PALEOLITIK

australopitecine (4 mil.g.-1 mil.g.)

robusne a. africanus
australopitecine

DONJI 2,5 mil.g. - prve alatke u Africi

OLDUWAN (1,7-1,6)
h. habilis (O) h. rudolfensis

h. ergaster (A)

1 000 000 g. - prve alatke u Europi h. heidelbergensis (A)

GÜNZ 800 000-600 000 h. erectus (A)
ASCHELEUN (1 700 000-250 000)
MINDEL 480 000-230 000

SREDNJI 200 000 g. MOUSTERIEN (250 000-40 000) h. neanderth.(M)

RISS 170 000-120 000

WÜRM 75 000-10 000 h. sapiens

GORNJI 40 000 g. CHATELPERRONIEN
AURIGNACIEN (40 000-20 000)
GRAVETTIEN (27 000-20 000)
SOLUTREEN (20 000-17 000)
MAGALENIEN (17 000-10 000)
EPIGRAVETTIEN (20 000-10 000)
10 000 g.

Donji paleolitik započinje prije 2,5 miljuna g. s izradom prvih poznatih alatki (sjeckala i
sjekača) koje pripadaju olduvanskoj kulturi, a izrađivao ih je h. habilis. Moguće je da su i
australopitecine koje su živjele sa i usporedo s h. habilisom izrađivale alatke, ali one danas
nisu prepoznatljive jer sliče prirodno nastalom kamenju. Toj teoriji u prilog bi išao
eksperiment s čimpanzom Kanzee koja je naučila raditi izrađevine no one se nisu razlikovale
od prirodno nastalih oštećenja na kamenu. Također je u kontekstu s A. garhi (nalazište Bouri)
nađena životinjska lubanja razbijena alatkom. Najstarije alatke nađene su na nalazištu Gona
u Etiopiji i datiraju pred 2,6-2,5 miljuna g. Počeci tehnologije vidljivi su na nalazištima
Swartkrans (Etiopija, robusni australopitek u sloju s alatkama), Sterkfontein (Etiopija), Hadar
(Etiopija), Koobi Fora (Kenija) i Olduvai (Tanzanija). Uz h. habilisa je vjerojatno postojala i
vrsta h. rudolfensis no nije poznato koji je od njih predak kasnijih ljudi kao ni to to koji je, ili
su oboje, izrađivao alatke.

Ašelejenska kultura pojavljuje se na području Afrike prije 1,7 miljuna godin i razvija se iz
oldovana. Ova kultura se rasprostire u Africi, zapadnoj Aziji i Europi, a traje do prije 250 000
g. Kultura se može podijeliti na ranu i kasnu, a u kasnoj se vide dotjeranije alatke na

1
odbojcima i korištenje mekog čekića. Koristi ju h. ergaster odnosno h. erectus koji se razvio
iz h. habilisa prije 1,5 miljuna godina. To je čovjek koji je prvi izašao iz Afrike i proširio se na
Aziju i Europu. Ipak, u Europi se i dalje koristi oldovanska tradicija što možda znači da je
čovjek tu došao prije početka korištenja ašelejenske kulture. Ove oldovanske alatke u Europi
su datirane od 1 000 000-500 000 g. BP. Ašelejenske alatke javljaju se u Europi prije pola
miljuna godina i koristi ih h. heidelbergensis, tj. arhajski h. sapiens po nekima. Najraniji
dokazi prisutstva ljudi na području Europe su Le Vallonet (F), Isernia la Pineta (I), Šandalja
(HR) i Prezletice (CZ). Antopološki nalaz iz Španjolske (Gran Dolina) datira se prije 800 000
g., a pripisuje se h. erectus/ergaster ili ranom h. heidelbergensisu. Osim ašelejenskih šačnika
koristi i sjekire izrađene levaloaškom tehnikom pa neki smatraju da je to dokaz da se iz njega
razvio neandertalac. Također, moguće je da se iz njega razvio h. sapiens u Africi. H.
heidelbergensisu pripisuje se izrada kopalja, upotreba vatre (250 000 g. BP) i prve nastambe
(Terra Amata). Također u ovo razdoblje pripada i «figurica» iz Bereckhat Rama.

