Anne i Serge Golon ANðELIKA

4
NEUKROTIVA

??."*«

NASLOV ORIGINALA: ANNE I SERGE GOLON

INDOMPTABLE ANGELIQUE

ANNE I SERGE GOLON

NEUKROTIVA
S FRANCUSKOG PREVEO:
ZLATA CEMELJIC

UREDNIK:
STANKO SKUNCA

1980.
OTOKAR KERŠOVANI RIJEKA

Fotos na omotnici iz filma ANðELIKA,

u glavnoj ulozi Michele Mercišr. Distributer
MORA VA FILM, Beograd
© 2966 by Opera Munñi, Pariš
Toute reproduction, traduction ou adaptation sous
quelque forme que ce soit, meme partielle, interdite
dans tous les pays.

PRVI DIO
ODLAZAK

DESGREZ ODBIJA ANðELIKu

Kočija gospodina Desgreza, pomočnika šefa t^ licije, iziñe kroz kolni ulaz
njegove kuče i polako zao-krene klateči se na kaldrmi ulice Commanderie u
predgrañu Saint-Germain. Bila su to otmjena kola, nenapadna ali bogata,
izrañena od zagasitog drveta, s dosta zlatnih gajtana na često navučenim
zavjesama, sa dva šarca, jednim kočijašem, jednim slugom; ukratko, tipična
kočija za činovnika na visokom položaju, imučnijeg nego što je to želio da
pokaže, i kojem je susjedstvo zamjeralo jedino to što nije oženjen. Lijepom
bi čovjeku, koji kao on zalazi u najbolje društvo, priličilo da uza se ima
jednu od onih diskretnih, sposobnih, kreposnih kčeri iz otmjenih
grañanskih krugova, koje krute majke i despotski očevi odgajaju u sjeni
ovih istih obitavališta u predgrañu Saint-Germain. Ali se druževnom i
podrugljivom gospodinu Desgrezu, izgleda, nije žurilo; odviše se napadnih
žena i sumnjivih lica na pragu njegove kuče miješalo s posjetiocima koji su
nosili vrhunska meñu istaknutim imenima kraljevstva.
Kočija malo zaškripi prelazeči jarak izlokan posred ulice, a konji upriješe
sa sve četiri dok ih je kočijaš vračao u pravac ulice. Brojni prolaznici, koji su
još tumarali u zagušljivoj polutami ljetne večeri, krotko su se sklanjali, k
zidu.

Uto se kolima približi žena s maskom na licu i koja kao da je tu čekala.

Iskoristila je trenutak dok su kola polako zaokretala, i nagne se kroz okno
Sto je zbog žege bilo širom otvoreno.
— Gospodine Desgreze — reče veselo — smijem li sjesti uz vas i
zamoliti vas za mali razgovor?
Utonuo u duboko razmišljanje o ishodu nedavne istrage, policajac se
trgne, a lice mu istog časa poprimi izraz strašne srdžbe. Nije bilo potrebno
da neznanka skine masku, pa da u njoj prepozna An-ñeliku.
— Vi? — progumña bijesan. —- Zar vi zbilja ne
razumijete francuski? Nisam li vam rekao da vas
više ne želim vidjeti?
— Da, znam, ali se radi o nečem vrlo, vrlo. va
žnom, a vi mi jedini možete pomoči, Desgreze. Kole
bala sam se, razmišljala, ali sam uvijek dolazila do
istog zaključka: ne postoji osim vas nitko tko bi mi
mogao pomoči.
— Rekao sam vam da vas više ne želim vidjeti!
— protisne Desgrez kroza zube, žestinom koja mu
inače nije bila svojstvena.
 Bezočan i tvrd, uvijek je znao obuzdati evoje prve porive. Ali sad,
neočekivano, nije više vladao sobom.
Anñelika nije očekivala ovakvu provalu bijesa. Predviñala je, doduše, da
če najprije odbiti, jer je ovim postupkom kršila napola dato obečanje da ga
više neče uznemirivati. Ali ono što je doznala od kralja bilo je od izuzetne
važnosti i potislo je sve obzire što ih je ona imala prema srcu tog
tvrdokornog i u nju zaljubljenog policajca. Previše joj je bio potreban. Nije
se začudila kad joj je u njegovoj kuči u dva navrata rečeno da gospodin
pomočnik šefa policije nije tu i da ima malo izgleda da če ga zateči kad iduči
put doñe. Stoga je vrebala pogodan trenutak da se s njim sretne, potpuno
uvjerena da če je na kraju ipak s&uušati, da če na kraju ipak popustiti

— Stvar je vrlo važna, Desgreze! — preklinjala

je poluglasno — moj muž je živ.
— Rekao sam vam da vas više ne želim vidjeti
— ponovi Desgrez po treči put. — Imate dovoljno
prijatelja koji če se pozabaviti s vama i vašim mu
žem, živim ili mrtvim. A sad pustite ta vrata, konji
samo što nisu krenuli.
— Ne, neču ih pustiti — reče Anñelika razjarena
— vaši če me konji vuči po pločniku, ali vi -čete me
na kraju ipak saslušati
— Pustite ta vrata!
Desgrezov je glas bio opak I oštar. Uzme Stap i njegovom ukrašenom
jabukom snažno udari Anñe-liku po zgrčenim prstima. Mlada žena jaukne i
olabavi prste. Kočija istog trena pojuri. Anñelika posrne. Trgovac vodom,
koji je promatrao cijeli prizor i gledao kako ona od prašine čisti suknju,
podrugljivo reče:
— Večeras nemaS sreče, ljepotice moja, moraš se
8 tim pomiriti. Veliku je ribu teško upecati. Doduše,
priča se da ovaj tu voli lijepe djevojke i gospoñe...!
Treba priznati da si imala vraškog izgleda. Samo si
izabrala krivi trenutak, to je sve. Hočeš li pehar v.oñe,
da doñeš k sebi? Sparina je, grlo se čovjeku suši.
Moja je voda čista i zdrava. Šest novčiča pehar.
Anñelika se udalji bez rijeci Bila je duboko povrijeñena Desgrezovim
nečuvenim ponašanjem. Razočarenje joj preñe u tugu. Muška sebičnost, reče
sama sebi, prelazi sve granice. Naravno, on se htio zaštiti od ljubavnih patnji
time što če je potpuno prepustiti zaboravu. A zar se nije mogao još jedanput
malko žrtvovati, sad kad je tako bespomočna i ne zna kome da se obrati, za
što da se odluči? Desgrez joj je jedini mogao pomoči. Poznavao ju je još u
doba Peyracove parnice u kojoj je kao odvjetnik uzeo učešča. A uz to je on
bio policajac. Njegov bi neobično živ duh znao lučiti stvarnost od mašte,
izvuči zaključke, odrediti polaznu tačku za istraživanje, tko zna, možda je i
on sa.svoje strane otkrio koju pojedinost neobične pripovijesti Znao je toliko
taj-

nih i zaboravljenih stvari. Čuvao ih je uredno razvrstane u svojoj podsvijesti

ili pohranjene u obliku papira i izvještaja u kovčezima i škrinjama. Osim
toga, osječala je neodoljivu potrebu — a to ni samoj sebi nije htjela priznati
— da s Desgrezom podijeli užasan teret vlastite tajne, pa da ne bude više
sama sa svojim ludim nadama i krhkim radostima koje sumnja razara kao
Sto ledeni vjetar razara treperavi plamen. Govoriti s njim o prošlosti, o
budučnosti, tom nepoznatom ponoru gdje možda na nju vreba sreča: „Ti
dobro znaš da postoji nešto što te čeka tamo dolje, na dnu tvog života... Ti se
toga nečeš odreči..."
Upravo joj je Desgrez te riječi nekoč rekao, a sad ih se tako opako
odrekao. Odmahne rukom u nemočnom bijesu. Hodala je brzo zahvaljujuči
kratkoj suknji i ljetnom ogrtaču koje bijaše od Janine posudila da bi se lakše
umiješala meñu svjetinu i bila neupadljiva dok bude čekala Desgreza pred
njegovom kučom. Čekala je puna tri sata. A šta je dočekala! Noč se spuštala
i pješaka je bilo sve manje po ulicama. Prelazeči preko Novog mosta,
Anñelika se okrene. Trgne se neugodno iznenañena. Slijedila su je dva
čovjeka koje prije nekoliko dana bijaše primijetila na prilazima svojoj palači.
Slučajnost? Možda. Ali joj se ipak činilo čudnim što se onaj klipan crvena
lica, koji je neprestano prodavao zjake u predjelu Beau-treillisa, morao baš
danas, u ovo doba noči, šetati po Novom mostu i predgrañu Saint-Germain.
„Tihi obožavalac, bez sumnje. Ali u svakom slučaju neugodan. Ako s
ovim svojim majstorijama nastavi još koji dan, naložit ču Malbrantu
Glavosjeku da ga neupadljivo obavijesti neka sreču potraži drugdje..."
Kraj Palače pravde unajmi nosiljku i lučonošu. Zaustavi nosača na Obali
Celestina, na nekoliko koraka od sporednog ulaza u svoju oranžeriju. Proñe
10

kroz staklenik gdje se širio opori miris 'još zelenih

plodova što su u velikom broju, kao lopte, visili na
granama nježnih stabala, zasañenih u srebrnim po
sudama. Prošla je pored srednjovjekovnog zdenca
s kamenim nemanima i krišom se popela po stepeni
cama. *
U njenim je odajama kraj pisačeg stola od eba-novine i sedefa gorjela
svetiljka. Tu sjedne i umorno uzdahne. Jednim se zamahom oslobodi cipela.
Bose su joj noge gorjele. Bijaše se odvikla od hodanja po neravnom
pločniku uličica, a gruba ju je.koža slu-škinjinih cipela uslijed vručine
nažuljila.
„Nisam tako izdržljiva .kao prije. A kad pomislim da mi predstoji naporno
putovanje...".
Mučila ju je pomisao na odlazak. Gledala je sebe po drumovima,
bosonogu, kukavnu hodočasnicu ljubavi u potrazi za svojom izgubljenom
srečom. Otputovati ...! Ali kuda? Tada bi se još više udubila u spise koje joj
je dao kralj, u tih nekoliko listova od vremena uprljanih, sa žigovima i
potpisima. Oni su jedina opipljiva istina o nevjerojatnom otkriču. Kad bi joj
se učinilo da sanja, ponovo bi uranjala u njih i saznavala da je gospodinu
Arnaudu de Calistereu, poručniku kraljevih mušketira, lično' kralj povjerio
zadatak, a ovaj se zakleo da če sve ostati u največoj tajnosti. Odabrao je Šest
drugova za pomočnike, sve same mušketire u puku njegova veličanstva,
poznate po odanosti kralju i. po šutljivpj naravi. Nije im, kao u stara
vremena, trebalo odrezati jezik; oni su i bez toga šutjeli kao zaliveni. Na
drugom lističu, koji gospodin de Calistere bijaše sastavio kao prava
cjepidlaka, nalazio se spisak troškova što ih je ovaj zadatak prouzročio:
20 livara za unajmljivanje krčme „Plavi vinogradi" ha dan smaknuča;
30 livara vlasniku krčme, gazdi Gilbertu, da o tome ne govori;
11

10 Urara mrtvačnici za leš koji je ipaljen umjesto osuñenika;

20 livara plačeno za šutnju dvojici mladiča koji su izručili tijelo;
50 livara krvniku za čuvanje tajne;
10 livara za barku natovarenu 'sijenom, koja je unajmljena za prevoz
zatvorenika od luke St-Landry do izvan Pariza,
10 livara lañarima da šute;
5 livara za pse koji su unajmljeni radi traganja za zatvorenikom poslije
njegova bjekstva... (Ovdje je Anñeliki srce stalo divlje udarati.)
10 livara zakupnicima koji su iznajmili pse
i pomogli pri pretraživanju rijeke. Ukupno 165 livara.
Anñelika odloži brojke brižljivog Arnauda de Ca-listerea i nadvije se nad
izveštaj koji je ovaj sastavio pun strepnje:
 „ ... Zaustavili smo se oko ponoči nizvodno od Nanterrea i tu uz liticu
usidrili barku kojom smo prevozili zatvorenika. Svi smo pošli na počinak, a
jednog sam stražara ostavio kraj zatvorenika. Otkako smo ga primili iz
krvnikovih ruku, nije davao znake života. Morali smo ga nositi kroz
podzemni hodnik od podruma krčme „Plavi vinogradi" do luke. Otada je
ležao pod sijenom jedva dišuči..."
Anñelika sebi dočara veliko, izmučeno tijelo, več zamotano u osuñenički
bijeli plašt kao u mrtvačku ponjavu.
„Prije nego što sam se predao snu, upitao sam ga da li mu što treba. Činilo
se da me ne čuje."
U stvari je gospodin de Calistere, dok se u svojoj kabanici »predavao
snu", bio siguran da če svog zatvorenika sutradan zateči više mrtva nego
živa. Meñutim, on ga uopče više sije zatekaol
12

Anñelika prasne u smijeh. Jof?rey de Peyrac pobijeñen, na samrti, mrtav, ta

joj je slika uvijek izgledala lažna i neprilična. Nije joj uspijevalo da ga „vidi"
takvog. Prije ga je zamišljala onakvog kakav mora da je ostao do kraja:
oprezna i budna duha u iscrpljenom tijelu, nagonski se suprotstavljajuči
smrti, riješen da se muški drži do zadnjeg časa. Čudesne li volje! Takav
kakvog ga je poznavala, bio je nesumnjivo sposoban i za teže pothvate.
Ujutro su ugledali samo udubak što ga je njegovo tijelo ostavilo u sijenu.
Stražar je priznao da je smatrao suvišnim strog nadzor nad samrtnikom, pa
se, onako umaran, i on predao boginji sna.
„Nestanak zatvorenika nije time postao manje zagonetan. Kako se čovjek,
koji više nije imao snage da oči otvori, mogao iskrastiL iz čamca, a da mi to
nismo opazili? I šta se moglo dogoditi poslije toga? Ako se u takvom stanju,
napola gol, i uspio dovuči do obale, nije mogao dospjeti daleko a da ne bude
uočen."
Odmah su se dali u potragu digavši na uzbunu seljake i njihove pse. Ovi
su bezuspješno njuškali po obali. Iz toga je izveden zaključak da je
zatvorenika, pošto se poslednjim, očajničkim naporom ižuljao iz barke,
odnijela matica. Preslab da se dalje bori, utopio se.
Meñutim, jedan se seljak kasnije požalio da mu je čamac te noči ukraden;
poručnik mušketira nije prešao preko ove nove pojedinosti. Čamac je
pronañen u blizini Pochevillea. Čitav je predio pročešljan, a mještani
ispitivani nisu li možda naišli na mršavog šepavog skitnicu. Nekoliko
potvrdnih odgovora uputilo je mušketire prema malom samostanu,
skrivenom meñu topolama. Opat predstojnik je priznao da je prije tri dana
pružio gostoprimstvo jednom od onih gubavaca kakvi još lutaju poljima
Bijaše to bijednik sav u ranama, a lice je, očito zato što je bilo suviše jezivo,
skrivao prljavim krpama. Je li bio velik, šepav? Da... Možda. Redovnici nisu
bili sigurni. Je

1S

li govorio biranim riječima, neuobičajenim za siat-nicu? Ne, bio je nijem.

Samo bi s vremena na vrijeme promuklo kriknuo, kako to čine gubavd.
Predstojnik mu je saopčio da ga mora odvesti u najbližu bolnicu za gubavce.
čovjek se nije protivio. Sjeo je u dvokolioe brata laika, ali je kasnije
pobjegao. Kako je put vodio kroz šumu, izgubio mu se trag. Ponovo je viñen
u blizini Saint-Denisa na prilazima Parizu. Je li to bio isti ili drugi gubavac?
I opet je Arnaud de Calistere, koji je imao posebna ovlaščenja od kralja,
digao na uzbunu čitavu parišku policiju. Pune tri sedmice po nestanku
zatvorenika, za kojeg je poručnik bio odgovoran, nisu kroz vrata Pariza ušla
ni kolica, a da nisu prekopana od vrha do dna, niti ijedan pješak ili konjanik,
a da mu nisu izmjerene obje noge i proučena svaka crta lica.
Spisi što ih je Anñelika listala, obilovali su izvještajima iz pera običnih,
ali revnosnih podoficira koji su opisivali kako su „tog dana uhvatili starca
nejednakih nogu, ali zdepastog i ne lijepog, a niti unaka-ženog... ili nekog
maskiranog velikaša koji je, meñutim, masku nosio zato što je išao
ljubavnici, i čije su noge bile jednake dužine", itd...
Gubavu protuhu nisu našli. Ali bilo je znakova da je u Parizu. Zavladao je
opči strah. ličio je na ñavola. Mora da mu je lice bilo jezivo, buduči da ga je
uvijek pokrivao platnom ili čak nekom vrstom kukuljice. Jedne noči ga je
uhvatio neki policajac, ali nije smogao hrabrosti da mu skine kukuljicu, a on
je nestao prije nego što je uspio dozvati vojnike iz stra-žamice.
Ovim svršavaju nagañanja u istrazi o gubavcu skitnici. Istovremeno je u
Gassicourtu, u trščaku nizvodno od Mantesa, pronañen leš čovjeka koji se
utopio otprilike mjesec dana ranije. Tijelo je več bilo u raspadanju, pa se
moglo utvrditi samo da je čovjek bio visoka rasta.
Poručnik de Calistere je u izvještaju kralju s olakšanjem primijetio da je
jedino ovakav završe-
14

tak i predviñao. Bjegunac nije shvatio da ga je kralj pomilovao i u zadnji čas

oteo plamenu. Bog ga je kaznio izručivši ga ledenoj rijeci. Sve je bilo u
redu!
- Ne! Ne! — usprotivi se Anñelika.
Užasnuta odgurne tužni završetak. Uhvatila se za
ono nekoliko riječi što ih je dodao sudac iz Gassi-courta koji je sačinio
zapisnik o otkriču ovog tijela: „Nekoliko mu se dronjaka crne kabanice još
lijepilo o ramena."
Kad je pobjegao iz čamca, imao je na sebi samo bijelu košulju. Ali je
Arnaud de Calistere u svom izvještaju podvukao: „Lični opis utopljenika
tačno odgovara ličnom opisu našeg zatvorenika..."
— A bijela košulja? — reče Anñelika glasno.
Branila je svoju varavu nadu od sjenki sumnje.
Neki strah se uvuče u nju. Možda su mušketiri po-gubljenku navukli crnu
kabanicu prije nego što če ga kroz podzemni hodnik dovuči do čamca koji
ga je imao odvesti izvan Pariza.
Kad bih mogla pronači i ispitati tog Arnauda de Calisterea ili nekog od
njegovih saučesnika, pomisli.
Pokusa se prisjetiti. Nikad nije čula to ime dok je bila na dvoru. Ali bi bilo
dosta lako saznati šta se zbilo s negdašnjim poručnikom kraljevih mušketira.
Jedva je deset godina proteklo od ovih dogañaja. Deset godina! Naizgled
malo, a u isto joj se vrijeme činilo kao da je otada proživjela nekoliko života,
na-izmjenice u najcrnjoj bijedi i u največem blagostanju. Preudala se. Bila je
gospodarica kraljeva srca. Sve je to minulo kao kakav san.
Pismo gospoñe de Sevigne ležalo je otvoreno, kraj razbacanih papira, na
spuštenoj polici pisačeg stola:
„Uskoro če se navršiti dvije sedmice, mila moja, otkako vas ne vidimo u
Versaillesu. Ne znamo šta da mislimo. Kralj je neraspoložen... Što se
dogaña?"
Anñelika slegne ramenima.
1S

«P*

Uistinu je napustila Versailles. Neče se u njega vratiti NIKADA. To je

neopoziva odluka. Marionete če ubuduče igrati kolo bez nje. Več je i
zaboravila da postoje. Sva se usredotočila na onu daleku viziju zimske noči i
teretne brodice uz zaleñenu obalu.
Ona joj je dala snage za novi život. Zaboravila je svoje tijelo koje su drugi
posjedovali, svoje novo lice, to savršeno lice od kojeg je strepio kralj, i
tragove života koje joj je okrutna sudbina utisnula. Učini joj se da je nekim
čudom postala čista, samopouzdana i bezazlena kao u ranoj mladosti, sasvim
nova žena, beskrajno nježna i privržena njemu...
Anñelika še namršti. Opet neki luñak! Pomisli na čovjeka koji je, čini se,
slijedi več cijeli tjedan.
— Kako izgleda? Malen, debeo, crvena lica?
— Ne, bogme! Prije bih rekao da je baš lijep
.momak. Ili bolje rečeno, teško je dati sud o njego
vu izgledu. Nosi masku, šešir nabijen na čelo, a
ogrtač navučen do nosa. Ali ako želite znati moje
mišljenje, gospoño, to je pristojan čovjek.
— Koji se u kuče uvlači noču preko krovova... ?
No, dobro. Dovedite ga, Malbrante, ali budite sprem
ni da dignete uzbunu.
Unatoč svemu bila je znatiželjna, ali več na prvi pogled prepoznade
priliku koja je ulazila.

— Neki vas čovjek traži!

Sijeda glava Malbranta Glavosjeka se čudno ocrtavala na zidu pred njom.
— Neki vas čovjek traži — ponovi glas.
Ona poskoči i malo zatetura. Mora da je zaspala, onako sjedeči na stoličici
koljena obgrlivši rukama. Mačevalac ju je probudio kad je otvorio mala
vrata skrivena tapiserijom. Preñe rukom preko 6el&.
— Kako? Sta? Da... Neki čovjek? Kakav čov
jek...? Koliko je sati?
— Tri sa'a ujutro.
— I vi tvrdite da me neki čovjek traži. .?
— Da, gospoño.
— I vratar ga je pustio u ovo doba noči?
— Vratar, zapravo, nema s tim ništa. Čovjek nije
ušao kroz vrata, nego kroz moj prozor. Ja ponekad
ostavim prozorčič otvoren, a kako je ovaj gospodin
došao po oluku...
— Vi se Šalite, Malbrante! Sigurno neki proval
nik, nadam se da ste ga brzo izbacili iz igre?
— Zapravo... Ne, gospodin je mene izbacio iz
igre. A onda je tvrdio da ga očekujete i uvjerio me
u to. On je sigurno vaš prijatelj, gospoño; rekao mi
je o vama stvari koje dokazuju.
10
Neukrotiv« AndeUka

17

n
POLICAJČEVA OTKRIČA O
JOFFREYU DE PEYRACU.
SKRINJICA U KAPELI.
— Vi!
— E, da — odgovori Desgrezov glas.
Anñelika dade znak Malhrantu.
— Možete nas napustiti.
Desgrez zabaci šešir, skine masku i ogrtač.
— Uh! — reče.
Priñe joj, uzme ruku koju mu ne bijaše pružila i poljubi joj vrške prstiju.
— Želim vam se ispričati zbog današnje grubo
sti. Nadam se da vas nisam baš jako pozlijedio?
— Umalo mi niste polomili zglavke onim svojim
žtapom, nevaljalČe...! Moram priznati da mi vaše
ponašanje nije jasno, gospodine Desgreze.
— Ni vaše nije mnogo jasnije, ni ljubaznije —
odgovori Desgrez zabrinuto.
Privuče stolicu i zajaše je. Nije imao periku ni besprijekorno odijelo kao
obično. U iznošenoj kabanici, koju je još uvijek ponekad koristio za tajne
pohode, sa svojom cekin javom kosom, opet je poprimio izgled policajca što
se mota po pariškom podzemlju. I ona postade svjesna da tu pred njim sjedi
u Janininoj odječi i bosih, prekrštenih nogu.
— Zar ste me, zbilja, morali posjetiti u ovo doba
noči? — upita.
— Da, morao sam.

— Uvidjeli ste da ste se opako ponijeli i niste

mogli dočekati dan da biste se ispričali?
— Ne, nije baš tako. Pošto ste mi na sve moguče
načine dali do znanja da morate hitno sa mnom raz
govarati, nisam htio čekati do dana.
Pokretom nagovijesti da se htio-nehtio morao pomiriti sa sudbinom.
— ... buduči da nečete da shvatite kako mi vas
je dosta, kako više ne želim slušati priče o vašoj bla
ženoj maloj osobi... morao sam bezuvjetno doči!
— Stvar je vrlo važna, Desgreze.
— Naravno, važna je. Ta poznam vas. Nema opa
snosti da čete policiju uznemirivati zbog kakve tri
čarije. S vama nema šale: netko hoče da vas ubije,
ili ste pak pred samoubijstvom, ili ste odlučili da oba-
spete uvredama kraljevsku obitelj, da uzdrmate kra
ljevstvo, da prkosite papi i tko zna šta još... ?
— Ali, Desgreze, ja nikad nisam pretjerivala.
— Baš to vam i zamjeram. Zar ne možete malo
glumiti kao svaka dobra ženica koja drži do sebe?
Dramu, da! Ali glumiti dramu! Kad ste vi u pitanju,
meñutim, čovjeku ne preostaje drugo do da kao lud
trči i Nebu se moli da ne stigne prekasno. Ukratko,
došao sam... i, kako mi se čini, na vrijeme.
— Desgreze, je li to moguče? Zar ste zaista volj
ni da mi još jedanput pomognete?
— Vidjet čemo — reče natmureno. — Prvo mi
recite šta je na stvari.
— Zašto ste ušli kroz prozor?
— Zar zbilja ne shvačate? — upita on. — Niste
primijetili da vas policija prati več tjedan dana?
— Policija me prati? Mene!
— Da. Znajte da se mora podnositi izvještaj za
svaki korak gospoñe du Plessis-Belliere. Cim se samo
maknete iz kuče u stopu vas prate dva ili tri anñela
čuvara. Sva se vaša pisma kradom dižu i najpažljivije
čitaju prije nego što se uruče naslovniku. Samo zbog
vas su .pojačane straže na svim gradskim vratima.
Kojim god pravcem pokušate iziči iz grada, bit čete
zaustavljeni pirije nego što prijeñete sto metara. Znaj-
«• 19

te da je jedan vrlo visoki činovnik lično odgovoran da nečete napustiti glavni

grad.
— Tko je taj?
— Pomočnik šefa policije de la Revniea, neki
Desgrez. Čuli ste za njega, zar ne?
Anñeliku je ovo dotuklo.
— Htjedoste reči da ste dobili nalog da pazite na
mene i spriječite me da napustim grad?
— Tačno. I sami uviñate kako mi je pod tim
uvjetima bilo teško da se s vama javno sastanem. Ta
nisam vas mogao primiti u svoju vlastitu kočiju upra
vo na oči onih kojima sam naredio da vas u stopu
prate.
— A tko vam je povjerio taj prljavi zadatak?
— Kralj.
— Kralj ... ? A zašto?
— Njegovo veličanstvo mi to nije objasnilo, ali
vi sigurno slutite razlog, zar ne? Ja znam samo jed
no: kralj ne želi da napustite Pariz i ja sam izdao na
reñenja u skladu s tim. No izuzme li se to, šta mogu
učiniti za vas? Sta očekujete od svoga sluge?
Anñelika je rukama grčevito stiskala koljenu* Dakle, kralj je izgubio
povjerenje u nju! Nije trpio? njenu neposlušnost. Silom če je zadržati uza se.
Dok... dok je ne urazumi. Ali to se nikada dogoditi neče!
Desgrez ju je promatrao. U jednostavnoj haljini i bosih nogu, ščučurena
od zime, nemirna pogleda i upalih očiju koje traže izlaz, ličila mu je na
zarobljenu pticu, obuzetu divljom čežnjom za daljinama. Zlatni kavez od
skupocjenog namještaja i raskošnih zastora, u kojem je Živjela, nije više
pristajao ovoj prirodnoj ženi. Bijaše se ostavila mondenog načina života, pa
je u ovoj sredini, koju je sama stvorila s puno ukusa i žara, djelovala
neobično i strano. Najedanput je opet postala bosonoga pastirica, usamljena i
tako daleka, da se Desgrezu srce stislo. Doñe mu misao koju otjera pokretom
glave.
„Ona nikad i nije bila stvorena za. nas. To je zabluda!"

— Sta je? Sta želite od svog sluge? — ponovi

glasno.
Anñelikin pogled zablista raznježeno.
— Vi zaista hočete da mi pomognete? — upita.
— Da, pod uvjetom da ne zloupotrebite svoj
umiljati pogled i da ostanete na pristojnoj udalje
nosti. Ostanite gdje ste — naredi on kad je pošla
prema njemu. — Budite pametni. Ovaj naš susret
baš nije najugodniji, a vi se potrudite da se ne pret
vori u mučenje, nesnosna ñavolice.
Desgrez uzme burmuticu, izvadi iz džepa na prsluku lulu i poče je polako
nabijati.
— Deder, dijete moje, ispraznite vreču!
Voljela je njegov suzdržljiv izgled ispovijednika.
Sve joj se učini lako.
— Moj muž je živ — reče.
On ne trepnu.
— Koji? Koliko znam, imali ste dva muža i obo
jica su potpuno mrtvi, bar se tako čini. Jedan je spa
ljen, a drugi je poginuo u ratu. Možda se još koji po
javio na površinu?
Anñelika odmahne glavom.
— Ne pravite se kao da ne znate o čemu se radi,
Desgreze. Moj muž je živ, on nije spaljen na trgu
Greve, kako su ga suci bili osudili. Kralj ga je
pomilovao u zadnji čas i udesio njegovu otmicu. Sam
kralj mi je to priznao. Moj muž, grof de Pevrac, iz-
bavijen s lomače, ali još uvijek smatran opasnim po
sigurnost kraljevstva, imao je u tajnosti biti odveden
u neki zatvor izvan Pariza. Ali on je utekao... Po
gledajte, tu su spisi koji potvrñuju to nevjerojatno
otkriče.
Policajac zapali lulu. Povuče nekoliko dimova i brižljivo, natenane smota
kresivo prije nego što če ravnodušnim pokretom odgurnuti spise koje mu je
pružala.
— Suvišno je da ih čitam! Poznati su mi.
— Poznati su vam? — ponovi Anñelika zapre
paštena. — Več ste imali u rukama ove papire?
— Da.
21

— Kad?
— Još prije nekoliko godina. Da... Zahvaljuju
či pukoj znateželji koja me spopala. Bijah upravo ste
kao zvanje policijskog činovnika pošto sam prije
toga udesio da se zaboravi na me. Ljudi se više nisu
'sječali bijednog advokata koji je kao luñak bio za
peo da brani unaprijed osuñenog vješca. Na taj se
slučaj zaboravilo, ali se ipak ponekad spominjao u
mom prisustvu... Pričale su se čudne stvari. A ja
sam pošao njihovim tragom. Kopao sam. Policajcu su
rijetko koja vrata zatvorena. I konačno sam otkrio
ove papire i pročitao ih.
— I nikad mi o tome niste govorili — prošapče
ona u jednom dahu.
— Nisam!
Iza vela od plavog dima gledao ju je poluotvorenim očima. Ponovo osjeti
da ga mrzi, da joj je odvratan njegov izgled prepredene mačke koja preživa
svoje tajne. Nije uopče bila istina da je voli. Nije imao nikakvih slabosti.
Uvijek če biti jači od nje.
— Sječate li se, draga — progovori napokon —
one večeri kad ste se od mene oprostili u svo
joj slastičarnici? Upravo ste mi bili saopčili da se
udajete za markiza du Plessis-Bellierea. I u jednom
od onih neobičnih nastupa povjerljivosti, koja je
svojstvena samo ženama, vi ste mi rekli: „Zar nije
čudno, Desgreze, Sto se ne mogu otresti nade da ču
ga jednog dana opet vidjeti? Neki su ljudi tvrdili
dav.. nije oa bio čovjek -koji je spaljen na trgu
Greve...»
w» Tada ste mi morali reči! — uzvikne ona.
*- Čemu? — reče on tvrdo. — Sječate se! U tom trenutku spremali, da
poberete plodove nadljudskih napora. Da biste postigli svoj cilj, niste štedjeli
truda, nije vam nedostajalo hrabrosti, niste se žacali ucjenjivačkih smicalica
najniže vrste, čak ste i svoju krepost žrtvovali. Sve ste bacili na. vagu svojih
ambicija., Bili ste pred trijumfom. A da.sam progovorio,, bili biste sv$
uništili,... zbog nekakvog pri-tfñenja?

Ona ga je jedva saslušala.

— Trebali ste progovoriti — ponovi. — Sjetite
se kako ste'užasan grijeh dozvolili da počinim uda-
juči se za drugog čovjeka dok mi je muž još bio živ!
Desgrez slegne ramenima,
— 2iv.... ? Bilo je vjerojatnije da je on onaj uto
pljenik iz Gassicourta. Mrtav ovako ili onako, spaljen
ili se utopio, šta bi to za vas promijenilo na stvari?
— Ne, ne, to je nemoguče! — Anñelika poviče
digavši se uzbuñena.
— Sta biste bili učini1! da sam progovorio? —
navaljivao je Desgrez nemilosrdno. — Bili biste sve
razorili kao .što se upravo sada spremate da sve ra
zorite. Bili biste nesumce ispucali sve svoje karte,
uništili sve šanse, svoju i sudbinu svoje djece. Bili
•biste se kao luñakinja uputili u potragu za sjenom,
za utvarom, kao što to u ovom trenutku smjerate.
Priznajte, dakle — reče prijeteči — da vam se upravo
to mota po glavi? otiči... otiči u potragu za mužem
koji je nestao prije deset ili jedanaest godina!
Digne se i stane tik pred nju.
— Kuda? Kako? — upita. — I zašto?
Ona poskoči na njegovu posljednju riječ.
— Zašto?
Policajac ju je promatrao svojim ispitivačkim pogledom kojim joj je
prodirao do dna duše.
— Bio je grof od Toulouse — reče... — Grof
od Toulouse više ne postoji. Kraljevao je u jednoj
palači... Palače više nema. Bio je najbogatiji vlaste
lin u cijelom kraljevstvu. Bogatstvo mu je oduzeto.
Bio je učenjak poznat u čitavu svijetu. Danas je za
boravljen, a gdje da se i bavi svojom naukom... ?
Sta je ostalo od onog što ste u njemu voljeli. .„ ?
— Desgreze, vi nemate pojma o ljubavi koju
čovjek kao on može pobuditi.
— Mislim da ipak shvačam da je posjedovao čari
kojima žensko srce nije moglo odoljeti. Ali kad je
jedanput tih čari nestalo... ?
23

— Desgreze, ne mogu vjerovati da ste do te

mjere neiskusni Ali nemate pojma o tome kako žene
vole.
?-— U svakom slučaju znam nešto malo o tome kako vi volite.
Uhvati je za ramena i okrene je, kako bi se vidjela u visokom ovalnom
zrcalu s okvirom od pozlačenog drveta.
— Deset je godina života ostavilo tragove na
vama, na vašoj puti, u vašim očima, u vašoj duši, na
vašem tijelu. I kakav je to život bio! Svi oni ljubav
nici kojima ste se podali...
Istrgne mu se zažarenih obraza. Ali ga ipak nije prestala izazovno gledati.
— Da, znam. Ali to nema ništa zajedničko s lju
bavlju što je osječam za njega, što ču je uvijek osje
čati za njega. Meñu nama rečeno, dragi gospodine
Desgreze, što biste mislili o ženi koju je priroda ob
darila nekim blagodatima, a koja ih, ostavši sama, na
puštena od sviju, u krajnjoj bijedi, ne bi iskoristila
da se izvuče iz neprilike? Rekli biste da je glupača
i bili biste u pravu. Držat čete me bezočnom, ali ni
danas ne bih u takvom slučaju oklijevala da za ostva
renje svojih ciljeva iskoristim moč koju imam nad
muškarcima. Sta su muškarci, svi muškarci koji su
došli poslije njega, značili za mene? Ništa.
Gledala ga je zlurado.
— Ništa, razumijete }i? Staviše, danas osječam
za sve njih nešto što liči na mržnju. Za sve njih.
Desgrez je zamišljen promatrao svoje nokte.
— Nisam uvjeren da ste baš tako bezočni — reče
i duboko uzdahne... — Sječam se izvjesnog malog,
zbunjenog pjesnika... A što se tiče lijepog markiza
Filipa du Plessisa, zar nije s vaše strane postojalo...
nešto prilično nježno, prilično snažno?
Ona žestoko odmahne svojom bujnom kosom,
— Ah, Desgtreze, vi to niste kadri razumjeti. M0-
rala sam se zavaravati, morala sam pokušati da ži-

vim ... Žena ima toliku potrebu da voli i da bude voljena... Ali je uspomena,
čežnja za njim živjela u meni uvijek.
Baci pogled na svoju ruku.
... On je stavio zlatni prsten na moj prst, u tu-} luškoj katedrali. To je
možda jedino što je ostalo meñu nama, ali zar ta veza nema svoju snagu... ?
Ja sam njegova žena, a on je moj muž. Ja ču uvijek biti njegova, a on če
uvijek biti moj. I zato ču ga tražiti... Zemlja je velika, ali ako živi igdje na
njoj, ja ču ga pronači, pa makar morala hodati čitav život ... Dok mi ne bude
sto godina!
Glas je izdade, jer sebe vidje na užarenom drumu, svu ostarjelu i uništenu
uzaludnom nadom.
Desgrez joj se približi i uzme je u naručje.
— No! No! — reče. — Opet sam s vama postu
pao okrutno, mila moja, ali može se reči da ste mi
vratili milo za drago.
Tako ju je stisnuo da je zajatiknula, a onda se odmakao i ponovo počeo
zamišljeno pušiti.
— Dobro! — nastavi malo poslije — kad ste več
odlučili činiti gluposti, uništiti svoj opstanak, izgubiti
imetak i možda život, a niko vas od toga ne.može od
vratiti, šta namjeravate činiti?
— Ne .znam — reče Anñelika.
Razmišljala je nekoliko trenutaka.
— Držim — nastavi — da bi možda trebalo po
kušati pronači onog Calistera, bivšeg poručnika mu
šketira. On bi nam jedini, ako se još sječa, mogao
pomoči da isključimo sumnju koja lebdi nad utoplje-
aikom iz Gassicourta.
— To je učinjeno — reče Desgrez kratko — pro
našao sam tog oficira, dobro ga kuhao i vješto oda
brao pojedinosti kojima sam mu oživeo sječanje. Na
kraju je priznao da mu je stvar s utopljenikom iz
Gfassicourta došla baš u pravi čas: njome je zaklju-
3o tu neugodnu istragu, iako je utopljenik imao tek
vrlo mutne sličnosti s odbjeglim uhapšenikom.
—

—
24

25

>— Oh, da! —: uzvikne Anñelika ustreptala oñ nañe. *— Onda bi trag

gubave skitnice bio onaj pravi...?
— Tko zna!
 — Trebalo bi otiči u Pontoise i ispitati redovnike
one male opatije u koju je bio svratio.
— To je učinjeno.
— Kako to?
— Tako, eh... I Kad sam zbog jedne istrage bio
u onom kraju, uz put sam pozvonio na vratima ma
log samostana,
— Oh! Desgreze, vi ste divan čovjek.
— Ostanite na svom mjestu. — reče mrzovoljno.
— Nišan; iz te posjete izvukao bogzna šta. Opat mi
nije znao reči mnogo više od onog što je svojevre
meno ispričao mušketirima koji su ga ispitivali. Ali
se mali brat laik, samostanski bolničar, kojeg sam
zatekao meñu njegovim ljekovitim biljem, sječao jed
ne pojedinosti. Obuzet samilošču prema bijednom
kukavcu, htio mu je staviti1 melem na rane, pa je
otišao u sušu gdje je skitnica, onako iscrpljen, spavao
kao zaklan. )fNije bio gubav", rekao mi je mali brat
laik. „Otkrio sam mu lice. Nije bilo izjedeno, nego
samo išarano dubokim brazgotinama."
— To je, znači, bio on, zar ne, to je bio on! Ali
zašto, je došao u Pontoise? Da se nije htio vratiti u
Pariz? Kakva ludost!
— To je vrsta ludosti koju je čovjek kao on u
stanju počiniti zbog žene. kao što ste vi.

— Ali trag mu se gubi na gradskim vratimau.

Anñelika grozničavo prolista spise.
— A ovdje stoji da je primiječen u Parizu.
— To je nemoguče! Nije se mogao probiti u
grad. Znajte da su u toku tri tjedna po njegovu
bjekstvu svi izlazi b-li jpoñ najstrožim riadzoronv A
onda su otkriče utopljenika iz Gassicourta i izjave
Arnauda de Calisterea okončali neizvjesnost. Predmet
je zaključen. Da bih umirio savjest, još sam malo
kopao po arhivama. Nisam našao više ništa u vezi
s ovom stvari.

Mučna se tišina uvuče meñu njih.

— Je li to sve što znate, Desgreze?
 Policajac prošeče po sobi prije nego što če odgcv voriti:
— Nije!
Grickao je lulu i netremice se zagledao ispod sebe. Zatim procijedi kroza
zube: — Tko zna?
— Stanje? Govorite!
— Pa dobro! Evo: prije... tri godine... a možda
i nešto više, posjetio me nepoznat čovjek. Bio je to
neki svečenik, mladič užarenih očiju na voštanom licu,
pripadnik one vrste ljudi koji nemaju snage ni da
pošteno dahnu, a sebi su utuvili u glavu da spašavaju
svijet. Raspitivao se: da li sam zaista onaj odvjet
nik Desgrez koji je 1661. godine bio postavljen za
branioca optuženom grofu de Pevracu? Uzalud me je
tražio meñu mojim kolegama u sudnici i jedva me
prepoznao u neuglednom odijelu mračnog policijskog
agenta. Pošto se uvjerio da sam zaista bivši odvjet
nik Desgrez, rekao je tko je: otac Antoine, pripad
nik lazarističkog reda koji je osnovao gospodin Vin-
cent. Bio je zatvorski svečenik, i u tom. svojstvu
pratio grofa de Pevraca na lomaču.
Anñelika se odjedanput prisjeti spodobe malog svečenika kako pred
krvnikovom lomačom sjedi kao ustrašeni cvrčak.
— Poslije dugog me okolišanja upitao da li znam
šta se d.ogodilo sa ženom grofa de Pevraca. Rekoh mu
da znam, ali da bih i ja sa svoje strane volio čuti
koga zanima ta žena čije su čak ime svi zaboravili.
To ga je jako zbunilo. Njega samog zanima, reče.
Cesto je mislio na tu napuštenu nesretnicu i molio se
za nju. Nada se da joj se sudbina napokon ipak smi
lovala. Ne znam zašto, ali mi je u njegovim riječima
nešto zvučalo lažno. Čovjek mog zanata ima istan
čana čula. Ipak sam mu rekao što sam znao.
— Sta ste mu rekli, Desgreze?
T~ Istinu: da ste se vrlo uspješno izvukli iz neprilika, da ste se pfeudali za
markiza du Plessis-Bel-lierea i da ste, u ono vrijeme, bili na francuskom

30

dvoru jedna od žena kojima se najviše zavidi. Čudna stvar, umjesto da ga

razvesele, ova su ga saznanja očito porazila. Možda se pobojao za spas vaše
duše, jer sam mu natuknuo da ste na putu da izgurate gospoñu de
Montespan.
Anñelika očajna krikne.
— Oh! Zašto ste mu to rekli..>? Vi ste čudor
vište!
— Nije li to bila sušta istina? Vaš je drugi muž
tada bio na životu, a vi ste tako javno uživali kralje
vu blagonaklonost da su svi a tome govorili. Još
me je pitao šta se dogodilo s vašim sinovima. Odgo
vorio sam mu da su u dobrom zdravlju i takoñer u
velikoj milosti na dvoru negove visosti prijestolo
nasljednika. A kad je več bio na polasku, rekoh mu
kao da mu stavljam nož pod grlo: „Mora da ste
dobro upamtili ono pogubljenje. Takve sitne prevare
nisu baš česte." On se trgnuo: „Sta hočete time da
kažete?" „Da je osuñenik iščezao u zadnji čas, a da
ste vi blagoslovili bezimeni leš. Bit če da ste se pri
lično zbunili kad ste primijetili zamjenu?" „Prizna
jem da je nisam odmah primijetio..." Na to sam mu
se unio u lice, „A kada ste je primijetili, gospodine
opata?" upitao sam.
P^blijedio je kao krpa. „Ne razumijem o čemu vi to govorite", rekao je da
bi se izvukao iz škripca. „Eh, razumijete vi to vrlo dobro. Vi kao i ja znate
da grof de Peyrac nije umro na lomači, ali je malo ljudi koji to znaju. Vašu
pak šutnju nije trebalo kupovati. Niste bili umiješani u taj slučaj. Ali vi
znate. Tko vam je rekao...?" I dalje se pravio kao da ne razumije. Na kraju je
otišao.
— I pustili ste ga da ode...? Ali to niste smjeli
učiniti, Desgreze! Trebalo ga je prisiliti da govori,
zaprijetiti mu, staviti ga na muke, natjerati ga da
kaže tko ga je. obavijestio, tko ga je poslao. Tko.... ?
Tko...?
— Sta bi to bilo promijenilo na-stvari? — upita
Desgrez. — Ta, vi ste bili gospoña du Plessis-Belliere,
zar ne?
28

Anñelika se uhvati za glavu. Desgrez joj ne bi bio ispričao taj dogañaj da ga

je smatrao nevažnim. Desgrez je mislio kao i ona: iza neobičnog poduhvata
zatvorskog svečenika stajao je Anñelikin prvi muž. Ali odakle je poslao
svog glasnika? Kako je došao u vezu s njim?
— Treba uči u trag tom svečeniku — reče ona.
— To neče biti teško. Sječam se da je pripadao
redu...
Desgrez se smješkao.
— Bili biste odličan policajac — reče. — Još je
danput ču vam prištedjeti trud. Svečenik se zove otac
Antoine. Nije više u Parizu. Več je nekoliko godina
galijaški duhovnik u Marselju.
Anñelikino se lice razvedri. Sad zna odakle treba početi. Prvo če otiči u
Marselj ocu Antoineu.
Lako če ga pronači. Svečenik če joj sigurno povjeriti ime tajanstvene
osobe koja ga bijaše poslala Desgrezu da se raspita za sudbinu gospoñe de
Pey~ rac. Možda če znati gdje se nalazi taj neznanac... ? Razmišljala je
blistavih očiju i griskala gornju usnu.
Desgrez ju je podrugljivo gledao.
— Pod uvjetom da uspijete iziči iz Pariza — reče
odgovarajuči na njene misli koje su joj se tako jasn.o
mogle pročitati na živahnom licu.
— Desgreze, vi me nečete u tome spriječiti.
— Drago moje dijete, ja imam nalog da vas u-
tome spriječim. Zar ne znate da sam ja kad preuz
mem neki zadatak, kao pas koji ne ispušta svoj pli
jen? Spreman sam da vam dadem sva obavještenja
koja bi vas mogla zanimati, ali zasigurno neču skr-
štenih ruku gledati kako hvatate maglu; s tim ne ra-
ihmajte.
Anñelika se živo okrene prema policajcu. Njen pogled je vatreno
preklinjao.
— Desgreze! Prijatelju moj!
lice mladog službenika osta neumoljivo.
— Ja sam za vas jamčio kralju^ a takve obaveze
ae uzimam olako, vjerujte mi.
— I vi se nazivate mojim prijateljem!
28

— Ukoliko ne moram kršiti nareñenla njegova

veličanstva.
 Razočarenje je pustošilo Anñelikonv kao užarena lava. Mrzila je sada
Desgreza> kao što ga je uvijek mrzila. Znala je da je uporan i savjestan u
svom poslu i da če pred nju ispriječiti neprelazan zid. Poput lovačkog psa,
uvijek bi na kraju uhvatio svoju žrtvu, a kao dobar tamničar,.znat če je
čuvati. Njemu se nije moglo umači.
— Kako ste mogli prihvatiti taj gnusni zada
tak kad ste znali da se .tiče-rosne? To vam nikada
neču oprostiti.
-— Priznajem da sam bio prilično zadovoljan time. što ču vas
onemogučiti da počinite glupost.
— Ne miješajte se »u moj život! — poviče ona
izvan sebe. — Mrzim iz dna duše vas i ljude vaše
vrste, Gadite mi se svi, -svi koliko vas god ima: pro
kleti policajci, lakrdijaši, cjepidlake, licemeri, pu-
zavi lakeji koji jedva čekate da vam.gospodar dobaci
kost.
Desgrez se razvedri i prasne u smijeh. Najviše ju je volio ovakvu, s
izrazom Markize anñela, tog tajnog poglavlja njena života, pokopanog ispod
raskoši i ugleda. A te bi crte lica poprimala kad god bi se razbjesnila.
— Slušajte, dijete moje....
Uhvati je za bradu i prisili da mu gleda u lice.
— Mogao sam ne prihvatiti ovaj zadatak, prem-
da mi ga je kralj povjerio zbog glasa koji uživam.
On dobro zna da vas samo najbolji policajci Pariza
mogu zadržati ako ste sebi zabili u glavu da pobjeg-
nete. Mogao sam odbiti, ali mi je o vama govorio za
brinuto, uzbuñeno, kao čovjek čovjeku... A ja sam
sa svoje strane, kako sam. vam to več rekao, bio
riješen da upotrijebim sva sredstva kako bih vas osu
jetio da još jedanput uništite svoj život.
Crte lica mu se ublaže i «neka duboka nježnost prožme mu ©ogled dok je
promatrao, malo, zatvoreno lice koje je silojn držao u,svojiin, rukama.
80

„ — Ludice! Draga ludiceJ — prošapče. — Ne zamjerite svom prijatelju

Desgrezu. Hoču da vas poštedim kobne, opasne pustolovine... Stavljate na
kocku sve, bez izgleda da išta dobijete. A kraljev gnjev bit če strašan. Ne
može mu se prkositi preko odreñene granice. Slušajte mala Anñeliko... jadna
mala Anñeliko...
 Nikad joj se ranije nije obračao s toliko ljubavi, kao djevojčici koju pod
svaku cijenu treba braniti od nje same, i ona osjeti potrebu da mu nasloni
čelo na rame i da zaplače sasvim tiho.
— Obečajte mi — reče on — obečajte mi da čete
biti razboriti, a ja vama obečaj em da ču učiniti sve
da vam pomognem u vašim traganjima... Ali obe
čajte mi!
Ona odmahne glavom. Doñe joj želja da popusti, ali nije imala povjerenja
u kralja, nije imala povjerenja u Desgreza. Oni če uvijek nastojati da je
utamniče, da je zadrže. Htjeli bi da ona zaboravi i popusti. A ona nije imala
povjerenja hi u samu sebe, bojala se malodušnosti i zamora koji če je jednog
dana nagnati da se upita: a čemu? Kralj če joj se vratiti i-preklinjali je. Bila
je sama, potpuno sama i nenaoružana nasuprot snagama koje su se udružile
zato da joj onemoguče odlazak k ljubljenom čovjeku.

— Obečajte mi — nije popuštao Desgrez.

* Ona ponovo odmahne.
— Magareča glavo! — reče on i pusti je uzdah-
nuvši. — Sada, dakle, počinje utakmica izmeñu nas
dvoje. Vidjet čemo tko je jači. U redu, kako vam
drago! Sretno vam bilo, Markizo anñela!
Unatoč zori1, koja se bijelila kroz prozore, Anñe-lika legne u krevet, ali
ne mogaše zaspati. Bila je kao u nekom polusnu, umrtvljenog tijela, ali živa
duha. Pokušavala je slijediti tajanstvenu odiseju gubavog skitnice,
zamišljajuči svog muža pod likom usamljenog i odbojnog stvora viñenog
kako hramlje po drumovima He-de-Francea usmjerivši svoje korake pre-
31

ma Parizu. Ova posljednja pojedinost morala bi sama po sebi razodti svaku

nadu. Kako bi odbjegli zatvorenik, izrazitog ličnog opisa i svjestan da je
potjera za njim, imao hrabrosti da se vrati u Pariz, u taj osinjak? Joffrey de
Peyrac ne bi nikad počinio takvu ludost Ali tko zna! Kad je dobro
promislila, Anñelika zaključi da mu je baš ovakav postu-* pak svojstven.
Pokušavala je pogoditi njegovu ma-misao. Da li bi se zbog nje bio vratio u
Pariz... 1 Ali kakva smjelost! U Parizu, velikom gradu koji ga bijaše osudio,
neče više nači ni prijatelja, ni svoje kuče... Zapečačen je bio njegov dom u
četvrti Saint--Paul, lijepa palača Beautreillis koju je sagradio Anñeliki u
čast. Sječala se kako je onda često putovao iz Languedosa u glavni grad zato
da bi lično nadgledao radove. Da li se prognani Joffrev de Peyrac mogao
baviti mišlju da se skloni u svom domu? Lišen svega, možda je smislio plan
da se domogne zlata i dragulja iz tajnog skrovišta za koje je samo on znao?
Sto je više razmišljala, to joj se ova pretpostavka činila vjerojatnijom.
Joffrev de Peyrac bio je nedvojbeno kadar da stavi na kocku sve3 zato da bi
se domogao bar jednog dijela svog blaga. Zlato i novac če mu donijeti spas,
dok je kao bijednik bez sredstava osuñen na lutanje, (bez izgleda da se
izvuče. Seljaci če se nabacivati kamenjem na njega, te če ga prije ili kasnije
izručiti policiji. A sa šakom bi zlata stekao slobodu! I on je znao gdje če to
zlato nači: u svojoj palači Beautredllis gdje je poznavao svaki kutak.
Anñeliki ,se činilo da ga čuje. Slijedila je tok njegovih misli, prapoznavala
njegov pomalo prezriv na-* ?čin rasuñivanja: „Zlato može sve", govorio je.
Samo je častoljublje jednog mladog kralja, jače od pohlepe, nanijelo poraz
ovom načelu, ali opče pravilo važi i dalje: s malo zlata bijednik više nije
bespomočan. On se uputio prema Parizu. I stigao je ovamo: sad je u to bila
sigurna. To je očigledno. U ono vrijeme 'kralj još ne bijaše opljačkao sve
njegovo bogatstvo. Palaču još nije bio ponudio princu de Condeu. Pustu
32

palaču, to prokleto obitavalište s voštanim pečatima na vratima, čuvali su

samo ustrašeni vratar i stari sluga, Bask, koji nije znao kamo bi otišao.
Anñeliki srce jače zalupa.
Najedanput... našla je sigurnu nit. „Ja sam ga vidio... Da, vidio sam ga u
donjem hodniku, prokletog grofa. Vidio sam ga. Bilo je to jedne noči malo
poslije lomače. Cuo sam šum u hodniku i prepoznao njegov korak ..."
To joj je rekao stari sluga, oslonivši se o kamenu ogradu
srednjovjekovnog zdenca u dnu vrta, jedne večeri tek što bijaše ponovo
preuzela palaču Beautreillis.
— „Tko ne bi prepoznao njegov korak ... ? Korak Velikog šepavca iz
Languedoca ... ! Upalio sam svjetiljku i opazio ga kad sam prošao zavoj u
hodniku. Naslonio se o vrata kapele i okrenuo za mnom... Prepoznao sam ga
kao što pas prepoznaje svog gospodara, iako mu nisam vidio lice. Nosio je
masku... Najedanput je utonuo u zid i više ga nisam vidio..."
Anñelika bijaše usplahirena pobjegla. Nije mogla slušati bulažnjenje
jednog, bezazlenog starca koji je vjerovao u priviñenja.
Ona se uspravi u krevetu i snažno povuče zvonce. Pojavi se Janina, riña,
izvještačena djevojka, koja je zamijenila Terezu. Hladno i iznenañeno onjuši
miris duhana koji je Desgrez ostavio za sobom, i upita šta želi gospoña
marMza.
— Smjesta mi dovedi starog slugu... Kako se
ono zove? Ah, da. Pascalou. „Djed Pascalou".
Začuñena sluškinja podiže svoje svijetle obrve.
 — Pazi, ti tačno znaš — reče Anñelika — jedan
jako $tar, koji grabi vodu iz zdenca i nosi drva za
loženje...
Janina poprimi strpljiv izraz čovjeka koji ništa ne razumije, ali če ubrzo
sve saznati. Vrati se poslije
33
Neukrotiva Anñdllca

nekoliko trenutaka i izjavi da je djed Pascalou umro-prije dvije godine.

— Umro? — ponovi Anñelika zaprepaštena. — Umro! Oh! Bože moj! To
je užasno!
Janina pomisli kako je njenu gazdaricu sad najedanput tako potresao
dogañaj koji prije dvije godine nije ni zapazila. Anñelika je zadrži i prepusti
se oblačenju utonula u misli. Jadan je čovjek, dakle, umro i ponio svoju
tajnu u grob. Ona je u to vrijeme bila na dvoru i nije došla ni da pridrži ruka
vjernom sluzi u njegovim posljednjim časovima. Skupo je plačala što nije
izvršila svoju dužnost. Riječi, koje je nekoč čula, ostale su joj vatrenim
slovima urezane u sječanju.
„Naslonio se o vrata kapelioe..."
Ona siñe i poñe hodnikom čije je ljupke svodove nježnim bojama išarao
odsjaj s crkvenih prozora. Otvori vrata kapele: to je više bila molitvena soba
sa dva klecala od kordobske kože i malim oltarom od zelenog mramora nad
kojim je visila prekrasna slika nekog španjolskog slikara. Prostorija je
odisala mirisom cviječa i tamjana. Kad bi opat de Lesñiguieres boravio u
Parizu, ovdje je služio misu. Anñelika klekne.
— Oh! Bože moj! — reče glasno. — Mnogo sam griješila, Bože, ali
usrdno te molim, usrdno te molim....
Nije znala šta .bi još rekla.
On je bio tu jedine noči. Kako je ušao u palaču? Kako se probio u Pariz?
Po šta je došao u ovaj oratorij?
Anñelika proñe pogledom po malom svetištu. Sve što se tu nalazi, potječe
od grofa de Pejrraca. Princ ñe Conde nije ništa dirnuo. Osim opata de
Lesdiguiere-sa i jednog malog lakeja, koji mu je služio kao ministrant i
vodio kučanstvo, rijetko je tko tu ulazio.
Ako u ovom oratoriju postoji kakvo skrovište, teško da ga je tko mogao
otkriti... Anñelika ustane

5 počne pomno tražiti. Pretražila je mramor na oltaru i uvlačila nokat u

svaku pukotinu u nadi da če pokrenuti tajni mehanizam. Opipala je sve
izbočine na bareljefima. Strpljivo je kuckala po pločicama na podu, zatim po
drvenariji kojom bijahu obloženi zidovi. I konačno joj upornost bi
nagrañena. Oko podne joj se učini da jedno mjesto na zidu iza oltara
odzvanja šupljim zvukom. Zapali sviječu i prinese plamen. Raspozna
tragove brave, vješto skrivene u drvenom ukrasu. Tu je, dakle!
Grozničavo se upinjala da otkrije kako se otvara, ali se toga morade
odreči. A onda je konačno, uz pomoč noža i ključa koji je uzela iz svežnja o
pojasu, skupocjeno drvo zapucketalo. Uvuče ruku u šupljinu i pritisne kvaku
koja odskoči. Vratašca skro-višta otvore se uz škripu. U unutrašnjosti opazi
škri-njicu. Nije je trebalo otvarati. Brava joj je več bila obijena. Skrinjica je
bila prazna...
Anñelika pritisne na srce prašnjavu kutiju.
— On je bio ovdje! On je uzeo zlato i dragulje. Znao je da su tu. Bog ga je
vodio! Bog ga je čuvao.
Ali poslije toga... ?
Što se dogodilo s grofom de Pevracom pošto se obogatio malim imetkom
do kojeg je uz opasnost po život došao u vlastitoj, otetoj mu palači... ?

34

35

III
FLORIMONDOVE LUDORIJE
Kad je pošla u Sairit-Clouñ po Florimonda, An-ñelika shvati da se
Desgrez, nije šalio, več joj je čistu istinu rekao. Penjuči se u svoju kočiju,
nije se ni udostojila da pogleda „obožavaoca" čije se lice več nekoliko dana.
rumenilo pod njenim prozorima. Nije se osvrnula ni na dva konjanika koji,
iskrsnuvši iz susjedne krčme, polete za njenom kočijom kroz ulice. Ali tek
što je prošla kroz kapiju Saint-Honore, naoružani stražari joj opkole kola, a
jedan je mladi oficir vrlo učtivo zamoli da se vrati u Pariz.
— Kraljeva zapovijed, gospoño!
 Ona je prosvjedovala. Morao joj je pokazati pismenu naredbu šefa policije
gospodina de la Revniea, prema kojoj se gospoña du Plessis-Belliere ne
smije pustiti iz grada.
„Kad se samo sjetim da je upravo Desgrez zadužen za strogo provoñenje
ove naredbe!" pomisli ona. „Mogao mi je pomoči, ali sad to više neče htjeti!
Dat če mi sva moguča obavještenja o negdanjoj aferi mog muža, sve savjete,
ali če isto tako koristiti sva raspoloživa sredstva da izvrši kraljeve
zapovijedi."
Stisla je zube i šake, a kočijašu izda nareñenje da okrene konje. Nasilje je
rasplamsavalo njen borbeni duh. Joffrejr de Pevrac, sakat i progonjen, uspio
je tada uči u Pariz, ona če uspjeti, ona, iz njega još danas iziči...!
36

Pošalje glasnika u Saint-Cloud. Malo poslije stiže Florimond u pratnji svog

odgojitelja opata de Les-diguieresa. Ovaj reče da je, u skladu s uputama,
gospoñe du Plessis, počeo pregovore o prodaji Florimon-dovog zvanja.
Gospodin de Loane bi ga kupio za svog nečaka. Nudi dobru cijenu. „Još
čemo o tome govoriti", reče Anñelika. Nije htela da nestane i na sebe navuče
kraljev gnjev, a da prethodno ne osigura svoju djecu.
— Zašto treba da prodam svoje zvanje? — upita
Florimond. — Jeste li mi našli bolju službu? Moram
li se vratiti u VersaiUes? Ta u Saint-Cloudu sam se
iskazao; Gospodin je zapazio moju revnost.
Charles Henri dotrči radosno vrišteči. Obožavao je svog starijeg brata, a
ovaj mu je tu ljubav iskreno uzvračao. Svaki put kad bi došao u Pariz,
uzimao bi maloga na brigu, nosio ga nakrkače i davao mu svoj mač.
Florimond se uvijek iznova oduševljavao Charles Henrijevom ljepotom.
— Mama, zar on nije najljepše dijete na svijetu?
Zaslužio bi da bude prestolonasljednik umjesto pra
vog koji je tako nezgrapan.
— Ne govorite tako, Florimonde — opomene ga
opat ñe Lesdiguieres.
Anñelika odvrati pogled od slike koju su pružala njena dva sina: Charles
Henri, plavokos, ružičast i okrugao, upravlja svoje plave oči prema
dvanaestogodišnjem crnomanjastom Florimondu. Neki bi je osječaj tuge i
nemoči obuzimao kad god bi joj pogled pao na kovrčavu glavu Filipovog
sina. Zašto je sklopila taj brak? Joffrejr de Pevrac je poslao tajnog izaslanika
da se raspita za nju, i saznao da se preudala. To je 'bio užasan i bezizlazan
položaj. Bog ne bi smio dozvoliti da se čine takve stvari!
 U velikoj se tajnosti pripremala za odlazak. Charlesa Henrija če s Barbom
i svojom poslugom poslati na imanje Plessis u Poitouu. Kralj se ni u svom
37

gnjevu neče usuditi da dime u maržalovo dijete i imetak. Za Florimonda je

imala druge, tajnije planove.
„Zar če mi kralj baš toliko zamjeriti?" govorila je da bi samu sebe
razuvjerila. „Da, zato što sam mu uskratila poslušnost. Ali zar se može
ozbiljno ljutiti zbog jednog običnog putovanja u Marselj? Ta ja ču se
vratiti..."
Da bi otklonila sumnje i dala očigledne dokaze svoje pokornosti, pozove
svog brata Gontrana. Napokon je našla vremena da naruči portret svoje
djece. Onda se pozabavila dosadnim računima zato da bi sve svoje poslove
ostavila u redu. Udubljena u taj posao, čula je Florimonda kako izmišlja
bezbroj ludorija da bi utišao mezimče.
— Mali anñele sa smiješkom kerubina, vi ste
dražesni.
— Mali sladokusce, s trbuhom kanoničkim — vi
ste dražesni — parodirao je Florimond litanije posve
čene svecima. A onda Anñelika začuje glas opata de
Lesdiguieresa:
— Florimonde, ne smijete zbijati šale s tim stva
rima. Postoji u vama crta razuzdanosti koja me za
brinjava.
Florimond je bezbrižno dalje pjevušio:
— Mala nafrizirana ovco koja bonbone brsti —
vi ste dražesni...
— Mali duše, puni ste zlobe — vi ste dražesni...
Charles Henri se grohotom smijao. Gontran je
po svom običaju brundao, a na platnu se pojave cr-nomanjaste i plavokose
glave Anñelikinih sinova: Florimonda de Pevraca, Charlesa Henrija du
Plessis-Bellierea u kojima je vidjela sliku i priliku dvojice ljudi koje je
voljela.
I Florimond je, lepršav kao leptir, mnogo o tome razmišljao. Jedne je
večeri posjetio Anñeliku i zatekao je uz vatru.
38
 — Majko — upita iznebuha — šta se to dogaña?
Znači da niste kraljeva milosnica kad vas on, čini se,
za kaznu drži u Parizu?
— Florimonde — poviče Anñelika ljutito — u
što se ti to miješaš!
Florimond je dobro znao koliko mu je majka na-prasita, pa se čuvao
izravnih udaraca. Sjedne na sto-ličicu do njenih nogu i pogleda je svojim
tamnim i blistavim očima čije je zavodljivosti bio svjestan.
— Zar niste kraljeva milosnica? — ponovi uz
umiljat smiješak.
Anñelika se upita ne bi li raspravu trebalo zaključiti dobro odmjerenim
šamarom, ali se pravovremeno suzdrži. Florimond nije zlonamjeran. S istog
se razloga, kao čitav dvor od prvog plemiča do zadnjeg paža, i on pitao
kakav če biti ishod dvoboja izmeñu gospoñe de Montespan i gospoñe du
Plessis--Belliere. A pošto je ova posljednja bila njegova majka, to ga je stvar
posebno zanimala, tim više što su mu govorkanja o kraljevskoj naklonosti
podigla ugled kod njegovih drugova. Buduči dvorani, več vični spletkama i
smutnjama, nastojali su steči njegovu blagonaklonost. „Moj otac kaže da
tvoja majka kod kralja može sve", prišapnuo mu je mladi d'Aumale. „Baš si
sretan! Karijera ti je osigurana. Ali ne zaboravi svoje prijatelje. A ja sam
uvijek bio susretljiv prema tebi, zar ne?"
Florimond se pravio važan i glumio sivu eminenciju. Dužnost velikog
admirala več je obečao Bernardu de Chateaurouxu, a položaj ministra rata
Filipu d'Aumaleu. A sad ga majka najedanput povlači s Gospodinovog
dvora, govori o prodaji njegova zvanja paža, te i sama živi povučeno u
Parizu daleko od Versaillesa.
— Jeste li ozlovoljili kralja? Cime?
Anñelika pruži ruku i podigne dječakove crne ko-vrče koje su mu stalno
padale natrag na glatko čelo. Obuze je isto ono uzbuñenje obojeno sjetom,
koje je osjetila onog dana kad je Cantor zatražio da ide u

rat; i opet ju je, kao svaku majku, iznenadila spoznaja da su djeca postala
razumna biča i da misle vlastitom glavom.
Blago odgovori na Florimondovo pitanje:
— Da, ozlovoljila sam kralja i on mi to nije
oprostio.
Florimond se namršti oponašajuči neutješiv i zabrinut izraz koji je vidio na
licima dvorana u nemilosti.
— Kakva nesreča! Sta če bita s nama? Kladim se
da je to opet skuhala ona djevojčura de Montespan.
Gadura!
— Florimonde, kakav je to rječnik?
Florimond slegne ramenima. To je rječnik kraljevskih predsoblja.
Izgledalo je da se najedanput pomirio s činjeničnim stanjem i prihvatio ga
filozofski, kao čovjek koji je več mnogo puta vidio kako se podižu i ruše
krhki dvorci od karata.
— Priča se da se spremate na put?
— Tko priča?
— Priča se.
— To mi se ne sviña. Ne bih htjela da se moji
planovi saznaju.
— Obečavam vam da ih neču nikome reči, ali
bih ipak htio znati šta kanite sa mnom, sad kad je
sve pošlo naopako. Da li čete me povesti sa sobom?
Prvo je mislila da ga povede, ali je onda odustala. Pustolovina bi mogla
biti puna nepredviñenih nezgoda. Anñelika čak nije znala kako napustiti
Pariz. A kakva če tek obavještenja dobiti u Marselju od oca Antoinea i u
kojem če je pravcu ona odvesti? Cak bi joj i tako snalažljivo dijete kao što je
Florimond moglo biti na smetnju.
— Sine moj, bit čete razboriti. To što ču vam
predložiti, nije jako ugodno. Ali pošto ste savršena
neznalica, vrijeme je da se ozbiljno latite učenja.
Povjerit ču vas vašem ujaku isusovcu koji je spre
man da vas smjesti u srednju školu njegove družbe u
40

Poitouu. Opat de Lesdiguieres če Vas tamo otpratiti i biti vam skrbnik za

vrijeme moje odsutnosti.
Ona je več bila kod oca Ravmonda de Sancea i zamolila ga da se stara o
Florimondu i uzme ga u zaštitu ako ustreba.
Kako je i očekivala, Florimond se naduri. Dugo je ostao zamišljen i
namršten. Anñelika mu položi ruku na ramena, kako bi lakše probavio ovo
mučno saznanje. Dok se pripremala da mu opiše radosti učenja i drugarstva,
on digne glavu i izjavi suho:
— Pa dobro! Ako me samo to čeka, ne preostaje
mi drugo nego da poñem Cantorovim stopama.
— Bože moj, Florimonde! — poviče Anñelika po
tresena — ne govori tako, molim te. Valjda ne želiš
umrijeti?
— O ne! — rede dječak dobro raspoložen.
 — Zašto onda govoriš tako strašne stvari: da
ideš za Cantorom?
— Jer sam ga poželeo, a osim toga mi je ipak
draže krstarila po moru nego bubati latinski kod isu
sovaca

— Ali... Cantor je mrtav, Florimonde.

Florimond samouvjereno odmahne glavom.
— Ne, on je otišao mom ocu.
Anñelika osjeti kako je problijedila i učini joj se da gubi razum.
— Sta... šta si to rekao?
Florimond je pogleda pravo u lice.
— Da! Mom ocu...! Onom... vi znate...?
Onom kojeg su htjeli spaliti na trgu Greve.
Anñelika zanijemi. Nikad svojim sinovima nije
0 tome govorila. Hortenzijmu djecu nisu viñali, a
sama bi Hortenzija prije pregrizla jezik, nego što bi
spomenula onaj užasni skandal. Brižljivo je i ljubo
morno pazila da do njih ne dopru razna govorkanja,
1 unaprijed strahovala šta če im odgovoriti onog dana
kad budu pitali za ime i sudbinu svog pravog oca.
4J

Ali oni joj nikad nisu postavili nijedno pitanje, a njoj je tek danas sinulo da
im je ponašanje bilo čudnovato. Nisu postavljali pitanja zato što su znali.
— Tko vam je rekao?
Sumnjičava izraza, ne htijuči odjedanput ispucati sve adute, Florimond se
okrene prema kaminu, uzme bakreni žarač i stane podizati srušene cjepanice.
Kako je naivna njegova majka! I divna! Godinama ju je Florimond smatrao
vrlo strogom. Bojao je se, a Cantor je plakao, jer bi uvijek iščezavala baš
onda kad su očekivali da če se pridružiti njihovu smijehu i 'igri. Ali joj je
prije nekog vremena otkrio slabosti. Vidio ju je kako drhti onog dana kad je
Duchesne pokušao da ga ubije. Prozreo je zebnju koju je prikrivala
smiješkom, a otrovne riječi, koje su ponekad padale na račun „buduče
miljenice", zadavale su mu bol i pobudile u njemu neko novo čuvstvo,
čuvstvo da sazrijeva: jednog če dana odrasti i braniti je.
Ganut, Florimond pruži ruke prema njoj i nasmiješi joj' se sav blistav.
— Majčice moja ... ! — prošapče.
 Ona privine na srce nakovrčanu glavu. Nema ljepšeg ni milijeg dječaka na
svijetu. Naslijedio je priroñenu zavodljivost grofa de Pejrraca.
— ?naš li da si jako sličan svom ocu?
— Znam. Stari Pascalou mi je to več rekao.
— Stari Pascalou? Ah! Od njega ste, dakle, sa
znali ?
— I jesmo i nismo — odgovori Florimond pra
veči se važan. — Stari je Pascalou bio naš prijatelj.
Svirao je u sviralu i daire, i pričao nam priče; uvijek
je govorio kako ličim na prognanog plemiča koji je
sagradio palaču Beautreillis. On ga je poznavao još
izmalena i govorio da smo navlas isti, samo što je on
na jednom obrazu imao posjekline od sablje. Onda
smo ga molili i on nam je pričao o njegovu neobičnom
životu To je bio čovjek koji je znao sve, čak da

pretvara prašinu u zlato. Pjevao je tako divno da su slušaod ostajali kao

prikovani za svoja mjesta. U dvobojima je pobjeñivao sve svoje neprijatelje.
Na kraju je zavidnim zlobnicima uspjelo da ga strpaju u tamnicu, te je
spaljen na lomači na trgu Greve. Ali Pascalou je tvrdio da je bio toliko
snažan, te je uspio pobječva on, Pascalou, vidio ga je kad se vratio ovamo u
svoju palaču. To je bilo onda kad su svi mislili da je spaljen. I Pascalou je
govorio kako če umrijeti sretan pri pomisli da je taj veliki čovjek, koji je bio
njegov gospodar, još živ.
— A to je istina, mili moj. On je živ, zaista živ.
— Ali mi još dugo vremena nismo znali da nam
je taj čovjek otac. Pitali smo Pascaloua kako se zvao,
a on nam nije htio reči. Napokon nam je njegovo ime
saopčio kao veliku tajnu: grof de Peyrac. Sječam se,
bili smo tog dana sami s njim u služinskoj sobi. I baš
je Barba naišla. Čula je što smo govorili, te je pro-
blijedila, pa pocrvenila, pa pozelenila, a onda preko
rila Pascaloua kako se usudio govoriti nam o tim
strašnim stvarima. Zar hoče da prokletstvo s oca
padne na nesretnu djecu! Ta majka im se več dovolj
no namučila da ih otme njihovoj tužnoj sudbini...
Ona je pričala i pričala, a ni mi ni stari Pascalou ni
smo ništa razumjeli. Najzad je upitao: „Zar ste htjeli
reči, dobra ženo, da su ovo dvoje djece njegovi si
novi?" Barba je ostala otvorenih usta kao riba na
suhom. Zatim je Jdepetala i klepetala. Sto je to bilo
smiješno... ! A bila je toliko glupa i povjerovala da
nas se time riješila. Ali joj mi više nismo dali mira:
„Tko je naš otac, Barbo? Je li to nm, grof de Pevrac?"
Jednog nam je dana sinula odlična misao, Cantoru i
meni. Svezali smo je za stolicu kraj vatre i saopčili
da čemo joj, ako nam iskreno ne kaže sve što zna
o našem pravom ocu, palici tabane kako to čine
drumski razbojnici...
Anñelika užasnuta krikne. Je li to bilo moguče! Ovi dječaci, ovi mališani
koji su izgledali kao da ne bi ni mrava zgazUi:..!

42

43

nosti morskog beskraja. Voda je bila isto toliko duboka koliko i njegov
sanjalački pogled.
— Samo pjevanjem — promrmlja Florimond koji je slijedio svoju
misao...
Nije znala šta kriju ove bezazlene oči. Dječji joj svijet, u kojem se čudesno
miješaju ludorije i mudrost, nije više bio pristupačan.
„Svoj su djeci ludorije na pameti", pomisli. „Nesreča je samo u tome što
ih moja djeca čine...!"
Meñutim, nije to bilo sve. Večer joj je namijenila još iznenañenja.
Florimond se stane slatko smijati sjetivši se tog dogañaja.
— Čim je osjetila plamen, ispričala je sve, ali
smo joj se morali zakleti da vam to nikad nečemo
reči. I čuvali smo tajnu. Ali smo bili sretni i ponosni
što je on naš otac i što je umakao zlobnicima... A
onda je^ Cantor sebi uivrtio u glavu da mora otiči na
more i tražiti ga.
— Zašto na more?
— Jer je to jako daleko — reče i poprati izjavu
neodreñenim pokretom.
Nije bilo teško pogoditi da o moru nema baš jasna predodžbu, ali je očito
zamišljao da ono vodi u zeleni raj gdje se ostvaruju svi snovi. Anñelika ga je
shvačala.
 — Cantor bijaše sastavio pjesmicu — nastavi
Florimc-nñ. — Više se tačno ne sječam riječi, ali bila
je vrlo lijepa. Bila je to priča o našem ocu. Govorio
je: „Svuda ču pjevati tu pjesmu. Mnogi če ga ljudi
u njoj prepoznati i reči mi gdje je.. .„
Anñeliki se srce stegne, a oči ovlaže. U mašti ih je gledala- kako smišljaju
nemoguču odiseju malog trubadura koji če se uputiti u potragu za
legendarnim čovjekom.
— Ja sa svoje strane nisam bio za to — reče
Florimond. — Nisam imao volje da mu se pridružim,
jer mi se služba u Versaillesu jako sviñala. Položaji
se ne stiču krstarenjem po moru, zar ne? Cantor je
otišao. On uvijek provede ono što namisli. I Barba
je za njega rekla: „Ovaj tu, kad sebi nešto uvrti u
glavu, gori je od svoje majke..." Mama, vjerujete li
da je pronašao mog oca?
Umjesto odgovora Anñelika ga pomiluje po kosi. Nije imala hrabrosti
podsjetiti ga da je Cantor mrtav i da je, kao vitezovi svetoga Graala, životom
platio potragu za priviñenjem. Jadni mali vitez! Jadni mali trubadur! I pred
očima joj se ukaže beživotno lice stisnutih usama kako lebdi u smaragdnoj
prozrač-
44

IV
PODZEMNI HODNIK
Pošto je neko vrijeme šutio, Florimond podiže glavu. Živahno mu lice
poprimi tjeskoban i tužan izraz.
— Mama — nastavi — je li kralj osudio mog
oca? Ja sam o tome mnogo razmišljao. To me je mu
čilo, jer kralj je pravedan...
Patio je što mu se idol ruši. Da bi ga umirila, reče:
— Zavidljivci su ga upropastili, a kralj ga je po
milovao.
— Oh! Onda sam sretan — klikne Florimond. —
Jer, volim kralja, ali još više svog oca. Kad če se on
vratiti? Mora se vratiti kad ga je kralj pomilovao.
Hoče li mu dati njegov raniji položaj?
Anñelika uzdahne; teško joj je bilo pri duši.
— To je vrlo mračna i zamršena pripovijest, jad
ni moj mali dječače. Donedavna sam i sama vjerovala
da je tvoj otac mrtav, a sad mi se ponekad čini da
sanjam. On nije umro, on je utekao, on je došao ova
mo po zlato. x. To je neosporno... a ipak se čini
nemoguče. Vrata Pariza bila su pod nadzorom, straže
su stajale na prilazima palači. Kako se mogao u nju
probiti?

Vidje kako Florimond klima glavom i smješka joj se nadmočno, a pošto je

sad več znala da je taj neobični deran za koješta sposoban, poviče:
— Ti, ti znaš i to?
— Znam.
A onda joj šapne u uho:
— Kroz podzemni hodnik zdenca!
— Sta hočeš time da kažeš?
Tajanstvena izgleda, Florimond se uspravi i uhvati je za ruku.
— Doñi!
U prolazu uze svjetiljku koja je gorjela kraj ulaznih vrata, a onda odvede
majku u vrt. Mjesečina je dovoljno osvjetljavala staze meñu potkresanim
zimzelenom i dopirala sve do velikog zida u dnu vrta. Ovom je kutku,
obraslom u korov i slikovitom u svojoj zapuštenosti Anñelika namjerno
sačuvala srednjovjekovni izgled1. Ruševina jednog stupa, grb na klupi
obrastao cviječem i stari zdenac sa svodom od kovanog željeza podsječali su
na drevni sjaj XV stolječa, kad je ista ova četvrt Marais sačinjavala jednu
jedinu ogromnu palaču s brojnim dvorovima, sjedište francuskih kraljeva i
prinčeva.
— Pascalou nam je odao tajnu — objasni Flo
rimond. — Rekao je da je moj otac, kad je zidao pa
laču, lično nadzirao radove na osposobljavanju starog
podzemnog hodnika. Dobro je platio tri radnika da
bi čuvali tajnu. Pascalou je bio jedan od njih, Onda
nam je sve pokazao, buduči da smo njegovi sinovi.
Pogledajte.
— Ne vidim ništa — reče Anñelika nagnuvši se
nad crnu jamu.
— Pričekajte.
Florimond stavi svjetiljku u veliki, bakrom okovani drveni kabao što je
visio na lancu, i polako ga spusti. Snopovi svjetla obasjali su stijene zdenca
koje su se ljeskale od vlage.
Dječak zaustavi lanac na pola puta.
47

IV
PODZEMNI HODNIK
Pošto j[e neko vrijeme šutio, Florimonñ podiže glavu. Živahno mu lice
poprimi tjeskoban i tužan izraz.
— Mama — nastavi — je li kralj osudio mog
oca? Ja sam o tome mnogo razmišljao. To me je mu
čilo, jer kralj je pravedan...
Patio je što mu se idol ruši. Da bi ga umirila, reče:
— Zavidljivci su ga upropastili, a kralj ga je po
milovao.
— Oh! Onda sam sretan — klikne Florimonñ. —
Jer, volim kralja, ali još više svog oca. Kad če se on
vratiti? Mora se vratiti kad ga je kralj pomilovao.
Hoče li mu dati njegov raniji položaj?
Anñelka uzdahne; teško joj je bilo pri duši.
— To je vrlo mračna i zamršena pripovijest, jad
ni moj maK dječače. Donedavna sam i sama vjerovala
da je tvoj otac mrtav, a sad mi se ponekad čini da
sanjam. On nije umro, on je utekao, on je došao ova
mo po zlato. x. To je neosporno... a. ipak se čini
nemoguče. Vrata Pariza bila su pod nadzorom, straže
su stajale na prilazima palači. Kako se mogao u nju
probiti?

Vidje kako Florimonñ klima glavom i smješka joj se nadmočno, a pošto je

sad več znala da je taj neobični deran za koješta sposoban, poviče:
— Ti, ti znaš i to?
— Znam.
A onda joj šapne u uho:
— Kroz podzemni hodnik zdenca!
— Sta hočeš time da kažeš?
Tajanstvena izgleda, Florimonñ se uspravi i uhvati je za ruku.
— Doñi!
U prolazu uze svjetiljku koja je gorjela kraj ulaznih vrata, a onda odvede
majku u vrt. Mjesečina je dovoljno osvjetljavala staze meñu potkresanim
zimzelenom i dopirala sve do velikog zida u dnu vrta. Ovom je kutku,
obraslom u korov i slikovitom u svojoj zapuštenosti Anñelika namjerno
sačuvala srednjovjekovni izgled1. Ruševina jednog stupa, grb na klupi
obrastao cviječem i stari zdenac sa svodom od kovanog željeza podsječali su
na drevni sjaj XV stolječa, kad je ista ova četvrt Marais sačinjavala jednu
jedinu ogromnu palaču s brojnim dvorovima, sjedište francuskih kraljeva i
prinčeva.
— Pascalou nam je odao tajnu — objasni Flo
rimonñ. — Rekao je da je moj otac, kad je zidao pa
laču, lično nadzirao radove na osposobljavanju starog
podzemnog hodnika. Dobro je platio tri radnika da
bi čuvali tajnu. Pascalou je bio jedan od njih. Onda
nam je sve pokazao, buduči da smo njegovi sinovi.
Pogledajte.
— Ne vidim ništa — reče Anñelika nagnuvši se
nad crnu jamu.
— Pričekajte.
Florimonñ stavi svjetiljku u veliki, bakrom okovani drveni kabao što je
visio na lancu, i polako ga spusti. Snopovi svjetla obasjali su stijene zdenca
koje su se ljeskale od vlage.
Dječak zaustavi lanac na pola puta.
47

— Evo! Nagnite se malo, pa čete u stijeni raza

brati mala drvena vrata. Kad vedro zaustavite tačno
na tom mjestu, možete ih otvoriti i uči u podzemni
hodnik. On je vrlo dubok. Prolazi ispod podruma su
sjednih kuča i bedema oko Bastilje. Prije je završa
vao u predgrañu Saint-Antoine gdje ulazi u stare
katakombe i negdanje korito Sene. Ali kako su se
iznad tog mjesta sagradile kuče, moj ga je otac pro
dužio do šume Vincennes. Izlaz iz hodnika vodi u
jednu ruševnu kapelicu. I to je sve. Otac mi je bio
jako dalekovidan, zar ne?
— Kako saznati da U je podzemni hodnik jo*
prohodan? — prošapče Anñelika.
— Oh, da, prohodan je! Stari Pascalou ga je bri
žljivo održavao. Reza je još uvijek podmazana i vra
ta se otvaraju na najmanji pritisak. A i mehanizam
pomičnih vrata, koja vode ,u vensansku kapelicu, vrlo
dobro radi. Stari je Pascalou govorio da sve mora biti
ispravno za slučaj da se gospodar vrati. Ali on se još
nije vratio, a ponekad smo ga u vensanskoj kapelici
čekali sva trojica: stari Pascalou, Cantor i ja. Oslu
škivali smo. Nadali smo se čuti njegov korak, korak
Velikog šepavca iz Languedoca...
Anñelika ispitivački pogleda svog sina.
— Horimonde, nečeš mi valjda tvrditi da ste vi,
ti i Cantor... da ste silazili u ovaj zdenac?
— Jesmo! Jesmo! — odgovori Morimond nehaja
no — i to više puta, uvjeravam vas.
Stane dizati vedro i najedanput prasne u smijeh.
— Barba bi nas ovdje čekala moleči krunicu,
unezvijerena kao kokoš koja je izlegla pačiče.
— Ta je debela glupača znala sve!
— Ta morala nam je pomagati pri dizanju kablal
— To je nučuveno! Dozvolila je da se izlažete
takvim opasnostima a da meni Bije rekla ni riječi..
— Gospo! Bojala se da čemo joj opet paliti ta
bane.
— Florimonde, je li ti jasno da si zaslužio neko
liko vručih šamara... ?

palaču, to prokleto obitavalište s voštanim pečatima na vratima, čuvali su

samo ustrašeni vratar i stari sluga, Bask, koji nije znao kamo bi otišao.
Anñeliki srce jače zalupa.
Najedanput... našla je sigurnu nit „Ja sam ga vidio... Da, vidio sam ga u
donjem hodniku, prokletog grofa. Vidio sam ga. Bilo je to jedne noči malo
poslije lomače, čuo sam šum u hodniku i prepoznao njegov korak ..."
To joj je rekao stari sluga, oslonivši se o kamenu ogradu
srednjovjekovnog zdenca u dnu vrta, jedne večeri tek što bijaše ponovo
preuzela palaču Beau-treillis.
— „Tko ne bi prepoznao njegov korak ... ? Korak Velikog šepavca iz
Languedoca ... ! Upalio sam svjetiljku i opazio ga kad sam prošao zavoj u
hodniku. Naslonio se o vrata kapele i okrenuo za mnom... Prepoznao sam ga
kao što pas prepoznaje svog gospodara, iako mu nisam vidio lice. Nosio je
masku... Najedanput je utonuo u zid i više ga nisam vidio..."
Anñelika bijaše usplahirena pobjegla. Nije mogla slušati bulažnjenje
jednog, bezazlenog starca koji je vjerovao u priviñenja.
 Ona se uspravi u krevetu i snažno povuče zvonce. Pojavi se Janina, riña,
izvještačena djevojka, koja je zamijenila Terezu. Hladno i iznenañeno onjuši
miris duhana koji je Desgrez ostavio za sobom, i upita šta želi gospoña
markiza.
— Smjesta mi dovedi starog slugu... Kako se
ono zove? Ah, da. Pascalou. „Djed Pascalou".
Začuñena sluškinja podiže svoje svijetle obrve.
— Pazi, ti tačno znaš — reče Anñelika — jedan
jako star, koji grabi vodu iz zdenca i noei drva za
loženje...
Janina poprimi strpljiv izraz čovjeka koji ništa ne razumije, ali če ubrzo
sve saznati. Vrati ae poslije

3 Neukrotiv« AnñeHfca

33

nekoliko trenutaka i izjavi da je djed Pascalou umro prije dvije godine.

— Umro? — ponovi Anñelika zaprepaštena. —
Umro! Oh! Bože moj! To je užasno!
Janina pomisli kako je njenu gazdaricu sad najedanput tako potresao
dogañaj koji prije dvije godine nije ni zapazila. Anñelika je zadrži i prepusti
se oblačenju utonula u misli. Jadan je čovjek, dakle, umro i ponio svoju
tajnu u grob. Ona je u to vrijeme bila na dvoru i nije došla ni da pridrži ruka
vjernom sluzi u njegovim posljednjim časovima. Skupo je plačala što nije
izvršila svoju dužnost. Riječi, koje je nekoč čula, ostale su joj vatrenim
slovima urezane u sječanju.
„Naslonio se G vrata kapelice.. ."
Ona siñe i poñe hodnikom čije je ljupke svodove nježnim bojama išarao
odsjaj s crkvenih prozora. Otvori vrata kapele: to je više bila molitvena soba
sa dva klecala oñ korñobske kože i malim oltarom oñ zelenog mramora nad
kojim je visila prekrasna slika nekog španjolskog slikara. Prostorija je
odisala mirisom cviječa i tamjana. Kad bi opat de Lesdiguieres boravio u
Parizu, ovdje je služio misu. Anñelika klekne.
— Oh! Bože moj! — reče glasno. — Mnogo sam
griješila, Bože, ali usrdno te molim, usrdno te mo
lim...
Nije znala šta .bi još rekla.
 On je bio tu jedne noči. Kako je ušao u palaču? Kako se probio u Pariz?
Po šta je došao u ovaj oratorij?
Anñelika proñe pogledom po malom svetištu. Sve Sto se tu nalazi, potječe
od grofa de Peyraca. Princ de Conde nije ništa dirnuo. Osim opata de
Lesdiguiere-sa i jednog malog lakeja, koji mu je služio kao ministrant i
vodio kučanstvo, rijetko je tko tu ulazio.
Ako u ovom oratoriju postoji kakvo skrovište, teško da ga je tko mogao
otkriti... Anñelika ustane
34

i počne pomno tražiti. Pretražila je mramor na oltaru i uvlačila nokat u svaku

pukotinu u nadi da če pokrenuti tajni mehanizam. Opipala je sve izbočine na
bareljefima. Strpljivo je kuckala po pločicama na podu, zatim po drvenariji
kojom bijahu obloženi zidovi. I konačno joj upornost bi nagrañena. Oko
podne joj se učini da jedno mjesto na zidu iza oltara odzvanja šupljim
zvukom. Zapali sviječu i prinese plamen. Raspozna tragove brave, vješto
skrivene u drvenom ukrasu. Tu je, dakle!
Grozničavo se upinjala da otkrije kako se otvara, ali se toga morade
odreči. A onda je konačno, uz pomoč noža i ključa koji je uzela iz svežnja o
pojasu, skupocjeno drvo zapucketalo. Uvuče ruku u šupljinu i pritisne kvaku
koja odskoči. Vratašca skro-višta otvore se uz škripu. U unutrašnjosti opazi
škri-njicu. Nije je trebalo otvarati. Brava joj je več bila obijena. Skrinjica je
bila prazna...
Anñelika pritisne na srce prašnjavu kutiju.
— On je bio ovdje! On je uzeo zlato i dragulje. Znao je da su tu. Bog ga je
vodio! Bog ga je čuvao.
Ali poslije toga... ?
Sto se dogodilo s grofom de Pevracom pošto se obogatio malim imetkom
do kojeg je uz opasnost po život došao u vlastitoj, otetoj mu palači... ?
35

?*y

III
FLORIMONDOVE LUDORIJE
Kad je pošla u Sairit-Cloud po Florimonña, An-ñelika shvati da se
Desgrez. nije šalio, več joj je čistu istinu rekao. Perijuči se u svoju kočiju,
nije se ni udostojila da pogleda „obožavaoca" čije se lice več nekoliko dana.
rumenilo pod njenim prozorima. Nije se osvrnula ni na dva konjanika koji,
iskrsnuvši iz susjedne krčme, polete za njenom kočijom kroz ulice. Ali tek
što je prošla kroz kapiju Saint-Honore, naoružani stražari joj opkole kola, a
jedan je mladi oficir vrlo učtivo zamoli da se vrati u Pariz.
— Kraljeva zapovijed, gospoño!
Ona je prosvjedovala. Morao joj je pokazati pismenu naredbu šefa policije
gospodina de la Reyniea, prema kojoj se gospoña du Plessis-Belliere ne
smije pustiti iz grada.
„Kad se samo sjetim da je upravo Desgrez zadužen za strogo provoñenje
ove naredbe!" pomisli ona. „Mogao mi je pomoči, ali sad to više neče htjeti!
Dat če mi sva moguča obavještenja o negdanjoj aferi mog muža, sve savjete,
ali če isto tako koristiti sva raspoloživa sredstva da izvrši kraljeve
zapovijedi."
Stisla je zube i šake, a kočijasu izda nareñenje da okrene konje. Nasilje je
rasplamsavalo njen borbeni duh. Joffrev de Pevrac, sakat i progonjen, uspio
je tada uči u Pariz, ona če uspjeti, ona, iz njega još danas iziči...!
36

Pošalje glasnika u Saint-Cloud. Malo poslije stiže Florimond u pratnji svog

odgojitelja opata de Les-diguieresa. Ovaj reče da je, u skladu s uputama
gospoñe du Plessis, počeo pregovore o prodaji Florimon-dovog zvanja.
Gospodin de Loane bi ga kupio za svog nečaka. Nudi dobru cijenu. „Još
čemo o tome govoriti", reče Anñelika. Nije htela da nestane i na sebe navuče
kraljev gnjev, a da prethodno ne osigura svoju djecu.
— Zašto treba da prodam svoje zvanje? — upita
Florimond. — Jeste li mi našli bolju službu? Moram
li se vratiti u Versailles? Ta u Saint-Cloudu sam se
iskazao; Gospodin je zapazio moju revnost.
Charles Henri dotrči radosno vrišteči. Obožavao je svog starijeg brata, a
ovaj mu je tu ljubav iskreno uzvračao. Svaki put kad bi došao u Pariz,
uzimao bi maloga na brigu, nosio ga nakrkače i davao mu svoj mač.
Florimond se uvijek iznova oduševljavao Charles Henrijevom ljepotom.
— Mama, zar on nije najljepše dijete na svijetu?
Zaslužio bi da bude prestolonasljednik umjesto pra
vog koji je tako nezgrapan.
— Ne govorite tako, Florimonde — opomene ga
opat de Lesdiguieres.
Anñelika oñvfati pogled od slike koju su pružala njena dva sina: Charles
Henri, plavokos, ružičast i okrugao, upravlja svoje plave oči prema
dvanaestogodišnjem cmomanjastom Florimondu. Neki bi je osječaj tuge i
nemoči obuzimao kad god bi joj pogled pao na kovrčavu glavu Filipovog
sina. Zašto je sklopila taj brak? Joffrev de Pevrac je poslao tajnog izaslanika
da se raspita za nju, i saznao da se preudala. To je toio užasan i bezizlazan
položaj. Bog ne bi smio dozvolila da se čine takve stvari!
U velikoj se tajnosti pripremala za odlazak. Charlesa Henrija če s Barbom
j svojom poslugom poslati na imanje Plessis u Poitouu. Kralj se ni u svom
37

gnjevu neče usuditi da dirne u maršalovo dijete i imetak. Za Florimonda je

imala druge, tajnije planove.
„Zar če mi kralj baš toliko zamjeriti?" govorila je da bi samu sebe
razuvjerila. „Da, zato što sam mu uskratila poslušnost. Ali zar se može
ozbiljno ljutiti zbog jednog običnog putovanja u Marselj? Ta ja ču se
vratiti..."
Da bi otklonila sumnje i dala očigledne dokaze svoje pokornosti, pozove
svog brata Gontrana. Napokon je našla vremena da naruči portret svoje
djece. Onda se pozabavila dosadnim računima zato da bi sve svoje poslove
ostavila u redu. Udubljena u taj posao, čula je Florimonda kako izmišlja
bezbroj ludorija da bi utišao mezimče.
— Mali anñele sa smiješkom kerubina, vi ste
dražesni.
— Mali sladokusce, s trbuhom kanoničkim — vi
ste dražesni — parodirao je Florimond litanije posve
čene svecima. A onda Anñelika začuje glas opata de
Lesdiguieresa:
— Florimonñe, ne smijete zbijati šale s tim stva
rima. Postoji u vama crta razuzdanosti koja me za
brinjava.
Florimond je bezbrižno dalje pjevušio:
— Mala nafrizirana ovco koja bonbone brsti —
vi ste dražesni ...
— Mali duše, puni ste zlobe — vi ste dražesni...
Charles Henri se grohotom smijao. Gontran je
po svom običaju brundao, a na platnu se pojave cr-nomanjaste i plavokose
glave Anñelikinih sinova: Florimonda de Pevraca, Charlesa Hernija du
Plessis-Bellierea u kojima je vidjela sliku i priliku dvojice ljudi koje je
voljela.
I Florimond je, lepršav kao leptir, mnogo o tome razmišljao. Jedne je
večeri posjetio Anñeliku i zatekao je uz vatru.
38
 — Majko — upita iznebuha — šta se to dogaña?
Znači da niste kraljeva milosnica kad vas on, čini se,
za kaznu drži u Parizu?
— Florimonde — poviče Anñelika ljutito — u
što se ti to miješaš!
Florimond je dobro znao koliko mu je majka na-prasita, pa se čuvao
izravnih udaraca. Sjedne na sto-ličicu do njenih nogu i pogleda je svojim
tamnim i blistavim očima čije je zavodljivosti bio svjestan.
— Zar niste kraljeva milosnica? — ponovi uz
umiljat smiješak.
Anñelika se upita ne bi li raspravu trebalo zaključiti dobro odmjerenim
šamarom, ali se pravovremeno suzdrži. Florimond nije zlonamjeran. S istog
se razloga, kao čitav dvor od prvog plemiča do zadnjeg paža, i on pitao
kakav če biti ishod dvoboja izmeñu gospoñe de Montespan i gospoñe du
Plessis--Belliere. A pošto je ova posljednja bila njegova majka, to ga je stvar
posebno zanimala, tim više što su mu govorkanja o kraljevskoj naklonosti
podigla ugled kod njegovih drugova. Buduči dvorani, več vični spletkama i
smutnjama, nastojali su steči njegovu blagonaklonost. „Moj otac kaže da
tvoja majka kod kralja može sve", prišapnuo mu je mladi d'Aumale. „Baš si
sretan! Karijera ti je osigurana. Ali ne zaboravi svoje prijatelje. A ja sam
uvijek bio susretljiv prema tebi, zar ne?"
Florimond se pravio važan i glumio sivu.eminenciju. Dužnost velikog
admirala več je obečao Bernardu de Chateaurouxui, a položaj ministra rata
Filipu d'Aumaleu. A sad ga majka najedanput povlači s Gospodinovog
dvora, govori o prodaji njegova zvanja paža, te i sama živi povučeno u
Parizu daleko od Versaillesa.
— Jeste li ozlovoljili kralja? Cime?
Anñelika pruži ruku i podigne dječakove crne ko-vrče koje su mu stalno
padale natrag na glatko čelo. Obuze je isto ono uzbuñenje obojeno sjetom,
koje je osjetila onog dana kad je Cantor zatražio da ide u

rat; i opet ju je, kao svaku majku, iznenadila spoznaja da su djeca postala
razumna biča i da misle vlastitom glavom.
Blago odgovori na Florimondovo pitanje:
— Da, ozlovoljila sam kralja i on mi to nije
oprostio.
Florimond se namršti oponašajuči neutješiv i zabrinut izraz koji je vidio na
licima dvorana u nemilosti.
— Kakva nesreča! Sta če bita s nama? Kladim se
da je to opet skuhala ona djevojčura de Montespan.
Gadura!
— Florimonde, kakav je to rječnik?
Florimond slegne ramenima. To je rječnik kraljevskih predsoblja.
Izgledalo je da se najedanput pomirio s činjeničnim stanjem i prihvatio ga
filozofski, kao čovjek koji je več mnogo puta vidio kako se podižu i ruše
krhki dvorci od karata.
— Priča se da se spremate na put?
— Tko priča?
— Priča se.
— To mi se ne sviña. Ne bih htjela da se moji
planovi saznaju.
— Obečavam vam da ih neču nikome reči, ali
bih ipak htio znati šta kanite sa mnom, sad kad je
sve pošlo naopako. Da li čete me povesti sa sobom?
Prvo je mislila da ga povede, ali je onda odustala. Pustolovina bi mogla
biti puna nepredviñenih nezgoda. Anñelika čak nije znala kako napustiti
Pariz. A kakva če tek obavještenja dobiti u Marselju od oca Antodnea i u
kojem če je pravcu ona odvesti? Cak bi joj i tako snalažljivo dijete kao što je
Florimond moglo biti na smetnju.
— Sine moj, bit čete razboriti. To što ču vam
predložiti, nije jako ugodno. Ali pošto ste savršena
neznalica, vrijeme je da se ozbiljno latite učenja.
Povjerit ču vas vašem ujaku isusovcu koji je spre
man da vas smjesti u srednju školu njegove družbe u
40

Poitouu. Opat ñe Lesdiguieres če vas tamo otpratiti i biti vam skrbnik za

vrijeme moje odsutnosti.
Ona je več bila kod oca Ravmonda de Sancea i zamolila ga da se stara o
Florimotndu i uzme ga u zaštitu ako ustreba.
Kako je i očekivala, Florimond se naduri. Dugo je ostao zamišljen i
namršten. Anñelika mu položi ruku na ramena, kako bi lakše probavio ovo
mučno saznanje. Dok se pripremala da mu opiše radosti učenja i drugarstva,
on digne glavu i izjavi suho:
— Pa dobro! Ako me samo to čeka, ne preostaje
mi drugo nego da poñem Cantorovim. stopama.
— Bože moj, Florimonde! — poviče Anñelika po
tresena — ne govori tako, molim te. Valjda ne želiš
umrijeti?
— O ne! — reče dječak dobro raspoložen.
 — Zašto onda govoriš tako strašne stvari: da
ideš za Cantorom?
— Jer sam ga poželeo, a osim toga mi je ipak
draže krstariti po moru nego bubati latinski kod isu
sovaca.

— Ali... Cantor je mrtav, Florimonde.

Florimond samouvjereno odmahne glavom.
— Ne, on je otišao mom ocu.
Anñelika osjeti kako je problijedila i učini joj se da gubi razum.
— Sta... šta si to rekao?
Florimond je pogleda pravo u lice.
— Da! Mom ocu...! Onom... vi znate...?
Onom kojeg su htjeli spaliti na trgu Greve.
Anñelika zanijemi. Nikad svojim sinovima nije
0 tome govorila. Hortenzijmu djecu nisu viñali, a
sama bi Hortenzija prije pregrizla jezik, nego što bi
spomenula onaj užasni skandal. Brižljivo je i ljubo
morno pazila da do njih ne dopru razna govorkanja,
1 unaprijed strahovala šta če im odgovoriti onog dana
kad budu pitali za ime i sudbinu svog pravog oca.
41

Ali oni joj nikad nisu postavili nijedno pitanje, a njoj je tek danas sinulo da
im je ponašanje bilo čudnovato. Nisu postavljali pitanja zato Sto su znali.
— Tko vam je rekao?
Sumnjičava izraza, ne htijuči odjedanput ispucati sve adute, Florimond se
okrene prema kaminu, uzme bakreni žarač i stane podizati srušene cjepanice.
Kako je naivna njegova majka! I divna! Godinama ju je Florimond smatrao
vrlo strogom. Bojao je se, a Cantor je plakao, jer bi uvijek iščezavala baš
onda kad su očekivali da če se pridružiti njihovu smijehu i igri. Ali joj je
prije nekog vremena otkrio slabosti. Vidio ju je kako drhti onog dana kad je
Duchesne pokušao da ga ubije. Prozreo je zebnju koju je prikrivala
smiješkom, a otrovne riječi, koje su ponekad padale na račun „buduče
miljenice", zadavale su mu bol i pobudile u njemu neko novo čuvstvo,
čuvstvo da sazrijeva: jednog če dana odrasti i braniti je.
Ganut, Florimond pruži ruke prema njoj i nasmiješi joj' se sav blistav.
— Majčice moja... ! — prošapče.
 Ona privine na srce nakovrčanu glavu. Nema ljepšeg ni milijeg dječaka na
svijetu. Naslijedio je priroñenu zavodljivost grofa de Peyraca.
— ?naš li da si jako sličan svom ocu?
— Znam. Stari Pascalou mi je to več rekao.
— Stari Pascalou? Ah! Od njega ste, dakle, sa
znali ?
— I jesmo i nismo — odgovori Florimond pra
veči se važan. — Stari je Pascalou bio naš prijatelj.
Svirao je u sviralu i daire, i pričao nam priče; uvijek
je govorio kako ličim na prognanog plemiča koji je
sagradio palaču Beautreillis. On ga je poznavao još
izmalena i govorio da smo navlas isti, samo što je on
na jednom obrazu imao posjekline od sablje. Onda
smo ga molili i on nam je pričao o njegovu neobičnom
životu To je bio čovjek koji je znao sve, čak da
42

pretvara prašinu u zlato. Pjevao je tako divno da su slušaoti. ostajali kao

prikovani za svoja mjesta. U dvobojima je pobjeñivao sve svoje neprijatelje.
Na kraju je zavidnim zlobnicima uspjelo da ga strpaju u tamnicu, te je
spaljen na lomači na trgu Greve. Ali Pascalou je tvrdio da je bio toliko
snažan, te je uspio pobječVa on, Pascalou, vidio ga je kad se vratio ovamo u
svoju palaču. To je bilo onda kad su svi mislili da je spaljen. I Pascalou je
govorio kako če umrijeti sretan pri pomisli da je taj veliki čovjek, koji je bio
njegov gospodar, još živ.
— A to je istina, mili moj. On je živ, zaista živ.
— Ali mi još dugo vremena nismo znali da nam
je taj čovjek otac. Pitali smo Pascaloua kako se zvao,
a on nam nije htio reči. Napokon nam je njegovo ime
saopčio kao veliku tajnu: grof de Pevrac. Sječam se,
bili smo tog dana sami s njim u služinskoj sobi. I baš
je Barba naišla. Čula je što smo govorili, te je pro-
blijedila, pa pocrvenila, pa pozelenila, a onda preko
rila Pascaloua kako se usudio govoriti nam o tim
strašnim stvarima. Zar hoče da prokletstvo s oca
padne na nesretnu djecu! Ta majka im se več dovolj
no namučila da ih otme njihovoj tužnoj sudbini...
Ona je pričala i pričala, a ni mi ni stari Pascalou ni
smo ništa razumjeli. Najzad je upitao: „Zar ste htjeli
reči, dobra ženo, da su ovo dvoje djece njegovi si
novi?" Barba je ostala otvorenih usta kao riba na
suhom. Zatim je klepetala i klepetala. Sto je to bilo
smiješno...! A bila je toliko glupa i povjerovala da
nas se "time riješila. Ali joj mi više nismo dali mira:
„Tko je naš otac, Barbo? Je li to fm, grof de Peyrac?"
Jednog nam je dana sinula odlična misao, Cantoru i
meni. Svezali smo je za stolicu kraj vatre i saopčili
da čemo joj, ako nam iskreno ne kaže sve što zna
o našem pravom ocu, palici tabane kako to čine
drumski razbojnici...
Anñelika užñsnuta krikne. Je li to bilo moguče! Ovi dječaci, ovi mališani
koji su izgledali kao da ne bi ni mrava zgazUil.. I
43

Florimond se stane slatko smijati sjetivši se tog dogañaja.

— Čim je osjetila plamen, ispričala je sve, ali
smo joj se morali zakleti da vam to nikad nečemo
reči. I čuvali smo tajnu. Ali smo bili sretni i ponosni
što je on naš otac i što je umakao zlobnicima... A
onda je^Camtor sebi uvrtio u glavu da mora otiči na
more i tražiti ga.
— Zašto na more?
— Jer je to jako daleko — reče i poprati izjavu
neodreñenim pokretom.
Nije bilo teško pogoditi da o moru nema baš jasnu predodžbu, ali je očito
zamišljao da ono voñi u zeleni raj gdje se ostvaruju svi snovi. Anñelika ga je
shvačala.
— Cantor bijaše sastavio pjesmicu — nastavi
Florimonñ. — Više se tačno ne sječam riječi, ali bila
je vrlo lijepa. Bila je to priča o našem ocu. Govorio
je: „Svuda ču pjevati tu pjesmu. Mnogi če ga ljudi
u njoj prepoznati i reči mi gdje je.. .„
Anñeliki se srce stegne, a oči ovlaže. U mašti ih je gledala- kako smišljaju
nemoguču odiseju malog trubadura koji če se uputiti u potragu za
legendarnim čovjekom.
— Ja sa svoje strane nisam bio za to — reče
Florimonñ. — Nisam imao volje da mu se pridružim,
jer mi se služba u Versaillesu jako sviñala. Položaji
se ne stiču krstarenjem po moru, zar ne? Cantor je
otišao. On uvijek provede ono što namisli. I Barba
je za njega rekla: „Ovaj tu, kad sebi nešto uvrti u
glavu, gori je od svoje majke..." Mama, vjerujete li
da je pronašao mog oca?
Umjesto odgovora Anñelika ga pomiluje po kosi. Nije imala hrabrosti
podsjetiti ga da je Cantor mrtav i da je, kao vitezovi svetoga Graala, životom
platio potragu za priviñenjem. Jadni mali vitez! Jadni mali trubadur! I pred
očima joj se ukaže beživotno Hce stisnutih usana kako lebdi u smaragdnoj
prozrač-

nosti morskog beskraja. Voda je bila isto toliko duboka koliko i njegov
sanjalački pogled.
— Samo pjevanjem — promrmlja Florimonñ koji je slijedio svoju
misao...
Nije znala šta kriju ove bezazlene oči. Dječji joj svijet, u kojem se čudesno
miješaju ludorije i mudrost, nije više bio pristupačan.
„Svoj su djeci ludorije na pameti", pomisli. „Nesreča je samo u tome Što
ih moja djeca čine...!"
Meñutim, nije to bilo sve. Večer joj je namijenila još iznenañenja.

44

45

IV
PODZEMNI HODNIK
Pošto je neko vrijeme šutio, Florimond podiže glavu. Živahno mu lice
poprimi tjeskoban i tužan izraz.
— Mama — nastavi — je li kralj osudio mog
oca? Ja sam o tome mnogo razmišljao. To me je mu
čilo, jer kralj je pravedan...
Patio je što mu se idol ruši. Da bi ga umirila, reče:
— Zavidljivci su ga upropastili, a kralj ga je po
milovao.
— Oh! Onda sam sretan — klikne Florimond. —
Jer, volim kralja, ali još više svog oca. Kad če se on
vratiti? Mora se vratiti kad ga je kralj pomilovao.
Hoče li mu dati njegov raniji položaj?
Anñelika uzdahne; teško joj je bilo pri duši.
— To je vrlo mračna i zamršena pripovijest, jad
ni moj mali dječače. Donedavna sam i sama vjerovala
da je tvoj otac mrtav, a sad mi se ponekad čini da
sanjam. On nije umro, on je utekao, on je došao ova
mo po zlato. 4. To je neosporno... a ipak se čini
nemoguče. Vrata Pariza bila su pod nadzorom, straže
su stajale na prilazima palači. Kako se mogao u nju
probiti?

Vidje kako Florimond klima glavom i smješka joj se nadmočno, a pošto je

sad več znala da je taj neobični deran za koješta sposoban, poviče:
— Ti, ti znaš i to?
— Znam.
A onda joj šapne u uho:
— Kroz podzemni hodnik zdenca!
— Šta hočeš lime da kažeš?
Tajanstvena izgleda, Florimond se uspravi i uhvati je za ruku.
— Doñi!
U prolazu uze svjetiljku koja je gorjela kraj ulaznih vrata, a onda odvede
majku u vrt. Mjesečina je dovoljno osvjetljavala staze meñu potkresanim
zimzelenom i dopirala sve do velikog zida u dnu vrta. Ovom je kutku,
obraslom u korov i slikovitom u svojoj zapuštenosti Anñelika namjerno
sačuvala srednjovjekovni izgled1. Ruševina jednog stupa, grb na klupi
obrastao cviječem i stari zdenac sa svodom od kovanog željeza podsječali su
na drevni sjaj XV stolječa, kad je ista ova četvrt Marais sačinjavala jednu
jedinu ogromnu palaču s brojnim dvorovima, sjedište francuskih kraljeva i
prinčeva.
— Pascalou nam je odao tajnu — objasni Flo
rimond. — Rekao je da je moj otac, kad je zidao pa
laču, lično nadzirao radove na osposobljavanju starog
podzemnog hodnika. Dobro je platio tri radnika da
bi čuvali tajnu. Pascalou je bio jedan od njih. Onda
nam je sve pokazao, buduči da smo njegovi sinovi.
Pogledajte.
— Ne vidim ništa — reče Anñelika nagnuvši se
nad crnu jamu.
— Pričekajte.
 Florimond stavi svjetiljku u veliki, bakrom okovani drveni kabao što je
visio na lancu, i polako ga spusti. Snopovi svjetla obasjali su stijene zdenca
koje su se ljeskale od vlage.
Dječak zaustavi lanac na pola puta.
47

li ti
I

— Evo! Nagnite se malo, pa čete u stijeni raza

brati mala drvena vrata. Kad vedro zaustavite tačno
na tom mjestu, možete ih otvoriti i uči u podzemni
hodnik. On je vrlo dubok. Prolazi ispod podruma su
sjednih kuča i bedema oko Bastilje. Prije je zavrSa-
vao u predgrañu Saint-Antoine gdje ulazi u stare
katakombe i negdanje korito Sene. Ali kako su se
iznad tog mjesta sagradile kuče, moj ga je otac pro
dužio do šume Vincennes. Izlaz iz hodnika vodi u
jednu ruševnu kapelicu. I to je sve. Otac mi je bio
jako dalekovidan, zar ne?
— Kako saznati da li je podzemni hodnik jo$
prohodan? — prošapče Anñelika.
— Oh, da, prohodan je! Stari Pascalou ga je bri
žljivo održavao. Reza je još uvijek podmazana i vra
ta se otvaraju na najmanji pritisak. A i mehanizam
pomičnih vrata, koja vode ,u vensansku kapelicu, vrlo
dobro radi. Stari je Pascalou govorio da sve mora biti
ispravno za slučaj da se gospodar vrati. Ali on se još
nije vratio, a ponekad smo ga u vensanskoj kapelici
čekali sva trojica: stari Pascalou, Cantor i ja. Oslu
škivali smo. Nadali smo se čuti njegov korak, korak
Velikog šepavca iz Langueñoca...
Anñelika ispitivački pogleda svog sina.
— Florimonde, nečeš mi valjda tvrditi da ste vi,
ti i Cantor... da ste silazili u ovaj zdenac?
 — Jesmo! Jesmo! — odgovori Florimond nehaja
no — i to više puta, uvjeravam vas.
Stane dizati vedro i najedanput prasne u smijeh.
— Barba bi nas ovdje čekala moleči krunicu,
unezvijerena kao kokoš koja je izlegla pačiče.
— Ta je debela glupača znala sve!
— Ta morala nam je pomagati pri dizanju kablal
— To je nučuveno! Dozvolila je da se izlažete
takvim opasnostima a da meni sije rekla ni riječi...
— Gospo! Bojala se da čemo Joj opet paliti ta
bane
— Florimonde, je li ti jasno da si zaslužio neko
liko vručih šamara... ?

Florimond ne odgovori. Okači kabao o kuku 1 postavi svjetiljku na kamenu

ogradu. U zdencu ponovo zavlada mrak i tajanstvenost Anñelika preñe
rukom, preko lica pokušavajuči da sredi svoje misli.
— Ne razumijem kako je mogao... — reče ona.
Razmisli još malo.
— Da. Kako je mogao sam iziči iz zdenca? Bez
pomagača?
— To nije teško. Male željezne kuke zabijene su
u stijene u tu svrhu. Ali Pascalou nije htio da se nji
ma služimo, jer smo mi bili još premali, a on pak več
malo prestar. Prema tome, bili smo prisiljeni da tra
žimo Barbinu pomoč i trpimo njene jadikovke. Kad
je stari Pascalou osjetio da mu se bliži kraj, poslao
je po mene u Versailles. Opat i ja bacili smo se u
sedlo. Mama, tužno je gledati kako umire dobar slu
ga. Držao sam mu ruku do zadnjeg trenutka.
— Dobro si učinio, Florimonde moj.
— A on mi je rekao: „Treba održavati zdenac za
slučaj da se gospodar vrati." Ja sam mu to obečao
Svaki put kad doñem u Pariz, silazim i provjeravam
da li je ureñaj u redu.
— Ti to radiš... sam?
— Da. Dosta mi je Barbe. Sad sam dovoljno ve
lik da se i sam mogu snači.
— Silaziš po željeznim kukama?
— Pa da! To je vrlo jednostavno, uvjeravam
vas. Potrebno je samo malo spretnosti.
—. A opat se nikad nije usprotivio tvojim ludostima?
— Opat ništa ne zna. On je spavao. Ne vjerujem
da je ikad išta posumnjao.
— Ah, moja djeca imaju jako dobre čuvare! —
reče Anñelika gorko. — Dakle, noču se upuštaš u ove
opasne pothvate? Zar... zar te nikad nije bilo strah,
Florimonde, biti sam samcat noču u podzemnom
hodniku?
49
4 Neukrotiva Anñelika

o6z
o'qo n

Dječak odmahne glavom. Ako se ponekad i bojao, on to ne bi nikad

priznao.
— Cuo sam da mi se otac bavio rudnicimp
Možda se zbog toga volim zadržavati pod zemljom.
Gledao ju je odozdo, polaskan divljenjem koje nije mogla sakriti, a ona je
na mjesečinom obasjanom dječjem licu prepoznala podrugljivu boru na usni,
iskru mračnog pogleda i onaj malko satanski izraz zadnjeg tuluškog grofa
koji je toliko volio da sablažnjava, straši i zaprepaštava bojažljive grañane.
— Ako hočete, majko, odvest ču vas u podzemni
hodnik.
50

V
MARSELJ
Kraljevska je galija polako ulazila u marseljsku luku. Kao požar su se na
glatkoj površini zaljeva odražavale njene zastave od grimizne svile i njihove
vjetrom iskrivljene zlatne rese, plameni grbovi koji su na vrhu jarbola nosili
admiralov znak, i barjak mornarice, takoñer crven i izvezen zlatnim
ljiljanima.
Na obali odmah nastade opče komešanje izazvano znatiželjom.
Prodavačice ribe i cviječa zgrabiše svoje košare sa smokvama i mimozama,
s dinjama ili karanfilima, s ribom ili školjkama. Glasno razmjenjujuči
mišljenja, pohrle tamo gdje je lijepa laña imala da pristane. Otmjene
gospoñe što su besposleno lunjale sa svojim psičima, i ribari u crvenim
kapama koji su krpali mreže, takoñer se upute prema pristaništu. Dva turska
nosača u širokim zelenim i crvenim hlačama, čija su se kao mahagonij
smeña poprsja kupala u znoju, ispuste goleme svežnjeve sušene ribe, sjednu
na nju, izvuku iza pojasa dugačke lule i zapale ih. Dolazak galije dozvolio
im je da povuku nekoliko dimova, jer je užurbana radinost u velikoj luci
popuštala. Kapetani, koji su nadzirali ukrcaj u neki brod, trbušasti trgovci
koji su trčali tamo-amo i za njima njihovi pisari i pomočnici, odlože vage i
malo odahnu. Svijet je išao na galiju kao na predstavu, ne toliko da bi se
divio skladnosti njenih oblika i njenim nakičenim oficirima, več više
51

zato da bi vidio robijaše koji če iz nje izači i proči gradom. Užasan prizor
pred kojim su se žene križale iako ga se nikad nisu mogle zasititi.
Anñelika ustane s topovskog postolja gdje je več nekoliko sati sjedila i
čekala. Flipot poñe za njom. noseči joj torbu, i oboje se umiješaju meñu
svjetinu.
Tamo vani galija je upravo bila stigla do visine tornja Saint-Jean i činilo se
kao da oklijeva. Bila je nalik na veliku žutocrvenu pticu, a pozlata se njenih
kipova iskrila na suncu.
Velikim zamasima svojih dvadeset četiriju vesa-la, bijelih i ukrašenih
arabeskama, napokon otklizi prema obali. Pošto se potpuno okrenula,
izložila je pučini dugačak, vitak kljun od ebanovine s divovskom sirenom od
pozlačenog drveta, a svjetini na obali izrezbarenu krmu, ukrašenu grbovima
i kipovima od pozlačenog drveta, na kojoj se izdizala kučica od crvenog i
zlatnog brokata. Bio je to zapravo prostran, četvrtast šator koji se nazivao i
tabernakul, a služio je oficirskom zboru kao prostorija za dnevni boravak.
Malo prije nego što je galija konačno pristala, vesla su se podigla i ostala
nepomična u zraku. Za-čuše se pištaljke veslačkih starješina i udarci o gong
koji je obustavljao veslanje, a sve je to nadvikivao kapetan psujuči mornare
koji su skupljali jedra.
Na ogradi se, kraj pokretnih stepenica od pozlačenog drveta, pojavi
nekoliko oficira u svečanim uniformama. Jedan se od njih nagne naprijed,
skine šešir ukrašen perjem i stane mahati u Anñelikinom pravcu. Ona se
okrene i s velikim olakšanjem opazi grupu mladih gospoña i gospode koji su
upravo bili sišli s kočije. Očito je njih pozdravljao onaj oficir. Jedna od
mladih žena, crnka dražesnog' lica koje je previše bilo načičkano umjetnim
madežima, usklikne ushičena:
 — Oh, taj divni Vivonne! Iako je admiral i u Marselju močniji od
njegova veličanstva, ostao je
52

tako ljubazan i jednostavan! Vidio nas je i nije mu bilo ispod časti da nam
iskaže poštovanje.
Cim je prepoznala vojvodu de Vivonnea, Anñelika se opet umiješa meñu
svjetinu. Brat gospoñe de Montespan stane crvenom peticom na prljavi
pločnik i ispruženih se ruku uputi pravo prema mladoj crnki.
— Očaran sam što vas vidim na obali, lijepa Ari-
ano. I vas, Cassandro. A nije li ono tamo naš dragi
Calistro? Koje li radosti!
Besposličari su otvorenih usta promatrali kako se admiral i njegovi
prijatelji meñusobno klanjaju i pozdravljaju po svim pravilima lijepog
ponašanja. Vojvoda de Vivonne je blistao u svojoj ulozi tako reči vice-
kralja. Preplanulo mu je lice dobro pristajalo uz plave oči i bujnu plavu kosu.
Bio je visoka rasta mada pomalo gojazan, što je, poput savršena glumca,
znao i te kako iskoristiti da bi se nametnuo drugima. Po-drugljivac,
šaljivčina živa duha, imao je mnogo zajedničkog sa svojom blistavom
sestrom, kraljevom milosnicom.
— Puki je slučaj što sam danas ovdje pristao —
objasnio je. — Za dva dana nastavljamo put za Kre-
tu. Kvar na brodu uslijed nevremena i zdravstveno
stanje posade prisilili su me^da skrenem u Marselj.
Pošto sam vas tako lijepo zatekao na okupu, bit čete
moji gosti. Dva čemo se cijela dana zabavljati do iz
nemoglosti.
Društvo se trgne od nekog odsječenog zvuka, sličnog prasku. Pucketajuči
bičem, jedan je nadzornik robijaša tjerao svjetinu da se razmakne.
— Hajdemo, ljepotice moje — reče gospodin de
Vivonne i ruku u bijeloj kožnoj rukavici blago stavi
mladoj ženi na rame. — Robijaši če odmah siči s ga
lije. Dozvolio sam pedesetorici da odu do svog logora
u zatonu Rocher i tamo pokopaju svog druga koji je
tako glupo izdahnuo baš kad smo ulazili u luku. Uo
stalom, zbog toga 6mo i zakasnili. Moj je prvi oficir
predložio, a ja sam se složio, da se tijelo odmah baci
u more, kao što se to radi kad je galija na pučini
53
Ali se svečenik tome suprotstavio. Rekao je da mu ne preostaje vremena za
molitve i uobičajene obrede, da se s krščaninom ne može postupati kao sa
crknutim psom, ukratko: da hoče da ga pokopa. Popustio sam, jer smo bili
na domaku luke, a i zato što iz iskustva znam da ovaj mali otac lazarist
uvijek na kraju postigne ono što hoče. Kad sebi nešto zabije u glavu, ne da
se slomiti ni milom ni silom. Hajdemo, dakle. Sad vas vodim pravo k
sladoledaru Scevoli na šerbe od pistacija i tursku kavu.
Oni se udaljiše dok je na podnožju mosta nadglednik robijaša i dalje
pucketao bičem. Ličio je na krotitelja koji stoji na ulazu u otvoreni kavez i
požuruje zvijeri da izañu u arenu.
Iza pozlačene ograde jezovito je odjekivalo povlačenje lanaca i promukli
glasovi.
Nastade žamor kad su se na vrhu mosta pojavili prvi robijaši i kad su se
njihove crvene prilike, otežale od dugačkih lanaca, stale uspravljati. Lance
su prebacili preko ramena ili ruku, jer su im na zemlji još više otežavali
ionako nesiguran hod. Jedan za drugim teturali su preko daske koja je
povezivala lañu s obalom. Po četvorica su bili vezani lancem. Prljavim
dronjcima, omotanim oko ručnog zgloba koji je nosio kariku, pokušavali su
zaštititi kožu, ali su ovi dronjci ipak na mnogo mjesta bili krvavi.

Ljudi i žene su se križali kad su robijaši prolazili.

Hodali su bosi, oborena pogleda, i češali se zbog gamadi. Njihova je
odječa, crvena vunena košulja i hlače sa širokim, nekoč bijelim pojasom,
bila natopljena morskom vodom i širila nepodnošljiv smrad. Večina ih je
imala bradu. Zapuštenu im je kosu pokrivala crvena vunena kapa, nabijena
na čelo. Neki su imali zelene kape. To su bili „doživotni".
Prvi su prošli ravnodušni. Drugi su pružili očekivani prizor. Užarenih su
očiju dobacivali ženama prostote i izvodili bestidne pokrete. Jedan je
„doživotni" iskalio svoj bijes na mirnom grañaninu kojeg
54

je smatrao krivim samo zato što nije na njegovu mjestu.

— To te zabavlja, je li? Mješino, vinska bačvo!
Jedan nadglednik jume s uzdignutim bičem na
njega i švigar od konoplje šibne po blijedoj koži, več otprije punoj modrica i
rana. Žene samilosno kriknuše.
Uto se pojavi nova grupa robijaša koji su kape držali u ruci. Usne su im se
micale; mrmljali su molitve. Svjetinom zavlada svečana tišina. Dvojica su
galijota nosila tijelo umotano u grubo platno. Iza njih je išao svečenik Sja je
crna mantija odudarala od ove gomile crvenih dronjaka.
 Anñelika ga je napeto promatrala. Nije bila sigurna da je to on. Deset je
godina prošlo od susreta s njim, a okolnosti su bile takve da se njegova
izgleda tek mutno sječala.
Dok se žalosna povorka udaljavala uz zveket lanaca po pločniku, Anelika
povuče Flipota za rukav.
— Idi za onim svečenikom. Zove se otac Antoi-
ne. — Cim mu uzmogneš priči, reci mu... Slušaj
dobro! Reci mu :„Gospoño de Peyrac je ovdje u Mar-
selju" i želi se s vama sastati u gostioni kod „Zlat
nog roga."

I
;JSI e •(?
ZO iOf, ~\JOA

VT
OTAC ANTOINE JE VIDIO GROFA DE PEYRACA. POLICIJA TRAGA
ZA ANðELJKOM
— Uñite, oče — reče Anñelika.
Svečenik je neodlučno zastao na pragu sobe ugle-davži otmjenu gospoñu u
skupocjenoj, ali jednostavnoj odječi. Bio je vidljivo zbunjen zbog svojih
grubih cipela i iznošene mantije čiji su rukavi bili pre-kratki, pa su mu se
vidjeli zglavci pocrvenjeti i ispucali od morske soli.
— Oprostite što vas primam ovako u svojoj so
bi — objasni mlada žena. — Ovdje boravim kriomice
i htjela bih ostati nepoznata.
Svečenik slegne ramenima dajuči na znanje da to shvača i da mu ove
pojedinosti nisu važne. Sjedne na ponuñenu mu klupicu. Sad je tek u njemu
prepoznala priliku što ju je one davne večeri vidjela ščučurenu ispred
ognjišta pariškog krvnika. Imao je isti onaj izgled protrnulog cvrčka, a crne
bi mu oči iznenada bljesnule kad bi podigao vjeñe.
Ona sjedne na stolicu nasuprot njemu.
— Sječate li me se? — upita ona.
Stroge mu se usne načas razvuku u smiješak.
— Sječam.
Promatrao ju je pažljivo usporeñujuči ovu ženu s poplašenom,
izobličenom, gotovo bezumnom prilikom koja je onog zimskog praskozorja
lunjala oko

ostataka lomače čiju je zadnju žeravicu vjetar rasplamsavao.

 — Vi ste tada očekivali dijete — reče blago. —
Šta se s njim dogodilo?
— Bio je dječak — odgovori ona. — Rodio se
iste noči. Rodio 6e... a več je umro. U dobi od de
vet godina.
Uzbuñena sječanjem na malog Cantora, okrene se prozoru. „Sredozemno
more ga je progutalo", pomisli.
Večer se spuštala. Iz. uličica, gdje su Turci, Španjolci, Grci, Arapi,
Napolitanci, Crnci i Englezi počinjali da žive, dopirala je vika, pjesma i
dozivanje. Javne kuče, i nočna zabavišta otvarala su svoja vrata
posjetiocima.
Negdje u blizini zabruje žice gitare, a muški glas zapjeva toplo i treperavo.
Ali se more nametalo te se uza svu graju ulice čulo kako u podnožju grada
zuji poput roja pčela.
Otac je Antodne promatrao Anñeliku i razmišljao.
Ova je žena izvanredne ljepote imala malo zajedničkog s mladim, očajnim
stvorenjem čiju je sliku nosio u sebi Osječao je da je samopouzdana,
promišljena i u izvjesnoj meri opasna. Zaprepastio se primjetivši još jednom
poseban žig što ga život ostavlja na ljudskim bičima. On je ne bi prepoznao,
niti mogao ustvrditi da je to ona, da nije s onako bolnim izrazom govorila o
svom djetetu.
Ona ga pogleda, i mali svečenik prekriži ruke na koljenima kao da se
sprema za borbu. Najednom ga uhvati strah što če morati da govori. Ona če
ga prisiliti da kaže sve, a time če se na njega svaliti velika odgovornost.
— Oče — reče Anñeliika — nikad nisam znala,
ali danas želim saznati koje su bile zadnje riječi mog
muža na lomači... Na lomači — naglasila je. — U
posljednjem času, kad je več-bio vezan za stup. Šta
je rekao?
Svečenik se namršti.

" WOMSXVA
«*OfPI|
ie«s se

57

Ji70*.
 — To je jako zakasnjela želja, gospoño — po
bunio se. — Oprostite, ali pamčenje me izdaje. Tolike
su godine prošle i odonda sam, avaj, ispovjedio tolike
druge na smrt osuñene. Vjerujte mi, nisam u stanju
da vam dadem tačna obavještenja.
— Pa dobro! Onda ču ih ja vama dati. On nije
ništa rekao. On nije ništa rekao, jer je več bio mrtav.
Mrtvaca su vezali za stup. Drugog mrtvaca. I dok su
mog muža, živog, odvlačili kroz podzemni hodnik,
vatra je pred očima svjetine izvršavala smrtnu pre
sudu koja mu je nepravedno bila izrečena. Kralj mi
je sve priznao.
Očekivala je da če se svečenik iznenaditi, protusloviti. Ali on ostade
miran.
— Vi ste to znali, zar ne? — reče ona u jednom
dahu. — Vi ste to oduvijek znali?
— Ne, ne oduvijek. Zamjena je izvršena tako
vješto da ništa nisam posumnjao... Na glavu su mu
nabili kukuljicu. Tek kasnije.,.
— Kasnije... Gdje? Kada? Otkada ste znali?
Ona se nagne naprijed.. Dah joj je stao, a oči
plamtjele.
— Vi ste ga vidjeli, zar ne — reče tiho — vi ste
ga vidjeli... poslije lomače?
Promatrao ju je ispitivački. Sad ju je prepoznao. Nije se promijenila.
— Da — reče. — Da, ja sam ga vidio. Slušajte.
Onda ispriča svoju potresnu priču.
Dogodilo se to u Parizu, koncem februara 1861. godine, iste one ledene
noči kad je redovnik Becher, „savladan zlim duhovima", izdahnuo vičuči:
„Milost, Peyrac... 1"
Dok se otac Antoine molio u kapeli, jedan je brat laik došao i saopčio mu
da bi neki siromah htio odmah razgovarati s njim. Siromah je bratu laiku
turnuo u ruku zlatnik, i ovaj se nije usudio da ga izbaci. Otac Antoine se
uputio u primaču sobu gdje
68

je siromah stajao oslonjen o grubu štaku, a slabo mu je svjetlo uljane

svjetiljke bacalo gotovo bezobličnu sjenu na okrečene zidove. Bio je uredno
odjeven. Na licu je imao masku od crnog čelika. Kad ju je skinuo, otac
Antoine pade na koljena prekli-njuči Nebo da ga oslobodi užasnih
priviñenja, jer je pred njim stajao duh, duh vješca kojega je vlastitim očima
vidio kako gori na trgu Greve.
Duh se podrugljivo smješkao. Pokušavao je da govori, ali su mu iz usta
izlazili samo hrapavi i nerazumljivi glasovi. Najedanput je avet iščezla.
Dosta je dugo potrajalo dok je otac Antoine ustanovio da je nesretnik
naprosto izgubio svijet i da leži na podu do .njegovih nogu. Onda je,
potaknut samilošču, savladao strah i nagnuo se nad duhom. Ovaj je bio,
doduše, živ, ali več potpuno oslabio i gotovo na umoru. Tijelo mu je ličilo na
kostur. Ali se u njegovoj teškoj torbi nalazila zapanjujuča količina cekina i
dragulja.
Mnogo je dana duh lebdio izmeñu života i smrti. Otac Antoine ga je
njegovao povjerivši svoju tajnu starješini samostanske zajednice.
— Bio je iscrpljen do krajnjih granica. Bilo je nevjerojatno da je tijelo,
koje je krvnik stavljao na muke, moglo podnijeti takav napor. Raščerečena
na spravi za mučenje, jedna mu je noga, ona sakata, bila ispod koljena i na
bedru pokrivena jezivim, otvorenim ranama. Pa ipak je u tom stanju več
mjesec dana- neprestano tumarao. Takva volja služi na čast ljudskom robu,
gospoño!
Nekoč tako močan, grof de Pevrac je poniznom zatvorskom duhovniku
govorio: „Vi ste mi sada jedini prijatelji!"
Malog se svečenika sjetio onda kad mu se, pošto je skupio posljednje
snage i vratio se u svoju palaču du Beautreillis, činilo da umire od
iznemoglosti. Doči iz tolike daljine, pa umrijeti nadomak uspjehu! Iz palače
je izišao kroz tajna vrtna vrata čiji je ključ posjedovao. Vukao se kroz Pariz i
dovukao do doma lazarista, jer je znao da če tu nači oca Antoinea.
59

mam
1
NSiVA

Sad je trebalo uñesiti bijeg. Grof nije mogao ostati u Francuskoj. U ono se
vrijeme velečasni otac Antoine upravo spremao da u Marselj otprati skupinu
galijota. Tamo je trebalo nastaviti svoj milosrdni poziv.
— Joffrevu de Pevracu sinula je genijalna misao.
Umiješao se meñu .robijaše i tako stigao u Marselj.
Tamo je našao svog maurskog slugu po imenu Kuasi-
Baa. Otac Antoine je u svojoj odječi sakrio zlato
i dragulje. Vratio mu ih je kad su stigli u Marselj.
Malo poslije toga su grof de Peyrac i njegov Maur
nestali, a njihov je bijeg u ribarskom Čamcu bio či
tav dogañaj.
— I vi ih nikad više niste vidjeli?
— Nikad.
•—» I nemate pojma što se dogodilo s grofom de Pevracom poslije njegova
bijega? ?— Nemam pojma. Ona ga upitno pogleda. Gotovo bojažljivo reče:
— Niste li prije nekoliko godina vi došli u Pariz
da se raspitate za moju sudbinu...? Tko vas je po
slao ...?
—"Vidim da zrnate za moju posjetu odvjetniku Desgrezu.
?— On lično me je o njoj obavijestio.
Napeto je čekala njegove rijeci, ali pošto je šutio, ona ponovi:
— Tko vas je poslao?
Svečenik uzdahne.
— To zaista nikad nisam saznao. Bilo je to pri
je nekoliko godina ovdje u Marselju gdje sam se
posebno bavio bolnicom za galijote. Neki arapski tr
govac, kakvi često prolaze kroz ovu veliku luku,
došao je k meni i u velikoj tajnosti mi saopčio da
„se želi" znati što se zbilo s groficom de Pevrac. Za
moljen sam da odem u prijestonicu francuskog kralja.,
Željena če mi obavještenja vjerojatno dati neki'
odvjetnik po imenu Desgrez, a isto tako nekoli
ko drugih osoba čija su mi imena saopčena. Kao
60

protuuslugu prunio sam kesu s pozamašnom svotom. Pristao sam na to zbog

mojih jadnih robijaša, ali sam od glasnika uzalud pokušavao izvuči nešto
potanje o njegovu nalogodavcu. Samo mi je pokazao zlatni prsten sa
topazom u kojem sam prepoznao jedan od dragulja de Pevraca, Otišao sam u
Pariz da izvršim svoj zadatak.
„Tamo sam saznao da se gospoña de Pevrac preudala za jednog maršala,
markiza du Plessis-Bellie-rea, da je vrlo bogata i da skupa sa svojim
sinovima uživa kraljevu blagonaklonost.
— Bez sumnje ste se zaprepastili kad ste to čuli.
Bila sam udata za drugoga dok mi je prvi muž
još bio živ! Možda če se vaša svečenička savjest umi
riti ako vam kažem da je maršal poginuo pri opsadi
D61ea i da se otada smatram dvostrukom udovicom.
 Oca Antoinea nije uvrijedio njen izljev gorčine. Čak se malo nasmiješio
dajuči joj na znanje da je vidio več mnogo čudnih sudbina, ali da treba
priznati da Proviñenje vodi Andeliku po jako krivudavim stazama. Duboko
ju je sažaljevao.
— Vratio sam se, dakle, u Marselj, a kad se
trgovac ponovo pojavio, ispričao sam mu sve što sam
saznao. Odonda o njemu više ništa nisam Čuo. To
je sve što znam, gospoño, zaista sve.
U Anñelikinom srcu miješali su se razni osječaji: kajanje, grižnja savjesti,
očajanje. „On je htio znati šta se sa mnom dogodilo."
— Ovaj Arapin — reče — šta znate o njemu?
Odakle je dolazio? Sječate li se njegova imena...?
Svečenik je napregnuto razmišljao.
— Več se nekoliko trenutaka uzalud pokušavam
sjetiti svih pojedinosti o njemu. Zvao se Moha-
med Raki, ali >nije bio trgovac iz Arabije. To sam
zaključio po njegovoj odječi. Arapski se trgovci s
Crvenog mora obično odijevaju kao Turci. Arapi iz
Berberije nose široke vunene ogrtače zvane burnus.
Ovaj je čovjek bio iz kraljevine Alžira ili kraljevine
Maroka. Ali ja o njemu ne znam ništa više, a ovo
je zaista malo. Znam, meñutim, da sam s njim raz-
61

_.A JOA
ueA afqo
MOHS1VA

govarao o nekom njegovu ujaku čijeg se imena u-pravo prisječam: Ali-

Mehtub. Pričali smo o berber-skom robu kojeg sam poznavao s robijanja na
galiji, a kojeg je otkupio njegov jako bogati ujak. Ali-Mehtub je uspješno
trgovao biserima, spužvama i raznom sitnom robom. Živio je na Kreti i
vjerojatno je još uvijek tamo. On možda zna nešto više o svom nečaku
Mohamedu Rakiju.
— Na Kreti? — prošapče Anñelika sanjalački.
** •
Anñelika i Flipot uputili su se prema pristaništu u nadi da če nači brod
koji če ih povesti na dugo putovanje do sredozemnih otoka. Anñelika
iznenada stane kao ukopana i protrlja oči misleči da sanja. Na nekoliko
koraka opazi malog starca obučenog u crninu koja je izgledala još crnja pod
blistavim svi-jetloplavim nebom. Stajao je nepomičan na rubu obale, utonuo
u sanjarenje, i kao da nije primječivao ni prolaznike koji su se očešavali o
njega, ni vjetrič koji mu je blago talasao bijelu bradu. Sjajna kapica,
glomazni lornjon od kornjačevine, starinska čipkana ogrlica, kišobran od
voštanog platna i do nogu brižljivo postavljena staklenka opletena vrbovim
pru-čem — riječito su govorili da je to meštar Savarv, pariški ljekarnik iz
ulice Bourg-Tibourg.
— Meštre Savarv — poviče ona.
On se tako žestoko trgnuo da umalo nije pao u vodu. Kad je prepoznao
Anñeliku, oči mu zablista-ju od zadovoljstva.
— Ah, tu ste, mala radoznalke! Pretpostavljao
sam da ču vas ovdje sresti.
— Zaista? Puki slučaj me je, meñutim, doveo
ovamo.
— Hm! Hm. Ljude sklone pustolovinama slučaj
obično dovodi na ista mjesta. Poznajete il ijedan ku
tak na zemlji koji bi čovjeka više mamio da krene
na put ka neobičnim pustolovinama? Poduzetni ka-

kvi jeste, morali ste prispjeti u Marselj. To vam piše na čelu. Osječate li
opojan miris kojim je zasičena ova obala, onaj pravi miris sretnih putovanja?
On raširi ruke od ushičenja.
— Mirodije! Ah, mirodije! Osječate li miris tih
profinjenih zavodnica koje su za sobom namamile
najsmionije pomorce ...
Odlučnim je tonom stao na prste nabrajati: ... ðumbir, cimet, šafran,
paprika, klinčič, ko-rijandar, kardamom i kraljica svih mirodija — bi-ber!
BIBER — ponovi zanesenjački.
Ona ga pusti da sanjari o ovom plamtečem kraljevstvu, jer je Flipot
pristigao u pratnji nekog ljudine s crvenom mornarskom kapom.
— Vi, dakle, nudite čitav jedan imetak za pre-
voz do Krete? — poviče on pružajuči ruke k nebu. —
Nevoljnice! Ja sam vas u najmanju ruku zamišljao
kao staru ludu koja ima da izgubi samo još svoje
kosti. Vi, znači, nemate muža koji bi vam ulio malo
pameti u glavu. Ili vas želja za razvratom goni da
završite život u haremu Velikog Turčina?
— Rekla sam da hoču na Kretu, a ne u Cari
grad.
— Ali na Kreti su Turci, mala moja. Otok je
pun eunuha, crnih i bijelih, koji tamo kupuju krep
ko meso za velikog gospodara. Moči čete govoriti o
sreči ako uopče stignete dotamo, a da vas putem
ne otmu gusari!
— Ali vi u svakom slučaju idete na Kretu!
— Ja idem, ja idem — gunñao je Marseljac —
ja idem, jasno, ali nisam rekao da ču tamo i stiči.
— Slušajuči vas, čovjek bi pomislio da Berberi
čekaju u zasjedi več na izlazu iz luke.
— Vi zaista imate pravo, srce moje. Još se pro
šlog tjedna jedna turska galija muvala oko Hvereskih
otoka. Naša flota nije dovoljno jaka, pa je se i ne
boje. Budite sigurni da čete im ubrzo zapeti za oko
i da če se svi trgovci robija na Sredozemlju, crni, toi-
—
62

Jeli ili smeñi, krščani, Turci ili Berberi jagmiti za vas kako bi vas za suho
zlato prodali nekom starom sip-Ijivom paši. Eno, pogledajte! Da li bi vam
bilo drago nači se u zagrljaju ovakve maškare... ? — upita on upiruči prstom
u debelog turskog trgovca koji je u pratnji svojih ljudi silazio prema luci.
Anñelika je znatiželjno promatrala povorku koja je Marseljcima bila
obična stvar, dok je njoj taj prizor bio nešto sasvim novo. Ogromni turbani
od zelenog ili narančastog muslina, veliki kao bundeve, koji su se klatili nad
zagasitim licima Turaka, njihova odječa od svile koja se prelijevala, njihove
papuče s vrhom povijenim naviše i ukrašenim biserima, suncobrani koje su
dva mala crnca držala nad svojini gospodarima — sve je to više ličilo na
ljupku komediju nego na opasnu najezdu.
— Pa i ne izgledaju tako zli — reče .Anñelika
zadirkujuči Marseljca — i vrlo su lijepo obučeni.
<— Kako ne! Nije zlato sve što šija. Znaju oni dobro da ovdje, u stranoj
zemlji, ne smiju raditi što ih je volja. Trgovci koji poslom dolaze u Marselj,
ne škrtare sa naklonima i znaju se praviti slatki kao med. Ali kad proñu
tvrñavu If, za njih postoji samo gusarstvo... i opet gusarstvo. Ne, gospoño,
uzalud me gledate tim svojim očima. Ja vam neču pružiti ruku za ovakvu
pustolovinu, Bogorodica mi to ne bi oprostila...
— A mene, da li čete mene povesti? — upita
Savarv.
— I vi hočete na Kretu?
— Na Kretu i još dalje.. Da vam pravo kažem,
idem u Perziju. Ali to je velika tajna.
— Koliko nudite da vas prevezem?
— Iskreno rečeno, nisam bogat. Dajem vam tri
deset livara. Ali buduči da posjedujem tajnu koja vri
jedi koliko sve zlato svijeta...
— Dosta, dosta! Vidim o čemu se radi.
Melkior Pannassave nabere svoje crne guste
obrve.

— Zao mi je, ali ništa ne mogu učiniti za vas,

ni za vas, gospoño. Za vas. djede, zato što nemate s
čim otiči ni do Niče...
— Trideset livara! — poviče starac ozlojeñen.
?— S obzirom na ono što. se stavlja na kocku, to je tričarija... A za vas,
gospoño, ne mogu ništa učiniti zato što biste privukli Berbere na moj brod
kao što strvina, da prostite, privlači ribu u mrežu, ako smijem tako reči.
Skinuvši kapu veličanstvenim pokretom, Melkior Pannassave'uputi se
prema svom jedrenjaku Jolietti koji je čekao uz obalu.
— Svi su isti, ovi Marseljca! — poviče Savarv
ljutito. — Gramzljivi i sitničavi kao Jermeni. Ne bi
svoju kesu nimalo •odriješili za dobrobit nauke!
— Več sam se ranije uzalud obračala kapetanima
malih brodova — izjavi Anñelika. — Svi odmah go
vore o haremu i ropstvu. Isploviti na pučinu, znači,
po njihovu, dospjeti k Velikom Turčinu.
— Ili k tuniskom begu, ili alžirskom, ili maro
kanskom sultanu — nadopuni je susretljivo Savarjr
— E da, upravo tako stvari najčešče i završavaju.
Ali tko nije voljan da riskira, neka ne putuje...!
Mlada žena mdahne. Od ranog jutra njena molba nailazi na isto
podrugljivo čuñenje, isto slijeganje ramenima i isto odbijanje: Žena sama!
Putovati na Kretu... ? Bezumlje. Trebalo 'bi imati za pratnju samu kraljevsku
flotu.
I Savarv je naišao na slične poteškoče zato što nije imao dovoljno novaca.
— Udružimo se — predloži Anñelika. — Nañite
mi brod, a ja ču platiti i vaš prevoz.
 Dala mu je adresu gostionice u kojoj je odsjela, i dok se starac udaljavao,
ona sjede na cijev novog topa da bi se malo odmorila.
Ova artiljerijska oruña, koja su u velikom broju bila razbacana po luci i na
koja je očito zaboravio kakav mornarički skladištar, izgledala su prije
namijenjena besposličarima kao klupe, nego da zapucaju na berberske galije.

I
-S sef i eu

8 Neukrotiva

65

Blebetuše iz Avenije Canebiere su na njima sjedile i plele očekujuči

povratak ribara, a trgovci su tu izlagali svoju robu.
Anñeliku su boljele noge. Osječala je da je navukla i sunčanicu.
Zavidljivo je promatrala žene kojima je obod velikog šešira od vezane slame
štitio lijepa grčka lica na kojima su se isticale velike oči i čulne, prezirne
usne. Veličanstvena držanja, nudile su prolaznicima karanfile ili školjke,
topeči se od ljubaznosti i obasipljuči najljepšim željama one koji bi im se
odazvali, a proklinjuči one koji se ne bi zaustavili pred njihovom tezgom.
— Kupite mi ovu ribu — uporno je jedna od
njih navaljivala na Anñeliku — to mi je posljednja
u košari. Sjaji se kao srebrnjak...!
— Ja nisam odavde i nemam je u čemu nositi.
— Spremite je u svoj želudac. Neče vam naško
diti.
— Da je pojedem ovako sirovu?
— Pripremite je na žaru kod kapucina... Evo
vam struk majčine dušice, stavite joj ga u trbuh dok
se bude istina pekla.
— Nemam tanjura.
— Uzmite oblutak sa žala.
— Nemam ni viljušku.
— Vi pronalazite poteškoče tamo gdje ih nema,
jadnice moja... A čemu vam služe vaši lijepi prsti?
Da bi je se riješila, Anñelika na kraju kupi ribu. Držeči je za rep, Flipot se
uputi prema zavoju na obali gdje su tri oca kapucina držala neku vrst kuhinje
pod vedrim nebom. Iz velikog su lonca grabili riblju juhu i dijelili je
siromasima, dok su mornarima za cijenu od nekoliko novčiča dozvoljavali
da sami kuhaju na dvjema posudama sa žeravicom. Miris roštilja i riblje juhe
bio je zamaman i Anñelika osjeti da je gladna. Brige kao da su se laspli-
njavale kad je čovjek.nalazio vremena da se umiješa u lučki život Marselja.
Upravo je bio čas kad su
68

i najčangrižljiviji grañani silazili na obalu da bi tu uživali u ovoj

jednostavnoj atmosferi.
U Anñelikinoj blizini neka otmjeno odjevena gospoña siñe s nosiljke;
pratio ju je dječak koji je odmah počeo da baca zavidljive poglede na
mangu-pčiče što su se po balama pamuka prebacivali preko glave.
— Smijem li im se pridružiti, majko? — molja
kao je.
— Da se niste usudili. Anastase — zabranila je
gospoña uvrijeñena. — To su male propalice.
— Baš im je lijepo — reče dijete nabusito.
Anñelika ga je promatrala suosječajno. Pomisli
na Florimonda i Cantora. I ona je izleglo, pačiče.
Nije bilo lako nagovoriti Florimonda da ne poñe s njom. To joj je uspjelo
tek kad ga je uvjerila da če biti odsutna najviše tri sedmice, možda i dvije,
ako bude imala sreče. Izračunavši vrijeme, koje joj je potrebno za putovanje
diližansom do Iiona, za spuštanje niz Ronu teretnom lañom, za sastanak s
duhovnikom galijota i za povratak, Anñelika se nadala da če se možda vratiti
u Pariz i u svoju palaču prije nego što kraljeva policija uopče i nasluti njenu
odsutnost. „To bi bila najbolja šala kojom sam vas i-kad nasamarila,
gospodine Desgreze", pomisli. Dočarala je sebi, ,ne bez izvjesnog
uzbuñenja, svoj romantični bijeg. Florimond je govorio istinu. Podzemni
hodnik bio je prohodan. Srednjovjekovni če svodovi, koje je obnovila ruka
vična gradnji rudničkih hodnika, još dugo vremena odoljevati razornom
djelovanju vlage. Florimond je doveo svoju majku do napuštene, ruševne
kapelice u vensanskoj šumi. Gospoña du Plessis-Belliere je tada odlučila da
če se po povratku pobrinuti da se kapelica obnovi. Kao Stari Paccalou, i ona
je sada bila mišljenja da sve mora u ispravnom stanju čekati gospodarev
povratak. Ali zašto se poslije toliko godina još nije vratio?
Uzbuñena je zagrlila svog sina kad su se prvi sunčevi zraci počeli
probijati kroz šumu. Kako je
67

3 n oj

III

:? f t ?

bih hrabar i kako je ona bila gorda što je znao čuvali tajnu! Rekla mu je prije
nego što ga je napustila. Motrila je na preklopna vrata koja su se polako
zatvorila nad kovrčavom glavom. Prije nego slio je spustio pločicu,
Florimond joj je saučesnički namignuo. Sve je to za njega bila igra koja ga je
opijala" i koja ga je u vlastitim očima činila jako važnim.
Zatim je Anñelika, u pratilji Flipota koji joj je nosio torbu, pješice otišla do
obližnjeg sela gdje je unajnila dvokolicu i oñvezla se do Nogenta. Odande je
produžila diližansom.
Stigla je do svog cilja: Marselja i sad se nazirala druga etapa: Kreta.
Razgovor s duhovnikom u-pučivao je na nov trag, ali tako tegoban i
nesiguran ...
Dakle, iduča karika u lancu bio je arapski draguljar čiji je nečak zadnji
vidio Joffreva de Pevraca živog. Pronači draguljara u Kreti, nije bila jedina
poteškoča; hoče li joj pomoči da dopre do njegova nečaka? Ali Anñelika se
tješila da je Kreta sretno znamenje. To je onaj sredozemni otok gdje je
kupovinom stekla zvanje konzula Francuske. Meñutim, nije znala u kojoj če
mjeri moči koristiti taj naslov, buduči da je u ovom trenutku grubo kršila
kraljevu zapovijed. Zbog ovog, a i zbog mnogih drugih razloga smatrala je
uputnim što prije napustiti Marselj i naročito izbjegavati susrete s
pripadnicima svoga staleža.
Flipota još nema. Zar mu je toliko vremena potrebno da ispeče jednu ribu?
Očima potraži svog mladog slugu i opazi ga kako razgovara s nekim
čovjekom u' smeñem kaputu. Činilo se da ovaj postavlja pitanja, a FHpot je
izgledao zbunjen. Držeči plo-štimice na ruci ribu koja se još pušila, skakao
je s jedne noge na drugu, a njegovo je kreveljenje jasno pokazivalo da ga
bolno peče. Ali čovjek se očito nije
63

žurio. Napokon, sumnjičavo vrteči glavom, udalji se i izgubi u gomili.

Anñelika vidje Flipota kako šiisa tačno u protivnom pravcu od onog gdje se
ona nalazila.
Malo kasnije on se ponovo pojavi vješto i lukavo se šuljajuči kao da je
želi izbječi, ali istovremeno i privuči njenu pažnju. Anñelika se digne i
sustigne ga u mračnoj uličici gdje se sakrio iza stupa u jednom trijemu.
Sta znači sve ovo? Tko je čovjek koji je maloprije s tobom razgovarao?
— Ne znam... U početku mi nije bilo ništa sum
njivo ... Evo vam vaše ribe, gospoño markizo. Nije
mnogo ostalo, ispala mi je dva ili tri puta, toliko sam
se tresao.
— Šta te je pitao?
— Tko sam. Odakle dolazim. Kod koga sam u
službi. Na to sam odgovorio: „Ne znam." „Hajde,
hajde, nečeš me valjda uvjeravati da ne znaš kako
ti se zove gospodarica!" Samo po tome kako me je za-
plotnjački ispitivao, s ciljem da me uhvati u laži, vi
dio sam s kim imam posla: s policijom. Pa sam po
navljao: „Ne, ne, ne znam..." A onda se prestao pra
viti fin. „Da to nije slučajno markiza du Plessis-Bel-
liere... U kojoj je gostionici oñsjela?" Sta je tre
balo da mu odgovorim... ?
— Šta si odgovorio?
— Bubnuo sam nasumice jedno ime, ime gosti
onice „Bijeli konj" koja se nalazi na drugom kraju
grada.
— Hajdemo brzo.
Zureči strmim uličicama, Anñelika je pokušavala da shvati. Policija se
za'nju zanimala? Zašto? Znači li to da je Desgrez več otkrio njen nestanak i
da je poslao za njom svoje uhode... ? A onda je najedanput povjerovala da je
riješila zagonetku. Gospodin de Vivonne ju je primijetio jučer meñu svijeti-
nom kad je silazio s broda. Trenutačno se nije mogao sjetiti tko je bila žena
čije mu lice nije bilo ne-
69
poznato, a onda je, pošto se prisjetio, naredio svojim slugama da je pronañu.
Iz znatiželje? Iz pristojnosti? Iz želje da se dodvori kralju...? Njoj u svakom
slučaju nije bilo stalo do susreta s njim, ali je nije niti uznemirilo njegovo
zanimanje. Previše je Često boravio na ladanju, daleko od dvora, da bi
mogao pratiti sve nijanse spletki. Vjerojatno je htio ukazati pažnju gospoñi
du Plessis-Belliere, budučoj kraljevoj milosnici. Ona se umiri. To je
posrijedi. Nema sumnje ... Ili je onog čovjeka poslao robijaški duhovnik koji
jedini zna da je ona u Marselju? Možda je imao još neka obaviještenja o Ali-
Mektubu ili Mohamedu Rakiju... ? Ali on bi svog glasnika poslao u
gostionicu „Zlatni rog" znajuči da je tamo odsjela...
Stigla je u gostionicu sva u znoju. Srce joj je divlje udaralo.
— Sta ste to napravili od sebe, kako ste nerazboriti 1 — uzvikne
gazdarica. — Ah, te gospoñe iz Pariza znaju samo trčati! Doñite za mnom.
Napravila sam vam ñuveč od patlidžana i rajčica i začinila ga tako da čete
prste lizati.
Anñelika dobro nabijena novčanika pobuñivala je kod nje gotovo
materinske osječaje, poštovanje i razumijevanje za mladu usamljenu ženu.
Nije ju prevarila Anñelikina oskudna prtljaga. Odmah je shvatila da se radi o
velikoj gospoñi koja je navikla na četu slugu, ali koja ne želi biti uočena.
Hajde, znamo Sta je ljubav...!
—'Idite ovuda — reče — u onaj tihi kutak kraj prozora. Bit čete
nesmetani za onim malim stolom, a moje če vas mušterije moči promatrati
samo izda-ljega... Sta želite piti.... ? Čašu ružice iz Vara?
Zamame oblike gospe Corinne obuzdavala je crvena svilena bluza, zelena
suknja i crna vezena pregača. Pokrivena plitkom kapom, orna kao ugljen,
nakovrčana i namazana, kosa joj se mrsila s dva dugačka koraljna privjeska s
obje strane okruglog lica čija je koža bila čudesno bijela i čista. Stavila je
pred Anñeliku kalajisani pehar i pocakljeni zemlje-ni vrč koji se maglio od
svježine piča.
TO

Anñelika podiže pogled i na pragu male dvorane opazi Flipota koji joj je
uzbuñeno davao znakove rukama. Iskoristivši to što se gospa Corinna
okrenula, jednim skokom se stvori kod svoje gospodarice i prišapne joj:
— Dolazi... 1 Zlobnik...! Gad...! Najgori od
sviju- ,
Ona baci pogled kroz prozor. Laganim korakom, utegnut u kaput od
ljubičaste svile, držeči štap sa 6rebrmom jabukom izmeñu ruku koje je
prekrižio na leñima, poprimivši izgled Šetača, gospodin Francois Desgrez
penjao se ulicom.

VII
BIJEG KROZ MARSELJ. VOJVODA DE VTVONNE SE PREDAJE
Anñelikina prva misao bila je da odgurne stolicu, da preskoči dvije
stepenice koje su je dijelile od velike dvorane, pa kad ovu preleti kao munja,
da potrči prema drvenom stepeništu koje vodi na prvi kat.
— Slijedi me — reče Flipotu.
Marseljka podiže ruke prema nebu.
— Gospoño, šta se dogodilo A vaš ñuveč?
— Doñite — naredi Anñelika — brzo doñite sa
mnom u moju sobu. Imam s vama da govorim.
Izraz lica i glas bili su joj tako zapovjednički da je gostioničarka pohitala
za njom ne tražeči daljnja objašnjenja.
Anñelika je povuče u sobu. Stisla joj je ruku i zarila nokte u salo.
— Slušajte! Jedan čovjek samo što nije ušao
u gostionicu. Ima ljubičasti kaput i štap sa srebrnom
jabukom.
— Možda je to onaj koji vam je jutros poslao
poruku.
— Koga to mislite?
Gospa Corinna turi ruku u njedra i izvuče list grube pergamene.
— Jedan deran je donio ovo za vas malo prije
nego što ste se vratili.
73

Anñelika joj istrgne cedulju i razmota je. Bila je to poruka oca Antoinea.
Javljao joj je da ga je posjetio bivši odvjetnik Desgrez s kojim se imao čast
sastati u Parizu 1666. godine. Mislio je da pred njim ne mora tajiti boravak
gospoñe du Plessis u Marse-lju ni njenu adresu. Ali on je ipak o tome
obavještava. .
Mlada žena zgužva pismo koje joj više nije bilo od koristi.
— Ova me cedulja više ne zanima. Slušajte dob
ro, gospa Corinno. Ako se spomenuti čovjek bude ras
pitivao za mene, vi čete reči da me ne poznate, da
me nikad niste vidjeli. Cim ode, javite mi. Držite, to
je za vas.
 Gurnula joj je u ruku tri zlatnika. To je proizvelo tako snažan dojam na
gospu Corinnu, da nije smogla riječi, nego je samo znalački namignula
svojim vatrenim okom i izašla oprezno kao kakav urotnik.
Grizuči nokte, Anñelika počne grozničavo hodati po sobi. Elipot ju je
gledao uznemiren.
— Spremi stvari i zatvori torbu — reče mu. —
A i ti budi spreman.
Desgrez je radio brzo. Ali ona neče dozvoliti da je uhvati i odvede kralju,
okovanu u lance kao robinju. Sad joj je još jedini izlaz bio more.
Počelo se smrkavati, a po mračnim uličicama što su se izmeñu stepenasto
nanizanih kuča spuštale sve do pristaništa, započeše gitare i provansalski
glasovi, kao i sinoč, svoje pjesme o ljubavi.
Anñelika če umaknuti i Desgrezu i Ižralju. More če je odvesti. Najzad
zastane u uglu kraj prozora osluškujuči glasove u gostionici.
Netko tiho pokuca.
— Niste ni svjetlo zapalili — prošapče krupna
žena ušuljavši se u sobu.
Kresne upaljač i zapali svjetiljku.
— Još je 'tu — nastavi. — Taj je uporan. Oh
vrlo je uglañen, vrlo pristojan, ali kako li samo gle
da! No ja se ne dam zbuniti, budite bez brige. „Kao

M
izo JOAC
•|A JOAO
ueA alqo n i
II NOMSJLVA
Hi je A 3AO6OIU
*'is se* i BN

da ne znam tko mi je u kuči", rekla sam mu. „Gospoñu koju 6te mi opisali,
sigurno bih bila zapazila da je kod mene! Zelene oči, kc»a takva i takva itd.
Ta velim vam da nije ovamo ni privirila..." Napokon mi je povjerov3x> ili se
samo pravio da vjeruje. Naručio je večeru. Činilo se da ga zanima baš ona
mala prostorija gdje sam vama bila prostrla sto. Njuškao je po njoj i izgledao
kao da nešto njuška svojim dugim nosom.
„Moj parfem", pomisli Anñelika. '
Desgirez če prepoznati njen parfem, tu mješavinu verbene i ružmarina,
koji je isključivo za nju spravljala jedna poznata tvornica mirisa u predgrañu
Saint-Honore. A Desgrez je taj miris poljskog cviječa, koji se tako fino
stapao s njenim čarima lijepe biljke, udisao s njene vlastite kože, s tog tijela
koje mu je) dozvolila da cjeliva i grli. Ah, neka je proklet život koji vas
izručuje takvim ljudima!
— I k tome još ono njegovo ñavolsko oko — na-
6tavi gostioničarka.
— Odmah je otkrio zlatnike koje ste mi dali i
koje sam još držala u stisnutoj šaci. ,,Oh! Oh! Imate
zaista velikodušne mušterije, prijo..." Nije mi bilo
ugodno... Taj je čovjek vaš muž, gospoño?
— Nije — odgovori Anñelika zgranuta.
Marseljka je nepovjerljivo vttila glavom. — Vi
dim o čemu se radi — reče. A onda naperi uši.
— Tko to dolazi? To nije nitko od mojih gostiju.
Poznam im korak svima.
Odškr'ne vrata i naglo ih opet zatvori.
— On je u hodniku... Otvara vrata oñ soba.
Podbočivši se, stane bjesnjeti.
— Drznik! Sad ču ja njemu pokazati s kim ima
posla, tom panduru.
A onda se predomisli.
— Kako da ne! Pa da onda stvar poñe naopako.
Poznam ja njih, ljude iz policije. Čovjek im se u po
četku može i odupirati, ali uvijek doñe trenutak kad
če zajecati i sliniti u maramicu.
Anñelika zgrabi svoju torbu.
74

— Gospo Corinno, moram odavde iziči... Mo

ram ... Nisam učinila ništa zla.
Pruži joj kesu punu zlata.
— Doñite ovuda — prošapče gostioničarka.
Ona povuče Anñeliku na mali balkon i makne rešetku.*
— Skačite! Skačite! Da, na susjedni krov. Ne
gledajte dolje. Tako. Sada čete na lijevoj strani nači
ljestve. Kad doñete u dno vrta, pokucat čete. Reči
čete Mariju Sicilijancu da vas ja šaljem i neka vas
odvede k Santi ju Korzikancu. Ne, još dalje: do Jua-
nita, a onda u levantinsku četvrt... Ja ču se pozaba
viti s onim radoznalcem, tako da čete dobiti na vre
menu.
Dodañe još nekoliko dobrih želja na provansal-skom, prekriži se i vrati u
sobu.
Bio je to bijeg koji je ličio na dječju igru mačke i miša ili skrivača.
Anñelika i Flipot su bez predaha trčali kroz vrtove, padali u jame koje su se
pred njima otvarale, prolazili kroz kuče gdje su porodice blaženo večeravale
ne osvrčuči se na njih i ne dižuči pogled sa svojih tanjura, silazili po
stepenicama; izbijali iz rimskog vodovoda u grčki hram koji su zaobišli,
razmicali stotinu ružičastih i plavih košulja koje su se sušile na konopcima
poprijecenim preko ulica, klizali se na kori oñ lubenica i ribljim otpacima";
ljudi su ih dozivali, podstrekivali, zagluši-vali na svim jezicima svijeta. Na
kraju su se, pod vodstvom jednog Španjolca, našli zadihani na prilazu
levantinskoj četvrti. Sad smo več daleko, rekao je, jako daleko od gostionice
kod „Zlatnog roga". Da li gospoña možda ipak želi otiči još dalje? Španjolac
i Santi Korzikanac gledali.su je znatiželjno.
Ona obriše čelo maramicom. Crvenkasti sjaj sumraka, koji se sporo gasio,
miješao se na zapadu sa svjetlima grada. Jednolična glazba neobičnog ritma
prodirala je kroz zatvorena vrata i drvene kapke iza kojih su se skrivale
kavane. U njima su arapski ili
75

turski nosači i trgovci nalazili mekane divane, nar-gilu i onaj crni napitak
koji se na obalama Bospora pije iz malih srebrnih šolja. Nepoznat miomiris
miješao se s teškim zadahom pečenja i češnjaka.
— Hoču u admiralitet —.reče AnñeHka — k go
spoñinu ñe Vivonneu. Možete li me tamo odvesti?
Oba vodiča zatresu svojom kao ebanovjna crnom kosom i Matnim
prstenovima koji su im ukrašavali desno uho. Četvrt u kojoj je smješten
admiralitet, smatrali su očito opasnijom od smrdljivog labirinta kroz koji su
vodili Anñeliku. Ipak joj, pošto je prema njima bila darežljiva, potanko
opisaše put kojim ima da ide.
?—* Jesi li razumio? — upita Kipota.
 Mladič zaniječe glavom. Bio se ukočio oñ straha. Nije poznavao zakone
ove šarene lupeške bagre koja je vladala u Marselju i koja se, kako je slutio,
?brzo lačala noža. Ako mu napadnu gospodaricu, kako če je braniti?
— Ne boj se ništa — reče ona.
Stari joj se fokejski grad nije činio neprijateljskim. Desgrez valjda tu nije
mogao, vedriti i oblačiti kao u srcu Pariza.
Noč se sad več bila spustila, ali je prozračno nočno nebo obasjavalo, grad
plavičastim svjetlom, pa su se tu i tamo mogli raspoznavati obrisi drvenih
ostataka, kakav slomljen stup, rimski luk, razvaline meñu kojima-su se
polugoli derani igrali tiho kao.mačke.
Napokon su iza ugla spazili otmjenu, i jarko rasvijetljenu zgradu. Fijakeri
i kočije su. neprestano stizali, a kroz otvorene prozore dopirali su zvuči
lutnje i violine.
Anñelika neodlučno zastane. Poravna nabore na haljini pitajuči se da li se
takva može. pokazati. Neka se zdepasta prilika odvoji od jedne skupine.
Čovjek poñe pravo k njoj, kao da ju je očekivao. Svjetlo mu je udarilo u
leña pa nije mogla razabrati
76

crte lica. Došavši do nje, pogleda je pažljivo i skine šešir.

