Professional Documents
Culture Documents
White
ČEŽNJA VJEKOVA
Izvornik:
THE DESIRE OF AGES
By Ellen G. White
ISBN: 978-0816319220
Prijevod:
Smaragda Stefanović
Lektura:
mr. Đurđica Garvanović-Porobija
Korektura:
Ljiljana Đidara
Urednik:
Đurđica Vidas
Oblikovanje:
Goran Vidas
Tisak:
Denona d.o.o.
Zagreb, 2008.
Vlastito izdanje:
Đurđica Vidas
ISBN: 978-953-55407-0-0
Ellen G. White
ČEŽNJA VJEKOVA
Ako nije drukčije naznačeno, svi su biblijski tekstovi navedeni iz
prijevoda Kršćanske sadašnjosti.
1
ke dobrotom svog karaktera, svojim dodirom punim sućuti i nesebičnošću
svoje požrtvovnosti, budući da je preobražavao njihove karaktere svojim
stalnim druženjem s njima, i od sebičnih stvara požrtvovne ljude, od usko-
grudnih neznalica punih predrasuda ljude s najširim znanjem i dubokom
ljubavi za sve narode i rase, tako je i namjera ove knjige da prikaže mi-
lostivog Spasitelja čitatelju potaknuvši ga da dođe k Njemu licem k licu,
srcem k srcu i da u Njemu nađe, kao i apostoli iz davnih vremena, silnog
Isusa koji “može zauvijek spasavati” i preobraziti u svoje božansko obličje
sve “koji po njemu dolaze k Bogu”. Pa ipak, teško je opisati Njegov život.
To je slično pokušaju da se na platnu naslika živa duga, da se crno-bijelim
znakovima zapiše najumilnija glazba.
Na stranicama ove knjige spisateljica, nadahnuta osoba dubokog i du-
gog iskustva, otkrila je i opisala nove ljepote iz Isusova života. Istaknula
je nove dragulje iz te riznice dragocjenosti. Učinila je dostupnim bogatstva
o kojima se ne može ni snivati. Iz mnogobrojnih poznatih tekstova, čiju je
dubinu čitatelj već ranije naslutio, sija nova i veličanstvena svjetlost. Naj-
sažetije rečeno, Isus Krist je otkriven kao punina božanstva, beskrajno mi-
lostiv Spasitelj grješnika, Sunce pravde, milosrdni Veliki svećenik, Iscje-
litelj svih ljudskih bolesti, nježni Prijatelj pun sućuti, postojani, dosljedni
Sudrug koji je uvijek spreman pomoći, Knez doma Davidova, Zaklon svog
naroda, Knez mira, Kralj koji će doći, vječni Otac, vrhunac i ispunjenost
čežnji i nada svih vjekova.
Ova je knjiga predana svijetu kao dio niza svetopisamske i otkupitelj-
ske povijesti Velika borba, u koji ulaze naslovi: Patrijarsi i proroci, Izra-
elski proroci i kraljevi, Čežnja vjekova, Djela apostolska i Velika borba.
Ta djela prihvaćamo kao osobiti Božji blagoslov čovječanstvu — i hvala
Bogu što ih imamo na hrvatskom jeziku, neka i u više izdanja — s moli-
tvom da Gospodin svojim Svetim Duhom učini njihove riječi riječima ži-
vota za mnoge čije su težnje neispunjene, kako bi mogli “iskusi(ti) njega i
silu njegova uskrsnuća i udio u njegovim patnjama”, i tijekom vječnosti s
Njegove desne strane doživljavati “puninu radosti”, darovanu onima koji
su u Njemu pronašli sve, Onoga koji se “ističe među tisućama” i Onoga
koji je “sav od ljupkosti”.
Nakladnici
2
1
“Bog je s nama”
3
Čežnja vjekova
4
Bog je s nama
5
Čežnja vjekova
6
Bog je s nama
7
Čežnja vjekova
hema, krotki i ponizni Spasitelj, Bog je koji “je tijelom očitovan”. (1. Ti-
moteju 3,16) A nama kaže: “Ja sam pastir dobri.” “Ja sam živi kruh.” “Ja
25 sam put, istina i život.” “Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska.” (Ivan
10,11; 6,51; 14,6; Matej 28,18) JA SAM sigurnost svakog obećanja. JA
SAM; ne bojte se. “Bog je s nama” jamstvo je našeg oslobođenja od grije-
ha, sigurnost naše sile da poslušamo zakon Neba.
Ponizivši se da bi uzeo na sebe ljudsku prirodu, Krist je otkrio karak-
ter suprotan Sotoninom karakteru. Međutim, On je sišao još niže na sta-
zi poniznosti. “Ponizi sam sebe postavši poslušan do same smrti, i to do
smrti na križu.” (Filipljanima 2,8) Kao što je veliki svećenik odlagao svoje
prekrasne velikosvećeničke haljine i vršio službu u odjeći od bijelog lana
običnog svećenika, tako je i Krist uzeo obličje sluge i prinio žrtvu — sam
Svećenik, sam Žrtva. “Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše
njega satriješe. Na njega pade kazna — radi našeg mira, njegove nas rane
iscijeliše.” (Izaija 53,5)
S Kristom se postupalo onako kako mi zalužujemo, da bi se s nama
postupalo kako On zaslužuje. On je bio osuđen zbog naših grijeha, u ko-
jima nije imao udjela, da bismo mi mogli biti opravdani Njegovom prav-
dom, u kojoj nemamo udjela. Pretrpio je smrt koja je bila naša, da bismo
mogli primiti život koji je bio Njegov. “Njegove nas rane iscijeliše.”
Svojim životom i smrću Krist je postigao više od same obnove onoga
što je bilo razoreno grijehom. Sotonina je namjera bila da prouzroči vječnu
razdvojenost između Boga i čovjeka; ali u Kristu mi smo se mnogo prisnije
sjedinili s Bogom no što bi to bilo da nikada nismo pali. Time što je uzeo
našu prirodu, Spasitelj se povezao s čovječanstvom vezom koja se neće ni-
kada raskinuti. On je povezan s nama kroz svu vječnost. “Da, Bog je tako
ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina.” (Ivan 3,16) On Ga je dao
ne samo da ponese naše grijehe i umre kao naša žrtva; On Ga je dao palom
rodu. Da bi nas uvjerio u nepromjenjivost svoje odluke o miru, Bog je dao
svojega jedinorođenoga Sina da postane član ljudskog roda, da zauvijek
zadrži svoju ljudsku prirodu. To je zalog da će Bog ispuniti svoju riječ.
“Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast.”(Izaija
5,6) Bog je usvojio ljudsku prirodu u osobi svojega Sina i prenio je u naj-
više Nebo. “Sin Čovječji” dijeli prijestolje svemira. “Sin Čovječji” će po-
nijeti ime “Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni”. (Iza-
8
Bog je s nama
9
2
Izabrani narod
10
Izabrani narod
11
Čežnja vjekova
12
Izabrani narod
13
3
“Kada dođe punina vremena”
31 “Ali kada dođe punina vremena, posla Bog svoga Sina... da otkupi
podložnike Zakona, da primimo posinjenje.” (Galaćanima 4,4.5)
Spasiteljev je dolazak bio pretkazan u Edenu. Kad su Adam i Eva prvi
put čuli obećanje, očekivali su da će se ono brzo ispuniti. Oni su radosno
pozdravili rođenje svojega prvenca, nadajući se da će on možda biti Izba-
vitelj. Međutim, ispunjenje obećanja se oduljilo. Oni koji su prvi primili
ovo obećanje umrli su ne vidjevši njegova ispunjenja. Počevši od Henoko-
vih dana, ovo obećanje ponavljali su patrijarsi i proroci, održavajući živom
nadu o Njegovom dolasku, ali On još nije dolazio. Danielovo proročanstvo
otkrilo je vrijeme Njegova dolaska, ali nisu svi pravilno protumačili vijest.
Prolazilo je stoljeće za stoljećem, glasovi proroka su iščezli. Ruka tlačitelja
teško je ugnjetavala Izrael, i mnogi su bili spremni uzviknuti: “Gle, prolaze
dani, a od proroštva ništa!” (Ezekiel 12,22)
32 Međutim, poput zvijezda koje se kreću određenim putanjama kroz
beskrajna prostranstva, Božje namjere ne poznaju žurbu ni zakašnjenje.
Simbolima velike tame i peći koja se dimi Bog je otkrio Abrahamu izrael-
sko ropstvo u Egiptu i objavio da će vrijeme njihova boravka iznositi četiri
stotine godina. “Konačno će”, rekao je On, “izići s velikim blagom”. (Po-
stanak 15,14) Protiv te riječi uzaludno se borila sva sila faraonovog oholog
carstva. “Točno onoga dana”, koji je određen u božanskom obećanju, “sve
čete Jahvine iziđoše iz zemlje egipatske”. (Izlazak 12,41) Isto je tako na
nebeskom Savjetu određen i trenutak Kristova dolaska. Kad je velika ura
vremena pokazala taj tren, Isus se rodio u Betlehemu.
“Ali kada dođe punina vremena, posla Bog svoga Sina.” Proviđenje
je upravljalo pokretima naroda i plimom ljudskih pobuda i utjecaja, sve
14
Kada dođe punina vremena
dok svijet nije postao zrelim za dolazak Izbavitelja. Narodi su bili sjedinje-
ni pod jednom vladavinom. Govorilo se jednim jezikom koji je posvuda
bio priznat kao književni jezik. Hebreji, koji su bili rasuti, skupljali su se iz
svih zemalja u Jeruzalem na godišnje blagdane. Vraćajući se u svoja mjesta
mogli su po cijelom svijetu proširiti vijest o dolasku Mesije.
U to doba neznabožački sustavi su gubili svoju moć nad narodom.
Ljudi su bili umorni od vanjskog sjaja i mitova. Čeznuli su za vjerom koja
bi mogla ispuniti njihovo biće. Premda je izgledalo da je svjetlost istine na-
pustila ljude, bilo je duša koje su tražile svjetlost, i koje su bile ispunjene
zbunjenošću i tugom. One su bile žedne znanja o živom Bogu i sigurnosti
života nakon groba.
Budući da su se Hebreji udaljili od Boga, njihova je vjera potamnjela
i nada je gotovo prestala obasjavati njihovu budućnost. Riječi proroka se
nisu razumijevale. Za narodne je mase smrt bila užasna tajna: s onu stranu
bila je neizvjesnost i tama. Nije samo naricanje majki iz Betlehema, nego i
plač iz velikog srca čovječanstva dopirao do proroka kroz vjekove — glas
koji se čuo u Rami “plač i jauk mnogi: to za djecom Rahela tuži — neu-
tješna što ih nema”. (Matej 2,18) U oblasti “sjena smrtnoga” ljudi su bili
neutješeni. S čežnjom u očima oni su očekivali dolazak Izbavitelja, kad će 33
se tama odagnati i tajna budućnosti razjasniti.
Izvan hebrejskog naroda postojali su ljudi koji su predviđali pojavu
božanskog Učitelja. Ovi su ljudi tražili istinu i oni su dobili Duh nadah-
nuća. Jedan za drugim, kao zvijezde na tamnom nebu, podizali su se takvi
ljudi. Njihove proročke riječi rasplamsale su nadu u srcima tisuća u nezna-
božačkom svijetu.
Već stotinama godina Biblija je bila prevedena na grčki, koji se tada
široko upotrebljavao po cijelom Rimskom Carstvu. Hebreji su bili posvuda
rasijani, a u njihovom iščekivanju Mesijina dolaska u određenoj su mjeri su-
djelovali i neznabošci. Među onima koje su Hebreji smatrali neznabošcima
bilo je i ljudi koji su bolje razumijevali biblijska proročanstva o Mesiji nego
učitelji u Izraelu. Bilo je onih koji su se nadali Njegovom dolasku kao oslobo-
ditelju od grijeha. Filozofi su pokušavali proniknuti u tajnu hebrejskog načina
življenja. Međutim, fanatizam Hebreja priječio je širenje svjetlosti. Usmjere-
ni održavanju podvojenosti između sebe i drugih naroda, oni nisu htjeli po-
dijeliti znanje koje su još imali u simboličnoj službi. Pravi Tumač mora doći. 34
Onaj koga su svi ovi simboli prikazivali mora objasniti njihovo značenje.
15
Čežnja vjekova
Bog je ovom svijetu govorio preko prirode, simbola i slika, preko pa-
trijaraha i proroka. Čovječanstvo je moralo dobiti pouku ljudskim jezikom.
Vjesnik Saveza mora govoriti. Njegov se glas mora čuti u Njegovom Hramu.
Krist mora doći izgovoriti riječi koje će se jasno i konačno razumjeti. On,
Tvorac istine, mora odvojiti istinu od pljeve ljudskih umotvorina koje su je
učinile neučinkovitom. Načela Božje vladavine i plan spasenja moraju se ja-
sno odrediti. Pouke iz Starog zavjeta moraju se u cijelosti izložiti ljudima.
Među Hebrejima je još bilo nepokolebanih duša, potomaka one svete
loze preko koje je sačuvano znanje o Bogu. Oni su još čekali ispunjenje
nade u obećanje dano njihovim precima. Oni su jačali svoju vjeru držeći se
obećanja danog preko Mojsija: “Gospodin Bog naš podignut će vam izme-
đu vaše braće proroka poput mene. Njega slušajte u svemu što vam god re-
kne!” (Djela 3,22) Oni su ponovno čitali kako će Bog pomazati Jednoga da
donese “radosnu vijest ubogima”, da iscijeli “srca slomljena”, da navijesti
“zarobljenima slobodu” i “godinu milosti Jahvine”. (Izaija 61,1.2) Oni su
čitali kako će “na zemlji uspostaviti pravo”, kako otoci “žude za njegovim
naukom”, kako će narodi doći Njegovoj svjetlosti i kraljevi k svjetlosti nje-
gova sjaja. (Izaija 42,4; 60,3)
Riječi što ih je Jakov izgovorio na samrti ispunjavale su ih nadom:
“Od Jude žezlo se kraljevsko, ni palica vladalačka od nogu njegovih udalji-
ti neće dok ne dođe onaj kome pripada — kome će se narodi pokoriti.” (Po-
stanak 49,10) Opadanje moći Izraela svjedočilo je da je Mesijin dolazak
blizu. Danielovo je proročanstvo slikalo slavu Njegove vladavine u impe-
riju koji će naslijediti sva zemaljska carstva i prorok kaže: “Samo će stajati
dovijeka.” (Daniel 2,44) Bilo je malo onih koji su razumjeli narav Kristo-
vog poslanja, ali je zato mnoštvo očekivalo moćnog kneza koji će usposta-
viti svoje kraljevstvo u Izraelu i koji će doći kao osloboditelj narodima.
Vrijeme se navršilo. Uniženo vjekovnim prijestupima čovječanstvo
je čeznulo za dolaskom Otkupitelja. Sotona je radio na tome da produbi
ponor između Zemlje i Neba i učini ga nepremostivim. Svojim je lažima
35 poticao ljude na grijeh. Sotonina je namjera bila da iscrpi Božje strpljenje
i uguši Njegovu ljubav prema čovjeku, tako da On prepusti svijet Sotoni-
noj vlasti.
Sotona je pokušao sakriti od ljudi znanje o Bogu, skrenuti njihovu
pozornost s Božjeg Hrama i uspostaviti svoje carstvo. Njegova je borba
16
Kada dođe punina vremena
17
Čežnja vjekova
18
4
“Jer vam se danas rodi Spas”
19
Čežnja vjekova
20
Jer vam se danas rodi Spas
21
Čežnja vjekova
22
Jer vam se danas rodi Spas
23
5
Posvećenje
24
Posvećenje
25
Čežnja vjekova
26
Posvećenje
27
Čežnja vjekova
28
Posvećenje
je Božja mržnja prema grijehu jaka kao smrt, Njegova ljubav prema gr-
ješniku jača i od smrti. Budući da je uzeo na sebe naše spasenje, On neće
poštedjeti ništa — ma koliko Mu to bilo drago — što je nužno za izvršenje
Njegova djela. Nijedna istina potrebna za naše spasenje nije uskraćena, ni-
jedno čudo milosti zanemareno, nijedno božansko sredstvo nije ostalo neu-
potrijebljeno. Naklonost dolazi za naklonošću, a dar za darom. Cijela nebe-
ska riznica otvorena je onima koje On želi spasiti. Skupivši sva bogatstva
svemira i otkrivši sve izvore neizmjerne sile, On ih sve predaje u Kristove
ruke i kaže: Sve je ovo za čovjeka; upotrijebi ove darove da ga uvjeriš da
ni na Zemlji ni na Nebu nema veće ljubavi od moje. Svoju najveću sreću
on će naći u ljubavi prema meni.
Na golgotskom križu sučelile su se ljubav i sebičnost. Njihova je po-
java na križu dostigla svoj vrhunac. Krist je živio da tješi i blagoslivlja, a
Sotona je usmrtivši Ga pokazao svu opakost svoje mržnje prema Bogu. On
je jasno pokazao da je stvarni cilj njegove pobune zbacivanje Boga s prije-
stolja i uništenje Onoga preko koga se pokazala Božja ljubav.
Kristovim životom i smrću otkrile su se i misli ljudi. Od jasala do kri-
ža Kristov je život bio poziv na podčinjavanje sebe i zajednicu u patnjama.
On je skinuo koprenu s ljudskih ciljeva. Isus je došao s nebeskom istinom i
svi koji su slušali glas Svetoga Duha bili su privučeni k Njemu. Oni koji su
služili sebi samima, pripadali su Sotoninom kraljevstvu. Svojim odnosom
prema Kristu svi će pokazati na kojoj se strani nalaze. Na taj način svatko
sebi izriče presudu.
Na dan završnog suda svaka izgubljena duša shvatit će narav svog 58
odbacivanja istine. Prikazat će se križ, a njegovo pravo značenje uvidjet
će svaki um koji je bio zaslijepljen prijestupom. Pred prizorom Golgote i
njezine tajanstvene Žrtve, grješnici će stajati osuđeni. Bit će odbačen svaki
lažni izgovor. Ljudsko otpadništvo pojavit će se u svom užasnom karakte-
ru. Ljudi će vidjeti što su izabrali. Svako pitanje istine ili zablude u dugoj
borbi bit će objašnjeno. Pred sudom svemira Bog će stajati čist od krivnje
za postojanje ili trajanje zla. Pokazat će se da božanski propisi nisu pro-
uzročili grijeh. U Božjoj vladavini nije bilo mane, nije bilo nikakvog ra-
zloga za nezadovoljstvo. Kad se otkriju pomisli svakoga srca, tada će se i
vjerni i buntovnici sjediniti u objavljivanju: “Pravedni su i ispravni tvoji
putovi, Kralju naroda! Tko da te, Gospodaru, ne poštuje i tvoje ime ne sla-
vi?... jer si pokazao svoja pravedna djela.” (Otkrivenje 15,3.4)
29
6
“Vidjesmo gdje izlazi
njegova zvijezda”
30
Vidjesmo gdje izlazi njegova zvijezda
31
Čežnja vjekova
32
Vidjesmo gdje izlazi njegova zvijezda
33
Čežnja vjekova
Ga ugledni čovjek nije posjetio. Isus je bio stavljen u jasle kao u kolijevku.
Njegovi roditelji, neobrazovani seljaci, bili su Njegovi jedini čuvari. Je li
moguće da je to Onaj o kome je pisano da će podići “plemena Jakovljeva”
i da će vratiti “Ostatak Izraelov”, i biti “svjetlost narodima” i spasenje “do
nakraj zemlje”? (Izaija 49,6)
“Uđoše u kuću i nađoše dijete s Marijom, majkom njegovom; pado-
še ničice i pokloniše mu se.” U siromašnoj Isusovoj pojavi prepoznali su
prisutnost Božanstva. Predali su svoja srca Njemu kao Spasitelju i tada Ga
obasuli darovima — zlatom, i tamjanom, i smirnom. Kakvu su vjeru imali!
64 Za mudrace s Istoka moglo bi se reći ono što je kasnije rečeno za rimskog
kapetana: “Tolike vjere ne nađoh ni u koga u Izraelu.” (Matej 8,10)
Mudraci nisu proniknuli u Herodove namjere prema Isusu. Kad je cilj
njihovog putovanja bio ostvaren, oni su se pripremali za povratak u Jeru-
zalem, namjeravajući ga obavijestiti o svom uspjehu. Međutim, u snu su
primili božansku obavijest da više ne održavaju nikakvu vezu s njim. Zao-
bilazeći Jeruzalem, pošli su u svoju zemlju drugim putem.
Na sličan način je i Josip primio opomenu da bježi u Egipat s Mari-
jom i Djetetom. A anđeo reče: “I budi ondje dok ti opet ne kažem, jer će
Herod tražiti dijete da ga ubije.” Josip je poslušao bez oklijevanja i, da bi
bio sigurniji, pošao je na put noću.
Preko mudraca Bog je hebrejskom narodu skrenuo pozornost na ro-
đenje svog Sina. Njihovo raspitivanje u Jeruzalemu, probuđeno zanimanje
naroda, pa čak i Herodova ljubomora koja je privukla pozornost svećenika
i rabina, usmjerili su umove na proročanstva o Mesiji i na veliki događaj
koji se zbio.
65 Sotona se zauzeo da zakloni božansku svjetlost svijetu i upotrijebi
svu moć svog lukavstva da uništi Spasitelja. Međutim, Onaj koji nikada ne
drijema i ne spava čuvao je svog voljenog Sina. Onaj koji je Izraelu poslao
manu s neba i hranio Iliju u vrijeme gladi, pobrinuo se za Marijino i Isuso-
vo utočište u neznabožačkoj zemlji. Darovima mudraca iz neznabožačke
zemlje Gospodin je osigurao sredstva za put u Egipat i za boravak u tuđoj
zemlji.
Mudraci su među prvima poželjeli dobrodošlicu Otkupitelju. Oni su
prvi položili svoj dar kraj Njegovih nogu. Kakva je prednost bila služiti
Mu svojim darom! Bog osobito cijeni dar koji potječe od srca koje ljubi,
34
Vidjesmo gdje izlazi njegova zvijezda
čineći ga najuspješnijim u službi Njemu. Ako smo svoje srce predali Isusu,
mi ćemo Mu prinijeti i svoje darove. Svoje zlato i srebro, svoj najdragocje-
niji zemaljski imetak, svoje najveće umne i duhovne darove, dobrovoljno
ćemo posvetiti Njemu koji nas ljubi i koji je dao sebe za nas.
Herod je u Jeruzalemu nestrpljivo očekivao povratak mudraca. Kako
je vrijeme prolazilo, a oni se nisu pojavljivali, njegove su sumnje počele
rasti. Nespremnost rabina da otkriju Mesijino mjesto rođenja kao da mu je
ukazivalo da su prozreli njegov plan i da su ga mudraci namjerno izbjegli.
Ta ga je misao razbjesnila. Obmana nije uspjela, ali je preostalo pribjegava-
nje sili. On će im dati pouku s ovim djetetom-kraljem. Ti oholi Hebreji tre-
baju vidjeti što mogu očekivati u svojim pokušajima da ustoliče vladara.
Odmah je poslao vojnike u Betlehem s nalogom da ubiju svu djecu
od dvije godine i manje. Tihi domovi Davidova grada bili su svjedoci pri-
zora užasa, koji su još prije šest stotina godina otkriveni proroku: “Glas u
Rami ču se — plač i jauk mnogi: to za djecom Rahela tuži — neutješna
što ih nema.”
Ovu su nesreću Hebreji sami navukli na sebe. Da su u vjernosti i po-
niznosti hodili pred Bogom, On bi na izuzetan način učinio za njih bezo-
pasnim kraljev gnjev. Ali, svojim grijesima oni su se odvojili od Boga i
odbacili Svetoga Duha koji je bio njihov jedini štit. Nisu proučavali Pisma
sa željom da se usklade s Božjom voljom. Tragali su za proročanstvima
koja su se mogla tumačiti tako da se sami uzvise i pokažu kako Bog prezi-
re ostale narode. U svojoj oholosti hvalili su se da će Mesija doći kao kralj 66
koji će pobijediti njihove neprijatelje i pogaziti neznabošce u svojoj srdžbi.
Na taj način izazvali su mržnju svojih vladara. Njihovim pogrešnim prika-
zivanjem Kristove misije, Sotona je namjeravao pripremiti uništenje Spa-
sitelja, ali to se vratilo na njihove glave.
Ovo okrutno djelo bilo je jedno od posljednjih što je pomračilo He-
rodovu vladavinu. Ubrzo nakon ubijanja nevine dječice, bio je i sam pri-
nuđen pokoriti se takvoj sudbini koju nitko nije mogao otkloniti. Umro je
strašnom smrću.
Josip, koji je još bio u Egiptu, dobio je nalog od Božjeg anđela da se
vrati u izraelsku zemlju. Smatrajući Isusa nasljednikom Davidova prijesto-
lja, Josip se želio nastaniti u Betlehemu, ali doznavši da u Judeji umjesto
svojega oca vlada Arhelaj, bojao se da bi sin mogao ostvariti očeve plano-
35
Čežnja vjekova
36
7
Kao dijete
37
Čežnja vjekova
38
Kao dijete
39
Čežnja vjekova
40
Kao dijete
svaku sposobnost. Svi trebaju raditi nešto što će biti blagotvorno za njih
i od pomoći drugima. Bog je odredio rad kao blagoslov i jedino marljivi
radnik nalazi čast i radost života. Nad djecom i mladeži koja radosno preu-
zima svoj dio obveza u domu, dijeleći teret s ocem i majkom, počiva Božje
odobravanje s čvrstim obećanjem punim ljubavi. Takva djeca izaći će iz
doma da postanu korisni članovi društva.
Tijekom cijelog života na Zemlji, Isus je bio ozbiljan i ustrajan rad- 73
nik. On je očekivao mnogo, stoga je poduzimao mnogo. Kad je otpočeo
svoj rad, rekao je: “Dok je dan, meni treba činiti djela onoga koji me posla.
Dolazi noć, kad nitko ne može raditi.” (Ivan 9,4) Isus nije izbjegavao brige
i odgovornosti, kao što to čine mnogi koji tvrde da su Njegovi sljedbenici.
Upravo stoga što žele izbjeći ovaj oblik odgoja, slabi su i nedjelotvorni.
Oni mogu imati dragocjene i poželjne osobine, ali su gotovo nekorisni kad
naiđu na poteškoće ili kad treba svladati prepreke. Pozitivnost i energija,
temeljitost i čvrstoća karaktera koju je pokazao Krist, trebaju se razviti i u
nama, uz pomoć iste discipline kojoj je i On bio podvrgnut. Milost koju je
primio primit ćemo i mi.
Dokle god je živio među ljudima naš je Spasitelj dijelio sudbinu si-
romašnih. On je iz iskustva poznavao njihove brige i poteškoće, stoga je
mogao utješiti i ohrabriti sve skromne radnike. Oni koji pravilno razumi-
ju nauk Njegova života nikad neće smatrati da treba praviti razliku među
društvenim slojevima, da bogate treba cijeniti više od čestitih siromaha.
Isus je u svoj rad unosio radost i takt. Potrebno je veliko strpljenje i
duhovnost da bi se biblijska religija unijela u život doma, u radionicu, da bi
se podnijela napetost svjetovnih poslova, a oko usmjerilo na Božju slavu.
U ovome je Krist naš pomoćnik. On nikada nije bio toliko obuzet svjetov-
nom brigom da nije imao vremena za nebeske vrijednosti ili za razmišlja-
nje o njima. Radost svog srca često je izražavao pjevanjem psalama i ne-
beskih pjesama. Stanovnici Nazareta često su slušali Njegov glas kako se
uzdiže u hvali i zahvaljivanju Bogu. On je pjesmom održavao zajednicu s
Nebom i kad su se Njegovi drugovi žalili na umor od rada, bili su obrado-
vani ugodnom melodijom s Njegovih usana. Njegov hvalospjev kao da je
odgonio zle anđele i kao tamjan ispunjavao prostor mirisom. Misli Njego-
vih slušatelja usmjeravale su se s mjesta njihovog zemaljskog izgnanstva
na nebeski dom.
41
Čežnja vjekova
74 Isus je bio vrelo iscjeljujuće milosti za ovaj svijet; i tijekom svih tih
godina povučenosti u Nazaretu Njegov se život izlijevao u potoke sućuti
i nježnosti. Ljudi u godinama, žalosni, opterećeni grijehom, djeca u igri i
svojoj nevinoj radosti, mala stvorenja u šumarcima, strpljive tegleće živo-
tinje — sve je bilo sretnije u Njegovoj nazočnosti. On, čija je riječ održa-
vala svjetove, saginjao bi se da pomogne ranjenoj ptici. Nije bilo ničega što
ne bi zamijetio, ničega što nije bilo vrijedno njegove službe.
Tako, dok se razvijao u mudrosti i stasu, Isus je rastao u milosti i kod
Boga i kod ljudi. On je stjecao naklonost svih srca pokazujući se spremnim
suosjećati sa svima. Ozračje nade i hrabrosti koja Ga je okružavala učini-
la Ga je blagoslovom za svaki dom. Često su Ga subotom pozivali da čita
pouke iz Proroka u zbornici, i srca bi slušatelja ustreptala od radosti kad je
nova svjetlost zasjala s poznatih riječi svetih spisa.
Ipak, Isus je izbjegavao razmetanje. Tijekom svih godina svog borav-
ka u Nazaretu, nije pokazivao svoju čudotvornu moć. Nije tražio visoke
položaje i nije prisvajao nikakva zvanja. Njegov mirni i jednostavni život,
kao i šutnja Pisma o Njegovim ranim godinama, uče nas važnoj pouci. Što
je mirniji i jednostavniji život jednog djeteta — što je slobodniji od umjet-
nih uzbuđenja a što usklađeniji s prirodom — utoliko je povoljniji za ra-
zvoj tjelesne i umne snage i duhovne sile.
Isus je naš uzor. Ima mnogo onih koji se sa zanimanjem bave raz-
dobljem Njegove javne službe, dok ne zamjećuju pouke iz Njegova dje-
tinjstva. Međutim, upravo Njegov život u domu primjer je za ugled djeci
i mladeži. Krist je pristao na siromaštvo, da bi nas u skromnim životnim
okolnostima poučio kako blisko možemo hoditi s Bogom. On je živio da
bi ugodio, dao čast i proslavio svog Oca u običnim životnim okolnostima.
Njegov je rad otpočeo posvećivanjem skromnom pozivu obrtnika koji mu-
kotrpno rade za svoj svakodnevni kruh. On je vršio službu Bogu isto toliko
dok je radio za drvodjeljskim radnim stolom koliko dok je činio čuda za
mnoštvo. Svaki mladić koji slijedi Kristov primjer vjernosti i poslušnosti
u svom skromnom domu može položiti pravo na riječi što ih je Otac pre-
ko Duha Svetoga izgovorio o Njemu: “Evo sluge mojega koga podupirem,
mog izabranika, miljenika duše moje.” (Izaija 42,1)
42
8
Posjet u vrijeme Pashe
43
Čežnja vjekova
44
Posjet u vrijeme Pashe
vog obreda pashalne službe. Iz dana u dan sve je jasnije sagledavao njihovo
značenje. Svaki čin kao da je bio povezan s Njegovim životom. U Njemu su
se budili novi pogledi. Tih i utonuo u misli, izgledao je kao da proučava neki
veliki problem. Tajna Njegovog poslanja otkrivala se Spasitelju.
Zaokupljen razmišljanjem o ovim prizorima, nije ostao kraj svojih
roditelja. Želio je biti sam. Kad su se pashalne službe završile, i dalje se
zadržao u predvorju Hrama, pa kad su poklonici napustili Jeruzalem, On
je ostao.
Ovom posjetom roditelji su željeli dovesti Isusa u dodir s velikim uči-
teljima u Izraelu. Dok je u svakoj pojedinosti bio poslušan Božjoj Riječi,
nije se prilagodio rabinskim obredima i običajima. Josip i Marija nadali su
se da će On biti pokrenut da pokaže više poštovanja prema učenim rabini-
ma i da će mnogo spremnije prihvatiti njihove zahtjeve. Međutim, Bog je u
Hramu poučio Isusa. Ono što je primio, odmah je počeo i dijeliti.
U to je doba jedna prostorija povezana s Hramom bila odvojena za
svetu školu po ugledu na proročke škole. Tu su se okupljali vodeći rabini
sa svojim učenicima i ovdje je došao i Dječak Isus. Zauzevši mjesto kraj
nogu ovih ozbiljnih, učenih ljudi, slušao je njihove pouke. Kao onaj koji
čezne za mudrošću, postavljao je pitanja ovim učiteljima o proročanstvima
i događajima koji su se tada zbivali i ukazivali na dolazak Mesije.
Isus se predstavio kao onaj koji je žedan znanja o Bogu. Njegova pi-
tanja upućivala su na duboke istine koje su dugo bile zamagljene, a koje su
ipak bile od životnog značenja za spasenje duša. Svako pitanje koje im je
Isus postavio suočilo ih je s božanskom poukom i otkrivalo novi pogled na
istinu, pokazujući kako je uska i površna mudrost ovih mudrih ljudi. Rabi-
ni su govorili o čudesnom usponu koji će Mesijin dolazak donijeti hebrej-
skom narodu, ali Isus je iznio Izaijino proročanstvo i upitao ih za značenje
tih spisa koje upućuju na patnje i smrt Božjeg Janjeta.
Ovi učeni ljudi obratili su Mu se pitanjima i bili zadivljeni Njegovim
odgovorima. S dječjom poniznošću ponavljao je riječi iz Pisma, otkrivaju-
ći im dubinu značenja koja ovim mudrim ljudima nikada nisu ni došla na 79
um. Da su slijedili ove putokaze istine, što ih je On istaknuo, pokrenuli bi
reformaciju u tadašnjoj religiji. Došlo bi do probuđenja dubokog zanima-
nja za duhovne istine, i kad bi Isus počeo svoju službu, mnogi bi Ga bili
spremni prihvatiti.
45
Čežnja vjekova
46
Posjet u vrijeme Pashe
47
Čežnja vjekova
jete biti Mesija u Izraelu, ipak nije razumjela Njegovo poslanje. Sada nije
shvaćala Njegove riječi, ali je znala da je poricao svoje srodstvo s Josipom
i da je proglasio sebe Sinom Božjim.
Isus nije zanemarivao vezu sa svojim zemaljskim roditeljima. On se
iz Jeruzalema vratio s njima kući i pomagao im u njihovom životu ispunje-
nom teškim radom. Krijući u srcu tajnu svojega poslanja, ponizno je čekao
određeni trenutak da otpočne svoj rad. Pošto je prepoznao da je Božji Sin,
On je tijekom sljedećih osamnaest godina potvrdio svoju vezu koja Ga je
spajala s domom u Nazaretu, izvršujući dužnost sina, brata, prijatelja i gra-
đanina.
Kad Mu se u Hramu otkrila misija, Isus se klonio dodira s mnoštvom.
Želio je da se u tišini vrati iz Jeruzalema s onima koji su poznavali tajnu
Njegova života. Pashalnom službom Bog je želio svoj narod odvojiti od
svjetovnih briga i podsjetiti ga na svoje divno djelo izbavljenja iz Egipta.
Želio je da u ovom djelu sagledaju obećanje o izbavljenju od grijeha. Kao
što je krv zaklanog janjeta štitila domove Izraelaca, tako i Kristova krv
treba spasiti njihove duše; oni se mogu spasiti jedino ako vjerom u Krista
učine Njegov život svojim životom. Simbolična služba imala je vrijednost
samo onda kad je vjernike usmjeravala ka Kristu kao osobnom Spasitelju.
Bog ih je želio uvesti u proučavanje puno molitve i razmišljanja o Kristo-
vom poslanju. Međutim, dok je mnoštvo napuštalo Jeruzalem, uzbuđenje
zbog putovanja i druženja često je zaokupljalo njihovu pozornost i služba
u kojoj su sudjelovali bila je zaboravljena. Spasitelja nije privlačilo njiho-
vo društvo.
Budući da su se iz Jeruzalema Josip i Marija trebali vraćati sami s
Isusom, On se nadao da će njihove misli usmjeriti na proročanstva o Spa-
sitelju koji će patiti. Na Golgoti je Isus pokušao olakšati njezinu materin-
sku bol. I sada je mislio o njoj. Marija će biti svjedok Njegove posljednje
samrtne borbe i Isus je želio da ona razumije Njegovu misiju, kako bi mo-
gla izdržati kad joj mač probode dušu. Kao što je Isus bio odvojen od nje
i ona Ga ožalošćena tražila tri dana, tako će On ponovno biti izgubljen za
nju tri dana kad bude žrtvovan za grijehe svijeta. A kad bude izašao iz gro-
83 ba, njezina će se žalost opet pretvoriti u radost. Koliko bi lakše podnijela
veliku tugu Njegove smrti da je shvatila Pisma na koja joj je On sada želio
usmjeriti misli! Da su Josip i Marija održali svoj um uzdignut prema Bogu
48
Posjet u vrijeme Pashe
49
9
Dani borbe
84 Od svojih najranijih godina hebrejsko je dijete bilo okruženo rabin-
skim zahtjevima. Za svako djelo u životu, do najsitnijih pojedinosti, pro-
pisana su stroga pravila. Pod vodstvom učitelja iz sinagoge mladi su učili
bezbrojna pravila, jer se očekivalo da ih kao pravovjerni Izraelci poštuju.
Međutim, Isusa ovo nije zanimalo. Od djetinjstva je djelovao neovisno o
rabinskim zakonima. Neprekidno je proučavao spise Staroga zavjeta i rije-
či “Tako veli Gospodin” bile su stalno na Njegovim usnama.
Kad je počeo jasnije razumijevati stanje naroda, uvidio je da su za-
htjevi društva i Božji zahtjevi bili u stalnom sukobu. Ljudi su se udaljavali
od Božje Riječi, a uzdizali teorije koje su sami izmislili. Poštovali su tradi-
cionalne obrede koji nisu imali nikakvu vrijednost. Njihova služba bila je
samo niz ceremonija; svete istine što ih je ona trebala otkriti bile su skri-
vene od vjernika. On je vidio da u njihovoj službi lišenoj vjere ne nalaze
mir. Oni nisu poznavali slobodu duha koja bi doprla do njih da su u isti-
ni služili Bogu. Isus je došao pružiti pouke o značenju službe Bogu i nije
mogao prihvatiti miješanje ljudskih zahtjeva s božanskim propisima. On
nije napadao propise ili postupke obrazovanih učitelja; ali kad su Ga kori-
85 li zbog Njegovih jednostavnih navika, On je opravdavao svoje ponašanje
iznošenjem Božje Riječi.
Nježno i ponizno Isus je pokušavao odgovoriti zahtjevima onih s ko-
jima je dolazio u dodir. Budući da je bio tako ljubazan i nenametljiv, knji-
ževnici i starješine pretpostavljali su da će svojim učenjem lako moći utje-
cati na Njega. Oni su tražili od Njega da prihvati opća načela i predaju koju
su ostavili stari rabini, ali On je tražio njihovu vjerodostojnost u Svetom
pismu. On je želio čuti svaku riječ koja je potekla iz Božjih usta, ali nije
50
Dani borbe
51
Čežnja vjekova
52
Dani borbe
Tajnu Njegovog poslanja nisu mogli razumjeti više nego Jobovi prijatelji
njegovo poniženje i patnje.
Braća nisu razumjela Isusa zato što nije bio sličan njima. Njegovo
mjerilo nije bilo i njihovo. Gledajući na ljude okrenuli su se od Boga i Nje-
gova sila nije postojala u njihovom životu. Vjerski obredi koje su poštovali
nisu mogli preobraziti karakter. Oni su davali “desetinu od metvice, komo-
rača i kima”, ali su zanemarili “najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe
i vjernost”. (Matej 23,23) Isusov im je primjer stalno smetao. On je na svi-
jetu mrzio samo jedno: grijeh. Nije mogao biti svjedok nekog lošeg djela a
da ne doživi bol koja se nije mogla skriti. Postojala je jasna razlika između
formalista, čiji je izgled svetosti prikrivao ljubav prema grijehu i karaktera
u kome je revnost za Božju slavu uvijek bila najvažnija. Zato što je Isusov
život osuđivao zlo, suprotstavljali su Mu se kako u domu tako i izvan nje-
ga. O Njegovoj nesebičnosti i čestitosti govorilo se s podsmijehom. Njego-
va strpljivost i ljubaznost nazvane su kukavištvom.
Od gorčine koja pada u dio ljudskom rodu Isus nije izbjegavao nije-
dan dio. Bilo je i takvih koji su Mu se pokušavali narugati zbog Njegova
rođenja, pa se čak i u djetinjstvu morao sresti s njihovim podsmješljivim
pogledima i zlim došaptavanjima. Da je odgovorio nestrpljivom riječi ili
pogledom, da je popustio svojoj braći jednim pogrešnim postupkom, On
više ne bi bio savršeni uzor. Na taj način On bi pretrpio neuspjeh u provo-
đenju plana našega otkupljenja. Da je ikada priznao da može biti oprav-
danja za grijeh, Sotona bi likovao, a svijet bi bio izgubljen. Zbog toga je
kušač radio na tome da što težim učini Njegov život, kako bi Ga naveo na
grijeh.
Međutim, na svaku kušnju On je odgovarao: “Pisano je.” On je rijet-
ko korio bilo koje loše djelo svoje braće, ali im je iznosio riječ od Boga. 89
Često su Ga optuživali za kukavičluk kad se nije htio udružiti s njima u ne-
kom zabranjenom djelu; ali On je odgovarao: “Pisano je: ‘Strah Gospodnji
— eto što je mudrost; Zla se kloni — to ti je razumnost’.” (Job 28,28)
Bilo je nekih koji su tražili Njegovo društvo, osjećajući mir u Njego-
voj nazočnosti, ali mnogi su Ga izbjegavali zato što ih je ukoravao Njegov
besprijekoran život. Mladi su Ga drugovi uporno nagovarali da čini što i
oni čine. Bio je vedar i radostan, oni su uživali u Njegovom društvu i po-
zdravljali Njegove spremne prijedloge, ali bili su nestrpljivi prema Njego-
53
Čežnja vjekova
54
Dani borbe
55
Čežnja vjekova
56
10
Glas u pustinji
57
Čežnja vjekova
love vratiti Gospodinu, Bogu njihovu. On će ići pred njim s Ilijinim duhom
i snagom, da vrati srca otaca prema djeci, a nepokorne nazoru pravednika,
te pripremi Gospodinu sklon narod. Tada Zaharija reče anđelu: Po čemu ću
ja to spoznati? Ja sam star, a žena mi je u poodmakloj dobi.”
Zaharija je dobro znao kako je Abrahamu u starosti poklonjeno dijete,
zato što je vjerovao da je vjeran Onaj koji je obećao. Međutim, za trenutak
je stari svećenik skrenuo svoju misao na slabost ljudskog roda. On zabo-
ravlja da ono što je obećao Bog može ispuniti. Kakva suprotnost između
ovog nevjerstva i čiste djetinjske vjere Marije, djevojke iz Nazareta, čiji je
odgovor na čudesnu vijest anđela bio: “Evo službenice Gospodnje, neka
mi bude po riječi tvojoj!” (Luka 1,38)
Rođenje Zaharijina sina, kao i rođenje Abrahamova djeteta, i Mari-
jina djeteta, trebalo je poučiti o velikoj duhovnoj istini, istini koju sporo
učimo i brzo zaboravljamo. Sami smo nesposobni činiti bilo što dobro; ali
ono što ne možemo učiniti, učinit će Božja sila u svakoj duši koja se podči-
ni i vjeruje. Vjerom je poklonjeno dijete obećanja. Vjerom se rađa duhovni
život, a mi se osposobljavamo da činimo djela pravde.
Na Zaharijino pitanje anđeo je rekao: “Ja sam Gabriel, koji stojim
pred Bogom, i poslan sam da s tobom govorim i da ti donesem ovu rado-
snu vijest.” Pet stotina godina ranije Gabriel je trebao objaviti Danielu
proročko razdoblje koje će trajati sve do Kristova dolaska. Spoznaja da je
kraj ovog razdoblja blizu pokrenula je Zahariju da se moli za Mesijin do-
lazak. Sada je sâm vjesnik, preko kojega je dano proročanstvo, došao na-
javiti njegovo ispunjenje.
99 Riječi anđela: “Ja sam Gabriel koji stojim pred Bogom”, pokazuju
da se on nalazi na položaju s visokim počastima u nebeskim dvorovima.
Kad je došao Danielu s viješću, rekao je: “Nema nikoga tko bi se sa mnom
protiv njih borio, osim Mihaela [Krista] Kneza vašega.” (Daniel 10,21) O
Gabrielu Spasitelj govori u Otkrivenju i kaže: “I on to pokaza znacima po
svom anđelu kojega posla svome sluzi Ivanu.” (Otkrivenje 1,1) Ivanu an-
đeo objavljuje: “Ja sam sluga kao i ti i tvoja braća proroci.” (Otkrivenje
22,9) Veličanstvena je to misao — anđeo koji stoji u časti do Božjega Sina
izabran je da otkrije Božje namjere grješnim ljudima.
Zaharija je izrazio sumnju u riječi anđela. On neće progovoriti sve
dok se one ne ispune. “A ti ćeš”, rekao je anđeo, “zanijemjeti... do dana dok
58
Glas u pustinji
59
Čežnja vjekova
60
Glas u pustinji
61
Čežnja vjekova
62
Glas u pustinji
63
Čežnja vjekova
64
Glas u pustinji
65
Čežnja vjekova
66
Glas u pustinji
67
11
Krštenje
68
Krštenje
Obećani. Krstitelj je, međutim, čekao u vjeri, uzdajući se da će Bog u svo- 110
je vrijeme sve objasniti. Njemu je bilo otkriveno da će Mesija zatražiti da
Ga krsti svojim rukama i da će se tada dati znak o Njegovom božanskom
karakteru. Tako će Ga on moći predstaviti narodu.
Kad je Isus došao krstiti se, Ivan je u Njemu otkrio čistoću karaktera
koju nikada ranije nije zamijetio ni u jednom čovjeku. Samo ozračje Nje-
gove nazočnosti bilo je sveto i ulijevalo je strahopoštovanje. Među mnoš-
tvom koje se okupljalo oko njega na Jordanu, Ivan je slušao mračne priče
o zločinima i sreo se s dušama povijenim pod teretom bezbrojih grijeha;
ali nikada nije došao u dodir s ljudskim bićem koje je toliko odisalo bo-
žanskim utjecajem. Sve je to bilo u skladu s onim što je Ivanu objavljeno
o Mesiji. Ipak, ustezao se ispuniti Isusov zahtjev. Kako može on, grješnik,
krstiti Bezgrešnoga? I zašto bi se Onaj kome nije potrebno pokajanje pod-
vrgnuo obredu koji je predstavljao priznanje krivnje koju treba oprati?
Kad je Isus zatražio krštenje, Ivan se povukao uzviknuvši: “Treba da 111
ti krstiš mene, a ti dolaziš k meni!” Odlučnim ali ipak plemenitim autorite-
tom Isus je odgovorio: “Pusti sada, jer tako nam dolikuje da sve ispunimo
što je u skladu s voljom Božjom.” Popustivši, Ivan je poveo Spasitelja do
Jordana i uronio Ga u vodu. Isus “odmah iziđe iz vode. Iznenada se otvo-
riše nebesa te on vidje Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na
njega.” Isus nije primio krštenje kao priznanje svoje vlastite krivnje. On se
poistovjetio s grješnicima, učinivši korak koji mi trebamo učiniti i izvršiv-
ši posao koji mi moramo izvršiti. Njegov život patnji i strpljive ustrajnosti
nakon krštenja također je uzor nama.
Kad je izišao iz vode, Isus je priklonio glavu u molitvi na obali rijeke.
Pred Njim se otvara novo i značajno razdoblje. On je sada na širokoj po-
zornici ulazio u svoj životni sukob. Iako je bio Knez mira, Njegov dolazak
mora biti kao isukivanje mača. Kraljevstvo što ga je On došao zasnovati
bilo je suprotno od onoga što su Hebreji željeli. On, koji je bio temelj izra-
elskih obreda i uređenja, smatrat će se kao njihov neprijatelj i rušitelj. On,
koji je objavio Zakon na Sinaju, bit će osuđen kao prijestupnik. On, koji
je došao slomiti Sotoninu silu, bit će proglašen Belzebulom. Nitko na Ze-
mlji nije Ga razumijevao i tijekom službe On je i dalje morao hoditi sâm.
Tijekom cijelog Njegovog života Njegova majka i braća nisu shvaćali Nje-
govu misiju. Čak Ga ni Njegovi učenici nisu razumijevali. On je prebivao
69
Čežnja vjekova
u vječnoj svjetlosti, kao jedan s Bogom, ali svoj život na Zemlji morao je
provesti u osamljenosti.
Kao jedan od nas, morao je nositi teret naše krivnje i nesreće. Bez-
grešni je morao osjetiti sramotu grijeha. Onaj koji je volio mir, morao je
prebivati s nemirom, istina je morala boraviti s neistinom, čistoća s neči-
stoćom. Svaki grijeh, svaka nesuglasica, svaka ponižavajuća požuda koju
je prijestup donio bila je mučenje za Njegov duh.
Sam je morao utrti stazu, sam je morao nositi teret. Na Njemu, koji je
ostavio svoju slavu i prihvatio slabosti ljudskog roda, mora počivati otku-
pljenje svijeta. On je sve to vidio i osjećao, ali je Njegov cilj ostao nepo-
ljuljan. O Njegovoj mišici ovisilo je spasenje palog roda i On je ispružio
svoju ruku da bi uhvatio ruku Svemoćne ljubavi.
112 Spasiteljev pogled kao da je prodirao u Nebo dok je izlijevao svoju
dušu u molitvi. Dobro je znao kako je grijeh otvrdnuo ljudska srca, i kako
će im biti teško prepoznati Njegovu misiju i prihvatiti dar spasenja. On je
molio Oca za silu da pobijedi njihovo nevjerstvo, da slomi okove kojima ih
je Sotona zarobio i za njihovo dobro pobijedi rušitelja. On je tražio dokaz
da Bog prihvaća ljudski rod u osobi svoga Sina.
Nikada ranije anđeli nisu slušali takvu molitvu. Oni su žarko željeli
svom voljenom Zapovjedniku donijeti vijest ohrabrenja i utjehe. Ali ne —
sam Otac će odgovoriti na molbu svoga Sina. Neposredno s prijestolja izla-
zile su zrake Njegove slave. Nebesa su se otvorila i na Spasiteljevu glavu
sišla je najčistija svjetlost u obliku goluba — prikladan znak Onoga koji je
ponizan i krotak.
Od silnoga mnoštva na Jordanu, malo njih, osim Ivana, raspoznava-
lo je ovo nebesko viđenje. Ipak, svečana ozbiljnost božanske Prisutnosti
počivala je nad okupljenima. Narod je stajao i u tišini promatrao Krista.
Njegova prilika kupala se u svjetlosti koja je vječno okružavala Božje pri-
jestolje. Njegovo podignuto lice bilo je proslavljeno, što nikada ranije nisu
vidjeli na čovjekovom licu. Iz otvorenih nebesa čuo se glas kako govori:
“Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!”
Ove riječi potvrde dane su da bi nadahnule vjerom one koji su bili
svjedoci ovog prizora i ojačale Spasitelja za Njegovo poslanje. Iako su gri-
jesi svijeta, koji je skrivio, položeni na Krista, iako se ponizio uzimanjem
naše pale prirode na sebe, glas s Neba proglasio Ga je Sinom Vječnoga.
70
Krštenje
Ivan je bio duboko dirnut kad je vidio Isusa kao poniznog molitelja
koji je sa suzama u očima tražio Očevu potvrdu. Kad Ga je okružila Božja
slava i kad se začuo glas s Neba, Ivan je prepoznao znak koji je Bog obe-
ćao. On je znao da je Onaj koga je krstio bio Otkupitelj svijeta. Sveti Duh
je počivao na Njemu i s ispruženom je rukom, pokazujući na Isusa, povi-
kao: “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!”
Nitko od slušatelja, pa čak ni sam govornik, nije razabrao značenje
riječi “Jaganjca Božjeg”. Na brdu Moriji Abraham je čuo pitanje svoga
sina: “Oče!... gdje je janje za žrtvu paljenicu?” Otac je odgovorio: “Bog
će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!” (Postanak 22,7.8) U
ovnu koga je Bog dao umjesto Izaka, Abraham je vidio simbol Onoga koji
će umrijeti za grijehe ljudi. Sveti Duh je preko Izaije, prihvaćajući ovo sli-
kovito prikazivanje, prorokovao o Spasitelju: “Ko jagnje na klanje odve-
doše ga. ... A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju.” (Izaija 53,7.6), ali 113
izraelski narod nije shvatio ovu pouku. Mnogi od njih smatrali su žrtvene
darove kao što su neznabošci gledali na svoje žrtve — kao darove s pomo-
ću kojih sami mogu umilostiviti Božanstvo. Bog je želio da ih pouči kako
iz Njegove ljubavi proistječe dar koji ih miri s Njim.
Riječ koja je upućena Isusu na Jordanu: “Ti si Sin moj, Ljubljeni moj,
koga sam odabrao!” — obgrlila je cijeli ljudski rod. Bog je progovorio Isu-
su kao našem predstavniku. Unatoč svim našim grijesima i slabostima, ni-
smo odbačeni kao bezvrijedni. On “nas dobrostivo obdari u Ljubljenome”.
(Efežanima 1,6) Slava koja je počivala na Kristu zalog je Božje ljubavi
prema nama. Ona nam govori o sili molitve — kako ljudski glas može do-
prijeti do Božjeg uha i naše molbe biti prihvaćene u nebeskim dvorovima.
Zbog grijeha Zemlja je odvojena od Neba i otuđena od njegove zajednice;
ali Isus ju je opet povezao s područjem slave. Njegova je ljubav okružila
čovjeka dosegnuvši do najvišeg Neba. Svjetlost koja je iz otvorenih vrata
padala na Spasiteljevu glavu padat će i na nas dok se molimo za pomoć da
se odupremo kušnji. Glas koji je govorio Isusu kaže svakoj vjernoj duši:
“Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!”
“Ljubljeni, sada smo djeca Božja, a što ćemo biti, još se nije očito-
valo. Ali znamo: kad se to očituje, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti
onakva kakav jest.” (1. Ivanova 3,2) Naš je Otkupitelj otvorio put, tako da
najgrešniji, najugroženiji, najugnjeteniji i najprezreniji mogu pronaći pri-
71
Čežnja vjekova
stup k Ocu. Svi mogu imati dom u stanovima što ih je Isus otišao pripre-
miti. “Ovo govori Sveti, Istiniti, onaj koji ima ‘Davidov ključ’; ‘onaj koji
otvori — i nitko ne zatvori; ovaj koji zatvori — i nitko ne otvori’ ... Gle,
otvorio sam pred tobom vrata kojih nitko ne može zatvoriti.” (Otkrivenje
3,7.8)
72
12
Kušanje
73
Čežnja vjekova
74
Kušanje
75
Čežnja vjekova
76
Kušanje
77
Čežnja vjekova
Kad su se Sotona i Božji Sin po prvi put sreli u borbi, Krist je bio za-
povjednik nebeske vojske, a Sotona vođa pobune na Nebu, odakle je pro-
gnan. Sada je njihovo stanje očito obratno i Sotona koristi najviše od svoje
prividne prednosti. Jedan od najmoćnijih anđela — kaže on — bio je pro-
gnan s Neba. Isusova pojava upućuje na to da je On taj, pali anđeo, zabo-
ravljen od Boga, ostavljen od čovjeka. Božansko biće moglo bi potkrijepiti
svoje tvrdnje nekim čudom; “Ako si zaista Sin Božji, naredi da ovo kame-
nje postane kruh.” Takav čin stvaralačke moći — govori Mu kušač — bio
bi uvjerljiv dokaz božanske naravi. On bi završio borbu.
Isus nije mogao slušati u miru, bez unutarnje borbe, najvećeg varali-
cu. Međutim, Božji Sin nije trebao dokazivati svoju božansku prirodu So-
toni ili objašnjavati razlog svoga poniženja. Udovoljavanjem zahtjevima
pobunjenika ništa se neće postići za dobro čovjeka ili u slavu Boga. Da je
Krist pristao na prijedlog neprijatelja, Sotona bi još mogao reći: Pokaži mi
znak da Ti mogu povjerovati kako si Božji Sin. Dokaz ne bi mogao slomiti
silu pobune u njegovom srcu. Krist nije trebao upotrijebiti svoju božansku
silu za osobnu korist. On je došao podnijeti kušnju kao što i mi to moramo
činiti, ostavljajući nam primjer vjere i poniznosti. Ni ovdje ni u jednom ka-
snijem vremenu u svom zemaljskom životu, On nije učinio čudo u svoju
korist. Sva Njegova veličanstvena djela učinjena su za dobro drugih. Iako
je Isus prepoznao Sotonu od samog početka, On nije bio izazvan da uđe u
120 borbu s njim. Ojačan sjećanjem na glas s Neba, počinuo je u ljubavi svog
Oca. On nije htio pregovarati s kušnjom.
Isus se suočio sa Sotonom riječima iz Pisma. “Pisano je”, rekao je
On. U svakoj kušnji oružje Njegove borbe bila je Božja Riječ. Sotona je
tražio od Krista neko čudo kao znak Njegove božanske prirode. Međutim,
ono što je veće od svih čuda, čvrsto pouzdanje u “Ovako govori Jahve
Gospod”(Izaija 7,7) bio je znak koji se nije mogao pobiti. Dokle god je
Krist stajao na tom uporištu kušač nije mogao ostvariti prednost.
U vrijeme svoje najveće slabosti Krist je bio izložen najžešćim kuš-
njama. Sotona je mislio da će tako nadvladati. Na taj je način izborio po-
bjedu nad čovjekom. Kad je snaga posustala i snaga volje oslabila, a vje-
ra se prestala oslanjati na Boga, tada su oni koji su dugo i hrabro stajali
za pravdu bili pobijeđeni. Mojsije se umorio četrdesetgodišnjim lutanjem
Izraela, kad se njegova vjera za trenutak prestala oslanjati na beskonačnu
78
Kušanje
79
Čežnja vjekova
80
Kušanje
81
Čežnja vjekova
82
13
Pobjeda
“Zatim ga đavao odvede u Sveti grad, postavi ga na vrh hrama i reče 124
mu: Ako si zaista Sin Božji, baci se dolje, jer je pisano:
83
Čežnja vjekova
84
Pobjeda
85
Čežnja vjekova
86
Pobjeda
87
Čežnja vjekova
spasenja. On je izdržao ispit, veći od bilo kojega na koji ćemo mi ikada biti
pozvani da ga izdržimo. Anđeli su sada služili Božjem Sinu dok je ležao
kao umirući. Bio je okrijepljen hranom, utješen viješću o Očevoj ljubavi i
uvjeravanjem da je cijelo Nebo proslavljalo Njegovu pobjedu. Povrativši
se u život, Njegovo je veliko srce suosjećalo s čovjekom i On polazi dovr-
šiti djelo što ga je započeo; ne odmarajući se dok neprijatelj ne bude pobi-
jeđen a naš pali ljudski rod otkupljen.
Cijena se našeg otkupljenja neće razumjeti sve dok otkupljeni ne budu
stajali sa svojim Otkupiteljem pred Božjim prijestoljem. Dok se slava vječ-
nog doma bude odvijala pred našim ushićenim osjetilima, sjetit ćemo se da
je Isus sve to ostavio zbog nas, da nije postao samo prognanik iz nebeskih
dvorova već da se zbog nas izložio opasnosti od neuspjeha i vječnog gu-
bitka. Tada ćemo položiti svoje krune pred Njegove noge i zapjevati: “Do-
stojno je ‘Janje’ koje je ‘zaklano’ da primi moć, bogatstvo, mudrost, snagu,
čast, slavu i hvalu!” (Otkrivenje 5,12)
88
14
“Našli smo Mesiju”
89
Čežnja vjekova
90
Našli smo Mesiju
“Nisam.”
“Tko si, da možemo kazati onima što su nas poslali: što kažeš za
sebe?”
“Ja sam glas onoga što viče u pustinji: Ispravite put Gospodnji; kako
kaza prorok Izaija.”
Riječi na koje se pozvao odnosile su se na ono divno Izaijino proro-
čanstvo: “Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Govorite srcu Jeruza- 135
lema, vičite mu da mu se ropstvo okonča, da mu je krivnja okajana... Glas
viče: Pripravite Jahvi put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu na-
šemu. Nek se povisi svaka dolina, nek se spusti svaka gora i brežuljak. Što
je neravno, nek se poravna, strmine nek postanu ravni. Otkrit će se tada
Slava Jahvina, i svako će je tijelo vidjeti.” (Izaija 40,1-5)
U stara vremena, kad je neki kralj putovao kroz zabačenije dijelove
svog kraljevstva, skupina bi ljudi bila upućena ispred kraljevskih kočija da
poravna strma mjesta i popuni udubljenja, da kralj može putovati sigurno
i bez ikakvih prepreka. Ovaj je običaj upotrijebio prorok kako bi slikovito
prikazao djelo evanđelja. “Nek se povisi svaka dolina, nek se spusti svaka
gora i brežuljak.” Božji Duh obara ljudsku gordost, kad svojom čudesnom
silom probuđenja dodirne dušu. Svjetovna zadovoljstva, položaj i vlast
tada postaju bezvrijedni. Odbacuju se “mudrovanja i svaka oholost koja se
diže protiv priznanja Boga”, a svaka se pomisao zarobljuje “da se poko-
rava Kristu”. (2. Korinćanima 10,5) Tada se poniznost i samopožrtvovna
ljubav, tako malo cijenjene među ljudima, uzdižu kao jedina vrijednost. To
je djelo evanđelja čiji je jedan dio bila Ivanova vijest.
Rabini su nastavili sa svojim pitanjima: “Zašto onda krstiš kad doista
nisi ni Mesija ni Ilija, ni prorok?” Riječ prorok odnosila se na Mojsija. He-
breji su bili skloni vjerovanju da će Mojsije uskrsnuti iz mrtvih i da će biti
uzet na Nebo. Nisu znali da je on već uskrsnuo. Kad je Krstitelj započeo
svoju službu, mnogi su mislili da je on prorok Mojsije podignut iz mrtvih,
jer je bilo očito da temeljito poznaje proročanstva i povijest Izraela.
Također se vjerovalo da će se Ilija osobno pojaviti prije Mesijina do-
laska.
Ovo očekivanje Ivan je poricao, ali njegove riječi imale su dublji smi-
sao. Isus je kasnije rekao, pozivajući se na Ivana: “On je — ako ćete pra-
vo — Ilija koji ima doći.” (Matej 11,14) Ivan je došao u duhu i sili Ilijinoj
91
Čežnja vjekova
92
Našli smo Mesiju
93
Čežnja vjekova
pouke o poniznosti? Kako bi nam mogao iznositi tako prodorne istine kao
na Gori blaženstava? Gdje bi bila nada skromnih u životu da je Isus došao
među ljudima prebivati kao kralj?
Međutim, mnoštvu je izgledalo nemogućim da je Onaj, koga je Ivan
označio, povezan s njihovim uzvišenim očekivanjima. Stoga su mnogi bili
razočarani i vrlo zbunjeni.
Riječi što su ih svećenici i rabini toliko željeli čuti: da će Isus sada
obnoviti Izraelsko kraljevstvo, nisu izgovorene. Oni su očekivali i tražili
takvoga kralja: takvoga su kralja bili spremni prihvatiti. Ali Onoga, koji
je želio zasnovati u njihovim srcima kraljevstvo pravde i mira, nisu željeli
primiti.
Sljedećeg dana, dok su dva učenika stajala u blizini, Ivan je opet vidio
Isusa u narodu. Opet je slava Nevidljivoga obasjala prorokovo lice kad je
uzviknuo: “Evo Jaganjca Božjeg!” Riječi su uznemirile srce učenika. Oni
ih nisu posve razumjeli. Što znači ime koje Mu je dao Ivan — Janje Božje?
Ni Ivan ih nije objasnio.
Ostavivši Ivana, otišli su potražiti Isusa. Jedan od dvojice bio je An-
drija, brat Šimunov, a drugi evanđelist Ivan. To su bili Isusovi prvi učenici.
Pokrenuti silom kojoj se nisu mogli oduprijeti, slijedili su Isusa — željni
da razgovaraju s Njim, ali ipak puni strahopoštovanja i tihi, izgubljeni u
osobitom značenju misli: “Je li to Mesija?”
Isus je znao da učenici idu za Njim. Oni su bili prvi plodovi Njegove
službe, a srce božanskog Učitelja obuzela je radost, jer su ove duše odgo-
vorile na Njegovu milost. Ipak, okrenuvši se, samo je upitao: “Što vi traži-
te?” Htio im je dopustiti da sami odluče hoće li se vratiti ili izraziti svoju
želju.
Oni su bili svjesni samo jednog cilja. Samo je Njegova nazočnost ispu-
njavala njihove misli. Oni su uzviknuli: “Rabbi, gdje boraviš?” U kratkom
razgovoru kraj puta nisu mogli primiti ono za čim su čeznuli. Željeli su biti
nasamo s Isusom, sjesti kraj Njegovih nogu i slušati Njegove riječi.
139 “‘Dođite i vidite’, odvrati im. Odoše, dakle, da vide te ostadoše kod
njega onaj dan.”
Da su Ivan i Andrija posjedovali duh nevjerstva koji su imali svećenici
i poglavari, ne bi se kao učenici našli kraj Isusovih nogu. Oni bi došli k Nje-
mu kao kritičari, da osude Njegove riječi. Mnogi na taj način zatvaraju vra-
94
Našli smo Mesiju
95
Čežnja vjekova
96
Našli smo Mesiju
dovedu makar i jednu dušu Spasitelju. Oni sav rad prepuštaju propovjedni-
ku. On može biti dobro osposobljen za svoj poziv, ali ne može učiniti ono
što je Bog ostavio kao zadaću vjernicima Crkve.
Postoje mnogi kojima je potrebna služba kršćanskih srca punih lju-
bavi. Mnogi su propali, a mogli su biti spašeni da su njihovi susjedi, obič-
ni ljudi i žene, uložili osobni napor za njih. Mnogi čekaju da budu osobno
oslovljeni. U svakoj obitelji, susjedstvu, gradu, tamo gdje živimo, postoji
rad koji trebamo izvršiti kao Kristovi misionari. Ako smo kršćani, ovaj će
rad biti za nas radost. Čim se tko obrati, u njemu se rađa želja da i druge
upozna kakvog je dragocjenog Prijatelja našao u Isusu. Spasonosna i po-
svećujuća istina ne može biti zatvorena u njegovom srcu.
Svi koji su se posvetili Bogu bit će provodnici svjetlosti. Bog će ih na-
činiti svojim posrednicima da drugima objave bogatstvo Njegove milosti.
Njegovo je obećanje: “Njih i sve oko brda svojega učinit ću blagoslovom, i
dat ću im na vrijeme kišu, i bit će to kiša blagoslova.” (Ezekiel 34,26)
Filip je rekao Natanaelu: “Dođi i vidi!” On nije tražio od njega da pri-
hvati tuđe svjedočanstvo, već da sam promatra Krista. Otkad je Isus uzašao
na Nebo, Njegovi su učenici Njegovi predstavnici među ljudima, i jedan
od najdjelotvornijih načina pridobivanja duša za Njega jest primjerom po-
kazati Njegov karakter u svom svakodnevnom životu. Naš utjecaj na druge 142
ne ovisi toliko o tome što ćemo reći, koliko o tome tko smo. Ljudi mogu
pobijati i odbaciti našu logiku, oni se mogu oduprijeti našim pozivima; ali
život nesebične ljubavi dokaz je koji ne mogu poreći. Dosljedan život, obi-
lježen Kristovom krotkošću, sila je u ovom svijetu.
Kristovo učenje bilo je izraz dubokog osvjedočenja i iskustva i oni koji
se uče od Njega postaju učitelji po božanskom uzoru. Božja Riječ koju iz-
govara onaj koji je i sam posvećen njome posjeduje životodavnu silu koja je
čini privlačnom za slušatelje i osvjedočuje ih da je ona živa stvarnost. Kad
čovjek primi istinu u ljubavi prema njoj, on će je otkriti uvjerljivošću svojega
ponašanja i načinom svojega govora. On objavljuje ono što je sam čuo, vidio
i opipao o Riječi života, tako da bi i drugi mogli imati zajednicu s njim kroz
poznavanje Krista. Njegovo svjedočanstvo, s usana dotaknutih živim žarom
s oltara, istina je za prijemčivo srce i ona posvećuje karakter.
Onaj koji teži pružiti svjetlost drugima, i sam će biti blagoslovljen.
“Bit će to kiša blagoslova.” “I tko napaja druge, sam će se napojiti.” (Izre-
97
Čežnja vjekova
ke 11,25) Bog bi mogao postići svoj cilj spašavanja grješnika bez naše po-
moći; ali da bismo razvili karakter sličan Kristovom, moramo sudjelovati u
Njegovu radu. Da bismo sudjelovali u Njegovoj radosti — radosti da vidi-
mo duše otkupljene Njegovom žrtvom — moramo sudjelovati u Njegovim
naporima za njihovo otkupljenje.
Prvi izraz Natanaelove vjere, tako snažan, ozbiljan i iskren, zvučao
je kao glazba u Isusovim ušima. A On mu uzvrati: “Jer ti rekoh da sam te
vidio pod smokvom, vjeruješ! Vidjet ćeš još veće od toga!” Spasitelj je ra-
dosno očekivao svoje djelo propovijedanja dobrih vijesti krotkima, zavija-
nja ranjenih srca i objavljivanja slobode zarobljenima od Sotone. Držeći na
umu dragocjene blagoslove što ih je donio ljudima, Isus je dodao: “Zaista,
zaista, kažem vam... vidjet ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i
silaze nad Sinom Čovječjim.”
Ovdje je Krist zapravo rekao: Na obali Jordana Nebo je bilo otvoreno
i Duh je sišao na mene kao golub. Taj prizor potvrdio je da sam Božji Sin.
Ako me vjerujete kao takvoga, vaša će vjera oživjeti. Vi ćete vidjeti da je
Nebo otvoreno i da se nikada neće zatvoriti. Otvorio sam ga za vas. Božji
143 se anđeli penju noseći Ocu molbe nevoljnih i ojađenih, i silaze noseći bla-
goslov, nadu, ohrabrenje, pomoć i život sinovima ljudskim.
Božji su anđeli stalno u pokretu između Zemlje i Neba i Neba i Ze-
mlje. Kristova čuda za ucviljene i napaćene bila su učinjena Božjom silom
kroz službu anđela. Svaki blagoslov od Boga dolazi nam preko Krista služ-
bom Njegovih nebeskih vjesnika. Uzevši na sebe ljudsku prirodu, naš je
Spasitelj sjedinio svoje interese s interesima palih Adamovih sinova i kće-
ri, dok se svojom božanskom prirodom držao Božjega prijestolja. Na taj je
način Krist posrednik u vezi ljudi s Bogom i Boga s ljudima.
98
15
Na svadbenoj svečanosti
Isus nije započeo svoju službu nekim velikim djelom pred Velikim 144
vijećem u Jeruzalemu. On je otkrio svoju moć na obiteljskom skupu u ma-
lom galilejskom selu i tako pridonio radosti jedne svadbene svečanosti.
Na ovaj je način pokazao svoju naklonost prema ljudima i svoju želju da
služi njihovoj sreći. U pustinji kušanja On je sam ispio čašu patnji, a sad
je došao pružiti ljudima čašu blagoslova i njom posvetiti veze ljudskoga
života.
S Jordana Isus se vratio u Galileju. U Kani, malom naselju nedaleko
od Nazareta, trebala se održati svadba; mladenci su bili Josipovi i Marijini
rođaci pa je Isus, znajući za ovaj obiteljski skup, došao u Kanu i sa svojim
učenicima bio pozvan na svečanost.
Ponovno je sreo svoju majku, od koje je neko vrijeme bio odvojen.
Marija je čula o objavi Božje slave na Jordanu prigodom Njegova krštenja.
Vijesti su stigle i do Nazareta i u njezinim mislima oživjele prizore koji su
toliko godina bili sakriveni u njezinu srcu. Marija, zajedno s cijelim Izrae-
lom, bila je snažno pokrenuta radom Ivana Krstitelja. Ona se dobro sjećala
proročanstva danog prilikom njegova rođenja. Sada je njegova povezanost
s Isusom opet podgrijala njezine nade. Međutim, do nje su također doprle 145
i vijesti o Isusovu tajanstvenu odlasku u pustinju pa su je mučile mračne
slutnje.
Od dana kad je u domu u Nazaretu čula objavu anđela, Marija je
slagala u srce svaki dokaz da je Isus Mesija. Njegov mio, nesebični život
99
Čežnja vjekova
100
Na svadbenoj svečanosti
Ovaj odgovor, premda se činio oštrim, nije izražavao hladnoću ili ne-
ljubaznost. Spasiteljev način obraćanja majci bio je u skladu s istočnjačkim
običajima. On se upućivao osobama kojima se željelo ukazati poštovanje.
Svako je djelo Kristovog zemaljskog života bilo u skladu s načelom što ga
je sam dao: “Poštuj oca svoga i majku svoju.” (Izlazak 20,12) Na križu, u
posljednjem djelu nježnosti prema svojoj majci, Isus joj se obraća na isti
način, preporučujući je staranju svog najmilijeg učenika. I na svadbenoj
svečanosti i na križu, ljubav — izražena bojom glasa, pogledom i postupa-
njem — bila je vjerni tumač Njegovih riječi.
U svoje dječačko doba, za posjeta Hramu, kad se pred Njegovim oči-
ma otkrila tajna Njegova životna djela, Krist je rekao Mariji: “Zar niste
znali da ja moram biti u kući Oca svoga?” (Luka 2,49) Ove su riječi vjer- 147
no označile Njegov cjelokupni život i službu. Sve je bilo podređeno ovom
djelu, velikom djelu otkupljenja, što ga je došao ostvariti svojim dolaskom
na svijet. Sad je ponovio pouku. Marija je bila u opasnosti da povjeruje
kako joj njezin odnos prema Isusu daje posebno pravo nad Njim, da u ne-
kojoj mjeri upravlja Njime u Njegovu radu. Trideset godina On je njoj bio
sin pun ljubavi i poslušnosti i Njegova se ljubav nije promijenila, ali sada
je morao misliti na ono što je Njegova Oca. Kao Sina Najvišega i Spasite-
lja svijeta, nikakve Ga zemaljske veze nisu smjele odvratiti od Njegovog
poslanja, ili utjecati na Njegovo ponašanje. On je morao biti slobodan da
bi činio Božju volju. Ovo je pouka i za nas. Božji su zahtjevi iznad ljudskih
veza. Nikakva zemaljska privlačna sila ne smije odvratiti naše noge sa sta-
ze na koju nas je On pozvao.
Jedina nada otkupljenja našeg palog ljudskog roda je u Kristu; Marija
je mogla naći spasenje samo u Božjem Janjetu. Sama nije imala nikakve
zasluge. Njezina je povezanost s Isusom nije postavljala u drukčiju duhov-
nu vezu s Njim od bilo kojeg drugog ljudskog bića. To su pokazale Spasite-
ljeve riječi. On je načinio jasnu razliku između svoje veze s njom kao Sina
Čovječjega i kao Božjega Sina. Njihova je rodbinska veza nije postavljala
u ravnopravan položaj s Njim.
