Mirjana Matijevic Sokolovic KRSNI ZDENAC HRVATA

KRSNI ZDENAC HRVATA.
PALEOGRAFSKO-EPIGRAFSKA RALAMBA NATPISA S KRSTIONICE KNEZA VIESLAVA

Euntes ergo docete omnes gentes, baptizantes eos in nomine Patris, et Filii, et Spiritus Sancti, docentes eos servare omnia quaecumque mandavi vobis (Matth, 28, 19-20)
Mirjana MATIJEVI SOKOL Autorica analizira natpis na krstionici s imenom kneza Vieslava s paleografsko-epigrafskog gledita. Na temelju sustava kratica koritenih u sastavljanju natpisa krstionicu pozicionira na poetak IX. stoljea, a uvidom u arhivske zapise i kontekstualizacijom spomenika s obzirom na stilska, epigrafska, paleografska, jezina i druga obiljeja potpomae i zalae se za njezino ninsko podrijetlo. KLJUNE RIJEI: krstionica, knez Vieslav, epigra ja, paleogra ja, kratice, latinitet, srednji vijek.
Uvod Kameni zdenac s natpisom u kojem se spominje knez Vieslav, a sluio je za pokrtavanje odraslih osoba uranjanjem, od prvih znakova svoga postojanja sredinom XIX. stoljea poticao je s pravom pozornost hrvatskih i europskih povjesniara i povjesniara umjetnosti. To su zanimanje najprije pokazali sakupljai spomenika i dokumenata, kao npr. Ivan Kukuljevi Sakcinski, koji su ih prouavali kao povijesna vrela. No Vieslavova je krstionica i danas u aritu zanimanja zbog vanosti koju ima ovaj spomenik zbog svojih stilskih, epigrafskih i namjenskih znaajki. Jedan od razloga tog osobitog zanimanja sva1
M. Matijevi Sokol, Krsni zdenac Hrvata. Paleografsko-epigrafska ralamba natpisa ...
kako je postojanje jo uvijek nerijeenih pitanja koja proizlaze iz okolnosti njegove tradicije. ini se kako je sudbina najvanijih spomenika da se svaka generacija znanstvenika njima bavi, da ih rasvjetljuje malo-pomalo i da tako rjeava njihovu zagonetku ukorak s napretkom i razvojem znanstvenih disciplina i spoznaja. Upravo neki najnoviji lanci kao i teze iznesene u njima o Vieslavovoj krstionici, koje su veim dijelom u osnovi ipak vraanje na prvotna razmiljanja, potaknuli su me da se i sama pozabavim ovim spomenikom, osobito njegovim natpisom koji, unato mnogim lancima i raspravama, nije nikada cjelovito obraen, kako s obzirom na sveobuhvatne epigrafske i tekstualne znaajke tako i na njegovu detaljniju kontekstualizaciju u kulturno-povijesni prostor i odgovarajue vrijeme. Dakako, ovaj lanak, kao uostalom i svi dosadanji, graenje je na prethodnim istraivanjima i spoznajama i s dodavanjem novih kamenia mozaika pokuaj upotpunjavanja cjelovitije slike o spomeniku i natpisu, ali i osvrt pa i argumentirano odbacivanje nekih nedovoljno utemeljenih miljenja koja se pojavljuju u vremenskim intervalima. O ovome nesporno vanom likovno-epigrafskom spomeniku, koji se sada uva u Muzeju hrvatskih arheolokih spomenika u Splitu, nakon to je u vrijeme NDH dopremljen u Hrvatsku iz Venecije u zamjenu za jedan drugi spomenik, od poetka je bilo prijepornih pitanja, a odgovor na njih stizao je malo-pomalo. U hrvatsku je historiograju Vieslavova krstionica ula sredinom XIX. stoljea kada openito poinje zanimanje za spomeniku batinu i arhivska vrela. Tako Ivan Kukuljevi Sakcinski pie o njoj na vie mjesta.1 Ponajprije je trebalo rijeiti pitanje podrijetla ovog spomenika. Jedina vrsta toka od koje se kretalo jest spomen kneza Vieslava u natpisu na krstionici u formuli datacije (SUB TEMPORE VVISSASCLAVO DUCI), ije je ime slavofonsko. Zbog kneeva imena I. Kukuljevi ju je pripisao zahumskom knezu Vieslavu.2 Nin, kao mjesto odakle je ona mogla potei, prvi je na temelju danas izgubljenog tzv. rukopisa Anonim Filippi 3 iznio zadarski povjesniar G. Ferrari-Cupilli, u kojem je zabiljeeno da se jedna takva krstionica s natpisom nalazila u ninskom baptisteriju, odakle je odnesena 1746. godine poslije ruenja zgrade. Ferrari-Cupilli ujedno je iznio miljenje da bi sveenik Ivan s natpisa krstionice mogao biti onaj sveenik Ivan koji se spominje u korespondenciji pape Ivana VIII. i koji dolazi knezu Branimiru te obavlja druge diplomatske dunosti za istoga papu kod jo nekih slavenskih vladara.4 Stilskim karakteristikama krstionice bavili su se R. Cattaneo5 i E. Stckelberg6 te su je na temelju toga kronoloki smjestili u prijelaz VIII. na IX. stoljee. U meuvremenu F. Raki odbija Kukuljevievu
1
2 3
5 6
I. KUKULJEVI SAKCINSKI, Narodne novine, 1853., br. 217; Corriere Italiano, br. 50, Be, 1954.; ISTI, Izvjestje naelnika drutva g. I. K. S. O svom putovanju u Mletke i Be god. 1853, Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, III, Zagreb, 1956., 336; ISTI, Izvjestje o putovanju kroz Dalmaciju u Napulj i Rim, Arkiv za povjestnicu jugoslavensku, IV, Zagreb, 1857., 390392. I. KUKULJEVI SAKCINSKI, Izvjestje o putovanju kroz Dalmaciju u Napulj i Rim, 390392. O ovom rukopisu, koji se esto citira kao glavno zapisano svjedoanstvo na temelju kojega se izvodi ninsko podrijetlo Vieslavove krstionice, pisao je vrlo detaljno H. MOROVI, Jedan nestali izvor za kulturnu povijest grada Zadra, Zadarska revija, god. I/4, Zadar, 1952., 3643. G. FERRARI-CUPILLI, Su d un antica vasca battesimale del Museo Correr di Venezia, La Voce Dalmatica, 1/1860., br. 22 (27. X), Zadar, 175178. R. CATTANEO, L`architettura in Italia dal sec. VI. al Mille circa, Venezia 1888., 110111. E. STCKELBERG, Langobardische Plastik, Kempten Mnchen, 1909., 72.
CCP 59 (2007.), str. 131
identikaciju Vieslava kao zahumskog kneza i natpis stilski povezuje poglavito pismo s natpisom kneza Branimira iz Mua, spominje sveenika Ivana iz korespondencije pape Ivana VIII. i kneza Branimira, Vieslava dri hrvatskim knezom, iznosi miljenje da ima jo dosta lakuna u genealogiji hrvatskih vladara izmeu Muncimira i Tomislava te na osnovi svih iznesenih pretpostavki predlae njegov smjetaj u nizu poslije kneza Muncimira.7 Nakon toga ninsko podrijetlo krstionice, potpomognuto Ferrari-Cupillijevim argumentima, prihvatili su i drugi hrvatski povjesniari. L. Jeli smatra Vieslava prvim hrvatskim pokrtenim knezom8, to podrava F. ii9, a i Lj. Karaman10. L. Jeli, uvjeren u ninsko podrijetlo krstionice, kree zatim u arheoloka istraivanja ninske katedrale i dokazuje arheolokim ostacima njezino mjesto u katedralnom sklopu.11 Novo poglavlje s propitivanjem raznih aspekata krstionice, poglavito onih stilskih, ali i onih koji se odnose na njezino podrijetlo i povijesnu identikaciju kneza Vieslava, otvara se nakon njezina dopremanja u Hrvatsku. Prvi je korak uinio M. eper, koji je napravio svoju stilsku i djelominu epigrafsku analizu spomenika te uspostavio analogiju s natpisom na ciboriju prokonzula Grgura i temeljem toga krstionicu smjestio u XI. stoljee.12 Nakon eperova lanka iz 1958. godine, provodi se i revizija Jelievih istraivanja u Ninu. Istraivanja koja su nijekala Jelieve objavljene rezultate objavili su M. Sui i M. Perini 1962., s dalekosenim i eksplicitnim zakljukom da krstionica s imenom kneza Vieslava treba da se brie iz kataloga spomenika nae starohrvatske (i bilo koje druge) arheologije.13 Jednako su se tako eperovu miljenju priklonili N. Klai14 i . Rapani15, dok S. Gunjaa nastanak krstionice vezuje uz proces pokrtavanja Hrvata i smjeta je u tree desetljee IX. stoljea.16 Lj. Karaman je eperu, pak, odgovorio stilsko-epigrafskom analizom koja krstionicu smjeta u IX. stoljee.17 Krstionicom i natpisom na njoj bavio se I. Petricioli u vie navrata. Tako 1969. upuuje na potrebu arheolokih istraivanja ninskog baptisterija,18 a 1984. kontekstualizira i konkretnije raspravlja na temelju u meuvremenu objavljenih arhivskih zapisa i do tada provedenih arheolokih istraivanja ninske katedrale sv. Asela problem baptisterija,19 nabacuje usputnu mogunost da se ne smiju iskljuiti domiljanja o sveeniku Ivanu, koji bi mogao biti onaj isti iz
7 8 9
10
11 12
13 14 15 16 17 18
19
F. RAKI, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia, Zagreb, 1877., 376377. L. JELI, Spomenici grada Nina, Vjesnik Hrvatskog arheolokog drutva, n. s., 6, Zagreb, 1902., 104. F. II, Prirunik izvora hrvatske historije, Zagreb, 1914., 119-120, ISTI, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara, Zagreb, 1925., 308309. Lj. KARAMAN, Iz kolijevke hrvatske prolosti, Zagreb, 1930., 79; ISTI, iva starina, Zagreb, 1943., 4044; ISTI, O vremenu krstionice kneza Vieslava, Peristil, III, Zagreb, 1960., 107109. L. JELI, Dvorska kapela sv. Kria u Ninu, Zagreb, 1911. M. EPER, Der taufstein des Kroatischen Frsten Vieslav aus dem Frhen Mittelalter, Nachrichten des Deutschen Instituts fr merowingisch-karolingische Kunstforschung (Archiv Paulus), 1516, Erlangen, 1958., 121. M. SUI-M. PERINI, Revizija iskapanja ninskog baptisterija, Diadora, 2, Zadar 1962., 317320. N. KLAI, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1971., 197198. . RAPANI, Predromaniko doba u Dalmaciji, Split 1987., 180, 189. S. GUNJAA, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji, knj. 2, Zagreb 1973., 137141. LJ. KARAMAN, O vremenu krstionice kneza Vieslava, 107109. I. PETRICIOLI, Osvrt na ninske graevine i umjetnike spomenike srednjega i novoga vijeka, Radovi Instituta JAZU u Zadru, 16-17, Zadar 1969., 315317. I. PETRICIOLI, Krstionica s imenom Vuissasclavo duci i problem ninskog baptisterija, Starohrvatska prosvjeta, III/14 (1984.), Split, 1985., 125134.
papinih pisama Branimiru, to bi krstionicu datiralo trietvrt stoljea kasnije uz napomenu da bi se pitanje prvotnog poloaja krstionice ipak moglo rijeiti arheolokim istraivanjima i moda potvrditi ono to je Ferrari-Cupilli pretpostavio, jer podaci koje navodi Anonim Filippi, a iznosi Ferrari-Cupilli, potvruju dva znatno starija svjedoanstva iz 16. i poetka 17. st..20 Zanimljivo je da se M. Sui kasnije u vie navrata vraao Vieslavovoj krstionici,21 ali sada njezinu natpisu te je, iako ju je prethodno iskljuio iz hrvatskoga spomenikog korpusa, navodi kao Vieslavovu krstionicu iz Nina i daje velik doprinos tumaenju natpisa te iskorak u mogunosti datiranja spomenika.22 O krstionici se raspravljalo i na znanstvenom skupu 1985. godine u Splitu.23 Na tom je skupu svoje izlaganje odrao J. Beloevi koje je objavio kasnije, a ne u zborniku radova skupa, i u njemu je ponovio sva vana pitanja koja se tiu krstionice, uz vrsto vlastito opredjeljenje za njezinu ninsku provenijenciju i dataciju u poetak IX. stoljea.24 Posebno je zanimljivo predavanje istom prilikom iznio eminentni transki profesor G. Cuscito u kojem je dotaknuo takoer krstionicu s imenom kneza Vieslava u kontekstu problematike kojom se sam bavi.25 U raspravi koja je uslijedila na splitskom skupu G. Cuscito je izrazio svoje potpuno slaganje s Beloevievim pridavanjem vee vjerojatnosti miljenju da tzv. Vieslavova krstionica potjee iz poetaka 9. stoljea, dodajui da se takav zakljuak namee nakon pozornog usporeivanja paleografskih i ornamentalnih elemenata na toj krstionici i na spomenicima akvilejskog kruga.26 V. Delonga je pak donijela u dva navrata cjelovit pregled problematike vezane uz krstioniki zdenac i natpis na njemu sa svom bitnom literaturom.27 V. Posavec se s gledita povjesniara pozabavio vremenskim smjetajem kneza Vieslava i usto ukratko ponovio sva prethodna miljenja i problematiku vezanu uz ovaj spomenik.28 T. Raukar takoer, poto se osvrnuo na pitanja koja proizlaze iz okolnosti tradicije Vieslavove krstionice, iznosi stav da bi se, unato svim nejasnoama, smjelo oprezno, ali i utemeljeno pretpostaviti da je krstionica s imenom kneza Vieslava mogla biti prenesena u Mletke samo s podruja kojim je od XV. do XVIII. st. vladala
20 21
22 23
24
25
26
27
28
I. PETRICIOLI, Krstionica s imenom Vuissasclavo duci i problem ninskog baptisterija, 130. M. SUI, Prilog tumaenju latinskih srednjovjekovnih natpisa: composuit ili compsit, Zbornik narodnog muzeja, 910/1979., Beograd 1979., 197203; ISTI, Nekoliko spojnica i razdjelnica izmeu Nina i Knina iz starije hrvatske prolosti, Starohrvatska spomenika batina. Raanje prvog hrvatskog kulturnog pejzaa. Zbornik radova znanstvenog skupa odranog od 6-8. listopada 1992, Zagreb, 1996., 165171. M. SUI, Prilog tumaenju latinskih srednjovjekovnih natpisa: composuit ili compsit, 197203. Rije je o Drugom meunarodnom simpoziju o hrvatskoj crkvenoj i drutvenoj povijesti Poeci kranstva i drutvenog ivota u Hrvata od VII. do kraja IX. st., Split, 30. rujna 5. listopada 1985. J. BELOEVI, Poeci kranstva kod Hrvata u svjetlu arheoloke grae, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru (36), Razdio povijesnih znanosti (23), Zadar, 1997., 132136. G. CUSCITO, Il ruolo di Aquileia e dei Franchi nella cristianizzazione degli Slavi sudoccidentali, Poeci kranstva i drutvenog ivota u Hrvata od VII. do kraja IX. st., Radovi Drugog meunarodnog simpozija o hrvatskoj crkvenoj i drutvenoj povijesti Split, 30. rujna 5. listopada 1985., Crkva u svijetu, Split, 1990., 161169. S. KOVAI, Osvrt na rad simpozija kronika, Poeci kranstva i drutvenog ivota u Hrvata od VII. do kraja IX. st., Radovi Drugog meunarodnog simpozija o hrvatskoj crkvenoj i drutvenoj povijesti Split, 30. rujna 5. listopada 1985, Crkva u svijetu, Split, 1990., 360361. V. DELONGA, Latinski epigraki spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, Split, 1996., 205207; ISTA, Hrvati i Karolinzi, II, Katalog (A. MILOEVI, gl. ur.), Muzej hvatskih arheolokih spomenika, Split, 2000., 309312. V. POSAVEC, Krstionica kneza Vieslava i njegovo mjesto u kronologiji hrvatskih vladara, Historijski zbornik, god. XLIX, Zagreb, 1996., 1732.
CCP 59 (2007.), str. 131
Venecija, dakle prije svega s prostora izmeu Zrmanje i Cetine, to znai s prostora na kojemu se u ranom srednjem vijeku nalazila jezgra hrvatske kneevine.29 N. Jaki se u posljednje vrijeme vie puta, to explicite to implicite, bavio Vieslavovom krstionicom. No osobito su znakovita dva lanka u kojima iznosi probranu argumentaciju koja mu pomae da spomenik izbaci iz hrvatskoga spomenikog korpusa, a ni jednom se rijeju ne osvre na svu sloenu problematiku te su upravo ti lanci povod to sam se prihvatila paleografsko-epigrafske ralambe naega spomenika.30 Paleografsko-epigrafska ralamba natpisa Kada se openito analizirao hrvatski epigrafski latinistiki korpus ranoga srednjeg vijeka s aspekta pisma, odnosno kada se raspravljalo o paleografskim osobitostima pojedinog epigrafa ili pak itavog korpusa,31 glavno mjesto u promiljanjima imale su moemo to tako nazvati vanjske znaajke natpisa. Drugim rijeima, pozornost se posveivala stilsko-likovnim kriterijima, odnosno oblicima slova (grafema) te svim drugim njihovim pojavnostima, kao to su sam po sebi grafemski oblik, ligature, kontrakcije, suspenzije. Zanemarena je pak bila ona najsloenija, da je tako nazovemo unutarnja, paleografska analiza koja razmatra pojavu i funkcioniranje kratica u sustavu s osloncem na tekstoloku vrijednost kao i povezanost epigrafskih i paleografskih zapisa s obzirom na prostor i vrijeme. Utvreno je da takav pristup istraivanju pisanih spomenika, koji se zasniva na konkretnijem kronolokom pozicioniranju pojedine kratice, pridonosi i uspostavljanju veza izmeu latinskih pisama upotrebljavanih na pojedinim podrujima kao i njihovu proimanju i meusobnim utjecajima. Veze izmeu epigrafskih, uglavnom natpisa na kamenu, i paleografskih zapisa, to znai onih mahom u liturgijskim kodeksima ili kasnije onih u raznim dokumentima, postojale su u srednjem vijeku kao uostalom i ranije, kako je to opepoznato. Upravo emo se u ovoj paleografsko-epigrafskoj ralambi pokuati osloniti na takva razmatranja, a potporu za ovakav pristup i metodologiju nalazimo u rijeima hrvatskog paleografa Viktora Novaka, koji je u zapaenoj sintezi32 iznio ovakvo miljenje: Dalmatinski srednjovekovni epigrafski spomenici pokazuju u svome postepe29 30
