novi

Časopis za odgoj i obrazovanje

god. VIII, br. 30, Sarajevo, 14. džumade-l-uhra 1428. h.g. / 29. juni 2007.

†uallim SADRÆAJ

Senada Hasanbašić
Izdavač
Udruženje ilmijje Islamske zajednice u BiH UVODNIK............................................................................................... 2

Za Izdavača
Muharem Hasanbegović PUTOKAZI
Glavni urednik Dr. Hilmo Neimarlija: NEZAVRŠENA PRESUDA .......................... 4
Dževad Hodžić
Izvršni urednik
Senada Hasanbašić TEMA BROJA
Redakcija: Dr. Smail Čekić: GENOCID NAD BOŠNJACIMA SREBRENICE;
dr. Ismet Bušatlić, dr. Fuad Sedić, mr. Zehra Alispahić, SIGURNE ZONE UN-a , jula 1995. .................................. 10
Almedina Ćelebić, mr. Ahmet Alibašić, mr. Nedžad Grabus,
mr. Ferid Dautović Muharem Omerdić: SUDBINA IMAMA U PROTEKLOM RATU U
Savjet časopisa: BOSNI I HERCEGOVINI......................................... ........... 19
dr. Enes Karić, dr. Hilmo Neimarlija, dr. Dževdeta Ajanović,
dr. Fikret Karčić, dr. Edina Vejo, dr. Safet Halilović, dr. Enes Dr. Rasim Muratović: OSNOVNE SLIČNOSTI I RAZLIKE
Pelidija, Ševko Omerbašić, Husein Kavazović, mr. Muharem IZMEĐU HOLOKAUSTA NAD JEVREJIMA I GENOCIDA
Omerdić, Seid Smajkić, Hasan Makić, Ishak Alešević NAD BOŠNJACIMA............................................................. 23
Sekretar Redakcije
Amir Zimić
Mirsad Tokača: LAHKOĆA ILI UMIJEĆE ZABORAVLJANJA
(ARS OBLIVIONALIS)................................................................ 30
Lektura
Isnam Taljić Dr. Ismet Dizdarević: KRIVICA ZA GENOCID I KAJANJE....... 34
Prijevodi rezimea Dr. Alma Bravo-Mehmedbašić: ZNAČAJ SVEOBUHVATNE
Subhi Wassim Tadefi (arapski) POMOĆI ONIMA KOJI SU PREŽIVJELI RATNU
Amra Kaljanac (engleski)
TORTURU .................................................................................... 40
Korektura
Amir Zimić Dr. Fahira Fejzić-Čengić: ESEJ O MEMORIJALNOJ
Tehničko uređenje i naslovna strana
SREBRENICI.................................................................................. 45
Senada Hasanbašić
Dr. Fikret Karčić: IZUČAVANJE GENOCIDA NA PRAVNOM
Fotografija na naslovnoj strani FAKULTETU U SARAJEVU ...................................................... 54
Tarik Samarah
Hajrudin Mešić: GENOCID U UDŽBENICIMA HISTORIJE . .. 55
Štampa:
BEMUST Meho Šljivo: RETORIKA I MANIPULACIJA . .............................. 60
Tiraž:
2.300
MUALLIMOV ESEJ
Adresa: Sarači 77, 71000 Sarajevo,
Telefon: ++387 (33) 236-391; Fax:++387 (33) 236-002;
Zehra Alispahić: MUALLIM U RS-u I KULTURA PODNOŠENJA 66
www.rijaset.ba
Samedin Kadić: KAKVA (NE)TREBA BITI KNJIŽEVNOST O
nmuallim@rijaset.ba
muallim@bih.net.ba GENOCIDU . ................................................................................. 68
Uplate: Nirha Efendić: U SUSRET SJEĆANJU . ........................................... 72
U KM na žiro-račun: 1602005500015065 kod Vakufske banke
DD Sarajevo uz naznaku ”za Novi MUALLIM”.
Uplate iz inostranstva mogu se slati na devizne račune Vakufske banke: u Austriji kod bank MUALLIMOVA PROZA
fuer Arbeit und Wirtschaft AG/BAWAG/Wien na broj: ATS (Austrian shillings) no 00118-005-
376, USD (American dollars) no 00151-082-106, DEM (German marks) no 00151-082- Isnam Taljić: SAMO SE VARAKAM NAGAĐAJUĆI KOJI SMO ŽIVI,
823. SWIFT Code je: VAKUBA 22. • U NJEMAČKOJ kod DEUTSCHE BANK AG FRANKFURT/M A KOJI NISMO ŽIVI............................................................................ 76
na broj: DEM (German marks) no 936 53 47, USD (American dollars) no 936 53 47. SWIFT
Code je: VAKUBA 22. •U ©VICARSKOJ kod UNION BANK OF SWITZERLAND ZÜRICH na
broj: CHF (Swis francs) no 60.291.05 E SWIFT Code je: VAKUBA 22. • Za sve uplate staviti
naznaku: ”za Novi MUALLIM”. PREGLED............................................................................................... 81

ČASOPIS IZLAZI TROMJESEČNO

Rukopisi, fotosi i diskete se ne vraćaju!
 † PUTOKAZI
† UVODNIK
Njima dajem u kući svojoj i među zidovima
svojim mjesto i ime…Ime vječno dajem im, koje se
nikada ne zatre. Izaija, 56:5
Bosna i Hercegovina jeste zemlja u kojoj
je počinjen genocid. Proći će, čini nam se, još
vremena dok mi, građani te zemlje, budemo
svjesni kolika se tuga i nesreća izlila na prostoru
u kojem živimo. Proći će još vremena dok
budemo smogli snage da se sa posljedicama i
težinom zala koja su nas pogodila budemo znali
nositi.
Više od decenije je prošlo, a mjesta na
kojima su se dogodila najveća stradanja još uvijek
nisu «obilježena», izuzev u srcima i sjećanju
onih kojih se ova stradanja lično tiču. Kratko
je ovo uvodno obraćanje za spomen Srebrenici,
Kozarcu, Sarajevu, Ahmićima, Vitezu, Žepču,
Sanskom Mostu, Mostaru, Stocu... Lakše bi
bilo nabrojati mjesta u Bosni i Hercegovini u
kojem nije pala nevina žrtva... Ali, naši susreti s
Istinom, možda nam oni daruju izlaz!? Drugog
puta nema. Ako uzmemo u obzir zakone i brigu
države, onda će nam se bojazan onih koji su
preživjeli činiti opravdanom: Sjećanje na žrtve
genocida moglo bi trajati samo dok oni budu
na njima istrajavali i dok nas svojim životima
na tu bolnu istinu budu podsjećali. Stratišta
i koncentracioni logori iz nedavne prošlosti,
morali bi imati dostojna obilježja, ali nemaju
zbog nesređenih i kompliciranih zakonskih
i političkih pitanja, te na tim mjestima danas,
niču zdanja različitih namjena ili se otvaraju
rudnici, a da se žrtvama ne uvaži pravo na
Pravdu. U tom kontekstu tvrdimo da će školske
zgrade, koje su jednom «poslužile» kao mjesta
za stratišta, morati postati mjesta na kojima će
se nedvojbeno učiti Istina.
Međunarodni sud pravde u Hagu
potvrdio je genocid, počinjen 1995. godine
za područje Srebrenice. Spomen obilježje i
mezarje u Potočarima tek je 25. juna 2007., i
to proglasom Visokog predstavnika EU, dobio
pravo da se o njemu skrbi država Bosna i
Hercegovina. Osporavanja i poteškoće s kojima
se susreću oni koji brinu o Memorijalnom centru
 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
u Potočarima predstavljaju svakodnevnicu,
iako primarna svrha Centra jeste apel da se
više nikome i nikada ne ponovi takva golgota.
A zlo se ponavlja, kad se na njega zaboravi..
Stoga je podsjećanje neophodno. No, kako
ga u kontinuitetu osigurati? Na brojne slične
poteškoće nailazili su i drugi progonjeni narodi,
ali nam se čini da ih one nisu pokolebale u
nastojanjima i borbi za Pravdu i sjećanje. Sjetimo
se Aušvica i poteškoća; od osporavanja broja
žrtava, negiranja njihovih prava, do podizanja
inat-religijskih simbola i zgrada kojima nije
mjesto u neposrednoj blizini logora. i ne samo
u logoru Aušvic… Poteškoće su nailazili i u
borbi za istinu o stradanju Jevreja u Bosni i
Hercegovini, Hrvatskoj, Poljskoj i td. Nažalost,
jedan narod je već prošao ovakav put borbe za
istinu i Pravdu. Put koji je pred nama mogao bi
biti i teži. No, od njega se ,jednostavno, ne smije
odustati, a iskustva drugih, ako ih budemo znali
koristiti, taj put mogu olakšati.
Velika odgovornost, kada je riječ o
učenju Istine o nama samima i našoj nedavnoj
prošlosti leži na onima koji će podučavati
buduće naraštaje. Ministarstva obrazovanja,
ali i svi oni koji se bave odgojno-obrazovnim
procesom, morat će naći načina da se mladima
na odgovarajući način predstavi ono što se
događalo u Bosni i Hercegovini u ratu između
1992 i 1995. godine. Istina o nedavnoj prošlosti
treba naći svoje mjesto u odgojno-obrazovnom
sistemu. Iako takvom uređenju moraju pret-
hoditi politička volja i zakonski okviri, zasigurno,
najvažniju kariku u lancu – zakon-škola-mladi
– čine nastavnici te ispravno educiranje kadra
za nastavu o genocidu i zločinima protiv
čovječnosti.
Redakcija Novog Muallima odlučila je
ovaj broj posvetiti temi genocida, u spomen
njegovim žrtvama. Drugi naš važan razlog bila
je namjera da odgojno-obrazovnom kadru u
školama i mektebima ponudimo izbor tekstova
koji im može biti od pomoći. Redakcija se
zahvaljuje svima onima koji su se odazvali
svojim učešćem u ovom broju.
Senada HASANBAŠIĆ
†
† PUTOKAZI
NEZAVRŠENA
PRESUDA
Dr. Hilmo NEIMARLIJA
M
eđunarodni sud pravde u Haagu je,
u tužbi Bosne i Hercegovine protiv
Srbije i Crne Gore, potvrdio izvršenje
genocida u Srebrenici i masovnih ratnih zločina i
zločina protiv čovječnosti u drugim područjima
Bosne i Hercegovine, ali je presudio da Srbija
i Crna Gora nisu počinilac niti saučesnik u
izvršenju genocida, već da je Srbija odgovorna
za nesprječavanje genocida i za nekažnjavanje
počinilaca.
Ova presuda, ovakva kakava jest,
nekonzistentna je, kompromisna i nepotpuna.
U mjeri u kojoj je pravno nepotpuna sudska
presuda, ona je politička odluka i utoliko
nepravedna i podložna različitim tumačenjima
i intrumentalizacijama.
Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju
zločina genocida odobrena je i predložena za
ratifikaciju na zasjedanju Generalne skupštine
Ujedinjenih nacija 9. decembra 1948. godine.
Sa tog zasjedanja Generalne skupštine ostala je
zapamćena izjava predstavnika Australije da je
genocid tako zao čin da su čak i divljaci i zvijeri
nesposobni počiniti ga. Izjava predstavnika
 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
Australije bila je, ustvari, sugestivna ilustracija
za glavni argument u raspravama o genocidu u
Ujedninjenim nacijama, argument da je genocid
u bitnom zločin države. Taj argument je zadržao
suštinsku važnost u svim kasnijim utvrđivanjima
uloge države i državnih institucija kao aparata
vlasti u provođenju genocida.
U Izvještaju o banalnosti zla, glasovitom
svjedočanstvu o suđenju Eichmannu, Hannah
Arendt citirala je Davida Rousseta, francuskog
pisca i bivšeg zatvorenika koncentracionog
logora Buhenvald: „Uspjeh esseovaca traži da
izmučena žrtva dopusti da je se bez protivljenja
vodi na vješala, da se odrekne otpora i da se
do te mjere preda da izgubi vlastiti identitet. A
to se nije događalo bez razloga. Niti uzalud, a
niti iz pukog sadizma, essesovci nisu insistirali
na toj pokornosti. Oni znaju da je sistem koji
svoju žrtvu uništava i prije nego što je izvede
na gubilište neusporedivo primjereniji od bilo
kojeg drugog da se pomoću njega potlači čitav
jedan narod i da ga se drži u ropstvu. Nema ničeg
strašnijeg od tih procesija ljudskih bića, koja idu
u smrt poput lutaka s pokrenutim udovima“.
Da je mogla vidjeti snimak ubijanja bošnjačkih

mladića i dječaka koje su počinili pripadnici
Škorpiona, Hannah Arendt zacijelo bi kazala da
je to ono strašno od čega nema ništa strašnije.
Ali, što bi rekla na presudu Međunarodnog
suda pravde da se čin Škorpiona ne smatra
djelom države Srbije, čiji su oni organ, jer se bez
dokaza uzelo da ih je država Srbija stavila na
raspolaganje nekom drugom organu vlasti?
Dvije i po godine prije snimljenog
zločina Škorpiona, a nakon masovnih zločina u
Bijeljini, Brčkom, Prijedoru, Sarajevu, svuda po
Parizu bili su posteri koji su prikazivali zajedno
Hitlera i Miloševića. Evropski intelektualci,
koji su bili razočarani nespremnošću svijeta
da reagira protiv zločina, govorili su tada o
ponovnom vraćanju zasićene Evrope, onoga što
je tridesetih godina dvadesetog stoljeća nazvano
minhenskim mentalitetom, mentalitetom
popuštanja i kompromisa sa zlom. Mi, koji
smo živjeli užas i stradanja nevinih ljudi koje
se ubijalo zato što su druge vjere, etničke
pripadnosti i političke opcije, tada smo govorili
o izdaji Evrope u Bosni, o uništavanju evropske
ideje u opkoljenom, multikulturalnom i
multietničkom Sarajevu. I ustrajavali smo u
egzistencijalnoj razapetosti između identiteta
žrtava i pripadnosti Evropi, koje se nismo željeli,
niti mogli odreći. Bilo je to vrijeme kad je svijet
gledao kretanje vojski iz Srbije preko Drine i kad
je zatvarao oči pred njihovim zločinima i kad su
oficijelne vlasti Bosne i Hercegovine podnijele
tužbu Međunarodnom sudu pravde.
U silini želje za istinom i potrebe za
pravdom, čekali smo presudu suda pravde koji
predstavlja Ujedinjene nacije, koji predstavlja
čitav svijet. A svijet i pravda za nas su ostali,
usprkos svemu, u najtješnjem odnosu. Stara
latinska izreka kaže: „Neka bude pravda, pa
makar propao svijet“ („Fiat iustitia, pereat
mundu“).
Mi smo očekivali presudu vjerujući da
svijet ne može opstati bez pravde, da će svijet
propasti ako pravda ne bude izvršena. I zato je
oglašavanje presude za većinu nas bilo teško
podnosivi udar na svijest i osjećanja, na memoriju
i samopoštovanje. Presuda je u trenutku svela
novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
PUTOKAZI †
egzistenciju svakoga od nas na razapetost izm-
eđu identiteta žrtve i pripadnosti čovječanstvu.
Kao što su se u vrijeme agresije počele razilaziti
i sukobljavati naše pripadnosti zemlji, tradiciji
i Evropi, tako su se sada odjednom razišla naša
osjećanja pripadnosti nacionalnoj zajednici i
pripadnosti čovječanstvu. Umjesto zadovoljenja
ljudske žeđi i gladi za istinom i pravdom,
umjesto smirenja, dobili smo razočarenje,
gorčinu i muku od vulgarizacije istine i
pravde. Evropski intelektualci, koji su osudili
presudu kao susprezanje istine i neizvršavanje
pravde, našli su u njezinoj nekonzistentnosti i
nepotpunosti kompromis svijeta sa radikalnom
Srbijom, podlijeganje mlakoga svijeta strahu
od vajmarskog sindroma i mogućnosti javljanja
novih Miloševića u Srbiji.
Presuda Međunarodnog suda u Haagu
nije opovrgla istinu, ali nije ni potvrdila istinu
u njezinoj cjelovitoj evidentnosti. Utvrđujući
zločin genocida i druge teške zločine, koje
nikad i nigdje nisu mogli pripremiti i počiniti
pojedinci bez moći države, presuda nije izvršila
pravdu kao zadovoljenje prava žrtava. U isti
mah, ona nije ni doprinos budućem vršenju
pravde i sprječavanju zločina, jer ne sadrži
poruke obeshrabrenja za potencijalne počinioce
genocida i drugih masovnih zločina. Upravo
tome suprotno. Kao presuda sa nespornim
udjelom političkog smisla, ona upućuje na
razumijevanje u primarnom horizontu politike
kao faktičkih odnosa moći. U vremenu kad
ravnoteža straha od upotrebe atomskog
naoružanja sprječava velike sile svijeta da se
upuštaju u međusobne sukobe, toleriraju se i
politički rješavaju nasilja velikih naroda nad
malim narodima, sukobi među malim narodima
i nasilja malih naroda nad još manjim narodima.
A prepuštanje nasilja, zločina i kazne politici
uopće znači njihovo podvrgavanje bojama
u kojima se miješaju svijetlo i tamno i gdje
ništa nije konačno. Konačno političko rješenje
značilo bi ostvarenje politike, njezin kraj i kraj
vršenja moći.
Kao presuda koja nije ostvarenje pravde,
niti u jednakosti prava, niti u jednakovrijednosti
zločina i sankcije, presuda Međunarodnog

† PUTOKAZI
suda pravde zahtijeva političko utvrđivanje
i institunacionaliziranje njezinog pravnog
nedostatka.
„Pravda je prva vrlina društvenih
ustanova, kao što je istina prva vrlina misaonih
sistema.“ Tako tvrdi John Rawls u glasovitoj
Teoriji pravde. Riječ je, dakle, o našoj svijesti i
našoj praksi, o našoj sposobnosti predočavanja.
Vrlinu našeg mišljenja iskazat će jasni pojmovi o
odgovornosti i krivici za genocid u Srebrenici i
zločine u Prijedoru, Brčkom, Bijeljini, Sarajevu,
Zvorniku. Kao što nije istina da su te zločine
pripremili i počinili pojedinci, nije istina ni
da ih je počinio srpski narod, i ta laž odgovara
samo zločincima, njihovim pomagačima i
istomišljenicima.
 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
U danima pred obznanjivanje pre-
sude, jedan je bošnjački političar govorio o
tužbi Bosne i Hercegovine kao njegovoj os-
obnoj odgovornosti i zasluzi i na tu priču nije
bilo nikakve reakcije. Sada je očigledno da
krivica policije Republike Srpske po presudi
Međunarodnog suda pravde traži sudsko sank-
cioniranje i da pokretanje tog postupka pret-
postavlja inicijative bosanskohercegovačkih
i bošnjačkih institucija. A sposobnost našeg
predočavanja zločina koji su nad nama izvršeni,
našeg oživljavanja ključnih iskustava koja sim-
bolizira ime Srebrenica, što je priključeno imen-
ima Auschwitz ili Hirošima, u nesrazmjeri je sa
našom sposobnošću zaboravljanja i previđanja.

INCOMPLETE VERDICT
Hilmo Neimarlija
International Court of Justice in Hague in a law
suit of Bosnia and Herzegovina against Serbia
and Montenegro, has confirmed the genocide
committed in Srebrenica and massive scale
of war crimes throughout the other parts of
Bosnia and Herzegovina, but it declared Serbia
and Montenegro not guilty for committing and
collaborating in these crimes and has issued
the verdict by which Serbia is responsible only
for not preventing the genocide and for not
punishing the war criminals.
This verdict as such is inconsistent, compromis-
ing and incomplete.
The verdict of the International Court of Justice
in Hague has neither denied the truth nor does
it confirm it in its full capacity. By confirming
that the genocide and other heavy war crimes
have been committed, crimes that have nev-
er and nowhere been carried out by the indi-
viduals without the support of a state powers,
the verdict does not satisfy neither justice nor
the rights of the victims of these crimes. It is
not true that Serbian people committed these
crimes, but neither is it true to say that individ-
uals planed and carried out those crimes, these
lies are invented only to suit the criminals, their
collaborators and supporters.
As a verdict that does not represent the satisfac-
tion of justice neither in equality of rights nor
in balance of a crime and a punishment for it,
the verdict of the International Court of Justice
in Hague demands a reconsideration in a politi-
cal sense and the institutionalization of its legal
drawbacks.
novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
PUTOKAZI †
ϞϤΘϜϤϟ΍ ήϴϏ ΔϤϜΤϤϟ΍ ϢϜΣ
ΎϴϟέΎϤϴϴϧ Ϯ˰ϤϠϴΣ
ϯϮϋΩ ϲϓ ΕΪϛ΃ Ϊϗ ϱΎϫϻ ϲϓ ΔϴϟϭΪϟ΍ ϝΪόϟ΍ ΔϤϜΤϣ ϥ·
ΏΎϜΗέ΍ ΩϮγϷ΍ ϞΒΠϟ΍ϭ ΎϴΑήλ Ϊο ϚγήϬϟ΍ϭ ΔϨγϮΒϟ΍
ΏΎϜΗέ΍ϭ ΎδΘϴϨϳήΒϳήγ ϲϓ ΔϴϋΎϤΠϟ΍ ΓΩΎΑϹ΍ ΔϤϳήΟ
ϖσΎϨϣ ϲϓ ΔϴϧΎδϧϹ΍ Ϊο Ϣ΋΍ήΟϭ ΔϴϋΎϤΟ ΏήΣ Ϣ΋΍ήΟ
ϥ΄Α ΖϤϜΣ ΔϤϜΤϤϟ΍ ϦϜϟ .ϚγήϬϟ΍ϭ ΔϨγϮΒϟ΍ Ϧϣ ϯήΧ΃
ΓΩΎΑϹ΍ ΔϤϳήΟ ΎΒϜΗήΗ Ϣϟ ΩϮγϷ΍ ϞΒΠϟ΍ϭ ΎϴΑήλ
Ϧϋ ΔϟϭΆδϣ ΎϴΑήλ ϥ΃ϭ ˬΎϬϴϓ ΎϛέΎθΗ ϭ΃ ΔϴϋΎϤΠϟ΍
ΔΒϗΎόϣ ϡΪϋ Ϧϋϭ ΔϴϋΎϤΠϟ΍ ΓΩΎΑϹ΍ ΙϭΪΣ ϊϨϣ ϡΪϋ
ϢϜΣ ϪΘϘϴϘΣ ϲϓ ϢϜΤϟ΍ ΍άϫ ϥΈϓ ΍άϟ .Ϣ΋΍ήΠϟ΍ ϲΒϜΗήϣ
.ϚγΎϤΘϣ ήϴϏϭ ϲϔϟ΂Ηϭ κϗΎϧ
ΔϘϴϘΤϟ΍ ξϘϨϳ Ϣϟ ϱΎϫϻ ϲϓ ΔϴϟϭΪϟ΍ ΔϤϜΤϤϟ΍ ϢϜΣ ϥ·
ΔϤϳήΟ ΙϭΪΣ ϩΪϴϛ΄ΘΑ ϢϜΤϟ΍ ΍άϫ ϥ· .ϞϣΎϜϟΎΑ ΎϬΘΒΜϳ Ϣϟϭ
ϻ ϲΘϟ΍ ϯήΧϷ΍ ΓήϴΒϜϟ΍ Ϣ΋΍ήΠϟ΍ϭ ΔϴϋΎϤΠϟ΍ ΓΩΎΑϹ΍
Ϣϟ ˬΔϟϭΪϟ΍ ΓΪϋΎδϣ ϥϭΩ ΎϫάϔϨϳϭ ΎϬϟ ˷Ϊόϳ ϥ΃ Ωήϔϟ ϦϜϤϳ
Ω΍Ϊϋ· ϥ΃ ΎϤϛϭ .ΔϴΤπϟ΍ ϕϮϘΣ ϲοήΗ ϲΘϟ΍ Δϟ΍Ϊόϟ΍ ϢϘϳ
ϪϧΈϓ ˬΔϘϴϘΤϠϟ ˳ϑΎϨϣ ήϣ΃ ΎϬϟ ϢϫάϴϔϨΗϭ Ϣ΋΍ήΠϟ΍ ϚϠΘϟ Ω΍ήϓ΃
ΐϜΗέ΍ ϱάϟ΍ Ϯϫ ϲΑήμϟ΍ ΐόθϟ΍ ϥ΃ ϲϘϴϘΤϟ΍ ήϴϏ Ϧϣ
ϦϴϣήΠϤϟ΍ ϻ· ϲοήϳ ϻ ΏάϜϟ΍ ΍άϫϭ ˬϢ΋΍ήΠϟ΍ ϚϠΗ
.ϱ΃ήϟ΍ ϲϓ ϢϬϴϠΛΎϤϣϭ ϢϬϴϧϭΎόϣϭ ϢϬδϔϧ΃
ϲϓ ϱϭΎδΘϟ΍ ϲϓ ϻ Δϟ΍Ϊόϟ΍ ϖϘΤϳ ϻ ϢϜΤϟ΍ ΍άϫ ϥ΃ ΎϤΑϭ
ˬΔΑϮϘόϟ΍ϭ ΔϤϳήΠϟ΍ ϢϴϴϘΗ ϲϓ ϱϭΎδΘϟ΍ ϲϓ ϻϭ ϕϮϘΤϟ΍
΍ΪϳΪΤΗ ΐϠτΘϳ ΍άϫ ΔϴϟϭΪϟ΍ ϝΪόϟ΍ ΔϤϜΤϣ ϢϜΣ ϥΈϓ
.ΔϴϧϮϧΎϘϟ΍ Ϫμϗ΍Ϯϧ ϊϣ ΎϴδγΆϣ ϼϣΎόΗϭ ΎϴγΎϴγ
1

Srebrenica - Potočari, Spomen obilježje i mezarje
† TEMA BROJA
GENOCID NAD
BOŠNJACIMA
SREBRENICE; SIGURNE
ZONE UN-a, JULA 1995.
Dr. Smail ČEKIĆ
Z a vrijeme agresije na Republiku
Bosnu i Hercegovinu (1991.-1995.),
pored zločina protiv mira i sigurnosti
čovječanstva, na okupiranim područjima i op-
sjednutim gradovima izvršeni su brojni zločini
nad civilnim stanovništvom, uključujući i geno-
cid nad Bošnjacima.
O tim zločinima, posebno u dolinama
rijeka Drina, Neretva, Sana i Lašva te u Bosan-
skoj posavini, pored brojnih dokumenata, po-
dataka, izjava, informacija, saznanja i drugih
dokaza, svjedoči i veliki broj likvidiranih i pro-
tjeranih žrtava.
Velikosrpski agresor je u i oko Srebrenice
jula 1995., uz učešće srpskih kolaboracioni-
stičkih oružanih formacija iz Bosne i
Hercegovine, u toku jedne sedmice likvidirao
i zatrpao u masovne grobnice na hiljade
zarobljenih Bošnjaka; na stotine živih zakopao;
muškarce, žene i dječake sakatio i klao; djecu
ubijao pred očima majki; natjerao djeda da
pojede džigericu svoga unuka; silovao žene i
10 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
djevojke; deportirao oko 30.000 ljudi, uglavnom
žene i djecu, priredio scene dostojne Danteovog
Pakla. O tome postoje brojni dokazi, među
kojima i masovne grobnice, koje je pokrila trava,
a zvijeri raznijele kosti. To su, prema ICTY-
u “scene iz pakla, napisane na najmračnijim
stranicama ljudske historije”.
“SIGURNA ZONA”
Podrinje je u cjelini (Bijeljina, Zvornik,
Bratunac, Srebrenica, Vlasenica, Rogatica,
Višegrad, Goražde, Čajniče i Foča) imalo
apsolutnu većinu bošnjačkog stanovništva. To
je područje od “ogromne strateške važnosti» za
velikosrpsku ideologiju, politiku i praksu.
Stoga je, u skladu sa formiranjem “velike
Srbije”, etnički čiste srpske države, “eliminiranje
rijeke Drine kao granice između srpskih država”
jedan od strateških ciljeva srpskog naroda. U
skladu sa srpskim velikodržavnim projektom
bio je i plan “da će na području 50 km od rijeke
Drine sve biti srpsko, čisto srpsko”.

Početkom 1993. “Vojska Republike
Srpske” je, zajedno sa regularnim snagama Vojske
Jugoslavije, u ofanzivi zauzela Kamenicu, Cersku
i Konjević-Polje i smanjila veličinu srebreničke
enklave sa 900 na oko 150 km2. Bošnjaci s
obližnjih područja slili su se u grad Srebrenicu
i njenu bližu okolinu, čime je broj stanovnika
porastao na oko 60.000 ljudi. Napuštanjem
90% sela, izgubljena je svaka mogućnost
prehrane, a grad Srebrenica morao je primiti na
desetine hiljada novih stanovnika. Nakon toga,
komandant Zaštitnih snaga Ujedinjenih nacija
(u daljem tekstu: UNPROFOR) general Philippe
Marillon posjetio je u martu Srebrenicu, uvjerio
se u užasne uslove opsade (bez tekuće vode,
struje, hrane, lijekova i drugih životnih potreba,
koje su uskraćivale velikosrpske snage) i izjavio
da su stanovnici pod zaštitom Ujedinjenih
nacija i da ih neće napustiti.
Savjet sigurnosti Ujedinjenih nacija je,
16. aprila 1993., pozivajući se na Poglavlje VII.
Povelje Ujedinjenih nacija, donio Rezoluciju (br.
819) kojom je proglasio da “sve strane i ostali
postupaju prema Srebrenici i njenoj okolini kao
prema ‘sigurnoj zoni’ koja mora biti pošteđena
svakog oružanog napada ili bilo kojeg nepri-
jateljskog čina”. Tim je dokumentom postavljen
zahtjev da se “odmah prekinu svi oružani na-
padi... na Srebrenicu i trenutno povlačenje iz
područja oko Srebrenice”.
Generalni sekretar UN-a Boutros Ghali
je, poslije usvajanja Rezolucije 819 (1993.), ko-
mandantu UNPROFOR-a generalu Valgrenu
poslao direktivu kojom ga je obavijestio da, po
njegovom mišljenju, Rezolucija “ne podrazumi-
jeva obavezu vojnog angažiranja UNPROFOR-
a u zaštiti sigurne zone”. Ta direktiva je bila u
suprotnosti sa Rezolucijom 819, u kojoj ni na
jednom mjestu ne spominje da ona “ne podra-
zumijeva obavezu vojnog angažiranja UNPRO-
FOR-a u zaštiti sigurne zone”. Međutim, sa tom
direktivom nisu bile upoznate sve članice Savje-
ta sigurnosti. To je od Rezolucije o sigurnoj zoni
načinilo najobičniju farsu. Uloga UNPROFOR-
a je protumačena i usmjerena na pružanje hu-
manitarne pomoći, i to uz pristanak izvršilaca
agresije, genocida i drugih oblika zločina. Stoga
novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
TEMA BROJA †
je Rezolucija Savjeta sigurnosti 819 (1993.), kao
i brojne druge, bila potpuna prijevara od prvog
dana. Pa, ipak, general Valgren, komandant
UPROFOR-a, suprotno Rezoluciji 819 Savjeta
sigurnosti UN-a, proglasio je potpunu demili-
tarizaciju grada (a ne enklave) i prisilio generala
Sefera Halilovića da, 18. aprila 1993., sa Ratkom
Mladićem potpiše Sporazum o demilitarizaciji
Srebrenice, odnosno sporazum o kapitulaci-
ji. Taj sporazum zahtijevao je razoružavanje
Bošnjaka.
I pored toga što je Srebrenica proglašena
“sigurnom zonom” Ujedinjenih nacija, svo vri-
jeme do zauzimanja toga kraja u julu 1995. pro-
tiv tamošnjeg, potpuno izoliranog bošnjačkog
stanovništva, vođeni su specijalni oblici rata i
genocidnog uništenja, kao što su: uskraćivanje
vode, struje, ometanje i zabrana doturanja hu-
manitarne pomoći, lijekova, energenata i svega
što je, u biološko-egzistencijalnom smislu, neo-
phodno za preživljavanje.
Velikosrpski agresor je Bošnjacima u
kontinuitetu “zagorčavao život” i stalno bru-
talno kršio status “sigurne zone”, ispaljujući
granate na Srebrenicu, pri čemu su mnogi civili
ubijeni i ranjeni.
Radovan Karadžić, predsjednik
paradržavne i kolaboracionističke tvorevine Re-
publike Srpske, 8. marta 1995. je, “vrlo hitno”,
izdao “direktivu za dalja dejstva op. br. 7” Vojsci
Republike Srpske u vezi sa njenom dugoročnom
strategijom prema Srebrenici i Žepi, “sigurnim
zonama” Ujedinjenih nacija, a u cilju “defini-
tivnog oslobađanja Podrinja”, prema kojoj
je, između ostalog, trebalo “svakodnevnim
planskim i osmišljenim borbenim aktivnos-
tima stvoriti uslove totalne nesigurnosti,
nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg
opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi”.
U toj strategiji se konkretno navodi da “Vojska
Republike Srpske” treba “što prije izvršiti pot-
puno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe”.
Sredinom 1995. humanitarna situacija
za civile Bošnjake i vojno osoblje u enklavi post-
ala je, kao što je i bilo predviđeno Karadžićevom
11
† TEMA BROJA
direktivom od 8. marta 1995., bila katastrofalna.
Civili su umirali od gladi.
JULI 1995.
Početkom jula 1995. komanda Drinskog
korpusa poduzela je neposredne pripreme za
vojnu operaciju protiv “sigurne zone” Srebren-
ica. Operacija je nazvana “Krivaja ’95.”
Ofanziva Oružanih snaga “Repub-
like Srpske”, uz zajedničko djelovanje jedinica
iz Savezne Republike Jugoslavije te dobrovol-
jaca iz Rusije i Grčke, na Srebrenicu, “sigurnu
zonu” Ujedinjenih nacija, započela je 6. jula
1995. Bošnjaci su od UNPROFOR-a tražili da
im “vrati oružje, koje su predali kao dio spora-
zuma o demilitarizaciji od 1993.” Međutim, taj
zahtjev je odbijen s obrazloženjem kako je “UN-
PROFOR odgovoran za odbranu enklave, a ne
oni”.
Do večeri 9. jula, “Vojska Republike
Srpske” prodrla je četiri kilometra u dubinu en-
klave, zaustavivši se samo kilometar od grada
Srebrenice.
Radovan Karadžić je 9. jula (u ranim
večernjim satima), nakon što je završio razgov-
or o “dešavanjima” u Srebrenici sa Momčilom
Krajišnikom i Jovicom Stanišićem (iz Državne
bezbjednosti MUP-a Srbije), obznanio velikos-
rpske genocidne namjere o istrebljenju Bošnjaka.
U razgovoru sa Miroslavom Deronjićem i na
njegovo pitanje: “Šta vi, Miroslave, mislite ura-
diti sa tim stanovništvom dole?”, tj. u Srebrenici,
“sigurnoj zoni” Ujedinjenih nacija, Karadžić je,
pošto je Deronjić odgovorio kako ni u snu ne
može pretpostaviti “razvoj događaja prilikom
ulaska u Srebrenicu”, rekao: “Miroslave, to sve
treba pobiti... Sve što stignete”.
Ujutro 10. jula situacija u samoj Sre-
brenici bila je napeta. Srpske snage za aktivna
borbena djelovanja, “posebno oko Srebrenice”,
izvršavale su “borbene zadatke po planu”, pri
čemu su, pored ostalog, granatirale Srebrenicu
(centar grada bio je “pun naroda”), zatim bazu
Ujedinjenih nacija u sjevernom dijelu grada,
12 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
koja je bila puna izbjeglica, gdje je ranjeno
nekoliko ljudi, kao i bolnicu, gdje se sklonilo
2.000 civila, pri čemu je ubijeno šestero ljudi.
Stanovnici su preplavili ulice i počeli bježati
prema Potočarima, gdje se nalazila baza Ujedin-
jenih nacija. Pukovnik Karemans slao je hitne
zahtjeve, tražeći hitnu zračnu podršku NATO-
a. I pored stalnog pogoršanja situacije u “sig-
urnoj zoni” Ujedinjenih nacija, general Janvije
ni 10. jula nije odobrio upotrebu bliske zračne
podrške. Komandant Holandskog bataljona
je, u noći 10./11. jula 1995., na sastanku u Sre-
brenici, bošnjačko političko i vojno rukovodstvo
obavijestio kako je velikosrpskom agresoru dat
ultimatum da se povuče izvan “sigurne zone”
Ujedinjenih nacija te da se o ultimatumu mora
izjasniti do 06,00 sati 11. jula.
U slučaju da agresor ne prihvati ultima-
tum, uslijedit će zračni udari masovnog kara-
ktera po agresorskim ciljevima, “a prostor od
južnih prilaza gradu do Zelenog Jadra proglašen
je ‘zonom smrti’, u kojoj će biti gađano sve što
se kreće”. Sugerirao je Bošnjacima da “civilno
stanovništvo bude što dalje od linije sukoba” (od
“trenutne linije fronta i zauzeti skloništa u svo-
jim kućama”), a snagama odbrane preporučio
da napuste svoje položaje. Nakon toga, kom-
anda snaga odbrane Srebrenice donjela je od-
luku da obustavi planirani protunapad u ranim
jutarnjim satima, što je bilo tragično za odbranu
Enklave. Velikosrpske snage iskoristile su to i
nastavile napredovanje prema gradu.
“Vojska Republike Srpske” je, 11. jula
1995., zauzela Srebrenicu, “sigurnu zonu”
Ujedinjenih nacija. U 14,07 sati postavljena je
srpska zastava iznad pekare u južnom dijelu gra-
da. Oko 14,30 sati stanovništvo je, uključujući
i one koji su našli utočište u bazi čete «B»,
krenulo prema Potočarima. Do tada je više
zahtjeva za zračnu podršku odbijeno na raznim
nivoima u sistemu komandovanja Ujedinjenih
nacija. General Janvije se, uprkos formalnom
insistiranju da se prestane sa gađanjem civilnog
stanovništva i kršenjem “sigurne zone” UN-a,
“poštujući akcije” koje je general Mladić po-
duzimao “u području Srebrenice”, brinuo za
komoditet 30 “zarobljenih” holandskih oficira.

Holandski bataljon “nije ispalio ni jedan jedini
hitac u pravcu nadolazećih srpskih snaga”. U
16,20 sati “grad Srebrenicu su već preplavili
Srbi”. Oko 16,30 sati hiljade izbjeglica je bježalo
prema Potočarima. Kasno poslijepodne gener-
ali Ratko Mladić, Milenko Živanović, Radislav
Krstić i drugi oficiri Vojske Republike Srpske
“trijumfalno” su prošetali praznim ulicama
Srebrenice, a veliki broj (na hiljade) izbjeglica
kretao se prema Potočarima, očajnički tražeći
zaštitu od Holandskog bataljona. Na trgu u Sre-
brenici general Ratko Mladić je izjavio: “Evo
nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici.
Uoči još jednog praznika srpskog, poklanjamo
srpskom narodu ovaj grad. Napokon je došao
trenutak da se, poslije Bune protiv dahija, Tur-
cima osvetimo na ovom prostoru”. Karadžić
je lično (“radi marketinga”, “treba mu to radi
nekih stvari”) naredio da se u Srebrenici, pored
srpske, postavi i grčka zastava, čiji su pripadnici
(tj. Grci), pored Rusa i drugih, sudjelovali u na-
padu i zauzimanju Srebrenice.
Neposredno uoči i nakon zauzimanja
Srebrenice, “sigurne zone” Ujedinjenih nacija,
civilno stanovništvo je, u panici i općem haosu,
bježalo prema Potočarima, tražeći očekivanu
zaštitu i spas unutar i oko baze Ujedinjenih
nacija. Do večeri 11. jula 1995. u Potočarima
se okupilo između 20.000 i 25.000 izbjeglih,
većinom žena, djece, staraca i vojno nesposob-
nih muškaraca.
Nekoliko hiljada nahrupilo je u bazu
Ujedinjenih nacija, kroz ulaz koji im je otvo-
ren presijecanjem ograde, tražeći sklonište u
skladištima, dok su se ostali zadržali oko baze
– u halama fabrika i na poljima. Među ženama
i djecom bilo je i 1.000-2.000 muškaraca. Niko
od njih nije imao oružje.
Uslovi u Potočarima bili su užasni. Nije
bilo vode, hrane, ni lijekova, niti sanitarnih
čvorova, a julske vrućine bile su nesnosne. Situ-
acija je bila haotična. Gladni i žedni ljudi bili su
tijesno zbijeni, uspaničeni i prestravljeni. Snaj-
peristi su ih gađali i palili kuće, što je još više
povećavalo strah i paniku užasnutih ljudi.
novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
TEMA BROJA †
Tokom prijepodneva 12. jula 1995. u
Potočarima se, u pratnji visokih oficira Glavnog
štaba “Vojske Republike Srpske” i televizijskih
ekipa koje su ga snimale kako djeci dijeli
slatkiše, pojavio general Ratko Mladić, lažno
uvjeravajući okupljeni narod da im se neće ništa
dogoditi.
Srpske vojne i policijske snage,
uključujući i jedinice iz Srbije i “Republike
Srpske krajine”, 12. i 13. jula 1995., po krat-
kom postupku, na raznim mjestima oko baze
Ujedinjenih nacija u Potočarima, likvidirale su
brojne muškarce.
Teror je povećan u toku noći. Krici, za-
pomaganje, jauci, plotuni i drugi zastrašujući
zvuci čuli su se tokom cijele noći. Vojnici su
izvlačili i odvodili ljude iz mase.
Narednog dana, izutra 13. jula 1995.,
neke izbjeglice, koje su tražile vodu, naišle su
na hrpe tijela kod obližnjeg potoka, gdje se na-
lazila ogromna masa zaklanih ljudi (po nekim
svjedocima – više od 300), među kojima je bilo
i žena (“bili su sa odsječenim glavama i uopće
nisu imali glava na svojim vratovima”).
“Vojska Republike Srpske” je u toku 12.
i 13. jula 1995. organizirano i planski vršila de-
portaciju žena, djece i staraca iz Potočara pre-
ma Kladnju. Oko podne 12. jula 1995., prema
utvrđenom planu, brojni autobusi i kamioni,
uključujući i vozila iz Srbije, počeli su stizati u
Potočare, kako bi pokupili žene, djecu i starce.
Ukrcavanje u autobuse izvršeno je u
prisustvu i pod kontrolom pripadnika Vojske i
specijalnih jedinica policije “Republike Srpske”
i uz pomoć pripadnika Holandskog bataljona.
U Potočarima je 12. i 13. jula 1995.
najdramatičnije bilo sistematsko odvajanje
i razdvajanje muškaraca i dječaka od žena i
djece. Od jutra 12. jula velikosrpske snage su,
u prisustvu i po naređenju Ratka Mladića i uz
sudjelovanje policajaca sa psima, odabirale i
izdvajale muškarce i djecu od ostalih izbjeglica
i odvodile, pritvarale i držale ih na zasebnim
13
† TEMA BROJA
mjestima u i oko Potočara. Pri tome su, na jed-
noj strani, žene i djeca plakali i vrištali, posebno
djeca koja su gledala kako im odvode očeve, a na
drugoj se čuli jauci, urlanje, zapomaganje, puc-
nji. To je trajalo cijelu noć 12. jula 1995. Izdvo-
jene su odvodili na lokaciju ispred Fabrike cin-
ka i zatim ih, iste večeri, kamionima odvozili na
druga mjesta zatočenja. Kad su izbjeglice počeli
ukrcavati u autobuse, srpski vojnici i policajci
sistematski su izdvajali muškarce koji su se u
gužvi pokušavali ukrcati, oduzimajući im ličnu
imovinu (lične dokumente i dragocjenosti). Te
ljude odvodili su i u zgradu poznatu kao “Bijela
kuća” (u neposrednoj blizini baze Ujedinjenih
nacija), gdje su ih prisiljavali da prije ulaska os-
tave svoje stvari, uključujući novac i lične karte,
na velikoj hrpi ispred zgrade; te stvari su oduzi-
mane i kasnije spaljene. Svi izdvojeni muškarci
držani su u krajnje nepovoljnim i užasnim us-
lovima, pri čemu su neki zlostavljani i ubijeni.
Među njima je bilo dosta dječaka. Razdvajanje
je nastavljeno i za vrijeme ukrcavanja u vozila i
u toku deportacije.
Najveći broj odvojenih Bošnjaka u
Potočarima (više od 1.000), počevši od poslije-
podneva 12. i tokom cijelog 13. jula 1995., ukrca-
van je u zasebna vozila i iz Potočara odvezen
na druga mjesta zatočenja u Bratuncu, gdje su
dovođeni i zarobljenici iz zbjega (“kolone”), a
odatle odvođeni na mjesta likvidacije.
Potpuna deportacija civila Bošnjaka iz
Potočara završena je uvečer 13. jula 1995. do
20,00 sati. Tada su oficiri Holandskog bataljona
naredili izbjeglicama da napuste njihovu bazu.
Jedan broj stanovnika Srebrenice, “sigurne zone”
Ujedinjenih nacija (između 10.000 i 15.000),
bježeći iz enklave nakon zauzimanja Srebrenice,
okupio se uvečer 11. jula 1995. u Šušnjarima,
tražeći spas prema slobodnoj teritoriji. Oko
jedne trećine muškaraca bili su pripadnici 28.
divizije, a većina nije bila naoružana. Ostali su
bili civili, među kojima žene i djeca. Krenuli su
u zbjeg, u velikoj koloni «kroz šumu», u pravcu
Tuzle.
Velikosrpske snage su 12. jula nasta-
vile sa vojnom operacijom “po planu”. Vo-
14 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
jska i MUP “Republike Srpske” granatirali su
izbjegličku kolonu iz raznih pravaca. Artiljerija
je od samog polaska kolone djelovala sa više lo-
kaliteta, oruđima i borbenim sistemima velikih
kalibara. U 10,00 sati, nakon što je zbjeg upao
u zasjedu, djelovano je i iz minobacača. Od
granatiranja je na prostoru lokaliteta Hajdučko
groblje, u podnožju Bokčin potoka, bilo više
ranjenih i mrtvih. Samo na jednoj njivi ubijeno
je oko 100 ljudi.
Snage Vojske i MUP-a “Republike Srp-
ske” su u poslijepodnevnim i ranim večernjim
satima na području Ravnog Buljima zarobile
veći broj ljudi sa začelja kolone. Vojska i polici-
ja “Republike Srpske” koristili su razne načine
(postavljanje zasjeda, pozivanje ljudi iz šume na
predaju, itd.), uključujući i ukradene uniforme
i vozila Ujedinjenih nacija i Crvenog križa,
kako bi uhvatili u zamku i obmanuli izbjegličku
kolonu, uz obećanje da će im štititi živote, zatim
da će biti prebačeni u Tuzlu i da im garantiraju
sigurnost te da su UNPROFOR i Crveni križ
zaduženi za njihovo prebacivanje za Tuzlu. Broj
zarobljenih iznosio je 12. jula oko 1.000.
Sve jedinice Drinskog korpusa su 12.
jula i poduzimale “sve mjere u cilju sprječavanja
iznenađenja, angažiranja jedinica na izvršenju
zadatka ‘Krivaja95’», planski izvršavajući “sve
borbene zadatke”. Na procijenjenim pravcima,
jedinice Vojske i Ministarstva unutrašnjih po-
slova “Republike Srpske” organizirale su zas-
jede radi uništenja Bošnjaka koji se nisu predali
i koji se pokušavaju izvući “sa ženama i djecom
prema Ravnom Buljimu i Konjević-Polju”, gdje
su naišli “na minsko polje”.
U jutarnjim satima 13. jula, na širem
području Pobuđa (u šumi oko Konjević-Pol-
ja), između putne komunikacije Bratunac –
Konjević Polje – Nova Kasaba, blokirano je oko
8.000 ljudi, čiju su likvidaciju planirali Vojska i
policija “Republike Srpske”.
Najveće grupe muškaraca i dječaka
iz zbjega zarobile su jedinice Vojske i MUP-a
“Republike Srpske” 13. jula na cesti Bratunac
– Konjević-Polje – Milići, pri čemu su Vojska i

