Malo Drvo

Posveeno plemenu Cherokee

Malo Drvo

Mama je ivjela jo samo godinu dana nakon tatine smrti. Zato sam, kad mi je bilo pet godina, doao ivjeti kod djeda i bake. Prema prii moje bake, meu rodbinom je nakon sprovoda moje mame nastala una rasprava oko toga to e biti sa mnom. Stajali su u razrovanom dvoritu iza nae kolibe na padini i svaali se kod koga bih od sada trebao ivjeti, dok su meu sobom dijelili oslikani krevet, stol i stolice. Djed nije sudjelovao u raspravi. Stajao je otraga na rubu dvorita, postrani od guve, i baka je stajala pokraj njega. Djed je bio polu Cherokee, a baka je bila istokrvna Indijanka. Djed je nadvisivao sve nazone, visok skoro metar i devedeset, s velikim crnim eirom na glavi, u sjajnom crnom odijelu koje je nosio samo u crkvu i na sprovode. Baka nije podizala pogled sa zemlje, ali djedov je pogled preko glava gomile bio uperen u mene. I tako sam preao preko dvorita, vrsto se primio za njegovu nogu i kad su me pokuali odvesti nisam je putao. Baka je priala da nisam vritao ni plakao, samo sam se vrsto drao. Nakon podueg natezanja, pri emu su oni vukli, a ja nisam putao, djed je stavio svoju veliku ruku na moju glavu.

Pustite ga na miru, rekao je. I tako su me pustili na miru. Djed je rijetko govorio pred veim brojem ljudi, ali kad je govorio, naglasila je baka, ljudi su ga sluali. Hodali smo niz brijeg tog tmurnog zimskog popodneva, pa onda cestom koja je vodila u grad. Djed je hodao naprijed uz rub ceste prebacivi preko ramena vreu u kojoj je bila moja odjea. Ve tada sam shvatio da hodati za djedom znai trati; i baka iza mene povremeno je morala podii suknju da bi nas sustigla. I po gradskom ploniku smo nastavili hodati u istom rasporedu: djed na elu, a mi za njim, dok nismo stigli do autobusne stanice. Tamo smo dugo stajali. Baka je itala natpise na autobusima koji su dolazili i odlazili. Djed je rekao da baka zna itati jednako dobro kao bilo tko drugi. Kad se poelo mraiti, pronala je na autobus. Stao je tono ispred nas. Priekali smo dok se svi ostali putnici nisu ukrcali. I dobro je to smo tako uinili jer im smo stupili nogom u autobus, nastali su problemi. Djed je bio na elu, ja u sredini, a baka je stajala iza mene jo na donjoj stepenici ulaza u autobus. Djed je izvukao novanik iz prednjeg depa hlaa i stajao je spreman platiti vozne karte. Gdje su vae karte? upitao je voza prilino glasno i svi su se uspravili na svojim sjedalima i gledali u nas. Djeda to uope nije uznemirilo. Rekao je vozau da upravo ekamo kako bismo platili. Baka mu je odostrag tiho napomenula neka kae vozau kuda putujemo i djed mu je kazao. Voza je rekao djedu koliko kotaju karte i dok je djed vrlo paljivo prebrojavao novac - jer je svjetlo u
3

autobusu bilo preslabo - voza se okrenuo prema putnicima, digao desnu ruku i rekao: How! i prasnuo u smijeh, i svi su prasnuli u smijeh. Tada sam se poeo bolje osjeati znajui da su prijateljski nastrojeni i ne zamjeraju nam to nismo imali vozne karte. Onda smo poli prema stranjem dijelu autobusa i tamo sam vidio jednu bolesnu enu. Oko oiju joj je bilo neprirodno crnilo, a usne su joj bile jarko crvene kao od krvi. Kad smo proli pokraj nje, stavila je ruku iznad usta i zavritala: Wa...huuu! Ali sigurno ju je ubrzo prestalo boljeti jer se poela smijati i svi ostali su se smijali. ovjek koji je sjedio pokraj nje se takoer smijao i pritom se lupao po nozi. Imao je veliku sjajnu kopu na kravati pa sam znao da su oni bogati i mogu platiti lijenika ako im je potreban. Sjedio sam u sredini izmeu djeda i bake, baka je ispruila ruku preko mene i pomilovala djedovu ruku, i on je poloio svoju ruku na njezinu na mom krilu. To mi je godilo i tako sam zaspao. Bilo je ve gluho doba noi kad smo se iskrcali iz autobusa uz rub poljunane ceste. Djed je odmah krenuo, a baka i ja za njim. Bilo je jako hladno. Mjesec je sjao velik kao polovica debele lubenice i srebrio cestu koja je zavijala pred nama. Tek kad smo s poljunane ceste skrenuli na zemljani put obrastao travom po sredini izmeu brazda od kotaa, primijetio sam planine. Bile su tamne i sjenovite, a polumjesec je stajao tono iznad jednog grebena tako visokog da je ovjek morao jako zabaciti glavu unatrag

kako bi ga vidio. Zadrhtao sam koliko su planine bile crne. Iza sebe sam uo baku kako kae. Wales, na izmaku je snage. Djed je zastao i okrenuo se. Spustio je pogled prema meni, ali veliki je eir bacao sjenu na njegovo lice pa ga nisam mogao dobro vidjeti. Izmoriti se do iscrpljenosti dobro ini kad nekog izgubi, rekao je. Okrenuo se i nastavio hodati, ali sad je bilo lake sustizati ga. Hodao je sporije pa sam zakljuio da je i on postao umoran. Nakon to smo dugo tako hodali, skrenuli smo sa zemljanog puta na usku stazu i krenuli prema planinama. Izgledalo je kao da emo se sudariti s planinom, ali dok smo hodali inilo se kao da se planine otvaraju i okruuju nas sa svih strana. uo se odjek naih koraka, a oko nas ukanje; aptanje i uzdisaji mrmorili su kroz kronje kao da je sve oivjelo. I bilo je toplo. Pokraj nas je krkalo, pucketalo, uborilo, planinski potok skakutao je preko stijena do bazena gdje bi malo zastao prije no pouri dalje. Polumjesec je nestao iza grebena i prosipao srebrno svjetlo po nebu. Tako se nebo iznad nas pretvorilo u kupolu od sivog svjetla koja nas je obasjavala. Iza mene je baka poela pjevuiti jednu melodiju. Znao sam da je to melodija jedne indijanske pjesme kojoj nisu potrebne rijei da bi ju se razumjelo, a stvorila je osjeaj sigurnosti. Zaulo se zavijanje psa, tako iznenada da sam poskoio. Dugo i alosno, prelo bi u jecaj koji bi eho preuzeo i odnio dalje, natrag u planine.
5

Djed se tiho nasmijao. To je sigurno stara Maud; vie je njuh ne slui, sad ovisi o uima. Nije prola ni minuta i bili smo sa svih strana okrueni psima koji su cviljeli oko djeda, a mene njukali da bi zapamtili novi miris. Stara Maud je opet poela zavijati, ovaj put jako blizu nas i djed joj je rekao: Maud, zavei! ula je tko je doao, dotrala je i poela skakati po nama. Preko jednog balvana preli smo na drugu stranu potoka; uvuena pod kronje velikih stabala pred nama je stajala brvnara s verandom koja joj se protezala itavom irinom prednje strane, a u zaleu su bile planine. Sredinom kolibe protezao se iroki hodnik koji je odvajao prostorije. Hodnik je bio otvoren na oba kraja. Neki takav hodnik nazivaju galerijom, ali u planinama su ga zvali psei prolaz jer su po njemu trali psi. S jedne strane hodnika je bila velika prostorija u kojoj se kuhalo, jelo i sjedilo, a s druge strane dvije spavae sobe. U jednoj su spavali djed i baka. Druga je bila moja. Ispruio sam se na meki pleter od jelenje koe napet na okviru od orahovine. Kroz otvoren prozor mogao sam vidjeti drvee na drugoj strani potoka, mrano pod sablasnim svjetlom. Pomislio sam na mamu i kako je udno da se ovdje nalazim. Neija me ruka pomilovala po glavi. Baka je sjedila na podu pokraj mene; suknje su se irile oko nje, pletenice prosijede kose padale su joj preko ramena do u

krilo. I ona je pogledala kroz prozor, pa poela pjevati dubokim mekim glasom: Sad su osjetili da on dolazi uma i umski vjetar Otac planine mu pjeva svoju dobrodolicu. Oni se ne boje Malog Drveta Oni znaju da je u njegovom srcu dobrota I oni pjevaju: Malo Drvo nije sam. ak i aava mala Lay-nah Sa svojim uboravim, brbljavim vodama Plee niz planinu puna radosti O posluhnite moju pjesmu, O bratu koji nam je doao Malo Drvo je na brat, i Malo Drvo je ovdje. Mali jelen Awi usdi, I prepelica Min-e-lee, ak i vrana Kagu se pridruuju pjesmi Hrabro je srce Malog Drveta, I dobrota je njegova snaga, I Malo Drvo nikada nee biti sam. Baka je pjevala lagano se njiui naprijed-natrag. I ja sam mogao uti kako vjetar govori, i kako potok Lay-nah mojoj brai pjeva pjesmu o meni. Znao sam da sam ja Malo Drvo i bio sam sretan to su me voljeli i veselili mi se. I tako sam zaspao i nisam plakao.

Put

Baki je za moje mokasine trebalo tjedan dana rada svake veeri. Radila je tiho pjevuei, sjedei u svojoj stolici za ljuljanje koja je tiho kripala pod njezinom malom teinom, pred kaminom u kojem je pucketala vatra od vornatih borovih cjepanica. Jednim povijenim noem rezala je jelenju kou i pravila vrpce kojima je opivala rubove. Kada su mokasine bile gotove umoila ih je u vodu i ja sam ih mokre obuo i hodao u njima po sobi tamo-amo dok se nisu osuile i pasale mi kao salivene - mekane, elastine i lagane poput zraka. Tog sam ih jutra obuo tek na kraju, nakon to sam ve bio odjenuo tregerhlae i zakopao jaknu. Bilo je mrano i hladno, prerano ak i za aputanje jutarnjeg povjetarca u kronjama drvea. Djed je bio rekao da mogu s njim na gornju stazu ako na vrijeme ustanem, ali da me on nee probuditi. Mukarac ujutro ustaje snagom vlastite volje, rekao je i pritom se nije nasmijeio. No djed je tog jutra nakon ustajanja napravio prilinu buku; bubnuo je o zid moje sobe i neobino glasno razgovarao s bakom tako da sam ih uo, pa sam prvi izaao van i ekao sa psima u mraku. Aha, tu si. Djed je zvuao kao da je iznenaen.

Yes, Sir, rekao sam i trudio se da mi glas ne zazvui ponosno. Djed je pokazao prstom prema psima koji su skakali maui repovima. Vi ostajete tu, naredio je, a oni su podvukli repove i cviljeli i moljakali i stara Maud je sjela i poela zavijati. Ali nisu nas slijedili. Stajali su na okupu u alosnoj gomili i promatrali dok smo se udaljavali istinom. Ve prije sam s djedom bio proao donjom stazom koja je vodila uz obalu potoka pratei zavoje i vijuganja uske udoline do mjesta na kojem se proirivala u livadu na kojoj je djed imao talu u kojoj je drao mazgu i kravu. Ali ovaj put smo ili gornjom stazom koja je skretala na desno ukoso se uspinjui uz padinu iznad udoline. Kaskao sam za djedom i osjeao u nogama strmi uspon staze. I jo neto drugo sam osjeao kroz moje mokasine: Mon-o-lah, majku zemlju. Bilo je upravo onako kao to mi je baka rekla da e biti. Mon-o-lah bi se as propela i gurnula me, as popustila i povukla se... Osjeao sam korijenje isprepleteno kroz njezino tijelo i ivu vodu duboko u njoj, njezinu krv. Bila je topla i ivahna i igrala se sa mnom na svojim prsima, upravo kao to mi je baka bila rekla da e Mon-o-lah initi. Hladni je zrak pretvarao moj dah u oblaie magle, potok je uborio duboko ispod nas. Gole granice su otputale kapljice vode s ledenih zubaca koji su ih kitili. Kad smo se popeli na veu visinu, staza je mjestimino bila prekrivena ledom. Siva svjetlost je polako rastjerivala tamu.

Djed se zaustavio i pokazao prstom na neto uz stazu. Evo ih, tragovi divljeg purana, vidi li ih? Spustio sam se na sve etiri i vidio tragove: mali ravni otisci koji su se u zrakastom rasporedu irili iz okruglih udubljenja. A sada emo, rekao je djed, napraviti klopku. Siao je sa staze i hodao okolo dok nije naao uplji panj. Oistili smo ga najprije od lia, potom je djed izvukao svoj dugi no i poeo zarezivati u spuvasto trulo drvo, a onda smo ga rukama vadili iz upljine i razbacivali okolo po suhom liu. Kada smo izdubili tako duboku rupu da sam se ja u njoj mogao opruiti, djed me je izvukao van pa smo dovukli grane kojima smo zatvorili ulaz, a onda smo po tim granama posuli debeli sloj suhog lia. Tada je djed svojim dugim noem iskopao jedan lijeb koji je vodio od tragova purana do u klopku. Po lijebu je posuo zrna crvenog indijanskog kukuruza i jo je punu aku zrnja bacio unutra u klopku. Sada emo otii, rekao je, i ponovo se poeo uspinjati stazom. Led koji je prekrivao zemlju poput eerne glazure krkao nam je pod nogama. Planina pred nama bila je sve blie i blie dok se udolina duboko ispod nas pretvarala u usku pukotinu na ijem dnu se potok presijavao kao otrica elinog noa. Kada su prve zrake sunca dodirnule vrh planine s one strane udoline, sjeli smo na lie pokraj staze. Djed je iz depa izvukao slane kekse i jelenje meso za mene. Dok smo jeli, gledali smo planinu. Sunce joj je obasjalo vrh poput eksplozije koja je ispunila zrak pljuskovima bljetavila. Oi su boljele pri pogledu na presijavanje leda kojim su bile prekrivene
10

kronje drvea, a to se blistanje kao val sputalo niz planinu: sunce je protjerivalo none sjene. Jedna vrana je poslala tri prodorna klika kroz zrak javljajui da smo tu. A onda se planina poela protezati i uzdisati, a njezin se dah dizao u zrak u vidu magliastih oblaia. Mrmljala je i stenjala dok je sunce oslobaalo drvee od ledenog okova. Djed je gledao napeto kao i ja, i oslukivao sve glasniji i glasniji huj jutarnjeg vjetra u kronjama drvea. Budi se, rekao je mekim tihim glasom, ne skidajui pogled s planine. Yes Sir, rekao sam, budi se. I odmah sam znao da se djed i ja razumijemo na jedan nain koji veina ljudi ne poznaje. Nona sjena se povlaila preko jedne male livade prekrivene travom koja se presijavala okupana suncem. Djed mi je pokazao prepelicu koja bi povremeno zaleprala krilima skakuui po travi, u potrazi za sjemenkama. Onda je pokazao prema nebu. Nije bilo oblaka, ali u prvi mah nisam vidio mrljicu koja se pojavila iznad grebena, dok se nije poela poveavati. Letei prema suncu da je sjena ne bi najavila, ptica je lebdjela niz padinu planine; iznad kronji drvea, polusklopljenih krila; poput smeeg metka... sve bre i bre... prema prepelici. Djed se tiho nasmijao. To je stari Tal-con, sokol. Prepelica je brzo poletjela i pokuala se domoi kronji drvea - ali bila je prespora. Sokol je napao. Perje je letjelo po zraku, a onda su ptice bile na tlu, i sokolova

11

glava se dizala i sputala zadajui prepelici smrtonosne udarce. Ve u sljedeem trenutku bio je u zraku nosei mrtvu prepelicu u kandama i odletio je uz planinu dok nije nestao s druge strane grebena. Nisam plakao, ali znam da sam izgledao tuno jer je djed rekao: Ne budi tuan, Malo Drvo. To je Put. Sokol Tal-con je uhvatio sporu prepelicu pa spora prepelica nee uzgojiti potomstvo koje bi takoer bilo sporo kao i ona. Tal-con osim toga jede takore i kune koji jedu prepelija jaja - i to jaja sporih, ali i jaja brzih prepelica - i tako sokol ivi u skladu s Putem. On pomae prepelici. Djed je noem iz zemlje iskopao jedan slatki korijen, ogulio ga i iz njega je poela kapati slatka zimska zaliha ivota. Prerezao ga je noem na dva dijela i dao meni vei. Uzmi samo onoliko koliko ti je potrebno. To je Put, rekao je blago.Kad lovi jelena, nemoj uzeti najboljeg. Uzmi manjeg i sporijeg, pa e jeleni rasti i biti sve jai i uvijek e ti davati mesa. Pa-koh, panter, to zna, i ti to isto mora znati. Nasmijao se: Samo Ti-bi, pela, posprema u zalihe vie nego joj je potrebno, a zato od nje kradu medvjed i rakun... i Cherokee. Tako je i s ljudima koji su halapljivi i sebi grabe vie nego to je njihov dio. Oni e doivjeti da im to netko drugi uzme. Oko toga e voditi ratove... uputat e se u duge rasprave kako bi prisvojili vie nego to je njihov dio. Tvrdit e kako njihova zastava potvruje njihovo pravo da to ine. I ljudi e ginuti zbog rijei i zastave... ali to nee promijeniti zakone Puta.
12

Onda smo se spustili natrag gornjom stazom, a sunce je ve bilo visoko iznad naih glava kada smo doli do klopke za purane. uli smo ih i prije no to smo mogli vidjeti klopku. Bili su unutra, grgoljali i purlikali u panici. Izlaz im nije zatvoren, djede. Zato jednostavno ne spuste glave i ne provuku se van iz klopke? pitao sam. Djed se ispruio da dosegne do dna klopke i izvukao velikog purana koji je krijetao. Zavezao mu je noge uzicom i iscerio se. Stari Tel-qui je poput nekih ljudi. On sve zna i ne saginje glavu da pogleda oko sebe. Nos mu je do neba pa nita ne vidi i nita nije u stanju nauiti. Kao voza autobusa? upitao sam. Nisam mogao zaboraviti kakvu je voza autobusa galamu bio napravio oko djeda. Voza autobusa? Djed je pogledao zaueno, a onda se nasmijao, i nastavio se smijati kad je ponovo zavukao glavu u upljinu klopke da izvue sljedeeg purana. Rekao bih govorio je kroz smijeh, ba kao voza autobusa. Kad malo bolje razmislim, i on se puhao kao ovi purani. Ali to mu je teret koji on cijeli ivot vue sa sobom, Malo Drvo. Nije to za nas, mi se ne optereujemo neim takvim. Djed je polegao purane na zemlju zavezanih nogu. Bilo ih je est. Pokazao je prstom prema njima. Svi su otprilike jednako stari... to moe vidjeti po debljini rese. Trebaju nam samo tri pa ti izaberi, Malo Drvo.

13

Hodao sam oko purana koji su uznemireno lupali krilima po tlu. Kleknuo sam i dobro ih prouavao, pa onda opet obilazio oko njih. Morao sam dobro paziti. Na sve etiri sam puzao meu njima dok se nisam odluio za tri najmanja koja sam mogao izabrati. Djed nita nije rekao. Ostalima je odvezao noge i oni su pobjegli niz padinu lupajui krilima. Dva purana je prebacio preko ramena. Moe li ti nositi treeg? upitao je. Yes, Sir, rekao sam, ali jo uvijek nisam bio siguran da sam ispravno izabrao. Djedovo koato lice se polako razvuklo u osmijeh. Da se ne zove Malo Drvo... nazvao bih te Sokol. Hodao sam za djedom niz stazu. Puran je bio teak, ali bilo je ugodno osjetiti njegovu teinu na ramenu. Sunce je ve stajalo koso iznad planina u daljini i zrake su mu se provlaile kroz grane drvea i stvarale zlatne are pokraj staze po kojoj smo hodali. Vjetar je zamro tog kasnog zimskog popodneva i uo sam djeda kako pjevui hodajui ispred mene. Da sam mogao, ostao bih ivjeti u tom trenutku zauvijek... jer znao sam da je djed bio zadovoljan sa mnom. Nauio sam Put.

14

Slijediti tragove u planinama na zimskom Veernjem suncu Hodati kroz uzorke tragova Pa u irokom luku natrag prema brvnari Nakon to si pronaao purane To je nebo koje Cherokee dobro poznaje. Pusti pogled neka klizi po grebenu planine I vidi raanje jutra Osluhni pjesmu vjetra u kronjama drvea Osjeti kako ivot izbija iz Mon-o lah, zemlje, I znat e Put svih Cherokeeja. Spoznaj da je smrt prisutna u ivotu svakoga dana Da jedno bez drugog ne moe biti Naui mudrost Mon-o-lah I onda e znati Put I dodirnuti duu svih Cherokee Indijanaca

15

Sjene na zidovima kolibe

Te smo zime svake veeri sjedili pred kaminom. vorovi borovine izvaeni iz trulih palih stabala putali su gustu crvenu smolu od koje je vatra uznemireno palacala jarkim drhtavim jezicima i bacala na zidove sjene koje su poskakivale pa se povlaile da bi se opet propinjale. Tada bi zidovi oivjeli fantastinim slikama koje su se pojavljivale i nestajale, irile se i skupljale. Dugo bismo utjeli sjedei i promatrajui vatru i ples sjena po zidovima. Onda bi djed prekinuo tiinu nekim svojim komentarom o knjigama. Dva puta tjedno, svake subote i nedjelje naveer, baka bi upalila petrolejsku lampu i itala nam. Svjetlo petrolejke je bio luksuz, i siguran sam da su te veeri itanja bile uvedene zbog mene. Petrolej smo morali tedjeti. Jednom mjeseno ja i djed bismo otili do naselja, i ja bih nosio kanticu s petrolejem iji je kljun bio paljivo zatvoren epom od korijena, tako da se ni jedna kap ne bi prolila na putu d kue. Punjenje kantice kotalo je deset centi i djed mi je ukazivao veliko povjerenje time to je doputao da nosim kanticu cijelim putem do nae brvnare. Svaki put kada smo ili u naselje, pokazali bismo knjiniarki popis knjiga koji je baka sastavila, a vratili joj knjige koje je baka poslala natrag. Baka sigurno nije

16

znala imena modernih pisaca, jer na popis je uvijek stavljala ime gospodina Shakespearea (bilo to od njega to jo nismo itali napisala bi baka koja nije znala naslove). Ponekad bi to djeda uvalilo u priline nevolje s knjiniarkom. Ona bi otila do polica i izvukla razne prie od gospodina Shakespearea i proitala naslove. Ako se djed ne bi mogao sjetiti nekog naslova morala bi mu proitati jednu stranicu - ponekad bi joj djed rekao neka nastavi itati, pa bi proitala i po nekoliko stranica. Ponekad bih ja prepoznao priu prije djeda, i tada bih potegnuo djeda za nogavicu hlaa i klimnuo mu glavom u znak da smo to ve itali, ali iz toga je nastala neka vrsta natjecanja izmeu djeda i mene - djed bi knjigu pokuao prepoznati prije mene, pa bi se onda predomislio, to bi jako zbunilo knjiniarku. U poetku se ona uzbuivala oko toga i pitala djeda koga vraga posuuje knjige kad ne zna itati, pa joj je djed objasnio da nam baka ita na glas. Poslije je knjiniarka napravila svoj vlastiti popis na kojem je oznaavala to smo ve proitali. Ona je bila ljubazna i osmjehnula bi se kad bi se mi pojavili na vratima. Jednom mi je dala eerni tapi na crvene pruge. Sauvao sam ga dok nismo izali i onda sam ga prelomio na dva dijela i podijelio s djedom. Samo, nisam uspio prelomiti na dva jednaka dijela pa je djed uzeo manji. Rjenik je kod nas uvijek stajao otvoren na stolu zato to sam morao nauiti pet novih rijei svaki tjedan, poevi od poetka rjenika. To mi je stvaralo priline probleme jer sam morao smiljati reenice u kojima bih
17

upotrijebio nove rijei. To je teko, kad sve rijei koje si nauio tog tjedna poinju na A ili B. Imali smo mi i druge knjige. Jedna se zvala Uspon i pad rimskog carstva... i jo smo imali knjige autora, na primjer Shelleyja i Byrona, za koje baka nije bila ula, ali knjiniarka ih je ponekad poslala. Baka je itala polako, glave pognute nad knjigom tako da su joj duge pletenice padale do poda. Djed bi sjedio u svojoj stolici za ljuljanje, a da smo doli do napetog mjesta znao sam po tome to bi se djed prestao ljuljati. Kad nam je baka itala o Macbethu sjene su poprimale oblike dvorca i vjetica koje bi oivjele na zidovima nae kolibe i onda bih ja sjeo blie djedovu stolcu. Kad bi baka dola do mjesta s noevima i krvlju i svim tim, on bi se prestao ljuljati. Djed je rekao kako se nita od svega toga ne bi bilo dogodilo da se Lady Macbeth bavila enskim poslovima umjesto to je zabadala nos u poslove kojima se trebao baviti gospodin Macbeth. I uostalom, ta Lady Macbeth uope i nije bila neka osobita lady. Djed uope nije mogao shvatiti kako se nekog takvog moe oslovljavati s lady - kad lady znai dama. Ne, za njegove pojmove ona nikako nije bila dama. Djed je sve ovo rekao u groznici nakon prvog itanja. Kasnije je, nakon to je neko vrijeme mozgao o tome, komentirao kako nema sumnje - neto nije bilo u redu s tom enom (odbijao ju je zvati Lady). Ispriao je kako je jednom vidio koutu koja se tjerala ali nije mogla nai jelena pa je jednostavno poludjela, zalijetala se glavom u
18

drvee i na kraju je skoila u potok i utopila se. Rekao je kako mi to dodue ne moemo znati jer gospodin Shakespeare nita takvoga nije spomenuo, ali moda je gospodin Macbeth zapravo bio kriv za sve to se dogodilo - jer ima dosta naznaka da gospodin Macbeth nita to je radio nije radio kako treba. Sve to skupa djedu nije dalo mira i jo si je dosta dugo razbijao glavu time sve dok na kraju nije zakljuio da je najvei dio krivnje ipak snosila gospoa Macbeth jer je mogla i nekako drukije izbaciti bijes i jad iz sebe, na koncu konca ak i lupajui glavom o zid ako nita drugo, umjesto to je ubijala eljad. to se tie ubojstva Juliusa Cezara, djed je bio na Cezarovoj strani. Rekao je da ne odobrava ba sve to je gospodin Cezar radio - a zapravo ni ne moemo znati to je sve gospodin Cezar radio - ali su Brutus i ostali bili ljam i olo najgore vrste za koju je ikad uo. Tako se priuljati tipu, toliko njih na njega jednog, pa ga izbosti noem namrtvo! Ako se u neemu nisu slagali sa gospodinom Cezarom, rekao je djed, trebali su mu to rei i rijeiti problem razgovorom. Djed se oko toga toliko uzbudio da ga je baka morala smirivati. Mi smo svi, rekla je, u ovoj stvari na strani gospodina Cezara, pa prema tome nema s kime raspravljati, i uostalom, sve se to tako davno dogodilo da ona isto sumnja kako se tu ita vie moe uiniti. Ali prava je nevolja nastala tek oko Georgea Washingtona. Kako biste razumjeli zato je to djedu

19

toliko znailo, moram vam ispriati jo neke stvari o njegovu ivotu. Djedovi neprijatelji su bili svi prirodni neprijatelji ovjeka koji ivi u planinama. Tome dodajte da je naravno bio siromaan, i vie Indijanac nego bijelac. Danas bi se, pretpostavljam, njegove neprijatelje zvalo establimentom, ali djed je sve njih, bio to erif, policajac, utjeriva poreza ili politiar, bez obzira kakvih uvjerenja, nazivao zakon, i pod time je podrazumijevao mona udovita koja nisu vodila rauna o tome kako e mali ovjek preivjeti. Djed je govorio kako je tek kao potpuno odrastao i ugledan ovjek saznao da je protuzakonito praviti viski. Priao je da je imao jednog bratia koji to nikad nije ni saznao, i otiao je u grob, a da to nije znao. Taj je njegov brati uvijek sumnjao da ga je zakon uzeo na zub zato to nije ispravno glasao; ali on nikada nije uspio dokuiti kako se ispravno glasa. Djed je vjerovao da je njegov brati prerano zavrio u grobu zato to je za vrijeme svakih izbora bio toliko zabrinut oko toga kako ispravno glasati, ne bi li skinuo nevolju s vrata. Postao je toliko nervozan zbog toga, da je poeo previe piti i to ga je na kraju i ubilo. Djed je rekao da njegovog bratia na dui imaju politiari. Kad bismo imali naina provjeriti, rekao je, izalo bi na vidjelo da su politiari odgovorni za skoro svekoliko ubijanje u povijesti. Kada sam puno godina kasnije itao o povijesti, otkrio sam da je baka preskoila poglavlja u kojima je pisalo da je George Washington ratovao protiv Indijanaca i itala je samo dobre stvari o Georgeu Washingtonu kako
20

bi djed imao nekoga kome se moe diviti. On uope nije potivao Andrew Jacksona niti, kao to sam ve rekao, ikojeg drugog politiara kojeg se mogu sjetiti. Nakon to je sasluao to je baka proitala o Georgeu Washingtonu djed ga je poeo esto spominjati - polaui u njega nadu kao u primjer kako je ipak mogue da se dobar ovjek bavi politikom. Dok se baki nije omaklo i dok nije proitala o porezu na viski. Proitala je da je George Washington namjeravao obvezati proizvoae viskija na plaanje poreza i da je pripremao odluke tko ima pravo praviti viski, a tko nema. Proitala je kako je gospodin Thomas Jefferson rekao Georgeu Washingtonu da je u krivu jer siromani farmeri u planinama nemaju nita osim malih komadia zemlje na obroncima planine i ne mogu uzgojiti puno kukuruza kao to to mogu vlasnici zemlje u ravnici. Proitala je kako je Thomas Jefferson upozorio da farmeri u planinama mogu izvui neki profit iz kukuruza koji proizvedu jedino ako od njega naprave viski i da je zbog takve politike ve bilo nevolja u Irskoj i kotskoj (zapravo, otud i potjee zagoreni okus kotskog viskija - jer su bjeei pred kraljevim ljudima ostavljali svoje kotlove predugo na vatri). Ali George Washington nije posluao Thomasa Jeffersona nego je uveo porez na viski. Djed je ostao duboko pogoen kad je to uo. Prestao se ljuljati u svojem stolcu, ali nije rekao nita, samo je buljio u vatru izgubljenim pogledom. Baki je bilo ao zbog toga, nakon itanja je potapala djeda po ramenu i

21

zagrlila ga je kad su krenuli na spavanje. Mene je ta stvar pogodila skoro jednako kao i djeda. Koliko je to djed uzeo k srcu shvatio sam tek mjesec dana kasnije kad smo on i ja hodali putem prema naselju. Najprije smo se spustili uskom stazom pa zemljanim putem posred kojeg je rasla trava, a onda smo ostatak puta hodali uz rub ceste. Povremeno bi pokraj nas projurio neki auto, ali djed se nikad nije osvrtao na njih jer nikad nije htio da nas netko poveze. Ali tada se jedan automobil iznenada zaustavio pokraj nas. Bio je to otvoreni automobil, bez prozora, s platnom razapetim umjesto krova. ovjek koji je sjedio unutra bio je odjeven kao politiar i bio sam uvjeren kako djed nee htjeti da nas on poveze, ali doivio sam iznenaenje. Tip se nagnuo prema nama i viknuo da bi nadglasao zvuk motora: Hoete da vas povezem? Djed je zastao na trenutak i onda rekao Hvala, i sjeo, davi mi znak neka sjednem otraga. I tako smo krenuli, i ja sam bio jako uzbuen kad sam vidio kako brzo stabla promiu pokraj nas. Morate znati da je moj djed uvijek stajao i sjedio ravan kao svijea, ali u autu je to bilo nemogue jer je krov bio prenizak, a on je imao eir na glavi i bio je previsok. Nije se elio pognuti pa je bio prisiljen nagnuti cijeli gornji dio tijela prema naprijed, ravnih lea. Zato je izgledao kao da prouava kako politiar vozi ili moda cestu pred nama. To je politiara inilo nervoznim, vidio sam to po njemu, ali djed na to nije obraao ni najmanju panju. Na posljetku je politiar upitao: Idete u grad?
22

Djed je rekao: Da. Jo neko vrijeme smo se tako vozili. Jeste li farmer? Djelomino, odgovorio je djed. Ja sam profesor na dravnom koledu za nastavnike, rekao je profesor, i meni se uinilo da je zvuao prilino uobraeno, mada sam bio ugodno iznenaen injenicom to moda nije bio politiar. Djed je utio. Jeste li vi Indijanci? upitao je profesor. Da, odgovorio je djed. Aha, rekao je profesor, kao da taj podatak govori sve to se moe znati o meni i djedu. Odjednom je djed okrenuo glavu prema profesoru i rekao: to znate o uvoenju poreza na viski od strane Georgea Washingtona? Izgledao je kao da e sad skoiti profesoru za vrat. Porez na viski? viknuo je profesor jako glasno. Tako je, rekao je djed, porez na viski. Profesor se odjednom zacrvenio i postao nervozan, pa sam shvatio da je on moda i osobno bio upleten u uvoenje poreza na viski. Ne znam, rekao je. Mislite li na generala Georgea Washingtona? Zar ih je bilo vie od jednog? upitao je djed iznenaeno. I ja sam bio iznenaen. Neeeeee. rekao je profesor, ali ja ne znam nita o tome. to je meni zvualo sumnjivo, a vidio sam da se ni djedu nije ba svidjelo. Profesor je gledao ravno pred sebe i inilo mi se

23

da jurimo sve bre i bre. Djed je prouavao cestu ispred nas kroz prednje staklo i tada sam shvatio zato je prihvatio ponudu za vonju. Djed je opet progovorio, ali u njegovom se glasu nije ulo mnogo nade: Znate li vi je li George Washington ikad bio ranjen u glavu - mislim moda ga je u nekoj od svih onih bitaka neki metak okrznuo po glavi? Profesor nije gledao u djeda i izgledao je sve nervoznije i nervoznije. Ja, ovaj, mucao je, ja predajem engleski i ne znam nita o Georgeu Washingtonu. Stigli smo do ruba naselja i djed je rekao da mi tu izlazimo, mada nismo bili ni blizu odredita. Kad smo izali iz auta djed je skinuo eir da se zahvali profesoru, ali je ovaj, im su nam noge dotaknule zemlju, ve dao gas i odjurio u oblaku praine. Djed je rekao kako se od takvih tipova ne treba ni oekivati finije ponaanje. Sloio se sa mnom da je profesor bio sumnjiv, i kako je lako mogue da je to zapravo bio politiar koji se samo pravio da je profesor. Rekao je da se mnogi politiari muvaju okolo meu potenim narodom pretvarajui se da nisu politiari. Ali moda je stvarno ipak profesor, napomenuo je, jer je bio uo kako su ti profesori veinom aknuti. Djed je ponovio pretpostavku da je George Washington ipak dobio po glavi na ovaj ili onaj nain bar jednom u svim tim bitkama u kojima je sudjelovao, to bi moglo objasniti postupak kao to je uvoenje poreza na viski. Spomenuo je jednog svog strica kojeg je mula ritnula u glavu i koji poslije toga nikad vie nije bio ba normalan, iako je, po djedovom osobnom miljenju koje
24

dotad nikad nije javno izrekao, u nekim prilikama taj njegov stric to moda i iskoritavao - kao kad ga je jedan mu koji je iznenada doao doma zatekao u krevetu sa svojom enom. Stric je tada na sve etiri istrao u dvorite, poeo se valjati po zemlji kao svinja i jesti prainu. Ali, napomenuo je djed, nitko nije mogao prosuditi je li on to stvarno gutao ili se samo pravio... a ponajmanje je u to mogao biti siguran tip o ijoj se eni radilo. Djed je rekao da je njegov stric doivio duboku starost i umro mirnom smru u svom krevetu. Bilo kako bilo, nije njegovo da o tome sudi. Ali meni je djedova pretpostavka o Georgeu Washingtonu djelovala uvjerljivo, a time se mogu objasniti i neki drugi problemi koje je imao George Washington.

