Professional Documents
Culture Documents
Utvrđivanje žarišnog značenja pojma je sredstvo koje potpada pod okvir opšte teorije
prava, a omogućuje umnoženu različitost opisa prava. Postupak je uveo i primenjivao
Aristotel, koji ga naziva pro hen ili aph henos homonim. Služio je kao argument protiv
pravnika pozitivista, koji su smatrali da se izrazi kojima se opisuje pravo moraju
protegnuti na sve pravne pojave.
Na primer, za Aristotela postoje čak tri vrste prijateljstva: prvo se zasnima na moralnom
dobru, drugo na potrebi za uživanjem, a treće na koristoljublju; no samo prvo može se
nazvati pravim prijateljstvom, jer podrazumeva primarnu osobenu vrstu prijateljstva.
Zato je to žarišno značenje pojma ,,prijateljstvo''.
Drugi je primer njegov pojam građanina. Najopštije, građanin se može definisati (u
perifernom značenju) kao pripadnik države; ali žarišno značenje, po Aristotelu jeste da
građanin učestvuje u pravosuđu i vlasti, ili, kako je kasnije promenio mišljenje, da je
građanin onaj ko može da učestvuje u savetovanju i sudskoj vlasti. Pod ove definicije ne
mogu se podvesti pripadnici tiranskih država, pošto u njima podanici niti učestvuju, niti
mogu da učestvuju u vršenju vlasti.
4. DEFINISATI PRAVO: A) DESKRIPTIVNO I B) PRESKRIPTIVNO
Rodni pojam prava bila bi samo pravila o ljudskom ponašanju. Međutim, pravo nije
jedina vrsta pravila koja regulišu ljudsko ponašanje. Ljudi se takođe saobražavaju s
tekućom modom, običajima, ustaljenim konvencijama i moralom. Iako se kršenje ovih
normi može okončati društvenom osudom, pravne norme su najimperativnije, jer jedino
je njihova obaveznost potkrepljena državnom prinudom.
Pravo je teško zamisliti bez elementarne pravde i minimuma moralnosti. Neki smatraju
da moral određuje osnovne vrednosti (ciljeve) društva, dok pravila pravila sa sankcijama
treba da obezbede uslove za ostvarenje moralnih ideala (sredstvo). Pravo se definiše kao
minimum morala koji dato društvo bez izuzetka prihvata – ali i moralno indiferentna
pravila česta su u svakom pravnom sistemu.
Suštinske razlike su sledeće:
1) Pravo nastoji da unapredi objektivno podešavanje između dveju i više
volja, a moral uspostavlja subjektivni etički poredak unutar samog pojedinca;
2) Pravo pretpostavlja društvo, a moral ne (stvar pojedinca);
3) Moral obavezuje pred sudom vlastite savesti (forum internum), a pravo
pred sudom drugih (forum externum);
4) Pravna pravila nameću ne samo obavezu, već i ovlašćenje, a moral
samo dužnosti;
5) Pravna pravila su stroža i obaveznija od morala.
Čista teorija prava je do krajnosti dovedena pozitivno pravna dokrtina koja pravnicima
praktičarima treba da obezbedi tačnije i pouzdanije razumevanje pozitivnog,važećeg
prava. Pruža osnovne postavke kojima se opisuje pozitivno pravo odredjene zajednice.
Usmerena je na strukturalnu analizu pozitivnog prava i bavi se samo onim što važeće
pravo sadrži. ČTP predstavlja reakciju na pravni realizam. Zamisao kadra koja nije u
stanju da urodi normama nikakve vrednosti za pozitivistu je fatalna mana realističkog
stanovnista. Pravni realizam je utonuo u realitet tako da nije u stanju da se uzdigne do
sfere “treba” koja predstavlja istinsko područje pravne norme,odnosno prava.
Kelzen je pravo oštru razliku izmedju prava koje je kao skup normi perskriptivno, I
pravne nauke koja je deskriptivna.
Pravne norme koje propisuju vlasti imaju perskriptivan, a pravna pravila koje formuliše
nauka imaju deskriptivan karakter.
Perskriptivni karakter prava se ogleda u sankciji kojem se ono treba potkrepljuje. Pravo je
prinudni poredak koje ponašanje iznuđuje.
Kelzenovo poima nje pravne norme je razdvojeno u 2 norme, 2 stava o “treba”:
1. Odredjeno lice treba da se ponaša na određeni način (sekundarna norma)
2. Drugo lice treba da izvrši sankciju u slučaju da je pravna norma
prekršena(primarna norna)
Pravo je primarna norma koja propisuje sankciju. Princip mera kojima se iznudjuje
željeno ponašanje je suštinsko merilo koje objašnjava i opisuje fenomen prava, i to je
zajdeničko obeležje prava i npr. u Africi i u SAD.
Kod Kelzena suveren čini pravni pozitivizam mogućimjer u pravni poredak uvodi načelo
jedinstva, dovoljno da se pravni sistem postulira na osnovnoj normi. Osnovna norma je
uslov potpunosti I samo dovoljnosti datog poretka, tj. njegove pozitivnosti. Zahvaljujuci
njoj se sve druge norme ukidaju ili nastaju, dobijaju ili gube svoju validnost. Za pravnika
pozitivistu osnov važenja norme je neka visa norma a na kraju tog lanca je prvi ustav čija
se obaveznost pretpostavlja I formulacija te pretpostavke je osnovna norma tog poretka.
Pravni sistem je hijerarhijski sistem u kom svaki element izvodi validnost iz osnovne
norme. Razlozi zbog kojih je Kelzen odlučio da uvede osn.normu u svoju ČPT su
metodološki.
Osnovna norma unutrašnjeg, pravnog sistema-da ustav I druge zapovesti suverene vlasti
treba slušati I primenjivati-za pravnika pozitivistu ima smisao ukoliko se te naredbe
zaista izvršavaju. A to nije pitanje nz ormativnosti već efikasnosti, tj. uskladjenost
stvarnog ponašanja sa važećim sistemom normi. Osnovna norma moze svoju validnost da
izvodi I iz neke druge hipoteze koja može biti prirodno-pravna kao npr.načelo pravde.