— Gospoña ñu Plessis-Belliere, zar ne? Da, van
svake sumnje. Dozvolite da se predstavim: Carroulet,
policijski činovnik u Marselju. Moj vrlo dobar pri
jatelj gospodin de La Reynie pisao mi je o vama i iz
razio želju da" vam se nañem pri ruci dok boravite u
našem gradu...
Anñelika ga je'hrabro gledala pravo u oči. Imao je prostodušno lice
dobrog čiče s velikom bradavicom na vrhu nosa. Glas mu se topio od miline.
— Vidio sam i njegova pomočnika, gospodina
Desgreza, koji je ovamo stigao jučer ujutro. Pretpo
stavio je da čete možda posjetiti gospodina vojvodu
de Vivonnea za kojeg zna da vam je prijatelj, pa
mi je naredio da vas sačekam pred njegovom pala
čom, kako nikakav žaljenja vrijedan nesporazum...
Najedanput se njen strah pretvori u bijes. Desgrez je, dakle, poslao u
potjeru za njom sve policajce graña uključivo gospodina Carrouleta, šefa
marselj-ske policije, dobro poznatog po svojoj' čvrstoj ruci koja se krije iza
ljubazne vanjštine.
Ona naglo progovori:
— Ne razumijem šta mi to pričate, gospoñine.
 — Hm! Hm...!. — reče on popustljivo. — Gle
dajte, gospoño, vaš lični opis je prilično tačan...
Jedna se kočija zaleti na njih. Sef marseljske policije izmakne u stranu.
Anñelika se, nUprotiv, baci doslovno konjima pod noge, pa se iskoristivši
trenutak kad je kočijaš zauzdavao spregu, umiješa meñu skupine koje su
ulazile u palaču vojvode de Vivonnea. Baklje u rukama nepomičnih slugu
osvet-Ijavale su stepenice koje voñe u predvorje. Ona se sigurnim korakom
popne s ostalima uzvanicama.
Flipot ju je slijedio noseči joj torbu. Obazrivo, kao svaka gospoña kad
osjeti da joj se razvezala podvezica, Anñelika strugne u mračni čošak
velikog stepeništa.
— Spašavaj se kako znaš — prišapne malom
sluzi. — Sakrij se u krilu za poslugu, svejedno gdje,
Tt

samo pazi da te ne uhvate. Sastat čemo se sutra u-jutro u lud kraj kraljevske
eskadre. Nastoj saznati vrijeme i mjesto s kojeg isplovljava. Ako te. ne bude,
otputovat ču bez tebe. Evo ti novaca.
Ona izañe iz svog skrovišta i istim se sigurnim korakom uputi jednim od
mramornih stepeništa koja vode na gornje katove.
Gore je bilo pusto, jer su se sluge muvale po salonima u prizemlju i po
dvorištima.
Tek što je stigla do prvog odmorišta, u predvorju se pojavi policajac kojeg
se maloprije otarasila. Anñelikina znatiželja bila je jača od straha pa ga je
motrila nagnuta prekc ograde, sigurna da on nju ne može vidjeti, jer je bila u
tami. Gospodin Carroulet nije odavao zadovoljnog Čovjeka. Oslovio, je
jednog elugu i postavio mu niz pitanja, čovjek je odrečno vrtio glavom. On
se udalji, a odmah iza toga pojavi se vojvoda de Vivonne koji se još smijao
nekoj šali. Sef policije ga zbunjeno pozdravi. Admiral kraljevske flote bio je
uvažena ličnost. Uživao je kraljevu blagonaklonost i svi su znali da mu je
sestra kraljeva milosnica. A kako je povrh toga slovio i kao vrlo razdražljiv
gospodin, trebalo je s njim obazrivo postupati.
— Sta mi tu pričate? — usklikne Vivonne svojim
gromkim glasom. — Gospoña du Plessis-Belliere...
meñu mojim gostima? Potražite je radije.u kraljevom
krevetu... ako su vjerodostojni zadnji glasovi koji
su do mene doprli iz Versaillesa...
Gospodin je Carroulet nastavio navaljivati, objašnjavati. Vivonne izgubi
strpljenje.
— Ta vaša priča nema osnove.. •. I Ona je bila
ovdje, velite, a sad najedanput nije više ovdje... Za
slijepilo vas je jako svijetlo, to je sve... Privida vam
se... treba vas osloboditi toga.
Policajac se pokunjeno povuče.
Vivonne slegne ramenima. Uto mu priñe jedan prijatelj koji mora da se
raspitivao za prepirku, jer je Anñelika čula mladog admirala gdje
mrzovoljno odgovara:
78

— Ovaj je neotesanac tvrdio da sam u svoje sa

lone pozvao lijepu Anñeliku, najnoviju kraljevu lju
bav.
— Gospoñu ñu Plesis-Belliere?
— Nju lično! Neka me Bog čuva ove spletkarice
i drolje i njena prisustva pod mojim krovom...!
Moja sestra puca od jada zbog uvreda koje joj ova
nanosi... Piše mi očajna pisma. Ako zelenooka za
vodnica postigne svoj cilj, Athenaida se može pora
žena povuči, a pripadnicima obitelji Mortemart zlo
se piše.
— To bi značilo da je u Marselju ta ljepotica
o kojoj sanjarimo iako je znamo samo po čuvenju?
Uvijek sam gorio od želje da je upoznam.
— Gorjet čete uzalud. Ona je bezdušna nami-
guša. To dobro znaju obožavaoci koji uzalud trče za
njom. Neče se ona zaboraviti i prepustiti osječajima
ako pred sobom ima neki cilj. A taj cilj je kralj...
Spletkarica, velim vam... Sestra mi u svom zad
njem pismu kaže...
Kraj rečenice više nije čula, jer su se dva čovjeka udaljila i vratila u
salone.
„Dragi moj, to češ mi platiti", pomisli Anñelika razjarena de
Vivonneovim riječima.
Ona se izgubi u mračnom hodniku. Pošto je neko vrijeme pipkala po
zidovima, naiñe na jedna vrata i oprezno okrene kvaku. Soba je bila pusta i
nikakva svjetiljka nije u njoj gorjela, samo ju je obasjavalo slabo svjetlo koje
je kroz otvoren prozor dolazilo izvana. Na izmaku snaga, Anñelika se sruši
na udoban istočnjački divan, pokriven čilimom i jastucima. Istog časa
odjekne neki zvuk sličan gongu, a to je ona nogom bila udarila u neku
bakrenu posudu na podu. Osluhne ustrašena, a onda konačno nañe sviječnjak
kojim je rasvijetlila prostoriju. Budoar, spavača soba i uz nju kupaonica —
to mora da su odaje vojvode de Vivonnea, odaje pomorca koji ima bezbroj
ljubavnih pustolovina kad je na kopnu. Ubrzo je u dar-maru dalekozora,
mapa, planigloba i uni-
79

formi otkrila ormar s poštovanja vrijednom zbirkom ženskih haljina i

prozračnih penjoara;
Anñelika odabere jedan, od bijelog kineskog mu-sdina, ukrašenu vezom.
Opere se u posudi gdje je za gospodara i njegovu ljubavnicu bila
pripremljena voda zamifisana provansalskom lavandom. Zatim iščetka
prašnjavu kosu. Uzdahnuvši zadovoljna; zamota se u mekanu odječu. Bosa
se po debelim turskim čilimima vrati u budoar, posrčuči od umora. Još je
neko vrijeme osluškivala prigušenu buku iz palače, a onda se srušila na
divan. Baš je briga za budučnost i sve policajce svijeta! Ona če sad spavala.
— Oh!
Piskav krik probudi Anñeliku. Ona se uspravi i zaštiti rukom oči od
zaslijepljujuče svjetlosti.
— Oh!
Mlada crnka, e. licem načičkanim umjetnim ma-ñežima, stajala je kraj nje
i predstavljala živu sliku zaprepaštenosti i bijesa. Naglo se okrene i nekom
prilijepi vruči šamar.
— Prostače! To je, dakle, najavljeno iznenañe
nje... Čestitam! Uspjelo je. Ovu vam ljutu uvredu
neču nikad zaboraviti. Neču više za vas da znam!
Bučno šuškajuči haljinom i mašuči lepezom, ona prekorači prag i nestane.
Držeči se za obraz, vojvoda de Vivonne je naizmjenično zurio u vrata, u
Anñeliku, i u svog slugu koji je nosio dva sviječnjaka.
Sluga se.prvi pribrao. Stavi sviječnjake na stolič, nakloni se svom
gospodaru pa, šta bilo da bilo, i Anñeliki, a onda se iskrade tiho zatvarajuči
vrata.
— Gospodine de Vivomne... strašno mi je neu
godno — promrmlja Anñelika uz pokajnički srni-:
ješak.
 činilo se da je tek kad je začuo glas, shvatio da ima posla s bičem od krvi i
mesa, a ne s duhom.
— Dakle, istina je... to što je maloprije pričao
onaj glupan... Vi ste u Marselju... pod mojim kro-
80

vom... Zar sam to mogao slutiti? Zašto se niste pokazali .. i ?

— Nisam htjela da budem prepoznata. U neko
liko sam navrata za dlaku izmakla hapšenju.
.Mladi čovjek preñe rukom preko čela, pa ode do pisačeg stoliča od
ebanovine i, spustivši mu policu, izvadi bočicu rakije i čašu.
— Tako! Gospoñi du Plessis-Belliere je za peta
ma čitava policija kraljevine...! Jeste li nekoga
ubili?
— Nisam! Nešto još gore...! Odbila sam da spa
vam s kraljem.
Dvoranin se začudi i upitno podigne obrve:
— Zašto?
— Zbog prijateljskih osječaja prema vašoj dra
goj sestri, gospoñi de Montespan.
S bočicom u ruci, Vivonne je nijemo zurio u nju, A onda mu se lice opusti
i on prasne u smijeh. Natoči čašu i sjedne kraj nje.
— Čini mi se da mi se rugate.
— Malo... Ali ne toliko koliko mislite.
Ona mu se i dalje bojažljivo smješkala. Još otežali od sna, kapci su joj
polako treptali, tako da su joj zelene oči za trenutak ostajale zatvorene,, a
trepavice bacale sjenu na glatke obraze.
— Bila sam tako umorna — uzdahne. — Hodala
sam sate i sate kroz ovaj grad, bila sam zalutala...
Ovdje sam se osjetila kao u kakvom utočištu. Opro
stite mi. Priznajem da sam bila vrlo indiskretna. Oku
pala sam se u vašoj kupaonici i uzela ovaj haljetak
iz vašeg ormara.
Ona pokaže na muslin oko svog golog tijela. Ružičasti je odsjaj tek
nagovještavao liniju bedara i bokova pod prozračnom bjelinom, Vivonne
pogleda haljetak, pa odvrati pogled. Nadušak popije čašu rakije.
— Vraški gadna pripovijest! — progunña. —
Kralj je naredio potjeru za vama, a ja ču biti optužen
kao vaš saučesnik.
— Gospodine de Vivonne — usprotivi se Anñe
lika negodujuči. — Zar ste poludjeli? Mislila sam da
81
• Neukrotiva Anñelilca

I »N

vam je više stalo do sreče svoje sestre... o kojoj pomalo i vaša ovisi. Zar
biste zaista željeli da padnem u kraljeve ruke, a Athenalda u nemilost?
— Ne, sigurno — zamuckivao je jadni Vivonne
koji nije bio dorastao ovoj neobičnoj situaciji — ali
ne bih htio ni da izazovem nezadovoljstvo njegova'
veličanstva... Vama je na volju da mu uskratite
svoju naklonost... ali zašto ste došli u Marselj ... ?
i k meni... ?
Ona nježno stavi ruku na njegovu,
— Zato što bih htjela iči na Kretu.
— Sta?
On skoči kao da ga je osa ubola.
— Vi sutra krečete, zar ne? — navalila je Anñe-
lika. — Povedite me.
— Sve ljepše i ljepše! Čini mi se da gubite ra
zum. Na Kretu! Zbilja! Znate li uopče gdje je Kreta?
— A vi? Znate li uopče da sam ja konzul Krete?
Tamo imam vrlo važnih poslova i čini mi se da je
upravo nastupio pogodan trenutak da ih lično po-
svršavam, dajuči kralju vremena da se smiri. Zar to
nije sjajna misao?
— To je bezumlje...! Kreta...!
On podigne oči prema nebu odustavši od toga da joj objašnjava veličinu
njene ludosti.
— Da, znam, znam — reče Anñelika — harem
Velikog Turčina, Berberi, gusari itñ... Ali s vama
se ne bih ničega bojala. Sta mi se može dogoditi ako
me prati francuska kraljevska eskañra?
— Draga gospoño — izjavi Vivonne svečano —
Ja sam vas uvijek bezgranično poštovao...
— Možda previše — ubaci ona uz laskavi smi
ješak.
 Njena upadica izbaci iz kolotečine mladog admirala kojem se jezik pleo
prije nego što je ponovo uhvatio nit svog izlaganja.
— Pa žta...! Hm...! Kako bilo da bilo, ja sam
vas iuvijeh smatrao pametnom, razboritom ženom.
Ali na svoju veliku žalost moram priznati da .nemate
mnogo više razuma od onih mladih osoba koje prvo
82

govore, a onda djeluju, i djeluju prije nego što promisle.

— Kao što je ona lijepa crnka koja nas je ma
loprije napustila. Htjela sam da se objasnim s vašom
dražesnom ljubavnicom. Kako je bijesna, proširit če
glas da sam ovdje.
— Ne zna tko ste.
— Lako če me opisati, a napasnici če prepoznati
moj lični opis. Povedite me na Kretu.
Vojvodi de Vivonneu se grlo osušilo. Od Anñeli-kinog pogleda mu se
vrtjelo u glavi. Pogled mu se lagano zamuti. Požuri do svog pisačeg stola i
natoči još jednu čašu.
— Nikada! — odgovori najzad na njenu posljed
nju molbu. — Ja imam zdravog razuma... Ako po
stanem saučesnik u vašem bijegu, što bi se prije ili
kasnije saznalo, navuči ču na sebe kraljev gnjev.
— Zaboravljate svoju sestru koja bi vam na tome
bila zahvalna.
— Ali ja bih sigurno pao u nemilost.
— Vi potcjenjujete Athenaidinu moč, dragi moj.
No vi je poznate bolje nego ja. Ona ostaje sama po
red kralja koji joj je... izrazito naklonjen. Ona je
umjela da ga uza se veže pomoču hiljadu sitnica na
koje se on i te kako navikao. Zar je ne smatrate do
voljno jakom i spretnom da ponovo stekne premoč
i da smjelo obnovi ono što sam ja u posljednje vri
jeme, priznajem, možda malo pokvarila?
Vivone je namršten pokušavao da prosudi. 1 — To da! — reče.
Mora da je sebi dočarao sliku zanosne sestre i jeku njena zvonkog smijeha
i jedinstvenog glasa, jer mu se lice najedanput razvedrilo.
— To da! — ponovi. — U nju se čovjek može
pouzdati.
Klimnuo je glavom nekoliko puta.
— A vi — reče — vi gospoño...
^ Motrio ju je krišom. Svaki njegov plah pogled, koji je osjetila na sebij
svjedočio joj je da mu sve više prodire u svijest činjenica da se tu kod njega,
u
•* 83

I"'!

ovo doba noči, nalazi žena koja je bila ukras "VJersa-illesa, za kojom je
žudio kralj. S izvjesnim je čuñenjem raščlanjivao njenu savršenu ljepotu,
kao da je vidi po prvi puta. A 'bila je zaista božanstvena. Imala je
jedinstvenu put, zlatniju nego večina plavuša, a crne su joj zjenice još jače
isticale svijetlo zelenu boju očiju. U svojim mu je dvorskim haljinama u
Versaillesu izgledala kao idol koji je Montespanicu dovodio do bijesa.
U ovom haljetku s mekim naborima djelovala je zastrašujuče ženstveno i
živo. Prvi put u svom životu pomisli na kralja: „Jadan čovjek! Ako je istina
da ga je odbila..."
Anñelika namjerno nije narušavala tišinu koja
ih je obavila. Bilo je prilično zabavno držati jednog
Mortemarta u neizvjesnosti i predstavljalo uspjeh
kojim se malo žena moglo podičiti. Vatrenosti i raz-
dražljivosti nije, čini se, nedostajalo članovima ove
obitelji. Čovjek ih je mogao samo mrziti ili obo
žavati, uključivo najstariju sestru, predstojnicu opa
tije Fontevrault, ženu božanske ljepote uokvirene re
dovničkim ovratnicima i tamnim velovima, ženu koja
je opčinila kralja i očarala dvorane. Posjedovala je
vatreni duh, na latinskom čitala sve crkvene oce i
vodila svoj samostan i podreñene joj opatice putem
najuzvišenije vrline. Vivonne je bio nalik na svoje
sestre koje je priroda obdarila najboljim osobinama
i najgorim manama. Bio je mušičav i neusiljen, po
našao se čas odbojno, čas krajnje ljubazno, bio je čas
eušta ludost, čas genije... Takav kakav jest, uvijek
bi na kraju pobudio strahopoštovanje prema sebi, i
kao što je neka vrsta privlačnosti — privlačnosti lu-
nje i magneta — Anñeliku približila Atheriai'di, isto
je tako prema vojvodi de Vivonneu uvijek osječala
posebnu naklonost. U usporedbi s ostalim plemičima,
koji su u stopu pratili monarha i živjeli od njegovih
davanja, on joj se činio plemenitiji i otmjeniji.
Ona ga je i dalje gledala onim svojim nenametljivim smiješkom koji ga je
zbunjivao, i priznañe sama sebi da u suštini ipak voli ove užasno požudne
84

i luckaste i lijepe Mortemartove. Ona polako podigne ruku i podmetne je

pod zabačenu glavu, a onda mladom čovjeku dobaci podrugljiv pogled.
— Ali ja? — ponovi ona njegovo pitanje.
— Da, vi, gospoño! Vi ste neobična žena. Zar ni
ste sami priznali da ste nastojali istisnuti moju se
stru ... ? A evo, sad se najedanput povlačite i pre
dajete joj gotovo dobivenu igru... Šta vam je cilj?
Kakvu korist možete izvuči iz ove komedije?
— Nikakvu. Prije neugodnosti.
— Onda?
— Zar kao svaka druga žena nemam i ja prava
na svoje hirove?
— Svakako...! Ali birajte prikladnije žrtve.
S kraljem vam to može donijeti neugodne posljedice.
Anñelika napuči usne.
— Bože blagi! Zar sam ja kriva što me ne pri
vlače tako zatvoreni i osjetljivi ljudi koji se ne zna
ju smijati i koji u intimnim časovima očituju takvo
pomanjkanje profinjenosti da ono graniči s prosta-
štvom?
— O kome to govorite?
— O kralju.
— I vi se usuñujete o njemu suditi na način...
Vivonne je bio ozlojeñen.
— Dragi moj, kad se radi o ložnicj, dozvolite
nam da sudimo kao žene, a ne kao podanice.
— Sve gospoñe, srečom, ne suñe kao vi.
— Na volju im da trpe i da se dosañuju. Sve bih
im oprostila, ali to ne mogu. Ni titule, ni ugled, ni
počasti ne čine mi se dovoljnom naknadom za tu
vrstu ropstva i okova. Ja zaista sa zadovoljstvom sve
to prepuštam Athena'idi.
— Vi ste... grozni!
— Sta čete, nije moja krivica što sam uvijek više
voljela nasmijane mladiče, pune života... kao što ste
vi, na primjer, galantne plemiče koji ne žale vreme
na da se sa ženama i pozabave. Do ñavola neka idu
85.

i iuo»ieur
»MSJ.V
A e/io6eft
PM
se* i e

oni kojima se toliko žuri da se slijepo bacaju na cilj. Ja volim one koji znaju
ukrasti cviječe što im se nañe na putu.
Vojvoda de Vivonne odvrati pogled i nešto pro-gunña sebi u brk.
— Jasno mi je šta je na stvari. Imate ljubavnika
koji vas čeka na Kreti, malog mornaričkog zastavni
ka s lijepim brkom, koji jedino zna milovati djevojke.
— Grdno se varate. Nikad nisam bila na Kreti
i nitko me tamo ne čeka.
— Zašto onda hočete na taj gusarski otok?
— Več sam vam rekla. Imam tamo posla. Isto
vremeno ču kralju pružiti priliku da me zaboravi.
— On vas neče zaboraviti! Zar mislite da ste
žena koja se Iako zaboravlja? — upita Vivonne ko
jem se grlo nekako čudno stislo.
— On če me zaboraviti, ja vam kažem. Daleko
od očiju, daleko oñ srca. Zar niste vi muškarci svi
takvi? On če se sa zadovoljstvom vratiti svojoj Mon-
tespanici, svojoj pouzdanoj i neiscrpnoj čulnoj gozbi,
i bit če sretan što če kod nje uvijek nači... postav
ljen sto. On nije ni složen ni osječajan čovjek.
Vojvoda de Vivonne prasne u gromoglasan smijeh.
— Kako ste meñusobno zlobne, vi žene!
— Vjerujte mi, kralj če vam biti zahvalan što
ste mu pomogli da zaboravi jednu beznadnu ljubav.
Neče se morati ni ponijeti kao tiranin i baciti me u
tamnicu. Dok se ja vratim, vrijeme če učiniti svoje.
On če se sam smijati svojoj srdžbi, a Athenaiida če
znati da cijeni to što ste je oslobodili nepoželjne su
parnice.
— A ako vas kralj ne zaboravi?
— Pa onda još uvijek ima vremena da se iznañe
neki izlaz. Mogu mu reči da sam promislila, spoznala
svoju grešku. Kraljeva postojanost če me ganuti. Past
ču mu u zagrljaj, postat ču njegova miljenica, i...
neču ni vas zaboraviti. Vidite, dakle, time što čete
mi pomoči, osiguravate sebi budučnost i s jednim
ulogom agrate na dva stola, gospodine dvoranine.

Posljednje riječi izgovorila je malo prezirnim tonom koji podbode plemiča.

On sav pocrveni i usprotivi se oholo.
— Zar mislite da sam kukavica, slugan?
— To nisam nikad mislila.
— Ali stvar nije u tome — nastavi mlañi admiral
strogo. — Vi očito zaboravljate, gospoño, da sam za
povjednik eskadre, i. da je zadatak, zbog kojeg če se
kraljevska flota sutra otisnuti na more, vojnički za
datak, što znači opasan. Nareñeno mi je da u ime
kralja. Francuske zavedem red u anarhičnom Sredo
zemlju. Imam najstrože zapovijesti: nikakvih putnika,
još manje putnica.
— Gospoñine de Vivonne...
— Ne! — zagrmi on — upamtite da sam ja go
spodar na brodui i da znam šta mi je posao. Krsta
renje po Sredozemnom moru. nije šetnja po Velikom
kanalu. Svjestan sam važnosti povjerene mi uloge
i uvjeren sam da bi kralj na mom mjestu govorio i
postupao kao što to ja činim.
— Mislite... ? Ja sam, naprotiv, uvjerena da
kralj ne bi odbio ono što vam nudim.
Ona je govorila vrlo ozbiljno. Vivonne opet promijeni boju, a sljepoočice
mu stadoše žestoko udarati. Promatrao ju je smeteno i upitno. U jednom mU
se trenutku, za njega beskrajnom, učini da se čitav život usredotočio u
blagom podrhtavanju njenih ženstvenih grudiju pod čipkanim izrezom.
Toliko se iznenadio, da se naprosto ukočio. Gospoña du Plessis slovila je
kao ohola, bezosječajna žena, a sama je priznavala da je čudljiva. Pošto je u
duši bio dvoranin, nije ni u snu sanjao da bi mu se moglo ponuditi ono što se
uskratilo kralju.
Najedanput osjeti da su mu se usne osušile, stru-si u sebe čašu i metne je
pažljivo na policu pisačeg stola, kao da se bojao da če niu ispasti iz ruke.
— Dajte da se razumijemo... — reče.
— Ali... ja mislim da se razumijemo vrlo do
bro — prošapče Anñelika.
Gledala ga je u oči, napučivši usne,
87

Sav opčaran, napravi nekoliko koraka i pade na koljena pored divana.

Ruke mu obujmiše tanak struk. Pokorno i strastveno sagne glavu i priljubi
usne na svilenu put ispod vrata, tik do grudi, i ostade tako nagnut nad ovom
tajnovitom sjenom odakle se širio opojan miris, miris Anñelikin.
Ona nije davala nikakav otpor. Jedva primjetna drhtavica proñe joj
tijelom, dok su joj se lijepe vjeñe načas sklopile nad blistavim očima.
Zatim je osjetio kako se isprsila prepuštajuči se milovanju. Uhvati ga
ludilo, glad za njenim mirisavim tijelom, jedrim i čvrstim kao krhki
porculan-. Njegove su usne požudno klizile po njoj. On se digne i uzme je u
zagrljaj tražea glatku okruglinu ramena i vratnu udubinu od čije ga je topline
hvatala nesvjestica.
Anñelika mu obujmi glavu, privuče je k sebi, a onda mu blago stavi ruku
na obraz i prisili ga da je pogleda u oči.
Smaragdnozelene oči susrele su se s plavim i tvrdim mortemartovskim
očima, konačno pobijeñenim. U djeliču sekunde Vivonne je još dospio da
pomisli kako nikad nije vidio slično biče, niti osjetio tako silan užitak.
— Hočete li me povesti na Kretu? — upita ona.
— Mislim... Mislim da ču morati — odgovori
muklim glasom.

VIII
POBIJEDILA SAM, GOSPODINE DESGREZB!
S ovim prolaznim ljubavnikom Anñelika je primijenila sve svoje umiječe.
Zaklela se da če ga vezati uza se, a plemič, prezasičen razbludnik kakav je
bio, ne bi se zadovoljio pasivnim zagrljajem.
 Cas mazna i nestašna, pa iznenada kap zbunjena i malo plaha, ona se
podavala, a onda je pred ponovnim zahtjevom uzmicala i on ju je morao tiho
preklinjati, uvjeravati, umiruči od nestrpljenja.
— Je li to razborito? — pitala bi ona.
— A zašto bismo bili razboriti?
—*Ne znam... Još jučer smo se jedva poznavali.
— To nije tačno. Ja sam vam se uvijek divio i
tiho vas obožavao.
— Ja pak priznajem da sam vas smatrala samo
zabavnim. Meni je kao da vas večeras prvi- put vi
dim. Vi ste mnogo... uzbudljiviji nego što sam mi
slila. Malo vas se i bojim.
— Bojite se?
— Oh, ti okrutni Mortemarti! Svašta se o njima
govori.
— Gluposti...! Zaboravite svoje nepovjerenje...
Draga...!
— Ne... gospodine vojvodo, oh! Pustite me da
predahnem. Slušajte. Moje je načelo da ima stvari
89

koje se mogu činiti samo s davnašnjim, davnašnjim ljubavnikom.

— Vi ste divni! Ali ja ču vas dovesti do toga da
se odreknete svojih načela... Zar ne vjerujete da sam
za to sposoban?
— Možda... ništa više ne znam.
šaputali su strastveno dok je u polutami podrhtavao plamen sviječe koja se
gasila. Anñelika se prepusti, zastrašujučoj i slatkoj igri i bez pretvaranja
poče da drhti u snažnim rukarna koje su je krotile i ukrotile, činilo joj se da
ju je val tame, koja ih je obavila poslije posljednjeg plamsaja sviječe,
povukao saučesnički sa sobom. I ona, slijepa i podatna, utone u ponor
naslade, neprestano pun iznenañenja i nov za nju. Zaboravivši na sve,
postala je iskrena u svojim uzdasima, u svojoj blaženoj i hrabroj borb?
postala je dirljiva u priznanjima i jecajima koji je naslada u njoj izazivala.
On je zaspao držeči je u zagrljaju. Ali se ona, iako umorna i tako
malaksala od vrtoglavice da joj se činilo da tone u duboku vodu, uspjela
odrvati snu. Jutro se bližilo, a ona je htjela biti budna kad on otvori oči. Nije
imala povjerenja u muškarce, bojala se da on neče održati obečanje pošto je
zadovoljio želje.
 Ležala je otvorenih očiju i zurila u plavi zastor kojim ja noč zastrla
otvoreni prozor, i slušala potmulu huku mora koja je dopirala sa žala. Ruka
joj nesvjesno pomiluje mišičavo tijelo zaspalog čovjeka u čijim je
zagrljajima osjetila žar potpunog predavanja za čim je uz Filipa uzalud
čeznula.
Dan se nazirao po crvenkastom sivilu koje se prelijevalo kao prsa u grlice i
koje je, blago i fino kao sedef, prelazilo u bijelu, zatim u blijedozelenu boju.
Netko pokuca na vrata.
— Gospodine admirale, vrijeme je — začuje se slugin glas.

Vivonne se hitro digne, kao ratnik navikao na uzbune.

— Jesi li to ti, Giuseppe?
— Da, gospodine vojvodo. Smijem li uči i po
moči vam da se obučete?
— Ne, sam ču. Samo reci mom Turčinu da mi
spremi kavu. *•
Dobacivši Anñeliki lukav smiješak, dodade:
— Reci mu da stavi dvije šalice i kolače.
Sluga se udalji.
Anñelika uzvrati osmijeh de Vivonneu i rukom pomiluje lice svom
ljubavniku.
— Kako si lijep! — reče.
Od njena tikanja obuze ga zanos koji je gra ničio s bunilom. Kralju je ona to
uskratila! Zgrabi joj nježnu ruku i poljubi je.
— I ti si lijepa. Čini mi se da sanjam!
U osvitu dana izgledala je sa svojom dugom kosom gotovo kao dijete.
— Hočeš li me povesti na Kretu? — prošapče.
On poskoči.
— Naravno! Zar me smatraš tolikim prostakom,
te misliš da neču održati svoje obečanje kad si ti tako
divno održala svoje? Ali moraš požuriti, jer za jedan
sat dižemo sidro. Imaš li prtljage? Kamo treba da
pošaljem po nju?
— Jedan če me mali lakej s mojom torbom sa
čekati na" obali. A dotada ču prekopati ovaj ormar
koji je tako dobro snabdjeven svim što žena samo
poželjeti može. Je li ovo odječa tvoje žene?
— Nije — reče Vivonne smrkavši se. — Moja
žena i ja ne živimo zajedno i ne viñamo se otkad me
ta zmija prošle godine pokušala otrovati, da bi se
udala za svog ljubavnika.
— Da, da, sječam ,se. O tome se na dvoru mnogo
govorilo.
Ona se nasmije ne sažalivši se.
— Jadni dragi! Kakva nesreča!
— Bio sam nasmrt bolestan.
—

—
00

SI

— Srečom je sve dobro svršilo — reče ona umi

ljato i pomiluje ga kako bi se razvedrio. — Ove ha
ljine pripadaju, dakle, vašim ljubavnicama koje su,
kako se priča, isto toliiko raznolike kolsko i brojne.
Nemam prava da se na to žalim. Odabrat ču ono što
mi je potrebno.
Ona se opet nasmije. Ljubavna igra ostavila je na njenu tijelu neki
izazovan miris i kad je prošla pored njega, on nagonski posegne za njom da
bi je privukao k sebi.
Ali ona se oslobodi smijuči se.
— Ne, vaša visosti. 2uri nam se. Nadoknadit
čemo to kasnije.
— Jao! — reče on iskrivivši lice — ne možeš ni
zamisliti koliko su galije neudobne.
— Koješta! Več čemo tu i tamo nači priliku da
se grlimo. Zar na Sredozemnom moru nema prista
ništa? Zar nema otoka s plavim uvalicama i meka
nim pješčanim žalom?
On duboko uzdahne.
— Umukni.! Poludjet ču.
Zviždučuči je navukao svilene čarape, kratke hlače od plavog satena i
došao na prag kupaonice. Ona je iz bakrenog vrča nasula vodu u mramorni
lavor i užurbano se pljuskala.
— Dozvoli mi da te bar gledam — zaklinjao je.
Ona mu se preko mokrog ramena popustljivo
osmjehne.
— Kako si mlad!
 — Mislim da nisam ništa mlañi od tebe. Cak bih
rekao da sam stariji tri ili četiri godine. Ako me pam
čenje ne vara, prvi put sam te vidio prilikom... da,
siguran sam, prilikom kraljevog ulaska u Pariz. Ima
la si oporu i plahu svježinu > dvadesetogodišnje žene...
Ja sam tada imao dvadeset četiri i smatrao se vrlo
iskusnim. A sad tek počinjem shvačati kako ništa ne
znam.
— Ali sam ja zato brže starila — reče Anñelika
ovlaš. — Ja sam jako stara... Imam sto godina!
82

Turčin zlatnosmeñeg lica i sa zelenim turbanom na glavi unio je bakreni

pladanj na kojem su se pu-Sile dvije šaličice s nekim crnim napitkom.
Anñelika (prepozna piče koje je pila s perzijskim ambasadorom Bachtiari-
begom i čiji je miris prožimao levantinsku četvrt u Marselju. Samo što je
nakvasila usne, smu-či joj se na gorak ukus. Pošto mu je sluga natočio
nekoliko šalica zaredom, Vivonne upita da li je sve spremno za polazak.
Anñeliku ponovo uhvati panika. A šta ako policajci, u potrazi za njom,
krstare po još usnulom grañu...
Srečom je admiralova palača graničila s lučkim skladištima. Treba samo
preči preko dvorišta, pa da se izbije ravno na gat.
Galije su čekale vani na sidrištu. Jedan bijelo-zlatni čamac dolazio je
prema obali. Anñelika je umirala od nestrpljenja promatrajuči ga kako se
približava. U Marselju joj je gorjelo pod petama. Desgrez se mogao svakog
časa pojaviti, osujetiti joj planove i razoriti nañe. Ona je uokolo gledala
lukobrane, obale za utovar i istovar, gatove, luku i, tamo gore u maglici,
grad koji je, sa svojim kučama nanizanim jedna poviše druge i crkvom na
brežuljku, poprimao izgled ogromnog, pozlačenog i izrezbarenog kovčega.
Vivonne je razgovarao s oficirima dok su sluge bacale prtljagu u" čamac
koji je upravo bio pristao.
— Tko to dolazi?
Anñelika se okrene. Dvije su se spodobe bojažljivo pomolile meñu
sanducima u skladištu i stale se približavati skupini. Mlada žena odahne
pošto je prepoznala Flipota i Savaryja.
— To je moja pratnja — predstavi ih. — Moj
liječnik i moj lakej.
— Neka se ukrcaju. I vi, gospoño.
Čamac se ljuljao uz gat dok se čekalo na neop« ioñne mape koje je netko
bio zaboravio uzeti.
 Pristanište se budilo. Mornari su navlačili konope, silazili po ljestvicama i
uskakali u svoje čamce. Drugi su napuštali barake koje su upravo usidrili, i
... 93

odlazili da podgriju jelo kod kapuciinske brače koja su namještala svoj

kazan i roštilj.
Pokrivena velom, jedna turska ili grčka prostitutka počela je ;plesati
dižuči visoko ruke u kojima su blještale bakrene kastanjete. Ali to nije bilo
ni mjesto ni vrijeme da se muškarci mame... Možda je plesala danu koji se
raña poslije gnusne noči proživljene meñu talogom ljudskog društva u
istočnjač-i koj četvrti. I neobično je bilo čuti taj bojažljiv i jednoličan zveket
kastanjeta na gotovo pustoj obali.
Vesla admiralskog čamca podignu se žuboreči, a onda opet urone.
Mornari su pokušavali izbječi raznovrsne otpatke koji su plutali po površini
vode u luci. No čamac se ubrzo domogao zatalasane, bistre vode u kojoj se,
pozlačen prvim sunčevim tracima, ogledao toranj Saint-Jean.
Anñelika baci još jedan pogled iza sebe. Grad se sve više smanjivao. Ipak
je razabrala kako se jedna muška prilika približavala gatu. Bio je previše
daleko da bi mu mogla raspoznati crte lica, ali je bila uvjerena da je to
Desgrez. Prekasno!
„Pobijedila, sam gospodine Desgreze", pomisli likujuči.

DRUGI DIO
KRETA

94

IVA
o6e(u

_. ..A i

IX NA ADMIRALSKOJ GALIJI
Anñelika je zamišljeno promatrala kako zlatne rese brodskih zastora
uranjaju u valove i igraju se s pjenom vodene pruge.
 Galije su, njih šest na broju, imale povoljan vjetar. Njihovi izduženi i
ljupko izvijeni trupovi, čiji su bokovi bili raskošno ukrašeni, propinjali su se
na plavim valovima. Kipiči od pozlačenog drveta na njihovim kljunovima
veselo su sjekli zatalasano more, dok su na izrezbarenoj krmi tritoni dušuči u
školjke, amori s ražinim vijencem i sirene sa grudima kao u Venere izranjali
žuboreči i pršteči vodu na sve strane, prije nego što če se ponovo zagnjuriti
pod valove.
Na jarbolima su se veselo vijorili barjaci, zastavice i trake.
Zavjese na šatoru bile su zabačene, a morski se; zrak miješao s mirtinim i
mimozinim mirisom koji je dolazio s obližnje obale.
Na istočnjački način, s čilimima, niskim sečija-ma i jastučičima, vojvoda
de Vivonne je opremio raskošni šator, zvan i „tabernakul", koji je oficirima
služio kao blagovaonica i salon. Anñelika se tu prilično udobno osječala i
više se voljela zadržavati u njemu nego u tijesnoj, vlažnoj i mračnoj kabini u
potpalublju. Huka što su je stvarali valovi udarajuči o brodski trup, i teški
zastori prigušivali su ovdje gongove veslačkih starješina i mukla nareñenja
nañgled-

JOAO6
IOAO6;
*'qo n

T Neukrotiva Anñelika

97

riika robijaša. Čovjek bi gotovo povjerovao da se nalazi u pravom salonu.

Na nekoliko koraka od nje drugi je oficir, gospodin de Millerand,
promatrao obalu kroz dalekozor. Bio je vrlo mlad, gotovo još golobrad, velik
i dobro grañen. Djed admiral ucijepio mu je ljubav i poštovanje prema
kraljevskoj mornarici, pa je, tek izašao iz škole i kruto se pridržavajuči
načela, bio žestoko protiv prisustva žene na brodu. Natmuren, stisnutih
usana, hodao je oholo i izbjegavao oficirski zbor koji se u odreñene sate
okupljao oko Anñelike. Manje strogi od njega, ostali su se članovi
admiralovog štaba veselili nazočnosti ovog ženskog putnika koji če bar
razbiti dosadu na brodu.
Obala na vidiku činila se kao zastor od purpurnih stijena iza kojih su se
uzdizale planine pokrivene tamnozelenim žbunjem i suhim, mirišljivim
biljkama. Usprkos ljepoti boja, kraj je djelovao negosto-ljubivo i pusto: ni
jednog krova od crijepa, ni jedne barke uz obale plavih, dubokih uvalica,
tako čarobnih i privlačnih pod vijencem rumenih grebena. Samo bi se s
vremena na vrijeme ukazao poneki gradič opasan čvrstim zidinama.
Vojvoda de Vivonne pojavi se nasmijan, u pratnji svog crnčiča koji je
nosio zdjelu sa slatkišima.
— Sta je s vama, draga? — upita. Poljubi mla
doj ženi ruku i sjedne do nje. — Želite li kakvu istoč
njačku poslasticu? Millerande, imate li o čemu važnom
izvijestiti?
— Nemam, vaša svjetlosti, osim da je obala pu
sta. Ribari iz svojih osamljenih zaselaka bježe pred
drskim Berberima koji čak ovamo dolaze u pljačka
ške pohode po roblje. Priobalno se stanovništvo sklo
nilo u gradove.
— Čini mi se da smo upravo prošli Antibes.
S malo sreče bit čemo večeras kod mog dobrog pri
jatelja princa od Monaca.
— Da, svjetlosti, pod uvjetom da nam se jedan:
naš drugi prijatelj, mislim na Rescatora. ne ispri
ječi na putu...
98

..r-r Jeste li što primijetili? — upita Vivonne i naglo se digavši, uzme mu

dalekozor iz ruke.
—s Nisam, budite bez brige. Ali pošto ga tako dobro poznamo, upravo to
me i čudi.
Zamjenik admirala de Vivonnea, gospodin de La Brossard;ere, i dva
druga oficira, grofovi de Saint--Ronan i de Lageneste, uñoše u šator, a za
njima ljekarnik Savarv. Pojavi se i turski sluga koji uz pomoč mladog roba
stane pripremati kavu dok su se gospoda zavaljivala, u jastuke.
— Volite li kavu, gospoño? — upita gospodin de
La Brossardiere Anñeliku.
— Ne znam ni sama. Moram se na nju privik
nuti.
— Kad se čovjek na nju nauči, ne može bez nje.
 — Kava zadržava sokove u želucu i ne da im da
odlaze u glavu .-?- reče Savarv vrlo učeno. — Musli
mani vole ovo piče ne toliko zbog njegovih korisnih
svojstava, koliko zbog predanja koje kaže da ga je
pronašao arhanñeo Gabriel zato da bi vratio snagu
Muhamedu Neustrašivom. Prorok se sam hvalio da
mu se nikad nije dogodilo da je popije a da istog tre
na ne osjeti snagu kojom bi mogao oboriti četrde
set ljudi i zadovoljiti najmanje četrdeset žena.
?— Onda pijmo kavu! — poviče veselo Vivonne dobacivši Anñeliki
vatren pogled.
Ovi su je mladi i snažni ljudi promatrali ne skrivajuči svoje divljenje. Bila
je zaista prekrasna u haljini svijetloljubičaste boje koja joj je isticala svježu,
zagasitu put i zlatnu kosu. Ljupko se smiješeči, primala je ove izraze
nijemog obožavanja koje njihove oči nisu mogle sakriti.
r— Sječam se da sam kavu pila s Bachtiari-be-gom, perzijskim
ambasadorom — reče.
Mladi rob podijelio je male damastne ubruse sa zlatnim resama. Turčin je
natakao kavu u tanane porculanske šalice, dok je crnčič služio slatkiše iz
dviju srebrnih zdjela; u jednoj su bili komadi bijelog šečera, a u drugoj
kardamomovi orasi.
— Uzmite Šečera —- preporuči La Brossardiere.
'• 99

— Usitnite u kavu malo kardamoma — posavje

tuje Saint-Ronan,
— Pijte sasvim polako, ali oe čekajte da vam
se napitak ohladi.
— Kavu treba piti vrelu.
Svi su pomalo pijuckali. Anñelika je činila sve Sto su joj savjetovali, i
došla do zaključka da kava, iako joj se sama po sebi nije baš sviñala, u
svakom slučaju ima divan miris.
— Ovo je krstarenje započelo pod sretnim zna
menjem — ustanovi La Brossarñiere zadovoljan — za
pala nas je sreča da s nama plovi jedna od kraljica
Versaillesa, a osim toga sam saznao da se Rescator
nalazi na putu k svom ortaku Muli Ismailu, kralju
Maroka. Pošto njega nema, .Sredozemno če more biti
miroljubivo.
— Ali tko je zapravo taj Rescatof koji vas to
liko zaokuplja? — upita Anñelika.
— Jedan od onih razbojnika bez vjere i savjesti,
koje moramo goniti i po mogučnosti zarobili — reče
Vivonne smrknut.
— On je, znači, turski gusar?
— Gusar je sigurno a da li je Turčin, to ne znam.
Neki misle da je brat marokanskog sultana, dok dru
gi tvrde da je Francuz, jer odlično govori naš jezik.
Ja bih sa svoje strane prije rekao da je Španjolac,
Teško je znati nešto odreñenije o tom čovjeku kad
Stalno nosi masku, kako to često čine odmetnici koji
se i namjerno znaju osakatiti samo da ih se ne pre
pozna.
„Za njega se pak priča da je nijem. Navodno su mu iščupali jezik i
odsjekli nos. Ali tko je to učinio? U toj se stvari razilaze u mišljenjima
ljubitelji sitnih dogodovština na Sredozemlju. Oni koji misle da je Maur, i to
anñaluzijski Maur, tvrñe da je žrtva španjolske inkvizicije. Oni pak, koji su
uvjereni da je Španjolac, optužuju Maure. U svakom slučaju mora da je
ružan, jer se nitko živ ne može pohvaliti da ga je vidio bez maske.
100

— Ali on uza sve to postiže izvjesne uspjehe kod

žena — reče La Brossarñiere u smijehu. — Kažu da
u svom haremu ima nekoliko bajoslovnih ljepotica
za koje se na tržištu nadmetao sa samim carigrad
skim sultanom. Onomadne je poglavar sultanovih bi
jelih eunuha, vi ga znate, onaj lijepi Kavkazac Ča-
mil-beg, bio sav očajan što je Rescatoru, koji je po
nudio veču cijenu, morao prepustiti jednu plavokosu
Cerkeskinju, pravi dragulj... I
— Zazubice nam rastu od vašeg pripovijedanja
— primijeti Vivonne. — Ali zar se takve stvari pri
čaju pred gospoñama?
— Ja ne slušam — javi se Anñelika. — Samo
nastavite, molim vas, tu vašu sredozemnu rekla-ka-
zala, gospodine.
 La Brossarñiere je ispričao da je ove pojedinosti čuo od malteškog viteza
talijanskog porijekla, Alfre-da di Vacouzoa, kojega je sreo u Marselju. Vitez
se upravo vratio s Krete kamo je lično vodio robove, i, kaže, nikad neče
zaboraviti nadmetanje u toku kojega je Rescator samo bacao kese srebrnjaka
pred noge Cerkeskinji, tako da je na kraju do koljena bila zatrpana.
— Jasno je da je pun para! — uzvikne Vivonne
u nastupu one nagle srdžbe od koje bi uvijek pocr
venio do ruba perike. — Nije bez razloga uzeo nadi
mak Rescator. Vi ne znate šta ta riječ znači, gospoño?
Anñelika zaniječe glavom.
— Tako se na španjolskom zovu ljudi koji tr
guju zabranjenim novcem, krivotvoritelji novca. Ne
koč je reskatora bilo svuda, ali su to bili mali, bezo
pasni zanatlije koji nikoga nisu uznemirivali. Sada
postoji samo još jedan: Rescator.
Sumorna izgleda utone u razmišljanje. Najzad se i mladi poručnik de
Millerand, koji je po prirodi bio osječajan i bojažljiv, odvaži i sa
zakašnjenjem umiješa u razgovor.
— Rekli ste da se Rescator, unatoč- odsječenom
nosu, sviña ženama; ah" gusari imaju samo kupljene,
101

a ponekad i silom otete robinje, pa se, mislim, o njihovoj zavodljivosti ne

može suditi po broju njihovih žena. Navodim kao primjer alžirskog
odmetnika Mez-zo-Mortea, tu debelu svinju, največeg trgovca robljem u
Sredozemlju. Tko ga je ikad vidio, ne može vjerovati da bi mu se ijedna
žena podala iz ljubavi, pa čak ni iz puke želje.
— Poručnice, to što govorite, prividno je-logično
— prihvati La Brossardiere — a ipak se varate, i to,
dvostruko se varate. Prije svega, iako je-največi tr
govac robljem u Sredozemlju, Mezzo Morte ne drži
u svom haremu žene, jer više voli... mladiče. Priča
se da ih u svojoj alžirskoj palači ima najmanje pede
set. A s druge je strane i te kako istina da je Resca-
tor veliki ljubimac žena. On ih kupuje mnogo, ali
zadržava samo one koje same žele da ostanu kod
njega.
— Sta radi s ostalima?
 — Pušta ih na slobodu. To mu je strast. On pušta
na slobodu sve robove, muškarce i žene, kad mu se za
to pruži prilika. Ne znam da li je to tačno, ali je u
svakom slučaju i to sastavni dio legende o njemu.
— Legende o njemu — progunña Vivonne s ga
ñenjem i gorčinom. — Pa neka! Ta legenda je isti
nita. On pušta robove na slobodu, svojim sam očima
to vidio.
— Možda se time misli iskupiti za svoje oñmet-
ništvo? — izjavi Anñelika.
— Ni to nije isključeno. Ali on time. prvenstveno
tjera šegu... zezucka... sve redom! — rikne Vi
vonne — zabavlja se, da, zabavlja se. Sječate li se,
Gramonte, vi koji ste bili u sastavu moje eskadre u
bici kod rta Passero, sječate li. se onih dviju galija
koje je zarobio? Znate li šta je učinio sa četiri sto
tine robijaša s tih galija? Skinuo im je okove i na
prosto ih iskrcao na mletačkim obalama. Možete za
misliti kako su nam Mlečani bili zahvalni na ovak
vom daru! Ovaj dogañaj je izazvao diplomatski spor,
a njegovo veličanstvo mi je podrugljivo primijetilo
102

da sam bar mogao za otmičara izabrati nekog običnog trgovca robljem, kad
sam več pustio da mi zarobi galije.
— Vaše .je pripovijedanje vrlo uzbudljivo —. reče
Anñelika. — Čini mi se da Sredozemlje vrvi od ro
mantičnih ličnosti.
— Ne dao vam Bog da se s njima upoznate izbli-
žeg! Svi oni, pustolovi ili odmetnici, trgovci robljem
ili krijumčari, koji su se s nevjernicima udružili da
bi podrovali moč malteških vitezova ili francuskog
kralja, zaslužuju lomaču. Cut čete priče o Francuzu
markizu d'Escrainvilleu, Dancu Ericu Jansenu, o več
spomenutom Mezzo-Morteu, alžirskom admiralu, Q
Španjolcima brači Salvador i o mnogima još koji se
nisu toliko razmahali. Oni harače po Sredozemnom
moru. Ali dosta razgovora o tom ološu. Vručina je
njava, pa je baš zgodno vrijeme da vam pokažem ga
liju. Odoh da vidim da li je sve na svom mjestu.
 Dok se admiral udaljavao, oficiri su se oprostili s putnicom i vratili na
svoje dužnosti.
Tek tada Anñelika spazi Flipota. Mora da je mali sluga trkom pretrčao
ono nekoliko brodskih stepenica. Bio je zadihan, blijed kao krpa, i zurio u
svoju gospodaricu velikim, kao podivljalim očima.
?— Sta ti je? — poviče ona.
— Tamo — promuca. — Vidio sam...
Ona mu priñe i prodrma ga.
— Šta? Šta si vidio...? Koga...?
Sigurna da je pri napuštanju luke vidjela Des-greza na obali, povjerovala
je da če sad na pred nju iskočiti kao ñavo iz svoje čizme...
— Ta govori več jedanput!
— Vidio sam... Vidio sam... robijaše. Ah, go
spoño markizo....! To me se dojmilo... ne mogu, ne
mogu vam reči kako... tamo... tamo dolje za ve
slačkim klupama...
Počelo mu se štucati i on trkom ode do ograde, pa tamo povrati.
103

Anñelika se razvedri. Jadan mladič pati od morske bolesti. Mora da su mu

izgled galijota i zadah veslarnice pospješili mučninu. Anñelika naredi
Turčinu da joj natoči šalicu kave.
— Ostani ovdje — reče dječaku. — Svjež zrak
če ti prijati.
— Ahj dobri Bože, to vidjeti! — ponavljao je —
to me je tako uzbudilo.
Izgledao je očajno i samilosno.
— Naviknut če-se — reče vojvoda de Vivonne
Soji se upravo vratio. — Za koji če dan prkositi olu
jama. Doñite, gospoño, da obiñete galiju na koju ste
se tako lakomisleno ukrcali.

PRIVIðENJE U VESLARNIC1
1
Zlatna ograda „tabernakula" i njegove zavjese-od grimiznog brokata
dijelili-su raj od pakla.
Cim je Anñelika izišla na stražnji dio krme, vjetar ju je zapahnuo ogavnim
zadahom veslarnice. Ispod nje se crveno mnoštvo robijaša sagibalo i
uspravljalo, polako, jednolično, i svojim joj ravnomjernim i beskonačnim
klačenjem izazivalo vrtoglavicu.
 Vojvoda de Vivonne pruži ruku svojoj gošči i pomogne joj da siñe niz ono
nekoliko stepenica, a onda, pošavši ispred nje, stupi na mostič.
To je bila malo uzdignuta, drvena staza koja se protezala gotovo čitavom
dužinom broda. S obje su se strane redale robijaške klupe u zagañenim
jamama. Tu više, nije bilo ni živih boja ni pozlate, nego samo gruba drvena
sjedala na kojima su galijoti, po četvorica, bili lancima vezani.
Podigavši lijepo izvajani list u crvenoj čarapi sa zlatnim prugama, mladi
admiral odmjereno' zakorači i pažljivo stavi kitnjastu cipelu s crvenkastom
petom na ulijepljen pod. Odijelo mu je bilo plavo i bogato izvezeno, s
velikim crvenim posuvracima, teškim bijelim pašom sa zlatnim resama i
orukvicama od skupocjene čipke. Šešir mu je bio tako nakičen perima, da je
na vjetru bio nalik na gnijezdo puno ptica koje se spremaju da polete.
Zaustavljao se i sve pomnjivo pregledavao. Stao je kod pripravljaonice —
prostora

105

tia kojem se kuhalo za robijaše, a koji je bio smješten u sredini galije, na

lijevoj strani. Iz dva velika kotla, okačena iznad malog ognjišta, pušila se
mr-?ava juha od krtole i varivo od boba, svakidašnja robi jaška hrana.
Vivonne okusi juhu i ustanovi da je odvratna. Andeliki je objasnio kako ie
njegovom zaslugom pripravljaonica usavršena.
— Stari je ureñaj težio stotinu pedeset centi. Bio je nestabilan pa se često
dogañalo da se od jakog vala vrela tekučina prospe i ofuri najbliže robijaše.
Po mom nareñenju smanjena je težina i cijeli ureñaj snižen.
Anñelika mu je povlañivala neodreñenim pokretom glave. Nesnosan
smrad veslarnice, s kojom se sada miješao ne baš privlačan miris juhe,
izazivao je u njoj mučninu. Ali je Vivonne, presretan što je ona tu i ponosan
na svoj brod, nije poštedio ničega. Morala se diviti ljepoti i čvrstini dvaju
čamaca za spašavanje — lijepo oblikovanoj feluki1 i od nje manjoj šajkr*, te
hvaliti dobar raspored malih topova po brodskim obodnicama.
Vojnici su se za vrijeme plovidbe zadržavali samo na ovim uskim
obodnicama pored svojih topova, iznad veslarnice. Mjesta je bilo malo, pa
su čitav dan provodili u čučečem ili sjedečem stavu. Nisu se smjeli ni puno
micati kako ne bi poremetili ravnotežu teškog broda. Ovi ljudi nisu imali na
raspolaganju druge zabave nego da vrijeñaju robijaše dolje u rupi ili da
izazivaju robijaše nadglednike starješine veslača. Teško je bilo održavati
disciplinu.
Vivonne je nadalje objasnio da su veslači podijeljeni u tri skupine i da
svakom upravlja po jedan starješina. Obično dvije skupine veslaju dok se
treča odmara. Veslači se regrutuju iz redova kažnjenika i stranih
zarobljenika.
1 Jedrenjak sličan galiji, samo manji e Mali jedrenjak s dva jarbola.
106

— Treba biti vrlo snažan, a ako je netko ubica

ili kradljivac, to još ne znači da ima i potrebne mi
šice. Osuñenici, koje nam šalju iz zatvora, umiru kao
muhe. Zbog toga uzimamo Turke i Maure.
U jednom nizu klupa Andeliki su pali u oči ljudi velikih plavih brada.
Večina ih je oko vrata imala drvena raspela.
— Oni tamo nimalo ne liče na Turke, a ono što
im visi na prsima, nije polumjesec.
— Oni su Turci samo zahvaljujuči turskom osva
janju. U stvari su Rusi. Kupujemo ih od Turaka, iz
vrsni su veslači.
— A oni tamo sa crnim bradama i ogromnim no
sovima?
— To su ðurñijanci s Kavkaza, koje smo kupili
od malteških vitezova. A ovi ovdje su pravi Turci.
Oni su dobrovoljci. Zbog njihove izuzetne snage uzi
mamo ih za starješine veslačima. Oni održavaju red
za vrijeme veslan ja.
Anñelika je promatrala kako se savijaju kičme pod crvenom odječom.
Zatim bi ljudi zabacili gornji dio tijela pokazujuči svoja blijeda ili bradata
lica s ustima otvorenim od napora. A još više nego teški i zagušljivi smrad
znoja i izmeta, uznemirivali su je osuñenici koji su vučjim očima proždirali
ovu ženu što je iznad njih lebdjela kao neko priviñenje.
Njena se haljina proljetnih boja svjetlucala na suncu, a pera joj se velikog
šešira gibala na povjetarcu. Jedan jači zapuh podigne joj suknju i njen teški
izvezeni obrub udari ravno u lice jednom robijašu koji se nalazio tik uz
mostič. On naglo pokrene glavu i zari je zube u tkaninu.
Anñelika krikne prestravljena i povuče suknju. Robijaši prasnuše u
divljački smijeh.
 Jedan nadglednik jurne s podignutim bičem i sruči kišu udaraca na
nesretnikovu glavu. Ali ovaj nije ispuštao plijen. Njegova čupava griva pod
zelenom kapom „doživotnih" napola je zastirala sjaj crnih očiju kojima je
Anñeliku proždirao, koje su isto-
107

vremeno bile drske i divlje i tako molečive da su je gotovo opčinile. Sva

potresena, poblijedila je kao krpa. Taj požudan i podrugljiv vučji pogled nije
joj bio nepoznat.
Dva druga čuvara skoče u veslarnicu, zgrabe čovjeka, izudaraju mu lice
toljagama, razbiju mu zube i konačno ga oblivenog krvlju bace natrag na
njegovu klupu.
— Oprostite, visosti! Oprostite, gospoño — po
navljao je starješina odgovoran za ovu veslačku sku
pinu. — On je najgori od sviju, kavgadžija i bundžija.
Nikad se ne zna šta sprema.
Vojvoda de Vivonne bio je izvan sebe od bijesa.
— Svezat čete ga za jarbol na kljunu i neka tako
ostane jedan sat. Kad nekoliko puta uroni u slanu
vodu, umirit če se.
Jednom rukom obuhvati mladu ženu oko struka.
— -Doñite, draga. Jako mi je žao.
— Nije to ništa — reče ona pribravši se. —
Ustrašio me je. Sad je več dobro.
Dok su se udaljavali, promukao zov odjekne iz veslarnice:
— Markizo anñela i
— Sta je rekao? — upita Vivonne.
Anñelika se okrenula blijeda kao krpa.
U razini mostiča dvije su okovane ruke skliznule kao kandže prema njoj. I
u tom oteklom, odvratnom licu, koje se pomaljalo, najedanput je vidjela
samo crne oči uskrsle iz davne, zaboravljene prošlosti.
„Nikola!"
Admiral de Vivonne ju je pridržavao dok nisu stigli pod zaštitnički šator
na krmi.
— Nisam se smio pouzdati u ove pse. Naravno, kad se promatra s mostiča
galije, čovjek nije lijep. To nije prizor za gospoñe. A ipak moje lijepe
^prijateljice to požudno gledaju. Nisam mislio da si tako meka srca.
108

Nije to ništa — ponovi Anñelika slabim gte

som.
Došlo joj je da povrati, kao Flipotu maloprije kad je, obuzet strahom i
užasom, on koji je u ono vrijeme na Dvoru čuda bio još dijete, prepoznao
Nikolu Calembredainea, čuvenog razbojnika s Novog mosta, za kojeg se
poslije borbe na sajmu Saint-Ger-main vjerovalo da je mrtav, a koji, evo, več
gotovo desetu godinu ispašta svoje zločine za galijotskom klupom.
— Mila, premila moja,, &t& vam je? Izgledate
tužni.
Vojvoda de Vivonne joj se približio iskoristivši to što ju je našao samu na
krmi. Zagledala se u sumrak koji se spuštao na more. Činila se tako daleka i
odsutna duhom, da se prestrašio.
Ona se okrene prema njemu i grčevito se uhvati za snažna ramena.
— Poljubi me — prošapče.
Osječala je potrebu za dodirom zdrava i snažna Čovjeka, kako bi odagnala
slike bijede i poniženja koje su je več satima opsjedale. Neprekidni udari
gonga, kojima su starješine odreñivale ritam veslanju, padali su joj na dušu
kao teške kapi i budili u njoj odjek onog očaja, one neoprostive sudbine.
— Poljubi me.
On svoje usne položi na njene i ona se strastveno preda njegovim
poljupcima. Htjela je da potone u njih, da zaboravi u njima. On ju je bez
prestanka grlio, obuzet onim zanosom koji mu je uzburkao krv. Ruka mu sa
struka sklizne prema grudima i on zadrhti dodirnuvši to savršenstvo kojega
se još ne bijaše zasitio. Ona se pripije uz njega.
— Ne... slušaj, draga — reče on oslobañajuči se
zadihan. — Ne večeras, nemoguča je. Moramo svi
biti na oprezu... More je opasno.
109

Ona se pokori i nasloni čelo na pozlačenu epoletu koja joj ogrebe kožu.
Gotovo joj je godila ta sitna bol.
— Opasno? — upita ona. — Sprema li se oluja?
— Ne... Gusari se ovuda vrzmaju. Dok ne pro-
ñemo Maltu, moramo biti spremni na susret s njima.
On je ponovo stisne u snažan zagrljaj.
— Ne znam šta je to s tobom — reče. — Ti me...
ti me zaluñuješ. Tako si'promjenljiva, tako zagonetna
i iznenañujuča. Maloprije si sva blistala, sve si nas
kao krotku janjad opčarala svojim očima i svojim
osmijesima. A sad osječam kako si slaba, kao da te
muči misao o nekoj opasnosti koja ti prijeti i od koje
bih te htio obraniti. To je čuvstvo koje nikad nisam
doživio, znaš ... osim uz djecu. 2ene su zaista pokva
rene!
On je nježno odmakne od sebe i nalakti se na ogradu. Ponekad bi morska
pjena prsnula do njega i smočila mu usne koje su gorjele od Anñelikinih
poljubaca. Osječao je još njene usne na svojima, s njih se još širila slast po
njemu. Ponovo ga uhvati glad za njima, želja da ih osjeti kako se, kao protiv
volje i nasilu, otvaraju, a onda mu se ispod njih ispriječe glatki zubi koji su
se stisli u smiješak i postavili kao prepreka njegovoj nestrpljivosti. Ta je
obrana davala posebnu draž njenu popuštanju pr' kojemu bi ona, zabacivši
glavu i sklopivši oči, napokon odgovorila na njegova milovanja.
Ona je znala ljubiti... ! Od sveg srca, bez pretvaranja, znala je da se smije i
da plače. Sviñalo mu se što je osječajna, ranjiva. Ali se istovremeno sječao
kako je podmuklim i okrutnim sredstvima suparnice koja se bori na život i
smrt, prisilila neukrotivu Athe-naiidu da savije kičmu.
Ništa nije shvačao. To ga je zbunjivalo. Da bi je iskušao, reče blago:
— Znam zašto si žalosna. Otkad sam te sreo, bo
jim se trenutka u kojem češ mi o tome govoriti. Ti
misliš na svog sina, zar ne, na dijete koje si mi povje
rila, a koje je nestalo, utopilo se u toku jedne bitke?
110

Anñelika pokrije lice rukama.

— Da, to je — reče prigušenim glasom. — Pa
tim kad samo gledam ovo plavo, tako lijepo moče
koje mi je otelo dijete.
— I za tu nesreču je kriv prokleti Rescator.
Oplovili smo rt Passero kad nas je napao taj morski
orao. Nitko nije primijetio da se približava, tim više
što je upotrijebio samo niska jedra. To mu je omo
gučilo da, zahvaljujuči vrlo velikim valovima tog.
dana, dugo ostane neopažen. Kad smo ga primijetili,
bilo je več prekasno: jedna jedina salva iz njegovih
dvanaest topova potopila nam je dvije galije i istoga
su trena Rescatorovi janjičari več jurišali na Fla-
mandu. Na tom su brodu bili moji lični dvorani
meñu kojima i mali Cantor... Možda ga je uhvatila
još veča panika kad je čuo krikove robijaša koji su
se u veslarnici otimali iz lanca, ili kad je ugledao
Maure naoružane dugačkim, svinutim sabljama...
Stitonoša Jean Gallet ga je čuo kako viče: „Oče Oče!"
Jedan ga je vojnik s galije uzeo u naručje i pokušao
zaštititi...
— A onda?
— Galija se prepolovila i ogromnom brzinom ne
stala u valovima. I same je Maure, koji su se uspen-
trali na brod, povukla u more. Gusari su ih izvlačili,
a mi smo spašavali naše koji su se dočepali olupina.
Ali gotovo svi članovi moje pratnje su poginuli: moj
svečenik, pjevači u mojoj kapeli, moja četiri poslu
žitelja ... i to lijepo dijete sa slavujevim glasom.
Tračak mjesečine, koji se uvukao kroz razmak izmeñu zavjesa, obasjao je
Anñeliku i on vidje kako joj se obrazi svjetlucaju od suza. Volio ju je gledati
gdje tako plače, nju, koja ima toliku moč nad mučkim srcima. Kakvu je
tajnu mogla kriti? On se mutno sječao davnog skandala, pripovijesti o vješcu
koji je spaljen na trgu Greve.
— Tko mu je otac? Koga je tvoj sin dozivao? —
upita iznebuha.
— Čovjeka koji je nestao prije mnogo, mnogo
vremena.
lit

— Mrtav?
— Bez sumnje.
— Čudan je taj predosječaj da je kucnuo zadnji
čas. Cak i dijete osječa da je smrt došla po njega.
On duboko uzdahne.
— Neobično sam ga volio, tog mladog paža... Ne
zamjeraš mi odveč zbog-njega?
Anñelika pokretom pokaže da ee pomirila sa sudbinom.
— Zašto bih se na vas ljutila, gospodine de Vi
vonne? Niste vi krivi. Kriv je rat, život... tako okru
tan i tako besmislen!

XI
UZNEMIRENOST GALIJOTA GUSARI NA POMOLU
Još prije nego što su napustili La Speziju, gdje je francuskoj eskañri
največe počasti ukazao roñak savojskog vojvode, Anñeliki se učini da su se
mjere predostrožnosti pojačale. Uzimajuči inače život olako, admiral de
Vivonne umio je prema potrebi biti dalekovidan i savjestan pomorski
zapovjednik. I dok je druga galija iz njegove flote isplovljavala, on ju je
motrio iz „tabernakula" na Royali.
— Brossardiere, izdaj te joj nareñenje neka se
smjesta vrati!
— Ali, vaša svjetlosti, to če ostaviti vrlo loš. do
jam na Talijane koji promatraju kako lijepo mane
vriramo.
— Baš me briga šta misle ovi makaronaši. Ja vi
dim, a vi to, čini se, ne primječujete, da je DoupTii-
ni pretovarena lijeva strana i da joj je još k tome
teret smješten previsoko. Kladim se da joj je spre
mište prazno i da če se pri najmanjem vjetru galija
prevrnuti...
Pomočnik mu objasni da su razlog tome živežne namirnice nagomilane na
palubi. Kad bi se stavile u spremište, odmah bi se upljesnivUe, naročito
bražno.
— Draže mi je da se brašno upljesnivi nego da se galija prevrne, što nam
se nedavno dogodilo u samoj marseljskoj luci.

112

8 Neukrotiva AnñeHka

113

La Brossardiere izvrši nareñenje svog pretpostavljenog. U tom trenutku

galija Fleur de Lys več je isplovila.
— Brossardiere, signalizirajte im neka siedišna
skupina jače zavesla.
— To je nemoguče, admirale: ta znate da nju
sačinjavaju Mauri koje smo zarobili na onom malom
brodu koji je prevozio krijumčareno srebro.
— I opet nam ovi Rescatorovi ostaci prave ne
prilike. Od tih se ljudi možeš nadati svakome zlu.
Neka im njihov starješina podijeli dvostruki čbrok
bičevanja i neka ih stavi na pljesnivi kruh i usmrdje-
lu vodu.
— Toga im ne fali, svjetlosti, a ranarnik čak
kaže da je nekolicinu sasvim iscrpljenih trebalo osta
viti na kopnu.
— Neka ranarnik ne zabada nos u tuñe stvari.
Nikad neču iskrcati Rescatorove ljude, a vi vrlo do
bro znate zašto.
Brossardiere je povlañivao. Bili u času iskrcavanja na samrti ili ne,
Rescatorovi su ljudi kao čarolijom nestajali čim bi se našli na zemlji.
Očigledno su imali jatake, jer je njihov zapovjednik nagrañivao novcem one
koji su pomagali njegovim ljudima da se dočepaju slobode. Ovi su listom
bili izabrani pomorci, a u ropstvu su pružali pasivan otpor u večoj mjeri
nego ostali zarobljenici.
— ... A sad čemo zaorati more — izjavi Vivonne
pošto se svih šest galija udaljilo iz luke.
Anñelika upita šta taj izraz znači i sazna da če isploviti na pučinu.
— Ah, napokon! Poslije ovih gotovo deset dana
što sam na brodu, več sam pomislila da galije mogu
ploviti samo duž obale.
— Naredite da se podigne jedro na glavni jarbol
— zapovjedi admiral.
Naredba se prenosila s galije na galiju.
Mornari se latiše užadi i vitlova, podigoše lan-tine sa smotanim jedrima i
raširiše ih, dok ih je povjetarac nadimao.
114

Anñelika je sada prvi puta bila na otvorenom moru. Toskanska obala je iza
njih več nestala s vidika i sa svih se strana vidjelo samo more i opet more.
Tek oko podne voña palube poviče.
— Kopno na vidiku!
— To je otok Gorgonzola — objasni vojvoda de
Vivonne Anñeliki. — Pogledat čemo da se na njemu
ne kriju gusari.
Francusko brodovlje postroji se u polukrug, tako se približi i opkoli mali
stjenovit i neplodan otok, načičkan uzvisinama koje su se ocrtavale na
tamnom nebeskom plavetnilu.
Ali osim triju ñenovskih i dviju toskanskih ribarskih barki, koje su
zajednički razastirale mreže za lov na tune, nije bilo traga nekom životu.
Otok je bio goletan. Nekoliko je koza brstilo mršavo grmlje. Vivonne ih je
htio kupiti, ali je voña ribara odbio da ih proda s obrazloženjem da su im
mlijeko i sir jedina hrana.
— Reci im — naredi Vivonne jednom od svojih
podoficira koji je znao talijanski — neka nam bar
donesu slatke vode.
— Kažu da je nemal
— Onda uhvatite koze.
Vojnici skoče, uspentraju se na stijene i obore životinje hicima iz pištolja.
Vivonne pozove ribarskog voñu, ali ovaj ne htjede primiti novac. Pošto mu
se stvar učinila sumnjivom, admiral naredi da se čovjeku iskrenu džepovi.
Zlatnici i srebrnjaci stadoše se kotrljati po palubi. Razbješnjen, Vivonne
zapovjedi da se čovjek baci u more. Ovaj zapliva i dočepa se svoje barke.
— Neka nam kažu tko im je dao sav taj novac,
a mi čemo im kao naknadu za-njihove koze ostaviti
nekoliko sireva i boca vina. Mi nismo kradljivci. Pre
vedi to.
Ribari nisu izgledali ni začuñeni ni ozlojeñeni. Anñeliku su njihova lica
podsječala na stare, čañave drevne kipove i na zagonetnu Crnu djevicu
r 115

koju je vidjela u malom svetištu bogorodičine crkve Garde u Marselju.

— Kladim se da ovo nisu pravi ribari i da u
lov na tune idu samo prividno. Oni su ovdje isklju
čivo zato da naše kretanje dojave neprijatelju, a oa
če iz toga izvuči zaključak o pravcu u kojem naša
eskadra plovi.
— Ali izgledaju tako bezazleno...
— Poznam ih ja, poznam ih ja — Izgovorio je
Vivonne naglašavajuči riječi i rukom zaprijeti mir
nim ribarima — to su potkazivači u službi svih raz
bojnika u ovom predjelu. Ovi srebrnjaci 1 zlatnici
nose Rescatorovu oznaku.
— Vi vidite neprijatelja posvuda — reče An-
ñelika.
— To spada u moj zanat lovca na gusare.
La Brossardiere im priñe 1 upozori na sunčev zalaz, ali ne zato da bi se
divili prirodnoj ljepoti, nego zato što mu se purpurno nebo, po kojem su
polako plovili zlatom oivičeni ljubičasti oblaci, nije činilo baš previše
bezazlenim.
— Za dva dana imat čemo jak južni vjetar. Bilo
bi pametnije vratiti se bliže kopnu.
— Nikad! — odgovori Vivonne.
Obala je pripadala toskanskom vojvodi koji ja, uza sva uvjeravanja o
svojim prijateljskim osječajima prema Francuskoj, pružao u Livornu
gostoprimstvo i Englezima i Holanñanima, trgovcima 1 ratnicima, a naročito
Berberima. A baš je Livorno, poslije Krete, bio najvažnije tržište robova.
Ako bi se prolazilo onuda, trebalo bi pokazati zube ili naprosto zažmiriti. A
pošto njegovo veličanstvo želi dobre odnose sa Toskancima, treba se
zadovoljiti ulogom obične otočke policije.
— Spustit čemo se ravno prema jugu, a gospoña
du Plessis če se osvjedočiti da galija može uspješne
broditi ne samo na otvorenom moru, nego i noču
i čak pod punim jedrima.
No kad se noč spustila, vjetar je potpuno utihnuo, pa se nastavila plovidba
na vesla. Straže su is
116

predostrožnostl pojačane. Ali veslala, je svega jedna skupina galijota dok je

blijedo svjetlo uljanica bacalo čudovišne sjenke nadglednika koji su hodali
tamo-amo po mostiču. Ostali su robijaši legli učetve-ro na daske pod svojim
klupama. Ogrezli u izmet i gamad, spavali su tamo teškim snom isprebijanih
životinja.
Na drugom kraju galije Andelika je pokušavala zaboraviti tko to pati tamo,
na nekoliko koraka od nje. Nikad više neče stupiti na mostič. Nikola ne
smije saznati da ga je prepoznala. Galijot je pripadao onoj isuviše gorkoj
stranici njena života čiji je užas zbrisao sve, čak i uspomenu na djetinjstvo
koje ih je nekoč vezivalo. Ona bijaše razderala tu stranicu i neče dozvoliti
slučaju da je oživi. Ali vrijeme je u plovidbi odmicalo sporo, mrcvareči je,
jer joj se žurilo na Kretu.
Noč je bila plava i iskrila se od talasanja mora i odbljeska fenjera s ostalih
galija koje su klizile za Royalom. Svaki je zaveslaj pratilo svjetlucavo
kapanje vode. Na brodskim su se krmama upalili svjetionici, ogromni
spomenici veličine čovjeka, od pozlačenog drveta i venecijanskog stakla. U
njima bi za jednu noč izgorjelo po dvanaest libri sviječa.
Čula je gdje poručnik Millerand predaje raport admiralu. Vojnici su se
žalili što i noč provode na palubi. Stisnuti čitav dan jedan uz drugog, u
čučečem stavu, još su se i noču morali mučiti u tom neudobnom položaju.
 — Na šta se Žale? Ta nisu okovani, a večeras su dobili i gulaš od kozetine.
Rat je rat. Kad sam ja bio pukovnik u kraljevoj konjici, ponekad sam spavao
na konju i uz to gladan. Treba samo da se nauče spavati u sjeñečem stavu.
Sve je stvar navike.
Andelika poče razmještati jastučiče po divanu B namjerom da tu prilegne.
Crnčič joj pritekne u pomoč. Izmučen morskom bolešču, Flipot je bio
nesposoban da obavlja svoj posao.
117

Vojvoda de Vivonne je hodao amo-tamo, a pratila ga je mala sjenka

crnčiča koji je nosio zdjelu sa slatkišima. Sladokustvo Mortemartovih bilo je
poslovično i mladi je admiral svoju dopadljivu puna-šnost imao zahvaliti
prekomjernom uživanju istočnjačkih poslastica.
Grickajuči ušečerene orahe i rahatlokume, razmišljao je o. opasnostima
kojima je krstarenje izloženo. Svoje oficire poslao je na počinak i oni su
spavali na dušecima, dok se on sam nije mogao odlučiti da slijedi njihov
primjer. Izgledao je zabrinut, pa iako je bila noč, pozove glavnog tobdžiju.
Čovjek prosijede kose pojavi se u svjetlu fenjera.
— Topniče, je li vam oružje spremno za borbu?
— Izvršio sam vaša nareñenja, svjetlosti, oružje
je pregledano i podmazano, a čaure, topovska zrna I
naboje dopremio sam iz spremišta na palubu.
— U redu. Vratite se na svoje mjesto. Brossar-
diere, prijatelju moj...
Trgavši se iza sna, pomočnik natakne periku, poravna orukvice i stvori se
gotovo istog časa pred svojim pretpostavljenim.
— Izvolite, gospodine?
— Preuzmite na sebe brigu da se vitezu de Clž-
ansu, zapovjedniku brodarice, dade jasno nareñenje
kako se ima držati u središtu naše male flote, a ne
na njenu kraju. Na njegovom je brodu sva naša za
liha baruta i tanadi, pa se mora nalaziti na takvom
mjestu, da nas može snabdijevati u slučaju da vatra
potraje dulje vremena. Pozovite mi i upravitelja pu-
Skarskog slagališta.
A kad se ovaj pojavio, nastavi:
— Razdijelite puške, metke-i barut. Posebno pa
zite na deset palubnih kamenobacača. Ne zaboravite
da su nam oni i puške, buduči da na pramcu imamo
svega tri topa, jedina stvarna obrana u slučaju pre
pada.
— Sve je spremno, vaša visosti. Prilikom po
sljednje smotre tačno je odreñeno mjesto svakom
borcu.

Uto gazda Savarv iskrsne iz tame i objavi da se salitra u njegovu kovčegu s

lijekovima ovlažila, Sto znači promjenu vremena u iduča dvadeset četiri
sata.
— Ne treba mi vaša salitra da bih znao na čemu
sam — progunña Vivonne. — Ako vrijeme ima da se
pokvari, to neče nastupiti odmah, a dotada se može
još koješta dogoditi.
— Da li ste htjeli reči da se bojite napada?
— Ljekarnice, upamtite: oficir galije njegova
veličanstva ne boji se ničega. Ako baš hočete, znaj
te da predviñam napad i vratite se svojim bočicama.
— Baš zbog toga sam vas htio upitati, svjetlosti,
da li smijem svoju bocu s dragocjenom mineralnom
mumijom pohraniti na sigurnom mjestu, u prostoriji
za viječanje. Kad bi kakvo zalutalo tane razbilo...
— Dobro, dobro, činite što vam drago.
Vojvoda de Vivonne sjedne do Anñelike.
— Obuzeo me neki nemir — reče — osječam da
če se nešto dogoditi. Uvijek sam bio takav. Dok sam
bio dijete, moji su se prsti za olujnih noči sami hva
tali za predmete. Sta bih mogao učiniti da se smirim?
Pošalje po jednog od svojih paževa koji doñe s lutnjom i gitarom.
— Zapjevat čemo zvjezdanoj noči i ljubavi.
Brat Athenai'de de Montespan imao je iijep, ponešto visok, ali zvonak
glas. Imao je snažna pluča i divno pjevao talijanske pjesme. Vrijeme je
prijatnije prolazilo i veliki se pješčani sat več dvaput okrenuo kad se nad
posljednjim, zamiručim zvukom iznenada, poput naleta vjetra zaori snažan
glas, zatim utihne da bi uhvatio niži ton, i nastavi u dubokim prijelazima koji
su tekli, dizali se i spuštali.
Anñeliku podiñoše ledeni srsi.
— Slušajte — prošapče grof de Saint-Ronan —
robijaši pjevaju!
Pjevali su zatvorenih usta, u zboru od četiri glasa koji su se razlijegali
pučinom. Zvučalo je to kao
••si
I

118

112

§um iz morske školjke. A potrajalo je dugo, beskraj-' no dugo, i ponavljalo

se neprekidno, kao talasi neizmjernog očaja. A onda mlad i zvonak glas sam
zapjeva pripjev.
Sječam se, govorila mi mati Ne budi divlje čudi Ne popuštaj svojoj strasti
Pametan i dobar več budi
Ja nisam ni krao ni klao Al nisam vjerovao majci A sad dok veslam na šajci
Za nju bih svoj život dao.
Pjesma -zamre.
U ponovo zavladanoj tišini huka se valova Sto su se povlačili od trupa
broda, činila jačom.
Jedan mornar objavi:
?— Primječeno slabo svjetlo na pet milja, prva četvrt kruga s desne strane
broda.
— Znak za uzbunu i spremni za borbu! Pogasite
fenjere i ostavite samo sigurnosna svjetla. Četiri stra-
žara na osmatračnicu!
Vivonne zgrabi svoj dalekozor. Gledao je nekoliko trenutaka šutke, a onda
ga dade Brossardiereu koji izloži svoje mišljenje.
—? Približavamo se rtu Corseu. Držim da se radi o barki koja noču
mrežama lovi tune nagoneči ih meñu flotilu malih čamaca što vuku mreže.
Da zaplovimo prema njima, pa da se osvjedočimo?
— Ne. Korzika pripada ðenovi, a osim toga se
Berberi nikada ili gotovo nikada ne zadržavaju na
korzičkim obalama. Stanovnici su posebni i čudni
ljudi; nikome ne dozvoljavaju ulaz u svoje luke; me
ñu pomorcima, pa čak i gusarima važi nepisan zakon
da se ovaj otok izbjegava. Nastavimo po našem po
četnom planu i pohodimo otok Capraia koji pripada
toskanskom vojvodi i koji, naprotiv, često pruža uto
čište turskim gusarima.
— Kada bismo imali stiči do njega?

— U zoru, ako se vrijeme prije ne pokvari. Ču

jete li nešto?
Osluškivali su. S udaljene galije razlegaše se otegnuto naricanje, a onda
kao odrezano prestade. Vivonne opsuje.
— To oni maurski psi urlaju na mjesec!
La Brossardiere, stari moreplovac po Levantu i poznavalac arapskih
običaja, reče:
— To oni urliču od radosti. To im je pobjedono
sni poklič.
— Od radosti? Pobjedonosni poklič? Očito su ga
lijota nočas vrlo uznemireni.
Sa stražarskog mjesta na pramcu siñe podoficir.
— Svjetlosti, nadzornik pramčane straže upravo
se popeo u koš na glavnom jarbolu. Moli vas da po
gledate na svoj dalekozor; čini mi se da netko daje
signale na onom istom mjestu od maloprije.
Vivonne ponovo upravi svoj, a la Brossardiere uzme drugi dogled.
— Po mom mišljenju, stražar ima pravo. S pla
nine Rigliano na rtu Corseu daju signale kojima ne
sumnjivo pozivaju svoju ribarsku flotilu da se vrati.
— Da, nesumnjivo — odgovori admiral ne baš
uvjeren.
Ponovo zaječi ritmičko lelekanje s iste galije, vjerojatno s Dpuphine.
Pojavivši se ponovo, Savary se približi Anñeliki
i povjeri joj veliku tajnu: =
— Moja je mineralna mumija na sigurnom mje
stu. Obložio sam je slamom i predivom. Nadam se
da če izdržati. Jeste li primijetili kako su se Mauri
na Dauphini najedanput počeli veseliti? Signalne
vatre s obale su ih o nečem obavijestile.
Vivonne, koji je čuo posljednje riječi, ščepa starca za ovratnik njegova
kaputiča po modi Luja XIII.
— Obavijestile su ih, o čemu?
— To nisam u stanju reči, visosti, ne znam do
govorenu šifru ovih signala.
—
 —
120

121

—r Što vas navodi na pomisao da su upučeni Ma« ttrima?

— To su turske rakete, visosti! Primijetili sto
•ona plava i crvena svijetla? Poznata su mi, visosti, jer
sam bio vatrometar kod zapovjednika topništva u •Carigradu; proizvodio
sam mu ovakve rakete od baruta i metalnih soli, koje izgaraju u različitim
bojama. Tajna im potječe iz Kine, ali čitav ih islamski svijet upotrebljava.
Zbog toga sam pomislio da to samo Turci ili Arapi mogu davati signale, i to
opet samo svojim sunarodnjacima, a kako na obzorju ne vidim druge Turke i
Arape do onih na vašim galijama ...
— Vi u svojim zaključcima idete suviše daleko,
ljekarnice Savarv! —. razljuti se vojvoda.
Približavala im se šajka osvijetljena s dva'fenje-ra. La Brossardiere joj
dovikne neka pogasi pozicio-na svjetla, a jedan glas poviče iz tame:
— Visosti, imamo poteškoča na Dcuphini. Ma-
ure iz središnje veslačke skupine uzbuñuju vatre
s planine.
—? Jesu li to Mauri koje smo zarobili na onoj •feluki što je prevozila
skriveno srebro?
— Da, visosti.
—> To sam slutio — procijedi admiral kroza
~ Jedan se od njih neprestano pentra uz klupu, izvikujuči svoje čarolije.
— Sta kaže?
— Ne znam, visosti,.ne razumijem arapski
— Znam ja — upadne Savarv — i čuo sam ga.
"Vikao je: „Kucnuo je čas našeg osloboñenja!" I na
taj su mujezinov poklič ostali odgovorili radosnim
?urlicima.
— Uhvatite mi tog kolovoñu i pogubite ga!
— Da ga objesimo, visosti?
— Ne. Nemamo za to vremena, a osim toga bi
njegovo tijelo, izloženo na velikom jarbolu, moglo
122

razdražiti ostale fanatike. Metak u zatiljak, tijelo u more.

Sajka se udalji. Malo kasnije začuju se dva kratka praska.
 Anñelika se čvršče umota u svoj ogtač. Bilo joj je hladno. Vjetrič je
iznenada zapuhao.
Admiral još jedanput osmotri obalu, ali sve bijaše opet utonulo u tamu.
— Razapnite jedra i stavite u pogon sve tri ve
slačke skupine. Ako budemo imali sreče, ujutro če
mo se nači ispred otoka Capraie. Tamo čemo se op
skrbiti kozama kojih ima u izobilju, a isto tako pit
kom vodom i narančama.
Anñelika je namjeravala ostati budna, ali mora da je bila utonula u kratak
san, jer najedanput opazi da sviče.
U zoru, prozračan kao sedef, zastršio je otok. Gledan protiv svjetla, na
pozadini od blijedozlatnog i zelenkastog neba, izgledao je kao gomila gustog
i rastočenog plavetnila koje se ogleda u nepomičnoj morskoj površini.
Anñelika opazi da je sama u tabernakulu. Poravna haljinu, uredi kosu, pa
izañe na jutarnji zrak. Štab se okupio na pramcu. Dok se mlada žena pre-
domišljala da li da se uputi mostičem, opazi je poručnik Millerand, vrlo
ljubazno doñe po nju i doprati je na pramac.
Odlično raspoložen, vojvoda de Vivonne pruži joj mali dogled.
— Pogledajte, gospoño, kako je ovaj otok pri
vlačan. Vidite li da u podnožju njegovih vulkanskih
stijena nema ni mrve pjene od valova. To znači da
tamo nema ni daška vjetra i da čemo lako pristati.
Anñeliki je trebalo vremena dok se privikla na dogled, a onda zadivljena
usklikne, jer je otkrila mali zaljev ljubičastih dubina po kojem su se galebovi
poigravali.

— Šta znači ona okrugla, munjevita svjetlost

0 lijeve strane? — upita.
— Tek što je ove riječi izgovorila, kad se svjet
lo vine u nebo, a onda ponovo padne ugasivši se.
Oficiri se zgledaše. Meštar Savarv reče mirno:
— Opet signalna raketa. Očekuju vas...
— Spremni za bitku — zagrmi Vivonne u svoj
razglasnik. — Topnici, na svoja mjesta! Silom čemo
se probiti. Ta mi smo čitava flota, do ñavola!
Unatoč vjetru čuli su se leleci s galije Dauphi-ne koja je na malom
odstojanju plovila ispred ad-miralske galije.
— Utišajte tu bagru 1
Ali jedan piskav glas nadjačao je sve ostale šumove i svojim jednoličnim
pjevanjem parao uši:
La lila, ha — illa la Mohamedu, rassu lu-la Ali vali ula.
Napokon opet zavlada tišina.
Vojvoda de Vivonne je i dalje davao nareñenja.
— Dajte znak za zbor. Rasporedit čemo se pre
ma važnosti i okretnosti pojedinih brodova. Broda
rica se mora držati središta, jer vozi zalihe topovskog
streljiva. Ja ču takoñer biti u sredini, nedaleko od
nje, da bih mogao pratiti tok borbe. Dauphina i
Fortuna u prethodnicu. Luronna na lijevo krilo. Tri
ostale straga, u polukrugu.
— Barjak na hridini — upozori stražar s jarbola.
Vivonne uzme dalekozor.
— Dvije su zastave. Bijelu drži u zraku ljudska
ruka. To znači objavu rata na krščanski način. Dru
ga je zastava crvena s bijelim obrubom, a njen am
blem ... Čudno, čini mi se da raspoznajem srebrne
škare iz amblema Maroka*. To je... to je neču
veno ...!
—> Razumijem šta hočete da kažete, visosti. Berberi ne običavaju
unaprijed pokazivati svoje zastave, a Mauri nisu još nikad pored svojih
amblema
124

istakli bijelu zastavu koju kao ratni znak upotrebljavaju samo krščani.
— Ja tu ništa ne razumijem — reče Vivonne zamišljen. — Pitam se s
kojom vrstom neprijatelja imamo posla.
Usprkos uzburkanom moru, galije su plovile u redu, sa skračenim jedrima,
i počele se skupljati u borbeni poredak, uzimajuči pravac prema grebenu na
ulazu u zaton.
U tom se trenutku pojave dvije turske feluke. Bile su to male, izdužene
jedrilice koje su, meñutim, bile u povoljnijem položaju, jer su imale vjetar u
krmu.
Admiral doda dalekozor svom pomočniku. Pošto se njime poslužio,
ponudi ga Anñeliki. Ali ona je več gledala kroz stari, dugački dogled
prevučen zelenom patinom, koji ljekarnik Savary bijaše izvukao iz svoje
prtljage.
— Ja u ovim barkama ne vidim ništa osim cr
naca i nekoliko gadnih mušketa — reče ona.
— To je drzak izazov!
Vivonne se odluči:
 — Naredite Luronni, najbržoj našoj galiji, neka
ih goni i potopi. Ovi luñaci nemaju ni topova!
Obaviještena signalima, Luronna se dade u potjeru za felukama. Cas zatim
top opali i odjek njegove grmljavine odbije se od obale. Anñelika brzo vrati
dogled Savarvju kako bi s obje ruke mogla začepiti uši.
Izmaknuvši pogocima feluke su bježale prema pučini.
Fleur de Lys i Concord, koje su ih držale na ?nišanu, opazivši da če im
umači lak piljen, skrenuše s puta da bi se približili meti. Top opet zagrmi
nekoliko puta
— Pogodak!
Trokutasto jedro jedne feluke polegne na valove. JZa nekoliko časaka
čamac i posada potonuše. Crn« uglave nekolicine preživjelih izvirivale su iz
valova
125

Druga se feluka htjede uputiti prema njima, ali joj dobro nanišanjena vatra sa
Fleur de Lys i Concorde presiječe put. Morade se ponovo dati u bjek-stvo.
— Odlično! — reče admiral. — Neka se ove tri
galije vrate na pravac ulaza u zaljev!
Lañe, koje su sada bile več prilično udaljene, izvodile su taj pothvat uz
dosta poteškoča, jer je more bilo uzburkano. Nastade izvjesna zbrka pri
svrstavanju u predviñeni borbeni poredak.
U tom trenutku stražar s osmatračnice poviče:
— Ratni šambek1 s desne strane broda. Ide pra
vo na nas ... !
1 Ratni ili trgovački jedrenjak s tri jarbola; izvrsno je manevrisao i jedrio
brže od svih jedrenjaka.
126

xn
POMORSKA BITKA S RESCATOROM
Na ulazu u zaton pojavi se brod razvijenih jedara. Brzo ploveči, prošao je
kroz tjesnac izmeñu stijena.
— Okrenite brod, pravac neprijatelj! — zagrmi
Vivonne. — Vatra iz tri topa na moju zapovijest. Pali!
Veliki središnji top od udarca odskoči natrag prema mostiču. Miris baruta
zagolica Anñeliki nosnice, a prasak je ošamuti. Kroz dim je čula kako se
nižu kratka i jasna nareñenja.
— Desni topovi, spremni za gañanje! — Sambek
nas mimoilazi. Vatra iz svih pušaka, a onda okreni
brod pod kut nišana. Pali...!
Paljba prasne i pomiješa se s još bruječom jekom topova. Ali je šambek
izbjegao topovsku tanad, a bio još predaleko da bi mu puške mogle nauditi.
Savarv je kroz svoj dogled piljio, zadovoljan kao prirodoslovac koji pod
povečalom ima muhu.
— Vrlo lijep brod, sijamska tikovina. Vrijednost
ovog drveta je neprocjenjiva. Kad se kora skine, pet
godina se stablo suši neoboreno, zatim još sedam go
dina pod krovom i tek se onda može raspiliti. Bijela
zastava na velikom jarbolu, barjak marokanskog
kralja na krmi i neki posebni znak — crven sa sre
brnim štitom u sredini.
— Znak njegove visosti Rescatora — reče Vi
vonne zajedljivo. — Bio bih se kladio da je to on.
127

Anñeliki srce burno zalupa. Pred njoj je, dakle, taj strašni Rescator koji ja
kriv za pogibiju njena sina i od kojeg odvažni oficiri njegova veličanstva,
čini se, opravdano strahuju. Razmjenjujuči dojmove, Vivonne i Brossardiere
su pažljivo pratili kretanje neprijatelja.
— Taj satanski Rescator ima nov brod. Prekra
sna linija. Samo malo izviruje iz vode, jedva u visini
dometa naših topova. Zato smo ga i promašili malo
prije kad nam je bio sučelice. Dvadeset dva topa
ukupno. Sto mu gromova!
Kroz nepokrivene topovske otvore na jedrenjaku caklila su se okrugla
ždrijela, a sumnjivi dim oko njih svjedočio je da su topnici na svojim
mjestima, spremni da na prvu zapovijed upale fitilje.
Signalne zastavice vijorile su se na njegovim konopima: „Predajte se ili
čemo vas potopiti."
— Bezobraznik! Zar misli da se flota francuskog
kralja samo tako dade zaplašiti? Predaleko je da bi
nas mogao potopiti. Concorde se primiče i uskoro
če ga imati na nišanu. Dignite bijelu ratnu zastavu
na pramcu i barjak s ljiljanovim cvijetom na krmi!
Protivnik odmah promijeni pravac. Poče da opisuje kružni luk da bi
izbjegao pramčane topove uperene prema kopnu i istoku. Odmicao je vrlo
brzo, punim jedrima. Nekoliko topova zagrmi. To su Fleur de Lys i
Concorda, vrativši se iz potjere za felu-kama koje su bile samo mamac,
pokušavale da napadaču zadaju izravni udarac.
 — Promašaj! — ustanovi Vivonne bijesan i uz
me iz svoje kutije nekoliko ušečerenih pistača.
— A sad oprez. Vratit če se u napad i pokušat
<5e nas potopiti. Spremni za zaokret; da mu doñemo
sučelice.
Galija se okrene.
Nekoliko je trenutaka vladala mučna tišina. Čuli su se samo ritmički udarci
veslačkih starješina o gong, slični muklim otkucajima izmorenog srca.
A onda se gusarski ratni brod okrene i zaleti na rijih, baš kao što je
predvidio francuski admiral.
128

XI
UZNEMIRENOST GALIJOTA GUSARI NA POMOLU
Još prije nego što su napustili La Speziju, gdje je francuskoj eskadri
največe počasti ukazao roñak savojskog vojvode, Anñeliki se učini da su se
mjere predostrožnosti pojačale. Uzimajuči inače život olako, admiral de
Vivonne umio je prema potrebi biti dalekovidan i savjestan pomorski
zapovjednik. I dok je druga galija iz njegove flote isplovijavala, on ju je
motrio iz „tabernakula" na Royali.
— Brossardiere, izdajte joj nareñenje neka se
smjesta vrati!
— Ali, vaša svjetlosti, to če ostaviti vrlo loš. do
jam na Talijane koji promatraju kako lijepo mane
vriramo.
— Baš me briga šta misle ovi makaronaši. Ja vi
dim, a vi to, čini se, ne primječujete, da je Dauphi-
ni pretovarena lijeva strana i da joj je još k tome
teret smješten previsoko. Kladim se da joj je spre
mište prazno i da če se pri najmanjem vjetru galija
prevrnuti...
Pomočnik mu objasni da su razlog tome živežne namirnice nagomilane na
palubi. Kad bi se stavile u spremište, odmah bi se upi jesni vile, naročito
brašno.
113
— Draže mi je da se brašno upljesnivi nego da se galija prevrne, što nam
se nedavno dogodilo u samoj marseljskoj luci.
8 Neukrotiva AnñeHka
 La Brossardiere izvrši nareñenje svog pretpostavljenog. U tom trenutku
galija Fleur de Lys več je isplovila.
— Brossardiere, signalizirajte im neka središna
skupina jače zavesla.
— To je nemoguče, admirale: ta znate da nju
sačinjavaju Mauri koje smo zarobili na onom malom
brodu koji je prevozio krijumčareno srebro.
— I opet nam ovi Rescatorovi ostaci prave ne
prilike. Od tih se ljudi možeš nadati svakome zlu.
Neka im njihov starješina podijeli dvostruki obrok
bičevanja i neka ih stavi na pljesnivi kruh i usmrdje-
lu vodu.
— Toga im ne fali, svjetlosti, a ranarnik čak
kaže da je nekolicinu sasvim iscrpljenih trebalo osta
viti na kopnu.
— Neka ranarnik ne zabada nos u tuñe stvari.
Nikad neču iskrcati Rescatorove Jjude, a vi vrlo do
bro znate zašto.
Brossardiere je povlañivao. Bili u času iskrcavanja na samrti ili ne,
Rescatorovi su ljudi kao čarolijom nestajali čim bi se našii na zemlji.
Očigledno su imali jatake, jer je njihov zapovjednik nagrañivao novcem one
koji su pomagali njegovim ljudima da se dočepaju slobode. Ovi su listom
bili izabrani pomorci, a u ropstvu su pružali pasivan otpor u večoj mjeri
nego ostali zarobljenici.
— A sad čemo zaorati more — izjavi Vivonne
pošto se svih šest galija udaljilo iz luke.
Anñelika upita šta taj izraz znači i sazna da če isploviti na pučinu.
— Ah, napokon! Poslije ovih gotovo deset dana
što sam na brodu, več sam pomislila da galije mogu
ploviti samo duž obale.
— Naredite da se podigne jedro na glavni jarbol
— zapovjedi admiral.
Naredba se prenosila s galije na galiju.
Mornari se latiše užadi i vitlova, podigoše lan-tine sa smotanim jedrima i
raširiše ih, dok ih je povjetarac nadimao.
114

Anñelika je sada prvi puta bila na otvorenom moru. Tcskanska obala je iza
njih več nestala a vidika i sa svih se strana vidjelo samo more i opet more.
Tek oko podne voña palube poviče.
— Kopno na vidiku!
— To je otok Gorgonzola — objasni vojvoda de
Vivonne AnñeliM. — Pogledat čemo da se na njemu
ne kriju gusari.
Francusko brodovlje postroji se u polukrug, tako se približi i opkoli mali
stjenovit i neplodan otok, načičkan uzvisinama koje su se ocrtavale na
tamnom nebeskom plavetnilu.
Ali osim triju ñenovskih i dviju toskanskih ribarskih barki, koje su
zajednički razastirale mreže za lov na tune, nije bilo traga nekom životu.
Otok je bio goletan. Nekoliko je koza brstilo mršavo grmlje. Vivonne ih je
htio kupiti, ali je voña ribara odbio da ih proda s obrazloženjem da su im
mlijeko i sir jedina hrana.
— Reci im — naredi Vivonne jednom od svojih
podoficira koji je znao talijanski — neka nam bar
donesu slatke vode.
— Kažu da je nema!
— Onda uhvatite koze.
Vojnici skoče, uspentraju se na stijene i obore životinje hicima iz pištolja.
Vivonne pozove ribarskog voñu, ali ovaj ne htjede primiti novac. Pošto mu
se stvar učinila sumnjivom, admiral naredi da se čovjeku iskrenu džepovi.
Zlatnid i srebrnjaci stadoše se kotrljati po palubi. Razbješnjen, Vivonne
zapovjedi da se čovjek baci u more. Ovaj zapliva i dočepa se svoje barke.
— Neka nam kažu tko im je dao sav taj novac,
a mi čemo im kao naknadu za-njihove koze ostaviti
nekoliko sireva i boca vina. Mi nismo kradljivci. Pre
vedi to.
Ribari nisu izgledali ni začuñeni ni ozlojeñeni. Anñeliku su njihova lica
podsječala na stare, čañave drevne kipove i na zagonetnu Crnu djevicu
r 115

»«s,w*a?&kl

koju je vidjela u malom svetištu bogorodičine crkve Garde u Marselju.

— Kladim se da ovo nisu pravi ribari i da u
lov na tune idu samo prividno. Oni su ovdje isklju
čivo zato da naše kretanje dojave neprijatelju, a on
če iz toga izvuči zaključak o pravcu u kojem naša
eskadra plovi.
— Ali izgledaju tako bezazleno...
 — Poznam ih ja, poznam ih ja — Izgovorio je
Vivonne naglašavajuči riječi i rukom zaprijeti mir
nim ribarima — to su potkazivači u službi svih raz
bojnika u ovom predjelu. Ovi srebrnjaci i zlatnici
nose Rescatorovu oznaku.
— Vi vidite neprijatelja posvuda — reče An
ñelika.
— To spada u moj zanat lovca na gusare.
La Brossardiere im priñe i upozori na sunčev zalaz, ali ne zato da bi se
divili prirodnoj ljepoti, nego zato što mu se purpurno nebo, po kojem su
polako plovili zlatom oivičeni ljubičasti oblaci, nije činilo baš previše
bezazlenim.
— Za dva dana imat čemo Jak južni vjetar. Bilo
bi pametnije vratiti se bliže kopnu.
— Nikad! — odgovori Vivonne.
Obala je pripadala toskanskom vojvodi koji je, uza sva uvjeravanja o
svojim prijateljskim osječajima prema Francuskoj, pružao u Livornu
gostoprimstvo i Englezima i Holanñanima, trgovcima 1 ratnicima, a naročito
Berberima. A baš je livorno, poslije Krete, bio najvažnije tržište robova. Ako
bi se prolazilo onuda, trebalo bi pokazati zube ili naprostc zažmiriti. A pošto
njegovo veličanstvo želi dobre odnose sa Toskancima, treba se zadovoljiti
ulogom obične otočke policije.
— Spustit čemo se ravno prema jugu, a gospoña
du Plessis če se osvjedočiti da galija može uspješne
broditi ne samo na otvorenom moru, nego i noču
i čak pod punim jedrima.
No kad se noč spustila, vjetar je potpuno utihnuo, pa se nastavila plovidba
na vesla. Straže su i:
116

predostrožnosti pojačane. Ali veslala, je svega jedna skupina galijota dok je

blijedo svjetlo uljanica bacalo čudovišne sjenke nadglednika koji su hodali
tamo-amo po mostiču. Ostali su robijaši legli učetve-ro na daske pod svojim
klupama. Ogrezli u izmet i gamad, spavali su tamo teškim snom isprebijanih
životinja.
Na drugom kraju galije Anñelika je pokušavala zaboraviti tko to pati
tamo, na nekoliko koraka od nje. Nikad više neče stupiti na mostič. Nikola
ne smije saznati da ga je prepoznala. Galijot je pripadao onoj isuviše gorkoj
stranici njena života čiji je užas zbrisao sve, čak i uspomenu na djetinjstvo
koje ih je nekoč vezivalo. Ona bijaše razderala tu stranicu i neče dozvoliti
slučaju da je oživi. Ali vrijeme je u plovidbi odmicalo sporo, mrcvareči je,
jer joj se žurilo na Kretu.
Noč je bila plava i iskrila se od talasanja mora i odbljeska fenjera s ostalih
galija koje su klizile za Royalom. Svaki je zaveslaj pratilo svjetlucavo
kapanje vode. Na brodskim su se krmama upalili svjetionici, ogromni
spomenici veličine čovjeka, od pozlačenog drveta i venecijanskog stakla. U
njima bi za jednu noč izgorjelo po dvanaest libri sviječa.
Čula je gdje poručnik Millerand predaje raport admiralu. Vojnici su se
žalili što i noč provode na palubi. Stisnuti čitav dan jedan uz drugog, u
čučečem stavu, još su se i noču morali mučiti u tom neudobnom položaju.
— Na šta se žale? Ta nisu okovani, a večeras su dobili i gulaš od kozetine.
Rat je rat. Kad sam ja bio pukovnik u kraljevoj konjici, ponekad sam spavao
na konju i uz to gladan. Treba samo da se nauče spavati u sjeñečem stavu.
Sve je stvar navike.
Anñelika poče razmještati jastučiče po ñivanu B namjerom da tu prilegne.
Crnčič joj pritekne u pomoč. Izmučen morskom bolešču, Flipot je bio
nesposoban da obavlja svoj posao.
117

Vojvoda de Vivonne je hodao amo-tamo, a pratila ga je mala sjenka

crnčiča koji je nosio zdjelu sa slatkišima. Sladokustvo Mortemartovih bilo je
poslovično i mladi je admiral svoju dopadljivu puna-šnost imao zahvaliti
prekomjernom uživanju istočnjačkih poslastica.
Grickajuči ušečerene orahe i rahatlokume, razmišljao je Q opasnostima
kojima je krstarenje izloženo. Svoje oficire poslao je na počinak i oni su
spavali na dušecima, dok se on sam nije mogao odlučiti da slijedi njihov
primjer. Izgledao je zabrinut, pa iako je bila noč, pozove glavnog tobdžLju.
Čovjek prosijede kose pojavi se u svjetlu fenjera.
— Topniče, je li vam oružje spremno za borbu?
— Izvršio sam vaša nareñenja, svjetlosti, oružje
je pregledano i podmazano, a čaure, topovska zrna i
naboje dopremio sam iz spremišta na palubu.
— U redu. Vratite se na svoje mjesto. Brossar-
diere, prijatelju moj...
Trgavši se iza sna, pomočnik natakne periku, poravna orukvice i stvori se
gotovo istog časa pred svojim pretpostavljenim.
— Izvolite, gospodine?
— Preuzmite na sebe brigu da se vitezu de C16-
ansu, zapovjedniku brodarice, dade jasno nareñenje
kako se ima držati u središtu naše male flote, a ne
na njenu kraju. Na njegovom je brodu sva naša za
liha baruta i tanadi, pa se mora nalazili na takvom
mjestu, da nas može snabdijevati u slučaju da vatra
potraje dulje vremena. Pozovite mi i upravitelja pu-
škarskog slagališta.
A kad se ovaj pojavio, nastavi:
— Razdijelite puške, metke, i barut Posebno pa
rite na deset palubnih kamenobacača. Ne zaboravite
da su nam oni i puške, buduči da na pramcu imamo
svega tri topa, jedina stvarna obrana u slučaju pre
pada.
— Sve je spremno, vaša visosti. Prilikom po
sljednje smotre tačno je odreñeno mjesto svakom
borcu.

Uto gazda Savarv iskrsne iz tame i objavi da se salitra u njegovu kovčegu s

lijekovima ovlažila, što znači promjenu vremena u iduča dvadeset četiri sata.
— Ne treba mi vaša salitra da bih znao na čemu
sam — progunña Vivonne. — Ako vrijeme ima da se
pokvari, to neče nastupiti odmah, a dotada se može
još koješta dogoditi.
— Da li ste htjeli reči da se bojite napada?
— Ljekarnice, upamtite: oficir galije njegova
veličanstva ne boji se ničega. Ako baš hočete, znaj
te da predviñam napad i vratite se svojim bočicama.
— Baš zbog toga sam vas htio upitati, svjetlosti,
da li smijem svoju bocu s dragocjenom mineralnom
mumijom pohraniti na sigurnom mjestu, u prostoriji
za viječanje. Kad bi kakvo zalutalo tane razbilo...
— Dobro, dobro, činite što vam drago.
Vojvoda de Vivonne sjedne do Anñelike.
— Obuzeo me neki nemir — reče — osječam da
če se nešto dogoditi. Uvijek sam bio takav. Dok sam
bio dijete, moji su se prsti za olujnih noči sami hva
tali za predmete. Sta bih mogao učiniti da se smirim?
Pošalje po jednog od svojih paževa koji doñe s lutnjom i gitarom.
— Zapjevat čemo zvjezdanoj noči i ljubavi.
 Brat Athenaide de Montespan imao je lijep, ponešto visok, ali zvonak glas.
Imao je snažna pluča i divno pjevao talijanske pjesme. Vrijeme je prijatnije
prolazilo i veliki se pješčani sat več dvaput okrenuo kad se nad posljednjim,
zamiručim zvukom iznenada, poput naleta vjetra zaori snažan glas, zatim
utihne da bi uhvatio niži ton, i nastavi u dubokim prijelazima koji su tekli,
dizali se i spuštali.
Anñeliku podiñoše ledeni srsi.
— Slušajte — prošapče grof de Saint-Ronan —
robijaši pjevaju!
Pjevali su zatvorenih usta, u zboru od četiri glasa koji su se razlijegali
pučinom. Zvučalo je to kao

118

119

I
. te-

?um iz morske školjke. A potrajalo je dugo, beskraj-' no dugo, i ponavljalo

se neprekidno, kao talasi neizmjernog očaja. A onda mlad i zvonak glas sam
zapjeva pripjev.
Sječam se, govorila mi mati Ne budi divlje čudi Ne popuštaj svojoj strasti
Pametan i dobar več budi
Ja nisam ni krao ni klao Al nisam vjerovao majci A sad dok veslam na šajcl
Za nju bih svoj život dao.
Pjesma -zamre.
U ponovo zavlañanoj tišini huka se valova Sto su se povlačili od trupa
broda, činila jačom. Jedan mornar objavi:
— Primječeno slabo svjetlo na pet milja, prva
četvrt kruga s desne strane broda.
— Znak za uzbunu i spremni za borbu! Pogasite
fenjere i ostavite samo sigurnosna svjetla. Četiri stra-
Žara na osmatračnicu!
Vivonne zgrabi svoj dalekozor. Gledao je nekoliko trenutaka šutke, a onda
ga dade Brossardiereu koji izloži svoje mišljenje.
— Približavamo se rtu Corseu. Držim da se radi
o barki koja noču mrežama lovi tune nagoneči ih
meñu flotilu malih čamaca što vuku mreže. Da za
plovimo prema njima, pa da se osvjedočimo?
— Ne. Korzika pripada ðenovi, a osim toga se
Berberi nikada ili gotovo nikada ne zadržavaju na
korzičkim obalama. Stanovnici su posebni i čudni
ljudi; nikome ne dozvoljavaju ulaz u svoje luke; me
ñu pomorcima, pa čak i gusarima važi nepisan zakon
da se ovaj otok izbjegava. Nastavimo po našem po
četnom planu i pohodimo otok Caprala koji pripada
toskanskom vojvodi i koji, naprotiv, često pruža uto
čište turskim gusarima.
— Kada bismo imali stiči do njega?

— U zoru, ako se vrijeme prije ne pokvari. Ču

jete li nešto?
Osluškivali su. S udaljene galije razlegaše se otegnuto naricanje, a onda
kao odrezano prestade. Vivonne opsuje.
— To oni maurski psi urlaju na mjesec!
La Brossardiere, stari moreplovac po Levantu i poznavalac arapskih
običaja, reče:
— To oni urliču od radosti. To im je pobjedono
sni poklič.
— Od radosti? Pobjedonosni poklič? Očito su ga
lijoti nočas vrlo uznemireni.
Sa stfažarskog mjesta na pramcu siñe podoficir.
— Svjetlosti, nadzornik pramčane straže upravo
se popeo u koš na glavnom jarbolu. Moli vas da po
gledate na svoj dalekozor; čini mi ss da netko daje
signale na onom istom mjestu od maloprije.
Vivonne ponovo upravi svoj, a la Brossardiere uzme drugi dogled.
— Po mom mišljenju, stražar ima pravo. S pla
nine Rigliano na rtu Corseu daju signale kojima ne
sumnjivo pozivaju svoju ribarsku flotilu da se vrati.
— Da, nesumnjivo — odgovori admiral ne baš
uvjeren.
Ponovo zaječi ritmičko lelekanje s iste galije, vjerojatno s U&uphine.
Pojavivši se ponovo, Savary se približi Anñelikr
i povjeri joj veliku tajnu: i.
— Moja je mineralna mumija na sigurnom mje
stu. Obložio sam je slamom i predivom. Nadam se
da če izdržati. Jeste li primijetili kako su se Mauri
na Dau-phini najedanput počeli veseliti? Signalne
vatre s obale su ih o nečem obavijestile.
Vivonne, koji je čuo posljednje riječi, ščepa starca za ovratnik njegova
kaputiča po modi Luja XIII-,
— Obavijestile su ih, o čemu?
— To nisam u stanju reči, visosti, ne znam do
govorenu šifru ovih signala.
—

—
120

121

— Sto vas navodi na pomisao da su upučeni Ma«

tirima?
— To su turske rakete, visosti! Primijetili sto
?ona plava i crvena svijetla? Poznata su mi, visosti, jer
sam bio vatrometar kod zapovjednika topništva u
•Carigradu; proizvodio sam mu ovakve rakete od ba
ruta i metalnih soli, koje izgaraju u različitim boja
ma. Tajna im potječe iz Kine, ali čitav ih islamski
svijet upotrebljava. Zbog toga sam pomislio da to sa
mo Turci ili Arapi mogu davati signale, i to opet
-samo svojim sunarodnjacima, a kako na obzorju ne vidim druge Turke i
Arape do onih na vašim galijama ...
— Vi u svojim zaključcima idete suviše daleko,
ljekarnice Savarv! — razljuti se vojvoda.
Približavala im se šajka osvijetljena s dva'fenje-ra. La Brossardiere joj
dovikne neka pogasi pozicio-na svjetla, a jedan glas poviče iz tame:
— Visosti, imamo poteškoča na Dauphini. Ma-
ure iz središnje veslačke skupine uzbuñuju vatre
s planine.
—? Jesu li to Mauri koje smo zarobili na onoj -feluki što je prevozila
skriveno srebro?
— Da, visosti.
— To sam slutio — procijedi admiral kroza
-zube.
— Jedan se od njih neprestano pentra uz klupu,
izvikujuči svoje čarolije.
— Sta kaže?
— Ne znam, visosti, ne razumijem arapski.
— Znam ja — upadne Savarv — i čuo sam ga.
'Vikao je: „Kucnuo je čas našeg osloboñenja!" I na
taj su mujezinov poklič ostali odgovorili radosnim
"Urlicima.
— Uhvatite mi tog kolovoñu i pogubite ga!
— Da ga objesimo, visosti?
— Ne. Nemamo za to vremena, a osim toga bi
ajegovo tijelo, izloženo na velikom jarbolu, moglo

razdražiti ostale fanatike. Metak u zatiljak, tijelo u more.

Sajka se udalji. Malo kasnije začuju se dva kratka praska.
Anñelika se čvršče umota u svoj ogtač. Bilo joj je hladno. Vjetrič je
iznenada zapuhao.
Admiral još jedanput osmotri obalu, ali sve bijaše opet utonulo u tamu.
— Razapnite jedra i stavite u pogon sve tri ve
slačke skupine. Ako budemo imali sreče, ujutro če
mo se nači ispred otoka Capraie. Tamo čemo se op
skrbiti kozama kojih ima u izobilju, a isto tako pit
kom vodom i narančama.
Anñelika je namjeravala ostati budna, ali mora da je bila utonula u kratak
san, jer najedanput opazi da sviče.
U zoru, prozračan kao sedef, zastršio je otok. Gledan protiv svjetla, na
pozadini od blijedozlatnog i zelenkastog neba, izgledao je kao gomila gustog
i rastočenog plavetnila koje se ogleda u nepomičnoj morskoj površini.
Anñelika opazi da je sama u tabemakulu. Poravna haljinu, uredi kosu, pa
izañe na jutarnji zrak. Štab se okupio na pramcu. Dok se mlada žena pre-
domišljala da li da se uputi mostičem, opazi je poručnik Millerand, vrlo
ljubazno doñe po nju i doprati je na pramac.
Odlično raspoložen, vojvoda de Vivonne pruži joj mali dcgled.
— Pogledajte, gospoño, kako je ovaj otok pri
vlačan. Vidite li da u podnožju njegovih vulkanskih
stijena nema ni mrve pjene od valova. To znači da
tamo nema ni daška vjetra i da čemo lako pristati.
 Anñeliki je trebalo vremena dok se privikla na dogled, a onda zadivljena
usklikne, jer je otkrila mali zaljev ljubičastih dubina po kojem su se galebovi
poigravali.

122

123

— Šta znači ona okrugla, munjevita svjetlost

js lijeve strane? — upita.
— Tek što je ove riječi izgovorila, kad se svjet
lo vine u nebo, a onda ponovo padne ugasivši se.
Oficiri se zgledaše. Meštar Savarv reče mirno:
— Opet signalna raketa. Očekuju vas...
— Spremni za bitku — zagrmi Vivonne u svoj
razglasnik. — Topnici, na svoja mjesta! Silom čemo
se probiti. Ta mi smo čitava flota, do ñavola!
Unatoč vjetru čuli su se leieci s galije Dauphi-ne koja je na malom
odstojanju plovila ispred ad-miralske galije,
— Utišajte tu bagru}
Ali jedan piskav glas nadjačao je sve ostale šumove 1 svojim jednoličnim
pjevanjem parao uši:
La lila, ha — illa la Mohamedu, rassu lu-la Ali- vali ula.
Napokon opet zavlada tišina.
Vojvoda de Vivonne je i dalje davao nareñenja.
— Dajte znak za zbor. Rasporedit čemo se pre
ma važnosti i okretnosti pojedinih brodova. Broda
rica se mora držati središta, jer vozi zalihe topovskog
streljiva. Ja ču takoñer biti u sredini, nedaleko od
nje, da bih mogao pratiti tok borbe. Dauphina i
Fortuna u prethodnicu. Luronna na lijevo krilo. Tri
ostale straga, u polukrugu.
— Barjak na hridini — upozori stražar s jarbola,
Vivonne uzme dalekozor.
— Dvije su zastave. Bijelu drži u zraku ljudska
ruka. To znači objavu rata na krščanski način. Dru
ga je zastava crvena s bijelim obrubom, a njen am
blem ... Čudno, čini mi se da raspoznajem srebrne
škare iz amblema Maroka*. To je... to je neču
veno ...!
—. Razumijem šta hočete da kažete, visosti. Berberi ne običavaju
unaprijed pokazivati svoje zastave, a Mauri nisu još nikad pored svojih
amblema
124

istakli bijelu zastavu koju kao ratni znak upotrebljavaju samo krščani.
— Ja tu ništa ne razumijem — reče Vivonne zamišljen. — Pitam se s
kojom vrstom neprijatelja imamo posla.
Usprkos uzburkanom moru, galije su plovile u redu, sa skračenim jedrima,
i počele se skupljati u borbeni poredak, uzimajuči pravac prema grebenu na
ulazu u zaton.
U tom se trenutku pojave dvije turske feluke. Bile su to male, izdužene
jedrilice koje su, meñutim, bile u povoljnijem položaju, jer su imale vjetar u
krmu.
Admiral doda dalekozor svom pomočniku. Pošto se njime poslužio,
ponudi ga Anñeliki. Ali ona je več gledala kroz stari, dugački dogled
prevučen zelenom patinom, koji ljekarnik Savary bijaše izvukao iz svoje
prtljage.
— Ja u ovim barkama ne vidim ništa osim cr
naca i nekoliko gadnih mušketa — reče ona.
— To je drzak izazov!
Vivonne se odluči:
— Naredite Luronni, najbržoj našoj galiji, neka
ih goni i potopi. Ovi luñaci nemaju ni topova!
Obaviještena signalima, Luronna se dade u potjeru za felukama. Cas
zatim top opali i odjek njegove grmljavine odbije se od obale. Anñelika brzo
vrati dogled Savarvju kako bi s obje ruke mogla začepiti uši.
Izmaknuvši pogocima feluke su bježale prema pučini.
Fleur de Lys i Concord, koje su ih držale na nišanu, opazivši da če im
umači lak piljen, skrenuše s puta da bi se približili meti. Top opet zagrmi ne-
fcoliko puta
— Pogodak!
Trokutasto jedro jedne feluke polegne na valove. .Za nekoliko časaka
čamac i posada potonuše. Crne .glave nekolicine preživjelih izvirivale su iz
valova
12S
Druga se feluka htjede uputiti prema njima, ali joj dobro nanišanjena vatra sa
Fleur de Lys i Concorde presiječe put. Morade se ponovo dati u bjek-stvo.
— Odlično! — reče admiral. — Neka se ove tri
galije vrate na pravac ulaza u zaljev!
Lañe, koje su sada bile več prilično udaljene, izvodile su taj pothvat uz
dosta poteškoča, jer je more bilo uzburkano. Nastade izvjesna zbrka pri
svrstavanju u predviñeni borbeni poredak.
U tom trenutku stražar s osmatračniee poviče:
— Ratni šambek1 s desne strane broda. Ide pra
vo na nas ... !
1 Ratni ili trgovački jedrenjak s tri jarbola; izvrsno Je manevrisao i jedrio
brže od svih jedrenjaka.
126

XII POMORSKA BITKA S RESCATOROM

Na ulazu u zaton pojavi se brod razvijenih jedara. Brzo ploveči, prošao je
kroz tjesnac izmeñu stijena.
— Okrenite brod, pravac neprijatelj! — zagrmi
Vivonne. — Vatra iz tri topa na moju zapovijest. Pali S
Veliki središnji top od udarca odskoči natrag prema mostiču. Miris baruta
zagolica Anñeliki nosnice, a prasak je ošamuti. Kroz dim je čula kako se
nižu kratka i jasna nareñenja.
— Desni topovi, spremni za gañanje! — Šambek
nas mimoilazi. Vatra iz svih pušaka, a onda okreni
brod pod kut nišana. Pali...!
Paljba prasne i pomiješa se s još bruječom jekom topova. Ali je šambek
izbjegao topovsku tanad, a bio još predaleko da bi mu puške mogle nauditi.
Savarv je kroz svoj dogled piljio, zadovoljan kao prirodoslovac koji pod
povečalom ima muhu.
— Vrlo lijep brod, sijamska tikovina. Vrijednost
ovog drveta je neprocjenjiva. Kad se kora skine, pet
godina se stablo suši neoboreno, zatim još sedam go
dina pod krovom i tek se onda može raspiliti. Bijela
zastava na velikom jarbolu, barjak marokanskog
kralja na krmi i neki posebni znak ?— crven sa sre
brnim štitom u sredini.
— Znak njegove visosti Rescatora — reče Vi
vonne zajedljivo. — Bio bih se kladio da je to on,
127
1

Anñeliki srce burno zalupa. Pred njoj je, dakle, taj strašni Rescator koji je
kriv za pogibiju njena sina i od kojeg odvažni oficiri njegova veličanstva,
čini se, opravdano strahuju. Razmjenjujuči dojmove, Vivonne i Brossardiere
su pažljivo pratili kretanje neprijatelja.
— Taj satanski Rescator ima nov brod. Prekra
sna linija. Samo malo izviruje iz vode, jedva u visini
dometa naših topova. Zato smo ga i promašili malo
prije kad nam je bio sučelice. Dvadeset dva topa
ukupno. Sto mu gromova!
Kroz nepokrivene topovske otvore na jedrenjaku caklila su se okrugla
ždrijela, a sumnjivi dim oko njih svjedočio je da su topnici na svojim
mjestima, spremni da na prvu zapovijed upale fitilje.
Signalne zastavice vijorile su se na njegovim konopima: „Predajte se ili
čemo vas potopiti."
— Bezobraznik! Zar misli da se flota francuskog
kralja samo tako dade zaplašiti? Predaleko je. da bi
rias mogao potopiti. Concorde se primiče i uskoro
če ga imati na nišanu. Dignite bijelu ratnu zastavu
na pramcu i barjak a Ijiljanovim cvijetom na krmi!
Protivnik odmah promijeni pravac. Poče da opisuje kružni luk da bi
izbjegao pramčane topove uperene prema kopnu i istoku. Odmicao je vrlo
brzo, punim jedrima. Nekoliko topova zagrmi. To su Fleur de Lys i
Coneorda, vrativši se iz potjere za felu-kama koje su bile samo mamac,
pokušavale da napadaču zadaju izravni udarac.
— Promašaj! — ustanovi Vivonne bijesan i uz
me iz svoje kutije nekoliko ušečerenih pistača.
— A sad oprez. Vratit če se u napad i pokušat
če nas potopiti. Spremni za zaokret; da mu doñemo
sučelice.
Galija se okrene.
Nekoliko je trenutaka vladala mučna tišina. Čuli su se samo ritmički udarci
veslačkih starješina o gong, slični muklim otkucajima izmorenog srca.
 A onda se gusarski ratni brod okrene i zaleti na njih, baš kao što je
predvidio francuski admiral.
128

Projuri kao morski orao i, ponesen zaletom, nañe se na začelju čitave flote.
Naglo se zaustavi i okrene jedra.
— Vješto manevrira, taj prokleti gusar! — pro-
gunña La Brossardiere. — Šteta što je neprijatelj.
— Čini.mi se da niste baš izabrali pravi trenu
tak da se divite njegovoj vještini, gospodine La Bros
sardiere — suho če Vivonne. — Topnici, jeste li po
novo napunili svoje oružje?
— Da, vaša svjetlosti.
— Onda paljba na moju zapovijed. Naš je pra-
mac upravljen u njegov bok. To je pogodan tre
nutak.
Ali ne zagrmi paljba iz admiralovih, nego iz dvanaest bočnih topova
gusarskog broda. Učini se kao da je iz mora šiknuo gejzir sakrivši
neprijatelja iza pjenušave zavjese. Krhotine svib. vrsta poletješe uvis, a
zaglušujuči prasak se zaori. Zatim ogroman val zapljusne veslarnicu Royale,
i nekoliko se desnih ve-sala polomi kao šibica.
Potpuno mokra, Anñelika se grčevito držala za ogradu galije koja se
polako uspravljala.
Vojvoda de Vivonne, kojega je pritisak bacio na tlo, več je stajao na
nogama.
— Ništa se zlo nije dogodilo — reče. — Proma-
Sio nas je. Moj dalekozor, Brossardiere! Mislim da
sada...
On zanijemi otvorenih usta, s izrazom zaprepaštenja na licu, ne vjerujuči
svojim očima.
Na mjestu gdje se maloprije nalazila brodarica, vidjela se još samo neka
vrsta ponora čiji je kovitlac sa sobom odnosio krhotine polomljenih dasaka i
ve-sala. Brodarica sa sto robijaša i posadom, sa četiršto tona topovskih zrna,
naboja i granata bijaše otišla ravno na dno.
129
— Sva naša zaliha streljiva! — reče Vivonne bezbojnim glasom. —
Razbojnik! Nasjeli smo. njegovoj varci. Njegov cilj nismo bili mi nego
brodarica.
« Neukrotiva Anñelika
Ostale su je galije, otišavši u potjeru za felukama, ostavile bez zaštite. Ali mi
čemo ga potopiti... Mi čemo ga potopiti, da, i mi čemo njega potopiti. Igra
još nije odigrana.
Mladi admiral strgne s glave skroz mokar šešir i pokvašenu periku, te ih
silovito baci na pod.
— Neka Dauphine doñe na čelo flote. Ona još nije ni opalila. Zaliha
streljiva joj je netaknuta.
Neprijatelj je iz daljine vrebao i manevrirao na mjestu, čas izlažuči
pramac koji je predstavljao slabu metu, a čas lijevi bok s napunjenim
topovima, spremnim za paljbu.
Dauphina brzo stiže na odreñeno joj mjesto. Anñelika se sjeti da se na tom
brodu nalaze zarobljeni Rescatorovi saučesnici, oni koji su lelekali na
arapskom i čiji je kolovoña pogubljen prošle noči, pa zaključi kako nije baš
razborito zarobljenike koristiti pri složenim borbenim zahvatima.
Još to nije pravo ni pomislila, kad opazi kako se dugačka vesla galijota iz
središnje skupine podižu u zao Čas i meñusobno se zapliču. Dovršavajuči
zaokret, Dauphina se zadrma, zakrzma načas, zadrhti kao ranjena ptica,
najedanput se nagne i napola izvrne na lijevi bok. A onda se zaori zlokobna
cika i škripa koju su nadjačali piskavi poklici Maura.
— Neka sve galije spuste feluke i šajke i neka priteknu u pomoč!
Zahvat se odvijao vrlo sporo. Anñelika se okrene i rukama pokrije oči.
Nije više mogla gledati galiju kako se polako izvrče. Večina mornara i svi
robijaši bili su osuñeni na smrt; ili če ih smrviti trup broda ili če se udaviti. U
more odbačeni vojnici zvali su u pomoč i pokušavali se održati na površini,
što su im otežavali teška oprema, sablje i pištolji.
Kad je mlada žena smogla hrabrosti da ponovo otvori oči, opazi deset
razvijenih bijelih jedara kako strše u nebo i nadimaju se na vjetru. Sambek je
sada
130

bio jedva jedan kabel1 udaljen od añmiralske galije. Vidjelo se blistavo drvo
njegova ispupčenog trupa koji je s lakočom plovio, i raspoznavala se crna
lica Berbera, umotanih u velike bijele ogrtače s pojasima živih boja.
Naoružani puškama, bili su poredani duž ograde oñ pramca do krme.
Okruženi gardom janjičara sa zelenim turbanima i svinutim sabljama, dva
su čovjeka stajala na pramcu. Nepomični; pažljivo su kroz dalekozore
promatrali Royalu.
Najprije 'Anñelika pomisli da su, -usprkos svom evropskom odijelu i.oni
Mauri, jer su im lica izgledala tamna, ali onda razabere bijele ruke dvojice
ljudi i shvati da su maskirani.
 — Vidite — reče kraj nje Vivonne muklim glasom. — Onaj vizi, u crnom
odijelu i bijelom ogrtaču, to je on, to je Rescator. Onaj drugi je njegov
pomočnik i zove se, ili bolje rečeno, nadimak mu je kapetan Jason. Strašan
pustolov, ali dobar pomorac. Mislim da je Francuz.
Anñelika drhtavom rukom posegne za Savary-jevim dogledom.
U mutnom krugu naprave učini joj se da se dva čovjeka meñusobno
razlikuju više nego Sancho Pan-ca i Don Qujjote, ali ovako udruženi
ulijevali su strah.
Kapetan Jason bio je zdepast čovjek i imao na sebi, po vojnički, kabanicu
sa zavracima i širokim, stegnutim opasačem. Ogromna sablja lupkala mu je
po čizmama Čim bi.se maknuo. Bio je sušta protivnost dugačkoj i mršavoj
prilici gusara zvanog Rescator, obučenog u crno, malo staromodno odijelo
španjolskog kroja. Ovaj je nosio pripijene čizme s malim posuvracima s
kojih su visile zlatne kičanke. Na glavi je imao crvenu maramu svezanu po
gusarski i veliki crni šešir s crvenim perima.
Ustupak islamskom svijetu bio je, meñutim, njegov širok ogrtač od bijele
vune sa zlatnim vezom, koji je lepršao na vjetru.
1 Pomorska tfijera za dužinu — 185 jn.
131

Naježivši se, Anñelika pomisli kako liči na Me-fista. Ipak je'iz njega
zračila neka vrsta privlačnosti.
Da li je isto tako, nepomičan, hladan, promatrao kako pod valovima
nestaje galija na kojoj je jedno; dijete pružalo ruke zazivajuči svog oca?
— Ali šta čekamo, kad čemo ga več potopiti? -—
poviče ona izgubivši živce.
Zaokupljena gusarima, bila je zaboravila na stravičan prizor oko sebe, na
ðauphinu koja je još uvijek bila nakrivljena. Nadljudskim su naporima
mornari uspijevali održati je na boku, ali je bilo očigledno da je nikakav
zahvat neče više uspraviti. Po-Sto je voda prodirala preko krme, ona je,
unatoč crpkama koje su stalno radile, počela lagano da tone.
Jedna se šajka spusti sa šambeka u more i Res-catorov pomočnik siñe u
nju.
— Traže pregovore — reče Vivonne iznenañen.
Malo poslije čovjek se pope na galiju i pojavi se
pred oficirima. Nakloni se duboko, po istočnjačkom običaju.
— Pozdravljam vas, gospodine admirale — reče
pravilnim francuskim jezikom.
 — Ja ne pozdravljam otpadnike — odgovori Vi
vonne.
Ispod crne maske pojavi se neobičan smiješak 1 čovjek se prekriži.
— Ja sam krščanin kao i vi, gospodine, a i moj
gospodar, njegova visost Rescator, je takoñer krš
čanin.
— Krščani ne smiju zapovijedati posadama nev
jernika!
— Naše se posade sastoje od Arapa, Turaka i
bijelaca. Tačno kao vaše, gospodine! — reče bacajuči
pogled prema veslarnid — jedina je razlika u tome
Što naše nisu okovane.
— Dosta je razgovora! Sta predlažete?
— Pustite nas da oslobodimo i uzmemo naše
Maure koje držite na galiji Dauphini, a mi čemo
se povuči bez borbe.
Vivonne baci pogled na ugroženu galiju.
J32

— Vašim Maurima je suñeno da poginu skupa

s galijom kojoj nema spasa.
— To nije tačno. Prihvačate li da je uspravimo?
— To je nemoguče!
— Mi to možemo. Naš je šambek brži od... od
vaših nepokretnih galija — dovrši misao s prizvu
kom prezira u glasu. — Ali odlučite se brzo, nema
vremena za predomišljanje. Za nekoliko če časaka
biti prekasno da se bilo šta poduzme.
Vivonne se borio sa samim sobom. Znao je da ništa na vrijeme ne može
učiniti za ðauphinu. Ako prihvati, spasit če divni brod i nekoliko stotina
ljudi, ali i uzmaknuti pred malobrojnim neprijateljom.
Buduči da je bio odgovoran za kraljevsku eska-dnij nije imao izbora.
— Prihvačam — procijedi kroza zube.
— Hvala vam, gospodine admirale. Ja vas poz
dravljam.
—• Izdajico!
— Ime mi je Jason — podrugljivo če čovjek.
Zatim se udalji u pravcu ljestvica. Vojvoda ñe
Vivonne otpljune za njim.
 — Kako ste mogli kao Francuz-, jer vi jeste
Francuz, žto nedvojbeno dokazuje vaš govor... bi-
jedniče... 1 Kako ste se mogli srozati tako nisko
i odreči se svojih sunarodnjaka!
Gusar se okrene. Oči mu sijevnuše.
— Moji su se sunarodnici mene prvi odrekli
•— reče.
Odlučno pruži ruku prema veslarnici.
— I ja sam, gospodine, nekoč veslao na kralje
vim galijama, godine i godine, sve lijepe godine svo
je mladosti. A nikakva zla nisam počiriioJ
— Dakako... i
Cun se udalji. Stisnutih pesnica, vojvoda de Vivonne dade oduška svom
gnjevu. Dozvoliti da odbjegli robijaš nameče odluke, primati uvrede od
bivšeg galijota! ,,A Rescator nas odande promatra i podrugljivo se cereka.
On se zabavlja.., Ah! On se zabavlja!"
133

— Visosti, zar vjerujte na riječ bezbožniku? —

Upita jedan poručnik drhteči od srdžbe.
— Jedno je sigurno, a to je da vas nisam pitao
za mišljenje, mladi glupane. Gusar ponekad više dr
ži do svoje riječi nego princ. Sta vi mMite o tome,
Brossardiere?
— Ova je pogodba iznad .svakog očekivanja, vi
sosti, ali potpuno u skladu s postupcima ovog mrač
nog lakrdijala. Ne bih o tome tako govorio, kad bi
smo imali posla s alžirskim admiralom Mezzo-Mor-
teom ili s berberskim kapetanima koji su mahom
podlaci.
— Podignite svečane zastave i objavite primirje.
Šambek se pokrene. Proñe na udaljenosti od nekoliko kabela, bezbrižno,
kao da nije izložio čitav svoj desni bok. Doduše, istovremeno je uperio i
svojih dvanaest topova.
— Ide prebrzo, mimoiči če cilj, to je zamka — primijeti poručnik de
Saint-Ronan uzbuñen.
Neprijateljski brod iznenada obori jedra, što mu je smanjilo brzinu,
promijenilo pravac i pod pravim ga kutom dovelo, zahvaljujuči početnom
zaletu, tik iza ugrožene Dauphine; oko nje su feluke i šajke, konačno
spuštene s galija u more, stale kupiti bro-dolomnike.
 Na Rescatorovom brodu se užurbano radilo. Izvršavajuči nareñenja,
Maturi svezaše konopce za podnožje središnjeg jarbola i privukoše vitlo.
Na palubi Roydle oficirima je zastao dah, a vojnici i mornari stajali su
nepomično, kao da su se okamenili.
Rescator se bijaše pokrenuo iz svoje prezirne ne-pomičnosti. Vidjelo se
kako se sa svojim pomočnikom potanko dogovara i pokretima opisuje
predstoječi zahvat. Zatim na njegov mig pristupi jedan janjičar i oslobodi ga
ogrtača i šešira. Drugi mu pruži kraj od višestruko omotanog užeta. On stavi
smotak na
134

rame, gipko skoči na pramčanu obodnicu i priroñenom se lakočom uspne

nekoliko koraka po jarbolu. U meñuvremenu se pomočnik putem
glasnogovornika obratio kapetanu Dauphine.
— On preporuča Tourneuveu neka olabavi pram-
čano sidro kako se brod ne bi mogao vrtjeti u času
kad ga jedrenjak počne potezati., Savjetuje mu rieka
sav moguči teret stavi na desnu stranu, a onda ga hit
ro, čim se galija stane uspravljati, prebaci na lijevu
kako se ne bi prevrnula na drugu stranu...
— Zar mislite da onaj crni demon kani zavitlati
konopac kao laso, po indijansku, i zakvačiti desni
bok Dauphine?
— Sve mi se čini da je tako.
— Ali to je nemoguče! Ovi konopci mora da su
strašno teški. Trebalo bi imati divovsku snagu za...
—. Gledajte!
Oštro se ocrtavajuči na nebeskom plavetnilu, dugačka se prilika naglo
opustila i zamahnula rukom. Konopac zafijuče, a njegova petlja u padu
zakvači izbočinu desnog boka Dauphine.
Zanesen ovim zamahom, maskirani se čovjek zanjiše. Spuzne po jarbolu,
ali ga s obje ruke ponovo ščepa i zajaši ga spretno kao majmun, a onda se
uspravi. Bez žurbe je ispitivao da li se konopac dobfo zakačio. Zatim se,
uspravan, istini nehajnim korakom, vrati na palubu šambeka.
Na njegovu brodu nastade burno oduševljenje. Mauri su od veselja bacali
puške uvis.
La Brossardiere duboko uzdahne.
— Ni pelivan s Novog mosta ne .bi to bolje.iz
veo.
— Divite se! Divite se, dragi moj — podrugne
se Vivonne ogorčen. — Eto vam nove poslastice za
vašu malu sredozemnu kroniku. Ne bojte se, legenda.
o njegovoj visosti Bescatoru uvijek če imati čime da
se pothranjuje.
135

U meñuvremenu je Šenibek tako podesio jedra, da je polako plovio natrag.

Crni i turski mornari dotrčali su na palubu i prihvatili se šest velikih vesala,
te time potpomogli djelovanju vjetra.
Konopac se zategne. Svi se ljudi na postradaloj galiji prebace na desnu
stranu, i to na ono mjesto gdje je konopac bio pričvrščen.
Potopljeni bok naglo i bučno izroni iz valova. Na Tourneuveovu
zapovijed sva posada jume na lijevu stranu da bi se uspostavila ravnoteža.
Ponovo uspravljena, Dauphina se snažno zaljulja na jednu pa na drugu
stranu, a onda se umiri i ustali. Kao poklik spasenja pade posljednje
nareñenje:
— Svi na crpke!
Tada se zaori klicanje i odobravanje s ostalih galija.
Malo poslije šajka s gusarske lañe ponovo napusti svoj brod i uputi se
prema Dauphird.
— Nose sa sobom pokretnu kovačnicu i sav ko-
vački alat. Sad če svojim zarobljenicima skinuti lance.
Pothvat je potrajao prilično dugo. Konačno se pojaviše osloboñeni arapski
galijoti, a za njima desetak najsnažnijih Turaka iz veslarnice.
Vojvoda de Vivonne od bijesa pocrveni kao rak:
— Izdajice, gusari, nevjernički psi! — zaurla u
glasnogovornik. — Krišite dogovor... Govorili ste
samo o tome da čete osloboditi svoje Maure... Ne
mate prava odvoditi Turke.
Kapetan Jason odgovori:
— Uzimamo ih kao danak u krvi za onog Maura
kojeg ste pogubili.
— Gospodine, smirite se, treba vam pustiti krv

— posavjetuje La Brossardiere svog pretpostavljenog

— pozvat ču ranarnika.
— Eanarnik ima pametnijeg posla nego da meni
pušta krv — odgovori mladi admiral sumorno. — Ne
ka se prebroje mrtvi i ranjeni.
U daljini gusarov je šambek punim jedrima nestajao s vidika.
136

XIII
POBUNA GALIOTA
ANðELIKA U NJIHOVIM RUKAMA
POGIBIJA NIKOLE CALEMBREDAINEA
Vojvoda de Vivonne siñe u čamac i pogleda gore smijuči se.
— Do skorog viñenja, mila moja. Za nekoliko
čemo se dana vidjeti na Malti. Molite se za pobjedu
mog oružja.
Nagnuta preko ograde, Anñelika se na silu osmjehne. Odriješi pojas od
nebeskoplave svile za zlatnim resama i dobaci ga mladom čovjeku.
— To je zalog za pobjedu vašeg mača.
— Hvala! — poviče Vivonne dok se čamac uda
ljavao.
Poljubi tkanicu i sveže je oko svog mača. A onda još jedanput veselo
mahne.
Anñelika pomisli kako je glupo što jur je ovaj rastanak tako potištio.
Vivonne je odlučio da goni Rescatora i da ga pokuša opkoliti u blizini Malte,
gdje če mu pružiti pomoč galije viteškog reda sv. Ivana Jeruzalemskog.
Buduči da je admiralska galija Rovala bila preteška i neprikladna za pothvat
ove vrste, prešao je na Luronnu, a svoju lañu i Anñeliku ostavio na čuvanje
La Brossardiereu i nekolicini vojnika. Royala je imala da vozi polaganije
prema La Valetti, kao i Dauphina kojoj je *io potreban-popravak.
137

Borbene se galije postroje i naglo iščeznu iza gu-«te kišne zavjese koja se
velikom brzinom približavala s jugozapada.
Anñelika se skloni pod tabernakul dok je kiša pljuštala po Royali koja se
jako ljuljala.
— Nisu bili dovoljni gusari, sad če nam i more
dati jeda — reče La Brossardiere.
— Je li to najavljena oluja?
— Još nije, ali brzo če naiči.
Kiša je prestala, ali je nebo ostalo sivo, a more vilo uzburkano. Zrak je
Mio zagušljiv unatoč vlažnom vjetru ikoji je puhao na mahove.
 I pored čavrljanja valjanog Savarvja i poručni-Jca ñe Milleranña, koji se
malo otkravio otkad nije bilo Vivonnea na kojeg je bio ludo ljubomoran,
Anñelika se nasmrt dosañivala.
Po što sam došla na ovu galiju? — upita Sa-vaayja.
I tužno sa osmjehne pomislivži na VersaUles, na Molierea i njegove
lakrdije.
Kad se noč spustila, gospoñin La Brossardiere je posavjetuje neka se
zatvori u svoju kabinu pod palubom. Ali ona nije za to imala hrabrosti i reče
da če siči samo ako na krmi ne bude više mogla izdržati.
Galija se uz škripu propinjala i posrtala. To ju je uspavljivalo, pa je
konačno, unatoč nadošlom vjetru i snažnim udarima valova o brod, utonula
u dubok san.
Probudi se kao iz kakve more. Bilo je mračno kao u rogu.
Načas ostane poluuspravljena na ležaju. Imala je dojam da se dogaña nešto
neuobičajeno. Galija je i dalje snažno posrtala, ali je vjetar utihnuo.
Najedanput shvati šta ju je probudilo: tišina. Gongovi veslačkih starješina
bijahu umukli. Savr-
138

žena je tišina vladala na brodu. Reklo bi se da je opustjela galija samo još

olupina koju valovi valjaju po miloj volji.
Mladu ženu uhvati paničan strah.
— Gospodine La Brossardiere! — zazove ona.
Nitko ne. odgovori.
Ona se digne i, jedva se održavajuči na nogama, učini nekoliko nesigurnih
koraka.
Spotakne se o nešto mekano i umalo ne pade.
Anñelika se prigne i napipa vez od uniforme. Sčepa za rame čovjeka
opruženog na podu i snažno ga proñrma.
— Gospodine la Brossardiere, probudite se!
On je bio nekako čudno mlitav. Anñelikina ruka stade grozničavo pipati
tražeči lice.
Odskoči prestravljena od ledenog dodira.
Ponovo se digne da potraži svoju torbu koju je uvijek držala na dohvat
ruke, kraj ležaja. Nañe u njoj malu putnu svjetiljku, kresne upaljač i pokuša
je upaliti. Ali.je pravi ñavolji vjetar triput ugasi. Napokon joj uspije,
spustivši štitnik od crvenog stakla, sačuvati plamen i obazrijeti se oko sebe.
Gospodin La Brossardiere ležao je skvrčen na zemlji. Oči su mu več bile
staklaste, a na čelu jeziva rana iz koje se cijedila krv. Anñelika ga prekorači i
približi se ulazu u šator. Tamo se opet spotakla o neko tijelo koje je ležalo
poprijeko. Mrtav vojnik, umlačen. Polako digne zastor i pogleda napolje. U
tami je razabrala tračak svjetla koje je dopiralo iz veslarnice. Nekakve
prilike su se kretale po mostiču, ali to više nisu bili nadglednici s dugačkim
bičevimaJ Dok su do nje dopirali promukli povici, vidje kako crvene
spodobe hodaju amo-tamo.
Anñelika spusti zastor i povuče se u dno šatora ne obaziruči se na
prskavicu koja ju je škropila na mahove, kad god bi jači val zapljusnuo
krmu.
Uhvati je samrtni strah. Sad je shvatila zašto su gongovi umukli.
139

Kad je do nje dopro šum bosih nogu po poñu, stane napeto osluškivati. Na
pragu je stajao Nikola, uspravan, u crvenim robijaškim dronjcima. Na
bradatom licu pod čupavom kosom prepoznala je onaj užasan pogled i
cerekanje koje je bijehu ispunili užasom nekoč dok ju je motrio kroz prozor
krčme. Kañ je progovorio, njegove nesuvisle i mahnite riječi pojačale su
"stravu.
— Markizo anñela... ljepotice moja... željo mo*
ja... Tu sam! Zbog tebe sam pokidao lance... Uda
rac po starješini... Udarac po nadgledniku... Ha!
Ha! Na sve strane smo udarali... več dugo to spre
mamo... Ali ti si sve pospješila... Gledati te, ta
mo... živu! Nosio sam tvoju sliku u sebi svih ovih
deset godina na galijama... A ti si pripadala drugo
me, ha... Ljubila si ga, milovala... Poznajem te... t
Ti si vodila svoj život, dok sam ja vodio svoj... I ti
si pobijedila... Ali ne zauvijek. Točak se okreče. On
te je opet doveo.i.
On se približi pružajuči prema njoj zglavke išarane još svježim ožiljcima
od okova koje je strpljivo podnosio mjesecima i mjesecima. Nikola
Calembre-daine bijaše, dvaput pokušao bijeg u toku pustih g(^ dina svog
robijanja. Treči put če biti .bolje sreče. On i njegovi drugovi poubijali su
čitavu posadu, vojnike, oficire. Postali su gospodari galije.
— Šutiš... bojiš se... ? A ipak sam te držao u
naručju i u ono se vrijeme nisi baš mnogo bojala!
Miinja propara nebo i grmljavina odjekne kroz noč.
— Ne prepoznaješ me? — navaljivao je galijot.
— To nije moguče... Siguran sam da si me još neki
dan prepoznala.
 Iz njegovih se drofijaka širio miris soli i znoja. Najedanput joj se smuči i
ona krikne.
— Ne dotiči me se! Ne dotiči me se!
— Ah! Prepoznala si me. Reci, tko sam?
— Ti si Calembredaine, razbojnik.
— Ne, ja sam Nikola, tvoj gospodar iz kule
Nesle...
140

Nagli val prelije se pre&o palube, poklopi ih oboje, i Anñelika se morala

grčevito uhvatiti za ogradu da je voda, otičuči, ne otplavi u more.
Vani je neka zlokobna lomljava odgovorila na mahnitanje gromova.
Preplašen, mladi galijot se pojavi na pragu.
— Šefe, glavni jarbol se slomio. Sta da radimo?
Nikola psujuči istrese svoju mokru odječu.
— Budaletine! — zasopče — zlobnici, ako ne zna
te šta vam je činiti, zašto ste tražili da pokoljem sve
mornare? Govorili ste da znate upravljati brodom.
— Ali jedara više nema.
— Krasno! Onda čemo veslati. Upregnut čemo
©ne koji su još okovani na klupama. Ti češ udarati
u talambas. A ja ču se postarati da svi ti nevjernici
i crni svojski zapnu!
On izañe i malo poslije toga se opet začuje jednolični ritam gongova koji
su nadjačali fijuk vjetra. U jednom trenutku, koji se činio beskrajnim,
pobješnjela se galija nagnula na onu stranu gdje je ležao srušeni jarbol, ali je
onda ponovo uhvatila ravnotežu pošto je Nikola s nekoliko udaraca sjekirom
presjekao drvo kojim se.jarbol još pridržavao za svoje podnožje i pošto je
snažan val povukao jarbol u more. Crpke su stavljene u pogon, a veslači
uprli da usprave pramac.
Sad kad je užas poprimio jasne oblika, Anñeliki se vratila hladnokrvnost.
U životu joj se več dogañalo da umire od straha, ali kad bi napetost prevršila
mjeru, onda bi u njoj prevladali bijes i borbeni duh.
Mokra joj se halijna lijepila o noge i smetala joj. Dovuče se do svoje
torbe, otvori je, izvadi odječu i, koristeči malo zatišje, uspije napokon,
poslije nekoliko neuspjelih pokušaja, svuči mokru haljinu i rublje.
Predviñajuči da bi putovanje moglo biti i burno, ponijela je za svaki slučaj
muško odijelo od sivog suikna koje je sada uspjela kako-tako navuči. U
pripijenim hlačama, u zakopčanom kaputu s ovratnikom
141
od bijelog platna, osječala se sposobnijom da se hvata ukoštac s
brodolomima... i robijašima. Obu je čizme, splete čvrsto kosu i nabijie' je
.pod sivi pusteni šešir. Bila je toliko prisebna, da je još jedanput otvorila
svoju torbu, izvadila iz nje sve preostalo joj zlato i skrila ga skupa s
mjenicama za pojas. Sve je to izvela teškom mukom, jer se brod ljuljao kao
ljuljačka; na mahove se voña razlijevala po poñu, pa je tijelo nesretnog
Brossardiera klizilo amo-tamo, uz klokotanje prljave voñe.
— Anñeliko! — zaurla Nikola kad se ponovo
pojavio.
Ugledao je priliku 'mladiča i zurio u nju ne razumijevajuči ništa.
— Ah, to si ti! — odlakne mu. — Več sam pomi-
elio da te je voda otplavila. Nisam više vidio tvoje
haljine...
— Voda otplavila...? To če se i dogoditi ako
ovaj ples još potraje.
Zavjese se poñeraše i vjetar uz fijuk.provali u šator.
— Zlo je progunña čovjek— imam osječaj da
idemo pravo na obalu.
Pratio ga je stari robijaš bijele brade i mračna pogleda.
— Odavde se dobro vide — reče pogledavši pre
ko krme u mahnitu noč — tamo... tamo dolje, ra-
spoznaješ li treperava svjetla... To je luka, velim
ti... Tamo se moramo skloniti...
— Ti si poludio.. •! Da opet padnemo u šake
nadglednicama!
— To je mala ribarska luka... Zastrašit čemo
žitelje, pa neče ni mrdnuti. Ostat čemo samo dok se
more ne stiša .. Ako ne pokušamo tamo pristati,
razbit čemo se o grebene kao triješče.
— Ne slažem se.
— Pa što onda predlažeš, šefe?
142

— Da se pokušamo održati na moru dok se olu

ja ne stiša.
— Ti si poludio, šefe, a ne. ja. Ova krntija neče
izdržati.
— Prijedlog čemo staviti na glasanje. Doñi —
reče uhvativši Anñeliku za mišicu. — Sklonit češ se
pod palubu. Ovdje bi te val mogao odnijeti. Ne bih
želio da te ribe pojedu. Ti pripadaš meni...
U tami se darmar na obezglavljenoj galiji više slutio nego vidio.
Veslarnica je bila napola pod vodom. Pod prijetečim bičevima svojih
dojučerašnjih drugova luñački su veslali strani galijoti, Rusi, Mauri i Turci,
kojima su se povremeno otimali očajnički i jezoviti krikovi.
— Gdje je ljekarnik Savarv? Gdje je Flipot?
Nikola se ponovo stvori kraj nje.
— Svi hoče u onu luku koja se tamo prijeko vidi
— dovikne joj. — Ja neču. S nekoliko drugih mo
maka spustit ču feluku u more i kidaj. Hajde mar-
kizo.
Ona mu pokuša umaknuti jer je jedini spas vidjela u ovoj pobunjenoj galiji
koja je smjerala ka za-štitničkoj luci. Ali on je ščepa, podigne je na ruke i
odnese u feluku.
Kad se razdanilo, čamac je po krestama valova plesao kao ljuska od
oraha. Nebo je bilo vedro. Oblaci bijahu nestali, ali je more bilo vrlo
uzburkano i bjesomučno tjeralo prema obali ova bespomočna ljudska biča
koja su se usudila satima prkositi njegovu gnjevu.
— S božjom pomoči, neka se spašava kako tko
umije! — poviče Nikola kad su pred njima prijeteči
zastrašile crvene hridine.
Robijaši poskakaše u vodu.
— Znaš li plivati, markizo? — upita Nikola.
— Ne.
— Ipak češ sa mnom.
143

On se baci s njom u valove pazeči ña joj glava txstane izvan vode.

Ona je progu ala toliko slane vode, da je pomislila da se davi. Jedan je val
istrgne Nikoli i odnese Je brzinom pobjesnjelog konja prema obali. Osjeti
tvrd udarac o stijenu i natčovječanskim se naporom uhvati za nju. More se
povuče kao bujica. Anñelika se uspuže malo naviše. Luda trka se nastavi;
hladna se voña prelijevala preko nje, napuštala je, ponovo je sustizala. Ali
svaki put se uspjela odvuči malo dalje. Napokon osjeti da joj se tijelo,
otežalo kao da je od olova, našlo na pješčanom žalu. Još! Još malo..,!
Konačno nañe nekakav zaklon od' pijeska i suhe trave i ščučuri se u nj. A
onda se onesvijesti
PrvaAnñelikina misao bila je djetinjasta. .Otvori oči, vidje plavo, tvrdo
nebo, i užasnuta se prisjeti kako tokom cijele te stravične noči ni za tren nije
pomislila na to da dušu preporuči Bogu.
Ovaj je propust prenerazi kao da je u sebi otkrila neko skriveno zlo. Sva
izmrcvarena, nije se usudila ispraviti taj propust i zahvali Proviñenju što joj
je jutros poklonilo još jedan život. Teško se pridigne, s mučninom od sve
one slane vode koje se na-gutala za brodoloma, i rastuži se. Zar Proviñenje
zaslužuje njenu zahvalnost? Na nekoliko koraka upravo je bila opazila
robijaše oko vatre na žalu.
Sunce je več bilo visoko i njegov joj je žar osušio odječu, pa čak i kosu joj
punu pijeska. Pekla ju je spržena koža na licu.
Buke su joj bile izgrebene.
Malo su joj pomalo čula proradila, prvo vid, pa onda sluh. Razabrala je
hrapave glasove galijota. Bilo ih je desetak. Dvojica su nešto kuhala na vatri,
dok" su ostali stajali u krugu, a po tonu njihova razgovora moglo se
zaključiti da se svañaju.
— Ne, to ne može, šefe! — vikao je visok, plavokos i klompav mladič. —
Izvršavali smo sva tvoja
144

nareñenja. Pokoravali smo se tvojoj volji. Sad je na tebi red.da se ti pokoriš

našoj.
— Mi smo je zaslužili kao i ti, admiralovu mar-
kizu — ustvrdi drugi otegnutim glasom i račlajuči,
— Kako možeš govoriti da ona pripada samo tebi?
Nikola je bio leñima okrenut Anñeliki, pa nije razumjela šta je odgovorio.
Ali robijaši su mu se odlučno usprotivili.
— To ti tvrdiš da ti je ranije pripadala!
— U to nas nečeš uvjeriti... To je gospoña iz
.otmjenog društva, šta bi ona s takvim probisvjetom
kao što si ti?
— Ti hočeš da nas skuhaš,- šefe, to nije pravo.
— Pa čak i kad bi njegove priče bile istinite, za
nas one ne znače ništa. Zakon Pariza je jedno, zakon
galija drugo.
Jedan stari kržljavac, bezub i -čelav, reče s uzdignutim kažiprstom.
 — Ti znaš zakon Sredozemlja: „Lešina pripada
morskom gavranu, plijen gusaru, a žena svima."
— Svima, svima! -r- derali su se ostali i pribli
žavali se prijeteči svom voñi
Anñelika pogleda prema vrhu litice. Mora se dočepati one ledine gore pa
se sakriti u grmlje ili u šumice plutnjaka. Predio je sigurno naseljen. Ribari
če ju uzeti u zaštitu.
Oprezno se uspravi i klekne. Kad bi se robijaši potukli, dobila bi na
vremenu.
Ali činilo se da prepirka jenjava. Jedan glas prozbori:
— Tako več može, pa da, na to se nema što pri
govoriti. Ti si glava, tvoje je pravo da je prvi uz
meš ... ali ostavi malo i drugima ...
Na ove se riječi zaori prostački smijeh. Anñelika vidje Nikolu kako
velikim koracima grabi prema njoj. Prije nego što joj je uspjelo da se makne,
on stiže do nje i ščepa je za ruku. Oči su mu divlje Sijevale, usne se razvukle
nad zubima pocrnjelim od
145
10 Neukrotiva Andelika

duhana. Strast je toliko njim ovladala da nje ni primijetio njen otpor, pa.je
gotovo trčeči povuče na strmi kozji put koji se uspinjao prema zaravanku. Za
njima se orio smijeh i bestidna dobacivanja robijaša koji bijahu ostali na
žalu.
— Nemoj navrait-nanos, šefe, i ne zaboravi nas...
I nama treba...
— Kako da ne — gunñao je Nikola — baš ču je
vama prepustiti... Ona pripada meni...! Ona pri
pada meni...!
Jurnuo je preko šljunka i suhog žbunja vukuči je za sobom. Snažan nalet
vjetra baci Anñeliki kosu u lice kao kakvu zastavu, kao odljepljujuči svileni
veo.
— Stani! — poviče ona.
Robijaš je dalje trčao.
-r- Stani, ne mogu više!
Napokon ju je čuo, zaustavio se i pogledao oko sebe kao da se upravo
probudio.
Trčali su po rubu stijene i sad se ispod njih prostiralo more, gotovo crno
prema plavetnilu neba po kojem su galebovi šarali bijele arabeske.
Oštar i mirisav zrak ih je, zbog nagle promjene, omamljivao i gušio.
 Odbjegli robijaš kao da je najedanput postao svjestan ovog beskraja.
— I sve je 4o — šaptao je — sve je to moje...
Oslobodi Anñeliki ruku da bi protegnuo udove i
udahnuo punim plučima> pri čemu su mu se več od veslanja razvijena prsa i
ramena još više nadula. Ispod majice su mu izbijale kvrgave i tvrde mišice.
Anñelika skoči u stranu i stane bježati. On rik-ne: — Vrati se! — i jurne za
njom.
Kad ju je sustigao, ona ga dočeka s isturenim pandžama kao bijesna
mačka.
— Ne približuj mi se... ne dotiči me se...
Oči su joj tako sijevale da on stade kao ukopan.
— Sta ti je? — progunña. — Zar nečeš da te za
grlim? Poslije toliko vremena? Nečeš da te milu
jem. .. ?

, — Ne.
Čovjek se namršti. Reklo bi se da su mu riječi teško prodirale u svijest i
da se trudio da ih shvati. Htjede je još jedanput privuči, ali mu ona izmakne.
Bio je razočaran.
— Šta ti je? To mi ne možeš učiniti, Anñeliko!
Več deset godina ne znam što je žena, nisam je do
taknuo, jedva da sam koju i vidio... I onda dolaziš
ti, ti si tu, ti... Sve sam stavio na kocku da bih te
dobio, da bih te oteo drugom... I da nemam prava
da te dotaknem?
— Ne.
Crne su robijaševe oči zaplamtjele kao u iznenadnom nastupu ludila.
Skoči- na nju, zgrabi je, ali ga ona tako divljački izgrebe, da je ponovo
ispusti, promatrajuči tupava izgleda krvave pruge po svojoj ruci.
— Sta ti je? — .ponovi. — Zar me više ne poznaš,
zlato moje? Ti se, dakle, više ne sječaš... ? Spavala
si pripijena uza me, u kuli Nesle... Uzimao sam te,
ljubio sam te koliko god puta sam htto... To ja ni
sam sanjao, to! To je bila stvarnost Reci: zar ni
smo skupa odrasli, zar nisam želio samo tebe odu
vijek ... a li mene na dan svog vjenčanja... To je
eušta istina. Samo tebe sam uvijek volio... Zar se
ne sječaš... ? Nikola, tvoj prijatelj Nikola koji ti je
brao jagode...
— Ne, ne! — poviče očajna. — Nikola je odavna
mrtav. Ti, ti si Calembredaine, razbojnik. Tebe
mrzim!
— Ali ja tebe volim! — zaurla on.
Opet su jurili, on za njom preko žbunja i trnja za koje su u trku zapinjali.
Anñelika se spotakne o panj i padne, ali se pridigne prije nego što ju je
dohvatio. Morao ju je čvrsto držati dok se ona otimala udarajuči ga šakama
po licu.
— Ah" ja te ljubim — ponavljao je divlje. —
Uvijek sam te želio, nikad mi nije dojadilo čekati...
Godinama i godinama sam na onoj klupi krepavao

146

147

od želje... uvijek, uvijek sam iznova počinjao, uzimao te u snu... I sad više
ne mogu čekati...
Pokuša joj svuči odječu, ali mu je muško odijelo, koje je Anñelika imala
na sebi, otežavalo posao. Ona se i dalje branila natčovječanskom snagom.
Ipak mu uspije razderati joj ovratnik kaputa i razgoliti prsa.
— Dopusti da te uzmem — preklinjao je. — Po
kušaj shvatiti... Gladan sam... Umirem... Umirem
od gladi za tobom.
Bila je to luñačka i strašna borba usred žbunja borovice i mirte* pračena
snažnim puhanjem vjetra.
Iznenada neka nevidljiva sila digne robijaša sa zemlje i.baci ga, nekoliko
koraka dalje.
Jedan čovjek iskrsne iz grmlja. Kroz poderanu plavu uniformu vidjela su
mu se izranjavana ramena i {prsa, nateklo mu je lice bilo išarano skorenom
krvlju. Anñelika prepoznade mladog poručnika de Milleranda.
I Nikola ga, dižuči se, prepozna.
— Oh! Gos'n oficir — reče keseči se podrugljivo.
— Niste, znači, bili po čefu ribama pošto smo vas ot
premili s palube. Šteta što taj posao nisam sam oba-
talio. Sad ne. biste bili ovdje da nas zezate...
— Bijednice —zareži mlañi čovjek — platit češ
svoje zločine.
 Nikola nasrne na njega, ali ga snažan udarac, pesnice obori na zemlju.
Robijaš rikne od bijesa i ponovo preñe u napad. Nekoliko beskrajnih minuta
padali su gusti i ubojiti udarci. Dva čovjeka bila su gotovo istog rasta i
snagev U više navrata je i kraljev oficir pao na zemlju. Nekoliko puta
Anñelika pomisli da se više neče diči, jer je Nikola klečao na njemu i udarao
ga divljački. Ali se poručnik vještim pokretom oslobodi i udari protivnika
nogom u želudac. Trenutak iza toga več je bio na nogama. Od drugog
udarca, ovaj put u trbuh, Nikola probh'jedi ispod prljave brade i složi se kao
vreča.
—? Uhranjeni gade! -=- psovao je* — Ti si žderao jarebice dok sam ja
kusao smrdljivu robijašku juhu.
148

Poručnik de Millerand ga nemilosrno lupi po licu. Nikola opet ustukne. A

onda udarci stanu pljuštati kao kiša.
Nikola se posrčuči povlačio natraške prema ivici
hridine.
— Ne! — poviče Anñelika.
Najedanput Nikola izgubi tlo pod nogama. Zanjiše se unazad, prema
nebeskom plavetnilu.
Prodoran Anñelikin vrisak pratio je njegov pad kroz blještavo svjetlo i
udar o purpurne obalne stijene.
Poručnik de Millerand obriše čelo.
— Pravda je izvršena — reče.
— Mrtav je — vrisne Anñelika. — Oh! Ovaj je
put zaista mrtav. Oh, Nikola! Oh, ovaj puta se više
nečeš vratiti...
— Da, mrtav je — ponovi oficir. — More ga več
odnosi.
Ošamučen od tek minule borbe, nije mogao shvatiti ni ove krikov*e ni ovu
vrstu boli koja ju je izbezumila i uz rub ponora bacila na koljena.
— Ne gledajte dolje, gospoño, nema smisla. Za
ista je mrtav. Nemate se'.više čega bojati. Ali sad do
ñite i budite tihi kao bubica, molim vas. Ne smijemo
privuci pažnju ostalih razbojnika.
Ona se digne uz njegovu pomoč i oboje se, korakom mjesečara, udalje od
mjesta nesreče.
149

XIV PLJAČKAŠI OLUPINA

 Pošto su dugo hodali duž puste obale, opaze napokon tamnu kulu dvorca
koji je visoko stršio nad morem.
— Hvala budi Bogu! — prošapče poručnik de Millerand. — Zamolit čemo
gospodara zamka da nas primi.
Mladi je oficir bio na izmaku snaga. Proživio je jezivu noč' koju je
proplivao u ledenoj vodi boreči se protiv sna, boreči se protiv grča, protiv
malodušnosti. U zoru je napokon spazio obalu i dočepao je se zadnjim
snagama. Kad se osvijestio, pošao je u potragu za školjkama da utaži ljutu
glad. Onda se uputio u unutrašnjost da zatraži pomoč.
U tom je času začuo ženske krikove i potrčao prema mjestu gdje se
Anñelika borila 6 Nikolom.
Kad je ugledao razbojnika, voñu pobune koja je njegove drugove stajala
života, gospodin de Millerand se toliko razjario, da je smogao dovoljno
snage ña ih osveti, ali je u borbi zadobio nekoliko gadnih udaraca, pa je bio
potpuno iznemogao.
Ni Anñelika se nije osječala puno bolje. Oboje ih je morila užasna žeñ.
Opazivši dvorac, razvedrili su se i pružili korak. Divlji i pust predio kao
da je oživio. Na udaljenom žalu raspoznali su ljudske prilike, a na zavijutku
sta-
150

ze pojavi se stado koza koje su miroljubivo pasle nisku travu.