25

Lisica i psi

Bilo je ve kasno jednog zimskog popodneva kada je djed uveo staru Maud i Ringera u kolibu jer, kako je rekao, nije htio da im bude neugodno pred ostalim psima. Shvatio sam da e se neto dogoditi. Baka je ve znala to. Oi su joj sjajile kao crne svjetiljke i obukla mi je koulju od jelenje koe, istu kao to je bila i djedova, stavila mi ruku na rame ba kao i njemu, i osjeao sam kako sam jako blizu tome da budem odrastao ovjek. Nisam nita pitao, ali sam stajao i ekao to e dalje biti. Baka mi je dala vreu s keksima i mesom i rekla: Veeras u sjediti na verandi i sluati, i ut u te. Izali smo u dvorite, djed je zvidukom dozvao pse i krenuli smo gore uz potok. Psi su trali oko nas i pourivali nas. Djed je drao pse samo iz dva razloga. Jedan je bio komadi zemlje na kojem je svake godine sijao kukuruz. Svakog proljea i ljeta postavio bi staru Maud i Ringera tamo sa zadatkom da uvaju usjev od jelena, rakuna, divljih svinja i vrana. Kao to je djed rekao, stara Maud je praktiki bila potpuno bez ula njuha i besmisleno bi bilo povesti je u lov na lisicu; ali zato je imala jako dobar sluh i vid, pa je i za nju bilo posla i mogla je biti ponosna na sebe i imati osjeaj da je korisna. Svakom psu i svakom ovjeku

26

potrebno je da se osjea vrijednim, rekao je djed. Inae je nesretan. Ringer je prije bio dobar pas traga. Ali sad je ve bio star. Rep mu je bio slomljen i zato je uvijek izgledao kao da je malo tuan, i nije vie dobro vidio ni uo. Djed je Ringera uvijek ostavljao na uvanju kukuruza sa starom Maud, kako bi joj pomogao i kako bi se i on osjeao vrijednim pod stare dane. On je mogao namirisati ono to Maud ne bi namirisala. Djed je rekao kako to Ringeru daje dostojanstvo, i to je bilo tono, jer on je uvijek hodao uspravno i dostojanstveno, osobito ljeti kad je zajedno s Maud uvao kukuruz. Djed je za vrijeme ljeta ostavljao hranu za staru Maud i Ringera kod tale gore u dolini, nedaleko od njive na kojoj je rastao mladi kukuruz. Njih dvoje su bili vjerni uvari. Stara Maud je bila Ringerove oi i ui. Ona bi vidjela lopova na polju i poletjela za njim, lajui kao da je kukuruz njezin, a Ringer bi potrao za njom imitirajui je. Njih dvoje bi jurili kroz kukuruz; ponekad bi stara Maud, ne vidjevi, projurila pokraj rakuna jer ga nije mogla namirisati, ali bi ga namirisao Ringer koji je trao iza nje. Krenuo bi ravno na rakuna, nosa priljubljenog uz zemlju i diui ogromnu halabuku. Istjerao bi rakuna iz kukuruzita i dalje jurio njegovim tragom dok ne bi udario o neko drvo. Tad bi se vratio malo tuan; ali on i stara Maud nikada nisu odustajali. Oni su dobro radili svoj posao. Drugi razlog zbog kojeg je djed drao pse bila je zabava - lov na lisicu.

27

Kad bi iao u lov na jelena, djed nikada nije vodio pse sa sobom. Nisu mu bili potrebni. Znao je sva ivotinjska pojilita i panjake, njihove navike i staze, ak i nain razmiljanja i narav svih ivotinja, puno bolje nego bilo koji pas.

28

Crvenodlaka lisica tri u krugu kad je psi gone. Njen brlog je pritom u sreditu kruga i ona tri oko njega u irokom luku promjera otprilike jedne milje. Ali ne zadovoljava se time to jednostavno bjei pred psima. Ne, ne, ona usput izvodi razne trikove kojima vue pse za nos: koji put tri po svom vlastitom tragu natrag, ili tri kroz vodu, kako bi psi izgubili njezin trag, ili ostavlja lane tragove; ali i pritom se pridrava krune putanje. Kako postaje sve umornija i umornija, raspon krugova se smanjuje dok se konano ne zavue u svoj brlog. Lisica se na kraju uvijek vraa u svoj brlog, kau lovci. to dulje tri, to se vie znoji. Ali ona se ne znoji kroz kou kao ljudi, nego na jezik, kao psi. to joj je vie vrue, s jezika joj kaplje sve vie sline i psi to namiriu, a to trag intenzivnije mirie, to oni glasnije laju. To lovci zovu vrui trag. A kad srebrna lisica bjei pred psima, ona tri u obliku osmice i brlog joj je u sreditu gdje se ta osmica ukrtava. Djed je znao i sve rakunove trikove, smijao se njegovoj prepredenosti i zaklinjao se da se jednom i rakun njemu smijao. Djed je znao gdje su staze divljih purana, mogao je krajikom oka pratiti pelu od cvijeta do konice. Znao je kako namamiti jelena i srnu, jer je znao koliko su znatieljni; mogao je hodati kroz jato prepelica, a da se nijedna ptica ne uznemiri i odleti. Ali on je ivotinje ostavljao na miru, osim kad mu je jedna trebala za hranu i ja znam da su ivotinje to razumjele. Djed je ivio sa umskim ivotinjama, a ne od njih. Bijeli ljudi koji su ivjeli u planini bili su prilino divlja
29

eljad. Djed i oni su se zapravo prilino dobro podnosili. Ali oni su sa svojim psima neprestano lutali po umi, lovei na sve mile naine, i to nisu poubijali, razbjealo bi se pred njima i posakrivalo. Kad bi vidjeli desetak divljih purana - ubili bi svih deset (ako bi im to polo za rukom, naravno). Ali oni su potivali djeda jer je bio majstor ivota u umi. To se moglo vidjeti u njihovim pogledima i u nainu kako bi dotaknuli rub eira u znak pozdrava kad bi ga sreli u duanu na raskru. Sa svojim pukama i psima nisu zalazili u djedovo lovako podruje, ali su se alili da u njihovima ima sve manje i manje divljai. Djed je uvijek samo vrtio glavom na te njihove komentare i nita nije govorio. Ali meni je rekao. Oni nisu shvaali Put Cherokeeja. Psi su trali iza mene, a ja sam se trudio trati djedu za petama, jer je nastupilo ono tajnovito, uzbudljivo vrijeme u dolini nakon to sunce zae, kad svjetlo od purpurnog postaje sve tamnije dok ne dobije krvavu boju, kao da dan umire. ak i veernji povjetarac je aputao tiho kao da ima za ispriati neto to ne smije na glas rei. Divlja je odlazila na spavanje, a nona stvorenja su se spremala za lov. Kad smo proli livadu pokraj tale, djed je zastao i ja sam stao tik uz njega. Sova je letjela prema nama, lebdei u zraku ne vie od djedove glave; proletjela je neposredno pokraj nas, neujno, bez apta, bez udarca krilom, i sletjela tiho poput duha na talu.

30

Sova, rekao je djed, nju moe ponekad nou uti, zvui kao ena u trudovima. Kree u lov na takore. Ja sasvim sigurno nisam imao namjeru ometati sovu i njezin lov na takore. Hodao sam tako da je djed bio izmeu mene i tale; to je sigurno, sigurno je. Bilo se potpuno smrailo i planine su nam se sa svih strana sve vie pribliavale dok smo hodali. Uskoro smo stigli do mjesta gdje se put ravao i djed je krenuo lijevo. Ovo je mjesto zvao Tjesnac, a bilo je tako usko da je bilo mjesta samo za potok i usku vrpcu staze uz potok. Doimalo se kao da moe dotaknuti planine ako rairi ruke. Uzdizale su se okomito iznad nas u tami, a gore izmeu trepavica od kronji drvea vidio se uski pojas zvjezdanog neba. U daljini je odjeknuo alosni zov goluba, dug i grlen, i planine su ga prihvatile i poele prenositi njegove odjeke sve dalje i dalje. Zapitao sam se koliko e planina i dolina proputovati. Onda je zov zamro, tako daleko da je bio vie sjeanje nego zvuk. Bilo je jezovito i nisam se odvajao od djedovih peta. Nijednog od pasa nije bio iza mene, a bilo bi mi drae da jeste. Psi su bili ispred nas, povremeno bi se vratili do djeda, cvilei i moljakajui ga da ih poalje za tragom. Tjesnac se uspinjao, i uskoro se zauo glasan um vode - vodopad. Potok se obruavao niz, kako ju je djed zvao, viseu stijenu. Napustili smo stazu i poeli se penjati uz padinu iznad potoka. Djed je uputio pse. Dovoljno je bilo samo im pokazati prstom i rei: Krenite!, i pojurili su, uz

31

cvile i lajuckanje. Zvuali su skoro kao djeca kad smijui se beru kupine, rekao je djed. Sjeli smo u borov gusti iznad potoka. Bilo je toplo. Borovina odaje toplinu, pa je ljeti ugodnije sjediti ispod hrastova ili oraha, jer je meu borovima zaguljivo vrue. Dolje u potoku kupale su se zvijezde, zlatne tokice plesale su na nemirnoj povrini vode. Djed je rekao da bismo sad trebali oslukivati da bismo uli pse kad nau trag starog Slicka. Stari Slick - stari Lukavac, tako je djed zvao lisca. Djed je rekao da smo sad na teritoriju starog Slicka. Rekao je da ga poznaje ve pet godina. Veina ljudi misli da svi lovci na lisice ubijaju lisice, ali to nije istina. Djed nikad u ivotu nije ubio lisicu. Razlog zato smo ili u lov na lisicu bili su psi - da bismo ih sluali dok slijede lisiin trag. Djed bi psima uvijek naredio povratak im bi se lisica vratila u svoj brlog. Kad bi starom Slicku postalo dosadno, rekao je djed, postao bi tako drzak da bi ak doao do brvnare i sjeo nasred istine, pokuavajui izazvati djeda i pse da ga krenu loviti. To je ponekad djedu znalo stvoriti priline nevolje sa psima koji bi poeli divljati i lajati i ponekad bi pojurili slijedei starog Slicka kroz dolinu. Djed bi pustio starog Slicka na miru kad bi opazio da je loe volje i nije mu do natjerivanja sa psima. Kad lisica hoe natrag u jazbinu, ona zna stotine trikova kojima e se rijeiti pasa koji su joj za petama i onda lov nije zabavan. A kad je raspoloena za igru, bjeat e pred njima kilometrima. Najbolje od svega je bilo, rekao je

32

djed, to je stari Slick tono znao da mu to djed vraa milo za drago zato to se uljao oko brvnare i izazivao. Sad se Mjesec popeo iznad planine. Bilo ga je jo trietvrt. Zrake su mu se probijale kroz borovinu, stvarale uzorke svjetla koji su plesali na namrekanoj povrini vode u potoku i pretvarale jezike magle u srebrne brodove koji su polagano jedrili kroz Tjesnac. Djed je sjeo, naslonio se na jedan bor i ispruio noge. Ja sam uinio isto i stavio ruksak pored sebe; za ruksak sam ja bio odgovoran. U blizini se zauo glasan lave, otegnut i upalj. To je stari Rippitt, rekao je djed i nasmijao se, a ovo se uje njegova prokleta la. Rippitt tono zna to se trai, ali je nestrpljiv, pa se sad pravi kao da je namirisao trag. Sluaj kako ovaj njegov lave lano zvui. On i sam zna da lae. I doista je lano zvualo. Do vraga, uje se da lae, rekao sam. Djed i ja smo smjeli kleti, kad baka nije bila blizu. Jednu minutu kasnije i ostali psi su doli do Rippitta i rekli mu svoje miljenje; u njihovom zavijanju jasno se uo prezir i nisu lajali. U planinama takvog psa zovu blefer. Onda je sve opet utihnulo. Ubrzo nakon toga, duboki je lave prekinuo tiinu. Bio je otegnut i dolazio iz priline daljine, i odmah sam znao kako je to ono pravo, jer se u laveu ulo uzbuenje. Ostali psi su se pridruili laveu. To je bio Blue Boy, rekao je djed, on ima najbolji nos u ovim planinama. A poslije njega oglasio se Little Red... pa Bess. Onda smo zauli jo jedan promukli

33

lave, skoro oajan. To je stari Rippitt, rekao je djed, konano im se i on pridruuje. Sad su svi lajali u glas, sve dalje i dalje od nas; eho njihovog zbora dolazio je do nas u valovima i uskoro je zvualo kao da su psi bili svuda oko nas. Onda je zvuk utihnuo. Sad su s druge strane Klin brda, rekao je djed. Ja sam se naprezao da ih ujem, ali nisam uo nita. Siiiiiii! otar zviduk proparao je zrak. Noni sokol oglasio se negdje u planini iza nas. S druge strane doline odgovorila mu je sova: Huhuuu..huhuuu..huuuaaiiiuuu! Djed se potiho nasmijao. Sova ivi u dolini, sokol ivi na vrhovima. Koji put se sokol dosjeti da bi se u blizini vode mogao doepati lakog plijena, a sovi se to nimalo ne svia. Jedna riba je iskoila iz vode i pljusnula natrag. Postajao sam zabrinut. Djede, jesu li se psi izgubili? Nisu, rekao je djed, za minutu e ih ponovo uti; pojavit e se sa druge strane Klin brda i tamo naprijed e trati preko grebena. I tako je i bilo. Najprije su zvuali kao da su daleko, a onda sve glasnije i glasnije; trali su, lajui i cvilei, uzdu grebena ispred nas i onda preli potok negdje dolje. Potom su otrali iza nas ponovo prema Klin brdu. Ovaj put su trali sa nae strane Klin brda i mogli smo ih cijelo vrijeme uti. Stari Slick tri u sve manjim krugovima. rekao je djed, ovaj put e ih, kad preu potok, moda dovesti tono pred nas. Djed je bio u pravu. uli smo ih kako
34

prelaze potok malo nie od nas... i dok sam sluao njihov lave i pljuskanje vode, djed se iznenada uspravio i zgrabio me za ruku. Eno ga, proaptao je djed. I vidio sam ga. Stari Slick se provlaio izmeu vrba uz obalu potoka. Kaskao je, isplaenog jezika, a kitnjasti se rep nekako bezbrino vijorio iza njega. Naulio je ui, a po tome kako je obilazio oko grmova oito je bilo da mu se ba ni ne uri. Jednom je ak zastao, podigao prednju apu i polizao je; tad je okrenuo glavu u smjeru iz kojeg je dolazio lave pasa, osluhnuo i nastavio kaskati. Dolje u potoku, ispred mjesta gdje smo djed i ja sjedili, nekoliko je stijena virilo iz vode. Kad je stari Slick stigao do stijena, zastao je i ogledao se oko sebe, kao da je htio provjeriti koliko su psi daleko od njega. Onda je mrtav hladan sjeo. Okrenuo nam je lea i jednostavno sjedio tamo promatrajui potok. Krzno mu se presijavalo crvenim odsjajem na mjeseini, a psi su se pribliavali. Djed mije stisnuo ruku. Sad ga dobro gledaj! Stari Slick je skoio s obale potoka na prvu stijenu. Poeo se okretati oko sebe, uistinu je plesao. Onda je skoio na sljedeu stijenu i na njoj ponovio svoj ples, pa na sljedeu, i sljedeu, dok nije doao do posljednje, skoro nasred potoka. Onda se vratio, skaui sa stijene na stijenu, dok nije stigao na stijenu najbliu obali. Opet je zastao i oslukivao. Tad je skoio u vodu i odgacao uzvodno, dok nije nestao iza jednog zavoja. U zadnji as, moglo bi se rei, jer taman to je on nestao, dojurili su psi.
35

Blue Boy je skoio naprijed, nosa priljubljenog uz tlo, tik iza njega bio je stari Rippit i potom na malom odstojanju Bess i Little Red. Povremeno bi neki od njih podigao njuku i poeo zavijati Uuuuuiiihuuuuuuuuu! i krv bi ti se sledila u ilama. Doli su do mjesta gdje su one stijene virile iz vode, i Blue Boy je bez oklijevanja poeo skakati sa stijene na stijenu, a ostali su ga slijedili. Kada su stigli do zadnje stijene na sredini potoka, Blue Boy je zastao, ali stari Rippit nije. Odmah je skoio u vodu i poeo plivati prema drugoj obali. I Bess je tada skoila i zaplivala za njim. Blue Boy je podigao nos i poeo njukati zrak, i Little Red je stajao na stijeni pokraj njega. Za tren su Blue Boy i Little Red ve skakali od stijene do stijene natrag prema nama. Doli su do obale; Blue Boy na elu, a Little Red za njim. Tada je Blue Boy naao trag starog Slicka, i poeo zavijati, otegnuto i glasno, a Little Red mu se pridruio. Bess je prestala plivati i vratila se, a stari Rippit je trao gore-dolje drugom obalom potoka i nije znao to bi. Zavijao je i lajao i trao tamo-amo nosa priljubljenog uz tlo. Kada je zauo Blue Boya skoio je u vodu i poeo tako brzo plivati da mu je glava povremeno bila pod vodom, dok nije stigao do nae obale i krenuo za ostalima. Ja i djed smo se tako smijali da smo se umalo otkotrljali niz planinu. Stopalo mi je izgubilo oslonac na borovom korijenu tako da sam se otkotrljao u grmlje borovnice. Djed me izvukao i nastavili smo se smijati dok mi je vadio ikove iz kose.
36

Djed je rekao da je znao kako e se stari Slick posluiti tim trikom i zato je bio izabrao da ba tu sjednemo. Sigurno je i stari Slick, rekao je, sjedio negdje u blizini i promatrao pse. Objasnio je kako je stari Slick ekao pse sve dok se nisu pribliili, zato da bi njegov miris na stijenama bio jo svje, jer je raunao na izazivanje uzbuenja zbog kojeg e njihovi osjeaji nadvladati njihov razum. I tako je i bilo, kod starog Rippita i Bess, ali ne i kod Blue Boya i Little Reda. Djed je rekao da je ve puno puta bio svjedok neeg takvog: kad osjeaji nadvladaju razum, ljudi se ne ponaaju nita pametnije od starog Rippita. I ja sam bio tog miljenja. Poelo je svitati a ja to nisam ni primijetio. Ja i djed smo se sputali dolje prema istini na obali potoka i jeli kekse i meso. Psi su jurili kroz umu po padini ispred nas. Sunce se popelo iznad vrha planine, kapljice rose na liu drvea presijavale su se i izmamile palia i crvenog kardinala iz njihovih nonih sklonita. Djed je komadom zaobljene cedrove kore zagrabio hladne vode iz potoka u pliaku gdje su se mogli vidjeti oblutci na dnu. Voda je imala okus po cedrovini i to mi je pojaalo glad, ali ve smo bili pojeli sve kekse. Djed je rekao da bi se stari Slick moda mogao ponovo pojaviti malo uzvodno i moda bismo ga mogli opet vidjeti - ali moramo sjediti i biti jako tihi. Sjeo sam i nisam se pomaknuo ak ni kada su mi se mravi poeli penjati uz nogu. Djed je vidio mrave i rekao

37

da ih smijem skinuti sa noge; stari Slick to nee uti. Pa sam ih skinuo. Nakon nekog vremena opet smo zauli pse, ovaj put malo nizvodno. I tad smo ga ugledali. Kaskao je drugom obalom, jezik mu je visio iz gubice. Djed je tiho zazvidao. Stari Slick se zaustavio i poeo zuriti u nas preko potoka. Tako je stajao jednu minutu. Oi su mu bile poluzatvorene, izgledale su kao da nam se smije. Onda je zafrktao i otrao. Djed je rekao da je stari Slick zafrktao iz protesta to smo mu priredili sve te neugodnosti. I jo je spomenuo prie nekih ljudi da se lisice smjenjuju kao u tafeti, to je on zaista i vidio. To je bilo prije puno godina kad je bio u lovu. Sjedio je na breuljku povrh istine, a jedna je lisica crvenog krzna trala pred psima, zastala pred upljim stablom i malo zalajala. Onda je druga lisica izala iz upljine stabla, a prva ula unutra umjesto nje. Tad je druga lisica otrala, odvlaei pse za sobom. Rekao je da je priao blie tom upljem stablu i zaista je uo onu prvu lisicu kako unutra hre, dok su psi trali na nekoliko koraka od nje. Lisica stvarno, rekao je, moe biti toliko samouvjerena i osjeati se tako sigurnom da uope ne brine koliko blizu e psi protrati. Blue Boy i ostali dolazili su uz obalu potoka. Svakih par koraka digli bi noseve i promuklo zalajali. Trag je intenzivno mirisao. U sljedeem trenutku opet su nestali. Samo se jedan glas odvojio od ostalih i nakon nekog vremena poeo bespomono zavijati.

38

Djed je opsovao. Prokletstvo! Stari Rippit opet vara, opet je pokuao presjei put starom Slicku. I sad se izgubio i ne moe nai put natrag. Takvog psa u planinama zovu prevarant. Sad i mi moramo glasno vikati i urlati, rekao je djed, da bi stari Rippit naao put natrag do nas, ali to e znaiti kraj lova, jer e se i drugi psi vratiti. Ja naravno nisam mogao vikati tako glasno i tako dugo kao djed - od mene je to zvualo gotovo kao jodlanje - ali djed je rekao da je bilo sasvim u redu. Uskoro su psi dotrali maui repovima, ali stari Rippit se sramio zbog onog to je uinio. Zaostajao je i drao se po strani od ostalih. Vjerojatno je pokuavao ostati neprimjeen. Tako mu i treba, rekao je djed. Moda e ovaj put nauiti da se ne moe varati a da te to nepotrebno ne uvali u nevolju. to je tono. Kad smo ostavili za sobom viseu stijenu i poeli se sputati tjesnacem, sunce se ve sputalo. Psi su vukli noge po stazi i vidio sam da su umorni. I ja sam bio umoran i bilo bi mi teko da djed nije polako hodao jer je i sam bio umoran. Sunce je ve zalazilo kad smo ugledali nau brvnaru i baku. Krenula je stazom nama u susret. Podigla me, iako bih ja mogao dalje hodati i da me nije podigla, i zagrlila djeda oko struka. Pretpostavljam da sam bio jako umoran, jer sam zaspao na njenom ramenu i ne sjeam se kako smo stigli do brvnare.

39

Volim te, Bonnie Bee

Kad se sad sjeam tih dana, izgleda mi da smo djed i ja bili prilini glupani i neznalice. Djed to naravno nije bio ako se radilo o planini, ili lovu, ili vremenu, i jo dosta toga. Ali to se tie rijei, knjiga i slinih stvari, e tu je baka bila autoritet. Ona bi uvijek znala to i kako. Kao onaj put kad nas je jedna dama pitala za put. Vraali smo se kui iz naselja i bili smo poprilino natovareni. Imali smo tako puno knjiga da smo ih morali podijeliti na dva dijela. Djed je bio van sebe zbog toliko knjiga. Rekao je da nam knjiniarka nagurava previe knjiga svaki mjesec i razni likovi iz njih bili su mu se pobrkali u glavi. Prethodnog mjeseca je na primjer bio tvrdio da je Aleksandar Veliki na strani monih bankara u Kongresu u Washingtonu pokuao onemoguiti gospodina Jeffersona. Baka mu je objanjavala da se Aleksandar Veliki nije bavio politikom u to vrijeme, da zapravo uope nije ni ivio u to doba. Ali djed sije to bio utuvio u glavu... i tako smo morali ponovo posuditi knjige o Aleksandru Velikom. Djed je bio prilino siguran da e knjige potvrditi ono to je baka tvrdila. I ja sam bio prilino siguran u to, jer nikad nisam doivio da je baka bila u krivu u stvarima koje to je u knjigama.

40

I tako, u dubini due smo sve vrijeme znali da je baka u pravu, ali djeda je titilo to to je zakljuio da je uzrok itave zabune upravo u tome to smo dobivali previe knjiga. to se meni inilo sasvim loginim zakljukom. Bilo kako bilo, ja sam nosio jednu od knjiga gospodina Shakespearea i rjenik, i kanticu punu petroleja. Djed je nosio ostatak knjiga i limenku kave. Baka je jako rado pila kavu i nadao sam se, kao i djed, da e kava spasiti situaciju kad doemo do Aleksandra Velikog. Jer cijela ta stvar je baku muila ve itav mjesec dana. Hodali smo cestom iz naselja, djed naprijed a ja kao i uvijek za njim, kad se veliki crni automobil zaustavio pokraj nas. Bio je to najvei automobil koji sam ikada vidio. Unutra su sjedile dvije dame i dva gospodina, i automobil je imao staklene prozore koji su se spustili i nestali u vratima. Tako neto nikad prije nisam bio vidio, a ni djed, i obojica nismo mogli odvojiti pogled od prozora koji je nestajao u vratima dok je dama vrtjela neku ruku. Kasnije mi je djed rekao da je on tu stvar dobro promotrio iz blizine i da je u vratima bio uski prorez kroz koji se staklo moglo spustiti. Ja ga nisam vidio jer nisam bio dovoljno visok. Dama je bila jako fino odjevena i imala je prstenje na rukama i velike kugle koje su joj visjele iz uiju. Kojim putem emo stii u Chattanoogu?, upitala je, ali jedva smo ju mogli uti jer je motor bio upaljen. Djed je spustio limenku s kavom na zemlju i sloio knjige na nju da se ne bi isprljale. Ja sam spustio kanticu
41

s petrolejom. Jer djed je uvijek govorio da se treba s potovanjem odnositi prema osobi koja ti neto govori i treba je pozorno sluati. Nakon to smo to uinili, djed je skinuo eir pred damom, to je nju izgleda razljutilo jer se razderala na djeda: Pitam kojim putem moemo do Chattanooge? Jeste li gluhi? Djed je rekao: Ne gospoo, dobro ujem i zdravlje me jo dobro slui, hvala na pitanju. A kako ste vi? Djed ju je to najozbiljnije upitao. Jer kod nas je bio obiaj upitati za zdravlje kad sretne nekoga. Ja i djed smo se malo iznenadili kad se ona razbjesnila, ali to je moglo biti i zato to su se ostali u autu smijali, sigurno neemu to je ona bila uinila. Ona se jo glasnije proderala: Hoete li nam konano rei kako da doemo do Chattanooge? Da gospoo, rado u vam to rei, rekao je djed. Dakle, rekla je dama, pa recitel Pa, rekao je djed, kao prvo, krenuli ste u krivom smjeru, prema istoku. A hoete na zapad. Ali trebate ii ne ba skroz prema zapadu, nego mrvicu prema sjeveru, otprilike prema onom velikom grebenu, eno ga tamo... i ako krenete prema njemu, trebali biste stii do Chattanooge. Djed je ponovo skinuo eir, i sagnuli smo se podignuti nae stvari. Dama je proturila glavu kroz prozor. Jeste li vi uope normalni? derala se. Kojom cestom trebamo voziti?

42

Djed se uspravio, sav iznenaen. Pa, rekao bih, bilo kojim koji ide prema zapadu, gospoo, ali imajte na umu da trebate malo skrenuti prema sjeveru. to ste vi, nekakvi stranci! vikala je dama. E tu je djed bio zateen; i ja takoer, jer tu rije jo nikad nisam bio uo, a kako mi je izgledalo, ni djed. Gledao je damu najprije dugo bez rijei, a onda je veoma vrstim glasom rekao: Mislim da jesmo. Veliki automobil je odjurio, i to dalje istim smjerom, prema istoku, dakle krivim putem. Djed je vrtio glavom i rekao da je u svojih preko sedamdeset godina vidio nekoliko ludih ljudi, ali jo nikog tako aavog kao ova dama. Pitao sam djeda je li ona moda politiarka, ali rekao je kako jo nikad nije uo da dama moe biti politiar - ali naravno mogue je da je ena nekog politiara. Skrenuli smo na zemljani put. Uvijek kad bismo, vraajui se iz naselja, skrenuli na zemljani put, ja bih poeo smiljati to da pitam djeda. Kao to rekoh, on bi se uvijek zaustavio kad mu se netko obratio, kako bi sa punom pozornou sasluao to mu se govori. Za mene je to bila ansa da ga sustignem. Mislim da sam bio prilino malen za svoje godine (pet,punih, ve u estoj), jer je vrh moje glave dosezao tek neto iznad djedovih koljena i ii za djedom je za mene zapravo znailo neprestano trati. Ve sam bio prilino zaostao za njim, i morao sam vikati iz sve snage da bi me djed uo: Djede, jesi li ti ikada bio u Chattanoogi?

