Dvojane podjele vrsta rijei: samoznanost i promjenljivost

Zrinka Jelaska
Nakon rasprave o kategoriji same rijei i podjele rijei na vrste koja pokazuje da su to prototipno ustrojene kategorije, u ovome se radu navode naela dviju dvojanih podjela vrsta rijei u hrvatskome: promjenljivost prema morfolokim obiljejima i samoznanost prema semantikim obiljejima. Upozoravajui na tekoe u svrstavanju pojedinih vrsta rijei u njih, pokazuje se kako su i same vrste rijei, te obje podjele prototipno ustrojene kategorije. Radom se eli jasno odrediti prema pojmu samoznanih i suznanih rijei iz teorijskih i primjenjenih potreba, te njihovim razliitim sinonimnim nazivima, potvrujui uspjenosti naziva samoznane i suznane rijei i njihova inanoga, kraega naziva: samoznanice i suznanice. Postojee i mogue podjele na dvije skupine rijei prema njihovu znaenju mogu imati teorijsko uporite i opravdanje. No ako se u teorijski pristup ugrade dokazi kognitivne lingvistike kao interdisciplinarnoga podruja, zajedno s njezinim razliitim granama, posebno psiholingvistike i neurolingvistike, pokazuje se da je pripadnost jednoj od dvije znaenjske kategorije jasnija.

1. UVOD Rije je jedan od najvanijih jezikoslovnih pojmova, i teorijski i praktino. Iako je intuitivno visokoprepoznatljiva u govornome (poznatome), a posebno u pisanome jeziku, nije ju jednostavno odrediti (npr. Teak i Babi 2007: 284). Govori se o pravopisnim ili ortografskim rijeima, fonolokim ili govornim rijeima, te leksemu, koji su sebi objedinjuje razliite oblike iste rijei, ali i dvije rijei koje zajedno imaju jedno znaenje nepredvidljivo iz njihova spoja, poput majina duica ili Adamova jabuica. Ni pojam leksem kao nadomjestak za rije nije dovoljan da olaka odreivanje, k tomu se razliito odreuje pa je i on vieznaan (npr. neki autori u njega ukljuuju samo samoznanice). Iako se ini kao da je semantiki kriterij u odreivanju rijei najjednostavniji, ipak nije prikladan, jer je odreivanje rijei kao znaenjske jedinice i preiroko i preusko. Znaenjske su jedinice i najmanje takve jedinice - morfemi poput -lac ili -telj kao vritelji radnje, ovjek koji neto ini, ali i vielani izrazi poput dati koaricu ili dati nogu. Da su i dijelovi rijei i dvije rijei doista nesumljivo znaenjske jedinice pokazuju injenice da snimatelj moe biti zamijenjeno rijeima ovjek koji snima, izraz dati koaricu rijeju odbiti, a izraz dati nogu rijeima ostavila, napustiti, odbaciti, ili u istome registru nogirati. Stoga neki lingvisti smatraju sintaktiko naelo smatraju najprikladnijim za identifikaciju rijei. Vjerojatno je najpoznatija odrednica Bloomfildov (1933) minimalni slobodni izraz. Ona upuuje na dva bitna obiljeja rijei: mogunost da rije bude sama, to se oituje kao praznina u njihovu pisanu obiliku i njihova cjelovitost - pomie se ili cijela ili se ne pomie ni jedan njezini dio. Ako rije i dijelimo na odsjeke, poput dobr-onamjer-an, ne moemo nita umetnuti u njih. Naelo minimalnoga slobodnoga izraza dovoljno za identifikaciju prototipnih rijei, ali ne i potpuno objanjenje jer nedostaje upravo spomenuta znaenjska sastavnica. Navedenom odrednicom, koja zapravo rije pokazuje kao sintaktiko-fonoloku jedinicu, jo nisu rijeene sve tekoe odreivanja

rijei. To pokazuju primjeri poput vidjet u, ne elim, nemam, nada me ili poda nj, gdje se pojedine male rijei pojavljuju vrsto privezane uz imenice ili glagole, posebno nenaglasnice koje mogu dobiti ak i njihov naglasak i nisu na jednak nain slobodne kao rijei odreenijega sadraja. Najoitiji je pokazatelj nejasne granice meu rijeima primjer nijenih futura kao neu i ne u o kojemu se u novije vrijeme vode rasprave. Stoga neki pristupi rijei kao tree bitno svojstvo osim sadraja i izraza pridaju sintaktiki okvir. U hrvatskome je oito da je pojam rijei jedinica u stjecitu fonologije (rijei imaju glasovni i pravopisni oblik, ukljuujui prozodijski), morfologije (njihove se vrste odreuju i prema morfolokim obiljejima), semantike (veina je rijei sastavljena od manjih znaenjskih dijelova) i sintakse (oblik rijei odraava njihovu sintaktiku ulogu). Oito je i sam pojam rije prototipna kategorija u kojoj se moe govoriti o prototipnijima, rubnijim i rubnim lanovima, to se navodilo i prije teoretiara koji se bave prototipnou (npr. Robins 1964:194/5). Unutar same kategorije rijei neki su lanovi prototipne rijei (npr. imenice), a druge manje prototipne (npr. pridjevi), neke rubnije (npr. veznici), a neke rubne (npr. nenaglasnice). Taylor (2003:209) pokazuje razliitu stupnjevitost unutar kategorije rijei oprimjerujui obiljeja rijei, klitika (nenaglasnica) i afikasa: mogunost da stoje sami, mogunost razdvajanja stankom, mogunost naglaavanja, mogunost premjetanja i isputanja (mogui odgovori da, ne, katkad, n/a), fonoloka samostalnost i ogranienje u izboru susjednih jedinica (mogui odgovori visoka, niska, jako visoka, jako niska, prilino niska). 1.1. Podjela rijei na vrste Budui da postoje razliite rijei s vrlo razliitim svojstvima, veina gramatiara dijeli rijei na skupine, nazvane vrstama. Prve vrste potjeu jo od antike. Starije su ih gramatike nazivali dijelovima govora: imenice, glagoli, pridjevi, zamjenice, veznici itd. I danas se esto tako nazivaju, posebno u literaturi na engleskome. Vrste rijei omoguuju sastavljanje reenica, vane su u usvajanju jezika jer ograniuju mogunost pojavnosti pojedinih rijei. Neke su vrste rijei univerzalne, poput imenica i glagola imaju ih svi jezici na svijetu, druge nisu, poput pridjeva i priloga. 1.1.1. Znaenjska odreenja vrsta rijei Kategorija vrsta rijei u literaturi je redovito (djelomino) znaenjski odreena: imenice znae bia, stvari i pojave; glagoli radnju; pridjevi svojstva bia, stvari i pojava; prilozi okolnosti radnje. Tradicionalno u hrvatskome ima deset vrsta rijei, kao u (1). No po svome znaenju pojedini bi lanovi mogli pripadati i u vie od jedne vrste rijei - nisu svi glagoli radnja (npr. biti, imati), niti imenice bia ili stvari (npr. ubojstvo). Razlika izmeu glagola trati i imenice trk i slinih poput koraati i korak, kriati i krik nije u samome znaenju, ili bar nije jedino u njemu. Isto tako ni pridjevi, esto odreeni kao rijei koje oznaavaju odlike ili svojstva imenica ili zamjenica (to se esto pojavljuje i u hrvatskoj i u stranoj literaturi) ili pak rijei koje poblie oznauju imenice. Pridjevi ne daju odlike imenicama, nego njihovim referentima, a prema navedenim odrednicama meu pridjeve ne bi pripadala rije pokojni ili biva uz mu ili

