Filozofski fakultet u Rijeci Odsjek za filozofiju

Seminar iz Filozofije matematike

Gdelov teorem nepotpunosti

Ime i prezime stud.: Maja Vukas Smjer: Filozofija i informatika Ak. god.: 2005./2006.

Uvod
Gdelov teorem je oznaio novo, drukije gledanje na matematiku, no da bi vidjeli u emu je novost, moramo znati to je bilo prije. Zato u na poetku proi kratki povijesni pregled gledanja na matematiku. Stari Grci Elementarna geometrija je deduktivna disciplina (neki se teorem moe utvrditi kao zakljuak eksplicitnog logikog dokaza). Aksiomatska metoda je metoda u kojoj aksiomi ine temelj, a teoremi nadgradnja preko logikih pravila. U tu metodu su neupitno vjerovali matematiari, tijekom oko 2000 godina! Jedan od poznatijih aksioma je aksiom o paralelama.
T p

Taj se aksiom nalazi u Euklidovim Elementima, knjizi koja je aksiomatizirala cijelu matematiku koja je bila poznata u to vrijeme. Aksiom o paralelama logiki je ekvivalentan s pretpostavkom da se kroz jednu toku izvan danog pravca moe povui samo jedan paralelni pravac. Tek je u devetnaestom stoljeu zaslugom Gaussa, Bolyaia, Lobachevskia i Riemanna dokazana nemogunost izvoenja tog aksioma iz drugih aksioma. To je uputilo na injenicu da se moe dati dokaz o nemogunosti dokazivanja odreenih propozicija unutar danog sustava te je zato taj dokaz vrlo vaan za daljnji razvoj matematike i openito pogleda na matematiku. Zakljuilo se da Euklid ne predstavlja posljednju rije u geometriji. Takoer se zakljuilo da upotrebom odreenog broja aksioma koji su razliiti i inkompatibilni s onima to ih je prihvatio Euklid, mogu se konstruirati novi sustavi geometrija. Vano pitanje koje je bilo postavljano je: da li su ti drugi sustavi istiniti i unutarnje konzistentni1 jer oito nisu o naem prostoru.

Neeuklidske geometrije
Opa metoda za rjeavanje problema unutarnje konzistentni je da se za apstraktne postulate sustava se pronae ''model'' (ili ''interpretacija''), tako da se svaki postulat prevede u

to znai da je iz aksioma nemogue izvesti dvije formalno proturjene formule

npr. 0=0 i 00 (to je zapravo iskaz metamatematike, ali o tome kasnije...)

istiniti iskaz o modelu. Jedna od neeuklidskih geometrija je Rimanovska geometrija. U tom sustavu vrijedi da se kroz jednu toku izvan zadanog pravca moe povui 0 paralela. To moda udno zvui, ali moe se provjeriti da li moe vrijediti, gore navedenim postupkom. Model za ovu geometriju je takav da ono to se u Euklidskoj geometriji naziva ravnina ovdje je to euklidska kugla, a ono to je u Euklidskoj geometriji ravna crta ovdje je luk velike krunice.

Tako dobijemo da je se dva ili vie ravnih crta sijee u polovima te da ne moemo povui pravce koji se nee sjei niti u jednoj toki (a da su istog polumjera). Pitanje je da li je pomou modela problem konzistentnosti rijeen. Ovakav dokaz konzistentnosti rimanovske geometrije izgleda uvjerljivo, ali problem je u tome to se pozivamo na euklidsku geometriju (jer smo pustili iste postulate, samo smo termine drukije definirali). Tako zapravo imamo sluaj da je rimanovska geometrija konzistentna ako je konzistentna euklidska geometrija. Dakle, moramo se dalje pitati: jesu li aksiomi Euklidova sustava konzistentni? Tijekom vremena nueni su razliiti odgovori na to vano pitanje. Jedan odgovor je da su ti aksiomi istiniti su, pa da su samim tim i konzistentni, no to se vie ne prihvaa. Sljedei odgovor je da su suglasni sa naim iskustvom prostora pa ekstrapolacijom ka univerzalnom zakljuujemo da je I opravdana. Problem u tom odgovoru je pozivanje na indukciju koja je logiki nepotpuna, pa niti aksiomi ne bi mogli biti potpuni. David Hilbert je iao drukijim putem, on je Euklidove aksiome transformirao u algebarske istine. Slijedi neto vie o tome.