43

Djed se zaustavio. Neee, rekao je, ali jednom sam skoro otiao tamo. Sustigao sam ga i ponovo spustio kanticu sa petrolejom. Ima tome sigurno dvadeset... moe biti i trideset godina rekao je djed. Imao sam jednog strica, zvao se Enoch, on je bio najmlai od tatine brae. Bio je ve zaao u godine, a kad bi popio to bi mu udarilo u glavu i onda bi odlutao. I tako, taj put je stric Enoch opet bio nestao kao i esto prije toga negdje u osami visokih planina, ali tad ga nije bilo ve vie od tri ili etiri tjedna, i poeli se mi raspitivati kod putnika namjernika. I tako je do nas doao glas da je on u Chattanoogi, u zatvoru. Ja sam se ve bio spremio poi u Chattanoogu po njega, ali taman kad sam htio krenuti, eto njega pred vratima. Djed je zastao da malo razmisli, i onda se poeo smijati. Ye'sir, pojavio se bosih nogu, u nekakvim prevelikim hlaama koje je morao pridravati rukom da mu ne spadnu. Izgledao je kao da se hrvao s rakunima... tako je bio sav oderan. Ispalo je da je cijeli put natrag kroz planine prevalio pjeice. Djed je prestao priati jer se morao smijati, a ja sam sjeo na kanticu s petrolejom da malo odmorim noge. Stric Enoch je priao da se bio napio tako da se nije mogao sjetiti kako je tamo dospio, ali probudio se u nekakvoj sobi u krevetu s dvije ene. Tek to se bio poeo odvajati od enskih i izlaziti iz kreveta kad se na vratima zaulo lupanje. U sobu je upala gromada od ovjeka. Tip je bio bijesan i rekao da mu je jedna od enskih ena, a druga sestra. To bi znailo da se stric Enoch nekako uspio spanati praktiki sa itavom familijom. Stric Enoch je
44

priao da su i enske odjednom poele vritati kako mora onom grdosiji dati novaca, i tip je urlao, a stric Enoch je pokuavao nai svoje hlae. Nije ba vjerovao da je u depu od hlaa bilo novaca, ali znao je da je tamo imao no, a, sudei po izgledu, tipa je trebalo uzeti za ozbiljno. Ali nije mogao pronai hlae, a nije imao anse sjetiti se to je s njima napravio i, poto mu nita drugo nije preostalo, iskoio je kroz prozor. Za nevolju je soba bila na drugom katu, i stric Enoch je tresnuo dolje na ljunak i kamenje; zato je bio sav oderan. Bio je gol k'o od majke roen, ali je izlazei kroz prozor epao zavjesu i povukao je sa sobom. Zamotao se u tu zavjesu da prekrije golotinju i htio se negdje sakriti do mraka. Problem je bio u tome to se nije imao gdje sakriti. Pao je na ulicu punu prolaznika koji su ili tamo-amo, i dvaput ga je zamalo pregazila koija. Na kraju je dola policija i strpala ga u zatvor. Sljedeeg su mu jutra dali nekakve hlae, koulju i cipele koje su mu bile par brojeva prevelike, a onda je s jo nekoliko zatvorenika morao mesti ulicu. Ali stric je rekao da nije bilo anse pomesti tu ulicu. Gomila prolaznika je non-stop bacala otpatke, a njih koji su meli nije bilo ni estorica. Poto nije vidio nikakvog smisla u toj raboti, odluio je otii i im se ukazala prva prilika, zbrisao je. Jedan tip ga je zgrabio za koulju, ali on je trao dalje, i tako je ostao bez koulje. Trei je ostao i bez cipela, ali barem je uspio zadrati hlae. Doepao se ume i tu se skrivao dok nije pao mrak, a onda se orijentirao po zvijezdama i tako se vratio doma. Tri su mu tjedna trebala za prelazak preko planina, a cijelo to
45

vrijeme jeo je samo travu i irove, kao vepar. To ga je izlijeilo od pia... nakon toga se vie nije pribliavao naselju, koliko ja znam. Neee, rekao je djed, nisam nikad bio u Chattanoogi; nemam ni namjeru ii tamo. Tu sam ja odmah odluio da ni ja nemam namjeru ii u Chattanoogu. Kasnije toga dana, dok smo bili za veerom, palo mi je na pamet upitati baku: Bako, to je to stranci Djed je prestao jesti, ali nije digao pogled sa tanjura. Baka je pogledala najprije mene, pa djeda. Zatreptala je oima. Dakle, rekla je, stranci su oni koji su negdje gdje se nisu rodili. Djed misli da smo mi stranci, objasnio sam, tako je rekao. I onda sam ispriao o dami u velikom automobilu i kako je pitala jesmo li nas dvojica stranci i kako je djed rekao da misli da jesmo. Djed je odgurnuo tanjur. Razmislio sam; nismo se rodili tamo dolje na cesti, dakle na tom mjestu na cesti mi smo stranci. To je ionako samo jo jedna presveta rije bez koje se moe. (Kad je baka sluala, on je uvijek govorio presveta umjesto prokleta jer pred bakom nije smio kleti.) Kaem ja, tih presvetih rijei ima brate previe. Djed je govorio kako bi na svijetu bilo manje svae kad bi bilo manje rijei. Jednom mi je, kad smo nas dvojica bili nasamo, rekao da neki prokleti idiot non-stop izmilja nove rijei koje ne slue niem drugom nego stvaranju svaa. Tu sam se sloio s njim. Za djeda je zvuk rijei, ili nain kako ih izgovara, bio vaniji od njenog znaenja. Rekao je da ljudi ponekad govore razliite
46

rijei, ali se ipak razumiju, jer razumiju zvuk rijei. Baka se sloila s njim. To je bio nain kako su njih dvoje razgovarali. Bakino ime je bilo Bonnie Bee, Lijepa Pela. To sam znao jer sam jednom u noi uo kad joj je rekao: Razumijem te, Bonnie Bee. I to je znailo: Volim te, Bonnie Bee, jer taj su zvuk i taj osjeaj bili u njegovim rijeima. I kad su razgovarali i kad bi baka rekla: Razumije li me, Wales?, djed bi odgovorio: Da, razumijem te. Razumijevanje i ljubav su za djeda i baku bili jedno te isto. Baka je govorila: ne moe voljeti nekoga, ako ga ne razumije; ni ljude ni Boga ne moe voljeti ako ih ne razumije. Baka i djed su se razumjeli i zato su se i voljeli. Baka je rekla da je njihovo razumijevanje bivalo sve dublje i dublje kako su godine prolazile, i mislila je da e na kraju biti dublje nego to obini smrtnik moe zamisliti ili objasniti. I zato su djed i baka to zvali biti srodan. Djed je rekao da se nekad u stara vremena pod rijeju rod podrazumijevalo sve ljude koje si razumio i koji su tebe razumjeli, tako da je ta rije tada znaila oni koje voli. Ali ljudi su postali sebini, i tako su tu rije sveli na to da znai samo one s kojima si u krvnom srodstvu; ali tvrdio je da ta rije nije bila tako zamiljena. Djed je rekao da je, kad je on bio mali, njegov tata imao prijatelja koji je dosta vremena provodio u njihovoj kolibi. On je bio jedan stari Cherokee po imenu Coon Jack, Rakun Jack, i bio je uvijek loe volje i razdraljiv. Djed nije mogao shvatiti to je njegov tata vidio u starom Coon Jacku.
47

S vremena na vrijeme su, priao je djed, odlazili u malu crkvicu u dolini. Jedne nedjelje je bila ispovijed. Svatko je ustao kad bi osjetio Gospodinov poziv i pred svima na glas rekao to je zgrijeio i koliko voli Gospoda Boga. Dakle, te je nedjelje bila ispovijed i onda je Coon Jack ustao i rekao: uo sam da se o meni loe govori iza mojih lea. E pa znajte da ja to tono znam. Znam ja i zato je to tako. Vi ste svi ljubomorni i zavidni, jer je meni povjeren na uvanje klju od ormara u kojem su molitvenici. E tako da znate: ako nekome od vas neto ne pae, za njega imam neto u depu. I onda je, priao je djed, Coon Jack zadigao svoju koulju od jelenje koe i svi su mogli vidjeti drak od pitolja u njegovom depu. Djed je rekao da su u ta stara vremena ljudi u planinama, ukljuujui i njegovog tatu, bili tako divlji da ti se moglo dogoditi da te netko upuca bez razloga, ako je na primjer bio ljut zbog loeg vremena. Takvih je ljudi crkva bila puna te nedjelje. Ali ni jedan od njih nije podigao ni obrvu. Tada je djedov tata, moj pradjed, ustao i rekao: Coon Jack, mi ti se svi divimo kako dobro vodi rauna o kljuu od ormara u kojem su molitvenici. Nitko to jo nije tako dobro obavljao kao ti. Ako su te neke rijei uvrijedile, ja ti ovdje i sada kaem da je svim prisutnima zbog toga jako ao. Coon Jack je sjeo, potpuno smekan i zadovoljan, kao i svi drugi prisutni.

48

Na putu kui, djed je pitao svog tatu zato su ljudi dopustili Coon Jacku da im govori takve drskosti, i poeo se rugati na raun Coon Jacka jer se pravio toliko vaan zbog obinog kljua od ormara. Njegov tata mu je tada rekao: Sine, nemoj se rugati Coon Jacku. Zna, kad su Cherokee bili prisiljeni napustiti svoju zemlju i otii u rezervat, Coon Jack je bio mlad, otiao je u planine i sam se dalje borio. Kad je poeo rat izmeu sjevernih i junih drava Amerike, pomislio je da e se moda sad moi boriti protiv proklete vlade i osloboditi zemlju svog naroda. On se dugo borio. I uvijek je izgubio. Kad je rat zavrio, doli su politiari i htjeli nam oteti i ono to nam je jo bilo preostalo. Coon Jack se opet borio, i bjeao, i skrivao se, i opet se borio. Vidi sine, Coon Jack je proveo ivot borei se. I sve to sada ima je klju od ormara u kojem su molitvenici. Ako ti se Coon Jack ini mrzovoljnim... zna, on se vie nema za to boriti. A nikad nije nauio nita drugo osim boriti se. Djed je ispriao kako je tada bio jako blizu tome da se rasplae zbog Coon Jacka. Rekao je da je nakon toga Coon Jack mogao rei ili uiniti to god je htio, on ga je volio, jer ga je razumio. Djed je rekao da je to bilo znaenje rijei rod i da najtei problemi meu ljudima nastaju kad oni ne koriste razumijevanje; a i zbog politiara. To sam odmah shvatio; i skoro sam se rasplakao zbog Coon Jacka.

49

Kako je prije bilo

Djed i baka su htjeli da znam kako je prije bilo. Ako ne zna nita o prolosti, nee imati ni budunost. Ako ne zna odakle je tvoj narod doao, nee znati ni kuda tvoj narod ide. I zato su mi ispriali kako je prije bilo. Kako su vladini vojnici doli. Kako su Cherokee do tada obraivali zemlju u svojim plodnim dolinama, kako su plesali svadbene plesove u proljee kad novi ivot klija u zemlji; kad su i jelen i kouta, i pijevac i paunica zaneseni svojim ritualima plodnosti. Kako su u jesen, kad bi prvi mraz okrenuo tikve, ofarbao lie u crveno i stvrdnuo zrna ita, odravali sveanost zahvaljivanja na etvi. Kako su zimi ili u lov i uvijek od biljaka i ivotinja za sebe uzeli samo onoliko koliko im je trebalo, vjerni Putu plemena Cherokee. Kako su doli vladini vojnici i rekli im neka potpiu papir. Rekli su im da taj papir znai sigurnost da e bijeli doseljenici znati gdje se smiju naseljavati, a gdje je zemlja plemena Cherokee koju ne smiju dirati. A nakon to su potpisali papir, dolo je jo vie vladinih vojnika. Imali su puke, a na pukama su bili privreni dugi noevi. Vojnici su rekli da je papir promijenio rijei koje su bile na njemu. Rijei su sad govorile da pleme Cherokee mora napustiti svoje doline, svoje domove i svoje planine. Da mora otii daleko u

50

smjeru zalazeeg sunca, gdje je vlada predvidjela drugu zemlju za pleme Cherokee; zemlju koju bijeli ovjek nije htio. Ispriali su mi kako su doli vladini vojnici i opkolili jednu veliku dolinu. Nou su se mogle vidjeti njihove logorske vatre koje su gorjele u obruu oko doline. Pukama su satjerali pleme Cherokee u obru. Doveli su Cherokeeje iz drugih dolina i sa planina, u hordama, kao stoku, i satjerali i njih u obru. Dugo su ih tu skupljali, a onda su, kad je veina plemena Cherokee bila opkoljena, dovezli kola i mazge i rekli im da se mogu kolima odvesti u zemlju zalazeeg sunca. Pleme Cherokee vie nita nije posjedovalo. Ali nisu se ukrcali u kola, i zato su neto uspjeli sauvati. To se ne moe ni vidjeti, ni nositi, ni jesti, ali neto su sauvali. Nisu se vozili. Nisu jahali. Hodali su. Vladini vojnici su jahali ispred njih, pokraj njih, iza njih. Mukarci plemena Cherokee su hodali i gledali ravno pred sebe i nisu gledali ni u zemlju, ni u vojnike. Njihove ene i djeca slijedili su ih i nisu gledali vojnike. Za njima su tandrkala prazna kola koja nisu sluila niemu. Kola nisu mogla ukrasti duu plemena Cherokee. Zemlja im je bila ukradena, njihova domovina; ali pleme Cherokee nije dopustilo da im kola ukradu duu. Dok su prolazili kroz naselja bijelog ovjeka, ljudi su stajali uz rub puta i gledali ih. U poetku su se smijali. Kako su Cherokee glupi, hodaju pjeke, a prazna kola tandru iza njih. Cherokee nisu okrenuli glave na njihov smijeh, i uskoro je smijeh prestao.

51

Nakon nekog vremena poeli su umirati. Njihova dua nije umrla, niti je izgubila snagu. Umirala su djeca, starci i bolesni. U poetku su im vojnici doputali da se zaustave sahraniti mrtve. Ali onda ih je sve vie i vie umiralo - na stotine, na tisue. Vie od jedne treine plemena Cherokee pomrlo je za vrijeme mara. Onda su im vojnici rekli da mrtve smiju sahranjivati svaki trei dan. Jer vojnicima se urilo, htjeli su to prije obaviti tu stvar sa plemenom Cherokee. Vojnici su rekli da mrtve mogu natovariti u kola; ali Cherokee su ih odbili staviti u kola bijelog ovjeka. Hodali su i nosili svoje mrtve. Djeak je nosio svoju mrtvu sestricu i nou spavao na zemlji pokraj nje. Ujutro bi je ponovo uzeo u naruje i hodao dalje. Mu je nosio svoju mrtvu enu. Sinje nosio svoju mrtvu majku, svog oca. Majka je nosila svoju mrtvu bebu. Nosili su ih u naruju. I hodali. I nisu okretali glave; nisu gledali ni vojnike, ni ljude koji su stajali uz rub ceste i promatrali kolonu kako prolazi. Neki od tih ljudi su plakali. Ali Cherokee nisu plakali. Nisu pokazivali svoj pla. Nisu htjeli bijelom ovjeku pokazati svoju duu; kao to se nisu htjeli ni vozili u kolima. Taj je mar nazvan Mar suza. Ne zato to su Cherokee plakali; jer oni nisu plakali. Ljudi su taj mar nazvali Mar suza jer to zvui romantino i opisuje tugu onih koji su stajali uz rub ceste i promatrali kolonu. Mar smrti ne zvui romantino. Ne moe se pisati poezija o ukoenoj mrtvoj bebi u rukama svoje majke, o otvorenim bebinim oima koje bulje u plavo nebo, dok majka hoda.

52

Ne moe se pjevati pjesma o ocu koji na zemlju polae teret mrtvog tijela svoje ene da bi leao pokraj njega preko noi i ustao i nosio ga dalje sljedeeg jutra... oca koji kae svom najstarijem sinu da ponese mrtvo tijelo svog najmlaeg brata. I da ne gleda... ne govori... ne plae... da se ne sjea planina. To ne bi bila lijepa pjesma. Zato taj mar zovu Mar suza . Na mar nisu krenuli svi pripadnici plemena Cherokee. Neki, iskusni gortaci, pobjegli su duboko u njedra planinskih udolina, na najvie planinske grebene, i ivjeli tamo sa enama i djecom, uvijek u bijegu. Postavljali su klopke za divlja, ali ponekad se ne bi usudili vratiti po lovinu, jer bi doli vojnici. Iskapali su slatko korijenje iz zemlje, mljeli ir da bi dobili brano, sjekli livadsko bilje za salatu, i jeli unutarnju stranu kore drvea. Lovili su ribu golim rukama u hladnim planinskim potocima i kretali se beumno poput sjena. Taj narod je bio tu, ali ga se nije moglo ni vidjeti ni uti. Narod koji je ivio ostavljajui vrlo malo tragova za sobom. Ali tu i tamo bi nali i prijatelje meu bijelcima. Na primjer obitelj mog pradjeda, djedova oca. I oni su bili gortaci, doseljenici iz kotskih planina. Nisu bili pohlepni za zemljom, niti profitom, voljeli su slobodu u planinama, kao i Cherokee. Baka mije priala kako je djedov otac upoznao svoju enu, djedovu mamu, i njezin narod, Cherokee. On je bio u stanju primijetiti i jedva vidljive ljudske tragove. Jednom je, kad je primijetio tragove, otiao kui , donio

53

soan komad jelenjeg buta i ostavio ga na tom mjestu. Uz meso je ostavio i svoju puku i no. Sljedeeg se jutra vratio. Mesa nije bilo, ali puka i no jo su uvijek bili tamo, a pokraj njih je leao jo jedan no, dugi indijanski no, i tomahavk. Nije ih uzeo. Umjesto toga otiao je kui po nekoliko klipova kukuruza, poloio ih pokraj oruja, i ostao tu stajati. Dugo je tako ekao. Doli su kasno popodne. uljali su se polako od drveta do drveta, zastajali, pa ponovo oprezno kretali. Pradjed je ispruio ruke, a oni su, njih desetak mukaraca, ena i djece, ispruili svoje ruke i dotakli njegove. Baka je rekla da je svatko od njih morao rukama premostiti veliku udaljenost, ali uinili su to. Kad je pradjed odrastao i stasao, oenio se najmlaom od djevojaka. Skupa su drali svadbeni tap od hikori drveta i onda su ga unijeli u svoju kolibu, i nisu ga slomili do kraja ivota. Ona je nosila perje crvenokrile eve u kosi, i zato su je zvali Crveno Krilo. Bila je vitka kao trska i svake veeri bi pjevala. Djed i baka su mi priali i o posljednjim pradjedovim godinama. On je bio stari ratnik. Ratovao je na strani Konfederacije junih amerikih drava, protiv dalekog nevidljivog udovita - vlade, udovita koje je ugroavalo njegov narod i njegovu kolibu. Imao je sijedu bradu, godine su povile njegovo mravo tijelo, i kad je zimi puhalo kroz pukotine u zidovima brvnare, stare bi ga rane ponovo poinjale boljeti. Posjekotina od sablje cijelom duinom njegove lijeve ruke; otrica je bila
54

ozlijedila kost, kao mesarova sjekira. Meso je zaraslo, ali u kosti je osjeao pulsirajuu bol koja ga je podsjeala na vladine vojnike. Te noi je bio popio pola boce Kentuckv viskija dok su drugi vojnici drali komad eljeza u vatri dok se nije uarilo; onda su mu spalili ranu i tako zaustavili krvarenje. Nakon toga se ponovo popeo na konja. Najgore ga je muio gleanj. Mrzio je taj svoj gleanj. Bio je odebljao i oteen tamo gdje ga je kugla raznijela. On to nije odmah ni primijetio te noi u zanosu bitke. Bila ga je uhvatila ratnika groznica, to je bio naslijedio od svojih predaka. Nije osjeao strah, nego samo napadaki ar, dok je konj pod njim lak i brz kao strijela grabio preko bojnog polja i vjetar mu ibao lice snagom oluje; napadaki ar koji mu je iz prsa, iz grla, oteo divlji, buntovni indijanski urlik. Zato je bilo mogue da mu kugla razmrska pola noge a da on to i ne primijeti. Tek dvadeset milja dalje, kad su se konjanici okupili u tami jedne mrane planinske udoline, kad je skoio iz sedla i kad je noga pod njim popustila, kad je krv navrla iz izme kao iz punog vedra, tek je tada primijetio. Rado se sjeao tog napada. To sjeanje je ublaavalo mrnju koju je osjeao prema tapu s kojim je hodao, i prema epanju. Najtea rana koju je zadobio bila je u utrobi. Sa strane, blizu kuka. Olovna je kugla jo uvijek bila unutra, nikad mu nije izvaena. Nagrizala ga je dan i no, kao kad takor gloe klip kukuruza, bez prestanka. Razjedala mu je utrobu; oekivao je da e doi dan kad e ga polei
55

na pod planinske kolibe i razrezati mu trbuh kao zaklanom biku. Iz rane e izai gnoj, gangrena. Naravno da nee biti anestetika, samo krigla viskija. I tu e umrijeti, na podu kolibe, u lokvi svoje krvi. Nee biti posljednjih rijei; ali dok mu budu drali ruke i noge u samrtnim trzajima, njegovo staro ilavo tijelo jo e se jednom izviti s poda, a divlji urlik izazova omrznutoj vladi jo e se jednom, zadnji put, zaoriti iz grla starog uzvienog ratnika, i onda e umrijeti. Vladinom olovu je trebalo etrdeset godina da ga ubije. S njim je umiralo njegovo stoljee. Vrijeme krvi, i borbe, i smrti; jedino vrijeme koje je upoznao. Dolazilo je novo stoljee, s novim ljudima koji mariraju... i nose svoje mrtve. Njegov najstariji sin jednoga je dana odjahao prema zalazeem suncu, prema rezervatu u kojem je ivio ostatak plemena. Drugi po redu umro je negdje u Teksasu. Na kraju ivota uz pradjeda je bila samo Crveno Krilo, kao i na poetku, ali i njegov najmlai sin, moj djed. Pradjed je jo uvijek mogao jahati. Mogao je na divljem mustangu preskoiti ogradu na livadi. Jo uvijek je po navici vezivao konjski rep u vor da ne bi za njim ostajao trag od konjskih dlaka. Ali bolovi su bili sve gori i gori, i vie ih ni viski nije mogao ublaiti. Pribliavao se dan kada e ga polei na pod kolibe. I on je to znao. U planinama Tenneseeja jesen je dola kraju. Vjetar je odgrizao zadnje lie s hrastova i oraha. Tog zimskog popodneva se sa svojim sinom bio spustio niz udolinu

56

gotovo do pola puta. Nije htio priznati da se vie ne moe penjati na planinu. Gledali su golo drvee na grebenu, ije su se otre konture ocrtavale na pozadini blijedog neba. Pravili su se da promatraju zrake slabog zimskog sunca koje su padale na zemlju. Nisu mogli pogledati jedan drugog. ini se da ti neu puno ostaviti, rekao je starac, i blago se nasmijao, stara koliba bi mogla posluiti za vatricu na kojoj bi mogao ogrijati ruke, puno vie od toga ne vrijedi, ini se. Njegov sinje pozorno promatrao planinu. ini se, rekao je sin tiho. Ti si odrastao mukarac, ima vlastitu obitelj, rekao je starac, ne moram ti puno objanjavati... Mi pruamo ruku prijatelju jednako brzo kao to, da bismo obranili ono u to vjerujemo, diemo ruku na neprijatelja. Moje vrijeme je prolo, i sad dolazi jedno drugo vrijeme koje ja ne razumijem, tvoje vrijeme. Ja ne bih znao u njemu ivjeti... nita bolje od Coon Jacka. Misli na to da tome ide u susret skoro praznih ruku... ali ima planine koje voli, koje se nee promijeniti ni iznevjeriti te; ljudi smo koji poteno ive po svojim osjeajima. Mislit u na to. rekao je sin. Slabo sunce je bilo zalo iza grebena, puhao je otar vjetar. Starcu je to bilo teko rei - ali rekao je: ...I...ja...volim te sine. Sin nije nita rekao, ali je poloio ruku starom ocu na mrava ramena. Sjene u dolini sad su bile duboke, a lijevo i desno od njih u tami su se uzdizale planine. I tako su se polako uputili do svoje kolibe, starac oslanjajui se na tap.
57

To je bio zadnji put koji je djed proao sa svojim ocem, i njihov zadnji razgovor. Puno puta sam bio na grobovima djedovih roditelja; lee jedno pokraj drugog, na uzvisini ispod bijelih hrastova, gdje u jesen lie duboko do koljena prekriva tlo, dok ga otri zimski vjetar ne otpue. Gdje samo indijanske ljubiice, neosjetljive na hladnou, niknu u proljee siune i plave. Njihov svadbeni tap je jo uvijek tamo. Staro hikori drvo je izblijedjelo od kie i sunca, ali tap jo uvijek nije slomljen. Prekriven je urezima, za svaku tugu, za svaku sreu, za svaku svau nakon koje su se pomirili, po jedan urez. Jo uvijek lei iznad njihovih glava i povezuje ih. A imena urezana u tap su tako malena da mora kleknuti kako bi ih proitao: Ethan i Crveno Krilo.

58

PineBilly

U zimsko doba bismo skupljali suho lie u umi i razastirali ga po kukuruznom polju. Ono je bilo na kraju udoline, iza tale, a posred polja tekao je potok. Djed je polje bio proirio i na padine gdje se poinjala uspinjati planina. Kose, kako je djed nazivao strme dijelove kukuruzita, nisu davale dobar kukuruz, ali on ga je ipak i tamo sijao. U dolini nije bilo ba puno ravne zemlje. Meni se svialo skupljati lie i trpati ga u vree. Bile su lagane za nositi. Djed i ja i baka smo uvijek pomagali jedno drugom napuniti vree. Djed bi odjednom nosio po dvije, ponekad i tri vree. Ja sam jednom pokuao nositi dvije odjednom, ali nisam s njima daleko dogurao. Lie mije bilo do koljena, kao smei snijeg, s neto utih mrlja javorova lia, i jo malo crvenih mrlja od lia upljeg gumovca i rujevine. Dovukli bismo vree iz ume i razastirali lie po polju. I borove iglice takoer. Djed je rekao da su borove iglice neophodne kako bi zakiselile tlo - samo ih ne treba stavljati previe! Nikad nismo radili tako dugo ili teko da bi mi to postalo naporno. Obino bi nas neto omelo pri radu, kako je djed imao obiaj rei, to jest neto bi nam odvuklo panju.

59

Baka bi nala mrkvu, i iskopala je; to bije odvelo do ginsenga, ili korijena rakovine... ili vrijesa... ili sasafrasa... ili gospine papuice. Ona je poznavala sve umsko bilje i spravljala je od njega lijekove. Imala je lijek protiv svake bolesti. Njezini lijekovi su i pomagali; ali neke od njezinih napitaka nisam pio ba rado. Ja i djed smo obino naili na hikori-orahe, ili patuljaste orahe, ili kestene, a ponekad ak i na velike orahe. Ne da smo ih posebno traili, nego su se oni nekako pojavljivali sami od sebe nama pred nosom. I tako, od sveg tog jela i skupljanja oraha i korijenja, i gledanja rakuna ili promatranja djetlia, ne bismo stigli skupljati lie. Kad bismo se nakon toga u sumrak vraali niz udolinu, svi natovareni orasima i korijenjem i slinim stvarima, djed bi mrmljao psovke sebi u bradu tako da ga baka ne uje, a onda bi objavio da se idui put neemo dati omesti od takvih bedastoa; nego emo cijelo vrijeme skupljati lie. to je meni uvijek jako tmurno zvualo - ali nikad se nije dogodilo. Ali vreu po vreu, na kraju bismo ipak uspjeli prekriti cijelo kukuruzite liem i borovim iglicama. I nakon prve kie, kad bi se lie prilijepilo za tlo, djed bi upregao starog Sama, mazgu, i zaorali bismo lie u zemlju. Kaem mi, jer djed bi i meni ponekad dopustio da malo orem. Morao sam dii ruke iznad glave da bih dosegao drke od pluga i veinu vremena sam morao vui drke pluga iz sve snage prema dolje da vrh pluga ne bi otiao preduboko u zemlju. Ponekad bi otrica pluga
60

skroz izala iz zemlje, i plug bi klepetao po povrini bez da ore. Stari Sam je imao strpljenja sa mnom. Zaustavio bi se dok sam se ja borio s plugom, a onda bi opet krenuo kad bih ja zaviknuo: Kreeei! Sad sam morao gurati drke od pluga prema gore kako bi otrica opet ula u zemlju; dok sam tako vukao i gurao, nauio sam paziti da mi glava ne dospije pod preku, nakon to me preka izmeu drki par puta dobro zakaila. Djed je iao za mnom, ali putao me da sam orem. Ako si htio da stari Sam skrene u lijevo, viknuo si Hooj!, a ako si htio da skrene u desno, rekao si iiii!. Kad bi stari Sam malo zastranio u lijevo, ja bih viknuo: iii!; ali Sam je bio malo nagluh, pa bi nastavio hodati u istom smjeru. Onda bi djed preuzeo: iii! iii! iii! Do sto prokletih vragova\ iii! i onda bi se stari Sam vratio natrag. Nevolja je bila u tome to je stari Sam sve to toliko puta uo da je povezao iii i Do sto prokletih vragova, i reagirao je samo kad bi uo sve to skupa. To je imalo za posljedicu sve vie i vie psovanja, tako da sam i ja morao psovati s djedom ako sam htio s njim orati. Sve je bilo dobro dok me jednoga dana nije ula baka. Naljutila se na djeda i jako ga potala. Nakon toga sam mogao orati samo kad baka nije bila tu. Stari Sam je bio slijep na lijevo oko i zato se, kad bi doao do kraja polja, ne bi htio okrenuti na lijevo, jer se naravno bojao da e u neto udariti. Uvijek bi se okretao na desnu stranu, na koju je vidio kuda ide. Kad ore, okretanje uvijek na istu stranu sasvim dobro funkcionira
61

na jednom kraju polja; ali na drugom kraju polja ima problem. Tu mora sasvim izvaditi plug iz zemlje i podignuti ga i prenijeti kroz grmlje i koprive i tome slino. Djed je rekao da moramo biti strpljivi sa starim Samom jer je bio star i napola slijep. Ja sam i bio strpljiv. Ali bojao sam se svakog okretanja na desnom rubu polja. Osobito kad bi me tamo ekao gusti trnovitog grmlja. Jednom je djed tako vukao plug kroz koprive i stao nogom u jedan uplji panj. Bio je topao dan, a u panju je bilo osinje gnijezdo. Ose su mu ule u nogavicu i on je urlajui odjurio u potok. Vidio sam da ose navaljuju pa sam i ja skoio u potok. Djed je leao u vodi, lupao po nogavicama i kleo starog Sama. Tog je trenutka skoro izgubio strpljenje. Ali stari Sam je strpljivo stajao i ekao dok se djed nije smirio. Problem je bio u tome to vie nismo mogli do pluga. Ose su se bile uznemirile i sad su letjele i Ijutito zujale tono iznad pluga. Ja i djed smo doli na sredinu polja i djed je pokuao dozvati starog Sama da doe do nas. Djed je zvao: Saam, doi amo, Sam, stari moj haj' doi...! ali stari Sam ni da mrdne. Znao je on svoj posao: ne smije vui plug bez oraa preko polja. Djed je pokuao sve mogue. Kleo je i psovao i na kraju se spustio na sve etiri i poeo njitati kao mazga. Po mojem miljenju prilino je dobro njitao, skoro kao prava mazga. Stari Sam je spustio ui prema naprijed i zaprepateno buljib u djeda, ali nije se pomakao s mjesta. I ja sam pokuao njitati ali, naravno, nisam njitao ni
62

blizu tako dobro kao djed. Kad je djed opazio da nas baka, koja je u meuvremenu dola, promatra kako na sve etiri njitimo nasred polja, odustao je. Morao je otii u umu po jednu dobru granu s velikim vorom na vrhu. Zapalio ju je i onda baklju gurnuo u upljinu panja. Dim je otjerao ose i plug je opet bio slobodan. Dok smo se te veeri vraali prema kolibi djed je rekao kako ga ve godinama mui zagonetka je li stari Sam najgluplja mazga na cijelome svijetu, ili najpametnija. Ni ja to nikad nisam uspio dokuiti. Ali meni se svialo oranje. Kad sam s djedom orao, osjeao sam se odraslim. Dok smo hodali niz stazu prema kolibi, inilo mi se da su mi koraci dulji nego inae kad bih trao za djedom. Djed bi me uvijek jako hvalio baki za veerom, i baka bi se sloila s njim da u uskoro postati mukarac. Jedne smo veeri tako sjedili za stolom, kad su odjednom psi poeli lajati. Svi smo izali na verandu, i vidjeli jednog ovjeka kako preko brvna prelazi potok idui prema naoj kolibi. Bio je zgodan ovjek, visok skoro kao djed. Najvie su mi se svidjele njegove cipele, bile su ute, visoke do glenja, pri gornjem su rubu preko njih bile prevrnute bijele arape. Nogavice hlaa dosezale su mu tik do iznad arapa. Imao je na sebi kratak crni kaput, bijelu koulju i malen eir koji mu se nahero smjestio na glavi. Nosio je podug kofer u ruci. Baka i djed su ga oito poznavali; bio je to Pine Billy, Bor Billy. Gle, Pine Billy, rekao je djed. Pine Billy je mahnuo rukom. Ui i poini malo, rekao je djed.
63

Pine Billy je zastao na pragu. Ba mi je bilo usput, pa rekoh, da svratim rekao je. A ja sam se udio kako usput, kamo, kad su iza nas bile samo planine. Ostat e i jesti s nama, rekla je baka, uzela Pine Billvjevu ruku i uvukla ga u kolibu. Djed je ponio Pine Billvjev kofer i uli smo u kuhinju. Odmah sam vidio da je Pine Billy djedu i baki bio jako drag. Iz depova je izvukao etiri slatka krumpira i dao ih baki. Ona je od njih napravila pitu od koje je Pine Billy pojeo tri komada. Ja sam dobio jedan komad i nadao sam se da Pine Billy nee pojesti zadnji komad. Digli smo se od stola i preli sjediti uz kamin, a preostali je komad pite ostao na stolu. Pine Billy se puno smijao i rekao da u uskoro biti vei od djeda. Meni je to bilo drago uti. Rekao je da je baka jo ljepa nego kad ju je proli put vidio, to je baki bilo drago - a i djedu. Pine Billy mije odjednom bio drag iako je bio pojeo tri komada pite; to su tako i tako bili njegovi slatki krumpiri. Sjedili smo pred kaminom. Baka u svojoj stolici na ljuljanje, a djed u svojoj. Znao sam da sad dolazi neto vano. Djed je upitao: I, Pine Billy, ima li to nova, jesi li togod uo? Pine Bili se naslonio na zid tako da su samo zadnje noge stolca bile na podu. Onda je palcem i kaiprstom izvukao prema naprijed svoju donju usnu i u nju iz jedne kutijice istresao neto duhana za vakanje. I baku i djeda ponudio je svojim duhanom, ali oni su odmahnuli glavom. Pine Billy se nije ba urio odgovoriti na
64

djedovo pitanje. Pljunuo je u vatru. Dakle, rekao je, izgleda da sam naiao na neto to e me rijeiti svih briga. Ponovo je pljunuo u vatru i sve nas jednog po jednog pogledao. Ja nisam pojma imao to to znai, ali vidio sam da se radi o neem jako vanom. I djed je to oito smatrao vanim jer je upitao, O emu se radi, Pine Billy? Pine Billy se opet naslonio i promatrao stropne grede. Prekriio je ruke na trbuhu. Bi'e da je to bilo prole srijede...ne, bio je utorak; znam tono, jer sam u ponedjeljak svir'o na plesu kod Skakutave Jody. Tako je, utorak je bio. Dakle u utorak sam prolazio kroz mjesto. Zna mjesnog policajca, Turnera, zvanog Smokehouse, Suional Da, da, sretnem ga koji put., rekao je djed ve pomalo nestrpljivo. E pa, rekao je Pine Billy, stojim ja tako na uglu i razgovaram sa Smokehouse Turnerom, kad se jedan veliki sjajni auto doveze do benzinske pumpe na drugoj strani ulice. Turner ga nije ni primijetio...ali ja jesam. Unutra je bio samo jedan sam tip, gizdav kao paun. Tipian velegraanin. Izaao je iz auta i rekao Joe Holcombu da napuni do vrha. A ja ga promatram. I on je pokoji put bacio pogled oko sebe, nekako podmuklo. To mi je odmah upalo u oi. Ja si mislim, sigurno velegradski kriminalac. Naravski, nisam to rekao Turneru, nego onako, sam sebi. A Turneru sam rekao: Turneru, ti dobro zna da sam ja protiv cinkarenja... al

65

velegradski kriminalci, e to je neto drugo, a onaj tip tamo meni totalno sumnjivo izgleda. Turner odmjeri tipa pa kae, Moebit ima pravo, Pine Billy. Malo emo ga provjerit' i krene preko ceste pravo prema autu od onog tipa. Pine Billy je spustio sve etiri noge stolca na pod, pljunuo u vatru i neko vrijeme promatrao cjepanice kako gore. Ja sam jedva ekao da nastavi priati da ujem to je dalje bilo s kriminalcem. Kad je zavrio promatranje cjepanica, Pine Billy je rekao: E sad, kao to znate, Turner ne zna ni itat ni pisat, a poto ja donekle izlazim na kraj sa slovima, po'o sam za njim za sluaj da mu budem potreban. Tip nas je vidio kako dolazimo i sjeo natrag u auto. Doli mi do auta, a Turner se nasloni na prozor i pristojno ga upita to trai u naem mjestu. Tip nervozan, to se vidjelo, i kae da je na putu za Floridu. to je zvualo sumnjivo. I meni je to zvualo sumnjivo, a vidio sam da je i djed klimnuo glavom. Pine Billy je nastavio: Pita Turner: 'Odakle putujete?' Tip kae, iz Chicaga. 'U redu' kae njemu Turner, ali mu kae i neka napusti mjesto, jer tu nema to traiti. Tip je rekao da hoe. A u meuvremenu... Pine Billy je zakiljio na djeda i baku ...u meuvremenu se ja oduljam iza auta i proitam slovo po slovo ta mu pie na tablicama. Povuem ja Smokehouse Turnera na stranu i kaem: 'Tip veli da je iz Chicaga, al na tablicama mu pie Illinois.' E tu se Turner obrui na tipa ko medvjed na med. Izvue ga iz auta i skree mu u brk...'Ako si iz Chicaga, kako to da ima tablice iz Illinoisa?' Turner je
66

znao da ga sad ima u aci. Tip nije znao to bi rekao. Uhvatili ga u lai, vidite. Pokuao se on izvui ulagivanjem Turneru, ali to jest jest, moram rei da Smokehouse Turner ne pada na ulagivanje. Pine Billy je sad bio jako uzbuen. Turner je tipa strpao u zatvor i reko da e ga provjeriti; vjerojatno e biti velika nagrada, a Turner i ja dijelimo po pola. Sudei po tome kako tip izgleda, mogla bi biti vea nagrada nego to si Turner i ja pretpostavljamo. Djed i baka su se oboje sloili da ta stvar puno obeaje. Djed je rekao da prema velegradskim kriminalcima ne treba imati suuti. Tako sam i ja mislio. Svi smo jasno vidjeli da je Pine Billy jo malo pa bogat ovjek. Ali Pine Billy je bio oprezan. Rekao je kako moda postoji mogunost da nagrada nee biti ba toliko velika. A on nikad ne dri sva jaja u istoj koari, niti broji pilie prije nego to su se izlegli. To sam smatrao razumnim. Za svaki je sluaj, rekao je, ve bio poradio i najednom drugom projektu. Firma Read Eagle, iji duhan je on uvijek vakao, bila je raspisala jedan natjeaj i objavila da e pobjedniku isplatiti 500 dolara - praktiki dovoljno da se ovjek rijei svih briga do kraja ivota, rekao je Pine Billy. On je ve poslao popunjen formular. Trebalo je samo napisati, zato osobito voli duhan marke Read Eagle. O tome je dugo razmiljao, rekao je, prije nego to je popunio formular, i na kraju mu je na pamet pao odgovor koji e garantirano odnijeti prvu nagradu.

