izra
ñ
ena od zagasitog drveta, s dosta zlatnih gajtana na
č
esto navu
č
enimzavjesama, sa dva šarca, jednim ko
č
ijašem, jednim slugom; ukratko, tipi
č
nako
č
ija za
č
inovnika na visokom položaju, imu
č
nijeg nego što je to želio dapokaže, i kojem je susjedstvo zamjeralo jedino to što nije oženjen. Lijepombi
č
ovjeku, koji kao on zalazi u najbolje društvo, prili
č
ilo da uza se ima jednu od onih diskretnih, sposobnih, kreposnih k
č
eri iz otmjenihgra
ñ
anskih krugova, koje krute majke i despotski o
č
evi odgajaju u sjeniovih istih obitavališta u predgra
ñ
u Saint-Germain. Ali se druževnom ipodrugljivom gospodinu Desgrezu, izgleda, nije žurilo; odviše se napadnihžena i sumnjivih lica na pragu njegove ku
č
e miješalo s posjetiocima koji sunosili vrhunska me
ñ
u istaknutim imenima kraljevstva.Ko
č
ija malo zaškripi prelaze
č
i jarak izlokan posred ulice, a konji upriješesa sve
č
etiri dok ih je ko
č
ijaš vra
č
ao u pravac ulice. Brojni prolaznici, koji su još tumarali u zagušljivoj polutami ljetne ve
č
eri, krotko su se sklanjali, kzidu.Uto se kolima približi žena s maskom na licu i koja kao da je tu
č
ekala.Iskoristila je trenutak dok su kola polako zaokretala, i nagne se kroz oknoSto je zbog žege bilo širom otvoreno.— Gospodine Desgreze — re
č
e veselo — smijem li sjesti uz vas izamoliti vas za mali razgovor?Utonuo u duboko razmišljanje o ishodu nedavne istrage, policajac setrgne, a lice mu istog
č
asa poprimi izraz strašne srdžbe. Nije bilo potrebnoda neznanka skine masku, pa da u njoj prepozna An-
ñ
eliku.— Vi? — progum
ñ
a bijesan. —- Zar vi zbilja nerazumijete francuski? Nisam li vam rekao da vasviše ne želim vidjeti?— Da, znam, ali se radi o ne
č
em vrlo, vrlo. važnom, a vi mi jedini možete pomo
č
i, Desgreze. Kolebala sam se, razmišljala, ali sam uvijek dolazila doistog zaklju
č
ka: ne postoji osim vas nitko tko bi mimogao pomo
č
i.— Rekao sam vam da vas više ne želim vidjeti!— protisne Desgrez kroza zube, žestinom koja muina
č
e nije bila svojstvena.