31
32
T. RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje, kolska knjiga, Zagreb, 1997., 2426, posebno bilj. 9. N. JAKI, On the Origin of the Baptismal Font with the Name of Prince Vieslav, Hortus artium medievalium, 8, Zagreb-Motovun, 2002., 241245; ISTI, Manipulacija povijesnim spomenicima primjer Vieslavove krstionice, Zbornik Povijesno naslijee i nacionalni identitet, Zavod za kolstvo Republike Hrvatske, Zagreb, 2006., 4045. O ostalim Jakievim radovima vezanim uz Vieslavovu krstionicu vidi nie. . RAPANI, Ranosrednjovjekovni latinski natpisi iz Splita, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 65-67/1963-1965., Split, 1971., 271310; M. IVANIEVI, Neobjavljeni ranosrednjovjekovni latinski natpisi iz Trogira, Starohrvatska prosvjeta, III/11 (1981.), Split, 1981., 169177; I. PETRICIOLI, Ranosrednjovjekovni natpisi iz Zadra, Diadora, 2, Zadar, 1962., 251269; R. MIHALJIL. STEINDORF, Namentragende Steininschriften in Jugoslawien vom Ende des 7. bis zur Mitte des 13. Jahrhunderts, Glossar zur frhmittel alterlichen Geschichte im stlichen Europa, 2, Wiesbaden, 1982.; V. DELONGA, Latinski epigraki spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj; M. MATIJEVI SOKOL, Latinski natpisi, Hrvatska i Europa, I, Zagreb, 1997., 239256; R. KATII, Litterarum studia, Knjievnost i naobrazba ranoga hrvatskog srednjovjekovlja, Zagreb, 1998., passim; V. DELONGA, Pismenost karolinkog doba i njeni hrvatski odjeci latinska epigraka batina u hrvatskim krajevima, u: Hrvati i Karolinzi, I, Rasprave i vrela (A. MILOEVI, gl. ur.), Muzej hrvatskih arheolokih spomenika, Split, 2000., 216249. V. NOVAK, Latinska paleograja, Beograd, 1952.
nom razvitku savrenu sliku opte povezanosti pisma u natpisima sa onima u rukopisima. Jer srednjovekovna minuskula snano ostavlja svoje tragove i u natpisima. Dakle i na ovom sektoru dalmatinska epigraka produuje tradiciju iz ranijeg rimskog, preslovenskog perioda, gdje je takoe zapaena ova neizostavna zakonitost.33 Novakovo zapaanje kao stav iskusnog istraivaa i znalca europske i hrvatske paleografske i epigrafske batine na neki nain odreuje metodoloku podlogu koju u primijeniti u analizi natpisa s imenom kneza Vieslava, uzimajui u obzir dostignua drugih relevantnih struka. ini mi se da je prije samog analiziranja ovdje promatranog natpisa potrebno iznijeti neka opa zapaanja u razvoju latinskog pisma tijekom rimskog razdoblja kao i ranoga srednjega vijeka koja se tiu meusobnog odnosa i njegovih epigrafskih i paleografskih inaica, a za koje smatram da mogu pridonijeti prostornom i kronolokom odreenju krstionice. a) Ope znaajke razvoja latinskog pisma s osobitim obzirom na epigrafske zapise Opa znaajka srednjovjekovnih zapisa latinskim jezikom bilo onih na mekim materijalima (uglavnom na pergameni i papiru) pa spadaju u podruje paleografskih istraivanja kao i onih na tvrdim (uglavnom kamenu) jest upotreba i razvoj raznih vrsta kratica tijekom vremena. Kraenje rijei ponajvie je bilo uvjetovano tednjom materijala. Determiniranost zapisa pisaom podlogom odnosi se u veoj mjeri upravo na epigrafske spomenike, odnosno natpise na kamenu. No pratei razvoj latinskog jezika i pisma oslanjamo se jednako i na epigrafske spomenike i na one paleografskog znaaja. Paleografske i epigrafske karakteristike pisma meusobno se nadopunjavaju i isprepleu, s tim da katkada epigra posebno u ranijim razdobljima rimske epohe, ali i u pojedinim podrujima, pa i na hrvatskom prostoru u srednjem vijeku nadomjetaju nedostatak drugih zapisa, to znai da u nekim razdobljima paleografski i epigrafski zapisi idu susljednim, a katkad usporednim pravcem. Arhajska, kvadratna, rustina i kurzivna kapitala, kao najstariji oblici latinskog pisma, poznati su s natpisa irom Rimskog Carstva34 i predstavljaju primjere epigrafskih pisama. U pokuaju razrjeenja natpisa pisanih nekom od navedenih inaica, nije samo dovoljno razaznati oblik grafema, nego je nuno znati kontekstualno razrijeiti kratice iji smisao u antiko vrijeme traimo unutar drutvenog, javnog, odnosno kulturnog, politikog, vojnog, obiteljskog ivota pretkranskog Rima. Rimsko je razdoblje s vremenom razvilo takav standardiziran sustav kratica koji je danas sasvim poznat i ne ostavlja prijepore pri razrjeavanju, bilo da je rije o suspenzijama, bilo kontrakcijama, bilo nekom drukijem nainu skraivanja rijei.35 Antika latinska epigraja temelj je razvoja, pa i prouavanja kasnije ranokranske, ali i one srednjovjekovne epigrafske batine. No nije samo epigrafski zapis antikog razdoblja utjecao na oblikovanje kasnijih ranokranskih i srednjo33 34 35
V. NOVAK, nav. dj., 294. J. STIPII, Pomone povijesne znanosti u teoriji i praksi, kolska knjiga, Zagreb, 31991., 3133. A. CAPPELLI, Lexicon abbreviaturarum, Ulrico Hoepli, Milano, 61983, 429516; R. MATIJAI, Uvod u latinsku epigraju, Filozofski fakultet u Puli, Pula, 2002., 49.
CCP 59 (2007.), str. 131
vjekovnih epigrafa. Djela antikih pisaca, a kasnije poglavito onih kranskih, pisana su knjinim prilagoenim oblicima kapitale odnosno elegantnom i rustinom, zatim kurzivnom majuskulom i minuskulom te uncijalom i poluuncijalom. Unutar tih knjinih oblika latinskog pisma rimskog razdoblja postoje razlike koje se oituju openito u oblikovanju grafema, povezivanju rijei i opem pogledu na pismo, ali postoje i neke sustavne unutarnje razlike s obzirom na uporabu i nain skraivanja rijei. Rimska kurzivna minuskula predstavlja posljednju fazu u razvoju latinskog pisma rimskog razdoblja, i to kao konano njegov dekomponirani i rastoeni oblik na kraju antikog razdoblja s velikim brojem kratica, meu kojima prevladavaju ligature, koje predstavljaju sasvim izobliene ishodine grafeme te je reforma pisma postala neophodna i zahtijevala je korijenit zahvat. No on se dogaao ovisno o povijesnom kontekstu i zbivanjima na pojedinim dijelovima Rimskog Carstva postupno i zasebno, tako da je kurzivna minuskula bila polazna toka za oblikovanje srednjovjekovnih minuskulnih pisama, najprije onih koje nazivamo nacionalnim (vizigotika, merovingika, beneventana), a kasnije i karoline. Budui da su temelji ovih srednjovjekovnih pisama bili minuskulni i da su predstavljali popravljanje rimske kurzive, nisu u osnovi u samim svojim poecima mogli utjecati na formiranje strukture epigrafskih zapisa iako je to, kako zakljuuje V. Novak, ipak neizbjeiv tijek paleografsko-epigrafskog proimanja i utjecaja ni s obzirom na grafemske oblike, ni s obzirom na sustav kraenja, jer su epigra, slijedei neke elemente antike tradicije prilagoene ranokranskim potrebama, doivjeli bitne sustavne promjene uvjetovane dakako novim svjetonazorom i svoju su pojavnost temeljili na kapitali odnosno majuskuli. Naime, navedena knjina majuskulna pisma, koja su derivati i svojevrsni knjini ekvivalenti epigrafskih kapitala rimskog razdoblja, utjecali su na oblikovanje i usustavljivanje i ranokranskih i srednjovjekovnih epigrafa, i to jednim dijelom samim oblicima grafema, a s druge strane tekstualnom povezanou. Smatra se da je veliku preobrazbu pismenosti, pisma i njegove uporabe u drugoj polovini IV. stoljea na podruju latinske epigraje izveo kamenorezac Furije Dionizije Filokal (Furius Dionysius Philocalus). Bilo je to vrijeme uspona kranstva, a Filokal postaje ljubimac pape Damasa (366.384.). Papa je Filokalu diktirao natpise kranskih muenika koje je on epigrafski oblikovao.36 ini se da je Filokal bio umjetnik koji je pisao i knjige (kodekse), oekivano one kranskog biblijsko-liturgijskog sadraja, koji su imali velikog utjecaja i na sami latinski jezik. Latinski se jezik u odnosu na prethodno rimsko pogansko razdoblje mijenja i prilagoava kranskom pogledu na svijet pod utjecajem literature novog sadraja, koji zadire u jezik tako to s jedne strane preuzima grku kransku terminologiju i latinizira je, a s druge strane velik broj latinskih rijei dobiva novo kontekstualno znaenje u kranskom duhu.37 Sve to utjee dakako i na sustav kratica, iako se epigraja u svom razvoju jednim dijelom dri nekih osnovnih antikih naela na kojima se nadograuje i prilagoava novim potrebama. To znai da su kratice rijei koje pripadaju institucionalnom korpusu i drugoj nomenklaturi antikog, rimskog razdoblja, zamijenile one kranskog znaaja,
36 37
V. NOVAK, Latinska paleograja, 86, 97. K. SIDWELL, Reading medieval Latin, Cambridge University Press, Cambridge, 1995., 133150; D. SHEERIN, Christian and Biblical Latin, The Liturgy, u: Medieval Latin, An Introduction and Bibliographical Guide (ur. F. A. C. Mantello i A. G. Rigg), The Catholic University of America Press, Washington, 21999., 137182.
koje su sada uestale. Taj se proces moe pratiti ne samo po zapisima na kamenu nego i po istodobnim, danas poznatim i sauvanim knjigama-kodeksima. S obzirom na kranski karakter srednjeg vijeka, vie su utjecali sasvim sigurno kodeksi kranskog sadraja. Razlog je tome to je rimska knjievnost bila pisana na papirusu koji je propao. Pojava pergamenskog kodeksa istodobna je usponu i armaciji kranstva u IV./V. st., a uncijala i poluuncijala izdiferencirale su se kao kranske inaice latinskog pisma,38 iako su sauvani i kodeksi kranskog sadraja pisani knjinom kapitalom, i onom elegantnom kvadratnih oblika i onom rustinom. Prouavanje pisma tih starih knjiga, bilo onih s tekstovima rimske knjievnosti bilo onih kranskih sadraja, omoguuje uspostavu relativnih vremenskih odnosa na osnovi naina pisanja i praenja razvoja skraivanja rijei. Uoava se tako da se u kodeksima pisanim knjinom kapitalom pojavljuju kratice, ali znatno manje nego na epigrafskim spomenicima rimskoga poganskog razdoblja,39 koje je referentna toka zbog dostupnosti za prouavanje i meusobnu uspostavu analogija. Kraeni su uestali oblici kao padeni nastavak -bus, enklitini veznik -que i koristi se mali vodoravni potez iznad rijei za grafem M. Najstariji rukopisi takva skraivanja primjenjuju samo na kraju retka.40 Prvi put je izostavljanje slova M na kraju retka i njegov nadomjestak vodoravnom crtom zabiljeen 167. godine.41 Takva je pojava uoena na ranokranskim epigrafskim spomenicima i to se moe pripisati djelovanju ve spomenutog Furija Dionizija Filokala i njegovoj obnovi epigrafske kvadratne kapitale. Kapitala je doivjela svoj uspon i kao knjino pismo, to se povezuje s relativno velikim brojem kodeksa s Vergilijevim djelima pisanih kvadratnom i rustinom kapitalom u IV. stoljeu.42 Od tog su vremena epigrafska i paleografska pisma vre meusobno povezana, to vie jer je i njihov sadraj istog, kranskog podrijetla. No epigrafski zapisi ipak, ovisno o podruju gdje nastaju i njihovoj namjeni, pokazuju osobitosti koje su uvjetovane situacijom, ustanovama, lokalnim latinitetom i sl. te ujedno time i otklon od utjecaja kodeksa koji sadre ponajprije biblijske tekstove ako nisu na njih ue sadrajno oslonjeni. Rimski ranokranski natpisi, koji su ustrajali na tradiciji koju je uspostavio Furije Dionizije Filokal za pape Damasa, ilustriraju najbolje isti paleografsko-epigrafski nain skraivanja.43 ini se da se obiaj izostavljanja slova M na kraju retka moe objasniti estetskim razlozima, jer je ono u kvadratnoj kapitali bilo karakteristino slovo koje ju je obiljeavalo svojim pravilnim etvrtastim oblikom. Stoga se, ako se ne bi zbog pomanjkanja prostora pri kraju retka mogla postii potpuna pravilna kvadratinost tog grafema, radije izostavljao i nadomjetao natpisnom vodoravnom crtom. Tijekom razvoja latinskog pisma upotreba vodoravne ili blago zavijene crte iznad rijei preuzimala je i druge funkcije. U prvo vrijeme ona je nadomjestak samo za slovo M na kraju retka, a zatim se isto tako poinje
38
39 40 41 42 43
V. NOVAK, Latinska paleograja, 98121; J. STIPII, Pomone povijesne znanosti u teoriji i praksi, 3845; B. BISCHOFF, Latin Paleography. Antiquity and the Middle Ages, Cambridge University Press, Cambridge, 1990., 58, 6678. J. STIPII, Pomone povijesne znanosti u teoriji i praksi, 52; R. MATIJAI, Uvod u latinsku epigraju. V. NOVAK, Latinska paleograja, 96. B. BISCHOFF, Latin Paleography. Antiquity and the Middle Ages, 151. V. NOVAK, Latinska paleograja, 8687, 9798. MONUMENTA EPIGRAPHICA CHRISTIANA edita curante Angelo Silvagni, vol. I. Roma, In civitate Vaticana MDCCCCXLIII, tab. V-IX.
CCP 59 (2007.), str. 131
upotrebljavati za slovo N, pa zatim za jedno i drugo bilo gdje u tekstu i najposlije openito vodoravna (ili blago zaobljena) crta iznad rijei upuuje u srednjem vijeku i u paleografskim i u epigrafskim tekstovima na kraenje rijei bilo kontrakcijom ( per contractionem) bilo suspenzijom ( per suspensionem). Kranski kodeksi pisani uncijalom i poluuncijalom, sintetizirajui dotadanje obiaje pri pisanju, bilo na tvrdim bilo na mekim materijalima, dio njih preuzeli su i prilagodili svojim potrebama. Naime, u tim se tekstovima uestalo pojavljuju rijei iz kranskog korpusa, od kojih su neke grkog podrijetla, te postaje praksa da se one skrauju. Stariji kodeksi imaju manje kratica, i to su one koje se susreu kao kratice knjine kapitale, ali se pojavljuju specine kratice tzv. nomina sacra (Deus, Dominus, Iesus, Christus, Spiritus, sanctus), a neto kasnije toj se skupini rijei pridruuju i one iz kranske hijerarhije za presbyter, episcopus, reverendus, Israel, quoniam itd. Isto tako nalazimo u tim kodeksima (ali i na natpisima) nexus litterarum odnosno litterae contiguae, i to u zavrecima glagolskih oblika (UNT, UR), ali i druge kao US, TR, NS.44 No vrlo je teko potpuno tono vremenski utvrditi kada su nastali kodeksi iz razdoblja od IV. do IX. stoljea koji su prenijeli knjinu batinu bilo da je pisana nekom od knjinih (elegantnom ili rustinom) kapitala ili uncijalom ili poluuncijalom, a sadrajno su to djela i antikih autora i ona kranskog sadraja. Ipak su s vremenom uoeni i uspostavljeni neki relativni kronoloki reperi. Pri tome upravo analiza paleografskih znaajki osobito sustav kratica predstavlja gotovo jedinu vrstu toku koja daje najvie elemenata za uspostavu vremenskih odrednica. One pak u nekim sluajevima u kombinaciji s jezinim osobitosima dovode i do apsolutnih datuma. Kako se epigra prema onom to smo naprijed iznijeli ponaaju na isti nain, onda je i na njih mogue primijeniti istu metodu te na temelju pojedinih koritenih abrevijatura kao i meuovisnosti jezika i pisma uspostaviti relativne ali ak onda u nekim situacijama i apsolutne kronoloke toke. Ta opa zapaanja mogue nam je provjeriti na naoj najstarijoj knjizi, Splitskom evangelijaru (Evangeliarium Spalatense), koji je dostupan preko faksimiliskog izdanja.45 Grandiozni kodeks pisan je poluuncijalom, a datira ga se u irem rasponu od VI. do IX. stoljea.46 No on osim to zrcali pismenost i umijee nekog skriptorija, vrlo vjerojatno iz sjeverne Italije, marginalnim zapisima rimskom kurzivnom minuskulom svjedoi o svakodnevnoj pismenosti koja je iva, stvarna, ali duktusom i jezikom distancirana od tvorca kodeksa. Uvidom u njegov sadraj paleografskim pogledom uoavamo paleografske i jezine posebnosti koje taj kodeks mogu datirati u VIII. stoljee. Oituje se to u sustavu kratica koje su svojstvene mlaoj poluuncijali. Krate se po uobiajenom nainu uz dobro poznata nomina sacra: Deus, Dominus, Spiritus, Iesus, Christus, sanctus, Israel jo i quoniam, zatim ablativni nastavci -bus i enklitika -que, koje su ujedno kompatibilne odgovarajuim razvijenim poluuncijalnim grafemskim oblicima. Imajui u vidu sukcesivni razvoj pisma kada u okvirima karolinke renesanse, s jedne strane,