MUP “Republike Srpske” megafonima pozivali
na predaju, uz obećanje da će postupiti s njima u
skladu sa Ženevskim konvencijama. U toku dana
je, samo do 17,30 sati, zarobljeno najmanje 6.000
muškaraca, koji su raspoređeni na nekoliko lo-
kacija. Najveći broj zarobljenih odvođen je na
sabirna mjesta u Novoj Kasabi, gdje je zatočeno
između 1.500-3.000 ljudi, i u Sandićima na jed-
noj poljani, gdje je bilo zatočeno između 1.000
i 4.000 ljudi. Kontrolirajući operaciju zaroblja-
vanja i dajući podršku svojim podređenim da
istraju na tom zadatku, general Ratko Mladić
obmanuo je zarobljenike u oba mjesta, rekavši
da im se ništa neće dogoditi, nego da će ih
razmijeniti kao ratne zarobljenike te da su nji-
hove porodice već prebačene u Tuzlu.
Jedan broj zarobljenih kod Nove Kasabe
i Konjević-Polja je, ujutro 13. jula 1995., ubijen
na obali rijeke Jadar.
Istog dana, u ranim poslijepodnevnim
satima (oko 16,00) vojnici i/ili policija “Repub-
like Srpske” su sa tri autobusa dovezli grupu
zarobljenih Bošnjaka i strijeljali ih u Cerskoj.
Strijeljano je najmanje 149 lica starosne dobi od
14 do 50 godina, od čega je 147 nosilo civilnu
odjeću. Većem broju žrtava ruke su bile vezane
iza leđa ligaturama napravljenim od žice.
Nekoliko desetina zarobljenih na put-
noj komunikaciji Kravica – Milići (Konjević-
Polje, Pervani, Lolići…) ubijeno je na licu
mjesta. Jedan broj zarobljenih u Konjević-Polju,
uključujući i dječake, odveden je na Jahorinu i
Trnovo, gdje su ih kasnije likvidirale specijalne
jedinice MUP-a Republike Srbije.
Kasno poslije podne 13. jula 1995.
između 1.000 i 1.500 zarobljenih u Sandićima
odvedeno je u Kravicu i natjerano da uđu u
skladište Osnovne organizacije kooperanata
“Kravica” (zemljoradnička zadruga), gdje je
izvršen veliki masakr. Oko 18 sati svi su likvidi-
rani (zoljama, ručnim bacačima, ručnim bom-
bama i puščanim mecima).
Vojska i MUP “Republike Srpske” te
druge oružane jedinice, uključujući i oružane
novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
TEMA BROJA †
jedinice iz Srbije i “Republike Srpska krajina”,
od oko 22,00 sata 12. jula do približno 15. jula,
a posebno 13. jula, prema dobro osmišljenom
i razrađenom planu o izdvajanju, privremenom
zatočenju (u Bratuncu) i organiziranoj i siste-
matskoj likvidacijiu zarobljenih, na više različitih
lokacija u Bratuncu po kratkom postupku likvi-
dirali mnoge zarobljenike, koji su, na hiljade, bili
privremeno zatočeni na više različitih lokacija
u Bratuncu i njegovoj okolini. U Bratunac su,
prema naređenju vojnog rukovodstva “Repub-
like Srpske”, dovoženi brojni zarobljenici. Taj
grad je 13. jula bio prepun zarobljenika, koje su
dovodili sa ceste Bratunac – Milići. Zarobljenici
su odvođeni na stadion, u škole, vojni zatvor,
policiju, hangar, garaže i druge objekte, zatim su
držani u vozilima (autobusi i kamioni) parkira-
nim u centru grada i uz cestu, a za ta mjesta znali
su svi, posebno građani Bratunca. Zatočenici su
u Bratuncu teško zlostavljani i premlaćivani, pri
čemu su se čuli jauci muškaraca, koji su izvođeni
napolje i likvidirani. Gotovo uopće nisu dobijali
ni hranu, niti vodu.
Mnogi zarobljenici likvidirani su u Bra-
tuncu u Osnovnoj školi “Vuk Karadžić”, kao i
na drugim mjestima na putu Kravica – Milići,
uključujući i Konjević-Polje, gdje su vršena
zarobljavanja i likvidacije. U Bratunac je 13. jula
sa grupom vojnika stigao pukovnik Ljubomir
Beara, sa naredbom da se ubiju zarobljenici («s
naređenjem s vrha, naredbe od vrha da ubijem
zarobljenike»).
U kasnim večernjim satima 13. jula
1995., prema instrukcijama Radovana Karadžića
i naređenju generala Mladića da se zarobljenici
odvedu u Zvornik i strijeljaju, otpočeo je proces
odvođenja zarobljenika na područje Zvornika.
Te je večeri i tokom noći 13. i 14. jula iz Bra-
tunca i okoline prevezeno (sa oko 30 autobu-
sa) oko 2.000–2.500 muškaraca, izdvojenih u
Potočarima i zarobljenih iz zbjega u pokušaju
bjekstva iz srebreničke enklave, u salu Osnovne
škole u Grbavcima (kod Orahovca) i u drugim
školama, gdje je jedan broj strijeljan iza škole na
poljani, a drugi prebačen na drugu lokaciju i lik-
vidiran. U ranim poslijepodnevnim satima 14.
jula 1995., pripadnici “Vojske Republike Srpske”
15
† TEMA BROJA
muškarcima iz škole u Grbavcima, kojih je, pre-
ma nekim procjenama, bilo oko 1.000, stavili su
poveze na oči, ukrcali ih u kamione i odveli na
obližnje polje (stratište) kod Orahovca, naredili
im da siđu sa kamiona i likvidirali ih automats-
kim oružjem po prijekom postupku. Egzekuciju
je lično nadgledao general Ratko Mladić. Ubije-
ni su odmah (14. i 15. jula) zatrpani u masovne
grobnice.
Pripadnici Vojske i/ili MUP-a “Repub-
like Srpske” su 14. jula (poslije podne) između
1.500–2.000 zarobljenika sa mjesta zatočenja u
Bratuncu i okolini prevezli u Petkovce i zatočili
u sali Osnovne škole, gdje su ih udarali, tukli,
zlostavljali i pucali u njih iz automatskog oružja.
Zarobljenicima su žicom vezali ruke na leđima,
natjerali ih da izuju cipele i, u noći 14. jula, te
u ranim jutarnjim satima 15. jula, kamionima
ih prevozili u blizinu brane kod Petkovaca, gdje
je već bilo mnogo mrtvih, koji su ležali licem
prema zemlji, ruku vezanih na leđima. Oku-
pili su ih ispod brane i likvidirali automatskim
oružjem po prijekom postupku u grupi 5–10
ljudi. Ujutro 15. jula 1995., pripadnici “Vojske
Republike Srpske”, pomoću rovokopača i druge
teške mehanizacije, pokopavali su žrtve još dok
su likvidacije i dalje vršene.
U Beogradu je, 15. jula 1995., u vrijeme
dok su velikosrpski agresor i njegovi kolabora-
cionisti izvodili operaciju likvidacije zarobljeni-
ka, kod Slobodana Miloševića održan tajni sas-
tanak, kome su prisustvovali: Karl Bildt (mirov-
ni predstavnik Evropske unije), Torvald Stol-
tenberg (predstavnik UN-a u Međunarodnoj
konferenciji), Jasuši Akaši (specijalni pred-
stavnik Generalnog sekretara UN-a) i Rupert
Smith (komandant snaga UN-a u Bosni i Her-
cegovini). Na sastanku je, za zahtjev Bildta, bio
i general Mladić, koji je rukovodio i komando-
vao zauzimanjem Srebrenice i genocidom nad
Bošnjacima. Nažalost, ni jednog od prisutnih
nisu interesirali zarobljeni Bošnjaci.
U zoni odgovornosti 1. zvorničke bri-
gade, prema planu “da se pobiju zarobljenici”,
14. i 15. jula 1995. vođena je operacija ubijanja
zarobljenika. Pri tome je bilo “ogromnih prob-
16 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
lema sa ukopavanjem strijeljanih i sa čuvanjem
zatvorenika koje tek treba strijeljati”.
Šesnaestog jula 1995., na Vojnoj eko-
nomiji Branjevo, prema utvrđenom obrascu,
ubijeno je oko 1.200 zatočenika, koji su 14. jula
1995. bili odvezeni u Pilicu, nakon čega su ih
prozvali da iziđu iz škole, ukrcali su ih u auto-
buse s rukama vezanim na leđima i odvezli na
Vojnu ekonomiju Branjevo, gdje su ih postroja-
vali u grupama po deset i likvidirali. Poslije toga
je rovokopač pokupio leševe.
Istoga je dana (oko 15 sati) izvršena još
jedna likvidacija zarobljenih. Tada su pripad-
nici Bratunačke brigade, zajedno sa drugim
pripadnicima Vojske i MUP-a “Republike Srp-
ske”, u zgradi Doma kulture u Pilici. po pri-
jekom, postupku automatskim oružjem likvidi-
rali oko 500 ljudi. Sljedećeg dana su pripadnici
Zvorničke brigade pokupili leševe žrtava, preve-
zli ih na Vojnu ekonomiju Branjevo i pokopali u
masovnu grobnicu.
Također, oko 16. jula 1995. “Vojska Re-
publike Srpske” likvidirala je više stotina zaro-
bljenih (oko 500) na osami u blizini Kozluka i
pokopali ih u obližnju masovnu grobnicu.
Brojne jedinice Vojske i policije “Repub-
like Srpske”, tokom jula i augusta 1995,, kao i
kasnije, vršile su “pretrese terena i zasjednim
djelovanjima” sprječavale “prolaz muslimana
iz bivše enklave Srebrenica prema Tuzli i Klad-
nju”, pri čemu su mnogi Bošnjaci zarobljeni i
sistematski na licu mjesta likvidirani.
Manje grupe Bošnjaka danima i mjesec-
ima su lutale po šumama, pokušavajući se pro-
biti do Tuzle (posljednja grupa stigla je 16. apri-
la 1996.).
Jedan broj ranjenika iz Srebrenice, koji
je liječen u Zvorniku, po naređenju generala
Mladića, likvidirala je, 23. jula 1995., Vojna
policija.
Oružane snage “Republike Srpske” su, u
djelujući zajedno sa jedinicama iz Srbije i “Re-

publike Srpska krajina” te stranim plaćenicima,
a u skladu sa velikosrpskom ideologijom, poli-
tikom i praksom, deportirale “sve muslimanske
žene i djecu” iz Potočara i na hiljade muškaraca
i dječaka, koji su, nakon zauzimanja Srebrenice,
sigurne zone UN-a, pokušali pobjeći, zarobile,
zatočile i likvidirale te zatrpale u masovne
grobnice na skrovitim mjestima.
GENOCID
U bezočnoj “operaciji ubijanja”, ug-
lavnom za četiri dana, s namjerom i prema
tačno utvrđenom obrascu, likvidirano je više od
8.000 zarobljenih Bošnjaka radi njihove etničke
i vjerske pripadnosti i što su živjeli na teritoriji
na koju se velikosrpski agresor, sa svojim kolab-
oracionistima, planirao proširiti. Istrijebljene su
tri generacije muškaraca.
To je najveći pojedinačni i u kratkom
vremenu izvršeni masakr i totalni progon ljudi
u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
Zauzimanje Srebrenice, deportacija
civila iz Potočara i operacija zarobljavanja,
zatočenja i likvidacije Bošnjaka su genocidni
akti unaprijed isplanirani, dobro osmišljeni, efi-
kasno organizirani i širokog obima, naređeni sa
nadležnih političkih i vojnih mjesta te izvršeni
planski, sistematski i organizirano.
Broj ubijenih i kratkoća vremena likvi-
dacije govori da je u pripremi i izvršenju zločina
sudjelovalo veoma mnogo organiziranih i disci-
pliniranih izvršilaca, zapravo cijeli politički, up-
ravni, policijski i vojni potencijal velikosrpskih
snaga.
Ideološki i politički nosilac genocida
bio je velikosrpski režim Slobodana Miloševića,
a glavni izvršioci Srpska demokratska stranka
Bosne i Hercegovine, Vlada, Vojska i MUP “Re-
publike Srpske”.
Izvršilac zločina poduzeo je sve
mjere, uključujući sistematsko prekopavanje,
premještanje i ponovno zatrpavanje tijela žrtava,
da bi prikrio genocid i onemogućio provođenje
novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
TEMA BROJA †
pravde, čime je nad likvidiranim ponovo
izvršen još jedan sistematski oblik zločina, do
sada na takav način nepoznat historiji. To govo-
ri i o tome kako su njegovi počinioci bili svjesni
zločinačkog karaktera svojih postupaka i ot-
klanja svaku sumnju u njihovu subjektivnu kri-
vicu, odnosno u postojanje predumišljaja kod
izvršenja ovog najtežeg oblika zločina.
U i oko Srebrenice jula 1995. počinjen
je masovni zločin nad Bošnjacima musliman-
ima. Taj zločin je djelo genocida nad muslim-
anima. Širina područja izvršenja zločina, brzina
likvidacije više hiljada ljudi, veličina područja
na kome su zakopavani leševi i višestruko
izmještanje posmrtnih ostataka ubijenih te
broj ljudi koji je nužno sudjelovao u izvršenju
i prikrivanju zločina, apsolutno pokazuje da su
zločini bili poznati velikom broju ljudi i da su
uporno sakrivani.
Genocid nad Bošnjacima «sigurne
zone» Ujedinjenih nacija Srebrenica počinjen
pred očima svjetske javnosti i uz nesumnjivu
asistenciju i zločinačku pasivnost snaga UN-
a, koje su bile dužne zaštititi stanovništvo te
zone, dio je neposrednih priprema Daytona u
tradicionalnom maniru stavljanja pred svršen
čin radi osiguranja za Srbiju strateški važnog
graničnog pojasa.
Taj zločin je samo vrh ledenog brijega
zločina izvršavanih u kontinuitetu četiri godine
na gotovo tri četvrtine državne teritorije Bosne
i Hercegovine.
17
† TEMA BROJA
GENOCIDE OVER BOSNIAKS IN SREBRENICA, A UN
SAFE HEAVEN ZONE, IN JULY 1995
Dr Smail Cekic
During the time of the aggression on Bosnia and
Herzegovina (1991-1995), besides the crimes
against the peace and security of mankind, in
the occupied and surrounded territories of the
country, numerous crimes over the civilian
population have taken place including genocide
over Bosniak people. Security Council of UN has
brought a Resolution (no. 819) based on Chapter
VII , of the United Nations Resolution in which
it is stated that: “ all parties and others concerned
treat Srebrenica and its surroundings as a safe
area which should be free from any armed attack
or any other hostile act”. This document also de-
mands an “immediate cessation of armed attacks
… against Srebrenica and their immediate with-
drawal from the areas surrounding Srebrenica”.
“Army of Republic of Srpska” has, however, oc-
cupied Srebrenica, a “Safe area” of UN, on July
11th, 1995.
In Srebrenica and its surrounding areas, in July
1995 a massive scale crime has been committed
over the Bosnian Muslims of the territory. It was
an act of genocide over the Muslim civilians. Size
of the area in which crime was committed, the
speed in which thousands of people were mur-
dered, the size of the territory where the corps
have been buried in mass graves and numerous
displaces of human remains of the murdered and
finally the number of those who directly partici-
pated in committing and later concealing these
crimes is a sufficient proof that a large number
of people were aware of these crimes and worked
on concealing the same. Genocide over Bosnian
Muslims on the territory of safe area of UN, com-
mitted before the eyes of the whole world, and
undoubtedly with the assistance and the passive-
ness of UN forces, whose duty was to protect the
civilians of the area, is a part of the immediate
preparation for the later coming Dayton Agree-
ment, in their traditional manner, and all for the
reason of securing for Serbia strategically impor-
tant border area.
18 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
ˬΎδΘϴϨϳήΒϳήγ ϲϓ ϕΎϨηϮΒϟ΍ Ϊο ΔϴϋΎϤΠϟ΍ ΓΩΎΑϹ΍
ˬΓΪΤΘϤϟ΍ ϢϣϷ΍ ΔϳΎϤΣ ΖΤΗ ΔϨϣϵ΍ ΔϘτϨϤϟ΍
1995 ϮϴϟϮϳ
ζΘϴϜ˶θΗ ϞϴϋΎϤγ· .Ω .΃
ϚγήϬϟ΍ϭ ΔϨγϮΒϟ΍ Ϊο Δϴϧ΍ϭΪόϟ΍ ΏήΤϟ΍ Ζϓήϋ
ϦϣϷ΍ϭ ϡϼδϟ΍ Ϊο Ϣ΋΍ήΟ ΏΎϜΗέ΍ (1995-1991)
ΓήλΎΤϤϟ΍ ϥΪϤϟ΍ϭ ΔϠΘΤϤϟ΍ ϖσΎϨϤϟ΍ ΕΪϬηϭ ˬϱήθΒϟ΍
ΎϤΑ ˬϦϴϴϧΪϤϟ΍ ϥΎϜδϟ΍ ϖΤΑ Ϣ΋΍ήΠϟ΍ Ϧϣ ήϴΜϜϟ΍ ΏΎϜΗέ΍
.ϕΎϨηϮΒϟ΍ Ϊο ΔϴϋΎϤΠϟ΍ ΓΩΎΑϹ΍ ΔϤϳήΟ ϚϟΫ ϲϓ
Ϧϣ 16 ϲϓ ΓΪΤΘϤϟ΍ Ϣϣϸϟ ϊΑΎΘϟ΍ ϦϣϷ΍ βϠΠϣ έΪλ΃
ϕΎΜϴϣ Ϧϣ ϊΑΎδϟ΍ ΪϨΒϟ΍ ϰϟ· ΩΎϨΘγϻΎΑϭ ˬ1993 ϞϳήΑ΃
ϥ΃" :ϲπϘϳ ϱάϟ΍ 819 Ϣϗέ έ΍ήϘϟ΍ ˬΓΪΤΘϤϟ΍ ϢϣϷ΍
ϖσΎϨϤϟ΍ϭ ΎδΘϴϨϳήΒϳήγ ϊϣ ϑ΍ήσϷ΍ ΔϓΎϛ ϞϣΎόΘΗ
ϡΪϋ ΐΠϳ "ΔϨϣ΁ ΔϘτϨϣ" ΎϬϧ΃ ϰϠϋ ΎϬΑ ΔτϴΤϤϟ΍
."ϲ΋΍Ϊϋ ϞϤϋ ϱ΃ ϭ΃ ΢Ϡδϣ ϡϮΠϫ ϱϷ ΎϬπϳήόΗ
ΕΎϤΠϬϟ΍ ΔϓΎϜϟ ϱέϮϔϟ΍ ϒϗϮϟΎΑ" ΔϘϴΛϮϟ΍ ϩάϫ ΖΒϟΎσϭ
ϱέϮϔϟ΍ ΏΎΤδϧϻ΍ϭ ΎδΘϴϨϳήΒϳήγ ϰϠϋ ... ΔΤϠδϤϟ΍
."ΎδΘϴϨϳήΒϳήδΑ ΔτϴΤϤϟ΍ ΔϘτϨϤϟ΍ Ϧϣ
ΔϳέϮϬϤΟ ζϴΟ" ϞΘΣ΍ 1995 ϮϴϟϮϳ Ϧϣ 11 ϲϓϭ
"ΔϨϣϵ΍ ΔϘτϨϤϟ΍" ˬΎδΘϴϨϳήΒϳήγ ΔϨϳΪϣ "ΎϜδΑήλ
.ΓΪΤΘϤϟ΍ ϢϣϷ΍ ϞΒϗ Ϧϣ ΔϴϤΤϤϟ΍
Ύϣϭ ΎδΘϴϨϳήΒϳήγ ΔϨϳΪϣ ΕΪϬη 1995 ϮϴϟϮϳ ϲϓϭ
ϕΎϨηϮΒϟ΍ Ϊο ΔϴϋΎϤΟ ΔϤϳήΟ ΏΎϜΗέ΍ ΎϬϟϮΣ
ΔϴϋΎϤΟ ΓΩΎΑ· ΔϤϳήΟ ΔϤϳήΠϟ΍ ϚϠΗ ΖϧΎϛϭ ˬϦϴϤϠδϤϟ΍
ΖΒϜΗέ΍ ϲΘϟ΍ ΔϘτϨϤϠϟ ήϴΒϜϟ΍ ωΎδΗϻ΍ ϥ· .ϦϴϤϠδϤϟ΍ Ϊο
ϰϠϋ ˯ΎπϘϟ΍ ϲϓ ΔϘ΋Ύϔϟ΍ Δϋήδϟ΍ϭ ˬϢ΋΍ήΠϟ΍ ϚϠΗ ΎϬϴϓ
ΖϨϓΩ ϲΘϟ΍ ϖσΎϨϤϠϟ ήϴΒϜϟ΍ ϢΠΤϟ΍ϭ ˬϝΎΟήϟ΍ Ϧϣ ϑϻϵ΍
Ε΍ήϤϟ ΎϬϨϓΩ ϥΎϜϣ ήϴϴϐΗϭ ΚΜΠϟ΍ ζΒϧϭ ˬΚΜΠϟ΍ ΎϬϴϓ
ϲϓ ΍ϮϛέΎη Ϧϳάϟ΍ ϝΎΟήϟ΍ Ϧϣ ήϴΒϜϟ΍ ΩΪόϟ΍ϭ ˬΓΪϳΪϋ
ήϴθϴϟ ϪϠϛ ϚϟΫ ϥ· ˬΎϫέΎΛ΁ ϮΤϣϭ Ϣ΋΍ήΠϟ΍ ϚϠΗ ΏΎϜΗέ΍
ΩΪϋ ϯΪϟ Δϓϭήόϣ ΖϧΎϛ Ϣ΋΍ήΠϟ΍ ϚϠΗ ϥ΃ Δϴότϗ ΓέϮμΑ
ϥ· .ήϤΘδϤϟ΍ ήΘδΘϠϟ ΖοήόΗ ΎϬϨϜϟϭ ˬαΎϨϟ΍ Ϧϣ ήϴΒϛ
– ΎδΘϴϨϳήΒϳήγ ϲϓ ϕΎϨηϮΒϟ΍ Ϊο ΔϴϋΎϤΠϟ΍ ΓΩΎΑϹ΍
ΖΛΪΣ Ϊϗ – ΓΪΤΘϤϟ΍ ϢϣϷ΍ ΔϳΎϤΣ ΖΤΗ ΔϨϣϵ΍ ΔϘτϨϤϟ΍
ΓΪϛΆϣ ΓΪϋΎδϤΑϭ ˬϪϠϛ ϢϟΎόϟ΍ ϊϤδϣϭ ϯ΃ήϣ ϰϠϋ
ΖϧΎϛ ϲΘϟ΍ ΓΪΤΘϤϟ΍ ϢϣϷ΍ Ε΍Ϯϗ Ϧϣ Δϴϣ΍ήΟ· ΓϻΎΒϣϻϭ
ΓΩΎΑϹ΍ ϩάϫ ϥ· ˬΔϘτϨϤϟ΍ ϚϠΗ ϲϨσ΍Ϯϣ ΔϳΎϤΤΑ ΔϔϠϜϣ
ΓήηΎΒϤϟ΍ Ε΍ήϴπΤΘϟ΍ Ϧϣ ΍˯ΰΟ ΖϧΎϛ ΔϴϋΎϤΠϟ΍
Ϧϣ ϊϗ΍Ϯϟ΍ ήϣϷ΍ νήϔϟ ϱΪϴϠϘΗ ΏϮϠγ΃ ϦϤο ϥϮΘϳ΍Ϊϟ
.ΎϴΑήμϟ ΎϴΠϴΗ΍ήΘγ΍ ϢϬϤϟ΍ ϱΩϭΪΤϟ΍ ϡ΍ΰΤϟ΍ ϥΎϤο ϞΟ΃

SUDBINA IMAMA U
PROTEKLOM RATU U
BOSNI I HERCEGOVINI
Muharem OMERDIĆ
«I ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli: ‘Mrtvi su!’ Ne, oni su živi, ali vi ne
znate!» (Kur’an: El-Bekare, 154)
«Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su
kod Gospodara svog.» (Alu ‘Imran, 169)
elimo još jednom podsjetiti na žrtvu
Ž i stradanje imama u toku agresije na
BiH (1992.-1995.) koji su slika i prilika
naroda iz kojega su potekli, sa kojim su radili i
dijelili stradanje.
Možda bi od ovoga teksta prikladnija
bila šutnja. Ali, svoje šehide moramo čuvati od
zaborava na ovome svijetu, a za to je potreban
pisani tekst i materijalni trag.
Želimo i ovim tekstom kazati makar
djelić istine – da ona bude trajno svjetlo i danju i
noću, da bude zabilježena i zapamćena sudbina
onih imama, učenika Medrese, studenata FIN-a
i njihovih profesora koje su agresori ponižavali,
zatvarali u konclogore, mrcvarili i na razne
načine ubijali.
Šehide ne dotiče nikakva patnja i strah.
Ostaje naš dug da govorimo o njima, da njihova
imena budu svjetionici u olujama koje često
posjećuju Bosnu, ali i u miru. U monografiji
Imami šehidi, koju je Udruženje ilmijje Islamske
zajednice u BiH objavilo u Sarajevu 2005. godine,
išlo se od imena do imena poginulog ili ubijenog
imama, od sudbine do sudbine, od događaja
novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
TEMA BROJA †
do događaja vezanih za njihovo stradanje, s
nakanom da javnost bude upoznata i da im se
imena i žrtve nikad ne zaborave. Ne možemo se
pohvaliti da je ova monografija stigla do mnogo
ruku. Mnogi džemati iz kojih su njihovi imami
šehidi i ne znaju za ovu knjigu. Mnoge njihove
kolege knjigu nisu ni vidjeli knjigu, a kamoli
organizirali njenu promociju, na kojoj bi mogli
govoriti i općenito ulozi imama u toku protekle
agresije. Dovoljan podatak je da je upriličena
samo jedna promocije na Dan šehida 2005.
godine, na kojoj je govorio reisu-l-ulema dr.
Mustafa ef. Cerić.
Kao da nam je praksa da se brzo zaborave
imena pravednika i šehida. U oba svjetska rata
ubijeno je na desetine imama, ali njihova imena
nisu zapamćena. Njihova žrtva je zaboravljena.
Kao da je nije ni bilo.
Kao stradalnici u nesreći Bošnjaka,
ti imami nisu napuštali svoju zemlju, svoje
džemate i džematlije. Naprotiv, preuzimajući
ogromnu odgovornost pred Uzvišenim Bogom,
narodom i poviješću, oni su, svojim ličnim i
hrabrim primjerom, ukazivali da je otpor jedini
19
† TEMA BROJA
ispravan odgovor agresoru i agresiji kojoj je
Bosna i Hercegovina bila izložena od 1992.
do 1995. godine. Bu­dući da su takve njihove
poruke mobilizirajuće djelovale na bošnjački
narod, imami su na se­be navukli još veći bijes
rušilaca Bosne i Hercegovine.
Svaki tekst o stradanju naših imama
trebao bi biti spomenik žrtvama ljudi koji su
radili u džematima Islamske zajednice ili su se
spremali za taj poziv. Ono što se napiše o njima
trebao bi biti dokument o tom vremenu i tim
čestitim i velikim ljudima.
Već od prvih dana agresije neprijatelj je
posebno iskalio svoj zločinački nagon da zatre i s
lica zemlje zbriše svaki duhovni trag bošnjačkog
naroda. Dobro je poznato da je istom agresoru
i u Drugom svjetskom ratu, u okviru posebnog
plana, bio cilj ubiti ili makar protjerati što više
vjerskih službenika Islamske zajednice, ali
zadnja agresija na BiH donijela je najstravičnije
oblike mržnje prema duhovnim predstavnicima
bošnjačkog naroda, a krajnje tragične posljedice
po razmjerama zločina nad njima.
Naši imami, bosanski šehidi, znali su
šta je njihova dužnost, šta trebaju raditi, koga
braniti i za koga i zašto se žrtvovati. U ime
Uzvišenog Allaha, stali su na put fi sebilillahi,
čvrsto bili uvjereni da im je to u tom vremenu bio
prioritet, kao u vrijeme rada na iskopu hendeka
oko Medine, kad su muslimani očekivali napad
mušrika i neznabožačkih plemena. Tada je
jedan musliman upitao Poslanika, a.s., koji je,
također, razbijao ljuti pustinjski kamen, koje je
najbolje djelo kod Allaha, dž.š., a Poslanik, a.s.,
odgovorio mu je: “Da kopaš hendek”.
Naši imami nisu se dvoumili. Agresor
je krenuo na Bosnu, na čestite građane Bosne,
posebno na muslimane. Odlučili su biti među
onima koji podižu neprobojni bedem na
vratima Bosne i odlučno stali uz svoj narod.
Pa, nek bude ono što je Allah odredio i što je
zapisano u Levh-i mahfuzu!
Oni su stali u saf branilaca Bosne, istine,
dina, naroda, budućnosti, opstanka i časti svoga
naroda. Žrtvovanje na Božijem putu naši imami
potvrđivali su bdijući na Allahovim granicama,
da bi, na tom putu časti, žrtvovali i najviše što su
mogli, život, učeći nas da se pobjeđuje žrtvom
za vječne ciljeve.
20 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
Oni su se, zapravo, odazvali Božijem
pozivu da budu zaštitnici dobra. Izlaz daje
Tvorac sadašnjosti i budućnosti, a ljudi žrtvu i
ulogu neka cijene kako hoće i znaju.
Njihov šehadet posjeduje dva temeljna
elementa:
– život je žrtvovan s ciljem,
– šehadet je učinjen pri punoj
svjesnosti.
U slučaju njihovog šehadeta, upleten je
element zločina:
– smrt žrtava je časna,
– postupci ubica su zločini.
Šehadet je herojski i za divljenje zato što
proizlazi iz dobrovoljnog, svjesnog i nesebičnog
postupka. Ovo je jedini primjer smrti koji je
veći, uzvišeniji i svetiji nego sam život. Smrt
šehida vrednija je od njihovog života.
Oni se ne mogu vratiti. Šehidi su.
Nemoguće je opisati stradanja kroz koja
su prošli imami tokom agresije na BiH 1992.-
1995. Često su bili neshvaćeni, čak okrivljivani
za ono što traje.
Naša žalost se smjenjuje sa ponosom jer
su oni do kraja svoga života ostali dostojanstveni,
poput Safeta ef. Karamana u Višegradu,
Mustafe ef. Mujkanovića u Bratuncu, Emira
ef. Seferovića u Sanskom Mostu, Hasana ef.
Bešlije u Prijedoru, Nedžiba ef. Zgrče u Žepču
i drugih. Nisu se savijali, niti su ih mogli saviti,
jer je njihova glava činila sedždu samo Allahu,
a na zemlju je mogla otići samo sa šehidskim
tadžom. Nikako drukčije!
Oni su odgajani i poučavani da je smrt
najteža u odnosu na ono što bude prije, a da je
najlakša u odnosu na ono što dolazi poslije nje.
Za šehide tog iskušenja nakon smrti nema, jer
oni nisu obični smrtnici. Oni su život dali za
odbranu vječnih ideala. Oni su znali svoj cilj:
život i obilje kod Gospodara svoga! «Radosni
zbog onoga što im je Allah od dobrote Svoje dao
i veseli zbog onih koji im se još nisu pridružili,
za koje nikakva straha neće biti i koji ni za čim
neće tugovati.» (Kur’an: El-Bekare, 170)
Nama koji smo ostali iza njih, poučno je
ovo sjećanje. Jasna poruka da se žrtvom borimo
za islam, za slobodu, za sretniju budućnost,

za mir, za dobro, za očuvanje svojih korijena
i identiteta, otkriva istinu da su za sve to naši
šehidi položili svoje časne živote. Oni su svojom
krvlju zalili korijenje daljem životu svega što
je dobro i bez čega se ne može zamisliti naša
dostojanstvenija budućnost.
Uspomena na naše imame šehide,
njihovi mezari rasuti diljem Bosne, znakovi su
nam na putu istine i budućnosti. Njihova žrtva
je poruka živima, a pretrpljena muka i bol je
obaveza sjećanja i zahvalnosti. Pretrpljeni bol i
gubitak života naših šehida emanet je koji niko i
nikad ne smije iznevjeriti.
Mnogi, dok posjećuju šehitluke, kažu
da je istina najbolji tumač. Šehitluci su poziv na
ispunjenje zadatog šehidskog emaneta koji jasno
poručuje da se i žrtvom svjedoči život, ljubav,
odanost, odlučnost, hrabrost, stav i trajanje. Da
nije bilo tog njihovog dara živima, kako bismo i
bismo li mogli ići dalje?
I dalje se štite oni koji su odgovorni
za zločine, i sami počinioci. Nijedan zločinac
do danas nije odgovarao zbog toga što je ubio
imama. Nije bilo odlučnog osuđivanja zločinaca
koji su te zločine počinili svjesno i bez povoda.
Ubice se i dalje slobodno kreću, čak ističu ponos
što su ubili ’odžu.
Njihovi sunarodnici i zločinačka družina
cijene ih i smatraju herojima, jer su “zatirali
sjeme duhovnjacima svojih neprijatelja”.
U PERIODU AGRESIJE OD 1992. DO 1995. GODINE UKUPNO SU
UBIJENA 102 LICA IZ ISLAMSKE ZAJEDNICE:
• 6 GLAVNIH IMAMA
• 61 IMAM
• 1 MUALLIMA
• 4 PROFESORA
• 1 STUDENTICA FIN-a
• 15 UČENIKA GAZI HUSREV-BEGOVE MEDRESE
• 1 MUJEZIN
• 3 SVRŠENIKA GAZI HUSREV-BEGOVE MEDRESE
• 5 PENZIONISANIH IMAMA
• 5 SLUŽBENIKA ZAPOSLENIH U INSTITUCIJAMA IZ-e
novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
TEMA BROJA †
Njihovi mučitelji, ubice i egzekutori i
danas javno nastupaju.
Oni imami koje su zarobili neprijatelji
prolazili su najveća poniženja i torture. Njih
su okrivljavali za početak rata i za sve što se
događalo. Mučeni su bili dok je u njima bilo
života, a masakrirani kad tijelo više nije reagiralo
na bol. Njihova beživotna tijela odlagana su na
razna mjesta, u masovne i sekundarne grobnice,
bacana u rijeke ili bezdane hladne pećine,
na smetljišta... mnoge od njih ni do danas
nismo pronašli, niti znamo gdje su im zločinci
zametnuli trag, a zločinački mentori i njihovi
pomagači to bestijalno skrivaju tamnoćom
zločina i svoje mržnje.... O nekim od ubijenih
imama šehida nema ni indicija gdje su im
sklonjene kosti, jer se time niko ne bavi, niko
nije zadužen za traganje, niko nikome ne kuca na
savjest, pa zato ni izvršioci ovih zločina i njihovi
nalogodavci nemaju straha da bi mogli biti
otkriveni, uhvaćeni i odgovarati za svoje teške
zločine. Zato, nakon mučeničke smrti, mnogim
našim šehidima nije iskazano poštovanje. Imami
šehidi nastavljaju dijeliti sudbinu naroda kojem
su pripadali.
Oni su u našim dušama dobili
nepregledan prostor, a nova budućnost neka
bude čuvanje uspomene na njihovo ime,
doprinos, primjer i žrtvu.
21
† TEMA BROJA
FATE OF IMAMS IN THE LAST WAR
Muharem Omerdic
This text deals with the fate of imams, graduates
from medresa high school, and those of the
Faculty of Islamic Studies and their teachers,
who were the victims of the aggressions on
BiH. Author believes that this topic should be
discussed more frequently so that the importance
of the role of imams during the aggression on
BiH should be remembered and appreciated. As
the most affected population in the misfortunes
of their people, Bosniaks, imams of the Islamic
community of BiH never thought of leaving
their country and their people, their jamaat.
On the contrary, they undertook an enormous
responsibility of encouraging their people by
setting the examples of endurance and courage,
thus showing that to resist the evil is the only
way to respond to aggression that took place in
BiH from the year 1992 to 1995. Such examples
and messages had a strength to mobilize Bosniak
people which resulted in even greater furry of
aggressors against the imams.
Their role was enormous not only in defending
the borders of Bosnia, but also in defending the
life and honor of their people. For those who
survived under their protection, reminder of
the role of imams during the aggression is very
important, the message that the sacrifice is
an essential weapon in our struggle for Islam,
freedom, peace, good, brighter future and our
identity, should be remembered for these are
the values for which imams shahids gave their
lives.
22 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
ΏήΤϟ΍ ϲϓ ϢϬΗΎϧΎόϣϭ ΪΟΎδϤϟ΍ ΔϤ΋΃ ΕΎϴΤπΗ
ΓήϴΧϷ΍
ϚγήϬϟ΍ϭ ΔϨγϮΒϟ΍ ϲϓ
ζΘϳΩήϤϋ ϡ˷ή˰Τϣ
άϴϣϼΗϭ ΔϤ΋Ϸ΍ ϚΌϟϭ΃ ήϴμϣ Ϧϋ ϝΎϘϤϟ΍ ΍άϫ ΙΪΤΘϳ
ΕΎγ΍έΪϟ΍ ΔϴϠϛ Ώϼσϭ ΔϴϣϼγϹ΍ ΔϳϮϧΎΜϟ΍ αέ΍ΪϤϟ΍
ϥ΍ϭΪόϟ΍ ΔϴΤο ΍ϮΒϫΫ Ϧϳάϟ΍ ϢϬΗάΗΎγ΃ϭ ΔϴϣϼγϹ΍
Γέϭήο ΐΗΎϜϟ΍ ϯήϳ Ϋ· ˬϚγήϬϟ΍ϭ ΔϨγϮΒϟ΍ ϰϠϋ
νήόΘϳ ϻ ϰΘΣ ΔϴπϘϟ΍ ϩάϫ Ϧϋ ΔΑΎΘϜϟ΍ϭ ΚϳΪΤϟ΍
Δϴϧ΍ϭΪόϟ΍ ΏήΤϟ΍ ϲϓ ϢϬΗΎγ΄ϣϭ ϦϴϴϨγϮΒϟ΍ ΔϤ΋Ϸ΍ έϭΩ
ζϴϤϬΘϟ΍ ϰϟ· ϚγήϬϟ΍ϭ ΔϨγϮΒϟ΍ ϰϠϋ ΓήϴΧϷ΍
ΎϳΎΤο ϝϭ΃ ΔϴϣϼγϹ΍ ΔΨϴθϤϟ΍ ΔϤ΋΃ ϥΎϛ .ϥΎϴδϨϟ΍ϭ
ϚϠΗ ϲϔϓ ˬϲϗΎϨηϮΒϟ΍ ϢϬΒόη ΎϬϟ νήόΗ ϲΘϟ΍ ΓΎγ΄Ϥϟ΍
ΓΪΣ΍ϭ ΔψΤϠϟ Ϯϟϭ ΍ϭήϜϔϳ Ϣϟ ΔϳήϴμϤϟ΍ ΕΎψΤϠϟ΍
΍ϮϠϤΤΗ ϢϬϧ· ϞΑ .ϢϫΪΟΎδϣϭ ϢϬϨσϭ Ϧϋ ϲϠΨΘϟΎΑ
ϰϠϋ ΔϴΣ ΔϠΜϣ΃ ϢϬΗΎϴΤπΘΑ ΍ϮΑήοϭ ΓήϴΒϛ ΔϴϟϭΆδϣ
Ϊμϟ ΪϴΣϮϟ΍ ΢ϴΤμϟ΍ Ωήϟ΍ ϲϫ ήθϟ΍ ΔϣϭΎϘϣ ϥ΃
ΔϨγϮΒϟ΍ Ϫϟ ΖοήόΗ ϱάϟ΍ ϥ΍ϭΪόϟ΍ϭ ϦϳΪΘόϤϟ΍
.1995 ϡΎϋ ϰϟ· 1992 ϡΎϋ Ϧϣ ΓήΘϔϟ΍ ϲϓ ϚγήϬϟ΍ϭ
ϲϗΎϨηϮΒϟ΍ ΐόθϟ΍ ΕήϔϨΘγ΍ ϲΘϟ΍ ΔϤ΋Ϸ΍ ΐτ˵Χ ϥ· ϞΑ
ΔϤ΋Ϸ΍ ˯ϻΆϫ ϥΎϛ ΪϘϟ .ϢϬϴϠϋ ϦϳΪΘόϤϟ΍ ΪϘΣ Ϧϣ ΕΩ΍ί
Ϧϋ ωΎϓΪϠϟ ϰϟϭϷ΍ ϑϮϔμϟ΍ ϲϓ ΓήΘϔϟ΍ ϚϠΗ ΔϠϴσ
.Ϫ΋ΎϘΑ ϰϠϋ ΔψϓΎΤϤϟ΍ϭ ϢϬΒόη ϑήη ΔϳΎϤΣϭ ΔϨγϮΒϟ΍
ϮϬϟ Ϣϫ˯΍έϭ ϲϘΑ Ϧϣ ϦϴΑ Ϣϫ΍ήϛΫ ˯ΎϴΣ· ϥΈϓ Ϛϟάϟϭ
Ϧϣ ΩΎϬΠϟ΍ ϞϴΒγ ϲϫ ΔϴΤπΘϟ΍ ϥ΃ ΪϛΆΗ ΔϟΎγέϭ ΓήΒϋ
ϡϼδϟ΍ϭ Ϊϴόδϟ΍ ϞΒϘΘδϤϟ΍ϭ ΔϳήΤϟ΍ϭ ϡϼγϹ΍ ϞΟ΃
ϪΗ΍Ϋ ΪΤΑ ΍άϫϭ ˬΔϳϮϬϟ΍ϭ έϭάΠϟ΍ ΔϳΎϤΣϭ ήϴΨϟ΍ϭ
Ϧϣ ϢϬΗΎϴΤΑ ΍ϮΤο Ϊϗ ΔϤ΋Ϸ΍ Ϧϣ ˯΍ΪϬθϟ΍ ϥ΃ ϒθϜϳ
.ϑ΍ΪϫϷ΍ ϚϠΗ ϞΟ΃
 TEMA BROJA †

OSNOVNE SLIČNOSTI
I RAZLIKE IZMEĐU
HOLOKAUSTA NAD
JEVREJIMA I GENOCIDA
NAD BOŠNJACIMA*
Dr. Rasim MURATOVIĆ

* Dr. Rasim Muratović, naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava
Univerziteta u Sarajevu ovaj tekst je prezentirao na 27. međunarodnoj konferenciji o holokaustu, održanoj 25. i 26. marta
2007. godine, na Millersville University of Pennsylvania, USA

I holokaust i genocid su, i kao pojam

i kao pojava, apsolutno ista stvar.
Genocid je ušao u međunarodno
pravo, a holokaust nije. Uprkos pokušaju nekih
da pojam holokausta učine univerzalnim
pojmom, to im ne uspijeva i sad već i kod njih
postoji tendencija vraćanja prvokonstruiranom
pojmu (genocid). Holokaust je u početku
imao unutarjevrejski kolokvijalni značaj. Tada
je jačala tendencija da se upotrebom pojma
holokaust isključe svi drugi slučajevi genocida
iz predmeta nauke i uopće tretmana, izuzetno
teškog zločina.
Jevrejski put u savremenost karakterizira
njihova zatvorenost u njihove imaginarne
i stvarne kamene zidove. To ne zahtijeva
mobilizaciju ljudskih osjećanja. Ali, ovo se
mijenja u savremenosti gdje su Jevreji živjeli u
getima. Taj status quo učinio je da Jevreji imaju
manju pravnu i socijalnu poziciju.
Kao i sve drugo u savremenom
društvu, Jevreji su postali problem. Društvo
se mora izgrađivati racionalnim argumentima,
administrirati, vladati, posmatrati, kontrolirati.
Stare granice nisu bile zapriječene savremenim
ideologijskim formulama. Mnogi Jevreji
prihvatili su ponudu i promijenili vjeru ili
bili asimilirani. Zigmund Bauman tvrdi da su
“Jevreji preko konvertiranja bili u stanju preći
put od jevrejstva do kršćanstva. U suprotnosti
od jevrejstva, jevrejsko paganstvo bilo je jače
nego ljudska želja i ljudske mogućnosti”.
 Zygmunt Bauman, Modernitet of Holocaust
(Savremenost i holokaust). Vidarforlagets Kulturbibliote,
Oslo, 1997., str. 226.

novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007. 23
† TEMA BROJA
Sa Bošnjacima je ovdje stvar sasvim
drukčija. Bošnjaci, koji su bili heretici u srednjem
vijeku, sa svojim individualnim identitetom,
ponosni su na svoje srednjovjekovne korijene,
ali i na današnji islamski, odnosno muslimanski
identitet.
Kao narodu koji ima kršćanske korjene
u Crkvi bosanskoj bogumilskoj (ne pravoslavna
i ne katolička crkva) i konvertitima koji su
jednom već promijenili vjeru i prihvatili islam,
u genocidu su Bošnjaci prisiljavani da se vrate u
veru pradedovsku.
Na taj način kao da se u Bosni pokazivalo
ogledalo Istoka i Zapada, u kojem Bošnjaci vide
da su nekad bili krstjani, a sada su ponosni na
svoj islamski identitet. S druge strane, Srbi kao
kršćani sa prezimenima koja imaju turske, dakle
islamske korijene, kao što su Karadžić, što bi u
doslovnom prijevodu značilo Crnčević, zatim
Adžić, što bi značilo Amidžić, Kadijević, što bi
značilo Sudijić, Hadžić, Ekmečić, itd., ljuti su
na taj dio osmanskog, dakle islamskog u sebi.
Zbog toga žele razbiti to ogledalo koje pokazuje
pravo stanje stvari, na taj način što će obraditi
Bošnjake muslimane kao glavne krivce što Srbi
imaju to islamsko u sebi i zato što su Bošnjaci,
nekadašnji krstjani, a sada muslimani, još više
postali opasnost za Srbe.
Umjesto da Bosna i Bošnjaci budu velika
šansa za istinski početak, gdje će i muslimani i
kršćani vidjeti svoj identitet ili barem njegov dio
u onim drugim, srpski nacionalizam izabrao je
nasilje. Nasilje je bilo blisko. Dželat i žrtva bili
su licem u lice. Blizu i potpuno vidljivi, samo
u nekim slučajevima neprepoznatljivi kao
persone. Uniformirani. Žene koje siluju ne
zavezuju preko očiju. Jedino se pogled, u nekim
slučajevima, izbjegava. Preživjeli potvrđuju o
osobama, poznatim osobama o komšijama,
kolegama iz škole, kolegama sa studija ili o
radnom kolegi. Ovdje je sve konkretno, ništa
apstraktno.
U holokaustu nad evropskim Jevrejima
većina ubistava izvršena je apstraktno (plin
umjesto klanja). Naročita obrada vršila se
uglavnom u Poljskoj, a ne u Njemačkoj, tako
da su obični personalni motivi, pretpostavke
i osjećanja, uključujući i agresiju i mržnju, na
jedan čudan način bili istrgnuti iz procesa
24 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
u kome je obrađeno šest miliona ljudi. Tu se
pojavljuje ona apstrakcija koja obuhvata i žrtve
i dželate i gdje obje kategorije nestaju u magli i
irelevantnosti koje se odnose na njihove psihe,
personalnosti i individualnosti.
U takvim situacijama, i srpski i
crnogorski nacionalisti mogli su izvršiti užasna
djela u Bosni ne kao neke užasne i nenormalne
individue nego kao obični ljudi koji su izvršavali
svoje obaveze onako kako to najbolje umiju, a
koje su bile zacrtane u konkretnim planovima.
Genocid koji su izvršili obični ljudi, pripadnici
agresorskih snaga, zahtijevao je samo moralno
sustezanje, što se moralo suzbiti, potisnuti i
nadvladati. Blizine u smislu poznavanja žrtve
nije bilo, samim tim nije bilo ni odgovornosti
za izvršeni zločin koji proizlazi iz prostorne
blizine, veoma važne u Baumanovoj teoriji.
I dok je za holokaust mogla važiti kao
moralna tableta za spavanje činjenica da dželat
nije poznavao žrtvu, u genocidu nad Bošnjacima
ne važi ta moralna isprika. U genocidu nad
Bošnjacima svi povezi su skinuti. Ogroman
broj dojučerašnjih komšija Srba preko noći je
pokazao zvjersko lice.
”Poznavati nekoga u genocidu nad
Bošnjacima nije značilo imati obavezu na
emocionalnu povezanost između sebe i onog
drugog. To nije podrazumijevalo njegu za druge,
brigu za one druge. U tim slučajevima dželati nisu
osjećali odgovornost za povezanost, povezanost
bez pritiska kao određenu obavezu”.
Uzalud i Habermasovo (Jürgen
Habermas) tumačenje života sa drugima kao
moralnog stanovišta, kao jednog MI, a ne jednog
JA, pogotovo ne jednog ONI. Jer, kad se ONI
posmatraju na ideološki način, nestaje simpatije
i osjećanja. Tada je dželat u svom svijetu koji
pretpostavlja da žrtva pripada nečemu drugom,
onom neljudskom, za razliku od onog ljudskog
njegovog. Dželatov svijet je bez moralnih
odgovornosti, saosjećanja, ograničen samo za
njega, njegovu religijsku i nacionalnu grupu.
Nemoral izbjegava simpatiju, jer simpatija sa
žrtvom čini nasilje teškim. Zato je simpatija
moralna sposobnost.
 Arne Johan Vetlesen, Ondskap i Bosnia (Zlo u Bosni).
Todskrift nr. 1 2/1997. Universitets Forlaget, Oslo, 1997.,
str. 38

Živjeti sa drugima u genocidu nad
Bošnjacima nije značilo postavljanje ljudske
individue u jedan kontekst gdje se individua
socijalizira i gdje individua razvija svoj identitet
kao osoba.
Presuda će se izvršiti kao praktična
politika u kojoj dželati razumiju sebe kao
izvršioce zakona koje diktiraju više instance.
Moralno gledano, dželati sebe ne posmatraju
autonomnim nego onim koji vrše neku radnju,
a zahtjev za pripadnost nebeskom narodu nešto
je što ih stavlja u poziciju pobjednika nakon
toliko poraza u njihovoj historiji. Zbog toga
se, prije svega, mora pokoriti svaka različitost
unutar dželatovog naroda, a to znači izgraditi
karakter koji je u stanju ubijati čak i osobe koje
se poznaju. Odricanjem onog različitog, onog
ljudskog i kod dželata i kod žrtve, briše se svaka
moralna relacija između njih dvoje.
Poricanjem ljudskosti/različitosti, žrtva
u susretu sa smrću nema nikakav moralni status,
niti bilo kakvu, uključujući i ljudsku vrijednost.
Planirano poniženje ili poricanje od ljudskosti/
različitosti briše svaki trag žrtvine vrijednosti.
Taj čin prethodi ljudskoj fizičkoj likvidaciji, jer
takav život treba smrt i zato u susretu dželata
i žrtve gotovo i nema borbe da bi se život
nastavio, nego se čak ima želja da se on okonča.
Poricanjem svih vrijednosti, žrtva uzima na
sebe jedan dio smrtne presude i postaje njenim
saučesnikom u egzekuciji.
“Otrgnuće/iskopčavanje, poricanje
ljudskosti/različitosti dovodi do jednog
potiskivanja osjećajnih veza između ljudi, veza
u kojima ne postoji savjest ili moralno kajanje.
Ono što nalazimo kod dželata je onaj banalni
ponos poslije izvršenja dodijeljenog zadatka”.
Zlo je čudno. Genocid kao zlo je najviše
čudno. Čudnovato bezgranično. Ideološki
zamislivo zlo se ne definira kao zlo, već kao
dobro; ne kao nemoral, već kao moral!
Kod dželata koji je poznavao žrtvu
moralna sposobnost nije podrazumijevala
pretpostavku sposobnosti za simpatiju sa
njegovom žrtvom. Simpatija, podsjetimo se,
traži relaciju, relaciju kao ljudsku aktivnost.
 Zygmunt Bauman, Modernitet of Holokaust
(Savremenost i holokaust). Vidarforlagets Kulturbibliotek,
Oslo 1997. str. 225.
novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
TEMA BROJA †
Možemo li se, onda, kad je u pitanju genocid
nad Bošnjacima, govoriti o zlu u njegovoj
primitivnoj, demonskoj formi, zlu licem u lice?
Ovdje treba reći da je to onaj tip zla
koje je Hana Arent (Hannah Arendt) odbacila
u slučaju holokausta nad Jevrejima. Čak i
kad je vršeno bombardiranje sa distance, na
ostacima granata mogla su se naći imena kao:
Joja iz Vogošće, Čedo sa Hreše itd. Primitivno/
demonsko zlo je u nauci definirano kao slom,
kao odstupanje, kao nenormalnost.
Kod dželata koji su izvršili genocid nad
Bošnjacima moralna sposobnost kao nešto što
se formira, njeguje i razvija unutar socijalne
sredine, uopće nije razvijena.
Ali, antropološko i psihološko tumačenje
zla izdvojeno izvan ukupnog socijalnog,
političkog i kulturnog konteksta može nas
odvesti na tumačenja o zlu kao nečemu
nepostojećem ili kao rezultatu nekih slučajnih
radnji dobrih ljudi, ali koji su rasli u nezdravim
okolnostima, pa su i sami postali takvi. Može
li se, onda, uzrok srpske agresivnosti tražiti u
nedostatku emocionalnosti i želji nekadašnjeg
djeteta koje je bilo maltretirano i ponižavano
da ono kao odrasla osoba maltretira, ponižava,
ubija druge u znak osvete? Jesu li to, onda,
oni invalidi osjećanja koji, kad dođe njihovo
vrijeme, i sami sudjeluju u ljudskim lomovima,
poniženjima i zloupotrebama ljudskih slabosti,
postajući dio mašinerije totalitarnog sistema?
Postaju li dio sistema ludosti i koji su i sami
bili ponižavani, psihički lomljeni, ljudski
zloupotrebljavani, želeći se na taj način osvetiti
za nepravdu što je njima nekad davno nanijeta?
Može li se to tumačiti samo objašnjenjem da
su oni pogrešno odgojeni, o čemu govori Alija
Isaković u Antologiji zla?
U takvim situacijama, žrtva očekuje
osudu zla. Međutim, dželat očekuje naklonost
publike. Tako imamo nevidljivu utakmicu za
naklonost publike. Ovo je psihološka osnova
za nastanak blaming the victim, odnosno za
zamjenu teza gdje žrtva postaje ono zlo, a dželat
je ono dobro. Ne nalazimo naučnu teoriju
dovoljno jaku koja može objasniti ovo, osim
teze da ovdje imamo potvrdu personilizacije kao
proizvoda moralnih normi, što, svakako, nije
dovoljno. Zbog toga se ovdje, osim historičara,
25
† TEMA BROJA
pravnika, sociologa, moraju pozvati u pomoć
i antropolozi, psiholozi, psihijatri, pedagozi,
teolozi i svi drugi naučnici koji mogu nešto reći
o ovome.
U genocidu nad Bošnjacima dželat je
razapet između spontanih – moralnih relacija
(nastavnik koji ga je učio matematiku – učenik,
komšija koji mu je pomagao kad mu je trebalo
– komšija, vlasnik kafića kod kojeg je često
navraćao – posjetilac) i njegove unutarnje
odgovornosti za one druge, zamjene tog morala
za tehnički moral, dakle nemoral i izvršenje
planiranog zadatka: ”Bijte Turke dok ih ima!”,10
naređuje Ratko Mladić.
Alija Isaković kaže u Antologiji zla:
„Da bi se ovo razumjelo, prvo valja pročitati
sva naučna djela Srpske akademije nauka i
umjetnosti. I djela fizike. I djela iz astronomije.
I djela iz likovnih umjetnosti. I muzička djela…
Sva!” On ih je pročitao. Onda ćemo vidjeti
šta se sve trebalo dogoditi da bi genocid nad
Bošnjacima bio moguć, možda ćemo dobiti i
djelimični odgovor i na pitanje zašto i kako se to
moglo dogoditi? „Međutim, činjenica je da će
se genocidom nad Bošnjacima ova civilizacija
baviti još dugo kao zastrašujućim uzorkom
čija naučna obrada može čovječanstvu donijeti
onoliko iskustvene koristi koliko je Bošnjacima
donijela štete.
Na kraju, nužno je istaći da je učešće
počinilaca zločina u genocidu nad Jevrejima, pa i
u slučajevima hapšenja svih Jevreja u okupiranoj
Evropi, bilo svedeno na elementarnu evidenciju
i identifikaciju žrtava prilikom njihovog
hapšenja. Jevrejske komšije (bilo nacisti ili ne)
jedva su imali priliku Jevreje vidjeti u munjevito
vršenim racijama i, potom, transportiranju u
sabirne logore, gdje je bila pripremljena druga
mašinerija.
U slučaju genocida nad Bošnjacima
olahko se u izjavama preživjelih žrtava
prenaglašavalo učešće poznanika, školskih
drugova, kolega sa posla i neposrednih komšija.
Toga je stvarno i bilo. Ali, upravo zato što
izvršilac genocida nije raspolagao birokratskim
izgrađenim i uhodanim aparatom, pa se morao
10 Televizija Republike Bosne i Hercegovine, Dnevnik 2,
Sarajevo, 19 oktobar 1992.
26 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
oslanjati na angažiranje i mještana u hapšenju,
masakrima. Međutim, valja naglasiti da su prve
jedinice i prvi dželati dovedeni sa strane, na isti
način kao i u Drugom svjetskom ratu. Mnogi
novinari, pa i historičari su, na osnovu činjenice
da je preživjeli od koga je uzimana izjava
prepoznao jednog komšiju ili nekoliko njih ili
poznanika uopće, prenaglašavali ovu pojavu. I
ovdje je bilo specijaliziranih jedinica, posebno
pripremanih i uvježbavanih u Hrvatskoj 1991.
godine, kao i paravojnih jedinica iz Srbije i Crne
Gore, jedinica Jugoslavenske narodne armije
regrutiranih na poznatom principu plaćenika iz
Rusije, Grčke, Rumunije i drugih zemalja.
Za nabrojane počinioce zločina Bošnjaci
su, kao i Jevreji prije toga, bili satanizirani i
manje se to završavalo rješavanjem komšijskih
svađa ili netrpeljivosti, a oni koji su poznavali
svoje žrtve imali su naređenje koje se moralo
izvršiti, tako da se slučajevi poznanstva jednog
komšije ili više njih često i olahko pretvaraju u
shvatanje da su svi dželati iz određenog grada,
zgrade ili ulice, odnosno da su svi sjedili u istoj
klupi. Pored toga, dobrovoljci ili jedinice iz
Srbije i Crne Gore imali su lokalne vodiče i nije
bilo teško predstaviti se kao domaći samo da bi
se postigao cilj, a to je onemogućavanje suživota
i nacionalne i vjerske tolerancije, što je do tada
bila osnovna karakteristika Bosne i Hercegovine.
Stvarala se situacija da su pripadnici paravojnih
i regularnih jedinica iz Srbije i Crne Gore, a
koji su bili iz Bosne i Hercegovine, obavezno
komšije žrtve. Sa tim se manipuliralo na isti
način kako su to radile ustaše 1941. godine u
muslimanskim krajevima.
Spisak desetak nabrojanih osnovnih
sličnosti i razlika između dva konkretna genocida
nije konačan i više je u službi podsticaja za dalja
konkretnija istraživanja na tom planu.
SLIČNOSTI:
1. Osnovna sličnost je u tome da
su oba genocida izvršena u ratnom ambijentu,
pa su otuda kombinirani sa ratnim zločinima u
službi genocida;
2. Oba genocida imali su glavnu
metu, ali i sporedne mete, odnosno ciljne grupe.
Veliki njemački Rajh trebao je obuhvati dvije

trećine Evrope. S druge strane, dvije trećine
Bosne i Hercegovine bilo je okupirano, pa
genocid nije mogao biti izvršen u planiranom
obimu. Tako je i sa Evropom. Na toj trećini
preživjelo je onih milion Jevreja, kao i stotine
hiljada Bošnjaka;
3. U oba slučaja, bio je to planirani
i dobro organizirani zločin na državnom
planu, čemu su prethodile radnje kao što su
stereotipske slike plasirane, prije svega, putem
medija, a zatim vojne i druge akcije čiji je cilj
bio djelimično ili potpuno uništenje određene
nacionalne, vjerske grupe ili čitavog naroda;
4. I genocid nad Jevrejima i
genocid nad Bošnjacima determinirani su
proizvod specifične grupe socijalnih, političkih
i psiholoških faktora;
5. U oba slučaja, radilo se o pokušaju
ostvarenja planova o velikoj Njemačkoj, odnosno
velikoj Srbiji, u kojima nije bilo mjesta za one
druge, koji nisu bili Nijemci, odnosno Srbi, tj.
da se broj onih drugih svede na zanemarljivu
cifru, a njihov društveni položaj na podanički;
6. Sprječavanje reprodukcije
Jevreja, odnosno Bošnjaka, a istovremeno je
vršen pokušaj stvaranja zdrave njemačke nacije,
odnosno da silovane Bošnjakinje rađaju Srbe;
7. I u jednom i u drugom slučaju,
korišten je mit o spašavanju kršćanske Evrope
od nadolazeće jevrejske, odnosno islamske
opasnosti. U tom smislu, Jevreji su optuženi
da su ubili Isusa Krista, a Bošnjaci da su ubili
srpskog Isusa – cara Lazara;
8. U oba slučaja, nastojalo se
društvo različitosti pretvoriti u društvo jedne
dimenzije;
9. I u jednom i u drugom slučaju,
samoreprodukcija kršćanstva kao dominirajućeg
mogla se izvršiti samo oblikovanjem predstave
jevrejstva, odnosno islama kao nečeg stranog;
10. U oba slučaja, radilo se o
zapuštanju ljudskih, psiholoških i moralnih
sposobnosti i neutralizaciji moralnih snaga, ali i
individualnoj volji da se uradi to što se uradilo;
11. Niti nacisti niti srpski naciona-
listi ne osjećaju se krivim, niti su se ikad upi-
tali kakav sam ja to čovjek kad sam mogao to
uraditi.
12. Oba genocida su se dogodila
novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
TEMA BROJA †
usred Evrope, s tim što međunarodna zajed-
nica kod genocida nad Bošnjacima nije bila
spriječena zaustaviti ga, ali to ipak nije učinila.
RAZLIKE:
1. Osnovna razlika između
genocida nad Jevrejima i genocida nad
Bošnjacima u tome je što je genocid nad
Jevrejima izvršen u ambijentu Svjetskog rata, a
genocid nad Bošnjacima izvršen je u ambijentu
lokalnog rata;
2. Genocid nad Jevrejima mogao
se dogoditi jer se to događalo i ranije, ali nakon
Nűrnberga je rečeno: Nikad više! To nikad više
ipak se dogodilo u Bosni, i to pod okriljem
Ujedinjenih nacija;
3. Genocid nad Jevrejima niko ne
osporava, niti različito definira, ili su takvi zaista
rijetkost (kao što je iranski predsjednik Ahmedi
Nedžad i njegovi malobrojni istomišljenici).
Genocid nad Bošnjacima različito se tumači, kao
agresija, genocid, rat međunarodnog karaktera,
ali i kao građanski rat, vjerski sukob, komšijska
svađa, nesretni sukob, užasni masakr;
4. Nakon završetka Drugog
svjetskog rata Jevreji su dobili do tada
nepostojeću državu Izrael. S druge strane, nakon
potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma,
postojeća i međunarodna priznata država
Republika Bosna i Hercegovina podijeljena je
de jure na dva, de facto na tri dijela;
5. Rezolucijom Ujedinjenih nacija
broj 713, od 25. septembra 1991. godine, uveden
je embargo na uvoz oružja u bivšoj Jugoslaviji.
Kako bi bilo da je saveznicima u borbi protiv
fašizma u Drugom svjetskom ratu uveden
embargo na uvoz oružja?
6. Bošnjaci su organizirali svoju
odbranu i odbranu Bosne i Hercegovine na
koju je izvršena agresija. Jevreji nisu imali
organiziran otpor, osim povremenih pobuna
u getima, mada su se mnogi od njih, gdje god
su se nalazili, aktivno uključili u antifašističke
pokrete;
7. Pitanje rase: u genocidu nad
Jevrejima radilo se o biološkom poimanju rase,
pri čemu su Jevreji kao i svi ostali bili manje
vrijedni od arijevaca. U bošnjačkom slučaju
27
† TEMA BROJA
radilo se o religijskom poimanju rase. Naime,
Bošnjaci su bili optuženi da su, prihvatajući
islam, izdali slavensku kršćansku rasu;
8. U genocidu nad Jevrejima
odvijala se etapna metodologija izvršenja. Prvi
korak bio je pravljenje spiskova. To su morale
raditi komšije, kolege s posla ili iz razreda, zato
što su dobro poznavali žrtve. Neki su od njih u
racijama bili vodiči policijskim ili SS-jedinicama.
Nacistička partija bila je temeljito organizirana
po kvartovima i ulicama, pa čak i zgradama.
Postojala je i jevrejska policija u okupiranim
zemljama Evrope. Od momenta ukrcavanja
žrtve u kamion, više nije bilo nikakve potrebe za
učešće komšija ili kolega. Posao su preuzimale
specijalizirane druge formacije. Suživot sa
Jevrejima za naciste nije imao nikakav značaj.
Za genocid u Bosni najvažnije je bilo uništiti
suživot i nacionalnu i vjersku toleranciju
razvijanu hiljadama godina. To je bio razlog
drukčijeg pristupa izvršenju zločina, pa je i to
moralo biti uplanirano prema postavljenom
cilju. U genocidu nad Bošnjacima, prvi put,
osim primarnih, imamo i sekundarne, čak i
tercijarne masovne grobnice. Kod genocida nad
Jevrejima samo primarne masovne grobnice,
ako se gasne grobnice mogu definirati kao
masovne grobnice;
9. O genocidu nad Jevrejima zna
se gotovo sve, do najsitnijeg detalja. O genocidu
nad Bošnjacima istraživanja su na samom
početku;
10. Godine 1945. njemačko društvo
se denacifiziralo. Godine 1995., pa i 2005. Srbija
se nije demiloševićezirala.
11. Zločin genocida nad Jevrejima
tretiran je retroaktivno (zločin je izvršen
prije međunarodne kodifikacije i ratifikacije
Konvencije Generalne skupštine o sprječavanju
i kažnjavanju zločina genocida, 9. decembra
1948. godine). S druge strane, genocid
nad Bošnjacima izvršen je pod prijetnjom
Damaklovog mača (Konvencije o sprječavanju
i kažnjavanju zločina genocida), zbog čega su
planeri, organizatori i izvršioci genocida nad
Bošnjacima morali dobro maskirati i sakriti
svoje postupke i namjere.
28 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
Paradoksalno je da se zločin nad
Jevrejima, iako se on naziva posebnim imenom
– holokaust, iako se taj zločin dogodio prije
međunarodne kodifikacije i ratifikacije
Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina
genocida, naziva pravim imenom – genocid. S
druge strane, zločini nad Bošnjacima (ubijanje,
uzrokovanje tjelesnih i mentalnih povreda,
namjerno nametanje uvjeta života sračunatih
da dovedu do njihovog uništenja, primjena
mjera koje su ometale rađanja, silovanja itd.),
čak i u mnogim presudama Međunarodnog
krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (Biljana
Plavšić, Momčilo Krajišnik i drugi), klasificira
se kao etnička podjela na terenu, etničko
prekomponiranje teritorije koja se kontrolira i sl.
Obrazlažući to nedostatkom dokaza
o postojanju namjere da se Bošnjaci unište
potpuno ili djelomično, čak i Međunarodni
krivični sud za bivšu Jugoslaviju sudjeluje
u kamufliranju zločina genocida. Eksperti
znatno nižeg ranga od sudija Međunarodnog
krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju dobro
znaju da se tzv. diskriminacijska namjera
može dokazati posredstvom izvođenja dokaza
kojima se utvrđuju elementi kao što su opći
kontekst u kome je djelo počinjeno, izjava
i radnje optuženog i činjenice da su radnje
koje su počinili optuženi poduzete u okviru
široko rasprostranjenog sistematskog nasilja
(agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu)
usmjerenog, prije svega, protiv Bošnjaka, a u
nekim slučajevima i Hrvata.
U tom kontekstu, izricanje oslobađajuće
presude u predmetu Republike Bosne i
Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore pred
Međunarodnim sudom pravde u Haagu, 26.
februara 2007. godine, kao i odugovlačenje
hapšenja Ratka Mladića i Radovana Karadžića,
svakako je vrhunac licemjerja međunarodne
zajednice i gotovo je neuporedivo sa njenom
odlučnošću da kazni nacističku Njemačku za
sve počinjene zločine te da u što kraćem roku
pronađe i privede sudu pravde vodeće naciste
odgovorne za zločin genocida počinjen nad
Jevrejima u Drugom svjetskom ratu.

BASIC SIMILARITIES AND DIFFERENCES BETWEEN
JEWISH HOLOCAUST AND GENOCIDE OF BOSNIAKS
Dr Rasim Muratovic
Holocaust and genocide considered as a term or a
phenomenon are and the same thing. However, term
genocide has been introduced in terminology and the
subject of the international law and holocaust has not.
Evil is a very strange phenomenon itself. Genocide as
a kind of evil is even more peculiar. Bizarrely limitless.
Evil that is ideologically comprehensive is no longer
defined as evil, but as good, it is not immoral but
moral!
In case of genocide of Bosniaks, reports of survivors
very often without much consideration overemphasize
the role of acquaintances, school-friends, colleagues
from work and neighbors. We do not intend to deny
that it really happened, but we wish to stress the fact that
only because those who committed genocide did not
have sufficient apparatus were they forced to mobilize
the local population in acts as arrests and massacres.
We must point out that first troops of slaughterers were
brought from outside, in the same way as it happened
in the Second World War. Many journalists as well
as historians have overemphasized the phenomenon
basing their articles and reports on the fact that the
survivor has recognized one or two familiar faces
amongst his torturers. We have seen here specialized
forces, especially prepared in Croatia in 1991, as well
as paramilitary forces from Serbia and Montenegro,
troops of the Yugoslav national army recruited in
accordance to the principle of paramilitary forces from
Russia, Greece, Romania and other countries.
For the mentioned criminals who committed the
genocide, Bosniaks were, just like Jews before them,
satanized and they were the main part takers and as for
those who knew their victims, they had the task which
they had to carry out. Besides, these “volunteers” or
paramilitary troops from Serbia and Montenegro had
their local guides and it was not difficult for them to
present themselves as locals in order to achieve their
goal, and that was to ruin the existing national and
interreligious tolerance that was a hallmark of Bosnia
and Herzegovina for centuries. Such a situation was
created that those who were the Bosnian members of
the paramilitary troops from Serbia and Montenegro
had to essentially be the neighbors of their victims.
These manipulations have already been seen in the
Second W.W. in 1941, performed by the ustasas in
the territories populated by Muslims. The list of the
basic similarities and differences between these two
genocides is not final and we hope this article will serve
as an encouragement for further studies in this field.
novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
TEMA BROJA †
ΩϮϬϴϟ΍ ΔϗήΤϣ ϦϴΑ ΔϴγΎγϷ΍ ϑϼΘΧϻ΍ϭ ϪΒθϟ΍ ϪΟϭ΃
1
ϕΎϨηϮΒϟ΍ Ϊο ΔϴϋΎϤΠϟ΍ ΓΩΎΑϹ΍ϭ
ζΘϴϓϮΗ΍έϮϣ Ϣγ΍έ .Ω
ϰϤδϤϟ ϥΎϤγ΍ ϥϮϤπϤϟ΍ϭ ϞϜθϟ΍ ΚϴΣ Ϧϣ ΔϴϋΎϤΠϟ΍ ΓΩΎΑϹ΍ϭ ΔϗήΤϤϟ΍ ϥ·
ΝέΪΗ Ϣϟ ΎϤϨϴΑ ϲϟϭΪϟ΍ ϥϮϧΎϘϟ΍ ϲϓ ΖΟέΩ΃ ΔϴϋΎϤΠϟ΍ ΓΩΎΑϹ΍ ϦϜϟ ˬΪΣ΍ϭ
.Ϫϴϓ ΔϗήΤϤϟ΍
ϪΘΑ΍ήϏ ϥ· ϞΑ ΔΑ΍ήϏ έϮϣϷ΍ Ϊη΃ Ϯϫ ΔϴϋΎϤΠϟ΍ ΓΩΎΑϹ΍ ήηϭ ˬΐϳήϏ ήθϟ΍ ϥ·
ϞΑ ˬήη Ϫϧ΃ ϰϠϋ ϑ˷ήόϳ ϻ ΎϴΟϮϟϮϳΪϳ΃ ϡϮγήϤϟ΍ ήθϟ΍ ϦϜϟϭ .ΓΩϭΪΤϣ ήϴϏ
.ϲϗϼΧ΃ Ϯϫ ϞΑ ϲϗϼΧ΃ ήϴϐΑ βϴϟϭ ˬήϴΧ Ϫϧ΃ ϰϠϋ
ϥ΄Α ΔϴϋΎϤΠϟ΍ ΓΩΎΑϹ΍ Ϧϣ ΍ϮΠϧ Ϧϳάϟ΍ ϕΎϨηϮΒϟ΍ ΎϳΎΤπϟ΍ ΕΎΤϳήμΗ ϦϴΒΗ
ˬϞϤόϟ΍ ϭ΃ Δγ΍έΪϟ΍ ˯ϼϣίϭ ϥ΍ήϴΠϟ΍ϭ ϑέΎόϤϟ΍ Ϧϣ ΍ϮϧΎϛ Ϣ΋΍ήΠϟ΍ ϚϠΗ ϱάϔϨϣ
ςτΨϣ ϥ΃ ϰϟ· ϊΟήϳ ϚϟΫ ϲϓ ΐΒδϟ΍ ϦϜϟϭ ΙΪΣ Ϊϗ ϚϟΫ ϥ΃ ήϜϨϧ ϻ ϦΤϧϭ
ˬΏέΪϣϭ ϞϣΎϛ ϲσ΍ήϗϭήϴΑ ίΎϬΠΑ ϊΘϤΘϳ ϦϜϳ Ϣϟ ΎϫάϔϨϣϭ ΔϴϋΎϤΠϟ΍ ΓΩΎΑϹ΍
ϰϠϋ ξΒϘϟ΍ ˯ΎϘϟ· ϲϓ ϦϴϴϠΤϤϟ΍ ϥΎϜδϟ΍ ϰϠϋ ΩΎϤΘϋϻ΍ ϰϟ· ήτο΍ ΍άϟϭ
Ϧϣ ΪΑ ϻ ϦϜϟϭ .ϢϫΪο ΖΒϜΗέ΍ ϲΘϟ΍ έίΎΠϤϟ΍ ϲϓ ϢϬΑ ϞϴϜϨΘϟ΍ϭ ϩΎϳΎΤο
Ϧϣ ΍ϮΒϠ˵Ο Ϊϗ Ϟ΋΍ϭϷ΍ ϦϳΩϼΠϟ΍ϭ ϰϟϭϷ΍ ΔϳήϜδόϟ΍ Ε΍ΪΣϮϟ΍ ϥ΃ ϰϟ· ΓέΎηϹ΍
ϥ΃ ΎϤΑϭ .ΔϴϧΎΜϟ΍ ΔϴϤϟΎόϟ΍ ΏήΤϟ΍ ϲϓ ΖόΒΗ΍ ϲΘϟ΍ ΔϘϳήτϟ΍ βϔϨΑϭ ˬΝέΎΨϟ΍
ΔϴΤπϟ΍ ϥ΄Α ΪϴϔΗ ΎϬϤψόϣ ϲϓ ΖϧΎϛ ΔϴϋΎϤΠϟ΍ ΓΩΎΑϹ΍ Ϧϣ ϦϴΟΎϨϟ΍ ΕΎΤϳήμΗ
Ϧϣ ˬκΨη ϱ΃ ϰϠϋ ϰΘΣ ϭ΃ ϢϬϨϣ ΩΪϋ ϰϠϋ ϭ΃ Ϫϧ΍ήϴΟ ΪΣ΃ ϰϠϋ ϑ˷ήόΗ Ϊϗ
.ΓήϫΎψϟ΍ ϩάϫ ϰϠϋ ΓϮϘΑ ϥϮΧέΆϤϟ΍ϭ ϥϮϴϔΤμϟ΍ ΰϛέ ΪϘϓ ˬϦϴϣήΠϤϟ΍ ϦϴΑ
ΔϨγ ΎϴΗ΍ϭήϛ ϲϓ ΔΑέΪϣϭ ΪϴΟ ϞϜθΑ ΓΪόϣ ΔλΎΧ Ε΍ΪΣϭ ϙΎϨϫ ΖϧΎϛ ϦϜϟ
ΎϴΑήλ Ϧϣ Ε˯ΎΟ ϲΘϟ΍ ΔϳήϜδόϟ΍ ϪΒη ΕΎϴθϴϠϴϤϟ΍ ϰϟ· ΔϓΎοϹΎΑ 1991
ΔϗΰΗήϤϟ΍ Ϧϣ ΔϧϮϜϤϟ΍ ϲϓϼγϮϏϮϴϟ΍ ζϴΠϟ΍ Ε΍ΪΣϭ ϰϟ·ϭ ˬΩϮγϷ΍ ϞΒΠϟ΍ϭ
.ϝϭΪϟ΍ Ϧϣ ΎϫήϴϏϭ ΎϴϧΎϣϭέϭ ϥΎϧϮϴϟ΍ϭ Ύϴγϭέ Ϧϣ ϦϳΪϨΠϤϟ΍
ˬϥΎτϴθϟ΍ ˯ΎϨΑ΃ ϢϬϧ΃ ϰϠϋ ˬΩϮϬϴϟ΍ ϭ΃ ˬϕΎϨηϮΒϟ΍ ϥϭήϳ Ϣ΋΍ήΠϟ΍ ϮΒϜΗήϣ ϥΎϛ
Ϧϳάϟ΍ ϦϴϣήΠϤϟ΍ ϥϷ ˬ΢ϠμϟΎΑ ϲϬΘϨΗ ϥ΍ήϴΠϟ΍ ϦϴΑ ΕΎϓϼΨϟ΍ ΖϧΎϛ Ύϣ ΍έΩΎϧϭ
ΕϻΎΣ ϥΈϓ ΍άϟϭ ˬΎϫάϴϔϨΗ Ϧϣ ΪΑ ϻ ήϣ΍ϭ΃ ΍ϮϘϠΗ Ϊϗ ϢϫΎϳΎΤο ϥϮϓήόϳ ΍ϮϧΎϛ
ϰϟ· ΔϟϮϬδΑϭ ϝϮΤΘΗ Ύϣ ΍ήϴΜϛ ΖϧΎϛ ϢϬϨϣ ΩΪϋ ϭ΃ ϥ΍ήϴΠϟ΍ ΪΣ΃ ϰϠϋ ϑήόΘϟ΍
ΓέΎϤϋ ϭ΃ ϪϨϴόΑ ωέΎη ϭ΃ ˬΎϬϨϴόΑ ΔϨϳΪϣ Ϧϣ ΍ϮϧΎϛ ϦϳΩϼΠϟ΍ ϊϴϤΟ ϥ΃ έ˷ϮμΗ
ϥΎϛ ϚϟΫ ΐϧΎΟ ϰϟ· ˬΪΣ΍ϭ ΪόϘϣ ϲϓ ϥϮδϠΠϳ ΍ϮϧΎϛ ϢϬόϴϤΟ ϢϬϧ΃ ϱ΃ ˬΎϬϨϴόΑ
ϦϳΪηήϣ ΩϮγϷ΍ ϞΒΠϟ΍ϭ ΎϴΑήλ Ϧϣ ΔϣΩΎϘϟ΍ Ε΍ΪΣϮϟ΍ ϭ΃ "ϦϴϋϮτΘϤϟ΍" ϯΪϟ
ϚϟάΑϭ ˬϥϮϴϠΤϣ ϢϬϧ΃ ϰϠϋ ΍ϮϓήμΘϳ ϥ΃ ϢϬϴϠϋ ΐόμϟ΍ Ϧϣ ϦϜϳ Ϣϟϭ ˬϦϴϴϠΤϣ
ϲϨϳΪϟ΍ ΢ϣΎδΘϟ΍ϭ ζϳΎόΘϟ΍ ΔϟΎΤΘγ΍ ϰϠϋ Ϊϴϛ΄ΘϟΎΑ ϞΜϤΘϤϟ΍ ϑΪϬϟ΍ ϖϴϘΤΗ ϢϬϟ ϢΘϳ
ϥΎϛ ΪϘϟ .ϦϴΤϟ΍ ϚϟΫ ϰΘΣ ϚγήϬϟ΍ϭ ΔϨγϮΒϠϟ ΔϴγΎγϷ΍ ΓΰϴϤϟ΍ ΎϧΎϛ ϦϳάϠϟ΍
Ϧϣ ΔϴϣΎψϨϟ΍ ήϴϏϭ ΔϴϣΎψϨϟ΍ ΔϳήϜδόϟ΍ Ε΍ΪΣϮϟ΍ ϥϮϜΗ ϥ΃ ΍ΪϤόΘϣ ήϣϷ΍
ϥ΍ήϴΟ Ϧϣ ΪϳΪΤΘϟΎΑϭ ϦϴϴϨγϮΑ ϦϴϨσ΍Ϯϣ Ϧϣ ΔϧϮϜϣ ΩϮγϷ΍ ϞΒΠϟ΍ϭ ΎϴΑήλ
ΔϨγ ΎηΎΘγϭϷ΍ Ε΍Ϯϗ ϪΘϣΪΨΘγ΍ ϱάϟ΍ ΏϮϠγϷ΍ βϔϧ Ϯϫ ϚϟΫ ϥΎϛϭ .ΎϳΎΤπϟ΍
.ΔϤϠδϤϟ΍ ϖσΎϨϤϟ΍ ϲϓ 1941
Γ˯΍ήΒΑ ϢϜΤϟ΍ Ύϫέ΍ΪλΈΑ ϱΎϫϻ ϲϓ ΔϴϟϭΪϟ΍ ϝΪόϟ΍ ΔϤϜΤϣ ϥΈϓ ϚϟΫ ˯Ϯο ϲϓϭ
ΎϤϫΪο ΎϬΘόϓέ ϲΘϟ΍ ϯϮϋΪϟ΍ ϲϓ ˬ2007/02/26 ϲϓ ΩϮγϷ΍ ϞΒΠϟ΍ϭ ΎϴΑήλ
ϥΎϓϭΩ΍έϭ ζΘϳΩϼϣ ϮϜΗ΍έ ϰϠϋ ξΒϘϟ΍ ˯ΎϘϟ· ϲϓ ΆϜϠΘϟ΍ϭ ˬϚγήϬϟ΍ϭ ΔϨγϮΒϟ΍
ϊϣ ϪΘϧέΎϘϣ ΍ΪΑ΃ ϦϜϤϳ ϻϭ ˬϲϟϭΪϟ΍ ϊϤΘΠϤϟ΍ ϕΎϔϧ ΔϤϗ ϞΜϤϳ ˬζΘϴΟ΍ήϛ
Ϣ΋΍ήΠϟ΍ Ϟϛ Ϧϋ ΔϳίΎϨϟ΍ ΎϴϧΎϤϟ΃ ΔΒϗΎόϣ ϰϠϋ ϲϟϭΪϟ΍ ϊϤΘΠϤϟ΍ βϔϧ έ΍ήλ·
Ζϗϭ ήμϗ΃ ϲϓ ϦϴϳίΎϨϟ΍ Ε΍ΩΎϴϗ ϰϠϋ έϮΜόϟ΍ ϲϓ ΚϴΜΤϟ΍ Ϫϴόγϭ ΔΒϜΗήϤϟ΍
.ΔϴϧΎΜϟ΍ ΔϴϤϟΎόϟ΍ ΏήΤϟ΍ ϲϓ ΩϮϬϴϟ΍ ϖΤΑ ΔΒϜΗήϤϟ΍ Ϣ΋΍ήΠϟ΍ Ϧϋ ϢϬΘϤϛΎΤϣϭ
ϦϴΗΎϫ ϦϴΑ ϑϼΘΧϻ΍ϭ ϪΒθϠϟ ΔϴγΎγ΃ ϪΟϭ΃ Γήθϋ ϢπΗ ϲΘϟ΍ ΔϤ΋ΎϘϟ΍ ϥ·
ΔϠλ΍Ϯϣ ϰϠϋ ϊΠθΗ ϥ΃ ΎϬϨϣ ϑΪϬϟ΍ ϦϜϟϭ ˬΔϴ΋ΎϬϧ βϴϟ ϦϴΘϴϋΎϤΠϟ΍ ϦϴΗΩΎΑϹ΍
.ϥ΍ΪϴϤϟ΍ ΍άϫ ϲϓ ˯ΎμϘΘγϻ΍ϭ ΚΤΒϟ΍
ϲϣϮϳ ΪϘϋ ϱάϟ΍ϭ ˬΖγϮϛϮϟϮϬϟ΍ Ϧϋ Ϧϳήθόϟ΍ϭ ϊΑΎδϟ΍ ήϤΗΆϤϟ΍ ϲϓ ΔϤϠϜϟ΍ ϩάϫ ΖϴϘϟ΃ 1
ΓΪΤΘϤϟ΍ ΕΎϳϻϮϟΎΑ ΎϴϧΎϔϠδϨΑ ϲϓ Ϟϴϔγή˷Ϡϴϣ ΔόϣΎΠΑ ˬϡ 2007 αέΎϣ Ϧϣ 26 ϭ 25
.ΔϴϜϳήϣϷ΍
29
† TEMA BROJA
LAHKOĆA ILI UMIJEĆE
ZABORAVLJANJA
(ARS OBLIVIONALIS)
Mirsad TOKAČA
T eško je naći naciju u modernom
svijetu koja se tako olahko odriče svoje
prošlosti kao što je bosanska. I uopće
nije važno o kojem dijelu naše prošlosti se radi.
Onom slavnom i manje slavnom, vrijednom ili
manje vrijednom, više ili manje bogatom ili, pak,
tragičnom, kakav je, naprimjer, naša nedavna
prošlost, obilježena genocidom i zločinima koje
je, nakon Drugog svjetskog rata i holokausta,
teško naći igdje u svijetu s kraja 20. vijeka.
Problem koji mi imamo je kako sebi, a
potom i drugima objasniti šta nam se, kako i
zašto sve to desilo i šta treba raditi da ovladamo
čvrstim dokazima i činjenicama o prošlosti i
da odnjegujemo kulturu pamćenja koja će nas
učiniti vladarima posljedica naše prošlosti, a
nikako njenim zarobljenicima i robovima. U
suštini, pitanje je kako žrtvu osloboditi, vratiti
joj dostojanstvo i samopoštovanje, omogućiti joj
da svoju nespornu tragediju ne posmatra vječno
iz pozicije žrtve zarobljene zločinom kojem je
bila izložena.
Ono što nam kao društvu nikako ne treba
jest život u prošlosti i zato je ključna stvar kako u
30 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
vremenu demokratske tranzicije učiniti sve da se
uspostavi odgovarajući odnos prema prošlosti.
Neki to zovu suočavanjem s prošlošću, ali se, u
osnovi, radi o tome da napravimo sve kako bi
se, kad govorimo o nedavnoj prošlosti (1992.-
1995.) raskinulo sa zločinačkim nasljeđem koje
nam je ostavila prošlost.
Dakle, ukoliko ne želimo živjeti u
prošlosti, a mi ne samo da u njoj živimo, nego
mnogi uživaju plodove koje donosi takav život,
moramo objasniti uzroke i posljedice koji su
našu nedavnu prošlost odredili kao zločinačku,
genocidnu, ponižavajuću, razornu u svakom
smislu, moralnom i materijalnom. Biti legat
takve prošlosti, onima koji su je iskusili, a
pogotovo bili njene žrtve, predstavlja teret i izvor
frustracija, ukoliko se ne iskoriste mehanizmi
tranzicionog perioda, a najprije ona dva
ključna stuba – pravda i istina, za reafirmaciju
vrjednosnog sistema koji baštini bosansko
društvo, ali i onog koji zahtijevaju savremeni
uvjeti života u 21. stoljeću.
Budućnost naših odnosa sa susjedima
i naša vlastita budućnost ne leži u poticanju

mržnje i mitova o vječnom neprijateljstvu i
našim vječnim neprijateljima, nego racionalnom
očuvanju sjećanja i promišljanju vlastite
prošlosti, razumjevanju konteksta u kojem
se dogodio zločin nad nama (društvenog,
političkog, historijskog, međunarodnog,
pravnog...). Budeći i njegujući ljudskost žrtve
i njenu potpunu svijest o vlastitom stradanju,
mi ćemo biti osposobljeni da razvijemo kulturu
pamćenja koja će nam pomoći da pronađemo
i mir u sebi i mir u drugima, da potaknemo
dobrotu u sebi i da je pronalazimo u drugima.
Pomoći će nam da se oslobodimo opasnosti koja
prijeti i samoj žrtvi da postane vječiti zarobljenik
svog statusa nacije-žrtve.
Vječito očuvanje statusa nacije-žrtve
znači i vječito traganje za kontrapunktom,
nacijom-počiniocem zločina, znači vječito
održanje mržnje prema počiniteljima, a – što
je posebno opasno – transferiranja mržnje i na
generacije koje dolaze i koje nemaju ništa sa
zločinom.
Osloboditi se mržnje znači osvojiti
slobodu ljuskosti. Mržnju drugih prema nama,
koja je proizvela najteži zločin – genocid,
nećemo pobijediti našom mržnjom prema
zločincima. Dobrota po kojoj su uglavnom
bosanski ljudi poznati mora nadvladati zlo.
Iz takvog stanja možemo izići samo osnaženi
i pročišćeni. Jer, samo ljudska kultura i
plemenitost ima šansu u sukobu sa zlom. Ako u
Bosni i na Balkanu postoji nada, onda su njeni
nosioci žrtve. Tome se ne možemo nadati od
zločinaca. Pomirenje, stoga, nije ceremonijalni
oprost, niti zaborav stradanja, a pogotovo to nije
posao samo političara, već, prije i iznad svega,
sposobnost svakog pojedinca i društva kao
cjeline da, pamteći i objašnjavajući, obrazujući
greneracije koje dolaze o iskustvima prošlosti,
iskustva prošlosti pretvorimo u produktivno
promišljanje budućnosti, povremno se
prisjećajući sjajne misli Kjerkegora da se „život
živi unaprijed, ali samo unatrag razumije“.
Jedno je sasvim sigurno. Prošlost, krvavu
i bolnu, ne možemo promijeniti. Jedino nam
preostaje da je istražujemo i objašnjavamo kako
novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
TEMA BROJA †
se ne bi ponovila, a i ako se ponovi, da budemo
spremni reagirati na adekvatan način. Oni
koji nas pokušavaju ubijediti kako treba samo
gledati u budućnost, zaboravljajući prošlost,
možda nas nesvjesno pripremaju za novu
nesreću. Nema sigurne budućnosti bez detaljno
razjašnjene prošlosti. „Kada imamo hrabrosti da
se suočimo sa sukobima, preuzmemo probleme,
učimo iz kriza i radimo na našim slabostima, mi
rastemo“ (Bernard S. Mayer, - Beyond Neutrality-
Confronting the Crisis in Conflict Resolution,
JOSSEY-BASS, 2004, San Francisco, USA).
Stoga je ključno pitanje naše budućnosti
otrkivanje istine o nama i našoj tragediji, o tuđim
zločinima i namjerama, ali i našoj nespremnosti
da opasnost prepoznamo i spriječimo ono
u čemu su i tragovi vlastite odgovornosti za
tragediju. Zašto nam je potrebna istina? Zbog
nje same, to je bespredmetno. Potrebna nam je
jer bez nje nećemo imati temelje našeg pamćenja
i sjećanja. Jer je ona kontrapunkt zaboravu i
zaboravljanju. Potrebna je i zbog promjena
koje treba proizvesti, promjena u nizu slojevitih
društvenih i individualnih odnosa i veza koje
traže radikalne promjene. Konačno, potrebna
je zbog pravde do koje se dolazi u zakonitim
sudskim postupcima, a ne anarhiji i zlu osvete.
Koncepcijska razlika, nažalost, nastaje u
tački u kojoj jedni brane tezu o potrebi istine o
uzrocima konflikta, a drugi brane tezu o potrebi
istine o posljedicama konflikta. Cijenim da
svaki ozbiljan i nepristrasan, stručno i naučno
fundiran pristup obuhvata oboje i ne isključuje
niti jedan drugi mogući put. Dakle, nikako se
ne smijemo zadržati na posljedicama sukoba,
jer su one neotklonjive. Ali, uzorci-korijeni koji
su proizveli krizu i rat uvijek se mogu obnoviti,
samo u drugom obliku.
Dakle, traganje za uzrocima konflikta
i njihovo ne samo objašnjavanje nego
iskorjenjivanje i uklanjanje iz društva, najvažniji
je cilj i za to je neophodan niz paralelnih
društvenih i institucionalnih poduhvata u nizu
oblasti. Ne mogu se otkoniti posljedice tragičnog
rata, ali ako uzroci na kojima je rastao sukob,
ne samo u Bosni nego i u regionu, ne budu
31
† TEMA BROJA
razjašnjeni, onda ćemo imati samo parcijalnu
istinu o posljedicama, što neće bitno izmijeniti
naše trenutno stanje i odnose, niti će bitno
uticati na budućnost, zbog koje nam je u osnovi
sav ovaj posao potreban.
Teret i posljedice zločinačke prošlosti
moraju biti skinute i oni nisu samo teret
posljedica, nego još više teret uzroka. U njima
se krije opasnost od novog konflikta koji se
može spriječiti samo stalnim traganjem za
objašnjenjem njegovih uzroka.
Pouzdano znam je da je biti lišen istine,
sa svim njenim mahanama i nedostacima, isto
što i biti lišen pamćenja/sjećanja kao najviše
ljudske kulturne tekovine (ars memoriae) i
reduciran na barbara.
Stoga se traganje za istinom utemeljnom
na faktima postavlja kao vrhunski moralno-
etički imperativ postkonfliktnih društava,
32 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
kakvo je, nažalost, u najgorem smislu bosansko,
ali i društva u regionu, ništa manje.
Naša bliža i dalja prošlost mnogo puta je
bila negirana ili ukradena, ona je bila prisvajana
i falsificirana. Sjećanje na nju je bilo ideološki
zamagljivano, pa i zabranjivano brutalnom silom
vladara historije. Prisutni su vjekovni pokušaji
brisanja našeg hiljudugodišnjeg multilateralnog
kulturnog identiteta i tradicije. Bez obzira na to
što svakim periodom naše prošlosti ne možemo
biti ponosni, ostaje nam da je čuvamo i da je se, s
kritičkim uklonom, sjećamo, ali nikako i ni pod
kojim uvjetima da je uljepšavamo ili negiramo.
Trebamo, dakle, učiniti sve, i kao
pojedinci i kao dio kolektiviteta bosanskog
društva, da odbacimo umijeće zaboravljanja
(ars oblivionalis), čemu su nas tako revnosno
podučavali zarad pogleda u budućnost u kojoj
nas je obično i nenadano očekivalo nasilje i
prijetnja iskorjenjivanjem.

