Edward Hallett Carr: TO JE POVIJEST?, srednja europa, Zagreb 2004.

PREDGOVOR Knjiga koju imate u rukama napisana je prije vie od etrdeset godina. Napisao ju je poznati britanski povjesniar Edward Hallett Carr, a prvi puta je objavljena 1961. godine. Dosad je doivjela tri izdanja u Velikoj Britaniji (posljednje je objavljeno prije nekoliko godina) te niz prijevoda na razliite jezike u cijelom svijetu. Ovaj hrvatski prijevod zasigurno nee biti posljednji. Edward Hallet Carr rodio se 1892. godine u Londonu. Diplomirao je klasine jezike na Trinity Colledgeu u Cambridgeu 1916. godine. Potom je do 1936. godine bio slubenik britanskog Ministarstva vanjskih poslova (Foreign Offce). Sudjelovao je na Parikoj mirovnoj konferenciji 1919. godine i u dvadesetim godinama boravio kao diplomatski slubenik u Rigi. Upravo se u to vrijeme poeo zanimati za rusku kulturu i knjievnost, a u tridesetim je godinama objavljivao knjige o Dostojevskom, Marxu i Bakunjinu. Godine 1936. imenovari je za profesora medunarodnih odnosa na Velkom sveuiliu (Universiry of Wales) u Aberystwythu, dok je u vrijeme Drugoga svjetskog rata bio i pomoni urednik The Timesa. Tijekom tog razdoblja objavio je knjige 7he Twenty Years Crisis, 19191939 (1939), Conditions of Peace (1942) i Nationalism and After (1945). Nakon rata bio je profesor Balliol i Triniry Colledgea u Oxfordu sve do svoje smrti 1982. godine. Upravo su u to vrijeme nastale njegove najpoznatije knjige o ruskoj i sovjetskoj povijesti: monumentalno djelo A History of Soviet Russia (14 svezaka u razdoblju od 1950. do 1978.) i The Russian Revolution (1979., objavljena u Hrvatskoj pod naslovom Ruska revolucija od Lenjina do Staljina 1917-1929, Globus, Zagreb 1984). Carrovo je kapitalno djelo o povijesti SSSRa nailo na podijeljene kritike: neki su ga britanski povjesniari (poput A. J. P Taylora i Hugha Trevor-Ropera) doekali s odobravanjem, dok su drugi proglasili Carra Staljinovim apologetom. Upravo je to golemo istraivako iskustvo Carr nastojao pretoiti u svoje najpopularnije djelo to je povijest?. Knjiga je nastala iz predavanja koja je odrao u razdoblju od sijenja do oujka 1961. godine na Sveuilitu u Cambridgeu i koja su potom emitirana preko Radija BBC. Odgovor na pitanje to je povijest Carr je ponudio u est poglavlja: Povjesnar i injenice, Drutvo i pojedinac, Povijest, znanost i moral, Uzronost u povijesti, Povijest kao napredak i Obzorje koje se iri. Ustvrdio je da se taj odgovor nalazi negdje u sredini izmedu dva podjednako neodriva stava o povijesti - kao objektivnoj kompilaciji injenica i subjektivnom proizvodu povjesniareva uma. Ipak, knjiga je u doba svojeg objavljivanja potaknula veliku raspravu jer su kritiari tvrdili da se Carr zapravo pribliio drugom stavu, smatrajui njegova stanovita o povijesti opasnim relativizmom. Carr je u svojoj knjizi nastojao potkopati vjerovanje da se povijest bavi iskljuivo objektivnim injenicama. Povijest je definirao kao pokuaj razumijevanja i interpretiranja prolosti, objanjavanja uzroka i podrijetla pojava. Upravo je objanjavanje i interpretiranje injenica smatrao najvanijim dijelom povjesniareva posla. Za Carra injenice postoje neovisno o povjesniaru, no "povijesnim injenicama" tek onda kada ih povjesniar u procesu selekcije i interpretacije ocijeni povijesno znaajnima. Povjesniari odabiru, interpretiraju i prezentiraju injenice u skladu sa svojim vlastitim interesima i iskustvima, ali ih i injenice koje prouavaju takoer mogu navesti na promjenu gledita. Zato su povjesniari ukljueni u ono to Carr naziva beskonanim dijalogom izmedu prolosti i sadanjosti. Ovaj je dijalog, smatra Carr, sam po sebi vrijedan prouavanja kao i pojave o kojima povjesniari piu. Taj stav potvrduje i ova knjiga, jer u njoj moemo prepoznati brojna suvremena pitanja koja su zaokupljala autora i njegove suvremenike. Svoje je itatelje Carr savjetovao da prije prouavanja nekog povijesnog djela proue i samog povjesniara koji ga je napisao, jer su knjige, kao i ljudi koji ih piu, proizvod svojeg vlastitog doba. Tvrdnja da je neki prikaz objektivan za njega ne znai da odraava apsolutnu istinu o prolosti, ve da je u skladu sa drutveno prihvaenim nainima promatranja prolosti koji odraavaju volju i ciljeve povjesniareva doba. Ako se volja i ciljevi drutva mijenjaju, mijenjat e se i stav o onome to se smatra objektivnim; stoga isti povjesniar ne moe dvaput napisati istu knjigu. Ovdje bismo se moda najbolje mogli posluiti upravo Carrovim rijeima: Ne postoji bolji pokazatelj karaktera nekog drutva od historiografije koju to drutvo pie ili ne uspijeva napisati. Raspravu je takoder potaknuo i Carrov odnos prema vrijednosnim prosudbama u povijesti. Ustvrdio je da ne postoje univerzalno vaei standardi po kojima bi se mogla prosudivati ljudska djela. Za njega je sama potraga za takvim standardima nepovijesna i proturjei samoj biti povijesti. Ako povjesniar eli prosuivati djela pojedinaca, on to mora uiniti u skladu s moralnim normama koje su prevladavale u doba o kojemu se pie. Iako se ini da njegovi stavovi o prirodi injenica i moralnih prosudbi u povijesti podupiru zakljuak o relativizmu, Carr je ipak vjerovao da povjesniari mogu biti objektivni u funkcionalnom smislu. Uzrocima je dodijelio sredinje mjesto u povijeesnom istraivanju, smatrajui da bi povjesniari zapravo trebali tragati za racionalnim uzrocima, tj. onima koji se mogu primijeniti na druga razdoblja i mjesta te koji slue da bi poveali nae razumijevanje prolosti u svjetlu sadanjosti i sadanjosti u svjetlu prolosti. Stoga neki autori smatraju da Carrov prikaz

povjesniareva odabira racionalnih uzroka sugerira konvencionalan stav o objektivnosti, a ne skeptini relativizam koji mu pripisuju njegovi kritiari. Carr je takoder mnogo spremniji od svojih suvremenika smatrati povijest znanou. Ustvrdio je da nijedan od pet razloga koji se openito navode protiv ukljuivanja povijesti medu znanosti - ne donosi nikakve generalizacije, iz nje se ne mogu izvui nikakve pouke, nije sposobna predviati, subjektivna je i ukljuuje pitanja religije i morala - ne bi proao paljivo ispitivanje. Istovremeno, ustvrdivi da prouavanje prolosti odraava progresivni razvoj ljudskih potencijala, Carr je iskazao optimistian stav koji je netipian za povjesniare druge polovice 20. stoljea. U studenom 2001. godine u Institutu za povijesna istraivanja u Londonu odrana je dvodnevna konferencija povodom etrdesete obljetnice objavljivanja prvog izdanja knjige to je povijest?. Deset povjesniara iz razliitih zemalja raspravljalo je o Carrovu pitanju i njegovu znaenju za novu generaciju povjesniara - to je povijest i emu slue povijesna istraivanja na pragu dvadeset i prvog stoljea. Njihovi su radovi objavljeni 2002. godine u knjizi What is history now?. Ue i sama ta injenica govori u prilog tvrdnji da je Carrovo djelo jo uvijek vano i aktualno u obrazovanju povjesniara: ako njegovu vrijednost mjerimo brojem poticajnih i intrigantnih pitanja koja pred nas postavlja, onda svakako zavrjeduje nau pozornost, ak i ako odgovori do kojih dodemo budu drugaiji od onih koje je svojedobno ponudio E. H. Carr. Nadam se da e hrvatski prijevod ove vane knjige, makar i nakon skoro pola stoljea, pridonijeti metodolokom jaanju hrvatske historiografije. Snjeana Koren Predavanja u ast Georgea Maculaya Trevelyana odrana na sveuilitu u Cambridgeu, sijeanj - o.ujak 1961. godine esto pomislim kako je udno to je tako dosadna, budui da je vei njezin dio zasigurno izmiljen. Catherine Morland o povijesti (Northanger Abby, poglavlje XIV) POVJESNIAR I INJENICE to je povijest? Kako netko ne bi pomislio da je ovo pitanje besmisleno ili suvino, svojem u tekstu dodati dva ulomka koji se, svaki zasebno, odnose na prvo i drugo izdanje The Cambridge Modern History. Evo, dakle, Actona koji u listopadu 1896. godine podnosi izvjetaj Senatu Sveuilita u Cambridgeu u vezi s uredivanjem navedene knjige: Ovo je jedinstvena prilika da se u interesu to veeg broja judi zabiljei ukupnost znanja koje e devetnaesto stoljee ostaviti u nasljedstvo... Mudrom podjelom posla trebali bismo biti u stanju to napraviti i tako svima ponuditi na uvid sve dokumente i najzrelije zakljuke kao plod meunarodnih istraivanja. Ova generacija nee doekati konanu povijest; no mi se moemo rijeiti konvencionalne povijesti i pokazat do koje smo toke stigli na putu to jednu razdvaja od druge, sada, kada su nam sve informacije dostupne i svaki problem rjeiv. Gotovo ezdeset godina kasnije profesor Sir George Clark u predgovoru drugom izdanju Cambridge Modern History tumaio je navedeno uvjerenje Actona i njegovih suradnika da e jednoga dana biti mogue napisati "konanu povijest" te zatim nastavio: Povjesniari novije generacije to ne smatraju ostvarivim. Oni oekuju da e njihovi rezultati neprestano biti potiskivani novijima. Oni smatraju da je znanje o prolosti prenoeno posredstvom jednog ili vie ljudskih umova, njihovim posredstvom "obraivano", i zbog toga se ne moe sastojati od elementarnih i bezlinih atoma koje nita ne moe promijenti.... Istraivanje se moe initi beskrajnim i neki nestrpljivi znanstvenici pribjegavaju skepticizmu li barem doktrini prema kojoj, budui da svi povijesni sudovi obuhvaaju osobe i stavove, jedan je dobar koliko i drugi, a "objektivna" povijesna istina ne postoji. Tamo gdje obrazovani ljudi tako estoko proturjee jedan drugome, znanstveno polje ostaje otvoreno za istraivanje. Nadam se da sam osoba dovoljno modernih stavova da priznam kako sve to je napisano 1890-ih mora predstavljati besmislicu. No, ipak nisam dovoljno napredan za uvjerenje da sve to je napisano 1950-ih nuno mora imati smisla. Uistinu, vjerojatno ste i sami primijetili kako ovom istraivanju prijeti da zaluta na podruje koje je ire ak i od prirode povijesti. Sukob izmedu Actona i Sir Georga Clarka tek je odraz promjene naeg cjelokupnog pogleda na drutvo do kojeg je dolo u razdoblju izmedu ovih dviju izjava. Acton govori s pozitivnog, jasnog i samouvjerenog gledita kasnog viktorijanskog doba; rijei Sir Georga Clarka odraavaju zbunjeni i rastreseni skepticizam beat-generacije. Kada pokuamo odgovoriti na pitanje to je povijest?, na odgovor - svjesno ili nesvjesno - odraava na vlastiti poloaj u vremenu i oblikuje dijelove naeg odgovora na ire pitanje o tome koji je na stav o drutvu u kojem ivimo. Ne pribojavam se toga da se moja tema pri

pozornijem itanju uini trivijalnom. Pribojavam se jedino toga da ne ostavim dojam preuzetnosti jer sam naeo tako krupno i znaajno pitanje. Devetnaesto stoljee bilo je zlatno doba injenica. "... Ono to ja traim...", rekao je gospodin Gradgrind u Tekim vremenima, "...su injenice... u ivotu se trae jedino injenice...". Povjesniari devetnaestog stoljea u potpunosti su se slagali s njime. Kada je Ranke u 1830-im, u opravdanom protestu protiv moraliziranja u povijesti, primijetio da je zadaa povjesniara "... jednostavno prikazati kako je zapravo bilo... (wie es eigentlch gewesen)", taj ne previe dubokouman aforizam stekao je zauujuu popularnost. Tri generacije njemakih, britanskih i ak francuskih povjesniara koraale su u bitku izgovarajui arobne rijei "wie es eigentlich gewesen" kao vradbinu - namijenjenu, kao veina vradbina, da ih potedi zamorne obveze razmiljanja svojom glavom. Pozitivisti, gorljivi zastupnici ideje povijesti kao znanosti, svojim su ugledom doprinijeli ustolienju kulta injenica. Prvo ustanovite injenice, kau pozitivisti, a tada iz njih izvucite zakljuke. U Velikoj Britaniji ovakav je pristup povijesti savreno odgovarao empirijskoj tradiciji koja je predstavljala dominantnu britansku filozofsku struju od Lockea do Bertranda Rusella. Empirijska teorija spoznaje pretpostavlja potpunu odvojenost izmedu subjekta i objekta. injenice, poput osjetilnih utisaka djeluju izvana na promatraa i neovisno od njegove svijesti. Proces njihova prihvaanja je pasivan: nakon primanja podataka promatra ih naknadno ispituje. The Oxford Shorter English Dictionary - korisno, ali tendenciozno djelo empirijske kole - jasno oznaava odvojenost dvaju procesa definirajui injenicu kao "iskustveni podatak, nezavisan od zakljuka". Ovo je neto to bi se u povijesti moglo nazvati zdravorazumskim pogledom. Povijest se sastoji od zbirke utvrdenih injenica. injenice su povjesniarima vidljive u dokumentima; apisima itd., kao ribe na ribarskom tandu. Povjesniar ih skuplja, odnosi ih kui, kuha i servira onako kako mu se najvie svia. Acton, iji je kulinarski ukus bio vrlo strog, servira ih bez zaina. U uputama suradnicima na prvom izdanju Cambridge Modern History istaknuo je zahtjev "da na Waterloo mora biti jednako zadovoljavajui za Francuze i Britance, Nijemce i Nizozemce; tako da nitko ne moe ustvrditi bez gledanja kazala autora, gdje je oxfordski biskup odloio svoje pero, a gdje su ga preuzeli Fairbairn ili Gasquet, Liebermann ili Harison". ak je i Sir George Clark, unato kritinosti prema Actonovim stavovima, "tvrdu jezgru povijesnih injenica" suprotstavio "sonom dijelu sumnjivih interpretacija" - moda zaboravljajui da je mesnatiji dio ploda daleko ukusniji od tvrde jezgre. Prvo utvrdite injenice, a potom se na osobni rizik upustite u ivi pijesak interpretacija- to je osnovna mudrost empirijske, zdravorazumske historiografske kole. Ona podsjea na omiljenu uzreicu velikog liberalnog novinara C. P. Scotta: "injenice su svete, uvjerenja su slobodna". Danas to, oito, ne moe proi. Neu se uputati u filozofsko razmatranje prirode naeg znanja o prolosti. Pretpostavimo naas kako su injenica da je Cezar preao Rubikon i injenica da se stol nalazi u sredini sobe injenice istog ili usporedivog reda, te da obje ulaze u nau svijest na isti ili slian nain i imaju isti objektivan karakter u odnosu na osobu koja ih spoznaje. ak i u ovoj smionoj i ne potpuno uvjerljivoj pretpostavci, na se argument odmah suoava s tekoama jer nisu sve injenice o prolosti ujedno i povijesne injenice, niti ih povjesniari takvima smatraju. Kakav je kriterij koji razdvaja povijesne injenice od ostalih injenica o prolosti? to je povijesna injenica? Ovo je kljuno pitanje koje moramo poblie razmotriti. U skladu sa zdravorazumskim gleditem, postoje odredene temeljne injenice koje su jednake za sve povjesniare i koje su, tako govorei, kraljenica povijesti - injenica je, primjerice, bitka kod Hastingsa koja je bila l066. godine. No, ovakvo gledite zahtijeva dvije primjedbe. Prvo, povjesniar se primarno ne bavi ovakvim injenicama. Nema sumnje da je vano znati kako je velika bitka vodena l066. godine, a ne 1065. ili 1067. godine, kao i to da se vodila nedaleko od Hastingsa, a ne u Easterbournu ili Brightonu. Povjesniar ne smije pomijeati takve stvari. Ipak, kada se povede rasprava o ovoj temi, sjetim se Housmanove primjedbe da je "tonost dunost, a ne vrlina". Hvaliti povjesniarevu tonost jednako je kao i hvaliti arhitektov odabir kvalitetnog drva ili pravilno zamijeanog betona u izgradnji. To je nuan preduvjet za njegov posao, ali nije njegov glavni zadatak. Upravo zbog navedenoga, povjesniar se mora osloniti na ono to se naziva "pomonim povijesnim znanostima" - na arheologiju, epigrafiku, numizmatiku, kronologiju i tome slino. Povjesniar nema obvezu da posjedovati posebne vjetine koje strunjaku omoguavaju utvrdivanje podrijetla ili razdoblja izrade nekog fragmenta keramike ili mramora, deifriranje nejasnog natpisa ili pomne izrade astronomskih izrauna potrebnih za odredivanje tonog datuma. Ove takozvane temeljne injenice, koje su jednake za sve povjesniare, prije ulaze u kategoriju sirovog materijala za povjesniara, nego u povijest kao takvu. Druga se primjedba odnosi na potrebu utvrdivanja ovih temeljnih injenica koja ne poiva na bilo kakvoj kvaliteti samih injenica, nego a priori na odluci povjesniara. Unato krilatici C. P Scotta, svaki novinar danas shvaa da odabir i svrstavanje odgovarajuih injenica jest najefikasniji nain utjecanja na javno mnijenje. Nekada se govorilo da injenice govore same. To je, naravno, netono. injenice govore jedino kada se povjesniar pozove na njih: on je taj koji odluuje s kojim e nas injenicama upoznati, kojim redom i u kojem kontekstu: Mislim da je jedan od Pirandellovih likova rekao da su injenice

sline vrei - nee stajati sve dok neto u nju ne stavite. Jedini razlog zbog kojega smo mi zainteresirani znati da se bitka kod Hastingsa vodila 1066. godine jest taj to ju povjesniari smatraju velikim povijesnim dogadajem. Povjesniar je onaj koji zakljuuje iz svojih osobnih razloga kako je Cezarov prelazak malenog potoka Rubikona povijesna injenica, dok prelazak milijuna drugih ljudi preko Rubikona prije ili poslije toga nikoga ne zanima. injenica da ste stigli u ovu zgradu prije pola sata pjeice, biciklom ili automobilom jest injenica iz prolosti u tolikoj mjeri koliko je injenica i Cezarov prelazak Rubikona. No, nju e povjesniari uglavnom ignorirati. Profesor Talcott Parsons jednom je znanost nazvao "selektivnim sustavom kognitivne orijentacije prema zbilji". To se moda moglo izrei i jednostavnije. No, povijest je, izmedu ostaloga, i to. Povjesniar je nuno selektivan. Vjerovanje u neku vrstu jezgru povijesnih injenica koje postoje objektivno i nezavisno od interpretacije povjesniara besmislena je zabluda, ali se takve zablude vrlo teko osloboditi. Pogledajmo poblie proces transformacije obine injenice iz prolosti u povijesnu injenicu. Nakon sitne prepirke kod Stalybridge Walkesa 1850. godine, razljuena je masa namjerno pretukla na smrt prodavaa paprenjaka. Je li to povijesna injenica? Do prije godinu dana bez oklijevanja bih odgovorio: "Ne, nije". Taj je dogadaj zabiljeio jedan svjedok u nekim manje poznatim memoarima~ koje povjesniari nisu smatrali vrijednim spomena. No, prije godinu dana spomenuo ga je dr. Kitson Clark u svojim predavanjima na Sveuilitu u Oxfordu. ini li ju to povijesnom injenicom? Ja mislim, jo ne. Rekao bih da se njezin trenutni status moe opisati kao da je predloena za lanstvo u odabranom krugu povijesnih injenica. Ona sada eka zastupnike i sponzore. Mogue je da emo za nekoliko godina tu injenicu vidjeti kako se prvo pojavljuje u nekoj biljeci, potom u tekstu nekog lanka i knjige o devetnaestostoljetnoj Engleskoj, a za dvadeset ili trideset godina mogla bi postati posve priznata povijesna injenica. U drugom sluaju, mogue je da ju nitko nee koristiti, pa e tada doi u istilite nepovijesnih injenica iz prolosti odakle ju je dr. Kitson Clark tako galantno pokuavao spasiti. to e biti presudno u odabiru izmedu ovih dviju mogunosti? To ovisi, mislim, o tome hoe li drugi povjesniari prihvatiti tezu ili interpretaciju zbog koje je dr. Kitson Clark citirao ovaj incident kao utemeljenu i znaajnu. Njezin status povijesne injenice ovisit e o piranju njezine interpretacije. Ovaj element interpretacije sastavni je dio svake povijesne injenice. Doputate li mi jednu osobnu reminiscenciju? Kada sam prije mnogo godina studirao antiku povijest na ovom sveuilitu, imao sam poseban predmet "Grka u razdoblju perzijskih ratova". Prikupio sam petnaestak ili dvadesetak knjiga na svojim policama i uzeo sam zdravo za gotovo da su u njima zabiljeene sve injenice koje se odnose na moju temu. Pretpostavimo, a to nije bilo daleko od istine, da su ove knjige sadravale sve injenice o zadanoj temi koje su tada bile ili su mogle biti poznate. Nikada mi nije palo na pamet istraiti kojom su se igrom sluaja ili postupkom eliminacije iz golemog broja nekad poznatih injenica odrale i postale povijesnim injenicama. Pretpostavljam da je ak i danas jedna od privlanosti antike i srednjovjekovne povijesti u tome to nam daju iluziju da raspolaemo sa svim dostupnim injenicama; nelagodna razlika izmeu povijesnih injenica i drugih injenica u prolosti nestaje jer su sve one malobrojne poznate injenice ujedno i povijesne. Kako je rekao Bury, koji se bavio prouavanjem oba razdoblja, "povijesni zapisi antike i srednjovjekovne povijesti prepuni su praznina". Povijest se nazivala divovskom slagalicom kojoj nedostaju mnogi dijelovi. No, glavni problem ne sastoji se od postojanja tih praznina. Naa slika o Grkoj u petom stoljeu prije nae ere nepotpuna je, ne toliko zbog sluajnog gubljenja mnogih njezinih djelia, nego stoga to je rije o slici koju je oblikovala mala skupina ljudi u gradu Ateni. Nama je prilino poznato kako je Grka u petom stoljeu izgledala jednom atenskom gradaninu; no, vrlo malo znamo kako je izgledala Spartancu ili Korinaninu ili Tebancu - a da ne spominjemo Perzijanca ili roba ili nekog drugog stanovnika Atene koji nije bio punopravni gradanin. Naa je slika unaprijed odabrana i odredena, ne toliko sluajem, koliko ljudima koji su, svjesno ili nesvjesno nadahnuti odredenim gleditima, odluili sauvati od zaborava injenice koje su podravale ta gledita. Na isti nain, kada itam u suvremenoj povijesti srednjeg vijeka da su srednjovjekovni Ijudi pridavali veliki znaaj religiji, pitam se kako to znamo i je li to istina. Ono to je nama poznato kao injenice o srednjovjekovnoj povijesti gotovo su u potpunosti odabrale za nas generacije kroniara koji su bili profesionalno zaokupljeni teorijom i praksom religije. Stoga su je smatrali nadasve vanom i biljeili sve u vezi s time, a malo to drugo. Sliku duboko religioznog ruskog seljaka unitila je revolucija iz 1917. godine. Slika o duboko religioznom srednjovjekovnom ovjeku, bila istinita ili ne, neunitiva je jer su gotovo sve poznate injenice o njoj odabrali Ijudi koji su u to vjerovali i eljeli da drugi vjeruju, dok je masa ostalih injenica u kojima bi se mogli nai dokazi za suprotnu tvrdnju nepovratno izgubljena. Mrtva ruka iezlih generacija povjesniara, pisara i kroniara nepovratno je odredila model prolosti. "Povijest koju mi itamo", pie profesor Barraclough, i sam kolovani medievist, "premda se temelji na injenicama, strogo govorei nije injenina, ve se sastoji od niza preuzetih sudova". Razmotrimo sada drugaiju, ali jednako vanu tekou s kojom se susree povjesniar modernog doba. Povjesniar antike ili srednjeg vijeka moda je zahvalan na postupnom procesu

prosijavanja koji mu je tijekom godina stavio na raspolaganje zbirku povijesnih injenica pogodnu za baratanje. Prema rijeima Lyttona Stracheyila, u njegovom zajedljivom stilu, "neznanje je osnovni preduvjet za povjesniara, neznanje koje pojednostavljuje i pojanjava, koje odabire i izostavlja". Katkad sam u iskuenju da zavidim kolegama koji su se upustili u prouavanje antike i srednjovjekovne povijesti na njihovoj iznimnoj kompetenciji. Tada se tjeim razmiljanjem da su oni toliko kompetentni jer malo znaju o svojem podruju istraivanja. Povjesniar modernog doba ne uiva niti jednu prednost koju nudi takav oblik neznanja. On mora sam usavriti to neophodno neznanje pogotovo to se vie pribliava prouavanju vlastitog razdoblja. Pred njim je dvostruki zadatak otkrivanja nekoliko znaajnih injenica i njihova pretvaranja u povijesne injenice te odbacivanja mnogih nevanih injenica kao nepovijesnih. Upravo ovo protivno je devetnaestostoljetnoj herezi koja je shvaala povijest kao kompilaciju maksimalnog broja neoborivih i objektivnih injenica. Svatko tko podlegne ovoj herezi morat e ili dii ruke od povijesti kao uzaludnog posla i prihvatiti se filatelije ili nekog drugog oblika antikvarizma, ili zavriti u ludnici. Upravo je ova hereza tijekom prolih stotinu godina imala poguban utjecaj na djelovanje povjesniara modernog doba u Njemakoj, Velikoj Britaniji i u Sjedinjenim Dravama, tako da je nastao golem i nepregledan broj suhoparnih djela punih injenica i krajnje specijaliziranih monografija tobonjih povjesniara koji sve vie znaju o sve manje toga, gubei se bez traga u oceanu injenica. Pretpostavljam da je upravo ova hereza - a ne navodni sukob izmedu liberala i katolikih lojalista - frustrirala Actona kao povjesniara. U jednom od ranijih eseja rekao je za svoga uitelja Dollingera: "On ne eli pisati na temelju nepotpune grae, a za njega je svaka graa uvijek nepotpuna".1z Ovdje je Acton izrekao proroansku presudu samome sebi i tom neobinom fenomenu kod povjesniara kojeg mnogi smatraju jednim od najcjenjenijih voditelja Katedre za modernu povijest ovog sveuilita - a koji nije napisao nijednu povijesnu knjigu. Acton je napisao vlastiti epitaf u uvodu prvog izdanja Cambridge Modern History, objavljenoj nedugo nakon njegove smrti, gdje se alio na zahtjeve koje se postavljaju pred povjesniara "prijetei ga pretvoriti iz knjievnika u enciklopedijskog kompilatora". Neto je krenulo u pogrenom smjeru. Ono to je krenulo u pogrenom smjeru jest vjerovanje u neumorno i beskrajno prikupljanje vrstih injenica kao povijesnog temelja, vjerovanje da injenice govore same za sebe i da ih nikad ne moemo imati previe, vjerovanje koje je tada bilo tako neupitno da su samo malobrojni povjesniari smatrali potrebnim - a neki to i danas smatraju nepotrebnim - upitati se "to je povijest?". Devetnaestostoljetni fetiizam injenica bio je upotpunjen i opravdavan fetiizmom dokumenata. Dokumenti su bili Zavjetni koveg u hramu injenica. Ponizni povjesniar pristupao im je pognute glave i govorio o njima sa strahopotovanjem. Ako neto otkrije u dokumentima, onda je to tako. Ali, kad malo bolje razmislimo, to nam ti dokumenti - dekreti, ugovori; popisi dohodaka, parlamentarni izvjetaji, slubena korespondencija, privatna pisma i dnevnici - govore? Nijedan dokument ne moe nam rei vie od onoga to je autor dokumenta mislio - da se dogodilo, da se trebalo ili moglo dogoditi ili moda samo ono to je htio da drugi misle da je on sam mislio, ili ak samo ono to je smatrao da sam misli. Nita od svega ovoga nema smisla dok povjesniar nije poeo raditi na grai i tumaiti je. injenice koje je pronaao ili nije pronaao u dokumentima povjesniar prije koritenja prvo mora obraditi: nain na koji ih koristi, ako tako mogu rei, jest proces obrade. Dopustite mi da to to govorim ilustriram primjerom koji dobro poznajem. Kada je 1929. godine umro Gustav Stresemann, ministar vanjskih poslova Vajmarske Republike, ostavio je golemu zbirku - 300 kutija punih dokumenata - slubenih, poluslubenih i privatnih, koji se uglavnom odnose na estogodinji mandat u Ministarstvu vanjskih poslova. Njegovi prijatelji i rodbina su, sasvim razumljivo, smatrali da tako velikom ovjeku treba odati duno tovanje. Njegov odani tajnik Bernhard primio se posla; u roku od tri godine izale su tri velike knjige odabranih dokumenta iz 300 kutija, svaka od njih na 600 stranica, s impresivnim naslovom Stresemanns Vermchtnis [Stresemannova oporuka]. U normalnim okolnostima dokumenti bi trunuli u nekom podrumu ili na tavanu i zauvijek nestali; ili bi ih moda, stotinu godina kasnije, pronaao neki znatieljni povjesniar i usporedio s Bernhardovim tekstom. Ono to se dogodilo bilo je puno dramatinije. Dokumenti su 1945. godine zavrili u rukama britanskih i amerikih vlasti koje su ih snimile i stavile na raspolaganje znanstvenicima u dravnim arhivima u Londonu i Washingtonu (Public Record Office i National Archives). I tako, ako imamo dovoljno strpljenja i znatielje, moemo tono vidjeti to je Bernhard napravio. Ono to je uinio nije nita neuobiajeno ili iznenadujue. U trenutku Stresemannove smrti, inilo se da je njegova zapadna politika okrunjena nizom uspjeha - Locarno, prijem Njemake u Ligu naroda, Dawsov i Jungov plan i ameriki zajmovi, povlaenje saveznike okupacijske vojske iz Porajnja. Sve ovo inilo se vanim i uspjenim dijelom Stresemannove vanjske politike; stoga ne udi i nije neprirodno to je taj dio bio prenaglaen u Bernhardovom odabiru dokumenata. S druge strane, inilo se da Stresemannova istona politika i njegovi odnosi sa Sovjetskim Savezom ne pokazuju naroite rezultate. Budui da velik broj dokumenata o pregovorima koji su dali trivijalne rezultate nije bio zanimljiv, niti je dodavao Stresemannovu ugledu, proces odabira dokumenta mogao je biti stroi. U

stvari, Stresemann je posveivao daleko postojaniju i ozbiljniju panju odnosima sa Sovjetskim Savezom, to je bio daleko znaajniji dio njegove vanjske politike u cjelini nego to bi itatelj Bernhardovog djela pomislio. Unato tome, Bernhardove knjige su bolje od mnogih drugih zbirki dokumenta na koje se prosjeni povjesniar bezuvjetno oslanja. Ovo nije kraj moje prie. Nedugo nakon izlaska Bernhardovih knjiga Hitler je doao na vlast. U Njemakoj je Stresemannovo ime potisnuto u zaborav, a knjige su povuene iz prodaje; mnogi su primjerci, moda veina, bili uniteni. Danas je knjiga Stresemanns Vermchtnis izuzetno rijetka. No, na Zapadu Stresemannov ugled nije bio poljuljan. Engleski izdava je 1935. godine donio skraeni prijevod Bernhardovih knjiga - odabir Bernhardova odabira; izbaena je moda treina originalnog djela. Sutton, cijenjeni prevoditelj s njemakog, obavio je svoj posao kompetentno i dobro. Engleska verzija, objasnio je u predgovoru, "poneto je skraena, ali je iz nje izbaen samo odreeni dio za koji se smatralo, da nije toliko znaajan... i nije toliko zanimljiv za engleske itatelje i studente". I to je sasvim razumljivo. No, posljedica toga jest da je Stresemannova istona politika, ve samo donekle zastupljena u Bernhardovom djelu, sada postala jo manje vidljiva, a Sovjetski Savez se u Suttonovoj knjizi pojavljuje tek kao povremeni i prilino nepoeljni uljez u Stresemannovoj predominantno zapadnoj vanjskoj politici. Ipak se sa sigurnou moe rei da za sve u zapadnom svijetu, osim za nekolicinu strunjaka, Sutton, a ne Bernhard - a jo manje sami dokumenti - predstavlja autentini Stresemannov glas. Da su u kojem sluaju dokumenti nestali u bombardiranju 1945. godine, i da su nestale sve Bernhardove knjige, Suttonova autentinost i autoritet nikada ne bi bili dovedeni u pitanje. Mnoge tiskane zbirke dokumenata koje mnogi povjesniari sa zahvalnou prihvaaju u nedostatku originala, ne stoje na mnogo sigurnijim temeljima. elio bih ii korak dalje u razmatranju ove prie. Zaboravimo na Bernharda i Suttona i budimo zahvalni to moemo, ako elimo, konzultirati autentine dokumente jednog od vodeih sudionika u nekim vanim dogadajima novije europske povijesti. to nam ti dokumenti govore? Izmedu ostalog oni sadre zapise o nekih stotinjak Stresemannovih razgovora sa sovjetskim ambasadorom u Berlinu i dvadesetak razgovora s ierinom. Ovi zapisi imaju jednu zajedniku crtu. Oni prikazuju Stresemanna kao dominantnog sudionika u razgovorima i pokazuju njegove argumente kao dobro sroene i uvjerljive, dok su argumenti njegovog sugovornika oskudni, konfuzni i neuvjerljivi. Ovo je zajednika karakteristika svih zapisa diplomatskih razgovora. Dokumenti nam ne govore to se dogodilo, nego samo ono to je Stresemann mislio da se dogodilo ili ono to je htio da drugi misle ili moda to je sam htio misliti da se dogodilo. Proces odabira dokumenta zapoeo je sam Stresemann, a ne Sutton ili Bernhard. Kad bismo kojim sluajem posjedovali ierinove zapise istih razgovora, saznali bismo samo ierinove misli, a ono to se uistinu dogodilo jo uvijek treba rekonstruirati povjesniar. Naravno, injenice i dokumenti vrlo su vani za povjesniara. No, od njih ne bi trebalo raditi fetie. Oni sami ne ine povijest, niti sami po sebi daju gotov odgovor na ono zamorno pitanje "to je povijest?". Sada bih htio nekoliko rijei posvetiti pitanju zato su povjesniari devetnaestog stoljea veinom bili indiferentni prema filozofiji povijesti. Termin je iskovao Voltaire i otada se razliito upotrebljavao; ja u se njime posluiti, ako u ga uope i koristiti, kako bih odgovorio na pitanje "to je povijest?". Za intelektualce Zapadne / Europe devetnaesto je stoljee bilo ugodno razdoblje koje je zrailo samouvjerenou i optimizmom. injenice su ih uglavnom zadovoljavale, a sklonost postavljanju neugodnih pitanja bila je razmjerno rijetka. Ranke je pobono vjerovao da e se boanska providnost pobrinuti za smisao povijesti, ako se on pobrine za injenice; Burckhardt je s veom dozom modernog cinizma primijetio da "jo nismo upoznati s namjerama boanske providnosti". Profesor Butterfield primijetio je jo 1931. godine, s vidljivim zadovoljstvom, kako su "povjesniari malo razmiljali o prirodi stvari, pa ak i prirodi vlastitog predmeta".15 Ipak je moj prethodnik u ovim predavanjima, dr. A. L. Rowse, bio s pravom neto kritiniji piui o knjizi Sir Winstona Churchilla World Crisis [Svjetska kriza] o Prvome svjetskom ratu. Smatrao je da je Churchillova knjiga, iako osobnou, slikovitou i ivotnou jednaka History of the Russian Revolution [Povijesti Ruske revolucije] Trockog, inferiorna u jednom pogledu: "iza nje ne stoji filozofija povijesti". Britanski povjesniari odbili su polemizirati, ne zato to su vjerovali da povijest nema smisla, ve zato to su vjerovali da je smisao implicitan i oit. Liberalni devetnaestostoljetni pogled na povijest bio je blizak ekonomskoj doktrini laissez faire koja je takoder bila rezultat smirenog i samouvjerenog pogleda na svijet. Neka svatko radi svoj posao, a skrivena ruka upravljat e opom harmonijom. Povijesne injenice bile su same za sebe demonstracija najuzvienije injenice blagotvornog i naizgled beskrajnog napretka. Bilo je to doba nevinosti, a povjesniari su hodali Edenskim vrtom bez trunke filozofije na sebi, goli i bez srama pred bogom povijesti. Otada smo upoznali Grijeh i iskusili Pad; oni povjesniari koji se danas pokuavaju osloboditi filozofije povijesti, tek se trude, bezuspjeno i bojaljivo, kao lanovi neke nudistike kolonije, stvoriti vlastiti Edenski vrt u svojem predgradu. Danas se neugodna pitanja vie ne mogu izbjegavati.