44
45 46
V. NOVAK, Latinska paleograja, 8587, 108; J. STIPII, Pomone povijesne znanosti u teoriji i praksi, 34, 40. Evangeliarium Spalatense, Knjievni krug, Split, 2004. Svu vanu literaturu o Splitskom evangelijaru vidi u: T. RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje, 297300; V. DELONGA, Hrvati i Karolinzi, II, Katalog (A. MILOEVI, gl. ur.), Muzej hvatskih arheolokih spomenika, Split, 2000., 133138.
a pod utjecajem benediktinaca, s druge strane, poinje u skriptorijima samostana i biskupskih sredita na italskom tlu te u Srednjoj i Zapadnoj Europi uspon minuskulnih pisama, karoline i beneventane, koje poetkom IX. stoljea imaju ogranieno podruje irenja, nema sumnje da su u to vrijeme knjige kao to su Evangeliarium Spalatense ili npr. Evangeliarium Cividalense47 tekstualno, jezino i paleografski imale znatan utjecaj. Taj je utjecaj bio vieznaan. S jedne strane oitovao se neposredno, jer su to bile knjige kao npr. edadski evangelijar u koji su se upisivali germanski i slavenski hodoasnici svjedoei o kranskim korijenima tih naroda i njihovoj vjeri, a u Splitski evangelijar sveenik je kao u ivu knjigu sa strane svojim tvrdim rukopisom oznaio dijelove koje u odreene dane treba itati. Stoga nije teko zamisliti da su se epigrafski srednjovjekovni zapisi takoer oslanjali na takve knjige, osobito ako su bili sadrajno povezani. Isto tako prvi prijepisi novih kodeksa s biblijskim sadrajima iz starih predloaka, pisanih tradicionalnim pismima rimske epohe (kapitalom, uncijalom i poluuncijalom), pismima koja nisu jo sasvim denirana, oslikavaju modalitete transmisija pismenosti. Ilustrativan je primjer tzv. Alkuinove Biblije, kodeksa datiranog oko 825.830. godine, iji je osnovni tekst pisan ranom karolinom, pismom novoga minuskulnog duktusa, ali u kojem su doslovce prepisane/precrtane kratice kao to su nomina sacra i druge karakteristine za prethodna pisma, kapitalu, uncijalu i poluuncijalu. Naslovi su pak pisani kapitalom i poluuncijalom.48 Karolinu oblikovanu kao minuskulno pismo49, koje se razvija iz rimske kurzive, karakterizira velik broj ligatura, a njih u ovom kodeksu jo nema. Upravo je zato Alkuinova Biblija sauvala u prijelaznom razdoblju prethodni sustav kratica, ali nagovjeujui novim pismom novi pravac kretanja latinske srednjovjekovne pismenosti. Time je takoer vremenski utvrdila jedan paleografski sloj i postala kronoloka toka bitna za uspostavu analogija. Na isti su nain kodeksi nastali u razdoblju V/VI. VIII. stoljea morali utjecati i na srednjovjekovne epigrafske zapise, jer su bili ipak jedine knjige iz kojih su se crpili kranski sadraji. Temeljni kranski tekstovi jo uvijek su poetkom IX. st., dok nisu karolinka minuskula i beneventana zavladale, bili dostupni posredstvom uncijalnih i poluncijalnih kodeksa. Kapitala, odnosno njezina rustina inaica kao i kod ranokranskih natpisa i dalje se koristila kao epigrafsko pismo srednjeg vijeka. Epigrafski zapis koji nastaje poetkom IX. stoljea tako sjedinjuje u sebi tradiciju iz prethodnog razdoblja koju su prenijeli ranokranski epigra i kodeksi. Zato i sustav kraenja, koji emo pratiti na epigrama, moramo u vremenskom slijedu traiti povezano sa sustavom kratica koritenih u dostupnim paleografskim tekstovima, to vie to su zaista evidentirana zajednika mjesta proimanja i utjecaja, kako je to primijetio V. Novak.
47
48
49
Isto. Vidi i: M. MATIJEVI SOKOLV. SOKOL, Hrvatska i Nin u doba kneza Branimira, MilanoZagreb, 2 2005., 6263; M. ANI, Vrela, u: Hrvati i Karolinzi, I, Rasprave i vrela, (A. MILOEVI, gl. ur.), Muzej hrvatskih arheolokih spomenika, Split, 2000., 289291. F. STEFFENS, Lateinische Palographie, I-III, Freiburg 1903.1906.; Supplement zur ersten auage, Trier, 1909., tab. 2223; M. PELC, Pismo knjiga slika. Uvod u povijest informacijske kulture, Golden marketing, Zagreb, 2002., 68. Na fotograji se lijepo vide sva pisma kojima je pisana Alkuinova Biblija. J. STIPII, Pomone povijesne znanosti u teoriji i praksi, 5598; V. NOVAK, Latinska paleograja, 129280; B. BISCHOFF, Latin Paleography. Antiquity and the Middle Ages, 83149.
10
CCP 59 (2007.), str. 131
Dakle, popudbina s kojom su latinsko pismo i njegov paleografsko-epigrafski sustav uli u rani srednji vijek jest ono to su neposredno prenijeli kranski tekstovi pisani knjinim pismima rimskog razdoblja odnosno kapitalom, ali ponajvie uncijalom i poluuncijalom, kao i ranokranski epigrafski spomenici koji su sintetizirali antiku epigrafsku tradiciju i kasnoantiku, odnosno ranokransku knjinu tradiciju. Ova saeta rekapitulacija razvoja latinskog pisma polazna je osnova za ralambu natpisa krstionice kneza Vieslava, s naglaskom upravo na sustavu skraivanja koji se pojavljuje u ovom natpisu, ukljuujui njegove i vanjske i nutarnje znaajke. b) Natpis krstionice kneza Vieslava PRILOG 1. Crte krstionice to ga je objavio I. Kukuljevi Sakcinski
Tekst na esterostranom krsnom zdencu za uranjanje, ija je visina 90 cm, a irina 120 cm, glasi: HEC FONS NE(M)PE SVMIT INFIRMOS VT REDDAT ILLVMINATOS, HIC EXPIANT SCELERA SVA QU(O)D [DE PRIMO] SVMPSERVNT PARENTE, VT EFFICIANTVR CHR(ISTI)COLE SALVBRITER CONFITENDO TRINV(M) P(ER)HENNE(M). HOC IOH(ANNES) PR(ES)B(YTER) SVB TEMPORE VVISSASCLAVO DVCI OPVS BENE CO(M)PSIT DEVOTE IN HONORE VIDELICET S(AN)C(T)I IOH(ANN)IS BAPTISTE VT INTERCEDAT P(RO) EO CLIENTVLOQVE SVO. Ovaj izvor naime prima nemone da ih vrati prosvijetljene. Ovdje iste svoja zlodjela to su ih primili od prvog roditelja da postanu krani, spasonosno ispovijedajui vjeno Trojstvo. Ovo je djelo vjeto uresio sveenik Ivan u vrijeme kneza Vieslava naime na ast svetog Ivana Krstitelja, da posreduje za nj i njegova tienika. 11
Sam tekst sastavljen je od dvije cjeline. U prvom je dijelu kao subjekt istaknut krsni zdenac s kojega nam alje saetu verbalnu poruku sukladnu mjestu na kojem se ona nalazi. U drugom dijelu spominju se osobe koje imaju udjela u izradi (ukraavanju) krstionice i one kojima je bila namijenjena. Dakako da su povjesniarima kako smo to uostalom naprijed naveli prvu pozornost pobudila imena koja se u natpisu spominju: knez Vieslav (VVISSASCLAVO DVCI) i sveenik Ivan (IOHANNES PRESBYTER). Kneevo je ime nedvosmisleno slavenskog podrijetla,50 a ime sveenika Ivana kransko je i jo k tome znakovito, jer je Ivan Krstitelj (Iohannes Baptista) na rijeci Jordan krstio Isusa Krista i nije nikakvo udo da se sveenik ba takva imena kao sinonim biblijskog ina pokrtavanja pojavljuje u glavnoj ulozi pri primanju politikih elita odnosno samoga kneza Vieslava u izabranu zajednicu krana. Imena su usto bila povod pokuajima identi kacije osoba istoga imena poznatih iz drugih vrela, pa su mnoga historiografska raspravljanja bila usmjerena upravo na to pitanje, kako smo ve vidjeli naprijed. Druga razina teksta, odnosno ona njegova temeljna poruka, izrazito je kranskog sadraja, iako je kao takvu nije mogue povezati s nekim cjelovitim biblijskim navodom. Sam izraz FONS na simbolikoj razini podrazumijeva in krtenja, jer uranjanjem u vodu odnosno kasnije polijevanjem krtenika ovaj postaje kraninom i tako osigurava svoje spasenje na nebesima, odnosno vjeni ivot. Upravo sintagme: izvor ivota fons vitae kao i izvor mudrosti fons sapientiae pojavljuju se u Bibliji vie puta. Navodimo neka osobito znakovita mjesta: Tako: Fons sapientiae, verbum Dei in excelsis (Eccl 1, 5); Quemadmodum desiderat cervus ad fontes aquarum, ita desiderat anima mea ad te, Deus (Ps 41, 2); Quoniam apud te est fons vitae: et in lumine tuo videbimus lumen (Ps 35, 10). U ovom posljednjem navodu nalazimo jo leksikih slinosti utkanih u poruku natpisa kneza Vieslava. To je u psalmu imenica lumen, a u natpisu particip perfekta pasivni u akuzativu plurala glagola illuminare koji glasi illuminatos. Simboliku vrijednost i bliskost s biblijskim sadrajima ima i pridjev inrmus slab, nejak. Biblijski inrmi su oni koji su greni, a meu njih svakako se ubrajaju nekrteni tako: Miserere mei, Domine, quoniam inrmus sum (Ps 6, 3). Tekst psalma 41, 2 poznat nam je i s podnog mozaika salonitanskoga urbanoga bazilikalnog kompleksa, i to iz njegova baptisterijalnog dijela uz prikaz dva il jelena koja piju vodu iz kantara.51 Isto tako sintagma salubriter contendo trinum perhenne(m)(!) (spasonosno ispovijedajui vjeno Trojstvo) nedvojbeno nosi temeljnu poruku kranstva koja proistjee iz ina krtenja. Verbalno se takoer oslanja na osnovne biblijske tekstove. Ponajprije samo Presveto Trojstvo, odnosno jedinstvo Oca, Sina i Duha Svetoga, naznaeno je slikovito pri inu Kristova krtenja na rijeci Jordanu u Matejevu evanelju (3, 1617): Baptizatus autem Iesus confestim ascendit de aqua; et ecce aperti sunt ei caeli, et vidit Spiritum Dei descendentem sicut columbam, et venientem super se. Et ecce vox de caelis, dicens: Hic est Filius meus dilectus, in quo mihi complacui. Da je ispovijedanje grijeha uvjet za ulazak meu lanove kranske zajednice
50
51
O tvorbi i znaenju imena hrvatskih vladara iz ranoga srednjeg vijeka, pa i o imenu kneza Vieslava, vidi: M. SUI, Nekoliko spojnica i razdjelnica izmeu Nina i Knina iz starije hrvatske prolosti, 165171. E. MARIN, Civitas splendida Salona. Geneza, prol i transformacija starokranske Salone, u: Salona christiana, Arheoloki muzej, Split, 1994., 37.
12
CCP 59 (2007.), str. 131
takoer potvruje isto evanelje kada kae da su pri inu krtenja koje je obavljao Ivan Krstitelj na Jordanu krstivi Jeruzalem, cijelu Judeju, sve podruje oko Jordana oni ispovijedali svoje grijehe (contentes peccata sua) (3, 6). Jo izriitije sama dogma krtenja i propovijedanja, odnosno pouavanja kranstva, sadrana je u Kristovu nalogu apostolima kad im kae: Euntes ergo docete omnes gentes, baptizantes eos in nomine Patris, et Filii, et Spiritus Sancti, docentes eos servare omnia quaecumque mandavi vobis (Matth 28, 1920). Cjelovit smisao i znaenje Kristova krtenja, koje prenosi evanelist Matej, sastavlja natpisa na krstionici s imenom kneza Vieslava saeo je u svega etiri rijei, u skladu s mjestom koje je odreeno za poruku. Epigra na zdanjima koja imaju veze s krtenjem esto se pozivaju na tovanje Presvetog Trojstva te zbog toga sadre elemente za moguu dataciju nastanka objekta odnosno sastavljanja natpisa.52 Naime, dogma Svetog Trojstva proglaena je na Nicejskom ekumenskom saboru 325. godine, ali je dobila na snazi upravo u franakom razdoblju oko 800. godine. iri se putem razliitih zapisa bilo teolokih tekstova, epigrafa ili u diplomatikim dokumentima.53 Tu je pojavu mogue promatrati unutar irih drutvenih, kulturnih i svjetonazorskih procesa. Stvaranje nove onodobne Europe na temeljima staroga Rimskog Carstva, osmiljeno i napokon ostvareno u projektu Karla Velikoga, ujedinjeno kroz lik vladara-cara, kransku vjeru i latinski jezik, podrazumijevalo je rekristijanizaciju Europe. To je ujedno znailo pokrtavanje novih naroda koji izlaze na povijesnu scenu Europe, pa je simbolika Kristova krtenja na Jordanu u prvi plan iznijela i poduprla dogmu i tovanje Presvetog Trojstva. Misionari pak, kojima je namijenjena temeljna uloga u pokrtavanju i primanju novih lanova u zajednicu krana, imaju istu zadau kao Kristovi apostoli. Apostolima je on dao nalog da krste i pouavaju u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.54 Verbalno isticanje Svetog Trojstva u raznim izriajima na objektima vezanim uz in krtenja kao to su krstioniki kompleksi i namjetaj u njima osnauje i uspostavlja vezu biblijskih tekstova i vjernika, odnosno temeljni kranski nauk pribliava puku u pojednostavljenom, skraenom obliku. Na taj nain krstioniki kompleksi osim to se u njima obavlja in krtenja imaju zadau pouavanja puanstva koje je bilo nevino latinskom jeziku i pismu, prenositelju i glavnom uporitu novog svjetonazora. Pojava tekstova s ovakvim ili slinim dogmatskim naznakama karakteristina je upravo za prvu polovinu IX. Stoljea, kada su procesi pokrtavanja zavreni meu narodima koji su pod Karolinzima uli u zajednicu europskih naroda. Nakon sredine IX. stoljea ovakve poruke nestaju s kamenih spomenika, jer za njima nema potrebe. Proces pokrtavanja pod okriljem dogme Svetog Trojstva predstavljen izrazom Trinum na natpisu krsnog zdenca s imenom kneza Vieslava u itavoj Hrvatskoj, zavrio je oko sredine IX. stoljea.55 Smisao teksta Vieslavova natpisa vremenski je odredio T.
52 53
54
55
Vidi V. DELONGA, Predromaniki ciborij, Strahrvatska prosvjeta, III/26 (1999.), Split 2004., 300303. V. DELONGA, Latinski epigraki spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, 309310; ISTA, Pismenost karolinkog doba i njeni hrvatski odjeci latinska epigraka batina u hrvatskim krajevima, 241244. Vidi: G. CUSCITO, Il ruolo di Aquileia e dei Franchi nella cristianizzazione degli Slavi sudoccidentali, 151152. V. SOKOL, Hrvatska srednjovjekovna arheoloka batina, Golden marketingTehnika knjiga, Zagreb, 2006., 105111, 122124.
13