Hilbert
One je radio prijevod pojmova koji su koriteni u Elementima na sljedei nain: toku je definirao kao par brojeva (koordinate u koordinatnom sustavu, npr.: T(1,0)), ravnu crtu je definirao kao odnos izmeu brojeva izraen preko jednadbe prvog reda (y=ax+b), krug kao kvadratnu jednadba odreenog oblika i sve ostalo analogno tome. U takvom prijevodu, konzistentnost je zadovoljena tako to se pokazalo da su aksiomi zadovoljeni

algebarskim modelom ali, imamo opet seljenje problema u drugu domenu, u domenu modela. Objasnimo malo to su to modeli i kako se koriste. Modeli Oni slue za rjeavanje problema konzistentnosti. Postoje dvije vrste modela i to su konani i beskonani. Konani modeli su oni koji slue za opis sustava s konanim brojem elemenata i takvi su modeli konzistentni. No, poto skup cijelih brojeva sadrava elemenata (jer svaki cijeli broj ima neposrednog sljedbenika) moramo koristiti beskonane modele, koji mogu imati skrivena proturjeja, a to nikako ne moemo dopustiti kod dokazivanja konzistentnosti. Neka poznata proturjeja su: G. Cantorova antinomija kod beskonanih skupova i B. Russellovo proturjeje. Kantor je dokazao da postoji proturjeje u beskonanim skupovima unato intuitivne jasnoe pojmova sadranih u pretpostavkama i prividno konzistentnom karakteru izvrenih intelektualnih konstrukcija. Russellovo proturjeje je o elementarnoj logici. On definira klase koje sadre sebe i klase koje ne sadre sebe koje naziva normalne. Primjer normalne klase je klasa studenata jer klasa studenata nije i sama student. Sljedee to definira je N, skup normalnih klasa. Za N vrijedi da je N normalna akko N nije normalna. Za modele moemo zakljuiti da beskonani modeli ne daju konaan odgovor na pitanje o konzistentnosti sustava s elemenata te ih za tu potrebu ne moemo koristiti. Apsolutni dokazi konzistentnosti Hilbert sljedee predlae upotrebu apsolutnih dokaza, u kojima se ne bi trebalo pozivati na konzistentnost drugih sustava. Sustav treba u potpunosti formalizirati da bi se rijeili svakog znaenja (da bi dobili prazne znakove), te moramo imati skup tono utvrenih pravila za kombiniranje tih znakova. Postulati i teoremi potpuno formaliziranog sustava jesu ''lanci'' (ili konano dugi nizovi) znakova bez znaenja, konstruirani prema pravilima za kombiniranje elementarnih znakova sustava u vee cjeline. Izvoenje teorema iz postulata je transformacija (prema pravilima) jednoga skupa takvih ''lanaca'' u drugi skup. Takvim je postupkom uklonjena opasnost da se upotrijebi bilo koje preueno naelo zakljuivanja. Metamatematika Metamatematiki iskazi su iskazi o znakovima koji se pojavljuju unutar formaliziranog matematikog sustava (tj. rauna) o vrstama i ureenjima takvih znakova kada se kombiniraju za oblikovanje duih lanaca koje nazivamo ''formulama'' ili o odnosima 4

meu formulama koje moemo dobiti kao posljedicu pravila postupanja koja su za njih specificirana.

matematika sustav znakova bez znaenja 2+3=5 x 00

metamatematika znaenjski iskazi o matematici 2+3=5 je aritmetika formula x je varijabla 00 nije teorem formula 0=0moe se izvesti iz formule x=x supstituiranjem brojke 0 na mjesto varijable x aritmetika je konzistentna

Hilbertov program
On je svoj pokuaj da izgradi apsolutne dokaze konzistentnosti temeljio na razlici formalnog rauna i njegovog opisa. Hilbertov program se sastoji u tome da dokazi konzistentnosti moraju ukljuiti samo takve postupke koji ne upuuju niti na broj strukturalnih svojstava formula niti na broj operacija s formulama. Moe se povui analogija sa ahom, jer su nam figure znakovi bez znaenja koji se mogu "micati" prema tono ureenom skupu pravila.