Proteklih pedesetak godina velika se pozornost pridavala pitanju "to je povijest?". Upravo iz Njemake, zemlje koja je toliko doprinijela okonanju lagodne vladavine devetnaestostoljetnog liberalizma, potekla su u 1880-im i 1890-im godinama prva osporavanja doktrine primata i autonomije povijesnih injenica. O filozofima koji su uputili ta osporavanja danas se malo zna, izuzev njihovih imena: Dilthey je jedini kojemu je nedavno odano zakanjelo priznanje u Uelikoj Britaniji. Prije kraja stoljea, u ovoj su zemlji prosperitet i samopouzdanje jo bili prejaki da bi se posvetila bilo kakva pozornost hereticima koji su napadali kult injenica. No, poetkom novog stoljea baklja je predana Italiji, gdje je Croce poeo predlagati filozofiju povijesti koja je oito mnogo dugovala njemakim uiteljima. Cjelokupna povijest je "suvremena povijest", izjavio je Croce, mislei time da se povijest primarno sastoji od promatranja prolosti kroz oi sadanjosti i u svjetlu sadanjih problema. Glavna zadaa povjesniara nije biljeenje, ve vrednovanje; jer, ako on ne vrednuje, kako emo znati to je vrijedno zapisivanja? Ameriki povjesniar Carl Backer ustvrdio je 1910. godine, u namjerno provokativnom stilu, da "povijesne injenice ne postoje ni za jednog povjesniara, dok ih sam ne stvori". Ovakvi izazovi su se u poetku slabo zamjeivali. Tek je nakon 1920. godine Croce poeo stjecati zamjetnu popularnost u Francuskoj i Uelikoj Britaniji. Do toga vjerojatno nije dolo zbog toga to je Croce bio otroumniji mislilac ili bolji stilist od njemakih prethodnika, ve zato to su se nakon Prvoga svjetskog rata injenice poele smijeiti manje blagonaklono nego u godinama prije 1914., ime smo postali otvoreniji filozofiji koja im je nastojala umanjiti ugled. Croce je imao vaan utjecaj na oksfordskog filozofa i povjesniara Collingwooda, jedinog britanskog mislioca u prolom stoljeu koji je dao ozbiljan obol filozofiji povijesti. Collingwood nije doivio izdavanje sistematizirane rasprave koju je planirao, no njegovi objavljeni i neobjavljeni radovi o toj temi sakupljeni su nakon njegove smrti te izali u knjizi pod naslovom The Idea of History (1945.). Collingwoodovi stavovi mogu se saeti na sljedei nain. Filozofija povijesti ne bavi se "prolou kao takvom" niti "miljenjem povjesniara o njoj kao takvoj" ve s "dvijema stvarima koje su u uzajamnom odnosu". (Ova tvrdnja upuuje na dva aktualna znaenja rijei "povijest" - na istraivanje koje obavlja povjesniar i na niz prolih dogadaja koje istrauje). "Prolost koju povjesniar istrauje nije mrtva prolost, ve je to prolost koja na neki nain jo ivi u sadanjosti". No, proli in je mrtav, tj. on je beznaajan povjesniaru ako ne razumije misao koja stoji iza njega. Stoga je "cjelokupna povijest ustvari povijest ideja" i "rekonstruiranje u povjesniarevu umu one misli iju povijest prouava". Rekonstrukcija prolosti u povjesniarevom umu ovisi o empirijskim dokazima. No, to nije samo po sebi empirijski proces i ne sastoji se od obinog nabrajanja injenica. Naprotiv, proces rekonstrukcije ovisi o odabiru i interpretaciji injenica: to je, svakako, ono to ih ini povijesnim injenicama. "Povijest", kae profesor Oakeshott, koji se u ovom pitanju slae s Collingwoodom, "jest povjesniarevo iskustvo. Nju ne `stvara' nitko osim povjesniara: pisati povijest jedini je nain njezina nastanka". Ova pronicljiva kritika, iako trai ozbiljno ogradivanje, donosi na svjetlo dana neke zanemarene istine. Prvo, povijesne injenice nikad ne dolaze do nas "iste", jer one ne postoje, niti mogu postojati, u istoj formi: one su uvijek odraz svijesti onoga koji ih zapisuje. Iz toga proizlazi da prilikom itanja nekog historiografskog teksta naom glavnom preokupacijom ne bi trebale biti injenice koje to djelo sadri ve povjesniar koji ga je napisao. Dopustite mi da za primjer uzmem velikog povjesniara kojem su ova predavanja i posveena. G. M. Trevelyan, kao to sam govori u svojoj autobiografiji, "odgojen je u kui s pomalo prenaglaenom vigovskom tradicijom", pa se nadam da me ne bi demantirao ako bih ga opisao kao posljednjeg, no ne i najbeznaajnijeg, medu velikim liberalnim engleskim povjesniarima vigovske tradicije. Ne prati bez razloga svoje podrijetlo preko velikog vigovskog povjesniara Georgea Otta Trevelyana do sebe, bez sumnje najznaajnijeg od svih vigovskih povjesniara. Trevelyanovo najbolje i najzrelije djelo, England under Queen Anne [Engleska u doba kraljice Ane], pisano je u okviru takve tradicije te e itatelj shvatiti njegovo puno znaenje i smisao tek uzimajui u obzir tu tradiciju. Uostalom, autor ne doputa itatelju nikakvu nedoumicu o tome. Ukoliko primijenite taktiku poznavatelja detektivskih pria i prvo proitate kraj, na zadnje ete dvije stranice tree knjige nai najbolji meni poznati zakljuak onoga to se danas naziva vigovskom interpretacijom povijesti. Vidjet ete da Trevelyan pokuava istraiti podrijetlo i razvoj vigovske tradicije, te pritom otvoreno i poteno smjestiti njezine poetke u godine nakon smrti njezinog osnivaa, Vilima III. Premda ovo nije jedina mogua interpretacija dogaaja iz razdoblja vladavine kraljice Ane, ipak je~to vrijedna, a u Trevelyanovim rukama i korisna interpretacija. No, kako bismo mogli u potpunosti procijeniti njezine vrijednosti, neophodno je shvatiti postupke povjesniara. Ako se, prema Collingwoodovim rijeima, povjesniar mora uivjeti u um svojih dramatis personae, onda se i itatelj mora uivjeti u um povjesniara. Prouite povjesniara prije nego prouite injenice. Na kraju krajeva to i nije toliko zahtjevno. To je ono to ini svaki inteligentniji student kada dobije zadatak da proita djelo velikog znanstvenika Jonesa s koleda St Jude's. Odlazi do svog prijatelja u St Jude's

kako bi ga pitao kakva je osoba taj Jones i kakve muice ima u glavi. Kada itate povijesno djelo, uvijek oslukujte zujanje tih muica. Ako nita ne moete uti, onda ste ili potpuno gluhi ili je va povjesniar strano dosadan. injenice u stvari uope nisu poput riba na ribarskom tandu. One su poput riba koje plivaju u golemom i katkad nepristupanom oceanu; ono to povjesniar ulovi ovisi dijelom o sluajnosti, no veinom o mjestu na kojem je odluio pecati i o ribikom tapu koji e upotrijebiti - oba faktora uvjetovana su, naravno, i vrstom ribe koju eli uloviti. Uglavnom, povjesniar e dobiti onakve injenice kakve eli. Povijest znai interpretaciju. U stvari, ako obrnem tezu Sir Georgea naglavake i povijest definiram kao "tvrdu jezgru interpretacija okruenu mesnatim dijelom dvojbenih injenica", moja e izjava bez sumnje biti jednostrana i pogrena, ali nimalo vie, usudujem se rei, od izvorne tvrdnje. Druga stvar od velikog znaaja za povjesniara jest njegova potreba imaginativnog razumijevanja umova ljudi koje prouava, zbog naina razmiljanja koji stoji u pozadini njihovih postupaka: kaem "imaginativno razumijevanje", a ne "simpatija" jer bi simpatija podrazumijevala suglasnost miljenja. Povjesniari devetnaestog stoljea slabo su se bavili prouavanjem srednjovjekovne povijesti jer ih je previe odbijalo praznovjerje srednjeg vijeka i barbarstvo koje je to razdoblje nadahnulo, pa uope nisu imali imaginativno razumijevanje za srednjovjekovne Ijude. Uzmimo Burckhardtovu kritiku opasku o Tridesetogodinjem ratu: "Skandalozno je za vjeru, bila ona katolika ili protestantska, postaviti svoje spasenje iznad integriteta nacije." Za liberalnog povjesniara devetnaestog stoljea, odgojenog u uvjerenju da je opravdano i hvalevrijedno ubijati u obrani vlastite zemlje, a izopaeno i pogreno ubijati u obrani svoje vjere, bilo je izuzetno teko uivjeti se u nain razmiljanja Ijudi koji su se borili u Tridesetogodinjem ratu. Ovaj je problem posebno vidljiv na podruju kojim se trenutno bavim. Velik dio onoga to je napisano u proteklom desetljeu u zemljama engleskog govornog podruja o Sovjetskom Savezu i u Sovjetskom Savezu o zemljama engleskog govornog podruja, obezvrijedeno je nesposobnou postizanja ak i elementarne razine imaginativnog razumijevanja naina na koji razmilja druga strana. Tako su rijei i postupci druge strane uvijek prikazivani kao zlonamjerni, besmisleni ili licemjerni. Povijest se ne moe pisati ukoliko povjesniar ne ostvari barem nekakav kontakt s nainom razmiljanja onih o kojima pie. Trei je zakljuak da prolost moemo promatrati i razumjeti samo oima sadanjosti. Povjesniar pripada vlastitom vremenu i vezan je za njega uvjetovanou Ijudskog postojanja. Same rijei koje koristi - primjerice demokracija, carstvo, rat, revolucija - imaju sadanje znaenje od kojeg ih ne moe odvojiti. Povjesniari antikog razdoblja obiavaju se koristiti rijeima poput polis i plebs u izvornom znaenju da pokau kako nisu upali u ovu zamku. No, to im ne pomae. Oni takoder ive u sadanjosti i ne mogu se prebaciti u prolost uporabom rijetkih i zastarjelih rijei, kao to ne bi bili nimalo bolji povjesniari grke i rimske povijesti ako bi svoja predavanja drali odjeveni u hlamidu ili togu. Nazivi kojima su uspjeni francuski povjesniari opisivali pariku svjetinu koja je odigrala tako vanu ulogu u Francuskoj revoluciji - les sans-culottes, le peuple, la canaille, les bras-nuspredstavljaju za onoga koji poznaje pravila igre iskaz politike pripadnosti i odreene interpretacije dogadaja. Povjesniar ipak mora birati: uporaba jezika zabranjuje mu neutralnost. No, ovdje se ne radi samo o rijeima. Promjena u ravnotei snaga u Europi u proteklih stotinu godina utjecala je na promjenu stava britanskih povjesniara o Fridriku Velikom. Promjena u ravnotei snaga unutar kranstva, izmedu katolianstva i protestantizma, snano je utjecala na promjenu stava prema osobama poput Loyole, Luthera i Cromwella. Potrebno je tek povrno poznavanje radova francuskih povjesniara na temu Francuske revolucije u proteklih etrdesetak godina, da bi se uoio veliki utjecaj Ruske revolucije 1917. godine. Povjesniar ne pripada prolosti ve sadanjosti. Profesor TrevorRoper istie da bi povjesniar "morao voljeti prolost". Ovaj je savjet dvojben. Ljubav prema prolosti moe biti i izraavanje nostalginog romantizma starih ljudi i ostarjelih drutava, pokazatelj gubitka vjere i interesa za sadanjost ili budunost. Da odgovorim frazom na frazu, vie bih volio povijest koja govori o oslobadanju od "mrtve ruke prolosti". Zadatak povjesniara nije voljeti prolost, niti se od nje emancipirati, ve ovladati njome i shvatiti je kao klju za razumijevanje sadanjosti. No, ako je ovo bio uvid u ono to bih nazvao Collingwoodovim videnjem povijesti, vrijeme je da razmotrimo i opasnosti koje se iza njega kriju. Naglaavanje uloge povjesniara u stvaranju povijesti vodi, ukoliko se do kraja ustraje na loginim zakljucima, osporavanju bilo kakve objektivne povijesti: povijest je ono to napie povjesniar. ini se da je Collingwood u jednom trenutku, u neobjavljenoj biljeci koju je citirao njegov urednik, doao do sljedeeg zakl j uka: Sveti Augustin promatrao je povijest s gledita ranog kranstva; Tillamon s gledita Francuza iz sedamnaestog stoljea; Gibbon sgledita Engleza osamnaestog stoljea; Mommsen s gledita Nijemca devetnaestog stoljea. Nema smisla pitati se koje jegledite ispravno. Svako od tih gledita bilo je jedino mogue za osobu koja ga je zastupala. Ovo se svodi na potpuni skepticizam, poput Froudeove opaske o povijesti kao "djejoj kutiji sa slovima od kojih moemo sastaviti rije koju elimo". Reagirajui na povijest po principu "izrei i

zalijepi", na stav o povijesti kao pukoj kompilaciji injenica, Collingwood se u svojem odgovoru opasno pribliio tretiranju povijesti kao proizvoda ljudskog uma. To nas vraa na zakljuak na koji je aludirao Sir George Clark u odlomku koji sam ranije citirao da "ne postoji objektivna povijesna istina". Umjesto teorije po kojoj povijest nema smisla, nudi nam se teorija o neogranienom broju znaenja, od kojih ni jedno nije vrednije od drugog- to se na kraju svodi na isto. Druga teorija podjednako je neodriva kao i prva. Ako neka planina ima drugaiji oblik kad se promatra iz razliitih kutova, to ne podrazumijeva da ona objektivno nema nikakav oblik ili da ih ima bezbroj. Iako je interpretacija neophodan dio utvrdivanja povijesnih injenica, iako nijedna nije u potpunosti objektivna, to ne podrazumijeva da su sve podjednako vrijedne i da povijesne injenice u naelu nisu podlone objektivnoj interpretaciji. Kasnije u jo jednom razmotriti to tono znai objektivnost u povijesti. No, iz Collingwoodovih pretpostavki vreba puno vea opasnost. Ako povjesniar neko povijesno razdoblje nuno promatra iz svojeg vremena i prouava probleme prolosti kao klju za probleme sadanjosti, nee li gledati injenice na posve pragmatian nain i pritom ustrajati da je kriterij za ispravnu interpretaciju uvjetovan njezinom prikladnou za neku dananju namjenu. Prema toj hipotezi, povijesne injenice ne znae nita, a interpretacija znai sve. Nietzsche je ve osmislio naelo: "Netonost nekog miljenja ne znai za nas nikakav prigovor protiv njega... Pitanje je koliko on doprinosi odranju i ouvanju ivota, ouvanju, a moda i stvaranju vrste". Ameriki pragmatiari slijedili su, dodue ne toliko otvoreno i iskreno, isti put. Svako znanje ima odredenu svrhu. Vrijednost nekog znanja ovisi o mogunosti njegove uporabe. No, ak i camo gdje se nije zastupala takva teorija, praksa esto nije bila manje zabrinjavajua. Na podruju mojih istraivanja esto sam se susretao s brojnim primjerima ekstravagantnih interpretacija koje se bezobzirno odnose prema injenicama, nimalo ne marei za opasnost takvih postupaka. Stoga ne iznenaduje to pomno itanje nekih ekstremnijih proizvoda sovjetske i antisovjetskih historiografskih kola katkad u nama budi odredenu nostalgiju za varljivim devetnaestostoljetnim utoitem injenine historiografije. Kako, dakle, sredinom dvadesetog stoljea, moemo definirati obvezu povjesniara prema injenicama? Vjerujem da sam proteklih godina proveo dovoljan broj sati u traenju i pomnom itanju dokumenata te ispunio svoje povijesne tekstove injenicama valjano potkrijepljenim biljekama, kako bih izbjegao sumnje za nonalantno baratanje dokumentima i injenicama. Povjesniareva dunost potivanja injenica ne iscrpljuje se spoznajom njihove conosci. On se mora potruditi da pribavi sve poznate ili dostupne injenice koje su na ovaj ili onaj nain relevantne za temu koju prouava i za interpretaciju koju predlae. Ukoliko eli prikazati Engleza viktorijanskog doba kao moralno i racionalno bie, ne smije zaboraviti to se dogodilo na Stalybridge Wakesu 1850. godine. No ovo opet ne znai da treba eliminirati interpretaciju koja je pokretaka snaga povijesti. Laici - ili, bolje reeno, prijatelji koji ne pripadaju znanstvenim krugovima ili kolege iz drugih znanstvenih disciplina - katkad me pitaju kako povjesniar pristupa svom poslu kada pie povijest. ini se da je uobiajena predodba da povjesniar dijeli svoj posao na dvije jasno odvojene faze ili razdoblja. Prvo, provodi dugo pripremno razdoblje pomno itajui svoje izvore i ispunjavajui svoju biljenicu injenicama. Kada je s tim zavrio, stavlja na stranu izvore i uzima svoju biljenicu te poinje pisati knjigu od poetka do kraja. Za mene je ovo neuvjerljiva i neprihvatljiva slika. Osobno, im pomno proitam nekoliko kapitalnih izvora, nagon postaje prejak i zapoinjem pisati - ne nuno na poetku, ve negdje, bilo gdje. Prema tome, pisanje i itanje odvijaju se usporedno. Napisani tekst se esto dopunjava, skrauje, preoblikuje i izbacuje dok jo itam. Pisanje vodi, usmjerava i obogauje itanje: to vie piem to sam sigurniji u ono to traim i bolje razumijem vanost i znaaj onoga to sam pronaao. Neki povjesniari vjerojatno obavljaju sve preliminarne radnje u svojoj glavi, bez uporabe olovke, papira ili pisae maine, kao to neki Ijudi igraju ah u mislima, bez potrebe za ploom i ahovskim figurama: ovo je talent kojemu zavidim, no s kojim se ne mogu nadmetati. Ipak, uvjeren sam da se kod svakog pravog povjesniara oba procesa koje ekonomisti nazivaju input i output odvijaju istodobno i u praksi su dijelovi jednog procesa. Ako ih pokuate razdvojiti ili jednom od njih dati prioritet, zapast ete u jednu od dvije hereze. Ili ete pisati povijest po principu "izrei i zalijepi", bez ikakvog znaaja i vanosti; ili ete pisati propagandu ili povijesnu fikciju i upotrebljavati injenice iz prolosti tek kao ukras za neto to s povijeu nema nikakve veze. Nae istraivanje povjesniarevog odnosa prema povijesnim injenicama dovodi nas, dakle, u naizgled neugodnu situaciju da oprezno plovimo izmedu Scile neodrive teorije povijesti kao objektivne kompilacije injenica, kao neopravdane dominacije injenica nad interpretacijom, i Haribde podjednako neodrive teorije o povijesti kao subjektivnom proizvodu povjesniareva uma koji utvrduje povijesne injenice i ovladava njima kroz proces interpretacije; izmedu stava o povijesti s gravitacijskim sreditem u prolosti i onoga s gravitacijskim sreditem u sadanjosti. No, naa situacija nije toliko nesigurna koliko se to ini. U ovim predavanjima emo se ponovno susresti s istom dihotomijom injenica i interpretacija, ali u drugom ruhu - dihotomijom pojedinanog i opeg, empirijskog i teoretskog, objektivnog i subjektivnog. Neugodan poloaj u kojem se nalazi povjesniar

proizlazi iz ovjekove prirode. ovjek, osim moda u najranijem djetinjstvu i u dubokoj starosti, nije u potpunosti vezan za svoju okolinu, niti joj je bezuvjetno podreden. S druge strane, nikada nije o njoj potpuno neovisan, niti je njezin bezuvjetni gospodar. Odnos ovjeka prema njegovoj okolini jednak je odnosu povjesniara prema njegovoj temi. Povjesniar nije ni ponizni rob, niti tiranski gospodar svojih injenica. Odnos izmedu povjesniara i njegovih injenica je ravnopravan i uzajaman. Ako zastane i promisli to radi dok misli i pie, svaki aktivni povjesniar zna da je zaokupljen neprekidnim prilagodavanjem injenica svojoj interpretaciji te svoje interpretacije injenicama. Povjesniar poinje s privremenim odabirom injenica i njihovom privremenom interpretacijom u svjetlu obavljenog izbora - bilo da su ga obavili drugi ili on sam. Dok radi, i interpretacija, i izbor, i redoslijed injenica doivljavaju suptilne i moda dijelom nesvjesne promjene, uzajamnim djelovanjem jednih na druge. Ovaj reciproni postupak takoer ukljuuje reciprocitet izmedu sadanjosti i prolosti, jer je povjesniar dio sadanjosti, a injenice pripadaju prolosti. Povjesniar i povijesne injenice neophodni su jedno drugome. Povjesniar bez injenica lien je znaaja i koristi; injenice bez povjesniara su mrtve i besmislene. Zbog toga moj prvi odgovor na pitanje "to je povijest?" glasi: Ona je kontinuirani proces interakcije izmedu povjesniara i njegovih injenica, beskonaan dijalog izmeu sadanjosti i prolosti. DRUTVO I POJEDINAC Pitanje to dolazi prvo - drutvo ili pojedinac - slino je pitanju o kokoi i jajetu. Odnosite li se prema njemu kao logikom ili povijesnom pitanju, ne moete dati nijedan iskaz koji se ne bi mogao korigirati suprotnom, podjednako jednostranom tvrdnjom. Drutvo i pojedinac su nerazdvojni; oni su jedno drugom neophodni i komplementarni, a nikako suprotstavljeni. "Nijedan ovjek nije otok, sam po sebi cjelina", uvene su Donneve rijei. "Svaki je ovjek dio kontinenta, dio kopna". To je bilo jedno miljenje. S druge strane, uzmite naelo klasinog individualista Johna Stuartta Milla: "Kad se nau zajedno, ljudi ne mijenjaju svoju prirodu." Naravno da je ne mijenjaju. No, pogreno bi bilo pretpostaviti njihovo postojanje ili raspolaganje ikakvom prirodom, prije nego to su se "nali zajedno". Odmah nakon naeg rodenja, okolina utjee na nas i transformira nas iz biolokog u drutveno bie. Svako ljudsko bie, u bilo kojem razdoblju povijesti i prapovijesti, rada se u drutvu koje ga od najranijeg djetinjstva oblikuje. Jezik kojim Ijudsko bie govori nije individualno nasljede, ve drutvena steevina grupe u kojoj odrasta. I jezik i okolina pomau mu u odreivanju karaktera njegovih misli; njegove najranije ideje dolaze od drugih. S pravom se govori da bi pojedinac odvojen od drutva bio nijem i bezuman. Vjena fascinacija mitom o Robinsonu Crusoeu potjee iz njegovog pokuaja da zamisli pojedinca nezavisnog o drutvu. Taj pokuaj ne uspijeva. Robinson nije apstraktni pojedinac, ve Englez iz Yorka; sa sobom nosi Bibliju i moli se svojem plemenskom Bogu. U mitu mu se brzo pridruuje Petko i time zapoinje izgradnja novog drutva. Drugi relevantan mit je onaj o Kirilovu u djelu Demoni Fjodora Dostojevskog, u kojem on ini samoubojstvo kako bi pokazao svoju potpunu slobodu. Samoubojstvo je jedini potpuno slobodan in dostupan pojedincu; svaki drugi in na neki nain ukljuuje njegovo sudjelovanje u drutvu. Antropolozi obino govore da je primitivan ovjek manje samostalan i potpunije oblikovan od drutva nego civilizirani ovjek. Ovo miljenje sadri elemente istine. Jednostavnija drutva su uniformiranija jer trebaju i osiguravaju znatno manje razliitih individualnih vjetina i zanimanja nego kompleksnija i sloenija drutva. Imajui to na umu, pojaana individualizacija je nuan rezultat modernog razvijenog drutva i u potpunosti proima sve njegove aktivnosti od vrha do dna. Ipak, bila bi ozbiljna pogreka postaviti antitezu izmedu procesa individualizacije i procesa jaanja drutvene snage i kohezije. Razvoj drutva i pojedinca je uzajaman i medusobno uvjetovan. U stvari, ono to mi smatramo sloenim i naprednim drutvom jest drutvo u kojem je medusobna ovisnost izmedu pojedinaca poprimila naprednije i sloenije oblike. Bilo bi opasno pretpostaviti da je mo moderne nacionalne zajednice u oblikovanju karaktera i misli njezinih pojedinih lanova i u nastajanju odredenog stupnja konformizma i uniformiranosti manja nego u primitivnoj plemenskoj zajednici. Stara predodba nacionalnog karaktera temeljenog na biolokim razlikama odavno je odbaena; ipak je teko porei postojanje razlika u nacionalnom karakteru koje proizlaze iz razliitog nacionalnog nasljeda i naina obrazovanja u nekom drutvu. Taj varljivi entitet "ljudske prirode" toliko je varirao od zemlje do zemlje, iz stoljea u stoljee, da je teko ne smatrati ga povijesnim fenomenom koji je oblikovan dominantnim drutvenim uvjetima i konvencijama. Postoje mnoge razlike izmedu, recimo, Amerikanaca, Rusa i Indijaca. No neke od tih razlika, moda i najvanije, oblikuju se kao razliiti stavovi o drutvenim odnosima koji vladaju medu pojedincima. Drugim rijeima, te se razlike oituju u nainu na koji bi se drutvo trebalo ustrojiti, tako da bi prouavanje razlika izmedu amerikog, ruskog i indijskog drutva u cjelini moglo postati jedan od najboljih naina prouavanja razlika izmedu pojedinih pripadnika tih drutava. Drutvo oblikuje i civiliziranog i primitivnog ovjeka u istoj mjeri u kojoj oni utjeu na drutvo. Jaje ne moete dobiti bez kokoi, kao ni koko bez jajeta.

10

Ne bi bilo potrebno zadravati se na ovim oiglednim istinama da nam one nisu bile zamagljene tijekom jednog znaajnog i iznimnog povijesnog razdoblja iz kojeg je zapadni svijet tek poeo izlaziti. Kult individualizma jedan je od najrairenijih suvremenih povijesnih mitova. Prema poznatom opisu iz Burckhardtove Civilizacije renesanse u Italiji, koji se nalazi u drugom dijelu naslovljenom "Razvoj pojedinca", kult pojedinca poeo se razvijati u renesansi. U to je vrijeme ovjek, koji je dotad imao "svijest o sebi samo kao o pripadniku rase, naroda, stranke, obitelji ili korporacije", konano "postao duhovna individua koja se tako i doivljava". Kasnije se ovaj kult povezao s usponom kapitalizma i protestantizma, s poecima industrijske revolucije i s doktrinom laissez faire. Prava ovjeka i graanina proglaena Francuskom revolucijom jesu prava pojedinca. Individualizam je bio temelj za filozofiju utilitarizma u devetnaestom stoljeu. U svojem eseju On Compromise [O kompromisu], tipinom djelu viktorijanskog liberalizma, Morley je nazvao individualizam i utilitarizam "religijom ljudske sree i blagostanja". "ilavi individualizam" bio je glavna ideja ljudskog napretka. Sve ovo moda je trezvena i valjana analiza odredene povijesne epohe. No ovdje elim pokazati da je poveana individualizacija koja je pratila razvoj modernog svijeta bila normalan proces u razvoju civilizacije. Drutvena revolucija dovela je nove drutvene grupe na vlast. Kao i uvijek, djelovala je preko pojedinaca kojima je nudila otvorene mogunosti individualnog razvoja, a kako su u ranoj fazi kapitalizma sredstva proizvodnje i raspodjele bila veinom u rukama pojedinaca, ideologija novog drutvenog poretka snano je naglaavala ulogu individualne inicijative. itav taj proces bio je, meutim, drutveni proces koji je predstavljao specifian stupanj povijesnog razvoja i ne moe se objasniti kao pojedinana pobuna protiv drutva ili emancipacija pojedinca od drutvenih stega. Mnogi znakovi upuuju da je ak i na Zapadu, koji je bio arite takvog razvoja i takve ideologije, ovo povijesno razdoblje na zalasku. Ovdje nije potrebno inzistirati na razvoju onoga to nazivamo masovnom demokracijom ili na postupnoj zamjeni preteno individualnih oblika ekonomske proizvodnje i organizacije masovnima. No, ideologija koja je proistekla iz ovog dugotrajnog i plodnog razdoblja jo je uvijek dominantna snaga u Zapadnoj Europi i zemljama engleskog govornog podruja. Kada apstraktno govorimo o tenzijama izmedu slobode i jednakosti ili izmedu individualne slobode i drutvene pravde, esto zaboravljamo da se borba ne vodi izmedu apstraktnih ideja. Ovdje nije rije o sukobu izmeu pojedinaca kao takvih i drutva kao takvog, ve izmedu grupa pojedinaca u drutvu, pri emu svaka grupa nastoji nametnuti socijalnu politiku koja je za nju poeljna i sprijeiti nepoeljnu. Individualizam, ako ga ne shvatimo kao veliki drutveni pokret ve kao umjetnu suprotnost izmedu pojedinaca i drutva, danas je postao slogan interesne grupe i, uslijed svog kontroverznog karaktera, prepreka naem razumijevanju prilika u svijetu. Nemam nita protiv kulta individualizma kao protesta protiv perverznog tretiranja pojedinca kao sredstva, a drutva i drave kao cilja. No, neemo zaista razumjeti niti prolost niti sadanjost ako pokuamo baratati s konceptom apstraktnog pojedinca koji stoji izvan drutva. To me konano dovodi do kljunog razloga ove duge digresije. Zdravorazumski pogled tretira povijest kao neto to su pojedinci napisali o pojedincima. To su gledite preuzeli i razvili povjesniari devetnaestog stoljea i u svojoj biti nije pogreno. No, danas se ini suvie pojednostavljenim i neprikladnim: moramo zagrepsti dublje ispod povrine. Povjesniarevo znanje nije iskljuivo njegovo individualno vlasnitvo: vjerojatno su u njegovu prikupljanju sudjelovali pripadnici mnogih narataja i iz mnogih zemalja. Ljudi ije postupke prouava povjesniar nisu bili izolirani pojedinci koji djeluju u vakuumu: oni su djelovali u kontekstu i pod utjecajem nekog prolog drutva. U svojem posljednjem predavanju opisao sam povijest kao proces interakcije, kao dijalog izmedu povjesniara u sadanjosti i injenica u prolosti. Sada elim istraiti relativni znaaj individualnih i drutvenih elemenata na obje strane iste jednadbe. U kojoj su mjeri povjesniari izdvojeni pojedinci, a koliko su proizvod svog drutva i vremena? U kojoj mjeri povijesne injenice predstavljaju injenice o izdvojenim pojedincima, a u kojoj su mjeri drutvene injenice? Povjesniar je, dakle, individualno ljudsko bie. Kao i drugi pojedinci, on je ujedno drutveni fenomen, istovremeno i proizvod i svjesni ili nesvjesni glasnogovornik drutva kojemu pripada; u tom svojstvu pristupa povijesnim injenicama. Mi katkad govorimo o povijesnom tijeku kao o "aktivnom procesu". Ta je metafora sasvim prikladna pod uvjetom da povjesniara ne dovede u napast razmiljati o sebi kao o orlu koji nadzire zbivanje s neke usamljene stijene ili uglednoj osobi u stavu vojnikog pozdrava. Daleko od toga! Povjesniar je samo jedan od nejasnih likova koji se vuku na drugom kraju te povorke. I dok povorka krivuda du puta, skreui as desno, as lijevo, katkad dostiui sama sebe, relativni poloaj razliitih dijelova povorke stalno se mijenja. Stoga se moe rei, primjerice, da smo danas blii srednjem vijeku nego to su to stoljee ranije bili nai pradjedovi ili da nam je Cezarovo doba blie od Danteova. Novi vidici, novi kutovi gledanja, stalno se javljaju dok se povorka - a s njom i povjesniar - kree dalje. Povjesniar je dio povijesti. Mjesto koje zauzima u ovoj povorci odreuje njegov kut gledanja na prolost.

11

Ova ope poznata istina nije nita manje valjana ako je razdoblje kojim se povjesniar bavi udaljeno od njegova vremena. U vrijeme dok sam studirao antiku povijest, klasina djela iz tog podruje bila su - a vjerojatno su i danas - Groteova Povijest Grke i Mommsenova Povijest Rima. Grote, prosvijeeni radikal i bankar, pisao je 1840-ih, jasno izraavajui tenje mlade i politiki napredne britanske srednje klase preko idealizirane slike atenske demokracije. U njoj se Periklo poistovjeuje s benthamskim reformatorom, a Atena stvara svoje catstvo u stanju odsustva duha. Vjerojatno ne bismo previe dali mati na volju ako bismo sugerirali da je Groteovo zanemarivanje problema ropstva u Ateni odraavalo nesposobnost grupe kojoj je sam pripadao da se suoi s problemom nove engleske tvornike radnike klase. Mommsen je bio njemaki liberal, razoaran rasulom i ponienjima koja su uslijedila nakon njemake revolucije 1848.-1849. godine. Pisao je u pedesetim godinama 19. stoljea, u desetljeu u kojem je roen naziv i pojam Realpolitik. Mommsen je bio nadahnut potrebom za pojavom snane linosti koja bi raistila svu zbrku nastalu neuspjehom njemakog naroda u ostvarivanju njegovih politikih tenji; stoga neemo moi u potpunosti razumjeti stvarnu vrijednost njegova djela ako ne shvatimo da je njegova poznata idealizacija Cezara zapravo proizvod te udnje za velikom linou koja bi spasila Njemaku od propasti. Moramo takoer shvatiti da je lik odvjetnika-politiara Cicerona, tog jalovog brbljavca i prevrtljivog zatezala, nastao iz rasprava koje su se vodile u frankfurtskoj crkvi sv Pavla 1848. godine. Zaista ne bih smatrao paradoksalnim kad bi netko rekao da nam Groteova Povijest Grke i danas moe isto toliko rei o stavovima engleskih radikalnih filozofa 1840-ih kao i o atenskoj demokraciji u petom stoljeu prije Krista, ili da svatko tko eli razumjeti kako je 1848. godina utjecala na njemake liberale treba proitati Mommsenovu Povijest Rima kao jedan od udbenika. To ne umanjuje njihovu vrijednost kao velikih historiografskih djela. Nemam strpljenja za modu koju je promovirao Bury u svojem nastupnom predavanju, pretvarajui se da Mommsenova veliina ne poiva na njegovu djelu Povijest Rima ve na njegovoj zbirci natpisa i djelu o rimskom ustavnom pravu: to bi znailo reducirati povijest na sastavljanje kompilacija. Velika historiografska djela nastaju u onim trenucima kada je povjesniareva predodba o prolosti osvijetljena njegovim uvidom u probleme sadanjosti. esto se izraavalo uenje to Mommsen nije nastavio svoja djela nakon pada Republike. Za to mu nije nedostajalo ni vremena, ni mogunosti, ni znanja. No, kada je Mommsen pisao svoju djelo velika se linost u Njemakoj jo nije pojavila. Tijekom njegove spisateljske karijere jo se nije pojavila situacija u kojoj snani ovjek preuzima vlast. Mommsena nita nije nadahnjivalo da taj problem projicira u rimsko razdoblje; tako je povijest Carstva ostala nenapisana. Bilo bi lako nabrajati primjere ove pojave meu povjesniarima modernog doba. U svojem posljednjem predavanju odao sam poast Trevelyanovom djelu Engleska u doba kraljice Ane kao spomeniku vigovske tradicije u ijem je duhu autor bio odgojen. Razmotrimo sada impozantno i vano djelo autora kojeg veina nas dri najveim britanskim povjesniarom koji se pojavio na akademskoj sceni nakon Prvoga svjetskog rata: Sir Lewisa Namiera. Namier je bio istinski konzervativac - ne tipini engleski konzervativac koji je, kada malo zagrebete ispod povrine, zapravo 75-postotni liberal, ve konzervativac kakvog nije bilo medu britanskim povjesniarima u vie od stotinu godina. Od sredine 19. stoljea do 1914. godine britanskim je povjesniarima bilo teko zamisliti povijesnu promjenu koja ujedno nije promjena na bolje. U 1920-ima uli smo u razdoblje u kojem su se promjene poele vezivati uz strah za budunost i postalo je mogue zamisliti ih kao promjene na gore - to je bilo razdoblje preporoda konzervativnog naina miljenja. Poput Actonova liberalizma, i Namierov konzervativizam izvlaio je snagu i znaaj iz svojih kontinentalnih korijena.31 Namier, za razliku od Fishera i Toynbeea, nije vukao korijene iz devetnaestostoljetnog liberalizma i stoga nije imao razloga osjeati neko nostalgino aljenje za njim. Nakon to je Prvi svjetski rat i izjalovljeni mir razotkrio sav neuspjeh liberalizma, reakcija je mogla doi samo u dva oblika - socijalizma i konzervativizma. Namier se pokazao kao konzervativni povjesniar. Radio je na dva odabrana podruja, a izbor vakog od njih bio je podjednako znaajan. U engleskoj povijesti vratio se na posljednje razdoblje u kojem je vladajuoj klasi bilo omogueno racionalno se nadmetati za presti i mo u sredenom i preteno statinom drutvu. Netko je optuio Namiera za izbacivanje duha iz povijesti.32 Ovo moda nije najsretnija fraza, ali moe se lako naslutiti to je kritiar htio rei. U razdoblju stupanja na prijestolje ure III. politika je jo bila imuna na fanatine ideje i strastvenu vjeru u napredak koje e svijetu donijeti Francuska revolucija, najavljujui stoljee trijumfalnog liberalizma. Bez ideja, bez revolucije, bez liberalizma: Naimier je odabrao pokazati predivnu sliku stoljea koje je jo sigurno - iako ne zadugo - od svih navedenih opasnosti. Naimierov odabir druge teme bio je podjednako znaajan. Naimier je zaobiao velike revolucije modernog doba, Englesku, Francusku i Rusku - o njima nita znaajno nije napisao. Odluio je podariti nam pronicljivu studiju europskih revolucija 1848. godine - revolucija koje nisu uspjele, koje su bile korak nazad za liberalizam diljem Europe, demonstracija ispraznosti ideja pred orujem i demokrata suoenih s vojnicima. Unoenje ideja u tako ozbiljan posao kao to je politika

12

isprazno je i tetno: Namier je naglasio tu pouku nazivajui ovaj poniavajui neuspjeh "revolucijom intelektualaca". Takav zakljuak nije rezultat samo posrednog prosudivanja: iako Namier nije napisao nita sustavno o filozofiji povijesti, svoje je stavove iskazao s uobiajenom jasnoom i pronicljivou u eseju koji je izaao prije nekoliko godina. "to ovjek manje optereuje svoj mozak politikim doktrinama i dogmama", napisao je, "to je bolje za njegovo razmiljanje." Nakon to je spomenuo, no ne i odbacio, prigovor da je povijest liio duha, nastavlja: Pojedini se politiki filozofi ale na "pospano zatije" i nedostatak suvremenih rasprava o opim smjerovima politike u ovoj zemlji; trae se praktina rjeenja za konkretne probleme, dok obje stranke zaboravljaju programe i ideale. No, prema mojem miljenju, takav stav oznaava veu nacionalnu zrelost i mogao bih samo poeljeti da se dugo odri, neometan djelovanjem politike filozofije. Za sada ne elim ui u raspravu o ovom stavu: ostavit u to za neko kasnije predavanje. Moja je jedina namjera rasvijetliti dvije vane istine: prvo, ne moete potpuno shvatiti i procijeniti posao povjesniara ukoliko prethodno niste shvatili gledite iz kojeg mu pristupa; drugo, i samo stajalite takoder ima drutvenu i povijesnu pozadinu. Nemojmo zaboraviti, kao to je Marx jednom rekao, odgajatelja se takoder mora odgajati; reeno suvremenim argonom, mozak ispiraa mozga i sam mora biti ispran. Prije nego to pone pisati povijest, povjesniar je i sam proizvod te iste povijesti. Povjesniari o kojima sam upravo govorio - Grote, Mommsen, Trevelyan i Namier - svaki za sebe oblikovani su, da se tako izrazim, posebnim drutvenim i politikim kalupima; izmedu njihovih ranijih i kasnijih djela ne mogu se uoiti znatnije razlike. Ipak, u djelima nekih povjesniara koji su ivjeli u razdobljima uestalih promjena, reflektirali su se ne samo jedno drutvo i jedan drutveni poredak, ve itav niz razliitih poredaka. Najbolji primjer koji poznajem jest veliki njemaki povjesniar Meinecke. Njegov ivotni i radni vijek bio je neuobiajeno dug i obuhvatio je itav niz revolucionarnih i sudbonosnih promjena u povijesti njegove zemlje. U stvari, postoje tri razliita Meineckea; svaki od njih je glasnogovornik drugog povijesnog razdoblja i svaki nam se obraa jednim od svoja tri poznata djela. Meinecke u djelu Weltburgertum und Natonalstaat [Graani svijeta i nacionalna drava], objavljenom 1907. godine, samosvjesno vidi ostvarenje njemakih nacionalnih ideala u Bismarckovom Reichu i - kao mnogi devetnaestostoljetni mislioci, od Mazzinija nadalje poistovjeuje nacionalizam s najviim oblikom univerzalizma: to je rezultat produavanja baroknog vilhelminskog razdoblja u Bismarckovo doba. Meinecke u djelu Die Idee der Staatsrson [Ideja dravnog interesa], objavljenom 1925. godine, govori podijeljenim i zbunjenim glasom o Vajmarskoj Republici: svijetu politike koji se pretvorio u arenu nerijeenih sukoba izmedu raison d' etat i morala koji je stran politici, no koji u krajnjem sluaju ne moe odnijeti prevagu nad pitanjima opstanka i sigurnosti drave. Konano, Meinecke u djelu Die Entstehung des Historismus [Postanak historicizma], objavljenom 1936. godine, kada ga je nacistika bujica liila akademskih poasti, odbacuje u kriku oaja historicizam koji prihvaa naelo "sve to jest, jest istina" i nelagodno se koleba izmedu povijesnog relativizma i nadracionalnog apsoluta. Na kraju ivota ostarjeli Meinecke bio je svjedokom jo katastrofalnijeg poraza svoje zemlje od onoga 1918. godine. U djelu Die Deutsche Katastrophe [Njemaka katastrofa] iz 1946. godine ponovno je podlegao vjerovanju o povijesti preputenoj na milost i nemilost slijepoj i neumoljivoj sudbini. Psiholog ili biograf mogao bi biti zainteresiran za prouavanje Meineckeovog razvoja kao osobe: ono to zanima povjesniara jest nain na koji Meineckeovo djelo reflektira tri - ili ak etiri - uzastopna i otro suprotstavljena razdoblja sadanjeg vremena u historijsku prolost. Uzmimo takoer poznatiji i blii primjer. U vrijeme ikonoklastikih 1930-ih, kada je Liberalna stranka izgubila znaaj u britanskoj politici, profesor Butterfield napisao je knjigu The Whig Interpretation of History [Vigovska interpretacija povijesti] koja je doivjela velik i zasluen uspjeh. To je bila iznimna knjiga u mnogo emu, a naroito stoga to, unato optubama izreenim protiv vigovske interpretacije na vie od 130 stranica, autor nije naveo nijednog vigovca osim Foxa koji nije bio povjesniar i nijednog povjesniara osim Actona koji nije bio vigovac (koliko sam ustanovio ne koristei se indeksom). Sve ono to je knjizi nedostajalo u detaljima i preciznosti, Butterfield je nadoknadio zajedljivim uvredama. itatelju ne doputa nikakvu sumnju u pogrenost vigovske interpretacije koju, izmedu ostalog, optuuje da "prouava prolost s pozicije sadanjosti". U tome je profesor Butterfield bio izriit i strog: Prouavati prolost gledajui, da tako kaem, jednim okom na sadanjost, izvor je svih pogreaka i izvrtanja u povijesti... To je bit onoga to nazivamo "ahistorijskim". Nakon dvanaest godina ikonoklazam je izaao iz mode. Zemlja profesora Butterfielda uplela se u rat za koji se govorilo da se vodi u obranu ustavnih sloboda utjelovljenih u vigovskoj tradiciji, pod vodstvom velikog vode koji se neprestano pozivao na prolost "gledajui, da tako kaem, s jednim okom na sadanjost". U knjiici The Englishman and His History [Englez i njegova povijest], objavljenoj 1944. godine, profesor Butterfield je ne samo doao do zakljuka da je vigovska