Poručnik de Millerand ih je pažljivo motrio. Najedanput ee namršti i gurne
Anñeliku za stijenu dajuči joj znak da legne na zemlju.
— Sta se dogodilo?
— Ne znam... Ali ove su mi koze sumnjive.
— Po čemu?
— Ne bih se začudio kad bi mi netko rekao da
im za olujnih noči vješaju fenjere o vrat i tako ih
vodaju po obali.
— Sta hočete time da kažete?
On stavi prst na usta, zatim otpuže do ruba litice i pošto pogleda dolje,
dade joj znak da ga slijedi.
— Nisam se prevario — prošapče. — Gledajte.
Pod njima je pukla široka uvala kojom je vladala tamna masa dvorca.
Olupine smrskanog broda plutale su meñu stijenama koje su u ovo doba
izvirivale iz vode. Na njenoj nemirnoj površini sudarili su se jarboli, vesla,
jedra, komadi pozlačene ograde, burad nošena uzmakom valova, daske, i
posvuda meñu njima ljudski leševi. Neki su bili odbačeni na stijene, pa se
njihova sramna crvena odječa ogledala u mirnoj vodi lokava. Dok su morske
ptice kreštale i kružile nad njima, muškarci i žene na žalu hodali su amo-
tamo i kukama privlačili sve što je plutalo. Drugi su na stijenama prevrtali
utopljenike.
Neki su se pak u malim barkama otisnuli van, prema velikom trupu
razjapljenog broda koji je kao ražanj bio nataknut na šiljaste grebene na
ulazu u zaljev.
— To su obalni gusari, pljačkaši, koji nastupaju
poslije brodoloma — prošapče oficir. — Oni noču
vežu fenjere o vrat svojim kozama. Lañe u opasnosti
povjeruju da to trepere svjetla neke luke, pa krenu
u tom pravcu i onda se slupaju na stijenama tjesnaca.
— Galijoti su nočas opazili svjetla i htjeli ovdje
pristati.
151

— Oni su svoje platili. Ali šta če reči gospodin

de Vivonne kad sazna za propast svoje añmiralske
galije? Jadna Royala!
— Šta čemo sad?
Pošto se iza njih nečujno stvorilo desetak preplanulih ljudi, poručnik se
više nije morao truditi da joj odgovori.
Obalni im gusari svezaše ruke na leña. i odve-ñošeih gosparu Paolu ñe
Viscontiju koji je iz svoje kule od vulkanske lave vladao ovim predjelom.
Bio je on ðenovljanin, atletski razvijen, nabre-kao te se činilo da če mu se
svileni prsluk rasprsnuti. Njegov varav smiješak i krvoločan pogled oda-vali
su hajdučku dušu. Uostalom, na svojoj usamljenoj litici, meñu ovom šakom
divljih i surovih korzič-kih vazala, on i nije bio ništa drugo do razbojnik.
Silno se razveselio kad je ugledao dvojicu zarobljenika koje su mu doveli.
Staru galiju i nekoliko bijednih robijaša smatrao je isuviše mršavim
plijenom.
— Oficir njegovog veličanstva kralja Francuske!
— poviče mješavinom venecijanskog narječja i iskva
renog francuskog jezika. — Ja mislio vi imate obi
telj koja vas puno voli, signore, obitelj koja ima puno
pare? Dio mio! Che bello ragazzo.. .* — poviče pru
žajuči Anñeliki pod bradu svoju prljavu ruku pre
trpanu prstenjem.
Poručnik de Millerand je vrlo ukočen predstavi:
— Gospoña ñu Plessis-Belliere.
— To je žena! Madonna! Ma vidi kako je draže
sna! Che bella ragazza.. .* Ja mnogo volim mladiče,
ali ja kažem sebi, jedna žena, to je rjeñe...!
Od njega je poručnik de Millerand saznao da ih je oluja bacila na obalu
Korzike, divljeg i obesprav-'Ijenog otoka, sada pod čizmom ðenovežana.
1 Bože moj! lijepog 11 mladiča... * Lijepe li djevojke...

Iz poštovanja prema njihovim titulama Talijan. ih je pozvao na večeru.

Njegova gozba bila je čudna mješavina raskoši i siromaštva. Čipkani
stolnjaci na stolovima bili su sušta krasota, ali viljuškama ni traga, tek tu i
tamo pokoja kositrena kašika za vañenje jela. Prstima se moralo jesti iz
srebrne zdjele u kojoj je bio urezan znak čuvenog venecijanskog zlatara.
Vojvoda de Visconti je dvojicu iznemoglih bro-dolomnika prvo poslužio
odojkom na ražnju uz prilog od kestena i kopra. Zatim su sluge donijele,
veliki kositreni lonac pun žute juhe koja je bila začinjena šafranom i po kojoj
su plivali tjestenina i komadi pečenog sira*
Iako sva ustrašena, Anñelika navali na jelo. ðe-novežanin ju je gutao
svojim vatrenim očima. Pri tom joj je u pehar od pozlačenog srebra, bogato
izrañen kao kalež, do vrha natakao crno, gusto vino od kojeg su joj se obrazi
ubrzo zažarili.
Kad se najela, stala je. poručnika de Milleranda bojažljivo pogledati. On
je razumio šta je time htjela i pritekne. joj u pomoč.
— Gospoña du Plessis je jako umorna. Zar ne bi
bilo moguče da se na nekom tihom mjestu malo od
mori?
— Umorna? Signora je vaša dragana, signore?
Mladi čovjek pocrveni do ušiju.
— Nije.
— Ah! Odahnuo sam — poviče ðenovežahin i
stavi na srce-ruku lepezasto raširivši prste.— Ja ne
htio vas mučiti. Ma... sve če biti dobro.
On se okrene Anñeliki.
— Umorna, signora? Razumijem. Ja nisam gru
bi jan... ! Sad ču vas odvesti u vašu... na francu
skom se to, mislim, kaže: odaju.
Na samom vrhu kule, u prostoriji izloženoj propuhu, nalazio se krevet s
poderanim plahtama i pokrivačima od brokata. Bilo je tu još i venecijanskih
ogledala, francuskih satova njihalica, turskog oružja.

152
Anñelika pomisli kako to sve skupa liči na ono skro-vište s pokradenom
robom u kuli Nesle.
Mala korzikanska služavka navaljivala je da se Anñelika okupa i
presvuče. Izvukla je prilično lijepu haljinu iz škrinje gdje je bilo 6loženo još
mnogo drugih, bez sumnje opljačkanih iz prtljage previše smje-lih putnica.
Anñelika se s užitkom zagnjuri u čabar pun tople vode i opusti otežale
udove izranjavane od soli i sunca. Ali se onda požuri da opet obuče svoju
vlastitu odječu, iako je bila izgužvana, isprljana i izderana. Uvjeri se da je
pojas sa zlatom na svom mjestu. Ovo mtiško odijelo i ovo zlato pružali su joj
izvjesnu mogučnost da se brani.
Kad je legla, činilo joj se da krevet posrče'u svim pravcima, kao brod
zahvačen olujom. To joj je mrcvarilo več ionako premorene živce. Nikolino
lice. lica robijaša i signor Paola plesala su i kreveljila se oko nje dok je
tonula u mučan san.
Probudilo ju je kucanje na teško željezno okno koje je služilo kao vrata.
Netko ju je dozivao prigušenim glasom:
— Gospodarice! Gospodarice... ! To sam ja. Go
spoño markizo, otvorite mi...!
Ona pritisne rukama sljepoočnice. Ledeni vjetar zafijuče kroz sobu.
— To sam ja, Flipot!
— Ah, ti si tu! — reče ona.
Ona se digne teturajuči, povuče zasun i, odškri-nuvši vrata, ugleda svog
malog slugu koji je u ruci držao uljanu svjetiljku.
— Kako ste, gospoño markizo? — upita uz smi
ješak od kojeg su mu se usta razvukla od uha do uha.
— Ali... — promuca ona — ali kako...
Pamčenje joj se malo-pomalo vračalo.
— Ali Flipote — poviče sva začuñena — odakle
dolaziš?
— Iz flote, kao i vi, gospoño markizo.
Anñelika ga zgrabi za ramena i izljubi ga.
154

— Mali moj, tako 6am sretna! Mislila sam da su

te galijoti ubili ili da si se utopio.
— Nisam. Na galiji me Calembredaine bijaše
prc; oznao. „To je jedan od naših", rekao je. Zamolio
sam ga da poštedi život starom ljekarniku koji im
ionako ne može nauditi. Zatvorili su nas u brodsko
skladište. A onda se gospodin Savarv dao na posao
i provalio bravu. To je bilo noču, kad je oluja bila
na vrhuncu. Momci su li veslarnici urlali. Oni koji
nisu bili okovani hvatali su se za šta su stigli. Kad
smo razabrali da niste više na brodu, gospodin Sava
rv i ja smo naprosto spustili čamac za spašavanje u
more. Odličan mornar, taj stari, to mu se mora pri
znati! Ali to nas nije spasilo da ne padnemo u ruke
divljacima gospodina Paola. No na kraju krajeva
ostali smo živi i zdravi, a oni su nam ipak dali da
nešto prigrizemo. Kad smo saznali da ste se i vi iz
vukli, silno smo se obradovali.
—Zaista, biti živ, to je več mnogo, ali naš položaj je unatoč tome vrlo
neugodan, dobri moj Flipote! Pali smo u ruke okorjelim razbojnicima.
— Zbog toga sam i došao k vama. Ima jedna
barka koja če se otisnuti na pučinu... Da, jedan tr
govac kojega je gospodin Paolo zadržao i koji poku
šava kidnuti. On če nas čekati samo jedan sat, pa
treba požuriti.
Anñelika se nije morala mnogo predomišljati prije nego što če donijeti
odluku. Ta sav je svoj imetak imala uza se.
Ona pogleda po sobi, dosjeti se da bi joj jedan od bodeža, koji su okolo
ležali, mogao dobro doči, pa ga gurne u rukav.
— A može li se iziči iz zamka? — upita šapatom,
— Pokušat čemo. Ljudi su se napili slaveči pro
past galije. Našli su nekoliko bačava na brodu. Na-
Ijoskali su se kao svinje!
— A signor Paolo?
155

— Nisam ga vidio. Možda i on kunja u nekom

čošku.
Mlada se žena sjetila poručnika de Milleranda. Ali je Flipot obavijesti da
je oficir zatvoren u dobro-čuvanoj tamničkoj čeliji, ,pa nema druge nego ga
prepustiti njegovoj tužnoj sudbini.
Spuštali su se niz beskrajno zavojito stepenište gdje je vjetar raspirivao
plamen svjetiljki i poigra-* vao se s buktinjama pričvršenim za željezne
karike.
 U najdonjoj dvorani ðenovežanin se šetkao amo--tamo lagano se klateči.
Opazio ih je, a njegov smiješak nije slutio na dobro.
— Oh! Signora! Šta je? Došli ste mi praviti dru
štvo? Baš mi je drago.
Anñelika je pred sobom imala još nekoliko stepenica. Dovoljan joj je bio
samo jedan pogled, pa da shvati položaj.
Iznad signora Paola de Viscontija visio je okvir sa četiri teške šipke, a na
svakoj od njih po jedna debela lojanica. Ovaj jednostavni sviječnjak
pridržavalo je uz svod jedno" uže koje je teklo preko kotura i na kraju bilo
zakvačeno za željeznu kuku na zidu u stepeništu.
U tren oka Anñelika izvuče svoj nož i presiječe uže koje joj je bilo
nadohvat ruke.
Nikad nije saznala da li je naprava pala ðenp-vežaninu na glavu, jer su se
sviječe ugasile još u padu.'
Čuli su njegovo urlanje, koje zatomi tresak. Bilo je očito da je svakako u
teškom stanju, ukoliko nije mrtav.
Koristeči zbrku i tamu, Anñelika i Flipot uspjeli su doči do vrata. Bez
muke preñoše preko dvorišta. Zgrada je bila napola u ruševinama. Dvojica
su bjegunaca mislili dav se još nalaze unutar bedema, kad Flipot opazi stazu
koja vodi na mjesto sastanka.
Na nočnom su nebu oblaci brzo plovili i čas za-stirali, čas razotkrivali pun
mjesec.
— Ovuda — reče Flipot.

Čulo se kako more zloslutno zapljuskuje mali pješčani žal. Prošuljaše se

kroz grmlje i stigoše u dražicu gdje je nekoliko tamnih prilika čekalo
kraj
barke.
— Jeste li vi oni koji ste naumili nahraniti ribe
u vodama Korzike ili Sardinije? — upita glas s mar-
seljskim narječjem.
— Da, to sam ja — odgovori Anñelika. — Evo,
to vam je nagrada.
— O tome čemo razgovarati kasnije. Ukrcajte se.
Nekoliko koraka dalje ljekarnik Savarv je, sli
čan zlom duhu sipao psovke u noč i vjetar.
— Vaša če vam gramzljivost donijeti nesreču,
gnusni ucjenjivaču, odvratna krvopijo, pljačkašu svo
jih bližnjih! Dajem vam sve što imam, a vi nečete
da me povedete!
 — Ja plačam za ovog gospodina — reče Anñe
lika.
— Bit če nas previše u čamcu — progunña vla
snik.
Zatim se smjesti na kormilo i pričini se kao da ne vidi starca gdje ulazi u
barku sa svojom torbom, svojim suncobranom i svojom pletenkom.
Od davnina sklon krijumčarima i bjeguncima na ovim obalama, mjesec je
dugo ostao zastrt. Barka je imala dovoljno vremena da se po mraku provuče
izmeñu hridina gdje su stražarili ðenovežaniriovi ljudi. Nije bilo opasnosti
da če je ovi vidjeti.
Kad je mjesec ponovo zasjao srebrnastim sjajem, plamen na vrhu
gusarskog zamka bio je več daleko.
Provansalac uzdahne s olakšanjem.
— Tako — reče. — Sad možemo i zapjevati. Pre-
uzmi kormilo, Mutcho.
Iz kovčega izvuče gitaru i stane znalački prebirati po žicama. A onda se
njegov dubok glas razlije kroz sredozemnu noč.

156

157

XV
MELKIOR PANNASSAVE I NJEGOVA JOLIETTA
— Dakle vi ste ona gospoña iz Marselja koja
je htjela posjetiti harem Velikog Turčina? E da,
mora se priznati da ste uporni. Lijepo ste me nasa
marili!
Pri jutarnjem svjetlu iznenañena Anñelika je u vlasniku barke Joliette
prepoznala Marseljca koji ju je onda tako odlučno upozoravao na opasnosti
putovanja. Zvao se Melkior Pannassave. Bio je čovjek četrdesetih godina,
veseo i opaljen od sunca. Nosio je crveno-bijelu kapu po napuljski i crne
hlače koje je pridržavao širok pojas, nekoliko puta omotan oko struka.
Pošto je neko vrijeme grickao lulu cerekajuči se podrugljivo, okrene se
svom mornaru i zaključi.
— Pa ja kažem, ono što žena naumi... ni sam
dobri Bog ne spriječi.
 Mornar, bezubi starčič, suh kao trska, izgledao je toliko šutljiv koliko mu
je gospodar bio brbljav. On otpljune u znak odobravanja.
Treči član posade bio je mladi Grk po imenu Mutcho.
— E pa šta se može, sad ste tu u mom čamcu,
gospoño! — zaključi vlasnik brodiča — on nije baš
jako prostran, pogotovu ne sa svim ovim teretom.
Nisam mogao predvidjeti da ču meñu putnicima ima
ti i jednu gospoñu, šta?
158

— - Da li biste bili ljubazni, pa da se pokušate sa

mnom ophoditi kao s muškarcem? Zar, zaista, ne bih
mogla proči za mladiča?
— Možda ipak, na koncu konca. Ali ovdje smo
svoji. Nema potrebe da glumimo.
— Htjela sam da se naviknete i da takav postu
pak prema meni djeluje prirodno. To samo za slučaj
da nas napadnu nevjernici.
— Jadna moja golubice, svaka vam čast, ali vi
se varate. Tim ljudima je savršeno svejedno da li ste
mladič ili djevojka. S ovim vašim ljepuškastim licem
svakako ste nadrljali. Priupitajte malo Mezzo-Mor-
tea, admirala alžirske flote. Ha, ha, ha!
On se razuzdano smijao i znalački namigivao svom ravnodušnom
mornaru. Anñelika slegne ramenima.
— Zaista je malo smiješno što vas toliko opsje
da misao o nekom kobnom susretu s Berberima ili
Velikim Turčinom.
— To nisu opsesije, gospoño, oprostite... gospo
dine! Ja, koji stojim tu pred vama, bio sam deset
puta uhvačen. Pet puta sam gotovo odmah zamije
njen, a ostalih pet puta stajalo me ukupno trinaest
godina zarobljeništva. Morao sam saditi vinograd na
Bosporu, a onda peči kruh za harem ne znam više
kojeg paše koji je imao ladansku kuču kraj Cari
grada. Možete me zamisliti, mene, kao pekara! Kak
va muka... ! A tek one njihove ogavne pogače, tan
ke poput rupčiča, koje se kao palačinke moraju hit-
nuti u pečnicu. Otkrio sam tajnu te vještine i tre
balo je vidjeti kako to izvodim! No najgore od sve
ga bilo mi je to što sam stalno bio okružen eunusi
ma ikoji su s isukanim sabljama pazili da ne bih kroz
haremske rešetke virio u djevojke.
— Prijatelju moj — reče Savarv — ne možete
tvrditi da ste patili u zarobljeništvu, ako niste, kao
ja, bili kod Marokanaca. Oni su najzagriženiji od svih
muslimana. Nema šale kad se radi o njihovoj vjeri,
pa je i veličina njihove mržnje prema krščanima
srazmjerna tome. Bijelcima je zabranjen pristup u
159

gradove u unutrašnjosti, a to važi i za Turke koje smatraju previše mlitavim

u vjerskom pogledu. Otpremili su me na rad u rudnike soli u pustinjskom
gradu Tombuctu. Kad su vidjeli da nemam namjeru umrijeti, odveli su me u
drugi grad, Maroko, gdje sam morao raditi na džamiji El Muasine i na
džamiji sul-tanije Vahide.
— He, he! Kažem ja, kad je čovjek tako škrt kao
ti i putuje s bocom kiseliša kao jedinom prtljagom,
onda i ne zaslužuje drugo nego da miješa zemlju
s magarečom balegom i gradi njihove bogohulne dža
mije, te bijedne gomile šečerlema.
— Prijatelju moj, vi me vrijeñate. Vi niste vid
jeli ni Es Sabatovu džamiju u Meknesu, ni Karaui-
neovu i Bab Guisovu u Fezu, a najmanje kraljevsku
palaču koja je veča od Versaillesa.
— Gomile šečerlema, to vam velim ja, jedva pre
vučene s malo sadre. A zašto ne govorite o Svetoj
Sofiji ili o Dvorcu sa sedam kula u Carigradu. To su
bile grañevine! Ali to su bile krščanske grañevine iz
<ioba kad se Carigrad to jest Istambul zvao Bizant.
Drhteči od srdžbe, ljekarnik Savarv je nekoliko puta uzastopce skinuo,
obrisao i ponovo natakao svoje naočale.
— U svakom slučaju ove marokanske šečerleme
vrijede toliko koliko i one turske koje ste pekli za
-svog istaknutog pašu. Sto se tiče moje pletenke
s kiselišem, kako kažete, govorili biste o njoj s više
poštovanja kad biste znali šta se u njoj nalazi.
— Zar zbilja! Ako mi ponudite čašicu, možda ču
opovrči svoje izjave i zamoliti vas za oproštenje,
djedice.
 Savarv se svečano digne, pažljivo kao dadilja izvadi čep koji je bio
zapečačen crvenim voskom, i turne bocu Melkioru Pannassaveu pod nos.
— Divite se ovom božanskom mirisu, kapetane.
Samo za prevoz ove kraljevske tekučine perzijski bi
vam kraljevi platili deset vreča zlata!
— Pih! — učini Marseljac — pa to nije ni vino!
To je droga?
160

— Cista mineralna mumija, izlučena iz svete sti

jene perzijskog kralja.
— Cuo sam arapske trgovce kako govore o ovom
dragocjenom buñkurišu, ali ja baš nisam oduševljen
što je ta mješavina na mom brodu.
Marseljac je na pletenku škiljio s nepovjerenjem, ali i sa
strahopoštovanjem. Zadovoljan polučenim učinkom, učenjak izvadi iz svojih
džepova crveni vosak i kresivo.
— Ponovo ču je zapečatiti, ali ču ipak otiči na
vjetar, jer su i pare ovog minerala zapaljive. To znam
iz pokusa što sam ih sam vršio.
— Vi čete nas žive zapaliti! — poviče Pannas-
save. — Bogorodice Gardska, to mi je nagrada što
sam se sažalio nad jadnim starcem koji mi se učinio
bezazlen. Ja, zaista, ne znam zašto tu vašu nesretnu
bocu več nisam bacio u more.
On rukom zaprijeti u pravcu dragocjene pletenke. Savarv je zaštiti svojim
tijelom, a kapetan se povuče keseči se.
Anñelika se smijala.
— Jeste li, zbilja, uspjeli spasiti svoju mumiju,
gospodine Savarv? Vi ste divni.
— Zar mislite da mi je to bio prvi brodolom? —
reče starac trudeči se da izgleda ravnodušan iako je
bio jako polaskan.
Vrijeme se opet proljepšalo. Po nebu je plovilo tek nekoliko debelih,
suncem obasjanih oblaka. Gonio ih je suh hučan vjetar koji je vrhove valova
išarao bijelom pjenom.
161
— Sreča što se oluja stišala čim smo se udaljili
od obale — prozbori Marseljac puneči lulu. — A sad
do Sicilije imamo pred sobom samo nebo i more.
— A Berberi! — upita Savarv onako, ne obrača
juči se izravno nikome.
— Jedno ja ne razumijem — reče Anñelika —
kako vi to svi skupa, poslije tolikih loših iskustava.
U Neukrotiva Anñelika

još smognete hrabrosti da se opet otisnete na pučinu. Zašto plovite? Sta vas
to tjera, pitam se?
— Gle! Ali... Čini se da vas je stvar zagolicala.
To je dobar znak! Zašto plovimo? Sto se mene tiče,
ja trgujem, gospoño. Vozim malo robe od luke do
luke. Ono što tamo upravo vidite, to su mali omoti
žalfije i boražine u staniolu. Pošao sam da ih na Le
vantu zamijenim za sijamski čaj. Bilje za bilje,
zar ne?
— Caj nije ni iz porodice mirte, ni komorača —
poduči ih Savarv. — To je list grma koji sliči olean-
deru i koji, prokuhan u vodi, čisti mozak, bistri oči
i odstranjuje vjetrove iz tijela.
— To ne poričem — primijeti Marseljac podru
gljivo — ali ja više volim tursku kavu. Caj vozim
malteškim vitezovima koji ga dalje preprodaju sta
novništvu Berberije, Alžircima, Tunižanima i Maro
kancima. Svi su oni čajopije, kako se čini. Donijet ču
i mali tovar koralja, a osim toga nekoliko lijepih bi
sera iz Indijskog oceana koje ču brižljivo sakriti u
pojas. Eto, to je sve ... !
Provansalac se protegne i pruži na .klupi obasja-"hoj suncem.
Anñelika se na pramcu borila sa svojom kosom. Odlučila je da izañe na
vjetar, pa joj je svileno, tam-aiozlatno runo lepršalo i mrsilo se. Kosa joj je
lagano vukla glavu unazad i prisiljavala je da podigne lice i izloži ga žarkom
sunčevom milovanju.
Melkior Pannassave promatrao ju je poluzatvorenim očima.
— He! Zašto plovim? — ponovi osmjehujuči se.
— Zato što za dijete Marselja nema bolje stvari na
svijetu nego da se u orahovoj ljusci klati izmeñu pla
vog neba i plavog mora. A kad čovjek još k tome ima
pred očima zgodnu djevojku kojoj kosa leprša na
vjetru, onda... može reči da ...
 — Trokutaste jedro s desne strane broda na vi
diku — objavi stari mornar otvorivši napokon usta.
— Šuti, brbljivče, ometaš me u sanjarenju.
— To je arapski brod.
162

— Istakni'barjak malteškog reda.

Mlañi mornar ode i na krmi razvije crvenu zastavu s bijelim križem.
Putnici malog jedrenjaka zabrinuto su gledali kakav če odgovor uslijediti
s arapskog broda.
— Udaljuju se — reče Pannassave zadovoljno i
ponovo se opruzi. — Za sve što je tamnoputo i nosi
polumjesec na Sredozemnom moru, nema boljeg pro
tuotrova od barjaka ovih dobrih redovnika iz reda
BV. Ivana Jeruzalemskog. Njih očito više nema ni u
Jeruzalemu, ni na Cipru, pa čak ni na Hodosu. Ali
još su na Malti. Več stolječima muslimani nemaju
ljučeg neprijatelja.
„Španjolci, Francuzi, ðenovežani pa čak i Mlečani — svi su oni samo
prolazni neprijatelji. Ali red sv. Ivana, to je Neprijatelj, to je redovnik-ratnik.
S bijelim križem na prsima, u svako je doba spreman da proburazi Saracena.
Zbog toga sam ja, Melkior Pannassave, koji znam stvari ocijeniti, bez predo-
mišljanja potrošio sto livara da mogu koristiti njihovu zastavu. Svota je
velika, ali, kako vidite, dobro uložena. Imam osim toga francusku zastavu,
barjačič toskanskog vojvode, nekakav papirič pomoču kojeg fbih se, uz malo
sreče, mogao izvuči kod Španjolaca, i konačno jednu propusnicu za
Marokance. Ova isprava vrijedi zlata. Malo je ljudi posjeduje. Ja je čuvam
kao glavni adut. Vidite, gospoño, došli Berberi ili netko drugi, mi smo dobro
naoružani
163

XVI
NEUGODAN SUSRET
Na malom provansalskom j-edrenjaku nije bilo ni kabine ni prostorije za
posadu.
Mali od palube Mutcho, objesi dvije mrežne le-žaljke i razmota
nepromočivo platno da bi Andeliku malo zaštitio od slane, nočne prskavice.
Vjetar je jenjao i stišao se, a onda ubrzo opet zapuhao mijenjajuči pravac.
Noč je bila gotovo potpuno mračna 1 mornari su imali pune ruke posla s
jedrima.
— Zar nečete zapaliti fenjer? — upita mlada
žena.
— Pa da nas lakše uoče!
— Tko?
— Nikad se ne zna! — reče Provansalac šireči
nike prema tajanstvenom obzoru.
Anñelika osluhne mrk žubor mora. Malo poslije mjesec izañe i prospe
svoje srebrne zrake po njihovu putu.
— Ah! Mislim da bismo mogli zapjevati reče
Melkior Pannassave i, zadovoljan, posegne za gitarom.
Anñelika je slušala treperave tonove napuljske pjesme koja se razlegla u
morskoj tišini. Jedna joj se misao nametala. Na Sredozemnom moru svi
pjevaju. Robijaši zaboravljaju svoje muke, mornari zaboravljaju opasnosti
koje vrebaju na njih. Topao i pun glas oduyijek je bio odlika južnjačkih
naroda.
164

,,A zar je on, kojeg su nazivali Zlatnim glasom kraljevstva, pomisli

Anñelika, mogao pjevati, a da se njegova slava ne pročuje preko mora i
gora..."
Potaknuta iznenadnom nadom, iskoristi trenutak kad je Pannassave
uzimao predah, i upita ga da nije možda čuo kako se po Sredozemlju govori
o nekom pjevaču s posebno lijepim i neodoljivim glasom. Mar-seljac
razmisli, pa joj nabroji sve one koji su od Bo-sporskog primorja preko
korzičkih i talijanskih pa sve do španjolskih obala poznati kao daroviti
tenori, ali nijedan nije odgovarao ličnom opisu negdanjeg trubadura iz
Languedoca.
Ona zaspe razočarana.
Kad se probudila, sunce se več diglo visoko na nebu. More je bilo lijepo.
Čamac je jedrio osrednjom brzinom. Činilo se da vlasnik dremucka na
kormilu. Stari se mornar odmarao žvačuči duhan. Anñelika vidje zgurenu
Flipotovu priliku, a i Mutcho je takoñer spavao dok mu je razdrljena crvena
košulja razotkrivala smeña prsa. Savarvju ni traga ni glasa, a ni njegovoj
boci sa skupocjenom mumijom.
Anñelika skoči i prodrma polubudnog vlasnika.
— Sta ste učinili s ljekarnikom Savarvjem? Da
ga niste možda po noči silom iskrcali?
— Ako se i dalje mislite ovako uzbuñivati, mala
gospoño, bolje če biti da vas iskrcam.
— Oh! Bili ste tako podli... ! Zato što nije imao
novaca? Ta rekla sam da ču ja za njega platiti.
— O-ho-ho! — reče blago. — Vi ste pravo čudo,
časna riječ! Šta mislite, da brod može noču uploviti
u luku kao u kakav oblak, zatim isploviti, a sve to
nečujno i glatko, bez posjeta iz admiraliteta i zdrav
stvene policije, ako je čovjek več imao toliko sreče
da ne naiñe na gusare... ? Morali biste imati više
nego tvrd san, pa da ništa od svega ne čujete.
— Ali onda gdje je? — .poviče Anñelika očajna.
— Je li pao u more?
165

— Zaista je čudno — složi se iznenada Marseljac

bacivši pogled oko sebe.
Dokle je oko dopiralo, more je bilo plavo i blistavo.
— Tu sam — začu se glas kao iz groba. Čovjek
bi pomislio da se to javio sam bog mora.
Lice kao u ugljenara pomoli se kroz otvor spremišta podižuči njegov
poklopac. Stari se učenjak uspije izvuči iz rupe i stane jednom rukom brisati
garavo čelo, dok je u drugoj ruci držao neki crni predmet i pažljivo ga
ispitivao.
Marseljac prasne u smijeh:
— Ne mučite se uzalud, djede, „pinio" nečete
skinuti. To vam je gore od hrastove šišarke.
— Neobična tvar — reče učenjak. — Izgleda kao
olovna rudača.
Jedan ga val zaljulja, a grumen mu iz ruke pade na pod i odjekne teško i
tupo.
Melkior Panoassave se iznenada razbjesni.
—. Zar ne možete malo pripaziti? Da je to palo u more, imao bih platiti
tisuču Hvara odštete.
—. Olovna je rudača jako poskupila u ovim krajevima — reče ljekarnik
zamišljeno.
Pannassave se umiri. Činilo se da je požalio svoje riječi.
— Kazao sam to onako, nasumce. Nema zla u
tome što se prevozi olovo, ali bih više volio da se
ponašate kao da ništa niste vidjeli Uostalom, šta ste
radili u mom spremištu?
— Htio sam čvršče ukopati svoju bocu. Ovdje
joj na palubi prijeti opasnost da se otkotrlja u more
ili da je tko nogom lupi. Imate li malo pitke vode da
se operem, prijatelju?
— I kad bih je imao napretek, ne bih vam je
dao. Nema te vode ni sapuna koji bi tu pomogli. Po
treban je limun ili vrlo jak ocat, ali ja toga na brodu
nemam. Morate se strpjeti dok ne doñemo na kopno.
— Neobična tvar — ponovi učenjak i sjedne u
jedan čbšak pomirivši se s tim da če mu lice ostati
čañavo.
166

Anñelika se smjesti na smotano jedro u dnu čamca gdje je donekle bila

zaklonjena od vjetra. Bez teka je žvakala krišku usoljenog mesa, dvopek i
papriku, obrok što ga je Pannassave podijelio svojim putnicima. Zurila je u
onaj komad „pinija" koji je u njenu sječanju oživio davno zaboravljene
stvari. Činilo se da Savarjr, uza svu svoju učenost, ne zna da „pinio" nije
sirovo olovo, nego zgrudano, amalgamirano srebro u prahu, koje je
namjerno bilo izloženo izgaranju sumpornih para, baš zato da bi potamnjelo
i izgledalo slično zemlji. Taj je isti način kamufli-ranja grof de Peyrac nekoč
primjenjivao za prebacivanje srebra iz svog aržantijerskog rudnika u Span-
sku i Englesku, .a ona bijaše čula da i krijumčari na Sredozemnom moru
postupaju isto tako.
Kad je Melkior Pannassave iza ručka pošao da otpočine i smjestio se na
svojoj omiljenoj klupi, An-dclika sjedne kraj njega.
— Gospodine Pannassave? — zazove ga upola
glasa.
— Da, lijepa moja gospoño.
— Jedno malo pitanje. Da li vi to za Rescatorov
račun prevozite ovo srebro?
Marseljac je upravo razmatao veliku maramicu kojom je hito pokriti lice
da bi ga zaštitio od žarkog sunca.
On se naglo uspravi Veseo izraz bijaše iščezao s njegova lica.
— Nisam dobro čuo Šta ste mi rekli, mala gospo
ño — reče suho. — Opasno je govoriti o ovakvim
stvarima, znate. Rescator je krščanski gusar u savez
ništvu s Turcima i Berberima, što znači opasan čov
jek. Ja ga nikad nisam vidio i ne želim ga vidjeti.
A ovo je olovo, ovo što prevozim u spremištu svog
čamca.
— U mojoj zemlji rudari to nazivaju „sirovom
kovinom". Vi ovdje kažete „pinio". Ali sve je to isto:
sirovo, kamuflirano srebro, ja ga dobro poznam. Ma-
zge mog oca su ga nekoč prenosile do obala oceana
gdje se neugledno, crno grumenje u brodove utova-
167

ruje bez kraljevog žiga. Ja se ne varam. Slušajte, gospodine Pannassave, sve

ču vam reči.
I ona mu ispriča da traži ljubljenog čovjeka koji se nekoč bavio
rudarstvom.
— I vi mislite da bi on to još i danas mogao či
niti?
— Da.
Baveči se trgovinom ove vrste, zar nije čuo za jednog vrlo učenog,
šepavog čovjeka... ? unakažena lica?
Melkior Pannassave zaniječe glavom i upita:
— Kako se zove?
— Ne znam. Mora da je bio prisiljen, promije
niti ime.
— I ne znate mu ni ime! — zaključi Marseljac.
>— Ah! Ljubav je, zaista, slijepa i udara gdje joj se
prohtije.
On utone u duboko razmišljanje. Lice mu se razvedrilo, ali je ostao
nepovjerljiv.
— Slušajte, dijete moje.— nastavi konačno — ne
mislim raspravljati o vašem ukusu, ni pitati vas zašto
vam je toliko stalo do tog ljubavnika kad svijet vrvi
od lijepih, uspravnih mladiča koji imaju besprije
korne obraze, nos usred lica, i koji ponosno nose
inae-lto im ga je dobri Bog i njihov roditelj podario
na krštenju... Ne, nije moje da vam dijelim lekcije.
Niste više šmrkavica, znate šta hočete. Ali se ne smi
jete zavaravati. „Pinio" se po Sredozemnom moru
uvijek prevozio i uvijek če se prevoziti. Nije trebalo
čekati da doñe vaš krivonogi ljubavnik, pa da tek
onda počne taj posao. Hočete li da vam kažem: več
je moj otac prevozio „pinio". I on je bio reskator, ka
ko se govorilo...
„Ali on je bio mali reskator u usporedbi s ovim. Ovaj je aždaja. Navodno
je došao iz Južne AjJierike kamo ga je španjolski kralj poslao da počisti
zlato i srebro iz riznice Inka. Vjerojatno mu se onda prohtjelo da radi za
vlastiti račun. Cim se pojavio ovdje na Sredozemnom moru, progutao je sve
male trgovce. Moralo se ili raditi za njega ili propasti.

„Prigrabio je monopol, kako se kaže. Nije da se tužim na to Poslovi sada

cvjetaju na Sredozemnom moru Lakše se dolazi do robe, može se disati!
Ranije se teškom mukom moglo nači malo srebra na tržištu Vrlo škrto je
pritjecalo i jedva da ga je i bilo u prometu Ako je trgovac htio na Istoku
kupiti malo više svile ih druge robe, često mu nije preostajalo drugo nego da
srebro nabavi po lihvarskoj cijeni kod novčara Jer Turci, naravno, nisu htjeli
primati sumnjivu valutu A operacije ove vrste remetile su sve tečajeve Sada
srebro pritječe u velikim količinama. Odakle dolazi? To nitko ne pita.
Glavno je da ga ima.
„Naravno, to baš svima nije bilo po čefu, prije svega ne onima koji su
nekoč čvrsto držali blago i ispuštali ga iz ruku tek za peterostruku vrijednost
To su kraljevstva, male države Španjolski kralj,, na primjer, koji je uvjeren
da sva bogatstva Novog 6vijeta pripadaju njemu, pa onda oni manji ali isto
toliko gramzljivi' toskanski vojvoda, mletački dužd, malteški vitezovi. Svi su
oni prisiljeni da se pridržavaju opčevažečih tečajeva.
— Sve u svemu, on je spasilac, taj vaš gazda!
Marseljac se natmuri.
— Nije on moj gazda. Neču da imam posla s tim
prokletim gusarom.
— Ipak. ako vi prevozite srebro, a on ima mo
nopol
— Slušajte, mala moja, dat ču vam jedan savjet.
Čuvajte se da u ovim krajevima izvodite zaključke
i ulazite u srž stvari. Nitko se ovdje ne trudi da ih
vidi izbliza. Nema potrebe znati gdje počinje uže koje
se drži u rukama, pa niti gdje svršava. Ja preuzmem
teret u Cadixu ili drugde, ali gotovo uvijek u Špa
njolskoj Ja ga vozim u kolonije na Levantu, ne uvi
jek u ista mjesta. Ja isporučim robu i za nju dobijem
ili drugu robu ili mjenicu koju mogu unovčiti svuda
u Sredozemlju, u Messini, u ðenovi, pa čak i u Alžiru
ako me spopadne želja da se prošečem dotamo. Time
je stvar svršena, a ti, Melkiore, opet natrag u Ca-
nebiere'
—

—
168

169

Poslije ovih riječi Marseijac razmota maramicu da bi nedvosmisleno

pokazao kako je rekao sve što je imao reči.
„Ne treba istraživati kamo vodi uže koje se drži u rukama..." Anñelika
zatrese glavom. Ona se neče pokoravati zakonu ovih krajeva gdje se
isprepleče previše strasti i suprotnih interesa iz kojih proizlazi nužnost da se
sve lijepo zaboravi, da se ništa ne pamti. Tananu nit, koju je ščepala, neče
ispustiti dok ne doñe do svog cilja.
Ali se iia. mahove činilo kao da joj ta nit izmiče iz ruku, postaje nestvarna
i rasplinjuje se u nebeskom plavetnilu. Kad se more bezbrižno zatalasa i
sunce pripeče, stvarnost postaje legenda, nedostižan san. I shvatljivo je zašto
su se baš na oyim obalama rodili antički mitovi.
„Možda i ja slijedim samo mit... legendu o heroju kojeg više nema meñu
živima... Pokušavam otkriti njegove tragove na ovom putu gdje se ne smije
ulaziti u srž stvari, ali svaki čas zalutam."
— ispričali ste mi vrlo zanimljive stvari, gospo
dine Pannassave — reče glasno — zahvaljujem vam
na tome.
Marseijac se otmjeno nakloni prije nego što če se pružiti na svojoj klupi.
— Ja ;sam to malo proučavao — reče popu
stljivo.
Uvečer je. na obzorju zaiskrio snježni vrh neke planine.
— Vezuv — reče Savary.
Mutcho, koji se uzverao na jarbolu, objavi da je jedro na vidiku. Oni
pričekaše da se brod približi. Bio je to brigantin , vrlo lijep ratni brod.
— Koja zastava?
— Francuska — poviče Mutcho veselo.
 — Istakni zastavu malteškog reda — naredi Pan
nassave napeta lica.
— Zašto ne podignemo stijeg s ljiljanovim cvi
jetom kad su to naši sunarodnjaci — upita Anñelika.
— Jer nemam povjerenja u sunarodnjake koji
plove na španjolskim ratnim brodovima.
Činilo se da galeon' namjerava presječi put Jo-lietti. Signalne zastavice se
pojaviše po čitavom užetu.
Melkior Pannassave proguta psovku.
— Pa to sam vam i rekao! Postavili su zahtjev
da pregledaju brod. To nije po propisu: oni su u
napuljskim vodama, a Francuska nije u ratu s mal
teškim redom. To je sigurno neki razbojnik kakvih
ima mnogo i koji sramote našu zastavu. Pričekajrrto
još malo.
Galeon je manevrirao da bi se približio Jolietti. On skrati jedra. A onda
Anñelika iznenada opazi kako se francuski stijeg spušta, i na njegovu mjestu
pojavljuje sasvim nepoznata zastava.
— Zastava toskanskog velikog vojvode — reče
Savarv. *— To znači da brodom zapovijedaju Fran
cuzi, ali da su kupili pravo da svoj plijen prodaju u
Livornu, Palermu i Napulju.
— Još nas nemaju, djeco moja — reče Marseijac
upola glasa. — Pripremite se na paradu za slučaj da
ne popuste.
Iz oficirske kabine na krmi promatrao ih je kroz dalekozor plemič u
crvenom kaputu i šeširu s perjem. Kad je napravu spustio, Anñelika je
otkrila da nosi masku.
— To je zlo — progunña Pannassave — kad ma
skirani ljudi dolaze da pregledaju brod, to nisu čista
posla.
Čovjek zlikovačka lica, koji mora da je bio ple-mičev prvi oficir, pruži mu
glasnogovornik.

1 Brigantin — jedrenjak s dva jarbola.

Španjolski Jedrenjak, dug oko 15 m.

170

171

— Vaš teret? — poviče nasilnik na talijanskom.

— Olovo iz Španjolske. za malteški red — odgo
vori Pannassave na istom jeziku.
— Ništa drugo? — prodere se na francuskom je
dan nestrpljiv i drzak glas.
— I čajno bilje — dopuni Marseljac takoñer na
francuskom.
Posada galeona, koja je nagnuta na ogradu pratila saslušanje, prasne u
grohotan smijeh. Pannassave namigne svojima.
— Dobro sam se dosjetio da spomenem bilje, to
če im pokvariti volju!
Ali poslije viječanja, sa svojim pomočnikom plemič ponovo uze
glasnogovornik:
— Spustite jedra i pripremite robne iskaze. Sad
čemo. ih pregledati.
Marseljac pocrveni i pomodri.
— Sta on to sebi uobražava, taj slatkovodni gu
sar? Da svoju volju može nametati poštenim ljudima?
Sad ču mu ga ja pripremiti, dobit če on več svoj
iskaz!
S brigantina se spusti čamac u more. Posadu su sačinjavali mornari
naoružani puškama, a vodstvo je preuzeo onaj pomočnik mračna pogleda
koji je preko jednog oka imao crnu traku, što je upotpunjavalo njegovu
odbojnu vanjštinu.
— Mutcho, skrati jedra —reče kapetan. — Scai-
ano, budi spreman da preuzmeš krmeno veslo kad ti
to budem rekao. Djede, vi koji ste lukaviji nego što
izgledate, priñite mi neupadljivo: sigurno nas pro
matraju. Okrenite im leña. Dobro. Evo vam ključ od
sanduka s barutom. Izvadite i nekoliko tanadi kad
okrenem brod, i oni ne budu vidjeli. Top je več nabi
jen, ali možda če biti potrebno da ga se ponovo pu
ni. Još ne skidajte zaštitno platno s topa. Moguče je
da ga nisu ni primijetili
Jedra se tromo objesiše. Jolietta se, tjerana vjetrom, lagano kretala.
Razbojnički čamac je veslao svom snagom nestajuči u dolinama valova da bi
iz njih izronio svaki puta sve bliži Jolietti.
172

Melkjor Pannassave poviče svoj glasnogovornik:

— Ne dozvoljavam da mi pregledate brod.
Podrugljiv smijeh dopre do njega.
— Sad je razdaljina najpovoljnija — prošapcie
Marseljac. — Uzmite kormilo, djede.
I več je strgnuo presvlaku sa svog malog topa. Zgrabi fitilj, prekine ga
zubima, zapali i gurnu ga u stražnji deo topa.
— S božjom pomoči! Potopite se, barabe!
Prasak odjekne, a jedrenjak se tako strese, da
njegova posada popada na pod.
— Promašaj! Sacramento — opsuje Pannassave.
U gustom oblaku, koji ga je obavio, pokušavao
je naslijepo ponovo napuniti top.
Pucanj je promašio napadača za nekoliko aršina i samo ga vodom
poprskao. Poslije kratkotrajnog zaprepaštenja razbojnici se vidješe živi i
zdravi. Stadoše kleti i puniti puške.
Joliettu je i dalje tjerao vjetar i ona je predstavljala lak plijen za mnogo
nadmočnijeg neprijatelja.
— Krmeno veslo, Scalano, krmeno veslo! A vi,
djede, pokušajte kormilariti u cikcak liniji.
Pucnji iz pušaka uzvitlah' su vodu oko njih. Marseljac zastenje i uhvati se
za desnu ruku.
— Oh! Vi ste ranjeni — poviče Anñelika jur-
nuvši prema njemu.
— Hulje! Sad če mi to platiti. Djede, možete li
vi preuzeti na sebe brigu oko topa?
— Ta ja sam bio vatrometar Soliman-paše.
— Dobro; onda zatvorite stražnji dio topa i pri
premite fitilj. Preuzmi kormilo, Mutcho.
Čamac se sada več bio približio na svega pedesetak aršina izloživši ovog
puta pramac. To je bio loš cilj More je bilo uzburkano, a od nepravilnih
udara vjetra skakali su gore-dolje i jedrenjak i njegov napadač.
— Predajte se, budale! — poviče čovjek s crnim
povojem
173

Još uvijek držeči svoju povrijeñenu ruku, Mel-kior se Pannassave okrene

svojim drugovima. Kad mu dadoše odrečan znak, on poviče:
— Još nikad niste od provansalskog mornara
doživjeli i čuli ono što vas ide, vi i vaš gusarski ka
petan!
Zatim podigne kažiprst prema Savarvju i tiho zapovjedi: „Pali!"
Brod se zatrese od ponovnog praska. Kad se dim razišao, vidjelo se kako
plutaju vesla i olupine za koje su se ljudi hvatali.
— Odlično! — prošapče Marseljac. — A sad ra-
zapni sva jedra! Pokušat čemo bijeg.
Ali Jolietta zadrhti od muklog udara. Anñeliki se učini da joj se ograda, na
koju je bila naslonjena, topi pod rukama, a vlažno i klizavo tlo izmiče pod
nogama. Usta joj se napuniše slanom vodom.

XVII
ANðELIKA U RUKAMA MARKIZA
D'ESCRAINVILLEA, BAUKA SREDOZEMNOG
MORA
Kapetan gusarske lañe bijaše skinuo masku. Lice mu je bilo još mlado, a
preplanula put lijepo je pristajala uz sive oči i plavu kosu, ali su mu duboke
bore davale izraz gorčine i zlobe. Jako naglašene ke-sice ispod očiju odavale
su čovjeka neumjerena u svemu. Sljepoočice su mu se osule sjedinama
On se približi prezrivo razvukavši usne.
— U cijelom svom životu nisam vidio ovako bi
jedan brodski tovar. Osim ovog marseljskog prilično
snažnog klipana koji je dobio kuglu u rame, tu su
samo još dva kao kostur mršava derana i dva krž
ljava starca od kojih se jedan, iz nepoznatih razloga,
nacrnio kao crnac.
Priñe Savarvju i zlobno ga povuče za bradicu.
— Zar si mislio da češ me time prevariti, stari
jarce? Bio crnac ili ne, ja za taj tvoj kostur ne bih
dao ni dvadeset cekina!
Pomočnik, onaj s crnim ovojem preko oka, nisko, crnomanjasto čeljade,
zdepasto kao čup za duhan, upre drhtavim prstom u starca.
— On on je otpremio naš čamac na dno
Cvokotao je u svom mokrom odijelu. Izvukli su
ga iz vode skupa s još trojicom preživjelih, ali je pet članova posade
brigantina Hermesa našlo smrt kri-

174

17&

vicom ove male jedrilice koja je izgledala tako bezazleno.

— Zbilja? On je taj? — reče gusar i prostrijeli
pogurenog starca hladnim, zmijskim pogledom; ali
je ovaj izgledao tako jadno da kapetan posumnja u
tvrdnju svog pomočnika.
Slegne ramenima i okrene glavu od ne baš blistave skupine koju su
sačinjavali Savarv, Flipot, mali od palube Mutcho i stari Sca'iano s čijih se
dronjaka cijedila morska voda. Baci pogled na snažnog Mar-seljca koji je s
licem zgrčenim od boli ležao na palubi.
— Ovim provansalskim. budalama čovjek nikad
ne smije vjerovati... Misliš da su bezopasni šaljiv-
ñžije, a kad tamo, ne boje se prkositi čitavoj jednoj
floti. Glupane! Sta si dobio svojim junačenjem? Da
sad tu ležiš ranjen i da ti je jedrenjak oštečen topov
skim tanetom. Da se nije radilo o tako lijepom čam
cu, bio bih ga pustio da potone. Ali kad se pokrpa,
možda ču iz njega nešto i izvuči. A sad čemo se po-
?zabaviti s mladim vlastelinom koji mi izgleda jedina
vrijedna roba u ovoj orahovoj ljusci.
Nehajnim se korakom uputi prema Anñeliki koju bijaše odvojio od
ostalih. I ona je cvokotala u mokrom odijelu, jer je sunce zapadalo i svjež
vjetar zapuhao. Otežala od vode, kosa joj se objesila na Tamena.
Kapetan ju je promatrao isto onako hladno i pažljivo, kao maloprije ostale
brodolomnike.
Mlada se žena nelagodno osječala pod tim ispitivačkim pogledom. Bila je
svjesna činjenice da joj pripijena odječa odaje oblike tijela. Svijetle joj se
guša-reve obrve približiše, a njegovo joj se oko, dok je usne razvlačio u opak
smiješak, učini kao jeziva pukotina.
—? Onda, mladiču — reče — tebi je drago putovati?
 Naglo izvuče sablju i njen vrh upre u Anñelikina ?prsa, u izrez na vratu
koji je ona nesvjesno pokušavala pokriti košuljom. Ona osjeti ubod čelika,
ali ne trepne.
176

— Hrabar?
On pritisne malo jače. Anñeliki su živci bili napeti do krajnjih granica.
Oštrica najedanput sklizn« u prorez njene bluze, odsječnim pokretom
razmakn« tkaninu i otkrije bijele grudi.
— Vidi, vidi, žena!
Mornari, koji su prisustvovali ovom prizoru, uda-riše u smijeh i prostačku
dernjavu. Anñelika brzo prekrije gola prsa poderanom odječom. Oči su joj
plamtjele.
Gusar se i dalje cerekao.
— Žena! Danas je očito dan komedije na Her
mesu. Starac prerušen u crnca, žena prerušena u
muškarca, Marseljac prerušen u junaka, a naš je pak
pomočnik Coriano izabrao ulogu Tritona.
Mrzovoljno lice spomenutog Coriana, čovjeka, a crnim povojem, izazva
još bučniji smijeh od malo-prijašnjeg.
Anñelika pričeka da se graja stiša.
— I prostačina prerušen u francuskog plemiča!
— dobaci ona.
On primi udarac i dalje se smiješeči.
— Vidi! Vidi! Iznenañenja se nastavljaju. Žena
koja umije brzo i duhovito odgovoriti... Ta je vrsta
robe vrlo rijetka u turskim lukama na Levantu! Dan
možda i neče biti tako loš za nas, gospodo! Odakle
ste, ljepotice moja? Iz Provance, kao i vaši drugovi?
Kako nije davala odgovora, on se približi i ne zbtinivši se njenim
uzmakom, oduzme joj bodež i skine pojas. Znalački ga odvagne i otvori, a
zlatnici mu potekoše u ruku. Ljudi se približiše blistavih očiju, ali ih on
zapovjedničkim pogledom prisili da se povuku.
Prekapajuči i dalje po pojasu, iščupa iz njega mjenicu koja je bila
zaštičena navlakom od gumira-nog papira.
Pošto ju je odgonetnuo, bio je vidljivo zbunjen.
— Gospoña du Plessis-Belliere... — reče.
A onda se odluči:
177
19 Neukrotiva Anñelika
 — Slobodan sam predstaviti se: markiz d'Escra-
inville.
Način, na koji joj je iskazao poštovanje, govorio je da ima izvjestan odgoj.
Njegovi plemički naslovi mora da su bili istiniti. Ona se ponada da če prema
njoj, obzirom na njihov isti društveni položaj, bar donekle biti pažljiv.
— Ja sam udovica francuskog maršala — reče
— i pošla sam na Kretu gdje moj muž ima neka po
traživanja.
On se nasmiješi, ali mu oči ostadoše hladne.
— Zovu me takoñer Bauk Sredozemnog mora —
reče.
Meñutim, pošto je malo promislio, naredi da je odvedu u kabinu koju je
očigledno čuvao za ugledne putnike, osobito putnice.
I ovdje je u starom, neurednom kožnom kovčegu ja zabijenim čavličima
Anñelika našla evropske i turske haljine, koprene, lažni nakit, cipele i
papuče.
Nije se mogla odlučiti da skine odijelo. Nije se osječala sigurnom na
ovom brodu. Činilo joj se da nečije oči svjetlucaju kroz pukotine izmeñu
greda.
Ali se odijelo pripilo uz nju kao ledeni mrtvački plašt i nikako nije mogla
obuzdati cvokotanje. Napokon skupi snage i svuče se. S gañenjem obuče
staromodnu, bijelu haljinu koja joj je po veličini odgovarala, samo što nije
bila baš najčiščeg izgleda. Pomisli kako u njoj sigurno izgleda kao strašilo.
Preko ramena prebaci španjolsku maramu i odmah se osjeti ugodnije. Skvrči
se na ležaju i ostade dugo nepomična, zaokupljena sumornim mislima.
Slijepljena joj je kosa, kao i vlažno drvo kabine, mirisala po morskoj vodi.
Taj joj je slani miris izazivao mučninu.
Osječala se sama usred mora, izgubljena i napuštena kao brodolomnik na
splavi. Vlastitim je rukama porušila sve mostove koji su vodili u blistavi
život, a na drugoj obali nitko nije čekao da joj pruži ruku ... Kako povezati
pokidanu nit? Pa čak i pod pretpostavkom da če ovaj plemič-gusar biti
voljan odvesti je na Kretu, šta bi ona tamo bez pre-
178

bijene pare? Imala je samo jedan jedini putokaz: arapskog trgovca Ali-
Mektuba... A onda se sjeti da se tamo vjerojatno nalazi jedan Francuz,
čovjek koji obavlja njene konzularne poslove. Na njega se može obratiti.
Pokuša se prisjetiti njegova imena: Ro-cher... Pocher? Pocha... ? Ne, ne zove
se tako...
 Iz obamrlosti je trgnu ženski krici i jecaji koji su dolazili iz velike blizine.
Slabašne crvene zrake prodirale su kroz zidne daske, a kad je otvorila vrata,
u lice joj udari purpurni odbljesak sutona. Poput vatrene lopte, sunce je
tonulo u more. Anñelika zaštiti rukom oči. Dva su člana posade, na nekoliko
koraka od nje, zgrabila jednu djevojku, gotovo još dijete, koja se otimala
jaučuči. Jedan joj je čovjek držao ruke, dok ju je drugi grozničavo gladio
cereči se.
Anñeliki krv uzavre.
— Pustite tu malu! — cikne.
A kako se činilo da je ne čuju, ona pritrči i str-gne vunenu kapu onom koji
je držao dijete.
Ostavši bez kape koja je kod mornara, tako reči, srasla s njim isto kao i
njegova čupava griva, čovjek popusti i pruži ruke.
— Hej, moja kapa! — poviče.
— Gledaj šta ču s njom učiniti, propalico! —
odgovori Anñelika i baci je u more.
Djevojka se hitro oslobodila. S izvjesne udaljenosti je napregnuta i
zaprepaštena promatrala prizor... Ni dvojica ljudi nisu bili ništa manje
iznenañeni. Pošto su se, blesavo zinuvši, okrenuli za kapom koja je plivala
po valovima, pogled im klizne na Anñeliku, pa se stanu gurkati laktovima.
— Oprez! — progunña jedan — tu smo ženu ma
loprije izvukli iz vode. Žena s dukatima! Ako je naš
markiz bacio oko na nju »..
Oni se bez prigovora udalje. Anñelika se okrene mladoj djevojci. Bila je
starija nego što joj se to uči-' nilo u prvi mah. Mogla je imati dvadeset
godina, sudeči po blijedom licu s velikim crnim očima. Kosa joj
12*
179

je bila tamna, gusta i kudrava. Ali je slabaško tijelo u bijeloj haljini odavalo
još nesazrelu djevojku.
— Kako se zoveš? — upita Anñelika iako nije
očekivala da če je ova razumjeti.
Začudi se kad dobi odgovor:
— Ellis.
Zatim djevojka klekne, zgrabi ruku svojoj spasiteljici i poljubi je.
— Sta radiš na ovom brodu? — pitala je dalje
Anñelika.
 Ali ova iznenada skoči skokom preplašene mačke i skrije se u tamu koja
se uvlačila u lañu.
Anñelika se okrene. Markiz d'Escrainville promatrao ju je sa stepenica
krmnice i ona shvati da on tamo več dugo stoji i da je vidio sve što se
odigralo.
On napusti svoju osmatračnicu i doñe k njoj. Sad kad je bio blizu, ona
vidje kako mu oči sijevaju mržnjom.
— Vidim što je na stvari — reče. — Gospoña
markiza misli da je još uvijek okružena svojim slu
gama. Izdajemo nareñenja, izigravamo veliku gospe-
ñu. Ali ja ču se potruditi da shvatite da se nalazite
na gusarskom brodu, draga moja!
— Zaista? Uzmimo kao da to još nisam primije
tila! — podsmijehne mu se ona.
Oči markiza d'Escrainvillea bile su ledene kao čelik.
— Okani se tih duhovitosti! Zar misliš da si u
salonima Versaillesa, s ljudima koji gutaju skupo
cjene riječi što ih blagoizvoljevaš izustiti... ? S lju
dima koji pužu pred tobom . ? Koji te preklinju?
Koji plaču . ? A ti se smiješ, rugaš im se? I kažeš:
„Ah! Draga moja, kad biste samo znali kako je dosa
dan, on me obožava..." A onda se pretvaraš, smišljaš
sitna lukavstva, puštaš u promet svoje najlaskavije
osmijehe. Hladno, proračunato vučeš konce i nago
niš te svoje lutke da plešu kako ti sviraš. . ! Pomi-
luješ ovog, dobaciš pogled onom... A onog trečeg,
koji mi više nije potreban, njega ču odbaciti. On
očajava! Vrlo važno... On želi smrt. ? Oh, kako je
180

to zabavno... ! Oh! Oh...! Ali ja ču ušutkati taj smijeh namiguše, taj smijeh
koji mi para uši.
Digne ruku kao da če je udariti. Što je više govorio, to se više uzbuñivao,
tako da je na koncu drhtao od bijesa.
Anñelika je zabezeknuto zurila u njega.
— Obori ofiL — reče — obori oči, bestiñnice..»
Ovdje više nisi kraljica. Konačno češ naučiti da se
pokoravaš svom gospodaru... Gotovo je s prenema-»
ganjem i hirovima. Ja ču te ukrotiti, ja!
A pošto- ga je ona i dalje mirno gledala, on je snažno udari u lice. Anñelika
krikne:
— Ah! Nemate prava da ine tucete!
On se cerio.
— Ja imani sva prava, ovdje... Sva prava nañ
svim ñjevojčurama tvoje vrste, koje treba podučiti
kako se kičma savija... I ti češ ubrzo shvatiti; jo5
ove noči, ljepotice moja. Naučit češ jedanput zauvi
jek tko si ti, a tko sam ja.
On je uhvati za kosu i 'baci u kabinu. Zalupi vratima i -zaključa ih.
Ubrzo se opet začuje zveket ključeva koji su najavljivali novu posjetu.
Ona se uspravi, spremna na sve.
Ali to je bio samo /pomočnik Coriano sa svjetiljkom u ruci i u pratnji
crnčiča koji je nosio pladanj. On objesi svjetiljku na prozorčič, a crnčiču
naredi da pladanj stavi na poñ. Zatim svojim jednim okom odmjeri
zatvorenicu od glave dp pete, a onda upre u hranu sikvrčenim prstom koji je
bio okičen prstenjem:
— Jedite!
Kad se povukao, Anñelika nije mogla odoljeti primamljivom mirisu koji
se širio iz pladnja. Na njezinu su biti prženi rakovi, juha od školjki, naranče
i.još k tome boca dobrog vina. Anñelika je smazala sve. Bila je na izmaku
snaga, iznurena od umora i uzbuñenja.
181

Š...MU.. .. «,„.,

Kad je čula markiza d'Escrainvillea kako se laganim korakom približava

po palubi, umalo nije ur-liknula.
Gusar okrene ključ u bravi i uñe. Visoka rasta, morao se malo pognuti pod
niskim stropom. Crveno-žuto svjetlo svjetiljke obasjavalo ga je odozdo.
Gotovo je bio lijep s onim svojim posrebrenim sljepo-očicama, preplanula
lica i bistrih očiju, da nije bilo onog okrutnog cerenja koje mu je
izobličavalo usta.
— Dakle — upita bacivši pogled na prazan pla
danj — gospoña markiza je sve pokušala?
Ona ništa ne odgovori, več mu okrene leña. On joj stavi ruku na golo
rame. Ona se otme i pobjegne u čošak u dnu prostorije. Očima je potražila
bilo kakvo oružje, ali ga ne nañe. On je vrebao poput krvoločne mačke.
— Ne — reče — nečeš mi umači... Večeras ne.
Večeras čemo se obračunati i večeras češ mi platiti
 — Ali ja vam nisam ništa učinila — usprotivi
se Anñelika.
On se nasmije.
— Ako nisi ti, onda su tvoje sestre... Hajdel
Toliko si drugima učinila nažao da zaslužuješ sto
struku kaznu. Reci, koliko ih je pred tobom puzalo!
Reci mi, koliko?
Prestravljena iskrom ludila i njegovim očima, pogledom je tražila neki
izlaz.
— Počinješ se bojati, ah? To mi se več više svi
ña ... Nisi više gorda? Uskoro češ me moliti i pre-
klinjati. Znam ja kako s tobom treba postupati
On otkopča opasač i baci ga na ležaj skupa sa sabljom. Isto učini s
remenom, a onda stane drsko i bez ikakvog stida raskopčavati odječu.
Ona zgrabi klupicu koja joj je prva došla pod ruku, i baci je u njega. Ali
on se pravovremeno izmakne, cereči se priñe mladoj ženi i ščepa je s obje
ruke. Kako joj se pri tom unio u lice, ona ga ugrize za obraz.
— Vučice! — poviče on.
182

Pomahnitao od bijesa, pograbi je i pokuša baciti

na1 tlo.
I opet nastade nijema i divlja borba u tijesnoj ikabini čiji su drveni zidovi
odzvanjali od žestokih udaraca njihovih isprepletenih tijela.
Anñelika osjeti kako je snaga brzo napušta. Pade. D'Escrainville je
zadihan zadrži na tlu pritisnuvSi je svom svojom težinom. Promatrao je
zadnje trzaje gnjeva svoje žrtve. Bila je gotova; osječala je kako je snaga
napušta. Smogla je jedino snage da glavu okrene s jedne strane na drugu, da
ne bi gledala ono posprdno lice jšto se nagnulo nad nju*.
— Mir, golubice moja... Mir. T;ako, tako, ko
načno si se. opametila... Dopusti da te izbližega gle
dam.
On joj razdere bluzu i, zadovoljno gunñajuči pritisne požudne usne na
njenu put. Potaknuta osječajem gañenja, pokuša mu se oprijeti skvrčivši se,
no on je još jače stegne, razmakne joj noge i malo-po-malo zagospodari
njenim buntovnim tijelom. Trenutak prije no što če postati plijenom njegove
požude, ona se po posljednji put opre čitavim svojim bičem. On opsuje i
divljački je udari, a ona zaurla od boli Činilo joj se da je beskrajno dugo
morala podnositi slijepu pomamu koja je po njoj pustošila, puštati ga da,
sterijuči poput životinje u brlogu, utaži svoju glad na njoj.
Kad se konačno uspravio, ona je gorjela od stida.
On je podigne i, vidjevši joj voštano lice, ponovo je odgurne, a ona mu
poput kamena padne do nogu.
— Takve mi se žene sviñaju — reče. — Sad još
samo suze nedostaju.
On poravna svoje odijelo od crvenog sukna i pripaze opasač.
Anñelika se jednom rukom oslanjala o pod, dok je drugom kupila ostatke
svoje haljine i njima se pokušavala pokriti. Plava joj je kosa pala poput vela
na lice i otkrivala savijeni potiljak.
D'Escrainville je još jedanput gurne nogom.
— Plači, ta zaplači več jednom!
183

Li...**,.

Ali ona ne pusti suze dok se nije udaljio A onaa joj poteče vrela bujica niz
obraze. Teško se podigne i sjedne na rub ležaja. Surove opasnosti kojima je
bila izložena posljednjih dana, vječne borbe s pohotnim mužjacima počele
su joj nagrizati samopouzdanje, borbenost.
Poput paklenskog vrtuljka motale su JOJ se po glavi riječi starog galijota
na žalu:
„Lešina pripada morskom gavranu, plijen gusaru, a žena svima."
Sva se tresla od jecaja sve dok je, oko ponoči, tiho kucanje na vratima nije
trglo iz očaja
— Tko je?
— Ja sam, Savarv

XVIII KAKO SE KROTI ROBINJA

— Mogu li uči? — prošapče starac i kroz odškri
nuta vrata proturi lice nagaravljeno „pinijem".
— Naravno — odgovori Anñelika pokušavajuči
pokriti se. — Sreča što me ovaj nasilnik nije za
ključao.
— Hm! — izusti Savary bacivši pogled na rječit
nered koji je vladao u kabini.
On sjedne na sam kraj ležaja i stidljivo obori oči.
— Avaj, gospoño! Otkad se nalazim na ovoj la
ñi, moram priznati da nisam baš jako ponosan što
.pripadam muškom rodu. Ja vas u njegovo ime molim,
za ©proštenje,
— Niste vi krivi, gospodine Savaiy!
Anñelika odlučno obriše mokre obraze i digne
glavu.
— Sama sam 'kriva.. Dovoljno su me opominjali.
Skuhala sam sebi poparu i sad treba da je kusam...
Na kraju krajeva, ipak sam još živa, kao i vi, a ta
je glavno... Kako je jadni Pannassave?
— Loše. Ima groznicu i bunca.
— A vi? Zar se ne izlažete prevelikoj opasnosti
time što ste došli k meni?
— Da, bičevanju, batinanju, vješanju o palce za
jarbol, več prema raspoloženju našeg plemenitog mar-
kiza.
—

—
184

185

Ali ona ne pusti suze dok se nije udaljio A onaa joj poteče vrela bujica niz
obraze. Teško se podigne i sjedne na rub ležaja. Surove opasnosti kojima je
bila izložena posljednjih dana, vječne borbe s pohotnim mužjacima počele
su joj nagrizati samopouzdanje, borbenost.
Poput paklenskog vrtuljka motale su JOJ se po glavi riječi starog galijota
na žalu:
„Lešina pripada morskom gavranu, plijen gusaru, a žena svima."
Sva se tresla od jecaja sve dok je, oko ponoči, tiho kucanje na vratima nije
trglo iz očaja
— Tko je?
— Ja sam, Savarv

xvm
KAKO SE KROTI ROBINJA
— Mogu li uči? — prošapče starac i kroz odškri
nuta vrata proturi lice nagaravljeno „pinijem".
— Naravno — odgovori Anñelika pokušavajuči
pokriti se. — Sreča što me ovaj nasilnik Jiije za
ključao.
— Hm! — izusti Savarv bacivši pogled na rječit
nered koji je vladao u kabini.
On sjedne na sam kraj ležaja i stidljivo obori oči.
— Avaj, gospoño! Otkad se nalazim na ovoj la
ñi, moram priznati da nisam baš jako ponosan što
»pripadam muškom rodu. Ja vas u njegovo ime molim
za ©proštenje;
— Niste vi krivi, gospodine Savary!
Anñelika odlučno obriše mokre obraze i digne
glavu.
— Sama sam kriva.. Dovoljno su me opominjali.
Skuhala sam sebi poparu i sad treba da je kusam...
Na kraju krajeva, ipak sam još živa, kao i vi, a to.
je glavno... Kako je jadni Pannassave?
— Loše. Ima groznicu i bunca.
— A vi? Zar se ne izlažete prevelikoj opasnosti
time što ste došli k meni?
-— Da, bičevanju, batinanju, vješanju o palce za jarbol, več prema
raspoloženju našeg plemenitog mar-kiza.

184

185

Anñelika se naježL
— Taj je čovjek grozan, Savary, sposoban za
sve!
— On uživa hašiš — reče stari ljekarnik zabri
nut. — To sam odmah vidio po njegovu ponekad iz
bezumljenu pogledu. Ova arapska biljka izaziva kod
onih koji je uživaju prave nastupe ludila. Naš je po
ložaj opasan...
On protrlja svoje mršave bijele ruke. Anñeliki se srce stislo pri pomisli
kako joj je sada jedini oslonac ovaj krhki, odrpani starčič sijede kose koja
leprša oko njegova plavozelenog mrtvačkog lica.
Gospodin Savarv je prigušenim glasom poče. bodriti uvjeravajuči je kako
če im se za nekoliko dana pružiti prilika za bijeg.
 — Bijeg! Ah! Zar mislite da je to moguče, go
spodine Savarv? Ali kako ...
— Pst! To, doduše, nije lak pothvat, ali ovaj put
če nam pomoči to što je Pannassave Rescatorov čov
jek. Vi ste to, uostalom, i slutili. On je jedan od mno
gobrojnih moreplovaca, ribara i trgovaca koji mu po
mažu u krijumčarenju. Pannassave mi je to podrobno
objasnio. I onom zadnjem prevozniku „pinija", bio
on musliman ili krščanin, udruženje jamči da neče
trunuti u brodskim spremištima trgovaca robljem. Da
bi mogao spašavati svoje ljude, Rescator se posvuda
osigurao ortacima. Zahvaljujuči tome, mnogi ljudi i
rade za njega.
Savarv se prigne, a glas mu se pretvori u šapat.
— Cak i ovdje, na ovom brodu, ima saučesnika.
Tajanstvena propusnica koju je Marseljac imao na
svom brodu skupa sa zastavama malteških vitezova
I toskansk'og vojvode, poslužit če mu kao znak raspo
znavanja na temelju kojeg če mu pružiti pomoč stra-
žari što ga sad čuvaju.
— Zar zbilja vjerujete da če stražari ovog groz
nog Escrainvillea nešto učiniti za nas? Oni time stav
ljaju na kocku svoj život.
186

— ... ali s velikim izgledima da se obogate! Čini

se da ceh trgovaca srebrom basnoslovnim svotama
nagrañuje one koji njegovim članovima pomognu pri
bijegu. Tako je odlučio tajanstveni meštar, taj Res-r
cator kojeg smo več imali čast upoznati. Ne zna se
da li je Berber, Turčin ili Španjolac, je li krščanin ili
otpadnik ili naprosto musliman, ali jedno je sigurno:
nije u savezništvu s gusarima na Sredozemnom mo
ru, ni bijelim ni crnim, koji su listom prodavači ro
bova. On je svoje basnoslovno bogatstvo stekao kri-
jumčareči i trgujuči srebrom. To dovodi do bijesa
ostale kojima je još uvijek zagonetno kako se to gu
sar može obogatiti a da ne trguje ljudskim mesom,
Protiv njega su svi: Venecijanci, ðenovežani, mal
teški vitezovi, Mezzo-Morteovi Alžirci ili turski tr
govci iz Bejruta. Ali on je svemočan, jer svi koji za
?njega rade, sjajno zarañuju. Na primjer, Pannassave,
koji je uspio spasiti dio svog tereta, dobit če nagradu
kojom bi se mogao kupiti bar tako lijep brod kao što
je Jolietta. Ali treba sačekati da se naš jadni Marse
ljac oporavi od zadobivene rane, pa se tek onda upu
stiti u pustolovinu.
— Samo da se to čekanje ne oduži. Oh, gospo
ñine Savarv, kako da vam zahvalim što me niste na
pustili sad kad vam više nisam ni od kakve koristi?
— Zar mogu zaboraviti gospoño, koliko ste bili
susretljivi, i žrtvovali se da biste mi pribavili mine
ralnu mumiju koju je perzijski ambasador donio na
dar našem kralju Luju XIV? Vi sve mnogo učinili za
stvar nauke koja je meni jedina svrha života. Ali za
mene još više od učinjene usluge znači vaša uviñav-
most prema nauci,, gospoño, i ja vam na tome zahva
ljujem. Žena, koja toliko poštuje znanost i tajanstve
no djelo učenjaka, ne zaslužuje da svrši u labirintu
nekog harema kao igračka bludnim muslimanima. Ja
ču učiniti sve što je u mojoj moči da bih vas spasio
•takve sudbine.
—> Jeste li htjeli' reči da mi je takva sudbinu namijenio markiz
d'Escrainville?
— To me ne bi mnogo iznenadilo.
187

— Ali to nije moguče! On je nedvojbeno gadan

pustolov, ali je Francuz kao i mi, a potječe iz stare
plemičke obitelji. Isključeno je da bi mu se tako
čudovišna namisao mogla roditi u glavi.
— Taj je čovjek stalno živio u kolonijama na
Levantu, gospoño. On je samo po svojoj vanjštini
francuski plemič. Duša mu je, ako je uopče ima,
istočnjačka. A tom se utjecaju teško odrvati — reče
Savarv jedva se osmjehnuvši. — Na Istoku se prezir
prema ženi udiše skupa s mirisom kave. D'Escrain-
ville če vas ili prodati ili sačuvati za sebe.
— Priznajem da me ni jedno ni drugo baš ne
oduševljava.
 — Nemojte se bez potrebe zabrinjavati. Dok
stignemo do Messine, najbližeg tržišta robova, Pan-
nassave če, nadam se, ozdraviti, a ini pripremiti svoje
planove.
Zahvaljujuči posjeti starog prijatelja, Anñelika je iduči dan dočekala
ohrabrena. Iznenadila se kad je, probudivši se, svoje sivo odijelo zatekla na
škrinji oprano, suho i čak izglačano, a svoje čizme u čošku očiščene i sjajne.
Dok se oblačila, trudila se da misli na Savarvja i njegova obečanja, a
zaboravi užas sinočnjeg doživljaja. Htjela je samu sebe uvjeriti da sve što se
dogodilo, u stvari, je beznačajno. Ne smije pokazati da je dotučena, inače če
postati žrtva koju če taj gusar s užitkom mučiti; prema tome, najbolje če
učiniti bude li se pravila ravnodušnom. Kako je sunce počelo zagrijavati
kabinu, ona se odšulja na palubu gdje na svu sreču nije bilo nikoga... Čvrsto
je odlučila da če biti tiha kao bubica i da neče na sebe svračati pažnju. Ali je
bolni jauci djeteta trgoše iz razmišljanja i pokolebaše njenu odluku.
Postoji nešto što nijedna majka ne može podnijeti a da se u njoj ne
probude iskonski i slijepi nagoni majčinstva: vapijuči i užasnuti krikovi
djeteta u opasnosti. Kad je čula taj tanani glas, izbezumljen od
188

$trah&, koji je dopro do nje kroz užareni zrak, Anñe-1iku podiñoše ledeni
srsi.
Napravi nekoliko koraka i neodlučno zastane. Učini joj se da se s
prestravljenim jecajima miješa surov muški smijeh, pa iznenada jurne i
pretrči stepenice krmnice odakle je galama dolazila. U prvi mah nije mogla
shvatiti smisao prizora koji je ugledala.
U isturenoj ruci preko ograde, jedan je mornar držao trogodišnje ili
četvorogodišnje dijete koje je cvililo. Bilo je dovoljno da ispusti ovratnik
košuljice, pa da dječačiča nestane u moru. Markiz d'Escrain-ville je to
promatrao sa smiješkom na usnama i okružen s nekoliko članova posade
koja se, kao i on, odlično zabavljala.
Nekoliko koraka dalje jedna se uplašena žena nijemo otimala dvojici
mornara koji su je čvrsto držali. Escrainville joj se obrati na Anñeliki
nepoznatom jeziku, vjerojatno grčkom. Žena stane na koljenima puzati
prema njemu. Kad je stigla do gusarovih nogu, pogne glavu, ali onda
iznenada zakrzma.
Markiz dade nareñenje; mornar ispusti dječačiča, ali ga drugom rukom
opet uhvati; dijete se deralo:
— Mama! Mama!
 Ženu uhvati užasna drhtavica. Ona se još malo prigne i usnama dotakne
gusarove čizme.
Ljudi su urlali od veselja. Mornar baci" dijete na tlo kao mače. Dok ga je
majka polako uzimala u naručje, d'Escrainville se grohotom smijao.
— E, to ti je pravi užitak kad ti žena čizme li
že. Ha, ha... ! U Anñeliki se pobunio sav njen ponos,
savjest i žensko dostojanstvo. Ona preñe preko kape
tanskog mosta, priñe markizu d'Escrainvilleu i oša-
mari ga svom snagom.
— He! — učini on hvatajuči se rukom za obraz.
Prosto ne vjerujuči onome što se dogodilo, zurio
je u mladog paža koji se iznenada pojavio sijevajuči očima.
— Vi ste najgnusniji, najpodliji i najodvratniji
stvor koji sam ikad vidjela — procijedi ona kroza
zube.
189

JOAO6 JOAO6;

Gusaru udari krv u glavu. On zamahne svojim bičem kratkog drška od

kojeg se nikad nije rastajao, i osine po drznici. Anñelika se zaštiti s obije
ruke, a onda digne glavu i pljune na d'Escrainvillea. Pljuvačka ga pogodi
usred lica.
Ljudi umukoše. Nisu se usudili maknuti; po-nižavanje njihova gospodara
istovremeno ih je prestravilo i zbunilo.
Zar je smio dozvoliti da robinja s njim ovako postupa, i to pred vlastitom
posadom... !
Markiz d'Escrainville polako izvuče maramicu i obriše lice. Bio je blijed
kao krpa, te su mu se na licu jasno vidjeli crveni tragovi Anñelikinih prstiju i
njena sinočnjeg ujeda.
— Ah! Gospoña markiza opet diže glavu — reče
muklim glasom koji kao da se gušio od bijesa. —
Sinočna mala poduka nije bila dovoljna da smiri nje
no ratničko raspoloženje? Ali ja, srečom, imam na
zalihi još sredstava.
Okrenuvši se svojim ljudima, rikne:
— Šta čekate? Zašto je več niste ščepali? Odvu-
cite je dolje u spremište!
 Čvrsto je držeči, ljudi gurnuše Anñeliku na drvene ljestve koje vode u
utrobu broda.
Markiz d'Escrainville je išao za njima. Pošto su prošli kroz mračan
hodnik, zaustave se pred jednim vratima.
— Otvori! — reče gospodar mornaru koji je ču
vao stražu u tami pri komadiču sviječe koja je do-
gorjevala.
Čovjek uzme svežanj ključeva i otključa nekoliko brava.
Niskim spremištem, koje je svoje bijedno osvjetljenje dobivalo kroz jedan
jedini otvor, prolazio je donji dio glavnog jarbola. Ovaj središnji stup služio
je kao potporanj mnogobrojnim karikama za koje su bili pričvrščeni lanci.
Svuda okolo ležali su meñu pregradama ljudi koji se nesigurno podigoše.
190

—< Skini im okove — rekne markiz tamničaru.

— Svima?
— Da.
— Vi znate, oni su opasni?
— Tim bolje...! Čini što ti kažem. A zatim ne
ka se postroje preda mnom.
Tamničar otključa brave na željeznim obručima koje su zatvorenici nosili
oko gležnja. Oni se dignu. Podmukli pogledi na kosmatim licima, niska čela
pod vunenim kapama ili maramama svezanim po gusarski, nisu djelovali baš
umirujuče. Meñu njima je bilo Francuza, Talijana, Arapa, pa i jedan
ogroman crnac čija su prsa bila istetovirana barbarskim znakovima.
Markiz d'Escrainville ih je dugo promatrao, a onda mu se usne razvukoše
u okrutan cerek. On se okrene Anñeliki.
— Po svemu izgleda da te jedan čovjek sam ne
može ukrotiti. Ali više njih, tko zna? Dobro ih po
gledaj! Zar nisu dražesni...? Ovo su moji momci, ali
se previše jogune stoga ih moram s vremena na
vrijeme baciti u lance; tako ih privikavam disciplini.
Večina ovih ovdje je kažnjena zabranom izlaska, pa
več mjesecima nisu uživali slasti koje pruža lučki
grad. Vjerujem da ee ih tvoja posjeta oduševiti.
On je grubo gurne meñu njih, a njena je zlato-kosa prilika u smrdljivoj
polutami čelije djelovala kao priviñenje.
— Madona! — progunña jedan zatvorenik.
— Dajem vam je!
— 2ena?
— Da. Činite s njom što vam drago!
On zatvori vrata za sobom i Anñelika začuje kako se ključevi okreču u
bravama.
Ljudi su je promatrali nepomični i kao opčinjenu
— Je li to, zbilja žena?
— Jeste
191

Dvije ogromne ruke iznenada obujmiše mladi "ženu. Crnac joj se

prišuljao iza leña i uhvatio je za grudi. Vikala je i otimala se, zgrozivši se
crnih šapa koje su počivale na njoj. Crnčev dubok smijeh odjekne kao truba.
Ostali se približiše gipkim skokovima grabežljivih zvijeri.
— Pa to je, zaista, žena. Nema sumnje.
Anñelika se ugne da bi izmakla bestidnim dodirima, i udari nogom ispred
sebe. Čizma pogodi u nečije nasmijano lice. Čovjek drekne i uhvati se za nos
Sad je po cijelom tijelu osječala šake koje su je sasvim stegle. Prekrižili su
joj ruke i svezali konopac oko zglavaka. Prljavom krpom su joj začepili usta.
Najedanput surovi kovitlac kao čarolijom presta-de. Pucketanje biča
odjekivalo je kroz prostoriju poput praska puške.
Razbarušene kose i izgužvane odječe, ali zdrava i čitava, Anñelika je
stajala pred Corianom jednookim koji je vitlao bičem i prostake silio na
uzmak.
— Stavi im ponovo okove! Hajde, miči se —
drekne na tamničara i udari ga nogom da bi ga po
žurio.
Buduči da zatvorenici nisu izgledah voljni da se pokore več su ratoborno
gunñali, zapovjednikov pomočnik trgne dugački pištolj i opali u gomilu
Jedan se čovjek sruši jaučuči.
Markiz d'Escrainville se pojavi na pragu
— Sta se ti tu miješaš, Coriano? Ja sam naredio
da im se skinu okovi.
Pomočnik se okrene oko sebe mnogo hitnja nego što bi to čovjek očekivao
od tog krupnog trbonje
— Jeste li poludjeli, šta li? — rikne — Vi ste im
dali ovu ženu?
— Samo ja izričem kazne neposlušnim robovima
Coriano je ličio na vepra spremnog da napadne
— Jeste li poludjeli? — ponovi on. — Ženu koja
vrijedi čitavo bogatstvo dati ovoj bagri, ovom ološu,
192
ovom izmetu ljudskog društva! Nije vam dovoljno što su nam malteški
vitezovi zarobili brigantin u vodama Tunisa....Nije vam dovoljno što je
propao čitav teret streljiva i robe u vrijednosti od šest hiljada pijastera...?
Nije vam. dovoljno što posada več Šest mjeseci nije dobila svoj dio
plijena...? Zar da dirinčimo za bijedni džeparac, da se mučimo za bijedni
starež, jedino što nam afričke obale i otoci mogu pružiti? Je li...? Sad još
treba samo to da upropastite ovu ženu koju nam je sama sreča bacila u
mrežu... Takva žena! Plavuša, bjeloputa, s očima boje mora, dobro grañena,
ni visoka, ni sitna... Ni premlada, ni prezrela... upravo ono što se traži... Žena
koja je imala dovoljno momaka da bi znala kako se ono radi, a da pri tom
ipak nije ocvala... Zar ne znate da je „djevicama" pala cijena na tržištu...? Da
je ona upravo to što se traži u Carigradu...? A vi ste je bacili kao krmu ovim
divljacima...! Zar im niste pogledali gubice? Niste...? Ima ovdje i Ma-ura...
A kad se oni razulare, onda se samo mecima mogu prisiliti da ispuste
plijen...! Sječate li se u ikakvom je stanju bila mala Talijanka koju ste prošle
godine izručili ovim vucibatinama...? Nije nam preostalo drugo nego da je
bacimo u more...! Coriano zastane da bi malo predahnuo. .. .Vjerujte mi,
gospodaru — nastavi mirnije — na tržištu robova na Kreti svi če se za nju
trgati. Triput možemo običi svijet a da ne natrapamo na ovakvu ženku.
On stane brojati na prste.
... Prvo: Francuskinja je. Tražena i rijetka roba. Drugo: dobro je odgojena,
to joj se vidi po držanju. Treče: ima karaktera, za razliku od istočnjačkih
meduza. Četvrto: plavuša je...
193
— To si več rekao — upadne d'Escrainville zlo
voljno.
— I konačno mi...! Mi smo je ulovili. Ne smije
mo proigrati sreču što nas je zapala. Ja vam tvrdim
U Neukrotiva Anñelika

da čemo 2a nju dobiti deset hiljada pijastera, a možda i dvanaest. A s tim

možemo kupiti čitav brod...!
Gusar iskrivi lice. Razmišljao je; konačno se' okrene i udalji bez riječi.
Coriano izvede Anñeliku iz ogavne jazbin'e. Popne se s njom čuvajuči je
ljubomorno, i smjesti je u njenu kabinu.
Ona je još uvijek drhtala.
— Htjela bih vam se zahvaliti, gospodine — reče.
— Nemate na čemu — progunña jednooki plaho-
•*- nisam to učinio zbog vas, nego zbog novca.. Z&d
mi je -da se dobra roba upropasti.
194

XIX
GUSARSKA PRAVDA
— Gospo! Lijepa gospo.,.! Hočeš li piti...?
Blagi glas je bio uporan. Anñelika se pridigne 5
osloni o lakat. Glava ju je boljela, čelo joj je bilo kao od olova.
— Pij! Žedna si.
Mlada žena primakne usne pruženoj ea3i. Svježa Joj je voña godila. Da,
bila je žedna, užasno žedna.
— Ellis... — reče.
Činilo joj se da sitno lice s velikim crnim očima mutno pleše pred njom.
— Ti znaš francuski?
— Gospodar me naučio.
— Odakle si?
?— Ja sam Grkinja.
— Sta radiš na ovom brodu?
— Robinja sam. Prošlo je dvanaest uštapa otka-
jco me gospodar kupio. AU sad me se zasitio... Pušta
da me njegovi ljudi muče... Neki dan, da nije bilo
tebe...
-~ Gdje smo sada?
— U voñama Sicilije. U noči sam vidjela vatru
vulkana. Dimi se, prokletnik.
— Sicilije... — ponovi nesvjesno Anñelika.
Pruži ruku i pogladi kovrčavu kosu. Godilo joj |e
.gotovo sestrinsko ophoñenje ove žene.
— Ostani malo kod mene,
"* > 195

Grkinja se plašljivo obazre oko sefce.

— Ne usuñujem se dugo ostati... ali vratit ču
se. Služit ču te, jer si bila dobra prema meni... Ho
češ li još piti?
— Da, rado. Pomozi -mi da skinem odijelo. Pali
mi kožu... Jesi li ga ti jučer osušila i izglačala?
— Da.
 Ellis je blagim pokretima pomogla Anñeliki da skine čizme, odijelo, hlače
i košulju. Opazila je plave podočnjake na licu francuske zarobljenice i
zagledala je plašljivim pogledima,
Anñelika se umota u plahtu i sruši na ležaj.
— Bilo mi je prevruče — reče. — Ovako je bolje.
Nije čula kad se robinja iskrala. Uspavljivalo ju
je pravilno ljuljanje broda koji je brzo plovio. S vremena na vrijeme
razabrala bi kako vjetar šušti u nañutim jedrima.
Brod je odmicao i Anñelika pomisli kako je more vodi k njenoj sudbini.
Ona o tome sanja otkako joj je brat Josselin doviknuo: „Idem na more..."
Laña je vodi k njenoj ljubavi... Ali ta ljubav uzmiče sve dalje i dalje... „Da
li me se Joffrejr de Pevrac još sječa, da li me joS želi?" upita se ona naglo se
razbudivši. „Ja sam se odrekla njegova imena, oa se odrekao uspomene na
mene..."
„Vulkanski pepeo pada odasvud. On pokriva putove kojima več dugo
nitko nije prolazio... Njihovi se tragovi više neče otkriti... Umrijet ču pod tim
pepelom, pomisli Anñelika. „Gušim se, tako mi je vruče, peče me po čitavu
tijelu, ali sad znam da mi nitko neče priteči u pomoč..."
Vrata se odškrinu i zapaljen fenjer razbije tamu u kabini, lice markiza
d'Escrainvillea, žuto poput ispucale gline, pojavi se pred njom u dimljivom
svjetlu.
— Eh, dakle, lijepa furijo, jeste li promislili? Je
ste li odlučili da pognete šiju?
Ležala je na trbuhu i glavu obujmila rukama. Sa svojim sjajnobijelim
ramenima i rasutom kosom li-
196

čila je u polutami na mramorni kip. Ali njena nepo-jničnost nije bila

nepomičnost usnulog biča.
On se namršti, hitro stavi fenjer na stolič i nagne se da bi je podigao.
Anñelikino mu se tijelo prepusti bez otpora. Glava joj klone na gusarevo
rame.
Pokrivač spuzne i otkrije pozlačenu bjelinu njena lijepog poprsja,, išaranu
mekim sjenama.
Njena mu je put gorjela pod rukom. Gusar poskoči. Zabrinuvši se, htjede
vidjeti kakvo joj je lice. Anñelikina glava padne unazad, kao da ju je
povukla težina bujne kose. S usana, koje su se razvukle ?u zagonetan
smiješak, naglo potekoše riječi:
— Ljubavi moja! Ljubavi moja!
Kroz poluotvorene vjeñe vidio se pogled bez svijesti.
 Oči markiza d'Escrainvillea preñoše s napregnutog lica, na kojemu se
snažno odražavala bol i nježnost na golo tijelo koje je poslušno ležalo na
njegovim rukama.
On se napokon uspravi, položi je na ležaj i pokrije.
Vani mu se učini da je neka prilika strugnula ispred njega. On zazove:
— Ellis!
Ova se vrati i povuče veo na svoje velike, tamne oči.
On rukom pokaže prema Anñeliki:
— Ova je žena bolesna. Ti češ je njegovati
Anñelika je bila kao u nekoj mori, sama u tami na brodu koji usred noči
juri ka nepoznatom cilju. Čula je kako vjetar zviždi kroz užad, kako jedra
šušte i valovi potmulo udaraju o drveni trup broda. Dašak zraka je pomiluje.
Vrata kabine, koja su vodila na palubu, lupkala su amo-tamo. Vani se nije
ništa vidjelo, jer je noč bila oblačna, ali je tračak svjetla prodirao odozgo
kroz otvor, a stran je, prigušen napjev, nježan i — reklo bi se — pobožan, na
mahove dopirao do nje.
197

Anñelika se uspravi. Osječala je. da je slaba; Morala je upotrijebiti svu

svSju snagu- da bi došla do vrata. Ostala je oslonjena 6 dovratak i nesvjesno
navlačila na svoje vlažno tijelo skutove dugačkog šala kojim se bijaše
ogrnula.
Kad je mjesec načas izvirio iza oblaka, ukaza joj se šetalište na palubi kao
neki srebrni put i ona stane hodati, sretna što pod bosim nogama osječa joS
mlake daske.
Dvije sa sjene prolazile, a svinuta. maurska sar blja I puščana cijev
zablještaše ispred.nje.
— Čuvari — reče sama sebi.
Pokušavala je shvatiti, ali su joj se misli osipale kao pijesak kroz prste.
Mjesec je iščezao. Sva je bilo mračno i njoj se učini da opet tona u ništa
vilo.. .Ali su joj čula ipak radila. Fenjer se klatio; pored stra-žara. Neki
poklopac se. podiže. Crveno svjetlo, koje je dolazilo iz dubine,-, postade
veče. i: otkrije rajza-pljenu utrobu broda škrto osvijetljenu uljanicama, i
zbijena blijeda i smeña lica koja-su.se, natiskivala prema otvoru.
Ogavan smrad ljudske gomile :širio. se odande.
 „Takav Isti miris vladao.- je. u Dvorcu čudesa", pomisli Anñelika, ,,a i u
veslarnici na galiji.-To su robovi, jadni robovi- •.-»"
Ona nastavi svojim putem i proñe pored stražara koji se trgoše, zatim,
približiše glave i stadoše ustra-šeno šaputati. Možda sii vjerovali da-to
sablast brodom hoda?!
Bijela pojava dolazila je Anñeliki u susret. Jedna joj ruka obgrli ramena.
— Gdje si bila? Svuda sam te tražila. Oh, kako
sam bila u brizi za tebe! Doñi da-legneš! Ne ostaj
©vdje, mjesec če ti naškoditi.- Doñi>! prijateljice moja..
Doñi, sestro moja... I
Brod j.e bio usidren. Anñelika je to* osjetila po njegovu laganom i
isprekidanom-ljuljanju. Ona se ?uspravi i nasloni umorna leña na drvenu
stijenu. Sun*
198

ce je poput lopte stajalo nad otvorom. Njegov je žar probudio mladu ženu.
Ona se pomakne u potrazi za hladovinom. Glasna i nejasna buka zamijenila
je nočnu tišinu. Iznad sebe je čula tapkanje bosih nogu. Povici i zvižduci
nadglasavali su šum...
— Gdje sam ja?
Rukama prijeñe preko lica pokušavajuči skinuti veo koji joj je zamagljivao
misli. Vlastiti prsti su joj se činili prozračni, prozirni. Nije ih prepoznavala.
Kosa joj je tekla preko ramena, svilena, meka, i čak malo mirisava. Reklo bi
se da su je brižne ruke dugo četkale.
Ona očima potraži svoju odječu i opazi je složenu i čistu na kovčegu.
„To je Ellisino djelo. Ellis, ta mila robinja koja me zove: sestro moja."
Ona se stane oblačiti i 'iznenadi se kad vidje koliko joj je kaput preširok.
Ne našavši čizme, navuče papuče. A onda je dugo tražila svoj pojas.
—• Oh, pa da! Gusar mi ga je oduzeo.
Pamčenje joj se malo-pomalo vračalo. Digne se. Noge je nisu slušale.
Pridržavajuči se zida, uspije iziči. Na palubi nije bilo nikoga. Galama je
dolazila s pramca. Ona se odvuče još nekoliko koraka. Svjež zrak je ošamuti
i ona stane posrtati: umalo ne pade. A onda oduševljena tiho klikne. Pred
njom je bio otok iznad kojeg su se na zlatastom nebu ocrtavali bijeli i čisti
obrisi malog antičkog hrama. Usamljeni je spomenik, poput bisera na vrhu
dijademe, stršio s napola zelenog napola sivog brežuljka, istovremeno
krševitog i bujnog. Od njegove je bjeline titrao zrak prezasičen svjetlošču.
Izgledao je kao nestvarni brod spreman da se otisne ka spokojstvu elizejskih
poljana. Mnogobrojni stupovi oko njega, uspravni kao ljiljani meñu
korovom, dozivali su u sječanje druge hramove, druge iščezle žrtvenike.
Ruševine...!
Anñelikin pogled spuzne s brežuljka na obalu i zapne za selo s
nezgrapnim, četvrtastim kučama oko zvonika u istočnjačkom stilu. Muškarci
i žene u crnini
199

oikupili su se na žalu i zurili u usidreni brigantin. Tamo se prizor i

odigravao.
U Anñelikinoj blizini neka vrata zaškripe i jedan čovjek naglo izañe.
Prošao je pored nje a da je nije primijetio. Ona prepozna njegov crveni, malo
iz-blijedio kaput s izlizanim vezom, a pogotovo njegovo preplanulo,
izbrazdano lice na kojemu se u tom trenutku odražavao luñački gnjevi
markiz d'Escrain-ville. Takvog ga je vidjela kad se nagnuo nad nju i kad se
ona borila protiv užasnog osječaja da se guši. Njegovo ju je iscereno lice
podsječalo na časove zamorne borbe. Ona uzmakne i sakrije se kako je
najbolje um jela.
Trgnuo ju je usklik u njenoj blizini.
— Oh! Zbilja si ozdravila — poviče Ellis... —
Zato si se nočas i digla... Je li ti bolje?
— I jest, donekle. Ali šta znači ovaj metež?
Mlada se Grkinja smrkne.
— Jedan je rob nočas pobjegao, onaj starčič, tvoj
prijatelj.
— Savarv! — poviče Anñelika dok ju je obuzi
mao neki osječaj praznine.
— Da. Gospodar je bijesan, jer je mnogo držao
?do njega, zbog njegove učenosti.
Anñelika htjede jurnuti na pramac odakle je galama dolazila. Ellis je
zadrži.
— Ne pokazuj se... Gospodar je pomahnitaol
— Ali ja moram sve saznati.
Pomirivši se sa sudbinom, Ellis je pusti da radi šta hoče. One se približe
koliko su mogle. Promatrale su prizor, skrivene iza namotanih konopa.
 ?Na pramcu se bila okupila cjelokupna posada i Šarena gomila ljudi,
vjerojatno robovi koje je Anñelika opazila na dnu brodskog spremišta. Bilo
je tu žena i djece, muškaraca u punoj snazi, mladiča pa žak i staraca, svih
predstavnika ljudskog roda: bijelih, mrkih, smeñih i crnih, a nosili su
najrazličitije nošnje, od tvrdih, vezenih, živopisnih dolama seljaka
20a

s jadranskih obala do arapskih burnusa i tamnih ve-lova grčkih žena.

D'Escrainville preñe bunovnim pogledom po njima, zatim se obrati
Corianu koji se svojim teškin i mirnim korakom uspinjao k njemu
— Vidiš čemu vodi popustljivost! — zaurla. —
Dozvolio sam da me taj stari gavran namagarči. Znai
li šta je uradio? Kidnuo je. To je več drugi rob koj.
je u manje od mjesec dana pobjegao s mog broda
Meni se to ranije nikad nije dogañalo, meni, Baukv
Sredozemnog mora!
„Nišani bez razloga dobio taj nadimak A nasamario me bijedni kepec za
kojeg u Livornu nišan-mogao dobiti ni pedeset pijastera. Obrlatio me i uspic
dovuči na ove nesretne otoke pod izgovorom da či se tu obogatiti pomoču
nekog čudesnog proizvoda koj se ovdje samo zgrče lopatama. A ja sam mu
povjerovao! Baš sam pravi pravca ti magarac! Nisam srnu smetnuti s uma da
sam ga uhvatio s onim prokletiir Provansalcem koji je uspio oñmagliti sa
svojom jedrilicom, u onoj orahovoj ljuski koju sam još k tome JE pokrpao
zato da bih je skuplje prodao. Nikad mi se još nitko nije ovako narugao. A
danas još i taj ljekarnik!
— Sigurno je imao saučesnika meñu stražarima
posadom ili robovima.
— Upravo sam to pošao da utvrdim. Coriano
jesu li svi na okupu?
— Da, gospodine.
— Onda čemo se prvo malo zabavljati. Ha, ha
Nema šale s markizom d'Escrainvilleom. A ako jed
nog dana pronañem tog prokletog ljekarnika, pri-
gnječit ču ga kao stjenicu. Kako sam mogao zabo
raviti da nam je baš taj stari ñavo potopio onu šaj-
ku. Naprijed! Svi!
Svi su več tu stajali, nepomični i šutljivi, pogledajuči uznemireno prema
kapetanskom mostu.
— Nočas je jedan rob spustio u more čamac za
spašavanje i s njim pobjegao. Koji su stražari bili u
nočnoj smjeni? Šestorica ih je. Neka ta šestorica istu-
201.

oikupili su se na žalu i zurili u usidreni brigantin. Tamo se prizor i

odigravao.
U Anñelikinoj blizini neka vrata zaškripe i jedan čovjek naglo izañe.
Prošao je pored nje a da je nije primijetio. Ona prepozna njegov crveni, malo
iz-folijedio kaput s izlizanim vezom, a pogotovo njegovo preplanulo,
izbrazdano lice na kojemu se u tom trenutku odražavao luñački gnjev:
markiz d'Escrain-ville. Takvog ga je vidjela kad se nagnuo nad nju i ikad se
ona borila protiv užasnog osječaja da se guši. Njegovo ju je iscereno lice
podsječalo na časove zamorne borbe. Ona uzmakne i sakrije se kako je
najbolje um jela.
Trgnuo ju je usklik u njenoj blizini.
— Oh! Zbilja si ozdravila — poviče Ellis... —
Zato si se nočas i digla... Je li ti bolje?
— I jest, donekle. Ali šta znači ovaj metež?
Mlada se Grkinja smrkne.
— Jedan je rob nočas pobjegao, onaj starčič, tvoj
(prijatelj.
— Savarv! — poviče Anñelika dok ju je obuzi
mao neki osječaj praznine.
— Da. Gospodar je bijesan, jer je mnogo držao
<Jo njega, zbog njegove učenosti.
Anñelika htjede jurnuti na pramae odakle je galama dolazila. Ellis je
zadrži.
— Ne pokazuj se... Gospodar je pomahnitaoJ
— Ali ja moram sve saznati.
Pomirivši se sa sudbinom, Ellis je pusti da radi šta hoče. One se približe
koliko su mogle. Promatrale su prizor, skrivene iza namotanih konopa.
?Na pramcu se bila okupila cjelokupna posada i Šarena gomila ljudi,
vjerojatno robovi koje je Anñelika opazila na dnu brodskog spremišta. Bilo
je tu žena i djece, muškaraca u punoj snazi, mladiča pa čak i staraca, svih
predstavnika ljudskog roda: bijelih, mrkih, smeñih i crnih, a nosili su
najrazličitije nošnje, od tvrdih, vezenih, živopisnih dolama seljaka
200

s jadranskih obala do arapskih burnusa i tamnih ve-lova grčkih žena.

 D'Escrainville preñe bunovnim pogledom po njima, zatim se obrati
Corianu koji se svojim teškiir i mirnim korakom uspinjao k njemu
— Vidiš čemu vodi popustljivost! — zaurla. —
Dozvolio sam da me taj stari gavran namagarči. Znai
li šta je uradio? Kidnuo je. To je več drugi rob koj
je u manje od mjesec dana pobjegao s mog broda
Meni se to ranije nikad nije dogañalo, meni, Bauki
Sredozemnog mora!
„Nisam bez razloga dobio taj nadimak A nasamario me bijedni kepec za
kojeg u Livornu nišan-mogao dobiti ni pedeset pijastera. Obrlatio me i uspic
dovuči na ove nesretne otoke pod izgovorom da či se tu obogatiti pomoču
nekog čudesnog proizvoda koj se ovdje samo zgrče lopatama. A ja sam mu
povjerovao! Baš sam pravi pravcati magarac! Nisam smit smetnuti s uma da
sam ga uhvatio s onim prokletinr Provansalcem koji je uspio odmagliti sa
svojom jedrilicom, u onoj orahovoj ljuski koju sam još k tome j? pokrpao
zato da bih je skuplje prodao. Nikad mi se još nitko nije ovako narugao. A
danas još i taj ljekarnik!
— Sigurno je imao saučesnika meñu stražarima
posadom ili robovima.
— Upravo sam to pošao da utvrdim. Coriano
jesu li svi na okupu?
— Da, gospodine.
— Onda čemo se prvo malo zabavljati. Ha, ha
Nema šale s markizom d'Escrainvilleom. A ako jed
nog dana pronañem tog prokletog ljekarnika, pri-
gnječit ču ga kao stjenicu. Kako sam mogao zabo
raviti da nam je baš taj stari ñavo potopio onu šaj-
ku. Naprijed! Svi!
Svi su več tu stajali, nepomični i šutljivi, pogledajuči uznemireno prema
kapetanskom mostu.
— Nočas je jedan rob spustio u more čamac za
spašavanje i s njim pobjegao. Koji su stražari bili u
nočnoj smjeni? Šestorica ih je. Neka ta šestorica istu-
201.

pe. Javite se! 2ivct če vam biti poklonjen. Krivca ili krivce, ako se sami
prijave, kaznit ču samo time što •ču. ih najuriti s mog broda i iskrcati na ovaj
otok. Prijavite se prije nego što svoju izjavu dokrajčim na talijanskom,
grčkom i turskom.
 On svoj govor ponovi na tri jezika. Kapetan Metthieu, prevede ga na
arapski.
Nakon toga zavlada savršena tišina. Nekoliko je dojenčadi zakmečalo, ali
su ih uplašene majke brzo ušutkale. Napokon istupi jedan robijaški
nadglednik i nešto vikne.
D'Escrainville i Coriano se očima sporazumješe.
— Oni ništa ne znaju. Kao i uvijek. Pa dobro!
Kad ste tako tvrdoglavi, gospodo moja, pripada vas
uobičajena kazna. Stražari če bacati kocku. Tko iz<-
vuče pogodak, bit če obješen. Da počnemo! Ti ^amo
i ti, istupite!
Dvojica ljudi napuste svoja mjesta i popnu se na kapetanski most.
Jedan je bio:crnoput* lijep čovjek, a drugi svjetlokos i preplanuo južnjak,
vjerojatno Korzikanac ili Sardinac.
Nijedan od njih nije zadrhtao. Gusari su običavali sudbini prepustiti da
odluči tko če platiti za sve. Nitko se nije pokušavao izvuči.
— Ovo je školjka za božji sud — reče d'Escrain
ville.— Ppleñina školjke je glava, a udubina pismo.
Glava znači smrt. Ti si prvi, Mustafa. Počnil
Cmčeve usne su se micale.
— Inch Alah!
On uzme školjku i baci je u zrak.
— Pismo.
— Sad ti, Santario!
Sardinac se prekriži i baci školjku.
— Glava!
Izraz neopisivog olakšanja pojavi se na crnčevom licu. Sardinac obori
glavu. Escrainville se cerio.
— Sudbina je tako htjela, Santario. A možda
nisi ni kriv? Da si progovorio, bio bi ti život pošteñen,
Ali sad je prekasno! Na- jarbol s njim!
202

Dva mornara priñu i ščepaju čovjeka.

— Stanite — reče gusar — neče on tamo gore
visiti sam. Sad su robovi na redu. Oni bjekstvo nisu
ni čuli i, naravno, nitko neče ni slova reči. Ali i on.
treba da plate, a sudbina če odrediti krivca meñu
njima. Pošto je maloprijašnja osuda izrečena kršča
ninu, to če ovaj put ždrebati samo muslimani.
 Cim su ove riječi prevedene, nastade negodovanje u redovima maurskih i
turskih zarobljenika. Jedan stariji čovjek s finim arapskim licem i riñom, ka-
niranom bradom odlučno se pobunio, a Cariano je preveo:
— Kaže da božja pravda treba da bira i meñu
vjernicima i meñu nevjernicima.
D'Escrainville se podrugljivo smijao.
— Dobro, dobro, djeco moja, i u zarobljeništvu
se svañate oko toga tko je pravovjeran. Pa dobro!
Neka ovaj stari mujezin baci školjku. Ako ispadne
glava, onda če on odrediti žrtvu meñu svojom vjer
skom bračom.
Starac se okrene istoku, padne ničice i triput čelom dotakne tlo, a onda
izgovori nekoliko riječi.
— Kaže, ako je Bog odredio da muhamedanac
ima da plati, onda on sam želi umrijeti, jer je mu-
lah, to jest alžirski svečenik.
— Može! Samo manje kerefeka. Baci več tu
školjku, stari majmune!
Svečenik posluša.
— Pismo! — poviče d'Escrainville prasnuvši u
histeričan smijeh. — Stari lakrdijašu! Imaš sreče,
jeftino si se izvukao. Sad je na redu krščanski sveče
nik. Hajde, krščani, pošaljite svog dušobrižnika. Sta?
Nema svečenika? Nema svečenika .?
— Nema svečenika? — urlao je d'Escrainville smi
juči se suludo. Onda čemo se još malo zabavljati. Koc
ku če vuči najstariji i najmlañi krščanski rob, ne
ispod deset godina, naravno Ta ja nisam čudovište
Prvo zavlada mrtvačka tišina, zatim žene zaku-kaše, a majke napraviše zid
kojim su zaštitile svoje nedorasle sinove
203

•.3SI

— Požurite! — derao se d'Escrainville — pravda

na brodu mora biti brza. Istupite sami ili ču...
Uto iz utrobe broda odjekne potmuo i snažan prasak od kojeg
bjesomučniku zapne riječ u grlu. Poslije trenutka zaprepaštenosti jedan glas
poviče:
— Na oružje!
 Bijeli dim izbijao je iz Hermesove krme na vir u-či polako kroz rešetkaste
drvene otvore za zračenje.
Val panike zahvati robove, ali ih bičevi čuvara ubrzo stjeraše u red.
D'Escrainville sa svojim štabom pojuri na ikrmu.
— Gdje je voña palube? — rikne.
Nekoliko ustrašenih mornara priñe mu neodlučno.
— Četiri čovjeka neka podignu poklopac, a dru
ga četvorica neka siñu da vide šta se dogodilo! Dim
dolazi-iz spremišta za hranu kraj kuhinje.
Ali nitko ni prstom da mrdne. Činilo se da je nešto neobično skamenilo
sve prisutne.
— To je vatra samog Sotone, gospodine — pro
muca jedan mornar. — Pogledajte ovaj dim, to nije
prirodan, krščanski dim ...
Debeli su se oblaci, koji su izbijali iz grotla, zbilja vukli po tlu, bijeli kao
gust gvaš, a onda se naglo razilazili poput magle koja se diže iz udolina u
vlažnim krajevima. Kao da je htio zagrabiti maglu d'Escrainville posegne u
prazno, a onda ruku prinese nosu.
— Miris je čudan.
Ali se odmah snañe, trgne pištolj Corianu iz opa-sača i prodere se na
mornare:
— Pucat ču vam u stražnjicu ako smjesta ne si-
ñete kako sam vam maloprije naredio.
Najedanput se rešetkasti poklopac stane dizati usred para koje su i dalje
izbijale. Očevici kriknuše, a i sam d'Escrainville ustukne.
— Sablast!
— Uskrsnuo mrtvac!
Iz gustog oblaka izroni prilika umotana u bijelo mokro platno, a .prigušen
glas progovori:
?04

— Molim vas, gospodine d'Escrainville, ne uzne-

miravajte se, nije to ništa...
— Sto... što to znači? — promuca gusar zbu
njen. — Nesretni alkemičar! Nije ti dosta što od ra
nog jutra jurimo za tobom, nego si mi još i brod za
palio?
Konačno se prilika iščahurila. Savarvjeva se glava i bradica načas pojave,
onda on kihne, zakašlje, opet se pokrije plastom, pa, izrazivši pokretima
uvjeravanje da nema razloga bojazni, uroni pod poklopac koji se zatvori nad
utvarom.
Anñelika i svi prisutni vjerovali su da je to bila čarolija. Meñutim se
Savarv ubrzo opet pokazao, ali ovaj se put penjao po ljestvama koje vode na
palubu. Izgledao je smiren i vrlo dobro raspoložen, iako još uvijek garav. Iz
njegova se izgužvanog, prljavog i poderanog odijela širio sladunjav i otužan
miris. On dostojanstveno objasni da se ne radi o požaru, nego da je ove pare
i prasak izazvao „pokus koji daje največe nade nauci uopče, a posebno
pomorstvu".
Razbojnički ga voña bijesno premjeri od glave do pete.
— Znači da nisi pobjegao?
— Ja pobjegao? A zašto bih pobjegao? Meni je
vrlo dobro na vašoj lañi, gospodine markiže.
— Ali onda gdje je... šajka? Tko ju je skinuo
s broda?
Mlad, pjegav mornar šiljata nosa pojavi se na vanjskoj strani ograde.
Popeo se po pletenoj ljestvici ?uz dok broda i zaustavio se iznenañen pred
ovim skupom.
— Pitate za šajku, gospodaru? Ja sam je jutros
uzeo i otišao s njom na otok po vino.
D'Escrainville se umiri dok se Coriano zadovoljno smijuljio.
— Ho, ho, šefe! Otkako je nestao onaj prokleti
Marseljac, vi svuda vidite bjegunce. Ja sam lično
poslao jutros Pierrika po piče.
— Glupane!
205

Pošto mu stvar više nije bila zanimljiva, gusar slegne ramenima i okrene
se.
Uto spazi Anñeliku.
Napeto mu se lice opusti. Mora da je učinio veliki napor, jer je poprimio
blaži, gotovo ljubazan izgled.
— Ah, evo i naše ljupke markize! Konačno ste
ipak ozdravili. Kako se osječate?
Ona je ostala naslonjena na zid i gledala ga s n&+ kom mješavinom
gañenja i nerazumijevanja. Napokon prošapče:
— Oprostite, gospodine, ali ne znam šta se sa
mnom dogañalo. Zar sam zaista bila tako dugo bo
lesna?
— Više od mjesec dana — progu'nña gusar.
 — Mjesec dana? Oh, Bože moj! A gdje sam
sada?
Markiz rukom pokaže otok ovjenčan ruševinama.
— Pred Keosom, draga gospoño, negdje usred
CUdada, grčkog otočja.
206

XX
ZORA NA CIKLADIMA
Anñelika se sječala da je zaspala u voñama Sicilije, a evo gdje se mjesec
dana kasnije probudila na kraju svijeta, usred ovih grčkih otoka, bogu za
leñima, u rukama gusara i trgovca robljem.
Sklonivši se opet u svoju tijesnu kabinu, ona se bezuspješno pokušavala
prisjetiti šta se dogodilo.
Sčučurena do njenih nogu, Ellis joj je ispričala kako su je Savarv i ona
dan i noč njegovali i borili se protiv opake groznice koja ju je izjedala.
Markiz d'Escrainville je ponekad dolazio. On je hladno promatrao besvjesno
biče koje se bacalo po uskom ležaj u. Zatim bi im stisnutih zubi prijetio da
če ih žive oderati ako puste da mu „ovakav zgoditak krepa".
— Ja sam te zdušno njegovala, znaš, prijateljice
moja... Kad sam vidjela da te glavobolja više ne
muči, počela sam ti četkati kosu miriši javim prahom.
Sad ti je vrlo lijepa. A uskoro češ i ti opet postati
lijepa.
— Daj mi zrcalo — reče Anñelika uznemirena.
Kad se vidje, namršti se: obrazi su joj bili upali
i blijedi, oči ogromne. Možda če gusar sada odustati od namjere da je proda.
— Zar se ne osječaš nelagodno u tom muškom
odijelu? — upita Ellis.
— Ne. Mislim da je tako bolje.
— Šteta! Mora da si neobično lijepa odjevena
tkao Francuskinje o kojima se toliko govori.
20?

Da t>i je obradovala, Anñelika joj opiše nekoliko Iialjina koje je nosila u

Versaillesu. Ellis se očarano smijala i pljeskala rukama. Gledajuči joj mlado
lice s blagim, tamnim očima, Anñelika se pitala kako se žena, koja je godinu
dana živjela s čovjekom kao što je markiz d'Escrainville, mogla još tako
prostodušno veseliti.
Ona joj to i reče. Mlada Grkinja obori oči.
 — Oh! Znaš... tamo gdje sam ranije bila, bilo
je još gore... On i nije tako strašan. Darivao me
je... Naučio me čitati, da. Naučio me francuski i ta
lijanski ... Voljela sam njegov zagrljaj i njegova mi
lovanja ... Ali on me se zasitio. Sad me više ne voli.
— A koga voli?
Na robinj inom se čelu ukaže srdita bora.
— Svoju lulu za hašiš.
Zatim uzdahne pokorivši se sudbini.
— Puši zato što stalno misli na nešto nedostižno.
Coriano jednoofci pojavio se s namješteno-ljuba- smiješkom na usnama koje
su mu razotkrivale nekoliko preostalih pocrnjelih krnjaka. Izjavi da mlada
gospoña treba da doñe na palubu; svjež zrak če pospješiti njeno ozdravljenje.
Ellis prebaci Anñeliki preko leña laganu maramu i smjesti je na smotanu
užad pokraj otvora spremišta odakle se pružao pogled na otok. Puhao je
ugodan vjetrič i one ostadoše neko vrijeme zagledane u nebo i more koji su
se prelijevali u duginim bojama.
Poslije kračeg vremena priñe im markiz d'Escrainville. Bio je toliko
pristojan, da svojoj zarobljenici nije uputio nijednu riječ, samo joj se duboko
naklonio. Onda se postavi pokraj otvora spremišta da bi nadzirao ukrcaj
„robe"
Na otoku je vladala velika živost. Ponekad bi se začuo jedan, pa za njim
više prodornih krikova koji bi opet naglo lumuknuli.

Jedan čamac pristane uz Hermes. „Roba" se popne na brod. to su bili mladič

od osamnaestak godina i desetogodišiji dječak, obojica lijepi kao slika. Put
im je bila boje zrele breskve, a duga kosa crna i kovrčava. Imali su na sebi
pastirske kožuhe od ovčje kože, a pogled im je bio pastirski nevin. Dijete je
još uvijek držalo u ruci sviralu od trske, kojom je dozivalo svoje koze. Ono
se očajno okrene i stane kukati pružajuči ruke prema svom otoku, ali ga
jedan mornar zgrabi i odvuče u brod. Zatim je došla jedna žena. Bila je to
ona ista žena što je čas prije vriskala da se čovjeku srce paralo. Činilo se da
nije potpuno pri svijesti. Jedan je mornar povuče gore i ona se pognute glave
sruši na palubu, a duga joj se tamna kosa razaspe po prljavom brodskom
podu. Žene, koje su nailazile, spoticale su se o nju. Poslije njih pojavili su se
muškarci i mnogo staraca. Posljednji, inače trgovac, donio je sa sobom
košare crnog grožña Escrainvilleu na dar. Ovaj uze grozd i ponudi ga
AnñelikL Mlada žena prezrivo odbije.
— Griješite — reče gusar — to bi vašim obrazi
ma vratilo boju. Grožñe s čarobnog Keosa je glaso
vito i vaš prijatelj Savarv tvrdi da ga treba jesti
kako se ne bi dobio skorbut. Uostalom, gdje je opet
taj stari majmun?
Jedan mornar odgovori smješkajuči se:
— Na otoku je, gospodine, češlja jarce.
Markiz d'Escrainville se grohotom smijao.
— Češlja jarce...! Ha, ha, ha! To je najbolja
šala koju sam ikad čuo. A ipak me je uspio nasama
riti uvjeravajuči me da ču se obogatiti ako počešljam
sve jarce na grčkim otocima. Ha, ha, ha!
Raspoloženost mu se najedanput prometne u bijes.
— Ali neka ne misli da če me samo tako vuči
za nos. Gdje je? Pronañite mi ga! Nemam namjere
da ovdje nočim.
— Eno ga! — reče netko.
Na obali se nešto slično vražičku trčeči probijalo kroz crnu gomilu i u
zadnji čas uskočilo u čamac koji se upravo otisnuo.

Vdl . \o6" OAO6

208

14 Neukrotiva Anñelika

209

Dok se, spretno kao majmun, pentrao uz ljestve od užeta, mali se ljekarnik
obratio d'Escrainvilleu i bez predaha mu govorio:
— Zadržavanje na ovom otoku, gospodine, zai
sta če vas učiniti bogatašem! Sakupio sam više od sto
unci ladanuma, ali imajte na umu da cijena čuvenom
„crnom balzamu", koji se iz njega dobiva, iznosi ne
koliko desetina livara po unci. Zahvaljujuči mirisi
ma, koje čete njime proizvesti, imat čete u džepu
sve evropske dvorove.
 Stupivši na palubu, Savarv dostojanstveno tume raku u svoj prsluk... ali
ova iz njega malo dalje izroni kroz rupu iz koje sklizne d lula starog
učenjaka. On je htjede uhvatiti, ali je time nehotice baci u more.
Njegovi zbunjeni pokreti uveseljavali su razbojnike. Starčeva iznošena
odječa bila je sva premazana nekom vrstom tutkaia. Ulijepljena mu je bila i
sijeda kosa koja je izvirivala ispod crne kapice. Mrtvačko su mu lice išarale
neke čudne plave i zelene pruge, ali su mu se oči živo krijesile. Malom
mornaru, koji ga je pratio, istrgne iz ruku pliticu i njen sadržaj gurne
d'Escrainvilleu pod nos.
— Pogledajte, to je pravi pravcati ladanum, vrlo
skupocjena tvar. Ona se može mjeriti sa samim indi-
skim mošusom koji se tako teško dobavlja ... Gospo
ño, ja vas pozdravljam, napokon ste ozdravili... Po
gledajte ovo čudo. Kako rekoh, radi se o ladanumu,
gumastoj smoli koju u obliku kapljica izlučuje lišče
odreñeni grmova iz porodica Cistus ladaniferus. Ona
se dobiva pročešljavanjem brade kozama i jarcima
koji brste ovo grmlje. Kad se pretopi i prečisti, ova
če masna tvar dati tekuči ladanum ili crni balzam
koji ču spremiti u male, tanke epruvete.
— I ti tvrdiš da ču namlatiti pare na ovom smr-
ñežu? — upita d'Escrainville sumnjičavo.
— Ja vam to jamčim. Upravo se ova tekučina
dodaje najboljim parfemima zato da ne bi ishlapjeli.
Francuski i talijanski proizvoñači parfema plačaju
210

je zlatom. I ja vam jamčim bogatu žetvu, naročite na Santorinu ...

— Ja ne idem u Santorin, stari gavrane! — pro-
dere se markiz-gusar opet se rasrdivši. — Voljan
sam te odvesti još u Delos i Mikonos, ali onda moram
na Kretu. Zar hočeš da propustim godišnji sajam?
— Sta to znači u usporedbi s bogatstvom koje...
— Dosta, nemoj me dražiti! Pokupi svoje dran-
gulije i nestani! Još ču požaliti što i tebe nisam u
Livornu prodao skupa s tvojim drugovima.
Glumeči poniznost, gospodin Savarv užurbano pokupi svoju pliticu, dva
velika drvena češlja i komad vreče. Onda se prigne kao da če izmigoljiti.
— Znate — prošapče Anñeliki u prolazu — uspio
sam „je" spasiti.
— Koga to?
— Mineralnu mumiju. Jolietta nije potonula iako
je bila teško oštečena. Ovaj ju je lupeški markiz di
gao na brod, a ja sam se kasnije uspio ušuljati i uzeti
svoju pletenku.
— A Jolietta je sad daleko — reče Anñelika
gorko.
— Jadni Pannassave na žalost nije mogao čekati
da ozdravite. Postojala je opasnost da ga prodaju kao
roba ili da mu otkriju namjere prije nego što ih
ostvari. Markiz je več u Livornu prodao čitavo mno
štvo ljudi meñu kojima i vašeg malog slugu.
— Jadni moj Flipot! Prodan!

— Da, a ja sam se dobro namučio dok sam na-

§eg gospodara nagovorio da me zadrži za sebe.
— Ah! Ti si još uvijek tu, vražji lakrdijašu —
poviče d'Escrainville zaprijetivši mu rukom.
Učenjak pobježe kao miš i netragom nestade. Ali kad se Anñelika vratila
u svoju kabinu, on se ponovo pojavi
— Htio bih s vama razgovarati, gospoño. Mala
moja — obrati se Ellisi — idi van i čuvaj stražu da
nas ne bi tko iznenadio.
14*
211

— I tako ste vi zbog mene ostali u ropstvu, go

spodine Savarv? — upita Anñelika ganuta.
— Zar sam vas mogao napustiti? —• reče starac
jednostavno. — Bili ste jako bolesni, a ni sada joS
dobro ne izgledate, ali sve če biti u redu.
— Da niste i vi bili bolesni? Lice vam je puno
modrica.
— To je još uvijek „pinio", Pannassaveovo olo
vo. Teško ga je skinuti Pokušao sam limunom, vin
skom kiselinom -.. Mislim da če nestati zajedno s mo
jom kožom — zaključi učenjak veselo — ali to nije
važno. Važno je... da se riješimo ovih opasnih gu
sara — prošapče i pogleda plašljivo oko sebe. Ali ja
sam nešto smislio. Pstl
 — Vjerujete li da markiz d'Escrainville ide .na
Kretu?
— Naravna Ta on vas namjerava prodati u ba-
tistanu.
— Šta je to batistan?
— Karavan-saraj gdje se vrši prodaja posebno
vrijednih robova. Ostali se izlažu po bazarima ili na
javnim mjestima. Kretski batistan je najznačajniji
na Sredozemlju.
Anñelika se naježi.
— Ne gubite živce — nastavi Savarjr — jer ja
sam smislio nešto novo. Zato sam, pod izgovorom da
če se obogatiti na ovom rijetkom proizvodu koji je
neophodan dodatak parfemima, i dovukao tog po
hlepnog razbojnika na ovo otočje.
-r- Zašto? — upita Anñelika.
— Zato što nam trebaju saučesnici
— I vi se nadate da čete ih nači na grčkim oto
cima?
— Tko zna — reče Savarjr tajanstveno. — Go
spoño, smatrat čete me indiskretnim, ali pošto nas je
sjedinio ovaj opaki slučaj, vi nečete zamjeriti svom
starom prijatelju Sto če vam postaviti nekoliko pi
tanja. Zašto ste se, sasvim sami, uputili na ovo opa
sno putovanje? Sto se mene tiče, ja idem za svojom,
„mumijom", ali vi?
212

Anñelika uzdahne. Poslije kratkog oklijevanja ona se povjeri starom

učenjaku.
Ispričala mu je kako je, pošto je tolike godine proživjela u uvjerenju da joj
je muž grof de Peyrac mrtav, saznala da je on umakao krvniku. Zatim, da je
istraživala što se dogodilo s nestalim čovjekom i da je naišla na trag koji
vodi na Kretu.
Savarv bez riječi zaklima bradicom.
— Sigurno me smatrate ludom i besavjesnom
kad sam sa samo tako mogla baciti u pustolovinu? —
reče Anñelika.
— Vi to i jeste. Ali ja ču vam oprostiti. I ja sam
stara budala. Ostavio sam sve i nepromišljeno pošao
u susret največim opasnostima. Ja jurim tragom svo
jih snova o „mumiji" kao što vi brzopleto činite naj
gore gluposti zato što tamo dolje, ne znate zapravo
ni gdje, sja vaša ljubav poput zvijezde u mračnoj
pustinji. Ali jesmo li mi zaista ludi? Ne vjerujem.
Van granica razuma postoji nagon koji nas vodi i
potresa kao štc se trese ljeskov prut nad skrivenim
izvorom. Jeste li ikad čuli z& grčku va?ru? — upita
on iznenada mijenjajuči predmet razgovora. — Jed
na ju je skupina učenjaka posjedovala u bizantsko
vrijeme. Odakle ju je dobila? Prema mojim istraži
vanjima na licu mjesta, ona potječe od Zaratustrinih
obožavalaca vatre u predjelu Persepolisa na perzij-
sko-indijskoj granici. Zahvaljujuči toj tajni, Bizant je
bio i ostao nepobjediv sve dok su bizantinski učenjaci
znali čuvati formulu neugasive vatre. Ona se zagu
bila oko 1203. godine prilikom provale križara u Bi
zant. Ali ja sam siguran da se ova tajna krije u mi
neralnoj mumiji Kad se jedanput zapali, ona se više
ne gasi, a kad se s njom postupa na odreñen način,
iz nje se oslobaña hlapljivo, lako zapaljivo, gotovo
eksplozivno ulje. Ja sam taj pokus izvršio jutros na
jednoj maloj čestici. Da, gospoño, ja sam ponovo ot
krio tajnu grčke vatre!
Od velikog uzbuñenja on bijaše podigao glas. Ona ga opomene r*a oprez.
Podsjeti ga da su oboje samo siroti robovi u šakama nemilosrdnog nasilnika.
213

— Ništa se ne bojte — umiri je Savary. — Ja

vam ne govorim o svojim otkričima zato što sam
se zanio, nego zato što če nam ona pomoči da opefe
steJaierao slobodu. Ja imam izvrsnu zamisao i jam
čim, vam da ču je ostvariti ako nam uspije doči da
otoka Santorina.
— Zašto baš Santorina?
—- Reči ču vam kad za to doñe vrijeme.
Savarv iščezne isto onako nečujno kao što se i pojavio.
Pred večer je brod opet postao bučan. Čuli stt se ženski krici pomiješani s
muškim glasovima i psovkama; udarci, bojažljivo tapkanje bosih nogu kroz
hodnike broda, plač, zatim grčevito jecanje prigušeno muškim basovima i
grohotnim smijehom.
' — Sta je sad ovo? — upita Anñelika svoju prijateljicu.
— Ljudi krote nove zarobljenice
— Sta rade s njima?
Mlada Grkinja odvrati oSL
— Ali to je užasno! — pobuni se Anñelika bez
bojnim glasom — to je nepodnošljivo. Treba nešto
učiniti.
Tu sasvim blizu jedna je silovana žena cvilila i preklinjala.
Ellis zadrži Anñeliku.
— Ne idi tamo! Uvijek ta&o rade. To Jei njihovo
pravo.
— Njihovo pravo.
Ellis blago objasni da gusar? Imaju pravo na dio plijena. Oni ga dobivaju
,<u robi", i u novcu poslije prodaje. Naročito lijepe žene ostavljaju se za
nasladu bogatim mušterijama, dok se pretežan broj prodaje kao roblje, to jest
kao tegleča marva koja se pridodaje brojnoj posluzi u karavan-sarajkna.
Cijena se tim ženama na tržištu povečava eko u svojoj utrobi nose dijete,
budučeg roba. Ljudi markiza d'Escrain-villea su sada, dakle, prionuli da
povečaju vrijednost „robi".
214

Anñelika začepi uši i stane vikati da joj je do-s:a ovih divljaka, da hoče otiči
odavde. Kad se pomočnik Coriano pojavio u pratnji dvaju malih crnaca koji
su nosili pladanj s hranom, ona ga obaspe pogrdnim riječima i ne htjede
uzeti ni zalogaja.
— Ali morate jesti! — poviče jednooki zabrinu
to. — Ta vi ste sama kost i koža. To je propast.
— Neka prestanu mučiti te žene! Obustavite ovu
orgiju!
Ona nogom gurne pladanj i baci na zemlju
edjelu.
— Ne mogu više slušati ove krikove!
Coriano odjuri van što je brže mogao na svojim
kratkim nogama. Čulo se kako d'Escrainville bjesni.
— Ah, bilo ti je drago što ona ima karaktera!
Sada si, nadam se, dobio svoje! Zar da moja posada
ne smije više ni na vlastitom brodu zadovoljavati
svoje prohtjeve...!
 Vidjela ga je kako sav opak grabi velikim koracima.
— Čujem da odbijate hranu?
— Možda mislite da mi ove vaše saturnalije
otvaraju tek! '
Omr šav jela i nakostriješena u preširokom muškom kaputu, Anñelika je
ličila na uzjogunjenog dječarca. Gusarove se usne razvukoše u jedva
primjetan smiješak.
— Dobro, dobro! Izdao sam odgovarajuča nare
ñenja. Ali, pokažite i vi sa svoje strane malo dobre
volje. Gospoño du Plessis-Belliere, biste li mi ukazali
čast i sa mnom večerali u krmnici?
215

XXI LEGENDA O RESCATORU

Oko niskog stola bili su razmješteni jastuci Prvo su doneseno okrugle
srebrne zdjelice s gustim kiselim mlijekom po kojem su plivale mirisave
mesne loptice umotane u list vinove loze. Male Šalice s umakom od
češnjaka, paprike i Šafrana istačkale su to zelenim, crvenim i žutim tačkama.
— Probajte „dolmu" — reče Coriano nasuvši pu
nu kutljaču u Anñelikin tanjur. — Ako vam se ne
bude svidjela, dobit čete ribu.
Gusarski je poglavar podrugljivo promatrao svog pomočnika.
— Dobro ti pristaje uloga dadilje. Nema sum
nje, roñen si za to.
Coriano se naljuti.
— Pa netko treba da popravi učinjenu štetu —
prodere se. — Čudo što je još i živa. Ako je pustimo
da i dalje slabi, možemo pokopati svoje nade.
I markiz se sa svoje strane rasrdi.
— Šta bi ti još htio oñ mene? — zaurla. — Tr
pim njeno kočoperenje, pozivam je uz duboki naklon
na večeru, svi hodamo na vršcima prstiju. Moji se
ljudi moraju ponašati kao dječica iz crkvenog hora:
u osam sati navečer u krevet...
Anñelika prasne u smijeh. Razbojnici umuknu i blenu u nju.
21S
— Ona se smije!
Corianovo se kosmato lice razvedri,
— Madona! Kad bi se ovako smijala na sajmi
štu, dobili bismo za nju dvije tisuče pijastera više.
— Glupane! — reče d'Escrainville prezirno. —
Rijetko si yidio koju da se na sajmu smije! Ova
ovdje nikako ne spada u tu vrstu. Bit čemo. sretni
i presretni ako samo bude mirna. Zašto se smijete,
lijepa moja golubice?
— Ne mogu neprestano plakati — odgovori ona.
Anñelika je podlegla čarobnom dejstvu nočne tišine. Činilo se da otočič,
poput broda iz snova, iščezava iza lagane magle skupa sa svojim hramom po
kojemu je izlazeči Mjesec prosuo srebrne zrake. Slijedeči njen pogled,
markiz d'Escrainville reče:
— Apolon je u drevno doba imao šest hramova.
Dan za danom se na ovom otoku plesalo ljepoti u
čast
— A sad, zahvaljujuči vama, vlada strah i trepet
— Ne raznježujte ss previše. Ovi degenerirani
Grci ipak moraju nečem poslužiti.
— A černu služi otimati majkama djecu?
— Ona su na ovim neplodnim otocima ionako
osuñena na smrt od gladi,
— A oni jadni, nemočni starci koje ste utrpali
u svoj brod?
— Oh, to je nešto drugo! Njima činim uslugu
i samo ih zato uzimam.
— Zaista? — primijeti ona podrugljivo.
— Pa da! — Zamislite, na otoku Keosu vlada
običaj prema kojem se stanovnici, kad navrše šez
deset godina, moraju otrovati ili otiči u progonstvo
Nema tamo starih ljudi koji čuče u zapečku.
Promatrao ju je bezočno se smješkajuči.
— Vi imate još mnogo toga da naučite o Sre
dozemlju, lijepa gospo.
Jedan rob priñe i stavi kraj njega vodenu tursku lulu. Zabacivši glavu, on
stane pušiti.
217

— Pogledajte ovo zvjezdano nebo. Sutra čemo se

•u zoru približiti Kyourosu. Tamo pod oleanderima
počiva bog Mars. Stanovnici otoka još ga nisu stukli
u prah i načinili od njega vapno. Ja svaki put odla-
aim tamo i promatram ga. Volite li vi kipove?
— Da. Kralj je njima ukrasio vrtove u Versa-
iilesu..
Hram je sad izronio iz tame; izgledao je kao da lebdi na nebu.
Anñelika reče tiho:
— Bogovi sa mrtvi
— Ali boginje nisu.
Markiz d'Escrainville ju je promatrao poluotvorenim očima.
— Ovo vam odijelo niti ne stoji tako loše. Ono
.skriva ugodna iznenañenja, ali ih istovremeno daje
i naslutiti.
Anñelika se napravi kao da nije čula primjedbu. BijaSe počela jesti, jer od
gladi više nije mogla izdržati, a i okus kiselog mlijeka joj se sviñao.
— Jesmo li daleko od Krete? — upita ona.
— Ne baš jako. Več bismo odavna bili tamo da
•me taj vražji ljekarnik nije saletio svojim pričama,
pa me sad vuče po ovim otocima gdje samo gubim
vrijeme. Kad ga nema, dolazi mi želja da ga zgnje
čim kao stjenicu, ali kad se pojavi, uhvati mi dugme
od kaputa, pa me stane uvjeravati kako mi donosi
sreču i bogatstvo, onda sam potpuno razoružah. AhJ
Vrlo važno! To je blaženi Istok gdje vrijeme ne znači
mnogo.
On odbije nekoliko dimova.
— Zar vam se toliko žuri na Kretu?
— Žuri mi se da saznam kakva mi je sudbina
namijenjena. Kako čujem, u Livornu ste prodali mog
malog slugu?
— Jesam, i čak sam napravio dobar posao. Ni
sam očekivao da ču za njega toliko dobiti, ali sam
218

imao sreču i naletio na talijanskog plemiča koji je za svog sina tražio učitelja
francuskog jezika. Tako sam mu mogao povisiti cijenu.
— Flipot kao nastavnik francuskog! — poviče
Anñelika i ponovo prasne u smijeh.
 Jedva jojje uspjelo da se uozbilji. Poslije malog predaha upita trgovca
robljem da li se sječa imena talijanskog plemiča kojem je Flipota prodao.
Ona če, naime, otkupiti svog jadnog slugu.
Sad se markiz d'Escrainville stane grohotom smijati.
— Otkupit čete ga? Pa zar mislite da čete se vi
sami ikad osloboditi? Upamtite, draga moja, da se iz
harema ne može pobječi!
Mlada žena ga je dugo gledala trudeči se da otkrije trag čovječnosti na
njegovu licu koje, obasjano upravo upaljenim svjetionikom, izroni iz tame
pred nju.
— Vi čete to zbilja učiniti?
— A zašto bih na svom brodu držao djevojčuru
Jcao što ste vi? •
— Slušajte — reče Anñelika u kojoj sa iznenada
rodila nada — ako vam je stalo samo do novca, ja
vam mogu dati otkupninu. Imam veliki imetak u
Francuskoj.
On zaklima glavom.
— Ne. Neču da se petljam s Francuzima. Oni su
suviše opasni. Po novac bih morao otiči u Marselj.
To je nezgodno... i predugo traje. Ne moga čekati.
Moram kupiti nov brod ... Imaš li ti dovoljno novaca
za to?
— Možda.
Ali ona se sječala u kakvom su lošem stanju bili njeni poslovi kad je
odlazila. Morala je založiti svoju lañu i njen buduči teret da bi podmirila
svoje izdatke na dvoru. A zar nije još k tome i njen položaj u Francuskoj bio
potpuno neizvjestan, pošto je na sebe navukla kraljev gnjev?
210

UMI

Ona se očajna ugrize za usnu. — Vidiš — reče on — u mojim si rukama. Ja

saro tvoj gospodar i uradit ču s tobom što mi se prohtije.
Putovanje se nastavilo. Proklinjuči Savarvja. gusar je svaki dan bacao
sidro pred drugim krševitim otokom punim bijelih pikova. Sa škrtog su tla
stršile samo veličanstvene ruševine i vinova loza. Stanovnici su proizvodili
jako vino i batom tucali antikni mramor. Njegovu su prašinu pekli i od nje
pravili vapno za krečenje kuča. Ali ne može se živjeti samo od vina i
kamenih bogova.
 Ugroženi glañu, prodavali su svoja vina, svoje vapno, svoje žene i svoju
djecu rijetkim brodovima koji su ovuda prolazili. Turski bi žandar,
predstavnik carigradske vlasti na ovim siromašnim otocima, zatvarao oči
pred trgovačkim poslovanjem krščanskog gusara. D'Escrainville bi ga
pozivao na brod. Skupa bi pili kavu i pušili nargilu u krmnici. Pošto bi dobio
nekoliko cekina, Turčin bi lično nadzirao ukrcaj svojih podanika u spremište
za roblje.
Prošli su pored Kitnosa, Sire, Mikonosa i Delosa.
Unatoč Savaryjevim obečanjima, Anñelika je bila malodušna i Ellis
ponekad nije znala kako da joj podigne duh.
— Kakva šteta — poviče jednog dana — što je
Rescator otišao u posjetu marokanskom kralju! On
bi te sigurno kupio.
Anñelika skoči.
— Kakva korist preči iz ruku jednog u. ruke
drugog gusara.
— To bi ti bilo bolje nego da te zatvore u ša
raj... Samo smrt ponovo otvara vrata onim jadni-
caraa koje su eunusi jedanput uveli u nj. Cak ni kad
ostare, ne stiču slobodu. Ja više volim gusare — reče
Ellis vrlo ozbiljno. — A onaj o kojem ti govorim, ne
postupa sa ženama kao ostali. Slušaj, sestro moja,
ispričat ču ti doživljaj Talijanke Lucije koju su Ber-
220

beri uhvatili na toskanskim obalama. Čula sam ga kad sam bila u alžirskoj
tamnici... od jedne žene koja je Luciju upoznala pošto ju je Eescator odveo u
svoje carstvo. Kod njega, na njegovu utvrñenom otoku, ona je dobivala
izvanrednu hranu, svaki dan slatkiše i mnogo ljubavi.
Anñelika se morala nasmijati prostodušnosti mlade djevojke.
— Ja ne volim ni slatkiše ni ljubav... Bar ne
(pod takvim okolnostima.
— Ali, Lucija ih je voljela. Ona se u svojoj siro
mašnoj Toscani nikad nije do sita najela. Bila je li
jepa poput boginje, te je vrlo rano upoznala čulni
užitak. I tako su je radovali i slatkiši i ljubav.
— Ali ja nisam Lucija i ne posjedujem ukus i
sttdonosti odaliske.
Ellis je izgledala razočarana. A onda se iznenada nečemu dosjeti i nastavi:
— Slušaj dalje, sestro moja... Na Kreti je bila
Jermenka Marija. U batistanu se bacila na pod, tako
da ju je dražbeni povjerenik Erivan morao držati za
kosu, da bi joj mušterije vidjele lice... Zbog takvog
vladanja niko je nije htio kupiti, iako je bila cijepa
kao lijep dan... Rescator ju je kupio... Odveo ju
je u svoju palaču u Milošu. Obasuo ju je darovima.
Ali ništa je nije moglo trgnuti iz ravnodušnosti. Onda
je Rescator otišao. Vratio se s dvoje male djece koja
su bila prodana nekom Etiopljaninu. To bijahu djeca
Jermenke Marije.
Mlada Grkinja iznenada ustane i pokretima svojih tankih ruku poprati
svoje opisivanje.
— Kad ih je pogledala, zaurlala je kao životinja.
Držala ih je na prsima čitav dan i nitko joj se nije
smio približiti Ali kad se večer spustila i kad su dje
ca zaspala, ona se digla, namirisala tijelo i okitila se
nakitom koji joj Rescator bijaše poklonio. Popela se
na njegovu terasu i pred njim zaplesala zato da bi je
poželio... Oh! Shvačaš li, sestro moja . Shvačaš li
kakav je to čovjek ... ?
221

Izvijajuči rukama, ona se zavrti na bosim prstima i plesala je kao

Jermenka Marija, kao što su nekoč plesale vestalke pod bijelim trijernovima
na ovim otocima.
Zatim se opet Ščučuri Anñeliki do nogu.
— Razumiješ li šta hoču da ti objasnim?
~ Ne.
Robinja reče sanjalački.
— On sa svakom ženom govori drugim, njenim
jezikom. On je čarobnjak.
— Čarobnjak — reče markiz d'Escrainville gor
ko. — To su brbljarije ove drolje! Ne treba mnogo
da se takvima zavrti ptičji mozak. Nastran čovjek, da,
to je on, taj prokleti Rescator.
— I vi ga smatrate nastranim. Zažto?
— Zato što je on jedini, čujete li, jedini gusar
koji ne trguje robljem, a ipak je najbogatiji. Ima
odlično organiziranu trgovinu srebrom, remeti sve te
čajeve i nas uništava.
„Čarobnjak. . ? Da, da. On se uvijek stvori tamo gdje ga čovjek najmanje
očekuje. Nitko ne zna gdje mu je prebivalište. Dugo se zadržavao u Diñeliju
kraj Alžira. Zatim je viñen na Rodosu. Poslije toga u Tri-polisu. Ja mislim
da bi mu baza prije mogla biti na Cipru. On je opasan zato što se ne može
ustanoviti iz kojih pobuda sve to radi. Mora da je malo lud. To se dogaña u
našem zanatu.
— Je li istina da ponekad pušta na slobodu či
tave tovare robova sa zaplijenjenih laña?
Escrainville zaškrguče zubima i slegne ramenima.
— Ludjak! Pošto je dovoljno bogat, zabavlja se
time što rastrojava tržište i uništava ostale. Trgovci
i novčari u velikim gradovima duboko mu se klanjaju,
tobože zato što je ustalio tečaj srebra. Svuda gospoda
ri. Ali to tako neče ostati. Uzalud ga štiti njegova tje
lesna garda; jednog če se dana ipak nači netko tko če
na onaj svijet poslati tog tupana odrezana nosa, tu
karnevalsku masku, tog nadričarobnjaka Čarob-

njak sa Sredozemnog mora... Ha, ha! Ali ja sam Bauk Sredozemnog mora...
Vidjet čemo...! Mrzim ga kao što ga mrze svi gusari, trgovci robljem: Mez-
zo-Morte, Simon Dansat, Fabrice Oligliero, brača Salvador, Pedro
Garmantaz Španjolac, pa čak i malteški vitezovi, svi, svi... Kako je stekao
blagonaklonost Mule Ismaila, marokanskog kralja to je zagonetka! Silni mu
je sultan stavio na raspolaganje cvoju zastavu i Maure za tjelesnu gardu. Ali
sad je dosta razgovora o tom klipanu. Hočete li probati ke-
bab...?
On joj pruži zdjelu s mesnom paštetom začinjenu kiselkastim sjemenkama
tamarinde i isprženu na ovčjoj masti

222

223.

1
xxn
PRED OČIMA EROSA
Markiz d'Escrainville ju je svaki dan pozivao u krmnicu k sebi na večeru.
Bio je pristojan koliko god je mogao, vjerojatno zbog toga što bi mu Coriano
prethodno očitao bukvicu. Na mahove bi izbijala njegova narav, pa bi je
tikao i govorio joj neugodne stvari. A onda bi se opet počeo ponašati kao
dobro odgojen čovjek i tako bi lijepo vodio razgovor, da ga je mlada žena
vrlo pažljivo i sa zanimanjem slušala. Otkrila je da je vrlo obrazovan, da zna
sve istočnjačke jezike i da grčke klasike čita u originalu. Bio je zaista vrlo
proturječna ličnost.
Dok je u nastupima sadizma mučio svoje robove, prema drugima je bio
gotovo očinski pažljiv. Često bi pred njih na kapetanski most dovodio
desetak ljupkih crnčiča koje bijaše kupio u Tripolisu.
Djeca bi se obazrivo spustila na tlo i prekrižila bose noge, dok su im
bjeloočnice blistale u tami.
— Zar nisu lijepi? — govorio je d'Escrainville
gledajuči ih raznježenim očima. — Znate li da ti mali
•divljaci iz Sudana vrijede onoliko zlata koliko teže?
— Zbilja?
— Oni su eunusi.
— Jadni mališani!
— Zašto jadni?
— Zar nije užasno što su ih tako osakatili?
— Koješta! Njihovi vrači to izvode vrlo vješto 1
brzo Potom se rana prelije kipučim uljem i djecu do
224

struka zakapaju u vreo pustinjski pijesak, te tako ostaju sve dok im rana ne
zaraste. Postupak je sigurno dobar, jer plemenski poglavice, koji nam ih
šalju na obalu, tvrde da ili svega dva posto umire od toga.
— Jadni mališani! — ponovi mlada žena.
Gusar slegne ramenima.
— Vjerujte mi, vama je samilost bezrazložna.
Zar ovi ljudožderski mladunci mogu poželjeti bolju
sudbinu? Oni (potječu iz užasne zemlje gdje onaj tko
umakne lavljim raljama, ne može uteči koplju svog
neprijatelja koji če ga živog pojestL Kod kuče su se
hranili korjenjem i štakorima. Sad se mogu do sita
najesti A kako če tek uživati kod svog budučeg vla
snika. Dok su mladi, neče raditi ništa drugo, nego na
stepenicama neke palače igrati triktrak i šah sa sul
tanovim sinovima, ili ih pratiti u lov sa sokolovima.
Kad odrastu, njihova uloga postaje prvorazredna. Zar
se ne sječate iz povjesti da je nekoliko eunuha kru
nisano za careve Bizanta? Mnogo njih — a ja ih znam
— ima potpunu vlast nad gospodarom koji se sav
predao, svoj im užicima. Čut čete za poglavara crnih
eunuha kod sultana nad sultanima, za poglavara bije
lih eunuha kod njegova brata Solimana, nekog Ča-
tmil-bega, ili za Osmana Ferañija, velikog eunuha
Mule Ismaila, marokanskog kralja. Taj je div gotovo
hvat visok. Ljudina u svakom pogledu: svirep, pre
preden, genijalan. On je i doveo Mulu Ismaila na
prijesto pomogavši mu da poubija nekoliko desetaka
pretendenata koji su mu stajali na putu.
Iznenada mu sine zlobna misao; zastane i počne se smijati:
— Da! Da! Vjerujem da čete se ubrzo i sami uvjeriti u moč eunuha na
Istoku, lijepa zarobljenice.
Anñelika se nasloni na napukli stup po kojem se iskrilo svjetlo Ciklada.
U ruci je gnječila struk bosiljka. Maloprije, kad je prolazila kroz selo, u
susret joj je došao pravoslavni pop s kamilavfcom i crnim, velom na glavi i
225
15 Neukrotiva Anñelika

pružio joj u znak dobrodošlice ovu mirisavu grančicu. Jadan je bezazleni

starac nastojao svoju pastvu zaštititi od gusarskog nasilja. Pokušavao je
pobuditi razumijevanje ibar kod mladog, plavokosog gusara koji se na obalu
iskrcao s mornarima zlikovačka izgleda. Možda če se on smilovati jadnim
nesretnicima...?
Escrainville ga je, meñutim, bez puno predomi-šljanja ščepao za bradu i
bacio na tlo, a onda ga, psujuči na grčkom, još izudarao nogama.
— Bogohulniče! — kriknula je Anñelika.
Pop je pružao mršave ruke prema njoj i obasuo je bujicom riječi. MarMz
se grohotom smijao.
— Misli da ste mi sin i zaklinje vas ljubavlju
što je gajim prema vama da se zauzmete za njegove
dvije kčerke. Ha, ha, ha! Smješnije stvari još u svom
životu nisam čuo.
— A ako bih vas za to zamolila?
On joj je preko starca dobacio dug, neodreñen pogled.
 — Udaljite se — rekao je. — Ne miješajte se u
ono što mi ovdje činimo.
Ona se okrenula od žalosnog prizora kakvih se dosad več nagledala.
Otkad je ozdravila, Coriano je zahtijevao da siñe s broda prilikom svakog
pristajanja. Tvrdio je da če se na svježem zraku bolje oporaviti. Kao da ga
nije bilo dovoljno na palubi broda! Ali je Coriano bio nepopustljiv. Tražio je
da izlazi i da se kreče.
Kad je prvi put bojažljivo stala na obalu, iznenadila se što pod nogama
osječa čvrsto tlo. Bijaše se udaljila iz sela ostavivši razbojnike koji su se
cjen-kali pri kupovini. U sjenci jednog hrama, meñu krhotinama
snježnobijelih srušenih kipova, našla je toliko željenu samoču.
Struk bosiljka odisao. je mirisom ove izmučene zemlje. Ovdje nije bilo ni
stabla ni grma; sve samo siromaštvo, i pustoš, a ipak vječni sjaj. Nije bilo
vode, ali je zato bilo u obilju pjesničkog nadahnuča zahva-
226

ljujuči kojem su legenda i bajka ovdje uhvatile korijena za vječna vremena.

S uzvisina je odjekivalo piskavo dozivanje pastira, dok je Savarv,
naoružan svojim drvenim, češlje-vima, veselo Skakutao poljem u potrazi za
kozama i jarcima. Večeras če opet donijeti uobičajenu količinu ladanuma.
Večeras če žene opet doči na obalu, plakat če, oupat če svoje sdijede kose i
posipati se pepelom.
Ona zatvori oči. Miris biljke ju je poticao na sanjarenje, a sunce joj je
davalo volju za život...
Na nekoliko koraka od nje stajao je marim d'Escrainviille i promatrao je.
Oslonila se o taj bijeli stup ljupko i mladalački, lice malo spustila pod
tajnom plavom kosom, usne priljubila uz zelenu grančicu, vjeñe sanjalački
oborila, i on morade sebi priznati da nije ravnodušan prema dvostrukoj čari
(koju joj. je podavalo muško odijelo što ga je tvrdoglavo nosila. Da je bila
obučena u haljinu, previše bi ličila na „onu drugu". I on bi je na kraju morao
ubiti. Jer, bila ibi. previše ženstvena, previše zavodljiva i povrh toga previše
nezaštičena. Neizvještačena, u starom jahačem kaputu čiji ovratnik nije
skrivao njen gipki vrat, posjedovala je posebnu, samo njoj svojstvenu draž
što se uklapala u mrtvilo i čeznutljivost kojom su odisala ova mjesta gdje su
nekoč dolazili efebi da se ljube.
Anñelika osjeti na sebi pogled, podigne oči i nagonski uzmakne.
On je pogleda zapovjednički.
— Doñi.
 Ona mu se približavala bez žurbe, kotrljajuči vrhom papuče kamenčiče na
stazi. Ispod srebrne kopče, kojom su joj na koljenima hlače bile stisnute,
vidjeli su se obli i pocrnjeli listovi.
Corianova se upornost pokazala opravdanom. Zarobljenici su se obrazi
zaokružili, a put opet postala svježa i zagasita.
15*
227

uoa(y >)euzo
o6alu ezejj

Escrainville je uhvati za mišicu i,-nagnuvši se nad nju, reče podrugljivo:

— Veseli se, sine dragi! Popove kčerke, znaš... ?
Ostavili smo ih u njihovoj neimaštini -....
Ona ga pogleda ne vjerujuči da govori ozbiljno. U sivim gusarovim
očima, koje su bile sasvim blizu njenih, opazila je neuobičajen sjaj.
Ona procijedi kroz zube:
— .To mi je drago.
Nije krio da je popove kčerke poštedio samo njoj za ljubav. Povukao ju je
na stazu i penjao se s njom uz strmi brežuljak koji. je stršio nad morem. Ona
je kroz rukav osječala kako mu;dilan gori, a on sav lagano drhti.
— Što me gledaš kao da ču te pojesti! — reče
on. — Zar me smatraš čudovištem?
— Ne, nego onim što jeste.
— A to je?
— Baukom Sredozemnog mora.
Činilo se da je zadovoljan ovim odgovorom, pa joj jače stisne mišicu.
Bijahu stigli gotovo na sam vrh otoka odakle je usidreni Hermes na
.blistavom morskom zrcalu izgledao kao lijepa igračka.
—. Sad zatvori oči — reče Escrainville.
Anñelika se naježi. Kakvu okrutnu igru sad opet smišlja? On se začudi
njenu ustrašenom pogledu.
— Zatvori oči, jogunice.
Da bi bio sigurniji, pokrije joj rukom vjeñe. i povuče je još malo dalje.
Zatim.makne ruku; Dok joj je njegova ruka klizila niz lice, imala je osječaj
da je netko miluje.
— Gledaj!
— Oh!
Stigli su <na zaravanak s kojeg su se uzdizale ruševine hrama.
 Tri snježnobijele stepenice vodile su do trijema čije su 'raspucale pločice
zarasle u nisko bilje.
Ovdje, meñu grmovima divlje maline s žutim i ružičastim bobicama,
puklo je pred očima čudo: dva dugačka niza. netaknutih kipova koji su se u
svoj
228

svojoj neokaljanoj ljepoti vinuli s postolja uvis^ nepomičan ples kamena

kojem je usijano nebesko plavetnilo udahnulo dušu.
— Šta je to? — prošapče Anñelika
— Boginje.
On ju je laganim korakom vodio kroz mramornu aleju, pored
nasmiješenih boginja koje su prema njima pružale svoje nježne ruke, pored
sjetnog, božanskog skupa kojemu je, zaboravljenom na planini, miris maline
zamjenjivao tamjan, a dah mora žrtvenu molitvu. U svom zanosu Anñelika
nije ni opažala da njegova nuka još uvijek počiva na njenu ramenu.
Na žrtveniku pri kraju aleje, pod udarom vjetrova, stajao je dječak,
pobjedonosni mali bog s razapetim, lukom, ljupko djetešce od bijelog
kamena i pozlate.
— ETOS!
— Kako je lijep! — klikne Anñelika. — To je
bog ljubavi, zar ne?
— Da li vas je kad pogodio svojom strelicom?
Gusar se.bijaše odmaknuo od nje. Vrškom biča
lupkao je nervozno po svojim čizmama. Anñelika osjeti kako se opčinjenost
rasplinjuije.
Ona ne odgovori, nego ode u potragu za sjenom i nasloni se na postolje
vitke Afrodite.
— Mora da ste neobično lijepi kad., ste- zalju
bljeni — nastavi on poslije duge šutnje.
Izgledao je satrven. Pogled mu odluta s boginja na Anñeliku, ali ona nije
znala s njegova lica pročitati što ga muči. Šta je time htio postiči.,.?
— Zar ti sebi umišljaš da si. mi svojom nadme-
nošču ulila strahopoštovanje i da te zato večerom ne
dolazim krotiti kako to zaslužuješ? — reče zajedljivo.
— Dovoljno si uobražena, da tako misliš, ali se grdno
varaš. Nije to razlog. Ne postoji rob koji. bi mogao
nametnuti svoju volju Bauku Sredozemnog mora.
Stvar je u tome što mi je dosadilo slušati izraze tvoje
mržnje i trpjeti ogrebotine tvojih noktiju. S vremena
na vrijeme to može pustolovini dati čari, ali kad dulje
229

SiVA
o6a(u

potraje, onda čovjeka umara. Zar se ne bi mogla sa mnom ophoditi malo

ljubaznije?
Ona mu dobaci leden pogled koji on nije vidio, jer je u meñuvremenu stao
koračati amo-tamo. Čizme su mu odjekivale po mramornim pločama i
njihov je ravnomjerni bat prigušivao piskut cvrčaka.
— Mora da ste neobično lijepi kad ste zaljublje
ni — ponovi on muklo. — Kad samo pomislim kako
vam je bilo lice one večeri kad ste zabačene glave i
Patvorenih, očiju ležali na mojim rakama, a vaše po
luotvorene usne šaptale: „Ljubavi moja!"
Odgovarajuči na njen zbunjeni izraz lica, nastavi:
— Vi se ne sječate. Bili ste bolesni, buncali ste.
Ali ja neprestano mislim na to. Ono me lice opsjeda.
Mora da ste neobično lijepi u zagrljaju čovjeka kojeg
ljubite.
On ise zaustavi i podiže pogled prema malom bogu Erosu, dok su mu oči
blistale zanosom.
— Htio bih biti taj čovjek — reče. — Htio bih
da me volite ...!
Anñelika je očekivala svaku drugu želju osim ove.
— Vas voljeti? Vas! — cikne ona.
To joj se učini toliko nemogučim da je prsnula u smijeh. Zar on ne zna da
je gusar, zločinac, bezdu-šan mučitelj? I on želi biti voljen...!
Njen smijeh se prospe i zatitra u tišini pustog mjesta. Dugo je odjekivao
piskavo i podrugljivo, dok ga konačno vjetar nije odnio.
... Vas voljeti? Vas...?
Markiz ñ'Escrainville bijaše pobijelio kao kamen. Priñe AnñellM i udari
je. Mlada žena osjeti u ustima slankast okus krvi. On je ponovo izudara i ona
mu pade do nogu. Iz uglova usana tekla joj je krv.
— Taj smijeh! — zaurla on.
Hvatao je ustima zrak 'kao da se gušio.
— Droljo f Kako si se samo usudila! Gora si
od one druge! Gora od svih drugih! Prodat ču te! Prodat ču te razvratnom
paši, bazarskom trgovcu, Mauru, grubijanu koji če te uništiti... I nikom više
230

nečeš pokazivati? zaljubljeno lice.. Ja ti to zabranjujem ... A sad se gubi!

Gubi se! Neču da sebi natovarim na grbaču Coriana i svoje ljude Gubi se
dok te nisam udavio...!
Sutradan se brod usidrio pred Santorinom. Markiz ñ'Escrainville izañe iz
svoje kabine gdje je več dva dana ležao satrven i obavljen dimom hašiša.
— Ipak si me doveo kud si htio, prokleti žoha
ru — vikao je pun mržnje na Savarvja. — Pitam se
'šta možeš nači na ovim grebenima, na ovom kame
nju. Oči mi iispadoše gledajuči, ali ja ne vidim vdše
koza nego drugdje, čak bih rekao da ih je i manje.
Jao tebi ako si me varao, stara lisico!
Gospodin je Savarv tvrdio da če žetva ladanuma prevaziči sva očekivanja,
ali gusar ostade nepovjerljiv.
— Pitam se kako ti tvoji jarci uopče mogu doči
do te tvoje smjese. Dokle oko dopire, ne vidiš ni sta
bla, ni grma.
To je bilo tačno. Santorin, nekadašnja Thera, razlikovao se od ostalih
otoka. Bio je čudo prirode, okomita litica, visoka tristo hvati, koja je tu
stršila ?poput čaše raznobojnog napuljskog sladoleda i otkrivala tajnu svog
postanka: kroz slojeve smeñih stijena, crne okamenjene lave i crvene zemlje
tekle su bjeličaste žile plavučca i svjedočile da je ovaj čudni otok samo
unutarnja strana vulkanskog kratera čije je žarište more poplavilo. Otok
Therasia, što se dizao iz mora sučelice ovom sačinjavao je drugi dio tog
kratera. Podvodni je vulkan, uostalom, još uvijek radio. Stanovnici su se
žalili na česte potrese koji su im rušili kučerke od nepečene cigle i vapna, i
naglo iz mora izbacivali vulkanske otočiče koji bi iduči udar opet zbrisao.
S one strane nadsvoñenih kučica u luci stepena-sta je staza vodila na vrh
otoka. Na njemu ise smjestila vjetrenjača s tankim crvenim i zelenim
krilima, a pored nje ruševine.
231

Poslije krače šetnje Anñelika sjedne u hladovinu drevnog vježbališta

grčkih mladiča, meñu mlade, nepomične plesače. Na zemlji pored nje,
pomiješane sa šljunkom, ležale su jedna slomljena mišica i jedna šaka s
tankim prstima. Taj je ljupki predmet, ta dječačka ili mladička ruka bila
teška kao da je na sebi nosila teret prohujalih stolječa. Anñelika je pokuša
podiči, ali joj to ne poñe za rukom i ona sjedne u sjenu jednog bacača dMca.
Još je na sebi osječala jučerašnje udarce. Tuga je potpuno svlada. Pomisli na
pokušaj bjekstva u unutrašnjost, ali se odmah i obeshrabri pogledavši škrtu
prirodu otoka.
Malo zatim začuje zvonjavu praporaca, a na stazi se pojavi gospodin
Savarv u pratnji svojih neizbježnih koza i jednog Grka s kojim je prijateljski
čavrljao. Učenjakovo je lice blistalo.
— Dozvolite da vam predstavim Vasosa Mifcole-
sa, gospoño! — reče on. — Sta mislite o ovom lije=-
pom momku?
Anñelika nije pokazala koliko je razočarana. Ona se več često divila
ljepoti grčikih muškaraca od kojih su neki naslijedili ljupkost i snagu efeba
Što su tu oko nje plesali svoj kameni ples. Ali u ovog mladiča ni traga tim
svojstvima, naprotiv, činio joj se izrazito zakržljao. Čak su mu lukavo lice,
zaraslo u smeñut rijetku bradu, i mršava, malo pogurena leña imali neke
sličnosti sa starim Savarvj em. Anñelikine oči blud jele su s jednog na
drugog.
— Da, da, pogodili ste — reče Savarv očaran —
to mi je sin.
— Vaš sin, gospodine Savarv! Zar vi imate djece?
— Imam ih svuda po Levantu — odgovori starac
raširivši ruke — He, he! Sta čete, kad sam se prije
trideset godina po prvi put iskrcao na otok Santorin,
bio sam mlañi i čiliji nego danas, mali Francuz kao
i svi Francuzi: siromašan, ali sklon ljubavnim pusto
lovinama.
Ispričao je kako je, prošavši ovuda petnaestak godina "kasnije, sa
zadovoljstvom ustanovio da mu potomak na CMadima postaje izvrstan ribar.
Tako-
232

ñer je tada obitelji Mikoles, koja je svjetskom putniku iskazivala takvo

strahopoštovanje kao da je glavom veliki Odisej, povjerio na čuvanje čitavo
bure mineralne mumije koju je uz opasnost po život bio donio iz Perzije.
— Možete li ocijeniti, gospoño, šta to znači? Čitavo bure! Sad smo
spašeni.
Anñeliki nije baš bilo jasno zašto i kako bi im slabašni izdanak malog
pariškog ljekarnika mogao biti od velike pomoči u borbi protiv razbojničke
družine. Ali je Savarv bio pun pouzdanja. Bijaše našao saučesnike. Vasos i
njegovi ujaci doči če za njima na Kretu i donijeti bure s „mumijom".
A onda če se u kraljevstvu robova zbiti veliki
dogañaji!
23?

. llL

xxin
DOLAZAK NA KRETU U TAMNICI S OSTALIM
ZAROBLJENICIMA
Hermes se več nekoliko sati blago ljuljao pred Icretskom lukom. Svjetlo
se (pojačalo. Drečave su 'boje stalno čovjeka podsječale da se nalazi na
Istoku. Povjetarac je s kopna donosio zadah vrelog ulja i mladih naranača.
Tlo se uz obalu i u udubinama uličica crvenjelo. Ružičasta prašina
prekrivala je cijeli grad i mletačke zidine fcoje su nosile još svježe tragove
zadnjih iborbi za Kretu, nekoč krščanski, sada muslimanski otok. Prisustvo
njegovih trenutačnih gospodara očitovalo se u vitkim minaretima koje su
poput velikih bijelih sviječa rasijali meñu zvonike i kupole grčkih i
mletačkih crkava.
Još čim su stigli, Escrainville bijaše uzeo čamac i otišao na kopno.
Anñelika je s palube promatrala toliko željeni grad, cilj njena nerazboritog
putovanja.
Od drevne Krete, domovine Minotaura i strašnog labirinta, ostala je
Kandija, nezasitan i bučan grad, moderan labirint gdje su se miješale sve
rase, jer je, buduči na jednakoj udaljenosti od azijskih, afričkih i evropskih
obala, bio njihov gordijski čvor.
Meñutim, jedva da se vadio koji Turčin. Kad je gusarska fregata razvila
zeleno-Jbijelu zastavu toskan-skog vojvode, s vrha jedne tvrñavo
odgovoreno je
234

crvenom otomanñkom zastavom s bijelim polumjesecom. Time su (bile

završene sve formalnosti oko posjete.
Dvadesetak galija i ratnih laña, kao i nekoliko čamaca i jedrenjaka bilo je
u luci na sidrištu ili vezano uz obalu.
Anñelika primijeti kitnjastu, novu novcatu malu galiju s deset sjajnih
topova.
— Je li to francuska galija? — ponada se ona
Sjedeči kraj nje s kišobranom meñu nogama, Sa-
vary rastreseno pogleda preko.
— To je malteška galija, što možete zaključiti
po zastavi s bijelim krtižem. Malteško je brodovlje
meñu najljepšim na Sredozemnom moru. Kristovi su
vitezovi vrlo bogati. Uostalom, šta biste vi, kao zaro
bljenica, i mogli očekivati od Francuza na Kreti... ?
On joj objasni da je Kreta, bila grčka, francuska, mletačka ili turska,
uvijek ostala ono što je stolječima bila: pribježište krščanskih gusara kao što
je Aleksandreta utočište otomanslklih, a Alžir berberskih.
Osloboñeni plačanja carine turskom namjesniku, razbojnički Sšrodovi pod
toskanskom, napuljskomi malteškom, sicilijanskom i portugalskom
zastavom koja često štiti najgore primjerke krščanskog roda, uporno dolaze
u Kandiju da bi tu trgovali.
Anñelika je promatrala robu nabacanu na obali ili u čamcima: bilo je tu
tkanina, ribe, bačava s uljem, brda lubenica i dinja, ali se ti. proizvodi ni po
količini ni po raznovrsnosti nisu mogli usporediti s mnoštvom robe u svakoj
drugoj trgovačkoj luci. Osim toga, činilo se da je robe premalo u odnosu na
tolik broj brodova u luci.
— To su večinom ratni brodovi — nastavi Anñe-
iika. — Šta rade ovdje?
— A šta mi radimo ovdje? — reče Savarv dok
su mu se oči fcrijesile. — Pogledajte malo bolje te
lañe; spremišta su im zatvorena, dok ih trgovački
brod, koji vozi pravu robu, mora obično otvoriti kad
stigne u luku. Vidite li pojačanu stražu na palubama?
Sta ona čuva? Najskupocjeniju robu.
235

Anñeldka nije mogla savladati drhtavicu.