Svaki pravni poredak, da bi bio pozitivan, mora biti u skladu sa ljudskim ponašanjem
koje teži da se reguliše. Osn.norma može da uspostavi zakonodavnu vlast čije se norme
uglavnom poštuju. Karakteristika pravnog pozitivizma je u tome što se oslobadja potrebe
za religijskim objašnjenjem pravnog poretka. Konačno merilo validnosti se nalazi izvan
sfere pozitivnog prava ukljucujuci I osnovnu normu.
Pozitivno pravo je ono pravo koje u datoj državi postoji I u datom trenutku važi I manje-
više se efikasno primenjuje. Nije posredi pravo kakvo bi trebalo da bude, nego pravo
kakvo jeste(važeće I delotvorno). Potiče od latinske reči pono, ponere i znači postaviti-
postavljeno pravo. Jering:” sa zakonom dolazi u pokoj sila”. Još kod starih Grka su važili
pozitivni zakoni. Pozitivno pravo je partikularno. Posebnost pozitivnih zakona je utvrdio
Aristotel koji je razlikovao pošte I posebne zakone.
Posebni su oni zakoni koje su oni po kojima se u datoj državi vlada. Dele se na pisane I
nepisane. Pisani zakoni imaju karakter prinude a nepisani(opšti) nemaju. Obaveznost
pozitivnih zakona mora biti potkrepljena državnom prinudom (opštim prirodnim
zakonima takva prisila nije potrebna). Aristotel je pozitivnu zakonitost pojmio kao
supstancijalni element pravde.
Nerazdvojni element pozitivnosti prave jeste suverenost bez koje se iznudjivanje
pokornosti ne može zamisliti. Pozitivni zakoni su oni koji ne postoje od pamtiveka, već
su ih zakonima učinili oni koji su imali suverenu vlast nad drugima. Oni su pisani izrazi
volje zakonodavca (suveren). Pozitivno pravo je volja onog organa kome ustav date
države povereva najvišu vlast. Pozitivno pravo je pravilo građanskog ponašanja u državi
koje je potkrepljeno državnom prinudom. A prirodni zakon je pravilo moralnog
ponašanja. Pozitivno pravo je uvek važeće pravo koje u datom trenutku obavezuje i
iznuđuje se državnom prinudom. Pozitivno pravo je uvek posebno u aristotelovskim
smislu. Samo je posebnost samosvojno obeležje prava pošto se ostala obeležja mogu naći
u mnogim definicijama prava kao takvog.
Prirodno pravo je osobena definicija prava, čiji je predmet znatno širi od predmeta kojim
se bave pravni pozitivisti. Prirodnopravne mislioce ne zanima forma već sadržaj neke
norme koja je legitimni predmet morala, prirodno-pravnici imaju za predmet svako
pravilo koje usmerava delatnost ljudi. Sve prirodno pravne definicije su preskriptivne.
Pravda se smatra suštinom prava, samo je pravedan zakon zakon ,nepravednom zakonu
se može legitimno otkazati poslušnost.
Prirodno pravo ne naredjuje vec uči šta valja činiti I ukazuje ne moralni kvalitet
odredjene delatnosti. Odnos izmedju prava I morala je čvor cele teorije. Prema ovoj ideji
uloga prava nije da zabranjuje I zapoveda već da pouči I vaspitava. Konačno prirrodno
pravo ne sputava slobodu većje podstiče I omogićuje.
Prirodno pravo je osobena definicija prava, čiji je predmet znatno širi od predmeta kojim
se bave pravni pozitivisti.
1. Dok pozitivisti imaju na umu samo ono pravilo koje propisuje državna vlast I koje
je potkrepljeno državnom prinudom, prirodno-pravnici imaju za predmet svako
pravilo koje usmerava delatnost ljudi.
2. Druga razlika je to sto pozitiviste ne zanima sadržina pravnih normi već samo
njihovo važenje. A prirodno pravne mislioce ne zanima toliko forma vec sadržaj
koji je legitimni predmet morala.
3. Treca razlika se ogleda u samom definisanju prava . Sve prirodno pravne
definicije su preskriptivne ( Pravda se smatra suštinom prava, samo je pravedan
zakon zakon),dok su pozitivističke deskriptivne.
Prirodno pravo ne naredjuje vec uči šta valja činiti I ukazuje ne moralni kvalitet
odredjene delatnosti. Odnos izmedju prava I morala je čvor cele teorije. Prema ovoj ideji
uloga prava nije da zabranjuje I zapoveda već da pouči I vaspitava. Konačno prirrodno
pravo ne sputava slobodu većje podstiče I omogićuje.
Metapravni element treba da odredi i izrazi poreklo pozitivnog prava. U pravnoj nauci
koriste se i termini „supstancijalni izvor prava“ i „materijalni izvor prava.“ Zajedno
sa formalnim izvorom, on čini teorijski značajnu problemsku oblast označenu generičkim
nazivom „izvori prava.“ Treba napomenuti da reč „izvor“ ima metaforički karakter koji
treba da ukaže na nešto što je zametak prava, iz čega dalje pravo neprekidno proističe.
Kelzen se bavi formalnim izvorima prava i zapaža da materijalni izvor ima više kogućih
značenja. Za razliku od prava u formalnom smislu, materijalni izvor prava je izvan
pozitivnog prava postojeća okolnost iz koje pozitivno pravo kratkotrajnim dodirom
postaje i trajno ostaje prvobitna tačka vezivanja.
Materijalni izvori prava ne nose u sebi gotovu i celu sadržinu budućeg pozitivnog prava.
Oni samo podstiču, samostalno i prvobitno, pravo određene sadržine. Dejstvo
materijalnih izvora sastoji se poglavito u postavljanju pozitivnih zahteva, koji čine isto
tako opšta metapravna ograničenja prava, a gotovo nikad, ili sasvim retko u izlučivanju
uobličenih normi za određene situacije.