Musterijensku kulturu koristi h. neanderthalensis u Europi i Levantu. Neandertalac, kao i

korištenje musterijanske kulture smještaju se u srednji paleolitik, 200 000-40 000 g. BP.
Najčešće alatke musterijena su različiti tipovi strugala, udupci i nazupci. Postoje četiri tipa
musterijena: tipični musterijen, šarentijen (quina i ferassie), zupčasti musterijen i musterijen
s ašelejenskom tradicijom (A i B tip). Tipični musterijen poznat je po velikoj zastupljenosti
strugala kao i šarentijen no Quina ima veću zastupljenost poprečnih strugala dok Ferassie ima
tipologiju modificiranu levaloaškom metodom. U zupčastom musterijenu prevladavaju udupci
i nazupci dok su strugala rjeđa, a MTA A tip ima zastupljene šačnike, strugala, šiljke, udupke i
nazupke, dok MTA B tip ima manje šačnika no česta sturgala, nazupke i noževe s hrptom.
Bordes smatra da varijetet musterijena postoji zbog različite tradicije neandertalskih plemena
dok Binford različitost alatki pripisuje funkcionalnosti, tj. da će alatke biti prilagođene ovisno
o lokalitetu odnosno sezonski. Neki znanstvenici misle da je neandertalac podvrsta h. sapiensa
pa koriste naziv h. neanderthalensis sapiens odnosno h. sapiens sapiens, a pretka obje
podvrste pripisuju h. sapiensu heidelbergensisu. Na Bliskom Istoku su nađeni anatomski
moderni ljudi u asocijaciji s musterijenom. Morfološki moderni ljudi se prvi put javljaju 190
000 g. BP u Etiopiji, zatim 150 000 g. BP i oko 130 000 g. BP u Južnoj Africi. H. sapiens se u
Europu dolazi 40 000-35 000 g. BP. Zadnji neandertalci se u Europi javljaju 29 000 g. BP i to
u Vindiji, a ne kako se prije mislilo da je zadnje utočište naendertalaca pred naletom h.
sapiensa bilo 30 000 g. BP u Španjolskoj. Moderni ljudi i neandertalci su u Europi
istovremeno živjeli desetak tisuća godina. Tako postoje tri teorije po kojima se zbila smjena
neandertalaca i modernih ljudi. Tako out-of-Africa model kojeg zastupa Stringer kaže da su
moderni ljudi došli u Europu iz Afrike ne miješajući se, ili uz minimalno genetski nevažno
miješanje, s neandertalcima te su oni polako istisnuti i izumrli jer su moderni ljudi imali bolju
prilagodbu na životne uvjete. Suprotni multiregionalni model zastupa Wolpoff i misli da se o
ljudima uopće ne može govoriti kao o različitim vrstama nego o jednoj h. sapiens vrsti s
različitim podvrstama, a među njima je došlo do dovoljne izmjene genetskog materijala da ne
bi došlo do izdvajanja posebnih vrsta. Treći, asimilacijski model kojeg zastupa Smith
kombinira dva prethodna modela i kaže da su se anatomski moderni ljudi razvili u Africi no
došavši u različite geografske predjele miješali su se sa starosjedilačkim populacijama (npr.
neandertalcima u Europi) koje su tako imale utjecaja na razvoj suvremenog čovjeka.
Najstariji poznati moderni ljudi u Europi javljaju se u Rumunjskoj (Pestera cu Oase) 36 000-
34 000 BP i Češkoj (Mladeč) 35 000-34 000 BP. Miješanju neandertalaca i modernih ljudi u
prilog idu nalazi iz Mladeča koji pokazuje arhaična obiljažja modernih ljudi te Lagar Velho,
kostur iz 24 000 g. BP s anatomskim obilježjima neandertalaca.