13

interpretacija povijesti zapravo "engleska" interpretacija, ve i s entuzijazmom govorio o "vezi Engleza s njegovom povijeu" i o "braku sadanjosti s prolou". Skretanje panje na ovakve obrate u stavovima nije zlonamjerna kritika. Nije mi namjera pobijati teze prvog Buterrfielda s tezama drugoga ili suoiti pijanog Butterfielda s trijeznim. Ako netko paljivo proita moja ranija djela napisana prije, tijekom i poslije rata, potpuno sam svjestan da nee imati problema uvjeriti me u kontradiktornosti i nedosljednosti koje su barem onoliko oite kao ove to sam ih otkrio kod drugih. Uistinu, nisam uvjeren da bih trebao zavidjeti povjesniaru koji bi iskreno mogao tvrditi da je proivio presudne dogadaje u posljednjih pedesetak godina bez nekih radikalnih promjena u svojim stajalitima. Nakana mi je tek ukazati u kojoj je mjeri djelo povjesniara ogledalo drutva u kojemi djeluje. Nisu samo dogadaji u stalnoj mijeni, ve se s njima mijenja i povjesniar. Kad uzmete u ruke neko povijesno djelo, nije dovoljno pogledati samo ime autora na naslovnoj stranici. Pogledajte takoder datum objavljivanja ili nastanka - to katkad jo vie govori o djelu. Ako je filozof u pravu kad kae da ne moemo dvaput kroiti u istu rijeku, moda je iz istog razloga podjednako tono da isti povjesniar ne moe napisati dvije jednake knjige. Ako se na trenutak udaljimo od pojedinog povjesniara na ono to se moe nazvati opim trendovima u hiseoriografiji, jo je tiodjivije u kojoj je mjeri povjesniar proizvod'drutva u kojem ivi. U devetnaestom stoljeu, gotovo svi britanski povjesniari gledali su na tijek povijesti kao na demonstraciju naela napretka. Za njih je povijest bila puna znaenja sve dok se inilo da nam ide na ruku; no, kada je krenula drugim smjerom, vjerovanje u smisao povijesti postalo je herezom. Nakon Prvoga svjetskog rata Toynbee je oajniki pokuao zamijeniti linearni pogled na povijest ciklikom teorijom - karakteristinom ideologijom drutva u opadanju. Nakon Toynebeeova neuspjeha britanski povjesniari su se uglavnom zadovoljili priznavanjem poraza, istiui da u povijesti uope ne postoji opi obrazac. Jedna banalna Fisherova primjedba u tom kontekstu postigla je gotovo podjednaku popularnost kao i Rankeov aforizam u prolom stoljeu. Ako mi netko kae da je promjena raspoloenja medu britanskim povjesniarima u posljednjih trideset godina rezultat dubokog individualnog promiljanja i iscrpljujueg nonog rada u vlastitim sobicima, neu osporavati tu injenicu. Ipak u i dalje to individualno razmiljanje i naporni rad smatrati drutvenom pojavom, istovremeno proizvodom i izrazom duboke promjene u karakteru i izgledu naeg drutva nakon 1914. godine. Ne postoji bolji pokazatelj karaktera nekog drutva od historiografije koju to drutvo pie ili ne uspijeva napisati. Nizozemski povjesniar Geyl pokazuje u svojoj iznimnoj monografiji, prevedenoj na engleski jezik pod naslovom Napoleon For and Against [Napoleon. Za i protiv], u kojoj su mjeri razliite prosudbe francuskih povjesniara o Napoleonu tijekom devetnaestog stoljea odraavale promjenljive i medusobno sukobljene modele francuskog politikog ivota i misli. Miljenje povjesniara, kao i drugih ljudskih bia, oblikuje se u prostornom i vremenskom okruenju. Acton je u potpunosti prepoznao ovu istinu, traei izlaz iz nje u samoj povijesti: Povijest [napisao je] mora biti naa izbaviteljica, ne samo od prekomjernog utjecaja prolih vremena, ve i od prekomjernog utjecaja naeg vlastitog doba, od tiranije okoline i pritiska zraka koji udiemo. Ovakva ocjena uloge povijesti moe se initi previe optimistinom. Ipak se usuujem vjerovati da je povjesniar koji je svjestan svojeg poloaja ujedno i sposobniji nainiti odmak i shvatiti bitne razlike izmeu vlastitog drutva i drutava u drugim vremenima i drugim zemljama, od onog povjesniara koji na sav glas istie da je pojedinac, a ne drutvena pojava. ovjekova sposobnost uzdizanja iznad vlastite drutvene i povijesne situacije uvjetovana je njegovom osjetIjivou u prepoznavanju stupnja svoje ukljuenosti u nju. U svojem prvom predavanju rekao sam: Prije prouavanja povijesnog djela, prouite povjesniara. Tome bih dodao: Prije prouavanja povjesniara, prouite njegovu povijesnu i drutvenu okolinu. Povjesniar kao pojedinac je ujedno i proizvod povijesti i drutva; student povijesti mora nauiti promatrati ga u tom dvostrukom svjetlu. Ostavimo sada povjesniara i uzmimo u obzir drugu stranu moje jednadbe - povijesne injenice - u svjetlu istog problema. Je li objekt povjesniareva istraivanja ponaanje pojedinaca ili djelovanje drutvenih snaga? Ovdje koraam po ve dobro istraenom podruju. Prije nekoliko godina Sir Isaiah Berlin objavio je sjajan i popularan esej Historical Inevitability [Povijesna nunost] - ijoj u se osnovnoj tezi vratiti kasnije u svojim predavanjima - pod geslom koje je uzeo iz djela gospodina T S. Eliota Vast impersonal forces [Neizmjerne bezline sile]. U itavom eseju ismijava ljude koji radije vjeruju u "neizmjerne bezline sile", nego u pojedince kao odluujue povijesne imbenike. Ono to zovem historiografskom teorijom o "loem kralju Ivanu" - gledite prema kojem je u povijesti znaajan jedino karakter i ponaanje pojedinaca - ima vrlo dugo podrijetlo. Tenja da se individualni genij proglasi pokretakom snagom povijesti karakteristina je za primitivni stupanj povijesne svijesti. Stari Grci voljeli su nazivati dostignua iz prolosti imenima junaka koji su navodno za njih bili zasluni. Tako su svoje epove pripisivali bardu zvanom Homer, a zakone i institucije Likurgu ili Solonu. Ista se sklonost pojavljuje i u renesansi, u vremenu ponovnog oivljavanja interesa za klasino razdoblje,

14

kada je biograf-moralist Plutarh bio popularniji i utjecajniji od antikih povjesniara. Naroito u naoj zemlji uili smo ovu teoriju od malih nogu; danas bismo vjerojatno bili spremni priznati da u njoj postoji neto djetinjasto ili barem naivno. Ova teorija mogla je djelovati uvjerljivo u razdoblju kada je drutvo bilo jednostavnije i kada se inilo da javne poslove vodi aica poznatih pojedinaca. Ona se zasigurno ne uklapa u dananje sloenije drutvo. Odgovor na tu rastuu sloenost bilo je roenje sociologije kao nove znanosti u devetnaestom stoljeu. No stare se navike teko gube. Na poetku naeg stoljea [20. stoljea, op. prev] jo je uvijek vrijedilo naelo o "povijesti kao biografiji velikih linosti". Prije samo desetak godina uvaeni ameriki povjesniar optuio je svoje kolege, moda ne sasvim ozbiljno, za "masovno ubojstvo velikih povijesnih linosti" jer ih se tretira kao "marionete drutvenih i ekonomskih snaga'. Iako su ovisnici o ovoj teoriji danas poneto stidljivi, ipak sam nakon due potrage pronaao izvrstan suvremeni primjer u predgovoru jedne od knjiga gospoice Wedgwood: Ponaanje ljudi kao pojedinaca [pie ona] za mene je zanimljivije od njihova ponaanja kao grupe ili klase. Povijest se moe podjednako pisati s tog stanovita kao i s nekog drugog: time nije ni vie ni manje varljiva... Ova knjiga... je pokuaj da se shvati kako su se ti ljudi osjeali i zato su, po vlastitoj procjeni, postupali tako kako su postupali. Ovo je miljenje veoma jasno, a budui da je gospoica Wedgwood popularna knjievnica, vjerujem da mnogi ljudi misle kao i ona. Primjerice, dr. Rowse govori da se elizabetanski sustav slomio zato to ga Jakov I. nije mogao razumjeti te da je engleska revolucija u sedamnaestom stoljeu bila "sluajni" dogaaj koji treba pripisati gluposti prvih dvaju kraljeva iz dinastije Stuart. ak je i Sir James Neale, ozbiljniji povjesniar od dr. Rowsea, katkad revniji u iskazivanju divljenja prema kraljici Elizabeti nego u objanjavanju onoga to je tjudorska monarhija uistinu znaila. Sir Isaiah Berlin, u eseju koji sam upravo citirao, strano je zabrinut mogunou da e povjesniari moda propustiti razotkriti Dingis-kana i Hitlera kao loe ljude. Teorija o "loem kralju Ivanu" i "dobroj kraljici Bess" sve je rairenija to se bliimo modernom dobu. Lake je nazvati komunizam "misaonim izdankom Marxova mozga" (ovaj sam biser uzeo iz jedne burzovne okrunice) nego analizirati njegovo podrijetlo i karakter, pripisati boljeviku revoluciju gluposti Nikole II. ili njemakom zlatu nego prouiti njezine duboke drutvene korijene ili objanjavati dva svjetska rata u 20. stoljeu kao posljedicu osobne pokvarenosti Vilima II. i Hitlera nego kao rezultat sloma u sistemu medunarodnih odnosa. Izjava gospodice Wedgwood sastoji se od dvije tvrdnje. Prva je tvrdnja da se ponaanje ljudi kao pojedinaca razlikuje od njihova ponaanja kao pripadnika grupe ili klase te da povjesniar moe slobodno odluiti emu e dati prednost. Druga je tvrdnja da se prouavanje ponaanja ljudi kao pojedinaca sastoji od prouavanja svjesnih motiva njihovih radnji. Nakon svega to sam ve rekao nije potrebno dodatno raspravljati o prvoj tvrdnji. Ovdje nije rije o tome da je gledanje na ovjeka kao pojedinca vie ili manje pogreno od sagledavanja ovjeka kao pripadnika grupe; zapravo je sam pokuaj razlikovanja izmedu ovih dvaju gledita pogrean. Pojedinac je prema definiciji lan drutva, i to vjerojatno vie od jednog drutva - nazovimo to i grupom, klasom, plemenom, nacijom ili kako ve elite. Prvi biolozi zadovoljavali su se klasificiranjem ptica, zvijeri i riba u kavezima, akvarijima, vitrinama i nisu nastojali prouavati iva bia u odnosu prema njihovom okoliu. Mogue je da drutvene znanosti jo nisu u potpunosti izale iz ovog primitivnog stupnja razvoja. Neki ljudi razlikuju psihologiju kao znanost o pojedincu i sociologiju kao znanost o drutvu; sam termin "psihologijski" oznaava gledite prema kojem se svi drutveni problemi mogu u konanici svesti na analizu ponaanja pojedinca. No, psiholog koji ne proui drutvenu okolinu tog pojedinca nee daleko dogurati. Primamljivo je razlikovati biografiju koja govori o ovjeku kao pojedincu i historiografsko djelo koje govori o ovjeku kao dijelu cjeline i pritom sugerirati da dobra biografija podrazumijeva lou povijest. "Nita ne uzrokuje vie pogreaka i nepravdi u ovjekovom pogledu na povijest", napisao je jednom Acton, "kao interes koji u nama bude pojedinani likovi". No, i ova je razlika nerealna pa se ne bih elio skrivati iza viktorijanske uzreice koju je G. M. Young stavio na naslovnicu svoje knjige Victorian England [Viktorijanska Engleska]: "Sluge govore o narodu, dok otmjeni ljudi raspravljaju o konkretnim stvarima". Pojedine biografije znaajan su doprinos historiografiji: na mojem podruju istraivanja izvanredan su primjer biografije Isaaca Deutschera o Staljinu i Trockom. Druge biografije pripadaju knjievnosti, poput povijesnih novela. "Za Lyttona Stracheya", pie profesor Trevor-Roper, "povijesni problemi bili su oduvijek samo problemi ponaanja i ekscentrinosti pojedinca... Nikada nije pokuao dati odgovor na povijesne, politike i drutvene probleme, niti je o njima postavljao pitanja". Nitko nije duan pisati ili itati povijesna djela; izvrsne knjige mogu se pisati o prolosti, a da nisu historiografska djela. No, smatram da nam konvencije doputaju - kao to i predlaem u ovim predavanjima - rezervirati rije "povijest" za proces istraivanja prolosti ovjeka u drutvu. Druga tvrdnja, prema kojoj povijest istrauje zato su pojedinci "prema vlastitoj procjeni postupali onako kako su postupali", odmah se ini krajnje neobinom; pretpostavljam da gospodica Wedgwood, kao i drugi razumni ljudi, ne prakticira ono to propovijeda. Ako to zaista radi, onda

15

sigurno pie veoma udnu povijest. Danas svatko zna da ljudska bia ne djeluju uvijek, ak ni po navici, na temelju motiva o kojima su potpuno svjesni ili koje su spremni priznati; iskljuiti uvid u nesvjesne ili nepriznate motive znai pristupati vlastitom poslu drei jedno oko namjerno zatvorenim. No, prema nekima, povjesniari bi ba to trebali initi. Poanta svega jest sljedea: Sve dok se zadovoljavate tvrdnjom da je loa vladavina kralja Ivana rezultat njegove pohlepe, gluposti ili ambicije da izigrava tiranina, ostajete u okvirima individualnih osobina koje su razumljive i djeci u vrtiu. No, kad jednom izjavite da je kralj Ivan bio nesvjesno orue odredenih interesnih skupina protivnih jaanju moi feudalnih baruna, ne samo da uvodite kompliciraniji i sofisticiraniji pogled na njegovu pokvarenost, ve i sugerirate da povijesni dogadaji nisu odredeni samo svjesnim akcijama pojedinaca nego i stranim i svemonim silama koje upravljaju njihovom nesvjesnom voljom. To je, naravno, besmislica. to se mene tie, ne vjerujem u Boansku providnost, Svjetski duh, Manifestaciju sudbine, Povijest s velikim P ili neke druge apstrakcije za koje se katkad pretpostavlja da upravljaju slijedom dogadaja; bez dodatnih kvalifikacija podrao bih Marxovu primjedbu: Povijest nita ne ini, ne posjeduje nikakvo neizmjerno bogatstvo, ne vodi nikakve bitke. ovjek je taj, stvarni i ivi ovjek, koji ini sve, koji posjeduje i ratuje. Dvije opaske koje moram dati o ovom pitanju nemaju nikakve veze s nekim apstraktnim pogledom na povijest i temelje se na posve empirijskom opaanju. Prva govori da je povijest u velikoj mjeri stvar brojeva. Carlyle je odgovoran za onu nesretnu tvrdnju da je "povijest biogra6ja velikih linosti". Posluajmo ga u svoj njegovoj rjeitosti i u njegovom najboljem povijesnom djelu: Glad, bijeda i stravino izrabljivanje bili su teak teret za dvadeset i pet milijuna dua: to je bila pokretaka snaga Francuske revolucije, a ne povrijeena tatina i sukobljena miljenja raznih filozofa, bogatih trgovaca, provincijskog plemstva; tako e biti u svim slinim revolucijama i u svim zem jama. Ili, kako je rekao Lenjin: "Politika zapoinje tamo gdje su mase; ne tamo gdje su tisue, ve tamo gdje su milijuni, poinje ozbiljna politika". Milijuni o kojima govore Carlyle i Lenjin odnose se na milijune pojedinaca; u njima nema nieg bezlinog. U raspravama o ovom pitanju katkad se mijea anonimnost s bezlinou. Ljudi ne prestaju biti ljudima, ni pojedinci pojedincima, samo zato to ne znamo njihova imena. "Neizmjerne i bezline sile" gospodina Eliota jesu pojedinci koje Claredon, odvaniji i iskreniji konzervativac, naziva "bezimenim prljavcima". Ti su bezimeni milijuni pojedinci koji su djelovali manje-vie nesvjesno, zajedno inei drutvenu snagu. Povjesniar se nee u uobiajenim okolnostima upoznati sa svakim nezadovoljnim seljakom ili nezadovoljnim selom. No, milijuni nezadovoljnih seljaka u tisuama sela predstavljaju faktor koji nijedan povjesniar nee ignorirati. Povjesniara ne zanima zato se Jones ne moe eniti sve dok ti isti razlozi ne sprjeavaju tisue drugih pojedinaca iz Jonesove generacije, uzrokujui pritom ozbiljan pad u stopi sklopljenih brakova: tada oni mogu biti povijesno vani. Isto tako, ne treba nas uznemirivati trivijalna injenica da takve pokrete zapoinje manjina. Svi uspjeni pokreti imaju nekolicinu voda i mnotvo sljedbenika: no to ne znai da mnotvo nije od presudne vanosti za uspjeh pokreta. U povijesti su brojevi vani. Moja je druga opservacija ak i bolje potkrijepljena. Autori koji pripadaju raznim filozofskim kolama slau se da postupci pojedinih ljudskih bia esto imaju posljedice koje ni oni ni drugi pojedinci nisu oekivali ni eljeli. Krani vjeruju da je pojedinac koji postupa u skladu s vlastitim, esto sebinim, interesima, zapravo nesvjesni izvritelj Boje volje. Mandevilleova izreka "osobni poroci - javna dobit" je jedna od prvih i namjerno paradoksalnih formulacija tog otkria. Skrivena ruka Adama Smitha i Hegelovo "lukavstvo uma" - sile koje upravljaju pojedincima u svrhu ostvarenja njihovih ciljeva, dok pojedinci vjeruju da ispunjavaju vlastite elje - toliko su poznati primjeri da ih ne treba citirati. "U drutvenoj produkciji sredstava za proizvodnju", napisao je Marx u predgovoru svoje knjige Kritka politike ekonomije, "ljudska bia ulaze u odreene i nune odnose koji ne ovise o njihovoj volji". "ovjek svjesno ivi za sebe", napisao je Tolstoj u svojoj knjizi Rat i mir, slijedei misli Adama Smitha, "ali je i nesvjesni instrument u postizanju povijesnih i univerzalnih ciljeva ovjeanstva". Na kraju, da zaokruimo ovu podugaku antologiju, evo i profesora Butterfielda: "Postoji neto u prirodi povijesnih dogadaja to skree tijek povijesti u pravcu koji nitko nije elio". Poslije 1914., nakon stotinjak godina manjih lokalnih ratova, dogodila su se dva velika rata. Ne bi bilo uvjerljivo objanjavati ove fenomene ustrajavajui na tome da je u prvoj polovici 20. stoljea vie pojedinaca eljelo rat, ili tek manjina eljela mir, nego u posljednje tri etvrtine 19. stoljea. Teko je vjerovati da je bilo tko htio ili prieljkivao veliku ekonomsku krizu tridesetih godina. Do nje je, bez sumnje, ipak dolo, zbog postupaka pojedinaca koji su svjesno slijedili neke potpuno razliite ciljeve. Dijagnoza o nesuglasju izmeu namjera pojedinaca i rezultata njihovih postupaka ne mora uvijek ekati povjesniara koji pie s vremenskim odmakom. "On ne eli ui u rat", pisao je Lodge o Woodrowu Wilsonu u oujku 1917. godine, "ali mislim da e ga dogadaji na to prisiliti".55 Protivno je svim dokazima predlagati da se povijest moe pisati na temelju "objanjavanja ljudskih namjera" ili na temelju izvjea sudionika o njihovim vlastitim motivima, u kojima opisuju zato su "prema vlastitoj

16

procjeni, postupali onako kako su postupali". Povijesne injenice su zaista injenice o pojedincima, no ne o izoliranim postupcima pojedinaca, niti o stvarnim ili zamiljenim motivima za koje oni misle da su ih potaknuli na djelovanje. One su injenice o medusobnim odnosima pojedinaca u drutvu i o drutvenim snagama, to na temelju pojedinanih Ijudskih postupaka rezultira ishodom koji je esto razliit, a katkad i protivan, onome to su eljeli postii. Jedna od ozbiljnijih pogreaka Collingwoodova stava o povijesti, o kojem sam raspravljao u svojem posljednjem predavanju, jest procjena da je misao u pozadini nekog ina kojeg povjesniar istrauje misao individualnog sudionika. To je pogrena pretpostavka. Povjesniar je duan istraiti ono to lei iza samog ina; svjesna misao ili motivi pojedinca mogu se u tom pogledu pokazati posve nevanima. Ovdje bih trebao neto rei o ulozi buntovnika i disidenata u povijesti. Stvoriti popularnu sliku o buntovniku u otporu protiv drutva znai ponovno uspostaviti lanu antitezu izmedu drutva i pojedinca. Ni jedno drutvo nije posve homogeno. Svako je drutvo arena socijalnih konflikata, a oni pojedinci koji se sukobljavaju s postojeim vlastima nisu u manjoj mjeri proizvod i odraz drutva od onih koji tu vlast podravaju. Rikard II. i Katarina Velika predstavljali su snanu drutvenu snagu u Engleskoj u etrnaestom stoljeu, odnosno u Rusiji u osamnaestom stoljeu: no, to isto tako vrijedi i za Wata Tylera i Pugaova, vode velikih seljakih pobuna. I monarsi i pobunjenici podjednako su proizvod specifinih prilika svojeg razdoblja i svoje zemlje. Opisati Wata Taylora i Pugaova kao pojedince u sukobu s drutvom jest varljiva simplifikacija. Da su oni bili samo to, povjesniar ne bi za njih nikad doznao. Svoju ulogu u povijesti duguju svojim brojnim sljedbenicima i znaajni su samo kao drutvena pojava. Uzmimo primjer istaknutog pobunjenika i pojedinca na sofisticiranijoj razini. Malo je ljudi reagiralo nasilnije i radikalnije od Nietzschea protiv drutva i zemlje u kojoj ive. Ipak, Nietzche je bio izravan proizvod europskog ili, preciznije, njemakog drutva - pojava koja se nije mogla dogoditi u Kini ili Peruu. U razdoblju nakon Nietzcheove smrti postalo je mnogo jasnije, nego u njegom vlastitom vremenu, koliko su bile jake europske, a pogotovo njemake, drutvene snage iji je odraz bio. Tako je Nietzsche postao mnogo znaajnija figura za budue narataje nego za vlastitu generaciju. Uloga buntovnika u povijesti u odredenoj je mjeri slina ulozi velikih linosti. Povijesna teorija o velikim linostima - posebno primjer kole o dobroj kraljici Bess - izala je posljednjih godina iz mode, iako katkad jo pokazuje svoje runo lice. Urednik serije popularnih povijesnih udbenika objavljenih nakon Drugoga svjetskog rata, pozvao je svoje autore da "pristupe znaajnim povijesnim temama kroz biografije velikih linosti". Gospodin A. J. P Taylor poruio nam je u jednom od svojih manje vanih eseja da se "povijest moderne Europe moe ispriati kroz ivote triju velikana: Napoleona, Bismarcka i Lenjina", iako se u svojim ozbiljnijim radovima nije latio takvog nepromiljena projekta. Kakva je uloga velikih linosti u povijesti? Veliki ovjek je pojedinac, ali je kao istaknuti pojedinac ujedno i drutvena pojava od iznimnog znaaja. "Oigledna je istina", primijetio je Gibbon, "da vremena moraju odgovarati nastanku iznimnih osoba, kao i da bi danas genij Cromwella i Retza mogao ostati neprimijeen". Marx je u djelu Osamnaesti brumaire Luja Bonapartea dijagnosticirao suprotni fenomen: "Klasni je rat u Francuskoj stvorio okolnosti i odnose koji su omoguili neuljudenom mediokritetu da se epuri u junakom ruhu." Da se kojim sluajem Bismarck rodio u osamnaestom stoljeu - apsurdna je to hipoteza jer tada ne bi bio Bismarck - ne bi ujedinio Njemaku i moda uope ne bi bio veliki ovjek. S druge strane, mislim da ne treba, poput Tolstoja, ni omalovaavati velike Ijude, nazivajui ih "oznakama koje daju nazive dogadajima". Naravno, katkad kult velike linosti moe imati zlokobne implikacije. Nietzscheov nadovjek odbojan je lik. Zbog toga nije nuno prisjetiti se Hitlerova sluaja ili stranih posljedica "kulta linosti" u Sovjetskom Savezu. Nije mi namjera umanjiti veliinu velikih linosti, niti bih se elio pridruiti tezi prema kojoj su "veliki ljudi u pravilu zli ljudi". Htio bih samo obeshrabriti gledite prema kojem se veliki Ijudi smjetaju izvan povijesti, nameui joj svoju veliinu poput "lutka iz kutije koji se udesno pojavljuje iz nepoznatog kako bi prekinuo stvarni kontinuitet povijesti". Ni danas nisam siguran da bismo mogli nadmaiti Hegelov klasini opis: Veliki ovjek nekog doba je onaj koji je u stanju izraziti rijeima volju svoga vremena, priopiti suvremenicima koja je to volja i ostvariti je. Ono to ini jest srce i bit njegova vremena; on aktualizira svoje doba. Dr. Leavis misli slino kad kae da su veliki autori "znaajni u kategorijama ljudske svijesti koju promiu". Ueliki ovjek je uvijek predstavnik bilo postojeih sila, ili sila ijem stvaranju pomae, dovodei u pitanje postojei autoritet. Moda bi trebalo priznati vei stupanj kreativnosti velikim Ijudima koji su, poput Cromwella ili Lenjina, sudjelovali u oblikovanju sila koje su ih uzdigle do veliine, nego onima koji su, poput Napoleona i Bismarcka, doli do moi noeni snagom ve postojeih sila. Ne smijemo zaboraviti ni one velike ljude koji su bili toliko ispred svojeg vremena da su njihovu veliinu priznale tek naredne generacije. ini mi se bitnim prepoznati velikog ovjeka kao iznimnog pojedinca koji je istovremeno proizvod i uzronik povijesnog procesa, predstavnik i kteator drutvenih snaga koje mijenjaju izgled svijeta i nain razmiljanja ljudi.

17

Povijest je, u oba smisla te rijei - to jest, i kao istraivanje koje provodi povjesniar i kao injenice iz prolosti koje istrauje - drutveni proces u kojem pojedinci sudjeluju kao drutvena bia; imaginarna antiteza izmedu drutva i pojedinca nije drugo do varka koja nam odvraa panju i zbunjuje misli. Reciproni proces interakcije izmedu povjesniara i njegovih injenica, ono to sam nazvao dijalogom izmedu sadanjosti i prolosti, jest dijalog koji se ne vodi izmedu apstraktnih i izoliranih pojedinaca, nego izmedu sadanjeg i prolog drutva. Povijest je, prema Burckhardtovim rijeima, "zapis o onome to jedno doba smatra vrijednim biljeenja o nekom drugom dobu". Za nas je prolost razumljiva jedino u svjetlu sadanjosti; moemo je u potpunosti razumjeti samo u svjetlu prolosti. Osposobiti ovjeka da razumije prolo drutvo i povea razumijevanje dananjeg drutva, dvostruki je zadatak povijesti. POVIJEST, ZNANOST I MORAL Kad sam bio jako mlad, bio sam primjereno impresioniran doznavi da, unato svojem izgledu, kit nije riba. Danas me takva pitanja klasifikacije manje uzbuuju; isto tako, pretjerano me ne zanimaju uvjeravanja da povijest nije znanost. Taj je terminoloki problem specifian za engleski jezik. U svakom drugom europskom jeziku istovjetna rije za "znanost" bez sumnje podrazumijeva i povijest. No, na engleskom jezinom podruju ovaj problem ima dugu prolost, a pitanja koja su s njim povezana prikladan su uvod u problematiku povijesne metodologije. Krajem osamnaestog stoljea, u vrijeme kad je znanost toliko pridonijela ovjekovom poznavanju svijeta i vlastitih fizikih atributa, postavilo se pitanje moe li znanost poveati i ovjekovo poznavanje drutva. Zamisao o drutvenim znanostima, medu njima i o povijesnoj znanosti, postupno se razvijala tijekom devetnaestog stoljea; iste metode kojima je znanost prouavala svijet prirode primijenjene su na podruje drutvenih istraivanja. U prvom djelu ovog razdoblja prevladavala je njutonovska tradicija. Drutvo je, kao i svijet prirode, zamiljeno kao neki mehanizam; jo uvijek se pamti naslov djela Herberta Spencera Social Statics [Drutvena statika], objavljenog 1851. godine. Bertrand Russel, odgajan u ovoj tradiciji, kasnije se prisjeao razdoblja kad se nadao da e se s vremenom izgraditi "matematika ljudskog ponaanja precizna poput matematike strojeva". Tada je Darwin izveo novu znanstvenu revoluciju, pa su drutvene znanosti, ugledajui se na biologiju, poele shvaati drutvo kao organizam. No pravi je znaaj Darwinove revolucije u tome to je Darwin, dovravajui ono to je Lyell ve zapoeo u geologiji, uveo povijest u znanost. Znanost se vie nije bavila neim statinim i bezvremenim, ve procesima promjene i razvoja. Evolucija u znanosti potvrivala je i nadopunjavala razvoj povijesti. Nije se, medutim, dogodilo nita to bi promijenilo induktivni pogled na povijesnu metodu koju sam opisao u prvom predavanju: prvo prikupite injenice, a zatim ih interpretirate. Podrazumijevalo se, bez ikakve sumnje, da je i to znanstvena metoda. Ovo je gledite oito imao na umu i Bury, kad je u zavrnoj rijei svojeg nastupnog predavanja u sijenju 1903. godine opisao povijest kao "ni vie ni manje nego znanost". Pedeset godina nakon Buryjevog nastupnog predavanja, ovakav stav o povijesti postao je metom estokih kritika. Collingwood je, piui u tridesetim godinama, gorljivo nastojao razgraniiti svijet prirode, koji je predmet znanstvenog istraivanja, i svijet povijesti. U ovom se razdoblju Buryjeva izreka rijetko citirala, osim da bi se izvrgla izrugivanju. No, povjesniarima je tada promaklo da je sama znanost doivjela temeljitu revoluciju. Zbog toga nam se danas ini da je Bury bio daleko blii istini nego to smo mogli pretpostaviti, premda iz pogrenih razloga. Ono to je Lyell uinio za geologiju, a Darwin za biologiju, sada se dogada u astronomiji; ona postaje znanost koja prouava kako je svemir postao ono to je danas. Suvremeni fiziari konstantno nam govore da ne istrauju injenice, ve dogadaje. Dananji povjesniar ima opravdanje osjeati se dijelom svijeta znanosti vie nego to je to mogao povjesniar prije stotinu godina. Pogledajmo prvo pojam zakona. Tijekom osamnaestog i devetnaestog stoljea znanstvenici su pretpostavljali da su zakoni prirode - Newtonov zakon kretanja, zakon gravitacije, Boyleov zakon, zakon evolucije i tako dalje - otkriveni i definitivno utvrdeni te da je zadaa znanstvenika otkriti i utvrditi sline zakone procesom indukcije na osnovu razmatranja injenica. Rije "zakon" dola je do nas ovjenana slavom Galileja i Newtona. Prouavatelji drutva, svjesno ili nesvjesno, elei dokazati znanstveni status svojih istraivanja, prihvatili su isti jezik i vjerovali da primjenjuju iste postupke. Prednjaili su, ini se, politiki ekonomisti, s Greshamovim zakonom i zakonom trita Adama Smitha. Burke se pozivao na "zakone trgovine koji su prirodni zakoni i sukladno tome Boji zakoni". Malthus je iznio teoriju stanovnitva, Lassalle eljezni zakon nadnica, a Marx je u uvodu Kapitala tvrdio da je otkrio "ekonomski zakon kretanja modernog drutva". Buckle je u zakljuku svojeg djela History of Civilization (Povijest civilizacije), izrazio uvjerenje da meduljudske odnose "proima uzvieno naelo univerzalne i postojane pravilnosti". Danas ova terminologija zvui zastarjelo i pretenciozno; no ona zvui gotovo podjednako staromodno nekom fiziaru, kao i sociologu. Godinu dana prije nego to je Bury odrao svoje nastupno predavanje, francuski matematiar Henri Poincare objavio je knjiicu pod naslovom La Science et l'hypothese [Znanost i hipoteza], koja je pokrenula revoluciju u znanstvenom

18

razmiljanju. Poincareova je glavna teza da su ope tvrdnje koje artik.uliraju znanstvenici, a koje nisu obine definicije ili prikrivene konvencije terminoloke prirode, zapravo hipoteze oblikovane kako bi pojasnile i organizirale razmiljanje; stoga su podlone verifikaciji, modificiranju ili odbacivanju. Sve je to danas postala uobiajena praksa. Newtonova hvalisava izjava Hypotheses non fingo (Ne gradim hipoteze) danas zvui isprazno; iako znanstvenici, ukljuujui i one koji se bave drutvenim znanostima, katkad jo govore o zakonima u ime dobrih starih vremena, zapravo vie ne vjeruju u njihovo postojanje onako kako su to vjerovali znanstvenici osamnaestog i devetnaestog stoljea. Danas se prihvaa da znanstvenici ne dolaze do otkria i ne stjeu nova znanja uspostavljajui precizne i sveobuhvatne zakone, ve izriui hipoteze koje otvaraju put novim istraivanjima. Jedan od standardnih udbenika dvaju amerikih filozofa o znanstvenoj metodologiji opisuje znanstvenu metodu kao "u osnovi krunu": Dokaze za naela dobivamo pozivanjem na empirijsku grau, na ono to se navodno naziva "injenicom"; odabiremo, analiziramo i interpretiramo empirijsku grau na temelju naela. Moda bi rije "reciprocitet" bila primjerenija od rijei "kruno" jer rezultat nije povratak na isto mjesto, ve kretanje unaprijed prema novim otkriima kroz proces interakcije izmedu naela i injenica, teorije i prakse. Svako razmiljanje zahtijeva prihvaanje odreenih pretpostavki, utemeljenih na opaanjima, koje omoguavaju znanstveno razmiljanje, ali su podlone i izmjenama u svjetlu tog razmiljanja. Te hipoteze mogu biti valjane u odredenom kontekstu ili za neku odredenu svrhu, a pokazati se nevaeima u nekim drugim situacijama. U svim sluajevima, test je empirijski i ispituje u kojoj mjeri hipoteze pridonose stvaranju novih uvida i irenju naeg znanja. Jedan od Rutherfordovih najistaknutijih uenika i suradnika nedavno je opisao njegovu metodu na sljedei nain: Osjeao je potrebu da spozna nuklearni fenomen na isti nain na koji bi netko govorio o upoznavanju kuharske vjetine. Ne vjerujem da je tragao za objanjenjem u klasinom obliku teorije utemeljene na odreenim osnovnim zakonima; sve dok je shvaao to se dogaa, bio je zadovoljan. Ovaj bi opis podjednako odgovarao povjesniaru koji je napustio potragu za osnovnim zakonima i zadovoljava se s istraivanjem naina na koji stvari funkcioniraju. Status hipoteze koju upotrebljava povjesniar u procesu istraivanja neobino je slian statusu hipoteze kojom se slui znanstvenik. Uzmimo, na primjer, poznatu dijagnozu Maxa Webera o vezi izmedu protestantizma i kapitalizma. Iako su je svojevremeno moda doivljavali kao zakon, danas je nitko ne bi tako nazvao. Ta je hipoteza, iako donekle izmijenjena istraivanjima koja je sama potakla, nedvojbeno poveala nae razumijevanje obaju ovih pokreta. Uzmimo izjavu poput Marxove: "Runi rvanj daje nam drutvo s feudalnim gospodarima; parni mlin daje nam drutva s industrijskim kapitalistima." U suvremenoj terminologiji, ovo nije zakon (iako bi Marx vjerojatno tako tvrdio), ve plodna hipoteza koja pokazuje put daljnjim istraivanjima i novim spoznajama. Takve su hipoteze nezamjenjivo orude misaonog procesa. Werner Sombart, poznati njemaki ekonomist s poetka 20. stoljea, priznao je "duevni nemir" meu onima koji su napustili marksizam. Kad jednom izgubimo vjeru (napisao je) u jednostavne formule koje su nam dotad bile vodi kroz sloena pitanja egzistencije. . . osjeamo se kao da se utapamo u oceanu injenica sve dok ne pronaemo novo uporite ili ne nauimo plivati. Kontroverza oko periodizacije povijesti pripada ovoj kategoriji. Podjela povijesti na razdoblja nije injenica ve nuna hipoteza ili sredstvo razmiljanja, vrijedna onoliko koliko objanjava problematiku, dok njezina valjanost ovisi o interpretaciji. Povjesniari koji imaju razliita miljenja o pitanju zavretka srednjeg vijeka razlikuju se i u svojim interpretacijama odredenih dogadaja. Ovo nije pitanje injenica, no nije ni besmisleno. Podjela povijesti na zemljopisna podruja takoer nije injenica, ve hipoteza: govoriti o europskoj povijesti moe biti vrijedna i plodna hipoteza u jednom kontekstu, a netona i tetna u drugom. Veina povjesniara smatra Rusiju dijelom Europe; neki to strastveno poriu. Pristranost povjesniara moe se procjenjivati prema hipotezama koje usvaja. Moram citirati jednu opu prosudbu o metodama drutvenih znanosti, posebice jer ju je dao veliki istraiva drutva koji je stekao obrazovanje kao fiziar. Georges Sorel radio je kao inenjer prije nego to je u dobi od etrdeset godina poeo pisati o problemima drutva. Pritom je naglaavao potrebu izdvajanja odredenih elemenata u nekoj situaciji, ak i uz rizik prevelikog pojednostavljivanja: Trebalo bi napredovati [napisao je] opipavajui svoj put; trebalo bi provjeriti sve vjerojatne i djelomine hipoteze i pritom se zadovoljti s privremenim aproksimacijama i uvijek ostavljati otvorena vrata za naknadne ispravke. To je velika razlika u odnosu na devetnaesto stoljee, kada su se znanstvenici i povjesniari poput Actona nadali da e jednog dana, akumulacijom provjerenih injenica, utvrditi sveobuhvatni sadraj znanja kojim bi se jednom zauvijek rijeila sva sporna pitanja. Danas znanstvenici i povjesniari njeguju tek skromnu nadu u postupno napredovanje od jedne djelomine hipoteze do druge, pritom izdvajajui injenice posredstvom vlastitih interpretacija, te provjeravajui interpretacije