Da bi pravna norma bila delotvorna, zapovest koju sadrži mora biti obezbeđena
sredstvom podesnim da prinudi na poslušnost- sankcijom. Pravna norma je
takođe sankcionisano pravilo, tj.naredba pod pretnjom. Prinudna snaga pravne
norme potiče od pretnje nanošenjem zla, neprijatnosti ili štete. Sankcija i prinuda
na njeno izvršenje osporavaju se kao bitne oznake pravne norme iz 2 razloga:
Okolnosti i situacije koje dispozicija pretpostavlja u sebi sadrže pravne činjenice. Pravne
činjenice jesu okolnosti za koje pravo vezuje odg. pravne posledice. Razlikuju se
najčešće 2 vrste pravnih činjenica a to su događaji i pravne radnje.
Događaji vs. Ljudsko ponašanje: Događaji mogu biti prirodni, nezavisni od
ljudske volje, koji se ne mogu voljom sprečiti(zemljotres). Pravne činjenice su
samo oni događaju povodom kojih nastupaju pravni odnosi i promene u njima. I
pored prirodnih, nezavisni mogu biti i društveni događaji(rat). Događaji izazvani
voljnom i svesnom aktivnošću nazivaju se ljudske radnje. Prema prirodi mogu
biti materijalne i psihičke,a u odnosu prema pravu mogu biti saglasne s njim-
dozvoljene i protivpravne-nedozvoljene radnje.
Fikcije su zamišljena stanja ili okolnosti kao postojeće iako se izvesno zna da ne
postoje. Npr. Začeto dete se smatra kao već rođeno. Nerođeno dete, pod
pretpostavkom da se živo rodi, smatra se subjektom prava radi zaštite njegovih
budućih imovinskoh interesa.
S obzirom na način na koji je zapovest u dispoziciji formulisana- prema obliku ili izreci –
dispozicije mogu biti naređujuće, zabranjujuće, i u isto vreme s obzirom na adresate
kojima su neposredno upućene, ovlašćujuće.
Dispozicije se mogu podeliti prema tome da li sadrže opštu zapovest, koja se odnosi na
čitav niz slučajeva iste vrste, ili pojedinačnu koja se odnosi na jedan konkretan slučaj.
Uslov za primenu sankcije jeste ponašanje suprotno onom koje se dispozicijom zahteva.
Takvo ponašanje je štetno za društvenu zajednicu, pa se zato zahteva njegovo
izbegavanje. U logičko-značenjskoj strukturi pravne norme, delikt pokazuje odnos ili
način povezivanja primarne i sekundarne zapovesti, budući da kao stvarna radnja
predstavlja u isto vreme prekršaj obaveze koju zahteva dispozicija i uslov izvršenja
zapovesti koji sadrži sankcija. Otuda razlikovanje između mala in se- zlo po sebi i mala
prohibita- zlo koje ustanovljava pravni poredak. Samo ono ponašanje za koje pravni
poredak vezuje sankciju, koje je dispozicijom pravne norme zabranjeno, a ne svako
moralno neispravno ili društveno nepoželjno ponašanje jeste delikt sa stanovišta teorije
prava.
U zavisnosti od ponašanja koje se dispozicijom zahteva, delikt se može izvršiti radnjom
činjenja ili nečinjenja. Pored određenog načina ponašanja, delikt konstituiše i posledica
ili dejstvo tog ponašanja. Uz radnju i posledice, materijalni sastojak delikta mogu da
određuju i psihičke činjenice ( motivi, namera učinjenog prekršaja).
Delikti se najlakše razvrstavaju prema granama ili oblastima prava. Tako se mogu
razlikovati upravni, disciplinski, međunarodni, vojni, privredni, krivični i građanski
prekršaji.
Krivično pravni delikti su krivična dela. Krivično delo obuhvata radnju, posledicu te
radnje, kao i druge okolnosti koje bliže određuju radnju. Ovaj delikt se može izvršiti
činjenjem- komisioni delikt ili nečinjenjem- omisioni delikt.
Građansko pravni delikt podrazumeva delatnost kojom se drugome nanosi šteta. U teoriji
građanskog prava postoje mišljenja da samo protivpravne radnje kojima se šteta nanosi
predstavljaju delikte, a da one druge, dozvoljene ili saglasne sa pravom, iako imaju isto
dejstvo, predstavljaju kvazi delikte.
Prekršaji u užem smislu jesu posebne vrste delikata koji se označavaju kao
administrativni.
Prekršaj dispozicije, odnosno neizvršenje obaveze ili dužnosti koju dispozicija predviđa,
zahteva odgovornost. Otuda je pojam odgovornosti blisko vezan za pojam obaveze.
Pravna odgovornost se definiše kao podložnost prekršioca dispozicije sankciji.
Prekršilac prava u krivičnom pravu može biti izvršilac radnje svršenog ili nesvršenog
krivičnog dela, kao i saučesnik. Kada je u pitanju saučesništvo, stanje zakonodavstva
pokazuje da podstrekač i pomagač solidarno odgovaraju za štetu koju je počinio
izvršilac.U oblasti građanskog prava, ako zakon predviđa solidarnu odgovornost za
pričinjenu štetu, valja razlikovati radnju neposrednog prouzrokovanja štetne posledice, za
koju pravo vezuje sankciju, i akcesorne radnje, koje su sa pravom povezane na naročit
način.
Vinost se definiše kao skup psihičkih odnosa koje izvršilac treba da ima sa svojim delom,
ili kod ovog ili onog određenog krivičnog dela, da bi bio krivac, odnosno podležan
sankciji. Dva redovna oblika vinosti su umišljaj i nehat.
Umišljaj je vrsta i stepen vinosti koji zahteva svesno i voljno preduzimanje radnje i
ostvarivanje posledice, što znači da je jedno lice odgovorno ako je predvidelo i htelo
štetnu posledicu svoga ponašanja.
Nehat je oblik i stepen vinosti kojim se izražava svesno i voljno preduzimanje radnje i
nemar u pogledu posledice. To je lakši oblik vinosti jer izaziva nemar, nebrigu u pogledu
posledice. Za nehat se odgovara samo kada je to zakonom predviđeno, a za umišljaj uvek.