Raukar pitanjem: Kako bismo sadraj natpisa Vieslavove krstionice mogli objasniti nakon Trpimirova ili Branimirova doba?56 Sljedee to nas zanima jest kako su mogli biti sastavljani epigrafski tekstovi sa sadrajem iji su smisao i svrha naprijed naznaeni. Logino je pretpostaviti da su sastavljai koristili kao predloke kodekse s biblijskim tekstovima odnosno pojedinim dijelovima Biblije (Vulgate). U sluaju Vieslavove krstionice ini se da se kako smo mogli zakljuiti iz navedenih citata sastavlja teksta oslonio na rijei Evanelja.57 Biblija je inae bila temeljna knjiga na kojoj su u srednjem vijeku uili jer su njezine sadraje propovijedali oni koji su bili zadueni za irenje kranske vjere. Treba se prisjetiti da je pokrtavanje Hrvata u snanom valu dolazilo iz krajeva s franakom vlau, i to preko Akvileje. O protagonistima pokrtavanja Hrvata explicite svjedoe imena sveenika germanskog podrijetla kao to su Gumpertus, Teodebertus i sl. Da je kristijanizacija bila neposredno uvjetovana obrazovanjem i poznavanjem latinske pismenosti iitava se iz franakih kapitulara, i to osobito onoga iz 825. godine donesenog za vrijeme Lotara I. u Corteoloni kojim se u Cividaleu utemeljuje visoka crkvena kola za sve ostale gradove, a meu njima su i nai krajevi.58 Iako se kao opa inaica latinskog pisma pod franakim okriljem oblikuje te iri na prostorima njihove dominacije tzv. karolinka minuskula, ipak s pravom moemo pretpostaviti da su prvi misionari i sveenici kranski nauk izuavali i propovijedali iz kodeksa pisanih poglavito uncijalom i poluuncijalom, knjinim pismima dolinim i uobiajenim od njihove pojave za glavne biblijske tekstove bilo evanelistare, psaltire, sakramentare, misale ili cjelokupni tekst Biblije. Zbog toga treba pretpostaviti da je poekom IX. stoljea kao uostalom u razdoblju od IV. do VIII. stoljea postojala meuovisnost epigrafskih zapisa i onih iz kodeksa, osobito ako je me u njima bila uspostavljena misaona i tekstoloka veza. Zanimljivo je stoga pozabaviti se natpisom krstionice kneza Vieslava s obzirom na njegove paleografsko-epigrafske znaajke i vidjeti je li mogue utvrditi vezu kodeksa-predloaka i samog teksa. Na prvi pogled zamjeuje se da ovaj natpis, kao uostalom i sve druge, pri samom strukturiranju odlikuje ona bitna epigrafska znaajka, a to je racionalno raspolaganje zadanim i zamiljenim prostorom za verbalnu poruku ostvareno povezivanjem rijei, slova i skraivanjem rijei. Budui da su naini kraenja u paleografsko-epigrafskim zapisima kako smo naprijed naglasili od antikih vremena do kasnoga srednjeg vijeka jedini oslonac za uspostavu kronolokih odnosa, ovdje emo analizirati taj vid natpisa. Moemo ustvrditi da dosada nije napravljena cjelovita epigrafska analiza Vieslavova natpisa. Strunjaci su se prema svojim vlastitim znanstvenim sklonostima i opredjeljenjima, ali i stanju struke, bavili pojedinanim aspektima epigrafa. Tako je osnovnu paleografsku grafemsku analizu napravio Lj. Karaman,59 ujedno polemizirajui i odgovarajui M. eperu na objavljenu hipotezu da je krstionica s imenom kneza Vieslava iz XI.
56 57 58
59
T. RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje, 291. Vidi i: T. RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje, 335. M. ANI, Vrela, u: Hrvati i Karolinzi, I, Rasprave i vrela (A. MILOEVI, gl. ur.), Muzej hrvatskih arheolokih spomenika, Split, 2000., 278279. LJ. KARAMAN, O vremenu krstionice kneza Vieslava, 107109.
14
CCP 59 (2007.), str. 131
stoljea. Karamanovu su analizu prihvatili kasnije i drugi znanstvenici.60 Lj. Karaman je utvrdio da slova B, D, P i R imaju ponekad na krstionici vertikalnu hastu produenu preko vodoravnih hasta slova, zatim da je ovakav oblik slova tipina pojava u epigraji u doba njezine dekadence u VIII stoljeu a kod nas se esto javlja i na poetku IX stoljea.61 Lj. Karaman je takoer s likovnog aspekta krstionicu odredio kao spomenik prijelaznih obiljeja koja se oituju u praznim ravnim prostorima, troprutastoj pletenici, pojavi astragala i klasina oka te samom esterostranom obliku62 kao i veliini koja odgovara krtenju odraslih osoba. PRILOG 2. Natpis na krstionici prema M. eperu
Na samom epigrafu nema mnogo kratica, iako zbog uporabe itavog niza povezanih, upisanih i natpisanih slova (litterae contiguae, insertae, columnatae) ostavlja drukiji dojam pa time i jo mogunosti analiziranja s drugih aspekata. Kako su se vie-manje sve dosadanje analogije uspostavljale iskljuivo unutar epigrafske spomenike grae i to oslanjajui se na vanjske karakteristike epigrafa, krenut emo tim putem, ali emo isto tako pokuati uspostaviti na temelju tzv. unutarnjih znaajki veze natpisa i paleografskih zapisa odnosno kodeksa. Na natpisu se deset rijei pojavljuje u nekoj od inaica kraenja, s tim da su dijelovi jedne rijei (p/er/henne/m/) skraeni na dva razliita naina. Kraenja su uglavnom naznaena
60 61 62
I. PETRICIOLI, Krstionica s imenom Vuissasclavo duci i problem ninskog baptisterija, 128129. LJ. KARAMAN, O vremenu krstionice kneza Vieslava, 108. LJ. KARAMAN, Pregled umjetnosti u Dalmaciji, Odabrana djela, Split, 1986., 83.
15
vodoravnom crtom iznad rijei za kontrahirane kratice ili iznad dijela rijei u sluajevima kada nedostaje nazal M ili N ili je pak sastavni dio grafemskog oblikovanja (kao za prijedloge per i pro). U jednom sluaju, vrlo vjerojatno zbog rijei djelomice uklesane s umetnutim slovima, znak kraenja vodoravnom crtom je izostao. To je rije HONORE gdje je upravo grafem E umetnut u grafem R, i to u sintagmi IN HONORE(M). Iako se vrlo esto na epigrafskm spomenicima tijekom itavoga srednjeg vijeka pojavljuje ista sintagma u dva oblika: in honore i in honorem, jer uz prijedlog in moe stajati akuzativ i ablativ, od kojih je oblik s ablativom u ovom sluaju pogrean, smatramo da je littera inserta bila razlog izostanku znaka kraenja za grafem M, jer ga se nije imalo gdje uklesati. Druge rijei kojima znak kraenja vodoravnom crtom iznad njih nadoknauje grafem M jesu: NE(M)PE, TRINV(M), PERHENNE(M), TE(M)PORE, CO(M)PSIT. Kod rijei perhenne(m) sastavlja natpisa ili lapicida postavio je iznad rijei znak kraenja za slovo M i time je implicirao da se pridjev perennis, e pojavljuje u akuzativu mukog ili enskog roda. No kako nedvosmisleno pridjev per(h)ennis, e u ovom sluaju stoji uz imenicu Trinum (Trojstvo), koja je poimenieni pridjev (iz trinus, a, um) i srednjeg je roda,63 onda grafem M odnosno znak kraenja za njega nije potreban. Izriaj Trinum perhennem gramatiki je pogrean i trebalo bi stajati Trinum per(h)enne. U dva sluaja, dakle, lapicidi moemo pripisati zasluge za gramatike pogreke, jer je jednom pogreno procijenio i nije predvidio mjesto u kompoziciji natpisa za znak kraenja kod sintagme in honore(m), a drugi put ju je postavio iznad izriaja Trinum perhenne(m), gdje je nepotrebna. Umetnuto slovo H u spomenutom pridjevu ne predstavlja neuobiajenu pojavu u srednjovjekovnom latinitetu.64 Takoer kratica CPSIT, koja se prema Suievu prijedlogu razrjeuje kao compsit,65 u potpunosti se uklapa u sustav kratica primijenjen na krstionikom natpisu. Druga skupina skraenih rijei per contractionem po svom se znaenju ubraja u nomina sacra kao CHR(IST)ICOLE, S(AN)C(T)I, odnosno one koje prate nomina sacra, a odnose se na uestalo nazivlje iz crkvene hijerarhije kao PR(ES)B(YTER). Zanimljivo je primijetiti da je nomen sacrum CHRISTUS:CHRISTI skraeno u sloenici na uobiajeni nain prema grkoj inaici kraenja Kristova imena XPI koja se pojavljuje u VIII. stoljeu. Slino je za imenicu presbyter upotrijebljena rijetka i znakovita kontrakcija PRB. Od ranije se inae koristi inaica PBR, koja je i ee u uporabi i traje kroz itav srednji vijek. No uvijek postoji mogunost da je lapicida zamijenio mjesta vrlo slinih grafema B i R i tako stvorio kraticu. Kontrakcija PRB imenice presbyter gotovo se uope ne pojavljuje u paleografskim inaicama (to znai u zapisima na mekom materijalu; dakle kodeksima i dokumentima), osim u naslovima koji su pisani knjinom kapitalom u VIII. stoljea.66 No pojavljuje se kao epigrafska kratica, i to na ranokranskim natpisima, i kao takva jo je potvrena na spomenicima s poetka IX. stoljea.67 U hrvatskome spomenikom korpusu
63 64
65 66
67
V. GORTAN O. GORSKI P. PAU, Latinska gramatika, kolska knjiga, Zagreb, 31966., 177. A. G. RIGG, Orthography and Pronunciation, u: Medieval Latin, An Introduction and Bibliographical Guide (ur. F. A. C. Mantello i A. G. Rigg), The Catholic University of America Press, Washington, 21999., 79. M. SUI, Prilog tumaenju latinskih srednjovjekovnih natpisa: composuit ili compsit. A. CAPPELLI, Lexicon abbreviaturarum, 289, 492; F. STEFFENS, Lateinische Palographie, Supplement zur ersten auage, tab. 22. LJ. KARAMAN, O porijeklu pregradnih zabata starohrvatskih crkava, Peristil, III, Zagreb, 1960., 101.
16
CCP 59 (2007.), str. 131
ranoga srednjeg vijeka pojavljuje se samo na ovom natpisu i time odaje njegovu pripadnost starijemu vremenskomu epigrafskom sloju. Skupini nomina sacra moemo uvjetno reeno pribrojiti i skraivanje imena Iohannes. Jedanput je skraeno u obliku suspenzije u nominativu (IOH), a drugi se put pojavljuje kao kontrakcija u genitivu, gdje je zadran prvi dio imenice kao u prethodnom sluaju (IOH), a pade je naznaen genitivnim nastavkom IS, tako da je kontrahiran dio rijei koji je u nominativu suspendiran (ANN). Kraenje imena Iohannes, koje se esto javlja u tekstovima iz biblijskog korpusa, nalazi se ve u VII. stoljeu. To samo potvruje da je ime Iohannes doivljavano kao opa imenica.68 Izostanak grafema O u rijei QVOD tumaimo nesmotrenou lapicide. U treu skupinu kratica ubrajamo dva specina grafemska oblika slova P. U prvom sluaju grafem P u rijei p(er)henne(m) pojavljuje se kao posebno oblikovano slovo P s vodoravnom crticom postavljenom pod pravim kutom na njegovu prema dolje izduenu hastu i razrjeava se kao per ili par. Takva kratica ubraja se u tzv. juridike kratice (notae iuris).69 Isti je sluaj s grafemom P u prijedlogu P(RO), gdje se takoer oko donje izduene haste na lijevu stranu svija zaobljena linija i tako tvori specian oblik koji se koristi za kraenje samostalno stojeeg prijedloga pro ili za istozvuni slog u sloenicama. Zanimljivo je svakako da se ovakve kratice pojavljuju na epigrama na ranokranskim spomenicima,70 ali ujedno i u pravnim kodeksima pisanim uncijalom.71 Sve tri ove skupine kratica koje se javljaju na naem natpisu nastale su kao epigrafske kratice, ali su preko Filokala ule u kodekse, posebno one kranskog sadraja, i ubrajaju se u najstarije kratice. Srednji vijek ih je prihvatio i javljat e se u raznim kombinacijama u gotovo svim pismima, pa i onim minuskulnim. No na naem natpisu ine jedan zatvoreni sustav koji je nastajao jo u rimskom razdoblju, rairen u kodeksima kranskog sadraja pisanim kapitalom, uncijalom i poluuncijalom i nastavio se tijekom srednjeg vijeka, ali u novim kombinacijama i nikada kasnije vie neemo nai skupa samo ovakve tri vrste kratica na nekom zapisu. Isto je tako znakovito da na krstionici u natpisu nema niti jedne kratice tipine za srednjovjekovna minuskulna pisma. Takvo zapaanje dovodi do zakljuka da je Vieslavov natpis nastao pod utjecajem pismenosti koja je jo bila prisutna preko kodeksa pisanih pismima iz rimske epohe, a prije razvoja srednjovjekovnih minuskulnih pisama. Na taj nain moe se nastanak krstionice s natpisom datirati u sam poetak IX. stoljea. Takvom datiranju pridonosi pojava na natpisu vrlo posebnoga glagola como, 3. Kratica CPSIT, koju Sui razrjeava kao compsit, a ne kao composuit, kako je prije bilo uobiajeno i kako se pojavljuje u restitucijama natpisa svih istraivaa prije njega, zato je vrlo velik doprinos pobliem vremenskom odreenju, jer je taj glagol doao iz karolinkoga kulturnog kruga.72 Nespornu potvrdu za taj Suiev prijedlog nalazi V. Delonga na dva natpisa iz sjeverne Italije iz druge polovine i s kraja VIII. stoljea na kojima se pojavljuje isti glagol u nekraenu obliku (compsit), ali u drukijem jezinom sklopu. Naime, latinitet natpisa iz sjeverne Italije jezik je koji se nalazi na spomenicima
68 69 70 71 72
A. CAPPELLI, Lexicon abbreviaturarum, 185. V. NOVAK, Latinska paleograja, 286. A. CAPPELLI, Lexicon abbreviaturarum, 487. V. NOVAK, Latinska paleograja, 108. M. SUI, Prilog tumaenju latinskih srednjovjekovnih natpisa: composuit ili compsit.
17
nastalim prije karolinke renesanse s vrlo izraenim elementima vulgarnog latiniteta, a usto nije jo ni sadrajno oslonjen na biblijske tekstove.73 Zbog opeg izgleda pisma (rustina kapitala), njegovih paleografskih i epigrafskih nutarnjih znaajki poglavito sustava kratica moglo bi se Vieslavov natpis, pa time i krstionicu, datirati i u samo VIII. stoljee. No tome se odmah suprotstavljaju stilska obiljeja, a osobito latinitet koji ima sve znaajke latinskog jezika nastalog u vrijeme karolinke renesanse, dakle poetkom IX. stoljea. Iako je Vieslavov natpis kratak te nije mogue predoiti neka iscrpnija zapaanja, ipak je vidljivo da je dosljedno provedena monoftongizacija, pravilna je uporaba consecutio temporum i slino, a sve su to obiljeja koja dobiva srednjovjekovni latinski tijekom karolinke renesanse.74 Dakle, sva stilska, jezina, paleografsko-epigrafska, namjenska obiljeja Vieslavove krstionice odgovaraju karolinkodobnim kulturnim i politikim utjecajima, koji su bili najjai u trenucima pokrtavanja. Time je krstionica sa svojim natpisom sama sebe ex silentio vremenski pozicionirala u poetke odnosno u prvu polovinu IX. stoljea. Kontekstualizacija krstionice i natpisa s hrvatskim korpusom ranosrednjovjekovnih spomenika U sveukupnome srednjovjekovnome epigrafskom korpusu hrvatski spomenici ranoga srednjeg vijeka s natpisima, bilo da je rije o onima na crkvenom namjetaju, dijelovima graevine (nadvratnicima), epitama i slino, zauzimaju njegov relativno najvei dio. Hrvatski povijesni prostor, prepoznat i odreen kao prostor gdje Hrvati doivljavaju svoju emancipaciju kao dio kulturnoga i svjetonazorskoga kranskoga europskog kruga (orbis Latinus), poetkom IX. stoljea upravo je preko graditeljske djelatnosti, primanja kranstva i latinske pismenosti, postao dio jedinstvene europske civilizacije. Pisana povijesna vrela iz IX. stoljea, ponajvie franaki narativni spisi, diplomatiki zapisi, ali i kameni spomenici, svjedoe o uzletu latinske pismenosti usko povezane s pokrtavanjem. Sve to namee potrebu da se razmotri uloga i znaenje krstionikog zdenca s imenom kneza Vieslava kao osobe kojom je on datiran na uobiajeni nain onog vremena75 unutar ostale epigrafske hrvatske batine, poglavito one koja se datira u IX. stoljee. Iz prethodne obrade i analize sadraja, epigrafskih znaajki, bilo grafemskih bilo unutarnjih, zatim latiniteta Vieslavova natpisa, proizlazi da ga se moe smatrati spomenikom ijoj se izradi i sastavljanju teksta pristupilo vrlo pomnjivo te u skladu s tim na najboljim tradicijama i obiajima toga vremena i dovrilo. Po svemu i krstionica i natpis predstavljaju integrirani spomenik s poetaka IX. stoljea ija je namjena bila posluiti pokrtavanju jedne drutvene elite na elu koje je knez Vieslav (dux Vuissesclaus) s jasnom simboliko-verbalnom porukom.
73 74
75