67

Veina ljudi e vjerojatno odgovoriti da je duhan za vakanje Read Eagle dobar. To je i Pine Billy, naravno, napisao; ali njemu je pala na pamet jo jedna puno bolja ideja. Napisao je da je Red Eagle najbolji duhan za vakanje koji je ikad stavio u usta. I da nikad nee staviti ni jedan drugi duhan u svoja usta, do kraja ivota. ovjek samo treba upotrijebiti zdrav razum, rekao je Pine Billy. Vrlo jednostavno: kad veliki bosovi u firmi Read Eagle proitaju da u itavog ivota vakati njihov duhan, onda e malo raunati i bit e im jasno kako e na taj nain od mene na kraju dobiti svih 500 dolara natrag. Nasuprot tome, ako novac daju nekome ko je napis'o samo da je duhan Read Eagle dobar, to nije tako siguran posao, nego rizik. Veliki bosovi se nikad ne uputaju u rizike, bar ne kad se radi o novcima; zato i jesu bogati. Tu se i djed sloio s njim. I zato smo se svi sloili da mu je pobjeda na natjeaju praktiki ve u depu. Pine Billy je ustao, otiao do vrata i ispljunuo duhan. Onda se vratio do stola i uzeo zadnji komad pite od slatkog krumpira. Nisam mu zamjerio. Bio sam se dodue naotrio na taj komad, ali uvidio sam: Pine Billy je bogat, zato je vjerojatno i zasluivao taj komad. Djed je donio svoju kriglu i Pine Billy je povukao dva-tri velika gutljaja a djed jedan. Baka je kaljala pa je popila svoj sirup protiv kalja. Djed je nagovorio Pine Billyja da izvadi svoju violinu i odsvira Crveno Krilo. Djed i baka su nogama udarali o pod u taktu. Pine Billy je jako lijepo svirao, i uz to je i pjevao:
68

Mjesec veeras sja i obasjava Crveno Krilo povjetarac uzdie, none ptice plau. Negdje daleko, pod zvijezdama, njen dragi spava Dok Crveno Krilo jeca, srce joj je kod njega. Zaspao sam na podu i baka me je odnijela u krevet. Zadnje to sam uo bila je violina. Sanjao sam da je Pine Billy doao do nae kolibe, a bio je bogat i preko ramena je imao prebaenu vreu. Bila je puna slatkih krumpira.

69

Moje tajno mjesto

Rekao bih da uz tok potoka ivi milijun malenih ivih bia. Neki div koji bi iz visine mogao promatrati njegove zavoje i obline, vidio bi da je potok tok ivota. Ja sam bio taj div. Preko dvije stope visok, morao sam se sagnuti poput diva da bih promatrao mala movarita gdje je plitka voda stvarala male vrtloge prije nego to bi nestala u dubinama tla. abe su tu polagale svoja jaja, velike elatinaste kristalne kugle u kojima su se ve vidjeli punoglavci kao crne toke. ekali su dok im ne doe vrijeme da progrizu put iz jaja u vodu. Potone pastrve su iskakale iz vode lovei mousne bube koje su plesale iznad potoka. Kad dri mousnu bubu u ruci, ona mirie jakim slatkastim mirisom. Jednom sam proveo itavo popodne skupljajui mousne bube. Uspio sam uloviti samo nekoliko jer njih nije lako uloviti, i stavio sam ih u dep. Odnio sam ih baki jer sam znao da ona voli slatkaste mirise. Kad je pravila sapun, uvijek bi stavila kozilac u luinu. Ona je bila jo vie uzbuena zbog mousnih buba kad sam joj ih dao nego ja ili, barem skoro toliko uzbuena kao ja. Rekla je da nikad u ivotu nije pomirisala tako sladak miris i nije joj bilo jasno kako to da do tada nije znala za mousne bube i da tako miriu.

70

Za veerom je rekla djedu o tome jo prije nego sam ja uspio progovoriti rije; to je bio najfiniji miris koji je ikad pomirisala. Djed je bio zapanjen. Dao sam mu da ih pomirie i on je rekao da ivi ve dulje od sedamdeset godina, a nije znao za taj miris. Baka je rekla da sam ispravno postupio to sam bube donio doma jer, rekla je, kad naie na neto to je dobro, prvo to treba napraviti je potraiti nekoga s kim to moe podijeliti; na taj se nain dobro iri do najudaljenijih kutaka svijeta. to je dobro. I imala je pravo. Uvijek bih se prilino smoio kad bih gazio po potoku, ali baka mi zbog toga ni rije ne bi rekla. Cherokee nikad ne grde djecu kad se iz ume vrate zamazana ili mokra. Otiao bih prilino daleko uz potok, gazei kroz bistru vodu, provlaei se ispod zelenih zavjesa od granja alosnih vrba. Zelena ipka od vodenih paprati povijala se preko vode i nudila se malom vodenom kiobran-pauku da na njoj privrsti svoju mreu. Ta mala stvorenja privrste jedan kraj tanke niti na granu paprati, onda skoe u zrak, luei jo vie niti, i pokuavaju doskoiti na granu paprati na drugoj obali potoka. Ako im to uspije, tamo privrste svoju nit i onda opet skau natrag - i tako stalno, s jedne na drugu stranu potoka - dok ne naprave svoju svjetlucavu mreu iznad potoka. To su odvana mala stvorenja. Ako padnu u vodu, struja ih ponese i moraju se boriti da ostanu na povrini i doepaju se obale prije nego ih neka riba pojede.
71

Jednom sam uao nasred potoka i promatrao jednog malog pauka kako pokuava prebaciti svoju nit na drugu stranu. On je, inilo se, bio odluio napraviti najveu mreu na cijelom potoku i zato je izabrao mjesto gdje je potok bio najiri. Privrstio bi svoju nit, skoio u zrak i pao u vodu. Voda bi ga ponijela, on bi iz sve snage plivao, uspentrao bi se na obalu i vratio do iste one paprati. Onda bi ponovo pokuao. Kad se trei put vratio na paprat, dopuzao je do vrka jedne grane i legao; prednjih nogu prekrienih ispod brade, prouavao je vodu. Pretpostavljao sam da je bio blizu toga da odustane - ja sam bio, guzica mi se bila ukoila zbog zime od uanja u hladnoj vodi. On je leao tamo prouavajui i razmiljajui. Onda mu je neto palo na pamet! Poeo je skakati gore dolje, gore dolje, i grana se poela njihati gore dolje. I dalje je tako skakao, skakao... i onda, iznenada, kad je grana bila jako visoko, odskoio je, rairio svoj kiobran - i uspio! Bio je sav ponosan i skakao od oduevljenja, dok skoro nije pao u vodu. Na kraju je ipak napravio najveu mreu koju sam ikada vidio. I tako sam hodao uz potok i promatrao stvorenja koja su tu ivjela. Potone lastavice ija su vreasta gnijezda visjela sa vrbinih grana. One su u poetku dizale veliku graju kad god bih doao. Kasnije, kad su me upoznale, samo bi promolile glavice iz svojih gnijezda i razgovarale sa mnom. abe su veselo kreketale posvuda uz obale potoka, ali bi utihnule kad bih se pribliio, sve dok mi djed nije objasnio kako abe osjeaju podrhtavanje zemlje od koraka. Pokazao mi je kako Cherokee hodaju,
72

sputajui najprije prste na zemlju, a ne petu. Kad sam to nauio mogao sam se tako tiho priuljati da su abe i dalje bezbrino pjevale. Idui tako, uz potok sam otkrio moje tajno mjesto. Bilo je malo vie gore uz planinu i sakriveno iza bujnog brljana. Nije bilo jako veliko, mala uzvisina obrasla travom, nasred koje je stajalo veliko stablo slatkog gumovca i prualo svoje grane do zemlje. im sam ga vidio, znaosam da e to biti moje tajno mjesto, i od tada sam esto odlazio tamo. Stara Maud je obino ila sa mnom. I njoj se tamo svialo, i tako bismo tamo sjedili pod drvetom, oslukivali i - promatrali. Stara Maud nikad nije pustila glasa od sebe na mom tajnom mjestu. Znala je da je tajno. Jednog kasnog popodneva smo tako sjedili naslonjeni na drvo i gledali oko sebe kad sam kroz lie primijetio kako je neto promaklo. Bila je to baka. Prola je nedaleko od nas. Ali pretpostavio sam da nas nije vidjela, inae bi sigurno neto rekla. Baka je mogla ii kroz umu tie od apata. Poao sam za njom; skupljala je korijenje. Sustigao sam je da joj pomognem i onda smo sjeli na jednu kladu da razvrstamo korijenje. Izgleda da sam jo bio premlad a da bih mogao sauvati tajnu jer morao sam joj rei za moje tajno mjesto. Nije bila iznenaena - to je mene iznenadilo. Svaki Cherokee ima svoje tajno mjesto, rekla je baka. I ona i djed imali su svoja, povjerila mi je. Nije ga

73

nikad pitala, ali mislila je da je njegovo tajno mjesto bilo na vrhu planine, na visokoj stazi. Rekla je kako pretpostavlja da skoro svaki ovjek na svijetu ima svoje tajno mjesto, ali nije sigurna jer se nije raspitala o tome. Rekla je kako je imati svoje tajno mjesto - neophodno. I tako sam se dobro osjeao po pitanju mog tajnog mjesta. Baka je rekla da svaki ovjek ima dvije pameti. Jedna ima veze sa svime to je neophodno za ivot u tijelu. Tu pamet mora upotrebljavati za smiljanje kako e nai sklonite i hranu i sline stvari koje su potrebne tvom tijelu; ta pamet je na djelu takoer kad mukarac i ena imaju djecu, i tome slino. Rekla je da tu pamet moramo imati kako bi se ivot nastavljao. Ali, rekla je i da imamo jo jednu pamet koja nije imala nikakve veze sa svim tim stvarima. Duhovnu pamet. Po bakinom, ako ovjek upotrebljava tjelesnu pamet na pohlepan ili zao nain, ako ju upotrebljava da bi nakodio drugim ljudima i smislio kako e ih iskoristiti i zaraditi na njima... onda se tvoja duhovna pamet skupi i postane manja od hikori-oraha. Kad nae tijelo umre, rekla je baka, tjelesna pamet isto umre, a ako smo cijeloga ivota bili sebini i pohlepni onda nam na kraju ostane samo taj hikori-orah od pameti, jer duhovna pamet je jedino to ostaje kad tijelo umre. I kad se onda ponovo rodimo - a mi se raamo ponovo, rekla je baka, onda moramo ivjeti s duhovnom pameu veliine hikori oraha, koja nita ne zna i nita ne razumije.

74

A tad se moe dogoditi da se jo vie skupi, do veliine zrna graka i moe potpuno nestati ako tjelesna pamet preuzme svu vlast. Kad se to dogodi, onda si izgubio svoj duh, onda si skroz izgubljen. To je uzrok zato po svijetu hoda toliko mrtvih ljudi. Baka je rekla da ih je sasvim lako prepoznati: oni vide enu i ne vide nita osim prljavtine, vide druge ljude i ne vide nita osim zla; vide drvo i vide samo daske i profit; nikad ljepotu, ni ljubav. Baka je rekla da su takvi ljudi mrtvi i samo se ini da su ivi. Duhovna pamet je naime kao i svaki drugi mii, rekla je baka. Ako marljivo vjeba, postaje sve vea i jaa. Ali kako se vjeba duhovnu pamet? Vrlo jednostavno, rekla je, tako to se trudi razumjeti sve ljude i sva bia i stvari. Ali to moe samo ako ne upotrebljava svoju tjelesnu pamet na pohlepan i pokvaren nain. Onda razumijevanje dolazi samo odsebe, i to vie se trudi razumjeti, to vea i vea postaje tvoja duhovna pamet. Naravno, razumijevanje i ljubav su jedno te isto, dodala je baka. Osim kad si ljudi neto umiljaju; kad tvrde da vole nekoga, koga ne razumiju. Jer to se ne moe. Mislim da sam se tu odmah poeo truditi, razumjeti sve ljude i bia i stvari, po mogunosti. Jer naravno da nisam elio da mi na kraju duhovna pamet bude veliine hikori-oraha. Baka je rekla kako duhovna pamet moe postati tako velika i mona da moe znati sve o svojim prolim
75

ivotima u tijelu i da moe na kraju postii stanje gdje tjelesna smrt vie ne postoji. Jo je rekla da na mom tajnom mjestu mogu promatrati te stvari. U proljee kad se sve raa (a uvijek kad se neto raa, ak i ideja, to je popraeno s puno nemira i uzbuenja) diu se proljetne oluje, kao to se i dijete raa u krvi i boli. Te oluje nastaju jer su duhovi nemirni i uzbueni to se moraju opet vratiti u materijalni svijet. Onda dolazi ljeto - to je kao kad je ovjek odrastao i jesen kad postanemo stariji i udno se osjeamo jer postajemo svjesni prolaenja vremena. Neki to zovu nostalgijom, ili tugom. I onda zima, kad je sve mrtvo, ili tako izgleda, kao naa tijela kad umru da bi se ponovo rodila kao to se i u proljee sve ponovo raa. Baka je kazala da Cherokee to znaju, i da su to jako davno shvatili. Baka je rekla da u jednom shvatiti kako i stari slatki gumovac na mom tajnom mjestu ima duu. Ne ljudsku duu, neko duu drveta. Rekla je da ju je njen tata nauio o tome. Bakin otac zvao se Grey Hawk, Sivi Sokol. Rekla je da je njegovo razumijevanje bilo duboko. Mogao je osjetiti to drvee misli. Jednom, ispriala je, kad je ona bila mala curica, njezin je tata bio zabrinut i rekao je da su bijeli hrastovi koji su rasli na planini nedaleko od njih uzbueni i uplaeni. On je provodio dosta vremena na planini hodajui meu hrastovima. Bili su jako lijepi, i visoki. I nesebini, ostavljali su dovoljno mjesta da rastu i rujevina i dragun, i hikori i kesten, koji su svojim
76

plodovima hranili umska stvorenja. Poto nisu bili sebini imali su veliku duu i njihova je dua bila snana. Baka je priala kako tuni hrastovi njenom tati nisu izlazili iz glave. Zato je jednom usred noi otiao u umu k njima. Neto nije bilo u redu, osjeao je to. I onda, jednog jutra, dok se sunce pojavljivalo iznad planinskog grebena, Sivi Sokol je vidio drvosjee koji su hodali meu hrastovima obiljeavajui ih i smiljajui kako e ih posjei. Kad su otili, priao je Grey Hawk, bijeli hrastovi su poeli plakati. On vie nije mogao spavati. Promatrao je to drvosjee rade. Sagradili su put po kojem su htjeli dovesti svoja kola. Baka je ispriala da je njen tata tad razgovarao s drugima iz plemena Cherokee i dogovorili su spaavanje hrastova. Nou, kad bi drvosjee otili u mjesto spavati, Cherokee bi prokopali duboke poprene jarke s jedne na drugu stranu puta. I ene i djeca su pomagali. Sljedeeg su se dana drvosjee vratile i provele itav dan popravljajui put. Ali Cherokee bi ga sljedee noi opet izrovali. To se ponavljalo jo dva dana i dvije noi. Onda su drvosjee postavili naoruane straare da uvaju put. Ali ovi nisu mogli nadgledati cijelu duinu puta, i Cherokee su iskopali jarke gdje god nije bilo straara. Baka je rekla da je to bila jako teka borba i da su Cherokee bili sve umorniji i umorniji. I onda je jednoga dana, dok su drvosjee radile na popravljanju puta, gigantski bijeli hrast pao preko jednih njihovih kola. Ubio je dvije mazge i smrskao kola. Rekla je da je to bio
77

snaan i zdrav hrast i da nije bilo nikakvog razloga da padne, ali pao je. Drvosjee su onda odustale od gradnje puta. Poele su proljetne kie... i kasnije se nikad vie nisu vratili. Za sljedeeg punog mjeseca Cherokee su odrali veliku proslavu u hrastovoj umi. Plesali su na utoj mjeseini, a bijeli su hrastovi pjevali i doticali se granama, i doticali su Cherokeeje granama. Baka je rekla da su pjevali posmrtnu pjesmu bijelom hrastu koji je rtvovao svoj ivot da bi spasio ostale, a osjeaj je bio tako snaan daju je skoro odigao od tla. Malo Drvo, rekla mi je, o ovim stvarima ne smije nikome priati, jer nema smisla priati o tome u ovom svijetu, koji je svijet bijelog ovjeka. Ali ti to mora znati. I zato sam ti to ispriala. Tada sam shvatio zato mi upotrebljavamo samo drvo koje nam daje duh ume. Shvatio sam ivot ume i ivot planine. Baka je rekla kako je njezin tata imao tako duboko razumijevanje da je znala da e on u svojem sljedeem ivotu u drugom tijelu biti snaan i sve znati. Rekla je kako se nada da e i ona uskoro biti snana i ponovo ga sresti i njihove e due opet biti skupa. Kazala je i da je djed sve blie razumijevanju, a da to niti ne zna i njih e dvoje zauvijek biti skupa jer e se njihove due prepoznati. Pitao sam baku hou li i ja toliko znati i razumjeti, jer nisam htio ostati sam. Baka me uzela za ruku. Spustili smo se jo dobar komad puta prije no to je odgovorila. Rekla mi je da se
78

uvijek trudim razumjeti. I tako u i ja doi tamo, i to moda i prije nje. Rekao sam da mi uope nije do toga da budem prije nje tamo. Bio bih jako zadovoljan kad bih je samo sustigao. Bilo je nekako tuno uvijek biti par koraka iza.

79

Djedov posao

U svojih vie od sedamdeset godina ivota, djed nikada nije bio zaposlen. Pod biti zaposlen narod u planini podrazumijeva bilo koji posao na kojem zarauje radei za nekog poslodavca. Djed nije mogao podnijeti da ga neki ef unajmi. Rekao je da ti to oduzme vrijeme, a ne prua zadovoljstvo. to je logino. Te 1930. godine, kad mije bilo pet godina, za jednu mjeru kukuruza dobio si dvadeset i pet centi; ako si uope uspio nai nekoga tko bi kupio mjeru kukuruza. to nije bilo ba vjerojatno. Ali i da smo mogli dobiti deset dolara za kukuruz, djed i ja ne bismo na taj nain mogli zaraditi dovoljno za ivot. Jer nae kukuruzno polje naprosto je bilo premaleno. Ali djed je ipak imao svoj posao. Rekao je da svaki ovjek treba imati svoj posao i treba se ponositi njime. Djed je bio ponosan na svoj posao. Njegov je posao bio tradicija u njegovoj familiji, po kotskoj liniji, ve nekoliko stotina godina. Djed je pravio viski. Kad kae da pravi viski, veina ljudi (onih koji ne ive u planinama) to naziva nekim pogrdnim imenima. Ali njihovo je miljenje opravdano ako je rije o velegradskim kriminalcima. Velegradski kriminalci zaposle druge da za njih prave viski i ne vode rauna je li viski dobar ili nije, njima je samo vano proizvesti to

80

vie viskija za to krae vrijeme. Oni stavljaju potau i luinu u smjesu kako bi bre proradila i kako bi viski imao aromu. Oni peku viski u eljeznim cijevima ili hladnjacima od automobila u kojima ima svakojakih otrova to mogu ubiti ovjeka. Trebalo bi objesiti one koji tako rade, govorio je djed. Djed je rekao da bi se o svakom poslu moglo imati loe miljenje i nazivati ga pogrdnim imenima ako se sudi po onima koji taj posao obavljaju loe. Rekao je da njegovo odijelo jo uvijek izgleda jednako raskono kao kad ga je prvi put obukao, na dan svoje svadbe, prije vie od pedeset godina. To je zato, rekao je, to je kroja koji ga je saio bio ponosan na svoj posao, ali ima krojaa koji to nisu, kojima je potpuno svejedno. Tvoj sud o krojakom zanatu uvijek e ovisiti o tome na kojeg si se krojaa namjerio. A isto tako je i sa zanatom pravljenja viskija. Tako je to. Djed nikad nije stavljao nikakve dodatke u viski, ak ni eer. Neki ljudi stavljaju eer u viski da bi ga na kraju vie bilo. Djed je govorio kako to onda i nije ist viski. On je pravio ist viski, samo od kukuruza i od niega vie. Djed nije uope drao do starog viskija. Rekao je da cijeloga ivota slua prie o tome kako je stari viski navodno puno bolji. I jednom je to isprobao, rekao je. Ostavio je neto novog viskija da stoji tjedan dana i kad ga je nakon tjedan dana probao, okus nije bio ni mrvicu bolji. Tvrdio je da su s time zapoeli oni koji viski ostavljaju u bavama tako dugo dok ne poprimi miris i
81

boju od baava. A ako neka prokleta budala eli mirisati bavu, rekao je, nek gurne glavu unutra i mirie koliko ga volja, ako mu je to drae nego gutljaj potenog viskija. Takve budale djed je nazivao njofalima. Rekao je da bi on mogao staviti obinu vodu u bavu i pustiti je da unutra odstoji dovoljno dugo i onda bi je mogao prodavati njofalima, a oni bi je pili jer mirie na bavu. Djeda je jako ljutilo sve to naklapanje o bavama. Kad bismo to mogli istraiti, govorio je, vjerojatno bismo otkrili kako su sa svime time zapoeli bogatai koji si mogu priutiti da im viski godinama stoji u bavama prije nego ga prodaju. A sve to da bi unitili malog, siromanog, potenog proizvoaa viskija koji si to ne moe priutiti. Rekao je da bogatai troe silan novac na reklamu kako bi im narod povjerovao da je njihov viski toboe bolji jer mirie na bavu, ali u te prie vjeruju samo idioti koji nemaju pameti vie od oposuma. Ali jo uvijek ima i razumnih ljudi, rekao je djed, tako da ipak i jedan mali poten proizvoa viskija moe preivjeti. Poto je pravljenje viskija jedini zanat koji on zna, rekao je djed, i poto je meni ve pet punih godina i naeo sam estu, on misli da u morati nauiti taj zanat. Kad budem stariji, rekao je, moda u htjeti nauiti jo neki drugi zanat. Ali znat u i kako se pravi viski, tako da u uvijek imati posao u rezervi, zalee, za sluaj tekih vremena. Odmah mi je bilo jasno kako meni i djedu predstoji teka borba protiv konkurencije bogataa koji su narodu

82

nametali svoj njof-viski. Ali bio sam ponosan to me je djed primio za egrta. Djedov kotao je bio na dnu kotline, tamo gdje se rukavac odvaja od potoka. Bio je dobro sakriven iza brljana i kozilca koji su bili tako gusti da ga ni ptice nisu mogle nai. Djed se jako ponosio njime jer je bio od istog bakra: i kotao, i poklopac s ventilom, i spirala za hlaenje koju smo zvali zmija. Bio je to mali kotao, ako ga usporeuje s drugim kotlovima. Ali nama nije ni trebao vei. Djed je samo jednom mjeseno pekao, to bi uvijek dalo jedanaest galona. Prodali bismo devet galona gospodinu Jankinsu koji je imao duan mjeovitom robom na raskru, po dva dolara za galon, to je, kao to i sami moete uvidjeti, bilo puno novaca za na kukuruz. Onda bismo kupili to nam je bilo potrebno i jo bi nam ostalo neto malo novca koji smo stavljali na stranu. Baka ga je drala u vreici za duhan, sakrivenoj u jednoj krigli. Baka je rekla da dio tog novca pripada meni jer sam marljivo radio s djedom i uio se poslu. Preostala dva galona donijeli bismo kui. Djed je volio uvijek imati viskija u kui. Koji put bi on povukao gutljaj, a trebalo ga je biti i za ponuditi gosta. A i baka je troila priline koliine za njen sirup protiv kalja. Osim toga, djed je govorio da je neophodno imati viskija u kui za sluaj ako nekoga ugrize zmija, ili pauk, za ogrebotine i jo puno takvih stvari. Meni je od poetka bilo jasno da je pravljenje viskija teak posao, ako radi kako treba.
83

Viski se veinom pravi od bijelog kukuruza. Mi ga nismo imali. Upotrebljavali smo indijanski kukuruz, to je bila jedina sorta koju smo sijali. Indijanski kukuruz je tamno crven i zato je na viski bio crvenkaste boje kakvu nijedan drugi viski nije imao. Mi smo bili ponosni na boju naeg viskija. Po njoj je svatko odmah mogao prepoznati da je to na viski. Najprije bismo okrunili kukuruz, pri emu nam je i baka pomagala. Dio zrna smo stavljali u jednu vreu. Vreu bismo polili toplom vodom i ostavili je da stoji na suncu, ili zimi pokraj kamina. Morao si dva tri puta dnevno prevrnuti vreu kako bi se promijeala zrna. Nakon etiri ili pet dana zrno bi proklijalo. Ostatak kukuruza bismo samljeli u brano. Nismo si mogli priutiti dati ga mlinaru na mljevenje jer bi on zadrao dio za naplatu. Djed je bio napravio vlastiti rvanj. Sastojao se od dva velika kamena koje smo okretali pomou jedne drke. Ja i djed bismo odvukli brano uz dolinu do kotla. Imali smo drveni lijeb pomou kojeg smo vodom iz potoka punili kotao do tri etvrtine. Onda bi u vodu istresli brano i zapalili vatru pod kotlom. Za vatru smo upotrebljavali drveni ugljen jer on ne stvara dim. Djed je rekao da se za vatru moe uzeti i bilo koje drvo, ali mi ne smijemo riskirati dim. Ja sam bio istog miljenja. Djed je za mene bio napravio sanduk koji bi stavio na panj pokraj kotla. Stajao sam na sanduku i mijeao vodu s branom koja je kuhala. Bio sam nii od ruba kotla pa nisam mogao vidjeti ono to sam mijeao, ali djed je

84

rekao da sam dobro mijeao i da mi se brano nikad nije zgrudalo. ak ni kad bi mi se ruke umorile. Nakon kuhanja isputali smo mjeavinu kroz ventil na dnu kotla u jednu bavu. Onda bismo u to dodali proklijala zrna kukuruza, koja smo prethodno isto samljeli. Onda bi poklopili bavu i pustili smjesu da stoji tri ili etiri dana. Ali svaki smo dan morali otii promijeati smjesu, dok, kako je djed to zvao, smjesa radi. Nakon etiri-pet dana stvorila bi se vrsta kora na povrini. Razbili bismo je i onda jako mijeali, dok se smjesa ne bi izjednaila, a onda smo mogli poeti pei. Djed bi uzeo veliku kantu, a ja malu, i onda bismo njima grabili pivu - tako je djed to zvao - iz bave i prelili je u kotao. Onda bi djed poklopio kotao i zapalio vatru pod njim. Kad bi piva prokljuala poela bi se stvarati para koja bi izlazila kroz ventil na poklopcu i dospijevala u zmiju. Zmija je, kao to sam ve rekao, bakrena cijev savinuta u spiralu. Zmija je bila uronjena u posudu u koju je kroz drveni lijeb stalno dotjecala hladna voda iz potoka. Od hladnoe se para opet pretvarala u tekuinu koja je na kraju zmije kapala na sito sa slojem ugljena od hikori drveta. Taj je ugljen na sebi zadravao masnou (koja ne smije ostati u viskiju, inae bi ovjeku bilo zlo kad bi ga pio) i proputao isti viski. ovjek bi nakon svega toga oekivao puno viskija, ali dobili bismo samo dva galona. Ta dva galona bismo stavili na stranu, a ostatak pive, koji nije bio ispario, ispustili iz kotla u jednu bavu.

85

Potom smo morali pomno oistiti i izribati kotao. U ona dva galona bio je dvjesto postotni viski, govorio je djed. Ponovo smo ga izlili u kotao, ostatak pive takoer, i dodali bismo jo malo vode, a onda ponovili cijeli postupak. Ovaj put bi dobili 11 galona viskija. Kao to sam rekao, to je bio teak posao i nikad nisam shvatio zato neki kau da se samo ljenine i propalice bave tim poslom. Tko god to tvrdi, bez ikakve sumnje nikad nije pravio viski. Djed je bio najbolji strunjak u svom poslu. Ima puno naina kako moe pokvariti viski, pa treba tono znati to i kako radi, da bi viski bio dobar. Vatra ne smije biti preslaba. Ako smjesu ostavi predugo stajati, nastane ocat; ako prerano pee, viski bude preslab. Mora znati procijeniti aromu i jainu. Postalo mi je jasno zato je djed bio ponosan na svoj posao i trudio sam se nauiti ga od njega. Neke poslove sam uvijek ja radio i djed je govorio da ne zna kako je to uope obavljao prije nego sam ja doao. Na primjer, djed bi me spustio u kotao poslije svake ture peenja i ja bih ga iznutra izribao. To sam uvijek radio to sam bre mogao, jer je kotao obino bio prilino vru. Osim toga sam dovlaio drveni ugljen, i mijeao smjesu dok se kuhala. Uvijek je bilo posla. Dok smo ja i djed bili kod kotla, baka bi drala pse zatvorene. Ako bi itko krenuo prema nama dolinom, ona bi pustila Blue Boya i poslala ga k nama. Blue Boy je imao najbolji nos i odmah bi nanjuio na trag i doao do kotla, pa smo odmah znali: oprez, netko dolazi!

