EGEJSKA KULTURA

Na području oko Egejskog mora, na egejskim otocima i na otoku Kreti nastalo je još u četvrtom tisućljeću pr. Kr. nekoliko visokih
kultura. Najvažnija od njih je ona nastala na otoku Kreti. Klima je na Kreti mediteranska, a zemlja plodna pa su se stanovnici
bavili ratarstvom, stočarstvom i ribolovom. Temelj bogatstva i blagostanja Krete bili su trgovina i pomorstvo. Položaj otoka, bio
je izvanredan pa se Kreta na pomorskom putu nije mogla zaobići. Stoga su Krećani poput Feničana razvili posredničku trgovinu.
Na Kreti su bili razvijeni i mnogi obrti, a Krećani su bili vješti u izradi nakita od zlata i srebra.
Egejska kultura je opći naziv za srodne brončanodobne kulture koje su se od 3000. do 1100. pr. Kr. razvijale na obalama
Egejskoga mora, na Cikladima, Kreti i Peloponezu.
Cikladska kultura (također poznata i kao
Cikladska civilizacija ili Cikladsko razdoblje) je
kultura ranog brončanog doba koja se razvila
na Cikladima u Egejskom moru, te svoj najveći
uspon imala u periodu 3000.-2000. pr. Kr.;
najstarija kultura brončanog razdoblja u
Europi.
Cikladska kultura kasnog neolitika i ranog
brončanog doba je najpoznatija po
shematskim plošnim ženskim idolima koji su
isklesani iz čistog bijelog mramora. Ona je
prethodila velikoj civilizaciji srednjeg
brončanog doba ("minojskoj") kulturi koja se
razvila na Kreti, na jugu. Mnoge od tih figurica
su opljačkane iz grobova kako bi se zadovoljila
potražnja za cikladskim artefaktima koja se
razvila početkom 20. stoljeću. Samo 40% od
oko 1.400 pronađenih figurica imaju poznato
porijeklo, jer su pljačkaši uništili dokaze.
Cikladska kultura se razvila još prije 4000. pr. Kr. kao posebna neolitska kultura koja je uzimala elemente iz Anatolije i grčkog
kopna. Temelj joj je bio uzgoj pšenice i divljeg ječma, ovaca i koza, svinja, te lov na tune. Nalazišta Saliagos i Kephala (na Keosu),
pretpostavljaju uporabu bakra. Nijedan od malih cikladskih otoka nije mogao podržavati više od pa tisuća stanovnika, ali su
svejedno pronađeni dokazi o brodovima koje je pokretalo po pedeset veslača. Ti su otoci izgubili na važnosti kada se stvorila
bolje organizirana i efikasnija civilizacija na Kreti, a jedini izuzetak je bio Delos, koji je stvorio reputaciju utočišta koje će se
očuvati sve do klasičnog perioda (v. Delski savez).

Kronologija cikladske civilizacije se dijeli u tri razdoblja: rano, srednje i kasno cikladsko razdoblje. Rano razdoblje, koje je
otpočelo oko 3000. pr. Kr. prešlo je u, s arheološke strane manje bogati, srednje cikladsko razdoblje oko 2500. pr. Kr.. Kultura
kopnene Grčke koja je bila suvremena cikladskoj kulturi se naziva heladska. Do kraja kasnog cikladskog razdoblja (oko 2000. pr.
Kr.) stvorila se konvergencija cikladske i minojske civilizacije.
Minojska kultura ili Minojska civilizacija je kultura brončanog doba koja je nastala na otoku Kreta, a procvat je imala od 2700. do
1450. pr. Kr., kada ju zamijenjuje Mikenska grčka kultura. Otkrivena je početkom 20. stoljeća, najprije radom britanskog
arheologa Sir Arthur Evansa, što je Will Durant 1939. god. nazvao "trenutak kada je Minojska kultura zauzela svoje mjesto kao
prva karika u europskom lancu."