Redukcija aritmetike na logiku

Tradicionalna (Aristotelova) logika je nepotpuna jer ne moe prevesti neke jednostavne iskaze prirodnog jezika na jezik logike. Sredinom 19. stoljea je G. Boole, engleski matematiar izumio simboliku logiku te je jedna struja matematiara nastojala istu matematiku izloiti kao odsjeak formalne logike. To su pokuali Whitehead i Russell u knjizi Principia Mathematica. U 20. st. pokualo se aritmetizirati algebru i infinitezimalni raun, razliiti pojmovi upotrijebljeni u matematikoj analizi mogu se definirati iskljuivo na aritmetiki nain (tj. pomou cijelih brojeva i aritmetikih operacija nad njima). Russell i

Frege su nastojali pokazati da se svi matematiki pojmovi mogu definirati isto logikim kategorijama i da se svi aksiomi aritmetike mogu izvesti iz malog broja osnovnih propozicija koje se mogu potvrditi kao isto logike istine. Fregeova i Russellova redukcija aritmetike na logiku, ipak, ne osigurava konaan odgovor na problem konzistentnosti. Problem se samo pojavljuje u openitijem obliku: da li je logika konzistentna. Principia je imala neprocjenjivu vrijednost za daljnje istraivanje pitanja konzistentnosti zbog toga to je koristila izvanredno obuhvatni notacijski sustav te zbog toga to je veinu pravila formalnog izvoenja su uinila eksplicitnima (do tada su matematiari esto koristili neku svoju intuiciju, koja je u nekim sluajevima bila ispravna, a u nekima i nije). U nastavku rada slijedi kratka ilustracija formalizacije (iz jednog odlomka iz Principije) i prikaz mogunosti utvrivanje njegove apsolutne konzistentnosti deduktivnog sustava.2 Koraci formalizacije 1. potpun popis znakova 2. postavljanje formacijskih pravila (za ispravne formule i reenice) 3. postavljanje transformacijskih pravila (pravila zakljuivanja) 4. odreivanje nekih formula kao aksioma (slue kao temelj sustava) Primjer formalizacije logike propozicija: 1. p, q, r 2. ~ (ne), v (ili), (ako...onda), *(i) 3. pravilo supstitucije, pravilo otkidanja (modus ponens) 4. (p v p) p p (p v q) (p v q) (q v p)
2

Korisni termini: ''teorem sustava'' je bilo koja formula koja se moe izvesti iz aksioma

uzastopnim primjenjivanjem transformacijskih pravila. Formalni ''dokaz'' (''demonstracija'') je konaan niz formula od kojih je svaka ili aksiom ili se pomou transformacijskih pravila moe izvesti iz prethodnih formula u nizu.

(p q) ((r v p) (r v q)) Postupak apsolutnog dokaza konzistentnosti3 se sastoji u pronalaenju neke karakteristike ili strukturalne osobitosti formula koja zadovoljava sljedea tri uvjeta: 1. 2. Svojstvo mora biti zajedniko za sva etiri aksioma. Svojstvo mora biti ''nasljedno'' pod transformacijskim pravilima to jest, ako

svi aksiomi imaju to svojstvo, onda ga mora imati bilo koja formula koja je transformacijskim pravilima ispravno iz njih izvedena. 3. Svojstvo ne smije pripadati svakoj formuli koja se moe konstruirati u suglasnosti s formacijskim pravilima sustava; to jest, moramo nastojati izloiti barem jednu formulu koja nema to svojstvo. Evo jednog primjera dokaza prema prethodno navedenim uvjetima. Uzmimo svojstvo biti tautologija (istina u svim moguim svjetovima). 1. 2. 3. Tautologija je istinita bez obzira da li su sastavni dijelovi istiniti ili lani. Nasljedna je po transformacijskim pravilima (neemo to dokazivati). Formula p v q pripada sustavu, ali nije tautologija