2
Šatelperonijenska kultura je prijelazna kultura iz srednjeg u gornji paleolitik u Francuskoj i
dijelu Španjolske i dugo se pripisivala anatomski modernim ljudima no nakon što je nađena u
asocijaciji s neandertalcima zna se da su je oni izrađivali. Najčešća alatka je
šatelperonijenski šiljak ili nož napravljen na sječivu dok se obrada nalazi na zaobljenom rubu.
Pošto kultura ima dosta gornjopaleolitičkih svojstava neki smatraju da su je neandertalci
razvili pod utjecajem modernih ljudi. Također, kultura nalikuje na B tip musterijena s
ašelejenskom tradicijom gdje su česti noževi hrptenjaci. U ovoj kulturi nađen je i nakit s
nusproduktima izrade što znači da su ga naendertalci samostalno izrađivali. U šatelperonijenu
se javlja moderno ponašanje: kulturno definiran sustav, simbolika, sofisticirana izrada alatki,
korištenje projektila i lovno umijeće.

Seletijenska kultura javlja se u Mađarskoj i Češkoj i jedna je od prijelaznih kultura u gornji

paleolitik. Datira se pred 42 000-39 000 g. Možda se može povezati uz neandertalce. Javljaju
se gornjopaleolitičke alatke izrađene srednjopaleolitičkim metodama: koštani šiljci s
rascjepljenom i punom bazom kao i u orinjasijenu te bifacijalni šiljci, strugala i dubila.
Varijacije seletijena su bohunicijen i ježmanovicijen.

Orinjasijenska kultura je prva prava gornjopaleolitička kultura koju koristi h. sapiens.

Najčešće alatke su koštani šiljci pune i rascjepljene baze, (orinjasijenska) sječiva, njuškolika i
kobiličasta grebala. Orinjasijen se rasprostire u Europi, Bliskom Istoku i sjevernoj Africi, a
datira se 40 000-20 000 g. BP.

Gravetijenska kultura datira se 27 000-20 000 g. BP. Karakteriziraju ju gravete, sječiva sa

zarubljenim poprečnim rubom i dubila. Karakteristična je pojava Venera.

Solitrejenska kultura koristi obostrano obrađene listolike šiljke, strugala i grebala.

Rasprotire se na području Portugala, Španjolske i Francuske. Njoj se pripisuje izum toplinske
obrade,obrada kamena pritiskom, koštane igle s ušicom i propulsera. Što se tiče listolikih
šiljaka upitna je isplativost i funkcionalnost takve alatke, a i očito je da je za izradu bio
potreban određen stupanj vještine i naukovanje.

Magdalenijanska kultura datira se između 20 000 i 10 000g. BP. Što se tiče alatka vidljiva
je mikrolitizacija i razvijena koštana industrija, a špiljska umjetnost je na vrhuncu.

Epigravetijenska kultura datira između 20 000 i 10 000 g. BP. To je finalna kultura gornjega
paleolitika na području Hrvatske, a koristi mikrolite, gravetice, šiljke s usjekom, pločice s
hrptom i kratke grebala.

HRVATSKA
Sjekač iz Šandalje I vjerojatno je istodoban s najstarijim europskim alatkama.
Ašelejenska kultura u Hrvatskoj javlja se u Punikvama s dva šačnika i još nešto rukotvorina
te u Donjem Pazarištu s jednim šačnikom.
Srednji paleolitik – Krapina, Vindija, Mujina pećina, Veternica... U Krapini je ustanovljen
šarentijenski tip musterijena.
Kod nas nije prisutan gravetijen već epigravetijen paralelan sa solitrejenom i
magdalenijenom.
Vindija G1 – nađena je mandibula neandertalca datirana 29 000-28 000 g. BP u asocijaciji s
gornjopaleolitičkim alatkama no neki misle da se radi o krioturbacijama ili bioturbacijama u
sloju. Moguće je da je dio alatki pomiješan no asocijacija neandertalca i koštanih alatki je
moguća. Vjerojatno se radi o selentijenu. Prijelaz iz srednjeg u gornji palolitik označava

