TEOLOŠKI FAKULTET "MATIJA VLAČIĆ ILIRIK" S PRAVOM JAVNOSTI

ZAGREB

Osnovne značajke teologije ivanovskih spisa

Teologija Novog zavjeta

predavač: dr. sc Davorin Peterlin

Jasmin Koso
kolovoz 2008.

1
Osnovne značajke teologije ivanovskih spisa

Uz sinoptička evanđelja i Pavlove poslanice, treće veliko područje Novoga zavjeta predstavljaju
takozvani „ivanovski spisi“. Tu se ubraja pet, s obzirom na literarnu vrstu, prilično raznovrsnih spisa:
Evanđelje po Ivanu, 1.-3. Ivanove poslanice i Otkrivenje. Posebna tema ivanovskih spisa jest svakako
jezik, i to svih bez razlike, od evanđelja do Otkrivenja. Svima njima zajedničko je to da susrećemo jezik
koji malo čime podsjeća na ostale novozavjetne spise. To vrijedi za pojmove, slike i metafore koje se
koriste. Čitatelj koji je upravo pročitao jedno od sinoptičkih evanđelja i počeo čitati Evanđelje po Ivanu,
imat će dojam da je u nekom posve drugačijem svijetu i teško će prihvatiti da je to djelo iste literarne
vrste kao i sinoptička evanđelja. Zbog svega toga studij ivanovskih spisa jest posebno zanimljiv i napet.1

Usporedba Ivanovog evanđelja i sinoptičkih evanđelja

Različito od sinoptika. U čijem središtu se nalazi naviještanje Božjeg kraljevstva (odnosno

Kraljevstva nebeskoga), kod Ivana je u središtu samoobjava vječnoga Sina Božjega. Ivanovo se evanđelje
koncentrira na tajnu Isusove osobe, njegove preegzistencije, odnosa prema Ocu, dolaska na svijet, zadatka
u svijetu i njegovog povratka Ocu. I u sinoptičkim evanđeljima javljaju se svjedočanstva o Isusovoj
jedinstvenoj svijesti. No kod sinoptika Isusovo „ja“ nije ni približno toliko u središtu Isusova govora kao
kod Ivana: „Ja sam svjetlo svijeta“ (8, 12); „Ja sam kruh života“ (6, 25); „Ja sam uskrsnuće i život“ (11,
25); „Ja i Otac smo jedno“ ( 10, 30); „Prije nego je Abraham bio, ja jesam“ (8, 58). Isus se kao Mesija
kod sinoptika tek postupno otkriva ( Mk 1, 24; 3, 11; 8, 27-29; 11, 1-11) i dolazi do kulminacije tek kod
opisa muke (Mk 14, 62; 15, 39). No suprotno od sinoptika, kod Ivana je Isusovo mesijanstvo od početka
očito za one koji vjeruju (Iv 1, 41-49; 4, 26). Ivanovski Isus nosi aureolu božanske onostranosti, a to Ivan
postiže naglašavajući Isusovu božansku narav više nego što je to u slučaju sinoptika. Ivanov Isus poznaje
misli drugih prije nego što ih oni izreknu ( 2, 24-25), ima jedinstven odnos prema Ocu (11, 42) i
neprijatelji ne mogu uhvatiti Isusa jednostavno zato što „još nije došao njegov čas“ ( 7, 30). Takvo
razumijevanje Isusa sažeto je u kristološkom izrazu „jedinorođeni (monogenes) Sin“, koji Ivan
upotrebljava četiri puta ( 1, 14.18; 3, 16.18).2
Opisi čuda kod Ivana u drugačijoj su funkciji i doprinose jedinstvenosti prikaza Isusa. Čuda se nazivaju
„znacima“, odnosno „znamenjima“ (semeia, Iv 2, 11; 4, 54; 20, 30), i to, za razliku od sinoptika, u
pozitivnom kontekstu. Sinoptička evanđelja naziv za čuda koriste samo u kontekstu neopravdanog

1
Ivan Dugandžić Kako su nastala evanđelja? (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999.), 147, 148.
2
Anto Popović Biblijske teme (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004.), 168, 169.