86

Prije je to bila zadaa starog Rippitta, ali stari Rippitt bi pojeo ostatke smjese i napio bi se. Svaki put tako. Djed je tvrdio da bi stari Rippitt bio postao pravi pijanac da on to nije okonao. Jednom je baka poslala staru Maud, i ona se isto napila. Od tada je baka slala Blue Boya. Ima jo puno stvari koje dobar proizvoa viskija u planinama mora znati. Mora paziti da poslije svake ture dobro oisti kotao, inae se miris ukiseljene smjese pone iriti planinom. Djed je govorio da je zakon poput psa tragaa, ima dobar nos i moe nanjuiti miris smjese na udaljenosti od nekoliko milja. Morali smo paziti i da ne lupamo kantama o kotao. U planinama se taj zvuk uje na udaljenosti od ak dvije milje. To me je u poetku jako zabrinjavalo, jer sam ja morao zagrabiti smjesu iz bave, popeti se na panj pa na sanduk, i onda izliti pivu u kotao. Ali uskoro sam postao tako vjet da nikad nisam udario kantom o kotao. Nismo smjeli ni pjevati ni fukati. Ali ja i djed smo razgovarali. Iako se normalan ljudski razgovor u planini uje nadaleko, Cherokee znaju to veina ljudi ne zna - da postoji ton kojim moe razgovarati. Taj ton u daljini zvui kao vjetar ili ubor vode. Tim tonom smo ja i djed razgovarali. Dok smo radili, sluali smo ptice. Ako ptice polete, ili zrikavci prestanu cvrati - oprez! Djed je rekao da se u naem poslu na toliko stvari mora misliti i neka se ja ne brinem ako to ne mogu sve odjednom zapamtiti. Ali s vremenom u sve nauiti. I nauio sam.
87

Djed je imao jednu oznaku za svoj viski. To je bio njegov zatitni znak, urezan u ep svake boce. Djedov znak je bio u obliku tomahavka i nitko drugi u planinama nije upotrebljavao taj znak; svaki je proizvoa imao svoj. Djed je rekao da u, kad on umre, ja naslijediti njegov zatitni znak. On ga je bio naslijedio od svog oca. U duan gospodina Jankinsa dolazili su mnogi koji nisu kupovali nijedan drugi viski osim djedovog, sa znakom tomahavka. Djed je rekao da sam ja zapravo, poto smo nas dvojica sad manje vie partneri, ve sad vlasnik polovice njegovog zatitnog znaka. To je bilo prvi put u mom ivotu da sam bio vlasnik neega, tako da sam to mogao nazvati svojim. Stoga sam bio jako ponosan na na znak i pazio sam, koliko i djed, da nikad ne isporuimo lo viski pod naim zatitnim znakom. to nikad i nismo. A dok smo jednom pravili viski pretrpio sam jedan od najveih strahova u ivotu. Bila je kasna zima, malo prije proljea. Ja i djed smo bili skoro gotovi s poslom. Bili smo zapeatili boce od po pola galona i upravo smo ih stavljali u vree. Uvijek smo stavljali i lie u vree, da se boce ne bi porazbijale. Djed je uvijek nosio vei dio viskija u dvije vree, a ja bih nosio jednu malu vreu s tri boce od po pola galona. Kasnije, kad sam bio malo vei, nosio sam etiri boce, ali tada jo samo tri. Za mene je to bio poprilian teret, pa sam na putu do kolibe niz dolinu morao nekoliko puta stati i spustiti vreu da se malo odmorim. I djed isto.
88

Upravo .smo zavravali punjenje vrea kad je djed rekao: Prokletstvo! Blue Boy! I stvarno, Blue Boy leao je kraj kotla isplaenog jezika. I djeda i mene zabrinulo je to nismo znali koliko je dugo ve tamo leao. Bio je doao i bez rijei legao da se odmori. I ja sam rekao: Prokletstvo! (Kao to sam ve objasnio, ja i djed smo povremeno psovali kad nas baka nije mogla uti.) Djed je oslukivao. Nije se uo ni jedan neobian zvuk. Ni ptice nisu bile odletjele. Ali ipak je rekao: Uzmi svoju vreu i kreni niz dolinu doma. Ako vidi nekoga, sakrij se u gustiu pokraj staze dok ne prou. Ja u oistiti i sakriti kotao i onda u drugim putem doi doma. Vidimo se kod kolibe. Zgrabio sam svoju vreu i prebacio je preko ramena tako brzo da me zanijela i skoro sam pao natrake. Ali odrao sam se na nogama i krenuo najbre to sam mogao stazom niz dolinu. Bilo me je strah... ali znao sam da moramo tako. Kotao je bio na prvom mjestu. Ljudi koji ne ive u planini ne mogu zamisliti to za ovjeka u planini znai kad ostane bez kotla. To je za njega jednako strano kao to je veliki poar u Chicagu bio straan za stanovnike Chicaga. Djed je kotao bio naslijedio od svog oca i da ga je sada, u njegovim godinama, izgubio, nije bilo vjerojatno da bi ikada uspio nabaviti novi. To bi znailo ne samo da ja i djed vie nemamo posao, nego i to da djed, baka i ja praktiki nemamo vie od ega ivjeti. Uope nije bilo mogue ivjeti od prodaje kukuruza za 25 centi po mjeri, ak i da

89

smo imali dovoljno kukuruza za prodati - to nismo - ak i da ga je netko htio kupiti - to nije. Djed mi nije morao objanjavati koliko je za nas bilo vano spasiti kotao. Krenuo sam. Nije bilo ba lako, s tri boce viskija u vrei. Djed je poslao i Blue Boya sa mnom. Hodao je ispred mene, a ja sam ga budno motrio jer je mogao nanjuiti miris puno prije nego sam ja mogao ita uti. Planine su se strmo uzdizale sa obje strane udoline; uz obalu potoka bilo je taman toliko mjesta da je jedan ovjek mogao proi. Ja i Blue Boy bili smo doli do pola puta kad smo zauli ogromnu buku koja je dolazila odozdo, s kolskoga puta. Baka je bila pustila sve pse, i trali su lajui i zavijajui. Neto nije bilo u redu. Zastao sam, Blue Boy je naulio ui, digao rep, i njuio je zrak. Dlaka na leima mu se nakostrijeila kao etka. Krenuo je polako prema naprijed. Uh, bilo mi je drago to je Blue Boy sa mnom. I onda sam ih vidio. Odjednom su se pojavili iza zavoja, zastali i gledali me. Izgledali su mi kao vojska, iako, kad se sad sjeam toga, shvatim da ih je bilo samo etvorica. Bili su najvee grdosije od ljudi koje sam ikada do tada vidio i imali su sjajne znake na kouljama. Stajali su i buljili u mene kao da nikad prije nisu neto takvo vidjeli. I ja sam stajao i gledao njih. Usta su mi se osuila i koljena su mi se poela tresti. Hej!, viknuo je jedan od njih, Bogati... pa to je dijete! A jedan drugi je rekao: Prokleto indijansko
90

dijete! Indijansko - to je bilo oito. Nosio sam mokasine, hlae i koulju od jelenje koe, a kosa mi je bila duga i crna... tu nije moglo biti zabune. Ali prokleto? Jedan od njih je rekao: to ima u toj vrei, mali? A drugi je viknuo: Pazi, uvaj se tog psa! Blue Boy polako je hodao prema njima. Reao je i kezio zube. Vidjelo se da se ne ali. Poeli su mi se oprezno pribliavati. Vidio sam da ih ne mogu zaobii. Da sam skoio u potok, uhvatili bi me, a da sam poeo trati natrag stazom, odveo bi ih do kotla. To bi bio kraj naeg posla, i bila je moja odgovornost, kao i djedova, spasiti kotao. Poeo sam se penjati uz planinu. Postoji nain kako se tri uz planinu; ako ikad budete morali trati uz planinu - to se za vas nadam da neete morati. Djed me je bio nauio kako to Cherokee rade. Ne tri pravo uzbrdo, nego u koso. I ne smije gaziti po zemlji jer tako bi se poskliznuo. Ne, nego staje na korijenje, kamenje koje stri iz tla, nisko grmlje, jer tu ima vrst oslonac. Tako moe biti prilino brz. Nisam trao od njih - jer time bi ih odveo natrag do kotla - nego uzbrdo, ali prema naprijed, u njihovom pravcu. Tako sam protrao tono iznad njihovih glava. Pojurili su prema meni, preko grmlja, i jedan od njih me skoro uhvatio za nogu dok sam prolazio. Uspio je zgrabiti grm na koji sam bio stao, i bio mi je tako blizu da sam mislio da sam gotov. Ali Blue Boy ga je ugrizao za nogu. Zajaukao je i pao natrake na tipa koji je bio iza njega, dok sam ja trao dalje.
91

uo sam kako Blue Boy rei i bori se. Jedan od njih ga je utnuo ili udario i uo sam kako je ispustio zrak i zajaukao, ali odmah se nastavio boriti. Ja sam trao sve vrijeme najbre to sam mogao - ali to nije bilo ba jako brzo, jer su me boce usporavale. uo sam kako se ljudi uspinju uz planinu za mnom, a onda su ih i ostali psi sustigli i napali. Prepoznao sam lave i zavijanje starog Rippitta i stare Maud. Sve je to jako zastraujue zvualo, ljudi su vikali i psovali i kleli. Kasnije mi je djed rekao da je on to uo s druge strane brda i zvualo je kao da je izbio pravi rat. Nastavio sam trati koliko god sam mogao. Nakon nekog sam vremena morao stati. Mislio sam da e mi se plua rasprsnuti. Ali nisam se dugo odmarao. Nastavio sam hodati dok se nisam popeo na sam vrh. Na kraju sam morao vui vreu sa bocama, nisam vie imao snage nositi je. Jo uvijek sam mogao uti pse i ljude. Sad su se vraali na stazu, pa onda na kolski put. Njihova se vika i psovanje kao velika kugla zvuka kotrljala niz stazu i udaljavala dok nije potpuno utihnula. Iako sam bio tako umoran da sam jedva stajao na nogama, bio sam jako sretan, jer nisu otili do kotla, i znao sam da e djed biti zadovoljan. Noge su mi bile slabe, i tako sam legao u lie i zaspao. Kad sam se probudio bio je mrak. Mjesec se bio digao iznad planine, skoro pun, i obasjavao je udoline ispod mene. Onda sam zauo pse. Znao sam da ih je djed poslao po mene jer nisu lajali kao kad su slijedili lisicu; glasovi
92

su im zvuali nekako kao cviljenje, kao da su me dozivali i molili da im odgovorim. Ili su mojim tragom, koso uz planinu. Zazvidao sam i uo kako su zalajali. Minutu kasnije bili su tu, skakali po meni i lizali me po licu. ak je i stari Ringer bio doao, iako je bio skoro slijep. Skupa smo se spustili niz planinu. Stara Maud nije izdrala nego je otrala ispred nas lajui da javi baki i djedu kako sam pronaen. Valjda je htjela prigrabiti sve zasluge za sebe, iako nije mogla nanjuiti ni tvora. Kad smo se spustili, vidio sam baku na poetku staze. Ispred sebe je drala upaljenu lampu, kao da je htjela da izdaleka vidim svjetlo i po njemu naem put kui. Djed je bio uz nju. Nisu poli stazom prema meni nego su stajali i gledali dok sam se ja pribliavao sa psima. To mi je godilo. Jo uvijek sam imao vreu s bocama viskija, i ni jednu nisam bio razbio. Baka je spustila lampu i kleknula da me doeka. Tako me je zgrabila u zagrljaj kad sam doao do nje, da sam umalo ispustio vreu s bocama. Djed je rekao da e on ponijeti vreu ostatak puta. Ni on, rekao je djed, sa svojih vie od sedamdeset godina, na mom mjestu ne bi bolje postupio. Rekao je kako sam na najboljem putu da postanem jedan od najboljih proizvoaa viskija u planinama. Rekao je da u moda biti bolji i od njega. Znao sam da to nije bilo ba vjerojatno, ali bilo mi je drago to je to rekao.

93

Baka nita nije rekla. Odnijela me ostatak puta do kolibe. Ali da nije, ja bih uspio na vlastitim nogama stii do kolibe; sigurno bih, najvjerojatnije.

94

Kako sam trgovao s jednim kraninom

Sljedeeg jutra psi su jo uvijek bili izvan sebe od sree i ponosa. Znali su da su uinili neto to nam je pomoglo. I ja sam bio ponosan... ali nisam digao nos zbog toga; jer to je dio posla, kad si proizvoa viskija. Samo starog Ringera nije bilo. Ja i djed smo zvidali i dozivali ga, ali nije se pojavio. Obili smo cijelu istinu oko kolibe, ali nigdje ga nismo nali. Zato smo sa ostalim psima krenuli u potragu za njim. Otili smo stazom uz dolinu sve do tjesnaca, ali nije mu bilo traga. Djed je rekao da moramo poi uz planinu, istim putem kojim sam se ja prole noi bio spustio. Tako smo i uinili; najprije smo pretraili nizak borov gusti, onda smo se poeli uspinjati prema vrhu. Tamo su ga Blue Boy i Little Red nali. Ringer je izgledao kao da je trei bio udario o drvo. Moda je to bilo posljednje drvo o koje je u ivotu udario, rekao je djed. Starije Ringer izgledao kao da je bio udario o puno stabala, ili kao da mu je netko razbio glavu palicom. Glava mu je bila sva krvava, zubi su mu bili zariveni u jezik. Leao je na boku i nije se micao, ali bio je jo iv.. Djed ga je uzeo u naruje i ponijeli smo ga dolje niz planinu.

95

Stali smo kod ogranka potoka te smo mu ja i djed oprali krv sa lica i oslobodili mu jezik. Po licu je imao puno sijedih dlaka i kad sam to vidio znao sam da mu to ba nije trebalo, trati po planini i traiti me. Sjeli smo pokraj potoka, i nakon nekog vremena otvorio je oi; bile su stare i mutne i on skoro uope nita vie nije vidio. Sagnuo sam se do Ringerovog lica i zahvalio mu se to me je traio po planini, i rekao sam mu da sam jako tuan to mu je sad tako loe. Stari Ringer mi nita nije zamjerao, polizao me po licu kao da je htio rei: Opet bih to napravio kad bi trebalo. Djed mi je dopustio da mu pomognem nositi Ringera niz stazu. On je nosio najvei dio Ringerove teine, ali ja sam mu podupirao stranje noge. Kad smo stigli do kolibe, djed ga je poloio na zemlju i rekao: Stari Ringer je mrtav. Da, bio je mrtav. Umro je putem dok ga je djed nosio, ali barem je znao da smo doli po njega i da ga nosimo doma i zato je sretan umro. Bilo mi je lake kad je djed to rekao, ali ne ba puno. Djed je rekao da je stari Ringer umro kao to svi dobri planinski psi ele umrijeti: radei za svog gospodara, i u umi. Djed je otiao po lopatu. Odnijeli smo ga stazom uz kukuruzno polje koje je tako ponosno bio uvao. I bakaje ila s nama, i svi psi, cvilei, podvuenih repova. I ja sam se isto tako osjeao. Iskopao je Ringerov grob u podnoju jednog malog hrasta. Bilo je to lijepo mjesto: u jesen svagdje naokolo

96

plameno crvena rujevina, a u blizini je rastao svib koji je u proljee cvao lijepim bijelim cvjetovima. Baka je na dno groba prostrla istu bijelu pamunu vreu, poloila Ringera na nju, i onda ga jo paljivo obmotala njome. Djed je poloio jednu debelu dasku na Ringera, da ga rakuni ne bi mogli iskopati. Onda smo zatrpali grob. Psi su stajali oko groba pognutih glava. Znali su da je stari Ringer mrtav, i stara Maud je plakala. Ona i stari Ringer su bili partneri u uvanju kukuruznog polja. Djed je skinuo eir i rekao: Zbogom, stari Ringer. I ja sam rekao: Zbogom, stari Ringer. I onda smo otili i ostavili starog Ringera pod malim hrastom. Bilo mi je jako teko zbog toga i osjeao sam se nekako prazan. Djed je rekao da zna kako se osjeam jer se on osjeao isto tako. ovjek se uvijek tako osjea kad izgubi nekoga koga je volio, rekao je, a jedini nain na koji bi se to moglo izbjei je itavog ivota nikoga ne voljeti. Ali to bi bilo jo gore, jer onda bi se itavog ivota osjeao praznim. Pretpostavimo da stari Ringer nije bio tako vjeran pas, rekao je djed, u tom sluaju ne bismo bili toliko ponosni na njega. To bi bio jedan puno gori osjeaj. To je istina. A kad ja jednom ostarim, i to je djed rekao, sjeat u se starog Ringera - i rado u ga se sjeati. udna je to stvar, rekao je, ali kad ostari i sjea se onih koje si volio, sjea se samo lijepog i dobrog, nikad runih stvari. to je jo jedan dokaz da ono to je loe ne igra nikakvu ulogu.
97

Ali na je posao morao ii dalje. Ja i djed smo odnijeli robu naim tajnim putem do duana gospodina Jankinsa na raskru. Roba, to je bio na viski, tako je djed to zvao. Meni se svialo ii naim tajnim putem. Spustili bismo se stazom, i prije nego to bismo stigli do kolskog puta, skrenuli lijevo. Onda bismo ili preko planinskih grebena koji su se sputali prema dolini kao prsti ogromne ruke koja je zgrabila ravnicu. Udoline preko kojih smo hodali nisu bile duboke i nije bilo teko hodati uzbrdo, nizbrdo, uzbrdo, nizbrdo. Na tajni put je bio dug nekoliko milja i vodio je kroz borove i cedrove umarke, kroz dragun i kozilac. U jesen kad bi prvi mraz zacrvenio plodove draguna, zastao bih na povratku kui i napunio depove, pa bih potrao sustii djeda. U proljee sam isto zastajao i brao kupine. Jednom je djed stao i gledao me kako ih berem. Bio je to jedan od onih dana kad je djed bio ljut zbog rijei, i zbog toga to se ljudi daju sludjeti od njih. Malo Drvo, rekao je djed, jesi li znao da su kupine, koje su crne kad ih jede, crvene kad su zelene? E tu sam se ja totalno zbunio i djed se nasmijao. Kupine su crne kad su zrele, rekao je. A ljudi upotrebljavaju rije zelen da bi rekli kako neto nije zrelo. A kupine su, kad nisu zrele, zaista crvene. to je zaista tako. Tako te proklete rijei zbunjuju razumnog ovjeka. Kad uje nekoga da upotrebljava rijei protiv nekog drugog, ne nasjedaj na ono to rijei znae, jer tu nee

98

nai nikakvog smisla. Sluaj ton, i znat e je li onaj koji govori pokvaren i da li lae. Djeda je prilino muilo to na svijetu ima previe rijei. to je bilo razumno. Na povratku sam skupljao i hikori i patuljaste orahe, orahe i kestene. I tako, bez obzira koje doba godine bilo, ja sam punio depove. Nositi robu do duana na raskru bio je prilino ugodan posao. Ponekad bih, nosei vreu s tri boce viskija, zaostao daleko iza djeda. Kad bi se to dogodilo, znao sam da e djed sjesti i priekati me, pa emo se odmoriti kad doem do njega. Kad tako hoda, od jednog do drugog odmorita, onda nije teko. Kad bismo doli do posljednjeg grebena, ja i djed bismo uvijek sjeli i pogledali stoji li bava s kiselim kupusom pred duanom. Ako bava nije bila tamo, to je bio znak da je zrak ist. Ako je stajala pred duanom, to je znailo da je zakon bio tamo, i nismo smjeli isporuiti robu. Svi u planinama su znali za taj znak, jer i drugi su isporuivali robu. Ja nikad nisam vidio bavu s kiselim kupusom pred duanom, ali nikad nisam zaboravio pogledati je li tamo. Nauio sam da je pravljenje viskija posao s puno komplikacija. Ali djed je rekao da svaki posao, manje vie, ima komplikacija. Zamisli, rekao je djed, kad bi morao raditi zubarski posao. Morao bi stalno gledati ljudima u usta. Dan za danom, nita drugo osim gubica sa pokvarenim zubima! Taj posao bi njega skroz izludio, rekao je. U usporedbi s tim je pravljenje viskija, sa svim
99

komplikacijama koje uz to idu, bilo bolji posao za jednog mukarca. Sa im se ja potpuno slaem. Meni je gospodin Jankins bio simpatian. Bio je velik i debeo i nosio je hlae na tregere. Imao je bijelu bradu koja mu je visjela niz prsa, ali bio je elav i glava mu se sjajila kao jaje. Imao je svakakvih stvari u svom duanu: police pune koulja, treger-hlaa, kutija sa cipelama. Tu je bilo sanduka punih dvopeka, a na tezgi je stajao jedan veliki kolut sira. Na tezgi je stajala i jedna velika staklena polica sa puno pregrada u kojima su bili slatkii. Bilo ih je raznih vrsta i izgledalo je kako ih je toliko da nikada ne mogu biti rasprodani. Nikad nisam vidio da je netko kupio slatkia od gospodina Jankinsa, ali pretpostavljam da se i to dogaalo, inae ih on sigurno ne bi drao. Svaki put kad bismo isporuili robu, gospodin Jankins bi me upitao bih li otiao iza kue gdje su stajala drva za loenje i donio vreu sitno nacijepanih drva za veliku pe koja je gorjela u duanu. Ja bih to svaki put uinio. Prvi put kad sam to uinio htio mi je za nagradu dati jednu veliku lizalicu na crvene pruge, ali ja nisam mogao prihvatiti neto tako vrijedno za takvu sitnicu od posla. On ju je vratio natrag i onda je naao jednu drugu koja je bila stara i koju bi inae bio bacio. Djed je rekao da je u redu ako tu uzmem, poto je uvidio da bi ju gospodin Jankins ionako bacio, a onda nitko ne bi imao koristi od nje. I tako sam je primio. Gospodin Jankins je svakog mjeseca naao po jednu takvu staru lizalicu i pretpostavljam da sam gaja u dobroj
100

mjeri oslobodio svih njegovih starih slatkia, to mu je jako puno pomoglo, kako je i sam rekao. Kod tog duana na raskru jednom se dogodilo da sam opeljeen za mojih pedeset centi. Bilo mi je trebalo jako dugo vremena da ih skupim. Baka je svaki mjesec kad bismo isporuili robu stavila za mene pet centi u jednu staklenku od pekmeza. To je bio moj udio u zaradi. Kad bismo ili u duan, ja bih svoje novie stavio u dep i ponio ih sa sobom. Ali nikad nisam potroio nita od toga, i kad bismo se vratili kui, vratio bi ih natrag u staklenku od pekmeza. Bio je to dobar osjeaj - s novcem u depu ii do duana i znati da je moj vlastiti. Bio sam bacio oko na veliku crveno-zelenu kutiju koja je stajala na polici za slatkie. Nisam znao koliko kota, ali razmiljao sam o tome da je za idui Boi kupim baki.... a onda bismo ona i ja skupa jeli ono to je bilo u njoj. Ali, kao to sam rekao, opeljeen sam za tih pedeset centi prije nego to sam to uspio uiniti. Bilo je to jednoga dana negdje oko podneva, upravo smo bili isporuili robu. Sunce je bilo visoko na nebu, a ja i djed smo sjedili ispod nadstrenice naslonjeni na zid duana i odmarali se. Djed je bio kupio malo eera za baku i tri narane, zadnje koje je gospodin Jankins imao. Baka je voljela narane, i ja isto, ako bih koju dobio. Vidio sam da je djed kupio tri komada i znao sam da u jednu od njih ja dobiti. I tako sam ja sjedio s djedom i lizao svoju lizalicu. Odjednom je dolo puno ljudi, po dvojica trojica su ulazili u duan. Rekli su da e kasnije doi jedan
101

politiar i odrati govor. Ne vjerujem da bi djed zbog toga bio ostao jer, kao to sam rekao, djed nije drao do politiara, ali prije nego to smo zavrili s odmaranjem, eto ti politiara. Dovezao se velikim automobilom iza kojeg su se dizali oblaci praine, tako da su svi vidjeli njegovo pribliavanje cestom puno prije nego je stigao. Neki tip je vozio njegov auto umjesto njega, a on je sjedio otraga. Skupa s njim je otraga sjedila i jedna dama. Cijelo vrijeme dok je politiar drao govor, ona je kroz prozor izbacivala male cigarete koje je bila samo djelomino popuila. Djed je rekao da su to bile gotove kupljene, koje su bogatai puili jer su prelijeni sami zamotavati. Politiar je iao od jednog do drugog ovjeka i sa svakim se rukovao; ali ni sa mnom ni s djedom se nije rukovao. Djed je rekao da je to bilo zato to smo mi izgledali kao Indijanci i nismo glasai tako da politiar od nas nije imao nikakve koristi. to je logino. Politiar je imao na sebi crni kaput i bijelu koulju, a oko vrata zavezanu jednu vrpcu; bila je crna i visjela je. On se puno smijao i izgledao je jako sretan. To jest, dok se nije razbjesnio. Uspeo se na jedan sanduk i poeo se jako uzbuivati oko situacije u Washington Cityju... za koju je rekao da je totalna katastrofa. Nazivao je glavni grad gorim od Sodome i Gomore. Bio je sve vie i vie bijesan zbog toga i onda je odvezao onu vrpcu oko vrata. Rekao je da su za svo to zlo krivi katolici. Govorio je da oni praktiki sve imaju pod svojom kontrolom i
102

namjeravaju dovesti gospodina Papu za predsjednika u Bijelu Kuu. Katolici, rekao je, ti su najodvratnije, najpodlije zmijsko leglo koje je ikad postojalo. Tvrdio je da oni imaju tipove koji se zovu sveenici koji se pare sa enama koje se zovu asne sestre, i da kopilad koja se rode bacaju psima. Rekao je kako je takvo postupanje neto najgore za to je ikad u svom ivotu uo. Ni ja nisam nikad nita gore uo. Poeo je sve glasnije i glasnije vikati; mislim da je s obzirom na opis situacije u Washington Cityju, ovjek imao i razloga vikati. Da nema njega, tvrdio je, koji se bori protiv tog zla, oni bi preuzeli potpunu kontrolu u cijeloj zemlji - ak i ovdje u naem kraju. To je prilino loe zvualo. Rekao je da bi oni, kad bi im to polo za rukom, potrpali sve ene u samostane i tome slino... a onda vie ne bi bilo djece. U svakom sluaju, postojao je samo jedan izlaz: morali smo njega, tog politiara, poslati u Washington. On bi se onda pobrinuo za red. I vikao je da e ak i u tom sluaju to biti jedna teka borba jer posvuda ima tipova koji se prodaju katolicima za novac. On nikad ne bi primio novac, rekao je, jer nije mu bio potreban, on je skroz protiv novca. Uzdisao je kako mu je ponekad svega dosta i kako mu koji put malo fali da odustane od borbe i fino se odmara, kao mi. Ja sam se osjeao jako krivim zbog toga to smo se mi fino odmarali dok se politiar borio za nas; ali kad je zavrio govor, siao je sa sanduka i opet se smijao i rukovao s ljudima. Po emu se vidjelo da se on uzda da
103

e izai na kraj sa situacijom u Washington Cityju. Tako da sam se i ja odmah malo bolje osjeao, u nadi da e on otii tamo i rastjerati katolike i njima sline. Dok se on rukovao i razgovarao s ljudima, jedan tip je, vodei na uzici malo smee tele, doao do gomile koja se okupila sluati politiara. Stajao je tako i gledao gomilu, i rukovao se dva puta s politiarom, oba puta kad je ovaj do njega doao. Tele je stajalo iza njega rairenih nogu i sputene glave. Ustao sam i doao do teleta. Pomilovao sam ga, ali ono nije diglo glavu. Tip je ispod svog velikog eira pogledao dolje prema meni. Imao je prodoran pogled, i kad se smijeio oi su mu bile kao dva uska proreza. Smijeio se. Svia ti se moje tele, ha mali? Da gospodine, rekao sam, i odmaknuo se jedan korak, poto nisam htio da on misli kako ja gnjavim njegovo tele. Slobodno, rekao je, jako veselo. Slobodno ga mazi. Ne smeta to njemu. Ponovo sam poeo milovati tele. Tip je vakao duhan, i pljunuo je teletu na lea. Vidim da se svia mom teletu vie nego bilo tko drugi... izgleda da ono eli poi s tobom. Ja nisam primijetio da je tele tako izgledalo, ali to je bilo njegovo tele, valjda je znao to govori. Tip je kleknuo pred mene. Ima li ita novaca, maleni? Da, gospodine, rekao sam, imam pedeset centi. Tip se namrtio, i vidio sam da pedeset centi nije bilo ba

104

puno novaca i bilo mi je ao to je to bilo sve to sam imao. Minutu kasnije se nasmijeio i rekao: E pa, ovo tele vrijedi vie od sto puta toliko. To sam.odmah uvidio. Da gospodine, rekao sam, i ja nisam uope ni razmiljao o tome da ga kupim. Tip se opet namrtio pa rekao: Ali ja sam kranin, i evo, iako sam pritom u velikom gubitku, osjeam u svom srcu da bi ti trebao dobiti moje tele, kad mu se toliko svia. Neko vrijeme je razmiljao, i odmah sam vidio kako mu jako teko pada odvojiti se od teleta. Ali, ja ga uope ne elim kupiti, mister, rekao sam. Ali tip je digao ruku i nije me pustio dalje govoriti. Dat u ti ga, sinko, za pedeset centi, zato to osjeam da je to moja kranska dunost, i - ne - ne smije odbiti. Samo mi daj pedeset centi i tele je tvoje. Poto je tako rekao, nisam ga mogao odbiti. Izvadio sam sve svoje novie i dao mu ih. On mi je gurnuo konop u ruku i nestao tako brzo da nisam uspio vidjeti kuda je otiao. Ali bio sam strano ponosan na svoje tele, iako me pekla savjest to sam vie-manje zloupotrijebio dobrotu od onog tipa, a on je bio kranin, to je, kako je rekao, bio hendikep za njega na neki nain. Odvukao sam svoje tele do djeda da mu ga pokaem. Djed nije izgledao tako ponosno kao ja, ali mislio sam da je to bilo zato to je to bilo moje tele, a ne njegovo. Rekao sam da moemo biti vlasnici po pola poto smo i u pravljenju viskija bili praktiki partneri. Ali djed je na to samo neto promrmljao.
105

Gomila oko politiara bila se poela razilaziti. Svi su se manje vie slagali da bi politiar morao odmah otii u Washington City i boriti se protiv katolika. On je svima podijelio komade papira. Meni nita nije dao, ali jedan sam podigao sa zemlje. Na njemu je bila slika politiara na kojoj je bio nasmijan kao da je u Washington Cityju sve u najboljem redu. Na slici je izgledao jako mlad. Djed je rekao da je vrijeme za povratak kui. Stavio sam politiarevu sliku u dep i krenuo za djedom vukui tele za sobom. Ali to je bilo prilino teko. Moje tele je jedva hodalo. Teturalo je i posrtalo i morao sam jako potezati konop. Ali bojao sam se da e pasti ako prejako povuem. Pomalo sam se poeo brinuti hou li uope uspjeti dovesti tele do nae kolibe na taj nain, i nije li moda bolesno... iako je vrijedilo preko sto puta vie nego to sam bio platio za njega. Dok sam seja popeo na vrh grebena, djed se ve bio skoro spustio do udoline s druge strane. Vidio sam da sam ozbiljno zaostao za njim pa sam viknuo: Djede... poznaje li ti ijednog katolika? Djed se zaustavio. Povukao sam konop malo jae i moje tele i ja smo ga poeli sustizati. Djed je priekao dok nismo doli do njega. Jednom sam vidio jednog, rekao je, u gradu. Ja i tele smo ga uspjeli sustii. Uh, odmor nam je stvarno bio potreban. Taj kojeg sam vidio, rekao je djed, nije izgledao kao da je osobito zao... iako, valjda je bio upao u nekakvu guvu; ovratnik mu je bio sav razderan, i vjerojatno je bio
106

toliko pijan da to nije ni primijetio. U svakom sluaju, meni je izgledao prilino miroljubivo. Djed je sjeo na stijenu i vidio sam kako kani na miru razmisliti o cijeloj toj stvari s katolicima to mi je bilo jako drago. Moje tele je ispruilo prednje noge pred sebe i bilo se jako uspuhalo. Bilo kako bilo, rekao je djed, kad bi netko uzeo dug no i isjeckao onog politiara na sitne komadie, mogao bi dugo traiti, ali ne bi u njemu itavome naao ni jedno jedincato zrnce istine. Jesi primijetio da kukin sin nije rekao ni rijei o ukidanju poreza na viski... ili o cijeni kukuruza... ili o bilo emu drugome to ima veze s naim ivotom? to je bila istina. Rekao sam djedu da sam primijetio kako kukin sin nije rekao ni rijei o tim stvarima. Djed me podsjetio da je kukin sin jedna nova psovka i to nikako ne smijem govoriti pred bakom. Djed je rekao da ga uope nije briga da li se i koliko esto sveenici i asne sestre pare, nita vie nego to ga je briga koliko puta se jeleni i koute pare. Njihovo parenje, njihova stvar, rekao je. A to se tie bacanja djece psima, rekao je da niti e ikad jedna kouta dati svoje lane psima, niti ena svoje dijete; po tome je znao da je to bila la. to je bilo logino. Poinjao sam se bolje osjeati po pitanju katolika. Djed je rekao kako uope ne sumnja da katolici zaista ele preuzeti kontrolu... ali, rekao je, ako ima svinju, i ne eli da ti je ukradu, samo nai njih deset ili dvanaest koji ti je ele ukrasti i daj njima neka ti je uvaju. Tako e ti svinja biti na sigurnom, isto kao da je u tvojoj kuhinji.
107

Svi ti politiari u Washington Cityju su tako pokvareni, rekao je, da je dobro to jedan drugog non-stop nadgledaju. Toliko ih ima koji hoe preuzeti kontrolu da medu njima vlada pravi rat. A to se situacije u Washington Cityju tie, rekao je, problem tog grada i jeste u tome to tamo ima toliko puno prokletih politiara. Iako mi idemo u baptistiku crkvu, djed je rekao da ne bi bilo nita bolje ni kad bi baptisti preuzeli kontrolu. Oni bi potpuno zabranili viski, jedino bi moda oni sami u potaji koji put povukli gutljaj, ali zemlju bi potpuno isuili, a poteni proizvoa viskija morao bi umrijeti od gladi. Tad sam odmah shvatio kako ima i drugih opasnosti, osim katolika. Kad bi baptisti preuzeli kontrolu, gotovo bi bilo s naim poslom - i to bismo onda? Pitao sam djeda pokuavaju li i bogatai koji proizvode njof-viski preuzeti kontrolu; zbog nas im izmie jedan dio zarade i sve to, a kad bi preuzeli kontrolu mogli bi nas izbaciti iz posla. Djed je rekao kako nema nikakve sumnje da pokuavaju na sve mile naine. Daju politiarima novac skoro svaki dan u Washington Cityju. Djed je rekao da se to zove podmiivati. Samo je jedna stvar sigurna, rekao je djed: A to je da Indijanci nikad nee preuzeti kontrolu. to se ni meni nije inilo vjerojatnim. Dok je djed priao moje je tele leglo i umrlo. Samo je leglo na stranu i - gotovo. Stajao sam pred djedom i vrsto drao trik kad je djed pokazao prstom iza mene i

108

rekao: Tvoje tele je mrtvo. Bio je zaboravio da je to bilo i njegovo tele. Kleknuo sam i pokuao mu podignuti glavu i osoviti ga na noge, ali bilo je mlitavo. Djed je vrtio glavom: Mrtvo je, Malo Drvo. Kad je netko mrtav... mrtav je. to je bilo tako. Kleao sam pokraj mog teleta i gledao ga. Bio je to skoro najgori trenutak u mom ivotu, koliko sam se mogao sjetiti. Zbogom mojih pedeset centi; nita od crveno-zelene kutije pune slatkia. I jo moje tele, vrijedno sto puta vie nego to sam ga platio. Djed je iz mokasine izvadio svoj dugi no, rasporio tele i izvadio mu jetru iz utrobe. Pokazao mi ju je. Flekava je i bolesna. Ne smijemo jesti to meso. inilo se, kako sam ja vidio tu stvar, da ama ba nita ne moemo napraviti s mojim teletom. Nisam plakao. Ali malo mi je falilo. Djed je kleknuo i oderao kou s teleta. Mislim da e ti baka dati deset centi za kou; vjerojatno ju moe upotrijebiti, rekao je. I poslat emo pse ovamo, oni mogu pojesti meso. To je bilo sve to se moglo uiniti. Krenuo sam za djedom prema naoj kolibi nosei kou mog teleta. Baka me nije pitala, ali rekao sam joj da ne mogu staviti svojih pedeset centi natrag u staklenku od pekmeza, jer sam ih bio potroio na tele - koje vie nisam imao. Baka mi je dala deset centi za kou i barem to sam stavio u staklenku. Te veeri mi veera nije bila fina, iako su mi kaa od graka i kukuruzni kruh inae bili omiljeno jelo. Dok smo jeli, djed me pogledao i rekao: Vidi, Malo Drvo, nita ne bi bio nauio da te nisam pustio da uini
109

to eli. Da sam te sprijeio kupiti to tele, uvijek bi mislio kako si ga trebao kupiti. Da sam ti rekao neka ga kupi, mene bi okrivljavao to je umrlo. Morat e uiti iz vlastitog iskustva. Yes, sir, rekao sam. A sad mi reci, rekao je djed, to si iz ovoga nauio? Pa, rekao sam, mislim da sam nauio da nije dobro trgovati s kranima. Baka se poela smijati. Ja u svemu tome uope nisam vidio nita smijeno. Djed me je najprije zapanjeno gledao. Onda se poeo tako smijati da se skoro udavio komadiem kukuruznog kruha. Izgledalo je da sam bio nauio neto smijeno, ali nisam znao to. Baka je rekla: Malo Drvo, vjerojatno time hoe rei kako e ubudue biti oprezan kad ti neki ovjek za sebe kae kako je on divan ovjek. Yes, ma'am, rekao sam mislim da je tako. Nisam vie bio siguran u nita... osim da vie nisam imao mojih pedeset centi. Bio sam opeljeen. Zaspao sam za stolom, glava mi je pala u tanjur. Baka mi je morala oprati lice od graka. Te noi sam sanjao da su doli baptisti i katolici. Baptisti su nam unitili kotao, a katolici pojeli moje tele. Jedan veliki kranin je bio tamo i smijeio se gledajui sve to. Imao je crveno-zelenu kutiju i rekao da je vrijedna sto puta vie, ali daju mogu dobiti za pedeset centi. Ali nisam ih vie imao - mojih pedeset centi. I tako je nisam mogao kupiti.