— Roblje? To su, znači, sve sami trgovci ro
bljem ... ?
Savary joj ne odgovora, jer je neki bijedni čamac upravo sebi krčio put do
Hermesa. Evropljanin u šeširu, s otrcanim perjem i u prljavom odijelu stajao
je na pramcu istakavši majušni barjačUč, ne veči od maramice: zlatne
ljiljane na srebrnoj podlozi.
—' Francuz! — poviče opet Anñelika koja se unatoč zajedljivim
učenjakovim obavještenjima, nadala da če nači saveznike meñu svojim'
sunarodnjacima.
Putnik u čamcu ju je čuo i poslije izvjesnog pre-domišljanja dotakne šešir
u znak pozdrava.
— Da li je Escrainville na brodu? — poviče.
Pošto se nitko nije potrudio da mu odgovori, on
se uspentra po visečoj ljestvici Malobrojni se mor-iiari na straži nisu ni
osvrnuli na nezvanog gosta, nego su i dalje igrali karte i terskali sjemenke
suncokreta kao da se ništa nije dogodilo.
— Pitam da li1 vam je gospodar tu! — navalji
vao je došljak i postavio se pred jednog stražara.
— Možda čete ga nači u luci — odgovori mu
drugi nehajno.
— Je li ostavio kakve omote za mene?
— Ja nisam brodski skladištar — odvrati mor
nar, ispljune ljusku d opet se udubi u igru.
Čovjek ljutito protrlja neobrijano lice. Ellis se pojavi iza neke pregrade.
Ona mu se ljubazno nasmiješi, zatim ode do Anñelike i prišapne joj:
— To je gospodin Rochat, francuski konzul. Zar
ne bi s njim pokušala razgovarati? On bi ti mogao
pomoči... Donijet ču vam_ francuskog vina.
— Oh, sad se sječam! •*- reče Anñelka. — Go
spodin Rochat! Taj čovjek vodi moje konzularne po
slove u Kandiji! Možda če moči nešto učiniti za mene.
U meñuvremenu se i gospodin Rochat približio pošto je razabrao da
mladič na. krmi uopče nije mladič, nego žena u jahačem odijelu.
236

— Vdim da je mom starom drugaru Escrainvil-

leu sreča i dalje naklonjena. Dozvolite da se pred
stavim, lijepa putnice: Rochat, konzul francuskog
kralja na Kreti.
— A ja sam — odgovori ona — markiza du Ples-
sfe-Belliere, počasni konzul francuskog kralja na
Kreti.
Na licu gospodina Rochata odražavali su se najraznovrsniji osječaji, od
zaprepaštenja i nevjerice do zabrinutosti i nepovjerljivosti.
— Zar niste za mene čuli onda kad sam kupila
to zvanje? — upita Anñelika blago.
— Jesam, gospoño, aM mi ne smijete zamjeriti
što sam se toliko iznenadio. Pod pretpostavkom da
ste zaista markiza du Plessis-Belliere, šta vas je mo
glo navesti da dolutate ovamo? Volio bih imati do
kaze za vaše tvrdnje.
—• Morat čete se zadovoljiti mojom iiječjUj gospodine, Cim nas je
zarobio, vaš mi je „drugar", mar-kiz d'Escrainville, oduzeo sve isprave,
uključivo i potvrde o mom zvanju ...
— Razumijem...! — reče diplomata jadnog iz
gleda mjereči sad več drukčije nju i starog Savaryja
— ukratko, vi ste... prisilni gosti mog dobrog prija
telja d'Escrainvillea?
— Da, a ovo tu je gospodin Savairv, moj dvorski
upravitelj i savjetnik.
Savary se odmah snašao.
— Ne gubimo dragocjeno vrijeme! — izjavi on.
— Gospodine, predlažemo vam zaključenje jednog
posliča koji bi vam u najkračem roku mogao doni
jeti sto livara.
Rochat progunña da ne shvača kako bi zarobljenici mogli...
— Ovi su zarobljenici u mogučnosti da vam u
roku od tri daia priskrbe sto livara ako im sad od
mah pružite malu, malu pomoč.
Činilo se da se konzularni predstavnik bori sa svojom savješču. On
poravna izgužvani čipkani na-prsnik.
237

Elis donese i stavi pred njih pladanj s vrčem i nekoliko čaša, zatim
nestane poput savršene služavke. Dobivao se dojam da njeno držanje prema
Anñe-liki učvrščuje kod Rochata vjerovanje da nema posla s običnom
robinjom, nego s gospoñom iz gornjih staleža. Pošto su izmijenili nekoliko
riječi o zajedničkim znancima, činovnik uopče više nije sumnjao u Anñe-
likine izjave — ali ga je to dovelo u vrlo nezgodan položaj.
— Strašno mi je žao, gospoño. Pasti u ruke d'Escrainvilleu, to je najgore
što vam se moglo dogoditi. On je ženomrzac i kad odluči da če se nekoj ženi
osvetiti, nije ga lako od toga odvratiti. Ja lično ne mogu učiniti ništa.
Trgovci robljem ovdje uižvaju grañanska prava i, kako poslovica kaže,
„plijen pripada gusaru". A ja ne posjedujem nikakvu moč, ni novčanu ni
upravnu. Ne očekujte od mene da ču se suprotstaviti namjerama markiza
d'Esorainvillea, niti da ču staviti na kocku ono malo koristi što mi je donosi
zvanje otpravnika konzularnih poslova.
Ne praštajuči dotjerivati pohabanu odječu i gledati vrh ponošenih cipela,
on prigušeno i uzbuñeno uze opravdavati svoj postupak. Bio je najmlañi sin
u grofovskoj, ali siromašnoj obitelji de Rochat i, kad je navršio osam godina,
poslali su ga na „učenje jezika" u „koloniju" na Levantu. To je. bio zavod za
siromašnu plemičku djecu koja su tu učila jezik i običaje zemlje, i
osposobljavala se za zvanje konzularnog tumača. On je, dakle, odrastao u
francuskoj četvrti Carigrada, pohañajuči povremeno tečajeve korana i
igrajuči se sa sinovima paša. Tu je i upoznao Escrainvillea koji je isto tako
„učio jezik". Skupa su završili školovanje. Mladi je EscrainviHe započeo
kao kolonijalni činovnik i sjajno napredovao sve dok. se nije zaljubilo u
prekrasnu ženu kraljevog ambasadora u Carigradu. Ova je imala ljubavnika
koji se davio u dugovima. Da toi ih platila a da to ambasador ne sazna,
namliguša Se obratila mladom d'Escrainvilleu i zamolila ga da krivotvori
brojke na priznanicama. Očaran njome, on je to učinio.
238

Naravno, kad se stvar otkrila, platio je on. Ljepotica je sve poricala i tome
još nadodala nekoliko sitnih kleveta kako bi ga dokraja upropastila.
Bila je to otrcana, svakodnevna pripovijetka, ali je d'Escrainville ipak
izgubio glavu. Prodao je svoje zvanje, kupio mali brod i počeo gusariti za
vlastiti račun. No u usporedbi sa svoj ion vršnjakom čini se da je odabrao
bolji put. Rochat se, naime, trudio da se uspne po diplomatskoj ljestvici, ali
se zapetljao u šumi zvanja i položaja koje su dvorani u Versaillesu jedan
drugom prodavali i preprodavali. Jedino je znao da ga pripadaju
predstavnički troškovi u visini od dva i po posto od vrijednosti prometa
francuske robe na Kreti. Meñutim, več četiri godine ni Trgovinskoj komori u
Marseiju, ni ministru Colbertu ne pada na pamet da mu plate ove zaostatke
koji vjerojatno idu u džep novom ili novoj korisnici zvanja.
— Ne prikazujete li vi stvari namjerno gorima
nego što jesu? — upita Anñelika. — Opasno je op
tuživati kralja i ministra! Nepravedno je činiti ih
odgovornim. Zašto niste uzeli čitav svoj predmet i
otišli u Versailles?
— Nisam imao sredstava za to. I još moram biti
sretan što me Turci puštaju na miru. Ako mislite da
pretjerujem, onda ču vam reči da se jedan mnogo
viši činovnik i s boljim vezama od mene, naš amba
sador u Turskoj markiz de la Haye, zbog dugova na
lazi u carigradskom zatvoru, naprosto zato što ga
več godinama ministar ne plača. Vidite, dakle, da se
sam moram snalaziti. Imam ženu i djecu, do ñavolal
On zaključi uzdahnuvši:
— Ipak sam voljan izači vam u susret, ukoliko
se time neču zamjeriti, markizu. Šta mogu za vas
učiniti?
— Dvije stvari — izjavi Savarv. — Prvo: pro
nači u ovom, vama dobro poznatom gradu arapskog
trgovca Ali-Mehtuba koji ima nečaka po imenu Mo-
hameda Rakija. Treba da ga zamolite neka se, ako
želi učiniti Proroku ugodno djelo, nañe na kretskoj
obali u času kad brod francuskog gusara bude iskr-
23$

\3S1

čavao tovar i vjerojatno na dražbi prodavao dio svojih robova.

— To mogu- bez daljnjega —. prihvata Rochat
5 olakšanjem..—.Mislim da čak znam gdje taj trgo
vac stanuje.
Ali je mnogo mučnije bilo provesti drugi dio na-misli. Savarv je, naime,
zatražio da mu kraljev predstavnik <tu na licu mjesta istrese svoju kesu ;s
nekoliko bijednih cekina. Poslije izvjesnog opiranja, on je i na to pristao.
-7- Nego recite mi kad če mi mojih četrdeset cekina donijeti sto Hvara...
A kako zapravo stoji stvar s prodajom mojih spužvi u Mars. elju?
JEscrainvaUe mi je osim toga bio obečao da če ma.-dopremiti bačvu
banjulskog vina. Gdje je bačva?
Anñelika i Savarv nisu o tome ništa znali
— To mi je žao! Ali nemam vremena da čekam
domačina. Kad ga vidite, recite mu da je njegov
drug bio ovdje i da bi želio vidjeti novac od svojih
spužvi i obečano burence banjulskog vina... ni ra
dije ne, nemojte mu ništa govoriti. Bolje je da ga ne
obavijestite o našem razgovoru. Nikad se ne zna....
— Na istoku desnica nikad ne smije znati što
čini ljevica — pouči ih Savarv.
— Da,.., A pogotovo ne smije naslutiti da sam
vama, zarobljenicima, posudio novaca... Kakva mi
je to briga! Pitam se neče li mi moja velikodušnost
još donijeti neprilike. Moj je položaj i bez toga več
dosta zamršen i težak. Sta mogu.....!
On ode ne ispivši vino, toliko su ga uznemirivale misli kojima se predao i
opasnosti kojima se izlagao.
Kad su navečer robovi iskrcani u luci, pored gata je čekao Arapin u
dugačkoj haljini. AnñeMka je stupila na tlo u pratnji jednookog Coriana, a
Savarv je udesio da ide tik iza njih. On iznenada turne šaku cekina Corianu u
ruku.
— Odakle ti taj novac, stari gade? — promrmlja razbojnik.

— Ako ti i kažem, nečeš se time obogatiti, a niti

bi ti donijelo koristi da to ispričaš svom gazdi —
prišapne mu ljekarnik. — Pusti me da pet minuta
porazgovorim s onim Arapinom, a ja ču ti poslije
dati još toliko novaca.
— Misliš se s njim dogovoriti o bijegu?
— Kad bi tako i bilo, od kakve ti je to važnosti?
Nečeš od prodaje mog starog kostura dobiti ni tri
deset cekina, koliko sam ti upravo dao.
Coriano rukom odvagne novčiče, razmisli trenutak da li ljekarnik ispravno
rasuñuje, zatim se okrene i svu svoju pažnju posveti razvrstavanju svoje
robe: stari i nemočni u jedan čošak, snažni muškarci u drugi, mlade i lijepe
žene posebno, i tako dalje..
Savairv bijaše dokaskao do Arapina. Malo poslije se vrati i prišulja
Anñeliki.
— Taj je čovjek zbilja Ali-Mehtub za kojeg ste
čuli, i on zaista ima nečaka Mohameda Rakija, ali taj
živi u Alžiru. Njegov se ujak, meñutim, sječa da mu
je nečak u Marselj išao po nalogu nekog bijelca u
čijoj je službi bio dugo vremena u Sudanu, a koji je
bio učenjak i tamo proizvodio zlato.
— A kakav je bio taj čovjek? Može li ga opisati?
— Ne uzbuñujte se. Nisam ga na brzinu mogao
pitati tolike ipojedinosti. Ali vidjet ču se s njim opet
večeras ili sutra i onda čemo opširnije razgovarati.
— Kako čete to izvesti?
— To je moja stvar. Ništa ne brinite.
 Coriano tih razdvoji. Anñeliku pod jakom pratnjom odvedoše u francusku
četvrt grada. Noč se spuštala, a iz kavana koje su se otvarale na ulicu,
dopirali su zvuči flaute i defa.
Kuča, u koju su ušli, izgledala je kao mala tvrñava. Tamo ih je čekao
Escrainville u poluevropskom ambijentu gdje su pored lijepog pokučstva i
portreta u pozlačenim okvirima stajali dstočnjački divani i obavezna nargila.
U prostoriji se osječao miris hašiša.
On je pozove na kavu, po prvi puta poslije dogañaja na otoku boginja

240

16 Neukrotiva Anñelika

241

— Dakle, ljepotice moja, stigli smo u luku. Za

nekoliko če se dana ljubitelja lijepih djevojaka, koji
su riješili platiti svaku cijenu da bi došli u posjed
rijetkog predmeta, moči diviti svim pojedinostima
vaših oblika. A mi čemo im za to dati dovoljno vre
mena, vjerujte mi!
— Vi ste prostak — reče Anñelika prezrivo. —
Ali mislim da ipak nečete imati toliko drskosti da
me prodate... i to da me prodate golu!
Gusar prasne u grohotan smijeh.
— Sto više vaše golotinje pokažem, to ču vjerojat
nije postiči cijenu od dvanaest tisuča pijastera.
Anñelika poskoči, a oči joj sijevnuše.
— Ne, to se neče dogoditi — poviče. — Nikad
neču dozvoliti tu sramotu. Ja nisam robinja. Ja pri
padam francuskoj plemičkoj obitelji Nikad, nikad to
neču dozvoliti. Samo pokušajte sa mnom tako po
stupati ... Stostruko ču vam se odužiti što ste na to
samo i pomislili.
— Bezobrazndce! — rikne on i zamahne bičem.
I opet se umiješa jednooki pomočnik.
 — Pustite je, gospodaru. Nagrdit čete je. Nema
smisla da se uzbuñujete. Kratkotrajan boravak u če
liji več če je naučiti pameti.
Ali markiz d'Escrainville nije bio pristupačan razlozima, pa ga njegov
pomočnik nemilice gurne, a bjesomučnik se sruši na, divan i ispusti bič koji
pade na pod. Zatim Coriano htjede uhvatiti Anñeliku za mišicu, ali se ona
istrgne rekavši da može i sama hodati. Nikad joj nije 'bio simpatičan ovaj tip
dlakavih ruku, plavo istetoviranih kao u divljaka. Njegova je vanjština
suviše rječito govorila tko je i što je: razbojnik najniže vrste, s onim svojim
crnim povezom preko oka i crvenom, izblijedjelom maramom na masnoj
kosi koja mu je u uvojcima padala niz neobri-jano lice. On slegne ramenima
i povede je kroz hodnike i hodničiče stare kuče napola tvrñave, napola
karavan-saraja. Pošto ju je potjerao niz kamene stepenice, on se zaustavi
pred teškim srednjovjekovnim

okovanim vratima, izvuče svežanj ključeva i otvori škripave brave.

— Uñite!
Mlada je žena neodlučno stajala na pragu mračne rupčage. On je gurne
cereči se i zatvori za njom vrata.
Sad je bila sama u tamnoj čeliji koja je svjetlo dobivala samo kroz mali
prozorčič prekriven rešetkom od gustih, unakrsnih željeznih sipki. U ovom
zatvoru nije bilo čak ni slame, a čitav se namještaj sastojao od tri debela
lanca pričvrščena za zid i sa željeznim alkama po sebi. Taj je grubijari bar
nije okovao.
— Boje se da če me „nagrñiti".
Ramena su joj gorjela tamo gdje je bič dohvatio. Ona se gpusti na
nabijenu zemlju. Bar če moči razmišljati, ako ne okružena udobnostima, a
ono bar u miru. Unutarnje spokojstvo prevladalo je u njoj zahvaljujuči
dobroj vijesti koju joj Savary bijaše pri-šapnuo u vezi s arapskim trgovcem
Ali-Mehtubom. Ovaj je imao nečaka Mohameda Rakija. Nečak je ujaku
pričao o bijelcu koji je tražio zlato u Sudanu i po čijem nalogu bijaše
.putovao u Marselj. Anñelika je u sebi doslovce ponavljala Savarvjevo
izlaganje i iz njega crpila nadu. Nije se mogla varati. Iako su dogañaji
poprimili najgori obrat, dobro je učinila što je došla na Kretu, jer se
uhvačena nit nije prekinula, a nada na kraju, puta i dalje svijetlila. Meñutim,
ne treba se suviše zanositi Na neki opipljiv ?uspjeh u svojim traganjima
morat če još dugo čekati. Kada i gdje če se sastati s Ali-Mehtubovim
nečakom? Nije znala čak ni kako bi se mogla dočepati slobode i da li joj,
zaista, nije namijenjena užasna sudbina haremske robinje.
 Unatoč brigama mora da je čvrsto Zaspala, jer je, kad se [probudila, kraj
sebe našla bakreni pladanj s turskom kavom zamamna mirisa, ušečerenim
pista-čima i medenim kolačem. Sve je to odavalo brižnu žensku ruku, a kad
je otkrila dugačak smotak satkan.

242

243

od biljnog vlakna — hasuru slobodne robinjice Ellis, Anñelika shvati kome

to duguje.
Upravo je dovršila doručak kad. u podzemnom hodniku odjeknuše glasovi,
koraci se približiše, zasun i ključ zaškripaše, a jednoolki čuvar robova grubo
ugura dvije žene od kojih je jedna bila .pokrivena koprenom. Obadvije su
prodorno vikale živo negodujuči na turskom. Njihov dm je tamničar uzvratio
mnoštvom psovki na. istom jeziku, a kad je spustio zasun, čulo se kako se
kunuči uñaljuje.
Obje se žene ščučuriše u kutu čelije dobacujuči Anñeliki ustrašene
poglede. Kad su razabrale da je to žena, one se kao dvije male glupače
zasmijaše.
Anñelika se u meñuvremenu več bila privikla na polumrak. "Vidje da
žena s koprenom ima na sebi široke nabrane hlače, bluzu od crne svile i
kaputič od baršuna. Na bujnoj joj je crnoj kosi, još tamnijoj zbog kaniranja,
počivala plitka crvena baršunasta kapa koja joj je pridržavala veo preko lica.
Ona ga podigne, pošto je sad več znala da ono tamo nije muškarac. Imala je
oči poput gazelinih i dugačke trepavice. Bila bi krasotica da je nije kvario
velik, stršeči nos. Oko vrata je nosila zlatni lančič. Posegne za zlatnim
križičem koji je visio na njemu, poljubi ga i prekriži se s desna nalijevo.
Pošto je (Dopratila učinak ovog svog pokreta na Anñeliku, ode i sjedne do
nje, i na Anñelikino veliko iznenañenje stane govoriti francuski, doduše
meko i nesigurno, ali potpuno ispravno. Bila je Jermenka iz Tiblisa s
Kavkaza, pravoslavne vjere, a francuski je naučila od isusovca kojd je
podučavao nju i njenu ibraču. Predstavila je i svoju plavokosu drugaricu,
Moskovljanku koju su Turci zarobili kod Kijeva.
Anñelika ih upita kako su pale u ruke markizu d'Escrainvilleu. One su ga
jedva poznavale, jer su tek nedavno ovdje iskrcane, a došle su preko Erzeru-
ma i Carigrada, te Bejruta u Siriji gdje su prilikom duljeg zadržavanja
mnogo toga pretrpjele. Obadvije su bile presretne što su na Kreti, jer su
znale da se ovaj put neče s njima postupati kao sa stokom i da
244

neče biti gole izložene na javnom trgu, nego da če •kao „vrijedna roba" biti
predmet nadmetanja iza zatvorenih vrata.
Anñelika ju je zjbunjeno gledala i slušala. Ovu su gospoñicu, dakle,
mjesecima i mjesecima vodili i golu izlagali po bazarima na Levantu, a da
joj nitko nije skinuo teške zlatne grivne na njenim rukama i nogama, ni teški
pojas načinjen od zlatnih cekina i dvaput ili triput omotan oko njena struka.
Bilo je na njoj nekoliko libri zlata. Koliko ga je onda u ovoj zemlji trebalo
imati, da bi se čovjek otkupio?
Jermenka prasne u smijeh. To ovisi o okolnostima! Prema njenoj tvrdnji,
ne radi se toliko o novcu, nego je važno steči naklonost čovjeka koji uživa
ugled i poštovanje i koji če biti dobar zaštitnik. Ona je bila uvjerena da če
takvog lakše nači ovdje, u ovom gradu koji je do jučer pripadao krščanima i
koji je ostao pnibježište evropskih gusara i sklonište za trgovačke brodove
Zapada. Ona je na ulici vidjela pravoslavne popove, i to joj je dalo još više
nade.
Slavenka je držala veče odstojanje, ili pak nije bila toliko brbljava. Činilo
se da je vlastita sudbina uopče ne zanima. Bez puno pitanja se raširila na
Anñelikinoj hasuri i gotovo odmah zaspala.
— Ova tu nije opasan takmac — reče Jermenka
namignuvši. — Lijepa je, ali se odmah vidi da joj
nedostaje zavodnička crta. A što se vas tiče, nadam
se da mi nečete oduzeti mogučnost da nañem dobrog
gospodara.
— Zar nikad niste pomišljali na bijeg? — upita
Anñelika.
— Na bijeg? A kuda bih išla? Put do Kav
kaza, do moje kuče je dalek. On prolazi kroz ogrom
no tursko carstvo. Zar nisu i Kretu, koja je bila krš
čanska, nedavno osvojili Turci? Nemam ja više doma
na Kavkazu: oni su i tamo! Zaklali su mi oca i sta-
riju'braču, a mlañu su uškopili na moje oči i onda
ih kao bijele eunuhe prodali paši u Karsu. Ne, ne, za
mene je najbolje da potražim kakvog močnog gospo
dara.
245
liti

Zatim ona stane ispitivati Anñeliku. Da li možda dolazi s tržišta robova na

Malti? U glasu joj se osječalo veliko poštovanje prema Anñeliki.
— Zaa: je tolika čast biti robinja koju su uhvatili
pobožni malteški vitezovi? — upita Anñelika podru
gljivo.
— Oni su najmočniji krščanski velikaši na Le
vantu — reče Jermenka kolutajuči osjenčanim očima
— čak ih se i Turci Iboje i ukazuju im poštovanje, jer
je njihova trgovina jako razgranata, a oni neizmjerno
bogati. Znate li da mjima pripada kretski batistan?
A čula sam da je jedna njihova galija pristala ovdje
uz samu obalu i da če robovski nadzornik njihova
reda prisustvovati nadmetanju na kojem čemo biti
prodane. Ali ja sam luda, ta vi ste Francuskinja, te
sigurno i u vašoj zemlji postoje tržišta robova. Govori
se da je Francuska vrlo močna. Pričajte mi o njoj.
Sigurno nije veča od Malte?
Anñelika joj objasni da u Francuskoj ne postoji trgovina robljem, i da je
Francuska stoput veča od Malte. Jermenka joj se bezobrazno nasmije u brk.
Zašto Francuskinja izmišlja priče koje su nevjerojat-nije od arapskih bajki?
Ta poznato je da ne postoji veča (krščanska zemlja od Malte. Anñelika
odustane od daljnjeg uvjeravanja. Reče da joj izgledi da če biti prodana u
batistanu plemenitih vitezova, nije nikakva utjeha za gulbitak slobode, i da
se nada da če joj bijeg uspjeti. Jermenka je sumnjičavo vrtjela glavom. Oma
ne vjeruje da se može pobječi iz kandži tako značajnog trgovca robljem kao
što je „francezij-ski gusar". Ona se več gotovo godinu dana nalazi u turskom
ropstvu, ali još nikad nije čula da je neka žena "uspjela pobječi. Doduše bilo
je žena koje su uspjele pobječi, ali su kasnije nañene izbodene nožem ili su
im kosti ogiodali psi i mačke.
— Mačke?
— Neka muslimanska plemena obučavaju mač
ke za čuvare zarobljenica. A mačka je krvoločnija i
spretnija od psa.
— Ja sam mislila da žene čuvaju eunusi?
246

Ona saznade da eunusi nadziru one žene koje su se uspjele uzdiči do harema.
Ali uhvačene su robinje čuvale mačke i svinje kojima su ponekad bacane
buntovnice da 'ih žive požderu. Gnusne im životinje prvo ispiju oči i pojedu
grudi.
Anñelika se naježi. Nije se .bojala smrti, ali ovakve se grozila!
Ogladnjele unatoč svemu, navale na Ellisine slatkiše i brzo ih utroje
dokrajče, jer se i Slavenka u meñuvremenu probudila. Onda tih stane moriti
žeñ. Iako je Jermenka vikala iz. sve snage, nitko se ne pojavi. Konačno im je
nočna svježina olakšala muke, pa su čak i zaspale. Kad se razdanilo, ?uhvati
ih još gora žeñ, ali nitko nije odgovarao na njihovo dozivanje.
Viručina je kroz mali otvor prodirala duboko u njihov podrum. A
zatvorenice su bile gladne i žedne. Vanjska svjetlost postade opet
crvenkasta, pa ljubičasta, a onda se ugasi. Ponovo je nastupila noč, gora od
prethodne. Anñeliku su leña boljela. Gusarov joj je bič rasjekao meso i
odječa joj se prilijepila na ranu.
Ujutro ih probudi zamaman miris.
— To je kavkaski „šašlik" — ustanovi Jermenka
šmrčuči nosom — na ražnju pečena ovčetina s kri
škama slanine.
I one obradovane začuju kako u hodniku zvecka metalno posuñe.
— Stavite to ovamo — odjekne Esorainvilleov
glas.
Zasun odskoči, a u istom času trak svjetla bljesne u prostoriji.
— Jesu Ji te, ljepotice moja, urazumili ovaj ma
li post i ovo društvo koje jako dobro pozna prilike?
Hočeš li se konačno ponašati kao pokorna 'robinja?
Obori glavu i reci: „Da, gospodaru moj, činit ču sve
što želite ..."
Gusar je mirisao po vinu i drogi. ðio je ?neobri-jan. Buduči da je
Anñelika šutjela, on opsuje i izjavi da mu je strpljenje na izmaku.
247

— Ta zar mogu pristupiti pregovorima o nad

metanju, a da prethodno ine smekšani ovu drolju?
Ona če me upropastiti! Ponavljaj za mnom, maga
reča glavo: „Da, gospodaru moj..."
 Anñelika stisne zube. Robovlasnik pljune od bijesa. I on. opet zamahne
bičem, a jednooki se opet umiješa. Urazumivši se, gusar se pokuša savladati.
— Nisam ti još dosad zgulio kožu s lica napro
sto zato što bi to utjecalo na cijenu...
On se obrati' mornarima koji su nosili zdjele:
— Odvedite druge dvije zarobljenice u susjed
nu čeliju i neka se tamo dobro najedu i napiju, ali
ova mazga ovdje neka gladuje.
Na AnñeliMno veliko čuñenje, Jermenka i njena drugarica Moskovljanka
odbiše povlasticu ikoja je njoj bila uskračena. Uzajamno pomaganje u
ropstvu bilo je nepisani zakon.
Nasilnik pošalje fe vragu sve žene psujuči što ta pasmina uopče postoji na
svijetu, i naredi' da se jelo opet iznese.
248

XXIV
JEZIVA KUŠNJA — MAČKE. ANðELIKA JE SLOMLJENA
Dan je nekako prošao. Ali je navečer glad postala neizdržljiva.
Te noči Anñelika nije mogla zaspati. Zar još čitav jedan dan treba
podnositi ove užasne patnje zato da bi konačno ipak svršila na dražbi čiju če
glavnu tačku nesumnjivo predstavljati ova trojka? Savary bijaše obečao da
če je spasiti tužne sudbine. Bez sredstava, i sam zarobljenik, oslanjajuči se
jedino na nekoliko neukih Grka, Savarv je imao malo izgleda na uspjeh, u
ovom opasnom osinjaku gdje su najmočniji predstavnici gusarskog zanata
raspolagali svim potrebnim sredstvima da osiguraju unosno, stoljetno
trgovanje robljem.
Oko ponoči joj se učini da na prozorčiču svjetlucaju dva oka.
— Mačka! — krikne Anñelika koju je stalno
progonila Jermenkina priča.
Ali to je, u stvari, bila uljana svjetiljka s dva fitilja. Netko je zastre i tiho
zazove:
— Gospoño Anñelika, ovdje je... Ellis.
Ona posrčuči doñe do prozora i primi u ruke nešto hladno i ljepljivo, što
užasnuta ispusti na pod, jer u prvi mah nije razabrala da su to tri krasna
grozda.
— Stari vam ljekarnik poručuje... da ne smije
te očajavati ma šta se dogodilo. U zoru, kad začujete
249

prvi imujezinov pjev s velike džamije, on če biti <*vdje.

 — Hvala ti, Ellis! Velika je tvoja dobrota....!
Kakva se to buka čuje? Je li to podzemni vulkan?
— Nije. To oluja vani bjesni. More je nočas vrlo
uzburkano, a tako se jako čuje zato što se gospoda
rova kuča. nalazi na samoj obali.
Ona iščezne poput sjenke. Anñeliika navali na grožñe, a onda se
posramljena sjeti da ga nije ponudila svojini supatnicama. Htjede ih
probuditi, ali joj to ne poñe za rukom te im ostavi njihov dio, a svoj
halapljivo pojede. Noč joj se užasno oduljila. Kad je donekle utažila glad,
uhvati je san, ali je zbog Sa-varyja morala ostati budna. Pred jutro se huka
po-bješnjelog mora stiša. Anñelika se naslonila na aid, tik uz prozorčič, i
napokon ipak zaspala.
— Gospoño du Plessis, morate napisati jedno
pismo!
Anñelika poskoči i prepozna starog ljekarnika Ikoji joj je kroz rešetku
pokušavao doturiti list papira, tintarnicu i pero.
— Ali ovdje je mračno, nemam stola...
— Pa šta onda. Poslužite se zidom ili podom.
Anñelika prisloni list papira na hrapavu stijenu.
Savarv je držao rog sa crnilom.
— Napisati pismo... ali kome? — upita Anñe
lika koja se več bila pribrala.
, — Vašem mužu.
— Mom mužu ...?
— Da ... Ponovo sam razgovarao s Ali-Mehtu-
foom. On je voljan da ode u Alžir svom nečaku i da
ga o svemu ispita. Moglo bi se dogoditi da ga nečak
odvede pravo u prebivalište vašeg muža. Kao dokaz
da dolazi od vas, poslužit če mu riječi koje čete vi
napisati svojom rukom.
Amñeliki je ruka drhtala nad izgužvanim papirom. Pisati mužu! Duh se
pretvara u živog čovjeka! Luñačkom joj se učini pomisao da bi njegove ruke
250

mogle dotaknuti ovo pismo, da bi ga njegove oči mogle čitati. Da li je uopče

vjerovala u njegovo uskrsnuče, upita sama sebe.
— Šta da mu kažem, gospodine Savarv? Ja ne
znam... Šta treba da napišem?
— Bilo "šta, važno je da vidi vaš rukopis.
Od velikog uzbuñenja Anñelika je perom parala papir. Ona napisa:
 „Sječajte se mene. Bila sam uaša žena i uvijek sam vas voljela. —
Anñelika."
— Je li potrebno da ga obavijestim o svom uža
snom položaju, da mu naznačim mjesto gdje se na
lazim?
— Ali-Mehtub če mu to usmeno saopčiti.
— Zar vi zbilja vjerujete da če ga pronači?
— U.svakom če slučaju on sa svoje strane uči
niti sve da to postigne.

— Kaiko ste ga uspjeli skloniti da se za nas si

rote robove bez igdje ičega upusti u takav pothvat
— Morate znati — reče Savarv — da muslimani
ne misle uvijek samo na zaradu. Vjerski propisi su
im iznad svega, oni su svetinja. Trgovac Ali-Meh
tub je vašu sudbinu i sudbinu vašeg supruga shvatio
ikao prst Božji. U pogledu vas i njega Alah ima odre
ñene namjere koje su za Ali-Mehtuba zapovijest
Vaša je potraga sveto djelo i on vam sa svoje strane
mora pomoči, jer če ga inače stiči Božja kazna. Za
njega je ovo putovanje isto što i hodočašče u Meku
I on če ga, naravno, obaviti na svoj trošak. Isto tako
mi je dao sto Kvara koje sam obečao gospodinu Ro-
chatu za njegove usluge. I unaprijed sam znao da če
on to drage volje učiniti.

— Možda je to zaista znak Božje milosti. Ali če

ovo putovanje biti dugotrajno... Što če se u meñu
vremenu sa mnom dogoditi? Jeste li čuli da me ubrzo
Tcane dati na dražbu?
— Jesam — reče Savarv zabrinut — ali ne gu-
foite hrabrost. Možda ču dotad biti gotov s pripre
mama za bjekstvo. Ali bi ipak bilo dobro kad biste
251

bar za nekoliko dana mogli' odgoditi prodaju, da dobijemo na vremenu.

Time bi nam se izgledi na uspjeh znatno povečali.
— Ja sam več i sama razmišljala o tome, a i po-savjetovala se sa svojim
drugaricama. One mi 'kažu da se zarobljenice znaju namjerno unakaziti ili
nagr-diti zato da. izbjegnu prodaji. Ja toliko hrabrosti- nemam, ali sam se
dosjetila da bih mogla odrezati ikosu i tako zadati nemalo jada svojim
tamničarima. Oni velike nade polažu u činjenicu što sam plavuša, što
posjedujem osobinu koja je vrlo privlačna za istoč-njake. Bez kose ču
mnogo manje vrijediti. Oni se neče usuditi da me takvu stave u prodaju i
morat če sačekati dok mi kosa ponovo naraste. I tako čemo dobiti na
vremenu.
— Namisao nije loša. Jedino se bojim da bi on
da onaj 'nitkov na vama iskalio svoj bijes.
— Ne bojte se za mene. Polako se privikavam
na sve. Ali škara nemam.
— Pokušat ču vam ih doturiti Ne znam da li ču
to sam moči, jer sam pod nadzorom, ali ču več nači
nekoga tko če to izvesti. Budite hrabri! Inch Alah!
Osvanulo je i treče jutro u tamnici. Anñelika je očekivala da če
robovlasnik još pooštriti kaznene mjere. Osječala je laganu groznicu. Glava
joj je bila prazna, a udovi malaksali.
Kad je začula korake u hodniku pred njihovom čelijom, ona sva protrne.
Na vratima se pojavi Ooriano, izvede je i bez riječi doprati u salon po
kojem je Escrainville hodao gore-dolje, bijesan kao ris.
On povede po Andeliki zloslutnim pogledom, a onda iz svog kaputa izvuče
velike Škare.
— Ovo je nañeno kod grčkog klipana koji se pokušao prišuljati prozorčiču
čelije. To je bilo tebi namijenjeno, je li? Šta če ti to?
Umjesto odgovora, Anñelika prezrivo okrene glavu. Njena je namisao,
dakle, propala.
252

— Sigurno je spremala neku smicalicu — reče

Coriano. — Ta vi znate da su kadre svašta izmi
sliti da bi izbjegle prodaju ! Sječate se Sicilijan-
ke koja se hotimice ipolila vitriolom [ one druge
koja se bacila sa zidina. Čist gubitak.
— Ne govori o nesrečama! — upozori ga gusar
On ponovo stade hodati uzduž i poprijeko po sobi.
Zatim priñe Andeliki i povuče je za kosu kako bi
joj mogao gledati pravo u oči.
— Ti si odlučila da ne ideš na prodaju, he? Ti
češ učiniti sve samo da je izbjegneš? Ti češ vikati?
Urlati? Otimati se...? Deset če te ljudi držati, jer
nečeš dopustiti da te svuku?
On je pusti i nastavi svoju šetnju.
— Več vidim. To če biti krasna bruka. Ni mal
teški vitezovi, vlasnici batistana, ni ljubitelji krotkih
djevojaka ne vole takve ispade.
— A da joj damo kakvo opojno sredstvo?
— Ti dobro znaš da to ne valja. Od droge otupe
i omlitave, a takve nikoga ne oduševljavaju. Ali ja
ipak moram doči do svojih dvanaest tisuča pijastera!
On se zaustavi pred Anñelikom.
— Ako se pokoriš, siguran sam da ču ih dobi
ti... Ali ti se nečeš pokoriti i do zadnjeg časa čsš
nam prkositi. To ti ja kažem, Coriano! I ja ču mo
rati, na kraju, još i platiti da se otresem te drolje.
Jednooki bijesno procijedi kroza zube:
— Treba je slomiti!
— Kako? Sve smo pokušali.
— Nismo.
Pomočnikove jedino oko bljesne.
— Ona još nije vidjela čeliju u bedemima. Tamo
če shvatiti šta je očekuje ako se ne predomisli.
Krezuba su se usta odvratno cerila. D'Escrain-ville odgovori pogledom
punim razumijevanja.
— Zamisao ti je dobra, Coriano. Možemo poku
šati još i to.
On se približi zarobljenici.
— Želiš li čuti kakvu sam ti smrt namijenio ako
mi upropastiš posao? Želiš li čuti kakvu sam ti smrt
253

namijenio ako ne pcstigneš cijenu od dvanaest tisuča pijastera...? Aiko mi

rastjeraš kupce ...?
Držeči je za kosu, nagnuo se nad nju sav izobličen i ona u njegovu dahu
osjeti sladunjav miris hašiša.
— Jer smrt ti ne gine! Ne očekuj da ču se smi-
lovati... ! Ako ne postigneš dvanaest tisuča pijaste
ra, povuči ču te iz prodaje i ti češ umrijeti. Želiš li
znati kako...?
Vrata nove čelije zatvore se za njom. Kao i prva, 'bila je vlažna i mračna,
ali Anñeliika ne opazi ništa neobično u njoj. Pošto je dugo iprostajala,
napokon sjedne na pregradu u čašku. Maricizu d'Escrainvilleu nije htjela
pokazati da se boji, ali ona se i te kako bojala, ona je umirala od straha! Kad
je zatvarao vrata čelije, ona se umalo nije bacila gusaru pred noge,
preklinjala ga, obečala sve što se od nje traži... Ali ju je ponos po zadnji put
zadržao.
— Kako se užasno bojim — reče glasno. — Bo
že moj, kako se užasno bojim... !
Živci su joj počeli popuštati od mučenja koje je trajalo več nekoliko dana.
Ovdje je foila kao u grobu. Ona pokrije lice rukama i načuli uši.
Učini joj se da je čula mufcli udar; (kao da je nešto palo tik do nje. A onda
ponovo zavlada tišina.
Ali ona više nije bila sama u čeliji. Neko se neobjašnjivo biče šunjalo oko
nje, nečiji je pogled počivao na njoj. Ona sasvim polako proviri kroz prste i
jedva se suzdrži da ne krikne od užasa. Iz sredine čelije zurila je u nju
ogromna mačka.
Njene su se oči krijesile u polutami Anñelika se skameni.
Zatim se kroz rešetku provuče još jedna mačka i skoči nečujno na pod, a
onda doñe treča, četvrta, peta. Sad je bila potpuno opkoljena -puzavim
životinjama. U tami čelije vidjela je samo njihove svjetlucave, vrebajuče oči.
Jedan joj se mačak prišunja i sklupčan spremi na skok. Imala je osječaj da
cilja
254

na njene oči. Pokuša ga odgurnuti nogom. Životinja odgovori bijesnim

mijaukanjem što ostale prihvatise u horu koji je ličio na neki ñavolji koncert.
Anñelika skoči. Htjela se dočepati vrata. Uto osjeti neku težinu na
ramenima, i dok su joj se jedne pandže zarivale u meso, druge su joj trgale
odječu.
Zaštitivši rukama oči, ona stane urlikati kao da je poludjela:
— Ne .. ne to . ne to. U pomoč! U po
moč ... !
Vrata se otvore i na pragu se pojavi Coriano. On stane kunuči udarati oko
sebe bičem i jedva mu je uspjelo rastjerati ogavne, izgladnjele životinje.
Izvuče Anñeliku u hodnik. Skvrčena na podu, dahtala je i urlala
izbezumljena od straha.
 D'Escrainville ju je promatrao tako dotučenu, konačno slomljenu, samo
još pokornu ženu. Njeni krhki živci nisu izdržali mučenje. Njena je ženska
slabost odnijela pobjedu nad njenom čudesnom voljom. Bila je samo još
žena kao i sve ostale.
Izraz patnje pojavi se na gusarovu licu. To je bEa njegova najljepša
pobjeda... i najgorča. Doñe mu da zaurla od boli, ali se svlada i stisne zube.
— Jesi li razumjela? — reče. — Hočeš li biti
poslušna?
Ona je jecajuči ponavljala:
— Ne, samo to ne... Ne mačke! Ne mačke. !
O:a joj podigne glavu.
— Hočeš li biti poslušna . ..? Pristaješ li iči na ba-
tistan?
— Da, da.
— Pristaješ da te se izloži, svuče do gola?
— Da, da... Sve ... Sve što hočete... Samo ne
mačke.
Dva se razbojnika pogledaju.
— Mislim da smo postigli što smo htjeli, gospo
dara! — reče Coriano.
On se nagne nad Anñeliku koja je smožñena bolno jecala, i pokaže na
njeno povrijeñeno rame:
255

— Ušao sam čim je počela zapomagati, ali su

ipak dospjele da je pošteno zaderu. Dražbeni če nas
povjerenik Erivan i batistanski procjenjivač izgrditi
na pasja (kola.
Markiz d'Escrainville obriše znoj sa čela.
— Kakvu ju je Bog dao, to je najmanje što nam
se moglo dogoditi. Možemo biti sretni što nije pu
stila da joj oči ispiju.
— Imate pravo! Ovako žilavo stvorenje još ni
sam vidio, madona! Dok budem živ, kud god budem
išao po moru i po kraju, pričat ču o Francuskinji ze
lenih očiju.

XXV
KROZ KRETSKE ULICE. SAVARY KUJE UROTU
Anñelika je poslije užasnog prizora živjela u nekom stanju otupijenosti i
ravnodušnosti, ne pokušavajuči više ni da se sabere, ni da se opire.
Njene se dvije drugarice pogledaše znalački kad su vidjele kako
Francuskinja, maloprije još tako prkosna, satima leži i zuri u prazno. Gusar
umije ukrotiti i najbuntovndje robinje. Bio je to čovjek s velikim iskustvom.
Pobuñivao je u njima poštovanje i one su bile ponosne što su potpale pod
njegovu vlast.
Sutradan je maurski stražar sa Hermesa doveo dva debela crnca. Anñelika
u prvi mah nije ništa posumnjala, jer su nosili mušku odječu, na glavi
ogroman turski turban, a o pojasu sablju, Ali kad ih je vidjela izbližeg, učini
joj se da su to žene pood-maklih godina... jer su im se uvenule grudi
naslučivale ispod kaputiča od izvezenog baršuna, a na punim, masnim
obrazima ni traga bradi. Starija se posadi pred Anñeliku i reče visokim
glasom:
— Hamam!
Francuskinja upitno pogleda Jermenku.
— Hamam? Nije li to perzijski izraz za kupelj?
— Choch vakchi (na turskom: da, vrlo dobro) —
potvrdi stara žena uz blistav smiješak, zatim se ok
rene Moskovljanki i doda: „Bania" (na ruskom: ku
pelj). Napokon upre narančasto obojenim prstom u
svoje grudi i predstavi se-
—

—
256

17,lfeukrcKtlva Anñelika

257

— Hamamči!
— To je glavni kupalištar — reče Jermenka vr
lo uzbuñena.
Ona objasni da su to eunusi koji če ih odvesti u tursko kupalište, te im
tamo odstraniti dlake i odjenuti ih. Slavenka se konačno razbudila i stala vrlo
živo i ljubazno čeretati s odvratnim stvorenjima. Ona i njena drugarica bile
su očito sretne i zadovoljne. Jermenka prevede Anñeliki sadržaj razgovora:
— Kažu da u bazaru možemo odabrati najskup
lje haljine i nakit. Ali, prethodno morate pokriti lice.
Eunuh još veli da je nepristojno što nosite muško
odijelo i da se stidi zbog vas.
Eunusi ih odvedoše gore u kuču gdje ih je čekao doručak od uštipaka i
mesa te sokovi od limuna i naranče. Anñelika poskoči kad joj je stari eunuh
svoju ruku sa žutim noktima stavio na rame i maknuo kosu da bi vidio kakva
su joj leña. Uto se na pragu pojavi marku: d'Escrainville.
Eunuh mu se žestokim riječima obrati na turskom. Jermenka prišapne
Anñeliki:
— Pita ga nije li lud kad je tako lijepu ženu
mogao izudarati neposredno pred prodaju. On ne
jamči da če do večeri ukloniti tragove zlostavljanja.
D'Escrainville na istom jeziku grubo odgovori na prijekore. Eunuh se
poput uvrijeñene matrone ugrize za usnu i ušuti.
Gusarove su oči bile zakrvavljene, usta bolno iskrivljena. Pogled mu je
bludio, ali se nije zaustavljao na Anñeliki. Poslije nekoliko trenutaka izañe
teškim korakom.
Sluge donesoše ženama odječu za izlazak. Anñelika je preko glave morala
navuči crnu feredžu s prorezom u visini očiju.
Vani su odrpani derani držali za uzde nekoliko osamarenih magaraca.
Jermenka primijeti da činjenica što jašu na magarcima, znači da im je tržna
cijena porasla. Zatim se ona i njena drugarica na turskom upustiše u
razgovor sa starim eunuhom, dok se

Anñelika, koja nije razumjela ni riječi, držala po strani.

Stari se eunuh pokazao kao vrlo susretljiv i brb-Jjiv čovjek. Prvo je kupio
neke crvene i zelene pik-tijaste bonbončiče i ponudio žene objasnivši da je
to rahat-lokum od maline i metvice, ali da ga prije kupanja nije dobro puno
pojesti, Anñelika ustanovi da ovi slatkiši od vodenih biljki imaju otužan i
gadan okus, pa ih ponudi deranu koji je vodio njena magarca, ali joj ili crnac
oduzme i korbačem od volujske žile osine dječaka po listovima.
Poslije toliko dana zatvora godio joj je svjež zrak. Oluja je bila prestala.
More, koje bi se s vremena na vrijeme ukazalo u dnu kakve uličice, ostalo je
ljubičasto i pjenušavo, ali je nebo bilo plavo i čisto, a sparina popuštala.
Mala je povorka vrlo sporo odmicala, jer su ulice več u ranim jutarnjim
satima bile preplavljene svjetinom. Isto kao u luci pripadnici svih
sredozemnih rasa natiskivali su se u tijesnim prolazima izmeñu slijepih
zidova grčkih kuča ili pod ispupčenim balkonima malih venecijanskih
palača. Grčki gorštaci, seljaci iz okolice, koje je lako bilo prepoznati po
bijelim suknjicama i golim koljenima, miješali su se ovdje s arapskim
trgovcima u smeñim ili izvezenim haljinama zvanim dželabama Zastupljeni
u malom broju, Turci su se razlikovali po svojim ogromnim turbanima od
bijelog muslina ili vatrenocrvene svile, koje je pridržavala kopča ukrašena
draguljem, po širokim, nabranim hlačama L pojasima bezbroj puta
omotanim oko struka. Mal-težani maslinaste puti išli su rame uz rame sa
Sar-dincima i Talijanima u narodnim nošnjama. To su večinom biti svaštari
koji su u barkama doplovili držeči se obala i otoka i pomalo trgujuči. Pošto
su uspjeli umači gusarima, oni su u Kretu ulazili kao slobodni ljudi i
ravnopravno trgovali sa dovezenom robom kao što bi to mogao i Melkior
Pannassave, da ga je sreča bolje poslužila. Ovo su šarenilo dopunjavala i
brojna evropska odijela, veliki šeširi 8 perima, čizme s posuvracima i
cipele s potpeticama.

258

259

Mlll.il;

Bila su to Više ili manje pohabana odijela, više ili manje izgužvani
mundiri kolonijalnih činovnika, zaboravljenih na ovom dalekom otoku.
Samo bi se tu i tamo vidjeli baršun, njegova pera i fina koža na kakvom
talijanskom novčaru ili imučnom trgovcu.
Mala je povorka na svakih sto koraka susretala bradatog popa u crnoj
mantiji s ogromnim srebrnim, zlatnim ili izrezbarenim drvenim križem na
prsima.
Jermenka je od svakog pojedinog tražila blagoslov koji je ovaj rastreseno
davao crtajuči po zraku znak križa.
U krojačkoj je četvrti glavni eunuh obavio brojne kupovine; uzeo je čitave
bale koprenaste tkanine najrazličitijih boja i odgovarajuči nakit. Zatim je
predložio povratak kroz luku.
Mala je karavana ponovo krenula i prošla kraj niza dučančiča od kojih su
neki bili pod vedrim nebom, a neki nadsvoñeni i mračni kao na primjer ka-
zandžijski u kojima se bakar obrañivao uz zaglušnu zvonjavu. Gungula se
povečavala. Trgovci s pokretnim trgovinama na glavi probijali su se tako
vješto da nisu remetili ravnotežu svojih ogromnih drvenih pladnjeva koje su
pridržavali djelimično turbanima, a djelimično drvenim stalkom
pričvrščenim za rame. Svega je bilo na tim pladnjima: voča, oraha, slatkiša,
čak i srebrnih kantica s kavom i neizostavna čaša vode, dragocjenog povrča
na Istoku.
Djeca svih boja, gola ili u šarenim dronjcima, po jarcima su naganjala pse.
I djeca i psi bili su mršavi. Šarene mačke bile su, naprotiv, dobro uhranjene.
Anñelika je s užasom promatrala te podmukle krznaše koji su se izležavali
pod strehama dučana, u sjenama stupova i balkona. Na malom trgu jednog je
čovjeka s visokom crvenom kapom i posudom sa sirovim ražnjičima na
ramenima bio opkolio čitav mi-jaučuči zbor. To je trgovac ovčjom jetrom,
po nareñenju gradskih vlasti, dijelio poslastice životinji-lju-bimcu
otomanske civilizacije.
Zatim je povorka magarčiča stigla na obalu popločanu velikim crnim
kamenjem. Hrpe voča ležale
260

su po njoj: datulje, dinje, lubenice, naranče, limuni, smokve. Iza njih je

stršila šuma brodskih jarbola i jedara.
Na palubi male galije na kojoj je vijorila tum-ska zastava, dugokos i
bradat gorostas u katranom isprljanim hlačama i crvenim kožnim čizmama
bu-čao je kao da je sam bog mora.
Eunusi zaustave magarce da bi uživali u prizoru, i sa zarobljenicama
razmijene mišljenje o tome šta se tu dogaña. Jermenka je vrlo ljubazno
prevodila Anñeliki. Objasnila je da je to danski odmetnik Eric Jansen koji je
prije dvadeset godina prešao Berberima i naučio ih graditi oble brodove po
uzoru na zapadnjačke.
Nočas ga je, na putu za Albaniju, uhvatila oluja i on svoj pretovareni brod
spasio time što je jedan dio tereta — oko stotinjak robova — bacio u more.
Dok mu se plava brada pod crvenim turbanom lelujala na vjetru, stari je
Viking praskajuči nadzirao prodaju preostalih robova koji su bili „oštečeni",
jer su proveli užasnu noč u utrobi gotovo postrada-log broda. Povrijeñene
muškarce, od straha polu-mršave žene i djecu davao je na kretskoj obali bud-
zašto, a zadržavao samo najbolje primjerke iz svog zadnjeg lova na ljude.
Zbog ovog poslovnog neuspjeha bio je loše volje i cikao kao lav, a robovski
su nadglednici šibali bičevima na sve strane.
Žalosno je stado bilo izloženo po naslaganim jarbolima ili bačvama, kako
bi ga javnost dobro mogla vidjeti. Arapski članovi posade.u bijelim
humusima glasno su hvalili robu. Mušterije su imale pravo da dotiču,
opipavaju, da ženama skidaju velove s lica. Ove su gole drhtale na rubu
obale, izložene pogledima svih prisutnih. Neke su se pokušavale prekriti
kosom, ali bi čuvari oštrim udarcima biča brzo presjekli njihove stidljive
pokrete. Nisu bile drugo, nego stoka na prodaju. Morale su otvarati usta,
kako bi se vidjelo da li su krezube.
Anñeliku je ovaj prizor posramio.
281

L.

„To nije moguče", reče sama sebi, „ne ja. ne to." Ona se obazre oko sebe
tražeči pomoč. Osjeti na sebi nečiji pogled i opazi bijednog prodavača
naranča odjevenog u široku dželabu. On joj neprimjetno dade znak i izgubi
se u gomili.
Jednu je otupjelu ženu ludjačka pogleda crni trgovac upravo odvojio od
njene troje gole i rasplakane djece.
— Eto tako su mojoj majci oteli moju braču —
reče Jermenka rastužena.
Saslušavši objašnjenja eunuha, ona nastavi:
— Ova je žena kupljena za egipatski harem du
boko u pustinji. Trgovac se ne može opteretiti s tako
sitnom djecom; ona bi putem umrla.
Anñelika ne odgovori. Bijaše je obuzela neka tupa ravnodušnost.
— Ova če dječica biti kupljena za nekoliko pi-
jastera — nastavi Jermenka — ili pak prepuštena
kretskim ulicama gdje če lunjati sa psima i mačka
ma. Prokletstvo! Proklet neka je dan kad su se ro
dila!
Mlada je orijentalka dugo mahala glavom.
— Mi smo bolje sreče. Bar ne gladujemo.
Zatim veselo zamoli eunuha da odjaše još malo
dalje, kako bi se izlbliza mogla diviti dvjema malteškim galijama čije su
crvene zastave s bijelim križem vijorile na vjetru.
Ovdje je prodaja bila pri kraju. „Sluge oružja" — borci maltešikog reda
— održavali su s kopljem u. ruci red i mir meñu okovanim sužnjima koje su
njihovi novi vlasnici upravo odvodili. S čizmama na nogama i kacigama na
glavama, ovi su se vojnici razlikovali od običnih najamnika po svojim crnim
misnicama, koje su na prsima imale veliki bijeli križ s osam šiljaka.
Mlada je Jermenka pravoslavka sva očarana gledala predstavnike največe
krščanske flote.
 Eunuh je morao odlučno nastupiti da bi je trgnuo iz zanosa. On bi, doduše,
zarobijenicama, koje če sutra otputovati u daleke hareme, rado bio priu-
.262

štio da se po posljednji put nagledaju „tomascha", istočnjacima omiljenog

uličnog prizora koji se ne smije uskratiti čak ni osuñenima na smrt, ali sad je
več trebalo požuriti. Vrijeme prodaje se približavalo.
— Hamam! Hamam! — ponavljao je požurujuči
svoju družinu.
Pred turskim kupalištem Anñelika ponovo opazi prosjaka s košaricom
naranača. On se saplete baš o noge njena magarca i ona prepozna Savarvja.
— Večeras — prišapne joj — kad budete izla
zili iz batistana, budite spremni. Znak če biti plava
raketa. Moj če vas sin Vasos voditi. Ako se ne uz
mogne probiti do vas morat čete se sami snači i ne
kako doči do križarske kule u luci.
— To je nemoguče. Kako ču umaknuti čuva
rima?
— Mislim da če u tom trenutku vaši čuvari, tko
bili da bili, imati, važnijeg posla nego da paze na vas
— reče Savarv posprdno dok su mu oči iza stakla
od naočala sijevale ñavoljim sjajem. — Budite
spremni...!
283

JOAO6Z|
a(qo n i

XXVI
BATISTAN. POSLEDNJI POKUŠAJ MALTEŠKIH
VITEZOVA
Sunce je več zapadalo kad su pred kretski bati-stan robovi dopremili tri
žene u nosiljkama s navu-čenim zavjesama.
Smješten na uzvisini, batistan je bio velika četvrtasta zgrada u bizantiskom
stilu, u koju se ulazilo kroz velika rešetkasta vrata od kovanog željeza.
Svjetina je opsjela prilaze, pa su zarobljenice, stalno pod nadzorom eunuha,
pješice morale do ulaznih vrata gdje se jedna skupina natiskivala pred crnom
pločom od neobrañenog mramora. Jedan čovjek po-tamnjele puti i šiljata
nosa, u zlatom protkanom kaputu, ali bez turbana, brižljivo je ispisivao
obavijesti na dva jezika: na talijanskom i turskom. Anñelika je znala toliko
talijanski da je mogla odgonetnuti njegove riječi. One su kazivale otprilike
slijedeče-
Grčki raskolnici 50 zlatnih talira.
Snažni Rusi 100 talira.
Mauri i Turci 75 talira.
Francuzi uñuture, za razmjenu 30 talira.
Tečajevi za razmjenu:
1 Francuz — 3 Maura u Marselju.
1 Englez — 6 Maura u Tani.
1 Španjolac — 7 Maura u Monte Christiju (Aga-
dir). 1 Holanñanin — 10 Maura u Livornu ili ðenovi.
264

Čuvari gurnuše Anñeliku koja je bila zastala, t mala skupina uñe u prostran
dvorišni vrt popločan-skupocjenim četvrtastim pločicama od plave, vrlo
stare maolike, i zasañen ružama, oleanderima i narančama. U središtu je
žuborila fontana, pravi dragulj venecijanske umjetnosti. Gradska se buka
gubila unutar debelih zidina ovog karavan-saraja gdje je poslovna
užurbanost samo naglašavala sjaj i dostojanstvo ambijenta visoke trgovine.
Jer ovo ovdje nije bio bazar. Oko čitavog se vrta protezao natkriveni peristil
čiji su stupovi bili izvajani i ukrašeni bizantiskim freskama. Iz njega su
vodila vrata u unutarnje dvorane gdje su se održavale dražbe.
Pošto su prošli čitav vrt, hamamči ostavi svoje-ovčice pred peristilom i
ode da se raspita koja ^e dvorana odreñena za njih.
Anñelika se gušila pod gustim velovima kojima su je pokrili. Sve joj se to
činilo kao ružan san. Zahvačena neumitnim tokom dogañaja, ona se več
vidjela kako stoji u jednoj od ovih tržnica ljudskog mesa gdje če se
pohotljiva pogleda ljudi svih rasa. svañati oko nje. Ona makne veo s lica, da
bi došla do zraka. Mladi je eunuh odlučno upozori da se pokrije, ali ga ona
ne posluša.
Sumornim i ustrašenim pogledom pratila je dolazak turskih, arapskih i
evropskih kupaca koji su prelazili vrt i ulazili pod trijem učtivo se
pozdravljajuči.
Najedanput spazi konzularnog otpravnika poslova Rochata. Ovaj je po
svom običaju bio neobrijan i nosio pod miškom svežanj papira.
Anñelika se naglo zaleti i trčeči preñe vrt.
— Gospodine Rochate — oslovi ga zadihana — saslušajte me brzo. Vaš je
podli drugar d'Escrainville-odlučio da me proda. Pokušajte mi pomoči, a ja
ču vam se odužiti. Posjedujem veliko bogatstvo u Francuskoj, a ne
zaboravite ni to da vas nisam prevarila za onih stotinu li vara koje sam vam
bila obečala. Znam da vi lično ništa ne možete, ali ne biste li na moju užasnu
sudbinu mogli upozoriti krščanske-
2R5-

. A,,....,

iupce, na primjer .malteške vitezove koji su ovdje tako utjecajni? Ježim se

pri pomisli da bi me mogao musliman kupiti i odvesti u harem. Uvjerite
vitezove da sam spremna platiti svaku otkupninu ako uspiju dobiti licitaciju i
iščupati me iz kandži nevjernika. Oni. če se sigurno smilovati krščanki.
Francuski je predstavnik u početku odavao čovjeka koji se dosañuje i koji
če brzo izmigolijiti, ali, što je ona dulje govorila, to mu se lice više razve-
<lravalo.
— To je odlična misao — reče on češuči se po
potiljku ?— to je bez daljnjega ostvarivo. Večeras
?če nadmetanju prisustvovati povjernik za robove
pri malteškom redu, Don Josč de Almada, rodom iz
Castille, kao i još jedna vrlo visoka ličnost ovog reda,
upravnik dobara Charles de La Marche, iz Auverg-
nea, naš sunarodnjak. Ja ču se potruditi da pobudim
njihovo zanimanje za vaš slučaj. Uvjeren sam da ču
u tome uspjeti.
— Buduči, da se radi o ženi, neče li biti čudno
što pripadnici vjerskog reda nastupaju kao kupci?
Rochat podigne oči k nebu.
— Jadno moje dijete, vidi se da niste odavde.
Ovaj red oduvijek kupuje i prodaje kako muške ta
ko i ženske robove. Nitko se na to ne obazire. Nala
zimo se na Jstoku i imajmo na umu da ovi dobri vi
tezovi polažu zavjet neženstva, ali ne i djevičanstva.
U svakom im slučaju ta sitnica nije važna; njima je
važna otkupnina. Redu je potreban novac da bi mo
gao održavati močnu ratnu flotu. Ja ču im jamčiti
da nosite plemičke naslove, da pripadate visokom
staležu i da posjedujete imetak. Osim toga, vitezovi
.koriste svaku priliku da ugode kralju Francuske, a
ja sam čuo da ste vi u milosti kod njegovog veli
čanstva Luja XIV. Sve če ih to ponukati da vam
pruže pomoč.
 — Oh, hvala vam, gospodine Rochate... ! Vi ste
moj spasilac!
Ona je zaboravila da je bijedan, zamazan i neo-brijan... On če za nju nešto
učiniti, a to je jedino
266

važno. Ona mu srdačno stisne ruke. On odgovori ganut i zbunjen:

— Ne zahvaljujte mi... Bit ču sretan ako vam
uzmognem pomoči... Teško mi je bilo zbog vas, ali
nisam dosad mogao ništa, vi to shvačate, zar ne? Ali
sad, pouzdajte se u mene!
Mladi je eunuh, koji je dotrčao do njih, kreštao kao morski orao. Konačno
zgrabi Anñeliku za mišicu i prekine ovaj neumjesni razgovor udvoje.
Rochat se brzo udalji.
Osjetivši crne ruke na svojoj mišici, Anñelika se bijesno okrene i ošamari
eunuha po mlohavom licu. Ovaj potegne sablju, ali neodlučno zastane, jer
nije znao smije li upotrijebiti oružje protiv skupocjene robe koja mu je
povjerena na čuvanje. Bio je to mlad eunuh, došao iz malog pokrajinskog
saraja gdje je nadzirao samo krotke, ravnodušne žene. Još ga nisu podučili
kako se postupa s jogunastim strankinjama. On napuči debele usne kao da če
zaplakati.
Kad je čuo za izgred, hamamči očajan ispruži ruke i sklopi ih nad glavom.
Njemu se jedino žurilo da se riješi odgovornosti. Na njegovu se sreču pojavi
markiz d'Escrainville. Dva mu eunuha opširno ispričaše kakve poteškoče
imaju.
Gusar s mržnjom pogleda pokrivenu ženu u kojoj je jedva prepoznao
mladog plemiča s putovanja. Pod prozračnim naborima muslina i svile
Anñelikina je ženstvenost dolazila do punog izražaja. Ljudi antike, koja je
žensko tijelo obavila bogato nabranom odječom umjesto da ga utegne u
steznike i pripijene haljine, znali su koliko draži daje tkanina koja mekano
pada preko slobodnog i poželjnog tijela.
D'Escrainville je škrgutao zubima. On tako snažno stisne Anñeliki mišicu,
da ona poblijedi od boli.
— Zar si več zaboravila, droljo, što sam ti obe
čao ako ne budeš mirna? Još češ se večeras nači u
rukama eunuha ili izručena na milost i nemilost mač
kama ... Mačkama...
lice mu se izobličilo u okrutnu grimasu. Njoj se učini da pred sobom vidi
glavom samoga vraga.
267
 On se pribere, jer je dvoredom dolazio jedan uzvanik, trbušasti
venecijanski novčar, nakičen perjem, čipkama i pozlatom.
— Gospodine markize d'Escrainville — poviče
pridošlica glasno — drago mi je što vas opet vidim.
Kako ste?
— Loše ?<— odgovori plemič-gusar brišuči znoj
sa čela. — Imam migrenu. Glava mi puca. A migre
na mi neče proči sve dok se ne riješim djevojke koju
tu vidite.
— Je li lijepa?
— Prosudite sami.
Kretnjom trgovca konjima on makne Anñeliki veo s lica, a Talijan
zazvižduče.
— Phiiii...! Vi zaista imate sreče, gospodine
d'Escrainville. Ovu čete ženu prodati za suho zlato.
— I ja tako računam. Neču je dati ispod dva
naest tisuča pijastera.
Na novčarovom se licu s mlohavim, piktijastinv obrazima vidjelo da je
razočaran. Vjerojatno je pomislio kako cijena lijepoj zarobljenici prelazi
njegove mogučnosti.
— Dvanaest tisuča pijastera... Sigurno, ona to
liko vrijedi, ali vi ste malo suviše lakomi!
— Ima ljubitelja koji če bez predomišljanja iči
do te svote. Očekujem čerkeskog princa Rioma Mir-
zu, prijatelja velikog sultana kojem ima da pronañe
najskupoojeniji dragulj; nadam se i Camil-begu, ve
likom eunuhu paše Soliman-age, koji ne gleda na
cijenu kad je u pitanju užitak njegova gospodara...
Venecijanac duboko uzdahne.
— Teško nam je iči ukorak s ovim basnoslovno
bogatim istočnjacima. Ali ja ču ipak prisustvovati
prodaji. Ako se ne varam, imat čemo biranu pred
stavu. Sretno vam bilo, dragi prijatelju!
 Prodajna je dvorana ličila na ogroman salon. Pod je bio pokriven
skupocjenim čilimima, a duž zidova nizali su se niski divani. U dnu
[prostorije izdizao se
263

podij na koji je vodilo nekoliko stepenica. Sa stropa su se od bezbrojnih

kristalnih privjesaka na bogatim venecijanskim lusterima odbijala svjetla
koja su malteške sluge upravo zapalile.
Dvorana je več bila napola puna. Ljudi su stalno pridolazili. Turske sluge
s dugim brkovima i šiljatim kapicama od zlatom ili srebrom prošarane
tkanine užurbano su po niskim bakrenim ili srebrnim stoličima rasporeñivali
šaličice s kavom i tanjuriče sa slatkišima. Onima koji su to tražili, donesene
su neizostavne nargile čije se tiho klokotanje miješalo sa žamorom ljudskih
glasova.
Istočnjačka je odječa prevladavala. Ali je pored izvesnih kaftana bilo i
desetak gusara bijelaca u katranom isprljanim hlačama. Neki su od njih kao
markiz d'Escrainville, navukli ne baš previše izno-Šan kaput i stavili šešir s
još dosta dobrim perima, ali su svi bili naoružani puštoljima ili bojnim
sabljama. Umjesto nargile, ispod brkova im je stršila njena zapadnjačka
sestra — holandska lula s malom glavom i dugačkom cijevi.
Konačno se pojavio i bradati danski otpadnik Eric Jansen u pratnji trojice
teniskih tjelohranitelja i gordo sjeo pokraj starog sudanskog trgovca. Ovaj
crnac u odječi afričkih divljaka bijaše ugledna ličnost; zastupao je trgovce s
Nila koji su preko sebe imali snabdijevanje harema Arabije i Etiopije, kao i
harema svih vladara i vladarčiča u unutrašnjosti Afrike. Njegova je sijeda i
kudrava kosa, koja je izvirivala ispod kapice prolivene biserima, odudarala
od crne kože, malo ipožutjele na jagodicama i nosu.
Tri pokrivene žene proñoše pod vodstvom eunuha čitavom dužinom
dvorane. Kad su se po stepenicama popele na podij, gurnuše ih sasvim u
dno, iza zastora koji ih je napola sakrio. Tamo je bilo jastučiča na kojima su
se mogle odmoriti.
269

qo n i 3|6UB
iuoafy
>)BUZO
S±VA
?\o6alu j BZBJJ
II II III II

Društvu markiza d'Escrainvillea prišao je Jer-menac koji je maloprije na

ulazu u batistan ispisivao tečajeve robova.
To je bio Erivan, dražbeni povjerenik i cereiho-nijar. Nosio je široku
smeñu haljinu, asirsku bradu s uredno počešljanim kovrčama, a i kosa mu je
bila kovrčava i namirisana. Po njegovu se smirenom nastupu moglo naslutiti
da če istim ovim usrdnim i umiljatim smiješkom odgovoriti na dražbenu
groznicu, na plač robova i na zahtjeve vlasnika.
On vrlo smjerno pozdravi Anñeliku na francuskom, a Slavenku i Jermenku
na turskom i upita ih da li žele da im se donese kava i šerbe, ušečereno voče
i kolači, kako bi im vrijeme brže prošlo.
A onda se upusti u živu prepirku s d'Escrain-villeom.
— Zašto joj podiči kosu — bunio Se markiz. —
Vidjet čete da je to pravi zlatni plašt.
— Znam ja šta radim — reče Erivan poluzatvor
renih očiju. — Ne možemo odjedanput izigrati sve
karte. Treba koje iznenañenje ostaviti i za kasnije.
Pljeskom dozove dvije sluškinjice. One po njegovim uputama spletu
AnñeliM kosu u tešku punñu koju podignu na zatiljak i. pričvrste bisernim
priba-dačama. Zatim je ponovo obaviju koprenama.
Anñelika se ravnodušno bila prepustila ovom činu. Sva je njena pažnja bila
usredotočena na pojavu malteških vitezova čiju joj je pomoč Rochat obečao.
Uzalud je buljila kroz prorez zastora; meñu kaf-tanima i kaputima nije bilo
skromnih crnih ogrtača s bijelim križem — odječe ovog reda. Hladan je znoj
oblije pri pomisli da Rochat možda nije uspio nači prave riječi kojima bi ove
oprezne trgovce privolio da je kreditiraju.
Nadmetanje započe. Prvo je prikazan Maur, iskusan pomorac. U tišini koja
je odmah zavladala, kupci su procjenjivali vrijednost ovog bronzanog kipa
čije je tijelo bilo brižljivo nauljeno, kako bi mu se istakli kvrgavi mišiči i
herkulska graña.

Zatim opču pažnju privukoše dva malteška viteza koji su upravo ušli. U
svojim širokim crnim ogrtačima sa srebrnim križem oni proñoše dvoranom
klanjajuči se carigradskim odličnicima, doñoše dc* podija i uputiše nekoliko
riječi Erivanu. Ovaj im rukom pokaže na zarobljenice iza zastora.
Anñelika skoči puna nade. Dva joj se viteza naklone držeči ruke na dršku
od mača. Jedan je bio Španjolac, drugi Francuz, obojica pripadnici najot-
mjenijih evropskih obitelji, jer je za sticanje naslova viteza u največem
krščanskom redu trebalo imati bar osam plemičkih predaka. Iako stroga i
jednostavna, odječa im je bila istovremeno i raskošna. Ispod ogrtača su
nosili kratku crnu halju, sličnu misnici, koja je takoñer imala bijeli križ i bila
navučena preko kaputa.
Ali su im orukvice i kravate bile od venecijanske čipke, svilene čarape
protkane srebrnom žicom, a obuča ukrašena srebrnim kopčama.
— Jeste li vi ona francuska plemkinja o kojoj
nas je gospodin Rochat upravo obavijestio? — upita
stariji koji je po versajskoj modi nosio bijelu vla-
sulju.
On se predstavi:
— Upravnik dobara Charles de la Marche, Over-
njanin. A ovo je Don Jose de Almada, rodom iz
Castille, povjerenik za robove u malteškom redu.
U tom se svojstvu on može zauzeti za vas. Kako sam
čuo, vas je zarobilo markiz d'Escrainville, taj gnusni
lešinar, kad ste se po nalogu francuskog kralja na
lazili na putu za Kretu.
Anñelika je u sebi blagoslivljala jadnog Rochata što je stvarima dao
ovakvo tumačenje. Time joj je ukazao put koji ima slijediti.
Ona odmah započe, kao osoba u prisnim odnosima s dvorom govoriti o
kralju, nabrajati svoje najuglednije poznanike, od gospodina Colberta do
gospoñe Montespan. Zatim je spomenula vojvodu de Vivonmea koji joj je
stavio na raspolaganje svoju admiralsku galiju u pr%atnji kraljevske
eskadre, i is-

270

271

pričala kako ih je napao Rescator i pobrkao im planove ...

— Ah! Rescator...! — povikaše vitezovi i po
put mučenika podigoše oči k nebu.
Poslije toga je, nastavi Anñelika, pokušala pomoču malog jedrenjaka doči
do cilja kako bi izvršila svoj zadatak. Ali je brod ubrzo postao plijen drugog
gusara, maririza d'Escrainvillea.
— To su žalosne posljedice nereda koji vlada na
Sredozemnom moru otkako je zlbog prodora nevjer
nika nestalo kršanske discipline — reče upravnik de
la Marche.
Oni su je obojica slušali klimajuči glavama. Brzo su povjerovali da govori
istinu. Ličnosti koje je imenovala, pojedinosti koje je navela o svom
položaju na dvoru Francuske, otklonile su svaku sumnju.
— To je žalosna pripovijest — priznade Španjo
lac turobno. — Mi smo dužni zbog kralja Francuske,
a i zbog vas, gospoño, pokušati sve da vas izvučemo
iz ovog opasnog položaja. Ali mi, na žalost, više ni
smo gospodari Krete! Meñutim, pošto smo vlasnici
batistana, Turci nas moraju poštivati. Mi čemo su
djelovati u nadmetanju. Ja sam povjerenik za robo
ve i prema tome mogu po vlastitom nahoñenju raspo
lagati sa svotom za koju imam jamstvo i pokriče.
— D'Escrainville mnogo traži — primijeti upra
vitelj de la Marche — on bi htio najmanje dvanaest
"tisuča pijastera.
— Ja vam kao otikupninu obečajem dvostruku
svotu — reče Anñelika živo. — Prodat ču zemlju akc
ustreba, prodat ču svoja zvanja i počasti, ali vi čete
doči do svojih novaca, ja se na to obavezujem. Po
božni redovnici neče požaliti što su me spasili užasna
sudbine. Imajte na Umu da mi, ako budem odvedena
u kakav šaraj u Turskoj, nitko više neče moči po
moči, pa ni sam kralj Francuske.
—- To je, na žalost, istina! Ali ne gubite hrabrost Mi čemo učiniti sve što je
u našoj moči. Ali je Don Jose izgledao zabrinut
•2*72

— Moramo biti spremni na visoke ponude. Na

javljen je Riom Mirza, prijatelj Velikog Gospodara.
Sultan mu je naredio da mu pronañe bijelu robinju
izuzetne ljepote. Priča se da je več obišao tržište u
Palermu i Alžiru, ali da nije našao ono što traži. Več
se bio pomirio s tim da če se vratiti neobavljena po
sla, kad je čuo za Francuskinju markiza d'Escrain
villea. Nema sumnje da če tu zagristi ako ocijeni da
gospoña du Plessis predstavlja ono savršenstvo za
kojim je dosad uzalud tragao u želji da ugodi svom
uzvišenom prijatelju.
 — Kao moguči takmaci spominju se još čamil-
-beg i bogati arapski zlatar Naker-Ali.
Dva se viteza malo odmaknu, a zatim se vrate, pošto su se poluglasno, ali
rječito posavjetovali.
— Mi čemo iči do osamnaest tisuča pijastera —
reče Don Jose. — To je ogroman raspon, pa če se si
gurno i naši najtvrdokorniji takmaci obeshrabreni
povuči. Pouzdajte se u nas, gospoño.
Ona osjeti malo olakšanje i zahvali im bezbojnim glasom. Srce joj se
ledilo dok je gledala kako se uda-ljuju u svojim nabranim crnim ogrtačima s
bijelim križem. Da li bi bili tako velikodušni da su znali kako je velika
gospoña, koju žele spasiti, vlastitom voljom pala u nemilost kod kralja?
Ali trebalo je otkloniti največu opasnost. Istina, robovlasnik jedan,
robovlasnik drugi, no ona bi se svakako radije našla na strani križa nego na
strani polumjeseca.
273
18 Neukrotiva AnñeUka.

?p
I

XXVII
NEVIðENO NADMETANJE.
ANðELIKA PRODANA ZA TRIDESET I PET
TISUČA PIJASTERA
Nadmetanje je teklo dalje dok su dva viteza razgovarala sa zarobljenicom.
Dobitnikom Maura bio je proglašen talijanski gusar Fabricio Oligliero.
Ovaj ga je kupio za člana posade.
Zatim je na dražbu stavljen gorostasni Slaven plave kose i divnog mišičja.
Don Jose de Almada se samo formalno upustio u nadmetanje sa Dancem iz
Tunisa. Vidjevši se dosuñenim danskom odmetniku, on se baci na koljena i
stane preklinjati. Osuñen je, dakle, vikao je, da čitav život vesla na
berberskim galijama! Nikad više neče vidjeti svoju rodnu zemlju i njene sive
ravnice po kojima briše hladni vjetar. Sluge Maltežani, koji su održavali red
u batistanu, priñu mu, zgrabe ga i predaju stražarima njegova surovog
vlasnika.
Zatim na podij stupi skupina bijele dječice. Jer-menka zarije svoje prste u
Anñelikino rame.
 — Pogledaj, tamo kraj stupa, to je moj brat Ar-
minak.
— Reklo bi se da je djevojčica. Lice mu je na-
rumenjeno.
— On je eunuh, to sam ti več pričala, a ti vrlo
dobro znaš da se kod nas i dječaci šminkaju. Nisam
se nadala da ču ga ovdje vidjeti, ali tim bolje. To
274

dokazuje da če mu udariti visoku cijenu. Samo da mu se posreči, pa da ga

kupi kakav veliki bogataš: kako je lukav, neče proči ni dvadeset godina, a on
če se domoči imetka svog blesavog gospodara koji če od njega napraviti
svog pouzdanika i vezira.
Stari Sudanac pokaže svojim kaniranim prstom na mladiča i grlenim
glasom izvikne jednu brojku. Turski namjesnik na Kreti odmah ponudi više.
Redovnik u crnoj mantiji s bijelim križem priñe dvojici vitezova i sjede kraj
njih. Bio je to kapelan malteškog reda. On uhvati dražbenog povjerenika za
kaf-tan i prišapne mu nekoliko riječi. Ovaj neodlučno zastane, zatim upitno
pogleda turskog namjesnika koji velikodušno klimne glavom u znak
pristanka. Na to dječaci stanu pjevati. Kapelan Talijan poslušao je evakog
posebno i iz skupine izdvojio petoricu meñu kojima i brata Anñelikine
drugarice.
— Tisuču pijastera za svu petoricu — ponudi
Čovjek bijele puti s izvezenim turbanom, vjero
jatno Čerkez, ustane i poviče:
— Tisuču i pet stotina pijastera.
Jermenka prošapče:
— Koje li sreče! To je Camil-beg, poglavar bije
lih eunuha kod Soliman-age. Ako moj brat dospije u
taj ugledni šaraj, bogatstvo mu ne gine.
— Dvije tisuče — povisi kapelan malteškog reda.
On dobije skupinu. Jermenka se rasplače i krajem svoje koprene stane
brisati vrele suze s očiju, namazanih crnilom.
— Avaj! Jadni moj Arminak. Uzalud mu sve
njegovo lukavstvo, nikad mu neče uspjeti da zavara
ove oprezne redovnike koji se ne podaju čulnim uži
cima i misle samo na to kako če što više zlata zgrnuti
za svoje oružane snage. A sigurna sam da ga je sve
čenik kupio zbog njegova uškopljeničkog glasa i da
ga je namijenio za pjevača u katoličkoj crkvi. Koje
li sramote. Možda ce biti odveden i u Rim da pjeva
pred papom.
Pri posljednjoj riječi ona ljutito otpljune.
1(# 275

•. 3SI

Nadmetanje se na podiju nastavilo. Ostala su samo još dva slabunjava

dječaka koje nitko nije htio i koje je napokon ipak pristao u bescenje da
uzme stari Sudanac, iako time, kako je izjavio, sam sebi krnji ugled koji
uživa kao čovjek od ukusa i kao dobar trgovac.
Malo zatim nastade u dvorani opči žamor. lični je izaslanik sultana svih
vjernika upravo ulazio. Cer-keski je princ nosio astrahansku šubaru i crnu
svilenu odoru. S prsa mu je na kratkim uzicama od crvene svile visilo
mnoštvo zlatnih, iscizeliranih tuljčiča za barut, suženih u sliku koja je
predstavljala prizor iz rata. Bodež i sablja bili su mu optočeni rubinima.
Koračao je kroz dvoranu u pratnji svojih ličnih stra-žara, nehajno pozdravio
turskog namjesnika i zaustavio se pred velikim eunuhom Čamil-begom s
kojim se upustio u žustar razgovor.
—. Prepiru se — šapne Jermenka — princ kaže da neče dozvoliti da
Solimanov eunuh nastupi kao kupac lijepe zarobljenice, jer je ona
namijenjena sultanu nad sultanima. Nadam se. da sam ja ta lijepa
zarobljenica.
Ona se isprsi i zanjiše bokovima
Unatoč odluci da neče dopustiti osječajima da prevladaju razumom,
Anñelika umalo ne udari u plač. Ovi muškarci, koji su došli da se za nju
natječu, več su odredili njenu sudbinu. Uhvati je vrtoglavica. Samo je
snagom volje ?uspjela čuti nastavak dogañaja: prodaju d'Escrainvilleovih
crnčiča eunuha, zatim Ruskinje i napokon jadne Jermenke. Nikad nije
saznala da li joj se ispunila želja da bude kupljena za prinčevski harem, ili je
pak pala u ruke starom sudanskom posredniku ili čak kakvom gusaru koji če
je, pošto je se zasiti, opet preprodati.
Vječno nasmiješena lica pod nauljenim kovrča-ma, Erivan se nakloni pred
njom.
— Izvolite za mnom, lijepa gospo. Markiz. se ñ'Escrainville stvori iza njih i
uhvati Anñeliku za rame.
276

— Ne zaboravi! — reče. — Mačke...

Pomisao na užasnu smrt koja joj je prijetila, I
nada da če je spasiti malteški vitezovi, dale su Anñ&-liki snage da podnese
stotine vatrenih pogleda koji su se upravili na nju čim se pojavila.
Zavladala je napeta tišina. Več je tri dana glas o Francuskinji držao Kretu
u groznici.
Nagnuvši se naprijed, gledaoci su pokušavali odgonetnuti tajnu ovog biča
pod koprenom koje je konačno izloženo njihovim pohotljivim očima.
Erivan dade znak mladom, službujučem eunuhu koji priñe i skine
zarobljenici veo s lica.
Anñelika poskoči. Oči joj sijevnuše. U blještavom svjetlu lustera vidjela je
napeta lica, ukočene i pažljive poglede mužjaka koji vrebaju. Od pomisli da
če je sad odmah golu izložiti njihovoj požudi, njeno se pobunjeno tijelo
ukoči i ona sva problijedi dok ju je hvatala nesavladiva drhtavica.
Činilo se da su ovo divlje podrhtavanje, ohol i gotovo zapovjednički izraz
njenih očiju boje mora naelektrizirali skup i trgli iz dotad nijemog
iščekivanja. Iznenadno zanimanje i strast prostruji dvoranom i glave se
zatalasaše. Erivan izvikne brojku:
— Pet tisuča pijastera.
ð'Escrainville poskoči u svom zaklonu iza zavjese. To je dvostruko više
od svote koja je bila dogovorena kao početna cijena.
Baš je lopov taj Erivan! On je več u prvom trenutku nanjušio kako se kod
svih ovih muškaraca naglo budi ona slijepa pohota koja je spremna na svaku
ludost. Ljudi če se predati dvostrukoj slasti: draži kocke i čulnog užitka.
— Pet tisuča pijastera.
— Sedam tisuča — poviče čerkeški princ.
Poglavar bijelih eunuha promrmlja neku brojku.
Po prirodi naprasit, a riješen da iz nadmetanja izañe kao pobjednik, Riom
Mirza povisi:
— Deset tisuča pijastera.
Zatim nastade tajac.
277

Anñelika baci pogled na malteške vitezove koji još nisu izašli sa svojom
ponudom. S jedva primjetnim smiješkom na strogim usnama Don Jose se
nagne naprijed.
— Prinče — reče -?• zadnji je imam Velikog Go
spodara propovijedao krajnju štednju. Ja odajem po
štovanje sultanovom imetku, ali zar deset tisuča pi-
jastera nije cijena posade za jednu galiju?
— Sultan nad sultanima može sebi priuštiti da
žrtvuje jednu od svojih bezbrojnih galija ako se to
njegovoj uzvišenosti prohtije —• suho odgovori Kav-
kazac i pobjedonosno pogleda eunuha Camil-bega na
čijem se debelom i blagom ženskom- licu odražavala
duboka žalost. Kako bi Soliman-agin veliki eunuh bio
ponosan da je ovu skupocjenu i neobičnu robinju mo
gao dovesti svom glasovitom gospodaru, ali pošto je
upravljao njegovim imetkom, sam je najbolje znao
njegove mogučnosti i sebi predbacivao što ih je več
dosad bio prekoračio.
Tišina je i dalje vladala. Anñelika na svojim ramenima najedanput osjeti
vješte ruke mladog eunuha. On spretno otkači tkaninu koja joj je pokrivala
grudi, i ona ostade gola do bokova, blijeda u janta-rastom svjetlu sviječa. Od
muke joj po koži izbiše sitne kuglice znoja i dadoše njenu tijelu sedefasti
sjaj.
Ona ustukne, ali je eunuh bio brži i več izvadio pribadače iz kose koja joj
poput zlatnog slapa po-, teče niz ramena. Anñelika nagonski učini kretnju
svojstvenu ženama kad osjete da im je punña na zatiljku olabavila: digne
ruke da bi zadržala svilenu, kovrčavu bujicu, pa tim pokretom istakne svoje
čvrste, savršene grudi i pruži intimnu i ljupku sliku žene koja njeguje svoje
tijelo.
Zamor prostruji dvoranom. Jedan talijanski gu
sar glasno opsuje. Od uzbuñenja i slasti uskomešaše se
zbijeni kaftani, evropska odijela, odore. 7
Eunuh Camil-beg ocijeni da če mu za /ljubav ovakvom blagu gospodar
oprostiti što ga je doveo u novčane poteškoče, pa vikne:
278

— Jedanaest, tisuča pijastera.

Stari sudanski trgovac ustane i jednolično izgovori dugačku rečenicu. Eri
van je prevede:
Jedanaest i po tisuča pijastera nudi bijedni
starac koji žrtvuje sav svoj imetak da bi dobio ovaj dragulj o čiju če se
naklonost otimati šeici Arabije, rasovi Etiopije, kraljevi Sudana, pa čak i
daleke afričke Kampare.
Opet nastane zastoj.
Anñelika se pobojala da če stari crnac iz dalekih krajeva svojom
previsokom ponudom otjerati dva močna natjecatelja.
Ali malteški vitez spusti vjeñe i reče:
— Dvanaest tisuča pijastera.
— Trinaest tisuča — poviče Riom Mirza.
Španjolac se još jedanput naruga:
Zar mislite da če vam sultan nad sultanima
biti zahvalan što ste ga dokraja upropastili. Ta cijeli svijet zna da mu
novčane prilike nisu baš sjajne.
— Ja više ne nastupam za Sultana — odgovori
čerkeski princ — ja tu ženu hoču za sebe.
On nije skidao oči s Anñelike.
Zar se u oba slučaja ne izlažete opasnosti da
vam odrube glavu? — nije propuštao povjerenik za robove u malteškom
redu.
Umjesto odgovora, princ nestrpljivo ponovi:
— Trinaest tisuča pijastera.
Don Jose uzdahne.
— Petnaest tisuča pijastera.

— U dvorani opet nastane došaptavanje. Camil-

-beg je šutio boreči se sam sa sobom. Sto da radi: da
popusti i time za mnogo mjeseci unaprijed poremeti
svoj budžet, ili da se odrekne slave koja če ga pripa
sti ako Soliman-agin šaraj ukrasi ovim rijetkim bi
serom ... ?
— Šesnaest tisuča — vikne Riom Mirza.
Ali se činilo da i on več posustaje, jer je podigao astrahansku šubaru i
brisao znoj sa čela.
— Tko da više? — reče dražbeni povjerenik i
svoje pitanje ponovi na nekoliko jezika.
279

Nitko ne.poremeti mučnu tišinu. Evropski gusari nisu dotad otvorili usta.
Od samog početka im je bilo jasno da če ponude daleko preči granicu
njihovih mogučnosti. Prokleti d'Escranville! Znao je uloviti pravu ribu. Od
prodaje ove djevojke on če ne samo platiti sve svoje dugove, nego još i
kupiti brod sa cjelokupnom posadom.
— Tko nudi više? — ponovi Erivan pogledavši
Don Josea.
— Šesnaest i po tisuča — reče ovaj suho.
Princ je ostao uporan.
— Sedamnaest tisuča.
Brojke su pljuštale kao meci. U Anñelikinoj su glavi odjekivali glasovi i
riječi izgovorene čas na francuskom, čas na talijanskom ili grčkom jeziku.
Nije joj uspijevalo da prati njihov smisao. Bojala se. Vidjela je kako se
zgrčilo zagasito lice Don Josea i kako se upravitelj dobara de la Marche
natmurio. Drhtala je i pokušavala se pokriti kosom. Kada če doči kraj ovom
mučenju?
U dnu dvorane podigao se visok Arapin u bijelom burnusu i gipkim se
korakom pantera uputio kroz dvoranu prema podiju klanjajuči se na sve
strane.
Anñelika je čula kako Erivan izgovara njegovo ime: Naker-AH, Pod
crveno-bijelim prugastim turbanom iskrile su se kao ugljen crne oči na
tamnoputom licu s orlovskim nosom i sjajnocrnom bradom.
On čučne ne skidajuči oči s mlade žene, i uze iz prsnog džepa nekoliko
sičušnih predmeta koje odmah zatim izloži na svom dlanu. To su bili
najljepši primjerci odabrani meñu dragim kamenjem što ih je donio sa svog
zadnjeg putovanja u Indiju: dva safira, rubin veličine lješnika, smaragd,
plavi beril, više opala i tirkiza. Drugom rukom Naker-Ali izvuče malu
zlatarsku vagu koja je imala bakreni tesič i umjesto poluge bodlju dikobraza.
On je vagao jedan po jedan kamen. Nagnuvši se nad njega, Erivan je mičuči
prstima i usnama izračunavao vrijednost što baš nije bio jednostavan posao.
Napokon objavi slavodobitno:

— Dvadeset tisuča pijastera!

Anñelika dobaci užasnut pogled Don Joseu. Granica koju je malteški vitez
sebi odredio, bila je prekoračena.
Upravitelj de la Marche ga glasno zamoli:
— Brate, pokušajmo još jedanput!
Cerkeski je princ Riom Mirza doslovno škrgu-tao zubima. On je sa svoje
strane več odustao od daljnjeg nadmetanja. Ali se ova veličanstvena
Francuskinja ne smije prepustiti, doduše, bogatom ali prostom trgovcu s
Crvenog mora čiji kramarski harem u drvenim kučicama Krete ili
Aleksandrete mora da smrdi po užeglom ulju i pečenim skakavcima.
On se obrati Don Joseu, ukori ga i pozove da se bez oklijevanja dalje
nadmeče, a ako to ne učini, on če ga svojom rukom ubiti. Malteški je vitez,
očiju upravljenih u strop, poprimio izgled mučenika na španjolskom oltaru.
On sačeka da se graja stiša, zatim uzvikne:
— Dvadeset jednu tisuču pijastera!
Zlobno zažmirivši, turski namjesnik na Kretd izvadi nargilu iz usta
okruženih sijedom bradom i prozbori blago •
— Dvadeset jednu i po tisuču.
Don Jose** ga prostrijeli otrovnim pogledom. On-je tačno znao da Turčin
ne raspolaže tolikom svotom i da mu je cilj samo da pretekne suverenu
državu Maltu, snažnu krščansku državu. Za trenutak doñe u napast da se
povuče iz nadmetanja, pa da vidi kako^ če stari paša lakrdijaš smoči
dvadeset jednu i po tisuču pijastera da bi isplatio za svoju prelijepu robinju
Ali ga gane Anñelikin očajnički izraz, iako se branio od toga da mu
postupcima upravljaju osječaji
Erivan, koji je isto tako znao da je posljednja namjesnikova ponuda samo
šala, vješto je zavlačio prodaju kako bi ovom dao vremena da razmisli i
odustane od daljnjeg nadmetanja Zatim se okrene povjereniku za robove prj
malteškom redu i upita
— Aracho (Tko nudi više)7

280

281

— Dvadeset dvije tisuče — odsiječe Don Jose de Almada.

Ovog je puta neodlučna šutnja potrajala vrlo dugo. Ali Erivan još ne
bijaše ispucao sve adute. On je iz iskustva znao da je strast kod muškaraca
jača od njihova trgovačkog opreza.
Don Jose de Almada, koji se u bitku upustio zbog „posla", nije se mogao
natjecati tako uporno kao ovi ljudi zaslijepljeni posjedničkom strašču.
Arapin Naker-Ali, koji je klečao uz podij, zurio je bunovno u bijelu
zarobljenicu. Nježne su mu usne podrhtavale i na mahove je ruku prinosio
džepu od haljine, ali bi svaki put u zadnji čas neodlučno zastao.
Eunuh priñe i otvori kopču koja je pridržavala pojas na donjem velu.
Lagana tkanina spuzne Anñe-liki niz noge.
Ona opazi kako je žestoko uzbuñenje obuzelo muškarce kad su ugledali
bijelu priliku, lijepu kao one statue koje se susreču pod oleanderima na
grčkim otocima.
Ali je ova statua bila živa. Ona je drhtala i svi su mogli vidjeti kako njeno
lijepo, izmučeno tijelo podilazi jeza, taj razlog naslade, to obečanje zaborava
i podavanja onog tko če je znati zavesti.
Svi su sanjarili o mukotrpnom osvajanju i opojnoj pobjedi.
Svi su se zamišljali kao gospodari koji če je svojim umiječem natjerati da
malakše od naslade.
Anñelika je najedanput sva gorjela, poslije osječaja samrtne hladnoče koji
ju je bio obuzeo.
 Buduči da više nije mogla podnijeti poglede koji su je proždirali, ona
zagnjuri lice u ruku. Stid i očaj su je tako dotukli, da je oslijepila i ogluvjela
za sve što se dosad oko nje dogañalo.
Nije vidjela kako je Naker-Ali izvukao prilične velik bijeli dijamant
prekrasnog sjaja i stavio ga na svoju vagu.
— Dvadeset tri tisuče pijastera — poviče Erivan
Don Jose okrene glavu.
282

— Arracho? Arracho? — prošapče Erivan i po

segne za zvoncem kojim se objavljuje da je nadme
tanje zaključeno.
Cerkeski princ zaurla i zagrebe noktima po licu u znak očaja,. Arapinu su
se oči smijuljile.
Onda se digne Camil-beg, veliki bijeli eunuh. Zadnji dio nadmetanja dao
mu je vremena da iz-mudruje razne novčane manipulacije pomoču kojih če
srediti uzdrmano bogatstvo svog gospodara i začepiti onu veliku rupu.
Hladan i ravnodušan, on procijedi kroza zube:
— Dvadeset pet tisuča pijastera.
Plamen u Naker-Alijevim očima se ugasi. On pokupi svoje drago kamenje,
vrati ga u džep na prsima, poldko ustane i stane se udaljavati od podija,
utone u sjenu i iščezne iz dražbene dvorane.
Okrenut Camil-begu, Erivan polako podigne zvonce.
A onda mu se ruka zaustavi kao da se ukočila, i više se ne pomače.
Tajac je postao mučan i čudnovat, beskonačan... Toliko se otegnuo, da je i
Anñelika postala svjesna savršene i neobične tišine, pa je nagonski podigla
glavu. I tada je tek došao pravi šok, žestok, jedan od onih udaraca koji
pomučuju razum i izazivaju sulude krikove.
Velik i mračan čovjek stajao je uz podij kuda je stigao odmjerenim
korakom prošavši kroz dvoranu bez žurbe, pračen zapanjenim pogledima.
Crn od glave do pete. Crne su mu bile dugačke kožne rukavice ukrašene
srebrnim čavličima, crna mu je bila kožna maska preko lica koje je
uokvirivala tamna brada i podavala nešto stravično toj -iznenadnoj pojavi.
U zdepastoj prilici koja ga je slijedila, ona prepozna kapetana Jasona.
Erivan polako spusti ruku sa zvoncem. On još nije oglasio kraj
nadmetanja. Nakloni se do zemlje i usrdno prošapče.
— Ova je žena na prodaju. Da li vas zanima, mi
lostivi gospodine Rescatoru?
283
— Do koje svote je došla ponuda?
Glas koji je dolazio ispod crne maske bio je dubok i promukao.
— Dvadeset pet tisuča pijastera — odgovori
Erivan.
— Trideset pet tisuča!
Jermenac zjne od čuda.
Okrenuvši se skupu, kapetan Jason ponovi gromkim glasom.
— Trideset pet tisuča pijastera za mog gospoda
ra, njegovu visost Rescatora. Tko da više?
Gamil-beg se bez riječi sruši na jastuke.
Anñelika začuje sitnu zvonjavu. Ova tamna prilika, u koju je preplašeno
zurila, sve je više rasla u njenjm očima, sve joj se više približavala, a onda
osjeti toplinu teškog ogrtača od crnog baršuna, koji je Rescator prebacio sa
svojih na njena ramena. Na-bori odječe spuštali su joj se do nogu. Ona je
bijesnim pokretom omota oko sebe. Nikad, nikad za života neče zaboraviti
sramotu koju je morala podnijeti.
Nepoznate su je ruke i dalje čvrsto držale. Bile su to posjedničke ruke čija
ju je snaga održavala u uspravnom položaju. Onda osjeti kako je noge izdaju
i kako bi bila na koljena pala da nije bilo njegove pomoči.
Mukli i hrapavi glas reče:
— Ovo je lijepa večer za vas, Erivane! Francu
skinja ... I to kakva! Tko je njen vlasnik?
Markiz d'Escrainville se približi teturajuči kao pijan. Oči su mu buktjele, a
lice pobijeljelo kao kreda. Drhtavim prstom upre u Anñeliku.
— Djevojčura! — promuca sumorno. — Najgora
djevojčura koju je svijet ikad vidio. Pazi se, prokleti
vješče, ona če ti slomiti srce...
Coriano, jednooki, koji je skriven iza zastave pratio nadmetanje, skoči na
pozornicu i umiješa se u razgovor razvukavši krezuba usta u najponizniji
smiješak:

— Ne slušajte ga, visosti, silna radost mu je po

mutila razum. Ova je gospa dražesna.. Neobično
dražesna, savršeno krotka i pristupačna.
— Lažljivče! — odbrusi Rescator.
On posegne u zlatom protkanu platnenu vrečicu koja mu je visila o
pojasu, iz nje izvuče novčarku punu dukata i dobaci je Corianu čije se oči
raskola-čiše.
— Ali, visosti — promuca razbojnik — ja ču do
biti svoj dio plijena.
— Uzmi to kao predujam.
— Zašto?
— Zato što hoču da se večeras svi vesele.
— Vrlo dobro! Odlično! — derao se Coriano ba
cajuči u zrak kapu. — Neka živi njegova visost Res
cator!
Ovaj zapovjednički podigne ruku:
— Svečanost počinje.
Kapetan Jason objavi poziv koji največi trgovac srebrom na Sredozemnom
moru upučuje ovom otmjenom skupu. Sluge su otišle po plesačice, vino,
kavu, svirače i po pečenu ovčetinu. Čitavi če volovi biti podijeljeni
posadama gusarskih brodova usidrenih u lud, a iz trideset če se bačava na
svim gradskim raskrščima točiti smirnsko vino i malvazija. 'Sluge če po
ulicama nositi košare pune pogača i ražnjiča, a s krovova če padati kiša
novčiča.
Kreta če nočas pirovati Francuskinji u čast. To želi njegova visost
Rescator.
— El vivat! — čuli su se povici sa svih strana.
— Pah, pah, pah! — učine Turci ponovo se za
valjujuči na divane u dvorani koju su več htjeli na
pustiti. Svi su se, i gusari i prinčevi, vračali na svoja
mjesta spremni da se zabavljaju i vesele. Samo su dva
malteška viteza pošla k vratima. Rescator ih lično
pozove.
— Caballeros! Caballeros! Zar nečete s nama?
Don Jose ga prostrijeli pogledom i gordo se po
vuče skupa sa upraviteljem da la Marcheom.

284

285

XXVIII
NOVI GOSPODAR PO2AR KRETE
Tek sada je Anñeliki prodrla u svijest činjenica da je prodana. Prodana
gusaru koji je za nju platio cijenu čitavog jednog broda s posadom ' Shvati
da je samo prešla iz ruku jednog gospodara u ruke drugog, da je to sudbina
koja če je odsad stalno pratiti, sudbina prelijepe, uvijek poželjne žene. Ote
joj se prodoran krik kojim je konačno dala oduška očaju i užasu što se u njoj
nakupio, kojim se pobunila protiv svog položaja žene uhvačene u zamku
— Ne. Ne prodana! Ne prodana >
Ona se baci prema živom, šarenom obruču koji se paklenski stezao oko
nje, i upusti se u- borbu s Resca-torovim janjičarima koji je čvrsto uhvatiše i
grubo baciše svom gospodaru do nogu.
Ona je kao izbezumljena ponavljala
— Ne, ne prodana
— Je li u Francuskoj običaj da otmjene gospoñe
odlaze iz društva ovako oskudno odjevene? Pričekaj
te barem da vas obuku, gospoño.
Mukli i podrugljivi Rescatorov glas dopre JOJ do svijesti:
— Mogu vam ponuditi nekoliko haljina. Pogle
dajte da li vam odgovaraju. Odaberite šta vam se
sviña.
Anñelikin pogled koji je odavao neshvačanje, proñe po ovoj dugačkoj
crnoj prilici koja ju je nadvisivala, i zaustavi se na strašnoj, krutoj maski
kroz
286

čije se proreze vidio samo bljesak podrugljivih očiju. On se stane smijati.

— Ustanite — reče pružajuči joj ruku.
A kad je ona poslušala, on joj iz lica odstrani razbarušenu kosu i pomiluje
joj obraz kao jogunastom, djetetu.
— Prodana... ? Ma ne. Večeras ste moja gošča,
ništa drugo. A sad izaberite haljinu.
On pokaže na tri crnčiča s crvenim turbanima. Svaki je od njih, kao u
bajci, držao po raskošnu haljinu: jedna je bila od ružičastog tafta, druga od
bijelog brokata, a treča od zeleno-plavog satena i ukrašena niskama
indijskog sedefa koji se pod svjetlom prelijevao.
— Vi se ne možete odlučiti... ? A koja bi se
žena mogla... ? Ali pošto uzvanici samo na nas če
kaju, ja ču biti tako slobodan i posavjetovati vas.
Ja bih na vašem mjestu uzeo ovu — reče on pokazu
juči haljinu ukrašenu sedefom. — Da vam pravo ka
žem, ja sam je i izabrao za vas, jer sam čuo da Fran
cuskinja ima oči boje mora. Izgledat čete u njoj kao
sirena. To je gotovo simbolično. Lijepa markiza oteta
vodama... !
A kako je ona i dalje šutjela, on nastavi:
— Vidim šta vas zbunjuje. Kako se u ovoj zaba
čenoj Kreti mogu nabaviti haljine po zadnjoj versaj-
skoj modi? Ne razbijajte time svoju glavicu. Znam ja
još puno drugih čarolija. Zar niste čuli da sam ča
robnjak ... ?
Bila je kao omañijana podrugljivom borom na njegovim ustima,
osjenčenim kratkom saracenskom bradom. Na mahove bi smiješak razvedrio
njegovo tmurno lice. Njegov je težak i polagan govor izazivao kod Anñelike
nelagodnost koja je graničila sa strahom. Kad bi joj se obračao, podilazila bi
je jeza. Osječala se potpuno malaksalom.
Trgla se iz tuposti tek kad su se dvije robinjice, koje su je oblačile, zaplele
u trake, uzice i grudnike na evropskoj haljini. Izazvana njihovom nespretno-
šču, ona živo utakne pribadače i sveže vrpce. Njene
287

fcretnje nisu izbjegle Rescatorovom oku. On morañe opet prigušiti smijeh od

kojeg ga uhvati napad kašlja.
— Rekao bih da ste vični ovim pokretima — reče
on kad je opet došao do daha. — Cak kad se jednom
nogom nañete u grobu, nečete dozvoliti da budete
neuredno odjeveni, zar ne? Ah, te Francuskinje! A
sad pogledajmo nakit.
On se nagne nad kovčežič koji mu je donio paž, i izvuče prekrasnu ogrlicu
od tri niske lazurnog kamena.
On joj je sam stavi oko vrata. Kad joj je podigao kosu sa zatiljka da bi
mogao skopčati ogrlicu, ona osjeti kako mu se prsti zadržavaju na ožiljku
koji su joj preko leña ostavile kandže užasne mačke. Ali An-ñelikin novi
vlasnik ne reče ni slova.
Pomogao joj je da pričvrsti minñuše.
Iza ograde od janjičara koji su čuvali stražu, skup je postajao sve bučniji.
Plesačice i svirači upravo su bili stigli. A sluge su stalno donosile zdjele s
vočem i kolačima.
— Volite li slatkiše? — upita Rescator. — Želite
li možda halve, poslasticu od oraha... ? Poznajete li
perzijski nugat?
Ona je i dalje šutjela kao zalivena, a on nastavi.
— Znam što biste željeli... U ovom vas trenut
ku ne privlače ni šečerleme ni svi užici ovog svijeta.
Vi imate samo jednu želju: da se isplačete.
Anñeliki usne zadrhtaše, a grlo joj se stisne.
— Ne — reče on — ne ovdje. Kad budete kod
moje kuče, moči čete plakati do mile volje, ali ne
ovdje, ne pred ovim nevjernicima. Vi niste robinja.
Vi ste praunuka križara, do ñavola! Pogledajte me.
Dva joj plamena oka uhvate pogled i prisile je da digne glavu.
— Tako je več bolje. Pogledajte se u zrcalo...
Vi ste kraljica večeri.... Kraljica Sredozemnog mora.
Dajte mi ruku.
Tako je Anñelika, odjevena poput princeze, položivši ruku na
Rescatorovu, sišla po stepenicama- sramnog podija.. Kičme su se savijale
dok je prolazila.
.288

Rescator sjedne pored paše, koji je predstavljao vlast velikog sultana, a

Anñeliku smjesti sebi s desna. Obavljene oblacima, koji su se dizali iz
kadionica, plesačice su svojim dugačkim, prozračnim velovima vitlale po
taktu bubnjeva i „nanova", malih, milozvučnih gitara s tri žice.
— Pijmo dobru kretsku kavu — predloži Resca
tor pružajuči joj majušnu porculansku šalicu s plad
nja na niskom stoliču — nema boljeg sredstva da se
razbije tuga i okrijepi duša. Udahnite ovaj fini miris,
gospoño.
Ona uze pruženu šalicu i stane pijuckati.
Kavu je zavoljela još na Hermesu i sad je uživala u njenu mirisnom okusu.
Oči strašnog gusara promatrale su je kroz izreske maski. To nije bila
obična maska«koja se stavlja na hrbat nosa i koja dosiže tek do jagodica.
Ona je pokrivala čitavo lice i spuštala se sve do usana. Cak je na njoj i nos s
dvije rupice umjesto nozdrva bio oblikovan. Anñeliki se uporno nametala
misao kako gnusno mora biti ovo lice koje se krije iza maske. Zar postoji
žena koja može podnijeti da se nad nju nagne ovo kožnato lice, pogotovo
kad zna da je ono užasno unakaženo. Ona protrne.
— Da... ? — reče gusar kao da je primijetio taj
drhtaj. — Recite mi kakve osječaje u vama pobuñu
jem. ..
— Mislila sam da vam je i jezik odrezan?
Rescator se zavalio u jastuke i slatko se smijao.
289
— Napokon sam — reče — čuo zvuk glasa. I šta
sam saznao? Vi nalazite da moje nevolje još uvijek
nisu dovoljno velike. Ah! Mojim neprijateljima nikad
neče dosaditi da me slikaju crnjim nego što jesam.
Bili bi sretni da sam bogalj, da su Mi noge uzete. A
još sretniji da sam mrtav! Meni samom dovoljno je
što sam izbrazdan ožiljcima $oput starog hrasta koji
je čitav vijek prkosio gromovima i olujama. Ali neka
je hvala Bogu, što mi je ostavio dar govora da mogu
razgovarati s gospoñama. Priznajem da bi za mene
19 Neukrotiva Anñelika

bila teška kazna kad se ne bih mogao koristiti govorom za zavoñenje divnih
biča što ih je Gospod stvorio kao ukras ovoga svijeta.
Nagnuvši se prema njoj, čavrljao je kao da oko njih nema nikoga, a ona je
na sebi osječala ispitivački pogled njegovih vatrenih očiju.
— Recite još nešto, gospoño. Imate čaroban glas...
Priznajem da to za svoj ne mogu tvrditi. Moj se glas
prelomio jednog dana kad sam zazivao nekoga tko je
bio jako daleko. Dozivao sam i glas mi se skrhao...
— Koga ste dozivali? — upita ona zabezeknuta.
On upre prst u zadimljeni strop.
— Alaha...! Alaha u raju. A raj je jako daleko.
Glas mi se slomo. Ali je dopro do njega... Alah me
je čuo i podario mi ono za što sam ga molio: život.
Ona pomisli da joj se ruga i osjeti se malo uvrijeñena.
Od kave je živnula. Napokon je počela da griska kolačič.
— U svomu ču vam domu — primijeti on —
ponuditi sve moguče vrste jela. Iz svake zemlje, u
kojoj sam bio, doveo sam po jednog stručnjaka.za
specijalitete njegova kraja. Prema tome, mogu udo
voljiti najraznovrsnijim željama svojih gostiju.
— Kod vas... ima li kod vas mačaka?
Uprkos svim njenim naporima, glas joj zadrhti pri zadnjim riječima.
U prvi mah se gusar začudi, ali onda odmah shvati o čemu se radi, i
krvnički pogleda markiza d'Escrain-villea.
— Ne, u mojoj kuči nema mačaka. Nema ničega
što bi vas plašilo ili vam se ne bi sviñalo. Ima ruža
svjetla... prozora koji gledaju na pučinu. Hajde, oka
nite se tog prestravljenog izgleda koji vam nikako
ne pristaje. Mora da je moj- dobar prijatelj d'Escrain-
ville s vama surovo postupao kad je od vas napravio
ženu oborena pogleda, spremnu da liže čizme svom
gospodara!
290

Anñelika poskoči kao podbodena, uspravi se i osine ga pogledom. On se

ponovo nasmije, iskašlje se i napokon uzmogne govoriti.
— Aha! Baš ono što sam očekivao. Ponovo posta
jete ohola markiza, velika francuska gospoña, drska
i čarobna.
— Da H ču to ikad opet postati? — prošapče ona.
— Ne vjerujem da Sredozemno more tako lako ispu
šta svoj plijen.
— listina je da Sredozemno more lišava ljude
potrebe da se pretvaraju. Ono uništava slabiče, ali
oplemenjene poput zlata izbacuje na obalu one koji
su imali snage da mu prkose i da prozru njegove
varke.
Kako je mogao pogoditi da je ona-manje mislila na povratak u Francusku
nego na svoju unutarnju nesposobnost da se ikad više preobrati u onu likuju-
ču ženu koja je još prije nekoliko mjeseci, tamo pod raskošnim
sviječnjacima Versaillesa, svima ulijevala strahopoštovanje... ? To joj se u
usporedbi s čarima Istoka činilo daleko, nestvarno i kao izblijedjelo.
Došao je trenutak kad je morala potražiti zagonetne gusareve oči, kako bi
našla odgovor na to. Pitala se kakvu to moč posjeduje ovaj čovjek koji je iz
nekoliko njenih riječi zaključio sve i pro-nikao joj u dušu. Danima je več
živjela slomljena, progonjena, ponižavana. Rescator ju je najedanput
izvukao s dna ponora. On ju je razdrmao, podbo, očarao i ona je, poput
uvenule biljke koju je netko zalio, živnula i oslobodila se, poniženog
držanja. Uspravila se. Misaona i vedra iskra života vratila se u njene oči.
— Ponosni stvore —• reče on blago — takvu vas
volim.
Zurila je u njega kao da mu se moli, kao u boga kojeg zaklinje za život. I
nije bila svjesna da joj u očima blista izgladnjeli izraz što ga upučujemo
onima od kojih se nadamo svakom dobru.
 I što je dulje Rescator pogledom prelijevao svoju snagu u.nju, to se.njeno
uzburkano srce sve više
291

smirivalo. Oko nje se rasplirijavala slika glava pokrivenih turbanima,

zadimljenih razbojničkih lica pod svilenim maramama, kao što se gubila
buka glasova i svirke.
Bila je kao u začaranom krugu, sama uz čovjeka koji joj je posvetio svu
svoju pažnju. Osječala je istočnjački parfem koji je strujio iz gusarovog
odijela, taj miomiris koji ju je podsječao na miris otoka i miješao se s
mirisom skupocjene kože njegove maske, duhana iz njegove dugačke lule i
vrele kave koju su im bez prestanka natakali.
Iznenada je obuze užasna malaksalost, neki neizmjeran umor. Duboko
uzdahne i zatvori oči.
— Umorni ste — reče'on. — Spavat čete u mojoj
palači izvan grada. Več jako dugo niste spavali. Ispru-
žit čete se na terasi, pod zvijezdama... Moj če vam
arapski liječnik pripremiti umirujuči čaj od ljekovi
tih trava i vi čete spavati... spavat čete do mile vo
lje. Uz šum mora... i uz zvuke harfe mog paža-glaz-
benika. Sviña li vam se ovaj prijedlog? Sta mislite
o njemu?
— Mislim — prošapče ona — da vi kao gospo
dar nemate velikih zahtjeva.
Gusarove oči obijesno zaiskriše.
— Možda ču to jednog dana postati? Vašoj lje
poti čovjek ne bi mogao dugo odolijevati... Ali to
neče biti bez vašeg pristanka, ja vam to obečajem...
Večeras vas molim samo za jednu stvar, meni od ne
procjenjive vrijednosti... za jedan smiješak vaših
usna... 2elim biti siguran da više niste tužni, ni
ustrašeni... Nasmiješite mi se.
Najedanput se prolomi neki neljudski urlik koji je nadglasao opču galamu.
Poput crvene sablasti mar-kiz d'Escrainville je teturao prema njima, obavijen
gustim dimom. Mahao je isukanom sabljom i nitko se nije usudio da mu
priñe.
— Ti češ je imati — hroptao je. — Tebi če ona,-
dakle, pokazati svoje zaljubljeno lice, prokleti vješče
Sredozemnog mora... Meni nije htjela... Ja. sam.
292
samo Bauk... Čujete, li, čujete li vi svi, „Bauk... a ne vještac...! Ali nečeš je
imati. Ubit ču;te...
On nasrne sabljom. Jednim udarcem noge Resca-tor baci u njega pladanj s
posuñem za kavu i dok je nasilnik posrtao, on skoči i isuče sablju. .Dva su se
oružja ukrstila. Escrainville se luñački borio. Oba su se gusara kroz ñarmar
od jastuka i. stoliča.provukli do podija na koji se markiz, natjeran u škripac,
morao popeti, dok su se plesačice razbježale preplašeno vrišteči.
Borba je bila na život i smrt. Crvena prilika protiv crne, ali oba borca
majstori svog oružja: ubojitih sabalja. Malteški se službenici, koji su bili
odgovorni za red i mir u batistanu, nisu usuñivali umiješati se, Kescator im
je podijelio po dvadeset srebrnih cekina i po grumen američkog duhana... I
tako su u svečanoj tišini gledaoci čekali ishod dvoboja.
Napokon se Rescatorova sablja zarije u ruku bje-somučniku koji ispusti
svoje oružje. D'Escrainville stane štucati, a bijela mu pjena izbije na usta.
Eri-van hrabro .priskoči, uhvati ga i odvuče, da bi ga predao Corianu.
—?? Šteta! — reče jednostavno Rescator vračajuči sablju u korice.
Da se mali Jermenac nije- umiješao, leš markiza d'Escrainvillea bio bi
sigurno prinesen kao žrtva za sve one. jadnike što ih je na tom istom mjestu
prodao*
Rescator podiže ruke.
— Svečanost, je završena! —r objavi glasno.
On se klanjao desno i lijevo, pozdravljajuči na turskom, talijanskom i
španjolskom.
Uz uobičajenu galamu učesnici ovog svjetskog skupa stadoše napuštati
dvoranu.
Rescator se vrati AnñeUki. On se ponovo nakloni, ovaj put tako duboko da
je crnim perom syog šešira dotakao pod.
— Hočete li me slijediti, gospoño?
U tom bi ga trenutku bila sKjedila do nakraj svijeta.
293

Ona ne prepoznade vrt kroz koji je sa zebnjom u srcu prošla prije nekoliko
sati.
Gusar joj po drugi put preko ramena prebaci svoj bogati ogrtač.
— Noč je svježa... ali kakav divan miris.
Na trgu pred batistanom čitav se vo pekao na ogromnoj mangali čija je
žeravica osvjetljavala zadovoljna lica članova brodskih posada i gradskih
stanovnika koji su bili pozvani na gozbu. Iz kretskih je uličica dopirala
pjesma .gusara koji su se raspištoljili od smirnskog vina.
Kad se Rescator pojavio, zaoriše povici „živio"!
U istom se trenutku plava raketa vine u nebo i padne na zemlju u obliku
vatrenog kišobrana.
„Vidi, vatromet..."
U kojem se trenutku izraz na licima ljudi promijenio, u kojem je trenutku
užas s njih zbrisao radost i smijeh?
Rescator je prvi osjetio da se dogaña nešto neobično. On se odvoji od
Anñelike i potrči prema zidinama koje su nadvisivale grad.
U istom se trenutku detonacije prolomiše kroz noč, a iz unutrašnjosti
batistana se začuje lomljava stakla i lustera. Crveni kolobar osvijetli nebo.
Neka nestalna svjetlost, koja je dolazila s dna grada, plesala je po crnim,
skamenjenim licima ja-• njičara koji su takoñer jurnuli prema bedemima.
Zvona su več naveliko zvonila. Prodoran se krik ponavljao na svim
jezicima:
— Požar...!
Anñeliku najednom odbaci pritisak znatiželjne svjetine. Ona se povuče do
pločnika i skloni se u dovratak neke veže. Jedna ruka iznenada zgrabi njenu.
— Doñi! Doñi...!
Ona opazi zlobno lice Vasosa Mikolesa i sjeti se Savarvjevih riječi: „Kad
budete izlazili iz batistana, plava če raketa dati znak..."
294

Ona ga bijaše zamolila da je izbavi iz ruku novog kupca i da joj tako vrati
slobodu, i, eto, održao je svoje obečanje.
Stajala je kao kip, prestravljena do u dno duše, nesposobna da se makne,
dok. je mali Grk ustrašeno navaljivao:
— Doñi! Doñi!
Konačno se ipak .pokrene i poñe za njim. Trčali su kroz uličice, nošeni
močnom bujicom svjetine koja je silazila prema lud.
Svuda je bila neopisiva, gužva. Ljudi su u panici gazili po djeci, mačke su
nakostriješene i mijaučuči skakale s krovova na balkone, a njihovi su cmi
obrisi u svjetlu plamena djelovali poput kakvih duhova s kandžama. Jedan se
novi krik orio sa svih strana:
— Brodovi.....!
Kad je zajedno s Vasosom Mikolesom stigla do križarske kule na obali*
Anñelika je sve shvatila.
U luci je gorio brigantin markiza d'Escrainvillea; Hermes je plamtio kao
buktinja. Od broda je ostao samo još jarko osvijetljen kostur.
Vjetar je raspirivao ugljevlje koje je pljuštalo po usidrenim brodovima.
Galija danskog odmetniJka več je bila u plamenu. Požar se munjevito širio i
u paklenskoj rasyjeti Anñelika prepoznade Rescatorov šambek. Vatra je
izbila na pramcu. Stražari koji su ostali na brodu, ogorčeno su je pokušavali
suzbiti; konačno su se morali povuči zbog neizdržljive vreline koja je
dolazila s okolnih brodova.
— Sayary!
— Očekivao sam vas — reče Savary radosno. —
Vi ne gledate na pravu stranu, gospoño, pogledajte u
onom pravcu!
On joj, u sjeni Križarskih vrata, koja su turski stražari napustili zbog
požara, pokaže jednu barku koja je upravo dovršavala pripreme za odlazak.
Tama ju je skrivala gotovo čitavu i samo su se na mahove, pri crvenom
odsjaju požara, mcgla vidjeti uplašena lica odbjeglih robova koji.su se
skupili u gomilu, i
2S5

grčkih mornara koji su razapinjali jedra. To je bila barka Vasosa Mikolesa i

njegovih ujaka. :— Doñite brzo!
— Ali ova vatra, Savarv, ova je vatra...
— To je grčka vatra — prasne stari učenjak ska
čuči od veselja. — Upalio sam neugasivu vatru. Ahl
Ah! Neka je pokušaju suzbiti. To je tajna antike...
Tajna Bizanta koju sam ja ponovno otkrio ...!
Plesao je kao ñavolak uskrsnuo iz podzemlja. Va-sos Mikoles zgrabi svog
uzvišenog oca i odvede ga do barke. Na obali neka žena priñe Anñeliki.
— Ovaj je papir bio u pojasu koji ti je on bio
oduzeo, zbogom, sestro moja, prijateljice moja. Neka
te štite svi sveci!
— Ellis! Zar nečeš s nama?
Mlada Grkinja okrene glavu prema luci. Her-mesovi su se jarboli, slični
prozračnim, zlatnim stupovima, rušili obavijeni kišom varnica.
Markiz d'Escrainville je hodao kao lud. Gledao je prizor bunovnim očima.
— Ne, ja ostajem s njim — krikne Ellis.
I potrči prema paklenskom ognju.
Anñelika se ukrca u barku koja se tiho odlijepi od obale. Ribari su se
pokušavali držati sjene što ju je bacala uzvisina s rta, ali se požar bez
prestanka širio, pa ih je njegov plamen na mahove obasjavao.
Stoječi na krmi, Savarv se naslañivao gledajuči rasvijetljenu luku koja je
vrvjela od ljudi.
— Podmetnuo sam kučinu na više mjesta na Hermesu, u sam trup broda -
^- objašnjavao je. — Dok smo obilazili otoke, ja sam svaki dan silazio u
spremišta i sve pripremio. A večeras sam mu pra-mac i iznutra i izvana polio
ekstraktom moje mumije koja u takvom stanju još mnogo jače gori. Pošto su
me vatrogasci pozvali, da im pomognem u nji-
296

novu poslu, s lakočom sam na prikladnom mjestu na palubi podmetnuo

rakete koje sam sam napravio. Vatra se širila kao uragan...
Anñelika najedanput postade nestrpljiva. Digne se ukočena pogleda,
nesposobna da izusti riječ. Savarv zanijemi. On uzme iz pojasa svoj stari
dalekozor i prinese ga očima.
— Sta on to radi? Taj čovjek je lud!
Na zadimljenoj krmnici Morskog orla prepoznali su Rescatorove obrise.
Maurski su mornari pokidali sidra i šambek, po kojem se vatra širila, več se
udaljavao od žarišta u luci.
Plamen je buktao sve večom žestinom. Pram-čani jarbol se sruši. Zatim se
začuje potmuo prasak.
— Spremište za barut — prošapče Anñelika.-
— Nije.
Savarv joj je svojim teškim cipelama gazio po nogama. Vasos Mikoles je
svog uzvišenog oca bezuspješno uvjeravao kako treba da se smiri.
— Kakav je to bijeli oblak na površini vode —
poviče učenjak — šta je to? Sta je to...?
Sa sredine plamtečeg šambeka dizao se nekakav žut i težak dim i „tekao"
u more, a ubrzo zatim obavio čitav brod osim najvišeg jarbola. Vatra se
ugasi, a šambek sa svojim oklopom od pare istovremeno utone u tamu.
Još uvijek osvijetljena požarom, luka se sve više udaljavala. Grci su veslali
svom snagom. Uskoro podigoše trokutasto jedro. Laña s bjeguncima
poskakivala je po crnim valovima.
Savarv spusti dalekozor.
— Sta se dogodilo? Reklo bi se da je taj čovjek
nekom čarolijom uspio ugasiti vatru na svom brodu.
On utone u duboko razmišljanje pokušavajuči odgonetnuti tajnu.. Njegov
sin to iskoristi i smjesti ga smjerno na dno lañe. I Anñelika je, ali iz drugih
razloga, imala isti dojam kao i stari učenjak da je sve ovo nestvarno.
Kreta se udaljavala. Dugo, dugo je njen crvenkasti odsjaj poigravao na
valovima.
297

Anñelika tek sad postade svjesna da joj je Re-scatorov ogrtač' još uvijek
na ramenima.
 Onda je neka čudna bol stegne u grlu. Ona za-gnjuri lice u ruke i zajeca.
Žena, koja je stajala kraj nje, lagano joj dodirne ruku.
— Sta ti je? Zar nisi sretna što si opet' stekla
slobodu?
Govorila je grčki, ali ju je Anñelika razumjela.
— Ne znam — reče grcajuči — ne znam. OhJ Ne
anam više ništa!
Poslije toga je naišla oluja.

XXIX
MALTA
Dva se dana oluja opako poigravala s lañom i bjeguncima.
Tek su se u zoru trečeg dana valovi malo smirili. Barka je još uvijek
plutala. Njen razbijeni jarbol i kormilo bili su samo olupine. Kao nekim
čudom, svi su putnici još bih" živi i na broju. Pobjesnjelo more nije nijedno
dijete uspjelo iščupati iz majčinog, zagrljaja, ni otplaviti ijednog mornara s
palube na kojoj su se ovi. očajnički borili da brod održe na valovima. Bila je
to samo još šaka skroz-naskroz mokrih brodolomnika koji su cvokotali i od
neba očekivali pomoč nemajuči pojma gdje se nalaze. More kao da je sasvim
opustjelo. Napokon pred večer jedna malteška* galija opazi barku i pokupi
brodolomnike.

AnñeKka se nasloni na mramornu ogradu balkona. Crvene su zrake sa

zapada ulazile u njenu sobu i odbijale se od crnih i bijelih pločica na podu.
Na stoliču pored nje stajala, je košarica puna krasnog grožña koje joj je
poslao vitez de Rochebrune. Ovaj se ljubazni plemič i na Malti pridržavao
svih pravila lijepog (ponašanja kojim je još na dvoru stekao opče
poštovanje.- Bio je neobično sretan što mu se, kao poglavaru francuskog
ogranka malteškog reda, ukazala prilika da gospoñi du Plessis-BelUere pru-

?298

299

ži gostoprimstvo u svom domu. Ovaj je skroman naziv nosila veličanstvena

palača koju je francuski Ogranak, poput ostalih, podigao za svoje
sunarodnjake. Takvih palača bilo je ukupno osam, i simbolizirale su osam
ogranaka križa, amblema ovih vitezova.
 To su bih' ogranci: Provansa, Auvergne, Francuska, Italija, Aragon,
Castilla, Njemačka i Engleska. Engleski je ogranak ukinut u doba crkvene
reforme. Njegova je palača otad služila kao skladište.
Anñelika uzme zrno muškata i utone u razmišljanje sišuči mu sok. Bila je
zadovoljna što je dospjela u Maltu. Poslije onog zbrkanog i raspojasanog
istočnjačkog vašara, uživala je u jednostavnoj, strogoj atmosferi močne
krščanske države. Činilo se da su raskoš i isposništvo dvije protivurječne
parole krščanskih kaluñera.
Francuski je dom, taj prostrani i blistavi kara-van-saraj, ukrašen kipovima
i ispresijecan loñama i trijemovima s venecijanskim staklom, pružao sve
udobnosti francuske palače. Anñelika je u sobi imala ddne tapiserije, krevet
sa stupovima i brokatnim baldahinom, .a u susjednoj prostoriji kupaonicu
koja se mog]a mjeriti s versajskim. Ovi su apartmani na gornjim katovima
bili namijenjeni otmjenim gostima. A u prizemlju su u čelijama s prostim
krevetima od dasaka stanovali vitezovi, kapelani i brača laici. Ponekad bi
Anñelika u prolazu opazila Francuze kako učetvero iz istog drvenog čanka
jedu rao-našku juhu.
Pristupajuči malteškom redu, najmlañi sinovi otmjenih obitelji nisu olako
uzimali tri položena zavjeta poslušnost, lično siromaštvo i neženstvo. Oni su
u neprestanoj borbi protiv nevjernika zadovoljavali svoje ratničke prohtjeve,
nalazili vjerski ideal i sticali slavu kao pripadnici reda kojeg se svi boje i
kojeg se imaju zašto bojati. Bogatstvo reda, sazda-no na čvrstim temeljima,
omogučavalo im je da vode borbu na koju su se obavezali. Flota viteškog
reda
300

spadala je u najmočnije evropske flote. Malteške su galije, uvijek spremne

za napad i borbu, neprestano krstarile po Sredozemnom, moru i nametale
islamskoj trgovini onu sudbinu koju je islam namijenio krščanstvu.
Anñeliki je poslije zadnjih doživljaja posebno godila uljuñena
čudorecindst koja je vladala na Malti.
Za redovnike je u tom pogledu bila propisana stroga disciplina, pa ako bi
se ponekad i dogodilo da za opasnih pothvata ili zanosnih pobjeda neki vitez
trenutačno podlegne čarima kakve lijepe, bludne robinje, na samoj je Malti,
uporištu vjere, vladala naj-doličnija suzdržljivost
Tu nije bilo slobodnih žena, osim Maltežanki, otočkih seljanki u crnim
velovima, a robinje su bile samo roba. Tek bi s vremena na vrijeme sa
španjolskom, engleskom ili francuskom flotom u ratnom pohodu naišla
pokoja prolazna gošča, najčešče u jprat-nji svog ljubavnika, a rjeñe muža.
 Anñelikin je slučaj bio usamljen. Ona je, doduše, bila otmjena gospoña
koja zaslužuje postupak u skladu s njenom staleškom pripadnošču, ali je s
druge strane bila usred mora nañena sa šakom odbjeglih robova. Ona je bila
nacistu da če se malteškom redu za učinjene joj usluge morati odužiti teškim
zlatnicima.
S francuskim, se rizničarom reda dogovorila da če Svom upravitelju
dobara Molinesu pismeno dati nalog da predstojniku pariškog templarskog
reda isplati odreñenu svotu kao brodolomničku otkupninu.
Ali je bila ozlojeñena kad je, raspitujuči se što je učinjeno s „njenim"
Grcima, ove otkrila zatočene skupa s robovima u nekom skladištu na otoku.
S jadnim ribarima sa Santorina postupalo se isto kao sa zarobljenim
nevjernicama.
U velikoj su prostoriji muškarci, žene i djeca svih boja, s istini onim
smirenim i pokornim pogledima kakve je viñala na kretskoj obali i u
spremištima
301

d'Escrainvilleovog broda, ležeči na slami čekali da budu preprodani. Tu je

zatekla Savarjrja, Vasosa Mikolesa i njegove ujake, njihove žene i djecu,
koji se bijahu pridružili pothvatu, kao i nekoliko odbjeglih robova koje su
oni primili na svoj brod. Svi su se stisli u jedan čošak i strpljivo griskali
masline.
Anñelika je rizničaru gospodinu de Sarmontiu, koji ju je pratio, otvoreno
rekla što misli o neljudskom postupku tobožnjih Kristovih vojnika.
Redovnik se zapanjio.
— Sto želite time reči, gospoño?
— Da ste najobičniji trgovci robljem kao i svi
ostali.
— U tome se očituje naša snaga !
— A ovo tu? — upita ona pokazujuči na go
mile Grka, Turaka, Bugara, Maura, crnaca, Rusa,
koji su dremuckali pod ukrašenim svodovima pro
stranog skladišta — zar mislite da postoji velika
razlika izmeñu vaše kaznionice i robijašnica na Kreti
ili Alžiru? Koliko god se vi pozivali na svoj sveti
zadatak, to je čisto gusarstvo!
Rizničar nije popuštao.
— Varate se, gospoño — reče suho. — Mi se ne
bavimo lovom na ljude, mi samo plijenimo.
— Ja tu ne vidim, nikakvu razliku.
 — Htio sam reči da mi ne haračimo po oba
lama Italije, Tripolitanije, ili čak Španjolske i Pro-
vanse zato da bismo došli do plijena „kao i svi
ostali" gusari. Robovi, koji dospiju u naše ruke,
potječu s neprijateljskih galija protiv kojih smo se
borili. Mi zadržavamo samo Maure, Turke i crnce
za naše veslarnice, ali isto tako svaki put puštamo
na slobodu tisuče krščanskih robova koji bi inače
do smrti robijali za nevjernike. Znate li da Tunis,
Alžir i kraljevina Maroko ukupno imaju više od
pedeset tisuča krščanskih zarobljenika, a da se i ne
govori o broju turskih?
302

— Ja sam čula da ih vaš red, izmeñu Gpra,

Iivorna, Krete i Malte, ima više od trideset pet ti
suča!
— To je moguče, ali mi ih ne izrabljujemo,
mi ih ne koristimo za svoj lični užitak. Mi ih samo
razmjenjujemo ili izvlačimo iz njih novac koji nam
je potreban za održavanje flote. Zar ne znate da
na Sredozemlju robovi predstavljaju jedinu dobru
robu za razmjenu i unosnu trgovinu? Za oslo
boñenje jednog krščana mi dajemo tri ili četiri mus
limana.
— Ali zašto ove jadne Grke, koji su pravoslav
ni krščani i povrh toga brodolomci, zašto njih svr
stavate meñu robove?
— A šta bismo s njima činili? Nahranili smo
ih, obukli, smjestili pod krov. Zar možda treba da
ih ukrcamo na brod i ljubazno razvezemo jednog po
jednog po njihovim, grčkim, otocima pod turskom
vlašču... ? Mi nemamo toliko galija da bismo bes
platno vračali u domovinu sve one robove koji lu
taju po Sredozemnom moru. A odakle sredstva za
održavanje naših brodova i naših posada?
Anñelika morañe priznati da ovakvo rasuñivanje ima osnove. Ona zamoli
da se njen liječnik Savarv smjesti u francusko svratiste, a. za ostale se
obaveže platiti otkupninu i -troškove, putovanja koje če uslijediti kad neki
malteški brod bude išao u obilazak Srednjeg istoka.
Sada joj nije preostajalo drugo nego da čeka odgovor na nalog koji je dala
svom upravitelju Moli-nesu. Nije pokazivala koliko je zabrinuta. Zar pismo
nije moglo na putu biti zadržano? A što ako joj je kralj u svom gnjevu
zaplijenio imetak?
U svakom joj se slučaju nije žurilo napustiti Maltu. Osječala se zaštičenom
u ovom zadnjem križarskom uporištu. Ispod nje i oko nje, sagrañen od
mramora koji je slana prskavica prevukla posebnom pa-
303

J iU

umi

tinom, stari se grad Valetta poput zlatnog okvira uzdizao na pozadini od

purpurnog neba i mora. Bio je to čudesan kup zvonika, kupola, palača
uklesanih u stijene i obrambenih utvrñenja načičkanih topovima, kup koji se
pružao sve do veličanstvene, prirodno zaštičene luke čije su se vode poput
ticala hobotnice granale meñu otoke s mnoštvom razbacanih tvr-ñavica.
„Grad koji su plemiči sagradili za plemiče", kako je rekao velikaš La
Valetta, jedan od velikih meštara reda, koji ga je i osnovao u XVI stolječu
kad su se zadnji vitezovi s Rodosa, skupa sa svojim relikvijama i galijama,
sklonili ispred Turaka na ovu osamljenu hridinu izmeñu Sicilije i Tunisa.
Uz pomoč buntovnih i surovih Maltežana on je od ovog otočiča napravio
neosvojivu tvrñavu.
I tako ju je prije pet godina carigradski sultan bezuspješno bio opkolio.
Neobavljena se posla morao povuči s ostacima svog brodovlja koje nisu de-
sefckovali samo tanad i jurišne galije vjere, nego i odabrana ronilačka
skupina, taj čudesni odred ljudi-riba koji imaju posebno izvježbana pluča i
koji su noču plivali do otomanske flote, te dizali u zrak i podmetali požare
na neprijateljske brodove.
Da, Anñelika se mogla osječati sigurnom. Od grofa je Rochebrunea
saznala da malteške obrambene snage sačinjavaju: dva puka od po sedam
ratnih laña, tristo galija, tisuču dvjesto odabranih strijelaca, stotinu tobdžija,
tisuču dvjesto mornara za posluživanje topova, isto toliko vojnika milicije i
nekih trista novaka.
 Ratno stanje za malteški red traje neprekidno od onih davnih vremena kad
milosrdna brača Sv. Ivana Jerusalemskog bijahu započela krstariti po
drumovima Palestine, kako bi pomogla krščanima u nevolji. Osnovan za
prihvat hodočasnika Svete Zemlje, ovaj je red bolničara ubrzo zamijenio
žičanom košuljom i teškim mačem svoju posudu s toplom vodom koja je
služila za pranje nogu putnicima. I tada je njegovim zavjetima dodan i
četvrti: da če do zadnje kapi
304

krvi braniti Sveti Grob i znak Križa i da če tud nevjernike svuda gdje na njih
naiñu.
Protjerana iz Jerusalema u tvrñavu Margat, s otoka Cipra na otok Rodos,
zatim na Maltu, bratovština, redovnika-ratnika pretvorila se silom prilika u
ovu nezavisnu i vojničku državu koja bez predaha vodi borbu protiv
Muhamedovih sljedbenika.
Galija, koja je večeras polako uplovila u luku i na kojoj se vila crvena
ratna zastava s bijelim križem, možda je prije nekoliko sati napala nekog
ber-berskog gusara. Ona je sa sobom dovezla maurske zarobljenike koji če
odsad veslati na krščanskim galijama, i osloboñene krščane koje če malteški
red uputiti njihovim obiteljima, pošto utanači cijenu svojih usluga.
Upravo takva je galija bila prihvatila Anñeliku i njene drugove
brodolomce. Opazivši malu barku s polomljenim jarbolima, posada galije je
prekrcala nesretne putnike, dala im pokrivače, okrijepila ih i ugrijala čašom
vina iz Astija. Malo kasnije, kad se malo oporavila, Anñelika se predstavila
zapovjedniku, njemačkom vitezu pedesetih godina, baronu Wolfu de
Nesselhoodu, gorostasnom i plavokosom Germanu sijedih sljepoočnica koje
su dobro pristajale uz njegovo opaljeno čelo s tri poprečne blijede bore.
Uživao je glas izvrsnog pomorca i ratnika. Berberi su ga se bojali i smatrali
ga svojim najljučim neprijateljem. Pričalo se da se alžirski admiral Mezzo-
Morte zakleo da če ga raščerečiti ako ga se ikad dočepa. Pomočnik mu je bio
Francuz tridesetih godina, vitez de Roguier, mladič prostodušna lica, na
kojeg je, kako se činilo, Anñelika ostavila snažan dojam.
Pošto je nabrojala svoje plemičke naslove, ispričala je dvojici vitezova
svoje nedače.
sos
Kad ju je grof ñe Rochebrune, sunarodnjak i stari prijatelj iz Versaillesa,
prihvatio u La Valetti i smjestio ikad uglednog, gosta, saznala je da vojvoda
ñe Vivonne traga za njom. Francuska je eskadra dva tjedna boravila u La
Valetti, tako da se francuskim
SO Neukrotiva Anñelifca
80*
vitezovima i plemičima pružila prilika da natenane pretresu sva gusarska
nedjela.
Vijest o brodolomu Royale na korzičkim obalama bila je za Vivonnea
strašan udarac. U svojstvu kraljevog admirala bio je duboko pogoñen. A kao
ljubavnik je — jer se istinski zaljubio u Anñeliku — očajavao pri pomisli na
užasan kraj ove tako lijepe žene. Poslije sina, sada da strada i majka. On se
optuživao da im je donio nesreču, krivio je sebe što su se utopili, pod gotovo
istim, okolnostima, govorio o povoljnom znamenju koje se bilo ukazalo na
nebu, o prokletoj sudbini... Ništa se nije moglo shvatiti iz njegova buncanja
sve do časa kad je stigao glasnik poručnika de Milleranda koji je dospio u
zarobljeništvo barona Paola de Viscontija. Poručnik je molio da se u
Korziku hitno pošalje nemala svota od tisuču pijastera koju je ñenoveški
razbojnik tražio kao otkupninu za njega. On je potvrdio propast Royale koju
obalni gusari bijahu namamili na podvodne grebene, ali je javio i to da je
marlriza du Plessis živa i zdrava. U meñuvremenu je neustrašiva putnica
uspjela kidnuti njihovu tamničaru i sada na malom provansalskom kuteru po
svoj prilici brodi prema Kreti.
Vojvoda de Vivonne je bio tako sretan da je zaboravio sve ostale
neugodnosti. Cim je u dokovima La Valette popravio svoje galije, i on je
isplovio prema Kreti nadajuči se da če tamo nači lijepu markizu koja se pak
nekoliko dana kasnije iskrcala na obali La Valette stežuči oko sebe i svoje
prljave, morem ispržene haljine crni Rescatorov ogrtač.
Kao da su se igrali skrivača! Anñelika se žalosno osmjehne: Vivonne,
robijaši, sablasna pojava Nikole kao galijota, i njegova smrt — sve je to več
bilo tako daleko. Je li ona to zaista doživjela? Dogañaji su se odvijali
velikom brzinom. Njeno je tijelo več nosilo tragove strasnijih i novijih
doživljaja. Tjedan dana po dolasku u Maltu, srela je prilikom jedne šetnje
Don Josea de Almadu i upravitelja dobara de la Marchea koji su se upravo
bili vratili.
306

Pretrpjevši toliko toga kao dvostruki brodolom-nik i trostruki bjegunac,

Anñelika više nije bila kadra da pocrveni pred čovjekom koji ju je najoskud-
nije odjevenu vidio izloženu na podiju batistana, a iživjeli povjerenik za
robove bijaše več odavna prešao stadij bespotrebne sramežljivosti. Oni se
jednako ob-radovaše što se ponovo vide i pozdravile se kao stari prijatelji
koji imaju što pitati i ispričati jedni drugima.
 Iskreno obradovan što ju je zatekao živu i zdra-t vu, izvan gusarskih šaka,
strogi se Španjolac malo oslobodio svoje ukočenosti.
— Nadam se, gospoño, da nam ne zamjerate pre
više što smo se morali povuči .pred nevjerojatnim po
nudama ostalih natjecatelja. Nikad, ali baš nikad ni
su na dražbi dostignute takve brojke... To je bez
umlje. Ja sam išao najdalje što sam mogao.
Anñelika im odade priznanje za njihove napore, i reče da če im, sad kada
je uspjela umaknuti svojoj tužnoj sudbini, vječno iskazivati zahvalnost za
njihovo posredovanje.
— Neka vas Bog očuva od toga da još jedanput
padnete u ruke Rescatoru! — uzdahne upravitelj de la
Marche. — Vama nesumnjivo duguje svoj največi neu
spjeh u životu: dozvoliti da iste noči, odmah po kup
nji, pobjegne — pa makar zahvaljujuči požaru — ro
binja za koju je platio besmislenu §votu od trideset
pet tisuča pijastera... Dobro ste mu podvalili, go
spoño. Ali čuvajte se!
Oni joj ispričaše što se još one paklenske noči dogodilo u Kreti.
Požar ee proširio na tursku četvrt gdje su etare drvene kuče plamsale kao
baklje. U luci je mnogo brodova do kraja izgorjelo ili teško oštečeno. Markiz
d'Escrainville je ostao kao gromom pogoñen kad je Hermes na njegove oči
šišteči potonuo obavijen oblacima dima.
Rescator je, naprotiv, spasio svoj šambek. Uspio je, pomoču nekog
tajanstvenog postupka, ugasiti vatru na brodu.
307

Odsada stari Savary u domu Auvergne ili Cas-tille nije radio ništa drugo,
nego ispitivao vitezove o ovom dogañaju: kako, pomoču čega, za koliko je
vremena Rescator uspio ugušiti požar? Don Jose mu to nije znao reči.
Upravitelj dobara 'bijaše čuo za neku arapsku tekučinu koja se u dodiru s
vatrom pretvara u plin. Svima je poznato da su Arapi dobro upučeni u neku
znanost po imenu kemija. Pošto je spasio svoj brod, Rescator je pomogao u
gašenju ostalih žarišta. Ali šteta time nije umanjena, jer se vatra širila
munjevitom brzinom.
— He. he! U to ne sumnjam — cerio se Savarv,
a oči mu iza naočala podrugljivo bljesnuše. — Grčka
vatra... I
Na kraju je izazvao podozrenje kod svojih sugovornika.
— Da niste vi možda jedan od onih bijednika,
vjerojatno robova, koji su izazvali ovu groznu ne-,
sreču? I mi smo u njoj izgubili jednu galiju.
Savarv postade oprezan i povuče se.
AnñeliM je povjerio koliko ga sve ovo zbunjuje. Kojim putem treba sada
poči? Da li se vratiti u Pariz i tamo za Akademiju nauka napisati tezu o
senzacionalnim otkričima i ishodu pokusa s mumijom? Ili se pak dati. u
potragu za Rescatorom i iz njega izmamiti tajnu zagonetne, nezapaljive
tvari? Hi nastaviti započeto putovanje koje je isto toliko ovisno o slučaju
koliko je izloženo opasnostima, putovanje do perzijskih izvora gdje 'bi se
snabdio novim zalihama mumije? Da, Savarv je bio malo kao izgubljen
otkako, više nije imao na brizi svoju dragocjenu bocu.
A gospoña du Plessis-Belliere, kojim pravcem ona misli udariti? Ona to ni
sama nije znala.
Neki joj je unutarnji glas govorio: „Ovo ti je dovoljno. Vrati se kuči.
Zamoli kralja za milost. A zatim..."
Ona je težila za takvom budučnošču. Ali joj je protiv njene volje pogled
bludio pučinom tražeči neki drugi izlaz.
208

Sunce nestade s obzorja. Galije, čiji su tamni obrisi stršili sa zlatno-sjajne

morske površine, ličile su sa svoja dvadeset četiri prislonjena vesla na
ogromne nočne ptice sa spuštenim krilima. Maurski i turski galijoti stizali su
prazni na spavanje u skladište, dok su ronioci nauljenih tijela silazili pod
vodu, da bi preispitali lance i razapete mreže koje su zatvarale ulaz u luku.
Zvona mnogobrojnih crkava stadoše zvoniti na večernju Zdravomariju.
Bilo je ovdje više od stotinu crkava, svih veličina i vrsta. Kao pobožno su ih
djelo, samo nedjeljom, gradile ruke vjerskih zanesenjaka. Istovremena
zvonjava svih zvona prolamala bi se kao tutnjava grmljavine, a Malta se
triput dnevno pretvarala u bruječe čudovište koje gromko objavljivaše slavu
Djevice Marije, dok su morske ptice usplahireno klepetale krilima.
Anñelika zatvori prozor i naglo se povuče. Od silne se buke ne bi čulo na
dva koraka udaljenosti. Sjedeči na rubu 'kreveta, čekala je da buka prestane.
Rescatorov je ogrtač bio tu, prebačen preko bro-katnog pokrivača.
Ona nije zadržala haljinu ukrašenu niskama indijskog sedefa, koju je bura
sasvim uništila. Ali se nije htjela rastati s teškim, baršunastim, ogrtačem,
koji joj je one večeri u Kreti gusar prebacio preko ramena. Nije li to bila
neka vrsta trofeja? Anñelika se iznenada baci na krevet i zagnjuri lice u
nabore kaputa.
Ni morski vjetar, ni njegova bjesomučna slana prskavica nisu uspjeli da ga
liše onog prodornog mirisa. Bilo je dovoljno da ga udahne, pa da sebi dočara
zapovjedničku priliku. Ona je čula njegov pro-mukao, dubok glas i ponovo
proživljavala one ču desne trenutke u Kreti, u onoj nestvarnoj atmosferi
dima koji se dizao iz kadionica i nargila, mirisavih para crne kave i zvuka
malih harfi s tri žice.
Kroz proreze kožnate maske gledala su je dva plamena oka...
309

Ona zajeca pripijajuči uza se izgužvanu tkaninu, i tako je mahala glavom

obuzeta žaljenjem koje nije htjela nazvati pravim imenom.
Zvona utihnuše, odjek im se prostre na sve strane. Još jedan dubok ton
velikog zvona odgovori na ovaj posljednji pjev.
Tek tada Anñelika primijeti da netko opetovano kuca na vrata i da je ona
to zbog buke prečula.
— Naprijed! — poviče digavši se.
Na pragu se pojavi paž u crnoj misnici.
— Gospoño, oprostite što vam remetim odmor
— reče podižuči glas da bi nadjačao posljednje bru-
janje zvona — ali neki vas Arapin traži. Kaže da se
zove Mohamed Baki i da ga šalje vaš muž.
310

*• XXX
SLUGA JOFFREYA DE PEYRACA
Od časa kad je paž izgovorio ove nepojmljive riječi, Anñelika je postupala
'kao automat. Ona se šutke digla, prešla sobu, kao avet preletjela mramorno
stepenište i trijem. Pod peristilom s venecijanskim stupovima stajao je neki
čovjek.
Imao je blijedu put svojstvenu berberskim plemenima. Bijeli platneni
turban oko čela pridržavao mu je crvenu zaobljenu kapu.
Odječa mu je jako ličila na odječu francuskog srednjovjekovnog seljaka.
Sastojala se od hlača, iz-nošenih zašiljenih cipela i neke vrsti bluze s
kapuljačom i s rukavima koji su imali prorez u visini lakta, tako da je
podlaktica bila slobodna. Brada mu je bila
rijetka i bezbojna.
On se duboko nakloni dok ga je ona gledala, pre-križivši ruke,
razrogačenim očima.
— Vi se zovete Mohamed Raki?
— Vaš sam sluga, gospoño.
— Znate francuski?
— Naučio sam ga od francuskog plemiča kojega
sam dugo služio.
— Od grofa Joffreva de Pevraca?
Arapin razvuče usne u smiješak. Reče da nikad nije naišao na čovjeka s
čudnim, imenom koje je ona upravo izgovorila.
— Ali onda... ?
Mohamed Raki je pokuSa umiriti. Francuski plemič, kojeg bijaše služio,
zove se Jefa-el-Kaldum.
311

— Tako glasi ime koje mu je islam dao. Ja sam

uvijek znao da je Francuz i da je visokog roda. Pri
znajem da ne znam koje naslove nosi, jer to nikad
nikom nije povjerio. I kad me je prije četiri godine
poslao u Marselj da tamo potražim, nekog oca la-
zarista i prenesem mu zadatak da se raspita za izvje
snu gospoñu de Peyrac, ja sam se potrudio da i to
ime zaboravim, kako bih ugodio onom koji mi je bio
više prijatelj nego gospodar.
Anñelika duboko udahne i osjeti kako joj noge klecaju.
Dade znak Arapinu da je slijedi u salon gdje se spusti na jedan od
mnogobrojnih divana koji su ga krasili.
Čovjek ponizno čučne pored nje.
— Opišite mi ga — reče Anñelika slabim glasom.
Mohamed Raki spusti vjeñe i počne pričati je
dnolično, polako, kao da govori naučenu lekciju.
— On je visok čovjek, mršav, i liči na Španjolca.
Lice mu je svo išarano veličanstvenim brazgotinama
i ponekad mu izgled ima nešto zastrašujuče. Na li
jevom mu obrazu povrede oblikuju šiljat znak, evo
ovakav.
Arapin je svojim narančasto obojenim prstom crtao slovo V po svom
obrazu.
— A sa sljapoočice mu se pruža druga crta i pre
lazi preko oka. Alah ga je očuvao od sljepila, jer je
bio obdaren za veliki zadatak. Kosa mu je tamna i
bujna, poput grive nubijskog lava. Oči su mu crne
i prostrijele vam dušu kao oči ptice grabljivice. Ok
retan je i jak. Vrlo- je vješt rukovanju sabljom i u
kročenju najplahovitijih atova, ali je još veča sna
ga njegova uma kojim je zadivio liječnike škole u
Fezu, tom slavnom i zagonetnom gradu musliman
skih medresa.
Anñeliki krv ponovo prostruji žilama.
— Da se moj muž, možda, odrekao vjere? — upi
ta uplašena iako u istom trenutku pomisli kako je to
zapravo svejedno.
312

Ali to je bila bogohulna i svetogrdna misao. Mohamed Raki zaniječe

glavom.
— Ne dogaña se često — reče — da se po kralje
vini Maroku može slobodno kretati krščanin koji nije
prihvatio našu vjeru. Ali je Jefa-el-Kaldum došao
u Fez i Maroko ne kao rob, nego kao prijatelj vrlo
poštovanog marabuta Abdel-el-Mehrata s kojim se
več dugi niz godina dopisivao po pitanjima alkemije,
njihove zajedničke strasti. Abd-el-Mehrat je kršča
nina uzeo pod svoju zaštitu i zabranio da ga itko tak
ne. Skupa su otišli u Sudan da prave zlato, i tom sam
prilikom ja dodijeljen u službu velikom Francuzu.
Ova su dva istraživača radila za jednog od sinova
saharskog kralja.
Čovjek zastane naboravši čelo, kao da se pokušava sjetiti neke važne
pojedinosti.
— Svuda ga je u stopu pratio crnac koji se oda
zivao na ime Kuasi-Ba.
Anñelika zagnjuri lice u ruke. Još je više nego tačan opis njena muža, ime
vjernog maurskog sluge Kuasi-Baa skidalo koprenu s tajne i suočavalo je s
blještavom stvarnošču. Trag koji je slijedila pipkajuči u mraku i podnoseči
tolike patnje, zablistao je u punom svjetlu, luka je bila dostignuta, ukrsnuče
se obistinilo, i ono što je bilo samo luñački san, postajalo je opipljivo,
poprimalo oblik čovjeka kojeg če uskoro zagrh't.
— Gdje je on — pitala je zaklinjuči — kada če
doči? Zašto vas nije pratio?
Blagim smiješkom Arapin odgovori na njeno nestrpljenje. Več su protekle
gotovo dvije godine otkako je napustio službu kod Jefa-el-Kalduma. On,
Mohamed Raki, se u to vrijeme oženio i otvorio mali dučan u Alžiru. Ali je
ostao u stalnoj vezi sa svojim bivšim gospodarom koji je mnogo putovao, a
onda se nastanio u Boni, gradu na afričkoj obali, gdje se i dalje bavi
raznovrsnim naučnim radom.
 — Znači, treba samo da odem u Bonu — reče
Anñelika grozničavo.
313

— Naravno, gospoño. Ako budete imali sreče i

on ne bude na putu, Iako čete ga nači, jer če vam
svatko pokazati njegovo obitavalište. On je slavan u
čitavoj Berberiji.
Najradije bi bila klekla i zahvaljivala Bogu. Ali je trgne ravnomjerno
metalno kucanje po kamenom podu, a onda opazi Savarvja koji je u hodu
lupkao po mozaiku šiljkom svog ogromnog kišobrana od voštanog platna.
Kad ga je ugledao, Mohamed Raki se digne i nakloni izražavajuči radost
što je upoznao časnog starca o kojem mu je pričao njegov ujak.
— Moj je muž živ! — reče Anñelika gušeči se
u jecajima. — Ovaj mi čovjek to potvrñuje. Moj je
muž ii Boni gdje ču mu se ubrzo pridružiti.
Stari je ljekarnik preko ruba svojih naočala promatrao čovjeka ispitivački.
— Vidi, vidi! — reče — nisam znao da je Ali-
-Mehtubov nečak Berberin.
činilo se da je Mohameda Rakija ova primjedba začudila i oduševila.
Njegova je majka, Ali-Mehtubo-va sestra, zaista Arapkinja, a otac Berber iz
kabilij-skibt planina. On je slika i prilika svog oca.
-*- Vidi, vidi! — ponovi Savarv — to je rijedak slučaj. Gotovo se nikad
ne dogaña da se miješaju ove dvije rase koje se mrze: Arapin osvajač koji je
došao iz Arabije, i Berber, porijeklom Evropljanin, kojeg je ovaj pobijedio.
Posjetilac se smješkao. Časni je starac dobro poznavao islamski svijet.
— Kako to da tvoj ujak nije došao s tobom?
— Plovili smo za Kretu kad smo u susretu s jed
nim brodom saznali da je francuska gospoña pobjeg
la i da se nalazi na Malti. Moj je ujak nastavio put
za Kretu kuda mu fie žurilo zbog.poslova, a ja sam
se prekrcao na brod koji je išao u suprotnom pravcu.
Kroz svoje guste trepavice on Savarvju dobaci napola slavodobitan,
napola podrugljiv pogled.
314

— Novosti se po Sredozemnom moru munjevito

šire, milostivi gospodine. One lete istom brzinom kao
golubovi-pismonoše.
 — Iz nabora svoje ñelabe on polako izvuče kož
nu futrolu i iz nje izvadi savijen list papira na kojem
Anñelika bijaše drhtavom rukom napisala u svom
kretskom zatvoru: „Sječate li se mene koja sam bila
vaša žena. Uvijek sam vas voljela — Anñelika."
— Jeste li ovo pismo dali mom ujaku Ali-Meh-
tubu?
Savarv namjesti naočale da bi bolje vidio.
— To je, to je. Ah' zašto nije predano naslov
niku?
lice Mohameda Rakija poprimi tegoban izraz i on se cmizdravim i
jednoličnim glasom požali što je Savarv posumnjao u njega: zar uvaženi
starac ne zna da je Bona grad pod španjolskom vlašču, u rukama krščana,
najzagriženijih katolika, i da dva sirota Ma-ura, dva Muhamedova sina,
stavljaju život na kocku ako u nju stupe.
— Ali na Maltu si ipak došao — primijeti Sa
varv.
Čovjek strpljivo objasni da, prije svega, Malta nije Španjolska, zatim da je
koristio jedinstvenu priliku i uvukao se u pratnju reisa Ahmeta Sidija koji se
uputio u Maltu da pregovara o otkupnini za brata adenskog kralja, princa Lai
Louma, kojeg je viteški red nedavno zarobio.
— Naša je galija prije jednog sata ušla u luku
istakavši zastavu kojom se najavljuje otkup, i čim
sam stupio na tlo, požurio sam u potragu za francu
skom gospoñom. Dok pregovori za Lai Louma traju,
meni od krščana ne prijeti nikakva opasnost.
Savarv je prihvatio ovo obrazloženje. Sugovornik je očigledno otklonio
sve njegove sumnje.
— Zar nije moja dužnost da budem nepovjer
ljiv? — reče AnñeliM pravdajuči svoju uzdržljivost.
Najedanput mu sine nova misao i on upre kažiprst u Berbera.
315

— A tko mi jamči da si ti Mohamed Raki, ne

čak mog prijatelja Ali-Mehtuba, i sluga francuskog
plemiča za kojim tragamo?
Čovjek se opet namršti i usMpjevši od bijesa, spusti vjeñe. Ali se savlada.
— Moj me je gospodar volio — reče muklo. —
On mi je u znak lzjubavi nešto na rastanku poklonio.
Iz iste futrole od safijanske kože izvuče srebrom optočen dragi kamen.
Anñelika ga odmah prepor znade: topaz!
To nije bio dragulj velike vrijednosti, ali ga je Joffrev de Pevrac neobično
cijenio, jer je več stolječima bio u posjedu obitelji. Znao je govoriti kako mu
ovaj kamen boje zlata i plamena nosi sreču. Viñala mu ga je oko vrata na
srebrnom lančiču koji je visio preko baršunastog prsluka. Kasnije ga je
upotrijebio kao znak raspoznavanja za velečasnog oca Antoinea u Marselju.
Ona uzme dragulj iz Maurovih ruku i strastveno ga, zatvorivši oči, pritisne
na svoje usne. Stari ju je Savarv šutke promatrao;
— Sta namjeravate sada činiti? — upita on na
pokon.
— Idem u Bonu pod svaku cijenu.
316

XXXI
VELIKI MEŠTAR BLAGOSILJA ANðELIKU
Nije bilo lako nagovoriti malteške vitezove da mladu francusku markizu
povedu na put sa svojom galijom i iskrcaju je u BonL Ona se obratila na
grofa de Rochebrunea, na upravitelja de la Marchea, viteza de Roguiera, pa
čak i na Don Josša de- Al-madu, i svi su je oni pokušavali odgovoriti od te
bezumne namisH.
Krščanka koja stupi na tlo Berberije, uvjeravali su je, izlaže se največim
opasnostima.
Berberija je obuhvačala cijelu sjevernu Afriku, to jest kraljevine
Tripolitaniju, Tunis, Alžir i Maroko. Fanatici i gusari, pripadnici te tako
rafinirane civilizacije kao Turci čije gospodstvo nisu trpjeli, Berberi su
predstavljali najljuče neprijatelje malteških vitezova.
2ena je kod njih bila robinja koja je obavljala najniže poslove, ili odaliska
zatvorena u haremu. Cak su se i Jevrejke kretale otkrivena lica i slobodno,
ali, naravno, nisu prelazile granicu melaha, odreñene im četvrti.
— Ali ja idem u Bonu koja je katoličko područje — navaljivala je
Anñelika.
To je bilo još gore. U ovim enklavama na afričkoj obali, za koje su se
Španjolci prilijepili kao krpe-
317
Iji i dražili berberskog lava, bilo je svega i svačega, a naročito bijede. Sta bi
ona, otmjena gospoña iz Francuske, u ovom šarenilu od sitnih, gramžljivih
trgovaca koje čuva garnizon Andalužana, isto tako mračnih i divljih kao što
su i sami Mauri u koje su sa zidina uperili svoje topove i kugle? Sta ona ima
tražiti u ovom obespravljenom kutku zemlje, bez duše, bez srca, bez
poštenja? Zar se želi ponovo izložiti bezbrojnim opasnostima kojima je
milošču Božjom izbjegla... ?
Anñelika se na kraju obratila lično velikom me-štru reda. To je bio Nikola
Cotoner, Francuz engleskog porijekla, visoka roda i, kako glasi obrazac koji
se izgovara prilikom njegovih javnih nastupa: „Milošču našeg Gospodina
milosrdni brat ratničkog reda Sv. Ivana Jerusalemskog, čuvar Svetog Groba i
ponizni skrbnih siromaha." Ovaj je princ u Rimu na zasjedanjima zauzimao
počasno mjesto s papine desne strane. Osim toga je uživao povlasticu da sa
svojim vitezovima drži stražu kardinalskom viječu, a kad je papa ustoličen,
malteški je poslanik išao pred njim okičen odlikovanjima i noseči veliku
crvenu zastavu s bijelim križem — stijeg koji se vije na galijama reda.
Na Anñeliku je dubok dojam ostavio lijepi starac s bijelom perikom i
zapovjedničkim pogledom. Ona mu je sve iskreno ispričala o svojoj
potresnoj i romantičnoj ljubavi: kako joj se sada, pošto je deset godina
oplakivala ljubljenog supruga, pruža prilika da ga vidi, buduči da je napokon
saznala gdje živi. Da li onda previše traži kad moli njegovu preuzvi'-šenost
da joj milostivo dozvoli da se ukrca na galiju koja odlazi u obilazak
berberskih obala, i dade nalog da galija pristane u Bohi i tamo je iskrca?

Veliki ju je meštar pažljivo slušao. S vremena bi na vrijeme ustajao,

približavao se prozoru i kroz dalekozor promatrao pokrete brodova u lud.
Preko odijela po francudkoj modi nosio je širok pojas malteškog reda na
kojem su zlatom bili izvezeni prikazi iz stradanja Kristovog.
318

Dugo je šutio, a onda uzdahnuo. Mnoge su mu se stvari iz ove pripovijesti

činile nevjerojatnim, a najviše od svega to što je tako veliki krščanski
plemič, kakvim je opisala svog muža, našao utočište u bijednoj rupi kao što
je Bona.
— Kažete da je prije toga nesmetano putovao
po berberskdm zemljama?
— Da, tako mi je rečeno.
— On je onda otpadnik koji živi po islamskim
običajima, s haremom od pedeset žena. Ako odete
k njemu, ugrozit čete svoju dušu i svoj život.
Anñeliku zazebe oko srca, ali ostade mirna.
— Ja ne znam da li je siromašan, da li se od
rekao vjere — reče. — Ja znam samo jedno: da je
on pred Bogom moj muž i da ga želim pronači.
Strogo se lice velikog meštra reda ublaži.
— Blažen čovjek koji je u vama pobudio takvu
ljubav!
Ali on se još uvijek kolebao.
— Ah, dijete moje, vaša me mladost i ljepota
zabrinjavaju! Sta vam se sve ne može dogoditi na
ovom Sredozemnom moru koje je nekoč bilo veliko
krščansko jezero, a danas je izručeno islamu. Kakva
nas tuga spopada, nas, jerusalemske vitezove, kad
se sjetimo kako su daleko potisnute naše vojske!
Nikad, nikad se nečemo moči dovoljno žestoko boriti
protiv nevjernika. Mi moramo ponovo osvojiti ne
samo sveta mjesta, nego i Carigrad, nekadašnji Bi
zant, gdje je vladala velika Crkva, gdje se krščanstvo
najprije raširilo pod kupolama Svete Sofije koja je
sada pretvorena u džamiju.
On sumoran utone u svoje mistične vizije. Anñelika iznebuha reče:
— Ja znam zašto me ne puštate; zato što još
niste primili novac na ime moje otkupnine.
Veseo izraz pojavi se na licu crkvenog dostojanstvenika.
— Priznajem da bih bio zadovoljan kad bih se
mogao tim izgovorom poslužiti da vas odvratim od
ludosti. Ali sam upravo posredstvom našeg novčara
319

•u Livornu saznao da je upravitelj vaših dobara dogovorenu svotu uručio

našem predstojniku reda u Parizu.
Oči mu pakosno zablistaše.
— To je u redu, gospoño. Dopuštam da ljudsko
biče koje je steklo slobodu, može po miloj volji tu
slobodu koristiti za samouništenje. . Galija kojom
zapovijeda barun de Nesselhoood, za tjedan če dana
isploviti na krstarenje u vode Berberije. Ja vam da
jem dozvolu da se ukrcate na taj brod.
 A kako je Anñelikino lice zasjalo od radosti, on se smrkne. Skupivši svoje
sijede obrve i uprijevši u nju prstom na kojem je blistao kardinalski prsten,
poviče:
— Ne zaboravite moja upozorenja: Berberi su
okrutni, pohotni, nepristupačni fanatici. I sami ih se
turski paše boje, jer svi gusari čak njima predba
cuju da su u vjerskom pogledu suviše mlaki. Ako se
vaš muž s njima sprijateljio, onda je morao postati
kao oni. Bilo bi bolje za spas r/aše duše da ostanete
na strani križa, gospoño.
Zatim, vidjevši da je nije slomio, produži blažim glasom:
— Kleknite, dijete moje, da vas blagoslovim.