3
Vindija. Ustanovljeno je da su neandertalci iz Vindije često jeli meso. Koštani šiljci pronađeni
su u asocijaciji s musterijanskim i gornjopaleolitičkim alatkama.
Šandalja II – najveće gornjopaleolitičko nalazište u Hrvatskoj, orinjasijen, samo Šandalja
ima rani epigravetijen, a usto ima i kasni. Orinjasijen u Hrvatskoj se satoji od slučajnih
nalaza: Bukovac, Ravni kotari...
Epigravetijenska kultura datira između 20 000 i 10 000 g. BP. To je finalna kultura gornjega
paleolitika na području Hrvatske, a koristi mikrolite, gravetice, šiljke s usjekom, pločice s
hrptom i kratke grebala. Nalazi se na Rabu, Korčuli, Braču, Hercegovini i Crvenoj Stijenu
(Crna Gora).
Crvena Stijena pripisuje se orinjasijenu mediteranskog tipa no nema tipičnih orinjasijenskih
alatki niti datacije da bi to mogao biti orinjasijen. Moguć je stratigrafski hijaks između
epigravetijena i musterijena.

4
 MEZOLITIK
Mezolitik je period između zadnjeg ledenog doba i početka poljoprivrede. Tradicionalno se
uzimaju 10000 i 5000 g. BP iako se mezolitička obilježja, mikrolitizacija i ribolov, javljaju
već i ranije. Također, neolitička obilježja poput keramike, sedentizma, glačanja kamena i
kompleksnije društvene organizacije javljaju u kasnom mezolitiku. Isto tako kod mnogih
grupa se mezolitički način života nastavlja u neolitiku.
U mezolitiku se događaju ključne promjene: rangirana društva i agrikulturalna ekonomija, a
čovjek počinje dramatično mijenjati okoliš. Također se razvija tehnologija.
Klimatske promjene su najdramatičnije u sjevernoj Europi gdje se uslijed topljenja leda
odvijaju dva procesa: povišenje razine kopna i razine mora. Tunru zamjenjuje šuma,
glacijalne životinje se sele na sjever, a za njima i neke grupe ljudi. Razvijaju se mali sisavci
što mijenja taktike lova.
Najčešća sirovina je kremen i rožnjak, akoriste se kvarc, kvarcit, škriljevac, rogovi, drvo i
kosti. Karakteristika mezolitika je i korištenje različitih lokalnih sirovina za alatke. Jedini
poznati kamenolom je Sveti Križ u Poljskoj, a drugdje se koriste površinski nalazi.
Prisutna je mikrolitizacija, a alatke su vješto dorađene. Mikroliti su služili kao vrškovi koplja i
strelica što i dokazuje nekoliko nalaza gdje su smolom ili konopljem vezani za drveni dio.
Također su nađeni u životinjskim i ljudskim kostima.
Za mezolitik su karakteristične kremene sjekire i bradve. U Rusiji su u ranom mezolitiku
nađene motike koje su mogle biti upotrebljavane za zemljoradnju.
Izrađivale su se košare, mreže i udice.
Prve keramičke posude se javljaju prije 5600 godina u Skandinaviji. Upotreba posuda je
možda indikacija polu ili savim sjedilačkog života.
Živilo se u šatorima i kolibama uz koje su često jame za kuhanje, skladištenje i otpad. U
Norveškoj su nađeni kameni temelji i zidovi kuća, a u Danskoj drveni podovi. Najbolje
očuvane kuće su u Lepenskom Viru gdje su se mezolitički lovci vjerojatno nastanili na duže
vrijeme.
U mezolitiku su kolonizirani mnogi otoci što ukazuje na postojanje čamaca, a postoje dokazi
da se ribolov nije bio vezan samo uz obalu.
U Rusiji su nađene skije.
Mezolitička društva su bila fleksibilna i prilagodljiva što se tiče prehrane, a to znači da su
ljudi tada dobro poznavali svoj okoliš i promjene u distribuciji izvora.
U mezolitiku se javljaju ukopi pasa koji pokazuju da su bili domesticirani i jako cijenjeni.
Možda su i pomagali u lovu. Za lov se koriste zamke, a u Španjolskoj je na špilji nacrtan
koordiniran lov. U sjevernoj Europi se vjerojatno lovilo pojedinačno slijedeći životinje. Za
one koji su živjeli na obali prevladavala je morska ili riječna hrana. Lovile su se i ptice zbog
perja, a možda i hrane.
Iskorištavanje okoliša je bilo organizirano i vješto.

