo vano jer je u logoru hljeb vaniji od zlata. Sjedoh sa Mustafom Hegelom. Sarajlii su stara i ugledna stolaka porodica,

43

jedna od mnogih koja se gasi ili je u procesu nestajanja. Nadimak "Hegel" dobio je davno, skoro u djetinjstvu. Jo od rane mladosti uvijek bi mudrovao i ispravljao "krive Drine" ustajui protiv svega i svaega. U socijalistikom sistemu smatralo se da je Mustafa po svemu "antiprotivan", pa ak i da je svojevrstan element koji ba i ne shvata blagodati diktature proletarijata. Kad bi se naljutio, zaista bi postao elementarna nepogoda od koje treba bjeati, to je veina i inila je bi ih on naprosto ostavljao bez argumenata.

Mustafa Sarajli - Hegel

Asocijalan i usamljen, poesto dalekovid i precizan u analizi drutvenih

44

dogaanja Hegel bi u svim situacijama tjerao "mak na konac". Najee besmisleno i posve uzaludno. Jer, pravda i istina ne zanimaju ljude sve dok ne postanu dio njih na nain tereta i nesree. Bio je dobar majstor najrazliitijih poslova i poten ovjek. krt u govoru ali, zaudo, sa mnom bi se raspriao, te smo vodili duge razgovore do duboko u no. Pogledah Mirsada. Ve se udomaio i (kao Mate) postao nesueni nadzornik svih zbivanja u hangaru. Ogrlica sa drvenim kriem stalno je visila oko vrata, nije je nikad skidao. Bilo je tako teko saobraziti milosrdnog i dobrog Krista sa ovjekom kojemu je njegov simbol postao karta prevare i propusnica za zlo svake vrste. Ipak, u Mirsadovom ponaanju nije bilo otvorene zlobe, iako je instikt za preivljavanjem bio ivotinjski. U tome nije bio usamljen ve tek najsposobniji. Kako bi krunica to bolje dola do izraaja, Mate je obino bio gol do pojasa, naroito za vrijeme ljetnih vruina, ali i kasnije, jer je zima (te 93/94) bila izuzetno blaga. Nikada nikog nije udario, a mogao je da je htio. Plaili su ga se i mrzili ga, a to dvoje uvijek ide zajedno, jer mrzimo onoga koga se bojimo. "Prodana dua" - aputali bi tiho rijetki zarobljenici, pazei dobro da on ne uje. Ja sam, meutim, tvrdio da je njegov cilj bio to lake opstati, preivjeti rat po svaku cijenu. Nije iao predaleko niti je ijedan logora zbog njega izgubio ivot. ta znai prodati duu i koja je cijena?! Isus je rekao: "ta vrijedi ovjeku da dobije cijeli svijet ako pri tom izgubi duu?" Izgubiti se moe jedino ono to se posjeduje a duu ima svaki ovjek. U ovom iskazu se pod "duom" podrazumijeva njeno istinsko gubljenje, pad ispod nivoa ljudskosti a ljudskost afirmira duu kao takvu. Po tome se tako nepovratno razlikujemo od ivotinja. U ovom Tamnom Dobu, unutar ljudskog bia dominira animalni ovjek, dok je duhovnost prilino (mada ne i potpuno) potisnuta i osakaena. Na ovaj nain su mnoge due u Kali-Yugi

45

posve izgubljene u carstvu ivotinjskog unutar vlastitih dua. U tom smislu je Imam Ali a.s. rekao: "Propao je ovjek koji ne poznaje vrijednost svoju". Spomenuta vrijednost jeste nebeska priroda ovjekova, Boanski Duh udahnut u njega. Poto je silaskom u svijet materije dua postala vezana za njega, okove treba pokidati te (iznova) zadobiti savrenu ljudskost. Tako obogaeno i oplemenjeno, proirene svijesti stvorenje se vraa Tvorcu. Odlazi nazad u svoj izgubljeni zaviaj, zatvarajui i spajajui silazni i uzlazni luk. Potencijal savrene ljudskosti prebiva u svakom biu. U tom smislu, Muhammed a.s. je kazao kako se "svako dijete raa u prirodnoj vjeri". ivotom na zemlji dua ponovo moe zadobiti izvornu, prirodnu ljudskost, ali i izgubiti je. Zato je reeno kako onaj ovjek kod kojega prevlada razum postaje vei od anela, dok onaj koji ivi u skladu sa svojim strastima pada ispod nivoa ivotinje. Oboje je srazmjerno naim djelovanjima na ovom svijetu. Zlo je akcident i poloaj primordijalne izvorne svjetlosti e na kraju zadobiti svako bie. Patnje u meustanju (nakon smrti) te u paklenim svijetovima imaju svrhu oienja, pa e na kraju sve biti savreno unutar Boije Milosti koju duh sutinski nikad nije ni napustio. Pogledah Mirsada ponovo. Ako je neto i prodao, ta trgovina je imala dug put. A kako na ovome svijetu sve ima posljedicu (koja opet biva uzrokom neega), nije lijepo zaboraviti ta smo sve bili ili morali biti. U procesu metamorfoze je (u socijalistikom sistemu) bila snano prisutna sluganska svijest zbog dezorganizacije nacionalne i vjerske svijesti, koja je opet porodila idejnu dezorjentaciju kao posljedicu tog stanja. Ne bez razloga Bonjaci najvie tuguju za socijalizmom, kada je za njih mislio veliki voa a oni bili posluni izvrioci. Mirsad (u arapskom jeziku) znai "onaj koji eka". Je li to bio iaret da nam je preostalo jedino ekanje ili je ekanje uvijek zla kob Bonjaka? Usud. ekanje da neko drugi rijei probleme?! Nerazrijeen kompleks velikog, stranog oca koji moe preokrenuti sve u trenutku. Uzalud.

46

U uobiajenom smislu, dakle na jednom svakidanjem nivou, ekala se razmjena. Pretpostavljalo se da emo za nekog biti razmijenjeni, bilo za civile ili vojnike HVO-a. Hegel bi esto govorio, i to se kasnije obistinilo, da nikakve razmjene nee biti nego emo naprosto biti puteni na kraju rata. "Izlazite i da vas ne gledam vie" - doaravao bi Mustafa atmosferu mogueg dobrovoljnog putanja bez razmjene. Kao i uvijek, kada bi on govorio, drugi bi zamiljeno mahali glavama. Razgovarajui sa logoraima ponekad bi ih tjeio izmiljenim priama o skorom putanju. Od straara bi se poneto naulo, a fantazija zatoenika bi od banalne prie isplela mreu razloga za trenutno oslobaanje. Bilo je jako depresivnih ljudi na ivici samoubistva ili ludila, a neki su se zaklinjali da bi se jo davno objesili samo da imaju konopac. Pojedinci bi nou gorko plakali, nastojei to sakriti od drugih, ali po prirodi stvari uvijek neko vidi. Ljudi bi okretali glave i bile su to mune i teke slike, suze i glasni jecaji, beznae bez kraja. Oiani do gole koe, bili smo slikom i prilikom pravi robijai. Veina civila je iznemoglo buljila u prazno, brojei minute do ruka. Upravnik lino je nadgledao ianje jer su se ui odavno pojavile i zahvatile cijeli logor. Leei jedni pored drugih "kao sardine", logorai bi ih vadili iz kose i gnjeili noktima. Usne jezivo iskrivljene, a lica ukoena kao maske, osmijeh oajanja. Svrab je takoer bio rairen, a crvenilo po koi se moglo vidjeti kod svih. uga. Gologlave ougane prilike u poderanoj odjei, sablasti to tumaraju u mranom tunelu bez kraja. Uas. Logorska vlast je uskoro podijelila po dvije boice bijele vode za lijeenje svraba na svaki hangar, ali to ni izbliza nije bilo dovoljno. Veina je nemilosrdno nastavila guliti vlastitu kou. Kao i uvijek, Mustafa je gunao protiv nepravde, zanosei se pretpostavkom da je bijela voda zatrovana, te da e se to u budunosti odraziti na naa plua. I to dvadeset godina kasnije. Da bi se napravila predstava pred Crvenim kriem, vlast je poela dijeliti lijekove. Donesena je nakakva prljava kutija sa tabletama, a jedan (od prije rata) medicinar odreen je da ih dijeli po potrebi. To je raeno otprilike i od sluaja do sluaja, jer je tabletama bio istekao rok i bile su polomljene i izmijeane. Logornik je sugerisao redovito i savjesno uzimanje lijekova. Bio je to jedan

47

u nizu njegovih karakteristinih ispada, otvoreni podsmjeh jednoj velikoj patnji i niko se odavno nije obazirao na njegove upadice. No, svi smo se pravili kako paljivo sluamo, naizgled uvjereni u njegovu neupitnu mudrost. "Pokuaj ostati iv." - tjeio bi medicinar najtee bolesnike, i sam nastojei ostati priseban, bilo je to sve to je mogao. Samrtnike bi gledao pravo u oi, i tamni, prodoran pogled kao da je pruao odreenu utjehu. Pojavila se i dizenterija i prijetila epidemijom. Jedan mladi je bio na samrti, ali se nekako oporavio i preivio. Ostali su se dovijali kako su znali i umjeli. Od Dominike i Nikice su redovito stizali paketi sa hranom i lijekovima, a jaknu koju mi je Nikica poslala u logor koristio sam jo nekoliko godina. Mnogi Hrvati su pomagali zatoenicima i ubacivali hranu i odjeu, pa ak pojedine ljude izvodili na kupanje i okrijepu svojim kuama. Bijahu to veliki gestovi u dobu jednoumlja, kada je svaka pomo neprijatelju predstavljala veliki rizik. ekali smo kraj rata. Kao i obino, Mustafa Hegel je imao izdvojeno miljenje i tvrdio kako je najbolja opcija izlaska savezniki desant na logor, po uzoru na oslobaanje Auvica. Pretpostavka nije ozbiljno razmatrana jer je Mustafa po opem uvjerenju bio "posebna pamet". Ipak, meunarodna vojna intervencija bila je jo daleko i toga smo bili duboko svjesni. tavie, veina je ivjela u uvjerenju da je nikad nee ni biti, da nema te sile koja bi se usudila napasti Srbiju. "Varate se, momci... Beograd e biti bombardovan" - dobacih jedanput grupi koja je o tom raspravljala. Njihovom uenju nije bilo kraja i malo je trebalo da budem proglaen "puklaem". Mnogo kasnije, pitali su se "kako je znao?", ali nisam htio odgovoriti .

48

Uvee, kada bi mrak pao i tama prekrila hangar, Rusmir, Amir i Halko bi tiho pjevuili. "Hej, hej, proe ovaj dan, proe ovaj dan, dan kao san..." Bila je to pjesma grupe "Drugi Nain", koja je bila popularna osamdesetih godina a njihove sjetne balade su osvajale tinejdere. Nostalgina pjesma "Stari grad" bi me uvijek vraala u prolost. Sjeao bih se Mirsade i dalekih dana suzdrane njenosti i plavetnila iznad glava, umornih ruku i zadovoljnog srca. Bilo je davno, ali se jo uvijek sjeam. I ko zna zato se to sjeanje sada javlja. Slika sree. Sjeanja. Za pomenutu trojku prolazak dana je znaio dan manje u logoru i dan blie rjeenju velike igre, ma kakvo ono bilo. Ko zna jesu li oni razmiljali tako ali su tako osjeali. I bilo je dovoljno. Nismo mogli vjeno ostati u mranim silosima. Neto e se desiti, makar to bila smrt i stanje e se promijeniti ma ta to znailo. Oni najizmueniji su prieljkivali smrt, iako se o tome rijetko govorilo. Pjevali su svaku no i utjeha je u konanici bila uzaludna, jer se znalo da naredni dan nee biti laki, moe samo tei. Ipak, tiho pjevuenje kao da je unosilo vedrinu, neku udnu obamrlost u cijelu grupu oko njih. Krajiak jednog drugog svijeta se otvarao, svijeta prolaznosti i sjete a konana pitanja se obino javljaju u nesrei jer se vrijedna misao raa (ba poput djeteta) u bolu i snagom bola. Razmjena je bila naa glavna opsesija. Za koga bi trebalo da budemo razmijenjeni i koliko suprotna strana ima zarobljenih, to nismo znali. Vie logoraa se zaklinjalo kako nai ne dre bukvalno nikog i vrsto su vjerovali u to. Kasnije smo saznali da to i nije daleko od istine, jer

49

je bilo oito da Armija ne praktikuje masovna zatvaranja civila. Upravnik je par puta cinino primjetio da nemamo kud. "Vai vas nee...", osmjehnuo bi se zlurudo i tiho. "Ja bih sve pustio ali nema ko da vas prihvati". Nismo mu vjerovali. Ipak, neki su sujevjerno vrtili glavom, zloslutno podozrijevajui kako "ima i toga", mogunost je otvorena, ta i takva. A istinu svakako ne znamo niti je moemo saznati, pa onda sve postaje moguim. Jer, oajnik e u sve povjerovati. Logornik bi stalno dolazio i drao dosadne govore o neograivanju i nama kao neprijateljima njegova naroda. Promatrao sam te "neprijatelje" i zakljuio kako postoje jedino u njegovoj glavi. Golobradi djeaci suznih pogleda i sijedokosi starci umornih oiju, izranjavani civili u poderanoj odjei. Narod. Jednom rjeju, bonjaki narod. Pokupljeno je sve to je moglo hodati. "tuj i bit e tovan" - naglaavao bi on, zagledajui se u neobrijana, ispijena lica kao da trai odobrenje za svoje rijei. Primjetio sam njegovu gotovo bolesnu ovisnost o naredbama nadreenih, strah od podsmjeha podreenih i sumnju da nije ozbiljno shvaen. Radilo se o izuzetno okrutnom ovjeku. Katkad bi se ak pojavljivala povremena kriza savjesti i vrlo brzo nestajala jer rat je i svi uslovi za njenu racionalizaciju postoje. Posvuda se ubija i zarobljava a to moe opravdati sve. Poruke koje smo putem Crvenog kria slali bile su bez koverte i otvorene pa je bilo jasno da ih uprava logora ita. Spominjanje rijei "logor" bilo je strogo zabranjeno, a ravnatelj je s ponosom isticao kako je u Gabeli smjeten vojni istrani zatvor u kojemu borave ljudi pod istragom. Straari bi katkad cinino primjetili kako nas uvaju od ratnih dejstava te da su zabrinuti za nau sudbinu u sluaju oslobaanja. Sve je zbog toga da nam se, eto, neto loe ne desi. Ali ta lakrdija nas nije nasmijavala. Izlasci na rad bivali su sve ei.

50

Logorai su mahom prieljkivali odlazak na radilite, iako bi se vraali umorni a ponekad i pretueni. Jer, dnevna svjetlost i svje zrak bijahu prava blagodat, a na radu se i jelo i pilo do mile volje. Ali, bilo je to samo iz nude. Gladan ovjek ne moe kopati rovove, pa su vojnici bili prinueni davati hranu koje su ionako imali u obilju. Konzerve su dijeljene akom i kapom, a pojesti cijeli hljeb za jedan obrok bijae uobiajeno. Na ovaj nain su neki zarobljenici dobili na kilai. U meuvremenu je poelo "pisanje" za inostranstvo, to znai izjanjavanje onih koji ele otii iz zemlje. Komadant logora je bio tvrdo uvjeren da se takvi nikada nee ni vratiti pa bi nam sugerisao da idemo vani, daleko od ratnog pakla. Izlaganje tamonjih prilika bijae "vizionarsko" i bezuslovno istinito. Na Zapadu je posao i s poslom novac a sa njim sve ostalo. Kue, automobili, luksuz. Jednom rijeju, uivanje svih vrsta koja su nam na dohvat ruke. Veina ljudi je ipak htjela izii na lijevu obalu Mostara te se spojiti sa svojim porodicama. Nostalgija bijae odvie jaka da bi tek tako mogla biti pobijeena. Nakon nekoliko dana oni koji su se izjasnili za odlazak u inostranstvo prebaeni su u posebni hangar, u "jedinicu", gdje su imali vie hrane i ak izvjesnu slobodu kretanja unutar logora. Nije se radilo o nagraivanju pomenute skupine ve o kanjavanju nas ostalih, poto smo se mi kako je upravnik potcrtao, izjasnili za odlazak na stranu neprijatelja. A to, opet, znai da emo i sami postati protivnici, s pukom ili bez nje. Mate je takoer otiao u "jedinicu" i ponovo postao Mirsad. Novi identitet vie mu nije bio potreban. Skinuo je ogrlicu sa kriem i svi su ga ponovo zvali naprosto Vitez. Moda je ak naprasno zaboravio ta je bio i zato je bio?! Oni koji nisu htjeli ii vani, mlai od 35 godina su prebaeni u logor Heliodrom kod Mostara. Krajem marta 1994. godine puteni smo na slobodu.

51

Pronali smo svoje porodice. Saznao sam da je Kolet u Ruandi (jer je u meuvremenu tamo izbio rat) te sam joj pisao. Javila mi se razglednicom koju jo uvam, kao to uvam i tako njeno sjeanje na nju. Amerikanci su na kraju zaustavili rat i na tome im trebamo biti zahvalni, jer bi se bez njihove pomoi u Bosni i Hercegovini moda jo i danas pucalo. Gabela je sada pusta i prazna. Ali, Matin duh ostao je lebdjeti iznad ukletih hangara. Moda ekajui nekog drugog Mirsada.

Pismo od Kolet

52

PROROANSTVO PROROKA ISAIJE

On vidje dva jahaa, jedan od njih je jaha na magarcu, a drugi jaha na devi, on je dobro pazio s panjom napetom. (hebrejski tekst) U miru nepomuenom i sa znakom jasnim, Isus ka Jeruzalemu kretao se na jahalici krotkoj, pitomoj. Kraljevstvo Duha hodi je uvijek razasuto na stazi utabanoj, cvjeem mirisnim posutoj. Muhammed na devi u Mekku ue bez prolivene kapi krvi ijedne, jahaa su to dva to ih pustinjak mudri opazi u viziji svojoj, dvjoica najveih od svih koji Poslanje zavrijedie. Jevanelje i Kur'an priu istu donose u srca eljna svjetlosti, deva ili debelo ue, svejedno je, nijedno proi ne moe kroz ui iglene...

53

Malisa sa devom

54

IBRIN FES
Dan oblaan i tjeskoban, jedan od onih munih dana kada su ljudi sami sebi teki. Teka amotinja provincijske dosade i zapitanosti u kojoj svako pita jedino sebe i odgovara iskljuivo sebi. Istina, tu su i sagovornici. Potvruju i klimaju glavom, uz povremeno, obavezno "jah" koje prekida tiinu i moe da znai sve u tankoutnoj filozofiji besmisla koju stariji prenose i velikoduno poklanjaju. J er ne znaju ta bi s njom.

Ahmet

A mudrost je mogue povrijediti dajui je onom ko to ne zasluuje. Tereti 55

ivota tako padaju na mlae a njihova jaka i neobuzdana krv se opire, drugaije ne bi pristajalo. Sjedili smo u kafani, Ahmet i ja. Odnekud dooe Senad i Devdo. Ovaj posljednji se vrlo simpatino kretao svojim ravnodunim, gegajuim korakom. Sjedoe za na stol i ne pitajui je li slobodno mada se Buha ve pripremao da izvali kako je slobodno od "eteres' pete". Gusti oblaci, nagomilani i zbijeni poput eljeznih svjedoka naglo prekrie sunce. Bijae to porota za sivo neraspoloenje oko okruglog stola, samoa. Ona najtea, usamljenost provincijske dokonosti kada se sve zna o ljudima i dogaajima koje i ne poznajemo. amotinja bavljenja tuim ivotima, teka i ukisla. Buha je bio neobrijan i mrzovoljan i stalno je gledao u daljinu sitnim, ivim oima, gladei uljevitu bradu desnom rukom. Koulja nehajno obuena, zguvana i zamaena bila je bez dva gornja dugmeta. Gospodski neuredna i prljava kako esto biva kod ljudi koji su sigurni u sebe pa nemaju potrebu za izvjetaenou i sjajnom utogljenosti koja treba da nadomjesti odsustvo svake istine i sklada. Ahmet se iznenada oglasi: "Najgore je, judi moji, kad sejak zakopiti, kad rospija pohasi i kad budala doe do fotelje. Jah!" - stade klimati glavom poput starog lava kao da nas uvjerava u neto to se nikako ne moe dovesti u pitanje. Niko nita ne ree. Senad pogladi guste brkove i pripali cigaru, pogled mu je lutao nekud u daljinu. Samoa, sivilo provincije. Devad se znaajno osmjehnu pogledom ovjeka koji sve opravdava i pljesnu Buhu dlanom po ramenu. "Stari kurvar, sve zna!" - namignu on cijelom drutvu i zakikota se iz sveg glasa. ankerica duge kovrdave kose i toplih smeih oiju smjekala se radoznalo iekujui, bio je to blagoslov na dosjetke i ale koje tek treba da se dese, neizbjeno je. Kafana u samom centru grada, gotovo prazna. Ne ustruavamo se jer nam je svejedno a samoa sve dozvoljava i nemamo kome da se predstavljamo niti da ita posebno istiemo. Gubitnici. Luzeri.

56

Svi utonusmo u utnju, djevojka podie olju bijele kafe i znaajno zavrti glavom. Stari smo poznanici. Odluan da popravi utisak, Ahmet naglo podie kaiprst dajui do znanja da ima rei neto vano i potrebno je utiati glasove, umiriti se. Jedna ogromna muha sleti na stol i Senad pokua da je ulovi rukom. Bio je uveni hercegovaki muzikant i njegova harmonika bila je nadaleko poznata. "Stari kurvar" - ponovo se oglasi Devdet istom reenicom, kao da je tih par rijei sve to zna. On podie dlanove lagano se njiui u oekivanju koje je bilo veliko. Pocrnjeli zubi se ukazae iza ispucalih usana. Desnom rukom popravi kapu na glavi, pohabani sivi kaket, vjerovatno naslijeen od predaka. Buha se u meuvremenu okrenu oko sebe na desnu a zatim i lijevu stranu da bi se uvjerio da je postignuta eljena tiina pred veliki trijumf duha. "Ibro kravar je imo' jednu crvenu mahramu", strogo otpoe on, i dalje drei prst podignutim, "pa bi ga vezo' vie kojena. Da ne langara... He, he, ono se vie ne raa"!, okrenu se i sve nas pogleda sa potovanjem i osobitom ozbiljnou kakvu imaju veliki izumitelji i istoriari kada ele uvjeriti gledateljstvo u autentinost svojih ideja i patenata. Djevojka se okrenu cijelim tijelom pucajui od smijeha i ak malo pocrvenje, a Devad se iroko osmjehnu grimasom ovjeka koji sve odobrava jer se odavno ne nada niemu. "Bravo Ahma, stari icalo!", izdera se snano i lupi nogom o pod. "Jes', dobru tapinu je im'o", - nadoveza se Senad tromo i nevoljko, "petobanku bi s koljeno skid'o", dodade uvjerljivo kao da je i lino bio svjedok tog dogaaja. "Zejna bi bjeala njivom, a on je stigni pa...", Senad zatrese glavom dva puta, kao da odgoni munu scenu od sebe ili je bar prezire. ankerica se uhvati

57

za stomak tresui se, pa izae pognuta u susjednu prostoriju. Metla pade iza vrata i srui se. Vjetar poe lagano da pue. "Dobru, kae!", upade Ahmet s nevjericom u glasu. "Blavor... alosna ti nije majka. Oteglo se do t'ala k'o zmija iz duvara". "Piton, pravi piton!", ponovi on dva puta snano, a zatim naglo upade u nekakvu zamiljenost, poklopivi pepeljaru na stolu cijelim dlanom, kao da nita nije ni govorio. Lako se zamarao i jo lake gubio zanimanje za stvari i ljude. I ja se sjeam Ibre. Bio je srednje visine i snanih ruku. Pognut i usamljen, lagano bi se uspinjao Uzinovikom mahalom gonei magare ispred sebe. Imalo se vremena za sve, kahva se pila dva sahata. Fes je bio Ibrin ponos. Uvijek na glavi, besprijekorno ist, znak, znamen vremena jednog, epohe. Bio sam djeak ali se odlino sjeam fesova, prije nekih tridesetak godina. Stari Pezo, pa Hadibeg, Jugo... posljednja generacija koja se nije stidjela svoje vjere i svoje tradicije ili je bar gutala stid u sebi guei ga, skrivajui. Generacija koja je pamtila progone i prije i nakon Drugog svjetskog rata, tihi i pognuti ljudi u arijskim sokacima, ponieni, opljakani. Ali nisu se stidjeli. Bar ja nisam viao na njima sve ono to primjetih na nama kasnijim. U nama, bolje reeno. Stari Hadibeg. Rizvanbegovi. Vitalni starac aljive naravi zabavljao bi ariju neobinim doskoicama. A bile su kako este tako i nagle, jer je po optem miljenju bio "tabijasus" i na svoju ruku. Vedar i poten ovjek, kome je valjalo znati tabijat i pogoditi ehru da bi se s njim uspjeno razgovaralo i nosilo. Jer bijae prijek i nepredvidiv. U otmenom odijelu, zagrnutih rukava i irokih pantalona odvanim pokretima i opaskama pokazivao je neto "begovsko", neto iz jednog drugog svijeta i vremena. Zajedno sa mnogim drugim Bonjacima iz stolakog kraja borio se u Prvom svjetskom ratu na strani Austrougarske monarhije. Hrabo i ponosno, jer su Bonjaci smatrali au sluenje okupatoru.

58

Vezano uz to, pamti se udna i neobina anegdota. Jednoga posve obinog dana, obijesni i dokoni vojnici su pijuckali u kafani. ee se deavalo da se popije "koja vie", a tada sve biva mogue, jer beari pogreno vide i vrednuju ljude i dogaaje.

Hadibeg

Pijan ovjek umilja da ga razumije svako, i upravo zato lako prelazi granice. Budui da jo od rane mladosti bio poboan musliman, Rizvanbegovi se drao podalje od djevojaka i ena, vrsto uvjeren kako se elje te vrste mogu zadovoljiti jedino u zakonitom (i erijatskom) braku. ekao je da se oeni ponosnom i dobrom djevojkom, prezirui blud kao i raskalanost tijela i sve ono to grijeh donosi sa sobom.

59

Kako "avo ne da mirovati" i kako je uvijek ba tu gdje je i vino, njegovi drugovi nagovore jedru i zajapurenu konobaricu koja im je sluila da sjedne Hadibegu u krilo. Bilo je to u gradu eru. I dok se spremala da ispuni elju, on skoi na noge i rukom uhvati za bajonetu, oito elei ubiti glavnog nagovaraa iz grupe. Svi se digoe u nevjerici, shvatajui nenadano da je vrag odnio alu. Prialo se kako ga je moj djed Meho brzo i energino uhvatio za ruku i tako spasio nesuenog podvodaa. Tako je mladi iz Stoca ouvao spolnu ednost sve do braka, a oenio se u poznim godinama. Imao je i djecu, a unuad su i danas iva. No, ono to je najvanije jeste injenica da se jo u ono doba krijepost smatrala apsurdnom i nedolinom, a spolno suzdravanje uzimalo za podsmjeh. Bio je to (ve tada) poetak velike moralne stagnacije Bonjaka, koja je u staroj Jugoslaviji, a pogotovo u socijalizmu, dosegla nesluene razmjere. Dafer je takoer nosio fes s ponosom. Pamtim ga kao ve starog i oronulog. Kretao se lagano, ali teko i utljivo. Po optem uvjerenju bio je "hamal", ovjek za sve poslove. Zavirio bi u svaki kutak, svaki dovratak u uskim uliicama i nije bilo prodavnice a da je nije poznavao kao svoj dep. Tada su jo uvijek postojali hambari za brano i ostale namirnice. Zvali smo ga Daka. Kako je prenosio dakove (vree) skraenica je ukazivala na njegov posao. Jer, u svemu to postoji ima znak. Vreama se nije znalo ni broja, jer je Dafer bio neumoran i prema sebi neumoljiv. Radio bi sve to treba, a plaalo bi mu se otprilike ili nikako. Ali, on je bio zadovoljan, nikada se ne alei niti govorei protiv ljudi. Znao je da nafaka dolazi od Boga i nije ni vano preko ije e ruke doi. Nenapadan i strpljiv, nije urio da zaradi to prije. Nije urio nikud, gdje god ode neko e ga trebati. Obrve guste a oi duboko upale, pogled strog i nepovjerljiv kakav imaju ljudi koji su iskusili jad slue nja i bol odbaenosti. Koa staraki smeurana, duboke brazde po licu sjedoile su o tekom ivotu koji uvijek ostavlja tra-

60

gove, ak i kada se stidimo prolosti nastojei pobjei od nje. U bradi svega nekoliko zakovrdanih dlaka, a meu tankim, stisnutim usnama prljava lula koja je stalno dimila. Korak spor, ali odmjeren. Poslije Drugog svjetskog rata, Dafer je sluio samo ugledne stolake porodice, i u tom sluenju nalazio ast. Jer, sjenka slave pada i na njega, dio je svega to se dogaa, uestvuje. Dobijao bi diskretan poziv iz starih aginskih kua i redovito se odazivao bez pogovora.

Dafer

Poslije ga je neimatina natjerala da radi za svakog ko je u stanju da (bar neto) plati. Kada siromatvo kuca na vrata, ponos odlazi, esto se ne vrativi nikad.

61

A oholost u siromatvu nije pohvalna i ukazuje na ustajanje protiv Boga. Izgledao je posve siguran u ono to radi valjda znajui da e grad uvijek trebati ljude poput njega, na ovaj ili onaj nain. Jer, neki prosto ele da dominiraju i nareuju, ak i kada nema smisla i potrebe. Zvali su ga "Pijevac", ali nadimak nije volio, prezirao ga je. Umro je davno, prije vie od 30 godina. Otiao je tiho, onako kako je i ivio. U stolakoj ariji se zadugo nee roditi neko poput Mecine. Mehe Gubeljia. Oi crne i tople, pogled radoznalo dobroduan, po licu tamne pjege koje su mu davale nesvakidanji, avanturistiki i pustolovni duh.