Riječi “Zar moj čas nije već došao?” upućuju da je svako djelo u
Kristovu životu na Zemlji bilo ispunjenje plana koji je postojao od vječ-
nih vremena. Prije no što je došao na Zemlju, Isus je poznavao ovaj plan,
savršen u svim pojedinostima. Međutim, dok je hodio među ljudima, bio
101
Čežnja vjekova
102
Na svadbenoj svečanosti
103
Čežnja vjekova
104
Na svadbenoj svečanosti
105
Čežnja vjekova
106
Na svadbenoj svečanosti
107
16
U svom Hramu
154 “Poslije toga siđe Isus s majkom svojom, s braćom i učenicima u Ka-
farnaum, i tu ostade kratko vrijeme. Bijaše blizu židovska Pasha, te Isus
uziđe u Jeruzalem.”
Na ovom se putu Isus pridružio jednoj od najvećih skupina koje su se
uputile u glavni grad. On još nije javno objavio svoje poslanje i neprimi-
jećen se pomiješao s mnoštvom. U tim prigodama često se razgovaralo o
Mesijinom dolasku na koji je Ivanova služba toliko upućivala. O nadi u na-
cionalnu veličinu govorilo se s razgorjelim oduševljenjem. Isus je znao da
se ova nada neće ostvariti, jer je bila zasnovana na pogrešnom tumačenju
Svetoga pisma. S dubokom ozbiljnošću objašnjavao je proročanstva poku-
šavajući potaknuti ljude na dublje proučavanje Božje Riječi.
Hebrejske su vođe učile narod da će u Jeruzalemu dobiti pouke o tome
kako da služe Bogu. Tu se tijekom pashalnog tjedna okupljao velik broj lju-
di, koji su dolazili iz svih dijelova Palestine, pa čak i iz udaljenijih zemalja.
Predvorja su Hrama bila ispunjena šarolikim mnoštvom. Mnogi nisu mogli
155 nositi sa sobom žrtve što ih je trebalo prinijeti kao znamenje velike Žrtve.
Da bi im se pomoglo, u vanjsko dvorište Hrama dovodili su i prodavali ži-
votinje. Ovdje su se sakupljali ljudi iz svih slojeva da kupe svoje darove.
Ovdje se mijenjao sav strani novac za kovani hramski novac.
Svaki je Hebrejin trebao plaćati godišnje pola sikla kao “otkup za
se”, a novac skupljen na taj način koristio se za održavanje Hrama (Izlazak
108
U svom Hramu
109
Čežnja vjekova
157 primjer poštenja i samilosti. Umjesto da misle samo o svome dobitku, tre-
bali su razmotriti prilike i potrebe vjernika i spremno pomoći onima koji
nisu mogli kupiti potrebne žrtve. Međutim, oni to nisu činili. Pohlepa je
otvrdnula njihova srca.
Na ovu svečanost dolazili su nevoljni, siromašni i žalosni. Tu je bilo
slijepaca i drugih invalida. Neke su donijeli na nosilima. Dolazili su mnogi
tako siromašni da nisu mogli kupiti ni najskromniju žrtvu za Gospodina,
čak toliko siromašni da nisu mogli pribaviti ni hranu kojom bi utolili svoju
glad. Oni su bili vrlo ožalošćeni tvrdnjama svećenika. Svećenici su se hva-
lili svojom pobožnošću; tvrdili su da su zaštitnici naroda, a bili su uistinu
bez sućuti i samilosti. Siromašni, bolesni i umirući uzaludno su molili za
pomoć. Njihove patnje nisu budile nikakvo sažaljenje u srcima svećenika.
Ušavši u Hram Isus je sagledao cijeli prizor. Vidio je nepoštene rad-
nje. Vidio je bijedu siromašnih koji su mislili da bez prolijevanja krvi nema
oprosta njihovih grijeha. Vidio je vanjsko predvorje svog Hrama pretvore-
no u mjesto nesvete trgovine. Sveto ograđeno zemljište postalo je prostra-
na mjenjačnica.
Krist je vidio da se nešto mora učiniti. Mnogi obredi nametnuti su na-
rodu bez poučavanja o njihovom značenju. Vjernici su prinosili svoje žr-
tve, a nisu razumjeli da su one predstavljale jedinu savršenu Žrtvu. Među
njima je stajao, neprepoznat i nepoštovan, Onaj koga je predstavljala sva
njihova služba. On je dao upute o žrtvama. On je znao njihovu simboličnu
vrijednost, i sada je vidio da su izopačene i pogrešno shvaćene. Duhovno
je vršenje službe Bogu brzo iščezavalo. Nikakva veza nije spajala svećeni-
ke i poglavare s njihovim Bogom. Kristovo djelo sastojalo se u uspostavi
jednog sasvim drukčijeg bogoslužja.
Pronicljivim pogledom Krist je obuhvatio prizor, dok je stajao na stu-
bištu hramskog predvorja. Proročkim je okom gledao u budućnost i vidio
ne samo godine već i stoljeća i epohe. Vidio je kako će svećenici i pogla-
vari lišiti nevoljnike njihovih prava i zabraniti da se evanđelje propovijeda
siromašnima. Vidio je kako će se Božja ljubav sakriti od grješnika i kako
će ljudi načiniti trgovinu od Njegove milosti. Dok je promatrao taj prizor,
Njegovo je lice izražavalo ogorčenje, vlast i silu. Narod je svoju pozornost
usmjerio na Njega. Oči onih koji su se bavili nesvetom trgovinom zausta-
158 vile su se na Njegovom licu. Nisu mogli skriti svoj pogled. Osjećali su da
110
U svom Hramu
ovaj Čovjek čita njihove najskrivenije misli i otkriva njihove tajne pobude.
Neki su pokušali sakriti svoje lice, kao da su na njima bila ispisana nedjela
koja će pročitati ove ispitivačke oči.
Nered se stišao. Glasovi prodaje i cjenkanja su prestali. Tišina je po-
stala mučna. Cio skup prožeo je osjećaj strahopoštovanja. Činilo se kao
da su dovedeni na Božji sud da daju odgovor za svoja djela. Promatrajući
Krista, vidjeli su Božanstvo kako je bljesnulo kroz ljudsku odjeću. Veli-
čanstvo Neba stajalo je kao što će Sudac stajati u posljednji dan — sada
još neokružen slavom koja će Ga tada pratiti, ali s istom moći da pronikne
u dušu. Njegove su oči prelazile preko mnoštva, uočavajući svakog poje-
dinca. Njegova se pojava s vladarskim dostojanstvom uzdizala iznad njih,
a božanska je svjetlost osvjetljavala Njegovo lice. Progovorio je, a Njegov
jasan, zvonak glas — isti onaj koji je na Sinajskoj gori objavio Zakon koji
sada prestupaju svećenici i poglavari — odzvanjao je ispod hramskih svo-
dova: “Nosite to odavde! Ne pravite od kuće Oca moga prodavaonicu!”
Silazeći polako niz stube i podižući bič od uzica koji je uzeo ulazeći
unutra, naredio je trgovačkom društvu da napusti područje Hrama. S rev-
nošću i strogošću koje nikada ranije nije pokazivao, isprevrtao je stolove
mjenjača novca. Metalni novac je padao, resko zvečeći na mramornom
podu. Nitko se nije usudio dovesti u pitanje Njegovu vlast. Nitko se nije
usudio zastati i pokupiti svoj nepošteni dobitak. Isus ih nije tukao bičem od
uzica, ali u Njegovoj je ruci taj jednostavni bič izgledao strašno, kao pla-
meni mač. Službenici Hrama, pohlepni svećenici, preprodavači i trgovci
stokom sa svojim ovcama i govedima žurili su s ovoga mjesta, s jedinom
mišlju da pobjegnu od osude Njegove nazočnosti.
Silan je strah ovladao mnoštvom koje je osjećalo da ga zasjenjuje
Njegovo Božanstvo. Uzvici užasa i straha silazili su sa stotina problijedje-
lih usana. Čak su i učenici drhtali. Bili su duboko uznemireni Isusovim ri-
ječima i načinom postupanja koji se tako razlikovao od Njegova uobičaje-
na ponašanja. Sjećali su se da je za Njega napisano: “Jer me izjela revnost
za Dom tvoj.” (Psalam 69,9) Bučno se mnoštvo sa svojom robom uskoro
našlo daleko od Gospodnjeg Hrama. Predvorja su bila oslobođena nesve-
te trgovine i duboki mir i svečana ozbiljnost zamijenili su prizor meteža.
Gospodnja prisutnost, koja je u stara vremena posvetila goru, posvetila je 161
sada i Hram podignut Njemu u čast.
111
Čežnja vjekova
112
U svom Hramu
113
Čežnja vjekova
114
U svom Hramu
115
Čežnja vjekova
116
U svom Hramu
117
17
Nikodem
118
Nikodem
119
Čežnja vjekova
120
Nikodem
121
Čežnja vjekova
juje nebeskom svjetlošću. Nitko ne vidi ruku koja podiže teret ili zamje-
ćuje svjetlost koja silazi iz nebeskih dvorova. Blagoslov dolazi onda kad
se duša vjerom pokorava Bogu. Tada sila nevidljiva za ljudsko oko stvara
novo stvorenje po Božjem obličju.
Ograničenim umovima nemoguće je shvatiti djelo otkupljenja. Njego-
va tajna nadmašuje ljudsku spoznaju; ipak onaj koji prelazi iz smrti u život
razumije da je to božanska stvarnost. Početak otkupljenja ovdje možemo
spoznati osobnim iskustvom. Njegov rezultat doseže do vječnih vremena.
Dok je Isus govorio, zrake istine djelomično su obasjale um ovog
poglavara. Utjecaj Svetoga Duha koji omekšava i pokorava djelovao je na
njegovo srce. Ipak, nije u cijelosti razumio Spasiteljeve riječi. On nije to-
liko bio obuzet potrebom za novim rođenjem koliko načinom kako se ono
postiže. S čuđenjem je rekao: “Kako to može biti?”
“Ti si istaknut učitelj u Izraelu, i to li ne razumiješ?” upitao je Isus.
Svakako, čovjeku kome je povjereno vjersko poučavanje naroda ne bi
smjele biti nepoznate tako važne istine. Tim riječima Isus je Nikodemu
uputio pouku da bi, umjesto osjećaja povrijeđenosti jednostavnim riječima
istine, trebao imati skromno mišljenje o sebi, zbog svog duhovnog nezna-
nja. Ipak, Krist je govorio tako svečanim dostojanstvom, a pogled i boja
glasa izražavali su tako ozbiljnu ljubav, da se Nikodem nije uvrijedio kad
je shvatio svoje ponižavajuće stanje.
Međutim, kad je Isus objasnio da je Njegova zadaća na Zemlji da us-
postavi duhovno, a ne privremeno kraljevstvo, Njegov se slušatelj uznemi-
rio. Videći to, Isus je dodao: “Ako mi ne vjerujete kad vam rekoh zemalj-
ske stvari, kako ćete mi vjerovati ako vam budem govorio nebeske?” Ako
Nikodem nije mogao prihvatiti Kristovo učenje koje prikazuje djelo milo-
sti na srcu, kako će shvatiti narav Njegovog slavnog nebeskog kraljevstva?
Bez razumijevanja naravi Kristova djela na Zemlji, on neće moći razumjeti
Njegovo djelo na Nebu.
Hebreji koje je Isus istjerao iz Hrama smatrali su se Abrahamovom
djecom, ali su pobjegli od Spasiteljeve nazočnosti jer nisu mogli podnijeti
174 Božju slavu koja se pokazivala u Njemu. Tako su dokazivali da Božjom
milošću nisu bili pripremljeni da sudjeluju u svetim službama u Hramu.
Revno su održavali izgled svetosti, ali su zanemarili svetost srca. Dok su
bili pobornici slova Zakona, neprekidno su kršili njegov duh. Njihova ve-
122
Nikodem
123
Čežnja vjekova
124
Nikodem
rak po korak, djelo koje se mora ostvariti u srcima svih koji će naslijediti
nebesko kraljevstvo. Na samom početku svoje službe otkrio je istinu jed-
nom članu Velikog vijeća, umu koji je bio najprijemčiviji i istaknutom uči-
telju naroda. Međutim vođe Izraela nisu rado primile ovu svjetlost. Niko-
dem je sakrio istinu u svom srcu i za tri godine bilo je malo vidljiva roda.
Isus je dobro poznavao tlo na koje je bacio sjeme. Riječi izgovorene
noću na osamljenom brdu jednom slušatelju nisu bile izgubljene. Izvjesno
vrijeme Nikodem nije javno priznavao Krista, već je promatrao Njegov ži-
vot i razmišljao o Njegovim učenjima. Na savjetima Velikog vijeća u više
navrata spriječio je planove svećenika da Ga unište. Kad je Isus najposlije
bio podignut na križ, Nikodem se sjetio učenja s Maslinske gore: “Kao što
je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, 177
da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni.” Svjetlost tog tajnog razgo-
vora obasjala je križ na Golgoti i Nikodem je u Isusu prepoznao Otkupi-
telja svijeta.
Nakon Gospodnjeg uzašašća, kad su se učenici rasijali zbog progon-
stva, Nikodem je važno istupio naprijed. Upotrijebio je svoje bogatstvo
podupirući mladu Crkvu za koju su Hebreji očekivali da će biti uništena
Kristovom smrću. U vrijeme opasnosti on, koji je bio tako obazriv i sum-
njičav, bio je čvrst kao stijena, hrabreći vjeru učenika i dajući novčana
sredstva za napredak djela evanđelja. Oni koji su ga ranije poštovali, sad
su mu se rugali i progonili ga. Postao je siromašan u zemaljskim dobrima,
ali se nije pokolebao u vjeri koja se u njemu rodila za noćnog razgovora s
Isusom.
Nikodem je prenio Ivanu izvještaj o ovom razgovoru i njegovim pe-
rom on je zabilježen za pouku milijunima. Istine koje su tada iznijete i da-
nas su isto tako važne kao što su bile one svečane noći na tamnom brdu,
kad se hebrejski glavar došao raspitati o putu života kod skromnog Učitelja
iz Galileje.
125
18
“On mora rasti”
178 Neko je vrijeme Krstiteljev utjecaj na narod bio veći od utjecaja po-
glavara, svećenika i knezova. Da je sebe proglasio Mesijom i da je podi-
gnuo ustanak protiv Rima, svećenici i narod sjatili bi se pod njegov stijeg.
Sotona je bio spreman nametnuti Ivanu Krstitelju misli koje potiču často-
hleplje svjetovnih osvajača. Međutim, imajući pred sobom dokaz o svojoj
moći, on je odlučno odbio ovo privlačno potkupljivanje. Pozornost koja je
bila usmjerena na njega on je preusmjerio na Drugoga.
Sad je vidio kako se val omiljenosti u narodu okreće od njega k Spa-
sitelju. Iz dana u dan mnoštvo se oko njega smanjivalo. Kad je Isus do-
šao iz Jeruzalema u predio oko Jordana, mnoštvo naroda skupilo se da Ga
čuje. Broj se Njegovih učenika svakodnevno povećavao. Mnogi su dolazili
zbog krštenja; premda Krist nije krštavao, On je svojim učenicima odobrio
vršenje ovog obreda. Na taj je način stavio pečat na misiju svoga preteče.
Međutim Ivanovi učenici su s ljubomorom promatrali kako raste Isusova
popularnost. Bili su spremni kritizirati Njegov rad i nije dugo potrajalo kad
su za to našli i priliku. Među njima i Hebrejima pokrenulo se pitanje može
li krštenje očistiti dušu od grijeha; tvrdili su da se Isusovo krštenje bitno ra-
zlikuje od Ivanovog. Uskoro su počeli raspravljati s Kristovim učenicima
o obliku riječi koje treba izgovarati prigodom krštenja i na kraju o pravu
ovih potonjih da krštavaju.
179 Ivanovi su učenici došli k njemu sa svojim tužbama govoreći: “Ra-
bbi, eno onaj koji je bio s tobom s onu stranu Jordana, i komu si ti u prilog
126
On mora rasti
svjedočio, krsti, i svi idu k njemu.” Tim je riječima Sotona kušao Ivana.
Premda je Ivanova zadaća očito bila pri kraju, on bi još mogao ometati
Kristov rad. Da je pokazao samosažaljenje i izrazio žalost ili razočaranje
zbog toga što je potisnut, sijao bi sjeme razdora, poticao zavist i ljubomoru
i ozbiljno usporavao napredak evanđelja.
Po prirodi Ivan je imao mane i slabosti uobičajene za ljudski rod, ali
dodirom božanske ljubavi i on se preobrazio. On je prebivao u sredini neu-
prljanoj sebičnošću i častohlepljem, visoko iznad kužnog ozračja ljubomo-
re. Nije se nimalo slagao s nezadovoljstvom svojih učenika, već je pokazao
kako je jasno razumio svoj odnos prema Mesiji i kako je rado pozdravio
dobrodošlicom Onoga kojemu je pripremio put.
Rekao je: “Nitko ne može ništa prisvojiti što mu nije dano s neba. I
sami ste mi svjedoci da sam rekao: ‘Ja nisam Mesija, već sam poslan pred
njim.’ Tko ima zaručnicu, taj je zaručnik. Ali zaručnikov prijatelj, koji stoji
i sluša ga, od srca se veseli zaručnikovu glasu.” Ivan je sebe predstavio kao
prijatelja koji je bio vjesnik između zaručnika, pripremajući put za vjenča-
nje. Kad je mladenac primio svoju mladenku, zadaća je prijatelja bila ispu-
njena. On se raduje sreći onih čije je sjedinjenje potpomogao. Tako je Ivan
bio pozvan da usmjeri narod k Isusu, te je i svjedočenje o uspjehu Spasite-
ljeva djela bilo njegova radost. Rekao je: “Ovo je moje veselje sad doseglo
vrhunac. On mora rasti, a ja se umanjivati!”
Gledajući u vjeri na Otkupitelja, Ivan se uzdignuo do visine samoo-
dricanja. Nije težio da privuče ljude k sebi, već da uzdigne njihove misli
sve više i više, sve dok one ne budu počinule na Božjem Janjetu. On je bio
samo glas, uzvik u pustinji. Sad je radosno prihvatio tišinu i povučenost,
da bi se oči svih mogle okrenuti k Svjetlosti života.
Oni koji su vjerni svojemu pozivu kao Božji vjesnici, neće tražiti po-
časti za sebe. Ljubav prema sebi nestat će u ljubavi prema Kristu. Nika-
kvo suparništvo neće oštetiti dragocjeni cilj evanđelja. Oni će prepoznati
svoju zadaću da kao Ivan Krstitelj objavljuju: “Evo Jaganjca Božjeg koji 180
uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29) Uzdignut će Isusa, a s Njim će se uzdići
i ljudski rod. “Jer ovako govori Višnji i Uzvišeni, koji vječno stoluje i ime
mu je Sveti: U prebivalištu visokom i svetom stolujem, ali ja sam i s po-
tlačenim i poniženim, da oživim duh smjernih, da oživim srca skrušenih.”
(Izaija 57,15)
127
Čežnja vjekova
128
On mora rasti
129
19
Na Jakovljevu zdencu
183 Na putu u Galileju Isus je prolazio kroz Samariju. Bilo je podne kad
je stigao u lijepu sikarsku dolinu. Na ulazu u ovu dolinu nalazio se Jakov-
ljev zdenac. Umoran od puta, sjeo je da se odmori, dok su učenici otišli
kupiti hranu.
Hebreji i Samarijanci bili su ljuti neprijatelji, stoga su izbjegavali sva-
ku vezu jedni s drugima. U slučaju nužne potrebe, rabini su trgovinu sa Sa-
marijancima smatrali zakonski dopuštenom, ali su osuđivali sve društvene
veze s njima. Hebrejin ne bi pozjamljivao od Samarijanca, niti bi primao
od njega bilo kakvu ljubaznost, čak ni zalogaj kruha ili čašu vode. Kupuju-
ći hranu, učenici su postupali u skladu s običajima svog naroda. Međutim,
više od toga nisu činili. Tražiti kakvu uslugu od Samarijanaca ili im poku-
šati bilo kako pomoći, nije padalo na um čak ni Kristovim učenicima.
Iznemogao od gladi i žeđi Isus je sjedio kraj izvora. Putovanje od
ranog jutra bilo je dugo, a sad Ga je obasjavalo i žarko podnevno sunce.
Njegova se žeđ pojačala mišlju o hladnoj, osvježavajućoj vodi koja je bila
tako blizu, ali Njemu ipak nedostupna, jer nije imao ni konopca ni krčaga,
a zdenac je bio dubok. Sudbina ljudskog roda bila je i Njegova sudbina, i
On je čekao nekoga tko će doći i zahvatiti vodu.
Jedna žena iz Samarije približila se i, praveći se kao da Ga ne vidi,
napunila svoj krčag vodom. Kad se okrenula da ode, Isus ju je zamolio da
Mu dâ vode. Takvu uslugu ne bi uskratio nijedan istočnjak. Na Istoku su
vodu zvali “Božjim darom”. Ponuditi žednog putnika smatralo se tako sve-
130
Na Jakovljevu zdencu
131
Čežnja vjekova
njeti. A tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikad ožednjeti.
Štoviše, voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom one vode što stru-
ji u život vječni.”
Onaj koji teži da ugasi svoju žeđ na izvorima ovoga svijeta, pit će i opet
će biti žedan. Ljudi su posvuda nezadovoljni. Oni čeznu za nečim što će za-
dovoljiti potrebu duše. Samo Jedan može ispuniti ovu želju. Potreba ovog
svijeta, “blago svih naroda”(Agej 2,7), jest Krist. Božanska je milost koju
jedino On može dati kao živa voda — ona čisti, osvježava i jača dušu.
Isus nije podrazumijevao da će jedno zahvaćanje vode života biti do-
voljno onome koji je traži. Onaj koji je okusio Kristovu ljubav stalno će
čeznuti da primi još više, jer on ne teži ni za čim drugim. Bogatstva, časti
i zadovoljstva ovoga svijeta ne privlače ga. Stalni vapaj njegova srca je:
“Više od Tebe!” On koji otkriva duši njezine potrebe čeka da utoli njezinu
glad i žeđ. Sve što čovjek može dati i svako pouzdanje u njega iznevjerit
će. Zdenci će se isprazniti, jezera će se isušiti, ali naš Otkupitelj je neiscr-
pni izvor. Mi možemo piti i opet piti, i uvijek nalaziti svježu zalihu. Onaj
u kome prebiva Krist ima u sebi izvor blagoslova — “izvor one vode što
struji u život vječni”. Iz ovog izvora on može crpiti snagu i milost dovoljnu
za sve njegove potrebe.
Dok je Isus govorio o živoj vodi, žena Ga je promatrala sa živom
pozornošću. On je izazvao njezino zanimanje i probudio želju za darom
o kome je govorio. Shvatila je da voda o kojoj je govorio nije voda iz Ja-
kovljeva zdenca; jer nju je stalno pila — pila i ponovno žednjela. “Gospo-
dine,” rekla je ona, “daj mi te vode da više ne žednim i ne dolazim ovamo
zahvatati.”
Isus je sada naglo skrenuo razgovor. Prije no što će ova duša moći
primiti dar koji joj je On želio dati, mora priznati svoje grijehe i svog Spa-
sitelja. “Idi — odgovori joj Isus — zovni svoga muža te se vrati ovamo.”
Odgovorila je: “Ja nemam muža.” Nadala se da će na taj način spriječiti
sva ispitivanja u tom pravcu. Međutim, Spasitelj je nastavio: “Dobro si re-
kla: ‘Nemam muža’ — nastavi Isus — jer si imala pet muževa, a onaj koga
sada imaš nije ti muž. To si istinito rekla.”
Slušateljica je zadrhtala. Tajanstvena ruka okretala je stranice njezine
188 životne povijesti, iznoseći na vidjelo ono za što je mislila da će ostati zau-
vijek skriveno. Tko je bio Taj koji je mogao čitati tajne njezina života? Do
132
Na Jakovljevu zdencu
njezine svijesti doprle su misli o vječnosti, o budućem sudu, kad će sve što
je sad sakriveno biti otkriveno. U toj svjetlosti probudila se njezina savjest.
Nije mogla ništa poreći, ali trudila se da izbjegne spomen na tako ne-
ugodnu temu. S dubokim poštovanjem rekla je: “Gospodine, vidim da si
prorok!” Tada, nadajući se da će ušutkati osvjedočenje, okrenula se spor-
nim vjerskim točkama. Ako je to prorok, sigurno će je moći poučiti o ovim
temama o kojima se tako dugo raspravljalo.
Strpljivo joj je Isus dopustio da povede razgovor u željenom pravcu.
U međuvremenu je čekao priliku da ponovno približi istinu njezinom srcu.
“Naši su se očevi klanjali na ovome brdu,” rekla je ona, “a vi kažete da je u
Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.” Upravo pred njihovim očima na-
lazilo se brdo Gerizim. Hram je na njemu bio porušen, ostao je samo oltar.
Samarijanci i Hebreji prepirali su se oko mjesta bogoslužja. Neki od preda-
ka samarijanskog naroda nekada su pripadali Izraelu; međutim, zbog nji-
hovih grijeha, Gospodin je dopustio da ih pobijedi jedan idolopoklonički
narod. Tijekom mnogih naraštaja pomiješali su se s idolopoklonicima čija
je vjera polako kvarila njihovu vjeru. Oni su, istina, smatrali da ih njihovi
idoli samo podsjećaju na živoga Boga, Vladara svemira; ali ipak narod je
bio naveden na štovanje rezanih likova.
Kad se u vrijeme Ezre obnavljao Hram u Jeruzalemu, Samarijanci su
se željeli pridružiti Hebrejima u njegovu podizanju. Ova im je prednost
bila uskraćena, i između ovih dvaju naroda razvilo se ogorčeno neprijatelj-
stvo. Samarijanci su na brdu Gerizimu podigli suparnički hram. Ovdje su
imali bogoslužja u skladu s Mojsijevim obrednim zakonom, iako se nisu
sasvim odrekli idolopoklonstva. Međutim, na njih su navalile nesreće, ne-
prijatelji su razrušili njihov hram, i činilo se kao da su pod nekim proklet-
stvom, a ipak su se držali svojih predaja i oblika bogoslužja. Hram u Je-
ruzalemu nisu priznavali kao dom Božji, niti hebrejsku religiju vrednijom
od svoje.
Odgovarajući ženi, Isus je kazao: “Vjeruj mi, ženo — reče joj Isus —
dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi
ne znate čemu se klanjate; a mi znamo čemu se klanjamo, jer spasenje do-
lazi od Židova.” Isus je pokazao da je slobodan od hebrejskih predrasuda
prema Samarijancima. Sad je pokušao slomiti predrasude ove Samarijanke
prema Hebrejima. Dok se pozivao na činjenicu da je vjera Samarijanaca
133
Čežnja vjekova
134
Na Jakovljevu zdencu
Kad je žena čula ove riječi, u njezinom se srcu rodila vjera. Prihvatila
je radosnu vijest s usana božanskog Učitelja.
Ova je žena bila prijemčiva uma. Bila je spremna primiti najpleme-
nitije otkrivenje, jer se zanimala za svete spise, a Sveti je Duh pripremio
njezin um za primanje veće svjetlosti. Proučavala je starozavjetno obeća-
nje: “Proroka, kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će
ti Jahve, Bog tvoj: njega slušajte!” (Ponovljeni zakon 18,15) Čeznula je da
razumije ovo proročanstvo. Svjetlost je već zasjala u njezinu umu. Voda ži-
vota, duhovni život što ga Krist daje svakoj žednoj duši, počela je izvirati
u njezinu srcu. Gospodnji je Duh radio u njoj.
Jasna tvrdnja koju je Krist izložio ženi ne bi se mogla iznijeti samo-
pravednim Hebrejima. Krist je bio mnogo uzdržaniji kad je govorio s nji-
ma. Ono što je bilo uskraćivano Hebrejima, i kasnije učenicima naređeno
da drže u tajnosti, njoj je bilo otkriveno. Isus je vidio da će ona svoju spo-
znaju korisno upotrijebiti dovodeći druge da sudjeluju u Njegovoj milosti.
Kad su se učenici vratili, iznenadili su se našavši svog Učitelja u razgo-
voru sa ženom. On nije popio osvježavajući gutljaj koji je želio, a nije ni za-
stao da bi jeo hranu koju su učenici donijeli. Kad je žena otišla, učenici su Ga
molili da jede. Zatekli su Ga smirena, utonula u duboko razmišljanje. Njego-
vo je lice blistalo i oni su se bojali da prekinu Njegovu zajednicu s Nebom.
Međutim, znali su da je slab i umoran i smatrali su svojom dužnošću da Ga
podsjete na Njegove tjelesne potrebe. Isus je prepoznao njihovo zanimanje
puno ljubavi i rekao: “Ja imam za jelo hranu za koju vi ne znate.”
Učenici su se pitali tko Mu je to mogao donijeti hranu, ali On je obja-
snio: “Moja se hrana sastoji u tom da vršim volju onoga koji me poslao i
dovršim njegovo djelo.” (Ivan 4,34) Isus se radovao što je svojim riječima
probudio savjest ove žene.
Vidio ju je kako pije vodu života, pa su njegova glad i žeđ bili utolje- 191
ni. Izvršenje misije zbog koje je napustio Nebo jačalo je Spasitelja u Nje-
govu radu i uzdizalo Ga iznad ljudskih potreba. Poslužiti duši koja je glad-
na i žedna istine bilo je za Njega puno više nego jesti i piti. Za Njega je to
bila utjeha i osvježenje. Dobročinstvo je bilo život Njegovoj duši.
Naš Otkupitelj žeđa za tim da Ga upoznamo. On je gladan sućuti i
ljubavi onih koje je otkupio svojom krvlju. Neizrecivom željom čezne da
pođu k Njemu i imaju život. Kao što majka očekuje osmijeh prepoznavanja
135
Čežnja vjekova
od svog djeteta, koji kazuje o buđenju razuma, tako i Krist očekuje izraz
zahvalne ljubavi koja pokazuje da je u duši otpočeo duhovni život.
Dok je slušala Kristove riječi, žena je bila ispunjena radošću. Veli-
čanstveno otkrivenje gotovo ju je savladalo. Ostavljajući krčag, vratila se
u grad kako bi odnijela vijest i drugima. Isus je znao zašto je otišla. Ostav-
ljanje krčaga nepogrešivo je govorilo o djelovanju Njegovih riječi. U iskre-
noj želji svoje duše da dobije vode života, zaboravila je svoje bavljenje kod
zdenca, zaboravila je Spasiteljevu žeđ koju je željela ugasiti. Srcem što je
kiptjelo od radosti žurila je svojim putom da odnese drugima dragocjenu
svjetlost koju je primila.
“Dođite da vidite čovjeka koji mi reče sve što sam učinila!” rekla je lju-
dima u gradu. “Da On nije Mesija?” Njezine riječi dirnule su njihovo srce.
Njezino je lice imalo nov izraz, a cijela njezina pojava pokazivala je promje-
nu. Zanimalo ih je da vide Isusa. “Oni iziđoše iz grada i dođoše k njemu.”
Dok je još sjedio kraj zdenca, Isus je gledao žitna polja koja su se ši-
rila pred Njim, čije je nježno zelenilo milovala zlatna sunčana svjetlost.
Pokazujući svojim učenicima ovaj prizor, poslužio se njime kao simbolom.
“Zar vi ne kažete: ‘Još četiri mjeseca pa će doći žetva?’ Evo, velim vam:
podignite svoje oči te promotrite njive kako su dovoljno bijele za žetvu!”
Dok je govorio, promatrao je skupine ljudi koje su pristizale na zdenac.
Bilo je još četiri mjeseca do žetve, ali ovdje je žetva za žeteoce sazrela.
“Žetelac”, rekao je On, “prima plaću i skuplja rod za život vječni, da
192 se zajedno raduju sijač i žetelac. Ovdje se obistinjuje poslovica: ‘Jedan je
sijač, drugi je žetelac.’” Ovdje je Krist istaknuo svetu službu koju su dužni
činiti Bogu oni koji prime evanđelje. Oni moraju biti Njegova živa oruđa.
On traži njihovu pojedinačnu službu. Bilo da sijemo ili žanjemo, mi radi-
mo za Boga. Jedan baca sjeme, drugi skuplja rod; ali sijač i žetelac primaju
plaću. Oni se zajednički raduju nagradi za svoj trud.
Isus je rekao učenicima: “Ja vas poslah da žanjete ono oko čega se ni-
ste trudili. Drugi su se trudili, a vi ste ušli u plod njihova truda.” Spasitelj je
ovdje unaprijed vidio veliku žetvu na dan Duhova. Učenici to nisu smjeli
smatrati kao dostignuće vlastitih napora. Oni su ušli u rad drugih ljudi. Po-
čevši od Adamova pada Krist je povjeravao sjeme Riječi svojim izabranim
slugama, da bi bilo posijano u ljudska srca. Jedno nevidljivo oruđe, jedna
svemoćna sila, radila je tiho ali djelotvorno da stvori žetvu. Rosa, kiša i
136
Na Jakovljevu zdencu
137
Čežnja vjekova
138
Na Jakovljevu zdencu
139
20
“Ako ne vidite čudesne znakove”
140
Ako ne vidite čudesne znakove
141
Čežnja vjekova
142
Ako ne vidite čudesne znakove
143
21
Bethesda i Veliko vijeće
144
Bethesda i Veliko vijeće
mjeri bila rezultat njegovog grijeha i na nju se gledalo kao na Božju ka-
znu. Sam i bez prijatelja, osjećajući se isključenim iz Božje milosti, ovaj
bolesnik je proveo duge godine u patnji. U vrijeme kad se očekivalo da će
se voda zamutiti, oni koji su se sažalili na njegovu bespomoćnost donijeli
bi ga do trijemova. Međutim, u presudnom trenutku nije imao nikoga da
mu pomogne. Vidio je uzburkanost vode, ali nikada nije mogao doći bliže
od ruba bazena. Drugi, jači, uronili bi prije njega. Nije se mogao uspješno
boriti sa sebičnom gomilom koja se jagmila za prvenstvo. Njegovi ustrajni
napori prema jedinom cilju, njegova briga i stalno razočaranje brzo su is-
crpljivali ostatak njegove snage.
Bolestan čovjek ležao je na svom ležaju i s vremena na vrijeme podi-
zao glavu da promotri bazen, kad se jedno nježno lice puno sućuti nagnulo
nad njim, a riječi: “Želiš li ozdraviti?” privukle njegovu pozornost. Nada je
osvijetlila njegovo srce. Osjećao je da će na neki način dobiti pomoć. Me-
đutim, radost ohrabrenja uskoro je iščezla. Sjetio se koliko je puta poku-
šavao stići do bazena i kako sad već ima malo nade da će preživjeti dok se
voda bude ponovno zamutila. Umorno se okrenuo i rekao: “Gospodine...
nemam nikoga da me spusti u ribnjak kad se pokrene voda, a dok ja dođem,
drugi siđe prije mene.”
Isus nije tražio od ovog paćenika da pokaže vjeru u Njega. Jednostav-
no je kazao: “Ustani, uzmi svoju postelju i hodaj.” Međutim, vjera ovog
čovjeka uhvatila se za tu riječ. Svaki živac i mišić ustreptao je novim živo- 203
tom, a zdravlje je pokrenulo njegove hrome udove. Bez dvojbe je pokrenuo
svoju volju da posluša Kristovu naredbu i svi njegovi mišići odgovorili su
njegovoj volji. Skočivši na noge, utvrdio je da je postao čovjek pun snage.
Isus mu nije dao nikakvo obećanje o božanskoj pomoći. Čovjek je mo-
gao zastati, posumnjati i tako izgubiti svoju jedinu priliku za ozdravljenje.
Međutim, vjerovao je Kristovoj riječi i, postupajući po njoj, dobio snagu.
Istom vjerom i mi možemo primiti duhovno iscjeljenje. Zbog grijeha
odvojili smo se od života u Bogu. Naše su duše bolesne i oduzete. Sami
ne možemo živjeti svetim životom više no što je nemoćan čovjek mogao
hodati. Postoje mnogi koji shvaćaju svoju bespomoćnost i čeznu za takvim
duhovnim životom koji će ih dovesti u sklad s Bogom; uzalud se trude da
ga postignu. U očajanju oni viču: “Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izba-
viti od ovoga smrtonosnoga tijela?” (Rimljanima 7,24) Neka ovi ljudi bez
145
Čežnja vjekova
nade koji se bore pogledaju gore! Spasitelj se nadvija nad one koje je isku-
pio svojom krvlju, govoreći s neizrecivom nježnošću i sažaljenjem: “Želiš
li ozdraviti?” On vas poziva da ustanete zdravi i spokojni. Ne čekajte da
osjetite kako ste ozdravili. Vjerujte Njegovoj riječi i ona će se ispuniti! Sta-
vite svoju volju na Kristovu stranu! Odlučite Mu služiti, i djelovanjem po
Njegovoj riječi primit ćete snagu. Kakva god može biti loša navika i velika
strast koja je dugim popuštanjem vezala i dušu i tijelo, Krist je može odri-
ješiti. On čezne da to učini. On će dati život duši koja je mrtva “zbog svo-
jih prekršaja”. (Efežanima 2,1) On će osloboditi roba kojega drže slabosti,
nesreće i lanci grijeha.
Oduzeti se čovjek nakon izlječenja sagnuo da podigne svoj ležaj, za-
pravo samo jednu prostirku i pokrivač, a kad se uspravio s osjećajem us-
hita, tražio je oko sebe svog Osloboditelja, ali Isus je iščezao u mnoštvu.
Čovjek se bojao da Ga neće prepoznati ako Ga bude ponovno vidio. Dok je
žurio svojim putem, čvrstim, slobodnim korakom, hvaleći Boga i radujući
se svojoj novoj snazi, sreo je neke farizeje i odmah im ispričao o svom iz-
lječenju. Bio je iznenađen hladnoćom kojom su slušali njegovo izlaganje.
Namrgođeni, prekinuli su ga pitanjem zašto svoj ležaj nosi u subot-
nji dan. Strogo su ga podsjetili da nije po Zakonu nositi terete u Gospod-
nji dan. U svojoj radosti čovjek je zaboravio da je bila subota, pa ipak nije
osjećao nikakvu osudu, jer je poslušao naredbu Onoga koji je imao takvu
204 silu od Boga. Hrabro je odgovorio: “Onaj koji me ozdravi reče mi: Uzmi
svoju postelju i hodaj!” Pitali su ga tko je to učinio, ali on nije mogao odgo-
voriti. Ovi poglavari znali su dobro da se samo jedan pokazao sposobnim
da učini ovo čudo; ali željeli su pravi dokaz da je to bio Isus, da bi Ga mo-
gli optužiti kao prekršitelja subote. Po njihovom rasuđivanju, On ne samo
što je prekršio Zakon time što je iscijelio bolesnog čovjeka u subotu već je
učinio svetogrđe naloživši mu da ponese svoj ležaj.
Hebreji su tako izopačili Zakon da su od njega načinili ropski jaram.
Njihovi besmisleni zahtjevi postali su poslovični među drugim narodima.
Naročito je subota bila ograđena svakovrsnim besmislenim ograničenjima.
Nije im bila radost, svetinja Gospodinu i slavna. Književnici i farizeji na-
činili su od subotnjeg svetkovanja nepodnošljiv teret. Hebrejinu nije bilo
dopušteno potpaliti vatru, pa čak ni zapaliti svijeću subotom. Prema tome
narod je ovisio o neznabošcima za mnoge usluge koje su njihova pravi-
146
Bethesda i Veliko vijeće
147
Čežnja vjekova
bi učenje izvršilo takvu reformu kakvu ovaj svijet nikada nije doživio. Ali,
da bi održali svoju moć, ove su vođe odlučile slomiti Isusov utjecaj. Nje-
govo izvođenje pred Veliko vijeće i javna osuda Njegova učenja pomoći
će im da to postignu; jer narod je još gajio veliko poštovanje prema svojim
vjerskim vođama. Ako je tko imao smjelosti da osudi rabinske zahtjeve
ili pokuša olakšati teret koji su natovarili narodu, smatrali su ga krivim ne
samo zbog bogohuljenja već i izdaje. Na ovoj osnovi rabini su se nadali da
će izazvati sumnju u Krista. Oni su Ga predstavili kao Onoga koji pokuša-
va oboriti utvrđene običaje, i na taj način izazvati podvojenost u narodu i
pripremiti put za potpuno podjarmljivanje od strane Rimljana.
Međutim, planovi što su ih rabini tako revno pokušavali provesti u
djelo imali su svoje podrijetlo na jednom drugom savjetu, a ne na Velikom
vijeću. Budući da Sotona nije uspio savladati Krista u pustinji, ujedinio
je svoje snage da bi Mu se odupro u Njegovoj službi i, ako je moguće,
spriječio Njegov rad. Ono što nije mogao izvršiti neposrednim osobnim
naporom, odlučio je postići lukavstvom. Čim se povukao nakon sukoba
u pustinji, odmah je na savjetu sa svojim zavjerenicima anđelima usavr-
šio planove za daljnje zasljepljivanje umova hebrejskog naroda tako da ne
206 prepozna svog Otkupitelja. Isplanirao je da u vjerskom svijetu radi preko
svojih ljudskih oruđa ispunjavajući ih svojim neprijateljstvom prema Po-
borniku istine. On će ih navesti da odbace Krista i što više zagorčaju Nje-
gov život, nadajući se da će Ga obeshrabriti u Njegovom poslanju. Vođe u
Izraelu postale su Sotonina sredstva u borbi protiv Spasitelja.
Isus je došao da “uveliča i proslavi Zakon svoj”, On nije umanjio nje-
govu uzvišenost, već ju je uzdigao. Pismo kaže: “Ne sustaje i ne malakše dok
na zemlji ne uspostavi pravo.” (Izaija 42,21.4) Došao je osloboditi subotu od
teških zahtjeva koji su je učinili prokletstvom umjesto blagoslovom.
Iz ovog razloga On je izabrao subotu da izvrši djelo ozdravljenja u
Bethesdi. Mogao je izliječiti bolesnog čovjeka i u neki drugi dan tjedna, ili
ga je mogao izliječiti a da mu ne naloži da ponese svoj ležaj. Ali, to Mu ne
bi dalo priliku koju je želio. U osnovi svakog djela u Kristovom životu na
Zemlji nalazila se neka mudra namjera. Sve što je činio bilo je važno samo
po sebi i po svojoj poučnosti. Među nesretnicima u ribnjaku izabrao je naj-
teži slučaj na kome je iskazao svoju iscjeljujuću silu i naredio čovjeku da
ponese svoj ležaj kroz grad i tako objavi veliko djelo učinjeno nad njim.
148
Bethesda i Veliko vijeće
Ovo će pokrenuti pitanje što je zakonito činiti subotom i otvoriti Isusu put
da optuži hebrejska ograničenja u pogledu na Gospodnji dan i objavi da je
njihova predaja ništavna.
Isus im je objasnio da je djelo izlječenja bolesnih u skladu sa zakonom
o suboti. Ono je bilo u skladu s radom Božjih anđela koji neprekidno sila-
ze i penju se između Neba i Zemlje služeći čovječanstvu koje pati. “Otac
moj neprestano radi, zato i ja radim.” Svi su dani Božji, u kojima se trebaju
provesti u djelo Njegovi planovi za ljudski rod. Ako je hebrejsko tumače-
nje Zakona bilo pravilno, tada griješi i Jahve, čije djelo oživljuje i održava
svako biće otkako je postavio temelje Zemlji; tada On, koji je objavio da
je Njegovo djelo dobro i koji je ustanovio subotu kao spomen na dovršenje
djela, mora završiti svoj rad i zaustaviti neprekidan hod svemira.
Treba li Bog zabraniti Suncu da vrši svoju dužnost subotom, da uskra-
ti svoje tople zrake da zagrijavaju Zemlju i hrane biljke koje rastu? Mora
li sustav svjetova mirovati tijekom tog svetog dana? Treba li On narediti
potocima da ne zalijevaju polja i šume i naložiti morskim valovima da ne 207
stvaraju svoje neprekidne oseke i plime? Mora li pšenica i kukuruz prestati
rasti, a zarudjeli grozd zaustaviti rumenilo svoje zrelosti? Mora li drveće i
cvijeće prestati pupati i cvasti subotom?
U tom slučaju ljudi ne bi dobili plodove zemlje i blagoslove koji ži-
vot čine poželjnim. Priroda mora nastaviti svoj nepromjenjiv tijek. Bog ne
može ni za trenutak zadržati svoju ruku, jer bi čovjek klonuo i umro. Tog
dana i čovjek mora raditi. Životnim se potrebama mora odgovoriti, bolesni
se moraju njegovati, oskudica se siromašnih mora ublažiti. Neće ostati bez
krivice onaj tko u subotu zanemari pomoći u nevolji. Božji sveti odmor
načinjen je za čovjeka i djela milosrđa su u savršenom skladu s njezinim
ciljem. Bog ne želi da Njegova stvorenja ijedan čas podnose bol koja se
može otkloniti subotom ili u bilo koji drugi dan.
Iskanja od Boga su čak veća subotom nego ostalih dana. Njegov na-
rod u to vrijeme napušta svoj uobičajeni rad i provodi vrijeme u razmišlja-
nju i bogoslužju. Oni traže od Njega mnogo više pomoći nego drugih dana.
Traže Njegovu posebnu pažnju. Ponizno i uporno traže Njegove posebne
blagoslove. Bog ne čeka da subota prođe pa da tek onda ispuni ove molbe.
Nebeski rad nikada ne prestaje, te se i ljudi ne trebaju nikada odmarati od
dobrih djela. Subota nije zamišljena da bude razdoblje beskorisnog nerada.
149
Čežnja vjekova
Zakon zabranjuje svjetovni rad na Gospodnji dan odmora; naporan rad ko-
jim zarađujemo za život mora prestati; nikakav rad tog dana za svjetovna
zadovoljstva ili u našu korist nije u skladu sa Zakonom; ali kao što je Bog
prestao sa svojim stvaralačkim radom i odmarao se u subotu i blagoslovio
je, tako i čovjek treba napustiti svoje zanimanje iz svakodnevnog života i
te svete trenutke namijeniti zdravom odmoru, službi Bogu i svetim djeli-
ma. Kristovo izlječenje bolesnog bilo je u savršenom skladu sa Zakonom.
Ono je odalo počast suboti. Krist je istaknuo svoja jednaka prava s Bogom
u radu koji je bio isto tako svet i koji je imao isti karakter kao rad Njego-
vog Oca na Nebu. Međutim, farizeji su se još više razjarili. Prema njiho-
vom razumijevanju, On ne samo što je prekršio Zakon, već je time što je
Boga nazvao “Ocem svojim” proglasio sebe jednakim Bogu. (Ivan 5,18)
Sav hebrejski narod nazivao je Boga svojim Ocem, i oni se ne bi tako
razgnjevili da je i Krist predstavio sebe kako stoji u istom odnosu prema
208 Bogu. Optužili su Ga zbog bogohuljenja, pokazujući da Ga shvaćaju kao
Onoga koji na to polaže pravo u najuzvišenijem smislu.
Ovi Kristovi protivnici nisu imali nikakve dokaze da se suprotstave
istinama što ih je On utiskivao u njihovu svijest. Oni su mogli navoditi
samo svoje običaje i predaju, a to je izgledalo slabo i beživotno u usporedbi
s dokazima što ih je Isus crpio iz Božje Riječi i stalnog tijeka prirode. Da su
rabini osjećali ikakvu želju da prime svjetlost, bili bi osvjedočeni da Isus
govori istinu. Međutim, izbjegavali su činjenice o kojima je govorio u vezi
sa subotom i pokušavali potaknuti srdžbu protiv Njega zato što je tvrdio
da je jednak s Bogom. Bijes glavara nije znao za granice. Da se nisu bojali
naroda, svećenici i rabini bi tog trenutka ubili Isusa. Ali, narodni osjećaji
prema Njemu bili su snažni. Mnogi su u Isusu prepoznali prijatelja koji je
izliječio njihove bolesti i utješio njihove tuge, pa su opravdavali Njegovo
iscjeljenje bolesnika iz Bethesde. Tako su za neko vrijeme vođe bile primo-
rane prigušiti svoju mržnju.
Krist je odbio optužbu o bogohuljenju. Moja je vlast, rekao je, da vr-
šim ovo djelo za koje me optužujete, jer sam ja Božji Sin, jedan s Njim po
prirodi, volji i cilju. U svim Njegovim djelima stvaranja i proviđenja ja su-
rađujem s Bogom: “Sin ne može ništa sam od sebe učiniti, nego samo ono
što vidi da čini Otac.” Svećenici i rabini pozvali su na odgovornost Bož-
jeg Sina baš zbog onog djela zbog kojeg je poslan na svijet da ga izvrši.
150
Bethesda i Veliko vijeće
151
Čežnja vjekova
152
Bethesda i Veliko vijeće
153
Čežnja vjekova
154
Bethesda i Veliko vijeće
155
Čežnja vjekova
156
22
Ivanovo utamničenje i smrt
Ivan Krstitelj je prvi objavljivao Kristovo kraljevstvo i bio prvi u stra- 214
danju. Sa slobode koju je imao u pustinji i iz mnoštva koje se oslanjalo na
njegove riječi, našao se okružen zidovima tamničke samice. Postao je za-
robljenik u Herodovoj tvrđavi. Veći dio svoje službe Ivan je proveo u po-
dručju istočno od Jordana, koja je bila pod upravom Herodovom. I sam je
Herod slušao Krstiteljevo propovijedanje. Raspusni je kralj drhtao sluša-
jući poziv na pokajanje. “A Herod se bojao Ivana. Znao je da je pravedan
i Bogu posvećen čovjek... Kad bi ga slušao, odmah bi se zbunio, ali bi ga
ipak rado slušao.” Ivan je s njim postupao dosljedno, optužujući njegovu
grješnu vezu s Herodijadom, ženom njegovog brata. Herod je nemoćno
pokušavao raskinuti lanac strasti koji ga je sputavao, ali ga je Herodijada
još čvršće uhvatila u svoje zamke, a Krstitelju se osvetila tako što je navela
Heroda da ga baci u tamnicu.
Ivanov je život bio ispunjen marljivim radom i stoga su ga sumornost
zatvoreničkog života i nerad teško pritiskali. Kako je tjedan za tjednom
prolazio ne donoseći nikakve promjene, u njega se polako uvlačila potište-
nost i sumnja. Njegovi ga učenici nisu zaboravili. Njima je bio dopušten
pristup u zatvor, tako da su mu mogli donositi vijesti o Isusovim djelima i
reći kako se narod stječe k Njemu. Ali postavljali su pitanje zašto ovaj novi
Učitelj, ako je Mesija, ne čini ništa što bi utjecalo na Ivanovo oslobođenje. 215
157
Čežnja vjekova
Kako može dopustiti da Njegov vjerni vjesnik bude lišen slobode, a mož-
da i života?
Ova pitanja nisu bila beznačajna. Navodila su Ivana na sumnje koje
se inače nikada ne bi pojavile. Sotona se radovao slušajući riječi ovih uče-
nika i videći kako one ranjavaju dušu Gospodnjeg vjesnika. O, kako često
oni koji sebe smatraju prijateljima dobrog čovjeka i koji čeznu za tim da
mu pokažu svoju vjernost, postaju njegovi najopasniji neprijatelji! Kako
ga često njihove riječi obeshrabruju i rastužuju umjesto da jačaju njegovu
vjeru!
Kao i Spasiteljevi učenici, Ivan Krstitelj nije shvatio narav Kristova
kraljevstva. Očekivao je da će Isus zauzeti Davidovo prijestolje i, kako je
vrijeme prolazilo, a Spasitelj nije zahtijevao nikakvu kraljevsku vlast, Ivan
je postao zbunjen i uznemiren. On je objavljivao narodu da se Izaijino pro-
ročanstvo mora ispuniti da bi se pripremio put pred Gospodinom; planine
se i bregovi moraju slegnuti, krivo ispraviti i neravna mjesta poravnati.
Tražio je da se obore visoka mjesta ljudske oholosti i moći. Upućivao je
na Mesiju kao na Onoga kome je lopata u ruci i koji će temeljito očistiti
svoje gumno, koji će skupiti žito u svoje žitnice i spaliti pljevu neugasivim
ognjem. Kao i prorok Ilija, u čijem duhu i sili je došao Izraelu, očekivao je
da se Gospodin otkrije kao Bog koji odgovara vatrom.
U svojoj zadaći Krstitelj je postojano i neustrašivo korio nepravdu,
kako u visokim tako i u niskim slojevima naroda. Usudio se kralja Heroda
jasno ukoriti zbog grijeha. Svoj život nije smatrao toliko dragocjenim da
ne bi mogao ispuniti određenu zadaću. I sad je iz svoje tamnice očekivao
da Lav iz Judina plemena zbaci oholost ugnjetača, oslobodi siromašne i
njega koji je vapio. Isus se, čini se, ograničavao na okupljanje učenika, li-
ječenje i poučavanje naroda. Jeo je za stolovima carinika. Dok je svakim
danom rimski jaram sve teže pritiskivao Izraela, kralj Herod i njegova zla
ljubavnica provodili su svoju volju, a vika siromašnih i ojađenih uzdizala
se do Neba.
216 Proroku iz pustinje sve se ovo činilo kao tajna koja nadilazi njegovu
moć razumijevanja. Bilo je trenutaka kad su njegov duh mučila šaputanja
demona, a sjenka strahovite bojazni nadvijala se nad njim. Je li moguće da
se dugoočekivani Osloboditelj još nije pojavio? Što je tada značila vijest
koju je osjećao da treba objaviti? Ivan je bio gorko razočaran rezultatom
158
Ivanovo utamničenje i smrt
svoje zadaće. Očekivao je da će vijest od Boga imati isti utjecaj kao čitanje
Zakona u doba Jošije i Ezre (2. Ljetopisa 34; Nehemija 8,9); da će uslijediti
djelo dubokog pokajanja i vraćanja Gospodinu. Za uspjeh te zadaće žrtvo-
vao je sav svoj život. Je li to bilo uzalud?
Ivan se uznemirio kad je vidio da su njegovi učenici iz ljubavi prema
njemu gajili nevjeru prema Isusu. Je li njegov rad za njih bio besplodan?
Je li bio nevjeran svojoj zadaći pa je sada udaljen od posla? Ako se obeća-
ni Osloboditelj pojavio, a Ivan pronađen vjernim u svom pozivu, zar Isus
neće zbaciti moć ugnjetača i osloboditi svog vjesnika?
Međutim, Ivan se nije odrekao svoje vjere u Krista. Sjećanje na glas
s Neba i silazak goluba na neumrljanu Isusovu čistoću, silu Svetoga Duha
koja je počinula na njemu kad se približio Spasitelju i svjedočanstvo pro-
ročkih spisa — sve je svjedočilo da je Isus iz Nazareta Obećani.
Ivan nije želio razgovarati s prijateljima o svojim brigama i sumnja-
ma. Odlučio je poslati poruku Isusu i o tom Ga upitati. To je povjerio dvo-
jici svojih učenika, nadajući se da će razgovor sa Spasiteljem utvrditi nji-
hovu vjeru i donijeti čvrsto pouzdanje njihovoj braći. A i on je čeznuo za
nekom Kristovom riječi, koja će biti upućena neposredno njemu.
Učenici su došli Isusu sa svojom viješću: “Jesi li ti onaj koji ima doći,
ili da drugoga čekamo?”
Malo je vremena prošlo otkako je Krstitelj uputio na Isusa i izjavio:
“Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta! ... On je onaj koji dolazi
poslije mene.” (Ivan 1,29.27) A sad postavlja pitanje: “Jesi li ti onaj koji
ima doći?” To je bilo neobično gorko i obeshrabrujuće za ljudsku prirodu.
Ako Ivan, vjerni preteča, nije uspio prepoznati Kristovo poslanje, što se
moglo očekivati od samoživog mnoštva?
Spasitelj nije odmah odgovorio na pitanja učenika. Dok su stajali ču-
deći se Njegovoj šutnji, bolesnici i jadnici dolazili su k Njemu da ih izlije-
či. Slijepi su pipajući išli putom kroz mnoštvo, bolesni iz svih društvenih
slojeva, neki sami krčeći put, neki nošeni od prijatelja, živo su se komešali 217
oko Isusa. Glas moćnog Iscjelitelja prodirao je u gluho uho. Riječ, dodir
Njegove ruke, otvarao je slijepe oči da vide svjetlost dana, prizore u prirodi,
lica prijatelja i lice Izbavitelja. Isus je ukoravao bolest i izgonio groznicu.
Njegov glas dopirao je do uha umirućih i oni su ustajali u zdravlju i snazi.
Oduzeti koje su opsjeli zli duhovi poslušali su Njegovu riječ, njihova ih je
159
Čežnja vjekova
160
Ivanovo utamničenje i smrt
Herodovoj tamnici. On nije želio da narod zaključi kako je Bog Ivana na-
pustio ili da je njegova vjera klonula u času kušnje. “Što ste izišli gledati u
pustinji?” rekao je On. “Trsku koju vjetar njiše?”
Visoke trske koje su rasle pokraj Jordana, povijajući se na svakom
povjetarcu, bile su vjerne slike rabina koji su stajali kao kritičari i suci Kr-
stiteljeve zadaće. Njih su i u jednom i u drugom pravcu kolebali vjetrovi
omiljenog narodnog mišljenja. Nisu se željeli poniziti i prihvatiti Krstite-
ljevu vijest koja ispituje srca, a ipak iz bojazni od naroda nisu se usudi-
li otvoreno usprotiviti Njegovom djelovanju. Međutim, Božji vjesnik nije
bio tako strašljiva duha. Mnoštvo koje se okupljalo oko Krista bilo je svje-
dok Ivanova rada. Čuli su njegovo neustrašivo ukoravanje grijeha. Samo-
pravednim farizejima, saducejima, kralju Herodu i njegovom dvoru, kne-
zovima i vojnicima, carinicima i seljacima Ivan je govorio s podjednakom
otvorenošću. Nije bio trska koja se ljulja, povijajući se na vjetrovima ljud-
skog veličanja i predrasuda. U tamnici bio je isti u svojoj vjernosti Bogu i
u revnosti za pravdom kao kad je propovijedao Božju vijest u pustinji. U
svojoj vjernosti načelu bio je čvrst kao stijena.
Isus je nastavio: “Ili što ste izišli gledati? Čovjeka u meke haljine
obučena? Ali ljudi što se oblače u sjajno odijelo i žive u raskoši borave u
kraljevskim dvorima.” Ivan je bio pozvan da ukori grijehe i neumjerenost
svog vremena i njegova jednostavna odjeća i život pun samoodricanja bili
su u skladu s karakterom njegove zadaće. Bogata odjeća i raskoš ovoga 219
života nisu dio Božjih slugu, već onih koji žive u “kraljevskim dvorima”,
vladara ovoga svijeta, kojima pripadaju njegova moć i bogatstvo. Isus je
želio usmjeriti pozornost na suprotnost između Ivanove odjeće i one koju
su nosili svećenici i glavari. Ovi zvaničnici oblačili su se u bogatu odjeću
sa skupocjenim ukrasima. Voljeli su razmetanje i nadali se da će zasjeni-
ti narod i tako iznuditi veće uvažavanje. Oni su se više brinuli da izazovu
divljenje ljudi nego da postignu čistoću srca koja će zadobiti Božje odo-
bravanje. Na taj način pokazali su da njihova vjernost nije pripadala Bogu,
već carstvu ovoga svijeta.
“Pa što ste izišli gledati?” rekao je Isus. “Proroka? Da, kažem vam, i
više nego proroka! On je onaj o kome je pisano:
‘Eto glasnika svoga pred licem ti šaljem da pripravi put pred to-
bom.’”
161
Čežnja vjekova
“Velim vam, nije nitko između rođenih od žene veći od Ivana; ali
najmanji u kraljevstvu Božjem veći je od njega.” U objavljivanju Ivano-
va rođenja Zahariji, anđeo je izjavio: “Dakako, bit će velik pred Gospodi-
nom.” (Luka 1,15) Po ocjeni Neba, što to čini veličinu? Ne ono što svijet
smatra veličinom; ne bogatstvo, ili položaj, ili plemenito podrijetlo ili in-
telektualni darovi sami po sebi. Ako je umna veličina, sama po sebi, bez
viših vrijednosti dostojna poštovanja, tada naše priznanje treba pripasti i
Sotoni, čiju snagu uma nikada nije dosegao nijedan čovjek. Međutim, kad
se zlouporabi za udovoljavanje sebi, što je dar veći, to on postaje veće
prokletstvo. Moralna vrijednost je ono što Bog cijeni. Ljubav i čistoća su
osobine koje On najviše vrednuje. U Gospodnjim očima Ivan je bio velik
kad se pred poslanicima Velikog vijeća, pred narodom i svojim učenicima
uzdržao od traženja počasti za sebe i uputio na Isusa kao na Obećanoga.
Njegova nesebična radost u Kristovoj službi predstavlja najuzvišeniju ple-
menitost koja je ikada otkrivena u jednom čovjeku.
Oni koji su čuli njegovo svjedočanstvo o Isusu, posvjedočili su o nje-
mu nakon njegove smrti: “Ivan nije učinio ni jednoga čuda, ali sve što je
rekao za ovoga čovjeka, bilo je istinito.” (Ivan 10,41) Ivanu nije bilo dano
da prizove oganj s neba ili da podiže mrtve, kao što je Ilija činio, niti da
220 vješto rukuje Mojsijevim moćnim štapom u Božje ime. Bio je poslan da
oglasi Spasiteljevu pojavu i pozove narod da se pripremi za Njegov dola-
zak. Tako je vjerno ispunio svoju zadaću da je narod, sjećajući se što ih je
učio o Isusu, mogao reći: “Sve što je rekao za ovoga čovjeka, bilo je istini-
to.” Takvo svjedočanstvo o Kristu trebao je dati svaki Učiteljev učenik.
Kao Mesijin vjesnik, Ivan je bio “više nego prorok”. Jer dok su proro-
ci vidjeli izdaleka Kristov dolazak, Ivanu je dano da ga vidi, da čuje svje-
dočanstvo s Neba o njegovom mesijanstvu i da ga predstavi Izraelu kao
Poslanoga od Boga. Ipak je Isus rekao: “A najmanji u kraljevstvu Božjem
veći je od njega.”
Prorok Ivan bio je veza između dviju razdoblja. Kao Božji predstav-
nik ustao je kako bi pokazao da se Zakon i Proroci odnose na kršćansko
razdoblje. Bio je manja svjetlost koju je trebala slijediti veća. Ivanov je um
bio rasvijetljen Svetim Duhom da bi mogao rasvijetliti svoj narod, ali ni-
jedna druga svjetlost koja je ikada svijetlila ili će ikada zasjati nad palim
čovjekom nije bila tako jasna kao ona koja je potekla iz Isusova učenja i
162
Ivanovo utamničenje i smrt
163
Čežnja vjekova
164
Ivanovo utamničenje i smrt
165
Čežnja vjekova
166
Ivanovo utamničenje i smrt
iz tamnice u smrt, Ivan je trebao ispiti čašu mučeničke smrti. Kad Kristovi
sljedbenici budu čamili u samicama ili ginuli od mača, sprava za mučenje
ili lomača, naizgled napušteni od Boga i ljudi, kakva će potpora njihovim
srcima biti pomisao da je Ivan Krstitelj, o čijoj vjernosti je dao svjedočan-
stvo i sam Krist, prošao kroz slično iskustvo!
Sotoni je dopušteno da oduzme zemaljski život Božjem vjesniku; ali
onaj život koji je “sakriven s Kristom u Bogu”, uništavatelj nije mogao do-
segnuti (Kološanima 3,3). Likovao je što je Kristu nanio bol, ali nije uspio
pobijediti Ivana. Smrt ga je samo zauvijek postavila izvan domašaja sile
kušnje. U ovoj borbi Sotona je pokazao svoj karakter. Pred svemirom kao
svjedokom otkrio je svoje neprijateljstvo prema Bogu i čovjeku.
Premda Ivanu nije podareno nikakvo čudesno izbavljenje, on nije bio
zaboravljen. Uvijek je imao društvo nebeskih anđela koji su mu otvarali
proročanstva o Kristu i dragocjena obećanja Pisma. To mu je bila potpora,
kao što će to biti potpora Božjem narodu tijekom vjekova koji će doći. Iva-
nu Krstitelju, kao i onima koji će doći nakon njega, pruženo je uvjeravanje:
“Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.” (Matej 28,20)
Bog nikada ne vodi svoju djecu drukčije no što bi ona sama izabrala
da budu vođena kad bi mogla sagledati kraj od početka i razabrati slavu na-
mjere koju ispunjavaju kao njegovi suradnici. Ni Henok koji je odveden na
Nebo, ni Ilija koji se uznio ognjenim kolima, nisu bili veći i više poštovani
od Ivana Krstitelja koji je umro sam u zatvoru. “Jer vam je s obzirom na 225
Krista dano kao milost ne samo da vjerujete u njega nego i da trpite za nj.”
(Filipljanima 1,29) Od svih darova što ih Nebo može dati ljudima, zajedni-
ca s Kristom u Njegovim mukama najveće je povjerenje i najviša počast.
167
23
“Blizu je kraljevstvo Božje”
168
Blizu je kraljevstvo Božje
169
Čežnja vjekova
170
Blizu je kraljevstvo Božje
(Luka 24,27) Spasitelj je govorio preko svih proroka. “Duh Kristov — koji
bijaše u njima — kad je unaprijed navješćivao Kristu određene patnje i
proslavljenje što će doći poslije njih.” (1. Petrova 1,11)
Gabriel, anđeo koji je po položaju bio odmah do Božjeg Sina, došao
je s božanskom viješću Danielu. To je bio Gabriel, Njegov anđeo, koga je
Krist poslao da otkrije budućnost voljenom Ivanu, a blagoslov izrečen oni-
ma koji čitaju i slušaju riječi proročanstva i koji drže što je u njima zapisa-
no (Otkrivenje 1,3).
“Ništa ne čini Jahve Gospod a da osnove svoje ne otkrije slugama
svojim prorocima.” Dok “Što je sakriveno, pripada Jahvi, Bogu našemu”,
dotle “objava nama i sinovima našim zauvijek”. (Amos 3,7; Ponovljeni
zakon 29,28) Bog nam ih je dao, a Njegov blagoslov pohodit će ponizno
proučavanje proročkih spisa praćeno molitvom.
Kao što je vijest o prvom Kristovom dolasku objavljivala kraljevstvo
Njegove milosti, tako će i vijest o Njegovom drugom dolasku objavljivati
kraljevstvo Njegove slave. A druga vijest, kao i prva, počiva na proročan-
stvima. Riječi anđela upućene Danielu o posljednjim danima trebaju se ra-
zumjeti u vrijeme posljetka. U to vrijeme “mnogi će tumarati, i bezakonja
će rasti”. “A bezbožnici će i dalje biti bezbožni; bezbožnici se neće urazu-
mjeti, a umnici će razumjeti.” (Daniel 12,4.10) Sam je Spasitelj dao znake
svog dolaska i rekao: “Tako i vi, kad vidite da to biva, znajte da je blizu
kraljevstvo Božje! ... Pazite sami na se da vam srca ne otvrdnu od razuzda-
nosti, pijanstva i tjeskobnih briga za život, da vas ne uhvati iznenada onaj
dan. ... Bdijte i molite svaki čas, da biste mogli umaći svemu onomu što se
ima dogoditi i održati se pred Sinom Čovječjim.” (Luka 21,31. 34.36)
Stigli smo do vremenskog razdoblja pretkazanog u ovim recima Sve- 235
tog pisma. Nastupilo je vrijeme kraja, proročka su viđenja otpečaćena i
njihove nas svečane opomene upozoravaju da je blizu dolazak našega Gos-
podina u slavi.
Hebreji su pogrešno tumačili i primjenjivali Božju Riječ i nisu prepo-
znali vrijeme pohođenja. Godine službe Krista i Njegovih apostola — dra-
gocjene posljednje godine milosti izabranom narodu — proveli su u kova-
nju zavjera za uništenje Gospodnjih vjesnika. Zemaljska žudnja za slavom
tako ih je zaokupila da je uzalud do njih dopirala ponuda duhovnog kra-
ljevstva. Tako i danas carstvo ovoga svijeta zaokuplja ljudske misli, pa oni
171
Čežnja vjekova
172
24
“Nije li ovo sin Josipov?”
173
Čežnja vjekova
174
Nije li ovo sin Josipov?
175
Čežnja vjekova
176
Nije li ovo sin Josipov?
ali Krist želi da vidimo ono što je nevidljivo: nebeske vojske utaborene oko
onih koji ljube Boga, da bi ih oslobodile. Nećemo nikada doznati od kojih
smo opasnosti, vidljivih i nevidljivih, bili sačuvani posredovanjem anđela,
sve dok u svjetlosti vječnog života ne budemo sagledali Božja proviđenja.
Tada ćemo znati da je cjelokupna nebeska obitelj pokazala zanimanje za
nas ovdje dolje i da su vjesnici s Božjeg prijestolja iz dana u dan pratili
naše korake.
Kad je Isus u sinagogi čitao proročanstvo, nije pročitao konačni opis
Mesijina rada. Pročitavši riječi: “Da navijestim godinu milosti Jahvine”,
izostavio je rečenicu “i dan odmazde Boga našega”. (Izaija 61,2) To je bilo
isto toliko istinito kao što je bio prvi dio proročanstva; svojom šutnjom
Isus nije porekao istinu. Međutim na ovom posljednjem izrazu Njegovi
slušatelji rado su se zadržavali želeći da se ispuni. Objavljivali su sudo-
ve protiv neznabožaca ne shvaćajući da je njihova krivnja bila čak veća 241
nego krivnja drugih. Njima je najhitnije bila potrebna milost koju su oni
tako spremno uskraćivali neznabošcima. Tog dana u sinagogi, kad je Isus
stajao među njima, imali su priliku prihvatiti poziv Neba. On koji “uživa
u pomilovanju” (Mihej 7,18) rado bi ih spasio uništenja koje su prizivali
njihovi grijesi.
On ih nije mogao napustiti a da im ne uputi još jedan poziv na po-
kajanje. Pred kraj svog rada u Galileji, ponovno je posjetio dom svog dje-
tinjstva. Od odbacivanja što ga je doživio ovdje, glas o Njegovu propovi-
jedanju i čudima ispunio je zemlju. Sada nitko nije mogao poreći da On
posjeduje silu veću od ljudske. Ljudi iz Nazareta znali su da je išao čineći
dobro i liječeći sve one koje je Sotona ugnjetavao. Oko njih su postojala
čitava sela u kojima se ni u jednoj kući nije čuo jauk bolesnih, jer je On
prošao kroz njih i izliječio sve njihove bolesnike. Milost koja se otkrivala
u svakom pothvatu Njegova života pružala je dokaz o Njegovu božanskom
pomazanju.
Dok su slušali Njegove riječi, Nazarećani su opet bili pokrenuti Sve-
tim Duhom. Međutim, čak ni sada nisu htjeli priznati da je ovaj čovjek,
koji je odrastao među njima, bio drukčiji ili veći od njih. Još ih je peklo
gorko sjećanje da je njima, dok je za sebe tvrdio da je Obećani, osporavao
mjesto u Izraelu, jer im je pokazao da su manje dostojni Božje naklonosti
od jednog neznabošca ili neznaboškinje. Stoga, premda su postavili pita-
177
Čežnja vjekova
nje: “Odakle njemu ovo? Kakva li mu je mudrost dana?”, oni Ga nisu mo-
gli primiti kao Božjega Pomazanika. Zbog njihovog nevjerstva Spasitelj
nije mogao učiniti među njima mnoga čuda. Samo je nekoliko duša bilo
otvoreno za Njegove blagoslove i On se teška srca udaljio, da se nikada
više ne vrati.
Nevjerstvo, koje su ranije gajili, zavladalo je ljudima iz Nazareta.
Ono je također vladalo i nad Velikim vijećem i narodom. Za svećenike i
narod prvo odbijanje očitovanja sile Svetoga Duha bilo je početak kraja.
Da bi dokazali kako je njihovo prvo odbijanje bilo pravilno, nastavili su
nakon toga sitničarski osuđivati Kristove riječi. Njihovo odbacivanje Duha
dostiglo je svoj vrhunac na golgotskom križu, u uništenju njihova grada i u
rasijavanju naroda na sve četiri strane svijeta.
O, koliko je Krist čeznuo Izraelu otvoriti dragocjene riznice istine! Me-
242 đutim, njihova je duhovna sljepoća bila takva da im je bilo nemoguće otkriti
istine o Njegovu kraljevstvu. Čvrsto su se držali svoga vjerovanja i svojih
beskorisnih obreda dok je nebeska istina čekala da je prime. Trošili su svoj
novac na ništavne stvari, dok im je kruh života stajao na domašaju. Zašto
nisu prišli Božjoj Riječi i marljivo je proučavali da vide jesu li bili u zablu-
di? Spisi Staroga zavjeta jasno su iznosili svaku pojedinost Kristove službe,
a On je stalno navodio proroke i izjavljivao: “Danas se ovo Pismo, koje ste
čuli svojim ušima, ispunilo.” Da su iskreno istraživali Pismo, podvrgavajući
svoje teorije provjeri iz Božje Riječi, Isus ne bi morao plakati nad njihovom
okorjelošću. On ne bi mogao izjaviti: “Eto će vam se ostaviti kuća vaša pu-
sta.” (Luka 13,35) Mogli bi upoznati dokaz o Njegovu mesijanstvu, i ne-
sreća koja je pretvorila njihov ponosni grad u ruševine mogla bi se izbjeći.
Međutim, um Hebreja postao je skučen njihovim nerazumnim fanatizmom.
Kristove pouke otkrivale su nedostatke njihova karaktera i zahtijevale su
pokajanje. Da su prihvatili Njegova učenja, njihov način života morao bi se
izmijeniti i morali bi napustiti nade koje su gajili. Da bi ih Nebo poštovalo,
moraju žrtvovati poštovanje ljudi. Da bi poslušali riječi ovog novog rabina,
moraju poći protiv mišljenja velikih mislilaca i učitelja svog vremena.
Istina nije bila omiljena u Kristovo doba. Ona je neomiljena i u naše
vrijeme. Postala je neomiljena otkako je Sotona prvi put u čovjeku izazvao
odvratnost prema njoj iznošenjem laži koje su vodile samouzvišenju. Zar
se i mi danas ne srećemo s teorijama i doktrinama koje nemaju osnovu u
178
Nije li ovo sin Josipov?
Božjoj Riječi? Ljudi ih se drže tako čvrsto kao što su se Hebreji držali svo-
je predaje.
Hebrejske su vođe bile ispunjene duhovnim ponosom. Njihova želja
za osobnim proslavljanjem pokazala se čak i u službi u Svetištu. Voljeli su
najviša mjesta u sinagogi. Voljeli su pozdrave na trgovima i bili zadovoljni
kad su čuli zvuk svojih titula s usana ljudi. Dok je stvarna pobožnost opa-
dala, postali su još ljubomorniji na svoje predaje i obrede.
Budući da je njihov razum bio pomračen sebičnim predrasudama, oni
nisu mogli uskladiti silu Kristovih uvjerljivih riječi sa skromnošću Njego-
va života. Nisu shvatili činjenicu da stvarnoj veličini nije potrebno vanjsko
razmetanje. Siromaštvo ovog čovjeka u potpunoj je opreci s Njegovom
tvrdnjom da je Mesija. Ako je On ono što tvrdi da jest, pitali su se oni, za-
što je tako skroman? Ako je zadovoljan time što je bez oružane sile, što će
biti od njihovog naroda? Kako može sila i slava koju su tako dugo očeki- 243
vali dovesti narode da budu hebrejski podanici? Zar svećenici nisu učili da
Izrael treba zavladati cijelom Zemljom? Je li moguće da su veliki vjerski
učitelji pogriješili?
Međutim, nije samo odsutnost vanjske slave u Isusovu životu bilo to
što je navelo Hebreje da Ga odbace. On je bio utjelovljenje čistoće, a oni su
bili nečisti. Prebivao je među ljudima kao primjer besprijekorne čestitosti.