ART OF OBLIVION
Mirsad Tokača
An essential element for our future is discovering
the truth about us and about our tragedy, the
truth about crimes and intentions of others, but
also in admitting our failure to recognize and
prevent the tragedy, the fact wherein lie traces
of our own responsibility for that same tragedy.
What we surely as a society do not need is a life
in the past; therefore the essential requirement is
to do all in our power to establish an appropriate
attitude towards our past especially in the time
of the transition that we are undergoing. If we
do not desire to live in the past, and we at the
moment not only live in the past, but many
of us still are enjoying the luxury of such life,
we must understand causes an consequences
which defined our past as criminal, genocidal,
humiliating and destructive. Legacy of such a
past, for those who experienced it and were its
victims, represents an everlasting burden and
source of frustration. The only way to prevent
such frustration is through satisfaction of justice
and truth, the mechanisms of the transition
period. Justice and truth also represent the
pillars of the system of values of Bosnian
society as these are the requirements of modern
conditions of life in 21st century. We can be sure
of one thing that is we can not change our bloody
and painful past. The only thing remaining is to
explore and analyze our past and to make sure
it does not happen again, and in case if it does,
we could be prepared for it.
novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
TEMA BROJA †
ϥΎϴδϨϟ΍ ΓέΎϬϣ ϭ΃ ΔϟϮϬγ
(ARS OBLIVIONALIS)
ΎθΗΎϛϮΗ ΩΎγήϴϣ
ϒθϛ Ϯϫ ΎϨϠΒϘΘδϣ ϪϴϠϋ ϲϨΒϧ ϱάϟ΍ ϲδϴ΋ήϟ΍ ϝ΍Άδϟ΍ ϥ·
Ϣ΋΍ήΟ Ϧϋϭ ˬΎϨΗΎγ΄ϣ Ϧϋϭ Ϫϴϓ ϦΤϧ ΎϤϋ ΔϘϴϘΤϟ΍
ϑήόΘϠϟ ΎϧΩ΍ΪόΘγ΍ ϡΪϋ Ϧϋ Ϛϟάϛϭ ˬϢϫΎϳ΍Ϯϧϭ ϦϳήΧϵ΍
ΎϨϧ΄Α ϲηϮϳ ΎϤϣ ˬϪΛϭΪΣ ϥϭΩ ΔϟϮϠϴΤϟ΍ϭ ήτΨϟ΍ ϰϠϋ
.ΓΎγ΄Ϥϟ΍ Ϧϋ ΔϴϟϭΆδϤϟ΍ Ϧϣ ΍˯ΰΟ ϞϤΤΘϧ
ˬϲοΎϤϟ΍ ϲϓ ζϴόϟ΍ ϰϟ· ΍ΪΑ΃ ΝΎΘΤϧ ϻ ΎϨόϤΘΠϣ ϲϓ ΎϨϧ·
ϝϮΤΘϟ΍ Ϧϣί ϲϓ ϦΤϧϭ – ϲδϴ΋ήϟ΍ ήϣϷ΍ ϥΈϓ ΍άϟ
Ϯϫ Ύϣ Ϟϛ ΫΎΨΗ΍ Δϴϔϴϛ ϲϓ ϞΜϤΘϳ – ϲσ΍ήϘϤϳΪϟ΍
ϻ ΎϨϧ· .ϲοΎϤϟ΍ ϊϣ ΔϤ΋ϼϣ Δϗϼϋ ΔϣΎϗϹ ϱέϭήο
ϥϮϨΠϳ ϦϳήϴΜϜϟ΍ ϥ· ϞΑ ˬΐδΣϭ ϲοΎϤϟ΍ ϲϓ ζϴόϧ
ΐϏήϧ ϻ Ύ˷Ϩϛ ΍ΫΈϓ ˬζϴόϟ΍ ΍άϫ ΎϬΑ ϲΗ΄ϳ ϲΘϟ΍ έΎϤΜϟ΍
Ξ΋ΎΘϨϟ΍ϭ ΏΎΒγϷ΍ ΢οϮϧ ϥ΃ ΎϨϴϠόϓ ϲοΎϤϟ΍ ϲϓ ζϴόϟ΍
ΓΩΎΑϹ΍ϭ ϡ΍ήΟϹΎΑ ϒμΘϳ ΐϳήϘϟ΍ ΎϨϴοΎϣ ΖϠόΟ ϲΘϟ΍
ΔϳϮϨόϤϟ΍ ΐϧ΍ϮΠϟ΍ ΔϓΎϛ ϲϓ έΎϣΪϟ΍ϭ ϝϻΫϹ΍ϭ ΔϴϋΎϤΠϟ΍
ˬϲοΎϤϟ΍ ΍άϫ ϞΜϣ ϰϠϋ ˯Ύϴλϭ΃ ˯ΎϘΒϟ΍ ϥ· .ΔϳΩΎϤϟ΍ϭ
ˬϪϟ ΔϴΤο ϥΎϛϭ ϪϤόσ ϕ΍Ϋ ϦϤϟ ΔΒδϨϟΎΑ ΔλΎΧϭ
ΔΒϴΧϭ ρΎΒΣϺϟ ΍έΪμϣϭ ΎϤ΋΍Ω ϼϴϘΛ ϼϤΣ ϞΜϤϴγ
ΓήΘϔϟ΍ ΕΎϴϟ΁ Ϧϣ ΓΩΎϔΘγϻ΍ Ϧϣ ΪΑ ϻ Ϛϟάϟϭ ˬϞϣϷ΍
ϥΎΘϣΎϋΪϟ΍ ΎϤϬϓ ˬΔϘϴϘΤϟ΍ϭ Δϟ΍Ϊόϟ΍ ΎϬϟϭ΃ϭ ΔϴϟΎϘΘϧϻ΍
ϱάϟ΍ ϢϴϘϟ΍ ϡΎψϧ ˯ΎϨΑ ΓΩΎϋϹ ϥΎΘϳέϭήπϟ΍ ϥΎΘϴγΎγϷ΍
Ύϣ ϊϣ ΐϨΟ ϰϟ· ΎΒϨΟ ˬϲϨγϮΒϟ΍ ϊϤΘΠϤϟ΍ ϪϴϠϋ ιήΤϳ
.Ϧϳήθόϟ΍ϭ ϱΩΎΤϟ΍ ϥήϘϟ΍ ϲϓ ζϴόϟ΍ ρϭήη ϪΒϠτΘΗ
ϱϮϣΪϟ΍ ϲοΎϤϟ΍ ήϴϴϐΗ ϊϴτΘδϧ ϻ ΎϨϧ΄Α ΪϛΆϤϟ΍ Ϧϣ Ϫϧ·
ϲοΎϤϟ΍ ϚϟΫ αέΪϧ ϥ΃ ϯϮγ ΎϨϳΪϟ ϲϘΒϳ ϻ ΍άϟ ˬϢϟΆϤϟ΍ϭ
ϞϣΎόΘϠϟ ϦϳΪόΘδϣ ϥϮϜϧ ϥ΃ ϭ΃ ˬέήϜΘϳ ϻ ϲϛ ϪΤοϮϧϭ
.έήϜΗ ϥ· Ϫόϣ
33
† TEMA BROJA
KRIVICA ZA GENOCID
I
KAJANJE
Dr. Ismet DIZDAREVIĆ
P ojmovi krivica i osjećanje krivice su
dva različita pojma, iako se ponekad
poistovjećaju. Ukazuje se i na razliku
između osjećanja krivice i stida. Osjećanje
krivice odnosi se na određena djela, na specifična
ponašanja, a sram obuhvata cijelu ličnost.
Osjećanje krivice najčešće se javlja kad
osoba, u ponašanju, doživi da je učinjenim
djelima narušila svoj unutarnji, intimni moralni
kodeks ili kodeks moralnih normi koje se
respektiraju u svakom humanom društvenom
uređenju.
U pravnim i psihološkim leksikonima
ili rječnicima, krivica se odeđuje kao “društveno
opasna radnja koja povlači krivičnu odgovornost”
(Petrović, P.S., 1998., str. 139.), a osjećanje krivice
kao “neprijatno moralno osećanje koje se javlja
kad se stvarno ili samo u mislima prekrši neka
moralna norma i predstavlja subjektivnu, bolnu
ocenu tog događaja kao moralno neispravnog,
a sebe samog kao nedostojnog ili grešnog”
(Trebješanin, Ž., 2001., str. 324).
Osjećanje krivice je čin unutarnjeg sudije,
blažeg ili strožijeg moralnog imperatora, ustvari
čovjekove savjesti. Osjećanje krivice može biti
34 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
lahko i prolazno, ali i beskrajno mučenje ako je
krivično djelo veće a savjest pojedinca strožija. U
sudskim postupcima, u izjavima i ponašanjima
okrivljenih, uočavaju se značajne individualne
razlike u stupnju razvijenosti savjesti.
U opisu očitih razlika osjećanju krivice
između pojedinaca, S. Petrović ističe da
“psihopate imaju zakržljalu savest i njima je
nepoznato osećanje krivice, ma koliko prestup
koji su izvršili bio težak sa moralnog i pravnog
aspekta. Osobe, kod kojih je savest razvijena ili
stroga obično pate od osećanja krivice, od koga
se brane na razne načine.
Prema judeo-kršćanskom vjerovanju,
osjećanje krivice može se ublažiti ili potpuno
otkloniti kroz ispaštanje ili kaznu, nakog čega
se ponovo uspostavlja poremećeni duhovni mir.
Radi toga, osobe sa razvijenom savešću, u želji
da se oslobode mučnog osećanja krivice, često
pribegavaju raznim oblicima samokažnjavanja,
prijavljivanju svoje krivice, da bi kroz kaznu
dobili oproštaj, ispovjedanju kod duhovnika,
činjenju dobrih dijela itd.
Nerazriješeno osjećanje krivice ponekad
može voditi u suicid, alkoholizam ili mentalnu
bolest.

Za razliku od psihopata, ova druga
kategorija je vrlo zahvalna za sticanje uvida
u porijeklo i značaj svoga prestupničkog
ponašanja, psihoterapiju, primjenu odgojnih
mjera, rehabilitaciju i resocijalizaciju” ( Petrović,
S.P., 1998., str. 65.).
U krivičnim postupcima očekuje se da
će izvršilac krivičnog djela priznati svoj delikt.
Priznanje ubrzava donošenje odgovarajuće
presude. U sudskim postupcima priznanje
obično dovodi da ublažavanja kazne izvršiocu
krivičnog djela bez obzira na njegovu težinu.
Presude koje sada izriče Međunarodni sud u
Haagu također pokazuju da se isplati priznanje
zločina. Planerima i izvršiocima genocida
nakon priznanja izvršenih zlodjela značajno se
smanjuje dužina zatvorske kazne. Za krivično
djelo za koje je, naprimjer, predviđena kazna
doživotnog zatvora izriče se kazna zatvora
u trajanju od petnaest godina, pa i manje.
Priznanje zločina, nažalost, nije uvijek praćeno i
osjećanjem grižnje savjesti. Osobe koje priznaju
krivicu za zločine a nisu uvjereni da su krivi,
čine to iz straha od kazne a ne zbog onoga što
se, u toku i ishodu sudskog postupka, tretira kao
moralni čin okrivljenog.
Priznanje izvršenih zločina se, ustvari,
tumači kao početak moralne katarze okrivljene
osobe. Je li ili nije početak moralno čišćenja
sebe od zla, hoće li se ili neće ispoljiti iskreno
kajanje zbog izvršenih zločina, posebno zločina
genocida, hoće li će ili neće svojim kasnijim
ponašanjem pokazati unutarnju patnju, zavisi
od mnogobrojnih činilaca, među kojima faktori
ličnosti imaju prioritetnu ulogu.
U istraživanju relacija između osobina
ličnosti i krivice, utvrđena je povezanost
između empatije, interpersonalni crta ličnosti,
spola, samoprocjene, osjećanja selfa. Sklonost
empatičnog doživljavanja drugih osoba značajni
je pokazatelj hoće li i u kojim okolnostima
pojedinac ili grupa pojedinaca ispoljiti i u
kom omjeru će ispoljiti osjećanje krivice
nakon nemoralnih istupa, prekršaja, izvršenih
krivičnih djela ili ratnog zločina i (ili) genocida.
Iz analize, značenje termina empatija – «u
psihologiji, termin se upotrebljava da označi
proces neposrednog uživljavanja u emocionalna
novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
TEMA BROJA †
stanja, mišljenje i ponašanje drugih ljudi»
(Trebješanin, Ž., 2001.), moguće je pretpostaviti
koja struktura pojedinaca će, u toku sudskog
postupka ili u nekim drugim okolnostima,
ispoljiti osjećanje krivice, osjećanje grižnje
savjesti zbog učinjenih zlodjela.Vjerovatno je
neće ispoljiti oni koji nisu razvili ovu značajnu
osobinu ličnosti ili, pak, koji je ispoljavaju samo
prema pripadnicima svoje nacionalne ili vjerske
skupine. Iz iskaza haških osuđenika ili iskaza
zločinaca koji još nisu privedeni sudu pravde,
vidljivo je da oni, kad govore o hiljadama
ubijenih Bošnjaka, ne pokazuju znake žaljenja a
kamoli kajanje, dok bol zbog gubitka pripadnika
srpskog naroda, koji je praćen optužbom drugog
naroda i spremnošću na osvetu, osjećaju izrazito
velikim.
Psihološka istraživanja pokazuju da
se osjećanje krivnje zbog nanošenja nepravde
drugim naglašenije ispoljava prema osobama s
kojima smo bliži, koje osjećamo kao svoje, nego
prema pojedincima ili grupama pojedinaca koje
nepoznajemo ili koje, iz različitih razloga, ne
prihvatamo. U jednoj poznatoj teorijskoj studiji
tvrdi se da «Hoffman (1982., p. 304) ističe da
se krivica razvija iz empatije i da su oba pojma
«veoma osjetlivi prosocijalni motivi». Hoffman,
zapravo, u objašnjavanju tvrdi da su korijeni
osjećanja krivice sadržani u tjeskobnom
reagiranju na patnje drugih. Ipak, očito je da nisu
iste reakcije prema drugim. Ljudi reagiraju sa više
empatije na ljude slične njima nego na one koji to
nisu (npr., Batson, Duncan, Ackerman, Buckley
i Burch, 1981.). Čak i plač novorođenčadi, koji
je razvojno najraniji vid empatičnog reagiranja
(zato što se plač javlja u prvim danima života;
Sagi i Hoffman, 1976.; Simer, 1971.), selektivan
je; novorođenčad plačom odgovaraju na plač
drugih novorođenčadi, ali manje plačom
odgovaraju na plač šimpanzi, starije djece ili na
sintetizirani plač (Martin i Clark, 1982.; Sagi i
Hoffman, 1976.; Simner, 1971.).
Dakle, empatija je selektivna jer ljudi
reagiraju empatično na one osobe koje su
im slične. Zahn-Waxler i Kochanska pružaju
dokaze povezanosti razvoja empatije sa
razvojem krivice» ( Baumeister, F.R., Stillwell,
M., A., Heatherton, F.,T., 1994.).
35
† TEMA BROJA
Autori studije Krivica: interpersonalni
pristup ističu da su Jones i Kugler utvrdili
visoku povezanost između krivice i mjerenih
interpersonalnih (međuličnih) osobina i stanja
ličnosti (osamljenosti, sramežljivosti, kivnosti,
sumnji i ljutnje ). Jones i Kugler također su utvr-
dili da krivica visoko korelira sa nezadovolj-
stvom sa postojećim relacijama (socijalnim),
kao i sa vjerovatno niskom sposobnošću
uspostvaljanja međuljudskih odnosa. Pokazali
su i da samo visoki moralni standardi
nisu povezani ni sa krivnjom, niti sa ovim
interpersonalnim varijablama. I drugi istraživači
(Vangelisti, A.L., Daly, J.A., i Rudnick, J.R.,
1991.), između ostalog, utvrdili su da je upotreba
krivnje pozitivno povezana sa sramežljivošću
kao crtom ličnosti, mjerama interpersonalane
agresivnosti (iritiranjem, negodovanjem,
sumnjom) i, inverzivno, sa mogućnošću
socijalnog uticaja.
Utvrđena je povezanost između
samopoštovanja i sklonosti krivici. Osobe sa
niskim nivoom samopoštovanja ispoljavaju
sklonost ka osjećanju krivice. Baumeister
smatra da nije dovoljno jasan odnos između
samopoštovanja i osjećanja krivice. Nejasno je,
jer nizak nivo samopoštovanja uvjetuje osjećanje
krivice, ali i česti doživljaji osjećanja krivice
smanjuju osjećanje samopoštovanja. Ljudi sa
niskim nivoom samopoštovanja su, štaviše,
popustljivi i prilagodljivi (Brockner, 1983.) i,
upravo zbog podložnosti uticaju, vulnerabilni
su prema stnadardima i očekivanjima drugih
i doživljavaju osjećanje krivice zbog prestupa
i zahtjeva drugih. Loš doživljaj sebe znači
doživljaj sebe nepoželjnim za druge, a takav
stav prema sebi općenito može učiniti ljude
posebno osjetljivim na opasnost od udaljavanja
partnera vršenjem prijestupa (tj., može ih učiniti
patnicima zbog osjećanja krivnje). Povećanje
samopoštovanja i pomaganje drugima smanjuju
osjećanje krivice.
Iz analize posljedica krivnje, moguće je
utvrditi njene uzroke. U psihološkoj literaturi
ukazuje se na tri posljedice osjećanja krivice:
želja za kaznom, prosocijalno djelovanje i
antisocijalno djelovanje.
36 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
U svojim učenjima o ličnosti, Sigmund
Freud je tvrdio da osjećanje krivice uvjetuje želju
za kaznom. U sintagmama nesvjesna potreba za
kaznom i nesvjesni osjećaj krivnje sadržano je
Freudovo uvjerenje da ličnost iz neprijatnog i
bolnog osjećanja krivice vidi jedino rješenje u
kazni.
Potreba za samokažnjavanjem
(pojačavanjem doživljaja dubokih psihičkih
patnji, nanošenje tjelesnih povreda samom
sebi) ili, pak, za suicidom, ispoljenom u namjeri
ili izvršenju, i u klasičnom i neoklasičnom
psihoanalitičkom učenju, tumače se uzrokom
želje za kažnjavanjem.
U istraživanju efekata osjećanja krivice,
istraživači (Weirtheim i Shwartz, 1983.) zapazili
su da osobe koje pate od osjećanja krivice ne žele
da se odlaže izvršenje kazne, traže da odmah
budu kažnjeni.
Međutim, drugi psiholozi ispoljena
tjelesna ili psihička mučenja ili, pak, suicidne
sklonosti pojedinaca koji pate od osjećanja
krivice ne tumače željom za kaznom, već kao
potrebu da se «pobjegne» od unutrašnje patnje,
straha i neizvjesnosti.
U toku procesuiranja zapaženo je da
najveći broj zločinaca ne ispoljava grižnju savjest
zbog počinjenih zlodjela. A kad su i svjesni
krivice, ni tada ne ispoljavaju želju za kaznom
već, naprotiv, sve čini da kaznu izbjegnu ili je
umanje.
U sudskoj praksi su zabilježeni slučajevi
osoba koji su, nakon spoznaje i priznanja
počinjenih zlodjela, tražili da budu najstrožije
kažnjeni. Iako se ovakvi slučajevi mogu uzeti
kao dokazi ispravnosti Freudovog povezivanja
osjećanja krivice sa željom za kažnjavanjem,
ipak je, u kontekstu osobenih priroda ličnosti
osoba, potrebno ukazati i na opravdanost drugih
psiholoških shvatanja. Želju za kažnjavanjem
najvjerovatnije će iskazati osoba (kriminalac)
mazohističke strukture ličnosti. Realno je
pretpostaviti da će osobe sa mazohističkom
strukturom ličnosti, kad naprave i mali, neznatni
moralni pekršaj, tražiti da budu kažnjeni.

Osjećanje krivice uvjetuje i poželjna
i opravdana društvena ponašanja. Osjećanje
krivice motivira ljude na prosocijalno djelovanje.
Pojedinci koji pate od osjećanja krivice
nastoje, ispoljenom potrebom za reparacijom,
ispravkom ili barem izvinjenjem, ostvariti ono
što žele: da se vrate u normalne društvene
tokove i vrate izgubljeno samopoštovanje i
osobno dostojanstvo. Prosocijalno djelovanje
umanjuje osjećanje krivice. Nastojanje osoba
koje, zbog učinjenih zlodjela, pate od osjećanja
grižnje savjesti, da izvinjenjem pokažu žrtvi da
im je žao, nije ishod, kako neki misle, želje za
patnjom, već je vjerovatnije da oni tim činom
žele ispraviti interpersonalni poremećaj i
uspostaviti pravdu.
Korijeni iskazivanja priznanja za zločin
mogu također biti uvjetovani osjećanjem kriv-
ice. Priznanje donosi osobi povećani mir i
poboljšanje mentalnog zdravlja. Doprinosi i
poboljšanju međuljudskih relacija, posebno
relacija između prijestupnika i žrtve. Rezul-
tati naših istraživanja dobijenih komparira-
njem krivih i nevinih govore o dodatnim proso-
cijalnim efektima krivice. Kad se ljudi osjećaju
krivim, više govore o naučenim lekcijama o
nepoželjnosti da se više tako ne ponašaju i
stvarno su mijenjali svoje ponašanje u skladu sa
svjesnim doživljajem krivice.
Samoubistvo, nakon nehotičnog ubijan-
ja drugih u saobraćaju, izaziva osjećanje krivice
i time unutrašnju patnju koja dovodi do želje
za kaznom. Međutim, samoubistvo je moguće
protumačiti i kao naslućivanje javnog poniženja
i zatvaranja u tamnicu.
Neke osobe koje pate od osjećanja
krivice izbjegavaju svaki mogući vid kontakta
sa žrtvama. Fridman i saradnici tvrde da «da
krivci pate od unutrašnjeg konflikta, zapravo
žele pomoći nekome zbog umanjene vlastite
krivice, ali, također, izbjegavaju suočenje sa
svojim žrtvama.
Osobni kontakt sa žrtavama je za krivca
averzivan zato što je žrtva svjedok krivice, pa
bi, zbog toga, mogla u njemu intenzivirati emo-
cionalni poremećaj, uključujuću i sramotu.
novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
TEMA BROJA †
Također, interakcija sa žrtvom bi, možda, mogla
biti nepoželjna ako krivac nije siguran šta kaza-
ti, a niti zna kako će reagirati žrtva, ne zna hoće
li žrtva ispoljiti gnjev ili neko drugo ponašanje
koje bi moglo povećati njegov emociona-
lni poremećaj. Odlaganje suočavanja zločinca
i žrtve, pretpostvaljamo, ima opravdanja u
slučajevima kad bi prerana interakcija mogla
dovesti do ispoljavanja agresije, a ponekad i os-
vete žrtve” (Ray F. Baumeister, Arlene M. Still-
well i Todd F. Heatherton, 1994.).
Ispoljeno osjećanje krivice zločinca
žrtva doživljava sa olakšanjem. U odnosima
između zločinca i žrtve, nakon iskrenog kajanja
zločinca za učinjena zlodjela, dolazi do značajnih
psihološko i društveno poželjnih promjena.
Poboljšanje u odnosima moguće je očekivati
jer su, u iskrenom osjećanju krivice, sadržane
promjene svijesti zločinca o sebi i o žrtvi. Prom-
jene su vidljive u stavovima i postupcima prema
žrtvi. U izjavama i ponašanju iskrenih pokajnika
uočavaju se izljevi ganutosti, žaljenja , brižnosti
i potrebe za oprostom. Žrtva će iskreno ka-
janje zločinca najvjerovatnije doživjeti i kao
uvjerenje zločinca da on više nikad neće pono-
viti svoja zlodjela. Doživjet će i kao spremnost
pokajnika da će on svojim djelovanjem ili pod-
sticajem drugih nadoknaditi, ako ne potpuno
a ono bar djelimično, ono što je žrtva izgubila.
Ako zločinac prizna krivicu i ispolji kajanje
zbog učinjenih prijestupa, žrtva može osjetiti
zadovoljstvo od samog čina priznanja, ustvari
od spoznaje što i zločinac pati zbog nanošenja
nevolja drugima, posebno povreda nevinih.
Svijest o vlastitoj krivnji i ispoljeno
kajanje zbog počinjenih zločina doprinosi
uspostvaljnju poželjnih društveni odnosa, jer
osjećanje krivice motivira zločinca da prizna
svoja nedjela, da ispolji potrebu za nadoknadom
onoga što je žrtva izgubila od njegovih zlodjela
i da iskrenim izvinjenjem dokaže svoje uvjerenje
da takve postupke više nikad neće ponoviti.
37
† TEMA BROJA

LITERATURA

1. Baumeister, R.F., Stillwell, A.M., Heatherton,
T.F. (1994): Guilt:An Interpersonal Approach,
Psychological Bulletin, Vol. 115, No.2
2. Baron, R., Byrne D. ( 1994) : Social Psychology, Allyn
and Bacon, New York
3. Bojl, F. (2000): Bosanski narod optužuje za GENOCID.
Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i
međunarodnog prava, Sarajevo
4. Cigar, N. (1998): Genocid u Bosni – Politika “etničkog
čišćenja”. Institut za istraživanje zločina protiv
čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo
5. Cigar, N. (2000): Uloga srpskih orijentalista u
opravdavanju genocida nad muslimanima Balkana.
Institut za istraživanja zločina protiv čovječnosti i
međunarodnog prava, Sarajevo
6. Cigar, N. (2002) : Vojislav Koštunica i budućnost
Srbije, Institut za istraživanje zločina protiv
čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo
7. Čekić, S. (1996): Genocid nad Bošnjacima u Drugom
svjetskom ratu. Mag, Sarajevo
8. Čekić, S. (2004): Agresija na Republiku Bosnu I
Hercegovinu,Institut za istraživanje zločina protiv
čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo
9. Dizdarević, I. (1998): Barbari su bili bolji. Compact,
Sarajevo
10. Dizdarević, I. (1998): Korijeni psihološkog nasilja
nad Srebreničanima, u knjizi: Srebrenica 1995.,
knjiga 1., Institut za istraživanje zločina protiv
čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo
11. Dizdarević, I. (2003): Nezaborav usjeklina genocida.
Institut za istraživanje zločina protiv čovejčnosti i
međunarodnog prava, Sarajevo
12. Gutman, R. (1995): Svjedok genocida. Vijeće
Kongresa bosanskomuslimanskih intelektualaca,
Sarajevo
13. Gutman, R., Rieff,D. (1999): Crimes of War.
W.W.Norton and Company ltd, London
14. Kreč, D., Kračfild, R. (1976): Elementi psihologije.
Naučna knjiga, Beograd
15. Langer, C.V. (2003): Hitlerov psihološki profil. MYTC,
Beograd
16. Nejer, A. (2002): Ratni Zločini: Brutalnost, genocid,
teror i borba za pravdu. Samizdat, Freeb92,
Beograd.
17. Omerdić, M. (1999): Prilozi izučavanju genocida
nad Bošnjacima ( 1992-1995). El-Kalem, Sarajevo
18. Petrović, S. P., (1998) : Mali leksikon psihološko
psihijatrijskih i pravnih pojmova, Partenon,
Beograd
19. Staub, E. (1989): The roots of evil. Cambridge
University Press
20. Stevanović, V. (2001): Milošević, jedan epitaf.
Bemust, Sarajevo
21. Šiber, I. ( 1998) : Osnove političke psihologije,
Zagreb.
22. Trebjašanin, Ž. (2001): Rečnik psihologije. Stubovi
kulture, Beograd

38 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.

GENOCIDE – GUILT AND REPENTANCE
Dr Ismet Dizdarević
We have, in this article, tried to analyze
statements and behavior of war criminals, those
that were prosecuted in 1945 in Nirnberg and
those that are prosecuted today in Hague. We
have found out that statements of the German
war criminals, who planed and committed
genocide in Second World War, do not differ
from the statements of Serbs who planned and
committed genocide over Bosniaks. Most of
the war criminals plead not guilty and show no
signs of remorse or repentance for the crimes
they have committed. What more, they do not
even feel guilty, because they generally, see the
crimes they have committed as nothing but ’just
deeds’. For this reason we will often hear them
say that they were simply defending Serbian
people from the ‘attacks and persecution by
Turks’. However, we can conclude, that it is
possible to expect forgiveness for the genocide
committed over Bosnian Muslims, only if those
who planed and committed it will officially
admit, repent and ask forgiveness for their
crimes. Only in the case of expressed repentance
and only when forgiveness is asked for can
we expect forgiveness; however we can never
expect the victims of genocide to forget those
crimes that are committed over them, nor is it
psychologically possible.
novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
TEMA BROJA †
ϡΪϨϟ΍ϭ ΐϧάϟΎΑ αΎδΣϹ΍ ϦϴΑ ΔϴϋΎϤΠϟ΍ ΓΩΎΑϹ΍
ζΘϴϔϳέ΍ΩΰϳΩ ΖϤμϋ
ΕΎϓήμΗϭ ΕΎΤϳήμΘϟ ϼϴϠΤΗ ϝΎϘϤϟ΍ ΍άϫ ϡΪϘϳ
1945 ΔϨγ ϢϬΘϤϛΎΤϣ ΖϤΗ Ϧϳάϟ΍ ΏήΤϟ΍ ϲϣήΠϣ
.ϱΎϫϻ ϲϓ ϡϮϴϟ΍ ϥϮϤϛΎΤϳ Ϧϳάϟ΍ϭ ˬύήΒϧήϴϧ ϲϓ
Ϣ΋΍ήΟ ϲττΨϣ ΕΎΤϳήμΗ ϦϴΑ ϕήϓ ΪΟϮϳ ϻϭ
ϦϴΑϭ ˬϥΎϤϟϷ΍ Ϧϣ ΎϬϳάϔϨϣϭ ΔϴϋΎϤΠϟ΍ ΓΩΎΑϹ΍
ΓΩΎΑϹ΍ Ϣ΋΍ήΟ ϲττΨϣ ΕΎϓήμΗϭ ΕΎΤϳήμΗ
ϻϭ .Ώήμϟ΍ Ϧϣ ΎϬϳάϔϨϣϭ ϕΎϨηϮΒϟ΍ Ϊο ΔϴϋΎϤΠϟ΍
ϰΘΣ ϭ΃ ΐϧάϟΎΑ ΎγΎδΣ· ϦϴϣήΠϤϟ΍ Ϣψόϣ ϱΪΒϳ
ϥϮϨψϳ ϢϬϧ· ϞΑ .Ϣ΋΍ήΟ Ϧϣ ϩϮΒϜΗέ΍ Ύϣ ϰϠϋ ϡΪϨϟ΍
Ύϣ ϰϟ· ϥϭήψϨϳ ϻ ϢϬϧϷ ˬΎϣΎϤΗ ϥϮΌϳήΑ ϢϬϧ΃
ϢϬϧ· ϞΑ Ϣ΋΍ήΟ ΎϬϧ΃ ϰϠϋ ΔόϴϨη ϝΎϤϋ΃ Ϧϣ ϩϮΒϜΗέ΍
΍ϮϧΎϛ ϢϬϧ΄Α ϥϮΣήμϳ ϢϬϧ· ."ΔϟΩΎϋ ϻΎόϓ΃" ΎϬϧϭήϳ
ϥ΍ϭΪϋ" ϡΎϣ΃ ϲΑήμϟ΍ ΐόθϟ΍ Ϧϋ ϥϮόϓ΍Ϊϳ
ϊϗϮΗ ϦϜϤϤϟ΍ ήϴϏ Ϧϣ Ϫϧ· ."ϢϬΗΩέΎτϣϭ ϙ΍ήΗϷ΍
Ϊο ΔϴϋΎϤΠϟ΍ ΓΩΎΑϹ΍ Ϣ΋΍ήΟ ϲττΨϣ Ϧϋ Ϯϔόϟ΍
ΔϘϴϘΣ ˯ϻΆϫ ϡΪϨϳ ϥ΃ ΪόΑ ϻ· ΎϬϳάϔϨϣϭ ϕΎϨηϮΒϟ΍
΍ϮΒϠτϳϭ ΎϨϠϋ ϡΪϨϟ΍ ΍άϬΑ ΍ϮΣήμϳϭ ϩϮϠόϓ Ύϣ ϰϠϋ
Ϯϔόϟ΍ ΍ϮΒϠσϭ ϡΪϨϟ΍ ΍ϭήϬχ΃ Ύϣ ΍ΫΈϓ .ΓήϔϐϤϟ΍ϭ Ϯϔόϟ΍
ϦϜϟϭ ˬϢϬϨϋ Ϯϔόϟ΍ ϊϗϮΘϧ ϥ΃ ΎϨϨϜϤϴϓ ˬΓήϔϐϤϟ΍ϭ
΍ΪΑ΃ ΢ϤδΗ Ϧϟ ΔϘϴϤόϟ΍ ΔϴϋΎϤΠϟ΍ ΓΩΎΑϹ΍ ΡϭήΟ
ΔϴΣΎϨϟ΍ Ϧϣ ϞϴΤΘδϣ ήϣ΃ ϥΎϴδϨϟ΍ ϥ· ϞΑ ˬϥΎϴδϨϟΎΑ
.ΔϴδϔϨϟ΍
39
† TEMA BROJA
ZNAČAJ SVEOBUHVATNE
POMOĆI ONIMA KOJI
SU PREŽIVJELI RATNU
TORTURU
Dr. Alma BRAVO-MEHMEDBAŠIĆ
T orturom se označava svaki akt kojim
se nekoj osobi namjerno nanosi bol,
tjelesna ili duševna patnja, da bi se
od te ili neke treće osobe dobile obavijesti ili
priznanja ili da bi se ta osoba kaznila za djelo
koje je ona ili neka treća osoba počinila ili za
čije je izvršenje osumnjičena, da bi se ta osoba
zastrašila ili da bi se na nju izvršio pritisak, ili
iz bilo kog drugog razloga utemeljenog na bilo
kom obliku diskriminacije, ako tu bol ili te
patnje nanosi službena osoba ili bilo koja druga
osoba koja djeluje u službenom svojstvu ili na
njen poticaj ili s njenim izričitim ili prešutnim
pristankom.
Tortura se provodi uvijek sa planiranim
ciljevima i iza torture uvijek stoje zvanični
politički ili vojni autoriteti. Glavni cilj torture je
da se razori i psihički slomi identitet i ličnost
žrtve i time postignu planirani ciljevi. Do
egzaktnih epidemioloških podataka iz područja
upotrebe torture u društvu teško je doći zbog
40 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
velikog broja neotkrivenih slučajeva torture, jer
se tortura permanentno prikriva.
Istraživanja ukazuju da je upotreba
torture u porastu i da se ona koristi u velikome
broju zemalja, čak i onih koje su ratificirale
Konvenciju UN-a protiv torture. Tortura je
globalni problem u svijetu, a ostavlja posljedice
ne samo na preživjelog, nego na njegovu
obitelj i društvenu zajednicu, dovodeći do
transgeneracijskog prijenosa traume torture.
Studije pokazuju da su 20% do 30% od 14
miliona izbjeglica u svijetu bile žrtve torture u
svojim zemljama.
U Bosni i Hercegovini tortura se
provodila sistematski u periodu 1992.-1995.
godina radi ostvarenja planirane ratne strategije
etničkog čišćenja, genocida i zauzimanja
teritorija. Tragičan primjer torture, etničkog
čišćenja i genocida dogodio se nad bošnjačkom
populacijom. Veliki broj civila je mučen,
masakriran i ubijen.