19

pomou injenica; nain na koji to ine i jedni i drugi ne izgleda mi bitno drugaiji. U svojem prvom predavanju citirao sam opasku profesora Barraclougha da povijest "uope nije injenina, ve se sastoji od niza prihvaenih prosudbi". Dok sam pripremao ova predavanja, fiziar s ovog sveuilita je na programu BBC-a definirao znanstvenu istinu kao "tvrdnju koju su javno prihvatili strunjaci".~1 Nijedna od ovih definicija nije posve zadovoljavajua - razloge u objasniti kasnije prilikom razmatranja pitanja objektivnosti. No, bilo je zanimljivo pronai povjesniara i fiziara koji su, neovisno jedan o drugome, formulirali isti problem upotrebljavajui gotovo istovjetne rijei. Analogije su, medutim, poznata zamka za neoprezne. Zato bih elio s dunom panjom razmotriti argumente koji, bez obzira na velike razlike izmedu matematike i prirodnih znanosti, ili izmedu razliitih znanosti unutar ove kategorije, upuuju na postojanje temeljne razlike izmedu prirodnih znanosti i povijesti. Zbog tih se razlika smatra pogrenim upotrebljavati naziv znanost za povijest - a moda i za ostale tzv. drutvene znanosti. Te su primjedbe, od kojih su neke uvjerljivije od drugih, sljedee: 1. povijest se iskljuivo bavi jedinstvenim, a znanost opim; 2. iz povijesti se ne mogu izvui nikakve pouke; 3. povijest nije u stanju predvidati dogadaje; 4. povijest je nuno subjektivna, jer tu ovjek promatra sam sebe; 5. za razliku od znanosti, povijest povlai pitanja religije i morala. Pokuat u svaku od ovih toaka pojedinano razmotriti. Prvo, povijest se navodno bavi jedinstvenim i posebnim, a znanost opim i univerzalnim. Moglo bi se rei da to gledite poinje s Aristotelom koji je izjavio da je poezija "vie filozofskog karaktera" i "ozbiljnija" od povijesti jer se bavi opom istinom, a povijest pojedinanim. Mnogi su kasniji autori, zakljuno s Collingwoodom, na slian nain razlikovali znanost i povijest. To je, ini se, posljedica nesporazuma. I dalje vrijedi Hobbesova uvena izreka: "Nita na svijetu nije univerzalno osim imena jer je svaka od imenovanih stvari posebna i pojedinana." Ovo se posebno odnosi na prirodne znanosti: ne postoje dvije geoloke formacije, ni dvije ivotinje iste vrste, niti dva atoma koji su identini. U tom smislu, ne postoje ni dva istovjetna dogadaja. No, insistiranje na jedinstvenosti povijesnih dogadaja ima podjednako paralizirajui uinak kao i otrcana fraza, svojevremeno omiljena medu filozofima lingvistike, koju je Moore preuzeo od biskupa Butlera: "Sve je ono to jest, a ne neto drugo:' Slijedei ovakvo razmiljanje, ubrzo ete dosei filozofsku nirvanu u kojoj se ni o emu ne moe izrei nita znaajno. Ve sama upotreba jezika obvezuje povjesniara, kao i znanstvenika, na generalizaciju. Peleponeski rat i Drugi svjetski rat bili su veoma razliiti i jedinstveni dogadaji. No, povjesniari oba dogadaja nazivaju ratovima, protiv ega protestiraju samo cjepidlake. Kada je Gibbon, piui o Konstantinovom priznanju kranstva i o usponu islama, oboje nazvao revolucijama, generalizirao je dva jedinstvena dogadaja. Moderni povjesniari slino postupaju kada piu o Engleskoj, Francuskoj, Ruskoj ili Kineskoj revoluciji. Povjesniar se zapravo ne bavi jedinstvenim, ve onim to je ope u jedinstvenom dogadaju. U 1920-im godinama povjesniari su raspravljali o uzrocima Prvoga svjetskog rata, obino polazei od pretpostavke da je rat posljedica nesposobnosti diplomata koji su djelovali u tajnosti i bez kontrole javnosti ili nesretne podjele svijeta na teritorije suverenih drava. U 1930-im godinama diskusija je polazila od pretpostavki da je rat izbio zbog rivaliteta medu imperijalistikim silama koje je kriza kapitalizma u opadanju potaknula na podjelu svijeta. Sve ove diskusije ukljuuju generalizacije o uzrocima rata ili barem rata u uvjetima dvadesetog stoljea. Povjesniar konstantno upotrebljava generalizaciju kako bi testirao svoje dokaze. Ako dokaz jasno ne svjedoi da je Rikard ubio prineve u londonskom Toweru, povjesniar e se zapitati - moda vie nesvjesno, nego svjesno - je li za vladare u tom razdoblju bilo uobiajeno likvidirati potencijalne rivale za prijestolje: ova e generalizacija s punim pravom utjecati na njegovu prosudbu. itatelj povijesnog djela, kao i njegov autor, neprestano generalizira, primjenjujui povjesniareva zapaanja na druge povijesne kontekste koje poznaje - ili, moda, na vlastito vrijeme. Prilikom itanja Carlyleove knjige French Revolution (Francuska revolucija), zatekao sam se opet i iznova kako generaliziram njegove komentare primjenjujui ih na moje posebno podruje interesa - Rusku revoluciju. Uzmimo kao primjer ovaj komentar o teroru: Teror je uasan u zemljama koje su upoznale pravdu jednaku za sve - ne toliko neobian u zemlama koje za nju nikad nisu znale. Ili, jo znaajnije: Vrijedno je aljenja, iako sasvim prirodno, da je povijest ovog razdoblja najee pisana histerinim stilom. Ona obiluje pretjerivanjima, proklinjanjima, jadikovkama; uzeto u cjelini, tamom. Evo jo jednog primjera; ovog puta je to Burckhardtov komentar o razvoju moderne drave u esnaestom stoljeu: to je ranije neka vlast uspostav jena, to je manje mogla biti statina - prvo, zato jer su njezini tvorci navikli na brzo djelovanje i zato jesu i ostaju inovatori per se; drugo, zato to se sile koje su probudili i obuzdali mogu iskoristiti jedino novim nasilnim djelima.

20

Besmisleno je tvrditi da je generalizacija strana povijesti jer povijest ivi od generalizacija. Kao to je gospodin Elton jasno rekao u knjizi nove Cambridge Modern History, "ono to razlikuje povjesniara od sakupljaa povijesnih injenica jest generaliziranje";mogao je jo dodati da iste stvari razlikuju prirodoslovca od ljubitelja prirode ili kolekcionara. No, ne treba pretpostavljati da nam generalizacija doputa oblikovati neke sveobuhvatne povijesne sheme u koje se moraju uklapati svi pojedinani dogadaji. Kako je Marx medu onima koje se esto optuivalo za konstruiranje takve sheme, ili vjerovanje u nju, citirat u ga tako da sumiram odlomak iz jednog njegovog pisma u kojem sagledava problem iz prave perspektive: Vrlo slini dogadaji koji se, medutim, odvijaju u drugaijem povijesnom miljeu, daju posve razliite rezultate. Prouavajui razvoj svakog od njih odvojeno, a zatim ih usporedujui, lako je pronai kl'u za shvaanje tih pojava; no, do takvog je razumijevanja nemogue doi upotrebljavajui okvir neke povijesnofilozofske teorije ija je najvea vrlina u tome to se postavlja iznad povijesti. Povijest se bavi odnosom izmedu jedinstvenog i opeg. Kao povjesniar, ne moete ih razdvojiti, ili dati prednost jednom pred drugim, isto kao to ne moete odvojiti injenice od interpretacija. Ovo je moda trenutak za kratak osvrt na odnos izmedu povijesti i sociologije. Danas se sociologija suoava s dvije opasnosti - s opasnou da postane previe teoretska ili previe empirijska. U prvom sluaju, sociologija je u opasnosti da se izgubi u apstraktnim i besmislenim generalizacijama o drutvu openito. Drutvo s velikim D podjednaka je zabluda kao i povijest s velikim P Ovu opasnost poveavaju oni koji pripisuju sociologiji ekskluzivnu zadau generaliziranja na temelju pojedinanih dogadaja koje biljei povijest: ak se sugerira da je odlika sociologije, za razliku od povijesti, ba u tome to ima "zakone". Drugu je opasnost predvidio jo u proloj generaciji Karl Mannheim, a prisutna je i danas: to je opasnost da se sociologija "razbije na niz zasebnih tehnikih problema drutvenog prilagodavanja". Sociologija prouava povijesna drutva, od kojih je svako jedinstveno i oblikovano specifinim povijesnim iskustvom i okolnostima. No, pokua li izbjei generalizacije i interpretacije, ograniavajui se na takozvane "tehnike" probleme nabrajanja i analize, sociolog se pretvara u nesvjesnog apologeta statinog drutva. eli li postati plodno podruje istraivanja, sociologija se mora baviti, kao i povijest, odnosom izmedu jedinstvenog i opeg. Istovremeno mora biti dinamina - ne znanost o drutvu u mirovanju (jer takvo drutvo ne postoji), ve o socijalnim promjenama i razvoju. to se ostalog tie, samo bih rekao da je korisno za obje discipline da povijest postane to vie socioloka, a sociologija to vie povijesna. Granica medu njima treba ostati irom otvorena za dvosmjerni promet. Pitanje generalizacije usko je povezano s drugim pitanjem: povijesnim poukama. Upravo je glavna poanta generalizacije da kroz nju pokuavamo uiti iz povijesti, primijeniti lekcije koje smo dobili iz jednog niza dogaaja na neke druge: kad generaliziramo, svjesno ili nesvjesno pokuavamo initi upravo to. Oni koji odbacuju generalizaciju i insistiraju da se povijest iskljuivo bavi pojedinanim dogadajima, jesu zapravo oni koji poriu da se iz povijesti moe bilo to nauiti. No, tvrdnju da ovjek ne moe nita nauiti iz povijesti osporava mnotvo oiglednih injenica. To je iskustvo zajedniko svim ljudima. Godine 1919. sudjelovao sam na Parikoj mirovnoj konferenciji kao mladi lan britanske delegacije. Svi lanovi delegacije vjerovali su da moemo izvui pouke iz Bekog kongresa, posljednjeg velikog europskog mirovnog kongresa odranog stotinjak godina ranije. Stanoviti kapetan Webster, tada zaposlenik u Ministarstvu obrane, a danas ugledni povjesniar Sir Charles Webster, napisao je esej kojim nas je upoznao s poukama Bekog kongresa. Dvije sam posebno zapamtio. Prva je glasila da je prilikom krojenja karte Europe opasno zanemariti naelo samoodredenja. Druga je upozoravala da je opasno baciti tajne dokumente u ko za smee, jer e njihov sadraj sigurno kupiti tajne slube drugih delegacija. Te su povijesne pouke bile poput evandelja i utjecale su na nae ponaanje. Ovaj je primjer novijeg datuma i trivijalan. No, ne bi bilo teko u relativno daljoj prolosti pronai utjecaj pouka iz neke jo udaljenije prolosti. Svima je poznat utjecaj antike Grke na Rim. No, nisam siguran je li neki povjesniar pokuao izraditi preciznu analizu lekcija koje su Rimljani nauili, ili su vjerovali da su ih nauili, iz grke povijesti. Zanimljive rezultate moglo bi donijeti istraivanje pouka koje je Zapadna Europa u sedamnaestom, osamnaestom i devetnaestom stoljeu izvukla iz povijesti Starog Zavjeta. Engleska puritanska revolucija ne moe se bez toga u potpunosti razumjeti: sama predodba o izabranom narodu bila je znaajan faktor u nastanku modernog nacionalizma. Biljeg klasinog obrazovanja ostavio je duboke tragove na novoj britanskoj vladajuoj klasi u devetnaestom stoljeu. Grote je, kao to sam ve istaknuo, upuivao na Atenu kao primjer za nove demokracije; elio bih vidjeti studiju o ekstenzitetu i utjecaju pouka koje je povijest Rimskog Carstva, svjesno ili nesvjesno, prenijela graditeljima Britanskog Carstva. Evo i primjera iz mojeg istraivakog podruja: zaetnici Ruske revolucije bili su duboko impresionirani - moglo bi se rei, ak i opsjednuti - poukama Francuske revolucije, revolucija 1848. i Parike komune 1871. godine. No, ovdje u ponovo podsjetiti na obiljeja koja namee dvostruki karakter povijesti. Uenje na primjerima

21

iz povijesti nikada nije samo jednosmjerni proces. Uiti o sadanjosti u svjetlu prolosti takoer znai uiti o prolosti u svjetlu sadanjosti. Zadaa je povijesti promicati dublje razumijevanje i prolosti i sadanjosti kroz njihovo uzajamno povezivanje. Moja trea primjedba odnosi se na ulogu predvidanja u povijesti: na tvrdnju da se iz povijesti ne moe izvui nikakva pouka jer ona, za razliku od znanosti, ne moe pr~dvidati budunost. To je pitanje proeto nesporazumima. Kao to smo vidjeli, znanstvenici vie nisu tako skloni kao nekad govoriti o prirodnim zakonima. Ovi takozvani znanstveni zakoni koji utjeu na nau svakodnevicu zapravo su tendenciozni iskazi o onome to e se dogoditi ako su okolnosti iste ili ako se ponove laboratorijski uvjeti. Oni ne mogu predvidjeti to e se dogoditi u konkretnim sluajevima. Zakon gravitacije ne dokazuje da e neka odredena jabuka pasti na tlo: netko je moe uhvatiti u koaru. Optiki zakon koji govori da svjetlo putuje pravocrtno ne dokazuje da se pojedina zraka svjetlosti moda nee prelomiti ili raspriti ako joj se na putu nae neki predmet. No, to ne znai da su ovi zakoni bezvrijedni ili da u naelu nisu valjani. Suvremene teorije fizike, tako nam barem govore, bave se samo s vjerojatnou odvijanja nekog dogadaja. Danas je znanost spremnija prisjetiti se da induktivno zakljuivanje moe logiki dovesti samo do vjerojatnosti i kvalificiranih pretpostavki te nastoji tretirati svoje prosudbe k,ao opa pravila ili smjernice ija se valjanost moe provjeriti samo u odredenim situacijama. Comte je to ovako sroio: Na temelju znanosti slijedi predvianje; na temelju predvianja slijedi djelovanje. Odgovor na pitanje predvidanja u povijesti lei u razlikovanju izmedu opeg i pojedinanog, izmeu univerzalnog i jedinstvenog. Povjesniar je, kao to smo vidjeli, duan generalizirati; inei to, on prua ope smjernice za budue radnje koje, iako nisu pojedinana predvianja, su ipak valjane i korisne. No, on ne moe predvidati pojedine dogaaje jer je pojedinano ujedno i jedinstveno i sadri elemente sluajnosti. Ovo razlikovanje koje zabrinjava filozofe posve je jasno obinom ovjeku. Ako dvoje ili troje djece u koli dobije ospice, zakljuit ete da e se epidemija proiriti; ovo predvianje, ako ga tako elite nazvati, temelji se na generalizaciji iz prolih iskustava te predstavlja valjano i korisno vodstvo u daljnjem djelovanju. No, ne moete pojedinano predvidjeti da e Charles ili Mary dobiti ospice. Povjesniar postupa na isti nain. Ljudi ne oekuju od povjesniara da predvidi da e u Ruritaniji sljedei mjesec izbiti revolucija. Povjesniari e nastojati doi do zakljuka koji se dijelom temelji na specifinom poznavanju prilika u Ruritaniji, a dijelom na poznavanju povijesti. Pokuat e zakljuiti jesu li uvjeti u Ruritaniji takvi da se u bliskoj budunosti moe oekivati revolucija, ukoliko je netko potakne ili ako je nitko iz vlade ne pokua sprijeiti. Ovaj zakljuak moe se dopuniti procjenama koje se djelomino temelje na analogiji s drugim revolucijama, a djelomino na moguim stavovima razliitih slojeva stanovnitva. Predvianje, ako se tako moe nazvati, moe se ostvariti samo kroz tijek pojedinanih dogadaja, koji se sami ne mogu predvidjeti. No, to ne znai da su zakljuci o budunosti izvedeni na temelju povijesnog iskustva bezvrijedni ili da nemaju uvjetnu valjanost koja slui kao vodi za djelovanje i kao klju za razumijevanje tijeka dogaaja. Ne elim sugerirati da zakljuci sociologa ili povjesniara mogu dosei onu razinu preciznosti poput zakljuaka fiziara ili da je njihova inferiornost u ovom pogledu samo posljedica veeg zaostajanja drutvenih znanosti. Ljudsko je bie u svakom pogledu najsloeniji poznati prirodni entitet; stoga prouavanje njegova ponaanja moe ukljuivati tekoe koje se znatno razlikuju od onih s kojima se suoava jedan fiziar. Samo elim konstatirati da se njihovi ciljevi i metode u biti ne razlikuju. Moja etvrta primjedba predstavlja daleko uvjerljiviji argument za razgranienje izmedu drutvenih znanosti, ukljuujui povijest, i prirodnih znanosti. Ovim se argumentom istie da u drutvenim znanostima subjekt i objekt pripadaju istoj kategoriji i uzajamno djeluju jedan na drugoga. Ljudska bia nisu samo najsloeniji i najpromjenljiviji od svih prirodnih entiteta, ve su istodobno predmet prouavanja drugih Ijudskih bia, a ne neovisnih promatraa koji pripadaju drugoj vrsti. Ovdje se ovjek vie ne zadovoljava, kao u biologiji, prouavanjem vlastitog fizikog izgleda i reakcija. Sociolog, ekonomist ili povjesniar mora spoznati obrasce Ijudskog ponaanja u kojima je volja aktivni faktor, da bi ustanovio zato su se ljudska bia, koja su objekt njegova prouavanja, eljela ponaati onako kako su se ponaala. Time se uspostavlja odnos izmedu promatraa i promatranog svojstven povijesti i drutvenim znanostima. Gledite povjesniara nuno postaje dio svakog njegovog opaanja; povijest je proeta tom relativnou. Rijeima Karla Mannheima "ak i kategorije koje ukljuuju, sakupljaju i razvrstavaju iskustvo, mijenjaju se s obzirom na drutveni poloaj promatraa". No, nije rije samo o tome da pristranost znanstvenika koji prouava drutvo nuno utjee na sva njegova zapaanja. Isto tako je tono da proces opaanja utjee i modificira predmet promatranja. To se moe dogoditi u dva razliita sluaja. Ljudska bia ije je ponaanje objekt analiziranja i predvidanja, mogu biti unaprijed upozorena upoznavanjem s posljedicama koje su za njih nepoeljne. To ih moe potaknuti da modificiraju svoje ponaanje, a predvidanje e se, koliko god bilo ispravno utemeljeno na analizama, pokazati razoaravajuim. Jedan od razloga zato se povijest rijetko ponavlja medu povijesno svjesnim Ijudima

22

jest i taj to su njezini dramatis personae pri drugom izvodenju svjesni raspleta prvog, i to saznanje utjee na njihovo ponaanje. Boljevici su znali da je Francuska revolucija zavrila s pojavom Napoleona i bojali se da njihova revolucija ne zavri na isti nain. Zato nisu vjerovali Trockom koji je od svih njihovih voa najvie nalikovao Napoleonu, ve su vjerovali Staljinu, koji mu je najmanje nalikovao. Ovaj proces moe funkcionirati i u obrnutom smjeru. Ekonomist koji znanstvenom analizom postojeih ekonomskih uvjeta predvidi nagli rast ili nagli pad moe, ukoliko je njegov autoritet velik, a argumenti uvjerljivi, samim svojim predvidanjem pridonijeti ostvarivanju predvidene pojave. Politolog koji na osnovu povijesnih zapaanja podupre uvjerenje o kratkotrajnosti despotizma, moe doprinijeti padu nekog despota. Svakome je poznato ponaanje kandidata u vrijeme izbora koji namjerno predvidaju svoju pobjedu na izborima, ne bi li je uinili izvjesnijom. Moe se posumnjati da se ekonomisti, politolozi i povjesniari katkad uputaju u predvidanje potaknuti nesvjesnom eljom za ubrzanjem njegova ostvarenja. Jedino to se moda moe sa sigurnou rei o ovim sloenim odnosima jest da je interakcija izmedu promatraa i promatranog, sociologa i njegovih podataka, povjesniara i njegovih injenica, stalna i stalno se mijenja; ovo je, ini se, specifino obiljeje povijesti i drutvenih znanosti. Ovdje bih moda trebao napomenuti da u posljednje vrijeme neki fiziari govore o svojoj znanosti na nain koji upuuje na veu slinost izmedu fizikog svijeta i svijeta povjesniara. Prvo, za njihove se zakljuke kae da ukljuuju naela neizvjesnosti ili nedeterminiranosti. U sljedeem predavanju govorit u o prirodi i ogranienjima povijesnog determinizma. No, bilo da nedeterminiranost fizike poiva na prirodi svemira ili je tek pokazatelj nesavrenosti naeg sadanjeg znanja o njemu (ovo se jo razmatra), sumnjam da u u tom primjeru pronai zadovoljavajuu analogiju s naom sposobnou povijesnih predvidanja, kao to se prije nekoliko godina sumnjalo u pokuaje nekih entuzijasta da pronadu dokaze o postojanju slobodne volje u svemiru. Drugo, govore nam da u suvremenoj fizici rezultati mjerenja prostornih udaljenosti i tijeka vremena ovise o kretanju "promatraa". U modernoj fizici sva su mjerenja podlona odredenim odstupanjima zbog nemogunosti uspostave trajnog odnosa izmedu "promatraa" i objekta promatranja; "promatra" i predmet promatranja - subjekt i objekt - ulaze u konani rezultat promatranja. Iako bi se ovaj opis, uz minimalne izmjene, mogao primijeniti na odnos izmedu povjesniara i predmeta njegova promatranja, nisam uvjeren da se bit tog odnosa moe u pravom smislu usporediti s odnosom izmedu fiziara i njegova univerzuma. Premda sam u naelu zainteresiran smanjiti, a ne poveati, razlike izmedu pristupa povjesniara i pristupa znanstvenika, nee pomoi ako pokuamo zanemariti ove razlike oslanjajui se na krnje analogije. No, iako je opravdano rei da je povezanost sociologa ili povjesniara s objektom njihova istraivanja razliita od one u sluaju fiziara, te da su pitanja koja namee odnos izmedu subjekta i objekta neusporedivo sloenija, time se stvar ne rjeava. Klasine teorije spoznaje, koje su prevladavale u sedamnaestom, osamnaestom i devetnaestom stoljeu, pretpostavljale su jasnu dihotomiju izmedu spoznavajueg subjekta i objekta spoznaje. Kako god je taj proces bio zamiljen, model koji su konstruirali filozofi pokazivao je subjekt i objekt, ovjeka i vanjski svijet, odvojeno i podijeljeno. Bilo je to veliko razdoblje radanja i razvoja znanosti. Pogledi pionira znanosti snano su utjecali na teorije spoznaje. ovjek je bio jasno suprotstavljen vanjskom svijetu. Hvatao se s njim u kotac kao s neim neukrotivim i potencijalno neprijateljskim - neukrotivim, jer ga je bilo teko spoznati, i potencijalno neprijateljskim, jer je njime bilo teko ovladati. S uspjesima suvremene znanosti takav je stav radikalno promijenjen. Daleko je manje vjerojatno da e dananji znanstvenik razmiljati o prirodnim silama kao o neemu protiv ega se treba boriti. On ih promatra kao neto s im treba suraivati i iskoristiti za svoje potrebe. Klasine teorije spoznaje vie ne odgovaraju potrebama nove znanosti, a najmanje fizike. Ne iznenauje da su ih u proteklih pedeset godina filozofi poeli dovoditi u pitanje i priznavati da proces spoznaje, umjesto jasnog odvajanja subjekta i objekta, ukljuuje njihovu uzajamnu povezanost i meduovisnost. To je od iznimne vanost za drutvene znanosti. U svojem sam prvom predavanju sugerirao da je prouavanje povijesti teko pomiriti s empirijskom teorijom spoznaje. Sada bih ustvrdio da su drutvene znanosti u cijelosti nekompatibilne sa svakom teorijom spoznaje koja istie strogo odvajanje subjekta i objekta, budui da ukljuuju ovjeka u dvostrukoj ulozi: objekta i subjekta, istraivaa i predmeta istraivanja. U nastojanju da se dokae kao koherentna znanost, sociologija je s pravom utemeljila posebnu granu koja se naziva sociologijom spoznaje. S ovim se ipak nije daleko dolo - ponajvie zato, pretpostavljam, jer se i nadalje kree u okvirima tradicionalne teorije spoznaje. Ako su filozofi, prvo pod utjecajem moderne fizike, a zatim i pod utjecajem moderne sociologije, poeli izlaziti iz tih okvira i izgraivati modele spoznajnog procesa koji su moderniji od starog modela biljarske kugle, tj. utjecaja injenica na pasivnu svijest, to je dobar znak za drutvene znanosti, a naroito za povijest. To je doista vano pitanje kojem u se vratiti kasnije u raspravi o objektivnosti u povijesti.

23

Kao posljednje, ali ne i najmanje vano, razmotrit u gledite prema kojemu se povijest, zbog svoje bliske povezanosti s pitanjima vjere i morala, razlikuje od znanosti openito, a moda ak i od ostalih drutvenih znanosti. O odnosu povijesti prema vjeri rei u samo onoliko koliko je potrebno da razjasnim svoj stav. Posao astronoma spojiv je s vjerovanjem u Boga koji je stvorio svemir i uredio njegove zakone. No, nije spojiv s vjerom u Boga koji svojom voljom mijenja putanju planeta, odgada pomrinu ili mijenja pravila svemirske igre. Isto tako, katkad se smatra da ozbiljan povjesniar moe vjerovati u Boga koji je odredio i osmislio tijek povijesti u cjelini, ali ne moe vjerovati u starozavjetnu varijantu boga koji intervenira da bi poklao Amaleane ili mijenja kalendar da bi produio sate dnevne svjetlosti u korist Jouine vojske. On se takoer ne bi smio pozivati na Boga kao objanjenje za pojedine povijesne dogaaje. Pater D'Arcy pokuao je objasniti tu razliku u nedavno objavljenoj knjizi: Ne bi bilo dobro da student na svako povijesno pitanje odgovara izjavom da je rije o Bojoj providnosti. Sve dok ne budemo dali najvei mogui doprinos rjeavanju svjetovnih dogaaja i ljudskih drama, nemamo se pravo pozivati na opa objanjenja. Nespretnost ovog gledita jest u tome, ini se, to se odnosi prema vjeri kao prema dokeru u pilu karata koji se uva samo za zaista vane trikove koje se ne moe izvesti na neki drugi nain. Luteranski teolog Karl Barth bolje je postupio kada je proglasio potpunu odvojenost boanske i svjetovne povijesti, prepustivi potonju svjetovnoj vlasti. Profesor Butterfield, ako ga dobro razumijem, misli isto kad govori o "tehnikoj" povijesti. Tehnika povijest je najvjerojatnije jedina vrsta povijesti koju emo vi ili ja ikada pisati, ili koju je on ikada pisao. Uporabom ovog neobinog epiteta, profesor Butterfield zadrava pravo vjerovanja u ezoterinu i providnou poslanu povijest s kojom se mi ostali ne trebamo optereivati. Autori poput Berdjajeva, Niebuhra i Maritaina govore da podravaju autonoman status povijesti, no insistiraju da njezin krajnji cilj ili smisao lei izvan same povijesti. Osobno, teko mogu pomiriti integritet povijesti s vjerovanjem u neku nadpovijesnu silu o kojoj ovisi njezin smisao i znaenje - bilo da je ta sila Bog odabranog naroda, kranski Bog, Skrivena ruka deista ili Hegelov Svjetski duh. Za potrebe ovih predavanja, pretpostavit u da povjesniar mora rijeiti svoje probleme bez pribjegavanja takvom deus ex maehina, da je povijest igra koja se igra, da tako kaem, bez dokera u pilu. Odnos izmedu povijesti i morala je sloeniji, a rasprave koje su se o tome vodile u prolosti patile su od brojnih nejasnoa. Danas je gotovo suvino tvrditi da povjesniaru nije dunost donositi moralne prosudbe o privatnom ivotu osoba o kojima pie u svojim djelima. Polazite povjesniara i moralista nije isto. Henrik VIII. je moda bio lo suprug i dobar kralj. No, povjesniara zanima prva osobina samo ako utjee na povijesne dogadaje. Ukoliko su njegovi moralni prijestupi imali podjednako slab utjecaj na javne poslove kao i oni Henrika IL, povjesniar se s njima ne treba zamarati. To se podjednako odnosi kako na poroke, tako i na vrline. Govori se da su Pasteur i Einstein vodili uzoran, gotovo svetaki ivot. No, pretpostavimo li da su bili nevjerni muevi, okrutni oevi i beskrupulozni kolege, hoe li tada njihova povijesna dostignua biti manja? Jedino ta dostignua zanimaju povjesniara. Za Staljina se govori da je postupao okrutno i beutno prema svojoj drugoj eni; no, to mene kao povjesniara koji se bavi povijeu SSSR-a ne zanima. To ne znai da moral u privatnom ivotu nije vaan ili da povijest morala nije legitimni dio povijesti. No, povjesniar ne odvraa panju s onoga to radi zbog donoenja moralnih prosudbi o privatnom ivotu pojedinaca koji se pojavljuju na stranicama njegovih djela. On ima drugog posla. Mnogo se ozbiljnija dvojba javlja glede moralnih prosudbi o javnom djelovanju. Vjerovanje da povjesniar ima dunost izricati prosudbe o svojim dramatis personae ima dugu povijest. No, nigdje nije bilo tako snano zastupljeno kao u Britaniji 19. stoljea, kada je bilo pojaano moralizatorskim sklonostima tog vremena i nesputanim kultom individualizma. Rosebery je primijetio da Englezi zapravo ele znati je li Napoleon bio "dobar ovjek". Acton je u svojoj korespondenciji s Creightonom ustvrdio da je "tajna autoriteta, dostojanstva i korisnosti povijesti u nepopustljivosti moralnih zakona". Zatraio je da povijest "presuduje u kontroverzama, usmjerava izgubljene, zagovara ona moralna naela koja svjetovne i duhovne vlasti stalno potiskuju" - gledite koje se temelji na Actonovom gotovo mistinom vjerovanju u objektivnost i nadmo povijesnih injenica, to povjesniaru daje pravo i istovremeno trai od njega da u ime Povijesti, kao neke nadpovijesne sile, donosi moralne prosudbe o pojedincima koji sudjeluju u povijesnom dogadaju. Ovakav se stav jo katkad pojavljuje u neoekivanim oblicima. Profesor Toynbee opisao je Mussolinijevu invaziju na Abesiniju 1935. godine kao "namjerni osobni grijeh"; Sir Isaiah Berlin je u ranije citiranom eseju s velikom arom insistirao da je dunost povjesniara "suditi Karlu Uelikom, Napoleonu, Dingis-kanu, Hitleru ili Staljinu za njihove masakre". Ovo je gledite podvrgnuo otroj kritici profesor Knowles koji je u svojem nastupnom predavanju citirao Morleyevu osudu Filipa II. ("ako i postoje poroci... kojih je bio lien, to je zato to Ijudskoj prirodi nije doputeno ostvariti savrenstvo ak ni u zlu") i Stubbsov opis kralja Ivana ("okaljan svim zloinima koji mogu sramotiti ovjeka") kao primjere izricanja moralnih prosudbi za koje

24

povjesniar nije mjerodavan: "Povjesniar nije sudac, jo manje sudac za vjeanje". Croce takoder ima jedan dobar odlomak o ovom pitanju koji bih elio citirati: Ovakva optuba zaboravlja jednu bitnu razliku. Nai sudovi (bilo pravni ili moralni) jesu sudovi dananjeg vremena, namijenjeni ivim, aktivnim i opasnim ljudima, dok su se ljudi iz prolosti ve pojavili pred sudom svojeg vremena i ne mogu biti osueni ili osloboeni dvaput. Nijedan ih sud ne moe smatrati odgovornima jer pripadaju prolosti i kao takvi mogu biti jedino predmet povijesnog prouavanja i podloni samo onoj prosudbi koja spoznaje i razumije smisao njihova djela... Oni koji se, pod izlikom pripovijedanja o povijesti stavljaju u ulogu sudaca i osuuju ili daju oprost, smatrajui to dunou povjesniara... po opem su miljenju lieni povijesnog razumijevanja. Ako bi netko cjepidlaio oko tvrdnje da nije na posao donositi moralne prosudbe o Hitleru ili Staljinu - ili, ako ba hoete, o senatoru McCarthyju - to je zato to su oni nai suvremenici, zato to jo ive stotine tisua onih koji su, izravno ili neizravno, trpjeli posljedice njihovih postupaka. Ba iz tih razloga tee nam je pristupiti tim ljudima kao povjesniari i odrei se onih uloga koje bi mogle opravdati donoenje prosudbi o njihovim djelima: ovo je samo jedna od tekoa - glavna, rekao bih - s kojom se susree povjesniar suvremenog doba. No, koju bi korist netko imao danas od razobliavanja grijehova Karla Uelikog ili Napoleona? Odbacimo stoga predodbu o povjesniaru kao sucu za vjeanje i vratimo se teem, no zahvalnijem pitanju izricanja moralnih prosudbi ne o pojedincima, ve o dogadajima, institucijama i politici prolih vremena. Ove su prosudbe vrlo vane za povjesniara; oni koji gorljivo insistiraju na moralnoj osudi pojedinaca katkad nesvjesno pruaju alibi cijelim skupinama i drutvima. Francuski povjesniar Lefebvre, nastojei osloboditi Francusku revoluciju od odgovornosti za nesree i krvoprolia napoleonskih ratova, pripisao ih je "diktaturi generala...ija narav... se nije mogla lagano prilagoditi miru i umjerenosti". Danas Nijemci podravaju razotkrivanje Hitlerovih individualnih slabosti kao zadovoljavajuu alternativu povjesniarevoj moralnoj prosudbi drutva koje ga je proizvelo. Rusi, Englezi i Amerikanci su se spremno ukljuili u napad na osobe Staljina, Nevilla Chamberlaina ili McCarthya kao na rtvene jarce za njihova kolektivna nedjela. tovie, pohvalne moralne prosudbe o pojedincima mogu biti podjednako pogrene i tetne kao i moralno osudivanje pojedinaca. Spoznaja da su pojedini robovlasnici bili plemeniti stalno se koristila kao izgovor da se izbjegne osuda ropstva kao nemoralne pojave. Max Weber spominje "ropstvo bez gospodara u kojem kapitalizam hvata radnika ili dunika u svoju mreu" i s pravom tvrdi da bi povjesniar trebao izricati moralne prosudbe o institucijama, a ne o pojedincima koji su ih stvorili. Povjesniar ne donosi sud o pojedinom orijentalnom despotu. No, od njega se ne trai da ostane ravnoduan ili nepristran kada usporeduje orijentalni despotizam i institucije Periklove Atene. On nee donositi prosudbe o pojedinanom robovlasniku, no to ga ne sprjeava da osudi robovlasniko drutvo. Povijesne injenice, kao to smo vidjeli, pretpostavljaju odredeni stupanj interpretacije; povijesne interpretacije uvijek ukljuuju moralne prosudbe - ili, ako vam je drai neutralniji izraz - vrijednosne prosudbe. Ovo je, medutim, tek poetak naih tekoa. Povijest je proces borbe u kojem odredene grupe postiu rezultate, bilo da ih ocijenimo dobrima ili loima, neposredno ili posredno (ee neposredno nego posredno) na tetu drugih. Gubitnici plaaju. Patnja je sastavni dio povijesti. Svako veliko razdoblje povijesti ima i svoje rtve i svoje pobjednike. Ovo je iznimno sloeno pitanje jer ne raspolaemo kriterijima koji bi nam omoguili da usporedimo dobrobit za jedne sa rtvama drugih; pa opet, neka se ravnotea mora uspostaviti. To nije iskljuivo problem povijesti. U svakodnevnom ivotu moramo, ee nego to bismo to katkad eljeli priznati, odabrati manje od dva zla, ili initi zlo nadajui se da e uslijediti dobro. U povijesti se o ovom pitanju katkad raspravlja u rubrici "cijena napretka" ili "cijena revolucije". To moe navesti na krivi put. Kao to je Bacon rekao u eseju On Innovationes [O inovacijama], "tvrdoglavo ustrajavanje na obiajima izaziva podjednak mete kao i neka novost". Cijena ouvanja postojeeg stanja pada jednako teko na neprivilegirane kao to cijena inovacija pada na one koji su lieni svojih povlastica. Tvrdnja da dobrobit nekih opravdava patnju drugih sastavni je dio svake vlasti; to je podjednako konzervativna kao i radikalna dokcrina. Dr. Johnson snano je zagovarao argument o manjem zlu kako bi opravdao odravanje postojeih nejednakosti. Bolje je da neki budu nesretni nego da nitko ne bude sretan, to bi bio sluaj u stanju ope jednakosti. No, ovo se pitanje pojavljuje u najdramatinijem obliku u razdobljima radikalnih promjena; upravio tu moemo najlake prouavati stavove povjesniara o njemu. Uzmimo kao primjer priu o industrijalizaciji Velike Britanije u razdoblju izmedu 1780. i 1870. godine. Praktino svaki povjesniar govoric e o industrijskoj revoluciji, vjerojatno bez rasprave, kao o velikom i progresivnom postignuu. On e takoder prikazati istjerivanje seljaka sa zemlje, boravak radnika u nezdravim tvornicama i nehigijenskim nastambama, izrabljivanje djeje radne snage. Vjerojatno e spomenuti zlouporabe u funkcioniranju sistema, te da su neki poslodavci bili