XXXII
NA MALTEŠKOJ GALIJI. ZASJEDA NA OTOKU ČAMU
Galija se udalji ostavljajuči za sobom Maltu s njenim zidinama boje
jantara. Jeku zvonjave nadjačavao je šum valova i mukli udarci koji su
dopirali s veslačkih klupa.
Vitez-baron de Nesselhood hodao je po kapetanskom mostu
samopouzdanim korakom pomorskog generala.
U prostoriji ispod njega dva su francuska trgovca koraljima čavrljala s
dostojanstvenim holandskim novčarom i mladim španjolskim studentom
koji je išao u posjetu svom ocu oficiru u bonskom garnizonu. Uz Anñeliku i
Savarvja oni su bili jedini civilni putnici na galiji.
Razgovor se, naravno, vrtio oko toga koliki su njihovi zajednički izgledi
da izbjegnu Berberima na ovom putovanju koje je, iako kratko, bilo puno
opasnosti zbog sve veče drskosti gusara.
Dva su se trgovca koraljima, stari afrički put~ nici, zabavljali izigravajuči
pesimiste i plašeči svoje drugove kojima je ovo bilo vatreno krštenje.
— Kad čovjek krene na more, neka zna da po
stoje velike mogučnosti da se go golcat nañe na tr
žištu u Alžiru.
— Go golcat? — upita holandski novčar čiji fran
cuski nije bio besprijekoran.
—

—
320

21 Neukrotiva Anñelima
321

— U Adamovom odijelu, gospodine. Upravo ta

ko če nas prodati ako nas uhvate. Gledat če vam
zube, opipavati mišice, tjerati- vas da malo trčite,
kako bi utvrdili koliko vrijedite.
Trbušasti se novčar nije mogao zamisliti u toj ulozi.
— Oh, to se ne može dogoditi! Malteški su vi
tezovi nepobjedivi, a za našeg se zapovjednika bro
da, Germana barona de Nesselhooda priča da je ta
kav ratnik, da sam glas o njemu tjera u bijeg i naj-
smjelije gusare.
— Hm, hm! Nikad se ne zna. Stvar je u tome
što gusari postaju sve drskiji. Svega prije nekih
mjesec dana dvije su se alžirske galije navodno,
pritajile u blizini tvrñave If pred Marseljom i za
robile brod s pedesetak grañana meñu kojima je bilo i
nekoliko otmjenih gospoña što se bijahu uputile na
hodočašče u Svetu spilju.
— Mogu zamisliti kako če njihovo hodočašče iz
gledati kod Berbera — dopuni ga njegov drug do-
bacivši Anñeliki vragolast pogled.
Inače tako razgovorljiv, gospodin Savarv nije sudjelovao u ovoj razmjeni
mišljenja. On je brojao svoje kosti. Ne svoje vlastite, več kosti što ih je
pažljivo vadio iz velike vreče kraj sebe. Njegovo je ukrcanje opet bilo povod
tragikomičnom dogañaju. Brodsko je zvono več svom snagom oglašavalo
polazak, kad se on pojavio noseči ogromnu vreču.
Baruna de Nesselhood mu je strogo prišao i objasnio da več pretovarena
galija neče podnijeti nikakav dodatni teret.
— Dodatni teret? Pogledajte, milostivi gospodi
ne viteže! :
Poput lakrdijaša Savarv se zavrtio oko svoje osi držeči vreču s dva prsta.
— To ne teži ni dvije libre.
— Sta je unutra? — začudi se baron.
— Slon.

Pošto je neko vrijeme uživao u učinku svoje šale, on objasni svoju izjavu.
Radi se, rekao je, o „okamenjenom surlašu", patuljastom slonu, vrlo rijetkom
primjerku koji potječe iz doba postanka svijeta, i koji se dosad, isto kao i
jednorog, smatrao samo plodom bujne mašte.
— Ksenofovo djelo Dvosmislice bilo mi je polazna tačka za ovu smjelu
teoriju. Pročitavši ga, uvjerio sam se da se „surlaš", ako je zaista postojao,
mora nači na tlu otoka Malte i Gozoa koji su nekoč sačinjavali cjelinu s
Evropom i Grčkom. Ovo če mi otkriče sigurno otvoriti vrata u Akademiju
znanosti, ako me Bog ostavi na životu.
Malteška je galija bila prostranija od francuske kraljevske galije. Pod
tabernakulom se nalazila kabina s grubim klupama gdje su putnici provodili
dan.
Anñelika je umirala od nestrpljenja i — zašto to sebi ne priznati — od
zebnje. Da nije vidjela topaz, bila bi posumnjala čak i u glasnika koji joj ga
je donio. Njegov joj se pogled činio neiskren. Uzalud je pokušavala iz njega
izvuči još neke pojedinosti. Arapin je širio ruke smješkajuči se začuñeno i
zagonetno. „Ja sam sve rekao."
Prisječala se Desgrezovih mračnih proročanstava. Kako če je Joffrev de
Pevrac primiti poslije toliko godina? Poslije pustih godina što su odonda
prošle i ostavile svoj pečat, na njihovu mesu i u njihovim srcima? Svaki je
od njih vodio svoje borbe, išao svojim putovima... imao svoje ljubavne
doživljaje... Bit če to mučan susret...!
Sijedi se pramen uvukao u njenu zlatnu kosu. A bila je u cvijetu mladosti,
još ljepša negQ u vrijeme udaje, kad njene crte još ne bijahu poprimile svu
svoju Lzražajnost, kad se njeno tijelo još ne bijaše potpuno rascvalo i kad
njene kretnje još nisu . imale onaj kraljevski biljeg koji je ponekad ulije-i
vao strah prisutnima. Ovaj se preobražaj odvijao da-; leko od oka i utjecaja
Joffreva de Pevraca. Ruke su* rove sudbine oblikovale su je u njenim
samočama,

322

81«

322

A on? Izvrgnut poniženjima i bezbrojnim nedačama, lišen svega, iščupan

iz svog svijeta, iz svog rada, iz svog uporišta, šta je mogao sačuvati od svog
negdanjeg „ja", od onog „ja" koje je ona voljela?
— Bojim se ... ! — prošapče ona.
 Bojala se da onaj čudesan trenutak nije zauvijek promašen, izgubljen,
okaljan. Desgrez ju je na to upozorio. Ali nikad nije ni pomislila da bi jedan
Joffrev de Pevrac mogao propasti.
Sva se zgrčila od sumnje koja ju je nagrizala. Poput malog djeteta,
ponavljala je sebi da hoče opet da vidi „njega", svoju ljubav, „svog"
ljubavnika iz Palače radosnog znanja, a ne „onog drugog"- onog nepoznatog
čovjeka na nepoznatom tlu. Htjela je čuti njegov zanosan glas. Ali Mohamed
Raki nije rekao ni slova o tom čuvenom glasu. Može li se u Berberiji
pjevati? Pod ovim nesmiljenim suncem? Meñu tamnoputim ljudima koji
odsijecaju glave kao da kose snopove trave? Jedina pjesma koja se tu
razliježe, mora da je zov mujezina s vrha minareta. Svaki drugi izraz radosti
je svetogrñe.
— Oh! Sta je on mogao postati... ?
Ona je očajnički pokušavala da u svom sječanju uskrsne prošlost, upinjala
se da pod svodovima Palače radosnog znanja vidi grofa iz Languedoca. Ali
ta joj je slika izmicala.
Onda se zaželi sna. San če raspršiti zemaljske koprene koje joj skrivaju
njenu ljubav.
Osječala se umornom...
Jedan joj je glas šaputao: „Vi ste umorni... Kod mene čete spavati... Tamo
ima ruža ... svjetla... prozora koji gledaju na pučinu ..."
Ona se probudi oštro kriknuvši. Savarv se nagnuo nad nju i drmao je.
— Gospoño du Plessis, probudite se. Uzbuni t čete čitavu galiju!
Anñelika se uspravi na ležaju i nasloni na njegovu ogradu. Noč se bila
spustila. Više se nije čulo
324

ono veslačko mukotrpno „no", jer je galija jedrila, a njena vesla dužine
dvadeset hvati bila poredana uzduž mostiča. U toj neobičnoj tišini odjekivao
je korak viteza-barona de Nesselhooda koji je hodao po mostu iznad njih.
Ugašen veliki fenjer rječito je govorio da se ne želi privuči pažnja gusara
koji nesumnjivo čekaju u zasjedi u ovom sredozemnom tjesnacu izmeñu
Malte i sicilijanskih obala s desne i obala tuniskih Berbera s lijeve strane.
Anñelika duboko uzdahne.
— Jedan me vještac progonio u snu — pro
šapče.
— Kad bi to bilo samo u snu... ! — odgovori
Savarv.
Ona poskoči i u tami pokuša razabrati izraz njegova lica.
— Sta hočete time reči? Sta mislite, gospodine
Savarjr?
— Mislim da vas se tako smion gusar kao što
je Rescator neče lako odreči i da če pokušati doči u
posjed svog vlasništva.
— Ja nisam njegovo vlasništvo — pobuni se
Anñelika ozlojeñena.
— On je za vas platio cijenu broda.
— Moj če me muž odsad braniti — reče ona ne
baš uvjerljivo.
Savarv je šutio. Čulo se samo isprekidano hrkanje holandskog novčara.
— Gospodine Savarv — šapne Anñelika — mi
slite li da bi ono... moglo biti zamka ... ? Odmah
sam vidjela da nemate povjerenja u tog Mohameda
Rakija, a ipak, zar nije dokazao vjerodostojnost svo
jih tvrdnji?
— Jeste.
— On je sigurno vidio svog ujaka Ali-Mehtuba,
buduči da je posjedovao moje pismo. .A o mom mi je
mužu dao pojedinosti koje sam samo ja mogla znati
i koje sam gotovo bila zaboravila, ali sam ih se od
mah prisjetila... On je, dakle, bio u tijesnom do-
325

diru s njim. Osim ako... Qh! Savary, vjerujte li da bih mogla 'biti žrtva
njegovih čini, da mi je dočarao slike u kojima mi se, poput fata morgane,
pri-vidjelo ono što najviše na svijetu želim, da me je opčinio kako bi me
lakše namamio u klopku? On! Savarv, bojim se ... !
— Ovakve su pojave moguče — reče stari lje
karnik — ali ne vjerujem da je to ovdje slučaj. Tu
je posrijedi nešto drugo. Klopka, možda — progun-
ña — ali ne čarolija. Ovaj nam Mohamed Raki taji
istinu. Sačekajmo dok ne doñemo na cilj. Onda čemo
več vidjeti.
On je dugo žličioom nešto miješao u kositrenom peharu.
— Popijte ovaj lijek. Mirnije čete spavati.
— Je li to mumija?
— Vi dobro znate da nemam više mumije —
reče tužno Savary. — Sve sam do zadnje kapi upo
trijebio za potpaljivanje Krete.
— Savary, zašto ste zahtijevali da me pratite
na putovanju kad ne odobravate ovaj moj korak.
— Zar sam vas mogao napustiti? — reče starac
kao da razmišlja o nekom teškom naučnom pitanju.
— Ne, ne vjerujem. Iči ču, dakle, u Alžir.
— U Bonu.
— To je isto.
— Ali krščani su tu ipak izloženi manjim opa
snostima nego u Alžiru.
— Tko zna? — reče Savary mašuči glavom po
put vrača koji gleda u budučnost.
Sutradan se putovanje na Zapad usporilo, jer su, pošto je vjetar pao,
pokretačka snaga bila samo vesla galijota.
Malteška je galija susrela mnoge brodove, meñu kojima veliki konvoj
holandskih trgovačkih brodova u pratnji dviju ratnih laña sa po pedeset do
šezdeset topova. Na takav su način po Sredozemnom moru trgovali zapadni
narodi — Englezi, Nizozemci i drugi.

326

Oni su tu prodirali silom, pomoču prave prav-cate, zaštičene flote, pa su

gusari zazirali od njih.
Oko podne je vjetar bio povoljniji, pa su dva jedra podignuta. Daleko se
naprijed ocrtavao brdoviti otok. Vitez de Roguier upozori Anñeliku:
— To je Pantelerija koja pripada toskanskom
vojvodi.
Oni su tu mogli pristati, ali ratna je laña uvijek morala skrivati svoje
namjere i pravac kretanja, kako bi osujetila nevjerničkog neprijatelja da joj
postavi zasjedu. Bolje je bilo izbjegavati sve, pa čak i prijatelje, prije nego
što se stigne na odredište: u Bonu.
Vjetar je nadimao jedra.
— Ako i dalje budemo ovako dobro napredova
li, stiči čemo u Bonu preksutra — reče mladi vitez.
Odsad se samo plavo, tek malo zatalasano morsko prostranstvo, širilo pred
malteškom lañom.
Pred večer se zbio nemio dogañaj. Otkrilo se da je zločinačka ruka
probušila brodski rezervdar za slatku vodu. Prilikom istrage jedan je
kuharski pomočnik, mladi Španjolac, potegao nož na nadlednika kad ga je
ovaj malo jače pritisnuo. A članovima posade je bilo zabranjeno da uza se
imaju nož. Sad je mladič, prema običaju svih mornarica svijeta, podvrgnut
svirepoj kazni ikoja čeka svakog prekršioca ovog propisa: ruka če mu se
prikovati za veliki jarbol, i to istim nožem kojim je djelo počinjeno, pri čemu
trajanje kazne ovisi o težini izgreda.
Vitez de Roguier je Anñeliku obavijestio o dogañaju.
— To je sve skupa glupost, ali čemo zbog nje
zakasniti, jer sada moram pristati u Panteleriji, da
bismo se opskrbili slatkom vodom. Ova nezgoda do
kazuje da na Sredozemnom moru uvijek treba biti
krajnje oprezan i ne previše velikodušan. Ovog smo
mladiča poštedjeli veslarnice samo zbog toga što je
tako mlad. Puštali smo ga da se slobodno kreče. A
danas nam je zauzvrat prosvrdlao rupu u rezervo
aru za slatku vodu.
327

— Zašto je to učinio? — upita Anñelika zastra

šena.
Vitez slegne ramenima i ne odgovori. Galija bijaše, naglo promijenila
pravac. Više nije išla na sjeverozapad nego na jugozapad, što se moglo lako
zaključiti po položaju zalazečeg sunca.
Putnici su dobili obrok stolnog vina kojeg je bilo na zalihama, ali su
posada i robovi u veslarnici zabrundavali, jer se hrana nije mogla pripremiti.
Taj je vruči dan napokon prošao.
Anñelika nije mogla spavati. Oko ponoči se popne na palubu da bi se
nadisala svježeg zraka. Tama je bila neprozirna, jer nisu bila upaljena ni
oskudna svjetla kao prethodne noči. Samo su daleke zvijezde bacale svoj
slabašni sjaj na brod koji je plovio sa skračenim jedrima i uz pomoč jednog
jedinog veslačkog odjeljenja, buduči da su se ostala dva odmarala. Čulo se
disanje galijota koji su spavali u svojim smrdljivim jarcima, ali se vidjelo
nije ništa. Anñelika se uputi prema mostiču, jer je mislila da če na pramcu
nači dvojicu vitezova s kojima je htjela razgovarati. Ali je neki šumovi
zadrže.
Jedan je prigušen glas kao u bunilu mrmljao na arapskom jadikovku u
kojoj se često ponavljala riječ Alah. Onda je glas utihnuo, pa počeo iznova
Ona više nasluti nego što vidje priliku mladog ot-padnika, čija je ruka nožem
bila prikovana za veliki jarbol. Mora da je užasno trpio i od boli i od žeñi.
Ona nije imala više vina, ali je sačuvala krišku lubenice, pa ode po nju. Kad
je htjela priči velikom jarbolu, jedan joj se stražar ispriječi.
— Pustite me — reče ona. — Vi ste mornari i
ratnici. Ja ne donosim sud o vašim postupcima Ali
ja sam žena i imam sina gotovo njegovih godina
 Čovjek se ukloni. Tako reči pipkajuči, ona uspije ugurati komadiče
lubenice meñu grozničave usne mladog Španjolca. Imao je kao i Florimond
kovrča-vu kosu. Mučenička mu se ruka snažno grčila, ispru-gana usirenom
krvlju

„Zamolit ču barona de Nesselhooda da obustavi kaznu, jer ovo je zaista

previše!" pomisli Anñelika slomljena srca.
Najedanput pučinu obsja neka riña svjetlost koja nekoliko puta promijeni
boju i na kraju se rascvjeta u šarenu prskavicu.
— Raketa!
I mladi je Maur bijaše opazio.
— Alah mobaresh!1
Opča zbrka nastane na obamrlom brodu. Redov-nici-ratnici i mornari
trčali su amo-tamo uzbuñeno se dozivajuči: Nekoliko se fenjera upali, ali im
je svjetlo bilo prigušeno.
Anñelika probudi Savarvja. Ovaj ju je prizor suviše podsječao na
okolnosti koje su prethodile borbi s Rescatorovim šambekom.
Savary, vjerujete li da čemo se opet sukobiti
s tim gusarom?
— Gospoño, vi se na mene obračate kao da sam
kakav veliki vojskovoña koji još osim toga posjedu
je čarobnu moč da se istovremeno nalazi na malte
škoj galiji i na brodu svog protivnika. .Turska raketa
ne mora najavljivati baš Rescatora, vašeg vlasnika.
Ona isto tako može značiti da nam se sprema alžir
ska, -tuniska ili marokanska zasjeda.
— Reklo bi se da je izbačena sa same naše
galije.
— Onda se na brodu nalazi izdajica.
Ne budeči ostale putnike, oni se popeše na palubu. Galija je plovila u cik-
cak liniji, očito zato da bi zavarala neprijatelja koji se mogao kriti u tami.
Anñelika začuje glas viteza de Roguiera koji je s njemačkim vitezom
dolazio s pramca.
— Brate, je li došao čas da navučemo svoje gri
mizne oklope?
— Još nije, brate.
— Da li tragate za izdajicom koji je izbacio ra
ketu s vašeg broda? — upita ih ona.
1 Alah je velik.
328

329

— Da, ali dosad bezuspješno. U svakom slu

čaju izvršenje pravde treba odložiti za kasnije. Pogle
dajte tamo dolje!
Daleko ispred pramca vidio se lanac svjetlosti.
„Kopno ili otok", pomisli ona.
Ali se činilo da se ta obala ljulja i talasa. Svjetla su treperila i približavala
se u ravnoj liniji, zatim u polukrugu.
— Napadačko brodovlje pred nama. Uzbuna! —
poviče gromkim glasom vitez de Nesselhood.
Svi brzo žauzeše svoja mjesta i počeše podizati „arambadu", ogradu
visoku šest stopa, koja služi za napad na brodove s višim nadgrañem.
Anñelika je uspjela izbrojati tridesetak svjetala na vodi.
— Berberi! — reče poluglasno.
To je čuo vitez de Roguier koji je pored nje prolazio.
— Da, ali umirite se, to je samo flotila malih
čamaca koji se sigurno neče usuditi da. nas napadnu
ako u svom sastavu nemaju i ratne jedinice. Meñu
tim nedvojbeno se radi o klopki. Da li je namijenje
na nama? Raketa bi mogla ukazati na to... U
svakom slučaju, svoje streljivo -nečemo trošiti na
čarkanje, kad im lako možemo pobječi. Sami ste čuli
da naš zapovjednik smatra da još nije nastupio tre
nutak da obučemo svoju 'borbenu odoru: crvenu ži
čanu košulju malteških vitezova. Mi je smijemo sta
viti, tek u trenutku kad bitka započne, kako nas naši
ljudi ne bi u borbi izgubili iz vida. Baron de Nessel
hood je žestok ratnik, ali dok pred sobom ne vidi
najmanje tri galije, on ne smatra neprijatelja do
voljno značajnim, da bi izložio opasnosti svoje ljude
i svoj brod.
Unatoč uvjeravanjima .mladog čovjeka da ove muslimanske barke ne idu u
napad na njih, Anñeliki je bilo jasno da se one približavaju teškoj,
pretovarenoj galiji. Ova razvije sva svoja jedra, stavi u pogon sva tri
veslačka odjeljenja, potpuno se okrene
330

i zaleti se premž Još širokom otvoru u neprijateljskom zaokruženju.

Uskoro se svjetla flotile udaljiše i iščezoše. Malo kasnije se pred pramcem
ukaže tamna masa brdovitog otoka. Pod svjetlom fenjera dva se viteza
nadvise nad brodsku mapu.
— To je otok Cam — reče njemački baron — Ulaz u zaton je vrlo uzak,
ali mi čemo s Božjom pomoči pokušati sreču. Tamo čemo se opskrbiti
slatkom vodom i skloniti se .od bizertskih ili tuniskih galija koje če se, bez
sumnje, ubrzo pridružiti flotili koju smo sreli. Stanovništvo sačinjava
nekoliko bijednih ribara koji nas, naravno, neče spriječiti da pristanemo, a
inače ovdje nema nikakvih utvrda, pa čak niti jedne jedine puške.
Vidjevši na nekoliko koraka Anñeliku kako. stoji nepomično i nijemo,
vitez de .Nesselhood doda osornim glasom:
—? Nemojte misliti, gospoño, da malteški vitezovi uvijek ovako
izbjegavaju borbu. Ali meni je stalo do toga da vas odvedem u Bonu, tim
više što me je naš veliki meštar za to zamolio. Mi čemo svoje protivnike
goniti kad se budemo vračali.
Ona mu se zahvali dok ju je u grlu nešto davilo. Jedro je poñvezano, a
njemački se vitez smjesti na krmi i preuzme ulogu kormilara.
Izmeñu grebena, koji su stršili nad morem i za-Sjenjivali treperavi sjaj
noči, tama je bila neprozirna. Anñelika je osječala kao da joj neki teret
pritišče srce, i bila je puna mračnih predosječaja iako je bijeg uspio i izvor se
kao čudom našao na njihovu putu, a sve to zahvaljujuči redovniku-admiralu
koji je bio vješt pomorac. Ona je, doduše, vrlo dobro znala da se na
Sredozemnom moru nikad ne stiže pravo na cilj, ali je u datim okolnostima i
najmanje zakašnjenje za nju bilo muka i činilo joj se da joj živci to neče
izdržati. Zaokupljena Savaryjevim primjedbama,, pomišljala je na najgore.
Očima je pretraživala crne stijene boječi se da iza njih ne izleti još jedna
blistava, izdajnička raketa. Ali se.ništa slično
331

ne dogodi: sjajno se nočno nebo opet ukaže, a galija zaplovi mirnom vodom
na čijoj se površini vidio treperavi odbljesak zvijezda. U dnu zaljeva vidjeli
su se obrisi malog žala s nekoliko kučeraka pokrivenih slamom i redovima
palmi i maslina koje su dale naslutiti izvor.
Nebo je počelo blijedjeti. Anñelika ostade na palubi. „Ne bih više imala
hrabrosti da zaspem prije Bone", reče sama sebi.
S razloga predostrožnosti galija je ostala na ulazu u tjesnac i čekala da po
danu proñe kroza nj. Ba-ron de Nesselhood je ispitivao okolicu i što se
jutarnja magla više dizala i otkrivala nove dijelove krajolika, to je njegovo
plavo oko oštrije šibalo po grmlju i grebenima. Uzdignute glave i oprezna
lica, djelovao je kao nezgrapan pas čuvar, sumnjičav, koji ništa ne prepušta
slučaju. Njegova je nepomičnost opčinila Anñeliku. Da li če se ikad
pokrenuti, progovori, kad če s njegovih tankih i stisnutih usana poteči
umirujuče riječi? Mrdao je nosnicama. Očito je njušio. Kasnije se Anñelika
uvjerila da bijaše nešto namirisao prije nego što je išta vidio. Vitezova se
usta napuče, a očni kapci stisnu u tanak prorez.
On se okrene Henriku de Roguieru i obojica se naglo vrate u tabernakul. Iz
njega iziñoše obučeni u crvenu žičanu košulju.
T- Sto se dogaña? — krikne Anñelika.
Svijetle oči Germana bile su kao taljeni čelik. On izvuče svoj mač i stari,
stoljetni poklič njegova reda prolomi se iz njegovih grudi:
— Saraceni! Na oružje, bračo!
Istog trenutka s uzvisina zapljušti kiša metaka na pramac i pokosi kljun
broda koji zastrši napola smrvljen.
Več se bilo razdanilo. Sad se moglo razabrati kako meñu žbunjem
svjetluca šest nagnutih cijevi, uperenih na galiju. Usred grmljavine topova
vitez izdade nareñenje da se brod okrene i da pokuša izači kroz tjesnac na
pučinu.
332

U dnu ovog zaljeva, kao u mišolovci, galiji je bilo suñeno da se pretvori u

prah i pepeo i da, bez mogučnosti da se brani, potone pod ubitačnom vatrom
maurskog oružja.
Dok se pothvat uz velike napore provodio, topnički su poslužitelji
dovlačili na palubu male pokretne mužare.
Ostali su borci, naoružani puškama, odgovarali na paljbu kako su najbolje
umjeli, ali nisu imali nikakvog zaklona i meci su ih kosili. Paluba je več bila
pokrivena ranjenicima i mrtvacima. Zapomaganje se orilo iz veslarnice gdje
su dva hica razni-jela čitavu jednu klupu.
U meñuvremenu je jedan malteški mužar pažljivo nišanio na jedan top i
pogodio ga. Jedan se crnac zaljulja i s vrha litice sruši u more. Jedan
malteški borac punim pogotkom obori dvojicu poslužitelja drugog topa koji
je bio postavljen u dnu zaljeva.
— Još su četvorica ostala — zagrmi vitez de Ro-
guier; — Razoružajmo ih. Kad ne budu više imali
iz.čega pucati, bit čemo opet jači.
Ali se okolni vrhovi načičkaše tamnim glavama umotanim u bijele turbane
ili pokrivene crvenim kapama. Grozan urlik odekivao je meñu grebenima.
— Brebre, mena perros!*
A izlaz iz tjesnaca zakrčile su pridošle barke, male feluke koje su nočas,
napravivši lanac, natjerale maltešku galiju u pripremljenu klopku.
Cim su prvi hici odjeknuli, Savary- je Anñeliku povukao dolje, ali ona
ostade pored vrata kabine odakle je kao u bunilu pratila ovu zbrkanu i
neravnu borbu.
Muslimani su bili pet ili šest puta brojniji, a nadmoč Maltežana u teškom
oružju nije, osim nekoliko sretnih pogodaka, bila od koristi, jer se pomoču
dvadeset četiri čvrsto ugrañena topa moglo pucati
1 Predajte se, psi!
333

samo u vodoravnom pravcu, a ne i uvis. Strijelci su činili čuda i svojim

punim pogocima iz pušaka uglavnom desetkovali berberske zapovjednike i
poglavare koje je lako bilo prepoznati po šiljastim šljemovima, ali. su se
izjalovile njihove nade da če na taj način unijeti rasulo u neprijateljske
redove. A gusari kao da su se samo množili. U svojoj osvajačkoj mahnitosti,
crne su se mase bacale u vodu i plivale prema galiji, ne čekajuči da se
napravi ponton. Više se več barki bilo uvuklo u zaton, te su i one slale jata
plivača koji su na turbanima nosili buktinje od zapaljene smole.
Odabrani malteški strijelci ospu paljbu i naprave pokolj meñu njima; voda
se zacrveni. AH što ih je više nestajalo, to se više novih pojavljivalo. I
unatoč puškama i mužarima, uskoro je oko galije sve vrvjelo od plovečih ili
prevrnutih barki s kojih je nezadrživo navirala ljudska bujica, urlajuči i
vitlajuči bakljama, bodežima, sabljama i puškama.
Malteška je galija ličila na ogromnog, ranjenog galeba kojeg je poplavila
rijeka mravi. Mauri su jurišali uz povike:
— Va Alah! Alah!
— Živjela prava vjera! — odgovori vitez de
Nesselhood i svojim mačem probode prvog, polugo
log Arapina koji stade nogom na palubu.
Ali su stalno dolazili novi i novi. Dva su se viteza, okruženi šakom
reñovnika-ratnika zvekčuči mačevima povukli do podnožja velikog jarbola
na kojem je, poput bezoblične mase, još uvijek visio mladi kažnjeni Maur.
Svuda se vodila borba prsa u prsa. Nitko od napadača nije ni pomišljao na
pljačku, nego samo kako če pobiti što više onih koji su im se suprotstavljali.
Prestravljena Anñelika vidje kako se jedan od trgovaca koraljima bori s
dvojicom mladih Maura. Meñusobno spleteni, oni su se samo ujedali i
davili, čovjek bi pomislio da se to pobješnjeni psi tuku.
 Samo na malom prostoru uz podnožje velikog jarbola vladao je primjeran
red: dva su se viteza
334

borila kao lavovi. Pred svakim se stvorila praznina u obliku polumjeseca

oivičena šarenim zidom od nagomilanih leševa. Da bi im mogli priči,
napadači bi morali najprije raskrčiti ta tijela. Najhrabriji su se počeli
povlačiti pred njihovim ogorčenim otporom, kad li metak jednog strijelca,
koji je s krme pažljivo nišanio, pogodi i obori viteza de Nesselhooda. Rogu-
ler pruži ruku prema njemu. Jedna mu krivošija od-Biječe prste.
Trgovac koraljima, koji bijaše utekao dvojici mladih bjesomučnika,
preskoči, stepenice i gurne An-ñeliku u unutrašnjost kabine gdje su se
nalazili njegov drug, Savary, holandski novčar i sin španjolskog oficira.
— Ovaj puta je gotovo — reče — oba viteza su
pala. Nas če zarobiti. Krajnje je vrijeme da poba-
camo svoje isprave u more i da se presvučemo kako
bismo nove gospodare obmanuli u pogledu svog
društvenog položaja. Vi, mladiču, naročito — reče
obračajuči se Španjolcu; — Molite se Djevici da ne
naslute da ste sin oficira u bonskom garnizonu, jer
če vas inače zadržati kao taoca i čim prvi Maur bude
pogoñen metkom sa španjolskih zidina, oni če vašem
ocu poslati na dar vašu glavu i uz nju još nešto.
Ne obaziruči se na prisustvo žene, sva su se ova gospoña užurbano
svlačila, smatala odječu u zavežljaj skupa sa svojim papirima i bacala je kroz
okno u more, a zatim navlačili na sebe nakazne prnje pronañene u nekom
kovčegu.
— Ovdje nema nijedne ženske haljine — reče
zabezeknuto jedan od trgovaca. — Gospoño, ovi če
lopovi po vašoj odječi odmah vidjeti da pripadate
visokom staležu. Oni če čitav imetak tražiti kao ot
kupninu za vas!
— Meni ništa nije potrebno — reče Sayary koji
je potpuno' miran, sa svojim kišobranom, čekao raz
voj dogañaja, pošto je brižljivo svezao uzice na vre
či s okamenjenim kostima. — Mene i bez toga svi
„oni" redovito odmah žele baciti u more, toliko im
se kao plijen činim bijedan.
335
 — Sta da radim sa svojim satom, sa svojim zlatom i talirima? — upita
holandski novčar koji se neugodno osječao u prnjama koje su trebale
zavarati otimače u pogledu njegova bogatstva.
_ Učinite kao i mi. Pojedite sve što možete — reče jedan od trgovaca.
Njegov je drug več gutao, krevelječi se i stuca-juči sadržaj svoje kese,
zlatnik po zlatnik. Da ne bi zaostao, španjolski je student progutao svoje
prstenje. Oprezni je nizozemski novčar nevoljko promatrao ovu zarazu
„proždrljivosti".
— Ja ču ih radije baciti u more!
_ Griješite. Ako ih bacite u more, nečete ih više nikad nači. Meñutim, ako
ih progutate, moči čete opet doči do njih.
— Kako to?
Pitanje je ostalo bez odgovora, jer se na vrhu stepenica pojavio ogroman
crnac i svojim očima koje su ličile na loptice od slonovače, kolutao isto tako
stravično kao što je mlatarao svojom dugačkom i savijenom sabljom.
Novčara je ulovio sa zlatom u ruci, tako da mu prerušeni izgled nije više bio
ni od kakve koristi.

XXXIII U RUKAMA BERBERA

Galamu je zamijenila tišina koju su narušavali samo jauci ranjenika.
Zarobljeni putnici otjerani su na palubu.
Kroz tjesnac su se u zaljev probijale četiri vrlo niske galije, naoružane
topovima. Nosile su zelene ratne barjake i crveno-bijele alžirske zastave. Na
krmi prve galije stajao je reis-baša, zapovjednik male flote. Nosio je šljem s
dugačkim šiljkom poput Saracena koji su vojevali protiv križara. Odjeven u
široku, izvezenu ñelabu od fine bijele vunene tkanine, popeo se na maltešku
galiju u pratnji svojih oficira: reis-el-asa svog pomočnika, khopa ili pisara,
va-ohtoñija ili topničkog zapovjednika koji je imao zadatak da utvrdi štetu
na malteškoj galiji, i reis-raču-nara ili intendanta koji se bijaše smrkao, jer
mu se činilo da su fanatici iz busije suviše oštetili lijepu galiju. Misleči
ogorčeno na to, on izdade nareñenje da se izvrši sistematski popis
zaplijenjenog blaga.
Galijoti iz veslarnice, koji su bili porijeklom iz alžirske pokrajine, pušteni
su na slobodu, a ostali prebačeni na alžirske galije. Malteška je posada
bačena u okove. Anñelika je vidjela kako obliven krvlju i s lisicama na
rukama prolazi Henrik de Rogu-ier. Zatim su tri gorostasa pronijela viteza
de Nes-selhooda, i njega okovanog, iako je sav bio u jezivim ranama iz kpjih
je krv bez prestanka tekla.
"336

tt Neukrotiva AnñelJJca

337

Poslije toga popne se na brod jedan vod joldaka ili janjičara koji zamijene
posadu.
Konačno su putnici predvoñeni pred reisa koji se zvao Ali-Hadži. Nimalo
ganut njihovim tužnim licima, on im je brižljivo ispitivao ruke da bi vidio da
li njihov izgled odgovara zanimanjima koja su za sebe naveli. Sigurno,
novčarove ruke. nisu bile ruke krojača za kojeg se izdavao. Uostalom, več je
sam zlatan sat optočen malim dijamantima, koji su članovi berberskog štaba
s velikim poštovanjem dodavali jedan drugom, mnogo obečavao u pogledu
njegovih mogučnosti otkupa. Činjenica što je odlučno odbio da kaže svoje
ime, prebivalište i narodnost, nije izazvala naročitu srdžbu. To če on več
istresti kad se primijene odgovarajuča sredstva. Trgovci su s najiskrenijim
licem na svijetu tvrdili da su „lovci na boga'stvo", čime su htjeli reči da ne
posjeduju nigdje ništa.
Savarvjev je izgled izazivao na berberskim licima naizmjenice duboku
razočaranost i največu veselost. Opipavali su mu rebra, pregledavali
pohabano, do potke izlizano odijelo. Sadržaj vreče koju je pri-vinuo na srve,
izazvao je zabunu s primjesom praznovjernog straha. Onda jedan šaljivdžija
primijeti da bi se i vreča i njen vlasnik mogli spremiti za mršave alžirske
pse. Konačno ga maknuše u stranu kao staro željezo.
Na kraju se otmičari pozabaviše Anñelikom. Tamne su je oči alžirskih
oficira mjerile sa znatiželjom u kojoj je bilo i poštovanja pa čak i divljenja.
Oni meñusobno ižmijeniše nekoliko kratkih riječi, a reis Ali-Hañži je migom
pozove da priñe.
Svi oni koji se upuštaju u putovanja po Sredozemnom moru, računaju da
bi ih Berberi mogli zarobiti, pa je i Anñelika pomišljala na tu mogučnost.
Ona več bijaše skovala plan i donijela odluku. Neče tajiti istinu. Ni svoje
bogatstvo ni trenutačan položaj supruge koja txaži supruga, i tako pokušati,
šta stajalo da stajalo, opet steči slobodu. Alžirci nisu razulareni pljačkaši koji
iz čistih ratničkih strasti ili
338

iz. užitka napadaju, pale, siluju. Njihov je gusarski zanat počivao na strogim
propisima. Plijen se morao dijeliti i sve se, od najmanjeg jedra do
zapovjednika zaplijenjenog broda, popisivalo, a onda pretvaralo u zvečeči
novac. Sto se tiče žena, naročito bijelih Evro-pljanki, rjeñeg i vrlo vrijednog
plijena, tu bi gramzljivost opčenito prevagnula nad pohotom.
Anñelika izgovori svoje ime, to ime koje je več godinama krila. Rekla je
da je žena visokog francuskog plemiča, Joffreva de Pevraca, koji je očekuje
u Boni i koji če sigurno platiti otkupninu za nju. On joj bijaše poslao
glasnika, njihova brata po vjeri, Mohameda Rakija, koji mora da se nalazi
meñu zarobljenicima i koji če potvrditi njene izjave.
Tumač je to preveo, ali je reis ostao hladan. Naredi da se dovedu uhvačeni
muslimani. Anñelika je strahovala da Mohamed Raki nije možda ranjen ili
ubijen u toku bitke, ali onda ga opazi i pokaže koji je, nakon čega Ali-Hadži
naredi da ga odvoje od ostalih. Zatim je došao red na krščanske zarobljenike.
Njih ukrcaše na berbersku galiju i satjeraše na krmu gdje su več bih'
nabacani ranjeni članovi malteške posade.
Dva su viteza sjedila na palubi oslonivši se leñima o ogradu. lica su im bila
iznakažena ranama i skorenom krvlju. Sunce koje je sada bilo dostiglo
najvišu tačku, okrutno ih je pržilo.
Anñelika pozove crnca koji ih je čuvao i pokretima mu objasni da umire
od žeñi. Ovaj prenese dalje njenu molbu, našto joj reis Ali-Hadži odmah
pošalje vrč vode. Ne obaziruči se na moguče posljedice svog postupka.
Anñelika klekne kraj barona de Nesselhooda, napoji ga, nježno mu opere
lice izbo-deno krivošijom, dok je i vitez de Roguier sa svoje strane gasio
žeñ.
Reis to nije spriječio. Krščanski rob, koji bijaše donio vrč, prigne se i
prošapče:
— Ako vam to može biti od koristi, gospodo vitezovi, reči ču vam da se
zovem Jean Dillois i da sam Francuz iz Martiguesa. Več sam deset godina u
al-
339

žirskom ropstvu. Ovdje imaju povjerenja u mene pa sam tako i mogao

saznati da je alžirski admiral Mezzo-Morte bio obaviješten da Mete u Bonu,
pa .je postavio zasjedu U koju ste i upali,
— On to nije mogao zrnati- — reče njemački pje-
mič jedva pomičuči rasječenim usnama.
— On je to znao, gospodine viteže. Izdao vas je
netko od vaših.
Udarac plosnatom stranom krivošije po ramenima ušutka ga i on uze vrč i
povuče se.
— Netko nas je izdao. Sjetite se toga, brate, kad
ponovo ugledate Maltu — prošapče vitez de Nessel-
hood.
On <upravi modre oči u zagasitoplavo nebo.
— Ja Maltu više nikad- neču vidjeti.
— Ne govorite tako, brate — usprotivi se Hen-
rik de Roguier. — Ima dosta vitezova koji su robi
jali na galijama nevjernika, ali su se opet oslobo
dili, a njihovi krvnici su dospjeli u veslarnicu. Sreča
je u borbi promjenljiva.
— Ja znam da če mi se Mezzo-Morte osvetiti.
Zakleo se da če me raščerečiti pomoču četiri galije.
Izraz užasa preñe preko lica mladog viteza. Ba-ron ñe Nesselhooñ položi
svoju okovanu ruku na njegovu.
— Sječate se i obaveze, brate, koju ste na sebe
primili kad ste pod malteškom zastavom položili svo
je zavjete. Dočekati kraj na nekom pokrajinskom
dobru, mirnom utočištu za umorne ratnike, nije smrt
koju bi vitez mogao poželjeti. Ljepše je pasti s ma
čem u ruci na paluibi svog broda. Ali prava viteška
smrt je mučenička smrt...!

zina. Samo su veslački starješine, crnci ili Mauri, trčali po mostiču šibajuči
bičevima po kičmama krščanskih robijaša.
Sad su blijedoliki sjedili u veslarnici, a tamnoputi ih nadzirali, ali to je bila
samo posljedica promjenljive sreče na moru.
Keis Hadži-Ali je stalno pogledao Anñeliku. Nije razumjela šta govori sa
svojim pisarom, ali je slutila da pričaju o njoj. Stari joj se Savarv uspije pri-
šuljati.
— Ne znam da li če Mohamed Kaki potvrditi
moje izjave — reče mu. — A šta če moj muž misliti
o svem ovom? Je li on u mogučnosti da me otkupi?
Hoče li mi priteči u pomoč? Pošla sam k njemu, a
sad vidim da ništa o njemu ne znam. Ako je dugo
živio u. Berberiji, onda če bolje nego itko drugi moči
posredovati kod naših otmičara. Jesam li dobro uči
nila što sam zauzela ovakav stav?
— Nema sumnje. Vaš položaj je bio isuviše slo
žen a da biste ga smjeli još više zamrsiti. Svojom
ste izjavom stekli bar tu prednost da čete izbječi
„najtežu sramotu", samo ako ñospijete u ruke islam
skim pravnicima. Koran, naime, zabranjuje svojim
sljedbenicima 'da uzmu ženu koja ima živog muža,
jer se brakolomstvo strogo osuñuje. Osim toga, čuo
sam šta je reis rekao kañ ste mu predveñeni: „Je li
to ona?" — „Da, to je ona. Mi smo, dakle, svoj zadatak
izvršili. Mezzo-Morte i Osman Ferañi če biti zado
voljni."
— Sta to znači, Savarv?
Starac slegne ramenima.

Mala je flota napustila krvavi zaljev, prošla kroz: tjesnac i zaplovila

pučinom. Alžirske galije, brze poput trkačih konja, grañene tako ña mogu
letjeti kroz zelene udubine valova kao lisica kroz Udoline, bile su niske i
široke. Ali se nitko na njima nije smio micati, jer bi se poremetila ravnoteža
i ugrozila br-
340

Sunce je unatoč vjetru neizdrživo peklo. Neudobno sjedeči na golom podu

galije, Anñelika je pokušavala da bar lice zakloni od užarenih zraka. To
mora da je samo ružan san! Nije moguče da je zarobljena tako blizu cilja. To
bi bila suviše velika nepravda! Da je sad, na domaku muža koji je uskrsnuo
pošto ga je toliko oplakivala, neka ñavolska sudbina
341

opet skrene s puta — ne, to je nezamislivo. To je KSlo na onu uzaludnu i

iscrpljujuču jurnjavu koja se samo u snu doživljava,
U toku noči alžirske su galije prošle pored Bone. Anñelika, koja nije
mogla spavati očima je brodila po nebeskom svodu i slutila da je to tako. Zle
li je kobi! Pa to je bio vrhunac nevolje, upasti Berberima u ruke gotovo pred
samim ciljem.
A onda se u njoj ponovo rodi nada. Na kraju krajeva, ništa nije izgubljeno,
nego naprosto odgoñeno. Berberski admiral u Alžiru, taj glasoviti Mezzo--
Morte odmetnik je talijanskog porijekla. Ona če se 6 njim objasniti, a njen če
muž pohitati da je oslobodi, jer on je nesumnjivo vrlo utjecajan ako ne i
bogat. Ona zaspe i u snu začuje kako njegov šepavi korak odjekuje po
pločicama dugačkog, pustog predvorja. Ali joj se neravnomjeran korak nije
približa-.vao. Uzalud je čulila uši, on se udaljavao, on se sva više udaljavao
dok mu se korak nije izgubio u hučanju mora.
TREČI DIO
VELIKI EUNUH

342

XXXIV JUTRO NAD ALŽIROM, BIJELIM GRADOM

Budi se Alžir, bijeli grad. Sunce pozlačuje dva stara španjolska tornja,
svjedoke iberske vlasti koju je u XVI stolječu srušio nadmočni azijatski
Turčin. Zrake obasjavaju nježnozelene ili sive minarete, visoke,
četvorougaone, nezgrapne grañevine koje nemaju ništa zajedničko s onim
ogromnim sviječama na Istoku. Sali Hasan, paša Visoke Porte, opet misli na
to kako ne voli te alžirski minarete. Oni liče na ove sirove, nepouzdane i
nepokorne Alžirce, a još više na ove otpadnike reise koji dokolicu, toliko
omiljelu istočnjacima, narušavaju poduzetnošču, ra-dinošču i gramzljivošču,
tim osobinama krščana i sjevernjačkih rasa. Neka su prokleti Endži, Ali-Ka-
labrežanin, i Ali Bitchin Mlečanin, i Flamanac Uver, i Soliman iz La
Rochellea, i Danci Simon Dantsat i Eric Jansen, i Englezi Šansom i Edward,
i onaj najgori od sviju, onaj Mezzo-Morte, koji je takoñer sin Kalabrije. Oni,
otpadnici, oni su od nepokretnih i nehajnih muslimana napravili grabežljive i
neumorne morske orlove, pa čak i same janjičare zarazili strašču za
gusarenjem. Umalo nisu prošle godine i njega, Sali Hasana, alžirskog pašu,
ubili njegovi vlastiti vojnici zato što ih je nagovarao da se zadovolje sa
svojom plačom. Morao je popustiti i dozvoliti da se za vlastiti račun ukrcaju
i potraže sreču.
Sali Hasan paša, izaslanik velikog turskog sultana u ovoj divljoj tvrñavi
Alžiru, tješi se činjenicom
345,

da je s druge strane, upravo njihovom zaslugom, zaslugom otpadnika, Alžir

postao veliko središte pomorskog rasbojništva. A zar paša nema pravo na
osminu opljačkanih dobara? On je do pašaluka došao po cijenu skupih
darova. U kratkom, trogodišnjem roku koji mu stoji na raspolaganju, on
mora i izvuči svoje pare i obogatiti se. Ako ga dotada ne ubiju ili ne otruju,
vratiti če se u Carigrad, vratit če se raskoši i dokolici. Dobro je što Mezzo-
Morte neprestano naoružava i podstrekava reise, podbada svoje vojnike i
mornare. Grad i živi samo od njih. U Alžiru nema ni zanatstva ni trgovine.
Kad bi pljačke nestalo, stanovništvo bi doslovno umrlo od gladi. Li-' een
svojih glavnih prihoda, paša ne bi mogao više plačati ni janjičare; došlo bi
do pobune koja bi završila ubijstvom suverenog potkralja i njegovih
savjetnika, obaranjem turske vlasti. Samo o gusarstvu ovisi red i život
stanovništva koje broji sto tisuča duša, opstanak sviju^ od zadnjeg felaha do
vrhovnog poglavara države. Zbog toga treba pljačkati i dalje, stalno, vječno.
Da li če i na današnji dan u luku uploviti koji pobjednički brod?
Sali Hasan paša se oblizuje, jer misli na veliki napuljski galeon koji je
Mezzo-Morte zarobio prošlog tjedna. Plijen je bio bogat: žito, deset tisuča
pari svilenih čarapa, dvadeset sanduka zlatne niti, deset sanduka brokata,
sedamdeset Šest topova, deset tisuča tanadi i sto trideset zarobljenika,
večinom plemiča koji če dati basnoslovne svote za svoj otkup. Ali takvih
zgoditaka nema svaki dart. Meñutim, treba uvijek živjeti u nadi. U tome se i
sastoji privlačnost gusarenja: u igri na sreču, u draži kocke.
Paša sjedi pred prozorom svoje palače s koje puca širok pogled na more. I
dok mu paževi ometaju uzvišenu glavu nebrojenim aršinima zelenog mu-
slina, on uzima svoj pomorski dalekozor od ebano-vine sa zlatnim obručima
i pretražuje obzorje.
S vrhova minareta, s kojih su mujezini otpjevali svoju jednoličnu jutarnju
molitvu, sunce je sišlo na ravne krovove koji se nižu u obliku terasa.
346

Sada se na njima protežu vitke bijele prilike. 2ene su tu spavale, jer ih je iz

stanova istjerala nesnosna žega. One su legle pod zvijezde i znatiželjno
osluškivale šumove grada i mora, lavež mršavih pasa i bučnu prepirku čiji su
odjeci dopirali iz kaznionica za krščanske robove. Sad je več dan.
Uvijek budni eunusi tjeraju svoje ovčice natrag u tor, to jest u rešetkama
ograñene i prohladne hareme u središtu kuča bogatih alžirskih grañana.
Ove se kuče nalaze pored mora, u zapadnom dijelu grada.. To je četvrt
mornarice, leno taife, močnog udruženja reisa, predio koji carigradski paša s
vrha svog brežuljka ne promatra baš sasvim mirno. Tamo stanuju alžirski
admiral i veliki reisi, oni koji još uvijek krstare morem i oni koji su se
povukli pošto su se več dovoljno obogatili. U susjedstvu im žive vazali:
njihove posade i svi oni stanovnici koji žive od mora, a to su užari,
brodograditelji, proizvoñači katrana i smole, trgovci dvopeka i usoljene ribe.
Malo podalje su se nastanili trgovci robljem i preprodavači zaplijenjenog
tereta, i Jevre-ji, mjenjači novca, koji po turski čuče za svojim stoličima,
gdje su naslagane hrpe para, pijastera, srebrnjaka i zlatnika.
Jedna se sunčana zraka provukla kroz uzani pro-zorčič u pašinu tamnicu,
u Bejlikovu tamnicu iza janjičarskih nastambi ili u Ali-Arabadžijevu, kraj
džamije. Robovi se bude na svojim hasurama od ro-gožine ili na ležajima
istesanim od grubog drveta. Oni su sanjali o sivom nebu Engleske ili
Normandije, o crvenoj španjolskoj zemlji, o maslinicima Italije. Oni otvaraju
oči i vide hladnu i golu čeliju tamnice. Riječ tamnica potječe od španjolskog
izraza za kupaonicu „bano".1 Naime, prvobitno su se robovi zatvarali u
osamljene kupališne zgrade, ali s vremenom
1 U romanskim jezicima izrazi za kupaonicu i tamnicu potječu od istog
korijena. Na francuskom: „baba" I ,.bagne".
347

su kupaonice pojedinaca postale pretijesne za sve veči broj robova pa. su za

tu svrhu podignute posebne zgrade kojima je, meñutim, ostalo staro ime.
Unutrašnjost tamnice ne razlikuje se mnogo od rasporeda u alžirskim
kučama: unutarnje dvorište okruženo hodnikom nad kojim se nalazi jedan
kat. On je pregradama podijeljen na sobe u koje stane, petnaest do dvadeset,
osoba. Tu nema nikakvog namještaja osim prostirki i, ležajeva koje su
zarobljenici sami napravili, ni ikakvih drugih predmeta osim nekoliko
zemljanih čupova i zdjelica za držanje vode i pripremanje jela; Vlasnik se
slabo brine za hranu roba^ Ovaj ima na' raspolaganju dva sata dnevno da je
priskrbi.
Čuvar, zvan basa, požuruje robove da krenu na rad. Ovaj je neophodni
službenik obično otpadnik koji govori mnoge jezike. O to se mjesto svi
otimlju, jer je unosno i ne jako naporno. On ima nekoliko pomočnika. U
njegov djelokrug rada spada održavanje reda- u samoj tamnici, te briga da se
sobe i hodnici čiste i jedanput tjedno kreče. On je takoñer odgovoran da svi
zarobljenici budu »a broju u trenutku kad se zatvaraju gradske kapije. Osim
toga, čim se odaberu posade za gusarski pohod, on dijeli veslarnicu na
odjeljenja i svakom pojedincu odreñuje mjisto i dužnost na brodu. Prije toga
ih brižljivo pregledava da bi ustanovio da netko od njih ne boluje od zarazne
bolesti Osim toga se brine da se prije odlaska temeljito operu i obriju.
Istovremeno im dijeli po pet aršina pjatna od kojeg če sami sebi napraviti
robijaške hlače i košulju: jedino se u takvim prilikam vlasnik brine za odječu
svojim robovima.
U alžirskim se tamnicama mogu sresti predstavnici svih naroda: spretan i
prepreden Talijan leži uz grubog i tvrdog Moskovljanina. Ohol i
osvetoljubiv Španjolac prezire Engleza koji se lako prepušta sjeti. Ovdje su
se sakupili katolici, luterani, kalvini-sti, puritanci, raskolnici i sljedbenici sv.
Nikole, zaštitnika Rusije, svi ogranci krščanskog stabla, prin-
348
čevi i sluge, vojnici i trgovci. Vunene kape i od pakline prljave, izgužvane
hlače miješaju se s mantijama i odjelima od čohe, s izvezenim, šarenim
halje-cima i kaputičima Albanije ili Italije.
Dan sve više prodire u srce graña. Prikrada se kapiji Bab-Azum i otkriva
visok zid. Po čitavoj njegovoj dužini nalaze se ogromne kuke u obliku udica,
sa šiljcima koji strše uvis. To je Alžirdma najmilije stratište. Žrtvu nasumce
bacaju s vrha bedema na ove kuke i ona se naboñe na njih bilo kojim dijelom
tijela. Ovog se vedrog jutra dva tijela probode-nih trbuha rastaju s dušom.
Danas je več treči dan kako ih sunce biču je svojim užarenim zrakama dok
oko njih kriješte proždrljivi galebovi koji su im več ispili oči.

XXXV STARA ROBINJA MIREILLA PROVANSALKA

Galije koje su dolazile s pučine, najedanput su naišle na potpunu tišinu.
Čula se samo još škripa pramčane stative nad vodom koja se malo-pomalo
smirivala.
Anñelika protegne ukočenu šiju. Vidje kako je baron de Nesselhood
okrenuo lice prema pramcu.
— Alžir — prošapče.
I najedanput začuju grad. Zapljusnuo ih je svojim bučnim žamorom,
bruječim valom sastavljenim od tisuča glasova.
Izmeñu dva gata koji su završavali tornjevima, grad se pojavio bijel,
spržen.
Zapovjednikova galija uñe u luku vukuči za sobom kroz valove stijeg reda
sv. Ivana Jerusalemskog.
Zlatom protkan barjak reisa Ali-Hadžija vijorio se na vrhu jarbola skupa s
mnogobrojnim zastavicama. Osim toga, podignuti su crveno-bijeli barjak i
zelena zastava s polumjesecom. Prva galija ispali" hitac, a odgovore joj
topovi s alžirskih tvrñava. Svjetina se skupi na obali vrišteči od veselja.
Zarobljenici su iskrcani na obalu, i to prvo malteški vitezovi u svojim
crvenim žicanim košuljama, mornari i vojnici, a na kraju putnici. Anñeliku
su od skupine odvojili naoružani janjičari.
Ostale je, vezane dvojicu po dvojicu, berberska posada potjerala duž gata i
onda ih trijumfalno po-
350

vela prema Jemini, pašinom obitavalištu. Prvo su ih morali pokazati paši, jer
je njegovo pravo bilo da prije svih odabere svoj dio.
Svjetina ih je gurala sa svih strana. Piskavi, prodorni krici orili su se iz
ove mase bijelih kostura sa smeñih lica na kojima su kolutale užasne oči. S
njima su se miješala blijeda lica bradatih i odrpanih krščanskih robova što su
na svim jezicima izvikivali svoja imena u nadi da če se meñu novim
zarobljenicima nači sunarodnjaci koji bi im mogli nešto reči o njihovim
obiteljima.
— Ja sam Jean Paraguz iz Colliure... Poznate
11 moje?
— Ja sam Robert Toutain iz Sete...
U svojim vojničkim kapama okičenim . perima turski su janjičari
poluzatvorenih očiju vitlali nasumce bičevima od volujske žile, dok je
afričko sunce prevlačilo preko berberskog Alžira svoj veo od zlatne svile..
Čim je stigla u batistan, Anñelika je odvedena u neku mračnu, okrečenu
sobicu. Ona se ščučuri u čošku slušajuči sulude glasove koji su dolazili
izvana.
Malo se poslije podigne zastor i pojavi stara muslimanka, tamna i
smežurana kao mušmula.
— Ime mi je Fatima — reče milo se smiješeči —
ali me zarobljenici zovu Mireillom Provansalkom.
Ona donese -dva medenjaka, malo zaslañene octene vode i čipkanu
maramu kojom Anñelika treba da zaštiti lice od užarenih zraka. Mjera
opreza koja je došla s malim zakašnjenjem. Anñeliku je sunce več bilo
opalilo i osječala je kako joj koža na čelu gori. Čeznula je takoñer za tim da
se opere. Haljina joj je bila izgužvana od slane prskavice i umrljana
katranom koji se topio na brodskom podu.
— Odvest ču te na kupanje kad svrši prodaja
ostalih robova — reče stara žena. — Treba malo pri
čekati, jer se to ne može prije molitve Ed-Dohora.
Govorila je žargonom franko, tim arapsko-nor-jnanskim govorom kojim
se služe robovi i koji je
351

mješavina, španjolskih, talijanskih, francuskih, turskih i arapskih riječi.

Ali se malcHpomalo vračala na čisti francuski, svoj maternji jezik.
Ispričala je da je roñena u okolici Aix-en-Provencea. Sa šesnaest je godina
stupila u službu kod jedne otmjene gospoñe u Marselju. Jednom prilikom
kad je pratila svoju gospodaricu koja je išla k svom mužu u Napulj, pala je u
ruke Berberima. Malu, neuglednu služavku kupio je za nekoliko cekina
siromašan musliman, dok je plem-kinja dospjela u kraljevski harem.
Pošto-je- ostarjela i obudovjela, sad je Mireilla-Fatima zarañivala nekoliko
pijastera time što je u batistanu dotjerivala nove zarobljenice. U želji da roba
koju izlažu bude što privlačnija, trgovci su je pozivali i tražili njene usluge. I
ona je prala, češljala, tješila nesretnice koje su često bile dotučene užasnim
putovanjem i strahom od onoga što če slijediti.
— Kako sam ponosna — klikne ona — što su
me odredili da se brinem o tebi! Ti si ona Francu
skinja koju je gusar Rescator kupio za trideset i pet
tisuča pijastera i koja mu je odmah utekla. Mezzo-
~Morte>se zakleo da če te oteti prije nego što te se
dočepa njegov suparnik.
Anñelika ju je gledala užasnuta.
— To nije moguče — promuca. — Zar je Mezzo-
-Morte znao gdje se nalazim?
~ Oh! On je sveznajuči. On svuda ima uhode. Skupa s velikim eunuhom
marokanskog sultana, Osmanom Ferañijem, koji je na obalu došao u potragu
za bijelim ženama, opremio je brodove i poslao ih da te uhvate.
— Ali zašto?
— Jer te bije glas najljepše bijele zarobljenice
na Sredozemnom moru.
— Oh! Htjela bih da sam ružna — poviče An
ñelika kršeči ruke — nakazna, odvratna grdoba...
— Poput mene — reče stara Provansalka. — Kad
su mene zarobili, ja im nisam mogla pružiti ništa
drugo do svojih osamnaest godina i velikih grudi.
352

Malo sam i šepala. Moj kupac, moj muž, bio je pošten zanatlija, grnčar, koji
je cijeli svoj život ostao siromah i nikad nije smogao novaca da kupi prile-
žhicu. Teglila sam kao životinja, ali mi je i to bilo draže nego dijeliti muža s
drugim ženama. Mi krš-čanke to ne volimo.
Anñelika preñe rukom preko bolnog čela.
— Ne razumijem ja to. Kako su nas. mogli na
mamiti u klopku?
— Čula sam da ti je Mezžo-Morte u Maltu po
slao svog povjerljivog savjetnika Amara-Abbasa da
te nagovori da kreneš u odreñenom pravcu, tamo
gdje im je zgodno da izvrše prepad.
Anñelika je nijekala glavom; bojala se pogledati istini u oči.
— Ne... Ja nisam nikoga primila... Samo neg
dašnjeg slugu svog muža, po imenu Mohameda Ra
kija ...
— To je bio on, Amar Abbas.
— Ne, nemoguče!
— Nije li čovjek kojeg si primila bio Berber
s bezbojnom bradicom... ?
Anñeliki zastane riječ u grlu.
... Čekaj — nastavi stara robinja — upravo sam se nečemu dosjetila.
Maloprije sam u unutarnjem dvorištu batistana vidjela Amara-Abbasa kako
razgovara s ulikom, Sadi Hasanom. Idem da vidim, pa ako je još tamo,
pokazat ču ti ga.
Ona se vrati poslije nekoliko trenutaka noseči na rukama veliki veo.
— Omotaj se njime. Sakrij lice. Ostavi slobodne
samo oči.
Ona je povede natkrivenim hodnikom koji je okruživao čitav kat. Odatle
su imale pregled nad Četvrtastim dvorištem batistana.
Prodaja bijaše započela. Novi su robovi Evropljani bili goli. Njihova su
blijeda, dlakava tijela, satjerana u gomilu, odudarala od onog skupa bijelih
353
SS neukrotiva Andellka

ñelaba, narančastih, svijetloružičastih ili poput Nila zelenih kaftana, od

žutkastobijelih turbana stegnutih nad maurskim licima koja su podsječala na
bron-zane kolajne, i od velikih muslimanskih bundeva koje su stršile na
glavama Turaka. Na desnoj su se strani vidjeli zavaljeni • u raskošne jastuke
poglavari taife i čauši, a takoñer i bivši gusari Mauri ili odmetnici koji su
imali dovoljno sretnih pothvata, pa su sad uživali blagodati stečenog
bogatstva u svojim haremima koje su stalno obnavljali novim robinjama, u
svojim ladanjskim kučama u čijim su vrtovima stotine robova uzgajale ?
masline, naranče i oleandere. ?Okružen crnčičima koji su ga blago hladili
velikim lepezama ha dugim dršcima, sjedio je jedan od pašinih miljenika,
njegov ulik, to jest otpravnik po-elova. On, imučni grañani i oficiri taife bili
su ovdje najugledniji posjetioci.
— Pogledaj — reče stara Mireilla — čovjeka
koji se nalazi kraj njega i koji govori...
Anlelika. se nagne i prepozna Mohameda Rakija.
— To je on — potvrdi.
— Da, to je zaista Amar-Abbas, Mezzo-Morteov
savjetnik.
— Ne, ne! — krikne Andelika očajna. — Ta on
mi je pokazao topaz i pismo!
U nočnoj tišini islama samo je jedno mjesto bilo crveno, glasno, zvučno.
Njegova je graja dopirala sve do batistana.
Fatima-Mireilla bijaše legla na svoju prostirku pored divana na kojem je
Andelika pokušavala zaspati. Ona podiže naborano lice i reče:
— To je tamnička krčma.
Da bi uspavala svoju zatvorenicu, ona joj je pričala o ovom jedinstvenom
mjestu, krčmi alžirske tamnice gdje su vino i rakija tekli potocima. Tu su
dolazili robovi da popiju ono što su ušičarili za malo hrane, ovamo su
dolazili bolesni i ranjeni da se liječe.
A kad bi u zoru uljane svjetiljke počele da se dime i pucketaju, onda bi se
tamo čule najljepše pripovijesti svijeta. Danci i Hamburžani pričali bi kako
su lovili kitove na Grenlandu, kad sunce tamo izlazi i kad svršava
šestomjesečna noč na Islandu, Holanñani bi govorili o istočnoj Indiji, o
Japanu i o Kini, Španjolci bi maštali o meksičkom raju i peruanskim
bogatstvima, a Francuzi opisivali Nevvfound-land, Kanadu ili Virginiju. Jer
gotovo svi su robovi bili pomorci.

Čitav je dan ležala kao omamljena i pokušavala shvatiti šta se zapravo"

dogodilo. Zar Savarv nije s pravom posumnjao u.berberskog glasnika? Gdje
je Savarv? Ona se nije sjetila da ga okom potraži medu bijednim robovima
koji su bili izloženi na prodaju. Znala je samo to da tamo nije vidjela dvojicu
vitezova.
Buka se. u batistanu malo-pomalo stiša vala. Kupci su otišli kučama,
odvodeči svoje nove robove. Da li če holandski novčar večeras u dvorištu
kakvog fe-laha naučiti kako se izvlači vedro iz bunara... ?
Noč se spuštala na Alžir, bijeli grad.
354

355

XXXVI MEZZO-MORTEOV SMIJEH

Sutradan su Anñeliku ponovo izveli i dopratili je do pristanišnog ? gata.
Tamo je zatekla reis-bašu Ali-Hadžija okruženog čoporom dječaka koji su
bili odjeveni u neku vrst pregače od žute svile u čiji je čvor bio utaknut nož.
Na glavi su imali turban iste boje. To su pretežno bili Mauri ili crnci, ali je
bilo i takvih koji su svoju tamnoputost imali zahvaliti samo sunčevim
zrakama, a.jednom su se na licu boje pečenog kruha čak plavile oči
sjevernjaka.
 Promatrali su zarobljenicu s izrazom u kojem su se miješali prezir,
nadmenost i hladna mržnja. Ona Je imala- dojam da je okružena lavičima,
ili, bolje rečeno, mladim, krvoločnim tigrovima pored kojih je arapski gusar,
čovjek u najboljoj snazi, izgledao umiljat i ljubak.
Uz gat se ljuljala šajka. Deset okovanih, plavokosih i riñih galijota, koji su
bez sumnje bili Rusi, držalo je vesla, a jedan je turski čauš s velikim bičem
čekao nepomičan, prekriživši svoje snažne, mišičave ruke. Jedan dječak
hitro skoči na krmu i preuzme kormilo.
. Anñelika se smjesti, pračena drskim pogledima ove noževima naoružane
djece koja su poput morskih gavrana posjedala po oplati broda.
.Kuda ide ova šajka? Ne prema obali. Ona se uputi prema pučini, zaobiñe
gat i punim veslima po-
356

juri van Alžira, prema brdovitom rtu. Odande se začuje potmula puščana
paljba pomiješana s odsječnim pucnjima pištolja.
— Kuda idemo? — upita ona.
Nitko joj ne odgovori. Jedan dječak otpljune prema njoj, ali je ne pogodi.
Kad ga je reis oštro opomenuo, samo se bezobrazno zacerekao. Ovi se
mangupi, izgleda, nikog nisu bojali.
Nekoliko je puščanih metaka opet zapljuštalo oko njih.
Anñelika se nervozno trgne i stane redom promatrati osobe u šajki. Reis-
baša nije ni trepnuo, ali kad vidje upitni pogled svoje zarobljenice, usta mu
se razvukoše u prijazan osmijeh i on joj se uslužno nakloni kao da je poziva
da pogleda neku biranu predstavu.
Iza izbočine rta pojave se dvije skupine: jedna feluka s dva jarbola čija se
posada sastojala od bradatih krščana naoružanih sabljama i puškama, i čopor
mladih plivača u žutim turbanima, koji su se bacili u more s nekoliko
udaljenih čamaca, stigli fe-Juku plivajuči i počeli jurišati na nju. Ronili su
ispod broda i onda se pojavljivali na slabije branjenim, mjestima, pentrali se
uz trup kao majmuni, sjekli užad i borili se goloruki protiv robova vješto
izmičuči njihovim sabljama, i konačno nametnuli borba prsa u prsa.
Jedan čovjek u kratkoj ñelabi ? žutom turbanu, okružen dvojicom
napirlitanih paževa, upravljao je s krmnice ovom borbenom vježbom. S
vremena bi na vrijeme uzeo svoj glasnogovornik i na arapskom, talijanskom
i franko-govoru sasuo kišu psovki na one nespretne kadete koji su se dali
otpremiti s broda u more, i na one koji su se, ranjeni i krajnje iscrpljeni,
ustručavali da dalje jurišaju.
 Gledajuči bitku, mladi lavovi na šajki gotovo su pomahnitali. Goreči od
nestrpljenja da se i oni priključe vježbi, kao žabe poskakaše u vodu i hitro
za-plivaše prema felufci. Zaokupljeni prizorom, galijoti
357'

Jaspbriše veslanje, ali ih udarac bičem ubrzo pozove na red. Sajka naglo
krene naprijed i približi se krmi broda.
— Ja sam Mezzo-Morte glavom — reče čovjek
na francuskom jeziku s jakim talijanskim nagla
skom.
On se isprsi u svojoj crvenoj, svilenoj ñelabi u kojoj je ličio na
srednjovjekovnog grañanina. Dugačke kožne papuče, protkane zlatom i
srebrom, pojačavale su taj dojam. Bio je prilično zdepast, a mnogobrojni
dragulji na rukama i dijamanti koji su blistali na njegovu turbanu,, nisu
mogli sakriti njegovo nisko porijeklo. Pod odječom princa iz Tisuču i jedne
noči • naslučivao se siromašni kalabreški ribar, neotesan, izgladnio,
gramzljiv, kakav je i u mladosti bio.
Ali crne su mu oči bile pronicave i podrugljive. Iz vremena kad je bio
siromašan kalabreški ribar, sačuvao je u uhu malu zlatnu rinčicu. Andelika
se na vrijeme prisjetila da se to pred njom nalazi veliki alžirski admiral,
poglavar taife i strašne gusarske flote Sredozemnog mora. On je mogao
nareñivati samom paši i čitav je grad ovisio o njemu. Ona se pokloni, što se
uzvišene ličnosti očito vrlo ugodno dojmilo. On ju je promatrao s izrazom
dubokog zadovoljstva, a onda se reisu Agi-Hadžiju obrati bujicom riječi. Iz
njihova izraza lica i kretnji, kao i iz-nekoliko arapskih riječi koje je uspjela
razumjeti, Andelika je shvatila da mu čestita što je tako savršeno izvršio svoj
zadatak. Nju zazebe oko srca, jer joj se njegovo lukavo namigivanje činilo
opasnijim od znalačkog pogleda kojim trgovac robljem inače mjerka novu
zarobljenicu.
— Admirale — reče ona počastivši ga naslovom
koji mu čak i krščanski svijet priznaje — biste li
bili tako ljubazni, pa mi kazali šta če sa mnom
biti? Uzmite u obzir da se vašim ljudima nisam ni
pokušala predstaviti pod nekim izmišljenim imenom,
35R

niti im kriti da posjedujem imetak u Francuskoj, te da sam krenula na put

zato da se sastanem sa svojim mužem koji živi u Boni i koji me može
otkupiti. Mezzo-Morte ju je slušao i potvrdno klimao glavom. Ali mu se
onda oči stadoše sve više i više zatvarati i na njeno veliko čuñenje on se
najedanput zaceni od nečujnog smijeha.
— To je potpuno tačno, gospoño — reče — po^
što je opet došao do daha. — Ja sam neobično za
dovoljan što za pregovore o vašoj otkupnini ne mo
ramo iči dalje od Bone. Ali jeste li vi potpuno si
gurni u svoju izjavu?
Andelika živo ustvrdi da ona ne laže, tim više što joj to ne bi bilo ni od
kakve koristi. Ako joj se ne vjeruje, neka upita muslimana Mohameda
Rakija koji je s njom putovao na malteškoj galiji. On je glasnik što joj ga je
njen muž poslao iz Bone.
— Znam, znam — progunña Mezzo-Morte dok
mu je podrugljiv bljesak u očima pojačavao i po
primao nešto okrutno.
—. Možda poznate mog muža? — upita Andelika. — Muhamedanci ga
zovu Jefa-el-Kalñum.
Odpadnik neodreñeno zaklima glavom, ne dajuči ni potvrdan ni odrečan
odgovor. Zatim opet prasne u smijeh kojem se pridružiše njegova dva paža
obučena u svilu boje pistača i maline. On im dobaci kratku zapovijest. Dva
dječarca skoče i donesu kutiju punu rahat-lokuma. Mezzo-Morte natrpa usta
zatim neprobojna lica ponovo stane pratiti borbu koja se još uvijek vodila na
palubi, i to, stalno žva-čuči slatkiše. To im je bila zajednička mana, njemu i
njegovu kolegi na protivničkoj strani, velikom admiralu francuske flote
vojvodi de Vivonneu.
— Admirale —. navaljivala je Andelika ne gu
beči nadu — zaklinjem vas, recite mi istinu! Poznate
li mog muža?
Mezzo-Morte je mračno pogleda.
—-Ne! — odgovori grubo. — Zabranjujem vam da sa mnom razgovarate
tim tonom! Vi ste zarobljenica, ne zaboravite to! Zarobili smo vas na galiji
koja
359

je pripadala najljučem neprijatelju islama, i kojom je zapovijedao moj

najljuči neprijatelj, baron de Nesselhood. On mi je dosad potopio tisuču i
pedeset čamaca, trideset jednu galiju, jedanaest brodova, jedanaest tisuča
članova posade, i pustio na slobodu petnaest tisuča zarobljenika. Danas je za
mene blagdan. Jednim smo udarcem ubili dvije muhe. Tako se to kaže na
francuskom, zar ne?
 Iako s jakim stranim paglaskom, govorio je francuski rječito i brzo. Jedva
.ga je mogla slijediti.
Ona se vrlo odlučno usprotivi, navodeči da je u Maltu dospjela sticajem
okolnosti, zato što ju je slučajno baš galija viteškog reda spasila u trenutku
kad je prijetio brodolom onom brodu s kojim je plovila iz Krete.
— Vi ste putovali iz Krete? Šta ste tamo radili?-
— Otprilike isto što i ovdje — odgovori Anñe
lika gorko. — Zarobio me jedan krščanski gusar, pa
sam bila prodana u roblje. Ali sam uspjela pobječi
— završi ona gledajuči ga izazovno.
— Onda ste zaista vi ona francuska robinja za
koju je Rescator platio basnoslovnu cijenu i koja mu
je umakla iste večeri?
— Da, to sam uistinu ja.
Mezzo-Morte naglo prasne u grohotan smijeh. Poskakivao je i pljeskao se
po bedrima, a ovom se bučnom plesu priključiše njegova dva mališana pi-
skavo potcikujuči.
Malo se smirivši, pn upita kako je to izvela, kalio je pobjegla čarobnjaku
Sredozemnog mora.
— Zapalila sam luku — odgovori Anñelika ne
pretjerujuči baš mnogo.
— Onda je istinit taj požar zbog kojeg su svi
oni kukali?
Mezzo-Morteu su se oči krijesile od neke unutarnje radosti koju je jedva
obuzdavao. Još ju je upitao je li tačno da ju je Rescator preoteo
carigradskom sultanu i malteškom redu koji je sa svojom ponudom išao do
dvadeset pet tisuča pijastera.
360

— A zašto niste ostali da uživate slasti koje bi

vam pružio taj prokleti čarobnjak? Zar vam nije
tvrdio da če vas obasuti blagom i dragocjenostima?
— Meni nije stalo do bogatstva — odgovori
Anñelika. — Ja se nisam na Sredozemno more oti
snula zato da svršim kao odaliska kod krščanskih
ili muslimanskih gusara, nego zato da pronañem svog
supruga kojega nisam vidjela več deset godina i ko
jeg sam dugo smatrala mrtvim.
 Mezzo-Morte se ponovo stao previjati od smijeha, a Anñeliku uhvati
bijes. Je li ovaj čovjek lud? Ili se pak njoj muti razum?
Odmetnik se nikako nije mogao umiriti suze su mu tekle od smijeha. S
vremena na vrijeme njegov bi se hihot malo stišao, a onda, kao da se sjetio
neke posebno smiješne pojedinosti iz onoga što je čuo, on ponovo prasne.
— Ona je — mucao je — čuješ li, Ali-Hadži,
ona je... !
Iako diskretnije, arapski se reis takoñer smijao.
Anñelika strpljivo ponovi ono što je več izložila 1 ono što bi, kako se
nadala, ove ljude moglo urazumiti: ona je bogata i mogla bi iz francuske
prebaciti novac za svoj otkup. Mezzo-Morte bi dobio-bogatu • odštetu za
troškove koje je imao oko postavljanja zamke i prepada na otoku Čamu
Talijan se naglo prestane smijati, a glas mu postade zajedljiv.
— Vi, dakle, smatrate da je to bila zamka?
Ona potvrdno kimne. Mezzo-Morte digne prst i reče da je ona od svih
žena što ih je sreo u svojoj dugotrajnoj karijeri pomorca i gusara, jedina koja
sigurno rasuñuje i koja postojano ostaje pri svom mišljenju unatoč
uzbuñenju i zabuni koje zarobljeništvo izaziva.
— To je, zaista, ona, Ali-Hadži; ona Francuski
nja koja je izludila onog glupana d'Escrainvillea, pa,,
kako se čini, nije mogao izači s njom na kraj, ona je
robinja za koju je Rescator platio neviñenu cijenu i
361,

odmah je izgubio... zato što je potpalila luku. Ha, ha!

Oštro je promatrao Anñeliku, pojedinačno mjer-kajuči njeno tijelo u
izgužvanoj haljini, njeno lice pocrvenjelo od sunca, njenu kosu koju je vjetar
raščupao, a koju nije mogla počešljati. Ona neustrašivo izdrži njegov pogled.
Mezzo-Morte je bio prostak, ali mu je Gospod, uz nepogrešiv njuh pomorca,
podarilo i moč da čita ljude, uslijed čega je i vladao svojom okolinom.
Bijedan izgled njegove zarobljenice nije ga mogao obmanuti. Njegove
Iupeške kala-breSke oči zasjaše poput crnog jantara, a izmeñu usana koje se
razvukoše u okrutan cerek, ukazaše se bijeli zubi.
— Sad shvačam — reče poluglasno. — To je zbilja ona, Ali-Hadži, i ona
iz pisma i ona koju je „on" kupio u Kreti. To je zaista prelijepo, to je
neočekivano! Sad ga imam u šakama, Rescatora, sad mu ne ostaje drugo do
da se ponizi i da skrušeno moli. Otkrio sam mu slabu tačku; slabost svih tih
budala je „žena". Ah, on nam je nametao svoju volju! Ah, zabavljalo ga je
da nam upropaštava trgovinu robljem! Ah, mislio je da je sa svojim
neiscrpnim količinama srebra gazda Sredozemnog mora! Da nema njega, ja
bih več bio sultanov veliki admiral, jer on :.ie ja ocrnio kod Velikog
gospodara. On se uvukao svuda i, pošto se razbacuje zlatom i srebrom, svi
su od Maroka do Carigrada listom njegovi saveznici. Ali sad ču ga ja
natjerati da poklekne. Morat če napustiti Sredozemno more, čuješ li, Ali-
Hadži. On če napustiti Sredozemno more i nikad se više neče vratiti.
On u zanosu raširi ruke.
— A onda ču ja biti gazda. Pobijedit ču svog
najljučeg neprijatelja, Rescatora... Svog najljučeg
neprijatelja.
— Čini mi se da imate mnogo ljutih neprijate
lja — naruga mu se Anñelika.
Njen zajedljiv ton trgne odmetnika iz zanosa.
— Da, imam ih mnogo — odgovori ledeno — i
uskoro čete vidjeti kako s njim postupam. Per
362

Bacco1, sad počinjem shvačati kako ste doveli na rub pameti onog jadnog
d'Escrainviliea koji ionako več nije imao baš jako bistru glavu. A sad
sjedite! Anñelika se više srušila neglo sjela na dušek od zelenog baršuna.
Ništa joj više nije bilo jasno. Alžirski admiral sjedne na turski način pored
nje, uzme kutiju s rahat-lukumom i ponudi je. Kako je bila iscrpljena i
gladna, Anñelika se poveseli ovim slatkišima od vodenih biljki, koji su joj u
Kreti bili tako odvratni. Pruži ruku, ali je odmah povuče osjetivši oštru bol.
Četiri se krvave pruge pojave na njenoj koži. Crveni su je nokti admiralovog
paža opako is-
grebli.
Ova upadica vrati Mezzo-Morteu njegovo dobro
raspoloženje.
— Ah, ah, ti mali jaganjci! — reče grohotom se smijučL — Pobudili ste
njihovu ljubomoru. Oni nisu navikli da gledaju kako me neka žena zanima
do te mjere, da s njom čak dijelim poslastice koje su njima namijenjene.
Zaista neobičan slučaj. Žene ni blizu! Na tom načelu i počiva moč velikih
voña i velik'h eunuha. Žena znači nered, slabost, pomučene misli, a zaluñena
glava na kraju počinja največe gluposti što ih može počiniti čovjek koji
inače ima sve uvjete za potpunu pobjedu. Ali mi se način na koji se eunusi
brane od ove opasnosti, čini previše surovim. Ja to drugačije radim.
On se i dalje smijao gledajuči kuštravu kosu svog divljeg mezimca,
mladog našminkanog crnca. Drugi njegov miljenik bijaše bijelac crnih očiju,
vjerojatno Spanjolčič. I on je takoñer bio naličen. Ta su djeca, ugrabljena na
sredozemnim obalama, milom ili silom postojala otpadnici. Služeči se sad
nježnostima sad prijetnjama, njihov bi gospodar uvijek na kraju dobio
njihovu suglasnost, jer njihova je privola bila neophodna; nitko se nije
mogao obrezati prije nego što bi izgovorio svete riječi: „Nema Boga osim
Boga, a Muhamed je njegov prorok." Novi su vjernici po-
1 Talijanski — boga mi!
363

slije toga postajali ljubimci i pouzdanici velikih reisa i paša.

— Ova su djeca fanatici. Privržena su mi du
šom i tijelom. Kad bih im naredio, rastrgali bi vas
kao vukovi. Vidite li kako vas očima strijeljaju. Kad
budu jurišali na kakvu krščansku barku, napit če se
krščanske krvi. Oni, naime, ne dobivaju vina, šta
čete...!
Anñelika je bila suviše umorna, da bi pokazala koliko joj se sve to gadi.
Mezzo-Morte je mračno pogleda. Maloprije ga je smrtno uvrijedila, a on
takve stvari, nije praštao.
— Vi ste ponosni — reče on. — A ja mrzim
ponosne žene kao što mrzim ponosne krščane.
On iznebuha prasne u smijeh, u divljački, beskonačni smijeh.
— Zašto se smijete? — upita Anñelika.
— Zato što ste ponosni, nadmeni, i zato što ja
jedini znam što če se s vama dogoditi. Eto od toga
me spopada taj nezadrživ smijeh, shvačate li?
— Priznajem da ne shvačam.
— Vrlo važno! Ubrzo čete shvatiti.
364

XXXVII
IZVRŠENJE SMRTNE KAZNE NAD MALTEŠKIM VITEZOM
Tu je noč Anñelika prospavala na Mezzo-Morte-ovoj galiji usidrenoj u
luci.
Fatima-Mireilla je došla da je služi. Anñelika joj dade jednu od svojih
narukvica i zamoli je da s njom provede noč. Smetalo ju je prisustvo
pakosnih i ljubomornih pitomaca sa žutim turbanima, koji su čuvali brod.
Stara se smjesti na rogožinu, po širini vrata. Anñelika je bila iznemogla od
umora. Spavala je kao zaklana. Sutradan je stara otišla na kopno i vraT tila
se, vrlo uzbuñena, tek navečer. Grad je mahnitao od veselja. Tog je jutra
iskrslo dvadesetak okruglih brodova za koje se mislilo da su zauvijek nestali
pod valovima oceana. Oni su preostali od ogromne flote koja se prije dvije
godine bijaše otisnula iz Alžira na debelo more, ono more u koje se stiže kad
se pod vatrom Španjolaca proñe tjesnacem izmeñu Ceute i Gibraltara.
Berberi se, očito, bijahu potopili u ogromnim oceanskim prostranstvima, a
kad tamo, evo ih, vratili se, a u očima nose čudesne vizije, slike zemlje
obavijene maglom koja se diže nad zamrznutim planinama. Opisivali su
svijet vječnog leda i snijega gdje sunce s plavim i ružičastim kolobarima
triput napravi krug u toku beskrajne noči. Mnogo je brodova stradalo u
bjesomučnim olujama u kojima se- udružuju
365

svi zli vjetrovi i razbijaju lañe kao orahe. Ali je preživjeli dio ekspedicije
doveo sa sobom osamsto robova, čitavu islandsku koloniju koju je tamo
naselio danski kralj.
Čitav je Alžir išao da vidi ova biča sa Sjevera, čija je put bijela kao snijeg,
a kosa blijeda kao mjesečeve zrake. Gole žene na obali, sa svojom
nestvarnom kosom koja je lepršala nad morskim plavetnilom, ličile su na
prognane morske vile. Ali je stara Provansalka vrtjela glavom: nos im je
spljošten, govorila je, nemaju ni obrva ni trepavica, krmeljive im oči,
izgleda, ne mogu podnijeti blještavilo afričkog sunca, a od užasa pretrpljenih
na putovanju pretvorile su se u žive kosture. Kad proñe prva znatiželja kod
kupaca, neče im cijena biti ni tristo pijastera. Njoj nije išlo u glavu da če ti
dobri, pomalo praznovjerni muslimani, uzeti k sebi u postelju neku od onih
smrznutih i tupih sablasti. Sljedbenicima islama bijahu drage ugojene žene,
vrele krvi, jakih mišica, nezasitnog temperamenta, nikad umorne od rada i
ljubavi, kakva je i ona sama, Fatima, bila u svojoj mladosti. Alah je svjedok
da je njen muž jedva uspijevao da je zadovolji, te nije imao volje da trči za
priležnicama. Ona ih je dobro upoznala, te muslimanske mužjake. Oni žude
za .bijelim i plavokosim ženama koje, meñutim, ne smiju biti ni previše
bijele ni previše svjetlokose. Anñelika je u dlaku odgovarala njihovu pojmu
savršenstva. Zbog toga je, nesumnjivo, i uživala poseban postupak, što
umalo nije dovelo do poremečaja u odnosima izmeñu turske vlade i alžirske
taife. Ali su smioni moreplovci, koji su prispjeli s Islanda, odvratili opču
pažnju s Anñelike. Stara se Fatima pitala kojoj ju je visokoj ličnosti Mezzo-
Morte namijenio.
 — Ja neču biti prodana, jer ču platiti otkupninu
— ustvrdi Anñelika.
— Jedno ne isključuje drugo — primijeti poslo
vično stara otpadnica.

Alžir se pripremao za veliku sutrašnju svečanost. Možda če joj i počasna

zarobljenica moči prisustvovati? Anñelika je postajala nestrpljiva, jer se
veliki alžirski admiral više nije pojavljivao, a ona je jedva čekala da čuje
nešto odreñeno o svojoj sudbini. Na ovom brodu-palači bila je u stvari više
odvojena od svijeta i pod strožijim nadzorom nego u zatvoru na kopnu.
Mezzo-Morte se hvalio da je ova laña napravljena po njegovoj zamisli: od
venecijanske male galije uzeo je jako naoružanje i topništvo, od antičke
galije osam pari vesala, a od alžirskog, šambeka ispupčen i nizak trup s dva
jarbola.
Još više nego ploveča palača, to je bio močan ratni brod kojem je pripadala
i školska feluka. Oba je broda dan i noč čuvala pojačana straža krvoločnih
janjičarskih pitomaca u žutim turbanima. Oni su se nalazili u stanju stalne
uzbune i bili spremni da u slučaju kakvih nemira u gradu isplove u roku od
nekoliko minuta. Naime, uvijek je moglo doči do-ustanka trideset tisuča
krščanskih robova ili do vojnog udara taife, udruženja alžirskih reisa, kojima
bi veliki admiral jednog dana mogao dojaditi. Isto tako nije bila isključena ni
pobuna turskih janjičara, pripadnika okupacionog garnizona, tih strašnih
jolda-ka, koji su več mnogo puta, kratkim postupkom na licu mjesta,
poubijali i predstavnika turske vlasti i pašu i reisa-admirala, da bi izborili
povečanje plača ili pravo na dio plijena.
Mezzo-Morte je kraljevao sjedeči na vulkanu, i on je to znao. Zbog toga je,
uostalom, i kraljevao. I sve predvidio. Lukobran koji je u XVI stolječu
podigao čuveni Barbarosa, bio je po njegovu nareñenju miniran i u slučaju
uzbune njegovi su stražari imali zadatak da ga dignu u zrak, a on bi sa
svojim brodovima i blagom istovremeno zaplovio u susret novoj sudbini.
Drugi krak škara, u koje je Anñelika bila ukliještena, predstavljao je
poluotok mornajice s čijih

366

367
su zidina stršili topovi i vojnici, brdovit poluotok koji je čitav bio tvrñava. U
njoj je tog jutra vladala velika užurbanost i zaposlenost.
Povorke robova u pratnji čuvara dovlačile su grede, jarbole i daske, i
gradile neku vrst tribine Ikao da če netko s vrha zidina promatrati jedriličar-
ske utakmice koje če se održavati u samoj alžirskoj luci.
I na samom brodu na kojem je bila zatočena, Anñelika je primijetila
uzbuñenje koje prethodi svečanosti. Svi su pitomci obukli svečanu odoru:
svije-tložuti svileni turban i hlače iste boje, zeleni kapu-tič, crvene papuče, a
za pas za takli bodež ili sablju umjesto običnog noža. Stariji su se uz to
naoružali i puškama čiji su kundaci bili obloženi zlatom i srebrom.
Nekoliko je mladih ratnika razmijenilo podrugljive primjedbe na račun
dva mala pontona koji su se upravo usidrili usred luke i s kojih se izdizao po
jedan jarbol, a oba su meñusobno bila povezana motkom. To je predstavljalo
kostur neke plivajuče kapije ili slavoluka ispod kojeg bi tri barke jedna
pored druge, doduše, mogle proči, ali feluka nikako Anñelika se pitala koga
to namjeravaju provesti u tako skromnom brodu. Pogledi mladih pitomaca
nisu obečavali ništa dobro. Napokon vidje kako se njena stara robinja sva
blažena penje po brodskim ljestva-ma. Oči su joj se pod crnom pečom iskrile
od uzbuñenja. Kako je i slutila, „počasna zarobljenica" če takoñer biti
dopračena da vidi prizor. Uostalom, pozvani su bili svi zarobljenici, čak če
biti dovedeni i Tobijaši iz podzemnog zatvora, od kojih če neki u ovoj prilici
po prvi puta poslije pustih godina ugledati svjetlo dana.
S njom su došla dva roba koji su nosili velik svežanj. U njemu je Anñelika
ugledala svoje haljine koje bijaše kupila u Malti, i još mnogo drugih, ljepših,
koje sigurno potječu iz otimačine na moru.

Malo kasnije sjedila je na počasnom mjestu na tribini koja je bila pokrivena

sagovima i koju je jutros gledala kako se podiže na vrhu tvrñave. Pored nje
se smjestio dvorski crnac, kraljevski obučen, sličan mudracu sa šarenih slika.
Niz široka ramena u naborima mu se spuštala dugačka toga od devine dlake,
tkana i izvezena geometrijskim šarama izrazitih boja, pri čemu su na bijeloj
potki prevladavale crvena, zelena i crna. Ispod ovog čudesnog ogrtača, koji
je bio vrhunac ukusa i jednostavnosti, vidio mu se blijedoružičasti kaftan,
zakopčan do vrata malim dugmetima i ukrašen arabeskama od zlatne niti.
Ova je boja još tamnijim činila njegovo plavka-sto-crno lice, čvrsto-
uokvireno bijelim svilenim turbanom što je prvo prolazio ispod brade, a
onda se pružao u visoku kapu i na vrhu bio skupljen zlatnom trakom koja je
izgledala kao diadema. Kad je primijetio koliko je Anñeliku opčarao,
veličanstveni se crnac digne i duboko nakloni. Imao je semitski orlov-.ski
nos i malo upale obraze na nježnoj okosnici.
 — Čini mi se da se divite mom ogrtaču — re
če on.
Ona se iznenañena trgne kad ga je čula kako, doduše, malo zapinjuči,
govori francuski, ali je njegov ugodan, svijetao glas djelovao umirujuče na
mladu. ženu.
— Da — odgovori ona. — Lči na križarsku za
stavu.
Pametno se lice velikog crnca, zgrči, a zaobljena mu se usta razvuku u
lagani smiješak. On ponovo sjedne na jastuke prekrižavši noge na turski
način, i započne ljubazno:
— Mnogo je vremena prošlo otakako nisam go
vorio francuski i vi čete mi oprostiti, uvažena gospo
ño... Tačnije, otkad je umro moj jadni profesor,
glasovit i naobražen isusovac kojeg mi je sam Alah
poslao za dobrobit mog duha... Nama su draži
'francuski krščani od španjolskih fanatika. Njihov je
razum bliži vedroj mudrosti koju želi Alah... Liči
na križarsku zastavu, rekli ste za moju skromnu ñe-

368

24 Neukrotiva Anñelika

369

labu. Nju mi je satkala moja poštovana majka, na gornjem Nilu, u Sudanu.

Osam dana poslije mog roñenja ona je splela prvu nit i započela ogrtač koji
ču nositi kad postanem zreo čovjek. A sudanske žene vezu ovakve šare od
pamtivijeka. Očarani njihovom izvanrednom ljepotom, vaši su ih krščanski
križari zaista precrtali na. svoju zastavu.
Anñelika sagne glavu. Nije bila raspoložena da se upusti u raspravu o
porijeklu zapadnjačkih i istočnjačkih veziva, ali ju je privlačila crnčeva
ličnost. Nije bio ni posebno lijep ni upadljivo ružan. Pogled mu je bio
otvoren i blag, a povrh toga prožet dubokom mudrošču i nekom vrsti
dobrohotnosti koja nije bila lišena smisla za šalu. Nije ga htjela
oneraspoložiti, pa se ograničila na to da mu oda priznanje što tako dobro
govori francuski.
— Uvijek sam volio razgovarati s Francuzima
— reče. — Oni su zabavni i ugodni ljudi, ali im je
velika pogreška što su krščani.
Anñelika odgovori da su krščani uvjereni da su, naprotiv, neznabošci,
Jevreji i muslimani, u velikoj bludnji što nisu krščani, ali da je ona žena pa
joj ne priliči da o vjerskim pitanjima donosi sudove.
Mudrac je pohvali za pokazanu skromnost. Božja nauka nije područje u
koje bi krhki ženski duh crnio nepromišljeno ulaziti.
— Moja je želja bila da postanem svečenik —
priznade on — ali Alah je drugačije odlučio. On mi
je povjerio stado koje je teže voditi nego ovce koje
sam čuvao u djetinjstvu.
— Nekoč ste bili pastir?
— Da, lijepa Firuzo.
Anñelika protrne. Zar je crnac vidovnjak? Kako je mogao pogoditi da ju
je jedan prezijski princ nekoč nazvao firiizom — tirkizom? Ovaj naziv koji
je u njoj budio sječanje na Versailles i kraljevu lju-ix>moru na ministra
perzijskog šaha, pokazao je An-deliki koliki je ponor dijeli od života što ga
je još nedavno provodila. Koliko se robova meñu onima koji su se skupljali
tamo dolje na obalama Alžira,
370

moglo pohvaliti sličnim uspomenama? Bjelokosa se i riñokosa gomila,

istačkana tamnim licima, u užarenoj zapari dizala i nadimala poput plime, a
pred njom se pružao blijedi lanac robijaša u dronjcima, od kojih su neki
vukli za sobom verige. Krovovi kuča bili su načičkani ljudima isto kao i
puškarnice na tvrñavi.
Nastade tišina. Jedan debeli dostojanstveni Ma-ur, raskošno odjeven,
sjedne na tribinu, pošto se jedva izvukao iz nosiljke. Pratila su ga dva
čovjeka koji su na sebi imali smo crveni omotač oko bede-ra i dugačku crnu
traku preko ramena i prsa.
— To je njegova ekselencija turski namjesnik
Alžira — reče veliki crnac nagnuvši se prijateljski
prema Anñeliki. — On je u rodu s carigradskim sul
tanom i uživa izvanrednu povlasticu da je za tjelo
hranitelje dobio dvojicu „nijemih iz saraja", pripad
nike čuvene čete davitelja.
— Zašto davitelja? Sta rade?
— Oni dave — reče crnac jedva se nasmiješivšl
— taj im je posao životna svrha.
— A tko su njihove žrtve?
 — Nitko to ne zna, jer su nijemi. Jezik im je
iščupan. Oni su korisni sluge. Moj ih gospodar ta
koñer ima nekoliko.
Anñelika zaključi da je crnac sigurno neki visoki berberski diplomata,
možda poslanik Sudana koji je u razgovoru spomenuo. Namjesnik mu se
duboko pokloni, a Mezzo-Morte, prinoseči ruku turbanu, učini to isto kad se
pojavio ispred paše Sali Hasana koji je bjesnio zbog njegove drskosti.
Tri se gospodara Alžira smjeste meñu odrede joldaka u grimiznim
kaputičima i turbanima, meñu pripadnike gradske straže, meñu čauše i
njihove oficire. Bogati grañani, časni trgovci robljem, najugledniji reisi
takoñer su zauzeli svoja mjesta.
U tom trenutku odjekne zaglušujuča galama. Sve se glave okrenuše prema
dnu zaljeva gdje je upra-
2„. 371

L. ._

vo prispjela pratnja od naoružanih turskih konjanika, a ispred njih skupina

turskih gardista koji su više ličili na trhonoše; poprsja i noge bili su im goli,
a obrijane lubanje pokrivene crvenim kapicama. Potpuno ga opkolivši, vodili
su krščanskog zarobljenika koji je bio nag i sav u lancima.
Andeliku podiñe jeza kad joj je grozno saznanje prodrlo u svijest. Unatoč
udaljenosti bila je sigurna da je onaj okovani jadnik vitez de Nesselhood,
admiral malteškog reda.
Jedna velika šajka prihvati zatvorenika, njegova četiri tamničara, ljude iz
pratnje i još dva galijota natovarena konopcima. Sajka zavesla prema
pontonima u središtu zaljeva gdje se svi njeni putnici iskrcaše.
Istovremeno se četiri galije izdvoje iz reda brodova usidrenih duž obale i
lukobrana, i klizeči lagano po valovima, približe se pontonima poput
morskih pasa koji vrebaju svoj plijen. Tada se Anñelika sjeti riječi koje je
germanski vitez izgovorio onog jutra poslije prepada: „Mezzo-Morte se
zakleo da če me raščerečiti pomoču četiri galije" i „Ne zaboravite, brate, da
je prava viteška smrt mučenička Bmrt."
Ove su riječi iznenada poprimile zastrašujuče značenje. A isto tako i
Mezzo-Morteove: „Ja ču vam. ubrzo pokazati kako postupam sa svojim
neprijateljima."
U njenim se očima, koje su sad počivale na odmetniku, čitao užas. Ovaj ju
je pažljivo promatrao i iz njegova je pogleda zračilo demonsko zadovoljstvo.
Ona je ovamo dovedena zato da prisustvuje izvršenju jedne od najstrašnijih
smrtnih kazni, i to nad čovjekom kojeg je cijenila i koji predstavlja jednu od
najistaknutijih ličnosti krščanskog svijeta. Ona se ukoči i zakune da neče
dati užitka tim nevjernicima. Od užasa bi najradije bila vrisnula i pobjegla,
ali je bila okružena stražarima i smještena tako da joj ne može izbječi
nijedna pojedinost od onoga što če se ubrzo odigrati u središtu plave
pozornice.
372

Teškim, ali besprijekorno izvedenim manevrom četiri su se galije okrenule i

svoje krme upravile prema pontonima, te se zaustavile na tridesetak hvati od
njih.
Sad je vitez de Nesselhood visio kao živ pajac sa sredine grede, na užetu
za koje ga je pridržavao kožnati pojas. A s njegovih su se ručnih i nožnih
zglobova zrakasto, poput paukove mreže, širili ko-nopci koji su ga vezivali
za krme četiriju galija.
Gledaocima je zastao dah; bila je to histerična gomila pod okrughim okom
topova uperenih s tvrñave.
— La lila Ha illa la...!
Piskavi zov odjekne pod užarenim nebom.
Anñelika pokrije lice rukama.
Žene i djeca urlali su po taktu pljeskajuči se po ustima, a njihov se lelek
prolamao zrakom sa tisuču raznih mjesta.
— Zbor paklenih cvrčaka — začuje Anñelika
glas velikog vrača. On se smiješio.
Gledaoci pomahnitaše, zaneseni, razulareni. Za njih je to više bila
utakmica nego izvršenje smrtne kazne. Oni su napeto očekivali tko če
pobijediti, koja če galija prva uspjeti da iščupa ud iz daščučeg tijela, i tako
nadmašiti ostale.
Veslački su starješine kao razjareni bumbari trčali po brodu, urlali, udarali
bičevima po golim i krvavim galijotskim leñima. Večeras če se po veslar-
nicima prebrojavati mrtvi.
Gromoglasni urlici, koji ^u prigušivali promukle krikove osuñenikove,
nisu prestajali.
— Bože! Bože! Smiluj se...!
— La Illa Ha illa la ...!
— Bože moj — preklinjala je Anñelika. — Bože
moj, ti koji si stvorio čovjeka!
Glas što se činio da dolazi iz velike daljine, upita je:
373

— Zar krščanski nauk ne obečaje raj onima ko

ji poginu za vjeru?
Veliki je vrač jedini ostao miran usred uzavrele strasti koja je
zagospodarila ljudima oko njega. Pažljivo je promatrao surovu borbu galija,
a onda opet ispod oka pogledao krščansku zarobljenicu pored sebe. Nije
drhtala, nije pala u nesvijest. On joj je vidio samo nagnuto čelo i bujnu kosu
koja se rasula po ramenima, tako da ga je njeno držanje podsi^-'i/* na
biblijske narikače koje idolopoklonički krščani slikaju u svojim
molitvenicima, misalima, čiji mu je jedan primjerak isusovac ostavio za
uspomenu.
Meñutim, kad se zaorio pobjedonosni poklič, prvo jedan, pa drugi, on
vidje kako je ponosno digla glavu i naoči svih nevjernika nad glavom i
grudima načinila znak križa. Dva su je Mezzo-Morteova pi-tomca u tom
času promatrala. Skočiše kao vukovi, s pjenom na ustima, ali im se veliki
crnac ispriječi ?itavim svojim visokim stasom, izvuče bodež i, sijevajuči
očima, naredi da se povuku.
Anñelika nije bila svjesna ove kratke upadice. Po sumornoj i kao
malaksaloj tišini koja se širila nad gomilom, ona je znala da je sve svršeno.
Četiri su galije jurile prema pučini vukuči u svojoj krvavoj brazdi dijelove
tijela viteza-mučenika. One če upriličiti neku vrst pobjedonosne vožnje u
pravcu izlazečeg sunca, u pravcu Meke, hodočasničkog mjesta za vjernike,
zatim če- se vratiti onog časa kad mujezinova molitva s vrha minareta bude
pozivala islamski svijet da padne ničice i da klanja.
Otpadnik Mezzo-Morte posadi se pred Anñeliku. Ona se pravila kao da ga
ne vidi zureči u galije koje SU se udaljavale. Bila je samo blijeda, a on je
pucao od bijesa što nije izgledala potresena i dotučena. Usta mu se iskrive u
okrutnu grimasu.
— Sad ste vi na redu, gospoño — reče.

XXXVIII
MEZZO-MORTE OTKRIVA SVOJU ZAMKU. ANðELIKA BJE2I
Mala se povorka penjala po putu koji iz mornaričke četvrti vodi do jedne
od gradskih kapija. S jedne strane protezali su se gradski bedemi, a s druge
trošne kučerine ispresijecane poprečnim uličicama koje su ličile na ponore i
u koje se sumrak več bio uvukao. Anñelika je hodala spotičuči se o oštro
kamenje. Pred njom je išao Mezzo-Morte kojeg je po običaju pratila tjelesna
garda. Oni se zaustave kod kapije Bad-Azum. Oficiri izañu iz stra-žarnica i
poklone se velikom admiralu koji je često vršio ovakve obilaske. Ali večeras
mu to nije bio cilj. Činilo se da nekog čeka. Malo potom iz jedne ulice
iskrsne konjanik u pratnji crnačkog odreda kopljanika. Po raznobojnom
kaputu Anñelika pre-poznade crnca, svog susjeda s tribine. On sjaše,
pozdravi Mezzo-Mortea koji mu otpozdravi još dubljim naklonom.
Činilo se da strašni Talijan gaji veliko poštovanje prema tamnom princu
koji ga je nadvisivao za tri glave. Oni razmijene selam-alejkume i brojne
izraze prijateljstva na arapskom. Onda se, i dalje se klanjajuči, okrenu
zarobljenici. Ispruživši ruku i ok-renuvši dlanove prema nebu, crnac ju je
opetovano pozdravljao. Mezzo-Morteove oči caklile su se zlurado.

374

— Zaboravio sam! — poviče. — Zaboravio sam

pravila lijepog ponašanja koja vladaju na dvoru
francuskog kralja. Nisam vam, gospoño, predstavio
svog prijatelja, njegovu ekselenciju Osmana Fera-
ñija, velikog eunuha njegova veličanstva marokan
skog sultana Mule Ismaila.
Anñelika dobaci gorostasnom crncu više iznenañen nego ustrašen pogled.
Eunuh? Pa da, to je mogla več i sama pretpostaviti. Ona je semitskom
porijeklu pripisivala njegove ženstvene crte i milozvučan glas. To što je bio
golobrad, nije moralo ništa značiti, jer crncima brada počinje rasti vrlo
kasno. A varao je i njegov visok stas, jer je ostavljao dojam snage i
veličanstvenosti, pa je crnac izgledao manje ?debeo nego što su to opčenito
eunusi kojima obješeni obrazi i podvoljak daju mrzovoljan izgled
četrdesetogodišnjih žena. Takvi su u svakom slučaju bili šestorica crnaca iz
njegove tjelesne straže.
To je, dakle, bio on, Osman Ferañi, veliki eunuh marokanskog sultana.
Ona je o njemu mnogo čula, ali nije više znala ni gdje ni od koga. Bila je
do te mjere iznurena, da nije imala snage da razmisli i potraži odgovor na ta
pitanja.
— Moramo još nekoga sačekati — objasni joj
Mezzo-Morte.
Bio je odlično raspoložen, i ostavljao utisak čovjeka koji se veseli što če
režirati komediju gdje če svaki glumac igrati ulogu koju mu je on odredio.
— Ah, evo ga!
Bio je to Mohamed Raki kojeg Anñelika nije vidjela od onog dana kad se
vodila borba na otoku Čamu. Arapin je niti ne pogleda, nego pade ničice
pred alžirskim admiralom.
— Hajdemo sada.
 Oni izañu iz grada. Vani, s one strane zidina, udari im u lice crveno
večernje sunce koje je zapadalo za rujne i ljubičaste brežuljke. Staza koja
se
376

od šljunka jedva raspoznavala, tekla je izmeñu gradskih bedema s lijeve

strane i dosta strmog obronka s desne strane. Padina je završavala okomitim
klancem koji je, obasjan purpurom sunčevog zalaska, ličio na ponor pakla.
Mjesto je izgledalo kao prokleto, a taj su -dojam pojačavali galebovi,
gavrani i leši-nari koji su neprestano kružili i kreštali. Njihovi žalosni krici
orili su se nebom i što se više smrkavalo* 6travičnost se pojačavala.
— Tamo!
Mezzo-Morte pokaže prstom prema gomili kamenja i šljunka na kosini
niže dolje. Anñelika pogleda u tom. pravcu ne shvačajuči šta on hoče.
— Tamo! — ponovi otpadnik zapovjednički.
Onda konačno raspozna kako iz hrpe željeza
strši ljudska ruka, bijela ruka.
— Ovdje počiva drugi vitez koji je zapovijedao
vašom galijom, Francuz kao i vi, Henrik de Roguier.
Mauri su ga ovamo doveli i kamenovali u vrijeme mo
litve El Dharpc.
Anñelika se prekriži.
Prestanite s tim svojim prenemaganjem — zaurla otpadnik. — Navuči čete
nesreču na grad.
Povorka na čelu s njim krene dalje, ali joj ovaj put on ne skrenu pažnju na
još jednu hrpu bijelog kamenja. Tamo je ležalo izmrcvareno tijelo mladog
Španjolca, putnika s galije. Mezzo-Morte nije bio dokraja odgovoran za ova
dva smaknuča. To su za osvetom zavapili španjolski Mauri koji bijahu
pobješ-njeli čuvši da je inkvizicija u Grenadi spalila na lomači šest
muslimanskih obitelji. I onda su im izručene dvije žrtve: jedan Španjolac i
jedan malteški vitez. Time je za španjolskog studenta i za Henrika de
Roguiera, negdanjeg paža na francuskom dvoru, bezbrižnog obiteljskog
mezimca, započeo mukotrpan križni put kroz grad.
Pred njima su išli gospodari koji ih večer prije toga bijahu kupili i koji su,
uz zvuke divljačke glazbe, skupljali priloge da bi došli do svojih para, a za
njima urlajuča svjetina. Goli do pojasa, ruku sve-
37?

zanih na leñima, kukavci su se, pod kišom psovki i udaraca, polako kretali
prema kapiji Babel-Ued. Stigavši na odredište izvan gradskih zidina, oni
više nisu ličili na ljudska biča. Kosa im je bila iščupana, Jice unakaženo
udarcima i pokriveno blatom i izmetima, tijelo načičkano šiljatim
grančicama trske koje su im djeca, za svoju zabavu, pobola u meso.
Nesretnici su bili izručeni surovoj gomili koju je opila vlastita krvoločnost.
Kamenovanje im je okončalo muke.
Anñelika to .nije znala, ali je slutila. Da li to ona sad kreče na svoj križni
put?
Napokon se povorka zaustavi pred visokom stijenom gradske tvrñave. U
zid su odozgo do dolje ti nepravilnim razmacima, bile ugrañene kuke u
obliku udica. To je bilo stratište. S vrha su bedema bacali osuñenike koji bi
se u padu zakačili i onda umirali danima. Dva su nabodena tijela, koja su
ptice grabljivice več napola pojele, još uvijek tamo visila. Od njih su se
vidjele još samo jezive krpe koje su bacale svoju krvavu sjenu na zid
pozlačen zadnjim zrakama sunca.
Satrvena tolikim užasima, Anñelika okrene glavu. A onda Mezzo-Morte
navali sladunjavim glasom:
— Dobro ih pogledajte!
— Zašto? T)a li ste i meni namijenili takvu sud
binu?
— Ne — odgovori otpadnik smijuči se — bilo
;bi vas šteta. Ja nisam baš veliki poznavalac žena,
ali ljepotica kao što ste vi treba da služi drugoj svr
si, a ne da krasi alžirske zidine na isključivo zado
voljstvo morskih gavrana. Ali ipak pogledajte do
bro. Vi poznate jednog od njih!
Anñeliku obuze strašna sumnja: Savarv? Koliko god joj je to bilo
odvratno, ona baci pogled na bedem, i vidje da su oba mrtvaca Mauri.
— Oprostite — reče podrugljivo — ali ja nisam,
kao vi, navikla da promatram leševe. Ovi ovdje me
ne podsječaju ni na kog poznatog.
378

— Onda ču vam ja reči njihova imena. Onaj'li

jevi je Ali-Mehtub, arapski zlatar s Krete kojem ste
dali pismo za svog muža... Ah, vidim da vas „moji"
leševi počinju zanimati! Želite li znati i ime dru
goga?
Ona ga pogleda. Poigravao se s njom kao mačka 6 mišem. Samo što se
nije oblizivao.
— Drugi? No, to je Mohamed Raki, njegov
nečak.
Anñelika krikne i okrene se čovjeku koji je bijaše posjetio u francuskom
domu na Malti.
— Vidim šta mislite — reče Mezzo-Morte — alf
stvar je prosta da prostija ne može biti. Ovaj ovdje
je uhod kojeg sam vam ja poslao, moj savjetnik
Amar-Abbas, lažni Mohamed Raki. Pravi je tamo
gore.
Anñelika jednostavno upita:
— Zašto?
— Kako su žene znatiželjne...! Tražite obja
šnjenje? Ja sam princ iz bajke, pa ču vam ga dati.
Nečemo gubiti vrijeme na okolnosti zahvaljujuči ko
jima je k meni 'dospjelo pismo što ga je Ali-Mehtub
nosio. Važno je da je u mojim rukama. Ja ga čitam.
Iz njega saznajem da se otmjena francuska gospoña
nalazi u potrazi za svojim mužem koji je nestao pri
je mnogo godina, da je ona spremna da učini sve
i da ode bilo kamo, samo da bi s s njim sastala. To
saznanje mi ne da mira. Pitam Ali-Mehtuba: — Je
li ta žena lijepa, bogata? — Da. — Donosim odluku.
Ja ču je zarobiti. Treba je navuči u klopku, a muz
<5e poslužiti kao mamac. Ispitujem nečaka, Mohame-
da Rakija. On pozna tog čovjeka i služio ga je dugo
godina u Tetuanu gdje ovoga bijaše kupio stan nau
čen jak alkemist i onda ga unaprijedio u svog pomoč
nika i tako reči nasljednika. Lični opis se lako pam
ti: lice puno brazgotina, čovjek je visok, mršav, cr-
nomanjast. Posebno sretna okolnost bila je ta što je
vjernom sluzi Mohamedu Rakiju poklonio svoj lični
dragulj koji njegova žena mora prepoznati. Moj uho
da sve pažljivo sluša i uzima dragulj. Ali najteže je
379

sad pronači ženu koja je u meñuvremenu na Kreti več" mogla biti prodana.
No ja ubrzo dobivamobavještenje. Ona je u Malti. Prije toga je pobjegla
Rescatoru koji ju je kupio za trideset pet tisuča pijastera...
— Zar vam nisam ja prva ispričala ovu pojedi
nost?
— Ne, ona mi je bila poznata. Ali me ona toliko
veseli, da je se ne mogu naslušati... ah! toliko! Po
slije je sve bilo lako. Poslao sam na Maltu svog uho
du pod imenom Mohameda Rakija, a mi smo pripre
mili klopku na otoku Čamu, koja je u potpunosti
uspjela zahvaljujuči saučesnicima što ih je moj uho
da pridobio na brodu. Izmeñu ostalih i jednog mla
dog brodskog pomočnika muslimana. Čim sam, pu
tem goluba pismonoše, saznao da. je klopka uspjela,
naredio sam da se smaknu Ali-Mehtub i njegov
nečak.
— Zašto? — opet upita Anñelika bezbojnim
glasom.
— Samo mrtvi ne govore — reče Mezzo-Morte
bezočno se smiješeči.
Anñelika zadrhti. Toliko ga je prezirala i mrzila da ga se više nije ni
bojala.
— Vi ste nitkov — poče ona — a prije svega
lažljivac...! Vaša priča nije uvjerljiva! — poviče.
— Zar vi to mene hočete uvjeriti da ste, samo zato
da biste uhvatili ženu koju nikad niste vidjeli i ni
ste imali pojma koliku otkupninu možete za nju do
biti, stavili u pokret flotu od šest galija, trideset fe-
luka i šajki, i žrtvovali najmanje dvije posade u bici
na Čamu? K tome treba još dodati streljivo, dvade
set, hiljada pijastera reise koje ste koristili i platili
za ovaj jedinstveni pothvat, pedeset hiljada pijastera.
Trošak od najmanje sto hiljada pijastera za jednu
jedinu zarobljenicu! Uvjerena sam da ste gramžljivi,
ali ne glupi! ,
Mezzo-Morte ju je slušao pažljivo, poluzatvorenih očiju.
— Odakle znate sve te brojke?
— Znam računati. To je sve.
380

— Bili biste dobar brodovlasnik.

— Ja i jesam brodovlasnik... Posjedujem lañu
i trgujem sa zapadnom Indijom. Oh! Molim vas —
produži ona živo — saslušajte me. Ja sam vrlo bo
gata i mogu, da... mogu, doduše ne sasvim lako, ali
mogu vam platiti ogromnu otkupninu. Zar možete
nešto više očekivati od mog zarobljavanja koje je
možda bilo zabuna s vaše strane i koje ste možda
več požalili?
— Ne — reče Mezzo-Morte blago klimajuči gla
vom — nije zabuna i ja ništa ne žalim... Naprotiv,
ja sam vrlo zadovoljan.
— Kažem vam da vam ne vjerujem! — ponovi
Anñelika razjarivši se. — Ako ste u ovom pothvatu
i zarobili dvojicu malteških, vitezova, svojih najlju
čih neprijatelja, to još ne opravdava sva ona lukav
stva koja ste upotrijebili da biste se mene dočepalL
Niste čak bili ni sigurni da ču se ukrcati na malte-
.gku galiju. A kako to da vam nije palo na pamet da
prethodno stupite u vezu s mojim mužem, pa da vam
klopka bude dokraja sigurna? Imali ste sreču da sam
bila tako glupa i prihvatila neuvjerljive dokaze va-
žeg uhode. Trebalo je da posumnjam, da zahtijevam
nepobitan dokaz, pismo napisano rukom mog muža.
— Mislio sam ja na to, ali je bilo nemoguče pri
baviti ga.
— Zašto?
— Zato što je on mrtav — reče muklo Mezzo-
-Mbrte. — Da, vaš je muž, ili bar osoba za koju vje-.
rujemo da je on, umro od kuge prije tri godine. Bilo
je tada u Tetuanu više od deset tisuča žrtava. Tada
je završio svoj život i gospodar Mohameda Rakija,
taj krčanski naučenjak zvan Jefa-el-Kaldum.
— Ne vjerujem vam — odgovori ona — ne vje
rujem vam. Ne vjerujem vam.
Ona mu je to vikala u lice zato da bi time, kao nekom ogradom, zaštitila
svoju nadu od očajanja koje ju je obuzimalo od ovih nekoliko riječi. „Ako
sad zaplačem, izgubljena sam", pomisli.
381

Pošto nikad još nitko nije s njihovim poglavarom razgovarao na ovakav

način, admiralovi se pi-tomci uzmuvaše i uzbudiše držeči ruku na dršku
bodeža. Eunusi se, za svaki slučaj, odlučno i smireno umiješaju medu njih.
Bio je to jedinstven prizor: žena koja viče, okružena gardom crnih eunuha i
žutih turbana, dok plavo-ljubičasti sumrak s mora postepeno osvaja i vrh
zlokobnog zida gdje se još zadržalo nekoliko slabašnih crvenih zraka.
— Vi mi niste sve rekli... !
— Možda, ali neču vam reči ništa više.
— Pustite me na slobodu. Platit ču otkupninu.
— Ne...! Ni za sve blago svijeta, čujete li, ni
za sve.blago svijeta to ne bih učinio. Ja tražim više
nego bogatstvo, ja hoču: moč. A zahvaljujuči vama,
postiči ču taj cilj. Upravo zbog toga nisam žalio tro
škove na vaše zarobljavanje... Nije važno da li to
razumijete ili ne.
Anñelika pogleda zidinu. Večer je zamaglila sliku, obavila tamom kuke i
njihovo mrtvačko breme. Taj je Mohamed Raki, arapski draguljar, Ali-Meh-
tubov nečak, bio jedini čovjek za kojeg je bila sigurna da je poznavao
Joffreva de Pevraca u drugoj fazi njegova života. A on je zauvijek ušutio!
„Kad bih otišla u Teutan, možda bih našla ljude koji su ga poznavali... Ali
za to bih morala biti slobodna..."
— Htjeli ste znati kakvu sam vam sudbinu na
mijenio — reče Mezzo-Morte. — Pošto ste zaista tako
lijepi kao što se to o vama pričalo, ja ču vas prido
dati darovima koje po njegovoj ekselenciji Osmanu
Ferañiju šaljem svom uzvišenom prijatelju sultanu
Muli Ismailu. Ja vas predajem njegovoj ekselenciji.
Kod njega čete naučiti da se držite manje gordo. Sa
mo eunusi znaju krotiti žene. Tu bi korisnu institu
ciju Evropa morala preuzeti.
Anñelika ga je jedva slušala. Shvatila je smisao njegovih riječi tek kad ga
je vidjela kako se udaljuje sa svojom pratnjom i kad se crna ruka velikog
eunuha spustila na njeno rame.
382

— Izvolite me slijediti, plemenita gospoño.. i

„Ako sad zaplačem, izgubljena sam... Ako* viknem, oprem se, izgubljena
sam... zatvorena u harem..."
Ona ne reče ni riječi i ne trepnu. Mirno i poslušno slijedila je crnce koji su
se vračali prema kapiji Bab-el-Ued.
„Za nekoliko če časaka pasti noč... to je trenutak ... Ako ga propustim,
izgubljena sam..."
Pod svodom kapije Bab-el-Ueñ uljanice još nisu bile zapaljene. Skupina
utone u mračan prolaz. Anñelika klisne poput jegulje, skoči, nestane u uličici
gdje je bilo isto tako mračno kao pod svodovljem. Trčala je kao da je vile
nose. Iz puste uličice izbije na širu i prometniju saobračaj niču; tu uspori
korak, jer se morala probijati izmeñu vunenih ñelaba, zakukuljenih žena,
magarčiča natovarenih košarama. Zasad ju je mrak štitio,, ali če ova
zarobljenica nepokrivena lica i preplašena izgleda ubrzo pasti u oči. Ona
skrene lijevo u tijesan prolaz i zaustavi se da predahne..Kuda da ide? Od
koga da zatraži pomoč? Uspjela je po drugi put pobječi, ali ovdje nije kao u
Kreti bilo saučesnika koji bi je prihvatili. Nije imala pojma šta se dogodilo
sa Savarvjem.
Najedanput joj se učini da čuje glasove koji su joj se sve više približavali.
To je potjera za njom. Ona nastavi svoju ludu trku. Uličica se stepenasto-
spuštala prema moru. Bila je oivičena slijepim zidovima na kojima su u
velikim razmacima bila ugrañena crna vratašca u obliku potkovice. Jedna se
od tih vrata iznenada otvoriše. Anñelika se zabuši u roba koji je izlazio s
glinenim vrčem na ramenima. Vrč pade na zemlju i razbije se u
paramparčad. Ona začuje jedno francusko zvučno „Do ñavola!" i kišu
psovki koje su nedvojbeno odavale hrabrog vojnika njegova veličanstva
Luja XIV. Anñelika poñe za njim.
S8J

— Gospodine — reče zadihana — vi ste Francuz?

'Gospodine, tako vam boga, spasite me!
Buka se približavala. Rob je gotovo nesvjesno gurne kroz odškrinuta vrata
i zatvori ih za njom. Bat bosih nogu i papuča prohuji kraj njih uz urnebesnu
viku. Anñelika se grčevito uhvati robu za ramena. Čelo joj klone na snažna
prsa u prljavoj, pohabanoj bluzi. Na trenutak joj se zacrni pred očima.
Glasovi crnih hajkača izgubiše se u alžirskim ulicama.
Onda odahne.
— Gotovo je — prošapče — prošli su.
— Jadno moje dijete, što ste učinili! Pokušali
ste uteči?
— Da.
— Nesretnice! Izbičevat če vas do krvi i možda
unakazrt za čitav život...
— Ali oni me neče uhvatiti. Vi čete me sakriti.
Vi čete me spasiti.
Govorila je priljubivši se u potpunoj tami uz neznanca o kojem ništa nije
znala, osim da je njen sunarodnjak, i ona je naslučivala da je mlad i mio, kao
što je i on po oblicima tijela koje se pripijalo uz njega, mogao osjetiti da je
ova žena mlada i-lijepa.
— Nečete me napustiti?
Mladi čovjek duboko uzdahne.
— Naš je položaj užasan! Ovdje ste kod mog go
spodara, Mohameda Celibija Oigata, alžirskog trgov
ca. Okruženi smo muslimanima. Zašto ste pobjegli?
— Zašto? Zato što neču da me zatvore u harem.
— Avaj! To je sudbina svih zarobljenica.
— Zar smatrate da se samo tako treba s tim po
miriti?
— Ni sudbina muškaraca nije bolja. Zar mislite
da je meni zabavno, meni, grofu de Lomenieu, več
pet godina dovlačiti vrčeve s vodom i snopove trno
vitog granja u kuhinju moje gospodarice? Kakve su
mi ruke! Sto bi na to rekla moja nježna pariška lju-
384

bavnica, lijepa Suzanna ñe Raigneau, koja več odavna mora da me je

nadomjestila drugim!
— Grof de Lomenie? Poznam vašeg roñaka go
spodina de Breinnea.
— Oh! Kakva sretna slučajnost! Gdje.ste se s
njim sreli?
— Na dvoru.
— Zaista? Smijem li znati kako se zovete, go
spoño?
— Ja sam markiza du Plessis-Belliere — reče
Anñelika poslije kračeg oklijevanja (sjetila se da joj
predstavljanje pod imenom grofice de Pejrrac nije
donijelo sreče).
Lomenie se prisječao.
— Nisam imao to zadovoljstvo da vas sretnem
u Versaillesu, ali ja več pet godina živim u ropstvu
i mnogo toga mora da se tamo promijenilo. No sve
jedno! Vi poznate mog roñaka i možda čete mi moči
objasniti zašto se moja obitelj oglušuje na moje po
zive. Opetovano sam traž'o da me otkupe, ali uza
lud. Zadnje sam pismo povjerio očima redemptori-
stima koji su prošlog mjeseca bili u Alžiru. Nadajmo
se da če ono konačno stiči na cilj. Ali šta bih mogao
učiniti za vas? Ah! Mislim da sam se dosjetio...
Oprez, netko dolazi.
Upaljena se svjetiljka približavala iz dubine dvorišta po kojem se širio
zadah ovčjeg loja i mlake krupice.
Grof de Lomenie stane, pred Anñeliku i sakrije je iza sebe u očekivanju da
vidi tko to dolazi.
— To je moja gospodarica — prošapče s olak
šanjem. — Dobra i časna žena. Mislim da je možemo
zamoliti za pomoč. Slaba je prema meni...
Muslimanka visoko podigne uljanicu, kako bi vidjela tko to šapuče u
predvorju. Pošto se nalazila u vlastitom domu, nije nosila veo preko lica.
Bila je to zrela i debela žena s velikim nacrnjenim očima. Lako je bilo
pogoditi kakvu ulogu kod nje igra krščanski rob, lijep, ljubak i snažan
mladič, na kojeg je još u batistanu bacila oko.
385
?5 Neukrotiva Anñelika

Mali trgovac Mohamed Celibi Oigat nije bio tako bogat, da bi sebi mogao
priuštiti eunuha koji bi mu čuvao tri ili četiri žene. On je svojoj prvoj supruzi
prepustio brigu i upravljanje kučom. Uviñao je da joj je za obavljanje grubih
poslova potreban krščanski rob, ali dalje o tom nije razmišljao,
Žena je opazila Anñeliku. Grof de Lomenie stane joj tiho govoriti na
arapskom. Žena je vrtjela glavom, durila se i slijegala ramenima. Sve su
njene kretnje izražavale uvjerenje da je Anñelikin slučaj beznadan i da bi
bolje bilo odmah je izbaciti na ulicu. Napokon popusti pred navaljivanjima
svog miljenika i udalji se, ali se odmah potom vrati s velom u rukama i
Anñeliki kretnjama pokaže neka se njime omota. A peču joj pričvrsti ona
vlastoručno, zatim otvori vrata, proviri u uličicu, dade znak robu i odbjegloj
zarobljenici da izañu. U trenutku kad su prelazili prag, ona iznenada saspe
bujicu pogrda.
— Sta joj je? — tiho upita Anñelika. — Da se
nije predomislila? Neče li nas upropastiti?
— Ne, nego je vidjela krhotine vrča, pa mi je
iskresala šta o tom misli. Uostalom, moram priznati
da nikad nisam bio baš jako spretan i da sam joj po
razbijao dosta suda. Pa neka! Ja je znam udobrovo
ljiti, i to ču brzo i učiniti. Ne idemo daleko.
Poslije nekoliko koraka stigoše do drugih željeznih vratašca i mladi čovjek
pokuca dva ili tri puta, što je očito bio dogovoren znak. Svjetlo probije kroz
pukotine, a jedan glas prošapče:
— Jeste li to vi, gospodine grofe?
— Ja sam, Lucase.
Vrata se otvore, a Anñelika grčevito uhvati ruku svog druga, kad je opazila
Arapina u ñelabi i turbanu. Ovaj je visoko držao sviječu.
— Ne bojte se — reče grof gurnuvši mladu ženu
unutra — to je Lucas, moj negdanji sobar. Skupa
smo zarobljeni na ratnom brodu kojim sam se bio
uputio na svoju novu vojničku dužnost u ðenovu.
Još dok je bio kod mene u službi, razvio se u pra
vog prepredenjakoviča, a alžirski mešetari cijene tak-
386

ve osobine. Njegov ga je gospodar natjerao da preñe na islam, kako bi mu

mogao povjeriti svoje poslove; i sada je velika ličnost u trgovačkom svijetu.
Ispod ne baš spretno omotanog turbana, oči bivšeg sluge gledale su
nepovjerljivo. Nos mu je bio pr-čast, a lice pjegavo.
— Koga mi to dovodite, gospodine grofe?
— Jednu sunarodnjakinju, Lucase, Francusku
zarobljenicu koja je upravo kidnula svom kupcu.
Lucas je reagirao isto kao i maloprije njegov bivši gospodar.
— Gospode Bože? Zašto je to učinila?
Grof de Lomenie nehajno zapucketa prstima.
— Ženski hir, Lucase. Ali šta je, tu je. Ti če|
je sakriti.
— Zar ja, gospodine grofe?
— Da, ti! Ti vrlo dobro znaš da sam ja samo st»
romašan rob koji svoju hasuru dijeli s dva psa ču
vara i koji nema čak ni svoj vlastiti čošak u dvo
rištu. A ti si, naprotiv, ugledan čovjek. Tebi ne pri
jeti nikakva opasnost.
— Osim lomače, križa, nabijanja na kolac, kuka
na zidinama, i mogučnosti da me živog zakopajul
Za obračenike koji skrivaju krščane, postoji bogat
izbor smrtnih kazni.
— Ti odbijaš?
— Da, odbijam!
— Onda ti od mene ne ginu dobre batine!
Lucas se dostojanstveno umota u svoju ñelabu.
— Zar gospodin grof zaboravlja da krščanski
rob nema prava dignuti ruku na muslimana?
— Čekaj samo dok se vratimo kuči. Dat ču ti
nogom u stražnjicu i kao nevjernika te predati in
kviziciji da te živog spali... Lucase, jesi li mi spre
mio kakvu poslasticu? Ništa nisam jeo od jutros kad
sam u želudac spremio šaku datulja i pehar obične
vode. A niti ne znam da li se ova gospoña danas ičim
drugim hranila osim uzbuñenjima.
— U redu, gospodine grofe, predviñao sam va
žu posjetu i pripremio sam vam... ah, pogodite, vi
«• 387

ste to nekoč toliko voljeli... paštetu od lisnatog tijesta.

— Paštetu od lisnatog tijesta! — klikne siroma
šni rob, a oči mu pohlepno zasjaše.
— Pst... ! Vi sjedite, a ja ču doči čim otpremim
svog pomočnika i zatvorim dučan.
On odloži sviječu i malo poslije se vrati noseči bocu vina i srebrni kotlič
iz kojeg se širio zamaman miris.
— Ja sam lično napravio tijesto s devinim ma
slacem, gospodine grofe, i umak s magarečim mlije
kom. Naravno da ovo jelo nije tako dobro kao s krav
ljim mlijekom i pravim maslacem, ali čovjek se mo
ra zadovoljiti s onim što mu je dostupno. Nisam mo
gao dobiti štuke ni gljive, ali mislim da če vam pri
jati i jastozi u palminom lišču. Ako bi gospoña mar-
kiza bila tako ljubazna i poslužila se...
— Ovaj je Lucas —. reče grof raznježen — je
dinstven sluga. On zna sve. Čuvena je tvoja pašteta
od lisnatog tijesta. Za to ču ti dati sto talira, mla
diču moj, kad se vratimo kuči.
— Gospodin grof je zaista velikodušan.
— Da nije njega, bio bih več mrtav, gospoño!
Ne kažem da je moj gazda, Mohamed Celibi Oigat,
loš čovjek, a moja gazdarica još manje, ali ona je
malo poškrta i ti ljudi žive tako reči od zraka. Ali
to ne može izdržati čovjek koji obavlja teške poslove.
Ne govorim samo o vukljanju vode i drva... musli
manke imaju merak na krščane. Trebalo je da Ko-
ran to predvidi... S druge strane to donosi sa sobom
mnoge prednosti.
Anñelika navali na jelo. Bivši sobar očepi bocu.
 — Malvazija! Odvojio sam nekoliko kapljica iz
mnoštva bačava koje je Osman Ferañi kod mene
kupio za harem marokanskog sultana. Kad samo po
mislim, gospodine grofe, da smo obojica iz Touraine
i da bi nas htjeli prisiliti da pijemo čistu vodu iii čaj
od metvice... ! Kako smo se nisko spustili! Nadam
se da mi naša mala pijanka neče donijeti neugodno
sti s velikim eunuhom. Kakvo oko ima taj čovjek.
388

Napokon, kad. kažem taj čovjek, ne mislim doslovno muškarca... Nikako se

ne mogu priviknuti na ove primjerke ljudskog roda kojima vrvi ova zemlja.
Kad govori, doñe mi da ga oslovim: gospoño! Ali njegovo oko, vjerujte mi,
oko sokolovo! Njega ne možete prevariti ni u pogledu količine ni kakvoče
robe.
Kad se spomenulo ime Osmana Ferañija, Anñe-liku proñe volja za jelom.
Ona odloži srebrnu šalicu. Strah se vračao. Grof de Lomenie se digne
rekavši da če njegova gospodarica več biti nestrpljiva. Njegova prljava,
poderana bluza odudarala je od njegovog mladog, kiooškog lica koje je
ostalo svježe unatoč nevoljama zarobljeništva i afričkom suncu. On se
okrene Anñeliki i vidjevši je bolje tek sada u svjetlu sviječe, uzvikne:
— Ali vi ste lijepi kao slika!
On s njena čela blago odstrani plavu kovrdžu.
— Jadno dijete! — prošapče rastužen.
Anñelika mu reče da bi trebalo pronači njena
prijatelja Savarvja. Taj bi spretan i iskusan starac sigurno našao neki izlaz.
Ona opiše i njega i putnike s malteške galije: holandskog novčara i dvojicu
francuskih trgovaca koraljima. Grof nestane unaprijed več pognuvši leña na
koja če se sručiti prijekori njegove naprašite i ljubomorne gospodarice.
— Neka se gospoña markiza izvoli ugodno osje
čati — reče Lucas odnoseči posuñe.
Anñelikina je napetost malo popustila zahvaljujuči prisustvu: dobro
uvježbanog sluge koji ju je nazivao „gospoño markizo". Ona opere ruke i
lice u zaml-risanoj. vodi koju joj je donio skupa s ručnikom, i onda se
ispruži na jastucima.
Lucas je hodao gore-dolje stružuči papučama po podu i zapličuči se u
svoju dugačku arapsku ñelabu.
— Ah, jadna moja gospo! — uzdahne — šta sve
čovjek ne doživi kad se uputi na more! Kog smo
vraga bili tako glupi, moj gospodar i ja, pa se ukr
cali na tu galiju!
— Da, zašto? — uzdahne Anñelika koja je mi
slila na vlastitu lako,umnost
S89

Upozorenje Melkiora Pannassavea smatrala je za južnjačko pretjerivanje.

On joj još u Marselju bijaše predskazao da če svršiti u haremu Velikog
Turčina. Sad se obistinjuje zlokobno proročanstvo i ona bi možda radije
izabrala čak i Velikog Turčina nego Mulu Ismaila, divljeg suverena
marokanskog kraljevstva.
— Vidite, gospoño, dokle me to dovelo. Ja, po
štenjak, koji sam se uvijek dobro slagao s Blaženom
Djevicom i svim svecima, ja sam postao otpadnik od
vjere... ! Naravno, ja to nisam htio, ali kad vas iz-
batinaju, kad vam spale tabane, zaprijete da če vas
živog oderati, da če vam odrezati izvjesne dijelove
tijela i zakopati vas u pijesak pa vam onda kame
njem smrskati glavu, šta se tu može...? Čovjek ima
samo jedan život i jedan... napokon, vi me razu
mijete. Kako ste uspjeli pobječi? 2ene, koje su pro
dane za velike hareme, nitko nikad više ne vidi, a.
vas kad čovjek samo pogleda, odmah mu je jasno
da ste namijenjeni nekoj visokoj ličnosti.
— Marokanskom sultanu — objasni Anñelika.
I to joj se učini tako šaljivo, da iznebuha prasne
a smijeh. Malvazija je počinjala djelovati.
— Sta — upita Lucas koji ovo saopčenje nije
nalazio tako smiješnim. — Da li ste htjeli reči da ste
sastavni dio pošiljke od tisuču i jednog dara koje
Mezzo-Morte namjerava poslati u Meknes, da bi ste
kao naklonost sultana Mule Ismaila?
— Tako otprilike, ako sam dobro shvatila.
— Kako ste uspjeli pobječi? — ponovi on.
Anñelika mu ispriča svoj bijeg za koji je iskoristila jedan mračan čošak i
nepažnju eunuha iz tjelesne straže Osmana Ferañija.
— I ta vam je osoba za petama? Smiluj se Bože!
— Vi s njim trgujete?
— Da, da, ali kakva je to muka! Pokušao sam
mu utrpati nekoliko čupova užeglog ulja, kako- je
to uobičajeno pri ovako velikoj narudžbini od petsto
komada. Zamislite! On se vratio ovamo s robovima
koji su donijeli upravo tih deset čupova i umalo mi
390

nije odrubio glavu. To je, uostalom, učinio s jednim mojim drugom' koji mu
je prodao malo ucrvanu krupicu.
— Govorimo li mi o istom čovjeku? — upita
Anñelika zamišljeno. — Ja sam ga ocijenila kao vi
soku ličnost i on mi se učinio ljubazan i uglañen, i
gotovo bojažljiv.
— On i jeste visoka ličnost, gospoño, on je lju
bazan i uglañen, to je istina. Ali to mu ne smeta da
odsijeca glave... uglañeno. Morate shvatiti da ta bi
ča nemaju duše. Njima je svejedno da li golu ženu
gledaju ili je režu na komade. Zbog toga su opasni.
Kad pomislim da ste njemu napravili tu šalu, da ste
njemu kidnuli ispred nosa ... !
Sad se Anñelika sjeti tko joj je pričao o Osmanu Ferañiju: markiz
d'Escrainville. Ovako je govorio: „Velik čovjek u svakom pogledu: mudar,
prepreden, krvoločan. On je pomogao Muli Ismailu da se domogne
kraljevstva..."
— Šta bi uradio kad bi me uhvatio?
— Jadna moja gospo, bolje bi za vas bilo da od
mah popijete otrov. U usporedbi s Marokancima Al-
žirci su prava pravcata janjad. Ali ne uzrujavajte se
bez potrebe. Nastojat čemo da vas izbavimo iz škrip
ca. Ja, doduše, u ovom trenutku još ne znam kako!
Grof de Lomenie je sutradan opet došao. U jednom čošku dvorišta svog
bivšeg sluge ostavio je breme drva. Nije uspio uči u trag Savarvju. Trgovci
koraljima, zatočeni u tamnici Jennina kao robovi koji čekaju da budu
otkupljeni, nisu ništa anali o starčiču.
— Mora da su ga kupili seljaci i odveli u unutrašnjost ...
Naprotiv, Lomenie je čuo kako se priča o bjek-stvu prelijepe francuske
zarobljenice koja je bila namijenjena haremu marokanskog sultana. Od šest
cr-ftaca iz tjelesne straže velikog eunuha, koji su pozvani na odgovornost
zbog ovog bijega, petorica su
391

smaknuti, a šesti je pomilovan, jer mu je uzeta u obzir olakšavaj uča

okolnost što ga je Osman Ferañi tek nedavno uzeo u službu. Bijesan zbog
sramote koja je nanesena njegovu gostu, Mezzo-Morte je sa svoje strane
naredio potjeru i janjičari več redom pretražuju sve kuče. Prate ih eunusi koji
brižljivo zagledaju svakoj ženi pod koprenu.
— Hoče li posumnjati u tebe, Lucase?
— Ne znam. Na nesreču sam u četvrti gdje se
pretpostavlja da je odbjegla robinja mogla nači uto
čište. Da li če vaša gospodarica šutjeti, gospodine
gi-ofe?
— Sve dok pažnja koju poklanjam svojoj zemlja
kinji u njoj ne pobudi ljubomoru.
Dva Francuza nisu nikako hinila strah. Anñe-lika ih je čula kako se tiho
dogovaraju. Tek prošlog mjeseca bili su ovdje ori redemptoristi, ti
neustrašivi redovnici koji su se odlučno hvatali ukoštac s največim
poteškočama, samo da bi otkupili kojeg zarobljenika. Njihova je mala
skupina otputovala odvo-deči jedva četrdesetak robova. Uostalom, njihovo
zauzimanje za Anñeliku ne bi bilo ni od kakve koristi, pošto se kod nje ne
radi o otkupnini. A kako bi bilo da je pokušaju ukrcati na neki francuski,
slobodan trgovački brod? Ta bi misao zaokupila i mnoge dru~ ge
zarobljenike čim bi se u luci zalelujala jedra neke slobodne lañe njihove
narodnosti. Neki bi se bacili u more i zaplivali, drugi bi se vezali za dasku i
veslali rukama u nastojanju da se domognu nepovredivog utočišta. Ali su
Alžirci budno pazili, četvrt mornarice i gatovi vrvjeli su od stražara, a
izvidnič-ke su feluke neprekidno krstarile. A po najnovijem je svaku takvu
lañu prije odlaska temeljito pregledavao odred janjičara ili čauša, tako da su
ova „bjek-stva na brod" postala gotovo neizvediva. Dakle, ovu je mogučnost
trebalo odbaciti.
Još je teže bilo pobječi kopnom. Da bi se došlo do Orana, druge
španjolske enklave, najbližeg mjesta koje drži krščanska vojska, trebalo je
tjednima hodati kroz nepoznatu, neprijateljski raspoloženu j
392

pustinjsku zemlju. Pri tom bi se čovjek još izložio opasnosti da zaluta ili da
ga rastrgnu divlje zvijeri. Nikom se još od onih koji su se odvažili na ovu
pustolovinu, nije posrečilo da stignu na cilj.
Vračali bi ih i podvrgavali batinanju ili stavljali na muke,, ako su pri
bijegu izvršili i najmanje nasilje nad čuvarima.
Lomenie je spomenuo Mallorcu. Balearski otoci zaista nisu jako udaljeni.
Dobra je barka taj put mogla prevaliti za oko dvadeset i četiri sata, a
neustrašivi su se otočani več dva stolječa uspješno bavili oslobañanjem
robova. Imali su lagane brodove, grañene gotovo samo za tu svrhu. Oni su i
sami često dospijevali u zarobljeništvo, pa su odlično poznavali put.
Organizatori bijega su stavljali život na kocku. Kad bi ih uhvatili, spalili bi
ih žive. Ali je taj zanat bio unosan, a večina je smjelih pomoraca, koji su se
njim bavili, s majčinim mlijekom usisala mržnju prema muslimanima,
bliskim susjedima njihovih katoličkih otočiča. I tako se uvijek mogao nači
brod koji je spreman da se izloži svim opasnostima, samo da bi Alžircima
oteo nekoliko krščanskih robova.
Putem uhoda stupah" su u vezu sa zarobljenicima koji su se odlučili na
bijeg i koji su sakupili potrebnu svotu. Zatim bi ugovorili znak i lozinku te
utanačili dan i sat bijega, pri čemu se birala noč bez mjesečine. Brod bi se
spasilac, koji je preko dana imao spuštene jarbole i držao se prilično daleko
od obale da ne bi bio opažen, u datom trenutku oprezno približio odreñenom
mjestu. Za to vrijeme bi se zarobljenici, koji su več ranije udesili da ih
zaposle na obrañivanju vrtova izvan grada, posakrivali po obali i nestrpljivo
čekali čas odlaska. Napokon bi barka bešumno prišla veslajuči s
podmazanim i omotanim veslima. Lozinke bi se izmijenile, putnici ukrcali
tiho i brzo, a onda bi barka krenula na pučinu. Ali uz kolike opasnosti! Bili
su izloženi na milost i nemilost kakvom zakašnjelom ribarskom čamcu, i
pogledu nekog obalnog stanovnika koji pati od ne-
393

sanice, a mogao je zalajati i pas čuvar. Onda bi odmah odjeknuo povik:

„Krščani! Krščani!" Straže na gradskim kapijama digle bi uzbunu, patrolne
bi galije, uvijek naoružane i spremne, izlazile največom brzinom iz luke. A
sad bi se to pogotovo lako moglo dogoditi, jer je zbog nedavno podignutih
tvrñava pristup obali bio još opasniji! I tako je svatko pokušavao sam da se
snañe.
Lucas je pričao o lutanjima Yossef-le-Candiotea koji se otisnuo na
čamčiču što ga je sam sagradio od trske i voštandg platna. Zatim o petorici
Engleza koji su dospjeli do Mallorke u platnenoj jedrilici, i o dvojici
pustolova iz Bresta, što su uspjeli skrenuti smjer feluki na kojoj su bili
zaposleni kao mornari, i dovesti je u Civita-Vecchiju. Ali eto, takva vrsta
podviga ne dolazi u obzir za mladu gožpoñu! Uostalom, svijet još nije čuo
da bi se žena upustila u bijeg...!
Napokon se grof ñe Lomenie digne rekavši da če potražiti Alfereza s
Mallorke, vlasnika tamničke taverne, kojem se u Alžiru toliko svidjelo, da se
nije htio vratiti kuči, ali koji podržava izvjesne veze sa svojim
sunarodnjacima.
 Grof se vratio pred večer, ovaj put s ohrabrujučim vijestima. Našao se s
Alferezom i ovaj mu je u velikom povjerenju rekao da se upravo priprema
bijeg i da $g skupini može pridružiti još jedan zarobljenik, buduči da je
jedan od predviñenih sudionika, u meñuvremenu umro.
— Nisam rekao da se radi p ženi, a pogotovo ne
0 vama — izjavi Lomenie — jer je vaše bjekstvo več
1 tako izazvalo previše buke i obečana je velika na
grada onom tko vas prokaže. Ali dajte mi neki zalog,
pa če mi biti saopčeno mjesto i vrijeme sastanka, i
ja ču vas onda tamo odvesti.
Anñelika mu dade narukvice i nekoliko zlatnika koje je sačuvala u
unutarnjem džepu svoje široke podsuknje.
— Ali zašto vi, gospodine de Lomenie, ne kori
stite ovu priliku? Zašto ne bježite?
394

Plemič je izgledao začuñen. On nikad nije ni pomišljao da se upusti u takav

rizik.
Tu je noč Anñelika spavala u zagušljivoj sobici gdje ju je vjerni Lucas
smjestio. Kao i mnogi zarobljenici, koji ne podnose žegu i uvijek vedro nebo
Afrike, ona je sanjala o hladnoj noči, o božičnoj snježnoj noči. Stigla je u
crkvu čija su zvona zvonila, i pomislila kako nikad nije čula nešto ljepše od
bru-janja ovih katoličkih zvona. U crkvi je vidjela i jasle s lijepo poredanim
likovima na mahovini: Djevicu Mariju, sv. Josipa, malog Isusa, pastire i
Sveta tri kralja. Kralj Baltazar imao je čudesan ogrtač i visok zlatni turban
koji je ličio na dijedemu.
Anñelika se pomakne i pomisli da se tek sada budi. Ali ona je več nekoliko
trenutaka imala oči otvorene i gledala ga.
Osman Ferañi, veliki eunuh, stajao je pred njom«
395

XXXIX
VELIKI EUNUH I FRANCUSKA ZAROBLJENICA
Nočna tišina. Prozorska je rešetka bacala čipkastu sjenu na pod obasjan
mjesečinom. Zrak je odi-sao mirisom metvice i zelenog čaja. Anñelika se
trgne iz obamrlosti i uspravi na ležaju. Savršeni je mir s vremena na vrijeme
remetio dugačak, piskav udaljen krik. Ona zna tko to urliče kao životinja
uhvačena u zamku: jedna od dviju Islanñanki koje če veliki eunuh s ostalim
darovima dopremiti svom gospodaru.
 Ona, Anñelika, nije vikala. Bez otpora se bijaše prepustila svojim
gospodarima; dva su je eunuha pridržavala do nosiljke u koju su je smjestili i
koju je pratila straža od deset eunuha. Ali je u prolazu ipak razabrala kako
zapomaže jadni grof de Lomenie kojega je njegov gospodar Muhamed
Celibi Oigat nemilosrdno batinao. Nije znala šta se dogodilo sa slugom
Lucasom i tko ih je izdao. Možda njegov pomočnik, možda ljubomorna
muslimanka ...? Ali to sad više nije bilo važno. Ona je bila odijeljena od
svijeta, „zatvorena u haremu", a osama u kojoj su je držali otkako su je
ponovo uhvatili, nije slutila na dobro. Bila je satrvena manje strahom nego
osječajem da je doživjela potpun poraz. Otkrivši joj svoju podmuklu zamku,
Mezzo-Morte joj je oduzeo gotovo svaku volju da se bod. Ništa nije bilo
istina od
396

onoga što ju je držalo 1 davalo joj hrabrosti. Vjerovanje da se nalazi u

muževljevoj blizini, što ju je nekoliko dana čvrsto držalo, bilo je samo
obmana Iza nje nije postojalo ništa. On nije bio u Boni, on nije bio nigdje!
On je možda mrtav, a možda i živ, ali Mohamed Raki je mrtav sigurno.
Krhki putokaz, koji je vodio prema francuskom bjeguncu, gubio se,
rasplinjavao. A Anñelika je pala u ropstvo ni za šta. Ona bijaše slijepo srnula
u besmislenu i žalosnu propast koja je čekala mnoge lakomislene putnice
onog doba.
Mišolovka je škljocnula. Zatvorio se zaklopac ukrašen prekrasnim
arabeskama od kovanog željeza. Kao i inače kad bi je vlastita naglost dovela
u bezizlazan položaj, ona je bješnjela na samu sebe, a pomisao šta bi rekla
gospoña de Montespan kad bi saznala za sudbinu svoje suparnice, pekla ju je
kao užareno željezo. „Gospoña du Plessis-Belliere Jeste li čuli? Ha, ha, ha!
Zarobili su je Berberi ! Ha, ha, ha! Priča se da ju je veliki alžirski admiral
ponudio na dar sultanu Maroka, ha, ha! Kako je to smiješno! Jadnica ...!"
Podrugljiv smijeh lijepe Athenaide zvonio JOJ ]§ u ušima. Anñelika se
digne i pogledom potraži nešto čime bi tresnula o pod. Ali ne opazi ništa
prikladno. Nalazila se u golom sobičku koji bi sa svojim okre-čenim
zidovima djelovao kao isposnička čelija, da nije bilo udobnog divana,
ukrašenog jastucima, na koji je kao kakav omot bijahu bacili. Bez prozora
samo ta prokleta rešetka od kovanog željeza! Anñelika se baci na rešetku i
stane je drmati. I na njeno veliko iznenañenje, ona popusti pri prvom jačem
udaru. Mlada žena neodlučno zakorači, a onda potrči hodnikom koji se
pružio pred njom. Tamna prilika jednog eunuha izroni iz sjene i poñe za
njom. Jedan se drugi nalazio na vrhu stepeništa s kopljem u ruci koje
podigne da bi joj preprečio put. Ali ona u sebi osjeti neku rušilačku snagu i
samo ga odgurne ramenom. On je zgrabi za ruku. Njoj se najedanput vrati
sva ona umješnost, kojom je nekoč, kao
397

krčmarica, izbacivala pijance iz „Crvene maske". Ona pljesne stražara po

mlohavim obrazima, zgrabi ga za ovratnik i baci na zemlju. Dva su eunuha
štektala ko majmuni dok je Anñelika preskakala stepenice. Dolje je naletjela
na druga tri crnca koji su sa svoje strane takoñer urlali. Ali njima se
bezuspješno otimala dok su njihovi piskavi glasovi odzvanjali nad njom.
Borila se kao tigrica, ali je oni brzo savladaše. Na to im priñe krupan čovjek
vitlajuči volujskom žilom načičkanom uzlovima. Ali ga Os-man Ferañi,
kojega su hitno pozvali, umiri jednim jedinim pogledom. Nije imao na sebi
ni veličanstveni ogrtač ni svečani turban, nego samo neku vrstu prsluka od
grimiznog satena i dugačke nabrane hlače koje je pridržavao pojas od
plemenite kovine. Turban mu je bio prikopčan bisernom iglom i čvrsto
stegnut oko glave. U ovoj se kučnoj odječi jače isticala njegova dvospolnost.
Glatke i oble ruke, u-krašene narukvicama, i prsti puni prstenja, isto su tako.
mogli pripadati i kakvoj vrlo lijepoj crnkinji On veselo pogleda raščupanu
Anñeliku i svojim milozvučnim glasom reče na francuskom:
— Hočete li čaja? Ili limunadu? Hočete li da
vam donesu ražnjiče od ovčetine? Kosano golubinje
meso sa cimetom? Ili roščiče od bademovog tijesta?
Mora da ste gladni i žedni!
— Hoču na svjež zrak — poviče Anñelika. —
Hoču da vidim nebo, hoču da izañem iz ovog za
tvora.
— Zar samo to? — reče blago veliki eunuh. —
Molim vas, izvolite me slijediti.
Iako je poziv bio tako ljubazan, stražari nisu ispuštali mladu ženu koja ih
je kao mora mučila otkako je njen bijeg povukao u smrt petoricu njihovih
drugova.
Ona se popne po uskom stubištu, zatim još po jednom, i iznenada se nañe
na terasastom krovu, a nad njom beskrajni, zvijezdani nebeski svod.
Mjesečina je prožela svježu maglicu koja se isparavala s mora i koja je
svojim plavičastim sjajem obavila sve,
398

dajuči nestvaran izgled čak i glomaznoj kupoli obližnje džamije. Njen se

visoki minaret, protkan mjesečevim zrakama, činio prozračnim, gledan u toj
magli modrog svjetla, izazivao je vrtoglavicu, ostavljajuči dojam da raste do
nemogučih razmjera i da lebdi u zraku.
Tišinu je prekidao samo pasji lavež koji ]e mlak nočni vjetrič donosio
skupa s hukom mora. Galama iz tamničke krčme nije dopirala do ove četvrti,
okružene lijepim vrtovima u kojima su se nalazili saraji alžirskih aristokrata.
Tu su carevale tihe muslimanske noči, možda životvornije i plodonosnije
nego dan, jer noču se spletke pletu, urote kuju, nijemi eunusi dave svoje
žrtve, a zatočene žene smiju da sanjare pred beskrajem zabranjenog im
svijeta. Po krovovima se naslučuju njihove bijele prilike koje leže na
divanima i jastucima, ili se polako šetaju. Lice im je otkriveno i one konačno
mogu udisati slani povjetarac s mora. Sumoru valova odgovarao je šapat
njihovih glasova koji su čavrljali i hihotali uz zveckanje srebrnih pehara i
osvježavajuči miris čaja od metvice i kolača.
S vremena bi se na vrijeme podigao po jedan eunuh čuvar i izvršio
obilazak duž ivica krovova i po dvorištima kuča. Tamne prilike obasjane
mjesečinom hodale su polako, budna oka, i pretraživale svaki čošak u kojem
se mogao sakriti smioni ljubavnik, ali nisu branile da susjede meñusobno
razmijene pozdrav i osmijeh.
Čuvari bijahu ispustili Anñeliku. Ona se okrene i ugleda more koje je
ličilo na ogroman pokrivač od ametista, ispresijecan srebrnim brazdama.
Teško je bilo zamisliti da se one strane vilinskog carstva postoje evropske
obale i visoke kuče od smeñeg ili sivog kamena, koje imaju tisuče otvora za
radoznale oči, ali čiji su krovovi zatvoreni prema nebu.
Anñelika sjedne na ogradu. Na ovoj je terasi bilo još žena. Nijemo su se
ščučurile na jastucima, a čak su se i služavke, koje su im sipale čaj i doda-
vale pladanj s kolačima, bojažljivo ophodile, jer su
399

sve one bile robinje koje je veliki eunuh tek kupio ili Mezzo-Morte
poklonio, pa se još nisu meñusobno poznavale.
Osman Ferañi je Anñeliku promatrao vrlo pažljivo. Kao da se iznenada
nečemu dosjetio, on reče:
— Hočete li tursku kavu?
Anñeliki nosnice zatrepere. Najedanput joj sine da joj upravo turska kava
najviše nedostaje otkako je u Alžiru!
Ne, čekajuči njen odgovor, Osman Ferañi za-plješče rukama i izdade
kratka nareñenja. Za nekoliko se trenutaka stvori čilim, brojni jastuci, nizak
stolič s kojeg se pušio mirisavi napitak. Osman Ferañi dade sluškinjama
znak da se udalje. Prekriživši svoje duge noge, on je sjedio na sagu i lično
služio francusku zarobljenicu. Doda joj šečer i ponudi samljeveni biber i
liker od kajsija, što odbije. Pila je kavu samo malo zašečerenu. Obuze je
silna čežnja i ona sklopi oči.
„Kava me podsječa na Kretu... i na prodajnu dvoranu gdje se njen
miomiris miješao s duhanskim dimom... i ja bih se voljela vratiti u Kretu, i
još jedanput doživjeti onaj trenutak kad mi je jedna ruka podigla glavu...
kava je zamamno mirisala. Bila sam sretna u Kreti..."
Ona otpije nekoliko gutljaja i napokon brižne u plač; grudi su joj
podrhtavale od snažnih jecaja koje je uzalud pokušavala obuzdati. Nije htjela
pokazati svoju slabost, priznati svoj poraz pred velikim eunuhom, to tim više
što su joj se vlastiti osječaji činili čudni i besmisleni. U Kreti je bila samo
nesretna, zlostavljana robinja, izložena na prodaju u batistanu. Ali. u Kreti je
još imala nade, postojao je neki cilj! Tamo je bio i njen stari prijatelj,
snalažljivi Savarv, koji se brinuo za nju, hrabrio, vodio je, kroz zatvorsku
rešetku doturao papir i pero, ili joj, obučen u prosjačke prnje, davao
tajanstvene znakove. Gdje je jadni Savarv? Možda su mu iskopali oči da bi
umjesto magarca okretao dolap na bunaru? Možda su ga bacili u more ili
psima...? Oni su za sve sposobni...!
400

— Ne razumijem — začuje blagi glas .Osmans

Ferañija — zašto vi plačete, borite se i toliko uzru
javate ...
— Ah, zaista! — odgovori Anñelika izmeñu dva
jecaja. — Ne shvačate kako može plakati žena
koju su odvojili od njenih i zatvorili u tamnicu! Čini
mi sa da nisam jedina. Poslušajte onu dolje kako
urla.
— Ali vi niste isto što i ona.
On podiže ruku i lepezasto raširi svoje dugačke prste s crvenim noktima i
brojnim prstenjem, te stane nabrajati.
— 2ena koja je zaludila markiza d'Escrainvillea,
Bauka Sredozemnog mora, koja je natjerala Don Jo-
sea de Almadu, najopreznijeg trgovca što ga ja po*
znam, da na dražbi ponudi dvadeset pet tičuča pi-
jastera za robu s kojom ne bi znao šta da uradi, žena
koja je utekla nepobjedivom Rescatoru, koja je
s Mezzo-Morteom razgovarala tonom kakav se ni
jedan njegov neprijatelj ne bi usudio upotrijebiti.
I još bih dodao: prva žena koja je pobjegla iz ruku
velikog eunuha Osmana Ferañija! To vam je priba
vilo veliku slavu. Takva žena, gospoño, ne plače i ne
doživljava živčane slomove...!
Anñelika potraži maramicu i nañušak ispije šalicu več ohlañene kave.
Hvalospjevi Osmana Ferañija ne padoše na jalovo tlo; oni podbodoše njenu
samosvijest i borbenost.
,,A zašto, konačno, ne bih bila i prva žena koja če pobječi iz harema?"
pomisli.
Njene zelene oči počivale su na velikom eunuhu. U njoj se ponovo probudi
simpatija i poštovanje koje je kod nje spontano izazvao kad je sjela kraj
njega na dan smaknuča njemačkog viteza. Obasjano mjesečinom, njegovo je
bronzano lice djelovalo prenje-žno za muškarca, ali su mu guste obrve
podavale strog i ozbiljan izraz kad se ne bi smješio. Ali se veliki eunuh
smiješio. Mislio je na to kako zelene šarenice ove žene liče na oči pantere.
Ona je i pripadala istoj vrsti, ,a njen je plač bio samo izraz
402
SS Neukrotiva Anñelika

bijesa zbog doživljenog poraza. On če iskoristiti njeno častoljublje.

— Ne — reče on mašuči glavom — dok sam ja
živ, vi nečete pobječi! Hočete li probati pistače? Na
bavljeni su u Carigradu. Sviñaju li vam se?
Anñelika zagrize i izjavi da je več jela i bolje pistače.
— Gdje to? — upita Osman Eerañi najedanput
se uznemirivši. — Jeste li zapamtili ime i adresu
trgovca ?
On joj povjeri koliko muke ima s brojnim Mula-Ismailovim izbirljivim
ženama. Zlatna se brda očekuju od njegova putovanja u Alžir gdje je došao
da se opskrbi grčkim vinima i istočnjačkim slatkišima. Zahvaljujuči njemu,
Mula Ismailovi su haremi najbolje snabdjeveni u čitavoj Berberiji. Kad doñe
u Meknes, i sama če se uvjeriti u to...
Anñelika skoči poput mačke spremne za napad.
— Ja ne idem u Meknes. Hoču svoju slobodu.
— Sta biste s njom?
Pitanje je imalo prizvuk blagog čuñenja, tako da je Anñelikin prkos
odmah splasnuo kao probu-Šen balon. Mogla je reči da hoče da se vrati k
svojima, da opet vidi svoju zemlju, ali najedanput zaista više nije znala da li
to želi, i njen joj se život učini kao poruga. Ništa je više, osim dvojice
mladih sinova, nije vezalo s prošlošču, a zar nije i njih več uvukla u vrtlog
svojih besmislenih pothvata!
 — Svejedno da li ovdje ili ondje — progunña
veliki eunuh — uživajmo životne radosti tamo gdje
se po Alahovoj volji nalazimo. Žene se vrlo lako pri-
lagoñavaju. Vi se bojite zato što je naša koža crna
ili smeña, a naš vam jezik nepoznat; ali koji vas to
naš običaj toliko plaši?
— Zar mislite da prizori kao što je pogubljenje
malteškog viteza kojem smo nedavno prisustvovali,
izazivaju kod mene ljubav prema muslimanskim
običajima?
Osman Ferañi se iskreno začudi
402

— Zar kod vas ne postoji običaj da se osuñenik'

veže za repove konja? O tome su mi pričali sami
Francuzi.
— Istina je — priznade Anñelika. — Ali... ne
svaki dan. Tom se pogibijom kažnjavaju samo ubo
jice kralja.
— I smaknuče malteškog viteza je rijedak do
gañaj. Ovakav postupak znači da neprijatelju pri
znajemo njegovu vrijednost, da priznajemo da smo
ga se bojali i da nam je nanio velike štete. To ja za
njega bila velika čast. Vi se bojite, gospoño, zato što
ste neupučeni kao i ostali krščani koji neče da znaju
za islam. Oni uobražavaju da smo mi divljaci. Zadi
vit če vas gradovi Magreba, zemlje na krajnjem za
padu; kao vatra crveni Maroko u podnožju planine
Atlasa na čijim se vrhovima snijeg svjetluca poput
dijamanata, Fez čije ime znači zlato, i Meknes sulta
nova prijestonica, koji izgleda kao da je sagrañen od
slonove kosti. Naši su gradovi ljepši i bogatiji oñ
vaših.
— Ne, to je nemoguče. Ne znate šta govorite.
Ne možete s Parizom usporeñivati ovu gomilu bijelih
kocaka...
Ona pokaže na usnuli Alžir ispod njih, a onda se zaustavi. Čudesan svijet,
van vremena, kao kakav san.
 Dolje pored mora boje ametista, dizao se, pod mjesečinom, grad kao iz
bajke; kuče od prozračnog porculana; svijet snova; pod lažnim sjajem
gusarskog grada tinjao je lijeni duh sklon razmišljanju, duh islama,
— Strah vam ne pristaje dobro k licu — reče
Ošman Ferañi mašuči glavom. — Budite poslušni i
neče vam se dogoditi ništa zla. Dat ču vam vremena
da se priviknete na naše islamske običaje.
— Ne znam da li ču se ikad priviči na vaš pre
zir prema ljudskom životu.
— Zar je ljudski život vrijedan tolikih uzruja-
vanja? Istina je da se krščani stravično boje smrti i
89°
403

mučenja. Vaša vas vjera, čini se, slabo priprema za onaj čas kad čete stupiti
pred lice Božje.
— Mezzo-Morte mi je več nešto slično rekao.
— On je samo otpadnik, „Turčin po zanimanju"
— primijeti veliki eunuh ne skrivajuči prezir — aU
6e ipak nadam da ga k nama nije privuklo samo .ča
stohleplje i koristoljubivost, nego i ona sloboda mi
šljenja koja nam daje jednaku volju i za život i za
smrt, a ne strah od jednog i drugog kao što je to
kod vas krščana.
— Zaista je šteta što niste postali marabut,
Osman-beže. Izvrstan ste propovijednik. Da me ne
mislite obratiti?
— Nemate drugog izbora. Postat čete musliman
ka kad postanete jedan od žena našeg velikog go
spodara Mule Ismaila.
Anñelika stisne zube da joj ne bi izletio nepoželjan odgovor. Samo
pomisli: „Ne budi tako siguran u to!"
Srečom je marokanski bauk, kojeg su Joj namijenili za gospodara, bio još
jako daleko! Dotada treba da nañe načina za bijeg. I ona če ga nači, Osman
Ferañi je dobro učinio što Joj je dao kavu... i
«04

XL
SAVARY I NJEGOV SLON. OSMAN FERAðI I NJEGOVE
TRGOVAČKE BRIGE
 Prije svega, pronašla je Savarvja, Siguran znak da je Nebo Štiti.
Karavan-saraj, v kojem su Marokand uživali alžirsko gostoprimstvo, bio
je grañevina veča od kretskog batistana. Kao i ovaj, obuhvačao je prostorije
2a stanovanje i skladišta. I raspored je u opčim crtama bio isti: ogroman
dvokatni pravokutnik, poput okvira slike, sa sobama koje su gledale na
prostrano unutarnje dvorište sa stupovima i na vrt s tri vodoskoka,
oleanderima, limunima i narančama.
Postojala su samo jedna ulazna vrata koja je Čuvala četa naoružanih
čuvara. Nijedan prozor nije gledao na ulicu. Svi su vanjski zidovi bili slijepi,
krovovi ravni, sa puškarnicama na krovnim vijencima i rubovima gdje su se
dan i noč zadržavali stražari.
Pedesetak prostorija ove veličanstvene grañevine, prave tvrñave u srcu
Alžira, bilo je natrpano ljudima i životinjama. Brojne prostorije u prizemlju
služile su kao štale za jahače konje, magarce i deve. Tamo je Anñelika
vidjela jednu čudnu, pjegavu životinju, duga, zmijolika vrata, i glavice s
velikim tužnim očima i majušnim ušima. Životinja nije izgledala zla;
zadovoljavala se time da pruža svoj dugački vrat kroz razmak izmeñu
dvorišnih stupova,
405

kako bi dosegla i brstila lišče oleandera. Anñelika ju je promatrala sa

zanimanjem kad joj jedan glas na francuskom objasni:
— To je žirafa.
Iz hrpe slame pomoli se pogurena I odrpana prilika njena starog prijatelja
ljekarnika.
— Savary, oh! Dragi moj Savarv — prošapče
savladavajuči se da ne klikne od radosti. — Kako
ste dospjeli ovamo?
— Kad sam saznao da ste u rukama velikog eu
nuha, Osmana Ferañija, poduzeo sam sve da se pro-
bijem do vas. Slučaj mi je pomogao. Bio me kupio
turski trhonoša čija je dužnost da čisti janjičarsko
dvorište. Ali kako je njemu ispod časti uzimati metlu
u ruke, to je pribavio roba koji če za njega obav
ljati taj posao. A čuvar ovog zvjerinjaka mu je pri
jatelj. Kad sam čuo da se slon razbolio, ponudio sam
se da ču ga izliječiti, što mi je i uspjelo. Čuvar
me otkupio od trhonoše i tako sam, eto, ovdje.
— Savarv, šta če biti s nama? Hoče da me od
vedu u Maroko, u harem Mule Ismaila.
 — Ne očajavajte. Maroko je vrlo zanimljiva ze
mlja, i ja več dugo čekam priliku da ga opet vidim.
Imam tamo dobre veze.
— Možda još jednog sina? — upita Anñelika je
dva se nasmiješivši.
— Ne, dvojicu! Jedan je sin Jevrejke. Samo ss
u krvni rod mogu pouzdati kad.se radi o kovanju
zavjere. Moram vam na svoju veliku žalost priznati
da u Alžiru nemam potomaka, što znatno umanjuje
mogučnosti za bijeg. Ta sami ste vidjeli kako je
završio vaš pokušaj bjekstva...
— Čuli ste za moj bijeg?
— Ovdje se stvari vrlo brzo pročuju. Odbjegla
francuska robinja koja se ne može pronači: to ste
mogli bi samo vi. Nadam se da kazna nija bila pre
stroga?
— Nije. Osman Ferañi je vrlo pažljiv prema
meni.
— Čudno. Budite sretni Sto je taka
406

— Cak sam i prilično slobodna. Smijem se kre

tati po kuči i čak napuštati ženske odaje. Ukratko,
to još nije pravi harem, Savarv. More je blizu. Zar
trenutak nije pogodan da se ponovo pokuša bijeg?
Savarv uzdahne, uzme četku iz kabla i stane žustro timariti žirafu.
Napokon upita- šta se zbilo s Mohamedom Rakijem. Anñelika mu ispriča što
joj je Mezzo-Morte otkrio. Sve su joj nade propale. Ona je željela samo još
jedno: pobječi, doči do Francuske.