110

Duan na raskru

Baka je uzela papir i olovku i izraunala mi koliko sam izgubio na trgovini s kraninom. Ispalo je da sam izgubio samo etrdeset centi, jer sam dobio deset centi za kou. Stavio sam ih u staklenku i nisam ih vie stavljao u dep. U staklenci su bili sigurniji. Od sljedee ture viskija sam zaradio deset centi na to je baka nadodala jo pet tako da sam sad imao dvadeset i pet centi, i tako se moja uteevina ponovo poinjala poveavati. Iako sam bio ostao bez svojih pedeset centi prilikom povratka iz duana, uvijek sam se veselio kad smo ili isporuiti robu. Iako je bilo prilino teko nositi vreu s tri boce viskija. Svakog tjedna sam morao nauiti po pet novih rijei iz rjenika. Baka bi mi objasnila znaenja, i onda sam trebao sastavljati reenice s novim rijeima. Na putu do duana sam prilino esto upotrebljavao moje reenice. To bi natjeralo djeda da se zaustavi i razmisli to sam rekao. Za to vrijeme bih ga ja sustigao i malo se odmorio. Ponekad bi mi djed rekao da neku rije vie ne moram upotrebljavati. Rekao bi mi da je potpuno izbacim. Time je djed prilino ubrzao moje napredovanje u rjeniku.

111

Kao onda kad sam doao do rijei amater. Djed je ve bio daleko ispred mene, i poto sam upravo vjebao reenice s tom rijeju, doviknuo sam: Amateri sigurno ne bi napravili tako dobar viski kao mi, zar ne? Djed se zaustavio. Priekao je dok ga nisam sustigao i spustio moju vreu s bocama na zemlju. to si to rekao?, upitao je djed. A mater sigurno ne bi napravila tako dobar viski? Pritom me je tako pogledao da mi nije bilo ba ugodno. Otkud ti to?, upitao je. Objasnio sam mu da sam rekao amateri, a ne a mater, i da rije amater znai da netko radi neki posao koji nije nauio. Pa zato onda tako i ne kae, sto mu gromova, rekao je, umjesto to govori rune stvari o svojoj majci? Rekao sam da ni meni nije bilo ba jasno zato sam to morao nauiti, ali da rije amater pie u rjeniku. Djed se prilino razljutio zbog toga. Rekao je da bi tog prokletog pasjeg sina koji je izmislio rjenik trebalo ustrijeliti. Smatrao je kako je isti taj tip najvjerojatnije izmislio jo desetak drugih rijei pomou kojih se moe zamagliti znaenje jedne te iste stvari. Zato politiari uspijevaju vui narod za nos, rekao je, i tvrditi da nisu rekli to su rekli - ili da su rekli to nisu rekli. Kad bismo to sad mogli provjeriti, rekao je, sigurno bi izalo na vidjelo da je prokleti rjenik ili napravio neki

112

politiar - ili, u najmanju ruku, neki politiar stoji iza toga. to i meni zvui logino. Djed je rekao neka rije amater jednostavno izbacim. to sam i uinio. Zimi je obino kod duana bilo puno ljudi. I u kolovozu, mjesecu izleavanja. Kolovoz je mjesec kad se farmeri mogu malo odmoriti. Sjetva i etiri-pet plijevljenja korova su iza njih, pa sad mogu samo ekati dozrijevanje ita. Uvijek kad bismo isporuili robu, nakon to bi djed dobio novac, a ja donio sitno iscijepanih drva gospodinu Jankinsu i dobio od njega jednu staru lizalicu, ja i djed bismo sjedili pod nadstrenicom naslonjeni na zid duana i odmarali se. Djed je u depu imao osamnaest dolara... od kojih je najmanje deset centi pripadalo meni. Obino bi kupio eer i kavu za baku, a ponekad i malo peninog brana, ako nam je posao dobro iao. Nakon napornog radnog tjedna u naem poslu, sasvim je u redu malo se odmoriti i priutiti si malo luksuza. Uvijek bih polizao svoju staru lizalicu dok bismo tako sjedili. Bila su to dobra vremena. Sluali bismo to ljudi priaju. Neki su priali da je dola kriza i kako zbog nje ljudi u New Yorku skau kroz prozore i pucaju si u glavu. Djed nikad nije sudjelovao u razgovoru sa ljudima. Nisam ni ja. Ali objasnio mije da je New York jedan grad u kojem ima mnogo jako velikih kua prepunih ljudi koji nemaju dovoljno zemlje na kojoj bi mogli ivjeti - i

113

vjerojatno je pola njih poludjelo od takvog ivota, to je objanjavalo skakanje kroz prozore i pucanje u glavu. Obino je pred duanom bio jedan ovjek koji je znao iati. Stavio bi drvenu stolicu pod nadstrenicu i ljudi su jedan za drugim sjedali da ih oia. Jedan drugi, kojeg su svi zvali Stari Barnett, znao je srediti zub iskakanjem. Nema ba puno ljudi koji znaju srediti zub iskakanjem. To se radi ako ima pokvaren zub kojeg se hoe rijeiti. Svi su voljeli gledati kako Stari Barnett radi. ovjeka iji e zub iskoiti posjeo bi na stolicu. Onda bi komad ice drao u vatri dok se ne uari. Pa bi icu gurnuo u pokvaren zub i uzeo avao koji bi prislonio na zub, a onda bi udario ekiem po avlu na jedan tajni nain. Zub bi samo iskoio i odletio na zemlju. Stari se Barnett jako ponosio svojim poslom i nije nikome doputao da iz blizine gleda to on to radi, kako nitko drugi ne bi nauio njegov tajni nain. Jednom je doao jedan ovjek da mu Stari Barnett sredi zub. Bio je istih godina kao i Stari Barnett, i zvali su ga Mr. Lett. Stari Barnett ga je posjeo na stolicu i uario icu. Stavio mu je icu u zub, ali Mr. Lett je omotao jezik oko uarene ice. Zaurlao je kao bik i udario Starog Barnetta akom u trbuh, tako da je Stari Barnett pao na lea. To je razbjesnilo Starog Barnetta tako da je raspalio Mr. Letta stolicom po glavi. Onda su navalili jedan na drugoga, valjali su se po zemlji tukui se, a onda su drugi ljudi poletjeli i razdvojili ih. Njih dvojica su jo neko vrijeme stajali i psovali jedan drugog, ustvari Stari
114

Barnett je psovao, a ono to je Mr. Lett govorio nije se moglo razumjeti, ali vidjelo se kako je bijesan! Kad su se konano smirili, nekoliko ljudi je dralo Mr. Letta, a onda su mu izvukli jezik iz usta i polili ga terpentinom. Nakon toga je otiao. To je bilo prvi put da sam vidio kako Stari Barnett nekome nije uspio poskoiti zub i taj neuspjeh ga je jako pogodio. On se ponosio svojim poslom! Poeo je ii od jednog do drugog i objanjavati zato nije uspio srediti zub Mr. Letta. Rekao je da je Mr. Lett bio kriv za to. Tako je, po mom miljenju, i bilo. Tu sam odmah odluio da nikad neu imati pokvaren zub. A ako ga budem imao, da to nikako neu rei Starom Barnettu. Tu kod duana sam upoznao jednu malu djevojicu. Ona bi dolazila sa svojim tatom, u kolovozu kad nije bilo posla na polju, a i zimi. Njezin tata je bio mlad ovjek, nosio je ofucane i poderane tregerhlae i obino je bio bos. Ona je uvijek bila bosa, ak i usred zime kad je bilo jako hladno. Djed mi je objasnio da su oni bili jako siromani. Nisu imali svoje zemlje, pa su morali uzimati zemlju u najam. Najamnici nisu posjedovali ni ita drugo, obino ak ni krevet ili stolac. Radili su na zemlji bogatih zemljoposjednika i ponekad bi dobili polovicu onoga to su uzgojili, ali najee bi dobili samo jednu treinu. To se zvalo raditi napola ili na treinu. Djed je rekao da im, kad poplaaju sve trokove, kao to je najam mazgi i drugo, ne ostane nita, to jest da oni

115

cijelu godinu teko rade, a time se uspiju samo prehraniti, i to ne ba obilato. to vie djece takva obitelj ima, to su vee anse, rekao je djed, da e uspjeti izai na kraj sa zemljoposjednikom, jer sva djeca pomau na polju. Vea obitelj moe napraviti vie posla. Zato oni uvijek imaju puno djece, to je neophodno. Djed je rekao da i ena takvog siromanog bezemljaa radi na polju, bere pamuk, plijevi korov, i tome slino, a beba za to vrijeme lei u hladu pod nekim drvetom i plae ako joj neto treba. Djed je rekao da Indijanci tako nikad ne bi ivjeli. On bi radije ivio u umi i lovio zeeve za prehranu obitelji nego tako radio. Ali ovako ili onako, neki upadnu u to i ne mogu se vie izvui. Za sve to su krivi prokleti politiari, rekao je djed, koji provode vrijeme kukajui i govorei rijei umjesto da rade neki zanat koji su nauili. Neki zemljoposjednici su fer prema najamnicima, rekao je, a neki nisu. Kao i svugdje, i meu zemljoposjednicima ima ovakvih i onakvih ljudi. Ali bez obzira na to, poslije etve nakon obrauna sa zemljoposjednikom, najamnik obino doivi veliko razoaranje. Zato se najamnici obino sele svake godine. Svake zime pou u potragu za novim, boljim zemljoposjednikom, i nau ga. Tada ovjek, ena, i njihova djeca usele u kolibu koja pripada njemu, a naveer kad djeca pozaspu, mama i tata sjede u kolibi za njegovim stolom, i kuju planove i sanjaju o tome kako

116

e ove godine, kod ovog zemljoposjednika, sve biti bolje, i kako e ovaj put uspjeti. Djed je rekao da im ta nada daje snagu za teak rad cijelo proljee i ljeto, sve do etve, kad im se snovi svaki put rasplinu u nita. To je razlog zato se sele svake godine. Ljudi to ne razumiju i zato ih zovu nikogoviima, to je jo jedna prokleta rije, rekao je djed, isto kao i kad ih zovu neodgovornima zato to imaju tako puno djece - a moraju. Ja i djed smo razgovarali o tome vraajui se kui, a kad smo se zaustavili, djed se toliko uzbudio oko toga da smo se odmarali skoro sat vremena. I ja sam se uzbudio, i odmah sam shvatio da je djed totalno prozreo politiare. Rekao sam djedu da bi te pasje sinove trebalo razjuriti. Djed je tu prestao govoriti o najamnicima i upozorio me da je pasji sin jedna nova psovka, i to jaka, i da e nas baka obojicu naisto izbaciti iz kolibe ako to kaem pred njom. To sam odmah zapamtio. Prokleto jaka psovka. Ta djevojica o kojoj sam poeo priati bila je dola i stala ispred mene jednog dana dok sam sjedio pred duanom i lizao svoju staru lizalicu. Njezin tata je bio unutra u duanu. Kosa joj je bila zamrena, a zubi pokvareni, tako da sam se nadao da je Stari Barnett nee vidjeti. Na sebi je imala haljinu od vree. Stajala je ispred mene, arala palevima bosih nogu po zemlji i gledala me. Bilo mi je neugodno lizati lizalicu, a nju pustiti da gleda. Rekao sam joj da moe malo lizati moju lizalicu, pod uvjetom da ne odgrize komad, ali da e mije morati
117

vratiti. Uzela je lizalicu i poela lizati, i to prilino uestalo. Rekla je da ona moe ubrati pedeset kila pamuka dnevno. Njezin stariji brat moe ubrati sto kila, rekla je, a mama, kad se dobro osjea, ak stotinu i pedeset kila. Njen tata ubere dvije stotine pedeset kila, ako nastavi brati i kad padne no. Rekla je da oni ne varaju zemljoposjednika i ne stavljaju kamenje u vree kako bi bile tee, da su poznati kao poteni i dobri radnici. Tvrdila je da je njena itava i kompletna obitelj bila poznata po tome. A koliko pamuka ti moe ubrati za jedan dan?, upitala je. Morao sam joj priznati da nikad u ivotu nisam brao pamuk. To je i pretpostavljala, rekla je, jer je poznato da su Indijanci ljenine i neradnici. Uzeo sam natrag svoju lizalicu. A onda je rekla: Moda vi Indijanci niste krivi to ste takvi. Vi ste naprosto drukiji od nas, i moda znate raditi neto drugo. Dao sam joj lizalicu da jo malo lie. Bila je zima, a itava njena obitelj tad oslukuje zov golubice. To svatko zna, rekla je: odakle se zauje zov golubice, u tom smjeru se obitelj seli. Ove zime jo nisu bili uli golubicu, ali znali su da se svakoga asa moe oglasiti. Jer zemljoposjednik ih je ove godine totalno izvarao i njen tata se posvadio s njim, tako da su se morali seliti. Njen tata je doao u duan porazgovarati sa ljudima i vidjeti bi li neki od njih dao zemlju u najam dobroj obitelji koja je poznata po tome da dobro i poteno radi i ne stvara nikakve neprilike. Rekla
118

je kako je sigurna da e oni ovaj put u najam dobiti najbolju zemlju koju se moe zamisliti, jer njen tata kae kako se sad ve proulo koliko su oni dobri i poteni radnici. I tako e idue godine sigurno puno bolje proi. A idue e godine, tvrdila je, nakon etve dobiti bebu. Pravu, iz duana, sa pravom kosom i oima koje se otvaraju i zatvaraju, mama joj je to obeala, rekla je. Uz to e najvjerojatnije dobiti i puno drugih stvari, jer tada e biti praktiki bogati. Rekao sam joj da mi ne posjedujemo zemlju, osim kukuruznog polja u udolini. Mi ivimo u planini, rekao sam joj, i ne privlai nas obraivanje zemlje u ravnici. Ispriao sam joj da imam dvadeset i pet centi, pa ih je htjela vidjeti, ali rekao sam joj da su doma, u staklenci od pekmeza. Rekao sam joj da ih ne nosim sa sobom jer me je jednom jedan kranin prevario za pedeset centi; sad sam mudriji i to mi se sigurno nee ponovo dogoditi. Na to je rekla da su ona i njezina obitelj krani. Rekla je da je jednom, za vrijeme bogosluja pod vedrim nebom, dobila Duha Svetoga i da je spaena. Njezini mama i tata, praktiki svaki put za vrijeme bogosluja dobiju Duha Svetoga i onda govore nekim nepoznatim jezikom. Ako si kranin, tvrdila je, to te ini sretnim. A ona i njezina obitelj najsretniji su za vrijeme bogosluja pod vedrim nebom, jer ih ispuni Duh Sveti i sve to. Rekla je da u ja otii u pakao jer nisam bio spaen. Odmah sam vidio da je ona kranka, jer dok je priala polizala je moju lizalicu praktiki do drke. Uzeo sam natrag to to je bilo preostalo.

119

Kad smo doli kui ispriao sam baki o djevojici. Baka je za nju napravila mokasine. Za gornji dio mokasina upotrijebila je kou mog teleta, na kojoj je ostavila dlaku. To je jako lijepo izgledalo. Baka je stavila i jo po dvije crveno ofarbane drvene kuglice na svaku mokasinu. Sljedeeg mjeseca kad smo otili do duana dao sam mokasine djevojici i rekao sam joj da ih je moja baka za nju napravila i ne kotaju nita. Ona ih je odmah obukla i poela trati tamo amo pred duanom svako malo gledajui u svoje noge i vidjelo se kako se jako ponosi mokasinama. Svako malo bi zastala i prstom dirala crvene kuglice i gladila dlaku na gornjem dijelu mokasina. Rekao sam joj da je za gornji dio mokasina baka upotrijebila kou mog teleta koju je bila otkupila od mene. Kad je njen tata izaao iz duana otrala je za njim, poskakujui u svojim mokasinama. Ja i djed smo ih promatrali. Kad su malo odmakli, njen tata je zastao i pogledao je. Neto joj je rekao i onda je ona pokazala prstom prema meni. Onda je on pokraj puta odrezao jednu ibu od dragunova grma. Drao je djevojicu za ruku i ibao je po nogama i po leima, jako. Plakala je, ali nije se pomakla. ibao ju je dok mu se iba nije izlomila u ruci... a svi ljudi pred duanom su gledali, ali nitko nita nije rekao. Onda je naredio djevojici da sjedne i skine mokasine. Vratio se do duana drei mokasine u ruci, a ja i djed smo ustali. Nije obratio panju na djeda, nego je doao ravno do mene, i pogledao me odozgo. Lice mu
120

je bilo bijesno, oi uarene. Gurnuo mi je mokasine u ruke i rekao: Mi ne primamo milostinju... od nikoga... a osobito ne od bezbonih divljaka! Jako sam se prestraio. On se okrenuo i otiao tako brzo da su krpe koje su visjele s njegovih poderanih hlaa leprale. Proao je pokraj djevojice i ona je potrala za njim. Nije plakala. Hodala je ukoeno, ponosno podignute glave, i nijednom se nije osvrnula. Na nogama su joj se vidjele iroke crvene pruge. Ja i djed smo krenuli doma. Na putu kui djed mije rekao da razumije najamnika. Ponos je sve to ti ljudi imaju, rekao je djed, bez obzira koliko je u ovom sluaju u krivom. Siromani najamnik, objasnio mi je, ne moe dopustiti djevojici, kao ni drugoj svojoj djeci, da ponu voljeti lijepe stvari, jer im on takvo to ne moe kupiti. I zato ih tue kad god pokau zanimanje za stvari koje ne mogu dobiti... i tue ih dok ne naue. I nakon nekog vremena oni znaju da takve stvari nisu za njih. Mogu se veseliti da e ih Duh Sveti za vrijeme bogosluja usreiti. Imaju svoj ponos - i nadu da e sljedea godina biti bolja. Djed je rekao da nije moja greka to to nisam odmah shvatio. On je tu bio u prednosti preda mnom jer je jednom prije puno godina, kad je prolazio pokraj neke najamnike kolibe, vidio ponaanje ovjeka koji je izaao u dvorite i ugledao dvije od svojih djevojica kako sjede u sjeni pod drvetom i listaju jedan katalog.

121

ovjek je uzeo ibu i tukao djevojice dok im krv nije potekla iz nogu. Djed je gledao kako je ovjek potom uzeo katalog i otiao iza kolibe. Spalio ga je, ali ga je prethodno poderao kao da je mrzio taj katalog. A onda je sjeo iza taglja, da ga nitko ne vidi, i plakao. Djed je to bio vidio, zato je razumio. Rekao je da moramo razumjeti siromanog najamnika. Ali veina ljudi se ne trudi da razumije, to im je prenaporno. Pa upotrebljavaju rijei da bi prikrili lijenost svog srca i nazivaju siromane najamnike neodgovornima i nikogoviima. Mokasine sam odnio kui. Stavio sam ih ispod vree u kojoj sam drao svoje tregerhlae i koulju. Nikad ih nisam gledao; podsjeale bi me na djevojicu. Ni ona ni njen tata nikad vie nisu doli u duan na raskru. Sigurno su se odselili. Sigurno su uli zov golubice iz velike daljine.

122

Jedna opasna avantura

Indijanske ljubiice su prvo cvijee planinskog proljea. Ba kad pomisli da proljee nikad nee doi, one se odjednom pojave. Ledeno plave kao nebo u oujku, lee tik uz tlo, tako siune da ih nee ni primijetiti ako se dobro ne zagleda. Kad bi procvale brali smo ih visoko u planini. Pomagao sam baki sve dok mi se prsti ne bi ukoili od hladnoe toliko da ih vie ne bih osjeao. Baka je ljubiice suila i pravila od njih aj. Rekla je da sam brz bera. to sam i bio. Na visokoj stazi, gdje je u proljee led jo uvijek pucketao pod naim mokasinama, skupljali smo iglice zimzelenog drvea. Baka bi ih stavila u vruu vodu, i to smo pili. To je zdravije od bilo kojeg voa i od toga se dobro osjea. Takoer smo skupljali i korijenje i sjeme od tvorovog kupusa. Ali najbolji sam bio u skupljanju ira, nakon to sam nauio kako to treba raditi. U poetku sam trao do bakine vree svaki put kad bih naao jedan ir. Ali rekla mi je kako bi bilo bolje kad bih priekao dok ne skupim punu aku prije nego potrim prema vrei. Meni ih je bilo lako nai poto su moje oi bile blizu zemlje, tako da sam uskoro postao bri od bake u skupljanju ira.

123

Baka je ir mljela u zlatnouto brano. U njega bi jo dodala hikori orahe i obine orahe i onda je od toga pravila palainke, koje su bile slasnije od bilo ega drugoga na svijetu. Ponekad bi joj se u kuhinji dogodila nezgoda i prosula bi eera u irovo brano. Onda bi rekla: Ba sam eprtlja, Malo Drvo. Opet mi se prosulo eera u irovo brano. Ja nisam znao to bih na to rekao, ali kad god joj se to dogodilo, dobio bih jo jednu ekstra slasnu palainku. Ja i djed smo obojica bili veliki utamanjivai palainki od irovog brana. Negdje koncem oujka, nakon to bi indijanske ljubiice ocvale, skupljali bismo bilje u planini i odjednom bi se surovi otri planinski vjetar u trenutku promijenio i dotaknuo ti lice mekan poput pera. Mirisao je na zemlju. Tada sam znao da je proljee blizu. Otad bih poeo pruati lice vjetru kako bih to opet osjetio, i sljedei dan, ili dan iza toga, blagi bi se dodir ponovio. Ovaj put bi malo dulje potrajao i bio bi jo slai i miris zemlje bi bio jai. Led na visokim grebenima bi poeo pucati i topiti se. Tlo bi nabubrilo od vlage i voda bi se u bezbroj potoia urno slijevala dolje prema potoku. Onda bi posvuda procvao maslaak i sve livade uz udolinu poutjele bi od njega. Mi smo ga brali za salatu koja je jo bolja ako maslaak pomijea sa kostriom, vinobojkom i koprivama. Od koprive se moe napraviti najbolja salata, ali kopriva ima male dlaice po sebi koje te pale po rukama dok bere.
124

Ja i djed esto ne bismo primijetili koprivu i proli bismo pokraj nje, ali baka bi ju uvijek primijetila i onda bismo se morali vratiti i brati je. Djed mije rekao kako ne zna ni za jednu stvar na svijetu koja ti prua neko zadovoljstvo, a da nema i neku prokletu kvaku. Upitao sam ga kako to misli, jer na koprivama nigdje nisam vidio kvake, pa mi je objasnio kako to znai da ugodne stvari imaju i neku neugodnu stranu, kao to su na primjer koprive fine za jesti, ali te opeku dok ih bere. to je tono. Kostri ima velike purpurne cvjetove. Njihove duge drke moe oguliti i jesti sirove. Moe ih i kuhati, imaju okus poput paroge. Kad goruica procvate malim svjetlo utim cvjetiima, planina izgleda kao da je netko po njenim obroncima razastro ute deke. Baka ju je mijeala sa drugim biljem za salatu. Ponekad je mljela sjeme goruice i pravila senf. Sve bilje koje raste divlje, stotinu je puta jae nego bilje uzgojeno u vrtu. Mi smo vadili divlji luk iz zemlje i aica tog luka je u sebi imala vie okusa nego vrea pitomog luka. Kad zrak postane topliji i dou kie, posvuda nikne areno planinsko cvijee tako da se ini kao da je netko izlio pune kante raznih boja po planinskim livadama. Okrugli cvjetovi jakovljevog ljiljana su tako jarko crveni da izgledaju kao sjajni papirii; tanune stabljiice zejeg zvonia niknu iz pukotina i procjepa u stijeni i cvatu malim plavim zvonastim cvjetiima; gorki korijen ima velike, ljubiaste cvjetove sa utim tokama u sredini i
125

nagnute prema zemlji, a mjeseevi cvijetovi crveno ruiaste boje njiu se na vjetru na svojim visokim drkama skriveni duboko u njedrima udoline i nou se otvaraju. Iz utrobe majke zemlje, Mon-o-lah, raaju se razne vrste sjemena, i svaka vrsta zna koliko toplo mora biti tijelo Mon-o-lah, da bi ono niklo. Kad se nakon duge zime tek pone zagrijavati, samo se siuni cvjetii probijaju na svjetlo dana. Ali kad joj tijelo postane toplije, raa sve vee i vee cvijee, i njezini sokovi poteku kroz stabla drvea i onda im pupoljci nabubre, kao tijelo trudne ene, dok se ne rastvore u cvjetove. Kad zrak postane tako teak da jedva die, zna to se sprema. Ptice se spuste sa grebena i posakrivaju se u udolinama i u kronjama drvea. Kad se teki crni oblaci skupljaju iznad planine, mora bjeati u zaklon, natrag doma. Mi bismo esto stajali pod krovom verande i promatrali velike bljeskove svjetlosti koji bi itavu sekundu, moda i dvije, iskrili iznad vrha planine, opipavajui oblake na sve strane trzavim pipcima od munja dok se ne bi povukle natrag u tamu neba. Pucalo je i praskalo tako prodorno da si znao da se neto rascijepilo. A onda bi grom zatutnjao i otkotrljao se preko grebena pa niz doline. Dva ili tri puta sam bio prilino siguran kako se to planine rue, ali djed je rekao da se ne rue. to je naravno bilo tono. Vatrene kugle bi se opet kotrljale sa stjenovitog grebena plavo odsijevajui i rasprile bi se u zraku.
126

Drvee bi se povijalo i poputalo pod jakim udarima vjetra, a iz oblaka bi se izlio pljusak. Bezbroj velikih, tekih kapi spojilo bi se u zavjese vode koje su se obruavale na zemlju. Ljudi koji se smiju i tvrde da sve znamo o Prirodi i da ne postoji dua-duh Prirode, nisu nikada doivjeli proljetnu oluju u planinama. Kad Priroda raa proljee, Ona zgrabi planine i trese ih kao to ena kad raa akama zgrabi plahtu na krevetu. Ako neko staro drvo, nakon to je proivjelo ve mnogo zimskih oluja, jo samo umorno prua svoje gole grane prema nebu i vie ne moe procvasti, Ona ga iupa iz zemlje i kovitlac vjetra ga strovali niz planinu da bi se oslobodilo mjesto za novo, mlado drvee. Ona ima prste od vjetra kojima proelja grane svakog grma i svakog drveta, i poupa i oisti sve to je slabo. Ako vidi da je neko drvo bolesno i mora biti uklonjeno, ali odolijeva vjetru, Ona samo poalje munju - pras!- i sve to nakon toga od drveta ostane je pougljenjeno truplo. Ona je iva i obnavlja se svake godine u gru i boli. Kad biste jednom doivjeli proljetnu oluju u planini, i vi biste se u to uvjerili. Djed je rekao da Ona, izmeu ostalog, svake godine pravi reda i uklanja tragove i ostatke od prologodinjeg poroaja, tako da novi ivot koji se raa bude jak. Kad proe vrijeme proljetnih oluja, na granama drvea i grmlja niknu novi izdanci, siuni i njeni, stidljive, svjetlo zelene boje. Tada Priroda daje travanjsku kiu koja pada mekim apatom. Nakon nje se izmaglica

127

die iz vlanog tla u udolinama dok prolazi razmekanim stazama pod kronjama sa kojih kaplje. Za vrijeme travanjskih kia obuzme te neko uzbuenje, ali istovremeno i neka tuga. Djed je rekao da njega svakog travnja obuzme to udno raspoloenje. Uzbuen si, jer se neto novo raa, i tuan, jer zna da e i to novo proi, da ga ne moe zadrati. Prebrzo e proi. Vjetar je u travnju mekan i topao kao kolijevka. Dahom miluje divlju jabuku dok joj se ne rastvore bijeloroza cvjetovi. Iz njih se iri miris slai od mirisa kozilca i privlai rojeve pela koji zuje nad cvjetovima. U travnju je itava planina, od udolina do vrhova, prekrivena bjelkasto-ruiastim cvjetovima planinskog lovora i cvjetovima pasjeg zuba dugih picastih utih latica izmeu kojih proviruje jedan bijeli zub. Meni osobno je on uvijek izgledao kao jezik, a ne zub. I onda, kad travanj postane najtopliji, odjednom ponovo zahladni. Ta hladnoa potraje etiri ili pet dana i za to vrijeme kupine procvatu. Kod nas u planini to se zove kupinova zima Kad ne bi zahladnilo, kupine ne bi procvale. To je razlog zato nekih godina ne rode. Kad zavri kupinova zima, otvore se cvjetovi sviba. Posvuda u planini, na mjestima gdje ga nikad ne bi oekivao, u borovom umarku, meu hrastovima, posvuda zablistaju bijeli cvjetovi veliki kao grude snijega. Bijeli farmeri u naem kraju tek u kasno ljeto ponu ubirati povre iz svog vrta, ali Indijanci poinju skupljati i brati u umi ve u rano proljee, im niknu prvi zeleni izdanci, i ne prestaju preko cijelog ljeta, a jo u jesen
128

skupljaju ir i orahe. Djed je rekao da te uma moe hraniti ako ivi sa umom, umjesto da ju unitava. Ali, pritom se prilino naradi. Mislim da sam ja najvjerojatnije bio najbolji u branju bobica, jer sam ih mogao brati bez saginjanja, pa se nikada od toga ne bih umorio. U umi raste puno vrsta bobica: divlje maline, kupine, bazga, od koje se moe, kako je djed rekao, napraviti najbolje vino, borovnice i crvene bobice medvjetke, koje, po mom miljenju uope nemaju nikakvog okusa, ali baka ih je upotrebljavala za kuhanje. Kad bih se vratio iz ume s branja bobica, u mojoj bi kantici bilo ponajvie bobica medvjetke, poto nisu bile fine za jesti. Ostale bobice sam obino ve za vrijeme branja pojeo. Djed isto tako. Ali on je rekao da je to potpuno svejedno, tako i tako bismo ih kasnije pojeli - pa zato onda ne bismo odmah? to je, smatram, logino. No, bobice emerike se ne jedu. Otrovne su i kad bi ih netko pojeo bio bi mrtviji od prologodinje kukuruzneslame. Mora promatrati ptice: one bobice koje ptice ne jedu, nee ni ti jesti, ako ima i trunke pameti u glavi. Za vrijeme sezone skupljanja bobica, usne, zubi i jezik bili su mi stalno tamno plave boje. Kad bismo ja i djed isporuili robu u duanu na raskru, neki bi ljudi koji nisu ivjeli na planini pomislili da sam bolestan. Tu i tamo bi se netko, redovito neki novopridoli ravniar, uzbudio oko toga kad bi me vidio. Djed je rekao da oni time pokazuju kako nemaju pojma to to znai brati
129

bobice i neka ne obraam panju na njih. to onda i nisam. Negdje u srpnju se divlje trenje zasite sunca i dozriju. Ptice su lude za njima. Ponekad, popodne kad bi sunce peklo i ljudi od vruine postajali lijeni, baka bi prilegla, a ja i djed bismo sjedili u sjeni na stepenici pred stranjim ulazom. Onda bi djed rekao: Malo Drvo, aj'mo se malo popeti stazom da vidimo to emo nai. Onda bismo otili do jedne divlje trenje i sjeli u hladovinu pod kronjom, lea naslonjenih na njeno stablo. Promatrali bismo ptice. Jednom smo vidjeli pijanog drozda koji je doteturao do kraja jedne grane kao plesa na ici, i onda napravio salto i - puf - pao na zemlju. Jedan je crvenda bio tako veseo da je doteturao pravo do djeda i mene i doletio djedu na koljeno. Psovao je i rekao djedu u lice svoje miljenje o svemu! Onda je odluio da e sad malo pjevati, ali samo je skviknuo i ustanovio da mu ne ide, pa je odustao. Onda je oteturao u grmlje dok smo ja i djed umirali od smijeha. Djed je rekao da ga od smijeha boli trbuh. I mene je. Vidjeli smo i jednog crvenog kardinala koji je bio pojeo toliko treanja da je naglavake pao sa grane i ostao leati na zemlji u nesvijesti. Digli smo ga i poloili na raljastu granu kako ne bi preko noi zavrio u zubima nekog etverononog grabljivca. Sutradan rano ujutro ja i djed smo otili natrag do trenje i nali ga kako jo uvijek spava. Djed ga je malo dotaknuo prstom i on se probudio, ali bio je sav izvan sebe. Dva tri puta se zaletio djedu u glavu i djed je morao
130

mahati eirom da ga otjera. Odletio je do potoka. Zagnjurio bi glavu u vodu, pa je izvadio; nakostrijeio je perje, pa uzeo vode u kljun i pricao oko sebe, gledajui uokolo kao da se hoe obraunati s prvim tko naie. Djed je vjerovao da stari kardinal nas dvojicu smatra osobno odgovornima za njegov mamurluk, iako bi mu trebalo biti jasno koji je pravi uzrok njegove glavobolje. Djed ga je poznavao od prije, bio je to stari trenjoljubac. Svaka ptica koja doleti do tvoje kolibe u planini je znak za neto. Barem u to vjeruje narod koji ivi u planini, i mogli biste i vi u to povjerovati, jer to je tako. Ja to u svakom sluaju vjerujem. I djed isto. Djed je za sve ptije znakove znao to znae. Lastavije gnijezdo u kui ti donosi sreu. Baka je rekla djedu da gore na vratima od kuhinje izree mali etvrtasti otvor, i kroz njega je naa kuna lastavica ulijetala i izlijetala, i napravila je gnijezdo na stropnoj gredi iznad pei. Tamo je leala na jajima, a njen mujak joj je donosio hranu. Kune lastavice se rado nastanjuju kod ljudi koji vole ptice. Naa lastavica bi se uukala u svom gnijezdu i promatrala nas svojim malim crnim oima koje su blistale pod svjetlom lampe. Kad bih se popeo na stolicu da je malo pogledam iz blizine ona bi ljutito zijevala na mene, ali ne bi izala iz gnijezda. Djed je rekao da joj se to svialo. To je za nju naime bio dokaz da je ona vaniji lan nae obitelji nego ja. Legnji ponu pjevati u sumrak. Ako zapali lampu, oni ponu dolaziti sve blie i blie. Tako su svake veeri dolazili skroz do nae kolibe i pjevali nam dok ne bismo
131

zaspali. Kad njih uje, to je znak da dolazi noni mir i da e sanjati lijepe snove, rekao je djed. uk nou zapomae i narie. Postoji samo jedan nain kako ga moe uutkati: mora staviti metlu poprijeko u otvor kuhinjskih vrata. Baka je tako radila i nikad nisam doivio da to nije djelovalo. uk bi nakon toga uvijek prestao naricati. o-rii pjeva samo danju, i ime mu je o-rii jer samo to uvijek ponavlja... o-riii... ponovo i ponovo, ali ako doe blizu kolibe, to je pouzdan znak da se cijelog ljeta nee razboljeti. Kad plava ojka skakue oko kolibe, to je znak da dolaze dobra vremena i da e se smijati. ojka je aljivina, voli skakati na vrcima grana i prekobicavati se i zadirkivati druge ptice. Kad doe crveni kardinal to je znak da e dobiti novaca. A golubica za narod u planini ne znai ono to znai za obitelji siromanih najamnika. Kad uje golubicu, to znai da te netko voli i poslao je golubicu da ti to kae. alosna gugutka doziva samo po noi i nikad se ne pribliava kolibi. Njen dugi, usamljeni zov zauje se izdaleka sa planine i zvui kao da ona tuguje. Djed je rekao da ona zaista i tuguje. Kad umre netko tko nije imao nikoga svog na cijelome svijetu da ga se sjea i tuguje za njim, onda ga se alosna gugutka sjea i tuguje za njim. Ako ovjek iz ovih planina umre negdje daleko daleko, u tuini, ak i ako umre s onu stranu velike vode, ipak zna da e ga se gugutka sjeati i tugovati za njim. A
132

ta pomisao, rekao je djed, djeluje umirujue na ovjeka. I na mene je djelovala umirujue. Ali, ako se ti sjea nekoga, jer je umro netko koga si volio, pa ga se sjea, rekao je djed, onda alosna gugutka ne mora tugovati za njim. Kad zna da ona tuguje za nekim drugim, onda ni njen zov vie ne zvui tako alosno. Uvijek kad bih nou leei u krevetu zauo njen zov mislio bih na moju mamu. I onda je njen zov manje alosno zvuao. Ptice, kao i svatko drugi, znaju voli li ih ili ne. Ako ih voli, one e dolaziti k tebi. Nae planine su bile pune ptica. Sivi raznopojac, una, plamenokrili vranjak, bukavac, uti vranjak, drozd, crvenda, modrorepka, kolibri, bregunica - toliko puno vrsta da ih je nemogue sve nabrojati. U proljee i ljeto nismo postavljali klopke. Djed je rekao da se nitko ne moe u isto vrijeme pariti i boriti protiv neprijatelja. Ni ivotinje to ne mogu. ak i kad bi se uspjele pariti dok ih lovi, ne bi mogle othraniti svoju mladunad, pa bi ti na kraju umro od gladi. U proljee i ljeto smo prilino esto lovili ribu. Za Indijanca lov i ribolov nisu sport, on ubija ivotinju samo ako mu je neophodna za hranu. Djed je rekao kako je najblesavija prokleta stvar na svijetu hodati okolo i ubijati radi zabave. S tim su najvjerojatnije zapoeli politiari i to izmeu ratova, kad nisu imali prilike ubijati ljude, pa da ne bi izali iz prakse. Neki idioti su onda, bez imalo razmiljanja, to isto poeli raditi ugledavi se na politiare, ali kad bismo to