Torture se dijele na fizičke metode,
psihičke metode i seksualnu torturu. Sve fizičke
metode uzrokuju psihičke patnje, a seksualno
zlostavljanje predstavlja kombinaciju fizičke
i psihičke metode. Zapaženo je da godinama
poslije torture preživjeli doživljavaju svoje tijelo
oštećenim. U postratnom periodu suočavamo
se sa hroničnim posljedicama kod preživjelih
žrtava torture, koje se najčešće izražavaju
postojanjem simptoma posttraumatskog
stresnog poremećaja, depresije, somatoformnih
poremećaja i trajnih promjena ličnosti nakon
torture.
Ranije je izgledalo da je najteže iskustvo
podvrgavanje fizičkim metodama torture. Sada
je poznato da psihološke metode torture dovode
do najtežih posljedica kod preživjelih. Značajno
je naglasiti da su žrtve torture normalne osobe,
sa normalnim ljudskim reakcijama anksioznosti,
depresivnosti, osramoćenosti i osjećanja krivice
poslije ekspozicije užasu torture. Tortura nije
samo užasna i nepodnošljiva dok se provodi,
već ima i naknadne posljedice.
Preživjelu osobu uvijek prati njeno
neizbrisivo sjećanje na vlastitu ranjivost i
moguću smrt. Taj urezani otisak smrti prisutan
je kod mnogih vidova traumatizacije, ali je
posebno prisutan kod osoba koje su preživjele
zarobljeništvo i torturu. U Bosni i Hercegovini
je veliki broj osoba koje su preživjele ratnu
torturu trajno psihofizički oštećeno, radno i
profesionalno onesposobljeno, socioekonomski
uništeno. Iako predstavlja jedno od iskustava
koje najjače utiču na zdravlje čovjeka, oni koji su
preživjeli torture moraju se promatrati ne samo
kao žrtve traume, nego i kao aktivni učesnici
u oblikovanju svog društvenog i političkog
okruženja po tome što ih je mnogo.
Uz pomoć internacionalne mreže za
rehabilitaciju žrtava torture, u svijetu postoji
300 centara za rehabilitaciju oni koji su preživjeli
torture.
Borba protiv torture sastoji se od
profesionalnog znanja, edukacionih programa
o torturi, rehabilitacionih programa i svjetske
novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
TEMA BROJA †
mreže centara za rehabilitaciju i istraživanje
o torturi sa značajnim ciljevima u području
prevencije torture i podizanja opće društvene
svjesnosti o postojanju torture, posljedicama
koje tortura ostavlja na pojedince, društvenu
zajednicu, intergeneracijski i transgeneracijski
prijenos traume uvjetovane torturom.
Posljedice torture dijele se na fizičke,
psihološke, psihosomatske i socijalne. Fizičke
posljedice torture odražavaju fizičke metode
koje su korištene.
Psihološke posljedice torture dijele se
na posljedice tokom torture i poslije torture.
Psihološke posljedice kod žrtava posmatramo
kao normalne reakcije ljudskih bića na
adaptaciju abnormalnim događajima torture.
Poslije oslobađanja žrtva torture je adaptirana
na ulogu žrtve i u procesu ozdravljenja
potrebna je readaptacija i mijenjanje identiteta
žrtve. Žrtva se suočava s okrutnim sjećanjima,
nepovjerenjem u ljude, krivicom, anksioznošću,
teškoćama preuzimanja odgovornosti, gubitkom
samopoštovanja i može se pretpostaviti da
proces readaptacije ne može biti automatski i
skladan.
Najčešće psihološke posljedice torture
su: sniženo samopoštovanje, nedostatak
povjerenja u druge ljude, nesigurnost u
interpersonalnim relacijama, derealizacija,
nesnalaženje u okruženju, poremećaji u
spavanju, noćne more, anksioznost, depresija,
slabost koncentracije i pamćenja, psihoseksualni
problemi, izmijenjen identitet, psihotični
poremećaji, posttraumatski stresni poremećaj
(PTSP), trajne promjene ličnosti nakon
katastrofalnog doživljaja.
Žrtve koje su iskusile seksualnu torturu
često ispoljavaju narušen seksualni identitet,
gubitak samopoštovanja i samopouzdanja, uz
preplavljenost stidom. Često im je izmijenjena
percepcija vlastitog tijela, uz osjećanje ružnoće
i deformiranosti, imaju gubitak perspektive, uz
osjećanje degradiranosti i obilježenosti. Javlja se
simptom negiranja vlastite seksualnosti da bi se
postigla i održala distanca u odnosu na nasilni
41
† TEMA BROJA
akt silovanja. Često su prisutni hormonalni
poremećaji izazvani stresom.
Kod muškaraca žrtava torture uočava
se smanjeni libido, poteškoće sa potencijom i
nesigurnost u odnosu na mušku ulogu. Silovanje
ne ispunjava seksualne funkcije zločinca, već je
ono manifestacija ljutnje, nasilja i dominacije
nad žrtvom. U većini slučajeva žrtve seksualne
torture ne osjećaju da su bile eksponirane
u seksualnom aktu, nego ekstremnoj formi
ponižavanja i nasilja.
Prema istraživanjima, silovanje kao vrsta
torture ne predstavlja agresivno izražavanje
seksualnosti, nego seksualno izražavanje
agresije. Svrha seksualne torture u BiH tokom
rata bila je da se žrtva degradira, ponizi i
dehumanizira radi ratne strategije i etničkog
čišćenja. Ponekad se posljedice mučenja mogu
ispoljiti u vidu hroničnog odloženog djelovanja.
Mogući simptomi i pokazatelji takvih oštećenja
su difuzna glavobolja, bezvoljnost, umor, gubitak
seksualnog interesa, smetnje u radu i socijalnim
odnosima, trajne promjene ličnosti i karaktera,
razdražljivost, izljevi bijesa, preosjetljivost,
teškoće u mišljenju i koncentraciji. Po pravilu,
ove psihičke tegobe kombinirane su sa tjelesnim
manifestacijama.
Istraživanje torture nije samo pitanje
humanosti i pomoći oni koji su preživjeli
torturu, nego je efikasna borba protiv najužasnije
forme kršenja ljudskih prava. U Sarajevu je,
1997. godine, uz pomoć Internacionalnog
rehabilitacionog centra za žrtve torture u
Kopenhagenu, osnovan Centar za žrtve torture.
Osnovne aktivnosti Udruženja za rehabilitaciju
žrtava torture – Centar za žrtve torture u
Sarajeva su: tretman i rehabilitacija onih koji
su preživjeli ratne i mirnodopske torture, kao i
članova njihovih porodica u Bosni i Hercegovini;
dokumentacija, monitoring, istraživanje i
publiciranje rezultata istraživanja; saradnja
sa zvaničnim zdravstvenim sektorom u BiH,
kao i sa lokalnim i međunarodnim vladinim
i nevladinim organizacijama; aktivnosti na
planu primarne prevencije torture putem
podizanja svjesnosti javnosti o torturi i njenim
42 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
posljedicama; sekundarna prevencija torture
putem organiziranja treninga iz područja
torture za sve profesionalne kategorije, koje,
obavljajući svoj posao, potencionalno mogu
postati počinitelji torture; monitoring tretmana
sa prezentiranjem rezultata istraživanja i
kliničke prakse na lokalnim i medunarodnim
simpozijima i konferencijama; zastupanje žrtava
torture.
Centar za žrtve torture u Sarajevu pruža
kompletan somatski, psihološki i socijalni
tretman, pravnu pomoć žrtvama torture iz
rata, tako i iz mirnodopskog perioda, kao i
kontinuiranu prevenciju, edukaciju i podizanje
svjesnosti o torturi i njenim posljedicama i
zastupanju žrtava torture.
Rehabilitacija žrtava torture može biti
uspješna uz uvjet humanih odnosa u porodici
žrtve, društvu i široj društvenoj zajednici.
Uspješna rehabilitacija podrazumijeva da
oni koji su preživjeli torturu dostignu nivo
funkcioniranja na somatskom, psihičkom i
socijalnom planu kakav je bio prije torture.
Preduvjet uspješne rehabilitacije
jest stvaranje adekvatnog posttraumatskog
okruženja, u kome će postojati humani odnosi
na svim društvenim nivoima. Primarni cilj
rehabilitacije je da osoba bude ponovo u stanju
preuzeti odgovornost za vlastiti život. Tretman
treba pružiti i obitelji žrtve, jer se trauma torture
prenosi i na članove obitelji.
Rehabilitacija onih koji su preživjeli
torture zahtijeva multidisciplinarni tretman:
Psihološki, somatski, socijalni, pravnu pomoć,
uz uvažavanje duhovno-religijskih aspekata
pomoći. Religiozne misli, razmišljanja i aktiv-
nosti mogu biti važan dio mehanizama nošenja
sa traumatskim sjećanjima (koping strategija) u
rehabilitacionom procesu preživjelih.
Tortura je najteža trauma. Oni koji su
preživjeli torturu predstavljaju najoštećeniju
traumatsku populaciju i treba im pružiti
multidisciplinarni tretman, uz sveobuhvatnu
kompenzaciju, moralnu, ekonomsku, socijalnu,

pravnu, te zakonske garancije o zaštiti njihovih
prava i interesa. Tortura ne dovodi samo do
posljedica kod preživjelog, već utiče na prijenos
traume na obitelj preživjelog, na širu društvenu
zajednicu i na transgeneracijski prijenos traume
torture, ako društvena zajednica ne ispune sve
aspekte reparacije.
Osim pružanja rehabilitacije osobama
koje su preživjele torturu, reparacija treba
omogućiti sve vidove kompenzacije preživjelima
i zakonske propise koji će garantirati da se
tortura neće ponoviti, kažnjavanje počinilaca
i sveobuhvatne preventivne mjere koje će
sprječavati ponavljanje torture u društvu. Na
realizaciji svih aspekata reparacije obavezni
su svi reparativni režimi, uključujući i Bosnu i
Hercegovinu.
novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
TEMA BROJA †
Ratna tortura provođena radi ostvarivan-
ja planirane ratne strategije, etničkog čišćenja
i genocida, ostavila je posljedice na tjelesno
zdravlje, psihičko zdravlje, porodičnu situaciju,
financijsku situaciju, radnu sposobnost, odnose
sa drugim ljudima.
Oni koji su preživjeli torturu suočavaju
se u poslijeratnom periodu sa izostankom
potrebne socijalne podrške, suočeni su sa
svakodnevnim egzistencijalnim problemima,
što dovodi do sekundarne traumatizacije i
ponovne pojave psihopatoloških simptoma.
Rehabilitacija i reintegracija u društvenu
zajednicu nije uspješna ako se na društvenom
nivou ne omogući sveobuhvatna reparacija za
preživjele žrtve torture.
43
† TEMA BROJA

SIGNIFICANCE OF HELP TO THOSE WHO SURVIVED ΏϭήΤϟ΍ ϲϓ ΐϳάόΘϟ΍ ΎϳΎΤπϟ ΔϠϣΎθϟ΍ ΓΪϋΎδϤϟ΍ ΔϴϤϫ΃
TORTURES IN WAR
ζΘϴηΎΑΪϤΤϣ-Ϯϓ΍ήΑ ΎϤϟ΃ .Ω.΃
Dr Alma Bravo- Mehmedbasic, ΔϴδϔϨϟ΍ ν΍ήϣϷ΍ ϲϓ Δϴ΋ΎμΧ΃
neuropsychiatrist
Ϧϣ ΐϳάόΘϠϟ Ύϣ κΨη νήόΗ Ϯϫ ΎϨϫ ΩϮμϘϤϟ΍ ΐϳάόΘϟ΍
Torture is defined as intentional pain afflicted ϦϴϟϭΆδϣ Ϧϣ ήϣ΄Α ιΎΨη΃ ΓΪϋ ϭ΃ ήΧ΁ κΨη ϞΒϗ
upon one person by another person or a group ϑ΍Ϊϫ΃ ϖϴϘΤΗ ϞΟ΃ Ϧϣ ϚϟΫϭ ˬϦϴϳήϜδϋ ϭ΃ ϦϴϴγΎϴγ
of people backed up by some political or military ϝΎϜη΃ ΐόλ΃ ΐϳάόΘϟ΍ Ϧϣ ωϮϨϟ΍ ΍άϫ ϞΜϤϳϭ ˬΔϣϮγήϣ
authority. Torture is used as a means of attaining Ϧϋ ϢΟΎϨϟ΍ ΩΎϬΟϹ΍ Ξ΋ΎΘϧ ϥ΃ ΎϤϛ ˬΔϴδϔϨϟ΍ ΕΎϣΪμϟ΍
some political or military goal and results ήϴϴϐΗ ϰϟ· ϱΩΆϳ ϦϳήΧ΁ ιΎΨη΃ ϞΒϗ Ϧϣ ΩϮμϘϤϟ΍ ήϴΛ΄Θϟ΍
in the most serious form of psycho-trauma ˬϢϫήγ΃ Ω΍ήϓ΃ ΪϨϋ ϭ΃ ΎϳΎΤπϟ΍ ΪϨϋ ˯΍Ϯγ ΔϴμΨθϟ΍ ϲϓ
and changes in the personality of the affected ΪϘϟ .ΔϣΩΎϘϟ΍ ϝΎϴΟϷ΍ ϰϟ· ϞϘΘϨΗ ΐϳάόΘϟ΍ ΔϣΪλ ϥ΃ ΎϤϛ
which further affects the family members of ΎϬϴϠϋ ϱήϜδόϟ΍ ϥ΍ϭΪόϟ΍ ˯ΎϨΛ΃ ϚγήϬϟ΍ϭ ΔϨγϮΒϟ΍ ΕΪϬη
the survivors, thus transmitting the trauma ΐϳάόΘϟ΍ Ϧϣ ϻΎϜη΃ 1995-1992 Ϧϣ ΓήΘϔϟ΍ ϲϓ
upon future generations. Torture has been used ϝϼΘΣ΍ϭ ϲϗήόϟ΍ ήϴϬτΘϟ΍ ΎϬϨϣ ϑΪϬϟ΍ ϥΎϛ ϲϋΎϤΠϟ΍
in Bosnia and Herzegovina in massive scale ϱάϟ΍ ΖϤμϟ΍ έ΍ΪΟ ήδϛ ϥ· .ΔϴϋΎϤΠϟ΍ ΓΩΎΑϹ΍ϭ ϲο΍έϷ΍
during the period of aggression (1992-1995),
ϝΎϘΘϧ΍ ϥϭΩ ΔϟϮϠϴΤϠϟ ρήη ΐϳάόΘϟ΍ ΍άϫ ϰϠϋ ϢΘϜΘϳ
with a purpose of ethnic cleansing, territorial
ϥ· .ΔϣΩΎϘϟ΍ ϝΎϴΟϷ΍ϭ ΪΣ΍Ϯϟ΍ ϞϴΠϟ΍ Ω΍ήϓ΃ ϰϟ· ΔϣΪμϟ΍
occupation and genocide. A precondition to
prevent and stop the chain of transmittion of
΍άϫϭ Ϟϴϫ΄Θϟ΍ ΓΩΎϋ· ϰϟ· ϥϮΟΎΘΤϳ ΐϳάόΘϟ΍ Ϧϣ ϦϴΟΎϨϟ΍
post-torture traumas is to finally start talking Ϟϴϫ΄Θϟ΍ ΓΩΎϋ· ϝϮμΤϟΎΑ ΔϴϧϮϧΎϘϟ΍ ϢϬϗϮϘΣ ΔϴΒϠΗ ϲϨόϳ
about it openly. Those who survived the torture ϢϳΪϘΗϭ ϦϴϠϋΎϔϟ΍ ΔΒϗΎόϣϭ ˬϲϋΎϤΘΟϻ΍ϭ ϲδϔϨϟ΍ϭ ϲΒτϟ΍
need to have rehabilitation treatment, this Ϟϴϫ΄Θϟ΍ ΓΩΎϋ· ϥ· .ΐϳάόΘϟ΍ ΙϭΪΣ έ΍ήϜΗ ϡΪόΑ ΕΎϧΎϤπϟ΍
means not only satisfying the legal rights that ˬΔϣϮγήϣ ϑ΍Ϊϫ΃ ϖϴϘΤΘϟ ΎΣϼγ ΐϳάόΘϟ΍ ϡ΍ΪΨΘγ΍ ϊϨϣϭ
they have, but also offering them full medical, ΔϴϟϭΪϟ΍ ΔϴϗΎϔΗϻ΍ ϰϠϋ ΔόϗϮϤϟ΍ ϝϭΪϟ΍ ΔϓΎϛ ϰϠϋ ΐΟ΍ϭ
social and psychological rehabilitation as .ΐϳάόΘϟ΍ ήψΤϟ
well as securing for them rights for monetary, .Ϟϴϫ΄Θϟ΍ ΓΩΎϋ· ˬΞ΋ΎΘϨϟ΍ ˬΐϳάόΘϟ΍ :Δδϴ΋ήϟ΍ ΕΎϤϠϜϟ΍
moral, legal and social compensation. Another
essential element for the rehabilitation of the
victims of such traumas is satisfaction of justice,
i.e. that those who committed the crimes are
punished and that the victims are assured that
such crimes will not happen again. Reparation
and prohibition of the use of torture as a weapon
for achieving military or political aims is an
obligation for all the countries signatories of the
international convention for the prohibition of
the use of torture.
Key words: torture, consequences, reparation.

44 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
 TEMA BROJA †

ESEJ
O
MEMORIJALNOJ
SREBRENICI
Dr. Fahira FEJZIĆ-ČENGIĆ

M
ože li se i kako nakon Auschwitza
pisati poezija, pitao se njemački filozof
kritičke teorije društva židovskog
porijekla Theodor Adorno kako bi iskazao svoju
bol i užasnutost nad genocidom u Auschwitzu i
kako bi nama današnjima, meni osobno, ostavio
testament-oporuku za slično pitanje poslije
Srebrenice: Može li se i kako nakon genocida
Srebrenice misliti i pisati poezija?
 Da je pjesnicima također bila preteška ova zadaća
svjedoči ove godine ponajbolji bh. pjesnik Abdulah
Sidran, koji je čekao dvanaest godina da napiše svoju
poemu Srebrenica, učinivši to 11. juna 2007. g. Što je
prenio list Avaz .
Vi kažete:
U budućnost gledajte!
A mi nju
Nikakvu i nigdje
I nikako ne vidimo
Nit vidimo da ona
Ikakvijem okom
U nas gleda
A kamoli da nas vidi
I o nama brine...
Ja sam od organizatora dobila težak
zadatak – da skupa sa ostalim sudionicima
pokušam smisliti i domisliti odgovor na pi-
tanje: Ako može, kako je to moguće? Stoga sam
odlučila da, bez ijednog apriorizma, bez ijedne
unaprijed smišljene i zadate stege, lažne kon-
vencije ili kolektivne konstrukcije, pod okriljem
slobode i čistog etičkog bogobojaznog mišljenja,
pokušam osmisliti, a prije naslutiti neke moguće
odgovore. I već mi se u samom početku čini da
je zadaća preteška, pregolema, nadvisuje čak
opomene poetiziranog Latićevog Srebreničkog
inferna, tog užasa stradanja, padanja, zem-
nog mučilišta, dunjaluškoga džehennema.
Ima jedna velika sličnost i jedna bitna razlika
između Auschwitza 1940./1945. ili i 1990., i Sre-
brenice 1995. ili 2007.
AUSCHWITZ ILI SREBRENICA
Sličnost je u tome što su to oba
toponima, dva bivša grada, bivša naselja,

novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007. 45
† TEMA BROJA
oba simboli ili zastave smrti, imaju pečat
genocidnog, dakle u ljudskoj povijesti
najstrašnijeg zločinstva, zločinjenja zlikovštva
nad čovjekom, žrtvom, žrtvama, ubilačkog
orgijanja dželata nad nevinima. I Auschwitz i
Srebrenica su dva simbola zločinjenja bijelog,
komšijskog evropskog čovjeka u XX. vijeku, kao
vijeku takozvane tehničke i ine superiornosti,
nad također bijelim evropskim čovjekom
– prvi put nad bijelim jevrejem, drugi put nad
bijelim muslimanom. Dvjema manjinskim,
drugim i drukčijim skupinama spram većinske
kršćanske zajednice ili zajednica. U oba grada
za golgote, bezgranična bestijalna usmrćenja,
upotrijebljen je termin genocid, priznat je i
sudski ozvaničen.
I za Auschwitz i za Srebrenicu, njihove
bestijalne golgote i stradanja ozvaničene su u
Nürnbergu i Haagu sudsko-pravnim putem,
proceduralno-legislativno kao čin isplaniranog
– osmišljenog – pripremljenog – dogovorenog
– preciziranog – timskog –institucionalnog
zločina. I Auschwitz i Srebrenica zaslužuju sv-
jetsku mainstream i rubnu pažnju zauvijek i za
svakoga.
A sad o razlikama. Auschwitz više nema
za svoje stanovnike, za svoje građane bivše žrtve,
tj. preživjele žrtve. Nema jevreja u svom popula-
cionom ambijentu i nije trebalo smišljati sistem
ili način kako bi oni mogli nastaviti živjeti tamo
gdje su ubijani. Svi preživjeli, makar koliko ih
bio mali broj, nestali su s lica događaja, pob-
jegli, raselili se, od jednog do drugog okeana
– put Amerike ili put Izraela. Srebrenica je
stradalnički, genocidirani toponim koji je
najsvježiji na Planeti. Dogodio se gotovo jučer.
Od raspamećene populacije preživjelih žena i
djece traži se, nudi im se, predlaže im se da se
vrate u svoj tužni dom i tužni zavičaj te tamo
nastave živjeti i raditi, rađati se i umirati kao da
se ništa nije dogodilo, osim ružnoga sna.
Razlika je i u tome što je Auschwitz za-
pretena prošlost, bez šanse da se ikad više pono-
vi na sličan način, dok je Srebrenica još krvava
rana bez kraste kojom zarasta i koja ima velike
šanse da se ponovi... Ovdje zastajem.
46 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
Jer, evo me, napisah najstrašniju od svih
rečenica, najgoru od svih konstruktivnih misli
i spoznaja. Ali, na početku rekoh da ovaj tekst
pišem bez ijedne apriorne stege, oslobođena
svih zemnih strahova i teorija zavjere, jer ih ni
ne poznajem i ne pridajem im značaja, oslan-
jam se samo na čistu slobodu, ovdašnje ikust-
vo, iskrenu vjeru i na prirodnu intuiciju koja je
svakom ljudskom biću imanentna, kako bih s
Božjom pomoći barem nešto domislila, a izreci-
vo je racionalnim vokabularom koji se od nas, od
mene zahtijeva. Ali, ja ću kazati i ona intuitivna
i futurološka, iracionalna stajališta koja pos-
jeduje svaka jedinka koja je iskreno zagledana
u zvjezdano nebo nad nama i uronjena u moral-
ni zakon u nama. Tako mi se čini da ću prvim
dijelom ponuditi neke teze za tzv. Memorijalni
i Komercijalni dio ciklusa Potočari, a drugim
dijelom da ću ponuditi neke teze za tzv. Sakralni
dio ciklusa Potočari. U protivnome, u stegama
neslobode, interesa, strahova, zgužvanih ideja,
moje misleće nastojanje neće vrijediti ništa.
Dakle, Auschwitz se ne može ponoviti, Sre-
brenica može. U Auschwitz se žrtve ne vraćaju,
u Srebrenici preživjele žrtve žive, žive sa svo-
jim bivšim dželatima, ili njihovim direktnim
ili indirektnim sudionicima, simpatizerima ili
komšijama prema genocidu indolentnima.
Auschwitz je memorijalno i spomenički
zaokružen, Srebrenica nije i tek treba načiniti
taj korak. Stoga nastaje ovaj tekst i stoga slijede
prijedlozi koji bi mogli pripomoći u ovom zbilja
teškom poduhvatu i nastojanju. Mišljenja sam
da Srebrenica treba učiti od Auschwitz. I to
do jedne granice. Do granice sličnosti, a onda
nastaviti sama, nakon praga na kojemu nastaju
bitne različitosti među ovim genocidiranim to-
ponimima. Treba prepisati najbolje stranice iz
lekcije Auschwitz, treba načiniti koliko Memo-
rijal Auschwitz i koraknuti korak više od toga.
Jer, u Srebrenici, za razliku od Auschwitza, kako
već napisah, nastavljaju živjeti preživjele žrtve
genocida, žene genocida, majke genocida, sestre
Srebrenice, djeca Srebrenice, unučad Srebrenice,
pastorčad Srebrenice, daidžinice i amidžinice
Srebrenice, zaove i jetrve Srebrenice, ljubavi i
snovi, vjere i nevjere Srebenice. Upravo stoga je
teže memorijalizirati današnju srebreničku gol-

gotu, jer u Srebrenici nije učinjen genocid nad
cijelim stanovništvom kao u Auschwitzu. Os-
tale su žene i poneka djeca, čija situacija čini na
duže staze – depopulacionaliziranu populaciju
žena hudovica, sirotica, još ranjivijom, upravo
po scenariju patoloških «tawistoc» psihopro-
jekata razvlačenja pameti. Ovo je trenutno i jed-
no od najtežih dženderskih pitanja na Planeti,
pa ipak ne stičem dojam da se njime značajnije
bave brojne feminološke udruge, asocijacije ili
pojedinci. Stoga je i pitanje teže: Kako zaštiti
one po prirodi slabije i nježnije, kako zaštiti to-
like žene i djecu koja preživješe genocid, u zoni
genocida?
DISKURS I KONTEKST SREBRENICE
Svijet koji proživljavamo je težak,
pretežak, usljed nesavršenosti čovjeka, njegove
ogromne griješnosti, njegove lažne ili ironične
prirode po kojoj uživa čineći zlo i uživa čineći
zločin. Ali, ja sam jedna od onih koje su vazda
za gradnju, građenje, a ne za razgradnju, ja bih
gradila i popravljala, počevši od pojedinačne
ljudske prirode do sistema i procesa, i stoga mis-
lim da sam u prednosti. I to u ogromnoj pred-
nosti spram onih koji kao nesavršeni (i griješni)
žele upropaštavati i srljati u ništine.
Ostatak ovoga teksta razvijat će se dvo-
jako: najprije po diskurzivnom principu, dakle
baratajući neospornim činjenicama, faktografi-
jom sa neposredne semantičke ravni, dok ćemo
se u drugom dijelu analize osloniti na kontek-
stualni princip poimanja regije i genocida u
njenom okviru. U vezi s tim, bit će i širina i obim
predložaka kako memorirati u meorijalnom
centru ili centrima srebrenički genocid. Važno
je odmah naglasiti da je diskurzivna analiza uža
i neposrednija, dok je kontekstualna analiza šira
i dalekosežnija, i takvi će biti i predlošci koji iz
njih proističu.
Dakle, ako je ovaj genocid usamljeni čin,
dio upojedinačenih zločina da se krajem rata
Bosna krvavo osvoji najstrašnijim projektom –
genocidom, makar da nije mogla za prethodne
četiri godine rata, onda je paralela sa Auschwit-
zom, uz neke izmjene, dostatna. Ako je, pak,
novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
TEMA BROJA †
ovaj posljednji genocid samo jedan u nizu, kako
bi se konačno raščistilo sa tzv. istočnim pitan-
jem’ na Balkanu XXI. i XX. Stolječa, onda su i
moji prijedlozi drukčiji.
 Na ovakav prilično razočaravajući zaključak ili pristup
natjerala su me dva djela ili dvije knjige koje čitam ovih
dana, nevezano za ovaj tekst, ali me, ne htijući, nagnavaju
na mnogo dublje i dalekosežnije promatranje činjenica i
snažniji misaoni napor. Makar posve različti autori i sa
različitim pristupima, godinama i povodima izdavanja
knjiga, i autori i njihove konačne konkluzije susreću se,
koincidiraju. Riječ je o knjizi Justina McCarthya Death
and exile, the ethnic cleansing of Othoman Muslims, 1821-
1922 (Darwin 2004, USA), koja demografski, historijski
neumoljivo precizno govori o trajnom procesu etničkoh
čišćenja otomanskih muslimana i, kako ih ovaj autor
naziva, a odnosi se na sve muslimane koji su živjeli
i nestajali sa prostora odakle se povukla Osmanska
imperija, a koji pripadaju različitim etničkim skupinama,
počevši od BiH, Kosova , Makedonije, Bugarske, Grčke
do Rumunije, Krima, i koja navodi na porazan zaključak
da se ovaj jednovjekovni proces tendenciozno širi kako bi
bio okončan u XXI. Stoljeću, kad bi, valjda, i Južna Evropa
trebala postati posve očišćena od nekršćana, ovaj put
muslimana, što su mu na neki način potvrdili i događaji
istrebljenja muslimana u II. svjetskom ratu i srpskim
agresijama u 90-tim godinama na muslimane, pored
ostalih (agresija na BiH, Kosovo, Makedoniju...), što je
rezultiralo smrću ili progonom (death or exil) ogromnog
broja upravo muslimana Balkana.
Druga zanimljiva knjiga nosi naslov Muslimani Balkana,
Istočno pitanje u XX. Stoljeću, autora i priređivača Fikreta
Kačića (Tuzla, 2004. g.), koja u nekoliko tekstova fokusira
region, a ne samo Bosnu te tako korisno baca svjetlo na
širi prostor regiona, razumijevajući i bosanski rat i ovaj
genocid, fokusirajući se na kontekst i ambijent u kojima
bi valjalo ubuduće futurološki razmatrati i budućnost
srebreničkog kraja. Ova knjiga daje više znanja od inače
učestalih etatiziranih štiva o bosanskoj paradigmi rata i
genocida te pitanja kako dalje s time... Knjiga upućuje
na zaključak da je bit balkanske tragedije jednostavna,
Evropa je kršćanski prostor, na sjeveru – katolički, na
jugu – pravoslavni, i ne trpi multivjerski suživot na
svome terenu. Katolička (i protestantska) Evropa je svoj
posao čišćenja od jevreja obavila u II. svjetskom ratu, a
pravoslavna Evropa je to trebala dovršiti sada, krajem
XX. stoljeća (u rasponu od nekih 186 godina, uzmu li se
u obzir McCarthyeva istraživanja). Kako se pravo (znači
totalno) čišćenje nije dogodilo, nekad bi se taj posao
morao dovršiti. „Što prije, to bolje“, reklo bi se. To bi se,
dakle, moglo nanovo ponoviti pred licem svijeta i naročito
pred licem Evrope, uz prisustvo TV-kamera i mikrofona,
a da ne zasmeta to nikome moćnom, kao što je bilo i s
prethodnim zločinstvom. O tome će biti govora još u
drugom dijelu ovoga eseja, koji je posvećen sličnostima i
razlikama između Srba i svijeta, i Srba i Evrope.
47
† TEMA BROJA
Ako, dakle, promatramo srebrenički
genocid na razini diskursa, a zažmirimo na kon-
tekst balkanskih događaja iz XIX. i XX. stoljeća,
a fusnota je već dovoljno osvijetlila potrebu ra-
zlikovanja ova dva pristupa, onda je za razumi-
jevanje srebreničkog genocida dovoljno učiniti
slijedeće:
1. Sakralne obaveze – u što bi
se ubrajala obaveza ezana u širem prostoru
grada, Potočara, Memorijala, predaja hatme
uoči petka kod Mezarja, s tim što bi obavezu
učenja Kur’ana imali dobrovoljci hafizi koji
bi tu po programu stizali jedni nakon drugih,
sedmično; ceremonijalno učenje Jasina i Fatiha
na svakom ranom sabahu na Musalli i u grad-
skoj srebreničkoj džamiji, kao i u podružnim
mektebima i džamijama u Potočarima (zadužiti
Rijaset Islamske zajednice u BiH, Odbor Islam-
ske zajednice i Tuzlanski muftiluk za ovaj pro-
jekt, kao i Behram-begovu medresu), ritual ili
bolje rečeno seansa-čin kolektivnih vjenčanja
najmanje deset srebreničkih mladih parova i
90 mladih bošnjačkih parova iz ostalih dijelova
Bosne i Hercegovine i iseljeništva, svakoga maja
i oktobra, te gostujućih mladenaca iz svakoga
bh. kantona u Potočarima, nedaleko od Memo-
rijala Fabrike akumulatora (zaduženi za real-
izaciju Odbor Islamske zajednice, Tuzlanski
muftiluk, bh. općine pobratimi sa Srebrenicom,
ako ih nema, hitno ih uspostaviti) te redovne
godišnje akike malehne djece u dobi do dvije,
tri godine na dan 11. jula svake godine. Djeca se
biraju preko oglasa, prijava, ili putem on-linea.
2. Memorijalno kulturne obaveze
bi se trebale sačiniti i osmisliti po najdirekt-
nijem uzoru na načine koji su primijenjeni u
Auschwitzu ili u Treblinki (Poljska). U to ime,
hitno stupiti u vezu sa upravama ovih memo-
rijalnih centara i Svežidovskim kongresom za
obilježavanje holokausta, čije je sjedište, čini
mi se, u Beču. Bilo bi najbolje obilježiti svaku
kuću, svaki kutak koji svjedoči nešto od geno-
cida, dakle, u samome gradu Srebrenici, po
okolnim putevima, obilježiti put, putovanje
žrtvi do mjesta smaknuća. Ono što je pouzdano
važno uraditi jest Mapa genocida, koja bi pred-
stavljala grafopis, mapu svih puteva odvođenja,
48 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
dovođenja žrtava na masovna stratišta, gra-
fopis svih masovnih grobnica, i primarnih i
sekundarnih, i ta mapa bi trebala stajati pored
natpisa-ulaza u zonu genocida, dakle na ulazu
u Srebrenicu, ulazu u Žepu, na ulazu u Kravi-
cu, Crni vrh, Zvornik, Bratunac, Divič, Cersku,
Potočare, Glinicu... Ako je neko mjesto ovdje
preskočeno, predlažem da to precizno pobroje
kompetentniji i zavičajniji od mene, a naročito
u konsulatacijama sa preživjelima žrtvama. U
tom smislu, važna je svaka osnovna ili srednja
škola odakle su ili gdje su sakupljane žrtve, sve
tvornice i tvorničke hale, svi stadioni koji su
svjedoci genocida.
3. Komercijalne obaveze –
obavezne đačke i studentske ekskurzije ka
ovim područjima, ekskurzije dijaspore i sus-
jeda, izgradnja autoputa prema Srebrenici i as-
faltiranje svih seoskih puteva oko Srebrenice,
dovođenje struje, internet-priključaka, tele-
fona, izgradnja hotela s pet zvjezdica na širem
području, pokretne izložbe i izložbe koje
bi ovdje bile kvalitetno postavljene i koje bi
sažimale svu bogatu historiju srebreničkoga
kraja, od rimskoga vremena do danas, kako bi
se pokazalo da je genocid s kraja XX. stoljeća
samo jedan izrazito nepoćudan događaj o
kome se govori, a prešućuje ostalo pregolemo
srebreničko historijsko bogatstvo. Predlažem
da se ovaj segment rada na memorijalu preno-
minira: umjesto naziva komercijalne obaveze,
da se naziva edukacijske obaveze i da pokriva
univerzalno načenje prava na znanje, prava na
saznanje i prava na informaciju. Dakle, prava
budućim naraštajima da se educiraju i da nauče
šta znači srebrenički genocid. U tom smislu,
treba iznaći načine da se u svjetske edukacijske
baze unese program educiranja o genocidu u
Srebrenici te da se uobliči nenametljiva posjeta
memorijalu Srebrenica svim dobronamjernim i
plemenitim ljudima iz svijeta. Također, bilo bi
mudro upriličiti nagradu Srebrenica na temu o
genocidu, iz oblasti prava, sociologije, komu-
nikolgije, književnosti, etike, teologije i filozo-
fije. Nagrada bi imala smisla samo kao visoko
rangirana, sistematična, relevantna, referentna i
koja bi imala osiguran ozbiljan svjetski fond i
bila važna kao svjetska nagrada.

SOCIJALNI ČIN DENUNCIJACIJE
Ako je od diskursa srebreničkog geno-
cida važniji njegov savremeni i budućnosni
kontekst i ako se u razmišljanjima oslonimo na
kontekst koji je kao faktor nužnosti obrazložen
u prethodnoj fusnoti, onda su mnogo veće
i obaveze i obligacije koje sankcioniraju sve
zločince i sva njihova zločinstva. Da bih došla
do trougla koji ovo tumači, pozabavit ću se
sociološko-komunikološko-lakanovskom teor-
ijom o denuncijaciji i izložiti je te prijeći na
konsekvence postupanja po njoj. Stoga, tražim
malo razumijevanja dok ova teorija ne bude
pojašnjena, kako bih pojasnila trougao koji
mora biti javan, svima dostupan i očit u vezi s
najstrašnijim genocidom s kraja XX. stoljeća.
Trougao se sastoji od:
A) Denuncijator/a
B) Denuncirani/ih
C) Svjedoci/ka.
A evo o čemu je riječ. Za trenutak se
vraćamo na čin genocida, u juli 1995. godine.
Uz pomoć sociološko-komunikološko-in-
duktivne metode vraćajući se malo unatrag,
primjećujemo kako je Srebrenica preživjela ono
što ova teorija naziva činom denuncijacije. To
potvrđuje general srpske vojske Ratko Mladić,
danas haški optuženik za genocid, nakon što je
njegova vojska i policija poklala više od osam
hiljada muškaraca (podrinjskih) od 11. do 14.
jula 1995., izgovara čuveni monolog u mikro-
fon srpskom novinaru Vedranu Škori za RTV
Srpske: »...Srpska armija oslobodila je Srebreni-
cu. Bili smo pod muslimanskim napadima nad
zaštićenom zonom Srebrenica i oslobodili smo
je. I sva brojna sela oko grada. Sada su civili
pod zaštitom snaga UNPROFOR-a. Sve je sad
pod kontrolom i u skladu sa Ženevskom kon-
vencijom. Svaki vojnik se tretira po konven-
ciji. U ovom trenutku naši vojnici sakupljaju
njihove vojnike. Spušta se noć, na redu je po-
korena zona Žepe. Predsjednik RS dr. Radovan
Karadžić naredio je osnivanje civilne vlasti u
Srebrenici i proglasio civilnog upravnika Miro-
slava Deronjića». 
 Prema Arhivu RTV-a, RTV Srpske, od 11. jula 1995.
g. Videoarhiv SRT, Dnevnik 2, urednici Vedran Škoro i
Marinko Učur
novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
TEMA BROJA †
Genocid je ovdje nominiran kao us-
postava civilne vlasti, a zločin ubijanja 8.000 lju-
di kao: svaki vojnik se tretira po Ženevskoj kon-
venciji. Ovo je početak ili, bolje rečeno, nastavak
spoznajnog i moralnog ništavila koje je tada i
narednih jedanaest godina pratilo i još uvijek
prati svjetsku, evropsku i bosankohercegovačku
javnost, javnu sferu općenito. A to je ono na-
jopasnije što se može izreći za zločin i čime
se može tetošiti genocid. Američki nobelovac
za književnost jevrejskog porijekla Saul Bel-
low, u knjizi Planet gospodina Sammlera, kaže
o ovome bolje od ostalih: «Ima li boljeg načina
da se zločin oslobodi osude nego da se prikaže
u svjetlu običnosti, dosade, otrcanosti? Jezo-
vitom političkom pronicavošću oni su našli
način da ga preruše. Intelektualci to ne shvataju.
Oni svoje pojmove o takvim stvarima stjiu iz
književnosti. Očekuju zlog junaka kao što je
Richard III. Ta, zar misliš da nacisti nisu znali
šta je zločin? Svako (osim nekih učenih žena s
književnim ambicijama) zna šta je zločin. To je
prastara ljudska spoznaja. Najbolja i najčistija
ljudska bića, otkako je svijeta i vijeka, držala su
da je život svetinja. Opiranje tako staroj spozn-
aji, nije uobičajeno. To je urota protiv svetosti
života. Banalnost je krinka snažne volje (F.F.)
koju ona usvaja da bi zataškala glas savjesti».
Danas, i sada, nakon Haške presude i
potvrde genocida, sudsko-pravna odgovornost
i djelo su na vojsci i policiji RS-a i njihovom
političkom vođstvu, jedna mučka snažna vol-
ja (oličena u političkom vođstvu RS-a i dijelu
bošnjačkog vođstva) zataškava glas savjesti.
Time se perfidno i na drugi – prijelazni –
način zataškava zločin, pretvara se u običnost
i otrcanost, u dosadu ponavljanja. Ali, žrtve i
preživjeli, kao i manjina moralnih i vjerujućih
ne smiju pristati na to da je genocid dosada,
običnost, nikad da nije dosadilo govoriti o nje-
mu i nikad ga ne smatrati otrcanim. Genocid u
Srebrenici je upravo trajna neobičnost, trajna
prvotnost i vječita iritantnost. Tome preživjeli
Bošnjaci, patriote BiH koji su se odbranili od
genocida, humanisti i svi ljudi dobre volje
moraju dati prisegu i na način osmišljavanja
memorijaliziranja Srebrenice.
49
† TEMA BROJA
Američki sociolog Harold Garfinkel
podsjeća na degradacionu ceremoniju kao poja-
vu kad se drugoga i njegov identitet transponira
tako da on postaje manje vrijedan socijalni tip.
Kao Mladić nekad, tako političko vođstvo RS-a
danas, ceremonijalno tumači ritual degradacije
ljudi Srebrenice i njihov socijalni identitet. Iden-
titet Bošnjaka muslimana u zaštićenim zonama
UN-a postao je manje vrijedna socijalna šema.
Oni su postali motivacioni tipovi ponašanja, a
ne opći tipovi ponašanja, ne obične žrtve, već
žrtve čija destrukcija omogućava konstrukciju
drugog socijalnog objekta. Taj drugi objekt je
civilno društvo sastavljeno samo od Srba kao
čistih tipova i pomaže u uspostavi civilne vlasti
u Srebrenici nakon genocida nad hiljadama dru-
gih socijalnih tipova. U posve izvansocijalnim
i izvancivilnim okolnostima govori se, i onda i
sada, o civilnom i socijalnom.
I aktuelna politička retorika je izvanso-
cijalna i izvancivilna, a želi biti sa racionalnim
vokabularom socijalnog i civilnog. Pri tome ih u
današnjici demantira samo pogled na, recimo,
jedan papir pod nazivom Pregled Republičkih
organa uprave RS-a, javnih preduzeća i ustanova
i preduzeća sa državnim kapitalom na području
općine Srebrenica10, koji govori više od svih iz-
java, i gdje se vidi da je procent zaposlenih
Bošnjaka u općini 8,6 postotaka, a da Srbima
pripada 91,4 postotka radnih mjesta i državnih
plaća.
Kako su svi ovi podaci javni, dostupni
svakome ko želi znati za njih, očito je da se de-
nunciranje Bošnjaka, nastavlja uz povelik broj
saučesnika-svjedoka, uključujući sve nas. Niko
od nas, i niko od njih, nije više nevin, barem
nije moralno nevin, i oba ova čina onaj ratni i
ovaj mirnodopski potvrđuju tezu američkog so-
ciologa Keitha Doubta da su Srbi i svijet slični
više nego što mislimo, a da istovremeno, Svijet
i Srbi nisu različiti. Svijet i Srbi vide da je ob-
jekt denuncijacije, tj. Bošnjaci muslimani Bal-
kana već rekonstruirani, a to je dovoljan uvjet
za uspješnu javnu denuncijaciju. Ništa se nije
10 Pogledati dokument koji je izradio načelnik Skupštine
općine Srebrenica u maju 2007. godine
50 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
promijenilo u korist denunciranih ni nakon
službene Haške presude o genocidu u Srebreni-
ci, ni na terenu, ni u svijetu, ni u UN-u, koji su
kao štitili denuncirane, i ovaj skup neće dobaciti
više od prigodničarskog, plašim se.11
Uprkos protoku vremena, pokušaji da
zaraste rana, da se pojavi krasta na krvavim
ranama ne hvata se. Jedini bitan korak jest
Karadžićevo hapšenje i put u Haag. Sve ispod
toga je nastavak denuncijacije mirnim putem. A
takva denuncijacija traje više od decenije. Dok
se taj čin ne dogodi, i ako se uopće ne dogodi
(što nije nimalo nevjerovatno, naprotiv), sva
praktična situacija oko genocida, pravde za
genocid i stradalništvo u Srebrenici, budućnost
Bosne i Hercegovine i cijelog regiona, pa tako
i budućnost ovoga našeg konkretnog projekta
ostat će neizvjesna sjena, pusto zavaravanje da
mine dan za dan, ustvari da se nešto sa proto-
kom vremena mijenja i može popraviti, a ništa
se de facto ne mijenja i ne popravlja u suštini, i
sjena genocida prošlog i budućega ostaje visiti
nad nama – svejedno gdje smo – oni kojni žive
u Bosni ili oni koji žive u svijetu. I Bosna i svijet
se, rekosmo ranije, ogledaju jedno u drugome,
čas kao sramota, čas kao grehota; ili, sekular-
iziranim vokabularom kazano, čas kao etika,
čas kao zločinstvo. Naprosto, jer su Srbi i svi-
jet isuviše slični, a premali je prag različitosti
između svijeta i Srba, koji sami za sebe vele da
su svi Srbi Karadžić!
Kao lažne pokvarene naracije o uko-
panom genocidu, o silnim skeletima po kojima
gazimo, u neznanju gazimo, kao što i zločinci
u neznanju vjere i odsustvu bogobojaznosti –
nasilnički oduzimju živote nevinima, kao lažne
nade koje se polažu u zaborav svega, kao lažne
težnje da se krene s neke mistične nule, s neke
imaginarne nule, kao da su se Bošnjaci i Srbi u
Srebrenici 1995. g. igrali žmire i skrivalica, pa
je sada, kao, pomirenje bez pravde i odštete i
11 Prije dvije godine, na sahrani Karadžićeve matere u
Crnoj Gori, njegov zavičaj i djelovi RS-a bili su oblijepljeni
plakatima nove jezičke ige. ‘Svi Srbi su Radovan’. Koji je
objavila emisija 6o minuta Federalne TV 9. maja 2005. g.
Iako, naravno, svi Srbi u BiH ne podržavaju takve plakate
i takav stav, nije mi poznato javno ograđivanje od toga.

pravde talionom12 logičan nastavak mirnodop-
ske igre.
Na djelu je, kako bi kazao citirani
sociolog Doubt, upotreba patvorene historije
koja je izrazito monološka, isključiva, jer inače,
nema monološke upotrebe riječi i sudova bez
monološkog pristupa stvarima i događajima,
drugačije nema toliko šansi za zlo, za ovoliko
zlo koje obitava u svijetu.
I SVIJET JE DENUNCIRAN
Denuncijatori i danas, kao i onda, igraju
na kartu vjerske varijable koja im daje trenutnu
prednost u svjetskoj javnosti koja je opterećena
islamofobijom, da ih se promatra kao pred-
stavnike kršćanstva i predstavnike islama i vice
versa. Ali, kako je genocid ne prirodni proces,
već bitno društveni fenomen, uvjetovan ljuds-
kom konstrukcijom tokom djelovanja, prezren i
perverzan, i svijet počinje, ili barem jedan nje-
gov moralniji dio, počinje osjećati specifičnu
nelagodu. Ali, ako svijet i dalje nastavi tolerirati
zlo, podržavati zlo nečinjenja kao i prethodnih
deceniju ipo (ili čak stoljeće ipo), ako dakle nas-
tavlja stajati iza ništa, ovog balkanskog ništa, to
«zlo nečinjenja» oličeno u Karadžiću Mladiću
ili dodicima govori u ime odbacivanja ne samo
raseljenih preživjelih Srebreničana, i cjeline još
živih Bošnjaka ili Bosanaca, onda i denuncijator
(Mladić, Karadžić...) ali i svjedoci (Blair, Bush,
Mitterandt, generalni tajnik UN-a Yasushi
Akashi, Sadako Ogata, generali Mishaell Rouse,
Morillon, Yaneveux, Meckeny, Satish Nambi-
yar, Sadako Ogata, lord Carrington, Coutiljeiro,
Schilling, Tadić, Mesić, Drnovšek, Sezer, Fahd,
Badawi, Merkel, papa Benedict, sudinica broj je-
dan i sudije Haškog tribunala, advokati, novinari
TVRS-a...) postaju centri u odustvu bilo kojeg
centra...Cijeli svijet je ušao svojim svjedočenjem
(jer je znao i jer danas pogotovo zna) u ovu de-
gradacionu ceremoniju i kao svjedok, a ne samo
12 Prema Starom zavjetu zakona taliona podrazumijeva
pravo čovjeka da reagira i dobije odštetu jednakosti,
pravednosti, oko za oko, zub za zub, uho za uho i dugo
vremena je bio na snazi, pa čak i danas se može pronaći
njegovo djelovanje. U Kur’anu, pak, postoji stajalište da je
moguće reagirati i zahtijevati primjenu zakona taliona, ali
da je bolje oprostiti ako se može.
novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
TEMA BROJA †
kao denuncijatori zla te tako svijet biva denun-
ciran... Tu ostaje zadnji trag njegovog nad-ja...
I vi, dragi svijete postajete denuncirani, a ne
samo Bošnjaci muslimani Balkana, jer je time
i svijet denunciran. «Postajete svjedok denunci-
jacije svjedoka vaše denuncijacije. Prepoznajete
da svijet, a ne vi, biva denunciran i počinjete da
sažalijevate svijet. Svijet koji vi vidite ne poznaje
sam sebe...Jer neminovno tone u samopropast.
Zbog toga, također, svijet ne može više zuriti u
Bosnu, (zuriti u tabute Srebrenice, op. F.F.) a da
ne opazi vlastitu osramoćenost.»13
Stoga, imajući ovaj kontekstualni pris-
tup u vidu, predlažem da se na memorijalnim
simboličkima oznakama u Fabrici akumulatora
u Potočarima obavezno odslika cjelokupna sud-
bina genocida u Srebrenici. Prema shemi de-
nuncijator – denuncirani – svjedoci.
Tu se ubrajaju denuncijatori (imena
svih kreatora, komandanata i realizatora geno-
cida, od New Yorka, Holandije, Londona, Beo-
grada, Pala, Banje Luke do UN-a, UNPROFOR-
a, do Podgorice, Potočara i Srebrenice), zatim
imena denunciranih (za njih je najlakše, već su
im imena i prezimena uklesana i manje-više
poznata, ali ih treba izroviti do posljednjeg i
objelodaniti) i svjedoci (gdje spadaju svi novi-
nari i svi mediji koji su znali i pratili genocid,
naročito novinari RS-a i RTS-a, sve obavještajne
službe koje su također snimale genocid, kolone
polumrtvih i njihove patnje od CIA-e, FBI-e do
lokalnih ...).14
13 Keith Doubt, Balkanski zločin i pravda, časopis Odjek,
Sarajevo 2003. g. Str. 44.
14 Zanemariv je broj javnih nastupa koji govore o
odgovornosti UN-a prema genocidu u Srebrenici i
onda 1995. g. I danas 2007. g., kao njihovom faktičnom
vanbračnom čedu. Srebrenica je kraj stradanja
međunarodno priznate države BiH i kruna maćehinskog
odnosa UN-a i međunarodne zajednice prema mladoj,
tek priznatoj državi. Srebrenica je pod velom šutnje,
hinjske šutnje najviših funkcionera i komimeta UN-a.
Stoga, to treba pošteno kazati, priznati, objaviti. Sve do
2005., odnosno 2007. g., riječ genocid bila je zabranjena,
proskribirana, a zona UN-ove zaštite i odgovornosti
predata direktno u ruke njenim dželatima, istrebljivačima,
genocidnoj tvorevini RS-u. Rat u BiH je okončan pat
pozicijom, uz totalnu šutnju i ono ranije definirano zlo
nečinjenja UN-a kao najviše instance organiziranja svijeta.
51
† TEMA BROJA
Tek kad se hrabro ovi fakti objelodane,
može se govoriti o tzv. socijalnoj terapiji javnoga
diskursa, odnosno, o korisnosti iznošenja svih
činitelja, svih dokumenata i osoba uključenih
posredno ili neposredno u planiranje i izved-
bu čina genocida nad Bošnjacima Podrinja u
Srebrenici 1995. g, tek tad ima smisla memo-
rijalizirati Srebrenicu. U protivnom, separatni,
parcijalni pristup ne vrijedi ničemu, odnosno,
vrijedi koliko svaki sociološki i društveni napor
u kojemu se suštine, pozadine ili ovdje tako no-
minirani kontekst stavlja pod ćilim. Sve što se
pod ćilim zavuče, gurne i metlom zamete, ostat
će da buđa, klija i smrdi.
Rat u BiH je okončan ni pobjedom ni porazom, svi su
preživjeli i svi su u pravu, i pobijeđeni i poraženi, protivno
konvencijama i rezolucijama, osnivačkim aktima UN-a.
Glavni zločinci genocida su slobodni, sporedni zločinci
genocida su slobodni također. Uživaju status zaslužnih
građana, domoljuba, patriota ‘ostvarenog zla’ na terenu i
u mitovima. To ostvareno zlo kao monstruozno biće nije
prinuđena tolerirati samo država BiH, već i cijeli svijet,
jednako kao što je svijet tolerirao njeno nastajanje na
bošnjačkim grobovima, skeletima, grudnim koševima,
zglobovima, koljenima, lobanjama...Sveg ovog raznovrsja
je u temeljima ‘ostvarenog zla’ na terenu. I holandski
vojnici su svjedoci denuncijacije o kojima se premalo
govori, i oni primaju za svoje svjedočenje državne nagrade,
penzie ili plate. Kraljevina Holandija ih je za kolektivni čin
svjedočenja denuncijacije Bošnjaka u 2006. g. nagradila
hrabre vojnike kukavice iz Potočara. Patologija nastavlja
svoj krug. Patologije neće nestati ni iz pojedinaca ni iz
kolektiviteta dok ne bude pravedno razriješena. Ma šta to
značilo, i ma koliko lobanja koštalo.
52 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
Naravno, do prve prilike kad će morati
biti počišćeno. Da do toga ne bi došlo, smatram
da se cijela istina mora, treba, minimalno je
pokazati, objaviti. Javni diskurs, objava je već
korisna socijalna terapija, početak puta, ali tek
sasma početni dio puta ka pomirenju.
Do tog trenutka, ostaje nada da se neće
predugo živjeti pervertirana stvarnost prepuna
straha, neslobode, nelagode, muke i bezizlazja
kao paradigma empirije ostvarenog zla. Ostva-
reno zlo legitimno egzistira i lagodno je posvuda,
od TV-ekrana do dječijih vrtića i univerziteta. 15
15 U Sarajevu je prije dvije godine organiziran zananstveni
skup posvećen genocidu u Srebrenici. Istovremeno je u
Banjoj Luci održan skup koji je ‘dokazao’ da u Srebrenici
nije bilo nikakvog genocida niti zločina. Sama RTVRS-
a nije htjela emitirati dženazu žrtvama genocida, što je
kažnjeno samo sa simboličnim materijalnim globama
od strane RAK-a i ništa više. Samog 12. jula 2005. g.
beogradski Blic dodaje ovom javnodiskursnom beščašću
svoj doprinos, objavljujući intervju sa još jednim važnim
‘svjedokom denuncijacije» francuskim generalom
Morillonom koji je tom prigodom kazao da u Srebrenici
nije bilo genocida, i da se Srbi nemaju čega stidjeti...!