25

nemilosrdniji od drugih; takoder e s odredenim zadovoljstvom naglasiti postupni razvoj humanitarne svijesti nakon to se sistem ustalio. No pritom e pretpostaviti, ne osjeajui potrebu da to i kae, da su mjere prisile i eksploatacije barem u poetku predstavljale neizbjenu cijenu industrijalizacije. Nikada jo nisam uo za povjesniara koji bi rekao da je, s obzirom na cijenu, bolje odrei se napretka i odustati od industrijalizacije; ako neki takav povjesniar postoji, bez sumnje pripada koli Chestertona i Belloca, pa ga - s pravom - ozbiljni povjesniari ne shvaaju ozbiljno. Ovaj me primjer posebno zanima jer se nadam da u se u svojoj povijesti Sovjetske Rusije ubrzo pozabaviti problemom kolektivizacije seljatva kao dijelom cijene industrijalizacije. Dobro znam da u, budem li po uzoru na povjesniare britanske industrijske revolucije alio zbog surovosti i zlouporaba u kolektivizaciji, no istovremeno itav taj proces promatrao kao neizbjenu cijenu poeljne i nune politike industrijalizacije, navui na sebe optube zbog cinizma i povladivanja zlim djelima. Povjesniari opravdavaju kolonizaciju zapadnih drava u Africi i Aziji u devetnaestom stoIjeu, ne samo prema njezinim neposrednim efektima na svjetsku ekonomiju, ve i dugotrajnim posljedicama na zaostalo stanovnitvo cih kontinenata. Napokon, govori se da je moderna Indija dijete britanske uprave, a suvremena Kina proizvod devetnaestostoljetnog zapadnog imperijalizma pomijeanog s utjecajem Ruske revolucije. Naalost, oni kineski radnici koji su radili u zapadnjakim tvornicama, u zakupljenim lukama ili u junoafrikim rudnicima ili na zapadnom ratitu u vrijeme Prvoga svjetskog rata, nisu doivjeli da uivaju slavu ili korist koja je proizala iz Kineske revolucije. Oni koji plaaju cijenu rijetko su i oni koji iz toga izvlae korist. Dobro poznati Engelsov odlomak ovdje se moe s nelagodom primijeniti: Povijest je valjda najokrutnija boginja jer svoju pobjedniku koiju vozi preko gomile leeva, i to ne samo u ratu ve i u "mirnom" ekonomskom razvoju. Mi, mukarci i ene, naalost smo tako glupi da nikad ne sakupimo dovoljno hrabrosti za stvarni napredak sve dok nas na to ne prisile neizmjerne patnje. uvena prkosna gesta Ivana Karamazova obina je herojska zabluda. Radamo se u drutvu, radamo se u povijesti. Ni u jednom trenutku ne nudi nam se ulaznica koju moemo prihvatiti ili odbiti. Povjesniar nema nita bolji zakljuak o problemu patnje od teologa. I on mora pribjei tezi o manjem zlu i veem dobru. No, ne podrazumijeva li to to je povjesniar, za razliku od znanstvenika, po samoj prirodi svoje grade ukljuen u pitanja moralne prosudbe, podreenost povijesti nadpovijesnom vrijednosnom mjerilu? Mislim da ne podrazumijeva. Pretpostavimo da se apstraktni pojmovi poput "dobra" i "zla", kao i njihovi sofisticiraniji oblici, nalaze izvan granica povijesti. No, ak i da je tako, ove apstrakcije imaju u prouavanju povijesne moralnosti skoro istu ulogu kao i matematike i logike formule u prirodnim znanostima. One su prijeko potrebne kategorije miljenja, ali su liene znaenja ili primjene sve dok se ne ispune odreenim sadrajem. Ako vam je draa drugaija metafora, moralna naela koje primjenjujemo u povijesti ili svakodnevnom ivotu jesu poput bankarskih ekova: imaju tiskani i pisani dio. Tiskani dio sastoji se od apstraktnih rijei poput slobode i jednakosti, pravde i demokracije. To su esencijalne kategorije. No, ek je bezvrijedan dok ne popunimo i drugi dio koji navodi koliko emo slobode kome dodijeliti, koga emo priznati jednakim i u kojoj mjeri. Nain na koji povremeno ispunjavamo ek predmet je povijesti. Proces kojim se odreeni povijesni sadraj pridaje apstraktnim moralnim pojmovima povijesni je proces; doista, nae moralne prosudbe donose se unutar konceptualnog okvira koji je i sam djelo povijesti. Omiljeni oblik suvremene meunarodne kontroverze o pitanju morala jest rasprava u kojoj suparnici svojataju pravo na slobodu i demokraciju. Ti su pojmovi apstraktni i univerzalni. No, njihov je sadraj varirao kroz povijest, od vremena do vremena i od mjesta do mjesta; njihova praktina primjena moe se shvatiti i raspraviti samo u povijesnom kontekstu. Moemo se posluiti neto manje popularnim primjerom: pojam, "ekonomske racionalnosti" pokuava se koristiti kao objektivan i nepolemian kriterij pomou kojeg se moe testirati i procjenjivati poeljnost neke ekonomske politike. Taj se pokuaj odmah izjalovljuje. Teoretiari koji su obrazovani na zakonima klasine ekonomije u naelu osuuju planiranje kao iracionalno mijeanje u racionalne ekonomske procese: na primjer, planeri odbijaju svoju politiku cijena vezati uz zakone ponude i potranje, pa cijene u planskoj ekonomiji nemaju nikakve racionalne temelje. Mogue je, naravno, da se planeri esto ponaaju iracionalno, a stoga i nerazborito. No, kriterij po kojem ih se treba ocjenjivati nije stara "ekonomska racionalnost" klasine ekonomije. Osobno, imam vie razumijevanja za suprotni argument prema kojem je upravo nekontrolirana i neorganizirana laissez faire ekonomija u biti iracionalna, a planiranje je pokuaj uvodenja "ekonomske racionalnosti" u taj proces. No, sada bih jedino elio naglasiti nemogunost uspostave nekog apstraktnog i nadpovijesnog mjerila prema kojem bi se prosuivali povijesni dogadaji. Obje strane nuno uitavaju u ovakav standard specifini sadraj prikladan njihovim vlastitim povijesnim uvjetima i aspiracijama. Ovo je stvarna optuba protiv onih koji nastoje uspostaviti neko nadpovijesno mjerilo ili kriterij na temelju kojih bi se izricale prosudbe o povijesnim dogadajima ili situacijama - bilo da taj kriterij

26

proizlazi iz nekog boanskog autoriteta, kao to pretpostavljaju teolozi, ili iz statikog Razuma ili Prirode, kao to pretpostavljaju filozofi iz razdoblja prosvjetiteljstva. Nije rije o tome da se u primjeni ovog mjerila pojavljuju nedostaci ili da je samo mjerilo manjkavo. Radi se o tome da je i sam pokuaj uspostavljanja takvog mjerila nepovijesan i protivi se samoj sutini povijesti. Njime se daje dogmatski odgovor na pitanja koja je povjesniar duan neprestano postavljati na temelju svoje profesije: povjesniar koji unaprijed prihvaa odgovore na ta pitanja pristupa svojem poslu vezanih oiju i odrie se svojeg poziva. Povijest je kretanje, a kretanje podrazumijeva usporedbu. Stoga i povjesniari radije nastoje izraavati svoje moralne prosudbe u usporedbama poput "napredno" ili "reakcionarno", nego u beskompromisnim apsolutima poput "dobra" i "zla"; ovo su pokuaji da se razliita drutva ili povijesne pojave definiraju ne u odnosu na neki apsolutni standard, ve u medusobnom odnosu. Osi.m toga, kad ispitamo ove navodno apsolutne i izvanpovijesne vrijednosti, pronai emo da su i one zapravo ukorijenjene u povijesti. Pojava odredenih vrijednosti ili ideala u nekom mjestu i vremenu objanjava se povijesnim uvjetima tog mjesta i vremena. Stvarni sadraj hipotetikih apsoluta poput jednakosti, slobode, pravde ili prirodnog zakona razlikuje se od razdoblja do razdoblja ili od kontinenta do kontinenta. Svaka grupa ima svoje vlastite vrijednosti koje su ukorijenjene u povijesti. Svaka se grupa titi od nametanja tudih i neprikladnih vrijednosti koje igoe pogrdnim epitetima kao burujske i kapitalistike, ili nedemokratske i totalitarne ili, jo grublje, kao neengleske i neamerike. Apstraktni standardi ili vrijednosti, odvojeni od drutva i povijesti, u istoj su mjeri iluzija kao i apstraktni pojedinac. Ozbiljan povjesniar jest onaj koji priznaje povijesno uvjetovani karakter svih vrijednosti, a ne onaj koji vlastitim vrijednostima pridaje nadpovijesnu objektivnost. Naa uvjerenja i standardi prosudbe dio su povijesti i podjednako su predmet povijesnog istraivanja kao i bilo koji drugi aspekt ljudskog ponaanja. Danas je vrlo malo znanosti - naroito drutvenih znanosti - koje bi mogle tvrditi da su posve nezavisne. No, povijest bitno ne ovisi o nekim izvanpovijesnim kriterijima, zbog ega bi se mogla razlikovati od ostalih znanosti. Dopustite mi rezimirati ono to sam pokuao rei o zahtjevu povijesti da se ubroji u znanosti. Rije znanost ve pokriva toliko podruja znanja, s tako razliitim metodama i tehnikama, da bi teret dokazivanja prije trebao leati na onima koji povijest nastoje iskljuiti, nego na onima koji je pokuavaju ukljuiti medu znanosti. Indikativno je da argumenti za njezino iskljuivanje ne dolaze od znanstvenika eljnih izbacivanja povjesniara iz svojeg biranog drutva, ve od povjesniara i filozofa koji ele opravdati poloaj povijesti kao grane knjievnosti. Ova rasprava odraava predrasude nastale na staroj podjeli izmeu humanistike i znanosti, gdje bi humanistika trebala oznaavati opu kulturu vladajue klase, a znanost vjetine tehniara koji su joj sluili. U tom kontekstu, rijei "humanistika" i "humanistiki" predstavljaju ostatke ove uobiajene predrasude; upravo injenica da antiteza izmedu povijesti i znanosti ne postoji ni u jednom drugom jeziku osim u engleskom, ukazuje na specifini otoki karakter tih predrasuda. Moja je osnovna primjedba onima koji odbijaju nazvati povijest znanou da time opravdavaju i podravaju raskol izmeu takozvanih "dviju kultura". Taj je raskol proizvod drevnih predrasuda utemeljenih na klasnoj strukturi engleskog drutva koje i samo pripada prolosti; osobno, nisam uvjeren da je ponor koji razdvaja povjesniara od geologa dublji ili nepremostiviji od onoga izmeu geologa i fiziara. No, mislim da nain na koji se taj ponor moe premostiti nije pouavanje povjesniara osnovama znanosti ili znanstvenika osnovama povijesti. Ovo je slijepa ulica u koju nas je dovelo konfuzno razmiljanje. Konano, ni sami se znanstvenici tako ne ponaaju. Nikada nisam uo da se inenjerima savjetuje pohadanje satova iz botanike. Lijek koji bih preporuio jest poboljanje kvalitete nae povijesne znanosti, kako bismo je uinili - ako smijem tako rei - znanstvenijom, te postavljanje jo rigoroznijih zahtjeva pred one koji se njome bave. Na ovom se sveuilitu povijest kao akademska disciplina katkad promatra kao iroko podruje za sve one kojima je klasina filologija preteka, a prirodne znanosti preozbiljne. Nadam se da u ovim predavanjima pokazati da je povijest daleko tea od klasinih predmeta i podjednako ozbiljna kao bilo koja druga znanost. No, to bi podrazumijevalo da i sami povjesniari vie vjeruju u ono to rade. U nedavnom predavanju o istoj temi, Sir Charles Snow s pravom je suprotstavio "drski" optimizam znanstvenika "priguenim glasovima" i "anti-drutvenim osjeajima" onih koje je nazvao "literarnim intelektualcima". Neki povjesniari - kao i vei dio onih koji piu o povijesti, a sami nisu povjesniari - pripadaju kategoriji "literarnih intelektualaca". Oni nam tako revno govore da povijest nije znanost, i objanjavaju to ona ne moe i ne treba biti, da nemaju vremena za njezina dostignua i mogunosti. Drugi nain premoivanja tog jaza jest u promicanju veeg razumijevanja istovjetnosti cilja znanstvenika i povjesniara; ovo je glavna vrijednost novog i rastueg interesa za povijest i filozofiju znanosti. Znanstvenici, sociolozi i povjesniari zajedniki rade na razliitim podrujima istog istraivanja: prouavanja ovjeka i njegove okoline, utjecaja ovjeka na njegovu okolinu i okoline na ovjeka. Cilj prouavanja je isti: poveati ovjekovo razumijevanje i ovladavanje tom okolinom. Pretpostavke i metode fiziara, geologa, psihologa i povjesniara veoma se razlikuju u pojedinostima;

27

ne elim tvrditi da bi povjesniar, u svrhu vee znanstvenosti, morao usvojiti metode prirodnih znanosti. No, povjesniaru i fiziaru zajedniki je onaj osnovni cilj traganja za objanjenjem, kao i temeljni postupak postavljanja pitanja i davanja odgovora. Povjesniar je, poput svakog drugog znanstvenika, stvor koji neprestano pita "Zato?". U svojem sljedeem predavanju ispitat u kako postavlja pitanja i kako na njih pokuava odgovoriti. KAUZALNOST U POVIJESTI Ako se mlijeko ostavi kljuati u loncu, ono e iskipjeti. Ne znam i nikada me nije posebno zanimalo zato se to dogaa; ukoliko bih ba morao odgovoriti, vjerojatno bih to pripisao sklonosti mlijeka da prekipi; to je dovoljno tono, no time se nita ne objanjava. Na kraju, ja ipak nisam prirodoslovac. Isto tako, netko moe itati, ili ak pisati, o prolim dogadajima, bez potrebe da sazna zato su se oni dogodili, ili zadovoljiti se tvrdnjom da je Drugi svjetski rat izbio zato to je Hitler elio rat, to je dovoljno tono, no nita ne objanjava. No, tada ne bi trebao poiniti greku i nazivati se prouavateljem povijesti ili povjesniarom. Prouavanje povijesti je prouavanje uzroka. Povjesniar, kao to sam rekao na kraju mojeg posljednjeg predavanja, stalno postavlja pitanje "Zato?"; sve dok se nada nekom odgovoru, ne moe mirovati. Veliki povjesniar - moda bi bilo bolje rei veliki mislilacjest onaj koji postavlja pitanje "Zato?" o novim stvarima ili u novom kontekstu. Herodot, otac povijesti, definirao je svoj cilj na poetku svojeg djela: ouvati sjeanje na djela Grka i barbara, "a osobito, iznad svega drugoga, navesti uzroke njihovih medusobnih sukoba". Imao je malo sljedbenika u antikom svijetu; ak se i Tukididu zamjeralo da nema jasnu koncepciju kauzalnosti. No, kada su u osamnaestom stoljeu postavljeni temelji moderne historiografije, Montesquieu je u svojim Razmatranjima o uzrocima veliine Rimljana, njihovom usponu i opadanju kao polazite uzeo naelo da "u svakoj monarhiji djeluju neki opi uzroci, moralni ili fiziki, koji je uzdiu, odravaju ili rue" i da je "sve to se dogaa podlono tim uzrocima". Nekoliko godina kasnije ovu je ideju razvio i generalizirao u djelu O duhu zakona. Apsurdno je pretpostaviti da je "slijepa sudbina odgovorna za sve pojave koje vidimo na ovom svijetu". Ljudima "ne upravljaju iskljuivo njihove tlapnje"; njihovo ponaanje slijedi odredene zakone ili principe koji proizlaze iz "prirode stvari". Tijekom sljedeih dvjestotinjak godina povjesniari i filozofi povijesti marljivo su pokuavali organizirati prola iskustva ovjeanstva otkrivajui uzroke povijesnih dogadaja i zakona koji su njima upravljali. Katkad se o tim uzrocima i zakonima razmiljalo u mehanikim ili biolokim terminima; katkad u metafizikim, ekonomskim i psiholokim terminima. No, prihvaena je doktrina prema kojoj se povijest sastojala od sreivanja prolih dogadaja prema uzrono-posljedinom slijedu. "Ako nam nemate nita drugo za rei", napisao je Voltaire u svojem lanku o povijesti za Enciklopediju, "osim da je jedan barbarin slijedio drugoga na obalama rijeka Okse i Jaksarte, to nam to znai?". Posljednjih godina ova se slika donekle promijenila. Danas, zbog razloga koje smo razmatrali u mojem posljednjem predavanju, vie ne govorimo o povijesnim "zakonima"; ak je sama rije "uzrok" izala iz mode, djelomino zahvaljujui odredenim filozofskim nejasnoama u koje ne elim ulaziti, a dijelom zahvaljujui njezinoj navodnoj povezanosti s determinizmom, ime u se uskoro pozabaviti. Stoga neki ljudi ne govore o "uzrocima" u povijesti, ve o "objanjenjima", "interpretacijama", "logici situacije" ili "unutranjoj logici dogadaja" (za ovo je zasluan Dicey) ili odbacuju kauzalni pristup (zato se dogodilo) u korist funkcionalnog pristupa (kako se dogodilo), iako ovo posljednje neizbjeno ukljuuje pitanje kako se neto dogodilo i tako nas ponovno dovodi do pitanja "Zato?". Drugi ljudi razlikuju vie vrsta uzroka - mehanike, bioloke, psiholoke, i tako dalje - a povijesne uzroke smatraju kategorijom za sebe. Iako su neke od ovih razlika do odredene mjere opravdane, za nae trenutne potrebe korisnije je naglasiti to je zajedniko svim vrstama uzroka, nego ono po emu se razlikuju. to se mene tie, koristit u rije "uzrok" u njezinom svakodnevnom znaenju i zanemariti ove nijanse. Za poetak, zapitajmo se kako povjesniar postupa u praksi kad treba odrediti uzroke pojedinih dogadaja. Prvo je obiljeje povjesniareva pristupa problemu uzroka da e obino pripisati nekoliko uzroka istom dogadaju. Ekonomist Marshall je jednom napisao da "ljude treba na sve mogue naine upozoravati da se klone razmatranja uinka bilo kojeg pojedinanog uzroka... a da pritom ne uzimaju u obzir druge uzroke ije su posljedice s njim pomijeane".~~ Kandidat koji bi na ispitu, kao odgovor na pitanje "Zato je izbila revolucija u Rusiji 1917. godine?", ponudio samo jedan uzrok, bio bi sretan ako bi dobio prolaznu ocjenu. Povjesniar barata mnotvom uzroka. Ako bi se od njega zatrailo da razmotri uzroke boljevike revolucije, mogao bi navesti uzastopne ruske vojne poraze, slom ruskog gospodarstva pod teretom rata, neuspjeh ruske carske vlade u rjeavanju agrarnog problema, koncentraciju osiromaenog i izrabljivanog proletarijata u petrogradskim tvornicama, injenicu da je Lenjin znao to eli, a suprotna strana nije - ukratko, zbrku ekonomskih, politikih, ideolokih i osobnih, dugoronih i kratkoronih uzroka. No, to nas odmah dovodi do drugog obiljeja povjesniareva pristupa. Kandidat koji se u odgovoru na nae pitanje zadovolji nizanjem desetak uzroka Ruske revolucije i ostane na tome, mogao bi dobiti dobru, no teko i najbolju ocjenu; "dobro informiran, no nematovit", bio bi

28

najvjerojatniji zakljuak ocjenjivaa. Pravi povjesniar, suoen s vlastitim popisom uzroka, osjetio bi profesionalni nagon da ga uredi, uspostavi neku hijerarhiju koja bi odredila njihov medusobni odnos i da moda odlui koji bi se uzrok ili kategorija uzroka mogli smatrati, "kao konano rjeenje" ili "u konanoj analizi" (omiljene povjesniarske fraze), osnovnim uzrokom, uzrokom svih uzroka. To je njegova interpretacija teme; povjesniar je poznat po uzrocima na koje se poziva. Gibbon je pripisao propadanje i pad Rimskog Carstva trijumfu barbarstva i religije. Engleski vigovski povjesniari devetnaestog stoljea pripisivali su porast britanske snage i prosperiteta razvoju politikih institucija koje su utjelovljivale naela ustavnog liberalizma. Gibbon i engleski povjesniari devetnaestog stoljea danas moda djeluju staromodno jer su ignorirali ekonomske uzroke koje suvremeni povjesniari stavljaju u prvi plan. Svaka povijesna rasprava okree se oko pitanja prioritetnih uzroka. U knjizi koju sam citirao u svojem posljednjem predavanju, Henri Poincare zabiljeio je da se znanost istovremeno razvija "prema raznolikosti i sloenosti" i "prema cjelovitosti i jednostavnosti" te da je ovaj dvostruki i naoko kontradiktorni proces nuan uvjet spoznaje.loo Ovo podjednako vrijedi za povijest. Proirujui i produbljujui svoja istraivanja, povjesniar neprestano prikuplja sve vie odgovora na pitanje "Zato?". Razvoj ekonomske, socijalne, kulturne i pravne povijesti u posljednjim godinama - a da ne spominjemo nove uvide u sloenost politike povijesti i nove tehnike psihologije i statistike - silno je poveao broj i raspon naih odgovora. Kada je Bertrand Russell primijetio da "nas svaki napredak u znanosti sve vie udaljava od onog jednostavnog i openitog to se najprije uoava i vodi prema veoj diferencijaciji svega to je prethodilo i to slijedi, kao i prema sve veem broju relevantnih uzroka", tono je opisao situaciju u povijesti. No, zbog svojeg poriva da shvati prolost, povjesniar je, kao i znanstvenik, istodobno prisiljen pojednostaviti raznolikost svojih odgovora, podrediti jedan odgovor drugome te uvesti odredeni red i jedinstvo u kaos dogadaja i kaos pojedinanih uzroka. "Jedan Bog, jedan Zakon, jedan Element i jedan udaljeni Boanski dogadaj"; ili potraga Henrya Adamsa za "nekom velikom generalizacijom koja bi okonala potrebe pojedinca za obrazovanjem" - sve ovo danas zvui poput zastarjele ale. No, ostaje injenica da povjesniar mora podjednako pribjegavati i simplifikaciji i multipliciranju uzroka. Povijest se, kao i znanost, razvija kroz ovaj dvostruki i naizgled kontradiktorni proces. U ovom trenutku moram s oklijevanjem napustiti predmet svoga izlaganja i pozabaviti se s dva sona mamca - prvi se naziva "Determinizam u povijesti ili Hegelov grijeh", a drugi "Sluajnost u povijesti ili Kleopatrin nos". Prvo bih rekao nekoliko rijei o tome kako su nastali. Profesor Karl Popper, koji je 1930-ih godina u Beu napisao znaajno djelo o novim smjerovima u znanosti (nedavno prevedeno na engleski pod naslovom The Logic of Scientific Enquiry [Logika znanstvenog istraivanja]), objavio je tijekom rata na engleskom jeziku dvije knjige popularnog sadraja: The Open Society and Its Enemies (Otvoreno drutvo i njegovi neprijatelji] i The Poverty of Historicism (Bijeda historicizma). Ove je knjige napisao pod snanim emocionalnim utjecajem reakcije protiv Hegela, kojeg je zajedno s Platonom smatrao duhovnim preteornnacizma, te protiv prilino p]itkog marksizma koji je obiljeio intelektualnu klimu britanske ljevice u 1930-im godinama. Glavne mctebile su navodno deterministike filozofije povijesti Hegela i Marxa, objedinjene pod pogrdnim nazivom "historicizam". Godine 1954. Sir Isaiah Berlin objavio je svoj esej Povijesna nunost. Unjemu je izostavio napad na Platona, moda zbog nekog zaostalog potovanja za taj drevni temelj oksfordskog sveuilita; postojeoj je optunici dodao i jedan argument koji ne nalazimo kod Poppera. Ustvrdio je da se "historicizmu" Hegela i Marxa moe ptigovoriti jer, objanjavajui ljudska djela kauzalnou, implicira poricanje slobodne ljudske volje te ohrabruje povjesniare da izbjegavaju svoju navodnu obvezu (o kojoj sam govorio u svojem posljednjem predavanju) izricanja moralnih osuda raznim povijesnim Karlima Velikima, Napoleonima i Staljinima. Nita drugo se nije naroito prornijenilo. No, Sir Isaiah Berlin opravdano je populatan i itan autor. Gotovo svatko tko je tijekom proteklih pet ili estgodina u ovoj zemlji ili Sjedinjenim Dravama pisao lanak o povijesti ili ozbiljnu kritiku nekog povijesnog djela, narugao se Hegelu, Marxu i determinizmu istiui koliko je apsurdno ne prepoznati ulogu sluajnosti u povijesti, Moda nije pravedno smatrati Sir Isaiaba Berlina odgovornim za postupke njegovih sljedbenika. ak i kada govori besrnislice, on zavreuje nau obzirnost jer ih izraava naprivlaan i zanimljiv nain. Njegovi sljedbenici ponavljaju iste gluposti, ali ih ne uspijevaju uiniti privlanima. U svakom sluaju, u svemu ovome nema niega novog. Charles Kingsley, nikako najcjenjeniji od naih sveuilinih profesora moderne povijesti, koji vjerojatno nikada nije itao Hegela ili uo za Marxa, govorio je u svojemu nastupnom predavanju 1860. godine o ovjekovoj "tajanstvenoj moi krenja zakona svojeg vlastitog bia" kao dokaz da u povijesti ne moe postojati "neizbjeni slijed dogadaja". No, na sreu, Kingsleya smo zaboravili. Upravo su profesor Popper i Sir Isaiah Berlin ponovno dali toj mrtvoj ideji privid ivota; bit e potrebno odredeno strpljenje da se taj nered raisti. Dopustite mi da zaponem s determinizmom, koji u definirati - nadam se bez kontroverzi kao vjerovanje da sve to se dogada ima uzrok ili uzroke, i da se nije moglo dogoditi drugaije osim ako do te iste promjene nije dolo i u uzroku ili uzrocima. Determinizam nije samo problem povijesti,

29

ve cjelokupnog ljudskog ponaanja. Ljudsko bie iji postupci nemaju uzroka i prema tome su nedeterminirani, podjednaka je apstrakcija kao i pojedinac izvan drutva, o emu smo raspravljali u prethodnom predavanju. Tvrdnja profesora Poppera da je "sve mogue u ljudskim odnosima" besmislena je ili pogrena. U svakodnevnom ivotu u nju nitko ne vjeruje, niti moe vjerovati. Aksiom da sve ima svoj uzrok jest preduvjet nae sposobnosti razumijevanja dogadaja oko nas. Atmosfera uasa u Kafkinim romanima proizlazi iz injenice da dogaaji nemaju neki vidljivi uzroka ili barem uzrok koji se moe utvrditi. To vodi posvemanjoj dezintegraciji ljudske osobnosti utemeljenoj na pretpostavci da dogadaji imaju uzroke i da se odredeni broj uzroka moe utvrditi kako bi se u ljudskoj svijesti formirao dovoljno koherentan model prolosti i sadanjosti koji moe posluiti kao vodi za djelovanje. Svakodnevni ivot bio bi nemogu kad ne bismo pretpostavljali da je Ijudsko ponaanje odredeno uzrocima koji se u naelu mogu ustanoviti. Neko su davno ljudi istraivanje uzroka prirodnih pojava smatrali bogohulnim, drei da njima upravlja boja volja. Istim argumentima pripada i prigovor Sir Isaiaha Berlina o naem objanjavanju Ijudskih postupaka, koji obrazlae tvrdnjom da njima upravlja ljudska volja. To moda ukazuje da su drutvene znanosti danas na istom stupnju razvoja na kojem su bile prirodne znanosti kada je protiv njih koritena ovakva argumentacija. Pogledajmo kako se odnosimo prema tom problemu u svakodnevnom ivotu. Dok obavljate svoje svakodnevne poslove, esto susreete gospodina Smitha. Pozdravljate ga uz neku ljubaznu, no beznaajnu, opasku o vremenu ili o stanju poslova na koledu ili sveuilitu; on odgovara s podjednakom ljubaznom i beznaajnom opaskom o vremenu ili stanju poslova. No, pretpostavimo da jednog jutra, umjesto da odgovori na vau opasku na uobiajeni nain, Smith pone davati gnjevne primjedbe na va izgled ili karakter. Biste li, kao i obino, slegnuli ramenima i ovo protumaili kao uvjerljivu demonstraciju Smithove slobodne volje i injenice da je sve mogue u ljudskim odnosima? Pretpostavljam da ne biste. Naprotiv, rekli biste neto poput: "Siromah Smith! Sigurno vam je poznato da mu je otac umro u duevnoj bolnici"; ili "Jadni Smith! Vjerojatno ima novih problema sa svojom enom.". Drugim rijeima, pokuat ete dijagnosticirati uzroke njegova naizgled bezrazlonog ponaanja, s vrstim uvjerenjem da postoje neki razlozi. No, bojim se da biste tako navukli na sebe gnjev Sir Isaiaha Berlina koji bi vam ogoreno prigovorio da ste, dajui usputno objanjenje za Smithovo ponaanje, progutali Hegelovu i Marxovu deterministiku pretpostavku i time izbjegli obvezu da Smitha nazovete prostakom. Nitko ne postupa tako u svakodnevnom ivotu, niti pretpostavlja da su u pitanju determinizam ili moralna odgovornost. Logika dilema o slobodnoj volji i determinizmu ne dogada se u stvarnom ivotu. Ovdje se ne radi o tome da su neki ljudski postupci slobodni, a drugi determinirani. injenica je da su svi ljudski postupci istodobno slobodni i determinirani, ovisno o gleditu iz kojeg ih razmatramo. U praktinom smislu, stvari su ponovno drugaije. Smithov postupak imao je uzrok ili vie uzroka; no, sve dok nije prouzroen nekom vanjskom prinudom, ve prisilom vlastite osobnosti, Smith je moralno odgovoran jer su okolnosti drutvenog ivota takve da se normalna i odrasla ljudska bia smatraju moralno odgovornima za svoju osobnost. Hoete li ga smatrati odgovornim u ovom pojedinanom sluaju, stvar je vae praktine procjene. No, ako ga smatrate odgovornim, to ne znai da mislite kako njegov postupak nema uzroka: uzrok i moralna odgovornost razliite su kategorije. Nedavno je na ovom sveuilitu utemeljen institut i katedra za kriminologiju. Prilino sam siguran da oni koji se bave istraivanjem uzroka zloina ne smatraju da su zbog toga duni poricati moralnu odgovornost zloinaca. Vratimo se sada povjesniaru. Poput obinog ovjeka, on vjeruje da ljudski postupci imaju uzroke koji se u naelu mogu utvrditi. Povijest, poput svakodnevnog ivota, ne bi bila mogua bez ove pretpostavke. Dunost je povjesniara istraivati takve uzroke. Zbog toga bi se mogao stei dojam da je on posebno zainteresiran za determinirane oblike ljudskog ponaanja: no, on ne odbacuje ni slobodnu volju - osim kada je rije o neodrivoj hipotezi da slobodni postupci nemaju uzroka. Ne zabrinjava ga ni pitanje neizbjenosti. Povjesniari katkad, poput svih ljudi, podlijeu retorici i govore o nekoj pojavi kao "neizbjenoj"; u stvari, samo ele rei da postoji snaan splet okolnosti koji ih navodi na takvo oekivanje. Nedavno sam traio u svojim radovima tu grjenu rije i ne mogu rei da sam je potpuno izbjegao: u jednom sam odlomku napisao da je nakon revolucije 1917. godine sukob izmedu boljevika i Pravoslavne crkve bio "neizbjean". Bez sumnje, bilo bi mudrije rei "vrlo vjerojatan". No, moda mi se moe oprostiti ako ovakve ispravke pomalo smatram cjepidlaenjem? U praksi, povjesniari ne pretpostavljaju da su dogadaji neizbjeni prije nego to su se dogodili. Oni esto raspravljaju o alternativama dostupnim sudionicima neke pripovijesti, polazei od pretpostavke da je postojala mogunost izbora, iako zatim posve opravdano tumae zato je u konanici odabran jedan smjer umjesto drugoga. Nita u povijesti nije neizbjeno, osim u formalnom smislu, pri emu se misli da su se stvari mogle odigrati i na drugi nain, no tada bi i uzroci morali biti drugaiji. Kao povjesniar, spreman sam iz uporabe izbaciti rijei poput "neizbjean", "neminovan", pa ak i "neumitan", iako e tako ivot biti dosadniji. No, ostavimo ih pjesnicima i metafiziarima.

30

Iako se ova optuba za neizbjenost ini tako jalovom i besmislenom, ona se posljednjih godina izrie s toliko estine da moramo istraiti prikrivene motive koji stoje iza nje. Mislim da je njezin primarni izvor ono to bih nazvao "to bi bilo kad bi bilo" kolom razmiljanja - ili radije emocija. Ona se gotovo iskljuivo vee uz suvremenu povijest. Proli semestar vidio sam ovdje u Cambridgeu najavu neke rasprave pod naslovom "Je li Ruska revolucija bila neizbjena?". Siguran sam da su namjere organizatora ove rasprave bile posve ozbiljne. No, da ste vidjeli najavu rasprave pod naslovom "Jesu li Ratovi rua bili neizbjeni?", odmah biste posumnjali da je rije o nekoj ali. Povjesniar pie o dogadajima poput normanskog osvajanja Engleske ili amerikog Rata za nezavisnost kao o neemu to se zapravo moralo dogoditi i kao da je njegova zadaa tek objasniti to se i zato dogodilo. Nitko ga nee zbog toga optuiti za determinizam ili da je propustio razmotriti alternativnu mogunost poraza Vilima Osvajaa ili amerikih ustanika. No, kad na isti nain piem o Ruskoj revoluciji 1917. godine - to je jedini ispravni nain za povjesniara - moji me kritiari napadaju jer sam prikazao te dogadaje kao neto to se moralo dogoditi i pritom propustio ispitati to se sve moglo dogoditi. Pretpostavimo, kau, da je Stolipin imao vremena dovriti svoju agrarnu reformu ili da Rusija nije ula u rat, moda se revolucija ne bi dogodila; pretpostavimo da je vlada Kerenskoga uspjela i da su vodstvo revolucije preuzeli menjevici ili eseri umjesto boljevika. Ovakve su pretpostavke teoretski mogue, a uvijek se mogu igrati i drutvene igre na temu "to bi bilo kad bi bilo" u povijesti. No, one nemaju nikakve veze s determinizmom; determinist bi odgovorio da je drugaiji razvoj dogadaja mogu samo kad bi i uzroci bili drugaiji. One nemaju nita zajednikog ni s povijeu. Bit je u tome da danas nitko ozbiljno ne eli promijeniti rezultate normanskog osvajanja ili amerikog Rata za nezavisnost ili strastveno protestirati protiv ovih dogadaja. Nitko se ne buni to povjesniari promatraju ove dogadaje kao dovreno poglavlje. No, mnogi ljudi koji su izravno ili neizravno patili zbog rezultata boljevike pobjede, ili jo uvijek strahuju od njezinih naknadnih posljedica; ele da njihov protest bude zamijeen. Kad oni itaju povijesna djela, putaju svojoj mati na volju i zamiljaju sve one ljepe stvari koje su se mogle dogoditi, ili se ljute na povjesniara koji mirno radi svoj posao objanjavajui to se dogodilo i zato su njihovi lijepi snovi ostali neispunjeni. Problem je suvremene povijesti da se Ijudi sjeaju vremena kada su sve mogunosti bile otvorene i zato teko prihvaaju stav povjesniara za kojeg su ti dogadaji fait accompli (svreni in). Ovo je posve emocionalna i nepovijesna reakcija: No, upravo je ona potaknula nedavnu kampanju protiv navodne doktrine o "povijesnoj neizbjenosti". Oslobodimo se toga jednom zauvijek. Drugi je izvor napada uveno pitanje Kleopatrinog nosa. Prema ovoj teoriji, povijest je uglavnom skup nepredvidivih zgoda i nezgoda, niz dogadaja koji su odreeni sluajnim koincidencijama i koji se mogu pripisati samo najsluajnim uzrocima. Ishod bitke kod Akcija nije ovisio o uzrocima koje obino navode povjesniari, ve je posljedica Antonijeve zaludenosti Kleopatrom. Opisujui kako je Bajazitov pohod na srednju Europu bio sprijeen zbog kostobolje, Gibbon je primijetio da "loe stanje jednog jedinog miinog vlakna nekog ovjeka moe sprijeiti ili odgoditi patnju itavih naroda". Kada je grki kralj Aleksandar umro od ugriza kunog Ijubimca majmuna u jesen 1920. godine, taj je sluaj pokrenuo niz dogaaja koji su naveli Sir Winstona Churchilla da primijeti kako je "etvrt milijuna ljudi umrlo od posljedica majmunova ugriza". Ili, uzmimo komentar Trockog o groznici koju je zaradio tijekom lova na patke i koja mu je onemoguila djelovanje u kritinom trenutku njegova sukoba sa Zinovjevom, Kamenjevom i Staljinom u jesen 1923. godine: "Moe se predvidjeti revolucija ili rat, no nemogue je predvidjeti posljedice jesenskog lova na divlje patke." Kao prvo, treba biti jasno da ovo pitanje nema nikakve veze s problemom determinizma. Antonijeva zaludenost Kleopatrom, Bajazitova kostobolja ili groznica Trockog su podjednako uzrono determinirani kao i bilo koji drugi dogadaj. Nepotrebno je neuljudno omalovaavati Kleopatrinu ljepotu tvrdnjom da je Antonijeva zaljubljenost bila bezrazlona. Povezanost izmedu enske ljepote i muke zaljubljenosti jest jedan od najeih uzrono-posljedinih sljedova dogadaja koji su uoljivi u svakodnevnom ivotu. Ove takozvane povijesne sluajnosti predstavljaju uzrono-posljedine nizove koji prekidaju i sukobljavaju se s nizovima za ije je istraivanje povjesniar prvenstveno zainteresiran. Bury posve opravdano govori o "koliziji dvaju nezavisnih uzronih lanaca". Sir Isaiah Berlin, koji na poetku svoga eseja Povijesna nunost pohvalno citira lanak Bernarda Berensona u "The Accidental View of History", jedan je od onih koji mijeaju sluajnost u tom smislu rijei s odsustvom kauzalne determiniranosti. No, ako zanemarimo ovu zbrku, pred nama je pravi problem. Kako se u povijesti moe otkriti koherentan uzrono-posljedini slijed dogadaja, kako se moe pronai bilo kakav smisao, kada slijed koji istraujemo moe u svakom trenutku biti prekinut ili preusmjeren nekim drugim, s naeg stanovita, irelevantnim nizom dogadaja? Moemo zastati na trenutak kako bismo uoili podrijetlo ovog, od nedavno tako rairenog, isticanja uloge sluajnosti u povijesti. ini se da je Polibije bio prvi povjesniar koji se time sustavno pozabavio, a Gibbon je brzo razotkrio njegove razloge. "Nakon to je njihova zemlja postala rimska provincija", primjeuje Gibbon,