Njegov život bez mane osvijetlio je njihova srca. Njegova iskrenost otkri-
vala je njihovu neiskrenost. Ona je učinila da se pokaže sva prijetvornost
njihove licemjerne pobožnosti i otkrila im bezakonje u njihovom nakarad-
nom karakteru. Takva je svjetlost bila nepoželjna.
Da je Krist isticao farizeje i da je veličao njihovo znanje i pobožnost,
oni bi Ga s radošću pozdravili. Međutim, kad je govorio o nebeskom kra-
ljevstvu kao o razdoblju milosti za sve ljude, iznosio je jedan vid religije
koji nisu htjeli trpjeti. Njihov osobni primjer i učenje nikada nisu bili takvi
da službu Bogu učine poželjnom. Kad su vidjeli Isusa kako ukazuje pažnju
onima koje su oni mrzili i odbacili, u njihovim su se gordim srcima pokre-
nule najgore strasti. Uslijed svog hvalisanja da će “Lav iz Judina plemena”
(Otkrivenje 5,5) uzdići Izrael više svih naroda, oni ne bi mogli podnijeti
razočaranje u svoje slavoljubive nade bolje no što su mogli podnijeti Kri-
stov prijekor zbog njihovih grijeha i osudu koju su osjećali već i od same
nazočnosti Njegove čistoće.
179
25
Poziv na obali mora
180
Poziv na obali mora
jezeru, trgovci i rabini, bogati i učeni, stari i mladi, donoseći svoje bolesne
i one koji su patili, tiskali su se da čuju riječi božanskog Učitelja. Prizore
kao što je ovaj proroci su unaprijed vidjeli i zapisali:
“Zemlja Zebulunova i zemlja Neftalijeva,
Zemlja uz more i s onu stranu Jordana,
Poganska Galileja —
Narod što je boravio u tmini
Vidje svjetlo veliko;
Onima koji prebivahu u tamnom predjelu smrti
Zasja svjetlo.”
Osim mnoštva na obalama Genezareta, Isus je u svojoj propovijedi
kraj mora držao na umu i druge slušatelje. Gledajući vjekove koji će doći,
vidio je svoje vjerne sljedbenike u zatvorima i sudskim dvoranama, u kuš-
njama, osamljenosti i patnjama. Pred Njim je jasan svaki prizor radosti,
borbe i teškoće. U riječima što ih je izgovorio onima koji su se okupili oko
Njega, On je progovorio i drugim dušama te iste riječi, koje će dopirati do
njih kao vijest nade u kušnji, utjehe u tuzi i nebeske svjetlosti u tami. Po-
sredstvom Svetoga Duha ovaj glas koji je govorio iz ribarskog čamca na
Galilejskom moru čut će se kako objavljuje mir ljudskim srcima sve do
kraja vremena.
Kad je završio propovijed, Isus se okrenuo Petru i rekao mu da se oti-
sne na more i baci svoju mrežu. Međutim, Petar je bio obeshrabren. Cijele
noći nije ulovio ništa. Za osamljenosti razmišljao je o sudbini Ivana Krsti-
telja, koji je čamio sam u tamnici. Razmišljao je o budućnosti Isusovoj i
Njegovih sljedbenika, o neuspjehu Njegova djela u Judeji i o zlobi sveće-
nika i rabina. Čak i njegovo zanimanje pretrpjelo je neuspjeh; i dok je pro-
matrao prazne mreže, budućnost mu se učinila mračnom, punom obeshra-
brenja. “Učitelju,” rekao je, “svu noć smo se trudili, a ništa nismo uhvatili.
Ali na tvoju riječ bacit ću mreže.”
Noć je bila jedino povoljno vrijeme za lov uz pomoć mreža u bistrim 246
jezerskim vodama. Nakon bezuspješna truda cijele noći, izgledalo je be-
znadno baciti mrežu danju, ali Isus je zapovjedio i ljubav prema Učitelju
pokrenula je učenike da poslušaju. Šimun i njegov brat zajedno su spustili
mrežu. Kad su pokušali izvući, količina ribe bila je tako velika da se mre-
ža počela kidati. Bili su primorani pozvati Jakova i Ivana u pomoć. Kad
181
Čežnja vjekova
182
Poziv na obali mora
183
Čežnja vjekova
184
Poziv na obali mora
185
26
U Kafarnaumu
252 U razmacima između svojih putovanja, Krist se stalno vraćao u Ka-
farnaum, koji je stoga poznat kao “njegov grad”. Bio je na obalama Gali-
lejskog mora i blizu granice lijepe Genezaretske ravnice.
Duboka jezerska udolina davala je ravnici koja je okruživala njegove
obale ugodnu južnjačku klimu. Ovdje je u Kristovo doba uspijevala palma
i maslina, tu su bili voćnjaci i vinogradi, zelena polja i cvijeće raskošnih
boja, zalijevani izvorima žive vode koji su izbijali iz stijena. Na obalama
jezera i brdima koja su ga na maloj razdaljini okružavala smjestila su se
mnoga sela i gradovi. Jezero je bilo prekriveno ribarskim čamcima. Na sve
strane zamjećivala se vreva poslovnog i aktivnog života.
Sam je Kafarnaum bio vrlo prikladno središte Spasiteljeva rada. Bu-
dući da se nalazio na glavnom putu od Damaska prema Jeruzalemu i Egip-
tu, do Sredozemnog mora, bio je velika prometna arterija. Ljudi iz mnogih
zemalja prolazili su kroz grad ili se zadržavali u njemu da se odmore od
svojih putovanja. Ovdje se Isus mogao sresti s predstavnicima svih naroda
i svim društvenim slojevima, s bogatima i velikanima, kao i sa siromašni-
253 ma i skromnima, a Njegove su se poruke mogle odnijeti u druge zemlje i
mnogobrojne domove. Da je istraživanje proročanstava na taj način bilo
potaknuto, pažnja bi bila usmjerena na Spasitelja i Njegova misija otkri-
vena svijetu.
Premda je Veliko vijeće djelovalo protiv Isusa, narod je željno očekivao
razvitak Njegove misije. Cijelo se Nebo pokrenulo. Anđeli su pripremali put
za Njegovu službu, djelujući na ljudska srca i privlačeći ih Spasitelju.
Svjedok Kristove sile u Kafarnaumu bio je sin cezareva čovjeka koga
je Krist izliječio. Dvorski službenik i njegov dom radosno su svjedočili o
186
U Kafarnaumu
svojoj vjeri. Kad se saznalo da je Učitelj osobno među njima, sav je grad
uzavreo. Mnoštvo se okupilo oko Njega. U subotu je narod prepunio sina-
gogu, tako da se mnoštvo moralo vratiti u nemogućnosti da uđe.
Svi koji su slušali Spasitelja oduševili su se “njegovom naukom, jer
mu riječ bijaše puna moći”. “Jer ih je učio kao onaj koji ima vlast, a ne
kao njihovi književnici.” (Luka 4,32; Matej 7,29) Učenje je književnika i
starješina bilo hladno i kruto, kao lekcija naučena napamet. Za njih Božja
Riječ nije imala nikakvu životnu silu. Njezina su učenja zamijenili vlasti-
tim pojmovima i predajom. U uobičajenom redoslijedu službe izjavljivali
su da objašnjavaju Zakon, ali nikakvo nadahnuće od Boga nije pokretalo
njihova srca ili srca njihovih slušatelja.
Isus nije imao ničeg zajedničkog s raznolikim temama o kojima se
raspravljalo među Hebrejima. Njegov je cilj bio iznositi istinu. Njegove
su riječi bacale silnu svjetlost na učenja patrijaraha i proroka, a sveti spisi
izgledali su ljudima kao novo otkrivenje. Nikada ranije Njegovi slušatelji
nisu sagledavali takvu dubinu značenja Božje Riječi.
Isus je sretao ljude na njihovom tlu, kao Onaj koji poznaje njihove ne-
volje. On je učinio istinu lijepom time što ju je iznosio na najneposredniji
i najjednostavniji način. Njegov jezik bio je čist, dostojanstven i jasan kao
rijeka koja teče. Njegov glas bio je kao glazba onima koji su slušali mo-
notone glasove rabina. Međutim, iako je Njegovo učenje bilo jednostav-
no, govorio je kao Onaj koji ima vlast. Ovo obilježje postavilo je Njegovo
učenje nasuprot učenjima svih ostalih. Rabini su govorili sa sumnjom i ne-
odlučnošću, kao da se Sveto pismo može tumačiti tako da znači jedno ili
sasvim suprotno od toga. Slušatelji su svakodnevno bili sve više zbunjeni.
Međutim, Isus je izlagao učenje Pisma u skladu s njegovim nepogrešivim
autoritetom. O bilo čemu da je govorio On je govorio sa silom, tako da se
Njegovim riječima nije moglo suprotstavljati.
Nastupao je ozbiljno, ali ne i ogorčeno. Govorio je kao onaj koji pred 254
sobom ima određeni cilj. Ljudima je prikazivao stvarnosti vječnog svijeta.
U svakoj temi otkrivao je Boga. Isus je pokušao razbiti zaslijepljenost koja
je držala ljude zaokupljene zemaljskim ciljevima. On je vrijednosti ovo-
ga života postavio u pravilan odnos: podređene vječnom interesu; ali nije
omalovažavao njihovo značenje. Učio je da su Nebo i Zemlja međusobno
povezani. Poznavanje božanske istine priprema ljude da bolje obavljaju
187
Čežnja vjekova
188
U Kafarnaumu
telj je bio sretan kad su strijele istine prodrle do duše, lomeći prepreke se-
bičnosti, pokrećući pokajanje i na kraju zahvalnost. Kad je očima prelazio
preko mnoštva slušatelja i prepoznao lica koja je ranije vidio, Njegovo se
lice ozarilo radošću. Vidio je u njima buduće podanike svog kraljevstva.
Kad je jasno iskazana istina dotakla neki ljubomorno čuvani idol, zamijetio
je promjenu na licu; hladan, neprivlačan pogled koji je govorio da svjetlost
nije dobrodošla. Kad je vidio da ljudi odbacuju vijest mira, srce Mu je bilo
duboko ranjeno.
U sinagogi je Isus govorio o kraljevstvu što ga je došao zasnovati i o
svojoj zadaći da oslobodi Sotonine sužnje. Iznenada je bio prekinut krikom
užasa. Jedan je umobolnik istrčao između ljudi uzviknuvši: “Ha, što hoćeš
od nas, Isuse Nazarećanine? Jesi li došao da nas upropastiš? Znam tko si:
Svetac Božji.”
Nastala je opća zbrka i uzbuna. Narod je odvratio pozornost od Krista
ne prateći Njegove riječi. To je bio Sotonin cilj zbog koga je doveo svo-
ju žrtvu u sinagogu. Međutim, Isus je ukorio demona rekavši: “Umukni i
iziđi iz njega! Zli duh obori ga pred svima te iziđe iz njega, a ništa mu ne
naudi.”
Sotona je pomračio um ovog nesretnog patnika, ali u Kristovoj je
nazočnosti zračak svjetlosti probio mrak. U njemu se probudila čežnja za
oslobođenjem od Sotonine vlasti, ali se zli duh opirao Kristovoj sili. Kad se
čovjek pokušao obratiti Kristu za pomoć, zli duh je stavio riječi u njegova
usta i on je povikao u dubokoj duševnoj patnji i strahu. Opsjednuti od zlog
duha djelomično je shvatio da se nalazi u nazočnosti Onoga koji ga može
osloboditi, ali kad je pokušao doći nadohvat toj moćnoj ruci, druga volja
ga je zadržala i riječi drugoga našle su svoj izraz. Sukob između sotonske
sile i njegove osobne čežnje za slobodom bio je strahovit.
Onaj koji je pobijedio Sotonu u pustinji kušanja ponovno se našao 256
licem k licu sa svojim neprijateljem. Zli duh pokazao je svu silu da bi za-
držao vlast nad svojom žrtvom. Izgubiti tlo značilo bi prepustiti Isusu po-
bjedu. Činilo se kao da mučeni čovjek mora izgubiti svoj život u borbi s
neprijateljem koji je uništio njegovo muževno doba. Međutim, Spasitelj je
progovorio s autoritetom i oslobodio zarobljenika. Čovjek koji je bio op-
sjednut stajao je pred zadivljenim narodom radostan što vlada sobom. Čak
je i zao duh posvjedočio o Spasiteljevoj božanskoj sili.
189
Čežnja vjekova
190
U Kafarnaumu
191
Čežnja vjekova
192
U Kafarnaumu
193
Čežnja vjekova
194
27
“Ako hoćeš, možeš me ozdraviti”
195
Čežnja vjekova
196
Ako hoćeš, možeš me ozdraviti
svojstvena gubi, iščezla je, a pojavila se meka, rumena koža kao u zdrava
djeteta.
Isus je naložio čovjeku da ne objavi učinjeno djelo, već da se sa žr- 264
tvom odmah pokaže u Hramu. Takva žrtva nije mogla biti primljena sve
dok svećenici ne pregledaju čovjeka i proglase ga potpuno oslobođenim od
bolesti. Koliko god nevoljko vršili ovu dužnost, nisu mogli izbjeći pregled
i donošenje odluke u ovom slučaju.
Riječi iz Pisma pokazuju s kakvom je odlučnošću Krist naložio čovje-
ku nužnu šutnju i brzo djelovanje. “Isus mu reče: Pazi, nikomu to ne kazuj!
Već idi, pokaži se svećeniku te prinesi dar što ga propisa Mojsije — njima
za svjedočanstvo.” Da su svećenici bili upoznati s činjenicama o izlječenju
gubavca, njihova bi ih mržnja prema Kristu mogla navesti da donesu ne-
poštenu odluku. Isus je želio da se čovjek pokaže u Hramu prije no što bilo
kakvi glasovi o ovom čudu budu doprli do njih. Tako se mogla osigurati
pravična odluka i izliječenom gubavcu dopustiti da se vrati svojoj obitelji
i prijateljima.
Postojali su i drugi ciljevi što ih je Krist držao u vidu kad je preporu-
čio čovjeku da šuti. Spasitelj je znao da su Njegovi neprijatelji stalno želje-
li ograničiti Njegov rad i odvratiti narod od Njega. Znao je da bi objavlji-
vanje izlječenja gubavog po okolini navelo druge bolesnike od ove strašne
bolesti da se okupljaju oko Njega i da bi se podigao glas kako će se ljudi
zaraziti dodirom s njima. Mnogi od gubavaca ne bi učinili dar zdravlja bla-
goslovom sebi ili drugima. Okupljanjem gubavaca pružao bi priliku za op-
tužbu da krši ograničenja obrednog zakona. Na taj bi način Njegovo djelo
propovijedanja Radosne vijesti bilo spriječeno.
Događaj je opravdao Kristov predosjećaj. Mnogi ljudi bili su svjedo-
ci izlječenja gubavca i željno su očekivali da saznaju za odluku svećeni-
ka. Kad se čovjek vratio svojim prijateljima, nastalo je veliko uzbuđenje.
Unatoč Isusovom upozorenju, čovjek nije činio nikakav napor da zataji 265
činjenicu o svom izlječenju. Premda bi je doista bilo nemoguće sakriti,
gubavac ju je ipak objavljivao posvuda. Smatrajući da mu je samo Isu-
sova skromnost stavila ovo ograničenje, išao je okolo objavljivajući moć
ovog Velikog Iscjelitelja. Nije shvatio da svako takvo objavljivanje čini
svećenike i starješine odlučnijima da unište Isusa. Iscijeljeni je osjetio da
je blagodat zdravlja vrlo dragocjena. Radovao se svojoj punoj snazi, svom
197
Čežnja vjekova
198
Ako hoćeš, možeš me ozdraviti
199
Čežnja vjekova
200
Ako hoćeš, možeš me ozdraviti
201
Čežnja vjekova
smrt. Govorili su u svom srcu: “On vrijeđa Boga! Tko može opraštati gri-
jehe osim jedinog Boga?” (Marko 2,7)
Usmjerivši svoj pogled na njih, od koga su se zaklonili i ustuknuli,
Isus je rekao: “Zašto tako mislite u srcima svojim? Što je lakše, uzetomu
reći: ‘Opraštaju ti se grijesi’, ili reći: ‘Ustani, uzmi svoju postelju i ho-
daj!’? Ali neka znate da Sin Čovječji ima vlast opraštati grijehe na zemlji.”
Rekao je, okrenuvši se uzetome: “Ustani, uzmi postelju svoju i hajde kući
svojoj!”
Tada je onaj koga su donijeli Isusu na nosilima skočio na svoje noge s
gipkošću i snagom mladića. Životodavna krv prostrujala je njegovim vena-
ma. Svaki organ njegovog tijela počeo je iznenada raditi. Rumenilo zdrav-
lja smijenilo je bljedilo smrti koja se približavala. “On ustade, smjesta uze
postelju i iziđe naočigled sviju. Svi su se snebivali, slavili Boga i govorili:
Takvo nešto još nigda ne vidjesmo!”
O, čudesna Kristova ljubavi, koja si se nadvila da iscijeliš grješne i
ucviljene! Božanstvo koje žali i ublažava nedaće čovječanstva koje trpi! O,
čudesna silo koja se tako pokazuješ sinovima čovječjim! Tko može sum-
njati u vijest o spasenju? Tko može podcijeniti milosrđe Otkupitelja punog
sućuti?
Ništa manje od stvaralačke sile bilo je potrebno da bi se povratilo
270 zdravlje tom tijelu u raspadanju. Isti glas koji je donio život čovjeku nači-
njenom od praha zemaljskoga, dao je život i oduzetom na samrti. Ista sila
koja je dala život tijelu obnovila je i srce. On koji prilikom stvaranja “reče
— i sve postade”, koji “naredi — i sve stvori” (Psalam 33,9) riječju je dao
život duši mrtvoj u prijestupima i grijesima. Izlječenje tijela bio je do-
kaz sile koja je obnovila srce. Krist je naredio oduzetom da ustane i hoda.
“Neka znate”, rekao je On, “da Sin Čovječji ima vlast na zemlji opraštati
grijehe”.
Oduzeti je u Kristu našao izlječenje i za duh i za tijelo. Duhovno iz-
lječenje bilo je praćeno obnovom tijela. Preko ove pouke ne smije se olako
prijeći. Danas postoje tisuće koji pate od bolesti tijela i koji, kao i oduzeti,
čeznu za viješću “Oprošteni su ti grijesi.” Teret grijeha sa svojim nemi-
rom i nezadovoljenim željama osnova je njihove bolesti. Oni ne mogu naći
olakšanje dok ne dođu Iscjelitelju duše. Mir koji samo On može dati pružit
će snagu umu i zdravlje tijelu.
202
Ako hoćeš, možeš me ozdraviti
203
Čežnja vjekova
204
28
Levije — Matej
205
Čežnja vjekova
Tako je bilo i s učenicima koji su ranije bili pozvani. Kad je Isus za-
tražio od Petra i njegovih drugova da Ga slijede, odmah su ostavili svoje
čamce i mreže. Neki od ovih učenika imali su ukućane koje su izdržavali,
ali kad su primili Spasiteljev poziv, nisu oklijevali ili se pitali: “Kako ću ži-
vjeti i izdržavati obitelj?” Bili su poslušni pozivu, pa kad ih je Isus kasnije
pitao: “Kad vas poslah bez kese, bez torbe i obuće, je li vam što nedostaja-
lo?”, mogli su odgovoriti: “Ništa.” (Luka 22,35)
Matej u svom bogatstvu, a Andrija i Petar u svom siromaštvu stavljeni
su pred istu kušnju; svaki od njih posvetio je svoj život istom cilju. U tre-
nutku uspjeha, kad su mreže bile pune ribe, a poticaji staroga načina života
najjači, Isus je kraj mora zatražio od učenika da napuste sve zbog Radosne
vijesti. Tako se svaka duša iskušava je li jača želja za prolaznim dobrima
ili želja za druženjem s Kristom.
Načelo uvijek puno traži. Nijedan čovjek ne može uspjeti u službi
Bogu ako cijelo njegovo srce nije u njoj i ne drži sve za štetu prema prevaž-
nom poznavanju Krista. Nijedan čovjek koji se usteže ne može biti Kristov
učenik, a još manje Njegov suradnik. Kad ljudi pravilno shvate veliko spa-
senje, samopožrtvovnost koja se ogledala u Kristovom životu pokazat će
se i u njihovom. Putem kojim god ih povede radovat će se da Ga slijede.
Pozivanje Mateja da postane jedan od Kristovih učenika izazvalo je
veliko negodovanje. Izborom carinika za svog neposrednog pratioca, vjer-
ski je Učitelj vrijeđao vjerske, društvene i narodne običaje. Pozivajući se
na predrasude naroda, farizeji su se nadali da će struju narodnih osjećaja
okrenuti protiv Isusa.
274 Među carinicima je nastalo široko zanimanje. Božanski Učitelj privu-
kao je njihova srca k sebi. U radosti svog novog učeništva, Matej je čeznuo
da svoje ranije sudrugove dovede Isusu. U skladu s tim, načinio je gozbu u
svojoj kući i sazvao sve svoje rođake i prijatelje. Nisu bili uključeni samo
carinici već i mnogi drugi koji su imali sumnjiv ugled i bili odbačeni od
svojih susjeda koji su se strogo pridržavali propisa.
Gozba je priređena u Isusovu čast i On nije oklijevao da prihvati lju-
baznost. Dobro je znao da će to biti sablazan za farizejsku stranku i da će
Ga dovesti u nepriliku u očima naroda. Međutim, nikakvo ljudsko pravilo
nije moglo utjecati na Njegovo djelovanje. Vanjska obilježja za Njega nisu
206
Levije — Matej
imala nikakvo značenje. Ono što je privlačilo Njegovo srce bila je duša
žedna vode života.
Isus je sjedio kao uvaženi gost za stolom carinika, pokazujući svojim
suosjećanjem i društvenošću da priznaje dostojanstvo ljudskog roda, pa
su ljudi čeznuli da postanu vrijedni Njegova povjerenja. Na njihova žedna
srca Njegove riječi padale su s blagoslovljenom životodavnom silom. Pro-
buđeni su novi poticaji i mogućnost novog života otvorila se ovim ljudima
odbačenim iz društva.
Na skupovima kao što je bio ovaj, mnogo ljudi bilo je pod dojmom
Spasiteljeva učenja, koji su Ga priznali tek nakon uzašašća. Kad se Sve-
ti Duh izlio i tri tisuće obratilo u jednom danu, među njima je bilo mno- 275
go onih koji su prvi put čuli istinu za stolom nekog carinika pa su neki od
njih postali pronosioci Radosne vijesti. Za samog Mateja Isusov primjer na
gozbi bio je trajna pouka. Prezreni carinik postao je jedan od najodanijih
evanđelista, idući u svojoj službi stopama svog Učitelja.
Kad su rabini doznali za Isusovu nazočnost na Matejevoj gozbi, isko-
ristili su priliku da Ga optuže. Međutim izabrali su da djeluju preko učeni-
ka. Buđenjem njihovih predrasuda nadali su se da će ih odvojiti od njihova
Učitelja. Njihov način postupanja bio je da optuže Krista učenicima, a uče-
nike Kristu, usmjeravajući strijele tamo gdje će najvjerojatnije raniti. To je
način na koji je Sotona radio još od nezadovoljstva na Nebu, a svi koji po-
kušavaju izazvati neslogu i otuđenost pokrenuti su njegovim duhom.
“Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?”, upitali su zavid-
ljivi rabini.
Isus nije očekivao od svojih učenika da odgovore na optužbu, već je
sam odgovorio: “Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima. Idite i naučite
što znači: ‘Više volim milosrđe nego žrtvu.’ Jer ja nisam došao da pozovem
pravednike, nego grešnike.” Farizeji su smatrali sebe duhovno zdravima, i
stoga im ne treba liječnik, dok su za carinike i neznabošce tvrdili da umiru
od bolesti duše. Zar se tada Njegov rad kao Liječnika nije sastojao u tome
da pođe baš onom društvenom sloju kome je potrebna Njegova pomoć?
Međutim, premda su mislili tako visoko o sebi, farizeji su bili u težem
stanju od onih koje su prezirali. Carinici su bili manje uskogrudni i manje
samouvjereni, pa su tako bili otvoreniji utjecaju istine. Isus je rekao rabi-
nima: “Idite i naučite što znači: ‘Više volim milosrđe nego žrtvu.’” Tako je
207
Čežnja vjekova
208
Levije — Matej
među njima postili su dva dana tjedno. Farizeji i Ivanovi učenici postili su
kad su ovi posljednji došli Isusu s pitanjem: “Zašto mi i farizeji često po-
stimo, a učenici tvoji ne poste?”
Isus im je vrlo blago odgovorio. Nije nastojao ispraviti njihovo po-
grešno razumijevanje o postu, već ih samo pravilno uputiti u svoj rad. To je
učinio koristeći isti slikoviti izraz koji je i sam Krstitelj upotrijebio u svom
svjedočanstvu o Isusu. Ivan je rekao: “Tko ima zaručnicu, taj je zaručnik.
Ali zaručnikov prijatelj, koji stoji i sluša ga, od srca se veseli zaručnikovu
glasu. Ovo je moje veselje sad doseglo vrhunac.” (Ivan 3,29) Ivanovi uče- 277
nici nisu mogli a ne sjetiti se ovih riječi svog učitelja, kad je Isus, uzimaju-
ći istu sliku, rekao: “Zar možete natjerati svatove da poste dok je zaručnik
s njima?”
Gospodar Neba nalazio se usred svog naroda. Najveći Božji Dar pre-
dan je svijetu. Radost siromašnima, jer je Krist došao da ih učini nasljed-
nicima svog kraljevstva; radost bogatima, jer će ih poučavati kako da osi-
guraju vječno bogatstvo; radost neukima, On će ih umudriti na spasenje;
radost učenima, On će im otvoriti dublje tajne no što su oni ikada dokučili
— istine koje su bile skrivene od postanja svijeta Spasiteljevom će se mi-
sijom otkriti ljudima.
Ivan Krstitelj radovao se što je promatrao Spasitelja. Kakvu su priliku
za radost imali učenici koji su uživali posebno pravo da hodaju i razgova-
raju s Veličanstvom Neba! To nije bilo vrijeme njihovog tugovanja i posta.
Svoja srca moraju otvoriti i primiti svjetlost Njegove slave, da bi je mogli
prosuti na one koji sjede u tami i u sjeni smrtnoj. Bila je to svijetla slika
koju su izazivale Kristove riječi, ali preko nje je ležala teška sjenka koju je
samo Njegovo oko raspoznavalo. “Doći će vrijeme”, rekao je On, “kad će
im ugrabiti zaručnika; tada će oni, u to vrijeme, postiti.” Kad budu vidjeli
svoga Gospodina izdanog i raspetog, učenici će tugovati i postiti. Svojim
posljednjim riječima koje im je uputio u gornjoj sobi rekao je: “Još malo
pa me nećete vidjeti; i opet malo pa ćete me vidjeti. Zaista, zaista, kažem
vam, vi ćete plakati i jadikovati, a svijet će se radovati. Vi ćete se žalostiti,
ali će vaša žalost postati radošću.” (Ivan 16,19.20)
Kad bude uskrsnuo iz groba, njihova će se žalost pretvoriti u radost.
Poslije svog uzašašća On će biti odsutan, ali preko Utješitelja još uvijek će
biti s njima i oni svoje vrijeme neće provoditi u tugovanju. To je bilo ono
209
Čežnja vjekova
što je Sotona želio. Želio je da na svijet ostave dojam kako su bili prevareni
i razočarani, ali oni su trebali vjerom gledati u gornje Svetište, u kojem je
Isus služio za njih; trebali su otvoriti svoja srca Svetome Duhu, Njegovom
Zastupniku i radovati se u svjetlosti Njegove prisutnosti. Ipak će doći dani
kušnje i probe, kad će se sukobiti s vladarima ovoga svijeta i s upravite-
278 ljima carstva tame; kad Krist ne bude osobno s njima i kad ne budu mogli
prepoznati Utješitelja, tada će za njih biti prikladnije vrijeme za post.
Farizeji su se težili uzvisiti strogim poštovanjem formi, dok je njiho-
vo srce bilo ispunjeno zavišću i svađom. “Gle,” kaže Pismo, “vi postite da
se prepirete i svađate i da pesnicom bijete siromahe. Ne postite više kao da-
nas, i čut će vam se glas u visini! Zar je meni takav post po volji u dan kad
se čovjek trapi? Spuštati kao rogoz glavu k zemlji, sterati poda se kostrijet
i pepeo, hoćeš li to zvati postom i danom ugodnim Jahvi?” (Izaija 58,4.5)
Pravi post nije samo vanjska služba. Pismo opisuje post koji je Bog
odabrao — “kidati okove nepravedne, razvezivat spone jarmene, puštati
na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove”, “dati... kruha gladnome, nasi-
titi... potlačenog”. (Izaija 58,6.10) Ovdje je prikazan pravi duh i karakter
Kristova rada. Njegov cjelokupan život bio je žrtvovanje samoga sebe za
spasenje svijeta. Posteći u pustinji kušanja ili jedući s carinicima na Mate-
jevoj gozbi, On je davao svoj život za otkupljenje izgubljenih. Pravi Duh
posvećenja ne pokazuje se u beskorisnom tugovanju, u ponižavanju tijela
i mnogobrojnim žrtvama, već u pokoravanju samoga sebe za dragovoljnu
službu Bogu i čovjeku.
Nastavljajući svoj odgovor Ivanovim učenicima, Isus je iznio jed-
nu prispodobu govoreći: “Nitko ne prišiva zakrpe od neuvaljanog sukna
na staru haljinu; inače nova zakrpa razvuče staru haljinu te rupa bude još
veća.” Vijest Ivana Krstitelja nije trebala biti prožeta predajom i prazno-
vjerjem. Pokušaj da se spoji farizejska prijetvornost s Ivanovim posveće-
njem učinio bi očitijom pukotinu između njih.
Kristovo učenje nije se moglo spojiti s farizejskim formama. Krist
nije trebao zatvoriti pukotinu koja je načinjena Ivanovim učenjem. On će
učiniti izraženijom podvojenost između staroga i novoga. Isus je dalje sli-
kovito prikazao ovu činjenicu, govoreći: “Nitko ne ulijeva novo vino u
stare mjehove; jer novo vino prodere mjehove te se prolije, a mjehovi pro-
padnu.” Mjehovi koji su se upotrebljavali za čuvanje novog vina, nakon
210
Levije — Matej
211
Čežnja vjekova
umu i srcu nema mjesta za Kristovo učenje. Čvrsto su se držali mrtvih for-
mi okrenuvši se od životodavne istine i Božje sile.
280 To se pokazalo kao propast za Hebreje i to će se pokazati kao propast
za mnoge duše u naše doba. Tisuće čine istu grešku koju su učinili farizeji
ukoreni od Krista na gozbi kod Mateja. Mnogi odbijaju istinu koja silazi
od Oca svjetlosti, radije nego da odbace neku voljenu zamisao ili se odre-
knu nekog idola u svom shvaćanju. Uzdaju se u sebe i oslanjaju se na svoju
mudrost ne razumijevajući svoje duhovno siromaštvo. Oni uporno nasto-
je biti spašeni na neki način kojim bi mogli ostvariti neko značajno djelo.
Kad uvide da ne postoji nikakav način da utkaju sebe u to djelo, odbacuju
ponuđeno spasenje.
Zakonska religija nikada ne može dovesti duše Kristu, jer je to vjera
bez ljubavi, bez Krista. Post ili molitva pokrenuti duhom samoopravdanja
mrski su u Božjim očima. Svečani bogoslužbeni skup, čitav niz vjerskih
obreda, vanjska poniznost, iznuđena žrtva, iskazuju da onaj koji sve ovo
čini smatra sebe pravednim, predodređenim za Nebo, ali to je sve prijeva-
ra. Naša nam vlastita djela nikada ne mogu pribaviti spasenje.
Kao što je bilo u Kristovo doba, tako je i danas; farizeji nisu bili svje-
sni svog duhovnog siromaštva. Njima je upućena vijest: “Ti tvrdiš: ‘Bogat
sam, nagomilao sam bogatstvo; ništa mi ne treba’, a ne znaš da si upravo
ti nesretan, i bijedan, i siromašan, i slijep, i go. Savjetujem ti da od mene
kupiš u vatri žeženog zlata, da se obogatiš, i da se obučeš u bijele haljine, i
da sakriješ svoju sramotnu golotinju.” (Otkrivenje 3,17.18) Vjera i ljubav
su zlato okušano u ognju. Međutim, kod mnogih ovo zlato je potamnjelo
i bogata riznica je izgubljena. Kristova je pravda za njih nenošena haljina,
netaknuti izvor. Njima se kaže: “Ali imam protiv tebe to što si svoju prvu
ljubav ostavio. Prema tome, sjeti se odakle si pao, obrati se i opet počni
činiti prva djela! Inače, ako se ne obratiš, doći ću k tebi i ukloniti tvoj svi-
jećnjak s njegova položaja.” (Otkrivenje 2,4.5)
“Žrtva Bogu duh je raskajan, srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš pre-
zreti.” (Psalam 51,19) Čovjek se mora osloboditi samoga sebe da bi u punom
smislu riječi mogao biti Isusov vjernik. Kad se odrekne samoga sebe, tada
Gospodin od čovjeka može načiniti novo stvorenje. Novi mjehovi mogu drža-
ti novo vino. Kristova ljubav nadahnut će vjernika novim životom. U onome
koji gleda na Načelnika i Svršitelja naše vjere pokazat će se Kristov karakter.
212
29
Subota
Subota je proglašena svetom u vrijeme stvaranja. Budući da je us- 281
postavljena za čovjeka, vuče svoje podrijetlo od vremena “dok su klicale
zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorjani”. (Job 38,7) Mir se širio nad
svijetom, jer je Zemlja bila u skladu s Nebom. “I vidje Bog sve što je uči-
nio, i bješe veoma dobro” i počinuo je radujući se svom završenom djelu.
(Postanak 1,31)
Zato što se odmarao u subotu, “blagoslovi Bog sedmi dan i posveti”,
izdvojio ga je za svetu svrhu. On ju je dao Adamu kao dan odmora. Bila je
uspomena na djelo stvaranja, a time i znak Božje moći i Njegove ljubavi.
Pismo kaže: “Čudesima svojim spomen postavi.” “Jer njima je očito ono
što se može doznati o Bogu: Bog im je to zapravo objavio. Uistinu, nje-
gova se nevidljiva svojstva, njegova vječna moć i božanstvo, promatrana
po njihovim djelima, opažaju od postanka svijeta.” (Postanak 2,3; Psalam
111,4; Rimljanima 1,20)
Sve je stvorio Božji Sin. “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod
Boga... Sve je po njoj postalo i ništa što je postalo nije bez nje postalo.”
(Ivan 1,1-3) Budući da je subota uspomena na djelo stvaranja, ona je dokaz
Kristove moći i ljubavi.
Subota upućuje naše misli na prirodu i dovodi nas u zajednicu s Tvor-
cem. U pjesmi ptica, u uzdisanju drveća, u glazbi mora još uvijek možemo
čuti Njegov glas, glas Onoga koji je razgovarao s Adamom u Edenu “za 282
dnevnog povjetarca”. Kad promatramo Njegovu silu u prirodi, nalazimo
utjehu, jer Riječ koja je sve stvorila daje život duši. Onaj koji je zapovje-
dio: “Neka iz tame zasvijetli svjetlo, on je zasvijetlio u našim srcima da
osvijetli spoznaju slave Božje na licu Kristovu.” (2. Korinćanima 4,6)
213
Čežnja vjekova
214
Subota
sveti dan odmora poštovat će svi pod Suncem. “Od subote do subote” sva-
ki stanovnik proslavljene nove Zemlje dolazit će “da se pokloni pred licem
mojim — govori Jahve”. (Matej 5,18; Izaija 66,23)
Nijedna druga ustanova koja je povjerena Hebrejima nije tako cjelo-
vito odvajala Hebreje od okolnih naroda kao što je to bila subota. Bog je
odredio da ih njezino poštovanje imenuje za Njegove poštovatelje. Ona je
trebala biti znakom njihova odvajanja od idolopoklonstva i njihove veze s
pravim Bogom. Međutim, da bi subotu držali svetom, ljudi i sami moraju
biti sveti. Vjerom moraju postati sudionici u Kristovoj pravdi. Kad je izda-
na zapovijed Izraelu: “Sjeti se da svetkuješ dan subotni”, Gospodin im je
također rekao: “Budite narod meni posvećen!” (Izlazak 20,8; 22,30) Jedino
je na taj način subota mogla obilježiti Izraelce kao one koji služe Bogu.
Kad su se Hebreji odvojili od Boga propustivši Kristovu pravdu vje-
rom učiniti svojom pravdom, za njih je subota izgubila svoje značenje. So-
tona je težio da uzvisi sebe i odvuče ljude od Krista, pa je radio na tome
da izopači subotu, zato što je ona znak Kristove moći. Hebrejske su vođe 284
izvršavale Sotoninu volju okružavajući Božji dan odmora tegobnim za-
htjevima. U Kristovo je vrijeme subota postala tako izopačena da je njezi-
no poštovanje prije odražavalo karakter sebičnih i samovoljnih ljudi nego-
li karakter nebeskog Oca punog ljubavi. Rabini su, zapravo, predstavljali
Boga kao Onoga koji je dao zakone koje ljudi nisu mogli poštovati. Navo-
dili su narod da Boga smatra tiraninom, i misli da svetkovanje subote, kako
to On zahtijeva, čini ljude tvrdokornim i surovim. Kristovo djelo bilo je da
ukloni ova pogrešna shvaćanja. Premda su Ga rabini pratili nemilosrdnim
neprijateljstvom, On se nije prikazao kao onaj koji se priklanja njihovim
zahtjevima, već je išao pravo naprijed, držeći subotu u skladu s Božjim
Zakonom.
Jednog subotnjeg dana, kad se Spasitelj sa svojim učenicima vraćao s
mjesta bogoslužja, prolazili su kroz polje zrelog žita. Isus je nastavio svoj
rad do kasno pa su prolazeći kroz polja učenici počeli skupljati klasje i je-
sti zrnje, pošto su ih protrljali svojim rukama. Bilo kog drugog dana ovaj
čin ne bi izazvao nikakvu primjedbu, jer je čovjek prolazeći kroz žitno po-
lje, voćnjak ili vinograd, mogao slobodno ubrati ono što je želio pojesti.
(Vidi: Ponovljeni zakon 23,25.26) Međutim, učiniti to subotom smatralo
se činom oskvrnuća. Ne samo što je otkidanje klasja bila neka vrsta žetve,
215
Čežnja vjekova
već je i trljanje klasja rukama bila vrsta vršidbe. Na taj način, po mišljenju
rabina, učinjen je dvostruki grijeh.
Uhode su se odmah požalile Isusu govoreći: “Zašto u subotu čine što
nije dopušteno?”
Kad je bio optužen za prekršaj subote u Bethezdi, Isus se obranio po-
tvrđujući da je Božji Sin i izjavljujući da radi u skladu s Ocem. Sad kad su
učenici napadnuti, On navodi tužiteljima primjere iz Starog zavjeta, djela
285 koja su sluge Božje izvršile subotom.
Hebrejski učitelji ponosili su se svojim poznavanjem Pisma, a Spa-
siteljev odgovor sadržavao je prijekor zbog njihova nepoznavanja svetih
spisa. “Zar niste čitali”, rekao je On, “što učini David kad skupa sa svojim
pratiocima ogladnje, kako uđe u kuću Božju i uze postavljene kruhove,
koje je dopušteno jesti jedino svećenicima?” “Tada im nastavi: Subota je
stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote.” “Ili, zar niste čitali u Zako-
nu da subotnim danima svećenici u hramu krše subotu, pa su ipak bez kriv-
nje? A ja vam kažem da je ovdje nešto veće od hrama!” “Sin je Čovječji
uistinu gospodar subote.” (Luka 6,3.4; Marko 2,27.28; Matej 12,5.6.8)
Ako je bilo pravo da David utoli svoju glad jedenjem kruha koji je bio
izdvojen za svetu uporabu, tada je bilo u redu da apostoli udovolje svojim
potrebama trganjem klasova tijekom svetih subotnjih sati. Štoviše, svećenici
u Hramu obavljali su veći rad subotom nego ostalim danima. Isti rad u svje-
tovnim poslovima bio bi grješan, ali rad svećenika bio je u službi Bogu. Oni
su vršili obrede koji su ukazivali na iskupiteljsku Kristovu moć i njihov rad
bio je u skladu sa svrhom subote. Međutim, sada je sam Krist došao. Učeni-
ci, radeći Kristovo djelo, bili su zaposleni u Božjoj službi, i ono što je nužno
za ostvarenje ovog djela bilo je pravilno činiti u subotnjem danu.
Krist je želio poučiti svoje učenike i svoje neprijatelje da služba Bogu
ima neopozivo prvenstvo. Cilj Božjeg djela u ovom svijetu je čovjekovo
otkupljenje, stoga ono što je potrebno učiniti subotom radi izvršenja ovog
djela u skladu je sa zakonom o suboti. Isus je okrunio svoj dokaz proglaša-
vajući da je On “gospodar subote”, On koji je iznad svakog pitanja i iznad
svakog zakona. Ovaj bezgranični Sudac oslobodio je svoje učenike kriv-
nje, pozivajući se na iste odredbe za koje su bili optuženi da ih krše.
Isus nije dopustio da ovo prođe samo s upućivanjem ukora svojim ne-
prijateljima. Izjavio je da su oni u svojoj sljepoći pogrešno razumjeli svr-
216
Subota
hu subote. Rekao je: “Da ste shvatili što znači riječ: ‘Više volim milosrđe
nego žrtvu’, ne biste osudili ovih nedužnih.” (Matej 12,7) Mnogi njihovi
kruti obredi ne mogu nadoknaditi nedostatak istinske čestitosti i nježne lju- 286
bavi koje će uvijek obilježavati pravog obožavatelja Boga.
Krist je opet ponovio istinu da žrtve same po sebi nemaju nikakvu vri-
jednost. One su bile sredstvo, a ne cilj. Njihov je cilj bio da usmjere ljude
k Spasitelju, i na taj ih način dovedu u sklad s Bogom. Bog cijeni službu
ljubavi. Kad ovo nedostaje, sam niz obreda jest uvreda za Njega. Tako je i
sa subotom. Ona je bila određena da dovede ljude u zajednicu s Bogom, ali
kad je njihov um bio obuzet zamornim obredima, cilj subote je promašen.
Samo vanjsko svetkovanje subote bilo je ruganje.
Jedne druge subote, kad je Isus ušao u sinagogu, vidio je čovjeka sa
suhom rukom. Farizeji su Ga promatrali, željni da vide što će učiniti. Spa-
sitelj je dobro znao da će zbog liječenja u subotu biti smatran prekršite-
ljem, ali nije oklijevao da poruši zid običajnih zahtjeva kojima je subota
bila okružena. Isus je naložio bolesnom čovjeku da ustane i tada je zapitao:
“Što je dopušteno u subotu: činiti dobro ili zlo? spasiti život ili ga upropa-
stiti?” Među Hebrejima postojalo je pravilo po kome ne učiniti dobro, kad
čovjek ima priliku za to, znači činiti zlo; a propustiti da se spasi život, zna-
čilo je ubiti. Na ovaj način Isus se sreo s rabinima na njihovom tlu. “Šutjeli
su. Tada ih srdito sve naokolo pogleda te, ožalošćen zbog tvrdoće njihova
srca, rekne čovjeku: Ispruži ruku! On je ispruži i ruka mu ozdravi.” (Mar-
ko 3,4.5)
Kad je upitao: “Je li dopušteno u subotu liječiti?” Isus je odgovorio:
“Ima li tko među vama da svoju jedinu ovcu, kad bi u subotu upala u jamu,
ne bi prihvatio i izvadio? A koliko je vredniji čovjek od ovce? Dakle, slo-
bodno je subotom činiti dobro.” (Matej 12,10-12)
Uhode se nisu usuđivale odgovoriti Kristu u prisutnosti mnoštva, iz
straha da ne upadnu u poteškoće. Znali su da je On govorio istinu. Radije
bi pustili čovjeka da pati nego da krše svoju predaju, dok bi životinju oslo-
bodili zbog gubitka koji bi vlasnik pretrpio ako bi ona bila zanemarena. Na
taj način za nijemu životinju pokazivali su više staranja nego za čovjeka,
koji je stvoren po Božjem obličju. Ovo prikazuje djelovanje svih lažnih
religija. One potječu iz čovjekove čežnje da se uzdigne iznad Boga, ali
konačni rezultat je spuštanje čovjeka ispod životinje. Svaka religija koja
217
Čežnja vjekova
se bori protiv Božje vladavine lišava čovjeka slave koju je imao prilikom
stvaranja i koja će mu se u Kristu ponovno vratiti. Svaka lažna religija uči
287 svoje pristaše da se nemarno odnose prema ljudskim potrebama, patnjama
i pravima. Evanđelje daje veliku vrijednost ljudskom rodu otkupljenom
Kristovom krvlju i uči nježnom uvažavanju čovjekovih želja i patnji. Gos-
podin kaže: “Rjeđi će biti čovjek neg’ žeženo zlato, rjeđi samrtnik od zlata
ofirskog.” (Izaija 13,12)
Kad se Isus okrenuo farizejima s pitanjem treba li u subotnjem danu
činiti dobro ili zlo, je li po zakonu spašavati život ili ubijati, sučelio ih je s
njihovim zlim namjerama. S ogorčenom mržnjom tražili su Njegov život,
dok je On spašavao život i mnoštvu donosio radost. Je li bilo bolje ubijati
subotom, kao što su to namjeravali učiniti, nego liječiti bolesne kao što je
On to činio? Je li bilo pravednije nositi ubojstvo u srcu tijekom Božjeg sve-
tog dana, nego voljeti sve ljude, što se izrazilo u djelima milosrđa?
Izlječenjem suhe ruke Isus je osudio običaj Hebreja, a četvrtu zapovi-
jed ostavio da stoji onako kako ju je Bog dao. “Valja u subotu dobro činiti”
izjavio je On. Odbacivanjem besmislenih hebrejskih ograničenja Krist je
uzdigao subotu, dok su oni koji su se žalili na Njega omalovažavali Božji
sveti dan.
Oni koji drže da je Krist ukinuo Zakon, uče da je On kršio subotu i
opravdao svoje učenike što to isto čine. Na taj način oni, zapravo, zauzi-
maju isti stav kao i Hebreji u svojoj sitničavosti. U ovome oni proturječe
svjedočanstvu samoga Krista koji objavljuje: “... kao što sam i ja vršio za-
povijedi Oca svog te ostajem u njegovoj ljubavi.” (Ivan 15,10) Ni Spasi-
telj, a ni njegovi sljedbenici nisu prekršili zakon o suboti. Krist je bio živi
predstavnik Zakona. U Njegovu životu nije postojao nijedan prekršaj nje-
govih svetih pravila. Promatrajući ovaj narod svjedoka koji je tražio priliku
da Ga osudi, On je neizazvan mogao kazati: “Tko će mi od vas dokazati
neki grijeh?” (Ivan 8,46)
Spasitelj nije došao odbaciti ono što su govorili patrijarsi i proroci;
jer je On sam govorio preko ovih predstavnika. Sve istine Božje Riječi
potekle su od Njega. Međutim, ovi neprocjenjivi dragulji bili su stavljeni
u pogrešne okvire. Njihov dragocjeni sjaj postao je sluga zabludi. Bog je
288 želio da se izvade iz okvira zablude i stave u okvir istine. Ovo djelo mogla
je izvršiti samo božanska ruka. Svojom povezanošću sa zabludom, istina
218
Subota
219
Čežnja vjekova
220
30
“I on postavi Dvanaestoricu”
“Zatim se uspne na goru te pozva k sebi one koje odabra. Oni dođoše 290
k njemu. I on postavi Dvanaestoricu da ga prate, da ih šalje da propovije-
daju.”
Na obronku planine ispod drveća što je pružalo zaklon, nedaleko od
Galilejskog mora, dvanaestorica su pozvana u apostolsku službu i tu je iz-
govoren i Govor na Gori. Polja i brda bili su omiljena mjesta Isusova bo-
ravka i znatan dio Njegova učenja iskazan je pod vedrim nebom prije no u
Hramu ili sinagogama. Nijedna sinagoga ne bi mogla primiti mnoštvo koje
Ga je slijedilo, ali to nije jedini razlog zbog koga je izabrao da poučava u
poljima i gajevima. Isus je volio prizore u prirodi. Za Njega je svako tiho
mjesto bilo sveti hram.
Pod drvećem u Edenu prvi su stanovnici Zemlje izabrali svoje sve-
tište. Tu je Krist održavao vezu s Ocem čovječanstva. Kad su prognani iz
raja, naši su praroditelji i dalje održavali bogoslužja na poljima i gajevi-
ma, i tu ih je Krist nalazio s evanđeljem svoje milosti. Krist je govorio s
Abrahamom pod hrastovima kod Mamre; s Izakom kad je uvečer odlazio 291
u polja da se moli; s Jakovom na padini brežuljka kod Betela; s Mojsijem
usred midjanskih planina i s dječakom Davidom dok je čuvao svoja stada.
Po Kristovoj uputi hebrejski je narod petnaest stoljeća svake godine napu-
štao svoje domove tjedan dana i stanovao u sjenicama načinjenim od zele-
na granja “palmovih grana, grančica s lisnatih drveta i potočne vrbovine”.
(Levitski zakonik 23,40)
221
Čežnja vjekova
222
I on postavi Dvanaestoricu
s Njim prisnije no ostali i bili svjedoci većeg broja Njegovih čuda. Petar,
Jakov i Ivan bili su u još bliskijoj vezi s Njim. Bili su gotovo stalno s Njim,
prateći Njegova čuda i slušajući njegove riječi. Ivan se progurao najbliže
Isusu, tako da se isticao kao onaj koga je Isus volio. Spasitelj ih je sve vo-
lio, ali Ivanov duh bio je najprijemčiviji. Bio je mlađi od ostalih i s djeti-
njim je povjerenjem otvorio svoje srce Isusu. Tako je stekao veću Kristovu
naklonost, pa su preko njega Spasiteljeva najdublja duhovna učenja prene-
sena Njegovom narodu.
Na čelu jedne od skupina u koje su apostoli bili podijeljeni, stoji Fi-
lipovo ime. On je bio prvi učenik kome je Isus uputio jasan nalog: “Hajde
za mnom.” Filip je bio iz Bethezde, Andrijina i Petrova grada. On je slušao
učenje Ivana Krstitelja i čuo kad je Ivan proglasio Krista za Božje Janje.
Filip je iskreno tražio istinu, ali je bio spora srca za vjerovanje. Premda se
i sam pridružio Kristu, ipak njegovo objavljivanje Krista Natanaelu po-
kazuje da nije bio posve uvjeren u Kristovo Božanstvo. Premda je glas s
neba proglasio Krista Božjim Sinom, za Filipa je On bio “Isus, sin Josipa
iz Nazareta”. (Ivan 1,45) Filipov nedostatak vjere pokazao se ponovno kad 293
je nahranjeno pet tisuća ljudi. Isus je želio da ga okuša kad je upitao: “Gdje
da kupimo kruha da jedu ovi ljudi?” Filipov odgovor otkrio je njegovo ne-
vjerstvo: “Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo do-
bije.” (Ivan 6,5.7) Isus je bio žalostan. Premda je Filip vidio Njegovo djelo
i osjetio Njegovu silu, ipak nije imao vjere. Kad su se Grci raspitivali kod
Filipa za Isusa, nije iskoristio priliku da ih upozna sa Spasiteljem, nego se
obratio Andriji. Opet, u onim posljednjim trenucima prije raspeća, Filipove
su riječi obeshrabrivale vjeru. Kad je Toma rekao Isusu: “Gospodine... ne
znamo kamo ideš. Kako bismo mogli poznavati put?” Spasitelj je odgovo-
rio: “Ja sam put, istina i život... Kad biste mene poznavali, poznavali biste
i Oca mog.” Filipov odgovor otkrio je nevjerstvo: “Gospodine, pokaži nam
Oca, i dosta nam je!” (Ivan 14,5-8) Učenik koji je tri godine bio s Isusom
bio je tako spora srca, tako slab u vjeri.
U sretnoj suprotnosti s Filipovim nevjerstvom bilo je Natanaelovo
djetinje povjerenje. On je bio čovjek vrlo iskrene naravi, čovjek čija je vje-
ra počivala u nevidljivoj stvarnosti. Ipak, Filip je bio učenik u Kristovoj
školi i božanski je Učitelj strpljivo podnosio njegovo nevjerstvo i sporo ra-
zumijevanje. Kad se Sveti Duh izlio na učenike, Filip je postao učitelj po
223
Čežnja vjekova
224
I on postavi Dvanaestoricu
225
Čežnja vjekova
226
I on postavi Dvanaestoricu
koje žele spasiti. Krist je uzeo na sebe ljudsku prirodu, da bi se mogao pri-
bližiti čovječanstvu. Božanskoj prirodi bila je potrebna ljudska priroda; jer
je donošenje spasenja svijetu zahtijevalo i božansko i ljudsko. Božanskoj
prirodi bila je potrebna ljudska priroda da bi čovječanstvo moglo imati ka-
nal za vezu između Boga i čovjeka. Tako je i sa slugama i vjesnicima Kri-
stovim. Čovjeku je potrebna sila koja je izvan njega i iznad njega, da bi ga 297
obnovila po Božjem obličju i pripremila za izvršenje Božjeg djela; ali ovo
ne čini ljudsko sudjelovanje nebitnim. Ljudski rod oslanja se na božansku
silu, Krist prebiva u srcu vjerom, i suradnjom s božanskim silama čovjeko-
ve snage postaju upotrebljive za dobro.
Onaj koji je pozvao galilejske ribare, još poziva ljude u svoju službu.
On želi da svoju silu iskaže isto toliko kroz nas kao i kroz svoje prve učeni-
ke. Ma koliko bili nesavršeni i grješni, Gospodin nam pruža svoju ponudu
da dođemo na božansko poučavanje kako bismo, ujedinivši se s Kristom,
mogli činiti Božja djela.
“Ali ovo blago nosimo u zemljanim posudama da se ona izvanred-
na uspješnost pripisuje Bogu, a ne nama.” (2. Korinćanima 4,7) Stoga je
propovijedanje evanđelja povjereno grješnim ljudima, a ne anđelima. Ovo
otkriva da sila koja djeluje kroz slabosti ljudske naravi jest Božja sila, pa
smo na taj način ohrabreni u vjerovanju da sila koja može pomoći drugi-
ma, koji su isto tako slabi kao i mi, može pomoći i nama. A oni koji i sami
“nose na sebi slabost” trebaju “biti blagi prema onima koji iz neznanja
griješe”. (Hebrejima 5,2) Pošto su i sami ugroženi, oni poznaju opasnosti
i poteškoće puta i stoga su pozvani da dosegnu druge koji se nalaze u slič-
noj ugroženosti. Postoje duše zbunjene sumnjom, opterećene slabostima,
slabe u vjeri i nespremne da se uhvate za Nevidljivoga; ali prijatelj koga
mogu vidjeti, koji dolazi k njima umjesto Krista, može postati alka koja će
pričvrstiti njihovu kolebljivu vjeru za Krista.
Zajedno s nebeskim anđelima trebamo postati djelatnici u predstav-
ljanju Isusa svijetu. Gotovo s nestrpljivom željom anđeli očekuju našu su-
radnju; jer čovjek mora postati kanal za vezu s čovjekom. Kad s posveće-
njem cijeloga srca predamo sebe Kristu, anđeli se raduju što mogu otkriti
Božju ljubav preko naših glasova.
227
31
Govor na Gori
228
Govor na Gori
229
Čežnja vjekova
230
Govor na Gori
231
Čežnja vjekova
232
Govor na Gori
233
Čežnja vjekova
234
Govor na Gori
nost moraju čuvati u našim srcima. Naše ispovijedanje vjere može objav-
ljivati teoriju religije, ali naša stvarna pobožnost propovijeda riječ istine.
Dosljedan život, sveti razgovor, nepokolebljiva čestitost, djelotvoran, dra-
govoljan duh, primjer pobožnosti — to su sredstva kojima se svjetlost pre-
nosi svijetu.
Isus se nije zadržavao na odredbama Zakona, ali nije ostavio svoje
slušatelje u uvjerenju da je došao odbaciti njegove zahtjeve. Znao je da
uhode stoje spremne kako bi Ga uhvatile za svaku riječ koja bi se mogla
iskriviti da služi njihovom cilju. Znao je za predrasudu koja je postojala u
mislima mnogih Njegovih slušatelja, i stoga nije govorio ništa što bi uzdr-
malo njihovu vjeru u religiju i ustanove koje su im predane preko Mojsija.
Krist je osobno dao i moralni i obredni zakon. Nije došao uništiti povje-
renje u vlastite upute. U skladu sa svojim velikim poštovanjem Zakona i
Proroka, pokušavao je oboriti zid zahtjeva predaja kojim su Hebreji bili
ograđeni. Dok je odbacivao njihovo pogrešno tumačenje Zakona, brižljivo
je opominjao svoje učenike da ne odbacuju životne istine koje su povjere-
ne Hebrejima.
Farizeji su bili ponosni na svoju poslušnost Zakonu; pa ipak, tako su
malo poznavali njegova načela u svakidašnjem životu, da su im Spasite-
ljeve riječi zvučale kao hereza. Kad je očistio besmislice kojima je istina
bila zatrpana, smatrali su da je odbacio i samu istinu. Došaptavali su jedan
drugome da On omalovažava Zakon. Čitao je njihove misli i odgovorio
im riječima: “Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke! Ne
dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim.” Ovim je Isus pobio optužbe fari-
zeja. Njegovo poslanje u svijetu bilo je da obrani svete zahtjeve Zakona za
koje su Ga optuživali da ih krši. Da se Božji Zakon mogao promijeniti ili 308
ukinuti, Krist ne bi trebao snositi posljedice naših prijestupa. On je došao
objasniti odnos Zakona prema čovjeku i slikovito prikazati njegova pravila
vlastitim životom poslušnosti.
Bog nam je dao svoje svete propise zato što voli ljudski rod. Da bi
nas zaštitio od posljedica prijestupa, otkrio je načela pravde. Zakon je izraz
Božje milosti; kad ga prihvaćamo u Kristu, on postaje naša misao. On nas
uzdiže iznad sile prirodnih želja i sklonosti, iznad kušnji koje vode u gri-
jeh. Bog želi da budemo sretni i On nam daje pravila Zakona da bismo slu-
šajući ih mogli imati radost. Kad su prigodom Kristova rođenja anđeli pje-
235
Čežnja vjekova
vali: “Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi!” (Luka 2,14),
objavljivali su načela Zakona koji je On došao učiniti velikim i slavnim.
Kad je Zakon objavljen na Sinaju, Bog je objavio ljudima svetost svo-
ga karaktera, kako bi isticanjem suprotnosti mogli vidjeti grješnost svoga
karaktera. Zakon im je predan da ih osvjedoči o grijehu i otkrije im njiho-
vu potrebu za Spasiteljem. On bi to učinio da su njegova načela bila pri-
mijenjena na srce s pomoću Svetoga Duha. Ovo se djelo još uvijek mora
obavljati. U Kristovom životu zakonska su načela učinjena jasnim; i dok
Božji Sveti Duh utječe na srce, dok Kristova svjetlost otkriva ljudima nji-
hovu potrebu za Njegovom krvi koja čisti i za Njegovom pravdom koja
opravdava, Zakon je još uvijek sredstvo koje nas dovodi Kristu da bismo
mogli biti opravdani vjerom. “Savršen je Zakon Jahvin — dušu krijepi.”
(Psalam 19,8)
“Dok opstoji nebo i zemlja”, rekao je Isus, “ni jedna jota, ni jedna ko-
vrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari.” Sunce
koje sija na nebu, čvrsta zemlja na kojoj prebivate, Božji su svjedoci da je
Njegov Zakon nepromjenjiv i vječan. Premda oni mogu proći, božanska će
pravila ostati. “Lakše da prođu nebo i zemlja nego da propadne jedna ko-
vrčica iz Zakona.” (Luka 16,17) Sustav slika koji je upućivao na Isusa kao
na Božje Janje morao se ukinuti prigodom Njegove smrti; ali pravila Deset
zapovijedi nepromjenjiva su kao i Božje prijestolje.
Budući da je “savršen Zakon Jahvin”, svako udaljavanje od njega
mora biti zlo. Krist osuđuje one koji su neposlušni Božjim zapovijedima
309 i uče i druge da tako čine. Spasiteljev život poslušnosti ispunjavao je sve
zahtjeve Zakona; On je dokazao da se u ljudskoj prirodi može držati Zakon
i pokazao savršenstvo karaktera koje poslušnost razvija. Svi koji su po-
slušni, kao što je i On bio poslušan, isto tako objavljuju da je Zakon “svet
i pravedan i dobar”. (Rimljanima 7,12) S druge strane, svi koji krše Bož-
je zapovijedi podržavaju Sotoninu tvrdnju da je Zakon nepravičan i da se
ne može slušati. Na taj način oni podržavaju prijevare velikog protivnika
i obeščašćuju Boga. Oni su djeca Zloga koji je bio prvi pobunjenik protiv
Božjeg zakona. Dopustiti im pristup na Nebo značilo bi ponovno unijeti
klice nesloge i pobune i ugroziti blagostanje svemira. Nijedan čovjek koji
svojom voljom zanemaruje jedno načelo Zakona neće ući u nebesko kra-
ljevstvo.
236
Govor na Gori
237
Čežnja vjekova
238
Govor na Gori
239
Čežnja vjekova
240
Govor na Gori
241
Čežnja vjekova
grada ne daje zbog naše zasluge, ipak će ona biti u omjeru s radom obav-
ljenim kroz Kristovu milost.
Na taj način Krist je izložio načela svog kraljevstva i ukazao na njih
kao na velika životna pravila. Da bi istaknuo pouku, dodao je jedan sliko-
viti primjer. Nije dovoljno, rekao je, da samo slušate moje riječi. Poslušno-
šću morate ih učiniti temeljem svog karaktera. Ja je samo živi pijesak. Ako
zidate na ljudskim teorijama i umotvorinama, vaša će se kuća srušiti. Nju
će zbrisati vjetrovi kušnji, oluje probe. Međutim, ova načela koja sam vam
ja dao odoljet će. Primite me; zidajte na mojim riječima: “Svatko tko sluša
ove moje riječi i izvršava ih može se usporediti s mudrim čovjekom koji
svoju kuću sagradi na litici. Udari pljusak, navališe potoci, dunuše vjetro-
vi i jurnuše na kuću, ali se ona ne sruši, jer je sagrađena na litici.” (Matej
7,24.25)
242
32
Rimski kapetan
Krist je rekao plemiću čijeg je sina iscijelio: “Ako ne vidite čudesne 315
znakove, vi nipošto nećete vjerovati.” (Ivan 4,48) Bio je ožalošćen što Nje-
gov narod traži ove vanjske znakove o Njegovom mesijanstvu. Stalno se
čudio njihovom nevjerstvu. Međutim, divio se vjeri rimskog kapetana koji
je došao k Njemu. Kapetan nije sumnjao u Kristovu silu. On Ga čak nije ni
molio da dođe i osobno učini čudo. “Samo reci riječ”, kazao je, “i ozdravit
će sluga moj.”
Kapetanov sluga, postavši oduzet, ležao je na samrti. Kod Rimljana
su sluge bili robovi, kupovani i prodavani na tržištu, i prema njima se po-
stupalo sa surovošću i zlostavljanjem; ali kapetan je bio naklonjen svom
sluzi pa je vrlo želio njegovo ozdravljenje. Vjerovao je da ga Isus može
izliječiti. On nije vidio Spasitelja, ali izvještaji što ih je čuo nadahnuli su ga
vjerom. Unatoč hebrejskom formalizmu, ovaj Rimljanin bio je osvjedočen
da je njihova religija bila nadmoćnija od njegove. Već je probio prepreke
nacionalnih predrasuda i mržnje koje su razdvajale osvajače i pokoreni na-
rod. Pokazao je poštovanje prema Božjoj službi i ljubaznosti prema Hebre-
jima kao Njegovim poštovateljima. U Kristovom učenju, kako mu je bilo
izneseno, našao je ono što je ispunjavalo potrebu njegove duše. Sve što je
bilo duhovno u njemu prihvatilo je Spasiteljeve riječi. Međutim, osjećajući
se nedostojnim da dođe pred Isusa, obratio se hebrejskim starješinama da
zamole za izlječenje njegovog sluge. Oni su poznavali Velikog Učitelja, pa 316
će znati, mislio je on, kako Mu prići da bi zadobili Njegovu naklonost.
243
Čežnja vjekova
244
Rimski kapetan
mamo ništa što bi nas preporučilo Bogu; ali razlog koji možemo uvijek
iznositi jest naše krajnje bespomoćno stanje, koje Njegovu otkupljujuću
silu čini nužnom. Odričući se svakog oslanjanja na sebe, možemo gledati
na golgotski križ i kazati:
“Moje su ruke prazne,
u Tvoj križ samo uzdam se.”
Hebreji su od djetinjstva poučavali o djelu Mesije. Njima su pripadale
nadahnute izjave patrijaraha i proroka i simbolična pouka iz žrtvene službe.
Međutim, podcijenili su svjetlost; pa u Isusu sada nisu vidjeli ništa što bi
poželjeli. Međutim, kapetan rođen u mnogoboštvu, odgajan u idolopoklon-
stvu carskog Rima, obučavan kao vojnik, prividno lišen duhovnog života
svojim odgojem i okolinom, još više odvojen licemjerjem Hebreja i prijezi-
rom svojih sunarodnjaka prema izraelskom narodu — ovaj čovjek shvatio
je istinu za koju su Abrahamova djeca bila slijepa. Nije čekao da vidi hoće li
Hebreji primiti Onoga koji je tvrdio da je njihov Mesija. Kad je svjetlo koje
“rasvjetljuje svakoga čovjeka došlo na ovaj svijet” (Ivan 1,9) zasjalo nad
njim, on je — premda izdaleka — razabrao slavu Božjeg Sina.
Za Isusa je ovo bilo važno djelo koje je evanđelje trebalo izvršiti među
neznabošcima. S radošću je unaprijed gledao okupljanje duša iz svih naro-
da u Njegovo kraljevstvo. S dubokom žalosti prikazao je Hebrejima rezul-
tat njihovog odbacivanja Njegove milosti: “Zato vam velim da će mnogi 318
doći s istoka i zapada te sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom
u kraljevstvu nebeskom, dok će sinovi kraljevstva biti bačeni u krajnju
tamu, gdje će biti plač i škrgut zubâ.” Ah, koliko je onih koji se još uvijek
pripremaju za isto sudbonosno razočaranje! Dok duše u tami neznaboštva
prihvaćaju Njegovu milost, koliko je mnogo onih u kršćanskim zemljama
nad kojima svjetlost sja samo da bi bila zanemarena!
Više od trideset kilometara od Kafarnauma na jednoj padini koja se
uzdizala iznad prostrane, divne jizreelske ravnice, ležalo je selo Nain, pre-
ma kome se Isus sada uputio. Mnoštvo, Njegovi učenici i drugi bili su s
Njim i cijelim putom ljudi su prilazili, čeznući za Njegovim riječima ljuba-
vi i sućuti, noseći svoje bolesnike da ih izliječi i stalno se nadajući da će On
koji je posjedovao tako čudesnu silu proglasiti sebe kraljem Izraela. Mnoš-
tvo se tiskalo idući za Njegovim stopama i radosna pratnja puna iščekiva-
nja išla je za Njim stjenovitom stazom prema vratima planinskog sela.
245
Čežnja vjekova
246
Rimski kapetan
247
33
Tko su braća moja?
248
Tko su braća moja?
ako se duša pokaje i povjeruje, krivnja je oprana Kristovom krvlju; ali onaj
koji odbaci djelovanje Svetoga Duha, postavlja se tamo gdje ga pokajanje
i vjera ne mogu dosegnuti. Svojim Duhom Bog radi na srcu; kad ljudi na-
mjerno odbace Duha i izjave da je On od Sotone, presijecaju dovod kojim
Bog može održavati vezu s njima. Kad se Duh zauvijek odbaci, onda ne
postoji ništa više što bi Bog mogao učiniti za čovjeka.
Farizeji kojima je Isus uputio ovu opomenu ni sami nisu vjerovali u
optužbu koju su iznijeli protiv Njega. Nije bilo nijednog od tih dostojan-
stvenika koji nisu osjećali privlačnost prema Spasitelju. U svojim su srci-
ma čuli glas Duha koji Ga je proglašavao za Pomazanika Izraela, i koji ih
je poticao da se i sami priznaju za Njegove učenike. U svjetlosti Njegove
nazočnosti, shvatili su svoju neposvećenost i čeznuli za pravdom koju sami
nisu mogli ostvariti. Međutim, pošto su Ga odbacili, bilo bi previše poni-
žavajuće da Ga prihvate kao Mesiju. Budući da su svoje noge postavili
na stazu nevjerstva, bili bi odviše gordi da priznaju svoju zabludu. Da bi
izbjegli priznavanje istine, očajničkom su žestinom pokušali osporiti Spa-
siteljevo učenje. Dokaz Njegove moći i milosti doveo ih je do očaja. Nisu
mogli spriječiti Spasitelja da čini čuda, nisu mogli ušutkati Njegovo uče-
nje; ali su činili sve što su mogli da Ga lažno predstave i izopače Njegove
riječi. Ipak ih je pratio Božji Duh koji osvjedočuje, pa su morali podignuti
mnogobrojne prepreke kako bi se oduprli Njegovoj sili. Najmoćnija pokre-
tačka sila koja je mogla pokrenuti ljudsko srce borila se s njima, ali joj se
oni nisu željeli pokoriti.
Bog nije taj koji zasljepljuje ljudima oči ili otvrdnjava njihova srca.
On im šalje svjetlost da bi ispravio njihove zablude i poveo ih sigurnim
stazama; tek odbacivanjem ove svjetlosti oči osljepljuju, a srce otvrdnja-
va. Često je ovaj tijek postupan i gotovo neprimjetan. Svjetlost dopire do
duše preko Božje Riječi, preko Njegovih slugu ili neposrednim djelova-
njem Njegovog Duha; ali kad se ijedan zračak svjetlosti prezre, nastaje dje-
lomična umrtvljenost duhovnih osjetila, pa se sljedeće otkrivanje svjetlosti
mnogo nejasnije raspoznaje. Tako se tama povećava, sve dok ne nastane
noć u duši. Tako je to bilo s ovim hebrejskim vođama. Bili su uvjereni da 323
božanska sila prati Krista, ali da bi se oduprli istini, pripisivali su rad Sve-
toga Duha Sotoni. Čineći to oni su svojevoljno izabrali prijevaru; pokorili
su se Sotoni i otad su bili pod vlašću te sile.
249
Čežnja vjekova
250
Tko su braća moja?
ravno djelo, koje uvodi nadnaravni sastojak u čovjekovu narav. Duša koja
se podčini Kristu postaje Njegova tvrđava, koju On drži u svijetu pobune
i nastoji da nijedan drugi autoritet, osim Njegovog, ne bude u njoj priznat.
Duša koju tako drže nebeske sile neosvojiva je za Sotonine napade. Me-
đutim, ako se ne podčinimo Kristovoj vlasti, nama će zagospodariti onaj
koji je zao. Mi se moramo naći pod vlašću ili jedne ili druge od ove dvije
velike sile koje su u sukobu za vrhovnu vlast u svijetu. Ne moramo svoje-
voljno izabrati službu carstva tame da bismo pali pod njegovu vlast. Do-
voljno je samo da zanemarimo povezati se s kraljevstvom svjetlosti. Ako
ne surađujemo s nebeskim silama, Sotona će zauzeti srce i načiniti ga svo-
jim prebivalištem. Jedina obrana od zla je Krist koji prebiva u srcu s po-
moću vjere u Njegovu pravdu. Sve dok ne postanemo životno povezani s
Bogom, nećemo se nikada moći oduprijeti nesvetom utjecaju samoljublja,
samozadovoljstva i sklonosti prema grijehu. Mi možemo napustiti mno-
ge loše navike, za neko vrijeme možemo raskinuti zajednicu sa Sotonom;
ali bez životne veze s Bogom, koja se ostvaruje podčinjavanjem Njemu iz
trenutka u trenutak, bit ćemo poraženi. Bez osobnog poznanstva i stalne
zajednice s Kristom prepušteni smo na milost i nemilost neprijatelju, i na
kraju ćemo provoditi njegove naloge. “Tim bude posljednje stanje onoga
čovjeka gore od prvoga. Tako će biti”, kaže Isus, “i ovome pokvarenom na-
raštaju.” Nema tvrdokornijih ljudi od onih koji su prezirali poziv milosti i
prkosili Duhu blagodati. Najuobičajeniji izraz grijeha protiv Svetoga Duha
je uporno omalovažavanje nebeskog poziva na pokajanje. Svaki korak u
odbacivanju Krista jedan je korak prema odbacivanju spasenja i prema gri-
jehu protiv Svetoga Duha.
Odbacujući Krista hebrejski je narod učinio neoprostiv grijeh; a odbi-
janjem poziva milosti i mi možemo učiniti istu grešku. Mi vrijeđamo Kne- 325
za života i izlažemo Ga sramoti pred Sotoninom zbornicom i pred svemi-
rom kad odbijamo slušati Njegove opunomoćene vjesnike i umjesto njih
slušamo Sotonine posrednike koji žele odvojiti dušu od Krista. Sve dok tko
ovo čini, ne može naći nadu ili oprost, i na kraju će izgubiti svaku želju da
se pomiri s Bogom.
Dok je Isus još poučavao narod, Njegovi učenici donijeli su vijest da
su Njegova majka i braća vani i da Ga žele vidjeti. Znao je što se nalazilo u
njihovim srcima, pa “onomu koji mu to javi odgovori: ‘Tko je moja majka,
251
Čežnja vjekova
i tko su moja braća?’ I pruži ruku prema svojim učenicima te reče: ‘Evo
moje majke i moje braće! Tko god, naime, vrši volju moga nebeskog Oca,
on je moj brat, moja sestra i majka.’”
Svi koji su željeli primiti Krista vjerom bili su sjedinjeni s Njim ve-
zom koja je prisnija od ljudskih rodbinskih veza. Oni će postati jedno s
Njim, kao što je i On bio s Ocem. Njegova majka bila je bliskija i spasono-
snije povezana s Njim, kao ona koja je vjerovala i provodila u djelo Nje-
gove riječi, nego kroz svoje prirodno srodstvo. Njegova braća ne bi imala
nikakvu korist iz svoje veze s Njim, sve dok Ga ne bi prihvatili kao svog
osobnog Spasitelja.
Kakvu bi potporu Krist imao od svojih zemaljskih rođaka da su vje-
rovali u Njega kao u Onoga koji je došao s Neba i da su surađivali s Njim
u izvršavanju Božjeg djela! Njihovo nevjerstvo bacilo je sjenku na Isusov
zemaljski život. Ono je predstavljalo dio gorčine čaše boli koju je On ispio
za nas.
326 Božji Sin je duboko osjećao neprijateljstvo raspaljeno u ljudskom
srcu protiv evanđelja, i ono je za Njega bilo najbolnije u Njegovom domu,
zato što je Njegovo srce bilo puno ljubaznosti i ljubavi i zato što je cijenio
nježnu pažljivost u obiteljskim odnosima. Njegova braća željela su da On
odobri njihove zamisli, premda bi to bilo u potpunom neskladu s Njego-
vom božanskom zadaćom. Gledali su na Njega kao na Onoga kome je po-
treban savjet. Sudili su o Njemu sa svoje ljudske točke gledišta i smatrali
su da bi, govoreći samo ono što bi bilo prihvatljivo za književnike i farize-
je, izbjegao neslogu i sukobe koje su izazvale Njegove riječi. Smatrali su
Ga nerazumnim kad je tvrdio da ima božanski autoritet i kad se pred rabi-
nima postavljao kao Onaj koji kori njihove grijehe. Znali su da farizeji tra-
že priliku da Ga optuže i smatrali su da im je On dao dovoljno povoda.