V. DELONGA, Latinski epigraki spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, 205, bilj. 86. K. SIDWELL, Reading medieval Latin, 133; M. MATIJEVI SOKOL V. SOKOL, Hrvatska i Nin u doba kneza Branimira, 6667. Nain datiranja po tzv. vladarskoj eri uveo je Justinijan I. 537. godine te je uao i u kancelariju hrvatskih vladara. Vidi: J. STIPII, Pomone povijesne znanosti, 193.
18
CCP 59 (2007.), str. 131
Prvim desetljeima IX. stoljea mogu se s velikom sigurnou pripisati jo neki epigrafski spomenici s hrvatskoga prostora. Tako natpis na sarkofagu sv. Anastazije (Stoije) iz Zadra,76 koji se sastoji od tri cjeline, pokazuje zajednike znaajke s natpisom na krstionikom zdencu s imenom kneza Vieslava, nastavljajui opu tradiciju kranskih natpisa uklesanih rustinom kapitalom s prodorom pokojeg uncijalnog ili uncijalizirajueg grafema i s malim brojem kraenih rijei. To znai da se u kraticama, tonije kontrakcijama, pojavljuju tzv. nomina sacra (sanctus 3; Deus) u odgovarajuim padeima. Kao osobitu znaajku starijih epigrakih spomenika I. Petricioli istie vertikalne haste kod slova D, E, P, R, gdje se one produuju preko spajalita s horizontalnim hastama. Upravo te dvije injenice povezuju i naa dva natpisa. Naime, Petricioli naglaava da slova D, P, R na krstionici s obzirom na vertikalne haste odgovaraju onima na sarkofagu sv. Stoije. Takoer izostanak kraenja drugih rijei, koji e se pojavljivati kasnije pod utjecajem minuskulnih pisama i drugih i drukijih tekstova, upuuje na isto vrijeme nastanka natpisa s imenom kneza Vieslava i onoga na natpisu sarkofaga sv. Anastazije. Latinitet sa sarkofaga takoer odaje znaajke karolinkog doba odnosno karolinke renesanse (monoftongizacija), ali s karakteristinim i uobiajenim utjecajima vulgarnog latiniteta ( peccatur umjesto peccator),77 pa i po tome potvruje suvremenost obaju analiziranih epigrafa. Isto je tako mogue uspostaviti neke analogije s fragmentarno sauvanim natpisima s ciborija crkve sv. Marte iz Bijaa.78 Natpise je vrlo briljivo analizirala V. Delonga i upravo na temelju analogija odnosno dijelova rijei koje se mogu restituirati, sam ciborij je odredila kao krstioniki. Njezina se analiza kako smo to ve naprijed spomenuli temelji na zajednikim leksemima s drugim krstionikim natpisima, pa i onim s krstionice kneza Vieslava. Kako nema dvojbe da je rije o poecima IX. stoljea, to je potvrda za vremensku korespondenciju obaju natpisa. Iz iznesenoga je mogue vrlo sigurno zakljuiti da epigrafsko-paleografska zapaanja temeljena na nainu kraenja, na unutartekstualnome abrevijaturnom sustavu, kao i na leksemskoj razini, pa i samom latinitetu, omoguuju uspostavu meusobnih veza i slinosti sva tri natpisa koje ih vremenski sidre u poetak ili prvu polovinu IX. stoljea. Naime, pratei epigrafski materijal koji se kasnije pojavljuje na naem prostoru, moemo uoiti da dolazi do daljnjeg pomaka i promjena unutar sustava kraenja, kompozicije teksta i utjecaja novih pisama, onih sa sigurnim obiljejima srednjega vijeka. Najprije emo se osvrnuti na neke zapise iz sredine IX. stoljea. Razdoblje vladanja kneza Trpimira obiljeeno je usponom latinske pismenosti, koje je potaknuto djelovanjem benediktinaca, osnivanjem samostana, ali i prvim pojavama minuskulnoga latinskog pisma te epigrafskim zapisima. Da je latinska srednjovjekovna minuskula poznata i da se koristi na Trpimirovu dvoru, gdje su je vjerojatno donijeli redovnici kojima je sm podigao samostan u Riinicama kod Solina,79 ostalo je posvjedoeno u edadskom evangelijaru u potpisima Trpimira i njegova sina Petra. Oigledno je da su imena hodoasnika iz Hrvatske zapisa76 77 78
79
I. PETRICIOLI, Ranosrednjovjekovni natpisi iz Zadra, 252254. Isto, 253, 255. Kompleksu sv. Marte u Bijaima posveen je jedan broj Starohrvatske prosvjete III/26, a samim natpisom bavi se ve navedeni rad V. DELONGE, Predromaniki ciborij. Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae I (prir. Jakov Stipii i Miljen amalovi, ur. Marko Kostreni), JAZU (danas HAZU), Zagreb, 1967., (dalje CD I), 38.
19
na minuskulom, vrlo vjerojatno karolinom i beneventanom, odnosno njezinim najranijim oblicima.80 Natpis pak Trpimirov iz Riinica,81 koji se moe datirati u sredinu IX. stoljea, jo ne pokazuje koliko takvu procjenu doputaju njegovi sauvani fragmenti utjecaje minuskule u epigraji. ini se da je sam tekst, koji nosi poruke kranske duhovnosti, nadahnut vokabularom biblijskih tekstova, crpljenih iz ranije nastalih kodeksa koji su bili pisani pismima rimske epohe bez novih minuskulnih utjecaja. Izrazi su(m)mit[atis], colla, treme[ntes] i slini, koji se mogu samo pretpostaviti, odraz su duboke vjere ve pokrtenog stanovnitva i nose u sebi simboliku poniznog kranstva. Tako npr. nalazimo: trementes ceciderunt super terram (Tob. 12, 16); subiicite colla vestra sub iugo regis Babyloni (Jerem. 27, 12) itd. Takoer se u sustavu kratica na fragmentima natpisa jo ne zamjeuje prodor minuskule. Ono to je mogue razaznati tradicionalno su kraene rijei tako to je isputen grafem M i naznaen vodoravnom crtom iznad /SV(M)IT/, a pojavljuje se i uobiajeno kraeno nomen sacrum /XPO > CHRISTO/. Vieznaan iskorak uoljiv je tek na natpisima s imenom kneza Branimira.82 Osim natpisa iz Mua, koji tekstualno jo u tradicionalnom duhu zrcali osnovni nauk kranstva te se uzvienim, iz biblijskog korpusa posuenim, izriajima obraa Kristu-Spasitelju (Intende, Christe, celumque regenti salvationi tibique ), svi su drugi po svom sadraju racionalizirani zazivi neposredno Krista, a posredno drugih svetaca i njihovih zagovornika kojima posveuju dar (crkvu). Ti epigra vie slie sklapanju ugovora zavjeta, kojim (izgradnjom crkve ili opremanjem i ukraavanjem namjetajem) osiguravaju sebi spasenje odnosno vjeni ivot. Biranim rijeima V. Delonga to saima ovako: u posvetnim natpisima gotovo (se) oivotvoruje misao i duhovnu potrebu ovjeka srednjega vijeka za vjerskim darivanjem i posveivanjem.83 Dakle, Branimirov natpis iz Mua, spomenik vrhunske klesarske izvedbe kao i Vieslavova krstionica,84 jest karika koja je jednim dijelom vezana tekstualno s Trpimirovim natpisom i onim na Vieslavovu krsnom zdencu, no ujedno pokazuje iskorak sustavom kraenja. Dok u prethodna dva natpisa nismo pronali utjecaja minuskule bilo beneventane bilo karoline na Branimirovu je natpisu iz Mua utjecaj minuskule oigledan u nekoliko vidova. Pojavljuju se na prethodnim epigrama nepoznate kontrakcije SV(M)PS(IT), suspenzije VIRG(INE), S(VNT), INDIC(TIO), kao i poseban znak kraenja za genitiv plurala -rum iz paleografskoga minuskulnog korpusa.85 Isti je trend uoljiv na razne naine i u drugim natpisima iz Branimirova doba. Tako na natpisu iz Otresa zamjeujemo tipine minuskulne grafeme za g, f. Sve to dokazuje da se upravo u drugoj polovini IX. stoljea dogodio zaokret u sastavljanju epigrafskih zapisa. Naruen je stabilan i vrst sustav kraenja, dotada zajedniki epigrafskim i paleografskim (knjinim) pismima rimske epohe, koji je preko kodeksa preao i ivio jo u prvoj polovini IX. stoljea posredovanjem tekstova s kranskim sadrajem uklesanim
80 81 82
83 84 85
T. RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje, 299300. V. DELONGA, Latinski epigraki spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, 127129. M. ZEKAN, Pet natpisa kneza Branimira s posebnim osvrtom na nalaz iz Otresa, Kai, god. XXV, Split, 1993., 405420; V. DELONGA, Latinski epigraki spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, 121124, 165169, 207208, 217218, 251254; M. MATIJEVI SOKOL V. SOKOL, Hrvatska i Nin u doba kneza Branimira, 6374. V. DELONGA, Latinski epigraki spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, 310. T. RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje, 296. J. STIPII, Pomone povijesne znanosti, 5253.
20
CCP 59 (2007.), str. 131
na kamenu kao to su oni na krstionici kneza Vieslava, ciboriju iz crkve sv. Marte u Bijaima i na Trpimirovu natpisu iz Riinica kod Solina. Time je samo potvreno Novakovo zapaanje o suivotu i meusobnom proimanju knjinih i epigrafskih pisama, i u rimsko doba i u srednjem vijeku u prvoj polovini IX. stoljea. Oigledne veze ali i razlike u bitnim elementima s Vieslavovom krstionicom i njezinim epigrafom uoavaju se na jo jednom spomeniku iz IX. stoljea. Rije je o zabatu s natpisom koji spominje kneza Muncimira iz Uzdolja kod Knina. Taj izvanredan spomenik likovnog izraza na prvi pogled upuuje na uspostavu stilsko-likovnih slinosti s krstionicom, ali su isto tako vidljive i njihove meusobne razlike. Stilske razlike uoljive na prvi pogled odnose se na tretiranje prostora. Dok krstionica ne poznaje strah od praznog prostora (horror vacui) i njime dominira, osim natpisa uz rub, jo samo procesijski kri uz potpuno prazne plohe, dotle je na zabatu s imenom kneza Muncimira izraen horror vacui i sve su povrine ispunjene karakteristinim reljema, dok sredinji prostor zauzima isti kri kao na krstionici. Na temelju slinosti (kria), ali i uoenih razlika gdje je differentia specica u odnosu na krstionicu kao i novost u stilskom obiljeju dominantan horror vacui, namee se mogunost uspostave relativnoga kronolokog odnosa meu ta dva spomenika. Nije teko zakljuiti da u ovom sluaju, s obzirom na conspectus generalis, krstionica odraava stariji stilski izraz, a zabat iz Uzdolja mlai. Kako je Muncimirov zabat mogue tono datirati u kraj IX. stoljea jer je na njemu navedena godina 895. onda nema sumnje da Vieslavovoj krstionici stilski pripada prva polovina IX. stoljea. Do istih zakljuaka dovodi i analiza nekih dijelova natpisa s krstionice kneza Vieslava s kojim se u pojedinim odsjecima moe povezati i natpis kneza Muncimira.86 Naime, na Vieslavovoj krstionici, kao i na Muncimirovu natpisu, uz navedeni glagol como, 3. odnosno njegov oblik compsit, upotrijebljen je jednak izriaj za objekt koji se ukraava. To je hoc (hic) opus uz dodatno pojanjenje prilogom bene. Kako se ta dva natpisa tekstualno poklapaju u ak vie sintagmi, od kojih je posebno zanimljiva i znakovita uporaba navedenoga glagola, to nas navodi na pomisao da su postojali i kolali formulari karolinkog podrijetla iz kojih su se crpli potrebni izrazi za sastavljanje natpisa. Budui da se navedeni, provenijencijom obiljeeni, glagol nalazi na ak dva ili tri naa epigrafa iz IX. stoljea, to i na ovaj nain svakako potkrepljuje tezu o hrvatskom prostoru kao podruju jakih karolinkih utjecaja, a Vieslavovu krstionicu snanije smjeta u hrvatski epigrafski korpus.87 S druge strane, kronolokom odreenju pomae injenica da se na Muncimirovu natpisu pojavlju utjecaji i prodori minuskule kao i na Branimirovim natpisima, pa se i time naglaava vremenska udaljenost nastanka Vieslavove krstionice i Muncimirova natpisa, koja kako smo naveli odgovara distanci koja proizlazi i iz stilskih obiljeja. Vieslavova krstionica namee potrebu uspostave analogija i s drugim manje atraktivnim, ali vanim i osobito znakovitim spomenicima pleterne plastike. U tom su smislu zanimlji86
87
V. DELONGA, Latinski epigraki spomenici u ranosrednjovjekovnoj Hrvatskoj, 205207; M. SUI, Prilog tumaenju latinskih srednjovjekovnih natpisa: composuit ili compsit. O vezama Nina i Knina preko pojedinih stilsko-likovnih i epigrafskih elemenata krstionice kneza Vieslava i Muncimirova zabata iz Uzdolja kod Knina vidi: M. SUI, Nekoliko spojnica i razdjelnica izmeu Nina i Knina iz starije hrvatske prolosti, 165171.
21
va zapaanja N. Jakia. Jaki je analizirao dijelove ambona iz Crkvine u Biskupiji kod Knina88 i uoio je da je na njegovu prsobranu isklesan kri postavljen na ravnu, potpuno neukraenu plohu isto tako kao i na krstionici iz Nina sa spomenom kneza Vieslava. Ostatak kria na ambonu istih je osobina kao onaj na krstionici.89 Jaki iznosi miljenje da se ambon s navedenim ukrasom moe datirati u IX. stoljee. Slian ukras zabiljeen je i meu ulomcima predromanike plastike na Bribiru. Rije je o fragmentu ploe od dva nejednaka dijela ukraena tipinim predromanikim kriem s troprutom pletenicom, i to na neukraenoj plohi s datacijom u IX. stoljee.90 Dakle, osnovno obiljeje ovih dvaju primjera, kao uostalom i ukrasa na krstionici kneza Vieslava, jest neispunjenosti plohe ornamentom, odnosno nedostatak straha od praznog prostora (horror vacui). S druge strane, usporeivanje natpisa kneza Vieslava s natpisom na ciboriju prokonzula Grgura iz Zadra, koji je sa sigurnou datiran u etvrto desetljee XI. stoljea, jer je prokonzul Grgur poznat po drugim povijesnim vrelima,91 navelo je M. epera da krstionicu datira u XI. stoljee. Takvo datiranje prihvatila je N. Klai92, ali i . Rapani93. M. eper uoio je i istaknuo samo jedan aspekt koji je zajedniki natpisu s krstionice i onom s ciborija prokonzula Grgura, a to je velika uporaba spajanja slova meusobno (nexus litterarum), i to umetanjem (litterae insertae), postavljanjem jednog nad drugo (litterae columnatae) kao i povezivanjem jednim zajednikim potezom (litterae contiguae) i sl. Potrebno je prisjetiti se a to smo ve naprijed istaknuli da je upravo nexus litterarum svojstven knjinim tekstovima pisanim kapitalom i uncijalom i da je ta pojava istodobna i epigrafskim i knjinim pismima ve od druge polovine IV. stoljea, a s namjerom da se tedi na materijalu.94 U epigraci predstavlja opu pojavu koja nije element za kronoloko odreenje, odnosno nije znaajka koja bi iskljuivo bila svojstvena nekom vremenu. No ako bi se uoile i utvrdile unutarnje pravilnosti, moda bi mogle pripomoi uspostavi nekih, makar relativnih vremenskih toaka. eper je pri datiranju krstionice u XI. stoljee kao glavne dokaze i zajednike pojave naveo nexus litterarum, ali je procijenio i latinitet obaju spomenika kao zreli i tako dao osnove drugim znanstvenicima koji su bez analize prihvatili njegovu dataciju. N. Klai se oslanja na oblike slova i zrelu latintinu, koja po njoj govori za XI. stoljee95, a . Rapani opet istie jednostavni ukras, motive i sadrajnu i paleografsku stranu, koji upuuju na kasniju dataciju. ini se na prvi pogled da bi se s obzirom na sadrajnu ekspresiju kojom zrae obadva natpisa mogle zamijetiti neke veze. No te se povrne slinosti mogu objasniti i na drugi nain. Naime, osobe kao knez Vieslav i prokonzul Grgur pripadnici su elita i ve to ih izdvaja od obinog puka, pa je oekivano da i epigra vezani uz takve istaknute linosti odraavaju sadrajno i izvedbeno njihovu elitnu pripadnost. No duh jednog i drugog natpisa ipak nisu isti. Onaj kneza Vieslava apsolutno zrcali vrijeme i situacije pokrtavanja novih naroda, dok
88
89 90 91 92 93 94 95
N. JAKI, Zabati oltarne pregrade iz Crkvine u Biskupiji kod Knina, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 21 (Fiskoviev zbornik, I), Split, 1980., 97110. N. JAKI, Zabati oltarne pregrade iz Crkvine, 108. T. BURI, Arhitektura i skulptura, u: Bribir u srednjem vijeku, Split, 31996., 3031. CD I, 6771. N. KLAI, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, 197198. . RAPANI, Predromaniko doba u Dalmaciji, 180, 189. V. NOVAK, Latinska paleograja, 8486. N. KLAI, Povijest Hrvata, 198.