ena jer pokojni nije odlika mua, niti biva ene (Taylor 2003: 210). 1.1.2. Gramatika odreenja vrsta rijei Stoga su oiti pokazatelji vrste rijei i morfoloko ponaanje (sprezanje, sklanjanje - jednom rijeju fleksija) i sintaktiko ponaanje (smjetaj rijei u reenici, gdje se rijei slau u vee cjeline prema pripadnosti kategorijama), u nekim sluajevima i fonoloko (npr. u engleskome naglasak koji razlikuje imenicu od pridjeva: 'insult vs. in'sult, u hrvatskome pridjeve poput idui sustavna zavrna duina razlikuje od glagolskih priloga od kojih su nastali). Taylor (2003: 200) u gramatike kategorije ukljuuje leksike poput govornih dijelova (tj. vrsta rijei) i sintaktike kategorije poput imenskih grupa (NP), sintagma, sureenica itd.). Njegov se naziv kategorije kojoj pripadaju vrste rijei razlikuje od naziva Silia i Pranjkovia (2005: 37-39), oni ju smatraju morfolokom (druga je takoer sintaktike). "Morfoloke se kategorije rijei vezuju uza sve rijei. Takve se morfoloke kategorije zovu vrste rijei." U cijelome jednome poglavlju Taylor (2003: 200-222) raspravlja o gramatikim kategorijama. Najprije pokazuje da nije mogue odrediti vrste rijei samo po znaenjskim obiljejima pa navodi zajednika reenina obiljeja svrstavanja rijei u razliite vrste, nazivajui ih zajednikim sintaktikim svojstvima (engl. common syntactic propereties). Prvo je fonoloko - povezanost gramatike kategorije s razlikovnim obiljejem, npr. engleske sloenice poput blackboard prema slijedu pridjeva i imenice black board od kojih oba imaju naglasak. Drugo je morfoloko - samo pripadnici jedne kategorije mogu dobivati morfeme koji ju oznauju, npr. engleski (i hrvatski) glagoli mogu imati vrijeme, a samo pridjevi i prilozi stupanj. Tree je raspodjelno (distribucijsko) - neka mjesta u reeninim strukturama pripadaju samo pojedinoj vrsti rijei, npr. pridjevi se mogu pojavljivati izmeu odreivaa i imenice poput taj _ mamlaz. Autor raspravlja i o etvrtome, preoblinome (transformacijskome) koje je proizalo iz generativne teorije, pokazujui da su gramatike kategorije, kao i u sama kategoriji rijei, stupnjevite kategorije. U njima se nalaze sredinji lanovi koji zadovoljavaju najvei broj kriterija za pripadnost pojedinoj kategoriji i rubni, granini lanovi (npr. Crystal 1967), to je navelo neke lingviste da upozoravaju na slinost gramatike kategorije vrsta rijei s biolokim vrstama. 1.1.3. (Apstraktna) semantika odreenja vrsta rijei Taylor (2003: 217) pokazuje kako su za pojmovno (konceptualno) odreivanje vrsta rijei bitni i semantiki kriteriji. ak i univerzalne kategorije imenica i glagola dijele semantika obiljeja, vrlo apstraktna. Langacker (1987) navodi da svi lanovi pojedinih gramatikih kategorija imaju zajednika semantika obiljeja. Pokazuje da su imenice jezine jedinice koje profiliraju 'stvar', pri emu je ona odreena kao podruje u nekoj domeni (na hrvatskome npr. Geld 2006: 207/8). Glagoli profiliraju 'vremenske odnose', tj. 'relacije' (engl. relations), dok su pridjevi, prilozi i prijedlozi profilirani kao 'nevremenski odnosi' (engl. atemporal relations). Langackerev pristup omoguuje razlikovanje glagolskih imenica poput dolazak (engl. arrival) kao ili skakanje (engl. jumping). Prema

istraivanjima preobliavanja NP (Ross 1973) Taylor zakljuuje da najbolji, sredinji primjer imenica nije konretni trodimenzionalni predmet, nego ljudsko bie te da je lan blii semantiki odreenome prototipu po mnogoemu skloniji biti blii iskljuivo sintaktiki odreenomu prototipu. 1.2. Vrste rijei kao prototipno ustrojene kategorije Dakle, prototipnost se moe primijeniti i na vrste rijei kao i na druge gramatike kategorije - sve su one prototipno ustrojene kategorije. Njihovi sredinji lanovi dijele mnoga sintaktika i semantika obiljeja, iako nedostatak nekoga od njih sam po sebi ne iskljuuje pojedine lanove. Kao i u samoj kategoriji rijei, u pojedinim vrstama rijei njihovi lanovi nisu u jednakome stupnju pripadnici kategorije. Tako su npr. u odnosu na odrednicu o biima i stvarima, neke imenice prototipne (npr. brat), druge vrlo blizu prototipnima (npr. kamen), tree manje prototipne (npr. nebo), etvrte rubnije (npr. plavo, godina, radost), pete posve rubne (npr. skok, skakanje, dolazak). Prema prototipnoj teoriji ljudi razumiju znaenje rijei na temelju tipinoga primjera, a znaenje rubnijih prema slinosti koju ima s prototipnim. to je neka rije blie prototipu, bre se prepoznaje i lake odreuje kao lan iste kategorije. To je i razlog to se u pouavanju treba polaziti od prototipnih primjera (npr. Jelaska 2007.a, 2008), pa je tradicionalna podjela na vrste rijei uglavnom primjerena u kolama. 1.3. Podjele vrsta rijei Jezikoslovci hrvatske vrste rijei dijele uglavnom na dva naina. U ovome e se radu navesti naela obiju podjela, upozoriti na tekoe u svrstavanju pojedinih vrsta rijei u njih. Jedna je podjela morfoloka, prema promjenjivosti izraza rijei u reenici. Druga je podjela prema znaenju, na samoznane i suznane. Postoji jo i nekoliko drugih podjela razliitih naziva koji su sinonimi samoznanosti i suznanosti, oni e se prikazati. Tek su neke istoznanice, mnoge bliskoznanice, a neke i raznoznanice. Ne e se prikazati drugaije podjele, poput podjele na prve i neprave rijei koje se dalje granaju (Pavei 1971: 473-476, Pavei, Teak i Babi 1991: 473-477). Radom se eli jasno odrediti prema pojmu samoznanosti iz teorijskih i primjenjenih potreba te potvrditi uspjenosti naziva samoznane rijei ili samoznanice i suznane rijei ili suznanice, koje su uveli Sili (2004) te Sili i Pranjkovi (2005). Unutar raznolikih postojeih i naelno moguih svrstavanje pojedinih vrsta rijei na dvije skupine rijei prema njihovu znaenju i ulozi (koje sve mogu imati teorijsko uporite i opravdanje) ele se pokazati jednoznaniji kriteriji za pripadnost jednoj ili drugoj skupini (kako se ne bi neke suznane vrste smatrale samoznanima i obratno). Utemeljeni su na usmjerenosti prema znaenju i dokazima koje prua kognitivna lingvistika zajedno sa svojim razliitim granama, odnosno cijelim interdisciplinarnim podrujem. 2. PROMJENJIVE I NEPROMJENJIVE VRSTE RIJEI U hrvatskome se vrste rijei najee dijele na dvije skupine: promjenjive i nepromjenjive rijei. Ta je podjela napravljena po morfolokim obiljejima, to je bitno obiljeje hrvatskoga jezika. Utemeljena je na gramatikim kategorijama: rod, broj, pade, osoba ili lice, vrijeme, odreenost, stupanj,

nain, stanje. Sam naziv promjenjive rijei odnosi se na promjenjivost oblika u reenicama - razliitim morfolokim kategorijama kojima se uspostavljaju veze meu rijeima. Naziv nepromjenjive pokazuje da neke rijei nemaju razliite oblike, dakle morfoloke kategorije kojima se uspostavljaju veze meu rijeima, nego samo jedan. No drugi naziv negativno je odreen, ime naruava vano nazivoslovno naelo. Naime, negativno odreenje uvijek poinje od pozitivnoga, dok pozitivno poiva na samome pojmu. Tako naziv nepromjenjive odreuje te rijei kao one koje nisu poput promjenjivih. Promjenjive se rijei dijele na sklonjive (deklinacijske, padene, imenske, tj. imenice, pridjevi, zamjenice, pridjevi i brojevi) i sprezive (konjugacijske, glagolske, tj. glagoli). Imenice, pridjevi i zamjenice imaju rod, broj i pade, pri emu zamjenice imaju jo i lice, a pridjevi jo i odreenost te stupanj. Glagoli sa sklonjivim rijeima dijeli kategoriju broja i roda, sa zamjenicama osobu ili lice, dok su ostale kategorije svojstvene samo njima: vrijeme, nain, vid i stanje. Sili i Pranjkovi (2005: 38) navode i kategoriju rijei kao posebnu (prvu) gramatiku kategoriju, uz kategorije broja, padea, roda, vida, stanja, lica, vremena i naina. (1) Vrste rijei
Promjenjive
stanje rod broj pade lice stupanj vrijeme nain vid odreenost

Nepromjenjive

imenice pridjevi zamjenice glagoli brojevi (prilozi) prijedlozi veznici uzvici estice