MENS REA I „ STROGA ODGOVORNOST“ U ANGLOAMERIČKOM PRAVU
Potpuna ili apsolutna odgovornost jeste koncept odgovornosti bez krivice koji se razvio u
angloameričkom pravu. On nalikuje pojmu objektivne odgovornosti u sistemima i teoriji
prava zemalja evropskog kontinenta, ali se po nekim osobinama, naročito u odnosu na
oblast primene, uslove i mogućnost oslobađanja od odgovornosti, od njega razlikuje.
Stroga odgovornost označava odgovornost bez krivice ili bar bez dokazivanja postojanja
krivice. Element mens rea ili krivice svesti, stvarna nemera( umišljaj) ili nemar( nehat) u
odnosu na radnju i posledicu kažnjivog dela, nije neophodan uslov ove vrste
odgovornosti.
Pravila o apsolutnoj odgovornosti široko se primenjuju i u slučajevima bavljenja izuzetno
opasnim aktivnostima, koje su zakonom definisane, posedovanja opasnih stvari, naročito
životinja, maloprodaje proizvoda sa nedostacima.
28. NA ČEMU SE ZASNIVA SUBJEKTIVNA, NA ČEMU OBJEKTIVNA
ODGOVORNOST
U građansko pravnoj oblasti saobrazno načelu pravde izgleda rešenje prema kojem
odgovornost za naknadu štete postoji bez obzira na vinost i uračunljivost. Ovaj teorijski
stav označava se kao princip objektivne ili uzročne odgovornosti. Objašnjava se svrhom
građansko pravne sankcije koja se sastoji u naknadi štete i uspostavljanju prvobitnog
stanja, a ne u odmazdi.
Ali u nauci građanskog prava zastupljeno je drugačije rešenje. Po ugledu na rimsko
pravo, pod nazivom subjektivna teorija, ovo drugo rešenje zahteva vinost u pogledu
prouzrokovane štete, najčešće u obliku hotenja radnje i nebrige u pogledu posledice.
U modernim pravnim sistemima paralelno postoje i objektivna i subjektivna odgovornost
i svaka ima svoje polje primene. Zato treba napraviti razliku između ugovorne i
vanugovorne odgovornosti. Zajedničko im je to što zahtevaju naknadu štete koja je
prouzrokovana drugom. Vanugovorna odgovornost obavezuje subjekta koji je pričinio
štetu na naknadu i one štete koju u momentu preduzimanja radnje nije predvideo i nije
mogao predvideti kao posledicu svoje radnje. Kod ugovorne odgovornosti, osim kada je u
pitanju postupak sa zlom namerom, postoji odgovornost samo za štetu nastalu povredom
ugovorne obaveze koja je predviđenja ili je mogla biti predviđenja u momentu
zaključenja ugovora.
Odgovornost za radnje drugih, kao što je slučaj odgovornosti roditelja za maloletnu decu,
jeste oblik individualne ( solidarne) odgovornosti. Roditelji odgovaraju za štetu koju je
pričinio drugi, ali zbog svoje sopstvene radnje: propuštanja neophodnog nadzora ( nad
detetom ). Krivica roditelja nejčešće se pretpostavlja. Neka zakonodavstva propisuju ovu
pretpostavku kao oborivu, a neka druga kao neoborivu. Oboriva pretpostavka kvalifikuje
odgovornost kao subjektivnu, jer se roditelji neće smatrati odgovornim ako dokažu da su
valjano, uz svu potrebnu pažnju, vršili nadzor. U slučaju neoborive pretpostavke,
nepostojanje krivice se ne može dokazivati.
Prema istom principu pretpostavljene krivice koja se može ili ne može osporavati,
ustanovljava se subjektivna ili objektivna individualna odgovornost lica koje vrši nadzor
nad licem potpuno lišenim poslovne sposobnosti za štetu koju je ovo lice svojom radnjom
pričinilo. Kao odgovornost za štetu koju je pričinio drugi, postoji subjektivna
odgovornost „ kolektiviteta“, pravnih lica kojima je poveren nadzor nad maloletnim
licima.
Kada ustanovljava odgovornost za radnje drugih I bez krivice, pravo traži više nego što bi
tražila individualna pravda, ali opet u ime pravde, samo sada socijalno utemeljene. Jer
odgovornost nije samo moralni, već I praktični pojam zasnovan na socijalnom
oportunitetu. Takav koncept odgovornosti naziva se apsolutnom ili objektivnom
odgovornošću I obuhvata kako individualne tako I kolektivne subjekte prava.
Kada su sankciji podložna lica koja nisu izvršila delikt, ali pripadajući istoj pravnoj
zajednici sa prekršiocem obaveze stoje u pravom uređenom odnosu, takva odgovornost
za delikt koji je učinio drugi uvek je apsolutna I naziva se kolektivnom objektivnom
odgovornošću. Sa stanovišta socijalne pravde, ispravno je da sankciju zbog učinjene štete
trpi onaj koji ima koristi od poslova čijim obavljanjem je šteta pričinjena.
Moguće je da pravni propisi predviđaju kao uslov kolektivne odgovornosti nameru u
pogledu posledice prekršioca obaveze. Ako namera nije utvrđena, nema delikta, kao ni
kolektivne odgovornosti. Posebnu vrstu apsolutne odgovornosti- kolektivne ili
individualne, predstavlja odgovornost za opasnu stvar ili delatnost. Za štetu nastalu od
opasne stvari ili delatnosti lice odgovara bez obzira na krivicu, osim ako se dokaže da
stvar ili delatnost nisu bili uzrok štete.
Sankcije prema licima mogu biti: krivičnopravne( prema stepenu opasnosti u odnosu na
društvenu zajednicu kazne mogu biti lakše I teže, kazna zatvora I novčana kazna). U
slučajevima neuračunljivosti, zavisnosti prekršioca dispozicije od alkohola ili narkotika,
kao sankcije mogu biti predviđene mere bezbednosti.
Pored sankcija prema licima, postoje I sankcije koje se odnose na pravne akte. Akti
podložni sankciji jesu neispravni, protivpravni, nezakoniti akti. Postoje dve vrste ovih
sankcija: rušljivost I ništavost.