Svojim slabim mjerilima nisu mogli prozreti poslanje koje je došao
ispuniti i stoga nisu mogli suosjećati s Njim u Njegovim kušnjama. Njiho-
ve grube, prijezirne riječi pokazivale su da nemaju pravo razumijevanje o
Njegovom karakteru i da nisu prepoznali sjedinjenje božanske prirode s
ljudskom. Često su Ga viđali obuzetog boli, ali umjesto da Ga utješe, svo-
jim duhom i riječima samo su ranjavali Njegovo srce. Njegova je osjetlji-
va narav stavljana na muke, Njegove su pobude pogrešno razumijevane, a
Njegov je rad bio nepriznat.
252
Tko su braća moja?
253
Čežnja vjekova
254
34
Poziv
“Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.” 328
Ove riječi utjehe Isus je izgovorio mnoštvu koje Ga je pratilo. Spasitelj je
rekao da jedino kroz Njega ljudi mogu primiti spoznaju o Bogu. O svojim
učenicima govorio je kao o onima koji su primili znanje nebeskih veličina.
Nikoga nije ostavljao da se osjeća izdvojenim od Njegova staranja i ljuba-
vi. Svi koji su umorni i natovareni mogu doći k Njemu.
Književnici i rabini, sa svojim iscrpljujućim poštovanjem vjerskih
formi, imali su potrebe koju obredi pokajanja nikada nisu mogli ispuniti.
Carinici i grješnici mogli su se pretvarati kako su zadovoljni osjetilnim i
zemaljskim, ali u njihovim srcima živjelo je nepovjerenje i strah. Isus je
promatrao žalosne i one čije je srce bilo opterećeno, one koji su izgubili
nadu, i koji su pokušali zemaljskim radostima umiriti dušu ispunjenu če-
žnjom, pozivajući sve da u Njemu nađu odmor.
Nježno je pozvao ljude koji su naporno radili: “Uzmite jaram moj
na se, i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj
svojim dušama.
” Tim riječima Krist govori svakom ljudskom biću. Znali to ili ne,
svi su umorni i natovareni. Svi su pritisnuti teretima koje samo Krist može
ukloniti. Najteži teret koji nosimo jest teret grijeha. Kad bismo bili ostav-
ljeni da sami nosimo ovaj teret, on bi nas uništio. Međutim, Bezgrješni je 329
zauzeo naše mjesto. “A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju.” (Izaija
53,6) On je ponio teret naše kazne. On će uzeti teret s naših umornih pleća.
255
Čežnja vjekova
256
Poziv
257
Čežnja vjekova
258
Poziv
usporedi s onim što će nastati poslije? “Zato stoje pred prijestoljem Bož-
jim i služe mu dan i noć u njegovu hramu. A onaj koji sjedi na prijestolju
spustit će se na njih da boravi s njima. I više nigda ‘neće ni ogladnjeti ni
ožednjeti’; više ih nigda neće moriti ni ‘sunce’ ni ikakva ‘žega’, jer ‘će ih’
Janje, koje stoji nasred prijestolja, ‘pasti i voditi na izvore žive vode’. ‘I
Bog će otrti svaku suzu’ s njihovih očiju.” (Otkrivenje 7,15-17)
259
35
“Utišaj se, umukni”
333 Taj dan u Isusovom životu bio je prepun događaja. Kraj Galilejskog
mora izgovorio je svoje prve priče, poznatim slikovitim prikazima ponov-
no objašnjavajući narodu narav svojega kraljevstva i način na koji ono
treba biti zasnovano. Svoj rad povezao je s radom sijača, razvoj svog kra-
ljevstva s razvojem gorušičnog sjemena i djelovanjem kvasca u tri mjere
brašna. Veliko završno odvajanje pravednih od zlih prikazao je pričama o
pšenici i kukolju i o ribarskoj mreži. Neusporediva dragocjenost istina što
ih je učio prikazana je sakrivenim blagom i skupocjenim biserom, dok je
pričom o domaćinu poučio svoje učenike kako trebaju raditi kao Njegovi
predstavnici.
Cijeli dan učio je i liječio, a kad se spustila večer, mnoštvo je još uvi-
jek bilo oko Njega. Služio im je dan za danom, jedva zastajući da bi uzeo
hranu ili se odmorio. Zlobno kritiziranje i pogrešno predočavanje kojim su
Ga farizeji stalno proganjali, učinili su Njegov rad znatno težim i mučni-
jim; sad je na kraju dana bio tako premoren da je odlučio potražiti odmor
na nekom osamljenom mjestu preko jezera.
Istočna obala Genezareta bila je nenastanjena, jer su se tu i tamo kraj
jezera nalazili gradovi; ipak bila je to pusta oblast u usporedbi sa zapad-
334 nom stranom. Stanovništvo je bilo više neznabožačko no hebrejsko i odr-
žavalo je slabe veze s Galilejom. Tako je ovaj kraj nudio Isusu samoću
koju je tražio, pa je sada naložio svojim učenicima da Ga tamo prate.
260
Utišaj se, umukni
261
Čežnja vjekova
jao je usred svojih učenika, dok je bura bjesnjela, valovi se razbijali nad
njima i munje osvjetljavale njegovo lice. Podigao je svoju ruku, kojom je
tako često činio djela milosti, i progovorio razbješnjelom moru: “Utišaj se!
Umukni!”
Bura je stala. Silni se valovi smirili. Oblaci se razišli i nestali, a zvi-
jezde zasjale. Lađa se smirila na tihome moru. Tada, okrenuvši se svojim
učenicima, Isus je žalosno upitao: “Zašto se toliko strašite? Kako nemate
vjere?” (Marko 4,40)
Učenici su umuknuli. Čak ni Petar nije pokušao izraziti strahopošto-
vanje što je ispunjavalo njegovo srce. Čamci koji su krenuli da prate Isusa
bili su u istoj opasnosti kao i apostoli. Strah i beznađe obuzeli su i ljude u
čamcima; ali Isusova zapovijed unijela je mir u ovaj prizor pometnje. Že-
stina oluje približila je čamce jedne drugima i svi u njima vidjeli su čudo.
U miru koji je nastao zaboravljen je strah. Ljudi su šaputali jedan drugome:
“Tko je, dakle, ovaj, da mu se i vjetar i more pokoravaju?”
336 Kad su Ga probudili da se sretne s olujom, Isus je bio savršeno miran.
Nije bilo nikakvog straha ni u riječima ni u pogledu, jer nije bilo straha
u Njegovom srcu. Međutim, On nije počivao posjedujući svemoćnu silu.
Nije počivao u miru kao “Gospodar zemlje i mora i neba”. Tu je silu odlo-
žio jer kaže: “Ja sâm od sebe ne mogu ništa činiti.” (Ivan 5,30) On se uzdao
u Očevu moć. Isus je počivao u vjeri — vjeri u Božju ljubav i staranje — a
sila riječi koja je utišala buru bila je Božja sila.
Kao što je Isus počinuo vjerom u Očevoj brizi, tako i mi trebamo
počinuti u brizi našeg Spasitelja. Da su učenici imali povjerenja u Njega,
sačuvali bi mir. Njihov strah u vrijeme opasnosti otkrio je njihovo nevjer-
stvo. U svojim naporima da se spase, zaboravili su Isusa, i tek kad su se
razočarani u svoje oslanjanje na sebe okrenuli k Njemu, On im je mogao
pružiti pomoć.
Kako je iskustvo učenika često i naše iskustvo! Kad se navuku oluje
kušnje i žestoko sijevaju munje, a valovi nadiru preko nas, sami se borimo
s olujom, zaboravljajući da postoji Onaj tko nam može pomoći. Uzdamo se
u vlastitu snagu sve dok ne izgubimo nadu i gotovo ne izginemo. Tada se
sjetimo Isusa i ako Njega prizovemo da nas spasi, naš uzvik neće biti uza-
ludan. Premda sa žalošću kori naše nevjerstvo i samopouzdanje, On nikada
ne propušta pružiti nam pomoć koja nam je potrebna. Bilo na kopnu ili na
262
Utišaj se, umukni
moru, ako imamo Spasitelja u srcu, mi nemamo zašto strahovati. Živa vje-
ra u Otkupitelja utišat će more života i izbavit će nas od opasnosti na način
koji On smatra najboljim.
Postoji još jedna duhovna pouka iz ovog čuda smirivanja bure. Isku-
stvo svakog čovjeka svjedoči o istinitosti Pisma: “Ali opaki su poput mora
uzburkanog, koje se ne može smiriti... Nema mira grešnicima! govori Bog
moj.” (Izaija 57,20.21) Grijeh je razorio naš mir. Dok se “ja” ne pokori,
ne možemo naći mir. Nikakva ljudska sila ne može obuzdati strasti koje
gospodare srcem. Mi smo ovdje bespomoćni kao i učenici u utišavanju ra-
zbješnjele bure. Međutim, Onaj koji je naredio da se umire divovski valovi
u Galileji, izgovorio je riječ mira svakoj duši. Ma koliko žestoka bila bura,
oni koji se obrate Isusu s uzvikom: “Gospodine, spasi!” dobit će oslobođe-
nje. Njegova milost koja miri dušu s Bogom utišava borbu ljudskih strasti i
u Njegovoj ljubavi srce ima mir. “Smiri oluju u tih povjetarac, valovi mor-
ski umukoše. Obradovaše se tišini, u željenu luku on ih povede.” (Psalam 337
107,29.30) “Dakle: opravdani vjerom u miru smo s Bogom po našem Gos-
podinu Isusu Kristu.” “Mir će biti djelo pravde, a plod pravednosti — tra-
jan pokoj i uzdanje.” (Rimljanima 5,1; Izaija 32,17)
U rano jutro Spasitelj i Njegova pratnja došli su na obalu i svjetlost
sunca koje se rađalo kao da blagoslivlja mirom, dodirivala je more i ze-
mlju. Ali tek što su kročili na obalu, njihove oči zamijetile su prizor uža-
sniji od strašne bure. Iz nekog skrovišta među grobovima dva poremećena
čovjeka ustremila su se na njih da ih rastrgnu. Na ovim ljudima visjeli su
dijelovi lanaca koje su raskinuli bježeći s mjesta zatočenja. Tijelo im je
bilo u ranama, a posjekotine od oštra kamenja krvarile su. Njihove su oči
sijevale ispod duge, neuredne kose. Čini se da su demoni koji su vladali
nad njima potpuno izbrisali svaku sličnost s ljudskim bićem, pa su više sli-
čili na zvijeri nego na ljude.
Učenici i njihova pratnja pobjegli su užasnuti. Odmah su primijetili
da Isus nije bio s njima, pa su se okrenuli da Ga potraže. Stajao je tamo
gdje su Ga ostavili. On koji je stišao buru, koji je ranije sreo Sotonu i po-
bijedio ga, nije pobjegao pred ovim demonima. Kad su se ovi ljudi, škrgu-
ćući zubima i bacajući pjenu iz usta, približili Njemu, Isus je podigao istu
ruku koja je smirila valove, i ljudi nisu mogli prići bliže. Stajali su pred
Njim bijesni, ali bespomoćni.
263
Čežnja vjekova
264
Utišaj se, umukni
265
Čežnja vjekova
266
Utišaj se, umukni
267
36
Dodir vjere
268
Dodir vjere
zrak svojim naricanjem. Prisutnost mnoštva i jauk dirali su Isusov duh. Po-
kušao ih je umiriti govoreći: “Nemojte plakati, jer nije umrla, već spava!”
Ljutile su ih ove strančeve riječi. Vidjeli su dijete u zagrljaju smrti i stoga
Mu se podsmijevali. Zahtijevajući da svi napuste kuću, Isus je poveo sa so-
bom oca i majku ove djevojčice i tri učenika — Petra, Jakova i Ivana — i
svi su zajedno ušli u sobu umrle.
Isus se približio postelji i uzevši svojom rukom dječju ruku, nježno,
uobičajenim jezikom njezina doma, izgovorio riječi: “Djevojčice, ja ti go-
vorim, ustani!”
Drhtaj je odmah prošao kroz beživotno tijelo. Bilo života opet je ku-
calo. Usne su se razmaknule u osmijeh. Oči su se široko otvorile kao da se
bude iz sna i djevojka je u čudu promatrala skupinu kraj sebe. Ustala je, a
njezini su je roditelji zagrlili plačući od radosti.
Na putu prema kući ovog poglavara Isus je u mnoštvu sreo jednu ne-
sretnu ženu koju je dvanaest godina mučila bolest i učinila njezin život te-
retom. Sva svoja sredstva potrošila je na liječnike i lijekove, da bi na kraju
samo bila proglašena neizlječivom. Međutim, njezine su nade oživjele kad
je čula o iscjeljenjima što ih je Krist činio. Bila je uvjerena da bi, kad bi
samo mogla doći do Njega, bila izliječena. U slabosti i patnjama došla je
do obale na kojoj je On učio. Pokušala se progurati kroz mnoštvo, ali uza-
lud. Ponovno Ga je slijedila od kuće Levija-Mateja, ali Ga još uvijek nije
mogla dostignuti. Počela je očajavati, kad joj se On, krčeći svoj put kroz
mnoštvo, približio.
Zlatna prilika se pojavila. Bila je u prisutnosti Velikog Liječnika! Ali
usred te zbrke nije mogla govoriti s Njim, niti uhvatiti više od trenutačnog
prolaska Njegove pojave. U strahu da ne izgubi jedinu priliku za svoje is-
cjeljenje, progurala se naprijed, govoreći u sebi: “Dotaknem li se samo i
Njegovih haljina, ozdravit ću!” Dok je prolazio, posegnula je naprijed i
uspjela dirnuti samo rub Njegove odjeće. Tog trenutka znala je da je bila
iscijeljena. U tom jednom dodiru bila je usredotočena vjera njezinog života
i odmah su njezinu bol i slabost zamijenili snaga i savršeno zdravlje.
Sa zahvalnim srcem pokušala se izvući iz mnoštva, ali Isus je izne- 344
nada zastao i narod zajedno s Njim. Okrenuo se i gledajući okolo upitao
glasom koji se razgovijetno čuo iznad buke mnoštva: “Tko me se dotače?”
Narod je odgovorio na ovo pitanje začuđenim pogledom. Pošto su Ga gu-
rali sa svih strana i tu i tamo grubo pritiskivali, to je pitanje bilo čudno.
269
Čežnja vjekova
Petar, uvijek spreman da govori, rekao je: “Vidiš narod što se tiska
oko tebe... i pitaš: ‘Tko me se dotače?’” Isus je odgovorio: “Netko me se
dotače... jer sam osjetio da je iz mene izišla sila.” Spasitelj je mogao ra-
zlikovati dodir vjere od nemarnog dodira neopreznog mnoštva. Takvo po-
vjerenje ne smije ostati nezamijećeno. Želio je ovoj poniznoj ženi uputiti
riječi utjehe koje će za nju biti izvor radosti — riječi koje će biti blagoslov
za Njegove sljedbenike sve do kraja vremena.
Gledajući prema ženi, Isus je nastojao saznati tko Ga je dodirnuo.
Uviđajući da je zatajivanje uzaludno, ona je dršćući stupila naprijed i baci-
347 la se pred Njegove noge. Sa suzama zahvalnicama opisala je svoje patnje
i kako je našla iscjeljenje. Isus joj je nježno rekao: “Kćeri, tvoja te vjera
ozdravila, hajde u miru!” Nije pružio priliku za praznovjerje u kome bi se
iscjeljenje smatralo podarenim zbog samog čina dodira Njegove odjeće.
Iscjeljenje je ostvareno ne samim dodirom s Njim već vjerom koja se uhva-
tila za Njegovu božansku silu.
Začuđeno mnoštvo koje se tiskalo oko Isusa nije prepoznalo nikakvo
strujanje životne snage. Međutim, kad je bolesna žena ispružila svoju ruku
i dodirnula Ga, vjerujući da će ozdraviti, osjetila je silu ozdravljenja. Tako
je i u duhovnom životu. Govoriti površno o vjeri, moliti se bez duševne
gladi i žive vjere, nema nikakvu vrijednost. Formalna vjera u Krista koja
Ga prihvaća samo kao Spasitelja svijeta ne može nikada donijeti izlječe-
nje duši. Vjera koja spašava nije samo pristajanje razumom uz istinu. Onaj
koji čeka da stekne cjelovito znanje prije no što će pokazati vjeru, ne može
primiti blagoslov od Boga. Nije dovoljno samo vjerovati o Kristu; mi mo-
ramo vjerovati u Njega. Jedina vjera koja će nam koristiti jest ona koja Ga
prihvaća kao osobnog Spasitelja, koja usvaja Njegove zasluge. Mnogi drže
da je vjera određeno mišljenje. Spasonosna vjera jest sporazum po kojem
se oni koji prime Krista sami pridružuju zavjetnom odnosu s Bogom. Prava
vjera je život. Živa vjera znači povećanje životne sile, potpuno povjerenje
uz pomoć kojega duša postaje pobjedonosna sila.
Nakon izlječenja žene, Isus je želio da ona objavi blagoslov koji je
primila. Darovi koje nudi Radosna vijest ne smiju se primiti kriomice ili
uživati u tajnosti. Tako nas Gospodin poziva da priznamo Njegovu dobro-
tu: “Vi ste mi svjedoci, riječ je Jahvina, a ja sam Bog.” (Izaija 43,12)
Naše priznanje Njegove vjernosti izabrano je nebesko sredstvo za ot-
krivanje Krista svijetu. Mi trebamo prepoznati Njegovu milost onako kako
270
Dodir vjere
271
37
Prvi evanđelisti
349 Apostoli su bili članovi Isusove obitelji koja Ga je pratila dok je pje-
šice putovao kroz Galileju. Dijelili su s Njim napor i poteškoće koje su Ga
snalazile. Slušali su Njegova izlaganja, hodali su i razgovarali s Božjim
Sinom i iz Njegovih svakodnevnih pouka naučili kako raditi na uzdiza-
nju ljudskog roda. Dok je Isus služio nepreglednom mnoštvu okupljenom
oko sebe, Njegovi su učenici bili prisutni, željni da izvrše Njegov nalog i
olakšaju Njegov rad. Pomagali su u raspoređivanju naroda, u dovođenju
bolesnika Spasitelju i stvaranju udobnosti za sve. Pažljivo su tražili zainte-
resirane slušatelje, objašnjavali im Pisma i na raznolike načine djelovali za
njihovu duhovnu korist. Prenosili su ono što su naučili od Isusa i svakoga
dana stjecali bogata iskustva. Međutim, bilo im je potrebno i iskustvo u
samostalnom radu. Njima je još trebalo puno pouka, strpljenja i nježnosti.
Sada, dok je bio osobno s njima, da ih upozori na njihove pogreške i da ih
savjetuje i ispravlja, Spasitelj ih je poslao kao svoje predstavnike.
Dok su bili s Njim, učenici su često bili zbunjeni učenjem svećenika i
farizeja, ali bi s tim svojim dvojbama oni dolazili Isusu. On im je, nasuprot
predaji, iznosio istine iz Pisma. Na taj je način jačao njihovo povjerenje u
Božju Riječ i u velikoj ih mjeri oslobodio straha od rabina i njihovog ro-
350 bovanja običajima. U obučavanju učenika primjer Spasiteljeva života bio
je djelotvorniji od bilo kog čistog doktrinarnog učenja. Kad su se odvojili
od Njega, sjećali su se svakog pogleda, načina govora i svake riječi. Često,
272
Prvi evanđelisti
273
Čežnja vjekova
biti djelotvorniji. Prijekorom srce često postaje tvrđe; ali omekšat će pod
djelovanjem Kristove ljubavi. Misionar ne treba samo otklanjati bolesti ti-
jela, on mora povesti grješnika Velikom Liječniku koji može očistiti dušu
od gube grijeha. Bog je odredio da bolesni, nesretni, opsjednuti zlim duho-
vima, trebaju čuti Njegov glas preko Njegovih slugu. Preko svojih ljudskih
posrednika On želi biti Utješitelj kakvoga svijet ne poznaje.
Na svom prvom misionarskom putovanju učenici su trebali poći samo
k “izgubljenim ovcama doma Izraelova”. Da su sad propovijedali evan-
đelje neznabošcima i Samarijancima, izgubili bi utjecaj među Hebrejima.
Izazivanjem farizejskih predrasuda upleli bi se u sukobe koji bi ih obeshra-
brili na početku rada. Čak su i apostoli sporo razumijevali da evanđelje tre-
ba odnijeti svim narodima. Sve dok sami nisu mogli razumjeti ovu istinu,
nisu bili spremni raditi za neznabošce. Da su Hebreji htjeli primiti evanđe-
lje, Gospodin bi ih učinio svojim vjesnicima za neznabošce. Stoga su oni
prvi trebali čuti vijest.
Na cijelom području Kristova djelovanja postojale su duše koje su se
probudile i shvatile svoju potrebu — koje su bile gladne i žedne istine. Doš-
lo je vrijeme da se ovim srcima prožetim čežnjom pošalju vijesti o Njegovoj
ljubavi. Učenici su trebali poći k svima takvima kao Njegovi predstavnici.
Vjernici bi tako bili povedeni da gledaju na njih kao na učitelje imenovane
od Boga. Tako, kad Spasitelj bude uzet od njih, ne bi ostali bez učitelja.
Na ovo prvo putovanje učenici trebaju poći samo tamo gdje je Isus
bio prije njih, gdje je već stekao prijatelje. Njihova priprema za put treba
biti najjednostavnija. Ništa ne smije skrenuti njihove umove od velikog
djela ili na bilo koji način izazvati protivljenje i zatvoriti vrata budućem
radu. Ne trebaju prihvatiti odjeću vjerskih učitelja, niti upotrijebiti odjeću
kojom bi se njihova pojava razlikovala od skromnih seljaka. Ne trebaju
ulaziti u sinagoge i pozivati narod na javna bogoslužja; jer njihovi napori
trebaju biti usmjereni radu od kuće do kuće! Ne trebaju gubiti vrijeme na
nepotrebno pozdravljanje ili ići iz kuće u kuću radi zabave. Ali u svakom
mjestu trebaju prihvatiti gostoprimstvo onih koji su bili dostojni, koji će ih
srdačno primati kao da prihvaćaju samoga Krista. U domove trebaju ulaziti
s divnim pozdravom: “Mir ovoj kući!” (Luka 10,5) Taj dom bio bi blago-
352 slovljen njihovim molitvama, njihovim pjesmama hvale i otvaranjem Sve-
tih pisama u obiteljskom krugu.
274
Prvi evanđelisti
Ovi učenici trebaju biti vjesnici istine kako bi pripremili put za do-
lazak njihovog Učitelja. Vijest koju je trebalo nositi bila je riječ vječnog
života; a sudbina ljudi ovisila je o njihovom prihvaćanju ili odbacivanju te
vijesti. Da bi njezinom svečanom ozbiljnošću ostavili dojam na ljude, Isus
je zapovjedio svojim učenicima: “Ako vas gdje ne prime, ili ne poslušaju
vaših riječi, iziđite iz te kuće ili grada i otresite prah sa svojih nogu. Zai-
sta, kažem vam, na Sudnji dan lakše će biti Sodomi i Gomori nego onom
gradu.”
Sada Spasiteljevo oko proniče u budućnost; On gleda šira područja na
kojima će učenici, nakon Njegove smrti, morati svjedočiti za Njega. Nje-
gov proročki pogled obuhvaća iskustvo Njegovih slugu kroz sve vjekove,
sve dok ne bude po drugi put došao. On je upozoravao svoje sljedbenike na
borbe koje će morati prihvatiti; otkrio im je prirodu i plan borbe. Otvoreno
je iznio pred njih opasnosti s kojima će se sučeliti, samoodricanje koje će
biti potrebno. Želio je da izračunaju cijenu kako ih neprijatelj ne bi iznena-
dio. Njihov rat nije trebalo voditi protiv tijela i krvi, već “protiv zlih duho-
va koji borave u nebeskim prostorima”. (Efežanima 6,12) Oni će se morati
boriti s nadnaravnim silama, ali će im na raspolaganju stajati i nadnaravna
pomoć. Sva nebeska duhovna bića nalaze se u ovoj vojsci. Viši od anđela
nalaze se u ovim redovima. Duh Sveti, zastupnik Zapovjednika Gospod-
nje vojske, silazi da bi upravljao borbom. Mi možemo imati puno slabosti,
naši grijesi i pogreške mogu biti teški, ali Božja milost pripada svima koji
je traže s poniznim srcem. Sila Svemogućega predviđena je za one koji
imaju povjerenje u Boga.
“Evo,” kaže Isus, “šaljem vas kao ovce među vukove. Zato budite 353
mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi!” Sam Krist nikada nije pri-
krivao nijednu riječ istine, već ju je uvijek s ljubavlju izgovarao. On je
pokazivao istančano razumijevanje i brižljivu i ljubaznu pažnju u svom
ponašanju s ljudima. Nikada nije bio grub, nikada nije bez potrebe izgo-
varao oštru riječ, nikada nije nanosio nepotrebnu bol osjetljivoj duši. On
nije osuđivao ljudske slabosti. Neustrašivo je optuživao licemjerstvo, ne-
vjerstvo i nepravdu, ali žalost je bila u Njegovom glasu dok je izgovarao
svoje oštre ukore. Plakao je nad Jeruzalemom, gradom koji je volio, koji
nije htio primiti Njega — Put, Istinu i Život. Oni su odbacili Njega, Spasi-
telja, ali On ih je promatrao s nježnim sažaljenjem i tako dubokom žalošću
275
Čežnja vjekova
276
Prvi evanđelisti
277
Čežnja vjekova
278
Prvi evanđelisti
279
Čežnja vjekova
ponavljati riječi samoga Krista; ali ako ne posjeduju krotkost i ljubav sličnu
Kristovoj, oni Ga ne priznaju. Duh suprotan Kristovom duhu odriče Ga se,
bez obzira kako Ga riječima ispovijedao. Ljudi se mogu odreći Krista go-
voreći zlo, besmislenim razgovorima, neistinitim ili neljubaznim riječima.
Oni Ga se mogu odreći izbjegavanjem životnih tereta, težnjom za grješnim
zadovoljstvom. Oni Ga se mogu odreći prilagođavanjem svijetu, neljuba-
znim ponašanjem, ljubavlju prema vlastitim stavovima, samoopravdanjem,
njegovanjem sumnje, izazivanjem nevolja i prebivanjem u tami. Na sve te
načine govore da Krist nije u njima. “Tko se mene odriče pred ljudima,”
kaže On, “i ja ću se njega odreći pred svojim Ocem nebeskim.”
Spasitelj je upozorio svoje učenike da se ne nadaju da će se neprija-
teljstvo svijeta prema evanđelju nadvladati i da će nakon nekog vremena
protivljenje prestati. On je rekao: “Nisam došao da donesem mir, nego
mač.” Ovo stvaranje razdora nije posljedica evanđelja, nego rezultat pro-
tivljenja njemu. Od svih progonstava najteže je podnositi neslogu u obite-
lji, otuđenje najdražih zemaljskih prijatelja. Međutim, Isus kaže: “Tko više
ljubi oca ili majku nego mene, nije me dostojan. Tko više ljubi sina ili kćer
nego mene, nije me dostojan. Tko ne uzme križ svoj i ne ide za mnom, nije
me dostojan.”
358 Zadaća Kristovih slugu je visoka počast i sveto povjerenje.“Tko vas
prima”, kaže On, “mene prima; a tko mene prima, prima onoga koji me
je poslao.” Nijedno djelo ljubaznosti učinjeno njima u Njegovo ime neće
ostati nepriznato i nenagrađeno. Istim nježnim priznanjem On obuhvaća
najslabije i najniže iz Božje obitelji: “Tko napoji jednog od ovih malenih”
— one koji su kao djeca u svojoj vjeri i poznavanju Krista — “samo ča-
šom hladne vode jer je moj učenik, zaista, kažem vam, sigurno mu neće
propasti plaća.”
Tako je Spasitelj završio svoje proučavanje. U Kristovo ime izabrana
dvanaestorica otišla su kao što je i On otišao — “da donesem Radosnu vi-
jest siromasima, da navijestim oslobođenje zarobljenicima i vraćanje vida
slijepcima, da oslobodim potlačene, da proglasim godinu milosti Gospod-
nje”. (Luka 4,18.19)
280
38
“Dođite... te se malo odmorite”
281
Čežnja vjekova
282
Dođite... te se malo odmorite
283
Čežnja vjekova
284
Dođite... te se malo odmorite
285
39
“Podajte im vi jesti”
286
Podajte im vi jesti
287
Čežnja vjekova
288
Podajte im vi jesti
— potom pun klas zrna”. (Marko 4,28) Sâm Bog svakog dana hrani mili-
june sa zemaljskih žetvenih polja. Ljudi su pozvani da surađuju s Bogom u
staranju za žito i u pripremi kruha, i zbog toga gube iz vida božansku po-
kretačku silu. Oni ne daju Bogu slavu koja pripada Njegovom svetom ime- 368
nu. Djelovanje Njegove sile pripisuje se prirodnim uzrocima ili ljudskom
oruđu. Slavi se čovjek umjesto Bog, i Njegovi milostivi darovi kvare se za
sebičnu uporabu i postaju prokletstvo umjesto blagoslova. Bog teži da sve
to promijeni. On želi oživjeti naša otupjela osjetila da razlikuju Njegovu
milostivu dobrotu i proslavljaju Ga zbog djelovanja Njegove sile. On želi
da Ga prepoznamo u Njegovim darovima, da bi nam oni, prema Njegovoj
namjeri, doista bili na blagoslov. Kristova čuda učinjena su da bi se ostva-
rio taj cilj.
Kad je mnoštvo bilo nahranjeno, preostalo je još dosta hrane. Me-
đutim, On koji pod svojom vlašću ima sve izvore beskrajne sile, rekao je:
“Skupite pretekle ulomke da ništa ne propadne!” Te riječi znače puno više
od stavljanja kruha u košare. Pouka je dvostruka. Ništa se ne smije rasi-
pati. Ne smijemo dopustiti da nam izmakne ijedna prednost. Mi ne bismo
smjeli zanemariti ništa što služi za dobrobit ljudskog bića. Neka se sve sa-
kupi što će smanjiti oskudicu gladnih ljudi na Zemlji. U duhovnom smislu
treba pokazati istu brižljivost. Dok su se košare punile ostacima hrane, lju-
di su mislili na svoje prijatelje kod kuće. Željeli su da i oni uzmu udjela u
kruhu koji je Krist blagoslovio. Sadržaj košara podijeljen je među željnim
mnoštvom i odnesen u sve okolne krajeve. Tako su sudionici na gozbi tre-
bali drugima prenijeti kruh koji silazi s Neba da utoli glad duše. Trebali su
ponoviti ono što su naučili o divnim Božjim djelima. Ništa nije smjelo pro-
pasti. Nijedna riječ koja se odnosila na njihovo vječno spasenje nije smjela
uzaludno pasti na zemlju.
Čudo s kruhovima pruža pouku ovisnosti o Bogu. Kad je Krist na-
hranio pet tisuća ljudi, hrana nije bila nadomak ruke. Očito, On nije imao
nikakvih sredstava na raspolaganju. Bio je u divljini s pet tisuća ljudi, osim
žena i djece. On nije pozvao to silno mnoštvo da Ga slijedi; došli su bez
poziva ili naredbe; ali On je znao da će nakon dugog slušanja Njegovih
pouka osjetiti glad i umor; On je bio jedno s njima u njihovoj potrebi za
hranom. Bili su daleko od doma i već se spuštala noć. Mnogi od njih nisu
imali novca za hranu. On koji je zbog njih postio četrdeset dana u pustinji
289
Čežnja vjekova
290
Podajte im vi jesti
291
Čežnja vjekova
Kad do vašeg srca dopre pitanje: “Gdje da kupimo kruha da jedu ovi
ljudi?” neka vaš odgovor ne bude odgovor nevjere. Kad su učenici čuli
Spasiteljevu uputu: “Podajte im vi jesti”, u njihovim mislima iskrsnule su
sve poteškoće. Oni su postavili pitanje: Trebamo li ići u sela kupiti hranu?
371 Tako i sada, kad narodu nedostaje kruh života, Gospodnja djeca postavlja-
ju pitanje: Trebamo li poslati po nekoga da dođe izdaleka i da ga nahrani?
Ali što kaže Krist? “Posjedajte ljude”, i On ih je tu nahranio. Tako kad ste i
vi okruženi dušama koje su u nevolji, znajte da je Krist tu. Održavajte pri-
snu vezu s Njim. Donesite svoje ječmene kruhove Isusu.
Sredstva koja imamo možda nam neće izgledati dostatna za rad; ali
ako krenemo naprijed u vjeri, vjerujući u Božju silu koja jest dostatna, pred
nama će se otvoriti obilni izvori. Ako je djelo od Boga, On će sam osigu-
rati sredstva za njegovo izvršenje. On će nagraditi iskreno, jednostavno
pouzdanje u Njega. I ono što je neznatno, ali se mudro i štedljivo koristi u
službi nebeskog Gospodina, povećat će se tijekom samog čina davanja. U
Kristovoj ruci mala količina hrane ostala je nepotrošenom sve dok se glad-
no mnoštvo nije nasitilo. Ako idemo Izvoru svake sile, primiti ispruženim
rukama vjere, bit ćemo podržani u svom radu čak i pod najnepovoljnijim
okolnostima, osposobljeni da drugima damo kruh života.
Gospodin kaže: “Dajite, pa će vam se davati.” “Tko škrto sije, škrto
će i žeti; tko obilato sije, obilato će i žeti! ... A Bog može tako obilato izliti
na vas svaku vrstu milosti, da mognete imati uvijek i u svemu sasvim do-
voljno svega i još imati viška za koje mu drago dobro djelo, kao što stoji
pisano:
‘Razdijeli, dade siromasima;
Njegova dobrotvornost ostaje zauvijek.’”
“Onaj koji daje sijaču sjeme, dat će i kruh za hranu. On će umnožiti
vaše sjeme i učinit će da uzrastu plodovi vaše pravednosti; tako ćete postati
bogati u svemu za svaku darežljivost koja je takva da po nama daje zahvalu
Bogu.” (Luka 6,38; 2. Korinćanima 9,6-11)
292
40
Noć na jezeru
293
Čežnja vjekova
294
Noć na jezeru
295
Čežnja vjekova
296
Noć na jezeru
297
Čežnja vjekova
mislio da je jak, Petar je bio slab; i sve dok nije shvatio svoju slabost nije
mogao razumjeti svoju potrebu ovisnosti o Kristu. Da je naučio pouku koju
mu je Isus želio pružiti tim iskustvom na moru, ne bi pretrpio neuspjeh kad
ga je sustigla velika kušnja.
Iz dana u dan Bog poučava svoju djecu. Prilikama iz svakodnevnog
života priprema ih da odigraju svoju ulogu na širokoj pozornici koju im je
Njegova promisao odredila. Rezultat svakodnevnih proba odredit će njiho-
vu pobjedu ili poraz u velikoj životnoj krizi.
Oni koji ne uspiju razumjeti svoju stalnu ovisnost o Bogu podleći će
kušnji. Mi možemo pretpostavljati da nam noge sada čvrsto stoje i da nikad
nećemo biti pomaknuti. Možemo s povjerenjem reći: Znam kome sam vje-
rovao; ništa ne može pokolebati moju vjeru u Boga i Njegovu Riječ. Me-
đutim, Sotona pokušava iskoristiti naše naslijeđene i stečene crte karaktera
i zaslijepiti nam oči da ne vide naše potrebe i mane. Jedino svjesni svoje
slabosti i stalno gledajući na Isusa i mi možemo sigurno hoditi.
Kad je Isus zauzeo svoje mjesto u čamcu, vjetar je prestao “i lađica se
odmah nađe na obali kamo su išli”. Nakon noći užasa nastupila je svjetlost
svitanja. Učenici i ostali koji su bili u čamcu pali su pred Isusove noge sa
zahvalnim srcima govoreći: “Ti si uistinu Sin Božji.”
298
41
Prekretnica u Galileji
299
Čežnja vjekova
300
Prekretnica u Galileji
301
Čežnja vjekova
302
Prekretnica u Galileji
nio čovjekom bez ugleda uzevši na sebe obličje sluge. Međutim, Njegove
su riječi i djela otkrivali Njegov karakter. Svi čija su srca bila otvorena za
božansko prosvjetljenje, u Njemu su prepoznali “Jedinorođenca od Oca”
punog “milosti i istine”. (Ivan 1,14)
Predrasuda farizeja bila je puno dublja no što su to otkrivala njihova
pitanja: ona je imala svoj korijen u izopačenosti njihovog srca. Svaka Isu-
sova riječ i djelo poticali su u njima neprijateljstvo, jer duh koji su gajili
nije u Njemu mogao naći nikakav odjek.
“Nitko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac koji me posla.
I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. U Prorocima stoji pisano: ‘Svi će biti
učenici Božji.’ Tko god sluša Oca i prima njegovu nauku, dolazi k meni.”
Kristu neće doći nitko do onih koji odgovore na Očevu ljubav koja privla-
či. Međutim, Bog privlači sva srca k sebi, te stoga Kristu neće doći jedino
oni koji se hoće oduprijeti toj Njegovoj privlačnoj sili.
U riječima “Svi će biti učenici Božji” Isus se poziva na Izaijino pro-
ročanstvo: “Svi će ti sinovi Jahvini biti učenici, i velika će biti sreća dje-
ce tvoje.” (Izaija 54,13) Ovaj dio svetih Pisama Hebreji su prisvajali sebi. 388
Hvalisali su se da je Bog njihov učitelj. Međutim, Isus je pokazao kako je
beskorisna ova tvrdnja, jer je rekao: “Tko god sluša Oca i prima njegovu
nauku, dolazi k meni.” Jedino preko Krista moguće je upoznati Oca. Ljud-
ska priroda ne može izdržati prizor Njegove slave. Oni koji su saznali o
Bogu, slušali su glas Njegova Sina i u Isusu iz Nazareta prepoznat će Ono-
ga koji je objavio Oca preko prirode i objave.
“Zaista, zaista, kažem vam, onaj koji vjeruje ima vječni život.” Preko
ljubljenog Ivana koji je slušao ove riječi, Sveti Duh objavio je crkvama: “A
ovo je to svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni, i taj je život u njegovu
Sinu. Tko ima Sina, ima život.” (1. Ivanova 5,11.12) A Isus je rekao: “I ja ću
ga uskrisiti u posljednji dan.” Krist je postao jedno tijelo s nama, da bismo mi
mogli postati jedan duh s Njim. Posredovanjem ovog jedinstva ustat ćemo iz
groba — ne samo kao izraz Kristove sile, nego zato što je Njegov život vje-
rom postao našim životom. Oni koji promatraju Krista u Njegovom pravom
karakteru i primaju Ga u srce, imaju vječni život. Krist prebiva u nama Du-
hom, a Božji Duh, primljen vjerom u srca, začetak je vječnog života.
Narod je usmjeravao Krista na manu koju su njihovi očevi jeli u pu-
stinji, kao da je davanje te hrane bilo veće čudo od onoga što ga je Isus
303
Čežnja vjekova
304
Prekretnica u Galileji
ljubav, ako prebivamo u njoj, ako pijemo od nje. Ono što je hrana za tijelo,
to Krist mora biti za dušu. Hrana nam ne može koristiti ako je ne jedemo,
ako ne postane dio našeg bića. Tako i Krist nema nikakvu vrijednost za
nas ako Ga ne upoznamo kao osobnog Spasitelja. Teorijsko znanje neće
nam učiniti nikakvo dobro. Moramo se hraniti Njime, moramo Ga primiti
u srce tako da Njegov život postane naš. Mi moramo crpsti Njegovu ljubav
i Njegovu milost.
Međutim, čak i ovi slikoviti prikazi nisu mogli iskazati prednost po-
vezanosti vjernika i Krista. Isus je rekao: “Kao što je mene poslao živi
Otac, i kao što ja živim zbog Oca, tako će i onaj koji mene jede živjeti zbog
mene.” Kao što je Božji Sin živio vjerom u Oca, tako i mi trebamo živjeti
vjerom u Krista. On se tako potpuno podčinio Božjoj volji, da se sam Otac
otkrio u Njegovom životu. Iako je bio kušan u svemu kao i mi, stajao je
pred svijetom neokaljan zlom koje ga je okružavalo. I mi trebamo pobije-
diti tako kao što je Krist pobijedio.
Jesi li ti Kristov sljedbenik? Tada je sve što je napisano u vezi s du-
hovnim životom napisano za tebe i može se postići tvojim sjedinjenjem s 390
Isusom. Je li tvoja revnost posustala? Je li se tvoja prva ljubav ohladila?
Prihvati ponovno ponuđenu Kristovu ljubav! Jedi Njegovo tijelo i pij Nje-
govu krv, i postat ćeš jedno s Ocem i Sinom.
Nevjerni Hebreji nisu htjeli vidjeti bilo što drugo osim najdoslovnijeg
značenja Spasiteljevih riječi. Obrednim zakonom njima je bilo zabranjeno
okusiti krv i sad su Kristove riječi protumačili kao svetogrđe i međusobno
su raspravljali o njima. Mnogi su čak i među učenicima govorili: “Tvrd je
ovo govor! Tko ga može slušati?”
Spasitelj im je odgovorio: “Zar vas ovo sablažnjava? A da još vidite
Sina Čovječjega kako ulazi gdje je prije bio? Duh je onaj koji oživljava, a
tijelo ne vrijedi ništa. Riječi koje sam vam ja rekao jesu duh i život.”
Kristov život koji daje život svijetu nalazi se u Njegovoj riječi. Svo-
jom je riječju Isus liječio bolesti i istjerivao zle duhove; svojom je riječju
utišao more i podizao mrtve; i narod je svjedočio da je Njegova riječ ima-
la silu. On je govorio Božju Riječ, kao što je govorio preko svih proroka
i učitelja u Starom zavjetu. Cjelokupna Biblija jest objavljivanje Krista, i
Spasitelj je želio usmjeriti vjeru svojih sljedbenika na ovu Riječ. Kad se
Njegova vidljiva nazočnost bude povukla, Riječ mora biti njihov izvor sile.
305
Čežnja vjekova
Kao i njihov Učitelj, oni će morati živjeti “o svakoj riječi koja izlazi iz usta
Božjih”. (Matej 4,4)
Kao što se naš tjelesni život održava hranom, tako se i naš duhovni
život održava Božjom Riječju. Svaka duša za sebe treba primiti život iz
Božje Riječi. Kao što sami za sebe moramo jesti da bismo primili hranjive
sastojke, tako moramo primiti Riječ sami za sebe. Mi je ne bismo smje-
li primiti samo posredovanjem tuđeg uma. Moramo pozorno proučavati
Bibliju, tražeći od Boga pomoć Svetoga Duha, da bismo mogli razumjeti
Njegovu Riječ. Trebali bismo uzeti jedan biblijski redak i usmjeriti um na
zadaću otkrivanja misli koju je Bog postavio za nas u njemu. Trebamo raz-
mišljati o toj misli sve dok ona ne postane naše vlasništvo i ne spoznamo
što “govori Jahve Gospod”.
U svojim obećanjima i opomenama Isus misli na mene. Bog je toliko
volio svijet da je dao svog jedinorođenoga Sina da ja, vjerujući u Njega, ne
poginem, nego da imam život vječni. Iskustva vezana za Božju Riječ mo-
raju biti moja iskustva. Molitva i obećanja, pravila i opomene moji su. “S
Kristom sam razapet na križ; živim — ali ne više ja, nego Krist živi u meni:
život koji sada provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi
je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao.” (Galaćanima 2,20) Kad
391 vjera tako primi i usvoji načela istine, ona će postati dio bića i pokretačka
sila života. Božja Riječ, prihvaćena u duši, oblikuje misli i sudjeluje u ra-
zvitku karaktera.
Gledajući stalno očima vjere na Isusa, postat ćemo osnaženi. Bog će
dati najdragocjenija otkrivenja svom gladnom i žednom narodu. Oni će
pronaći da je Krist osobni Spasitelj. Dok se hrane Njegovom Riječi, oni će
otkriti da je ona duh i život. Riječ razara ono što je naslijeđeno, zemaljsku
narav, i daruje novi život u Kristu Isusu. Sveti Duh dolazi duši kao Utješi-
telj. Preobražavajućom silom Njegove milosti u učeniku se ponovno stva-
ra Božji lik; i on postaje novo stvorenje. Ljubav preuzima mjesto mržnje i
srce poprima sličnost s Bogom. To, zapravo, znači živjeti “o svakoj riječi
koja izlazi iz usta Božjih”. To znači jesti Kruh koji silazi s Neba.
Krist je izgovorio jednu svetu, vječnu istinu o odnosu između sebe i
svojih sljedbenika. On je poznavao karakter onih koji su tvrdili da su Nje-
govi učenici, i Njegove su riječi okušale njihovu vjeru. Izjavio je da moraju
vjerovati i djelovati prema Njegovom nauku. Svi koji su Ga primili bit će
306
Prekretnica u Galileji
307
Čežnja vjekova
308
Prekretnica u Galileji
309
Čežnja vjekova
tame primjer onih koji su otišli od Njega mogao bi odvući i druge. Među-
tim, Isus je dopustio ovu krizu da bi svojom osobnom nazočnošću mogao
još jačati vjeru svojih pravih sljedbenika.
Otkupitelj pun sažaljenja znajući u cijelosti sudbinu koja Ga je očeki-
vala, nježno je poravnao stazu učenicima i pripremao ih za njihovu najveću
kušnju i ojačao za završnu probu.
310
42
Predaja
311
Čežnja vjekova
312
Predaja
maganja roditelja; kao da je, ma koliko velika bila potreba, svetogrđe dati
ocu ili majci bilo koji dio od onoga što je tako posvećeno. Bilo je dovoljno
da nemarni potomak izgovori riječ korban nad svojim imetkom, posvetivši
ga tako Bogu, pa ga je mogao tijekom cijelog svog života zadržati za svoje
potrebe, a da nakon njegove smrti bude prenesen u službu Hramu. Na taj
je način imao slobodu da u životu, pa i u smrti, ne poštuje svoje roditelje i
vara ih pod pokrivalom lažne posvećenosti Bogu.
Nikada, riječju ili djelom, Isus nije smanjio čovjekovu obvezu u da-
vanju darova i prinosa Bogu. Krist je sâm davao sve upute Zakona o dese-
tini i prinosu. Kad je bio na Zemlji, pohvalio je onu siromašnu ženu koja je
sve što je imala priložila u hramsku riznicu. Međutim, od prividne revnosti
za Boga svećenici i rabini stvorili su izgovor kojim su prikrivali vlastitu že-
lju za samoisticanjem. Obmanjivali su narod. Natovarili su mu teške terete
koje Bog nije nametnuo. Čak ni Kristovi učenici nisu bili sasvim oslobo-
đeni jarma koji im je nametnut naslijeđenim predrasudama i vlašću rabina.
Sada, otkrivanjem pravog rabinskog duha, Isus je težio osloboditi robova-
nja predaji sve one koji su stvarno željeli služiti Bogu.
“Licemjeri!” rekao je On obraćajući se lukavim uhodama, “lijepo je
o vama prorokovao Izaija rekavši: ‘Ovaj me narod štuje usnama, a srce mu
je daleko od mene. Uzalud misli da me štuje dok naučava kao moju nauku
zapovijedi ljudske.’” Kristove riječi bile su optužba protiv cjelokupnog fa-
rizejskog sustava. Izjavio je da rabini, postavljanjem svojih zahtjeva iznad
božanskih pravila, stavljaju sebe iznad Boga.
Poslanici iz Jeruzalema bili su prepuni bijesa. Nisu mogli optužiti
Krista kao prekršitelja Zakona sa Sinaja, jer je govorio kao njegov branitelj
protiv njihove predaje. Velika pravila Zakona, koja je On iznosio, bila su u
uočljivoj suprotnosti prema sitničarskim pravilima koja su izmislili ljudi.
Isus je objasnio mnoštvu, a nakon toga znatno iscrpnije svojim učeni-
cima, da oskrvnuće ne dolazi izvana, već iznutra. Čistoća i nečistoća u vezi
su s dušom. Zla djela, zle riječi, zle misli, prekršaj Božjeg Zakona, a ne za-
nemarivanje vanjskih obreda koje je stvorio čovjek, pogane čovjeka.
Učenici su zamijetili bijes uhoda kad je razobličeno njihovo lažno 398
učenje. Vidjeli su ljutite poglede i čuli poluglasne riječi nezadovoljstva i
osvetoljubivosti. Zaboravljajući koliko je često Isus dokazao da čita srce
kao otvorenu knjigu, govorili su Mu o utjecaju Njegovih riječi. Nadajući
313
Čežnja vjekova
314
43
Srušene ograde
315
Čežnja vjekova
316
Srušene ograde
317
Čežnja vjekova
318
Srušene ograde
ću i osam stotina godina [pisano 1898., prim. prev.] djeluju i danas. Duh
koji je podigao zid razdvajanja između Hebreja i neznabožaca još je uvijek
aktivan. Gordost i predrasude podigle su jake zidove razdvajanja između
različitih skupina u ljudskom društvu. Krist i Njegovo poslanje pogrešno
su predočeni i vrlo mnogo ljudi je smatralo da su, zapravo, isključeni iz
službe evanđelja. Međutim, neka se ne osjećaju odvojenim od Krista. Ne
postoji nikakva prepreka koju čovjek ili Sotona može podignuti a da je vje-
ra ne može savladati.
Feničanka se vjerom suprotstavila preprekama koje su bile podignu-
te između Hebreja i neznabožaca. Nasuprot obeshrabrenju, ne gledajući na
okolnosti koje bi je mogle navesti da posumnja, pouzdala se u Spasiteljevu
ljubav. Krist želi da se i mi tako pouzdamo u Njega. Blagoslovi spasenja
pripadaju svakoj duši. Ništa drugo, osim vlastitog izbora, ne može spriječiti
čovjeka da postane sudionikom u Kristovim obećanjima preko evanđelja.
Društvene razlike su mrske Bogu. On ne priznaje ništa što ima takvo
obilježje. U Njegovim očima duše svih ljudi imaju jednaku vrijednost. On
je “izveo sav ljudski rod od jednoga čovjeka i nastanio ga po svoj povr-
šini zemaljskoj, pošto je ljudima odredio ustaljena godišnja doba i međe
postojbine njihove, s nakanom da traže Boga, ne bi li ga možda napipali i
našli, jer zbilja nije daleko ni od jednog od nas”. Bez razlike u godinama,
društvenom položaju, narodnosti i vjerskoj pripadnosti, svi su pozvani da
dođu k Njemu i žive. “Tko vjeruje u nj, sigurno neće biti postiđen.” Jer
“nema razlike”; “Nema tu više ni Židova ni Grka; nema više ni roba ni
slobodnjaka.” “Bogataš se i siromah sreću: obojicu ih Jahve stvori.” “Isti
je Gospodin sviju, bogat za sve koji ga zazivlju, jer: Tko god zazove ime
Gospodnje, spasit će se.” (Djela 17,26.27; Galaćanima 3,28; Izreke 22,2;
Rimljanima 10,11-13)
319
44
Pravi znak
320
Pravi znak
njihova mala zaliha bila dovoljna da nahrani mnoštvo; ipak sada nisu izni-
jeli sve što su imali, uzdajući se u Njegovu silu da to umnoži za gladno
mnoštvo. Štoviše, oni koje je nahranio u Betsaidi bili su Hebreji; a ovi
su bili neznabošci i mnogobošci. Hebrejske predrasude bile su u srcima
učenika još uvijek jake, pa su odgovorili Isusu: “Otkud bi ih netko mo-
gao ovdje u pustinji nasititi kruhom?” Međutim, poslušni Njegovoj riječi,
donijeli su Mu ono što su imali — sedam kruhova i dvije ribe. Mnoštvo
je bilo nahranjeno, i preostalo je sedam velikih košara. Četiri tisuće ljudi,
osim žena i djece, bilo je tako okrijepljeno i Isus ih je otpustio radosnih i
zahvalnih srca.
Tada je uzeo lađu i sa svojim učenicima otplovio jezerom do Magda-
le, na južnom dijelu Genezaretske nizine. Na granici Tira i Sidona Njegov
se duh osvježio dubokim povjerenjem Sirofeničanke. Neznabožački Ga je
narod iz Dekapolisa radosno primio. Sad kad se još jednom iskrcao u Gali-
leji, u kojoj se Njegova sila najdojmljivije otkrila, u kojoj je učinio najviše
djela milosti i iznosio svoje učenje, bio je dočekan s oholim nevjerstvom.
Jednom poslanstvu farizeja pridružili su se predstavnici bogatih i do-
stojanstvenih saduceja — jedne stranke svećenika — sumnjičavaca i na-
rodnih plemića. Ove dvije sljedbe bile su u ljutom neprijateljstvu. Saduceji
su se dodvoravali vladajućoj sili da bi sačuvali svoj položaj i ugled. S dru-
ge strane, farizeji su poticali narodnu mržnju prema Rimljanima, čeznuvši
za danom kad će zbaciti jaram osvajača. Međutim, farizeji i saduceji sad
su se ujedinili protiv Krista. Sličan teži sličnome; pa se zlo, gdje god ono
postoji, udružuje sa zlom da bi se uništilo dobro.
Sad su farizeji i saduceji došli Kristu tražeći znak s Neba. Kad je u 406
vrijeme Jošue Izrael izašao u boj s Kanaancima kod Bet-Horona, Sunce je
stalo na zapovijed vođe sve dok nije izvojevana pobjeda; mnoga su se slič-
na čuda pokazala u njihovoj povijesti. Takav su neki znak tražili od Isusa.
Međutim, ono što je bilo potrebno Hebrejima nisu bili takvi znakovi. Samo
vanjski dokaz ne bi im mogao koristiti. Ono što je njima bilo potrebno nije
bilo umno prosvjetljenje, već duhovna obnova.
“Tako vi znate”, rekao je Isus, “protumačiti izgled neba” — prouča-
vanjem neba mogli su unaprijed odrediti vrijeme — “a znake vremena ne
znate!” Kristove riječi, izgovorene u sili Svetoga Duha, koje su ih osvjedo-
čile o grijehu, bile su znak koji je Bog dao za njihovo spasenje. Dani su i
321
Čežnja vjekova
322
Pravi znak
zabludi shvati moralnu istinu. Svaki put kad se neka duša obrati i nauči lju-
biti Boga i držati Njegove zapovijedi, ispunjava se Božje obećanje: “I dat
ću vam novo srce, i nov duh udahnut ću u vas.” (Ezekiel 36,26) Promjena
ljudskog srca, preobražaj ljudskog karaktera čudo je što otkriva Spasitelja
koji uvijek živi i radi na spašavanju duša. Dosljedan je život u Kristu ve-
liko čudo. U propovijedanju Božje riječi, znak koji će se pokazati sada i
uvijek jest prisutnost Svetoga Duha, koji pretvara riječ u obnavljajuću silu
za one koji je slušaju. To je Božji svjedok pred svijetom o božanskom po-
slanju Njegova Sina.
Oni koji su željeli znak od Isusa nevjerstvom su tako otvrdnuli svoje
srce da u Njegovom karakteru nisu prepoznali Božji lik. Nisu htjeli vidjeti
kako je Njegovo poslanje bilo ispunjenje Pisma. U priči o bogatašu i Laza-
ru Isus je rekao farizejima: “Ako zaista ne slušaju Mojsija i Proroka, neće
vjerovati ni ako tko od mrtvih uskrsne.” (Luka 16,31) Nikakav znak koji bi
im se mogao dati na nebu ili zemlji ne bi im bio od koristi.
Isus je “uzdahnuo iz dna duše” i okrenuvši se od skupine sitničara,
ponovno ušao u lađu sa svojim učenicima. U mučnoj tišini opet su prešli
preko jezera. Nisu se vratili na mjesto koje su napustili, već su se usmjeri-
li prema Betsaidi u čijoj je blizini bilo nahranjeno pet tisuća ljudi. Kad su
stigli na drugu stranu, Isus je rekao: “Čuvajte se kvasca farizejskog i sadu-
cejskog.” Hebreji su još od Mojsijeva vremena imali običaj ukloniti kvasac 408
iz svojih domova za vrijeme praznika Pashe, jer su bili naučeni smatrati ga
znamenjem grijeha. Ipak učenici nisu razumjeli Isusa. Prilikom svog izne-
nadnog odlaska iz Magdale, zaboravili su ponijeti kruh, pa su sa sobom
imali samo jedan komad. Razumjeli su da se Krist poziva na ovu okolnost
upozoravajući ih da ne kupuju kruh od farizeja ili saduceja. Njihov nedo-
statak vjere i duhovnog pronicanja često ih je dovodio do sličnih pogrešnih
razumijevanja Njegovih riječi. Sad ih je Isus prekorio što su mislili da se
On, koji je nahranio tisuće s malo riba i ječmenih kruhova, u ovoj svečanoj
opomeni pozvao samo na zemaljsku hranu. Prijetila je opasnost da lukavo
rasuđivanje farizeja i saduceja prožme Njegove učenike nevjerstvom kao
kvascem, navodeći ih da olako razmišljaju o Kristovim djelima.
Učenici su bili skloni misliti da je njihov Učitelj trebao ispuniti za-
htjev za znakom na nebu. Vjerovali su da je On imao potpunu mogućnost
to učiniti i da bi takav znak ušutkao Njegove neprijatelje. Nisu razabrali
licemjerstvo ovih sitničara.
323
Čežnja vjekova
324
Pravi znak
svoga ja! Kako spremno dolazi misao da sami sebi čestitamo, i želja za
ljudskim odobravanjem! Samoljublje, želja za lakšim putom od onoga koji
je Bog odredio vodi k zamjeni božanskih pravila ljudskim teorijama i pre-
dajom. Riječi Kristove opomene izgovorene su Njegovim učenicima: “Ču-
vajte se kvasca farizejskoga.”
Kristova je vjera čista iskrenost. Revnost za Božju slavu je pobuda
usađena Svetim Duhom i samo uspješno djelovanje Duha može usaditi ovu
pobudu. Jedino Božja sila može otkloniti samoživost i licemjerstvo. Ova
je promjena znak Njegova djelovanja. Kad vjera koju prihvaćamo razori
sebičnost i prijetvornost, kad nas vodi da tražimo Božju slavu a ne svoju,
možemo biti sigurni da je to pravi put. “Oče, proslavi ime svoje!” (Ivan
12,28) bilo je osnovno pravilo Kristova života i, ako Ga slijedimo, ono će
biti osnovno pravilo i našeg života. On nam zapovijeda da živimo “kako je
on živio”, i “ako vršimo njegove zapovijedi, po tom znamo da ga poznaje-
mo”. (1. Ivanova 2,6.3)
325
45
U sjenci križa
410 Kristov se rad na Zemlji brzo primicao kraju. Pred Njim su se u ži-
vom prikazu otkrivali prizori ka kojima su vodili Njegovi koraci. Čak i pri-
je no što je na sebe uzeo ljudsku prirodu, vidio je cijelu duljinu staze kojom
je morao proći da bi spasio ono što je izgubljeno. Svaku bol koja je kidala
Njegovo srce, svaku tešku uvredu koja se sručila na Njegovu glavu, sva-
ku oskudicu koju je morao podnijeti, jasno je vidio prije no što je odložio
svoju krunu i kraljevsku odjeću i sišao s prijestolja da bi svoje Božanstvo
zaodjenuo ljudskom prirodom. Pred Njegovim se očima pružala cijela sta-
za od jasala do Golgote. Poznavao je patnju koja će doći na Njega. Sve je
to On znao, a ipak je rekao: “Evo dolazim! U svitku knjige piše za mene:
Milje mi je, Bože vršit volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.”
(Psalam 40,8.9)
Pred očima je stalno držao ishod svojega poslanja. Njegov zemaljski
život, prepun napornog rada i samopožrtvovnosti, bio je ispunjen radošću
u nadi da sav trud neće biti uzaludan. Dajući svoj život za život ljudi, On će
vratiti svijet odanosti Bogu. Premda je prvo morao primiti krštenje krvlju,
premda su grijesi svijeta teško pritiskivali Njegovu nevinu dušu, premda je
na Njemu ležala sjenka neizrecive boli, On je, ipak, zbog radosti koja Mu
je izložena, izabrao križ i sramotu.
Prizori koji su se nalazili pred Njim bili su još skriveni od izabranih
suradnika u Njegovoj službi, ali vrijeme kada će morati promatrati Njego-
326
U sjenci križa
ve samrtne muke bilo je blizu. Morat će gledati Njega, koga su voljeli i u 411
koga su imali povjerenja, kako će biti predan neprijateljima i prikovan na
golgotskom križu. Uskoro će ih morati ostaviti da se bez utjehe Njegove
nazočnosti suoče sa svijetom. Znao je da će ih proganjati žestoka mržnja i
nevjerstvo i želio ih je pripremiti za te kušnje.
Isus i Njegovi učenici stigli su sada u jedan od gradića oko Cezareje
Filipove. Bili su izvan granica Galileje, u području u kojem je prevladava-
lo idolopoklonstvo. Ovdje su učenici bili odvojeni od judaističkog utjecaja
i dovedeni u bliži dodir s poganskim bogoštovljem. Oko njih su bili zastu-
pljeni oblici praznovjerja koji su postojali u svim dijelovima svijeta. Isus
je želio da upoznavanje s ovim probudi njihovu odgovornost prema nezna-
bošcima. Za svog boravka u ovom kraju nastojao je manje poučavati narod
a potpunije se posvetiti svojim učenicima.
Namjeravao im je govoriti o patnjama koje Ga očekuju. Međutim,
prvo je otišao nasamo i molio se da njihova srca budu spremna primiti
Njegove riječi. Kad im se pridružio, nije odmah izrekao ono što im je želio
reći. Prije no što će ovo učiniti pružio im je priliku da pokažu svoju vjeru u
Njega kako bi se osnažili za kušnju koja će doći. Upitao je: “Za koga drže
ljudi Sina Čovječjega?”
Učenici su sa žalošću morali priznati da Izrael nije u Njemu prepo-
znao Mesiju. Neki su Ga, istina, proglasili Davidovim sinom kad su vidjeli
Njegova čuda. Mnoštvo što je bilo nahranjeno kod Betsaide željelo Ga je
proglasiti kraljem Izraelovim. Mnogi su Ga bili spremni prihvatiti kao pro-
roka; ali nisu vjerovali da je Mesija.
Isus je sada postavio drugo pitanje, koje se odnosilo samo na učeni-
ke: “A za koga me vi držite?” Petar je odgovorio: “Ti si Krist, Sin Boga
živoga!”
Petar je od početka vjerovao da je Isus Mesija. Mnogi drugi, koji su
bili osvjedočeni propovijedanjem Ivana Krstitelja i prihvatili Krista, poče-
li su sumnjati u Ivanovo poslanje kad je bačen u tamnicu i ubijen; oni su
sada sumnjali da je Isus Mesija kojega su tako dugo očekivali. Mnogi od
učenika koji su oduševljeno očekivali da Isus zauzme svoje mjesto na Da-
vidovom prijestolju napustili su Ga kad su prozreli da nema takvu namjeru.
Međutim, Petar i njegovi sudrugovi nisu se pokolebali u svojoj odanosti 412
Njemu. Nepostojanost onih koji su Ga jučer slavili a danas osuđivali nije
327
Čežnja vjekova
328
U sjenci križa
329
Čežnja vjekova
330
U sjenci križa
približavao se čas sila tame, pa je Isus morao svojim učenicima otkriti su-
kob koji je pred njima. Bio je žalostan jer je unaprijed vidio kušnju. Do
ovog trenutka uzdržao se da im objavi bilo što o svom stradanju i smrti. U
svom razgovoru s Nikodemom rekao je: “Kao što je Mojsije podigao zmi-
ju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u
njega ima život vječni.” (Ivan 3,14.15) Međutim, učenici to nisu čuli, a i da
su čuli, ne bi razumjeli. Međutim, sad su bili s Isusom, slušajući Njegove
riječi, promatrajući Njegova djela, dok se, bez obzira na skromnost Njego-
vih okolnosti i protivljenja svećenika i naroda, mogu pridružiti Petrovom
svjedočanstvu: “Ti si Krist, Sin Boga živoga!” Sada je došlo vrijeme da se
skine koprena koja je skrivala budućnost. “Otada poče Isus izlagati svojim
učenicima da mora ići u Jeruzalem, gdje će mnogo trpjeti od starješina,
glavara svećeničkih i književnika, da će biti ubijen i da će uskrsnuti treći
dan.”
Učenici su slušali nijemi od tuge i čuđenja. Krist je prihvatio Petrovu
izjavu kojom Ga je priznao kao Božjeg Sina; pa su im sada Njegove riječi
kojima je navijestio svoje patnje i smrt bile neshvatljive. Petar nije mogao
šutjeti. Zgrabio je svoga Učitelja, kao da Ga je želio udaljiti od zle kobi
koja se ispriječila, i uzviknuo: “Bože sačuvaj! Tebi se takvo što ne smije
dogoditi!”
Petar je volio svoga Gospodina, ali Isus ga nije pohvalio što je poka-
zao želju da Ga zaštiti od patnje. Takve Petrove riječi nisu mogle biti po-
moć i okrjepa Isusu u velikoj kušnji koja Ga je očekivala. One nisu bile u
skladu s Božjim ciljem milosti izgubljenom svijetu, ni s poukom o samo-
požrtvovnosti koju je Krist došao pružiti svojim osobnim primjerom. Petar
nije želio vidjeti križ u Kristovom radu. Dojam koji su izazvale Petrove
riječi bio je u potpunoj suprotnosti s onim koji je Krist želio ostaviti na um
svojih sljedbenika, pa je Spasitelj bio pokrenut da izgovori jedan od najoz-
biljnijih prijekora koji je ikada prešao preko Njegovih usana: “Sotono, idi 416
mi s očiju! Ti si sablazan za me, jer tvoje misli nisu Božje, već ljudske.”
Sotona je pokušavao obeshrabriti Isusa i odvratiti Ga od Njegove mi-
sije, a Petar je u svojoj slijepoj ljubavi dao glas kušnji. Knez zla bio je za-
četnik ove misli. Njegovo je poticanje bilo iza ovog prenagljenog uzvika.
Sotona je u pustinji ponudio Kristu vladavinu svijetom uz uvjet da se odre-
kne staze poniženja i žrtve. Sad je iznio istu kušnju Kristovom učeniku.
331
Čežnja vjekova
332
U sjenci križa
333
Čežnja vjekova
rimske sile. Zašto da ne radi ovdje daleko od farizeja? Zašto se treba pre-
dati na smrt? Ako treba umrijeti, kako će onda osnovati svoje kraljevstvo,
tako čvrsto da ga ni vrata pakla neće moći nadvladati? Za učenike je to do-
ista bila tajna.
Oni su sad upravo putovali obalama Galilejskog mora, prema gradu
u kojem će se ugasiti sve njihove nade. Nisu se usuđivali išta progovori-
ti s Kristom, već su tihim i žalosnim glasom razgovarali o tome kakva će
biti budućnost. Unatoč svojim pitanjima, prionuli su za misao da će neka
nepredviđena okolnost možda otkloniti nesreću koja je, čini se, očekivala
njihovog Gospodina. Tako su šest dugih, tužnih dana žalili i dvojili, nadali
se i strahovali.
334
46
Isusovo preobraženje
Približavala se večer kad je Isus pozvao k sebi svoja tri učenika — 419
Petra, Jakova i Ivana — i poveo ih preko polja, daleko uz krševitu stazu
do jedne osamljene planinske padine. Spasitelj i Njegovi učenici proveli
su dan u putovanju i poučavanju, pa ih je uspon na planinu još više zamo-
rio. Krist je skinuo terete s duše i tijela mnogobrojnim nevoljnicima i On
je podario treptaj života njihovim oslabljenim tijelima. Međutim, bio je
odjeven ljudskom prirodom, te se zajedno sa svojim učenicima umorio od
uspinjanja.
Svjetlost zalazećeg sunca još je počivala na ovom planinskom vrhu i
svojom slavom, koja je polako iščezavala, pozlaćivala stazu kojom su išli.
Međutim, naskoro je svjetlost napustila brdo i dolinu i sunce iščezlo na za-
padnom obzorju, pa su se osamljeni putnici našli obgrljeni noćnom tamom.
Tama u njihovoj okolici kao da je bila odjek njihovih duša punih tuge, oko
kojih su se počeli gomilati i zgušnjavati oblaci.
Učenici se nisu usuđivali zapitati Krista kamo ide i s kakvom namje-
rom. U planini je često provodio cijele noći na molitvi. On, čija je ruka obli-
kovala planine i doline, poznavao je prirodu i uživao u njezinoj tišini. Uče-
nici su išli za Kristom; ipak su se pitali zašto ih njihov Učitelj vodi ovom
napornom strminom kad su umorni i kad je i Njemu potreban odmor.
Napokon im je Krist rekao da ne trebaju ići dalje. Otišavši nekoliko
koraka od njih, Čovjek boli izlijevao je svoja moljenja s velikom vikom 420
335
Čežnja vjekova
336
Isusovo preobraženje
337
Čežnja vjekova
338
Isusovo preobraženje
339
47
Služba
426 Isus i Njegovi učenici cijelu su noć proveli na brdu, a kad se sunce
rodilo, sišli su u dolinu. Duboko zamišljeni i šutljivi, učenici su bili ispu-
njeni strahopoštovanjem. Čak ni Petar nije imao što reći. Rado bi ostali na
tom svetom mjestu taknutom nebeskom svjetlošću na kojemu je Božji Sin
otkrio svoju slavu, ali su trebali izvršiti zadaću za narod koji je na sve stra-
ne već tražio Isusa.
U podnožju brda okupilo se veliko mnoštvo predvođeno ostalim uče-
nicima, koji su znali kamo je Isus otišao. Dolazeći, Spasitelj je zapovjedio
trojici koji su Ga pratili da ništa ne govore o onome čemu su bili svjedoci:
“Nikom ne govorite o ovom viđenju dok Sin Čovječji ne uskrsne od mr-
tvih!” O otkrivenju koje su dobili učenici su trebali razmišljati u svojim
srcima, ne objavljujući ga javno. Prenoseći ga mnoštvu izazvali bi samo
podsmijeh ili praznu znatiželju. Čak i devetorica apostola neće razumjeti
prizor sve do Kristova uskrsnuća iz mrtvih. Kako su sporo shvaćala čak i
ova trojica omiljenih učenika, vidi se iz činjenice što su se, bez obzira na
ono o čemu je Krist govorio da Ga očekuje, međusobno pitali što bi trebalo
značiti uskrsnuće iz mrtvih. Ipak, nisu tražili nikakvo objašnjenje od Isusa.
427 Njegove riječi o budućnosti ispunjavale su ih žalošću; nisu tražili nikakvu
daljnju objavu o onome što su smatrali da se možda nikada neće dogoditi.
Kad su ljudi u ravnici ugledali Isusa, potrčali su Mu u susret, pozdrav-
ljajući Ga s poštovanjem i radošću. Ipak, Njegovo je pronicavo oko zami-
340
Služba
341
Čežnja vjekova
342
Služba
343
Čežnja vjekova
344
48
Tko je najveći?
345
Čežnja vjekova
hom. Spasiteljev stav prema rabinskim zakonima i Njegovi jasni ukori bra-
niteljima predaja, pružali su izgovor za optužbu da On želi srušiti službu u
Hramu. Sad su Njegovi neprijatelji vidjeli priliku da unište Njegov ugled.
U skupljaču poreza našli su prikladnog saveznika.
U skupljačevu pitanju Petar je vidio nagovještaj koji je napadao Kri-
stovu odanost Hramu. Revan za čast svojega Učitelja, žurno je odgovorio,
ne savjetujući se s Njim, da će Isus platiti porez.
Međutim, Petar je samo djelomično razumio namjeru ovog čovjeka
koji mu je postavio pitanje. Postojali su neki slojevi za koje se smatralo
da su oslobođeni plaćanja poreza. U Mojsijevo vrijeme leviti, kad su bili
izdvojeni za službu u Svetištu, nisu dobili nikakvo nasljedstvo među na-
rodom. Gospodin je rekao: “Stoga Levi nema udjela ni baštine sa svojom
braćom: Jahve je njegova baština.” (Ponovljeni zakon 10,9) U Kristovo su
se vrijeme svećenici i leviti još uvijek smatrali posebno posvećenima Hra-
mu i od njih se nije zahtijevalo da daju godišnji prinos za njegovo održava-
nje. Proroci su također bili oslobođeni ovog plaćanja. Zahtijevajući porez
od Isusa, rabini su odbacili Njegovu tvrdnju da je prorok ili učitelj, postu-
pajući prema Njemu kao prema bilo kojoj običnoj osobi. Njegovo odbija-
nje plaćanja poreza značilo bi nepoštovanje Hrama, dok bi se, s druge stra-
ne, plaćanje uzelo kao opravdanje za to što su Ga odbacili kao proroka.
Samo malo prije toga Petar je priznao Isusa kao Božjeg Sina, ali sad
je propustio priliku da otkrije karakter svojega Učitelja. Svojim odgovo-
rom skupljaču da će Isus platiti porez on je, zapravo, potvrdio pogrešnu
predodžbu o Njemu, koju su svećenici i poglavari pokušali razglasiti.
Kad je Petar ušao u kuću, Spasitelj se nije pozvao na ono što se dogo-
dilo, već je upitao: “Što ti se čini, Šimune, od koga zemaljski kraljevi po-
biraju carine ili porez? Od svojih sinova ili od tuđih?” Petar je odgovorio:
“Od tuđih!” Onda je Isus rekao: “Dakle su sinovi oslobođeni.” Dok se na-
rod neke zemlje oporezuje za izdržavanje svojega kralja, djeca vladareva
su toga oslobođena. Tako je i Izrael, po vlastitoj izjavi Božji narod, bio po-
434 zvan da održava Njegovu službu, ali Isus, Božji Sin, nije imao takvu obve-
zu. Ako su leviti bili oslobođeni zbog svoje povezanosti s Hramom, koliko
je to više trebao biti On kojemu je Hram bio dom Njegova Oca!
Da je Isus platio porez bez protivljenja, On bi zapravo podržao oprav-
danost zahtjeva i tako se odrekao svoje božanske prirode. Ali dok je sma-
346
Tko je najveći?
347
Čežnja vjekova
348
Tko je najveći?
349
Čežnja vjekova
350
Tko je najveći?
351
Čežnja vjekova
tako oni sprečavaju zlo među ljudima. (Matej 5,13) Međutim, ako je sol
izgubila svoj okus, ako pobožnost postoji samo po imenu bez Kristove lju-
bavi, tada tu nema nikakve sile za dobro. Taj život ne može izvršiti nika-
kav spasonosni utjecaj na svijet. Vaša snaga i djelotvornost u izgrađivanju
mojega kraljevstva, kaže Isus, ovisi o vašem primanju mojega Duha. Mo-
rate postati dionici u mojoj milosti, da biste postali miris života na život.
Tada neće biti nikakvog suparništva, nikakve sebičnosti, nikakve želje za
najvišim položajem. Imat ćete takvu ljubav koja ne traži svoje, već dobro
drugih.
Neka grješnik koji se kaje upravi svoje oči na “Jaganjca Božjeg koji
uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29) i gledanjem doživi promjenu. Njegovo
će se strahovanje pretvoriti u radost, njegove sumnje u nadu. Izniknut će
zahvalnost. Kameno je srce razbijeno! Bujica ljubavi izlijeva se u srce.