Nije poznato kako su Minojci sami sebe zvali, a pojam Minojci je skovao sam Arthur Evans prema mitskom kralju Minosu. Minos
je u grčkoj mitologiji povezan s labirintom koji je Evans prepoznao u obliku grada Knossosa. Također se smatra da je
staroegipatsko mjesto "Keftiu", na semitskom jeziku "Kaftor", ili "Kaptara" u arhivima mezopotamskog grada Mari, također naziv
za grčku Kretu. U Odiseji, koja je napisana stoljećima nakon propasti ove civilizacije, Homer stanovnike Krete naziva
Eteokrećanima ("pravi Krećani"); koji su najvjerojatnije potomci Minojaca.

Minosova palača (anaktora) je najbolje očuvani spomenik minojskog tipa građevina. To su bile monumentalne građevine koje su
služile za administraciju, što se vidi po golemom iskopanom arhivu, a oblikom su se razlikovale od svega do tada nastalog na
svijetu. Bile su višekatne, s unutarnjim i vanjskim stubama, ozidanim bunarima, masivnim stupovima, magazinima i dvorištima.
Vladari iz Knossosa u 16. st. pr. Kr. ujedinili su plemena Krećana u samostalnu oblast. Živjeli su mirno, bez straha od neprijatelja
jer su imali dobro državno uređenje i jaku mornaricu. Nisu gradili hramove nego su žrtve božanstvima prinosili pod vedrim
nebom, ili negdje u pećini. Gradove i naselja nisu opkoljavali sa zidinama.

Otok Kreta je posebno značajan po arhitekturi svojih gradova: Knossosa i Festa koji svjedoče o urbanom društvu, već
sofisticiranom, moćnom, centraliziranom, sve pod utjecajem istoka (posebice Egipta). Oni imaju karakterističnu asimetričnu, ali
geometrijsku osnovu, zanimljivo zidno slikarstvo i bogatu keramiku. Za kretsku arhitekturu najznačajnije su njihove palače,
osobito u Knososu koju je otkrio Arthur Evans. Palača kralja Minosa iz 1600 pr. Kr. je veličanstvena, dijelom podzemna, dijelom
nadzemna gradevina. Kompleks zgrada u gradu Knosu nema zidina jer je Kreta bila izolirana od neprijatelja samim morem. Oko
velikoga središnjeg dvorišta nižu se mnoge reprezentativne prostorije (dvorana s prijestoljem) i stanovi, skladišta s velikim
keramičkim posudama za zalihe, radionice i dr.

Na slici je prikazan drveni model palače u Knossosu.

Zidove su pri dnu oblagali alabasterom i
mramorom, a iznad toga oslikavali su ih fresko
slikama. Osobito su im bili omiljeni prizori koji su
prikazivali borbu s bikovima gdje su mladići i
djevojke morali dočekati bika koji bi jurio prema
njima, morali su se uhvatiti za rogove i prebaciti se
preko bika tako da ih na suprotnoj strani dočekaju
drugi igrači. Bilo je mnogo prizora iz lova kao i
mnogo oslikane biljne, životinjske ili geometrijske
ornamentike. Dvorane, tako ukrašene, izgledale se
blistave od živih boja. Kretski umjetnik volio je
prirodu, ali mu je mnogo više stalo da prikaže
pokret nego prirodni oblik nekog čovjeka ili neke
životinje. Više je uživao u boji nego u crtežu. Iako
su teme u vezi s nekim obredima, prizori odišu
životnošću i divljenjem ljudskom tijelu. U načinu
slikanja očit je utjecaj egipatskog slikanja likova u
strogom profilu, ali s zakrivljenim organičkim
oblicima, većim stupnjem realizma i slobodom
slikanja s manje stilizacije. Na slici je primjer
minojskog slikarstva.
Od kretskog umjetnika, osim arhitekture, to jest
gradnje palače, i slikarskog ukrašavanja zidova,
ostalo je i mnoštvo sitnijih kiparskih likova
boginja, ukrasnih nakita, pečata, lijepo
oblikovanog posuđa itd.