— Čovjek stalno želi nekuda pobječi — ustvrdi

Savarv — a poslije se kaje. U tome se sastoji ma
gično djelovanje islama. Vidjet čete. Ali upustimo se
u ime Božje u bijeg, jer to su prvi znaci ove bolesti.
Navečer je Osman Ferañi posjetio Anñeliku 1 učtivo je upitao da li joj je
stari krščanski rob, koji čisti konjušnice, otac, ujak ili neki drugi roñak.
Anñelika pocrveni. Pitanje je bilo dokaz da je, protivno svom uvjerenju, još
uvijek pod budnim nadzorom. Ona živo odgovori da je taj čovjek njen
saputnik prema kojem gaji prijateljske osječaje, i da je osim toga veliki
učenjak, ali su mu muslimani dali da mete balegu. Tako oni ponižavaju
krščane: sluge uzdižu na položaj gospodara, a velike duhove bacaju u blato.
Osman Ferañi je popustljivo saslušao provalu bijesa ozlojeñene djevojčice.
— U zabludi ste, kao i svi krščani. Jer Koran kaže: „Na sudnji če dan
učenjakovo pero prevagnuti nad ratnikovim mačem." Da li je časni starac
liječnik?
Kad je Anñelika to potvrdila, lice se velikog eunuha razvedri. Dva su se
skupocjena poklona alžirskog admirala sultana, Islanñanka i slon, teško
razboljela, pa je bilo strašno i pomisliti da bi ovi darovi morali krenuti na put
u tako žalosnom stanju.
Savarv je imao sreče. Pošlo mu je za rukom da oba bolesnika oslobodi
groznice, i to pomoču lijeka koji je sam pripremio. Anñelika se čudila kako
je unatoč tolikim neprijateljima uspio u dnu svojih pro-
407

gupljenih džepova sačuvati svoje praške, svoje pilule, svoje ljekovite trave,
čiju je tajnu on jedini poznavao. Veliki eunuh mu je poslije toga dao
pristojnu ñelabu i uzeo ga k sebi u službu.
— Eto — bijaše zaključio Savarv. — Mene uvijek u početku hoče da bace
u more ili psima, a onda ubrzo više ne mogu bez mene.
Anñelika se sad više nije osječala tako osamljena. I stara se krščanska
robinja Fatima trudila da je, svojim dječjim francuskim govorom, što bolje
upozna s jezikom i običajima ovog tuñeg svijeta.
Kad je od velikog eunuha zatražila dozvolu da staru Fatimu uzme k sebi u
službu, Osman Ferañi je bio mišljenja da ona neče pristati da ide u
kraljevinu Maroko gdje ne postoje privatni vlasnici robova i gdje je kralj
jedini vlasnik svih krščanskih robova, njih oko četrdeset tisuča! Doduše,
stara se Fatima može slobodno kretati po svim islamskim zemljama, iako
ona samu sebe uporno smatra robinjom. Ali ona bi se sigurno bojala živjeti
meñu Arapima koji govore drugim narječjem i koje Alžirci unatoč formalnoj
uglañenosti smatraju divljacima.
AH protiv svakog očekivanja, Fatima je izjavila da osječa da joj se bliži
kraj, pa buduči da u Alžiru i tako nema nikoga, odlučila je da umre pod
zaštitom sunarodnjakinje koja je markiza kao i njena bivša gospodarica iz
vremena kad se zvala Mireilla.
— To je dokaz — objasni Osman Ferañi — da stara vještica vidi sretno
znamenje oko vas i da vam proriče da če „sjena Mule Ismaila pasti na vas",
te da čete uživati onu milost koju vaša ljepota i vaša inteligencija zaslužuju.
Anñelika ne odgovori, da ga ne bi razočarala. Uvjeravala je sebe kako
jedino od poglavara harema može očekivati koliko-toliko ljudski postupak,
za razliku od ostalih svemočnika koje je upoznala u ovoj neprijateljskoj
zemlji: Mezzo-Mortea i njegovih mladih vukova, alžirskog namjesnika i
njegovih „mutavaca" iz saraja, i njihove taife — sve samih

gusarskih i razbojničkih udruženja. Veliki je crnac,

naprotiv, prema njoj popustljiv, što mu inače nije običaj, jer su disciplina i
red kod njega neprikosnoveni. Po njegovu je nareñenju izbičevana mala Cer-
keskinja Matriamti, jer se otkrivena pojavila u unutarnjem dvorištu kad su se
tamo nalazili goniči kamila. A Anñelika je silazila u to isto dvorište ne samo
otkrivena, nego u svojoj „nepristojnoj" evropskoj haljini, a da je on zbog
toga nije niti ukorio. Tražio je od nje da stavi koprenu na lice samo kad bi je
vodio van u kupovinu.
Dok je boravila na plovečoj Mezzo-Morteovoj palači, uvriježio se u njoj
silan strah od muslimanskih derana. Osim pitomaca sa žutim turbanima
čopori su dječaka ubacivali komade razbijenog stakla kroz tamničke
prozorčiče ili zabadali trnje u leña okovanim krščanskim galijotima. Lako je
zamisliti kakva sudbina inače čeka progonjenu robinju kad je hajkači uhvate.
Ona je, dakle, izmakla onom najgorem! Ali zabrinula ju je najezda djece u
njen kara-van-^saraj. Bilo ih je sada na stotine na tratini i oko vodoskoka i
činilo se da nemaju drugog posla nego da krčkaju lješnjake i žvaču uštipke i
slatkiše.
Upitala je Osman-bega o čemu se radi i dobila objašnjenje.
— Oni su dio darova koje se moj slavni gospodar, kralj Maroka, udostojio
primiti od ovih alžirskih pasa. Kralj obožava mladiče- ma iz kog kraja
svijeta dolazili: iz dalekog Kavkaza ili iz Egipta, iz Turske ili južne Afrike,
iz Grčke ili Italije. Od ovih če paževa napraviti jurišnike. Jer se Mula Ismail
ne služi dječacima za svoj bludni užitak, nego ih voli zato što če postati vrsni
ratnici. Ne zaboravite da ga zovu „Mač islama". On zna što mu je dužnost
prema Alahu. Kod nas veliki post, Ramazan, traje dva mjeseca, a ne samo
jedan kao kod ovih alžirskih mlitavaca. Mi moramo dvostruko više trpjeti
zbog vjerske mlakosti ovdašnjih nazovi muslimana. Istina, oni se dosta
dobro bore protiv krščana, ali su previše nepošteni u poslovima i zaziru od
rada. Gdje su im
409

grañevine? Kod nas se u Maroku mnogo grañi. Ja sam predložio sultanu da

osnuje odrede osvajača koji če istovremeno biti i ratnici i graditelji. Petnaest
tisuča crnačke djece prvo uče grañevinarstvo i izrañuje cigle. To traje dvije
godine. Poslije toga, opet dvije godine barataju s konjima i čuvaju stada. Sa
šesnaest godina postaju vojnici i učestvuju u bitkama. Društvo velikog
eunuha i razgovori s njim bili su uvijek zanimljivi. Činilo se da prema
francuskoj zarobljenici gaji posebno poštovanje koje joj je laskalo, iako to
sebi nije htjela priznati. Pitala se u kojoj joj je mjeri ovaj crnac hladnog
razuma mogao postati saveznik. U tom je trenutku ona potpuno ovisila o
njemu. Ostale su ga se žene, krščanske robinje meñu kojima je bilo desetak
lijepih Kabilki i crnih Etiopljanki, užasno bojale. Cim bi na podu ugledale
dugu sjenu Osmana Feriñija, one bi se ukrutile, prigušile smijeh i poprimale
izraz djevojčica uhvačenih na nekom zabranjenom poslu. Kraljevski pogled
velikog crnca klizio bi preko tog neposlušnog i prijetvornog stada. Nijedna
mu sitnica ne bi izmakla i on bi ih korio, ali nikad grubo i osorno.
Tog joj se dana -učini zabrinut. On joj na kraju .povjeri svoje jade. Zar
otmjena francuska zarobljenica, koju če imati čast da vodi u šaraj
marokanskog kralja, nije jednog dana pričala kako je trgovala za svoj
račun?~Uostalom, čudan je to običaj da se velike gospode bave onim što se
opčenito smatra poslom niske vrste. To je, doduše, potpuno krivo, jer je sam
Muhamed, u svojoj velikoj mudrosti koju mu je Bog osobno podario, uvijek
propovijedao da je svaki posao dostojan pravog vjernika, i podsječao da je
od četrdeset apostola koje islam priznaje, Adam bio ratar, Isus tesar, Job
prosjak, Salamon kralj, a mnogi drugi trgovci. Francuskinja se, dakle, ne
mora ništa stidjeti što se nekoč, nesumnjivo prije nego što je došla do
visokog naslova markize, bavila trgovinom. Kad je tomu tako, ona mora da
se razumjela u sukno, tu specifično krščansku tkaninu čiji kvalitet dobar
410

musliman slabo zna ocijeniti. Da li je ona još uvijek u tome vješta?

Anñelika je saslušala trgovačke jadikovke velikog eunuha. Izjavi da če mu
rado pomoči i on joj pokaže dvije bale zelenog i grimiznog sukna. To baš
nije bila njena struka,-ali ju je Colbert, onda davno, uputio u svojstva i vrste
sukna jer je ono' igralo važnu ulogu u robnoj razmjeni s muslimanskim
zemljama.
Ona opipa izgužvani krajičak i pogleda ga na svjetlu.
— Ta dva sukna ne vrijede mnogo... Ovo cr
veno je, doduše, izrañeno od vune, ali ne od strižene
kako bi trebalo, nego od „mrtve", što znači od ovčjeg
runa koje je ostalo po žbunju i trnju i koje se onda
poslije poskidalo. Osim toga, nije bojeno bročikom,
nego nečim meni nepoznatim; sigurna sam da če na
suncu izblijediti.
— A druga bala? — upita Osman-beg čija je
uobičajena vedrina prelazila u nespokojstvo koje je
jedva uspijevao prikriti.
Anñelika opipa zelenu, krutu tkaninu.
— To je škart! Na izgled, doduše, bolja vuna,
ali miješana s pamučnom niti i previše gusto tkana;
kad se smoči, izgužvat če se, skupiti i izgubiti polo
vicu težine.
Veliki eunuh posivi kao pepeo. Nesigurnim glasom zamoli svoju
zarobljenicu da dade mišljenje o još dvije bale sukna. Anñelika izjavi da su
odlične ?kvalitete. Pošto je malo razmislila, doñade:
— Pretpostavljam da su vam ove dvije bale po-
kazali kao uzorak da bi vas naveli da naručite veču
količinu?
Lice Osmana Ferañija zablista.
— Pogodili ste, gospoño Firuzo. Sam vas je Alah
meni poslao. Inače bih se osramotio pred kraljem
Maroka i upravljačima Alžira i Tunisa. A prgava bi
kraljica, sultanija Lejla Ajša, uživala što me može
ocrniti kod mog gospodara. Ah! Zaista je sam Alah
ukočio moju ruku kad sam, razgnjevljen vašim bije-
411

gom, odlučio da vas pred očima ostalih robinja stavim na muke, kako bi im
vaša kazna bila za pouku. A onda da vam odrubim glavu svojom vlastitom
sabljom koju sam posebno za to naoštrio. Ali mi je gama Božja mudrost
zaustavila ruku, a moja je sablja spala na to da rña u ovoj štakorskoj jazbini,
Alžiru, tom gnusnom gnjezdu prevarantskih trgovaca. Ah, sabljo moja, tješi
se! Ipak je došao čas da te za korisno i pravedno djelo oslobodim mučnog
nerada.
Posljednju je rečenicu izgovorio na arapskom, ali Anñelika lako shvati
smisao vidjevši kako gorostas Osman Ferañi teatralnom gestom poteže svoju
krivošiju koja zablista na suncu. Sluškinje dotrčaše i zaogrnuše zarobljenicu
bogatim svilenim velom, smjestiše je u nosiljku i ona u pratnji velikog
eunuha i naoružanih stražara stiže u dučan trgovca varalice.
Ovaj ja več pao ničice na zemlju. Vrlo dobro raspoložen, Marokanac
zamoli Anñeliku da ponovi sud koji je dala o suknima. Bale su donesene i
raz-motane. Jedan je francuski rob, trgovački pomočnik, prevodio
zamuckujuči i škilječi u sablju koju je veliki eunuh držao u ruci.
Alžirski je trgovac žestoko branio svoje poštenje. Očito se radi o
nesporazumu. On nikad sebi ne bi dozvolio da svjesno vara izaslanika
velikog marokanskog sultana. On če sad lično otiči u skladište i probrati •
sve uzorke iz narudžbe poštovanog i uzvišenog vezira kralja Mule Ismaila.
Pognuvši kičmu, on strugne u mračni sobičak iza dučana.
Osman Ferañi je Anñeliku promatrao zadovoljno se smiješeči, Oči su mi
se krijesile i skupile kao u mačke koja se sprema da zaskoči miša. On
namigne u pravcu sobička. Uto se iz njega začuju užasni krici, a na pragu se
pojavi trgovac kojeg su čvrsto držala tri stražara crnca; uhvatili su ga u času
kad je pokušao pobječi kroz stražnji izlaz.
Naredaše mu da klekne i položi glavu na balu sukna.
412

— Ne, vi mu nečete odrubiti glavu! — krikne

Anñelika.
Njen krik zaustavio je več podignutu ruku velikog eunuha.
— Zar nije moja dužnost da uništim ovu smrd
ljivu gnjidu? — upita on.
— Ne, ne — bunila se mlada žena užasnuta.
Poglavar Mula Ismailovog saraja nije mogao
shvatiti zašto se ona u ovo miješa. Ali je imao svoje razloge zbog kojih nije
htio povrijediti osječajnost francuske zarobljenice. Uzdišuči odustane od
kazne nad trgovcem koji ga umalo nije obrukao, njega, opreznog upravitelja
ogromne kuče marokanskog kralja. On če mu samo odsječi ruku, kao što se
to čini s kradljivcima. To odmah i učini, jednim jedinim kratkim udarom,
kao da odsijeca šibljiku šečerne trske.
— Več je krajnje vrijeme da napustimo ovaj
grad i ovu zemlju kradljivaca — reče poslije neko
liko dana Osman Ferañi.
Anñelika poskoči. Nije ga čula kako se približava. Pratila su ga tri
crnčiča; jedan je nosio kavu, drugi neku veliku knjigu, svitak papira, crnilo i
držalo od trske, a treči žeravicu i naramak triješča.
Anñelika je ostala u stavu iščekivanja; Ta od ove se čudne osobe mogla
svemu nadati! Nije li to bio pribor za neko posebno rafinirano mučenje?
Veliki se eunuh smiješio. On izvuče iz svoje ñe-labe veliku maramicu s
crvenim i crnim kockama, razveže joj čvor i izvadi iz nje prsten.
— Ovo je moj lični poklon vama: prsten. On je,
doduše, malen, jer, iako sam jako bogat, ostavljam
kralju, svom gospodaru, povlasticu da vas obasiplje
darovima velike vrijednostL Ja vam ovo predajem u
znak sklopljenog savezništva. A sad čemo početi
s učenjem arapskog jezika.
— A... ova vatra? — upita Anñelika.
 — Ona služi za oplemenjivanje zraka oko Korana
koji čete proučavati. Ne zaboravite da ste još uvijek
krščanka i da, prema tome, oskvrnjujete sve što vas
413

okružuje. Sva mjesta, kojima čete prolaziti u toku putovanja, morat ču

posvečivati vršenjem vjerskih obreda, a.često i vatrom. A to je vrlo
neugodno, vjerujte mi...
On se pokazao kao ljubazan, strpljiv i obrazovan učitelj. Anñelika je ubrzo
počela da uživa u njegovoj poduči. To ju. je zabavljalo. Znanje arapskog
moglo joj je samo koristiti; omogučit če joj da lakše pridobije saučesnike i
da jednog dana pobjegne.
Kako? Kada? I kuda? O tome nije imala pojma. Samo je sebi ponavljala
da če, ako ostane na životu i pri zdravoj pameti, uspjeti da pobjegne!
Izmeñu ostalih je stvari morala naučiti da pojam vremena na Istoku ne
postoji. I tako je Anñelika, pošto joj je veliki eunuh nekoliko puta ponovio
„da evo putuju" za Maroko, najprije tu tvrdnju shvatila doslovno. Ona je
svaki dan očekivala da zajaše na devu i da krene u karavani. Ali dani su
prolazili. Osman Ferañi je stalno kudio lijene i lupeške Alžir-ce „od kojih su
kradljiviji samo Jevreji i krščani". Meñutim, nije bilo vidljivih priprema za
put.
Naprotiv, jednog je dana Francuskinji donio odrezak veencijanskog
baršuna da bi čuo njeno mišljenje, drugi put je zatražio njen savjet pri izboru
kože za izradu sedala.
Obavijestio ju je da očekuje pošiljku mošusa iz Arabije, te pistače i kajsije
iz Perzije, i što je najvažnije, perzijsku „giazu", taj izvrsni nugat; alžirski i
kairski nugat je, naime, samo smrdljiva patvorina.
On ju je protiv njene volje pridobio ovim škrtim izljevima povjerenja i
ona mu je ispričala da joj je Perzijanac Bachtiari-beg dao tačan naputak za
sprav-Ijanje pravog nugata. On se pravi od meda, badema i nekog posebnog
brašna koje nije ništa drugo nego pustinjska mana, to jest šečerni kristali
koje pustinjsko šiblje izlučuje u prilično velikim količinama i koji ponekad,
kad vjetar ponese njihove pahuljice, tvore prave snježne nanose. Tijesto se
mijesi u mramornim posudama i nadijeva pistačima i lješnjacima.
414

Strogi crnac zaplješče rukama kao dijete, a onda odmah stade istraživati
kako bi došao do mane, te osobitosti biblijskih pustinja. Od toga se moglo
očekivati beskrajno produženje boravka. Anñelika nije znala da li da se tome
veseli. Dokle god joj je more pod nosom, mogla je samu sebe zavaravati da
je bijeg moguč. No tu je nadu pokopala činjenica što je ovdje bilo na tisuče
sužnjeva od kojih su neki robijali več preko dvadeset godina. Alžir je grad iz
kojeg se ne bježi. Onda Anñeiiki pade na pamet da bi karavana mogla
djelomično putovati i morem. Čitavu je jednu noč sebe uvjeravala kako če
malteški vitezovi ili krščanski gusari neizostavno naiči i pregledati
marokanske brodove. Bila je tako sigurna u to, da je sva blistala dok je za
vrijeme učenja arapskog jezika veliki eunuh nije razuvjerio. Govorio je kao
da pogaña njene misli i na kraju zaključio:
— Kad na moru ne bi bilo te proklete malteške flote, ja bih vas za manje
od dvadeset dana predstavio vašem gospodaru, močnom poglavaru vjernika,
Muli Ismailu.
On malo zažmiri a onda gotovo potpuno sklopi evoje crnačke semitske
oči, tako da je samo ostao prorez kroz koji je zračio njegov prodoran
pogled.
Mlada je žena več znala da se tim načinom služi kad je želi izazvati da
kaže svoje mišljenje, pa čak i svoj tajni savjet, a ponekad joj je ovom pozom
davao na znanje kako ju je prozreo.
Činilo se kako je poglavar saraja konačno dokraja sastavio svoju
veličanstvenu karavanu. Svaki dan se moralo računati s polaskom. Ali se
svaki dan, iz nekih zagonetnih razloga — ako su razlozi uopče po-etpjali —
nareñenje za polazak poništavalo, a Osman eFrañi bi nastavio s iščekivanjem
nekog novog, nepredviñenog dogañaja.
Jedan od razloga odgañanja bilo je još uvijek nezadovoljavajuče
zdravstveno stanje patuljastog slona. Tako skupocjena i rijetka životinja,
koja če nje-

govo veličanstvo oduševiti, nije se smjela povlačiti bolesna po brdskim i

pustinjskim stazama. Mula Is-mail je strastveni ljubitelj životinja. U svojim
ko-njušnicama ima tisuču konja i u svojim vrtovima četrdeset mačaka, i sve
se te životinje odazivaju na neko ime. Trebalo je sačekati da se slon potpuno
oporavi. Svakodnevno se od njegova liječnika, starog roba Savarvja, tražio
iscrpan stručni nalaz.
Zatim je trebalo pričekati dok Tripolitanci zarobe brod za koji se znalo da
vozi teret najbolje malvazije. I u vezi s tim je Anñelika upitana za savjet Šta
misli o slatkim francuskim, portugalskim, španjolskim i talijanskim vinima?
Da li su to blaga vina koja se mogu služiti haremskim gospoñama, ili ih
treba smatrati žestokim, pa prema tome po islamskoj vjeri zabranjenim
pičima?
Anñelika mu uz podrugljiv prizvuk u glasu preporuči da se po tom
osjetljivom pitanju obrati ko-ranskim mudracima za savjet. Eunuha je očarao
njen odgovor koji je svjedočio kako je pametna njegova učenica i kako je
dobro shvatila njegovo tumačenje riječi islam koja znači „privržen Bogu".
Muhamed je dozvolio da se pije malvazija, pa se sad čekalo da odnekud
prispije. Veliki bi eunuh bio vrlo žalostan kad bi se u svoju zemlju morao
vratiti bez tog rijetkog, slasnog piča za one hanume koje iza haremskih
rešetaka stalno iščekuju sve nove poslastice. U početku svog boravka u
Alžiru on bijaše kupio više bačava nekog navodno glasovitog vina. Kad mu
je Anñelika otkrila da je to odvratan bučkuriš, spoznao je da se još jedanput
mogao obrukati. Ovaj put ništa nije moglo zadržati njegovu osvetničku
sablju da ne pokosi lupeža koji mu je prodao spomenute bačve i koji se još
osim toga usudio pozivati se na svoje negdanje hodočašče u Meku i svoj
naslov hadžije.
Anñelika je strpljivo slušala ove brbljarije koje se nisu mnogo razlikovale
od ženskih ogovaranja. Ponekad se čudila kako je crnca u početku mogla
smatrati istinskim potomkom mudraca s Istoka. Sad
416

joj se činio sitničav kao piljarica, brbljaviji i muši-čaviji od žena. Dobivao se

dojam da se stalno vrti u krugu i da pipkajuči traži put:
? — Ne obmanjujte se, gospoño — reče joj stari Savarv klimajuči glavom
kad mu je povjerila svoje mišljenje. — On, Osman Ferañi je Mulu Ismaila
napravio sultanom Maroka, a u ovom trenutku upire sve sile da ga čitavom
islamskom svijetu, pa čak možda i Evropi, nametne za vrhovnog poglavara.
Čuvajte ga se, gospoño, i molite Boga da nas izbavi iz njegovih, ruku, jer to
Bog jedini može.
Anñelika slegne ramenima. Savarv je govorio kao i onaj luñak
d'EscrainviHe. Možda mu um več pomalo gubi bistrinu? Ne bi ni bilo čudo
poslije tolikih pustolovina. Činjenica što se stari ljekarnik, koji je dotad
uvijek bio snalažljiv, sada iznenada predaje u ruke Božje, značila je da se
više ne nalazi u svom normalnom duševnom stanju ili da položaj smatra
bezizlaznim...
Savarv se u svojstvu „mukanga", što na sudanskom znači liječnik ili vrač,
mogao slobodno kretati po gradu. Tako je švrljao po sajmištima i bazarima u
potrazi za travama i kemijskim proizvodima koji su mu bili potrebni za
spravljanje lijekova. Vračao bi se s obiljem vijesti koje bi uz put napabirčio
kod nedavno uhvačenih robova. U Alžiru, gdje su se stekli stanovnici svih
krajeva Evrope, ljudi su bili možda bolje obaviješteni o najnovijim
dogañajima nego francuski, engleski ili španjolski kralj. Več se saznalo da je
Rakosci postao kralj Mañarske i da Luj XIV vojuje protiv Holandije.
 Ove su se novosti Anñeliki činile smiješnim i nemogučim. Da li je ovaj
kralj Francuske, koji je započeo bitiku protiv Evrope, isti onaj koji ju je
držao u ?zagrljaju i sasvim tiho preklinjao da ne bude okrutna prema njemu?
A kad bi ga ona pozvala u pomoč, bi li zagrmio iz svojih topova zato da je
oslo>-bodi? Ona o tome još nije donijela sud, ali' odbije od sebe tu misao,
jer ne htjede priznati svoj poraz. Nijedan od bezbrojnih robova, koji su
dolazili iz svih
417
*7 Neukrotiva Anñelika

krajeva svijeta, nikad nije spomenuo ime unakaže-nog i šepavog čovjeka

koji se zove Joffrev de Pey-rac. Ona je sa sigurnošču ustanovila da je na
Sredozemno more svojevremeno došao, ali mu se trag, kako se činilo, zameo
još prije nekoliko godina. Da li treba prihvatiti Mezzo-Morteovo tumačenje
da je grof umro od kuge prije dugo vremena? Od ove misli, koja joj se malo-
pomalo nametala, osjetila je neku vrstu olakšanja. Neizvjesnost je ponekad
gora od najoreg mučenja. Bolje je ravno nožem u otvorenu ranu. „Predugo
sam jurila tragom svoje nade..."
Ponekad joj se činilo da Savarvja bolje shvača. On je godinama živio samo
za svoju „mineralnu mumiju". Njegovo junačko djelo, potpaljivan je Krete,
bilo je samo znanstveni pokus. A sada je tapkao. Kostur patuljastog slona i
snage koje je rasipao na •njegova živučeg potomka, ne predstavlja grañu
koja bi mogla zadovoljiti njegov istraživački duh. I mjega je, kao i nju, neka
slijepa sudbina uvijek tjerala nekuda dalje. Zar i čitav život, u osnovi, nije
bio besciljno tapkanje? Ne, ona neče dozvoliti da joj duh umrtvi žega i da je
raznježi briga i pažnja kojom je okružuju u ovom zatvoru s pozlačenim
rešetkama. Ona mora pobječi, a to je več samo po sebi neki cilj!
S novim se žarom nagne nad pergamenu po kojoj je pisala arapske
znakove. I sva protrne, jer je pronicljiv pogled Osmana Ferañija počivao na
njoj. Ona bijaše sasvim zaboravila na njegovo prisustvo. A sad joj se učini
kao da je oduvijek bio tu, zagonetan kao svetac, sa svojim dugačkim nogama
koje je prekrižio pod naborana bijele vunene ñelabe. Imao je na sebi
plavkastosivi kaf tan i visoku .crnu. kapu; čiji je crveni vez bio iste boje kao
i njegovi nokti.
— Volja je čarobno i opasno oružje — reče on.
Anñelika ga pogleda naglo se raabijesnivši kao
i uvijek kad bi osjetila da ju je pročitao.
— Hočete reči da je bolje prepustiti se da vas
život i dogañaji nose kao što valovi bacaju crknutog
psa?
418

— Naša sudbina nije u nagim-rukama, i ono Sto

je zapisano, zapisano je.
— Hočete redi da čovjek ne može utjecati na tok
svoje sudbine?
— Ne, može — reče ozbiljno. — Svi ljudi imaju
donekle mogučnosti da se opra sudbini. To se postiže
samo snagom volje. Zato sam i rekao da je volja
jedan oblik čarolije; ona potčinjava prirodu. Rekao
sam i da je opasna, jer se posljedice skupo plačaju
i one donose velika životna iskušenja. Zbog toga krš
čani, koji' ličnu volju koriste u svakoj prilici i za ni
ske ciljeve, stalno dolaze u sukob sa svojom sudbi
nom i stalno ih biju nedače zbog kojih tako često
kukaju.
Anñeliika zatrese glavom.
— Ne razumijem vas, Osman-beže. Mi pripada
mo različitim svjetovima.
— Mudrost se ne može steči za jedan dan, po
gotovo kad je netko odrastao u ludostima i dušev
nom neskladu. A pošto ste pametni i lijepi, ja ču vas
očuvati zala kojima' čete podleči ako i dalje budete
tvrdoglavo silovali sudbinu u onom pravcu kako to
vama odgovara, a ne znate koje vam je putove i ci
ljeve Alah odredio.
Anñelika bi mu najradije bila s visoka odgovorila da se koranski nauk ne
može usporeñivati s bogatstvima grčko-latinske civilizacije. Meñutim, nije
joj polazilo za rukom da se iskreno naljuti. Unairu-juče'je djelovalo na nju to
što je prati i čuva vidovit i bistar ura koji je znao unijeti svjetla u još gustu
tamu koja je obavijala njenu sudbinu.
— Osman-beže, jeste li vi čarobnjak?
Smiješak koji se pojavio na usnama velikog eu
nuha, zračio je dobrotom.
— Ne, ja sam samo ljudsko biče osloboñeno za-
slijepljujučih strasti. I ja bih htio, Firu!ao, da dobro
zapamtiS ovo: Alah uvijek usliši želju ako je molitva
pravedna ž ako se ona upučuje svakodnevno.
17*
419

XLI KARAVANA
Karavana se razvukla poput ogromne gusjenice i talasala se kroz rujni
krajolik pod zagasitomodrim nebom, penjuči se .polako i nezadrživo uz
obronke srednjeg Atlasa.
„Safari" se sastojao od dvjesto deva, isto toliko konja i tristo magaraca.
Naravno, tu su bili i patuljasti slon i žirafa.
Po jedan odred naoružanih konjanika, večinom crnaca, bio je na čelu i
začelju, dok su bočno razmješteni vodovi čuvara.
Stotinjak pješaka hodalo je u skupinama, tvoreči lanac uzduž ogromne
karavane, „najznačajnije u zadnjih pedeset godina", kako je ponosno govorio
voña safari ja, veliki eunuh Osman Ferañi.
Iz prethodnice su se stalno izdvajali jahači na devama ili konjanici, te
bržim kasom odlazili u izviñanje uvijek kad bi se na putu ukazao klanac koji
je mogao kriti opasnu zasjedu. Izviñači bi se postavili na vrhove brda odakle
su mogli vidjeti pljačkaše, i hicem iz puške" upozoravali na njih, dok su p
ostalim pojedinostima obavještavali znakovima pomoču sunčanih ogledala.
Anñelika se smjestila u nosiljci meñu grbama dlakave deve. To je bila
posebna čast za nju, jer su mnoge žene, čak i one koje su bile namijenjene ža
harem, išle pješice ili jahale na magarcima.
420

Put je išao preko planina, čas ogoljelih, čas obraslih cedrovima i bagremima.
Nosači su pretežno bili Arapi, dok su crnci, naprotiv, čak i desetgodišnja
djeca, svi bili naoružani i na konjima. Isti oni dječaci, što su se Anñeliki u
Alžiru učinili nehajni, proždrljivi i podmukli, pokazali su se na putu odmah
kao neumorni pratioci, nasmijani, suzdržljivi i disciplinirani. Činilo se da ih
muči jedino to što nej mogu bez prestanka da gone razbojnike i da stalno
izvode jahačke podvige, kao na primjer da u trku, sabljama, odsijecaju grane
stabala.
U opreci s ovom nestašnom mladeži, odrasli crnci iz pratnje jahali su
dostojanstveno i mirno. Bili su naoružani puškama i kopljima, i odjeveni u
crvenu svilenu odoru i crvene turbane. To su bili strašni „buakeri",
pripadnici elitnog korpusa marokanskog sultana. Pored njih su turski
janjičari što su ih alžirski paša i Mezzo-Morte pridodali karavani svog
uglednog gosta kao pratnju kros srednje Atlasko gorje, izgledali kao
siromašna rodbina.
Osman Ferañi je bio neosporan pastir ovog stada koje je polako
napredovalo u oblaku zlatnožute prašine.
 Jašuči na bijelom konju, on je.bez prestanka obilazio kolonu, održavao
vezu s oficirima, nadzirao nestašne pitomce, brkiuo se da mu najvažnije
zarobljenice stalno dobivaju osvježujuča piča.
Imao je na sebi svoj sudanski ogrtač živih boja, a visoki mu se turban od
zlatom protkane svile svjetlucao na suncu kad bi se uspravio u sedlu da bi
bolje osmotrio obzorje ili okrenuo glavu da bi izdao kakvo nareñenje svojim
ugodnim ženskim glasom koji js tako čudno odskakao od njegove
isposničfce, divovske pojave.
On je lično pregovarao s razbojničkim voñama kad bi puškaranje prijetilo
da se pretvori u ozbiljnu boribu. Pljačkaša je bilo toliko, da je trebalo
potrošiti ogromne količine streljiva za njihovo potpuno uništenje. Cesto se
bolje isplatilo kupiti pravo prolaza s nekoliko vreča zlata i žita. Ovi su
razbojnici
421

pretežno bili Berberi, Kabilci gotovo bijele puti, obučeni u plavo, brdska ili
ratarska plemena, koja je bijeda natjerala da pljačkaju karavane.
Naoružani lukovima i strijelama, nisu bili dorasli da se bore protiv pušaka
marokanskog kralja.
— Po ovom možete ocijeniti kakav nered upravljači Alžira i Tunisa trpe u
svojim zemljama — govorio je Osman Ferañi prezrivo. — Evo kako skupo
islam plača što je dopustio da njime upravljaju zapadni otpadnici koji misle
samo na neposrednu korist. Vidjet čete da če se stvari promijeniti kad
stignemo u Maroko. Plemenski poglavice svojom glavom jamče da putniku
na njihovu području neče biti otet ni najmanji predmet. Na taj su način
drumovi sigurniji nego u bilo kojoj drugoj zemlji na svijetu!
Osmanu Ferañiju se žurilo da preñe granicu svog zavičajnog kraljevstva.
Veličina karavane i bogatstvo koje je prenosila, mamili su razbojnike kao što
med privlači pčele. Fatima je do u tančine opisala listu darova koje alžirski
admiral šalje svom močnom suverenu Muli Ismailu.
Dragim kamenjem ukrašen zlatni prijesto koji ima svoju povijest. Mezzo-
Morte ga je oteo venecijanskoj galiji, a ova gusarskom brodu koji je dolazio
iz Bejruta, gdje je prijesto ukraden perzijskom šahu pošao u obilazak svojih
šijitskih i ismailskih plemena.. Samo je zlato na njemu vrijedilo osamdeset
tisuča pijastera.
Bila su tu i dva primjerka Korana optočena dragim kamenjem.
Bogato izvezen zastor s kapije Kazbe.
Tri sablje ukrašene draguljima, kupaonica čijih je sedamdeset devet
sastavnih dijelova bilo od čistog zlata, tisuču komada muslina za turbane,
dva tovara najfinije perzijske i petsto tovara običnije venecijanske svile.
 Stotinu dječaka, dvadeset crnih eunuha iz Somalije, Libije i Sudana, deset
etiopskih crnaca i sedam bijelaca, pripadnika takozvane kaldejske rase,

šezdeset arapskih konja od kojih je sedam prvih bilo osedlano. Povrh toga,
hamovi ukrašeni zlatom, abajlije izvezene biserima, mali patuljasti slon iz
Sudana pokriven grimizom, žirafa iz Bahr el Ghazela na gornjem Nilu, i
dvadeset pet tovara druških pušaka. I dvadeset najljepših žena sviju rasa...
Osoba naučena na raskoš ne može odoliti a da neke stvari ne procijeni i ne
cijeni. Vrijednost ovog blaga nije bila mnogo manja od dva milijuna livara,
sudila je Anñelika duboko impresionirana. To je jako podizalo ugled
kalabreškom otpadniku s kojim se tako drsko ophodila. Da, Mezzo-Morte je
bio močan! Ali ona mu je prkosila. A ona če prkositi i tom Muli Ismailii,
koliko god da je strašan! Tada Anñelfku podiñe jeza i ona se trgne iz mrtvih
u koje ju je uljuljao jednoličan hod životinje koji se nastavljao več danima i
izazivao mučninu.
Navečer bi se podizali šatori i dim logorskih vatri bi zamutio vedro,
crvenkastožuto nebo. Osman Ferañi bi tada haremskim ženama za razonodu
slao žonglere, krotitelja zmija s frulom prodornog zvuka, derviša koji je
gutao škorpione i kaktuse, plesača koji je uz zvuke defa izvodio vratolomne
skokove. Bio je tu i slijepi pjevač koji je prebirao žice majušne gitare.
Čučeči ispred šatora, podigavši ijubiČa-stomoñro lice k nebu, on bi
raspredao beskonačne slavopojke Muli Ismailu, a Anñelika je sad več znala
toliko arapski, da ga je mogla slijediti:
„On je lijep i mlad i neobično snažan. Često mijenja boju, več prema
strasti koja ga obuzme. Od radosti gotovo pobijeli. Od gnjeva porcni, a oči
mu se zakrvave. Živa je i budna duha. Pogaña misli onih koji mu se
obračaju. Lukav je i prepreden, i uvijek doñe do cilja koji je sebi postavio.
Zna preduhitriti opasnosti i uvijek je spreman za borbu. Neustrašiv je i
hrabar u časovima opasnosti i čudesno postojan i čvrst u nesreči... Ponosniji
je od pokojnog kalifa Harana al Rašida i čedniji od zadnjeg šugavog
prosjaka. Velik je u svemu, jer sam Prorok govori iz njega."

422

423

Anñeliku je obuzimao drijemež od njegova piska-vog i jednoličnog glasa,

pa ga je tek napola čula. Ona je sjedila na ulazu u udoban šator s mnogo
mekanih jastuka. Dijelila ga je s dražesnom i sjetnom mladom
Cerfceskinjom koja je neprekidno plakala misleči na svoj kraj i svoje
roditelje.
Jahanje na devi dalo je Anñeliki priliku da spozna koliko je svrsishodna
turska ženska odječa koju je u Kreti povremeno nosila. Dimije od lagane
tkanine, muslinska košulja s dugim rukavima, kaputič široka kroja, ukrašen
vezom. Kruti povezi oko bokova, grudnjaci i steznici zaista nisu bili
prikladni za život u pustinjskoj karavani.
Anñelika je griskala pistače pržene , na ovčjoj masti i uvaljane u grubi
šečer, i sebi govorila kako če se uz sve nesreče još i užasno ugojiti...
Pjevač je jednolično nastavljao:
„On je pobijedio svoje neprijatelje i vlada sam.
„Kolikim se nevjernicima večeras glava rastavila od trupa! Koliki još
hropcu dok ih vuku po zemlji!
„Kolike vratove naši bodeži krase poput ogrlica! Kolika su se koplja
zabola u neprijateljske grudi!
„Koliki zarobljenici, koliki mrtvaci leže na zemlji! Koliko ranjenika koji
krvare!
„Ptice grabljivice prolaze i napajaju se njiho-, vom krvlju.
„Čitavu se noč šakali njom hrane.
„Šakali i lešinari kažu: „Mula Ismail je tuda prošao.
„Ujutro su mu vojnici bili omamljeni i pijani, a da nisu pili prevrela piča.
„Njegov mu je pomočnik Ahmet poslao iz Ta.fi-laleta šest tisuča
odrubljenih glava u dvojim kolima. Pri dolasku u Meknes, deset je glava
nedostajalo. Mula Ismail je isukao svoju sablju i odsjekao deset glava
aljkavih stražara ..."
Visoka se ramena Osmana Ferañija pognu pored Anñelike i veliki se
eunuh ljubazno raspita:
424

— Da li znate toliko arapski, da možete slije

diti pjesnikove riječi?
— Da, dovoljno da se sledim. Vaš mi se Mula
Ismail prije svega čini krvožedan divljak!
Osman Ferañi ne odgovori odmah. S tri prsta uzme šaličicu u kojoj mu je
rob poslužio vrelu kavu.
— Koje carstvo jie počiva na ubistvu, ratovima
i krvi? — reče. — Mula Ismail je tek okončao ljutu
borbu sa svojim bratom Mulom Aršijem. On preko
svog oca potječe od Muhameda. Majka mu je bila su
danska crnkinja.
— Osmaae Ferañi, ne mislite me valjda svom
?kralju predati kao jednu od bezbrojnih priležnica?
— Ne,, nego kao treču ženu i priznatu miljenicu.
Anñelika je odlučila da se posluži lukavstvom
na koje se nijedna žena na svijetu ne odlučuje laka srca. Namjeravala je
svojim stvarnim godinama dodati pet... ne, sedam... ili, još bolje, čitavih
deset godina.
Ona izjavi poglavaru šaraj a da se približava četrdesetoj. Kako može i
pomišljati da tako izbirljivom vladaru ponudi kao miljenicu ocvalu ženu; tim
više što joj je sam nedavno povjerio kolike mu brige zadaje izdržavanje
napuštenih priležnica koje smješta u zabačene kazibe, dok se harem
neprekidno obnavlja svježim djevicama izmeñu petnaeste i dvadesete
godine?
*Osman Ferañi ju je slušao .podrugljivo se smiješeči krajičkom usana.
— Vi ste, dakle, vrlo stari.— reče.
— Da, vrlo — potvrdi Anñelika.
— To neče smetati mom gospodaru. On zna ci
jeniti duh, mudrosti i iskustvo starije žene, pogotovo
kad se taj duh krije u tijelu koje je sačuvalo svu
mladalačku zavodljivost.
On ju je i dalje podrugljivo gledao pravo u lice.
— Tijelo mlade djevojke, pogled zrele žene, lju
bavna čežnja i vještina, a možda i razvratnost žene
na vrhuncu svog procvata, sve se to steklo u tebi;
sve ove suprotnosti pune draži, oduševit če mog go-
425

spodara. On če ih naslutiti na prvi pogled, jer je pronicljiv i vidovit unatoč

mladosti i pohotljivoj prirodi koju ima zahvaliti svom crnačkom porijeklu.
Mogao bi sagorjeti u plamenu 'Strasti, u vatri koju stalno raspaljuju sve nove
i nove draži. Mogao bi rasipati vrijeme i snagu na zamornu borbu za
zadovoljenje svojih želja. Ali se on več očituje, kao genijalan čovjek. On se
pokazuje tjelesno i duševno nadmočan iskušenjima i naporima. Ne
zapuštajuči svoje dražesne priležnice, ili, bolje rečeno, znajuči kad ih treba
napustiti, on je u stanju da se veže za jednu jedinu ženu ako u njoj zaista
otkrije odbljesak svoje vlastite moralne snage. Znaš li koliko godina ima
njegova prva žena, njegova miljenica, kojoj dolazi po savjete? Najmanje
četrdeset... ali stvarnih četrdeset Ogromna je, veča od njega za čitavu glavu,
od njega koji je visoka rasta... I crna kao čañavi kotao. Kad je čovjek gleda,
pita se čime je to mogla osvojiti njegovo srce i steči toliku moč nad njim.
„Njegova druga žena, naprotiv, nema mnogo više, od dvadeset. Ona je
Engleskinja koju su gusari iz Sala1 zarobili na putu za Tanger, gdje joj otac
služi u tamošnjem garnizonu. Ona je plavokosa i ružičasta i neobično ljupka.
Ona bi mogla zagospodariti srcem Mule Ismaila, ali...
— Ali?
—• AH1' ju je Lejla Ajša, prva žena, uzala pod svoju vlast i ova ništa bez
njene dozvole ne čini. Ni^ sam uspio da je odgojim i da je otrgnem tom
utjecaju. Mala Daisy, koja se zove Valina otkako je prešla na islam, nije
glupa, ali je sultanija" Lejla Ajša ne ispušta iz ruku.
— Zar vi niste vjerni sluga svoje vlañarice Lej-
le Ajše? — upita Anñelika.
Veliki se eunuh nekoliko puta nakloni, preko ramena prinoseči ruku k
čelu, i živo potvrdi da je duboko odan sultaniji nad sultanijama.
1 Sal je Mo glavna luka marokanskih gusara ina-lazio se u bliaini
današnjeg Rabata.
426

— A treča žena?
Osman Ferañi skupi oči na svoj uobičajen način.
— Treča če žena biti oštroumna i častoljubiva
kao Lejla Ajša, a imat če snježnobijelo i zlatno ti
jelo kao Engleskinja. U njenu če zagrljaju moj go
spodar okusiti tolike naslade da neče poželjeti dru
ge žene.
— I ona če slijepo slušati savjete velikog eunu
ha, poglavara saraja?
— To če biti vrlo dobro i za nju i za mog gospo
dara i za kraljevinu Maroko isto tako.
— Zato mi u Alžiru niste odrubili glavu?
— Naravno.
— Zato me niste dali' izbičevati do krvi, kako
su mi svi predskazali?
— Ti mi to nikad ne bi oprostila! Nikakva ri
ječ, nikakvo obečanje, nikakva pažnja ne bi. mogla
utažiti tvoju žeñ za osvetom, zar ne, mala Firuzo?
Dok su razgovarali, noč je pala, a crvene se vatre razbuktale tu i tamo.
Karavana se okupila za noč i brujala od zbrkanih glasova, piskavih zvukova
flaute i bubnjeva. Ponekad bi se zaorili odvratni krici deva, rzanje konja,
blejanje ovaca kojih je bilo čitavo stado, jer se svake večeri klala po jedna.
Na svim se vatrama kuhala u kotličima zamaš-čena krupica. Arapi, nosači,
ratnici, robovi takoñer, polako su srkali vrelu juhu, zamirisanu korijanda-
rom i začinjenu nekim nadomjestkom za ulje, slatku kao krema. Meso su jeli
samo gospodari.
Vručina više nije dolazila s neba, ali je zračila iz zemlje i miješala se sa
zadahom prženog loja i mesa i mirisom svježe metvice.
Najedanput snažan glas zapjeva i nadjača jednoličnu i piskavu
muslimansku glazbu. To se jednom napuljskom robu srce razigralo od
beskraja pustinje pod zvjezdanim nebom. On je zaboravio na svoje ropstvo.
Najedanput se osjetio ponesen čarima ovog
427

lutajučeg života, utjelovljenja slobode čak i za onog koji hoda u lancima.

A pošto osjeti da i njoj prijeti isto iskušenje, iskušenje da se. pomiri s
ropstvom, Anñelika živo reče:
— Ne računajte na mene, Osmane Ferañi! Sud
bina mu nije dosudila život odaliske sultana polu-
crnca.
Veliki se eunuh nije zbunio.
— Šta ti o njoj znaš? Zar je život, koji si osta
vila za sobom, vrijeñan žaljenja...?
„Gdje bi ti uopče htjela živjeti? Za kakav si svijet stvorena, Anñeliko,
sestro moja?" govorio joj je njen brat Ravmond gledajuči je svojim
pronicljivim isusovačkim očima.
— U haremu velikog sultana Mule Ismaila imat
češ sve što žena poželjeti može: moč, sladostrast, bo
gatstvo ...
— Sam kralj Francuske mi je položio pred no
ge svo svoje bogatstvo i svu svoju moč, a ja sam sve
to odbila!
Ipak joj je uspjelo da ga zbuni.
— Je li to moguče? Ti si odbila svog kralja on
da kad te je on žarko želio? Ti si, znači, neosjetljiva
za ljubavne radosti? To je nemoguče. Ti imaš slo
bodan, siguran nastup kao sve žene koje se ugodno
osječaju meñu muškarcima. Ti posjeduješ životni
elan, izazovan smiješak i zavodnički pogled roñene
kurtizane. Ja se ne varam...
 — A ipak je tako — uporno je tvrdila Anñelika
presretna što ga vidi zabrinutog. — Svi su se moji
ljubavnici prevarili u meni, a kad sam obuñovjela,
povukla sam se u miran život, lišen svih onih jada
koje zadaju ljubavne spletke. Moja je hladnoča do
očaja dovodila kralja Luja XIV, to je istina, ali šta
ja tu mogu? I on bi se ubrzo bio razočarao i skupo
mi to naplatio, jer prezreti monarha znači isto što
i uvrijediti ga. Da li če vam vaš Mula Ismail biti
zahvalan kad mu u krevet stavite ravnodušnu lju
bavnicu?
428

Osman Ferañi se digne u svoj svojoj veličini, trljajuči zbunjeno svoje duge,
prinčevske ruke. Jedva je skrivao duboko nezadovoljstvo koje su izazvala
njena obavještenja. Istorsla je nepredviñena zapreka u njegovu tako dobro
smišljenom planu. Sta uraditi s bajoslovno lijepom, robinjom koja je svojim
izgledom obečavala da če svojom vatrenošču zadovoljiti prohtjeve
razbludnog Mule Ismaila, a koja če se u njegovu zagrljaju pokazati hladna i
nespretna? Nesreča je i pomisliti na to! Osmana Ferañija je več sada
oblijevao hladan znoj. Činilo mu se da čuje kako Mula Ismail bjesni.
Zar se nije tužio kako ga umaraju bljutave djevice, lijepe ali nespretne i
glupe! One iskusnije bile su več ocvale.
Veliki se eunuh uputio na dugo i mukotrpno putovanje do šuma u srcu
Afrike gdje živi sekta „tchi-combi", i doveo več podučene djevice, one koje
su vrači uputili u sve tajne. Ali Mula Ismail se samo narogušio. Dosta mu je
bilo crnkinja. Htio je bijele žene. Veliki eunuh bijaše otputovao u Alžir. Sve
što je vodio sa sobom, osim Anñelike, unaprijed je znao da neče zadovoljiti
sultana. Njegov je veliki eunuh meñu bezbrojnim robinjama odabirao
najljepše, ali su sve bile sirove i nezrele. Islanñanka s plavom kosom i
očima, kao u pržene ribe mogla mu se prikazati samo kao rijetkost. Ništa je
neče pokrenuti iz mrtvila i ona če, uostalom, brzo i umrijeti.
On je, dakle, sve stavio na ovu ženu tirkiznih očiju, koja je znala i naglo
planuti poput vatrene tigrice, i neočekivano se veseliti poput djeteta.
Sredozemlje je govorilo o njoj. Tek na nagovor velikog eunuha, Mezzo-
Morte se odlučio da je otme, i, suprotno onom što je Anñelika mislila, ona
nije bila jedan od darova, nego ju je Osman Ferañi za skupe pare zapravo
kupio od kalabreškog odmetnika, jer om je sam platio troškove pothvata na
otoku Čamu.
 A sad mu je priznala manu, nedopustivu za kraljevsku milosnicu koju ja
htio uzdiči na rang priznate ljubimice i koja je snagom svog uma i dražima
429

svog tijela imala zagospodariti strastima Mule Isma-ila.

On se odjednom uznemiri sjetivši se da je, još kad ju je puštao da se
slobodno kreče po karavan-saraju, primijetio kako nikad nije pokušavala
privuči muškarce. Nisu je zbunjivali izazovni pogledi konjušara ili ratnika i
nikad nije, 'kao druge žene, škiljila u mišičave noge ili vitke bokove kakvog
lir jepog muškarca.
On je znao da su krščanke sa Zapada često hladne i nevjeste u ljubavnim
stvarima kojima, čini. se, prilaze sa strahom i stidom.
On se izdade viknuvši glasno na arapskom:
— Šta da uradim s tobom?
Anñelika odmah shvati da joj se pruža neočekivana prilika da dobije na
vremenu.
— Ne pokazujte me Muli Ismailu. Mogla bih se
u tom haremu, gdje, kako kažete, ima oko osamsto
žena, držati po strani, umiješati meñu sluškinje. Iz
bjegavat ču svaku priliku koja bi me mogla dovesti
pred sultanovo lice. Nosit ču uvijek veo, a vi mo
žete svima reči kako sam bijednica koju je unakazila
neka kožna bolest...
Osman Ferañi ljutito prekine ovo 'besmisleno izlaganje. Reče da če
razmisliti. Anñelika ga je podrugljivo gledala kako se udaljava. U dnu duše
osjeti grižnju savjesti što ga je toliko rastužila...

XLII LJUBAVNI PLES

Cim su stupili na tlo Maroka, vidjele su se velike promjene. Razbojnici su
nestali s obzorja. Umjesto njih stršile su nezgrapne kazbe od grubog kamena,
koje su po Mula I-mailovom nareñenju njegove legije sagradile na svim
granicama kraljevstva. Pripadnici garnizona, crnci s crvenim turbanima,
kasah' su ispred karavane. Logorovalo se u blizini beduinskih čergi čiji su
poglavice odmah donosile živad, mlijeko i ovce. Po odlasku karavane oni bi
palili snopove trske i lišča, kako bi raskužili tlo koje su oskvr-nuli krščanski
robovi. Bila je to ozbiljna i pobožna zemlja. Ubrzo stigoše i vijesti. Mula
Ismail je ratovao sa svojim nečakom Abdel-Malekom koji je digao na
ustanak više plemena i ušančio se u gradu Fezu. Ali več se slavila pobjeda
velikog sultana. Os-manu Ferañiju je njegov suveren po glasniku poželio
dobrodošlicu i izrazio radost što mu se vrača njegov najbolji prijatelj i
savjetnik. Fez je upravo pao u njegove ruke, a crni su buakeri svojim
krivošijama sasijecali sve one koje su zaticali s oružjem u ruci.
Safari je sad bio udaljen dva dana hoda od Feza i utaborio se pred visokom
tvrñavom sa četvrtastim načičkanim puškarnicama. Njen zapovjednik,
poglavar Alizin, odlučio je da priredi veliku svečanost u čast ovih pobjeda i
u čast posjete velikog eunuha i vezira Osmana Ferañija

430

431

Dugačke su puške pucale i njihova se vatra miješala s prugama koje su po

nebu išarale izbačene strijele. Konjanici- u žutim, zelenim i crvenim bur-
nusima kao da su letjeli izvodeči jahačke podvige na prekrasnim vrancima i
bjelašima.
Anñelika je zamoljena da prisustvuje svečanoj gozbi. Ona se nije
usuñivala odbiti poziv što je poprimio oblik nareñenja kad joj ga je prenio
veliM eunuh, koji je, uostalom, več nekoliko dana bio stalno namršten.
Podno uporišta bio je podignut ogroman šator od devinog krzna i sagova, a
kroz njegov se otvor mogla vidjeti znatiželjna svjetina obasjana suncem.
Jela su se redala sve do večeri: pečena ovčetina, gulaš od golufcinjeg mesa
s bobom i bademima, kolači od lisnatog tijesta, a sve začinjeno biberom koji
je palio usta.
Bila je večer, sat plesa i pjesme. Dvije velike vatre nadomještale su
sunčevo svjetlo i obasjavale crveni zid kazbe, kulisu pozornice.
Uz piskave zvuke frule i udaranje bubnjeva, u tijesnim, raznobojnim
suknjama, plesačice su se digle, zauzele svoja mjesta, zveckajuči zlatnim
narukvicama, lice im je bilo otkriveno, išarano plavim znakovima. Čvrsto
stisnute jedna uz drugu, oblikovale su polukrug. Iza njih su se sakupili ljudi,
zatim konjanici.
Ples započe. Bio je to ples ljubavi, „ahidu". Plesačice su sve grčevitije
trzale trbusima pod gustom tkaninom, a svirači su trčeči tamo-amo kao
vragovi, svojim glazbalima stalno podsticali taj grozničavi zov. To potraja
dugo, u sve bržem ritmu. Plesačice su se kupale u znoju.
Njihova su lica sa zatvorenim očima i poluotvorenim usnama odavala
potajnu čežnju. Iako netaknute, one su gorjele od želje i pružale gladnim
pogledima napetih, požudnih muškaraca zagonetno lice opijene žene ikoja
nesvjesno pokazuje radost i bol, zanos i strah. Pogoñene nevidljivom
munjom, koju je u njima oslobodio ples, one su malaksale i držale
432

se uspravno jedino još zato što su bile čvrsto stisnute jedna uz drugu, rame
uz rame. Nije bio daleko trenutak kad če se, nudeči se, srušiti na zemlju.
Putenost, koja se širila iz ove gomile, tako je pri-tiskala dušu da Anñelika
obori oči. I nju je zarazila ova ljubavna groznica.
Na nekoliko koraka od nje jedan je Arapin ukočeno zurio u njeno
nepokriveno lice. To je bio jedan od poglavarovih oficira, njegov nečak
Abd-el-Karam. Još dok je sa smiješkom odgovorio na pozdrav Osma-na
Ferañija, Anñelika je primijetila da Je lijep kao slika i da mu na licu boje
palisandrovine blistaju dva tamna oka i snježnobijeli zubi.
Sad se više nije smiješio. Njegov je pogled bio prikovan za francusku
zarobljenicu čije se bijelo lice tako iznenañujuče svijetlilo u polutami.
Anñelika nije mogla odoljeti snazi tog pogleda te napokon okrene glavu i
zadrhti od poziva koji su joj upučivale njegove velike, strastvene crne oči.
Vidjela je kako mu podrhtavaju mesnate usne i obrijana brada, lijepo
izvajana poput rimskih bronzi. Anñelika se osvrne za Osmanom Ferañijem.
Da li je veliki eunuh primijetio koliku je pažnju izazvala njegova
zarobljenica...?
Ali on se upravo udaljio i možda je baš njegovo odsustvo dalo mladom
princu hrabrosti da je tako gleda.
Umiruče su vatre, čije su purpurne mrlje malo--pomalo nestajale u tami,
bacale još pokoju, zadnju orijašku sjenu na zid.
Činilo se da trzaji plamena prate trzaje tijela i glasova koji su se podizali
samo zato da bi konačno zanijemili, da bi se od promuklog krika pre-tvoiili
u mukli šapat, u neartikulirani hropac, da bi se ponovo vinuli... ponovo pali.
U tišini koja se rañala, čulo se kako plesačice neumorno topoču po
pijesku. Kad topot utihne, kad se zadnji plamičak ugasi, silna če žudnja
meñusobno privuči skupine muškaraca i žena.
433
28 Neukrotiva Ančtelltea
 Nesavladiv nagon tjerao je Anñeliku da baca pogled na nepomično lice
mladog princa koji je stajao kao opčinjen. I drugi su muškarci zurili u nju,
ali ovaj ju je želio tako žarko, gotovo zastrašujuče, kao što je bijaše poželio
Naker-Ali. I njoj doñe želja da odgovori na ovaj strastveni poziv. Ona osjeti
onu glad koja iznenada prodire sve do utrobe. Osjeti da je slaba i da je hvata
vrtoglavica. Htjede oboriti oči, ali ga je i dalje gledala. Mora da joj je izraz
lica bio rječit, jer se usne mladog čovjeka razvukoše u pobjedonosni
smiješak. On joj dade jedva primjetan znak.
Anñelika brzo okrene glavu i navuče veo na lice.
Sve se više smrkavalo. U toj saučesničkoj tami pokreti plesačica su bivali
sve sporiji. Jedna za drugom .padale su na zemlju, a muškarci su im se
prikradali krišom, nečujnim skokovima, poput lovaca koji su dugo vrebali
svoj plijen.
Poslije beskonačnog čekanja da završe plesovi i obredi, nastupao je
završni trenutak, posljednji obred.
Glazbala bijahu zanijemila. Vatra je zaplamsala po posljednji put
Eunusi, su zarobljenicu doveli po mrklom mraku u njen šator i gurnuli je
na svilom pokriven divan, a onda nestali. Ulazni zastor spusti se za njima.
Ona zazove svoju drugaricu Cerkeskinju, ali nje večeras nije bilo. Anñelika
se nañe sama samcata, oči u oči sa svojim uskomešanim osječajima.
Vani su eunusi, kojih se nije doimala erotska groznica što je zarazila
logor, ponovo preuzeli nadzor nad ženama namijenjenim haremu.
Anñelika je teško disala. Noč je bila sparna, činilo se da su svi zvukovi
utihnuli, osim izdajničkih šumovaneobuzdanog, neumornog parenja, koje je
bje-šnjelo tamo vani, na goloj zemlji.
Osječala se bolesnom i stidjela se svog uzbuñenja, dok"su joj živci 'bili do
kraja napeti.
434

Nije čula tihi sušanj kad je bodež prorezao tkaninu- stražnjeg krila, ni
opazila kako se gipko tijelo ušuljalo u šator. Tek kad joj se jedna hladna,
čvrsta ruka spustila na užareno meso, ona poskoči nasmrt uplašena.
U odbljesku nekog neodreñenog svjetla ona pre-poznade likujuče i
preobraženo lice koje se nagnulo nad nju.
— Vi ste ludi!
Kroz muslin svoje košulje osječala je kako je miluje i traži, a smiješak
princa Abd-el-Karama učini joj se kao bljesak mjesečine nad njom.
Ona se naglo uspravi i klekne na jastuke. Arapske riječi su joj bježale iz
sječanja, ali ipak uspije sastaviti rečenicu:
— Odlazi! Odlazi! Život stavljaš na kocku.
On odgovori:
— Znam. Ali ne marim! Treba... Ovo je noč
ljubavi.
I on je bio na koljenima pored nje. Njegove su mišičave ruke poput
čeličnog obruča obujmile njen struk.
Onda ona vidje da je došao polunag, obučen samo u neku vrstu pregače,
Spreman za ljubav. Njegovo se glatko tijelo oštra mirisa pripijalo uz njeno.
Ona ga pokuša nečujno odgurnuti, ali on ju je več potčimo divljom snagom
koja se rañala iz požude. On. je polako obori, a ona klone i prepusti se
nepoznatom, neodoljivom i silovitom sladostrašču.
Smrtna opasnost što je lebdjela nad njihovim glavama pojačavala je
napetost njegova tijela.
Zastrašujuča tišina pratila je njihove istovremeno odmjerene i strastvene
pokrete, i pridodala njr-hovoj nasladi čar zabranjenog voča.
Najedanput se eunusi stvoriše tu i okružiše ih poput čopora crnih vragova.
Anñelika ih je opazila, prije svog ljubavnika kojeg sladostrast bijaše potpuno
zanijela. Ona prodorno krikne,..
28*
435

Oni ščepaše čovjeka, odvojiše ih i njega odvukoše van...

Ujutro je karavana prošla pored crvenih zidina tvrñave. Anñelika je jahala
na konju. Na grani atare, srebrnaste masline opazila je čovjeka obješena za
noge. Na zemlji ispod njega dimili su se ostaci vatre koja mu je spršila glavu
i ramena. Anñelika povuče uzde. Nije mogla skinuti oči s jezivog prizora.
Bila je sigurna da je to leš lijepog, bron-zagon boga koji ju je nočas posjetio.
Veliki eunuh na bijelom konju dojaše do "nje. Anñelika mu se polako
okrene.
— Vi ste to učinili namjerno. Osman-beže —
reče ona isprekidanim glasom. — Vi ste to učinili
namjerno, zar ne... ? Zbog toga Cerkeskinja i nije
bila u šatora. Vi. ste znali da če on pokušati da doñe
k meni... Vi ste ga pustili da se ušulja, da se uvuče
k meni. Ja vas mrzim, Osman-beže... mrzim vas...!
Njen divlji pogled naiñe na mirne, neprobojne egipatske oči Osmana
Ferañija. On Joj odgovori smiješkom.
— Znaš li šta je rekao prije smrti. Da si vatre
na i strastvena, i da smrt ne znači ništa za čovjeka
koji je okusio slast tvog zagrljaja... Ti si mi laga
la, Firuao! Ti nisi ravnodušna ni neiskusna u ljubav
nim stvarima.
— Mrzim vas — ponovi Anñelika.
Bojala se. Počela je shvačati da mu nije dorasla.
Pred Fezom su se vidjeli tragovi borbi koje su ise tu nedavno vodile: mrtvi
konji, tijela razbacana po ulegnučima ružičastog i sivkastog tla. Lešinari su
(kružili oko oblaka koji je zasjenio grad. Na zidinama boje zlata krvarilo je
tri tisuče glava nabijenih na željezne kuke koje su bile napravljene za ovakve
jezovite izložbe, a dvadesetak je drvenih križeva, u skupinama po tri, na
kojima su se s daškom rastajala
436

vezana i iznakažena tijela, davalo okolnim brežuljcima izgled Golgote.

Smrad leševa bio je toliki da Osman Ferañi ne htjede uči u grad, nego se
utabori na njegovim prilazima.
Sutradan su se pojavili glasnici koji su velikom eunuhu prenijeli izraze
dobrodošlice njegova kralja i radosnu vijest da je vjerolomni nečak Abd-el-
Ma-lek uhvačen i da EU ga čete janjičara dovele živog. Mula Ismail je
pobijeñenom lično pošao u susret sa dvije tisuča konja i tisuču pješaka,
četrdeset krščanskih robova koji su nosili velik kotao, kvintal katrana i isto
toliko loja i ulja. Za njima su išla puna kola drva i šest krvnika s noževima u
ruci.
Kad se približila Meknesu, karavana se podijelila: neke su se skupine
uputile prema gradu, druge su se ulogorile, a Osman Ferañi je ofeo sebe
okupio nekoliko konjanika, Mezzo-Morteove dječake takoñer na konjima, i
tri najljepše žene koje je smjestio na po jednu bijelu, sivu i riñu devu.
Njegovu če skupinu slijediti nosači i robovi sa nekoliko probranih darova
alžirskog admirala. Veliki eunuh priñe An-ñeliki koja se sa svojim konjem
držala po strani.
— Čvrsto se umotaj u svoju vunenu feredžu ako nečeš da te Mula Ismail
još danas uoči — preporuči joj suho.
Mlada ga žena odmah posluša. Njena joj pratilica Fatima pomogne da se
što bolje zakukulji. Ona bi više voljela da ju je poglavar saraja ostavio u
logoru ili je uputio u grad, ali je gospodar očito htio da bude uz njega.
Francusku su zarobljenicu pratila tri eunuha koje je Osman Ferañi upozorio
da šute kao zaliveni, i koji su imali zadatak da obračunaju s mogučim
znatiželjnicima. Ona je morala vidjeti a da sama ne bude viñena. Uostalom,
bilo je ubrzo očito da če se gomili što se skupljala pod užarenim nebom,
pružiti prizor koji če sasvim zaokupiti njenu znatiželju.

437
XLIII MULA ISMAIL
Izbivši na mali krševiti proplanak, Anñelika otkrije Mula Ismailovu
konjicu koja je u punom trku, uz pucnjavu, izvodila svoje vještine. Činilo se
da prekrasni konji kao u nekom bestežinskom statnju lete kroz usijani zrak i
da su s njima upravo srasli jahači čiji su se bumusi nadimali od vjetra i
juriša. Za-vijorenih griva i repova oni su jezdili poljanom, daš-čuči polijetali
i naglo se zaustavljali kao ukopani.
Odudarajuči od ove slike živih boja i vatreno-sti, na lijevoj se strani
pojavila skupina krščanskih robova oblivenih znojem i pokrivenih prašinom,
raščupanih brada i kosa; odrpane su im i posu vračene hlače otkrivale bedra
izbrazdana masnicama od biča. Stenjuči su nosili ogroman liveni kazan za
koji bi se reklo da potječe s nekog'ognjišta u paklu. Taj prostrani čabar, u
kojem su se dva čovjeka mogla kuhati kao piliči, bio je prvotno namijenjen
nekoj pecari ruma preko oceana, ali je dopao u ruke sal-skim gusarima i ovi
ga poslaše na dar svom suve-ocenu.
PošavM iz Meknesa, robovi su ga nosili več četiri milje, pa su se u strahu
pitali koliko če još trajati ta šetnja. Stigli su na raskršče gdje su uz rub
zdenca rasle kržljave palme. Kola s krvnicima i drvima bijahu upravo stigla.
Pored njih smjestila se pre-krštenih nogu na grimiznom sjedištu neka u žuto
od-
438

jevena ličnost koju su lepezama hladila -dva crnčiča. Sišavši s konja, Osman
Ferañi se uputi prema njoj presavijajuči se u struku u znak pozdrava, dok
konačno nije pao ničLce u prašinu.
Čovjek u žutom, bez sumnje neki odličnik visokog ranga, odgovori na
ukazanu počast time što je dotakao svoje čelo, pa rame, i onda ruku spustio
na glavu Osmanu Ferañi ju. Zatim se digne, a onda to isto učini i veliki
eunuh pored kojeg su svi ljudi izgledali sičušni. Odličnik, koji je bio večeg
rasta od osrednjeg, dosezao mu je do ramena. Odječa mu je bila jednostavna:
široka haljina sa zavrnutim rukavima i burnus žuči od haljine, sa kukuljicom
koja je završavala crnom kitom. Pogolem turban od blije-dožutog muslina
pokrivao mu je glavu. Kad se približio, Anñelika vidje da je mlad, da su mu
crte lica negroidne, ali da na tamnoj puti bliješte, poput svijetlog drveta,
bijeli otočiči na jagodicama, čelu i mo-su. Nosio je kratku crnu bradu. On se
veselo stane smijati kad opazi kako mu se približuje sedam Fe-rañijevih
konjovodaca koji su za uzde držali divne osedlane konje što ih je Mezzo-
Morte slao marokanskom sultanu na dar. Crnci padoše ničice.
 Anñelika se nagne prema jednom od eunuha, nezgrapnom debeljku Rafau,
i tiho ga upita na arapskom:
— Tko je taj čovjek?
Cmčeve oči zablistaju.
— To je on... Mula Ismail, naš vladar...
Kolutajuči očima koje su ličile na kuglice od
ahata, dodade:
— On se smije, a mi strepimo; obukao se u žu
to, u boju gnjeva.
Zarobljenici, koji su padali pod težinom svog tereta, započeše stenjati u
jedan glas.
— Sta da radimo s kazanom, gospodaru?
Mula Ismail im naredi da ga stave na veliku
vatru koja je upravo zapaljena. Oni baciše unutra smolu, ulje i loj. Idučih
nekoliko sati proñe u prikazivanju prvih alžirskih darova.
439

U krznu se katran počeo pušiti. Uto zaglušuju-če treštanje bubnjeva,

pušeanih prasaka i prodornih krikova najavi dolazak pobijeñenog
buntovnika.
Sultanov nečak Abd-el-Malek bio je istih godina kao i njegov ujak protiv
kojega se digao, to jest vrlo mlañ. Jahao je na mazgi, ruku vezanih na
leñima. Njegov pomočnik Muhamed-el-Hamet išao je za njim, takoñer
vezan na muli, a čitavu su mu pratnju i mnogobrojnu porodicu ispred njega
gonili janjičari koji ih bijahu uhvatili na bijegu. Žene su greble liee noktima i
divljački urlale.
Mula Ismail dade znak da mu privedu vranca i onda skoči u sedlo. Činilo
se da iznenada mijenja oblik, da narasta, nadima se vinuvši se u svom bur-
nusu boje sunca i podbadajuči svog konja vatrenih očiju. Pod nebeskim
plavetnilom njegovo je lice poprimalo bronzan odsjaj prelijevajuči se kao
rastalje-ni čelik išaran svijetlim i tamnim mrljama. Oči mu pod crnim i
gustim obrvama postadoše probojne i strašne. On zamahne kopljem, zaleti se
u trku i naglo se zaustavi na nekoliko koraka od svojih okovanih neprijatelja.
Sjahavši s mazg?, Abd-el-Malek se baci na zemlju i nekoliiko puta čelom
dotakne prašinu. Kralj mu upre koplje u trbuh. Nesretni je princ pogledavao
kotao s uzavrelom smolom i krvnike naoružane noževima, te ga poče hvatati
užas. On se nije bojao smrti, ali je llula Ismail bio poznat po okrutnosti
kojom je kažnjavao svoje neprijatelje. Abd-el-Malek i Mula Ismail odrasli
š*u skupa u istom haremu. Pripadali su istoj strašnoj rulji koju su sačinjavala
djeca plemičkog porijekla, čoporu okrutnih vučica kojima se nitko nije
usudio prigovoriti i čija se najnevinija zabava sastojala u tome da strelicama
gañaju krščanske robove na radu. Istog dana bijahu po prvi put stavili nogu u
stremen, skupa ubili kopljem svog prvog lava i skupa učestvovali u vojnom
pohodu na Tafilalet Voljeli su se kao brača sve do dana kad su se plemena s
Juga i iz Atlaskog gorja okrenula prema Abd-el-Maleku i upoaorila ga da
ima
440

veče pravo na marokanski prijesto od sina sudanske priležnice. Abd-el-

Malek, čistokrvan Maur kabilske loze, bijaše se odazvao molbi svog naroda.
U početku je imao daleko veče izglede na pobjedu od svog ujaka. Ali je
zahvaljujuči žilavosti, ratnoj vještini, neodoljivoj moči koju je imao nad
ljudima, Mula Ismail na kraju ipak pobijedio. Abd-el-Malek poviče:
— Za ljubav Alahovu, ne zaboravi da sam ti
rod!
— Ti si to i te kako zaboravio, baš ti, šugavo
pseto!
— Sjeti se da smo bili kao brača, Mula Isma-
ile...!
— Šestoro sam svoja brače vlastitom rukom po
ubijao i još desetoricu dao smaknuti, šta me onda
briga za tebe, za običnog nečaka!
— Za ljubav Muhamedovu, oprosti mi.
Kralj mu ne odgovori. Migom naredi da ga bace na kola. Dva se stražara
smjeste pored njega. Sče-paše ga za desnu ruku, jedan za lakat, drugi za
šaku, i položiše mu zglavak na mesarski panj...
Kralj pozove krvnika i naredi mu da pristupi izvršenju kazne. Maur je
oklijevao. Pripadao je onima koji su potajno priželjkivali Abd-el-Malekovu
pobjedu. Ovaj je mladi princ bio oličenje težnji svih onih plemena koja su
žudjela za dinastijom plemičkog porijekla kao što su dinastije Almoravida ili
Almohada. S njegovom če smrču umrijeti i te nade. Namršteni je krvnik
skrivao svoje osječaje, ali ga je oštro Mula Ismailovo oko prozrelo. Krvnik
poñe kao da če se popeti, zatim se zaustavi i, povukavši se korak unazad,
reče da nikad ne bi odsjekao ruku tako visokom plemiču, nečaku svog
vladara, pa neka radije njemu odrube glavu.
— Neka onda bude tako! — poviče Mula Ismail,
isuče sablju i prereze •mu vrat jednim jedinim, tač-
no odmjerenim zamahom, što je posvjedočilo da ima
veliko iskustvo u ovom okrutnom poslu.
441
u k.

čovjek se sruši, glava se otkotrlja, krv se razlije po užarenom pijesku.

Ustrašen ovim primjerom, drugi se izabrani krvnik popne posrčuči u kola.
Dok se penjao, kralj naredi djed, ženama i roñacima Afod-el-Maleka da se
približe, a zatim im reče:
— Gledajte kako če odrezati ruku svom nitkovu
koji se usudio da se digne na oružje protiv svog kra
lja, i gledajte kako če odrezati ovu nogu koja se usu
dila kročiti protiv njega!
Očajničko • lelekanje razliježe se kroz pregrijani zrak i zagluši ulrik
princa kojem je krvnik upravo odsjekao ruku. Zatim mu odreže nogu. Sultan
dojaše i reče mu:
— Da li me sad priznaješ za svog kralja? Dosad
nisi znao kakav sam?
Abd-el-Malek je šutke gledao kako krv teče iz njegovih žila. Konj se
propinjao i vrtio na mjestu, a Mula Lsmail podigne prema nebu svoje
strašno, uzbuñeno lice od kojeg se svi promatrači slediše. On neočekivano
trgne koplje i izravnim udarcem u srce ubije krvnika koji bijaše izvršio
kaznu.
Vidjevši to, njegov bivši suparnik, ogrezao u vlastitoj, krvi, poviče:
— Vidite li ovu junačinu, vidite li njegovo ju
naštvo! Ubio je onog koji ga je poslušao, ubio je
onog koji ga nije poslušao. Uzalud mu je sve što čini..
Alah je pravedan. Alah je velik!
Mula lsmail stane urlikati da bi nadglasao svoju žrtvu. Vikao je da je
kotao bio namijenio za stra-tište izdajici; ali pošto je on plemenit i
velikodušan, da če ova krvnička smola, naprotiv, poslužiti za spasenje
vjerolomniku; da je postupio onako kako povrijeñen kralj treba da postupa,
ali da prepušta Alahu odluku da li Abd-el-Malek ima živjeti ili umrijeti.
Prema tome, neče se govoriti da je on ubio svog brata s kojim ga previše
toga veže i zbog kojeg je danas upoznao največu bol u svom životu.
Dobivao se dojam kao da je mesarski nož i njemu odrezao ruku i nogu. A
ipalk, nastavljao je Mula lsmail, Abd-ei-
442

-Malek nije ništa drugo do izdajica koji bi ga vlastitim rukama bio zadavio
da ga je pobijedio. On je to znao. I unatoč tome mu se smilovao... !
 On naredi da se batrljci njegova nečaka, onaj na ruci i onaj na nozi, umoče
u kipuči katran, kako bi se zaustavilo krvarenje.
Zatim naredi opču paljbu, a četiri poglavice zaduži da Abd-el-Maleka
živog dovedu u Meknes.
Oficiri ga upitaše kakvu je sudbinu namijenio pomočniku Muhamedu-el-
Hametu.
Mula lsmail ga izruči svojim pitomcima, crnčičima izmeñu dvanaest i
petnaest godina. Oni odvu-kože šeika pod gradske zidine. Ne zna se šta su s
njim radili, ali kad su ga u predvečerje doveli natrag, bio je mrtav i tako
iznakažen, da ga nitko od njegovih ne bi 'bio prepoznao...
Mula lsmail sa svojom pratnjom i Osman Fera-ñi sa svojom smeñom i
raznobojnom karavanom stigoše u Meknes o zalasku sunca, u času kad su se
zastave dizale na pozlačene vrhove minareta i kad je zapovjednički i žalobni
zov mujezina lebdio nad gradom boje slonovače, koji se protegao na
krševitoj uz-vfsini pod užarenim, purpurnim nebom.
Kao kakvo crno grotlo, teška su ratna vrata gutala užurbane prilike,
propuštale ratnike i konjanike, robove i prinčeve, deve i magarce, tik prije
nego što se noč spustila nad afričku pustinju. Grad je unutar zidina brujao od
svih mogučih ljudskih glasova, od krikova i plača, groznice i strasti.
Anñelika odvrati oči od Nove kapije ispod koje su prolazili.
Jedan je divovski rob, gol golcat, bio prikovan rukama za dovratak. Sa
svojom plavom, kuštravom kosom na klonuloj glavi ličio je na mrtvog
Krista.
•?43

XLIV
MEKNESKI HAREM. CRNKINJA I ENGLESKINJA
Anñelika začepi uši. Iz obližnjih prostorija palače več je satima do nje
dopirao lelek Abd-el-Male-ikovih žena, parao joj uši, otezao se kao
jednolična tužbalica, isprekidana samo histeričnim kricima.
Mučila ju je glavobolja od koje su joj sljepooči-ce pucale. Groznica ju je
tresla.
Fatima ju je uzalud nagovarala da se posluži toplim ili ledenim pičima,
vočem ili kolačima. Sam pogled na ove šečerleme, kojima su se odaliske
tješile, izazivao je u njoj gañenje. Kupovi ružičastih i zelenih, zamirisanih
slatkiša, svi ti sladunjavi parfemi i pomade kojima su je maurske služavke
trljale da bi je osvježile poslije napornog putovanja, samo su je podsječali na
njen užasan položaj: da je zatvorena u haremu najokrutnijeg vladara koji je
ikad ugledao svijet.
 — Bojim se. Hoču da odem odavde — ponavljala je kao dijete, Eatrvenim
glasom.
Stara provansalska robinja nije shvačala razloge ove iznenadna
potištenñsti. Ta sad su konačno stigle na cilj svog dugotrajnog putovanja u
toku kojeg je njena gospodarica hrabro podnosila sve udarce neizbježne
sudbine. Fatima-Mireilla se u svakom slučaju dobro osječala u ovom
karavan-saraju gdje je zahvaljujuči gvozdenoj ruci velikog eunuha vladala
primjerna disciplina. Unatoč neredu koji su iza-
444

zvali nedavni dogañaji, uzbuñenosti koja je obuzela grad, zebnje što ju je u

sva srca usadio bijes Mule Ismaila kojeg je njegov nečak izvrgao ruglu,
unatoč tome što je kralj odmah zadržao velikog eunuha, da bi poslije dugog
vremena s njim o svemu porazgo-vorio i posavjetovao se — sve su
pridošlice i pripadnici karavane naišli na dobro organiziran i raskošan
prijem.
Kupaonice sultani ja bile su spremne, para se pu-šila u hamamima
obloženim zelenim i plavim mozaikom, gdje je spremna čekala čitava vojska
mladih eunuha i služavki. Staroj su Mireilli odmah dodijeljene tri odrasle
crnkinje i isto toliko crnčiča i crnkinjica. Bila joj je potrebna njihova pomoč
da bi pribavila bezbroj stvari koje obavezno nedostaju u svakom novom
boravištu, pa makar ono bilo i kraljevsko. Kuhinje su bez prestanka izdavale
pladnje-ve s mirisnim jelima. Svaka je žena dobila svoje odaje, ureñene več
prema njenoj vrijednosti, dok su mladiči smješteni u velike spavaonice gdje
su učitelji s ravnalom u ruci več počinjali da uče redu te nestašne dječake.
Več su bili odreñeni i lakrñijaši koji če ih zabavljati u početku dok se ne
srede sa stanjem oko sebe. Konji su odvedeni u divne štale gdje če biti
istimareni i očiščeni. Bilo je poznato da Mula Ismail strasnije voli svoje
konje nego. svoje žene. Patuljasti je slon proždirao brda suhe, mirisave trave,
žirafa je uživala u toru zasañenom bana-inama, a nojevima se u uzornoj
nastambi pružala prilika da se upoznaju sa svojim srodnicima koji su došli s
dalekog Juga.
Da, bila je to dobro ureñena kuča, taj šaraj ve-" likog eunuha. Fatima je
uživala u spoznaji da je dospjela u sigurno sklonište poslije teških godina
koje je, polako stareči i živeči od šake smokava i nekoliko gutljaja obične
vode, provela u smrdljivoj alžirskoj kazbi ne pustivši korijenja u njoj. Ovdje
je bilo mnogo starih žena koje su na svim jezicima prepričavale svoje
doživljaje i razne rakla-kazala; to su bile robinje koje su se uzdigle do
stupnja služav-
445
ki ili gazdarica u visokoj kuči, ili pak bivše prile-žnice kraljeve i njegova
prethodnika. Ove posljednje su, ne uživajuči sultanijsko pravo da ostatak
života udobno provedu u kakvoj udaljenoj tvrñavi, unosile svoje ogorčenje i
sklonost za spletkarenje u redove posluge.
Pošto su bile odgovorne za svaku pojedinu milosnicu ili ljubimicu, za
njihovu odječu, nakit, ljepotu, imale su pune ruke poslai one su. ih šminkale,
odstranjivale dlake, češljale, savjetovale, udovoljavale njihovim hirovima,
upučivale ih u ljubavne tajne, a sve to da bi sačuvale naklonost svog
gospodara. Fatima se osječala u svom elementu. Več je čula i za jednu
sobaricu sultaniju Lejle Ajše; ova je bila Marseljka i njena je gospodarica
mnogo držala do nje. Osim toga ovdje su eunusi opčenito .bili vrlo uglañeni,
što nije slučaj u svim haremima. Osman Ferañi nikako nije potcjenjivao
utjecaj starih služavki na njegove pitomice; znao ih je vezati uza se i od njih
napraviti izvrsne tamničarke.
Sto je više razmišljala o svom šaraju, to mu je više prednosti nalazila. Cak
je povjerovala da ga ni harem velikog sultana u Carigradu ne prevazilazi po
bogatstvu i rafiniranosti. Jedina tamna mrlja na ovoj rajskoj slici bilo je
ponašanje francuske zarobljenice. Činilo se da svakog trenutka može briznu-
ti u plač, pa onda jaukati i grepsti lice kao uroñe-ničke žene Abd-el-Maleka
u susjednoj prostoriji, ili kao mala Čerkeskinja koja je za tu večer bila
namijenjena kraljevom krevetu i koja je Urlala od straha dok su je eunusi
vodili kroz labirint hodnika i dvorišta. Kad žene, kojih ima na okupu više od
tisuče, počnu gubiti živce, onda se mogu predviñati velike gužve i nemili
ispadi. U Alžiru je Fatima vi-. dala kako se zarobljenice bacaju s visokih
balkona i kako ostaju smrskane lubanje na dvorišnoj kaldrmi. Ponekad bi
strankinje obuzimala čudna čežnja. Anñelika joj se činila kao da če se
prepustiti onom svom opasnom i mračnom raspoloženju. Fatima više nije
znala gdje joj je glava. Pošto nije
446

htjela sama više da snosi odgovornost, ona se obra*-ti za savjet drugom

eunuhu, desnoj ruci Osmana Fe-rañija, dežmekastom Rafaju. Ovaj odredi da
joj Se kao i Cerkeskinji dade umirujuči napitak.
Preplašena i otupjela, s užasnom glavoboljom, Anñelika je zurila u njih
kao da su sablasti. Mrzila je staru otpadnicu, prostodušne crničiče izbečenih
očiju, a više od svih podmuklog Rafaja s njegovim lažnim izgledom dobre,
ucviljene dadilje. Upravo on je uvijek izdavao nareñenja da se bičuju
neposlušne žene. Nikad se nije rastajao od svog korbača. Sve ih
je mrzila Oštar miris cedrovine pojačavao joj je
migrenu. Najedanput je piskavi, udaljeni krikovi nisu više toliko mučili
koliko ženski hihot koji je, pomiješan s mirisom metvice i zelenog čaja,
prodirao kroz rešetkasti otvor.
Ona utone u nemiran san, a kad se usred noči probudila, ugleda iznad sebe
nepoznato crno lice za koje u prvi mah pomisli da je eunuško. Ali po načinu
na koji je bio zastro i po plavom znaku na čelu, znaku Muhamedove kčeri
Fatme, ona shvati da je to debela, ogromna žena preko čijih je velikih
crnačkih grudi padao bogato naborani tamnoplavi muslin.
Nadvila je nad Anñeliku svoje lice s mesnatim usnama i pronicljivim,
pametnim očima. U ruci je držala uljanu svjetiljku koja je svojim žutim
kolobarom obuhvatala ne samo njenu sablasnu pojavu, nego i priliku jednog
anñela, prozračnog kao zora, ružičaste puti i kose boje meda pod prozirnim
muslinom. Dvije su žene, bjelkinja i crnkinja, tiho razgovarale arapski.
— Lijepa je — govorio je ružičasti anñeo.
— Prelijepa — odgovorio je crni demon.
— Misliš li da če ga opčarati?
— Ona posjeduje sve što je za to potrebno. Neka
je proklet Osman-beg, taj podmukli tigar!
— Sta češ učiniti, Lejlo?
447

— Čekat ču. Može se dogoditi da se ipak ne svi

di kralju. Možda neče biti dovoljno vesta da ga veže
-užase.
— A ako joj to ipak uspije?
— Onda ču od nje napraviti svoje oružje.
— A ako ostane privržena Osmanu Ferañiju?
— Ima solne kiseline, ima vitriola kojim se mogu
unakaziti prelijepa lica, i svilenih gajtana, pomoču
kojih se može presječi dah onim suviše blistavim.
Anñeliki se ote prodoran krik, krik prestravljene muslimanke, krik poput
onih koji eu se i dalje dizali iz dubina palače.
Anñeo i demon se rasplinuše u noči.
Anñelika skoči. Plamtjela je od neke unutarnje vatre koja ju je poñsticala i
davala joj luñačku snagu. Vikala je bez prestanka.
Fatima sva smušena, elužavke i crnčiči trčali su amo-tamo, spoticali se o
jastuke. Starica upali sve svjetiljke kako bi joj položaj bio jasniji.
Osman Ferañi se pojavi. Njegova divovska sjena ocrta se na poñu i sama ta
pojava, kao i uvijek, umiri Anñeliku. Bio je veHk i vedar, neumoljiv, mudar
kao svijet. Ta ona nije bila zatvorena sa samim demonima, kad je u ovom
haremu postojao taj čovjek. Ona se spusti na koljena, zagnjuri lice u ñelabu
mudraca s Istoka, i zajeca ponavljajuči:
— Bojim se! Bojim se!
Veliki se eunuh prigne da bi joj mogao pomilovati kosu.
— Čega se imaš bojati, Firuzo, ti koja se nisi
plašila Mezzo-Morteovog bijesa i koja si imala hra
brosti pobječi u Alžiru?
— Bojim se krvoločnog čudovišta, vašeg Mule
Ismaila, bojim se ovih žena koje su 'došle k meni i
ioje hoče da me zadave.
— Ti bulazniš, Firuzo. Kad groznica popusti, ne
češ se više bojati.

? On naredi sluškinjama da je polože u krevet, da je dobro pokriju i donesu

napitak protiv groznice.
Zavijena u jastuke, Anñelika je teško disala. Zamorno putovanje, pripeka,
užasni prizori kojima je morala prisustvovati i takoñer kužan zadah'leše-va,
izazvali su joj novi napadaj one sredozemne groznice koja je bijaše oborila
dok se nalazila na d'Es-crainvilleovom jedrenjaku.
Veliki se eunuh ščučuri pored njena ležaja. Ona proštenje:
— Osman-beže, zašto ste htjeli da prisustvujem
ovom iskušenju?
On ne upita kojem. Unaprijed je znao da če pravda Mule Ismaila Anñeliku
snažno potresti, jer več odavna bijaše primijetio da se krščanke sa Zapada
više uzbuñuju kad vide krv nego Maurkinje ili krščanke istočnjačkog
porijekla. Samo još nije bio nacistu da li se ona to pretvara ili joj se prizor
zaista zgadio. Zar žene nisu u biti dremljive pantere koje se oblizuju i
naslañuju gledajuči tuñe patnje? Zar njegove pitomice, sve listom, od
zatvorenih Mo-skovljanki do razuzdanih malih crnkinja, ne uživaju više u
mučenju krščana nego u svim cirkusima, plesovima i gozbama koje
prireñuje njima za razonodu? Samo je. Engleskinja Daisy-Valina, več deset
godina muslimanka i zaljubljena u kralja, i dalje uporno stavljala veo na oči
ili virila kroz prste kad bi prizor postao suviše krvav.
Treba imati strpljenja. Ova ovdje, pametnija, brzo če se ostaviti jalovog
prenemaganja. On ju je promatrao kako je ostala čvrsta pred lesom čovjeka
koji joj je — iako samo za trenutak — bio ljubavnik. I zato se čudio što je se
tako duboko dojmilo kasapljenje princa Abd-el-Maleka koji joj nije bio
nitko i ništa i kojeg nikada nije vidjela.
On zbunjeno prošapče:
— Smatrao sam potrebnim da ti u punom sja
ju i snazi prikazem gospodara kojeg sam ti oda
brao ... i kojeg češ ti potčiniti sebi.

448

tt Neukrotiva Anñelika

449

Anñelika se stane razñraženo smijati, ali se odmah zaustavi i rukama

pritisne sljepoočice. Svaki joj je trzaj izazivao bol.
Pokoriti jednog Mulu Ismaila! Ona ga je u mislima gledala kako podbada
konja, kako se od bijesa i boli nadima u svom ogrtaču žute boje, boje
njegova gnjeva, i kako jednim zamahom odsijeca glavu crnom krvniku.
— Ne znam da li ste dobro shvatili- smisao fran
cuske riječi „potčiniti" koju ste maloprije upotrije
bili, Osman-beže? Vaš mi se Mula Ismail ne čini saz
dan od tako podatne grañe, da bi ga jedna žena mo
gla mijesiti po miloj volji.
— Mula Ismail je vladar razorne snage. On je
pronicljiv i dalekovidan. Djeluje brzo i u pravi čas.
Ali on je nezasitan bik. On ne može bez žena, i stal
no je izložen opasnosti da padne pod utjecaj kakvog
krhkog i sičušnog mozga. Treba mu žena koja če
znati obuzdati njegov nemiran duh i mišičave ispa
de. . koja če mu razgaliti osamljeno srce... koja če
podržati njegove osvajačke snove. Onda če on biti
velik vladar. Moči če težiti za naslovom Emira-el-
-Mumenina, vrhovnog poglavara svih vjernika ...
Veliki je eunuh govorio polako i isprekidano. On još nije bio siguran u ovu
ženu koju je poslije dugog traženja konačno našao, putem koje je Muli
Ismailu želio ucijepiti svoje vlastite ambicije. Bilo mu je jasno da je utučena,
ali je iznenada osjetio kako mu je izmigoljila, kako je otišla daleko, daleko,
iako mu se, poput djeteta, grčevito držala za skutove.
2ene su zagonetna biča. I kad su najteže pogoñene, one nañu snage da se
opet pridignu.
I Osman Ferañi, veliki eunuh u šaraju njegova veličanstva marokanskog
sultana, opet zahvali Svevišnjem što su ga sudbina i vješta ruka sudanskog
vrača još u ranoj mladosti lišili robovanja prirodnim nagonin a koji čovjeka
uzvišena duha ponekad pretvaraju u smiješnu igračku u rukama ovih
mušičavih lutaka.
450

: ' — Zar ne nalaziš da je lijep i mlad? — upita blago.

— I da nesumnjivo ima na duši više zločina ne
go godina života. Koliko je ubistava počinio vlasti
tom rukom?
— Ali kolikim je napadima pak on izbjegao?
Sva velika carstva počivaju na zločinima, to sam ti
več rekao, Firuzo. To je zemaljski zakon. Inč Alah!
Htio bih, Firuzo — slušaj me pažljivo, jer to je volja
moja — htio bih da Muli Ismailu ubrizgaš onaj fini
otrov koji samo ti posjeduješ, koji u muška srca usa
ñuje neuništivu čežnju, neutaživu žeñ za tobom, pla
men od kojeg izgara onaj prevrtljivac gusar d'Escra-
inville, ali i tvoj veliki vladar, franački kralj, kojeg
si smrtno ranila. Ti vrlo dobro znaš da te tvoj kralj
ne može zaboraviti. On te je pustio da umakneš i
sad pogiba od čežnje za tobom. Ja hoču da nad Mu
lom Ismailom upotrijebiš svoju moč. Hoču da mu u
srce zabodeš mač svoje ljepote... Ali ja, ja te neču
pustiti da pobjegneš — dodade tiše.
Anñelika je sklopljenih očiju slušala ovaj svijetao i topao glas koji je
francuski govorio laganim djetinjim naglaskom i koji je mirne duše mogao
pripadati kakvoj mladoj prijateljici, pa se začudila kad je, podigavši bolne
vjeñe ugledala crno, ozbiljno lice koje Je odražavalo vjekovnu mudrost
velikih afričkih naroda.
— Slušaj me, Firuzo. I umiri se. Ja ču tvojoj
groznici i strahu ostaviti vremena da se stišaju, tvom
umu ču dati vremena da shvati, a tvom tijelu da ga
obuzme želja. Neču te zasad spominjati svom vla
daru. On neče znati za tebe sve do dana kad ču
mu te uz tvoj pristanak predstaviti.
Anñelika iznenada osjeti veliko olakšanje. Dobila je prvu rundu!
U ovoj če haremskoj gužvi biti bolje skrivena nego igla u stogu sijena. A
vrijeme če iskoristiti da pronañe put i način za bijeg. Ona upita:
*• 451
 — A brbljarije? Zar ne postoji opasnost da do-
pru do Mule Ismaila, pa da tako sazna za mene?
— Ja ču izdati odgovarajuča nareñenja. Moja je
vlast nad sarajem neograničena, čak su moja nare
ñenja starija od kraljevih. Svi im se moraju poko
ravati. .. Pa čak i kraljica Lejla Ajša. Ona če šutje
ti, jer če to njoj samoj biti od koristi. Ubrzo če te
se i pribojavati.
— Ona več hoče da me polije vitriolom ili da
me zadavi — šapne Anñelika. — To je početak.
Osman Ferañi mirnom kretnjom otkloni ove otrcane prijetnje:
— Sve se žene, koje žele steči ili zadržati naklo
nost istog gospodara, meñusobno mrze i bore. Zar su
krščanke drugačije? Zar nikad nisi opazila suparnice
u okolini kralja svih Franaka?
Anñelika s mukom proguta pljuvačku.
— Pa jasno da jesam — reče pomislivši na ne
pobjedivu gospoñu Montespan.
Ovdje ili tamo, svejedno gdje, život je samo borba, neispunjeni sni,
pogubne obmane. Bila je nasmrt umorna.
Osman Ferañi je promatrao njeno blijedo lice, ispijeno od groznice. Ova
ga maska nije mogla zavarati i bio je daleko od toga da njenu iscrpljenost
pripisuje nekoj spoznaji o porazu. Cak je štaviše, otkrio ono što su Anñelikin
živahan izraz i njeni zaobljeni obrazi ponekad prikrivali: skladno grañene
kosti koje su odavale nesalomljivu volju. Crte neiv-krotivog karaktera bile
su vidljive na njenoj nježnoj koži. Kao da ju je gledao onakvu kakva če biti
kasnije, u starosti. Ona neče oronuti, obrazi joj neče omlohaviti, ispod očiju
neče biti ružnih kesica, nego, naprotiv, lice če joj se profiniti. Koža če joj se
skupiti, ali če ostati zategnuta preko savršeno rasporeñenih kostiju. Starjet če
kao slonovača, oplemenit če se kao samosvjesne, genijalne žene koje
napokon zablistaju u punom svom sjaju i zagonetnosti. Ona če dugo ostati
vrlo lijepa, čak i kad bude izbrazdana
452
borama, čak i pod krunom sijede kose. Bljesak njena pogleda ugasit če se tek
u samrtnom času. S godinama če njene oči biti još sjajnije, njihova tirkizna
boja če postati prozračnija, a predvečerje života podarit če im neizmjernu
bistrinu, magnetsku moč.
Ta žena treba da sjedne pored Mule Ismaila, jer ako ona to bude htjela, on
če je zauvijek zadržati uza se. Osman je Ferañi znao kakve sumnje ponekad
obuzimaju despota. Provale bijesa, za kojih je udarima sablje kosio glave,
često su bile izraz vrtoglavice koja ga je hvatala pred ljudskom glupošču,
pred veličinom zadatka koji mu se nametao, i spoznajom vlastite slabosti ili
zamki koje ga očekuju. Tada bi ga uhvatila neka demonska potreba da sebi
samom i drugima dokazuje svoju snagu.
Ako kod strasne i pažljive žene nañe pravo utočište, on ga se nikad neče
zasititi!
Ona bi mu bila uporište, oslonac koji bi mu dao poleta da se pod zelenom
Prorokovom zastavom vine u osvajanje svijeta.
On prošapče na arapskom:
— Ti, ti možeš sve...
Anñelika ga je čula u polusnu. Ona je često kod drugih ostavljala dojam
da je nepobjediva, a u stvari se osječala tako slaba. Vi možete sve", govorio
joj je stari Savarv kad ju je molio da kod kralja Luja XIV pribavi dragocjenu
mineralnu mumiju. I ona je zaista uspjela. Kako je daleko ono vrijeme! Da li
žali za njim? Gospoña de Montespan ju je htjela otrovati, upravo kao Lejla
Ajša i Engleskinja..
— Hočete li da vam pošaljem onog starog roba
koji zna spravljati lijekove i s kojim rado čavrljate?
— upita Osman Ferañi.
— Da, da! Oh! Tako čeznem da opet vidim svog
starog Savarvja. Zar čete ga pustiti u harem?
— Ja ču mu dati posebnu dozvolu. Njegova dob,
veliko zvanje i vrline daju mu pravo na to. Nitko
se neče sablažnjavati što ga ovdje vidi, jer on posje
duje sve osobine i izgled muhamedanskog isposni-
453

ka. Da nije krščanin, došao bih-ti iskušenje da ga smatram jednim od onih

biča kojima iskazujemo duboko poštovanje jer su prožeta Alahovim duhom.
Čini mi se da se na putovanju bavio čarobnjačkim pokusima, jer su se čudne
pare dizale iz kotliča u kojem je kuhao svoje „bilongose", i vidio sam dva
crnca kako im se vid i sluh pomutio od udisanja ovih para. Da li ti je otkrio
tajne svog čarobnjačkog umiječa? — upita veliki eunuh radoznalo.
Anñelika zaniječe glavom.
— Ja sam samo žena — reče znajuči da če ovaj skroman odgovor kod
Osmana Ferañija podiči ugled Savarvju, njegovu znanju i tajanstvenoj nauci.
454

SAVARY OTKRIO „MUMIJU" PONOVO PRIPREMANJE BIJEGA

Jedva ga je prepoznala. Sa crvenosmeñom bradom izgledao je kao
marokanski pustinjak. Ovaj utisak pojačavala je neka vrst riñe ñelabe od
devine dlake, u kojoj se njegovo sičušno tijelo potpuno izgubilo. Činilo se da
je u dobrom tjelesnom stanju, Mko suh kao stari panj vinove loze i potamnio
kao orah. Prepoznala ga je po debelim naočarima iza kojih su mu oči
blistale.
— Sve je u redu — prošapče prekriživši noge i
sjedajuči pored nje — nikad nisam ni slutio da če
se dogañaji tako povoljno razvijati. Alah... hm!
htio sam reči: Bog nas je vodio.
— Našli ste saučesnike, mogučnost za bijeg?
— Bijeg...? Ah, Da, to če doči u svoje vrijeme,
budite strpljivi. Ali pogledajte ovamo.
Iz nabora svog ogrtača on izvuče neku vrst suknene torbice i, smiješeči se
blaženo, stane iz nje vaditi grumenje crne, smolaste tvari.
Anñelika umorno reče da joj groznicom izmučene oči ne razabiru šta joj
on to pokazuje.
— Pa dobro! Ako ne vidite, pomirišite — reče
Savarv turajuči joj bezimenu tvar pod nos.
Anñelika poskoči i nehotice se nasmiješi.
— Oh! Savarv... Mumijo... /
4SS

— Da, mumija — reče Savary razdragan. — Mi

neralna mumija, ona ista koja teče iz svetih stijena
u Perziji, ali ovaj put u čvrstom stanju.
— Ali... kako je to moguče...!
— Sve ču vam ispričaj — reče stari ljekarnik
još više joj se približivši.
Krišom je pogledajuči, glasom je proroka izvijesti o svom otkriču. To se
dogodilo 'u toku dugotrajnog putovanja karavane, pri prelazu preko područja
slanih jezera, Chotts Naama, na alžirsko-marokan-skoj granici.
— Sječate li se izduženih, neplodnih pojaseva,
pokrivenih prevlakom soli koja se caklila na suncu?
Činilo se da se ništa značajno ne krije u ovim pu
stim krajevima. Pa ipak... pogodite šta se tamo
dogodilo!
— Čudo, bez sumnje — odgovori Anñelika ga-
«uta tolikom prostodušnošču.
— Da, čudo. Vi ste tu riječ izgovorili, draga
markizo — poviče Savary ushičen. — Da sam fana
tik, nazvao bih ga „devinim čudom"... Slušajte...
On bijaSe primijetio šugavu devu koja je ličila na stijenu obraslu žutom
mahovinom i kojoj je uslijed bolesti mjestimice poispadala dlaka. Jedne
večeri, prilikom odmora, ta je deva stala njušiti zemlju. Mora da je osjetila
neki miris jer je zašla dublje u pustinju, onjuškujuči s vremena na vrijeme
pješčano tlo. Savarv nije spavao te se uputio za njom u želji da odlutalu
životinju vrati njenu goniču koji če roba za to nagraditi dodatnim obrokom
krupice. Ili ga je možda tjerao neki predosječaj, prst Alahov... ha... prst
Božji. Stražari, koji su ga često držali Arapinom ili Jevrejom, nisu uopče
obračali pažnju na njega. Večina ih je dremuckala, jer ovdje nije bilo
opasnosti od razbojničkih napada, a još manje se trebalo bojati da če
krščanski robovi pokušati bijeg u ovim predjelima gdje se danima i danima
moglo hodati a da se ne naiñe na tragove hrane i pitke vode.
456

Deva je išla sve dalje i dalje, preko sipina gdje Savarvja umalo- nije
progutao živi pijesak, zatim je-izbila na tvrñe tlo, od skorene zemlje i soli.
Svojim čudnim nogama, koje nemaju kopita nego nešto kao elastični ñon,
deva je počela razbijati ovu koru, zatim gubicom, odstranjivati komade i
bušiti rupu.
— Svojim sam vlastitim očima vidio kako je no
gama koje čak ni dodir kamena ne podnose, te ko
ljenima i zubima iskopala rupu. Vi mi ne vjerujete?
— upita Savai'j gledajuči Anñeliku sumnjičavo.
— Ma da...
— Mislite da sam sanjao?
— Ali ne.
— ... Na kraju je životinja iskopala ovu smeñu
zemlju koju ste i vi odmah prepoznali po mirisu.
Gubicom je izbacila čitave korpe ovog grumenja i
nagomilala ga u obliku jastuka na samoj ivici rupe.
A onda se za val jala i trljala po njemu.
— I kao čudom ozdravila od šuge?
 — Da, ozdravila je, ali trebalo bi da znate da u
tome nema ništa čudesno — ispravi je Savarv. — Vi
šte, kao i ja, več ustanovili da mumija liječi kožne-
bolesti. Meñutim, kad sam se snabdio ovim grume-
njem nisam jpš ni slutio da ono ima ista svojstva
kao i božanska perzijska tekučina, nego sam ga uzeo-
s namjerom da ga koristim kao lijek za svoje bole
snike. Kad odjednom prepoznadoh mumiju! I isto
vremeno sam došao do izvanrednog naučnog otkriča.
— Ah! Dp još nekog? Do kojeg?
— Do slijedečeg, gospoño. Sol prati mineralnu
mumiju. To je potpuno isto kao u Perziji. I sad više-
ne moram iči u Perziju. Sad znam da na alžirskom.
Jugu uvijek mogu nači, možda čak i ogromne, na
slage dragocjene tvari, koje imaju bar tu prednost
što ih nitko ne čuva dok one u Perziji pripadaju
šahu. Do ovih mogu slobodno iči.
Anñelika uzdahne.
45T

— Nalazišta se možda ne nadziru kao u Perziji,

• ali u Maroku nadziru vas, dragi moj Savarv. Da li
to mijenja šta na stvari?
Ona se odmah pokaja što je izrazila toliko nepovjerenja prema svom
jedinom prijatelju, pa da bi to popravila, srdačno čestita Savarvju na
uspjehu, a ovaj se topio od zadovoljstva i odmah predložio da če donijeti
naramak šiblja i bakrenu ili zemljanu pliticu.
— A šta če vam to, zaboga?
— Izlučit ču vam tu tvar. Napravio sam pokus
«a sagorjevanjem u zatvorenoj zemljanoj posudi i
eksplodiralo je kao topovski prasak.
Anñelika ga odgovori od namjere da pokus ponovi usred harema.
Glavobolja je jenjavala pod djelovanjem čajeva koje joj je prepisao veliki
eunuh. Cijelo joj se tijelo počelo žestoko znojiti.
— Vaša groznica popušta — reče joj Savarv
pažljivo je pogledavši preko ruba naočala.
Anñeliki se glava zaista razbistrila.
— Mislite li da bi nam vaša mumija opet na
neki način mogla poslužiti za bijeg?
— Vi, dakle, još uvijek sanjate o bijegu? — upi
ta Savarv ravnodušnim glasom, brižljivo vračajuči u
vrečicu komade smolastog pijeska.
— Više nego ikad — poviče Anñelika naljutiv-
ši se.
— I ja — reče Savarv. — Neču vam kriti da mi
ee sada strašno žuri u Pariz da bih se posvetio rado
vima koje iziskuje moje nedavno otkriče. Samo ta
mo, u svom laboratoriju, imam kotlove za destila
ciju i prikladne retorte za daljnje naučno ispitivanje
ovog zapaljivog minerala koji če čitavo čovječanstvo,
ja to predosječam, povesti velikim koracima napri
jed...
Ne mogavši se savladati, ponovo uze grumen zemlje i štavi ga pod
povečalo od kornjačevine i eba-novine. Jedna od Savarvjevih vještina
sastojala se u tome da je uvijek kad bi se našao u krajnjoj bijedi,

uza se imao najraznovrsnija, 2a trenutačnu svrhu neophodna pomagala koja

kao da je, poput kakvog čarobnjaka, stvarao ni iz čega. Anñelika ga upita
odakle mu ta lupa.
— Moj mi ju je zet poklonio.
— Nisam je prije nikad kod vas vidjela.
— Posjedujem je tek nekoliko sati. Kad je opa
zio moje pohlepne poglede, moj mi ju je zet, taj di
van mladič, predao u znak dobrodošlice.
— Ali... tko je vaš zet? — upita Anñelika uvje
rena da starac bulazni,
Savarv preklopi majušnu lupu i skrije u nabore svoje odječe.
— Jedan Jevrej iz geta u Meknesu — prošapče
— mjenjač plemenitih kovina, što mu je i otac bio.
Istina, nisam imao prilike da vas o tome obavijestim,
ali ja sam prilično korisno upotrijebio onih nekoliko
sati koji su protekli od našeg dolaska u ovaj lijepi
grad. Meknes se mnogo promijenio od vremena Mu
le Aršija. Mula Ismail uvelike gradi; svuda nailazite
na skele kao u Versaillesu.
— Da... a vaš zet?
— Sad dolazim na njega. Pričao sam vam da
sam u doba svog prvog zarobljeništva u Maroku imao
dvije ljubavne pustolovine.
— I dva sina.
 — Tako je, samo što mi se to u sječanju malo
pobrkalo, jer mi je Rpbeka Maimoran podarila kčer
ku, a ne sina. I danas sam pronašao tu kčerku u cvi
jetu mladosti, udatu za mjenjača Samuela Kajana
koji je bio tako ljubazan i dao mi ovo povečalo...
— ...U znak dobrodošlice. Oh, Savarv! — reče
Anñelika ne mogavši suspregnuti slabašan osmijeh
— vi ste tako tipičan Francuz, da mi godi slušati
vas. Kad izgovorite riječ „Pariz" ili „Versailles", čini
mi se kao da nestaje ovaj neobičan miris cedrovine,
sandalovine i metvice, i da sam opet markiza du
Plessis-Belliere.

458

459

— Zar vi to zaista želite opet postati? Vi zaista

želite pobječi?
— Ta ja sam vam to več nekoliko puta rekla 1
— poviče Anñelika naglo se razljutivši. — Zbog čega
vam tu izjavu moram stalno ponavljati?
— Zato što treba da znate kolikim se opasnosti
ma izlažete. Imat čete prilike da pedeset puta umre
te prije nego što čete se nači samo izvan saraja, da
dvadeset puta umrete prije nego što čete preči prag
palače Mule Ismaila, da deset puta umrete prije
nego što čete napustiti Meknes, da petnaest puta
umrete prije nego što čete se dočepati Santa-Kruza,
da triput umrete prije nego što čete se probiti u ovu
ili onu krščansku tvrñavu ..
— Vi znači, mislite, da su moji izgledi na uspjeh
u ovakvom pothvatu dva prema sto?
— Da.
— Ja ču ipak uspjeti, gospodine Savarvl
Stari je ljekarnik zabrinuto vrtio glavom.
— Ponekad mi se čini da ste ipak previše tvrdo
glavi. Do te mjere silovati sudbinu, vrlo je opasno.
— Ohl Vi sad govorite kao Osman Ferañi —
reče Anñelika prigušenim glasom.
— Imajte na umu da ste u Alžiru silom htjeli
pobječi, na što se ne odvažuju ni najstariji robovi,
oni koji imaju za sobom po petnaest i dvadeset go
dina -mukotrpnog zarobljeništva. I na jedvite sam vas
jade uspio urazumiti. Pa dobro! Recite sami, zar ni
smo za to nagrañeni Ja sam pronašao „mumiju"
na putovima pustinje i ropstva! I tako, ponekad mislim da bi, ako vam ovaj
kraljevski šaraj odgovara,
ako vam ličnost velikog Mule Ismaila nije baS
tako odvratna... da bi najjednostavnije bilo... OM Ništa nisam rekao, ništa'
nisam rekao, umirite se...
On joj uze ruku i potapša je nježno. Nizašto na svijetu on neče rasplakati
ovu veliku gospoñu koja se prema njemu uvijek odnosila kao najbolja
prijateljica, koja je uvijek strpljivo slušala njegova na-UČna izlaganja i koja
je iz ruku Luja XIV za njega primila bocu s dragocjenom perzijskom
tekučinom.

Zašto ova svemočna/ mlada žena nije postala kraljeva milosnica? Ah, da! Po
srijedi je priča o onom mužu kojim se Mezzo-Morte poslužio kao mamcem
da bi je navukao u klopku. Bilo bi joj pametnije da na to više ne misli.
— Pobječi čemo — reče popustljivo — pobječi čemo, to je gotova stvar!
On joj izloži da su u Meknesu izgledi na uspješan podvig ipak povoljniji
nego u Alžiru. Svi listom u kraljevim rukama, robovi su tvorili neku vrst
kaste koja je počela da se organizira. Za voñu su izabrali Colina Paturela,
Normana iz Saint-Valery--en-Cauxa, koji je u ropstvu več dvanaest godina i
Ikoji je stekao veliki upliv nad svojim supatnicima. Po prvi put u povijesti
ropstva razne krščanske vjere meñusobno se ne mrze i ne kolju; krščani su
osnovali neku vrst zajedničkog savjeta u kojem po jedan Moskovljanin i
Krečanin predstavljaju pravoslavce, po jedan Englez i Holanñanin
protestante, po jedan Španjolac i Talijan katolike. On, Francuz, izricao je
pravdu i rješavao sporove.
Imao je toliko smionosti, da se obrača Muli Ismailu kojem se gotovo nitko
nije usudio pristupiti, jer se time stavljao život na kocku. Ne zna se na ikoji
je način uspio doprijeti do tiranina i pridobiti ga. Iako još uvijek užasan i
naizgled beznadan, položaj se robova zahvaljujuči toj činjenici ipak
poboljšao. Iz zajedničke su se blagajne, koja je osnovana od zajedničkih
sredstava, plačali saučesnici. Bivši bankovni činovnik Piccinino Venecijanac
raspolagao je i bio odgovoran za ovu tajnu riznicu. Pošto ih je mamila velika
zarada, Mauri su prihvačali da bjeguncima služe kao vodiči. Zvali su ih
matadorima. Pod njihovim je okriljem prošli mjesec organizirano šest
pokušaja bijega. Jedan je uspio. Kralj robova, Colin Paturel, proglašen je
odgovornim i osuñen da upravo danas bude rukama prikovan za gradsku ka-

460

461

piju i da ostane tako obješen sve dok ne izdahne. Zarobljenici su se pobunili

protiv te presude koja ih lišava voñe. Prvo štapovima, a onda i kopljima crni
su čuvari rastjerali robove i nagnali ih u njihove logore, kad se najedanput
pojavio Colin Paturel pozivajuči svoju bracu da se umire.
Poslije dvanaestsatnog mučenja, čavli su mu proparali ruke i on je pao živ
u podnožje kapije. Umjesto da pobjegne, on se miroljubivo vratio u grad i
zatražio prijem kod kralja.
Mula Ismail je gotovo povjerovao da je Colih Alahov štičenik. Bojao se i
poštivao normanskog diva, a zabavljao ga je i razgovor s njim.
— Ovo sve vam pričam, gospoño, da bih vam
razjasnio kako je neusporedivo bolje biti rob u kra
ljevini Maroku nego u onom smrdljivom gnijezdu
koje se zove Alžir. Ovdje se živi napeto, razumi
jete li?
— I isto tako umire!
Stari Savarv održi veličanstveno slovo:
— To je isto. Glavno je za roba, gospoño, da se
nekako probija, a kad čovjek svakodnevno toliko
trpi, da naveče uvijek ponovo sebi čestita što je još
na životu, onda je on u dobroj kondiciji. Kralj Ma
roka je sebi pribavio čitavu vojsku rebova za grad
nju palača, ali to če mu se uskoro pretvoriti u živu
ranu na vlastitom tijelu. Šuška se da je Norman
upravo zatražio od kralja da u cilju otkupa zaro
bljenika pozove oce Reda sv. trojstva, kako se to radi
u ostalim berberskim državama. I ja sam se nečemu
dosjetio. Ako ikad neka misija prispije u Meknes,
zašto po njoj ne biste poslali pismo njegovu ve
ličanstvu kralju Francuske i izložili mu svoj žalostan
položaj ?
Anñelika pocrveni i ponovo osjeti kako joj groznica čekiča po
sljepoočicama.
— Zar mislite da bi kralj Francuske digao voj
sku zato da bi meni došao u pomoč?

— Možda se Mula Ismail ne bi oglušio na nje

govu intervenciju i proteste. On se divi ovom vla
daru kojeg bi htio oponašati u svemu, a prvenstveno
u njegovoj graditeljskoj djelatnosti.
— Nisam baš siguran da je njegovu veličan
stvu toliko stalo da me izvuče iz ovog gadnog po
ložaja.
— Tko zna... ?
Stari je ljekarnik govorio jezikom razuma, ali Anñelika bi više voljela
podnijeti smrt tisuču puta nego ovakvo poniženje jedanput. U njenoj su se
glavi pojmovi brkali. Savarvjev se glas udalji i ona čvrsto zaspe, dok je nova
zora pucala nad Meknesom.

462

460

XLVI PREDSTAVA U LAVLJOJ JAMI

— Iči čemo na predstavu! Iči čemo na pred
stavu ! — cvrkutale su male priležnice zveckajuči
narukvicama.
— Čekajte, moje gospoñe, malo tiše — opomi-
njao ih je Osman Ferañi dostojanstveno.
On proñe izmeñu dva reda zakukuljenih prilika, strogo provjeravajuči
odječu i nakit svake pojedine. Pažljivo je pregledavao da li su dobro
prikopčane svilene i muslinske feredže koje su ostavljale slobodna samo dva
oka, ovdje tamna, ondje svijetla, ali uvijek blistava od uzbuñenja.
Dotjeravši se za šetnju, sve su ove žene ličile jedna na drugu i izgledale
kao hrpa tkanina nabacanih tako da su imale oblik kruške, ispod kojih su
virile papučice od žute ili crvene kože. To su bile samo miljenice, njih
stotinjak, meñu kojima je Mula Ismail najradije birao, i to na taj način što je
držao u ruci maramicu i ispuštao je pred onom na koju se odlučio za taj dan,
odnosno noč. Cuo je da tako postupa veliki carigradski gospodar u svom
šaraju.
Kad kralj dulje vremena ne bi obratio pažnju na neku ženu, Osman Ferañi
bi je povlačio iz ovog kruga i premještao u druge katove ili slao na druge
poslove. A to je bila najgora kazna: ne biti meñu „ponuñenim" ženama. Ove
su izgubile svaku nadu da če im ikad više biti dopušteno da osjete užitak u
464

sultanovu zagrljaju. To je bio početak zaborava, starosti, okrutno progonstvo

na nekoliko koraka od mjesta blaženstva. Veliki je eunuh neprikosnoveno
odlučivao o ovim degradacijama i unapreñenjima, te na taj način ucjenjivao
one tvrdokorne. One koje se više nisu nalazile meñu „ponuñenim" ženama,
bile su lišene mnogih povlastica, kao na primjer šetnji, predstava, brojnih
putovanja i ljetovanja kuda je Osman Ferañi vodio najuglednije pripadnice
harema.
Čuvši kako puščana paljba i graja svjetine nagovještavaju svečanost,
napuštenice su tog dana gorko zajecale i zalelekale.
Osman Ferañi je lično otišao da ih umiri. Kralju je več dosadilo slušati
jadikovke u svom šaraju. Zar hoče da dozive sudbinu Abd-el-Malekovih
žena i kčeri? Dogañaj se nedavno zbio, pa ga se jamačno i one još dobro
sječaju! Po njegovoj smrti, koja je nastupila od gangrene osam dana poslije
kasaplje-nja, njegove su žene nastavile da se deru i kukaju, pa im je kralj
zaprijetio da če smaknuti sve one čiji mu plač dopre do ušiju. Nekoliko su
dana, dok je kralj boravio u palači, prigušivale jecaje, ali čim je izašao, lelek
se nastavio. Onda je kralj naredio da se četiri od njih zadave na njegove oči.
Kad su čule ovu poučnu priču, napuštenice utih-nuše kao bubice i stadoše
tražiti neki izlaz, neku rupicu kroz koju bi se provukle na terasu odakle bi
mogle vidjeti predstavu.
Veliki eunuh na povratku proñe pored Anñeli-kinih odaja. Njene su
služavke upravo stavile zadnji veo na nju. Ali nju poglavar saraja nije slao
na priredbu zato što bi zaridala od tuge da ju je ostavio kod kuče, nego je
koristio svaku priliku, pa tako i ovu, da buduča ljubavnica upozna svog
budučeg gospodara, a da on nju pri tora ne vidi.
 U skladu s tim Anñelika se redovito morala pridružiti skupinama žena koje
su pratile sultana kad bi išao u šetnju ili prisustvovao javnim priredbama. Da
je tiranin ne bi primijetio suviše pažljivim pogledom prelazeči preko
gomile bijelih, ružičastih i
465
38 Neukrotiv* Anñelika

zelenih ličinki iz svoje pratnje, tri su uvijek budna eunuha bila zadužena da
prikriju mladu ženu ili je prema potrebi sasvim odstrane. Osman Ferañi je s
pravom pretpostavljao da če najbrže savladati An-delikinu odbojnost i
najbolje je uputiti u svoje dužnosti time što če je privikavati na prisustvo i
karakter Mule Ismaila. Naravno, postojala je opasnost da svako njegovo
nasilje bude novi udarac za nju. Ali več če se malo-pomalo prilagoditi. Jer
ona je potpuno svjesno morala prihvatiti gospodara onakvog kakav jest, i
ulogu koju joj je on, veliki eunuh, odredio.
Anñelika se, dakle, morala priključiti skupini žena koje su silazile prema
vrtovima. Engleskinja ružičaste puti došla je otkrivena, vodeči za ruku dvije
prekrasne plavokose mulatkinje, s kožom boje jantara, bliznakinje, sultanove
kčerke čijim je roñenjem izgubila položaj prve žene. Taj je naslov morala
prepustiti Lejli Ajši, majci sultanovog muškog potomka
U skladu sa svojim dostojanstvom, Lejla Ajša se pojavila zadnja. I ona je
bila bez koprene, a spustila ee iz svojih odaja posebnim, ne zajedničkim
stepenicama. Pratili su je njeni lični eunusi, a sablju, koja je bila znak njene
vlasti, nosila je ispred nje jedna služavka. Oko njena impozantnog tijela
lepršali su crveni i šareni velovi. Dvije su žene nepokrivenih lica davale na
znanje Osmanu Ferañiju da se više ne osječaju strogo podreñene njemu.
Lejla Ajša se več dugo bavila mišlju da za glavnog eunuha saraja unaprijedi
šefa svoje lične garde, Raminana, osobu svog povjerenja, kao ugljen crnog
eunuha, plavo Istetoviranih sljepoočica, koji je potjecao iz plemena Ludaisa,
dok je Osman Ferañi, naprotiv bio porijeklom Harar Mali rat, koji se potajno
vodio u haremu, nije bio ništa drugo nego tinjajuči nastavak vjekovnih
afričkih borbi za prevlast.
Mali je princ Zidan slijedio svoju majku. Zahvaljujuči svom dvostrukom
crnačkom porijeklu, imao je okruglo lice boje čokolade koje se jedva vidjelo
466

ispod bogatog turbana od svijetložutog muslina. Odje? ča mu je bila od

satena boje lješnika i svile boje pistača i maline. Anñelika, koja se zabavljala
gledajuči ga, dala mu je nadimak „princ Bonbon", iako mu čud baš nije
obečavala da če biti tako sladak. Tog je dana navršio šest godina i promatrao
pravu, čeličnu sablju koju mu je otac upravo poklonio. To više nije bila
drvena igračka, i on če konačno odrubiti glavu Mathieuu i Jeanu Badiguetu,
dvojici malih francuskih robova koji su mu bili drugovi u igri. On če se u toj
vještini ogledati još danas, čim svrši predstava.
Dvije su ljubimice prekrile lice tek kad su pro-žle kroz zadnja vrata koja
izlaze u vrtove palače. Otkako je Mula Ismail ovdje započeo graditi dža-r
miju, kupalište, amfiteatar i jezero stalno je posto*-jala opasnost od susreta s
robovima. Ali danas su radilišta bila pusta, alat, ljestve i grañevni materijal
ležali su meñu započetim zidovima i srebrnastim stablima maslina.
Zaglušna buka dopirala je iz pravca prednjih zidova palače. Teško bi se
mogli preči svi dijelovi ovog ogromnog obitavališta koje Mula Ismail gradi
za svoje carsko dostojanstvo, svoje žene, svoje pri-ležnice i svoje robove.
Dovršene su samo glavna grañevina koja obuhvača četrdeset pet paviljona sa
zasebnim dvorištima i vodoskocima, i ogromne, raskošne konjušnice za
dvanaest tisuča grla. Tu se nar stavlja čitav labirint dvorišta, spremnica,
džamija, vrtova od kojih su jedni ograñeni zidovima, a drugi izlaze u
gradska predgraña. Buka je i dolazila odatle, a i iz zarobljeničkog logora
gdje je svaki imao svoju pregradu od blata i trske, a svaka nacija svoju četvrt
pod upravom jednog poglavara i jednog savjeta.
Nad skupinom žena oko kojih su eunusi napravili obruč brigu preuzeše
kraljevi konjanici. Oni su se sudarili sa članovima kraljevske povorke koja je
pristizala. Mula Ismail išao je pješice, pod suncobranom koji su držala dva
crnčiča. Okružili su ga pomočnici i savjetnici-ljubimci: Jevrej Samuel Bai-
tt* 487

I.

doran, Španjolac Juan di Alfero, nazvan Sidi Mu-hadi kad je prešao na

islam, i francuski otpadnik Roitiain de Montfleur, zvan Rodani, koji je preko
sebe imao ratna skladišta.
Kad vidje Osmana Ferañija, sultan mu dade znak i on se priključi
odličnicima.
Medu arapskim pukom nastade komešanje, a odnekle dopru snažni povici
i priguše pjev svirala i bubnjanje bubnjeva koji su pokušavali nadglasati
halabuku.
Oni koji su ispuštali te krikove, pojave se iznenada, u času kad je povorka
izbila na glavni trg Meknesa. Pošto je svjetina u bijelim burnusima
rastjerana, na trgu ostade siva i bljedolika masa, vrtlog dronjaka, talasanje
olovnih, bradatih lica koja su divljački vikala.
 Slični prokletnicima iz Danteovog „Pakla", krščanski su zarobljenici, koje
su crnački štapovi i podignuti bičevi držali na pristojnoj udaljenosti, pružali
ruke prema Muli Ismailu. Iz njihovih se krikova na svim evropskim jezicima
jasno razabiralo samo jedno ime:
— Norman! Norman! Milost za Colina Normana 1
Mula Ismail se zaustavi sa smiješkom na usnama. Po njegovu blaženom
izrazu lica reklo bi se da mu zahvaljuju i plješču, a ne da ga mole i pre-
klinju. On ne učini više ni koraka, nego se zadrži na izvjesnoj udaljenosti od
uzburkane mase robova. Zatim se sa svojom pratnjom popne na mali podij.
Njegove se žene smjestiše u prve redove. Tada Anñe-lika vidje šta kralja i
njegovu pratnju odvaja od ro-bovskog skupa.
U središtu trga nalazila se četverokutna prostrana duboka rupa, veličine
oko dvadeset stopa. Dno joj je bilo pokriveno slojem bijelog pijeska. Tu 1
tamo nabacane stijene i nekoliko pustinjskih biljki davale su joj izgled vrta.
Oštar miris zvjerinjaka dizao se iz nje u pregrijani zrak: lavlja jama! Po čo-

gkovima dijelovi kostura. U dnu su dvoja pomična drvena vrata zaklanjala

prolaz u hodnike koji vode do kaveza za zvijeri.
Mula Ismail dade znak. Nevidljiva ruka otkoči zaklopac i on spuzne i
oslobodi ulaz.
Robovi se pokrenuše kao da ih je potjerala neka neodoljiva sila i oni iz
prvih redova umalo ne padoše u lavlju jamu. Ovi se baciše na koljena i
pridržaše se rukama za rub, a vratove istegnuše prema razjapljenom otvoru
što je pod sunčanim zrakama izgledao kao crni pravokutnik.
Jedna prilika polako izroni iz tame. Bio je to' rob s teškim lancima na
rukama i nogama. Preklo-pac se zatvori za njim. Rob zažmiri, jer ga je srne-;
talo blještavo svjetlo. S podija se moglo razabrati da je to čovjek izvanredne
snage i rasta. Košulja i kratke hlače — robovska odječa —otkrivale su
mišičave ruke i noge, široka prsa, dlakava kao u medvjeda, na kojima je
blistala ikonica. Zapuštena brada i kosa bile su mu plave. Čupava griva boje
slame pokrila-mu je obraze, pa su se vidjela samo dva mala plava oka koja
su se lukavo krijesila. Izbliza se moglo vidjeti da mu je vikinška kosa
posrebrena na sljepooči-cama i da mu je brada prošarana sijedim nitima.
Imao je četrdeset godina, od toga u ropstvu več dvanaest. Masom prostruji
šapat koji ponovo preraste u povike:
— Colin! Colin Paturel! Colin Norman!
Nagnuvši se prema njemu, mršav, riñ mladič
vikne na francuskom:
— Coline, druže moj, bori se. Ubij, udaraj, ali
ne umri, ne umri!
 Rob u lavljoj jami podiže snažne ruke umiruju-čom gestom. Anñelika u
tom trenutku opazi krvave rupe na njegovim dlanovima i sjeti se da je on
onaj čovjek koji je bio raspet na Novoj kapiji. Mirnim korakom, lagano se
gegajuči, doñe do središta jame i digne glavu prema Muli Ismailu.
— Pozdravljam te, gospodaru — reče na arap
skom zvonkim, sigurnim glasom. — Kako si?
469

— Bolje nego ti, šugavo pseto — odgovori sul

tan. — Jesi li konačno shvatio da je došao dan kad
češ mi platiti za sve one drskosti kojima me več
godinama obasiplješ? Još jučer si imao smjelosti da
mi puniš uši i da me moliš da pozovem popove u
svoje kraljevstvo, pa da im prodajem svoje vlastite
robove... Ali ja neču da prodajem svoje robove —;
poviče Mula Ismail digavši se u svojoj bijeloj halji
ni. — Moji robovi pripadaju meni. Ja nisam ni Alži-
rac ni Tunižanin. Ja neču da oponašam te trule tr
govce koji zaboravljaju svoj dug Alahu i misle samo
na svoju vlastitu korist... Ti si iscrpio moje str
pljenje. Ali ne u onom smislu kako si se ti to nadao.
Kad sam jučer prema tebi bio dobar, da li si i slutio
da češ se danas nači u lavljoj jami? Ha! Ha! Jesi li
pomišljao na to?
— Nisam, gospodaru — odgovori Norman po
nizno.
— Ha! Ha! Nego si likovao i hvalio se svojima
kako me motaš po miloj volji! Coline Paturele, ti češ
umrijeti.
— Da, gospodaru.
Mula Ismail, natmuren, ponovo sjede. Iz redova robova krici se zaoriše, a
crni čuvari podigoše puške prema njima. I sultan pogleda u tom pravcu. Lice
mu se smrklo.
— Nije mi drago što te sudim na smrt, Coline
Paturele. Ja sam se s tim pomirio več više puta i
poslije uvijek bio sretan kad sam te vidio kako živ
i zdrav izlaziš iz mučilišta što ti bijah odredio kao
grobnicu. Ali ovaj puta, budi u to siguran, neču dati
zlim duhovima priliku da te izbave. Ja ču napustiti
ovo mjesto tek kad ti zvijeri ogloñu zadnju kost. A
ipak me ne veseli gledati te kako pogibaš! Pogotovo
kad pomislim da umireš kao krivovjernik i da češ
biti proklet za vječna vremena. Ja ti još mogu podi
jeliti milost. Postani Maur!
— To je nemoguče, gospodaru.
— Nije to nemoguče — rikne Mula Ismail — za
Čovjeka koji zna na arapskom izgovoriti ove riječi:
470

„Nema Boga osim Boga, a Muhamed je njegov prorok".

Kad bih to izgovorio, bio bih Maur. A ti bi
to grdno požalio, gospodaru. Jer zašto se ne veseliš mojoj smrti i zašto želiš
da mi sačuvaš život? Naprosto zato što sam voña tvojih robova u Meknesu,
zato što samo zahvaljujuči meni oni zdušno i poslušno grade tvoje palače i
tvoje džamije, pa ti je neophodno moje prisustvo meñu njima. Ali ako
postanem Maur, postat ču istovremeno i otpadnik, a onda mi nije mjesto
meñu krščanskim robovima... Ovit ču glavu turbanom, iči ču u džamiju i
više neču baratati zidarskom žlicom tebi na korist. Ako postanem otpadnik,
izgubit češ me zahvaljujuči svojoj milosti, ako ostanem krščanin, izgubit češ
me zahvaljujuči svojim lavovima.
— Sugavo pseto, tvoj otrovni jezik mi je dosta puta zavrtio glavu. A sad
umri več jedanput!
Mučna tišina zavlada svjetinom, jer se, dok je rob govorio, još jedan
zaklopac iza njega otvorio. Veličanstven nubijski lav polako izroni iz sjene.
Dizao je svoju tešku glavu okrunjenu crnom grivom i približavao se mekim,
tromim hodom divlje zvijeri. Iza njega se pojavi lavica, nježnija od njega,
zatim još jedan lav s Atlasa, dlake boje pustinjskog pijeska i gotovo riñe
grive. U nekoliko skokova oni se nečujno nañoše pored roba koji ni ne
trepnu. Nubijski lav stane bijesno mahati repom, ali se činilo da ga mnogo
više razdražuju požudni pogledi tamo gore, nego prisustvo nepomičnog
čovjeka u njihovu brlogu. On zareži prelazeči neustrašivim očima preko
svjetine, zatim najedanput stane rikati istegnuvši vrat.
Anñelika zagnjuri lice u feredžu. Kad je začula šapat koji je prostrujio
svjetinom, ona ponovo pogleda. Ogañen tolikom znatiželjom čiji je on
predmet, lav krene laganim korakom, proñe pored zarobljenika savršeno
ravnodušno, gotovo ga pogladivši svojim mačjim krznom, i konačno legne u
sjenu pod stijenom.
471
 Razočarana arapska svjetina stane histerično vikati, bacati kamenje i grude
zemlje, kako bi razdra-žila zvijeri. Ove riknu u zboru, okrenu se oko sebe i
legnu ispred zatvorenih preklopaca, očitujuči na taj način želju da se vrate i
nastave odmaranje na nekom mirnijem mjestu.
Mula Ismail iskolači oči.
— Njemu je Alah sklon — promuca nekoliko
puta uzastopce.
On se digne i u svom se uzbuñenju sasvim približi rubu jame.
— Coline Paturele, lavovi neče da ti učine na
žao. U čemu se sastoji tvoja tajna? Reci mi je, pa čui
ti pokloniti život.
— Prvo mi pokloni život, a onda ču ti reči svoju
tajnu.
— Neka bude tako! Neka bude tako! — kralj če
ljuti to.
Na njegov znak sluge povuku preklopce. Lavovi se zijevajuči dignu i
iščeznu, a vratnice se spuste za njima.
Gromoglasno se klicanje zaori iz potištenih robovskih srdaca. Krščani su
se grlili plačuči. Voña im je spašen!
— Govori! Govori! — poviče Mula Ismail ne
strpljivo.
— Još jednu milost, gospodaru. Dozvoli da re
dovnici Sv. trojstva doñu u Meknes radi otkupa ro
bova.
— Taj se pas očito zakleo da če mi pokloniti svoj
život! Donesite mi moju pušku da ga ubijem vlasti
tom rukom!
— Ponijet ču u grob svoju tajnu.
— Poštedit ču te još ovaj put! Pozovite te pro
klete popove. Vidjet čemo koliko če me zadužiti svo
jim darovima. A sad izañi odatle, Coline Paturele.
Unatoč teškim lancima, herkul se hitro popne po stepenicama usječenim u
prednju stranu jame On izroni meñu pakosne i razočarane Arape, ali se ovi
ne usudiše ni da ga ñarnu ni da ga vrijeñaju
472

Krščanski se rob baci ničice pred prijestolje Mule Ismaila. Mesnate

tiraninove usne skupiše se u neku vrst neodreñenog smiješka i on upre svoju
papuču u kvrgavu kičma.
— Digni se, prokleto pseto!
 Norman se uspravi u svoj svojoj veličini. Anñe-lika je pretiv svoj« volja
napregnuto zurila u dva čovjeka koji su stajali jedan prema drugom. Bila im
je tako blizu da se nije usudila ni trepnuti pa čak ni disati.
Jedan od njih bio je svemočan, drugi okovan lancima, ali se ispostavilo da
kralj i rob, musliman i krščanin, priznaju zajedničkog protivnika: Azraela,
anñela smrti.
Pred takvim se ljudima Azrael zbunjen povlačio. On je odlazio drugdje,
uzimao slabiče, kosio korov i zakržljale biljke... Ali če doči onaj neumitni
dan kad če i njima iščupati dušu, Muli Ismailu usprkos oklopu koji stalno
nosi pod burnusom, Colinu Pa-turelu usprkos njegovim lukavstvima, samo
što če njihov otpor anñelu biti krvav i Azrael neče tako brzo likovati.
Trebalo ih je samo pogledati, jednog i drugog...!
— Govori več jednom — reče Mula Ismail. —
Kakvom si čarolijom umirio lavove?
— Ne radi se o čaroliji, gospodaru. Kad si od
redio da pogmem onom smrču, zaboravio si da sam
dugo radio u kavezima i da još i sad često pomažem
krotiteljima. Lavovi me, dakle, poznaju. Ja sam več
puno puta izašao iz njihovih kaveza živ \ zdrav.
Upravo jučer sam se ponudio da ču ja umjesto slugu
nahraniti zvijeri kojima sam dao dvostruki obrok.
Dvostruk...} Sta sam rekao! Trostruk obrok. Ove
tri životinje, koje si kao najkrvoločnije odabrao da
me rastrgnu, ušle su u jamu nakljukana do guše.
Malo je reči da nisu bile gladne, 2eludac im se di
zao od samog pogleda na meso ili krv, tim više što
sam im u hranu dodao travu koja ima uspavljujuče
djelovanje.
Mula Ismail pozeleni od bijesa.
473

— Bezočno pseto! Imaš drskosti da pred mojim

narodom pričaš kako si me namagarčio! Sad ču ti
odrubiti glavu.
On skoči i isuče sablju. Kralj robova ga zaustavi riječima:
— Rekao sam ti svoju tajnu, gospodaru. Ispunio
sam obečanje. Ti sloviš kao kralj koji drži svoja. Du
žan si da mi za danas poštediš život. Osim toga, obe
čao si da češ pozvati redovnike Sv. trojstva da nas
otkupe.
 — Ne puni mi opet uši! — zaurla tiranin vrteči
po zraku svojom- krivošijom.
Ali je vrati u korice brundajuči:
— Za danas! Da, za danas...!
Uto povorka slugu donese na velikoj bakrenoj plitici kraljevo jelo. Mula
Ismail bijaše naredio da mu se objed posluži na licu mjesta, jer je predviñao
da če, gledajuči proždrljive lavove, i on ogladniti.
Sluge umalo ne padoše na leña kad vidješe kako „lavlji obrok" stoji pored
njihova gospodara.
Kralj se zavali u jastuke i okupi oko sebe svoje odličnike s kojima podijeli
obrok.
On još upita:
— Kako si pogodio da te namjeravam baciti u
lavlju jamu? Ja o tome nikom nisam rekao ni riječi
sve dok pijevac nije zakukurikao. Naprotiv, po pa
lači se raširio glas da sam te blagonaklono saslušao.
Plave se zarobljenikove oči napola zatvoriše.
— Poznajem te, gospodaru, poznajem te!
— Zar si htio reči da su moja lukavstva pro
zirna i da ne znam zavarati sugovornika?
— Ti si lukav kao lisica, ali ja sam Norman.
Bijeli sultanovi zubi bljesnuše na mračnom mu
licu. On se smijao.
To izazva veselost kod robova meñu kojima je kolala „tajna" Colina
Paturela.
— Volim Normane — reče Mula Ismail dobro
čudno. — Dat ču nalog salskim gusarima neka pro-
krstare oko Honfleura i Le Havrea, kako bi mi ih
doveli čitav čopor. Jedna jedina stvar mi se kod tebe
474

ne sviña, Coline Paturele. Ti si zaista velik. Viši si rastom od mene, a takvu

drskost ne mogu podnijeti.
— Ima više načina da tome doskočiš, gospodaru.
Možeš mi odrubiti glavu, ili me pak posjesti kraj
sebe. Na taj češ način svojim turbanom biti veči
on mene.
Neka bude tako — reče kralj odlučivši po
slije kratkog razmišljanja da se neče ljutiti. — Sjedi!
 Rob prekriži dugačke noge i sjedne na svilu i kadifu pored strašnog
sultana koji mu pruži pečenog goluba.
Doglavnici i.odličnici iz kraljeve pratnje, te i obje kraljice, Lejla Ajša i
Daisy Valina, bijesno su negodovali.
Mula Ismail preñe pogledom preko skupa oko sebe.
— Sta gunñate? Niste U i vi posluženi mesom?
Jedan od vezira, španjolski otpadnik Sidi Ahmet,
odgovori zlovoljno.
— Nije nama krivo što smrdljivi rob jede, go
spodaru, nego što kraj tebe sjedi.
Kraljeve su oči sijevale.
— A znate li zašto sam prisiljen da postupam
sa smrdljivim robom kao sa sebi ravnim? — upita
on. — Odmah ču vam reči. Zato što nijedan moj mi
nistar neče da razgovara s prljavim zarobljenicima.
Ako me imaju za što zamoliti, moraju se obračati iz
ravno meni," a ja onda ne mogu a da ih ne kaznim
zbog njihove drskosti, i tako svaki put vašom kriv
njom izgubim po jednog roba. Zar ne bi bila vaša
dužnost da posredujete izmeñu njih i mene, a prven
stveno tvoja, Sidi Ahmete Muhadi, i tvoja, Rodani,
koji ste nekoč bili krščani? Zašto se ti, Ahmete, nisi
potrudio da me zamoliš za odobrenje da se pozovu
popovi? Zar nemaš samilosti prema svojoj bivšoj
brači?
Sto je više govorio, Mula Ismail se više raspaljivao. Ali se Španjolac nije
zbunio. Znao je kako su mu čvrste pozicije kod sultana. Bio je glavni kraljev
pomočnik u vojni protiv pobunjenih plemena. Ber-
475

beri su ga zarobili kad se kao oficir njegovog veličanstva Filipa IV bijaše

uputio u osvajački pohod u južnu Ameriku. Sultan je u toku jednog
povlačenja u srednje Atlasko gorje imao prilike da utvrdi koliko je to vješt
strateg. Otišavši kao rob, Juan di Al-fero se vratio na čelu odreda janjičara.
Mula Ismail, *oji ga je po svaku cijenu htio vezati uza se, prisilio ga je
mučenjima da prigrli Muhamedovu vjeru.
Prezrivo pogledavši krščanske robove, on na žestoke sultanove prigovore
odgovori:
— Odrekao sam se gospodara. Ne znam zašto bih se morao brinuti za
sluge!
476

XLVII COLIN PATUREL, KRALJ ROBOVA

— Mogu li jesti, gospodaru? — upita ponizno
Colin Paturel držeči još uvijek goluba u ruci. To
čekanje bilo je za njega kazna kakve je Mula Ismail
uspješno izmišljao za svoju zabavu, jer takva sreča
več godinama nije zapala Paturelov izgladnio že
ludac.
Ovo pitanje izazva kod kralja novu provalu bijesa. Tek je tada opazio da su
ministri počeli jesti ne čekajuči njega, i on ih obaspe psovkama.
— Jedi! — zaurla na Normana — a vi, proždr
ljiva, prestanite žderati kao da ste izgladnjeli ro
bovi što žive na kruhu i vodi, i kao da ne plivate u
svom onom zlatu što ste. mi ga pokrali.
On naredi svojim crncima da im oduzmu jelo i da ostatak smjesta odnesu
robovima. Ministri htje-doše zadržati bar kraljevo posuñe uz obrazloženje da
su krščani nedostojni da jedu s gospodarovog pladnja. Ali on im ga pošalje
netaknutog, pretrpanog piličima, golubovima i rižom začinjenom šafranom.
Zarobljenici navale na kraljevsko jelo. Borili su se i otimali kao
pobješnjeli psiči oko kostiju.
Anñelika je samilosno promatrala ove bijednike koje je ljuto i beznadno
ropstvo tako ponizilo. Sigurno meñu njima ima plemiča, čuvenih imena,
svečenika, otmjenih ljudi, ali ih je bijeda sve prevukla istim sivilom, istim
dronjcima. Ona opazi kako su
477

mršavi i pomisli na Savarvja čiji su joj se prsti učinili suhi i tvrdi kao štapiči.
Jadan je čovjek doslovno umirao od gladi, a ona se nije sjetila da mu ponudi
bar kolačič...!
Sa svog je mjesta čula razgovor izmeñu kralja i Normana, i shvatila mu
smisao. Ona spoznade da je snažna, uvijek živa ličnost Mule Ismaila
istovremeno privlači i zbunjuje. Ukrotiti takvog čovjeka, značilo bi
pripitomiti divlju životinju koja če uvijek ostati zvijer i sačuvati svoje
zvjerske nagone, svoju žeñ za krvlju.
Mala se Čerkeskinja, ovijena velovima od zelene svile, nasloni na njeno
rame. Nije skidala oči sa sultanovog lica. Na svom nevjestom arapskom
jeziku ona je Anñeliki tek natuknula nešto o svojim osječajima, ali su njeni
čeznutljivi pokreti i izraz lica upotpunili oskudne riječi.
— On nije strašan, znaš... Nastojao je da me
nasmije i da mi osuši suze... Poklonio mi je naruk
vicu. Nježno mi je položio ruku na rame. Prsa su
mu kao srebrni štit... Nisam bila žena, a sada to
jesam I svake noči upoznajem nove užitke.
— Čerkeskinja se sviña Muli Ismailu — rekao
je nedavno Osman Ferañi. — Ona ga zabavlja i pri
vlači kao umiljata mačkica. To je vrlo dobro. To mi
daje vremena da mu pripremim tigricu.
Anñelika je slijegala ramenima. Ona je uporno odbijala, ali je svakim
danom sve teže podnosila podmuklu borbu, začinjenu kolačičima od badema
i uše-černim vočem, težnjom za poljepšavanjem i prepri-čavanjima
ljubavnih tajni meñu priležnicima koje su gorjele od želje da privuku
gospodarovu pažnju. U haremu su sva osjetila, brižljivo pothranjivana, bila
prenapregnuta i bludila samo oko svemočne i nevidljive osobe Mule Ismaila.
On je svuda bio prisutan. Sve su bile opsjednute tom mišlju. Anñelika se
noču trzala iza sna, uvjerena da ga gleda kako se pomalja iz mraka.
Bila je zadovoljna, kad bi ga, kao sada, imala prilike vidjeti u stvarnosti,
živog, od krvi i mesa.
478

Tada bi opet poprimio ograničene oblike i grañu, postojao bi čovjek

odreñene veličine i prestajao biti nestvaran, gotovo božanski mit. Anñeliku
još nikad muškarac nije zbunio. Ona če odvagnuti ovoga ovdje kao što je to
činila i sa svim ostalim, a onda onda čemo več vidjeti.
— Kad češ pozvati oce redovnike? — pitao je
Colin Paturel jeduči halapljivo.
Zapeo je prema svom cilju kao sivonja.
— Neka doñu kad god zažele. Poruči im da ču
s njima lijepo postupati.
Norman predloži da se odmah pošalju dva pisma; jedno da napiše kralj
poglavaru Aliju, Abdu-lahovom sinu, koji drži pod opsadom španjolski grad
Ceutu, i koji bi imao započeti pregovore, a drugo da se posredstvom
francuskih trgovaca u Cadixu dostavi redovnicima Sy. trojstva.
Kako su obojica bili brzi na poslu, Mula Ismail smjesta stavi pero u ruku
svom čati, a Colin Paturel dozove svog pisara, mršavog riñokosog čovjeka,
koji ga maloprije bijaše bodrio: „Ubij. Ne umri!" Zvali eu ga Jean-Jean iz
Pariza. Bio je jedan od rijetkih zarobljenika rodom iz glavnog grada
Francuske. U svojstvu sudskog činovnika pratio je svog gospodara koji je
poslovno putovao u Englesku. Brod je zahvačen olujom skrenuo s puta, u
više navrata se umalo nije razbio o bretonsku obalu, i konačno se našao u
Gaskonjskom zalivu gdje su ga berberski gusari zarobili.
Colin Paturel mu izdiktira pismo za velečasnog oca predstojnika kojeg
zamoli da osnuje misiju za otkup mekneskih zarobljenika što su dosad bili
znatno zapostavljeni u odnosu na engleske i tuniske. Pre-i poručio je neka
ponesu bogate darove da bi udobrovoljili kralja, i to naročito satove
njihalice, da, vrlo velike satove njihalice sa zlatnim klatnom, Sultanove su se
oči krijesile. Najedanput mu se strašno žurilo da otpremi glasnika
479

iiiiu,. i

fct :

Robovski blagajnik Piccinino Venecijanac odvoji od zajedničkog novca

četiri dukata i dade ih cati koji je napisao pismo za poglavara Alija. List je
posut pijeskom, zapečačen, stavljen u štitnik koji če glasnik brižljivo
spremiti pod pazuhe. Jedna je briga još morila Ismaila.
— Ovi se popovi zovu oci Sv. trojstva, zar ne?
— Da, gospodaru. Ti zavjetovani redovnici kr
stare našom zemljom i kod pobožnih ljudi sakupljaju
priloge za otkup zarobljenika koji nemaju vlastitog
imetka.
Sultanova je zabrinutost bila druge prirode.
— Trojstvo? Nije li to ona dogma koju vi ispo
vijedate o djeljivosti Boga u tri lica? To nije istina
Nema Boga do Boga jedinoga. Ja neču u svoje kra
ljevstvo pozvati one nevjernike koji propovijedaju
tako bogohulnu vjeru.
— Pa dobro! Uputimo moje pismo očima re-
demptoristima — reče pomirljivo Norman ispravlja
juči naslov.
Glasnik konačno odjaše uzvitlavši oblak crvenkaste prašine, a Mula
Ismail nastavi sa svojim optužbama.
— Vi krščani tvrdite da postoji Otac, Sin i Duh
sveti. Vi time vrijeñate Boga. Ja vjerujem da je Isus
bio Glas Božji. Ja vjerujem da je on bio jedan od
največih proroka, jer Koran kaže: „Svaki čovjek ko
ji se rodi iz utrobe svoje majke, zadojen je zlom Sa-
taninim, osim Isusa i njegove Majke" Ali ne vjeru
jem da je on bio sam Bog, jer kad bih u to vjero
vao ... Kad bih u to vjerovao, zgromio bih sve Je-
vreje u svom kraljevstvu — rikne pružajuči šaku
prema Samuelu Baidoranu.
Jevrejski ministar savije kičmu. Mula Ismailovo srce bilo je šikara snažnih
vjerskih osječaja kojima je slijepo robovao. Večina je njegovih postupaka
proizlazila iz uvjerenja da glupost nevjernika vrijeña, izvrgava ruglu i
ponizuje Boga kojem on, poglavar vjernika, mora pribaviti poštovanje.
Sultan duboko uzdahne.

— Htio bih s tobom razgovarati o Zakonu, Coli-

ne Paturele. Kako čovjek zdravog razuma može pri
hvačati zlo koje sa sobom donosi vječno prokletstvo?
— Ja nisam baš dobar teolog — odgovori ColLn
Paturel gloñuči krilo goluba — ali šta ti, gospodaru,
podrazumijevaš pod pojmovima Dobro i Zlo? Ubiti
svog bližnjeg, za nas znači zločin.
— Glupani! Vi ste glupani- koji zemaljske triča
rije brkate s velikim istinama. Zlo... ! Jedino neo
prostivo zlo je odbiti svoj spas, odbiti Istinu! A taj
zločin vi krščani počmjate svaki dan i time sami od
sebe stvarate grešnike, a još su veči krivci Jevreji
koji su prvi primili Istinu... Jevreji i krščani su
oskvrnuli naše svete knjige, Knjigu Mojsijevu, Psal
me Davidove, Evanñelje... i dali im smisao koji one
nikad nisu imale. Kalk© možeš živjeti ovako u zablu
di? Živjeti ovako u grijehu? Odgovori, kopile!
— Ne mogu ti odgovoriti. Ja sam samo siroma
šan normandijski ribar rodom iz Saint-Valery-en-
-Cauxa. Ali poslat ču ti Renauña de Marmondina,
malteškog viteza, koji je izvanredno upučen u Božju
nauku.
— Gdje ti je taj tvoj vitez? Dovedi mi ga.
— Nije u Meknesu. Još je ranom zorom otišao
s kolonom u oazu Ued da pobire šljunak za malter,
Ove riječi iznenada oslobodiše Mulu Ismaila njegovih metafizičkih briga.
Graditeljska mu krv uzavre pri spoznaji da jedan dio njegovih robova več te
sata ljenčari.
— Otkud onim psima tamo pravo da se kljuka-
ju ostacima s moje trpeze? — zaurla. — Ja sam ih
sazvao da prisustvuju tvom smaknuču, a ne da se
vesele poniženjima koja sam doživio od tebe. Skla
njaj mi se ispred očiju, nedostojna svinjo! Pomilo
vao sam te za danas. Ali sutra... Čuvaj se...! Su
tra...]
I OE odredi po stotinu batina svim francuskim zarobljenicima koji su
jutros izostali s posla zato da bi vidjeli kako umire Colin Paturel.

480

31 Neutootiva Anñelika

481

XLVIII MEKNESKI VRTOVI. POGUBLJENJE ROBINJA

Mefcneški su vrtovi bili prekrasni. Anñelika„ je tamo često odlazila s
nekoliko drugih žena ili u dvo-Kolici koju su vukle dvije mazge. Navučeni
zastori su je zaklanjali od znatiželjnih pogleda, a ona je mogla gledati i
uživati u ljepoti cviječa i drveča koje se kupalo u blještavom sunčevom
svjetlu. Ona je ponekad zazdrala od ovih šetnji boječi se da diplomatski plan
velikog eunuha nije iza zavoja kakvog drvoreda predvidio iznenadan susret s
gospodarom.
A to se često dogañalo, buduči da je Mula Ismail \rolio šetnje po vrtovima
istim onim žarom kao i Luj XIV koji mu je bio uzor. On je lično htio da vidi
i prati kako radovi napreduju. Ti su časovi, u kojima je ispoljavao svoje
najljepše osobine, bili najpogodniji za molioce, pogotovo kad bi, hodajuči
odmjerenim korakom kroz sjenovite drvorede, u pratnji nekolicine visokih
dvorskih ličnosti, još u naručju držao i jednog od svojih najmlañih sinova ili
jednu od svojih mačaka. Svi su znali da mu u takvim trenucima treba
upučivati mučne i škakljive molbe. Tada se Mula Ismail nikad nije ljutio, iz
straha da ne uzbuni smeñu, nacifranu lutkicu koju je držao na grudima, ili
debelog mačka kojeg je gladio. Njegova ljubav prema bebama i životinjama
zbunjivala je ljude isto toliko koliko ih je zaprepaštavala njegova divljačka
surovost prema bližnjima. Vrtovi i palače vr-
422
vjeli su od rijetkih životinja. Po drveču, dvorištima, na tratinama, pod
cviječem, bilo je najraznovrsnijih mačaka za koje se brinula vojska slugu.
Ležale su posvuda, u svojim raskošnim sivim, bijelim, crnim ili tačkastim
krznima, a svojim modrozelenim očima, zjenicama poput rastaijenog zlata,
pratile iz prikrajka šetače. Ti baršunasti, nevidljivi svjedoci posječivali su
vrtove poput zaštitničkih duhova i udahnjivali im sanjalačku, zagonetnu
dušu.
Mačke nisu, kao na Istoku, bile obučene za čuvanje robova ili blaga.
Uzgajali su ih zbog njih samih; zahvaljujuči tome, bile su umiljate i
zadovoljne. Životinje su kod Mule Ismaila bile sretne. Konji, životinjska
vrsta koju je uz mačke najviše volioj imali su veličanstvene štale s
mramornim svodovima, a vodoskoci i pojila po hodnicima bili su od zelenog
i plavog mozaika.
U pličacima jedne bare bezbrižno su se prača-kali flamingosi, ibisi i
pelikani.
Zelenilo je mjestimično bilo tako gusto, masline i eukaliptusi tako vješto
zasañeni, da je čovjek dobivao dojam velike šume i zaboravljao da se iza
njih nalaze zidine načičkane željeznim šiljcima.
Eunusi su redovito pratili žene na šetnjama, jer je zbog grañevinskih
radova suviše sumnjivih ljudi ulazilo u ogroman obruč. Slobodno su 6e
mogle kretati samo po unutarnjim dvorištima koja eu bila ukrašena
vodoskocima i oleanderima.
Tog je jutra Anñelika naumila otiči do patuljastog slona. Nadala se da če
tamo sresti Savarvja, glavnog liječnika skupocjene životinje. Pridružile su
joj se mala Čerkeskinja i još dvije Mula Ismailove priležnice: velika, vesela
Etiopljanka Mujra i jedna Sudanka iz-plemena Peula, ravnodušna lica boje
limunova stabla.
One se uputiže prema zvjerinjaku, u pratnji trojice eunuha meñu kojima je
bio i zapovjednik kraljičine garde Ramidan. On je na rukama nosio malog
«* 483

princa Zidana koji je, čuvši da se govori o slonu, udario u dreku i zahtijevao
da ga povedu.
Anñelikina se predviñanja obistiniše. Zatekla je Savarvja kako drži
ogromnu olovnu štrcaljku i sprema se da uz pomoč još dvojice robova dade
klistir svom pacijentu koji se bijaše prejeo gujava. Mali mu je princ odmah
dao još ovih plodova, a liječnik je smatrao uputnim, ne protiviti se ovakvim
prinčevskim mušicama. Nekoliko gujava više ili manje neče bitno utjecati na
zdravstveno stanje debelokošca, i u svakom slučaju je bilo važnije ne
navlačiti na sebe mržnju kraljevskog crnčiča.
 Anñelika iskoristi priliku i Savarvju tutne u ruku dva bijela krušeiča koje
bijaše skrila pod veo. Dežmekasti je- Rafaj vidje, ali ne reče ni riječi. On je
imao sasvim odreñena uputstva u pogledu francuske zarobljenice. Bilo je
zabranjeno izazivati je sitničavim pozivanjem na red.
Anñelika prošapče:
— Da li več imate kakav plan za naš bijeg?
Stari ljekarnik uznemireno pogleda oko sebe i
procijedi kroza zube:
— Moj je zet, Jevrej Samuel Kajan, taj divan
mladič, voljan da mi posudi novac da platimo ma-
tadore koji če nam poslužiti kao vodiči. Colin Patu-
rel poznaje nekolicinu koji su več uspješno izveli
bijeg.
— Jesu li sigurni?
— On jamči za njih.
— A zašto onda on sam još nije pobjegao?
— Jer je stalno u lancima.... Njegov je bijeg u
najmanju ruku tako teško ostvariv kao i vaš. Kaže
da još nikad žena nije pokušala pobječi... bar ne
koliko se zna. Ja mislim da čete bolje učiniti ako sa
čekate dolazak očeva redemptorista i zatražite inter
venciju njegovog veličanstva kralja Francuske.
Anñelika mu se htjede odlučno suprotstaviti, ali Rafaj zabrunda i time
dade na znanje da je tajni razgovor, od kojeg ni rijeci nije razumio, več i
tako predugo trajao.
484

Tada čuvari narede da se šetnja nastavi. Žene poslušaše, ali je muka bila s
princom Bombonom. Ramidan ga ponovo morade uzeti u naručje. Bijes mu
se stišao tek kad je uz drvored ugledao starog, čelavog roba Jean-Baptistea
Caloensa, porijeklom Flamanca, koji je kupio otpalo lišče. Dijete poviče da
če mu odrubiti glavu, jer je čelav i ne služi više ničemu. Prijetnja je bila tako
ozbiljna da eunusi po-savjetovaše roba neka se sruši čim osjeti oružje. Mali
princ podiže svoju majušnu krivošiju i udari iz sve snage. Starac se pusti na
zemlju i napravi se kao da je mrtav. Na ruci mu se ukaže duboka ogrebotina.
Kad ugleda krv, dražesni se dječak razvedri i veselo nastavi šetnju.
Proñoše prostranim vrtom koji je bio zasañen djetelinom za dvorske
konje. Tratina je bila ograñena. Malo dalje se nastavljala šumica od stabala
na-ranača i ruža. Taj je nasad u cijelom parku imao najviše čari, a bio je
napravljen po nacrtu nekog španjolskog vrtlara. U njemu se nije samo živo
zelenilo drveča okičenog plamtečim naračanstim plodovima stapalo sa
slikovitim ružinim grmovima u skladnu cjelinu, nego se i miomiris voča i
cviječa miješao 'U božanstven parfem. Dva su roba tu radila. Anñelika dh je
u prolazu čula kako govore francuski. Ona se okrene da ih bolje osmotri.
Jedan od njih, lijep, kršan momak finog lica koje se lako moglo zamisliti
uokvireno vlasuljom i čipkastom ogrlicom, namigne joj veselo. Francuz
mora biti potpuno dotučen jarmom ropstva, pa da se ne nasmiješi
zagonetnim, zakoprenjendm ljepoticama koje kraj njega prolaze, pa makar
ga to stajalo i života. Mala čerkeski-nja najedanput poviče:
— Hoču onu lijepu naranču. Recite robovima neka mi je uberu.
U stvari, ona bijaše primijetila lijepog mladiča, a voče je bilo sšmo
izgovor da bi se mogla zaustaviti i promotriti ga. Ljubavno iskustvo, stečeno
u zagrljaju pohotnog Ismaila, napravilo je od neupučene djevojčice
znatiželjnu ženu koja je dobila volju da
485

isproba kakav če učinak njene draži imati na druge muškarce. Ove je ovdje,
izgladnjele i odrpane, prve srela olikako joj je kralj otkrio pravila istančane i
slatke igre koja od postanka svijeta privlači i zbližava Evu i Adama.
Njene su krasne oči ispod maslinskog vela požudno ispitivale robove
bijele kože. Kako su mišičavi i kosmati...!
Krupan mladič s anñeoskim smiješkom imao je plave dlake, meke poput
svile. Mora da je uzbudljivo nači se gola u njegovu zagrljaju. Kakvi su
krščani kao ljubavnici... ? Priča se da nisu obrezani...
— Hoču da mi se ubere ona tamo lijepa naranča
— navaljivala je uporno.
Debeli je Rafaj strogo upozori da nema prava zahtijevati voče koje je
isključivo vlasništvo kralja. Mala se razljuti i odgovori da ono što pripada
kralju, pripada i njoj. To joj je on sam rekao. Ona če se potužiti kralju na
drskost eunuha i pobrinuti se da budu kažnjeni
Dva su roba krizom pratila raspravu. Plavokosi se mladič, markiz de
Vaucluse, zarobljenik tek nekoliko mjeseci, smiješio blaženo. Bio je sretan
što čuje kapriciozan, ženski glas. Ali ga njegov drug, Eretonac Yan le Goen,
rob s dvadesetogodišnjim iskustvom u Maroku, tiho i odlučno posavjetuje
neka okrene glavu i udubi se u posao, jer je robovima pod prijetnjom smrti
zabranjeno da gledaju kraljeve žene. Markiz slegne ramenima. Zgodna je ta
mala, bar po onom što se može nazrijeti. Sta ona zapravo hoče?
— Hoče da joj se ubere naranča — prevede mu
Bretonac.
— Zar se to može odbiti tako lijepoj djevojci?
— reče markiz de Vaucluse, ispusti kosirič, uspravi
se pokazujuči svoj vitak stas pod otrcanim prslukom,
i pruži ruku prema narančinom stablu.
On ubere plod i naklonivS se Cerkeskinji kao da je to glavom gospoña de
Montespan, predade joj naranču.
486

Ono što se zatim na njih. sručilo, dogodilo se munjevitom brzinom.

Nešto zazviždi kroz zrak i vrh se koplja, bačenog ia neposredne blizine,
zabode u grudi markiza de Vauclusea koji se sruši na zemlju.
Uspravan na svom bjelašu, lica zgrčenog od gnjeva, Mula Ismail se
pojavio na rubu travnate staze. On mamuzama podbode životinju da bi se
približio, iščupa svoje koplje iz mrtvog tijela i okrene se drugom robu htijuči
i njega probosti. Ali se Bretonac bacio konju pod noge i zakukao na
arapskom:
— Milost, gospodaru, milost za volju tvog sve
tog konja, hodočasnika u Meku.
Mula Ismail ga pokuša dohvatiti pod trbuhom životinje, ali zarobljenik
nije napuštao svoj zaklon, iako ga je uznemiren konj lako mogao zgaziti
kopitima. Neki su Mule Ismaila konji slovili kao sveti, naročito oni koji su
bili u Meki i nosili naziv hadžije. Yan Le Goen je pravovremeno, prepoznao
najmiliju sultanovu životinju. Mula Ismail na kraju popusti, za ljubav
Laniloru.
— Dobro je — reče robu — što bar poznaš naše
svete običaje. Ali skloni mi se s očiju, gnusni crve,
i da nikad više nisam čuo za tebe!
Bretonac izleti ispod konja kao strijela, preskoči tijelo svog mrtvog druga
i punim trkom pobjegne kroz rascvjetanu i mirisavu šumicu.
Mula Ismail se okrene s uzdignutim kopljem. Mjerkao je kojeg bi eunuha
prvog probo da ih kazni zbog nehata, ali Ramidan nañe načina da ga
udobrovolji; pruži mu malog Zidana koji je bio očaran cijelim ovim
prizorom.
— Za ljubav tvog sina, gospodaru, za ljubav tvog
sina...!
Eunuh rječito ispriča kako se čerkeskinja hvalila da če kod kralja
isposlovati kaznu za njih. A gospodar je uvijek s punim povjerenjem
prepuštao svojim eunusima da ukročuju neposlušnice. Ona je zahtijevala
naranču! Tvrdila je da ono što pripada kralju, pripada i njoj!
487
 Mula Ismail se-smrkne kao noč, a onda se podrugljivo nasmije.
— Sve ovo ovdje pripada meni, samo meni. To češ iskusiti na vlastitoj
koži, Marrvamti — reče prijeteči.
Okrenuvši konja, on odjuri u galopu.
2ene su odvedene u harem. Čitav je dan vladala atmosfera straha u
odajama i dvorištima gdje su pri-ležnice dokono pile čaj i šaputale.
Mala je Cerkeskinja bila blijeda kao krpa. Ogromne su joj oči bludjele po
licima njenih drugarica pokušavajuči s njih pročitati svoju osudu. Mula
Ismail če je pogubiti. Nije bilo sumnje da če užasna kazna biti izrečena.
Kad je od Ramidana saznala za dogañaj, crnkinja Lejla Ajša je
vlastoručno skuhala napitak od samo njoj poznatih trava i poslala ga po
dvjema služavkama Cerkeskinji. Neka ga dijete odmah popije: zaspat če i
bezbolno umrijeti! Tako če izbječi okrutne muke koje joj je gospodar
namijenio kao kaznu za njenu drskost.
Kad je konačno shvatila što joj se savjetuje, Cerkeskinja užasnuta krikne i
odgurne pehar s otrovom koji se prevrne i prolije. Lejla Ajša se uvrijedi Ona
je ovako postupila iz čiste dobrote — govorila je. Pa dobro! Neka sudbina
ide svojim tokom...
U meñuvremenu je jedna mačka polokala razli-venu tekučinu i na mjestu
ostala mrtva. Ustrašene je žene tajno pokopaše. Trebalo je još satno to da
kralj sazna za pogibiju svoje omiljene životinje.
Mala se Cerkeskinja utekla Anñeliki u krilo. Nije plakala. Drhtala je kao
progonjena životinja. Grobna se tišina spustila. Miris cviječa prodirao je sa
sumrakom koji je nebo nad dvorištima obojio bojom nefrita. A duh
sadističkog i nevidljivog lovca lebdio je nad njegovim plijenom i unio u
sjenovite odaje muk i potištenost
488

Anñelika je gladila Manrvamtinu kosu kojoj je noč dala plavkasti odbljesak.