AN ESSAY ABOUT SREBRENICA MEMORIAL
Dr Fahira Fejzic
The text consideres the possibilities of
memorializing Srebrenica- the place where
the latest genocide of the world took place.
The author makes a comparative analysis of
Auschwitz and Srebrenica, pondering upon the
idea, like Adorno some times earlier, whether it
is possible to write poetry or even to think after
Auschwitz or Srebrenica. She concludes that it is
even more difficult in the case of Srebrenica, for
the part of the population (women) returned
to Srebrenica and are now trying to live and
survive in incredibly inhumane conditions, and
with tremendous pain- living right besides the
graves where their dearest are berried.
The author thus suggests three ways or three
levels of memorializing Srebrenica: sacral,
memorial and commercial. She insists upon
most general cultural and religious suggestions
that have been experienced after Jewish
holocaust ( New York, Treblinka, Auschwitz…
) as well as upon the ideas that in religious
sense express those spiritual ideas that from the
Islamic perspective and from the perspective of
general sanctity of life overcome the idea of
genocide.
In the end, the author invites for a public
discussion wherein the maps, paths,
denunciators, denouncers and witnesses of
genocide are marked out within a triangle of
sociological–lacanian discourse contained
in the relation: denounced- denunciator-
witnesses; she further suggests that this is a way
to overcome all the tensions and the tragedy
of escaping and turning away from the reality
of the genocide in Srebrenica committed over
thousands of men, Bosniaks, Muslims, Bosnians
no matter how we named that horrible event of
the summer 1995.
novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
TEMA BROJA †
ΓΪϟΎΨϟ΍ ΎδΘϴϨϳήΒϳήγ Ϧϋ ϝΎϘϣ
ζΘϳΰϴ˴ϓ ΓήΧΎϓ
– ΎδΘϴϨϳήΒϳήγ ϯήϛΫ ΪϴϠΨΗ Δϴϔϴϛ Ϧϋ ϝΎϘϤϟ΍ ΙΪΤΘϳ
ˬϢϟΎόϟ΍ ϲϓ ΔϴϋΎϤΟ ΓΩΎΑ· ΔϤϳήΟ ΙΪΣ΃ ΪϬη ϲΘϟ΍ ϥΎϜϤϟ΍
ΔϧέΎϘϣ ΔΒΗΎϜϟ΍ ϱήΠΗ .ϚγήϬϟ΍ϭ ΔϨγϮΒϟ΍ ϲϓ ˬΎΑϭέϭ΃ ϲϓ
ϝ˯ΎδΗ ΎϤϛ ˬϞ΋ΎδΘΗϭ ˬΎδΘϴϨϳήΒϳήγϭ βΘϴϔηϭ΁ ϦϴΑ
ϰΘΣ ϭ΃ ήόθϟ΍ ϢψϨϳ ϥ΃ ΪΣϷ ϦϜϤϳ Ϟϫ ˬϞΒϗ Ϧϣ ϮϧέϭΩ΃
ˮΎδΘϴϨϳήΒϳήγ ϭ΃ ˬζΘϴϔηϭ΃ ϲϓ ΙΪΣ Ύϣ ΪόΑ ήϜϔϳ ϥ΃
΍˯ΰΟ ϥϷ ˬΔΑϮόλ ήΜϛ΃ ΎδΘϴϨϳήΒϳήγ ΔϟΎΣ ϥ΄Α ΞΘϨΘδΗϭ
ζϴόϟ΍ ΍ϮϠλ΍Ϯϴϟ ΎϬϴϟ· ΍ϭΩΎϋ Ϊϗ (˯ΎδϨϟ΍) αΎϨϟ΍ Ϧϣ
ˬέ˷ϮμΗ Ϟϛ Ϧϋ ΓΪϴόΑϭ ΔϴϧΎδϧ· ήϴϏ ϑϭήχ ϲϓ ˯ΎϘΒϟ΍ϭ
αΎϨϟ΍ ΰϋ΃ έϮΒϗ Ϧϣ ϥϮΒϳήϗ Ϣϫϭ – ϖϴϤόϟ΍ ϢϟϷ΍ ϊϣ
.ϢϬϴϟ·
ΔϴϔϴϜϟ ΕΎΟέΩ ΙϼΛ ϭ΃ ΕΎϳϮΘδϣ ΔΛϼΛ ΔΒΗΎϜϟ΍ ΡήΘϘΗϭ
.ΔϳέΎΠΗϭ ΔϳέΎϛάΗϭ ΔϴϨϳΩ :ΎδΘϴϨϳήΒϳήγ ϯήϛΫ ΪϴϠΨΗ
ϰϠϋ ΔϴϨΒϤϟ΍ϭ ΔϴϨϳΪϟ΍ϭ ΔϴϓΎϘΜϟ΍ ΕΎΣήΘϘϤϟ΍ ϰϠϋ ΎϨϫ ΰϛήΗϭ
ΔϘϳήσ ϲϓ ΔΑ˷ήΠϤϟ΍ϭ ΔϓϭήόϤϟ΍ έΎϜϓϷ΍ ϰϠϋ ϢΛ ˬΔΑήΠΘϟ΍
ˬΎϜϨϴϠΒϳήΗ ˬϙέϮϳϮϴϧ) ΔϗήΤϤϟ΍ ϯήϛάϟ ΩϮϬϴϟ΍ ΪϴϠΨΗ
ϲϓ – ήϬψΗ ϲΘϟ΍ έΎϜϓϷ΍ ϰϠϋ ΍ήϴΧ΃ϭ (... ζΘϴϔϴηϭ΃
ΕΎϗΎσϭ ΔϴϟϮϤη ΔϴΣϭέ ΍έΎϜϓ΃ – α˷ΪϘϤϟ΍ ϲϨϳΪϟ΍ ϡϮϬϔϤϟ΍
ϥ΃ ΎϣϮϤϋ ΓΎϴΤϟ΍ ΔϴγΪϗϭ ϡϼγϹ΍ Δϳϭ΍ί Ϧϣ ϊϴτΘδΗ
ϮΤϣ ϲϓ ΔϠΜϤΘϤϟ΍ ΔϴϋΎϤΠϟ΍ ΓΩΎΑϹ΍ ΓήϜϓ ϰϠϋ ήμΘϨΗ
ΔϳϭΎϫ ϲϓ ρϮϘδϟ΍ϭ έϮϨϟ΍ ˯Ύϔσ·ϭ ˯ΎϤϟ΍ ϖϨΧϭ ΓΎϴΤϟ΍
...ϡΪόϟ΍
ϲϋΎϤΘΟϻ΍ ΏΎτΨϟ΍ ΚϠΜϣ ϲϓ – ΎϬϟΎϘϣ ΔΒΗΎϜϟ΍ ϢΘΨΗϭ
Δϗϼόϟ΍ ϲϓ ϱΰϣέ ϞϜθΑ ΩϮΟϮϤϟ΍ ϲϓϮϧΎϛϼϟ΍ ϲϠλ΍ϮΘϟ΍
ϞϴΠδΘϟΎΑ ΔϳΩΎϨϣ – ΩϮϬθϟ΍ϭ ϦϴϤϬΘϤϟ΍ϭ ϦϴοήΤϤϟ΍ ϦϴΑ
ΎϬϗήσϭ ΔϴϋΎϤΠϟ΍ ΓΩΎΑϹ΍ ς΋΍ήΨϟ ˷ϡΎόϟ΍ ϲϨϠόϟ΍
ϚϟΫ ΓήΒΘόϣ ˬΎϫΩϮϬηϭ ΎϫΎϳΎΤοϭ ΎϬϴϠϋ Ϧϴο͋ήΤϤϟ΍ϭ
ϲγ΂Ϥϟ΍ϭ ήΗϮΘϟ΍ ω΍Ϯϧ΃ Ϟϛ ϰϠϋ ΐϠϐΘϠϟ ΍ΪϴΟ ΎϘϳήσ
ϱ΃ Ϟόϓ ϡΪϋϭ ΩϮϤΠϟ΍ϭ ˬΔϬΟ΍ϮϤϟ΍ ϡΪόΑ) ΏϭήϬϟ΍ϭ
ϲϓ ΖΒϜΗέ΍ ϲΘϟ΍ ΔϴϋΎϤΠϟ΍ ΓΩΎΑϹ΍ ΔϘϴϘΣ Ϧϣ (˯ϲη
ˬϦϴϤϠδϤϟ΍ ˬϦϴϴϗΎϨθΑϮϟ΍ ˬϝΎΟήϟ΍ ϑϻ΁ ϖΤΑ ΎδΘϴϨϳήΒϳήγ
ϲΑήΤϟ΍ ΙΪΤϟ΍ ΍άϬϟ ΎϨΘϴϤδΗ Ϧϋ ήψϨϟ΍ ξϐΑ ˬϦϴϴϨγϮΒϟ΍
ϑϭήόϤϟ΍ Ϧϣϭ .1995 ϡΎϋ ϒϴλ ϞμΣ ϱάϟ΍ ϊϴψϔϟ΍
ΎΟϼϋ ΢Βμϳ ϪΑ ϒϳήόΘϟ΍ϭ ˯ϲθϟ΍ Ϧϋ ϥϼϋϹ΍ ϥ΃
ΔΒϘϋ ϞΜϤϳ ϱάϟ΍ "α˷ΪϘϤϟ΍" ΔΒϘϋ ίΎϴΘΟϻ ˬΎόΟΎϧ ΎϴϋΎϤΘΟ΍
ΖΤΗ ΄˷ΒΨϣϭ ˬΎϴϔΨϣϭ ˬ΍έϮΘδϣ ϲϘΑ Ύϣ ΍Ϋ· ΍ΪΟ ΓήϴΒϛ
... ΎθΣϮΘϣϭ έ΄ΜϠϟ ΎΒΤϣϭ ΍Ω˶έΎ˴τϣ˵ ϭ ˬΎΒ˷ϴϐϣϭ ˬρΎδΒϟ΍
53
† TEMA BROJA
IZUČAVANJE GENOCIDA NA PRAVNOM
FAKULTETU U SARAJEVU
Dr. Fikret KARČIĆ
U okviru reformiranog programa
dodiplomskog studija (bolonjski program)
na Pravnom fakultetu u Sarajevu, koji se
primjenjuje od akademske 2005./2006., uveden
je izborni predmet studij genocida.
Ovaj predmet se izučava na trećoj godini
studija u okviru Pravno–historijske nastavne
grupe. Smatralo se, naime, da budući pravnici
u zemlji u kojoj je počinjen zločin genocida te
brojni ratni zločini i zločini protiv čovječnosti
moraju biti teorijski i praktično osposobljeni da
se suoče sa tim izazovom.
Taj izazov je kako profesionalne prirode
– kako se u okviru pravnog poretka baviti
posljedicama i odgovornošću za genocid – tako
i lične prirode – kako razumjeti i staviti u
odgovarajuću perspektivu skorašnje iskustvo.
Prilikom koncipiranja ovog predmeta
imalo se na umu iskustvo savremenih univerziteta
u svijetu u pogledu uspostavljanja studija
genocida, odnosno studija holokausta. To je
posebno bilo korisno u pogledu općeg koncepta,
metodološkog pristupa, izbora slučajeva i
literature.
Na Pravnom fakultetu u Sarajevu
nastavni program za ovaj predmet na slijedeći
način definira njegove ciljeve i očekivane
rezultate:
– Da upozna studente sa
kocpetualizacijom, historijom,
okolnostima i posljedicama fenomena
genocida u njegovim najrazličitijim
formama s naglaskom na moderno
doba;
– Da razvije sposobnost studenata za
suočavanje sa ovim fenomenom bez
zapadanja u simplificirana objašnjenja i
solucije temeljene na mržnji;
– Da doprinese razvoju kritičke
historijske svijesti i daljem uvažavaju
54 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
različitosti i kompleksnosti ljudskog
iskustva.
Sadržajno, ovaj nastavni predmet
obuhvata slijedeće tematske cjeline:
– Konceptualni okvir: definiranje
genocida i poteškoće koje se javljaju;
– Kako izučavati genocid: makro i
mikroplan, komparacije;
– Genocid u 20. vijeku: Ermenija,
holokaust, Kambodža, Ruanda i Bosna
i Hercegovina;
– Izučavanje pojedinih slučajeva;
– Motivi: historijska podloga i
neposredni faktori koji kulminiraju u
genocidu;
– Sredstva: organiziranje genocida,
identificiranje žrtve, psihologija
počinilaca i uloga pasivnih posmatrača;
– Međunarodni odgovori: šta je učinjeno
i šta je moglo biti učinjeno, odgovornost
međunarodne zajednice za intervenciju;
– Savremne posljedice: oblici suočavanja
sa prošlošću i pomirenje: suđenja,
reparacije, restutucija, problemi
predstavljanja, sjećanje.
Izučavanje ovog predmeta zasnivat će
se na presudama Međunarodnog suda pravde,
Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu
Jugoslaviju i presudama domaćih sudova te
relevantnoj literaturi koja uključuje radove
Omera Bartova, Erica D. Weitza, Richarda
G– Hovinsiana, Yehude Bauera, Bena Kiernan,
Samanthe Power, Karla Jaspersa, Normana
Cigara, Mustafe Imamovića i drugih.
S obzirom da je reformirani program
započeo prije dvije godine, izvođenje ovog
predmeta očekuje se u zimskom semestru
2007./2008. godine.

GENOCID
U
UDŽBENICIMA HISTORIJE
Hajrudin MEŠIĆ
«Sve što se pamti, zaboravi se, a sve što
se piše, to ostaje da se pamti», M.M. Bašeskija.
va davno izrečena mudrost govori da
O je zaborav saveznik fašizma i da je
uloga historičara da nas opominju i
podsjećaju na ono što bi mnogi željeli zaboraviti.
Čine li to i u kolikoj mjeri čine historičari i autori
udžbenika, tema je ovog rada.
Zaokupljeni svakodnevnim obavezama
koje nas snažno pritišću rijetko se kad zapitamo
ili pogledamo šta to i o čemu naša djeca uče u
školi.
Danas, kao rijetko kad ranije, važnost
škole došla je do izražaja, posebno njen odgojni
segment. Upravo i stoga što malo vremena
provodimo sa svojom djecom. Poslije napornog
dana, kući se vraćamo umorni, nervozni i
kao takvi trebamo biti na usluzi djeci koja nas
željno očekuju. Nažalost, roditelji sjednu ispred
TV-a, prikovani za naslonjače, postaju slijepi
i gluhi za svoju djecu, i obratno. Međusobni
razgovori svedeni su na neophodni minimum.
Takav ambijent rađa jednu vrstu otuđenosti
novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
TEMA BROJA †
i usamljenosti u smislu kako je to definirao
Daniel Defo u svom djelu Robinson Kruso.
Važnost školstva za društvo i državu
ponajbolje je odslikao najveći historičar
XX stoljeća Fernand Brodel kad je kazao
da Francusku nije uspjela ujediniti Ivana
Orleanska, ali je to Francuskoj uspjelo zbog
jedinstvenog obrazovnog sistema i jedinstvene
saobraćajne mreže. Imajući u vidu da je kod nas
gotovo sve podijeljeno (recept je dobro poznat
gotovo svima), ni školstvo nije bilo pošteđeno
podjela. Kreatori udžbeničke politike, posebno
oni koji ne žele jedinstvenu BiH, znajući važnost
školstva, uporno su insistirali na postojećem
modelu.
Dakle, o čemu to mogu razgovarati
mladi u BiH (razapeti u dejtonskom trouglu)
ukoliko se slučajno sretnu negdje u Barseloni
ili Veroni, kad ne čitaju knjige istih pisaca, ne
uče iste pjesme, ne proučavaju iste historijske
sadržaje? Naravno, nekad ste mogli započeti
razgovor sa svojim vršnjakom iz Banje Luke, jer
ste imali o čemu razgovarati, između ostalog i
zbog toga što smo koristili iste udžbenike.
55
† TEMA BROJA
UČI LI NAS HISTORIJA ILI MUČI?
Vremenska distanca u historijskoj
nauci je vrijeme (najčešće 20-50 godina) koje
je potrebno da prođe da bi se neki događaj ili
pojava mogli što istinitije sagledati, a onda i
naučno obraditi. Ovo pravilo je poštovano jer
se teško dolazilo do historijskih izvora, a i akteri
događaja bili su smetnja jer je njihov uticaj u
društvu vrlo često bio barijera da se neki događaj
naučno valorizira, pa se zato čekalo da oni siđu
sa historijske scene. Upravo stoga historičari su
uvijek bili u grupi rizičnih društvenih kategorija,
pod stalnom prismotrom ideologija, političkih
sistema ili moćnih pojedinaca.
Ukoliko je pravilo vremenske distance
imalo smisla u prošlosti, danas sigurno nema i
svako ko se od historičara poziva na to, ustvari,
gradi preventivni alibi, čemu su historičari, inače,
skloni, jer se na taj način brane od eventualnih
optužbi da na postavljena pitanja nisu bili kadri
dati pravi odgovor. Dakle, historičari su i po
svojoj definiciji oprezni, te ih zato nerijetko i
zovu vječita oklijevala.
Profesor Tvrtko Jakovina, sa zagrebačkog
Filozofskog fakulteta, nema dileme. On
zagovara američki pristup historiji, pri čemu
djeca u školskim udžbenicima proučavaju
događaje stare godinu dana, a da ni vrijeme koje
nalaže vremenska distanca nije dovoljno govori
primjer iz Grčke, gdje ne pomaže ni distanca
od nekoliko stoljeća. Naime, grčko ministarstvo
obrazovanja povuklo je udžbenike historije za
VI razred, jer, navodno. autor nije na najbolji
način opisao spaljivanje Smirne (Izmira).
Problem tumačenja nedavne prošlosti na
Balkanu snažno opterećuje i predmet je brojnih
rasprava. Tako su srbijanski historičari ne tako
davno kritikovali autore novih udžbenika
historije za osnovne i srednje škole u Crnoj
Gori. Ni u Hrvatskoj nisu imuni na ovakve
probleme, jer su i kod njih novi udžbenici
historije/povijesti izazvali buru reakcija.
Pitanje koje se nameće je zašto je to tako
i jesmo li jedini narodi koji imaju problema sa
56 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
prevladavanjem prošlosti. Dakle, kako pamćenje
liječiti i prošlost riješiti?
Suočavanje sa prošlošću nije jedno-
stavno, posebno ukoliko je ona ružna i nosi
breme odgovornosti za učinjeno ili neučinjeno.
Da je to tako, govore i primjeri naroda sa dugom
demokratskom tradicijom, jer se ni njima nije
bilo lahko suočiti sa prošlošću, mnogi to i danas
odbijaju. Pa, tako, dok Francuzi prozivaju druge
za zločine iz prošlosti, glasno šute o zločinima
koje su počinili u Alžiru.
Jesu li Britanci procesuirali generale koji
su sudjelovali u ratu oko Falkandskih otoka sa
Argentinom?
Australska vlada i danas odbija formirati
komisiju za suočavanje sa istinom o stradanju
Aboridžana. Prije nekih mjesec dana na TV-
u smo mogli gledati kako se interpretacija
događaja iz Drugog svjetskog rata (fenomen
dvostruke optike) prenijela i na ulice estonskih
gradova.
Međutim, da sve i ne mora biti kao
navedeni primjeri kad je u pitanju suočavanje
sa prošlošću i njenim prevladavanjem, govori
primjer Njemačke, koja se, od zemlje fašista i
militarista, preobrazila u zajednicu pacifista,
čiji vojnici sudjeluju u vojnim misijama, ali
mirovnim. Zemlja koja je nekad progonila svoje
državljane danas je utočište i nada unesrećenim
i prognanim. Ovaj primjer ulijeva nadu da ćemo
i mi u BiH, kao i naši susjedi, uspjeti u tome.
Ako je Njemačka naučila lekcije iz prošlosti,
zašto to ne bi učinili i drugi?
Historija ne smije biti vječito pribježište.
Ona, prije svega, treba i mora biti putokaz u
sretniju budućnost, kojoj svi trebamo težiti, a
to je put ka Evropskoj uniji, koja je, kao takva,
prije svega zajednica sigurnosti, a ekonomska
priča je na drugom mjestu. Moramo znati da
nas u Evropu neće primiti posvađane. Evropi
trebamo pomireni, a ne da se mirimo u njihovom
dvorištu.
Mi našu prošlost ne možemo izmijeniti,
a Srbi moraju živjeti sa biljegom da su počinili
genocid, što je potvrdio i Međunarodni sud

pravde u Haagu 26. februara ove godine i što
prije to prihvate, tim bolje za sve nas.
Veliki problem je i to što je proces
suočavanja sa prošlošću tek počeo, dok je npr.
Njemačka petnaest godina nakon Drugog
svjetskog rata u velikoj mjeri bila denacificirana,
mi smo, čini se, još na početku tog procesa.
Imajući u vidu da su krize u BiH u
prošlosti uglavnom uvožene, za nas je veoma
bitno kakve sadržaje imaju udžbenici nama
susjednih zemalja. Mi na to ne možemo uticati
i zato je važno da se zemlje zapadnog Balkana
što prije integriraju u Evropsku uniju, sa kojom
ćemo dijeliti iste vrijednosti.
SPOMINJANJE GENOCIDA U UDŽBENICIMA
I dok udžbenici koje koristimo
izbjegavaju priču o genocidu iz devedesetih,
to ne važi za udžbenike koji su korišteni do
1992. godine, pa, tako, u udžbeniku Historija
za II Razred, iz 1992. godine, možemo vidjeti
dosta veliki broj fotografija o stradanjima u
Prvom i Drugom svjetskom ratu. Uglavnom
su to fotografije o stradanju Srba (vidjeti na str.
24, 130, 131, 193), dok se o genocidu govori
u podnaslovu o suđenju ratnim zločincima
(str.176).
Prvi udžbenici koji su korišteni nakon
osamostaljenja BiH (naravno, ovo se odnosi na
dijelove BiH koje je kontrolirala ARBiH) govore
o genocidu koje je počinila ustaška država u BiH,
kao i o četničkom genocidu nad Bošnjacima u
Drugom svjetskom ratu. Genocid u Srebrenici
se ne spominje jer su udžbenici štampani
1994. godine, ali iznenađuje da se ne spominju
genocidne radnje u ostalim dijelovima BiH koje
su počinjene do izdavanja udžbenika.
U udžbenicima koje koristimo danas
možemo pročitati koliko je građana BiH
stradalo u Prvom svjetskom ratu, ali ne i to
kako su stradali i koja je nacionalana struktura
poginulih.
U poglavlju o Drugom svjetskom ratu
govori se o denacionalizaciji Muslimana te o
novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
TEMA BROJA †
zločinima okupatora i ustaša, kao i o genocidu
četnika nad Muslimanima u Drugom svjetskom
ratu.
Također, u ovom poglavlju postoje
podaci o broju stradalih u Jugoslaviji, a posebno
postoje podaci i za BiH, kao i nacionalna
struktura stradalih. Zadnja nastavna jedinica
nam govori da je 22. maja 1992. godine BiH
primljena u UN. Dakle, ni riječi o genocidu u
Srebrenici i drugim mjestima koja su doživjela
sudbinu sličnu Srebrenici.
Udžbenici koji su korišteni prije raspada
Jugoslavije sadrže brojne primjere zločina, kako
tekstualne, tako i slikovne. Bitni su i jedni i
drugi, jer mi kroz tekst razumijemo, a kroz slike
pamtimo. Dakle, ako su Bošnjaci generacijama
učili o stradanjima drugih naroda, zašto to
danas i drugi ne bi učili o stradanju Bošnjaka
(Srebrenice, Prijedora, Žepe...)?
Svi dobro znamo da su ekskurzije
učenika u bivšoj Jugoslaviji obavezno sadržavale
posjete Kozari, Jasenovcu i drugim mjestima
stradanja u Drugom svjetskom ratu. Ne vidim
razlog zašto naši učenici iz svih škola u BIH
ne bi posjetili i Srebrenicu. Nažalost, današnje
ekskurzije imaju za destinaciju Španiju, Italiju...,
a da se ne upozna svoja domovina.
Praksa je pokazala da u Potočare idu
uglavnom neke škole iz Federacije BiH, dok
nijedna iz Republike Srpske. Dakle, osim
ubacivanja sadržaja o genocidu u udžbenike, u
nastavne planove trebalo bi ugraditi i posjetu
Potočarima, gdje bi se održavao sat historije te
da i na taj način mladi ljudi spoznaju istinu o
događanjima u julu 1995. godine.
Bosna i Hercegovina će, po svemu
sudeći, po prvi put nakon osamostaljenja
dobiti udžbenike historije i geografije koji će
imati isto historijsko tumačenje i interpretaciju
događaja koji su bili kamen spoticanja pri
pisanju dosadašnjih udžbenika. “Mi smo se
još ranije dogovorili da se za novije historijske
događaje napravi vremenska distanca i da
se samo evidentiraju, ali nam je, naprimjer,
57
† TEMA BROJA

historija Prvog i Drugog svjetskog rata bila LITERATURA

različita između srpskih, bošnjačkih i hrvatskih
udžbenika. Sad je postignut dogovor da se to
uskladi, što je prvi put u historiji BiH nakon 1.
raspada Jugoslavije» (dr. Mirko Banjac, direktor 2.
Pedagoškog instituta RS-a). To znači da će
3.
se uloga četnika i ustaša, Sarajevski atentat,
formiranje NDH-a, itd., kao i događaji iz 90-
4.
tih, naprimjer i genocid u Srebrenici, Dejtonski
sporazum, Referendum pisati jednom rukom
bez dubljih analiza i interpretacija. 5.
Ovo bi trebalo biti veliki korak za BiH, 6.
ali je i očigledno da će još mnogo vode Bosnom
proteći dok narodi u BiH usklade stavove i 7.
mišljenja o zajedničkoj prošlosti.
Cigar, Norman, Genocid u BiH, Sarajevo, 1998.;
Gutman, Roy, Svjedok genocida, Zenica, 1995.;
Đurić, Ivan, Istorija – Pribežište ili putokaz,
Sarajevo, 1990.;
Vukadin, Pero – Jašarević, Rifet, Istorija – Povijest
za II. razred, Sarajevo, 1990.;
Imamović, Mustafa, Pelesić, Muhidin, Historija za
IV. razred, Ljubljana, 1994.;
Šehić, Zijad, Kučuk-Sorguč, Indira, Historija za IV.
razred, Sarajevo, 2003.;
Salom, Svjetlana, Istorija, mučiteljica života,
Oslobođenje, broj 357, Sarajevo, 2007.

Još želim naglasiti da ne treba očekivati

da će sa ubacivanjem sadržaja o genocidu u
udžbenike nestati fašizma. Naravno, on može
biti sveden na onu mjeru u kojoj se može
kontrolirati. Dakle, ni u današnjoj Njemačkoj,
koja zaslužuje sve pohvale za ono što je učinila
nakon Drugog svjetskog rata, i danas možete
naći grupe koje podržavaju fašističke ideje, ali
su one, na svu sreću, malobrojne i mogu se
kontrolirati.

58 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.

GENOCIDE IN HISTORY TEXTBOOKS
Hajrudin Mesic
The problem of recent Balkans history is a
subject of numerous debates. Facing the past is
not an easy task especially if that past is dreadful
and if it carries a burden of responsibility for
what is and what is not done. Even nations with
a long history of democracy are a witness of the
fact that it is not an easy task to deal with the
past, some of these nations still live in denial of
it.
However, history must never be an ever lasting
place of sanctuary, it has to, primarily, be a guide
to a better future towards which we all should
strive.
Bosnia and Herzegovina is now, for the first
time since its independence, about to get the
textbooks of History and Geography that will
have a unanimous interpretation of the events
that were a subject of dispute so far.
This should represent a big step forward for
Bosnia and Herzegovina, but evidently a long
time will have to pass by before all the peoples
of BiH will consolidate their opinions and
attitudes about our common past.
novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
TEMA BROJA †
ΔϴγέΪϤϟ΍ ΦϳέΎΘϟ΍ ΐΘϛ ϲϓ ΔϴϋΎϤΠϟ΍ ΓΩΎΑϹ΍
ζΘϴθϴϣ ϦϳΪϟ΍ ήϴΧ
ϼϤΣ ϥΎϘϠΒϟ΍ ϲϓ ΐϳήϘϟ΍ ϲοΎϤϟ΍ ήϴδϔΗ Δϴπϗ ϞΜϤΗ
ϲοΎϤϟ΍ ΔϬΟ΍Ϯϣ ϥ· .ΕΎηΎϘϨϟ΍ Ϧϣ ήϴΜϜϠϟ ΓΩΎϣϭ ϼϴϘΛ
ϲοΎϤϟ΍ ϚϟΫ ϥΎϛ ΍Ϋ· ΔλΎΧϭ ˬςϴδΒϟ΍ ήϣϷΎΑ Ζδϴϟ
ϢΘϳ Ϣϟ Ύϣϭ ϪϠόϓ ϢΗ ΎϤϋ ΔϴϟϭΆδϤϟ΍ ˯ΐϋ ϞϤΤϳϭ ΎΤϴΒϗ
ϲΘϟ΍ ΏϮόθϟ΍ ΪϨϋ ϰΘΣ ϑϭήόϣ ήϣϷ΍ ΍άϫϭ .ϪϠόϓ
Ϧϣ ϦϜϳ Ϣϟ ΚϴΣ ˬΪϴόΑ ΪϬϋ άϨϣ Δϴσ΍ήϘϤϳΪϟ΍ ϑήόΗ
ϥ· ϞΑ ˬΎϬϴοΎϣ ϪΟ΍ϮΗ ϥ΃ ΏϮόθϟ΍ ϚϠΗ ϰϠϋ ϞϬδϟ΍
.ΔϬΟ΍ϮϤϟ΍ ϩάϫ ϞΜϣ ϥϮπϓήϳ ϦϳήϴΜϜϟ΍
ϥ΃ ΐΠϳ ϞΑ ˬΎϤ΋΍Ω ΍Ϋϼϣ ϥϮϜϳ ϥ΃ ΦϳέΎΘϠϟ ϲϐΒϨϳ ϻ
΍ϮΒμϧ ΓΩΎόγ ήΜϛ΃ ϞΒϘΘδϣ ϮΤϧ ΍Ϊηήϣ ΦϳέΎΘϟ΍ ϥϮϜϳ
.ΎϨϠϛ Ϫϴϟ·
ΓήϤϠϟ – ϞμΤΗ ϑϮγ ϚγήϬϟ΍ϭ ΔϨγϮΒϟ΍ ϥ΃ ϭΪΒϳ
ΦϳέΎΘϠϟ ΔϴγέΪϣ ΐΘϛ ϰϠϋ – ΎϬϟϼϘΘγ΍ άϨϣ ϰϟϭϷ΍
ϲΘϟ΍ Ι΍ΪΣϸϟ ΍ΪΣ΍ϭ ΎϴΨϳέΎΗ ΍ήϴδϔΗ ϦϤπΘΗ Ύϴϓ΍ήϐΠϟ΍ϭ
.ΔϴγέΪϤϟ΍ ΐΘϜϟ΍ ϒϴϟ΄Η ϡΎϣ΃ ΓήΜϋ ήΠΣ ϒϘΗ ΖϧΎϛ
ˬϚγήϬϟ΍ϭ ΔϨγϮΒϠϟ ΔΒδϨϟΎΑ ΓήϴΒϛ ΓϮτΧ ϚϟΫ ϥϮϜϴγ
ϚγήϬϟ΍ϭ ΔϨγϮΒϟ΍ ΏϮόη ϥ΃ ΢ο΍Ϯϟ΍ Ϧϣ ϦϜϟϭ
ϕΎϔΗ΍ ϰϟ· ϞλϮΘΗ ϥ΃ ϞΒϗ ΖϗϮϟ΍ Ϧϣ ήϴΜϜϠϟ ΝΎΘΤΘγ
ΎϨϴοΎϣ ϝϮΣ Ύϫ˯΍έ΁ϭ ΎϬϔϗ΍Ϯϣ ϖδϨΗϭ ΎϬϨϴΑ ΎϤϴϓ
.ϙήΘθϤϟ΍
59
1
† TEMA BROJA
RETORIKA
I
MANIPULACIJA
Meho ŠLJIVO
„Zaista ima govorništva u kome ima
opčinjavanja.“ (hadis)
„Razum i argumenti ne bi se mogli
boriti protiv nekih riječi i nekih formula. One
se s tolikom pobožnošću izriču pred gomilama
i, čim su izrečene, lica se napune poštovanja i
glave se prigibaju. Mnogi ih smatraju kao sile
prirode, kao nadnaravne moći. One bude u
dušama veličanstvene i neodređene slike, ali i
sama ta neodređenost uvećava im tajanstvenu
moć. One su tajanstvena božanstva sakrivena
iza svetišta kojima se vjernik dršćući
približuje.“ (Gustav le Bon)
U
Časnom Kur`anu zabilježen je opis
prvog ljudskog grijeha počinjenog u
Džennetu. Prije nego što su pogriješili i
oglušili se o zabranu njihovog Stvoritelja, Adem
i Hava poslušali su zavodljivi i slatkorječivi, ali
potpuno neistiniti i izmišljeni Šejtanov govor.
“Pa njima dvoma šejtan poče šaptati da bi im
otkrio stidna tijela njihova koja su im skrivena
bila. I reče im: ‘To što vam vaš Gospodar ovo
drvo zabrani samo je zbog toga da ne biste
meleki postali, ili da ne biste besmrtni bili’. I
Iblis im se poče zaklinjati: ‘Ja ću vama dvoma
60 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
biti od onih koji će vas savjetovati’. I njih dvoje
on na opsjenu zavede, pa kad s drveta okusiše,
njima se stidna tijela njihova pokazaše i oni se
po stidnim tijelima svojim dženetskim lišćem
pokrivati počeše.“
Šejtan je Ademu i Havi govorio
o zabranjenom drvetu kao o magičnom,
besmrtnom i nadnaravnom drvetu koje ljudima
omogućuje vječni, neprolazni život, blaženstvo
i sreću. Stručnim jezikom kazano, Šejtan se u
zavođenju naših dalekih predaka vješto poslužio
manipulacijom.
Od najranijih perioda ljudske povijesti
tehnika manipulacije pojavljuje se kao veoma
prefinjeno i djelotvorno sredstvo uticaja na
ljudsko mišljenje i rasuđivanje. Manipulacija je
jedinstven ljudski fenomen, jer, za razliku od
životinje, koja je jedino sposobna saopćiti ili se
izraziti, čovjek ima sposobnost da se smisleno
i artikulirano izražava, ali i da ubjeđuje. Prvo
i najčvršće uporište manipulacija pronalazi
u živoj govornoj riječi. Preoblikovanjem
denotativnog značenja riječi u njeno
konotativno značenje i kreiranjem adekvatnog
 Kur`an (El-Bekare, 20-23)

psihosocijalnog ambijenta u kojem se riječ
izgovara, manipulacija ostvaruje svoje najbitnije
pretpostavke za vlastito ispoljavanje. Pisana riječ
je, u odnosu na govornu, značajno osiromašena.
Govorna riječ je osnažena upotrebom jezičkih
i stilskih figura, zatim visinom i bojom glasa,
kao i neverbalnom komunikacijom, predasima
u govoru i naglašavanjima. Dok pri čitanju
sudjeluje razum i čulo vida, u neposrednom
ličnom razgovoru sudjeluju i razum i pet čula,
kako odašiljalaca, tako i primalaca poruke. Ova
činjenica objašnjava zašto pisana riječ ne može
od svojih recipijenata oblikovati masu. Svakom
je omogućeno da izrazi sebe na slobodan i
jedinstven način.
Manipulacija kao sredstvo i metod
zavođenja u govoru, kao način planskog i siste-
matskog dezinformiranja javnosti, masovno se
pojavljuje oko 80. godine naše ere.
To vrijeme je u znaku prelaska republike
ka carstvu. Besjede se tada počinju značajno
skraćivati. Jer, kako kaže Filip Breton, navodeći
mišljenje Gi Ašara, “sa jednim vođom nije više
bilo mjesta za riječ“. Rasprostranjena upotreba
manipulativnih metoda u retorici u značajnoj
mjeri se zasniva na znanstvenim spoznajama o
iracionalnoj strani ljudske prirode te na spozna-
jama o socijalnim potrebama i uvjetovanostima
koje utiču na formiranje stavova i mišljenja ljudi.
Istraživanja sa područja lingvistike i kolektivne
psihologije nepobitno su pokazala nevjerovatno
širok opseg moguće manipulacije govorom.
Andreas Frojnd objašnjava manipulaciju
sa takozvanim riječima zamkama. Ovu vrstu
govorne manipulacije (pozivajući se na slučaj
psa koji je lučio pljuvačku na zvuk zvonceta iz
čuvenog Pavlovljevog ogleda), on opisuje na
sljedeći način: “Mehanizam djelovanja riječi
zamki na čitaoca (ili slušaoca, op. autora)
sličan je tome: umjesto zvonceta, pojavljuje
se riječ terorizam, uslovni refleks koji teba
postići negodovanje. Meso zbog kojeg se luči
negodovanje jest pozivanje na prave teroriste,
to jest na smrtonosno ludilo ubistava naslijepo.
Ako se pojam terorizam poveže sa tom slikom
u čovjekovom umu, stvorena je riječ zamka... i
 F. Breton, Izmanipulisana reč, Clio 2000, str.37
novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
TEMA BROJA †
svi su izgledi da će se ta reakcija, negodovanje,
spontano javiti, i to bez razmišljanja o mogućim
razlikama (u akcijama drugih grupa)“. Na
tragu te opasne retoričke demonizacije, politički
novinar Eric S. Margolis preporučuje racionalnu
suzdržanost i promišljenost prije nego što neke
ličnosti automatski proglasimo teroristima
i nasilnicima. “Nije izvjesno je li Bin Laden
ultraterorist, kao što to tvrde SAD. Moramo
biti oprezni kad je u pitanju demonizacija iz
Washingtona. Svake decenije američka vlada i
mediji odaberu jednog zlotvora. U šezdesetim
godinama to je bio Naser, u sedamdesetim
Arafat, u osamdesetim Gadafi, a u devedesetim
Sadam Husein“.10
Sa pojavom i popularizacijom
elektronskih medija, nastaje i radikalna promjena
u načinu komuniciranja među ljudima. Umjesto
dotadašnjeg neposrednog komuniciranja (face to
face, licem u lice), postaje dominantan posredni,
neizravni način komuniciranja. Ovaj gubitak
neposrednosti će, kako primjećuju S. Rajt Mills,
Đ. Šušnjić, P. Breton, G. le Bon, omogućiti da se
subjekt još više pretvori u objekt i da se publika
preobrazi u masu.11 U takvom omasovljenom
društvu, reducirana je sposobnost individualne
percepcije poruke, a samim tim i pojedinačnog
promišljanja, rasuđivanja i kritičnosti spram
sadržaja poruke.
Subjektivna sposobnost racionalnog
poimanja poruke transformira se u sugestivnu
kolektivnu opčinjenost koju Gustav le Bon
definira skupnom dušom i psihologijom gomile.
Svrsishodnost i djelotvornost izgovorene riječi
po LeBonovom mišljenju ne manifestuje se
u racionalnom i logičnom izlaganju već u
sposobnosti govornika da pronikne “barem na
nesvjestan način, u psihologiju gomila i da zna
kako im valja govoriti“.12
 Isto 102. strana
10 Eric S. Margolis, Rat na krovu svijeta, Armis Print,
Sarajevo, 2005., str. 85.
11 O značenju te promjene u načinu komunikacije i o
preobražaju publike u masu, vidi: Đuro Šušnjić, Ribari
ljudskih duša, NIRO Mladost, Beograd, 1984., str. 39.
12 Gustave Le Bon, Psihologija Gomila, Globus, Zagreb
1989., 108. strana
61
† TEMA BROJA
Istraživanja iz područja kolektivne i
socijalne psihologije dodatno će ilustrirati narav
i intezitet grupnog pritiska na pojedinačno
prosuđivanje. U jednom takvom ogledu od
ispitanika se tražilo da među trima nejednako
dugim crtama pronađu onu koja je po duljini
najsličnija nekoj četvrtoj crti. Ogled se sastojao
u tome da svi ispitanici osim jednoga namjerno
biraju pogrešnu crtu. Ovim pokusom željelo
se saznati hoće li neinformirani ispitanik
promijeniti svoje mišljenje kako bi se približio
mišljenju grupe. Rezultati su pokazali da
je trećina ispitanika popustila pod takvim
pritiskom grupe. U odsutnosti grupnog pritiska
tačnost je bila 93%.
Ipak, političke promjene, preobražaj u
načinu komuniciranja i ekspanzija masmedija
nisu i jedini razlozi za nastanak pojava
manipulacije u govoru i manipualcije govorom
Razvoj industrijskog društva,
postvarenje odnosa među ljudima, prelazak
sa manufakturnog načina proizvodnje na
kapitalistički, višestruko će izmijeniti ne samo
način, stil, navike, potrebe, ciljeve života, nego
će i ljudsko mišljenje i govor sve više svoditi na
puki i formalni instrument vladajućih slojeva
društva.
Mislioci okupljeni oko takozvane
frankfurtske škole, Max Horkheimer, Herbert
Marcuse i Theodor Adorno, zastupat će mišljenje
kako je kapitalistički i potrošački način života
nužno doveo do „instrumentalizacije uma i
mišljenja“ i kako je govor, usljed propagande i
reklame masmedija, značajno izgubio na svome
općeljudskom, etičkom i komunikacijskom
značenju. Era formalizirajućeg uma degradirala je
i profanizirala govor, dodijelivši mu simbolično
i instrumentalno značenje umjesto dotadašnjeg
suštinskog komunikacijskog značenja. Tako
Max Horkheimer, u svome čuvenom djelu
Pomračenje uma, navodi primjer dječaka koji
pita vlastitog oca šta simbolizira (reklamira, op.
autora) mjesec na nebu.
 Vidi više: Kathleen K Reardon, Interpersonalna
komunikacija, Alinea, Zagreb, 1988., 44. strana
62 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
Nisu, dakle, samo riječi i ljudski govor
izgubili svoje izvorno, vlastito značenje. Usljed
scijentističkog i pozitivističkog poimanja
svijeta, koje je postalo dominantno u odnosu
na filozofiju i religiju, obesmišljena je priroda,
univerzum i cjelokupno ljudsko stvaralaštvo.
Nepremostivi jaz koji je u savremenom društvu
nastao između čovjeka i prirode nužno se
reflekrirao na sve aspekte ljudske egzistencije,
time i na smisao i svrhu ljudskog govora. “Na
jednoj strani, priroda je lišena svake bitne
vrijednosti ili značenja. Na drugoj, čovjek
je lišen svih ciljeva osim samoodržanja. On
pokušava preoblikovati sve što mu je unutar
dosega u sredstvo za taj cilj. Sumnjiva je svaka
riječ ili rečenica koja natukne o odnosima koji
nisu pragmatički.“
Ljudski govor je, dakle, nakon što je
izvrgnut bespoštednoj medijskoj propagandi i
manipulaciji, doživio istu sudbinu kao i mišljenje
koje je izgubilo svoju autonomiju, postavši puki
instrument nauke.
S obzirom da um više ne odražava
istinitu prirodu stvari, već postaje samo jedan od
instrumenata društva, govor – kao univerzalni
simbol ljudskog izražavanja i sporazumijevanja –
sveo se tek na običnu posredničku i pragmatičku
funkciju. “Isti glas koji propovijeda o višim
stvarima života, kao što su umjetnost, prijateljstvo
ili religija, opominje slušaoca da odabere vrstu
sapuna.“ Max Horheimer pokušava ukazati
na fenomen profanizacije govora koji je u
medijima maksimalno (zlo)upotrijebljen u
komercijalne i propagandne svrhe. Profanizirani
i komercijalizirani govor izgubio je na svojoj
nepatvorenosti, autentičnosti i uvjerljivosti.
Manipulacija govorom, čiji je krajnji cilj
bio potpuno zagospodariti osjećanjima i
razumijevanjima ljudi, na kraju se pretvorila
u svojevrsno podozrenje i nevjericu prema
svakom govoru koji pretendira da govori istinu.
S druge strane, u totalitarnim društvima retorika
manipulacije potpuno transformira značenje i
smisao govora. Usljed medijske propagande i
 Max Horkheimer, Pomračenje uma, Veselin Masleša,
Sarajevo, 1989., str. 105.
 Isto, strana 105.