Meho Gubelji

Ruke duge i jake. teta je to jedan Ernest Hemingvej nije upoznao najboljeg

62

ribara kojeg grad pamti. Bio je neprevazien u lovu na ugora i poznavao je sve vane rupe i peine naroito u donjem toku rijeke. I danas se pria kako je velike tajne otkrio Hajri Bubalu a ovaj to zanemario i zaboravio, prihvatajui sve vie blagodati dananjeg, modernog ivota. Tako su i legendarna skrovita jegulja podno starog harema pala u zaborav, jer je Hajri bilo "ispod asti" odravati ribolovnu tradiciju i sjeanje. Poslije Drugog svjetskog rata, Meho bi prodavao vrue kestenove na uglu glavne ulice. "Maruni... vrui maruni" - dozivao bi kupce odmjerenim glasom. I kupovali su, kako djeca tako i odrasli. ivio je mirno i staloeno, prisan sa svima a odvojen od svih, duboko i nepovratno. Pamtim ga takvog, izdvojenog i usamljenog ispod kronje stare koele gdje je razmiljao o prolosti i svom burnom ivotu. Mevla bijae ivopisna i vitka starica iz mog sokaka. Visoka i uvijek podvezana jamenijom, prodornog ali blagog pogleda, kakav imaju svi ljudi koji su dosta vidjeli i jo vie znali. Koji ute. Pamtim kako bi lagano prelazila ulicu sa ibrikom u ruci. Njen mu Halil je bio hafiz Kur'ana. Govorio bi lagano i usredsreeno, razgovjetno i teno razlaui slogove. Lljudi su ga zvali da ui hatme, svuda, po cijeloj Hercegovini. I on je nosio fes. Ljudi sa fesovima na glavama. Odavali su utisak munine i ponienosti, ali se nisu stidjeli i nisu se plaili. Oboje, i stid i strah su doli kasnije. Vjera kao "opijum za narod" u Marksovoj filozofiji dijalektikog materijalizma. Posve opreno istini, jer upravo ovaj svijet opija i tako esto nepovratno zarobljava poudnu duu koja mu stremi, ubijajui na taj nain spiritualizam i duhovnost, sakatei ih. "Turska" prolost i potreba za dokazivanjem pravovjernosti od strane "neopredijeljenog" naroda, to je dolo kada su ljudi sa fesovima na glavama ve bili na zalasku. Kraj jedne velianstvene tradicije koja je imala svoj temelj, osnov, veliki smisao. Idol od krvi i mesa, "skidanje zarova" enama od strane "prosvijeene" nove klase, euforinih karijerista koji su sa svakom etvom

63

oekivali i komunizam, besklasno drutvo za one koji ekaju, crvena elita u liku onih koji vladaju. Lijepa budunost za one koji se nadaju, ali lijepa sadanjost za one koji to obeavaju. Drugaije je nemogue ako je "sve ovdje" i ako je ovjek tek inteligentna ivotinja. Jer, na zemlji esto pravednik trpi a zloinac uspijeva i nikakav zemaljski poredak to ne moe ispraviti. Jer, izvanjski utjecaj na duu je nemogu. Neophodno je da ljudsko bie promijeni samog sebe a to je opet nemogue bez vjere u vii svijet. Apsulutnu pravdu na Zemlji ovjek nikad nije uspostavio niti e je uspostaviti. To pripada iskljuivo Bogu. Relativna pravda je mogua, ali i ona je posve ovisna o nizu okolnosti koje je nemogue predvidjeti. Sama priroda Ovoga svijeta ini apsulutnu pravdu neizvodivom. Za takvo neto potreban je jedan drugaiji svijet, svijet due koja je liena materije. Zbog toga je Onaj svijet neizbjean kada je u pitanju apsolutna pravda. "Pogledaj! Broka judi!" - prekide me u razmiljanju Ahmet. Bio je petak i svijet je prolazio i okupljao se pred damijom u centru grada. Dolazilo se i iz okolnih sela, posvravati poslove , popiti kahvu i porazgovarati poslije dume. "Znadem ja dobro niha" - nastavi klimajui glavom zloslutno i zabrinuto, sigurnog izraza lica kojim je dostojanstveno odmjeravao svakog pridolicu na damijskom pragu. "Koga njih!?" - procijedi Senad, odsutno zagledan u praznu oljicu pred sobom. Otelo mu se, tek da neto kae. Utonuo je u misli i otiao ko zna gdje. Treba mu znak, zvuk izvanjskog svijeta. Nije sam, susree ga odjek vlastite rijei. "Crvene a sa' su zeleni!" - viknu Ahmet, gromko i krajnje uvjerljivo, valjda da i ostale ubijedi u mo promjene boja i likova. "Lahko je dres promijenit',

64

teko je ojek bit! He, he, okreat se kako vjetar puha. Nejma, majin sine...", ree i kucnu prstom po elu, pogledavi me znaajno. I zaista, u svakom vremenu postoje dvolinjaci koji se u mnoge boje farbaju i uzimaju likove razne po potrebi trenutnoj. Kreu za pozivateljem svakim i okreu se u smjeru vjetra svakog. Sjetih se predaje Imama Alija a.s.: "Doi e ljudima vrijeme kada njima od Kur'ana nee ostati nita osim slova njegova, a od islama nita osim imena njegova. Damije njihove u danima tim bit e velike u pogledu graenja, ali puste u pogledu upuivanja. Oni koji e boraiti u njima i koji e ih posjeivati bit e najgori meu stanovnicima Zemlje. Od njih e se iriti smutnja i njima e se sve krivo sklanjati. Ako se neko izdvoji iz toga, oni e ga baciti natrag u to. A, ako neko odstupi natrag iz toga, oni e ga gurnuti tome. Allah Uzvieni kae: 'Kunem Se Sobom, izaslat u na njih iskuenje u kojemu e i razboriti biti pometen!' I On e uiniti tako! Traimo od Boga da nas sauva od padanja u nemar!" U ovoj predaji rije je o Posljednjem Vremenu (ahiri-zaman) odnosno Tamnom Dobu (Kali-Yuga) po hinduistikom uenju. To predstavlja ovo vrijeme u kome sada ivimo i ono traje ve dui period. Vidimo da se najprije spominje Boija Knjiga te da se kae kako od Kur'ana nee ostati nita osim slova njegova. Ovo znai da e se poznavanje Kur'ana svesti na nivo doslovnog, izvanjskog slova bez poniranja u njegove iznutarnje sadraje i smisao. Poslanik a.s. je kazao: "Kur'an ima 7 razina znaenja od kojih svaka ima do 70 drugih dubina". Rije je dakle o ezoterijskim znaenjima koja u Posljednjem Vremenu relativno a u dobu Potpune Tame i apsulutno, postaju nedostupna ljudima. To vrijeme je ve poelo, iako konani mrak tek treba biti dosegnut, jer eljezni ovjek e postepeno nazadovati i to je nezaustaljivo. Forma obredoslovlja postoji (namaz, post, zekat, had...), ali ne i sutina, pa ljudi od Kur'ana znaju jedino izvanjsko slovo, u smislu forme, dok su sadr-

65

aji nedostupni. Iako je "uenje" Kur'ana jo uvijek do izvjesnog stepena ivo i dostupno ezoterijski smisao izmie. Damije ovog (Tamnog Doba) su velike u pogledu graenja, ali puste u pogledu upuivanja. Ovu injenicu danas susreemo posvuda gdje ive muslimani. Prenaglaavanje arhitektonske vrijednosti damija samo po sebi ukazuje na potpuno odsustvo iznutarnje dimenzije islama (batin), to opet govori zato su one puste u pogledu upuivanja. Jer upuivati (zbiljski) i moe jedino onaj ko je objedinio vanjsko i unutarnje uenje (zahir i batin). Izvanjska veliina damije kompenzira unutarnju prazninu svijeta znaenja. Poslanikova a.s. damija u Medini je bila najjednostavnija mogua graevina, etverokutnog oblika i pokrivena palminim liem, a ne smijemo zaboraviti kako je prema predaji jedan od predznaka propasti svijeta "ukraavanje i uljepavanje damija". Posljedica katastrofalnog rascjepa izmeu materijalnog i duhovnog, te izmeu sutine i forme, jeste injenica kako e u damijama boraviti i posjeivati ih najgori ljudi na Zemlji. Ovaj nevjerovatni obrat je rezultat pritiska ovjekove nebeske prirode, one prirode koja smjera obznaniti svoju vrlinu. Tako, ukoliko ne moe ispravno, moe izokrenuto. Naravno, tada damija biva mjesto smutnje i sklanjanja svega to je krivo. Bez Pravog Puta postoje jedino krivi putevi, a gdje nema pravde i istine, smutnja je po prirodi stvari dominirajua. Kako se u hramovima oekuje predvodnitvo a njega nema neizbjeno se iri smutnja. Za smutnju je Poslanik rekao da ona spava, dakle uvijek je latentno prisutna. U tom kontekstu, istraivaki duh islama postaje herezom ("baciti e ga natrag u to"). Ukoliko se, pak, neko vrati natrag (izvornoj tradiciji), oni e ga gurnuti tome, tj. saobraziti ga svom stanju. Zbog ove pomraenosti (koja je opa), danas se svaka potraga za izvornim tumaenjem Knjige smatra "novotarijom". ive tradicije nema, ona je posve okamenjena pukim ritualima i dogmatskom svijeu. Bez sumnje, danas se istraivaki duh islama "gura natrag" u to (stanje openite i posve neupuene, okotale svijesti), a

66

sve to rezultira takvim iskuenjem u kojemu i "razboriti biva pometen". A kako i ne bi bio takav kada su najgori ljudi tamo gdje trebaju biti najbolji, kada je cjelina nepovratno razbijena i kada forma dominira sutinom. Hinduistiki sveti spisi priopavaju kako u Kali-Yugi od religije preostaje jedino obred. Sve ovo e bivati jo gore i gore, sve dok ne nastupi Zlatno Doba, iji se znaci ve naziru. "Ima i pokajanje" - bojaljivo dodade Devdo snano uvukavi dim cigarete u plua kao da trai pokajanje izmeu dva pluna krila, moli ga da izie van, ukae se. Svima nam je potrebno. "Nema kajana potje... Hm, bolje da ne zborim svata" - okrenu se Buha cijelim tijelom, pogledavi nas prezrivo. Oito je utnja predugo trajala. "eco moja... to si, to si. Teko je ojek bit, vazda bi mi babo rahmetli zborijo... Zato - pamet u glavu dok ste jo mladi..." Niko nita ne ree. ankerica se u meuvremenu vratila te nezainteresirano zapali cigaretu. Pravei se da nas ne vidi, zagledala se u plave daljine iza nas. "E, eh, pusta mladosti!", nadoveza se Ahmet i zatvori oi. Sivi oblaci su se gomilali. Dosada i to ona najgora. Provincijska. "O emu ti najvie mata?" - obrati se Senad meni, iznenada i krajnje ozbiljno. "O brodolomu!" - odvratih lijeno i ne pogledavi ga. "Velika je oluja, brod je ogroman i pun putnika. Puina, daleko od obale. Najednom, nasukani smo, udaramo u podvodni greben. Brod tone i spaavamo se jedino ja i najljepa cura na brodu. Talasi nas izbace na pusto ostrvo i tu se zaljubimo te ivimo do kraja ivota nikad se ne vrativi u civilizaciju" - zavrih, pogledavi ga ponosno i smrtno ozbiljno. "Aaaa... koji dogaaj!" - blaeno se nasmija Devdet. "Bravo, zavodnie

67

enskih srca!" - dodade naglo i dva puta pljesnu rukama, moda oekujui opti aplauz. Drugaije nije ni znao, preostala mu je samo dobronamjernost. "Nije ti loa ta mata" - ukljui se ponovo - "Gadno je jedino to nikad ne zna koliko je udaljeno pusto ostrvo!? A osim toga, ima li ga?" Ne odgovorih nita. ankerica stade prati ae, brzo i temeljito. Trudila se da ignorie na razgovor. Ako obrati panju, ko zna ta sve moe uti. "Ooo ivote!" - otegnu Buha dostojansteno. Sivilo na nebu postajalo je sve tmurnije, izgledalo je da e kia. Svi utonusmo u utanje. Muk.

68

PASJI IVOT
- Mujo, treba li ti molba!? - obrati se glasno postariji ovjek konobaru oito smatrajui da je krajnja granica strpljenja dosegnuta i da se na uslugu ve predugo eka. Bar za jedan prosjean kafi u kome uglaenost nikada nije potpuna pa se valjda oekuje da ni bezobrazluk nije u svom zenitu. Dan je bio oblaan i teak, sumoran. Petak je, tiho predveerje bez smisla, kada se sve dotjeruje, oslukuje i uurbano planira. Jer, kad se no spusti nade beumno izlaze i snovi se uobliavaju. Usijanje, uzavrela mata razigrana. Kafi e biti pun, to je sigurno. Ljudi posloeni "kao sardine", stoje naslonjeni na crvene zidove. Uspravni su i nisu mrtvi poput riba u konzervi ali zaudaraju, ire vonj ustajalosti, ekajui da budu svareni. Sve se guta. Znak za uzbunu loe naminkanim djevojkama koje ulaze u tridesete i ve su napustile nepovratno lik princa iz snova. U obzir dolaze i manje prefinjeni mukarci, skitnice i gubitnici, jeftini dileri. Nejasne misli umotane u papirne lai besmisla. Nada tinja, a nekoliko svijea je upaljeno da priblii moguu romansu. Tako je u filmovima, a od velikih zvijezda preuzimamo sve. Ba nita se desiti nee. Ali vana je nada, tako neminovna za uobiajeni "vikend-izlazak". Dogaaj vatren i skup, atrakcija za malu provinciju gdje su uloge poredane poput ljudi i svako zna gdje moe oekivati osmijeh ili gnuanje, prezir ili "isplaen jezik", svejedno. Ve vieno. Pogledi e umorno lutati, prelazei obazrivo preko poznatih lica, ak na momente znatieljno, ispitivaki njeno. I zato ispijam kafu ba sada, u predveerje, kada je najmanje gostiju. Namjeravam se izgubiti prije velianstvenog "izlaska mladih". Tim prije jer priu znam napamet i znam je odavno. Kraj veeri je uvijek najzanimljiviji. Svi se razilaze sa uvjerenjem da e idui put biti bolje i uspjenije, da je sadanja no naprosto peh, maler koji se nee ponoviti. Ba tu no nije se pojavila osoba koja se eka. Uzdahnut e poluglasno mlade djevojke, skidajui treerazrednu minku pred malim ovalnim ogledalom, dopustivi sebi moda ak i pitanje o smislu ivota u maloj provinciji. Na 69

Zapadu je bolje i ljepe, ali ne da se otii. teta, jer izgleda samo se jo na nas eka, naprosto smo neophodni. Mladii se obino opiju i zaglave u arobnom oblaku loe trave, vucarajui se ulicama do zore poput olinjalih pasa, vritei u odglumljenom besmislu, suvie povrni da bi mogli da se pogledaju u lice. Dimna zavjesa nadoknauje sve, ak i poraze odslikava pobjedama. Njima Europa ne pada ni na pamet, zavreni su, veina njih. Tek im je dvadesetak godina, a ve su starci zbog tereta kojeg nose, i djeca, po nedostatku svake ozbiljnosti i temeljitosti. Sanjare bez slika. itav san je u mutnim oima. Tu se sve zainje i zavrava ne prelazei prag zamiljanja. Sanjarenje bez nade i smisla, bez cilja. Provincijalci.

Kod Demajle

Pasji ivot. Kraljevski, jer sve ovisi o sustavu vrijednosti. Objektivne okol-

70

nosti nita ne znae jer ivot je smisao u nama. Kvalitet ivljenja ne postoji "sam po sebi" (ukoliko izuzmemo ivotinjsku narav pukog "ivotarenja") i tek nae vrednovanje je i cilj i snaga vezana s tim. Mujo mi donese kafu, uz poznati izraz negodovanja na licu. Radi sam i teko mu je sve stii. Ispomo stie tek sputanjem noi. Tada se opae ak i crvena kecelja, daje ton ozbiljnosti. Gledam svjetla u daljini ne nadajui se niemu. Tri mlade djevojke za jednim stolom. Smijeh, upiranje prstom u svakog prolaznika na ulici. Obavezni ritual, znak, semafor koji puta ili zabranjuje prolaz. Dva mukarca su igrala "tavle". Postalo je uobiajeno vidjeti i penzionere, ugodno zavaljene u svijetlosmeim stolicama. esto i ne narue nita, ali oprata se. Bezuspjenost, ta privilegija svih promaenih najbolje postaje vidljiva u kafani, jer je uloga koja se ostvaruje tako esto groteksno odudarajua od stvarne vrijednosti. Niko im ne zavidi, jedino se uspjeh ne prata. Mujina kosa je nemarno razbaruena, visok i mrav, svjetloplavih oiju i djetinjeg izraza lica, bio je najomiljeniji konobar nakon Sajinog odlaska. aljivdija. U oba uha povee minue, bilo bi odvie klasino da je znak samo u jednom jer treba dobro uti, oslukivati sve zvukove u pretrpanoj kafani. Mujo je uvijek bio gotov da presjee svaku raspojasanost koja prelazi granicu dobrog ukusa i "kulture". Jer, sve grozote su tu, ue, spavaju. Sanjari, ljudi koji sanjaju. Pasji ivot. Najednom je ugledah. Slatkicu. Nisam ni primijetio kad je ula. Lijevim laktom je bila naslonjena na sjajni ank, tako graciozno da mi je trebalo dobrih par minuta da zadrim sliku i pohranim je u memoriju. Moe zatrebati. Tamnosmea, aristokratska bunda, kakvu su nosile gazde i bogati vlasnici duana krajem devetnaestog vijeka, kod Ajlice nije statusni simbol ali joj kraljevski stoji. Oi sabrane, sjajne i tople, pametne. U jednom trenutku, svjetlosni odsjaj iz objeene svjetiljke se zaustavi izmeu njenih dugih trepavica, trajalo je samo tren. Barunasta sjeta, saten. Noi u bijelom satenu, nekad sam svirao tu pjesmu. Gitara. Lice malo i neobino ljupko, usne pravilne i razigrane, gotovo blijede. Neznatno zaobljena brada je davala ton radosti cijeloj pojavi, udnu nas-

71

mijanost ak i dok je lice bilo ozbiljno. Imala je dugu, svjetlu kosu koja se obarala po ramenima, ruke njene i male, neobino glatke. Drala je u ruci au soka tako nemarno sjetno da se moglo pomisliti kako je zalutala princeza, odsutna sa velikog bala. Sluajnost, talas sudbine koji je donio nama, bacio na tihi sprud. Ovdje je sve nae i sve tjei. "Kod Demija".

Sanel i Kasim

Sa prvim znacima noi, kafi se ubrzano punio. Gosti su pristizali u grupama od po troje ili etvero, sigurnije je. esto su ulazili buno i nametljivo veselo, ne bi li skrenuli panju na sebe. L ake je ako si primijeen na samim vratima, ansa je vea. Na jednom zidu je visilo nekoliko mojih slika. Izraz je adekvatan, "visile su",

72

padale sa visine. Procjep, mrak, tiina. Ve nekoliko godina su tu, zalutale, neugledne i ve odavno prevaziene, bar u mom poimanju napredovanja ili nazadovanja umjetnikog izraza. Iskrivljene i melanholine, otuno su odudarale od drugih zidova. Svejedno, jer ionako u njih niko ne gleda. Poneko zapravo i pogleda ali niko ne zagleda s panjom, iako sam jednu sliku ak i prodao. Kupac me velikoduno pitao nije li 50 KM "suvie malo" za takvo djelo i nudio jo novca. Odbio sam, glumei lanu skromnost, i jo mi je ao to ne stavih duplo veu cijenu. - Ima li ta odozgo? - obrati mi se glasno brkati poznanik okrenuvi se prema meni cijelim tijelom. Sjedio je ispred, puei cigarete jednu za drugom. Stalni gost. ekao je na odgovor vrlo ozbiljno gledajui me upitnim pogledom. Njegova znatielja nije iznenaivala, govori onako, tek reda radi. Proelav, snanih ramena, odjeven u narandastu jaknu, podsjeao je na selektora fudbalske reprezentacije koji ima u "malom prstu" sve igrae na terenu, vlada, upoznat je. - Odakle? - odvratih i ne pogledavi ga. - Iz Norveke. - Nema... ta bi trebalo da bude? - odmahnuh rukom lijeno i nezainteresirano mada sam znao na "ta" je mislio, bolje rei na koga. Toliko je optepoznato da ime ve odavno nema smisla ni spominjati. Tajne su najljepe kada izgledaju optepoznate, jer se u mutnoj vodi najlake krije, u zamuenosti tuih rijei i slova koje nastaju na svakom jasnom tragu, na stopama javne razgolienosti. - Nema drugog posla ve da se njemu javlja - dobaci Mujo kolutajui bistrim oima. Pokuavao je napraviti ravnoteu izmeu stolova nosei nekoliko kafa na maloj tacni. - Dobro je sve dok se more izdrati - nadoveza se brko, pljesnuvi me dla-

73

nom prijateljski po ramenu. No kako sam utio on se lati novina. Slatkica se simpatino smjekala Ukljuena je i zna o kome se radi jer zna cijeli grad pa to ne bi i ona, svakako je se ne tie. Bilo mi je svejedno, odavno. Zato nita i ne rekoh u svoju "odbranu". Niti bi dalo rezultat sve i da hou. Knjige su javne i neka svako nagaa i pogaa, istinu ionako ne mogu znati. - Moga mi oca, Malisa je legenda Stoca! - viknu mladi obrijane glave iz drugog ugla kafane i zakikota se iz sveg glasa, lupivi akom o sto. Zaori se smijeh. Djevojka sa pletenom kapicom na glavi podie au prema meni i nakloni se kao da nazdravlja dalekoj ljepotici i alje poljubac ka Nordijskom poluostrvu.

Ajla

74

- Lova, lova moj knjievnie! - zatetura se ispred mene iznenada pijana spodoba obuena u crno od glave do pete. Bio je zaarenog pogleda, kosa namazana uljem a podonjaci oko oiju tamnoplavi i veliki kao kolutovi. Promatrao me vrlo znatieljno traei na mom licu efekte pouke. Savjet nije smio proi bez odjeka. Podigoh obje ruke u nemonom pokajanju i ak zaustih kako se i ne osjeam knjievnikom ali me on srdano prekinu: - Lova pokree svijet a dijasporci i mrtvaki sanduk mjere Eurom, hej! Hej, gdje si ti u svijetu tom! Ponovo podigoh ruke ali neto nie od visine lica a pijanica zapucketa prstima par puta i zavrti se u krugu kao da igra flamengo. Doavi nekako do anka uhvati se jednom rukom za rub i ispi punu au konjaka. Sve su oi bile uperene u njega dok je udarao nogama o pod kao da se to bolje ukopava u svom poloaju. Moda nije ni oekivao ovoliku panju ali sad kad je ve zadobio red je da neto kae, da se obrati. On stavi ruke na bokove. Gazdaricina ki Ajla bi ponekad pomagala i bila je vrijedan radnik. - Sablazan neka je daleko od svih nas. Ko god voli u tiini smireno neka hodi. Blud iskorjenimo i u primisli jer estitost je danas rijetka. Nakon ovih rijei on se neznatno nakloni. Ispijeno lice i zaaren pogled zaista su podsjeali na kakvog svetenika. Veina gostiju se stade cerekati (oekivao sam opti smijeh), neki se ak i zamislie nad njegovim rijeima, u trenu svjesni poronih misli i namjera. Jer svi ih nosimo. Svaka kafana je teatar, manje ili vie, a ovdje u gradu "tihog umiranja" odavno se naviklo na sve. Besposliari svih vrsta, taj "najaktivniji" dio populacije, bili su jezgro i centar velikog kruga dosade. Po obodnici krunice alkoholiari i narkomani, oboljeli od "poststresnog traumatskog sindroma". Sve sama elita u zadimljenim kafanama. Depresivci uzaludno zadubljeni u svoje misli. izoidni usamljenici tupo gledaju kroz ljude. "Elita elite".

75

Oni najpovlateniji, njima se u svemu "gleda kroz prste". Sjaj i bijeda provincije. - E, jes ti pria! - dobaci Mujo mladiu tek onako, opet "reda radi" da prekine munu tiinu. istio je ank vlanom krpom snanim polukrunim pokretima pazei na svaki detalj. "Vikend-izlazak", oekuje se prosjena bagra iz predgraa, i moda bude i neto bakia. Izvjesno. Slika Dima Morisona, "Doors", velike i napadne relikvije kasnih ezdesetih ali nama sa Zapada sve dolazi kasnije i dobro je pa je uopte dolo. Ono to ne valja doe kasnije, ono to je dobro prekasno ili nikad. Male slike na zidu, klasine i staromodne i ko zna je li im uloga da privuku ili odvuku panju, veina je ionako zgaena nad sobom a mnogi i ne znaju ta gledaju. Pasji ivot. Vano je da je kost baena, neko e je namirisati. Na drugom zidu velika slova, CAFE LOCCO. Kao da ne znamo ime najomiljenije kafane, pa nas treba podsjetiti. Ali, nije daleko od istine, jer je kafanu svako nazivao po svom izboru i nahoenju. "Kod Kotane", "kod Anela", a u kasnoj fazi sazrijevanja simbolike misli i motrenja likova i naziva govorilo se i "kod Demija". Kafi je imao i maku, "arulju", i samo na ovakvim mjestima je ivotinja mogla dobiti ime druge vrste. Jer, maka je oito nosila "kravlje" ime. Demi je okretna i sposobna ena, i uvijek je znala vie od onog to je govorila ili pokazivala. Samovala bi u uglu kafane, lovei sjene krupnim prodornim oima, povremeno se osmjehujui gostima i odbijajui dimove dobrih cigara smireno zagledana u daljinu. Jednim jedinim pogledom obuhvatila bi cijelu kafanu u trenu. No, nije nikad pokazivala ono to vidi. Nenametljiva, uvijek govori istinu to mi se posebno svialo jer trpiti laganje je veliki luksuz. Nisam toliko imuan, ni vremenom ni strpljenjem. Demi se nije skrivala ni pred kim i nije bila izvjetaena. Dovoljno za druenje od kojeg nema posebne koristi ali nema ni tete. Nije se ni sa kim zamjerala niti ikog ogovarala.

76

- Hajde Mujo, k'o da nosi s Borevia! - viknu neko iz sve snage, pourujui konobara, ukljuujui se tako u plejadu opteg humora i dosjetki.

Malisa

Pasji ivot. Svako je znao za Malisu, ali niko nije znao njenu tajnu. Smijao sam se u sebi esto, sluajui ta joj pripisuju i kako je doivljavaju. Pitali bi me zato piem o eni sa kojom nisam imao nita. Upravo zato, jer ono to se dobije vie nije predmet interesovanja. Potraga je uvijek za onim to nemamo i uvijek je nedostatak ono to nas mui i pokree, sablanjava ili unitava. Dok bi velike kine kapi udarale u prozorska okna leao bih pokriven starim, debelim jorganom i gledao je. Film sam dobio besplatno, poklon starog kolskog druga. Traje svega petnaestak minuta. G ledao bih

77

esto, a najvie kad sam umoran od samog sebe, udivljujui se u njenost tog udnog lica i bljedilo sjete dok se popodnevna sjena obarala na malu plau. Hlad stare smokve, starog drveta, ljepota sutona ruiastog. Netaknuta. Kau da je veliki pjesnik Dante vidio Beatriu samo jednom, i to ne vie od 30 sekundi, a neki tvrde da je vienje potrajalo nekih pet minuta. Jesu li se i njegove zjenice rairile u udu kao i moje? Je li nosio nadu u dugim noima, ispisujui zaudnu stvarnost, ili je ljepotica odmah smjetena u ve zapeaenu prolost? Ne znam a volio bih znati. Moda bi bilo lake, razgovjetnije. Okrenuh se naglo, ni sam ne znajui zato. U tamnom uglu neki mladi je stavljao prsten djevojci. Ruka joj je podignuta ponosno i teatralno, tako da nisam imao vremena prosuditi je li u pitanju ala ili zaruniki dogaaj. Prsten sa tri plava kamenia, jasno su svjetlucali. Scena je bila lijepa. Sjetio sam se kako sam zaprosio jednu djevojku, prije par godina, u telefonskom razgovoru. Trebalo je bolje i drugaije, ali nisam imao izbora. Bio sam smiren, potpuno. Njen glasan smijeh, neobuzdano vedar i podsjeanje da je "to nemogue". Vrludavo njeno i prijekorno, kao kada se dijete majinski upozorava da bere jabuku u tuem dvoritu, nije njegova i nije za njega. Ali kada bih se kasnije sjeao, gotovo uvijek mi se deavalo da shvatim kako i nisam odbijen. "Nemogue" je mnogo ire od "neu te", i obuhvata mnoge okolnosti i prepreke, od kojih neke budu nesavladive ili se bar ine takvim. Takve "nemogunosti" se vremenom izgrauju (ne odnose se samo na brak) u onoj mjeri u kojoj se ljudi trude da budu ono to nisu. Odnos grada i sela je tu posebno zanimljiv i posebno kada je u pitanju bonjaki element. T u se prepliu i dodiruju mata i iskrivljena stvarnost, zaborav i uzaludnost, istorijska optereenja i ivot na "visokoj nozi". Loe kultivisani seljaci koji iznenada postanu ambiciozni malograani nakon dvije ili tri generacije obavezno se izrode do te mjere da sebe uopte

78

ne ele prepoznati. Panian bijeg od svojih korijena (po prirodi stvari nemogu) podrazumijeva saobraavanje i "uspon" vrtoglavom brzinom, onoliko brzo koliko je velik i strah od raskopavanja porodinog stabla. Tako nastaje "opori malograanin", iji odvratni, neukisli snobizam zaudara miljama daleko, esto obuhvativi itav prostor od "mjesta silaska" do "mjesta dolaska". Priroda sluganske svijesti mora po svaku cijenu biti zaboravljena te dolazi do smijenog pokuaja "bjeanja od sebe" na nain uobraavanja vlastite veliine a to je kompenzacija osjeaja inferiornosti. Tada se baca oko na "visoko drutvo". Motika za kopanje biva zamjenjena eiriem, a umjesto konja "jae" se iv ovjek. Dominacija biva i stav i smisao. Podjarmljivanje kao stvar drutvenog prestia je najgenijalniji izum malograanina, potreba da se bude u centru panje i da se bude "u svemu". Takozvani "drutveni angaman" i osmjesi koji se nesebino dijele lijevo-desno po svim ulicama. Tako loa zamjena za kravlje vime u ruci (ije kontrakcije imaju veliku korist jer dobijemo mlijeko), jer stisak postaje zagrljaj zmije. Preprednost. Lukavstvo stisnute ruke. Na taj nain, ukoliko porodica ima enskih lanova zrelih za udaju i mogui zet biva nacrtan. Nije vano kada e se pojaviti. Odluka princeze je jo manje bitna jer i ne postoji, ta odluka je unaprijed uraunata kao kamata zajednikog rauna. Pljaka sa stilom. Tu je provincijski njuh neprevazien. Problem je dakako ako se ljepojka kojim sluajem zaljubi u ovjeka od krvi i mesa, ili jo gore "u prikazu". Tada se unaprijed nacrtani lik spremno prua na komadu papira. Usporedba je laka jer je crte nemogue oivjeti. Zbog toga iv ovjek neminovno i izgleda kao prikaza, poto je odudaranje od zacrtanog lika neizbjeno. Uzaludne su sve "magije" da se crte oivi. Naprotiv, praina na papiru biva sve deblja, sloj sve nepodnoljiviji, jer vrijeme rui sve i mijenja sve. Tako i bore na kraljiinom licu bivaju sve deblje a umnoava se i broj "prikaza". S godinama, svaki prosac mora vie toga prikazivati i igrati poput majmuna, pa, posljedino tome, manje lii davnom crteu. ta onda ako ljepotica jed-

79

nom udari glavom u zid? Nita, ve je uraunato, sve ide s kamatom. Ta jeftina proraunatost je oduvijek bila karakteristika nomada koji su se doseljavali u gradove. Ne radi se o "pravim seljacima" jer je zdrav seoski ivot bar pet puta kvalitetniji od gradskog, ba kao to je izvorni seoski ovjek po svemu mnogo iznad prosjenog graanina. Jer, ta je neki vinogradar u Francuskoj koji stotinama godina na selu proizvodi vino. Ako ne upravo gospodin, ili, recimo, farmer u Americi koji voli svoj posao i zna da ga radi. No, socijalizam je (bar, kod nas) definitivno dokrajio ljepotu seoske idile. Ostali su jedino nomadi kod kojih je samo praktini smisao ostao cjelovit i netaknut, a budui da ga prati moralna i intelektualna praznina, taj smisao za konkretno se neminovno izrodio, pretvorivi se u lukavstvo svake vrste. Svaki autentian seoski ivot bi prezreo takva izroavanja u duhu. Danas je ponosan seljak rijetkost, ba kao i uen i kulturan graanin. Nije rije, dakle, o odnosu "seljaka" i "graanina", u pitanju su nomadi i prikaze. Ve druga (a trea pogotovu) generacija doseljenika eli po svaku cijenu da istisne ak i pomisao o velianstvenoj tiini predaka na Dubravskoj visoravni i pianju pod kukricama, kada se dobro pazilo da neko ne vidi golu stranjicu izmeu sivih hripa. No, ulo njuha se i dalje razvijalo, proporcionalno rastu drutvenog standarda. "Njuh" koji dobro osjeti razliku dva ovjeka i koji je istanan da uvijek prepozna onog iznad, pa ga treba "spustiti" na prihvatljiv nain. I upravo je kod psa tako udno spojena agresija sa odanou i bespogovornim sluenjem gospodaru. Ali, to je ivotinjski put savrenstva, a ne izbor. Uz to, pas je zahvalan. Poto dakle ne bijah nacrtan u viziji, udaja za mene biva nemoguom. No, ko zna, crta se nekad i pree, jer ovjek je nepredvidiv i nerazumljiv ak i samom sebi. Sebi ponajprije. Zato je reeno: "Ko spozna sebe, spoznao je svoga Gospodara". Smijeni pokuaj da se korijeni zaborave tako plastino se ogleda u davanju imena vlastitoj djeci od strane Bonjaka - lutalica. Tu se ve navlai koulja "modernizma" koja treba da zamijeni odbaenu kouljicu seoske zasienosti. Maja, Denis, Alis... a u kasnijoj fazi moe i turbulencija - Vinetu, Sandokan, itd. Odpriroeni ruralni ovjek, taj "Australiopitekus" kulture i