Ona sastavi nekoliko arapskih rečenica da bi je utješila.
— Zbog jedne naranče... ! Nije moguče da če
te tako okrutno kazniti... Možda če te samo izbi-
čevati. A to bi onda več bio i izvršio... Ništa se ne
če dogoditi. Umiri se...!
Ali se ona sama nije mogla umiriti. Osječala je kako nesretnici srce
nepravilno tuče.
Cerkeskinja iznebuha zaurla.
Hodnikom su dolazili eunusi. Na čelu je stupao Osman Ferañi. Prekrižili
su ruke na prsluku od crvenog satena. Haljinu iste crvene boje stegnuo im je
u struku crni pojas s kojeg je visila krivošija. Nisu nosili turbane, pa im se
vidjela obrijana lubanja s tankim pramenom ikose koji je na zatiljku bio
spleten u pletenicu. Približavali su se mračni i nijemi, bezizražajnih, debelih
lica.
2ene se razbježaše. Znale su da je to odječa za smaknuče.
Mlada se djevojka okrene oko sebe kao unezvi-jerena životinja i očima
potraži izlaz. Zatim se ponovo ba"ci Anñeliki na koljena i grčevito se pripije
uz nju. Nije vikala, ali je njen izbezumljen pogled 'očajnički dozivao u
pomoč.
Osman Ferañi lično odvoji nježne prste od An-ñelikine haljine.
— Sto če se s njom dogoditi? — upita Atiñelika
na francuskom, sva zadihana. — Nije moguča da če
joj se učiniti nešto nažao... zbog jedne naranče!
Neosjetljiv, veliki je eunuh ne udostoji odgovora. On žrtvu predade
dvojici drugih stražara koji je odvukoše. Sada je vikala, na materinjem
jeziku, zazivajuči oca i majku koje su „Turci ubili, preklinjuči svetu djevicu
tiflisku da je spasi.
Užas joj je udesetostručio snage. Morali su je vuči po pločicama. Tako su
je več jedanput vodili U ljubav. Večeras je vode li smrt
489

Anñelika ostade sama. Bila je na izmaku snaga. Živjela je kao u nekoj

mori. Blagi, savršeni žu-bor vodoskoka izazva u njoj životinjski strah poput
nekog nevidljivog čudovišta. Ona vidje Etiopljauku kako je s gornje galerije,
zadovoljno se smješkajuči, mahanjem poziva da doñe. Ona se pridruži
skupini žena koje su se nagnule preko ograde.
— Odavde se sve čuje!
Prodoran se krik vine u nebo, zatim još nekoliko, još mnogo njih.
Anñelika začepi uši i odvrati pogled kao od kakvog iskušenja. Ovi samrtni
krici i neljudske patnje, koje je sadistički despot izazivao u tijelu male
robinje čija se krivnja sastojala samo u tome što je ubrala jednu naranču,
istovremeno su je privlačili i užasavali; taj osječaj nije doživjela od svog
najranijeg djetinjstva. I ukaza joj se dojilja kako, s plamenom u svojim
maurskim očima, njoj i njenim sestrama priča o mučenjima koja je Gilles. de
Retz vršio- nad nevinašcima što ih je ugrabio za sotonu...

Besciljno je lutala hodnicima.

— Treba nešto poduzeti! Ta ovo se ne može do
zvoliti!
Ali je i ona sama bila tek robinja zatvorena u haremu; i njen je život bio u
pitanju.
 Ona opazi ženu koja se nagnula i naperila uši prema kraljevim odajama.
Dugačke, plave pletenice visile su joj niz ramena: Engleskinja Daisy.
Anñelika joj priñe. Usred ovog kupa tamnih orijentalki, Spanjolki i
Talijanki, ona joj se činila bliskom i srodnom. Bila je tu jedina plavuša, osim
jadne Islan-ñanke koja nije bila nizašto i koja je jedva životarila.
One još nikad nisu razgovarale jedna s drugom. Meñutim, kad joj je prišla,
Engleskinja je zagrli. Ruka joj je bila ledena.
I ovamo su dopirali jezoviti krici.
Na jedan posebno neljudski urlik Anñelika odgovori muklim jecajem.
Engleskinja je jače stisne i prošapče na francuskom:
490

— Oh! Zašto, zašto nije popila otrov koji joj je

Lejla Ajša poslala? Ne mogu se priviknuti na te
stvari!
Govorila je francuski sa stranim naglaskom, ali tečno. Učila je jezike da bi
se nečim bavila, ne hti-jucl ee, kao ostale kurtizane, prepustiti
intelektualnom mrtvilu. Dugo je Osman Ferañi igrao na ovu hladnu
nordijsku krščanku, ali mu je Lejla Ajša preotela.
Njene svijetle oči potražiSe Anñelikino lice.
— On vam ulijeva strah u kosti, zar ne... ? A
ipak ste tvrdi kao čelik. Lejla Ajša kaže da joj se,
kad vas pogleda, čini da vam iz očiju vire noževi...
Cerkeskinja je zauzela mjesto koje je Osman Ferañi
vama namijenio... A vas se užasno doima njeno
smaknuče... ?
— A šta rade s njom?
— Oh! Gospodar ima mašte za izmišljanje rafi
niranih kazni. Znate li kakvu je smrt priuštio Mini
Varadoff, lijepoj Moskovljanki koja je bila drska s
njim? Dva su se. krvnika svom svojom težinom mo
rala navaliti na poklopac kovčega kojim su joj zgnje
čili grudi. A nije ona jedina žena koju je tako mu
čio... Pogledajte samo moje noge.
Ona podigne skut svoje haljine. Po stopalima i gležnjima crvenjele su se
otekline, tragovi jezivih opekotina.
— Umočili su mi noge u kipuče ulje kako bi me
prisilili da se odreknem vjera Imala sam tada svega
petnaest godina. Popustila sam... I rekla bih ña me
je dvostruko više volio zato što sam mu pružila ot
por. U njegovu sam zagrljaju upoznala neizrecivu
nasladu...
— Da li vi to govorite o ovom čudovištu?
— On uživa u tuñim patnjama. To je jedan ob
lik zadovoljavanja pohote ... Pst! Lejla Ajša nas pro
matra.
Ogromna je crnkinja stajala na pragu.
— Jedina žena koju on voli — prošapče Daisy
s prizvukom zavisti i divljenja u glasu. — Treba sta-
49]

ti na njenu stranu. Onda vam se ništa zlo neče dogoditi ... Ali čuvajte se
velikog eunuha, tog sladunjavog i nesmiljenog tigra.
Anñelika pobjegne, pračena pogledima dviju žena. Ona se skloni u svoje
odaje. Fatima i služavke su joj uzalud nudile kolače i kavu. Ona ih je stalno
slala po novosti: da li je Čerkeskinja konačno izdahnula?
Nije Mula Ismail se nije mogao nagledati zlostavljanja i odgovarajuče
mjere bijahu podiizete samo da smrt ne uslijedi prebrzo.
— Oh! Kad bi grom udario u ove vragove! —
govorila je Anñelika.
— Ali ona ti nije ni kčerka ni sestra — čudile
su se služavke.
Konačno se satrvena baci na divan, začepi uši i zagnjuri lice pod jastuke.
Kad se ponovo digla, mjesečina je obasjavala sobu. Grobna tišina ležala je
nad sarajem. Učini joj se da veliki eunuh prolazi hodnikom, vršeči svoj
uobičajeni obilazak. Ona mu potrči u susret.
— Ona je mrtva, zar ne — poviče. — Ah! Za
ljubav Božju, recite mi da je mrtva!
Osman Ferañi zbunjen pogleda ruke koje su se kršile, lice izobličeno
užasom.
— Da, mrtva je — reče. — upravo je izdah
nula ...
Anñeliki se ote uzdah olakšanja koji je ličio na jecaj.
— Zbog jedne naranče! Zbog jedne naranče!
Takvu ste sudbinu i meni namijenili, Osman-beže.
Htjeli biste da postanem njegova ljubimica koju če
za najmanji prekršaj kazniti mučeničkom smrču.
— Ne, tebi se to ne može dogoditi Ja ču te šti
titi.
— Vi ne možete ništa protiv volje tiranina!
— Ja mogu mnogo.... Gotovo sve.
— Zašto onda niste nju zaštitili? Zašto je niste
obranili?
492 '

Izraz čuñenja pojavi se na licu velikog eunuha.

— Ali... ona je bila beznačajna, Firuzo. Bila
je ograničeno stvorenje. Imala je, doduše, lijepo ti
jelo i priroñen, več nastran dar za ljubavne stvari.
Time je i vezala uza se Mulu Ismaila. Bio je na putu
da joj se suviše prikloni. On je toga bio svjestan i
zato se ljutio na nju. Njegov mu je bijes bio dobar
savjetnik. Današnje ga je smaknuče oslobodilo poni
žavajuče napasti... i lupraznilo mjesto za tebe...!
Anñelika se povuče na svoj ležaj i stavi dlan
na usne. ^
— Vi ste čudovište — reče upola glasa. — Svi
ste čudovišta. Grozim vas se!
Ona se baci na jastuke tresuči se grčevito.
Malo kasnije se Fatima-Mireilla pojavi sa šalicom umirujučeg čaja koji je
veliki eunuh poslao. Skupa s vrelim napitkom ona je iz kuhinje donijela
najnovije pojedinosti o mučenjima kojima je Čerkeskinja bila podvrgnuta, i
gorjela od želje da svojoj gospodarici ispriča jezivu priču. Ali je ova več kod
prvih riječi ošamari i dobije živčani slom s kojim stara Provansalka nikako
nije mogla izači na kraj.
49:

XLIX NOČ NAD HAREMOM

Slušala je šumove noči. U unutrašnjosti harema glasovi su utihnuli Sve su
se žene morale vratiti u svoje paviljone ili odaje. Dok su se po danu prilično
slobodno kretale, odlazile iz jedinog dvorišta u drugo, posječivale se
meñusobno, noči su morale provoditi izmeñu svoja četiri zida, pod stražom
eunuha i crnih služavki Tko bi ss usudio prekršiti ovo nareñenje? Noču je
pantera Alchadi puštana s lanca. Ako bi slučajno i uspjele izmaknuti uvijek
budnim čuvarima, lakomislenice su morale računati s tim da če se
najedanput nači oči u oči s ogromnom mačkom koja je izdresirana da skače
na ženske prilike.
 Kolike su maurske sluškinje, koje su njihove gospodarice noču slale u
kuhinju po ovu ili onu poslasticu, priklane na taj način! Dva su eunuha, pan-
terini krotitelji, svako jutro krstarili palačom u potrazi za divljom mačkom.
Kad bi je konačno uhvatili, truba bi oglasila: „Alchadi je na lancu". Tek
onda bi sve žene odahnule i harem živnuo.
Jedna je jedina žena bila u milosti kod pantere: Lejla Ajša. čarobnica.
Velika se crnkinja nije bojala ni divljih životinja, ni kralja, ni svojih
suparnica. Bojala se samo Osmana Ferañija, velikog eunuha. Uzalud je
sazivala svoje vješce i nareñivala im da čaraju i gataju. Velikom se eunuhu
nije moglo naškoditi, jer je i on bio upučen u tajne nevidljivog.
494

Anñelika je sa svog balkona promatrala čemprese koji su se poput zagasitog

plamena ocrtavali na blijedim zidovima. Rasli su u malom unutarnjem
dvorištu iz kojeg se dizao njihov gorkast miris, pomiješan s miomirisom
ruža i žuborom vodoskoka.
Njen če vidik odsad biti ograničen na ovo zatvoreno dvorište! S druge su
strane, tamo gdje je bujao život i sloboda, zidovi bili slijepi. Bili su to zidovi
zatvora. Konačno je pozavidjela čak i robovima, ljudima koji su, doduše,
izgladnjeli i izmučeni teškim radovima, ali se kreču s druge strane ovog
zida. Oni su se, pak, žalili da žive pod teškom prisilom, da im je zabranjeno
napuštati Meknes i odlaziti u unutrašnjost zemlje.
Anñel'ki se činilo da bi bijeg bio sitnica, samo kad bi uspjela prekoračiti
haremski zid. Ovako zatvorenoj bilo joj je prije evega nemoguče nači sau-
česnike vani. Samo je zahvaljujuči čudu, ili bolje rečeno, proračunatoj
popustljivosti velikog eunuha, uspjela dvaput razgovarati sa Savarvjem.
On bi mogao organizirati bijeg vani, ali bi se ona sama, vlastitim
snagama, morala probiti iz Jia-rema. I upravo tu je njen pronalazački duh
zakazao i ona se sukobila s podmuklim preprekama. U početku je sve
ogledalo lako. A u stvari je sve bilo teško i opasno.
Noču: pantera. Danju i noču: hladni i nijemj) eunusi, koji su, obasjani
mjesečinom, sa svojim kopljima, stajali na vratima ili s jataganima u ruci
vršili obilazak po terasama. Nepodmitljivi! Neumoljivi!
A služavke, pitala se Anñelika. Stara ju je Fa-tima mnogo voljela i bila joj
duboko odana. Ali ta ljubav nije išla tako daleko, da bi svojoj gospodarici
pomogla u pustolovini zbog koje bi i ona, ako se ne posreči, izgubila život, i
koju je, uostalom, smatrala velikom glupošču. Anñelika je jednog dana od
nje zatražila da doturi ceduljicu Savarvju. Stara se rukama i nogama branila.
Ako je uhvate s lističem što ga kraljeva priležnica šalje krščanskom robu,
ba-
495

cit če je u vatru kao stari panj. To je najmanje što bi joj se moglo dogoditi! A
što se tiče krščanske robinje, ona se ne usuñuje ni pomisliti kakva bi je
sudbina snašla. Boječi se za Savarvja, Anñelika nije više navaljivala.
I sad nije anala šta da radi. Ponekad, da bi sama sebi podigla duh, zazivala
je ona dva mala, tako daleka krščanska dječaka: Florimonda i Charlesa
Henrija, ali to više nije bilo dovoljno da joj podstak-ne volju i borbenost.
Ona nije bila u stanju da savlada sve ove prepreke koje su je dijelile od njih!
Pomisli kako je miris ruža divan i kako je bojažljiva melodija, kojom
maurska robinjica prebiruči po žicama uspavljuje svoju gospodaricu, sam
glas ove čiste noči. Zašto se boriti? Sutra če biti „bestiUle" poslastice od
finog, lisnatog tijesta koje u sebi krije sjeckano golubinje meso začinjeno
biberom, cimetom i šečerom... Ona žarko zaželi šalicu kave. Znala je da
treba samo pljesnuti rukama, pa da stara Pro-vansalka ili njena pomočnica
crnkinja potaknu žera-r vicu u mangali i uzavru uvijek spremnu vodu u
blistavom kotliču.
Miris crnog napitka raspršio bi strah i kao u spokojnom snu dočarao joj
jedan čudesan sat koji je proživjela u Kreti.
Anñelika je stavila ru!ke pod zatiljak i sanjarila ...
Po plavom moru plovi bijeli brod nagnut kao galeb na vjetru... Jedan
čovjek je bijaše kupio za basnoslovnu cijenu čitavog broda! Gdje je sada taj
čovjek koji ju je tako ludo želio? Da li se još sječa lijepe zarobljenice koja
mu je utekla? Zašto je pobjegla? pitala se sada. Jasno, on je bio gusar, ali i
njen sunarodnjak. Jasno, on- je bio uzbudljiv čovjek, možda odvratan ispod
meske, ali on joj uopče nije ulijevao strah... U trenutku kad je njegov taman,
magnetski pogled uhvatio njen, njoj je sinulo da nije došao da je ugrabi nego
da je spasi. A sad zna od čega: od njene vlastite lakomislenosti, od naivnog
vjerovanja da u Sredozemlju žena može slobodno
496

odlučivati o svojoj sudbini. Onda je bar slobodno mogla izabrati svog

gospodara. A zato što je odbila onog tamo, pala je u ruke drugog, mnogo
nesmilje-nijeg.
Anñelika prolije gorke suze osječajuči da je dvostruk rob: ikao žena i kao
zarobljenica.
— Popij malo kave — prošapče Provansalka — bit če ti bolje. A sutra ču
ta donijeti vruče bestille. Kuhari več prave tijesto...
Nebo je iznad crnih vrhova čempresa poprimilo zelenkastu boju. Lebdeči
na krilima zore, mujezinov je žalobni glas s vrha minareta pozivao vjernike
na molitvu, a po haremskim hodnicima trčali su eunusi dozivajuči panteru
Alchadi.
497
3a Neukrotiva AnñeUfca

TRG ROBOVA. DOLAZAK OČEVA REDEMPTORISTA

Jednog dana Anñelika je u blizini svoje sobe ot-crila mali, izboanom
skriveni otvor u slijepom zidu toji je gledao na grad.
Bio je to prozor u obliku ključanice, preuzak daj Di se kroz njega mogla
nagnuti, previsok da bi nekog ?nogla dozvati, ali se s njega vidio prostran trg
kojim ie prolazilo mnoštvo svijeta.
Sada je tu provodila po nekoliko sati dnevno. Ddavde je promatrala
krščanske robove kako kuluče la grañevinama Mule Ismaila. On je gradio i
gradio. Činilo se da to čini zato da bi uživao u rušenju i u ponovnom
podizanju. Posebni su grañevinarski postupci omogučavali vrlo brzo
izvoñenje. Po njegovu se nareñenju malter pravio od šljunkovite zemlje,
kreča i malo vode. Ta se masa čvrsto nabijala izmeñu dviju dasaka čiji je
razmak odgovarao debljini željenog zida. Cigla i kamen upotrebljavali su se
samo za temelje i dovratnike.
Anñelika se vrlo brzo srodila s ovim prizorom koji joj je otkrivao tek
krajičak gradilišta na rubu trga. Štapovi crnih čauša prijeteči su stajali nad
kičmama zarobljenika koji su bez predaha dirinčili pod nesmiljenim suncem.
Mula Ismail se često pojavljivao, iskrsavajuči na konju ili pješice, pod
suncobranom, u pratnji svojih doglavnika.
498

Tada bi sumorna slika oživjela. A Anñelika bi podlegla iskušenju i popustila

znatiželji koju je u njoj rañalo prisilno besposličarenje.
Cim bi se Mula Ismail pojavio, nešto bi se dogodilo.
Jedanput je povod bio Colin Paturel koji ga je zamolio za dopuštenje da se
sutradan slavi Uskrs, na što mu je sultan na licu mjesta odredio stotinu
batina. Drugi put je udarcem kundaka oborio roba koji ga ne bijaše opazio,
pa se malo odmarao. Zatim je naredio da ga bace s vrha zidina visokih
trideset stopa. Treči put je vlastitom rukom odrubio glavu dvojici ili trojici
crnih čuvara, proglasivši ih odgovornima što radovi polako napreduju.
Ona nije čula ni glasove ni riječi. Kazalište koje je gledala kroz mali
otvor, prikazivalo je za nju kratke, nijeme prizore, tragične i burleskne
pantomime. Izvodile su ih marionete koje su padale, bježale, pre-klinjale,
udarale, koje su se verale po ljestvama i skelama i zaustavljale se tek pod
tamnim okriljem večeri.
 U to doba su se muslimani na bijelom trgu bacali ničice u prašinu, okrenuti
prema Meki, gradu u kojem počiva Prorok.
Robovi su se vračali u svoje četvrti ili u podzemne zatvore.
Anñelika je s vremenom nekolicinu dobro upoznala. Ne znajuči im imena,
razlikovala je rase. Francuzi su batine primali sa smiješkom i često se
upuštali u prepirke sa svojim crnim tamničarima koji bi, očito zbunjeni
predočenim razlozima, puštali robove da rade što hoče: da se malo odmore,
da popuše lulu duhana u hladovini pod zidom.
Talijani su znali pjevati. Pjevati u oštroj prašini od živog vapna i
grañevnog kamena. Dobro se vidjelo da pjevaju, jer su njihovi drugovi
prekidali posao i slušali ih. Talijani su često bili i naprašiti, ne mareči što
time stavljaju život na kocku.
Španjolci su padali u oči po nehajnom i gordom baratanju zidarskom
žlicom. Oni se nikad nisu žalili
»2« 499

na pripeku, ni na glad, ni na žed. Holanñani su, naprotiv, revnosno obavljali

svoj' posao držeči se po strani od ostalih i ne miješajuči se u njihove svañe.
Protestante je prepoznavala po istom takvom spo-kojstvu i trezvenosti.
Katolici i raskolnici su se iskreno mrzili i upuštali se u prave bitke, poput
bijesnih pasa, pa su ih štapovi čauša jedva rastavljali. Ponekad su čuvari bili
prisiljeni da pozovu Colina Patu-rela čiji je ugled brzo uspostavljao red i
mir.
Norman je uvijek bio u lancima. Cesto su mu ruke i leña bili pokriveni
krvavim ranama. One su potjecale od bičevanja i batinanja koja su mu
pribavili njegovi neustrašivi zahtjevi za pravdom. Ali je on unatoč tome na
svoja herkulovska ramena natovario teške vreče s vapnom i tako se, uz
zibanje teških lanaca, penjao po Ijestvama sve do vrha grañevine.
Rasterečivao je one najslabije i nitko mu se nije usudio prigovoriti ni riječi.
Jednog dana, pridr-žavši jednom rukom lance sa zglavaka, on je isprebijao
crnca koji se bio oborio na nejakog Jean-Jeana iz Pariza. Čuvari su dotrčali
sa sabljama u rukama, aM. se odmah i povukli, jer je to bio Colin Norman!
Samo je kralj imao pravo da ga kazni.
Kad bi u predvečerje dolazio da obiñe radove, Mula Ismail bi upro koplje
robu u prsa.
Anñeliki se činilo kao da čuje sudbonosne riječi:
— Postani Maur!
Cblin Paturel je nijekao glavom. Da li če se sad srušiti, izdahnuti konačno,
nepobjedivi plavokosi div, izvrgnut godina zlostavljanju od kojeg je več sto-
put trebalo umrijeti? Da li če Azrael napokon ščepati svoju žrtvu?
 Anñelika bi zarila zube u šake. Dolazila bi joj volja da mu na francuskom
dovikne neka se odrekne vjere: Nije shvačala tu vrstu upornosti koja je ovog
čovjeka još držala uspravnim pred njegovim krvožednim mučiteljem.
Napokon bi Mula Ismail ljutito bacio koplje u stranu. Anñelika je kasnije
saznala da je pri tom izjavio:
500

„Taj pas, dakle, silom hoče da bude proklet!"

Tvrdoglava želja Colina Paturela da vječno gori li paklu i uporno
odbijanje da doñe u raj vjernika, izazivali su kod kralja Maroka gorčinu koja
je graničila s tugom.
Anñelika bi s olakšanjem odahnula i otišla da popije šalicu kave radi
osvježenja. Razmišljala je i čudila se tisučama zarobljenika, večinom
poštenih malih ljudi, pomoraca iz svih krajeva svijeta, koji su nalazili
hrabrosti da prkose smrti ili podnose dugogodišnje zarobljeništvo za ljubav
jednog Boga koji mora da im nije mnogo značio ni u vrijeme kad su bili još
slobodni ljudi. Ako se ovakav izgladnjeli, izmučeni, očajni bijednik odrekao
vjere, odmah je imao dovoljno jela, udoban život, pristojan položaj i onoliko
žena koliko ih Muhamed dozvoljava svojim vjernicima.
Bilo je, jamačno, mnogo otpadnika u Meknesu i cijeloj Berberiji. Ali taj
broj nije značio ništa u usporedbi sa stotinama hiljada zarobljenika koji iz
generacije u generaciju strpljivo podnose jaram marokanskih sultana.
Anñelika je s visine svog otvora razmišljala o tome kako čovjek može
bolje iskoristiti svoje bijedno, izmučeno tijelo. Oni čak ni to nisu znali! Oni
su kulučili, patili, nadali se...
Kroz prozor vidje kako prolazi povorka novila robova koje su kralju
darovali salski gusari. Oni su gladovali več osam dana. Njihova izgužvana i
isprljana odječa još nije dospjela da se poistovijeti s odrpanom robovskom
odorom. Tu i tamo su se vidjele pozlate na odijelu visokog plemiča ili
prugasti mornarski prsluk. Uskoro če svi oni biti brača: krščanski
zarobljenici u BerberijL Neki su morali nositi glave svojih drugova koji su
putem umrli; to su zahtijevali čuvari, jer su se bojali da bi u protivnom
slučaju bili optuženi da su manjkajuče robove prodali za svoj račun.
Usred istog ovog trga, na koji je usijano sunce bacalo modrikaste, guste
sjene, i koji je bio stvoren
501

za fata-morgane, Anñelika je jednog jutra spazila osobu koju je najmanje

očekivala^ da če tu vidjeti, osobu koja je najviše upadala u oči i najmanje je
bila u skladu s ovom okolinom: čovjeka u evropskom odijelu i s vlasuljom
na glavi. Njegove cipele s kopčama i visokim potpeticama svjedočile su da
nije mnogo pješačio; manžete su mu bile čiste.
Tek kad mu se jedan doglavnik približio duboko se klanjajuči, ona se
uvjerila da ne sanja.
Bez daha odjuri u svoju sobu s namjerom da pošalje sluškinju da se
raspita o čemu se radi. Ali se pravovremeno sjeti da bi time odala svoju
osma-tračnicu. Morala je, prema tome, sačekati da se vijest sama od sebe
raširi... što se ulbrzo i dogodilo.
Dostojanstvenik s perikom bio je samo časni francuski trgovac iz Sala,
gospodin Bertrand, koji je, kao bivši namjesnik u marokanskom priobalnom
području, preuzeo na sebe zadatak da u Meknesu objavi dolazak toliko
traženih očeva redemptorista.
Kao dobar krščanin, koji želi pomoči svojoj nesretnoj brači, tjrgovac je
sve svoje znanje o zemlji i Marokancima stavio u službu redemptorista koji
po prvi put stupaju na tlo ljubomorno čuvanog 'kraljevstva Mule Ismañla.
Redovnici su putovali u malim etapama, jašuči na magarcima i noseči
svoje darove i pismene preporuke.
Meñu zarobljenicima odmah nastade komešanje. Kao pomorci, od kojih
su neki več više puta pali u alžirsko ili tunisko zarobljeništvo i oslobodili se
upravo posredovanjem redemptorista, oni su voljeli ove redovnike koje su
nazivali i trinitarcima ili bračom na magarcima, jer su hrabro odlazili u
unutrašnjost pojedinih zemalja, do najudaljenijih arapskih čergi, sve zbog
otkupa zarobljenika. Ali pristup u Maroko bio im je zabranjen več petnaest
godina.

Nije malu pobjedu izvojevao Colin Paturel, jer samo zahvaljujuči njemu
kralj je popustio u ovom pitanju na koje je tako osjetljiv
Oni su stizali. Stari Caloens, jedan od najstarijih zarobljenika, sa svojih
sedamdeset godina života i dvadeset godina robijanja, pade na koljena i
zahvali nebu. Konačno mu se ukazuje slobodaj Njegovi su se drugovi čudili,
jer je stari Caloens, kraljev vrtlar ?koji je s ljubavlju njegovao njegove
tratine, uvijek izgledao vrlo zadovoljan svojom sudbinom. On izjavi da je to
taono i da če prolijevati gorke suze kad bude napuštao marokansku zemlju,
ali da mora otiči zato što naglo čelavi. A kralj ne voli čelavce. Kad bi kojeg
opazio, nasrnuo bi na njega i smrskao mu lubanju bakrenom jabučicom svog
velikog štapa. A Caloens, koliko god da je star, još nije imao želju da umre,
naročito ne na ovaj način.
Brača na magarcima su stigla u grad. Kralj je svim robovima dozvolio da
im odu u susret, s pai-movim grančicama u znak dobrodošlice.
 Anñelika više nije mogla izdržati. Po prvi put ona velikog eunuha zamoli
za uslugu: da joj omoguči da prisustvuje prijemu koji če Mula Ismail
prirediti francuskim redovnicima. Osman Ferañi napola zatvori svoje mačje
oči, razmisli trenutak šta bi se moglo 'kriti iza ove molbe, i onda dade
pristanak.
Misija je bila smještena u jevrejskoj četvrti i tamo ostala zatvorena tjedan
dana, pod izgovorom da očima nije dozvoljeno da bilo koga posjete prije
nego što ah kralj primi.
Doglavnici, ministri, otpadnici na visokim položajima, došli su da vide
darove siromašnih redovnika i da ispipaju koliko bi novaca mogli oJ njih
izvuči.
Napokon jednog jutra francuska zarobljenica dobije obavijest da se spremi
za šetnju. Osman Ferañi je doprati do njene dvokolice s crvenim zavjesama,
u koju je bila upregnuta mazga i koju su pratili bud-

502

303

ni čuvari. Vozilo je prošlo kroz kapije mnogih bedema. VeliM eunuh ga

zaustavi pred vratima koja su izlazila na proplanak u parku. Anñelika je
mogla sve vidjeti kroz mali razmak izmeñu zastora.
Kralj je več sjedio na zemlji, bosih, prekrštenih nogu obuvenih u žute
papuče. Tog su mu dana odječa i turban bili zeleni, što je značilo da je
izvrsno raspoložen. Usta je pokrio krajičkom burnusa. Oči su mu se krijesile.
I njega je zanimalo da izbliza vidi krščanske svečenike, kao i njihove
darove. Otpadnik Rodani mu je rekao da se meñu poklonima nalaze i dva
sata njihalice. Ali je Mula Ismail zasad bio zaokupljen napadom koji je
pripremio. Kad bi na pravu vjeru obratio ove ipopove, imame krščanske
vjere, to bi bila nečuvena pobjeda za Alaha! On je dobro pripremio svoj
govor, vatren i uvjerljiv, kakav se i sam osječao u ovom trenutku.
Imao je uza se samo tridesetak crnih čuvara naoružanih dugačkim
puškama sa srebrnim kundacima. Iza njega su stajala dva crnčiča: jedan je
mahao lepezom, a drugi držao suncobran.
Oko njega su sjedili doglavnici i otpadnici u svečanim odorama, koje su
sačinjavah" turbani s bisernim pribadačama i odječa protkana zlatom.
 Oci redemptoristi približavali su se trgom u pratnji dvanaestorice robova
koji su nosili njihove darove. Kralju su ih predstavili francuski otpadnik
Rodani, Jevrej Zaharija i doglavnik Ben Mesaud.
Oci redemptoristi su u svojim redovima vrlo pažljivo izvršili izbor
članova ove izvanredne misije za koju su godinama bezuspješno pokušavali
ishoditi privolu kraljevu. Bilo ih je šest od kojih su trojica govorila arapski, a
svi španjolski; svaki je od njih več izvršio najmanje tri otkupničke misije u
Alžiru i Tunisu; sva šestorica su bili poznati po svom velikom poznavanju
islamskog svijeta. Voña misije bio je velečasni otac de Valombreuze,
najmlañi sin otmjene berišonske porodice, koji je doktorirao na Sorboni. On
je pregovorima pristupao seljački lukavo, ali se držao dostojanstveno poput
visokog ple-
504

miča. Nije se mogao nači čovjek koji bi bio dorastao Muli Ismailu kao on.
Njihove bijele redovničke halje s crvenim krizom na prsima i njihove
brade ostavile su dobar utisak na kralja. Ličili su na pobožne pustinjake
nazvane kaluñerima* koje muslimani tako duboko poštuju.
Kralj je prvi progovorio, poželivši im dobrodošlicu i pohvalivši njihov
svečenički žar i milosrñe koji su ih doveli njihovoj udaljenoj brači. Zatim je
izrekao hvalospjev velikom kralju Francuske. Velečasni otac de
Valombreuze, koji je dobro stajao na dvoru u Versaillesu, mogao mu je po
tom pitanju dati iscrpan odgovor; on ga je obavijestio da kralj Luj XIV, po
svojoj velikodušnosti i veličanstvenim djelima, predstavlja največeg kralja
krščanskog svijeta.
Mula Ismail se s tim složi, a onda započe slovo u čast i slavu velikog
Proroka i njegova zakona.
Pošto je bila prilično udaljena, Anñelika nije mogla pratiti ovaj dugačak
govor, ali je vidjela kako se Mula Ismail sve više zanosi. Njegovo bi se lice s
vremena na vrijeme ozarilo kao olujni oblaci preko kojih za trenutak bijesnu
sunčeve zrake. Zahvaljujuči igri svjetla, njegovo je lice čudesno mijenjalo
boju; bilo je--čas crno čas kao pozlačeno. Pružajuči stisnute pesnice, pozivao
je svoje sugovornike da spoznaju svoju zabludu i da napokon uvide da je
Mu-hamedova vjera jedina istinita, jedina čista, vjera koju su objavili i
propovijedali svi proroci- još od Adama. Naravno, on im ne nareñuje da se
odreknu svoje vjere, jer su ovdje u svojstvu izaslanika a ne robova, nego ih
samo opominje, jer bi pred Bogom morao odgovarati da to nije učinio.
On užasno pati što po njegovu tlu kroče biča tako zaslijepljena i ogrezla u
grijehu. Sreča što još ne pripadaju bogohulnom redu Svetog trojstva koji se
usuñuje tvrditi da u Bogu postoje tri boga!
 — ... Naravno, Bog je Jedini, i toliko uzvišen da ne može imati sina. Isus
je sličan Adamu kojeg je stvorio od zemlje. On je samo Božji izaslanik, a
505

njegova Riječ je duh Njegov kojim je nadahnuo Mariju, kčerku Avrama. On

nije zadojen zlom Satani-nim, a ni ona. Vjerujte, dakle, u Boga i u njegova
Proroka i ne govorite da Bog ima tri lica! Tako čete postiči blaženstvo ...
Hrabri su oci redemptoristi strpljivo saslušali ovu dugačku propovijed,
kaznu za sve one koje su oni održali drugima.
Jako su pazili da kralj ne sazna da je njihov red u stvari red otaca Svetog
trojstva, koji prema prilikama i potrebi nosi i drugi naslov: „Oci
redemptoristi". Colin Paturel im je u svom pismu toplo preporučio da se
predstave pod ovim nazivom, a oni su tek sad shvatili zašto.
Oni se zahvališe kralju na njegovu srdačnom zalaganju da ih spasi grijeha.
Rekoše da su u skladu s krščanskim načelima došli iz tako dalekog svijeta
zato da bi oslobodili svoju braču, pa da unatoč žarkoj želji da mu ugode, ne
mogu napustiti svoju vjeru, buduči da je otkup krščanskih zarobljenika je-
•dini cilj njihova mukotrpnog putovanja.
Kralj usvoji njihove razloge i prisili se da ne pokaže koliko je razočaran.
Robovi bijahu razvezali konope na sanducima s darovima i digli
poklopce. Redovnici predadoše .kralju nekoliko raskošnih tkanina iz
Cambraia i Bretagne, složenih u pozlačene kutije. Zatim mu, bez ikakvog
omota, uručiše tri prstena i tri ogrlice. Mula Ismail stavi prstenje sebi na
prste, a ogrlice položi do sebe na zemlju. S vremena ih je na vrijeme uzimao
i ispitivački promatrao. Na kraju su odmotani satovi njihalice. Brojčanici im
nisu bili oštečeni od dugog putovanja. Veči je imao zlatno klatno koje je
predstavljalo sunce, a brojke su bile od plavog emaj-Ja i ukrašene zlatom.
Kad ih je ugledao, Ismail se razveselio kao dijete. Izjavi da če
blagonaklono saslušati molbu redovnika i da če im vratiti dvije stotine
robova. Nikad se nitko ne bi ni usudio da se pomada ovom broju ...!

Da bi iskazali svoju radost i zahvalnost kralju, robovi još iste večeri doñoše
do kanala koji je oivi-čavao vrt i prirediše veliki vatromet; Jean Davias iz
Pouliguena i Joseph Thomas iz Saintongea bili su pravi vatrometari i oni
upriličiše prizor kakav Mauri još nikad nisu'vidjeli.
Mula Ismail je sa svoje strane promatrao ovu divotu. Bio je ganut. Reče
da jedino robove zaista voli, jer njegovi i njegov narod, umjesto da mu
zahvale za učinjena im dobročinstva, uvijek zahtijevaju još veče ustupke,
dok se krščanski zarobljenici tako iskreno raduju i time ga oduševljavaju.
Još je istog dana naredio da mu se sašije odijelo od zelenog bretanjskog
sukna koje mu se izvanredno svidjelo.

507

LI ANðELIKINA PORUKA LUJU XIV

Anñelika i njene drugarice takoñer su iz daljine promatrale vatromet.
Poslije dugog oklijevanja, vidjevši da je klima povoljna, Anñelika zamoli
velikog eunuha ña.joj dozvoli razgovor s jednim ocem iz misije. Potrebna joj
je svečenička utjeha. Osman Fe-rañi nije vidio nikakve zapreke za ovakav
susret.
Dva su eunuha poslana u jevrejsku kuču u kojoj su oci bili smješteni i
gdje su ih neprekidno posječivali zarobljenici. Svi su ih molili da budu
stavljeni na spisak onih dvjesto Francuza koji če biti otkupljeni.
Velečasni otac de Valombreuza je zamoljen da slijedi crne stražare: jedna
od Mula Ismailovih žena želi s njim razgovarati. Na ulazu u harem svezali
su mu oči. On se nañe pred rešetkom od kovanog željeza iza koje je čekala
žena pokrivena gustim velovima. On se nemalo začudi čuvši je kako govori
francuski.
— Verujem da ste zadovoljni svojom misijom oče? — upita Anñelika.
Otac suzdržljivo primijeti tia sve još nije gotovo. Kraljevo se raspoloženje
može promijeniti. Iskazi zarobljenika, koji ga stalno posječuju, nisu baš
umirujuči. On čezne za tim da se što prije nañe u Ca-dixu, skupa sa svojim
jadnim zarobljenicima čija se duša, pod gospodstvom ovog krvoločnog
kralja, nalazi u velikoj opasnosti.
508

— A pošto ste i vi bili krščanka, gospoño, što

sudim po vašem govoru, molio bih vas da se kod
kralja, vašeg gospodara, založite da zadrži svoju bla
gonaklonost i susretljivost prema nama.
— Ali ja nisam otpadnica — usprotivi se Anñe
lika. — Ja sam krščanka.
Otac de Valombreuze zbunjeno pogladi svoju dugačku bradu. On je čuo
da se sve sultanove žene i priležnice smatraju muslimankama i da javno
moraju ispovijedati Muhamedovu vjeru. One imaju i svoju džamiju u
unutrašnjosti palače.
 — Mene su zarobili — naglasi Anñelika — ja
nisam svojevoljno ovdje.
— Uto ne sumnjam, dijete moje — promrmlja
svečenik pomirljivo.
— I moja je duša u velikoj opasnosti — reče
Anñelika uhvativši se u iznenadnom naletu očaja
grčevito za rešetku — ali to je vama svejedno. Nitko
neče pokušati da me spasi, nitko neče pokušati da
me otkupi. Zato što sam samo žena...
Nije joj polazilo za rukom da izrazi svoje osječaje, da kaže da se više nego
svih mučenja pribojava ovog vala pozlačene putenosti koji zapljuskuje
harem, polaganog raspadanja njene duše u koju se poput otrova postepeno
uvlači lijenost, pohota -i okrutnost. Upravo to je htio Osman Ferañi. On zna
šta u svakoj ženi tinja i pozna način kako da to rasplamsa. Redovnik začuje
kako zakoprenjena žena plače. On sažaljivo mahne glavom.
— Podnesite svoju sudbinu strpljivo, kčeri moja!
Vi bar ne trpite glad i ne ubijate se na radu kao
vaša brača.
Ženska je duša čak i za dobrog oca značila manje od muške. Ne toliko
zbog toga što ju je potcje-njivao, nego zato što je mislio da žena,
zahvaljujuči svojoj naravi i pomanjkanju odgovornosti, može od Boga
očekivati veču blagost i oprost od grijeha.
Anñelika se pribere. Skide s prsta veliki dijamantni prsten u koji je s
unutarnje strane bilo ure-
509

zano geslo i ime Plessis-Belliereovih. Malo zastane, jer joj je bilo neugodno
prisustvo velikog eunuha koji je bdio nad njom. Bijaše dobro razmislila.
Znala je da se bliži čas kad če je Osman Ferañi odvesti u odaje Mule
Ismaila. On joj bijaše dao vremena da shvati kako treba slušati njegove
savjete. Izgubit če njegovu naklonost ako ga razočara, razbjesnit če kralja
ako mu bude prkosila, ona če ovdje ostaviti svoj život i poginuti u mukama.
Užasnuta se pitala da možda ne žudi za tim trenutkom, trenutkom kad če
odjeknuti njen konačni poraz; i to je bolje nego da se tješi lažnim nadama.
Nitko joj ne može pomoči, ni unutra ni vani. Spretni Savarv je samo
siromašan rob koji je precijenio svoje snage. Sa sultanom Mulom Ismailom
nema šale. A ako se krščanski zarobljenici i odvaže na taj nemoguči bijeg na
koji nekoliko najhrabrijih pomišlja, oni se neče opteretiti ženskim
bjeguncima. JSIz harema se ne bježi" Ali je bar mogla pokušati da tu ne
ostavi svoje kosti. Postoji samo jedan jedini čovjek koji je u stanju da
podigne svoj glas i da utječe na nepristupačnog Ismaila do te mjere da ovaj
ispusti svoj plijen.
Ona proturi prsten kroz rešetku.
— Oče moj, usrdno vas molim... Zaklinjem vas
da posjetite Versailles čim se vratite. Zatražite pri
jem kod kralja i predajte mu ovaj prsten. On če na
njemu vidjeti moje ime. Onda mu ispričajte sve, da
me bijahu zarobili, da sam zatvorenica. Reči čete
mu.. ?.
Ona priguši glas i nastavi šapatom:
— ... Reči čete mu da ga molim za oprošten je i
da ga zovem u pomoč.
Pregovori, na nesreču, još nisu bili završeni kad je Mula Ismail od jednog
francuskog otpadnika saznao da se iza naslova redemptorista krije red
Svetog trojstva.
Njegova je srdžba bila strašna.

— Opet si me prevario svojim otrovnim jezikom, lukavi Normane ?*- reče

Colinu Paturelu. — Ali ovaj puta nečeš dokraja izvesti svoju šalu.
On mu barutom napuni bradu, nos i uši, s namjerom da ga zapali. Zatim se
predomisli. Neka Još ne umre. Zadovoljio se time da ga golog veže za križ
na trgu i tako ga ostavi na suncu koje je nesmiljeno peklo, pod stražom
dvojice crnaca naoružanih puškama; ovi su imali da pucaju na lešinare koji
bi pokušali da mu ispi ju oči. Okinuvši nespretno, jedan od čuvara rani
krščanina u rame. Kad je za to saznao, kralj doñe i jednim zamahom sablje
odrubi stražaru glavu.
Drhteči kao prut, ail ne mogavši skinuti oči s ovog užasnog mučilišta,
Anñelika priljubi obraz uz svoj prozorčič. Vidjela je kako zarobljenik
napinje mišice i pokušava osloboditi bolne udove od pritiska oštrog
konopca. Velika mu je glava s dugom plavom kosom padala na prsa. Ali se
vrlo brzo uspravi. Polako je okretao lice s jedne strane na drugu i gledac u
nebo. Neprestano se micao, kao da je htio pospješiti kolanje krvi u svojim
izmučenim udovima.
Zahvaljujuči svom izvanrednom tjelesnom ustrojstvu, nije podlegao
zlostavljanju. Kad su ga navečer skinuli s križa, ne samo što nije bio mrtav,
nego se još uspravio svjež i čio čim je popio vrelu, začinjenu juhu koju mu
je kralj poslao. I njegovi ga drugovi, koji su ga več oplakivali, vidješe kako
ide prema njima uzdignute glave, unatoč krvavim ranama
Novosti su se vrlo brzo širile. Živjelo se u strahovitoj napetosti. Kralj je u
svom bijesu popljuvao redovničke darove. Ogrlice i prstenje poklonio je
crnčičima. Odijelo od zelenog sukna je razderao. Ali je satove njihalice ipak
poštedio.
Zaprepašteni redovnici dobili su nareñenje da smjesta napuste Meknes. U
protivnom slučaju bit če živi spaljeni u svojim kučama.
Oni se posavjetovaše šta da rade. Dva hrabra sal-ska trgovca, gospoda
Bertrand i Chappe-de-Laine

510

513

koji nisu dobili izgon, izjaviše da če zamoliti prijem kod kralja i zatražiti
objašnjenje. A redovnici, da ne bi još više izazivali njegovu mušičavu i
naprasnu čud, pokupiše svoje stvari i uzjahaše na magarce.
Ali, predviñajuči ovakve prepreke, Colin Patu-rel bijaše upalio duhove na
drugoj strani, osiguravši na taj način neku vrst moralne protuteže kraljevoj
samovolji. Pred sam dolazak redovnika, on bijaše posjetio obitelji maurskih
zarobljenika na francuskim galijama i saopčio im da če se voditi pregovori o
razmjeni, pa neka se nadaju da če im se njihovi mili i dragi uskoro vratiti.
Vidjevši sada da zbog kraljeve mušičavosti pregovarači odlaze
neobavljena posla, Mauri u rulji na-srnuše na palaču, naizmjenično
vrijeñajuči i prekli-njuči kralja da ne propusti ovu priliku koja mu se, po prvi
put, pruža da svoje muslimane oslobodi robovanja krščanima.
Mula Ismail bi prisiljen da popusti. Njegovi konjanici trkom sustignu
redovnike i narede im da se, pod prijetnjom smrtne kazne, imaju vratiti u
Meknes.
Pregovori se nastaviše, vrlo burni1, i potraj aše tri
tjedna.
Konačno redovnici dobiju dvanaest zarobljenika umjesto obečanih
dvjesto. A za svakog od njih kralj je zahtijevao po tri Maura i po tristo
pijastera. Redovnici če ih odvesti u Ceutu gdje če sačekati da se razmjena
ostvari.
Kralj je lično odabrao dvanaest najstarijih i naj-nemočnijih robova. Da bi
bio siguran da se nije prevario, naredi im da prošeču ispred njega. Oni se,
naravno, potrudiše da izgledaju što jadnija Mula ismail protrlja ruke i reče
zadovoljno:
— Zaista su jadni i bijedni...
Čuvar se složi:
— Dobro kažeš, gospodaru!
Kralj se okrene svom čati, pa i njega za svaku sigurnost upita za mišljenje.
Ovaj potvrdi:
512

— Dobro si rekao, gospodara, kad si rekao da

su jadni i bijedni.
Kad se prišlo sastavljanju spiska, jedan se šepavi zarobljenik iznenada
pojavi i upozori da stari Caloens nije Francuz, pošto je zarobljen na brodu
pod engleskom zastavom. Stvar je bila stara dvadeset godina, a sad nije bilo
vremena za nekakva dugotrajna provjeravanja. Stari se Caloens ponovo nade
na vratima dvora, kao na ulazu u neki zemaljski raj. Sepavac zauze njegovo
mjesto.
Očima se žurilo da odu, jer im je svaki dan donosio nove neprilike.
Zavidni i ogorčeni zarobljenici obasipali su ih svojim žalopojkama.
Doglavnici i otpadnici zahtijevali su novac i darove, tvrdeči da su im i oni sa
svoje strane izlazili u susret.
Oni napustiše Meknes pod kišom zvižduka i kamenja. Jednako su bili
raspoloženi i muslimani i krščani kojima su propale sve nade u spas.
Stari je Caloens plakao.
— Ah! Kad če se vratiti brača na magarcima ... !
Ja sam izgubljen!
Činilo mu se da na svojoj čelavoj glavi več osječa jabučicu kraljevog
štapa. On ode u vrt i objesi se o palmu. Colin Paturel stiže na vrijeme da ga
spasi.
— Ne očajavaj, djede — reče — pokušali smo
sve da poboljšamo svoj život. Sada nam preostaje
samo jedno: bijeg. Ja treba da odem. Dani su mi
odbrojani. Vitez Renuad de Marmondin če zauzeti
moje mjesto. Ako se ne osječaš suviše starim, povest
čemo te sa sobom.
Colin Paturel nije bez razloga zahtijevao od redovnika da donesu satove
njihalice. Poslije petnaest dana oni su stali. Ženevski se urar Martin Camisart
ponudio da če ih popraviti. Za to mu je bilo potrebno mnoštvo sitnog
pribora: kliješta, turpije, pince-te... A kad su satovi ponovo proradili, bilo je
skriveno dovoljno alata da se Colin Paturel u danom trenutku može
osloboditi svojih lanaca.
513
On če razbiti i lance Pariianina Jean-Jeana, zarobljeničkog čate. Pored njih
dvojice, desetgodišnjih
33 Neukrotiva Anñelifca

nerazdvojnih drugova, u pothvatu ce učestvovati Piccinino Venecijanac,

markiz de Kermoeur, breton-ski plemič, Francis Bargus zvan Arležanin,
rodom iz Martiguesa, Jean' d'Harrostegui, Bask iz Hendavea. Oni su bili
najuporniji momci u ovoj tamnici, svi dovoljno hrabri da se stoput izlože
smrti prige nego što če se nači na krščanskoj zemlji. Njima če se pridružiti
jadni Caloens, čelavi osuñenik, i stari ljekarnik po imenu Savarv koji ih je
obasipao najluñim namislima i predlagao najnezgrapnije načine da se
umakne Muli Ismailu, i koji ih je konačno uspio uvjeriti da je nemoguče
postalo moguče

LII
STARI SAVARY, ŽRTVA OKRUTNOG SULTANA
Kako je moglo izgledati Mula Ismailovo lice kad bi se nagnuo nad željenu
ženu? To lice boje pozlačene bronze, uzbudljivo kao lice afričkog kumira
kojem je vješt palac starog kipara dao tvrde, uglačane crte?
Crnačke usne i nozdrve, mačje oči. Ne oči tigra, nego lava koji gleda pravo
u sunce i kojeg vanjski izgled stvari ne može obmanuti.
Kakav je izraz moglo imati lice osvajača u času
kad je osvajanje privedeno kraju ?
Anñelika je osječala kako se ponovo hvata u zamku. Nije mogla odoljeti
da ne razmišlja o Muli Ismailu. Kad bi lutala kroz drvorede prekrasnih
vrtova, malo-pomalo bi je hvatala vrtoglavica od toga što je pokušavala
odgonetnuti prirodu tvorca ovog božanstvenog djela, vrtlog burnih strasti
koje su raz-dirale gospodara.
Zarobljenike je bacao u lavlju jamu, izmišljao tako okrutna mučenja, da je
samoubijstvo u usporedbi s njima bilo blaženi spas, ali je volio rijetko
cviječe, žubor vode, ptice i životinje, i svim svojim srcem vjerovao u
Alahovo milosrñe. Naslijedivši hladnu, bezgraničnu srčanost Prorokovu,
mogao je kao i Muhamed priznati: „Uvijek sam volio žene, mirise i molitvu.
Ali samo je molitva zadovoljila moju dušu ..."

514

33-

515
 Oko nje su priležnice šaputale, sanjarile, splet-karile.
Sve ove žene, kojima je godilo izležavanje po jastucima, prepuštale su se
životinjskim nagonima svojih lijepih tijela, posvečenih ljubavi.
Glatke i mazne, namirisane, nacifrane, sa svojim podatnim oblinama, bile
su kao stvorene za zagrljaj zapovjedničkog gospodara. Nisu imale druge
životne svrhe i provodile su vrijeme u iščekivanju užitka koji če im on
pružiti, bijesne zbog dosadne i prisilne umjerenosti. Jer samo je mali broj od
ovih nekoliko stotina žena zapadala kraljevska čast.
Vatrene hurije1, namijenjene pohoti jednog jedinog čovjeka, ubijale su
dosadu kujuči podmukle zavjere. Bile su ljubomorne na Engleskinju Daisy i
tamnu Lejlu Ajšu, jedine žene koje su, čini se, otkrile tajnu njegova
zagonetnog srca. One su mu služile jelo. On ih je ponekad pitao za savjet.
Ali one druge nisu zaboravljale da Koran vjerniku dozvoljava četiri zakonite
žene.
Koja če, dakle, postati treča?
Stara se Fatima ljutila što njena gospodarica, koja se zahvaljujuči njenoj
brizi stalno proljepšava-la, još nije predstavljena kralju i još nije postala
njegova miljenica. Ah' to če se ubrzo dogoditi. Kralj treba samo da je vidi. U
haremu nema ljepše žene od Francuskinje. U sjenovitim odajama put joj se
oplemenila. Na vatrenom licu zelene su joj oči blistale natprirodnim sjajem.
Fatima joj je potamnila trepavice i obrve mješavinom plave kane i krečne
vode. To im je dalo mekoču najfinijeg baršuna. Njenu bujnu kosu je,
naprotiv, posvijetlila ispiranjem u čaju od posebnih biljki i svaki je pramen
bio po-datljiv i sjajan kao svila. Od kupki s dodatkom ba-demovog ili
ružinog ulja koža joj je poprimila sede-fasti sjaj
Bila je spremna, mislila je Fatima Pa šta se onda čeka?
Mitske djevojke muslimanskog raja

Provansalka saopči Anñeliki svoje sumnje i nestrpljivost. Osječala se kao

umjetnik čije se djelo potcjenjuje. Čemu biti tako lijepa? Trenutak je bio
pogodan da je predstave despotu i nametnu mu je kao treču ženu. Kad to
postane, neče više biti straha od starosti, od toga da če je zatvoriti u kakav
zabačeni pokrajinski karavan-saraj, ili je, što je još gore, poslati u kuhinju da
do kraja života bude služavka.
Veliki je eunuh ostavljao Anñeliku u stanju mučnog iščekivanja koje je
možda pogodovalo njegovim planovima, ali koje on prvobitno nije
predviñao. Da li je primječivao kako dani lete? Opet se činilo kao da vreba
na neko znamenje dok je zamišljeno promatrao novu odalisku koju je on
stvorio, lijepu kao bogohulne slike talijanskih slikara. Zabrinuto je mahao
glavom. „Pročitao sam u zvijezdama ...", mrmljao je. To što je pročitao i o
čemu nije govorio, činilo ga je neodlučnim.
Noči i noči je provodio na vrhu četvrtaste kule i pomoču svojih optičkih
sprava ispitivao nebo. Posjedovao je najljepše i najsavršenije instrumente
čitavog civiliziranog svijeta. Veliki je eunuh bio strastveni kolekcionar. Da
bi došao do najboljih optičkih instrumenata, nije putovao samo u Veneciju i
Veronu, nego čak u Sasku čija je proizvodnja stakla postala glasovita po
preciznim sočivima. Pored toga je sakupljao perzijske pernice od sedefa i
emajla i posjedovao vrlo skupocjene primjerke.
Volio je i kornjače. Uzgajao je najrazličitije vrste u vrtovima planinskih
ljetnikovaca u koje je Mula Ismail smještao napuštene priležnice. Jadne žene
nisu bile samo udaljene zauvijek iz Meknesa, nego su do smrti morale živjeti
u društvu ovih simpatičnih gmizavih čudovišta, od onih najsičušnijih do
onih divovskog rasta. Povrh toga su imale na vratu još i strašnog Osmana
Ferañija koji je svoje kornjače često obilazio.
Veliki je čovjek, čini se, posjedovao i dar sveprisutnosti. Haremske
pitomice su znale da če se pojaviti baš onda kad im najviše smeta. Uz bok
Muli

516

517

Ismailu stvorio bi se svaki put kad bi vladar iznenada zaželio da čuje

mišljenje svog velikog eunuha o nekoj zamisli što mu je tog trenutka pala na
pamet.
On je često posječivao ministre, svakodnevno primao izvještaje brojnih
uhoda, mnogo putovao, a ipak se činilo kao da dane provodi u razmišljanju o
savršenosti perzijskog emajla, a noči u astronomskim proučavanjima.
Uza sve to je pobožno obavljao muslimanske obrede i pet .puta dnevno
klanjao.
— Prorok je rekao: Radite za ovaj svijet kao da
čete vječno u njemu živjeti, a za onaj svijet radite
kao da čete' sutra umrijeti — običavao je ponavljati
veliki eunuh.
Činilo se da je njegova misao u stalnoj, nevidljivoj vezi s osobama koje su
mu podreñene. Poput vrebajučeg pauka, spleo je od sebe do njih mrežu koje
se oni nikad neče osloboditi.
 — Zar te ne mori želja, Firuzo? — upita je jed
nog dana. — Zar ne čezneš za zanosom strasti? Več
dugo nisi imala muškarca ...
Anñeilka odvrati oči. Prije bi se dala rezati na komade, nego priznati da se
noču budi iz nemirnog sna, grozničava, uzbuñena, i da sasvim tiho zaziva:
Muškarca! Bilo kojeg muškarca...!
Osman Ferañi nije popuštao...
—? Zar tvoje žensko tijelo, koje se ne boji muškarca, koje ga želi, koje se
ne plaši njegovih silovitosti kao mnoge neiskusne djevojke, zar ono ne
izgara od želje da se ponovo s njim sretne? Mula Ismail če te usrečiti...
Zaboravi svoje brige i misli samo na užitak... Hočeš li da te konačno
predstavim ... ?
Sjedio je pored nje na niskoj stoličicL Kao i uvijek privukao je na sebe
svu Anñelikinu pažnju. Sa-njalački je promatrala tog velikog prognanika
ljubavi ...» Izazivao je u njoj raznovrsne osječaje, istovremeno i odvratnost i
poštivanje, a neka čudna tuga bi je obuzimala kad bi obratila pažnju na
vanjske oznake njegova stanja: podbradak, glatke i su-
518

više lijepe ruke i pod satenskim prslukom razvijene grudi koje eunusi
ponekad dobivaju u zrelim godinama.
— Osman-beže — reče iznebuha — kako mo
žete govoriti o tim stvarima? Zar nikad niste zaža
lili što su vam one uskračene?
Osman Ferañi podiže obrve; on se nasmiješi blago, gotovo veselo.
— Ne može se tugovati za nečim što se ne po
zna, Firuzo! Da li zavidiš luñaku koji prelazi ulicu
smijuči se prikazama svog pomučenog duha? A on
je na svoj način sretan, taj luñak, zadovoljan sa svo
jim priviñenjima. Ali ti ne bi s njim htjela dijeliti
njegovo blaženstvo i zahvaljuješ Alahu što nisi na
njegovu mjestu. Takvim mi se čine postupci do ko
jih dovodi robovanje pohoti. Ono može od čovjeka
zdravog razuma napraviti jarca koji mekeče za naj
glupljom kozom. I ja sam zahvalan Alahu što me
nije izložio toj opasnosti. Ali ne poričem da ovaj pra-
iskonski nagon ima i jednu dobru stranu i ja ga po
kušavam usmijeriti prema svom cilju, a to je veličina
kraljevine Maroka i očiščenje islama!
 Anñelika se napola uspravi. Najedanput je obuzme zanos vojskovoñe koji
prekraja svijet po svojoj volji.
— Osman-beže, priča se da ste vi doveli Mulu
Ismaila na vlast, da ste mu vi odredili koga u tu
svrhu treba da smakne ili dade smaknuti. Ali jedno
ubijstvo ste propustili počiniti. Propustili ste njega
ubiti! Zašto da takav mahniti sadista ostane na pri
jestolju Maroka? Zar ne biste vi bili bolji vladar od
njega? Bez vas bi on bio samo pustolov koga su nje
govi neprijatelji nadjačali i maknuli. Vi ste njegovo
lukavstvo, njegova mudrost i njegova potajna zašti
ta. Zašto ne zauzeti njegovo mjesto... ? Vi biste to
mogli. Zar eunusi, nekoč, nisu bili okrunjeni za ca
reve Bizanta?
Veliki se eunuh još uvijek smiješio.
— Ja sam ti neobično zahvalan, Firuzo, na tako
visokom mišljenju o meni. Ali ja neču ubiti Mulu
519

Ismaila. On je pravi čovjek za marokanski prijesto! On posjeduje vatr'enost

roñenog osvajača. Šta može stvoriti onaj tko nije sposoban za oplodnju... ?
Krv Mule Ismaila je užarena lava. Moja je ledena kao voda planinskog izvor
a.. I dobro je što je tako! On je mač Božji. I ja sam na njega prenio svoju
mudrost i svoje lukavstvo. Ja sam ga počeo odgajati i podučavati još kad je
bio mali, nepoznat plemič, izgubljen meñu sto pedeset sinova Mule Aršija
koji se nije puno brinuo za njihov odgoj. On se bavio samo Mulom-
Hametom i Abd-Ahmetom. Ali sam se zato ja pozabavio Mulom Ismailom. I
on je pobijedio ovu dvojicu. Mula Ismail je više moj sin nego sin Mule
Aršija koji ga je stvorio... Ja ga, prema tome, ne mogu uništiti. On nije
mahniti sadista kako ga tvoj uzak krščanski duh sudi. On je mač Božji! Zar
nikad nisi čula da je Bog poslao vatru na grešne gradove Sodomu i
Gfomoru... ? Mula Ismail suzbija sramne proroke kojima se odaju toliki
Alžirci i Tu-nižani, on nikad nije uzeo ženu koja ima živog muža, jer Zakon
zabranjuje preljub, i on produžuje ramazanski post za čitav mjesec dana...
Kad budeš njegova treča žena, ti. češ obuzdavati ispade njegove vatrene
prirode... Moje če djelo biti dovršeno. Hočeš li da te najavim Muli Ismailu?
— Neču — odgovori ona uzbuñena — ne...
još ne.
— Pustimo onda neka sudbina ide svojim to
kom ...!
 Kocka je pala jednog bistrog, svježeg jutra, kad se Anñelika u svojoj
dvokolici s navučenim zavjesama odvezla u nasad palmi. Savarv joj bijaše
po Fa-timi poslao pisamce u kojem ju je pozvao da doñe u palmik do
vrtlarske kučice. Vrtlareva žena, francuska robinja, gospa Badiguet, če je
uputiti do njena starog prijatelja.
Pod svodolikim granjem palmi svjetlucale su bojom jantara zrele datule.
Robovi su ih brali. Kod
520

vrtlarske kučice gospa Badiguet priñe vozilu čije je zastore Anñelika jedva
razmaknula. Ova je robinja uhvačena kad je sa svojim mužem išla iz
Saintes-Ma-riesa u Cadix. Njene su dvije sestre, zarobljene skupa s njom,
dospjele u Abd-el-Ahmetov harem, dok je ona smjela ostati uz svog muža,
jer Mula Ismail poštuje Zakon koji zabranjuje preljub i on nikad ne bi
rastavio ženu od muža. U ropstvu je rodila četiri dječaka koji su bili drugovi
u igri princu Zidanu.
Ona se krišom obazre oko sebe i prišapne An-ñeliki da stari Savarv radi
nedaleko odatle, na drugom kraju palmika. Pobire otpale datule koje če biti
dodatak užeglom robovskom kruhu. Treči drvored lijevo... Da li je sigurna u
dvojicu eunuha koji upravljaju spregom? Da. Ta su dva mlada čuvara,
srečom, znala samo za jedno: da im je Osman Fe-rañi naredio da ispunjavaju
želje francuskoj zarobljenici.
Ona, dakle, naredi da se krene u pravcu označenog joj drvoreda i ubrzo
spazi Savarv ja, smeñeg patuljka, koji je pod smaragdnim i zlatnim odsjajem
palmi veselo kupio sebi hranu. Mjesto je bilo pusto. Čulo se samo zujanje
muha koje su oblijetale oko slatkih plodova.
Savarv se približi. Eunusi htjedoše posredovati.
— Odstupite, djeco moja! — reče im ljubazno
starac. — Pustite me da pozdravim ovu gospu.
— On mi je otac — umiješa se Anñelika — i vi
vrlo dobro znate da mi Osman-beg dozvoljava da se
s njim viñam .
Oni popustiše.
— Sve se dobro razvija — prošapče Savarv, dok
su mu oči iza naočala blistale.
— Jeste li pronašli još koju naslagu mineralne
mumije? — upita Anñelika sumorno se nasmiješivši.
Ona ga je raznježeno gledala. Poprimao je sve veču sličnost s onim
bradatim i vragolastim vilenjacima koji dolaze da plešu oko kamenih stolova
po poljima Poitoua. Gotovo je povjerovala da Savarv
521

i nije ništa drugo do dobar duh iz njena djetinjstva, na koji je satima znala
vrebati sakrivena u rosnoj travi, i koji ju je vjerno pratio i štitio.
— Šest se robova sprema na bijeg. Namisao im
je savršena. Neče se povezati 9 matadorima jer ovi
vrlo često izdaju one koje bi trebali odvesti u krš
čansku zemlju. Oni su pokupili sva moguča obavje
štenja od robova koji su ponovo zarobljeni nakon
uspjelog bijega. Več znaju kako če stiči do Ceute,
kojim putovima treba iči, a koje treba izbjegavati.
Vrijeme povoljno za bijeg nastupit če za mjesec-dva
dana. To je doba ravnodnevnice kad Mauri ne spa
vaju u polju, jer nema više ni žita ni voča za čuva
nje. Putovat če se samo noču. Ja sam ih nagovarao
da sa sobom povedu jednu ženu. Nisu htjeli. Svijet
još nije čuo da se žena upustila u bijeg. Ja sam ih
upozorio da čete im upravo vi korisno poslužiti, jer
če obzirom na prisustvo žene svatko pomisliti da se
radi o trgovcima, a ne o krščanskim zarobljenicima.
Anñelika mu toplo stisne ruku.
— Oh, dragi moj Savarv! A. ja sam vas optuži
vala da ste me prepustili mojoj tužnoj sudbini!
—' Ja sam spleo svoju mrežu — reče stari ljekarnik — ali time još nije
sve učinjeno. Vi treba da izañete iz tvrñave. Ispitao sam sve izlaze koji iz
harema vode u grad; na sjevernoj strani, na fasadi koja gleda na smetlište
nedaleko jevrejskog groblja, postoje vratašca koja nisu pod stalnom stražom.
Raspi* tao sam se kod služavki. Ona vode u dvorište nazvano „dvorište
tajni" gdje se nalazi stepenište povezano s haremom. Tuda biste mogli izači.
Jedan od zavjerenika če vas noču vani sačekati. A sad, treba imati na umu da
se ova vratašca mogu otvoriti samo izvana i da samo dvije osobe posjeduju
ključ: veliki eunuh i Lejla Ajša. To im omogučava da se iznenada pojave u
haremu, onda kad ih nitko ne očekuje, pošto su viñeni kako svečano izlaze
na glavna vrata... Vama če več nekako uspjeti da im ukradete taj ključ i da
ga doturite nekom od naših koji če doči da vam otvori vratašca...
522

— Savarv! — uzdahne Anñelika. — Vi znate

pokretati i brda, pa vam sve izgleda jednostavno.
Ukrasti ključ velikom eunuhu, nad se oči u oči s pan
terom ... !
— Imate li pouzdanu sluškinju?
— Zapravo ... ne znam ni sama ...
Savarv iznenada stavi prst na usta. On nestane poput lasice noseči pod
miškom košaricu s datulama.
Anñelika začuje konjski topot koji se sve više približavao. Mula Ismail u
pratnji dvojice doglavnika iskrsne iza poprečne aleje. Žuti mu je burnus
lepršao na vjetru. On se zaustavi kad meñu drvečem opazi kočiju s crvenim
zastorima.
Savarv ispusti košaricu usred drvoreda i udari u kuknjavu.
Time privuče sultanovu pažnju. Mula Ismail polako dojaše do njega.
Hinjena nespretnost i strah starog roba izazvali su njegov neodoljivi
sadistički nagon.
— Oh! Nije li to mali krščanski isposnik Osma-
na Ferañija? 0 tebi se pričaju čuda, stari vješče.
Izvrsno njeguješ mog slona i moju žirafu.
— Neka ti Bog plati za tvoju dobrotu, gospodaru
— meketao je Savarv badvši se na zemlju.
— Digni se. Takav ponižavajuči položaj ne pri
liči isposniku, svetom biču iz kojeg govori sam Bog.
Savarv ustane i uzme košaricu.
— ... Pričekaj... ! Ne sviña mi se što te nazi
vaju isposnikom, tebe koji si ostao u zabludi svoje
sramne vjere. Ako posjeduješ čarobnjačku moč, ona
može potjecati samo od sotone. Postani Maur i ja ču
te uzeti sebi za tumača snova.
— Razmislit ču o tome, gospodaru — odgovori
Savarv.
Ali je Mula Ismail bio loše volje. On podigne koplje i skvrči ruku,
spreman da udari.
— Postani Maur — ponovi prijeteči. — Maur . .. !
Maur... !
Rob se napravi kao da nije čuo. Kralj nasrne
prvi put.
523

Stari Savarv zatetura i uhvati se za bok s kojeg se cijedila krv. Drugom,

drhtavom rukom poravna naočale, a onda pogleda sultana očima koje su
sijevale od srdžbe:
 — Da preñeni na islam... ? Čovjek kao što sam
ja? Za šta me držiš, gospodaru ... ?
— Ti vrijeñaš Alahovu vjeru! — rikne Mula
Ismail zarivši mu koplje u trbuh.
Savarv iščupa željezo iz svog tijela i pokuša se uspraviti u namjeri da
pobjegne. Teturajuči napravi nekoliko koraka, ali ga je Mula Ismail na konju
slijedio ponavljajuči „Maur! Maur!" i pri tom zabadao koplja u Savarvjevo
tijelo.
Starac se sruši.
Anñelika je užasnuta promatrala kroz zastore ovaj jezivi prizor. Grizla je
prste da ne bi vikala. Ne! Ona nije mogla dozvoliti da se njen stari prijatelj
ovako kasapi. Izleti iz kočije, jurne poput luñakinje i uhvati se Mula Ismailu
za sedlo.
— Stani, gospodaru, stani! — molila je na arap
skom. — Milost, on je moj otac...!
Koplje se zaustavi u zraku. Sultana je zbunila pojava ove božanstvene i
nepoznate žene čija se raspletena kosa blistala na suncu kao svileni veo. On
spusti ruku.
Anñelika ustrašena pritrči Savarjrju. Podigne starčiča koji je bio tako
slabašan da ona gotovo i ne osjeti nikakvu težinu, odvuče ga do najbližeg
stabla i prisloni ga na nj.
Njegova je stara odječa bila umaljana krvlju. Naočale su mu bile razbijene.
Ona. mu ih pažljivo skine. Crvene su se mrlje povečavale, natapale otrcanu
tkaninu i Anñelika zaprepaštena vidje da je starčevo lice, na kojem je stršila
crvenkasta bradica obojena kanom, poblijedjelo kao vosak.
— Oh! Savarv — reče isprekidanim glasom —
oh, dragi moj stari Savarv, vi ne cr-Jjets umrijeti!

Gospa Badiguet, koja je iz daljine promatrala dramu, jurne u svoju kuču po

lijek.
Savarvjeva drhtava ruka izvuče iz nabora odječe grumenčič crne, ljepljive
zemlje. Njegove pomučene oči spaziše Anñeliku.
— Mumija...! — prozbori. — Avaj! Gospoño,
nitko neče saznati tajnu ove zemlje... Samo ja sam
je znao... a ja odlazim... ja odlazim.
Njegove vjeñe poprimiše olovnu boju.
Vrtlarova je žena prispjela noseči napitak od sjemenki tamarisa, cimeta i
bibera.
Anñelika ga prinese starčevim usnama. Činilo se da udiše vrele pare.
Smiješak mu zaigra na licu
 — Ah! Mirodije! — prošapče — miris sretnih
putovanja... Isuse, Marijo, primite me...
To su bile posljednje riječi starog ljekarnika iz ulice Bourg-Tibourg.
Njegova sijeda glava klone i on ispusti dušu.
Anñelika je u svojim rukama držala mlitave, le-cLene ruke.
— To nije moguče — ponavljala je unezvijerena
— to nije moguče!
Je li to onaj poduzetni i nepobjedivi Savarv ležao ovdje u smaragdno-
zelenom odsjaju palmi, poput jadnog, razbijenog pajaca!
Ne! To je samo ružan san! Jedna nova -šala genijalnog lakrdijaša! On če
se opet pojaviti i Šaptati joj: „Sve se razvija dobro, gospoño."
Ali on je mrtav, izboden kopljem.
I tada osjeti kako se neka užasna težina svalila na nju. Težina pogleda koji
ju je fiksirao. Ona pored sebe u pijesku opazi nepomična konjska kopita i
P°-ñigne glavu.
Sjena Mule Ismaila ležala je na njoj.

524

525

Uli
VELIKI EUNUH PREDSTAVLJA ANDELIKU MULI ISMAILU
Osman Ferañi uñe u hamam gdje su služavke upravo pomagale Anñeliki
da izañe iz velike mramorne kade u koju se silazilo po stepenicama od
mozaika.
Od plavog, zelenog i zlatnog mozaika, složenog u arabeske, bili su i
svodovi hamama za koji se pričalo da je napravljen po uzoru na turske kupke
u Carigradu. Jedan je arhitekt, pravoslavac, koji je dugo radio u Turskoj,
podigao ovu čudesnu grañevinu za užitak i udobnost Mula Ismailovih žena.
Pare, koje su mirisale po izmirni i ružama, zamagljivale su obrise zlatom
ukrašenih stupova i stvarale utisak palače snova iz istočnjačkih bajki.
Kad opazi velikog eunuha, Anñelika se nagonski obazre za nekim velom.
Još se uvijek nije priu-čila na to da je eunusi peru i oblače, a najmanje je u
tim trenucima podnosila prisustvo visoke ličnosti poglavara saraja.
Lice Osmana Ferañi ja bilo je nepronično. Pratila su ga dva eunuha jedrih
obraza, koji su nosili bale ružičastog muslina protkanog srebrnim nitima.
Osman Ferañi suho naredi sluškinjama da odmotaju jednu po jednu.
— Je li svih sedam velova na broju?
— Da, gospodaru.
526

Ispitivačkim okom promatrao je Anñelikino-skladno tijelo. Po prvi put u

svom životu ona se neugodno osječala što je žena i što je lijepa. Izgledala je
sebi kao umjetnina kojoj kolekcionar ispituje svojstva, originalnost,
procjenjuje vrijednost i usporeñuje. Bio je to odvratan, nesnosan osječaj, kao
da joj vade dušu ... !
Stara Fatima smjerno obavije bokove mlade žene prvim velom koji je
dosezao do gležanja i kror koji su se nazirale lijepo oblikovane noge, glatke
kao porculan, obla bedra i nježne sjene na trbuhu. Dva su joj druga vela, isto
tako besramno, pokrila ramena i poprsje. Jedan veči joj je zaogrnuo ruke.
Peti' je bio dug kao plašt. Onda su joj pokrili kosu dohva-tivši je krajem vela
koji je bio veči od svih ostalih. Zadnja je bila feredža koju če joj odmah
staviti na lice i koja če ostaviti slobodne samo njene zelene oči. Ovima su
njeni uzburkani osječaji, koje je pokušavala zatomiti, podarili čudesan
bljesak.
Anñeliku odvedoše u njene odaje. Osman Ferañi opet doñe k njoj. Nañe
da njegova crna koža« danas ima plavičast sjaj. Ona pak mora da je prilično
blijeda ispod šminke. Pogleda ga pravo u lice.
— Za kakvu me to pomirbenu ceremoniju pri
premate, Osman-beže? — upita sigurnim glasom.
— Ti to vrlo dobro znaš, Firuzo. Moram te pred
staviti Muli Ismailu.
— Ne — reče Anñelika — to se neče dogoditi!1
Nosnice su joj podrhtavale. Morade podignuti
glavu da bi mogla gledati u lice velikom eunuhu.
Njegove se zjenice suzdše, postadoše oštre i sjaj. ne kao sječivo mača.
— Ti si mu se sama pokazala, Firuzo On te
je vidio! Imao sam muke dok sam mu objasnio zašto-
sam te tako dugo skrivao. Prihvatio je moje razloge
Ali sada hoče da te vidi u svoj tvojoj ljepoti koja
ga je zabliještila.
Glas mu postade tih i dalek.
. A ti još nikad nisi bila tako lijepa kao danas, Firuzo! Očarat češ ga, budi
bez brige On če samo
52?
za tebe imati oči i samo tebe željeti. Ti posjeduješ sve osobine koje su
potrebne da bi mu se svidjela. Tvoja bijela put, tvoja pozlačena kosa, tvoj
pogled! I tvoja če gordost biti osvježenje njegovu duhu koji je okružen
slabičima i puzavcima. Pa i tvoja če mu stidljivost, koja je tako neobična kod
žene iskusne u ljubavi i koje se ne možeš otresti ni preda mnom, goditi i
razgaliti mu srce. Ja ga poznam. Znam kakva ga žeñ mori. Ti možeš biti
njegov izvor. Ti ga jedina možeš naučiti šta je.bol. Ti ga jedina možeš
naučiti šta je strah... Ti možeš držati njegovu sudbinu u svojim krhkim
rukama... Ti možeš sve, Fi-ruzo!
Anñelika klone na divan.
— Ne — reče.— ne, to se neče dogoditi!
Ona se smjesti toliko udobno i neusiljeno, koliko su joj to dozvoljavali
brojni velovi kojima je bila omotana.
— Vi u svojoj zbirci jamačno još niste imali
Francuskinju, Osman-beže? Sad čete na vlastitu šte
tu naučiti od kakve su grañe tkane...
I tada Osman Ferañi prinese ruke sljepoočicama i stane uzdisati klateči se
kao plačljiva žena.
— Joj! Joj! Oh! Sta sam skrivio Alahu da sam
naišao na ovakvu magareču glavu!
— Sta vam je?
— Pa zar ti, nesretnice, ne shvačaS da ni u snu
ne smiješ pomisliti da se uskratiš Muli Ismailu? Malo
se u početku nečkati, ako baš hočeš Lagani otpor
če mu se čak i sviñati. Ali ti ga moraš prihvatiti za gospodara. Ako ne, on če
te ubiti, ti češ izdahnuti u mukama.
— Pa neka! Utoliko gore — reče Anñelika —
umrijet ču. Izdahnut ču u mukama!
Veliki eunuh podiže ruke prema nebu.
Zatim promijeni taktiku i nagne se prema njoj.
...Firuzo, zar nisi željna muškog zagrljaja? Plamen žudnje te razdire... Ti
znaš da je Mula Ismail izvanredan mužjak. On je stvoren za ljubav kao što je
stvoren za lov i rat, jer u njegovim žilama teče
528

crna krv... On može zadovoljiti ženu sedam puta u toku jedine noči... Dat ču
ti napitak koji če razbuktati tvoju ljubavnu groznicu ... Upoznat češ takve
naslade, da češ živjeti samo još u očekivanju da se one ponove.,.
Užarena lica Anñelika ga odgurne. "Ona ustane i uputi se hodnikom. On
poñe za njom poput strpljive mačke i začudi se kad je nañe kako nijemo stoji
pred prozorčičem koji gleda na trg gdje robovi rade. I on se upita kakav je to
prizor mogao njenu licu, još maloprije tako uzbuñenom od želje, podariti taj
izraz savršenog mira.
— Svakog dana — tiho je govorila Anñelika —
u Maknesu umiru krščanski zarobljenici, mučenici
vjere. Oni radije prihvačaju rad, glad, udarce, muke,
nego da se njoj iznevjere... A ipak su to večinom
jednostavni pomorci, neuk, običan puk. Pa zar da ja,
Anñelika de Sance de Monteloup, koja potječem od
kraljeva i križara, nisam u stanju da slijedim njihov
primjer? Meni sigurno nitko nije stavio koplje pod
grlo govoreči mi: „Postani Maurka". Meni se, napro
tiv kaže: „Podaj se. Muli Ismailu, mučitelju krščana,
onom koji je pogubio tvog starog Savarvja!" A to je
isto kao da se od mene traži da se odreknem svoje
vjere. Ja se neču odreči svoje vjere, Osmane Ferañi!
— Umrijet češ u najstrašnijim mukama!
— Pa neka! Utoliko gore! Bog i moji preci če
biti uza me!
Osman Ferañi uzdahne. Zasad je iscrpio sve svoje argumente. Ali je dobro
znao da če je na kraju prisiliti da popusti. Kad joj pokaže krvnikov alat i
opiše joj nekoliko načina mučenja koja je Mula Ismail izmislio za svoje
žene, njena če borbenost splasnuti! Ali vremena više nema... Sultan čeka
nestrpljivo.
— Slušaj — reče na francuskom. — Zar nisam
prema tebi postupao kao prijatelj? Nikad nisam
prekršio zadanu riječ i da nije tvog nepromišljenog
postupka, Mula Ismail ne bi danas, zahtijevao da do
ñeš k njemu. Zar ne bi onda, iz obzira prema me
ni, mogla prihvatiti samo to da te predstavim? Mu-
529
34 Neukrotiva Anñelika

la Ismail nas čeka. Ja više ne znam nikakav izgovor1 pod kojim bih stvar
mogao dalje odgañati. Čak če i meni odrubiti glavu. A predstavljanje ne
obavezuje ni na šta... Tko zna, možda mu se čak nečeš ni svidjeti? Zar to ne
bi bilo najbolje rješenje? Upozorio sam sultana da si vrlo plaha. Mogao bih
ga nagovoriti da se strpi još neko vrijeme.
 Još neko vrijeme! Čemu ono treba da posluži? Da se strah u nju uvuče?
Da se obeshrabri? Ali možda, mislila je Anñelika, možda če joj ono dati i
mogučnosti za bijeg...
— Prihvačam... zbog vas — odgovori ona.
Meñutim, bijesno je odbila pratnju od deset eu
nuha.
— Neču da me vode kao zarobljenicu ili kao ov
cu na klanje!
Spreman na svaku pogodbu, Osman Ferañi popusti. On če je sam pratiti, a
jedan mali eunuh če prihvatiti velove koje če poglavar saraja skidati jedan
po jedan.
Mula Ismail je čekao u maloj prostoriji kuda se rado povlačio i u samoči
razmišljao.
Iz bakrene kadionice širili su se miomirisi po sobi.
Anñeliki se činilo kao da se to po prvi put nalazi u njegovoj blizini. Ništa,
je više nije zaklanjalo njegovu pogledu. Danas je zvijer vidi. On je ustao kad
su oni ušli.
Veliki eunuh i njegov mali pomočnik bace se na zemlju. Zatim se Osman
Ferañi digne, ode Anñeliki iza leña i, blago je uhvativši za ramena, dovede
pred sultana.
Ovaj je napeto promatrao zakoprenjenu priliku. Zlatnosmeñe kraljeve oči
sretoše se sa Anñelikinim. Ona spusti vjeñe. Po prvi put poslije nekoliko
mjeseci jedan ju je muškarac gledao kao poželjnu ženu. Ona je znala da če i
njega, kad ugleda njeno lice koje je ruka velikog eunuha upravo otkrila,
zahvatiti ona mješavina iznenañenja i očaranosti videči njene savršene crte,
njene nabubrene i malo podrugljive
530

usne kao što je zahvatila več mnoge muškarce. Ona je znala da če široke
Mula Ismailove nozdrve zatre-periti kad vidi njenu jedinstvenu kosu koja
poput zlatne svile pada na ramena.
Kuke Osmana Ferañi ja prelazile su prelio nje. Tvrdoglavo je držala vjeñe
spuštene i nije vidjela, nije htjela vidjeti ništa drugo do ples ovih crnih,
dugačkih ruku s crvenim noktima i briljantnim prstenjem. Čudno! Nikad nije
primijetila da su im dlanovi tako blijedi, gotovo bezbojni, kao uvela ruža...
Silila, se da misli na desete stvari, kako bi mogla podnijeti mučenje što je
za nju predstavljao ispitivački pogled nabusitog gospodara kojem je bila
namijenjena. Pa ipak je nehotice protrnula kad je osjetila da su joj mišice
gole. Ona osjeti lagan pritisak ruku na svojoj koži. To ju je Osman Ferañi
opominjao na opasnost... On prinese ruku šestom velu koji če ogoliti njene
grudi i otkriti njen vitki struk, njena leña, gipfca i dugačka kao u mlade
djevojke.
Kralj mu na arapskom reče:
Pusti... Nemoj je gnjaviti. Slutim da je vrlo
lijepa!
On ustane s divana i doñe do nje.
Ženo — reče na francuskom muklim glasom
koji je znao biti tako divljački — ženo... pokaži
mi... tvoje oči !
On to izreče takvim tonom, da ona ne odoli, nego upravi svoj pogled na
zastrašujuče lice. Ona vidje istetoviran znak kraj usana i pore na njegovoj
čudnoj žuto-crnoj koži.
Mesnate mu se usne razvuku u lagan smiješak.
— Takve oči još nikad nisam vidio! — reče Os-
manu Ferañiju na arapskom. — Mora da su jedine
na svijetu.
— Ti si to rekao, gospodaru — potvrdi veliki
eunuh.
On ponovo ovije Anñeliku brojnim velovima. Tiho je posavjetuje na
francuskom:
84«
531

— Nakloni se pred kraljem. To če mu še svidjeti.

Anñel'ka se ne pomače. Ako i nije znao puno francuski, Mula Ismail je
bio dovoljno pronicljiv da shvati izraz njena lica. On se ponovo nasmiješi, a
njegove oči bljesnuše veselo i divlje. Kod ove jedinstvene žene, kojom ga je
veliki eunuh iznenadio, bio ja unaprijed spreman na strpljenje, na obzire.
Ona je obečavala tolike čudesne slasti, da čak nije osjetio želju da ih odmah
spozna. Bila je kao nepoznata zemlja koja se otkriva tek malo-pomalo, kao
neprijateljska kula koju treba osvojiti, protivnik kojeg treba savladati
Utvrñen grad kojem treba pronači slabu tačku. Raspitat če se kod velikog
eunuha koji je dobro pozna. Da li ova žena voli darove? Da li voli nježnost
ili grubost? Da li voli ljubav? Da. Njeno bistro oko odaje uzbuñenje; vatreni
zanos se krije iza hladnoče njena snježnobijelog tijela. Nije to ona od straha
drhtala. Ta žena nije anala za strah, ali njeno je lice, koje se pokušavalo
izmaknuti snažnom kraljevom pogledu, več poprimalo onaj malaksao i
pobijeñen izraz koji mora da je imala poslije ljubavnog čina. Ona više nije
mogla izdržati... ! Htjela se osloboditi svih okova i poput opčinjene ptice
tražila je izlaz, ali se ukočila izmeñu ova dva okrutna čovjeka koji su svu
svoju pažnju usredotočili na njeno uzbuñenje.
Mula Ismail se i dalje smiješio
532

LTV ZAMKA STRASTI

Anñelika je odvedena u druge odaje, prostranije S bogatije od njenih
dosadašnjih.
— Zašto me ne vode u moju sobu?
Eunusi i sluškinje nisu odgovarali. Ukočena lica, kojim je pokušavala
sakriti svoje zadovoljstvo, Fatima joj je služila objed, ali ga ona ni ne taknu.
Napeto je očekivala da se pojavi Osman Ferañi. Ali on nije dolazio. Ona
posla po njega. Eunuh se vrati s porukom da če gospodar šaraj a odmah doči,
ali i iduči časovi protekoše, a da se on ne pokaza. Ona se potuži da joj težak
miris plemenitog drveta, kojim je soba bila obložena, izaziva glavobolju.
Fatima u jednoj tavi zapali malo tamjana i miris postade još otužniji. U
stanju mrtvila Anñelika dočeka noč. Obasjano upravo upaljenim
svjetiljkama, lice stare robinje ličilo je na lice vještice Melusine koja je
nekoč, u nielskoj šumi palila travu da bi dozvala ñavola. Vještica Melusina
spadala je u one stanovnice Poitoua, koje, zahvaljujuči kapljici arapske krvi,
imaju garave i divlje oči.
Cak dotamo, nekoč, bijaše dopro val osvajača sa savijenim sabljama i
zelenim zastavama...!
Izmučena Anñelika zagnjuri lice u jastuke; progonio ju je osječaj stida
otkako je pogled Mule Isma-ila u njoj razbuktao praiskonski nagon. Držao ju
je pod okom kao što če je držati u zagrljaju, a možda
533

očekuje,da mu se sama ponudi. Ona neče moči odoljeti dodiru njegova

silovitog tijela.
„Nisam tome dorasla", pomisli, ,,oh! Ja sam samo žena... Šta da radim?"
Ona poput djeteta zaspe u suzama. San joj je bio nemiran. Izgarala je od
želje. Slušala je promukao, strastven glas Mule Ismaila: ,,2eno! 2eno..." Bio
je to vječni zov! Usrdna molitva ... !
Stvorio se tu, nagnut nad njom, obavijen parama tamjana, sa svojim
ogromnim očima, nedokučivim kao pustinja, i svojim nabubrenim usnama
koje su podsječale na usne afričkog kumira. Ona osjeti njegova meka usta na
svom ramenu, težinu njegova tijela na svom. Ona osjeti čaroban pritisak
njegova zagrljaja koji ju je uzbuñivao, sjedinjavao s glatkim, mišičavim
prsima. I tada, malaksala, ona obgrli nucama njegovo tijelo koje se
postepeno od sna pretvaralo u javu.
Njeni su prsti klizili po koži koja je mirisala po mošusu, milovali čvrste
bokove, opasane u struku čeličnim pojasom. Tada njeni prsti napipaše neki
čoš-kast, hladan predmet: držak bodeža. Njena ga ruka nagonski obuhvati i
najedanput uskrsne davno pokopano sječanje na negdanji život: Markisx>
anñela! Markizo anñela! Pamtiš li bodež Rodogonea Egip-čanina, kojim si
ubila Velikog Coesrea... ? Kako si onda vješto baratala bodežom...!
A ona ga je i sada držala, taj bodež. Njeni prsti ga stisnuše, a hladnoča
kovine prodirala je u nju i trgla je iz mrtvila. Svom snagom ga povuče van i
zamahne rukom...
Mulu Ismaila spasili su njegovi čelični mišiči. U trenutku kad je osjetio da
mu je oštrica dotakla grlo, on se hitro izmaknuo, poput tigra s munjevitim
refleksima.
On ostade pognut prema naprijed, izbečenih očiju, neizmjerno
zaprepašten. Osjetio je kako mu krv teče niz grudi i shvati da je za dlaku
izbjegao smrti...

Ne ispuštajuči Anñeliku iz oka — iako sad više ništa nije mogla — on ode
do zida i udari o gong.
Osman Ferañi, koji očito nije bio daleko, bane u sobu. Jedan mu je pogled
bio dovoljan da shvati šta se zbilo. Ančelika napola pridignuta na ležaju, s
bodežom u ruci. Mula Ismail krvav, izbezumljen od bijesa, iskolačenih
očiju, nesposoban da govori.
Veliki eunuh dade znak. Četvorica crnaca dotr-čaše u sobu, zgrabiše
mladu ženu za ruke, odvukoše je s ležaja i baciše sultanu pred noge, s licem
okrenutim na pod...
Kralj napokon prasne; rikao je kao bik. Da ga Alah nije zaštitio, ležao bi
sada prerezana grkljana zahvaljujuči ovoj prokletoj krščanki koja ga je htjela
zaklati njegovim vlastitim bodežom. On če joj priuštiti smrt u strašnim,
mukama. I to na licu mjesta... Na licu mjesta... ! Odmah neka se dovedu
zarobljenici, oni najtvrdokorniji...! Prvenstveno Franci. Oni če gledati kako
ispašta njihova zemljakinja. Oni če vidjeti kako pogiba drznica koja se
usudila diči ruku na svetu ličnost poglavara svih vjernika ...

534

535
LV
ANðELIKA NA MUKAMA.
VELIKI EUNUH ClTA IZ ZVIJEZDA
NJENU SUDBINU
Sad su se stvari odvijale vrlo brzo; lanac dogañaja bio je pokrenut. Više
nije bilo potrebe da se postavljaju pitanja. Anñeliki su svezali ruke, podigli
ih uvis i pričvrstili za jedan od stupova u dvorani.
Leña su joj bila gola. Udarce biča osječala je kao plamičke koji su
pljuštali i pretvarali se u intenzivnu paljevinu. Ona pomisli: „Nekoč sam to
gledala na lijepim slikama u svojoj knjizi o svetim mučenicima crkve..." A
sad je ona vezana za stup. Leña su je sve više i više pekla. Osjeti kako joj niz
noge curi mlaka krv. Tada pomisli: „Pa i nije tako strašno...!"
Ali to još nije sve...! Pa šta! Dogañaji su se pokrenuli ...! Ona ih više nije
mogla zaustaviti. Ona je samo kamenčič koji bujica nosi sa sobom. Ugleda
gorske brzace u Pirinejima, koje je upoznala kad se prvi put udala. Morila ju
je užasna žeñ i pogled joj se mutio...
Bičevanje prestade i u tom se zatišju bol poput zraka raširila po cijelom
tijelu i postala nepodnošljiva.
Odvezaše joj ruke, ali samo zato da bi je okrenuli licem prema dvorani i
ponovo je svezali za stup.
Kroz maglicu koja joj je titrala pred očima, opazi krvnika s njegovom
mangalom punom žeravice, i jezivim alatom koji je odložio na dasku. Bio je
to
536

debeo eunuh, majmunskog lica. Još nekoliko eunuha, stajalo je oko njega.
Nisu dospjeli da obuku odječir za smaknuča. Samo su skinuli turbane...
Mula Ismail je sjedio s lijeve strane. Odbio je da mu se rana, uostalom
samo površinska, previje. Htio je da se vidi krv koja se več zgrušavala. Htio
je da svi dobro shvate kakvo je svetogrñe počinjeno.
A u dnu prostorije okupilo se dvadesetak francuskih robova. Colin Paturel
sa svojim lancima, mali riñokosi Jean-Jean iz Pariza, sav slomljen, markiz
Kermoeur, i drugi koji su užasnuti i zabezeknuti gledali kako ispašta ova
tako bijela, polugola žena. S bičevima i sabljama u rukama, čuvari su ih
držali na, potrebnoj udaljenosti.
Osman Ferañi se nagne prema Anñeliki. Govorio je arapski, vrlo
razgovijetno:
— Slušaj. Veliki je kralj Maroka spreman da ti
oprosti tvoje bezumno djelo. Pokori mu se i on če te
pomilovati. Pristaješ li?
Crno lice Osmana Ferañija plesalo je pred njom, rasplinjavalo se. Ona
pomisli da je to posljednje lice koje vidi na ovom svijetu. I dobro je što je
tako... Osman Ferañi je tako velik! A večina je bila tako-sičušna, tako jadna.
Zatim se pored velikog eunuha pojavi plavokipsa glava Colina Paturela.
— Jadna moja mala... On me moli ña vas na
našem jeziku privolim da pristanete... Ta nečete
valjda dopustiti da vas ovako mrcvare... Jadna mo
ja mala.,.!
A zašto ste se vi dali razapeti na križ, Coline-Paturele? poželi da ga upita.
Ali njene su usne uspijele izgovoriti samo jednu-jedinu riječ:
— Ne!
— Zdrobit če ti grudi! Čup at če ti meso užare
nim kliještima — reče Osman Ferañi.
Anñelikine se oči sklopiše. Željela je ostati sama sa sobom i svojom boli.
Ljudske prilike su se maglile-i nestajale. Bile su več jako daleko...
Hoče li to dugo potrajati... ?
53?'

....... iti

Ona začuje glasove zarobljenika u divu dvorane i naježi se. Sta priprema
krvnik ... ?
Poslije beskrajnog čekanja odvezaše joj ruke, a ?ona spuzne niz stup, i
ode jako daleko, jako daleko, i to potraja jako dugo...
Kad se ponovo osvijestila, s obrazom na svilenom jastuku, ležala je na
boku, a ruke Osmana Ferañija počivale su nepomične nedaleko od nje.
Anñelika se prisjeti. U svom se bunilu grčevito bijaše uhvatila za ove
gospodske ruke čiji su nokti crveniji od rubina na njihovim prstima.
Ona se malo pomakne. Sad se več svega sječala i najedanput je obuzme
ona posebna radost koju je uvijek osjetila u trenutku kad bi rañanje njene
djece Mio završeno i kad bi shvatila da su bolovi prestali, a. ona izvršila
nešto čudesno.
— Je li gotovo? — upita. — Jesu li me zlostav
ljali? Jesam li se dobro držala?
— Jesam li mrtva? — oponašao ju je Osman
Ferañi podrugljivo. — Mala, glupa buntovnica! Alah
zaista nije milostiv prema meni kad mi je tebe po
slao. A sad znaj: još si živa i, osim nekoliko udaraca
bičem, ništa ti se zla nije dogodilo samo zahvaljujuči
tome što sam Muli Ismailu rekao da si pristala. Ali
pošto u tom trenutku nisi bila u stanju da dokažes
?svoju pokornost, on je dozvolio da te odvedemo i
njegujemo. Tri si dana bila u groznici i tek o slije
dečem uštapu bit češ mu ponovo predvedena.
Anñelikine se oči napuniše suzama.
— Znači, sve ima početi iznova? Oh! Zašto ste
to učinili, Osmane Ferañi? Zašto me niste pustili da
umrem. Nemam više hrabrosti da sve počnem iz po
četka.
-— Hočeš li popustiti?
— Neču. Vi vrlo dobro znate da neču.
— A sad, ne plači, Firuzo. Do idučeg uštapa
imaš vremena da se pripremiš za svoje novo nruče-
nñStvo — reče veliki eunuh podrugljivo.
538

On je ponovo obiñe iste večeri. Ona se več bijaše malo oporavila i mogla
donekle nasloniti na jastuke svoja leña pokrivena oblozima.
— Oteli ste mi smrti, Osmane Ferañi — reče
ona. — Ali sa čekanjem nečete ništa dobiti. Ja nikad
neču biti treča žena, pa čak ni milosnica Mule Isina-
ila, i ja ču mu to u lice reči čim mi se pruži prili
ka... I... sve če početi iznova! Ja se ne bojim. Isti
na je da mučenici uživaju milost Božju. A na kraju
krajeva, ni bičevanje nije tako strašno.
Veliki eunuh zabaci glavu i stane se smijati, što se dogañalo -vrlo rijetko.
— Ne bih se s tim složio — reče. — Znaš M, ludo,
da Ima više vrsta bičevanja? Udarci izvedeni na od
reñen način trgaju komade mesa, dok drugi, kao što
je to kod tebe bio slučaj, samo okrznu kožu, ali iza
zivaju krvarenje, pa se sutradan čini da su bili jezi
vi. Ali bičevi se mogu prethodno umočiti u narkotik
koji umrtvljuje bolne rane i ošamuti žrtvu. Nije bi
lo strašno... ? Naravno! Kad sam ja dao nareñenje
da te štede.
Shvativši da je prevarena, Anñelika uskipi. Ali na kraju, u vrtlogu njenih
osječaja, pobjedu nad bijesom odnese zadivljenost.
— Oh! Zašto ste to za mene učinili, Osmane-be-
že? — upita vrlo ozbiljno. — Ta ja sam vas razoča
rala. Zar se- nadate da ču se predomisliti? Neču se
predomisliti nikad! Ne. Neču popustiti nikad. Vi do
bro znate da je to nemoguče!
— Naravno, ja to znam — reče veliki eunuh
gorko.
Njegovo se svečeničko lice ukoči i za trenutak poprimi majmunsko tužni
izraz .koji crnci imaju kad dozive udarac sudbine.
— Osjetio sam snagu tvog karaktera... Ti si
kao dijamant. Ništa te neče slomiti.
— Zašto onda. / ? Zašlto me onda ne prepustite
mojoj tužnoj sudbini?
On stade vrtjeti glavom sve brže i brže.
539

— Ne mogu... Nikad neču moči gledati kako

te Ismail zlostavlja. Tebe, najljepšu i najsavršeniju od
svih žena. Ne vjerujem da je Alah stvorio još takvih
biča. Ti si žena, uistinu. Konačno sam te našao po
slije toliko traženja po svim tržištima svijeta...!
Neču dozvoliti da te Mula Ismail uništi!
Andelika je zbunjeno griskala usne. On vidje njen nepovjerljiv pogled i
nastavi smiješeči se:
— Ovakve riječi ti dz mojih usta čudno zvuče.
Ja te ne mogu poželjeti, ali ti se mogu diviti A mož
da si nadahnula moje srce...
Srce? On koji je šeika Abñ-el-Kharmia objesio nad vatru i koji je, ne
trepnuvši, poveo, malu Čer-keskinju na stratište... ?
On nastavi polako i zamišljeno:
— To je tako. Volim sklad izmeñu tvoje ljepote
i tvog duha... Kako tvoje tijelo savršeno odražava
tvoju dušu! Ti si plemenito i neobično stvorenje...
Ti se razumiješ u ženske zamke, ti posjeduješ žen
sku okrutnost i šiljate nokte, a ipa!: si u sebi sačuvala
osječaj majčinske nježnosti...! Ti si promjenljiva kao
obzorje i nepromjenljiva kao sunce... Čini se da se
svemu prilagoñavaš, a u stvari tvoja volja, u skladu
sa tvojom prostodušnom latinskom prirodom, ostaje
usmjerena ka jednom jedinom cilju... Ti si nalik na
sve žene i nisi nalik ni na jednu... Volim tajne koje
se kriju, iza tvog pametnog čela, tajne koje če se ras
cvjetati u tvojoj starosti...
— Volim i to što si ludo poželjela Mulu Ismaila,
pohotno kao kraljica Jezabel, što si ga pokušala ubi
ti kao što je Judita ubila Holoferma. Ti si skupocjena
posuda u koju je Stvoritelj, čini. se, sasuo sva blaga
ženskog roda...
On zaključi:
... Ne mogu ñozvoMti da te unište. Bog bi me ?kaznio!
Andelika ga je.slušala s umornim smiješkom na poblijedjelim usnama.
„Ako me jednog dana netko upita", pomisli ona, „od koga sam dobila
najljepšu ljubavnu izjavu u ži-
540

votu, odgovorit ču: od velikog eunuha Osmana Fe-rañija, poglavara harema

njegova veličanstva marokanskog sultana." Neizmjerna se nada rodi u njoj.
Umalo ga ne zamoli da joj pomogne pri bijegu. Ali je neki nagonski oprez
zadrži. Suviše je dobro poznala neumoljive zakone saraja i znala da je
saučesništvo velikog eunuha utopija. Trebalo je biti latinski pro-stodušan,
kako je rekao, pa da se takva odluka do^ nese.
— Onda, šta če biti... ? — upita ona.
Crnčeve su oči gledale u daljinu, kroz zid.
— Tri tjedna imamo na raspolaganju prije no
vog uštapa.
— Sta se može dogoditi prije novog uštapa?
— Kako si nestrpljiva! Zar se u tri tjedna ne
može dogoditi na tisuče stvari, kad Alah jednim pr
stom može uništiti svijet več i u idučem trenutku ...!
Firuzo, da li bi voljeda udisati svjež nočni zrak na
vrhu kule Mazagreb..? Da. Onda me slijedi, poka
zat ču ti zvijezde.
Zvijezdarnica velikog eunuha na vrhu kule Mazagreb bila je viša od
zidina, ali niža od minareta. Izmeñu njihovih šiljaka svjetlucala se pod
mjesečinom afrička pustinja, istačkana krošnjama maslina, a tamo dalje gola
i kamenita.
Snažni astronomski dalekozor, kutomjer, busole i ostali lijepi precizni
instrumenti od uglačanog bakra upijali su u sebe mjesečeve zrake i treperavo
svjetlo zvijezda koje su čudesno blistale na vedrom tamnom nebu.
Jedan turski učenjak, kojeg Osman Ferañi bijaše doveo iz Carigrada,
služio je kao pomočnik. Taj se krhki starčič rušio pod težinom svog turbana i
na nosu ;mao ogromne naočale. Kad bi se zanimao astrologijom, Osman
Ferañi je volio oblačiti svoj sudanski ogrtač i turban od zlatom protkane
svile. Ostavljajuči na taj način još snažniji utisak, on je
541

rastao, raspaljivao se pod ogromnom kupolom, nebeskog svoda posutog

zvijezdama i samo je srebrnast trak odvajao negov crni profil od nočne tame.
Postajao je bestjelesan.
Anñelika se, ustrašena, smjesti malo podalje na jastuke. Vrh kule
Mazagreb izgledao je kao svetište duha. „Ženska noga ne bi smjela nikad u
nju kročiti", pomisli. Ali veliki eunuh nije, poput pravih muškaraca,
potcjenjivao ženski um. Nezaslijepljen čul-inošču, on ih je mjerio različitim
mjerilima, pažljivo i nepristrano, udaljavao glupače, ali se približavao onima
čiji je duh bio dostojan njegova zanimanja i ?koje su mu u tom pogledu
mogle nešto pružiti. Od Anñelike je mnogo toga naučio, ne samo o
francuskom suknu i perzijskom nugatu, nego i o karakteru Evropljana, a
naročito o velikom kralju Luju XIV. Sva njena obavještenja korisno če mu
poslužiti onog dana kad Mula Ismail pošalje svoje diplomate ver-sajskom
samodršcu.
Tvrditi da se Osman Ferañi zauvijek odrekao težnje da od Anñelike
napravi treču ženu Mule Is-maila, značilo bi stvari suviše pojednostavljivati.
Ostvarenje te izvanredne zamisli se samo odgañalo. povlačilo se v. prostor,
kao one čudesne planete koje se za života samo jednom vide, ali koje unatoč
tome upravljaju ljudskim sudbinama. Tajni odnosi meñu nebeskim tijelima
još se jasno ne razabira. Da li se svemirska maglica zgušnjava ili
razrjeñuje... ? U očima Latina položaj je bio tragičan, bezizlazan. Ali Osman
Ferañi je čekao... Zvijezde mu bijahu prve otkrile da ide u susret gorkoj
nesreči. Sudbina Francuskinje se samo za tren križa sa Mula Ismailovom.
Ona se udaljuje kao zvijezda repatica. Da li ona to odlazi u smrt... ? Od
znamenja, koje mu se ukazalo, podiñe ga jeza. Ono mu je pritiskalo dušu
kao da je vidio samog Azraela, anñela smrti.
Bio je do te mjere potišten da je sa zebnjom dodirivao hladnu kovinu
optičke sprave. Večeras je Nebu htio izmamiti najdublje tajne. Stoga je
ovamo doveo ženu čiju je sudbinu želeo znati. Htio je pojačati
542

privlačnu siagu koja zrači iz ljudskih biča i struji ka prirodnim tokovima

stvari u Svemiru.
Nevidljiva snaga, koju je posjedovala Anñelika, bila je iznimna. On u
početku nije shvatio kako čarobno djelovanje ima njena ličnost. Danas je
sebi priznao da je ona jedno od rijetkih biča koja nije znao od prve tačno
procijeniti. Ovu tešku zabludu objašnjavao je šarao njenom zagonetnom
ženskošču koja je obmanjivačkim plastom zaodjenula jednu Nevidljivu
Snagu. Dogañaji su ga prisilili da se uvjeri da njena ženska ljepota zastire
neočekivan karakter i izuzetnu sudbinu, čega ni sama nije bila svjesna.
I dalje gledajuči kroz svoju u nebo uperenu spravu, pitao se da nije nasjeo
obmani.
Anñelika je promatrala zvijezde prostim okom-Više ih je voljela ovako
sitne i treperave poput dragulja na crnom baršunu, nego uvečane lečom
dalekozora.
Šta je Osman Ferañi zapravo tražio u ovom skupu beskrajnih svjetova?
Njen se razum nije osječao dorastao tako teško
pristupačnoj nauci. Zvjezdano nebo nad vrhom kule
dozivalo joj je u pamet daleke tuluške noči, i ona
se sjeti da ju je i njen muž, učenjak grof de Pey-
rac, ponekad uvodio u svoj laboratorij i trudio se da
joj objasni svoje istraživačke radove. Sada bi mu se
sigurno činila glupom. Bolje je što je nije ponovo
sreo! Njena je duša tako umorna i tako gorko razo
čarana Život ju je spustio na razinu s koje se uza
lud htjela podiči: bila je obična žena.
Žena koja nije imala drugog izbora nego da popusti pred Mulom
Ismailom, ili da umre glupo, iz puke tvrdoglavosti. Da se poda kralju
Francuske ili da bude prognana? Da se proda da ne bi bila prodana? Da
nasrne da ne bi bila uništena... ? Zar nema takvog izlaza da naprosto dalje
živi? Živjeti... ! Ona zabaci lice i zagleda se u slobodu nebeskog beskraja.
543

Živjeti, Gospode.,.! A ne životariti izmeñu poniženja i smrti...!

Samo kad bi' joj zarobljenici pomogli da pobjegne? Ali sad kad Savarvja
više nema, njih neče biti. briga za nju;, neče valjda sebi na vrat naprtiti ženu.
Ipak, kad bi se uspjela dočepati ključa od malih vrata i izači iz prvog
haremskog obruča, da li bi Colin Paturel odbio da je povede...? Ona bi ga na
koljenima molila.
Kako se domoči ključa koji posjeduju samo veliki eunuh i Lejla Ajša...?
— Zašto si pobjegla...?
Anñelika protrne. Ona bijaše zaboravila na prisustvo velikog eunuha i
njegovu zastrašujuču moč da čita misli. Otvori usta, ali ne reče ništa, jer je
on nije promatrao. On bijaše govorio samom sebi, dok mu se pogled gubio u
zvijezdama.
— Zašto si pobjegla s Krete?
On je zamišljeno uhvati za bradu i zatvora oči.
— Zašto si napustila onog krščanskog gusara koji
te je kupio, onog Rescatora?
Glas mu je bio tako čudan, tako uznemiren, da je Anñelika, zaprepaštena,
uzalud tražila odgovor.
— Govori! Zašto si pobjegla? Zar nisi osjetila
da se sudbina tog čovjeka i tvoja ukrštaju? Odgo
vori ...! Zar to nisi osjetila?
Sad ju je gledao, a glas mu bijaše poprimio zapovjedni prizvuk. Ona
smjerno promuca:'
— Da, osjetila sam.
— Oh, Firuzo! — poviče gotovo bolno — sječaš
li se šta sam ti jedanput rekao? „Ne treba izazivati
sudbinu, a kad ti znamenje nešto objavi, to ne smi
ješ potcijeniti." Karakterističan znak tog čovjeka pre
sijeca tvoj put i... ne mogu sve da vidim, Firuzo.
Trebalo bi da izvršim beskrajna izračunavanja, pa
da iz zvijezda tačno razaberem najneobičniju povi
jest koju sam u njima ikad pročitao. Znam pouzda
no da je taj čovjek iste rase kao i ti...
544

— Hočete da kažete da je Francuz? — upita ona

bojažljivo. — Priča se da je Španjolac ili Maroka
nac ...
—. To ne znam... — Hoču da kažem... On pripada još neoblikovanoj rasi,
kao i ti...
Njegove ruke u prostoru ocrtaše zagonetne obrise.
... Samostalna spirala... koja sustiže drugu i...
On stane govoriti brzo na arapskom. Stari je efendija pisao, a na glavi mu
se ljuljao težak turban od zelenog muslina. Potpuno smetena, Anñelika je
pokušavala shvatiti smisao njihova razgovora, i s njihovih lica i iz njihova
rukovanja busolom i globusom pročitati značenje presude o kojoj je ovisio
njen život.
Još maloprije nije ni pomišljala na Rescatora. Gotovo zaboravljen lik koju
žestina njena otpora Muli Ismailu bijaše potpuno zasjenila. A sad je
najedanput, kao da ju je netko uhvatio za grlo, obuze sječanje na pojavu s
crnom maskom.
Vidjevši kako se Osman Ferañi sprema da svoju optičku napravu ponovo
uperi u nebo, ona se usudi da ga prekine.
 — Jeste li ga poznavali, Osman-beže? On je ča
robnjak kao i vi, zar ne?
On lagano pokrene glavu.
— Možda, ali njegova čarobnjačka moč potječe
iz drugog izvora... No ja sam ga zaista sreo, tog
krščanina. Govori arapski i još nekoliko jezika, ali se
njegove riječi teško sjedinjuju s mojom mišlju. Ja
pred njim stojim kao čovjek prošlosti pred putnikom
koji je uskrsnuo s obzorja i koji gleda u budučnost,
Tko ga, dakle, može razumjeti? Nitko ga još stvarno
ne može shvatiti...
— Ali on je samo običan gusar — poviče ona lju-
tito — prljavi trgovac srebrom...
— On traži svoj put u svijetu koji ga ne prihvača.
On če tako lutati sve do dana dok ne naiñe na suñe
no mu mjesto. Žar ne možeš to shvatiti, ti koja si
545
*6 Neukrotiva AnñeUlca

proživjela več toliko oprečnih života i koja uzalud pokušavaš nači put do
svog pravog biča?
Anñelika stane drhtati od glave do pete. Ne! To nije istina! Veliki eunuh
nije mogao poznavati njen život. Nije. moguče da je pročitao u zvijezdama...
Užasnuta je ispitivala tamno nebo. Noč je bila čista i mirisava. Pustinjski je
vjetrič sa sobom donosio miomiris mekneskih vrtova. Noč ista kao i sve
ostale, ali je na vrhu kule Mazagreb postajala napeta i uznemirujuča.
Anñelika bi najradije bila pobjegla i prepustila čudesnim instrumentima i
crnog vrača i njegova pisara s naočalima, koji je poput vrijednog mrava
drljao zagonetne znakove.
Ništa više neče da zna! Umorna je. Ali je ostala nepomična, nesposobna da
skine oči s leče koja se. uperena u nebeski svod, lagano okretala.
Tajna nauka Osmana Ferañija podigla je krajičak zavjese s Nevidljivog.
Sta če još objaviti...? Učini joj se da mu je put poprimila plavkasto-sivu
boju, koja je kod njega značila bljedilo, a on se najedanput, užasnuta izraza,
zagleda u nju, kao da vidi propast kojoj je sam dao maha.
— Osman-beže — poviče ona — oh! Sta ste pro
čitali u zvijezdama ...?
Muk potraja dugo. Veliki eunuh bijaše spustio vjeñe.
— Zašto si pobjegla Rescatoru? — prošapče na
pokon. — Taj je čovjek jedini dovoljno jak da se
s tobom sjedini... a možda i Mula Ismail, ali... ne
znam... možda bi to bio prevelik rizik! Ljudima ko
ji se vežu za tebe, donosiš smrt... Evo!
Ona samrtnički krikne i stane ga sklopljenim rukama preklinjati:
— Ne, Osman-beže, ne, ne govorite to...!
Bilo joj je kao da je optužuje da je digla ruku na ljubljenog supruga. Ona
pogne glavu kao grešni-ca i sklopi oči kako bi otjerala likove koji su
izranjali iz prošlosti.
— Ti im donosiš smrt ili propast, ili nemir koji
če im oduzeti životne radosti. Treba imati izvan-
546.

rednu snagu, pa da se tome izbjegne. A sve to zato što tvrdoglavo ideš tamo
gdje te nitko ne može slijediti ... One koji su preslabi, ostavljaš na putu.
Snaga, koju ti je Stvoritelj podario, neče ti dozvoliti da se skrasiš prije nego
što prispiješ na mjesto za kojim žudiš.
— Koje je to mjesto, Osman-beže?
— Ne znam. Ali dok ga ne dostigneš, uništavat
češ na svom putu sve, pa čak i svoj vlastiti život...
Ja sam htio zarobiti ovu snagu, i prevario sam se,
jer on& se ne da sputati. Ni ti je sama nisi potpuno
svjesna. Ali to ne umanjuje tvoju opasnost...
Na rubu živaca, Anñelika brižne u plač.
— Oh! Osman-beže, jasno mi je da se sad kajeta
žto me niste pustili da umrem pod Mula Ismailovim
mukama. Oh! Zašto ste večeras gledali zvijezde? Za-
žto...? Bili ste ml prijatelj, a sad mi govorite užasne
stvari!
Glas velikog eunuha se ublaži. Ali ona ostade zabrinuta i kao ovijena
velom duboke zebnje.
— Ne plači, Firuzo! Nisi ti kriva. To je izvan
tvoje moči. Ti ne donosiš nesreču. Ti nosiš sreču. Ali
neka su biča preslaba da bi mogla podnijeti teret od
reñenog bogatstva. Utoliko gore po njih! Avaj! Da, ja
ču ti uvijek ostati prijatelj. Utoliko gore po mene!
Opasno bi bilo preuzeti na sebe odgovornost za tvo
ju smrt, a kad sam je spriječio, istovremeno sam
Mulu Ismaila htio poštedjeti kazne Nevidljivog. Ali
sad meni predstoji da izvršim nešto strašno, nešto
nadljudsko: moram se boriti protiv onog što je napi
sano. Boriti se protiv sudbine da ti ne bi bila jača
od mene ...
88*
54?

LVI
ANðELIKA SE UDRUŽUJE S LEJLOM AJŠOM. ONA IZMIČE
PANTERI.:. I VELIKOM EUNUHU.
Skupina žena proñe kroz dvorište gdje su se golubovi veselo poigravali.
Rob koji je popravljao me-" hanizam vodoskoka ,reče tiho:
— Francuskinja...!
Čuvši ga, Anñelika uspori korak i zaostane za svojim drugaricama. Nisu
ih pratili eunusi, jer su se nalazile u unutarnjem dvorištu. Kako je francuski
rob ovdje mogao nekažnjeno raditi? Ako ga eunuh vidi, izgubit če glavu.
Nagnut nad vijak koji je odvrtao, prošapče:
— Jeste li vi francuska zarobljenica?
— Jesam, ali budite oprezni. Muškarcima je za
branjen ulaz u ovaj pojas.
— Ne brinite za mene — promrmlja. — Imam
dozvolu da se po haremu slobodno krečem. Dok vam
budem govorio, pravite se kao da se zanimate golu
bovima ... Colin Paturel me Šalje k vama.
— Da?
— Jeste li još uvijek riješeni da bježite?
— Jesam.
— Mula Ismail vas je poštedio zato što ste mu
se pokorili...
Anñelika nije imala vremena da mu objašnjava lukavstvo velikog eunuha.
548

— Nisam se pokorila, nikad mu se neču pokori

ti. Hoču da pobjegnem. Pomozite mi!
— Učinit čemo to zbog starog Savarvja koji je
sebi zabio u glavu da vas izvede odavde. Koliko znam,
on vam je bio otac. Ne možemo vas ostaviti iako se
prisustvom žene opasnost znatno povečava. Pa dobro.
Jedne če vas večeri, čiji če datum tek biti utvrñen,
Colin Paturel ili netko drugi sačekati na sjevernim
vratašcima koja izlaze na smetlište. Ako se slučajno
tamo nañe stražar, on če ga ubiti. Zatim če otključati
vrata koja se otvaraju samo izvana, vi čete stajati iza
?njih, on če vas prihvatiti i izvesti. A na vama je da
nabavite taj ključ.
— Navodno glavni eunuh posjeduje jedan, a
Crnkinja Lejla Ajša drugi.
— Hm! To baš nije zgodno. Ali bez tog ključa
nema rješenja. Prema tome, morate nešto smisliti.
Možda bi trebalo potplatiti služavke. Kad ga se doče
pate, predat čete ga meni.. Ja stalno ovuda švrljam.
Sad upravo pregledavam vodoskoke u svim harem
skim dvorištima. Sutra radim u dvorištu sultanije
Abeši. Ona je bezazlena gospoña i dobro me poznaje;
ona če nas pustiti da slobodno razgovaramo.
— Kako da doñem do tog ključa?
— Tu se morate sami snači, dijete moje! U sva
kom slučaju imate pred sobom još nekoliko dana.
Za bijeg čekamo noč bez mjesečine. Neka vam je sa
?srečom! Kad budete htjeli sa mnom razgovarati, upi
tajte za Esprita Cavaillaca iz Frontignana, inžinjera
njegovog veličanstva •..
On pokupi svoj alat i pozdravi je ohrabrujučim smiješkom. Ona če sve o
njemu saznati tek od brbljave sultanije Abeši. Da bi ga prisilio da preñe na
islam, Mula Ismail ga je podvrgao zvjerskom mučenju; konopcem mu je
svezao dio tijela koji se ne može imenovati, i iščupao mu ga zaletom svog
konja. Zahvaljujuči njezi svojih drugova, Esprit Cavaillac je preživio ovo
užasno kasapljenje. Ovako osakačen imao je slobodan pristup u unutrašnjost
saraja i mo-
549

gao poslužiti kao veza izmeñu Anñelike i zavjerenika vani.

Susret s njim podigao je duh mladoj ženi. Oni nisu na nju zaboravili! Oni
još misle na nju! Njen bijeg su držali mogučim On če se i ostvariti! Zar
Osman Ferañi nije rekao da ona posjeduje snagu vulkana? Onda kad se
osječala tako slabom, bolesnom, kad su joj leña bila izranjavana, njegove su
joj se riječi činile kao poruga. Sad je tek postala svjesna koliko je bila
odvažna i kako su smjeli bili pothvati što ih je izvela u nekoliko zadnjih
godina, i sada nije vidjela razloga — ne, nije vidjela — zašto joj ne bi pošla
za rukom i ova nevjerojatna pustolovina: bijeg iz harema!
 Ona živahno zaobiñe dvorište, uputi se laganim korakom kroz dugačak
hodnik, preñe preko vrta s bazenom u sjeni dviju smokava, izbije u drugo
dvorište, a odatle u nadsvoñen trijem koji je vodio u sjenovita predvorja
kraljičinih odaja. Poglavar lične garde sultanije Lejle Ajše pojavi se pred
njom.
— Htjela bih razgovarati s tvojom gospodaricom — reče mu Anñelika.
Hladno ju je crnčevo oko promatralo ispitivački. Bio je neodlučan. Sta
hoče ta neugodna suparnica, osoba velikog eunuha, zbog koje Lejla AjSa i
Daisy--Valina več osam dana sazivaju svoje vješce i izvode zle čini?
Vlastoljubiva Sudanka je znala kakve če posljedice imati Anñelikino
bičevanje. Njen je otpor najsigurniji način da uza se veže Mulu Ismaila. Vrh
bodeža, koji mu je buntovnica zarila u grlo, može samo podbosti njegovu
želju. Dražilo ga je da kroti ovu tigricu, da je dovede do toga da guče kao
golubica. To je sam priznao Lejli Ajši. Rekao je da ta žena ne može odoljeti
ljubavi. Da nije toliko neoprezan i držao bodež u pojasu, Francuskinja bi več
ležala u njegovu zagrljaju malaksala od sladostrasti. Ali on če se pobrinuti
da je sputa okovima žudnje. On če uspavati njen duh i zarobiti njeno tijelo.
Po prvi put je Mula Ismail podlegao nevjerojatnom častoljublju da pridobije
jednu ženu, i bio spreman na sve da bi
550

joj izmamio smiješak i jedan jedini pokret podavanja.

Promučurne se crnkinje snažno dojmila ova promjena. Srdžba i strah
prodirali su u nju poput crne bujice. Koliko god bila nespretna, Francuskinja
če tirana zauvijek vezati uza se, ona če ga voditi na uzici kao pripitomljenog
geparda, onako kako to Lejla Ajša čini s panterom Alchadi.
ðavolski Osman Ferañi igra igru strankinje. Razglasio je da je
Francuskinja na umoru. Sultan se bez prestanka raspituje kako joj je. Htio ju
je posjetiti. Veliki se eunuh tome suprotstavio. Bolesnica je još uplašena, pa
bi joj pojava njena gospodara ponovo mogla izazvati napad groznice.
Meñutim se nasmiješila kad je primila dar koji joj je Mula Ismail poslao:
smaragdnu ogrlicu, opljačkanu s talijanske galije. Francuskinja, dakle, veli
nakit...! Sultan je smjesta k sebi pozvao sve draguljare grada i pod
povečalom ispitivao njihove najljepše primjerke.
Sve su ove ludosti uznemirivale Lejlu Ajšu i Daisy. One su promotrile
najrazličitija rješenja, a prije svega ono najjednostavnije, buduči da je
njihova neugodna suparnica bila na samrti: da pomoču čaja od
odgovarajučih trava pospješe prirodni tok stvari. Ali su svi pokušaji
najsnalažljivijih služavki i najprepredenijih vrača da doture „lijek", propali
zbog pojačane budnosti Ferañijevih stražara.
 A sad se Francuskinja pojavila ovdje, očito u odličnom zdravlju, i tražila
razgovor s onom koja je progoni svojim kletvama i mržnjom. Pošto je
razmislio, Ramidan je zamoli da pričeka. Princ Bombon u bijeloj haljini i
turbanu boje maline igrao se ovdje i drvenom sabljom odsijecao zamišljene
glave. Oduzeli su mu njegovu čeličnu sablju kojom bijaše prouzrokovao
previše rana oko sebe.
Eunuh se vrati i uvede Anñeliku u prostoriju gdje je ogromna crnkinja
kraljevala usred gomile mangala i bakrenih kotliča u kojima su se kuhale
mirisne trave. Daisy-Valina bila je kraj nje. Na dva
551

niska stola nalazile su se čaše od brušenog češkog stakla, iz kojih su

sultanije pile čaj od metvice, i veliki broj bakrenih kutija s čajem, slatkišima
i duhanom.
Prva žena Mule Ismaila izvadi iz usta svoj dugački čibuk i hukne dim
prema stropu od cedrovine. Taj je porok krila od sultana koji je osuñivao
pušenje i piče, jer to brani Muhamed. On je pio samo vodu i nikad još nije
usnama prinio nargilu, kako to čine pokvareni Turci koji uživaju život ne
vodeči računa o veličini i slavi Boga.
Duhan i rakiju su Lejli Ajši pribavljali krščanski robovi koji su to jedini
mogli kupovati i trošiti
Anñelika napravi nekoliko koraka, zatim ponizno klekne na skupocjene
čilime i ostade tako, pognute glave, pred dvjema ženama koje su je šutke
promatrale.
Zatim skine s prsta tirkizni prsten koji joj je nekoč poklonio perzijski
ambasador Bahtiari-beg, i stavi ga pred Lejlu Ajšu.
— Primi moj dar — reče na arapskom. — Ne
mogu ti ništa bolje dati, jer ne posjedujem ništa
drugo.
Crnkinjine oči planuše.
— Ne primam tvoj dar! Ti si lažljivica. Posje
duješ smaragdnu ogrlicu koju si dobila od sultana.
Anñelika odmahne glavom i na francuskom reče Engleskinji:
— Nisam htjela primiti smaragdnu ogrlicu. Ne
želim biti miljenica Mule Ismaila, i nikad to neču
postati... ako mi vi pomognete.
Engleskinja prevede, a crnkinja se iznenada, pohlepnom i pažljivom
kretnjom, nagne prema An-ñeliki.
— Sta hočeš time da kažeš?
— Da postoji bolji način da me se riješite. Umje
sto da me pokušavate otrovati ili mi sasuti vitriol u
lice, pomozite mi da pobjegnem.
552

Razgovarale su tiho i dugo, urotnički. Anñelika je u svoju korist okrenula

mržnju svojih suparnica. Ta one u ovoj pustolovini ništa ne stavljaju na
kocku! Ili če Anñeliki bijeg uspjeti i one je više nikad neče vidjeti;.ili če biti
uhvačena i pogubljena užasnom smrču. U svakom slučaju, nitko neče moči
za njen nestanak optužiti dvije sultanije, kao što bi se to dogodilo kad bi je
našli otrovanu. One nisu odgovorne za harem, pa to ne bi mogle biti ni za
bijeg jedne priležnice.
— Nikad još nijedna žena nije pobjegla iz hare
ma — reče Lejla Ajša. — Veliki če eunuh ostati za
glavu krači!
Žučkaste oči podli vene krvlju, zasjaše crvenim plamenom.
— Sad shvačam. Sve se u redu odvija... Moj
mi je astrolog dobro u zvijezdama pročitao da češ ti
toiti uzrok smrti Osmana Ferañija...
Anñeliku podiñe jeza.
„I Ferañi je to nesumnjivo pročitao", pomisli ona. „Zato me je i gledao
tako čudno." — „Sad se moram boriti protiv sudbine, Firuzo, da ti ne bi bila
jača od mene...!"
Tjeskoba, koju je osjetila na vrhu kule Maza-greb, obuze je ponovo.
Gušio ju je miris trava, čaja i duhana. Sljepoočice joj se ovlažiše. Ali se i
dalje žilavo borila i popustila tek kad joj je Lejla Ajša konačno, poslije
dugog natezanja, uručila ključič od sjevernih vrata. Ova je otpor pružila
samo iz običaja i iz ljubavi prema dugim govorancijama. U stvari se več
poslije prvih Anñelikinih riječi oduševila njenim prijedlogom. On če je
osloboditi opasne suparnice i povuči u propast njena neprijatelja, velikog
eunuha; osim toga neče navuči na sebe gnjev Mule Ismaila koji joj ne bi
oprostio kad bi učinila nešto nažao njegovoj najnovijoj ljubavi. Ona če se
potruditi da od Anñelike sazna plan bijega i pobrinuti se da bjegunci budu
uhvačeni, što če učvrstiti njen ugled kod gospodara i još jedanput mu posvje-
553

dočiti koliko je vidovita. One utanačiše da če odreñene noči Lejla lično

pratiti Anñeliku i provesti je kroz harem do malog stepeništa koje izlazi u
tajno dvorište gdje se nalaze skrivena vrata. Tako če je zaštititi od pantere
koja vreba iz kakvog ugla. Ona zna jezik životinje, a osim toga če joj
donijeti poslasticu, i time je primiriti. A čuvari če propustiti sul-taniju nad
sultanijama, jer se boje njene osvetolju-1 bivosti i urokljivog oka.
— Treba se čuvati samo velikog eunuha — pri
mijeti Daisy. — Jedini je on opasan. Sta češ mu reči
ako te upita zašto si nas posjetila?
— Reči ču mu da sam čula koliko ste gnjevne
na mene, pa sam vam, hineči pokornost, htjela po
laskati.
Dvije žene to odobriše.
— Možda ti i povjeruje. Da, tebi, tebi če povje
rovati!
Popodne Anñelika ode u posjetu sultaniji Abe-ši, debeloj muslimanki
španjolskog porijekla, kojoj je kralj još iskazivao izvjesno poštovanje.
Umalo je nije bio uzeo za treču ženu.
Anñelika vidje Esprita Cavaillaca i doturi mu ključ.
— Zar več! — reče zabezeknut — može se reči
da vam'je to brzo uspjelo! Pravo je imao stari Sa-
vary kad je rekao da ste prepredeni i hrabri i da se
na vas može računati kao na muškarca. Reči ču to
i ostalima; neka znaju da ne vode sa sobom nekakvu
plačljivu mazu. Dobro, a sad treba samo da čekate.
Ja ču vas obavijestiti kad dan bijega bude odreñen.
Ovo je čekanje bilo najokrutnije mrcvarenje i največa mora koju je
Anñelika ikad proživjela. Izručena na milost i nemilost dvjema otrovnim i
podmuklim ženama, na oku budnom i pronicljivom velikom eunuhu,
Anñelika se stalno morala pretvarati i zatomljivati vlastito nestrpljenje.
S54

Leña su joj zacjeljivala. Ona se krotko prepuštala njezi stare Fatime. Ova se
ponadala da se njena gospodarica konačno okanila prkošenja. Sve
neugodnosti koje je morala podnositi, počevši od masti i ljekova do
izguljene i izranjavane kože, jamačno su je uvjerile ña u ovoj borbi ona ne
može pobijediti. Čemu onda inat?
U meñuvremenu se pročulo da veliki eunuh odlazi na put u posjetu
kornjačama i starim sultann jama. Doduše, on neče dugo izbivati, ali
Anñelika je ipak odahnula kad je za to čula.
Njegovu odsutnost treba bezuvjetno koristiti za bijeg. Na taj se način stvari
pojednostavljuju, a veliki eunuh neče biti odgovoran kad ga nema ovdje.
Ona nije htjela ni misliti na mogučnost da on to plati glavom. Uvjeravala je
sebe kako veliki crnac i suviše dobro stoji kod svog gospodara a da bi
nestanak jedne robinje mogao na njega navuči Ismailov bijes, ali ju je
istovremeno progonilo proročanstvo astrologa Lejle Ajše: „On je pročitao u
zvijezdama da češ ti biti uzrok smrji Osmana Ferañija..."
To po svaku cijenu treba spriječiti! Za to se pruža pogodna prilika: njegov
odlazak.
Veliki eunuh bijaše došao da se s njom oprosti i da joj preporuči krajnji
oprez. Svi znaju da je ona još jako bolesna i ustrašena, prema tome če se
Mula Ismail strpiti. Pravo čudo! Pa neka sad ona sama ne pokvari svoje
šanse pridružujuči se Lejli Ajši koja samo nastoji da joj naškodi...! On če se
brzo vratiti i onda če se sve srediti. Neka se samo pouzda u njega.
— Ja se i pouzdajem u vas, Osman-beže — odgovori ona.
Kad je otputovao, ona posredstvom Esprita Cavaillaca stade nagovarati
zarobljenike da požure s bijegom. Colin Paturel joj poruči da treba sačekati
noč bez mjesečine. Ali dotada bi se veliki eunuh mogao vratiti, odgovori mu
ona. Od muke i nemoči
555

izgrizla je prste do krvi. Da li če im moči utuviti u glavu, tim barbarskim

krščanima, da se ona to utrkuje s vremenom, s neumitnim hodom Sudbine?
Da vodi čudovišnu borbu protiv proročanstva koje kaže da če ona biti povod
smrti Osmana Ferañija! Orija-šku bitku protiv zvijezda! I ona je u svojim
teškim snovima, vidjela kako se zvjezdano nebo ruši na nju i satire je.
Napokon joj Esprit.Cavaillac reče da je kralj zarobljenika usvojio njene
razloge. Zaista je bolje da bježi dok, je poglavar saraja odsutan. Za druge če
mjesečina značiti povečanu opasnost, ali šta se može! Osloboñen okova,
Colin Paturel če poubijati stražare i probiti se u vanjski, zatim u unutrašnji
pojas palače. Morat če proči i kroz šumicu od narančinih stabala i kroz-
dvorište koje vodi do malih vrata. Sad pre-ostaje samo još moliti Boga da te
noči oblacima zastre zadnju mjesečevu četvrt. Datum je konačno-odreñen.
Te večeri joj Lejla Ajša posla prašak koji ima usuti u piče svojim
služavkama-čuvaricama.
Anñelika ponudi kavom Rafaja koji bijaše došao da se raspita za njeno
zdravlje. On je u odsutnosti velikog eunuha bio odgovoran za šaraj.
Debeljko se, oponašajuči velikog eunuha, volio sa svojim pi-tomcima
ophoditi prisno i očinski. Takvo držanje, u savršenom skladu s kraljevskom
ličnošču Osmana Ferañija, nikako nije pristajalo zdepastom Rafaju. Cesto je
morao progutati zajedljive i podrugljive primjedbe dokonih žena, pa ga je
Anñelikina prijaz-nost tim više oduševila i on do dna popije šalicu kave koju
mu je ponudila., Poslije toga ode i zahrče skupa sa služavkama koje su
spavale na podu.
 Anñelika pričeka neko vrijeme koje joj se učini beskonačno. Kad konačno
razabra zov nočne ptice, ona se na vršcima prstiju išulja u dvorište. Lejla
Ajša je več bila tamo, a pored nje krhka prilika Daisy»
556

Engleskinja je držala uljanicu. Svjetlo je zasad bilo nepotrebno, jer je s

potpuno vedrog neba mjesečina sjala poput trouglastog jedra koje se blista
na nočnom oceanu.
Tri žene preñoše mali vrt i uputiše se dugačkim, nads voñenim hodnikom.
Iz snažnih grudi ju Lejle Ajše povremeno su izlazili neki čudni zvukovi,
slični gukanju, i Anñelika konačno shvati da ona to doziva panteru.
One bez zapreka stigoše na kraj nadsvoñenog prolaza. Zatim produžiše
hodnicima sa stupovljem, uz vrt iz kojeg se širio blagi dah ruža. Crnkinja se
najednom zaustavi.
— Eno je tamo! — šapne Daisy zgrabivsi Anñe-
liku za mišicu.
Životinja izroni iz žbunja, ispružena tijela i pognute glave, poput ogromne
mačke koja samo što nije skočila na miša.
Crna joj sultani ja pruži mrtvog goluba L dalje joj se umiljavajuči
divljačkim gukanjem. Pantera se umiri. Ona se približi, a Lejla Ajša joj
zakvači lanac za ogrlicu.
— Slijedite me na dva koraka — reče dvjema
bjelkinjama.
One produžiše prema svom cilju. Anñelika se čudila što ne sreču više
eunuha, ali Lejla Ajša- bijaše mudro izabrala put kroz četvrt napuštenih
priležnica koje nikad nisu bile pod strogim nadzorom. A sad su eunusi
koristili još i odsutnost čvrste ruke poglavara saraja; okupili su se i
neumorno časkali ili igrali šah.
Vidjevši ih kako prolaze, dremovne su se služavke samo klanjale pred
sultanijom nad sultani-jama.
Sada su se penjale po stepeništu koje vodi na
zidine.
To je bilo najteže mjesto! One se upute patrolnom stazom po vrhu
bedema. Ovaj se visoko izdizao iznad tamne mase vrtova koji su okruživali
džamiju i njen svjetlucavi zeleni krov, a s druge strane je
557

vladao pustim, pjeskovitim trgom gdje su se ponekad održavali unutarnji

sajmovi ovog utvrñenog zamka. Mula Ismail bijaše svoju palaču sagradio
tako da u njoj može mjesecima odolijevati pobuni koja bi mogla izbiti u
gradu oko njega.
Na kraju patrolne staze, na zidnom kruništu, stajao je stražar, leñima
okrenut, s kopljem uperenim, prema zvijezdama. On je nadzirao cijelu
okolicu. Tri se žene približe i prošuljaju se zaštičene sjenom kruništa. Na
nekoliko koraka od nepomičnog eunuha Lejla Ajša napravi nešto sasvim
neočekivano. Ona prema njemu baci' mrtvog goluba kojeg još ne bijaše dala
panteri.
2ivotinja skoči da bi uhvatila zalogaj. Čuvar se Okrene. Kad vidje kako
zvijer ide prema njemu, on prestravljen krikne, zaljulja se i sunovrati u
ponor. Još se začu tupi udar njegova tijela o podnožje zidina, a onda nastade
muk.
2ene zaustaviše dah i pričekaše. Da li če ostale čuvare privuči krik njihova
druga? Ali ništa se ne pomače.
Lejla Ajša umiri panteru na isti način kao maloprije i ponovo se dočepa
njena lanca.
Zatim izbiše u drugu stambenu četvrt, potpuno iseljenu. Bila je
predviñena T.& rušenje, kako bi se na njenu mjestu podigla druga grañevina.
Sultanije odvedoše Anñeliku na vrh 'malog, strmog stepeništa. Mračno se
dvorište odozgo činilo kao dubok bunar.
— To je tu — reče crnkinja. — Ovuda češ siči! Vidjet češ dvorište i
otvorena vrata. Ako slučajno ne budu otključana, pričekaj. Tvoj saučesnik
mora ubrzo stiči. Reči češ mu neka ključ ostavi u maloj zidnoj udubini na
desnoj strani vrata. Sutra ču poslati Ramidana po njega. Sad idi!
Anñelika se stane spuštati. Još jedanput pogleda gore, jer se smatrala
obaveznom da kaže „hvala", i pomisli kako još nikad nije vidjela tako
avetinjski prizor kakav pružaju ove dvije žene koje je, nagnu-, te rame uz
rame preko ograde, gledaju kako se uda-
558

ljuje: bjeloputa Engleskinja s visoko uzdignutom uljanom svjetiljkom i

tamna crnkinja s rukom na ogrlici neukrotive pantere Alchadi.
Ona siñe. Svjetiljka joj više nije obasjavala put. Ona malo zakrzma na
zadnjim stepenicama, ali u mjesečevom svjetlu odmah opazi obrise vrata u
obliku ključanice. Otvorena su...! Več! Zarobljenik je došao prije vremena ...
Anñelika se bojažljivo približi. Nagonski ustukne kad je trebalo napraviti
posljednje korake.
Ona tiho zazove na francuskom:
— Jeste li to vi?
 Jedna se ljudska prilika pogne, stane se provlačiti kroz uzak otvor, i tako
ga ispuni, da Anñelika u trenutačno nastalom mraku nije odmah uspjela
razabrati tko to ulazi. Ona ga prepoznade tek kad se uspravio i kad je njegov
visoki turban od zlatom protkane svile zablistao na mjesečini.
Veliki eunuh Osman Ferañi stajao je pred njom.
— Kuda ideš, Firuzo? — upita svojim blagim
glasom.
Anñelika se zabezeknuta osloni o zid. Najradije bi bila utonula u njega.
Činilo joj se to kao ružan san.
— Kuda ideš Firuzo?
Trebalo je to pretpostaviti. On je bio tu. Na izmaku snaga, ona stane drhtati.
— Zašto ste tu — reče — oh! Zašto ste tu? Ta.
bili ste na putu.
— Vratio sam se prije dva dana, ali nisam sma
trao potrebnim da to razglasim.
Taj ñavolski Osman Ferañi! Sladak i nesmiljen tigar. Stajao je izmeñu
nje i vrata njena spasa. Očajna je kršila ruke.
— Pustite me da pobjegnem — preklinjala j&
zadihana. — Oh! Pustite me da pobjegnem, Osman-
beže. Vi to jedini možete. Vi ste svemoguči. Pustite
me da pobjegnem!
Veliki je eunuh pogleda tako uvrijeñeno, kao da je izgovorila nešto
bogohulno

— Nikad žena nije pobjegla iz harema čiji sam

^a čuvar — izjavi plaho.
— Onda ne govorite da me hočete spasiti! — po
viče Anñelika ljutito. — Ne govorite da ste mi pri
jatelj. Vi vrlo dobro znate da ovdje ne mogu oče
kivati drugo nego smrt!
— Zar te nisam molio da se pouzdaš u mene...?
Poslušaj me, mala buntovnice, ja nisam otišao na
put zato da obiñem kornjače, nego da potražim
tvog bivšeg gospodara.
— Mog bivšeg gospodara? — ponovi Anñelika
ne shvačajuči.
— Rescatora, onog krščanskog gusara koji te je
u Kreti kupio za trideset pet tisuča pijastera.
 Anñeliki se zavrti u glavi. Kao i uvijek kad bi joj se ovo ime spomenulo,
ona osjeti uzbuñenje koje je bilo mješavina nade, čežnje i žaljenja, i ne
znade šta da o tom misli.
— Uspio sam pronači jedan njegov brod usidren
u Agadiru, a pošto mi je kapetan saopčio mjesto
njegova trenutačnog boravka, razmijenio sam s njim,
putem goluba listonoša, dva pisma... On dolazi...
*0n dolazi po tebe!
— On dolazi po mene? — upita Anñelika ne vje
rujuči.
I malo-pomalo nestajao je teret koji joj je pritiskao dušu. On dolazi po
nju...
On je nesumnjivo gusar, ali je ipak njen sunarodnjak. Onda, u Kreti, nije
ga se plašila. Treba samo da se pojavi, crn i mršav, da stavi svoju ruku na
njenu poniženu glavu, pa da joj se vrati životni zanos. Ona če ga slijediti i
upitati: „Zašto ste me u Kreti kupili za trideset pet tisuča pijastera? Jesam li
vam se učinila tako lijepa ili ste, pak, kao Osman Ferañi, u zvijezdama
pročitali da smo stvoreni jedno za drugo...?"
Šta bi on odgovorio? Sječala se njegova mučnog načina govora i
promuklog glasa od kojeg ju je obuzimala drhtavica. Iako je bio neznanac,
ona se vidjela kako plače na njegovu srcu pošto je bijaše
560

odveo daleko odavde, daleko. Tko je- on? On je putnik koji je uskrsnuo s
obzorja, i koji gleda u budučnost. On če je odvesti...
— To je nemoguče, Osman-beže. Vi se šalite sa
mnom! Mula Ismail to nikad neče dopustiti! On ne
ispušta lako svoj plijen. Da li če Rescator opet mo
rati za mene platiti cijenu broda?
Veliki eunuh odmahne glavom. On se nasmiješi, a ona mu u očima spazi
onaj izraz vedrine i dobrote koji bijaše u njima pročitala onda kad ga je prvi
put Srela i usporedila ga s mudracem s Istoka.
— Nemoj sebe mučiti suvišnim pitanjima, go
spoño Tirkizo — reče razdragano. — Znaj da zvije
zde ne lažu. Mula Ismail če imati dovoljno razloga
da udovolji Rescatorovoj molbi. Oni se poznaju i
mnogo su zadužili jedan drugoga. Riznica kraljev
stva ovisi o krščanskom gusaru koji je stalno snab
dijeva srebrom u zamjenu za koje koristi zastavu
Maroka. Ali postoji još nešto. Naš sultan, koji tako
strogo poštuje zakone, morat če se pokoriti i ovom.
Jer tu se umiješao prst Alahov, Firuzo! Slušaj. Taj je
čovjek nekoč bio
On zastane i zagrcne se.
Anñelika vidje kako mu oči rastu, kako poprimaju izraz čuñenja i užasa
kojim ju je gledao one večeri, na vrhu kule Mazagreb.
On se ponovo zagrcne. Najedanput mu iz usta šikne mlaz krvi i poprska
Anñelikinu haljinu. Onda se sruši bez glasa, prekriženih ruku, licem prema
zemlji.
Iza njega se pojavi odrpan i bradat plavokosi div. U ruci je držao bodež
kojim je upravo bio nasrnuo.
561
— Jesi li spremna, mala? — upita Colin PatureL
38 Neukrotiva Anñelika

LVII U VRTOVIMA OTPADNIKA

Ustrašena Anñelika prekorači leš velikog eunuha. Ona proñe kroz vrata
koja zarobljenik brižljivo zatvori kao da im je on čuvar.
Trenutak ostadoše nepomični u sjeni bedema. Pred njima se prostirao
bijeli trg koji je trebalo preči. Colin Paturel uhvati mladu ženu za mišicu,
snažno je povuče i zaleti se s njom kao da skače u vodu. U nekoliko se
skokova nadu na drugoj strani, ponovo pod okriljem tamne sjene. Pričekaše.
Ništa se ne pomaknu. Jedini stražar, koji ih je mogao vidjeti, bio je onaj što
se maloprije srušio s vrha zidina.
Proñoše kroz nadsvoñenu kapiju. Anñelika se spotakne o nešto mekano: o
mrtvo tijelo drugog strazara, onog kojega je zarobljenik probo kad se
probijao u zadnji obruč. Zatim ih zapljusne odvratan zadah. Brežuljak od
izmetina na prilazima palači. Slijedeči svog vodiča, Anñelika morade u
njega zagaziti. On promrmlja:
— Ništa bolje da se zametu tragovi... da se unište mirisi za slučaj da sutra
pošalju u potjeru pse...
Anñelika nije tražila objašnjenja. Odlučivši se na bijeg, ona je unaprijed
bila spremna na sve moguče neugodnosti.
Colin Paturel se spusti u ljepljiv jarak gdje je voda tekla, ali nije
uspijevala otplaviti smeče. Bolje
562

I
ja što se ništa ne vidi S mukom su gacali gušeči ee od smrada, napredujuči
korak po korak. Anñelika se nekoliko puta poskliznula i hvatala za zaroblje-
nikove dronjke. Ovaj bi je jednim potezom vračao na noge. Dok ju je
pridržavao, osječala se lagana kao pero. Sjeti se da je kralj robova čuven po
svojoj snazi. Neke su ga haremske žene jedanput vidjele •kako u neravnoj
borbi koju mu je Mula Ismail nametnuo, goloruk zavrče šiju snažnom biku.
— To je tu, mislim — prošapče.
On utone u noč i ona ostade sama.
— Gdje ste? — poviče.
— Tu gore. Pružite mi ruku.
Anñelika podigne ruku, a onda osjeti kako ju je zgrabio, podigao u zrak i
posadio na granu velikog drveta.
— I ovo je dobar način da se zametu tragovi,
zar ne, mala? A sad pazi!
On izvede zahvat u kojem je Anñelika odigrala prilično neugodnu ulogu -
omota koji je dignut uvis i zamahom prebačen preko zida na drugu stranu.
Tek malo ugruvana, ona se nañe u gustoj, svježoj travi. Colin Paturel bijaše
priskočio.
— Da li te boli, mala?
— Ne. Gdje smo?
— U vrtovima Sidija Rodanija.
— On je vaš saučesnik?
— Nije, naprotiv. Ali ja poznajem ovaj predio.
Gradio sam Rodanijevo prebivalište. Ono što svjetlu
ca kroz lišče, to je njegova terasa. Kroz ove vrtove
skračujemo put, ne moramo prolaziti kroz pola grada.
Anñeliku spopade mučnina od smrada kojim joj je odječa bila natopljena.
Na vršcima prstiju oni se prošuljaše ispod maslina uza zid u dnu vrta.
Najedanput se iz kuče razliježe lavež. Colin Paturel se zaustavi. Lavež se
pojača. Psi su se uznemirili nanjušivši uljeze.
Kroz granje se nije mogla vidjeti strka oko kuče. koju su psi svojom
uzbunom izazvali, ali su
•8*
563

se razabirala nova svjetla, buktinje koje su sluge nosile. Čulo se i dozivanje

na arapskom.
— Reklo bi se... reklo bi se da spremaju haj-
'ku — prošapče Anñelika.
— To se moglo očekivati.
: — Oh! Sta čemo uraditi?
— Ne bojte se ništa, mala.
U tom trenutku Anñelika shvati kako je Norman Colin Paturel stekao
toliki upliv nad hiljadama zarobljenika svih narodnosti i svih staleža, koji su
robijali u mekneskoj tamnici. Njegov glas! Njegov uvjerljiv i smiren glas,
malo hrapav, glas koji se ničega ne boji, vjeran odraz njegove tjelesne grañe.
Taj čovjek nije znao za paniku, za unutarnje uzbuñenje od kojeg se crijeva
grče i živci napinju.
On se nije morao svladavati. On nije mogao zadrhtati. Otkucaji njegova
srca u njegovim snažnim grudima bili su uvijek ravnomjerni. Rijetko bi mu
krv brže potekla žilama. Ta je izvanredna ravnoteža izmeñu snažnog tijela i
čednog, neustrašivog duha zbunjivala i samu smrt. Čovjeku se sama od sebe
nametala usporedba s neuništivom stijenom.
Ali je položaj ipak bio tragičan. Sluge su vodile na lancu dva crna psa koji
bijahu podigli uzbunu Nahuškani od kučedomačina i mnogobrojnih slugu,
koji su nosili buktinje, oni su trčali kroz drvorede. Išli su pravo prema mjestu
gdje su se nalazili bjegunci.
Ovi su čuli kako se glasovi približavaju, pa čak i kako smola u buktinjama
pucketa. Njihov je drhtav plamen, obavijen iskrama, svjetlucao kroz lišče
— Izgubljeni smo! — šapne Anñelika.
— Ništa se ne bojte, mala. Prekrijte lice velom,
i što god se dogodilo, vi šutite kao zaliveni!
On je digne na ruke i vrlo pristojno i nježno je polegne na mahovinu. On
joj svojim tijelom zakloni svjetlo kojim su buktinje obasjavale unutrašnjost
šumice, a uzbuñenje koje je osjetila od dodira s ovim mišičavim prsima i
bradatim licem, rasprši joj strah.
564

Colin Paturel je čvršče stegne. Meñu njegovim sa •kvrgavim mišicama

osječala kao ptica koju bi prstom mogao prignječiti. Gušeči se, ona zabaci
glavu da bi došla do zraka, i ne mogaše zatomiti jecaj.
Iznad njih se pomiješaše uzvici. Psovke gospodara i cerekanje slugu.
Gospodar je nogama udarao Colina Paturela koji se pridigne i stane
glumiti:
— Oh! Josephe Gaillarde — poviče na francu
skom — zar nečeš biti uviñavan prema siromašnim
ljubavnicima? Bog mi je svjedok da nemam deset
žena kao ti.
Sidi Rodani, koji nije bio drugo do Joseph Gail-larñ, francuski otpadnik u
službi marokanskog sultana, mijenjao je boje. On bijesan zaprijeti šakom.
 — Kaurska propalico! Ja ču te naučiti kako se
čini blud u mojim vrtovima! Kad češ platiti svoju
neizmjernu drskost, Coline Paturele? Ti zaboravljaš
da si rob, da si...
— Ja sam čovjek kao ostali i ja sam Francuz
kao ti....! — reče Norman dobročudno. — Hajñ,
hajd, prijatelju, nisi ti od onih koji če mi praviti ne
prilike zbog nekakve djevojke tko zna koje boje,
meni, siromašnom robul
— Potužit ču se kralju odmah sutra.
— Ti, dakle, hočeš da moji čuvari izgube glavu?
Kralj mi neče dati više od dvadeset batina. On. me
pozna. On mi ponekad sam dodjeljuje posebni do
datak ove vrste; on zna da me za dobro obavljen
posao ne može bolje nagraditi nego da mi pošalje
koju isluženu Maurkinju. A ja ne smijem biti izbir
ljiv. Slažeš li se s mojim mišljenjem... ?

— Ali zašto u mojim vrtovima? — upita Sidi

Rodani uvrijeñeno.
— Trava je u njima mekana, a osim toga ne iza
zivam ljubomoru kod drugova.
Otpadnik slegne ramenima.
— Drugova? Da li ti to mene hočeš uvjeriti da
taeñu ovim gladnim iznurenim ljudima ima i takvih
565

u kojima se javlja želja za ženom. To samo ti, koji

si neuništiv, još tražiš pustolovine.
— To si ti rekao, prijatelju. Župnik u mom eelu
mi je govorio još kad sam ulazio u šesnaestu godinu:
„Coline, sine moj, ako ništa drugo, ali ašikovanje če
te sigurno upropastiti!" Sječaš li se, mangup&no, šta
smo izveli kad smo bili usidreni u Cadixu i kad..
— Ne, ne sječam se — zaurla otpadnik — i zah
tijevam da smjesta nestaneš odavde. U mojim vrto
vima ... Kako si ušao?
— Kroz vratašca u dnu. Brava nije za mene taj
na. Ja sam je i postavio.
— Razbojnice! Promijenit ču je odmah sutra.
Kiša udaraca pratila je Colina Paturela 1 Anñe-
liku do malih vrata. Ona su bila zatvorena, ali sluge, kojima je izgred
postajao neugodan jer je mogao pokrenuti i pitanje njihove budnosti, nisu
pokušavale rasvijetliti tajnu. Oni otvoriše vrata i grubo iz-baciše
zarobljenika i njegovu drugaricu.
Ulica je bila mračna. Colin Paturel je išao nekoliko koraka ispred nje.
Proñoše kroz splet uskih uličica koje Anñeliku podsjetiše na njen vrtoglavi
bijeg kroz Alžir. Njen je vodič išao sigurnim korakom. Ali se činilo da
labirintu nema kraja.
— Kad čemo več izači iz grada — prošapče.
— Nečemo izači iz grada.
On se zaustavi i pokuca na jedna vrata pored prozora s crvenim rešetkama,
osvijetljenog fenjerom.
Pošto je izgovorio nekoliko riječi kroz rupicu na vratima, čovjek im
otvori. Nosio je dugačak kaput i crnu kapicu ispod koje su ih gledale velike,
blage oči.
— To je Samuel Maimoran, zet starog Savarvja
— predstavi ga Colin Paturel. — Nalazimo se u me-
lahu, jevrejskoj četvrti.
Ostali su bjegunci več čekali u sobi: markiz de Kermoeur, Francis
Arležanin, Jean d'Harrostegui, stari Caloens i Jean-Jean iz Pariza. U svjetlu
neobičnih venecijanskih svjetiljki od obojenog stakla, koje su podvlačile ne
baš umiljat izraz njihovih bli-
566

jedih i bradatih lica, svi se oni Anñeliki učiniše kao najgori primjerci
ljudskog roda. Teško je bilo vjerovati da govore francuski. Ona ostade
naslonjena pored vrata dok je Norman drugovima opisivao svoj pothvat.
Čula je kako su prasnuli u smijeh kad im je ispričao šta se dogodilo u
vrtovima Sidi ja Roda-nija.
— Kad opaze da si ugrabio miljenicu Mule Isma-
ila...! Onda im probaj ustvrditi, Coline-bludniče,
•da ti daju samo islužene robinje..!
Sad tek obratiše pažnju na Anñeliku i njihova se vesela lica najedanput
skameniše. Jean-Jean iz Pariza zazvižduče:
— Oho! Izgleda da je bilo burno! Je li ranjena?
— Nije. To je krv velikog demona kojeg sam
odostrag proparao.
Oborivši oči, Anñelika vidje da je isprljana krvlju i blatom.
 U sobu uñe mlada Jevrejka, lijepa, otkrivena lica, uokvirena ukrasima koji
su bili upleteni u kosu. Ona uze Anñeliku za ruku i odvede je u susjednu
6obu. Čabar tople vode se pušio. Anñelika se poče svlačiti. Jevrejka joj
htjede pomoči, ali ona odbije. Bila je na izmaku snaga. Pritisne zakrvavljenu
odječu na svoje srce, i vidje ogromno mrtvo tijelo velikog mudraca.
„Nemoj sebe mučiti suvišnim pitanjima, gospoño Tirkizo. Znaj da
zvijezde ne lažu... !"
Njeni živci popustiše. Zajeca, i nepresušne suze su tekle dok je svoj veo
prala od krvi velikog eunuha Osmana Ferañija.
567

o
G

Lvm
ČEKANJE U MEKNESKOM MELAHU
Colin Paturel je smislio lukav, ali smion plan — najopasniji što se ikad
rodio u mašti bjegunca. Dok ih stražari budu progonili po putovima prema
sjeveru i zapadu, bjegunci če tri dana biti skriveni usred melaha, na nekoliko
koraka od svojih mučitelja. A onda če krenuti na jug.
Zajednička sudbina progonjene manjine zbližila je Jevreje i krščane. Stari
je Savarjr uspostavio vezu. Bio je jednako obljubljen u sjenovitom melahu
gdje je njegov zet Samuel Maimoran, „taj dražesni mladič", pincetorh
stavljao smaragde i rubine na dra-guljarsku vagu, kao i u smrdljivim
tamnicama i robovskim logorima kojima je prolazio s izgledom užurbana i
prezaposlena čovjeka. Tako mu je uspjelo uskladiti razne novčane interese i
slična stremljenja, i sklopiti vječna prijateljstva. Piccinina VenedL-janca
bijaše upoznao s ocem svog zeta, onim Mai-moranom koji tako dobro stoji
na dvoru i s kojim se Mula Ismail svakodnevno savjetuje. Maimoran je
financirao sve njegove ratne pothvate. Bezbrižnom po prirodi, često
rasipnom i pretjerano darežljivom, Arapinu nema opstanka bez zajmodavaca
i mjenjača. Muslimanski grad ne bi mogao živjeti bez tog kao kuge
omrznutog privjeska — melaha — neiscrpnog spremišta namirnica i novca
čak i onda kad su glad i propast prijetili ostalom stanovništvu. Kako
571

su unutar istih zidina živjeli cvrčci i mravi, bila je prava zagonetka.

 Arapin je znao da svijet pripada njemu. Osvajanje i pljačka napunit če
njegove škrinje kad se isprazne. Da bi preživio, Jevrej nije imao drugog
izlaza nego da štedi, a predosječajuči crne dane morao je na sve da misli, sve
da predvidi, da se unaprijed opskrbi. Dok su se Afrikanci bavili tek
primitivnom robnom razmjenom, on je dobro poznavao burzovne tečajeve i,
neprekidno putujuči, bio stalno u toku svih kolebanja promjena u svjetskoj
trgovini.
Izmeñu ova dva oprečna svijeta, koje je nužda natjerala da skupa žive,
sukob je bio žestok, borba o prevlast neumitna, podmukla i strašna.
Suprotnosti su tinjale. One su se zaoštravale. Jednog če dana prsnuti. S
krivošijama u rukama muslimani če provaliti u melah. Snaga sablje pobijedit
če moč novca... i sve če početi iznova.
Za Jevreja je bilo opasno nači se, kad padne mrak, u arapskom dijelu
grada. A ni za muslimana nije bilo preporučljivo noč dočekati u melahu.
Skloriivši se ovdje, sedam se krščana našlo pod zaštitom nepropusne
ograde koju su podigle vjekovna mržnja i surove borbe. Mekneški su Jevreji
dotjerali -dotle da su, unatoč krvavim progonima koje su doživljavali po
jedan ili dva puta u toku jedne generacije, bili vlasnici največih bogatstava u
gradu i držali u šahu Mulu Ismaila obavezavši ga na razne načine. Išli su
tako daleko, da su mislili da mogu sebi dozvoliti sve, pa čak i davati utočište
odbjeglim robovima. To je bila lična zadovoljština. Zahariji Maimoranu,
uglednom Mula Ismailovom suradniku. On je odlazio u palaču, bacao se
ničice pred sultana i s užitkom ga slušao kako, pjeneči se od bijesa, govori o
Colinu Paturelu i njegovim odbjeglim drugovima: on je poslao potjeru u
svim pravcima, njegovi če ih stražari več dovesti okovane i oni če umrijeti
572

u najgroznijim mukama. A Maimoran je samo gladio svoju dugu bradu i

klimao glavom.
— Pravo zboriš, gospodaru! Shvačam tvoju
srdžbu.
Mula Ismail je imao prodoran pogled, pogled vidovnjaka, ali on je znao
da nikad neče pročitati misli ovog Jevreja koji je več njegovu ocu Muli
Aršiju osigurao blagostanje. On je bio njegova mora, povod prigušivanog
gnjeva koji- je, kao klica tragedije, bujao u dnu njegova uskomešanog srca.
„Jednog dana... !" kleo se okrenut prema zidovima melaha, „jednog dana...!"
Tri su beskonačna, mučna dana zarobljenici proveli u stanu Zaharijinog
sina Samuela. Uvečer drugog dana "nastade veliko komešanje u uskoj
uličici, a onda jahači projezdiše uz tresak i zaglušnu jeku konjskih kopita.
Samuelova žena Rahela proviri kroz crvenu rešetku i prošapče na jednom
govoru koji je bio mješavina francuskog i arapskog:
— To su dva crnca iz sultanove tjelesne straže.
Idu k Jakobu i'Aronu, usoljivačima glava...
Stražari su otišli da obavijeste ove savjesne zanatlije neka pripreme burad
s rasolom. U svom bijesu zbog bijega zarobljenika, kralj je vlastoručno
odrubio glave dvadesetorici čuvara. Zaustavio se kod dvadeset prvog, jer mu
je ponestalo snage. Glave če biti izložene na gradskim raskrščima pošto ih
Jakov i Aron prepariraju.
Jedan je susjed šapatom ispričao zadnje novosti. Vojnici, koji su poslani u
potjeru za bjeguncima, još se nisu vratili. Očito ih je bilo strah pojaviti se
neobavljena posla pred kraljem. Po svemu sudeči, još se nije pročuo bijeg
robinje-iz harema ni ubijstvo velikog eunuha. Kako če sultan tek onda
bjesnjeti...! Bit če posla za Jakova i Arona Leiona.
Anñelika je vrijeme provodila u društvu blistavih Jevrejki: bliještao je
njihov nakit od suhog zlata i dragulja, prelijevali se njihovi prugasti velovi i
haljine od poput jabuke zelene, crvene, narančaste i žute svile, a
najbogatijim sjajem sjale su njihove
573

crne ©fi i put boje jantara. Pored muškaraca, što su u svojim crnim
kaftanima djelovali kao mršave mačke, one su bOe utjelovljenje raskoši i
obilja, isto kao i čudesno lijepa i' nježna djeca koja su takoñer bila obučena u
šarenu odječu. Sara, majka, Rahela i Rut, kčerke, Agar snaha, mali Joas,
Jozua i dražesna be-bica Abigaela.
S Anñelikom su podijelile beskvasnu pogaču, rižu začinjenu šafranom,
portugalski bakalar i' slane krastavce. Ali krastavci i bakalar joj nisu išli.
Njenu su pažnju privukli uzvici u uličici, škripanje kola koja su dovozila
glave.
— Belek! Belek! Fisa! (Pažnja! Brzo!)
Čuvari su se žurili. Ni njima nije bilo drago da ih mrak uhvati, u melahu.
Napokon se udaljiše. Sutra če ponovo doči, s drugim glavama...
Rahela prijateljski pogladi Anñeliku po ruci i nasmiješi joj se. Zašto se ti
ljudi i te žene izlažu tolikoj opasnosti? pitala se. Jer mač, koji visi. nad
njenom vlastitom glavom, visi i nad Jevrejima, nad crnom kapicom
miroljubivog draguljara, nad kovrča-vom kosom male Abigaele zaspale na
majčinom koljenima, pri čemu su zlatni privjesci njenih minñuša milovali
bucmaste obraze dvogodišnjeg djeteta.
— Sve je dobro — reče Rahela.
To su bile gotovo jedine francuske riječi koje je znala. Dok ih je
izgovarala, veseli bljesak u njenim očima i njen fini smiješak najedanput
podsjetiše Anñeliku da je ova čudna žena Savarvjeva kčerka.
Anñelika, zaista, nije imala mnogo vremena da oplakuje starog Savarvja. I
sad opazi da joj njegova smrt nije prodrla u svijest i da ga još uvijek očekuje.
Nije mogla zamisliti da če lutati po drumovima, a da pored nje ne kaska njen
stari prijatelj neumorno se za nju brinuči i po zraku njuškajuči „miris sretnih
putovanja".
— Proklet bio Mula Ismail! — poviče na arap
skom.
— Proklet! Proklet bio sto puta Mula Ismail! —
prihvatiše Jevrejke mrmljajuči kao da se mole.
574

Druge večeri doñe zanatlija Cavaillac u pratnji jednog drugog zarobljenika,

malteškog viteza gospodina de Mericourta. Oni ispričaše kako cio Meknes
pritišče mora, zatišje pred neizbježnu buru. Konačno je pukla neočekivana
bruka: jedna je zarobljenica pobjegla iz sultanovog harema! Nañeno je tijelo
ubijenog velikog eunuha. Sta je govorio, šta je činio Mula Ismail? Ostajao je
prostrt na zemlji, s čelom uprtim u pod.
— Imao sam samo dva prava prijatelja — po
navljao je. — Osmana Ferañija i Colina Normana. U
jednom sam danu izgubio obojicu!
0 ženi nije govorio. Njegova mu arapska stid-
ljivost to nije dozvoljavala. Ali nitko nije sumnjao
da če njegova bol uroditi užasnim 'posljedicama. Kak
vim če djelima, kakvim če pokoljima pokušati ubla
žiti očaj svog čudnog srca... ?
— Ovdje moramo ostati još jedan dan — reče
Colin Paturel.
Ostali su se preznojavali. Neizdržljivo im je postalo beskrajno čekanje u
tišini melaha. Činilo im se da ih Mula Ismailovo oštro oko vidi kroz
nepropusne zidove.
— Još jedan jedini dan — ponovi Norman svo
jim umirujučim glasom.
1 mir se vračao u njihova srca. Normanova sna
ga obuzdavala je izljeve očaja isto kao što je hladno-
krvnost Jevreja Maimorana, njegova izvanredna nad
moč, obmanjivala njuh krvavog gospodara. On ih je
tražio po putovima prema Mazagranu i slao seoskim
šeicima glasnike s porukom da če mu glavom platiti
ako bjegunce brzo ne uhvate.
Zatim je Anñelika čula kako kralj zarobljenika razgovara s malteškim
vitezom gospodinom de Me-ricourtom. Ovaj je pedesetogodišnjak imao
poslije Cc— linovog bijega da preuzme ulogu koju je Norman vršio meñu
zarobljenicima: da održava red, da sudi, izriče pravdu, rješava sporove.
575-

— Možeš se osloniti na ovog — govorio je Co-lin Paturel — čuvaj se

onog. Raskolnike i katolike nikad ne ostavljaj skupa...
Cavaillac i gospodin de Mericourt vratiše. se potom u zarobljenički logor.
Oni bijahu izmislili neki posao u jevrejskoj četvrti, ali bi predugo izbivanje
lako moglo .izazvati sumnju. Obečali su da če opet doči i donijeti najnovije
vijesti onog dana kad bjegunci -budu odlazili na put
Još je jedan dan protekao. Sutradan ujutro, kad je Anñelika bila sama u
sobi za žene, jedan od njenih budučih drugova na bijegu, markiz de
Kermoeur, doñe k njoj i zamoli je da mu iz samovara natoči kipuče vode u
zdjelicu. Koristio je prisilno besposliča-renje da bi se obrijao. Ta vrsta njege,
koju je obavljao pomoču krhotina od stakla, bila mu je u toku šest godina
zarobljeništva vrlo rijetko pristupačna.
— Sretni ste, drago moje dijete, što ne znate za
takve brige! — reče pogladivši je vrškom prsta po
obrazu. — Bože, kako vam je koža nježna!
Anñelika ga zamoli da svoju zdjelicu pridrži -s obje ruke, kako se ne bi
opekao dok mu nalijeva vodu. Bretonski ju je plemič promatrao sa
zanimanjem.
— Kakav užitak napokon vidjeti ovakvo milo
francusko djevojče! Ah! Ljepotice moja, neutješan
•sam što vam se predstavljam u tako jadnoj odječi.
Ali strpljenja! Cim doñemo u Pariz, sašit ču hlače
do koljena od crvenog satena, upravo onakve kakve
me več i u snu progone.
Anñelika prasne u smijeh.
— Osobe koje drže do svog izgleda, več dugo
me nose hlače do koljena, gospodine!
— Ah! A šta se nosi?
— Hlače malo stisnute preko koljena i kaput do
te visine, koji se prema dolje zrakasto širi.
— Opišite mi to podrobnije — zamoli markiz
sjedajuči pored nje na dušeke.
576

Ona mu drage volje ispriča pojedinosti. Da ima vlasulju, pomisli ona, ličio bi
na vojvodu de Lau-zuna. Na Lauzuna u robijaškoj košulji, koji bi često na
svojoj kičmi osjetio čauške štapove.
— Dajte m" ruku, mala moja — reče iznebuha.
Ona mu je pruži, a on je poljubi. Zatim iznena
ñen pogleda mladu ženu.
— Ali vi ste nesumnjivo bili na dvoru — poviče.
— Samo netko tko je primio na tisuče rukoljuba u
Velikoj galeriji, može ovaj pokret izvesti tako neu-
siljeno. Kladio b'h se da ste čak predstavljeni i kra
lju. Zar nije tako?
— Gospodine, to sad nije važno!
— Zagonetna ljepotice, kako se zovete? Kojim
ste čudnim slučajem pali u ruke ovim gusarima?
— A vi, gospodine?
— Markiže... !
Glas Colina Paturela ih prekide. Div je stajao na pragu sobe pokušavajuči
polutamu probiti svojim plavim očima, koje su pod gustim obrvama
pametno i bistro sjale.
Kermoeur odgovori:
— Da, veličanstvo.
On to nije rekao podrugljivo. Zarobljenici se bijahu navikli da tako
nazivaju čovjeka čijom je zaslugom več godinama vladao red u njihovu
nemirnom i surovom životu. Svi su se s tim naslovom sa-živjeli i on je bio
izraz ljubavi kod onih koji su mu se divili, a izraz straha kod onih koji su ga
se bojali. Osječali su potrebu da im netko zapovijeda, da ih bodri, i sam Bog
je svjedok da su u Colinu Paturelu imali neustrašivog tumača svojih
osječaja! On im je isposlovao bolnicu u kojoj su ranarnici njegovali
bolesnike, izborio poboljšanje hrane, vino, rakiju i duhan, praznovanje četiri
velika krščanska blagdana... i dolazak očeva redemptorista. Ovaj posljednji
pothvat nije u potpunosti uspio, ali je ostavio otvorena vrata za daljnje
pregovore. Markiz de Kermoeur se
577
87 Neukrotiva Anñelllca

iskreno divio Colinu Paturelu. S posebnim je zadovoljstvom izvršavao

njegova nareñenja, jer ga je smatrao pametnim voñom, na kakve nije baš
uvijek nailazio u svojoj karijeri oficira kraljevske mornarice. Dospjevši u
zarobljeništvo kao dvadesetdvogo-dišnji potporučnik, „služio" je u tjelesnoj
straži kralja robova, jer je taj plemeniti kavgadžija baratao mačem i rapirom
kao nitko u čitavoj tamnici, a Co-lin mu bijaše ishodio dozvolu da preko
svoje robovske odječe može nositi mač. Kad je saznao da njegov glavar
poduzima po treči put bijeg, on mu se pridružio. Colin Norman odlazio je,
dakle, sa čitavim .svojim štabom.
Okrenuvši se prema susjednoj sobi, on zazove:
— Drugovi, doñite ovamo!
Zarobljenici uñoše i postrojiše se pred njim. Kermoeur im se pridruži.
... Drugovi, sutra navečer krečemo. Kasnije ču vam dati zadnje upute, a
sad bih vam htio reči nešto drugo. Bit če nas sedmorica bjegunaca, šest
muškaraca ... i jedna žena. Ta nam je žena teret, ali ona je, na koncu konca,
zaista zaslužila da joj pomognemo da opet stekne slobodu. Samo pazite: ako
hočemo da nam pohvat uspije, moramo biti jedinstveni i složni. Nužno čemo
trpjeti glad, žeñ, umor, pustinjsko sunce i strah. Ali zato ne smije biti mržnje
meñu nama... One mržnje što se raña meñu ljudima koji su -prisiljeni da
skupa žive i koji priželjkuju istu stvar... Vi ste me razumjeli, nadam se...
Ništa takvoga, prijatelji, inače smo svi izgubljeni! Ova žena ovdje — reče
upiruči prstom u Anñeliku — nije ni za jednog od nas, ona ne pripada nikom
... Ona stavlja svoj život na kocku isto kao i mi. To je sve. Ona u našim
očima nije žena, več drug. Onog koji joj prvi pokuša udvarati ili joj ne ukaže
dužno poštovanje, ja ču vlastoručno kazniti, a vama je dobro poznato kako
— reče pokazujuči svoje kvrgave šake. — A ako taj pokušaj ponovi, sudit
čemo mu po našim zakonima i on če poslužiti kao hrana pustinjskim
strvinarima •...