+ + + + (+) -

+ + + + (+) -

+ + + (+) -

+ + -

(+) -

+ + -

+ -

+ -

+ -

+ -

Podjela prema gramatikim kategorijama iroko je prihvaena. Kao to se vidi iz (1), postoji nekoliko tekoa i s navoenjem morfolokih kategorija. 2.1. Promjenjivost priloga Prva je tekoa injenica da odreena skupina priloga, koji su naelno nepromjenjive rijei, moe imati gramatiku kategoriju stupnja (pozitiv, komparativ, superlativ), npr. Povjeravao se lako, lake nego ja. To bi znailo da one nisu (samo) nepromjenjive rijei, nego pripadaju (i) promjenjivima. Nekoliko je moguih rjeenja: da se za ulazak u kategoriju promjenjivosti oekuje da svi lanovi imaju bar jednu kategoriju, da lanovi imaju bar dvije morfoloke kategorije, da se prilozi nastali od pridjeva smatraju posebnom vrstom rijei ili da se smatra kako su njihovi stupnjevi nastali od odgovarajuih pridjevskih (tako postupaju npr. Teak i Babi 2007: 292). 2.2. Glagoli i gramatike kategorije Druga je tekoa to to glagoli imaju rod samo u nekim oblicima, pa se rod katkada ne smatra glagolskom kategorijom. Meu jednostavnim

oblicima glagoli imaju rod u svojim glagolskim pridjevima (koji su rubna kategorija samih glagola, posebno pridjev trpni) te glagolski oblici sloeni od glagolskih pridjeva: perfekt, pluskvamperfekt, kondicionali i pasiv. No tako je i s nekim drugim kategorijama, i samo glagolskima. Kategoriju broja glagoli imaju u veini oblika, ali ju nemaju u infinitivu i glagolskim prilozima. Kategoriju osobe ili lica imaju u veini oblika, ali ju nemaju u infinitivu, glagolskim prilozima i glagolskim pridjevima. Oito je kriterij morfolokih kategorija da glagol imati odreenu kategoriju bilo u nekome obliku. To se ipak razlikuje od priloga jer se samo neki od njih stupnjuju, ne svi. Svi pak glagoli svi imaju neke oblike s pojedinim kategorijama. Stoga bi uz hrvatske glagole trebalo redovito navoditi rod, kao u Babi i sur. (1991) i Sili i Pranjkovi (2005), to ne ine sve hrvatske gramatike. Moe biti razumljivo da se kategorija roda ne istie na poetku predstavljanja glagola u gramatikama za osnovno obrazovanje kao to su Teak-Babi (npr. 1992) ili S. Ham (2002) jer se rod meu jednostavnim glagolskim oblicima pojavljuje tek u spomenutim rubnim kategorijama glagolskih pridjeva, no ne u znanstvenim gramatikama (kao Bari i sur. 2005). 2.3. Broj kao vrsta rijei Trea je potekoa s kategorijom broja kao vrste rijei, za razliku od broja kao gramatike kategorije. U hrvatskome su brojevi odreeni kao rijei kojima se izrie koliko tono ega ima ili koje je to po redu. Prvo se izrie glavnim brojevima, drugo rednim. Svi su redni brojevi doista promjenljivi, ponaaju se kao pridjevi sa znaenjem rednoga broja, osim to rse neki od sloenih piu odvojeno. Meutim, meu glavnima je promjenjiv tek vrlo mali postotak: brojevi jedan i dva, zatim tri i etiri (znatno rjee u uporabi), svi kojima oni zavravaju, stotina, tisua, milijarda, bilijarda, milijun, bilijun, trilijun (i ostali viekratnici milijuna). Ostali se ne mijenjaju. Redni se brojevi jedan, jedna, jedno ponaaju (i mijenjaju) kao pridjevi, dva, tri i etiri imaju vlastitu promjenu, a ostali navedeni promjenjivi brojevi ponaaju kao imenice. Neobino je da su u vrsti rijei brojevi njezini vani lanovi imenice, a na je sama s imenicama u heteronimnome odnosu, prema njemakome semantiaru Loebneru (2002) ili odnosu taksonomijskih sestara, prema irskome semantiaru Saeedu (1997). U svakome sluaju, brojevi su prilino sporna kategorija u podjeli rijei na promjenjive jer gotovo polovica lanova nisu promjenjivi. Ako se uzme u obzir spomenuto odvojeno pisanje i injenica da je u vielanih brojeva (npr. devetsto dvadeset i esti) redni broj samo posljednji lan, onda ih je vie od polovice nepromjenjivo. I u ovome sluaju pomae prototipna teorija koja bi brojeve smatrala vrlo rubnom kategorijom promjenjivih vrsta rijei. Trebalo bi razmisliti koliko je nuno ovu kategoriju zadrati kao vrstu rijei. Moglo bi ju se izostaviti, kako misli npr. B. Tafra (1989), pa bi ostala samo znaenjska skupina rijei. To ine strunjaci u nekim drugim jezicima, npr. Leech i Svartvik (2002) u komunikacijskoj gramatici ili Thompson (1996) u funkcionalnoj, gdje su brojevi uvrteni u kategoriju odreiva (engl. determiner). Odreivai su vrste rijei koje se nalaze

ispred imenice, odnosno imenike skupine, npr. ta ptica, sva moja djeca, pet (jako pametnih) djevojaka, razliiti od pridjeva. Podvrste su lanovi (engl. articles), posvojnici (engl. possessives) i kolinici (engl. quantifiers), navedene su u (2). Brojevi bi pripadali u kolinike (engl. i numeratives, Thompson 1996), rijei kojima se odreuje koliina. U kolinike bi, kao to se vidi iz primjera u (2), pripadale i rijei dosad svrstane u priloge, pridjeve, zamjenice. (2) - lanovi: der, die, das u njemakome ili a, an, the u engleskome - posvojnici: moj, prijateljev, uriin - kolinici: mnogo, malo, neto, dovoljno, sve, svaki, ostali 2.4. Promjenjivost kao kategorija Iako je glavnina vrsta rijei jasno promjenjiva ili nepromjenjiva, ini se da i sama ta podjela nema sasvim jasnu granicu. Osim spomenutih priloga iji dio ima stupnjevanje i brojeva od kojih je (pre)velik broj promjenljiv, postoji jo nekoliko sitnijih tekoa. Jedna su imenice koje nisu promjenljive, poput doba ili Ines, Karmen. Druga su inani oblici nepromjenjivih rijei poput kad / kada, sad / sada, dosad / dosada, k / ka, s /sa, niz / niza koji nastaju glasovnom promjenom naveska. Doslovno gledano, to su promijenjeni oblici istih rijei. Intuitivno ne bi bilo jednostavno prihvatljivo da se kae kako su to druge rijei, a ne inaice ili inani oblici istih. Oito je da se pod pojmom promjenjivosti krije zajedniki naziv za sklonidbu i sprezanje, dok su ostale kategorije navedene u (1) zalihosne. Pitanje je samo kako stoji sa stupnjevanjem. Ako se promjenjivou smatra ukupna promjenjivost oblika uslijed promjene gramatike uloge, onda bi stupnjevani prilozi bili promjenjiva vrsta. I na kategoriju promjenjivost moe se primijeniti prototipni pristup. Prototipni su nepromjenjivi lanovi bili veznici poput i ni. Inani veznici i prijedlozi manje su prototipna, a prilozi su rubna kategorija nepromjenjivih rijei jer ukljuuju stupnjevite lanove (npr. lako, lake, najlake), kao i inane. Brojevi bi pak bili rubna promjenjiva vrsta rijei. 3. SAMOZNANE I SUZNANE VRSTE RIJEI Druga se podjela vrsta rijei temelji (poglavito) na znaenju, odnosno po stupnju odreenosti svoga znaenja. I ona rijei dijeli na dvije skupine: samoznane i suznane rijei. Ova je podjela znatno mlaa od prve, a nazivi tih dviju skupina jo se nisu ustalili u literaturi. U ovome se radu nazivi samoznane i suznane rijei, te njihove krae inaice: samoznanice i suznanice, smatra vrlo uspjelima. ini se da se preesto podjela vrsta rijei po znaenju posve nesvjesno zamjenjuje s poznatijom koja rijei dijeli prema promjenjivosti. Promjenljive se rijei smatra leksikima, a nepromjenljive gramatikima (Trask, Perak 2005: 389). Moda je tomu uzrok injenica da je semantika tek nedavno postala prilino redovita razina u hrvatskome jezikoslovlju (iako je negdje i dalje zamijenjena leksikologijom) pa nisu svi upoznati s njezinim postavkama. Vrlo se esto u primijenjenoj lingvistici (npr. u nastavi, udbenicima) promjenjive vrste rijei i prilozi odreuju znaenjski