80

svega kulturnog ulaskom u "vie drutvo" ni po koju cijenu ne smije odati geografske irine nekadanjih boravita. Zato se i na djeije ime mora staviti bar "kukica" (koja zamjenjuje stvarne kuke za nizanje duhana) ili "kvakica" umjesto lopate i veriga. Ime, koje je oznaka osobe biva svojom suprotnou - skrivanjem. Kod utemeljenog ovjeka (bio on seljak ili graanin) ovako smijeno bjekstvo se ne via nikad. Ono je karakteristika izvjetaenih, blaziranih ljudi - grabeljivaca. Pogledah kroz prozor, dva mladia su brojila sitni novac, oito provjeravajui imaju li dovoljno prije nego uu. Veina ljudi u gradu je jedva sastavljala kraj s krajem. Bar tako su tvrdili, iako nisam u to vjerovao. Tim prije jer je itava stvar beskrajno relativna i neodvojiva od pogleda na svijet. Jedna Poslanika predaja kae: "Ko voli nas, istu kuu, neka se pripremi za siromatvo". I jo: "Siromatvo je moj ponos", "Duhovno siromatvo je moja slava". Ali isto tako predaje kau: "Siromatvo je gotovo poricanje Boga" i "Siromatvo je propast velika". Kako ove izreke uskladiti i kako razrijeiti prividnu kontradiktornost? Treba shvatiti, prije svega kako se svaka predaja odnosi specifino na svakog ovjeka jer je vano ko je ovjek, kakav je i ta je za njega bolje. Promatranje Svetih Predaja na takav nain danas uglavnom ne postoji. Tekstovi pamte i recituju pri tom zaboravljajui da je svaka izreka vieznana, vieslojna te izreena u strogo posebnim okolnostima, takoer zasebnom ovjeku ili grupi ljudi. Poto je po prirodi stvari ugodnost izjednaena sa dobrom, a neugoda sa zlom, ljudi se tako i ponaaju ostajui "dobri vjernici" sve dok to ne zadire u njihove ovosvjetske interese. U tom svjetlu, bogatstvo izgleda kao "bolje", jer priskrbljuje zadovoljstva i neovisnost od ljudi, a prua i vee mogunosti za injenje dobroinstava. Ali, to vie ovjek posjeduje, to vie udi da uvea, pa se samim tim strah od gubitka poveava. Zadovoljstva se umnoavaju i dovode do zaborava spiritualne sutine i same svrhe postojanja. Sebinost jaa, a s njom i odvajanje od "obinih" ljudi. Odvajanje od ljudi (zajedno sa bogatstvom) uvruje oholost i stalno je hrani a zavist drugih prema takvom ovjeku biva velika. Dijeljenje imetka

81

bi svakako tu zavist ublailo i amortiziralo. No bogatstvo koje se umnoava otvrdnjava srce i dovodi do neosjetljivosti za tuu patnju. Nemar due puta duboko korijenje te pohlepan ovjek postaje "poput svilene bube koja to vie proizvodi i udi, to vie se umotava, dok od tuge ne ugine". Osjeanje vlastite vrijednosti (zbog golemog bogatstva) formira neizljeivu tatinu koja postaje prepreka za bilo kakvu duhovnost. Novac postaje "mjera svih stvari", a tat ovjek ne moe vidjeti druge ljude kao sebi ravnopravne, makar se i zaklinjao u suprotno. Jedan stavak Kur'ana, obraajui se ljudima, kae kako je "Bog bogat a ljudi siromani". Sutinski, ovjek (ajet se i obraa ljudima a ne "vjernicima" ili "nevjernicima") ne moe nita posjedovati jer je sve Boje i to u tolikoj "mjeri" da je i sama ljudska egzistencija u potpunosti Boja. Oholost i volja za mo, te osjeaj "izdvojenog postojanja" raaju u ovjeku zaborav i potrebu za posjedovanjem. Meutim, svakim svojim dahom ovjek je neraskidivo vezan za Njega. Ako se ovo pravilno shvati, bogatstvo nije nikakva prepreka na duhovnom putu. tavie, bogatom ovjeku koji udjeljuje je dozvoljeno ak i zavidjeti. Jer je Muhammed rekao: "Zavist nije dozvoljena osim u dva sluaja. ovjeku kome je Bog dao znanje pa ga on iri i pouava druge, i ovjeku kojem je Bog dao bogatstvo, pa ga on dijeli na Njegovom putu". Vidljivo je da se obje ove "zavisti" odnose na moralno djelovanje (a ne posjedovanje), te kao takve mogu biti ansa za popravak i uzimanje uzora i nisu prema tome negativnosti uperene ka drugom ovjeku. Ukoliko se mogu obuzdati loe strane bogatstva, ono je bolje. Ljudi lake zadovoljavaju potrebe i povezuju se, zajednica bre napreduje. Opta srea postaje dostupnija a s njom se smanjuju razlike meu ljudima, napetosti poputaju. No, sami po sebi, ni bogatstvo ni siromatvo ne znae nita. Tako je od iskona... - Je li slobodno? - prekinu me neko u razmiljanju. Niko. - Od eteres' pete. - pogledah ga ravnoduno. Bio je uredno odjeven i glatko izbrijan. Moda i on veeras "lovi". Zato

82

ne, ribe su ponekad i na suhom. Batrgaju se, udaraju repom, trae, ekaju pomo. Nude se, nije potrebna ak ni mrea, sve je odvie jednostavno. - Via li Mostarsku maku? - nasmija se on eretski i namignu desnim okom. Znam na koga je mislio. Stara pria, toliko stara da se ponavlja. - Jednom, u snu. - A kako? - Vidjeh veliku pseu kuicu u nekoj pustoj i naputenoj dolini. Bio je sumrak. Nekoliko pelinjih konica bilo je iza kuice. Neugledna poljana u ispiti-vakoj tami. Nekog sam traio. Obilazio sam oko kuice, stalno elei da unutra pogledam, jer se neko prisustvo dobro osjealo. Uinih to naglo, spustivi glavu do otvora na kuici. Iznenada i silovito, uz promukli lave, izie neka ivotinja. Liila je na psa, buldoga, ali je glava imala dosta svinjskog oblija. Nevjerovatna runoa i odbojnost. ivotinja je bila miiava, kratke ute dlake i vezana lancem. Poletjela je na mene svom estinom da me ugrize. Odmaknuh se, i tad u desnom uglu kuice vidjeh hijenu. Bila je odsutno lijena i nemarna, ali potpuno pokorna "svinji ili buldogu", stalno motrei njezine pokrete. Sklanjala se od mog pogleda, htijui da je ne vidim. Bilo je oito da su obje ivotinje u odnosu simbioze. Ona jede ostatke sa njegove trpeze dok on nju prisvaja kao enku. Nadopunjuju se u tajnoj vezi. Svinjska njuka se ponovo okomi na mene ali je lanac bio nedovoljno dug. Hijena se stalno motala oko ivotinje, bilo je jasno da je u njezinoj vlasti. Udaljih se brzo nekim putem, podsjealo je na bajku "Odani Prijatelj" - Pa, to se pokazala u liku hijene? - prozbori Niko tiho, i gotovo da se nasmija, ali se namah uozbilji. - Da, mislim da je to njena stvarna priroda. Jer djela koja inimo ostavljaju trajne efekte u dui, formirajui tako steeno tijelo due. To tijelo sadri "otiske" svih naih djela koje nosimo sa sobom u asu smrti, a njihova preobrazba moe rezultirati groznim slikama koje se neminovno projiciraju u

83

svijetu aktivne imaginacije. Zato je Muhammed rekao: "Na Sudnjem Danu neki ljudi e biti proivljeni u takvom obliku da e majmuni i svinje biti ljepotani u odnosu na njih". - Ipak je nastojala da je ne vidi. - nasmija se Niko. Sve ga uveseljava, ali san je stvaran. On popravi okovratnik koulje kao da e to dopuniti pitanje. - Jeste! Ali kasno. Vidio sam je jo davno u pravom svjetlu, ali sam se pravio da ne vidim. ak ne htjedoh ni povjerovati samom sebi. A sad idem! - dodadoh naglo i ne mislei. Na stolu je ostao papiri na kome je bilo napisano: Stolac je nekad bio na vodi Ljudi su skakali goli. Halke za vezanje brodova se vide Na brdima surim iznad grada Nema nas, to je sada. Ne znam ko je napisao ceduljicu. Bila je u pepelnici, zguvana, nisam htio da je pocjepam. Niko samo podie ruku. Izaoh van. "Na centru" poneki prolaznik. Par djevojaka je nekud urilo. Senad je sjedio ispred bive robne kue, puei, zamiljen i dalek. Hladno je, ali ne smeta mu. Crni pas se zaustavi pored semafora, stari poznanik, izgladnio i umoran. U kafani preko puta Tina je prala ae iza anka, smireno, naviknuto. Toliko puta sam vidio taj prizor, ali me uvijek i iznova zaprepatavao harmonijom i skladom pokreta, utljivim sjenkama iza stakla to su se gomilale, tiskale se. Traile neto. Njena duga kovrdava kosa bila je lijepa, sjajna i mekana. Uhvatio sam trenutak kada se svjetlost zaustavila na ljupkom licu.

84

ROENDAN
Bio je to moj pedeseti roendan. Tano pola vijeka, kako neko u ali primjeti dok smo se dogovarali oko odlaska u etnicu. Bereda e voziti kola, a kako je i on pozvan da uvelia sveanost, sve ide skupa i bez rauna. etnica je najivopisnija ulica u gradu i bila je oduvijek mjesto ivljenja veseljaka i bekrija. Otkako se pamti tamo su ivjeli pravi pjesnici, pjesnici na djelu. Jelo se i pilo do zore, a harmonika svirala dok bi se prazne boce kotrljale niz puteljak. Podvriskivanje, tua i povici ispod vitkih borova. Nekada su tu dolazili Austro - Ugarski oficiri sa svojim enama i djevojkama. Kako bi se izbjegao pravi smisao naguravanja u ivopisno zelenilo a onda vezano za to i izrazi koji ga prate upotrebljavala se rije "etnja", pa otuda i naziv krajolika. Ipak, pitao bih se ponekad o smislu tih popodnevnih izlazaka. Stari Ahmet me jednom pouio o pravim razlozima dolazaka i odlazaka rekavi mi: "etne je bilo najmane, a najvie pritiskana". Na ovaj nain je najpreciznije opisano mjesto umiljene romantike i sklada s prirodom. Pravi razlozi su najee skriveni i nedostupni, jer ljudi kriju od drugih svoje ivote. Najee uzaludno, jer svijet ionako ima svoja mjerila i vienja. Kako je svaki ivotni primjer sam po sebi zarazan obiaj se prenio i na obine vojnike. A tada svi obziri padaju u vodu i gube se u moru strasti, jer se nii obavezno povodi za viim i tako opravdava svoje postupke. A sebe je uvijek najlake opravdati i malo je onih koji primjeuju tamne mrlje i na svojoj koulji. Na ovaj nain, etnica vremenom izbi na zao glas kao mjesto bluda i nemorala, gdje je pomenuto "pritiskane" smatrano i au i obavezom i deavalo se ee nego je iko i sanjao. Tako je oduvijek. Ide se sve dalje i dalje od utabanih staza, probijaju se novi putevi i stvaraju nove navike. I uvijek sve, 85

gore i gore, jer ljudski duh ne ide stazama progresa ve upravo nazadovanja. Zato je Muhammed a.s. rekao: "Za svakim vremenom koje ti dolazi slijedi od njega jo gore". Ovo se odnosi na linearno vrijeme koje je stvoreno i rasprostrto u postojanje. Vezano, pak, za vrijeme kao isto trajanje reeno je: "Ne psujte vrijeme jer vrijeme je Bog". to znai da je On jedini realan, a kako stvorenja postoje po Njemu a ne po sebi ona su (u Bitku) nepostojea. Napredak u darvinovsko marksistikom smislu nije nikada postojao niti e postojati. ovjek zauvijek ostaje isti. Uvijek zaplaen i zbunjen pred vjenim pitanjima. Kako god, neke porodice se u etnici naselie, ostadoe i izrodie potomke. Naroito veliki priliv desio se nakon Prvog svjetskog rata a dosta ljudi tamo ivi jo i danas. U etnici emo obiljeiti 15. maj, dan mojega roenja, budui da sam sa stanovnicima ulice dobar poznanik a sa nekima i stari prijatelj. Detalje slavlja nisam ni znao niti su bili utvreni, jer slavljenik je ionako onaj koji se posljednji pita i koji svakako nita ne odluuje. Ipak, dogaaj je nesvakidanji. Takav je meni, ostalima je svejedno i oni e se tek ukljuiti u sve, makar samo formalno. No, valja uestvovati, a za svako uee u bilo emu se uvijek neko nae. Veselje je prilika da zaboravimo na sebe, radujemo se, nadajui se neem originalnom, da bi se kui vratili prazni i opustoeni, usput domiljajui novu iluziju. Zato nam se i ini da ono najbolje uvijek izmie. Srea je uvijek neto to tek treba da se desi, uzaludno koliko i opinjavajue, ali i to je Boija Milost na Zemlji. Inae, ovaj svijet ne bi napredovao. U slastiarni "kod Berede" je napravljena roendanska torta u obliku knjige. Valja istaknuti da sam pisac, naroito onima koji to i ne znaju. Bilo mi je svejedno, jer ako djelo vrijedi, ono e nai put, a ukoliko ne vrijedi, uzalud je isticati i pokazivati ga. Uspjean ili bezuspjean, vrijeme e pokazati, moda tek ono poslije nas. Nisam se zanosio djelima, ali niti uzmicao pred zlurudnou koja sve odbija. Mirna ravnodunost je najbolja.

86

Drutvo u etnici, pak, nije zanimala maglovita prolost, a niti neizvjesna budunost, ve ono sada i sada za sebe. Nemaju volje ispitivati prolost niti snage za planiranje budunosti. Oboje ih je prevarilo jer im prolost ne daje utjehu niti budunost donosi nadu. Znao sam mnoge likove nezaboravne ulice, a bliskost se uvijek raa zbog slinosti za koju ne moramo ni znati. Jer, i privlaenje i odbijanje imaju svoje nebeske razloge a ljudska misao je neznatna, ne moe prosegnuti u konanost. Zavaramo se usponima i bivamo ogoreni padvima, nesvjesni da oboje dolazi iz vieg svijeta. Poslanik Boiji je rekao: "Due se meusobno miriu, pa koje se upoznaju, zblie se, a koje se ne prepoznaju, raziu se". Rije je naravno o duhovnim mirisima, koji se u fizikom svijetu tek oituju kao sklonosti. Njih percepira suptilno svjetlosno tijelo. Uvijek je tako i ne moramo toga biti niti svjesni jer je priroda duhovnog znanja takva da se ne uveava naom udnjom za istinom niti se umanjuje naom potrebom za neistinom. Iako prvi korak pripada nama, presudna je Boija Volja. Na ovome svijetu se mi ne upoznajemo ve smo se (tek) prepoznali, kae jedna poznata predaja. Prepoznavanje je trenutno i svi znamo za simpatije i odbojnost na prvi pogled. Upoznavanje se desilo prije sputanja due u ovaj svijet, i samo tako se mogu razumjeti brojna osjeanja prema drugim ljudima koja ne znamo objasniti. Zato smo za nekog duboko vezani nekon samo jednog susreta, ili zato smo tek povrno vezani u raznim dugogodinjim vezama, to razum nije u stanju objasniti. Simpatije bez razloga i antipatije bez povoda, ljubav na prvi pogled i mrnja na odve neznatni poticaj, objanjivi su jedino sjeanjima koja se u duu sputaju iz vieg svijeta. Ovo nas ne liava odgovornosti za naa djela, naprotiv. Valja ustvrditi kako se islamska koncepcija preegzistencije (ezel) unekoliko preklapa sa Platonovim svijetom ideja.

87

Bio sam voljan platiti roendansku tortu kako i dolikuje ,ali je Bereda ponudio dentlmentski "dil". Platit u polovinu cijene jer sam mu prijatelj, a uz to me cijeni i kao knjievnika. Po njemu, krajnje je alosno to sam potpuno anoniman. Uvjeravao sam ga da mi upravo to godi, jer slava gui i ograniava trujui ono najbolje u nama. Bljetava i zavodljiva, ali iznutra krajnje ograniavajua i tegobna.

etnica

Najvie su me cijenili upravo oni koji moje knjige nikada nisu itali. Uvijek nas razumiju oni koji o nama nemaju pojma. Nairoko raspredajui o svemu, nagaaju o onom to ne mogu niti naslutiti. Uvijek mislimo kako o drugima znamo sve, budui da o sebi ne znamo nita.

88

Tjee se. Jer, ispravna zapitanost i kota i boli, i lake se osloniti na ono to ujemo jer smo skloni da bezrezervno povjerujemo. Bar kada se radi o drugoj osobi, jer svako vidi drugog a niko sebe. Zbog toga je Isus rekao: "U oku svoga brata vidi trun a u svom ne vidi deblo". Rije je o izokrenutoj percepciji, tako karakteristinoj za ovo doba. - Nisi ti meni svak' - udari me Beri rukom po ramenu da potcrta posebno mjesto moje malenkosti u njegovom svijetu odgovornosti i poznanstva. Odgovorih da ni on meni "nije svak" te zautasmo. Tako je na obostranu radost prijateljstvo uvreno i nije se moglo dovesti u pitanje. Bereda je bio uglavnom omiljen meu ljudima. Sve bez laskanja i snishodljivosti. Nemamo potrebe da se laemo jer jedan od drugog nita ne oekujemo. Veina uiva kada im se alimo, a raduje se kada patimo. Ipak, oboje zna biti posve neduno. Namjeravao sam u etnicu krenuti pjeice, ali me Bereda uvjerio da je bolje automobilom, otmjenije i "gosposnije". Valjda tako i prilii datoj situaciji. Moramo se bar praviti vani ak i ako nismo. Prihvatio sam. Torta je bila prilino velika i teko bi je bilo nositi a osim toga tu je stid jer bi osjeali radoznale poglede na sebi. Provincija. Svakoga zanima onaj drugi te tako prolaze i godine. ivoti. Na torti je bio veliki znak hipika, a natpis je govorio o miru i zajednitvu.

89

Oboje teko dosezljivo i to je svima jasno. Zato se tako esto igramo simbolima. Inae bi uznemiravali. "PEACE BROTHERS AND SISTERS" - bijae ispisano debelim, bijelim lagom. Dakle, mir, brao i sestre. I to na glavnom svjetskom jeziku, a to ve daje vanost i ozbiljan ton svemu. Svima je lake jer je hipi pokret bio sam po sebi sladak i jestiv.

Huso i Kongo

Vozili smo se brzo. Proavi gradom, zaokrenuli smo ulijevo kod samostana i parkirali se pred Emirovom kuom.

90

Emira smo zbog njegove tamne puti zvali Kongo, a nadimak je nosio s ponosom. Sa bratom Husom sjedio je u dvoritu. Nisu se ni uplaili ni iznenadili, ni zaudili ni obradovali. Odavno nita ne oekuju, ni od ivota ni od ljudi. Nekoliko svjee opranih koulja bilo je "razgrnuto" na trikovima, prazne pivske flae i mnotvo opuaka. Dvije suhe kore hljeba bile su na stolu. Mrvice su padale i ptice bi povremeno slijetale stavljajui ih u kljun. Pred vratima obua, raznih oblika i veliina i oito za sve potrebe. Otmeni nemar tako karakteristian za one koji ni ovjeka ni postojanje ne uzimaju za ozbiljno. Promatraju. - Bujrum ljudi - pokaza Huso na plavi ljetni stol postavljen na terasi, osmjeh mu nije silazio s usana. Vidjelo se da je obojici nekako drago. Uvijek nam godi kada nas drugi trebaju ili ovise o nama. Kongo pripali cigaretu zagledajui se paljivo u pridolice. Oprez nije na odmet, a paenici ga neposredno i unaprijed uraunavaju. Povrijeeni su bezbroj puta pa ne vjeruju nikome. Podozrivost je teka koliko i nepravedna ali katkad zaista potrebna. Oblizah se jezikom oko usana da bih relaksirao atmosferu i dao signal da nema potrebe za ustruavanjem. Ko voli neka izvoli. Stavimo tortu na stol, a onda smo se dobrih deset minuta pravili da i ne postoji. Huso je odmjeravao kola neko vrijeme, upinjui se iz petnih ila da ne gleda u tom pravcu. Kao da se pita da li je zaista njemu namjenjen ili je sve gruba ala a bar on ih je doivio bezbroj. Ne smije otkriti da se obradovao i bilo bi runo jer bi ponos tada bio povrijeen, a ast valja i imati i ouvati je. U tradiciji malograana je da se poklon zanemari, a otvara se tek kad gosti odu. A, jesi jaran - dobaci mi eretski, a sitne, ive oi zaiskrie radou. Nisam znao ta da odgovorim. Nekad me davno Huso uvjeravao kako lii na an Pol Belmonda, pa bi ga u ali zvali an Pol Huso. Iako su zlobnici tvrdili kako je u pitanju "fiks - ideja", injenica je da je zaista liio na Belmonda.

91

Iz kuhinje je donesen no kako bi torta bila izrezana na jednake dijelove. Moramo paziti da svakom pripadne bar jedna krika. U meuvremenu, odnekud se pojavi Hamida. Kondoliza. Ovo posljednje bijae nadimak, neto poput umjetnikog imena, a kasnije je dodano i umjetniko prezime Jebac. Kondoliza Jebac. Razloge odabira nismo znali, iako su asocijacije bile vie nego jasne ali potpuno neupotrebljive.

Roendan

Hamida hitro skoi na noge te opra no na maloj esmi. Vraajui se, dvaput otrese vodu s njega krajnje dostojanstveno, nek' se zna da je roendan.

92

Shvatih kako se pridavanje znaaja odnosi na cijelu grupu. Bijae velianstveno. - Due mi, prava feta - ote se Kondolizi. Preuzela je na sebe ulogu ceremonijal - majstora i svi smo se preutno sloili. Posjedasmo oko stola. Hamida pokaza svoju vjetinu baratanja noem. Torta se rezala na potpuno jednake komade. - Jesi jaran - ponovo se oglasi Huso, ali ne gledajui ni u koga direktno oito zadivljen novonastalom situacijom. Smei pas velikih uiju ue u dvorite, sjede na beton i zagleda se u nas. Kongo nas odmah uvjeri kako nije "divlji" te nema opasnosti od ujedanja. Povjerovasmo. Pogledah nakratko eficu protokola. Ve mjesecima skupa pijemo kafu i postali smo dobri prijatelji. Kondoliza je bila zdrava i nadasve potena ena. ivjela je od rada svojih ruku. Nije se alila i preivljavala je kao i veina stanvonika grada. Ipak, uvijek sam tvrdio da se veina previe ali, jer u Africi se umire od gladi. Prokletstvo ovjekovo je u tom to gleda onog bogatijeg a ne siromanijeg od sebe. Kada bi govorila o svom nadimku, redovito bi potcrtala da je rije o stolakoj Kondolizi, jer se geografske karte u rukama neukih ljudi katkad pomijeaju pa nije sigurno ta sve neko moe pomisliti. Hamida i ja smo, kako rekoh, esto zajedno pili kafu i postali smo dobri prijatelji. Prisnost se razvijala postepeno, a kako smo se voljeli aliti, elja za bliskou je bivala sve veom i veom. Pozdravljali bi i otpozdravljali ljude, sjedei kod Berede. Oni bi nam se smijali otvoreno, a mi njima prikriveno i iznutra. Glasno se nakaljavi, kao pred kakav akademski vaan govor, ona se ob-

93

rati svima nama. Dignuvi prst u znak tiine lagano i razgovjetno otpoe. - Ljudi moji, neta bi vam pripovidila... nemojte ta zamjerit'. Ako bi ikad svojem ojeku meala rogove na tintaru, ondak bi to bilo, evo, s ovijem voe - okrenu se ona prema meni direktno se obraajui. Bijah iznenaen, ali i polaskan ala ili zbilja, svejedno je i meni i njoj. Jedan dugi trenutak je vladala mrtva tiina, jer preljuba nije za priu i javni sablazan. Boli.

Hamida - Kondoliza

Svi se glasno nasmijae, a Bereda se kucnu prstom po elu dajui mi znak rukom kako se dobra prilika ne proputa.

94

- Jesi frajer! - namignu mi, a Huso pokaza srednji prst, valjda da me poui dostojanstvenom odgovoru. Razmiljao sam o svemu neko vrijeme. Na kraju krajeva, i Kazanova je imao spore pokrete i trbui. - Poastvovan sam! - stavih dlan desne ruke na grudi, duboko se naklonivi, svjestan da je Hamida vjerna ena koja se ne uputa u preljubnike aktivnosti. Huso se nalakti i zavrti glavom, prekorijevajui Hamidu pogledom, jer nije uredu zatrpati goste ljubavnim ponudama. - Oho! - upade naglo Kongo - Najvie sam volijo rospije obraza rumenih... He, he, kad im naumpane bajurina... Jangija... alosna ti nije majka. On se malo zamisli kao da odmjerava snagu dobra i zla i prisjea se svih ena, prihvatajui odbacivanja u ranoj mladosti. A bilo ih je mnogo. Emir je bio veliki srcolomac pije dvadesetak godina. - Znadem ja dobro... kako je, ka' te drhat oblije... a nemere nie. - Turni ga u duvar - viknu neko iz sve snag,e to samo pojaa euforiju. Pas skoi prednjim nogama na sto a Huso se pomjeri na pristojnu udaljenost. to je sigurno, sigurno je. Posjedovao je cijeli jedan hljeb, ak i ne uznosei se. Emir naglo zauti, kao da se i ne sjea o emu je govorio. Vrijeme je toplo, ali je obukao kariranu plavu jaknu. Pretrpivi nedavno modani udar, odluio je malo pripaziti na vlastito zdravlje. - Naljezi nee tamoka'... Ja u izi' pa emo se puat' u votai - apnu mi Hamida, udarivi me dlanom po koljenu i lagano zavrti glavom. Svi se sta-doe smjekati. Huso je gustirao tortu polako, stalno se osvrui, jer nije red da pomislimo kako je navalio na kola. - Nije loa - promrmlja vie sebi u bradu, stavljajui komad torte u usta.

95

Kongo je oito razmiljao o "puanju u votai", kraljevski dozvolivi sebi da ga misli odnesu u daleko iri socijalni i drutveni kontekst. On poe prizivati u sjeanje socijalizam i njegove blagodati, i to iz ugla stradalnika rata. - Svima nam je spuano - oglasi se on gotovo tuno. Podignuvi otvorenu ruku, doaravao je nekadanju puninu sadanjom prazninom.

Huso

- U Jugi sam u Titino doba manu vazda imao da je sto prea... Mezu svaki dan. Rahatluk. Depi puni love a u glavi pimpina. Nadulicka se, pa mozak na pau... - zastade nakratko i skoro da mu zaiskrie suze u oima. Bilo je oito da ali za prolim vremenima, ali kasno je. Prohujalo s vihorom

96

i nee se vratiti vie nikad. A po meni i ne treba. No, sve ima svoj put i nedokuive razloge. Nakon stanke kao da ponovo dobi volju da se obrati. Zdravlje mu je odavno narueno i teko govori. - Nejma tog vakta vie nikad! - Maral je bio ojek ojekom... Svak' je im'o zapoljenje, u kolu daba, dokturu daba...He, he, ovu su nam orbu skuhali kasnije. Skalamutili pa brat na brata kren'o. Bratoubilaki rat. I u tom ima neke istine, jer su se ljudi mijeali, enili se i udavali za druge vjere, ne nadajui se zlu. A poslije morali da se opredjeljuju, ne znajui esto ni za koga a jo manje zato. Rat ne poznaje milost. Pa idi u Koreju, ako toliko ali! - ubaci se Hamida, dosta sjetno i pomalo tajanstveno. Ali Emir kao da je sluao iskljuivo svoj unutarnji glas. Kada nas najpaljivije sluaju, upravo tada najvie razgovaramo jedino sa sobom. - A... jok. Oveka more jedino bilja... Pendrek pa lisice na ruke i u elovinu. Jerbo se mladenci na svadbi pobiju... - dva puta huknuvi zastade gotovo gubei dah. Bio je ozbiljno bolestan. Zamislih se nad njegovim rijeima. U odnosu na veinsku svijest, bile su tane i odraavale modernu religiju animalistikog ovjeka. to bi se etnikim jezikom reklo: pojes', popit' i poklopit', i to je sve. Cijeli smisao ivota u tri rijei, koje u potpunosti odraavaju ivotinjske ili poluivotinjske instikte. Pouka kako u sebi odgajati divljeg psa, krokodila... svinju. Hraniti ivotinju sve dalje i dalje u njenom bjesumunom divljanju. U Tamnom Dobu caruje religija animalnog ovjeka, a duhovnost je najveim dijelom zaboravljena, ili ak prognana do te mjere da se spiritualizam proglaava patologijom.