političkog jednoumlja, u javnom govornom činu
pojavljuje se takozvani novogovor, u kome sve
riječi dobijaju ambivalentan, pa čak i suprotan
smisao u odnosu na njihovo izvorno značenje.
“Rat je mir, ropstvo je sloboda, neznanje je moć“,
čuveni je orvelovski opis novogovora u apsolutno
izmanipuliranom društvu totalitarističkog
sistema.
Manipulacijskim sredstvima i samu sebe ako joj se samo dopusti sloboda“.
uticajima kojima država provodi određenu
ideologiju ne mogu se potpuno suprotstaviti ni
najobrazovaniji slojevi društva. Intelektualci,
naprotiv, svjesno i bezuvjetno prihvataju
da budu podvrgnuti manipulaciji kako bi
popunili ideološku usamljenost i izoliranost od
društva nastalu usljed odbijanja da se javnost
podvrgne vladajućem konceptu mišljenja. O
toj pojavi, koju Cheslav Milosz slikovito poredi
sa pilulama Murti Binga, svjedoče konkretne
historijske pojave u staljinističkim društvima.“
„Dijalektički materijalizam (u staljinističkom
zahvatu) odslikava te preobražeje i, istvoremeno,
oblikuje ih: oblikuje društvene i političke uslove
u kojima čovjek više ne umije pisati i misli
drukčije nego što treba i, istovremeno, to treba
mora prihvatiti pošto van toga treba ne može
nastati ništa vrijedno. To su kliješta dijalektike.
Pisac se pokorava ne samo zato što se boji za
svoju kožu.“10
Je li, onda, retorika manipulacije
sveomoćni i neizbježni usud savremenog
čovjeka izloženog rijačima zamkama, grupnom
pritisku, profanizaciji govora u masmedijima i
formiranju novogovora u totalitarnim sistemi-
ma? Zar nije svaki vid borbe i suprotstavljanja
protiv takve sveobuhvatne manipulacije govo-
rom, imajući na umu Millsovu tezu o pretvaran-
ju subjekta u objekt, publike u masu, unaprijed
izgubljena bitka i apsurdni Sizifov posao? Kako
povratiti vjeru u značaj i moć govorne riječi čija
se autentičnost sve češće devalvira tvrdnjom da
je tek obična retorika sve što se u javnosti čuje
i izgovori.
10 Cheslav Milosh, Zarobljeni um, preveo Petar Vujičić,
Beografski izdavački zavod, Beograd, 1987., 22 strana
novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
TEMA BROJA †
Granice naizgled neizbježnoj
manipulacijskoj moći moguće je tražiti u
povratku autonomnom i neideloškom mišljenju
te u neistrumentaliziranim filozofskim i
duhovnim metodama promišljanja stvarnosti.
Razorna moć manipulacije povlači se pred
slobodnim, nepristranim individualnim
mišljenjem. Kant je s pravom smatrao da
nije uzaludno očekivati da „publika prosvjeti
“Nekolicina među njima“, tvrdi Kant, “koji su
sami odbacili jaram nezrelosti, proširivat će oko
sebe duh umnog poštovanja vlastite ličnosti i
poziva svakog čovjeka da sam misli.“11
Ili, da citiramo Đ. Šušnjića, koji
suprotstavljanje manipulaciji vidi u „otporu
institucionalizovanom mišljenju“.12 Stoga se u
novim teorijama interpersonalnog komunici-
ranja nastoji prevladati zastarjeli, ideološki kon-
cept komunikacije kao nešto što se čini prema
ljudima u pravcu interaktivnog, humanističkog
pristupa komuniciranju kao nečemu što se čini
s ljudima. Tako shvaćena i primijenjena komu-
nikacija je idejni i metodološki bedem suprem-
aciji manipulacijskih sadržaja u retorici.
Literatura
1. Breton F, Izmanipulisana reč, Clio, Beograd, 2000.
2. Čelav Miloš, Zarobljeni um, Beogradski izdavački zavod,
Beograd, 1987.
3. Kathleen K. Reardon, Interpersonalna komunikacija,
Alinea , Zagreb,1988.
4. Horkheimer Max, Pomračenje uma, Veselin Masleša,
Sarajevo, 1989.
5. Le Bone Gustave, Psihologija gomila, Globus, Zagreb,
1989.
6. Margolis S. Eric, Rat na krovu svijeta, Armis Print,
Sarajevo, 2005.
7. Neimarlija Hilmo, Religija i društvo, hrestomatija,
Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2006.
8. Šušnjić Đuro, Ribari ljudskih duša, Beograd, 1984.
11 Vidi: Hilmo Neimarlija, Religija i društvo-hrestomatija,
Fakultet islamskih nauka, Sarajevo, 2006., 55. str.
12 Vidi: Đuro Šušnjić, nav.djelo, Beograd, 1984., 182.
strana
63
† TEMA BROJA
RHETORIC AND MANIPULATIONS
Meho Sljivo
Manipulation as a means of planed and system-
atic control of human thought and understand-
ing dates all the way back to earliest human his-
tory. It strongest weapon is the spoken word. It
acts as a pressure upon the understanding of
whole groups. And messages that are sent with
such purpose undoubtedly illustrate the power
of manipulation in everyday life. Electronic me-
dia, however, has further empowered this phe-
nomenon. An individual perception has been
replaced by a mass auditory and reception. As
a result of political totalitarism, manipulation
has resulted in a phenomenon of ‘new speech’:
words are beginning to lose their basic sense and
meaning. However, despite its far reaching in-
fluence, power of manipulation through a spo-
ken word is weakening with the development of
new theories in interpersonal communication.
According to these theories, communication
does no longer represent a one-way, but rather
an interactive, two-sided process.
64 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
ΐϋϼΘϟ΍ϭ ϥΎϴΒϟ΍
ϮϔϴϴϠη ϮϬϴϣ
ΔϠϴγϭ ΐϋϼΘϟ΍ ϰϟϭϷ΍ ΎϬϣΎϳ΃ άϨϣ ΔϳήθΒϟ΍ Ζϓήϋ
ϢϬϤϜΣϭ αΎϨϟ΍ ˯΍έ΃ ϰϠϋ ήϴΛ΄ΘϠϟ ΔϤψϨϣϭ ΔγϭέΪϣ
ΔϤϠϜϟ΍ ϲϓ ϞϗΎόϤϟ΍ Ϊη΃ ΐϋϼΘϟ΍ ΪΠϳϭ .έϮϣϷ΍ ϰϠϋ
ςϐπϟ΍ϭ Ϊ΋ΎμϤϟ΍ – ΕΎϤϠϜϟ΍ ϥ· .ΔϗϮτϨϤϟ΍
ΓέΪϗ ΔϗΪΑ ϥϭέϮμϳ ϲϧΎόϤϟ΍ ϢϬϓ ϰϠϋ ϲϋΎϤΠϟ΍
έϮϬχ Ω΍ί Ϊϗϭ .ΔϴϣϮϴϟ΍ ΓΎϴΤϟ΍ ϲϓ ϩήϴΛ΄Ηϭ ΐϋϼΘϟ΍
ΓήϫΎχ ΓΪΣ Ϧϣ ΔϴϧϭήΘϜϟϹ΍ ϡϼϋϹ΍ Ϟ΋Ύγϭ
ϦϴόϤΘδϤϟ΍ έϮϬϤΟ ΓήϫΎχ ϝ΍ΪΒΘγ΍ ϢΘϓ ˬΐϋϼΘϟ΍
ΎϤϛ .ϰϨόϤϠϟ ϱΩήϔϟ΍ ϲδΤϟ΍ ϙ΍έΩϹΎΑ ϦϳΪϫΎθϤϟ΍ϭ
ΓήϫΎχ ΞΘϨϴϟ ΐϋϼΘϟΎΑ ϲγΎϴδϟ΍ Ω΍ΪΒΘγϻ΍ ϊϓΩ
ΎϬϤϴϫΎϔϣϭ ΎϬϴϧΎόϣ ΕΎϤϠϜϟ΍ ΕΪϘϔϓ :ΪϳΪΠϟ΍ ϡϼϜϟ΍
ΪϴόΒϟ΍ ΐϋϼΘϟ΍ ήϴΛ΄Η Ϧϣ ϢϏήϟΎΑϭ ϦϜϟϭ .ΔϴγΎγϷ΍
έϮτΗ ϊϣ ϥΎϴΒϟ΍ ϲϓ ϒόπϳ Ϫϧ΃ ϻ· ˬϯΪϤϟ΍
.Ω΍ήϓϷ΍ ϦϴΑ ΐσΎΨΘϟ΍ ϲϓ ΓΪϳΪΠϟ΍ ΕΎϳήψϨϟ΍
– ΕΎϳήψϨϟ΍ ϚϠΗ ΐδΤΑ – Ω΍ήϓϷ΍ ϦϴΑ ΐσΎΨΘϟΎϓ
ΔϴϠϤϋ ΢Βλ΃ ϞΑ ˬϩΎΠΗϻ΍ ΔϳΩΎΣ΃ ΔϴϠϤϋ ϞΜϤϳ Ϊόϳ Ϣϟ
.ϩΎΠΗϻ΍ Δϴ΋ΎϨΛ ΔϴϠϋΎϔΗ
† MUALLIMOV ESEJ
MUALLIM U RS-u
I
KULTURA PODNOŠENJA
Zehra ALISPAHIĆ
Ovaj tekst je trebao biti kratak osvrt na
stanje i angažiranost muallima u nastavnom
procesu u najširem značenju te riječi u drugom
bh. entitetu. Kada kažemo muallima, onda
u najširem značenju mislimo na nastavnike
razredne nastave, nastavnike i profesore
bosanskog jezika, historije, geografije, biologije,
matematike, fizike, hemije, demokracije i
ljudskih prava... Međutim, zvanične statistike
nisu nam mogle pomoći jer nisu imale tu
stavku. U našem induvidualnom istraživanju
shvatili smo da je broj muallima Bošnjaka
na području RS-a gotovo zanemarljiv. Broj
onih koje smo upoznali i za koje pouzdano
znamo da u posljednje dvije-tri godine rade
u mješovitim ili samo srpskim školama može
prije stati na prste jedne, nego obiju ruku. To
su, uglavnom, mladi ljudi, hrabri ljudi, ponosni
ljudi, rođenjem vezani sa područjem u koje
su se vratili. Mogućnost njihovog prijema u te
škole bila je, prije svega, uvjetovana procentom
bošnjačke djece koja pohađaju tu školu, a
nikako njihovim uspjehom u nastavi, njihovim
sposobnostima i kvalitetima ili ispunjavanjem
uvjeta natječaja. To bi značilo slijedeće: održivi
povratak na područje RS-a odražava se na broj
66 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
bošnjačke djece koji je u osnovnim i srednjim
školama, a to rezultira radnim mjestom i
angažiranjem bošnjačkog nastavnog kadra u
školama u RS-u. Budu li se Bošnjaci vraćali u
RS i ostajali u RS-u intenzitetom kakav je bio
do sada, mladi učitelji, nastavnici i profesori,
nikada neće imati šanse da rade ravnopravno sa
svojim kolegama u ovom entitetu. Takav princip
zapošljavanja, koliko nam je poznato, nikada
nije važio u Federaciji i hvala Bogu da je tako.
Stoga, možemo i kazati: prisustvo bošnjačkog
nastavnog kadra u odgojno-obrazovnom
procesu u RS-u nije dovedeno u pitanje, ali
jest uvjetovano. Kad se zaposle, ovi mladi ljudi
postaju punopravni članovi kolektiva. Oni imaju
normalnu komunikaciju sa jednim brojem
kolega, sa drugima, uglavnom, ne komuniciraju.
U ovakvim sredinama bošnjački nastavni kadar
živi i radi u atmosferi kulturnog podnošenja.
Ove nastavnike i profesore lijepo primaju
bošnjačka i srpska djeca. Njihovo prisustvo
u školama gdje bošnjačka djeca predstavljaju
tek, naprimjer, desetinu učeničke populacije,
predstavlja moralnu potporu i sigurnost i djeci
i njihovim roditeljima. Zato su oni, neka nam
drugi ne zamjere, veliki heroji, misionari i

pioniri povratka u ostatak BiH. Posve je jasno
da, u skladu sa postojećim nastavnim planovima
i programima – koji su različiti u Federaciji i
RS-u – te udžbeničkom literaturom – koja na
svojim stranicama briše noviju bh. Prošlost –
ovi mladi ljudi nikad neće moći do kraja održati
čas, ali zasad u klupama još uvijek sjede djeca
koja nemaju svojih očeva, majki ili su ostali bez
velikog broja članova familije. Oni tu povijest
nose u sebi zato što su je živjeli.
Manjinska vjeronauka s bošnjačkom većinom
Osvrt na prisustvo bošnjačkog
nastavnog kadra u RS-u vraća se na muallime
kao vjeroučitelje islamske vjeronauke. Shodno
Okvirnom zakonu o osnovnom i srednjem
obrazovanja, vjeronauka je u RS-u izborno
obavezujući predmet u osnovnim, ali ne i
u srednjim školama. U osnovnim školama,
tamo gdje ima bošnjačke djece, vjeronauka
se sluša jedan sat sedmično, od drugog do
devetog razreda osnovne škole, prema za te
uvjete prilagođenim nastavnim planovima i
programima Vjersko- prosvjetne službe Rijaseta
Islamske zajednice u BiH. U cjelini posmatrano,
u nastavi vjeronauke u RS-u nema velikih
poteškoća za koje se ne mogu iznaći adekvatna
rješenja. Treba istaći činjenicu da Ministarstvo
obrazovanja ovoga entiteta nije osporavalo
njezino uvođenje i njezinu realizaciju. Problemi
koji su se javljali i koji su evidentni na svim
mjestima koje smo kontaktirali, povezani su
sa nedostatkom djece, reduciranjem broja sati
vjeronauke, izvođenjem nastave u kombiniranim
odjeljenjima, udaljenošću pojedinih škola,
ponekad i samovoljom pojedinih direktora,
koji na različite načine lobiraju da roditelji
potpišu izjavu da ne žele da njihovo djete
pohađa nastavu vjeronauke, te materijalni
položaj profesora vjeronauke i njihov status.
Naravno, ne treba zaboraviti ni činjenicu
da se u pojedinim školama na Banjalučkom
muftijstvu, gdje bošnjačka djeca predstavljaju
većinu, nastava ne samo odvija po nastavnim
planovima i programima RS-a nego u nastavi
nije angažiran bošnjački nastavni kadar i nema
nastave vjeronauke.
novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
MUALLIMOV ESEJ †
Treba im pomoći, pa koliko god
Danas u realiziranju nastave vjeronake,
shodno kadrovskim potencijalima pojedinih
muftijstava, uglavnom, rade imami koji svoje
redovne obaveze nastoje vrlo prilježno i
odgovorno uskladiti sa obavezama muallima
u učionici. Ovi vrijedni ljudi ponekad
nastavu drže u veoma teškim i, za pedagoške
standarde u RS-u, nemogućim uvjetima. U
nedostatku djece i u skladu sa preporukama
direktora pojedinih škola, jedan vjeroučitelj sat
vjeronauke drži i u odjeljenju kombiniranom
s učenicima od drugog do devetog razreda!!!
To su nevjerovatne pedagoške kombinacije
i predstavljaju narušavanje svih pedagoških
standarda. Ponekad je nastava kombinirana na
dva nivoa, sa po dva ili tri razreda. Vjeroučitelj
često drži sat i samo jednom učeniku! Zarad
dječice i Allahovog zadovoljstva, vjeroučitelji
u RS-u znaju preći po 40 ili 50 kilometara da
bi držali nastavu samo za nekoliko učenika,
i to pod veoma teškim okolnostima. Ukoliko
matični medžlis (a on je, uglavnom, bez nekih
značajnih sredstava) ne plati troškove puta,
onda oni padaju na račun samog muallima, koji
putuje, predaje i snosi troškove.
Status vjeroučitelja na području RS-a
reguliran je ugovorom o djelu. Taj ugovor za
četiri nastavna sata vjeronauke, koliko ih održi
mjesečno, priskrbljuje mu značajnih četrnaest
konvertibilnih maraka. Dobro ste pročitali!
Probleme ponekad prave i sami Bošnjaci
povratnici, koji, nakon povratka u mjesta u
kojima su prije agresije na BiH predstavljali
većinski narod, a danas to nije slučaj, u želji
da djeca završe osnovnu školu po nastavnim
planovima i programima koji važe u Federaciji,
svoju djecu šalju i u nešto udaljenije škole i
na taj način zatvaraju sebi vrata u matičnim
školama da, kao većinska populacija, kao što
smo već i istakli, ostvare pravo na svoj nastavni
kadar, svoje nastavne planove i, naravno,
nastavu vjeronauke. Bilo kako bilo, bošnjački
nastavni kadar u RS-u iako malobrojan, pravi
historijske korake i predstavlja radost i podršku
onima koji su se vratili, a nama obavezu da ih
ne zaboravimo i pomognemo, pa ako ne koliko
bismo morali, onda koliko možemo.
67
† MUALLIMOV ESEJ

KAKVA (NE)TREBA BITI

KNJIŽEVNOST
O GENOCIDU
Samedin KADIĆ

1. Genocid i umjetnost politička, a to znači da se mora baviti polisom

prema zahtjevima morala/uma.
Genocid je pravo iskušenje za sve teorije
umjetnosti koje zagovaraju tezu da umjetnost Nepostojanje kvalitetne književnosti o
stoji s onu stranu morala, povijesti i politike. Tu genocidu znak je opće duhovne krize i našeg
padaju čitave plejade talentiranih larpurlartista, duhovnog nesnalaženja. Ljudi pišu sonete, ilahije
koji nad grobovima svojih najmilijih pjevaju i kaside, historijske biografije, metafizičke oglede
o ljubavi, prirodi ili cvijeću. U suštini, treba prema najjeftinijim orijentalnim modelima -
se pamtiti samo ona umjetnost koja i samo sve, samo da zaobiđu socijalne teme. U pjesmi
zagovara pamćenje, odnosno suočenje. A U Varšavi, C. Milosz piše:
pamćenje je život, reći će Saul Below, američki
Jevrej, u kratkom romanu Veza Bellarosa. Kleo si se da nikad nećeš biti
Isto kaže i u svom kultnom romanu Herzog: Pogrebna narikača
Povijest, sjećanje - to nas čini ljudima. Tvrdnja Kleo si se da nikad nećeš dirati
da povijest i sjećanje definiraju čovjeka samo Velike rane svog naroda,
ponavlja Aristotelovo generiranja biti čovjeka iz Da ih ne bi pretvarao u svetinju,
polisa. Prokletu svetinju što progoni
Potomke u kasnijim vjekovima.
Treba li pisati o genocidu, suvišno je Ali ovaj plač Antigone
pitanje u zemlji u kojoj se desio genocid. Pravo Što traži svog brata,
pitanje bi bilo: Je li moralno pisati i o čemu Taj krik je zaista nemoguće
drugom osim o genocidu? Umjetnost zemlje Izdržati. A srce je
u kojoj je došlo do genocida može imati samo Kamen u kome je kao insekt
jedan ideal, a on je politički. Larpurlartizam Zatvorena mračna ljubav
je egoizam i eskapizam. Umjetnost mora biti Prema najnesretnijoj zemlji.
 Saul Below, Herzog, Sarajevo, Veselin Masleša, 1990. str. Nisam htio da volim tako,
193

68 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.

Nije to bila moja namjera.
Nisam htio da saosjećam tako,
Nije to bila moja namjera.
Moje pero je lakše
Od pera kolibrija. Ovaj teret
Za mene je zaista pretežak.
Kako da živim u zemlji
Gdje se noga spotiče o nesahranjene
Kosti mojih najbližih?
Miloszovo pero je lakše od pera
kolibrija, što će reći da je njemu lahko pisati
prema visokim zahtjevima estetskog ideala.
Ko može od njega bolje žonglirati? Ali, on to
odbija. (Kako da pjevam o bulbulima /samoći,
neutaženoj ljubavi, sufijskim herojima, gazijama
iz prošlosti/ u zemlji gdje se noga sapliće o
nesahranjene kosti mojih najbližih?) Socijalna
literatura je (uvjetno rečeno) farz Bošnjacima.
A mi takve literature gotovo da i nemamo. U
intervju za jedan sarajevski sedmičnik, Adam
Zagajewski, savremeni poljski pjesnik, rekao je
da za njega ptica ima smisla jedino u političkom
kontekstu. A u eseju Pisati na poljskom,
Zagajewski opisuje nepristajanje poljskih
pjesnika da se bave estetskim idealima i njihov
zaokret prema političkim pitanjima.
Posljednjih 60 godina, u zemlji kao i
u emigraciji - to zna svaki osnovac u Krakowu
- ... pisanje je rijetko bio poziv akademski,
intelektualan, beskrvan, marginalan, rijetko
se svodio samo na individualno traganje za
Ljepotom, na flaubertovsku borbu s jezikom, na
savjestan zapis pojedinačnog doživljaja života.
Uglavnom, bilo je kao kad u hučnoj, raspaljenoj
keramičkoj peći, gdje na viskoj temperaturi i
pred očima pohlepnih svjedoka, pred očima
zaintrigiranih pripadnika «polisa» plamte
posude poezije i proze. Pisanje je imalo ogromnu
važnost, bilo je velika i ozbiljna debata, u kojoj
su se egzistencijalne brige vezale s motivima koji
se tiču cijele zajednice, cijelog «polisa». Pritom
- paradoksalno - sudionici te debate, Witold
Gombrowicz, Jerzy Stempowski, Czeeslaw
Milosz, Aleksander Wat, Zbigniew Herbert,
Gustaw Herling-Grudzinski, Jerzi Giedroyc, da
spomenemo samo nekoliko Divova - bunili su
se protiv nje, uopće ju nisu htjeli, zaokupljale
novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
MUALLIMOV ESEJ †
su ih velike, opće teme i motivi, uključujući i
metafizičke, ali su do njih mogli prodrijeti samo
vrijedno prosjecajući put kroz džunglu pitanja
što izrastaju iz političkih, zajedničkih dubina. Ne
moram, valjda, spominjati kako su svi oni izvrsno
pisali, kako se tu ne radi o skupini ideologa nego
o velikim piscima, čarobnicima riječi.
Bosanska literatura bi se trebala ugledati
na Poljake. Tretiranje genocida je naprosto
mjera nečije intelektualnosti i ljudskosti.
Oni koji odbijaju baviti se ratom, uglavnom
koriste onu Krležinu o balkanskoj krčmi kad se
pogase svjetla. Ali, i to je kliše! Najlakše je reći:
sukob plemena. Intelektualac koji se brani od
angažmana, obična je kukavica.
2. Apologija/hereza
Povijest genocida ponire duboko u
okean metafizike. Veća grupa ljudi planski
bude zbrisana s lica zemlje, a to Bog dopusti.
Uostalom, kao i pitanje postojanja zla, koje je
toliko mučilo srednjovjekovne filozofe, i genocid
je suštinski teološko pitanje. Ne u smislu da su
teolozi uglavnom inspirirali različite genocide,
već aporetički: genocid je višeslojan problem,
pravi izazov za osjetljive teologe i talentirane
bogohulnike. Tu se začinje vjera ili potpuna
negacija ovog svijeta.
Odličan primjer negacije daje mađarski
Jevrej i nobelovac Imre Kertes u romanu Kadiš
za nerođeno dijete. Roman počinje uzvikom: Ne!
Glavni lik je prošao nacističke koncentracione
logore i sada, u postratnom periodu, ima vezu
 Adam Zagajewski, Pisati na poljskom, u Povratak, Zoro,
Sarajevo, 2006., str. 47-48
 Pa, sve do konca prošlog stoljeća, rimski Židovi bili su još
uvijek zaključavani obnoć; papa je jedanput godišnje ušao
ceremonijalno u geto i pljunuo obredno na odjeću vrhovnog
rabina...Čovjek može razmišljati o takvim stvarima -
razmišljati i razmišljati - ali ova povijesna razmišljanja ne
rješavaju ništa. Samo razmišljanje ne vodi ničemu. Ideja
je samo zamišljena moć (koja ništa ne razara i ništa ne
stvara) što se diže iz zasljepljujuće svijesti. (Soul Below,
Veza Bellarosa)
 Kako je napisao I. B. Singer za svog talentovanog
blasfemičara u pripovijetci Bogohulnik: Ako ima Boga i
ako Hazkele mora da pred njim opravda svoja djela, na
nebu će biti vrlo veselo.
69
† MUALLIMOV ESEJ
sa ženom koja želi imati dijete sa njim. Ali,
on ne želi biti otac u svijetu u kojem je moguć
Auschwitz. Već je zločin sama odluka da se
donese dijete na ovakav svijet. On pjeva kadiš
za dijete koje nije rođeno. Sve u romanu odiše
pesimizmom, gorčinom, negacijom. Pitanje je
može li postojati književnost o genocidu koja
nema nimalo hereze ili makar pesimizma.
Zapravo, pitanje je ima li života bez hereze.
Oni koji prijete prstom ako se u literaturi
postavi pitanje, negiraju stvarnost. I mnogo su
licemjerni.
Kakvu teologiju treba promicati
književnost o genocidu? Prije svega, postoje
dvije teologije: jedna, apologijska, statična,
plemenska, ohola i, druga, dinamična,
vibrirajuće živa, nesigurna.
Književnost o genocidu mora imati svoje
tlo u ovoj drugoj teologiji. Prva teologija vrijeđa
elementarnim dualizmom. (Mi smo ptičice koje
kolju krvoločne zvijeri. Od ovakve plemenske
dijalektike trpi jedino umjetnost. Četnici su
četnici, ali oni nisu bitni, pošto su četnici, kao
i nacisti, nepobjedivi. Stoga je Marko Vešović
i mogao tako funkcionalno prenijeti Celanovu
metaforu: Smrt je maestro iz Njemačke/Srbije.)
Odbacujući politički dualizam,
književnost se mora uhvatiti u koštac sa žrtvom.
I to njenom pojedinačnom sudbinom. (Cifre
su produženi zločin političara prema žrtvama
genocida. Ljudski um ne prepoznaje cifre.)
Treba opisati kako traganje za odgovorima
oblikuje živote preživjelih žrtava koje ne prestaju
postavljati pitanja.
U svakom slučaju, literatura o genocidu
mora počinjati sa upitnikom i ostati otvorena.
Ali, znamo li pisati literaturu o genocidu
hrabro postavljajući pitanja? Može li književnik
pobijediti iskušenje apologije, patriotizma
 Kundera u Oproštajnom valceru: Imati dijete znači
izraziti apsolutnu saglasnost sa čovjekom kakav jest.
Imati dijete, znači isto što i reći: rodio sam se, vidio sam
život i ustanovio sam da je tako lijep da vrijedi da bude
ponovljen.
 Tamo gdje jezik postaje apologetski, on je već korumpiran.
70 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
i samofavoriziranja? Je li moguće pobijediti
Kertesov pesimizam? Je li moguće odbaciti
materijalizam, i vjerovati, poput Singera, u
dibuke i duhove. Jer, ako je materijalizam istina,
onda Hitler i Staljin nisu nikoga ubili (I. B.
Singer, Strasti i druge pripovijetke). Je li moguće
postavljati pitanja. ali, poput Borgesa, reći: ...
Vjerujem u Boga uprkos teologiji.
3. Matrice
Bošnjaci su narod koji nikako da iziđe ne
iz moderne, nego iz svog svojevrsnog klasicizma.
Nikako da izližemo matrice. Ovo književnosti
što imamo na temu posljednjeg rata uglavnom
je obilježeno istrošenim obrascima. Ljudi pišu
o genocidu iz devedesetih kao da je to bilo prije
petsto godina. Kao da epoha nema ništa s tim.
Sve matrice su u funkciji. Genocid kao ritual,
kao dnevno-politička ontologija, kao čvorno
mjesto u dualističkoj shemi svijeta.
Teško je uopće pojmiti motive ljudi koji
tako uporno instistiraju na modernističkim
obrascima. Ali, kod nas je svugdje na djelu naša
moderna (i to ona nerazvijena): i na fakultetima,
i u religiji, i u politici, pa i u književnosti. Sve
su to obrasci sa istog vrela: jedanaesterac,
monumentalni smisao za historiju, vjera u
metanarative i političko jedinstvo,10 patriotizam,
kletve i naricanje, Platon i Hegel, modernistička
shema istok i zapad,11 dova na arapskom, pa
(Max Horkheimer, Theodor W. Adorno, Dijalektika
prosvjetiteljstva, Veselin Masleša – Svijetlost, Sarajevo,
1989., str. 226)
 Ričard Bergin, Razgovori sa Borhesom, Dečije novine,
Gornji Milanovac, 1981., str. 178
 Riječ je o Srebreničkom infernu Džemaludina Latića,
djelu visokog artističkog kvaliteta, ali upućenog pogrešnoj
epohi.
 Kako bi to lijepo F. Nietzsche rekao: ...krajnje je vrijeme
da se potpunom mobilizacijom satiričnih zluradosti istupi
protiv razuzdanosti smisla za historiju, protiv pretjeranog
uživanja u procesu na štetu postojanja i života. (Fridrih
Niče, O koristi i šteti istorije za život, Garfos, Beograd,
1990., str. 71)
10 Velike priče više nisu vjerodostojne. (Jean-Francois
Lyotardu, Postmoderna protumačena djeci, Naprijed,
Zagreb, 1990. str. 47)
11 Istok i zapad, teza i antiteza, i konačno, mi kao sinteza.
Može li vulgarnija Moderna!?

na engleskom, itd. Sve su to karakteristike
onih mentalnih struktura koje i uživaju i
nariču isključivo u dženetskim ekumenama
svoje tradicije. Rezultat je gubitak suštinske
korespodencije sa stvarnošću.
U Nepodnošljivoj lahkoći postojanja, M.
Kundera piše: U carstvu kiča vlada diktatura
srca. Osjećaj koji kič izaziva mora, naravno, biti
takav da ga može dijeliti velik broj ljudi. Zato se
kič ne može bazirati na nekoj neobičnoj situaciji,
već samo na osnovnim slikama koje su već čvrsto
urezane u ljudsku memoriju... Te osnovne
slike kod Bošnjaka su: četnik koji kolje, četnik
koji je prljav i ima bradu, osveta, miroljubivi
i pobožni Bošnjani, pravilo nepominjanja
vlastite korumpiranosti. Prvi stereotip: klanje.
Niko više ne kolje, klanje je zastarjelo. Snimka
Srebreničana koje ubijaju Škorpioni može
poslužiti kao paradigma ubijanja: nema rituala,
riječ je o krajnje discipliniranoj egzekuciji. Na
snimku se vidi samo vulgarnost i ravnodušnost,
ta jedina strast našeg vremena. (O genocidu
treba pisati kao žarištu moderne, a ne religijskog
sukoba iz 14. stoljeća.) Snimak ruši i drugi
stereotip: četnici s bradom. Nema brada.
Koliko bi prostora trebalo da se nabroje naši
stereotipi?
Pogledamo li našu književnost o
genocidu, dolazimo do skandaloznih saznanja,
kao što je pisanje o genocidu u jedanaestercu.
Ne može bez pitanja: Kojem stoljeću i
kojoj generaciji se takvi pjesnici obraćaju?
Jedanaesterac nije jezik ove generacije. (Osim
toga, jedanaesterac podsjeća na disciplinirani
odred JNA koji pali naša sela.) Literatura o
genocidu mora imati komunikativnu moć i
nipošto ne smije imati hermetički karakter.
Nema ustupka estetskom idealu, jer se time
vrijeđaju žrtve. Tri osnovna pravila: naturalizam,
dokumentarnost, vjerodostojnost. A ima ih koji
pišu romane o Srebrenici kao da pišu vaz.
Singer je odličan argument protiv
ovakvog pisanja. Iako je pisao na jidišu, prevodi
njegovih djela tako funkcioniraju kao da ništa
nije izgubljeno. Čovjek uzme olovku s namjerom
da bilježi misli velikog pisca, ali velikih misli
novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
MUALLIMOV ESEJ †
nema. Sve je krajnje reducirano, jednostavnost
jezika i vjerodostojnost slika lede čitaoca, nema
kletvi, naricanja, patriotizma.
Bilo bi, dakle, nerazumno pisati
džojsovski na temu genocida. U literaturi
o genocidu nema mjesta, da se izrazimo
Herbertovim riječima, majstorijama mašte,
niti džunglama nagomilanih slika, sfingi i
labirintima, niti vještačkim vatrama poezije.
Ona mora biti tautološka, papagajski ponavljati
da je ptica ptica, ropstvo ropstvo, da je nož nož i
smrt smrt. Književnost o genocidu treba imati
lepezast pokret, ići precizno od patnje do patnje,
vučena ravnim horizontom i zemljinom težom.
Treba biti vjerodostojan. A za to je
potrebno lično iskustvo. O ofanzivama može
pisati samo vojnik. Oni što su bili u dijaspori,
mogu pisati samo o iskustvu dijaspore.
Razglednica iz groba Emira Suljagića je u tom
smislu najbolje djelo o Srebrenici, kao što su
Sarajevo bluz Semezdina Mehmedinovića o
Sarajevu ili knjige poezije Huseina Haskovića
o fočanskoj okolini. Proživljeno iskustvo je
mjera.
Kad se tako pojme stvari, forma prestaje
biti bitna. Nije presudno je li poezija ili proza,
dok je moguće sporazumijevanje (pričanje/
slušanje mučnih iskustava). Bitno je, kako kaže
C. Milosz u pjesmi Ars Poetica?, ne izlagati
čitaoca mukama višeg reda. Najbolja literatura o
genocidu bi bila ona iz koje bi se moglo vidjeti
da bi autor radije šutio, ali zidovi o koje udara
(krik Antigone što traži svog brata) nagone
ga da govori. Kod njega ne bi bilo iskonske
želje za pripovijedanjem, grafomanije niti bilo
kakvih umjetničkih impulsa, tek svjedočenje o
muci, nerado ispričano (sa malo talenta) pod
nesnosnim pritiskom.
71
† MUALLIMOV ESEJ

U
SUSRET
SJEĆANJU
Nirha EFENDIĆ

Uloga umjetnosti u tome je da nas u Pamćenje u južnoslavenskim književnostima

neku ruku šokira, a šok je ponajviše trenutno
Ostavivši iza sebe roman Grobnica
stanje Istine ili njezino prepoznavanje. Neistina
za Borisa Davidoviča, Danilo Kiš sagradio je
umjetnosti istinitija je od svake varljive stvar-
grobnicu u kojoj će sačuvati sjećanje na jed-
nosti. Umjetnost koristi opsjene realnog života
nog čovjeka. Premda se radi o književno-
da bi ih raskrinkala. Zato je umjetnost važna:
umjetničkom zapisu, priče iz Kišove zbirke
u njoj se ogleda duh i kao takav traje. Prošlost
odgovaraju dokumentarnim zbivanjima, već
je možda ključna za izgradnju identiteta, ali
prema nalazima do kojih je ovaj pisac dolazio u
povjesničari ne mogu biti jedini koji su odgov-
svom istraživačkom radu prebirući po prošlosti
orni za ukupno znanje o prošlosti. Nas bi ovdje
progonjenih Jevreja. Ali, u ovom kontekstu
zanimao antropološki pristup povijesti, individ-
Kiš, napominje da je raspored varijanti priča
ualno i kolektivno pamćenje.
(vidljivo već u simbolici naslova Sedam poglav-
lja jedne zajedničke povesti) bez većeg značaja,
U naučnim publikacijama pamćenje se
jer se odlučio za redoslijed ‘’duhovnih, a ne isto-
kao kategorija ozbiljnije razmatra tek kod Freu-
rijskih datuma’’.
da i Halbwachsa, tj. početkom prošlog stoljeća.
Povjesničari su slabo marili za fenomen
Kiš je svojim nesumnjivim doprinosom
pamćenja sve dok ih sedamdesetih godina XX.
ostavio popriličan prostor za istraživanje jednoj
stoljeća nije zapljusnula plima širokog zani-
popularnoj sociološkoj disciplini koja se bavi
manja za autobiografsku literaturu, porodična
postignućima kulture pamćenja i historije, ali
rodoslovlja, posjećivanje muzeja i zaštitu nacio-
i i književnoteorijskim razmatranjima koja su
nalnog nasljeđa.
 Podatak preuzet iz zbornika radova Kultura pamćenja  Danilo Kiš, Grobnica za Borisa Davidoviča, Sveučilišna
i historija, prir. Maja Brkljačić i Sandra Prlenda, Golden naklada Liber, Zagreb, Beogradski izdavačko-grafički
marketing-Tehnička knjiga, Zagreb 2006. zavod Beograd 1976, str. 136.

72 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.

se uglavnom razvijala u drugoj polovini XX.
stoljeća. Upečatljivom snagom riječi, znalački
je opisao uspomenu koja ostaje iza jednog
ugašenog života sljedećim riječima: «Opkoliše
ga i pustiše vučijake. Privučeni urlanjem pasa,
uleteše u kotlarnicu: begunac je stajao na skel-
ama iznad kotla, osvetljen plamenom. Jedan se
revnosni stražar poče penjati uza skele. Kad mu
se ovaj približi, bjegunac skoči u ključalu tekuću
masu i stražari videše kako nestade pred njihovim
očima, kakio se izvi kao plamen dima, gluv na
zapovesti, nepokoran, slobodan od vučijaka, od
hladnoće, od vrućine, od kazne i od kajanja.
Taj hrabri čovek umro je 21. novem-
bra 1937., u četiri sata posle podne. Ostavio je
za sobom nekoliko cigareta i četkicu za zube».
Upravo u toj njegovoj gesti – pisanju o čovjeku
za čiji se grob ne zna, jer ga nikad niko nije ni
mogao sahraniti, zida grobnicu, monument za
vječnost, piše knjigu koja se čita u jednom dahu
i pamti.
Nekropole jesu materijalni dokumenti o
postojanju nekih duša koje su nosile tijela u jed-
nom vremenu. Knjiga Danila Kiša podsjeća nas
na činjenicu da materijalni dokazi o postojanju
nekih duša mogu stati u korice knjige, jednako
kao i na kamene ploče. Bitno je da se pamte, ali
u umjetnosti, jer to ona uistinu najbolje i može.
Na isti način je Laura Papo Bohoreta
izgradila vlastitu grobnicu. Spašavajući se-
fardsku ženu u Bosni od zaborava, ova savjes-
na gospođa spasila je samu sebe od zaborava,
možda i ne sluteći dramatiku zbivanja koja su
joj uslijedila. Nedugo nakon što su joj sinovi
strijeljani u Jasenovcu 1941., Bohoreta je umrla.
Nema zapisa na kamenu ponad njezina groba,
gotovo da se za njeg i ne zna, ali je zato sačuvana
književna ostavština kao materijalni dokaz os-
jetljive duše, čija je suptilna opažanja o životu
sefardske žene u Bosni svojim prijevodom dr.
Muhamed Nezirović učinio dostupnim široj kul-
 Nav. djelo, str. 117.
 U spomen na ovu vrijednu ženu i njezina dva sina,
pjesnik, dr. Ishak Papo napisat će potresnu pjesmu,
također na jevrejskošpanjolskom jeziku, a koju je dr.
Muhamed Nezirović donio u studiji o Bohoreti prije
samog prijevoda monografije Sefardska žena u Bosni’.
novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
MUALLIMOV ESEJ †
turnoj javnosti. Bohoreta je pisala na jevrejsko-
španskom jeziku te je na taj način posvjedočila
život sefardske žene iznutra. Objektivno i ništa
važno ne izuzimajući, napisala je monografiju
o sefardskoj ženi, opisujući običaje od rođenja
do smrti. Nije se libila osuditi položaj u kojem
je žena bila žrtva, niti se trudila prenaglasiti
njezinu važnu ulogu u porodici.
Knjiga je nastala kao odgovor na jedan
članak u bosanskoj štampi koji je, na njemačkom
jeziku, 1917. napisala Jelica Belović Berna-
dzikowska (Die Spoaniolin in Bosnien – Španska
žena u Bosni), a koji se Bohoreti nije svidio te
joj je odgovorila također na njemačkom. Tako
se razvila žestoka polemika. Kasnije će Bohore-
ta svoju monografiju o sefardskoj ženi u Bosni
– po nagovoru dr. Vite Kajona, tadašnjeg direk-
tora Zemaljskog muzeja u Sarajevu – prevesti
sa njemačkog na jevrejsko-španski. Možda ovi
podaci ne bi ni bili zanimljivi da ne svjedoče
izuzetnu požrtvovanost jedne Jevrejke u borbi
za pravdu i dostojanstvo.
Tragična propaganda
U kojim razmjerama je antisemitizam
bio prisutan na bosanskohercegovačkom pro-
storu u prvoj polovini XX. stoljeća uvjerljivo
svjedoči upozorenje Derviša Korkuta, tadašnjeg
kustosa Zemaljskog muzeja u Sarajevu, izrečeno
na naučnom skupu o Jevrejima održanom u
Beogradu 1940. godine: ‘’Baš sada, kad je propa-
ganda tako intenzivna, treba objektivno prika-
zati ovo pitanje. Pokušaje da se našim osjećajima
nakalemi antisemitizam treba osujetiti, jer je to
strano nama muslimanima. Antisemitizam o
kojem se ovdje govori unesen je sa strane’’.
 Laura Papo Bohoreta, Sefardska žena u Bosni. S
jevrejskošpanjolskog preveo prof. dr. Muhamed Nezirović,
Connectum, Sarajevo 2005.
 O životu i običajima Jevreja iscrpan uvid ponudio je
dr. Moritz Levy u knjizi Sefardi u Sarajevu, Bosanska
biblioteka, Sarajevo 1911.
 Laura Papo Bohoreta, Sefardska žena u Bosni. S
jevrejskošpanjolskog preveo prof. dr. Muhamed Nezirović,
Connectum, Sarajevo 2005, str. 31.
 Naši Jevreji, Jevrejska pitanja danas, Zbornik naših
naučnih radnika, Beograd, 1940, str. 53.
73
† MUALLIMOV ESEJ
Na istom simpoziju, Dragoslav
Ljubibratić, tadašnji glavni sekretar Trgovačke
komore u Banjoj Luci, svodi problem Jevreja na
pitanje naturaliziranja: ‘’...Njegovo rješenje leži
na samim Jevrejima isto toliko koliko i na os-
talim jugoslavenskim građanima’’.
Dr. Juda Levi je u tom zborniku obja-
vio rad o znamenitim Jevrejima – kulturnim
poslenicima na jugoslavenskom tlu, koji su do
1940. godine svojim pregnućima obogatili kul-
turno naslijeđe jugoslavenskih naroda. Među
spominjanima našla su se imena Haima Daviča,
Samuila Alkalaja, Isaka Samokovlije, Samu-
ela Romana, Oskara Daviča, Isaka Nahmijasa i
drugih istaknutih Jevreja.
Sva navedena imena svjedočila su u svo-
jim radovima očiglednu i popriličnu natural-
iziranost i integriranost u jugoslavenske nacije.
Za razrješenje jevrejskog pitanja nije, dakle,
bila
 Opširnu studiju o kulturi španskih Jevreja na
jugoslovenskom tlu objavila je Krinka Vidaković: Kultura
španskih Jevreja na jugoslovenskom tlu XVI–XX, Svjetlost,
Sarajevu 1986.
74 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
dovoljna naturalizacija. Do okupacije tadašnje
Jugoslavije, u Bosni i Hercegovini živjelo je oko
14.000 Jevreja.
U Drugom svjetskom ratu stradalo ih
je 10.000 hiljada, a preživjelo svega 4.000. Na-
kon što su se uključili u akciju za suzbijanje
sifilisa u Bosni 1941. godine, osamdesetak
Jevreja, uglavnom ljekara i medicinskih radnika
iz Hrvatske, uspjeli su preživjeti nacističku in-
vaziju na ove prostore.10 Jevreji i danas žive u
Sarajevu i bili su svjedoci agresije JNA na Bosnu
i Hercegovinu u proljeće 1992. Još jednom su
svjedočili genocid, u sutonu XX. stoljeća, ali
ovaj put u surovoj dramatici zbivanja stradali su
Bošnjaci.
Uprkos svim konvencijama o
sprječavanju genocida nakon holokausta, čovjek
je iznova umoren. Na ovome mjestu, još jed-
nom, istrajno se ubijao ljudski gen.
10 Muharem Kreso, Nacističko ‘’konačno rješenje’’
jevrejskog pitanja u okupiranim zemljama Zapadnog
balkana od 1941. do 1945., Institut za istraživanje zločina
protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sarajevo 2006.
str. 37.
† MUALLIMOVA PROZA
SAMO SE VARAKAM
NAGAĐAJUĆI KOJI
SMO JOŠ ŽIVI, A KOJI
NISMO ŽIVI
Isnam TALJIĆ
Ta boja. O njoj mislim.
Ne može se ubuhvatiti okom. Da je
nevidljiva, nije. Ukaže se jednom, u jednom
trenu. Drukčije, nejma je ni na onom, ni na
ovom svijetu. Niko se nije vratio, a i da se ko
vratio, ne bi je uspio opisati. To je zato što nije
uporediva s bojama koje znamo.
Osim neprekidne strepnje, koja razdire
i koja je podrazumijevajuća količina brige,
nejmam predosjećaj da moji nisu živi.
Čulo bi... Pročuje se. Ne znam kako, ali
narod sazna i ono što se nikako ne može. Nekim
vezama, ne znam kako, dozna se. Ako se dozna.
Ja sam čuo za babu sve kako je bilo. Kako su
ga na verendi, i sve, i najsitnije pojedinosti... O
ostalima, samo da su odvedeni u logor.
Ili samog sebe samo zavaravam da su živi
i da bi mi se, da je drukčije, javilo neko saznanje,
u prsima, na snu, neki znak.
I kad doznam imena sa spiska za
razmjenu, ili samo odakle su, a i onda kad nisu
odande odakle bi moji mogli biti dovedeni, i
znajući da opet ništa ne mogu saznati o svojima,
odem.
76 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
Navikao. Nikad se ne zna. Tako i sad.
Čak se i u Unproforu prepali. Uspaničeno
su poručivali da treba dati tih trideset pet četnika,
jer je dvadeset petero s bošnjačke strane u
takvom stanju da im se najhitnije mora pomoći.
Poručuju da ne varaju i da će biti razmijenjeni
živi za žive.
Amoru Mašoviću dopustili da provjeri.
Kad je vidio što je vidio, Amor Mašović dao riječ
Unproforu da će traženi četnici biti isporučeni,
pa makar i Alija potpisao. Ove naše je preuzeo
samo toliko da bi ih premjestio. Ostavio ih je
u prvoj baraci na našoj teritoriji. Dalje nije dao
Unprofor. Oni preuzeli nadzor u toj baraci dok
ne budi sigurni da su naši predali njihove.
Slušam Amora Mašovića:
– Ovi naši su u takvom stanju... Samo
jedan u dobi vojne sposobnosti, i on naskroz
onesposobljen. Ostalo su žene i djeca. To je...
Jadna majko svoja... Kad sam vidio, nisam imao
kad uzeti ni spisak s njihovim imenima.
To što mi njima ne dajemo civile, nego
zarobljene ubice, i u tome je karakter ovoga
rata. To što su ljudi koji su istjerani iz svojih