(npr. imenice su rijei koje odreuju bia, stvari i pojave), iako je promjenjivost morfoloka odrednica, to dovodi do tekoa sa shvaanjem ove podjele vrsta rijei po samoznanosti koje je doista poglavito znaenjsko. Nastavak teksta trebao bi potanko objasniti bitne razlike, to je vano i zato to su pojmovi samoznanice i suznanice dio novoga programa za osnovne kole (od pojave Hnosa). 3.1. Samoznanice Prva se skupina rijei naziva samoznanim rijeima ili samoznanicama. U ovome su radu samoznanice odreene samo znaenjski kao rijei koje uspostavljaju sadrajni odnos s izvanjezinom stvarnosti.Samoznanice su rijei koje imaju (bar) jedan leksiki morfem (Cruse 2000: 88), npr. MILost, proCIJENiti. Imaju znaenje i kad su izdvojene, neovisno o kontekstu imaju leksiko i gramatiko znaenje i ne ovise o sintaktikim vezama (u njima sudjeluju bez suoznanica ili s njima). Njima se oznaavaju bia, stvari, radnje, procesi, svojstva, obiljeja, zamisli i drugo, npr. dijete, milosre, skakati, opor i plav. Samoznanice su imenice i glagoli kao jedine dvije univerzalne vrste rijei. Pridjevi su trea nesumnjivo samoznana vrsta po redu, ali nisu univerzalna. Naime, razliiti jezici mogu isti pojam iskazivati razliitim gramatikim vrstama (klasama). Tako u akanskome, glavnome jeziku Gane, ima samo nekoliko pridjeva (Fromkin, Rodman i Hymes 2003: 73). Veina pojmova koja se u hrvatskome iskazuje pridjevima u akanskome se iskazuje glagolima. Npr. umjesto da se kae Danas je sunce jako, na akanskome bi se reklo otprilike Sunce danas jai. Svi se autori slau da su imenice i glagoli samoznane rijei, one s glavni nositelji znaenja u reenici (Loebner 2002: 4). I pridjeve svi autori smatraju samoznanicama. U ovome se radu smatra da su samoznanice jo i brojevi, prilozi, uzvici. S ovim se vrstama rijei ne bi svi sloili, a jednu bi drugu skupinu dodali, pa e se o tome govoriti u posebnome poglavlju. Sili i Pranjkovi (2005: 39) navode da su samoznanice rijei koje imaju samostalno znaenje i mogu stajati samostalno, bez dodira s drugim vrstama rijei. Sama je odrednica semantika (samostalno znaenje), a objanjenje sintaktiko (mogu stajati samostalno). Na drugome mjestu (str. 184) autori navode da samoznane rijei mogu zauzimati poloaj reeninih lanova: samostalnih (predikat, subjekt, objekt, prilona oznaka) ili nesamostalnih (atribut i apozicija). 3.2. Suznanice Druga se skupina rijei naziva suznanim rijeima ili suznanicama. Suznanice nemaju leksikoga morfema, tzv. korijena. Prototipne suznanice ne mogu dobiti afikse jer im je uloga slina kao u afikasa. One izriu odnose izmeu onoga to znae samoznane rijei, tj. slue za uspostavljanje sintaktikih i semantikih odnosa meu samoznanicama. Zbog toga se i nazivaju odnoajnim rijeima. Nazivaju se i gramatikim, slunim ili funkcionalnim rijeima jer imaju poglavito gramatiku ulogu (funkciju). Iako mnogi navode da suznanice imaju samo gramatiko, a ne i

leksiko znaenje, o tome bi se moglo raspravljati. Naime, prijedlozi poput u ili na imaju donekle i leksiko znaenje: u openito znaenje nekoga unutranjega prostora, a na mjesta iznad povrine. Prijedlog od iskazuje vlasnitvo kao Knjiga od moga djeda, ali oznaava i mnoge druge vrste odnosa. Moglo bi se rei da se tek u odnosu s samoznanicama ili leksikim rijeima znaenje oituje - otuda naziv suznanice. One nemaju posve jasno leksiko znaenje ili jasan pojam s njima povezan. Suznanice su veznici (npr. i ili ali), prijedlozi (npr. u ili od), zamjenice (npr. on ili ono), estice (npr. li), pomoni glagoli (npr. bih, emo, je), u drugim jezicima i lanovi (npr. the, a/an). Sili i Pranjkovi (2005: 184) daju izrazito sintaktiko odreenje suznanicama, iako su znaenjski motivirane: navode da su suznane rijei same ne mogu zauzimati poloaj reeninih lanova, ni samostalnih (predikat, subjekt, objekt, prilona oznaka), ni nesamostalnih (atribut i apozicija). 4. OSTALI NAZIVI I PODJELE Postoji jo nekoliko naziva koje su sinonimi nazivima samoznanice i suznanice, ali nisu im svi (uvijek) istoznanice. Prva se skupina naziva kao u (3.i), a druga kao u (3.ii). punoznane, autosemantine, leksike, sadrajne, otvorene vrste rijei, rijei sa samostalnim znaenjem. Druga se naziva nepunoznane, sinsemantin, zatvorene, gramatike, funkcionalne ili funkcijske, slune, pomone, odnoajne rijei, rijei s nesamostalnim znaenjem. (3) vrste rijei
i ii __________________________________________________ leksike gramatike sadrajne funkcionalne / funkcijske odnoajne slune pomone __________________________________________________ punoznane nepunoznane ____________________________________________________ autosemantine sinsemantine ____________________________________________________ otvorene zatvorene ____________________________________________________ glavne sporedne velike male vee manje brojnije ____________________________________________________ sa samostalnim znaenjem s nesamostalnim znaenjem ____________________________________________________

Dosad je moda najei hrvatski naziv bio punoznanice i nepunoznanice. U hrvatskome je najei naziv stranoga podrijetla bio leksike i gramatike riijei, dok su se nazivi leksike i funkconalne rijetko pojavljivali, nazivi autosemantine i sinsemantine jo rjee. 4.1. Leksike i gramatike rijei

Jedan pristup dijeli rijei na leksike i gramatike vrste. Leksike vrste (engl. lexical) odreuju se kao one koje imaju znaenje izvan konteksta u kojemu se rabe: imenice, leksiki glagoli, pridjevi i prilozi (Finch 2005: 135). Za razliku od njih, gramatike vrste (engl. grammatical) prema razliitim autorima imaju samo gramatiko, a ne i leksiko znaenje. No moglo bi se rei da imaju poglavito gramatiko znaenje koje se oituje tek se u odnosu sa samoznanicama ili leksikim rijeima. Takvo poimanje ini ih istoznanim nazivu suznanica. No esto se gramatike vrste ili rijei odreuju sintaktiki, npr. gramatike su vrste smislene samo kao dio sintaktikoga okvira (Finch 2000: 135). U takvome odreenju gramatike (vrste) rijei nisu istoznanice nazivu suznanice. 4.2. Sadrajne i odnoajne rijei Drugi je naziv dviju skupina sadrajne rijei (engl. content words) i odnoajne, slune rijei (engl. function words). Na hrvatskome se pojavljuju i tuice funkcionalne ili funkcijske rijei. Sadrajne rijei oznaavaju pojmove kao predmeti, radnje, pridjevi i zamisli kao djeca, ljubiasto, to su imenice, glagoli, pridjevi i prilozi (Fromkin, Rodman, Hyams 2003: 73). Poole (1999) oznaava sadrajne rijei kao neto to ima puno leksiko znaenje, npr. strjelica, otii, beznadno, za razliku od odnoajnih koje pokazuju gramatiki odnos meu lanovima izreke, npr. i, od. Aitchinson (2003) za sadrajne rijei kae da su to rijei s vlastitim, nutarnjim (engl. intrinsic) znaenjem. Slune rijei nemaju jasno leksiko znaenje ili koncept s kojim su povezani, poput veznika i, ili, ali, prijedloga kao u, od, zamjenica to, on. One su nazvane slunim ili funkcionalnima jer imaju gramatiku ulogu. Aitchinson (2003: 70) za slune (funkcionalne) rijei kae da oznauju odnose meu dijelovima reenice. Navodi da postoje razlike u stavovima koje su to funkcionalne rijei u engleskom. Smatra da dio problema proizlazi iz toga to nekoliko engleskih rijei moe biti i sluno i sadrajno. Npr. 'to,' koje je u (4.i) sluna, a u (4.ii) sadrajna rijei, koja znai prema, sve do 'towards, 'as far as'. Navodi da razlika nije uvijek jasna (str. 89) jer ostoje i granini sluajevi, u kojima 'to' ne pristaje dobro ni u jednu kategoriju, kao u (5). (4) i. Paul wants to go home ii. Peter went to the river. (5) i. Andrew's suit was made to order. ii. It seems to me a good idea. 4.3. Punoznane i nepunoznane rijei Nazivi punoznanice i nepunoznanice dosad su navoene hrvatski nazivi koji sadrajno odgovaraju samoznanicama i suznanicima. Vjerojatno su nastali pod utjecajem odrednica u kojima se govori o potpunome ili punome znaenju (engl. meaningful) kad su izdvojene, neovisno o