97

Vezano za (izvorno) monoteistike religije treba rei da svi putevi vode do Boga te je svako bie u Njega strasno zaljubljeno. Ibn-Arebi, tavie, tvrdi da nijedno ljudsko bie nikada nije voljelo nita sem Boga Uzvienog. Sve drugo to volimo jesu pokrivke, zastori koji nas dijele od Njega. I svi ono e jednog dana biti podignuti, a tada emo saznati konanu svrhu svega. Delaludin Rumi je kazao kako na kui postoji vie otvora, ali je svjetlost koja ulazi jedna te ista. U tom smislu, treba podsjetiti na Muhammedovu a.s. izreku: "Puteva do Boga je koliko i dahova ljudskih". Shodno ovom poreenju, hinduizam, budizam, judaizam, kranstvo i islam su prozori kroz koje dopire svjetlost u kuu postojanja, svjetlost koja je jedna te ista. Zbog toga je svaka religija istinita, a kako je ovjek stvoren po slici Boijoj, svaki put u konanici dovodi do cilja. Za ljude koji su pak sotonskih osobina, Kur'an kae kako je "ejtan njima ovladao pa su zaboravili na Boga". Kada je jednom prilikom Muhammed a.s. upitan da li se ejtani mogu prikazati u ljudskom obliku dao je potvrdan odgovor rekavi: "Da, i tad su najgori". A najgori su upravo tad zbog svoje fizike slinosti sa ostatkom ljudskog roda. to je prepoznavanje neke stvari tee utoliko je tea i borba s njom, jer slinost uvijek razoruava. Tako u ivotinjskom svijetu vidimo da se pripadnici jedne vrste (uglavnom) meusobno ne napadaju dok su agresivni prema drugima upravo srazmjerno razlikama u odnosu na svoju vrstu. Kada ejtan ovlada ovjekom on zaboravi na Boga ali isto tako kada ljudsko bie biva obuzeto Bogom zaboravi na sve drugo. Zbog toga predaja za takvog ovjeka kae da za druge izgleda poput ludaka. Jedan drugi hadis priopava: "Istrauj u svojoj vjeri toliko dok za tebe ne pomisle da si lud". Ovdje "lud" oznaava razliitost u odnosu na openitu svijest koja se tako drastino manifestuje u vanjski svijet da neupuenima izgleda kao duevna poremeenost i pomutnja. No, stvarna razlika izmeu mistine svijesti i stanja bolesnog uma je ogromna te su ova dva hala sutinski meusobno nepremostiva. Svakako da raskid sa svijetom materije i oblika prilikom mistinog iskustva podsjea na "ludilo", i to je i osnovni razlog za mijeanje

98

i usporeivanje ovih (ak) dijametralno suprotnih duhovnih percepcija. Mistini doivljaj ne dovodi do slamanja sa materijalnom stvarnou, ve je "upija", preoblikujui je u svijet Duha. Sada pogledajmo neke Poslanikove a.s. predaje vezane za Ahiri-Zeman, Posljednje vrijeme a to je ovo vrijeme u kojemu ivimo. Muhammed a.s. je naime rekao: "Doi e vrijeme kada ljudi nee potovati svoje uene, osim po njihovoj lijepoj odjei, nee sluati Kur'an, osim radi ugodna glasa, nee oboavati Boga, osim u Ramazanu, nee biti stida kod njihovih ena niti strpljenja kod siromanih, nee biti velikodunosti kod bogatih, koji se nee zadovoljiti sa malo niti zasititi sa mnogo, njihova briga e biti njihov stomak, njihova vjera - njihov imetak, a Kibla - njihove ene, njihove kue bit e njihove damije i bjeat e od uenjaka kao janje od vuka. Kada postanu takvi, Gospodar e ih pogoditi sa tri nesree. Prvo, oduzet e im blagoslov iz imetka; drugo, Allah e dati okrutnim vladarima vlast nad njima; i tree, otii e sa Ovoga svijeta bez vjere". Kao to vidimo, u predaji se najprije kae kako ljudi Posljednjeg vremena nee potovati svoje uene, osim po njihovoj odjei. Upotrijebljen je uopten izraz (ljudi) a ne poseban (muslimani, vjernici), to ukazuje na opte stanje ljudskog roda u Tamnom Dobu. U ovo se moemo uvjeriti pri prvom pogledu na vjerske uenjake svih religija danas. Odjea koja je nekad oznaavala status i stepen posveenika na duhovnom putu i shodno tome imala (kroz razliito oblaenje) inicijacijski karakter danas je postala potpuno simbolika (bez simbola iza sebe) te okrenuta iskljuivo izvanjskim znaenjima, bez stvarne stupnjevitosti. To se desilo zbog raskida doslovnog aspekta vjere sa unutarnjim smislom i gubitka spiritualne virilnosti, pa je oblaenje i razodijevanje (unutarnjih stanja) zamijenjeno bukvalnim oblaenjem odreene odjee gdje je osnovni cilj razlikovanje od drugih, ali ne kao posljedica duhovnog stepena ve kao posljedica dodijeljenog mjesta u potpuno izvanjski shvaenoj hijerarhiji

99

(svetenstva). Ovo vai jednako za sve (dananje) religije, a svetenik je "bog" koji propisuje i tumai, stavlja zabrane i objanjava ono za ta nije pozvan. Znanje koje je osnov za razlikovanje izmeu ljudi vie se uopte ne uvaava niti ga se trai ili oekuje. Potovanje znanja je zamijenjeno potovanjem odjee, odnosno formalnog oitovanja vjere. Vjera je svedena na obred, a upravo to je (po hindu uenju) jedna od glavnih karakteristika Kali-Yuge. estitost, pravdoljubivost i milosre su zapostavljeni na raun forme bez sadraja. Ovo, takoer, znai potpuni gubitak teofanijskih ula te srane intuicije (basira), jer se uenost vie nije u stanju niti prepoznati osim po izvanjskom simbolizmu. Nekada se uenjake prepoznavalo iskljuivo po znanju te se shodno tome zauzimao stav. U izvornom smislu, odjea oznaava ezoterijski status kako uitelja tako i uenika. U tom smislu je Muhammed a.s. kazao: "Ovaj svijet je proklet i sve to je na njemu prokleto je, izuzev spominjanja Boga te uenjaka i uenika". Dakle, zikrullah te uitelj i uenik su izuzeti od opteg prokletstva, a spominjanje Boga se samo po sebi vezuje za znanje i ivot, bilo da je posveenik davatelj (kao uitelj) ili da je primatelj (kao uenik). Kako je izuzev ovo troje sve na svijetu zajedno sa tim svijetom prokleto, to prokletstvo se odnosi i na svako lano samoprikazivanje (odjeom). Neiva priroda, anorganski, biljni i ivotinjski svijet stalno spominju Boga, licemjerstvo je svojstveno jedino ovjeku. O samopokazivanju, koje je vrlo blisko licemjerstvu i esto prelazi upravo u njega, imam Ali a.s. je rekao: "Licemjer pravi predstavu od vjere". Predstava se uvijek pravi za druge a kako na predstavu moe doi i promatrati je svako, dvolinjak izlae svoju lanost svima. Dalje se (u tekstu hadisa) kae kako ljudi "nee sluati Kur'an, osim radi ugodna glasa". Ovo je takoer vidljivo posvuda u naem vrmenu. Ne samo da se ne prouavaju ezoterijske zbilje Knjige, koje su po prirodi stvari uvijek predmet

100

zanimanja manjine ve je zapostavljen i doslovni sadraj teksta. Tako veina prisutnih (uenju Kur'ana) uope i ne zna o kojim ajetima je rije. Ugodan glas je maksimum tradicionalne i okotale svijesti ovog vremena kada je "od Kur'ana ostalo samo slovo a od islama ime", po rijeima Imama Alija a.s. tavie, i sam doslovni tekst je pristupaan jedino kao "lijep glas", pa se i trae odnosno najpoeljniji su oni uai Kur'ana koji takav glas imaju. Oni se ak nazivaju "uvari Kur'ana", mada je jasno da je danas Kur'an dostupan svakom i nema nikakve potrebe za njegovim uvanjem. Meutim, muslimani za drugima zaostaju desetak vijekova. Zatim je reeno kako ljudi "nee oboavati Boga osim u Ramazanu". Ovakav nain oboavanja je kristalno jasan u Tamnom Dobu. Znatan broj vjernika upranjava post i ostale oblike bogotovlja tokom Ramazana da bi nakon odlaska Svetog mjeseca odbacili sve. Kao da nisu Boiji upravo svi mjeseci i kao da propisi islama ne vae za svako vrijeme. ak se moe ustvrditi da se Ramazan od strane nekih uzima kao boanstvo. U tekstu hadisa slijedi - "nee biti stida kod njihovih ena niti strpljenja kod siromanih". Stidljivost ena je njihova najvrijednija moralna osobina, a danas prevladava njena suprotnost. Bestidnost ena je u Kali-Yugi ak uzdignuta na nivo vrline u formi "oslobaanja" od okova morala, dok je istina posve suprotna - ljudi su uzeli svoju strast za boga a pomenuto 'oslobaanje" je samo krajnji stepen oitovanja takve religije. Religije koja je u osnovi mnogoboaka, jer tijelo (kako vlastito tako i tue) biva boanstvo kojem se slui. Danas se ljudi klanjaju idolima od krvi i mesa i tretiraju ih kao bogove. Muhammed a.s. je rekao kako je "stid dio vjere" te kako je "svaki stid dobar". Kako je stid dio vjere, na taj nain i u toliko je bestidnost dio poricateljstva. Stidljivost ene ukazuje na njenu ednost i skruenost te predstavlja krajnje plemenitu vrlinu. Jedna predaja priopava: "Ako se ne stidi, radi ta hoe". Upravo ovo znaenje odraava ovo vrijeme nereguliranih polnih odnosa,

101

vrijeme u kojem je spolnost izgubila svoju okomitu dimenziju i vezu sa Svetim, te se "radi ta se hoe", odnosno doputa se ivotinjskoj dimenziji da dominira biem. U tom smislu predaja priopava kako je "kreposnost najbolje vitetvo". Kako je Imam Ali "vitez ove zajednice", on posjeduje najveu kreposnost. U istom hadisu je reeno da "nee biti strpljenja kod siromanih". Ovo je posve logino jer uzimanje bogatstva za boanstvo jeste preduvijet za obilje, a obilje samo po sebe uznemirava siromaha oduzimajui mu strpljenje. Dananja tri (lana) boanstva koja dominiraju ovim vremenom su: strast, materijalno posjedovanje i lano"ja". Ukoliko povuemo paralelu s vremenom neznanja (prije Poslanika Muhameda a.s.), to sukladira sa Latom, Menatom i Hubelom, najveim idolima predislamskih Arapa. Hubel je bio bronaani kip postavljen na Kabi i sruio ga je Imam Ali a.s. koji se (uz Poslanikovu dozvolu) popeo na njegova blagoslovljena ramena te ga oborio sa Kabe. Ovo govori koliko je ljudski ego moan, a upravo po tome to je u pitanju iznutarnji idol (a ne vanjski), njega obara Imam koji je iznutarnjost (batin) objave, za razliku od Poslanika koji je zaduen za izvanjsko (zahir) slovo Zakona. Kada bi oni koji posjeduju vie udjeljivali onima koji imaju manje, siromatvo bi nestalo. Meutim, u ovom dobu pohlepe i krtosti, siromasi gube strpljenje usljed neljudskog odnosa prema njima. Zatim slijedi: " ...nee biti velikodunosti kod bogatih koji se nee zadovoljavati sa malo niti se zasititi sa mnogo; njihova briga bit e njihov stomak, njihova vjera - njihov imetak a Kibla - njihove ene..." Imam Ali a.s. je kazao: "Velikodunost pobuuje naklonost vie od srodstva". Odsustvo velikodunosti, dakle, rezultira nenaklonou drugih ljudi,

102

to je opet (indirektno) povezano sa injenicom da se "nee zadovoljiti sa malo niti zasititi sa mnogo". Reeno je kako onaj ko nije zadovoljan sa malim nee biti zadovoljan ni sa velikim, a nezasitost je od prirode neobuzdana ukoliko ne postoji "duhovni ovjek" unutar ljudskog bia. Dalje se kae kako e "njihova briga biti njihov stomak". Imam Ali a.s. je rekao: "Uini brige svoje brigom jednom". Jedna briga jeste briga za ouvanje vlastite vjere a ukoliko je vjera ouvana, ostale brige e se razrijeiti, to pojanjavaju neke druge predaje Imama Alija a.s. On je, naime, rekao: "Ko uredi odnose izmeu sebe i Allaha, Allah e urediti poslove njegove svijeta ovoga". Hadis priopava kako "imetak ini elje jaim", a kako je Imam Ali rekao da su "stoci jedina briga trbusi njihovi", to pojanjava stanje (dananjeg) animalnog ovjeka kome je briga njegov stomak. Kako u ovjeku postoje razliite (a neke su za veinu tek potencijalne) razine bia Poslanik a.s. je ukazujui na prirodu ivotinjskog duha u ljudskom biu rekao: "ovjek nije napunio goru posudu od vlastitog stomaka". Rije je o najniem aspektu odnosno "najgoroj posudi" od mnotva posuda (a to ukljuuje svjetove duha i svjetove srca) . Zbog toga je Imam Ali a.s. jedanput rekao kako "sitost unitava bogobojaznost". Na Miradu Poslanik a.s. je upitao svoga hvaljenog Gospodara: "Gospodaru moj, ta poluuje gladovanje?" Ree: "Mudrost, ouvanje srca, pribliavanje Meni, stalnu tugu, male ivotne potrebe meu ljudima, govorenje istine i nemanje straha od lagodnog ili tekog ivota". Zbog ovoga je reeno kako je glad "nakit Allahovih ljudi", dakle njihov ukras na oba svijeta. "Njihova vjera bit e njihov imetak a Kibla - njihove ene" - kae se dalje u tekstu. Poto je strast uzeta za boga, a imetak je gradivo strasti, gradivo strasti biva vjerom ovjeka Posljednjeg vremena.

103

Kao i sve na ovom svijetu, tako i imetak moe imati pozitivnu ulogu ukoliko se prema njemu postupa na ispravan nain. U tom smislu je Imam Ali a.s. kazao: "Imetak oplemenjuje svoga vlasnika kada ga dijeli a poniava ga kada krtari". Budui da je ovaj svijet najmraniji od svih, jer je kao svijet vrstih, grubih tijela potpuna tama svjetlo vjere u srcu je svjetlost koja stoji naspram tame materijalnog. To svjetlo se pomuuje srazmjerno naoj vezanosti za materijalne oblike. A kako je svaki ovjek "na vjeri svog prijatelja", pohlepa bogataa odnosi svjetlo vjere. U tom smislu je Isus rekao: "Ne gledajte u imetak dunjaluara jer zaista, sjaj njihova bogatstva odnosi svjetlo vae vjere". On nije rekao da bogatstvo odnosi svjetlo vjere, ve upravo sjaj tog bogatstva, dakle njegov negativni aspekt. Kibla ljudi Tamnog Doba bivaju njihove ene. Poznato je da je Kibla (Ka'ba) mjesto usmjeravanja tokom molitve (namaz). Poto je vjera imetak, a ene i imetak idu zajedno (kao pasivni primateljski princip), u tom smislu ene bivaju centrom usmjerenja takve vjere koja je imetak. Imetak prua mogunost uivanja, a ene su jedno od najveih uivanja. U tekstu slijedi: "njihove kue bit e njihove damije i bjeat e od uenjaka kao jagnje od vuka". Za kue Kur'an kae kako se u njima ugodno osjeamo. Ugodnost moe biti fizika i duhovna, a ukoliko je duhovna, takva je kua u pravom smislu rijei damija. Kur'an o tom kae: "... kue svoje damijama uinite". No, u ovom kontekstu, radi se o osjetilnoj ugodnosti, jer je vjera ljudi Tamnog Doba imetak, a imetak je kua i ono to posjedujemo. Vidjeli smo kako je briga stomak, imetak vjera te Kibla ene a sve to podrazumijeva (na svoj nain) kuu, pa kua takve religije postaje damija. Jer,

104

kua obuhvata kako stomak, tako imetak i enu, a rije je o isto fizikoj (a ne duhovnoj) ugodnosti. Privatni posjed, dakle, biva "damijom" animalnog, u "najnie nizine" palog ovjeka. Kako su kue damije takve religije uenjaci predstavljaju opasnost po stanovnike tih nastambi. Stvarno i istinsko znanje islama e ih zbog toga plaiti iz dva razloga. Prvi je to onaj jai u znanju uvijek potinjava slabijeg, a ukoliko slabiji ne eli znanje ili mu se opire, to samo po sebi izaziva strah. Drugi razlog straha je u injenici da uenjak podsjea na istinu, a onaj ko je u stanju nemara ne voli takvo podsjeanje i ono samo po sebi izaziva strah. Usljed stanja duhovne nemoi, ljudi Tamnog Doba bjee od uenjaka kao jagnjad od vukova. Kao posljedica se spominju tri nesree kojima e Gospodar pogoditi ljude: 1 - oduzet e im blagoslov iz imetka 2 - dat e okrutnim vladarima vlast nad njima 3 - otii e sa ovog svijeta bez vjere. Oduzimanje blagoslova iz imetka se navodi kao prvo ime e Gospodar pogoditi ljude Tamnog Doba. Sam imetak i dalje ostaje u njihovim rukama, ali poto je imetak postao vjera, a ne sredstvo pribliavanja Bogu kroz velikodunost i dareljivost, takav imetak ne prua nita sem (kako je Imam Ali rekao za srce koje ljubi ovaj svijet) "elje koja ne zadovoljava, odnosno koja ga ne naputa, pohlepe koja ga ne ostavlja i nade koja se ne obistinjuje". Ovo vai za sve one kojima materija predstavlja oblik oboavanja odnosno oblik boanstva. A kada se neko mimo Njega pouzdava u neto drugo, Bog ga preputa tome, to opet rezultira haotinou, nesreenou i komplikacijama u poslovima i kontaktima. Kao druga taka se spominje davanje vlasti okrutnim ljudima koji e vladati muslimanima. Ovo je danas mogue vidjeti diljem i slamskog svijeta, a

105

veliko je pitanje da li taj svijet uope i postoji. Jer, islam je mir, a mir je za svakoga. U nekim islamskim zemljama se kre osnovna ljudska prava kao to je sloboda govora i pisane rijei, a talibani u Afganistanu su bili kolski primjer jedne okrutne diktature sa islamskim predznakom. Zbog toga je svakom muslimanu ivot puno bolji i uspjeniji u Americi i na Zapadu nego u islamskom svijetu. Dananji pokuaji formiranja islamskih "drava" su i propali zato jer islam nije ideologija. Trei stavak govori o nesrei odlaska sa Ovoga svijeta bez vjere. Ovo predstavlja smrt animalnog ovjeka, koji je ivot proveo ivei poput ivotinje ili ak ispod njenog nivoa, a o emu i Kur'an govori: "... oni su poput stoke, ak i gori...". takav sa Ovoga svijeta odlazi bez vjere, jer je nemogue sluiti dva gospodara istovremeno. Sada emo razmotriti drugu Poslanikovu predaju vezano za Posljednje vrijeme (Ahiri Zeman). Muhammed a.s. je rekao: "Doi e vrijeme za moju zajednicu kada e njihovi vladari biti okrutni, uenjaci - pohlepni, sa malo pobonosti, poboni - licemjeri, trgovci - zelenai koji e prikrivati nedostatke na robi u kupoprodajnim poslovima, a njihove ene e biti zauzete ukrasima Ovoga svijeta. Usljed toga, najpokvareniji meu njima e vladati, a njihovi dobri e initi dove na koje nee biti odgovora". Prvo se spominju okrutni vladari. Oni (i) danas u ime Boga provode tiraniju i nasilje nad ljudima a upravo tako je, dobrim dijelom, bilo tokom (skoro) cijele povijesti islamskog svijeta. Razne zloupotrebe, a prije svega netano i pogreno tumaenje propisa, bili su konstanta muslimana. A okrutnost je jedna od najgorih osobina. Zatim se spominju uenjaci koji e postati pohlepni i sa malo pobonosti. Pohlepa je, vidimo, dominantna, a pobonost jako mala, jer ono jae u dui uvijek prevagne. Reeno je da pohlepa poniava, a poboan vjernik (ukoliko je Bogu blizak), ne moe doi u stanje ponienja. Ovo se odnosi na bogougodnike

106

(awlya) dok nierangirani uenjaci mogu pasti u kande pohlepe, a takav pohlepan ovjek je u "okovima ponienja". Vidimo kako pobonjak moe pasti u zamku zgrtanja. U tom smislu je Muhammed a.s. rekao: "Pohlepa je litica na kojoj koraci uenjaka nisu sigurni". Vidimo kako je pohlepa povezana sa mogunou dubokog pada u provaliju ponienja i nezajaljivosti. Litica predstavlja bezdan, a samo dospijevanje uenjakovih stopa na to mjesto govori da pohlepa moe i njih dotaknuti, odnosno stvoriti kod njih ljubav prema bogatstvu, to rezultira nesigurnou. Iako se suzdravaju, ak ni oni nisu posve sigurni u svom koraanju iznad ambisa propasti, a poto moe dotaknuti i uenjaka jasno je koliko snagu pohlepa ima. Do koje mjere udnja za bogatstvom moe obuzeti ovjeka naznaio je Imam Ali u poznatoj predaji, gdje kae: "ovjek moe usniti uz smrt djeteta, ali ne moe usniti uz gubitak imetka". Dakle, ljubav prema imetku moe biti jaa i od ljubavi prema vlastitom djetetu. U jednoj drugoj predaji Imam Ali kae kako je pohlepa "najvea niskost" a to i govori kako je ona suprotnost nebeskom uzdignuu due kada ona stremi visoko. Poslanik a.s. je rekao: Pohlepa odnosi mudrost iz srca uenjaka", te je jasno zato su uenjaci u Kali-Yugi sa tako "malo pobonosti", jer je iskrenu pobonost i pohlepu nemogue sastaviti u srcu. Poto je, prema predaji, mudrost izgubljeno blago vjernikovo odlazak mudrosti odnosno duhovnog blaga (zbog pohlepe) je, prema tome, posljedica okretanja blagu ovozemnom. Odabir je neizbjean, jer Bog "nijednom ovjeku dva srca u gudima nije dao". Iako se vlastiti udio na ovom svijetu ne smije zanemariti niti zapostaviti, nama nije nareeno da se trudimo radi Ovoga svijeta. Na njemu vjeno ne ostajemo, a ono to je prolazno ne moe imati prednost nad trajnim, jer je ovjek "stvoren za vjenost i (tek) se seli

107

iz jedne kue u drugu". Uenjaci Tamnog Doba su pohlepni te neznatno poboni, to je logino jer se, kako je reeno, dvije suprotnosti ne mogu objediniti u srcu. Stoga je imam Ali a.s. rekao: "Pobonost i pohlepa ne mogu zajedno". Onoliko koliko pohlepa ue u srce, u toj mjeri mudrost odlazi. U Muhammedovom a.s. iskazu se dalje kae kako e poboni biti licemjeri. Licemjer ima dva lica: vanjsko za ljude, i na tom (formalnom) nivou je licemjer vjernik; i drugo, unutarnje lice, koje odraava (sutinsko) nevjerstvo. Zbog toga jer je licemjer iznutra nevjernik, Imam Ali a.s. je kazao: "Licemjerstvo je brat mnogobotva". Dakle, licemjer je izvana vjernik, ali iznutra nevjernik, i zato se najtee odijeliti od licemjera. Poto se u licemjerstvu vanjsko i unutarnje potpuno razilaze, najtei oblik licemjerstva je lana pobonost, to je naglasio i Imam Ali a.s., rekavi: "Najlicemjerniji ljudi jesu oni to nareuju pokornost, ali sami nisu pokorni i sprijeavaju grijeenje, ali sami nisu sprijeeni". Vidimo, dakle, puni raskorak izmeu rijei i djela, potpuni rascjep, sutinsku raspoluenost bia. Dalje se kae kako e trgovci biti zelenai koji e prikrivati nedostatke robe u kupoprodajnim poslovima. Boiji Poslanik je rekao kako je "Allah d.. prokleo onog koji jede kamatu", a Boije prokletstvo je jedna od najteih Boijih Rijei, jer je Bog ista Milost. Zbog toga postoji stroga zabrana jedenja kamate, a za one koji to rade Kur'an kae da e se dii kao to se die onaj koga je ejtan izbezumio. A izbezumio ga je upravo lanim obeanjima i po tome je ta izbezumljenost najvea. Prikrivanje nedostataka robe posjeduje svoje suptilne nijanse, a to je naglasio i Imam Ali a.s.: "Njihove ene e biti zauzete ukrasima Ovoga svijeta". Ovo svojstvo je enama do izvjesne mjere uroeno i snanije je nego u mukarca. Imam Ali a.s. je rekao: "Doista je enama preokupacija jedina ukraavanje ovozemno i remeenje reda u ivotu". U Posljednjem vremenu ova preokupacija dominira veinskom svijeu. Remeenje reda je posljedica dominacije pomenute osobine, a to je nedostatak znanja jer Ali a.s. kae: "Mudrac je onaj koji postavlja stvari na mjesta njihova". S druge strane,

108

ene mogu i trebaju biti zaokupljene duhovnou, a ne samo materijalnou te mogu zadobiti i stepen bogougodnitva. Na kraju predaje se kae kako e vladati najpokvareniji ljudi to predstavlja vrhunac pokvarenosti, ba kao to je i vladar na vrhovima u zemlji. Pokvarenost ima oblike i stepene, a na vrhuncu je onda kada je tama potpuna jer je tama preduslov za nju. Dobri e moliti, ali njihove dove nee biti primljene u atmosferi opeg nereda i dekadencije. "Dobri" su inae posebna kategorija evlija, nadarena rjeitou, a dova se Bogu upuuje rijeima, te se tako ukazuje da molbe nee biti primljene ak niti od najodabranijih. Uenjak je u dobu neznanja duan pokazati znanje, inae na njega pada prokletstvo Boije. Pogledajmo sada i treu Poslanikovu predaju vezano za Posljednje doba (Ahiri Zeman). On je rekao: "Doi e vrijeme za moj ummet kada e voljeti pet stvar, a zaboraviti pet. Voljet e Ovaj svijet, a zaboraviti Budui, voljet e bogatstvo, a zaboraviti na Sudnji Dan. Mukarci e voljeti ene, a zaboraviti hurije. Voljet e palae, a zaboraviti grobove i voljet e sebe, a zaboraviti Gospodara. Oni su se mene odrekli i ja se odriem njih". Imam Husejn a.s. je rekao: "Ljubav prema ovome svijetu je glava svakog grijeha". I kao to glava ima centralni poloaj u tijelu, tako i ljubav prema Ovom svijetu ima glavnu ulogu u zaboravu svijeta Budueg. Ljubav prema Ovom svijetu se po logici stvari usmjerava na materijalno, odnosno ono opipljivo, a to je bogatstvo, i ono to ono prua. A najnia vrsta oboavatelja jesu oni koji oboavaju svoju strast. Logino, zaboravi se Sudnji Dan, jer onaj ko voli bogatstvo eli na Ovom svijetu ostati zauvijek i ne eli odvajanje od njega. A onoliko koliko je vezanost za neto jaa, utoliko je tee odvajanje od toga. No, smru se svi moramo odvojiti od Ovog svijeta.

109

Shodno tome, poricatelj zaboravlja na vlastitu odgovornost, odnosno na Sudnji Dan, a vjera u odgovornost na Onom svijetu je temelj etike. Mukarci e voljeti ene, a zaboraviti hurije. Hurije su dennetske ljepoti-ce a korijen rijei (hurr) znai slobodu, te u ovom kontekstu to znai oslobaanje od tiranije ulnog. Rajsku ljepoticu dobija samo onaj ko je izbjegao pogubne zamke osjetilnog, odnosno oslobodio se od njegove tame. One se i daju kao logina nagrada za osloboenje od materijalne tame. Voljet e palae, a zaboraviti grobove. Palae je mogue vidjeti irom islamskog svijeta, a ivot u palaama sam po sebi doprinosi zaboravu grobova. Jer, dvije se suprotnosti u jednom srcu ne mogu objediniti osim da jedna bude dominatna nad drugom. Onaj ko se preda strastima mrzi pomisao na smrt i zaboravlja grob. Zatim se kae da e ljudi "voljeti sebe a zaboraviti Gospodara". Ovdje rije "sebe" oznaava kako poudnu duu (nefs) tako i "lano ja", odnosno ego. Oboje jaaju zbog ljubavi prema Ovome svijetu, odnosno bogatstvu i enama, to sve skupa doprinosi "zaboravljanju Gospodara". Ego je za mnoge ljude lani "bog", te nepremostiva prepreka ka bilo kakvom obliku duhovnog putovanja. Na kraju, Muhammed a.s. kae: "Oni su se mene odrekli i ja se odriem njih". Vidimo kako se ljudi Posljednjeg vremena odriu Poslanika a (tek) onda on njih. Ovo je jasno iz injenice da je Muhammed Milost svjetovima, te da je poslan da spaava ljude a ne da ih preputa sebi samima. No, kako su se oni odrekli njega, milost odlazi i die se sa njih, a na prvo mjesto stupa pravda, te se i Poslanik odrie takvih. Pravednost je vanija od milosti, a Boija Milost obuhvata sve. Sami Poslanik je vidljiva Boija Milost u liku savrenog ovjeka. Ljudi Tamnog Doba se ne odriu Muhammeda a.s. formalno ve sutinski. Mnogi bi i danas, zacijelo, potvrdili kako vole Poslanika, to je i tano sa emocionalnog gledita. No, budui da ga ne slijede u djelovanju, oni

110

su ga se (sutinski) odrekli. Jer, kako predaja kae: "Nema vjere bez djela niti djela bez vjere". Bogu ne treba onaj ko radi Njega ne rtvuje nita od imetka ili ivota svoga. Muhammed a.s. je rekao: "Moji sljedbenici su oni na istini, ma koliko malo ih bilo". Nije upotrijebio rije "islam" ili "vjera" ve upravo istina a "istina je veini odvratna" (Kur'an). Istina podrazumijeva put, a put, opet, podrazumijeva djelo jer nema (duhovnog putovanja) bez ispravnog djelovanja. A ukoliko nema djela, nema ni vjere. Predaja to potvruje: "Znanje je zdrueno s djelovanjem, pa ukoliko nema djela, znanje odlazi". Oni koji su na istini jesu oni kojih se Poslanik ne odrie. Jer ga oni slijede rjeju i djelom te ga se, prema tome, nisu odrekli. A kako je poslan kao Milost svjetovima, samo to odreenje ini nezamislivom mogunost da se on nekog odrekne prvi (prije nego je tome ponuena vjera i data mogunost za nju). O tome Kur'an kae: "A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali". - Zato je danas, bogme, sloboda - prekide me Kondoliza u razmiljanju More lajat ko 'seto a niko te zato nee u katabuju sprcat. - Daba je sve - znalaki se ubaci Kongo, stalno otresajui pepeo po stolu gladna usta ne laju. A i na koga? - Na zvijezde! - zijevnu Huso i rairi ruke. Odavno smo mu dosadili. Torta pojedena, pa treba odmoriti stomak i nije mu do "filozofije". A filozofija je sve to mu nepotrebno remeti mir i odvraa panju. Previe za njega i napadno za izbirljvi ukus, a nije ni navikao na prisustvo ljudi i njihovu neutaivu radoznalost. Gledali smo u daljinu. Ptice su se sputale na grane. Nekoliko bijelih oblaka na horizontu. Provincijalci. Predomiljali smo se oko skorog odlaska, ali biseri su u koljkama skriveni. Nikad se ne zna gdje e se pojaviti.

111

Odnekud doe Seni. Pedesetak mu je godina i oenjen je, ali bez djece. U kratkom plavom orcu i bijeloj majici, podsjeao je na zaboravljenog moreplovca koji se iznenada naao na mjestu koje mu ne pripada ali ne moe ni da odoli. Neuredne, razbaruene kose i u iznoenim, pocijepanim papuama, kao da je zalutao u avliju, a kad je ve tako nema povratka. Gledao nas je direktno, ali gotovo postieno. Plave oi, djetinje otvorene ali strogo nepovjerljive, lutale su ne zaustavljajui se ni na kome pojedinano. Znao je mnogo vie nego to je govorio, i razmiljao dublje nego je veina mogla i sanjati. Osmjehnuvi se svima, lagano zapali cigaretu, oito se dvoumei hoe li sjesti i jesmo li uopte dostojni njegovog prisustva. Ni sami to nismo znali, te nismo pourivali njegovu neodlunost. - ta si blehno ko' tele u arena vrata!? - izvali Kongo, tek onako da prekine tiinu. Izrazi na licima kiseli i nedoreeni. ekamo ali ne znamo ta. Upadaj majin sine, kad si ve naljeg'o! - dodade gotovo ljutito. Bilo je ve izvjesno kako e nam se Seni pridruiti. Sparina je bivala sve vea. Prazno smo zurili jedni u druge. Vjena provincijska dosada. Umor. Jedan dan u ivotu manje, a jedan dan smrti blie. Kongo se obrati Seniju krajnje provokativno. - Dobro, Seni, je li tvoja ena bila nevina kad si je uzeo? - Okle ja znam, uo' je! - ispali on kao iz topa, kao da je jedva ekao ba to pitanje. Zarumenivi se u licu tek neznatno, stisnu pesnice kao da se sprema za veliku bitku. Kondoliza se otvoreno zacereka i zamrsi Seniju kosu na glavi, kao da trai mogue djevianstvo iz davne prolosti. Skriveno u kosi poput insekta, pa ga treba istjerati van. Da svi vidimo.

112

- alostan ne bijo, kako ne' znat je li doprtljala prob'jena? - obrecnu se ona na njega krajnje strogo - Ili si pjan' na svadbi bijo pa ti pamet sala u berikat? - Kenjac je gled'o! - okrenu se Seni krajnje odsutno, zagledavi se u vitke borove na padini. Nije mu do razgovora i po prirodi je utljiv, a mi krajnje nametljivi s pitanjima. Bio je potpuno ravnoduan, kao da se ne govori o njemu. Kazivao je istinu, i to onu koja prva doe na jezik, to je jo vie poticalo veseljako raspoloenje i dosjetke. Tema obljube je u etnici omiljena, skrivena u hladu svih smokvi. - Pa u ta si, jadan nijesi bio, gled'o? - pogleda ga Hamida otro i sa nevjericom. Jer, djevianstvo se podrazumijeva i obeaena djevojka ne moe uploviti u brane vode. Nju treba vratiti roditeljima, pa neka trae dugog supruga. Ona stavi ruku ispod brade, zamiljeno ga promatrajui, na ta ovaj tek slegnu ramenima. Bilo mu je svejedno, kao i sve u ivotu. - Zna oblajat' itavu mahalu, a ne zna ta ti je eni meu nogama - zapoe ona opet. Bilo je oito da je sve uveseljava. Meutim, Seni tek ponovo slegnu ramenima, ekajui da nas se to prije otarasi. Dosadni smo i uporni, a to niko ne voli. Odluih da se ukljuim i pogledah Senija vedro i dobroduno. - Prijatelju na, - priupitah radoznalo - bi li se ti razveo od ene da te ona prevari? - ta u se razvodit', nije dala 'nita moje'! - pljesnu on dlanovima kao da daje znak za poetak seminara o uvanju line imovine. Poeavi se po glavi, on se i sam zasmija, vjerovatno osjetivi lagani talas stida i nelagode. Nasta opti urnebes. Huso se objema rukama uhvati za glavu, a Kongo iz sve snage lupi crnom tavom po stolu. Pas se uplai i istra iz dvorita. "He, he... - ubaci se Emir - Dobro kae... nije potroni materijal. - Ne mere se izlizat, majin sine!

113

Niko nita ne ree. Navikli smo na potroni materijal koji odlazi u nepovrat.