31

"Grci su uspjehe Rima pripisivali srei, a ne zaslugama republike:'lt4 Tacit je bio jo jedan antiki povjesniar koji se, piui o razdoblju propadanja svoje zemlje, upustio u podrobno promiljanje uloge sluajnosti. Obnovljeni interes britanskih autora za znaaj sluajnosti u povijesti potjee iz razdoblja rastue neizvjesnosti i strepnje koje je zapoelo s 20. stoljeem i postaje uoljivo poslije 1914. godine. Prvi britanski povjesniar koji je o tome progovorio nakon dueg razdoblja bio je Bury. On je u svojem lanku "Darwinism in History" iz 1909. godine skrenuo panju na "element sluajne koincidencije", koji u veoj mjeri "pomae odrediti dogaaje u drutvenoj evoluciji". Poseban lanak pod naslovom "Cleopatra's Nose" posvetio je ovoj temi 1916. godine. H. A. L. Fisher, u ranije citiranom odlomku koji odraava njegovo razoaranje zbog neuspjeha liberalnih snova nakon Prvoga svjetskog rata, moli svoje itatelje da prepoznaju "ulogu sluajnog i nepredvidivog" u povijesti. Popularnost teorije o povijesti kao skupu nepredvidivih dogadaja u ovoj zemlji koincidirala je s pojavom francuske filozofske kole koja je smatrala da postojanje - citiram Sarterovo uveno djelo Bitak i nitavilo - nema "ni uzroka, ni razloga, ni nunosti". U Njemakoj je povjesniar veteran Meinecke, kao to smo ranije ukazali, potkraj svojeg ivota bio pod dojmom uloge sluajnosti u povijesti. Zamjerao je Rankeu da tome nije posvetio dbvoljno panje; nakon Drugoga svjetskog rata, sve je nacionalne nesree u proteklih etrdeset godina pripisivao nizu sluajnosti: tatini njemakog cara, izboru Hindenburga za predsjednika Vajmarske Republike, Hitlerovom opsesivnom karakteru i tako dalje. Bila je to intelektualna propast ovog velikog povjesniara, izazvana stresom zbog nesrea koje su pogodile njegovu zemlju. Teorije koje naglaavaju ulogu sluajnosti prevladavat e medu onim grupama ili nacijama koje se nalaze na zaelju povijesnih zbivanja. Stav da su svi ispitni rezultati lutrija uvijek e biti popularan meu loijim studentima. No, razotkriti uzroke nekog vjerovanja ne znai i odbaciti ih; jo uvijek trebamo otkriti to tono radi Kleopatrin nos na stranicama povijesnih djela. Izgleda da je Montesquieu bio prvi koji je pokuao braniti povijesne zakone od takvog uplitanja. "Ako je odreeni uzrok, poput sluajnog ishoda jedne bitke, unitio jednu dravu", napisao je u svojem djelu o veliini i propadanju Rimljana, "onda je morao postojati opi uzrok koji je doveo do toga da propast jedne drave zavisi od ishoda jedne bitke". Marksisti su takoder imali odreenih tekoa s tim pitanjem. Marx je o tome pisao samo jednom, i to samo u pismu: Svjetska povijest imala bi veoma mistian karakter da u njoj nema mjesta za sluajnost. Takva sluajnost sama po sebi postaje dio opeg trenda razvoja i kompenzirana je drugim oblicima sluajnosti. No, ubrzavanje i usporavanje ovise o takvim "sluajnostima" koje ukljuuju i "sluajni"karakter pojedinaca koji se od poetka nalaze na elu nekoga pokreta. Marx je tako ponudio izgovor za sluajnost u povijesti kroz tri toke. Prvo, sluajnost nije naroito znaajna; moe "ubrzati" ili "usporiti", ali ne i radikalno izmijeniti tijek dogadaja. Drugo, djelovanje jednog sluaja kompenzirano je djelovanjem drugog, tako da se na kraju medusobno ponitavaju. Tree, sluajnost se naroito pokazuje u karakterima pojedinaca. Trocki je potkrijepio teoriju o kompenzaciji i samoponitavanju sluajnosti domiljatom analogijom: Cjelokupni povijesni proces je prelamanje povijesnih zakona kroz sluajnosti. Mogli bismo upotrijebiti jezik biologije i rei da se povijesni zakon ostvaruje prirodnom selekcijom sluajeva. Priznajem da mi se ova teorija ini nezadovoljavajuom i neuvjerljivom. Ulogu sluajnosti u povijesti danas pretjerano naglaavaju oni kojima odgovara istaknuti njezin znaaj. No, ona postoji, pa tvrditi da samo ubrzava ili usporava i pritom ne mijenja znai samo poigravati se rijeima. Takoder nema razloga da povjerujem da se neki sluajni dogadaj - primjerice, Lenjinova prerana smrt u pedesetetvrtoj godini - automatski kompenzira nekim drugim sluajem, kako bi se ponovo uspostavila ravnotea povijesnog procesa. Podjednako je neodrivo gledite prema kojem je sluajnost u povijesti samo mjerilo naeg neznanja - i tek naziv za neto to ne moemo razumjeti.lzl Ovo se, bez sumnje, katkad dogada. Planeti su dobili svoje ime, koje u prijevodu znae "lutalice", u vrijeme kada se pretpostavljalo da nasumice lutaju nebom, a pravilnost njihova kretanja jo nije bila otkrivena. Opisati neto kao nesretni sluaj jest omiljeni nain izbjegavanja dosadne obveze istraivanja uzroka tog sluaja; kad mi netko kae da je povijest skup sluajnosti, sklon sam ga osumnjiiti za intelektualnu lijenost ili slabe intelektualne sposobnosti. Uobiajena je praksa ozbiljnih povjesniara istaknuti da neto to se do sada smatralo sluajnou uope nije bilo sluajno, ve se moe racionalno objasniti i smisleno uklopiti u iri kontekst zbivanja. No, ni ovo u potpunosti ne odgovara na nae pitanje. Sluajnost nije samo neto to ne razumijemo. Rjeenje problema sluajnosti u povijesti mora se, vjerujem, traiti u posve drugaijem poretku ideja. Ranije smo ustanovili da povijest nastaje s povjesniarevim odabirom i rasporedivanjem injenica koje e postati povijesne injenice. Nisu sve injenice povijesne injenice. No, razlika izmedu povijesnih i nepovijesnih injenica nije stroga ili trajna; bilo koja injenica moe, da se tako izrazim, biti promaknuta u status povijesne injenice kada se uoi njezina relevantnost i znaaj. Sada vidimo da je donekle slian proces na djelu i u povjesniarevu pristupu uzrocima. Odnos izmedu povjesniara i

32

njegovih uzroka ima podjednako dvojni i reciproni karakter kao i odnos povjesniara i njegovih injenica. Uzroci odreduju njegovu interpretaciju povijesnog procesa, a njegova interpretacija odreduje njegov odabir i rasporeivanje uzroka. Hijerarhija uzroka, relativno znaenje jednog uzroka ili skupa uzroka u odnosu na neki drugi jest bit povjesniareve interpretacije. Ovo nam daje klju za rjeavanje problema sluajnosti u povijesti. Oblik Kleopatrina nosa, Bajazitova kostobolja, majmunski ugriz koji je usmrtio kralja Aleksandra, Lenjinova smrt - ovo su sluajnosti koje su promijenile tijek povijesti. Uzaludno emo pokuavati potisnuti ih iz sjeanja ili se pretvarati da, na ovaj ili onaj nain, nisu ostavile nikakvih posljedica. S druge strane, tako dugo dok su ovi uzroci sluajni, ne ulaze ni u jednu racionalnu povijesnu interpretaciju, niti u povjesniarevu hijerarhiju znaajnih uzroka. Profesor Popper i profesor Berlin - ponovno ih spominjem kao najistaknutije i najitanije predstavnike te kole smatraju da je povjesniarev pokuaj pronalaenja znaenja u povijesnom procesu, i stvaranja odredenih zakljuaka na temelju toga, isto to i pokuaj reduciranja "cjelokupnog iskustva" na simetrini poredak; postojanje sluajnosti u povijesti osuuje svaki takav pokuaj na neuspjeh. No, nijednom razumnom povjesniaru ne bi palo napamet pokuati neto tako fantastino kao to je obuhvaanje "cjelokupnog iskustva"; ak i unutar svojeg podruja istraivanja, on moe obuhvatiti tek djeli injenica. Svijet povjesniara, poput svijeta znanstvenika, nije fotografska preslika stvarnog svijeta, ve samo radni model koji mu omoguava da ga, vie ili manje uspjeno, shvati i njime ovlada. Povjesniar izvlai iz iskustva prolosti, ili barem onog dijela koji mu je dostupan, ono to smatra podlonim racionalnom objanjenju i interpretaciji, i na temelju toga izvodi zakljuke koje mogu posluiti kao putokaz za djelovanje. Nedavno je jedan popularni autor, govorei o dostignuima znanosti, slikovito opisao procese koji se odigravaju u ljudskom umu. "Pretraujui po mnotvu opaenih i medusobno nepovezanih injenica, ljudski um odabire, sastavlja i rasporeduje relevantne injenice i odbacuje irelevantne, sve dok ne oblikuje logino i racionalno tkanje 'znanja'." Uz izvjesnu ogradu zbog opasnosti od pretjeranog subjektivizma, ovaj bih opis mogao prihvatiti kao sliku naina na koji funkcionira povjesniarev um. Ovaj postupak moe zbuniti i okirati filozofe, pa ak i neke povjesniare. No, on je potpuno jasan obinom ovjeku koji rjeava svakodnevne ivotne probleme. Dopustite mi da to objasnim. Vraajui se sa zabave na kojoj je previe popio, u automobilu s neispravnim konicama, Jones je na otrom i nepreglednom zavoju udario i ubio Robinsona koji je upravo prelazio cestu radi kupovine cigareta u duanu na uglu. Nakon to je zbrka raiena, nalazimo se, recimo, u lokalnoj policijskoj postaji, kako bismo istraili uzroke nesree. Je li uzrok nesree vozaevo polupijano stanje - u tom sluaju mogue je krivino gonjenje? Jesu li uzrok nesree neispravne konice - u tom bi sluaju odgovornost snosila automehaniarska radionica u kojoj je automobil bio na popravku prije samo tjedan dana? Ili je uzrok nepregledni zavoj - jer bi se u tom sluaju problemom trebala pozabaviti uprava za odravanje cesta? Dok razmatramo ova praktina pitanja, u sobu upadaju dva ugledna gospodina - neu ih imenovati - i poinju nas rjeito uvjeravati da Robinson ne bi prelazio ulicu i stradao da mu te veeri nije sluajno ponestalo cigareta; stoga je upravo Robinsonova potreba za cigaretama uzrok njegove smrti, a svaka istraga koja to ne bi uzela u obzir bila bi gubitak vremena, dok bi svaki zakljuak do kojeg bi se dolo na taj nain bio besmislen i beskoristan. Dakle, to inimo? im uspijemo doi do rijei, njeno, ali odluno usmjerit emo naa dva posjetitelja prema vratima, naloiti vrataru da ih nipoto vie ne puta i nastaviti s naom istragom. No, kakav bismo im odgovor mogli ponuditi? Naravno, Robinson je stradao jer je bio pua. Sve to sljedbenici sluajnosti i nepredvidivosti u povijesti govore posve je tono i savreno logino. To je ona nemilosrdna logika koju nalazimo u Alisi u zemlji udesa i Alisi s onu stranu ogledala. No, premda ni za kim ne zaostajem u divljenju prema ovim vrhunskim primjerima oksfordske uenosti, vie volim drati svoje razliite naine logikog razmiljanja u odvojenim odjeljcima. Dodgsonijevski nain nije i nain povijesne znanosti. Povijest je, prema tome, proces selekcije utemeljen na povijesnom znaenju dogadaja. Da se jo jednom posluim rijeima Talcotta Parsonsa, povijest je "selektivni sistem", ne samo kognitivnih, ve i uzronih usmjerenja prema stvarnosti. Kao to povjesniar odabire iz beskrajnog oceana injenica one koje su znaajne za njegov cilj, tako i iz mnotva uzrono-posljedinih nizova odabire one, i samo one, koji su povijesno znaajni; mjerilo povijesnog znaaja je njegova sposobnost da ih uklopi u svoj model racionalnog objanjenja i interpretacije. Ostali uzrono-posljedini nizovi bit e odbaeni kao sluajnost, ne zato to je odnos izmedu uzroka i posljedica razliit, nego zato to su sami po sebi irelevantni. Povjesniar s njima ne moe nita uiniti; nisu podloni racionalnoj interpretaciji i nemaju znaenja ni za prolost ni za sadanjost. Tono je da su Kleopatrin nos, Bajazitova kostobolja, ugriz Aleksandrova majmuna, Lenjinova smrt ili Robinsonovo puenje imali odredene posljedice. No, ne bi imalo smisla usvojiti kao opi stav da generali gube bitke jer su zaslijepljeni prelijepim kraljicama, da ratovi izbijaju jer kraljevi dre majmune kao kune ljubimce, ili da ljudi stradaju u prometu jer pue cigarete. Ako pak, s druge strane, kaete obinom ovjeku da je Robinson stradao jer je voza bio pijan, ili zato to su konice bile neispravne, ili zato to je zavoj na

33

cesti bio nepregledan, to e mu se initi kao posve razumno objanjenje; ako poeli razlikovati uzroke, moda e ak rei da je upravo to, a ne Robinsonova elja za cigaretama, "stvarni" uzrok njegove smrti. Podjednako, ako kaete nekom studentu povijesti da su sukobi u Sovjetskom Savezu u 1920-im godinama posljedica rasprava o brzini industrijalizacije ili o najefikasnijem nainu prisiljavanja seljaka na uzgoj itarica za opskrbu gradova, ili ak osobnih ambicija suparnikih voda, on e shvatiti da su to racionalna i povijesno znaajna objanjenja, koja se mogu primijeniti i u drugim povijesnim situacijama i koja predstavljaju "stvarne" uzroke onoga to se dogodilo, to nije sluaj s Lenjinovom preranom smrti. Ako o ovome podrobnije razmisli, student e se moda ak prisjetiti esto citirane i vrlo esto pogreno shvaene Hegelove izreke u uvodu djela Filozofija prava da je "ono to je racionalno stvarno, a ono to je stvarno - racionalno". Vratimo se na trenutak uzrocima Robinsonove smrti. Bez tekoa smo uoili da su neki uzroci racionalni i "realni", a drugi iracionalni i sluajni. Prema kojem kriteriju ih moemo razlikovati? Sposobnost rasuivanja obino se koristi u neku svrhu. Intelektualci mogu katkad rasudivati, ili misliti da to ine, iz zabave. No, openito govorei, ljudska bia rasuduju s nekim ciljem. Kada prepoznajemo neka objanjenja kao racionalna, a druga kao neracionalna, tada smo, pretpostavljam, napravili razliku izmedu objanjenja koja imaju neki cilj i onih koja nemaju. U sluaju koji razmatramo, razumno je pretpostaviti da bi mjere poput ogranienja doputene koliine alkohola za vozae, stroe kontrole konica ili poboljanja uvjeta na cesti mogle utjecati na smanjivanje broja prometnih nesrea. No, besmisleno je pretpostaviti da se broj prometnih nesrea moe smanjiti zabranom puenja. Ovo je kriterij pomou kojeg smo nainili razliku. Isto vrijedi i za na stav o uzrocima u povijesti. Tu takoder razlikujemo racionalne i sluajne uzroke. Budui da se potencijalno mogu primijeniti na druge zemlje, razdoblja i uvjete, racionalni uzroci vode korisnim generalizacijama i mogu biti pouni; oni slue proirivanju i produbljivanju naeg razumijevanja. Sluajni uzroci ne mogu se generalizirati; s obzirom da su, u punom znaenju te rijei, jedinstveni, iz njih ne moemo nita nauiti i ne vode nikakvim zakljucima. No, ovdje moram naglasiti jo neto. Upravo ova ideja o cilju kojem teimo prua nam klju za razumijevanje uzronosti u povijesti; to nuno ukljuuje vrijednosne prosudbe. Interpretacija u povijesti je, kao to smo vidjeli u posljednjem predavanju, uvijek povezana s vrijednosnim prosudbama, dok je uzronost povezana s interpretacijom. Kao to je rekao Meinecke veliki Meinecke, Meinecke iz 1920-ih - "potraga za uzronou u povijesti nemogua je bez pozivanja na vrijednosti... iza potrage za uzronou uvijek lei, direktno ili indirektno, potraga za vrijednostima". Ovo podsjea na neto to sam ranije rekao o dvojnoj i recipronoj funkciji povijesti - razvijanje naeg razumijevanja prolosti u svjetlu sadanjosti i sadanjosti u svjetlu prolosti. Sve ono to ne pridonosi ovoj dvojnoj svrsi, poput Antonijeve zaludenosti Kleopatrinim nosom, s gledita povjesniara mrtvo je i jalovo. U ovom trenutku, vrijeme je da priznam kako sam se u svojem izlaganju posluio prilino otrcanim trikom. No, budui da vam ga nee biti teko prozreti i budui da mi je u nekoliko navrata omoguio saimanje i pojednostavljivanje onoga to sam trebao rei, nadam se da ete biti dovoljno blagonakloni i protumaiti ga kao prigodni oblik skraivanja. Sve do sada, dosljedno sam upotrebljavao uobiajenu frazu "prolost i sadanjost". No, kao to svi znamo, sadanjost postoji samo kao pojam, kao imaginarna linija razgranienja izmeu prolosti i budunosti: Govorei o sadanjosti, ve sam u svoju argumentaciju prokrijumario drugu vremensku dimenziju. Budui da su prolost i budunost dijelovi istog vremenskog raspona, mislim da bi bilo lako pokazati da je zanimanje za prolost i zanimanje za budunost medusobno povezano. Linija razgranienja izmedu prapovijesti i povijesti prelazi se u onom trenutku kada ljudi prestaju ivjeti samo u sadanjosti i postaju svjesno zainteresirani za svoju prolost i budunost. Povijest zapoinje prenoenjem tradicije; tradicija znai prenoenje navika i pouka iz prolosti u budunost. Zapisi o prolosti poinju se uvati za dobrobit buduih narataja. "Povijesno miljenje", pie nizozemski povjesniar Huzinga, "uvijek je teleoloko". Sir Charles Snow nedavno je napisao da je Rutherford "poput svih znanstvenika... imao, gotovo i ne razmiljajui to to znai, urodeni osjeaj za budunost". Pretpostavljam da dobri povjesniari, razmiljali oni o tome ili ne, imaju uroeni osjeaj za budunost. Osim pitanja "Zato?", povjesniar takoder postavlja i pitanje "Kamo?". POVIJEST KAO NAPREDAK Dopustite mi da na poetku citiram odlomak iz nastupnog predavanja profesora Powickea, koje je prije trideset godina odrao u Oxfordu kao sveuilini profesor moderne povijesti: udnja za interpretacijom povijesti tako je duboko ukorijenjena da e nas, ukoliko nemamo konstruktivni pogled na prolost, privui ili misticizmu ili cinizmu. Smatram da "misticizam" oznac"ava gledite prema kojem smisao povijesti lei negdje izvan nje same, u podruju teologije i eshatologije - to su stavovi autora poput Berdjajeva, Niebuhra ili Toynbeeja.l "Cinizam" oznaava gledite prema kojem povijest nema znaenja, ili ima mnotvo podjednako valjanih ili nevaljanih znaenja, ili ono znaenje koje smo joj samovoljno dodijelili. Primjere

34

takvih gledita ovdje sam ve nekoliko puta citirao. Ovo su danas moda dva najpopularnija gledita o povijesti. No, ja bez oklijevanja odbacujem oba. To nam ostavlja samo onu neobinu, ali sugestivnu frazu o "konstruktivnom pogledu na prolost". Budui da ne znam to je time profesor Powicke mislio, pokuat u je interpretirati na svoj nain. Poput drevnih azijskih civilizacija, klasina civilizacija Grke i Rima bila je u biti nepovijesna. Kao to smo ve vidjeli, Herodot je, kao otac povijesti, imao tek nekoliko sljedbenika; autori klasine antike bili su u cijelosti podjednako nezainteresirani i za prolost i za budunost. Tukidid je vjerovao da se nita znaajno nije dogodilo u vremenu prije dogadaja koje je opisao i da se najvjerojatnije nita znaajno nee odigrati ni nakon njih. Lukrecije je ovjekovu ravnodunost prema budunosti objanjavao njegovom ravnodunou prema prolosti: Razmisli kako nam proli vjekovi vjenog vremena prije naeg roenja nita ne znae. To je ogledalo to nam ga priroda prua o budunosti nakon nae smrti. Pjesnike predodbe o svjetlijoj budunosti imale su oblik vizije o povratku u zlatno doba prolosti - to je ciklino videnje koje je izjednaavalo procese u povijesti s procesima u prirodi. Povijest nikuda nije ila: budui da nije bilo osjeaja za prolost, nije bilo ni osjeaja za budunost. Jedino se Vergilije, koji je u svojoj etvrtoj eklogi dao klasinu sliku povratka u zlatno doba, u Eneidi na trenutak oslobodio ove ciklike predodbe: Imperium sine fine dedi (Kraljevstvo dah im bez konca) bila je krajnje neklasina misao kojom je Vergilije kasnije stekao slavu kvazi-kranskog proroka. idovi su bili prvi, a potom su slijedili krani, koji su uveli potpuno novi element, postavivi cilj prema kojemu se kree povijesni proces - to je teoloko videnje povijesti. Povijest je tako stekla znaenje i svrhu, no uz cijenu gubitka svojeg svjetovnog karaktera. Ostvarivanje povijesnog cilja automatski bi znailo kraj povijesti: sama je povijest postala teodiceja. Takav je bio srednjovjekovni pogled na povijest. Renesansa je obnovila klasinu predodbu o antropocentrinom svijetu i prvenstvu razuma, ali je klasini pesimistiki pogled na budunost zamijenila optimistikim videnjem proizalim iz idovsko-kranske tradicije. Vrijeme koje je nekad bilo neprijatelj koji sve potkopava, sada je postalo dobrohotno i kreativno: usporedite Horacijeve rijei Damnosa quid non imminuit dies? (ime li nije zaprijetilo ovo pogubno doba?) s Baconovim Veritas temporis filia (Istina je ki vremena). Racionalisti iz razdoblja prosvjetiteljstva, utemeljitelji moderne historiografije, zadrali su idovsko-kransko teoloko videnje, ali su sekularizirali cilj; to im je omoguilo da obnove racionalni karakter povijesnog procesa. Povijest je postala napredovanje prema sve veem savrenstvu ljudskog postojanja na zemlji. Najveeg prosvjetiteljskog povjesniara, Gibbona, priroda vlastitog predmeta nije sprijeila da zabiljei ono to je nazvao "privlanim zaklju,kom da svako razdoblje ovog svijeta neprestano uveava stvarno bogatstvo, sreu, znanje, a moda i vrline ljudskog roda". Kult napretka dosegao je svoj vrhunac u trenutku kad su britanski prosperitet, snaga i samopouzdanje bili na vrhuncu; britanski pisci i povjesniari pripadali su najgorljivijim poklonicima tog kulta. Ova je pojava previe poznata da bi zahtijevala objanjenje; dovoljno je citirati jedan ili dva odlomka, kako bih pokazao da je sve donedavno vjera u napredak bila osnova svakog naeg razmiljanja. Acton je u svojem izvjetaju iz 1896. godine o projektu Cambridge Modern History, koji sam citirao u svojem prvom predavanju, nazivao povijest "progresivnom znanou"; u uvodu prvog toma napisao je "moramo poi od pretpostavke da je napredak u ljudskim odnosim znanstvena hipoteza na temelju koje bi se povijest trebala pisati". U zadnjem tomu, objavljenom 1910. godine, Dampier - koji je bio mentor mojeg kolege u vrijeme dok sam bio student na dodiplomskom studiju - nimalo nije sumnjao da e "budunost omoguiti ovjeku neogranieno gospodarenje prirodnim resursima i njihovo inteligentno iskoritavanje na dobrobit svojeg roda". S obzirom na ono to namjeravam rei, poteno je priznati da je ovo bila atmosfera u kojoj sam se obrazovao i da bih mirne due mogao potpisati rijei svojeg neto starijeg kolege Bertranda Russella: "Odrastao sam u vrijeme kada je viktorijanski optimizam bio na vrhuncu i... u meni je jo ostalo od one nade koju je tada bilo lake gajiti." Godine 1920., kada je Bury napisao svoju knjigu The Idea of Progress (Ideja napretka), ve je prevladavalo tmurnije raspoloenje, za to je okrivljavao, slijedei tadanju modu, "doktrine koje su utemeljile sadanju vladavinu terora u Rusiji", iako je i dalje opisivao napredak kao "pokretaku i vodeu ideju zapadne civilizacije". Kasnije su takvi tonovi utihnuli. Govorilo se da je ruski car Nikola r izdao naredbu kojom je zabranio uporabu rijei "napredak"; iako s izvjesnim zakanjenjem, filozofi i povjesniari Zapadne Europe, pa ak i Sjedinjenih Drava, danas su spremni suglasiti se s njim. Hipoteza o napretku je odbaena. Propast Zapada postala je toliko uobiajena fraza da joj navodnici vie nisu potrebni. No, ostavimo li svu ovu galamu po strani, to se zaista dogodilo? Tko je utjecao na promjenu u novom nainu razmiljanja? Neki dan zaprepastio sam se kada sam pronaao, ini mi se, jedinu primjedbu Bertranda Russella u kojoj se jasno ogleda svijest o klasnoj pripadnosti: "U cjelini, danas je u svijetu mnogo manje slobode nego to je to bilo prije stotinu godina". Nemam nikakav instrument za mjerenje slobode i ne znam kako bih mogao usporediti manjak slobode za nekolicinu s veim stupnjem slobode za mnoge. No, koje god mjerilo upotrebljavali, ovu tvrdnju mogu jedino

35

smatrati posve netonom. Zanimljiviji su mi oni fascinatni odbljesci oksfordskog sveuilinog ivota koje nam katkad prua gospodin A. J. P Taylor. Sve te prie o propasti civilizacije, on pie, "znae jedino da su sveuilini profesori nekad imali poslugu, a danas moraju sami prati svoje rublje". Naravno da profesori koji sami peru svoje rublje mogu biti simbolom napretka za bivu sluinad. Nestanak bijele dominacije u Africi, koje toliko brine imperijalne lojaliste, afrikanerske republikance i investitore u dionice zlata i bakra, moe drugima oznaavati napredak. Kada je rije o napretku, ne vidim razloga zato bi mi se ipso facto trebalo vie svidjeti miljenje iz 1950-ih od onog iz 1890-ih, ocjena anglosaskih zemalja od one Rusije, Azije i Afrike, ili zakljuci intelektualaca iz srednje klase od onih obinog ovjeka s ulice kojemu, prema rijeima gospodina Macmillana, nikada nije bilo bolje. No, ostavimo na trenutak po strani sud o tomu ivimo li u doba napretka ili propadanja te ispitajmo poblie to se podrazumijeva pod pojmom napretka, koje pretpostavke stoje iza toga i u kojoj su mjeri postale neodrive. Prvo bih elio raistiti postojeu zbrku oko napretka i evolucije. Mislioci prosvjetiteljstva prihvatili su dva naizgled nespojiva stava. Nastojali su opravdati mjesto ovjeka u svijetu prirode: zato su povijesne zakone izjednaavali s prirodnim zakonima. S druge strane vjerovali su u napredak. No, na osnovu ega bi se priroda trebala smatrati progresivnom i stalno usmjerenom na napredovanje prema nekom cilju? Hegel je ovaj problem rijeio tako to je jasno odvojio povijest, kao naprednu, od prirode koja to nije. inilo se da e Darwinova revolucija rijeiti sve potekoe izjednaavajui evoluciju i napredak: ipak se pokazalo da je priroda podjednako progresivna kao i povijest. No to je otvorilo put za mnogo ozbiljnije nesporazume, pri emu se mijealo bioloko nasljede, koje je izvor evolucije, s drutvenim tekovinama, koje su izvor povijesnog napretka. Ova je razlika poznata i oita. Smjestite li europsko siroe u kinesku obitelj, dijete e odrasti s bijelom koom, no govorit e kineski. Pigmentacija je bioloko nasljee, a jezik je drutvena tekovina koja se prenosi posredstvom ljudskog mozga. Evolucija koja se prenosi nasljeem mora se mjeriti u tisuama ili milijunima godina; nije poznata ni jedna bioloka promjena koja se dogodila ovjeku od poetka pisane povijesti. Napredak do kojeg se dolazi usvajanjem drutvenih tekovina moe se mjeriti generacijama. Bitno je obiljeje ovjeka kao racionalnog bia da on razvija svoje potencijalne sposobnosti akumuliranjem iskustava prolih generacija. Za suvremenog se ovjeka kae da nema ni vei mozak, ni neke vee uroene misaone sposobnosti, od svojih predaka od prije 5000 godina. No, uinkovitost njegovog miljenja umnoava se uenjem i usvajanjem iskustva prethodnih generacija. Prijenos steenih osobina, to biolozi odbacuju, predstavlja osnovu drutvenog napretka. Povijest je napredak koji se ostvaruje prijenosom steenih vjetina s generacije na generaciju. Drugo, ne bismo trebali ni smjeli zamiljati napredak kao neto to ima konani poetak i kraj. Vjerovanje da je civilizacija izumljena u dolini Nila u etvrtom tisuljeu prije Krista, koje je bilo popularno prije neto manje od pedeset godina, nije danas nita vjerodostojnije od kionologije koja je smjestila stvaranje svijeta u godinu 4004. prije Krista. Civilizacija ije bismo rodenje moda mogli uzeti kao polazinu toku za nau hipotezu o napretku zasigurno nije izumljena, ve je nastala kao beskrajno spor razvojni proces u kojem su se s vremena na vrijeme vjerojatno dogadali spektakularni skokovi. Ne trebamo se zamarati pitanjem kada su napredak - ili civilizacija - zapoeli. Hipoteza o nekom konanom kraju napretka dovela je do mnogih ozbiljnijih nesporazuma. Hegel je s pravom osudivan jer je vidio kraj napretka u pruskoj monarhiji - to je oito bila posljedica prenategnute interpretacije njegova stava o nemogunosti predvidanja. No, Hegelovo je zastranjivanje nadmaio uvaeni viktorijanac Arnold od Rugbyja, koji je u svojem nastupnom predavanju u Oxfordu 1841. godine, kao sveuilini profesor moderne povijesti, izjavio da e moderna povijest biti zadnja faza u povijesti ovjeanstva: "ini se da ona nosi obiljeja punoe vremena, kao da nakon nje nee biti nove povijesti." Marxovo predvidanje da e proleterska revolucija ostvariti krajnji cilj besklasnog drutva bilo je u logikom i moralnom pogledu daleko manje ranjivo. No, pretpostavka o kraju povijesti ima eshatoloki prizvuk koji je prikladniji nekom teologu nego povjesniaru i koja nas ponovo vodi pogrenom zakljuku o postojanju nekog cilja izvan povijesti. Nema sumnje da konani kraj posjeduje izvjesnu privlanost za ljudski um, dok se Actonova vizija povijesnog hoda kao beskrajnog napretka prema slobodi ini hladnom i nejasnom. No, ako povjesniar eli spasiti svoju hipotezu o napretku, mislim da mora biti spreman promatrati ga kao proces kojem e zahtjevi i potrebe razliitih povijesnih razdoblja dodavati svoj posebni sadraj. Upravo je to smisao Actonove teze da povijest nije samo zapis o napretku ve i "progresivna znanost" ili, ako vam se vie svida, da je povijest u oba smisla te rijei - kao slijed dogadaja i kao zapis o njima - progresivna. Prisjetimo se Actonovog opisa o razvoju slobode kroz povijest: Upravo je zdruenim naporima slabih, koji su se pod prinudom oduprli vladavini sile i trajne nepravde, tijekom posljednjih etiristo godina brzih promjena ali polaganog napretka, sloboda ouvana, .zatiena, proirena i konano shvaena.

36

Acton je povijest kao slijed dogaaja zamiljao kao napredak prema slobodi, a povijest kao zapis tih dogadaja kao napredak prema razumijevanju slobode, kao dva usporedna procesa. Piui u razdoblju kada su analogije s evolucijom bile u modi, filozof Bradley primijetio je da "religija prikazuje kraj evolucije kao neto to je...ve nastalo". Za povjesniara se kraj napretka jo nije dogodio. To je neto to je jo uvijek veoma udaljeno, a putokazi koji pokazuju smjer postaju vidljivi jedino dok napredujemo. Ovo ne umanjuje njegov znaaj. Kompas je korisno i uistinu nezamjenjivo sredstvo za snalaenje, no nije auto-karta. Sadraj povijesti moe se realizirati samo ako ga iskusimo. Tree, nijedna normalna osoba nikad nije vjerovala u napredak kao kretanje po neprekinutoj ravnoj liniji koje bi teklo bez ikakvog zastoja, skretanja i prekida u kontinuitetu. Zato se ak ni najotriji zaokret u suprotnom smjeru ne mora nuno pokazati kobnim za vjerovanje u napredak. Jasno je da postoje razdoblja nazadovanja kao i razdoblja napretka. Osim toga, bilo bi ishitreno pretpostaviti da se nakon nazadovanja napredak nastavlja na istom mjestu ili u istom smjeru. etiri ili tri civilizacije Hegela i Marxa, Toynbeejeva dvadeset i jedna civilizacija, teorija o ivotnim ciklusima civilizacija koje prolaze kroz faze uspona, opadanja i propasti - takve sheme nemaju same po sebi nikakvo znaenje. No, one odraavaju iskustvenu injenicu da napor koji je potreban za napredovanje civilizacije zamire na jednom mjestu i kasnije se nastavlja na drugom. Napredak koji opaamo u povijesti nije kontinuiran ni u vremenu ni u prostoru. Zaista, kad bih bio sklon formuliranju povijesnih zakona, jedan od njih bi glasio da skupina - nazovite je klasom, nacijom, kontinentom, civilizacijom ili kako god elite - koja ima vodeu ulogu u napretku civilizacije u jednom razdoblju, vjerojatno nee imati slinu ulogu u sljedeem razdoblju, i to zbog toga to e biti previe proeta tradicijom, interesima i ideologijama prethodnog razdoblja, da bi se mogla prilagoditi novim zahtjevima i prilikama. Tako se moe lako dogoditi da ono to se jednoj grupi ini kao razdoblje propadanja, drugoj grupi izgleda kao razdoblje raanja novog napretka. Napredak nije i ne moe znaiti jednako i istovremeno napredovanje za sve. Znakovito je da gotovo svi nai proroci posljednjih dana propadanja, nai skeptici koji ne vide nikakvog smisla u povijesti i smatraju da je napretku doao kraj, pripadaju onom dijelu svijeta i onoj drutvenoj klasi koja je tijekom nekoliko generacija pobjedonosno igrala vodeu i dominantnu ulogu u napretku civilizacije. Spoznaja da e njihovu ulogu sada preuzeti netko drugi, za njih nije neka utjeha. Povijest koja se s njima tako podlo poigrala -oito se ne moe smatrati smislenim ili racionalnim procesom. No, elimo li zadrati hipotezu napretka, mislim da moramo prihvatiti postojanje takvih prekida u kontinuitetu. Na kraju, dolazimo do pitanja to je temeljni sadraj napretka s gledita povijesne akcije. Ljudi koji se bore, primjerice, za opu primjenu gradanskih prava, za reformu kaznenog postupka ili za uklanjanje rasnih i imovinskih nejednakosti, svjesno nastoje postii ba te ciljeve: oni svjesno ne nastoje ostvariti "napredak", realizirati neki povijesni "zakon" ili "hipotezu" o napretku. Povjesniar je taj koji njihovim postupcima pripisuje hipotezu napretka i interpretira njihove aktivnosti kao napredak. No, to ne ponitava sam pojam napretka. Drago mi je to se u ovoj toci slaem sa Sir Isaiahom Berlinom koji smatra da "rijei napredak i reakcija, koliko god bile zloupotrebljavane, ipak nisu samo prazni pojmovi". U povijesti se sluimo pretpostavkom da se ovjek moe okoristiti (no ne i da nuno hoe) iskustvom svojih predaka, te da napredak u povijesti, za razliku od evolucije u prirodi, poiva na prenoenju ostavtine. Ova ostavtina podjednako ukljuuje i materijalna dobra i sposobnost ovladavanja vlastitim okoliem, njegova mijenjanja i iskoritavanja. Doista, ova dva imbenika tijesno su povezana i uzajamno djeluju jedan na drugoga. Marx smatra ljudski rad temeljem cijelog zdanja; ova se formula ini prihvatljivom ako se pojmu "rad" pridoda dovoljno iroko znaenje. No, samo akumulacija sredstava nee dostajati ukoliko sa sobom ne donese, osim poveanog tehnikog i drutvenog znanja i iskustva, i bolje gospodarenje ovjekovim okoliem u irem smislu. Mislim da bi danas tek nekolicina ljudi dovela u pitanje injenicu napretka u akumulaciji materijalnih dobara i znanstvenih spoznaja te u ovladavanju ovjekovom okolinom u tehnolokom smislu. Medutim, postavlja se pitanje je li u dvadesetom stoljeu dolo do napretka u drutvenom poretku i u naem ovladavanju drutvenim okoliem, nacionalnim ili internacionalnim, ili je zapravo dolo do izrazitog nazadovanja. Nije li evolucija ovjeka kao drutvenog bia u sudbonosnom zaostatku za tehnolokim napretkom? Simptomi koji potiu ovo pitanje su oiti. Usprkos tome, smatram da je pitanje pogreno postavljeno. Povijest se mnogo puta nalazila na prekretnicama, kada su vodstvo i inicijativa prelazili s jedne grupe na drugu, iz jednog dijela svijeta na drugi: razdoblje uspona moderne drave i pomicanje sredita moi s Mediterana na zapadnu Europu, te razdoblje Francuske revolucije, istaknuti su primjeri iz novijeg doba. To su uvijek razdoblja nasilnih prevrata i borbe za vlast. Stari autoriteti slabe, a stari simboli nestaju; iz ogorenog sukoba ambicija i meusobnih optubi izranja novi poredak. Mislim da upravo prolazimo kroz jedno takvo razdoblje. ini mi se kako jednostavno nije tona tvrdnja da je nazadovalo nae razumijevanje problema socijalne organizacije ili naa dobra volja organiziranja drutva u svijetlu tog razumijevanja: ak bih se usudio rei da su se prilino poveali. Nae se sposobnosti nisu smanjile, niti su se nae moralne kvalitete izgubile. No, razdoblje sukoba i prevrata u

37

kojem ivimo, prouzroeno promjenom ravnotee snaga izmedu kontinenata, nacija i klasa, osnailo je pritisak na te sposobnosti i kvalitete, te ograniilo i osujetilo njihovu sposobnost za pozitivna dostignua. Premda ne elim podcijeniti sile koje su u posljednjih pedeset godina osporavale vjeru u napredak u zapadnom svijetu, jo uvijek nisam uvjeren da je napredak u povijesti okonan. No, ako i dalje insistirate da se o tome izjasnim, mogao bih odgovoriti tek neto poput sljedee tvrdnje. Pretpostavka o konanom i jasno definiranom cilju napretka u povijesti, od koje su tako esto polazili mislioci devetnaestog stoljea, pokazala se neprimjenjivom i jalovom. Vjerovanje u napredak ne znai vjerovanje u neki automatski ili neizbjeni proces, ve u progresivni razvoj ljudskih potencijala. Napredak je apstraktan pojam; konkretni ciljevi kojima tei ovjeanstvo proizlaze, s vremena na vrijeme, iz samog tijeka povijesti, a ne iz nekog vanjskog izvora. Ne vjerujem u savrenstvo ovjeka ili budui raj na zemlji. U tom pogledu sloio bih se s teolozima i misticima koji'tvrde da se u povijesti ne moe ostvariti savrenstvo. No, zadovoljit u se s mogunou neogranienog napretka- ili napretka koji nije podvrgnut nikakvim ogranienjima koja moemo ili trebamo zamisliti - prema ciljevima koji se mogu definirati samo dok prema njima napredujemo i ija se vrijednost moe provjeriti samo u procesu njihova ostvarivanja. Ne znam kako bi drutvo moglo opstati bez takvih predodbi o napretku. Svako civilizirano drutvo namee rtve sadanjoj generaciji u korist buduih pokoljenja. Opravdavati te rtve u ime nekog boljeg svijeta u budunosti predstavlja svjetovnu protuteu njihovom opravdanju u ime neke boanske svrhe. Buryevim rijeima, "naelo dunosti prema buduim naratajima direktna je posljedica ideje napretka". Moda ova dunost ne zahtijeva opravdanje. Ukoliko zahtijeva, ne znam ni jedan drugi nain kojim bi se ona mogla opravdati. Time dolazimo do uvenog problema objektivnosti u povijesti. Ve i sama rije dovodi u zabludu i potie pitanja. U jednom ranijem predavanju ve sam ustvrdio da se drutvene znanosti medu njima i povijest - ne mogu prilagoditi teoriji spoznaje koja razdvaja objekt i subjekt i namee strogo odvajanje izmedu promatraa i promatranog. Potreban nam je novi model koji pravilno vrednuje sloeni proces njihova meduodnosa i interakcije. injenice u povijesti ne mogu biti posve objektivne jer su one postale povijesnim injenicama samo na temelju znaenja koje im je dao povjesniar. Objektivnost u povijesti - ako jo uvijek elimo upotrebljavati uobiajeni termin - ne moe biti objektivnost injenice, ve jedino objektivnost odnosa, odnosa izmedu injenice i interpretacije, izmedu prolosti, sadanjosti i budunosti. Ne trebam se vraati na razloge koji su me naveli na odbacivanje pokuaja prosudivanja povijesnih dogadaja prema nekom apsolutnom vrijednosnom mjerilu izvan povijesti i neovisno od nje kao nepovijesnog ina. No, koncept apsolutne istine nije prikladan svijetu povijesti - kao to nije, pretpostavljam, ni svijetu znanosti. Jedino se najjednostavnije povijesne tvrdnje mogu ocijeniti kao potpuno tone ili potpuno netone. Na sloenijoj razini, povjesniar koji, recimo, osporava zakljuak jednog od svojih prethodnika, u .pravilu ga nee proglasiti potpuno pogrenim, ve nedostatnim, jednostranim, vodeim na krivi pravac, ili pak rezultatom gledita koje su naknadno prikupljeni izvori uinili zastarjelim ili irelevantnim. Rei da je do Ruske revolucije dolo zbog gluposti Nikole II. ili Lenjinova genija takoder je neadekvatno - toliko neadekvatno da nas moe dovesti do pogrenih zakljuaka. No, ne moe se smatrati i posve netonim. Povjesniar se ne bavi apsolutima takve vrste. Vratimo se na alosni sluaj Robinsonove smrti. Objektivnost naeg istraivanja tog dogadaja nije ovisila o pronalaenju tonih injenica - to nije bilo upitno - ve u razlikovanju stvarnih ili bitnih injenica za koje smo zainteresirani, i sluajnih injenica, koje moemo zanemariti. Nije ih bilo teko razlikovati jer je nae mjerilo znaaja, kao temelj nae objektivnosti, bilo jasno i sastojalo se od relevantnosti u odnosu na cilj to smo ga imali na umu, tj. smanjenje broja smrtnih sluajeva na cestama. No, povjesniar nije takav sretnik kao istraitelj koji pred sobom ima jednostavan i konaan cilj smanjenja broja rtava u prometu. Povjesniaru je prilikom interpretacije injenica takoer potrebno neko mjerilo znaaja, koje je ujedno i mjerilo objektivnosti, kako bi mogao razlikovati bitno od sluajnog; on to takoder moe pronai samo u relevantnosti u odnosu na cilj koji ima na umu. No, to je nuno cilj koji evoluira, budui da je evoluirajua interpretacija prolosti prirodna funkcija povijesti. Tradicionalna pretpostavka da se promjena uvijek mora objanjavati u okvirima neeg fiksnog i nepromjenjivog, suprotna je iskustvu povjesniara. "Za povjesniara", kae profesor Butterfield, moda implicitno uvajui za sebe podruje u koje ga povjesniari ne trebaju slijediti, "jedini apsolut jest promjena". Povijesna apsolutnost nije neto od ega poinjemo u prolosti; nije ni neto u sadanjosti, jer je itavo sadanje razmiljanje nuno relativno. To je neto jo uvijek nedovreno i u procesu nastajanja - neto u budunosti prema emu se kreemo, to dobiva oblik tek s naim pribliavanjem i pod ijim utjecajem, tijekom napredovanja, postupno oblikujemo svoju interpretaciju prolosti. To je svjetovna istina u pozadini religijskog mita koji govori da e nam se smisao povijesti otkriti na Sudnji dan. Na kriterij nije neki apsolut u statikom smislu neega to je bilo isto juer, danas i zauvijek: takav apsolut nije kompatibilan s prirodom povijesti. No, to je apsolut u odnosu na nau interpretaciju prolosti. On odbacuje relativistiko gledite po kojem je jedna interpretacija podjednako dobra kao i