22
CCP 59 (2007.), str. 131
je ovaj prokonzula Grgura zavjetni natpis kakvi su kasnije tijekom vremena prevladali u hrvatskom epigrakom korpusu i odraavaju sliku odnosa pojedinca prema Bogu.96 to se tie grafema i naina kraenja, vidjeli smo da ni tu, osim u opem pogledu, nema zajednikih mjesta, kako je to uoio I. Petricioli.97 Ista je situacija s latinskim jezikom. Onaj s krstionice jest srednjovjekovni latinski, koji se oblikuje pod utjecajem karolinke renesanse, dok ovaj s Grgureva ciborija pokazuje neke osobitosti koje su znak nedosljednosti i kasnijeg puta razvoja te utjecaja vulgarnog latiniteta. Nedosljednost se oituje u pojavi diftonga (caelestis, aulae), kojih su se srednjovjekovna pisma, a pogotovo ona u uporabi u XI. stoljeu, sasvim odrekla, dok se, s druge strane, koriste tipini srednjovjekovni oblici kao michi umjesto mihi. Iz iznesenoga je vidljivo da nema analogije izmeu ova dva natpisa s obzirom na latinitet. Isto je tako i s obzirom na koriteni sustav kratica. Natpis prokonzula Grgura ima zaista zanemariv broj kraenih rijei, ako se izuzme nexus litterarum, pa se s pravom moe zakljuiti da je samo vrlo povrna analiza opeg pogleda (conspectus generalis) bila dovoljna eperu da izree zakljuak s dalekosenim posljedicama. No nije jasno zato je drugo dvoje znanstvenika prihvatilo takav njegov rezultat i jesu li svi njihovi razlozi bili samo znanstveni. Dakle, usporeivanje Vieslavove krstionice s drugim spomenicima iz ranosrednjovjekovnoga hrvatskog korpusa bilo po uoenim slinostima bilo po utvrenim razlikama, jasno i nedvosmisleno potvruje da je opravdana pretpostavka koja s obzirom na stilska obiljeja, paleografsko-epigrafske karakteristike, latinitet i sve ostale elemente potvruje da ovaj spomenik neupitno velike vrijednosti i vanosti ima svoje mjesto u usporeivanom repertoaru. Po svim obiljejima nesumnjivo mu je odreena vremenska pozicija u poetak IX. stoljea, a Nin kao povijesno najstarija hrvatska biskupija izvan dalmatinskih bizantskih gradova, gdje su kranstvo irili redovnici germanskog podrijetla dakle s podruja franake drave uklapa se sasvim u namjenu koju je po svom obliku i dimenzijama imala velika kamena posuda. Umjesto zakljuka Kako sam na poetku navela, nekoliko me je razloga potaknulo da se i sama pozabavim krstionicom kneza Vieslava nakon to su se mnogi izuzetni znanstvenici, i hrvatski i europski, potrudili svu svoju strunost i znanje primijeniti pri utvrivanju njezine datacije, stilskog opredjeljenja i prostornog pozicioniranja. Spomenik koji je snagom svoje rijei, likovnim izrazom, oblikom i porukom postao simbolom i temeljem hrvatske kulturne i duhovne opstojnosti, zasluuje da mu se iznova vraamo ako moemo pridonijeti bilo kakvom novom spoznajom. Kako su neki aspekti spomenika, posebno to se tie njegova podrijetla, nejasni, bilo je uspona i padova u graenju mozaine slike o njemu. Trudom i marom znanstvenika tajna krstionice kneza Vieslava razotkrivala se i postajala sve razvidnija, ali se ipak u vremenskim intervalima pojavljuju i radovi koji vraaju problematiziranje nekih pitanja na poetak, bilo vie bilo manje opravdano. Iz dananje perpektive i vremenske distance ne udi to su M. Sui i M. Perini brzinskom revizijom Jelievih
96 97
Vidi: V. DELONGA, Latinski epigraki spomenici u ranosrednjovjeko vnoj Hrvatskoj, 295327. I. PETRICIOLI, Latinski natpisi iz Zadra, 255.
23
istraivanja ninske katedrale osporili njegove rezultate,98 niti to je M. eper povrnom i neutemeljenom analizom spomenik datirao u XI. stoljee. Nije nemogue da su njihovi zakljuci, koji nisu u duhu i stilu znanstvenog pristupa i ugleda M. Suia, a i epera, bili inspirirani s nekog drugog mjesta. Jer ne treba zaboraviti da je rije o poslijeratnom razdoblju, odnosno o kasnim pedesetim i ranim ezdesetim godinama XX. stoljea, kao i da je spomenik u Hrvatsku doao u vrijeme NDH, to ga je samo po sebi stigmatiziralo. No i u posljednje vrijeme pojavili su se radovi N. Jakia koji su pokuali staronovom argumentacijom rijeiti krucijalno pitanje koje stalno prati Vieslavovu krstionicu, a to je ono njezina podrijetla. U svojim ranijim radovima N. Jaki je kako smo vidjeli naprijed uzimao u obzir dostignute rezultate hrvatske znanosti. Pristup ponovnom problematiziranju provenijencije krstionice Jaki je najavio kada je u seriji Kulturno-povijesnih vodia MHAS-a objavio vodi po Ninu99 bez spomena krstionice kneza Vieslava. Time je implicite krstionicu iskljuio iz spomenikog korpusa hrvatskoga ranoga srednjeg vijeka. No ipak je ustupak i odmak od svoga stava o krsnom zdencu uinio 1999. godine prilikom odravanja izlobe o kranstvu kod Hrvata u Vatikanu, kada se krstionica u njegovu odabiru jer je likovnu umjetnost ranoga srednjeg vijeka Jaki predstavio nala na izlobi, a Jaki ju je i kataloki obradio, ne iskljuujui ovom prilikom explicite Nin. Donosi jedan pozitivistiki stav o njezinu podrijetlu temeljen na miljenjima prethodnih znanstvenika, a dataciju ostavlja u irem vremenskom rasponu IX. stoljea100 Nakon toga slijede dva lanka u kojima se isti autor izriito bavi krstionicom. Pritom istraivanju spomenika nije pristupio nekim novim metodolokim obrazcem, bilo da je pokuao pridonijeti njegovoj epigrafsko-paleografskoj ralambi bilo da je uinjena petrografska analiza ili moda otkrivena neka nova poblia analogija. Jaki se oslanja i slui povijesnom metodom, pa posee u pisanu grau IX. stoljea te novim domiljanjima i smionim zakljucima izvedenim iz niza pretpostavki krstioniki zdenac najprije pripisuje nekoj slavenskoj nekrtenoj etnikoj skupini iz sjeveroistonih dijelova Europe, a drugom prilikom, odnosno u drugom lanku, podruje i nekrteni narod kome je namijenjena krstionica nalazi na istonom Jadranu, moda u Paganiji, odnosno neretvanskom podruju, oslanjajui se donekle na vijesti iz narativnih vrela (cara-pisca Konstantina Por rogeneta, Ivana akona). Ista krstionica, premda nesporno vrhunski proizvod ranoga srednjeg vijeka, kako u umjetnikom smislu tako zasigurno i zbog velike materijalne vrijednosti, jer je izraena u monolitnom mramoru, izostala je i s izlobe Prvih pet stoljea hrvatske umjetnosti, za koju je odabir izloaka napravio N. Jaki.101 lanak objavljen na engleskom jeziku u asopisu Hortus artium medievalium102 prvi je trebao hipotezu najavljenu ex silentio iz Kulturno-povijesnog vodia argumentirano promovirati kao znanstveno relevantnu. Osnovna pretpostavka koju Jaki eli dokazati u tom radu jest da krstionica nije nikada bila u Ninu i da nikada nije izala iz Venecije,
M. SUIM. PERINI, Revizija iskapanja ninskog baptisterija, 317320. N. JAKI, Prva hrvatska biskupija, Kulturno-povijesni vodi 8, Split, 1997. N. JAKI, Baptismal font, 9th, The Croats Christiantity, culture, art (aut. A. BADURINA ET AL.), Ministarstvo kulture RH, Galerija Klovievi dvori, Zagreb, 1999., 408. 101 Prvih pet stoljea hrvatske umjetnosti. Katalog izlobe (autor izlobe N. JAKI), Galerija Klovievi dvori, Zagreb, 2006. 102 N. JAKI, On the Origin of the baptismal Font with the Name of Prince Vieslav.
98 99
100
24
CCP 59 (2007.), str. 131
gdje je pronaena sredinom XIX. stoljea. Glavni poticaj za takvo promiljanje nalazi u reviziji Jelievih103 istraivanja ninske katedrale, koju su proveli M. Sui i M. Perini,104 i koji su pobili Jelieve objavljene rezultate. Poziva se usto na Petriciolijeve lanke u kojima se razmatra isto pitanje, a osobito na onaj iz 1984. godine,105 dok metodoloku potku stvara na temelju lanka M. Ania.106 Ani kontekstualizira povijesnu situaciju druge polovine IX. stoljea i poistovjeuje Ivana iz Mletaka iz Fuldskih anala sa sveenikom Ivanom iz korespondencije pape Ivana VIII. te u njoj Jaki pronalazi osobu koja je izradila, a i vladara i narod za koji je izraen krsni zdenac s imenom kneza Vieslava. Osim toga Jaki spoitava znanstvenicima i udi se da, iako je Petricioli vrlo temeljito pisao o spornoj poziciji krstionice u Ninu, nitko nije reagirao na njegove primjedbe.107 Treba naglasiti da ta tvrdnja nije tona. Kao prvo, ve je sljedee godine, tj. 1985., iziao lanak P. Veia, koji je vrlo cjelovito problematizirao pitanje sklopa upne crkve sv. Asela, odnosno bive katedrale u Ninu, pa logino u tom kontekstu i pitanje krstionice.108 S druge strane, takoer treba spomenuti da je Petricioli, kada se bavio krstionicom ezdesetih godina prolog stoljea, doista uputio na potrebu arheolokih istraivanja ostataka baptisterija s oekivanjem nalaza leita krstionice ako je ona iz Nina,109 a da se u njegovu drugom lanku, onom iz 1984., prepoznaje znatno drukiji ton od onoga koji istie Jaki. U njemu Petricioli iznosi sva sporna pitanja vezana uz krstionicu i natpis na njoj, a osobito se zadrava na pitanju mjesta nalaza krstionice. Posebno je analizirao arhivske zapise odnosno crkvene vizitacije, koje su djelomino objavili J. Kolanovi i A. R. Filipi,110 te je usporeivanjem svih navoda kao i rezultata Jelieva istraivanja i revizije M. Suia i M. Perinia zakljuio da arheoloka iskopavanja treba provesti na drugome mjestu.111 No Jaki u vrlo selektivnoj i restriktivnoj bibliograji nijednom rjeju ne spominje lanke ni J. Kolanovia, ni A. R. Filipija, kao ni i onaj P. Veia. Naime, P. Vei je jo jednom u lanku ponovio sve povijesne zapise na kojima se temeljila ubikacija krstionice uz katedralni kompleks u Ninu.112 Spominje tako prvi opis ninskog vikara M. A. Raymonda, koji je poznavao i L. Jeli.113 Osobito je s obzirom na krstionicu vano navesti opis vizitatora A. Valiera iz 1579. godine koji kae: Visum est Baptisterium quod est antiqua sacristia Ecclesiae et est vas magnum lapideum coopertum114 Vidi se krstionica koja je stara sakristija crkve i velika pokrivena kamena posuda. Vizitator M. Priuli 1603.
L. JELI, Dvorska kapela sv. Kria u Ninu, Zagreb, 1911. M. SUIM. PERINI, Revizija iskapanja ninskog baptisterija. 105 I. PETRICIOLI, Krstionica s imenom Vuissasclavo duci i problem ninskog baptisterija. 106 M. ANI, Mjesto Branimirove Hrvatske u suvremenom svjetskom poretku, Hrvatska u doba kneza Branimira, Zadar, 2002., 5255. 107 N. JAKI, On the Origin of the baptismal Font with the Name of Prince Vieslav, 242; ISTI, Manipulacija povijesnim spomenicima primjer Vieslavove krstionice, 44. 108 P. VEI, Sklop upne crkve sv. Asela, bive katedrale u Ninu, Starohrvatska prosvjeta, III/15 (1985.), Split, 1986., 201215. 109 I. PETRICIOLI, Osvrt na ninske graevine i umjetnike spomenike srednjega i novoga vijeka, 315319. 110 J. KOLANOVI, Zbornik ninskih isprava od XIII-XVII stoljea, Radovi Instituta JAZU u Zadru, 1617, Zadar, 1969., 507508; A. R. FILIPI, Ninske crkve u dokumentima iz godine 1575. i 1603., Radovi Instituta JAZU u Zadru, 1617, Zadar, 1969., 558560. 111 I. PETRICIOLI, Krstionica s imenom Vuissasclavo duci i problem ninskog baptisterija, 133. 112 P. VEI, Sklop upne crkve sv. Asela, bive katedrale u Ninu, 201. 113 L. JELI, Spomenici grada Nina, 103. 114 A. R. FILIPI, Ninske crkve u dokumentima iz godine 1575. i 1603., 559.
103 104
25
godine opisuje krstionicu u kapeli s lijeve strane velikog (glavnog) oltara, ali u nedolinu stanju u obliku cisterne (Visitavit baptisterium in quadam capella a parte sinistra altaris maioris quod reperit indecens in modum cisterne ).115 F. de Grassis u izvjetaju od 15. svibnja 1670. izriito pie da je fons baptismalis in Sacristia cathedralis.116 Na sve te vjerodostojne zapise, ponovljene vie puta u navedenim radovima, Jaki se ne osvre, nego se iskljuivo zadrava na zapisu Anonima Filippija ija mu slaba toka a ta je da je nastao pedesetak godina poslije dogaaja koje biljei ide u prilog ili barem ostavlja mogunost sumnji u vjerodostojnost njegovih podataka.117 Isto tako previa ve navedeni Petriciolijev zakljuak da bi se pitanje prvotnog poloaja krstionice ipak moglo rijeiti arheolokim istraivanjima i moda potvrditi ono to je Ferrari-Cupilli pretpostavio.118 Budui da osnovnu argumentaciju svoje hipoteze gradi na povijesnoj metodi, Jaki, iako sam povjesniar umjetnosti, odbacuje stilsku analizu krstionice kao relevantnu metodu. Poziva se na eperovu dataciju u iroki vremenski raspon, koja je proizala iz takve metode te se oslobaa potrebe da se detaljnije pozabavi stilskim aspektom spomenika. Naime, vraa se na Ferrari-Cupillijevo i Petriciolijevo promiljanje o sveeniku Ivanu kao osobi koja se navodi u epigrafu i koji mu je toka oko koje razvija svoja daljnja promiljanja. Namjera je potvrditi poetnu pretpostavku o Veneciji kao mjestu nastanka krstionice odakle nije nikada ni izala i tu sveenik Ivan s natpisa, kojega Ani i Jaki u vrlo irokom luku domiljanja poistovjeuju sa sveenikom Ivanom iz korespondencije pape Ivana VIII. i sa sveenikom Ivanom iz Venecije koji vodi Svatoplukovo poslanstvo na dravnom saboru u Forcheimu 874. godine, omoguuje nalaenje naroda slavenskog imena koji se pokrtava u vrijeme kneza Vieslava119 u zadnjoj etvrtini IX. stoljea. Tada se naime sveenik Ivan kao papin poslanik kree po svim krajevima Europe, osobito tamo gdje jo ima nekrtenih Slavena. U taj kontekst Jaki pokuava uklopiti kneza Vieslava. U prvom lanku Jakiu je, oslonivi se na Konstantina Por rogeneta, ije navode tumai u preslobodnom prijevodu, to zahumski knez Vietin.120 U drugom lanku odstupa od Vietina i procesa pokrtavanja njega i njegova naroda te se opredjeljuje za druge mogunosti koje su mu loginije i u mreu domiljanja uplee razliite Sclavinije uz jadransku obalu s aluzijom na Neretvane, koji se i jesu i nisu pokrstili prije druge polovine IX. Stoljea, odnosno prije diplomatskih akcija sveenika Ivana. Na tragu izvoenja logikog procesa iz Jakievih premisa dalo bi se zakljuiti da su Neretvani bili ti iji bi knez bio Vieslav.121 U tom mu je sluaju vrelo iz kojega crpi mogunosti domiljanja mletaka kronika Ivana akona. Jakiu je dodatna potvrda injenica da su imena hrvatskih vladara iz tog razdoblja dobro poznata i meu njima nema ni jednog koji bi
Isto. J. KOLANOVI, Zbornik ninskih isprava od XIII-XVII stoljea, 508. 117 N. JAKI, On the Origin of the baptismal Font with the Name of Prince Vieslav, 242; ISTI, Manipulacija povijesnim spomenicima primjer Vieslavove krstionice, 40. 118 I. PETRICIOLI, Krstionica s imenom Vuissasclavo duci i problem ninskog baptisterija, 130. 119 M. ANI, Mjesto Branimirove Hrvatske u suvremenom svjetskom poretku, 5255; N. JAKI, On the Origin of the baptismal Font with the Name of Prince Vieslav, 243244; ISTI, Manipulacija povijesnim spomenicima primjer Vieslavove krstionice, 4344. 120 N. JAKI, On the Origin of the baptismal Font with the Name of Prince Vieslav, 244. 121 N. JAKI, Manipulacija povijesnim spomenicima primjer Vieslavove krstionice, 44.
115 116
26
CCP 59 (2007.), str. 131