Emir Mori - Kongo

Kako se smijeh naglo stiao svi zautimo. Prelazi izmeu razliitih raspoloenja otuni i nesuvisli. Huso zijevnu nekoliko puta, nepogrjeiv signal za skori odlazak. I nije bitno da li namjeran znak ili spontan, trebamo ii. - Hoemo li? - upita Bereda. Sjedosmo u kola i ne pogledavi drutvo, niti su oni gledali za nama. Svima je svejedno. Moj pedeseti roendan. Pola jednog vijeka.

114

DERVI
Nekada je sufijski ivot u stolakom kraju bio plodan i razvijen. U naem gradu je u prolosti zabiljeeno djelovanje nakibendija, halvetija i bektaija. Ubrzo po dolasku Turaka, napravljena je u centru grada jedna mala halvetijska tekija. To se desilo prije gradnje Sultan Selimove damije, 1519. godine. Mnogi ljudi ni danas ne znaju kako su se tekije najee gradile prije damija, jer se u njima odvijao drutveni ivot a psiho-socijalna komunikacija bila je dublja i vea od one u damijama. Tekija je kasnije unitena ili preureena, tako da ne postoje vanjski tragovi o njenom postojanju. Biti sufija znai biti "potpuno Boiji", pripadati, iskljuivo Bogu. Vertikalni duhovni put, za razliku od zakona za fiziko koji je dostupan svima, zahtijeva cijeloga ovjeka. Rije sufi (koja ima znaenje vune) u samim poecima islama je oznaavala sve one obuene u vunenu odjeu, muslimane koji su se odvajali od svijeta i vodili usamljeniki i isposniki ivot. Od korijena te rijei (sufi) se moe takoer izvesti rije "istoa", to bi oznaavalo sve koji ele prevladati materijalni svijet te, u ime Boga, potpuno oistiti vlastito srce. Sutinski, rije je o vrsti duhovnog puta gdje i kada se zavreci vraaju poecima. Duhovnjak u borbi protiv samoga sebe prelazi 6 (ili 7) etapa proienja due, te na kraju dolazi do take odakle je i poeo put. Nerijetko tada postaje uitelj (ejh) sposoban da odgaja i vodi uenike. Osnov i sredstvo duhovnog uspinjanja jeste spominjanje Boga (zikrullah) koje, ukoliko je specifino odreeno, predstavlja dnevno sufijsko zaduenje (vird) koje, opet, dervi obavlja po instrukcijama svoga uitelja (ejh). Virdovi, naravno, mogu biti razliiti, shodno pripadnosti redu i specifinim osobinama novoobraenika. Kur'an na vie mjesta nareuje vjernicima da mnogo Boga spominju, uglavnom ne pojanjavajui kako Ga spominjati jer je, s jedne strane, svako Njegovo spominjanje dobro i pozitivno, a sa druge strane, to spominjanje je mogue u svim okolnostima i svim stanjima. Poslanik a.s. je pouio 115

zikru Alija a.s., Salmana, Ebu-Zerra i jo neke ljude. Tako su od Imama Alija krenuli duhovni rodoslovi, odnosno (kasnije) tarikatski redovi. Svi ti putevi vode do hazreti Alije, kao proelnika duhovnog rodoslova, i veu se za njega. Svaki ejh se u svojoj hakkikatskoj zbilji mora odrediti naspram Imama Alija a.s. Svi ajeti u Kur'anu koji govore o borbi protiv vanjskog neprijatelja u ezoterijskom smislu znae borbu protiv unutarnjih "nevjernika", onih elemenata vlastite due koji se protive pokornosti Bogu. Zato je Muhammed a.s. borbu protiv sebe oznaio kao "Veliki Sveti Rat", koji je tei, permanentniji i posve neizvjesniji od malog svetog Rata, usmjerenog protiv vanjskog neprijatelja. Vanjski rat je uvijek privremen, dok je unutarnji stalno prisutan. Kur'an kae kako "Allah voli one koji se na Njegovu putu bore u redovima kao bedem vrstim". Sveta Knjiga spominje one koji "Njega vole i koje On voli". Bog voli potpuno i bezuvjetno, jer Njegova Milost obuhvata sve. Kada bi neto bilo izvan Boije Milosti ne bi niti moglo ui u postojanje (iz nepostojanja). No, posebna Boija ljubav je za one ljude (sufije) koji Mu se pribliavaju i nastoje Ga spoznati. Ta spoznaja podrazumijeva put, kako vanjski tako i unutarnji. Za unutarnji put Kur'an kae: "... ako Allaha volite mene slijedite i vas e Allah voljeti". Rije "mene" u izvanjskom smislu oznaava Poslanika a u unutarnjem smislu Imama, svakog od njih 12, koji su iznutarnjost Boije Objave, potpuni mudraci i vodii. Oni su vrelo znanja i posude spoznaje, i oni su oieni od svakog grijeha (Ismet). Vidimo (u citiranom ajetu) kako Bog voli one koji se na Njegovom Putu bore u redovima kao bedem vrstim. Ovo su duhovni putnici koji se bore protiv svojih dua (nefsova) na Putu Svetih Imama, koji su Pravi Put navlastito, onaj Pravi Put spomenut u prvoj Kur'anskoj suri ("Uputi nas na Pravi Put"). Imami su ugaoni kamen svih sufijskih tarikata, odnosno

116

redova. Ti redovi su kao "bedem vrsti". Muhammed a.s. je rekao: "Ja sam grad znanja, a Ali je kapija tog grada". Kako zatita grada podrazumijeva bedeme oko njega, ta kapija i bedemi predstavljaju Alija a.s. i 11 ostalih Imama a.s. Ali je kapija grada znanja, a njegovi nasljednici (njih 11) jesu bedemi grada, uvari i batinici Muhammedovog a.s. znanja, a vidjeli smo da je on "grad znanja". uvanje znanja podrazumijeva da je ono u cjelosti preuzeto onako kako treba. Imami su Muhammedovi nasljednici i stvoreni su od njegova mesa - ilovae. Bedemi Svetih Imama pojavljuju se u eshatolokom smislu kao razdjelnica svjetova. Naime, u Kur'anu se spominje bedem izmeu raja i pakla a po vrhovima bedema (na Sudnjem Danu) e biti "ljudi koji e svakog po obiljeju njegovom poznati". Ovi ljudi jesu Sveti Imami, koji su svaiji raj ili pakao navlastito, i oni su na vrhovima spoznaje, a "obiljeja" jesu prepoznavanje ili neprepoznavanje njih samih. O tome je Imam Ali a.s. rekao: "Nee ui u raj niko ko ih (Imame) ne zna i koga oni ne znaju", i nee ui u pakao niko osim onog ko ih ne zna i koga oni ne znaju". Vidimo kako je Imam svaiji raj ili pakao navlastito. Svi veliki osnivai tarikata su znanje i stepen dobijali posredstvom svoje ljubavi prema Poslanikovoj Porodici a.s. Bez ljubavi prema Ehli-Bejtu, nema istinskog i potpunog znanja. Strogo sufijski gledano, ilehane su one prostorije u kojima se dervii osamljuju, bilo samostalno bilo u drutvu sa ejhom. Naslonjena odmah na uprijsku damiju u Stocu, odnosno damiju Alije Hadisalihodia, jo uvijek se nalazi jedna ilehana, mala prostorija sa mihrabom, Odavno nije u funkciji niti slui namjeni. Ona nije, kako rekosmo, u funkciji, a dovoljno je prostrana da se u njoj moe sjediti i obavljati namaz. No, nije predviena za spavanje, jer je u ili uvijek prisutna budnost (ili polubudnost), pa se u njoj se ne moe potpuno ispruiti. Ovo zato jer ilehana slui za stjecanje spoznaje, pa je budnost potrebno to due odrati.

117

Dervi u ili je uvijek budan ili polubudan, naslanjajui katkad nakratko glavu na demir - ile i na taj nain se odmarajui. San u bukvalnom smislu je iskljuen, mada postoje periodi kratkog odmora. U ilehani pored uprijske damije postoji mihrab sa 6 izvajanih luko va iznad, to moe predstavljati 6 stupnjeva due koji se savlauju na duhovnom putu. Ovo je tarikatski mihrab ili iznutarnja Kibla, odnosno srce.

ilehana u damiji na upriji

Ti mekami su: "dua sklona zlu, dua koja sebe kori, dua nadahnuta, dua zadovoljna, dua smirena i dua potpuna". Ove stepene dervi osvaja, postepeno se i pod vostvom ejha uspinjui ka vlastitom savrenstvu. Jer,

118

ovjek je mali svemir i u njemu su sadrani svi svjetovi. To je naznaio i Imam Ali rekavi: "Ti misli da si jedno tjelace, u tebi je sazdan veliki svijet. U Bitunji kod Stoca takoer postoji jedan bektaijski nian. Prema usmenoj predaji, svatovi su na kolima vodili djevojku u Stolac. Tu su napadnuti i poubijani, a saplemenici (iz porodice arac) tu im podignue baluke. Mali harem je ograen kamenjem i postoji i danas a porodica Tuka se tradicionalno brine o njemu i odrava ga. Jedan od niana nedvojbeno govori o postojanju bektaijskog dervikog reda u Stocu.

Nian u Bitunji

No, najpoznatiji derviki nian je svakako onaj ejha Mustafe uje koji se (i danas) nalazi u Podgradskom haremu.

119

Derviki tad jasno ukazuje na ejhovsku titulu. Umro je oko 1900 godine, ali je sjeanje na Mustafu jo ivo, prenoeno generacijama s koljena na koljeno. Lijeio je ljude i pomagao bolesnima, pokazujui nerijetko neobine keramete i djela koja prkose (poznatim) zakonima prirode. Kako se jo i danas pria, imao je mo bilokacije, odnosno boravljenja na dva mjesta istovremeno. Taj podatak govori da je vjerovatno bila rije o ebdalu, posebnoj evlijanskoj kategoriji.

Nian Mustafe uje

Rije ebdal potie od rijei "bedel", to znai zamjenu. Kada ele negdje oti-

120

i, ebdali ostave (kao svoju) zamjenu neku osobu iz duhovnog svijeta koja po svemu lii na njih, te neupueni misle kako se radi o jednoj te istoj osobi. Ovaj keramet se odnosi iskljuivo na ebdale i nierangirane kategorije evlija ga ne posjeduju. Ebdala je u svakom vremenu sedam i preko njih Allah titi 7 kontinena-ta. Na baluku ejha uje je isklesana zakrivljena sjekira (nadak), to oznaava, prije svega, borbu protiv sebe, ali i rastavljanje istine od neistine. Moe simbolizirati razne redove, ali najee predstavlja bektaijski duhovni red.

Tekija

Brojne prie i legende govore kako je Mustafa ujo bio telepatski nadaren,

121

pa bi govorio ljudima ono to su pokuavali sakriti od njega. Imao je potvrenu vezu sa duhovnim svijetom, a prenosi se sa sigurnou da je jedanput pretvorio vino u sok kada su ga obijesni mladii ispred Ali-paine damije u Stocu pozvali da pije s njima. Prihvatio je i popio au vina, ali su prisutni (kada je on otiao) na dnu ae otkrili tragove soka. Po svemu sudei, ejh Mustafa je bio melamija, to e rei da je skrivao vjerovanje a pokazivao nevjerovanje, te se tako iznutra istio i usavravao a izvana ograivao od licemjera. Da su ljudi znali njegov stepen, moda bi ga unitili zaviu. Vjerski (pa i sufijski) ivot u Stocu se danas donekle obnavlja, a napravljena je i nova, vrlo lijepa nakibendijska tekija. Nadati se da e odgojiti nove generacije murida dostojne duhovnog puta. Njena gradnja je obradovala sve prijatelje tarikata, kako u Stocu tako i ire. Za duhovne tragaoce vrata su otvorena.

122

BOLEST I LIJEK
Ahmet Karaica je bio poznati travar u cijeloj bivoj Jugoslaviji, pa i ire. Kako se prialo, uspjeno je lijeio mnoge bolesti, ak i one najtee, poput raka ili leukemije. Dolazili su mu od svuda, iz svih krajeva, jer nesree stiu same i bolest ne bira, pa ljudi ele zdravlje ak i onda kada su svjesni blagotvornih uinaka bolesti. Iz oblinjih sela nadomak Stoca, silazio bi gospodski i besprijekorno odjeven sa obaveznim eirom na glavi. Tamna odijela saivena od engleskih tofova su mu zaista pristajala, a ljeti bi dominirali svjetliji tonovi, I po tome je bio karakteristian u cijelom kraju.

Ahmet karaica

123

Pregledajui pacijenta esto bi zamirio na desno oko pa je ono lijevo izgledalo uveano i prijetee, poput reflektora koji naglo osvjetljava sve pred sobom. Hod lagan i usredsreen. Pogled mu je bio snaan i prodoran, i ostavljao je utisak na svakoga, pa bi se poesto aputalo kako on "neto zna" dok su oni sujevjerniji vrtili glavama, vrsto uvjereni da tu nisu ista posla. U hodu se ne bi osvrtao, a ljudima je doputao da mu prilaze gdje hoe i kad hoe. Od trava bi spravljao ajeve, masti i mehleme, nikada ne govorei o nainu kombinovanja lijekova, to je samo pojaavalo auru misterije i nedokuivosti. Pamtim ga kao ve starog, ali su crte lica bile otre i pravilne i odisale smirenou. Pri prvom susretu s njim ljudi bi osjetili mir i neobjanjivu sigurnost. Svojim harizmatinim nastupom djelovao je i na one koji ve bijahu izgubili svaku nadu. Govorilo se da je vidovit te da poznaje mnoge skrivene stvari. Lijeniki dar je u njemu, po svemu sudei, probuen nakon jednog nesvakidanjeg dogaaja. Naime, Ahmet je posjedovao stado ovaca. Jednog dana neka ovca iz stada je nestala i nikako je se nije moglo pronai. Tu no Karaica je usnio san kako se ovca nalazi u jednoj peini (ili klisuri) i kad se probudio odluio je da je ba tu potrai. I naao je. Nakon toga, primio je dar i mo lijeenja a da ni sam nije znao kako. Izgubljena ovca vraena je stadu. Moda se snagom tog simbolinog ina Ahmet vratio sebi, za dobrobit ljudi, te se san moe tumaiti i kao inicijacijski. U prikazima ritualnog pokajanja pristunog u svim religijama, motiv vraanja izgubljene ovce je vrlo est. U tom smislu, govorei o dobrom pastiru, Isus kae: "Zaista, zaista, kaem vam, ko u ovinjak ne ulazi kroz vrata, nego negdje drugdje prolazi, kradljivac je i razbojnik. Njemu vratar otvara, i ovce sluaju njegov glas. On ovce svoje poimenice zove te ih izvodi. A kada sve svoje izvede, ide pred

124

njima i ovce ga slijede jer poznaju njegov glas. A tuina zasigurno nee slijediti, nego e od njega bjeati jer ne poznaju tuinova glasa... Ja sam vrata. Ko li kroza me ue, spasit e se; ulazit e i izlaziti te pau nalaziti. Kradljivac ne dolazi, osim da ukrade, zakolje ili uniti... Ja sam pastir dobri i poznajem svoje, i moje poznaju mene... A imam i druge ovce koje nisu iz ovog ovinjaka; treba da dovedem i njih, i ut e moj glas, i bit e jedno stado, jedan pastir". (Ivan, 10, 1-14) Vjerski autoritet se uvijek poredi sa pastirom, a sljedbenici sa stadom odnosno ovcama. Ovim je na simbolian nain predstavljena hijerarhija po pitanju znanja i vostva (te sljedstveno tome i moralnog sustava). Jer, ljudi su nejednakih mogunosti, a onaj nii u znanju mora prihvatiti vostvo vieg ukoliko eli napredovati. Vidimo kako Isus naglaava da se u ovinjak ulazi na vrata, a onaj ko prelazi negdje drugo je kradljivac i razbojnik. Ovca u svim misterijama i inicijacijskim obredima kroz in rtvovanja predstavlja davanje vlastite due koja se podnosi Bogu. U islamu se ovo rtvovanje naziva "ivi kurban", jer posveenik u potpunosti rtvuje svoj ivotinjski duh, bivajui tako potpuno Boiji. Abrahamova rtva vlastitog sina pretvorena je u rtvu ovna a znamo da se Isusa oslovljava kao "jaganjac Boiji", zbog nevine podlonosti i prijemivosti nedunog srca uvijek spremnog na rtvu. I kao to ovce trebaju pastira, tako i ljudi trebaju uvara i odgajatelja. Inae su skloni grijeenju po svojoj samoj prirodi. To je potcrtao Muhammed a.s. kazavi kako "onaj ko napasa stado blizu zabranjenog, rizikuje da mu ovce uu tamo", aludirajui na opasnost pribliavanja graninom podruju izmeu dozvoljenog i zabranjenog, to esto (zbog slabosti ljudske prirode) odvede direktno u grijeh. Za veinsku svijest je razgranienje ponekad jako teko shvatljivo, a jo tee izvodljivo, te je u tom smislu, imam Ali a.s. kazao: "Tekoa pristupa grijehu jeste zatita od grijeha". Obian ovjek se treba drati podalje, kako od mjesta grijeenja tako i grijenika, da bi sauvao sebe. No, napredan duhovnjak se moe

125

druiti s bilo kim, ak mu je to i zadatak. Muhammed a.s. je kazao: "Ja sam grad znanja a Ali je kapija tog grada". U grad se ulazi na njegovu kapiju, a onaj ko drugaije ulazi je, po Isusovim rijeima, kradljivac i razbojnik. Isus kae kako je on osobno "vrata ovcama", to sukladira kapiji grada znanja, te se na ovaj nain susreu Isevijsko i Muhammedansko svjetlo. Poslanik a.s. je rekao: "Ja i Isus smo najblii meu ljudima", jer je Muhammed a.s. prvi Poslanik nakon Isaa a.s. A posljednji od svih. Vidimo da Isus kae kako pastiru "vratar otvara vrata i ovce sluaju njegov glas". Gledano iz ugla imamologije Dobri Pastir je Imam Mehdi a.s. koji ulazi na vrata Imama Alija a.s. u grad Muhammedovog a.s. znanja, a Vratar koji otvara vrata predstavlja ovjeka u slubi samog Imama (bab), odnosno onog proelnika svih nevidljivih ezoterijskih hijerarhija koje su pod upravom Imama Mehdija a.s. Na ovaj nain dolazi do preplitanja kristologije i imamologije, koje e kulminirati u Dobu Zlatnom, obznanjujui se kao Religija Ljubavi. I upravo zato Mehdi i Isa dolaze zajedno na ovu zemlju. Svi oni tragaoci (unutar islamskog puta samorealizacije) koji ne uu na kapiju Imama Alija a.s. jesu kradljivci (znanja), odnosno razbojnici (koji to znanje otimaju od ili uprkos pravu Kue iste). Poto lopov po pravilu ulazi obavijen tamom noi, on se vraa nepotpunog znanja, ba kao to i tama u prirodnom svijetu onemoguava pronalaenje traenog. Duhovni putnik mora poznavati pravila Puta te stati pred kapiju Imama Alija ekajui da vratar duhovnog znanja otvori vrata "Dobrom Pastiru", tj. Imamu Mehdiju. Dolazak do kapije Imama Alija moe podrazumijevati uee (relativnog murida) odnosno vizualizaciju (umsku) nekog ejha ili murida. No, Apsulutni Murid moe biti jedino Imam, tj. neko od Dvanaestorice Imama a u ovom vremenu to je Skriveni Imam. Svi Imami su jedna te ista svjetlost. Razbojnik je ekstremna varijanta lopova, jer se lopov zadovoljava plijenom dok je razbojnik spreman i na ubistvo, paljevinu i drugo. Dakle, otima silom. Obje vrste nasilja u odnosu na kapiju znanja (Imama Alija) otpoele

126

su jo za vrijeme Muhammedovog ivota i traju jo i danas. Pored ovog egzoterijskog aspekta otimanja onog to je Pravo Kue, postoji i ezoterijski aspekt lopovluka i razbojnitva u odnosu na Alija a.s., odnosno Kapiju grada (Muhammedovog) znanja a to je nezakonito uzimanje znanja u smislu nepridavanja Aliju onog stepena koji on ima kao Bezgrijeni Imam, Savreni Vodi i Potpuni Mudrac. Upravo to je smisao kapije, odnosno pravilnog ulaska u grad znanja. Drugaije sticanje znanja (unutar Islama) je nepotpuno i nepravilno, ba kao to kradljivac i razbojnik u fizikom svijetu prisvajaju (tek) dio imovine opljakane osobe i uzimaju je sebi. Meutim, znanje je pohranjeno u riznicama mudrosti (dvanaestorice Imama) a onaj ko ne ulazi na vrata ve preskae zid lopov je i razbojnik. Njegova inicijacija je nepotpuna te se ne moe do kraja realizirati kao potpuni duhovnjak. Muhammed a.s. je rekao: "Ja i Ali smo jedna te ista svjetlost", pa je jasno da u grad znanja (ispravno) ulazi jedino onaj ko ulazi na kapiju. Poslanik je takoer kazao: "Svi ste vi pastiri i svako je odgovoran za svoje stado. Imam je pastir u damiji, mu u porodici..." Ukoliko ovaj hadis promatramo ezoterijski, vidi se kako je predvodnitvo u znanju univerzalno i odnosi se na cijeli ljudski rod. Boiji Poslanici te Kua ista (Muhammed, Fatima i 12 Svetih Imama) su Bezgrijeni te ne trebaju ljudsko vostvo, dok ljudi imaju potrebu za njima. Za Kuu istu Kur'an kae: "Allah eli da od vas, o, porodice Poslanikova, prljavtinu i grijehe odstrani i da vas potpuno oisti". Muhammed, Fatima i 12 Imama su potpuno oieni i ne mogu napraviti nikakav gijeh, ni mali ni veliki, i oni su nasljednici znanja Muhammedovog a.s. i povjerenici su njegove tajne. Muhammed a.s. za Svete Imame a.s. kae: "Oni su stvoreni od moje ilovae - mesa, i dato im je moje znanje i razumijevanje'. Jer, Muhammedanska Svjetlost se u stvoreni svijet sputa preko 12 Svjetlosnih Zastora (Imama).

127

Treba znati kako hijerahija u znanju uvijek postoji to znai i onda kada to ne znamo ili ne pridajemo znaaj, ali se ta injenica neizbjeno oituje jer je u pitanu Boanski Imeprativ. U tom smislu, Kur'an kae: "On uzdie jedne iznad drugih za vie stepeni i ini da jedni druge sluite", a sluenje u znanju je neizbjeno potinjavanje onoga ko zna manje onome koji zna vie, htio to ovaj ili ne, znao to ili ne. No, najvrijednije je kada se to prepozna te se na tim osnovama uspostavi odnos uitelja i uenika (ejh - murid). Poslanik je naglasio uspostavljanje takvog odnosa, rekavi jednom prilikom: "Ovaj svijet je proklet i sve to je na njemu prokleto je, izuzev spominjanja Boga te uitelja i uenika". "Zikrullah" je vidimo, spomenut prvi, jer u konanici nije vezan za druge ljude i okolnosti. Kur'an kae: "...mnogo Allaha spominjite" ne precizirajui kako, kada ili gdje, tako da se zikr u uoptenom smislu moe samostalno obavljati. No, nastavak ajeta govori o specifinom spominjanju Boga koje je rezultat interakcije uitelja i uenika. Kako je sve drugo osim pomenutog prokleto, to navodi na zakljuak da je stjecanje znanja kako osnovni zadatak ov-jekov tako i razlog stvaranja nebesa i Zemlje. To kae i sami Bog d.. u poznatom Kudsi hadisu: "Bijah skriveno blago, voljeh da budem spoznat pa stvorih svijet". Isus je Dobri Pastir za kransku zajednicu onako kako je to Imam Mehdi za muslimane, s tim to e religija ljubavi koju e Mehdi obznaniti obuhvatiti cijeli svijet. Kako je Imam Ali kapija grada Muhammedovog znanja a Imam Mehdi Dobri Pastir koji ulazi na ta vrata, tim ulaskom (koji je iznutarnje jednak njegovom konanom izlasku) spajaju se Imam Ali a.s. kao Peat Apsulutnog Vilajeta te Imam Mehdi a.s. kao Peat Muhammedanskog Vilajeta. Dva Dobra pastira, Isa i Mehdi na Zemlju (ponovo) dolaze zajedno. Ta budunost je najavljena Isusovim rijeima: "... a imam i druge ovce koje

128

nisu iz ovog ovinjaka, treba da dovedem i njih, i ut e moj glas i jedno stado, jedan pastir". "Druge ovce koje nisu iz ovog ovinjaka" jesu budue generacije ljudi nakon povijesnog Isusovog ivota a kako e se Isa ponovo obznaniti na Zemlji, "ut e njegov glas". Ovo predstavlja Religiju Ljubavi u Dobu Zlatnom. Isusov "glas" je u Kur'anu odreen kao Rije Boija u Merjemu udahnuta, a priroda glasa je oitovanje u vanjskom svijetu. Samo ono oitovano (bilo prema vani ili unutra) moe biti glas. Kur'an obznanjuje kako je Isa a.s. kao dijete u kolijevci ljudima govorio. Rije kolijevka u Arapskom jeziku (mehd) ima isti korijen kao i ime Skrivenog Imama (Mehdi). Sa Obznanom Imama Mehdija, Isus izlazi iz kolijevke, on "odrasta" doseui kroz Muhammedansku Objavu svoju punu spiritualnu zrelost. Zato neke predaje priopavaju kako e se Poslanik Isa a.s. kada ponovo doe oeniti (slijedei tako Muhammedov sunnet) te da e imati djecu. Posebna opasnost u Tamnom Dobu jesu lani proroci. Muhammed a.s. je kazao: "Sudnji Dan nee nastupiti dok se ne pojave lani Poslanici, njih oko trideset". Izvjesno je da se veina lanih Proroka jo nije pojavila te da glavni "likovi" eljeznog Doba tek treba da se pojave. Isus kae: "uvajte se lanih proroka! Oni dolaze k vama u ovijem ruhu, a iznutra su vuci grabeljivci. Po njihovim ete ih plodovima prepoznati. Bere li se groe s trnja ili smokve s drae? Tako svako dobro stablo plodove dobre raa, a nevaljalo stablo plodove zle raa. Ne moe dobro stablo roditi zlim plodovima, niti zlo stablo plodovima dobrim. Svako stablo koje ne raa dobra ploda sijee se i baca u oganj. Dakle, po njihovim ete ih plodovima prepoznati".

129

"Plodovi" u spomenutom iskazu jesu ljudska djelovanja koja su u sluaju dvolinjaka u raskoraku sa njihovim rijeima. Takav put je po prirodi stvari trnovit, jer je razlikovanje rijei i djela nepodnoljivo ako je kao takvo prepoznato. U istom smislu Muhammed a.s. je kazao: "Najvie se za svoju zajednicu plaim rijeitog licemjera". Na drugom mjestu Poslanik pojanjava kako je to onaj "koji govori ono to vam se svia a radi suprotno tome". Ovo je na drugaiji nain izraena Isusova tvrdnja kako "ete ih po plodovima njihovim poznati". Jer, unutarnjost svakog ovjeka se nuno oituje te vanjsko pretvaranje biva razoblieno kada se postavi priroda djelovanja. Jer na toj razini unutarnjost je presudna, a dvolinost biva nemogua. Dvolinost je zapravo mogua sve dok se ne postavi pitanje rtvovanja, a poslije vie nije. Ahmet Karaica je pronaao izgubljenu ovcu i preko nje pronaao samoga sebe otkrivi svoj ivotni poziv. Put. Otiao je sa Ovoga svijeta ostavivi otvorenim prastaro pitanje o bolesti i lijeenju, potrebi i pomoi. A svi su ljudi potrebiti, iako neki ne znaju. Imam Ali a.s. je rekao: "Ponekad je lijek bolest a bolest lijek". U Tamnom Dobu, kada je cjelina bia unitena i razbijena na dijelove lijekovi predstavljaju bolest u mnogim njenim aspektima. To pitanje je mnogo dublje od tzv. "nuspojeva" prilikom uzimanja lijeka, jer hemijske supstance koje su same po sebi strane ljudskom organizmu, neminovno moraju imati negativne uinke. Dananja medicina farmakologijom ustvari tretira samo bolest, dok je potrebno lijeiti cijelog ovjeka. Svaka bolest predstavlja gubitak ravnotee unutar cijelog bia te i lijeenje treba usmjeriti u tom pravcu. U Kali-Yugi, kada prevladava nemoral, otuenost i tehnicizam, takva nastojanja zavravaju uglavnom na pokuaju. Drugi dio Alijeve predaje priopava da je katkad "bolest lijek". Ovdje se

130

smjera rei kako je patnja proiavajua i uzdie ovjeka, dok (ivotinjski shvaena) srea sputava duhovni napredak, to Kur'an jasno kae: "...oni su poput stoke, ak i gori..." Za ljude duhovnog usmjerenja, patnja je neizbjena i drugog puta nema. To je naglasio i Plemeniti Poslanik, rekavi kako su "najvie iskuavani Poslanici, zatim bogougodnici i tako redom" ukazujui time da je visoki duhovni (i moralni) stepen, na ovaj ili onaj nain, sjedinjen sa proiavajuim djelovanjem patnje. Bez stradanja, ljudi se nikada ne bi pokorili Bogu, te se ak pritisnuti velikim tekoama (istinski) rijetko preobrauju. Jer vezanost strastvene due za svijet oblika, po pravilu je jaka i neobuzdana. Kur'an kae kako se ovjek u nevolji dugo moli ali kad nevolja proe vraa se nevjerstvu. Prije posljednjeg rata u Stocu je radio i djelovao jo jedan poznati travar. Dafer Sidran je bio vedar starac, prostodunog i otvorenog pogleda, uvijek nasmijeen i uvijek otvoren svima. ariju bi prelazio uzdu i poprijeko vozei se starim biciklom, pozdravljajui i otpozdravljajui svima, i onima koji su vjerovali u njegove iscjeliteljske moi i onima koji su sumnjali. A sumnjivaca ima uvijek, i ne postoji ovjek koji nije klevetan, ma koliko vrijedan i velik bio. Neobrijano lice obraslo sijedim ekinjama a na glavi obavezna "francuzica", kapa koja je u starim godinama oznaavala i ponos i znanje, bez obzira o kome se radilo. Kasnije su je poeli nositi starci openito, bez obzira na znanje ili mogui autoritet. Nekoliko dugmadi koulje nehajno otkopano, u irokim pantalonama, koraao je uvijek krupnim koracima kao da nekog sustie. ake jake i krupne, a na nogama crne sandale koje su pojaavale ton ozbiljnosti cijeloj pojavi. Izgledao je kao ovjek kojega u mladosti ivot nije mazio, to nisam mogao provjeriti ali se dalo naslutiti. Sabirao bi trave po okolnim brdima i livadama a arija ga je i voljela i potovala. U jednom prijeratnom tekstu (u nekim novinama), ponosito je izjavio

131

kako su "sve Splianke zatrudnile" nakon tretmana njegovim lijekovima. I on je doivio svojevrsnu inicijaciju u svoj poziv primivi znanje od starog Rizvanbegovia koji je po svemu sudei (kako se Dafer zaklinjao) bio "dobri". Dafera smo oslovljavali titularno "doktore" i laskalo je, kako njemu tako i pacijentima. Umro je tokom proteklog rata ili neposredno po njegovom zavretku.

Dafer Sidran sa nevjestom

Vrijeme travara je za neke zauvijek prolo, dok prema drugim ono tek dolazi. Ljudi se sve vie okreu zdravom nainu ivljenja, vjerovatno prekasno, ali svaki pokuaj u tom smjeru vrijedi. Nekada je poznavanje biljaka bilo

132

dijelom integralne nauke o ovjeku, dok se danas upotrebljava izraz "alternativna medicina". Bila ona alternativna ili ne, ipak sve vie osvaja svijet. Tek jedan od simptoma Kali-Yuge i zakanjelog kajanja eljeznog ovjeka koji kao da tek poinje shvatati ta je uradio sa prirodnim okruenjem i svim oko njega. Sama dramatinost koju u sebi nose pozivi za "vraanjem prirodi" ukazuje na to da je za mnoge stvari prekasno, a argumenti po prirodi stvari ne vrijede sve dok ovjek i lino ne bude pogoen i udaren. Ipak, pokuaj vrijedan potovanja.