Ogranienja Hilbertove finitistike metode je to to nije dovoljno mona da dokae konzistentnost takva sustava kao to su Principia, iji je rjenik i logiki aparat dostatan da izrazi itavu aritmetiku, a ne samo jedan fragment. Matematika obiluje opim iskazima za koje nisu pronaene iznimke, a koji su dosada odolijevali svim pokuajima da ih se dokae. Klasian je primjer poznat kao ''Goldbachov teorem'' koji tvrdi da je svaki parni broj zbroj dvaju primbrojeva. Richardov paradoks je paradoks iji je postupak dokaza bio uzor Gdelu za njegov dokaz nepotpunosti. Gdelov teorem slijedi strukturu Richardova paradoksa, ali izbjegava njegov problem. Richardov paradoks glasi ovako: svaka definicija sastoji se od slova. Poredamo definicije prema broju slova. Jedan cijeli broj odgovarati svakoj definiciji i predstavljat e broj mjesta koja ta definicija zauzima u nizu. Nekad e cijeli broj posjedovati
3

elimo pokazati da je skup aksioma neproturjean tj. da se iz tih aksioma ne moe izvesti i S

i ~S. Ako nije svaka formula teorem, onda je raun konzistentan (jer se iz proturjenog skupa aksioma moe izvesti bilo koja formula).

upravo ono svojstvo koje je oznaeno definicijom s kojim je taj cijeli broj u korelaciji, npr. kada bi redni broj 17 bio dodijeljen definiciji 'nedjeljiv ni s jednim cijelim brojem osim s 1 i samim sobom'. Ako 'x nema svojstvo oznaeno definicijskim izrazom s kojim je x u korelaciji u skupu definicija poredanih u niz' onda je taj broj riarovski, npr. kada bi redni broj 15 bio dodijeljen definiciji 'biti umnoak nekog cijelog broja sa samim sobom'. Definiciji riarovskog ('x nema svojstvo oznaeno definicijskim izrazom s kojim je x u korelaciji u skupu definicija poredanih u niz') pridruimo redni broj n. Iz tog slijedi da je n riarovski akko n nije riarovski. Richardov paradoks vaan je za Gdela jer njegove probleme (tj. sam paradoks) moemo izbjei paljivim razlikovanjem iskaza unutar aritmetike (koji ne upuuju ni na kakav notacijski sustav) i iskaza o nekom notacijskom sustavu u kojem je aritmetika kodificirana.

Pojednostavljena verzija Gdelovog teorema

Rucker, Infinity and the Mind daje jednu pojednostavljenu verziju Gdelovog teorema, tj. njegovu osnovnu proceduru. Zamislimo da imamo vremenski stroj i da se moemo vratiti u vrijeme kada je Gdel bio iv, tada bi ga mogli upoznati s UTM-om tj. strojem koji je u stanju generirati sve istine i samo istine.

Universal Truth Machine pretpostavlja se da je sposoban tono odgovoriti na bilo koje pitanje

Gdel bi tada mogao zatraiti program P(UTM) po kojem radi UTM, kako bi moda nadmudrio UTM, tj. smislio reenicu koju UTM nee moi izrei. Pretpostavimo da je to uinio, malo razmiljao i izrekao reenicu: "stroj konstruiran na bazi programa P(UTM) nikada nee rei da je ova reenica (G) istinita." Nazovimo tu reenicu G. Mogua rjeenja za

G
istina la
8

UTM su da je reenica G istina ili da je la. Ako UTM kae da je G istina, onda je G de facto la, a UTM moe davati samo istinite tvrdnje! Dakle, UTM nikada nee rei da je G istina. Time smo pokazali da UTM nikad nee rei da je G reenica istina tj. da je G de facto istina! Gdel zakljuuje: "Ja znam istinu koju UTM nikada ne moe izrei". Iz toga slijedi da UTM nije potpun sustav. Vano je napomenuti da G nejasna, ne-matematika reenica. matematiki problem kojem mi na to to ga UTM ne zna. Sljedee u izloit nain na koji Gdel dolazi do zakljuka kojeg smo upravo vidjeli. uope nije neka maglovita, Ona je specifian znamo rjeenje, bez obzira

Gdelovo pridruivanje brojeva

Gdelov broj znaka, formule ili dokaza osnovni vokabular: konstantni znakovi

varijable

Evo jednog primjera postupka pridruivanja Gdelovog broja nekoj formuli.