5
 METODE LOMLJENJA KAMENA
Lomljenje kamena ima za cilj proizvodnju lomljevine koja se može odmah upotrijebiti ili
dalje obrađivati kako bi se dobili određeni tipovi alatki.

Metode lomljenja kamena mogu biti jednostavne ili predeterminirane.

Kod jednostavne metode lomljenja ne postoji prethodna priprema jezgre i planiranje udarca
tako da odbojci nemaju standardizirani oblik. Tehnika koja se koristi kod ove metode je
izravan udarac tvrdim čekićem.

Vezu između jednostavnih i predeterminiranih metoda predstavlja diskoidna metoda. Za nju

je karakteristično da odbojci nastaju centripetalnim odbijanjem od jezgre diskoidna oblika.

Predeterminirane metode lomljenja kamena su: levaloaška metoda, yubetsu, kombewa i

metode dobivanja sječiva.
Levaloaška metoda je karakteristična za srednji paleolitik iako se razvila već u donjem
paleolitiku prije 500 000 g. Nazvana je po predgrađu Pariza Levallois. Tipovi levaloaške
metode su izravna i ponavljajuća levaloaška metoda. Izravnom levaloaškom metodom se
nastoji dobiti jedan prioritetni odbojak dok ponavljajuća levaloaška metoda ima za cilj
dobivanje više manjih levaloaških odbojaka. Ponavljajuća levaloaška metoda može biti
jednosmjerna, dvosmjerna ili centripetalna. Kod levaloaških metoda se koristi izravan udarac
tvrdim čekićem.
Kombewa metoda se uglavnom koristila u Africi za masovnu proizvodnju standardiziranih
sječiva. U kombinaciji s levaloaškom metodom ova će metoda dati karakteristična Tabelbala
sječiva. Tehnike koje se koriste su izravan udarac tvrdim i mekim čekićem, neizravan udarac i
tehnika pritiska.
Yubetsu metoda je prvi put opisana u Japanu i tamo je dobila ime, no nije se tamo i prvi put
pojavila. Služi za dobivanje sječiva tehnikom pritiska.
Metodama dobivanja sječiva se dobivaju sječiva i pločice. To su odbojci relativno paralelnih
rubova čija je duljina barem dvaput veća od širine. Pločice su sječiva obično manja od 3 cm.
Sječiva mogu imati dodatnu obradu na jednom ili oba uzdužna ruba, a također i na poprečnom
rubu. Pojavljuju se već u musterijenu no češća su u gornjem paleolitiku. Na sječivima mogu
biti izrađene i druge alatke. Tehnike korištene za dobivanje sječiva su izravan udarac tvrdim
ili mekim čekićem, neizravan udarac i tehnika pritiska.

6
TIPOLOGIJA I TEHNOLOGIJA A.K.A. LITIČKA
ANALIZA U ARHEOLOGIJI
Tipologija i tehnologija su dva najvažnija pristupa litičkoj analizi. Dok je tipološki pristup
statičan te ima za cilj stavljanje nalaza u krono-kulturološku sekvencu, tehnološki pristup je
dinamičan, on pokušava rekonstruirati proces proizvodnje te na temelju toga zaključiti o
ponašanju čovjeka i socijalnim odnosima između populacija i skupina. Ranije se pokušavalo
razlučiti koji je pristup bolji pri analiziranju arheološkog materijala no danas je jasno da bi se
oba pristupa trebala koristiti zajedno jer će tako dati vjerniju rekonstrukciju pojedinih procesa
i vjerniju interpretaciju djelatnosti na nekom nalazištu.