kuća proglašeni ratnim zarobljenicima i strpani
u konclogore, toga nikad nije bilo. Kao i četnici
u svojoj ratnoj propagandi na teritoriji koju su
zaposjeli, tako ih karakterizira i Unprofor.
Takav je to karakater rata.
Ništa svoje nejmam uza se. Ni leksikone,
ni rječnike stranih riječi i izraza. Ostali, kao i
sve ostalo, kao moj život što je tamo ostao, pa ne
bih napamet pametovao o tome šta je karakter i
šta nije karakterno.
Tako, krenem i na ovu razmjenu.
Samo što se još ne vodim da sam
u Državnoj komisiji za razmjenu ratnih
zarobljenika međunarodno priznate Republike
Bosne i Hercegovine.
Da nije kako jest, bi ovi iz Komisije tjerali
sprdnju sa mnom. Ovako, ne idemo ne veselja;
bolje je s jednim više podijeliti muku. Stekli u
mene povjerenje. Ponekad sa mnom podijele i
neku svoju privilegiju. Probao sam čokoladu,
banane mi se gade.
Tapše me Amor Mašović:
– Evo nama i našeg Rifeta Džaferagića.
Krećemo u punom sastavu!
U baraci, jad i čemer. Medicinari
Unprofora sjatili se oko jedinog odraslog
muškarca. Svega ga umotali u zavoje.
Dječurlija ga zovu Kemalom. Neki kažu
i Kemo... Odrezali mu, vele, nogu u Fabrici
stilskog namještaja. Tu ga priveli iz logora da
bi mu, na njegove oči, na strug zavezali brata i
rezali ga. Kemala su polijevali prljavom vodom
i osvješćivali sve dok mu brata nisu iskomadali.
Onda su počeli rezati i njega, ali je jedan naredio
metalostrugarima da ga ostave takvoga, jer će
bolja kazna biti ako ostane nešta života u njemu.
Drugi je rekao da bi se to moglo i prihvatiti, ali
ako bi ga polili kiselinom... Svega su ga zalili. I po
očima. Da dobro zapamti to čega se posljednje
nagledao.
Žene čuče u mraku i smradu barake. Pet
ih s trbusima do zuba.
Ja, šta li su, jadnice, prepatile čim im još
nisu izišli uboji ni po licu, iako su ih prestali tući
čim su se uvjerili da su ostale u drugome stanju?
Ovih pet su najduže tučene jer im se nikako nije
primalo.
Čuče. Da se manje primijeti... Čame u
tami.
novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
MUALLIMOVA PROZA †
Nejmam srca pričati o djeci. Neka se
privijaju oko matera s trbusima. Druga cvile.
Neka skaču uz vojnike Unprofora ne bi li dobili
još čokalade, ali ih vojnici odbijaju pokušavajući
objasniti da bi to moglo biti opasno nakon što se
dugo nisu pravilno hranili.
Naši iz Komisije popunjavaju
Unproforove formulare. I Unprofor popunjava
svoje formulare. Ima se toga napisati i
ispotpisivati. Nije ovo obična primopredaja.
Ljudi su to. Rat je ovo...
Ne mogu više zuriti u tamu. Vraćam se
vratima. Prilazim dvadeset petom zarobljeniku.
Najstarijem.
Dvadeset petoj. Nena. Sjedi na podu
kraj otvorenih vrata. U unosanim dimijama.
Izvehdjela šamija prekriva joj džemperčić. Vire
iskrzani rukavi. Kalavare na nogama odaju da je
navrat-nanos izvedena iz kuće i tek stigla nataći
iznosane i muške cipeletine, kakve su ostavljane
i na našoj verandi da bi se u njima hitro izlazilo
na avliju.
Nenica se šćućurila. Prihvata štokrlu
koju joj nudim. I sva se na njoj skupila u sebe.
Ima joj lijepih osamdeset, osamdeset pet
godina. Ako joj nejma i više. Lijepih?! Valjda je
u tolikom zbroju godina moralo biti i lijepih... A
šta je dočekala i na šta je spala kod svega svoga
nekadašnjeg dobra...
Sjedi i zuri. Kroz mene pilji.
– Neno! – dozivam je. – Neno, nemoj se
ti mene bojati. Svoji smo.
Šuti i, ono, zuri. Sjetim se svoje brade.
– Neno, nisam i ja četnik. To je kobajagi
brada. Onako. Ja to samo onako... Sastavljam
pjesmice, neke priče. Imam nešto brade, jer to
tako, kobajagi, treba kad se neko bavi pisanjem.
A nena, zuri.
– Neno, ja sam samo Rifet Džaferagić,
predratni pisac i ovoratni unesrećenik, jer sam
ostao bez doma i domovine i jer ne umijem
preboljeti to što nikako da išta saznam o najbližoj
rodbini, a kamoli da smognem svojim riječima
opisati bol Bosne.
Trabunjam da bih razgovorio nenu, ne bi
li ona osjetila iskrenost, pa da makar zadobijem
povjerenje, da je time obodrim, a baljezgam.
Ona, kao da sam uspio, progovara:
77
† MUALLIMOVA PROZA
– Svakakva sam se jada nagledala za ove
dvije godine u ropstvu da bi i ćorav progledao, a
mene obnevidjelo. Ni tebe ne vidim, sine.
Nena je progovorila:
«Ni tebe ne vidim, sine!»
Volio bih biti unuk ovoj staričici! Svoje
nene nisam ni zapamtio. I njih ubili, isti, samo
u onome tamo ratu... Možda bi mogla biti i
ovakva. Pogotovo što ova podsjeća na moju
majku. Osim što je moja majka triput krupnija
i upola mlađa.
Hitim da je utješim:
– Odmori se ti – kažem. – Samo što
nismo krenuli. Pa ćemo na svoje... – kažem, a
vidim da me ona ne vidi.
– Ni ja dobro ne vidim... – trabunjam.
– Naočare su mi od piskaranja. I od dugog
čitanja. Povazdan piljio u knjige, zaboravljajuo
se u čitanju i kad umine danje svjetlo, pa
obnevidio...
– Znam, znam – kaže nena.
– Eto, vidiš, ni ja dobro ne vidim. A i nije
ti pod moranje da me vidiš. Ja, ovo, samo onako,
da se razgovorimo... Samo se ti meni odmori.
Sad ćemo mi krenuti. Samo što nismo. U autubus
ćemo... Ne zamjeri mi na bihuzurluku... Onako
sam ti se javio. Da vidiš da si među svojima.
– Ja bih tebe pogledala, a ne mogu...
Nena je opet napustila neprogovor.
Kazala je:
«Ja bih tebe pogledala, a ne mogu».
– Ja bih tebe pogledala, a ne mogu... Meni
su u zjenicama gasili cigare. Sve dok mi nisu
spržili oči. Pa se to, zar, više ne primjećuje. Ne vidi
se, zar, da ne vidim? Ili i ti slabije vidiš, sine?
– I ja, majko, dobro ne vidim, ali se ne
vidi da ti ne vidiš...
– Da ih od Boga snađe! Šta nam počiniše.
Da ne mogu ni suze pustiti... Da mi je makar
jedna suza...
– Da mi je makar jedna suza... – opet
kaže.
I sve bi, s tim neninim riječima, zamrlo
u memljivoj baraci da vojnik Unprofora ne
mrmlja, da se ne čuje kako razlama čokoladu,
a dvanaestero djece cmizdri poskakivajući za
njegovom zadignutom mamećom rukom.
Vrisak trudnice iz mraka nadjača miris
čokolade. Kriknula iz utrobe. Proklinje porod.
78 novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
Nena pipka po zraku jesam li joj još u
blizini. Progovara:
– Ne bilo ti zapovijeđeno, ali me odvedi
onoj jadnici. Ono se ona porađa... Ti kako hoćeš,
Rifete. Po volji ti. Ja moram. Bila je tuđa kost
pod našim krovom. Ostali smo bez krova. Bez
svega. Ali je ona najviše bez ičeg.
– Hoću – kažem presretan što mogu
pripomoći.
I ime mi zapamtila!
Prokoračasmo.
Onako, da nešto reknem, reknem:
– Nemoj mi, neno, šta zamjeriti.
Nena ponavlja:
– Da ih od Boga snađe! Da ne mogu ni
suze pustiti. Barem sada...
– Jest – kažem, a ne znam šta bih kazao.
Iz nene pokulja:
– Jest, jest! I ja se čudim... I ja se čudim,
iako sam mislila da se više nikad ničemu neću
moći čuditi. Čudim se tome kako me ti možeš
voditi... Pitaj Kemu... Na njegove su te oči...
Proviknu se:
– Kemo, sine, kaži majci kako je bilo.
Koga su, dok si mi ti još bio pri svijesti, izrezali
u Fabrici namještaja?
– Majko, našega Rifeta, rahmetli... – stenje
kroz zavoje jedini razmijenjeni muškarac.
Otimam se. Govorim:
– Ali, pun je svijet Rifetâ. Ja sam Rifet
Džaferagić. A i Džaferagića je po Bosni gotovo
koliko i Hodžića. Pun nas svijet i prazna Bosna.
Nena zakoračuje koliko po pedalj.
Kaže:
– Neka ti majci možeš hodati.
Nenica uz mene jedva pomiče stopice.
Ja, piljim u pomicaje njezinih nogu. Zagledam
joj u kalavare. Ona doziva iz petnih žila:
– Kemo, sine, vidiš li ti našeg Rifeta?
Korača i mene vodi!
Iz mraka joj se odaziva:
– Ne vidim, majko! Stranci me svega
zamotali zavojima... A i znaš da ja više ne
vidim...
Nena, ne vidi. Njezin sin Kemo, ne
vidi. Ja, upinjem oči u naše koračaje i sav vid
upravljam na njezine stare potpećene cipeletine.
Moga babe cipele! Potpećene cipele rahmetli
babe Abida, sa naše verande!

Nije im se babu vodilo u logor. Ondje
ga, preko te verande, presamitili i turpijali mu
vrat tupom stranom noža; čak se odrekli i kame
kao kame...
– Snaho, strpi se! Evo mâjke... – govori
nena.
Trudnica presvisnuto jeca.
Nadvriskujem baraku:
– Ja nisam taj Rifet Džaferagić. Zar ne
bih majku prepoznao?! Naš Kemo nikako nije
mogao vidjeti šta je bilo sa mnom na strugu!
– Da je tako, sine, a nije. A nije, sine...
Tvoj babo, rahmetli Abid-aga, držao je do nâma
koliko je god mogao, dok mu to nije pomutilo
pamet. Nije više mogao izdurati i gledati jada
očima kako su se koljači iz onoga rata snašli u
bratstvu-jedinstvu. Pa i tebe, zar, smutilo... Ako
vam i nije postalo familijarno, kako te ne bi
smutilo? Ovaj rat je gori od minulog mira...
Pa krik barakom:
– Rifete!!!
novi †uallim br. 30• 14. džumade-l-uhra 1428. / 29. juni 2007.
MUALLIMOVA PROZA †
Mene neko moj doziva. I isponova, isti,
poznat zov:
– Ne daj, Rifete, mâjki da me porađa.
Neka umremo skupa. I ja i ovo u meni!
Pogled mi se pomjera s natikača na
staricinim nogama i zaustavlja na zgrčenom
obrazu porodilje: slika i prilika moje žene
Džemile.
– Majko! – vičem. – Ovo mi, majko,
mrtvi u snu hodimo!
A preda mnom samo blješti ona boja
koju Kemo nije ugledao nakon što je zapamtio
ono što je posljednje vidio na dunjaluku. To
je boja koja se ne može ubuhvatiti okom. Da
je nevidljiva, nije. Ukaže se samo jednom, u
jednom trenu. Drukčije, nejma je ni na onom,
ni na ovom svijetu. Niko se nije vratio, a i da
se ko vratio, ne bi je uspio prenijeti iz sjećanja i
opisati. To je zato što nije uporediva.
Kad bih umio, njome bih opisao ovaj rat.
Ovako, samo se varakam nagađajući koji smo
još živi, a koji nismo živi.
79
Srebrenica - Potočari spomen obilježje i mezarje; kamene plohe na kojima su ispisana imena žrtava genocida
† PREGLED
NAKON
ORIJENTALIZMA -
ORIJENTOLOGIJA
(Esad Duraković: ORIJENTOLOGIJA, “Tugra”,
Sarajevo, 2007.)
Neologizam orijentologija nastoji
pokriti lepezu značenja koja je rasprostrta u
ovom radu Esada Durakovića. S jedne strane,
ovim pojmom autor se „odlučno distancira od
ideološki kontaminiranog termina orijentalizam
ili orijentalistika“ (čiju je pseudoznanstvenost
demaskirao Said u svome prekretničkom djelu);
s druge strane, orijentologija upućuje na logos,
makar u dohovnom obzoru koji je potpuno
drukčiji, ako ne i opozitan, zapadnoevropskom.
Na kraju – zašto ne? – orijentologija pretendira
na futurističko utemeljenje svoje pojmovnosti
u znanstvenom i društvenom kontekstu. Ako
je orijentalizam postao pojam evropocentrične
– time i iskrivljene, neistinite, kolonijalne... –
optike zapadnog mišljenja, zašto orijentologija ne
bi mogla biti imanentna i duhovnobliska – time
i postkolonijalna – optika istoga mišljenja?
Orijentologija nije samo poetika araps-
ke književnosti; iz prostog razloga što je
nemoguće razmatrati poetičke elemente araps-
ke književnosti a ne rekonstruirati principe
„istočnog mišljenja“. Takvom rekonstrukcijom
(jedino) bivaju nam jasne distinkcije između
zapadne i istočne poetike. Stoga se čini potpuno
razložnim što Duraković započinje svoj ruko-
pis sa Poetikom arabeske. (Zapadnom mišljenju
takav početak može izgledati začuđujući!) Ara-
beska se ne razvija linearno, nema početak, sre-
dinu i kraj (a to su sve temeljni principi zapadne
poetike), „osnovni princip koji vlada poetikom
arabeske je u njenoj potrebi ovladavanja prosto-
rom, prekrivanja prostora. Pri tome je to prekri-
vanje prostora izuzetak u zapadnoj književnosti,
uvijek je začudno i stilogeno, pa se nekad perci-
pira i kao artificijelno, za razliku od poetike ara-
beske, koju uz to odlikuje kružno ovladavanje
82 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
prostorom kao njena dominanta.“ Iz takvih po-
stavki se može adekvatno razmotriti na primjer
neimanje određenih literarnih vrsta u arapskoj
književnosti (klasični ep, drama), a ne govoriti
o „siromaštvu književnosti“.
Ako je arabeska ishodište onda je „Kur’an“
centralno mjesto orijentalne poetike. Mada je u
arapskom jeziku zatekao literarnu tradiciju koja
je svoje poetičke postulate dovela do najvišeg
stupnja samoodređenja, kur’anski Tekst je – svo-
jom univerzalnošću – cjelokupnu tu tradiciju i
buduću povijesnost okrenuo ka sebi, kao cen-
tru, i novom ishodištu. U Orijentologiji po prvi
put sistematizirano i analitično – izvan svakog
primarno sakralnog diskursa, dakle znanst-
veno – vidimo sveobuhvatnost, i, ako hoćete,
nadmoć kur’anskog Teksta. Duraković takvu
poziciju Teksta iznosi nam u središnjem dijelu
svoje knjige, kroz poglavlja: Suočenje Kur’ana
s pjesništvom na razini ideologije i Suočenje
Kur’ana s pjesništvom na razini forme. U ideolo-
gijskom kontekstu Duraković razmatra sljedeće
aspekte: Pjesnik opsjednuti i Poslanik istiniti,
Božiji Poslanik nije poput pjesnika već pronositelj
Istine u svjetlosti razuma, Pjesnik nije kao Božiji
Poslanik; pjesnik raspiruje emocije na ognjištu
magije, Mudrost Kur’ana i dovitljivost Tradicije.
A u formalno-poetičke odnose u sljedećim vi-
dovima: Stilska nadnaravnost Teksta i tradicija,
Nužnost poetskog jezika i forme, Raznovrsnost
formi, Aspekti djelovanja idžaza.
Dvije temeljne stilske figure (u araps-
kom poimanju poetskog – ne samo stilske!)
koje odslikavaju distinkciju teksta stare arapske
poezije i kur’anskog Teksta su figura poređenja i
metafora. Prva pripada staroj arapskoj poeziji i
tipizira svijet na distanci, druga „Kur’anu“ i sli-
ka je svijeta iznutra. Figura poređenja svedena
je na očevidnost i preglednost svijeta, stoga je
pogodna za deskripciju i tipiziranost. „Kur’an“
je metaforom učinio svojevrstan prevrat u po-
imanju poetskog i svjetovnog, pogotovo sakral-
nog. Metafora se ne zadovoljava deskripcijom,
ona, kako kaže Duraković, „spušta se u svijet“.
Zadnje poglavlje Orijentologije ime-
novano je kao: Stasanje postkur’anske poetike i

književne tradicije. U vremenu nakon Objave
kur’anski Tekst je poslužio kao generator tradi-
cijskih promjena. A filologija kao poetički regu-
lator. (Filologija će takvu ulogu imati i u zapadnoj
književnosti!) Pisci se vraćaju obrascima antičke
arapske poezije, iz nje crpe i teme i motive, ali,
kako naglašava autor, „poetska tema nije nužno
uzvišena“. Time se postavlja mnoštvo pitanja u
arapskoj književnosti: od problema njene peri-
odizacije do pitanja autentičnosti i „književnih
krađa“. („Književne krađe“ i citatnost u ovoj
književnosti tako podsjećaju na neke postulate
– ne samo evropske, nego globalne – postmo-
derne!) Napose, cijela postkur’anska arapska
tradicija bila je izolirana, bolje rečeno samoizo-
lirana, jer, iako je imala kontakta sa djelima Za-
pada (primjerice sa Aristotelovom Poetikom),
ta djela nisu utjecala na nju, tj. ona (arapska
tradicija) nije se na njih referirala, jer (ako već
tražimo razloge) njene fundamentalne poetičke
i duhovne odrednice su bile posve različite od
zapadnih.
Ukupno gledano, Orijentologija akade-
mika Esada Durakovića, po mome sudu, jedno
je od najvrjednijih djela koje je dala naša teorijs-
ka misao. Ako bi se ovo djelo prevelo na svjetske
jezike (mislim prije svega na arapski i engleski)
usuđujem se prognozirati da bi izazvalo veli-
ku pažnju znanstvenog svijeta, i to ne samo iz
domena teorije književnosti, ili onoga što smo
nekada zvali orijentalistikom (a sada nemamo
adekvatan pojam, osim ako ne prihvatimo – ori-
jentologiju!), nego i ukupne društvene misli.
Dr. Zilhad KLJUČANIN
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
PREGLED †
VODIČ
KROZ
«ISTANBUL»
Orhan Pamuk: Dževdet-beg i sinovi, Libris,
Sarajevo, 2007.
Knjige Orhana Pamuka, nema sumnje,
u posljednje vrijeme su najčitanije (i) u Bosni
i Hercegovini. Zato je višestruko važno
pojavljivanje njegovog romana Dževdet-beg i
sinovi na bosanskom jeziku. To je već i zato
što je – nakon što je to s ostalim njegovim
knjigama činjeno u državama desno i lijevo od
naše – napokon neka knjiga ovoga svjetskog
hit-pisca s turskog jezika prevedena i objavljena
na bosanskom jeziku (prevodilac Enver
Ibrahimkadić). Zatim, iako je, objektivno,
ovo najslabija Pamukova knjiga, bitna je i ne
samo zato da bi pasionirani čitaoci imali uvod
u njegov cjelokupni opus, nego i zato što se
njome izvanredno iscrtava Pamukov spisateljski
kontinitet.
U odnosu na njegov prvi svjetski
pročuven roman Zovem se Crvena, u Dževdet-
begu i sinovima, prvom njegovoj knjizi,
nailazimo na znatno drukčijeg Pamuka. Svoj
prvi roman struktirirao je drukčije, s mnogo
manje egzibicionizma u formi, čak po formuli
standardnog romana hronike, odnosno romana
porodične hronike. To je saga u malome, jer
se bavi ipak kraćim periodom trajanja jedne
porodice, ali se tom porodicom bavi dovoljno
detaljno, a takvi romani su veoma čitani (uz
napomenu da te romaneskne forme nema ili
gotovo i nema u bh. i bošnjačkoj književnosti).
Gledano na vremensku situiranost,
otprilike tamo gdje se završio roman Zovem se
Crvena, započinje roman Dževdet beg i sinovi. To
je već vrijeme svrgavanja sultana Abdulhamida
i dolaženja na vlast Kemala Ataturka, početak
dramatičnog odricanja u Turskoj od sultanskog
i umnogiome i od islamskog nasljeđa i
83
† PREGLED
zaživljavanje novoga, sasvim drukčijega režima,
umnogome zasnovanoga na prekonoćnoj
usiljenoj vesternizaciji, na tzv. evropeizaciji.
Dalje, upravo roman Dževdet-beg i
sinovi predstavlja svojevrsni uvod u Istanbul
– grad, sjećanja, knjigu za koju je Orhan Pamuk
nagrađen Nobelovom nagradom za književnost
za 2006. godinu. I ne samo kao uvod, ovaj
roman je višestruki vodič kroz Istanbul. Većina
scena i situacija iz Istanbula naći će se u romanu
Dževdet-beg i sinovi, što čitalac može doživjeti
i kao svojevrsna objašnjenja, ali i spisateljsko
razotkrivanje, pa se u Istanbulu pokazuje i to da je
mnogo toga u Dževdet-begu i sinovima korišteno
iz autorovoga privatnog života, odnosno da
je mnogo toga posudio iz svog prvog romana,
samo što je to sada razotkriveno i nije spisateljski
zamaskirano. To, naravno, uopće ne mora biti
važno, čak ne mora biti ni tačno (a jest), ali je, u
svakom slučaju, zanimljivo kao preplitanje istih
motiva, istih situacija i događaja upotrijebljenih
u dva romana, ali pod različitim imenima i u
drukčijim okolnostima.
Nameće se više slojeva u poređenjima
i nepoređenjima, a jedan od njih je i to što se
u Istanbulu žali zbog evropeiziranja, dok je
evropeizacija u Dževdet-begu i sinovima pitanje
prestiža i opstanka u vremenu. To, naravno, ni
u jednom ni u drugom primjeru ne mora biti i
piščev stav, ali jest varjacija iste teme sa sasvim
suprotnog stanovišta.
Veći dio romana Dževdet-beg i sinovi čita
se punih usta i omogućava da čitalac dolazi na
svoje, sasvim se zadubljujući u čitanje.
Roman je veoma obiman. Na kraju
je navedeno da je pisan između 1974. i 1978.
godine. To može biti istaknuto i tek tako, ali bi
se reklo da je to Pamuk učinio namjerno, kao
alibi za dugo pisanje, a samom pisanju moralo
je prethoditi dugo istraživanje – i da bi se
postigla autentičnost (jer pisac ipak nije živio
u tome vremenu, koje nije ni daleko), ali i da
bi se izbjegla nepoželjna nesmotrenost, jer je
to ipak i dovoljno daleko vrijeme, a pogotovo
isuviše bremenito događanjima u Turskoj, time
84 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
i izrazito delikatno po pisca, koji je živio u
toj zemlji i koji je u romanu vješto izbjegavao
otvorenije konfrontiranje sa kemalističkim
režimom (koji gotovo čitavo stoljeće opstaje u
Turskoj).
Već u svom prvom romanu Pamuk
se nije libio da se stavi na stranu režima koji
se razračunava s islamom, čineći to i sam
– kao što će se ponavljati i u ostalim njegovim
knjigama – samo naoko prikriveno (kao
sporadično i kao između redova), a zapravo
veoma grubo, ne ustručavajući se i sasvim
neumjesnih diskvalifikacija islama. Ta otrovnost
ne mora se pripisati samo njegovoj nacionalnoj
pripadnosti, nego može i njegovoj vještini da
udovolji trendovskim zahtjevima Zapada, a mnogi
će reći da je to i takvo njegovo razračunavanje
sa islamom bio sasvim dovoljno prevlađujući
moment u (za)dobijanju Nobelove nagrade za
književnost.
Sljedeća bitna karakteristika
Pamukovoga prvoga romana je drastična razlika
između prvog i drugog dijela, na jednoj strani,
i trećeg, koji se doimlje vrlo smušeno. Naime, u
završnom dijelu je preuočljiva autorova namjera
da najzad okonča roman i njegov strah da bi,
da je nastavio s raspredanjem pripovijedanja
na način kao u prva dva poglavlja, roman bio
dosadan. Zato se i spominje da je Pamuk kasnije
nerado odabravao nova izdanja svoga prvoga
romana.
Nobelova nagrad učinila je Orhana
Pamuka stanovnikom New Yorka. U tome
mnogi nalaze razloge za napeto iščekivanje
kakva će biti sljedeća njegova knjiga. Hoće li se
upustititi u sasvim otvoreni književni obračun
sa islamom ili će se sada baš staviti na stranu
islama? Hoće li se napokon usuditi da, kao
politički pisac, bar začačka temu kemalizma u
Turskoj ili će se još otvorenije staviti na njegovu
stranu? Naravno, ostaje i treća mogućnost – da
se više neće ni baviti pisanjem knjiga, jer mu se
i to sada može.
Isnam TALJIĆ

PODSJEĆANJE NA
RUMIJA
I SJEĆANJE NA
SARAJEVO KOJEG
I IMA I NEMA
Nedžmudin Nesuh (Nedžad Latić): Zlatni bejt,
Bosančica prinit, Sarajevo, 2007.
Velika godišnjica velikog pjesnika
Muhammeda Dželaludina Rumija Mevlane,
800-godišnjica njegovoga rođenja, obilježena
je i u Bosni i Hercegovini, u Sarajevu, gdje se
gaji i gdje se treba gajiti, uzgajati, produžavati
dužni pijetet prema jednom od najvećih mistika
i najvećih pjesnika, i gdje ta tradicija postoji,
pa se s pravom ističe da je ovo 50-godišnjica
kontinuiranog obilježavanja Šri Arusa.
Mnogi, posebno oni koji poštuju
Rumija, ističu da je to najveći pjesnik na
svijetu i njegovu Mesneviju (ili ako hoćete
Mesnevije, spram obimnosti, raspoređenosti
u tomove i objavljivanja u tomovima), prema
značaju i umješnosti, smatraju vrhunskim
pjesničkim djelom, a i umjereniji priznaju da
je Mesnevija među najvećim djelima ljudskog
uma, što je valorizirano i na planetarnom
nivou obilježavanjem Rumijevog jubileja kao
svecivilizacijskog pod okriljem Unicefa.
U Turskoj je, povodom ovoga jubileja
objavljena, esecijalna knjiga o Rumiju, Mesneviji
i mevelijama, na 15 jezika u koricama iste knjige,
među kojima je zastupljen i bosanski jezik,
što je izuzetno veliko priznanje Bošnjacima i
Bosni i Hercegovini. Ne bi valjalo da taj jubilej
nije obilježen i na nedavnom Sajmu knjige u
Sarajevu. Tome je, objavljivanjem svoje knjige
Zlatni bejt, doprinio i Nedžada Latića, a njegova
knjiga predstavljena je na toj manifestaciji knjige
u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.
Zlatni bejt je i knjiga o tumačenju
Mesnevije u Bosni. Riječ je, zapravo, o najmanje
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
PREGLED †
široj javnosti poznatom tumačenju Mesnevije
omiljenog sufijskog alima iz Sarajeva hadži
hafiza Halida Hadžimulića, čijim je dersovima
o zlatnim stihovima, zlatnim Rumijevim
bejtovima, tiho i derviški iz prikrajka, ali svim
srcem i najiskrenije prisustvovao autor knjige
Zlatni bejt.
To je – kako je, veličinom pisma,
naznačeno i na naslovnoj strani – drugi aspekt
ove knjige. To je i njezina okosnica, pa je ova
knjige, time, izuzetno svjedočanstvo. Izuzetno
jer je dragocjeno, jer je ponuđeno jedinstveno
svjedočenje o onome šta se zbiva iza perde tihoga
hafizovog doma i života njegovih smjernih
murida, o tome da je sačuvana uzvišenost
dostojanstva sufizma u Bosni. Tradicija sufizma
u ovoj zemlji duga je bar 600 godina. Tako je
Bosna, nekad davno, imala velike sufijske
šejhove, koji su mnogo znali i imali velike
škole i poznavali znanosti o tome, a koja je (ta
tradicija) grubo kidana, prekidana i zabranama,
da bi se održavala i obnavljala tako kako se
održavala. Iz ove knjige zaključujemo da nije i
sve sa sufizmom u Bosni u posljednjih stotinu
godina svedeno na to kako je bilo namišljeno,
nego da je očuvano i stvarno znanje. Sufizam nije
spekuliranje i atrakcija. Sufizam, kao predanost
Gospodaru svih svjetova, zasniva se, opstaje i
traje temeljenjem na ogromnom poznavanju
znanja i tihom, upornom istrajavanju na tome.
O toj tišini tiho zbori ova knjiga. Uporno je i
na sastavaljanju ove knjige istrajavao Nedžad
Latić. Stiče se dojam kao da se na knjigu
odlučio na način sufije spiritualiste, s težnjom
ka vanjskom egzibicionizmu. Za to mu nije
nedostajalo znanja, pa ni formalnog, a ni želje
da se to pretvori u srčani doživljaj. Tipično
njemu, kočoperni autorov pristup ispoljava
se i na nekim stranicama ove knjige, posebno
spočetka, u prvoj petini. Ali, kako priučeno srce
postepeno pronalazi smiraj u učenosti, gubi
se i snažni ego i nalazi sebe i u ćošku hafizove
sobe, prelazeći u svoj puniji smisao u predanosti
derviškom smiraju približavanja Bogu.
To se ne odnosi na sami početak knjige,
jer su to prelijepe stranice. Ali, na nekim
stranicama koje slijede prisutan je Nedžad Latić
85
† PREGLED

u svom ranijem izdanju, sa sebi tipičnim stilom,

poznat nam kao jedna od najkontaverznijih ANTOLOGIJA
osoba među Bošnjacima, što nije samo njegov
namješteni imidž (a jest i to), nego je takvo
BOŠNJAČKE
njegovo manifestiranje i dio njegove biti, da bi
se to, kako je knjiga odmicala, topilo i pretopilo
USPAVANKE
– od srčanosti do smiraja u srcu i smiraja srca ‘’SAN U BEŠU, UROCI
u ime Gospodara. Dio te tipične kontravernosti
sadržan je i u tome što je knjiga objavljena pod POD BEŠU’’
pseudonimom Nedžmudin Nesuh. Međutim,
autor nije dopustio da makar malo potraje Nirha Efendić (priređivač), “San u bešu, uroci
mistika sa Nedžmudinom Nesuhom – otkrio pod bešu”, BZK Preporod Općinsko društvo
Vogošča i Sarajevo Centar, Sarajevo 2007
je pseudonim čim je knjiga objavljena. O ovoj
knjizi se može govoriti s više aspekata. Tako
Antologija Bošnjačke uspavanke San u
je ona i svojevrsno čuvanje uspomene na
bešu, uroci pod bešu priređivačice Nirhe Efendić
nekadašnje i sadašnje Sarajevo kroz svjedočenja
čini novi izbor ove lirske usmenoknjiževne
i misaone refleksije hafiza Halida Hadžimulića.
vrste na bh. književnom prostoru. Odabir koji
je načinila podrazumijevao je širi zahvat u
O knjizi se govori i s aspekta njezine
odnosu na dosadašnje predstavljanje ove vrste
strukture, pa se raspravlja kom žanru pripada
lirske pjesme kod Bošnjaka te pozitivistički
i tako dalje. U Bosni i Hercegovini i inače
presijek kroz historijat bilježenja uspavanke na
dugo stagnira književno razmišljanje i
bosanskohercegovačkom tlu.
osmišljavanje. Pisci su etabilirali sebe u tokove
svjetske književnosti koji su bili u trendu prije
Prva saznanja koji nas upućuju na
tri, četiri i više decenija, pa to oponašanje ili
najranije bilježenje ovih pjesama dolaze iz
slijeđenje još uvijek brane modernošću ili
Konjica, od Omer Ef. Hume iz druge polovine 19.
postmodernizmom... Vozovi i inače voze i po
vijeka. Hronološki pregled bilježenja uspavanki
dnevnom redu i mimo njega, tako da i žanrovsko
donesen je u predgovoru i seže sve do posljednjih
svrstavanje u svijetu više nije u trendu, a pogotovo
izbora i prvog antologijskog predstavljanja iz
nije apstraknost u nerazumijevanju i konfuziji
1997. Doprinos vrijedan pažnje posebno čini rad
teksta. Svjetska književnost se opet zasniva na
iz sedamdesetih godina tek minulog stoljeća u
onome što je čitaocu shvatljivo, a žanrovske
kojem je Cvjetko Rihtman u Saradnji sa Ljubom
granice i pravci nisu smetnja vozovima koji
Simićem i Miroslavom Fulanović Šošić obavio
se kreću. Najnovija potvrda za to je Nobelova
jedan projekat terenskog snimanja na prostoru
nagrada za književnost Orhanu Pamuku za
cijele, tada SR Bosne i Hercegovine, te notnog
nežanrovsku knjigu Istanbul, koja je par exelance
zapisivanja, što je, svakako, podrazumijevao
vrhunska književnost. Zlatni bejt Nedžada
njegov etnomuzikološki i folkloristički rad na
Latića dobra je izvanžanrovska književnost,
Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Spomenuti
knjiga koja je čitana i koja će imati svoje čitaoce
Rihtmanov poduhvat urodio je i najobimnijom
i s kojom je – uz profesije i zvanja koja autor ima
zbirkom uspavanki u Bosni i Hercegovini
i kojima se bavio ili nije bavio, koje je autor ove
(C. Rihtman, Dječije Pjesme. Zbornik napjeva
knjige napustio ili nije napustio, između ostalih,
narodnih pjesama Bosne i Hercegovine,
i hodža, novinar, publicist, političar, izdavač...
ANUBIH, Sarajevo, 1974.) te je stoga ova
– sebi definitivno priskrbio i zvanje književnika.
knjiga lijepo poslužila i književnici Jasmini
On je to zavrijedio i svojom prvom knjigom
Musabegović koja je u saradnji muzikologa
proze Večernja kravata, a odbranio i dokazao s
i etnomuzikologa Vinka Krajtmajera, Selme
ovom.
Ferović, Jasne Spaić i Dunje Rihtman-Šotrić
Isnam TALJIĆ
priredila, a Preporod 1997. objavio izbor od

86 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.


22 bošnjačke uspavanke (Bošnjačke uspavanke,
Preporod, Sarajevo 1997.) što je značilo i
prvi takav izbor općenito. Kao prilog ovoj
antologiji snimljena je i audio kaseta na kojoj
su uspavanke otpjevale Alma Aletić i Lejla Jusić,
tada studentice Muzičke akademije u Sarajevu.
Osim konciznog pozitivističkog presjeka kroz
historijat, iskorak priređivačice N. Efendić
čini i knjževnoteorijski pristup te tematsko-
motivski raspon uspavanki koji je predstavljen u
predgovoru spomenutoj antologiji. Sa nekoliko
lirskih odjeljaka u kojima je ponudila vlastitio
određenje ove pjesme, N. Efendić je upotpunila
znakovitu posvetu vidiljivu na samom početku
knjige - Djeci Srebrenice, žrtvama Genocida,
prisječajući se i vlastitog djetinjstva provedenog
u ovom gradu. Nakon uvoda donesene su 33
pjesme, među kojima su i one zabilježene na
prvom bosanskom alhamijado tekstu u XIX
stoljeću. Pjesme i predgovor prevedeni su na
engleski jezik, dakle obavljeno je dvojezično
predstavljanje teksta predgovora i pjesama, što
je sljedeći važan iskorak ovog izdanja. Izlazak
knjige prati i izdanje CD-a, na kojemu su
snimljene uspavanke iz Izbora San u bešu..., a
otpjevala ih je, prema notnom zapisu Cvjetka
Rihtmana i Jasmine Talam, studentica Muzičke
akademije u Sarajevu Dijana Pliska.
Senada HASANBAŠIĆ
FAKTOGRAFIJA
POLITIČKIH
PARADOKSA
Hamdija Fulurija, “Retrovizor” (karikature),
Sarajevo-Publishing, 2006.
Zbirka karikatura Retrovizor predstavlja
hronologiju tragičnih događanja vezanih za
Bosnu i Hercegovinu, u kojima karikature
funkcioniraju kao kompaktna faktografija
jednog prohujalog vremena. Ako umjetnost
nastaje iz neke protivurječnosti, i zato je Bosna
se, u tom kontekstu, pokazuje upravo kao
novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
PREGLED †
prostor paradoksa, i nepravde. Od tih silnih
favoriziranja paradoksa, često se gubila iz vida
njena tragična sudbina. Većina balkanskih
humorista-komedijaša (filmskih, književnih,
pozorišnih) došla je do slave i novca preko
leđa Bosne, rugajući se njenim paradoksima.
Fulurija to ne radi. Tako je svugdje: gdje je ljudi,
tu je i neravnina, i Bosna nije nikakva arena
paradoksa sui generis. Naprotiv, temeljni odnos
prema Bosni iskazan u Fulurijinim karikaturama
jeste solidarnost. Bosna nisu političari, nego
obični ljudi koje paradoksi zatrpavaju u bijedu
i siromaštvo. On vidi Bosnu u čovjeku koji se
raduje izborima samo da bi glasačke kutije
mogao iskoristiti kao ogrevno sredstvo; ili, kao
staricu koju njena djeca nemilosrdno pljačkaju;
ili, kao panj na troje pocijepan. Takva percepcija
nije izraz ironije, nego ljudske solidarnosti.
Politika je prljava pjena na rijeci čiji se
pravi život odvija negdje u dubinama, reći će
Kundera u Oproštajnom valceru. Kakva je onda
pozicija onog koji iz dubina gleda tu pjenu na
vrhu, šta odlikuje njegovu perspektivu? Ma
koliko jedna karikatura izgledala odlučna u
svojoj ironiji, prikazujući neku pojedinačnu
konstelaciju iz zbilje, ona još uvijek zadržava
nemoć: karikatura je odraz te nemoći da se
individulano utiče na političku stvarnost.
Tako Fulurijine karikature, osim specifičnim
humorom, zrače i blagom rezignacijom —
svjedočeći ludost ljudi. Jer, očito je naša stvarnost
tako uređena da talentovanim ljudima ostaje
jedino ironija, a nerijetko, i gađenje. Stvarnost
ne možemo promijeniti, kraljeve ne možemo
svrgnuti, ali im se, makar, možemo narugati.
Fulurija prikazuje političku stvarnost
u njenoj elementarnosti: proklamovanje
nonkonformizma, konkretna opredjeljenost
i destrukcija vrijednosti su likvidirani kao
nepotrebne akcidentalije, (iako se čitavo
vrijeme anomalija pokazuje kao esencija te
stvarnosti.) Uslovno rečeno, svaki karikaturist
koristi metod fenomenološke redukcije da bi
jedan društveni odnos pokazao u njegovoj biti.
A to je potrebno zato što se politički događaji
uvijek odvijaju u prostoru varki, — pravih
uzroka nema nigdje, (iako su oni notorni), oni
87
† PREGLED
se neprestano skrivaju, i u tom sistematskom
skrivanju dolazi do multipliciranja laži i
manipulacije, usljed čega se politika običnom
građaninu pokazuje kao nešto tajanstveno,
nedokučivo, mitsko. (Osnovni motiv uvijek je
borba za moć.) Karikatura razotkriva licemjerje
kao bit politike: Fulurijina identifikacija USA i
UN-a samo je jedan među mnogim primjerima
tog razotkrivanja. Posljednja karikatura u
ciklusu vjerno prikazuje prljavost politike: teror
rađa samo teror, odnosno, tamo gdje je teror
sijan godinama, može se požnjeti samo teror. I
tako dalje.
Ako bi tražili neku karakterističnu
filozofiju ili stil, kao Fulurijino individualno
kretanje u ovom sistemu karikatura, onda bi
najprije rekli da je to mirno i hladno tretiranje
političkih antinomija, bez želje da se govori
o rješenjima, — tek hladno konstatovanje
kontradikcija.
Ima nešto od obične, zdravorazumske
perspektive u tom Fulurijinom tretiranju
parcijalnih političkih događaja: na primjer, u
toj metafori retrovizora kao egzistencijalnog
pomagala. Ako želiš preživjeti, nabavi
retrovizor. Prve karikature u ovoj zbirci imenuju
krah komunizma, a način kojim to Fulurija
radi jeste grubo ironizranje jedne historijske
obmane. Kasnije (postdejtonske) karikature
zrače jednostavnošću, a njihova je namjena
svakodnevnom čitaocu novina očita. Ali
najuspjelije Fulurijine karikature jesu zapravo
one bez teksta, — vrlo implikativna preciznost,
krajnja lapidarnost, i spoj satire i blage apatije.
(Zanimljive su dvije karikature sa praćkama:
prva, koja prikazuje plemensko razmišljanje
na balkanu i druga, koja futuristički prikazuje
Hag kao barijeru između dvije zategnute —
balkanske — praćke.)
Hronološki karakter Ratrovizora
svjedoči ne samo stalnu smjenu problema na bo-
sanskoj političkoj sceni, već i mijenjanje samog
stila kod autora. To sve govori u korist teze da
je rat ne samo politički, nego i kulturni događaj
u smislu smjene različitih kulturnih sklopova.
Drugim riječima, posljedice rata nije izbjegla
88 novi †uallim br. 29 • 10. rebiu-l-evvel 1428. / 29. mart 2007.
ni karikatura. Poslijeratne karikature su dosta
pojednostavljene, pravljene prema zahtjevima
duha vremena. Reklo bi se, manje zahtjevne
karikature za manje zahtjevne čitaoce.
U ovoj zaglušujućoj političkoj kakafoniji,
u ovoj poplavi krnjavih, nepotpunih iskaza,
kako govoriti ne ponavljajući stereotipe? Kako
govoriti o politici na način koji nije vulgaran,
koji nije izlizan teretom neutemeljenih iskaza?
Prva Ničeova rečenica iz Volje za moć daje nam
šifru: O velikim stvarima čovjek treba ili da ćuti
ili da govori uzvišeno: uzvišeno to će reći cinički i
nevino... Fulurija u svojim karikaturama govori
upravo cinički i nevino.
Karikaturist ispisuje tautologije. A
stvarnost, takva kakva jeste, provučena kroz
tautološki znak jednakosti, postaje suštinska
parodija. Drugim riječima, karikaturist ne
predimenzionizara nego preslikava. Nema
nikakvog predimenzioniranja u Fulurijinim
prikazima konzervatizma i političke ustajalosti
(čizme koje su pustile korijen), opće paranoje
(naočale sa ratrovizorima), političke kakofonije
(mikrofon koji je začepio vlastite uši),
pocjepane domovine (panj koji je Bosna),
kupovine glasova, autodestruktivnog karaktera
globalizacije (planeta koja sebi potpaljuje fitilj).
Naša stvarnost, zaista, jeste takva. U tome i jeste
humor. (Humor se ne ogleda u deformaciji koju
potencira karikatura već u vjerodostojnosti
deformacije.)
Fulurija iz drugog plana motri ozbiljnu
atmosferu, donoseći zaključak da je ismijavanje
anomalične stvarnosti jedini pošten čin: samo
još u karikaturi čestitost stanuje. Ismijavanje
je najčistiji oblik moralnog stava koji se
iskristalizirao u početnom moralnom načelu -
negaciji. A humor i karikatura su najdjelotvornije
ekspoziture negacije. Biti u opoziciji prema
felerično struktuiranoj zbilji, stvar je čestitosti
i morala. Sve dok ima karikatura koje se opiru
ludosti svijeta ništeći je dinamitom ironije,
to je jasan znak da još uvijek ima ljudi koji, u
našem postratnom vremenu dezintegrisanih
vrijednosti, nešto vrijede.
Samedin KADIĆ