Dakle, svakom znaku pridruuje se odreeni broj, kako je odreeno ranije. Da bi se formuli pridruio jedinstven broj, poredamo primbrojeve i svakog potenciramo s brojem dobivenim u formuli te dobijemo broj m, koji je Gdelov broj zadane formule.

Isto napravimo i s drugom formulom,

te za nju dobijemo na isti nain

broj n (koji neemo sada izraunavati, ali postupak je isti). Te su dvije formule dio nekog dokaza, ali uzmimo da je cijeli dokaz kako bi pokazali postupak pridruivanja jedinstvenog G. broja cijelom dokazu. Svakom retku dokaza pridruujemo primbroj i potenciramo ga Gdelovim brojem formule tog retka te dobijemo broj:

Ovaj postupak aritmetizacije moe se (naravno) vriti i u suprotnom smjeru. Dakle, ako imamo zadan neki broj, lako moemo odrediti da li je to Gdelov broj i ako je, koji izraz reprezentira. Uzmimo broj 243000000, za njega postupak izgleda ovako:

Aritmetizacija metamatematike Metamatematika pitanja moemo prouavati istraivanjem aritmetikih svojstava i odnosa odreenih cijelih brojeva (Gdelovih brojeva izraza koje koristimo). Kako bi bila jasnija ta koncepcija, moemo se posluiti analogijom kupovine u duanu. Kada bi gospodin Bori elio kupiti sir prije gospodina imia, ne bi mu morali objanjavati

10

da je doao poslije njega te da zbog toga ne moe doi prije na red, mogli bi mu rei da je broj 37 manji od 53 i uputiti indirektno na istu injenicu. Svi metamatematiki iskazi o strukturalnim svojstvima izraza u raunu mogu se prikladno preslikati unutar samog sustava. Pogledajmo

Niz formula s Gdelovim brojem x jest dokaz (ili demonstracija) formule s Gdelovim brojem z akko stoje u aritmetikom odnosu ovdje oznaenim s Dem(k,n).
4

Prije

smo

imali

dokaz koji je imao G. broj k=2m x 3n, a konkluzija je imala G. broj n te su oni bili u odnosu

metamatematiki iskaz neki niz formula x je dokaz za danu formulu z neki niz formula x nije dokaz za danu formulu z

aritmetiki iskaz Dem(x,z)

~ Dem(x,z)

iskazi o izrazima i njihovim meusobnim odnosima

izraunavamo da li vrijedi aritmetiki odnos izmeu brojeva nagaanje i intuicija ne igraju nikakvu ulogu

ovo je formula moe biti i/n

11

Ovo je metamatematika karakterizacija koja jednoznano odreuje broj, koji je neka aritmetika funkcija brojeva m i 13. Moemo tom izrazu izraunati Gdelov broj, a to je G. broj za formulu koja je dobivena iz formule s G. brojem m supstituiranjem za varijablu s G. brojem 13 numerala za m.

Sr Gdelova argumenta
Gdel je pokazao kako treba konstruirati aritmetiku formulu G koja predstavlja matematiki iskaz Formula G ne moe se demonstrirati. Do nekog stupnja se G konstruira analogno Richardovu paradoksu. Formula predstavlja iskaz Niz formula s G. brojem x nije dokaz za

formulu s G. brojem z. Uvodimo prefiks (x) to znai Za svaki x i dobivamo formulu: . Ta je formula predstavnik, unutar aritmetikog rauna, metamatematikog iskaza Formula s G. brojem z ne moe se demonstrirati. Gdel je dokazao da se jedan poseban sluaj te formule ne moe formalno demonstrirati, sada emo vidjeti koji.

Formula retka (1) predstavlja metamatematiki iskaz Formula s Gdelovim brojem sub(y,13,y) ne moe se dokazati. Uzmimo da je Gdelov broj te formule n. Formuli iz retka (1) za varijablu s Gdelovim brojem 13 (tj. za varijablu y) supstituiramo numeral za n, i dobijemo: . Formula G ima Gdelov broj i to je to znai da u formuli s G.b.5 n, varijablu s G.b. 13 zamijenimo za numeral n.