2
zahtijevanja da Isus pokaže svoje božanske moći (Lk 11, 29). No Ivan čuda ili znamenja shvaća na
potpuno drugačiji način, kao pokazatelje identiteta Isusove osobe. Dok su kod sinoptika čudesna djela dio
naviještanja i nagovještaj Božjeg kraljevstva, kod Ivana čuda su objava Isusove božanske slave ( 2, 11; 9,
3; 11, 4), a ne toliko Isusov milosrdni odgovor. Kod Ivana nalazimo mnogo manji broj čuda nego u
sinoptika, no kod Ivana je mnogo naglašenija priroda tih čudesa. Takvo naglašavanje kvalitete čudesa
doprinosi dojmu o Isusovoj izuzetnosti i jedinstvenosti (2, 1-11; 4, 43-53; 5, 5; 6, 16-21; 11, 39).3
Kod sinoptika je zabilježen velik broj moralnih uputa. Ivanovo evanđelje također govori o vršenju
zapovijedi, no ono nikada ne ističe određene obaveze (molitva, post, itd.), već sažima Isusovu etiku u
zapovijed ljubavi prema Bogu( !4, 15; 14, 21 itd.) i bratske ljubavi( 13, 34-35; 15, 12-14). U Ivanovom
evanđelju Isus s rabinima i pismoznancima ne raspravlja o ispravnom tumačenju Zakona, već o vjeri i
nevjeri. Kod Ivana ne postoji nikakav drugi oblik i razlog sukoba osim nevjere, nema borbe protiv
demona, neprijateljskih sila prirode ili nerazumijevanja učenika. Od svojih slušatelja Isus, na prvom
mjestu, traži vjeru. Tko vjeruje u Njega kao Sina Božjega, Božjeg objavitelja i Spasitelja, taj već sada ima
život vječni. Onaj tko ne vjeruje već sada je sebe osudio na vječnu propast. U ivanovskoj eshatologiji
naglasak nije na apokaliptički govor, a sud nije na kraju vremena, već se taj sud odigrava u sadašnjosti, na
osnovu ljudske vjere ili nevjere. No ipak, valja reći da Ivan poznaje i predodžbu posljednjeg suda (5, 28-
29)4

Povijest i teologija Ivanovog evanđelja

Stoji da je četvrto evanđelje napisano s vrlo ozbiljnim teološkim namjerama i ciljem. Ivan nam na
vrlo jasan i određen način saopćava da mu je pri pisanju namjera bila pokazati da Isus jest Krist, Sin
Božji, te u tom smislu potaknuti ljude da vjeruju u Krista i tako uđu u Život. No nije upitno je li Ivan
svojim djelom htio prenijeti neki teološki sadržaj, već je li on svoj stav prema povijesti potpuno podredio
tome cilju ili mu je bila važna i činjenična točnost. Pri tome valja napomenuti da tumačenje činjenica ne
mora značiti i njihovo iskrivljavanje, upravo pomanjkanje činjenica može dovesti do njihova
iskrivljavanja. Naravno, istinitost svake interpretacije može se dovesti u pitanje, no to je cijena za
potpuniju informaciju kakvu nam pruža svaka interpretativna tvrdnja. To sve vrijedi i za Ivanovo
evanđelje. Naime, nema sumnje da je i ono interpretativno djelo. Ivan je materijal pažljivo odabrao, te je
pritom izostavljeno mnogo toga što ostala evanđelja donose, a uključeno mnogo drugoga što ostala ne
sadrže. Ako se ne slažemo s Ivanovim stavom o Isusu, mnogo toga može se dovesti u pitanje (kao što