133

mogli istraiti, sigurno bismo ustanovili da su politiari zapoeli. to je, smatram, vrlo vjerojatno. Pravili smo vre od vrbovine. Ispreplitali smo vrbove ibe u koare duge oko metar. Na ustima koare vrhovi iba su bili zaotreni i okrenuti prema unutra. Tako je riba mogla uplivati u koaru, a male su mogle iz nje i isplivati, ali velike ribe nisu mogle izii zbog iljaka i ostajale su u vri. Baka bi nam dala kuglice od brana koje smo stavljali u vre kao mamce. Ponekad smo kao mamce upotrebljavali crve. Njih moe uhvatiti na taj nain da zabode u zemlju tap i onda prelazi daskom tamo-amo po vrhu tapa kao gudalom po violini. Crvi tad postanu znatieljni i ponu izlaziti iz zemlje. Odnijeli bismo vre udolinom do potoka. Tamo bi ih zavezali konopom za drvo i spustili u vodu. Kad bismo slijedeeg dana doli, sve to smo jo morali napraviti bilo je - izvaditi ribu. Ulovili bismo somove i grgee, ponekad pokoju tuku, a jednom sam u svojoj koari naao ak i jednu pastrvu. Ponekad bismo u koari nali i kornjae. One su ukusne kad ih skuha sa goruicom. Ja sam volio vaditi vre iz vode. Djed mi je pokazao i kako se riba lovi rukom. Tako sam jednom, po drugi put u svojih pet godina ivota, skoro poginuo. Prvi put je naravno bilo onda kad su me, dok sam se bavio naim poslom proizvodnje viskija, predstavnici zakona skoro uhvatili. Da su me uhvatili vie sam nego siguran kako bi me odveli u mjesto i objesili. Djed je rekao kako vjerojatno ne bi, jer nikad nije uo da
134

se jedan takav sluaj dogodio. Ali djed ih nije bio vidio vlastitim oima. Njega nisu ni lovili. Ovaj je put meutim i djed gotovo nastradao. Bilo je negdje oko podneva, to je najbolje vrijeme za loviti ribu rukom. Sunce zapee odozgo i ribe onda bjee iz sredine potoka i povlae se pod obalu, zavuku se u sjenovite rupe i drijemaju. Tada treba lei na obalu, polako spustiti ruke u vodu i potraiti rupe u kojima se ribe skrivaju. Kad nae jednu, mora jako lagano i sporo ui rukama unutra dok ne osjeti da si dotaknuo ribu. Ako si dovoljno strpljivo i polako uao, moe pogladiti ribu i ona e ostati sasvim mirna i dopustiti da je gladi. Onda zgrabi ribu jednom rukom iza krga a drugom kod repa i izvadi je iz vode. Ali potrebno je malo vremena dok ovjek to naui i uvjeba. Tog je dana djed leao na obali i ve je bio izvukao jednog soma iz vode. Ja nisam bio pronaao nijednu rupu u kojoj se skrivala riba i zato sam otiao malo dalje nizvodno. Legao sam na obalu i spustio ruke u vodu opipavajui u potrazi za ribljim skrovitem, kad sam zauo zvuk u neposrednoj blizini. Bilo je to suho egrtanje. U poetku je bilo sporo pa sve bre i bre dok se nije pretvorilo u zastraujue zvranje. Okrenuo sam glavu u smjeru odakle je zvuk dolazio i vidio egrtuu. Tijelo joj je bilo sklupano poput opruge i spremno za napad, a glava u zraku ni trideset centimetara od mog lica. Gledala je ravno u mene. Sledio sam se od straha i nisam se mogao ni pomaknuti. Tijelo joj je bilo deblje od moje butine i ispod njene
135

suhe ljuskave koe mogao sam vidjeti kako u valovima napinje miie. Bila je bijesna. Zurili smo jedno u drugo, ona je palacala jezikom - i skoro mi njime doticala lice a kroz uske proreze od kapaka vidjele su joj se oi. Bile su crvene i zle. Vrh repa joj je podrhtavao sve bre i bre, tako da je zvuk koji je proizvodila bivao sve vii i vii. Onda je svoju glavu u obliku velikog slova V poela malo micati naprijed natrag, dok je odluivala za koji dio lica bi me ugrizla. Znao sam da e me svakog trenutka napasti, ali nisam se mogao pomaknuti. Tad je jedna sjena pala na mene i zmiju. Nisam ga uope uo dok je prilazio, ali znao sam da je to djed. Tihim i potpuno mirnim glasom, kao da razgovara o vremenu, djed je rekao: Ne okrei glavu. Ne mii se, Malo Drvo. Ne trepi. I nisam. egrtua je uzdizala glavu sve vie i vie, pripremajui se za napad. inilo mi se da se nikad nee prestati uzdizati. I onda se, odjednom, djedova velika raka stvorila izmeu mog lica i egrtuine glave. Ruka je ostala tu i nije se micala. Zmija je jo vie uzdignula glavu. Poela je itati, cijelo vrijeme egrtajui repom. Da je djed pomaknuo raku... ili da se prestraio i trznuo je natrag, egrtua bi me ugrizla ravno u lice, znao sam to. Ali djed nije pomaknuo ruku. Stajala je nepomina kao stijena. Mogao sam vidjeti velike ile na djedovoj ruci, i grake znoja koje su se presijavale na njegovoj

136

bakrenoj koi. Ali raka mu nije ni zadrhtala niti se pomaknula za milimetar. egrtua je napala, brzo i otro. Pogodila je djedovu raku kao metak; ali djed ni tada nije pomaknuo raku, niti malo. Vidio sam kako se zubi otri poput igala zabadaju u meso njegove ruke koja je do polovice bila nestala u razjapljenoj zmijskoj eljusti. Ali jurnula je djedova draga raka! Njome je zgrabio zmiju iza glave, i vrsto ju je stisnuo. Digla je tijelo sa zemlje, obavila ga po cijeloj duini rake, a egrtaljkom na kraju repa ga udarala po licu. Ali djed nije poputao svoj stisak. Zadavio ju je tako jednom rukom, i uo sam kako joj kosti pucaju kad joj je slomio kimu. Onda ju je bacio na zemlju. Sjeo je na zemlju i izvadio svoj dugaki no. Njime je duboko zarezivao u svoju ruku na mjestu gdje ga je zmija bila ugrizla. Krv je liptala iz rane i tekla mu niz ruku. Na sve etiri sam dopuzao do djeda... jer bio sam slab kao splaina, a koljena su mi bila od gume. Ustao sam pridravajui se za djeda. On je isisavao krv iz zasjekotine i ispljuvavao je na zemlju. Nisam znao to da radim, pa sam rekao: Hvala ti djede, On me je pogledao i nasmijao se. Usta i lice su mu bili krvavi. Sto mu prokletih paklenih vragova!, rekao je djed. Tom kukinom sinu smo dali to ga ide, jel' tako? Yes sir, rekao sam, i bilo mi je nekako lake. Pokazali smo tom kukinom sinu. Iako se nisam mogao sjetiti da sam ja puno pridonio tom pokazivanju. Djedova ruka je oticala, postajala je sve vea i vea. Postajala je modra. Uzeo je no i razrezao jelenju kou
137

rukava svoje koulje. Ta ruka mu je ve bila duplo deblja od druge. Prestraio sam se. Djed je skinuo eir i poeo njime mahati ispred svog lica. Vruina kao u paklu, rekao je, prevrue za ovo doba godine. Lice mu je nekako udno izgledalo. Ruka mu je bila sve plavlja. Otii u po baku, rekao sam. Djed me je pogledao i onda su mu se oi zagledale u daljinu. Krenuo sam. Mislim da u se malo odmoriti., rekao je, miran kao stijena. Znate gdje ete me nai. Sjurio sam se stazom niz dolinu, stopala su mi jedva doticala zemlju. Nisam dobro vidio jer su mi oi bile zamagljene od suza iako nisam plakao. Kad sam izbio na kolski put plua su mi gorjela poput vatre. Poeo sam posrtati i nekoliko puta sam pao, jednom ak i u potok, ali odmah sam ustao i trao dalje. Onda sam siao s puta i krenuo preicom, kroz makiju. Znao sam da djed umire. Kad sam dotrao na istinu i ugledao kolibu, kao da je stajala nekako nahero i razlijevala mi se pred oima. Pokuao sam dozvati baku, ali glas me izdao. Uletio sam u kuhinju i bacio se baki u ruke. Uzela me je u naruja i smoila mi lice hladnom vodom. Pogledala me i rekla vrstim glasom: to se dogodilo, i gdje? Pokuao sam govoriti. Djed umire... proaptao sam, egrtua...obala potoka Na to me je baka ispustila iz naruja, to me je dokrajilo. Zgrabila je jednu vreu i nestala. Jo i danas je vidim pred sobom: tri preko istine, suknja i duge pletenice se vijore za njom, a mala stopala u mokasinama jedva
138

dodiruju zemlju. Bila je brza kao vjetar! Nije rekla ni jednu rije. Ni O Boe, ni ita drugo. Nije oklijevala ni trenutka, nije se osvrnula oko sebe. Ja sam bio na sve etiri na ulazu u kuhinju i povikao sam: Ne daj da umre! I mislio sam kako ga baka sigurno nee pustiti da umre. Pustio sam pse i oni su pojurili za bakom lajui i zavijajui. Potrao sam za njima najbre to sam mogao. Kad sam stigao, djed je leao opruen na leima. Baka mu je bila podmetnula neto pod glavu. Psi su trali oko njega, cvilei. Djedove su oi bile zatvorene, a ruka mu je bila skoro crna. Baka mu je ponovo zabila no duboko u ranu, sisala je krv iz rane i pljuvala je na zemlju. Kad sam dotrao pokazala je prema jednoj brezi i rekla: Oguli koru s breze, Malo Drvo. Zgrabio sam djedov dugi no i ogulio koru sa stabla. Baka ju je upotrijebila da zapali vatru, jer brezova kora gori kao papir. Zagrabila je vode iz potoka, stavila lonac na vatru i poela unutra stavljati neko korijenje i sjemenje i lie koje je izvadila iz vree. Ne znam to je sve stavila, ali znam da je lie bilo od lobelije. Baka je rekla da e ono pomoi djedu u disanju. Djedova prsa su se dizala i sputala jako polako i teko. Dok se voda grijala, baka je ustala i pogledala oko sebe. Ja ama ba nita nisam vidio, ali ona je primijetila gnijezdo prepelice skriveno u travi na pedesetak metara od nas. Otkopala je svoju iroku suknju i pustila je da padne na zemlju. Ispod suknje nije imala nita na sebi. Noge su

139

joj bile kao u mlade djevojke, dugaki miii ocrtavali su se pod bakrenom koom. Pojas suknje skupila je komadom konopa i vrsto ga zavezala, a za porub je privezala kamenje. Onda se priuIjala prepeliinom gnijezdu neujna kao apat vjetra. U trenutku kad je prepelica htjela poletjeti iz gnijezda, baka je na nju bacila suknju kao mreu. Donijela je prepelicu, pa ju je razrezala od prsne kosti sve do repa. Onda je jo ivu pticu koja se jo trzala i lupala krilima pritisnula na djedovu ranu. Dugo ju je tako drala i kad ju je skinula s djedove ruke, prepeliina utroba je bila potpuno zelena. Tako je djelovao zmijski otrov. Dola je veer, a baka je jo uvijek radila oko djeda. Psi su sjedili oko nas i promatrali. Kad je pala no, baka je rekla neka pojaam vatru, jer moramo djeda utopljivati i ne moemo ga micati. Pokrila ga je svojom suknjom. I ja sam skinuo svoju koulju od jelenje koe i njome pokrio djeda. Htio sam skinuti i hlae, ali baka je rekla da to nije potrebno, jer moje hlae nisu dovoljne ni da pokriju jedno njegovo stopalo. to i nisu bile. Odravao sam vatru. Baka je rekla da naloim jo jednu vatru blizu djedove glave, pa sam onda odravao obje vatre. Baka je legla uz djeda, i priljubila svoje tijelo tik uz njegovo. Rekla je da e mu toplina njenog tijela pomoi. Zato sam i ja legao uz djeda s druge strane; premda je, sigurno, moje tijelo bilo toliko malo da nije moglo odigrati znaajnu ulogu u zagrijavanju djeda. Ali baka je
140

rekla da mu pomaem. Kazao sam baki kako je po mom miljenju nemogue da bi djed mogao umrijeti. Ispriao sam baki kako se sve bilo dogodilo i kako mislim da je to bila moja krivnja, jer nisam pazio. Ali baka je rekla da nitko nije bio kriv, ak ni egrtua. Neke stvari se jednostavno dogode, rekla je, bez iije zasluge ili krivnje. Negdje u toku noi djed je poeo govoriti. Sad je ponovo bio mali djeak koji tri po planinama i govorio je o tome. Baka je rekla da se u snu sjea jednog davno prolog vremena. On ja tako govorio cijelu no. Neposredno pred zoru je utihnuo i poeo lake i ritmino disati. Rekao sam baki kako je po mom miljenju sad sasvim nemogue da bi djed mogao umrijeti. I baka je rekla da nee umrijeti. A onda sam zaspao na djedovoj ruci. Probudio sam se u zoru... upravo kad se prvo svjetlo pojavilo iznad vrha planine. Tada se djed iznenada uspravio i sjeo. Pogledao je mene, pa baku. Rekao je: Tako mi Boga, Bonnie Bee, ovjek ne moe ni jednu no lei pod drvo, a da mu se ti ne prilijepi gola golcata. Baka ga je udarila po licu i nasmijala se. Ustala je i obukla suknju. Znao sam da je djed sada dobro. Prije nego smo krenuli kui, jo je oderao kou sa zmije. Rekao je da e mi baka od nje napraviti remen. to je i uinila.

141

Krenuli smo kui niz udolinu, psi su trali ispred nas. Djed je bio malo slab na nogama i vrsto se drao za baku, kako bi mu bilo lake hodati, pretpostavljao sam. Ja sam hodao za njima, i bio sam sretniji nego ikad otkad sam bio kod djeda i bake u planinama. Iako djed nikada nije govorio o tome kako je stavio ruku izmeu mene i egrtue, znao sam da najvjerojatnije, poslije bake, mene najvie voli, vie od ikoga drugog na svijetu, ak i od Blue Boya.

142

Farma u umi

Te noi na obali potoka kad sam leao uz djeda nekako sam se iznenadio kad sam ga uo kako u snu govori o vremenu kad je on bio djeak. Nekako do tada nisam razmiljao o tome da je i on nekada bio dijete. Ali bio je. U snu se te noi vratio u ono vrijeme i opet bio djeak. Djed je 1867. imao devet godina. Planine su bile njegovo carstvo. Njegova mama, Crveno Krilo, bila je punokrvna Cherokee Indijanka, pa je djed bio odgojen kao Cherokee, to je znailo da je kao djeak mogao potpuno slobodan lutati po planinama do mile volje. To je bilo doba Graanskog rata. Zemlju su bili okupirali vojnici Sjevera, a u glavnom gradu na vlasti su bili politiari. Djedov tata se bio borio na strani Juga, na strani onih koji su izgubili. Morao se skrivati, neprijatelji su mu bili za petama, i zato on skoro nikada nije naputao planine. Kad je trebalo otii u mjesto po neto, poslali bi djeda. Na malog indijanskog djeaka nitko nije obraao panju. Jednom dok je tako jo kao djeak iao kroz umu, djed je otkrio jednu malu udolinu. Bila je sakrivena meu brdima i obrasla korovom i svakojakim drugim raslinjem. Nitko tu ve dugo nita nije bio posijao, ali djed je vidio

143

da je nekada prije netko obraivao taj komad zemlje, jer je uma na tom mjestu bila iskrena. Na kraju te udoline, na mjestu gdje se poinjala uzdizati planina, bila je stara brvnara. Pod verande bio je propao, a cigle su ispadale iz dimnjaka pa je u poetku djed prolazio pokraj brvnare i nije na nju obraao panju. Onda su mu poeli upadati u oi tragovi ivota oko nje, i shvatio je da unutra netko ivi. Zaobiao je udolinu i sa stranje se strane priuljao brvnari te sakriven u grmlju promatrao ljude koji su unutra ivjeli. Nije ih bilo puno. Nisu imali kokoi, iako ih bijeli ljudi obino imaju, niti kravu radi mlijeka, niti mazgu s kojom bi mogli orati. Nisu imali nita, osim neto starih, zahralih poljoprivrednih alatki koje su leale pokraj starog taglja. Ljudi su izgledali jednako siromano i jadno kao i kua. ena je djedu izgledala osobito umorno i iscrpljeno. Imala je dvoje djece koja su izgledala jo gore od nje: dvije curice s licima starih ena. Bile su prljave, imale zamrenu kosu i strano tanke noge. U taglju je spavao jedan stari crnac. Bio je elav, s vijencem bijele kose oko glave. Djed je mislio da on umire, jer jedva je hodao, vukui noge i jako pognut. Djed se ve mislio okrenuti i otii kad je primijetio jo nekog. Bio je to mukarac koji je na sebi imao ostatke poderane sive uniforme. Bio je visok i imao samo jednu nogu. S mukom je izaao iz brvnare epajui pomou proteze od komada hikori drveta koji je bio privezao na

144

batrljak svoje noge. Djed je promatrao kako ovjek bez noge i ena idu do taglja. Stavili su na sebe konu ormu i nije mu bilo jasno zato to rade dok nisu doli na polje pred brvnarom, a starije crnac posrui tamo dovukao plug. Onda su poeli orati: njih je dvoje bilo upregnuto umjesto mazge, a stari crnac je pokuavao upravljati plugom. Djed je pomislio da su ludi, kad je vidio kako vuku plug umjesto mazge. Ali vukli su ga. Samo po par koraka, pa bi morali stati, ali onda bi opet vukli, i tako dalje, par koraka po par koraka. Nije im ba dobro ilo. Ako bi stari crnac prejako ukosio plug, otrica bi otila preduboko u zemlju i oni vie ne bi mogli vui, i onda bi se morali vratiti par koraka unatrag dok bi stari crnac izvlaio plug, padajui i ponovo ustajui, pokuavajui ponovo zavladati plugom. Orali su preplitko tako da otrica pluga zapravo nije prevrtala zemlju kako treba. Djed je mislio: nikad oni tako nee uspjeti preorati taj komad zemlje. Kad je te veeri otiao oni su i dalje orali. Sljedeeg ih je jutra ponovo otiao promatrati. Kad je stigao do svog skrovita, oni su ve bili na polju. Povrina koju su bili poorali bila je toliko mala da ju je visoki korov jo potpuno zaklanjao. Plug je zapeo za neki korijen i stari crnac je pao. Dugo je ostao na zemlji prije nego se ponovo digao. A tad je djed u umi s druge strane udoline primijetio vojnike - na sebi su imali uniforme Sjevera. Povukao se dublje u visoku paprat i nije prestao promatrati. Nije se prestraio od vojnika, jer je, iako je imao tek devet godina, ve bio nauio indijanske vjetine
145

i mogao se tako dobro skrivati i tako neujno uljati da ga vojnici nikada ne bi otkrili. Djed je to znao. U patroli je bilo desetak ljudi, na konjima. Predvodio ih je visok ovjek sa utim prugama na rukavima uniforme. Zastali su u borovom umarku pa su i oni poeli promatrali mukotrpno oranje. Neko vrijeme su tako stajali, a onda su odjahali. Djed je otiao do potoka, ulovio rukama jednu ribu, i vratio se s njom kasno te veeri. Oni su jo uvijek orali, ali bili su toliko iscrpljeni i spori da se djedu inilo kako puze po polju. Djed je imao otar vid poput orla. Otkrio je kako je meu drveem zabljesnulo neto uto: voa patrole koji se skrivao iza borova. Bio je sam, i opet ih je doao promatrati. Djed se povukao i otiao natrag doma. Te noi nije mogao zaspati, razmiljao je. Mislio je da sjevernjaki vojnik sa utim prugama na rukavima sigurno ima neke zle namjere, i odluio je upozoriti ljude u staroj brvnari da ih vojnik promatra. Sljedeeg je jutra ponovo otiao do brvnare kako bi to uinio. Stigao je do svog skrovita, ali ustruavao se nepoznatih ljudi i zato je ekao, pokuavajui smisliti kako uiniti to je naumio. Oni su ponovo bili na polju i pokuavali orati starim plugom. Djed je odluio kako e istrati na polje, viknuti ono to im je htio rei, a onda pobjei. Ali prije nego to je to uspio uiniti, ugledao je vojnika sa utim prugama na rukavima koji je opet dojahao.

146

Jo uvijek je bio prilino daleko u borovom umarku i vodio je jo jednog konja na kojem nije bilo jahaa. Kad se jo malo pribliio, djed je razaznao kako to nije konj nego mazga. Bila je to najjadnija mazga koju je djed ikad vidio. Kosti bokova su joj strale u zrak i sva rebra su se mogla prebrojati. Ui su joj visjele preko koatog lica, ali - bila je to mazga. Vojnik ju je gonio pred sobom i kad je doao do ruba umarka udario ju je biem. Mazga je prestraena izjurila na polje a vojnik je ostao na svom konju sakriven u umarku. Mazgu je prva primijetila ena. Pustila je svoje uzde da s nje padnu na zemlju i zurila u mazgu koja je trala po polju. Onda je viknula: Svemogui Boe! Pa to je mazga. Bog nam ju je poslao! Poela je trati za mazgom kroz visoki korov i grmlje pokuavajui je uhvatiti. I stari crnac je potrao, posrtao, padao, opet se dizao i pokuavao uhvatiti mazgu. Mazga je trala pravo prema mjestu gdje je djed uao sakriven. Kad se pribliila, poskoio je maui rukama i mazga se okrenula i potrala na drugu stranu, prema umarku u kojem je bio vojnik. I on ju je prestraio i potjerao natrag na polje. Ali ena i stari crnac nisu primijetili niti mog djeda, niti vojnika. Imali su oi samo za mazgu. I ovjek bez noge pokuavao je trati za mazgom. S mukom je teturao, proteza se zabadala u zemlju i on je svakih par koraka padao. Dvije curice su isto trale viui i pokuavajui goniti mazgu pred sobom.
147

Stara se mazga skroz zbunila i odgalopirala pravo prema svojim goniteljima. ena ju je zgrabila za rep, ali je izgubila tlo pod nogama i mazga ju je poela vui kroz grmlje, koje je s nje zderalo haljinu; stari crnac se bacio pred mazgu i uspio joj se objesiti o vrat, ali mazga je dalje trala, a on je visio s nje kao strailo za ptice, no drao se vrsto kao da e umrijeti ako popusti stisak. I tako je stara mazga odustala i zaustavila se. ovjek bez noge i djevojice doli su do njih. On je stavio stari koni remen kao uzdu mazgi oko glave. Svi su obilazili oko stare mrave mazge gladei je i tapui je po bokovima kao da je to najljepa mazga na svijetu. Djedu se uinilo da se mazga malo po malo poela sve bolje osjeati kod svojih novih vlasnika. Onda su stali u krug oko mazge, kleknuli i poloili ela na zemlju. Tako su prilino dugo ostali. Djed je promatrao, kad su upregli mazgu. Svi su htjeli malo ii za plugom, pa su se smjenjivali, ak i djevojice. Djed je leao u svom skrovitu i gledao, cijelo vrijeme motrei i vojnika u umi. Od tada je djed poeo redovito dolaziti u udolinu. Morao je vidjeti kako e oranje napredovati. Tri dana kasnije bili su poorali tek jednu etvrtinu polja. Ujutro etvrtog dana djed je vidio kako je vojnik sa utim prugama na rukavima ostavio jednu bijelu vreu na rubu ume. I ovjek bez noge je to vidio, pa je malo podigao ruku, ali nije bio siguran da li da mahne. Vojnik je takoer podigao ruku i odjahao u umu. U vrei je bio kukuruz za sjetvu.

148

Sljedeeg jutra, kad je djed stigao, vojnik je bio sjahao pred brvnarom. Razgovarao je s ovjekom bez noge i starim crncem. Djed se priuljao blie da bi ih bolje uo. Uskoro je vojnik sa utim prugama na rukavima poeo orati. Uzde je zavezao jednu za drugu i prebacio ih sebi preko ramena i djed je odmah vidio da taj ovjek zna svoj posao. Ponekad bi zaustavio mazgu, sagnuo se i uzeo malo svjee prevrnute zemlje i mirisao je. Ponekad bi je ak i okusio. Onda bi razmrvio zemlju u ruci i nastavio orati. Ispostavilo se da je on narednik, ali i farmer iz Illinoisa. Obino bi doao tek pred sumrak, nakon to bi obavio svoje vojnike dunost. Svaki je dan dolazio i orao. Jednog je dana sa sobom doveo mravog vojnika. On je izgledao premlad da bi ve bio vojnik, ali oito je to ipak bio. I on je poeo dolaziti svake veeri. Donio je sa sobom male grmie. To su bila mlada stabalca jabuka. Odmah se bacio na posao. Oko svake sadnice bi radio i po sat vremena, dok ne bi obavio sadnju. Iskopao bi rupu na rubu polja, stavio sadnicu u nju, zatrpao, utabao zemlju, napravio malu ogradu oko sadnice, zalio je, i onda bi se odmakao i gledao je kao da je to bilo prva mlada jabuka koju je u ivotu vidio. Djevojice su mu poele pomagati, a nakon mjesec dana su oko itavoga polja bile posaene jabuke. Ispostavilo se da je on iz New Yorka i da se tamo bavi uzgajanjem jabuka. Dok je on svake veeri sadio jabuke, ostali su zavrili s obraivanjem polja i zasijali kukuruz.

149

Djed im je jednom kad je pao mrak ostavio desetak somova na verandi. Sljedee veeri su ih skuhali i sjeli za stol pod jednim drvetom pred brvnarom i veerali. Dok su jeli svako malo bi narednik ili ena ustali od stola, okrenuli se prema umi i mahali pozivajui djeda k njima. Znali su da je neki Indijanac ostavio ribe, ali nisu mogli vidjeti djeda, samo su mahali otprilike, u smjeru ume. Poto nisu bili Indijanci, nisu znali kako se meu bojama ume razaznaje boja koja tu ne pripada. Djed nikada nije izaao iz svog skrovita, ali nastavio im je donositi ribe. Ostavio bi ih objeene o granu drveta jer se bojao doi na verandu. Djed je rekao da im je donosio ribe zato to nisu bili Indijanci pa nisu pojma imali kako se preivljava u divljini i znao je da bi pomrli od gladi prije nego bi doekali etvu. I osim toga nipoto nije htio ni u emu zaostajati za jednim vojnikom Sjevera. Niti za dvojicom od te sorte. Mravi vojnik i djevojice svake su veeri izvlaili kante vode iz bunara. Nosili su ih, dok je pritom voda pljuskala iz kante, do sadnica, i zalijevali ih jednu po jednu. Dok su oni to radili, ostali su prorjeivali kukuruz i okopavali korov oko njega. Djed je vidio kako je narednik s jednako nevjerojatnim zanosom i uivanjem sad okopavao kao to je prije bio orao. Mladi kukuruz je bio tamno zelen, to je znailo da e etva biti jako dobra. I jabuke su ozelenile. Onda je dolo ljeto. Dani su bili dugi i sporo se smraivalo. Narednik i mravi vojnik su uspijevali raditi po dva tri sata prije no to bi se morali vratiti u logor.
150

Naveer, kad bi zapuhao svjei povjetarac, kad bi leganj poeo pjevati, oni bi stajali pred brvnarom i gledali polje. Narednik je puio svoju lulu, a djevojice su stajale priljubljene uz mravog vojnika. Na njegovim je rukama uvijek bio debeli sloj zemlje, jer je sve radio rukama. Nije doputao da se ita otro priblii njegovim mladim jabukama, pa ni motika. Narednik bi onda izvadio lulu iz usta. Dobra zemlja, rekao bi, i pogledom prelazio preko polja kao da bi pojeo zemlju kad bi samo mogao. Da, rekao bi ovjek bez noge, dobra je to zemlja. Najbolji mladi kukuruz koji sam ikada vidio, rekao bi stari crnac. Svake veeri bi to rekao. Djed je priao kako bi se on priuljao blie da ih bolje uje, ali svake je veeri uo jedno te isto. Svake veeri su buljili u polje pred sobom i govorili jedne te iste rijei. Kao da je polje neko udo prirode, tako su svake veeri zurili u njega. Mravi vojnik bi uvijek rekao: Strpite se samo jednu godinu, dok jabuke ponu cvasti... tako neto jo niste vidjeli u ivotu. Onda bi se djevojice nasmijale, i smijeh bi uinio da izgledaju mlade. Narednik bi lulom pokazao prema jednom obronku. Dakle, sljedee godine bi svakako trebalo iskriti onaj gusti tamo preko. To e dati jo tri, moda i etiri jutra zemlje. Djed je vidio da u maloj udolini vie nije bilo puno posla, izgledalo mu je da su stanovnici male udoline sad

151

zbrinuti i ve ga je cijela stvar poela sve manje i manje zanimati. Ali onda su doli utjerivai poreza. Dojahali su jednog dana prije sumraka, sunce je jo bilo prilino visoko na nebu. Desetak njih. Na sebi su imali gizdave uniforme i puke, i doli su po nalogu politiara koji su donijeli nove zakone i zahtijevali jo vie poreza. Dojahali su pred brvnaru i zabili u zemlju dugaak tap na ijem vrhu je bila crvena zastava. Djed je znao to znai crvena zastava. Ve ju je esto bio vidio u okolnim mjestima. To je znailo da je neki politiar bacio oko na neiji posjed i eli ga za sebe. Zato bi vlasniku razrezali tako visok porez da ga on ne bi mogao platiti. Onda bi zaboli crvenu zastavu koja je znaila da mu se imanje oduzima. ovjek bez noge, ena, stari crnac i djevojice, svi su doli sa polja sa svojim motikama kad su vidjeli utjerivae poreza. Stajali su u gomili pred brvnarom. Djed je vidio kako je ovjek bez noge bacio svoju motiku na zemlju i uao u kuu. Minutu kasnije ponovo je izaao nosei staru puku. Uperio ju je prema utjerivaima poreza. U tom je trenutku dojahao narednik. Mravi vojnik ovaj put nije bio s njim. Narednik je sjahao s konja i stao izmeu utjerivaa poreza i ovjeka bez noge upravo kada je jedan utjeriva poreza bio opalio iz puke. Zauo se prasak i narednik je zateturao prema natrag. U oima mu se vidjelo iznenaenje i bol. eir mu je pao s glave i on se sruio na zemlju.
152

ovjek bez noge opalio je iz svoje puke i pogodio jednog utjerivaa poreza, a onda su oni svi poeli pucati u njega. Ubili su ovjeka bez noge i on je pao sa verande. ena i djevojice su vritei potrale prema njemu. Pokuale su ga podignuti, ali djed je znao da je on mrtav jer glava mu je mlitavo visjela. Onda je djed vidio kako je stari crnac krenuo na utjerivae poreza s podignutom motikom. Ispalili su dva tri metka u njega i on je pao na drku svoje motike. Onda su odjahali. Djed se oduljao dobro pazei da ga ne primijete i pourio natrag doma. Znao je da e utjerivai poreza na povratku ii okolo, a ne normalnim putem kojim su doli, kako ih netko ne bi vidio. Kad je doao kui ispriao je svom tati to je vidio, uvjeren kako e biti puno uzbuenja oko tog sluaja, ali nije bilo. Djed je kasnije u mjestu saznao kako je ta stvar zavrila. Politiari su rairili glasine da je nastala nekakva pobuna i da je neophodno da narod za njih glasa kako bi oni mogli uguiti pobunu i ponovo uvesti red i zakon. Osim toga su rekli kako im za to treba jo vie novca jer su to prikazali kao neki rat. Narod se jako uznemirio oko te tobonje pobune i rekao politiarima neka se hitno pozabave time. to su ovi i uinili. Jedan bogata je prisvojio udolinu. Djed nikad nije saznao to se dogodilo sa enom i djevojicama. Bogata je onda farmu dao u najam. Poto su zemlja i klima u
153

planini takve da se tamo ne moe uzgojiti dovoljno jabuka da bi se na njima ostvarila velika zarada, mlade jabuke su poupali. Kasnije se ulo da je neki mladi vojnik iz New Yorka dezertirao. Dovukli su ga pred vojni sud i optuili da je kukavica koji bjei umjesto da gui pobunu. Djed je rekao da su narednika stavili u sanduk kako bi njegove posmrtne ostatke poslali natrag u Illinois. Kad su mu htjeli poloiti ruke na prsa, vidjeli su da mu je jedna aka stisnuta. Pokuali su je rastvoriti i na kraju su morali upotrijebiti neki alat da bi to uspjeli. Rastvorili su mu aku, ali u njoj nije bilo nita naroito. Nita osim malo zemlje.