„Kako dobro govori i kako je tvrd!" pomisli Anñelika.

Ona je Colina Paturela tako često promatrala sa svog prozorčiča, da ga je
poznavala bolje nego on nju. Bio joj je postao blizak, ali sad kad je stajao
pred njom, podilazili su je trnci od njegove snažne ličnosti i plašila se
tragova mučeništva na njegovu tijelu, crnih i dubokih opekotina po nogama i
rukama, još svježih ožiljaka od okova na njegovim zglav-cima i gležnjima, a
najviše od svega, nezaraslih rana na dlanovima koje su proparali čavli na
Novoj kapiji. Još nije imao četrdeset godina, ali su mu slje-poočice več bile
prosi jede — jedini znak slabosti koji je odavala njegova čelična priroda.
— Slažete li se? — upita pošto im je dao malo
vremena za razmišljanje.
— Slažemo se — odgovoriše oni jednoglasno.
Ali markiz predloži jedno ograničenje:
 — To važi samo dok se ne nañemo na krščan
skoj zemlji.
— To je razumljivo samo po sebi, stara mangup-
čino — poviče Colin veselo i pljesne ga po ramenu.
— Poslije svatko može raditi šta ga je volja, živjela
sloboda, sve slobode! Ah, prijatelji, kakav če to ži
vot biti!
— Ja ču tri dana neprekidno samo jesti — reče
Jean-Jean iz Pariza, a oči samo što mu ne iskočiše.
Izañoše povjeravajuči jedan drugom šta če raditi u prvim časovima
slobode, u trenutku kad se nañu pod zaštitom portugalskih, bedema u
Mazagranu ili španjolskih u Ceuti.
Colin Paturel ostade u sobi i priñe AnñeliM.
— Jeste li čuli šta sam rekao? Slažete li se i vi
s tim?
— Svakako. Zahvaljujem vam, gospodine.
— Nisam govorio samo zbog vas. Govorio sam
i zbog nas. Propali bismo kad bi nesloga zavladala
meñu nama. A tko drži jabuku nesloge otkad je svi
jeta i vijeka... ? Žena! Kako je govorio moj župnik
iz Saint-Valery-en-Cauxa: ,,2ena je plamen, muška-
—

—
578

37«

579

cac je kučina, a ñavo raspiruje." Ja sam bio protiv boga da vas povedemo.
Uzeli smo vas zbog starog Savarvja. Jevreji nam ni za novac ne bi pomogli
da smo vas ostavili. Oni su vrlo zatvoreni, ali kad nekog zavole, postupaju s
njim kao sa svojim roñenim. Tako je bilo sa starim Savarvjem. Smatrali su
ga svojim. On je navalio da vas pod svaku cijenu izbavimo iz harema, pa
smo morali ispuniti njegovu posljednju želju.. Volio sam ga, tog starog
Savarvja Divan čovječuljak, da, da. I koliko je toga znao ! Sto i hiljadu puta
više nego mi svi skupa! Dakle, vodimo vas sa sobom. Ali od vas moram
tražiti da budete na svom mjestu. Vi ste žena, i to žena koja je živjela! To se
vidi po načinu na koji se ophodite s muškarcima. Imajte, dakle, na umu da su
ovi momci ovdje več godinama lišeni žena. Ne treba ih podsticati da prerano
spoznaju koliko su bili zakinuti. Ostanite u svom čošku i držite veo preko
lica kako to čine maurske žene. Taj običaj i nije tako glup . Jasno?
Anñelika je bila uvrijeñena. Morala je priznati da u osnovi on ima pravo,
ali joj se ton, kojim ju je opominjao, nikako nije sviñao. Zar je možda uo-
bražavao da bi je mogli zagolicati ovi kosmati, bra-r dati, blijedi i smrdljivi
krščani? Ne bi ih htjela ni za sve blago svijeta! On je tražio da zadrži
odstojanje? Ništa ljepše od toga! Ona odgovori malo podrugljivo:
— Da, veličanstvo.
Norman zažmiri.
— Nemojte me više tako oslovljavati, mala. Ski
nuo sam krunu s glave i predao je vitezu de Meri-
courtu. Odsad sam Colin Paturel, rodom iz Saint-
-Valery-en-Cauxa. A vi, kako se vi zovete?
— Anñelika.
Smiješak obasja čupavo lice poglavara robova i on je pažljivo pogleda.
— Zar zbilja... ? E pa onda to i ostanite.1
1 Ime Anñelika na francuskom znači „anñeoska*. „ona koja
posjeduje vrlinu anñela."
san

Vitez de Mericourt bijaše opet došao.

— Mislim da je trenutak pogodan za vas —
objasni. — Ne znam da li je to slučaj ili plod nečije
mašte, ali javljeno je da su odbjegli robovi viñeni
na putu za Santa-Cruz. Sva je pažnja usmjerena u
tom pravcu. Kucnuo je čas za akciju.
Colin Paturel proñe rukom kroz svoju čupavu plavu kosu, a izraz boli i
užasa pojavi mu se na grubom licu.
— Upravo se pitam da li zaista smijem... Oh!
Viteže, kad pomislim na sve ove jadnike koji ostaju
u ropstvu i koje napuštam...
— Nemoj se ništa prekorijevati, brate moj —
reče blago vitez de Mericourt — došlo je vrijeme
kad treba da napustiš svoje drugove, jer bi im te
smrt ionako ugrabila.
— Kad doñem u krščansku zemlju — reče Colin
Paturel — obavijestit ču malteške vitezove o tvojoj
sudbini, kako bi nešto poduzeli za tvoj otkup.
— Ne, nije potrebno.
— Sta kažeš?
— Ne želim napustiti Meknes. Ja sam redovnik
i svečenik, i znam da mi je mjesto ovdje, meñu ro
bovima nevjernika.
— Svršit češ na kocu.
— Možda. Ali naš nas red uči da je mučeništvo
jedina smrt dostojna viteza. A sad, zbogom, moj pre-
mili brate...
— Zbogom, gospodine viteže.
Dva se čovjeka izljubiše. Zatim gospodin ñe Mericourt zagrli svakog
pojedinog od ostale šestorice zarobljenika koji če poči u opasnu pustolovinu.
Poluglasno ih je nabrajao sve redom, kao da je njihova imena htio urezati u
svoje srce.
— Piccinino Venecijanac, Jean-Jean iz Pariza,
Francis Arležanin, markiz de Kermoeur, Caloens
Flamanac, Jean d'Harrostegui, Bask.
Pred Anñelikom se nijemo nakloni. Zatim svi izañoše u mračnu uličicu.
581

LIX
PRVA ETAPA. BARUŠTINA U ŠEVARU
Krščani burnusom prekriže donji dio lica. Svi su nosili maursku odječu,
obrijali lica i potamnili ih smeñom bojom. Samo je riñokosi Jean-Jean iz
Pariza imao na sebi jevrejski kaftan i ornu kapicu. Ovijena potrebnim
brojem velova, čvrsto stegnuvši fe-redžu ispod očiju, Anñelika je
blagosiljala maursku ljubomoru koja joj je omogučila da se ovako dobro
preruši.
— I oborite oči najviše što možete — preporuči joj Colin Paturel-. —
Maurske žene s očima kao što su vaše ne sreču se na svakom čošku.
Nije joj rekao da je Mula Ismail poslao poseban odred TI potragu za
ženom „zelenih očiju". I on sam je bio upadljiv zbog svoje plečatosti i plavih
očiju. Svi su znali da u čitavom Maroku postoje samo dva čovjeka
divovskog rasta od šest stopa i dvanaest palaca: Osman Ferañi, veliki eunuh,
i Colin Paturel, kralj zarobljenika.
Tako je odlučio da se izdaje za imučnog trgovca koji sebi može priuštiti da
putuje na devi. Anñelika, njegova žena, jahat če za njim na mazgi. Ostali,
sluge, i Jean-Jean iz Pariza, njegov upravitelj dobara, Jevrej, iči če pješice i
nositi koplja, lukove i strijele — uobičajeno naoružanje za male karavane u
vrijeme kad su puške bile rijetkost i kad su ih imali samo kralj i njegova
vojska.
582

U mrklom mraku, u kojem je svijetlio samo jedan fenjer, svi zauzeše svoja
mjesta. Maimoran je šapatom davao zadnje upute. U Fezu če ih njegov brat
rabin dočekati kraj vadija Cebona. U njegovoj kuči če se odmoriti, a zatim
če im on dati pouzdanog vodiča koji če im pokazati put do Ksauena i onda ih
povjeriti jednom drugom matadoru. Ovaj posljednji zbog svojih trgovačkih
poslova često odlazi u Ceutu i on če ih provesti kroz položaje Maura koji
vrše opsadu grada, sakriti ih u pečinama i onda obavijestiti namjesnika u
gradu, koji če po njih poslati čamce ili odred vojnika. Još im je preporučio
da paze na svoje držanje, da se ne zaborave baciti ni-čice u pravcu Meke
dvadeset puta dnevno, a naročito da, kad budu obavljali prirodne tjelesne
potrebe, ne „puštaju vodu" stoječi, jer i slučajnom promatraču iz veče daljine
je to dovoljno da ustanovi da su krščani. Male pojedinosti koje imaju veliku
važnost. Srečom svi su zarobljenici odlično govorili arapski i poznavali
običaje. Kao. maurska žena, Anñelika je imala samo da šuti i da šuti.
Deva krene velikim koracima. Oni proñoše kroz uske uličice, nijemi kao
noč oko njih.
„Kad bi noč mogla vječno potrajati!,, mislila je Anñelika.
Dašak svježeg vjetra zapahnuo ih je i oštrim mirisom dima. Ona
najedanput opazi da nema više slijepih zidova melaha i da su ih nadomjestile
kolibe od bambusa i trske. Kroz njihova otvorena vrata vidjeli su se tu i tamo
crveni plamičci čiji se dim probijao kroz krov od suhog lišča. Oko ognjišta
ščučurile su se ljudske prilike. Psi zalajaše za bjeguncima. Ovi su znali da
sad prolaze kroz naselje kraljeve crnačke tjelesne straže, koje je na ovoj
strani, na izlazu iz melaha, predstavljalo neku vrstu predgraña.
Promukli šapat dopre do njih, sjene izrone iz tame i približe im se.
Meñutim, nikakvo se svjetlo nije upalilo, jer su se crnci lako snalazili u
pomrčina. Jean--Jean iz Pariza objasni da se njegov gospodar Muhamed
Rašid, trgovac iz Feza, vrača kuči, a putuje no-
583

ču zato što ne podnosi žegu. Valjani, mali pisar oponašao je čak i posebni
naglasak kojim Jevreji govore arapski, tako da je uspio crnce zavarati.
Psi su im lajali za petama, a deva je hodala tako polako, da je to čovjeka
dovodilo do očaja!
' Kolibe, još uvijek samo kolibe.. ! I prodoran miris vatre od balege
pomiješan sa zadahom sušene ribe koja se prži na ulju u tavama!..
Kad je napokon ova prva opasnost prošla, oni se nañoše na dosta dobro
vidljivom putu po kojem na-staviše čitavu noč. U zoru je Anñelika sa
zebnjom gledala kako se nebo rasvjetljuje i poput sedefa se prelijeva zeleno-
ružičastim bojama. Prolazili su kroz krajolik posijan tu i tamo stablima
maslina. Činilo se da se približavaju pustinjskim predjelima.
Iza okuke se pojavi koliba. Anñelika se nije usudila ništa pitati. Tjeskoba
je u njoj rasla zato što nije znala gdje se nalazi, kolike ih prepreke očekuju i
kakvi su izgledi na uspjeh. Po prirodi djelotvorna i odlučna, ona se
uzrujavala što je svedena na ulogu nekakvog zavežljaja koji se prevozi na
mazgi. Ako su propast ili smrt več neizbježne, onda ona bar hoče da zna na
čemu je! Jesu li još daleko od Feza gdje jedan Jevrej treba da im dade
vodiča... ? Karavana je i dalje napredovala. Zar Colin Paturel nije primijetio
kolibu? Kad Arapin izañe iz nje, Anñelika teškom mukom zatomi krik.
Ali čovjek im poñe u susret kao da ih je očekivao. Voña baci na koljena
svoju devu i spusti se s nje.
— Siñite, mala — reče stari Caloens Anñeliki.
Ona sjaše s mazge. Vreče s namirnicama, koje su
donesene, podijeliše. meñu sobom. Anñelika je dobila isto tako veliku kao i
ostali. Markiz de Kermoeur nije mogao, a da se ne pobuni pod svojim
burnusom.
— Tako natovariti slabu ženu...! Zgražam se
nam tim, veličanstvo...!
— Zar postoji za muslimane išta sumnjivije od
žene što praznih ruku kaska iza ratnika natovarenih
poput magaraca? — odgovori Colin Paturel. — Ne
584

možemo sebi dozvoliti takvu ludost. Još uvijek postoji opasnost da nekoga
sretnemo.
On sam natovari vreču mladoj ženi na leña.
— Ne zamjerite nam, mala! Uostalom, nečemo
daleko. Danju čemo se skrivati, a samo noču puto
vati.
Arapin bijaše još prije poveo za uzde devu i maz-gu i privezao ih u
hladovini uz maslinu, Piccinino mu odbroji svotu novca, a zatim bjegunci
nastaviše put po šljunkovitoj stazi. Uskoro se iza brežuljaka pojavi veliko
područje .ševara kroz koji je tekla rijeka.
— Čitav čemo dan ostati skriveni u ovoj močva
ri — izjavi Colin Paturel. — Pojedinačno čemo se
smjestiti, kako ne bismo izgazili prevelike površine
trske i time se odali. Kad se noč spusti, ja ču zagu-
kati kao divlji golub i na taj čemo se znak svi okupiti
na rubu šume tamo dolje. Svi imamo malo hrane i
vode. Do viñenja večeras...
Oni se raspršiše meñu visoke, britke stabljike. Tlo je bilo djelomično
spužvasto, a djelomično ispucalo od suše. Anñelika pronañe mjestance
oskudno obraslo mahovinom. Ona se ispruži. Dan če se oduljiti. Sparina se
nadvila nad baruštinu. Kukci i komarči su je neprestano oblijetali. Srečom su
je štitili brojni velovi. Ona otpije gutljaj vode i pojede komadič pre-pečenca.
Nebo je iznad nje izgledalo kao usijano, a dugački, šiljati listovi trske išarali
su ga' crnina sjenama.
Anñelika zaspe. Iza sna je trgoše ljudski glasovi I ona pomisli da to nju
traže njeni drugovi. Meñutim, još se nije bilo smračilo. Nebo je bliještalo
kao užaren čelik. Najedanput opazi kako na nekoliko koraka od nje iz trske
izranja prilika u bijeloj ñelabi. Smeñe lice nije gledalo u njenu pravcu, pa mu
nije mogla razabrati crte.
„Arležanin ili Venecijanac?" upita se.
čovjek se polako okrene. Njegova put boje pe-. čenog kruha nije umjetno
obojena. To je pravi Maur!
585

Anñeliki srce stane. Maur je ne bijaše primijetio. Razgovarao je sa svojim

drugom kojeg ona nije vidjela.
— Ovdje trska nije lijepa — reče. — Mora da je
ovuda prošla neka životinja, jer su mnoge stabljike
polomljene. Preñimo na drugu obalu, pa ako ne na
ñemo bolje, vratit čemo se ovamo.
Čula je kako se udaljuju, prosto ne vjerujuči da je imala toliko sreče.
Najedanput joj se koža naježi. Jedan se drugi glas začuo u njenoj blizini.
Ona ga prepoznade. To je Francis Arležanin udario u pjesmu.
„Budala!" pomisli bijesna. Uzbunit če Maure i oni če se vratiti. Nije se
usuñivala otrčali k njemu da bi ga ušutkala. Napokon, pošto se ništa ne
poma-če, ona se odluči da se tiho odšulja do mjesta gdje se morao nalaziti
neoprezni Provansalac.
— Tko je to? — upita. — Ah, to ste vi, čarobna
Anñeliko!
Ona je drhtala od srdžbe i uzrujanosti.
— Da niste poludjeli kad tako pjevate? Tu su u
blizini Mauri koji su došli da sijeku trsku. Pravo je
čudo što vas nisu-čuli.
— Sto mu gromova! Nisam na to mislio! Naje
danput sam se osjetio tako sretan što sam poslije
osam godina opet na slobodi, da su mi stari napjevi
mog zavičaja sami navrli na usta. Mislite li da su
me čuli?
— Nadajmo se da nisu. I ne mičimo se više!
— U svakom slučaju, ako ih nema više od dvo
jice ... — procijedi Arležanin kroza zube.
Iz pojasa izvuče nož da bi mu provjerio oštricu. Držeči ga i dalje u ruci,
on se ponovo predade sanjarenju.
— Imao sam vjerenicu blizu Arlesa. Mislite li
da me čeka?
— Čudila bih se kad bi bilo tako — odgovori
Anñelika suho. — Osam godina, to je dugo... Vjero
jatnije je da sad ima čopor djece s drugim.
— Zar? Mislite? — reče on razočaran.
566

Sad bar neče više pjevati da bi dao oduška radosti svog srca. Oni umukoše i
stadoše osluškivati šuštanje trske. Anñelifca podiže oči i jedva zatomi uzdah
olakšanja. Nebo je konačno dobilo ružičastu boju. Večer se približavala
donoseči im zaštitničku noč sa zvijezdama koje če im pokazivati put.
— U koj^m pravcu idemo? — upita ona.
— Na jug.
— Sta kažete?
— Jedino u tom pravcu Mula Ismail nije upriličio
hajku. Koji če rob bježati prema jugu, prema pusti
nji...? Zatim čemo zaokrenuti na istok, pa na sje
ver, i pored Meknesa i Feza proči na pristojnoj uda
ljenosti. Pod vodstvom matadora nastavit čemo pre
ma Ceuti i Melvilleu. Ovim se zaobilaženjem, narav
no, putovanje znatno produžuje, ali se zato opasnost
umanjuje': Miš zavarava veliku, lukavu mačku. Dok
ona na nas vreba na sjeveru ili zapadu, mi smo na
jugu i istoku. Nadajmo se da če več biti sita potjere
onda kad mi udarimo pravim putem. U svakom slu
čaju, oni koji idu ravno, nikad ne stižu na cilj. Zašto
da se onda jedanput ne pokuša iči u obrnutom prav
cu...? Ali ne smijemo smetnuti s uma da če seoski
poglavari svojom glavom odgovarati ako propuste
odbjegle krščanske zarobljenike. Prema tome, vas ne
moram puno uvjeravati da oni budno paze. Oni ima
ju pse hajkače koji su izdresirani za lov na krščane.
_ pst! — učini ona — zar niste čuli zov...?
RS-.

LX BORBA S ORLOM
Noč se rasprostrta, ljubičasta i mračna, prožeta maglom koja se isparavala
iz baruštine. Tihi zov divljeg goluba ponovi se nekoliko puta. Bjegunci
krajnje oprezno izañu iz svojih skrovišta. Šutke se okupe, provjere da li su
svi na broju i krenu opet na put.
Hodali su čitavu noč, djelomično kroz šumu, djelomično kroz beskrajne
šljunkovite predjele gdje se bilo teško snalaziti i održavati pravac. Za
izbjegavanje naselja kao putokaz im je služilo kukurijekanje pijevaca i lavež
pasa. Noči su bile svježe, ali je još mnogo Maura spavalo u polju; čuvali su
svoju još" nepokošenu ili več požnjevenu žetvu. Nos Piccinina Venecijanca
otkrivao je i najsitniju česticu dima, a istančan sluh markiza de Kermoeura
razabirao i najmanji sumnjivi sušanj. On je često prislanjao uho na zemlju.
Moradoše se skloniti u šikaru da ih ne opaze dva konjanika koji, srečom,
nisu imali pse.
Ujutro se sakriju u šumu i provedu još jedan dan u čekanju. 2eñ ih je
počela mučiti, jer su im zalihe vode bile iscrpljene. Uputivši se u potragu
kroz šumu, začuju žablje kreketanje koje ih dovede do smrdljive lokve.
Voda je vrvjela od kukaca. Napiše se cijedeči je kroz komad platna.
Anñelika bijaše legla malo podalje od muškaraca koji su ostali na kupu.
Sanjarila je o kupaonici sultanija s bistrom, zamirisanom vodom i užurbanim
služavkama. Ah! Okupati se, oslo-
588

boditi se ove odječe koja joj se lijepi o znojno tijelol A ovaj je mučitelj Colin
Paturel još prisiljava da drži i veo preko lica...!
Anñelika se udubi u razmišljanje o tužnoj sudbini muslimanskih žena iz
siromašnih slojeva. Sad je konačno shvatila kako za njih vrhunac uspjeha
predstavlja dospjeti u harem i bezbrižno živjeti u šaraju, kao što je to slučaj
sa. starom Fatimom-Mireillom. I ona je sama sad jako gladna. Njen se
želudac, pretrpan poslasticama i kolačima, nije preko noči mogao priviknuti
na komadič tvrdog prepečenca koji im je voña štedljivo dijelio.
Zarobljenici su trpjeli manje od nje. Ovaj se obrok' mnogo ne raeiikuje od
tamničkog, a oni bi mogli živjeti s još manje hrane. Od svojih gospodara
Arapa poprimili su umjetnost pustinjskih stanovnika koji se zadovoljavaju s
malo razmučenog ječme-nog brašna i nekoliko datulja.
Anñelika ih je čula kako časkaju.
 — Sječaš li se onog dana — govorio je Bask' Jean
d'Harrostegui — kad si Ibrahimu paši, koji je bio do
šao u posjetu iz Sala, ponudio komad našeg pljesni
vog kruha? Turčin je obečao da če staviti prigovor
Muli Ismailu. Koliko je priče bilo oko toga!
— Umalo nije izbio rat izmeñu Visoke Porte i
(kraljevine Maroka, sve zbog robova.
— Turci nemaju više nikakvog utjecaja na te
ljude — reče Colin Paturel. — Spali su na to da, uspr
kos svom ogromnom carstvu, idu niz dlaku našem
fanatiku Ismailu. Tko zna, možda če jednog dana i
sam Carigrad pred njim zadrhtati?
— U svakom slučaju ti si nam isposlovao krupi
cu, vino i rakiju.
— Objasnio sam im da krščani ne mogu raditi
pijuči samo vodu. A pošto mu je stalo da mu džami
ja bude brzo gotova...
Anñelika ih je čula kako se smiju.
„Pitam se", pomisli ona, „da li če ovi ljudi ikad imati ljepših uspomena od
doživljaja u zarobljeni-žtvu kod Berbera."
589

Kad se smračilo, oni nastaviše put. Mjesec je poput srebrnog srpa blistao
meñu zvijezdama. Oko ponoči se približe seocu i začuju lavež pasa. Colin
Pa-turel se zaustavi.
— Moramo proči kroz selo, inače čemo zalutati.
— Pokušajmo se probiti kroz gustiš na lijevoj
strani —? predloži markiz de Kermoeur.
Poslije kratkog viječanja uñu u šumu, ali je ova bila tako gusta, da su
poslije pola milje hoda kroz ?bodljikavu šikaru bili prisiljeni da se, krvavih
ruku 5 razderana odijela, vrate istim putem. Anñelika bijaše izgubila
sandalu, ali se nije usudila da to kaže ostalima. Zarobljenici se nañu na
prilazu selu. Trebalo je donijeti odluku.
— Krenimo, pa šta Bog da! — reče Colin Pa-
turel.
Sto su brže mogli, nečujno kao duhovi, oni se prošuljaju kroz uske uličice,
izmeñu stiješnjenih koliba od blata. Psi nadadoše dreku, ali se nitko ne
(pomače. Tek iz zadnje kuče izañe čovjek i zazove ih. Colin Paturel mu
odgovori u prolazu. Rekao mu je ?da idu čuvenom isposniku i čudotvorcu
Aduru Snaa-liju na milju odavde, a jako im se žuri, jer im je ovaj preporučio
da doñu prije sunčeva izlaska, inače on ne jamči za djelotvornost svoje
čarolije. Maur se zadovolji ovim objašnjenjem.
Kad je ova opasnost minula, zarobljenici nastave put bez zaustavljanja. Za
svaki slučaj skrenu na sporednu stazu. Tko zna, seljaci se mogu predomisliti
i poči u potjeru za njima. Ali je ljudima ovog kraja bilo nepojmljivo da bi
zarobljenici bježali na jug, a pasa obučenih za lov na krščane, nisu imali.
Bjegunci se zaustave tek u praskozorje. Potpuno iscrpljena, Anñelika se
sruši na tlo. Samo strah ju je tjerao naprijed. Hodala je kao mjesečarka. Sad
je tek primijetila da joj je oštro kamenje izranjavalo nogu koja ju je počela
neizdržljivo boljeti.
— Nešto nije u redu, mala? — upita Colin Pa
turel.
590

— Izgubila sam sandalu — odgovori ona i uma

lo ne brižne u plač zbog tolike nesreče.
Norman se očito mije uzbudio. On odloži svoju vreču na zemlju i iz nje
izvuče ženske sandale.
— Zamolio sam Rutu, Samuelovu ženu, da mi
dade jedan rezervni par za vas, jer sam predviñao
ovakvu nezgodu. Mi za nuždu možemo hodati i bosi,
ali za vas se trebalo pobrinuti.
On klekne pred nju s bočicom u ruci, umoči komadič platna u melem i
natopi joj rane.
—; Zašto to niste prije rekli? — upita. — Zašto-ste čekali da vam se noga
tako raskrvari?
— Trebalo je proči selo. A od straha nisam ni
osječala bol!
Njena je izranjavana noga u velikoj Normano-voj ruci izgledala kao krhak
i nježan predmet. On je ovije pamukom, a zatim se svojim plavim očima
pažljivo zagleda u Anñeliku.
— Bojali ste se, a ipak ste hodali? To je vrlo^
dobro, draga moja. Vi ste sjajan drug!
„Shvačam, zašto su ga nazvali kraljem", pomisli ona malo kasnije. „On
zastrašuje i umiruje istovremeno."
Bila je duboko uvjerena da je Colin Paturel nepobjediv. Pod njegovom če
zaštitom ona stiči u krščansku zemlju! Vidjet če kraj ovom putovanju, pa
makar kolike joj patnje još predstojale. Neprijateljska zemlja, surov i
odbojan narod koji je nastava, opasnosti u koje srljaju ugroženi sa svih
strana poput plesača na žici okruženog prazninom — sve se to rasplinjuje.
Ona če na kraju udahnuti zrak slobode. Snaga Colina Paturela če je dovesti u
krščansku zemlju. Ona zaspa, skrivena iza užarenog kamenja, s licem
priljubljenim uz zemlju-od koje je očekivala malo svježine. Blizinu pustinje
nagovještavao je nepregledan, krševit krajolik, oskudno obrastao palmama.
A nadaleko i naširoko se nije vidio ni potok ni bara. Samo su se u udolinama
blistale ogromne, snježno-, bijele ploče osušene soli. Colin Paturel izlomi
slanu
591

ikoru i nekoliko komada spremi u svoju vreču računajuči na gozbu od

divljači koju če upriličiti kad poñu prema sjeveru. Ubijat če gazele i
veprove, natrljati ih solju, majčinom dušioom i divljim tuberom, i ispeči na
dobroj vatri. A onda če ih u slast pojesti i zaliti bistrom vodom vadi ja.
Mili Bože! Gdje je ta bistra voda? Od žeñi im se-jezik lijepio za nepce.
Žeñ probudi Anñeliku. Obraz joj je izgorio od sunca, jer joj je veo u snu
bio spuznuo. Koža joj je morala biti crvena kao ljuštura kuhanog raka.
Boljela ju je pri najmanjem dodiru. Iza stijene, kojom je bila zaklonjena,
začuje mukle udare. To je Colin Pa-turel, ne obaziruči se na žeñ i umor,
koristio zadr-lavanje i obavio jedan naporan posao. Iz korijena je iščupao
panj, istesao ga, uglačao i napravio ogroman malj. Sad ga je isprobavao
udarajuči njime o stijenu.
— Ovo oružje vrijedi koliko i mač gospodina de
Kermoeura — likovao je. — Doduše, nitko neče vje
štije od njega proburaziti tuñi trbuh, ali ako nekom
Mauru feude trebalo usaditi malo pameti u glavu, mi
slim da če moja toljaga dobro poslužiti.
Sumrak je razastro svoj vatreni veo. Bjegunci sumorno pogledaše
brežuljke čija se pustoš u polutami tek nazirala. Udoline su bile kao
presvučene modrim baršunom. Činilo se da u njima svjetlucaju potoci.
— Coline, žedni smo...!
— Strpite se, drugovi! U planinama, u koje sad
krečemo, ima dubokih usjeklina sa sjenovitim izvo
rima. Još čemo prije sutrašnje večeri ugasiti žeñ.
Ostvarenje ove nade učini se ižednjelim ljudima još jako dalekim, ali se, u
nedostatku bolje, zadovo-ljiše i njome. Colin Paturel dade svima po komadič
nekog oraha koji. raste u srcu Afrike i koji Mula Ismailovi crni čuvari rado
žvaču za dugih marševa. Okus mu je bio gorak. Trebalo ga je držati u ustima
što je dulje moguče, jer je davao snage i ublažavao muke od gladi i žeñi.
592
Kad je noč pala, oni krenu dalje. Ubrzo poče pentranje po stijenama, koje je
otežavala gotovo potpuna pomrčina. Mlad mjesec nije bio dovoljan da im
osvijetli put i povede ih kroz najbolje prolaze. Povremeno su se morali
rukama hvatati za stijene i uzvuči se na njih. Onda bi se, poslije 'kratkog
predaha, opet počeli verati. Napredovali-su jako polako. Pod ?nogama im se
odronjavalo kamenje, kotrljalo se i odzvanjalo s dna duboke provalije. Zrak
je postajao leden i sušio im znoj sa čela. Stadoše drhtati u vlažnoj odječi.
Colin, koji je išao na čelu, nekoliko puta kres-ne upaljač da bi se snašao. To
je, doduše, bilo opasnp, jer su Arapi iz ravnice mogli opaziti neuobičajeno
svjetlo u srcu nepristupačnih gudura, što bi sigurno izazvalo njihovu sumnju.
Anñelika se neumorno pentrala. Sama se čudila svojoj izdržljivosti koju
bez sumnje ima zahvaliti blagotvornom djelovanju oraha kole. Bijeli su
burnusi njenih drugova odudarali od tamnih obronaka i njoj je polazilo za
rukom da mnogo ne zaostaje. Najedanput začuje kako se nešto ruši poput
usova. Tijelo proleti kraj nje, utone u tamu, a zatim iz nevidljivih dubina
odjekne neljudski krk i tup udarac.
Grčevito se držeči oštre litice, ona ostade tako, ne usuñujuči se ni naprijed
ni natrag.
Bask krikne:
— Paturele, netko je pao!
— Tko to?
— Ne znam«
— Mala?
Anñelika je cvokotala zubima, nesposobna da izgovori jedno slovo.
— Anñeliko! — poviče voña uvjeren da se nevje
sta žena sunovratila u ponor. Baš je stoka kad se
nije sjetio da je povjeri na brigu starom Caloensu
koji je spretan kao koza. Prepustili su je samoj sebi
i sada...
— Anñeliko! — zagrmi kao da je odjek njego
va glasa mogao otkloniti nesreču koja se več zbila.
593
38 Neukrotiva Anñelika

I čudo se dogodi
— Tu sam — promuca konačno.
— Dobro, ne mičite se. Jean Bask?
— Ovdje!
— Jean-Jean iz Pariza?
— Ovdje!
— Francis Arležanin?
Nitko ne odgovori...
— Francis Arležanin...? Piccinino...?
— Ovdje!
— Markiz? Caloens ...
— Tu smo...
— Arležanin, dakle — reče Colin Paturel opre
zno se spuštajuči k ostalima.
Oni se okupe i stanu ispitivati okolnosti pod kojima se drama odigrala.
Arležanin se morao nalaziti malo iznad Anñelike. Ona reče da je čula kako
se, učinivši pogrešan korak, kotrlja s 'kamenjem, zatim hrapav krik i, poslije
trenutka tišine, mukli odjek tijela koje se smrskalo u ponoru.
— Treba sačekati dan — odluči Norman.
Čekali su cvokočuči od zime, a udovi im se uko-čiše, jer su se neudobno
ščučurili u udubinama stijena. Ali je zora ubrzo svanula. Planine su se
crvenje-le pod žutkastim nebom na kojem je lebdio orao s ogromnim,
raširenim -(krilima. Gledana protiv svjetla izlazečeg sunca, strašna se ptica
činila lijepom i ličila na bronzani grb svetog rimskog carstva. Polako se, u
koncentričnim 'krugovima, spuštala nad klisuru.
Norman je pogledom pratio njen veličanstven let.
— Mora da je tamo! — proprmlja.
On je več pri prvom bljesku jutarnjeg rumenila pažljivo osmotrio lica
okupljenih drugova u nadi da če, protiv svakog očekivanja, na njima ugledati
Ar-
594

ležaninove crne oči i kuštravu bradu. Ali veselog Provansalca nije bilo...
Konačno ga ugledaše kako leži na dnu ponora; bijela mrlja na crnim i
nazupčanim stijenama.
— Možda je samo ranjen?
— Kermoeur, dodaj mi konop!
Jedan kraj pričvrste za liticu, a drugi omota Colin Paturel sebi oko struka,
vješto kao mornar čiji prsti i ne rade drugo nego vežu uzlove i rukuju uža-
dima i konopima. U trenutku kad se počeo spuštati u prazno, sjeti se još
nečega, pošto je 'bacio pogled prema orlu koji se prijeteči približavao.
— Dodajte mi toljagu.
On je pričvrsti za pojas. Njena težina mora da mu je smetala pri spuštanju,
ali on i tu poteškoču spretno savlada.
Nagnuti nad ponor, njegovi su drugovi bez daha pratili svaki njegov
pokret. Vidješe ga kako staje na kamen gdje je, tijelo ležalo, kako se nadvija
nad oje-ga i okreče ga. Zatim ga vidješe kako ArležaninU sklapa oči i kako
se križa.
— Arležanine...! Oh, Arležanine! — šaptao je
potresen Jean-Jean iz Pariza.
Svi su znali šta s njim nestaje. Nezaboravna sječanja na kulučenje, na
muke, na nade i smijeh u pro> kletom svijetu robova, pjesma koju je
Arležanin upučivao zvjezdanom afričkom nebu onda kad bi svjež nočni
povjetarac zanjihao tamne krošnje palmi nad njihovom bijedom. Anñelika
osjeti- koliko je duboka njihova zajednička bol. Najradije bi im stšsia ruku,
toliko ju je ganula neočekivana čovječnost na njihovim pocrnjelim i upalim
licima.
— Oprez, Coline! Orao...! — iznenada zaurla
markiz de Kermoeur.
Ptica, koja-se vinula u zrak kao da joj nije stalo do plijena, iznenada se
obruši kao munja s neba. Dok je jurila kraj njih, čuli su. klepet njenih
raširenih krila koja im tren kasnije sakriše Colina Paturela. Ne-
18«
595

ko vrijeme nisu mogli pratiti, borbu izmeñu čovjeka i životinje, zatim

ponovo ugledaju kralja robova kako toljagom vitla oko sebe.
Teško je održavao ravnotežu na uskoj stijeni,.ali se borio tako
hladnokrvno i žestoko, kao da iza sebe ima potreban prostor za povlačenje.
Bijaše se postavio na sam rub ponora, a ne uza zid koji bi mu ograničavao
pokrete. Pri najmanjem pogrešnom koraku ili krivo proračunatom zamahu
srušio bi se u prazno. On je bez predaha udarao po svom neprijatelju i orao
je bio zbunjen takvom obranom. Več se nekoliko puta 'bio udaljio. Jedno mu
je krilo smrskano visilo, -ali se bez prestanka vračao, opaka pogleda i 5
isturenim kandžama.
Konačno ga CoHn Paturel sloibodnom rukom uhvati za vrat. Ispusti malj,
iščupa iz korica nož, za-kolje grabljivicu i baci je u prazninu kroz koju sa
kralj ptica 'kovitlao usred svog vlastitog perja.
— Gospoñe! Djevice Marijo! — mrmljao je stari
Caloens.
Svi su 'bili blijedi i obliveni znojem.
— Pa šta je, momci, zašto me ne vučete? Šta če
kate? *
— Da, veličanstvo, odmah!
Colin Paturel bijaše sebi na leña natovario Ar-ležaninov leš. Zbog ovog
dodatnog tereta dizanje se odvijalo polako i mučno. Kad je stigao gore,
Norman ostade neko vrijeme pognut, na koljenima, teško dišuči. Krv mu je
tekla iz grudi i natapala ostatke •burnusa koji je ptica svojim kandžama
razderala.
— Morao sam druga ostaviti dolje — reče zadi
han — ali nisam imao hrabrosti! Arležanin ne za
služuje da ga ostavimo kao hranu strvinarima.
— Imao si pravo, Coline! Sahranit čemo ga krš
čanski.
Dok su ostali razgrtali šljunak i noževima pokušavali iskopati grob,
Anñelika priñe Colinu Paturelu. koji je sjedio na kamenu.
— Dozvolite mi da vam zavijena ranu, kao što
ste vi to jučer meni učinili, Coline.
596

— Nemam ništa protiv, draga moja. Ova me je živina ozbiljno udesila.

Izvadite iz mog ranca bocu s rakijom i pristupite poslu bez okolišanja.
On nije trepnuo dok mu je alkoholom natapala duboke pruge kojima su
čelični orlovi nokti izbrazdali njegova prsa. Dodirujuči ga, Anñelika je
osječala kako ga sve više poštuje. Takav čovjek služi na čast svom
Stvoritelju.
Ali Colin Paturel nije više mislio na borbu s orlom. Mislio je na Frandsa
Arležanina i srce ga je boljelo, mnogo više boljelo nego njegova izranjavana
prsa.
597

LXI
2Eð I LAVOVI
Tri su dana tako lutali meñu pustim, užarenim stijenama. 2eñ je postala
neizdržljiva. Nisu više putovali noču, da se ne bi izlagali opasnosti od
nesreča koje su se mogle ponoviti kao posljedica slabe vidljivosti. Kraj je
bio gotovo nenaseljen. Meñutim, drugog ih dana opaze i zazovu dva pastira
Maura koji su pasli ovce na travnatoj padini s druge strane provalije.
Sumnjičavo su promatrali ovu odrpanu skupinu u kojoj se razabirala jedna
žena i jedan crni jevrejski kaftan.
Colin Paturel im odgovori da su se uputili u Meld'jani. Začuñeni, pastiri
doviknuše da samo luñak može u Meld'jani iči preko planine kad postoji
krači ;put kroz dolinu, i to odličan put koji su sagradili crnci Mule Ismaila...?
Da li su možda stranci koja je netko pogrešno uputio? Ili razbojnici? Ili pak
odbjegli krščani...? Pošto su ovu posljednju pretpostavku dobacili cerekajuči
se, dva pastira najedanput promijene izraz lica i stanu se tiho dogovarati,
podmuklo pogledajuči prema putnicima s druge strane usjekline.
— Dodaj mi svoj luk, Jeane d'Harrostegui — reče Colin Paturel. — A ti,
Piccinino, stani preda me da ne bi vidjeli šta spremam.

Mauri iznenada zaštekču i potrče što su ih noge nosile. Ali ih Normanove

strelice pogode u leña i oni se probodeni otkotrljaše niz padinu, dok ovce,
poput smeñe plime, nagrnuše prema dolini i polomiše noge o oštro kamenje.
— Sad više ne mogu diči uzbunu. Inače bi nas
čitavo selo dočekalo na prolazu kroz 'klanac.
Ipak ostadoše na oprezu sve dotamo. Opaziše put
0 kojem su pastiri govorili. Ali za njih on nije dola
zio u obzir. Njihova izderana odječa, umoran i sum
njiv izgled odali bi ih prvom prolazniku.
Trebalo je nastaviti po britkom stijenju, pod užarenim suncem i teškim,
omamljujučim modrim nebom koje je kamenju podavalo zaslijepljujuču
bjelinu mrtvačkih kostiju. Jezik im je natekao od žeñi, noge su im bile u
krvi. Pred večer opaze kako se spasonosna voda bljeska na dnu jedne
klisure. Iako su joj stranice bile strme, oni se odluče da siñu. Stigavši gotovo
pred sam cilj začuju opasno mumljanje.
— Lavovi!
Ostanu pripijeni uz liticu, a zvijeri, razdraže-ne kamenjem koje se pod
bjeguncima odronjavalo
1 kotrljalo, stadoše glasno rikati. Odjekujuči meñu
stijenama, njihov se urlik pretvorio u strašan, pa
klenski urnebes. Anñelika je gledala kako se svjet-
losmeñe prilike snažnih životinja miču na nekoliko
koraka ispod nje. Ona se grčevito uhvati za žbun bo
rovice s užasnim osječanjem da njegovo korijenje neče
izdržati.
Norman, koji se nalazio malo iznad nje, vidje kako je preblijedjela, a
zelene joj oči odaju paničan strah.
— Anñeliko! — zazove je.
Kad je nareñivao, njegov se inače polagan i smiren govor mijenjao i
čovjek se, htio-nehtio, pokoravao snazi tog dubokog i odsječnog glasa.
— Anñeliko, ne gledajte dolje, mala! Ne mičite
se više. Pružite mi ruku.
593

599

On je podiže kao slamčicu, a ona mu se prepusti i zagnjuri čelo u snažno

rame, da bi se oslobodila paklenske slike. On strpljivo sačeka da prestane
drhtati, zatim, iskoristivši trenutak zatišja u gromoglasnoj tutnjavi, poviče:
— Vračamo se gore, momci! Nema smisla inta-
čiti se....
— A voña? A voña? — stenjao je Jean-Jean iz
Pariza.
— Idi po nju ako ti se hoče!

Osječala se krajnje usamljena, zakukuljena u svoj umor, bijedu i strah kao u

neki plašt koji je odvajao od čitavog svijeta. Da li je i Dantea, kad se spustio
u paklene krugove i čuo troglavog Kerbera kako laje, obuzeo taj isti osječaj?
Da li je ovakav pakao...? Nesumnjivo, samo bez druga koji pruža zadnju
čašu voñe. Bez nade. A ovdje nada još postoji. „Jednog čemo dana opaziti
zvonike krščanskog grada na zvjezdanom nebu, jednog čemo dana disati,
piti..."

Navečer se Anñelika smjesti malo podalje od ostalih zarobljenika koji su

se ulogorili oko mršave vatre. Upalili su je da bi pod pepelom ispekli divlje
krtole.
Ona nasloni čelo na kamen i ostade tako, opsjednuta mučiteljskim
vizijama šerbeta, ledenih i prozirnih piča, -bistre vode pod palmama.
— Oprati se! Napiti se! Ne mogu više. Ne mogu
više naprijed.
Jedna se ruka spusti <na njenu glavu. Tako močna ruka mogla je biti samo
Normanova. Kako nije imala snage da se makne, on je lagano povuče za
kosu i prisili da podigne čelo, a ona vidje kako joj pruža kožnu čuturicu s
malo voñe na dnu.
Ono ga upitno pogleda.
— To je za vas — reče on. — Sačuvali smo je
za vas. Svi su dali zadnju kap svoje zalihe.
Ona proguta mlaku voñu kao da pije božansko piče. Pomisao da su se ovi
surovi ljudi, zbog nje, lišili dragocjene tekučine, podigla joj je duh.
— Hvala, sutra ču bolje gurati — reče pokuša
vajuči se nasmiješiti ispucanim usnama.
— Sigurno! Ako netko ostane na putu, to sigur
no nečete biti vi — odgovori on tako iskreno uvje
ren, da joj je to dalo novu snagu.
„Muškarci me uvijek smatraju mnogo jačom nego što jesam", pomisli
pruživši se malo utješena na svoju tvrdu postelju od kamenja.
600

601

LXII
' IZVOR U OAZI
Sutradan se spuste u ravnicu. Opet opaze iavove 'koji su proždirali ostatke
jednog konja. To im je nagoviještavalo blizinu naselja. Lavež pasa dopre do
njih i oni opet skrenu prema planini. Ali kad opaze zdenac, oni se, unatoč
svim opasnostima, vrate prema naseljenim predjelima. Srečom, nigdje ni
žive duše. Na veliku brzinu svezaše uže oko najsitnijeg, Jean-Jeana iz
Pariza, koji se sa dvije tikve spusti u bunar. Kad su začuli njegov krik, zatim
bučkanje i klokotanje vode, oni ga brzo izvuku.
Jadni je mladič povratio i dušu. Bijaše stao nogom na strvinu neke
životinje koja je ispunila dno bunara. Ne mogavši odoljeti žeñi, prignuo se i
počeo piti, ali je voda, koju je crpio iz trbuha mrtve životinje, bila tako
kužna, da je pomislio da če od nje na mjestu ostati mrtav. Čitav se preostali
dan tresao od mučnine i jedva se vukao. Otrovao se od plinova koji su se
nakupili na dnu bunara.
To je bio još jedan dan kušnje i patnji. Tek pred večer njihove oči ugledaše
spas u obliku plave vode u vrtači male udoline obrasle smokvama i mogra-
njima iznad kojih su se blago njihale krošnje datu-linih stabala. Prosto ne
vjerujuči u ovo čudo, oni jur-nuše niz padinu. Stari Caloens stiže prvi i
potrči na bijeli, šljunkoviti žal. Bio je na svega nekoliko ko-
602

raka od čarobne vode kad se začulo zlokobno mumljanje.

Colin Norman priskoči i nekoliko puta uzastopce udari životinju svojim
maljem. Smrska 303 glavu i kičmu. Lavica padne na bok i ostane tako u
samrtničkim trzajima.
Krik marMza de Kermoeura pomiješa se s novim rikanjem.
— Čuvaj se, Paturele!
S uzdignutim, mačem on se bijaše bacio izmeñu Normana okrenutog
leñima i lava smeñe grive koji je iskočio iz cestara. Mač probode životinju u
predjelu srca, ali prije nego što je izdahnula, ona u dva zahvata svojim
strašnim kandžama raspori trbuh ?bretonskom plemiču čija se crijeva
prosuše po pijesku ...
I tako je .poslije nekoliko trenutaka čarobna oaza pružala prizor pokolja.
Krv ljudi i zvijeri tekla je u bistru vodu.
Držeči u ruci 'krvavi malj, Cplin Paturel je čekao da se pojavi još koja
strašna životinja. Ali je mjesto opet utonulo u "prvobitnu ^jn^ Dolazak
robova mora da je uznemirio dvije usamljene životinje pri parenju.
— S kopljima na stražu u oba pravca!
On se nagne nad markiza de Kermoeura:
— Druže moj, ti si mi spasio život!
Staklaste oči markiževe jedva su ga prepoznale.
— Da, veličanstvo — promuca.
Pogled mu se mutio, predodžbe pobrkale.
— Vaše veličanstvo... da li u Versaillesu ...
Versaillesu...
On izdahne s ovom dalekom i zanosnom riječi
?na usnama.
Caloens je još disao. Rame mu je bilo smrskano. Gola kost je stršila.
— Vode — prošapče pohlepno — vode...!
Čolin zgrabi čuturicu tako skupo stečene vode
i dade mu da sa napije.
603

Njegova je moč nad njegovim drugovima bila tolika, da oni, unatoč

neizdržljivoj žeñi, duboko pc^ treseni, nisu ni pomišljali na to da se približe
vadiju.
— Ta napijte se, glupani! — dobaci im ljutite.
Sad je zaklopio oči več drugom prijatelju od one šestorice za koje se
zakleo da če ih žive dovesti u slobodu. A mogao je očekivati da če uskoro i
po treči put obaviti ovaj tužni obred...
Pod svodom od bijelih povijuša oni otkriše jazbinu divljih zvijeri, gdje su
još razbacani ležali ostaci gazele. Tu polože ranjenika na stelju od suhe
trave. Sa zadnjim kapima svoje zalihe rakije Colin mu natopi rane i povije ih
kako je najbolje mogao. U svakom je slučaju trebalo pričekati, da bi se
vidjelo u kojem če se pravcu starčevo stanje razvijati. Možda če ipak
ozdraviti? Ta bio je tvrd i snažan ... Ali dugo se nije smjelo ostati na ovom
mjestu čija voda privlači i životinje i ljude.
Voña je na prste brojao dane koji im još preo-staju do ugovorenog
sastanka kod vadija Cebona. Cak i kad bi večeras krenuli dalje, kasnili bi
dva dana! A to je bilo nemoguče sa starim Caloensom koji je bio gotovo na
umoru. On odluči da ovdje prenoče. Treba pokopati markiza de Kermoeura i
ocijeniti položaj. Svima je odmor nužno potreban. Sutra če več nešto
smisliti.
Kad se smrklo, Anñelika se išulja iz spilje. Ni strah od lavova, ni zebnja
koja ih je sve morila zbog starčevog hropca, nisu je mogli odvratiti od žarke
želje da se zagnjuri u vodu. Zarobljenici su se nau-živali kupanja, dok je ona
bdjela nad ranjenikom.
Caloens je tražio da ona bude kraj njega. Bila ga je obuzela ona iznenadna
potreba muškarca što se u svojoj boli okreču prema ženi, majčinski nježnoj,
tješiteljici koja ublažuje patnje, koja ima razumijevanja za jadikovke i
strpljivo ih sluša.
— Mala, drži mi ruku, Mala, ne udaljuj se.
— Tu sam, djede.
— Napoji me još ovom divnom vodom.
604

Ona mu bijaše oprala lice i trudila se da ga, koliko je to bilo moguče, udobno
smjesti na prostirci od trave. Njegovi su bolovi postajali nepodnošljivi.
Colin Paturel bijaše razdijelio zadnje komade prepečenca. Ostala je još
izvjesna zaliha sočiva. Meñutim, voña je zabranio da se pali vatra.
Sad je Anñelika -hodala -pod zaštitom mraka. Mjesečina je prodirala kroz
šumicu gdje su se palile i gasile zlatne iskre živahnih krijesnica. Ona ugleda
jezerce, glatko i blistavo poput ogledala, mutno tek uz tamnu stijenu iz koje
je voda izvirala tiho žubo-reči. Kreketanje žabe i neumoran pjev cvrčka
remetili su tišinu.
Mlada žena skine .prašnjavu odječu, natopljenu znojem ovih dugih,
mukotrpnih dana. Uzdah olakšanja joj se ote kad je zaronila u svježu vodu.
Još nikad,, pomisli, nije osjetila nešto tako divno. Pošto se izdašno
ispljuskala, ona propere svu odječu osim ?burnusa u koji če se umotati dok
joj nočni vjetrič bude sušio ostalo. Oprala je i svoju dugačku kosu koja je
bila puna pijeska i izgubila sjaj; bio je pravi •užitak osječati je pod prstima
ponovo živu i mekanu.
Mjesec izroni iz krošnje jedne palme i srebrom pospe dugačku traku
izvora koji je tekao duž crne usjekline. Anñelika se popne na kamen i izloži
ramena, ledenoj prskavici. Voda je zaista najljepši Stvo-riteljev pronalazak!
Ona se sjeti vodonoše koji je vikao kroz pariške ulice: „Tako če čiste i
zdrave vode..,? Ona je jedan od četiri elementa ..."
 Podigavši lice, ona je prijateljski gledala zvijezde kako titraju meñu
tamnim lepezama palmi. Voda je prštala po njenu golom tijelu, koje se
blistalo na mjesečini, i njoj se učini da svoj lik, drhtav i bijel kao mramor,
vidi u tamnom zdencu.
— Ja sam živa — prošapče. — Ja sam živa!
Svaki- minuli trenutak brisao je u njoj i s nje tragove zamorne borbe. Ona
tako ostade dugo, sve dok je ne uzbudi suha, poput hica odsječena lomljava
grančica u šipražju.
605

Strah joj se vrati. Sjeti se vrebajučih zvijeri i neprijateljski raspoloženih

Maura. I ljupko se mje-stašce pretvori u istu onu podmuklu zamku u kojoj se
več danima koprcaju. Sad je bila sigurna da je netko promatra, skriven u
cestaru. Život progonjene životinje izoštrio joj je čula. Kožom je osječala
opasnost. Životinja ili Maur...? Ona se umota u bur-nus i bosa potrči kroz
gustiš od povijuša i bodljikavih agava. Svom snagom naleti na neku čvrstu
prepreku. Bijaše to ljudska prilika koja se poprije-čila na stazi. Ona tiho
krikne i pomisli da če se, izbezumljena od straha, srušiti na leña, kad u
blijedom mjesečevom svjetlu prepoznade plavu bradu Golina Paturela. Iskra
se upali u dnu očnih šupljina normanskog diva. Ipak mu je glas zvučao
ravnodušno kad je rekao:
— Vi ste ludi! Sami ste se išli kupati... ? A la
vovi koji mogu doči na pojilo, a gepardi, a tko
zna ... Mauri koji švrljaju ovuda...
Anñeliki doñe želja da se zagnjuri u ova snažna prsa, da bi stišala strah
koji je bio utoliko veči što ju je, kao grom iz vedra neba, pogodio u trenutku
smirenosti, rijetke i gotovo neprirodne radosti.
Uvijek če se sječati izvora u oazi! Blaženstvo u raju mora da je takvo...
Sad se opet vratila meñu ljude, u borbu za očuvanje golog života.
— Mauri? — ponovi ona drhtavim glasom — mi
slim da su tamo. Netko me je maloprije gledao,
sigurna sam u to..
— To sam bio ja. Otišao sam u potragu za vama
kad mi se učinilo da predugo izbivate... Sad doñite.
I ne upuštajte se više u takve ludosti, inače ču vas
zadaviti svojim vlastitim rukama ili se ja ne zvao
Paturel.
 Podrugljiv prizvuk ublažavao je prijeteči ton njegovih riječi. Ali se nije
šalio. Ona osjeti da je zaista imao želju da je zadavi ili je bar pošteno pro-
drma i izlema.
?06

Colinu se Paturelu krv bijaše sledila u žilama kad je primijetio da se njihova

drugarica udaljila i da se dugo ne vrača. „Još jedna drama, pomislio je... još
čemo jedan grob iskopati.. .i Bože pravedni, zar si napustio svoje ovčice...?"
Nečujno se uputio obalom vadija, naviknut kao rob da se s lakočom kreče i
šulja po pomrčini.
I ona mu se ukazala pod srebrnom trakom izvora, sa svojom dugačkom
vilinskom kosom rasutom po ramenima, i svojim snježnobijelim uspravnim
tijelom koje se ogledalo u tamnoj vodi.
Anñelika najedanput shvati da ju je morao vidjeti dok se kupala. Ona se
zbuni. Zatim pomisli kako to uopče nije važno. On je bezosječajan čovjek i
prema njoj pokazuje onu prezrivu blagonaklonost kojom se jaki ophodi sa
slabim, s bičem koje je samo •na smetnju i s kojim se protiv svoje volje
morao opteretiti. U dnu duše mu je gorko zamjerala što ju je prisilio da se
kao gubavica drži daleko od ostalih zarobljenika, a ona je to hrabro
izvršavala i prilazila im samo kad je trebalo njegovati ranjenike. A puno je
teže podnositi jade odvojena, osamljena i neoblj ubijen a. Možda je i u
pravu, ali je tvrd, neumoljiv, i još uvijek na nju ostavlja snažan dojam ikoji
prelazi u strah. Duševna i tjelesna ravnoteža normanskog herkula bila je
izazov njenoj ženskoj nesigurnosti, slabosti, krhosti, svemu onom
osječajnom što je treperilo u njoj. Činilo joj se da je pomalo preziru te
prodorne plave oči koje su jednim jedinim pogledom otkrivale njen umor i
strah, čitale njene lakomislene postupke. „On gaji prema meni isti prezir kao
pas-čuvar prema glupoj ovci", reče sama sebi.
Ona sjede Caloensu do uzglavlja, ali joj se pogled, protiv njene volje,
stalno vračao na zarastao voñin profil, obasjan prigušenim svjetlom fenjera.
Colin Paturel je štapičem na pijesku skicirao nacrt daljnjeg puta i
objašnjavao ga Venecijancu, Jean--Jeanu iz Pariza i Basku koji su se
ščučurili do njega.
607

— Zaustavit čete se na rubu šume. Ako vidite crvenu maramicu na grani

drugog hrasta, produžite i oponašajte pjev zviždovke. Onda če jevrejski
rabin izači iz žbunja ...

— Mala, jesi li tu? — upita nemočan glas starog

Caloensa. — Daj mi ruku. Imao sam desetgodišnju
kčerkicu koja mi je kapicom mahala kad sam se
prije dvadeset godina otisnuo na more. Sad mora da
liči na tebe. Zvala se Mariejka.
— Opet čete je vidjeti, djede.
— Neču. Ne vjerujem. Smrt dolazi po mene. I
bolje je tako. Sta če Mariejki stari otac mornar koji
se iz ropstva vrača poslije dvadeset godina zato da
joj prlja lijepe kuhinjske pločice i da joj baljezga o
dalekoj, sunčanoj zemlji? Bolje je ovako... Sretan
sam što ču počivati u marokanskoj zemlji. Reči ču
ti, mala... Več sam se zaželio svojih mekneskih vr
tova i Mula Ismaila koji kroz njih jezdi poput gnje
va Božjeg... Bolje bi toilo da sam ostao i čekao da
mi razbije glavu svojim štapom ...

LET STRVINARA
Tri če čovjeka, Venecijanac, Parižanin i Bask( krenuti u sumrak. Colin
Paturel dade Anñeliki znak da priñe.
— Ja ču ostati sa starim — reče — niti ga mo
žemo voditi, niti samog ostaviti ovdje. Treba priče
kati! Ostali nastavljaju put, da bi stigli na sastanak
s rabinom Maimoranom. Oni če ga o svemu obavije
stiti i onda s njim odlučiti šta da se dalje čini. Sta
vi želite, krenuti odmah ili kasnije poči za njima?
— Uradit ču ono što mi vi naredite.
— Mislim da je bolje da ostanete. Bez vas če
ostali brže hodati, a vrijeme pritišče.
— Anñelika pogne glavu i zakorači kao da če se
vratiti bolesnikovoj postelji. Colin Paturel je zadrži,
očito požalivši što je bio tako grub.
— Mislim takoñer — reče — da vas stari Ca-
loens treba da bi mogao umrijeti u miru. Ali ako
biste radije krenuh".
— Ja ostajem!
Oni podij elise ostatke hrane i zalihe strelica. Colin Paturel zadrži jedan
luk, tobolac, svoj malj, jednu busolu i mač markiza de Kermoeura.
Cim se smrklo, tri čovjeka se udaljiše, pošto su se na trenutak zaustavili
na grobu bretonskog plemiča. Starom su Caloensu zatajili njihov odlazak.
On je sve više slabio. Buncao je na flamanskom. Grče-
4» Neukrotiva Anñedlka

609

vito je, s očajem samrtnika, stezao Anñelzkinu ruku i sva se snaga ovog
starog, otpornog tijela vrati u nj ..kad se, pošto se borio još čitavu noč i dan
uspravio na svom ležaju. Colin Paturel ga je jedva držao, ranjenik mu se
opirao divljom snagom kao da se opire smrti.
— Nečeš me dobiti! — govorio je — nečeš me
dobiti!
Iznenada prepozna lice pred sobom.
— Ah, Coline, dječače moj! — reče nježno —
vrijeme je da se putuje, zar ne?
— Da, druže, vrijeme je. Idi! — naredi smireni
kraljev glas.
I stari Caloens s djetinjim pouzdanjem umre na Normanovim rukama.
Potresena ovom ogorčenom borbom sa smrču, Anñelika brižne u plač dok
je gledala dvojicu ljudi: mršav starac sijede i prorijeñene kose klonuo na
prsa čovjeka kao u sinovljevo naručje. Colin Paturel mu prvo zaklopi oči, a
onda mu prekriži ruke.
— Pomozite mi da ga prenesem — reče. — dob
je več iskopan. Moramo požuriti. Poslije toga odmah
krečemo!
Oni ga polože pored markiza de Kermoeura i na brzinu nabacaju zemlju.
Anñelika htjede izrezati dva križa.
— NiJcakvih križeva! — reče Norman. — Mauri
koji bi'mogli naiči, shvatili bi odmah da su to svježi
krščanski grobovi i dali bi se u potjeru za nama.

čekala da sustignu ostale koji su, zabrundavajuči, ku-nuči i mučeči se, bar
hodali kao obični smrtnici, a ne kao junaci iz priče, nepovredivi i lišeni svih
ljudskih slabosti.
Zar on nikad nije umoran, taj vražji Colin Paturel? Zar se nikad nije
prepao? Zar je nedostupan patnjama, i tjelesnim i duševnim?
U biti je grub čovjek. Ona je to več jedanput ustanovila, ali ju je ovaj marš
s njim samim učvrstio u njenu uvjerenju. Meñutim su grabili tako žestoko,
da sutradan navečer izbiše na rub hrastove šume gdje se imao održati
sastanak s Jevrejom. Pod sobom ugledaju raskrsnicu putova • izdubljenih u
pijesku gdje su plutnjati. pustili svoje duboko korijenje.
CoHn Paturel se zaustavi. Oko očiju mu se pojave siline bore i ona
iznenañena vidje kako žmirka u nebo. Slijedeči njegov pogled, ona opazi da
se sunce najedanput pomračilo od jata lešinara koji su polako uzlijetali s
drveča. Mora da su ih pridošlice omele u nekom poslu. Opisavši nekoliko
krugova u zraku, one se ispruženih, olinjalih vratova, ponovo spuste i
posjedaju po velikom hrastu čije su se grane nadvile nad raskrsnicu puteva.
Napokon Anñelika razabere šta ih privlači.
— Tamo vise dva tijela — reče gušeči se.
Čovjek ih več bijaše uočio.
— To su dva Jevreja. Prepoznajem cme kafta
ne. Ostanite tu. Zaobiči ču šumicu i pužuči im se pri
krasti. Sta god se dogodilo, vi se ne mičite!

I oni opet nastaviše mukotrpan hod kroz krajolik čije su se hridi, obasjane
zrakama uštapa, sjajile kao metalne oštrice. Osječajuči se krepka poslije ova
dva <Iana odmora. Anñelika se sebi zarekla da Co-linu Paturelu neče dati
povoda da joj predbacuje zaostajanje. Ali kolikogod se napinjala, nije mogla
držati korak s njegovim velikim skokovima i uzrujavala se kad bi ga vidjela
kako se okreče i čeka je, uspravan kao kip, s toljagom na ramenu. Jedva je
610

611

LXIV
COLIN PATUKEL JEDINI PREŽIVJELI. " . ZMIJSKI UJED
čekanje se oteglo i pretvorilo u mučenje. Gra«
bljivice su klepetale krilima, i po njihovu uznemi
renom uzlijetanju i kreštanju Anñelika zaključi da
im se Colin Paturel približava. Ali ga nije mogla
Vidjeti. ' !
On se iznebuha, bešumno, pojavi iza nje.
— Dakle...? ;
— Jedan je meni nepoznat Jevrej, vjerojatno
rabin Maimorgn. Drugi je... JeanJean iz Pariza.
— Bože moj! — začuje ona pokrivši lice rukama.
To je previše! Sve jasnije*se ocrtava neizbježan,
potpun neuspjeh bijega. Stigavši na mjesto sastanka, krščani su -pali u
klopku.
— Vidio sam selo na desnoj strani, selo Maura
koji su ih objesili. Možda su Venecijanac i Jean
d'Harrostegui još živi... u lancima... Idem da vidim.
— To je ludo!
— Treba pokušati sve! Otkrio sam pečinu malo
poviše u planini. Vi čete se tamo sakriti i sačeka
ti me.
Niiflañ se ne bi usudila da se suprotstavi njego-Tim nareñenjima-. Ali je
znala da je to bezumlje. On se neče vratiti.
Ova če spilja, čiji je ulaz prikrivalo smrekovo Sbunje, iiiti njen grob. Ona
če uzalud čekati povratak svojih mrtvih drugova.
612

Colin Paturel je smjesti u pečinu skupa sa zalihama hrane i zadnjom

čuturicom vode. On ostavi čak svoj malj, i samo bodež zatakne za pojas.
Skide i sandale, da bi bio slobodniji. Anñeliki predade upaljač i kremen. Ako
naiñe kakva životinja, ona ima samo da zapah" vatricu od suhe trave i time
če je oterati.
Ne rekavši više ni riječi, on izañe iz pečine i udalji se.
A ona započe s čekanjem. Noč doñe, a s njom i zastrašujuči krici životinja
u obližnjem gustišu. A po čitavoj spilji kao da je netko šuštao i grebao'. S
vremena bi na vrijeme, kad više nije mogla izdržati, kresnula upaljač i prošla
svijetlom oko sebe, te se umirila kad bi vidjela samo gole stijene. Konačno
na zasvoñenom stropu otkrije čudne vrečice od crnog baršuna, koje su
visjele poput grozda, i onda shvati: slijepi miševi!
Odatle je dolazilo šuštanje, prodorni krici od kojih se ježila.
Gledajuči širom otvorenim očima u mrak, ona se trudila da više ništa ne
misli i da strpljivo podnosi zastrašujuču sporost kojom je vrijeme odmicalo.
Kad je začula pucketanje vani, ona poskoči puna nade. Da li se to Norman
vrača s Piccininom Vene-cijancem i Jeanom d'Harrosteguijem? Kako bi bilo
lijepo da su opet svi na okupu ... ! Ali se odmah potom u njenoj blizini
otegne zlokobno zavijanje. Jedna se hijena tuda muvala. Ali njen se
podrugljiv i istovremeno tužan smijeh pomalo udaljavao. Silazila je prema
raskršču, tamo gdje se ljuljalo tijelo Jean-Jea-na iz Pariza. On je bio mrtav,
taj veseljak, najmiliji prijatelj Colina Paturela i njegov zvanično naime-
novan čato, a strvinari su sigurno več ispili njegove podrugljive oči. On je
bio mrtav, kao što su mrtvi bili Arležanin, bretonski plemič i stari flamanski
ribar. Onako kako če svi jedan za drugim umrijeti... Kraljevina Maroko ne
vrača zarobljenike ... ! Mula Ismail če pobijediti.
613

Sta če biti s njom ako se nitko ne vrati? Nije znala, čak ni gdje se nalazi.
Sta če se dogoditi kañ je glad i neizvjesnost natjeraju da napusti ovo
sklonište? Nije mogla očekivati- nikakvu pomoč od Mau-T&i pa čak ni od
njihovih žena, podreñenih i ustra-šenih biča. Bit če otkrivena i odvedena
sultanu. A više nema Osmana Ferañija koji bi je štitio.
Uzdah joj se ote preko usana:
— Oh! Osmane Ferañi, ako vaša velika duša luta Muhamedovim rajem...
Zoru joj najavi kreštanje strvinara koji su ponovo počeli kružiti oko
obješenih tijela. Nekakva mliječna magla prodirala je u pečinu. Anñelika se
protegne. Bila se sva ukočila, pošto je sate i sate nepomično sjedila. Pomisli
kako je ovo najteža kušnja u njenu životu. Trpjeti, ne moči djelovati, ni
vikati, ni požaliti se ili nešto pokušati...! Ščučurila se u rupi, srce joj je divlje
tuklo kao u preplašenog zeca. Nije se micala, jer Colin Paturel bijaše tako
naredio. A sunce se več dizalo na obzorju.
Zarobljenici se nisu vračali... Oni se neče vratiti. ..
Ona je i dalje Čekala i nadala se, jer nije htjela vjerovati da je sudbina
tako okrutna. Zatim je ponovo gubila hrabrost. Kad je snažna prilika Colina
Paturela zakrSla ulaz u spilju, ona osjeti takvo olakšanje, takvu neizmjernu
radost, da se zaleti prema njemu i zgrabi mu čvrsto mišicu, kako bi se
uvjerila da je napokon zaista tu!
. — Vratili ste se! Oh! Vratili ste se!
činilo se da je on niti vidi, niti osječa pritisak, njenih prstiju na svom mesu,
a njegov čudan muk napokon izazove crne slutnje u Anñeliki.
— A ostali — upita ona — jeste li ih vidjeli?
— Da, vidio sam ih. Nisu više ličili na ljude.
Prošli su sve moguče muke prije nego što su nabi
jeni na kolac, u podnošju kazbe... Ne znam, nikad

neču znati tko nas je izdao, ali je Mula Ismail znao za naš put. Cuo sam šta
Mauri govore... Sultan je na Meknesu iskalio svoj gnjev. Od melaha je ostala
samo kosturnica. Svi su Jevreji poklani.
— Svi Jevreji...! I mala Abigaela ... i Rut, i Sa~
muel, taj „dražesni mladič" ...
— Ljudi su u selu bili obaviješteni, a rabin je
poslužio kao mamac. Imali su nareñenje da Jevreje
objese, a krščane smaknu bez odlaganja. Jean-Jeana
su objesili, jer su mislili da je i on Jevrej. Skinuo
sam ga u prolazu, donio ovamo... zapravo, ono
što je još preostalo iza strvinara.
On sjedne, pogleda začuñeno oko sebe, stane zuriti u crveno isprugane
stijene koje je jutarnje sunce obasjalo purpurom, i napokon sumorno
izgovori:
— Svi su moji drugovi mrtvi... !
Zatim ostade tako neko vrijeme, pod boci vši šakom bradu. Onda se uz
veliki napor digne i izañe. Čula je kako šljunak odzvanja od Čelične oštrice
njegova noža koji bijaše upotrijebio i za kopanje ranijih grobova. Ona izañe
da bi mu se našla pri ruci u žalosnom poslu oko ukopa.
Ali on joj grubo»dovikne:
— Ostanite tamo, ne približujte se! To nije za
vas ... Odlazite, to nije lijep prizor...
Sledivši se, ona ostade po strani. Ruke bijaše sklopila, ali koliko god je to
željela, nije joj uspijevalo da se pomoli.
Snažnim i vještim pokretima čovjeka koji je navikao na grube zemljane
radove, Norman je obavljao posao grobara. Kad je humak bio gotov, ona ga
vidje kako iznenada donosi neku odluku, lomi komad drveta i pravi od njega
križ. Zabode ga u zemlju gnjevnim pokretom.
— Stavit ču križ — reče — ovaj puta ču ga sta
viti, taj blaženi križ! — Zatim se vrati u pečinu, sjedne
u jedan čošak, u istom onom položaju kao maloprije,
zureči u prazno, zaokupljen mračnim mislima.

614

fil5

Anñelika mu pokuša nešto reci, ali on je nije čuo. Oko podne uzme pregršt
datula, stavi ih na smokvin list i donese mu ih.
Colin Paturel digne glavu. Tvrdi člana, njegove Šake ostavili su mu bijele
tragove na opaljenom čelu. On se rastreseno zagleda u mladu ženu koja se
nagnula prema njemu, a ona u njegovim očima jasno ?pročita razočarenje i
srdžbu. „Vidi, pa ona je još tu, ona!"
Šutke je jeo. Otkako joj je dobacio onaj čudan, odsutan pogled, Anñelika
se osječala kao ukočena, obuzeta jednim novim strahom čije uzroke i
prirodu nije imala hrabrosti da pobliže odredi. Morala je biti na oprezu,
držati oči širom otvorene... Meñutim, nije više bila u stanju oñoljevati umoru
koji joj je otežao vjeñe. Hodala je čitavu noč i dan gotovo bez odmora, a
zadnju noč ni za trenutak nije oka sklopila.
Napokon zaspe, sklupčana u jednom čošku spilje.
Kad se probudila, opazi da je sama. Bila je navikla na ovakva samotna
buñenja, jer je uvijek spavala posebno od ostalih. Ali joj se ovog puta tišina
učini neobičnom. Obazre se oko sebe i malo-pomalo shvati istinu. Zadnji
komad prepečenca, zalihe leče i čuturica s voñom bili su pažljivo položeni
na kamen, a pored njega koplje i nož. Ali luk, strelice i malj Colina Paturela
bijahu iščezli. On je, znači, otišao. On ju je napustio!
Dugo je Anñelika ležala satrvena i plakala sasvim tiho, zagnjurivši glavu
u ruke.
,,Oh! Vi ste to učinili!" šaputala je bolno. „Kako je to ružno od vas. Bog
če vas kazniti!"
Ali ona nije bila baš sigurna da Bog neče dati za pravo Colinu Paturelu
koji je u njegovo ime bio razapet na križu. Ta ona je samo žena, opterečena
praiskonskim grijehom i odgovorna za nesreču čovječanstva, predmet
dostojan prezira, koji se uzima ili odbacuje.
— Dakle! Sta je, mala? Obuzela vas sjeta . ? 616

Normanov glas, koji je odjeknuo pod svodovima, učini joj se kao

grmljavina. On je bio tu, pred njom, a preko ramena mu se objesilo prugasto
divlje prase krvave njuške.
— Ja... ja sam mislila da ste otišli — promu
ca ona još" se ne pribravši od uzbuñenja.
— Otišao... ? Kako da ne! Rekao sam sebi da
je vrijeme da stavimo nešto pošteno u usta. Imao
sam sreču i uhvatio divlje svinjče. A vas nalazim
kako plačete...
— Mislila sam da ste me napustili.
Njegove se zjenice rašire, a obrve naberu kao da je to najnevjerojatnija
stvar koju je ikad čuo.
Zar tako! — reče — dakle tako! Vi me, zna
či, smatrate najgorim pokvarenjakom! Vas da napu
stim, ja... vas da napustim, ja koji...
lice mu pomodri od bijesa.
... Ja koji bih za vas poginuo — zagrmi divljački, neobuzdano.
On baci lovinu na zemlju i. izañe da pobire suho granje. Zatim ga nabaca
na kup u sredini pečine; Pokreti, kojima je to radio, odavali su žestoku
srdžbu. Kako mu se upaljač nije htio upaliti,, psovao je kao-templar.
 Anñelika, klekne pored njega i položi svo'ju ruku na njegovu.
Oprostite mi, Coline. Ja sam glupača. Istina
je da ste za svoju braču bezbroj puta stavili život na kocku. Ali ja ne spadam
meñu njih i-ja sam samo-žena.
—•Jedan razlog više — progunña on.
On napokon podigne oči prema njoj, i tvrd mtt se pogled ublaži dok ju je
primao za ibradu.
Slušaj me dobro, mala, i zapamti to zauvijek.
Ti si kao i mi krščanka zarobljenica u Berberiji. Bila si vezana za stup i
mučena, i nisi savila kičmu. Podnosila si .žeñ- i strah, a da se nikad-nisi
potužila. Tako hrabru ženu kao što si ti, nisam još nifcoñ sreo iako sam
prokrstario sve luke svijeta. Ti vrijediš ko-
61T

3iko sve žene skupa, a to što su drugovi grabili onako kako su grabili, što se
nisu obeshrabrili, to je zato što si ti bila tu, neustrašiva, i što se pred tobom
nisu htjeli pokazati malodušni. Sad ostajemo sami, ti i ja. Združeni smo u
životu i u smrti. Mi čemo skupa iz-vojevati slobodu. Ali ako ti ?umreš, ja ču
umrijeti pored tebe, kunem ti se!
— Ne smijete tako govoriti — prošapče ona go
tovo ustrašena. — Sami biste, Coline, imali sve iz
glede na uspjeh.
— I ti, draga moja. Ti si satkana od čelika, od
-dobrog, gipkog čelika kao mač dragog Kermoeura.
Mislim da sam te dobro upoznao.
Plavi sjaj njegova dubokog oka odražavao je novi, neodrediv osječaj u
njemu, a grubo mu se čelo naboralo od napornog razmišljanja.
— Ti i ja, skupa... mi smo nepobjedivi.
Anñelika protrne. Tko joj je to več rekao? Jedan drugi kralj: Luj XIV! I
njegov blistav pogled pokušavao je prodrijeti u nju na isti način. Ne postoji
li, zapravo, izmeñu lukavog, oštroumnog Normana izvanredne snage i
velikog vladara Francuske sličnost u značaju i naravi? Narodi prihvačaju one
koji su stvoreni da vladaju, a u ropstvu se Colin nametnuo zalfcralja na
klasičan način: svojom plemeni-tišču, mudrošču i tjelesnom snagom.
Anñelika mu se nasmiješi.
— Vratili ste mi pouzdanje, Coline. Pouzdanje
ti vas i ti sebe samu. Da, i ja vjerujem da čemo se
spasiti.
Najedanput je podiñe jeza.
— Tako mora biti. Ne bih više smogla hrabrosti
<da prihvatim mučenje. Prihvatila bih sve drugo...
— Dosta! Ti češ smoči hrabrosti. Čovjek je uvi
jek smogne. Po drugi, po treči put, a uvijek pri tom
misli da je to posljednji put... Vjeruj mi!
Podrugljivo se smiješeči, on pogleda ožiljke na svojina rukama.
618

— Dobra je stvar odupirati se smrti — reče. —

Ali pod uvjetom da je se čovjek ne boji. Smrt sudje
luje u našoj igri, ona je-dio našeg života. Uvijek sam
mislio da je treba smatrati dobrim suputnikom. Na taj
•način idemo naprijed s dva dobra druga, sa životom
i sa smrču. Obojica'imaju ista prava na nas. Ne smi
jemo od njih praviti stratiŠta. Ni od jednog, ni od
drugog. To je tako, i to je igra. Glavno da razum ne
ostane uz put... Dosta naklapanja, mala. Priredit
čemo svečanu gozbu. Pogledaj ovu krasnu vatru koja
nam razgaljuje srca. Prva koju promatramo poslije
dugo vremena...
— Nije li to opasno? Ako Mauri vide dim?
— Oni spavaju na svojim, lovorikama. Misle da
smo svi mrtvi. Venečijanac i Bask, ti valjani momci,
rekli su im da su ostale rastrgli lavovi, da su pre
živjeli samo njih dvojica. A žena? Mauri su pitali
šta -se s njom dogodilo. Umrla u planini, od ujeda
zmije. To je odmah javljeno Muli Ismailu. Sve je,
dakle, u redu. Sad raspirimo vatru. Moramo se malo
rastresti. Ne misliš li?
— Sad se več bolje osječam! — reče ona gleda
juči ga nježno.
Poštovanje, koje joj je odao Colin Paturel, dalo joj je nove snage. Bila je
to najljepša nagrada za postojanost koju je dosad pokazala.
— Sad kad znam da ste mi prijatelj, neču se
više ibojati.- Život je za vas jednostavan, Coline Pa-
turele.
— Doista! — reče on iznenada se smrknuvši. —
Ponekad mislim da ono najgore tek ima doči. Dosta!
Unaprijed strahovati, ne vodi ničemu.
 Oni natrljaju prase solju, majčinom dušicom i smrekovim bobicama, i
stanu" ga peči natakavši ga na mač jadnog markiza kao na ražanj. čitav jedan
sat je sva njihova pažnja bila posvečena pripremama za gozbu. Divan miris
pečenog mesa samo je povečavao njihovo nestrpljenje i oni prve komade po-
jeñoše halapljivo, jedva suzdržavajuči uzvike zadovoljstva.
619

— Upravo prikladan trenutak za razgovore o

vječnosti — reče napokon Norman podrugljivo. —
Nema šta, ipak želudac traži svoje. Sakramentsko-
prase, lizat ču ruke sve do lakata!
— Nikad nisam jela nešto tako dobro — potvrdi
Anñelika iskreno uvjerena,
— A sultanije se navodno hrane šljukama. Šta
se jede u haremu? Pričaj mi malo; time' čemo upot
puniti obrok.
— Ne, ne želim se sječati harema.
Oni ušute. Siti, okrijepljeni bistrom vodom koja teče u podnožju planine i
kojom je Norman napunio svoju čuturicu na povratku iz lova, oni se
prepuste blagotvornom djelovanju odmora.
— Coline, gdje ste stekli tako veliko i duboko
znanje? Vaše riječi potiču na ozbiljno razmišljanje,
ja sam to več često opazila. Tko vas je podučio?
— More. I pustinja... i zarobljeništvo. M'ala, iz
svega što se doživi, uči se isto kao iz knjiga. Ne vidim
razloga zašto ovo tu unutra — i on prstima kucne
po svojoj lubanji — ne bi s vremena na vrijeme po
služilo i razmišljanju.
On najedanput prasne u smijeh. Kad bi se smijao, podmlañiv'ao ga je
bljesak njegovih bijelih zubi usred čupave brade, a oči mu se, obično
ozbiljne i tvrde, vragolasto krijesile.
— Ozbiljno razmišljanje... ! — ponovi on —
Čudno! Zato što sam rekao da su nam život i smrt
suputnici? Tebi to ne izgleda očigledno... ? Kako ti
onda živiš?
— Ne znam — reče Anñelika mašuči glavom. —
Mislim da sam u biti vrlo glupa i površna i da ni
kad nisam ni o čemu razmišljala.
Ona se prekine, oči joj 'se rašire i na licu svog sugovornika pročita isti
izraz uznemirenosti. Zgrabi ga za ruku. Oni osluhnu zadržavši dah.
 Graja, koja ih je uzbunila, začuje se ponovo. Rzanje konja vani.. .*!
Čovjek se digne i na vršcima prstiju se prišulja izlazu iz pečine. Anñelika
ga sustigne. U podnožju
620

brežuljka zaustavila su se četiri arapska konjanika i pogledavala prema

gudurama odakle je izbijao sumnjiv dim.
Blistajuči se nad snježnobijelim, humusima, njihove su kacige s visokim
šiljcima rječito govorile da se radi o vojnicima rifske armije koja drži pod
opsadom španjolske obalne gradove, ali joj je nekoliko pukovnija
stacionirano i u unutrašnjosti. Jedan je ,Maur imao pušku. Ostali su ibili
naoružani kopljima.
Trojica 'kopljanika sjašu i stanu se pentrati po brežuljku u pravcu pečine,
dok je Arapin s puškom ostao u sedlu i čuvao konje.
— Dodaj mi luk — šapne Colin Paturel. — Ko
liko je strelica u tobolcu?
—Tri.
— A njih su četvorica!.Prokletstvo! Ali nekako
čemo več izači na kraj.
Ne ispuštajuči s oka Maure koji su se približavali, on uze oružje, upre
nogom u stijenu ispred sebe, zauzme čvrst položaj i napne luk sa strelicom.
Pokreti su mu bili sigurniji, sporiji nego obično.
On odapne. Konjanik s puškom spuzne iz sedla, a njegov se krik pomiješa
sa rzanjem usplahirenih ikonja. Arapi koji su se penjali, ne shvatiše odmah
šta se dogaña.
Druga strelica pogodi jednog od iijih favno u srce i on se sruši.
Ostala dvojica jurnu naprijed..
CoHn Paturel po treči put napne luk i iž velike "blizine probode prvog,
njemu bližeg Maura. Drugi zakrzma i odskoči unazad. Zatim se brzo okrene
i potrči niz brežuljak prema konjima.
Ali Norman več bijaše bacio na zemlju sada be-skoristan luk. Uzevši malj,
on u nekoliko skokova sustigne svog protivnika koji ga dočeka s isukanom
krivošijom. Obilazili su jedan oko -drugoga i mjer-kali se, oprezno kao
zvijeri spremne na skok. Zatim malj Colina Paturela stupi tt akciju.
Unatoč kacigi, Arapin je za nekoliko »trenutaka ležao smrskana lica i
slomljene kičme. Norman je
621

udarao po njemu sve dok nije bio sasvim siguran da je mrtav.

 Onda priñe čovjeku s puškom. I on je bio mrtav Nijedna od tri strelice nije
promašila cUj.
— To je bilo moje oružje kad sam u mladosti
kradom tamanio divljač po šumama svoje Norman
dije — povjeri veselo Anñeliki koja ga bijaše susti
gla i umirivala uzbuñene konje.
Ubijanje je postalo isuviše čest sastavni dio njihova ugroženog života, a da
bi se zbog toga posebno zadržavali. Čak i mlada žena samo letimično
pogleda četiri tijela koja su ležala meñu glogovim žbunjem.
— Uzet čemo konje. Jahat čemo na po jednom
i po jednog voditi. Leševe čemo sakriti u pečinu i
time otežati traganje. Pošto se konji bez jahača neče
vratiti u kazbu, neče biti ni uzbune, bar ne odmah.
Njihov če se nestanak primijetiti tek mnogo kasnije.
Oboje stave na glavu kacige sa šiljkom, umotaju se u burnuse, opasaju
kaiševima i pošto izbrisaše tragove krvi, odjezdiše drumom.
Seoski stanovnici mora da su glavarima, koji su poslije tri dana krenuli u
potragu za nestalim vojnicima, ispričali kako su kroz njihovo mjesto poput
lastavica proletjela dva konjanika vodeči po jednog rezervnog konja. Oni se
nisu usudili da ih. zazovu ili zaustave, jer kako bi bijedan felah mogao sebi
dozvoliti da tako postupa s plemenitim ratnicima?
Konji su pronañeni na obroncima Rifskog gorja. Krivcima su proglašeni
razbojnici čija nedjela več dugo uznemiruju čitav kraj, pa su kaznene
ekspedicije poslane u pravcu njihovih jazbina.
Colin Paturel i Anñelika su konje ostavili čim su došli do planine po kojoj
su se mogle verati samo mazge.
To je bio najgori dio puta, ali i zadnji. Kad preñu krševite ogranke Rifa,
ugledat če more... Pošto je svoje prve dvije godine zarobljeništva proveo u
622

tajanstvenom i svetom gradu Mešuanu, Nx>rman je vrlo dobro poznavao

predio kojim im je valjalo proči. Znao. je svaki kamen u njemu, bezbrojne
opasnosti koje krije, ali i njegove najkrače staze. Znao je takoñer da če, što
se više budu uspinjali, biti mirniji i manje izloženi neugodnim susretima.
Jedini če im neprijatelj biti planina, ledene noči, užareni dani, glad. i žeñ, ali
če zato biti nesmetani od ljudi, a i lavova če biti manje. Morat če se čuvati
još i veprova. Majmuni, gazele i dikobrazi nisu opasni, šta-vLše, služit če za
hranu.
On bijaše ponio sa sobom pušku i streljivo, vojničku hranu koju je izvadio
iz bisaga, dobre i tople burnuse koji če ih štititi.
— Još nekoliko daina i ugledat čemo Ceutu.
— Koliko dana? — upita Anñelika.
Nepovjerljivi Norman nije htio reči tačan broj-
Nikad se ne zna... ! Ako bude sreče petnaestak dana ... Ako bude nezgoda...
Nezgoda se pojavila jednog popodneva kad su se pentrali po užarenim
grebenima. Anñelika bijaše iskoristila isturenu stijenu koja ju je skrivala od
pogleda njena druga, i tu sjela na oveči kamen. Nije htjela da on opazi kako
je napušta snaga. Toliko puta joj je ponovio ña je smatra neumornom. Ali
ona nije dorasla njegovoj izdržljivosti. On nikad nije umoran. Da nema nje,
on ,bi sigurno hodao dan i noč uz rijetke, kratke predahe.
Dok se odmarala, Anñelika osjeti snažnu bol u listu. Ona se nagne i u
zadnji čas opazi kako gmi-zavac, brz poput munje, nestaje pod kamenjem.
— Ujela me zmija.
Najdanput joj sine maglovito sječanje na nešto-neiribježno. ,,2ena je umrla
od ujeda zmije", rekli s.u Venecijanac i Bask prije smrti. Prošlost je
preduhitrila- sadašnjost, ali vrijeme ne postoji, a što je zapisano, je
zapisano...!
623

Bila je, meñutim, toliko prisebna, da je otkopčala pojas i svezala ga ispod

koljena. I ostade tu nepomična, kao da se sledila, dok joj se bezbroj misli vrt
jelo po glavi.
„Sta če reči Colin Paturel? Nikad mi to neče oprostiti... ! Ne mogu više
hodati... Umrijet ču ..."
Visoka prilika njena druga pojavi se pred njom. Pošto je nije bilo, vratio se
da vidi zašto je zaostala.
— Sta je?
Anñelika se pokuša nasmiješiti.
— Nadam se da neče biti zla, ali... mislim da
me je ugrizla zmija.
On priñe i klekne da bi pogledao nogu koja je več počela crnjeti i naticati.
Zatim izvuče nož, isproba prstom oštricu, brzo zapali malo suhih grančica.
Držao je sječivo na plamenu sve dok se nije usijalo.
— Sta mi to spremate? — upita mlada žena
ustrašena.
On ne odgovori. Čvrsto joj uhvati gležanj i hitro izreže komad mesa na
mjestu uboda, ispalivši joj istovremeno ranu užarenim nožem.
Anñelika od užasne boli zaurla i onesvijesti se.
nositi na svom tijelu tragove zarobljeništva u Berberi j i. Slavni tragovi nad
kojima če se raznježiti ili nevoljno duriti kad s uzdahom bude navlačila
svilene čarape sa zlatnim prugama... kasnije. On je vidje kako se smiješi.
Bravo! Hrabrost je još uvijek tu. A sad opet
put pod noge.
Ona ga pogleda malo zbunjena, ali več spremna da ga posluša.
— Zar mislite da mogu hodati?
To ne dolazi u obzir. Još osam dana nečeš
stati na nogu, inače bi ti se rana mogla upaliti. Ništa se ne boj. Ja ču te nositi.

Kad je došla k sebi, sumrak se spuštao nad planinu. Ležala je pod

burnusom koji im je služio kao pokrivač, a Colin Paturel joj je pridržavao
šalicu vrelog i vrlo jakog čaja od metvice.
— Sad ti je več bolje, djevojčice; najgore je
prošlo.
A kad se malo razbudila, on nastavi:
— Morao sam unakaziti tvoju liepu nogu. Šte
ta! Nečeš više moči podizati suknju i pod brestovima
plesati overnjanac, draga moja...! Ali sam to mo
rao učiniti. Inače te za jedan sat više ne bi bilo...!
— Zahvaljujem vam — odgovori ona nemočno.
Osječala je kako je peče rana koju on bijaše
obložio rashlañujučim listovima i zavio platnom. „Najljepše noge
Versaillesa ..." Ona če, kao i drugi

40 Neukrotiva Anñelik«

62S

LXV
LJUBAV POD CEDROVIMA
Tako su nastavili polako da se penju. Normandñ herkul se gotovo nije
savijao pod novim teretom i hodao je istim odmjerenim korakom. Morao je
odbaciti malj koji mu je previše smetao. Na ramenu je nosio pušku i vreču s
namirnicama. Mlada mu je žena visila na leñima, obgrlivši mu rukama vrat, i
on bi osjetio miris njene kose kad bi, ponekad, umorna, spustila čelo na čvrst
potiljak svog nosača. To je bilo najteže, najmučnije. Teže od umora, od
napornog, beskonačnog hoda pod hladnim okom mjeseca koji ih je pratio
kroz pustinjski krajolik i bacao samo jednu, čudnu, dvoglavu sjenu na
pepeljasto tlo.
 Nositi je, osječati taj slatki teret koji se pripio uz njega, njena bedra pod
svojim rukama kojima ju je pridržavao...
Anñelika se ljutila na sebe što toliko muke zadaje svom drugu. Grizla se u
duši što se morala pomiriti s tim da je njegova snažna leña nose kao malu
djevojčicu. Meñutim su otvrdla ramena Colina Pa-turela bila navikla na
ubitačniji teret u toku dvanaest godina ropstva. Pošto je bio na glasu po
svojoj snazi, nametali su mu izvanredno teške poslove. Njegovi mišiči, pa i
samo srce, prenapregnuti preko svake ljudske mjere, postali su isto tako
nadljudski izdržljivi. Jedva da je hodao malo sporije, jedva da mu se
dahtanje čulo u nočnoj tišini i bijelom beskraju pod mjesečinom.
626

•Anñelika je kao opčarana promatrala ljepotu krajolika koji se prostirao pred

njenim očima. Previše je noči hodala kao slijepa, usredotočujuči svu svoju
pažnju na jedan j'edini cilj — ne zaostati. Sad je opažala da je modro nebo
beskrajno duboko i da se zvijezde zlatom iskre. Slikovito nebo na. kojem se
poput tanke srebrne niti, ocrtavaju obrisi dalekih planina sa blistavim
trakama vadija u svojim usjeklinama.
I danas je opet izmakla smrti. Krv je u njenim žilama ponovo zapjevala
pobjedonosni pjev:' „Ja sam živa! Živa!"
Mora da je zaspala, jer iznenada ugleda ružičasto i crveno nebo. Čovjek je
i dalje hodao svojim laganim i ravnomjernim korakom. Anñeliku iznenada
spopade osječaj nježnosti i poštovanja i ona umalo ne poljubi preplanuli
zatiljak koji je bio tako blizu njenim usnama.
— Coline— zamoli ga — oh! Preklinjem vas, zaustavite se, odmorite se.
Mora da ste na izmaku snage.
On je šutke posluša. Spusti je na zemlju i sjedne malo podalje naslonivši
čelo na koljena. Vidjela je kako mu se široka ramena podižu od ubrzanog
disanja.
„To je previše", pomisli ona. „Ni čovjek njegove izdržljivosti nije
dorastao takvom naporu."
Kad bi bar malo mogla hodati! Bila je odmorna i osječala se jakom i
hrabrom. Ali čim je pokušala stati na zemlju, snažno probadanje je opomene
da se, ako ustraje u svojoj namjeri, izlaže opasnosti da pozlijedi ranu i
pogorša svoje stanje. Ona se dovuče do vreče s namirnicama, uzme šaku
datula i suhih smokava i kožnatu čuturicu, i sve to odnese Colinu Paturelu.
Norman digne' glavu. Lice mu je bilo iznureno, pogled prazan. Zurio je u
hranu, ali se činilo da je ne vidi.
— Pusti to — reče grubo. — Ne brini se za mene.
«• 627
 — Ne možete više, Coline, i to mojom krivnjom.
Oh, očajna sam!
— Pusti to — ponovi plaho.
On strese svoju vikinšku grivu kao razdražen lav
— Ne brini za mene. Jedan sat sna, i onda če
opet iči.
On spusti čelo na koljena. Ona se udalji nekoliko koraka i legne pošto je
pojela malo suhog voča Zrak je bio svjež, a nadaleko i naširoko ni traga
naselju, ni traga ljudskom životu. Bilo je to čarobno!
Pošto nije imala ništa pametnije da radi, ona se opet prepusti snu. Kad je
otvorila oči, Colin Paturel se vračao iz lova i preko ramena nosio lane.
— Coline, vi ste ludi! — poviče Anñelika. —
Mora da ste nasmrt umorni
Norman slegne ramenima.
— Za šta me držiš, mala? Za mekušca kao što
si ti?
Bio je sumorna raspoloženja. Neprekidno je šutio i izbjegavao njen
pogled. Anñelika se uznemiri pri pomisli da joj opet ne skriva kakvu
opasnost.
— Da li bi nas Mauri mogli ovdje iznenaditi,
Coline?
— Mislim da ne bi. Za svaku sigurnost vatru
čemo naložiti u klisuri.
Anñelikina se noga tako dobro oporavljala, da je napokon, iako uz krajnji
oprez, uspjela siči do potoka.
To je bio njihov zadnji susret s divljom zvijeri. Opaziše je prekasno, bila je
s druge strane potoka. Zgurivši se poput ogromne mačke, lavica je vrebala.
Jednim ih je skokom mogla dohvatiti.
Colin Paturel se ukoči kao kip. Ne skidajuči oka s lavice, stane joj polako
govoriti. Poslije nekoliko trenutaka životinja, zbunjena, ode podvijena repa.
Vidjelo se kako joj oči svjetlucaju u žbunju, a onda talasanje trave odade put
kojim se povukla.
Normanu se ote tako dubok uzdah, da su se njime mogle pokrenuti
vjetrenjače čitave Holandije.
628

Njegova ruka obgrli AnñeliMna ramena i on je pri-vine k sebi.

— Mislim da je nebo uz nas. Sta se to odigralo
u mozgu ove životinje, da nas je ostavila na miru?
— Govorili ste joj arapski. Sta ste joj rekli?
— Sta ja znam! Nisam čak bio svjestan toga koji
Eam jezik upotrijebio. Samo sam mislio da bih možda
mogao uspostaviti vezu s njom, da izmeñu nje i mene
postoji način da se sporazumijemo. S Maurom bi to
bilo nemoguče.
On odmahne glavom.
— Dobro sam se slagao s mekneskim lavovima.
— Sječam se — reče Anñelika pokušavajuči se
smiješiti — nisu vas htjeli pojesti...
Čovjekov se pogled .spusti na izobličeno lice mlade žene.
— Nisi ni pisnula. Nisi trepnula... Dobro je
tako, prijateljice moja.
Krv se vratila u Anñelikine obraze. Ruka Colina Paturela bila je
nepovrediv zaštitnički zid. Osječala je njegov zagrljaj kao izvor snage.
Podigavši oči, ona mu se nasmiješi puna pouzdanja.
— Uz vas ne mogu osjetiti strah.
Normanove se vilice stisnu, a lice mu se ponovo
smrkne.
— Nemojmo ovdje, ostati — progunña. —» Ne
treba se igrati sa sudbinom. Hajdemo malo dalje.
Napune čuturice na potoku i potraže dalje od obale udubinu u stijeni gdje
bi mogli naložiti vatru. Ali im ovaj obrok nije pričinjao nikakvo
zadovoljstvo, samo im je utažio glad. Atmosfera je ostala mučna. Naborana
čela i zabrinut, Colin Paturel je zurio preda se na otvarajuči usta. Anñelika se
uzalud trudila da prekine muk, a onda se napokon prepusti tihom uzbuñenju
koje nije znala objasniti i koje joj je kidalo živce. Zašto je Colin Paturel tako
mrk i uznemiren? Da li joj zamjera što se zbog njene rane toliko zadržavaju?
Kakvu opasnost predosječa i šta znače pogledi koje joj krišom dobacuje
ispod svojih čupavih, plavih obrva?
629

Večernji ih je vjetar milovao svojim baršunastim krilom. Ugaslo sunce

ostavilo je za sobom hladno plavetnilo, tamne i blage pastelne boje koje su
obavile planinu, nebo i dolinu, i sve se više zgušnjavale. U tek nastalom
sutonu Anñelika okrene Colinu Paturelu svoje bijelo, izmučeno lice.
— Ja.. Ja mislim da ču nočas moči hodati —
reče.
On odmahne glavom.
— Ne, mala, nečeš moči. Ne boj se. Ja ču te
nositi.
Glas mu je zvučao sjetno.
,,Oh, Coline!" bila bi najradije kriknula i zaplakala. „Sta se dogaña?
Idemo M to skupa u smrt?"
Na njegovim leñima, s rukama oko njegova vrata, ona nije nalazila mira i
zadovoljstva kao prošle noči. Čovjekov dah odjekivao je u njoj skupa s
muklim otkucajima njegova srca i podsječao je na one strastvene i dirljive
ljubavne izjave koje su joj toliki muškarci, daščuči, šaputali u njenu krhkom,
ženskom zagrljaju. Tada se činilo da ona njih nosi. A i sad je, obuzeta
drijemežom i zagnjurivši čelo u vlažan i mišičav potiljak svog druga,
najedanput osjetila da je na njega navalila teret svoje neodoljive ženskosti.
Zapahivao ih je leden planinski zrak, prožet bogatim i tajanstvenim
miomirisom, vjesnikom ljepote i raskoši.
O sunčevom izlasku oni ugledaše cedrove koji su padinu planine pokrili
svojim dugačkim granjem što se poput tamne mreže ljevkasto širilo oko
kratkih, jakih stabala. Pod njima se prostirala tratina posuta bijelim,
zvjezdastim cvjetovima, a svaki dašak vjetra odisao je jedinstvenim mirisom
drveča.
Colin Paturel preskoči pjenušavi planinski potočič, zatim nastavi penjanje i
otkrije ulaz u malu spilju s pješčanim tlom.
— Ovdje čemo se odmoriti — reče. — Očito tu
ne živi nikakva životinja. Možda čemo moči i vatru
naložiti bez velike opasnosti
630

Govorio je kroza zube, promuklim glasom. Da li je to posljedica

iscrpljenosti... Anñelika ga je pratila bojažljivim pogledom. Bilo je nešto
neobično u njegovu ponašanju i ona više nije mogla podnijeti neizvjesnost.
Mora saznati zašto je tako čudan; Možda je bolestan? Ili pak na izmaku,
snaga? Nikad nije ni u snu pomislila da bi i on mogao malaksati. To bi bilo
užasno! Ali ona ga neče napustiti! Ona če ga njegovati, ona če ga hrabriti,
kao što on nju bijaše hrabrio.
On izmakne nijemom pitanju velikih zelenih očiju koje su ga netremice
promatrale.
— Idem na spavanje — reče kratko*
Zatim izañe. Anñelika uzdahne. Mjesto je bilo dražesno i poticalo na
sanjarenje. Samo da joj opet ne skriva kakvu okrutnu zamku koja če ih
dotuči... !
Ona rasporedi oskudnu zalihu hrane na plosnat kamen: suhe smokve,
komade pečene divljači od sinoč. Čuturice su bile prazne. Zubor potoka ju je
mamio. Ona siñe bez mnogo poteškoča, pravovremeno se sjeti da se treba
ogledati oko sebe, ali je samo nekoliko ptica šarenog perja skakutalo po
obalama.
Anñelika napuni čuturice, zatim se temeljito opere u vrlo hladnoj vodi.
Krv joj pod kočom življe poteče. Ona se nagne nad jezerce koje je u dubini
stijene tvorila bujica i najedanput u njemu ugleda svoju sliku kao u ogledalu.
Umalo r.2 Irrikne od iznenañenja.
Prilika koja se tu zrcalila; bijela pod tamnomo-drim nebom, djelovala je
kao ñvadesetgodišnja djevojka. Profinjene crte,, oči koje su, zbog plavkastih
podočnjaka, izgledale još veče, bezazlene upitne oči navikle na široke
vidike, zaobljene i nenamazane usne, ispucale i bezbojne — sve to više nije
pripadalo ženi s gorkim iskustvima, nego neizvještačenoj* šiparici koja još
nije svjesna same sebe i koja se po* daje bez pretvaranja. Opori vjetrovi,
nesmiljeno sunce, odsustvo svakog kačiperstva u ovom vremenu jeze i
strave, vratili su njenu nekoč vješto dotje-
631

ranom licu djevičansku čednost Njena je put sigurno užaana, tamna kao u
ciganke, ali joj je kosa naprotiv, posvijetlila kao trak mjesečine na pijesku.
Sa svojim tananim, krhkim tijelom koje se izgubilo u bogatom vunenom
burnusu, s raspletenom kosom i bosim nogama, djelovala je kao dijete
prirode.
Skine ovoj s noge. Opekotina je zacijelila, ali če ostati gadan ožiljak. Sta
se može! Mlada žena pažljivo vrati povoj na ranu. Kad se maloprije kupala,
opazila je kako joj je struk tanak, noge opet vitke i lake, izgubivši suvišno
salo koje se naslagalo u haremu. Sve u svemu, dobro se izvukla.
Ona se još jedanput nagne aad improvizirano ogledalo i sama se sebi
osmjehu«:.
— Mislim da još uvijek nešto vrijedim — reče pticama koje su je pitomo
gledale.
Pjevuckala je dok se penjala uz padinu. Najedanput umukne. Opazila je
Colina Paturela kako leži na travi meñu bijelim cvjetičima.
Držao je ruku pod glavom i nije se micao.
I on opet u njoj probudi onaj neobjašnjivi nemir. Ona mu se tiho prikrade
da bi ga mogla promatrati.
Norman je spavao. Smireno i pravilno disanje nadimalo mu je široka
dlakava prsa koja je otkrivao poluotvoren burnus. Ne, on nije bolestan.
Njegova opaljena put, spokojno stisnute usne, ohole i u snu, zatim čitavo
njegovo opušteno držanje: lice malo nagnuto na ruku, jedno koljeno
podignuto — sve je to odavalo čovjeka u punom zdravlju, koji prikuplja
nove snage poslije mukotrpnog rabotanja. Gledajuči ga tako usnulog pod
cedrovima, ona pomisli kako liči na Adama. Bilo je toliko praiskonskog
savršenstva u njegovu ogromnom i snažnom tijelu, u tom jednostavnom
čovjeku, lutajučem strijelcu, izvršiocu pravde, pastiru naroda.
Opčinjena, klekne. Vjetar se poigravao s pramenom na izbrazdanom čelu.
Ona pruži ruku i nježno ga odstrani
632

Colin Paturel otvori oči. Pogled, koji je upro tt nju, učini joj se čudan. Ona
nagonski ustukne. Norman se s velikim naporom vračao u javu.
— Sta je? — promuca promuklim glasom. —-
Mauri?
— Ne, sve je mirno. Gledala sam vas kako spa
vate. Oh, Coline, ne gledajte me tako — poviče ona
izbezumljena — vi me strašite! Sta vam je več neko
liko dana? Sta se dogaña? Ako nam prijeti kakva
opasnost, recite mi. Ja sam u stanju da s vama podi-f
jelim brige, ali ne mogu podnijeti to što ste... da,
upravo to, što ste kivni na mene. Ponekad mi se čini
da me mrzite, da mi zamjerate... Zbog čega? Sto
me je zmija u jela i što smo se zbog toga zadržali?
Ništa više ne razumijem. Znali ste biti tako veliko
dušni. Mislila sam... Coline, za ime Boga, ako mi
imate što predbaciti, recite mi, ali ja to ovako vise
ne mogu izdržati... Ako me mrzite, šta če sa mnom
biti... ?
Suze joj navriješe na oči. Izgubiti jedinog i posljednjeg prijatelja, to joj se
činilo preteškom kušnjom. Sad je več stajao pred njom i promatrao je tako
bezizražajno, da joj se činilo da je uopče nije čuo. Njegov je težak pogled
počivao na mladoj ženi, a njoj sine kako se zarobljenici, kad im je sudio
njihov vladar u makneskoj tamnici, nisu morali baš ugodno osječati.
— Sta ti zamjeram? — reče napokon. — To štd
si ono što jesi: žena.
On se namršti, a plave mu oči otvrdnu i poprime mračan i opak izraz.
— Ja nisam svetac, ljepotice moja. Pogrešno si
to mislila. Ja sam momar, bivši razbojnik. Ubijati,
pljačkati, boriti se s valovima, muvati se po lukama
i trčati za djevojkama — to je moj život. Pa čak mi
se ni u zarobljeništvu ukus nije promijenio. Bez že
na nikad nisam mogao. Uzimao sam ono do čega sam
došao. Nisam smio biti izbirljiv. Kad me je htio po
sebno nagraditi, Mula Ismail mi je slao svoje crnki
nje. Ali je takva sreča bila rijetka. U toku dvanaest
833

godina, to moram naglasiti, bilo je daleko više posta i suzdržavanja ...I I

onda, kad poslije tih dvanaest godina čovjek iznenada počne živjeti pored
jedne žene 4..
On se zarumeni i izlivom bijesa pokuša prikriti svoju smetenost.
— Zar to ne možeš shvatiti,.. ? Ti, znači, nisi ži
vjela, ti, prije nego što si prodana Muli Ismailu? Po
gled ti je, meñutim, tako smion, da čovjek posumnja
u to... Zar nikad nisi pomislila kako momku mog
kova mora da. je nepodnošljivo ovako provoditi dane
i noči s jednom ženom... I to kakvom ženom...!
On opet spusti vjeñe. Njegovo grubo lice bljesne izrazom bezazlenog
zanosa.
— ... Najljepšom koju sam ikad vidio!
I on nastavi poluglasno, kao da govori samom sebi:
— ...Tvoje oči, kao morske dubine... koja me
gledaju i preklinju... Tvoja ruka na mojoj, tvoj mi
ris, tvoj smiješak... Kad bar ne bih poznavao tvoje
tijelo. Ali ja sam te vidio.,. kad si bila vezana za
stup i kad su crni vragovi pružali prema tebi užare
na kliješta... Vidio sam te one noči kad si co kupala
pod vodopadom... I sad je trebalo još samo to da
te nosim na svojim leñima...
Bijes ia. njega ponovo provali.
— ... Ne... to se ne da podnijeti... Ono što je
trpio sveti Antun, nije ništa u usporedbi s ovim. Ima
dana kad bih više volio, da, više volio da sam raza
pet na križu ili prikovan za Novu kapiju, a strvinari
mi škljocaju kljunom oko glave... I ti još pitaš zašto
sam razdražljiv!
On pruži šake prema nebu kao da je ono svjedok njegovih muka. Zatim se
psujuči okrene i udalji velikim koracima prema pečini.
Anñelika ostade preneražena njegovim praska-njem.
„0::! Dakle, posrijedi je samo to", reče sama sebi.
634
Smiješak joj zaigra na usnama. Oko nje je vj&-trič njihao široke krošnje
cedrova i raznosio njihov prodoran miris. Kosa joj je milovala obraze i
polugola ramena s kojih vuneni burnus bijaše spuznuo. Maloprije, u jezercu,
ona je sebe vidjela onakvu kakvu je vidi Colin Paturel: oplemenjeno, oblo
lice uokvireno pozlatom, velike oči koje su poprimile nešto zagonetno i
prozračno. Sječala se kako joj je dolazila silna želja da stavi usne na pognutu
šiju čovjeku i kako ju je za stravičnih noči u ovim divljim krajevima
obuzimala neodoljiva potreba da potraži utočište na njegovim toplim,
širokim prsima. Bili su to neoblikovani predznaci dublje čežnje koja je
tinjala u njenu tijelu i koju nikako nije htjela ?raspiriti.
Sad kad je progovorio, vječni se nagon u njoj razmahao .poput ptice
puštene na slobodu. Osječala je kako život teče u žilama odmornih joj
udova. Život...! Ona ubere bijelu biljčicu, nježan planinski cvijet, savršen i
krhak, i prinese ga usnama.
Grudi joj se zatalasaju. Ona duboko udahne. Strah od zasjeda ostao je iza
obzorja. Nebo je bilo čisto, zrak bistar i mirisav.
Svijet je pustinja.
Anñelika se digne. Bosa potrči po mekoj travi prema pečini.
Colin Paturel je stajao na ulazu, naslonjen na stijenu. Prekriženih ruku
promatrao je žučkasti i bli-jedozeleni krajolik u podnožju planina, ali
njegove misli mora da su išle drugim pravcem, jer su mu leña odavala
čovjeka u dubokoj nedoumici, čovjeka koji se pita kako da se izvuče iz
glupog položaja u koji je sam sebe doveo.
On je nije primijetio kako dolazi. Ona se zaustavi i raznježeno se zagleda
u njega.
Dragi Coline! Drago neustrašivo srce! Neukrotivo i skromno. Kako je
velik i širok...! Njene ga ruke nikad neče moči obujmiti...
Ona mu se prikrade i on je vidje tek kad je naslonila obraz na njegovu
mišicu.

On zadrhti i izmakne se.

— Ti, dakle, nisi shvatila ono što sam ti malo
prije objašnjavao, mala? — upita naduveno.
— Jesam, mislim da sam shvatila — promrm
lja ona
Njene ruke nježno skliznu preko njegovih grudi na njegova široka ramena.
On još dalje uzmakne i pocrveni.
— Ah, ne! — reče — ne radi se o tome... ! Ne,
nisi shvatila. Ne, ništa nisam od tebe tražio. Mala
moja! Sirotice moja... Šta češ misliti o meni?
 On joj uhvati obje ruke, udalji je od sebe i ostane tako držeči je na
odstojanju. Ako ga samo dotakne, ako ponovo osjeti njenu omamljujuču
blizinu, podleči če, izgubiti glavu.
—'... Sta češ misliti! Ja koji sam se toliko mu-So da ti ništa ne primijetiš...
Nikad ne bih bio otvorio usta, ti nikad ništa ne bi saznala, da me nisi uhvatila
na prepad ... onda kad sam se budio... iz sna ispunjenog tobom... Zaboravi
moje riječi... Ne bih to sebi nikad mogao oprostiti. Idi, znam... Slutim,
sirotice h Ti si upoznala život robinje, koji nije ništa lakši od života robova.
Dosta ti je što si bila prodana, što si išla od jednog gospodara k drugom. Ja
nikako neču da budem još jedan gospodar koji te uzima silom.
Anñelikine su oči sjale. Iz ruku Colina Paturela strujala je u nju toplina, a
smetenost koja se čitala na njegovu hrapavom licu, duboko je se dojmila.
Nikad ranije nije primijetila da su mu usne, uokvirene plavokosom bradom,
tako mesnate i svježe. On je, naravno, dovoljno jak da je drži na odstojanju,
ali on ne pozna moč Anñelikinog pogleda. I ona se opet nañe na njegovu
srcu, podižuči ruke prema njemu.
— Mala — prošapče — odlazi... Ja sam samo
čovjek.
— A ja — odgovori ona uz drhtav smiješak —
ja sam samo žena... Oh! Coline, dragi Coline! Zar
636

ne podnosimo več dovoljno stvari koje prelaze naše snage... ? Mislim da

nam je ova data za utjehu.
I ona nasloni čelo na njegova prsa, onako kako je to u toku ovog
mukotrpnog putovanja potajno priželjkivala. Opijala ju je njegova snaga,
miris muškarca koji se napokon usudila udisati, dok je stidljivim poljupcima
prelazila preko njegove jedre kože.
Norman je primio ovo nijemo priznanje kao što stablo prima munju: s
drhtajem koji ga je do u srž potresao. Pogne glavu. Bezgranično ga je
čuñenje obuzimalo. Ovo malo suviše gordo, malo prepametno stvorenje za
njega, koje mu je sudbina dodijelila Za suputnicu u ovom strasnom lutanju,
najedanput se očituje kao žena poput svih ostalih, mazna i umiljata, slična
lučkim djevojkama koje se vješaju o vrat lijepim plavokosim, bradatim
momcima.
Pripijena uz' njega, osjetila je strast koja se razbuktala u njemu i ona na nju
odgovori jedva primjetnim trzajem čitavog svog uzbuñenog tijela. Još
bojažljiva i stidljiva, ali več sva zanesena, pozivala ga je nijemim -gukom
zaljubljene golubice, kako to čine neke žene kad umiru od želje.
Gotovo lud, on je podigne da bi je pogledao u lice.
— Zar je to moguče! — prošapče.
Umjesto odgovora ona klone na njegovo rame.
Tada je uzme na ruke. Drhtao je. Odnese je u dno pečine kao da se bojao
da na svjetlu gleda svoju blistavu sreču. Položi je tamo gdje je sjena bila
duboka, a pijesak hladan i mekan.
Najspontaniji zanos čovjekov poprimao je, stru-ječi žilama Colina
Paturela, žestinu bujice koja na svom putu uništava sve, pa čak i branu koju
je njegov tankočutan duh podigao i tako dugo je supro-stavljao silovitosti
njegove požude.
Napokon osloboñen, nije mogao ništa drugo nego da se neobuzdano
prepusti zanosu, pijan od moči koju mu je ona dala. Pomamno ju je
pmoždirao, ne uspijevajuči se nasititi onog golog, glatkog tijela, pripijenog
uz njegovo, ni namilovati se njene ženske ko-
637

že, prozračne kose, njenih nježnih grudi koje su pružale opojna i

sladostrasna iznenañenja.
Poslije tolikih nijemih patnji bio je tako željan S nestrpljiv, da ju je gotovo
silovao, neumorno zahtijevajuči pristanak njena tijela, zadovoljavajuči se na
njoj i ostajuči tako, šutljiv i kao gromom ošinut, dok su je njegove mišičave
ruke ljubomorno stezale kao najskupocjenije blago.
Tama se bila zgusnula kad je Anñelika ponovo otvorila oči. Vani mora da
se več ugasio žar sutona.
Mlada se žena malo pomakne, ukliještena u tvrdom željeznom obruču:
zagrljaju Colina Paturela. On šapatom upita:
— Spavaš?
— Spavala sam.
— Ne zamjeraš mi?
— Vi dobro znate da vam ne zamjeram.
— Ja sam prostak, zar ne, lijepa moja, samo re
ci ... Ta reci več jednom!
— Ne... Zar niste osjetili da ste me usrečili?
— Zaista... ? Onda mi odsad moraš govoriti
»ti«.
— Ako ti to hočeš... Coline, ne misliš li da.je
vani noč i da treba nastaviti put?
— Pa, janje moje.

I
nog obruča načičkanog šiljcima, koji je po nareñenju Mule Ismaila deset
dana nosio oko vrata.
— Polako, dušice — govorio je u smijehu — budi mirna. Imamo još dobar
komad puta pred sobom.
Umirao je od želje da je zagrli i ljubi njene usne, da je položi na pijesak,
pod mjesečinom, da ponovo osjeti opojnost kojom se naslañivao pored nje.
Ali se savlada. Treba preči još dosta puta, da, da, a mala je umorna. Ne smije
smetnuti s uma da je mori glad i da je bijaše ugrizla jedna od onih gadnih
roškastih otrovnica! On je sam na to vraški zaboravio, u izvjesnom -
trenutku. Prostak kakav jeste...! Nije bio navikao da žene štedi, ali, zbog ove
ovdje, on če to naučiti.
Kad bi je mogao tetošiti, lišiti je muka! Kad bi joj mogao stvoriti čarobni
stolič pun slasnih jela, ponuditi joj udoban ležaj u obliku „onog prostranog
Četvrtastog kreveta s bijelim jastučnicama.., s bokorima zimzelena na sva
četiri čoška" o kojem govori stara narodna pjesma. U Ceuti če skupa otiči na
izvor i napiti se njegove, bistre vode kojom se sedam godina ikrijepio Odisej
kad ga bijahu zairobile oči At-lantove kčerke Kalipso. Tako bar pričaju
momard...
Hodao je budan sanjajuči. Ona je spavala oslonjena o njega, jer je bila
umorna. On, on nije bio ?umoran! On je na svojim leñima nosio svu radost
svijeta.

Vesela sfca hodali su po tvrdoj stazi. Ori ju je nosio, a ona naslonila glavu
na čvrst potiljak. Više ih ništa nije razdvajalo. Oni su zapečatili savez svojih
dvaju ugroženih života; opasnost i patnje neče Više dolaziti iz njih samih.
Colin Paturel neče vize hodati napetih živaca, mučen paklenskom vatrom
kao vječni prokletnik, opsjednut strahom da se ne izda. Neče više biti divlje
povučenosti i zlokobnih pogleda koj'h se Anñelika toliko plašila. Ona više
neče drhtati ni osječati se usamljena. Kad god zaželi, priljubit če usne uz
hrapavu brazgotinu na njegovu potiljku — trag željez-
638

U zoru se zaustave i legnu na livadu obraslu niskom travom. Nisu više tražili
zaklona, sigurni da su sada sami, da im ne prijeti više nikakva opasnost.
Njihove se oči upitno pogledaše. Sad je se više nije bojao. Htio ju je do u srž
upoznati; sad ju je, pruženu na prostirci od njene lijepe kose, mogao do mile
volje promatrati, i nagledati se njena lica, blaženog poput lica one koja
umire sretna.
Zadivljen i ushičen, on se prepusti zanosu.
— Tako mi Boga, ti voliš ljubav...! Ne bih to bio vjerovao.
639

— Volim i tebe, Coline.

— Pst! Te riječi ne izgovaraj... Još ne. Osje
čaš M se sada dobro?
— Da.
— Jesam li te zaista usrečio?
— Oh da, jako!
— Spavaj, janje moje.
lišeni svega, gladni ljubavi, oni su se radovali i voljeli. Zanos, koji ih je
tjerao da se sjedinjuju, bio je isto tako neodoljiv kao sila što bi ih slijepo
tjerala prema izvoru iz kojeg če crpiti snagu da prežive. Zaborav svih bolova
i želja da se osvete sudbini, prožimali su njihove zagrljaje, odnosili ih na
izvore nade, i oni su, ljubeči se, otkrivali uzvišenu istinu da je ljubav
stvorena za utjehu prvom čovjeku i prvoj ženi, i zato da bi im olakšala
njihovo mukotrpno zemaljsko hodočašče.
Anñelika još nikad nije bila u zagrljaju tako velikog i snažno grañenog
čovjeka. Voljela je sjesti na njegova koljena, stisnuti se uz nabijeno tijelo, i
dok bi je njegove snažne ruke milovale, oni su se grlili, sklopljenih očiju,
dugo, pobožno.
— Sječaš li se šta sam naredio jadnim drugovi
ma? — šaptao je. „Ona nije ni za jednog od vas i
ona ne pripada nikome..." A evo, ja sam te uzeo
i ti si moje blago. Ja sam vjerolomnik ...!
— Ja sam tebe htjela.
— Tada sam to rekao da bih sebe zaštitio. Još
kad sam te u Rodanijevom vrtu držao na rukama,
'krv mi je uzavrela. Tada sam postavio ogradu. I on
da sam sebi rekao: „Coline sad moraš izdržati..."
— Djelovao si tako strogo, tako tvrdo.
— A ti, nisi govorila ništa, nikad. Sve si podno
sila ponizno, čedno, kao da se ispričavaš što si tu.
Ja tačno znam kad si se bojala, kad više nisi mogla.
640

Več tada sam te htio nositi. Ali postojao je sporazum s drugovima.

— Bolje je tako. Vi ste bili u pravu, veličanstvo.
— Ponekad, kad sam te gledao, ti si se smiješila.
I upravo tvoj smiješak od svega najviše na tebi vo
lim. Smiješila si mi se kad te je zmija ujela, kad si
me čekala na pultu Kao da si se mene bojala više
nego smrti... Mili Bože! Nisam- znao šta je bol prije onog trenutka kad sam
povjerovao da si izgubljena. Da si umrla, ja bih bio legao kraj tebe i nikad se
više ne bih digao!
— Ne voli me tako jako, Coline, ne voli me tako
jako!. Ali me zagrli još jedanput.
641
41 Neukrotiva Anñelika

LXVI
ZADNJA ETAPA
• Odmicali su korak po korak, kamenčič po kamenčič. Rifski se krajolik
oko njih promijenio. Cedrovi su iščezli, a s njima i zelene travnate padine.
Divljač se prorijedila, isto tako i izvori. Glad i žeñ su opet morile bjegunce.
Meñutim je Anñelikiha noga ozdravila i ona je svog -druga konačno uspjela
nagovorili da je pusti da malo hoda. Pošto su na taj način sporije
napredovali, hodala su i danju i noču, u malim etapama. Polako su se
probijali kroz klance i klisure, pentrali se po tamnim gudurama i jednoličnoj
šikari.
Anñelika se više nije usuñivala pitati da li su još daleko od cilja. Činilo se
da im sve više izmiče, da se iza zida od rujnih planina povlači u beskraj.
Trebalo je hodati, još hodati!
Anñelika se zaustavi
„Ovaj put ču umrijeti", reče u sebi.
Bila je beskrajno iznemogla. U ušima joj je šu-mjelo nešto zbrkano, kao
zvonjava crkvenih zvona, i od tog je predznaka obuze užas.
— Ovaj put, to je smrt...
Ona pade na koljena tiho kriknuvši. Oolin Pa-turel, koji je več bio skoro na
vrhu grebena Sto se tvrño ocrtavao na nesmiljenom nebu, vrati se do nje.
On klekne i privine je ik sebi. Ona je jecala bez suza.
642'

— Šta je, mila moja? Hajdemo, joS malo hra

brosti ...
On joj je gladio obraz i ljubio osušene usne, kao da joj je Mio udahnuti
svojti neiscrpnu snagu.
— ... Digni se, malo ču te nositi.
Ali ona očajna odmahne glavom.
 — Oh, ne, Coline...! Ovaj put je prekasno.
Umrijet ču. Več čujem pogrebna zvona.
— Gluposti! Budi hrabra. S one strane stijene...
On se zaustavi i pažljivo osluhne, zureči u da
ljinu.
' — Šta je, Coline? Mauri? .
— Ne, .ali... i ja čujem...
On naglo skoči i vikne prigušenim glasom:
— Ja čujem zvona,...I
Ko luñak (potrči prema vrhu grebena. Ona ga •vidje kako maše raiikama i
nešto urla, ali nije razumjela šta. Zaboravivši na umor i ne obaziruči se na
oštro kamenje, ona skoči i požuri za njim.
— ... More!!! — kao lud je vikao Norman.
Kad je stigla do njega, on je uhvati za ruke i
privuče k sebi. Stiskao ju je bjesomučno. Stajali su tako, "zaslijepljeni, ne
vjerujuči svojim očima. Pred •njima je puklo more, blistavo i namreškano
pjenušavim valovima, a na' lijevoj strani grad načičkan zvoncima, ograñen
zidinama.
Ceutal Katolička Ceuta. Oni bijahu čuli zvona katedrale SainfcrAnge koja
su pozivala na večernju Zñravomariju, i pomislili da se to njihovim
iscrpljenim čulima samo pričinja.
•— Ceuita! — mrmljao je Norman — Ceuta!
Zatim se pribere i opet poče trezveno i sumnjičavo rasuñivati. Jer, Centa
je isto tako grad pod maurskom opsadom...! Top opali u daljini i njegova se
grmljavina razliježe preko ogranaka brda Acho, a oblak dima okruni bedeme
i polako se raspline u tihom predvečerju.
— Hajdemo tamo prijeko — reče Colin Paturel
a odvede svoju dirugaiicu u zaklon iza stijene. Dok se
ona odmarala, on se uspuže na vrh grebena.
C43

Vrati se pošto je pri dnu strme padine ugledao maurski logor s bezbrojnim
šatorima i zelenim zastavama. Malo je nedostajalo pa da u svom smionom
napredovanju nalete na predstražu.
Sad je trebalo sačekati noč. On je skovao plan! Prije nego što mjesec
izañe, oni če se spustiti niz planinu i prikrasti obali. Zatim če, pužuči sa
stijene na stijenu doči do prevlake na kojoj je smješten grad, odšuljati se do
podnožja bedema i javiti se španjolskim stražarima.
Kad se dobro smrklo, odložiše oružje i prtljagu. Silazili su gotovo ne
dišuči, krajnje oprezno, pazeči da se ni kamenčič ne bi otkotrljao. Stigavši na
obalu, začuju konjski kas. Tri su se Arapa vračala u logor. Srečom, nisu
imali uza se krvoločne pse tragače.
Cim su se konjanici udaljili, Colin Paturel i An-ñelika pretrče žal i bace se
meñu obalne stijene. Do struka u vodi, napredovali su od kamena do
kamena. Tapkali su, hrapave su im školjke derale kožu, s vremena bi na
vrijeme zagazili u kakvu rupu, padali, dizali se ne uspravljajuči se potpuno,
jer se mjesečina malo-pomalo bijaše rasprostrta oko njih. Činilo se da je
uzdignuta masa grada na dohvatu ruke, skupa sa svojim posrebrenim
krovovima, svojim crkvama i zvonicima koji su stršili u zvjezdano nebo.
Slika, o kojoj su toliko sanjali, udesetostručila im je hrabrost.
Nisu više bili daleko od prvog tornja koji je služio kao utvrñena
predstraža, kad začuše arapske glasove pomiješane s hukom mora. Oni se
ukipe i pri-piju uz klizavu stijenu, kako bi što manje odudarali od nje. Zatim
ugledaju skupinu maurskih jahača. Si-ljate su im kacige blistale na
mjesečini. Jahači sja-šu, smjeste se na žalu i zapale veliku vatru.
Na nekoliko koraka od bjegunaca, koji su se grčevito držali stijena, oni su
udarali stražarski logor. Colin Paturel ih je čuo kako časkaju. Ova je služba
kuluk, govorili su; zapovjednik im je naredio da stra-žare tačno pod
bedemima Ceute, Lijepa prilika da se,
644

čim zora svane, ravno u srce dobije pogodak od ovih ñavolskih španjolskih
sitrijelaca. No zapovjednik Ali ?kaže da ovo mjesto noču treba čuvati zato
što ovuda matañori provode odbjegle krščane.
— Oni če otiči kad se razdani — prišapne Nor
man Anñeiiki. — AMotle moramo izdržati.
Izdržati, do pasa u hladnoj vodi, s otvorenim ranama koje grize sol, boriti
se protiv valova, umora i sna, da ne bi ispustili svoje uporište i spuznuli s
njega...
Pred zoru se Mauri okupaju, osedlaju konje i kad se obzorje napokon
zarumenjelo, oni skoče u sedla i odjezde u logor.
Colin Paturel i Anñelika zadnjim snagama izrone iz vode i na koljenima
se, pijani od umora, odvuku malo dalje. Kad su se načas zaustavili da pre-
dahnu, iza obronka uskrsne druga skupina maurskih konjanika i opazi ih.
Vojnici stanu divljaSki urlati i okrenu konje u njihovu pravcu.
— Doñi — reče Colin Paturel Anñeiiki.
Prostor, koji ih je dijelio od grada,' učini im se
ogroman kao pustinja. Držeči se za ruke, oni su trčali, letjeli, ne osječajuči
više svoje izranjavane noge, nošeni jednom jedinom mišlju: trčati, trčati,
doči do kapije.
 Njihovi su arapski progonitelji imali puške na fitilj, oružje kojim nije lako
baratati u konjskom trku. Kremenjača ne bi bila promašila cilj koji su
bjegunci, potpuno nezaštičeni, pružali na pješčanom nasipu. Meci su
zviždali oko iijih.
Najedanput se Anñeiiki učini da se pred njima pomalja druga skupina
konjanika.
— Ovaj put je svršeno... Opkoljeni-smo.
Srce joj se slomi. Ona zatetura, otkotrlja se meñu konjska kopita. Norman
se sruši na nj«, ali' prije nego što se onesvijestila, čula" je" još odjek njegova
isprekidanog, zadihanog glasa:
— Mi smo krščani...! Zarobljeni krščani ... Za
ime Krista, amigos...! Za ime .Krista...!
645

LXV11 KATOLIČXA CEUTA I MARKIZ DE BRETEUIL

„Zašto si stavio toliko bibera u čokoladu, Davide? Več sam ti stoput rekla:
manje bibera, manje cimeta. Ta ne pravimo onaj užasan španjolski buč-
(kuriS..."
Anñelika se koprcala ne shvačajuči zašto se opet mora mučiti time da
Parižanima nature čokoladu. A to joj neče uspjeti dokle god taj blesavi
David bude tako tvrdoglavo začinjao napitak onim količinama bibera i
cimeta, koje bi i mrtve vratile u život! Snažnom kretnjom ona odgurne
šalicu, osjeti kako ju je tekučina opekla i začuje tih, očajan uzvik.
Anñelika s velikim naporom otvori oči. Ležala je u krevetu s bijelim
plahtama koje su bile umrljane užasnom, ornom čokoladom koju je upravo
prosula. Jedna je crnka, s dosta zgodnim licem i' svilenom maramom na-
glavi, pokušavala izbrisati tragove nezgode.
— Užasno mi je žao — (promuca Anñelika.
Ženino lice zasja oñ sreče. Ona brzo i rječito stane govoriti španjolski,
toplo stisne ruke mladoj ženi i na kraju se baci na koljena pred kipom
Djevice sa zlatnom odječom i dijamantnom krunom, koja se šepirila pod
uljanom svjetiljkom malog, fcučnog oltara.
Anñelika shvati da njena domačica zahvaljuje Majci Božjoj što je vratila
zdravlje jadnoj Framcu-
646

skinji koja je tri ctana u groznici neprekidno buncala. Poslije toga Španjolka
pozove maursku služavku, te joj one skupa, hitro zamijene umrljanu
posteljinu Cistom, koja je bila izvezena cvjetičima i mirisala po ljubicama.
 Preplavilo ju je zamamno čuvstvo osjetivši udobnost prostranog kreveta
nad ikojim se raširila nebnica na stupovima od polazečeg drveta. Bolesnica
oprezno pomakne glavu. Vrat joj je još uvijek bio ukočen i bolan. Oči su- je
pekle, jer ee još nisu navikle na polutamu. Kroz prozor s arabesrkama od
kovanog željeza prodirale su izvana škrte zlatne zrake i ocrtavale šaru
rešetke na podu od crnog, mramora. Ali je ta-janstveno-sjenovit, kao harem,
bio ostatak prostorije, nakrcan španjolskim namještajem i raznim ukrasima
meñu kojima su se muvala dva mala crna hrta i patuljak mesnatih usana,
obučen kao paž. Mukli se prasak s vremena na vrijeme razlijegao i ovim
zaštičenim kutkom tvrñave i Anñelika se napokon sjeti: topovi Ceute...!
Ceuta, najisturenija tačka Španjolske, nasañena na užarenom grebenu, sa
svojim zvonima čiji je odjek brujao Muhameñovom zemljom. Zvonjava
katedrale, koju su tanañ i meci več stoput otikrhnuli i oštetili, još se uvijek
miješala s potmulom tutnjavom.
Klečeči pred oltarom, Španjolka se križala i molila Zñravomariju. Za nju,
koja se več navikla na grmljavinu topova, ovakvo stanje značilo je mir. Njen
je sin roñen u Ceuti i sad je ovaj šestogodišnji ,,mu-chacho" s ostalom
djecom garnizonskih, oficira i vojnika trčao na zidine da bi psovao Maure.
Mržnja na Matira bila je Španjolcu u krvi, a njegova misao i pogled mnogo
vize uprti u Afriku nego u Evropu. Andalužanin se sječao arapskog
ugnjetača koji mu je u nasljedstvo ostavio svoju mrku put i bijele zube, a
Kastiljanac se sječao neprijatelja kojeg je stolječima potiskivao korak po
korak. Vještina gerilskog ratovanja bila je priroñena objema rasama.
Neustra-
647

sivi su Španjolci često izlazili iz svog zaklona u zidinama, da bi uznemirivali

vojnike zapovjednika Alija.
Vračajuči se iz jednog takvog nočnog pohoda protiv Maura, skupina je
konjanika u crnim kacigama s dugačkim kopljima primijetila kako dva krš-
čanska odbjegla roba trče prema tvrñavi. Oni se bijahu ispriječili pred
arapske gonioce i meñu njih su se Colin Paturel i njegova drugarica srušili.
Poslije žestokog okršaja, skupina se napokon povukla kroz gradsku kapiju
dovodeči sa sobom dvojicu spašenih zarobljenika.
Anñelika je znala toliko španjolski, da je mogla pratiti smisao dugačkog
izvještaja koji joj rječita gospa podnosi, povremeno prekidajuči svoje
izlaganje da bi bacila pobožan pogled prema nebu.
Sječanje joj se vračalo. Ali s njim su se budili i užasni bolovi po cijelom
tijelu. Pekle su je izranjavane noge, pokrivene mjehurima i posjekotinama,
hrapava i zguljena koža na licu. Osječala je kako joj se omršavjelo tijelo
izgubilo u jastucima i vidjela kako su joj ruke s polomljenim noktima
potam-njele kao medenjak.
Santa Marija! U kakvom je stanju bila sirota gospoña! Izderana odječa
skroz mokra, njene lijepe noge u krvi, njena raspletena kosa puna pijeska i
soli! A pošto se ovdje tako rijetko dogaña da prispije odbjegla zarobljenica,
smjesta je o slučaju obaviješten gospodin de Breteuil, poslanik francuskog
kralja.
Anñelika protrne. Gospodin de Breteuil? Ime joj nije nepoznato. Tog je
diplomatu srela u Versaillesu. Dona Ines de Los Cobos y Perrandez joj to
potvrdi glasnim povicima: Da, da. Gospodin de Breteuil boravi u Ceuti zbog
posebnog zadatka. Po nalogu Luja XIV došao je s brigantinom Royalom u
pomoč velikoj gospoñi koja je, kako se priča, u toku jednog opasnog
putovanja pala u ruke Mule Ismaila.
Anñelika sklopi oči, a iznureno joj srce brže zakuca. Znači da je poruka,
povjerena velečasnom ocu
648

ñe Valombreuzeu, stigla naslovniku u ruke! Vladar se nije oglušio na zov

buntovnice. Snabdjeven punomočima i bogatim darovima koji če
udobrovoljiti ber-bersicog gospodara, gospodin de Breteuil se imao probiti
do Meknesa i tamo, šta stajalo da stajalo, isposlovati osloboñenje
lakomislene markize.
Primivši obavijest da se napola mrtva žena, pobjegla iz marokanskog
harema, nalazi unutar bedema Ceute, francuski je diplomata dojurio u mali
re-demptoristički samostan gdje je dvoje nesretnika bilo smješteno..
Plemič se zgrozio i posumnjao ugledavši dva krajnje iznemogla
stvorenja... Ne, ova bijedna robinja nije mogla biti lijepa markiza du Plessis-
Bel-liere.
AnñeliMna ruka polako sklizne po plahti. Ona je nešto tražila, jednu
drugu, žuljavu i dobru ruku uz koju je htjela priljubiti svoju. Gdje je on, njen
drug? Sta mu se dogodilo? Zebnja joj obuzme srce i pritisne ga kao težak
kamen. Nije se usudila postavljati pitanja. Uostalom, nije imala ni snage da
govori. Sječala se da je skupa s njom pao meñu kopita španjolskih koilja...
Sad je gospodin de Breteuil stajao kraj njena kreveta. Kovrče njegove
brižljivo ureñene vlasulje padale su mu na odijelo od zlatom izvezene svile.
Pozdravio ju je po svim propisima dvorskog ceremonijala: sa šeširom u ruci,
s ispruženim stopalom i pravilno postavljenom crvenom petom.
— Gospoño, dobio sam radosne vijesti o vašem
ozdravljenju i odmah požurio k vama.
— Zahvaljujem vam, gospodine — odgovori An
ñelika.
Mora da. je bila zaspala dok je Španjolka maloprije govorila. Ili je to bilo
jučer... U svakom slučaju se osječala odmornom. Ona očima potraži Donu
In&s. Ali se ova bijaše povukla, ozlojeñena što je
649

muškarac ušao u strogo ženske odaje. Ovi se Francuzi ponašaju odviše

slobodno i čak nepristojno. .!
Gospodin de Breteuil sjedne na stoličicu od eba-novine, izvadi iz kaputa
kutiju sa slatkišima, ponudi Anñeliku i sitane griskati bombone. Drago mu
je, reče, što je svoj zadatak izvršio tako brzo i uspješno. Zahvaljujuči
srčanosti gospoñe du Plessis-Belliere koja je vlastitim snagama — on joj to
priznaje — pobjegla iz ropstva kuda je, doduše, dospjela zbog svoje
nepromišljene smjelosti i neodgovornog kršenja kraljevih nareñenja, bit če
prišteñeni darovi predviñeni za Mulu Ismaila. Držao joj je propovijed raz-
mečuči se prezrivo i nadmeno. Bog je svjedok koliki je bio kraljev gnjev kad
je saznao za nevjerojatan postupak maršalice du Plessis. Gospodin de la
Rey-nie, odgovoran za njeno prisustvo u Parizu, dobio je oštar ukor, i ovaj
časni, ugledni velikodostojnik umalo nije, zbog nehata u službi, maknut sa
svog položaja šefa policije. Dvor — i policija — dugo su istraživali na koji
je način dražesna bjegunica mogla izači iz Pariza. Pričalo se da je zavela
jednog visokog policijskog činovnika koji ju je, preruŠen u pandura, izveo iz
grada.... Ali najsmešnije od svega bilo je to kako se vitez de Rochebrune
samozadovoljno i prostoduano kralju hvalio da je gospoñu de Plessis--
Belliereprihvatio u.Malti. I nije shvačao zašto je poslije toga nailazio na tako
hladan prijem.
Gospodin de Breteuil se nadmočno smijuljio. Njegovo znatiželjno oko —
„okruglo i glupo pijetlovsko oko" pomisli ona — škiljilo je u mladu ženu.
Unaprijed se oblizivao pri pomisli na njene pustolovine koje če on prvi
saznati. Još je izgledala umorna i kao odsutna duhom, ali njen če joj se
životni polet ubrzo vratiti, u to nema sumnje. Ta ona se več u Kratkom
vremenu toliko promijenila, da je sad jedva u njoj prepoznao onu žalosnu
ljudsku olupinu pred kojom se našao prije nekoliko dana. On joj to ispriča.
Zatekao ju je polugolu u mokrim dronjcima, krvavih nogu, i s ljubičastim
podočnjacima na voštanom licu. Ležala je u naručju nekakvog čupavog diva
koji joj
650
je meñu .usne pokušavao ugurati rub šalice s ljekovitim čajem što ga je
pripremio brat-bolničar samostanske bolnice... Sta sve zarobljeništvo kod tih
okrutnih barbara ne načini od uljuñenih biča ...!
Gospode! Je li to moguče, Je li to ona veličanstvena markiza koju je vidio
kako pleše u Versaille-su i koju je kralj vodio pod ruku po zelenom sagu ...!
Nije mogao vjerovati svojim očima. Ne, to nije bila ona zbog koje ga je
njegovo veličanstvo zamolilo da se ukrca na brod i kod Mule Ismaila
upotrijebi svu svoju diplomatsku vještinu. Ali nešto ga je na tom jadnom
biču ipak pokolebalo: možda njena kosa i nježni udovi.
Upitan, tko je ta žena, zarobljenik u njenoj pratnji je izjavio da joj ne zna
prezime, ali zna da se zove Anñelika.
To je, daikle, ona! Anñelika du Plessis-Belliere! Ljubimica kralja Luja
XIV! Supruga velikog maršala koji je pao u boju s neprijateljem! Suparnica
gospoñe de Montespan i ukras Versaillesa ...!
Smjesta je odvedena guverneru grada, Donu de Los Cosbosu y Perrandezu
<3ja ju je žena lično preuzela na brigu.
Anñeliika je s mukom gutala pljuvačku. Glad i žeñ, koje je trpjela, ostavile
su joj čudne posljedice. Pri pogledu na bilo kakvu hranu, pa bilo to i malo
slatkiša, padala je u nesvijest od halapljivosti, ali čim bi pojela zalogaj,
pozlilo bi joj.
— A moj sudrug, šta je s njim? — upita ona.
Gospoñin de Breteuil to nije znao. Od reñemp-toristi mora da su se
pobrinuli za njega, nahranili ga i pristojno obukli Plemič ustane i oprosti se.
On poželi gospoñi du Plessis da se brzo oporavi. Ona treba da razumije da se
on ne želi dugo zadržavati u ovoj opsjednutoj tvrñavi. I jutros mu se
topovsko tane dokotrljalo pod noge, kad je otišao na zidine da udahne malo
svježeg zraka. Ovo je mjesto zaista ne-oñrHvo. Tu se jede samo grah i
usoljen bakalar, To
651.

se samo ti prokleti Španjolci, jednaki divljaci i ispos-nici kao Mauri, mogu

tako grčevito držati ovih hridina. On uzdahne, okrzne mramorni pod perima
svog šešira i poljubi joj ruku.
Kad je otišao, ona pomisli kako su mu se oči pri-jesile podrugljivo i
zlurado, ali nije shvačala razlog tome.
Iste večeri ustane uz pomoč Done Ines i napravi nekoliko koraka.
Sutradan obuče francusku odječu koju gospodin de Breteuil bijaše donio sa
svojom prtljagom. Utegnuta u krute podsuknje i ogromne suknje s obručima,
španjolska je plemkinja zadivljeno i zavidno promatrala kako se podatna
svila nabire oko. vitkog stasa otmjene francuske gospoñe. Anñe-lika zatraži
kremu za lice i tijelo. Dugo je četkala svoju kosu pred ogledalom
uokvirenim anñelčičima, koje ju je podsječalo na jezerce u udubini stijene,
tamno pod nočnim nebom. Kao i onda, vidjela je svoju gotovo bijelu, od
sunca izblijedjelu kosu, koja uokviruje plaho lice zanesene i neiskusne
mlade djevojke. Ispitivački se promatrala stavivši ruku na grudni izrezak
gdje je zlatna crte označavala granicu izmeñu opaljene i svijetle kože. Da,
ona je na sebi nosila duboke tragove. A ipak, nije ostarjela. Postala je druga
žena! Ona stavi zlatnu ogrlicu, da bi prekrila' ružan prelaz.
Rrslučac ju je silio da se drži uspravno, ali joj je ta utegnutost čak i godila.
Ponekad bi još nesvjesno posegnula rukom za skutovima burnusa da bi ih
navukla na gola ramena.
Zatim je pažljivo promotrila svoju sobu gdje obješene crne prostirke nisu
u potpunosti mogle prikriti kamene zidove tvrñave.
Napola kazba, napola utvrñen zamak, palača je, kao i sve kuče u Ceuti,
Učila na maurske grañevine: Slijepi zidovi prema uilci, a prozori otvoreni na
dvorišta zasañena zakržljalim čempresima, odakle su meci več odavna
rastjerali sve golubove. Samo je neko-
652

liko roda, iz prastarog običaja, slijetalo na rub bedema.

Meñutim se u blizini Anñelikinih odaja nalazila lodža odakle se moglo
promatrati sve što se dogaña u uskoj uličici koja se spušta prema luci.
Vidjeli su se takoñer jarboli i jedra na kupu u utvrñenoj uvali, izrazito plavo
more i, u daljini, crvenkasto kopno Španjolske.
Nagnuta preko ograde, s lepezom u ruci, ona je sanjalački gledala u tom
pravcu, prema evropskim obalama, kad opazi kako pored kuče prema luci
prolaze dva mornara. Hodali su bosi, s crvenim vunenim kapama na glavi i
velikim vrečama na ramenu. Jedan je od njih imao zlatne prstene u ušima.
Stas drugoga učini se Anñeliki poznat. Na koga je podsječaju široka ramena
pod plavim mornarskim kaputom, opasanim u struku prugastim bijelo-
crvenim pojasom? Brepoznade ga tek kad je stupio pod nad-svoñenu kapiju
pred stepenicama koje vode u luku, i kad se njegova visoka prilika tamno
ocrtala na jarkom svjetlu.
— Coline! Coline Paturele!
Čovjek se okrene. To je zaista on, samo što je podrezao plavokosu bradu,
a odječa od grubog sukna zamijenila je odrpanu robovsku košulju i- hlače.
Samo mu je uzbuñeno mahala. Grlo joj se tako stislo; da ga nije mogla
zazvati. On je malo oklijevao, zatim se vrati nekoliko koraka, ne skidajuči
oka s raskošno obučene žene koja se nagnula preko ograde lodže. Napokon
joj uspije progovoriti:
— Vrata u prizemlju su otvorena. Doñite, brao!
Ruke, u kojima je držala lepezu, bijahu joj se
sledile. Kad se okrenula, on je več stajao na pragu sobe, popevši se bosim
nogama nečujno i hitro.
S tom kapom, s teškom odječom, sa svojim tvrdim i hladnim očima,
toliko se razlikovao od slike koju je o njemu sačuvala, da je morala
pogledati njegove ruke i na njima vidjeti jjotresne ožiljke od čavala, da se
uvjeri da je to zaista on.
65.3

Nešto če sad umrijeti! Ona nije znala šta, ali je mala da mu više ne može
govoriti „ti",
— Kako ste, Coline? — upita nježno.
— Dobro... a i vi, kako vidim.
Pronicao je u nju svojim plavim okom čiji je britak sjaj pod lukovitim,
gustim obrvama tako dobro poznavala: Colin Paturel, kralj zarobljenika!
I vidio ju je s ovim zlatnim lancem oko vrata, brižljivo dotjerane kose, sa
suknjama koje su se širile oko nje i lepezom meñu prstima.
— Kud ste pošli s ovom vrečom na ramenu? —
upita ona samo da bi prekinula muk.
— Idem u luku. TJkreat ču se na „Bonaventuru",
trgovački brod koji samo što nije isplovio za istočnu
Indiju.
Anñelika osjeti kako je sva preblijeñjela. Ona krikne:
— Vi odlazite...? Vi odlazite, a da mi niste
rekli zbogom...!
Colin Paturel duboko udahne, a pogled mu još više. otvrdne.
— Ja sam Colin Paturel iz Saint-Walžry-en-Cau-
xa — reče. — A vi... vi ste otmjena gospoña, kako •
se čini, markiza...! Supruga maršala... A kralj
Francuske Šalje brod po vas...! Je li to istina?
— Da, istina je — promuca ona^— ali to ipak
nije razlog da bez pozdrava otputujete."
— Ponekad to može biti razlog — "reče sumorno.
Njegov pogled odluta s nje, 'Činilo se kao da se
udaljuje, kao da napušta polumračnu sobu u kojoj lebdi miris tamjana.
— ...Ponekad kad ste spavali — prošapče —
gledao sam vas i sebi govorio: ništa ne znam o ovoj
djevojci, a ni ona mene ne pozna. Krščanski zaro
bljenici u Berberiji, to je sve što nas veže. Ali...
osječam da mi je bliska. Trpjela je, ponižavana, oka
ljana ... Ali zna vraški dignuti glavu. Probijala se
kroz život, vidjela svijeta. Osječam da je mog kova
...I zbog toga sam sebi govorio: jednog dana, ka
snije, kad izañemo iz ovog pakla i kad se sikupa is-
654

krcamo u nekoj luci, u pravoj, domovinskoj lud pod sivim nebom i kišom
koja pada, onda ču jo] pokušati izvuči koju riječ... Pa ako je sama na svijetu
... I ako to želi, odvest ču je u svoj zavičaj, u Saint-Valery-en-Caux. Tamo
imam kolibicu. Ništa veliko, ali ubavo, s krovom od slame. I tri jabuke.
Imam i blago skriveno pod kamenom ognjišta. Ako joj se ovaj kutak
slučajno svidi, napustit ču mornarski život... ona če napustiti lutalački Kupit
čemo dvije krave...
On se prekine. Vilice mu se stisnu, on se uspravi, a pogled mu poprimi
onaj oholi i zastrašujuči izraz kojim je prkosio okrutnom Muli Ismailu.
— ... Ali evo! Vi niste za mene. To je sve!
Gnjev ga obuze. On zagrmi:
— Sve bih oprostio... Prešao bih preko vaše
prošlosti, ma kakva ona bUa. Ali preko ovoga ne !
Da sam znao, ne bih vas bio taknuo ni pincetom.
Vlastelu nikad nisam podnosio.
Anñelika preneražena krikne.
— Coline, to nije istina...! Vi lažete, A vitez de
Mericourt... i markiz de Kermoeur...?
On krišom pogleda kroz prozor kao da s one strane bedema katoličke
Ceute traži zidine Meknesa.
— To je bilo tamo, prijeko.. To je drugo. Svi
smo bili krščani, bijedni robovi..
I on iznenada pogne glavu kao da se savija pod teretom, kao da još na
leñima nosi ogromno kamenje kojim su ga natovativali čauši Mule Ismaila.
— ... Zaboravit ču mučenja — nastavi muklim
glasom — zaboravit ču križ. Ali ovo, to nikad neču
zaboraviti... Vi ste me opteretili, gospoño, vi ste me
opteretili...
A ona je znala kakav je teret navalila na njegovo srce; znala je da če on do
smrti u sebi nositi sječanje na dva glasa koja su šaputala u tišini pustinje
„ ... I ja tebe volim, Coline."
„Pst! Te riječi ne izgovaraj. Još ne Osječaš 1J se sada dobro?"
696
Tia "
„Jesam li te zaista usrečio?"
„Oh, da, jako!"
„Spavaj, janje moje..."
Anñeliki zatitraju uglovi usana, a visok se stas Colina Paturela udalji i
raspline iza zavjese od njenih suza.
On se sagne, uzme svoju vreču, baci je na rame i, skidajuči vunenu kapu,
promrmlja:
— Zbogom, gospoño! Sretan put!
On ode.
Ne, ne tako. Ne s tim neprijateljskim i ozlojeñenim pogledom. Coline!
Coline, brate moj...'!
Ona juroie u hodnik, nagne se preko ograde stepeništa. Ali on je več bio
dolje. Da li je, kad je .podigao oči, opazio suze na njenim obrazima? Da li ih
je ponio u svom srcu kao melem za svoje rane?
Ona to nikad neče saznati! Ostade kao skamenjena, dok su joj bolni jecaji
potresali grudi.
Anñelika ode da se prošeče po bedemima. Gušila se u zatvorenom
prostoru. Niski stropovi, zidovi, pritiskali su je kao da je u tamnici. Htjela se
nadisati morskog povjetarca, kako bi se oslobodila more. Po pučini su
krstarile berberske barke. Lučki su topovi štitili brodove koji isplovljavaju.
Jedan se od njih udaljuje, a bijela mu se jedra nadimlju na nebeskom
plavetnilu. Da li on odvodi Colina Paturela, kralja zarobljenika, siromašnog
normanskog mornara, skupa a njegovim čemerom? „Glup li je život!"
govorila je sebi Anñelika. Plakala je sasvim tiho, zaslijepljena odsjevom
valova koji su zapljuskivali podnožje tvrñave.
O, Sredozemno moče! Nostra madre! Nostra mañre!
Naša majka! Plava kolijevka, ogromno maču-hinsko krilo koje je prigrlilo
sve rase, koje uljujkuje sve snove.

Sredozemno more, vjeStičin kazan u kojem ključaju sve strasti...!

Anñelika se bijaše otisnula na njegove varave valove i krhotine svojih
uništenih snova i nada pre-pustivši se plavim i zlatnim obmanama...
Činilo se kao da je ovo putovanje i poduzela samo zato da izbriše suviše
tvrdokornu sliku svog muža. Otišavši zato da bi ga oživjela, danas otkriva da
se čak i sječanje na njega rasplinulo. Na ovim obalama, koje su vidjele kako
se ruše tolika carstva, sve se opet pretvaralo u prah...!
Bila je umorna od svega i smatrala da je dovoljno žrtvovala za jedan
nedostižan cilj, za okrutno priviñenje.
 Kao i mali Cantor, prva žrtva, koji' je dozivao „Oče moj! Oče moj!" prije
nego što je nestao pod valovima, ona bijaše zazivala „Ljubavi moja!" ali
nitko nije odgovorio.
Utvare, utopije, osipale su se u. laganom kretanju jedara na obzorju, u
mirisu smeñe kave i u imenima žuñenih ili zagonetnih gradova: Kreta-gusar,
Meknes gdje robovi izdišu u rajskim vrtovima, bijeli Alžir.
U ovom trenutku nije plakala toliko mad svojim neuspjehom i
razočarenjem, koliko nad vječnom us-ipomenom na lica koja su nosila ime
Osman Ferañi, veliki eunuh, Colin Paturel, na ikriž raspeti, .pa čak i taj
čudesni Mula Iamail koji u isti red stavlja molitvu i pohotu.
Pa čak i ona vitka, mračna ličnost, Mefisto mora, Rescator, za kojeg veliki
mudrac bijaše rekao:
„Zašto si mu utekla? U zvijezdama je zapisan tvoj i njegov život,
najneobičniji životi na svijetu!"
Sumanuti glas d'Escrainvillea urlao je u "daljini: „Tebi če ona pokazivati
zaljubljeno lice, prokleti ča-robnjače Sredozemnog mora..."
Ali se to nije obistinilo. Još jedanput je vihor s pucine ispremiješao sve
sudbine i ona je lice lju-

656

42 Neukrotiva Anñelika

657

bavnice pružila tek siromašnom mornaru koji če ga odsad u svom srcu nositi
kao ukradeno blago.
Sve se pobrkalo, sve je bilo pod znakom pitanja. Ali jednu je istinu u tom
kaosu Anñelika počela da razabire. Žena, koju bijaše promatrala u jezercu,
ona koja se prala na izvoru u oazi i koja pod mjesečinom bijaše protegnula
svoje podmlañeno tijelo, nije imala ništa zajedničko s onom koja je prije
nepune godine dana, pod raskošnim versajskim lusterima, izazivala gospoñu
de Montespan.
Bila je več iskvarena, pohlepna, razvratna žena koja je voljela spletke, a i
sama lovila u mutnom. Duša joj bijaše crna kao u onih odvratnih ljudi meñu
kojima se kretala.
Samo sječanje na njih izazivalo je u Anñeliki mučninu, potrebu za
povračanjem. Nikad, reče sebi, nikad se više neče vratiti meñu njih! Ona je
sa sebe sprala svu prljavštinu udišuči mirisan zrak cedrova. Pustinjsko je
sunce spržilo sve otrovne izdanke koji su bujali u njoj.
Sad ih ona vidi onakve kakvi jesu; ona više ne može podnositi
ograničenost i taštinu ispisane na licu jednog Breteuila, ni naprezati se da na
njih uglañeno odgovara.
Naravno, ona če uzeti Florimonda i Charlesa Hernija, a zatim otiči, Da,
ona če otiči...!
A kamo... ?
Gospoñe, zar se na ovoj zemlji ne bi mogao stvoriti svijet u kojem jedan
Breteuil ne bi imao prava prezirati jednog Colina Paturela, u kojem se jedan
Colin Paturel ne bi morao osječati ponižen zbog svoje ljubavi prema
nedostupnoj dvorskoj gospoñi... ?
Novi svijet u kojem bi dobri, hrabri i mudri bili gore, u kojem bi dolje
ostali slabiči i pokvarenjaci?
Zar nigdje ne postoji djevičanska zemlja koja če prihvatati ljude dobre
volje? Gdje, Gospoñe, gdje je ta zemlja... ?
Ona se vrati duboko zamišljena. Večeras če razgovarati 6 gospodinom de
BreteuUom. Kralj je po
656

nju poslao brod. Obuzeta paničnim strahom i ne vi-deči izlaza iz očajnog

položaja, ona se bijaše obratila na njega. On se nije oglušio. Ali Anñelika
neče dozvoliti da se nad njom ponovo zatvori stara klopka. Je li ona u kakvoj
obavezi prema kralju? Ali u tom pravcu, reče sebi, još ništa nije utanačeno.
Poredak figura na šahovskoj tabli gotovo se nije promijenio od prošle
godine.
Ona još iste večeri obavijesti francuskog diplomatu da ga ne želi dulje
zadržavati u Ceuti. Ona če svoj boravak ovdje produžiti, jer se još osječa
slabom, ali bi se gospoñin de Breteuil mogao vratiti u Francusku i izvijesti
kralja o uspješno obavljenom zadatku. Iako su mu ostali prišfceñeni
predviñeni troškovi buduči da je vlastitim snagama utekla Muli Ismailu —
ona nije niSta manje zahvalna njegovu veličanstvu na ukazanoj joj
bezgraničnoj dobroti.
Diplomata se jedva nasmiješi i pogleda je likujuči pakosno i zlobno.
Nikad je nije trpio. Nije mogao zaboraviti da je prilikom posjete Bahtiari-
bega ona imala uspjeha tamo gdje su on i njegovi kolege doživjeli poraz. A
kralj im je povodom toga i te kako predbacivao da su nevjesti i nespretni.
On odgovori da se gospoña du Plessis-Belliere na žalost vara. Zar nije
pretpostavila da je njegovo veličanstvo iz dna duše ozlojeñeno na nju... ?
Radi se,, konačno, o besprimjernoj neposlušnosti, a kralj ne običava olako
prelaziti preko postupaka koji graniče s pobunom. Po svom utjecaju, brojnim
vezama, visokom položaju na dvoru, gospoña du Plessis-Belliere je isuviše
važna ličnost a da njeni čini ne bi urodili kobnim posljedicama. Ljudi su se
krišom smijali „dobroj šali" ikoju je priredila kralju, a pariški su pamfletisti s
užitkom opjevali tajanstveni bijeg lijepe amazonke. Pretrpjevši tolike
neugodno-'sti, kralj nije spreman samo tako da oprosti...
Ako ga je njegova beskrajna velikoduSnost i po-nikala da prjtekne u
pomoč onoj koja je sebe dovela u tako žalostan položaj, njegovu vladarskom
dostojanstvu ne priliči da spužvom preñe preko sve-
«* 659

ga. A oprez mu nalaže da ne poklanja povjerenje osobi koja j'e, na žalost,

usvojila skandalozno ponašanje negdanjih ženskih pristaša fronñe...
RazjarivŠi se, Anñelika presiječe ikrasnorjefilvu propovijed.
— Pa to je samo još jedan argumenat u prilog
mom nastojanju da ne zloupotrijebim velikodušnost
njegova veličanstva. Vratite se u Francusku, gospo
dine. Ja ču putovati na vlastiti trošak.
— To ne dolazi u obzir, gospoño.
— A zašto?
—. Zato što imam nalog da vas uhapsim, gospoño, u ime kralja.

SADRŽAJ
PRVI DIO
ODLAZAK
I Desgres odbija Anñellku — — — — — — — 7
U Policajčeva otkriča o JoHrejr de Peyracu
Skrinjica u kapeli __ — — — — — - 18
III Florimondove ludorije — — — —— — — 38
IV Podzemni hodnik — — — — — — — — — 46
V Marselj — — — — — — — — — — — 51
VI Otac Antoine je vidio grofa de Pevraca
policija traga za Anñelikom — — —— — — 56
VII Bijeg kroz Marselj
Vojvoda de Vivonne se predaje — —— — — 72
vm Pobijedila sam, gospodine Desgreze — — — — «9

DRUGI DIO
KRETA
IX Na añmiralskoj galiji — — — — — — — — 97
X Priviñenje u veslamlci — — — — — — — 105
XI Uznemirenost galiota
Gusari na pomolu — — — — — — — — — 113
XII Pomorska bitka s Rescatorom — — — — — 127
xm Pobuna galiota
Anñelika u njihovim rukama
pogibija Nikole calembredainea — — — — — 137
XIV Pljačkaši olupina — — ___ 150
XV MelHor pannassave 1 njegova Jolietta — — — 15f
XVI Neugodan susret — — — — — — — — — 184
XVH Anñelika u rukama marklza d'Escrainvillea,
bauKa Sredozemnog mora — — — — — — 17!
XVni Kako se kroti robinja — — — — —— — 185
Gussrs3sa pravda — — — — — — — — — IM

660

661

XX Zor» as Clkladlm« — — — _____ 201

XXt Legenda o Reseatoru — — — — — — — — 219
XXII Pred ofilma Erosa — — — — — — — — — 524
XXIII Dolazak ha Kretu
XJ tamnici s ostalim zarobljenicima — — — — 234
XXW Jedva kušnja
Anñelika Je slomljena — — — —— — — 249
XXV Kroz kretske ulice
Savary kujo urotu — — — — — —— — — 257
XXVI Batlstan
Posljednji pokušaj malteških vitezova — — — 264
XXVII Neviñeno nadmetanje
Anñelika prodana za trideset, i pet tisuča
pijastera — — — — —?— — — ___ 274
XXVIII. Novi gospodar
Požar Krete _ — — — — — —_—- 290
XXIX Malta — — — — — — — — — — — — 299
XXX Sluga Joffreya da Pevraea — — — — — — 311
XXXI VeUki meštar blagosilja Anñeliku — - — — 317
XXXII Na malteškoj galiji
Zasjeda na otoku Čamu — — — — — — — 321
XXXIII tr rukama Berbera — — — — — ___ 337
TEECI DIO
VELIKI EUNUH
XXXIV Jutro nad Alžirom, bijelim grañom — — — - 345
XXXV Stara robinja Mirellla Provansalka — — — — 350
XXXVI Mezzo-Morteov smijeh _ _ _____ 355
XXXVn Izvršenje smrtne kazne nad malteškim vitezom 365
XXXVIII Mezzo-Morte otkriva svoju zamku
Anñelika bježi — _______ 375
XXXIX Veliki eunuh i francuska zarobljenica — — — 39B
XL Savarv 1 njegov slon
Osman Ferañi 1 njegove trgovačke brige — — 405
XLI Karavana __ — — — — — — ___ 420
XLn Ljubavni ples — — __ — _ — ___431
XLHI Mula ismall — — — _ — _____ 43a
XLTV Mekneski harem
Crnkinja 1 Engleskinja — — — _ — __ 444
XIJV savary otkrio „mumiju"
Ponovo pripremanje bijega — — — — — — 455
XLV] Predstava u lavljoj jami — — — — — — — 464
XLVn Colin Paturel, kralj robova —- — — _- 477
XLVIII Mekneski vrtovi
Pogubljenje robinje _ — — _____ 4gj

XUX N06 nad haremom — — — — — — —— 4M

L Trg robova
Dolazak očeva redemptorlsta — — — — — 493
LI Anñeiikina poruka Luju XIV — — — — - 508
LII stari Savary, žrtva sultana — — — — —— g;g
Lili Veliki eunuh predstavlja Anñeliku Muli Ismallu 526
LIV Zamka strasti — — — — — — — — — — 533
LV Anñelika na mukama
Veliki eunuh Čita Iz zvijezda njenu sudbinu — 536
LVI Anñelika se udružuje s Lejlom Ajšom
Ona Izmiče panteri... 1 velikom,eunuhu — — 548
LVn u vrtovima otpadnika — — — — — — — 562
ČETVRTI DIO
BIJEG
LVIII Čekanje u mekneskom melahu — — — — — 571
LIX Prva etapa
Baruština u ševaru — — — — — — — — 582
LX Borba s orlom — — — — — — — — — — 588
LXI Zeñ i lavovi -- — — — — — — — - 598
Lxn izvori u oazi — — — — — — — — — — 602
LXIII Let strvinara — — — — — — — — — — 609
LXIV Colin Paturel 1 Anñelika, jedini preživjeli
Zmijski ujed — — -- — — — — -- 612
LXV Ljubav pod cedrovima — — — — — — — 626
LXVI Zadnja etapa — — — — — — — — — —
642
LXVII Katolička Ceuta i markiz de Breteuil — — - 646

662

Za izdavača Drago Crnčevič

Štampa i grafička oprema
Grafička radna organizacija „Kultura"
OOUR „Štamparija Kultura", Beograd, Makedonska 4