133

134

STARA ORDENJA
Hasan Koso je bio partizan. Titov gerilac iz Drugog svjetskog rata u kariranoj koulji i iznoenim cipelama ni po emu se nije razlikovao od ostalih ljudi. ivio je svoj ivot, ne mijeajui se ni u ta niti pitajui ikoga za stanje u zemlji moda ak niti ne znajui ta je politika i ko je vodi. Za Tita je i znao i uo, ali ga ne bi spominjao. Nije ekao komunizam, nije ga se ticalo nita izvan svakodnevnice koju je ionako loe podnosio. Ali se nikad ni na ta nije alio. Nije se alio ni na ljude niti je patio zbog zaborava. Jednolini provincijski ivot, a u provinciji znamo sve i poznajemo svakoga pri tom ne znajui sa sigurnou ba nita. Nakon rata nije bio ni poznat ni priznat, obian ovjek iz malog sokaka nasuprot stare esme, gdje se jednolini tok ivota nikada ne mijenja i gdje sve tee voeno ustaljenim navikama. Tako ljudi ive tue ivote, ne shvatajui da su izgubili sebe, esto nepovratno. Deavalo bi se da Hasan popije "koju vie", a godine neosjetno dolazile i prolazile, steui misao sve jae umalom provincijskom dosadom, i to uvijek biva loe. Jer, pie tada uzima ovjeka pod svoje. Tjei ga, a zatim oblikuje i na kraju uzima pod svoje, najprije dolazei neosjetno, a zatim se obarajui na duu ovjekovu poput divlje zvijeri. Drug Koso je bio podalje od svega. On sam se drao daleko, spokojno udaljen od dosadnih borakih skupova i namjetene socijalistike idile, putajui da sve prolazi pored njega. I ivot i ljudi. Tako je vrijeme prolazilo a on ostajao potpuno isti, neuznemiren lanim nadama niti poljuljan praznim obeanjima. Sve mimo njega. I veliki aplauzi i bremenita stolaka dosada, jer svijet ide tokom svojim i uzaludno se suprostavljati. Nekih desetak godina nakon rata, oko 1955. godine, desilo se da je visoki oficir JNA doao u Stolac nekim poslom. U oputenom razgovoru, uz aicu 135

i poslije usiljenog dodvoravanja optinara, sjetio se Hase Kose, nekadanjeg ratnog druga. I upitao za njega. Novokomponirani komunisti se mnogo zaudie. Hasan je posljednji za koga bi neko pitao jer je zaboravljen meu prvima. Njega nije bilo ni u Partiji ni u forumima, kao da i nije u pitanju avangardna osoba ve anonimni pojedinac. I kako je mogue da partizan uti o slavnoj prolosti i ne trai pravdu?! Primjer za uenje i pouku, jer su "kripari" jo uvijek mnogobrojni a tu su i ostaci trule buroazije pa je svaki borac bitan i vaan. Poslae odmah po Hasana usput mu preporuivi da se obrije i obue novu koulju na ta bivi partizan tek slegnu ramenima. Vidjevi ga, ugledni oficir JNA ga odmah zagrli kao starog prijatelja. Bilo je oito da su se dobro poznavali. Tada se otkrilo da je drug Hasan Koso u bici na Sutjesci spaavao ranjenog heroja Kostu Naa i jo jednog partizana. Obojica su se toga sjeali. Ali niko ih nije pitao, a ljudi od slave i ugleda brzo zaboravljaju druge, pogotovo ako im ne trebaju. Oficir ode i napusti Stolac, a Hasu i zvanino prihvatie u boraku organizaciju. Zahvalie mu na svemu, dadoe mu kuu da u njoj stanuje. Tu su, na usluzi, ako mu ikad ita zatreba. Hasan ih pogleda blijedo i bezbojno, ak niti ne pomjerivi zamaenu kapu na glavi. Izaao je bez pozdrava. Nije ga dotaklo ni zadivilo. Dodjelie mu i boraku penziju a on nastavi ivjeti tiho i nenametljivo kao i do tada, jer istinski se ba nita nije ni desilo. Bio je nosilac Ordena zasluga za narod te jo nekoliko visokih odlikovanja, dobijenih lino od Marala. Zagubljena u nekoj prljavoj ladici, nisu ak ni podsjeala na slavne dane. Nestala su u proteklom ratu. Jer, svaki sukob raa nove ideje, te onda neizbjeno i nove heroje, a stari bivaju odbaeni i zaboravljeni. Nekom to padne teko i rui mu se cijeli svijet. Drugi podnose lake, hranei se mrnjom.

136

Zaboravljene su i zasluge a Hasan je u meuvremenu umro. Narod je prihvatio nove voe i poeo klicati drugim ljudima. Do novog prevrata, i do novih heroja. A njih nikad dosta, naroito ako su dovoljni sami sebi i tek slijeu ramenima. Nita novo pod suncem.

Hasan Koso sa suprugom

137

138

U BRIJANICI
Nekada su, i to u ne tako davnoj prolosti, brijai ujedno bili berberi i stomatolozi svog vremena. U brijanicama su se vadili zubi, a stari majstori bi ili kuama te sunetili djecu. Anestezija prilikom vaenja zuba se sastojala od par gutljaja rakije, a djeci bi se prilikom operacije na plafonu predstavio "mi", ne bi li im se odvratila panja. Berber bi pokazao prstom prema gore, a dijete instiktivno slijedi ono to vidi. Brijanice su takoe bila mjesta gdje su dolazile te obraivane glavne vijesti vezane za deavanja u gradu i okolini. Dogaaji vezani za vlast i smijene, provincijski traevi i ale. Sve to je razbijalo tupu dokonost besposlenih ljudi i odgonilo sivu maglu provincijske dosade. Potrebno je prevariti kako sebe tako i druge. A ovo drugo je lake jer sebe uvijek razumijemo i sebi uvijek opratamo. I uvijek je neko drugi kriv za nau teku sudbinu. Tako je lake. Hajdar Nurkovi bio je slavni i poznati brija i berber prije i tokom Drugog svjetskog rata. U njegovoj brijanici bi se sluao radio i pratilo stanje na frontovima irom svijeta te bi se informacije nakon toga proslijeivale graanima. Tako su vijesti iz negove male radnje oekivane sa panjom i strahom. Krajem rata, gospoda drugovi su provjeravali relevantne injenice vezane za praenje i komentarisanje neprijateljskih radio valova, a poneko bi bio pozvan na isljeivanje i uslijedila bi odgovornost. Kazne nisu bile prestroge, ali onaj ko uzima vlast mora pokazati zube, jer krezuba usta ne grizu. Tako je oduvijek i tako e i biti. Mnogi djeaci koje je Hajdar obrezao ivi su i danas. Sada su to ve sjedokosi starci pognutih lea. 139

Pitao sam neke i lino, i posvjedoili bi Nurkovievu vjetinu i radinost. Jednom rjeju, u brijanicama se odvijao pravi drutveni ivot poput onog u kafanama ili pozoritu, s tim to pozorite nismo imali, a nemamo ga ni danas. Ipak, i u ovom vremenu se katkad odigra poneka predstava, gdje su glumci vie nego poznati a radnja drame zagonetna i neizvjesna sve od posljednjeg trenutka. Provincijska gorina mora sebi dati oduka a podjednako je teka i radost koja uvijek iznova osvaja. Breme. Malograantina koja plijeni panju i odbija, ali onima koju prvi put dolaze u Stolac uglavnom smo interesantni. Jer, ne poznaju nas, ili nas promatraju kao ilave domoroce sposobne za preivljavanje u svim uvijetima.

Mii i Spigi

140

Vezano za brijanice, u kasnijem (prijeratnom) vremenu je uveden otmjeni naziv tako da je na malim dovratcima uglavnom pisalo: "Frizerski salon". Od salona ni traga ni glasa, ali ljudi se brzo naviknu na sve to ih se ne tie. Neupueni su mogli oekivati debele perzijske tepihe i salonsku delikatnost, ali niega slinog nije bilo u dva kvadratna metra prostora. Pokoja slika zalijepljena na zidove, i to obavezno glumca ili pjevaice, veliko ogledalo i stolica. Svejedno je jer bi se brijanice i onako zvale po imenu vlasnika, a tako je i danas. Kod Miija, Kod Muje, Omerice, Ahmeta. Izraz "salon" jo nije bio u upotrebi, a majstori su muku muili da nau bilo kakav prostor kojega su opet dobro i podebelo plaali. Valjalo je raditi u samom centru grada ili bar u blizini sredita te tako privui muteriju. Jer, ono to se dobro okom ne vidi najee i ne postoji. Frizerski salon "kod Miija" nazvan je po imenu samog vlasnika kako to najee i biva, a Miralem je radio vrijedno i poteno. Vrijeme krize, a kirija i obaveze velike. Trebalo je podmiriti brojne raune. Muterije je primao savjesno i sa osjetljivom ozbiljnou pazei na svaki detalj prilikom dotjerivanja frizure. U brijanicu bi dolazili dokoni ljudi iz arije te askali o svemu i svaemu. Obino o temama koje uopte i ne poznaju. Jer tako je bolje, da se mozak nepotrebno ne zamara. Ako bi misli i osjeanja zahvatile duboke teme uvijek bi se naao neko da oznai uzbunu, a to je opet govorilo da mozak treba odmarati odnosno pustiti ga "na pau" . Na livadama sjeanja nigdje trave, pa se i ne zna ta se pase, a jo manje ko (unutar nas) konzumira zelenu biljku zaborava. Nema ni pastira koji bi, kako - tako usmjeravao stado. Slobodni strijelci slomljenog luka i bez strijele ikakve, nastojimo se prikriti i maskirati. Vano je to drugi kau i misle, naroito veina koju uopte ne

141

zanimamo i koja ogovara po navici. Ako je maskiranje dalekoseno ili (to je jo ee) dvolino, na kraju postaje smijeno, a tada ve postoji realna opasnost da dotinog arija "prohaka". Korijen rijei je "hakk" (to znai istina), a to opet ukazuje da o drugom neto znamo, a on ne zna pa ga treba mentalno silovati, ukazati mu na neto za njegovu vlastitu dobrobit, pouiti ga. "Hakanje" je oznaavalo provokaciju svake vrste. Podsmjeh bez zadrke i uzmicanja, a preduvjet je naravno da prohakani gospodin dopusti otrovne ubode. Ljudi su podlijegali atmosferi komine neusiljenosti, jer granice postavljamo obino onda kada smo nepovratno povrijeeni. A tada je ve kasno, jer humor ustupa mjesto mrnji. U svakoj ali ima mrnje. Oni do kraja prohakani su smatrani budalama, stvarnim ili zamiljenim, pa bi se na kraju zakljuilo kako su, eto, takvi roeni a okolina nije utjecala i svi smo neduni. Genetika je bila u samom vrhu poeljnih nauka priprostih malograana, jer tako je najlake. Okrivimo DNK i svi smo mirni. Nismo ni na ta uticali, a pogotovo nema loe namjere. A kako bi je i bilo, svi se meusobno dobro poznajemo. Munib je bio jedan od glavnih likova u Miijevoj brijanici. Kratke zagasite kose i crnih oiju, podsjeao je na davne osvajae iz daleke prolosti, lik iz nekog drugog svijeta. Nikada se ni na kog ne ljutei, Munib je imao razumijevanja za sve i svakog i bio tolerantan ovjek. Kretao bi se sporo i melanholino, kao da provjerava sigurnost asfalta na svakom mjestu koje e dotaknuti upravo njegova noga. Jer, cesta se moe otvoriti i sve nas progutati. Ako nismo ve progutani provincijskom umalou i dosadama, onda je svakako najlake traiti bezdan negdje tamo, u vanjskom svijetu. Manje boli. U brijanici "kod Miija" omiljene teme su bile naravno ene te potom fud-

142

bal, ali i lokalna politika, protekli rat, kladionice. Rat smo uvijek nazivali "nedavni", iako je od njegovog poetka prolo vie od 20 godina. Stradanja bijahu velika, a pokajanja neznatna, te nije udo ako se jo uvijek vodi u neijim glavama. Poneko bi primjetio kako je novi rat nemogu.

Munib

Munib se esto zanosio temom ravnopravnosti spolova, vjerovatno ni sam ne znajui zato!? Opsesija ili moderna konstrukcija, nismo znali. Nije u poziciji da u pomenutom procesu bude avangardan, jer je to pitanje uglavnom rijeeno, bar globalno. Ali ga je ta tema sve vie zaokupljala na udan i osobit nain, tako da bih pratio njegova izlaganja sa velikim interesovanjem. U sebi je utio vie od onog to bi govorio.

143

Jedanput u brijanici, dok je dosada neumoljivo ubijala i sputala se na sve, Munib stavi dlanove na lice i zamisli se. Po svemu se vidjelo da priprema velike rijei, koje emo nekako ve svariti. Odavno nismo osjetljivog eluca. - Ljudi moji, ja sam za punu epacipaciju ena... i to svih... nema tu ta... Svak isto... i gotovo! Niko nita ne odgovori. Pogledi su lutali dalje ka plavim komadima neba iznad brda, kao da se ravnopravnosti ena eka iza dalekih planina. A kad doe, sproveemo je u djelo. Prostorija je bila puna dima jer se stalno puilo i to "jednu za drugom", kako smo nazivali neumjereno uivanje duhana. Na trenutak, drutvo kao da se zamisli, a bilo je onih koji su osokoljeni konstatacijom. Zijo se osmjehnu i upozori Muniba da je pravilan izraz "emancipacija", a ne "epacipacija". Uz to davno je i realizirana, ene su ravnopravne i taka. Pitanje je odavno skinuto s dnevnog reda i teorijski i praktino tako da je tema ispcrpljena. Izgleda da je Zijina opaska pogodila Munibovu slabu taku, samu Ahilovu petu. - Ama... jest - prihvati on nevoljko - ali puna epacipacija... Brate, to ti je to... - Due mi moje - nastavi Munib nimalo zbunjen - sve da bude isto. Izgledao je poput Lenjina u trenucima kada je dizao proletere na ustanak. Kosa zalizan,a a ruke stisnutih pesnica, za sluaj da se ukae diskriminacija. - Nejma tu majin sine, lale-mile, ili jesi ili nisi! - potvrdi ustro i brzo. Oborivi pogled, pree odmah na drugu temu, rekavi kako mu u ivotu nisu cvjetale rue. Svi se zgledasmo. Mii pripali cigaru promatrajui govornika ozbiljno i

144

sa potovanjem. Zijo se stalno smjekao. Njega bi ponekad optuivali da "podarakava". Stari roker je nosio menuu u uhu i motao cigare jednu za drugom. - ta im fali? - ubaci se on naglo, kao da je razgovor od iznimne vanosti i sve mora odmah biti rijeeno - Podmiri ih. pa nemaju vremena misliti o bresposlicama... Daj im para i odma' je rahatluk... Nema ti tu, moj Muna, nikakve epacipacije. Niko nita ne ree. Munib zijevnu, kao da daje znak emancipiranim enama da je trenutno slobodan, a one opet jedva ekaju da se upuste u avanturu i "polomie noge" skaui za njim. Dosada. Provincijska umalost i lijeno prenemaganje. S jedne noge na drugu, to bi se reklo arijskim argonom. Presipanje iz upljeg u prazno, a upljine i praznine ostaju zauvijek iste. - Isplai se, bie ti lake! - dobaci nam srednjovjean ovjeuljak sa slamnatim eirom na glavi. Nije imao dva prednja zuba, ali se uprkos tome smijao, oito nas smatrajui ljudima ispod svog nivoa. Pokazavi palac okrenut nadole, potcrta jasno ta misli o nama. Niko mu ne odgovori, jer bi to otvorilo raspravu, a to ne elimo. - Plaem i dan i no, ali kakve fajde - procijedi Munib vie za sebe. Iz susjedne prodavnice neko se glasno zacereka, ali nismo prihvatili izazov i odbismo vratiti loptu nazad. Ignorisanje je u provinciji istovremeno i najtei i najlaki nain komunikacije. Odbijanje otrovnih strijelica je posebna umjetnost i ne moe se ni brzo ni lako savladati. Onima bez arijskog fakulteta preostajao je jedino prezir. Brijanica je uglavnom pogodna za razne akademske rasprave jer je i posjeuju najvie upravo doktori "narodnih nauka", oni koji su davno ispekli zanat vezan za sve gradske marifetluke. Rije "marifa" znai spoznati (ili spoznaja) a znanje arijskih prilika i neprilika je jedno od vanijih u naem gradu. Zato se po uglovima uvijek mota gomila znatieljnika, hvatajui traeve i intrige.

145

Parkiravi biciklo uz radnju, Halil me udari po ramenu: - Bravo majstore! Knjige ti nisu palagijat, svaka as' talentu! - razbaruene kose i neobrijan sjedio je na vozilu jo neko vrijeme. Pogled mu je bio iskren i dobroduan. Drutvo u brijanici se zasmija, a Zijo, poput profesora gramatike, iznova podsjeti na pravila pravopisa i pravilnog izgovora. - Plagijat, a ne palagijat! - podie on prst krajnje simptomatino, a Halko se osmjehnu, pomalo zbunjeno, i podie ruke kako bi podsjetio da se greke dogaaju i da su neizbjene. Vano je da su djela originalna i vano je pohvaliti. Nekoliko ptica iznenada proleti nebom. Automobili su neprestalno prolazili pozdravljajui trubljenjem sirena. Halko pogleda oko sebe i odjuri biciklom. niko ga nije zaustavljao. Svi zautismo. Sjetih se Omerice i njegove brijanice. Pravi naziv radnje je pao u zaborav jer se kod nas i ljudi i mjesta nazivaju po karakteristinim osobinama, bilo samog mjesta bilo ovjeka. Danas je prostor oko nekadanje Omericine radnje opustio jer je dio kvarta do temelja poruen u proteklom ratu. Postoje naznake mogueg obnavljanja i neto na tom planu se ve radi. Svi se pitaju kako e sve izgledati jer nemaju drugog posla. ezdesetih i sedamdesetih godina prolog vijeka, Omer je postao jedna od legendarnih linosti u gradu, ovjek koga su svi poznavali. Nadimak Omerica je nosio vjerovatno jo iz djetinjstva, pa je i brijanica dobila naziv po njemu. alama i doskoicama nije bilo kraja. I svi su znali da je predstava trajnog karaktera. Bio je to, proelav i neto puniji, ovjek u zrelim godinama, vitalan i zdrav,

146

a mnogi su bili tvrdo uvjereni da dobro zdravlje odrava osobitim smislom za humor te odsustvom elje za gomilanjem materijalnih vrijednosti. Uostalom, optimistian pogled na svijet odgoni slabosti, i to se znalo oduvijek.

Omerica

Sluajui Omerove komentare i dosjetke, mnogim sluaocima bi se usta rairila "od uha do uha". Njegove ive oi u stalnom pokretu su dopunjavale su sliku opte radosti i uveseljavanja u samom centru grada. ianje je bilo najee prava komedija, a korisnik usluge se morao ponaati poput poslunog pacijenta i zatoenika istovremeno, jer bi Omerica muterije nemilice amarao po glavi, stiskajui tanke usne kao da je u pitanju pravi boks-me a upravo on, Omer, mora izii kao pobjednik. Nakon to bi pri-

147

stojno isprebijao osobu na stolici, poznati brija bi je na kraju "zalizao", mijeajui nekoliko losiona nasumice. To je uveliavalo cirkus pred samu zavrnicu i sputanje zavjese. Njegov poznati slogan (Omerica - brica - iz Stoca) bio je nadaleko poznat a on sam bi ga esto i ozbiljno upotrebljavao kao podsjetnicu i svojevrsnu vizit kartu.

U brijanici

Ljudi bi u njegovu radnju dolazili da se naale i porazgovaraju, a ale su zaista bile brojne ali nikada zlobne i pokvarene. Omer je cijenio posjetitelje, a dovodili bi mu sociopate i "granine sluajeve" koji nisu doputali prilaz nikom osim njemu a neko mora iati i one neprilagoene. Katkad bi se

148

deavalo da Omerica "napruta" klijenta, dajui glavi valovit i neprimjeren izgled. Zlobnici se kleli da to radi namjerno. Meutim u pitanju je bila nova moda i oblici frizura koji (tada) jo uvijek nisu bili doli (sa Zapada) u nae krajeve. Na taj nain Omer bijae progresivan i pun novih ideja. Osim toga, teko je povjerovati u loe namjere, jer bi to znailo siguran gubitak muterija, a to niko ne eli. Sakriven iza nesvakidanjeg humora, Omerica je bio i struan i poten. Roditelji bi esto dovodili djecu na ianje, a on ih je znao zabavljati tako vedro da bi zaboravili na strah od maine i makaza. Djeca su ga voljela i esto dolazila u njegovu radnju. Uvijek sa osmjehom. One koji nisu imali novca iao bi besplatno, a pruao je frizerske usluge i bolesnicima stolake Bolnice za kotano-zglobna oboljenja. Jednom rijeju, bitna faca u gradu. Mnogi ga se i danas rado sjeaju. U gradu postoji i frizerski salon "kod Muje". Nalazi se blizu same raskrsnice Podgradom. Okruena slinim njoj manjim, radnja je izgledala nenametljivo i otmjeno. Mujo je bio vrijedan radnik, a njegove muterije su bili borci iz proteklog rata i ljudi iz Podgradske mahale. esto bi dolazili graani etnice, koje bi Mujo iao besplatno, a atmosfera u maloj radnji je odisala dobrodunou i toplinom. Dobrodolicom. Zizo bi, takoer, navraao i alio se sa svima uvijek izlazei kao pobjednik u sitnim zavrzlamama i doskoicama. Ali, iza vedrog humora krila se i dubina i ozbiljnost. Aziz je bio jedan od najmudrijih ljudi u gradu, ali i inae od svih koje sam u ivotu upoznao. Visokointeligentan i prodoran, predstavljao je veoma osebujnu linost. Mujina je mala radnja katkad bila puna ivopisnih likova i stolakih legendi. Tako su nae brijanice i danas mjesta gdje se ugrabi vremena proaskati o dogodovtinama u gradu. Ljeti, kada sparina obavije grad, sjedi se vani, na "epenecima" do same ulice. Gledamo prolaznike i oni nas, sa preutnom milju da se odavno vie nema ta pogledati ni uti. Sve je reeno.

149

Ispred Mujine radnje

Izaoh iz Miijeve radnje. Munib ponovo zijevnu i rairi ruke kao da nas sve brani od iznenadne opasnosti. Provincijska ukislost. Zapara.

150

TAMNO DOBA
Imam Ali a.s. je rekao: "Ljudima e nastupiti vrijeme kada e poloaji visoki biti davani klevetnicima samo, kada e pokvarenjaci biti smatrani otmjenim, a pravedni slabim. Oni e milostinju smatrati gubitkom, panju prema rodbini dobrom neobaveznim, a sluenje Bogu uobraenim izdizanjem iznad drugih. Tada e vlast biti vrena putem savjetovanja sa enama, postavljanjem djeaka na poloaje visoke i provoenjem uprave putem ukopljenika". Imam Ali a.s. na poetku govora vidimo kae kako e ljudima nastupiti (dalje opisano) vrijeme to dakle ukljuuje ljudski rod kao takav a ne (samo) muslimane, krane ili bilo koju skupinu pojedinano. Rije je dakle o opoj iskvarenosti ljudi a karakteristike tog doba su naznaene u rijeima koje slijede. Ovo vrijeme je odavno poelo a tama e bivati sve vea i vea. Najprije je reeno kako e "poloaju visoki biti davani klevetnicima samo". Kleveta je la a prema predaji " la je nespojiva sa vjerovanjem" Poslanik a.s.nije spomenuo nijednu vjeru pojedinano to znai da se to moe odnositi na bilo koje (monoteistiko) vjerovanje te tako i poloaji visoki obuhvataju ljude razliitih vjerovanja i uvjerenja openito. Iz ovoga slijedi da su pomenuti klevetnici poricatelji Boga. Njima e se davati poloaji visoki. Imam Ali nije precizirao na ta se odnose ti poloaji, pa to moe podrazumijevati poloaj u drutvu, znanje, predvodnitvo u vjeri i sl. Politika u dananjem smislu te rijei je iskljuena, jer islam nije ideologija i u Alijevo vrijeme nije ni postojala nikakva islamska drava. Tumaenje islama u svijetlu modernih ideologija je proizvod Tamnog Doba. No, jasno je kako e visoki poloaji biti davani poricateljima Boga koji lau, a to dvoje je spojivo meusobno ali nespojivo s vjerom. 151

Kleveta e predstavljati vodei "princip" usmjerenja ka visini. Jedanput je Imam Ali a.s. rekao "uvaj se skupova klevetnikih (i ogovarakih) i onih od kojih se podozrijeva, jer lo prijatelj vara svog sagovornika". Oni od kojih se podozrijeva jesu zli pojedinci koji kriju svoju unutarnjost te svi kao takvi u kategoriji licemjera. Vidimo kako prijatelj moe biti lo, a lo je jer vara. Kako je la nespojiva s vjerovanjem, takav prijatelj je poricatelj Boga, a kleveta se nuno vezuje za skupove jer se na skupovima razgovara, a onaj koji uti ne klevee. Kleveta postoji jedino ukoliko je izgovorena. Loi prijatelji (kao klevetnici) varaju svog sagovornika, i ovo je vrijeme opeg nepovjerenja meu ljudima koje je odavno poelo. Danas se istinoljubiv i iskren ovjek smatra "budalom", a u najboljem sluaju "naivnim", iako takav jako dobro prepoznaje i ljude i dogaaje. U predaji Imam Ali a.s. dalje kae: "kada e pokvarenjaci biti smatrani otmjenim, a pravedni slabim". Kako su klevetnici na visokim poloajima, odnosno predvodnici u znanju i vjerovanju, slijedi da e pokvarenjaci biti smatrani otmjenim. Pokvarenost je donja granica grijeenja, kada grijesi potpuno prekriju srce te primordijalna priroda ovjekova (fitret) nuno biva saobraena tom stanju. U pitanju je dakle iskvarenost fitreta, "kvarenje" centra duhovnog srca. Iskvarena rutina e se prikrivati ugodnom vanjtinom, pa je to pomenuta "otmjenost". Svako prenaglaavanje govori upravo o nedostatku, inae ne bi niti postojalo. Zbog svega toga, pravednici e se smatrati slabim. Ovo znai da pravda nije sprovodiva niti u jednom svom aspektu. Da bi pravda bila sprovedena moraju postojati odgovarajui izvanjski uvjeti. Ukoliko ih nema, ovjek moe biti poten i ispravan, ali ne i do kra-

152

ja pravedan. Kako mu nepodnoljivi uvjeti onemoguavaju sprovedbu pravednosti, pravednik se smatra slabim upravo zbog potpune osujeenosti koju diktira opa iskvarenost. Njegova nastojanja se ele prikazati u drugom svjetlu, a kako je usamljen, nuno je slab. Imam Ali u predaji dalje nastavlja: "...Oni e milostinju smatrati gubitkom, panju prema rodbini dobrom neobaveznim, a sluenje Bogu uobraenim izdizanjem iznad drugih...". Poto ljudi oboavaju boanstva, strasti, materijalno posjedovanje te lano "ja", nema vjere u Onaj svijet, a gdje nema eshatologije nema ni rtvovanja. U takvom stanju (a ono traje ve dugo) milostinja se smatra gubitkom, poto materijalistika perspektiva odbacuje bilo kakav vid nadoknade za dobroinstvo. Oekivano izravnanje nuno podrazumijeva vjeru u besmrtnost due, vjeru u drugi svijet nakon smrti. Jedanput je Imam Ali kazao: "Oni koji su za Ovaj svijet nikada nisu zadovoljni sa onim to dobijaju od njega, budui da ima jo onoga to nisu uzeli". Naravno da je za ovakvu svijest davanje milostinje gubitak. Iz ovoga slijedi da e (takvi ljudi) panju prema rodbini smatrati dobrom neobaveznim. Poslanik a.s. je jednom prilikom kazao kako je rodbinstvo jedna od grana Optemilostivog koja se sputa na ovaj svijet. Shodno ovome, odranje rodbinskih veza je obaveza za svakog ko vjeruje u Boga. Kako je vjera korijen tog stabla onaj ko je izgubio vezu sa korijenom ne moe imati doticaj sa granama drveta, ili ak ne zna niti da postoje. Upravo zbog toga e klevetnici na poloajima visokim, te otmjeni pokvarenjaci, smatrati panju prma rodbini dobrom neobaveznim, dok je ona, kako smo vidjeli, obavezna. To je grana od Optemilostivog a ko se dri za Njegovu granu, u vezi je s Njim dok je onaj ko je ne dohvata, onaj koji je (ve) prekinuo vezu sa Stvoriteljem. Gubitak veze sa Stvoriteljem nuno uzrokuje gubitak veze sa rodbinom.

153

Zbog toga je Imam Sadik a.s. kazao kako je "jedan od grijeha koji ubrzava propast prekidanje rodbinskih veza". Takav prekid je znak nepostojanja veze sa Stvoriteljem, a to je samo po sebi propast. Zato je i reeno kako je "propao ovjek koji ne poznaje vrijednost svoju", a to je veza sa Bogom. Iz te injenice slijedi gubitak veze sa rodbinom, to je ubrzana propast. Poslije toga Imam Ali kae kako e sluenje Bogu smatrati uobraenim izdizanjem iznad drugih. Ovo ukljuuje kako oholost prema Allahu tako i oholost prema ljudima, a oholost prema Allahu je tea i gora. Muhammed a.s. je kazao kako su "ljudi Allahova porodica i Njemu je najdrai onaj ko je najkorisniji Njegovoj porodici". Ovo znai da je (na jednom nivou) sluenje ljudima sluenje Bogu jer On nema nikakvu potrebitost niti manjkavost u odnosu na stvorenja. "Sve to inite inite sebi" - ukazuje Kur'an, potcrtavajui Boansku samodostatnost. Kako je, dakle, sluenje Bogu i sluenje ljudima (u smislu korisnosti njima) na jedan nain objedinjeno, oholost spram stvorenja (zbog visokih poloaja klevetnika i otmjenih pokvarenjaka) biva i oholou naspram Boga d.. Izdizanje iznad drugih je u nekim aspektima neizbjeno, ali nema izdizanja na osnovu vjere. Zbog toga je Imam Ali kazao kako je uobraenost nesrea za vjeru, jer takav svoju nebesku prirodu (koja je kod svakog kao mogunost ista) uzdie ponad ostalih. To biva nesreom vjere poto samo Bog donijeti konani sud o svakom. Stvorenje takvo neto nije u mogunosti, ak ni u priblinom smislu, jer srce za drugog ostaje tajna. Uobraen vjernik pripisuje iskljuivo sebi stanje koje svi ljudi imaju kao mogunost, te je samo po sebi, ova nesrea vjere vea od bilo koje druge. Sve due su pred Bogom jednake. To je osnovni postulat monoteizma.