nosio ime Vieslav.122 Znamo, naravno, da ba i nije tako i da se povjesniari slue metodama rekonstrukcije povijesti na temelju svih dostupnih vrela, uzimajui u obzir podatke koji se meusobno ne iskljuuju. Iako su dosad poznata vrela iscrpljena i sravnjeni su svi relevantni navodi s genealokim podacima, ipak se moe zakljuiti da u prvoj polovini IX. stoljea ima jo mjesta u genealogiji hrvatskih vladara, kako se to vidi iz analiza koje su uspostavili i predloili S. Gunjaa,123 V. Posavec124 i T. Raukar.125 Kako smo vidjeli, poveznica Venecije, nekrtenih Slavena i krstionice koja je toboe nastala u Veneciji i nije nikada izala iz nje, bio bi po Jakiu spomenuti sveenik Ivan. Identikacija sveenika Ivana iz Venecije, koji se spominje u franakim analima, i sveenika Ivana iz korespondencije pape Ivana VIII.,126 koji obavlja razne diplomatske misije za papu meu slavenskim narodima od sjevera do juga Europe odnosno od Svatopluka do bugarskog vladara i usput jo navrati kod hrvatskog kneza Branimira, oslonjena je na prozopografska promiljanja M. Ania.127 Tu vrlo pojednostavljenu argumentaciju po naelu doskoice nastalu ad hoc i upotrijebljenu za dalekosena zakljuivanja koja iskljuuju viedesetljetni ozbiljan trud i znanje vrsnih strunjaka s podruja povijesti, povijesti umjetnosti i lologije, vrlo je neobian u znanstvenoj praksi i odaje nestruan pristup. Oito je da ni Jakiu nije lako ispriati smislenu priu, jer ga tanka argumentacija tjera da vrluda i trai narod i kneza kojemu bi bila namijenjena krstionica, pa je to jedanput zahumski knez Vietin iz djela Cara-pisca, a drugi mu se put ini loginijim potraiti meu Neretvanima narod i kneza za koga je sveenik Ivan dao izraditi krstionicu u namjeri da ih nekrtene pokrsti. No u tome misaono-lananom postupku ima nekoliko slabih karika. Naime, povezivanje osobe istog imena i funkcije iz razliitih vrela moe biti zanimljivo i tono, ali i ne mora. Sjetimo se samo splitskih nadbiskupa po imenu Ivan i Tomina tzv. Ivana Ravenjanina i domiljanjima obogaene literature gdje jo nita nismo dokazali, nego smo samo domiljali.128 S druge strane, ako je kojim sluajem i rije o istoj osobi, jo uvijek nije ni u primisli dokazana veza krstionice i te osobe, osim to je ona iz Venecije, gdje je tisuu godina kasnije pronaena jedna krstionica. Moglo bi se openito jo o takvoj metodi, ali sapienti sat. No pak glavni dokaz za iznesenu hipotezu o Veneciji kao mjestu nastanka i ostanka krstionice jest fantomski dokument koji, prema Jakiu, bjelodano pokazuje da je raspravljani krsni zdenac zabiljeen u Veneciji u petom desetljeu 18. stoljea, dakle u vrijeme kada je, prema Annonimu Filippi trebao biti u Ninu i onda otuen.129 Taj krunski dokaz za svoju hipotezu autor ne donosi u pisanom, ili kojem drugom uobiajenom obliku, npr. presliku, nego kae u tiskanom tekstu priopenja da e ga po prvi put iznijeti u usmenom izlaganju. Nuno je postaviti nekoliko metodolokih pitanja u vezi s takvim pristupom. Prvo je ovo: Je li dopustivo izai pred nastavnike kola s
Isto. S. GUNJAA, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji, knj. 2, 137141. 124 V. POSAVEC, Krstionica kneza Vieslava i njegovo mjesto u kronologiji hrvatskih vladara. 125 T. RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje, 26. 126 M. MATIJEVI SOKOLV. SOKOL, Hrvatska i Nin u doba kneza Branimira, 3557. 127 M. ANI, Mjesto Branimirove Hrvatske u suvremenom svjetskom poretku, 5255. 128 M. MATIJEVI SOKOL, Toma Arhiakon i njegovo djelo, Naklada Slap, Jastrebarsko, 2002., 75121. 129 N. JAKI, Manipulacija povijesnim spomenicima primjer Vieslavove krstionice, 44.
122 123
27
dokumentom kao krunskim dokazom za sasvim nove hipoteze koji nije vericirala znanstvena javnost i struka? Treba se sjetiti kako su vrlo bunu javnu raspravu izazvali pokuaji da se u obrazovni proces uvedu nove metode i struke (genetika) i od ega se zasada vjerujemo privremeno odustalo. Smatram da je u skladu s onim Verba volant, scripta manent autorova obveza bila jo prije usmenog izlaska pred kolske nastavnike dokument predoiti znanstvenoj javnosti s mogunou kritike valorizacije, odnosno utvrditi je li rije o vjerodostojnom zapisu i usto omoguiti drugima da procijene njegovu uporabivost. Nije potrebno naglaavati da uvijek sva pisana vrela trebaju proi heuristiko-hermeneutiki postupak i tek se tada mogu koristiti u valjanoj argumentaciji.130 Ovako nam ostaje samo da vjerujemo ili ne vjerujemo, a to znai da smo izali iz domene znanosti i uli na neka druga podruja. S druge strane neobjanjiv je odnos koji Jaki pokazuje prema drugim arhivskim vrelima, navedenim naprijed i nedvojbeno vjerodostojnim, jer potjeu od neupitnih oevidaca vizitatora. Takoer, svi oni su meusobno u skladu i ni jedan ne iskljuuje drugi, nego se meusobno upotpunjavaju. Odnos prema svom dokumentu kao i odnos prema tuim dokumentima, kakav je primijenjen u argumentaciji, ne moemo protumaiti drukije osim kao nedopustivu (ne)znanstvenu metodu biranja dokaza koji odgovaraju, a iskljuivanje onih koji ne podupiru hipotezu. Dakako, sada se opet vraamo na pitanje struke, ali i znanstvene etike. Potrebno je navesti nekoliko opih, ali u dananje vrijeme zaboravljenih pravila koji su conditio sine qua non struke i etike. Nedopustivo je u radu osobito onom koji ima pretenzije da iznese nove teze ne osvrnuti se dokazima na drukija miljenja odnosno pobiti ih ako se pobijaju argumentima, a ne preskoiti ih odnosno sluiti se domiljanjima. Zatim sva relevantna literatura treba biti navedena, a ne samo selektivna, kao to je u navedenim lancima Jaki radio. On tako selektivno naglaava rezultate revizije arheolokih istraivanja uz katedralni sklop koje su proveli M. Sui i M. Perini, zanemarujui sva kasnija upozorenja i Petriciolija i Veia da Jelieva i Sui-Perinieva iskopavanja ne odgovaraju mjestima na kojima treba istraivati, kako ih biljee vizitatori. Zapis Anonima Filippija pak uzima u razmatranje u segmentima koji mu odgovaraju da bi mogao pobiti njegovu vjerodostojnost i iskljuiti njegovu vezu s Vieslavovom krstionicom. U tom zapisu, naime, pri opisu krstionice koja je 1746. odnesena iz Nina navode se grbovi (stemma). Jaki pak tvrdi da grbova na Vieslavovoj krstionici nema, pa onda ni zdenac koji se nalazio u Ninu, a opisuje ga Anonim Filippi, ne odgovara krsnom zdencu s imenom kneza Vieslava u natpisu.131 Dakako da grbova na krstionici koja bi bila iz IX. stoljea pa ni jo dosta dugo kasnije ne moe biti, jer se grbovi kojima osnovni i najvaniji dio predstavlja tit pojavljuju tek u XII./XIII. stoljeu.132 To znai da je krsni zdenac ako na njemu ima grbova, onda najranije mogao nastati u vrijeme XII./XIII. stoljea, a to je besmislica s obzirom na itav kontekst koji sa sobom nosi Vieslavova krstionica. Izraz stemma u zapisu Anonima Filippija moe se shvatiti i na drukiji nain. Naime, na
130 131 132
M. GROSS, Historijska znanost, Sveuilite u Zagrebu, Zagreb, 1976., 253263. N. JAKI, Manipulacija povijesnim spomenicima primjer Vieslavove krstionice, 44. B. Zmaji, Heraldika, sfragistika, genealogija, veksilologija, Golden marketing, Zagreb, 1996., 21.
28
CCP 59 (2007.), str. 131
Vieslavovoj su krstionici upravo kapiteli stupia s volutama shematizirano133 titasto oblikovani te je lako za takve kapitele upotrijebiti izraz stemma, ali ne naravno kao tehniki termin, nego kao opisni. I smatram da upravo taj detalj uz dakako one kapitalne opise iz vizitacija ide u prilog ninskoj provenijenciji Vieslavove krstionice. Sljedee to moemo istaknuti jest da je Jaki u svome dokaznom postupku iznio da ih tako nazovemo negativne dokaze, odnosno one koji se toboe suprotstavljaju pripadnosti krsnog zdenca ninskom baptisteriju. No oigledno je da nedostaju tzv. pozitivni dokazi, odnosno oni koji potvruju hipotezu o venecijanskom podrijetlu. Naime, ako se iznosi hipoteza da je krstioniki zdenac nastao u Veneciji, svakako bi trebalo naprije tu tvrdnju pokuati osnaiti kontekstualizacijom u prostor i vrijeme, pronai analogije itd. Odmah u rei da je teko povjerovati u mogunost uspostave veza s nekim slinim spomenikom koji je u navedeno vrijeme mogao nastati u Veneciji. Teko je odgovoriti na pitanje kako je spomenik po stilu, jeziku, pismu i namjeni karolinkodobni mogao nastati u jednom okruenju kao to je Venecija koje u vrijeme oko 800. godine jo nema kao grada. Kasnijem vremenu nastanka, odnosno zadnjoj etvrtini IX. stoljea, suprotstavlja se teko objanjiva mogunost oponaanja u svim karakteristinim obiljejima i ponavljanje fenomena jednog ranijeg, prolog vremena. Jakiu je pak krunski dokaz za iznesenu hipotezu njegova pisana vijest, koja po njemu oigledno potvruje da je Vieslavova krstionica bila u Veneciji, dok se ona neka druga krstionica koju opisuje Anonim Filippi jo nalazila u Ninu.134 Pritom kae da zapis spominje peto desetljee XVIII. stoljea. No od 1746. godine, kao datuma ruenja ninskog baptisterija koji navodi Anonim Filippi kao jedino egzaktno vremensko odreenje, jo je etiri do pet godina koje pripadaju petom desetljeu i mislim da i tu jo ima prostora koji ne iskljuuje jedne i druge navode iz spisa koji se svi mogu odnositi na Vieslavov krsni zdenac. No sve druge mogunosti i podaci koje nudi Jakiev spis ostaju do daljnjega nedostupni i zavijeni tajnom te samo njemu znani. Iz takvog pristupa proizlazi niz pitanja, pa i ono etiko. To vie to sm spis kao krunski dokaz najavljuje u lanku koji nosi u naslovu rije Manipulacija Iz lanka takvog naslova proizilo bi da su svi koji su pisali o krstionici i iznijeli drukije miljenje od Jakieva manipulatori. A ja se pitam: to je manipulacija ako ne mahanje u prazno vanim, ali neprovjerljivim, dokazom na javnom skupu? ini mi se da je ta teka rije upotrijebljena tendenciozno kako bi se potkrijepio vlastiti slabo argumentiran stav. Zaista, samo Onaj koji jedini zna svu istinu smije i moe se postaviti na takav nain, a ne znanstvenik koji u okviru svojih malih moi i znanja pokuava jednim kameniem pridonijeti sveukupnom znanju. Znanstvenici koji su se bavili krstionicom koristei se metodama svoje struke zaista su kroz 150 godina itavim nizom lanaka, vie ili manje uspjenih, gradili sliku o spomeniku za iju pripadnost nijedna druga kulturna sredina ni etnika skupina nema nikakva dokaza ni najslabijeg argumenta. Od arheolokih istraivanja ninskog katedralnog kompleksa mnogo se oekivalo, pa su i nesporazumi za sva kasnija sporna domiljanja i negiranje ninskog podrijetla krstionice
133
134
Tako Jaki opisuje kapitele na krstionici. N. JAKI, Manipulacija povijesnim spomenicima primjer Vieslavove krstionice, 41. N. JAKI, Manipulacija povijesnim spomenicima primjer Vieslavove krstionice, 44.
29
proizili iz revizije Jelieva istraivanja koje su uinili M. Sui i M. Perini dokazujui toboe da su falsikat. No kako su to dokazala pouzdana povijesna vrela odnosno zapisi vizitatora tijekom vremena, kopalo se na pogrenome mjestu te su obnovljena istraivanja u devedestim godinama XX. stoljea i poetkom ovog stoljea, iji rezultati jo nisu objavljeni. Jaki se poziva na njih uz iekivanje objave izvjea istraivanja i s nadom kako e se dokazati da je zapravo ranokranska piscina po njemu otkrivena uz juni zid katedrale bila jedina krstionica koja se koristila i u ranome srednjem vijeku.135 No ovdje je potreban komentar. Vizitacije donose opise srednjovjekovne krstionice uz sjeverni zid katedrale i svi se opisi na ovaj ili onaj nain slau naznaujui isto mjesto istonije uz sjeverni zid katedrale, odnosno uz glavni oltar. Dok najnovija arheoloka istraivanja ovog kompleksa ne budu objavljena, smijemo domiljati i zakljuiti da i mogui negativni rezultat tih istraivanja ne pobija ono to su vidjeli i zabiljeili vizitatori. Ako rezultat arheolokih istraivanja pak bude pozitivan, imat emo samo jo jedan vri dokaz za ninsko podrijetlo krstionice. Sada bih se samo osvrnula na neke mogunosti koje se mogu iitati iz povijesnih vrela, a odnose se na veliinu krsnog zdenca. Pet stepenica koje spominje Anonim Filippi, kojima se ulazilo u ninski krsni zdenac, odgovaralo bi dubini Vieslavove krstionice koja iznosi 90 cm. Ta visina krsnog zdenca implicite proizlazi i iz opisa vizitatora Priulija, koji ninsku krstionicu vidi kao mogui postament oltara, to odgovara visini pojasa. Priuli, naime, predlae da se zdenac izvue iz neprimjerenog stanja, postavi na otvoreno mjesto u crkvi te na njega stavi drvena ploa na kojoj bi stajale uobiajene svete pomasti. Priblino je takva i visina vrlo sline esterostrane krstionice u Trstu na San Giustu u bazilici s tri polukrune apside, koja se povezuje s karolinkom obnovom, s pleterom na rubu. Ona tamo jo uvijek stoji u kapeli sv. Ivana, sa sjeverne strane katedrale, odnosno lijevo od glavnog oltara.136 Ako uzmemo u obzir elemente svih opisa vizitatora krstionikog zdenca ukradenog iz Nina, njezin bi opis bio sljedei: velika kamena vaza odnosno krsni zdenac (fons baptismalis) u obliku cisterne s natpisima i grbovima, dubine oko 90 cm. Svi ti elementi odgovaraju krstionici s imenom kneza Vieslava.
135 136
N. JAKI, On the Origin of the baptismal Font with the Name of Prince Vieslav, 244. G. CUSCITO, Trieste. La basilica di San Giusto, Bologna, 1978., 26.
30
CCP 59 (2007.), str. 131
Summary BAPTISMAL FONT OF CROATS. PALAEOGRAPHIC AND EPITAPHIC ANALYSIS OF THE INSCRIPTION FROM THE BAPTISTERY OF PRINCE VIESLAV
In several diverse chapters of this article the main issues are questions which derive from obscure circumstances of discovery of baptistery with the name of prince Vieslav. The baptistery, found in the middle of the nineteenth century, scientist dated differently. Based on its palaeographic and stylistic characteristics, as well as its purpose, it was placed at the beginning of ninth century, at the end of the same century, as well as, in the eleventh century. In this article, on the basis of palaeographic and epitaphic analysis, as well as valorisation of the text and its content, the author dates the baptistery at the beginning of ninth century. This dating is supported by the fact that the abbreviations, which had been used, were common in the Christian epigraphy from the beginning of ninth century. In those epigraphic records there is no trace of inuence of minuscule scripture, which appeared during the ninth century. Moreover, tracing historical records and archaeological investigations, which are presented in the literature, the author places the baptistery within the cathedral complex of Nin. Author also critically examines new opinions poorly proved - which suggest that the baptistery with the name of prince Vieslav originates from Venice and did not leave its place until the twentieth century. KEY WORDS: Baptistery, prince Vieslav, epigraphy, palaeography, abbreviations, Latin, Middle Ages.
31