Krist je u njemu izvor vode koja teče u vječni život. Kad gledamo Isu-
sa, čovjeka boli, upoznatog s tugom, kako radi na spašavanju izgubljenih,
kako Ga ponižavaju, preziru, ismjehuju, gone iz grada u grad, dok nije is-
punio svoju misiju; kad Ga gledamo u Getsemaniju, s krupnim kapima kr-
vavog znoja i kako na križu umire u samrtnim mukama — kad ovo vidimo,
naše ja neće više bučno zahtijevati da bude cijenjeno. Gledajući na Isusa
postidjet ćemo se svoje hladnoće, svoje neosjetljivosti, svoje sebičnosti.
440 Bit ćemo spremni biti nešto ili ništa, tako da od srca možemo služiti Uči-
telju. Radovat ćemo se ako nosimo križ za Isusom, trpimo kušnju, sramotu
ili progonstvo za Onoga koga volimo.
“Mi jaki moramo podnositi slabosti slabih, a ne sebi ugađati.” (Ri-
mljanima 15,1) Nijedna duša koja vjeruje u Krista, premda joj vjera može
biti slaba a koraci nesigurni kao u maloga djeteta, ne smije se prezirati.
Svim onim što smo kao prednost dobili nad drugima — bilo to obrazovanje
ili uglađenost, plemenitost karaktera, kršćanski odgoj, vjersko iskustvo —
dužni smo onima koji imaju manje mogućnosti, i koliko god to leži u našoj
moći, trebamo im služiti. Ako smo jaki, moramo poduprijeti ruke slabijih.
Anđeli slave koji stalno gledaju lice nebeskog Oca raduju se službi ovim
najmanjima. Oni se posebno brinu za duše koje su prestrašene, koje imaju
mnoge neugodne crte karaktera. Anđeli su uvijek prisutni tamo gdje su naj-
potrebniji, kraj onih koji imaju najžešće borbe sa sobom i čije su okolnosti
vrlo obeshrabrujuće. U ovoj će službi surađivati Kristovi pravi sljedbenici.
352
Tko je najveći?
Ako bi tko od ovih malih bio pobijeđen i učinio neko zlo protiv vas,
tada je vaša zadaća da ga pokušate vratiti dobru. Nemojte očekivati od
njega da prvi učini napor za pomirenje. “Što mislite?”, rekao je Isus, “Zar
neće čovjek koji ima stotinu ovaca, kad mu jedna od njih zaluta, ostaviti
devedeset i devet u gori te poći tražiti zalutalu? I uspije li mu da je nađe,
zaista, kažem vam, više se raduje zbog nje nego zbog devedeset i devet
koje nisu zalutale. Tako neće ni Otac vaš nebeski da se izgubi ni jedan od
ovih malenih.”
U duhu blagosti “pazi na samoga sebe da i ti ne budeš iskušan” (Ga-
laćanima 6,1), idi onome koji griješi “te ga ukori nasamo”. Nemoj ga
osramotiti, iznoseći njegovu krivnju drugima, niti nanositi sramotu Kri-
stu objavljujući grijeh ili pogrešku onoga koji nosi njegovo ime. Često se
onome koji griješi mora jasno iznijeti istina; on se mora dovesti dotle da
uvidi svoju pogrešku, da bi se mogao popraviti. Međutim, ti ne trebaš su-
diti ili osuđivati. Nemoj učiniti nikakav pokušaj da bi opravdao samoga
sebe. Neka sav tvoj trud bude za njegovu obnovu. U postupanju s ranama
duše potreban je najnježniji dodir, najtananija osjetljivost. Jedino ljubav
koja istječe iz Čovjeka s Golgote ovdje može biti od koristi. Sa sažaljivom
nježnošću neka brat postupa s bratom, pa ako uspije, on će “spasiti njegovu
dušu od smrti” i “postići oproštenje mnogih grijeha”. (Jakov 5,20)
Međutim, čak i ovaj napor može biti nedovoljan. Tada, rekao je Isus: 441
“Dovedi još jednoga ili dvojicu sa sobom.” Moguće je da će njihov združe-
ni utjecaj prevladati tamo gdje je utjecaj prvoga ostao neuspješan. Budući
da nisu bili sudionici u toj poteškoći, oni će najvjerojatnije djelovati nepri-
strano, pa će ta činjenica njihovom savjetu dati veće značenje kod onoga
koji griješi.
Ako ih ni tada ne posluša, onda, a nikako prije toga, to pitanje treba
iznijeti pred cijeli skup vjernika. Neka se vjernici, kao Kristovi predstav-
nici, ujedine u molitvi i usrdnoj molbi s ljubavlju da bi se prijestupnik po-
pravio. Sveti Duh će govoriti preko svojih slugu, moleći zabludjelog da
se vrati Bogu. Apostol Pavao nadahnut kaže: “Kao da Bog opominje po
nama. U ime Krista molimo: Pomirite se s Bogom!” (2. Korinćanima 5,20)
Onaj koji odbaci ovaj zajednički prijedlog prekinuo je vezu koja ga spaja s
Kristom, i tako se sam odvojio od zajednice vjernih. Nakon toga, kaže Isus,
“smatraj ga poganinom ili carinikom”. Međutim, on se ne smije smatrati
353
Čežnja vjekova
354
49
Na Blagdan sjenica
355
Čežnja vjekova
356
Na Blagdan sjenica
357
Čežnja vjekova
358
Na Blagdan sjenica
359
Čežnja vjekova
Tko god nije učio u rabinskim školama, smatralo se da nije spreman biti
vjerski učitelj, te su i Isusa, kao i Ivana Krstitelja, proglasili neukim jer
nije dobio takvo obrazovanje. Oni koji su slušali Krstitelja i Isusa bili su
iznenađeni njihovim poznavanjem Pisma, jer nijedan od njih “nije učio”.
Istina, svoje poznavanje Pisma nisu stekli od ljudi, ali Bog na Nebu bio je
njihov Učitelj i od Njega su primili najuzvišeniju vrstu mudrosti.
Dok je Isus govorio u predvorju Hrama, ljudi su slušali gotovo bez
daha. Oni isti ljudi koji su bili Njegovi najžešći protivnici osjećali su se ne-
moćnima da Mu učine neko zlo. Za trenutak su zaboravili na sve drugo.
Dan za danom On je učio narod sve do “u posljednji dan, glavni dan
blagdana”. Jutro ovog dana zateklo je ljude izmorene od dugog prazno-
vanja. Iznenada je Isus podigao svoj glas, koji je zvonko odjekivao kroz
predvorje Hrama:
“Ako je tko žedan, neka dođe k meni; i neka pije tko vjeruje u me.
Kako veli Pismo: ‘Iz njegove će nutrine poteći potoci žive vode.’” Stanje
naroda učinilo je ovaj poziv vrlo snažnim. Oni su bili zauzeti stalnim pri-
zorima raskoši i svetkovine, njihove su oči bile zaslijepljene svjetlošću i
bojama, a njihove uši očarane najraskošnijom glazbom, ali u cjelokupnom
nizu obreda nije bilo ničega što bi ispunilo potrebe duha, ništa što bi uga-
454 silo žeđ duše za onim što ne propada. Isus ih je pozvao da dođu i piju sa
izvora života, koji će u njima biti izvor vode koja teče u vječni život.
Svećenik je tog jutra obavljao obred koji je obnavljao uspomenu na
udaranje stijene u pustinji. Ta je stijena bila znamen Njega, koji će svo-
jom smrću učiniti da poteku žive rijeke spasenja svima žednima. Kristove
riječi bile su voda života. Tamo u nazočnosti okupljenog mnoštva, On je
posvetio sebe da bude udaren, da bi voda života mogla poteći svijetu. Uda-
ranjem Krista Sotona je namjeravao uništiti Kneza života; ali iz udarene
Stijene potekla je živa voda. Dok je Isus tako govorio narodu, njihova su
srca ustreptala nekim neobičnim strahopoštovanjem i mnogi su bili spre-
mni uzviknuti, zajedno sa ženom Samarijankom: “Gospodine, daj mi te
vode da više ne žednim!” (Ivan 4,15)
Isus je poznavao potrebe duše. Sjaj, bogatstvo i časti ne mogu ispuniti
srce. “Ako je tko žedan, neka dođe k meni.” Bogati i siromašni, uzvišeni i
poniženi podjednako su dobrodošli. On obećava da će rasteretiti dušu, utje-
šiti žalosne i podariti nadu klonulima duhom. Mnogi od onih koji su slušali
360
Na Blagdan sjenica
Isusa bili su žalosni zbog neispunjenih nada, mnogi su tajno trpjeli, mnogi
su čeznuli da zadovolje svoje neumorne želje za stvarima ovoga svijeta i
hvalom ljudi; ali kad su sve zadobili, utvrdili su da su se trudili samo da bi
stigli do provaljena studenca na kojem nisu mogli ugasiti svoju žeđ. Usred
blistavih, radosnih prizora stajali su nezadovoljni i žalosni. Tada ih je izne-
nadni uzvik “ako je tko žedan” trgnuo iz njihovog žalosnog razmišljanja, i
slušajući riječi koje su uslijedile, u njihovim se dušama zapalila nova nada.
Sveti Duh iznosio je pred njih ovo znamenje sve dok u Njemu nisu vidjeli
ponudu neprocjenjiva dara spasenja.
Kristov poziv žednoj duši još se i danas razliježe, dopirući do nas s
još većom silom od one u kojoj se čuo u Hramu posljednjeg dana blagdana.
Izvor je otvoren za sve. Umornim i iscrpljenim dušama nudi se osvježava-
juća voda vječnog života. Isus još uvijek poziva: “Ako je tko žedan, neka
dođe k meni i neka pije.” “Tko je žedan, neka dođe; tko želi, neka badava
uzme vode života!” “A tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće
nikad ožednjeti. Štoviše, voda koju ću mu dati postat će u njemu izvorom
one vode što struji u život vječni.” (Otkrivenje 22,17; Ivan 4,14)
361
50
Među zamkama
455 Sve vrijeme dok je bio u Jeruzalemu tijekom blagdana, Isusa su pra-
tile uhode. Iz dana u dan pokušavali su Ga ušutkati. Svećenici i poglavari
motrili su da Ga uhvate u zamku. Namjeravali su Ga spriječiti silom. Me-
đutim, to nije bilo sve. Željeli su poniziti ovog galilejskog Učitelja pred
narodom.
Prvog dana Njegove nazočnosti na svetkovini, poglavari su došli k
Njemu pitajući Ga kojom vlasti uči. Željeli su odvratiti pozornost s Nje-
ga na pitanje o Njegovom pravu da uči, a time i na svoju vlastitu važnost
i vlast.
“Moja nauka nije od mene,” rekao je Isus, “nego od onoga koji me je
poslao. Ako tko htjedne vršiti volju njegovu, znat će da li je moja nauka od
Boga ili ja govorim sam od sebe.” (Ivan 7,16.17) Na pitanje ovih sitničara
Krist nije odgovorio sitničarenjem, već otkrivanjem istine koja ima život-
no značenje za spasenje duše. Razumijevanje i uvažavanje istine, rekao je
On, ovisi manje o umu no o srcu. Istina se mora primiti u dušu, ona zahti-
jeva podčinjavanje volje. Kad bi se istina mogla podvrgnuti samo razumu,
gordost ne bi činila prepreku na putu za njezino primanje. Međutim, ona
se mora prihvatiti djelovanjem milosti na srce, pa njezino primanje ovisi
o odbacivanju svakog grijeha koji Božji Duh otkriva. Čovjekove predno-
sti za stjecanje znanja o istini, ma kako bile velike, neće mu biti ni od ka-
kve koristi sve dok srce ne bude otvoreno za primanje istine i dok svjesno
456 ne bude svladana svaka navika i običaj koji se suprote njezinim načeli-
362
Među zamkama
363
Čežnja vjekova
364
Među zamkama
365
Čežnja vjekova
366
Među zamkama
367
Čežnja vjekova
368
Među zamkama
369
51
“Svjetlo svijeta”
463 “Isus im ponovno progovori: Ja sam svjetlo svijeta. Tko mene slijedi,
sigurno neće ići po tami, nego će imati svjetlo koje vodi u život.”
Kad je izgovorio ove riječi, Isus je u predvorju Hrama bio naročito
povezan sa službama za Blagdan sjenica. U središtu ovog predvorja uzdi-
zala su se dva visoka stupa s velikim podnožjima za svjetiljke. Nakon ve-
černje žrtve, sve su se svjetiljke palile i širile svoju svjetlost nad Jeruzale-
mom. Ovaj je obred bio sjećanje na ognjeni stup koji je Izraela vodio kroz
pustinju, a uz to smatralo se da podsjeća i na Mesijin dolazak. Uvečer, kad
su se svjetiljke upalile, predvorje je odavalo prizor velike radosti. Sijedi
ljudi, svećenici u Hramu i narodni poglavari, ujedinili su se u blagdanskim
plesovima uz zvuke glazbala i pjesme levita.
Rasvjetljavanjem Jeruzalema narod je izražavao svoju nadu da će
Mesijin dolazak osvijetliti Izrael. Međutim, za Isusa je ovaj prizor imao
šire značenje. Kao što su sjajne svjetiljke u Hramu osvjetljavale sve oko
sebe, tako i Krist, izvor duhovne svjetlosti, rasvjetljuje tamu svijeta. Ipak,
ovaj je simbol bio nesavršen. Veliko svjetlo što ga je On svojom rukom po-
stavio na nebu bilo je istinitija predodžba slave Njegove misije.
Bilo je jutro; sunce se upravo rađalo iznad Maslinske gore i njego-
ve su se zrake zasljepljujućim sjajem rasipale po mramornim palačama,
464 osvjetljujući zlato na zidovima Hrama, pa je Isus, pokazujući na njega re-
kao: “Ja sam svjetlo svijeta.”
370
Svjetlo svijeta
Onome koji je slušao ove riječi, dugo nakon toga vraćale su se kao
odjek u ovom uzvišenom biblijskom tekstu: “U njoj bijaše Život i Život
bijaše svjetlo ljudima. I Svjetlo svijetli u tami, i tama ga ne obuze.” “Svje-
tlo istinito, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka, dođe na ovaj svijet.” (Ivan
1,4.5.9) Petar se, također, dugo nakon Isusova uzašašća na Nebo, pišući
prosvijetljen božanskim Duhom, sjećao znamenja što ga je Krist upotrije-
bio: “Tim držimo vrlo sigurnim sve proroštvo. Vi dobro činite što upirete
u nj pogled kao u svjetiljku koja svijetli u tamnome mjestu dok ne osvane
dan i dok se ne pomoli Danica u vašim srcima.” (2. Petrova 1,19)
U Božjem javljanju Njegovom narodu, svjetlost je uvijek bila sim-
bol Njegove prisutnosti. Na stvaralačku riječ u početku svjetlost je zasjala
iz tame. Svjetlost je bila skrivena u stupu od oblaka danju, a u ognjenom
stupu noću i vodila je silnu Izraelovu vojsku. Svjetlost je sijala strašnom
veličanstvenošću oko Gospodina na brdu Sinaju. Svjetlost je počivala nad
prijestoljem milosti u Šatoru od sastanka. Svjetlost je ispunila Salomonov
Hram prigodom njegova posvećenja. Svjetlost je zasjala nad betlehemskim
brežuljcima kad su anđeli vijest o otkupljenju donijeli pastirima koji su
budno bdjeli.
Bog je svjetlost; i u riječima “Ja sam svjetlo svijeta” Krist je objavio da
je jedno s Bogom i svoju vezu s cijelim ljudskim rodom. On je na početku
učinio da “iz tame zasvijetli svjetlo”. (2. Korinćanima 4,6) On je svjetlost
Sunca, Mjeseca i zvijezda. On je bio duhovna svjetlost koja je u znamenu,
slici i proročanstvu zasjala nad Izraelom. Međutim, ova svjetlost nije dana
samo hebrejskom narodu. Kao što sunčeve zrake dopiru do najudaljenijih
zakutaka Zemlje, tako i svjetlost Sunca Pravde obasjava svaku dušu.
“Svjetlo istinito, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka, dođe na ovaj svi-
jet.” Svijet je imao svoje velike učitelje, ljude divovskog uma i zadivlju-
jućih istraživačkih pothvata, ljude čije su izjave poticale misao i otvarale
pogled u beskrajna prostranstva znanja; ovi su ljudi poštovani kao vođe i
dobročinitelji ljudskog roda. Međutim, postoji Jedan koji je uzvišeniji od
njih. “A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja.” “Boga
nitko nikada nije vidio: Jedinorođenac — Bog, koji je u krilu Očevu, on ga
je objavio.” (Ivan 1,12.18) Možemo pronaći cijeli niz najvećih svjetskih
učitelja sve dokle se pružaju izvješća o ljudskom rodu, ali Svjetlost je bila 465
prije njih. Kao što Mjesec i zvijezde iz Sunčeva sustava sjaje svjetlošću
371
Čežnja vjekova
372
Svjetlo svijeta
373
Čežnja vjekova
Ovo načelo ima isto značenje i za pitanje koje je dugo potresalo kr-
šćanski svijet — pitanje naslijeđa apostolskog reda. Podrijetlo od Abraha-
ma ne dokazuje se imenom ili rodoslovljem, već srodnošću karaktera. Tako
i apostolsko naslijeđe ne počiva na prenošenju crkvenog autoriteta, već na
duhovnom odnosu. Život pokrenut apostolskim duhom, vjerom i učenjem
istine koju su oni iznosili, pravi je dokaz apostolskog naslijeđa. To je ono
što ljude čini nasljednicima prvih učitelja evanđelja.
Isus je poricao da su Hebreji Abrahamova djeca. On je rekao: “Tako
činite i vi što ste čuli od svog oca.” Rugajući se, odgovorili su: “Mi nismo
rođeni od preljuba. Mi imamo samo Boga za oca.” Ove riječi, kao aluzija
na okolnosti Njegova rođenja, imale su cilj zadati udarac Kristu u nazočno-
sti onih koji su počeli vjerovati u Njega. Isus se nije osvrnuo na ovaj podli
nagovještaj, već je rekao: “Kad bi Bog bio vaš otac, mene biste ljubili, jer
ja sam od Boga izišao i došao.”
Njihova djela svjedočila su o njihovoj vezi s onim koji je bio lažac i
ubojica. “Vi imate đavla za oca”, rekao je Isus, “i hoćete da vršite želju oca
svoga. On bijaše ubojica ljudi od početka i nije stajao čvrsto u istini, jer u
njemu nema istine... Meni ne vjerujete, jer vam objavljujem istinu.” (Ivan
8,44.45) Činjenica da je Isus govorio istinu, i to sa sigurnošću, bio je ra-
zlog što ga hebrejske vođe nisu prihvatile. Istina je vrijeđala ove licemjer-
ne ljude. Istina je otkrila svu pogrešnost zablude; ona je osuđivala njihovo
učenje i život, pa je stoga bila nepoželjna. Oni bi radije zatvorili svoje oči
pred istinom negoli se ponizili i priznali da su bili u zabludi. Nisu voljeli
istinu. Nisu je željeli, premda je bila istina.
“Tko će mi od vas dokazati neki grijeh? Ako vam objavljujem istinu,
zašto mi ne vjerujete?” Tri godine iz dana u dan neprijatelji su pratili Krista,
pokušavajući naći mrlju na Njegovu karakteru. Sotona i čitav savez zla želje-
li su Ga svladati; ali na Njemu nisu mogli naći ništa što bi im dalo prednost.
Čak su i đavoli bili primorani priznati: “Znam tko si: Svetac Božji!” (Marko
468 1,24) Isus je pred očima Neba, pred očima bezgrješnih svjetova i pred oči-
ma grješnih ljudi živio po Zakonu. Pred anđelima, ljudima i demonima On
je izgovorio riječi kojima se nitko nije mogao suprotstaviti, koje bi s drugih
usana bile bogohuljenje: “... Ja uvijek činim što je njemu ugodno.”
Činjenica da Hebreji nisu primili Krista, premda nisu mogli naći ni-
kakav grijeh na Njemu, dokazuje da nisu imali vezu s Bogom. Oni nisu
374
Svjetlo svijeta
375
Čežnja vjekova
376
Svjetlo svijeta
(Ivan 10,33) Zato što je bio, i što je otvoreno izjavljivao da je Božji Sin, na-
mislili su Ga uništiti. Sad su mnogi iz naroda, pristajući uz svećenike i ra-
bine, uzeli kamenje da bace na Njega. “Ali Isus se sakri i iziđe iz hrama.”
Svjetlo je zasjalo u tami; ali “tama ga ne obuze”. (Ivan 1,5)
“Prolazeći putem opazi nekog slijepca od rođenja. I upitaše ga uče-
nici njegovi: ‘Rabbi, tko je sagriješio, on ili njegovi roditelji, da se slijep
rodio?’ ‘Nije sagriješio ni on ni roditelji njegovi — odgovori Isus — već
(je rođen slijep) da bi se na njemu očitovala Božja djela’... Kada to reče,
pljunu na zemlju i pljuvačkom načini blato, kojim premaza slijepcu oči pa
mu reče: Idi, umij se u ribnjaku Siloe! — što znači ‘Poslan’. Slijepac ode,
umije se i vrati se gledajući.”
Među Hebrejima je postojalo vjerovanje da se grijeh kažnjava u ovom 471
životu. Svaka nesreća smatrala se kaznom za neko zlo djelo, bilo od strane
onoga koji je patio ili njegovih roditelja. Istina je da sve patnje proistječu
iz prijestupa Božjeg Zakona, ali se ova istina izopačila. Sotona, začetnik
grijeha i svih njegovih posljedica, navodio je ljude da misle kako bolest i
smrt dolaze od Boga, kao kazna proizvoljno nametnuta zbog grijeha. Stoga
je čovjek na kojeg je naišla neka velika nevolja ili nesreća nosio i dodatni
teret, jer ga se držalo velikim grješnikom.
Tako je pripremljen put da Hebreji odbace Isusa. Njega koji “je naše
bolesti ponio, naše je boli na se uzeo” Hebreji su smatrali “da ga Bog bije i
ponižava”, i stoga su od Njega zaklanjali svoje lice. (Izaija 53,4.3)
Bog je dao jednu pouku s namjerom da to spriječi. Jobova povijest
pokazala je da patnje dolaze od Sotone, a Bog ih preinačuje da bi ostvario
ciljeve milosti. Međutim, Izrael nije razumio pouku. Istu pogrešku zbog
koje je Bog ukorio Jobove prijatelje, Hebreji su ponavljali u svom odbaci-
vanju Krista.
Vjerovanje Hebreja o odnosu između grijeha i patnji gajili su i Kri-
stovi učenici. Ispravljajući njihovu zabludu, Isus nije objasnio uzrok čovje-
kove patnje, već im je rekao kakav će biti rezultat. Zbog Njega će se javiti
Božja djela. “Dok sam na svijetu”, rekao je On, “svjetlo sam — svijeta.”
Tada pomazavši oči slijepome čovjeku, poslao ga je u Siloamski ribnjak da
se umije, i čovjekov se vid povratio. Tako je Isus na djelotvoran način od-
govorio na pitanje učenika, kao što je obično odgovorio na pitanja koja su
Mu postavljana iz znatiželje. Učenici nisu bili pozvani raspravljati o pita-
377
Čežnja vjekova
nju tko je griješio ili nije griješio, već shvatiti silu Božje milosti u davanju
vida slijepome. Bilo je očito da iscjeljujuće moći nije bilo ni u blatu ni u
ribnjaku u koji je slijepi čovjek bio upućen da se umije, već da je ta čudo-
tvorna moć bila u Kristu.
Farizeji su morali biti začuđeni ovim izlječenjem. Ipak, bili su više no
ikada ispunjeni mržnjom, jer je čudo učinjeno subotom.
Susjedi ovog mladog čovjeka i oni koji su ga ranije kao slijepog po-
znavali, govorili su: “Nije li ovo onaj što je sjedio i prosio?” Promatrali su
ga sa sumnjom, jer kad su njegove oči progledale, njegovo se lice promi-
472 jenilo i razvedrilo, pa je izgledao kao drugi čovjek. Pitanje je prelazilo od
jednog do drugog. Neki su govorili: “Jest on”, drugi: “Nikako, samo mu
je sličan.” Međutim, on koji je primio ovaj veliki blagoslov, riješio je ovo
pitanje rekavši: “Ja sam.” Tada im je govorio o Isusu i o sredstvima kojima
ga je iscijelio, a oni su pitali: “Gdje je on? ... Ne znam, odgovori im.”
Zatim su ga oni doveli pred Savjet farizeja. Ponovno su čovjeka upi-
tali kako mu se vratio vid. “On im odgovori: Stavio mi je blato na oči, ja se
umio, i vidim. Nato neki farizeji rekoše: Ovaj čovjek ne dolazi od Boga: ne
svetkuje subote.” Farizeji su se nadali da će Isusa prikazati kao grješnika,
a kao takav ne može biti Mesija. Nisu znali da je On Onaj koji je načinio
subotu i poznavao sve njezine obveze, Onaj koji je izliječio slijepa čovje-
ka. Činili su se izuzetno revnima u svetkovanju subote, a ipak su tog istog
dana smišljali ubojstvo. Međutim, mnogi su bili silno pokrenuti kad su čuli
o ovom čudu, i bili osvjedočeni da je Onaj tko je otvorio oči slijepome bio
više no običan čovjek. Odgovarajući na optužbe da je Isus grješnik jer ne
svetkuje subotu, rekli su: “Kako jedan grešnik može činiti ovakve znako-
ve?” Ponovno su se rabini obratili slijepom čovjeku: “Što ti držiš o onomu
koji ti otvori oči? Prorok je, odgovori.” Farizeji su tada pokušali istaknuti
da on nije rođen slijep i da mu se vid vratio. Pozvali su njegove roditelje i
upitali ih: “Je li ovo vaš sin za koga tvrdite da se slijep rodio?”
Tu se nalazio i sâm čovjek, izjavljujući da je bio slijep i da mu je vra-
ćen vid, ali farizeji bi lakše porekli dokaze primljene vlastitim osjetilima
nego priznali da su bili u zabludi. Toliko je bila silna predrasuda, tako izo-
pačena farizejska pravda.
Farizejima je ostala još jedna nada: zastrašiti roditelje ovog čovjeka.
Prividno iskreni upitali su: “Kako sad može vidjeti?” Roditelji su se boja-
378
Svjetlo svijeta
li neprilika, jer bilo je objavljeno “da se ima izopćiti iz sinagoge” tko god
prizna Isusa za Krista, a to je značilo da će biti isključeni iz sinagoge tride-
set dana. Za to vrijeme u domu prijestupnika nijedno dijete nije moglo biti
obrezano, nijedan pokojnik oplakan. Takva presuda smatrala se velikom
nesrećom, i ako ne bi navela na pokajanje, uslijedila bi mnogo teža kazna.
Veliko djelo učinjeno njihovom sinu osvjedočilo je roditelje, no ipak su od-
govorili: “Znamo da je ovo naš sin... i da se slijep rodio. A kako sad može
vidjeti, to ne znamo. Ne znamo ni tko mu je otvorio oči. Njega pitajte! 473
Odrastao je, on će vam o sebi kazati.” Na taj način prebacili su svu odgo-
vornost sa sebe na svog sina, jer se nisu usuđivali priznati Krista.
Dvojba u koju su zapali farizeji, njihova sumnja i predrasuda, njiho-
vo nevjerovanje činjenicama ovog slučaja, otvorili su oči mnoštvu, oso-
bito običnom narodu. Isus je često svoja čuda činio na ulici, a Njegovo
je djelovanje uvijek otklanjalo patnje. Pitanje koje se nametnulo mnogim
umovima bilo je: Bi li Bog učinio takva moćna djela preko nekog varalice,
kao što su farizeji nastojali prikazati Isusa? Na objema stranama sukob je
postao vrlo ozbiljan.
Farizeji su uvidjeli da javno objavljuju rad koji je Isus obavljao. Nisu
mogli osporiti čudo. Slijepi je čovjek bio ispunjen radošću i zahvalnošću;
promatrao je divna djela prirode i ushićivao se gledajući ljepotu Zemlje i
neba. Slobodno je iznosio svoje iskustvo, a oni su ga opet pokušavali ušut-
kati govoreći: “Priznaj Bogu slavu! Mi znamo da je taj čovjek grešnik.” To
znači: Nemoj ponovno reći da ti je ovaj čovjek vratio vid; Bog je taj koji
je to učinio.
Slijepi čovjek je odgovorio: “Je li grešnik... ja ne znam. Jedno znam:
da sam bio slijep i da sad mogu vidjeti!”
Tada su ponovno zapitali: “Što ti je učinio? Kako ti je otvorio oči?”
Pokušali su ga zbuniti mnogim riječima, tako da bi se mogao smatrati ob-
manutim. Sotona i njegovi zli anđeli nalazili su se na strani farizeja, ujedi-
njavajući svoje snage i lukavstvo s ljudskim rasuđivanjem da bi djelovali
protiv Kristova utjecaja. Oni su otupili osvjedočenja koja su se produblji-
vala u mnogim umovima. Božji anđeli također su bili prisutni da ojačaju
čovjeka kojemu je vraćen vid.
Farizeji nisu razumjeli da imaju posla s nekim drugim, a ne s neobra- 474
zovanim čovjekom koji je bio slijep od rođenja, i nisu poznavali Onoga s
379
Čežnja vjekova
380
Svjetlo svijeta
381
52
Božanski Pastir
476 “Ja sam pastir dobri. Pastir dobri daje život svoj za ovce.” “Ja sam
pastir dobri, poznajem ovce svoje i ovce moje poznaju mene, kao što Otac
poznaje mene i kao što ja poznajem Oca. I ja dajem život svoj za ovce.”
Slikama iz svakidašnjeg života Isus je ponovno našao pristup umu
svojih slušatelja. Utjecaj Duha povezao je s hladnom, osvježavajućom vo-
dom. Sebe je prikazao kao svjetlost, izvor života i radost za prirodu i čo-
vjeka. Sad je krasnom pastirskom slikom prikazao svoju vezu s onima koji
Ga vjeruju. Nijedna slika nije bila poznatija Njegovim slušateljima od ove
i Kristove su je riječi zauvijek povezale s Njim. Učenici više nisu mogli
gledati pastire kako se brinu za svoja stada a ne sjetiti se Spasiteljeve pou-
ke. Oni će vidjeti Krista u svakom vjernom pastiru, a sebe u svakom bes-
pomoćnom i ovisnom stadu.
Ovu je sliku prorok Izaija primijenio opisujući utješnim riječima Mesi-
jino djelo: “Glasniče radosne vijesti, Sione! Podigni snažno svoj glas, glasni-
če radosne vijesti, Jeruzaleme! Podigni ga, ne boj se, reci judejskim gradovi-
ma: Evo Boga vašega! ... Kao pastir pase stado svoje, u ruke uzima jaganjce,
nosi ih u svome naručju.” (Izaija 40,9-11) David je pjevao: “Jahve je pastir
477 moj: ni u čem ja ne oskudijevam.” (Psalam 23,1) A Sveti je Duh preko Eze-
kiela objavio: “Postavit ću im jednoga pastira koji će ih pasti.” “Potražit ću
izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu.” “I
sklopit ću s njima Savez mira.” “I neće više biti plijenom narodima... nego će
mirno živjeti, i nitko ih neće plašiti.” (Ezekiel 34,23.16.25.28)
382
Božanski Pastir
383
Čežnja vjekova
svoje velike učitelje i vjerske sustave, koji su nudili neko drugo sredstvo
spasenja a ne Krista, skrećući oči ljudi s Očeva lica i puneći njihova srca
strahom od Onoga koji im je davao samo blagoslov. Težnja njihovog dje-
lovanja bila je da uskrate Bogu ono što je Njegovo i po stvaranju i po ot-
kupljenju. Ovi lažni učitelji isto tako uskraćuju i čovjeka. Milijuni ljudskih
bića robuju lažnim religijama u okovima ropskog straha, tupe ravnodušno-
sti, mučeći se kao tegleće životinje, lišeni nade, radosti i istinskog prava,
ostajući samo s nejasnim strahom od budućnosti. Jedino Radosna vijest o
Božjoj milosti može uzdignuti dušu. Razmišljanje o Božjoj ljubavi objav-
ljenoj u Njegovom Sinu pokrenut će srce i kao ništa drugo uzdići duševne
sile. Krist je došao kako bi obnovio Božji lik u čovjeku; i onaj tko odvraća
ljude od Krista, odvraća ih od izvora pravog razvitka; takav ih prijevarom
lišava svake nade, cilja i slave života. On je lupež i hajduk.
“Tko ulazi na vrata, on je pastir ovaca.” Krist je vrata i pastir. On ula-
zi kroz samoga sebe. Svojom žrtvom On je postao pastir ovcama. “Njemu
vratar otvara, a ovce slušaju glas njegov. On ovce svoje zove imenom te ih
izvodi van. Kad god izvede sve ovce, krene pred njima i ovce idu za njim,
jer poznaju njegov glas.”
Od svih stvorenja ovca je jedna od najbojažljivijih i najbespomoćni-
479 jih pa je na Istoku pastirovo staranje za stado neumorno i neprekidno. U
stara vremena izvan utvrđenih gradova bilo je malo sigurnosti. Pljačkaši
iz skitačkih pograničnih plemena ili grabljive zvijeri iz svojih skrovišta u
stijenama čekali su u zasjedi da oplijene stada. Pastir je budno motrio na
ono što mu je povjereno, znajući da tako izlaže svoj život opasnosti. Jakov
koji je čuvao Labanova stada na haranskim pašnjacima, rekao je opisujući
svoj neumoran, mukotrpan rad: “Često sam danju skapavao od žeđi, a ob-
noć od studeni. San je bježao od mojih očiju.” (Postanak 31,40) Zbog toga
se i David, čuvajući stado svog oca, goloruk sukobio s lavom i medvjedom
spasivši iz njihovih čeljusti ukradeno janje.
Dok pastir vodi svoje stado preko stjenovitih brežuljaka, kroz šume i
divlje uvale, na travna skrovišta kraj rijeke, dok ga čuva u planinama tije-
kom osamljenih noći, štiteći ga od pljačkaša, nježno se starajući za bolesne
i slabe u stadu, njegov život postaje jedno s njihovim. Čvrsta i nježna privr-
ženost sjedinjuje ga sa stvorenjima za koja se stara. Ma koliko veliko bilo
stado, pastir poznaje svaku ovcu. Svaka ima svoje ime i odaziva se prema
svom imenu na pastirov zov.
384
Božanski Pastir
Kao što zemaljski pastir poznaje svoje stado, tako i božanski pastir
poznaje svoje stado koje je rasijano po cijelom svijetu. “Vi, ovce moje,
vi ste stado paše moje, a ja sam Bog vaš — riječ je Jahve Gospoda.” Isus
kaže: “Imenom sam te zazvao; ti si moj!” “Gle, u dlanove sam te svoje ure-
zao.” (Ezekiel 34,31; Izaija 43,1; 49,16)
Isus nas pojedinačno poznaje i dirnut je osjećajem naše nemoći. On
nas zna sve po imenu. On zna i samu kuću u kojoj stanujemo, ime svakog
njezinog stanovnika. On je ponekad davao upute svojim slugama da pođu
u određenu ulicu u određenom gradu, u tu i tu kuću i pronađu jednu od
Njegovih ovaca.
Svaku dušu Isus tako savršeno poznaje kao da je ona jedina za koju 480
je Spasitelj umro. Bol svake duše dira Njegovo srce. Svako preklinjanje za
pomoć dopire do Njegova uha. On je došao privući sve ljude k sebi. On im
nalaže: “Hajdete za mnom!”, a Njegov Duh djeluje na njihova srca kako
bi ih privukao da dođu k Njemu. Mnogi odbacuju mogućnost da budu pri-
vučeni. Isus zna tko su oni. On također zna one koji rado čuju Njegov zov
i spremni su doći radi Njegovog pastirskog staranja. On kaže: “Poznajem
ovce svoje i ovce moje poznaju mene.” On se brine za svaku od njih kao
da ne postoji nijedna druga na licu zemaljskom.
“On ovce svoje zove imenom te ih izvodi van... i ovce idu za njim, jer
poznaju njegov glas.” Pastir na Istoku ne tjera svoje ovce. On se ne oslanja
na silu ili strah, već idući ispred njih on ih zove. Tako čini i Spasitelj-Pastir
sa svojim ovcama. Pismo kaže: “Ti si svoj narod vodio kao stado rukama
Mojsija i Arona.” Preko proroka Isus objavljuje: “Ljubavlju vječnom lju-
bim te, zato ti sačuvah milost.” On nikoga ne primorava da ide za Njim.
“Užima za ljude privlačio sam ih, konopcima ljubavi”, kaže On. (Psalam
77,21; Jeremija 31,3; Hošea 11,4)
Strah od kazne ili ljubav prema vječnoj nagradi nije ono što navodi
Kristove učenike da Ga slijede. Oni promatraju Spasiteljevu neusporedivu
ljubav, otkrivenu kroz Njegov boravak na Zemlji, od jasala u Betlehemu do
križa na Golgoti, a Njegova pojava privlači, omekšava i pokorava dušu. Lju-
bav se budi u srcu onih koji promatraju. Oni čuju Njegov glas i slijede Ga.
Kao što pastir ide ispred svojih ovaca, susrećući se prvi s opasnostima
na putu, tako čini i Krist sa svojim narodom. “Kad god izvede sve ovce,
krene pred njima.” Put prema Nebu osvećen je Spasiteljevim stopama. Sta-
385
Čežnja vjekova
za može biti strma i neravna, ali Isus je već njome prošao; Njegova su sto-
pala ugazila oštro trnje, da bi učinio naš put lakšim. Svaki teret koji smo
pozvani ponijeti i On je sâm nosio.
Premda se uznio na Nebo u Božju nazočnost dijeleći prijestolje sve-
mira, Isus nije ništa izgubio od svoje suosjećajne naravi. Danas je isto njež-
no, suosjećajno srce otvoreno za sve patnje čovječanstva. Ruka koja je bila
probodena, danas je ispružena da mnogo obilnije blagoslovi Njegov narod
koji je na svijetu. “One sigurno neće nigda propasti i nitko ih neće oteti iz
483 moje ruke.” Duša koja se predala Kristu, u Njegovim je očima dragocjeni-
ja od cijeloga svijeta. Spasitelj bi prošao kroz samrtne muke na Golgoti da
bi jedan čovjek mogao biti spašen za Njegovo kraljevstvo. On nikada neće
napustiti čovjeka za koga je umro. Ako Ga njegovi sljedbenici ne odluče
napustiti, On će ih čvrsto držati.
U svim našim kušnjama imamo sigurnog Pomoćnika. On nas neće osta-
viti same da se borimo s kušnjama, da se borimo sa zlom i na kraju budemo
slomljeni teretom i tugom. Premda je sada sakriven od očiju smrtnika, uho
vjere može čuti Njegov glas kako govori: “Ne boj se, jer ja sam s tobom.”
“Onaj koji živi! Bio sam mrtav, ali, evo, živim u vijeke vjekova.” (Otkrive-
nje 1,18) Ja sam podnio vaše žalosti, iskusio vaše borbe, sretao se s vašim
kušnjama. Ja poznajem vaše suze, jer sam i sam plakao. Poznajem boli koje
su tako duboke da se ne mogu povjeriti nijednom ljudskom uhu. Ne mislite
da ste napušteni i ostavljeni. Premda vaša bol nije taknula nijednu osjetljivu
strunu nekog srca na Zemlji, pogledajte u mene i živite. “Nek se pokrenu pla-
nine i potresu brijezi, al se ljubav moja neće odmać od tebe, nit će se pokole-
bati moj Savez mira, kaže Jahve koji ti se smilovao.” (Izaija 54,10)
Koliko god pastir može voljeti svoje ovce, On još više voli svoje sinove
i kćeri. Isus nije samo naš Pastir, On je “Otac vječni”. On kaže: “Poznajem
ovce svoje i ovce moje poznaju mene, kao što Otac poznaje mene i kao što ja
poznajem Oca.” (Ivan 10,14.15) Kakva je to izjava — jedinorođeni Sin, On
koji je u Očevom naručju, On koga je Bog objavio kao “čovjeka, moga srod-
nika” (Zaharija 13,7) u bliskoj je zajednici s nama; zajednica između Njega i
vječnog Boga prikazuje zajednicu između Krista i Njegove djece na Zemlji.
Isus nas voli zato što smo dar Njegova Oca i nagrada za Njegov rad.
On nas voli kao svoju djecu. Čitatelju, On te voli. Sámo Nebo ne može po-
dariti ništa veće, ništa bolje. Stoga imaj povjerenja!
386
Božanski Pastir
387
53
Posljednje putovanje iz Galileje
388
Posljednje putovanje iz Galileje
389
Čežnja vjekova
je putovao u Jeruzalem. Ovo su oni protumačili kao da Isus više voli He-
breje, koje su oni ogorčeno mrzili. Da je došao obnoviti hram i bogoslužje
na gori Gerizimu, oni bi Ga rado prihvatili; ali On je išao u Jeruzalem i sto-
ga Mu nisu željeli ukazati nikakvu gostoljubivost. Oni nisu shvatili da su
sa svojih vrata otjerali najbolji dar Neba. Isus je pozivao ljude da Ga prime,
On je tražio usluge iz njihovih ruku da bi im se mogao približiti i obasuti
ih najbogatijim blagoslovima. Za svaku ljubaznost koja Mu je pokazana,
uzvraćao je mnogo dragocjenijom milošću. Međutim, Samarijanci su sve
to izgubili zbog svojih predrasuda i vjerske uskogrudnosti.
Jakov i Ivan, Kristovi vjesnici, bili su vrlo ljutiti zbog uvrede nane-
sene njihovom Gospodinu. Bili su ispunjeni opravdanim gnjevom jer su
Samarijanci tako grubo postupali prema Njemu koji im je ukazao počast
svojom prisutnošću. Oni su nedavno bili s Njim na Gori preobraženja i vi-
djeli Ga proslavljena od Boga i poštovana od Mojsija i Ilije. Takvo izraža-
vanje nepoštovanja kakvo su pokazali Samarijanci ne smije — kako su oni
mislili — proći bez izrazite kazne.
Došavši Isusu, prenijeli su Mu riječi naroda, govoreći da su Mu uskra-
tili čak i prenoćište. Smatrali su da Mu je učinjeno veliko zlo i gledajući u
daljini goru Karmel, na kojoj je Ilija pobio lažne proroke, kazali su: “Gos-
podine, hoćeš li da zapovjedimo ognju da siđe s neba i da ih uništi?” Bili
su iznenađeni kad su vidjeli da su Isusa njihove riječi zaboljele, i još više
iznenađeni Njegovim ukorom koji je stigao do njihovih ušiju: “Ne znate
kakvoga ste vi duha; jer Sin Čovječji nije došao da pogubi duše čovječje
nego da sačuva.” (DK) Otišao je u drugo selo.
Ni u jednom dijelu svoje misije Krist nije prisiljavao ljude da Ga pri-
me. Sotona i ljudi potaknuti njegovim duhom teže da izvrše nasilje nad sa-
vješću. Ljudi koji su u savezu sa zlim anđelima lažnom revnošću za prav-
dom nanose patnje svojim bližnjima, da bi ih preobratili na svoje vjerske
zamisli; ali Krist uvijek pokazuje milost, uvijek teži pridobiti očitovanjem
svoje ljubavi. On ne može dopustiti pristup duši nijednom suparniku, niti
može prihvatiti djelomičnu službu; On želi samo dragovoljnu službu, volj-
no predanje srca potaknuta ljubavlju. Ne postoji očitiji dokaz da imamo
Sotonin duh od sklonosti da povrijedimo i uništimo one koji ne cijene naš
rad ili koji djeluju suprotno našim zamislima.
488 Svako ljudsko biće — tijelom, dušom i duhom — Božja je svojina.
Krist je umro da otkupi sve. Ništa ne može biti uvredljivije za Boga nego
390
Posljednje putovanje iz Galileje
391
Čežnja vjekova
489 nekada bili njihovi najogorčeniji neprijatelji. “On ne lomi napuknutu trsku
niti gasi stijenj što tinja. Vjerno on donosi pravdu.” “U njegovo ime uzdat
će se narodi.” (Izaija 42,3; Matej 12,21)
Poslavši sedamdesetoricu, Isus im je zapovjedio, kao što je zapovje-
dio i dvanaestorici, da se svojom nazočnošću ne nameću gdje nisu dobro-
došli. “U koji god grad uđete i ne prime vas, iziđite na njegove ulice i re-
cite: ‘Čak i prah iz vašega grada, što nam se uhvatio za noge, otresamo sa
sebe i ostavljamo vama. Ali ovo znajte: blizu je kraljevstvo Božje.’” To ne
trebaju činiti pokrenuti ozlojeđenošću, ili povrijeđenom čašću, već da bi
pokazali kako je žalosno odbaciti Gospodnju vijest ili Njegove vjesnike.
Odbaciti Gospodnje sluge znači odbaciti samoga Krista.
“Kažem vam”, dodao je Isus, “da će Sodomi biti lakše u onaj Dan
nego tome gradu.” Tada su se Njegove misli vratile galilejskim gradovima
u kojima je proveo znatan dio svoje službe. Uzviknuo je žalosnim glasom:
“Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Jer da su u Tiru i Sidonu bila ču-
desa što su se u vama dogodila, već bi se odavno, obučeni u kostrijet i sje-
deći u pepelu, obratili. Ali Tiru i Sidonu bit će lakše na Sudu nego vama! A
ti, Kafarnaume, zar ćeš se do neba dići? Do pakla ćeš biti oboren!”
Tim prometnim gradovima oko Galilejskog mora bili su obilno pru-
ženi najbogatiji nebeski blagoslovi. Dan za danom Knez života dolazio je u
njih i iz njih odlazio. Božja slava, koju su čeznuli vidjeti proroci i kraljevi,
zasjala je nad mnoštvom koje je u stopu pratilo Spasitelja. Ipak su odbacili
nebeski Dar.
Sa željom da prikažu svoju veliku razboritost rabini su upozoravali
narod da ne prihvaća nov nauk koji uči ovaj novi učitelj, jer da su Njegove
teorije i postupci u suprotnosti s učenjima otaca. Narod je imao povjerenja
u ono što su svećenici i farizeji učili, umjesto da teži sam razumjeti Božju
Riječ. Poštovali su svećenike i poglavare, umjesto da poštuju Boga i odba-
civali istinu da bi mogli održati svoje predaje. Mnogi su bili oduševljeni i
gotovo uvjereni, ali nisu djelovali po svom osvjedočenju i nisu se ubrajali
u Kristove pristaše. Sotona je napadao svojim kušnjama sve dok svjetlost
nije izgledala kao tama. Na taj su način mnogi odbacili istinu koja bi ih
spasila.
Vjerni Svjedok kaže: “Evo stojim na vratima i kucam.” (Otkrivenje
3,19) Svaka opomena, ukor i usrdna molba u Božjoj Riječi ili preko Njego-
392
Posljednje putovanje iz Galileje
vih vjesnika predstavlja kucanje na vrata srca. To je Isusov glas, a On traži 490
da uđe. Sa svakim kucanjem na koje se ne odgovara, sklonost da se otvori
postaje slabija. Ako se danas zanemari djelovanje Svetoga Duha, ono sutra
neće biti tako snažno. Srce postaje manje prijemljivo i zapada u pogubnu
nesvjesnost o kratkoći života i neprolaznoj vječnosti iza toga. Naša osuda
na sudu neće proizići iz činjenice da smo bili u zabludi, već iz činjenice da
smo zanemarili prilike što ih je Nebo slalo da naučimo što je istina.
Kao i apostoli, sedamdesetorica su primila nadnaravne darove kao
obilježje svoje službe. Kad je njihov rad bio okončan, vratili su se radosno
govoreći: “Gospodine! čak nam se i zli duhovi pokoravaju u tvoje ime.”
Isus je odgovorio: “Gledao sam sotonu gdje pade kao munja s neba!”
Isusovom duhu prikazani su prizori iz prošlosti i budućnosti. Vidio je
prvo Lucifera kako je bio zbačen s Neba. Promatrao je unaprijed prizore
svojih samrtnih muka, kad će pred svim svjetovima biti otkriven karakter
varalice. Čuo je uzvik “Svrši se!” (Ivan 19,30) kojim se objavljuje da je
otkup izgubljenog ljudskog roda zauvijek osiguran, da je Nebo zauvijek
obranjeno od optužbi, prijevara i laži koje Sotona potiče.
Preko križa na Golgoti, s njegovim samrtnim mukama i sramotom,
Isus je unaprijed vidio veliki posljednji dan u koji će knez sila tame doži-
vjeti svoje uništenje na Zemlji, tako dugo unazađivanoj njegovom pobu-
nom. Isus je gledao zauvijek svršeno djelo zla i Božji mir koji ispunjava
Nebo i Zemlju.
Stoga ubuduće Kristovi sljedbenici trebaju gledati Sotonu kao pobi-
jeđena neprijatelja. Na križu je Isus trebao za njih izvojevati pobjedu; želio
je da je prihvate kao svoju vlastitu pobjedu. “Eto”, rekao je, “dao sam vam
vlast da bez pogibli gazite zmije i štipavce, i moć nad svakom neprijatelj-
skom silom, te vam sigurno ništa neće moći nauditi.”
Svemoćna sila Svetoga Duha predstavlja obranu svake ponizne duše.
Nijednom koji u kajanju i vjeri potraži Njegovu zaštitu Krist neće dopustiti da
padne pod utjecaj neprijateljeve sile. Spasitelj je kraj onih koji su u kušnji i u
poteškoćama. S Njim ne postoji neuspjeh, gubitak, nemogućnost ili poraz; mi
možemo sve kroz Njega koji nam daje snagu. Kad dođu kušnje i nedaće, ne 493
čekajte da svladate sve poteškoće, već gledajte na Isusa, svog pomoćnika.
Postoje kršćani koji previše razmišljaju i govore o Sotoninoj sili. Oni
razmišljaju o svom neprijatelju, mole se o njemu, govore o njemu i u nji-
393
Čežnja vjekova
hovoj mašti on postaje sve veći i veći. Istina je da je Sotona moćno biće;
ali, hvala Bogu, mi imamo silnog Spasitelja koji je s Neba zbacio zloga!
Sotona je zadovoljan kad veličamo njegovu silu. Zašto ne govoriti o Isusu?
Zašto ne veličati Njegovu moć i Njegovu ljubav?
Dúga obećanja koja okružuje prijestolje na visini vječno je svjedo-
čanstvo o tome da “Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog
Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni”. (Ivan
3,16) To svjedoči svemiru da Bog neće nikada napustiti svoj narod u nje-
govoj borbi sa zlom. To nam je čvrsto obećanje o snazi i zaštiti dokle god
bude trajalo samo prijestolje.
Isus je dodao: “Ali ne radujte se što vam se duhovi pokoravaju, nego
što su vaša imena zapisana na nebesima!” Nemojte se radovati posjedova-
nju sile, da ne smetnete s uma svoju ovisnost o Bogu. Čuvajte se da vas ne
zahvati pretjerano samopouzdanje i da ne radite u svojoj sili, a ne u duhu i
sili svog Učitelja. “Ja” je uvijek spremno sebi pripisati zasluge i za najmanji
uspjeh koji se postiže u radu. “Ja” prima laskanja i uzdiže se, te tako zane-
marujemo drugima pokazati da je Bog sve i u svemu. Apostol Pavao kaže:
“Jer kad god sam slab, onda sam jak.” (2. Korinćanima 12,10) Kad shvaća-
mo svoju slabost, učimo se ovisiti o sili koja nije naša. Ništa ne može tako
silno izvršiti ujecaj na srce kao stalni osjećaj odgovornosti prema Bogu. Ni-
šta ne dopire tako potpuno do najdubljih pobuda naših postupaka kao svi-
jest o Kristovoj ljubavi koja prašta. Mi trebamo uspostaviti vezu s Bogom
jer ćemo se tada ispuniti Svetim Duhom koji će nas osposobiti da dođemo u
dodir s našim bližnjima. Tada se radujte što ste kroz Krista postali povezani
s Bogom, što ste postali članovi nebeske obitelji. Dok budete gledali iznad
sebe, stalno ćete imati osjećaj slabosti ljudske prirode. Ukoliko manje uga-
đate svome “ja”, jasnije ćete i potpunije shvatiti savršenstvo svog Spasitelja.
Ukoliko se ćvršće povežete s izvorom svjetlosti i sile, utoliko će vas obasja-
ti veća svjetlost i utoliko ćete dobiti veću silu da radite za Boga. Radujte se
što ste jedno s Bogom, jedno s Kristom i cijelom nebeskom obitelji.
494 Dok su sedamdesetorica slušala Kristove riječi, Sveti Duh je u njihov
um utiskivao živu stvarnost i zapisivao istinu na pločama duše. Premda ih
je okruživalo mnoštvo, osjećali su se kao da su sami s Bogom.
Znajući da su primili nadahnuće tog trenutka, “zatitra od veselja u
Duhu Svetom te reče: ‘Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, jer si ovo
394
Posljednje putovanje iz Galileje
sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Dobro, Oče, jer je takva bila
volja tvoja. Sve mi je predao Otac moj! Nitko ne zna tko je Sin nego Otac; i
nitko ne zna tko je Otac nego Sin, i onaj komu Sin htjedne objaviti.’”
Uvaženi ljudi u svijetu, takozvani veliki i mudri, sa svom svojom hva-
ljenom mudrošću ne mogu shvatiti Kristov karakter. Oni su sudili o Nje-
mu po Njegovom vanjskom izgledu, po poniženju koje je palo na Njega
kao na ljudsko biće. Međutim, rabinima i carinicima bilo je dano da vide
Nevidljivoga. Čak ni učenici nisu mogli razumjeti sve što im je Isus želio
otkriti, ali s vremenom, kako su se podčinjavali sili Svetoga Duha, njiho-
vi su umovi postali prosvijetljeni. Shvatili su da je moćni Bog, odjeven u
ljudsko obličje, prebivao među njima. Isus se radovao što je ova spoznaja,
koju nisu posjedovali mudri i razboriti, otkrivena ovim skromnim ljudima.
Dok je iznosio učenja starozavjetnih spisa i primjenjivao ih na sebe i svo-
je djelo pomirenja, često su bili probuđeni Njegovim Duhom i podignuti
u nebesko ozračje. O duhovnim istinama o kojima su govorili proroci oni
su imali jasnije razumijevanje nego sami pisci izvornog djela. Kasnije će
čitati spise Starog zavjeta, ne kao nauk književnika i farizeja, ne kao ka-
zivanje mudraca koji su umrli, već kao novu objavu od Boga. Gledali su
Onoga “kojega svijet ne može primiti, jer niti ga vidi niti ga poznaje. Vi ga
poznajete, jer boravi s vama i jer će biti u vama.” (Ivan 14,17)
Kristov Duh čini naše srce nježnim i pokornim, i to je jedini način na
koji možemo steći savršenije razumijevanje istine. Duša mora biti očišćena
od taštine i oholosti i oslobođena svega što ju je obuzimalo i Krist se mora
ustoličiti u njoj. Ljudski nauk previše je ograničen da bi shvatio otkuplje-
nje. Plan otkupljenja je tako dalekosežan da ga filozofija ne može objasniti.
On će uvijek ostati tajnom koju ni najdublje razmišljanje ne može dokuči- 495
ti. Nauk o spasenju ne može se objasniti, on se može upoznati samo isku-
stvom. Jedino onaj koji uočava svoju vlastitu grješnost može prepoznati
kako je Spasitelj dragocjen.
Pouke što ih je Krist iznosio dok je polako išao putem iz Galileje
prema Jeruzalemu sadržavale su mnoge upute. Narod je s čežnjom slušao
Njegove riječi. U Pereji, kao i u Galileji, narod je bio manje pod vlašću
hebrejskog fanatizma nego u Judeji, pa je Njegovo učenje našlo odjeka u
njihovim srcima.
Tijekom ovih posljednjih mjeseci svoje službe, Krist je ispričao mno-
ge od svojih priča. Svećenici i rabini sve žešće su Ga progonili, pa je svoje
395
Čežnja vjekova
396
54
Milostivi Samarijanac
397
Čežnja vjekova
pisa. Ovima nije pridavao nikakvu važnost, već je iznio dva velika načela na
kojima su počivali sav Zakon i Proroci. Ovaj odgovor, budući da ga je Krist
pohvalio, postavio je Spasitelja u povoljan položaj prema rabinima. Nisu Ga
mogli osuditi, jer je odobrio ono što je isticao jedan tumač Zakona.
“To vrši pa ćeš živjeti!” rekao je Isus. Prikazao je Zakon kao božan-
sku cjelinu i ovom poukom istaknuo da nije moguće držati jednu zapovi-
jed a kršiti drugu, jer ih sve prožima isto načelo. Čovjekova sudbina bit će
određena njegovom poslušnošću prema cjelokupnom Zakonu. Vrhunska
ljubav prema Bogu i nepristrana ljubav prema čovjeku načela su koja treba
ostvariti u životu.
Zakonik je uvidio da je i sâm prijestupnik Zakona. Bio je osvjedočen
Kristovim ispitivačkim riječima. Pravdu Zakona, za koju je tvrdio da razu-
mije, nije provodio u život. Nije izražavao ljubav prema svojim bližnjima.
Od njega se tražilo pokajanje, no umjesto da se pokaje, on je pokušao sebe
opravdati. Umjesto da prizna istinu, želio je pokazati kako je teško ispuniti
zapovijed. Na taj se način nadao da će moći odbaciti osvjedočenje i da će se
opravdati u očima naroda. Spasiteljeve riječi pokazale su da je njegovo pi-
tanje bilo nepotrebno, budući da je i sam mogao odgovoriti na njega. Ipak,
zakonik je postavio još jedno pitanje rekavši: “Tko je onda moj bližnji?”
Ovo je pitanje izazivalo među Hebrejima beskrajne rasprave. Nije
bilo sumnje što se tiče neznabožaca i Samarijanaca — oni su bili stranci
i neprijatelji. Ali, gdje bi trebalo praviti razliku između ljudi iz vlastitog
naroda i između različitih društvenih slojeva? Koga treba svećenik, rabin,
starješina smatrati bližnjim? Svoj su život provodili u cijelom nizu obre-
da da bi bili čisti. Držali su da bi ih dodir s neukim i nehajnim mnoštvom
oskvrnuo, što bi zahtijevalo mučne napore da se nečistoća otkloni. Treba li
“nečiste” smatrati bližnjima?
Isus ponovno nije dopustio da bude uvučen u raspravu. Nije osudio
vjerski fanatizam onih koji su vrebali da Ga osude. Međutim, jednostav-
nom pričom uzdigao je pred svojim slušateljima takvu sliku izlijevanja
ljubavi koja potječe s Neba, da su sva srca bila dirnuta, dok je zakonik pri-
znao istinu.
Omogućiti da prodre svjetlost najbolji je put za uklanjanje tame. Naj-
bolji način da se spriječi zabluda jest iznošenje istine. Pojava Božje ljubavi
otkriva izopačenost i grijeh srca okrenutog sebi.
398
Milostivi Samarijanac
399
Čežnja vjekova
400
Milostivi Samarijanac
janac se usudio nastaviti svoj put. Međutim, prije no što je to učinio, pre-
dao ga je gostioničaru da se stara o njemu, platio troškove, ostavio novčani
ulog u njegovu korist, a nezadovoljan čak i ovim, pobrinuo se za svaku
daljnju potrebu, rekavši gostioničaru: “Brini se za nj... pa ako što više po-
trošiš, ja ću ti na povratku platiti.”
Završivši priču, Isus je upravio svoj pogled na zakonika, i kao da nji-
me čita njegovu dušu, rekao: “Koji se, po tvome mišljenju, od te trojice po-
kazao bližnjim onomu što je zapao među razbojnike?” (Luka 10,36)
Zakonik čak ni sada nije htio izgovoriti ime Samarijanac, nego je
odgovorio: “Onaj koji mu iskaza milosrđe.” Isus je rekao: “Idi pa i ti čini
tako!”
Tako je na pitanje “Tko je onda moj bližnji?” za sva vremena pri-
mljen odgovor. Krist je pokazao da naš bližnji nije samo onaj koji pripada
našoj crkvi i vjeri. To nema nikakve veze s rasom, bojom ili društvenom
razlikom. Naš je bližnji svaka osoba kojoj je potrebna naša pomoć. Naš je
bližnji svaka duša koju je ranio i izmučio neprijatelj. Naš je bližnji svatko
tko je Božja svojina.
U priči o milostivom Samarijancu Isus je prikazao sebe i svoju misiju.
Sotona je prevario, izmučio, opljačkao, upropastio čovjeka i ostavio ga da
pogine, ali se Spasitelj sažalio na naše bespomoćno stanje. On je napustio 504
svoju slavu da bi nas došao izbaviti. On nas je našao na umoru i prihvatio
naš slučaj. Iscijelio je naše rane. Pokrio nas je svojom haljinom pravde.
Otvorio nam je sigurno utočište i pobrinuo se za nas snoseći sve troškove.
On je umro da bi nas spasio. Ukazujući na vlastiti primjer, rekao je svojim
sljedbenicima: “Ovo vam zapovijedam da ljubite jedan drugoga!” “Kao što
sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga.” (Ivan 15,17; 13,34)
Zakonikovo pitanje Isusu je glasilo: “Što moram činiti?” A Isus, dr-
žeći ljubav prema Bogu i čovjeku najvišim izrazom pravde, rekao je: “To
vrši pa ćeš živjeti.” Samarijanac je poslušao nalog srca koje je bilo milo-
stivo i puno ljubavi i time dokazao da je izvršitelj Zakona. Krist je naložio
zakoniku: “Idi pa i ti čini tako!” Od Božje se djece očekuje da tvore, a ne
samo govore. “Tko tvrdi da ostaje u njemu, taj mora tako živjeti kako je on
živio.” (1. Ivanova 2,6)
Danas je ova pouka isto tako potrebna svijetu kao što je bila u vrijeme
kad je potekla s Isusovih usana. Sebičnost i hladni formalizam gotovo su
401
Čežnja vjekova
ugasili plamen ljubavi i izgnali vrline koje karakter trebaju učiniti miomiri-
som. Mnogi koji ispovijedaju Njegovo ime izgubili su iz vida činjenicu da
kršćani trebaju predstavljati Krista. Ako ne postoji stvarno samopožrtvova-
nje za dobro drugih u obiteljskom krugu, u susjedstvu, u crkvi i gdje god se
nalazimo, tada bez obzira na to što tvrdili o sebi, nismo kršćani.
Krist je svoje dobro sjedinio s dobrom ljudskog roda i pozvao nas
da se ujedinimo s Njim na spašavanju čovječanstva. “Badava ste primili,
badava i dajte!” (Matej 10,8) Grijeh je najveće od svih zala, i naše je da
imamo sažaljenja i pomognemo grješniku. Postoje mnogi koji griješe i koji
osjećaju svoju sramotu i svoje bezumlje. Oni čeznu za riječima ohrabre-
nja. Promatraju svoje pogreške i zablude dok skoro ne zapadnu u očajanje.
Ove duše ne treba zanemariti. Ako smo kršćani, nećemo proći kraj njih na
drugu stranu, držeći se što je dalje moguće od onih kojima je naša pomoć
najpotrebnija. Kad ugledamo ljudska bića u nevolji, bilo zbog ucvijeljeno-
sti ili grijeha, nikada ne smijemo kazati: “To me se ne tiče.”
“Takvog vi duhovni ispravljajte u duhu blagosti!” (Galaćanima 6,1)
Vjerom i molitvom odagnajte silu neprijatelja. Govorite riječi vjere i ohra-
brenja koje će biti kao ljekoviti melem pretučenom i ranjenom čovjeku.
Mnogi, mnogi su klonuli i obeshrabrili se u velikoj borbi života, dok bi
505 ih jedna riječ ljubaznog ohrabrenja ojačala da pobijede. Nikada ne bismo
smjeli proći kraj neke duše koja pati ne pokušavajući joj pružiti od utjehe
kojom je Bog utješio nas.
Sve je to samo ispunjenje načela Zakona — načela koje je prikazano
u priči o milostivom Samarijancu, a pokazalo se u Isusovom životu. Nje-
gov karakter otkriva pravo određenje Zakona i pokazuje milosrđe, ljuba-
znost i ljubav prema svim ljudima koji svjedoče o karakteru nebeskih za-
kona. Oni svjedoče o činjenici: “Savršen je Zakon Jahvin — dušu krijepi.”
(Psalam 19,8) I tko god propusti otkriti ovu ljubav krši Zakon za koji tvrdi
da ga poštuje, jer duh koji izražavamo prema svojoj braći otkriva kakav je
naš duh prema Bogu. Božja ljubav, u srcu jedini je izvor ljubavi prema na-
šem bližnjem. “Ako netko tvrdi: Ljubim Boga, a mrzi svoga brata, lažac je;
jer tko ne ljubi svoga brata koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi.”
Ljubljeni, “ako ljubimo jedan drugoga, Bog ostaje u nama, i njegova je lju-
bav u nama savršena”. (1. Ivanova 4,20.12)
402
55
Kraljevstvo Božje ne dolazi
vidljivo
403
Čežnja vjekova
404
Kraljevstvo Božje ne dolazi vidljivo
premiti da Ga prime. Izuzetna ličnost koju je Ivan najavio bila je među nji-
ma više od trideset godina i oni Ga nisu upoznali kao Poslanog od Boga.
Učenici su osjećali grižnju savjesti zato što su dopustili da nevjerstvo koje
je prevladavalo prožme njihovo mišljenje i zamagli njihovo razumijeva-
nje. Svjetlost ovog mračnog svijeta sjala je usred njegove tame, a oni nisu
shvatili odakle potječu te zrake. Pitali su sami sebe zašto su se tako pona-
šali da ih je Krist morao ukoravati. Često su ponavljali Njegove razgovore
i kazali: Zašto smo dopuštali da nas zbune zemaljski obziri i suprotstav-
ljanje svećenika i rabina, tako da nismo shvatili da je među nama prebivao
Onaj koji je veći od Mojsija, i da nas je učio mudriji od Salomona? Kako
su neosjetljive bile naše uši! Kako je slabo bilo naše shvaćanje!
Toma nije želio vjerovati sve dok ne stavi svoj prst u ranu koju su
načinili rimski vojnici. U Isusovoj poniženosti i odbačenosti, Petar Ga se
odrekao. Ova jasno obilježena bolna sjećanja izlazila su pred njih. Bili su
s Njim, ali Ga nisu poznavali niti su Ga pravilno razumjeli. Ali kako je sve
ovo potresalo njihova srca kad su prepoznali svoje nevjerstvo!
Kad su se svećenici i poglavari ujedinili protiv njih, kad su dovedeni
pred savjete i bačeni u zatvor, Kristovi su sljedbenici bili radosni “što im
je udijeljena čast da podnesu zlostavljanje za ime Isusovo”. (Djela 5,41)
Radovali su se što pred ljudima i anđelima mogu dokazati kako shvaćaju
Kristovu slavu i kako su Ga odlučili slijediti po svaku cijenu.
Danas je isto tako točno, kao što je bilo i u apostolsko doba, da bez
prosvjetljenja božanskim Duhom čovječanstvo ne može raspoznati Kristovu
slavu. Istinu i Božje djelo ne mogu cijeniti oni koji vole svijet i kršćanstvo
koje čini ustupke. Učiteljevi sljedbenici ne nalaze se na putu obilja, zemalj-
ske časti i prilagođenosti svijetu. Oni prednjače na putovima truda, poniže-
nja i poruge, u prvim redovima borbe “protiv Poglavarstava, protiv Vlasti,
protiv Vrhovnika ovoga mračnog svijeta: protiv zlih duhova koji borave u
nebeskim prostorima”. (Efežanima 6,12) I danas ih, kao i u Kristovo doba, 509
svećenici i farizeji njihovog doba pogrešno shvaćaju, preziru i ugnjetavaju.
Kraljevstvo Božje neće doći da se vidi. Evanđelje Božje milosti, sa
svojim duhom samoodricanja, nikada ne može biti u skladu s duhom ovoga
svijeta. Ova su dva načela u sukobu. “Zemaljski čovjek ne prima ono što
dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati,
jer se to mora uz pomoć Duha prosuđivati.” (1. Korinćanima 2,14)
405
Čežnja vjekova
406
Kraljevstvo Božje ne dolazi vidljivo
407
56
Blagoslivljanje djece
511 Isus je uvijek volio djecu. Prihvaćao je njihove izraze naklonosti i nji-
hovu iskrenu, neusiljenu ljubav. Zahvalno veličanje s njihovih čistih usana
bilo je glazba za Njegove uši i osvježenje za Njegov duh, kad je bio izmu-
čen dodirom s lukavim i licemjernim ljudima. Kud god je Spasitelj išao,
dobroćudnost Njegova lica i Njegovo nježno, ljubazno držanje zadobivalo
je ljubav i povjerenje djece.
Među Hebrejima je bilo uobičajeno da majke donose svoju djecu ra-
binu kako bi ih blagoslovio stavljajući ruku na njih, ali Spasiteljevi učenici
smatrali su da je Njegov rad previše važan da bi se prekidao na taj način.
Kad su majke sa svojim mališanima dolazile k Njemu, učenici su ih s ne-
godovanjem promatrali. Smatrali su tu djecu previše malom da bi mogla
imati neke koristi od posjeta Isusu i zaključili da će On biti nezadovoljan
zbog njihove nazočnosti. Međutim, učenici su bili razlog Njegova nezado-
voljstva. Spasitelj je razumio brigu i teret majki koje su težile da odgoje
svoju djecu u skladu s Božjom Riječi. On je čuo njihove molitve. On ih je
sam privukao k sebi.
Jedna majka sa svojim djetetom napustila je svoj dom da nađe Isusa.
Usput je o svojoj namjeri pričala svojoj susjedi, te je i ona zaželjela da joj
Isus blagoslovi djecu. Tako se sakupila skupina majki sa svojim mališani-
ma. Neka od ove djece izišla su iz doba ranog djetinjstva i stupila u doba
512 mladosti. Dok su majke izražavale svoju želju, Isus je blagonaklono slu-
408
Blagoslivljanje djece
šao njihov stidljiv zahtjev praćen suzama. Ali pričekao je da vidi kako će
učenici postupiti prema njima. Kad je vidio da vraćaju majke, misleći da
Mu čine uslugu, otkrio im je njihovu pogrešku, rekavši: “Pustite dječicu i
nemojte im priječiti da dođu k meni; jer takvima pripada kraljevstvo Bož-
je.” Uzeo je djecu u naručje, položio ruke na njih i dao im blagoslov po
koji su došli.
Majke su se utješile. Vratile su se svojim domovima osnažene i bla-
goslovljene Kristovim riječima. Bile su ohrabrene da s novom radošću po-
nesu svoj teret i s puno nade podižu svoju djecu. Današnje majke trebaju
prihvatiti Njegove riječi s istom vjerom. Krist je i danas isto tako naš osob-
ni Spasitelj kao što je bio dok je kao čovjek živio među ljudima. On je isto
tako pomoćnik majkama danas, kao što je bio dok je u svoje naručje uzi-
mao mališane u Judeji. Djeca naših obitelji isto su tako otkupljena Njego-
vom krvlju, kao što su to bila djeca iz onih vremena.
Isus poznaje teret koji leži na srcu svake majke. On, čija se majka bo-
rila s neimaštinom i oskudicom, suosjeća sa svakom majkom u njezinom
mukotrpnom radu. On, koji je krenuo na dugi put da bi oslobodio brižno
srce žene Kanaanke, učinit će isto toliko i za današnje majke. Njega, koji
je vratio jedinca udovici iz Naina, i koji se u svojim samrtnim mukama na
križu sjetio svoje majke, i danas dira majčinska žalost. U svakoj žalosti, u
svakoj potrebi, On će pružiti utjehu i pomoć.
Neka majke dođu k Isusu sa svojim teškoćama. One će naći milost
koja će biti dovoljna da im pomogne u podizanju njihove djece. Vrata su
otvorena svakoj majci koja želi položiti svoj teret kraj Spasiteljevih nogu.
On koji kaže: “Pustite dječicu i nemojte im priječiti da dođu k meni”, još
uvijek poziva majke da dovedu svoje mališane kako bi ih blagoslovio. Čak
i novorođenče u naručju svoje majke može prebivati u zaklonu Višnjega
vjerom majke koja se moli. Ivan Krstitelj je bio ispunjen Svetim Duhom od
svojega rođenja. Ako želimo živjeti u zajednici s Bogom, mi također mo-
žemo očekivati da naše malene, već od njihovih najranijih dana, oblikuje
božanski Duh.
U djeci koja su došla u dodir s Njim Isus je vidio ljude i žene koji će
postati nasljednici Njegove milosti i podanici Njegova kraljevstva, a neki 515
od njih mučenici za Njega. On je znao da će Ga ova djeca slušati i prihvati-
ti kao svojega Otkupitelja mnogo spremnije nego odrasli ljudi, od kojih su
409
Čežnja vjekova
410
Blagoslivljanje djece
411
Čežnja vjekova
412
57
“Jedno ti nedostaje”
“Dok je izlazio na put, pritrča neki čovjek, pade preda nj na koljena i 518
upita ga: Dobri učitelju, što moram činiti da baštinim život vječni?”
Mladić koji je postavio ovo pitanje bio je narodni poglavar. Imao je
veliko imanje i zauzimao odgovoran položaj. Vidio je ljubav koju je Krist
pokazao prema djeci koju su doveli k Njemu; vidio je kako ih je nježno
primio i uzimao u svoje naručje i u njegovom srcu rasplamsala se ljubav
prema Spasitelju. Zaželio je postati Njegov učenik. Bio je tako duboko po-
krenut da je, dok je Isus išao svojim putem, potrčao za Njim, kleknuo kraj
Njegovih nogu i iskreno i ozbiljno postavio pitanje, koje je bilo tako važno
za njegovu dušu, ali i za dušu svakog ljudskog bića: “Dobri učitelju, što
moram činiti da baštinim život vječni?”
“Zašto me zoveš dobrim?” rekao je Isus, “Samo je jedan Dobri, Bog.”
Isus je želio iskušati poglavarevu iskrenost i pokrenuti ga da kaže na koji
Ga način smatra dobrim. Shvaća li da je Ovaj kome govori Božji Sin? Koji
je bio pravi osjećaj njegova srca?
Ovaj je poglavar imao visoko mišljenje o svojoj pravednosti. On nije
ni pretpostavljao da mu bilo što nedostaje, pa ipak nije bio sasvim zadovo-
ljan. Osjećao je potrebu za nečim što nije imao. Zar ga Isus ne bi mogao
blagosloviti kao što je blagoslovio djecu i ispuniti potrebu njegove duše?
Odgovarajući na njegovo pitanje Isus mu je rekao da je poslušnost
Božjim zakonima nužna ako želi dobiti vječni život i naveo neke od zapo-
413
Čežnja vjekova
414
Jedno ti nedostaje
415
Čežnja vjekova
slijedi me”, rekao je On. Međutim, Spasitelj za njega nije značio toliko
koliko ime među ljudima ili imetak. Da se odrekne svog zemaljskog blaga
koje je vidljivo, radi nebeskog blaga koje je nevidljivo — bio je prevelik
rizik. Odbio je ponudu vječnog života i otišao u stalnu službu svijetu.
523 Tisuće prolaze kroz ovu kušnju birajući između Krista i svijeta; i
mnogi biraju svijet. Kao i mladi poglavar, oni se okreću od Krista, govore-
ći u svojim srcima: Ne želim ovog čovjeka za svog vođu.
Kristovo postupanje s mladićem prikazano nam je kao zorna pouka.