Rušljivi pravni akti jesu pravni akti koji inače proizvode pravne posledice, ali koji se
zbog nekih nedostataka, u predviđenom roku I na predlog zainteresovanih subjekata,
mogu poništiti. Nedostaci koji uslovljavaju rušljivost pravnog akta odnose se na
manjkavost volje. Kada ovlašćeno lice pokrene postupak za poništavanje manjkavosti
akta, I dokaže njegovu neispravnost, akt se poništava. Pravne posledice koje je rušljiv akt
proizveo poništavaju se od početka, što znači da poništenje pravnog akta ima retroaktivno
dejstvo, odnosno smatra se da takav akt I nije bio donet.
Ništavost pravnog akta predviđena je kao posledica nezakonitosti u svim oblastima prava.
U utvrđivanju apsolutne ništavnosti akta uvažavaju se još I ustavna načela I aktuelna
moralna shvatanja sredine.
U teoriji građanskog prava postoji spor o tome da li sudska odluka ima deklarativan ili
konstitutivni karakter. Prema prvom shvatanju, protivpravni akt je ništavan po sebi.
Prema drugom mišljenju, sudska presuda je nužna, što znači da u pravnom smislu
ništavost postoji tek ako je utvrđena odlukom suda.
Između rušljivosti I ništavosti, postoje nemale razlike. Pošto se rušljivim aktom vređa
interes onih koji su akt sačinili, važenje ili poništavanje protivpravnog akta zavisi od
volje subjekata čiji je interes povređen. Njihovo ovlašćenje na pokretanje postupka
ograničeno je subjektivnim rokom od godinu dana I objektivnim rokom od tri godine.
Ništavim aktima povređuje se javni interes I zato postupak za utvrđivanje njegove
protivpravnosti može pokrenuti svako zainteresovano lice. Pokretanje postupka nije
vezano za rok.
Prema svrsi sankcije mogu biti retributivne I restitutivne.
S obzirom na težinu sankcija, u krivičnom pravu ovo načelo često dobija izgled
zapovesti: nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivična sankcija za delo koje,
pre nego što je učinjeno, nije zakonom bilo određeno kao krivično delo I za koje nije bila
zakonom predviđena kazna.
Ovo načelo prvi put je izrazila Deklaracija prava čoveka I građanina.
U našem pravnom sistemu ova odredba obuhvata sve vrste delikata: krivične, prekršaje u
užem smislu, privredne I disciplinske prestupe.
Kod pravnog akta razlikujemo njegovu sadržinu i formu. Forma pravnog akta se definiše
kao skup materijalnih sredstava i postupaka kojima se on stvara i izražava, ili, kao oblik
postojanja i postajanja pravne norme ili koje druge, pojmom akta obuhvaćene sadržine.
Formu pravnog akta određuju nadležnost za donošenje, postupak za donošenje akta i
materijalizacija. Nadležnost kao pravo i dužnost državnog organa da nešto čini ili ne
čini ustanovljava se pravom. Pored državnih organa na stvaranje pravnih akata mogu biti
ovlašćena i privatna lica na osnovu subjektivnog prava. Raspodela nadležnosti između
državnih organa i društvenih subjekata zavisiće od toga da li se osnovnom normom
ostvaruje javni ili privatni interes, tj. štiti dobro koje ima opštu ili individualnu vrednost.
Postupak obuhvata niz određenih radnji koje tvorac akta u njegovom stvaranju treba da
preduzme. Taj postupak može biti unapred predviđen i strogo utvrđen ili prepušten
slobodnom izboru stranaka. Jedino je važno da norma bude nesumljivo ustanovljena, a
sadržina neosporno odeređena. Materijalizacija se satoji u preduzimanju materijalnih
radnji ili upotrebi drugih sredstava kojim se akt izražava i čini trajnim. Njačešće se akt
izražava jezikom. Poštovanje svih elemenata pravne norme nije puki formalizam, već on
doprinosi ispravnosti svih akata ponaosob. Postupak treba da obezbedi razumno
sagledavanje svrhe koju pravo treba da ostvari. Čak je i svečani elemenat forme bitan jer
on ne služi samo estetskom cilj, već treba da pokaže ozbiljnost akta koji se donosi.
Ovaj pravni sistem razvio se u onim državama koje su tokom istorije bile povezane sa
engleskom pravnom tradicijom. Najdublje je obeležen uvažavanjem institucija i
uglavnom otuda proisteklim načinom pravniačakaoga rezonovanja. Ovo pravo nije
proisteklo iz rimske tradicije i ne poznaje proces kodifikacije. U anglosaksonskom
sistemu izvori prava imaju uporednu vrednost, a konkretna rešenja donose se na osnovu
poznavanja činjenica- a posteriori, u kontradiktornom postupku što ga odlikuje zaštita
ličnih prava uopšte, a naročito pravo odbrane okrivljenog. Već donete presude
predstavljaju važeće pozitivno pravo. Jednom doneta presuda (precedent) obavezna je u
svim budućim istovrsnim slučajevima. Zakon precedenta- držati se onoga što je već
presuđeno. Iako je ovaj pravni sistem poznat po uvažavanju istorije, tradicionalna rešenja
povlačila su se pred racionalnim uvek kada su to promenjene društvene okolnosti
zahtevale. Sudska praksa je tokom istorije kombinovala nove okolnosti i stare precedente
i na taj način davala ovom sistemu elestičnost i aktuelnost. Ono što odlikuje ovaj pravni
sistem je i neodređenost izvora prava. Obično se izvori prava nabrajaju i pojedinačno
objašnjavaju. Jednu od lista izvora prava sastavio je Grej. Prvo je napravio oštru razliku
između prava i izvora prava. Pravo se sastoji od pravila koje sudovi autoritarno
postavljaju, dok izvori prava obuhvataju izvesnu pravnu i nepravnu građu kojoj sudije
obično pribegavaju u oblikovanju pravila koja sačinjavaju pravo (akti zakonodavnih
organa, sudski precedenti, mišljenja stručnjaka, običaji, moralna načela). Iako bi se po
ovome moglo reći da se pravo sastoji od zakonskog i sudskog dela, Grej ističe da je
stvarno pravo samo ono koje stvaraju sudovi. Sve ostalo je izvor prava. Drugi autori za
izvore prava uzimaju pojave različite prirode (Peterson kao izvore prava pominje
autoritarne forme prava kao što su akti i izjave zvaničnih autoriteta. Bodemhajmer
izjednačava izvore prava sa zvaničnim autoritativnim tekstovima iz kojih formulisana
pravna pravila obično izvode svoju snagu.