Mirjana Matijevic Sokolovic KRSNI ZDENAC HRVATA

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Mirjana Matijevic Sokolovic KRSNI ZDENAC HRVATA

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

KRSNI ZDENAC HRVATA.

PALEOGRAFSKO-EPIGRAFSKA RALAMBA NATPISA S KRSTIONICE KNEZA VIESLAVA

M. Matijevi Sokol, Krsni zdenac Hrvata. Paleografsko-epigrafska ralamba natpisa ...

CCP 59 (2007.), str. 131

M. Matijevi Sokol, Krsni zdenac Hrvata. Paleografsko-epigrafska ralamba natpisa ...

CCP 59 (2007.), str. 131

M. Matijevi Sokol, Krsni zdenac Hrvata. Paleografsko-epigrafska ralamba natpisa ...

CCP 59 (2007.), str. 131

M. Matijevi Sokol, Krsni zdenac Hrvata. Paleografsko-epigrafska ralamba natpisa ...

CCP 59 (2007.), str. 131

M. Matijevi Sokol, Krsni zdenac Hrvata. Paleografsko-epigrafska ralamba natpisa ...

CCP 59 (2007.), str. 131

M. Matijevi Sokol, Krsni zdenac Hrvata. Paleografsko-epigrafska ralamba natpisa ...

CCP 59 (2007.), str. 131

M. Matijevi Sokol, Krsni zdenac Hrvata. Paleografsko-epigrafska ralamba natpisa ...

CCP 59 (2007.), str. 131

M. Matijevi Sokol, Krsni zdenac Hrvata. Paleografsko-epigrafska ralamba natpisa ...

CCP 59 (2007.), str. 131

M. Matijevi Sokol, Krsni zdenac Hrvata. Paleografsko-epigrafska ralamba natpisa ...

CCP 59 (2007.), str. 131

M. Matijevi Sokol, Krsni zdenac Hrvata. Paleografsko-epigrafska ralamba natpisa ...

CCP 59 (2007.), str. 131

M. Matijevi Sokol, Krsni zdenac Hrvata. Paleografsko-epigrafska ralamba natpisa ...

CCP 59 (2007.), str. 131

M. Matijevi Sokol, Krsni zdenac Hrvata. Paleografsko-epigrafska ralamba natpisa ...

CCP 59 (2007.), str. 131

M. Matijevi Sokol, Krsni zdenac Hrvata. Paleografsko-epigrafska ralamba natpisa ...

CCP 59 (2007.), str. 131

M. Matijevi Sokol, Krsni zdenac Hrvata. Paleografsko-epigrafska ralamba natpisa ...

CCP 59 (2007.), str. 131

M. Matijevi Sokol, Krsni zdenac Hrvata. Paleografsko-epigrafska ralamba natpisa ...

CCP 59 (2007.), str. 131

You might also like