Bog nam je dao pravila ponašanja, koja svaki od Njegovih slugu mora sli-
jediti. To je poslušnost Njegovom Zakonu, ne samo formalna poslušnost,
već poslušnost koja prodire u život i otkriva se u karakteru. Bog je uspo-
stavio svoje mjerilo karaktera za sve koji žele postati podanicima Njegova
kraljevstva. Samo oni koji žele postati suradnici s Kristom, samo oni koji
će reći: “Gospodine, sve što imam i što jesam pripada Tebi” — bit će pri-
znati za Božje sinove i kćeri. Svi trebaju razmotriti što znači željeti Nebo,
a ipak mu okrenuti leđa zbog postavljenih uvjeta. Razmislite o tome što
znači reći Kristu: “Ne.” Poglavar je rekao: Ne, ja Ti ne mogu dati sve. Go-
vorimo li i mi isto? Spasitelj nam nudi da s nama dijeli rad koji nam je Bog
dao da izvršimo. On nudi sredstva da bismo unaprijedili Njegovo djelo na
svijetu. Jedino nas na ovaj način On može spasiti.
Imanje je povjereno poglavaru da bi se pokazao kao vjerni povjere-
nik; ova dobra trebao je podijeliti na blagoslov onima koji su bili u oskudi-
ci. Bog i danas povjerava ljudima sredstva, darove i prilike da mogu postati
Njegovim posrednicima u pomaganju siromašnima i onima koji pate. Onaj
koji koristi povjerene darove kako je Bog odredio, postaje Spasiteljevim
suradnikom. On pridobiva duše za Krista, jer je predstavnik Njegova ka-
raktera.
Onima koji se, kao i mladi poglavar, nalaze na visokim, povjerljivim
položajima i imaju veliko imanje, može izgledati kao prevelika žrtva odri-
canje od svega da bi slijedili Krista. Ali to je pravilo koje važi za sve koji
žele postati Njegovim učenicima. Poslušnost se mora pokazati u svemu što
se prihvati. Samoodricanje je bît Kristova nauka. Često se iznosi i poučava
jezikom koji izgleda vrlo zapovjednički — zato što ne postoji drugi način
za čovjekovo spasenje, osim odlučnog odbacivanja svega onog što će, ako
se gaji, slomiti cijelo biće.
416
Jedno ti nedostaje
417
58
“Lazare, iziđi!”
418
Lazare, iziđi!
419
Čežnja vjekova
420
Lazare, iziđi!
htjeli kamenovati, a ti ponovo ideš onamo! Zar dan nema dvanaest sati? —
odgovori Isus.” Moj me Otac vodi i sve dok činim Njegovu volju, moj je
život siguran. Dvanaest sati mog dana još nije isteklo. Ušao sam u ostatak
svog dana, ali dokle god preostaje i najmanji dio, ja sam siguran.
“Tko hodi po danu,” nastavio je, “ne spotiče se, jer vidi svjetlo ovoga
svijeta.” Onaj koji čini Božju volju, koji ide stazom koju je Bog označio,
ne može se spotaknuti i pasti. Svjetlost Božjeg Duha koji ga vodi daje mu
jasnu predodžbu o njegovoj dužnosti i vodi ga pravo do završetka njegova
djela. “A tko ide po noći, spotiče se, jer nema u sebi svjetla.” Onaj koji ide
stazom koju je sam izabrao, na koju ga Bog nije pozvao, spotaknut će se.
Za njega se dan pretvara u noć i ma gdje se nalazio, nije siguran.
“To reče i potom im nastavi: ‘Naš prijatelj Lazar spava, ali ja idem
da ga probudim.’” “Naš prijatelj Lazar zaspa.” Kako dirljive riječi! Kako
pune sućuti! Misleći na opasnost kojoj će se njihov Učitelj izložiti odla-
skom u Jeruzalem, učenici su gotovo zaboravili ožalošćenu obitelj u Be-
taniji. Međutim, ne i Krist. Učenici su se osjećali ukorenima. Bili su razo-
čarani što Krist nije puno brže odgovorio na vijest. Došli su u kušnju da
pomisle kako On nema nježne ljubavi prema Lazaru i njegovim sestrama
kao što su to mislili, jer bi inače požurio natrag s glasnikom. Ali riječi: “La-
zar, naš prijatelj, zaspa” probudile su u njima prave osjećaje. Uvjerili su se
da Krist nije zaboravio svoje prijatelje koji pate.
“Učenici mu na to rekoše: Ako spava, Gospodine, bit će zdrav. Isus
je govorio o njegovoj smrti, a oni su mislili da govori o običnom spava-
nju.” Svojoj vjernoj djeci Krist predstavlja smrt kao san. Njihov je život
sakriven s Kristom u Bogu i dok ne zatrubi posljednja truba, oni koji umiru
spavat će u Njemu.
“Tada im istom reče otvoreno: Lazar je umro. I ja sam veseo radi vas
što nisam bio ondje, da porastete u vjeri. Ali, hajdemo k njemu!” Toma nije
mogao vidjeti ništa drugo osim smrti koja čeka njegovog Učitelja ako pođe
u Judeju, ali zapregnuo je svoj duh i rekao drugim učenicima: “Hajdemo i
mi da umremo s njim!” Poznavao je mržnju Hebreja prema Kristu. Njihova
je namjera bila da Ga ubiju, ali ona nije uspjela, zato što Mu je ostalo još 528
malo od određena vremena. Tijekom ovog vremena Isusa su čuvali nebeski
anđeli. Nikakvo Mu se zlo nije moglo dogoditi. Čak i u predjelima Judeje,
u kojoj su rabini kovali zavjeru kako da Ga uhvate i ubiju.
421
Čežnja vjekova
422
Lazare, iziđi!
423
Čežnja vjekova
424
Lazare, iziđi!
“Kad je opazi gdje plače i gdje plaču Židovi koji su došli s njom,
Isus se potrese u duši.” On je čitao srca svih okupljenih. Vidio je da je kod
mnogih pokazivanje žalosti samo pretvaranje. Znao je da će neki iz ovog
skupa, koji sad pokazuju licemjernu žalost, uskoro planirati smrt ne samo
za moćnog Čudotvorca već i za onog koji će biti podignut iz mrtvih. Krist
je mogao strgnuti s njih odjeću lažne žalosti. Ali, zadržao je svoj pravedni
gnjev. Riječi što ih je mogao izgovoriti kao izraz potpune istine nije izgo-
vorio, zbog drage osobe koja je u boli klečala kraj Njegovih nogu i koja je
istinski vjerovala u Njega.
“Gdje ste ga položili?” upitao je. “Gospodine — rekoše mu — dođi
pa ćeš vidjeti!” Zajedno su krenuli ka grobu. Bio je to žalostan prizor. La-
zar je bio vrlo omiljen i njegove sestre su slomljena srca plakale za njim, a
njegovi se prijatelji pridružili boli i suzama ožalošćenih sestara. Pred tom
ljudskom bijedom i činjenicom da nesretni prijatelji mogu oplakivati mr-
tvoga dok Spasitelj svijeta stoji kraj njih — “Isus proplaka”. Premda je bio
Božji Sin, ipak je uzeo ljudsku prirodu na sebe i bio pokrenut ljudskom
žalošću. Njegovo nježno, sažaljivo srce uvijek je pokrenuto suosjećajno-
šću prema onima koji pate. On plače s onima koji plaču i raduje se s onima
koji se raduju.
Međutim, Isus nije plakao samo zbog ljudske sućuti prema Mariji
i Marti. Njegove su suze iskazivale bol koja je bila visoko iznad ljudske
boli kao što je nebo više od Zemlje. Krist nije plakao za Lazarom, jer ga 534
je namjeravao pozvati iz groba. On je plakao zato što će mnogi koji su sad
plakali za Lazarom uskoro planirati Njegovo ubojstvo, smrt Onoga koji je
uskrsnuće i život. Međutim, kako su nespremni bili nevjerni Hebreji pra-
vilno protumačiti Njegove suze! Neki, koji kao uzrok Njegove boli nisu
mogli vidjeti ništa do samo vanjske okolnosti pred Njim, nježno su kazali:
“Gledaj kako ga je ljubio.” Drugi, želeći posijati sjeme nevjerstva u srca
nazočnih, podsmješljivo su rekli: “Zar nije ovaj koji je slijepcu otvorio oči
mogao učiniti da Lazar ne umre?” Ako je u Kristovoj moći bilo da Lazara
spasi, zašto je dopustio da umre?
Proročkim je okom Krist vidio neprijateljstvo farizeja i saduceja.
Znao je da oni unaprijed smišljaju Njegovu smrt. Znao je da će neki od
ovih koji su naoko tako suosjećajni uskoro sami sebi zatvoriti vrata nade
i vrata Božjega grada. Uskoro se treba dogoditi Njegovo poniženje i ras-
425
Čežnja vjekova
426
Lazare, iziđi!
Zašto rasuđuješ suprotno mojim zahtjevima? Imaš moju riječ. Ako vjeru-
ješ, vidjet ćeš Božju slavu. Prirodne nemogućnosti ne mogu spriječiti djelo
Svemogućega. Sumnja i nevjerstvo nisu poniznost. Bezuvjetno vjerovanje
u Kristovu riječ prava je poniznost, pravo predanje samoga sebe.
“Dignite kamen!” Krist je mogao zapovjediti stijeni da se skloni i ona
bi poslušala Njegov glas. On je mogao zapovjediti anđelima, koji su bili u
Njegovoj neposrednoj blizini, da to učine. Na njegovu zapovijed nevidljive
ruke uklonile bi stijenu. Međutim, nju trebaju ukloniti ljudske ruke. Na taj
način Krist je želio pokazati da ljudsko treba surađivati s božanskim. Ono
što ljudska sila može učiniti, božanska sila nije pozvana učiniti. Bog ne od-
bacuje ljudsku pomoć. On jača čovjeka, surađuje s njim kad on koristi sile
i sposobnosti koje su mu poklonjene.
Poslušali su Isusovu zapovijed i uklonili kamen. Sve je učinjeno jav-
no i s ciljem. Svima je pružena prilika da vide kako se ne čini nikakva ob-
mana. U grobu i stijeni ležalo je Lazarevo tijelo, hladno i mirno u smrti.
Uzvici narikača umuknuli su. Iznenađena i puna iščekivanja, gomila je sta-
jala oko groba, čekajući da vidi što će uslijediti.
Krist je spokojno stajao ispred groba. Svečana ozbiljnost počivala je
na nazočnima. Krist se primaknuo grobu. Podižući svoje oči k Nebu, rekao
je: “Oče, zahvaljujem ti što si me uslišao.” Malo prije Kristovi neprijatelji
optuživali su Ga za hulu na Boga i uzimali kamenje da bace na Njega zato 536
što je tvrdio da je Božji Sin. Optuživali su Ga da čini čuda Sotoninom si-
lom. Međutim, ovdje Krist tvrdi da je Bog njegov Otac i sa savršenim po-
vjerenjem izjavljuje da je On Božji Sin.
U svemu što je činio Krist je surađivao sa svojim Ocem. Uvijek je pa-
žljivo pokazivao da ne radi neovisno o Njemu; a svoja čuda činio je vjerom
i molitvom. Krist je želio da svi znaju o Njegovu odnosu prema Njegovu
Ocu. “Oče,” rekao je On, “zahvaljujem ti što si me uslišao. Ja sam znao da
me uvijek uslišavaš, ali ovo rekoh radi ovdje prisutnog svijeta, da vjeruju
da si me ti poslao.” Ovdje je učenicima i narodu trebao biti dan najuvjer-
ljiviji dokaz o odnosu koji postoji između Krista i Boga. Njima je trebalo
pokazati da Kristova tvrdnja nije bila obmana.
“Rekavši to, viknu jakim glasom: Lazare, iziđi!” Njegov glas, raz-
govijetan i moćan, dopro je do ušiju umrloga. Dok je govorio, božansko
je prosijavalo kroz Njegovu ljudsku prirodu. Na Njegovu licu, ozarenom
427
Čežnja vjekova
428
59
Zavjera svećenika
429
Čežnja vjekova
štaje, ali se čudo nije moglo poreći, pa nisu znali kako bi spriječili Njegovo
djelovanje. Dotle saduceji nisu potpomagali plan o Kristovom ubojstvu. Me-
đutim, nakon Lazarova uskrsnuća, zaključili su da jedino Njegovom smrću
mogu zaustaviti Njegove neustrašive optužbe protiv njih.
Farizeji su vjerovali u uskrsnuće i morali su uvidjeti da je ovo čudo
dokaz Mesijine nazočnosti među njima. Ali su se uvijek suprotili Kristo-
vom radu. Od samog početka mrzili su Ga zato što je otkrivao njihove
licemjerne zahtjeve. On je strgnuo plašt strogih obreda ispod kojega se
skrivala njihova moralna izopačenost. Čista vjera koju je On propovijedao
osudila je njihovo prazno ispovijedanje pobožnosti. Bili su žedni odmazde
zbog Njegovih oštrih ukora. Pokušali su Ga izazvati da kaže ili učini nešto
što bi im dalo priliku da Ga osude. Nekoliko puta pokušali su Ga kameno-
vati, ali se On tiho povukao i oni su Ga izgubili iz vida.
Čuda što ih je činio subotom bila su za olakšanje bolesnima, ali su Ga
farizeji pokušali osuditi kao prijestupnika subote. Pokušali su pokrenuti
herodovce protiv Njega. Predstavljali su Ga kao da teži uspostavi suparnič-
ko kraljevstvo i savjetovali su se s njima kako da Ga unište. Da bi izazvali
Rimljane protiv Njega, prikazali su Ga kao da pokušava potkopati njiho-
vu vlast. Pokušali su Ga na razne načine spriječiti da utječe na narod. Ali
sve dotada njihovi su pokušaji bili osujećeni. Mnoštvo koje je svjedočilo o
Njegovim djelima milosrđa i slušalo Njegova čista i sveta učenja znalo je
da to nisu djela i riječi kršitelja subote ili bogohulnika. Čak i sluge koje su
poslali farizeji bile su tako pod utjecajem Njegovih riječi da Ga nisu mogle
uhvatiti. U očajanju Hebreji su najposlije izdali naredbu da svakog čovjeka
koji ispovijeda vjeru u Krista treba isključiti iz sinagoge.
Svećenici, poglavari i starješine okupljeni na savjetovanju, čvrsto su
odlučili ušutkati Njega koji je učinio tako veličanstvena djela kojima su se
539 divili svi ljudi. Farizeji i saduceji bili su jedinstveniji no ikad ranije. Dotad
podijeljeni, sad su postali jedno u svom protivljenju Kristu. Nikodem i Jo-
sip su prigodom ranijih savjetovanja spriječili da Isus bude osuđen i zbog
toga nisu bili pozvani. Na ovo su savjetovanje bili pozvani drugi utjecajni
ljudi koji su vjerovali u Isusa, ali njihov utjecaj nije nadjačao utjecaj zlob-
nih farizeja.
Ipak, svi članovi ovog Savjeta nisu bili složni. Veliko vijeće u to doba
nije bilo zakonita skupština. Ono je postojalo samo zato što su ga trpjeli.
430
Zavjera svećenika
431
Čežnja vjekova
432
Zavjera svećenika
433
60
Zakon novoga kraljevstva
434
Zakon novoga kraljevstva
Ivan, sin Zebedejev, bio je jedan od prva dva učenika koji su pošli za
Isusom. On i njegov brat Jakov bili su u onoj prvoj skupini koja je napusti-
la sve radi Njegove službe. Rado su napustili dom i prijatelje da bi mogli
biti s Njim; išli su i razgovarali s Njim; bili su s Njim u tišini doma i na
javnim skupovima. On je utišao njihova strahovanja, izbavio ih od opasno-
sti, otklonio njihove patnje, tješio ih u njihovoj žalosti i poučavao sa str-
pljivošću i nježnošću, sve dok se nije činilo da su se njihova srca povezala
s Njegovim u ljubavi koja je plamsala i čežnji da budu što bliže Njemu u
Njegovu kraljevstvu. U svakoj prigodi Ivan je zauzimao mjesto do Spasi-
telja, a Jakov je želio biti počašćen što bliskijom vezom s Njim.
Njihova je majka bila Kristov sljedbenik i svojim Mu je imetkom dra-
govoljno služila. S majčinskom ljubavlju i častoljubljem za svoju djecu,
željela je za njih najpočasnija mjesta u novom kraljevstvu. Zbog toga ih je
poticala da postave svoj zahtjev. Majka i njezini sinovi došli su k Isusu tra-
žeći da im ispuni jednu molbu ka kojoj su bila usmjerena njihova srca.
“Što biste željeli... da vam učinim?” upitao je On.
Majka je odgovorila: “Naredi da ova moja dva sina sjednu u tvom
kraljevstvu jedan s tvoje desne, a drugi s tvoje lijeve strane!”
Isus se nježno ponašao prema njima, ne ukoravajući njihovu sebič-
nost u traženju prvenstva nad svojom braćom. On je čitao njihova srca,
znao je dubinu njihove privrženosti Njemu. Njihova ljubav nije samo ljud-
ski osjećaj, premda obesvećena zemaljskom naravi svog ljudskog toka,
ona izvire iz izvora Njegove otkupiteljske ljubavi. On nije želio ukoriti,
već produbiti i očistiti. Rekao je: “Možete li piti kalež koji ću ja piti? Ili
primiti krštenje koje ću ja primiti?” Sjetili su se Njegovih zagonetnih riječi
koje su naviještale suđenje i patnje, ali su ipak samouvjereno odgovorili:
“Možemo.” Držali su za najveću čast da dokažu svoju privrženost time što
će uzeti udjela u onome što treba zadesiti njihova Gospodina.
“Pit ćete kalež koji ću ja piti; primit ćete krštenje koje ću ja primiti”,
rekao je On; pred Njim je bio križ umjesto prijestolja, dva razbojnika Nje- 549
gova pratnja s desne i lijeve strane. Ivan i Jakov trebali su sa svojim Uči-
teljem sudjelovati u patnjama. Jedan će, prvi od braće, poginuti od mača, a
drugi, najdulje od svih, izdržati muke, sramotu i progonstvo.
“Ali nije u mojoj vlasti”, nastavio je On, “da dajem mjesto sa svoje
desne ili lijeve strane. Ono pripada onima za koje je određeno.” U Božjem
435
Čežnja vjekova
436
Zakon novoga kraljevstva
437
Čežnja vjekova
težište njegova svjedočanstva crkvama bilo je: “Jer je ovo poruka koju smo
čuli od početka: ljubimo jedan drugoga!” “Po tomu smo spoznali ljubav
što je on za nas dao svoj život. Tako i mi moramo dati svoj život za svoju
braću.” (1. Ivanova 3,11.16)
To je bio duh koji je prožimao prvu Crkvu. Nakon izlijevanja Svetoga
Duha “mnoštvo je vjernika bilo jedno srce i jedna duša. Nitko nije nazivao
svojim ono što mu je pripadalo, već je među njima sve bilo zajedničko.”
“Među njima, dakako, nitko nije oskudijevao.” “Apostoli su vrlo odvažno
svjedočili za uskrsnuće Gospodina Isusa i velika je milost bila nad njima
svima.” (Djela 4,32.34.33)
438
61
Zakej
Na putu u Jeruzalem Isus “uđe u Jerihon i pođe kroz grad”. Na nekoli- 552
ko kilometara od Jordana, na zapadnom rubu doline koja se ovdje proširila
u ravnicu, ležao je grad usred tropskog zelenila i raskošne ljepote. Sa svo-
jim palmama i bogatim vrtovima koje su zalijevali živi izvori, presijavao
se kao smaragd okružen vapnenačkim brdima i pustim uvalama koje su se
smjestile između Jeruzalema i grada u ravnici.
Mnoge karavane putujući na blagdanske svetkovine prolazile su kroz
Jerihon. Njihov je dolazak predstavljao uvijek vrijeme radosti, ali sad je na-
rod uzbuđivalo dublje zanimanje. Bilo je poznato da se u mnoštvu nalazio i
galilejski Učitelj koji je nedavno povratio u život Lazara pa, premda su kru-
žili glasovi o zavjeri svećenika, mnoštvo Mu je željelo odati poštovanje.
Jerihon je jedan od gradova koji je u stara vremena bio odvojen za
svećenike, a i u ovo doba velik broj svećenika imao je u njemu svoja pre-
bivališta. Međutim, grad je imao vrlo raznoliko stanovništvo. On je bio ve-
liko prometno središte i u njemu su živjeli mnogobrojni rimski službenici i
vojnici, zajedno sa strancima iz raznih krajeva, a ubiranje carine činilo ga
je domom mnogih carinika.
“Starješina carinički” Zakej bio je Hebrejin, koga su njegovi suna-
rodnjaci mrzili. Njegov položaj i bogatstvo bili su nagrada za poziv kojeg
su se gnušali i smatrali ga simbolom nepravde i iznuđivanja. Ipak, bogati 553
carinski službenik, premda je to tako izgledalo, nije bio potpuno okorjeli
svjetovni čovjek. Ispod pojave svjetovnosti i oholosti nalazilo se srce spre-
439
Čežnja vjekova
440
Zakej
441
Čežnja vjekova
ma pod plaštom svog svetog poziva. Međutim, čim se Zakej podčinio utje-
caju Svetoga Duha, odbacio je svaki postupak suprotan čestitosti.
Nijedno pokajanje nije pravo ako ne izazove promjenu života. Kristo-
va pravda nije ogrtač kojim će se pokrivati nepriznati i neostavljeni grije-
556 si; to je životno načelo koje preobražava karakter i upravlja ponašanjem.
Svetost je potpuna pripadnost Bogu; to je potpuno predanje srca i života
nebeskim načelima.
Kršćanin u svom poslovnom životu treba predstaviti svijetu način na
koji bi naš Gospodin vodio poslovne pothvate. U svakom poslu on treba
pokazati da je Bog njegov Učitelj. “Svetinja Gospodinu”, treba biti napisa-
no na trgovačkim dnevnicima i na glavnoj knjizi, na ugovorima, priznani-
cama i vrijednosnim papirima. Oni koji tvrde da su Kristovi sljedbenici, a
posluju na nepošten način, lažni su svjedoci o karakteru svetog, pravičnog
i milostivog Boga. Svaka obraćena duša, kao i Zakej, objavit će ulazak
Krista u svoje srce time što će napustiti nepravične postupke koji su obilje-
žavali njezin život. Kao i starješina carinički, takav će pružiti dokaz svoje
iskrenosti time što će nadoknaditi nanesenu štetu. Gospodin kaže: “... [tko]
vrati zalog, plati oteto, i stane živjeti po zakonima života, ne čineći beza-
konja... I svi grijesi njegovi što ih bijaše počinio bit će mu zaboravljeni...
živjet će.” (Ezekiel 33,15.16)
Ako smo drugima učinili nepravdu nekim nepravičnim poslovnim
postupkom, ako smo prevarili u trgovini ili ako smo obmanuli nekog čo-
vjeka, čak ako je to bilo i u okvirima zakona, trebamo priznati svoje djelo
i nadoknaditi štetu, koliko je god to u našoj moći. Pravo je da ne nadokna-
dimo samo ono što smo uzeli, već i sve ono što bi se s vremenom prikupilo
pravilnom i mudrom uporabom dok su ta sredstva bila u našoj svojini.
Spasitelj je rekao Zakeju: “Danas je došlo spasenje ovoj kući.” Ne
samo što je Zakej bio blagoslovljen, nego s njim i sav njegov dom. Krist je
došao u njegov dom da mu daruje pouke o istini i pouči njegove ukućane
o nebeskom kraljevstvu. Oni su bili isključeni iz sinagoga zbog prijezira
rabina i vjernika; ali sada, najpočasniji dom u cijelom Jerihonu okupio se
oko božanskog Učitelja da u svojoj kući sluša riječi života.
Kad Krista primamo kao osobnog Spasitelja, dolazi spasenje duši.
Zakej je primio Isusa, ne samo kao prolaznog gosta u svom domu, već kao
Onoga koji će prebivati u hramu bića. Književnici i farizeji optuživali su
442
Zakej
ga kao grješnika, gunđajući protiv Krista zato što je postao njegov gost, ali
Gospodin ga je prepoznao kao Abrahamova sina. Jer “sinovi su Abrahamo-
vi oni koji vjeruju”. (Galaćanima 3,7)
443
62
Gozba u Šimunovoj kući
444
Gozba u Šimunovoj kući
445
Čežnja vjekova
446
Gozba u Šimunovoj kući
447
Čežnja vjekova
448
Gozba u Šimunovoj kući
cijene. Ali oni nisu htjeli primiti taj dragocjeni dar koji im je ponuđen u
najnježnijem duhu ljubavi koja privlači k sebi. Nisu htjeli prihvatiti to spa-
senje koje vrijedi više od zlata i kupili su svog Gospodina za trideset sre-
brnika.
Juda je popuštao pohlepi sve dok ona nije ugušila svaku dobru crtu
njegova karaktera. Zavidio je na daru donesenom Isusu. Njegovo srce gor-
jelo je od zavisti što je Spasitelj primio dar dostojan zemaljskih vladara. Za
iznos koji je bio znatno manji od cijene posude s mirisnom pomasti izdao
je svog Gospodina.
Učenici nisu bili kao Juda. Voljeli su Spasitelja. Ali nisu pravilno pro-
cijenili Njegov uzvišeni karakter. Da su shvatili što je učinio za njih, osje-
ćali bi da ništa što Mu je poklonjeno nije uzalud potrošeno. Mudraci s
Istoka, koji su tako malo znali o Isusu, pokazivali su potpunije uvažavanje
časti koja Mu pripada. Donijeli su dragocjene poklone Spasitelju i sa stra-
hopoštovanjem Mu se poklonili, premda je bio novorođenče u jaslama.
Krist cijeni djela ljubaznosti proizašla iz srca. Kad Mu je tko učinio
neko djelo ljubavi, On je u svojoj nebeskoj plemenitosti blagoslovio onoga
koji je to učinio. Nije odbacivao ni najjednostavniji cvijet ubran dječjom
rukom, koji Mu je ponuđen u ljubavi. On je prihvaćao darove od djece i
blagoslivljao darivatelje, upisujući njihova imena u Knjigu života. Mari-
jino pomazanje što ga je učinila nad Isusom spominje se u Svetom pismu
da bi se načinila razlika između nje i drugih Marija. Djela ljubavi i dubo-
kog poštovanja prema Isusu dokaz su vjere u Njega kao Božjeg Sina. Sveti
Duh spominje dokaze vjernosti žene prema Kristu: “... ako je prala noge
svetima, ako je pomagala nevoljnima, ako se posvetila svakoj vrsti dobrih
djela.” (1. Timoteju 5,10)
Krist se radovao zbog ozbiljne Marijine želje da izvrši volju svojega
Gospodina. Prihvatio je bogatstvo čistih osjećaja koje njegovi učenici nisu
i ne bi razumjeli. Ova želja kojom je Marija morala učiniti ovu službu za
svog Gospodina imala je veću važnost za Krista od svih skupocjenih ulja
na svijetu, zato što je izražavala njezino uvažavanje Spasitelja svijeta. Kri-
stova ljubav ju je nagonila. Neusporedivo savršenstvo Kristova karaktera
ispunjavalo je njezinu dušu. Ta mirisna pomast bila je simbol njezina srca.
To je bio vanjski izraz ljubavi napajane nebeskim potocima sve dok se nije
izlila.
449
Čežnja vjekova
565 Marijino djelo bilo je upravo ona pouka koja je učenicima trebala po-
kazati da bi Kristu bio ugodan izraz njihove ljubavi. On je njima bio sve i
oni nisu razumjeli da će im uskoro biti uskraćena Njegova nazočnost, da
Mu uskoro neće moći pokloniti nijedan dar svoje zahvalnosti za Njegovu
veliku ljubav. Kristovu osamljenost, Njegovu odvojenost od nebeskih dvo-
rova, to što je živio životom ljudi, učenici nisu nikada shvaćali ili cijenili
kao što bi trebalo. Često je bio žalostan zato što Mu učenici nisu pružali ono
što je trebao primiti od njih. Znao je da bi i oni razumjeli, kad bi bili pod
utjecajem nebeskih anđela koji su Ga pratili, da nikakva žrtva ne bi mogla
biti toliko vrijedna koliko je vrijedno obznaniti duhovne osjećaje srca.
Njihova naknadna spoznaja pružila im je pravi uvid o tome što su sve
mogli učiniti za Isusa izražavajući ljubav i zahvalnost svojih srca, dok su
bili kraj Njega. Kad Isus više nije bio s njima i kad su se doista osjećali kao
ovce bez pastira, počeli su uviđati kako su Mu mogli pokazati pažnju koja
bi donijela radost Njegovom srcu. Nisu više okrivljavali Mariju, već sebe.
O kad bi mogli povući svoje prigovore, svoje spominjanje siromašnih kao
vrednijih da prime dar nego Krist! Osjećali su žestok samoprijekor dok su
ranjeno tijelo svojega Gospodina skidali s križa.
Ista potreba vidi se danas i u našem svijetu. Samo malo ljudi pravilno
cijeni što je sve Krist za njih. Kad bi to činili, izrazili bi veliku ljubav poput
Marijine i bilo bi obilje mirisnih pomazanja. Skupocjena mirisna pomast
ne bi se smatrala propalom. Ništa se ne bi smatralo previše dragocjenim
da se pokloni Kristu, nikakvo samoodricanje i samopožrtvovnost previše
velikima da se podnesu zbog Njega.
Riječi izgovorene u srdžbi: “Čemu to rasipanje?” živo su predočile
Kristovu najveću žrtvu koja je ikada učinjena — dar samoga sebe na žrtvu
pomirnicu za izgubljeni svijet. Gospodin je bio tako darežljiv prema svojoj
ljudskoj obitelji da se za Njega ne može reći kako je mogao učiniti više.
Darujući Isusa, Bog je dao cijelo Nebo. S ljudske točke gledišta, takva je
žrtva predstavljala nemilosrdno rasipanje. Po ljudskom razumijevanju, cje-
lokupan plan spasenja predstavlja rasipanje blagodati i sredstava. Posvuda
se srećemo sa samoodricanjem i svesrdnom žrtvom. Nebeska vojska doista
može sa čuđenjem promatrati ljudski rod koji ne želi biti uzdignut i oboga-
ćen neograničenom ljubavlju izraženom u Kristu. Oni stvarno mogu uzvi-
knuti: Čemu ovo veliko rasipništvo?
450
Gozba u Šimunovoj kući
451
Čežnja vjekova
452
Gozba u Šimunovoj kući
453
Čežnja vjekova
454
63
“Blagoslovljen koji dolazi —
Kralj”
“Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalem- 569
ska. Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše
na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.” (Zaharija 9,9)
Pet stotina godina prije Kristova rođenja, prorok Zaharija je tako pret-
kazao dolazak Kralja u Izraelu. Ovo proročanstvo se sad treba ispuniti. On
koji je tako dugo odbijao kraljevske počasti, sad dolazi u Jeruzalem kao
obećani nasljednik Davidova prijestolja.
Prvog dana tjedna Krist je pobjedonosno ušao u Jeruzalem. Mnoštvo
koje se sjatilo da Ga vidi u Betaniji, sad Ga je pratilo željno da vidi kako
će biti primljen. Mnogo naroda uputilo se u grad da svetkuje Pashu, pa su
se i oni pridružili mnoštvu što je pratilo Isusa. Izgledalo je kao da se cijela
priroda raduje. Drveće je bilo zaodjenuto u zelenilo, a njihov je cvijet pro-
žimao zrak nježnim mirisom. Novi život i radost oživljavali su ljude. Nada
u novo kraljevstvo opet se budila.
U namjeri da jašući uđe u Jeruzalem, Isus je poslao dvojicu svojih
učenika da Mu dovedu jednu magaricu i njezino magare. Prigodom svog
rođenja Spasitelj je ovisio o gostoljubivosti stranaca. Jasle u kojima je le-
žao bile su pozajmljeno mjesto za odmor. Sad, premda je na tisuće stoke
po brežuljcima Njegovo vlasništvo, ovisio je o ljubaznosti stranca za jed-
455
Čežnja vjekova
456
Blagoslovljen koji dolazi — Kralj
457
Čežnja vjekova
458
Blagoslovljen koji dolazi — Kralj
459
Čežnja vjekova
tavih usana kao iz dubine slomljena srca. Kakav je to bio prizor za anđele!
Njihov voljeni Zapovjednik u suzama duboke duševne patnje! Kakav je to
bio prizor za radosno mnoštvo koje Ga je pobjedonosnim poklicima i ma-
hanjem palminim granama pratilo do slavnog grada u kojemu su žarko že-
ljeli otpočeti svoju vladavinu. Isus je plakao na Lazarevom grobu, ali je to
576 bila božanska bol sućuti s ljudskom nesrećom. Ova iznenadna žalost bila
je kao naricanje u velikom pobjedonosnom zboru. Usred prizora radosti u
kome su Mu svi odavali počasti, Izraelov je Kralj bio u suzama, ne u tihim
suzama radosnicama, već u suzama i jecajima nezadržive, duboke dušev-
ne patnje. Mnoštvo je zahvatila iznenadna tuga. Njihovi su uzvici utihnuli.
Mnogi su plakali iz sućuti prema boli koju nisu mogli razumjeti.
Isus nije plakao zbog patnji koje su Ga čekale. Upravo pred njima
nalazio se Getsemani, gdje će Ga uskoro natkriliti užas tame. Na vidiku
su također bila i ovčja vrata kroz koja su vjekovima vodili životinje za žr-
tvu. Uskoro će se pred Njim kao pred pravim Janjetom otvoriti ova vrata,
na čiju su žrtvu za grijehe svijeta ukazivale sve ove žrtve. U blizini je bila
Golgota, mjesto Njegovih samrtnih muka koje su se približavale. Ipak, Ot-
kupitelj nije plakao i jecao u duševnoj boli zbog svega onoga što Ga je pod-
sjećalo na Njegovu surovu smrt. Njegova bol nije bila sebična. Pomisao na
vlastitu agoniju nije izazivala strah u ovoj plemenitoj, samopožrtvovnoj
duši. Pogled na Jeruzalem razdirao je Isusovo srce — na Jeruzalem koji
je odbacio Božjeg Sina i izvrgao ruglu Njegovu ljubav, koji nije htio biti
osvjedočen Njegovim moćnim čudima i koji Mu se spremao oduzeti život.
Vidio je što je bio zato što je odbacio svog Otkupitelja i vidio je što je mo-
gao biti da je prihvatio Njega koji je jedini mogao iscijeliti njegove rane.
On ga je došao izbaviti, pa kako Ga se mogao odreći?
Izrael je bio omiljeni narod. Bog je njegov Hram načinio svojim pre-
bivalištem i on je bio kao “brijeg veličanstven, radost je zemlji svoj”. (Psa-
lam 48,2) Tu se nalazi izvještaj o preko tisuću godina zaštitničkog stara-
nja i nježne ljubavi koju gaji otac prema svom jedincu sinu. U tom Hramu
proroci su iskazivali svoje svečane opomene. Tu su se njihale zapaljene
kadionice, dok se tamjan, pomiješan s molitvama vjernika, uzdizao prema
Bogu. Tu je tekla krv životinja, koja je bila predslika Kristove krvi. Tu je
Jahve iznad prijestolja milosti pokazivao svoju slavu. Tu su svećenici vr-
šili službu i tu se vjekovima odvijala velebnost simbola i obredne službe.
Međutim, sve ovo moralo je doći svome kraju.
460
Blagoslovljen koji dolazi — Kralj
461
Čežnja vjekova
grad preoran kao polje. Spasitelj je doista morao ridati u duševnim muka-
ma gledajući taj strašni prizor,
Jeruzalem je bio dijete Njegova staranja, i kao što nježni otac tuguje
zbog zabludjela sina, tako je i Isus plakao nad voljenim gradom. Kako te
578 mogu dati? Kako te mogu gledati predanog propasti? Moram li te pustiti da
napuniš čašu svog bezakonja? Jedna duša ima toliku vrijednost da u uspo-
redbi s njom svjetovi postaju beznačajni; ali ovdje je trebao biti izgubljen
cijeli jedan narod. Kad se sunce koje je brzo zalazilo izgubi s vidika, zavr-
šit će se dan milosti za Jeruzalem. Dok se povorka zadržavala na Maslin-
skoj gori, za Jeruzalem još nije bilo prekasno da se pokaje. Anđeo milosti
tada je savio svoja krila i sišao sa zlatnog prijestolja da bi ustupio mjesto
pravdi i osudi koja brzo dolazi. Međutim, Kristovo veliko srce ljubavi još
se uvijek molilo za Jeruzalem koji je prezirao Njegovu milost, omalovaža-
vao Njegove opomene i upravo se spremao natopiti svoje ruke Njegovom
krvlju. Kad bi se samo Jeruzalem želio pokajati, još uvijek ne bi bilo pre-
kasno. Dok su posljednje zrake zalazećeg sunca počivale na Hramu, kuli i
vitkom tornju, neće li ga neki dobri anđeo povesti k Spasiteljevoj ljubavi i
spriječiti njegovu propast? Prekrasni, ali grješni grade, koji si kamenovao
proroke, koji si odbacio Božjeg Sina, koji si svojom okorjelošću sam sebe
sputao okovima ropstva — tvoj dan milosti je skoro na izmaku!
Ipak, Božji Duh ponovno je progovorio Jeruzalemu. Prije no što je
prošao dan, još se jedno svjedočanstvo zbilo za Krista. Podigao se glas
svjedoka, odgovarajući na poziv iz proročke prošlosti. Ako Jeruzalem čuje
poziv, ako prihvati Spasitelja koji ulazi kroz njegova vrata, još uvijek može
biti spašen.
Do poglavara je stigla vijest da se Isus, praćen velikim mnoštvom,
približava gradu. Ali za Božjeg Sina oni nisu imali dobrodošlicu. U stra-
hu, izašli su Mu u susret, nadajući se rastjerati mnoštvo. Kad je povorka
počela silaziti s Maslinske gore, poglavari su joj presjekli put. Raspitivali
su se za uzrok tako bučne radosti. Kad su upitali: “Tko je to?”, učenici su,
nadahnuti Duhom, dali odgovor na pitanje. Uvjerljivim tonom ponavljali
su proročanstva koja su se odnosila na Krista:
Adam će vam reći: To je ženin Potomak koji će stati na glavu zmiji.
Pitajte Abrahama pa će vam reći: On je “Melkisedek, kralj Šalema”,
Kralj mira. (Postanak 14,18)
462
Blagoslovljen koji dolazi — Kralj
463
64
Osuđeni narod
464
Osuđeni narod
465
Čežnja vjekova
466
Osuđeni narod
467
Čežnja vjekova
468
Osuđeni narod
469
Čežnja vjekova
470
65
Ponovno očišćenje Hrama
471
Čežnja vjekova
472
Ponovno očišćenje Hrama
473
Čežnja vjekova
474
Ponovno očišćenje Hrama
stvo, kako mogu poricati Kristovo mesijanstvo? Ako objave svoje stvarno
vjerovanje, da je Ivanova služba bila od ljudi, onda bi na sebe navukli buru
negodovanja, jer je narod vjerovao da je Ivan prorok.
S velikim je zanimanjem mnoštvo očekivalo odluku. Ljudi su znali da
su svećenici tvrdili kako prihvaćaju Ivanovu službu, pa su očekivali da bez
ikakve sumnje priznaju da je on poslan od Boga. Ali nakon zajedničkog,
tajnog vijećanja, svećenici su odlučili da se ne izlažu neprilici. Licemjer-
no priznajući neznanje, rekli su: “Ne znamo.” “Ni ja vama neću kazati ka-
kvom vlašću ovo činim”, rekao je Krist.
Književnici, svećenici i poglavari bili su ušutkani. Zbunjeni i razoča-
rani, stajali su namrgođeni, ne usuđujući se dalje postavljati pitanja Kristu.
Svojim su kukavištvom i neodlučnošću u velikoj mjeri izgubili poštovanje
naroda, koji je sad stajao kraj njih, zabavljen promatranjem poraza ovih
oholih i samopravičnih ljudi.
Sva su ova Kristova kazivanja i djela bila važna i njihov se utjecaj tre-
bao osjetiti u znatno većoj mjeri nakon Njegova raspeća i uzašašća. Mno-
gi od ovih koji su brižno očekivali rezultat Isusova ispitivanja trebali su
najposlije postati Njegovi učenici, privučeni k Njemu prvo Njegovim ri-
ječima tog dana ispunjenog događajima. Prizor u predvorju Hrama nikada
nije trebao iščeznuti iz njihova uma. U razgovoru između Isusa i velikog
svećenika otkrila se među njima uočljiva suprotnost. Oholi crkveni veliko-
dostojnik bio je odjeven u bogatu i skupocjenu odjeću. Na glavi je imao
sjajnu tijaru. Držanje mu je bilo dostojanstveno, kosa i duga kovrčava bra-
da bile su posrebrene starošću. Njegov izgled ulijevao je strahopoštovanje
promatračima. Pred ovom dostojanstvenom osobom stajalo je Veličanstvo
Neba bez ukrašavanja ili razmetanja. Njegove su haljine bile isprljane na
putovanju, lice Mu je bilo blijedo i izražavalo je strpljivo podnošenu tugu;
pa ipak na Njemu se ogledalo dostojanstvo i dobrodušnost koja je čudno
odudarala od gordog, samouvjerenog i ljutitog izraza velikog svećenika.
Mnogi od onih koji su bili svjedoci Isusovih riječi i djela u Hramu od tog
trenutka prihvatili su Ga u svoje srce kao Božjeg proroka. Međutim, dok
su se osjećaji naroda okretali u Njegovu korist, mržnja svećenika prema
Isusu je rasla. Mudrost kojom je izbjegavao zamke postavljene Njegovim
nogama bila je nov dokaz Njegove božanske prirode i dolila je ulje na va-
tru njihovog bijesa.
475
Čežnja vjekova
476
Ponovno očišćenje Hrama
477
Čežnja vjekova
nije moglo sumnjati u primjenu priče, a i ono što je slijedilo nije bilo ma-
nje očevidno. U voljenom Sinu, koga je Gospodar vinograda na kraju po-
597 slao svojim neposlušnim slugama i koga su oni uhvatili i ubili, svećenici
i poglavari vidjeli su jasnu sliku Isusa i Njegovu buduću sudbinu. Već su
namjeravali ubiti Onoga koga im je Otac poslao kao posljednji poziv. U
odmazdi dosuđenoj nezahvalnim vinogradarima prikazana je sudbina onih
koji će ubiti Krista.
Promatrajući ih sa sažaljenjem, Spasitelj je nastavio: “Zar niste nigda
čitali u Pismima: ‘Kamen koji odbaciše graditelji postade ugaonim kame-
nom; to je djelo Gospodnje, ono je divno u našim očima.’ Tako će vam se
— velim — oduzeti kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji rađa njego-
vim rodom.”
Ovo su proročanstvo Hebreji često ponavljali u sinagogama, primje-
njujući ga na Mesiju koji će doći. Krist je bio ugaoni kamen hebrejskog
vjerskog sustava i cjelokupnog plana spasenja. Ovaj ugaoni kamen hebrej-
ski graditelji, svećenici i poglavari u Izraelu sada odbacuju. Spasitelj je
skrenuo njihovu pozornost na proročanstva koja ih upozoravaju na opa-
snost što im prijeti. Svim sredstvima koja su bila u Njegovoj moći težio im
je objasniti narav djela koje su naumili učiniti.
Njegove su riječi imale i drugi cilj. Postavljajući pitanje: “Kada dođe
gospodar vinograda, kako će postupiti s tim vinogradarima?” — Krist je
htio da farizeji odgovore onako kako su odgovorili. Htio je da osude sami
sebe. Njegove opomene, koje ih nisu pokrenule na pokajanje, zapečatit će
njihovu sudbinu, pa je želio da uvide kako su sami navukli propast na sebe.
Htio im je pokazati Božju pravdu povlačenjem njihovih prednosti kao na-
roda, što je već otpočelo i što će se završiti ne samo uništenjem njihova
Hrama i grada, već i rasijavanjem naroda.
Slušatelji su shvatili opomenu. Ali unatoč osudi koju su sami sebi
izrekli, svećenici i poglavari bili su spremni upotpuniti sliku rekavši: “Ovo
je baštinik! Hajde! Ubijmo ga.” “Zato su gledali da ga uhvate, ali su se bo-
jali naroda”, jer su narodni osjećaji bili na Kristovoj strani.
Navodeći proročanstvo o odbačenom kamenu, Krist se osvrnuo na je-
dan stvarni događaj iz povijesti Izraela. Događaj je bio u vezi sa zidanjem
prvoga Hrama. Premda je imao posebnu primjenu u vrijeme prvog Kristo-
vog dolaska, i s posebnom snagom trebao utjecati na Hebreje, on sadrži po-
478
Ponovno očišćenje Hrama
uku i za nas. Kad se podizao Salomonov hram, golemo kamenje za zidove 598
i temelj bilo je u kamenolomu potpuno pripremljeno. Nakon dopremanja
na gradilište na njemu se nije smjelo upotrijebiti nijedno oruđe; radnici su
ga postavljali na određeno mjesto. Za potrebe temelja dopremljen je jedan
kamen neuobičajene veličine i naročitog oblika, ali radnici nisu mogli naći
mjesto za njega, pa ga nisu prihvatili. Bio im je stalna smetnja dok im je
neupotrijebljen ležao na putu. Dugo je ostao odbačen kamen. Međutim,
kad su graditelji došli do postavljanja ugla, dugo su tražili ne bi li našli
kamen dovoljno velik i jak i odgovarajućeg oblika da zauzme to posebno
mjesto i ponese veliki teret koji bi počivao na njemu. Ako načine nepra-
vilan izbor za ovo važno mjesto, sigurnost cijele zgrade bit će ugrožena.
Oni moraju naći kamen koji će moći odoljeti utjecaju sunca, mraza i bure.
Nekoliko kamenova bilo je odabrano u različito vrijeme, ali pod pritiskom
golemog tereta oni su se razlomili na djeliće. Drugi nisu mogli izdržati is-
pit naglih vremenskih promjena. Na kraju je pozornost privukao kamen
koji je tako dugo bio odbačen. Bio je izložen zraku, suncu i oluji ne poka-
zujući ni najmanju pukotinu. Graditelji su ispitali ovaj kamen. Izdržao je
sva ispitivanja osim jednog. Odlučili su ga prihvatiti za ugaoni kamen ako
može podnijeti probu velikog pritiska. Ispit je izvršen. Kamen je prihvaćen
i ugrađen na određeno mjesto, na kojemu se pokazalo da savršeno odgova-
ra. U proročkom viđenju Izaiji je pokazano da je ovaj kamen bio znamenje
Krista. On kaže:
“Jahve nad Vojskama — on jedini nek vam svet bude; jedino se nje-
ga bojte, strah od njega nek vas prožme. On će vam biti zamka i kamen
spoticanja, i stijena posrtanja za obje kuće Izraelove, zamka i mreža svim
Jeruzalemcima. Mnogi će od njih posrnuti, pasti, razbiti se, zaplesti se,
uhvatiti.” Poveden u proročkom viđenju do prvog dolaska, prorok je vidio
da će Krist podnositi ispite i kušnje, koji su simbolično predstavljeni po-
stupkom s glavnim ugaonim kamenom u Salomonovu hramu. “Stog ovako
govori Jahve Gospod: Evo, postavljam na Sion kamen odabrani, drago-
cjen kamen ugaoni, temeljac. Onaj koji u nj vjeruje, neće propasti.” (Izaija
8,13-15; 28,16)
U beskonačnoj mudrosti, Bog bira Kamen temeljac i sam Ga postav-
lja. On ga naziva “kamen ugaoni, temeljac”. Cijeli svijet može staviti na
Njega svoje terete i tuge, On može sve izdržati. Na Njemu se može potpu-
479
Čežnja vjekova
480
Ponovno očišćenje Hrama
481
66
Sukob
482
Sukob
483
Čežnja vjekova
484
Sukob
485
Čežnja vjekova
486
Sukob
487
Čežnja vjekova
488
Sukob
489
67
Isus kori farizeje
490
Isus kori farizeje
autoritetu. Sad su gledali ove ljude kako pokušavaju porušiti Isusov ugled,
ugled Učitelja čije su vrline i znanje jasnije zasjali nakon svakog napada.
Promatrali su namrštena lica svećenika i starješina i na njima vidjeli po-
raz i zbunjenost. Čudili su se što poglavari ne žele vjerovati u Isusa, kad
je Njegovo učenje tako jasno i jednostavno. Sami nisu znali kojim putem
poći. S velikim su nespokojstvom promatrali pokrete onih čije su savjete
uvijek slijedili.
U pričama što ih je iznosio, Krist je nastojao opomenuti poglavare
i poučiti ljude koji su htjeli učiti. Ali je bilo potrebno govoriti još jasnije.
Ljudi su bili zarobljeni svojim poštovanjem predaje i slijepom vjerom u
izopačeno svećenstvo. Krist je morao slomiti ove okove. Karakter svećeni- 612
ka, poglavara i farizeja morao se još potpunije razobličiti.
“Na Mojsijevu stolicu”, rekao je On, “zasjeli su književnici i farizeji.
Vršite i držite sve što vam reknu, ali se ne ravnajte po njihovim djelima,
jer govore, a ne vrše!” Književnici i farizeji tvrdili su da im je podarena
božanska vlast slična Mojsijevoj vlasti. Razmetali su se da su zauzeli nje-
govo mjesto kao tumači Zakona i suci u narodu. Kao takvi zahtijevali su od
naroda krajnje poštovanje i poslušnost. Isus je zapovjedio svojim slušate-
ljima da čine ono što rabini uče po Zakonu, ali da ne slijede njihov primjer.
Oni sami ne provode u djelo svoje učenje.
Puno toga što su tražili bilo je u opreci s Pismom. Isus je rekao: “Oni
vežu teška bremena koja se jedva mogu nostiti, te ih stavljaju ljudima na
pleća, a sami ih neće ni prstom pokrenuti.” Farizeji su preporučivali mnoš-
tvo propisa koji su imali svoju osnovu u predaji i bezrazložno ograničavali
osobnu slobodu. Čak su i neke dijelove Zakona tako objašnjavali da su na
narod navalili takve propise koje su tajno zanemarivali, i od kojih su, kad
je to služilo njihovim ciljevima, tvrdili da su oslobođeni.
Njihov je stalni cilj bio razmetanje svojom pobožnošću. Ništa nisu
smatrali presvetim što ne bi moglo poslužiti ovom cilju. Bog je o svojim
Zapovijedima rekao Mojsiju: “Priveži ih na svoju ruku za znak, i neka ti
budu kao zapis među očima!” (Ponovljeni zakon 6,8) Ove riječi imaju du-
boko značenje. Kad se o Božjoj riječi razmišlja i kad se provodi u djelo,
sav se čovjek oplemenjuje. U pravednim i milostivim postupcima na ru-
kama će se pokazati kao pečat načela Božjeg Zakona. One će biti čiste od
mita i od svega što je izopačeno i prijevarno. One će biti vrijedne u djelima
491
Čežnja vjekova
492
Isus kori farizeje
titulu i koji pogrešno predstavljaju Božje ime i karakter! Ah, kako su često
svjetovno slavoljublje, tiranija i najniži grijesi bili skriveni izvezenim odo-
rama visoke i svete službe! Spasitelj je nastavio:
“Tko je najveći među vama, neka vam bude sluga! Tko se uzvisi, bit
će ponižen; a tko se ponizi, bit će uzvišen.” Krist je često učio da se prava
veličina karaktera sastoji u življenju za dobro naših bližnjih, u djelima lju-
bavi i milosrđa. Krist, kralj slave, bio je sluga grješnom čovjeku. 614
“Jao vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni”, rekao je Isus, “koji
pred ljudima zatvarate vrata kraljevstva nebeskoga: vi sami ne ulazite u
njega, a ne dopuštate ni da uđu oni koji bi htjeli!” Izopačujući Pisma sve-
ćenici i zakonici zaslijepili su razum onih koji bi inače primili spoznaju
o Kristovom kraljevstvu i onom unutarnjem, božanskom životu, koji je
osnova prave pobožnosti.
“Oni izjedaju dobra udovička dok tobože mole duge molitve. Oni će
biti strože suđeni!” Farizeji su imali veliki utjecaj na narod i iskorištavali
su ga za svoje interese. Pridobivali su povjerenje pobožnih udovica i pred-
stavljali im kao dužnost da svoja imanja posvete u vjerske svrhe. Osigu-
ravajući upravu nad njihovim novcem, ovi podli smutljivci su ga koristili
za svoje dobro. Da bi prikrili svoje nepoštenje, izgovarali su duge javne
molitve i izvodili veliku priredbu pobožnosti. Krist je izjavio da će ovo li-
cemjerstvo navući na njih veću osudu. Isti ukor upućen je mnogima koji se
i u naše vrijeme hvale svojom pobožnošću. Njihovi životi umrljani su se-
bičnošću i pohlepom, ali oni sve to pokrivaju odjećom prividne čistoće i na
taj način za neko vrijeme obmanjuju svoje bližnje. Međutim, oni ne mogu
prevariti Boga. On čita svaku namjeru srca i sudit će svakom čovjeku pre-
ma njegovim djelima.
Krist je bez milosti osuđivao zlouporabe, ali je bio pažljiv da ne sma-
nji obveze. Ukoravao je sebičnost koja je iznuđivala i zloupotrebljavala
darove udovica. Istodobno je pohvalio udovicu koja je donijela svoj dar u
Božju riznicu. Ljudska zlouporaba dara ne može odvratiti Božji blagoslov
od darovatelja.
Isus je bio u predvorju u kome su se nalazila spremišta za darove i po-
zorno je promatrao one koji su dolazili priložiti svoje darove. Mnogi boga-
taši donosili su velike iznose novca i razmetljivo ga prilagali. Isus ih je sa
žalošću promatrao, ali ništa nije govorio o njihovim velikodušnim darovi-
493
Čežnja vjekova
ma. Ubrzo se Njegovo lice razvedrilo kad je vidio siromašnu udovicu kako
se tiho približava, kao da se boji biti primijećena. Dok su bogati i oholi
prilazili položiti svoje darove, ona se ponizno povukla i ostala postrani. Pa
ipak, čeznula je da učini nešto za djelo koje je voljela ma kako to neznatno
bilo. Gledala je dar u svojoj ruci. Bio je vrlo malen u usporedbi s darovima
615 onih koji su bili oko nje, ali to je bilo sve što je imala. Čim je dobila priliku,
brzo je ubacila svoje dvije lepte i žurno se okrenula da ode. Međutim, dok
je ovo činila, zamijetila je Isusa koji ju je pozorno promatrao.
Spasitelj je pozvao svoje učenike i usmjerio im pozornost na udovi-
čino siromaštvo. Tada su riječi Njegove pohvale doprle do njezinog uha:
“Zaista, kažem vam, ova je siromašna udovica ubacila više nego svi dru-
gi.” Suze radosnice ispunile su njezine oči kad je osjetila da je njezin čin
prihvaćen i cijenjen. Mnogi bi joj savjetovali da svoj mali poklon zadrži
za svoje potrebe jer bi se u rukama dobro uhranjenih svećenika posvema
izgubio među mnogim velikim darovima donesenim u riznicu. Ali Isus je
razumio njezinu pobudu. Vjerovala je da je Bog odredio službu u Hramu
i željela je učiniti najviše što može da bi je poduprla. Učinila je što je mo-
gla i njezino djelo trebalo je postati spomenikom koji će očuvati sjećanje
na nju kroz sva vremena i biti njezina radost u vječnosti. Njezino je srce
išlo s njezinim darom; njegova vrijednost procijenjena je ne vrijednošću
novčića, već ljubavlju prema Bogu i zanimanjem za Njegovo djelo koje je
potaklo ovaj čin.
O siromašnoj udovici Isus je rekao da je “ubacila više nego svi dru-
gi”. Bogati su poklonili od svog obilja, a mnogi od njih da bi ih ljudi vidje-
li i poštovali. Njihovi veliki darovi nisu ih lišili udobnosti ili čak raskoši;
nisu zahtijevali nikakvu žrtvu i stoga se po vrijednosti nisu mogli uspore-
diti s udovičinom leptom.
Pobude daju karakter našim djelima, stavljajući na njih pečat sramote
ili visoke moralne vrijednosti. Bog ne uračunava u najvrednije velika djela
koja svako oko vidi i svaki jezik hvali. Male dužnosti obavljene s radošću,
mali darovi kojima se ne razmeće i koji za ljudske oči izgledaju bezvrijed-
ni često su najveći u Njegovim očima. Srce puno vjere i ljubavi milije je
Bogu od najskupocjenijeg dara. Siromašna udovica dala je ono što joj je
bilo potrebno za život da bi učinila ono malo što je učinila. Lišila se hrane
dajući te dvije lepte za djelo što ga je voljela. Učinila je to u vjeri, s puno
494
Isus kori farizeje
495
Čežnja vjekova
496
Isus kori farizeje
497
Čežnja vjekova
498
Isus kori farizeje
499
68
U predvorju
500
U predvorju
501
Čežnja vjekova
Oni koji obrađuju zemlju imaju ovu sliku uvijek pred sobom. Iz godi-
ne u godinu čovjek čuva svoju zalihu pšenice time što prividno baca najo-
dabraniji dio. Neko vrijeme ono mora ostati skriveno pod brazdom, da ga
Gospodin nadgleda. Tada se pojavljuje vlat, zatim klas, a onda zrno u kla-
su. Ali se ovaj razvitak ne može ostvariti sve dok se zrno ne zakopa i skrije
od pogleda, i naoko bude izgubljeno.
Sjeme pohranjeno u zemlji donosi plod, a ovaj se opet sije. Na taj se
način žetva umnožava. Tako će i Kristova smrt na križu Golgote donijeti
rod za vječni život. Duboko razmišljanje o ovoj žrtvi bit će slava onima
koji će, kao njezin plod, živjeti kroz svu vječnost.
Pšenično zrno koje čuva svoj život ne može donijeti nikakav rod. Ono
ostaje samo. Krist je mogao, da je to izabrao, spasiti sebe od smrti. Ali, da
je to učinio, morao bi ostati sam. Ne bi mogao dovesti Bogu sinove i kće-
ri. Jedino odricanjem od svog života mogao je dati život ljudskom rodu.
Samo padom na zemlju i umiranjem mogao je postati sjeme za tu veliku
žetvu velikog mnoštva iz svakog plemena, naraštaja, jezika i naroda koji
su otkupljeni Bogu.
S ovom istinom Krist povezuje pouku o samopožrtvovnosti koju svi
trebamo naučiti: “Tko ljubi svoj život, izgubit će ga; tko mrzi svoj život
na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.” Svi koji će donijeti rod
kao suradnici s Kristom moraju najprije pasti u zemlju i umrijeti. Život
se mora baciti u brazdu potreba ovoga svijeta. Samoljublje i samoživost
moraju umrijeti. Zakon samopožrtvovnosti je zakon samoodržanja. Ratar
čuva svoju pšenicu time što je baca. Tako je i u ljudskom životu. Davati
znači živjeti. Život koji se želi sačuvati jest život koji se dragovoljno daje
u službu Bogu i čovjeku. Oni koji u ovom svijetu radi Krista žrtvuju svoj
624 život, sačuvat će ga za vječnost.
Život služenja samome sebi je kao i zrno koje se pojede. Ono iščezne,
ali se ne umnožava. Čovjek može skupiti za sebe sve što mu je dostupno,
može živjeti, razmišljati i planirati za sebe, ali njegov život prolazi, a on
ostaje bez ičega. Zakon služenja sebi je zakon samouništenja.
“Ako mi tko hoće služiti”, rekao je Isus, “neka me slijedi! Gdje bu-
dem ja, bit će ondje i moj sluga. Ako mi tko služi, njega će poštivati Otac.”
Svi koji su s Isusom nosili križ žrtve bit će s Njim sudionici u Njegovoj
slavi. U svom poniženju i boli Krist se radovao što će Njegovi učenici biti
502
U predvorju
503
Čežnja vjekova
uprtih u Isusa. Kad je Otac dao ovo svjedočanstvo, oblak se podigao i razi-
šao po nebu. Tada se vidljiva veza između Oca i Sina prekinula.
“Kad je to čuo prisutni narod... kazaše: Anđeo mu je govorio.” Među-
tim, Grci koji su se raspitivali, vidjeli su oblak, čuli glas, shvatili njegovo
značenje i doista prepoznali Krista; On im se otkrio kao Poslani od Boga.
Božji glas čuo se prigodom Isusova krštenja na početku Njegove služ-
be i ponovno prigodom Njegova preobraženja na Gori. Sad se čuo po treći
put na kraju Njegove službe, u nazočnosti velikog broja ljudi i u posebnim
okolnostima. Isus je upravo izrekao najozbiljniju istinu o stanju Hebreja.
Uputio je svoj posljednji poziv i objavio njihovu sudbinu. Sad je Bog po-
novno stavio svoj pečat na poslanje svojega Sina. Priznao je Onoga koga je
Izrael odbacio. “Ovaj glas nije došao radi mene”, rekao je Isus, “nego radi
vas”. To je bio vrhunski dokaz o Njegovu mesijanstvu, znak od Oca da je
Isus govorio istinu i da je bio Božji Sin.
“Sad je sud ovome svijetu!” nastavio je Krist, “Sad će knez ovoga
svijeta biti bačen van! A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude
privući k sebi. To reče da naznači kakvom smrti ima umrijeti.” Ovo je kriza
svijeta. Ako postanem žrtva za grijehe ljudi, svijet će se prosvijetliti. So-
tonina vlast nad ljudskim dušama bit će slomljena. Izbrisani Božji lik ob-
novit će se u ljudskom rodu i obitelj svete i vjerne Božje djece na kraju će
naslijediti nebeski dom. To će biti plod Kristove smrti. Spasitelj je u duhu
promatrao prizor pobjede koji se pojavio pred Njim. Vidio je križ, surovi,
sramni križ, sa svim pratećim strahotama, kako blista slavom.
626 Međutim, djelo spasenja ljudi nije sve što je ostvareno križem. Bož-
ja se ljubav otkrila svemiru. Knez ovoga svijeta je “istjeran”. Optužbe što
ih je Sotona iznosio protiv Boga su opovrgnute. Prijekori koji su upućeni
Nebu zauvijek su odbačeni. Anđeli, kao i ljudi, privučeni su Otkupitelju.
“A ja, kad budem podignut sa zemlje,” rekao je On, “sve ću ljude privući
k sebi.”
Mnogi ljudi bili su oko Krista dok je izgovarao ove riječi i jedan je
rekao: “Mi smo iz Zakona naučili da će Mesija ostati zauvijek. Kako ti
možeš reći da Sin Čovječji treba da bude podignut? Tko je taj Sin Čovječ-
ji? Tada im reče Isus: Još je malo vremena svjetlo među vama. Hodite dok
imate svjetlo, da vas ne bi osvojila tama! Tko ide u tami, ne zna kamo ide.
Dok imate svjetlo, vjerujte u svjetlo, da budete sinovi svjetla!”
504
U predvorju
“Iako je tako velika čudesa pred njima činio, nisu mu vjerovali.” Jed-
nom su upitali Spasitelja: “Koji znak, dakle, činiš... da ti povjerujemo kad
ga vidimo?” (Ivan 6,30) Oni su primili bezbrojne znake, ali su zatvorili
svoje oči i otvrdnuli svoja srca. Sad kad je sâm Otac progovorio, i kad više
nisu mogli tražiti neki drugi znak, opet nisu htjeli vjerovati.
“Ipak su mnogi i od članova Velikog vijeća vjerovali u njega. Ali
zbog farizeja nisu to javno priznavali, da ne budu izopćeni iz sinagoge.”
Više su voljeli ljudsku hvalu nego Božje odobravanje. Da bi se spasili od
prijekora i sramote, odrekli su se Krista i odbacili ponudu vječnog živo-
ta. A kako je mnogo onih koji su kroz sve vjekove isto postupili! Na sve
se njih odnose Spasiteljeve riječi opomene: “Tko ljubi svoj život, izgubit
će ga.” “Tko mene prezire”, rekao je Isus, “i ne prima mojih riječi, imat
će svog suca. — Riječ koju sam vam navješćivao sudit će mu u posljednji
dan.” (Ivan 12,48)
Teško onima koji ne znaju vrijeme svoga pohođenja! Polako i žalosna
srca Krist je zauvijek napustio predvorje Hrama.
505
69
Na Maslinskoj gori
506
Na Maslinskoj gori
507
Čežnja vjekova
508
Na Maslinskoj gori
509
Čežnja vjekova
632 tih dana sunce će pomrčati, mjesec neće sjati, s neba će zvijezde padati i
nebeska zviježđa će se uzdrmati. Tada će se ukazati na nebesima znak —
Sin Čovječji; tada će proplakati sva plemena na zemlji i vidjet će Sina Čo-
vječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom. I on
će poslati anđele svoje s glasnom trubom da skupe izabranike njegove od
četiri vjetra, od jednoga kraja nebesa do drugoga.”
Na kraju velikog papinskog progonstva, izjavio je Krist, Sunce će po-
mrčati i Mjesec neće davati svoju svjetlost. Nakon toga, zvijezde će padati
s neba. A On kaže: “Razumijte ovu usporedbu na primjeru smokve! Čim joj
granje postane nježno i potjera lišće, znate da je ljeto blizu. Tako i vi, kad vi-
dite sve to, znajte da je blizu — na samim vratima!” (Matej 24,32.33)
Krist je dao znakove svojega dolaska. On izjavljuje da mi možemo
znati kad je blizu, čak pred vratima. On govori o onima koji vide ove zna-
kove: “Ovaj naraštaj neće proći dok se sve to ne zbude.” Ovi znakovi su se
pokazali. Sada sigurno znamo da je Gospodnji dolazak blizu. “Nebo će i
zemlja proći”, kaže On, “ali riječi moje neće proći.”
Krist će doći s oblacima i velikom slavom. Mnoštvo sjajnih anđela će
Ga pratiti. On će doći uskrisiti mrtve i preobraziti žive svete ljude iz slave
u slavu. On će doći prihvatiti one koji su Ga voljeli i koji su držali Njego-
ve Zapovijedi i uzeti ih k sebi. Nije zaboravio na njih ni na svoje obećanje.
Karike obiteljskog lanca opet će se spojiti. Dok gledamo svoje preminule,
možemo razmišljati o jutru kad će odjeknuti Božja truba, “i mrtvi će uskr-
snuti neraspadljivi, a mi ćemo se preobraziti”. (1. Korinćanima 15,51) Još
malo pa ćemo vidjeti Kralja u Njegovoj krasoti. Još malo i On će otrti sve
suze s naših očiju. Još malo i On će nas “postaviti neporočne i razdragane
pred njegovom slavom”. (Juda 24) Zbog toga je, dajući znake svojega do-
laska, rekao: “Kada to počne bivati, uspravite se i podignite glave, jer je
blizu vaše oslobođenje.”
Međutim, dan i čas svog dolaska Krist nije otkrio. On je jasno kazao
svojim učenicima da sam ne može objaviti dan i čas svog drugog pojavlji-
vanja. Da je imao slobodu ovo im otkriti, zašto bi ih trebao bodriti da oču-
vaju stanje stalnog iščekivanja? Ima onih koji tvrde da znaju točan dan i
čas Gospodnjeg dolaska. Oni su vrlo ozbiljni u raspoređivanju događaja u
633 budućnosti. Ali, Gospodin ih je opomenuo da napuste tlo koje zauzimaju.
Točno vrijeme drugog dolaska Sina Čovječjega Božja je tajna.
510
Na Maslinskoj gori
511
Čežnja vjekova
512
Na Maslinskoj gori
Zli sluga govori u svom srcu: “Moj Gospodar neće doći zadugo.” On 635
ne kaže da Krist neće doći. On se ne ruga misli o Njegovom drugom do-
lasku. Međutim, u svom srcu, svojim postupcima i riječima objavljuje da
Gospodnji dolazak kasni. On iz umova drugih potiskuje osvjedočenje da
Gospodin dolazi brzo. Njegov utjecaj vodi ljude k lažnom, bezbrižnom
odlaganju. Oni su ohrabreni u svojoj svjetovnosti i neosjetljivosti. Umom
vladaju zemaljske strasti, izopačene misli. Zli sluga jede i pije s pijanica-
ma, sjedinjuje se sa svijetom u traženju zadovoljstva. On tuče svoje sudru-
gove-sluge, optužujući i osuđujući one koji su vjerni svome Gospodaru.
Miješa se sa svijetom. Sličan se izjednačuje sa sličnima u prijestupu. To je
strašno izjednačavanje. Sa svijetom on je uhvaćen u zamku. “Doći će gos-
podar toga sluge u dan kad ga ne očekuje i u čas u koji i ne sluti te će ga
strogo kazniti i dodijeliti mu sudbinu među nevjernicima.”
“Ne budeš li bdio, doći ću kao lopov, i sigurno nećeš znati u koji ću
te čas iznenaditi.” (Otkrivenje 3,3) Kristov dolazak iznenadit će lažne uči-
telje. Oni govore: “Mir i sigurnost.” Kao i svećenici i učitelji prije pada Je-
ruzalema, brinu se da crkva uživa zemaljsko blagostanje i slavu. Znakove
vremena tumače proizvoljno. Ali što kaže riječ Nadahnuća: “Baš tada će se
iznenada na njih oboriti propast.” (1. Solunjanima 5,3) Dan Gospodnji doći
će kao zamka na sve koji žive na Zemlji, na sve koji od ovog svijeta čine
svoj dom. On će doći za njih kao lupež koji se prikrada.
Svijet, pun pobuna, pun bezbožnog zadovoljstva, spava, spava u tje-
lesnoj sigurnosti. Ljudi odlažu Gospodnji dolazak. Smiju se opomenama.
Gordo se hvališu: “I dalje sve ostaje kako je bilo od početka stvorenja.” “I
sutra će biti kao danas, izobilje veliko, preveliko!” (2. Petrova 3,4; Izaija
56,12) Još više ćemo uroniti u ljubav prema zadovoljstvu. Ali, Krist kaže:
“Pazite! Dolazim kao lopov.” (Otkrivenje 16,15) Upravo u vrijeme kad se
svijet s podsmijehom pita: “Gdje je njegov obećavani dolazak?” znakovi
se ispunjavaju. Dok viču: “Mir i sigurnost”, dolazi iznenadno uništenje.
Kad se rugač i onaj koji odbacuje istinu uzohole; kad se način poslovanja
i stjecanja novca u raznim djelatnostima sprovodi bez poštovanja načela;
kad učenik žudno teži za znanjem svega drugog samo ne Biblije, Krist do-
lazi kao lupež.
Na ovom svijetu sve je u pokretu. Znakovi vremena su zloslutni. Do- 636
gađaji koji dolaze već bacaju svoje sjenke. Božji Duh se povlači sa Zemlje
513
Čežnja vjekova
514
70
“Jednomu od ove moje
najmanje braće”
“Kad Sin Čovječji dođe sa svojim sjajem u pratnji svih anđela, sjest 637
će na prijestolje svoje slave. Tada će se pred njim skupiti svi narodi, a on
će ih razlučiti jedne od drugih.” Ovako je Krist na Maslinskoj gori svojim
učenicima opisao prizor velikog Sudnjeg dana. Istaknuo je da će se odluka
ovog suda donijeti na osnovi jedne pojedinosti. Kad se narodi budu okupili
pred Njim, postojat će samo dvije skupine ljudi, a njihova vječna sudbina
bit će određena onim što su učinili ili zanemarili učiniti za Njega u osobi
siromašnih i napaćenih.
Toga dana Krist neće prikazati ljudima veliko djelo što ga je On uči-
nio za njih dajući svoj život za njihovo otkupljenje. Prikazat će djelo koje
su oni vjerno obavili za Njega. Onima koje je postavio sebi s desne strane
reći će: “Dođite, blagoslovljeni Oca mog, i primite u posjed kraljevstvo
koje vam je pripravljeno od postanka svijeta! Jer bijah gladan, i dadoste
mi jesti; bijah žedan, i napojiste me; bijah putnik, i primiste me; bijah gô,
i obukoste me; bijah bolestan, i pohodiste me; bijah u tamnici, i dođoste k
meni.” Međutim, oni koje Isus pohvaljuje ne znaju da su služili Njemu. Na
njihova pitanja puna dvojbe On ovako odgovara: “Kad učiniste jednome
od ove moje najmanje braće, meni učiniste.”
Isus je rekao svojim učenicima da će na njih omrznuti svi ljudi, da će
biti progonjeni i mučeni. Mnogi će biti istjerani iz svojih domova i prepu-
515
Čežnja vjekova
516
Jednomu od ove moje najmanje braće
517
Čežnja vjekova
podinu slave? Svakog dana u vašem životu bio sam blizu vas u osobi ovih
jadnika, ali me niste tražili. Niste željeli moje društvo. Ja vas ne poznajem.
Mnogi smatraju velikom prednošću posjet mjestima iz Kristovog ži-
vota na Zemlji, hodanje stazama kojima je On prošao, promatranje jezera
kraj kojeg je volio poučavati, kao i brda i dolina na kojima je često počivao
Njegov pogled. Ali mi ne moramo poći u Nazaret, Kafarnaum ili Betaniju,
da bismo išli Isusovim stopama. Njegove stope naći ćemo kraj bolesničke
postelje, u bijednim straćarama, na prepunim ulicama velikoga grada i na
svakom mjestu na kome se nalaze ljudska srca gladna utjehe. Ići ćemo Nje-
govim stopama ako činimo ono što je On činio dok je bio na Zemlji.
Svi mogu nešto učiniti. “Jer siromahe ćete uvijek imati sa sobom” (Ivan
12,8), rekao je Isus, i nitko ne bi trebao misliti da ne postoji mjesto na kojemu
ne može raditi za Njega. Milijuni ljudskih duša, koji sputani okovima nezna-
nja i grijeha, nisu nikada čuli o Kristovoj ljubavi prema njima, stoje na rubu
propasti. Da smo mi na njihovom mjestu, što bismo željeli da oni učine za
nas? Imamo najsvečaniju obvezu da učinimo za njih sve što je u našoj moći.
Kristovo pravilo života, prema kome će svatko od nas stajati ili pasti na sudu,
glasi: “Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima!” (Matej 7,12)
Spasitelj je dao svoj dragocjeni život da bi osnovao Crkvu koja će biti
sposobna voditi brigu o žalosnim dušama koje su u kušnji. Zajednica vjer-
nih može biti siromašna, neobrazovana i nepoznata, ali u Kristu oni mogu
obavljati rad u domu, u susjedstvu, u crkvi, pa čak i u “drugim krajevima”,
čiji će rezultat biti tako dalekosežan kao vječnost.
Zato što se ovaj rad zanemaruje, mnoštvo mladih učenika nikada ne
napreduje dalje od puke abecede kršćanskog iskustva. Svjetlost koja je
plamtjela u njihovom srcu dok im je Isus govorio — Opraštaju ti se gri-
jesi tvoji! — mogli su sačuvati pomažući onima koji su se nalazili u ne-
volji. Neumorna snaga, koja je tako često izvor opasnosti za mlade, može
641 se usmjeriti kanalima kroz koje bi potekla u rijeci blagoslova. “Ja” bi bilo
zaboravljeno u ozbiljnom radu za dobro drugih.
Veliki Pastir služit će onima koji služe drugima. Oni će piti od rijeke
života i ugasit će žeđ. Neće težiti za uzbudljivim zabavama ili nekom pro-
mjenom u svom životu. Najvažniji predmet njihova zanimanja bit će kako
da spase duše koje se nalaze pred propašću. Njihovi odnosi s društvom bit
će korisni. Otkupiteljeva ljubav privući će i ujediniti srca.
518
Jednomu od ove moje najmanje braće
519
71
Sluga slugama
520
Sluga slugama
od sada sigurno više neću piti, kažem vam, od trsova roda dok ne dođe kra-
ljevstvo Božje!’”
Krist je znao kako je došlo vrijeme da prijeđe iz ovog svijeta k Ocu.