Osim bogato obojenih fresaka pronađeni su i

jedinstveno ukrašeni vrčevi Kamares stila – vrčevi
oslikani polikromnim (višebojnim) organskim
dekoracijama (npr. cvjetovima). Te vaze su oble
kljunastog otvora sa oblom drškom. Naziv
kamares nastao je po mjestu gdje je pronađeno
najviše posuda ovog tipa.

Minojska kultura koristila je dva pisma, kretske

hijeroglife i linearno A pismo. Pisma su se koristila
usporedno, u različitim dijelovima Krete. Ni jedno
ni drugo do sada nije dešifrirano. Iz linearnog A
pisma poteklo je linearno B pismo, kojim se
zapisivao mikenski grčki jezik.

Na slici je prikazan kip minojske zmijske boginje.

Mikenska kultura je arheološka kultura brončano doba u Grčkoj (oko 1600. pr. Kr. - 1100. pr. Kr.) koje pripada Heladskom
razdoblju (3200.-1050. pr. Kr.) egejske kulture. Ime je dobilo prema arheološkom lokalitetu Mikeni, a glavna središta ove kulture
su uglavnom na Peloponezu: Tirint i Arg, a pripadala su joj i druga mjesta u kopnenoj Grčkoj: Orhomen, Teba, Atena i Jolk.

Za razliku otmjenosti, otmjenosti i lakoći kojom odiše kretska kultura, mikenska kultura, odiše snagom, čvrstinom i stabilnošću.
Mikenjani su uveli nekoliko inovacija u inženjerstvu, arhitekturi i vojnoj infrastrukturi, dok su u isto vrijeme trgovali širom
Sredozemlja. No, Mikenjani su najpoznatiji po strogom hijerarhijskom društvenom i političkom uređenju dominantne ratničke
elite koja je vladala iz povezane mreže utvrđenih gradova-država.

Linear B, najstarije dešifrirano grčko pismo, je grafijski sustav koji se u drugoj polovici drugog tisućljeća pr. Kr. koristio za
zapisivanje mikenskog grčkog jezika. Također, mikenski panteon uključuje nekoliko božanstava kasnije poznatih kao Olimpski
bogovi.
U Mikenskim grobnicama pronađene su mnoge dragocjenosti, među kojima: mačevi sa zlatom okovanim drškama, zlatni
pehari, prstenje i ukrasi za odjeću i neobične zlatne posmrtne maske. Ovi predmeti od zlata ukrašeni su iskucavanjem sa
stražnje strane čime su se naprijed dobili bogati reljefi (takozvana repoussé tehnika).

Bogate freske koje podsjećaju na lepršavost kretskih pronađene su u gradu Tirintu, a stilski razvoj slikarstva na vrčevima doveo
je do pojave tzv. Palas stila kojeg karakterizira podjela površine vaze na nekoliko horizontalnih slojeva u koje se unose ornamenti
ili slažu likovi u niz. Takva podjela vaza bit će osnova prvog stila grčke kulture, geometrijskog stila. Na slici je prikazana pogrebna
maska mikenskog kralja Agamemnona.
Mikenska kultura je slavno kao razdoblje starogrčke književnosti i mitologije, uključujući epove vezane za Trojanske ratove,
Ilijadu i Odiseju.