kontekstu, dok su nepunoznanice rijei koji su znaenje dobivaju, tj. koji imaju puno znaenje samo u drutvu ostalih rijei. Kao nazivi manje punoznanica i nepunoznanica manje su uspjeli od samoznanica i suznanica. Upuuju na puno znaenje i nepuno (prazno?) znaenje. S drugim je lanom, nepunoznanice, tekoa to naruava jedno od najvanijih nazivoslovnih naela: naziv ne bi trebali biti negativno odreeni, a nepunoznanice to jesu. Iako se to ne moe uvijek lako provesti (npr. spomenuti nevremenski odnosi, nepromjenjive rijei), kad je mogue, treba izbjegavati negativne nazive. Stoga su samoznanice i suznanice uspjeliji hrvatski naziv za navedene nazive stranoga podrijetla pa e se vjerojatno proiriti umjesto punoznanica i nepunoznanica, posebno to se nalaze u osnovnokolskome programu. 4.4. Autosemantine i sinsemantine rijei Naziv autosemantine rijei (npr. Sili 2004) meunarodnica je istoznana hrvatskome nazivu samoznanice (engl. autosemantic), one nose znaenje (engl. meaning-bearing words). Sinsemantine rijei meunarodnica je istoznana hrvatskome nazivu suznanice (engl. nonautosemantic). 4.5. Rijei sa samostalnim i nesamostalnim znaenjem Sili i Pranjkovi (2005) navode da jedne vrste imaju samostalno znaenje, a druge nesamostalno. Samostalne odreuju kao vrste koje mogu stajati samostalno, bez dodira s drugim vrstama rijei, dok vrste rijei s nesamostalnim znaenjem ne mogu stajati samostalno pa su pridruene bilo samostalnim vrstama rijei bilo reenice. Autori potom daju sadraje pojedinima od deset vrsta rijei. 4.6. Otvorene i zatvorne vrste rijei Leksike ili sadrajne rijei nazivaju se i otvorene vrste rijei, tj. otvoreni razredi ili popisi. Nazivaju se otvorenim rijeima (engl. open class words) jer se u njih redovito dodaju novi lanovi. Nove se rijei dodaju najrazliitijim nainima kojima se jezik slui (tvorba, preuzimanje iz drugih jezika, proirivanje znaenja). Nove su rijei npr. bit, e-pota. steganografija (skrivanje obavijesti na elektronikomu testu). Dokaz proirivanja ove kategorije pruaju i injenice da se u nekim jezicima izdaju rjenici novih rijei, popisi novotvorenica, daju se nagrade za najbolje nove rijei i slino. Suznane, gramatike ili slune vrste zatvorene su vrste rijei (engl. closed class words): veznici, zamjenice, prijedlozi, odreivai. U njih neki svrstavaju i neke druge rijei, poput modalnih glagola (npr. Nunan 2007: 55) Teko bi bilo zamisliti stvaranje novih veznika, prijedloga ili zamjenica. Ako se koji i dogodi, uglavnom je rije o oivljenici (poput hrvatske glede na poetku devedesetih). Pokuaj amerikoga prihologa (D. MacKay, UCLA) da se u engleski uvede zamjenica e za generiku zamjenicu 3l jednine nije naiao na irok prijam jer ve postoje neutralne uporabe they i their kao u (6), to je standard npr. na BBC-u za jedninu i mnoinu. (6) Anyone can do it if they try hard enough.

'Svatko to moe uiniti ako se (oni) dovoljno potrude.' Treba napomenuti da otvorene i zatvorene vrste nisu uvijek istoznanice sa samoznanim i suznanim. Spomenuto je kako pridjevi, nesumnjivo samoznana vrsta, nisu univerzalni pa nisu uvijek ni otvorena - budui da u spomenutome akanskome ima samo nekoliko pridjeva, u njemu su pridjevi vjerojatno zatvorena vrsta rijei. 4.7. Velike i male vrste rijei Katkad se rijei dijele na velike vrste (engl. major) i male vrste (engl. minor). Ta se podjela pojavljuje na engleskome (npr. Aitchinson 1999, 2003). Male se vrste oito slikovito tako nazivaju jer se esto stavljaju u zagrade i imenuju obinijim sinonimom, domaega podrijetla, npr. 'little'. Engleski naziv major classes mogao bi se prevesti na hrvatski i kao glavne, vee, brojnije vrste, a minor classes kao sporedne, sporednije ili manje vrste. Finch (2000: 135) leksike rijei naziva otvorenima pa prema tome glavnima ili velikima jer se u njima redovito pojavljuju novi lanovi, a gramatike vrste rijei malima zato to su zatvorene, tj. to se u njima ne pojavljuju novi lanovi. U nekim su jezicima, npr. spomenutome akanskome, pridjevi su oito mala vrsta rijei. injenica da se bez poznavanja akanskoga ne moe tono ustvrditi jesu li oni zatvorena vrsta, ali se samo na temelju injenice da ih je malo moe utvrditi da su mala vrsta, pokazuje da nazivi veliki i mali te nazivi otvoreni i zatvoreni nisu istoznanice. J. Aitchison (2003: 67-70) kae da su velike vrste rijei poznate kao leksike kategorije, koje pak sadre sadrajne rijei, s vlastitim, nutarnjim znaenjem, dok slune (funkcionalne) kategorije ukljuuju 'male rijei' ije je znaenje esto teko izraziti, koje su vane u lijepljenju dijelova reenice u dulje sintaktike uzorke. 5. SPORNA PRIPADNOST SAMOZNANICAMA I SUZNANICAMA Oko nekih vrsta rijei slau se svi jezikoslovci koji su se njima bavili, i hrvatski i strani:imenice, glagoli, pridjevi, kao samoznane, te veznici i estice kao suznane. Oko sljedeih vrsta rijei postoje razilaenja: zamjenice, prilozi, uzvici, te prijedlozi, a moda i brojevi. Treba napomenuti da su unutar glagola nalaze i tzv. pomoni glagoli, koji pripadaju suznanicama. U engleskome se npr. oni i ne nazivaju glagolima, nego pomonim (rijeima), tj. auxiliarries. 5.1. Prilozi Veina autora smatra da meu samoznanice ulaze i prilozi (u ovisnosti o tome to se sve smatra prilozima). Pranjkovi (1992) u svome moda najpoznatijemu lanku, barem naslovom, 'Prilozi kao rijei sviju vrsta', navodi da su najraznorodnija vrsta rijei i da su mnogi od njih gramatikalizirane ili sinsemantine naravi i zbog toga "to su izrazito polifunkcionalnia (nerijetko su to i rijei koje promjenom funkcije mijenjaju i pripadnost vrsti rijei - prilozi naime na taj nain esto prelaze u kategoriju veznika, prijedloga ili partikula" (str. 244).

U tu bi skupinu pripadali zamjeniki prilozi poput ovdje, tu, ondje. Poznati su takoer i "prilozi-prijedlozi" tj. skupina formalno istih rijei koje uz glagolske oblike funkcioniraju kao pravi prilozi, a uz padene oblike kao prijedlozi. Autorovi su primjeri takvih priloga s donekle proirenim reenicama navedeni u (7). (7) i. nie: Spustio se nie. / Nie sela tee rijeka. ii. poslije: Doi e poslije. / Doi e poslije ruka. iii. blizu: Priao je blizu. / Stanujem blizu sredita grada. iv. protiv: Nije imao nita protiv. / Uinio je to protiv volje. v. okolo: vrlja okolo. / Okolo podneva svi nestaju.

Pranjkovi navodi da takve rijei uz imenske oblike, tj. kao prijedlozi, konkretiziraju padena znaenja, a uz glagolske oblike, tj. kao prilozi, na neki nain "impliciraju i znanje nekakvoga uopenoga ili neodreenoga imenskoga oblika", kao npr. u (8). (8) i. Ide preko mosta. ii. Ide pr(ij)eko. U odnosu na druge priloge, koje sam autor naziva prilozima-imenicama ili imenicama-prilozima, odnosno slinim spojem s glagolima i brojevima nema potekoa jer su sve te vrste rijei samoznane. 5.2. Uzvici Uzvici su sporni kao vrsta rijei. ak im je i naziv dvojan: osim uzvicima nazivaju se i usklici (npr. Pavei, Teak i Babi 1991, Teak i Babi 2007, Ham 2002). Hrvatski ih autori smjetaju u suznanice, a strani autori uglavnom ne spominju kao vrstu rijei, iako ih znaju stavljati i meu suznane, smatrajui ih izrazom s minimalnim konceptualnim sadrajem bez sintaktikoga okvira. Npr. na mrenim stranicama anglistike Sveuilita u Olmoucu svrstani se u male i zatvorene vrste rijei. No to, kao to je reeno, ne mora nuno znaiti da su suznanice, jer suznanost i malenost, odnosno zatvorenost nisu uvijek istoznanice, katkad ak ni bliskoznanice, ve im je vano upravo raznoznaje (npr. Jelaska 2007.b). Za razliku od navedenoga, Teak i Babi (2007: 578) smatraju uzvike otvorenim skupom rijei "jer se mogu tvoriti novi, i neprestano se tvore, ali tvorbeno na sasvim osebujan nain." Dokaz otvorenosti ove vrste rijei pokazuje i noviji nepoeljan uvoz amerikih uzvika u hrvatski i druge jezike poput wow, hrvatski vau (time izjednaen sa zvukom lajanja). Kako su Sili i Pranjkovi (2005: 39, 184) odredili samoznanost sa znaenjskoga i sitnaktinoga naela, u samoznanice nisu uvrteni uzvici, nego su smjeteni meu suznane rijei. Izrijekom navode da suznane rijei (prijedlozi, veznici, estice i uzvici) ne mogu same zauzimati mjesta reeninih lanova, a za uzvike se kae da su pridrueni reenici. Uzvike (ili interjekcije) Sili i Pranjkovi odreuju kao rijei ili skupove rijei kojima se poglavito izraava subjektivna modalnost, tj. odnos govornika prema sadraju iskaza, u pravilu emocionlane naravi. Razlikuju se od svih drugih vrsta rijei time to "uglavnom nisu djeljive na manje znaenjske jedinice