38

svaka druga, ili je svaka interpretacija tona u svojem vlastitom vremenu i prostoru, te osigurava mjerilo na temelju kojeg e naa interpretacija prolosti na kraju biti prosudivana. Upravo nam ovaj osjeaj za smjer u povijesti omoguava razvrstavanje i interpretaciju prolih dogadaja - to je zadaa povjesniara - te oslobadanje i organiziranje ljudske energije u sadanjosti, imajui u vidu budunost to je zadaa dravnika, ekonomista i drutvenih reformatora. No, sam proces ostaje progresivan i dinamian. Dok se kreemo, na osjeaj za smjer i naa interpretacija prolosti neprestano se mijenjaju i evoluiraju. Hegel je zaodjenuo svoj apsolut u mistiki oblik svjetskog duha i poinio kardinalnu greku okonavi tijek povijesti u sadanjosti, umjesto da ga projicira u budunost. Prepoznao je proces stalne evolucije u prolosti, ali ga je, posve nelogino, zanijekao za budunost. Oni koji su nakon Hegela mnogo intenzivnije razmiljali o prirodi povijesti, vidjeli su u njoj sintezu prolosti i budunosti. Tocqueville, koji se nije u potpunosti oslobodio teolokog idioma svojeg vremena i dao preuzak sadraj svojem apsolutu, ipak je uspio shvatiti bit stvari. Govorei o razvoju jednakosti kao univerzalnoj i permanentnoj pojavi, nastavio je: Kad bi ljudi naeg vremena mogli uvidjeti da je postupni i progresivni razvoj jednakosti istovremeno prolost i budunost njihove povijesti, to bi otkrie dalo samom procesu sveto obiljeje volje njihova svevinjeg gospodara.1 Jedno znaajno poglavlje povijesti moglo bi se napisati o toj, jo uvijek nedovrenoj, temi. Marx je dijelio neke od Hegelovih inhibicija o pogledu na budunost i prvenstveno je nastojao svoje uenje vrsto utemeljiti na dogadajima iz prolosti. No, zbog prirode svoje teme, bio je prisiljen projicirati u budunost svoj apsolut o besklasnom drutvu. Bury je pomalo nespretno, no oito s jednakom namjerom, opisao ideju napretka kao "teoriju koja ukljuuje sintezu prolosti i predvidanje budunosti". Povjesniari, kae Namier u namjerno paradoksalnoj reenici koju ilustrira s uobiajenim obiljem primjera, "zamiljaju prolost i sjeaju se budunosti". Jedino budunost moe pruiti klju za interpretaciju prolosti; samo u ovom smislu moemo govoriti o nekoj krajnjoj objektivnosti u povijesti. injenica da prolost objanjava budunost, a budunost objanjava prolost, istovremeno je opravdanje i objanjenje povijesti. to onda mislimo kad hvalimo nekog povjesniara zbog objektivnosti, ili tvrdimo da je jedan povjesniar objektivniji od drugoga? Sigurno ne mislimo samo da je tono pobrojao injenice, ve radije da je odabrao prave injenice ili, drugim rijeima, da je primijenio ispravno mjerilo pri procjeni njihova znaaja. Kad nazivamo nekog povjesniara objektivnim, smatram da pritom mislimo na dvije stvari. Prvo, smatramo da je sposoban nadvladati ogranienja svojeg vlastitog poloaja u drutvu i povijesti - sposobnost koja je, kao to sam natuknuo u jednom ranijem predavanju, djelomino ovisna o njegovoj sposobnosti prepoznavanja razmjera svoje ukljuenosti u dogadaje ili, da tako kaemo, spoznaje nemogunosti potpune objektivnosti. Drugo, mislimo da ima sposobnost projiciranja svoje vizije u budunost, na nain koji mu omoguava temeljitiji i postojaniji uvid u prolost od onih povjesniara ije je videnje prolosti u potpunosti ogranieno njihovom trenutanom situacijom. Danas nijedan povjesniar ne dijeli Actonovo uvjerenje u mogunosti pisanja "konane povijesti". No, neki povjesniari piu povijesna djela koja su trajnija te imaju vie od tog konanog i objektivnog karaktera od djela drugih povjesniara; to su povjesniari koji imaju ono to bih mogao nazvati dugoronijom vizijom prolosti i budunosti. Povjesniar se moe pribliiti objektivnosti samo dok se pribliava razumijevanju budunosti. Kada sam u jednom ranijem predavanju govorio o povijesti kao dijalogu izmedu prolosti i sadanjosti, zapravo sam to trebao nazvati dijalogom izmedu prolih dogadaja i buduih ciljeva koji postupno izlaze na vidjelo. Povjesniareva interpretacija prolosti, njegov odabir onoga to je znaajno i relevantno, evoluira s postupnim pojavljivanjem novih ciljeva. Posluimo se najjednostavnijim primjerom: sve dok se inilo da je glavni cilj organizacija ustavnih sloboda i politikih prava, povjesniar je interpretirao prolost u ustavnim i politikim kategorijama. Kada su ekonomski i drutveni ciljevi poeli nadomjetati ustavne i politike ciljeve, povjesniari su se okrenuli ekonomskoj i drutvenoj interpretaciji prolosti. Promatrajui ovaj proces, skeptici bi mogli uvjerljivo ustvrditi da nova interpretacija nije nita ispravnija od stare; svaka je valjana za svoje vlastito razdoblje. Ipak, s obzirom da bavljenje ekonomskim i drutvenim ciljevima predstavlja iri i napredniji stupanj ljudskog razvoja od zaokupljenosti politikim i ustavnim ciljevima, moe se rei da i ekonomska 1 drutvena interpretacija povijesti predstavlja napredniji stupanj povijesti od iskljuivo politike interpretacije. Stara interpretacija nije odbaena ve je ukljuena u novu koja ju je zamijenila. Povijest je progresivna znanost, u smislu da stalno nastoji omoguiti sve iri i dublji uvid u tijek dogadaja koji je i sam progresivan. To sam mislio kada sam rekao da trebamo "konstruktivan pogled na prolost". Moderna historiografija nastajala je tijekom dvaju posljednjih stoljea na temelju ovog dvojnog vjerovanja u napredak. Bez njega ne moe preivjeti, jer joj upravo to vjerovanje prua svoja mjerila za procjenu znaaja dogadaja

39

i mogunost razlikovanja izmeu stvarnog i sluajnog. U jednom razgovoru koji je vodio potkraj ivota Goethe je presjekao ovaj gordijski vor na pomalo otresit nain: Kada se neko doba primie svojem kraju, sve su tendencije subjektivne; s druge strane, kada sazrijevaju uvjeti za novu epohu, sve su tendencije objektivne. Nitko ne mora vjerovati u budunost povijesti ili u budunost drutva. Mogue je da nae drutvo bude uniteno ili polagano izumre, a povijest se ponovno sroza na razinu teologije, to jest prouavanja boanskih namjera umjesto ljudskih postignua ili knjievnosti, odnosno pripovijedanja pria i legendi bez neke svrhe ili znaenja. No, to nee biti povijest u onom obliku koji smo poznavali posljednjih dvjesta godina. Preostalo mi je jo pozabaviti se s onim poznatim i popularnim prigovorom svakoj teoriji koja konano mjerilo pri donoenju povijesnih sudova pronalazi u budunosti. Takva bi teorija, smatra se, podrazumijevala da je uspjeh osnovni kriterij prosudbe; ako nije dobro to to jest, bit e dobro sve to e se dogoditi. U proteklih dvjesta godina veina povjesniara nije samo pretpostavljala smjer kojim se povijest kree, ve su svjesno ili nesvjesno vjerovali da je taj smjer u cjelini ispravan te da se ovjeanstvo kree iz loeg na bolje, iz nieg na vie. Povjesniar nije samo prepoznavao taj smjer, ve ga je i podupirao. Mjerilo znaaja koje je primjenjivao u svojem pristupu prolosti bio je ne samo osjeaj za smjer kojim se povijest kretala, ve i osjeaj za svoje vlastito moralno sudjelovanje u tom tijeku. Navodna dihotomija izmedu onoga to "jest" i onoga to "bi trebalo", izmedu injenica i vrijednosti, bila je time rijeena. To je bio optimistian pogled, rezultat razdoblja koje je s potpunim povjerenjem gledalo u budunost. Vigovci i liberali, hegelijanci i marksisti, teolozi i racionalisti, bili su mu, vie ili manje otvoreno, vrsto privreni. Tijekom tih dvjesta godina ovo se gledite moglo bez mnogo pretjerivanja opisati kao prihvaen i impliciran odgovor na pitanje "to je povijest?". Reakcija na takav stav dola je zajedno s dananjim raspoloenjem strepnji i pesimizma; ono je oslobodilo prostor za teologe koji su smisao povijesti traili izvan nje i za skeptike koji u povijesti nisu pronalazili nikakav smisao. Sa svih nas strana glasno uvjeravaju da je dihotomija izmedu "jest" i "trebalo bi" apsolutna i nerjeiva, te da se "vrijednosti" ne mogu izvoditi iz "injenica". Moje je miljenje da su-na pogrenom tragu. Pogledajmo sada kako se pojedini povjesniari, odabrani vie-manje sluajno, izjanjavaju o ovom pitanju. Gibbon opravdava koliinu prostora koji je u svojem djelu posvetio pobjedama islama injenicom da "Muhamedovi sljedbenici jo uvijek dre svjetovno i duhovno ezlo orijentalnog svijeta". No, dodaje, "taj bi trud bilo bezvrijedno utroiti na horde divljaka koji su se izmedu sedmog i dvanaestog stoljea spustili sa skitskih ravnica", budui da ih je "velianstvo bizantskog trona odbilo i preivjelo njihove neorganizirane napade". Ova se tvrdnja ne ini bezrazlonom. Povijest je uglavnom zapis o onome to su Ijudi uinili, a ne o onome to su propustili uiniti: u tom pogledu, ona je nuno pria o uspjehu. Profesor Tawney primjeuje da povjesniari daju "privid neizbjenosti" postojeem poretku "istiui sile koje su trijumfirale i gurajui u pozadinu one koje su dogadaji progutali". No, nije li ovo, na neki nain, bit povjesniareva posla? Povjesniar ne smije podcijeniti suprotnu stranu; ako se radilo o opasnoj situaciji, on ne smije prikazati pobjedu kao lagan posao. Katkad su poraeni podjednako pridonijeli konanom ishodu kao i pobjednici. Svakom su povjesniaru ovo dobro poznata naela. No, sve u svemu;. povjesniara uglavnom zanimaju oni koji su neto postigli, bilo da su pobjednici ili poraeni. Nisam strunjak za povijest kriketa. Ipak, pretpostavljam da su njezine stranice ispunjene imenima onih koji su postigli najvie bodova, a ne onima koji nisu osvojili nita i ostali po strani. Hegelova uvena izjava da bismo u povijesti "trebali poklanjati panju samo onim narodima koji su formirali dravu" bila je opravdano kritizirana zbog pridavanja iskljuive vrijednosti jednom obliku drutvene organizacije i utiranju puta iritantnom oboavanju drave. No, u naelu je ono to Hegel pokuava rei tono i odraava poznatu razliku izmedu prapovijesti i povijesti; samo oni narodi koji su u stanovitoj mjeri uspjeli organizirati svoja drutva, prestaju biti primitivni divljaci i ulaze u povijest. Carlyle je u svojoj knjizi Francuska revolucija nazvao Luja XV "utjelovljenjem svjetskog solecizma". Ta mu se reenica oigledno svidjela jer ju je kasnije utkao u neto dui odlomak: Kakvo je to novo, univerzalno i nepostojano kretanje: institucija, drutvenih poredaka i individualnih umova, koji su nekada djelovali usklaeno, a sada se satiru u meusobnom srazu? To je neumitni raspad svjetskog solecizma, najzad istroenog. Kriterij je jo jednom povijesni: ono to je pristajalo jednoj epohi, postalo je solecizmom u drugoj, i zato je podvrgnuto osudi. ini mi se da ak i Sir Isaiah Berlin, kad se spusti s visina filozofske apstrakcije i razmotri konkretne povijesne situacije, prihvaa ovo gledite. U radio-emisiji emitiranoj nedugo nakon objavljivanja njegova eseja Povijesna nunost pohvalio je Bismarcka, usprkos nekim njegovim moralnim nedostacima, kao "genija" i "najistaknutiji primjer politiara iz prolog stoljea s velikom moi politikog rasuivanja". U tom ga je pogledu suprotstavio, u njegovu korist, ljudima poput austrijskog cara Josipa II., Robiespierrea, Lenjina i Hitlera, koji nisu uspjeli ostvariti svoje "pozitivne ciljeve". Ovu ocjenu smatram udnom, no trenutano me zanima samo kriterij prosudbe. Bismarck je,

40

kae Sir Isaiah, poznavao grau s kojom je radio; ostale su ponijele apstraktne teorije koje su se izjalovile. Pouka glasi da "neuspjeh dolazi zbog opiranja onome to najbolje funkcionira... kako bi se dala prednost nekoj sustavnoj metodi ili naelu koje polae pravo na univerzalnu vrijednost". Drugim rijeima, kriterij za donoenje prosudbi u povijesti nije neko "naelo koje polae pravo na univerzalnu vrijednost", nego ono "to najbolje funkcionira". Nepotrebno je naglaavati da kriterij "onoga to najbolje funkcionira" ne primjenjujemo samo u analizi prolosti. Ako bi vam netko rekao da misli kako bi u sadanjem trenutku bilo poeljno ujedinjenje Velike Britanije i Sjedinjenih Amerikih Drava u jednu dravu s jedinstvenom vlau, moda biste se sloili da je to prilino razuman stav. Nadalje, ako bi vam rekao da je ustavna monarhija poeljniji oblik vlasti od predsjednike demokracije, moda biste se takoder sloili s tim stavom. No, pretpostavimo da vam tada kae da se odluio posvetiti vodenju kampanje za ponovno ujedinjenje dviju zemalja pod britanskom krunom; vjerojatno biste odgovorili da je to gubitak vremena. Ako biste pokuali objasniti zato, istaknuli biste da se ovakvo pitanje mora raspraviti, ne na temelju nekog opeg naela, ve na temelju onoga to bi funkcioniralo u danim povijesnim uvjetima; moda biste ak poinili smrtni grijeh govorei o povijesti s velikim P i rekli mu da je Povijest protiv njega. Posao je politiara uzeti u obzir ne samo ono to je moralno ili teoretski poeljno, ve i sile koje postoje u svijetu i naine na koje se njima moe upravljati ili manipulirati kako bi se, makar i djelomino, ostvarili eljeni ciljevi. Nae politike odluke, koje donosimo u svjetlu nae interpretacije povijesti, temelje se na ovom kompromisu. ak je i sama naa interpretacija povijesti utemeljena na ovom kompromisu. Nita nije pogrenije od uspostave nekog navodno apstraktnog naela poeljnosti i osude prolosti na temelju njega. Samu rije "uspjeh", koja je zadobila neke odbojne konotacije, trebalo bi svakako zamijeniti neutralnijim izrazom poput "onoga to najbolje funkcionira". Budui da sam se tijekom ovih predavanja nekoliko puta suprotstavio stavovima Sir Isaiaha Berlina, drago mi je da se barem na kraju ovog izlaganja mogu u stanovitoj mjeri s njime sloiti. No, prihvaanje kriterija "onoga to najbolje funkcionira." nimalo ne olakava njegovu primjenu, niti je ini oiglednom. To nije kriterij koji potie donoenje brzih odluka ili se priklanja stavu da je postojee stanje stvari ispravno. U povijesti su poznati veliki neuspjesi. Povijest priznaje ono to bih nazvao "odgoenim uspjehom": oigledni neuspjeh dananjice moe se pokazati kao vitalni doprinos dostignuima sutranjice - poput proroka rodenih prije svojeg vremena. Doista, jedna je od prednosti ovog kriterija u odnosu na kriterij nekog navodno stalnog i univerzalnog naela u tome to od nas moe zahtijevati da odgodimo donoenje prosudbi ili ih preispitamo u svjetlu dogadaja koji e se tek odigrati. Proudhon je slobodno upotrebljavao apstraktna moralna naela, pa je oprostio Napoleonu III. coup d' etat nakon to ga je ovaj uspjeno izveo. Marx je odbacio kriterij apstraktnih moralnih.naela, pa je osudio Proudhona zbog tog opratanja. Gledajui unatrag iz dananje povijesne perspektive, vjerojatno bismo se sloili da je Proudhon bio u krivu, a Marx u pravu. Bismarckova postignua pruaju izvrsnu polazinu toku za prouavanje problema povijesnih prosudbi; iako prihvaam kriterij "onoga to najbolje funkcionira" Sir Isaiaha Berlina, jo uvijek sam zbunjen uskim i kratkoronim vremenskim okvirima u kojima ih on primjenjuje. Je li ono to je Bismarck stvorio zaista dobro funkcioniralo? Prije bih rekao da je dovelo do katastrofe velikih razmjera. To ne znai da zbog stvaranja Njemakog Carstva nastojim osuditi Bismarcka ili mnoge Nijemce koji su to Carstvo prieljkivali i pomogli njegovo stvaranje. No, kao povjesniar, jo uvijek elim postaviti mnotvo pitanja. Je li do eventualnog sloma dolo zbog nekih skrivenih nedostataka koji su postojali u samoj strukturi Carstva? Je li moda u unutarnjim prilikama Carstva postojalo neto to je dovelo do njegova nastanka, ali ga je ujedno i predodredilo da postane arogantno i agresivno? Ili je u vrijeme nastanka Carstva europska i svjetska pozornica bilo toliko pretrpana, a ekspanzionistike tendencije postojeih velesila tako snane, da je pojava jo jedne velike sile s ekspanzionistikim namjerama bila dovoljna da prouzroi izbijanje svjetskog sukoba i porui itav sustav do temelja? Ako prihvatimo posljednju hipotezu, bilo bi pogreno drati Bismarcka i njemaki narod odgovornima, ili jedino odgovornima, za tu nesreu: uistinu, ne moete kriviti posljednju kap koja je prelila au. Pitanja o objektivnoj prosudbi Bismarckovih postignua i njihove efikasnosti i dalje ekaju odgovor nekog povjesniara, no ja nisam siguran je li ve doao trenutak kada bi se na svako od njih mogao dati definitivan odgovor. Rekao bih da je povjesniar u 1920-im godinama bio blii objektivnoj procjeni dogadaja nego povjesniar iz 1880-ih godina, da bi dananji povjesniar mogao biti blii od povjesniara iz 1920-ih godina; a povjesniar u 2000. godini mogao bi se jo vie pribliiti. Ovo objanjava moju tezu da objektivnost u povijesti ne poiva, niti smije poivati, na nekom stalnom i nepromjenjivom mjerilu procjene koje postoji ovdje i sada, ve samo na mjerilu koje e vrijediti i u budunosti i koje evoluira zajedno s tijekom povijesti. Povijest dobiva smisao i objektivnost samo kada uspostavi koherentni odnos izmedu prolosti i budunosti. Promotrimo jo jednom onu navodnu dihotomiju izmedu injenica i vrijednosti. Vrijednosti se ne mogu izvoditi iz injenica. Ova je tvrdnja istovremeno i djelomino tona i djelomino pogrena.

41

Trebate samo preispitati prevladavajui sustav vrijednosti u nekom razdoblju ili nekoj zemlji da biste uvidjeli u kojoj je mjeri oblikovan prema postojeem okruenju. U jednom od prethodnih predavanja skrenuo sam panju na nestalan povijesni sadraj rijei s vrijednosnim obiljejima, poput slobode, jednakosti ili pravde. Uzmimo, primjerice, kransku crkvu kao instituciju koja je veinom zaokupljena propagiranjem moralnih vrijednosti. Usporedite vrijednosti ranog kranstva s onima srednjovjekovnog papinstva, ili vrijednosti srednjovjekovnog papinstva s onima protestantskih crkava u devetnaestom stoljeu. Ili, usporedite vrijednosti koje danas promie, recimo, Katolika crkva u panjolskoj s onima koje promiu kranske crkve u Sjedinjenim Amerikim Dravama. Ove razlike u vrijednostima izviru iz razlika u povijesnim injenicama. Razmotrimo, primjerice, povijesne injenice koje su tijekom posljednjih 150 godina prouzroile nastanak ropstva, rasne nejednakosti ili eksploatacije djeje snage. Sve su one jednom bile prihvaene kao moralno neutralne i opravdane, a danas se openito smatraju nemoralnima. Tvrdnja da se vrijednosti ne mogu izvoditi iz injenica je, najblae reeno, jednostrana i dovodi u zabludu. Ili, pokuajmo preokrenuti tvrdnju: injenice se ne mogu izvoditi iz vrijednosti. Ovo je djelomino tono, no moe dovesti u zabludu i trai dodatna objanjenja. Kad pokuavamo doznati injenice, pitanja koja postavljamo, a samim time i odgovori koji dobivamo, proizlaze iz naeg sustava vrijednosti. Naa predodba o injenicama iz nae okoline oblikuje se na temelju naih vrijednosti, to jest kategorija uz iju pomo pristupamo injenicama. Ova je predodba jedna od vanih injenica koje moramo uzeti u obzir. Vrijednosti ulaze u injenice i njihov su bitan dio. Nae su vrijednosti bitan dio naeg ustrojstva kao Ijudskih bia. Upravo nam one omoguavaju da se prilagodimo naoj okolini, da okolinu prilagodimo naim potrebama i ovladamo njome na nain koji je povijest uinio zapisom o napretku. No nemojmo, dramatizirajui borbu ovjeka s njegovom okolinom, uspostaviti lanu antitezu i lano razdvajanje izmedu injenica i vrijednosti. Napredak u povijesti ostvaren je medusobnom ovisnou i proimanjem injenica i vrijednosti. Objektivni povjesniar je onaj povjesniar koji uspijeva najdublje proniknuti u taj reciproni proces. Klju za rjeavanje ovog problema injenica i vrijednosti daje nam svakodnevna uporaba rijei "istina" - rijei koja obuhvaa i svijet injenica i svijet vrijednosti, a sastavljena je od zajednikih elementa. Ovo nije osobitost engleskog jezika. Sve rijei za istinu u romanskim jezicima, njemaka rije Wahrbeit, ruska rije pravda, imaju dvostruko znaenje. ini se da svaki jezik zahtijeva rije za istinu kojom se ne izriu ni samo injenice ni samo vrijednosne prosudbe, ve onu koja obuhvaa oba znaenja. Moda je injenica to to sam proli tjedan otiao u London. No, u uobiajenim okolnostima, to neete nazvati istinom: ova je injenica liena bilo kakvog vrijednosnog sadraja. S druge strane, kad se utemeljitelji Sjedinjenih Amerikih Drava u Deklaraciji nezavisnosti pozivaju na istinu koja je sama po sebi jasna, tj. da su svi ljudi stvoreni jednaki, moda ete imati osjeaj da vrijednosno znaenje ove tvrdnje prevladava nad injeninim, i na temelju toga dovesti u pitanje njezinu istinitost. Negdje izme$u ova dva pola - sjevernog pola injenica bez vrijednosnih sadraja i junog pola vrijednosnih prosudbi koje se stalno nastoje transformirati u injenice - lei kraljevstvo povijesne istine. Kao to sam rekao u svojem prvom predavanju, povjesniar balansira izmedu injenica i interpretacija, izmedu injenica i vrijednosti. On ih ne moe razdvojiti. Moda bismo u nekom statinom svijetu bili primorani objaviti razvod izmedu injenica i vrijednosti. No, u statinom svijetu povijest nema nikakvog znaaja. Povijest je u svojoj biti promjena, kretanje ili-ako neete prigovarati zbog ove staromodne rijei - napredak. Stoga se u zakljuku vraam Actonovom opisu napretka kao "znanstvene hipoteze na temelju koje bi se trebala pisati povijest". Ako vam je to po volji, moete pretvoriti povijest u teologiju tako to ete znaenje prolosti uiniti ovisnim o nekoj izvanpovijesnoj i nadracionalnoj sili. Ako elite, moete je pretvoriti u knjievnost - zbirku pria i legendi o prolosti, bez smisla i znaenja. Takozvanu pravu povijest mogu pisati samo oni koji u njoj nalaze i prihvaaju osjeaj za smjer. Vjerovanje da smo odnekud doli usko je povezano s vjerovanjem da nekud idemo. Drutvo koje je izgubilo vjeru u svoju sposobnost napredovanja u budunosti brzo e izgubiti zanimanje za vlastiti napredak u prolosti. Kao to sam rekao na poetku svojeg prvog predavanja, nai stavovi o povijesti odraavaju nae stavove o drutvu. Sada se vraam na poetak kako bi objavio svoju vjeru u budunost drutva i budunost povijesti. OBZORJE KOJE SE IRI Tijekom ovih predavanja iznio sam predodbu o povijesti kao konstantnom procesu kretanja u kojem sudjeluje i sam povjesniar. ini se da me to obvezuje na zakljuna razmiljanja o poloaju povijesti i povjesniara u naem vremenu. ivimo u razdoblju kada su - i to ne po prvi puta u povijesti predvidanja o svjetskoj katastrofi stalno u zraku i sve nas teko optereuju. Takva se predvidanja ne mogu dokazati ni opovrgnuti. No ona su, u svakom sluaju, daleko manje izvjesna od predvidanja da emo svi umrijeti. S obzirom da nas neminovnost ovog potonjeg ipak ne sprjeava u planiranju vlastite budunosti, i ja u nastaviti s raspravom o sadanjosti i budunosti naeg drutva polazei od

42

pretpostavke da e ova zemlja - ili, ako ve ne ova zemlja, onda barem vei dio svijeta - preivjeti opasnosti koje nam prijete, a povijest e se nastaviti. Svijet se sredinom dvadesetog stoljea nalazi u procesu promjena koje su vjerojatno mnogo dublje i dalekosenije od svih koje su se dogodile otkako su u 15. i 16. stoljeu poloeni temelji modernog svijeta, a srednjovjekovni se svijet uruio. Ova je promjena, bez sumnje, u konanici rezultat znanstvenih otkria i izuma, njihove sve ire primjene te razvoja koji je, posredno ili neposredno, iz njih proizaao. Najvidljiviji aspekt te promjene je drutvena revolucija koja se moe usporediti s onom iz petnaestog i esnaestog stoljea, kada je zapoeo uspon nove klase utemeljen na financijama i trgovini, a kasnije i na razvoju industrije. Nova struktura proizvodnje i nova struktura drutva odvie su sloeni problemi da bih se s njima mogao pozabaviti na ovom mjestu. No, promjena ima dva aspekta koja su u ovom trenutku neto relevantnija za moju temu - ono to bih nazvao promjenom u dubini i promjenom u geografskom dosegu. Pokuat u se ukratko s njima pozabaviti. Povijest zapoinje u trenutku kad ljudi prestanu razmiljati o protoku vremena u okvirima prirodnih procesa - ciklusa godinjih doba, rasponu Ijudskog ivota - i sagledaju ga kao niz posebnih dogadaja u kojima Ijudi svjesno sudjeluju i na koje mogu svjesno utjecati. Povijest je, kae Burckhardt, "raskid s prirodom prouzroen buenjem svijesti". Povijest je dugotrajna borba ovjeka koji posredstvom razuma nastoji shvatiti svoju okolinu i u skladu s time djelovati. No, suvremeno je doba na revolucionaran nain proirilo tu borbu. ovjek to danas pokuava shvatiti i u skladu s time djelovati, ne samo na svoju okolinu ve i na sebe; to je dodalo, da tako kaemo, novu dimenziju razumu i povijesti. Sadanje doba je, vie od svih proteklih razdoblja, usredotoeno na povijest. Suvremeni je ovjek samosvjestan u dosad nezabiljeenoj mjeri, a samim time je svjestan i povijesti. On se eljno ogledava unazad, u sumrak iz kojega je doao, nadajui se da e njegove slabane zrake osvijetliti tamu prema kojoj se kree; i obratno, njegova nadanja i tjeskobe o putu koji lei pred njim potiu uvid u ono to je ostalo iza njega. Prolost, sadanjost i budunost povezane su u beskrajni lanac povijesti. Moe se rei da je promjena u modernom svijetu, sadrana u razvoju ovjekove svijesti o sebi, zapoela s Descartesom. On je prvi postavio ovjeka u poloaj bia koje moe ne samo misliti, ve i rasuivati o vlastitom razmiljanju i promatrati sebe samoga u inu opaanja. Tako je ovjek istovremeno subjekt i objekt razmiljanja i opaanja. No, ovaj razvoj nije postao posve jasan sve do kasnog osamnaestog stoljea, kada je Rousseau dosegnuo nove dubine ljudskog samorazumjevanja i samosvijesti te omoguio ovjeku novi pogled na svijet prirode i tradicionalnu civilizaciju. Francuska revolucija, rekao je Tocqueville, bila je inspirirana "vjerovanjem da bi tradicionalne obiaje na kojima se temeljio tadanji drutveni poredak trebalo zamijeniti jednostavnim i elementarnim pravilima koja proizlaze iz ljudskog razuma i prirodnih zakona". "Nikada do tada", napisao je Acton u jednoj zabiljeci u svojem rukopisu, "ljudi nisu traili slobodu, znajui to time trae". Za Actona, kao i za Hegela, sloboda i razum nikada nisu bili jako udaljeni. A s Francuskom revolucijom povezivala se i Amerika revolucija: Prije osamdeset i sedam godina, nai su oevi donijeli na ovaj kontinent novu naciju, zaetu u slobodi i predanu uvjerenju da su svi ljudi stvoreni jednaki. Bio je to, kako nam Lincolnove rijei daju naslutiti, jedinstveni dogadaj - prvi puta u povijesti su se ljudi namjerno i svjesno udruili u naciju, a zatim svjesno i namjerno zapoeli na isti nain oblikovati druge ljude. U sedamnaestom i osamnaestom stoljeu ovjek je ve postao potpuno svjestan svijeta koji ga okruuje i njegovih zakona. Oni vie nisu predstavljali tajanstvene odluke nedokuive providnosti, ve zakone koje su moglo dokuiti razumom. No, to su bili zakoni kojima je ovjek bio podreden, a ne oni koje je sam stvorio. Na sljedeem stupnju ovjek je postao posve svjestan svoje moi nad okolinom i samim sobom te svojeg prava da oblikuje zakone prema kojima e ivjeti. Prijelaz od osamnaestog stoljea do suvremenosti bio je dugotrajan i postupan. Reprezentativni filozofi tog razdoblja bili su Hegel i Marx, obojica u ambivalentnoj ulozi. Hegel je bio zaokupljen idejom o pretvaranju zakona providnosti u zakone razuma. Hegelov svjetski duh jednom je rukom vrsto drao providnost, a drugom razum. Odraavao je stavove Adama Smitha. Pojedinci "zadovoljavaju vlastite interese; no time se postie jo neto, to se latentno odraava u njihovim postupcima, iako nije prisutno u njihovoj svijesti". Govorei o racionalnim ciljevima svjetskog duha, on pie da ljudi "u samom inu njihove realizacije nastoje udovoljiti vlastitim eljama, iji je znaaj razliit od tih ciljeva'. Ovdje je zapravo rije o uskladivanju interesa prevedenom na jezik njemake filozofije.l5$ Hegelov ekvivalent za Smithovu "skrivenu ruku" bilo je uveno "lukavstvo uma" koje usmjerava ljude na ostvarivanje ciljeva kojih sami nisu svjesni. No, Hegel je ipak bio filozof iz razdoblja Francuske revolucije, prvi filozof koji je bit stvarnosti spoznao u povijesnoj promjeni i razvoju ovjekove svijesti o samome sebi. Povijesni razvoj znaio je kretanje prema konceptu slobode. No, nakon 1815. godine, inspiracija Francuskom revolucijom ugasila se u mrtvilu restauracije. Hegel je politiki bio suvie bojaljiv, a u kasnijim se godinama previe poistovjetio s tadanjom politikom

43

elitom, da bi svojim metafizikim stavovima mogao dati konkretno znaenje. Hercenov opis Hegelove doktrine kao "algebre revolucije" naroito je prikladan. Hegel nas je opskrbio sustavom biljeenja (notacije), no nije mu dao nikakav praktian sadraj. Marxu je preostalo napisati aritmetiku za Hegelove algebarske jednadbe. Kao sljedbenik Adama Smitha i Hegela, Marx je poeo od koncepcije svijeta kojim upravljaju racionalni zakoni prirode. Poput Hegela, ali ovoga puta u praktinoj i konkretnoj formi, preao je na novu koncepciju svijeta uredenog zakonima koji se racionalno mijenjaju u odgovoru na ovjekovu revolucionarnu inicijativu. U Marxovoj konanoj sintezi povijest je znaila tri stvari, koje su meusobno neodvojive i oblikuju koherentnu i racionalnu cjelinu: slijed dogadaja u skladu s objektivnim, primarno ekonomskim, zakonima; odgovarajui razvoj miljenja kroz dijalektiki proces; odgovarajuu akciju u obliku klasne borbe koja uskladuje i ujedinjuje teoriju i praksu revolucije. Ono to Marx nudi jest sinteza objektivnih zakona i svjesne akcije s ciljem njihova provoenja u praksi, to se katkad (pogreno) naziva determinizmom i voluntarizmom. Marx stalno pie o zakonima kojima su ljudi do tada bili podredeni, a da toga nisu bili svjesni. Vie je puta skrenuo panju na ono to je nazvao "lanom svijeu" Ijudi koji su uhvaeni u mreu kapitalistike ekonomije i kapitalistikog drutva: "predodbe o zakonima proizvodnje koje su oblikovane u svijesti onih koji su orude u proizvodnji i cirkulaciji, jako se razlikuju od stvarnih zakona". No, u Marxovim spisima mogu se nai i jasni pozivi na svjesnu revolucionarnu akciju. "Filozofi su do sada samo tumaili svijet na razliite naine", glasi uvena Feuerbachova teza; "a zapravo je bit u tome da se on izmijeni". "Proletarijat e", objavljuje Komunistiki manifest, "iskoristiti svoju politiku dominaciju kako bi buroaziji postupno oduzeo sav kapital i koncentrirao sva sredstva za proizvodnju u rukama drave". U djelu Osamnaesti brumaire Louisa Bonapartea, Marx je govorio o "intelektualnoj samosvijesti koja stoljetnim procesom rastae sve tradicionalne ideje". Upravo je proletarijat bio taj koji e likvidirati lanu svijest kapitalistikog drutva i uvesti istinsku svijest o besklasnom drutvu. No, neuspjeh revolucija 1848. godine bio je ozbiljan i dramatian zastoj u razvoju dogaaja koji su izgledali neizbjenima u vrijeme kada je Marx zapoinjao s radom. Druga polovica devetnaestog stoljea protekla je u atmosferi koja je jo uvijek odraavala prosperitet i sigurnost. Tek na prijelazu iz 19. u 20. stoljee okonan je prijelaz na suvremeno razdoblje povijesti, u kojem primarna funkcija razuma vie nije bila razumijevanje objektivnih zakona koji su upravljali ponaanjem ovjeka u drutvu, ve svjesno i aktivno preoblikovanje drutva i pojedinaca koji ga sainjavaju. "Klasa" prema Marxu, premda nedovoljno precizno definirana, ostaje u cjelini objektivan pojam do kojeg e se doi ekonomskom analizom. Kod Lenjina se naglasak pomie s "klase" na "partiju" koja predstavlja avangardu klase i ispunjava je nunim elementom klasne svijesti. Kod Marxa je "ideologija" negativan pojam - proizvod lane svijesti kapitalistikog drutvenog poretka. Kod Lenjina "ideologija" postaje neutralan ili pozitivan pojam uvjerenje koje elita klasno svjesnog vodstva usaduje masama potencijalno klasno svjesnih radnika. Oblikovanje klasne svijesti vie nije mehaniki proces, ve posao koji se treba obaviti. Drugi veliki mislilac koji je u nae doba dao novu dimenziju shvaanju razuma bio je Freud. Freud je sve do danas ostao poneto zagonetna linost. Po svojem obrazovanju i podrijetlu bio je liberalni individualist devetnaestog stoljea i prihvaao je bez pogovora opu, no nedovoljno utemeljenu, pretpostavku o temeljnoj antitezi izmedu pojedinca i drutva. Pristupajui ovjeku vie kao biolokom nego drutvenom entitetu, Freud je bio sklon odnositi se prema drutvenoj okolini kao prema neemu to je povijesno zadano, a ne kao neemu to je, zbog ovjekove aktivnosti, u stalnom procesu kreacije i transformacije. Stalno su ga napadali marksisti jer je pristupao stvarnim drutvenim problemima sa stanovita pojedinca, to oni osuivali kao reakcionarno. Ta je optuba samo djelomino opravdana kada je rije o Freudu osobno; s daleko vie temelja moe se uputiti dananjoj neofrojdovskoj koli u Sjedinjenim Dravama, koja smatra da je neprilagodenost inherentna pojedincu, a ne drutvenoj strukturi, pa osnovni zadatak psihologije vidi u prilagodavanju pojedinca drutvu. Druga popularna optuba protiv Freuda - da je prenaglaavao ulogu iracionalnog u ljudskim odnosima- potpuno je pogrena i temelji se na gruboj zbrci izmedu prepoznavanja iracionalnog elementa u ljudskom ponaanju i kulta iracionalnog. alosna je, no istinita injenica da danas u zemljama engleskog govornog podruja postoji kult iracionalnog, preteno u obliku omalovaavanja dostignua i mogunosti razuma; to je dio vala pesimizma i ultrakonzervativizma u dananjem drutvu, o emu u kasnije govoriti. No, ovo ne potjee od Freuda koji je bio istinski i prilino staromodan racionalist. Freud je zapravo proirio okvire naega znanja i razumijevanja jer je nesvjesne korijene ljudskog ponaanja uinio dostupnim svjesnom i racionalnom istraivanju. To je znailo proirenje domene razuma, poveanje ovjekove moi razumijevanja i kontrole nad sobom i svojom okolinom; to je revolucionarno i progresivno dostignue. U tom pogledu, Freud ne proturjei Marxovu djelu, ve ga nadopunjuje. Freud pripada suvremenom svijetu: iako sam nije uspio u potpunosti izbjei shvaanje o stalnoj i nepromjenjivoj ljudskoj prirodi, osigurao je orude za dublje razumijevanje korijena ljudskog ponaanja, a time i za njegovu svjesnu promjenu kroz racionalne procese.