Izdvojićemo kao najznačajnije izvore prava presudu zakon i običaje. Ovaj sistem se
klasifikuje kao običajno ili precedentno pravo (commin law). Common law iako se često
identifikuje sa celim sistemom predstavlja samo jedan njegov deo. Ovaj sistem sadrži još
i pisano pravo (statute law), sistem pravičnog prava ( equity law) i kanonsko pravo.
Cammon law
Blekston određuje coomon law kao zajedničke običaje kraljevstva. Ovo je nepisano ili
opšte pravo podeljeno u tri vrste:
1. opšti običaji-univerzalna pravila cele kraljevine
2. posebni običaji-odnose se na stanovnike pojedinih oblasti
3. običajno prilagođeni posebni zakoni
Ovakva teorija po kojoj se common law izjednačava sa običajnim pravom ne objašnjava
promene i prilagodljivost precedentnog prava. Za Punda common law nije bilo koji skup
čvrstih pravila ustanovljenih u bilo kom utvrđenom trenutku ili od strane bilo kog
određenog autoriteta....To je pre naučena tradicija o mestu presuđivanja u političkoj
zajednici samoupravnih naroda. Za njega je common law u osnovi način sudijskog i
pravničkog mišljenja , način razmatranja pravnih problema pre nego utvrđen skup
definisanih pravila. Common law u početku određuju običaji a potom diskreciona vlast
sudova i neprikosnoveni autoritet precedenata.
Zakonsko pravo
Pisano pravo na snazi obuhvata zakone koje donosi Parlament, akte parlamenta koji nisu
zakoni i pisane akte ustavnih i drugih organa. Zakonodavstvo, izraz koji ima šire
značenje nego reč statut, Peterson upotrebljava za označavanje svih pravnih normi koje
promišljeno i u tako mnogo izraza, stvaraju autoritet, ovlašćeni na takvo delanje. Prema
Rosovom mišljenju svako donošenje akta na osnovu nadležnosti poznato je kao
zakonodavstvo. Evropskom shvatanju zakona najviše odgovara reč statut, koja u
engleskoj terminologiji označava pisane pravne akte koje donosi zakonodavac. Ovo
pravo je jasno odeljeno i suprotstavljeno opštem običajnom pravu. Zakoni se
razvrstavaju: opšti i posebni, javni i privatni, oni koji objavljuju i objašnjavaju common
law. Zakonodavstvo tako može biti suvereno i subordinirano, tj. Autonomno i
delegirano. Najvažniji stari pisani akti su klaredonske asize, Magna Charta i Drugi
vestiministerski statuz.
Ućešće Parlamenta u donošenju zakona postaje obavezno u XIV veku, pa se može reći da
tek od tada postoji prava zakonodavstvena delatnost. Ipak pisani akti svojom sadržinom
nikada nisu ugrozili duh prava stvoren praksom sudova, jer je zakonodavac upućen na
javno mišljenje i ograničen pravnom snagom.
Pravičnost
Pravično pravo predstavlja skup pravila koja je pre reforme iz 1873. primenjivao sud
lorda kancelara. Delatnost posebnih sudova pojavila se u XV veku kada je trebalo
dopuniti, ublažiti i usavršiti common law. U nekim slučajevima bolje je ostaviti po strani
slovo zakona i uraditi ono što razum i pravda zahtevaju, pa je pravičnost tu da umekša i
ublaži strogost običajnog prava. Kako je kralj zaštitnik pravde nadležnost ovih sudova
obuhvatala je poništavanje očigledno nepravednih odluka koje primenjuje opšte pravo,
davanje pomilovanja i rešavanje slučajeva koji nisu bili predviđeni pravom zemlje,
odnosno za koje nije bio predviđen sudski nalog. Sredstvo koje je ovakvu delatnost
omogućavalo nazivalo se writ. Writ je kraljev nalog, garantovan pečatom, koji na
tužiočevu molbu, uz naplatu izdaje, najpre justicijar, a kasnije i kancelar. Molbe i žalbe
podnosila su kralju ona lica koja zbog strogo formalizovanog postupka nisu dobila zaštitu
svojih prava. Kako su ove presude donete prema common law kancelar odlučuje prema
pravilu ars aequi et boni, suprotno pravilu common law. U početku kancelar nije
odlučivao jednako ali se malo po malo ustalila praksa jednakog odlučivanja u istim
situacijama (peccedent in equity), što je dovelo do formiranja pravila pravičnosti. Suština
odnosa pravičnosti i opšteg prava izražava se načelom equity follows the law (pravičnost
prati pravo). Ovim treba da se ublaže nedostaci common law. Pravilo pravičnosti danas
predstavlja poseban i skoro isključivo tehnički sistem prava pa se po Alenu razlika
između ovoga prava i common law prava ne sme posmatrati kao razlika između ius
strictum i aequitas u pravu zemalja Evrope. U engleskoj tradiciji ova dva elementa prava
se dopunjuju. Pravičnost je iako dopunski neophodan izvor vitalnog sastojka prava.
42.ŠTA JE TO PRECEDENT?
Još je Aristotel uočio da „zakoni daju samo opšte odredbe.“ Ovu misao je u savremenom
obliku reprodukovao je Ruso u ideji o društvenom ugovoru. Za Rusoa, zakon je
odluka opšte volje. Opšta volja izražena u zakonu odnosi se na zajedničke potrebe i
interese i stoga je svaki nalog individualne volje isključen iz pojma zakona.
Opštu volju zakon izražava na apstraktan način obuhvatajući čitave vrste
slučajeva. Opštost kao svojstvo zakona podrazumeva da zakon posmatra pojedince kao
jednu celinu, a radnje uzima apstraktno, nikada se na čoveka ne gleda kao na pojedinca,
niti na radnju kao konkretnu.