Kako je volio svoje koji su bili na svijetu, volio ih je do kraja. Sad se nala-
zio u sjenci križa i bol je tištala Njegovo srce. Znao je da će biti napušten
u trenutku izdaje. Znao je da će biti ubijen u najvećem poniženju, onako
kako se ubijaju zločinci. Znao je za nezahvalnost i surovost onih koje je
došao spasiti. Znao je veličinu žrtve koju mora podnijeti i kako će za mno-
ge biti uzaludna. Znajući sve što Mu predstoji, prirodno je mogao biti sa-
vladan mišlju o svom poniženju i patnji. Ali promatrao je dvanaestoricu,
koji su bili s Njim kao Njegovi najrođeniji i koji će nakon Njegova poni-
žavanja, žalosti i bolnog iskustva biti ostavljeni da se sami bore u svijetu.
Njegove misli o osobnim patnjama bile su uvijek povezane s Njegovim
učenicima. Nije mislio na sebe. U Njegovim je mislima briga za njih bila
najvažnija.
Isus je imao puno toga reći ove posljednje večeri koju je provodio sa
svojim učenicima. Da su bili spremni primiti ono što im je On želio dati,
bili bi sačuvani od boli koja je razdirala srce, od razočaranja i nevjerstva.
Međutim, Isus je vidio da oni ne mogu podnijeti ono što im je trebao kaza-
ti. Dok je promatrao njihova lica, riječi opomene i utjehe zadržale su se na
Njegovim usnama. Trenuci su prolazili u tišini. Činilo se kao da Isus nešto
očekuje. Učenicima je bilo neugodno. Sućut i nježnost pokrenuti Kristo-
vom boli kao da su iščezli. Njegove riječi pune tuge, koje su otkrivale Nje-
gove patnje, ostale su nezamijećene. Pogledi koje su upućivali jedni drugi-
ma otkrivali su ljubomoru i borbu za prvenstvo.
“Nastade prepirka među njima o tome tko bi od njih bio najveći.”
Ovo prepiranje, nastavljeno i u Kristovoj nazočnosti, ožalostilo Ga je i ra-
nilo. Učenici su se držali svoje omiljene zamisli da će Isus uspostaviti svo-
ju vlast i zauzeti položaj na Davidovom prijestolju. Svaki od njih još uvijek
je u svom srcu čeznuo za najvišim mjestom u tom kraljevstvu. Procjenji- 644
vali su sebe i druge i, umjesto da svoju braću smatraju dostojnijom, sebe
su stavljali na prvo mjesto. Jakovljev i Ivanov zahtjev da sjednu s desne i
lijeve strane Kristova prijestolja kod ostalih je potaknuo srdžbu. To što su
se ova dva brata usudila tražiti najviši položaj toliko je uzbudilo ostalu de-
setoricu da im je zaprijetio rascjep. Osjećali su da se o njima pogrešno ra-
521
Čežnja vjekova
522
Sluga slugama
523
Čežnja vjekova
nja. Krist je došao oprati srce od mrlje grijeha. Time što nije htio dopustiti
Kristu da opere njegove noge, Petar je odbacio uzvišenije očišćenje koje
je bilo obuhvaćeno nižim. On je, zapravo, odbacio svoga Gospodina. Za
Učitelja nije poniženje ako Mu dopustimo da nas očisti. Prava poniznost
znači sa zahvalnim srcem primiti sve što se čini za nas i ozbiljno raditi za
Krista.
Na riječi: “Ako te ne operem... nećeš imati dijela sa mnom”, Petar se
odrekao svoje gordosti i samovolje. Nije mogao podnijeti pomisao o odva-
janju od Krista; to bi za njega značilo smrt. “Ne peri mi samo noge”, rekao
je, “nego i ruke i glavu. Isus mu reče: Tko je okupan, treba mu oprati samo
noge. On je potpuno čist.”
Ove riječi znače više od tjelesne čistoće. Krist još uvijek govori o
uzvišenijem očišćenju, što je slikovito prikazano nižim. Onaj koji dolazi
s kupanja čist je, ali se noge u sandalama brzo zapraše, pa ih je potrebno
ponovno oprati. Tako su Petar i njegova braća bili oprani u velikom izvoru
otvorenom za grijeh i nečistoću. Krist ih je priznavao za svoje. Međutim,
kušnja ih je navela na zlo i njima je još uvijek bila potrebna Njegova mi-
lost koja očišćuje. Kad se Isus zapregao ubrusom kako bi oprao prašinu s
njihovih nogu, On je tim istim činom iz njihovih srca želio oprati neslogu,
ljubomoru i gordost. To je nosilo puno dublje značenje nego samo pranje
njihovih prašnjavih nogu. S duhom koji su tada posjedovali nijedan od njih
nije bio spreman za zajednicu s Kristom. Dokle god nisu dovedeni u sta-
nje poniznosti i ljubavi nisu bili spremni sudjelovati u pashalnoj večeri ili
uzeti udjela u službi za spomen koju je Isus upravo namjeravao uspostaviti.
Njihova se srca moraju očistiti. Gordost i samoljublje stvaraju razmirice i
mržnju; ali Isus je sve to oprao perući im noge. Došlo je do promjene osje-
ćaja. Promatrajući ih Isus je mogao kazati: “I vi ste čisti.” Sad je postojalo
jedinstvo srca i međusobna ljubav. Postali su krotki i spremni za prihvaća-
nje pouka. Osim Jude, svi su bili spremni ustupiti drugome najviše mjesto.
Sad su s pokornim i zahvalnim srcem mogli primiti Kristove riječi.
Kao Petar i njegova braća, i mi smo oprani u Kristovoj krvi, pa ipak
često u dodiru sa zlom čisto se srce uprlja. Mi moramo doći Kristu i primiti
Njegovu milost koja čisti. Petar se ustezao da svoje prašnjave noge prepu-
649 sti dodiru ruku svog Gospodina i Učitelja; koliko često mi dovodimo svoja
grješna, prljava srca u dodir s Kristovim srcem! Koliko Ga žaloste naše zle
524
Sluga slugama
ćudi, naša taština i naša gordost! Pa ipak, moramo Mu donijeti sve naše
slabosti i nečistoću. On jedini može oprati i očistiti. Mi nismo spremni za
zajednicu s Njim ako nismo očišćeni Njegovim uspješnim djelovanjem.
Isus je rekao svojim učenicima: “I vi ste čisti, ali ne svi.” On je oprao
Judine noge, ali Mu se srce nije pokorilo. Ono nije bilo očišćeno. Juda se
nije podčinio Kristu.
Kad je oprao noge učenicima, Krist je uzeo svoju haljinu, ponovno sjeo
i rekao im: “Razumijete li što sam vam učinio? Vi mene zovete Učiteljem i
Gospodinom. Pravo velite, jer to jesam. Dakle, ako ja, Gospodin i Učitelj,
oprah vama noge, i vi ih morate prati jedan drugomu. Dao sam vam primjer,
da i vi činite kako ja učinih vama. Zaista, zaista, kažem vam, nije sluga veći
od svoga gospodara niti je poslanik veći od onoga koji ga šalje.”
Krist je želio da Njegovi učenici razumiju kako to što im je oprao
noge nije nimalo umanjilo Njegovo dostojanstvo. “Vi mene zovete Uči-
teljem i Gospodinom. Pravo velite, jer to jesam.” Zato što je bio tako be-
skrajno uzvišen, ovoj je službi dao čast i značaj. Nitko nije bio tako uz-
dignut kao Krist, pa se ipak spustio do najponiznije dužnosti. Da Njegov
narod ne bi bio zaveden sebičnošću koja prebiva u tjelesnom srcu i koja
se jača udovoljavanjem samome sebi, sam Krist je dao primjer poniznosti.
Ovu važnu pouku nije želio prepustiti čovjekovu staranju. Pridavao joj je
tako velik značaj da je On osobno, On koji je jednak Bogu, postupao kao
sluga prema svojim učenicima. Dok su se raspravljali oko najvišeg mjesta,
On pred kim se treba saviti svako koljeno, On kome anđeli slave služe i to
smatraju za čast, sagnuo se da opere noge onima koji su Ga zvali Gospodi-
nom. On je prao noge svom izdajniku.
U svom životu i poukama Krist je dao savršeni primjer nesebične
službe koja ima svoje podrijetlo u Bogu. Bog ne živi za sebe. Stvaranjem
svijeta i održavanjem onoga što je stvorio, On stalno služi drugima. On
“čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada praved-
nima i nepravednima.” (Matej 5,45) Ovaj ideal služenja Bog je povjerio
svom Sinu. Isusu je bilo dano da stoji na čelu ljudskog roda, da bi svojim
primjerom mogao poučiti što znači služiti. Njegov cjelokupan život bio je
podčinjen zakonu službe. On je služio svima, pomagao svima. Tako je ži-
votom ostvario Božji Zakon i svojim primjerom pokazao kako da Ga po-
slušamo.
525
Čežnja vjekova
526
Sluga slugama
527
72
“Na moju uspomenu”
652 “Gospodin Isus one noći u koju bijaše izdan uze kruh te zahvali, ra-
zlomi ga i reče: ‘Ovo je tijelo moje koje je za vas. Ovo činite na moju us-
pomenu!’ Isto tako uze i kalež, poslije večere, te reče: ‘Ovaj je kalež Novi
savez u mojoj krvi. Ovo činite, svaki put kad ga pijete, na moju uspomenu!
Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež navješćujete smrt
Gospodnju dok on ne dođe.’” (1. Korinćanima 11,23-26)
Krist je stajao na prijelazu između dviju era i njihova dva velika blag-
dana. On, Božje Janje bez mane, uskoro je trebao sebe prinijeti kao žrtvu
za grijeh, da bi tako učinio kraj sustavu simbola i obreda koji su četiri tisu-
će godina najavljivali Njegovu smrt. Dok je jeo Pashu sa svojim učenici-
ma, utvrdio je umjesto nje obred koji je trebao postati uspomenom na Nje-
govu veliku žrtvu. Hebrejski je narodni blagdan trebao zauvijek izgubiti
važnost. Obred koji je Krist zasnovao Njegovi sljedbenici trebaju svetko-
vati u svim zemljama i kroz sve vjekove.
Pasha je uspostavljena kao sjećanje na oslobođenje Izraela iz egipat-
skog ropstva. Bog je zapovjedio da se povijest iz godine u godinu ponavlja,
da bi djeca pitala o značenju ove ustanove. Tako se veličanstveno oslobo-
đenje trebalo očuvati svježim u njihovim mislima. Ustanova Gospodnje ve-
653 čere dana je kao sjećanje na veliko oslobođenje izvršeno Kristovom smrću.
Ovu ustanovu treba svetkovati sve dok On ne dođe drugi put, u sili i slavi.
Ovo nam sredstvo pomaže da se uvijek sjećamo ovog velikog djela.
528
Na moju uspomenu
529
Čežnja vjekova
530
Na moju uspomenu
531
Čežnja vjekova
5,11). Ali osim ovoga nitko ne smije izricati sud. Bog nije prepustio ljudi-
ma da odluče tko će sudjelovati u ovakvim prigodama. Jer tko može čitati
srca? Tko može razlučiti kukolj od žita? “Neka svatko ispita samog sebe
te onda jede od kruha i pije iz kaleža.” Jer “tko god nedostojno jede ovaj
kruh ili nedostojno pije ovaj kalež Gospodnji, bit će odgovoran za tijelo i
krv Gospodnju”. “Jer tko jede i pije, osudu svoju jede i pije ako u tome ne
razabire Tijelo.” (1. Korinćanima 11,28.27.29)
Kad se vjernici okupe kako bi održali ovaj obred, prisutni su vjesnici
nevidljivi ljudskim očima. Moguće je da se na skupu nađe i neki Juda, pa
ako je tako, tu su i izaslanici kneza tame, jer oni prate sve koji ne prihva-
ćaju vodstvo Svetoga Duha. Nebeski su anđeli također prisutni. Ovi nevid-
ljivi posjetitelji prisutni su u svakoj takvoj prigodi. U zajednicu mogu doći
osobe koje u srcu ne služe istini i svetosti, ali koje možda žele sudjelovati
u obredu. Njima to ne treba zabraniti. To su svjedoci koji su bili prisutni
kad je Isus oprao noge učenicima i Judi. Ovaj prizor ne promatraju samo
ljudske oči.
Krist je Svetim Duhom prisutan da stavi pečat na svoj obred. On je
tu da osvjedoči i omekša srca. Nijedan pogled, nijedna skrušena misao ne
može promaknuti Njegovoj pozornosti. On čeka onoga koji se kaje i koji je
slomljena srca. Sve je spremno za prihvaćanje takve duše. On koji je oprao
noge Judi čezne da opere svako srce od mrlja grijeha.
Nitko ne smije isključiti sebe od Svete večere zato što su možda na-
zočni oni koji nisu dostojni. Svaki učenik je pozvan da javno uzme udjela i
na taj način posvjedoči da prihvaća Krista kao osobnog Spasitelja.
Na ovim sastancima, što ih je sam uspostavio, Krist se sastaje sa svo-
jim narodom i osnažuje ga svojom prisutnošću. U ovom obredu mogu slu-
žiti nedostojna srca i ruke, ali Krist je tu da služi svojoj djeci. Svi oni koji
dolaze vjerom usredotočenom na Njega dobit će velik blagoslov. Svi koji
zanemaruju ovo vrijeme božanske prednosti pretrpjet će gubitak. Za njih bi
bile prikladne riječi: “Svi niste čisti.”
Uzimajući sa svojim učenicima udjela u kruhu i čaši, Krist se obve-
659 zao da će im biti Otkupitelj. Povjerio im je novi savez kojim svi oni koji
Ga prime postaju Božja djeca i sunasljednici s Kristom. Ovim savezom
svaki blagoslov koji Nebo može pokloniti za ovaj život i život koji će doći
pripadao je njima. Djelo ovog saveza moralo je biti potvrđeno Kristovom
532
Na moju uspomenu
533
Čežnja vjekova
prema nama. Između naših duša i Boga ne može postojati zajednica osim
kroz Krista. Zajednica i ljubav između brata i brata mora biti utvrđena i
trajna uz pomoć Kristove ljubavi. Samo Kristova smrt mogla je Njegovu
ljubav za nas učiniti djelotvornom. Jedino zahvaljujući Njegovoj smrti ra-
dosno možemo očekivati Njegov drugi dolazak. Njegova žrtva je središte
naše nade. Na njoj moramo učvrstiti svoju vjeru.
Obredi koji podsjećaju na poniženje i patnje našega Gospodina često
se prihvaćaju samo kao formalnost. Oni su zasnovani s određenim ciljem.
Potrebno je da naši osjećaji ožive da bismo shvatili tajnu pobožnosti. Pred-
nost je svih da shvate, mnogo više no što sad shvaćaju — Kristove patnje
koje donose otkup. “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji”, tako se
isto treba podignuti i Sin Čovječji, “da svatko tko vjeruje u njega ima život
vječni.” (Ivan 3,14.15) Moramo pogledati na golgotski križ, na kome je
Spasitelj umro. Naše vječno dobro zahtijeva da pokažemo vjeru u Krista.
Naš Gospodin je rekao: “... Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne
pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi... Tijelo je moje pravo jelo i
krv je moja pravo piće.” (Ivan 6,53.55) To je istina o našoj tjelesnoj prirodi.
Kristovoj smrti dugujemo čak i svoj ovozemaljski život. Kruh koji jedemo
otkupljen je Njegovim slomljenim tijelom. Voda koju pijemo kupljena je
prolivenom krvlju. Nikada nitko, svet ili grješan, ne uzima svoju svakod-
nevnu hranu, već se hrani Kristovim tijelom i krvlju. U svaki kruh utisnut
je golgotski križ. On se ogleda u svakom izvoru vode. Krist je istaknuo sve
ovo uspostavljajući simbol svoje velike žrtve. Svjetlost koja blista iz služ-
be Svete večere u gornjoj sobi posvećuje hranu za naš svakodnevni život.
Obiteljski stol postaje Gospodnjim stolom, a svaki objed obredom.
Koliko su istinitije Kristove riječi o našoj duhovnoj naravi! On izjav-
ljuje: “Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni.” Mi možemo
živjeti životom svetosti ako prihvatimo život koji je za nas žrtvovan na gol-
gotskom križu. Taj život primamo prihvaćanjem Njegove riječi, izvršava-
njem onoga što je On zapovjedio. Tako postajemo jedno s Njim. “Tko jede
tijelo moje”, kaže On, “i pije krv moju, ostaje u meni i ja u njemu. Kao što
661 je mene poslao živi Otac, i kao što ja živim zbog Oca, tako će i onaj koji
mene jede živjeti zbog mene.” (Ivan 6,54.57) Ovi se ulomci u posebnom
smislu odnose na Gospodnju večeru. Kad se vjera udubljuje u veliku žrtvu
našega Gospodina, duša prima Kristov duhovni život. Takva će duša na
534
Na moju uspomenu
535
73
“Neka se ne uznemiruje
vaše srce”
536
Neka se ne uznemiruje vaše srce
537
Čežnja vjekova
538
Neka se ne uznemiruje vaše srce
539
Čežnja vjekova
540
Neka se ne uznemiruje vaše srce
nitelja koji će ostati s vama zauvijek. Duha istine, kojega svijet ne može
primiti, jer niti ga vidi niti ga poznaje. Vi ga poznajete, jer boravi s vama
i jer će biti u vama. Neću vas ostaviti siročad. Vratit ću se k vama.” (Ivan
14,16-18)
Prije ovoga Duh je bio na svijetu; od samog početka djela otkupljenja
djelovao je na ljudska srca. Ali, dok je Krist bio na Zemlji, učenici nisu že-
ljeli nikakvog drugog pomoćnika. Tek kad budu bez Njega osjetit će potre-
bu za Duhom, i tada će On doći.
Sveti Duh je Kristov predstavnik, ali ne u ljudskom obličju, pa je i od
tog obličja neovisan. Budući da je nosio ljudsku prirodu, Krist nije mogao
biti osobno na svakom mjestu. Stoga je za njih bilo bolje da ode k Ocu i
pošalje Duha da bude Njegov nasljednik na Zemlji. Tada nitko neće imati
nikakvu prednost koju mu donosi prebivalište ili osobni dodir s Kristom.
Posredovanjem Duha svi će moći pristupiti Spasitelju. U ovom smislu On
će im biti bliži nego da se nije uznio na Nebo.
“A tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ga ljubiti i objavi-
ti mu samo sebe.” Isus je čitao budućnost svojih učenika. Jednog je vidio
dovedena na gubilište, jednog na križu, jednog u izgnanstvu među osa-
mljenim morskim stijenama, druge u progonstvu i smrti. Ohrabrio ih je
obećanjem da će u svakoj kušnji biti s njima. Ovo obećanje nije izgubilo
ništa od svoje sile. Gospodin sve zna o svojim vjernim slugama koji su
zbog Njega u zatvorima ili prognani na osamljene otoke. On ih tješi svo-
jom prisutnošću. Kad vjernik zbog istine sjeda na optuženičku klupu ne-
pravednih sudova, Krist stoji kraj njega. Sve optužbe koje padaju na njega
padaju na Krista. Krist se još jednom osuđuje u ličnosti svog učenika. Kad
je netko zarobljen između zatvorskih zidina, Krist ispunjava njegovo srce
svojom ljubavlju. Ako tko pretrpi smrt zbog Njega, Krist kaže: “Onaj koji
živi! Bio sam mrtav, ali, evo, živim u vijeke vjekova i imam ključeve smrti
i podzemlja.” (Otkrivenje 1,18) Život koji je žrtvovan za mene sačuvan je
za vječnu slavu.
U sva vremena i na svakom mjestu, u svim tugama i svim nevolja-
ma, kad su izgledi mračni a budućnost neizvjesna, kad se osjećamo bespo-
moćni i osamljeni, Utješitelj će biti poslan kao odgovor na molitvu vjere. 670
Okolnosti nas mogu odvojiti od svakog zemaljskog prijatelja, ali nikakva
prilika, nikakva udaljenost ne može nas odvojiti od nebeskog Utješitelja.
541
Čežnja vjekova
Gdje god se nalazili, kuda god išli, On nam je uvijek s desne strane da nas
podupre, podigne, pomogne i obodri.
Učenici još nisu uspijevali u duhovnom smislu shvatiti Kristove rije-
či pa im je On ponovno objasnio njihovo značenje. Rekao je da će im se
otkriti preko Duha. “A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog
mene, naučit će vas sve.” Više nećete reći: “Ja ne mogu razumjeti.” Više
nećete vidjeti kao kroz staklo, nejasno; moći ćete shvatiti “zajedno sa svim
svetima koja je tu širina, duljina, visina i dubina, i upoznati ljubav Kristovu
koja nadilazi spoznaju”. (Efežanima 3,18.19)
Učenici su trebali posvjedočiti o Kristovom životu i radu. On će nji-
hovim riječima govoriti svim ljudima na licu Zemlje. Ali Kristovo poniža-
vanje i smrt donijet će im veliku kušnju i razočaranje. Da bi nakon ovog
iskustva njihova riječ mogla biti istinita, Isus je obećao da će ih Utješitelj
sjetiti “svega što vam rekoh”.
“Imao bih vam još mnogo reći,” nastavio je, “ali sada ne možete no-
siti. A kad dođe on, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu. On neće govoriti
sam od sebe, već će govoriti što čuje i objavit će vam buduće. On će mene
proslaviti, jer će uzeti od onog što je moje i to objaviti vama.” Isus je pred
svojim učenicima otvorio široko područje istine. Ali za njih je bilo vrlo teš-
ko da Njegove pouke odvoje od predanja i književničkih i farizejskih pra-
vila ponašanja. Bili su odgojeni da učenje rabina prihvate kao Božji glas
i to je još uvijek vladalo njihovim umovima i oblikovalo njihova mišlje-
nja. Svjetovne su ideje i prolaznost još uvijek zauzimali značajno mjesto u
njihovim mislima. Oni nisu shvaćali duhovnu narav Kristova kraljevstva,
koju im je tako često objašnjavao. Nastala je zbrka u njihovim umovima.
Nisu shvaćali vrijednost Pisma koje im je Krist otkrivao. Činilo se kao da
mnoge od Njegovih pouka gotovo i ne dopiru do njih. Isus je vidio da ne
shvaćaju pravo značenje Njegovih riječi. Milostivo je obećao da će im Sve-
ti Duh napomenuti sve što im je govorio. On nije rekao mnoge pojedinosti,
jer ih učenici ne bi mogli razumjeti. Sveti Duh će im i njih otkriti. Duh tre-
ba oživjeti njihovo razumijevanje, tako da mogu cijeniti nebeske istine. “A
kad dođe on, Duh Istine,” rekao je Isus, “uvest će vas u svu istinu.”
Utješitelj je nazvan “Duhom istine”. Njegova zadaća je definirati i
održati istinu. On se najprije nastanjuje u srcu kao Duh istine i tako posta-
je Utješiteljem. Utjeha i mir nalaze se u istini, jer se pravi mir i utjeha ne
542
Neka se ne uznemiruje vaše srce
543
Čežnja vjekova
vijed izrečena nakon Kristova uzašašća, Sveti Duh se izlio na apostole koji
su se molili. Tada je svjedočanstvo njihovih neprijatelja bilo: “A vi ste, evo,
napunili Jeruzalem svojom naukom.” (Djela 5,28)
Krist je svojoj Crkvi obećao dar Svetoga Duha i to obećanje pripada
i nama koliko i prvim učenicima. Ali kao i svako drugo obećanje i ovo je
dano uz određene uvjete. Ima mnogo onih koji vjeruju i tvrde da polažu
pravo na Gospodnje obećanje; oni govore o Kristu i o Svetome Duhu, ali
od toga nema nikakve koristi. Oni ne pokoravaju svoju dušu božanskim si-
lama da je vode i upravljaju njome. Mi ne možemo upotrebljavati Svetoga
Duha. Duh treba upotrijebiti nas. Bog svojim Duhom djeluje na svoj narod
da hoće i učini “da mu se možete svidjeti”. (Filipljanima 2,13) Ali mnogi
se ne žele podčiniti ovome. Oni žele upravljati sami sobom. To je razlog
što ne primaju ovaj nebeski dar. Duh se daje samo onima koji ponizno če-
kaju Boga, koji očekuju Njegovo vodstvo i milost. Božja sila očekuje nji-
hov zahtjev i prihvaćanje. Ovaj obećani blagoslov, koji tražimo vjerom,
donosi sobom sve druge blagoslove. On se daje prema bogatstvu Kristove
milosti, i On Ga je spreman dati svakome prema mjeri u kojoj Ga može
primiti.
U svom govoru učenicima Isus nije izrekao nikakav tužni nagovještaj
o svojim patnjama i smrti. Posljednje zavještanje za njih bilo je zavještanje
mira. Rekao je: “Ostavljam vam mir; mir, i to svoj, dajem vam. Ja vam ga
ne dajem kakav svijet daje. Neka se ne uznemiruje i ne plaši vaše srce!”
Prije no što je napustio gornju sobu, Spasitelj je svoje učenike poveo
u pjesmi hvale. Njegov glas nije bio začinjen tugovanjem, već radosnim
tonovima pashalna slavopoja:
673 Nakon himne izašli su. Probijali su se kroz zakrčene ulice, i prošavši
kroz gradska vrata, uputili se prema Maslinskoj gori. Išli su lagano, svaki
obuzet svojim mislima. Kad su se počeli spuštati prema brdu, Isus je re-
544
Neka se ne uznemiruje vaše srce
545
Čežnja vjekova
skovati okove groba i da Njegova ljubav prema njima neće prestati. “Ali
kad uskrsnem,” rekao je, “ići ću pred vama u Galileju.” (Matej 26,32) Prije
odricanja dobili su uvjeravanje o oprostu. Nakon Njegove smrti i uskrsnu-
ća znali su da im je oprošteno i da su dragi Kristovom srcu.
Isus i učenici nalazili su se na putu prema Getsemaniju, u podnožju
Maslinske gore, prema jednom osamljenom mjestu za razmišljanje i moli-
tvu što ga je On često posjećivao. Spasitelj je svojim učenicima objašnja-
vao svoje poslanje za svijet i duhovnu vezu koju moraju održavati s Njim.
Sad je slikovito prikazivao ovu pouku. Mjesec je jasno svijetlio i otkrivao
Mu rodni trs. Skrećući pozornost svojih učenika na njega, On ga je pred-
stavio kao simbol.
“Ja sam pravi trs”, rekao je. Umjesto vitke palme, veličanstvena cedra
ili snažnog hrasta, Isus je odabrao razgranati trs da predstavi sebe. Palma,
cedar i hrast stoje sami. Njima nije potreban nikakav oslonac. Ali se trs
obavija oko kolja i tako penje prema nebu. Tako je i Krist u svojoj ljudskoj
675 prirodi ovisio o božanskoj sili. “Ja sam od sebe ne mogu ništa činiti”, izja-
vio je. (Ivan 5,30)
“Ja sam pravi trs.” Hebreji su uvijek smatrali vinovu lozu najplemeni-
tijom biljkom, slikom svega što je moćno, uzvišeno i plodno. Izrael je bio
predstavljen trsom koji je Bog zasadio u Obećanoj zemlji. Hebreji su za-
snovali svoju nadu u spasenje na činjenici što su povezani s Izraelom. Ali
Isus kaže: “Ja sam pravi trs.” Ne smatrajte da ćete vezom s Izraelom moći
postati sudionicima u životu od Boga i nasljednicima Njegovih obećanja.
Samo kroz mene možete primiti duhovni život.
“Ja sam pravi trs, i moj je Otac vinogradar.” Na brežuljcima Palestine
naš nebeski Otac zasadio je ovaj plemeniti Trs, a On sam bio je Vinogradar.
Mnoge je privlačila ljepota ovog trsa i stoga su objavljivali njegovo ne-
besko podrijetlo. Ali vođama u Izraelu On je izgledao kao korijen iz suhe
zemlje. Izvadili su mladicu, odbacili je i zgazili svojim nesvetim nogama.
Mislili su je zauvijek uništiti. Međutim, nebeski Vinogradar nikada nije iz-
gubio iz vida svoju sadnicu. Kako su ljudi mislili da su je uništili, On ju je
uzeo i s druge strane zida ponovno zasadio. Trs više nije trebao biti vidljiv.
Bio je sakriven od grubih nasrtaja ljudi. Ali, loze ovog Trsa izrasle su preko
zida. Trebale su predstavljati Trs. Preko njih mladice su se još uvijek mogle
sjediniti s Trsom. Donosile su rod. Taj rod brali su prolaznici.
546
Neka se ne uznemiruje vaše srce
“Ja sam trs, vi ste mladice”, rekao je Krist svojim učenicima. Premda
se uskoro trebao uzeti od njih, njihovo duhovno jedinstvo s Njim trebalo
je ostati nepromijenjeno. Veza između loze i čokota, rekao je, predstavlja
vezu koju trebate održavati sa mnom. Cijep se pricjepljuje na živu lozu i
vlakno po vlakno, žila po žila urasta u trs. Život trsa postaje život loze.
Tako i duša mrtva u prijestupima i grijesima dobiva život preko veze s
Kristom. Ta veza uspostavlja se vjerom u Njega kao osobnog Spasitelja.
Grješnik sjedinjuje svoju slabost s Kristovom snagom, svoju prazninu s
Kristovom puninom, svoju nepostojanost s Kristovom postojanom moći.
Tada on ima Kristov um. Kristova ljudska priroda je ucijepljena u božan-
sku prirodu. Tako silom Svetoga Duha čovjek postaje sudionikom u božan-
skoj naravi. On je prihvaćen u Ljubljenom.
Jednom uspostavljena zajednica s Kristom mora se održavati. Krist 676
kaže: “Ostanite u meni i ja ću ostati u vama! Kao što mladica ne može
sama od sebe, ako ne ostane na trsu, roditi roda, tako ni vi, ako ne ostane-
te u meni.” To nije nikakav slučajni dodir, nikakva povremena veza. Loza
postaje dio živog trsa. Prenošenje života, snage i rodnosti s trsa na loze ne-
ometano je i stalno. Loza ne može živjeti odvojena od trsa. Tako i vi, kaže
Isus, ne možete živjeti bez mene. Život koji ste primili od mene može se
sačuvati samo stalnom zajednicom. Bez mene ne možete savladati nijedan
grijeh niti se oduprijeti ijednoj kušnji.
“Ostanite u meni i ja ću ostati u vama!” Biti u Kristu znači stalno pri-
manje Njegovog Duha, znači život potpuna predanja Njegovoj službi. Kana-
li koji povezuju čovjeka i Njegova Boga moraju biti stalno otvoreni. Kao što
loza stalno crpi sok sa životodavna trsa, tako se i mi trebamo čvrsto držati
Isusa i vjerom primiti od Njega silu i savršenstvo Njegovog karaktera.
Korijen šalje hranu preko loze do najudaljenije grančice. Tako i Krist
prenosi rijeke duhovne sile do svakog vjernika. Dok je duša sjedinjena s
Kristom, ne postoji opasnost da uvene ili propadne.
Život će se trsa pokazati u divnom plodu na lozama. “Tko ostaje u
meni,” rekao je Isus, “i ja u njemu, rodi mnogo roda. Jer bez mene ne mo-
žete ništa učiniti.” Ako živimo vjerom u Božjeg Sina, u našem će se životu
pokazati rodovi Duha i nijedan neće nedostajati.
“Moj je Otac vinogradar. On siječe svaku mladicu na meni koja ne
rađa roda.” Dok je mladica samo izvana povezana s lozom, ne može po-
547
Čežnja vjekova
stojati životna veza. U tom slučaju nema rasta niti plodnosti. Tako može
postojati samo prividna veza s Kristom, bez stvarne zajednice s Njim kroz
vjeru. Ispovijedanje vjere dovodi ljude u crkvu, ali karakter i ponašanje
pokazuju jesu li oni u vezi s Kristom. Ako ne donose nikakav rod, oni su
nerodne loze. Njihovo odvajanje od Krista podrazumijeva njihovu potpunu
propast, koja je prikazana osušenom lozom. “Ako tko u meni ne ostane,”
kaže Krist, “bacit će se kao mladica napolje i osušit će se. Takve potom
skupe i u oganj bace da gore.”
“A pročišćava svaku koja rađa rod, da rodi više roda.” Od izabrane
677 dvanaestorice koji su pratili Isusa, jednog kao osušenu lozu uskoro je tre-
balo odstraniti, a ostali će morati proći ispod orezivačka noža gorkih kuš-
nji. Sa svečanom nježnošću Isus je objasnio namjeru vinogradara. Oreziva-
nje će izazvati bol, ali Otac rukuje nožem. On ne radi nemilostivom rukom
ili ravnodušnim srcem. Postoje loze koje se vuku po tlu i stoga ih treba od-
vojiti od zemaljske potpore za koju su se uhvatile svojim viticama. One se
trebaju upraviti prema nebu da pronađu svoju potporu u Bogu. Suvišno li-
šće, koje izvlači životni sok iz ploda, mora se odstraniti. Bujno izrasli dije-
lovi biljke moraju se odsjeći da bi omogućili prodor zrakama Sunca prav-
de. Vinogradar odsijeca štetne izdanke da bi plod bio bogatiji i obilniji.
“Otac moj proslavit će se time”, rekao je Krist, “što ćete roditi mno-
go roda.” Bog želi da preko vas pokaže svetost, dobrotu i milostivost svog
karaktera. Ipak, Spasitelj ne nalaže apostolima da naporno rade kako bi
donijeli rod. Poziva ih da ostanu u Njemu i kaže: “Ako ostanete u meni i
ako moje riječi ostanu u vama, tražite što god hoćete, i bit će vam.” Krist
prebiva u svojim sljedbenicima preko svoje Riječi. Ovo je ista životna za-
jednica koja je prikazana jedenjem Njegova tijela i pijenjem Njegove krvi.
Kristove su riječi duh i život. Prihvaćajući ih, primate život Trsa. Vi živi-
te “o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih”. (Matej 4,4) Kristov život u
vama donosi isti rod kao u Njemu. Ako živite u Kristu, ako ste privrženi
Kristu, ako vas Krist podupre, ako crpite hranu od Krista, rodit ćete plod
sličan Kristovom.
Na posljednjem sastanku sa svojim učenicima, Krist je izrazio svoju
veliku želju da ljube jedan drugoga kao što ih je On ljubio. Često je govo-
rio o ovome. “Ovo vam zapovijedam”, ponovno je rekao, “da ljubite jedan
drugoga!” Prvi nalog koji im je uputio u gornjoj sobi, dok su bili sami, gla-
548
Neka se ne uznemiruje vaše srce
sio je: “Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedan drugoga; kao što sam
ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga.” Učenicima je ova zapovijed bila
nova, jer se međusobno nisu voljeli kao što ih je Krist volio. Vidio je da
među njima moraju zavladati nove misli i pobude, da u život treba spro-
vesti nova načela; kroz Njegov život i smrt trebali su primiti nov pojam o
ljubavi. U svjetlosti Njegovog samopožrtvovanja zapovijed da ljube jedan
drugoga dobila je novo značenje. Cjelokupno djelo milosti je stalna služba 678
ljubavi, samoodricanja i samopožrtvovnosti. U svakom trenutku Kristova
boravka na Zemlji od Njega se kao nezadrživa rijeka izlijevala Božja lju-
bav. Svi koji su ispunjeni Njegovim Duhom, voljet će onako kako je On
volio. Istim načelom koje je pokretalo Krista, bit će i oni nadahnuti u svim
svojim međusobnim odnosima.
Ova ljubav je dokaz njihovog učeništva. “Ako imadnete ljubavi jedan
prema drugome,” rekao je Isus, “po tom će svi upoznati da ste moji uče-
nici.” Kad su ljudi međusobno povezani, ne silom ili osobnim interesima,
nego ljubavlju, pokazuju djelovanje osobitog utjecaja koji je uzvišeniji od
svakog ljudskog utjecaja. Tamo gdje postoji to jedinstvo, dokaz je da je
Božji lik obnovljen u ljudskom rodu i da im je usađeno novo životno na-
čelo. To pokazuje da u božanskoj prirodi postoji sila koja se može suprot-
staviti nadnaravnim silama zla i da Božja milost pokorava sebičnost svoj-
stvenu naravi ljudskog srca.
Ova ljubav, izražena u Crkvi, sigurno će izazvati Sotonin bijes. Krist
nije označio laku stazu svojim učenicima. “Ako vas svijet mrzi,” rekao je,
“znajte da je mene mrzio prije vas! Kad biste pripadali svijetu, svijet bi
ljubio svoje. Budući da ne pripadate svijetu — ja vas izabrah od svijeta —
zato vas svijet mrzi. Sjetite se riječi koju vam rekoh: ‘Nije sluga veći od
svoga gospodara!’ Ako su mene progonili, i vas će progoniti. Ako su moju
riječ držali, i vašu će držati. Ali ovo će sve protiv vas činiti zbog mog ime-
na, jer ne poznaju onoga koji me poslao.” Evanđelje treba nezadrživo na-
predovati usred protivljenja, opasnosti, gubitaka i patnji. Međutim, oni koji
obavljaju ovaj rad samo slijede stope svoga Učitelja.
Kao Otkupitelj svijeta, Krist je stalno bio suočen s prividnim neuspje-
hom. On, vjesnik milosti našem svijetu, kao da je izvršio malo od djela koje
je čeznuo izvršiti podižući i spašavajući. Sotonski utjecaji stalno su djelo-
vali stvarajući zapreke na Njegovu putu. Ali On se nije obeshrabrivao. Kroz
549
Čežnja vjekova
550
Neka se ne uznemiruje vaše srce
551
74
Getsemani
552
Getsemani
553
Čežnja vjekova
554
Getsemani
555
Čežnja vjekova
556
Getsemani
nom čovjeku. Još nije bilo prekasno. Mogao je otrti krvavi znoj sa svog
čela i ostaviti čovjeka da pogine u svom bezakonju. Mogao je kazati: Neka
prijestupnik primi kaznu za svoj grijeh, a ja se vraćam svom Ocu. Hoće li
Božji Sin ispiti gorku čašu poniženja i agonije? Hoće li Nevini snositi po-
sljedice prokletstva grijeha da spasi krivca? Blijede Isusove usne drhtavim
su glasom izgovorile riječi: “Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe
ovaj kalež!”
Triput je izustio ovu molitvu. Triput je ljudska priroda ustuknula pred
posljednjom, najvećom žrtvom. Ali sada se pred Otkupiteljem svijeta poja-
vila povijest ljudskoga roda. Vidio je da će prekršitelji Zakona morati pogi-
nuti ako budu prepušteni sami sebi. Vidio je čovjekovu bespomoćnost. Vi-
dio je silu grijeha. Pred Njim su se pojavljivale nesreće i žalosti osuđenog
svijeta. Gledao je sudbinu koja očekuje čovjeka i donio je odluku: spasit 693
će ga po svaku cijenu. Prihvatio je svoje krštenje krvlju, da bi kroz Njega
milijuni onih koji su osuđeni na smrt mogli dobiti vječni život. Napustio je
nebeske dvorove, u kojima je sve čisto, sretno i slavno, da bi spasio jednu
izgubljenu ovcu, jedan svijet koji je pao zbog prijestupa. On neće napustiti
svoju misiju. Postat će žrtva pomirenja za ljudski rod koji je odlučio zgri-
ješiti. Njegova molitva sada odiše poslušnošću: “Oče moj! Ako je moguće
da me mimoiđe ovaj kalež! Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!”
Pošto je donio odluku, pao je kao mrtav na tlo s koga se djelomično
podignuo. Gdje su sada bili Njegovi učenici da nježno pridrže glavu svog
klonulog Učitelja i umiju to čelo koje je doista bilo nagrđeno više od ikoga
među sinovima ljudskim? Spasitelj je sâm gazio u kaci, i nijedan čovjek
nije bio s Njim.
Ali Bog je patio sa svojim Sinom. Anđeli su promatrali Spasiteljeve
samrtne muke. Vidjeli su svoga Gospodina okružena legijama sotonskih
sila, Njegovu prirodu opterećenu užasnom, tajanstvenom tjeskobom. Na
Nebu je vladala tišina. Nije taknuta nijedna harfa. Kad bi smrtnici mogli
vidjeti čuđenje anđeoskih vojski koje u tihoj boli promatraju kako Otac
uskraćuje zrake svjetlosti, ljubavi i slave svom ljubljenom Sinu, bolje bi
shvatili koliko je grijeh odvratan u Njegovim očima.
Bezgrešni svjetovi i nebeski anđeli s velikim su zanimanjem proma-
trali završetak ovog sukoba. Sotona i njegov savez zla, pripadnici legija
otpalih, pozorno su promatrali ovu veliku krizu u djelu otkupljenja. Sile
557
Čežnja vjekova
558
Getsemani
559
Čežnja vjekova
560
Getsemani
ostave i pobjegnu”. Ali Krist je pretkazao ovo napuštanje. “Evo”, rekao je,
“dolazi čas, i već je došao, kad ćete biti raspršeni svaki na svoju stranu i
mene ostaviti sama. Ali ja nisam sam, jer je Otac sa mnom.” (Ivan 16,32)
561
75
Pred Anom i Kaifom
562
Pred Anom i Kaifom
563
Čežnja vjekova
564
Pred Anom i Kaifom
565
Čežnja vjekova
566
Pred Anom i Kaifom
567
Čežnja vjekova
568
Pred Anom i Kaifom
569
Čežnja vjekova
570
Pred Anom i Kaifom
571
Čežnja vjekova
572
Pred Anom i Kaifom
573
Čežnja vjekova
714 spavali u tom kritičnom času. Krist je znao teške kušnje kroz koje su trebali
proći. Znao je koliko će Sotona raditi da umrtvi njihove osjećaje da bi osta-
li nespremni za kušnju. Zato ih je opomenuo. Da su ti trenuci u vrtu pro-
vedeni u straženju i molitvi, Petar se ne bi prepustio uzdanju u svoju slabu
snagu. Ne bi se odrekao svoga Gospodina. Da su učenici stražili s Kristom
u Njegovoj samrtnoj borbi, bili bi pripremljeni da budu očevici Njegova
stradanja na križu. Razumjeli bi donekle narav Njegove neusporedive pat-
nje. Mogli bi se sjetiti Njegovih riječi koje su pretkazivale Njegove patnje,
Njegovu smrt i Njegovo uskrsnuće. Usred mračnog trenutka najveće kuš-
nje, neke zrake nade rasvijetlile bi tamu i poduprle njihovu vjeru.
Čim je svanuo dan, Veliko vijeće se opet sastalo i Krist je ponovno
uveden u vijećnicu. On je proglasio sebe Božjim Sinom, pa su ove Njegove
riječi upotrijebili kao optužbu protiv Njega. Ali Ga nisu mogli osuditi zbog
toga, jer mnogi od njih nisu bili nazočni na noćnom zasjedanju i nisu čuli
Njegove riječi. Znali su da rimski sud u njima neće naći ništa što bi zaslu-
živalo smrt. Međutim, kad bi svi mogli ponovno čuti s Njegovih usana te
riječi, postigli bi svoj cilj. Njegovu tvrdnju o mesijanstvu mogli bi protu-
mačiti kao buntovnu političku izjavu.
“Ako si ti zbilja Mesija,” govorili su, “reci nam!” Ali Krist je šutio.
Nastavili su Ga obasipati pitanjima. Na kraju je svečanim glasom punim
tuge odgovorio: “Ako vam to reknem... sigurno mi nećete vjerovati. Ako
vas budem pitao, sigurno mi nećete odgovoriti.” Ali da ne bi imali nika-
kvog izgovora, dao je svečanu opomenu: “Ali će poslije ovoga Sin Čovječ-
ji sjediti s desne strane Boga.”
“Dakle: ti si Sin Božji?”, jednoglasno su Ga upitali. Rekao im je: “Vi
pravo velite, jesam.” Povikali su: “Čemu nam još treba svjedočanstvo?...
Ta, sami smo čuli iz njegovih usta.”
Tako, po treći put osuđen od hebrejskih vlasti, Isus je trebao umrije-
ti. Sve što je sad bilo potrebno, mislili su, bilo je da Rimljani potvrde ovu
presudu i da Ga izruče u njihove ruke.
Tada je nastupio treći prizor zlostavljanja i ruganja, puno gori od ono-
ga koji je doživio od neuke svjetine. To se odigravalo u nazočnosti i uz
suglasnost svećenika i poglavara. Iz njihova je srca iščezao svaki osjećaj
715 sažaljenja i čovječnosti. Ako su njihovi dokazi bili slabi, i nisu uspjeli ušut-
kati Njegov glas, imali su i druga oružja, takva kakva su u svim vjekovima
upotrebljavana da se ušutkaju heretici — patnje, nasilje i smrt.
574
Pred Anom i Kaifom
575
76
Juda
716 Judina povijest prikazuje žalostan kraj jednog života, koji je mogao biti
pun časti pred Bogom. Da je Juda umro prije svog posljednjeg puta u Jeruza-
lem, smatrali bi ga čovjekom dostojnim mjesta među dvanaestoricom i onim
koji bi im puno nedostajao. Odvratnost s kojom su ljudi vjekovima gledali na
njega ne bi postojala da nije bilo osobina koje su se otkrile na kraju njegova
života. Postoji razlog zašto je njegov karakter otkriven cijelom svijetu. To je
trebala biti opomena svima koji bi kao i on iznevjerili sveto povjerenje.
Neposredno prije Pashe Juda je obnovio svoj ugovor sa svećenicima
da im preda Isusa u ruke. Tada je bilo dogovoreno da Spasitelj bude uhva-
ćen na jednom od mjesta na koje se sklanjao razmišljati i moliti. Od gozbe
u Šimunovoj kući Juda je mogao razmišljati o djelu za koje se obvezao da
će ga izvršiti, ali nije promijenio svoju namjeru. Za trideset srebrnika — za
cijenu jednog roba — prodao je Gospodina slave na sramotu i smrt.
Juda je po naravi volio novac; ali nije oduvijek bio tako poročan da
učini takvo djelo kao što je ovo. Gajio je zli duh škrtosti, sve dok on nije po-
stao vladajuća pobuda u njegovom životu. Ljubav prema bogatstvu kome
je ropski služio nadvladala je njegovu ljubav prema Kristu. Postajući rob
jednom poroku predao se Sotoni da ga potpuno uvuče u grijeh.
Juda se pridružio učenicima dok je mnoštvo pratilo Krista. Spasitelje-
vo učenje pokrenulo je njihova srca dok su zadivljeno slušali Njegove rije-
či što ih je izgovorio u sinagogi, kraj morske obale ili na gori. Juda je vidio
717 bolesne, hrome, slijepe kako se iz svih gradova i sela stječu ka Kristu. Vi-
dio je umiruće položene kraj Njegovih nogu. Bio je svjedokom Spasitelje-
vih veličanstvenih djela u iscjeljivanju bolesnih, istjerivanju đavola i podi-
zanju mrtvih. Osobno je osjetio dokaz Kristove sile. Prepoznao je Kristovo
učenje kao uzvišenije od svih što ga je ikada čuo. Volio je Velikog Učitelja
576
Juda
577
Čežnja vjekova
578
Juda
579
Čežnja vjekova
580
Juda
581
Čežnja vjekova
je Božji Sin, pitali su se, zašto se ne oslobodi svojih okova i pobijedi svoje
tužitelje?
Juda je vidio da je njegovo preklinjanje uzaludno, pa je istrčao iz dvo-
rane uzvikujući: “Prekasno je; prekasno!” Osjećao je kako ne može izdrža-
ti da vidi Isusa raspeta, pa je u očajanju otišao i objesio se.
Kasnije, tog istog dana, na putu od Pilatove sudnice do Golgote, utih-
nuli su povici i ruganja poročnog mnoštva koje je vodilo Isusa na mjesto
raspeća. Dok su prolazili kraj jednog skrovitog mjesta, pod jednim su su-
him drvetom vidjeli Judino tijelo. Bio je to užasan prizor. Težina tijela pre-
kinula je uže kojim se objesio o drvo. Prilikom pada, njegovo tijelo bilo
je strašno unakaženo i sad su ga rastrzavali psi. Njegovi ostaci smjesta su
sahranjeni i sklonjeni od pogleda; ali mnoštvo se manje rugalo, a bljedilo
na mnogim licima otkrivalo je unutarnje misli. Činilo se da one koji su bili
krivi za Isusovu krv već stiže kazna.
582
77
U Pilatovoj sudnici
Krist je stajao vezan kao zatvorenik u sudskoj dvorani Pilata, rim- 723
skog namjesnika. Bio je okružen stražom, a sudska se dvorana brzo punila
promatračima. Vani, odmah do ulaza, nalazili su se suci iz Velikog vijeća,
svećenici, poglavari, starješine i svjetina.
Pošto je osudilo Isusa, Veliko se vijeće obratilo Pilatu da traži potvr-
du presude i njezino izvršenje. Ali ovi hebrejski zvaničnici nisu željeli ući
u rimsku sudnicu. Prema njihovom obrednom zakonu time bi se oskvrnuli
i tako bili spriječeni u praznovanju Pashe. U svojoj sljepoći nisu vidjeli tu
ubilačku mržnju kao oskvrnuće svoga srca. Nisu vidjeli da je Krist pravo
pashalno Janje i da je zbog toga što su Ga odbacili veliki blagdan izgubio
za njih svoj značaj.
Kad su Spasitelja uveli u sudsku dvoranu, Pilat Ga nije promatrao
prijateljskim pogledom. Rimskog su namjesnika hitno pozvali iz spavaće
sobe i stoga je odlučio što prije završiti ovaj posao. Bio je spreman strogo
postupiti prema zatvoreniku. S najstrožim izrazom na licu okrenuo se da 724
vidi kakvog to čovjeka treba ispitati zbog kojeg je tako rano morao preki-
nuti svoj odmor. Znao je da to mora biti netko tko po želji hebrejskih star-
ješina mora biti hitno saslušan i kažnjen.
Pilat je pogledao ljude koji su teretili Isusa i tada se njegov ispitivač-
ki pogled zadržao na Isusu. Imao je posla s različitim zločincima, ali ni-
583
Čežnja vjekova
kada pred njega nije izveden čovjek koji je nosio obilježje takve dobrote i
plemenitosti. Na Njegovom licu nije bilo ni traga krivnje, nikakvog izraza
straha, nikakve drskosti ili prkosa. Vidio je čovjeka blaga i dostojanstvena
držanja, čije lice nije nosilo obilježje zločinca, već obilježje Neba.
Kristov izgled povoljno je utjecao na Pilata. Probudilo se ono što je
bilo najbolje u njemu. Čuo je o Isusu i Njegovim djelima. Njegova žena
pričala mu je nešto o veličanstvenim djelima galilejskog proroka, koji je
liječio bolesne i podizao mrtve. Sad je ovo u Pilatovom umu ponovno oži-
vjelo kao san. Prisjećao se glasova što ih je čuo s raznih strana. Odlučio je
od Hebreja potražiti obrazloženje o krivnji ovog zatvorenika.
“Tko je ovaj Čovjek i zašto ste Ga doveli?” upitao je. “Kakvu op-
tužbu iznosite protiv Njega?” Znajući da ne mogu dokazati svoje optužbe
protiv Krista, Hebreji nisu željeli javno saslušanje. Odgovorili su da je On
varalica zvani Isus iz Nazareta.
Pilat je ponovno upitao: “Kakvu krivicu iznosite na ovoga čovjeka?”
Svećenici nisu odgovorili na njegovo pitanje, već su riječima koje su po-
kazivale njihovo nezadovoljstvo kazali: “Kad on ne bi bio zločinac, ne bi-
smo ga predali tebi.” Kad ti članovi Velikog vijeća, narodni prvaci, dovode
čovjeka za koga smatraju da je zaslužio smrt, zar je potrebno da pitaš za
optužbe protiv Njega? Nadali su se da će ostaviti dojam na Pilata sviješću
o svojoj važnosti i tako ga navesti da se suglasi s njihovim zahtjevom bez
provođenja prethodnih saslušanja. Žarko su željeli da se njihova presuda
potvrdi, jer su znali da bi narod kao svjedok Kristovih čudesnih djela mo-
gao ispričati nešto sasvim drukčije od izmišljotine koju su sada ponovno
iznosili.
Svećenici su smatrali da uz pomoć slabog i kolebljivog Pilata bez
ikakvih poteškoća mogu sprovesti svoje namjere. Prije ovoga on je u žurbi
potpisivao smrtne presude osuđujući ljude za koje su znali da ne zaslužuju
smrt. Prema njegovoj procjeni život sužnja malo je vrijedio; njegova nevi-
725 nost ili krivnja nisu imali neko posebno značenje. Svećenici su se nadali da
će Pilat bez saslušanja presuditi Isusu smrtnu kaznu. To su tražili kao izraz
naklonosti za svoj veliki narodni blagdan.
Međutim, u ovom sužnju postojalo je nešto što je zadržavalo Pilata
da tako postupi. Nije se usuđivao to učiniti. Prozreo je namjere svećenika.
Prisjetio se kako je Isus nedavno podigao Lazara iz mrtvih, čovjeka koji je
584
U Pilatovoj sudnici
bio mrtav četiri dana, pa je odlučio da prije no što potpiše presudu, sazna
koje su optužbe protiv Njega i mogu li se one dokazati.
“Ako je vaš sud dovoljan,” rekao je, “zašto ste zatvorenika doveli k
meni? Uzmite ga vi i po zakonu svojemu sudite mu.” Ovako primorani,
svećenici su priznali da su Ga već osudili, ali da moraju imati i Pilatovu
presudu da bi njihova postala pravosnažnom. “Kakva je vaša presuda?”
upitao je Pilat. “Smrtna kazna,” odgovorili su, “ali po zakonu ne smijemo
nijednog čovjeka pogubiti”. Tražili su od Pilata da se osloni na njihovu ri-
ječ o Kristovoj krivnji i da odobri i njihovu presudu. Oni će preuzeti odgo-
vornosti za kraj.
Pilat nije bio pravedan ili savjestan sudac; ali ma koliko bio moralno
slab, nije htio udovoljiti njihovom zahtjevu. On neće osuditi Isusa dok se
ne iznese optužba protiv Njega. Svećenici su postali zbunjeni. Vidjeli su da
svoje licemjerstvo moraju još vještije sakriti. Ne smiju dopustiti da izgleda
kako je Krist uhićen iz vjerskih razloga. Da se ovo iznijelo kao razlog, nji-
hove optužbe kod Pilata ne bi imale nikakvu važnost. Moraju sve prikazati
tako da izgleda da je Isus radio protiv općih zakona; tada može biti kažnjen
kao politički krivac. Među Hebrejima stalno su izbijali neredi i bune protiv
rimske vlasti. Ugušujući takve pobune Rimljani su postupali vrlo strogo i
bili stalno spremni suzbiti sve što bi moglo dovesti do pobune.
Samo nekoliko dana prije ovoga farizeji su pokušali uhvatiti Krista u
zamku pitanjem: “Je li nam dopušteno dati caru porez ili nije?” Ali Krist
je razotkrio njihovo licemjerstvo. Prisutni Rimljani vidjeli su potpuni pro-
mašaj ovih zavjerenika i njihov poraz kad im je odgovorio: “Dakle... dajte
caru carevo, a Bogu Božje!” (Luka 20,22-25)
Sad su svećenici smatrali da trebaju prikazati kako je tom prilikom
Krist učio ono što su se nadali da će učiti. U svojoj bezobzirnosti pozvali 726
su u pomoć lažne svjedoke govoreći: “Ustanovili smo da ovaj buni narod i
zabranjuje davati porez caru, a o sebi tvrdi da je Mesija, kralj.” Tri optužbe
i svaka od njih bez osnove. Svećenici su to znali, ali su bili spremni poslu-
žiti se krivokletstvom, samo da bi osigurali ostvarenje svog cilja.
Pilat je prozreo njihove namjere. Nije vjerovao da je zatvorenik kovao
zavjeru protiv vlasti. Njegova blaga i skromna pojava bila je u potpunom
neskladu s optužbom. Pilat je bio uvjeren da je skovana duboka zavjera da
se uništi jedan nevini čovjek koji je stao na put hebrejskim dostojanstveni-
585
Čežnja vjekova
586
U Pilatovoj sudnici
587
Čežnja vjekova
588
U Pilatovoj sudnici
589
Čežnja vjekova
590
U Pilatovoj sudnici
591
Čežnja vjekova
592
U Pilatovoj sudnici
Još Ga je uvijek Pilat nastojao spasiti. “On im treći put reče: Pa kakvo
je zlo učinio? Ja ne nađoh na njemu ništa što bi zasluživalo smrt. Dakle: 734
išibat ću ga i pustiti.” Već sam nagovještaj Njegova oslobođenja desetero-
struko je pojačao gnjev naroda. “Raspni ga, raspni!” vikali su. Bura, iza-
zvana Pilatovom neodlučnošću, bivala je sve jača i jača.
Isusa, iscrpljena umorom i pokrivena ranama, javno su bičevali. “Voj-
nici ga odvedoše u nutrinu palače, u takozvani pretorij, te sazvaše cijelu
četu. Ogrnuše ga skrletnom kabanicom, pa opletoše trnovu krunu i njom
ga okruniše. Tada ga počeše pozdravljati: Zdravo, kralju židovski! I udara-
hu ga trskom po glavi, pljuvahu ga, pregibahu koljena i klanjahu mu se.”
Povremeno neka zla ruka zgrabila bi trsku koja Mu je stavljena u ruku i
udarala Ga njome po trnovoj kruni, zabadajući tako trnje u Njegove sljepo-
očnice, dok su se kapi krvi slijevale niz Njegovo lice i bradu.
Čudite se, Nebesa! I zapanji se, Zemljo! Gledajte mučitelja i muče-
nog! Pomahnitala svjetina opkolila je Spasitelja svijeta. Ruganje i ismjehi-
vanje miješaju se s nepristojnim psovkama i huljenjem. Neosjetljiva svje-
tina podsmjehuje se Njegovu skromnu podrijetlu i jednostavnom životu.
Rugaju se Njegovoj tvrdnji da je Božji Sin, a prostačke šale i uvredljivo
podrugivanje prelaze s usana na usne.
Sotona predvodi svirepu svjetinu u njezinu zlostavljanju Spasitelja.
Namjeravao Ga je, ako je moguće, navesti na osvetu ili Ga natjera da se
čudom oslobodi i tako sruši plan spasenja. Samo jedna mrlja u Njego-
vom ljudskom životu, jedan neuspješan pokušaj Njegove ljudske prirode
da podnese tu strašnu kušnju, i Božje Janje bi bilo nesavršena žrtva, a čo-
vjekovo otkupljenje promašaj. Međutim, On koji je mogao zapovjediti da
Mu dođu u pomoć nebeske vojske — On koji je mogao otjerati i zastrašiti
svjetinu otkrivanjem sjaja svog božanskog veličanstva — u savršenom se
miru podčinio najsurovijim uvredama i ruženju.
Kristovi su neprijatelji tražili čudo kao dokaz Njegova božanstva.
Imali su neusporedivo veći dokaz od ijednog koji su tražili. Kao što je svi-
repost unizila Njegove mučitelje ispod ljudskog dostojanstva i učinila ih
sličnim Sotoni, tako su krotkost i strpljivost uzdigli Isusa iznad ljudskog
i dokazali Njegovo srodstvo s Bogom. Njegovo poniženje bilo je jamstvo
Njegova uzdizanja. Kapi krvi koje su u samrtnim mukama tekle s Njegovih
ranjenih sljepoočnica niz lice i bradu bile su jamstvo Njegova pomazanja
“uljem radosti” (Hebrejima 1,9) kao našeg Velikog svećenika.
593
Čežnja vjekova
735 Sotonin bijes bio je velik kad je vidio da sva zlostavljanja nanesena
Spasitelju nisu iznudila ni najmanje gunđanje s Njegovih usana. Premda
je na sebe uzeo ljudsku prirodu, bio je ojačan božanskom snagom i nije se
udaljio ni u čemu od volje svojega Oca.
Kad je Pilat predao Isusa da bude bičevan i naružen, mislio je da će
izazvati sažaljenje mnoštva. Nadao se da će narod to smatrati dovoljnom
kaznom. Smatrao je da će čak i zloba svećenika biti zadovoljena. Ali, u
kažnjavanju čovjeka koji je bio proglašen nevinim, pronicljivi Hebreji za-
mijetili su slabost. Znali su da je Pilat pokušavao spasiti život zatvoreniku,
pa su odlučili da Isus nipošto ne bude oslobođen. “Da bi nam ugodio i za-
dovoljio nas, Pilat Ga je išibao,” mislili su, “pa ako budemo vršili pritisak
do odlučujućeg trenutka, sigurno ćemo postići svoj cilj.”
Pilat je sad poslao da Barabu dovedu u sudnicu. Zatim je jednog kraj
drugog izveo pred narod oba zatvorenika i pokazujući na Spasitelja, rekao
svečanim glasom: “Evo čovjeka!” “Evo ga izvodim k vama van, da vidite
da na njemu ne nalazim nikakve krivice.”
Tu je stajao Božji Sin, noseći haljinu poruge i trnov vijenac. Obna-
žen do pojasa, Njegova leđa bila su u dugim, strašnim modricama iz ko-
jih je neprekidno tekla krv. Iscrpljenost i bol ogledali su se na okrvavljenu
licu; Njegov izgled nikada nije bio ljepši nego tada. Spasiteljevo lice nije
bilo izmijenjeno pred Njegovim neprijateljima. Svakom crtom izražavao
je blagost, spokojstvo i najnježniju samilost prema svojim surovim nepri-
jateljima. U Njegovom ponašanju nije bilo kukavičke slabosti, već snage
i dostojanstva dugog trpljenja. Zatvorenik je kraj Njega bio dojmljiva su-
protnost. Svaka crta Barabinog lica odavala je okorjelog razbojnika kakav
je doista i bio. Suprotnost je govorila svakom promatraču. Neki od nazoč-
nih su plakali. Dok su gledali Isusa, njihova su srca bila ispunjena suosje-
ćanjem. Čak su i svećenici i poglavari bili osvjedočeni da je doista ono što
je za sebe tvrdio.
Rimski vojnici koji su okružavali Krista nisu svi bili tako tvrdokorni,
neki su ozbiljno promatrali Njegovo lice tražeći dokaz je li doista zločinac
ili opasni krivac. S vremena na vrijeme okrenuli bi se i bacili prezrivi po-
gled na Barabu. Nije bio potreban neki veliki promatrački dar da bi ga pot-
puno prozreli. Ponovno su se okrenuli Onome koji se nalazio na sudu. Gle-
dali su božanskog Patnika s osjećajem dubokog sažaljenja. Kristova tiha
594
U Pilatovoj sudnici
pokornost utisnula je u njihove misli prizor koji se nikada neće izbrisati 736
dok Ga ne priznaju kao Krista ili odbace i tako odluče o svojoj sudbini.
Pilat je bio zadivljen Spasiteljevim strpljenjem bez jauka. Nije sum-
njao da će izgled ovog Čovjeka, nasuprot Barabi, u Hebrejima probudi-
ti sućut. Međutim, nije shvatio fanatičnu mržnju svećenika prema Njemu
koji je, kao svjetlost svijetu, učinio da se pokaže njihovo mračnjaštvo i
zabluda. Razjarili su svjetinu pa su svećenici, poglavari i narod ponovno
podignuli svoj glas s onim strašnim uzvikom: “Raspni ga, raspni!” Napo-
kon, izgubivši svako strpljenje, zbog njihove nerazumne svireposti, Pilat
je očajnički povikao: “Uzmite ga vi... i razapnite! Ja na njemu ne nalazim
krivnje.”
Rimski namjesnik, premda naviknut na svirepe prizore, osjećao je
sućut prema napaćenom zatvoreniku, koji se iako osuđen i bičevan, krva-
va čela i ranjenih leđa, još uvijek držao kao kralj na prijestolju. Međutim,
svećenici su izjavili: “Mi imamo Zakon... i po tome Zakonu mora umrijeti,
jer se pravio Sinom Božjim.”
Pilat je bio zaprepašten. Nije imao pravu predodžbu o Kristu i Njego-
voj misiji, ali je imao nejasnu vjeru u Boga i bića uzvišenija od ljudskog
roda. Misao koja je ranije prošla kroz njegov um sad je dobila određeniji
oblik. Pitao se ne stoji li pred njim možda božansko biće, obučeno u pur-
purnu haljinu poruge i okrunjeno vijencem od trnja.
Ponovno je otišao u sudsku dvoranu i rekao Isusu: “Odakle si ti?” Ali
Isus mu nije odgovorio. Spasitelj je slobodno govorio Pilatu, objašnjava-
jući mu svoju zadaću koju je imao kao svjedok za istinu. Pilat je prezreo
svjetlost. Zlouporabio je visoki sudački položaj podređujući svoja načela i
vlast zahtjevima svjetine. Isus za njega nije više imao svjetlosti. Ozlojeđen
njegovom šutnjom, Pilat je gordo rekao:
“Meni ne odgovaraš? Ne znaš li da imam vlast osloboditi te i da imam
vlast razapeti te?”
Isus je odgovorio: “Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti... kad ti ne
bi bilo dano odozgo. Zato je onomu koji me tebi predade veći grijeh.”
Tako je milostivi Spasitelj, usred najvećih patnji i boli, opravdao koli-
ko je to bilo moguće, djelo rimskog namjesnika koji Ga je predao da bude
raspet. Kakav je to prizor koji svijet treba naslijediti za sva vremena! Kako
on osvjetljuje karakter Onoga koji je Sudac cijele zemlje!
595
Čežnja vjekova
737 “Zato je onomu”, rekao je Isus, “koji me tebi predade veći grijeh.” Ovim
je Krist mislio na Kaifu, koji je, kao veliki svećenik, predstavljao hebrejski
narod. Oni su znali načela prema kojima se upravlja rimska vlast. Imali su
svjetlost u proročanstvima koja su svjedočila o Kristu i Njegovu nauku i ču-
dima. Hebrejski su suci dobili nepogrešive dokaze o božanstvu Onoga koga
su osudili na smrt. Njima će biti suđeno prema svjetlosti koju su dobili.
Najveća krivnja i najteža odgovornost pripada onima koji su zauzi-
mali najviša mjesta u narodu, čuvarima svetih vrijednosti koje su sad tako
nečasno izdavali. Pilat, Herod i rimski vojnici uglavnom su malo znali o
Isusu. Mislili su da ugađaju svećenicima i poglavarima time što Ga zlo-
stavljaju. Nisu imali svjetlost koju je hebrejski narod tako obilno primio.
Da je svjetlost dana vojnicima, oni ne bi tako surovo postupali s Kristom.
Pilat je opet predložio da oslobodi Spasitelja. “A Židovi su vikali:
Ako ovoga oslobodiš, nisi prijatelj caru!” Na taj način ovi licemjeri pre-
tvarali su se da su zabrinuti za cezarevu vlast. Od svih protivnika rimske
vladavine, Hebreji su bili najogorčeniji. Kad su bili sigurni, najokrutnije su
provodili svoje narodne i vjerske zahtjeve; ali kad su željeli ostvariti neku
surovu namjeru, uzdizali su cezarevu moć. Da bi postigli Kristovo unište-
nje, pokazivali su se lojalnim tuđinskoj vladavini koju su mrzili.
“Svaki koji se pravi kraljem”, nastavili su, “protivi se caru.” To je
dirnulo Pilatovo najosjetljivije mjesto. Rimska vlast sumnjala je u Pilata, i
znao je da bi takav izvještaj prouzročio njegovu propast. Znao je da bi se
gnjev Hebreja okrenuo protiv njega ako im se suprotstavi. Oni će učiniti
sve što mogu dok ne izvrše svoju odmazdu. Pred sobom je imao primjer
upornosti kojom su tražili život Onoga koga su bezrazložno mrzili.
Pilat je tada zauzeo svoje mjesto na sudačkoj stolici i ponovno pred-
stavio Isusa narodu govoreći: “Evo vam kralja!” Ponovno se čuo bijesni
uzvik: “Uzmi, uzmi, raspni ga!” Glasom koji se nadaleko čuo Pilat je upi-
tao: “Vašega kralja da razapnem?” Ali nečiste i bogohulne usne izrekle su
riječi: “Mi nemamo drugoga kralja osim cara.”
738 Izborom neznabožačkog vladara, hebrejski se narod udaljio od Božje
vladavine. Odbacili su Boga kao svog Cara. Odsad pa nadalje nemaju više
osloboditelja. Nemaju cara osim cezara. Svećenici i učitelji naveli su narod
na ovo. Oni su bili odgovorni za ovo i sve strašne posljedice koje su uslije-
dile. Vjerske su vođe bile krive za grijeh i propast naroda.
596
U Pilatovoj sudnici
“Kako Pilat vidje da tim ništa ne postiže i da buka biva samo još veća,
uze vodu te opra ruke pred svjetinom, govoreći: ‘Nevin sam od krvi ovog
pravednika. To je vaša stvar!’” U strahu i samoosudi Pilat je promatrao Isu-
sa. U prostranom moru podignutih lica, Isusovo je lice jedino bilo mirno.
Oko Njegove glave kao da je blistala blaga svjetlost. Pilat je u svom srcu
rekao: On je Bog. Okrenuvši se mnoštvu izjavio je: “Ja sam čist od njego-
ve krvi. Uzmite Ga vi i raspnite. Ali znajte, svećenici i poglavari, progla-
šavam Ga pravednim čovjekom. Neka Onaj za koga On tvrdi da je njegov
Otac sudi vama a ne meni za današnje djelo.” Tada je rekao Isusu: “Oprosti
mi za ovo; ja Te ne mogu spasiti.” Pošto je ponovo dao išibati Isusa, predao
Ga je da se razapne.
Pilat je želio osloboditi Isusa. Međutim, uvidio je da to ne može učiniti
i sačuvati svoj položaj i čast. Radije je izabrao žrtvovati jedan nevini život
nego izgubiti svoju svjetovnu moć. Koliko je mnogo onih koji, da bi izbjegli
štetu ili patnje, na sličan način žrtvuju načelo. Savjest i dužnost pokazuju na
jedan put, a osobna korist na drugi. Način razmišljanja snažno kreće u po-
grešnom pravcu, i onaj koji pravi sporazume sa zlom biva odnesen u gustu
tamu krivnje. Pilat je popustio zahtjevima svjetine. Radije je predao Isusa
da bude raspet nego se izložio opasnosti da izgubi svoj položaj. Ali unatoč
njegovom oprezu, upravo ono čega se bojao kasnije ga je snašlo. Oduzete
su mu počasti, bio je zbačen s visokog položaja i, mučen grižnjom savjesti i
povrijeđenom gordošću, ubrzo nakon raspeća okončao je svoj život. Tako će
svi koji čine ustupke grijehu dobiti samo žalost i propast. “Neki se put čini
čovjeku prav, a na koncu vodi k smrti.” (Izreke 14,12)
Kad je Pilat izjavio da je nevin u Kristovoj krvi, Kaifa je prkosno
odgovorio: “Krv njegova neka padne na nas i na našu djecu.” Ove strašne
riječi prihvatili su svećenici i poglavari i one su u mnoštvu odjekivale kao
neljudska rika. Sve mnoštvo odgovorilo je govoreći: “Krv njegova neka
padne na nas i na našu djecu.”
Izraelski je narod izvršio svoj izbor. Pokazujući na Isusa govorili su:
“Ne ovoga, nego Barabu.” Baraba, razbojnik i ubojica, bio je Sotonin pred-
stavnik. Krist je bio Božji predstavnik. Krist je bio odbačen; Baraba iza- 739
bran. Barabu će i dobiti. Izvršivši taj izbor, prihvatili su onoga koji je od
početka bio lažljivac i ubojica. Sotona je bio njihov vođa. Kao narod radit
će po njegovom naputku. Činit će njegova djela. Morat će podnositi nje-
597
Čežnja vjekova
govu vladavinu. Taj narod koji je izabrao Barabu umjesto Krista osjećat će
Barabinu svirepost dokle god bude trajalo vrijeme.
Promatrajući izbijeno Božje Janje, Hebreji su vikali: “Krv njegova
neka padne na nas i na našu djecu.” Taj strašan uzvik uzdignuo se do Bož-
jeg prijestolja. Ta presuda, koju su sami sebi izrekli, bila je zapisana na
Nebu. Ta je molitva uslišana. Krv Božjeg Sina ležala je na njihovoj djeci,
na djeci njihove djece, kao stalna kletva.
Strašno se obistinila u razorenju Jeruzalema. Strašno se iskazala u
stanju hebrejskog naroda tijekom tisuću i osam stotina godina — u grani
odvojenoj od trsa, u izumrloj nerodnoj lozi koju treba skupiti i spaliti. Iz
zemlje u zemlju po cijelome svijetu, iz stoljeća u stoljeće, mrtvi, mrtvi u
prijestupima i grijesima!
Ta će molitva biti na sličan način ispunjena u veliki dan Suda. Kad
Krist bude ponovno došao na Zemlju, ljudi Ga neće vidjeti kao zatvorenika
okružena svjetinom. Tada će Ga vidjeti kao nebeskog Kralja. Krist će doći
u svojoj slavi, u slavi svog Oca i u slavi svetih anđela. Deset tisuća puta
deset tisuća i tisuće tisuća anđela, divnih i pobjedničkih Božjih sinova, u
nenadmašnoj ljepoti i slavi, pratit će Ga na ovom putu. Tada će On sjediti
na prijestolju svoje slave, a pred Njim će biti okupljeni svi narodi. Tada će
Ga vidjeti svako oko, pa i oni koji su Ga proboli. Umjesto trnova vijenca,
nosit će krunu slave — krunu u kruni. Umjesto one stare purpurne kra-
ljevske haljine, bit će obučen u najsjajnije bijele haljine, “kako ih ne može
obijeliti nijedan bjelilac na zemlji”. (Marko 9,3) Na Njegovoj odjeći i na
Njegovu stegnu bit će ispisano ime: “Kralj kraljeva i Gospodar gospoda-
ra.” (Otkrivenje 19,16) Tu će biti i oni koji su Ga ismijavali i udarali. Sve-
ćenici i poglavari ponovno će vidjeti prizor u sudskoj dvorani. Pred njima
će se pojaviti svaka pojedinost kao da je ispisana plamenim slovima. Tada
740 će oni koji su tražili: “Krv njegova neka padne na nas i na našu djecu!”
primiti odgovor na svoje traženje. Tada će sav svijet saznati i razumjeti.
Oni će shvatiti protiv koga i čega su se borili — oni, jadna, slaba i smrtna
bića. U strašnoj duševnoj patnji i užasu povikat će planinama i stijenama:
“Padnite na nas i sakrijte nas od lica onoga koji sjedi na prijestolju i od Ja-
njetove srdžbe, jer dođe veliki dan njihove srdžbe! ‘Tko može opstati?’”
(Otkrivenje 6,16.17)
598
78
Golgota
599
Čežnja vjekova
600
Golgota
601
Čežnja vjekova
602
Golgota
lo neiskazane bolove. Pilat je tada na križ iznad Isusove glave stavio natpis
na hebrejskom, grčkom i latinskom. On je glasio: “Isus Nazarećanin, kralj
židovski.” Ovaj je natpis razljutio Hebreje. U Pilatovoj su sudnici vikali:
“Razapni ga!” “Mi nemamo drugoga kralja osim cara.” (Ivan 19,15) Izjavi-
li su da je izdajnik tko god nekog drugog priznaje za kralja. Pilat je napisao
osjećaj koji su mu izrazili. Nije spomenut nikakav prijestup, osim da je Isus
hebrejski kralj. Natpis je, zapravo, bio priznavanje podaničke pokornosti He-
breja rimskoj sili. On je proglašavao da će oni osuditi na smrt svakoga tko bi
se usudio nazvati kraljem Izraela. Svećenici su se prevarili. Kad su kovali za-
vjeru kako da ubiju Krista, Kaifa je izjavio da je dobro da jedan čovjek umre
kako bi se spasio narod. Sad je otkriveno njihovo licemjerstvo. Da bi uništili
Krista, bili su spremni žrtvovati čak i opstanak svog naroda.