(morfeme), a ni kao rijei nemaju odreena znaenja, nego slue kao svojevrsni signali (a ne znakovi) govornikova raspoloenja ili njegova odnosa prema sadraju iskaza. Znaenje je tih rijei stoga izrazito sinsemantino (suznano), uvjetovano kontekstom ili stiuacijom u kojima se takve rijei upotrebljavaju" (Sili i Pranjkovi 2005: 258/9). Uzvike dijele na tri skupine, uzvike u uem smislu (govornikova stanja), zapovjedne uzvike (usmjerenost sugovornicima) i onomatopeje (oponaanje zvukova), koje katkada mogu zauzimati i poloaje unutar rjenikoga ustrojstva, kao u (9). (9) A on onda pljas u vodu. Napravi krc i gotovo. Pranjkovi (1992: 247) uvjetno govori o prilonim uzvicima ili uzvinim prilozima poput uzvika evo, eto, eno, vrlo slinima zamjenikim prilozima po svojoj upuivakoj ulozi, tj. deiktinosti i trolanosti mikrosustava za obiljeavanje kategorije lica, kao u (10). Oni mogu biti i drugaija vrsta rijei, upravo deiktici, jer su oito razliiti od uzvika poput jao, joj, ah, mjau. (10) 1. 2. 3. evo ja eto ti eno on ovako tako onako

Zbog toga to su uzvici svojevrsne diskursne jedinice, neki autori smatraju da ih nije potrebno gurati u tradicionalne gramatike kategorije (npr. Stenstrm 1995: 299). Meutim, ako se uzvici odrede kao rijei koje upuuju na izvanjezinu stvarnost, to se oituje npr. i iz odrednice da im je sadraj 'osjeaj' (Sili i Pranjkovi 2005: 40), zapovijed, zvuk, onda su nesumnjivo samoznanice. Jasno je da je pojam glasanja ili kakvoga drugoga zvuka poput mjau ili fiju drugaija rije od mjaukati, mjauk ili mjaukanje, fijuk ili fijukati, ali im je odnosno korijenski morfem isti. Nije jasno zato bi nepromjenjive rijei s jednakim izvanjezinim sadrajem bile suznane, a promjenjive samoznane. Dokaz da su uzvisi suznanice moe se nai i u frazeologiji. Frazemi se odreuju kao rijei koje moraju biti u postojanoj vezi koja se sastoji od najmanje dviju samoznanica (npr. Samardija 2003: 94, gdje se navodi naziv punoznanica). Kad uzvici ne bi bili samoznanice, onda frazem u (11) ne bi bio frazem - ne samo da ne bi imao dvije samo znanice, nego ni jednu samoznanu rije. Pitanje je to bi uope bila veza ni u ni bu - niz suznanica? Dakle, s poglavito znaenjskoga pristupa uzvici su samoznanice, no rubniji lanovi te kategorije. (11) Nije rekao ni u ni bu. 5.3. Prijedlozi Prijedlozi su sporni u stranoj literaturi. U Hrvatskoj ih svi svrstavaju u suznane (odnosno nepunoznane). J. Aitchison (2003: 67-70) u engleskome svrstava prijedloge meu

etiri velike vrste rijei, primjer njezine reenice naveden je u (12). Navodi da je rijeima koje pripadaju u male ili funkcionalne kategorije znaenje esto teko izraziti, poput odreivaa (determinatora, engl. determiner) poput the, a ili dopunja (komplementator, engl. complementizer, kraticom COMP) kao da. (12) Big prid. Velike frogs imen. abe gl. swim under water. prijed. imen. plivaju ispod vode.

Ne ini se da je bilo u engleskome bilo u hrvatskome jednostavno izraziti znaenje navedenoga ili veine drugih prijedloga, niti da bi oni imali svojstveno znaenje kao imenice. No ini se isto tako da imaju vii stupanj odreenosti znaenja nego navedeni odreivai. Svakako s njima postoji odreenih tekoa u svrstavanju, odnosno razlikovanju prijedloga i priloga, to se vidi i iz primjera u (7) i (8). Za razliku od navedene autorice i jo nekih (npr. Radford i sur. 1999: 151), drugi autori na engleskome govornome podruju u etiri velike vrste rijei svrstavaju imenice (kao najvee), glagole, pridjeve i priloge (npr. Akmajian i sur. 2001: 22, 483 Nunan, D. 2007: 55). U etiri manje skupine, za koje navode da im je glavna uloga povezati lanove velikih vrsta, svrstavaju zamjenice, odreivae, prijedloge i veznike (npr. Jakson 2002: 7). 5.4. Zamjenice "Zamjenice su rijei koje zamjenjuju imenice, odnosno rijei koje upuuju na ono to znae imenice, tj. osobu, predmet, misao, svojstvo ili pojavu. Budui da se njihovo znaenje utvruje govornom situacijom", nazivaju se situacijske rijei (Sili i Pranjkovi 2005: 117). Zamjenice su oito rijei koje su u odnosu s drugim rijeima. Neke ih doslovno zamjenjuju, npr. ona umjesto sestra. Druge su u drugaijemu odnosu. Tako se osobna zamjenica ja uvijek odnosi na onoga koji govori, referent je uvijek govornik. Pranjkovi (1992) navodi da je zamjenicama svojstvena deiktinost (upuivaki karakter) i supstitutivnost (mogunost da zamjenjuju druge rijei). Zamjenice su sporne u odnosnu na pripadnost suznanosti samo u strunoj hrvatskoj literaturi poput udbenika (npr. Samardija 2003: 4; Dujmovi-Markusi 2005: 9), gdje su do novoga programa za osnovne kole, tj. Hnosa redovito svrstavane u punoznanice. Znanstveno se ini nespornim da su suznanice. 5.5. Brojevi Od hrvatskih tradicionalnih vrsta rijei brojevi bi mogli biti sporni zato to moda i nisu posebna kategorija rijei. Oni svakako nisu suznanice, nego samoznanice. U ovome su se poglavlju nali zato to ih mnoge podjele i ne spominju. U jednoj su pak svrstani u male rijei, ne i suznanice (spomente mrene stranice anglistike Sveuilita u Olmoucu). Budui da je to tek donekle tono jer su matematiki brojevi neizmjerni, moda je uzrok stavu da su male rijei malena raznolikost brojeva.

5.6. Ostale vrste rijei U ovome se radu ne e navoditi ostale vrste rijei koje se pojavljuju u pojedinim radovima, ali u kroatistici nisu iroko prihvaene ili poznate. One bi zahtijevale drugaije (pod)podjele rijei na vrste ili drugaija svrstavanja pojedinih rijei u vrste, to izlazi izvan okvira ovoga rada, ak i kad je samo rije o funkcionalnim kategorijama poput spomenutoga odreivaa ili determinatora, dopunjaa ili komplementatora, pojaivaa ili intenzifikatora i drugima. Meu ostalim i zato to bi trebalo raspraviti mogu li se nazivi novih kategorija ipak zamijeniti hrvatskim nazivima, ili su doista mogue samo rijetke pojedinane zamjene, kao to navodi Vukojevi (2007: 192), koji smatra da naziv odrednik za specifikator (npr. Mihaljevi 1992) "stvara nevolje jer bi se istim hrvatskim nazivom moralo zamijeniti i naziv determinator". 6. DOKAZI O PRIPADNOSTI SAMOZNANICAMA I SUZNANICAMA U cijelome se ovome radu provlae tvrdnje o prorotipnoj ustrojenosti kategorija, pa se to odnosi i na podjelu na samoznanice ili leksike rijei i suznanice ili gramatike rijei. I dijelovi jedne rijei, morfemi, mogu se podijeliti na otvorene i zatvorene skupine. Tako prototipne samoznanice imaju jedan morfem iz otvorene kategorije, obino nazvan korijenom ili korijenskim morfemom i jedan ili nekoliko morfema iz zatvorenije skupine afikasa. No vrsti rez nije uvije mogu jer znaenja dvaju vrsta elemenata, tj. morfema djeluju jedni na druge na razliite naine (Cruse 2000:90). U odnosu na svrstavanje pojedinih (vrsta) rijei i samo podjelu na samoznane i suznane rijei moe se posluiti spoznajama kognitivne znanosti, te njezinih sastavnica. U odnosu na razliite mogue teorije, psiholingvistiki su i neurolingvistiki odgovori jednoznaniji. Mozak se drugaije odnosi prema samoznanim i suznanim rijeima, a danas je jednostavnije gledati to se dogaa u mozgu tijekom jezine obrade i proizvodnje (npr. magnetskom rezinancijom, tomografijom umjesto autopsije ili kirurkih zahvata). 6.1. Uoavanje i brojanje rijei U psiholingvistikim je istraivanjima primijeeno da se ljudi spontano drugaije odnose prema samoznanim i suznanim rijeima. Ako ih se pita da nabrajaju rijei, svi e od poetka nabrajati imenice, veina e tek nakon duljega vremena unijeti novu vrstu rijei, glagol ili pridjev. Mnogi ne e navoditi suznanice bez obzira kako dugo nabrajali. Isto tako ljudi esto u brojanju glasova (govorni jezik) ili slova (pisani jezik) broje samo slova u samoznanim rijeima. Kao primjer naveden je novinski naslov u (13). (13) DJELOMINA ISPLATA TEDIAMA OD POETKA IDUE GODINE I DALJE POD UPITNIKOM

Upitani koliko u (13) ima rijei, mnogi e ljudi odgovoriti osam, a ne jedanaest, posebno ako su takav primjer uli. 6.2. Jezini propusti U jezinim se propustima samoznanice i suznanice drugaije ponaaju (engl. slip of the tongue). Na primjer, nehotino se zamjenjuju samoznanice kao u (14), ak i njihove dijelove, kao u (15). Nije primijeeno da se tako zamjenjuju suznane rijei. (14) (15) Baci smee u hranu! umj. Baci hranu u smee! Ona se crkvila u krsti. umj. Ona se krstila u crkvi.