3
Ibid. 169.
4
Ibid. 169, 170.

3
mnogi i čine). No ako je Ivan u pravu, i ako je Riječ zaista postala tijelom i boravila među nama, onda je
Ivanovo evanđelje od goleme važnosti za one koji žele doći do potpunijeg saznanja o tim činjenicama.5
Mnogi autori žele nas uvjeriti da nema govora o tome da se na povijesnu stranu Ivanovog evanđelja može
ozbiljno računati. Oni zaključuju da je teologija jedino što Ivana zanima, a povijesti ne poklanjaju
nikakvu pažnju. Međutim mnogi argumenti kose se s takvim shvaćanjem, a spomenut ćemo ih nekoliko.
Ivanovo evanđelje donosi nam dosta povijesnih podataka. Ivan u svoj tekst često ubacuje na primjer,
podatke vezane za topografiju ili podatke o vremenskom određenju nekog događaja. Zatim, Ivan u
čitavom nizu područja, u kojim se to može provjeriti, pokazuje preciznost i točnost. Nakon otkrića svitaka
s Mrtvog mora dobar dio znanstvenika došao je do uvjerenja da su podaci u evanđelju točni.6
Ako se ustanovilo da je Ivan napisao isključivo teološki tekst u obliku niza anegdota, to djelo bi odmah
izgubilo i na svojoj teološkoj težini. Pitanje koje bi se tada moglo postaviti jest: „Koji je teološki značaj
nečega što se nikad nije dogodilo?“ Ako u nekom tekstu kažemo: „Božja milost očituje se u ovom ili
onom događaju“, a taj se događaj u stvarnosti nije odigrao (ovdje se izuzima govor u prispodobama),
zapravo ne možemo ustvrditi da se Božja istina doista otkrila i da se Božja milost doista objavila. Takav
prikaz će možda biti moralno poučan i koristan, no to će u osnovi biti samo naše ideje o Bogu. Radi se o
sljedećem pitanju: saopćava li nam Ivan ono što misli o Bogu ili nam govori što je Bog učinio. Treba
znati razlikovati tvrdnje „Božja je istina poput...“ i „Božja se istina očituje u...“7
Treba računati i na okolnost, kako ima razloga da se vjeruje, da je Ivanova namjera djelomično bila i
suprotstavljanje lažnim učenjima dokestističkog tipa. Ti su ljudi smatrali da do pravog utjelovljenja nije
nikada ni došlo. Suprotstavljajući se takvom učenju, Ivan naglašava da je Isus zaista bio pravi čovjek. Da
je Ivan zaista pisao onako kako to neki kritičari misle, potpuno bi srušio i obesnažio svoju kritiku
doketizma. Doketisti bi vrlo rado prihvatili takvo utjelovljenje i takav prikaz u kojem sve za što se tvrdi
da je Isus učinio zapravo nije zaista učinio, i da su to sve zapravo samo sredstva za iznošenje nekog
istinitog nauka.8

Poslanice-doktrinarna poruka prve Ivanove poslanice

Za razliku od četvrtog evanđelja koje se obraća i nekršćanima, Prva Ivanova napisana je onima koji
vjeruju u Ime Sina Božjega (5, 13). Primarna autorova nakana nije potaknuti čitatelje na krepostan život
ili da se čuvaju od grijeha već da bolje razumiju uzvišenost njihova kršćanskog poziva. Kršćanska
egzistencija jest životni odnos prema Bogu. Zapravo, kršćanin se rađa za život s Bogom i zajedništvo s