Ponovljene invazije sjeverno-grčkog naroda Dorana dovelo je do uništenja Mikenske kulture, ali iz kaosa tzv. starogrčkog
mračnog doba koji je nastupio (1200. pr. Kr. - 750. pr. Kr.) postupno su izronile malene države željeznog doba, svaka s gradom u
središtu. Te malene države, kao što su Atena (polis), Sparta ili Korint, stvorile su visoku kulturu antičke Grčke. Na slici je
prikazana kraljevska nekropola i zidine u Mikeni.
Na brdu Hisarliku na sjeverozapadnoj obali Male Azije otkrio je Nijemac Heinrich Schliemann ostatke grada za koje se pokazalo
da pripadaju Troji ili Iliju, čuvenom gradu iz Homerova spjeva Ilijada. Schliemann je bio veliki štovatelj Homera i smatrao je da se
pomoću opisa krajolika u Ilijadi može točno odrediti položaj Troje. Njegovo je otkriće pokazalo da je bio u pravu. Na brdu
Hisarliku on je otkrio ostatke grada u devet slojeva, što je pokazivalo da je Troja u više navrata stradala i zatim bila obnavljana
na istome mjestu. Razlog je tome njezin vrlo povoljan položaj, koji je omogućavao nadzor prolaska iz Crnog u Egejsko more. U
jednoj niši u zidu Schliemann je otkrio bogatu riznicu zlatnog nakita i to blago pripisao kralju Prijamu. Kasnije se utvrdilo da taj
nalaz pripada starijem vremenu, ali se i dalje nastavio koristiti izraz Prijamovo blago. Na slici su prikazane zidine Troje.
Trojanski rat je legendarni desetogodišnji rat između udruženih Grka protiv stanovnika grada Troje. Tradicija rat stavlja u
razdoblje 1194. pr. Kr.-1184. pr. Kr.

Jedini povijesni izvori u kojima se opisuje Trojanski rat su grčki junački epovi Ilijada i Odiseja, čiji je autor Homer. Ilijada opisuje
51 dan u posljednjoj, desetoj godini rata, a Odiseja razdoblje nakon rata, kojem je glavni junak Odisej. Priča o trojanskom ratu je
nadahnula i rimskog pjesnika Vergilija za ep Eneida u kojem je glavni lik trojanac Eneja.

Stari Grci nisu sumnjali da Homer opisuje stvarni rat i događaje. Smatrali su da se rat dogodio u 13. ili 12. stoljeću pr. Kr. Povod
Trojanskog rata je otmica Helene, najljepše žene na svijetu i supruge spartanskog kralja Menelaja. Nju je oteo Paris, sin
trojanskog kralja Prijama. Grci su sa sobom poveli 1175 ladja gde je bilo ukupno 141000 grckih vojnika. Udruženi i nadmoćniji,
deset godina neuspješno opsjedaju Troju. Na kraju grad osvajaju varkom; prave se da napuštaju opsadu i odlaze ostavljajući
pred Trojom drvenog konja (Trojanski konj). Trojanci konja uvlače u grad usprkos upozorenjima proročice Kasandre i svećenika
Laokonta. Grčki ratnici skriveni u konju otvaraju gradska vrata, pa grad biva osvojen.

U vrijeme kada je bio Trojanski rat, prema legendi je živjela najljepša žena na svijetu, Helena. Ona je bila žena spartanskog kralja
Menelaja. Menelaj je bio brat Agamemnonov, tzv. kralja nad kraljevima. On je dugo vremena ratovao protiv Troje i silno ju je
želio uništiti. Kada je trojanski princ Paris oteo Helenu, Menelaj se za pomoć obratio svom bratu koji je skupio veliku vojsku i
krenuo u pohod na Troju. Naime, Agamemnonu je otmica Helene bila odlična prilika da s razlogom napadne Troju. Grčka vojska
je Troju opsjedala punih 10 godina i onda su Troju osvojili varkom. Naime, napravili su drvenog konja u kojeg su se sakrili
određeni vojnici, dok se ostatak vojske pravio da odlazi. Naivni Trojanci su drvenog konja uveli u Troju misleći da su to Grci
napravili Posejdonu da im blagoslovi putovanje, unatoč opomenama svećenika. Tako je Troja pala nakon mnogo godina
neuspješnog opsjedanja. U Trojanskom ratu su sudjelovale mnoge poznate osobe: Hektor, Prijam, Ahil, Patroklo, Odisej,
Agamemnon, Paris, Menelaj ...
REKONSTRUKCIJA TROJANSKOG KONJA
PRIMJER MINOJSKOG NAKITA
PRIMJER MINOJSKOG NAKITA
PRIMJER MINOJSKE FRESKE
OBNOVLJENI DIJELOVI PALAČE U KNOSSOSU
MIKENSKA VAZA
MIKENSKI NAKIT