6.3. Sporazumijevanje razliitim sredstvima U prijanja su se vremena hitne poruke slale telegramima, u kojima je svaka rije stajala odreenu koliinu novca. Umjesto toke pisalo se STOP, to je takoer stajalo. Stoga su poiljatelji najee tedjeli kratei reenice. to su isputali, osim reeninih znakova koji nisu bili nuni za razumijevanje? Suznanice. Danas se takoer zbog ogranienja, prostornoga i novanoga, tedi na rijeima u mobilnim porukama. Kada je poruka duga, a poiljatelji ne ele da se alje kao dvije stranice, esto takoer izbacuju suznanice, iako ima i drugih sredstava, kao to su emotikoni, aoristi i imperfekti umjesto perfekta, grafiki znakovi, kratice itd. Dobri zapisivai u svojim biljekama s razliitih predavanja i izlaganja zapisuju redovito samoznanice (ne predvidljive), a isputaju suznanice (katkad neke zamjenjuju znakovima). 6.4. Jezini razvoj Tijekom jezinoga razvoja djeca najprije proizvode samoznanice. Najprije progovaraju rijeima kao u (16), gdje su dani podatci iz skupine prvih rijei djeteta N.J. Meu njima su samoznanice. Sline se rijei pojavljuju i u drugim jezicima. Iako neke engleske rijei strunjaci nazivaju modifikatorima (npr. allgone, more, bye-bye), to su rijei koji pokazuju radnju ili zahtjeve. U toj je fazi vrlo malo suznanih rijei (Amaijan i sur. 2001: 482). (16) ii. iii. iv. v. i. papaj, beba, tata, (h)ej ne, nema, voda kojeto, toto goje, doje (gore, dolje)

Suznanice se pojavljuju samo u sklopu neralanjenih izraza, kao u (16.iv) za Tko je to? ili to je to? Njih dijete doivljava kao cjelinu, kao jednu rije.

Kad se pojave prve reenice, kao u (17), u njima se takoer ne pojavljuju suznanice. (17) i. ii. bok, mama iii. allgone sock Rani se djetetov jezik proiruje na vei broj rijei krajem druge godine djetetova ivota, kada naziva telegrafskim govorom jer djeca isputaju suznanice, odnosno slue se s vrlo malo morfolokih i sintaksnih oznaka. Primjeri su navedeni u (18) gdje su isputene suznanice je, na (18.i) i se, s (18.ii). (18) i. ku toica ii. maca iga mi Klju je na stolici. Maca se igra s miem.

Tijekom daljega razvoja djeca postupno usvajaju prototipnije lanove meu suznanicama, meu prijedlozima se prvo usvajaju u i na jer imaju jasnije konceptualno znaenje. Zamjenice su im posebno teke (vie npr. Josipovi 2007: 44-47). Na poetku ne razumiju dobro odnos zamjenica i govornih uloga, tako da esto zamjenicu za govornika doivljavaju kao oznaku za majku, a zamjenicu za sugovornika kao oznaku za sebe. Reenice poput (19.i) ponavljaju doslovno, umjesto da ju u proizvodnji promijene u (19.ii). Jednako tako ne razumiju ulogu zamjenica kao on ili ona, koje izvan situacije i bez jezinoga konteksta ostali ne mogu razumjeti. Doivljavaju ju kao imenice. Zato za reenice kao u (20) odrasli moraju pitati Tko je on?, a dijete zna ponavljati: Pa on, ON! (19) i. Ti ide van. ii. Ja idem van. (20) On me je lupio. 6.5. Jezina oteenja Razliite povrjede ili bolesti koje oteuju pojedine organe vane za jezinu proizvodnju i primanje, odnosno obradu, oituju se na razliite naine. U literaturi su navedene bar tri vrste afazija s razliitim posljedicama na jezik i njegove djelatnosti. Ovdje se navode njihova obiljeja radi dokazivanja razlike izmeu samoznanih i suznanih rijei, iako se prema nekim istraivanjima najee pojavljuje opa afazija. 6.5.1. Brokina afazija Neki ljudi uslijed bolesti ili povrjede imaju Brokinu afaziju. Oni teko izgovaraju, trae rijei, poremeen im je red rijei, imaju tekoe sa suznanicama (tj. lanovima, prijedlozima i pomonim glagolima), a tako i gramatikim morfemima. Tzv. agramatizam je jedno od najizraenijih obiljeja, pa nastaje telegrafski govor, npr. 'Ii...ja...kui...sutra'. No, iako govore malo, pacijenti s Brokinom afazijom prenose smislene ideje. I gluhi pacijenti sporo znakuju, negramatino, dok su im nejezine sposobnosti

neoteene. Jednostavnije reenice mogu razumjeti, ali tee razumiju sloene i dvoznane reenice. Razumijevanje proitanoga poremeeno im uglavnom zbog nemogunosti razumijevanja gramatiki vanih rijei. Teko shvaaju reenice kao (21.i), tko je koga lovio, a lako reenice kao (21.ii) jer je u njima jasno izvanjezino znaenje. (21) i. Maku je lovio pas. ii. Loptu je lovio pas. To to ljudi s Brokinom afazijoj tee rabe ili razumiju (govore ili itaju) slune rijei nego samoznane pokazuje da su samoznanice i suznanice spremljene u razliitim dijelovima mozga. Ima zanimljivih dokaza o tome u engleskome (Fromkin, Rodman i Hymes 2003: 47). Neki ljudi s tom tzv. gramatikom afazijom ne mogu proitati suznane nizove rijei kao u (22.i), ali mogu samoznane kao u (22.ii) in which, ali da inn witch. Hrvatskim bi primjer bili kao u (23). (22) i. ii. in which inn witch 'u kojem' 'gostionica vjetica'

(23) i. u iju li je ii. ui Julije U literaturi je naveden sluaj pacijenta sa steenom afazijom G.R. (Newcombe i Marshal 1984 prema Fromkin i sur. 2003) koji bi u ispitivanju suznanica poput been ili would odgovarao: Ne! ili Mrzim te male rijei!, dok bi na njihove samoznane homonime (istozvunice) poput bean ili wood davao odgovore, kao u (24). Hrvatski su prijevodi, posebno suznanica, samo jedna od mogunosti. (24) Izgovor bi:n No! ai aur him wi wud ' Poticaj Odgovor Poticaj Odgovor bean 'grah' soup 'juha' been 'bio' 'Ne!' eye 'oko' eyes'oi' I 'ja' No! hour 'sat' time 'vrijeme' our 'na' No! hymn 'himan' Bible 'Biblija' him 'njemu' No! witch 'vjetica' witch 'vjetica' which 'koji' No! wood 'uma' wood 'uma' would 'bi' No!