154

Zato je Imam Ali kazao kako "umiljenost razdire razum". Razdire ga po tome to umiljenost jaa ego a njegova snaga je jaa od snage razuma. Zapravo, posvuda vidimo nerazumne ljude koji umiljaju. Na kraju razmatrane predaje Imam Ali kae: "Tad e vlast biti izvravana putem savjetovanja sa enama, postavljanjem djeaka na poloaje visoke i provoenjem uprave putem ukopljenika". Ovdje se ne misli na politiku vlast. Politiki islam je konstrukcija novijeg vremena i predstavlja opasnu zabludu. Ne postoji islamska drava, niti e ikad postojati, a neki zalutali vjernici svakako promatraju Kur'an u ideolokom svjetlu, to je pogreno i nema nikakvog osnova. Pod "enama" se, takoer, ne podrazumijeva pokuenost savjetovanja sa osobama enskog spola, ve se prije smjera na pasivni enski princip, ono primateljsko u univerzumu koje slijedi nakon aktivnog mukog principa. Zapravo je rije o poremeenom sustavu vrijednosti, gdje ono to treba biti "gore" biva "dole" i obrnuto. Slino je i sa djeacima na visokim poloajima. Ukazuje se na jednu potpunu nezrelost, kako duhovnu tako i spiritualnu, jer ne postoji nikakav oblik inicijacije u zrelo doba, a ljudi zapravo itav ivot ostaju "velika djeca". Inicijacijski procesi uvoenja u zrelo doba u ovom vremenu postaje samo u ezoterijskim skupinama te nekim "primitivnim" plemenima koja jo uvijek njeguju tu vrijednu tradiciju. Na kraju Alijeve predaje se kae kako e se uprava provoditi putem ukopljenika. Ovo predstavlja krajnji i potpuni gubitak mukog afirmativnog principa, a kastraciju treba motriti prije svega kao sakaenje u duhu. Poznato je kako su u starom Rimu oboavatelji boice Izis vrili djela samokastracije te tako kastrirani obilazili trei cijele gradove. Izgleda da neto slino prati svaki sumrak neke od civilizacija, pa i razvratnost biva zamijenjena drugom krajnou, odnosno samosakaenjem. Kako je spolnost identina poudnoj dui (nefs), ovdje je rije o samonasilnom (ili nasilnom) pokuaju ponitenja "due sklone zlu". To je u principu nemogue, jer se ona pobjeuje polako i u tano odreenim etapama pod vostvom duhovnog autoriteta. I kao to se haremska uprava

155

(u haremima ena a to je predstavljalo parodiju islama) provodila putem ukopljenika koji su kastrirani kako ne bi mogli prii tim enama, tako se sada ta uprava javlja vezano za klevetnike na visokim poloajima i otmene pokvarenjake. Po logici stvari Mranog Doba oni zabranjuju pristup sebi, titei grevito svoj nain ivota. Zbog toga upravu sprovode oni koji su u odnosu na njih potpuno nemoni. Njihovi upravitelji su duhovno "kastrirani" kako ne bi mogli ui u njihov svijet "samooplodnje", gdje je sve izvan tog svijeta kako strano (tom svijetu) tako i opasno. Rije je, dakle, o zabrani pristupa, a to je pristupanje (u Tamnom Dobu ) po svemu izuzeto od duhovnosti te spiritualne virilnosti.To je stanje klevetnikog likovanja i " otmjene" pokvarenosti. Jednom rijeju, puna afirmacija animalnog ovjeka unutar ljudskog bia, ovjeka koji je dosegao samo dno, kako to i Kur'an kae : "ovjeka smo u najljepem obliku stvorili a vratit emo ga u najnie nizine". Najnie nizine jesu unutar ovjeka, i to onda kada animalno bie prevlada ljudskost i potisne je. To je zaborav vlastite nebeske prirode, istinskog fitreta, odnosno bogolikosti po kojoj je ovjek i stvoren. Poslanik a.s. je, takoer, kazao: "Nastupie vam vrijeme u kojem e troje biti najrjee: novac steen na doputen nain, prijatelj koji e biti vrijedan bliskosti i pravac Vjerovjesnika a.s. po kojem e se postupati". Novac steen na doputen nain je danas rijetkost, usljed itavog sistema odnosa. U samom ovjeku prevladava opskurni sakupljaki duh, odnosno logika "majmunskog uma". Jedan hadis priopava kako je zarada halal imetka tea od udarca sablje. Ovo naroito vai za vrijeme u kojemu je prevara drugog osnovna preokupacija. Prijatelj vrijedan bliskosti je takoer rijedak jer se danas bliskost ostvaruje na osnovu interesa, a pravo prijateljstvo podrazumijeva nesebinost odnosno rtvovanje. Pravac Vjerovjesnika jeste Pravi put, spomenut u prvoj Kur'anskoj suri, a

156

to su Sveti Imami navlastito. Takav put je openito bio i rijedak i teak, a posebno danas kada je od religije preostala jedino forma, odnosno obred. Sada emo razmotriti jednu poduu predaju u kojoj Poslanik Muhammed a.s. Selmanu Perzijancu pojanjava znakove Tamnog Doba, odnosno Posljednjeg vremena. Abdullah Ibn Abas prenosi da je Allahov Poslanik s.a.v.s., kada su otili s njim na Oprosni had, uzeo rukom halku vrata Kabe i rekao: "Da li elite da vas obavijestim o predznacima asa Sudnjeg?" Do njega je bio najblii Selman Farsi i on ree: "Da, elimo, Allahov Poslanie". Allahov Poslanik ree: "Neki od znakova Sudnjeg dana su zanemarivanje namaza, slijeenje strasti, sklonost ka eljama due, smatranje imetka znaajnim, prodavanje vjere za Ovaj svijet. Tada e se srce vjernika i unutranjost njegova istopiti kao to se topi so u vodi. Kada se suoi sa loim dijelom, bit e nemoan da ga promijeni". Selman upita: "Zaista e tako biti, Allahov Poslanie?!" Allahov Poslanik a.s. ree: "Da, tako mi Onoga u ijoj je ruci moja dua! O Selmane! Tada e vladari biti ljudima tlaitelji, veziri grijenici pokvarenjaci, upravitelji nepravedni, a ljudi od povjerenja nevjerni i nepouzdani". Selman ree: "Zaista e to tako biti, Allahov Poslanie?!" Allahov Poslanik ree: "O, Selmane! Tada e se izopaeno smatrati dobrim, a dobro loim. Ljudi e imati povjerenja u prevarante, a ljudima od povjerenja i pouzdanja pripisivat e se prevara i vjerolomstvo. Potvrivat e se laljivac i njegova la drati istinitom, a istinoljubiv e se utjerivati u la". Selman ree: "Zaista e to tako biti, Allahov Poslanie?!" Allahov Poslanik a.s. ree: "Da, tako mi Onoga u ijoj ruci je moja dua! O Selmane! Tada e ene vladati mukarcima, a savjetovat e se s robinjama. Djeca e se uspinjati na minbere. La e se smatrati neim zanimljivim, zekat gubitkom i globom, a svaki oblik koritenja zajednikog dobra lakom zaradom i dobiti. Ljudi e se grubo odnositi prema svojim roditeljima i izbjegavat e ih, a bie dobrostivi prema svojim prijateljima. Tada e se na nebu pojaviti zvijezda repatica". Selman ree: "Zaista e to tako biti, Allahov Poslanie?!" Allahov Poslanik a.s. ree: "Da, tako mi Onoga u ijoj ruci je moja dua! O Selmane! Tada e ene da uestvuju sa muevima u poslovima izvan kue kao to je trgovina. Kia e padati za vrijeme ljetnih ega. Plemeniti ljudi e stalno

157

biti izloeni srdbi, a siromaan ovjek e biti poniavan i ismijavan. Bazari e se pribliiti jedan drugome. I pored toga to e trgovine biti mnogo, ljudi e se aliti na posao. Jedan e govoriti: "Nisam nita prodao", a drugi: "Nisam ostvario dobit". Tad e vidjeti da svi ljudi hule na Boga". Salman ree: "Zaista e to tako biti, Allahov Poslanie?!" Allahov Poslanik a.s. ree: "Da, tako mi Onoga u ijoj je ruci moja dua! O Selmane! Tada e ljudima vladati takvi vlastodrci, da e ljude ubijati kad od njih budu traili svoja osnovna prava, ako u njima bude i najmanje primjese slobodarske misli. Ako budu utjeli, oni e njihove ivote i imetke smatrati sebi doputenim i nee se ustezati da zaplijene sav njihov trud. Prolijevat e se krv nemonih ljudi bez ikakvog obzira. Srca ljudi e se ispuniti tolikim strahom da e se plaiti disati. O Selmane! Tada e ljude vidjeti prestraene, preplaene, prestravljene, uasnute". Selman ree: "Zaista e to tako biti, Allahov Poslanie?!" Allahov Poslanik a.s. ree: "Da, tako mi Onoga u ijoj ruci je moja dua. O Selmane. Tada e donijeti ljudima jednu stvar sa Istoka, a drugu sa Zapada, ime e obojiti moj ummet. Teko nemonim iz mog ummeta od svih tirana. Teko njima od Allaha! Oni nee biti samilosni prema djeci i potinjenima, a starije nee potovati i uvaavati. Preko greaka nee prelaziti niti e ih opratati. Tijela su im ljudska, ali srca ejtanska". Selman ree: "Zaista e to tako biti, Allahov Poslanie?!" Allahov Poslanik a.s. ree: "Da, tako mi Onoga u ijoj ruci je moja dua! O Selmane. Tada e se mukarci zadovoljavati mukarcima a ene enama. U kuama e se ljubomoro uvati mladii tek pristigli u punoljetstvo, kao to se mlade nevjeste uvaju. Mukarci e oponaati ene, a ene mukarce. ene koje su stvorene sa matericom da bi raale, sjedat e u sedla. Neka je Allahovo prokletstvo na takve iz mog ummeta!". Selman ree: "Zaista e to tako biti, Allahov Poslanie?!" Allahov Poslanik a.s. ree: "Da, tako mi Onoga u ijoj ruci je moja dua! O Selmane! Tada e se damije ukraavati kao to se ukraavaju sinagoge i crkve. Ukraavat e se Kur'an. Munare e se graditi tako visoko da e nadvisivati okolne kue. Broj safova u demat - namazu e biti velik. Ljudi e biti mnogo, ali srca e im biti ispunjena meusobnom zaviu i mrnjom, a jezici lanim i pokvarenim namjerama". Selman ree: "Zaista e to tako biti, Allahov Poslanie?!" Allahov Poslanik a.s. ree: "Da, tako mi Onoga u ijoj ruci je moja dua! O Selmane! Tada e se mukarci

158

mog ummeta ukraavati zlatom, oblaiti svilu, brokat i tigrovu kou". Selman ree: "Zaista e to tako biti, Allahov Poslanie?!" Allahov Poslanik a.s. ree: "Da, tako mi Onoga u ijoj ruci je moja dua! Tada e kamata biti javna i ljudi e trgovati sa prevarama i mitom. Poloaj vjere e se umanjiti, a poloaj Ovog svijeta uveati". Selman ree: "Zaista e to tako biti, Allahov Poslanie?!" Allahov Poslanik ree: "Da, tako mi Onoga u ijoj ruci je moja dua! O Selmane! Tada e biti mnogo razvoda. Allahovi propisi i kazna nee se provoditi. A ti nikako nee nanijeti tetu Allahu". Selman ree: "Zaista e to tako biti, Allahov Poslanie?!" Allahov Poslanik ree: "Da, tako mi Onoga u ijoj ruci je moja dua! O Selmane! Tada e se meu ljudima pojaviti ene pjevaice i muziki instrumenti. Ljudima e vladati najgori iz mog ummeta". Selman ree: "Zaista e to tako biti, Allahov Poslanie?!" Allahov Poslanik ree: "Da, tako mi Onoga u ijoj ruci je moja dua! O Selmane! Tada e bogatai iz mog ummeta odlaziti na hadd radi razonode, srednji sloj radi trgovine, a siromasi radi samopokazivanja i uvenja. Tada e se mnogi ljudi pouavati Kur'anu, ali ne radi Allaha ve iz drugih razloga. Kur'an e se izvoditi (uiti) poput muzike praene muzikim instrumentima. Jedna skupina ljudi e izuavati Allahovu vjeru ali ne radi Allaha. Uveat e se broj vanbrane djece. Uit e Kur'an nedoputenom melodikom. Ljudi e se obruiti na Ovaj svijet i meusobono e se utrkivati u sticanju njiegovih dobara". Selman ree: "Zaista e to tako biti, Allahov Poslanie?!" Allahov Poslanik ree: "Da, tako mi Onoga u ijoj ruci je moja dua! O Selmane! Tada e se skrnaviti svetost i ednost ovjeka. init e se djela koja je Allah zabranio. Zli e ovladati dobrim ljudima. La se se otvoreno rairiti meu ljudima. Pojavit e se tvrdoglavost. Neimatina e se rairiti meu ljudima. Ljudi e se zbog odjee meusobno hvalisati i uzdizati. Obilne kie e padati izvan kinih razdoblja. Bubanj i muziki instrumenti e se smatrati lijepim i pohvalnim. Odbacit e se nareivanje dobra i odvraanje od zla, sve dok vjernik u tom vremenu ne bude najponieniji i najodbaeniji u ummetu. Meu isposnicima, pobonima, ulemom i uaima Kur'ana e se pojaviti zloslutnost, prekoravanje, traenje mahana i ogovaranje. Ljude takvih osobina e stanovnici nebesa zvati: "Najneistiji meu neistima". Selman ree: "Zaista e to tako biti, Allahov Poslanie?!" Allahov Poslanik ree: "Da, tako mi Onoga u ijoj ruci je moja dua! O

159

Selmane! Bogatai e se tada jedino siromatva plaiti. Siromah e prositi od petka do petka, a niko se nee nai da mu ita udijeli". Selman ree: "Zaista e to tako biti, Allahov Poslanie?!" Allahov Poslanik ree: "Da, tako mi Onoga u ijoj ruci je moja dua! O Selmane! Tada e govore drati ruvejbide!" Selman ree: "O Allahov Poslanie, i majku i oca bi rtvovao za tebe! Ko su ruvejbide?" Allahov Poslanik ree: "Govorit e o opim pitanjima i prihvaat e se odgovornosti voenja ljudi, a nije u njihovom poloaju da govore o tome i bave se time. Nakon toga nee proi mnogo, a Zemlja e iznenada pustiti straan krik. Taj krik e obuhvatiti cijelu Zemlju, tako da e svaki narod pomisliti da dolazi iz njegove domovine. Potom e ljudi biti zadrani na Zemlji, onoliko koliko to Allah bude htio. U tom razdoblju ljudi e biti izloeni jako velikim nedaama. Zemlja e izbaciti blaga u njoj skrivena - Allahov Poslanik ree: "Zlato i srebro". Potom pokaza rukom na stubove i ree: Poput ovih stubova. Toga dana nee biti od koristi ni zlato ni srebro. I to je znaenje rijei Uzvienog Allaha: "...a predznaci njegovi stigli su ve..." Vidjeli smo kako je ovaj opirni hadis izreen na Poslanikovom a.s. Oprosnom haddu, to potcrtava znaaj onoga to je izreeno poto je Muhammed a.s. uskoro nakon tog dogaaja otiao sa Ovoga svijeta. Ovim govorom se najavljuje Tamno Doba u kojemu danas ivimo, s tim to valja naglasiti kako e tama bivati sve vea te da samo dno duhovnog beznaa jo nije dosegnuto. Kako je prilikom ovog govora Poslanik rukom uzeo halku Ka'be, to je simbolina naznaka zatvaranja kruga ivota, kako Muhammedovog a.s. tako i ivota uopte. Jedna polovina kruga predstavlja silazni luk, odnosno sputanje due na ovu Zemlju, dok druga polovina kruga ima znaenje uzlaska due nakon smrti te time krug biva zatvoren. Uhvativi se za halku, Poslanik je, dakle, ukazao kako na cjelinu postojanja tako i na cjelinu duhovnog puta. Derviki zikr, ukoliko su dervii poredani u krug, takoer se zove halka, to simbolizira etape sufijskog puta, odnosno podjednaku (fitretsku) udaljenost od centra. Prvo to je Poslanik naveo vezano za Posljednje v rijeme (Ahiri-Zeman) jeste zanemarivanje namaza. On nije kazao kako

160

e namaz prestati postojati ili biti eventualno zabranjen ili onemoguen ve je upotrijebio upravo rije "zanemaren", a korijen te rijei je "nemar". Kur'an u negativnom kontekstu spominje one nemarne (gaflet) koji lutaju besciljno u svijetu opijenosti bojama i mirisima. Sveta Knjiga kae kako e onaj ko nije mario za Kur'an na Sudnjem Danu teak teret ponijeti. Vezano za teret, Imam Sadik a.s. je kazao: "Naa stvar je teka i oteana. Mogu je nositi jedino Poslani Vjerovjesnik, melek vieg reda ili vjernik ije e srce Bog iskuati". Poto je shodno hadisu namaz duhovno uspenje vjernika, zanemarivanje namaza u Tamnom Dobu jes-te zanemarivanje Prava Ehli-Bejta, a potovanje tog Prava je preduvijet duhovnog Puta koji predstavlja vertikalno uspenje vjernikovo. Po nekoliko Imama je u svim lancima duhovnog rodoslova, svih tarikatskih redova. Namaz ostaje (u svojoj fizikoj formi) donekle prisutan i u Tamnom Dobu ali su zanemareni njegovi ezoterijski aspekti. tavie, fiziki nain klanjanja e ostati kao takav sve do pred Sudnji Dan. Iza toga se navode etiri stanja koja su posljedica zanemarivanja Prava Ehli-Bejta a.s. To su: slijeenje strasti, sklonost ka eljama due, smatranje imetka znaajnim te prodavanje vjere za Ovaj svijet. Slijeenje strasti je neizbjena posljedica zanemarivanja namaza odnosno Prava Poslanikove a.s. porodice. Jer, Kur'an kae kako namaz odvraa od razvrata i svega to je runo. Rije "slijeenje" (strasti) podrazumijeva da je strast vrsta boanstva, jer slijediti se moe samo ono to je ispred nas, dakle dominatno u odnosu na nae bie. Kur'an kae: "Reci ti meni; hoe li ti uputiti onoga koji je strast svoju za boanstvo uzeo?" Uputiti nekoga podrazumijeva put kojim se ta osoba upuuje, a Pravi Put biva nemogu upravo s toga jer je taj i takav ve svoju strast za boanstvo uzeo. Dakle, ona ga usmjerava i on je slijedi. Sve ono emu se ovjek pokorava i to je predmet njegove najvee udnje jeste njegov "bog". Iza toga se navodi sklonost ka eljama due. Ukoliko se slijede strasti

161

(kao oblik boanstva), sklonost ka eljama due biva neizbjena. Jer, um ne moe mirovati. Da bi se eljama stalo u kraj, mora postojati disciplina duha, odnosno visokorazvijena etika. Imetak se, zbog toga, smatra znaajnim, jer je, po rijeima Imama Alija a.s., "imetak gradivo strasti", sredstvo ostvarenja bezbrojnih elja koje se u umu javljaju kao posljedica zanemarivanja namaza. Ukazujui na ovo, Ali a.s. je jednom prilikom kazao kako je "namaz ista zagaenosti umova vaih". Bog kae kako opskrbljujui ljude jednima daje vie nego drugima, ali oni koji imaju vie ne udjeljuju onima koji imaju manje, a potrebe su im jednake. Neudjeljivanje je upravo posljedica injenice da se imetak smatra znaajnim, a ukoliko ga se smatra vanim, to udaljava od izvorne ljudske prirode. Zato je reeno da pohlepa poniava. Bog je na zemlji dao dovoljno hrane i druge opskrbe za sve ljude, te je upravo ljudski faktor uzrok jo uvijek rasprostranjene gladi na naoj planeti. Vjera se prodaje za Ovaj svijet. Ovaj iskaz govori u prilog odsustva ravnotee materijalnog i duhovnog a da bi se neto prodalo zauzvrat se mora neto drugo dobiti. Kupuje se, dakle, Ovaj svijet, a prodaje se vjera koja ustvari u konanici predstavlja Onaj svijet. Eshatologija je osnov monoteizma. U daljem tekstu se govori kako e se tada srce vjernika i unutranjost njegova istopiti kao to se topi so u vodi. Vezano za dogaaj na Gadir Humu kada je Muhammed a.s. proglasio Imama Alija a.s. za svog nasljednika i vou muslimana nakon njega, potrebno je spomenuti inicijacijski karakter te zgode. Tom je prilikom Poslanik stavio tri prstohvata soli u kale i dao Imamu Aliju da to popije. Prvi prstohvat je bio za erijat, drugi za tarikat, a trei za hakkikat. Dakle obuhvaena je cjelina vjere - zakon za fiziko, mistiki put te zbilje duhovnih istina. Sve objedinjeno u Aliju kao Savrenom Imamu i Vodiu. Kao to se so istopila u vodi prilikom proglaenja Alija za Poslanikovog nasljednika, a on popio tu vodu bivajui tako neraskidivo vezan za trostruki obzir vjere kao (Bezgrijeni) voa, tako isto se u Tamnom Dobu (usljed odsustva Imama) srce vjernikovo i njegova unutarnjost tope kao so u vodi.

162

Usporedba je arhetipske prirode, a so i voda imaju mistinu, inicijacijsku ulogu. Topljenje soli se odigrava u oba sluaja, samo to prvi sluaj sugerira Alijevo sveto probraenje, dok drugi sluaj ukazuje na topljenje srca ( poput soli) kao primordijalnog ovjekovog centra i njegove unutarnjosti (batin) to podsjea na dogaaj Alijevog uvoenja u tajanstvo objave. Ali, ovaj put bez potrebne vrstine srca, jer u vodi moe biti istopljeno samo ono to (po prirodi) ne pripada vrstim tjelima. I kao to u prvom sluaju voda i so ukazuju na snagu iznutarnjeg zrenja u drugom sluaju oni smijeraju ukazati na slabost i nedostatak znanja, jer se topi ono to prije svega ima primateljsku i preobraavajuu mo. Upotrebljena je jednina (vjernik), to samo po sebi ukazuje na malobrojnost istinskih sljedbenika Imama u dobu Velike Skrivenosti te na malobrojnost vjernika uope upravo onako kako je rastopljena so u vodi nevidljiva. Kada se suoi sa loim djelom, vjernik e biti nemoan da ga promijeni. Ovo svakako zbog ope atmosfere koja je stvorena nadvladavanjem zla nad dobrom. Vezano uz to, nareivanje dobra a odvraanje od zla su uvijek vezani za okolnosti, jer se stvari duhovne pedagogije odvijaju kako postupno tako i blagotvorno usmjeravajue. Drugaije je nemogue te u tom smislu sve dananje "ortodoksne" muslimanske grupe koje nastoje sprovesti islamske propise u praksu poto-poto pri tom zaboravljaju da islam ne podrazumijeva nikakvu dravu ili ekskluzivni prostor za svoje ostvarenje, te da na ovom svijetu ne postoji nita to bi se sprovodilo po svaku cijenu. Znatan broj muslimana danas svojim uvjerenjima i ponaanjem odvraa ljude od islama, a sami Imam Ali a.s. ih je u jednoj predaji nazvao najgorim stvorenjima na svijetu. U predaji se dalje kae da e vladari biti tlaitelji, veziri e biti grijenici i pokvarenjaci, a upravitelji e biti nepravedni. Upravo su danas u islamskom svijetu na vlasti tlaitelji, i to u smislu gaenja osnovnih ljudskih prava. Jer, tlaiti znai gaziti nekog, a u prenesenom smislu se to odnosi na prava.

163

Islamski svijet duboko zaostaje u svom razvoju i muslimani su zastali otprilike u sedmom vijeku. Veziri e biti grijenici - pokvarenjaci. Ako je vladar tlaitelj, vezir je nuno grijenik. Jer, da nije ne bi ni bio na tom mjestu. Vezano za pomenute odnose, u tim okolnostima poten ovjek ne eli nikakvu vlast, a ako bi i doao na poloaj, bilo bi mu nemogue odrati ga. Pokvarenost je krajnji stepen grijeenja. Upravitelji e biti nepravedni, to je neizbjeno, jer takvu logiku diktiraju oni iznad njih, a to su vladari tlaitelji i veziri grijenici na stupnju pokvarenosti. Upravitelji se ugledaju na one iznad sebe i slijede njihove naredbe, a to se uvijek odnosi na aktualno stanje svijesti, bez obzira na to to rijei i djela mogu biti u raskoraku. Jer, unutarnjost srca odaje svakog ovjeka. Prema rijeima Imama Alija a.s., predvodnik mora zadrati sebe na razini najnemonijeg, kako siromanog ne bi svladalo siromatvo njegovo. U suprotnom, siromasi ne mogu da se izbore sa svojim stanjem. Ljudi od povjerenja e biti nevjerni i nepouzdani. Dakle, nee se potovati data rije a nekada je (ne tako davno) vjera u datu rijei bila osnov meuljudskih odnosa. Nepouzdanost slijedi iz nevjernosti, jer onaj ko ne dri do date rijei ne moe biti pouzdan. Izopaeno e se smatrati dobrim, a dobro loim. Izopaenje je suprotno ispravnom, a smatra se dobrim poto je prevagnulo u ukupnosti meuljudskih odnosa. Dobro se smatra loim jer egocentrine tenje ne doputaju omekanje srca, to je preduvjet svakog dobra. tavie, egoistini porivi su danas tako duboko utkani u due da onaj ko istrajava na dobru izgleda poput ludaka. Jer, moderni ovjek uvaava jedino ono to donosi korist a od moralnog ponaanja nema materijalne koristi. Laljivac se zbog toga potvruje i njegova la se dri istinitom, jer je to najbr-i put ostvarivanja ovosvjetskih ciljeva. Istinoljubljivi e se utjerivati u lai, a kako je la nespojiva s vjerovanjem, istinoljubljivost ukazuje na vjeru u Boga. Poto takvi ljudi ne prihvataju la, oni se u nju (silom) utjeruju. Dakle, moraju je u konanici prihvatiti, htjeli to ili ne. Tada e (kae dalje Poslanik a.s.) ene vladati mukarcima, a savjetovat e se s robinjama.

164

Kur'an kae kako je Allah dao stepen prednosti mukarcima te da oni vode brigu o enama. Ovaj stepen prednosti je dat "preko prirode", odnosno zakona koji djelatni afirmativni princip ivota stavljaju stepen ispred pasivnog i trpnog karaktera "enske" utjelovljenosti u materiju. Rije je o suodnosu aktivnog i pasivnog kosmikog principa, odnosno davatelju i primatelju u vjenoj razdiobi koja na jednak nain prima u sebe beskrajno oitovanje Boijih Imena. Zbog toga su mukarac i ena u islamu potpuno ravnopravni na nain komplementarnosti odnosno nadopunjavanja. Nema ni govora o ikakvoj ponienosti ene. Upravo se radi o suprotnom. Mukarci Tamnog Doba e se savjetovati sa robinjama. Iako je ropstvo zvanino ukinuto, ono optrajava u ovjekovom srcu. Jer ono to s oboava je u dominantnom a onaj ko oboava u poloaju ropstva (u odnosu na oboavano). Oboavanje je u korjenu svakog bia te su na taj nain (u batinu) svi ljudi vjernici.Poricateljstvo je jedino na Ovom svijetu. Seksualno ropstvo postoji i u doslovnom smislu te rijei. Nerijetko su takve robinje i najbolji savjetnici dananjeg ovjeka, jer se upravo njima najbolje "ispovjeda". Poznato je da su ljubavnice bile savjetnice poznatih ljudi. Djeca e se uspinjati na minbere. Minber je mjesto u damiji sa kojeg se dri govor (hutba), i to obino tokom zajednike molitve petkom. Logino, takav mora imati znanje, a danas su ljdi spoznajno "djeca". Ovo je aluzija na duhovnu nezrelost, a ne fiziku, jer (fiziki) mlad ovjek moe biti uenjak, dok starac moe biti neznalica. Postoje, dakle, dvije vrste mladosti i starosti; po znanju i godinama, a starost po znanju je vanija od prirodne starosti. Dalje se kae kako e se "la smatrati neim zanimljivim". Moderna kultura u cijelosti poiva na zanimljivim laima, izmiljanju i fantazmagorijama koje i jesu zanimljive upravo po tome to je njihov osnovni cilj da ovjek zaboravi sebe. Zbog toga je otuenost danas tako masovna pojava. Jer, zaborav vlastitog primordijalnog bia doprinosi i zaboravu drugih, koji se

165

doivljavaju tek kao sredstvo dosezanja vlastitih elja. Naravno, na sebe je nemogue zaboraviti, a emotivna tupost i hladnoa samo su neki oblici osvete vlastitog bia. Dalje se u predaji kae kako e se svaki oblik koritenja zajednikog dobra smatrati lakom zaradom. Bez duhovnosti svaka "drutvenost" je iznutra prazna i nezatiena od egocentrinih poriva i nastojanja, pa se ope dobro shvata kao "niije" i stoga ga treba maksimalno iskoristiti bez ikakvih posljedica. I to je laka zarada. Sve to je izvan orbite zadovoljenja elja jeste nezanimljivo i izaziva odnos averzije i nepotovanja. Ljudi e se grubo odnositi prema svojim roditeljima budui da je porodica kao nukleus drutva odavno razorena, te se lanovi obitelji meusobno odnose kao stranci. Emocionalni odnosi su povrni, plitki i nedoreeni, a dobostivost prema prijateljima postaje osnovna preokupacija, ne bi li se socijalizacijom kompenzirala emotivna hladnoa unutar srodstva. Bez sumnje, ovo stanje (hal) je teko, to pojanjavaju i sljedee Muhammedove a.s. rijei: "Tada e se na nebu pojaviti zvijezda repatica". U pitanju je Halejev komet koji je dobio ime po nauniku koji ga je otkrio (Halej) a gledano iz ugla arapskog jezika korijen te rijei je hal, to znai stanje. Time je Poslanik a.s. mnogo prije Haleja najavio teko stanje (hal) na zemlji u dobu prolaska zvijezde repatice. Naravno, ona se odavno periodino pojavljuje, ali je njena vidljivost najbolja upravo u Tamnom Dobu. Halejev komet se zadnji put pojavio 1986. godine. Dakle, relativno nedavno, a Mrano Doba traje ve stoljeima. Te godine se prilikom prolaska pored zemlje dio repa odlomio i raspao. Kako je "rep" (komete) svjetlosni trag, to simboliki ukazuje na poveanje tame te poveanje raspada moralnih vrijednosti, odnosno cijepanje svjetlosnog ovjeka. Poslanik Muhammed a.s. je dakle prije 1400 godina naznaio dolazak Halejevog kometa te stanja koja prate nebesku pojavu zvijezde repatice. Godine 1991. astronomi su otkrili da se Halej (izmeu dvije putanje - Saturna i Urana) naglo i neobjanjivo posvijetlio. Ezoterijski, to ukazuje na skori kraj Kali-Yuge i dolazak Zlatnog

166

Razdoblja, nakon to bude dosegnuta potpuna tama. Kazali smo kako se Halejev komet posljednji put pojavio 1986. godine a po (islamskom) hidretskom kalendaru to je bila 1408. godina. Zbir ta dva broja je broj 3394 (1986+1408=3394). Ovako je gledano iz ugla objedinjenosti Dva Kalendara, a u Zlatnom dobu e sve vjere biti jedna religija, to se opet da iitati iz broja 3394. Prve dvije cifre (33) ukazuju na Isusa koji je u trideset - treoj godini podignut sa Zemlje te e toliko imati (i) kada se ponovo pojavi sa Imamom Mehdijem a.s. To je prva naznaka Zlatnog Doba. Druga se krije u broju 94 koji u zbiru cifara daje broj 13 (9+4=13) ba kao to ga daje i broj hidretske godine kada je Halejev komet proao pored Zemlje; to je znamo 1408 a 1+4+0+8=13, to je iaret na Muhammeda i 12 Imama (1+12=13). Sura 94 u Kur'anu je sura "irokogrudnost" i ima osam ajeta. 1: "Zar grudi tvoje nismo prostranim uinili" 2: "i breme tvoje s tebe skinuli" 3: "koje je plea tvoja titalo" 4: "i spomen na tebe visoko uzdigli" 5: "Ta, zaista, s mukom je i last" 6: "zaista, s mukom je i last!" 7: "A kad zavri, molitvi se predaj" 8: "i samo se Gospodaru svome obraaj!". U ovom kontekstu broj 33 sukladira Isusu (odnosno julijanskom kalendaru) a broj 94 hidretskom (muslimanskom) kalendaru. Kako se Isus obznanjuje pred sam kraj svijeta (zajedno sa Imamom Mehdijem) sura "irokogrudnost" govori o tome. Vezano za ajet 1, vidimo da on poinje upitno govorei u prolom vremenu po pitanju prostranosti grudi. Ali a.s. je rekao kako su grudi mudrog riznica tajne njegove. Prostranstvo u grudima Muhammedovim a.s. vezuje se za