Jedino zakon kao apstraktna, opšta norma garantuje individualnu slobodu,
jednakost i pravnu sigurnost. Međutim, opštost zakona i individualnu pravdu nije lako
dovesti u sklad. Može se desiti da primena opštevažećeg zakona na konkretan slučaj ide
na uštrb pravičnosti, usled posebnih okolnosti i karakteristika konkretnog slučaja i
konteksta primene zakona. No, rizici od ovakve nepravilnosti su putem opštih i
apstraktnih svojstava zakona svedeni na minimum.
46.ŠTA JE USTAV U FORMALNOM, A ŠTA U MATERIJALNOM SMISLU?
Samo ugovori kojima se stvaraju opšte pravne norme mogu, u posebnim uslovima,
postati izvori prava. Među njima, najznačajniji su međunarodni i kolektivni ugovori.
Međunarodni ugovori kao instrument konstituisanja i funkcionisanja
međunarodne zajednice, sa svim svojim svojstvima, predstavljaju predmet nauke
međunarodnog javnog prava. Kada su u pitanju međunarodni ugovori kao formalni izvori
prava, neophodno je odgovoriti na par bitnih pitanja, da bi se shvatila ova funkcija. Ta
pitanja su:
1. Pod kojim uslovima ovi ugovori postaju izvor prava?
2. Mesto u hijerarhiji izvora prava
3. Osnov njihove obaveznosti i način primene
4. Odgovornost i sankcije zbog neispunjenja ugovorom preduzetih obaveza
1.Međunarodni ugovor stupa sa snagu i pritom postaje izvor prava postupkom takozvane
ratifikacije, tj prenošenjem sadržine ugovora u zakon kao formalni pravni akt.
2. Mesto međunarodnih ugovora u hijerarhiji prava određuje samo pozitivno pravo,
odnosno ustav . Međunarodni ugovori imaju istu pravnu snagu kao i zakoni.
3. Međunarodni ugovori se primenjuju na isti način kao i zakoni, što znači da su ljudi na
koje se odredbe ugovora odnose dužni da svoje obaveze ispunjavaju neposrednu u skladu
sa ugovorom, nezavisno od aktuelne političke volje unutrašnjeg poretka sopstvene
države. Da bi u što većoj meri pojedinac bio oslobođen arbitrarnog posredovanja države u
posedovanju i uživanju osnovnih prava, međunarodni ugovori snabdevaju pojedinca
sredstvima neposrednog obraćanja međunarodnim institucijama i sudovima.
4. I u okviru međunarodnih ugovora sankcije ispunjavaju svoju svrhu već samom
pretnjom primene, odnosno pritiskom na države da svoje preuzete obaveze ispunjavaju u
skladu sa odredbama ugovora. Najznačajnije sankcije i pretnje sankcijama u okviru
međunarodnog prava su : Isključenje iz međunarodne organizacije, javna osuda
rezolucijom, garancija trećih država i uspostavljanje hipoteke nad finansijskim
sredstvima.
Pored međunarodnih ugovora kao formalnih izvora prava ugovornog porekla, u današnje
vreme su iz ove kategorije formalnih izvora prava bitni i kolektivni ugovori o radu, koji
se zaključuju između poslodavaca i zaposlenih.
U ovu grupu izvora prava spadaju brojni i raznorodni opšti pravni akti (propisi) koje na
osnovu ovlašćenja ustanovljenih višim pravnim aktima donose različiti državni organi. Sa
stanovišta opšte teorije države i prava treba istaći da državni, opšti akti niži od zakona
sadrže opšte pravne norme, kao i svi drugi izvori prava, da im je pravna snaga manja
nego što je snaga zakona i da odnosne pravne subjekte u budućim pojedinačnim
situacijama obavezuju na određeno konkretno ponašanje. Njima se uglavnom omogućava
primena zakona postupkom razrade i konkretizacije zakonskih normi za predviđene
situacije, ali još uvek na opšti i apstraktan način.
Najznačajniji podzakonski državni opšti akti jesu: uredbe, statuti, odluke, uputstva,
pravno obavezni zaključci, naredbe i poslovnici.
Prema subjektima nadležnim za donošenje državnih opštih pravnih akata nižih od zakona,
imamo dve grupe: a) Akti skupštine autonomnih i lokalnih predstavničkih tela (a tu
spadaju statuti i odluke) i b) Akti izvršnih organa vlasti- vlade i šefa države (tu spadaju
uredbe, pravilnici, naredbe, uputstva).
Napomena: uredbe su objašnjene u narednom pitanju, a statuti i odluke ne. Statuti su
najviši opšti pravni akti pokrajne, opštine ili grada. Određuju najvašnija pitanja odnosne
zajednice.
Odlukama se konkretizuju i primenjuju zakoni ili se dodatno uređuje organizacija i
delatnost predstavničkih tela.
Uredbe donosi vlada ili šef države u zavisnosti od tipa organizacije državne vlasti.
Najopštije svojsvo uredbi je da se njima utvrđuje način na koji će se zakon izvršavati-
konkretizacijom, razvijanjem i preciziranjem njegovih normi. Iz ovoga se može zaključiti
da je opštost uredbi oprativnog karaktera. Uredbe su samo dopuna zakona, one su mu
podređene i utoliko nesamostalne.
Sudska presuda je akt koji je u formalnom smislu obeležen nadležnošću sudskog organa,
poglavito državnog, a sasvim izuzetno, i samo u određenim oblastima prava, nedržavnog
subjekta, i unapred određenom, strogom i formalizovanom procedurom donošenja. S
obzirom na sadržinu, sudska presuda je nepotpun pojedinačni pravni akt kojim se, prema
propisu sadržanom u opštoj pravnoj noprmi o posledici prekršaja dispozicije, izriče
pojedinačna sankcija za konretan slučaj.
Sudijski zadatak jeste tumačenje prava u slučaju spora, a ne njegovog stvaranja. Otuda u
evropskokontinentalnom tipu prava sudska presuda, ali i druge odluke suda kao što su
rešenja i načelni stavovi, nemaju karakter izvora prava.