6.5.2. Wernikeova afazija Kod Wernikeove afazije ljudi glatko govore, imaju dobru intonaciju i izgovor, ali ine brojne leksike pogrjeke (zamjene rijei), argon i besmislene rijei. Katkad su zamjene jednostavnije, razumljivije jer su rijei znaenjski povezane, to se rjee zna dogoditi i zdravim ljudima, kao u (25). (25) i. stol ii. djeak umj. stolica umj. djevojica,

ii. njegova ki

umj. njegov sin

U teim su sluajevima sloenije ili posve besmislene, kao u (26). Ljudi s takvim afazijama tee razumiju govor i teko pristupaju rijeima. Anomija se naziva redovita pojava kada uslijed afazije ljudi ne mogu nai rije koju ele. To se katkad dogaa i kod ljudi bez oteenja, poznato je kao osjeaj da je ovjeku rije navrh jezika (engl. tip of the tongue phenomenon). Razumijevanje izgovorenoga u ovoj je afaziji obino neto bolje nego proitanoga, ali neki bolesnici s Wernickeovom afazijom imaju veih tekoa u sluanju rijei u govoru, drugi u itanju. (26) i. fork rasporedom 'viljuka' a need for a scedule 'potreba za

6.5.3. argonska afazija argonska afazija (engl. jargon) uzrokuje zamjenu glasova, npr. fasnije umj. jasnije. esta je u pacijenata s Wernikeovom afazijom. injenica da takvi pacijenti s visokim stupnjem takvoga poremeaja izgovaraju duge reenice koje zvue kao prirodne reenice, ali su besmislene pokazuje da se fonoloka razina moe odvojiti od znaenjske. To ujedno dokazuje da se oni obrauju se u razliitim podrujima ili razliitim ivanim prijenosnicima. U itanju neki od pacijenata koji su postali disleksini nakon oteenja mozga ine zamjene kao u (27). (27) rije na kartici i. jug ii. primjer zamjena 1 zamjena 2 zapad istok odgovor zbroj

7. ZAKLJUAK Samoznanice i suznanice vrlo su uspjeni nazivi za podjelu vrsta rijei prema znaenju. Prva skupina poglavito oznaava izvanjezinu stvarnost, a druga izrie odnose izmeu onoga to znae samoznane rijei. I one su, kao i gramatike kategorije koje se odnose na rijei i vrste rijei, prototipno ustrojene pa su jednoj prototipni lanovi imenice i glagoli, a drugoj veznici. U samoznanice pripadaju od hrvatskih rijei jo i pridjevi, prilozi i uzvici, a u suznanice zamjenice, estice, prijedlozi i brojevi. Ove su vrste rijei pripisane pojedinoj kategoriji prema psiholingvistikim i neurolingvistikim spoznajama, koje ih jednoznanije odreuju nego teorijska razmatranja, koja mogu ukljuivati i druga obiljeja u odrednicu samoznanosti, poglavito sintaktika. Za uporabu u koli trebalo bi zadrati znaenjske odrednice i uvoenje samo prototipnijih lanova. Znanstveno se moe rasporavljati i o drugim naelima podjela rijei na vrste. To se odnosi i na druge nazive. Samoznanice i suznanice imaju razliita obiljeja, na temelju kojih su se pojavili i sinonimni nazivi poput otvorene i zatvorene rijei, velike i male vrste, ali oni nisu uvijek istoznanice, nego bliskoznanice ili ak raznoznanice. 8. LITERATURA

Aitchison, J. (1999) Linguistics, Teach yourself (V. izd., VI. izd. 2003), London: Hodder Stoughton. Akmaijan, A. i sur. (2001) Linguistics, an introduction to language and communication, Cambridge: MIT Press. Bari, E. i sur. (1997) Hrvatska gramatika, Zagreb: kolska knjiga. Bloomfield. L. (2003) Language, London. Cruse, A. (2000) Meaning in Language: An introduction to Semantics and Pragmatics, Oxford: Oxford University Press. Crystal, D. (1967) English, u Word Classes, Lingua 17: 24-56 Dujmovi-Markusi, D. (200) Fon-Fon 4, udbenik hrvatskoga jezika za etvrti razred gimnazije, Zagreb: Profil. Finch, G. (2000) Linguistic Terms and Concepts, London: Palgrave. Fromkin, V., Rodman, R., Hyams, N. (2003) An introduction to language (7. izd.), Boston: Hynle. Geld, R, (2006) Konceptualizacija i vidovi konstruiranja znaenja: temeljne kognitivnolingvistike postavke i pojmovi, Suvremena lingvistika 62, 183-212. Ham, S. (2002) kolska gramatika hrvatskoga jezika, Zagreb: kolska knjiga. Jackson, H. (2002) Lexicography: An introduction, London i New York: Routledge. Jelaska, Z. (2007.a) Teorijski okviri jezikoslovnomu znanju u novim kolskim programima hrvatskoga jezika, u ei, M. i Barbaroa-iki, M. (ur.) Komunikacija u nastavi hrvatskoga jezika: Suvremeni pristupi pouavanju u osnovnim i srednjim kolama, Jastrebarsko: Slap i Zagreb: Agencija za odgoj i obrazovanje, 9-33. Jelaska, Z. (2007.b) Naela odreivanja sinonima, u J. Mojceva-Gueva i sur. (ur.) Filoloke studije 5, vol. 2, Skopje-Perm-Ljubljana-Zagreb: Sveuilite Sv. irila i Metoda, Skoplje, 209-220. Jelaska, Z. (2008) Jezikoslovna utemeljenost novina u podruju hrvatskoga jezika, u Popovi, S. Hrvatsko kolstvo: sadanje stanje i vizija razvoja, HAZU, 39-51. Josipovi, V. (2007) Razvoj blizanakoga govora, Lahor 3, 37-52. Kearns, K. (2000) Semantics, London: Macmillan Langacker, R. W. (1987) Foundations of Cognitive Grammar, Vol. I: Theoretical Prerequisites, Stanford: Stanford University Press. Leech, G., Svartwik, J. (2002) A Communicative Grammar of English, Edinburgh: Longman: Pearson education limited Leech, G. (1981) Semantics, London: Penguin Loebner, S. (2002) Understanding Semantics, London: Arnold Mihaljevi, M. (1992) Kako kada bie Adam plod driva jil ne bie bolan ni se starae?, Suvremena lingvistika 34, 215-228.

Nunan, D. (2007) What is this thing called language, London: Palgrave. Pavei, S. i suautori (1971) Jezini savjetnik s gramatikom, Zagreb. Pavei, S., Teak, S., Babi, S. (1991) Oblici hrvatskoga knjievnog jezika (morfologija), u Babi i sur. Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga knjievnog jezika, HAZU i Globus nakladni zavod, 453-741. Poole, S.C. (1999) An Introduction to Linguistics, London: Macmillan Press Pranjkovi, I. (1992) Prilozi kao "rijei sviju vrsta", Suvremena lingvistika 34, 243239. Pranjkovi, I. (2004) Suznane rijei i njihove vrste, Zbornik Zagrebake slavistike kole 2004, 19-29 Radford, A. i sur (1999) Linguistics: an introduction, Cambridge: Cambridge University Press Robins, R.H. (1964) General Linguistics: An Introductory Survey, London: Longmans. Ross, J.R. (1973) A fake NP squish, u Bailey, u G.-J.N; Shuy, R.W. (ur.) New Ways of Analysing Variation in English, Washington: Georgtown University Press: 96-140 Saeed, J.I. (1997) Semantics, Blackwell Publishers. Samardija, M. (2003) Hrvatski jezik 4, udbenik (4. izd.), Zagreb: kolska knjiga. Sili, J. (2004) Suznane (sinsemantine) i samoznane (autosemantine) rijei, Zbornik Zagrebake slavistike kole 2004, 13-19 Sili, J., Pranjkovi, I. (2005) Gramatika hrvatskoga jezika: za srednje kole i visoka uilita, Zagreb: kolska knjiga. Stenstrm, A. B. (1995) Some remarks on comment clauses, u Aarts, B., Meyer, C. F. (ur.) The Verb in Contemporary English. Theory and Description,. Cambridge: Cambridge University Press: 290-301. Tafra, B. (1989) to su brojevi? Rasprave Zavoda za jezik IFF 15, Zagreb: 219-237. Taylor, J.R (2003) Linguistic Categorisation (3. izdanje), Oxford: Oxford University Press. Teak, S. i Babi, S. (1992) Gramatika hrvatskoga jezika, Zagreb: kolska knjiga. Teak, S., Babi, S. (2007) Morfologija: oblici rijei u hrvtskome knjievnome jeziku, u Babi, S. i sur. Glasovi i oblici hrvatskoga knjievnoga jezika, Zagreb: Globus. Thompson, G. (1996) Introducing Functional Grammar, London: Arnold. Trask, R. L. (2005) Temeljni lingvistiki pojmovi, Zagreb: kolska knjiga (p. B. Perak) Vukojevi, L. (2007) Nekoliko sintaktikih naziva, Suvremena lingvistika 64, 191206 Dividing parts of speech in two: semantic and morphological criteria This paper first shows, in agreement with cognitive linguistics (e.g. Taylor), that

categories of word and word types, e.g. parts of speech are best represented as prototypical categories. Discussing division of word types according to the morphological criteria which is important for Croatian, as morphologicaly complex Slavic language, it overviews different terms for lexical or autosemantic and grammatical, funcitonal or sinsemantic words. Warning that the later is very often confused with the former, it prowes that those are againg organized around protypes with less prorotypical, more marginal and marginal members. As two Croatian terms were recently introduced samoznane (literary self-meaning) and suznane (lit. co-meaning) words, it uses proves from psychological and neurogical findings to distinguisth between parts of speech which are not always regarded as belonging to one or the other category. Examples from listing examples of words, counting words, slips of tongue, L1 development, aphasias, telegrams and SMS are used to decide that prepositions are functional, rather than lexical category. It is also argued that interjection semanticaly belong to lexical words as their meaning refers to extralinguistic knowledge. Key words: lexical words, functional words, grammatical categories, prototype theory Kljune rijei: samoznanice, suznanice, gramatike kategorije, prorotipna teorija