5
Leon Morris Evanđelje po Ivanu (Logos, Daruvar, 1997.), 54, 55.
6
Ibid. 55-56.
7
Ibid. 57-58.
8
Ibid. 58, 59.

4
Ocem i Sinom. Vjernici su oni koji su od Boga rođeni, prebivaju u Bogu i poznaju Boga. Ukratko,
vjernici su ti koji posjeduju vječni život, a kod Ivana vječni je život sam Božji život. Vječni život izražava
ono što su vjernici već sada i što će u punini biti kasnije. Sve to posvjedočeno je jedino vjerom. Iz tog
razloga pisac postavlja kriterije po kojima vjernici mogu prosuđivati ispravnost svog kršćanskog života,
što se očituje u čestoj upotrebi izraza „time“ i „prepoznati“ ( 2, 3.5; 3, 10.14.19.24; 4, 2.6.13; 5,
2.13.18.20). Budući da sudjelujemo u božanskom životu, na nama se moraju odražavati i Božja svojstva.9
Bog je Svjetlo (1, 5) i Bog je Ljubav (4, 8). Svjetlo stoga jer je apsolutno dobro, a naši životi bi trebali biti
usklađeni s njegovom dobrotom i svetošću. (2, 20; 3, 7), a Ljubav jer je izvor svake nježnosti i
darežljivosti. Kršćanin je pozvan da hoda u svjetlosti i prebiva u ljubavi, poštujući Isusove zapovijedi ( 2,
3-7; 3, 22-27) koje su sve sadržane u vjeri u Isusovo ime i u bratskoj ljubavi. Božanska ljubav utjelovila
se u Isusu i stoga je vjera u Isusa i ljubav prema braći glavna Ivanova poruka kršćanima.10
Apostol Ivan podsjeća vjernike i na ostale temeljne odredbe kršćanskog života. U svojoj vjeri kršćani se
trebaju oslanjati na svjedočanstvo apostola (1, 5; 2, 21-24), na svjedočanstvo Božje (4, 6.9.13) i intimno
svjedočanstvo Duha (2, 20.27). Treba se držati podalje od svijeta koji ne vjeruje i odlučno se
suprotstavljati njegovoj zavodljivosti (2, 12-17). Vjernici trebaju prianjati uz istinu i pobijati zablude koje
se oko njih šire (2, 18-23: 4, 1-4). Osobni stav vjernika treba biti prožet poniznim priznavanjem grijeha
(1, 8-10; 2, 1; 3, 3-4) i pouzdanjem u svog Spasitelja (2, 1-2; 3, 5.8; 5, 6-7). Uzvišenost kršćanskog života
u svim se teškoćama očituje mirnim prihvaćanjem svagdašnje ljudske stvarnosti i polaženjem od te
stvarnosti. Ivan se suprotstavlja gnostičkim tendencijama, no sama je Prva Ivanova plod autentične
kršćanske gnosis, koja je istovremeno znanje i zajedništvo. Ivan se u temelju slaže s Pavlovom
teologijom, ali je više teocentričan i usmjeren k Ocu. Ovdje nije naglasak na živjeti „u Kristu“, već „ostati
u Bogu“, „u Ocu i Sinu“. Ivan je pisac visoke duhovnosti usredotočene na Oca i Sina, no istovremeno na
umu ima svijet ljudi, moralni realizam i važnost vjernosti zapovijedima.11

Otkrivenje-osnovne značajke

Otkrivenje se u stručnoj literaturi naziva Apokalipsa. Naziv potječe od grčke riječi apokalypsis, što
znači „objava, otkrivanje“. Stoga apokalipsa kao književna vrsta predstavlja otkrivanje tajnih stvari koje
poznaje jedino Bog. Također, otkriva ih sam Bog ili anđeo koji govori u njegovo ime. Otkrivenje se
gotovo uvijek odnosi na razvoj povijesti, koja svoj vrhunac ima u završetku ovog svijeta, te na otkrivanje

9
Wilfrid J. Harrington Uvod u Novi Zavjet (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993.), 457, 458.
10
Ibid. 458.
11
Ibid. 458.