Svećenici su uvidjeli što su učinili, pa su zamolili Pilata da promijeni
natpis. Kazali su: “Neka ne ostane napisano ‘kralj židovski’, nego: ‘Ovaj je
tvrdio: kralj sam židovski.’” Međutim, Pilat ljut na sebe zbog svoje ranije
slabosti, potpuno je prezirao ljubomorne i lukave svećeničke vođe. Hladno
je odgovorio: “Što sam napisao, ostaje napisano!”
Jedna sila viša od Pilata ili Hebreja upravljala je postavljanjem ovog
natpisa ponad Isusove glave. Po Božjoj providnosti Natpis je trebao pota-
knuti ljude na razmišljanje i istraživanje Svetoga pisma. Mjesto na kojem
je Isus bio raspet bilo je blizu grada. U to vrijeme tisuće ljudi iz svih zema-
lja nalazile su se u Jeruzalemu pa je natpis kojim je Isus iz Nazareta pro- 746
glašen za Mesiju privlačio njihovu pozornost. To je bila živa istina ispisana
rukom koju je vodio Bog.
U Kristovim stradanjima na križu ispunilo se proročanstvo. Vjekovi-
ma prije raspeća Spasitelj je prorekao kako će se postupati s Njim. Rekao
je: “Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke okružile. Probodoše mi
ruke i noge, sve kosti svoje prebrojiti mogu, a oni me gledaju i zure na me.
Haljine moje dijele među sobom i kocku bacaju za odjeću moju.” (Psalam
22,16-19) Proročanstvo koje se odnosilo na Njegovu odjeću ispunilo se
bez savjeta ili uplitanja prijatelja ili neprijatelja Raspetoga. Njegove su ha-
ljine dane vojnicima koji su Ga položili na križ. Krist je čuo prepirku lju-
di dok su između sebe dijelili odjeću. Njegova je košulja bila istkana bez
ijednog šava i stoga su kazali: “Ne parajmo je, već bacimo za nju kocku
komu će pripasti!”
603
Čežnja vjekova
604
Golgota
Boga, neka ga sad oslobodi, ako mu je uistinu po volji! Ta, sam je rekao:
‘Sin sam Božji!’”, nisu ni pretpostavljali da će njihovo svjedočanstvo odje-
knuti kroz vjekove. Međutim, premda podsmješljivo izgovorene, ove riječi
navele su ljude da tako istražuju Pisma kao nikada ranije. Mudri ljudi su
čuli, istraživali, razmišljali i molili se. Bilo je i takvih koji nisu imali mira
sve dok uspoređujući tekstove Pisma nisu spoznali značenje Kristove mi-
sije. Nikada ranije nije se tako široko rasprostranilo znanje o Isusu kao u
trenutku kad je visio na križu. U srcima mnogih koji su promatrali prizor
raspeća i čuli Kristove riječi zasjala je svjetlost istine.
U Njegovoj agoniji na križu, Isusu je došao zračak utjehe. To je bila
molba razbojnika koji se kajao. Oba čovjeka raspeta s Isusom u početku su
Ga ružili, a jedan je u svojim patnjama postajao još očajniji i prkosniji. Ali
je njegov sudrug bio drukčiji. Ovaj čovjek nije bio okorjeli zlikovac; našao
se na stranputici zaveden lošim društvom; bio je manje kriv od mnogih koji
su stajali kraj križa i ružili Spasitelja. Vidio je i čuo Isusa i bio osvjedo-
čen Njegovim učenjem, ali su ga svećenici i poglavari odvratili od Njega.
Želeći ugušiti osvjedočenje, tonuo je sve dublje i dublje u grijeh, dok nije
uhvaćen, optužen kao zločinac i osuđen da umre na križu. U sudnici i na
putu prema Golgoti bio je u Isusovoj blizini. Čuo je kako je Pilat objavio:
“Na njemu ne nalazim nikakve krivnje!” (Ivan 19,4) Primijetio je Njegovo
božansko držanje i Njegovo milostivo praštanje svojim mučiteljima. S kri- 750
ža je vidio mnoge koji su se gradili pobožnima, a rugali su se i ismijavali
Gospodina Isusa. Vidio je kako prezrivo mašu glavama. Čuo je kako nje-
gov sudrug u krivnji prihvaća riječi osude: “Zar nisi ti Mesija? Spasi sebe
i nas!” Čuo je kako mnogi između prolaznika brane Isusa. Čuo ih je kako
ponavljaju Njegove riječi i govore o Njegovim djelima. U njemu se ponov-
no pojavilo osvjedočenje da je ovo Krist. Okrenuvši se drugom zločincu
rekao je: “Zar se ti ne bojiš Boga, kad si sam osuđen tako?” Zločinci na sa-
mrti nisu se više morali bojati ljudi. Ali jednog od njih je prožimalo osvje-
dočenje da postoji Bog koga se treba bojati, budućnost koja ga je natjerala
da strepi. A sad, njegova životna povijest, sva umrljana grijehom, tek što se
nije završila. “Mi smo ovdje po pravdi”, uzdisao je on, “jer primamo zaslu-
ženu plaću za svoja djela. Ali ovaj nije nikakva zla učinio.”
Sad više nema pitanja. Nema sumnji, ni prijekora. Kad je osuđen za
svoj zločin, ovaj prijestupnik je pao u očajanje i beznađe; ali sad su se
605
Čežnja vjekova
606
Golgota
607
Čežnja vjekova
608
Golgota
609
Čežnja vjekova
610
Golgota
je Otac skrio svoje lice — jasno govori objavljujući svakom djetetu ljudske
obitelji: Za tebe je Božji Sin pristao nositi taj teret krivnje; zbog tebe je ra-
skopao carstvo smrti i otvorio vrata raja. On koji je utišao uzburkane valove
i hodao po zapjenušanim valovima, koji je učinio da đavoli dršću a bolest
bježi, koji je otvarao oči slijepima i pozivao umrle u život — prinio je sebe
kao žrtvu na križu, a sve to iz ljubavi prema tebi. On, koji je ponio grijehe, 756
izdržao gnjev božanske pravde, tebe radi učinjen je grijehom.
Utihnuli promatrači iščekivali su kraj ovog užasnog prizora. Sunce
je ponovno zasjalo, ali križ je još uvijek bio obavijen tamom. Svećenici i
poglavari pogledali su put Jeruzalema, i gle, gust oblak spustio se na grad
i ravnice Judeje. Sunce Pravde, Svjetlost svijeta, uskratilo je svoje zrake
nekad omiljenom gradu Jeruzalemu. Žestoke munje Božjeg gnjeva bile su
upravljene na osuđeni grad.
Iznenada, tama se podigla s križa i jasnim glasom, nalik na trube, koji
kao da je odjeknuo kroz sve što je stvoreno, Isus je povikao: “Svršeno je!”
“Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.” Svjetlost je okružila križ, a Spasite-
ljevo je lice kao Sunce zasjalo slavom. Priklonio je glavu na grudi i umro.
Usred užasnog mraka, prividno napušten od Boga, Krist je ispio do
dna čašu ljudskog jada. U tim užasnim trenucima oslanjao se na dokaze o
Očevom prihvaćanju koji su Mu dotada dani. Poznavao je karakter svog
Oca; razumio je Njegovu pravdu, Njegovu milost i Njegovu veliku ljubav.
Vjerom se oslanjao na Onoga koga je uvijek s radošću slušao. A kad se u
potpunoj pokornosti predao Bogu, povukao se osjećaj gubitka Očeve na-
klonosti. Krist je vjerom izvojevao pobjedu.
Nikada ranije Zemlja nije bila svjedok takvog prizora. Skamenjeno
je mnoštvo uzdržana daha promatralo Spasitelja. Tama se ponovno spu-
stila na Zemlju i začula se potmula tutnjava, kao teška grmljavina. Osjetio
se snažan potres. Od potresa ljudi su popadali jedni na druge. Nastala je
strašna zbrka i zaprepaštenost. S okolnih brda razbijene stijene uz straho-
vitu lomljavu sručivale su se u doline. Grobnice su se otvorile i mrtvi su
ustajali iz svojih grobova. Činilo se kao da će se cijeli svijet razbiti u ato-
me. Svećenici, poglavari, vojnici, krvnici i narod, nijemi od užasa, ležali
su po zemlji.
Kad je glasni uzvik “Svršeno je!” sišao s Kristovih usana, svećenici
su vršili službu u Hramu. To je bilo vrijeme večernje žrtve. Janje koje je
611
Čežnja vjekova
612
79
“Svršeno je!”
Krist nije predao svoj život dok nije završio djelo što ga je došao iz- 758
vršiti, i dahom koji Ga je napuštao uzviknuo je: “Svršeno je!” (Ivan 19,30)
Bitka je izvojevana. Njegova Mu je desnica i sveta ruka donijela pobjedu.
Kao Pobjednik, On je postavio svoju zastavu na vječnim visinama. Zar
među anđelima nije bilo radosti? Cijelo Nebo proslavljalo je Spasiteljevu
pobjedu. Sotona je bio pobijeđen i znao je da je njegovo carstvo propalo.
Za anđele i bezgrešne svjetove uzvik “Svrši se!” imao je duboko zna-
čenje. Za njih, kao i za nas, izvršeno je to veliko djelo otkupljenja. Oni s
nama dijele plodove Kristove pobjede.
Sve do Kristove smrti anđelima i bezgrješnim svjetovima nije jasno
otkriven Sotonin karakter. Praotpadnik se toliko zaodjenuo prijevarom da
čak ni sveta bića nisu shvatila njegova načela. Nisu jasno razvidjeli narav
njegove pobune.
Protiv Boga pobunilo se biće izuzetne moći i slave. Gospod je kazao
o Luciferu: “Gle, ti bješe uzor savršenstva, pun mudrosti i čudesno lijep!”
(Ezekiel 28,12) Lucifer je kerubim zaklanjač. Stajao je u svjetlosti Božje
nazočnosti. Bio je najuzvišeniji od svih stvorenih bića i najistaknutiji u ot-
krivanju Božjih namjera svemiru. Pošto je sagriješio, njegova sila da pre-
vari bila je još veća, a razotkrivanje njegova karaktera znatno teže, zbog 759
uzvišena položaja koji je zauzimao pred Ocem.
Bog je mogao uništiti Sotonu i njegove istomišljenike isto tako lako
kao što čovjek baca kamenčić na zemlju, ali On to nije učinio. Pobunu
nije trebalo savladati prisilom. Prisila postoji samo pod Sotoninom vlašću.
Gospodnja načela ne pripadaju takvom poretku. Njegova vlast počiva na
dobroti, milosti i ljubavi, a njihovo primjenjivanje je sredstvo kojim se ko-
risti.
613
Čežnja vjekova
Božja je vladavina moralna, a istina i ljubav trebaju biti sile koje pre-
vladavaju.
Božja je namjera bila da sve postavi na vječni temelj sigurnosti, pa
je na nebeskim savjetima odlučeno da se Sotoni mora dati vrijeme kako bi
razvio načela koja predstavljaju osnovu njegova sustava vladavine. Tvrdio
je da su ona uzvišenija od Božjih načela. Da bi ih svemir mogao promotriti,
Sotoninim je načelima dano vrijeme za djelovanje.
Sotona je naveo ljude na grijeh, pa je plan spasenja postao djelotvo-
ran. Četiri tisuće godina Krist je radio na čovjekovu uzdizanju, a Sotona na
njegovom upropaštavanju i unižavanju. Sve je to pratio cijeli svemir.
Kad je Isus došao na svijet, sotonska je sila bila usmjerena protiv Nje-
ga. Od vremena kad se pojavio kao novorođenče u Betlehemu, uzurpator je
radio na tome da prouzroči Njegovo uništenje. Svim je silama pokušavao
spriječiti Isusa u razvijanju savršena djetinjstva, bezgrješne zrelosti, svete
službe i žrtve bez mane. Ali doživio je poraz. Nije uspio Isusa navesti na
grijeh. Nije Ga mogao obeshrabriti ili odvojiti od djela što ga je došao oba-
viti na Zemlji. Od pustinje do Golgote šibala Ga je bura Sotonina bijesa, ali
što je ona bivala nemilosrdnija to se Božji Sin čvršće držao ruke svog Oca
i hitao stazom poprskanom krvlju. Svi su Sotonini napori da Ga savlada i
pobijedi otkrivali Njegov besprijekoran karakter u sjajnijem svjetlu.
Cijelo Nebo i svjetovi koji nisu pali bili su svjedoci ove borbe. S ve-
likim su zanimanjem pratili završne prizore ovog sukoba. Promatrali su
Spasitelja kako ulazi u Getsemanski vrt, Njegovu dušu pritisnutu užasom
velike tame. Čuli su Njegov bolni uzvik: “Oče moj! Ako je moguće, neka
me mimoiđe ovaj kalež!” (Matej 26,39) Kad se Otac povukao iz Njegove
blizine, vidjeli su Ga žalosnog u gorčini boli koja je nadilazila ovu iz po-
sljednje velike borbe sa smrću. Krvavi znoj izbijao je iz Njegovih pora i
760 kapao na zemlju. S Njegovih se usana triput otela molitva za oslobođenje.
Nebo nije moglo više podnijeti ovaj prizor i Božjem je Sinu poslan vjesnik
utjehe.
Nebo je promatralo Žrtvu predanu u ruke ubilačkoj svjetini i požuri-
vanje od jednog do drugog suda uz ismijavanje i nasilje. Čulo je kad su se
Njegovi progonitelji rugali Njegovom skromnom podrijetlu. Čulo je odri-
canje s kletvom i zaklinjanjem jednoga od Njegovih najvoljenijih učenika.
Vidjelo je gnjevno djelo Sotone i njegovu moć nad ljudskim srcima. Ka-
614
Svršeno je!
615
Čežnja vjekova
616
Svršeno je!
617
Čežnja vjekova
618
Svršeno je!
619
80
U Josipovom grobu
769 Najposlije je Isus otpočinuo. Dugi dan sramote i mučenja završen je.
Dok su posljednje zrake zalazećeg sunca objavljivale nastupanje subote,
Božji je Sin mirno počivao u Josipovom grobu. Dovršena djela i ruku sklo-
pljenih u miru, odmarao se u svetim satima subotnjeg dana.
U početku, nakon svog djela stvaranja, Otac i Sin su se odmarali u
subotu. Kad se “dovrši nebo i zemlja sa svom svojom vojskom” (Postanak
2,1), Stvoritelj i sva nebeska bića radovali su se promatrajući slavni prizor.
Tada, “dok su klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorjani”. (Job
38,7) Sad se Isus odmarao od djela otkupljenja, pa premda je vladala ža-
lost među onima koji su Ga voljeli na Zemlji, na Nebu je bila radost. Slav-
no je obećanje budućnosti u očima nebeskih bića. Obnovljeno stvaranje,
otkupljenje ljudskog roda, koji je pobijedio grijeh i nikada više ne može
pasti — to su vidjeli Bog i anđeli kao plod Kristova dovršena djela. S ovim
prizorom zauvijek je povezan dan Isusova odmora. Jer Njegovo “djelo je...
savršeno” i “znam da sve što Bog čini, čini za stalno”. (Ponovljeni zakon
32,4; Propovjednik 3,14) “Onoga koga nebo treba da pridrži do vremena
sveopće obnove koju je Bog nagovijestio odavno preko svojih svetih pro-
770 roka.” (Djela 3,21) Subota stvaranja, dan kad je Isus ležao i odmarao se u
Josipovom grobu, bit će još uvijek dan odmora i radosti. Nebo i Zemlja
sjedinit će se u slavljenju “od subote do subote” (Izaija 66,23) a mnoštvo
spašenih u radosnom obožavanju klanjat će se Bogu i Janjetu.
U završnim događajima dana raspeća dan je novi dokaz o ispunjenju
proročanstva, novo svjedočanstvo o Kristovu božanstvu. Kad se mrak po-
dignuo s križa i Spasitelju oteo samrtni uzvik, odmah se začuo drugi glas
kako govori: “Uistinu, ovaj bijaše Sin Božji!” (Matej 27,54) Ove riječi
nisu bile izgovorene šapatom. Svi su se okrenuli da vide odakle one dolaze.
620
U Josipovom grobu
621
Čežnja vjekova
nakon toga dogoditi. Čuli su uzvik: “Svršeno je!” “Oče, u ruke tvoje pre-
dajem duh svoj.” (Ivan 19,30; Luka 23,46) Nespokojni i zabrinuti, vidjeli
su kako se razbija stijenje i osjetili snažan potres.
Dok je bio živ, zavidjeli su Kristu na utjecaju koji je imao u narodu;
zavidjeli su Mu čak i u smrti. Više su se bojali mrtvog Krista, puno više no
što su se ikada bojali živoga. Bojali su se da su pozornost naroda previše
usmjerili na događaje koji su pratili Kristovo raspeće. Bojali su se posljedi-
ca onoga što su učinili tog dana. Ni po koju cijenu nisu željeli da Njegovo
tijelo ostane na križu tijekom subote. Subota se približavala, a tijela koja
su visjela na križu povređivala bi njezinu svetost. Tako, koristeći ovo kao
izgovor, vodeći Hebreji zahtijevali su od Pilata da se ubrza smrt ovih žrta-
va i da se njihova tijela skinu prije zalaska sunca.
Pilat nije bio htio, kao ni oni, da Isusovo tijelo ostane na križu. Kad su
dobili njegovu suglasnost, vojnici su prebili noge dvojici razbojnika da bi
ubrzali njihovu smrt, ali kako su utvrdili, Isus je već bio mrtav. Surovi voj-
nici bili su ganuti onim što su čuli i vidjeli od Krista i stoga su se uzdržali
od lomljenja Njegovih udova. Tako se u žrtvovanju Božjeg Janjeta ispunio
Pashalni zakon: “Neka ni jedne kosti na njoj ne lome. Neka je slave prema
propisima Pashe.” (Brojevi 9,12)
Svećenici i poglavari su se iznenadili kad su utvrdili da je Krist mr-
772 tav. Umiranje je na križu trajalo dugo; teško je bilo odrediti kad je život
prestao. Nikada se nije čulo da čovjek umre šest sati nakon raspeća. Sve-
ćenici su željeli biti sigurni da je Isus umro i po njihovom je savjetu jedan
vojnik probo kopljem Kristova rebra. Iz ovako načinjene rane potekla su
dva obilna i različita mlaza, jedan od krvi, a drugi od vode. To su zapazili
svi promatrači i Ivan vrlo pouzdano opisuje ovaj događaj. On kaže: “Nego
jedan od vojnika kopljem probode bok pa odmah poteče krv i voda. Onaj
koji ovo vidje svjedoči — njegovo je svjedočanstvo istinito, i on zna da go-
vori pravo — da i vi trajno vjerujete. To se dogodi da se ispuni Pismo: ‘Ni
jedna mu se kost neće prelomiti.’ A na drugome mjestu Pismo veli: ‘Gledat
će na onoga koga su proboli.’” (Ivan 19,34-37)
Nakon usksnuća svećenici i poglavari pronosili su glas da Krist nije
umro na križu, da se samo onesvijestio i nakon toga oživio. Druga vijest
tvrdila je da tijelo koje je položeno u grob nije bilo stvarno tijelo od mesa
i kostiju, već samo nešto nalik na tijelo. Postupak rimskih vojnika pobija
622
U Josipovom grobu
ove neistine. Oni nisu slomili Njegove noge, zato što je već bio mrtav. Da
bi udovoljili svećenicima, proboli su Mu rebra. Da se život već nije ugasio,
ova bi rana izazvala trenutačnu smrt.
Isusovu smrt nije izazvao ni probod kopljem ni muke na križu. Taj
uzvik izgovoren “jakim glasom” (Matej 27,50; Luka 23,46) u trenutku
smrti, mlaz krvi i vode koji je potekao s Njegova boka, pokazuje da je
umro zato što Mu je prepuklo srce. Njegovo je srce prepuklo od duševne
boli. Ubio Ga je grijeh ovoga svijeta.
Kristovom su se smrću ugasile nade Njegovih učenika. S neopisivom
boli promatrali su Njegove zatvorene oči i klonulu glavu, Njegovu kosu
ulijepljenu krvlju, Njegove probodene ruke i noge. Do posljednjeg časa
nisu vjerovali da će umrijeti, i stoga su jedva mogli povjerovati da je doi-
sta mrtav. Ophrvani tugom, nisu se sjećali Njegovih riječi koje su pretka-
zale baš ovaj prizor. Ništa što je govorio nije ih sad moglo utješiti. Vidjeli
su samo križ i Žrtvu kako krvari na njemu. Budućnost je izgledala tamna i
beznadna. Njihova vjera u Isusa je iščezla, ali nikada kao sada nisu toliko
voljeli svoga Gospodina. Nikada ranije nisu toliko osjećali Njegovu vrijed-
nost i svoju potrebu za Njegovom nazočnošću.
Čak je i u smrti Kristovo tijelo bilo vrlo dragocjeno Njegovim uče-
nicima. Čeznuli su da Ga dostojanstveno sahrane, ali nisu znali kako bi to
ostvarili. Isus je bio osuđen kao pobunjenik protiv rimske vlasti, a ljudi 773
pogubljeni zbog takva prekršaja bili su pokapani na groblju posebno odre-
đenom za takve zločince. Učenik Ivan sa ženama iz Galileje ostao je kraj
križa. Nisu mogli ostaviti tijelo svoga Gospodina bezosjećajnim vojnicima
da ga pogrebu na tako sramnom groblju. Ipak, to nisu mogli spriječiti. Nisu
mogli dobiti nikakvo odobrenje od hebrejskih vlasti, a na Pilata nisu imali
nikakav utjecaj.
U ovoj neprilici učenicima su pritekli u pomoć Josip iz Arimateje i
Nikodem. Obojica su poznavali Pilata i bili članovi Velikog vijeća. Obo-
jica su bili bogati i utjecajni ljudi. Oni su odlučili da Kristovo tijelo treba
sahraniti s počastima.
Josip je smjelo otišao Pilatu i zamolio ga za Isusovo tijelo. Pilat je tek
sad prvi put čuo da je Isus već mrtav. Do njega su doprle proturječne vije-
sti o događajima koji su pratili raspeće, ali spoznaja o Kristovoj smrti na-
mjerno je skrivan od njega. Svećenici i poglavari upozorili su Pilata da bi
623
Čežnja vjekova
624
U Josipovom grobu
hovog Gospodina, lijući suze žalosti nad sudbinom Onoga koga su volje-
le. “Potom se vratiše... U subotu se nisu micale prema propisu [Zakona].”
(Luka 23,56)
To je bila subota koju ožalošćeni učenici neće nikada zaboraviti, a isto
tako i svećenici, poglavari, književnici i narod. Prilikom sunčeva zalaska,
u smiraj dana pripreme, trube su se oglasile označavajući da je subota po-
čela. Pasha je svetkovana onako kako se to činilo stoljećima, dok je On na
koga je ona usmjeravala, ležao u Josipovom grobu ubijen rukama zlikova-
ca. Predvorja Hrama bila su u subotu ispunjena vjernicima. Veliki svećenik
s Golgote bio je tu, odjeven u sjajne svećeničke haljine. Svećenici s bijelim
kapama, sasvim zaokupljeni, obavljali su svoje dužnosti. Međutim, neki od
nazočnih nisu bili mirni dok se za grijeh prinosila krv junaca i jaraca. Nisu
bili svjesni da je znamenje našlo svoje ostvarenje, da je beskonačna Žrtva
prinesena za grijehe svijeta. Nisu znali da vršenje obredne službe nije ima-
lo više nikakvu važnost. Ali, nikada ranije tu službu nisu pratili s tako pro-
turječnim osjećajima. Trube, glazbala i glasovi pjevača bili su glasni i jasni
kao i obično. Međutim, svi su osjećali da se zbiva nešto neobično. Jedan za 775
drugim raspitivali su se o nesvakidašnjem događaju koji se odigrao. Dota-
da je Svetinja nad svetinjama strogo čuvana od svih koji u nju nisu smjeli
ući. Međutim, sad je bila otvorena za sve oči. Teška izvezena zavjesa, na-
činjena od čistog lana i bogato ukrašena zlatom, skerletom i purpurom bila
je razdrta od vrha do dna. Mjesto na kojem se Gospodin sastajao s velikim
svećenikom da objavi svoju slavu, mjesto koje je bilo sveta Božja dvorana
za prijam, bilo je otvoreno svakom oku — mjesto koje Gospodin više nije
priznavao. Smrknuti svećenici služili su pred oltarom. Otkrivenost Sveti-
nje nad svetinjama ispunjavala ih je užasom nastupajuće nesreće.
Mnogi umovi bili su obuzeti mislima izazvanim prizorima na Gol-
goti. Od raspeća sve do uskrsnuća mnoge budne oči stalno su istraživale
proročanstva, neki da bi razumjeli cjelovito značenje blagdana koji su pro-
slavljali, neki da nađu dokaze da Isus nije bio ono što je tvrdio da jest, a
drugi su bolnim srcem tragali za dokazima da je On uistinu pravi Mesija.
Premda su istraživali s različitim ciljevima, svi su bili osvjedočeni u istu
istinu: da se proročanstvo ispunilo u događajima nekoliko proteklih dana i
da je Raspeti — Otkupitelj svijeta. Mnogi koji su tada sudjelovali u službi,
nikada više nisu sudjelovali u pashalnim obredima. Čak su i mnogi sveće-
625
Čežnja vjekova
626
U Josipovom grobu
627
Čežnja vjekova
628
U Josipovom grobu
629
81
“Uskrsnuo je kako je rekao”
630
Uskrsnuo je kako je rekao
kako uzvikuje: “Sine Božji, izađi; Otac Te zove.” Vide Isusa kako izlazi iz
groba i čuju Njegovu objavu nad razvaljenim grobom: “Ja sam uskrsnuće i
život.” Dok izlazi u veličanstvu i slavi, anđeoske vojske duboko se klanja-
ju pred Otkupiteljem i pozdravljaju Ga dobrodošlicom i pjesmama hvale.
Jedan potres označio je trenutak kad je Krist položio svoj život, a dru-
gi je posvjedočio trenutak kad Ga je pobjednički ponovno uzeo. On, koji
je pobijedio smrt i grob, pobjedničkim je korakom izišao iz groba usred
potresa, sijevanja munja i pucanja gromova. Kad bude ponovno došao na
Zemlju, On će potresti “ne samo zemlju nego i nebo”. “Zemlja će zatetu-
rati poput pijanca, zanjihat se poput kolibe.” “Nebesa se sviše kao knjiga”,
“počéla će se u ognju rastopiti, a zemlja se sa svojim ostvarenjima neće
više naći.” “Ali je Jahve utočište svome narodu i zaštita sinovima Izraela.”
(Hebrejima 12,26; Izaija 24,20; 34,4; 2. Petrova 3,10; Joel 4,16)
Prigodom Isusove smrti vojnici su usred dana vidjeli Zemlju obavije-
nu tamom, prigodom uskrsnuća vidjeli su sjaj anđela kako osvjetljuje noć i
čuli kako nebeski stanovnici s velikom radošću pobjedonosno pjevaju: “Ti
si pobijedio Sotonu i sile tame; ti si pobjedom nadvladao smrt!”
Krist je proslavljen izišao iz groba, dok su Ga promatrali rimski stra-
žari. Njihove su oči bile prikovane za lice Onoga koga su nedavno ismija-
vali i kome su se rugali. U ovom proslavljenom Biću promatrali su zaro-
bljenika koga su vidjeli u sudskoj dvorani, kome su ispleli trnov vijenac.
To je bio Onaj koji je bez opiranja stajao pred Pilatom i Herodom, Onaj
čije je tijelo bilo izmučeno svirepim šibanjem. To je bio Onaj koji je priko-
van za križ i prema kome su svećenici i poglavari zadovoljno odmahivali
glavom govoreći: “Druge je spasio, a sam sebe ne može spasiti.” (Matej
27,42) To je bio Onaj koji je položen u Josipov novi grob. Odlukom s Neba
Sužanj je oslobođen. Da su gore i planine bile navaljene na Njegov grob, 781
ne bi mogle spriječiti Njegov izlazak.
Kad su se anđeo i proslavljeni Spasitelj pojavili, rimski su stražari
klonuli i ostali kao mrtvi. Kad je nebeska pratnja iščezla iz njihova pogle-
da, ustali su i brzo, koliko su ih klecavi udovi mogli nositi, pošli prema vra-
tima vrta. Posrćući kao pijanci, požurili su dalje u grad, objavljujući divnu
novost onima koje su sretali. Uputili su se Pilatu, ali je njihov izvještaj sti-
gao hebrejskim vlastima, pa su svećeničke vođe i poglavari poslali da ih
najprije dovedu njima. Ovi su vojnici izgledali čudno. Dršćući od straha,
631
Čežnja vjekova
632
Uskrsnuo je kako je rekao
633
Čežnja vjekova
Božanstvo. Sva stvorena bića žive Božjom voljom i silom. Ona su ovisni
primatelji života od Boga. Od najuzvišenijeg serafina do najskromnijeg ži-
vog bića, svi iznova primaju silu s Izvora života. Samo Onaj koji je jedno s
Bogom može reći za život: “Imam vlast dati ga, imam vlast opet ga uzeti.”
U svojoj božanskoj prirodi Krist je posjedovao silu da slomi okove smrti.
Krist je ustao iz mrtvih kao prvina onih koji spavaju. Na Njega je upu-
786 ćivao obrtani snop i Njegovo se uskrsnuće zbilo baš onog dana kad je pred
Gospodina trebalo prinijeti obrtani snop. Više od tisuću godina vršio se
ovaj simbolični obred. S njiva su prikupljani prvi klasovi zrelog žita i kad
je narod odlazio u Jeruzalem na Pashu, snop prvina obrtao se kao zahvalna
žrtva pred Gospodinom. Sve dok ovo nije bilo izvršeno, srp nije počinjao
žeti i žito se skupljati u snopove. Snop posvećen Bogu predstavljao je že-
tvu. Tako je Krist, Prvina, predstavljao veliku duhovnu žetvu koja će se sa-
kupiti za Božje kraljevstvo. Njegovo je uskrsnuće slika i zalog uskrsnuća
svih pravednika koji su umrli. “Jer ako vjerujemo da je Isus umro i uskr-
snuo, tako će i Bog one koji su umrli ujedinjeni s Isusom dovesti s njim.”
(1. Solunjanima 4,14)
Kad je ustao, Krist je iz groba izveo mnoge zarobljenike. Potres pri-
godom Njegove smrti otvorio je njihove grobove i kad je On ustao, i oni
su izišli s Njim. To su bili Božji suradnici koji su i po cijenu svoga života
svjedočili za istinu. Sad su trebali biti svjedoci za Onoga koji ih je podi-
gnuo iz mrtvih. Za vrijeme svoje službe Isus je dizao mrtve u život. On
je uskrisio sina udovice iz Naina, kćerku poglavara i Lazara. Ali oni nisu
bili obučeni u besmrtnost. Premda su uskrsnuli, bili su još uvijek podložni
smrti. Ali oni koji su izišli iz grobova prigodom Kristova uskrsnuća, ustali
su u vječni život. Oni su se uznijeli s Njim kao znak Njegove pobjede nad
smrću i grobom. Ovi, rekao je Krist, nisu više Sotonini zarobljenici; Ja sam
ih otkupio. Ja sam ih izveo iz groba kao prvinu svoje sile, da budu sa mnom
gdje sam i ja, da nikad više ne vide smrt ili iskuse bol.
Ovi su otišli u grad i pokazali se mnogima objavljujući: “Krist je uskr-
snuo iz mrtvih i mi smo uskrsnuli s Njim.” Tako je ovjekovječena sveta
istina o uskrsnuću. Uskrsnuli sveti svjedočili su o istinitosti riječi: “Tvoji će
mrtvi oživjeti, uskrsnut će tijela.” Njihovo uskrsnuće bilo je slikoviti prikaz
ispunjenja proročanstva: “Probudite se i kličite, stanovnici praha! Jer rosa je
tvoja — rosa svjetlosti, i zemlja će sjene na svijet dati.” (Izaija 26,19)
634
Uskrsnuo je kako je rekao
635
82
“Zašto plačeš?”
788 Žene koje su stajale kraj Kristova križa budno su bdjele i čekale da
subota prođe. Prvog dana tjedna, vrlo rano, krenule su na grob, noseći dra-
gocjene mirise i pomasti za Spasiteljevo tijelo. Nisu pomišljale na Njegovo
uskrsnuće iz mrtvih. Sunce njihova nadanja zašlo je, i noć se nastanila u
njihovim srcima. Dok su odmicale putom, pričale su o Kristovim djelima
milosrđa i Njegovim riječima utjehe. Međutim, nisu se sjetile Njegovih ri-
ječi: “Ali ću vas opet vidjeti.” (Ivan 16,22)
Ne znajući što se upravo zbiva, približavale su se vrtu govoreći: “Tko
će nam odmaknuti kamen s vrata na grobu?” Znale su da ne mogu ukloniti
kamen, pa ipak su nastavile svojim putom. I gle, nebo se iznenada zasvije-
tlilo slavom koja nije dolazila od sunca koje se rađalo. Zemlja je podrhta-
vala. Vidjele su da je veliki kamen uklonjen. Grob je bio prazan.
Sve žene nisu došle iz istog pravca na grob. Marija Magdalena je prva
stigla na mjesto; videći da je kamen sklonjen, požurila je to javiti učenici-
ma. U međuvremenu prispjele su i druge žene. Oko groba je sjala svjetlost,
ali u njemu nije bilo Kristova tijela. Dok su se žene zadržavale oko ovog
mjesta, iznenada su primijetile da nisu same. Mladić obučen u sjajne halji-
ne sjedio je kraj groba. To je bio anđeo koji je uklonio kamen. On je uzeo
789 ljudsko obličje da ne bi prestrašio Isusove prijatelje. Ipak, oko njega je još
uvijek sjala svjetlost nebeske slave i žene su se uplašile. Okrenule su se da
pobjegnu, ali riječi anđela zaustavile su njihove korake. “Ne bojte se!”, re-
636
Zašto plačeš?
kao je, “znam da tražite razapetog Isusa. On nije ovdje! Uskrsnuo je kako
je rekao! Dođite i vidite mjesto gdje je bio položen, zatim krenite žurno i
recite učenicima njegovim: Uskrsnuo je od mrtvih.” Ponovno su pogleda-
le u grob i ponovno čule tu divnu vijest. Tu se nalazio jedan drugi anđeo
u ljudskom obliku koji je rekao: “Zašto tražite živoga među mrtvima? On
nije ovdje! Uskrsnuo je! Sjetite se kako vam je govorio dok još bijaše u Ga-
lileji: ‘Treba da Sin Čovječji bude predan u ruke grešnika i da bude razapet
te da uskrsne treći dan!’”
On je ustao! On je ustao! Žene su stalno ponavljale ove riječi. Mirisi
za pomazanje nisu više potrebni. Spasitelj je živ, a ne mrtav. Sad su se sje-
tile da je govoreći o svojoj smrti rekao da će ponovno ustati. Kako je ovo
bio divan dan za svijet! Žene su se brzo udaljile od grobnice i “sa strahom
i radosti velikom potekoše da jave učenicima njegovim”.
Marija nije čula dobru vijest. Otišla je k Petru i Ivanu sa žalosnom
viješću: “Uzeli su Gospodina iz groba, i ne znamo kamo su ga stavili.”
Učenici su požurili na grob i našli ga kao što je Marija rekla. Vidjeli su po-
krov i ubrus, ali nisu našli svoga Gospodina. Ipak, čak se i ovdje nalazilo
svjedočanstvo da je ustao. Mrtvačke haljine nisu odbačene nemarno, već
pažljivo složene i svaka na svome mjestu. Ivan “vidje i vjerova”. On još
nije razumio riječi Pisma da Krist mora ustati iz mrtvih, ali se sada prisjetio
Spasiteljevih riječi kojima je pretkazao svoje uskrsnuće.
Krist je sam, tako brižljivo, ostavio tu mrtvačku odjeću. Kad je silni
anđeo sišao na grob, Njemu se pridružio i drugi koji je zajedno s ostalima
stražio nad Gospodnjim tijelom. Kad je anđeo s Neba uklonio kamen, dru-
gi anđeo je ušao u grob i razriješio ovoje s Isusova tijela. Međutim, Spasi-
teljeva ruka savila je svaki od njih i stavila ga na određeno mjesto. U oči-
ma Onoga koji upravlja i zvijezdom i atomom nema ničeg nevažnog. Red
i savršenstvo vide se u svim Njegovim djelima.
Marija je slijedila Ivana i Petra do groba, a kad su se vratili u Jeruzalem,
ona je ostala. Dok je gledala u prazan grob, žalost je ispunila njezino srce. Po-
gledavši unutra, vidjela je dva anđela, jednog kraj glave, a drugog kraj nogu 790
na mjestu na kome je Isus ležao. “Ženo, zašto plačeš?” upitali su je. Zato što
“uzeše moga Gospodina”, odgovorila je, “i ne znam kamo ga staviše.”
Tada se udaljila čak i od anđela, misleći da mora naći nekoga tko bi joj
mogao reći što je učinjeno s Isusovim tijelom. Jedan drugi glas obratio joj
637
Čežnja vjekova
se: “Ženo, zašto plačeš? Koga tražiš?” Očima zamagljenim od suza, Marija
je vidjela lik nekog čovjeka i misleći da je to vrtlar, kazala je: “Gospodine...
ako si ga ti odnio, reci mi kamo si ga stavio da idem po nj.” Ako je grobnica
ovog bogataša previše počasno mjesto za Isusov ukop, ona će se sama po-
brinuti da pronađe mjesto za Njega. Postojao je grob koji je Krist ispraznio
svojim glasom, grob u kojem je ležao Lazar. Zar tamo ne bi mogla pronaći
mjesto za pogreb svoga Gospodina? Osjećala je da bi joj u njezinoj boli bri-
ga za Njegovo dragocjeno, raspeto tijelo donijela veliku utjehu.
Međutim, sad joj je Isus svojim dobro poznatim glasom rekao: “Ma-
rijo!” Sad je znala da Onaj koji ju je oslovio nije bio stranac i okrenuvši se
ugledala je pred sobom živoga Krista. U svojoj radosti zaboravila je da je
bio raspet. Potrčavši prema Njemu, kao da Mu želi obgrliti noge, rekla je:
“Rabbuni!” Ali Krist je podigao svoju ruku, rekavši: Ne zadržavaj me; “jer
još nisam uzišao k Ocu, nego idi k braći mojoj i reci im: ‘Uzlazim svome
Ocu i vašemu Ocu, svome Bogu i vašemu Bogu.’” I Marija je otišla učeni-
cima s radosnom vijesti.
Isus je odbio primiti poštovanje svog naroda dok ne dobije jamstvo
da je Otac prihvatio Njegovu žrtvu. On se uznio u nebeske dvorove i od
samoga Boga dobio uvjeravanje da je Njegova žrtva pomirenja za grijehe
ljudi dovoljna, da kroz Njegovu krv svi mogu dobiti vječni život. Otac je
potvrdio zavjet koji je učinio s Kristom, da će prihvatiti ljude koji se kaju
i koji su poslušni, i da će ih voljeti onako kao što voli svoga Sina. Krist je
trebao završiti svoje djelo i ispuniti svoje obećanje: “Rjeđi će biti čovjek
neg’ žeženo zlato, rjeđi samrtnik od zlata ofirskog”. (Izaija 13,12) Sva vlast
na Nebu i na Zemlji dana je Knezu života, a On se vratio svojim sljedbeni-
cima u svijet grijeha da bi im mogao podariti svoju silu i slavu.
Dok je Spasitelj bio u Božjoj nazočnosti, primajući darove za svoju
Crkvu, učenici su razmišljali o Njegovu praznom grobu, tugovali i plakali.
Dan koji je za cijelo Nebo bio dan radosti, za učenike je bio dan neizvje-
793 snosti, pometnje i zbunjenosti. Njihovo nevjerovanje svjedočanstvu žena
pokazuje kako je nisko pala njihova vjera. Vijesti o Kristovu uskrsnuću
toliko su se razlikovale od onoga što su očekivali da u to nisu mogli vjero-
vati. Bile su previše dobre da bi bile istinite, mislili su oni. Slušali su toliko
puno iz nauka i takozvanih znanstvenih teorija saduceja, da je dojam koji
su primili o uskrsnuću bio maglovit. Jedva da su znali što bi moglo značiti
uskrsnuće iz mrtvih. Bili su nesposobni da shvate ovu veliku istinu.
638
Zašto plačeš?
639
Čežnja vjekova
640
83
Put u Emaus
641
Čežnja vjekova
642
Put u Emaus
643
Čežnja vjekova
644
Put u Emaus
li, nisu znali da imaju zaštitu Onoga koji je ovim putom koračao s njima.
Sa svojim putničkim štapom u ruci išli su žurno, želeći ići brže no što su
mogli. Izgubili su stazu i ponovno je našli. Ponekad su trčali, ponekad se
spoticali, išli su naprijed, sa svojim nevidljivim Suputnikom koji ih je pra-
tio cijelim putem.
Noć je mračna, ali obasjavalo ih je Sunce pravde. Srca su im htjela
iskočiti od radosti. Činilo im se kao da su u novom svijetu. Krist je živi
Spasitelj. Oni za Njim više ne tuguju kao za mrtvim. “Krist je ustao!” —
stalno su ponavljali. To je vijest koju su nosili žalosnima. Morali su im
ispričati divan događaj s puta u Emaus. Morali su ispričati tko im se usput
pridružio. Oni su nosili najveću vijest koja je ikada dana svijetu, radosnu
vijest na koju se oslanjaju nade ljudskog roda za vrijeme i za vječnost.
645
84
“Mir vama!”
802 Stigavši do Jeruzalema, dva učenika prošla su kroz istočna vrata koja
su tijekom blagdana bila noću otvorena. Kuće su utonule u mrak i tišinu,
ali putnici su išli uzanim ulicama osvijetljenim svjetlošću izlazećeg mjese-
ca. Pošli su u gornju sobu u kojoj je Isus proveo trenutke posljednje večeri
prije svoje smrti. Znali su da će ovdje pronaći svoju braću. Premda je bilo
kasno, znali su da učenici neće zaspati dok pouzdano ne doznaju što se do-
godilo s tijelom njihova Gospodina. Vrata sobe bila su čvrsto zaključana.
Zakucali su da ih puste, ali nije bilo odgovora. Sve je bilo mirno. Tada su
rekli svoja imena. Vrata su pažljivo otključana, ušli su, a s njima je ušao još
Jedan, nevidljivi. Zatim su vrata ponovno zaključana da ne bi ušle uhode.
Putnici su zatekli sve nazočne iznenađene i uzbuđene. Glasovi onih
u prostoriji naglo su se slili u zahvalnost i slavljenje, govoreći: “Zaista je
Gospodin uskrsnuo: ukazao se Šimunu!” Tada su dva putnika, zadihani od
žurbe kojom su putovali, izrekli zadivljujući izvještaj o tome kako im se
Isus otkrio. Upravo su završili, a neki su rekli da ne mogu povjerovati u to
jer je previše dobro da bi bilo istinito, kad, gle, jedna druga Osoba stade
pred njih. Svako oko bilo je prikovano za Stranca. Nitko nije zakucao da
803 uđe. Nisu se čuli nikakvi koraci. Učenici su bili iznenađeni i pitali se što to
znači. Tad su čuli glas koji je mogao biti samo glas njihova Učitelja. Jasno
i razgovijetno s Njegovih su usana sišle riječi: “ Mir vama!”
“Oni, zbunjeni i puni straha, pomisliše da gledaju duha. A on im reče:
Zašto ste zbunjeni? Čemu se takve sumnje rađaju u vašim srcima? Pogle-
646
Mir vama!
647
Čežnja vjekova
648
Mir vama!
649
Čežnja vjekova
650
Mir vama!
je bio vrlo nerazuman u određivanju uvjeta svoje vjere, ali je Isus, svojom
velikodušnom ljubavlju i obzirom, porušio sve prepreke. Nevjerstvo se ri-
jetko pobjeđuje prepirkom. Tada ono prelazi u samoobranu, nalazeći nove
razloge i opravdanja u svoju korist. Ali neka se Isus u svoj svojoj ljubavi
i milosti otkrije kao raspeti Spasitelj, pa će se s mnogih usana, koje su se
protivile, čuti Tomino priznanje: “Gospodin moj i Bog moj!”
651
85
Još jednom kraj mora
652
Još jednom kraj mora
Večer je bila ugodna, a Petar koji je još uvijek volio čamce i ribolov,
predložio je da se otisnu na more i bace mreže. Svi su se bili spremni pri-
kloniti ovoj zamisli. Nedostajala im je hrana i odjeća, pa bi im u tome po-
mogao uspješni noćni ribolov. Otisnuli su se u svom čamcu, ali ništa nisu
ulovili. Cijele su noći teško radili, ali bez uspjeha. Tijekom tih zamornih
sati razgovarali su o svom odsutnom Gospodinu i sjećali se divnih doga-
đaja iz Njegove službe kraj mora kojima su bili svjedoci. Raspravljali su o
svojoj budućnosti i ožalostili se zbog izgleda koji su bili pred njima.
Sve vrijeme jedan osamljeni promatrač na obali pratio ih je svojim
pogledom, dok je sam ostao nevidljiv. Najposlije je zarudjela zora. Čamac
je bio malo udaljen od obale i učenici su na njoj vidjeli nekog stranca koji
im se obratio pitanjem: “Djeco, zar nemate malo ribe?” Kad su odgovorili
da nemaju, “‘Bacite mrežu na desnu stranu lađice i naći ćete!’ reče im. Ba-
ciše je, dakle, i već je nisu mogli izvući zbog mnoštva riba.”
Ivan je prepoznao stranca i doviknuo Petru: “Gospodin je.” Petar je
bio toliko ushićen i tako radostan da se u svojoj revnosti bacio u vodu i
uskoro je stajao kraj svojega Učitelja. Drugi su učenici došli čamcem, vu-
kući mrežu s ribom. “Kad iziđoše na kopno, opaziše kruh, razgorjelu žera-
vu i na njoj ribu.”
Bili su previše iznenađeni da bi upitali odakle potječe vatra i hrana.
“Reče im Isus: ‘Donesite od riba što ih sada uhvatiste!’” Petar je požurio
do mreže koju je bacio i pomogao svojoj braći da je izvuku na obalu. Po-
što su završili posao i izvršili pripremu, Isus je pozvao učenike da dođu i
objeduju. Dok im je lomio i dijelio hranu, sva su Ga sedmorica prepoznala
i priznala. Čudo kad je na obronku brijega nahranio pet tisuća ljudi sad se
obnovilo u njihovu umu; ali obuzelo ih je strahopoštovanje, pa su u tišini,
netremice gledali svog uskrsnulog Spasitelja.
Živo su se sjećali prizora kraj mora kad ih je Isus pozvao da Ga slije-
de. Sjećali su se kako su se na Njegovu zapovijed otisnuli na dubinu i tada
bacili svoju mrežu, pa je ulov bio toliko bogat da se mreža čak i pokidala.
Tada ih je Isus pozvao da napuste svoje ribarske čamce i obećao da će ih
učiniti lovcima ljudi. Opet je učinio čudo da bi ovaj prizor osvježio u nji- 811
hovu umu i produbio njegovo značenje. Njegov je postupak bio obnova
naloga učenicima. Pokazao im je da Učiteljeva smrt nije umanjila obvezu
obavljanja zadaće koju im je odredio. Premda su bili lišeni Njegova osob-
653
Čežnja vjekova
654
Još jednom kraj mora
svoje braće. Drugi odgovor bio je kao i prvi, oslobođen pretjerana uvjera-
vanja: “Da, Gospodine... ti znaš da te ljubim.” Isus mu je rekao: “Pasi ovce
moje!” Još jedanput Isus postavlja to bolno pitanje: “Šimune, sine Ivanov,
ljubiš li me?” Petar se ožalostio, pomišljajući da Isus sumnja u njegovu lju-
bav. Znao je da njegov Gospodin ima razloga da mu ne vjeruje, pa je s boli
u srcu odgovorio: “Gospodine, ti znaš sve. Ti znaš da te ljubim.” Isus mu
je opet rekao: “Pasi ovce moje!”
Triput se Petar javno odrekao svoga Gospodina, i triput je Isus dobio
od njega čvrsto uvjeravanje o njegovoj ljubavi i privrženosti, upućujući to
oštro pitanje kao oštru strijelu njegovu ranjenu srcu. Pred okupljenim uče-
nicima Isus je otkrio Petrovo duboko pokajanje i pokazao kako se nekad
hvalisavi učenik korjenito ponizio.
Petar je po svojoj prirodi bio žustar i nagao, pa je Sotona iskoristio ove
osobine da ga obori. Neposredno prije Petrova pada Isus mu je rekao: “Ši-
mune, Šimune, pazi, Sotona je dobio dopuštenje da vas može rešetati kao
pšenicu, ali ja sam molio za te da tvoja vjera ne malakše. Tako i ti, kad se
jedanput vratiš k meni, učvrsti svoju braću!” (Luka 22,31.32) To je vrijeme
sad došlo i Petrov je preobražaj bio očit. Gospodnja neposredna pitanja nisu
izazvala nijedan žustar, samouvjeren odgovor, pa je zbog svoje poniznosti i
pokajanja Petar bio bolje no ikad pripremljen da djeluje kao pastir stada.
Prvi posao koji je Krist povjerio Petru, vraćajući ga u tu službu, bio je
da pase jaganjce. To je bio posao za koji je Petar imao malo iskustva. On će
zahtijevati veliko staranje i nježnost, mnogo strpljivosti i ustrajnosti. Bio je
pozvan služiti onima koji su bili mladi u vjeri, poučavati neuke, otvarati im
Sveta pisma i odgajati ih da budu korisni u Kristovoj službi. Dotad Petar
nije bio prikladan da to čini pa čak i da shvati njezinu važnost. Međutim,
sad ga je Isus pozvao na tu zadaću. Njegovo ga je osobno iskustvo patnje i
pokajanja pripremalo za ovo djelo.
Prije svog pada Petar je uvijek govorio nepromišljeno, prema trenu-
tačnoj pobudi. Uvijek je bio spreman ispravljati druge i izraziti svoje mi-
šljenje prije no što je jasno shvatio sebe ili ono što treba reći. Međutim,
obraćeni je Petar bio sasvim drukčiji. On je sačuvao svoj raniji žar, ali Kri-
stova je blagodat podešavala njegovu revnost. Više nije bio silovit, samo- 815
pouzdan i uobražen, već blag, pribran i voljan učiti. Sada je mogao pasti
jaganjce, kao i ovce Kristova stada.
655
Čežnja vjekova
656
Još jednom kraj mora
657
Čežnja vjekova
658
86
“Idite i učinite sve narode
učenicima mojim”
Stojeći udaljen samo jedan korak od svog nebeskog prijestolja, Krist 818
je dao nalog svojim učenicima: “Dana mi je sva vlast, nebeska i zemalj-
ska.” “Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim!” “Idite po svemu
svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju!” (Marko 16,15)
Ove su se riječi često ponavljale da bi učenici mogli razumjeti njihovo
značenje. Nebeska svjetlost trebala je zasjati jasnim i jakim zrakama nad
svim stanovnicima Zemlje — nad uzvišenima i poniženima, nad bogatima
i siromašnima. Učenici su trebali surađivati sa svojim Otkupiteljem u djelu
spašavanja svijeta.
Nalog je dan učenicima kad se Krist sastao s njima u gornjoj sobi, ali
ga sad treba prenijeti jednom većem broju. Svi vjernici koji su mogli biti
pozvani sastali su se na jednom brdu u Galileji. Sam je Krist prije svoje
smrti odredio vrijeme i mjesto ovog sastanka. Anđeo na grobu podsjetio je
učenike na Njegovo obećanje da će se sastati s njima u Galileji. Obećanje
je ponovljeno vjernicima koji su se sakupili u Jeruzalemu tijekom pashal-
nog tjedna, a preko njih dospjelo je do mnogih osamljenih pojedinaca koji
su oplakivali smrt svojega Gospodina. S velikim zanimanjem svi su se
unaprijed radovali ovom razgovoru. Zaobilaznim putovima, da ne bi iza-
zvali sumnju nepovjerljivih Hebreja, stizali su iz svih pravaca na mjesto
659
Čežnja vjekova
660
Idite i učinite sve narode učenicima mojim
661
Čežnja vjekova
662
Idite i učinite sve narode učenicima mojim
663
Čežnja vjekova
vrata. Obavljajmo vjerno rad koji nam je najbliži. Zatim neka se naši napo-
ri prošire sve dotle dokle nas vodi Božja ruka. Rad mnogih može izgledati
ograničen okolnostima; ali bez obzira gdje se obavlja, ako se obavlja vje-
rom i marljivošću, osjetit će se do najudaljenijih dijelova svijeta. Kristovo
djelo na Zemlji izgledalo je kao da je bilo ograničeno na jedno usko po-
dručje, ali mnoštvo iz svih zemalja čulo je Njegovu vijest. Bog često upo-
trebljava najjednostavnija sredstva da postigne najveće rezultate. Njegov
823 je plan da svaki dio Njegova rada ovisi o svakom drugom dijelu, kao ko-
tač u kotaču koji skladno djeluje. Najponizniji djelatnik pokrenut Svetim
Duhom dotaknut će nevidljive strune čiji će treptaji odjekivati do krajeva
Zemlje i sliti se u pjesmu kroz vječna vremena.
Ali nalog: “Idite po svem svijetu” ne smije se izgubiti iz vida. Pozva-
ni smo da podignemo svoj pogled prema predjelima s druge strane. Krist je
porušio zid razdvajanja, predrasudu o podvojenosti među narodima, i pou-
čio o ljubavi prema cijelom ljudskom rodu. On podiže ljude iz uskog kruga
koji određuje njihova sebičnost; On ukida sve ograde i umjetne razlike u
društvu. On ne pravi nikakve razlike između susjeda i stranaca, prijatelja i
neprijatelja. On nas uči da svaku nevoljnu dušu smatramo svojim bratom,
a svijet svojim poljem rada.
Kad je Spasitelj rekao: “Idite... učite ih”, također je rekao: “Ova će
čudesa pratiti one koji budu vjrovali; pomoću mog imena izgonit će zle
duhove; govorit će novim jezicima; zmije će uzimati rukama; ako popi-
ju što smrtonosno, neće im nauditi; na bolesnike stavljat će ruke, i oni će
ozdravljati!” Obećanje je bilo isto tako dalekosežno kao i nalog. Ne daju
se svi darovi svakom vjerniku. Duh razdjeljuje “svakomu kako hoće”. (1.
Korinćanima 12,11) Ali darovi Duha obećani su svakom vjerniku prema
njegovoj potrebi u Gospodnjem djelu. Obećanje je isto tako čvrsto i pouz-
dano danas kao što je bilo u vrijeme apostola. “Ova će čudesa pratiti one
koji budu vjerovali.” To je prednost Božje djece i ona se trebaju učvrstiti u
svemu što je moguće primiti vjerom.
“Na bolesnike stavljat će ruke, i oni će ozdravljati.” Ovaj je svijet
prostrana bolnica, ali Krist je došao liječiti bolesne, objaviti oslobođenje
Sotoninim robovima. U Njemu su bili zdravlje i snaga. On je davao svoj
život bolesnima, nevoljnima, onima kojima su vladali zli duhovi. Nije vra-
tio nijednog koji je došao primiti Njegovu iscjeljujuću silu. Znao je da su
664
Idite i učinite sve narode učenicima mojim
oni koji su Ga molili za pomoć sami na sebe navukli bolest; pa ipak nije
ih odbio iscijeliti. A kad je čudotvorna moć ušla u ove jadne duše, one su
postale osvjedočene o grijehu i mnoge su bile izliječene od svoje duhovne,
kao i od tjelesnih bolesti. Evanđelje još uvijek posjeduje istu silu, pa zašto
i danas nismo svjedoci istih rezultata?
Krist osjeća jad svakog nevoljnika. Krist osjeća prokletstvo kad zli
duhovi razdiru neko ljudsko tijelo. On osjeća samrtne muke kad groznica
iscrpljuje životnu snagu. On je i danas isto tako spreman iscijeliti bolesnog
kao kad je bio osobno na Zemlji. Kristove su sluge Njegovi predstavnici, 824
kanali za Njegovo djelo. On želi preko njih upotrijebiti svoju iscjeljujuću
silu.
U Spasiteljevu načinu iscjeljivanja nalazila se pouka za Njegove uče-
nike. Jednom prigodom namazao je blatom oči slijepom čovjeku i naložio
mu: “Idi umij se u ribnjaku Siloe! ... Slijepac ode, umije se i vrati se gle-
dajući.” (Ivan 9,7) Izlječenje se moglo izvršiti samo silom Velikog Iscje-
litelja, ali je Krist ipak koristio jednostavna sredstva iz prirode. Premda
nije pružao potporu liječenju lijekovima, odobrio je uporabu jednostavnih
i prirodnih pripravaka.
Mnogim bolesnicima koji su dobili iscjeljenje, Krist je rekao: “Više
ne griješi, da ti se što gore ne dogodi!” (Ivan 5,14) Na taj način pružio je
pouku da je bolest posljedica kršenja Božjeg zakona, kako prirodnog tako
i duhovnog. Da su ljudi živjeli u skladu sa Stvoriteljevim planom, velika
bijeda u svijetu ne bi postojala.
Krist je bio Vođa i Učitelj starom Izraelu i On ga je poučavao da je
zdravlje nagrada za poslušnost Božjim zakonima. Veliki Liječnik koji je
iscijelio bolesne u Palestini, govorio je svome narodu iz stupa od oblaka,
govoreći mu što mora učiniti i što Bog želi učiniti za njih. “Budeš li zdušno
slušao glas Jahve, Boga svoga, vršeći što je pravo u njegovim očima; budeš
li pružao svoje uho njegovim zapovijedima i držao njegove zakone, nika-
kvih bolesti koje sam pustio na Egipćane na vas neću puštati. Jer ja sam
Jahve koji dajem zdravlje.” (Izlazak 15,26) Krist je dao Izraelu podrobne
upute o njegovom svakodnevnom životu i svečano im obećao: “Jahve će
od tebe maknuti svaku bolest.” (Ponovljeni zakon 7,15) Kad su ispunili
uvjete, obećanje im je potvrđeno: “U plemenima njinim bolesnih ne bje-
še.” (Psalam 105,37)
665
Čežnja vjekova
Ove se pouke odnose i na nas. Postoje uvjeti koje trebaju ispuniti svi
koji žele sačuvati zdravlje. Svi trebaju upoznati te uvjete. Gospodin nije
zadovoljan nepoznavanjem Njegovih zakona, bilo prirodnih ili duhovnih.
U zajednici s Bogom trebamo raditi na obnovi zdravlja tijela i duše.
Mi trebamo poučavati druge kako da sačuvaju ili povrate zdravlje. Za
bolesne trebamo upotrebljavati lijekove što ih je Bog osigurao u prirodi, te
ih upravljati Onome koji jedini može izliječiti. Naša je zadaća da u naručju
svoje vjere predamo bolesne i koji pate Kristu. Mi ih trebamo poučiti da
vjeruju u Velikog Iscjelitelja. Trebamo se osloniti na Njegova obećanja i
moliti za očitovanje Njegove sile. Obnova je prava bît evanđelja i Spasitelj
825 želi da bolesnima, beznadnima i nesretnima kažemo da se drže Njegove
sile.
U cjelokupnom Kristovom djelu iscjeljenja otkrila se sila ljubavi i
sami ćemo, ako vjerom sudjelujemo u toj ljubavi, biti oruđa za Njegovo
djelo. Ako se zanemarimo povezati s Kristom božanskom vezom, struja ži-
votodavne sile ne može obilno teći od nas k svijetu. Bilo je mjesta u kojima
i sâm Spasitelj, zbog nevjerstva puka, nije mogao učiniti mnoga i silna dje-
la. Tako i danas nevjerstvo odvaja Crkvu od njezinog božanskog Pomoćni-
ka. Ona se slabo drži vječne stvarnosti. Zbog njezina nedostatka vjere Bog
je razočaran i neproslavljen.
Samo ako obavlja Kristovo djelo, Crkva ima obećanje o Njegovoj
prisutnosti. “Idite i naučite sve narode”, rekao je On. “Ja sam s vama u sve
vrijeme do svršetka svijeta.” Jedan od prvih uvjeta za primanje Njegove
sile jest uzimanje Njegova jarma. Sam život Crkve ovisi o njezinoj vjerno-
sti u ispunjavanju Gospodnjeg naloga. Zapostavljanje ovog rada znači pre-
pustiti se duhovnoj slabosti i propadanju. Tamo gdje nema aktivnog rada
za druge, ljubav iščezava, a vjera tamni.
Krist želi da Njegovi propovjednici budu odgajatelji Crkve u djelu
evanđelja. Oni trebaju poučavati ljude kako da traže i spase izgubljene. No,
je li to djelo koje oni rade? O, koliko je malo onih koji se trude rasplamsati
iskru života u Crkvi koja je pred umiranjem! Za koliko se crkava, kao za
bolesne jaganjce, staraju oni koji bi trebali tražiti izgubljene ovce! A isto-
dobno milijuni i milijuni ginu bez Krista.
Božanska ljubav pokrenula se do svojih nedokučivih dubina zbog lju-
di, i anđeli se čude promatrajući površnu zahvalnost onih koji primaju tako
666
Idite i učinite sve narode učenicima mojim
667
Čežnja vjekova
668
Idite i učinite sve narode učenicima mojim
najbolje snage da rade u srcu i umu. Božja milost proširuje i umnaža njiho-
ve sposobnosti i sve savršenstvo božanske prirode pridružuje im se u djelu
spašavanja ljudskih bića. Suradnjom s Kristom savršeni su u Njemu i ospo-
sobljeni da u svojoj ljudskoj slabosti čine djela Svemogućega.
Spasitelj čezne otkriti svoju milost svijetu i prožeti ga svojim karak-
terom. On je Njegovo otkupljeno vlasništvo i želi ljude učiniti slobodni-
ma, čistima i svetima. Premda Sotona radi da spriječi ovu namjeru, krvlju
prolivenom za svijet ipak će se izvojevati mnoge pobjede koje će donijeti
slavu Bogu i Janjetu. Krist neće biti zadovoljen sve dok pobjeda ne bude
potpuna i ne vidi “svjetlost i nasiti se spoznajom njezinom”. (Izaija 53,11)
Svi narodi na Zemlji trebaju čuti evanđelje o Njegovoj milosti. Neće svi 828
primiti Njegovu milost; ali “Njemu će služiti potomstvo moje. O Gospodu
će se pripovijedat sljedećem koljenu”. (Psalam 22,31.32) “A kraljevstvo,
vlast i veličanstvo pod svim nebesima dat će se puku Svetaca Svevišnje-
ga”, jer “zemlja će se ispuniti spoznajom Jahvinom kao što se vodom pune
mora”. “Sa zapada vidjet će ime Jahvino, i Slavu njegovu s istoka sunča-
nog.” (Daniel 7,27; Izaija 11,9; 59,19)
“Kako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir,
nosi sreću, i spasenje naviješta, govoreć Sionu: Bog tvoj kraljuje! ... Raduj-
te se, kličite, razvaline..., jer je Jahve utješio narod svoj... Ogolio je Jahve
svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi krajevi zemaljski vide
spasenje Boga našega.” (Izaija 52,7-10)
669
87
“Svome Ocu i vašemu Ocu”
829 Došlo je vrijeme da Krist uzađe do Očeva prijestolja. Kao božanski po-
bjednik, spremao se na povratak u nebeske dvorove sa znacima svoje pobje-
de. Prije svoje smrti izjavio je svome Ocu: “Ja sam tebe proslavio na zemlji,
izvršivši djelo koje si mi dao da učinim.” (Ivan 17,4) Nakon svog uskrsnuća
neko je vrijeme ostao na Zemlji da bi se Njegovi učenici mogli upoznati s
Njim u Njegovu uskrsnulom i proslavljenom tijelu. Sad je bio spreman za
rastanak. Dokazao je vjerodostojnost činjenice da je On živi Spasitelj. Nje-
govi učenici nemaju više potrebe da Ga dovode u vezu s grobom. Oni mogu
misliti o Njemu kao o proslavljenom pred cijelim svemirom.
Kao mjesto svog uzašašća Isus je izabrao mjesto koje je često bilo po-
svećeno Njegovom nazočnošću dok je prebivao među ljudima. Time nije
trebalo biti počašćeno brdo Sion, mjesto Davidova grada, niti brdo Mori-
ja, na kome se nalazio Hram. Ovdje su Krista ismijavali i odbacili. Ovdje
su se valovi milosti, vraćajući se u puno jačoj plimi ljubavi, odbijali o srca
koja su bila tvrda kao stijena. Odatle je Isus, umoran i teška srca, otišao
dalje tražiti odmor na Maslinskoj gori. Sveta šekina odvajajući se od prvog
Hrama stajala je na istočnom brdu kao da je oklijevala napustiti izabrani
grad; tako je i Krist stajao na Maslinskoj gori s čežnjom u srcu i promatrao
Jeruzalem. Šumarci i rasjeline na ovoj gori bili su posvećeni Njegovim
830 molitvama i suzama. Njegove su padine odjekivale pobjedonosnim uzvi-
cima mnoštva koje Ga je proglasilo kraljem. Na njegovim kosim padina-
ma našao je dom kod Lazara u Betaniji. U Getsemanskom vrtu i njegovu
670
Svome Ocu i vašemu Ocu
podnožju sâm se molio i patio. S ove je gore trebao uzaći na Nebo. Njegov
vrh dotaknut će Njegova noga kad se bude ponovno vratio. Ne kao čovjek
boli, već kao slavan i pobjednički kralj stajat će na Maslinskoj gori, dok će
se hebrejski uzvici “Aleluja!” miješati s neznabožačkim “Hosana”, i gla-
sovi spašenih kao moćne vojske sliti u klicanju: “Okrunite Ga, Gospodara
nad Gospodarima!”
Isus je s jedanaest učenika krenuo prema gori. Dok su prolazili kroz
jeruzalemska vrata, mnogi začuđeni pogledi promatrali su društvo, pred-
vođeno Onim koga su prije nekoliko tjedana poglavari osudili i raspeli.
Učenici nisu znali da je to bio njihov posljednji susret s Učiteljem. Isus
je provodio vrijeme u razgovoru s njima, ponavljajući svoje ranije upute.
Kad su se približili Getsemaniju, zaustavio se da bi se mogli sjetiti pouka
koje im je dao u noći svoje samrtne borbe. Ponovno je pogledao trs i lozu
uz pomoć kojih je tada prikazao jedinstvo svoje Crkve sa sobom i svojim
Ocem; opet je ponovio istine koje im je tada iznosio. Svuda oko Njega na-
lazili su se dokazi koji su podsjećali na Njegovu neuzvraćenu ljubav. Čak
su Ga i učenici, koji su bili tako dragi Njegovu srcu, u trenutku Njegova
ponižavanja osramotili i napustili.
Krist je boravio na ovom svijetu trideset i tri godine. On je pretrpio
njegovo preziranje, vrijeđanje i podsmijeh; bio je odbačen i razapet. Sada,
kad se spremao uzaći na svoje prijestolje slave — razmatrajući nezahval-
nost naroda što ga je došao spasiti — hoće li povući od njih svoju sućut i
ljubav? Hoće li se Njegova ljubav usredotočiti na ono kraljevstvo u kojem
Ga cijene i u kojem bezgrešni anđeli čekaju da izvrše Njegov nalog? Ne,
Njegovo obećanje onima koje voli i koje ostavlja na Zemlji glasi: “Ja sam
s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.” (Matej 28,20)
Pošto su stigli na Maslinsku goru, Isus je pošao putem preko njezina
vrha prema Betaniji. Ovdje je zastao, a učenici su se okupili oko Njega.
Zrake svjetlosti kao da su sjale s Njegova lica dok ih je s ljubavlju proma-
trao. Nije ih osuđivao za njihove pogreške i promašaje, već su riječi najdu-
blje nježnosti bile posljednje koje su potekle s usana njihova Gospodina do
njihovih ušiju. S rukama ispruženim da ih blagoslovi, i kao da ih uvjerava 831
u svoju zaštitničku brigu, polako se uzdizao između njih, privučen prema
Nebu silom jačom od bilo koje zemaljske sile. Dok se uzdizao učenici su
gledali, obuzeti strahopoštovanjem, naprežući oči da uhvate posljednji pri-
671
Čežnja vjekova
672
Svome Ocu i vašemu Ocu
673
Čežnja vjekova
Ovo su govorili ne zato što nisu znali tko je On, već zato što su željeli
čuti odgovor uzvišene hvale:
Ponovno se čuo poziv: “Tko je taj kralj slave?” — jer anđeli se nika-
da ne umaraju slušajući uzvisivanje Njegova imena. Anđeli iz pratnje od-
govorili su:
674
Svome Ocu i vašemu Ocu
ski rod. Krist je ispunio ovo svečano obećanje. Kad je na križu uzviknuo:
“Svrši se!”, obratio se Ocu. Sporazum je u cijelosti izvršen. Sad je izjavio:
Oče, svršeno je. Ispunio sam Tvoju volju, Bože moj! Izvršio sam djelo ot-
kupljenja. Ako je Tvoja pravda zadovoljena, “Oče, htio bih da oni koje si
mi dao budu gdje sam ja, zajedno sa mnom.” (Ivan 19,30; 17,24)
Začuo se Božji glas kako objavljuje da je pravda zadovoljena. So-
tona je pobijeđen. Kristovi sljedbenici koji su se mučili i borili na Zemlji
prihvaćeni su u “Ljubljenome”. (Efežanima 1,6) Pred nebeskim anđelima
i predstavnicima bezgrešnih svjetova, proglašeni su opravdanima. Tamo
gdje je On, bit će i Njegova Crkva. “Ljubav će se i Vjernost sastati, Pravda
i Mir zagrliti.” (Psalam 85,10) Očeve ruke obavile su se oko Sina i riječ je
izašla: “Neka mu se poklone svi anđeli Božji.” (Hebrejima 1,6)
S neizrecivom radošću knezovi, i poglavari, i sile priznali su vrhov-
nu vladavinu Kneza života. Nebeske vojske pale su ničice pred Njim, dok
su radosni poklici odjeknuli nebeskim dvorovima: “Dostojno je Janje koje
je ‘zaklano’ da primi moć, bogatstvo, mudrost, snagu, čast, slavu i hvalu.”
(Otkrivenje 5,12)
Pobjedničke pjesme pridružile su se glazbi s anđeoskih harfi, sve dok
nije izgledalo da je Nebo preplavljeno radošću i hvalom. Ljubav je pobije-
dila. Izgubljeni je nađen. Nebo odzvanja od glasova u uzvišenim pjesma-
ma koje javljaju: “Onomu koji sjedi na prijestolju, i Janjetu: hvala, čast,
slava i vlast u vijeke vjekova.” (Otkrivenje 5,13)
Od ovog prizora nebeske radosti, nama se na Zemlji vraćaju kao 835
odjek veličanstvene riječi samoga Krista: “Uzlazim svome Ocu i vašemu
Ocu, svome Bogu i vašemu Bogu.” (Ivan 20,17) Nebeska i zemaljska obi-
telj jedno su. Za nas je naš Gospodin uzašao i za nas On živi. “Odatle slije-
di da može zauvijek spasavati one koji po njemu dolaze k Bogu, jer uvijek
živi da posreduje za njih.” (Hebrejima 7,25)
675
Kazalo
Predgovor..................................................................................................1
1. “Bog je s nama” ...................................................................................3
2. Izabrani narod.....................................................................................10
3. “Kada dođe punina vremena”.............................................................14
4. “Jer vam se danas rodi Spas” .............................................................19
5. Posvećenje .........................................................................................24
6. “Vidjesmo gdje izlazi njegova zvijezda”............................................30
7. Kao dijete ...........................................................................................37
8. Posjet u vrijeme Pashe .......................................................................43
9. Dani borbe .........................................................................................50
10. Glas u pustinji ..................................................................................57
11. Krštenje ............................................................................................68
12. Kušanje ............................................................................................73
13. Pobjeda ............................................................................................83
14. “Našli smo Mesiju” . ........................................................................89
15. Na svadbenoj svečanosti ..................................................................99
16. U svom Hramu . .............................................................................108
17. Nikodem ........................................................................................ 118
18. “On mora rasti” ..............................................................................126
19. Na Jakovljevu zdencu ....................................................................130
20. “Ako ne vidite čudesne znakove” ..................................................140
21. Bethesda i Veliko vijeće . ...............................................................144
22. Ivanovo utamničenje i smrt . ..........................................................157
676
23. “Blizu je kraljevstvo Božje”...........................................................168
24. “Nije li ovo sin Josipov?” ..............................................................173
25. Poziv na obali mora .......................................................................180
26. U Kafarnaumu . ..............................................................................186
27. “Ako hoćeš, možeš me ozdraviti” . ................................................195
28. Levije — Matej...............................................................................205
29. Subota ............................................................................................213
30. “I on postavi Dvanaestoricu” .........................................................221
31. Govor na Gori ................................................................................228
32. Rimski kapetan ..............................................................................243
33. Tko su braća moja? ........................................................................248
34. Poziv ..............................................................................................255
35. “Utišaj se, umukni” . ......................................................................260
36. Dodir vjere .....................................................................................268
37. Prvi evanđelisti ..............................................................................272
38. “Dođite... te se malo odmorite” .....................................................281
39. “Podajte im vi jesti” .......................................................................286
40. Noć na jezeru .................................................................................293
41. Prekretnica u Galileji .....................................................................299
42. Predaja ........................................................................................... 311
43. Srušene ograde ...............................................................................315
44. Pravi znak ......................................................................................320
45. U sjenci križa .................................................................................326
46. Isusovo preobraženje .....................................................................335
47. Služba ............................................................................................340
48. Tko je najveći? ...............................................................................345
49. Na Blagdan sjenica ........................................................................355
50. Među zamkama . ............................................................................362
51. “Svjetlo svijeta” .............................................................................370
52. Božanski Pastir ..............................................................................382
53. Posljednje putovanje iz Galileje ....................................................388
54. Milostivi Samarijanac ....................................................................397
55. Kraljevstvo Božje ne dolazi vidljivo...............................................403
677
56. Blagoslivljanje djece . ....................................................................408
57. “Jedno ti nedostaje” .......................................................................413
58. “Lazare, iziđi!” . .............................................................................418
59. Zavjera svećenika ..........................................................................429
60. Zakon novoga kraljevstva ..............................................................434
61. Zakej ..............................................................................................439
62. Gozba u Šimunovoj kući ...............................................................444
63. “Blagoslovljen koji dolazi —Kralj”................................................455
64. Osuđeni narod ................................................................................464
65. Ponovno očišćenje Hrama .............................................................471
66. Sukob .............................................................................................482
67. Isus kori farizeje . ...........................................................................490
68. U predvorju ....................................................................................500
69. Na Maslinskoj gori ........................................................................506
70. “Jednomu od ove moje najmanje braće”........................................515
71. Sluga slugama ................................................................................520
72. “Na moju uspomenu” . ...................................................................528
73. “Neka se ne uznemiruje vaše srce”.................................................536
74. Getsemani ......................................................................................552
75. Pred Anom i Kaifom ......................................................................562
76. Juda ................................................................................................576
77. U Pilatovoj sudnici ........................................................................583
78. Golgota ..........................................................................................599
79. “Svršeno je!” . ................................................................................613
80. U Josipovom grobu ........................................................................620
81. “Uskrsnuo je kako je rekao” ..........................................................630
82. “Zašto plačeš?” ..............................................................................636
83. Put u Emaus ...................................................................................641
84. “Mir vama!” ...................................................................................646
85. Još jednom kraj mora .....................................................................652
86. “Idite i učinite sve narode učenicima mojim”.................................659
87. “Svome Ocu i vašemu Ocu” ..........................................................670
678