Tipologija je znanstvena disciplina koja omogućuje definiranje, prepoznavanje i klasificiranje

arheoloških nalaza. Tiplogiju donjeg i srednjeg paleolitika uvodi Bordes, a tipologiju gornjeg
paleolitika de Sonnerville-Bordes i Perrot. Kod tipologije je važno spomenuti da nazivi ne
odražavaju uvijek funkciju oruđa već se ona određuje mikroskopskom analizom istrošenosti
rubova. Perles uvodi pojam sustavne i prilagođene tipologije. Sustavna je ona tipologija koja
se unaprijed definirana i nepromijenjena primjenjuje na nova nalazišta, dok se prilagođena
tipologija stvara na materijalu novog nalazišta. Za tipologiju je dosta važan pojam
okaminskog usmjeritelja (fossil directeur), najtipičnije rukotvorine određene kulture.
Glavna prednost tipologije je ustaljenost naziva za određenu vrstu alatke koje će koristiti
stručnjaci diljem svijeta bez potrebe za podrobnijim opisom te alatke. Također, u većini
tipologija svaka alatka ima jedinstven broj tako da je mogućnost za terminološku pogrešku još
manja. Tipologija je bitna i za krono-kulturološku obradu jer se na temelju nje stvara kultura
te se mogu ustanoviti neke sličnosti ili razlike unutar kultura. No, ovo također može biti i
mana tipologije jer tipološka sličnost nekih kultura može dovesti do krivih zaključaka što je
poznato iz primjera seletijenske i solitrejenske. Najveći nedostatak je ipak regionalna
ograničenost jer tipologiju načinjenu na jednom području nije uvijek moguće koristiti i na
drugom. Također, dvije alatke različite morfologije ne moraju nužno biti dvije izvorno
različite alatke već druga alatka može biti samo posljedica uporabe i ponovnog obrađivanja
prve alatke. Tipologija može utvrditi razlike između pojedinih ili unutar iste kulture no neće
moći odgovoriti na pitanje uzroka i smisla tih promjena.

Tehnologija je znanstvena disciplina koja omogućuje rekonstrukciju metoda i tehnika izrade

rukotvorina. Ona uključuje cjelokupni sistem tehničke obrade primijenjen unutar jedne
kulture. Naziv metoda odnosi se na ukupnost primjenjenih procedura kojim se postiže
određeni cilj (npr. izrada alatke), dok je tehnika praktična metoda, vještina ili umjetnost koja
se primjenjuje s određenim zadatkom (npr. izravan udarac tvrdim ili mekim čekićem,
neizravan udarac te tehnika pritiska)
Chaine operatoire, tj. lanac operacija je baza Leroi-Gourhanovog pristupa tehnologiji. Lanac
primjenjuje se za objašnjavanje ekonomskog aspekta nalazišta (radionica, kamenolom,
dugotrajno ili kratkotrajno stanište itd.). Glavne faze lanca su pribavljanje sirovine, više faza
proizvodnje, uporaba alatke, dorađivanje, ponovna uporaba i odbacivanje. Svaka faza ima
karakteristične produkte koji se mogu prepoznati u materijalu.
Dva su osnovna modela uspostavljanja tehnologije: etnoarheologija i eksperimentalna
arheologija. U etnoarheologiji se arheološki materijal uspoređuje sa oruđima suvremenih
lovačko-sakupljačkih i nomadskih zajednica, dok eksperimentalna arheologija
eksperimentiranjem pokušava dobiti predmete slične arheološkom materijalu.
Pri uspostavljanju kronologije na temelju tehnologije treba paziti na izum tehnike, njenu
kompleksnost i sposobnost da identificira kulturu.