44

Za povjesniara, Freud je posebno znaajan iz dva razloga. Prvo, Freud je zabio zadnji avao u lijes drevne iluzije prema kojoj su motivi koje ljudi navode za svoje postupke, ili u koje vjeruju, dovoljni za objanjenje njihova ponaanja. To je negativno dostignue od prilinog znaaja, iako bi pozitivne tvrdnje pojedinih entuzijasta da mogu rasvijetliti ponaanje poznatih povijesnih linosti metodom psihoanalize trebalo uzeti s oprezom. Sam postupak psihoanalize poiva na unakrsnom ispitivanju pacijenta kojeg se prouava: nemogue je unakrsno ispitivati mrtvaca. Drugo, potkrepljujui Marxovo uenje, Freud je potaknuo povjesniara da preispita sebe i svoj vlastiti poloaj u povijesti, svoje motive - moda skrivene - koji ga vode pri izboru teme ili razdoblja i utjeu na odabir i interpretaciju injenica, svoje nacionalno i drutveno podrijetlo koje odreduje njegov kut gledanja, te koncepciju budunosti koja oblikuje njegovu koncepciju prolosti. Od pojave Marxovih i Freudovih djela, povjesniar vie nema ispriku razmiljati o sebi kao o nepristranom pojedincu koji stoji izvan drutva i izvan povijesti. Ovo je doba samosvijesti: povjesniar moe i treba znati to zapravo radi. Taj prijelaz prema onome to sam nazvao suvremenim svijetom - proirenje na nova podruja djelovanja snage razuma - jo nije dovren: to je dio revolucionarne promjene kroz koju prolazi svijet u dvadesetom stoljeu. elio bih istraiti neke od glavnih simptoma te tranzicije. Zapoeo bih s ekonomijom. Sve do 1914. godine vjerovanje u objektivne ekonomske zakone koji upravljaju ekonomskim ponaanjem ljudi i nacija i kojima se moe prkositi samo na vlastitu tetu, bilo je jo uvijek neosporeno. Ti su zakoni odredivali cikluse trgovine, fluktuaciju cijena i nezaposlenost. Ovo je gledite bilo dominantno sve do poetka Velike gospodarske krize 1930. godine. Nakon toga stvari su se brzo odvijale. U tridesetim godinama ljudi su poeli govoriti o "kraju ovjeka kao ekonomskog bia", mislei time na ovjeka koji je uporno slijedio svoj ekonomski interes u skladu s ekonomskim zakonima; od tada nitko nije na taj nain vjerovao u ekonomske zakone, izuzev nekolicine Rip Van Winklesa iz devetnaestog stoljea. Danas je ekonomija postala ili niz matematikih jednadbi ili praktina studija o tome kako neki ljudi upravljaju drugima. Ova je promjena uglavnom rezultat tranzicije s individualnog na masovni kapitalizam. Sve dok su prevladavali individualni poduzetnici i trgovci, izgledalo je da nitko ne kontrolira ekonomiju, niti je sposoban na nju utjecati u znaajnijoj mjeri; iluzija neutralnih zakona i procesa bila je ouvana. ak se ni na Englesku banku u danima njezine najvee moi nije gledalo kao na vjetog upravljaa i manipulatora, ve kao objektivnog i kvazimehanikog zapisivaa ekonomskih trendova. No, s prelaskom iz laissez faire ekonomije na upravljano gospodarstvo (bilo da je to upravljano kapitalistiko gospodarstvo ili socijalistika planska ekonomija, bilo da njima upravljaju krupni kapitalisti i nominalno privatni koncerni ili sama drava), ove je iluzije nestalo. Postalo je jasno da odreeni ljudi donose odreene odluke s odredenim ciljevima, kao i da te odluke odreduju na ekonomski smjer. Danas svatko zna da cijena ulja ili sapuna ne varira pod utjecajem nekih objektivnih zakona ponude i potranje. Svatko zna, ili barem misli da zna, da su gospodarske krize i nezaposlenost ovjekovo djelo: vlade priznaju, ak tvrde, da znaju lijek za ovakva stanja. S doktrine laissez faire prelo se na planiranje, s nesvjesnog na samosvjesno, s vjerovanja u objektivne ekonomske zakone na vjerovanje da ovjek svojim vlastitim postupcima moe zagospodariti svojom ekonomskom sudbinom. Socijalna politika ila je ruku pod ruku s ekonomskom: ekonomska politika je doista postala sastavni dio socijalne politike. Dopustite mi citirati iz zadnjeg toma prvog izdanja Cambridge Modern History, objavljenog 1910. godine, vrlo pronicav komentar autora koji je bio sve samo ne marksist, a vjerojatno nikada nije uo za Lenjina: Vjerovanje u mogunost socijalne reforme svjesnim djelovanjem je dominantna struja europskog mil'enja; ona je potisnula vjerovanje u slobodu kao jedini lijek .za sve bolesti... Njezina rasprostranjenost u sadanjosti podjednako je znaajna i sadrajna kao i vjerovanje u prava ovjeka u vrijeme Francuske revolucije. Danas, pedeset godina nakon to je ovaj odlomak napisan, vie od etrdeset godina nakon Ruske revolucije i trideset godina nakon Velike gospodarske krize, ovo je vjerovanje postalo uobiajeno. ini mi se da prijelaz od podreenosti objektivnim gospodarskim zakonima, koji su, iako navodno racionalni, bili izvan ovjekove kontrole, na vjerovanje u ovjekovu sposobnost da svjesnim djelovanjem kontrolira svoju gospodarsku sudbinu, predstavlja napredak u primjeni razuma u ljudskim poslovima te poveava ovjekovu sposobnost razumijevanja i ovladavanja samim sobom i svojom okolinom. Bio bih spreman, ako je to potrebno, nazvati ovaj proces staromodnim imenom napredak. Nemam dovoljno prostora da bih se detaljnije pozabavio slinim procesima koji su na djelu u drugim podrujima. Danas je ak i znanost, kao to smo vidjeli, manje zaokupljena istraivanjem i utvrivanjem objektivnih prirodnih zakona, a vie oblikovanjem radnih hipoteza koje e omoguiti ovjeku ovladavanje prirodom u skladu s njegovim ciljevima i preoblikovanje vlastitog okolia. Mnogo je vanije da je ovjek, svjesnom primjenom razuma, zapoeo transformirati ne samo svoju okolinu, ve i samoga sebe. Na kraju osamnaestog stoljea Malthus je u svom epohalnom djelu pokuao utvrditi objektivne zakone o porastu stanovnitva koji, poput zakona trita Adama Smitha, djeluju a da toga nitko nije svjestan. Danas nitko ne vjeruje u takve objektivne zakone, no kontrola populacije

45

postala je stvar racionalne i svjesne drutvene politike. U nae doba svjedoili smo ljudskoj djelatnosti na produavanju raspona ovjekova ivotnog vijeka i promjeni ravnotee izmeu generacija u naoj populaciji. uli smo za droge koje se svjesno upotrebljavaju kako bi se promijenilo ljudsko ponaanje i kirurke operacije kojima je cilj mijenjanje Ijudskog karaktera. I ovjek i drutvo su se promijenili pred naim oima, a do te je promjene dolo svjesnim Ijudskim naporima. No, najznaajnije su promjene vjerojatno bile one koje je donio razvoj i uporaba modernih metoda uvjeravanja i indoktrinacije. Edukatori na svim razinama su danas sve spremniji svjesno pridonijeti oblikovanju drutva prema odreenom modelu i usaditi novim generacijama stavove, lojalnosti i miljenja prikladne odredenom tipu drutva; obrazovna je politika sastavni svake racionalne planirane drutvene politike. Primarna funkcija razuma, primijenjena na ovjeka u drutvu, vie se ne sastoji samo u istraivanju, ve i u transformiranju; ova intenzivirana svijest o ovjekovoj moi da pobolja upravljanje svojim drutvenim, ekonomskim i politikim poslovima primjenom racionalnih procesa ini mi se jedinim od vanijih aspekata revolucije dvadesetoga stoljea. Ova ekspanzija razuma tek je dio procesa koji sam u prethodnom predavanju nazvao "individualizacijom" - poveanje raznolikosti individualnih vjetina, zanimanja i mogunosti koje su popratna pojava civilizacije u usponu. Moda je najdalekosenija drutvena posljedica industrijske revolucije postupni porast broja onih koji su nauili misliti i upotrebljavati svoj razum. U Velikoj Britaniji naa je strast za postupnou tolika da je ovaj trend katkad jedva uodjiv. Mi smo najvei dio stoljea prespavali na lovorikama opeg osnovnog obrazovanja, tako da jo uvijek nismo znaajnije napredovali u ostvarivanju opeg visokokolskog obrazovanja. To nije bilo tako vano u vrijeme kad smo predvodili u svijetu. Danas to ima mnogo vei znaaj jer nas prestiu drugi kojima se vie uri nego nama i kada se tempo posvuda ubrzao zbog tehnolokih promjena. Drutvena, tehnoloka i znanstvena revolucija dijelovi su istog procesa. elite li akademski primjer procesa individualizacije, uzmite u obzir onu silnu raznolikost tijekom posljednjih pedesetak ili ezdesetak godina u povijesti, znanosti openito ili pojedinim znanostima, sa sve veim brojem razliitih specijalizacija. No, imam i mnogo bolji primjer za ovaj proces na poneto drugaijoj razini. Prije vie od trideset godina visoki njemaki vojni asnik je prilikom posjeta Sovjetskom Savezu sluao neke zanimljive primjedbe sovjetskog asnika zaduenog za razvoj sovjetskog zrakoplovstva: Mi, Rusi, jo uvijek moramo raditi s primitivnim ljudskim materijalom. Prisiljeni smo prilagoavati letee strojeve pilotima koji su nam na raspolaganju. U onoj mjeri u kojoj emo uspjeti u stvaranju novog tipa ovjeka, bit e usavren i tehniki razvoj materijala. Ova dva faktora uvjetuju jedan drugi. Primitivne ljude ne moe se smjestiti u komplicirane strojeve. Danas, tek generaciju kasnije, znamo da ruski strojevi vie nisu primitivni i da to vie nisu ni milijuni ruskih mukaraca i ena koji planiraju, grade i upravljaju tim strojevima. Kao povjesniara, vie me zanima ova kasnija pojava. Racionalizacija proizvodnje znai neto daleko znaajnije racionalizaciju ovjeka. Danas diljem svijeta primitivni ljudi ue upravljati kompliciranim strojevima i pritom ue misliti i upotrebljavati vlastiti razum. Revolucija koju moete opravdano nazvati drutvenom, no koju u ja u ovom kontekstu nazvati ekspanzijom razuma, tek zapoinje. No, ona napreduje zapanjujuim tempom kako bi drala korak s golemim tehnolokim napretkom dananjice. Ovo mi se ini jednim od najvanijih aspekata revolucije dvadesetoga stoljea. Neki nai pesimisti i skeptici zasigurno bi mi prigovorili ako u ovom trenutku ne bih ukazao na opasnosti i nejasnoe vezane uz ulogu razuma u suvremenom svijetu. U jednom ranijem predavanju istaknuo sam da poveana individualizacija, u onom smislu u kojem je ovdje opisana, nije podrazumijevala nikakvo slabljenje drutvenog pritiska s ciljem postizanja konformizma i uniformiranosti. Ovo je, uistinu, jedan od paradoksa naeg sloenog modernog drutva. Obrazovanje, koje je nuan i moan instrument u promicanju razvoja individualnih sposobnosti i mogunosti, a time i poveane individualizacije, ujedno je i snano sredstvo u rukama onim grupama koje su zainteresirane za promicanje drutvene uniformiranosti. Sve ei zahtjevi za odgovornijim radijskim i televizijskim programom, ili odgovornijim tiskom, prvenstveno su usmjereni protiv odredenih negativnih pojava koje je lako osuditi. No, oni se lako pretvaraju u zahtjeve za uporaborn ovih monih instrumenata oblikovanja javnog mnijenja u svrhu nametanja poeljnih ukusa i poeljnih miljenja - pri emu se kao mjerilo poeljnosti uzimaju drutveno prihvaeni ukusi i miljenja. Ovakve su kampanje, u rukama onih koji ih promiu, svjestan i racionalan proces namijenjen oblikovanju drutva kroz oblikovanje njegovih pojedinih pripadnika u eljenom smjeru. Upadljivi primjeri ovakve opasnosti su i aktivnosti komercijalnih oglaivaa i politikih propagandista. Ove se dvije uloge esto preklapaju; stranke i kandidati, veoma otvoreno u Sjedinjenim Dravama, a neto srameljivije u Uelikoj Britaniji, zapoljavaju profesionalne propagandne savjetnike kako bi se to efikasnije prikazali u javnosti. Postupci koji se primjenjuju veoma su slini, ak i kada se formalno razlikuju. Profesionalni propagandni savjetnici i voditelji propagandnih odjela velikih politikih stranaka izuzetno su inteligentni ljudi koji koriste sve potencijale razuma kako bi ostvarili svoj zadatak. Medutim, kao i u drugim

46

sluajevima koje samo ispitivali, razum se ne koristi samo za puko istraivanje, ve i konstruktivno; dinamino, a ne statino. Profesionalni propagandisti i voditelji kampanja nisu prvenstveno zainteresirani za postojee injenice. Njih zanima ono u to potroa ili bira u tom trenutku vjeruje. Dogaaji ih interesiraju samo u onoj mjeri u kojoj utjeu na konani proizvod, tj. vjetom manipulacijom nastoje uvjeriti potroaa ili biraa da ba u to vjeruje ili to eli. tovie, prouavanje psihologije masa im je pokazalo kako je najbolji nain da uvjere potroaa ili biraa u svoja gledita pozivanje na iracionalne elemente u njihovoj linosti. Tako pred sobom imamo sliku elite industrijalaca ili stranakih voa koji racionalnim procesom, razvijenim kao nikada dosad, ostvaruju svoje ciljeve shvaajui i iskoritavajui iracionalizam masa. Pritom naglasak nije na razumu: najee se primjenjuje metoda koju je . Oscar Wilde nazvao "gadanjem ispod intelekta". Moda sam donekle pretjerao u opisu kako bih izbjegao optube za podcjenjivanje opasnosti. No, opis je uglavnom korektan i moe se lako primijeniti na druga podruja. U svakom se drutvu vladajue skupine koriste vie-manje prinudnim mjerama u usmjeravanju i kontroli javnog mnijenja. Ova metoda mi se ipak ini gorom od nekih drugih jer se temelji na zloupotrebi razuma. Kao odgovor na ovu ozbiljnu i dobro utemeljenu optubu, imam samo dva argumenta. Prvi je svima dobro poznat: svaki pronalazak, svaka inovacija, svaki novi tehniki postupak otkriven tijekom povijesti, imao je svoje negativne, kao i pozitivne strane. Cijenu je uvijek morao netko platiti. Ne znam koliko je dugo trebalo kritiarima nakon izuma tiska da ponu upozoravati na olakano irenje pogrenih ideja. Danas svakodnevno sluamo jadikovke zbog broja poginulih na prometnicama, to se ne bi dogadalo da automobili nisu izumljeni; ak i neki znanstvenici ale zbog vlastitih otkria koja su omoguila oslobadanje atomske energije, zato to se moe upotrijebiti, ili ve jest, s katastrofalnim posljedicama. Takvi prigovori nisu uspjeli sprijeiti nova otkria i izume u prolosti, a ini se da nee ni u budunosti. Ono to smo nauili o tehnikama i mogunostima masovne propagande ne moe se jednostavno izbrisati. Jednako tako nije se mogue vratiti na ogranienu individualistiku demokraciju u skladu s Lockeovom ili liberalnom teorijom, koja je djelomino ostvarena sredinom devetnaestog stoljea u Velikoj Britaniji, kao to vie nije mogue vratiti se konju i koiji ili ranom laissez faire kapitalizmu. Pravi je odgovor da sva zla donose sa sobom i svoje korektive. Sredstvo za njihovo ublaavanje ne poiva u kultu iracionalizma ili odbacivanju uloge razuma u modernom drutvu, ve u jaanju svijesti svih slojeva drutva, kako viih tako i niih, o ulozi koju razum moe imati. To nije utopija, u vrijeme kada nas tehnoloka i znanstvena revolucija prisiljava na intenzivno koritenje razuma. Kao i svaki drugi razvoj u povijesti, i ovaj ima svoje rtve i svoju cijenu koja se mora platiti te opasnosti s kojima se moramo suoiti. Ipak, usprkos skepticima, cinicima i prorocima katastrofe, posebno me$u intelektualcima u zemljama iji je nekad privilegirani poloaj danas doveden u pitanje, neu se ustruavati da sve ovo protumaim kao znak napretka u povijesti. To je moda najuoljivija i najrevolucionarnija pojava naeg doba. Drugi aspekt ove progresivne revolucije kroz koju prolazimo jest izmijenjeni oblik svijeta. Veliko razdoblje petnaestog i esnaestog stoljea, kada se konano uruio srednjovjekovni svijet i poloeni su temelji modernog svijeta, bilo je obiljeeno otkriem novih kontinenata i premjetanjem svjetskog sredita s obala Mediterana na obale Atlantika. ak i manji potres poput Francuske revolucije imao je zemljopisne posljedice u pozivima upuenim Novom svijetu da uspostavi ravnoteu koja je postojala u Starom svijetu. No, promjene koje su donijele revolucije dvadesetog stoljea dalekoenije su od svega to se dogodilo nakon esnaestog stoljea. Nakon 400 godina svjetsko sredite se definitivno premjestilo iz Zapadne Europe. Zapadna Europa, zajedno s vanjskim dijelovima engleskog govornog podruja, postala je apanaa sjevernoamerikog kontinenta ili, ako elite, aglomeracija u kojoj su Sjedinjene Drave istodobno pokretaka sila i kontrolni toranj. No, ovo nije ni jedina ni, vjerojatno, najznaajnija promjena. Ne ini se sasvim izvjesnim da se svjetsko sredite sada nalazi, ili e se jo dugo nalaziti, na podruju zemalja engleskog govornog podruja sa svojim zapadnoeuropskim ograncima. ini se da vodeu rije u svjetskim odnosima preuzima velika kopnena masa Istone Europe i Azije sa svojim nastavcima u Africi. Sintagama "nepromjenjivi Istok" danas zvui poput otrcanog klieja. Pogledajmo na trenutak to se dogodilo Aziji u 20. stoljeu. Pria poinje s engleskojapanskim savezom 1902. godine - prvim primanjem neke azijske drave u zaarani krug europskih velesila. Moda bi se moglo smatrati sluajnou to je Japan proslavio taj dogadaj pobjedom u ratu protiv Rusije koji je sam izazvao, a time bacio i prvu iskru koja je zapalila vatru revolucija dvadesetog stoljea. Francuske revolucije iz 1789. i 1848. godine nale su svoje oponaatelje u Europi. Prva ruska revolucija 1905. godine nije imala nikakvog odjeka u Europi, no nala je svoje oponaatelje u Aziji: u sljedeih nekoliko godina revolucije su izbile u Perziji, Osmanskom Carstvu i Kini. Prvi svjetski rat nije bio u pravom smislu svjetski rat, ve europski gradanski rat - pod pretpostavkom da je entitet poput Europe postojao - s posljedicama za itav svijet; one su se ogledale u poticanju industrijskog razvoja u mnogim azijskim dravama, porastu otpora protiv stranaca u Kini, indijskog nacionalizma i

47

rodenju arapskog nacionalizma. Ruska revolucija iz 1917. godine dala je novi i odluni impuls. Ovdje je znaajno da su njezini voe uporno, ali uzaludno, traili oponaatelje u Europi, te su ih konano pronali u Aziji. Europa je sada p.ostala "nepromjenjiva", a Azija je bila u pokretu. Nema potrebe nastavljati s ovom poznatom priom sve do dananjih dana. Povjesniar jo uvijek nije u stanju pravilno procijeniti veliinu i znaaj azijske i afrike revolucije. No, irenje moderne tehnologije i industrijalizacija, poeci obrazovanja i irenje politike svijesti na milijune stanovnika Azije i Afrike, mijenja izgled tih kontinenata. Iako ne mogu zaviriti u budunost, ne znam nijedno mjerilo na temelju kojeg bih mogao ocijeniti ove dogadaje drugaije nego progresivnim razvojem u perspektivi svjetske povijesti. Izmijenjeni oblik svijeta koji je nastao kao posljedica ovih dogadaja doveo je i do promjena u svjetskim odnosima: do relativnog gubitka u znaaju nae zemlje, a moda i zemalja engleskog govornog podruja u cjelini. No, relativan pad nije apsolutan pad; ono to me uznemiruje i alarmira nije put prema napretku u Aziji i Africi, ve sklonost dominantnih skupina u naoj zemlji - a moda i drugdje - da zatvaraju oi ili ne ele shvatiti ovaj razvoj. Pritom zauzimaju stav koji oscilira od nepovjerljivog prijezira do milostive ljubaznosti, da bi zatim ponovo utonuli u paralizirajuu nostalgiju za prolou. Ono to sam nazvao ekspanzijom razuma u naoj revoluciji dvadesetog stoljea ima naroit znaaj za povjesniara jer ekspanzija razuma znai, u svojoj biti, da se u povijesti pojavljuju grupe i klase, narodi i kontinenti koji su do tada bili izvan nje. U svojem prvom predavanju spomenuo sam sklonost medievista da gledaju na srednjovjekovno drutvo kroz religijske naoale, to je posljedica iskljuivog karaktera njihovih izvora. Sada bih elio proiriti ovo objanjenje. Za kransku crkvu s pravom se govori, iako zasigurno s odreenim pretjerivanjem, da je bila "jedina racionalna institucija srednjeg vijeka". Budui da je bila jedina racionalna institucija, bila je i jedina povijesna institucija; time je i sama bila podvrgnuta razvojnom putu koji povjesniar moe shvatiti. Crkva je oblikovala i organizirala svjetovno drutvo koje nije imalo svoj vlastiti racionalni ivot. Ljudske mase su, poput prapovijesnih ljudi, prije pripadale prirodi nego povijesti. Moderna povijest zapoinje kada vei broj Ijudi stekne drutvenu i politiku svijest, postane svjestan svoje vlastite grupe kao povijesnog entiteta koji ima prolost i budunost, i time u potpunosti zakorai u povijest. ak i u nekoliko naprednih zemalja, drutvena, politika i povijesna svijest poela se iriti na vei dio stanovnitva tek u posljednjih dvjesta godina. Tek je danas postalo mogue, po prvi puta, zamisliti itav svijet sastavljen od naroda koji su u punom smislu rijei stupili u povijest, prestali biti briga kolonijalnih inovnika ili antropologa te postali predmet zanimanja povjesniara. To je revolucija nae koncepcije povijesti. U osamnaestom stoljeu povijest je jo uvijek povijest elita. U devetnaestom stoljeu, britanski su povjesniari, kolebljivo i povremeno, poeli usvajati stav o povijesti kao povijesti cijele nacionalne zajednice. J. R. Green, prilino dosadan povjesniar, stekao je slavu napisavi prvu History of the English People [Povijest Engleza]. U dvadesetom stoljeu svaki je povjesniar naelno podravao njegov stav Iako je praksa zaostajala za teorijom, neu se zadravati na tim nedostacima jer me mnogo vie zabrinjava na neuspjeh kao povjesniara da uzmemo u obzir sve iri povijesni horizont izvan nae zemlje i Zapadne Europe. Acton je u svojem izvjeu iz 1896. godine govorio 0 opoj povijesti kao "neemu to se razlikuje od zdruenih povijesti svih zemalja". Nastavio je: Ona se kree smjerom u kojem su drave sporedne. Njihova e pria biti ispriana, ali ne zbog njih samih, ve s obzirom na jedan vii slijed kojemu je podreena, ovisno o vremenu i stupnju kojim pridonosi opoj sudbini ovjeanstva. Actonu je bilo samo po sebi razumljivo da bi opa povijest, onako kako ju je on zamiljao, trebala biti predmetom istraivanja svakog ozbiljnog povjesniara. to mi danas inimo kako bismo u tom smislu olakali pristup opoj povijesti? Nije mi bila namjera u ovim predavanjima dotaknuti se studija povijesti na ovom sveuilitu: no, on mi prua tako dobre primjere za ono to elim rei da bi od mene bilo kukaviki kad se toga ne bih prihvatio. U proteklih pedeset godina osigurali smo u naem kurikulumu dosta mjesta za povijest Sjedinjenih Drava. To je znaajan pomak. No, on je sa sobom donio i odredeni rizik od jo vee usredotoenosti engleske povijesti na svoje vlastito okruenje, to ve dovoljno optereuje na kurikulum, zajedno s podmuklijom i podjednako opasnom zaokupljenou zemalja engleskog govornog podruja vlastitom sudbinom. Povijest zemalja engleskog govornog podruja u posljednjih 400 godina je, bez sumnje, veliko razdoblje povijesti. No, odnositi se prema njoj kao prema sredinjem mjestu ope povijesti, u usporedbi s kojim je sve drugo periferno, znai nesretno iskrivljavanje perspektive. Dunost je sveuilita ispraviti takva popularna zastranjivanja. ini mi se da Katedra za modernu povijest na naem sveuilitu nije uspjela u ispunjavanju te dunosti. Sigurno je pogreno dopustiti studentu da dobije diplomu jednog velikog sveuilita bez poznavanja bilo kojeg modernog jezika osim engleskog; neka nam upozorenje bude ono to se dogodilo na sveuilitu u Oxfordu s drevnom i cijenjenom disciplinom filozofije, kada su njezini prouavatelji doli do zakljuka da im je sasvim dovoljno poznavanje jasnog i razumljivog engleskog jezika. Bez sumnje je pogreno to se

48

studentima ne nude nikakve mogunosti za prouavanje moderne povijesti bilo koje europske kontinentalne zemlje na razini vioj od srednjokolskog udbenika. Student koji ima odredeno znanje o prilikama u Aziji, Africi ili Latinskoj Americi, trenutano ima vrlo ograniene mogunosti njegova pokazivanja u radnji pod velianstvenim devetnaestostoljetnim naslovom "Ekspanzija Europe". Naslov, naalost, odgovara sadraju: studenta se ne potie da neto dozna ak ni o zemljama koje imaju vanu i dobro dokumentiranu povijest, poput Rusije, Petzije ili Kine, osim onoga to se dogodilo kada su ih Europljani pokuali osvojiti. Na ovom sveuilitu dre se predavanja, tako mi je barem reeno, o povijesti Rusije, Perzije i Kine - no, ne dre ih profesori s Odsjeka za povijest. Uvjerenje koje je izrazio profesor kineskog jezika u svojem nastupnom predavanju prije pet godina, da se "na Kinu ne moe gledati kao na zemlju izvan glavnog toka ljudske povijesti", nije nalo odjeka medu povjesniarima Sveuilita u Cambridgeu. Ono to bi se u budunosti moglo smatrati najveim povijesnim djelom napisanim u Cambridgeu tijekom prolog desetljea, u potpunosti je nastalo izvan odsjeka za povijest i bez ikakvog njegovog sudjelovanja: mislim na djelo dr. Needhama Science and Civilization in China (Znanost i civilizacija u Kini). Ovo je otrenjavajua misao. Ne bih iznosio ove otvorene domae rane pred oi javnosti da ih ne smatram tipinima za veinu drugih britanskih sveuilita i openito britanskih intelektualaca sredinom dvadesetog stoljea. Ona otrcana stara dosjetka o suenom vidokrugu viktorijanskog doba, "Oluja u Kanalu - Kontinent odsjeen", danas je jo uvijek neugodno aktualna. Oluje ponovo bijesne u dalekom svijetu; i dok se mi u zemljama engleskog govornog podruja skupljamo na gomilu i govorimo na jasnom i razumljivom engleskom jeziku da su druge zemlje i kontinenti zbog svojeg neobinog ponaanja izolirani od sree i blagostanja nae civilizacije, katkad se ini da smo upravo mi, svojom nesposobnou ili nevoljkou za razumijevanje, sami sebe izolirali od onoga to se zaista dogada u svijetu. U uvodnim reenica svoga prvog predavanja skrenuo sam pozornost na jasnu razliku u stajalitima koja razdvaja razdoblje sredine dvadesetoga stoljea od posljednjih godina devetnaestoga stoljea. U zakljuku bih htio temeljitije razraditi tu razliku; ako u ovom kontekstu upotrijebim rijei "liberal" i "konzervativac", oito je da ne govorim o obiljejima britanskih politikih stranaka. Kada je Acton govorio o napretku, nije razmiljao u terminima popularnog britanskog koncepta "postupnosti". "Revolucija ili, kako bismo mi rekli, liberalizam", dojmljiva je reenica u pismu iz 1887. godine. "Metoda modernog napretka", rekao je Acton deset godina kasnije u jednom predavanju o modernoj povijesti, "bila je revolucija"; u jednom drugom predavanju govorio je o "dolasku opih ideja, koje nazivamo revolucijom". Ovi su izrazi objanjeni u zabiljekama na jednom od njegovih neobjavljenih rukopisa: "Vigovci su vladali pomou kompromisa. S liberalima zapoinje vladavina ideja." Acton je vjerovao da "vladavina ideja" oznaava liberalizam, a liberalizam znai revoluciju. Za vrijeme Actonova ivota liberalizam jo nije potroio svoju snagu kao pokreta drutvenih promjena. U dananje vrijeme, ono to je preivjelo od liberalizma svugdje je postalo konzervativnim faktorom u drutvu. Danas bi bilo besmisleno zagovarati povratak Actonovim idejama. No, povjesniar nastoji, kao prvo, odrediti Actonove stavove; drugo, usporediti njegove stavove sa stavovima suvremenih mislilaca; i tree, istraiti koji elementi njegovih stavova.vrijede i danas. Actonova generacija je bez sumnje patila od prevelikog samopouzdanja i optimizma te nije u dovoljnoj mjeri shvaala nepouzdanu prirodu strukture na kojoj je ta vjera poivala. No, posjedovala je dvije stvari koje su nam danas jako potrebne: osjeaj za promjenu kao progresivan faktor u povijesti i vjeru u razum kao na vodi za razumijevanje njezine sloenosti. Posluajmo sada neke glasove iz 1950-ih godina. U jednom ranijem predavanju citirao sam izraze zadovoljstva Sir Lewisa Namiera zbog toga to su "obje stranke zaboravile programe i ideale" dok se trae "praktina rjeenja" za "konkretne probleme", to objanjava kao simptom "nacionalne zrelosti". Nisu mi drage ove analogije izmedu ivotnog vijeka pojedinaca i ivotnog vijeka nacije. Kada se povlai takva usporedba, dolazite u napast zapitati se to se dogada nakon to prodemo fazu "zrelosti". No, ono to me ovdje zanima je otro razgranienje izmedu praktinog i konkretnog, to se hvali, i "programa i ideala", koji se osuduju. Ovaj ushit praktinom akcijom nautrb idealistikog teoretiziranja je, naravno, obiljeje konzervativizma. U Namierovim razmiljanjima to predstavlja glas osamnaestog stoljea, glas Engleske u doba stupanja na prijestolje ure IIL, glas koji protestira protiv predstojeeg naleta Actonove revolucije i vladavine ideja. No, slino izraavanje okorjelog konzervativizma u obliku okorjelog empirizma i danas je jako popularno. Njegov najpoznatiji izraz moe se nai u primjedbi profesora Trevor-Ropera da "kada radikali vrite da je pobjeda nedvojbeno njihova, razboriti konzervativci im daju po nosu". Profesor Oakeshott nudi nam sofisticiraniju verziju ovog pomodnog empirizma: u naem politikom djelovanju, kae nam, "jedrimo beskrajnim i predubokim morem", gdje nema "ni polazita, ni eljenog odredita", a jedini nam je cilj "odrati se na povrini pritom ne ljuljajui amac". Nije potrebno dalje navoditi novije autore koji su odbacili politiki "utopizam" i "mesijanizam". Ovo su ve postali ustaljeni pogrdni izrazi za sve dalekosene radikalne ideje o budunosti drutva. Takoder, neu raspravljati o najnovijim trendovima u Sjedinjenim

49

Dravama gdje povjesniari i politiki teoretiari, s daleko manje inhibicija od njihovih kolega u naoj zemlji, otvoreno izraavaju svoju privrenost konzervativizmu. Citirat u tek primjedbu jednog od najcjenjenijih i najumjerenijih amerikih konzervativnih povjesniara, profesora Samuela Morisona s Harvardskog sveuilita. On je u svojem predsjednikom obraanju Amerikom povijesnom drutvu (American Historical Association) u prosincu 1950. godine izjavio da je dolo vrijeme za djelovanje protiv onoga to je nazvao "linijom Jeffersona, Jacksona i F D. Roosevelta", zaloivi se za povijest Sjedinjenih Drava "koja bi bila napisana sa zdravog konzervativnog stajalita". No, upravo je profesor Popper, barem kada je rije o Velikoj Britaniji, jo jednom izrazio ovo oprezno konzervativno stajalite u najiem i najbeskompromisnijem obliku. Po uzoru na Namierovo odbacivanje "programa i ideala", on napada onu vrstu politike koja navodno cilja na "preoblikovanje 'itavog drutva' u skladu s nekim konanim planom", hvali ono to naziva "postupnim drutvenim inenjeringom" i oito se ne ustruava da u tom cilju pribjegne "povremenom krparenju" i "provlaenju kroz uicu igle". U jednom bih ipak odao poast profesoru Popperu. On ostaje nepokolebljivi branitelj razuma i ne eli imati posla s prolim ili sadanjim izletima u iracionalno. No, ako pogledamo njegov recept "postupnog drutvenog inenjeringa", uvidjet emo koliko je ograniena uloga koju dodjeljuje razumu. Iako njegova definicija "postupnog drutvenog inenjeringa" nije jako precizna, izriito nam se kae da je kritika "ciljeva" iskljuena, a stidljivi primjeri koje navodi - "ustavna reforma" i "tendencija prema ujednaavanju prihoda" - jasno pokazuju da bi taj inenjering trebao djelovati unutar okvira postojeeg drutva. Poloaj razuma u shemi profesora Poppera je, u stvari, vie nalik poloaju britanskog dravnog slubenika, koji je ovlaten provoditi politiku aktualne vlade, pa ak i predlagati neka praktina poboljanja koja bi poveala njezinu efikasnost, ali koji nema pravo dovesti u pitanje njezine temeljne postavke ili konane ciljeve. To je koristan posao: i ja sam svojedobno bio dravni.slubenik. No, ova podredenost razuma dogmama postojeeg poretka ini mi se na dulje staze potpuno neprihvatljivom. Acton nije na ovaj nain razmiljao o razumu kada je predloio svoju jednadbu revolucija=liberalizam=vladavina ideja. Napredak u Ijudskim poslovima, bilo u znanosti, povijesti ili drutvu, uglavnom dolazi zahvaljujui smjeloj spremnosti ljudskih bia da se ne zadovolje djelominim poboljanjima naina na koji su stvari uredene, ve da, pozivajui se na razum, ospore postojee stanje i prihvaene ili skrivene dogme na kojima poiva. S veseljem oekujem dan kada e povjesniari, sociolozi i politolozi u zemljama engleskoga govornoga podruja ponovno smoi hrabrost za tu zadau. Ono to me najvie uznemiruje ipak nije gubljenje vjere u razum medu intelektualcima i politikim misliocima u zemljama engleskoga govornog podruja, ve gubitak onog proimajueg doivljaja svijeta. u konstantnom pokretu. To se na prvi pogled ini paradoksalnim jer se rijetko kada moglo uti toliko povrnih miljenja o promjenama koje se dogadaju oko nas. Znaajno je, medutim, da se promjena vie ne shvaa kao postignue, nova prilika ili napredak, ve kao neto to ulijeva strah. Kad nam nai politiki i ekonomski strunjaci neto propisuju, nemaju nita drugo za ponuditi osim upozorenja da ne treba vjerovati radikalnim i dalekosenim idejama, kloniti se svega to podsjea na revoluciju te napredovati - ako ve moramo - to je sporije i opreznije mogue. U trenutku kad svijet mijenja svoj izgled bre i radikalnije nego ikada prije u proteklih 400 godina, ovo mi se ini izrazitim sljepilom i daje povod za bojazan, ne da e se razvoj u svjetskim okvirima usporiti, ve da e ova zemlja - a moda i druge zemlje engleskog govornog podruja - zaostati za opim napretkom te bespomono i bespogovorno zapasti u neko nostalgino mrtvilo. Osobno, ostajem optimist; i dok me Sir Lewis Namier upozorava da se klonim programa i ideala, profesor Oakeshott uvjerava da zapravo nikuda ne idemo i da je jedino vano da nitko ne Ijulja amac, profesor Popper eli zadrati dragi stari Model T na cesti pomou postupnog inenjeringa, profesor Trevor-Roper udara po nosu preglasne radikale, a profesor Morison zagovara povijest napisanu u zdravom konzervativnom duhu, pogledat u na svijet u neprestanoj strci i svijet u mukotrpnom radu te odgovoriti otrcanom frazom velikog znanstvenika: "Ipak se kree". BILJEKA O AUTORU Edward Hallet Carr (1892.-1982.), britanski diplomat i povjesniar. Nakon zavretka studija klasinih jezika na Triniry Colledgeu u Cambridgeu 1916. godine dvadeset je godina bio slubenik britanskog Ministarstva vanjskih poslova. Od 1936. profesor je medunarodnih odnosa na Velkom sveuiliu (Universiry of Wales) u Aberystwythu, a tijekom Drugoga svjetskog rata radio je i kao pomoni urednik The Timesa. Nakon rata bio je profesor Balliol i Trinity Colledgea u Oxfordu sve do smrti 1982. godine. Autor niza knjiga o meduratnom razdoblju, poput The Twenty Years Crisis, 19191939 (1939), Conditions of Peace (1942) i Nationalism and After (1945), te o povijesti Sovjetskog Saveza: A History of Soviet Russia (14 svezaka u razdoblju od 1950. do 1978.) i The Rzasian Revolutian (1979).

50

SADRAJ: PREDGOVOR ................................ POVJESNIAR I INJENICE ....... DRUTVO I POJEDINAC ............. POVIJEST, ZNANOST I MORAL . KAUZALNOST U POVIJESTI....... POVIJEST KAO NAPREDAK ........ OBZORJE KOJE SE IRI................ NAPOMENE ................................... KAZALO IMENA............................ BILJEKA O AUTORU...................

51