U anglosasksonskom tipu prava sudska presuda kojom se rešava jedan konkretan slučaj
obavezna je, kao i svaka druga presuda, za učesnike u tom pravnom odnosu, ali u isto
vreme obavezuje na jednako postupanje i u docnijim istovrsnim slučajevima, kako za
zainteresovane subjekte tako i za sudove. Pojedinačna presuda, dakle, prerasta u opšte
pravilo obavezujuće snage kao što je to i zakonska norma. Sudska presuda koja ima
karakter izvora prava naziva se precedent. Iraz dolazi od francuske reči. U običnom
govoru podrazumeva bilo šta što je rečeno ili učinjeno što ustanovljava pravilo za potonje
postupanje, poglavito u domenu ceremonija i konvencionalnog ponašanja. Ali sudski
precedenti jesu pređašnje presude koje sudovi poštuju i slede. Postavlja se pitanje da li su
sudske presude izvor prava. Grej smatra da je sudska presuda izvor prava ne zato što je
ona (kao takva) treba da bude postavljena, već zato što već jeste doneta. Međutim, on
smatra da u anglosaksonskom pravu, precedent nema neotklonjivu snagu, jer se primena
pojedinačnog precedenta može odbiti. Angloamerička teorija smtra da sudovi nisu
ustanovljeni da stvaraju pravo, ali da to ipak ponekad čine tako što dopunjuju i
unapređuju pravo pravo koje primenjuju. Na kraju se zaključuje, sledeći Blekstona, da se
ustanovljeni precedenti moraju poštovati, jer tek sudska odluka od onog što je pre bilo
neizvesno i sporedno čini ustaljeno pravilo obavezujućim za buduće slučajeve iste vrste.
Znači da sudska presuda jeste formalni izvor prava. (valjda )
U našem pravnom jeziku uporedo se koriste dva sinonima: lice (fizičko ili pravno) i
subjekt prava. Prvi izraz koristi se za označavanje vrsnog, a drugi za imenovanje rodnog
pojma.
Subjekt prava (lice) jeste svako biće koje važeće pravo smatra kadrim da bude nosilac
(titular) prava i obaveza. Svako biće, koje ima tu sposobnost, jeste lice, bilo da je čovek
ili nije, i obrnuto, biće koje takvu sposobnost nema nije lice, čak i ako je čovek. Jedino u
tom pogledu lica imaju pravni značaj i samo u tom smislu dobijaju pravno priznanje
vlastitog subjektiviteta. Kako je postojanje subjekta prava uslovljeno priznanjem, koje
važeće pravo pruža, nezavisno od prirode samog bića kome se pridaje pravni
subjektivitet, u toj pravnoj tvorevini uvek ima nečeg veštačkog. Tako se recomo i idolu ili
preduzeću koje čini samo jedan čovek može za potrebe prava priznati svojstvo pravnog
subjekta u pravnim odnosima.
Onda sledi tekst o tome kako je nastao izraz lice u latinskom – persona, i da je taj izraz
izražavao i racionalnu prirodu lica na pozorišnoj i na pravnoj sceni, pošto samo
racionalna persona može biti glumac u drami i stranka u sporu pred sudom. Definicija:
Lice je individualna bitnost racionalne prirode-mislim da ovo i nije toliko bitno da se
pamti, al ajd...
Postoje dve vrste pravnih subjekata:
a) Fizička ili prirodna lica-pod kojima se podrazumeva čovek kao pojedinačno,
individualnob biće.
b) Pravna lica-nazivaju se još i veštačka ili moralna lica, a predstavljaju društvenu
tvorevinu, sačinjenu od ljudi i imovine, kojoj je kao nerazlučivoj celini, priznato svojstvo
subjekta prava.
Kroz istoriju su ove dve vrste subjekta prava proširivale i sužavale. Primer su robovi.
Danas su uglavnom nestale razlike u statusu fizičkih lica, ali nisu nestale razlike u statusu
pravnih lica, jer država nikada ne priznaje pravni subjektivitet svim društvenim
ustanovama, nego samo onim čije ciljeve smatra poželjnim.
Poslovna sposobnost je sposobnost fizičkog lica da samo, svojom odlukom i voljom, vrši
pravne radnje i time preuzme prava, obaveze i odgovornosti.
U načelu, svi ljudi imaju jednaku poslovnu sposobnost, ali, zbog nekih svojstava njihove
ličnosti, ona može biti ograničena ili potpuno uskraćena. Danas su te okolnosti koje
dovode u pitanje poslovnu sposobnost samo dob života i stanje duševnog zdravlja, a
ponekad i javni poziv ili položaj.
Poslovna sposobnost se stiče (po pravilu) punoletstvom, ali se za neke jednostavnije
radnje može steći ranije. Tako je maloletno lice podložno pravnoj odgovornosti, naročito
krivičnoj.
Teška duševna bolest može biti razlog za delimično ili potpuno uskraćivanje, tj.
oduzimanje poslovne sposobnosti- tzv. svojevlasti.
Takođe, vršioci određenog poziva (vojničkog, sudskog, advokatskog, nastavničkog...) i
nosioci pojedinih javnih zvanja podložni su izvesnim ograničenjima, uključujući i
zabranu vršenja nekih pravnih radnji i poslova.
Pravno lice je društvena tvorevina, sačinjena od ljudi i imovine, kojoj je, kao nerazlučivoj
celini, priznato svojstvo subjekta prava. Pravno lice se sastoji od pojedinih fizičkih lica,
ali se ne svodi na njih, nego predstavlja posebno lice, potpuno odvojeno od fizičkih lica
koja ga čine. Pripadnici tog skupa (udruženja) mogu da se menjaju, a to veštačko lice ih
nadilazi i ostaje isto, oličavajući kao celinu sve svoje članove (bivše, sadašnje, buduće).
Osobenosti pravnog lica: njegovi sadašnji pripadnici se smatraju samo vidljivim,
stvarnim predstavnicima tog ne vidljivog pravnog subjekta; kolektivna volja njegovih
članova (izražavaju je njegovi organi) se smatra njegovom istinskom voljom.
Primeri pravnog lica: korporacija, kao tipično pravno lice; jednočlano pravno lice
(udruženje čiji je osnivač i zastupnik samo jedan čovek); akcionarsko društvo (koje treba
razlikovati od ortačkog).