5
budućih tajni. Tako apokalipsa uključuje i proročanstvo. Ona kao književni oblik i nastaje iz
proročanstva.12
Ivanova Apokalipsa je slično kao i Danielova knjiga napisana u burno doba i s posebnom svrhom. No ona
sadrži poruku koja nadmašuje neposrednu kriznu situaciju, kao što to čini i Daniel u svojoj knjizi.
Otkrivenje istovremeno predstavlja i očitovanje kršćanske vjere, i nadu, i protest protiv službenog
rimskog poganstva. Pisac se doživljava svjedokom te i govori u autoritetu poput onoga nekadašnjih
proroka koji su bili poslani od Boga. Ono što govori Ivan predstavlja odjek riječi i slika starih proroka.
Ova knjiga predstavlja tumačenje Isusovih riječi upućenih učenicima: „U svijetu imate muku, ali hrabri
budite-ja sam pobijedio svijet“ (Iv 16, 33). Poput Daniela, koji je htio razbuditi duhovnu snagu u vrijeme
kada je poganski helenizam ugrožavao vjeru Izraela, i Otkrivenje pruža utjehu i okrepu kršćanima u
progonstvu (2, 8-10.12-13; 6, 9-11; 7, 14; 13, 11; 16, 6; 20, 4). U Ivanovo doba kult Rima i cara
predstavljao je najneposredniju opasnost za vjernike provincije Azije. Otkrivenje veliku pažnju posvećuje
sudbini mučenika, Božjim obećanjima i vjernosti koja ih prati, te potiče vjernike da budu hrabri pred
žestokim progonstvima koja ih mogu snaći ( 6, 9-11; 7, 9-17: 12, 7-11; 14, 1-5; 14, 13; 20, 4-6). Ono što
je Ivan pisao crkvama Azije ostalo je kao trajna baština svim progonjenim crkvama. U Rimskome Carstvu
i dalje.13

Sažetak

U Ivanovom evanđelju u središtu je samoobjava vječnoga Sina Božjega. Ivan je koncentriran na

tajnu Isusove osobe, njegove preegzistencije, odnosa prema Ocu, dolaska na svijet, zadatka u svijetu i
njegovog povratka Ocu. Ivan nam na vrlo jasan i određen način želi pokazati da Isus jest Krist, Sin Božji,
te u tom smislu potaknuti ljude da vjeruju u Krista i tako uđu u Život. Nadalje, nakon evanđelja koje se
obraća i nekršćanima, Prva je Ivanova napisana za one koji vjeruju u Isusa Krista. Ovdje Ivanova
primarna nakana nije bila potaknuti vjernike na krepostan život ili na čuvanje od grijeha već bolje
razumijevanje uzvišenosti njihova kršćanskog poziva. Ivanova Apokalipsa nastaje u burnim vremenima
progonstava nad vjernicima, no njezina poruka nadmašuje neposrednu kriznu situaciju. Ona seže prema
razvoju povijesti, koja svoj vrhunac ima u završetku ovog svijeta, te na otkrivanje budućih tajni. Ivanova
Apokalipsa na najbolji način predstavlja tumačenje i ostvarenje Isusovih riječi upućenih učenicima: „U
svijetu imate muku, ali hrabri budite-ja sam pobijedio svijet“ (Iv 16, 33).
Tako Ivanovo evanđelje, poslanice i Apokalipsa, unatoč svim različitostima s obzirom na literarnu vrstu,
ostaju međusobno povezane, tematski se nadovezuju i upotpunjuju.

12
Ibid. 462, 463.
13
Ibid. 473, 474.

6
Bibliografija:

1. Dugandžić Ivan Kako su nastala evanđelja? Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1999.

2. Harrington Wilfrid J. Uvod u Novi zavjet-spomen ispunjenja. Zagreb: Kršćanska

sadašnjost, 1993.

3. Morris Leon Evanđelje po Ivanu. Daruvar: Logos, 1997.

4. Mounce Robert H. Ivanovo otkrivenje. Daruvar: Logos, 1997.

5. Popović Anto Biblijske teme. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 2004.

6. Stott John R. W. Ivanove poslanice. Daruvar: Logos, 1997.

Sekundarna literatura:

1. Utley Bob Evanđelje po Jovanu. Novi Sad: MBM-plas, 2008.

2. Utley Bob Jovanove poslanice. Novi Sad: MBM-plas, 2008.