Gdelovim brojem

12

Sjetimo se da je formula G zrcalna je slika unutar aritmetikog rauna metamatematikog iskaza Formula s Gdelovim brojem sub(n,13,n) ne moe se demonstrirati. Slijedi da formula metamatematiki iskaz Formula predstavlja u raunu ne moe se demonstrirati

Zakljuujemo da se G ne moe formalno demonstrirati, to slijedi iz sljedeeg argumenta. Ako bi se formula G se mogla demonstrirati, onda bi se mogla demonstrirati njezina negacija; i obrnuto (ako bi se moglo demonstrirati ~G, onda bi se moglo i G)6. Pretpostavimo da se formula G moe demonstrirati. Onda mora postojati niz formula unutar aritmetike koji predstavlja dokaz za G. Neka je G.b. tog dokaza k. Mora vrijediti . To mora biti istinita formula i mora se moi formalno demonstrirati. Uz pomo transformacijskih pravila u elementarnoj logici, moemo iz toga neposredno izvest 2. formulu:

Ako se formalno moe demonstrirati i neka formula i njena negacija (G i ~G), onda aritmetiki raun nije konzistentan.

Ako je aritmetiki raun konzistentan, onda se iz aksioma aritmetike ne mogu izvesti ni G ni ~G. Tada je G formalno neodluiva formula. Mogli bi se pitati zato je tako vano da se unutar aritmetike moe konstruirati formula koja je neodluiva. To je tako vano zato to se metamatematikim zakljuivanjem moe pokazati da je G istinita. Zakljuivanje koje pokazuje istinitost neodluive formule G je jednostavan. Pod pretpostavkom da je aritmetika konzistentna, za metamatematiki je iskaz Formula nije dokaziva. Taj je stavak unutar aritmetike

predstavljen samom formulom koja se u njemu spominje. Metamatematiki iskazi su u aritmetiki formalizam preslikani tako da istiniti metamatematiki iskazi odgovaraju istinitim aritmetikim formulama. Slijedi da formula G mora biti istinita.
6

tj. ~(x)~Dem(x,sub(n,13,n))

13

Iz aksioma se ne mogu izvesti sve aritmetike istine: G je istinita formula G je formalno neodluiva Dakle, aksiomi aritmetike su nepotpuni To nam omoguuje da doemo do zakljuka da je aritmetika u biti nepotpuna. To znai da kada bi uveali poetni skup aksioma, mogli bi izvesti neku formulu koja bi imala svojstva kao G. Formula ako je aritmetika konzistentna, onda je ona nepotpuna moe se demonstrirati. Dio te formule: aritmetika je konzistentna, ekvivalentno je iskazu postoji barem jedna formula aritmetike koja se ne moe demonstrirati. Nazovimo tu formulu A. Drugi dio: aritmetika je nepotpuna, ekvivalentno je iskazu postoji istiniti aritmetiki iskaz koji se u aritmetici ne moe formalno demonstrirati. Nazovimo tu formulu G. Tada se poetna formula moe zapisati u obliku .

Formula A se ne moe demonstrirati. Dokaz: pretpostavimo da se A moe dokazati. Tada, budui da se moe demonstrirati, upotrebom pravila MPP mogla bi se

dokazati formula G, ali za nju znamo da je formalno neodluiva. Stoga, ako je aritmetika konzistentna A se ne moe demonstrirati. To znai da, ako je aritmetika konzistentna, onda se njena konzistentnost ne moe dokazati nikakvim metamatematikim zakljuivanjem koje se moe predstaviti unutar formalizma aritmetike! Dakle, ovaj dokaz iskljuuje dokaz konzistentnosti koji moe biti zrcaljen formalnim dedukcijama aritmetike.

Gdelovi glavni zakljuci

Nije vjerojatno da se moe dati finitistiki dokaz konzistentnosti aritmetike. Pod pretpostavkom bilo kojega konzistentnog skupa aritmetikih aksioma, postoje istiniti aritmetiki iskazi koji se iz skupa ne mogu izvesti.

14