167

ono Prvostvoreno, tj. Muhammedansku svjetlost (koja se u stvoreni svijet sputa preko 12 svjetlosnih zastora, tj. 12 Svetih Imama). Oni su Boiji dokazi ljudima. Kur'an kae: "Mi emo im pruati dokaze u prostranstvima svemirskim, a i u njima samima..." Svemirska prostranstva predstavljaju prostranstva grudi Muhammedovih odnosno svijet Nebeskog Ahmeda, a dokazi unutar tih prostranstava jesu batinici i nasljednici Muhammedovog a.s. znanja odnosno Sveti Imami, njih 12. Kako je ovjek mali svemir, jasno je da se u ezoterijskom smislu nebeska prostranstva odnose na prostrane grudi Muhammedove a.s., koje su riznica tajni o 12 Svetih Imama a.s. Na ovaj nain Poslanikove grudi, odnosno njegovo srce jeste mjesto ezoterijske tajne Dvanaestorice Imma. "irenje" grudi ima znaenje 12 Svjetlosnih Zastora sputanja Muhammedanske svjetlosti. Ajet 2, zatim, kae: "i breme tvoje s tebe skinuli". Breme ukazuje na teinu a teina jeste teka i oteana stvar, odnosno Vilajet Dvanaestorice Imama a.s. "Skidanje" bremena jeste predaja te stvari Imamu Aliju a.s. kao Muhammedovom nasljedniku i voi muslimana nakon njega. Vilajet je breme Muhammedovo, odnosno teka i oteana stvar koju mogu nositi jedino oni koga Imami odaberu. Ajet 3: "koje je plea tvoja titilo". Kada su se ruili idoli unutar i oko Ka'be prilikom oslobaanja Mekke, Ali a.s. je sruio bakrenog idola Hubela koji se nalazio na krovu Ka'be. Poznato je da je tom prilikom (uz Poslanikovu dozvolu) stao na njegova ramena (a to ezoterijski oznaava "plea") te sruio taj idol. "Titanje" vezano za Muhammedova plea jeste upravo pitanje nasljedstva, jer je Poslanik bio cijelo vrijeme svjestan da je opozicija prema Imamu Aliju a.s. znatna i

168

vrlo snana. Breme Vilajeta je skinuto te predato Aliju a in uspinjanja na Poslanikova ramena simboliki ukazuje na Alijev stepen, bio on priznat kao voa muslimana ili ne. Jer, Imam ostaje biti Imam u svim okolnostima. Rije Hubal se moe razdvojiti na dvije sastavnice; HU i BAL (HUBAL). HU je stoto ("nepoznato") Boije Ime i znai On, dok je BAL idol iz vremena Ilijasa a.s. Prekoravajui svoj narod to oboava Bala, Ilijas im (na jednom mjestu u Kur'anu) postavlja pitanje zato najljepeg Stvoritelja ostavljaju, a Bog je lijep i voli ljepotu. Ovo se vezuje za Alijev stepen savrenog Imama i Vodia muslimana nakon Muhammeda a.s. Upravo ovo je "spomen na tebe kojih smo visoko uzdigli "(ajet 4 ) jer je proglaenjem Alija za Muhamedovog nasljednika napravljen spomen tj. Poslanikovoj porodici je dat status kakav i zasluuje. A "visoko uzdizanje" za taj arhetipski prauzor ima upravo Alijevo stajanje na Poslanikovim ramenima. Izvanjski gledano, status Poslanikovog nasljednika je Aliju oduzet, no stepen Savrenog Imama nije i ne moe jer to spada u domen Boanskog a ne ljudskog. Imam ostaje biti to to jeste, bio priznat ili ne, bio poznat ili ne. Iza toga se u suri "irokogrudnost" dva puta (u 2 ajeta) ponavlja kako je sa mukom i last, odnosno olakanje. Kako se ponavlja dva puta to ukazuje na malu i veliku skrivenost Imama Mehdija a.s., to predstavlja "muku" (za sljedbenike) a olakanje je njegova Obznana iz svijeta skrivenosti. S Mehdijem je zavretak povijesti konaan. On peati istoriju i tada se ljudi predaju molitvi jer ona kroz Religiju Ljubavi ovladava njihovom unutarnjou. Sada se molitva obavlja no u Zlatnom Dobu se ljudi molitvi predaju, a predaju joj se na nain punog razumjevanja i bez imalo tjeskobe. Posljednji ajet sure "irokogrudnost" kae:"i samo se Gospodaru svome obraaj". Vjera u jednog Boga u Dobu Zlatnom ujedinjuje sve religije i vjerske pravce kroz Religiju ljubavi te je to obraanje "samo Gospodaru". Dakle, bez ikakve primjese viebotva to je danas izuzetno rijetko i gotovo nemogue jer je religija uglavnom svedena na obred. Poznato je da vjernici imaju od namaza samo onoliko koliko su u njemu pristuni, a prisutni

169

su koliko je prisutno njihovo srce. Vidimo, dakle, kako je Muhamed a.s. najavio pojavu zvijezde repatice odosno Halejevog kometa. Kometa pored Zemlje ponovo prolazi za nekih 60-tak godina. Ukoliko ovjeanstvo bude postojalo bit e nuna i nova (ezoterijska) tumaenja tog dogaaja a u svijetlu Poslanikovog iskaza. Jer, znakovi su razliiti za svako vrijeme a Kur'an je uvijek nov. U hadisu, nakon spominjanja pojave zvijezde repatice Muhamed a.s. dalje kae: "... ene e sa muevima uestvovati u poslovima izvan kue". Ovo ne znai da ena u socijalno-drutvenom smislu ne smije boraviti izvan kue, ve je pokrenuto sutinsko naputanje (od strane ene) ognjita kao mjesta gdje se enska snaga maksimalno oituje, to obuhvata mnoge danas zanemarene stvari poput pravilnog odgoja djece, pripreme hrane i sl. Ovo se zanemaruje usljed trke za materijalnim dobrima. Dalje se kae kako e kia padati za vrijeme ljetnih ega, to ukazuje na drastine klimatske promjene iji smo svjedoci upravo zadnjih godina i decenija. Ovo nije sporedni ve sutinski poremeaj, nastao usljed brutalnog iskoritavanja prirode. Plemeniti ljudi e biti izloeni srdbi. Govorei na jednom mjestu o toj temi, Kur'an kae: "...oni koji srdbu savlauju i oprataju ljudima". Reeno je ljudima (a ne muslimanima ili vjernicima) jer svi ljudi imaju udjela u Boijem oprostu Ademu a.s. Poto je to tako, svaki ovjek zasluuje da mu drugi oprosti. U Tamnom Dobu ljudi nisu u stanju da se (ak i minimalno) savlauju a koliko srdba potinjava najbolje moemo vidjeti po broju ubistava u modernom svijetu. Naroito su aktualna "besmislena" ubistva iji motiv nije poznat. Siromaan ovjek e biti ismijan i poniavan. Ovo govori kako e vrijednosni kriteriji razlikovanja ljudi postati iskljuivo izvanjski. Kako je bogatstvo vrsta boanstva, oni na suprotnoj strani bivaju meta ismijavanja i poniavanja, jer ne posjeduju ono na osnovu ega je kriterij i uspostavljen. Jedna predaja kae kako vjernika moe sustii sve izuzev ponienja.

170

Bazari e se (kae se dalje u predaji) pribliiti jedan drugom, dok e ljudi biti nezadovoljni trgovanjem te e huliti na Boga. Spomenuto pribliavanje bazara je danas mogue vidjeti bukvalno svuda u svijetu, ba kao to posvuda susreemo nezadovoljne ljude. Jer, unutar dananjeg homo-ekonomikusa prevladava nezajaljivost, jedna stravina pohlepa koju je nemogue zatomiti. Umjesto da se opskrba smatra Boijim darom te, sljedstveno tome, umjesto da se bude zahvalno Opskrbitelju, dananji ovjek se zaustavlja iskljuivo na uzrocima, i to na najbanalniji nain, tj. gledajui iskljuivo onog ko ima vie od njega. Pedagogija u islamu savjetuje upravo suprotno a to je da se gleda u onog ko ima manje, ko je bolesniji i sl. Ukoliko se pak materijalne vrijednosti uzimaju kao prednost zadovoljstvo je nemogue postii te takvi ljudi hule na Boga. Govorei o jednom ajetu u Kur'anu ("a vjerniku emo dati da proivi lijep ivot") Imam Ali a.s. je kazao kako je to zadovoljstvo. Ono se u ajetu, kao to vidimo, vezuje za vjeru. Jer, gdje nema nekog oblika duhovnosti, nema ni zadovoljstva, poto materijalni svijet po prirodi stvari ini ljude nejednakim. Ljudi e biti ubijani traei osnovna prava. Dovoljno je pogledati samo diktature u proteklom stoljeu da bi se ovo vidjelo. Sva kako, najesktremniji oblik terora je bio faizam. Slobodarska misao e se progoniti a to danas vidimo najvie upravo u islamskom svijetu koji je posve izgubljen u vremenu i nema odgovore niti na jedno sutinsko pitanje dananjice. Poslanik nadalje govori: "...Donijet e ljudima jednu stvar sa Istoka a drugu sa Zapada ime e obojiti moj ummet... Teko nemonim od ovih tirana". Vidimo kako e ummet biti obojen i sa Istoka i sa Zapada. Stvar koja u Tamnom Dobu dolazi sa Istoka jeste iskrivljena duhovnost odnosno pseudospiritualnost. Prava poplava sekti na Zapadu govori u prilog ovoj tvrdnji. Stvar koja dolazi sa Zapada jeste materijalizam, odnosno ogrezlost u uivanjima. To dvoje e muslimanskoj zajednici dati jednu drugu boju, obojiti ga tako da izvorni izgled vie niti ne postoji, i ovo se ve odavno dogaa. Imam Ali upozorava na dvolinjake pa kae: "...oni su zaista zalutali i zavode

171

druge, grijee i navode druge na grijeh. Oni se mijenjaju u boje mnoge i usvajaju pute razliite..." Jasno je, dakle, kako se licemjeri mijenjaju u boje mnoge, a Poslanik a.s. je, kako smo vidjeli, kazao da e ummet obojiti jedna stvar sa Istoka a druga sa Zapada. Kako je mijenjanje u boje mnoge vezano za licemjerstvo, lani spiritualizam sa Istoka te vulgarni materijalizam sa Zapada jesu dvolinosti koje odavno "boje" muslimansku zajednicu i ona je njima obojena. Vidimo kako, prema iskazu Imama Alija dvolinjaci "usvajaju pute razliite", a to su, u ovom kontekstu, pseudoduhovnost Istoka te hedonistika kultura Zapada. Sami Imam Ali a.s. je kazao kako je "Put srednji put Pravi", to e rei da je umjerena uravnoteenost stvarni islamski koncept ivljenja. Odstupanja, bilo udesno bilo ulijevo, nisu preporuljiva za veinu vjernika. Materijalna razuzdanost, a tako ni ekstremna askeza, ne mogu voditi samoostvarenju na pravilan nain. Ipak, asketizam je kako doputen tako i neizbjean za one koji se odvae na duhovno putovanje. Sada promotrimo srednji put (koji nije obojen ni sa Istoka ni sa Zapada) na jedan drugi nain. Rije je o mistinoj usreditenosti, tako vanoj za svakog duhovnog putnika, onoj usreditenosti koja je Pravi Put, kada su otklonjene sve mogunosti odstupanja, kako desno tako i lijevo. U suri "Svjetlost" ajet 35 kae: "Allah je izvor svjetlosti nebesa i Zemlje. Primjer svjetlosti Njegove je udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava koja se uee blagoslovljenim drvetom maslinovim, ni istonim ni zapadnim, ije ulje gotovo da sija kad ga vatra i ne dotakne, sama svjetlost nad svjetlou. Allah vodi ka svjetlosti Svojoj onoga koga On hoe. Allah navodi primjere ljudima, Allah sve dobro zna". (Besim Korkut je pogreno preveo dio ajeta koji glasi "ni istonim ni zapadnim". On je, naime, te rijei preveo kao "i istonim i zapadnim" to je pogreno). Ajet emo pokuati razmotriti u kontekstu obojenosti Muhammedovog a.s. ummeta jednom stvari sa Istoka a drugoj sa Zapada, a to se deava

172

u (naem) Tamnom Dobu. Bog u ajetu 35 sure "Svjetlost" najprije za Sebe kae kako je izvor svjetlosti nebesa i Zemlje. Jer, sve ostalo je tama i biva osvjetljeno po Njemu. Primjer svjetlosti Njegove je udubina u zidu, to predstavlja srce Poslanika Muhammeda a.s. Svjetiljka jeste plamen 14 Neporonih (Muhammed, Fatima i 12 Svetih Imama). Oni su svjetiljke Upute i Pravog Puta. Kandilj predstavlja njihovo privremeno zemaljsko oitovanje. Zemaljsko oitovanje zavrava sa dvanaestim Imamom Mehdijem a.s. koji je zvijezda blistava. Blagoslovljeno drvo maslinovo predstavlja Poslanika Isaa (Isusa), koji e pred kraj Svijeta na Zemlju doi zajedno sa Imamom Mehdijem. Maslina ukazuje na Isusa, a blagoslovljeno drvo jeste drvo vilajeta Svetih Imama, ono drvo kojemu je bilo zabranjeno pribliavanje u rajskom stanju. Adem i Hava su, naime, mogli jesti odakle ele, ali se nisu smjeli pribliiti drvetu. Jer, cjelina vilajeta ima biti oitovana tek sa Mehdijem a.s. Poslaniku Isau (Isusu) je cjelina vilajeta bila oitovana tek djelimino, ba kao i drevnim Poslanicima. Maslinovo drvo je "ni istono ni zapadno", to e rei da Obznanom Mehdija prestaje "obojenost" ummeta kako sa Istoka, a to predstavlja dananju pseudoduhovnost, tako i sa Zapada, odakle dolazi vulgarizirani materijalizam. Ova dvostruka tiranija duha prestaje sa Obznanom Dvanaestog Imama. Upravo na tu vrstu duhovne tiranije je ezoterijski smjerao Poslanik u svom iskazu. Ulje spomenuto u ajetu 35 jeste sami vilajet Svetih Imama u njegovom zemaljskom oitovanju. Ulje gotovo da sija kada ga vatra ne dotakne. U pitanju je svijet Muhammedove stvarnosti, koji je Poslaniku Musau a.s. djelimino oitovao preko plamteeg grma. Kako je vatra simbol upute ta uputa se ne odnosi na Muhammedovu a.s. porodicu jer su oni Bezgrijeni, dakle upueni samim roenjem, te ulje gotovo da sija kada ga vatra ne dotakne. U tom smislu su 14 Preistih "sama svjetlost nad svjetlou". Oni koji ih slijede i uzimaju ih za Pravi Put jesu oni koje Allah vodi ka svjetlosti Svojoj,

173

jer je spoznaja Imama spoznaja Boga, a o emu govori i predaja: "Ko spozna svog Imama spoznao je Allaha". Oni su put oprimjeravanja i put znanja. Muhammed a.s. dalje kae (za one koji e obojiti njegov ummet) da su im tijela ljudska, a srca ejtanska. Poslanik je jedanput upitan da li se ejtani mogu pojaviti u ljudskom obliku?! On je na to pitanje odgovorio da mogu, dodavi: "I tada su najgori". Prema tome, oni koji u Tamnom Dobu boje Poslanikov ummet vulgariziranim materijalizmom i pseudoduhovnou jesu najgori ljudi ija su srca ejtanska. U predaji se nakon toga (kao znakovi Tamnog Doba) spominju homoseksualnost i lezbejstvo, a znamo koje je danas to razmjere doseglo. Intenzitet, ba kao i kvantitet, nastranih odnosa e se uveavati. U kuama e se ljubomorno uvati mladii tek pristigli u punoljetstvo. Ovo neodoljivo podsjea na neki oblik mukih geji. U pitanju je vrsta odgoja za potrebe istospolnog odnosa i ima se desiti u (jo donekle dalekoj) budunosti. Mukarci e oponaati ene, a ene mukarce. Ovo se ve vidi odavno po mnogo emu, poevi od druge muke kose, koja nije kao nekad znak muevnosti ve sutinske feminizacije mukaraca, a preko istovjetne odjee do potpuno jednoobraznog ponaanja, gdje kvalitet odnosa meu spolovima nuno trpi zbog ovih promjena. Uz to, danas je uobiajena praksa da ene izdravaju mukarce (a ne obrnuto). Dalje se kae kako e se Kur'an i damije ukraavati. I ovo vrijeme je takoer odavno poelo. Vanjsko se uvijek prenaglaava da bi se kompenzirala izgubljena iznutarnjost. Danas je ezoterijsko uenje u uzmicanju i mada ono nikada nije bilo masovna svijest ipak je uvijek izmicalo formalizmu, pretjerivanju izvanjskog i okamenjenoj tradiciji. Odavno se zna da sve to se previe nakiti izaziva sumnju upravo zato jer naglaavanje i govori kako ba tu neto nije u redu. Gradit e se visoke munare koje e nadvisivati ostale kue, a danas se ide i korak dalje pa se sama pobonost dovodi u vezu sa visinom munare, kao da je samjerljivost vanjskog i unutarnjeg mogue postii pukim doraivanjem graevine. Ljudi u damijama e biti

174

mnogo, ali e vladati zavist i mrnja. Jer, vjera nije dospjela u srca a kada ostane samo na jeziku, onda je to, ustvari, Boiji dokaz protiv ovjeka. Javna kamata, prevara i mito su danas stubovi poslovanja, te se smatraju posve "normalnim". Zbog svega ovoga se umanjuje poloaj vjere, a uveava poloaj Ovoga svijeta. Tada e biti mnogo razvoda - kae se dalje u predaji. Brak je ve razoren a razvodi su masovna pojava. Budui da je spiritualna virilnost izgubljena ljudi ne znaju ni zato ive pa onda jo manje imaju razloga ostati s nekim cijeli ivot. Djeca trpe nezamislivu bol, jer animalni ovjek nije u stanju ponuditi koncept ispravnog odgoja. Pojavit e se pjevaice i muzika a vladat e najgori iz ummeta. Sve ovo gledamo odavno. Dalje se u predaji kae kako e bogatai ii na had radi razonode, srednji sloj radi trgovine, a siromasi radi samopokazivanja i uvenja. Hadd je razonoda bogatih. U ovom dobu znatan broj njih i ne poznaje hadske propise, ak ni izvanjski, a o ezoterijskim znaenjima da i ne govorimo. Oni se na hadu zabavljaju i odmaraju od svakodnevnice. Razbibriga je njihov jedini cilj. Srednji sloj trguje a sve ostalo je "usput", sporedno i nepoznato. Mekka je oduvijek bila trgovako sredite. Ipak, sada je trgovina glavni motiv. Siromasi, pak, ele samopokazivanje i uvenje, te vole da ih se oslovljava sa "hadija", bez obzira to o samom hadu ne znaju gotovo nita. Sve tri kategorije naputaju temeljni preduslov hada, a to je da se na hadd krene u Ime Boga. Uz to, siromasi uobraavaju da se Boiji propis hada ima sprovesti bez obzira na uslove. Kur'an se nee prouavati radi Allaha ve iz drugih razloga. Tako se danas u Kur'anskom tekstu panino trae naune injenice koje bi bile dokaz da

175

je u pitanju Rije Boija, a to treba da razrijei tjeskobu modernog ovjeka koji za sve treba dokaz. U tom smislu, razum caruje, ali samo kao praktini um, tj. snalaljivost. Naravno da u Svetoj Knjizi postoje brojne nauno potvrene injenice, ali je to sekundarno. Jer, Kur'an daje smjernice, ali se ne bavi naunim disciplinama. Glavna tri plana Kur'ana su etiki, antropoloki i metafiziki, i upravo u tom pravcu treba da se kreu sva ozbiljna istraivanja. Kur'an e se izvoditi poput muzike, a to je glavna preokupacija dananjih uaa. Ljudi e se obruiti na Ovaj svijet. Imam Ali a.s. je kazao za Ovaj svijet da je dodir njega poput dodira zmije, izvana dodir gladak, ali iznutra je otrov poguban. Veina ljudi je danas zatrovana materijom. Skrnavie se svetost i ednost ovjeka a ovo dvoje potvruje nebesku prirodu ovjekovu. Jer, bez metafizike realnosti u duhu i discipline vezane uz tijelo ljudsko bie u najboljem sluaju biva prilagoena ivotinja. Zato u Posljednjem vremenu zli vladaju dobrima. Neimatina e se rairiti meu ljudima. Ponovo recimo, da je dovoljno pogledati Afriku da bi se shvatilo o kakvoj katastrofi ljudskosti je rije. Jer, potpuno je jasno da su prirodni resursi Zemlje dovoljni za sve. Vjernik u tom vremenu e postati najponieniji i najodbaeniji. Poniavanje drugih proistie iz robovanju ovome svijetu, ba kao i odbaenost, jer ljudi Tamnog Doba poznaju jedino praktinu korist, a vjera to ne prua. Zbog toga se ljudi duhovnog usmjerenja odbacuju i poniavaju, budui da su u velikoj manjini. Meu pobonim i isposnicima e se pojaviti zloslutnost, prekoravanje

176

grijenika te traenje mahana, kao i ogovaranje. Ovdje je rije o pobonjacima i isposnicima, dakle ne obinim ljudima ve osobama za koje se moe pretpostaviti da posjeduju odreeno duhovno znanje. Zloslutnost je posljedica podlonosti magiji, pseudoastrologiji i psihologiji. Imam Ali a.s. je rekao kako "lo predznak nije istina", iz ega proistie da pobonjaci Posljednjeg vremena nisu dorasli takvom pristupu, poto se meu njima javlja zloslutnost. Zatim se spominje prekoravanje grijenika. Umjesto da se takvima pomogne oni se osuuju, a to moe samo ojaati prestupnike. Grijenik ne mora biti poricatelj i najee i nije. Rije je o osobi koja naprosto ne moe odbaciti strasti due. Kada je pred Isusa dovedena bludnica, on je rekao: "Ko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen", ime je razodjenuo ljudsku grenost kao takvu koja budui da opsee sve ljude treba najprije biti opservirana iznutra a tek onda izvana. Prekoravanje je, uz to, gubitak vremena koje moe biti utroeno na neto korisno. Tree je traenje mahana kod ljudi a to je povezano sa ovim ve navedenim. Imam Ali a.s. je kazao kako je "propao ovjek koji ne poznaje vrijednost svoju". On je upotrijebio izraz "ovjek", to znai da je (latentno) posjeduje svaki ovjek. Svaka osoba ima primordijalnu vrijednost. U skladu s tim, besmislena je svaka izvanjska orijentacija na ljudske mahane koje neizbjeno postoje, a ovjek moe promijeniti jedino sebe. Zato je Poslanik a.s. kazao: "Blago onome koga zaokupe vlastite mahane i sprijee ga od istraivanja tuih". Ukoliko se, pak, tue mahane istrauju one e se neizbjeno nai. Jer, ljudi moraju imati nedostatke a onaj ko ih ima najmanje najprei je da ih (kod drugih) pokriva i ne obznanjuje. Vezano za ogovaranje, Imam Ali a.s. je rekao kako je ogovaranje "krajnji napor nemonog". Ovo zato jer je nemo vidjeti grijeh u vanjskom svijetu a ne u sebi, a uz to ogovaranje je najee la. I kad nije u pitanju je krajnji napor onoga koji nema snage spoznati sebe.

177

Bogati nee dijeliti siromanima. Razlozi su pohlepa i oholost, a oni su uvijek tu gdje postoji samodovoljnost voena egoizmom. Govore e drati ruvejbide. Rije je o ljudima koji nemaju poloaj da govore o opim pitanjima niti mogu duhovno voditi ljude. Nedoraslost te vrste je jedna od dominatnih karakteristika Mranog Razdoblja. Jer, ljudima ne moe upravljati onaj ko ne upravlja sobom, niti moe biti predvodnik ko ne zna put. Zemlja e pustiti glasan krik, a svaki e narod pomisliti da dolazi ba iz njegove domovine. Ovaj "krik" jeste ekoloka propast koja e dosegnuti samo dno. To je vapaj Zemlje koja je nepovratno upropatena i ugroena brutalnim i niim ogranienim iskoritavanjem. Zemlja e izbaciti blaga, zlato i srebro, to je doba Spasitelja. Ljudi e se moi osloniti na principe pravedne raspodjele. "Poput ovih stubova" - rekao je tada Poslanik. "Ali vie nije od koristi, jer predznaci su njegovi ve stigli". Ovim se zavrava Muhammedov a.s. hadis o Posljednjem vremenu (Ahiri Zeman), odnosno Tamnom Dobu (Kali-Yuga), dobu u kojem odavno ivimo, a tama je uvijek najvea prije svitanja. I mrak i svanue su u nama, tako da nade ima za sve. I svi e jednom biti spaeni.

178

R ATNA LJUBAV
Znamo da patnja oplemenjuje i uzdie, ali i sputa, razobliava do kraja i onda kada ne elimo. Svako trag svoj ostavi tada; primoran je jer postajanje je zamka za stvorena bia. Izuzetka nema, svi tada sebe izdajemo, gorko ali istinito i bespovratno. Izgledala je drugaija i odsutno snena, melanholino ravnoduna spram svijeta i njegovih mijena. Zelenkasti odsjaji u mirnim oima i tuga nejasna. Jer uvijek ima neto to boli. I boli svakog. Da nije tako, mogli bismo podnositi ak i tuu sreu.

Zejna

179

U ratu sve zadobija znaenje drugo i znakovima stradanja pria o svemu, ulazei u srca sva, ak i smijeei se. Malo esto postaje veliko, ali i naizgled veliko otkriva neznatnost svoju. Za sjeanje vie nego dovoljno je...

180

VRIJEME SNA
Na svijetu ovom ne upoznasmo nikog. Samo prepoznajemo sjene koje smo nekada promatrali pri svjetlosti punoj, u stvarnosti veoj prije dolaska na zemlju ovu. Ljubav je sjeanje iz vremena sna, crveni prah jedinstva razasut duama sa svete planine Uluru. Hvatamo se tako kobno za pamenje prvotno i zato nam se ini da je zraka svaka kao vjenost duga. Jer, svako je polovinu svoju odabrao jo dok su duhovi lebdjeli iznad gline bezmjesne, sanjali ono to se tek zbiti ima. S nama ne poinje niti se zavrava. Putnici smo i svjedoci i molimo Jednost da u putu bude oplemenjenost a da svjedoenje spasi od onoga to moe biti propast naa.

181

182

RADOST
Rekao je uenicima da budu ribari ljudi a radost je mrea za naklonost prenosi se od drugog, slinog njemu, velikana... Dobro je ono to dolazi iz duha... Radou se pridobija svaka dua, dobroinstvom i rjeju lijepom ali ako je samo govor, nee djelovati. Dobro je ono to dirne duu... Zato je reeno i da postanemo poput djece jer je jedino radost djeija ista i nepomuena, i neduna bez uzaludnosti ikakve. Dobro je to gane srce.

183

184

ZLATNA MEDALJA
Preplivao je Vislu. Most na rijeci poruen, iza njega se vojska povlai i moda je uputio bar pogled iza sebe. Ispucavi sve metke koje je imao, na kraju je skoio u hladnu rijeku i preplivao je. I preivio. Gefrajter Mehmed arac. Kaplar. Ili, pak, vodnik, jer ne znam pravilan prijevod rijei. Ali znam da Bonjaci nisu imali visoke inove u vojsci Austro - Ugarske monarhije. No, da je carevina "potrajala", osvajali bi sve vie i vie, uspinjali se. Bili su odani podanici. Hrabri i vjerni, sluili bespogovorno i nalazili ast u tom sluenju. Moda nisu ni znali zato je tako. Jo vjerovatnije je da mnogi nisu ni razmiljali. Tek, sluili su. etvrta pjeadijska regimenta. Bonjaka. U dugim zimskim noima, pored zaarene pei (bio sam dijete), poneko bi se sjetio tog dogaaja i ispriao ga. Tada, prije tridesetak godina i vie, jo je bilo ivih ljudi iz "onog rata", kako su ga zvali, oito izbjegavajui spominjanje naziva i odreenja. Nije se smjelo. Ili, bar nije bilo preporuljivo. Jer, 1945. dola je nova vlast, a s njom, koja donosi sve novo, treba da se do kraja urui i ono "staro". Nepovratno. Paljivo sa oslukivao prie starih pokriven do brade crvenim jorganom koji je bio toliko prostran da je itava porodica mogla stati ispod. Ipak, nije se praktikovalo. Socijalistika revolucija je ve ubrzano podizala standard pa se vrtoglavo umnoavao broj "prevazienih" stvari i predmeta. Kupovalo se, a krediti dijeljeni "akom i kapom". Priajui o hrabrosti moga djeda, sijedokosi, jo ponosni starci su obino spominjali rijeku Volgu kao mjesto okraja i odstupnice. Gotovo nemogue, front nije tako daleko dosezao. Moda su saborci (Stoana je bilo mnogo) htjeli uveliati to vie sami dogaaj, te ga tako uiniti bar "daljim", poto se u visinu vie nije moglo. Jer, "zlatna medalja" za hrabrost je bila najvie vojno odlikovanje bive Monarhije, i esto ni lako nije dodjeljivana. Djed je medalju, navodno, ponio sa sobom zaputivi se "caru Franji", godine 185

1945. Car nije bio iv, ugasila se i nekadanja monarhija. Ali je mislio da je "tamo" mogui spas i utoite. Bar podsjea na nekadanju slavu, moda neko prepozna starog vojnika. Od ega je traio spas, moda ni sam nije znao. Starac od oko 60 godina, koji u Drugom svjetskom ratu nije pripadao nijednoj vojnoj formaciji, nije okaljao ruke. Istina, razmijenio bi pokoju rije na njemakom jeziku sa dokonim vojnicima, civilima se ponekad izlazilo u susret. Hrana i stine usluge, istinske veliine svakog rata.

Mehmed arac

Izgleda ipak, da je za bijeg bila presudna injenica da "Rusi dolaze. Dakle, oni isti protiv kojih se nekad borio i ije je metode iskusio na vlastitoj koi. Vremena su se promijenila ali je u njegovu sjeanju bila Visla, i kozaka

186

surovost i stradanje bez kraja. Medalju je zamotao u bijelo platno i stavio je u istu, tek obuenu koulju, u lijevi dep. Kod srca. I otiao, da se nikad ne vrati. Gledajui stare fotografije iz Prvog svjetskog rata, uvijek bih se udio zaarenim pogledima Bonjaka, njihovom ponosu na izbledjelim slikama i odsjenoj zapovjednikoj crti u iroko otvorenim oima. Interes tui, zemlja tua, ciljevi tui. Ali oni su pronalazili "neto svoje". Ili bar mislili da ga imaju. Moda nisu imali ni puno izbora, koliko se to ini sada nama, sa pristojne povijesne udaljenosti. Bonjak je suvie i preesto ginuo za tue interese. injenica kratka i jasna, dostupna, a tako daleka u nesagledanosti povijesnog toka i sebe u njemu. Medalja za hrabrost bijae od istog zlata i oduzeta je samo jednom jedinom ovjeku. Nije bio Bonjak, a medalju je navodno prodao ili je htio da je proda. Bonjaci su drali vie do asti nego do zlata. I nije tek slaba utjeha. Jer, i tua ast je jo uvijek ast.

187

Za potrebe ove knjige gospodin efik Rizvanovi je ustupio neke fotografije iz svoje privatne zbirke. Ovim putem mu se toplo zahvaljujem. Autor

Sadraj
Jednost i mnotvo ........................................................................................................ 9 Brkina mlinica ............................................................................................................. 11 Zejnin odmor ........................................................................................................... 17 Mirsad i Mate ............................................................................................................ 23 Proroanstvo proroka Isaije ................................................................................... 53 Ibrin fes ....................................................................................................................... 55 Pasiji ivot .................................................................................................................. 69 Roendan .................................................................................................................. 85 Dervi ........................................................................................................................ 115 Bolest i lijek ............................................................................................................ 123 Stara ordenja .......................................................................................................... 135 U brijanici .............................................................................................................. 139 Tamno doba ....................................................................................... .................... 151 Ratna ljubav ............................................................................................................... 179 Vrijeme sna ................................................................................................................. 181 Radost ...................................................................................................................... 183 Zlatna medalja .......................................................................................................... 185 Biljeka o autoru .................................................................................................... 190

189

Jasminko arac roen je 1961. godine u Stocu. Studij sociologije zavrio je na Fakultetu politikih nauka u Sarajevu. Godine 2001. u izdanju izdavake kue DID, objavljuje svoje prvo djelo No mrtvih. U januaru 2004. godine, u izdanju BZK Preporod Stolac, izlazi zbirka poezije Melanholija u plavim daljinama Ferare, potom, u februaru 2005. godine, Kristova nevjesta, njegovo slijedee nadahnue, takoer u izdanju BZK Preporod Stolac. Slijede Lju-biica Kazablanke i Svijetlost Betlehema 2006. godine, zatim Bonjak 2007. godine, Pero i skrivenost i Put u Magdalu 2008. godine, Kapije istih 2009., Tajna svetog imena i Keopsova poruka 2010. godine, Fakir 2011. godine Kalki Avatar i Imhotepov nestanak 2012. godine. I napokon, pred nama je Provincijalac.

190