154

No u planini

Ja i djed smo razmiljali na indijanski nain. Kasnije su me ljudi pokuavali uvjeriti da je indijanski nain razmiljanja naivan - ali znao sam da nemaju pravo. I nisam zaboravio to je djed govorio o rijeima. Ako su tvoje rijei naivne, to ti moe biti drago. Jer naivne rijei su dobre rijei. Djed je govorio da e me indijanski nain razmiljanja uvijek odrati... i tako je i bilo. Kao onaj put kad su ljudi iz velegrada doli u nae planine. Djed je bio napola kot, ali razmiljao je kao Indijanac. Tako je bilo, ini mi se, i kod drugih velikih bijelih ljudi u povijesti Indijanaca: veliki Crveni Orao, Bili Weatherford, ili Emperor McGilvery i Mclntosh. Oni su imali isti odnos prema prirodi kao i Indijanci. Nisu je pokuavali pokoriti ili unititi, nego su ivjeli s njom. I oni su voljeli indijanski nain razmiljanja. I stoga to su ga voljeli, mislili su na indijanski nain i nisu vie mogli misliti kao bijeli ovjek. Djed mi je priao kako je bilo. Kad bi se Indijanac htio trampiti s bijelim ovjekom, donio bi svoje proizvode i poloio bi ih bijelom ovjeku pred noge. Ali ako kod bijelog ovjeka nije vidio nita to je elio imati, pokupio bi svoje stvari i otiao. Bijelci koji to nisu razumjeli izmislili su rije indijanski dar. To se kae kad netko neto pokloni, pa onda ponovo uzme natrag.

155

Ali Indijanci to nikad ne rade. Ako ti Indijanac eli neto pokloniti, on e to uiniti bez velike buke, jednostavno e dar ostaviti negdje gdje zna da e ga pronai. Indijanac, objasnio mi je djed, digne ruku i pokae dlan tako da njegov sugovornik vidi kako on ne nosi oruje. Ta gesta znai mir. Djed je to smatrao loginim, ali bijelim ljudima je to bilo jako smijeno. Djed mi je rekao da bijeli ovjek svoje miroljubive namjere pokazuje rukovanjem - vjerojatno stoga to se rijeima bijelog ovjeka ne smije vjerovati pa prilikom rukovanja jedan drugom protresu ruku da vide je li onaj drugi zaista prijatelj kao to tvrdi ili u rukavu ima skriven no. Djed se nije rado rukovao. Rekao je da mu se ne svia kada mu ovjek pokuava istresti no iz rukava nakon to se predstavio kao prijatelj. Djed je rukovanje smatrao znakom nepovjerenja i uvredljivim. to je logino. Kad bijelci u Americi vide Indijanca, kau how! i onda se smiju. Djed je rekao da je how tek prije nekoliko stotina godina postala indijanska rije. How je engleska rije i znai kako. U ono vrijeme kada su prvi bijelci doli u Ameriku, svaki put kad bi sreli Indijance pitali su: kako si, kako je tvoja obitelj, kako ide, kako ovo, kako ono... Djed je rekao da su Indijanci zato povjerovali da je how omiljena rije bijelog ovjeka, a Indijanci su uljudan narod, svaki put kad bi sreli bijelog ovjeka rekli bi odmah na poetku how, a onda bi pustili bijelca da govori. Kad se ljudi sad tome smiju, rekao je djed, smiju se Indijancu koji pokuava biti uljudan i obziran.
156

Jednom je gospodin Jankins, kad smo isporuili robu u duanu, rekao da su dva tipa iz velikog grada bila u duanu. Bili su iz Chatanooge i vozili su veliki crni automobil. Gospodin Jankins je rekao da su htjeli razgovarati s djedom. Djed je pogledao gospodina Jankinsa ispod svog velikog eira: Predstavnici Zakona? Ne, rekao je gospodin Jankins. Nemaju nikakve veze sa zakonom. Rekli su da se i oni bave trgovinom viskijem. uli su da ti pravi dobar viski i ele ti dati jednu veliku destileriju. Radio bi za njih i mogao bi zaraivati velike novce Djed na to nije rekao nita. Kupio je malo kave i eera za baku. Ja sam otiao po sitna drva i preuzeo staru lizalicu od gospodina Jankinsa. Gospodin Jankins se bio uzvrpoljio od znatielje to e djed rei na njihovu ponudu, ali predobro je poznavao djeda, a da bi ga pitao. Rekli su da e ponovo doi. napomenuo je gospodin Jankins. Djed je kupio i malo sira. To me je razveselilo; jako sam volio sir. Izali smo i nismo ostali sjediti pred duanom, nego smo odmah krenuli kui. Djed je brzo hodao. Nisam imao vremena brati kupine i ak sam morao baciti moju staru lizalicu jer sam morao stalno trati za djedom. Kad smo stigli kui, djed je ispriao baki o tipovima iz velikog grada. Rekao je: Malo Drvo, ti ostani ovdje. Ja u otii do kotla i prekriti ga s jo malo zelenila. Ako dou, javi mi to. I onda je otiao.
157

Sjeo sam na verandu i ekao tipove iz velikog grada. Jedva da je djed bio nestao iz vidokruga kad sam ih ugledao. Rekao sam baki da dolaze. Baka je stajala u hodniku, kod pasa, i tako smo ih promatrali dok su se pribliavali putem pa onda po balvanu preko potoka. Imali su na sebi fina odijela, kao politiari. Veliki debeli tip bio je u ljubiastom odijelu boje lavande, s bijelom kravatom. Mravi je imao bijelo odijelo i sjajnu crnu koulju. Obojica su nosili fine velegradske slamnate eire. Doli su do stepenica verande, ali tu su se zaustavili i nisu se popeli. Veliki debeli tip se jako znojio. Pogledao je baku. Mi bi rado porazgovarali sa starim., rekao je. Izgledao mi je bolestan jer teko je disao i oi su mu se jedva vidjele. Bila su to dva utora sakrivena duboko u naslagama sala. Baka nita nije rekla. Nisam ni ja. Veliki se okrenuo i rekao mravome: Stara squaw ne razumije engleski, Slick. Mr. Slick se osvrtao kao da je netko iza njega, iako nikog naravno nije bilo. Imao je visok, kretav glas. Jebe staru squaw, rekao je, ne svia mi se ovo mjesto, Chunk, preduboko je u planini. Haj'mo odavde. Mr. Slick je imao male brie. Zavei, rekao je Mr. Chunk. Zabacio je svoj eir prema potiljku. Nije imao ni jedne dlake na glavi. Pogledao je odozgo na mene. Mali izgleda kao mulat, rekao je. Moda on razumije engleski. Mali, razumije li engleski?
158

Rekao bih da da., rekao sam. Mr. Chunk je pogledao Mr. Slicka. uje li ti to... on bi rekao da da. To im je bilo tako smijeno da su se poeli na glas smijati. uo sam baku iza mene kako je pustila Blue Bova koji je krenuo prema udolini k djedu. Mr. Chunk je pitao: Mali, gdje ti je tata? Rekao sam mu da se ne sjeam mog tate; ivim ovdje s djedom i bakom. Mr. Chunk je htio znati gdje je djed i ja sam pokazao prstom prema udolini. On je zavukao ruku u dep, izvadio jedan dolar i drao mi ga pred nosom. Moe zadrati ovaj dolar, mali, ako nas odvede do tvog djeda. Imao je veliko prstenje na rukama. Odmah sam vidio da je bogat i da si moe priutiti toliki izdatak. Uzeo sam dolar i stavio ga u dep. Ve sam se prilino dobro snalazio s brojevima. Izraunao sam: nakon to podijelim s djedom, ostat e mi tono pedeset centi za koliko me je kranin dolje kod duana bio prevario. Nisam vidio nita loe u tome to sam ih vodio djedu. Ali dok smo hodali, poeo sam razmiljati. Nisam ih nikako smio odvesti do naeg kotla. Poveo sam ih gore prema visokoj stazi. Dok smo se penjali malo me je pekla savjest i nisam imao pojma to u uiniti. Mr. Chunk i Mr. Slick su, meutim, bili dobre volje. Skinuli su svoje sakoe i veselo hodali za mnom. Obojica su imali pitolje za pojasom. Mr. Slick je rekao: Ne sjea se svog tate, ha mali?. Zaustavio sam se i rekao da ga se uope ne sjeam. Mr. Slick je onda rekao: To znai da si kopile, jel' tako mali?

159

Odgovorio sam: Rekao bih da da. U rjeniku jo nisam bio doao do slova K i tu rije jo nisam bio nauio. Njih dvojica su se jako glasno smijali, tako da su se zakaljali. I ja sam se smijao. Izgledalo mi je da su njih dvojica pravi veseljaci. Mr. Chunk je rekao: opor ivotinja, eto to su oni. Rekao sam da kod nas u planinama ima puno ivotinja... divljih maaka, divljih svinja; i da smo jednom djed i ja vidjeli ak i jednog crnog medvjeda. Mr. Slicka je zanimalo jesmo li ga nedavno vidjeli. Rekao sam da nismo, ali smo vidjeli tragove. Pokazao sam mu jedno stablo topole s kojeg je medvjed kandama bio zgulio koru. Eno tamo je jedan trag, rekao sam. Mr. Chunk je odskoio u stranu kao da ga je zmija bila ugrizla. Pritom se sudario s Mr. Slickom i sruio ga na zemlju. Mr. Slick se razbjesnio. Proklet bio, Chunk, umalo si me gurnuo u provaliju. Mr. Slick je pokazao dolje prema dolini. I on i Mr. Chunk se se nagnuli i gledali dolje. Daleko, daleko dolje ispod nas jedva se mogao razaznati potok. Svemogui Boe, rekao je Mr. Chunk, koliko smo se visoko popeli? Do vraga, kad bi se ovdje poskliznuo, slomio bi vrat. Rekao sam Mr. Chunku kako ne znam koliko smo visoko, ali mislim da smo prilino visoko. Iako nikad o tome nisam razmiljao. to smo se vie penjali, to su Mr. Chunk i Mr. Slick vie hripali. I zaostajali su sve vie i vie za mnom. Jednom sam se vratio da ih potraim i naao ih ispruene ispod jednog hrasta.
160

Leali su usred otrovnog brljana kojim je bilo obraslo podnoje hrasta. Otrovni brljan je lijep i zelen, ali nikome ne bih preporuio da legne na njega. Gdje god ti njegovo lie dotakne kou nastanu veliki plikovi koji se kasnije pretvore u rane koje se jo mjesecima gnoje. Nisam im nita rekao o tome. Ionako je ve bilo prekasno i nisam ih htio jo dodatno uznemirivati. Izgledali su prilino loe. Mr. Slick je podigao glavu. Sluaj ti, kopile jedno, rekao je, koliko jo moramo hodati? Mr. Chunk nije digao glavu. Leao je u otrovnom brljanu zatvorenih oiju. Rekao sam da smo skoro stigli. U meuvremenu sam bio razmislio. Znao sam da e baka poslati djeda za mnom visokom stazom i kad stignemo na vrh namjeravao sam rei da moramo samo malo priekati, da e djed uskoro doi. to bi se i dogodilo. I tako e, mislio sam, na kraju sve biti u redu, a ja u moi zadrati dolar, poto u ih ipak, manje vie, odvesti do djeda. Poeo sam se opet uspinjati stazom. Mr. Slick je pomogao Mr. Chunku da ustane iz otrovnog brljana i nastavili su opet bauljati za mnom. Sakoe su bili ostavili u brljanu. Mr. Chunk je rekao da e ih pokupiti kad se budu vraali. Stigao sam na vrh puno prije njih. Visoka staza je bila jedna od mnogobrojnih staza, dio itave mree starih staza Cherokee Indijanaca koje su vodile uzdu planinskog grebena i ravale se i vodile dalje niz planinu s druge strane, i opet se razdvajale... Djed je rekao da staze vode moda i sto milja duboko u planine.
161

Sjeo sam pod jedan grm gdje se staza ravala. Jedan ogranak je vodio dalje du grebena, a drugi dolje niz drugu stranu planine. Mislio sam, priekat u Mr. Chunka i Mr. Slicka i onda emo sva trojica jo malo priekati djeda. Ali jo je prilino dugo potrajalo dok se njih dvojica nisu mukotrpno uspeli uz planinu. Mr. Chunk se morao drati za Mr. Slicka. Najvjerojatnije je bio uganuo zglob, sudei po tome kako je epao i skakutao na drugoj nozi. Mr. Chunk je rekao Mr. Slicku da je kopile. to me iznenadilo, jer Mr. Slick nije bio spomenuo da je i on kopile. Mr. Chunk je rekao da je to sve skupa bilo ideja upravo Mr. Slicka, angairati ljude iz planina da za njih prave viski. Mr. Slick je onda rekao da je Mr. Chunk prvi bio predloio da idu traiti ovog prokletog Indijanca i da je Mr. Chunk kukin sin. Tipovi su se svaali tako glasno da im nisam uspio nita rei. Osim toga, djed me je nauio da je nepristojno prekidati ljude kad govore. Tako im nisam uspio rei ni da moramo sad malo priekati djeda. Proli su pokraj mene i poeli se sputati stazom niz drugu stranu planine. Gledao sam za njima dok ih drvee nije sakrilo. Staza na kojoj su bili vodila je prema jednom dubokom klancu meu brdima. Odluio sam ostati tu gdje sam bio i priekati djeda. Nisam ga morao dugo ekati. Najprije se pojavio Blue Boy. Vidio sam ga kako njukajui ide mojim tragom, a onda je dotrao maui repom.

162

Minutu kasnije zauo se leganj. Zov je zvuao tono kao leganj, ali jo nije bio sumrak, pa sam znao da je to djed. Odgovorio sam i ja kao leganj, skoro jednako dobro kao djed. Vidio sam njegovu sjenu kako promie meu drveem obasjanim popodnevnim suncem. Nije iao stazom i nije ga se moglo uti, ako on nije htio da ga se uje. Ni minuta nije prola i bio je pokraj mene. Bio sam sretan to ga vidim. Ispriao sam djedu da su se Mr. Slick i Mr. Chunk spustili niz planinu s druge strane - i sve ega sam se mogao sjetiti to su priali dok smo hodali. Djed je mrmljao i nije nita rekao, ali oi su mu se suzile u dva uska proreza. Djed je u vrei donio hranu koju je baka bila poslala, i sjeli smo pod cedrovo drvo i jeli. Kukuruzni kruh i riba su slasno jelo na planinskom zraku. Pojeli smo sve, do posljednje mrvice. Pokazao sam djedu dolar, koji sam vjerojatno mogao zadrati, ako Mr. Chunk bude miljenja da sam obavio posao za koji sam bio plaen. Rekao sam djedu da emo ga podijeliti im ga razmijenim za sitniji novac. Djed je rekao da sam dobro obavio ono za to sam bio plaen, jer on je bio tu, spreman porazgovarati sa Mr. Chunkom. I rekao je da mogu zadrati itav dolar. Ispriao sam mu o crveno-zelenoj kutiji u duanu gospodina Jankinsa i kako ne mislim da moe kotati puno vie od jednog dolara. Ni djed to nije mislio. Iz daljine, dolje iz klanca, zauo se vrisak. To je sigurno bio Mr. Chunk ili Mr. Slick. Bili smo skroz zaboravili na njih.
163

Poelo se smraivati. Legnjevi i drozdovi su poeli pjevati na obroncima planine. Djed je ustao i spojio ruke pred ustima. Hoooooooooooeeeeeeeeee! viknuo je djed. Eho njegovog zova odbio se od brda na drugoj strani, tako jasno, kao da djed stoji tamo preko. Onda se eho zauo dolje iz klanca, i jo puno puta, sve tii i tii, sa raznih strana. Nije bilo mogue odrediti odakle je zov prvobitno doao. Tek to je eho utihnuo, iz klanca ispod nas zauli su se pucnjevi. Pitolji, rekao je djed. Odgovaraju vatrom iz pitolj a. Djed je ponovo viknuo: Hoooooooooooooeeeeeeeeel I ja sam isto viknuo. Sad su dva eha skakala s jedne na drugu stranu planine. Onda se opet zauo pitolj - tri puta. Ja i djed smo nastavili vikati. Bilo je zabavno sluati eho. I svaki put bi nam pitolj odgovorio, dok jednom nije zamukao. Nemaju vie metaka, rekao je djed. U meuvremenu je ve bio pao mrak. Djed se protegnuo i zijevnuo. Malo Drvo, nema potrebe da nas dvojica sad po mraku lomimo vratove sputajui se dolje po njih. Bit e oni dobro. Sutra emo otii po njih. Nisam imao nita protiv tog prijedloga. Ja i djed smo skupili borovih grana i napravili od njih mekan leaj pod stablom cedra. Ako u proljee i ljeto eli spavati vani u planini, napravi leaj od borovih grana. Inae bi te crveni mravi poderali. Crveni mravi su tako mali, da ih golim okom jedva moe vidjeti. Ima ih posvuda, na liu i granama, milijuni i milijarde
164

njih. Domile na tebe i ukopaju ti se u kou, i za as si sav prekriven crvenim osipom koji uasno svrbi. Nekih godina je poast crvenih mrava gora, a nekih poneto manja. Te ih je godine ba bilo jako puno. Ja i djed i Blue Boy, svi smo se opruili na na leaj od borovine. Blue Boy se sklupao pokraj mene pa mi je bilo toplo, iako je planinski zrak bio hladan. Poeo sam zijevati. Ja i djed smo stavili ruke pod glavu i gledali izlazak mjeseca. Bio je pun i ut i klizio je iznad daleke planine. Pogled je, po djedovim rijeima, pucao skoro sto milja u daljinu, preko zatalasanog mora od planinskih grebena i dolina koje se prualo pred nama okupano mjeseinom. Duboko ispod nas, jezici izmaglice plutali su kroz doline i vijugali uz planinu poput zmija. Djed je rekao da magla izgleda kao da je iva. I stvarno je tako izgledala. Na jednom brijestu nedaleko od nas oglasio se sivi raznopojac. Negdje daleko u planini uli smo divlje make koje su se parile. To je zvualo kao da su jako bijesne i tuku se, ali djed je rekao da je parenje takvo zadovoljstvo da make moraju glasno jaukati. Rekao sam djedu da bih skoro volio spavati na vrhu planine svake noi. Rekao je da bi i on to skoro volio. Dolje ispod nas zavritao je uk, a onda smo zauli viku i svau. To se Mr. Slick i Mr. Chunk svaaju, pogodio je djed. Rekao je, ako se uskoro ne stiaju, uznemirit e sve ptice i ivotinje u planini. Ja sam se onda zagledao u mjesec i potonuo u san. Ja i djed smo se probudili u zoru. Nita na svijetu ne moe se usporediti sa zorom na vrhu visoke planine.
165

Gledali smo kako svie - djed i ja, i Blue Boy takoer. Nebo je jo bilo svijetlo sivo, ali ptice su ve bile digle veliku graju u kronjama. Preko sto milja u daljinu mogli smo vidjeti kako u moru magle plutaju vrhovi planina kao otoci. Djed je pokazao prema istoku i rekao: Pogledaj! Iznad ruba najudaljenije planine, na kraju svijeta irio se pojas ruiaste boje. Kao jedan potez kistom dug milijun milja preko neba. Probudio se jutarnji povjetarac, novoroeni dan je oivio, sa svim bojama, zvukovima i mirisima. Crvena, uta i plava boja prelijevale su se preko ruba planine, kao da gori. Onda se iza horizonta pojavilo sunce. Obojilo je more magle ispod nas u ruiasto. Suneve zrake su pale na moje i djedovo lice. Svijet je bio ponovo roen. Barem je djed tako rekao, i skinuo eir. Dugo smo tako gledali u tiini. Obuzeo nas je takav osjeaj, da sam odmah znao kako emo jednoga dana ponovo doi na vrh planine gledati zoru. Sunce se otisnulo od ruba planine i sad je sjalo slobodno na nebu. Djed je uzdahnuo i protegao se. Hm, rekao je, nas dvojica danas imamo jo dosta posla. Zna kako emo... djed se poeao po glavi, Ovako emo. Ti otri dolje do kolibe i reci baki da emo nas dvojica jo malo ostati ovdje gore. Reci joj da nam napravi neto za jesti. Hranu za tebe i mene neka stavi u jednu papirnatu vreu, a neka napravi i onoj dvojici tipova iz velikog grada neto za jesti, ali njihovu hranu neka stavi u platnenu vreu. Moe li to zapamtiti -

166

papirnata vrea i platnena vrea? Odgovorio sam da mogu i krenuo. Djed me je zaustavio.Malo Drvo, rekao je i poeo se neemu smijati, prije nego to baka pone kuhati za njih dvojicu, ispriaj joj sve ega se moe sjetiti to su oni rekli. Rekao sam da hou i krenuo niz stazu. Blue Boy je poao sa mnom. uo sam kako je djed poeo dozivati Mr. Chunka i Mr. Sticka. Vikao je AaaaaaaaaaaahoooooojV Rado bih bio ostao s njim i isto vikao, ali i trati stazom niz planinu bilo je zadovoljstvo, osobito tako rano ujutro. To je bilo vrijeme kad se sva umska stvorenja bude i ponu izlaziti iz svojih sklonita. Vidio sam dva rakuna visoko najednom stablu oraha. Izvirivali su i gledali dolje prema meni i avrljali neto. Vjeverice su neto mrmljale i skakutale po stazi. Kad bih prolazio pokraj njih uspravile bi se i neto govorile. Ptice su leprajui plesale po zraku ijedan sivi raznopojac je letio uz mene i Blue Boya dobrim dijelom puta, zafrkavajui nas. Raznopojac to voli raditi, ako zna da ti je drag. Kao to je meni ovaj i bio. Kad sam izaao na istinu pred naom kolibom, baka je sjedila na verandi. Oito nije bila iznenaena kad me je vidjela. Pretpostavljam da je na temelju promatranja ptica uvijek znala kad dolazim. Ali moda je ona mogla i namirisati da netko dolazi, jer nikad nije bila iznenaena. Rekao sam joj da je djed rekao neka spakira neto hrane za mene i njega u papirnatu vreu, a za Mr. Chunka i Mr. Sticka u platnenu. Baka je poela kuhati. Napravila je jelo za djeda i mene, i upravo je prila ribu za Mr. Chunka i Mr. Slicka kad sam se sjetio da joj
167

trebam ispriati to su mi njih dvojica rekli. Dok sam joj priao, odjednom je skinula tavu sa vatre i izvadila lonac koji je napunila vodom. U lonac je stavila ribu za Mr. Chunka i Mr. Slicka. Valjda se predomislila i odluila skuhati njihovu ribu umjesto da je pri u tavi. Ali nikad prije nisam vidio da je prilikom kuhanja upotrijebila prah od korijenja koji je sada stavila u lonac. Ispriao sam baki da su Mr. Chunk i Mr. Slick izgleda veseljaci. Rekao sam joj da sam u poetku bio mislio da se smijemo zato to sam ja kopile, ali da je onda ispalo, da su se najvjerojatnije smijali zato to je i Mr. Slick isto bio kopile, kao to ga je Mr. Chunk podsjetio. Baka je dodala jo onog praha u lonac. Rekao sam joj za dolar i kako je djed rekao da sam dobro obavio svoj zadatak, pa ga mogu zadrati. I baka je rekla da ga mogu zadrati. Stavila ga je u staklenku od pekmeza, ali joj nisam rekao za crveno-zelenu kutiju. U blizini nije bilo ni jednog kranina koji bi me mogao uti, barem koliko je meni bilo poznato, ali nisam se htio uputati u nikakve rizike. Baka je kuhala ribe sve dok para koja se dizala iz lonca nije postala ljuta. Suze su joj tekle niz lice i brisala je nos. Rekla je da je to vjerojatno zbog pare. Stavila je ribu za Mr. Chunka i Mr. Slicka u platnenu vreu, i ja sam krenuo. Baka je pustila sve pse i krenuli su za mnom. Kada sam stigao na vrh planine nisam nigdje vidio djeda. Zazvidao sam i on je odgovorio negdje sa pola puta dolje u klanac. Krenuo sam i ja za njim. Staza je bila uska i sjenovita od kronji drvea koje su se nadvijale nad njom. Djed je rekao da je dozivanjem uspio pokazati Mr.
168

Chunku i Mr. Slicku put iz klanca. Redovito su mu odgovarali, pa je oekivao da e se svaki as pojaviti. Djed je uzeo vreu s hranom za njih dvojicu i objesio je o jednu granu gdje je znao da e je primijetiti. Potom smo otili malo vie gore stazom i sjeli ruati pod stablo draguna. Sunce je ve bilo skoro iznad nas. Djed je naredio psima da sjednu i ruali smo na kukuruzni kruh i ribu. Rekao je da je malo potrajalo dok su Mr. Chunk i Mr. Slick na temelju njegovog dozivanja shvatili u kojem smjeru trebaju ii, ali na kraju su ipak shvatili, i uskoro e biti tu. Onda smo ih ugledali. Da nisam znao o kome se radi, mislio bih da ih nikad prije u ivotu nisam vidio. Koulje su im bile potpuno poderane. Po rukama i licima imali su velike ogrebotine i posjekotine. Djed je rekao kako su izgleda ili kroz trnoviti gusti. Ali nije mu bilo jasno odakle im veliki crveni pritevi po licu. Nisam nita rekao, nisam se htio mijeati, ali pretpostavljao sam da je to bilo od leanja u otrovnom brljanu. Mr. Chunk je bio izgubio jednu cipelu. Pognutih glava su polako hodali uz stazu. Kada su vidjeli vreu koja je visjela s grane, odvezali su je i sjeli. Pojeli su svu ribu, i cijelo vrijeme se svaali oko toga tko je vie uzeo. Jasno smo ih mogli uti. Kad su zavrili s jelom ispruili su se u hladovini. Mislio sam da e djed otii dolje po njih, ali nije to uinio. Samo smo sjedili i gledali. Djed je rekao kako je bolje da ih pustimo neka se malo odmore. Nisu se dugo odmarali. Mr. Chunk je prvi skoio. Presavio se i drao se za trbuh. Otrao je do grmlja koje je raslo pokraj staze i
169

spustio hlae. unuo je i poeo vikati: Oh! Prokletstvo! Prokletstvo! Moj trbuh! Onda je i Mr. Slick skoio i uinio isto to i mr. Chunk. Stenjali su i urlali i valjali se po zemlji. Nakon kratkog vremena obojica su ispuzali iz grmlja i legli na stazu. Ali nisu dugo leali. Opet su skoili i otrali u grmlje. Poeli su tako glasno jaukati da su se psi uznemirili i poeli reati. Djed ih je morao smirivati. Rekao sam djedu kako mi se ini da ue u otrovnom brljanu. I djedu se inilo da u njemu sjede. Takoer sam rekao djedu da se, izgleda, briu liem otrovnog brljana. Djed je rekao da se i njemu tako ini. Jednom je Mr. Slick otrao sa staze u grmlje, ali nije uspio skinuti hlae na vrijeme. Nakon toga je imao malo vie problema sa muhama koje su ga poele oblijetati. Tako je to ilo gotovo sat vremena. Onda su legli na stazu, potpuno iscrpljeni, i odmarali se. Djed je rekao da su najvjerojatnije pojeli neto to im ne odgovara. Djed je siao na stazu i zazvidao im. Obojica su stajali etveronoke i gledali nas odozdo. Barem mislim da su nas gledali, ali lica su im bila tako oteena da vie praktiki nisu mogli otvoriti oi. Obojica su vikala. Priekajte malo, vikao je Mr. Chunk. Mr. Slick je zavritao: Stani ovjee - u ime Boga! Ustali su i teturali stazom prema nama. Ja i djed smo mirno hodali prema vrhu. Kada smo pogledali iza sebe, vidjeli smo ih kako epaju za nama. Djed je rekao da moemo slobodno krenuti niz planinu dolje prema kolibi, oni e sigurno uspjeti nai put slijedei nas. Tako smo i uinili.
170

Kad smo ja i djed stigli do kolibe, sunce je ve bilo nisko na nebu. Sjeli smo s bakom na verandu i ekali da Mr. Chunk i Mr. Slick stignu. Stigli su dva sata kasnije, u sumrak. Mr. Chunk je bio izgubio i drugu cipelu i izgledalo je da sad hoda na prstima. Zaobili su nau kolibu u irokom luku i to me je jako zaudilo. Mislio sam da ele razgovarati s djedom. Ali izgleda da su se bili predomislili. Pitao sam djeda smijem li sad zadrati dolar. Rekao je da smijem, poto sam ja obavio ono za to su me platili. Nisam ja bio kriv to su se oni predomislili. to je logino. Poao sam za njima. Dok su prelazili preko brvna doviknuo sam Do vienja, Mr. Chunk, do vienja Mr. Slick. I puno hvala za dolar, Mr. Chunk. Mr. Chunk se okrenuo i inilo mi se da mi prijeti akom. Onda je pao sa brvna u potok. Padajui se htio uhvatiti za Mr. Slicka, tako da je skoro i njega povukao za sobom, ali Mr. Slick je uspio odrati ravnoteu i prijei na drugu stranu. Mr. Slick je podsjetio Mr. Chunka da je on kukin sin, a Mr. Chunk je rekao da e kad se vrati u Chattanoogu, ako se ikada vrati, ubiti mr. Slicka. Uope nisam razumio zato su se svaali. Onda su zavili putem i nestali s vidika. Baka je htjela poslati pse za njima, ali djed je rekao da nije potrebno. Mislio je da su ionako totalno na kraju snaga. Djed je rekao da se sve to vjerojatno dogodilo zbog jednog nesporazuma. Naime zato to su Mr. Chunk i Mr. Slick bili mislili da emo nas dvojica raditi za njih. Sloio sam se da je to najvjerojatnije i bio uzrok svega.

171

Sve u svemu ta dogodovtina je meni i djedu oduzela skoro dva dana vremena. Ali ja sam nakon toga bio bogatiji za jedan dolar. Upozorio sam djeda kako sam jo uvijek voljan i spreman podijeliti ga s njim poto smo partneri, ali odgovorio je da sam taj dolar zaradio potpuno neovisno o naem poslu proizvodnje viskija. Rekao je da, kad se sve uzme u obzir, to nije bila loa plaa za posao koji sam obavio. to i nije bila.

172

Willow John

U proljee, kad bi dolo vrijeme sjetve, imali smo pune ruke posla. Djed bi odluio kada emo zapoeti. Zabio bi prst u zemlju i provjerio je li ve dovoljno topla. Ako bi zavrtio glavom, to je znailo da jo ne moemo sijati. To je znailo i da idemo u ribolov ili skupljati bobice ili jednostavno lutati umom, osim, naravno, ako bi to bio tjedan u kojem smo se bavili svojim poslom to jest proizvodnjom viskija. A kad doe vrijeme sijanja i saenja, mora dobro paziti. Jer za svaku biljku postoji odreeno vrijeme kad ju se mora saditi. Na primjer, mora voditi rauna o tome da sve ono to raste pod zemljom, kao krumpir i mrkva, mora saditi u mranoj noi za vrijeme mladog mjeseca, inae ti krumpir i mrkva nee biti deblji od olovke. Sve ono to raste iznad zemlje, kao na primjer kukuruz, grah, graak i tome slino, mora se sijati kad je mjesec svijetao, u idealnom sluaju pun. Ako ne potuje ovo pravilo, nee imati bogzna kakvu etvu. Osim ovih, ima jo puno drugih pravila o kojima mora voditi rauna. Veina farmera se pritom pridrava savjeta koji stoje u poljoprivrednom kalendaru. Na primjer, postoje dani koji su osobito pogodni za sadnju graha. Ako dane koji su za to oznaeni u kalendaru ne

173

iskoristi za sadnju, biljke e bujno cvasti, ali nee dati puno ploda. I tako za svaku biljku postoje dani oznaeni u kalendaru kao povoljni. Ali djedu nije bio potreban kalendar. On se ravnao direktno po zvijezdama. U proljee bismo nou sjedili na verandi i djed bi prouavao zvijezde. Promatrao je sazvijeda kako se diu iznad ruba planine. Rekao bi na primjer: Sad su zvijezde povoljne za sadnju mahuna. Sutra emo ih posaditi, ako ne bude puhao istoni vjetar. Jer ak i kad bi zvijezde bile povoljne, djed ne bi sadio mahune ako bi puhao istoni vjetar. Rekao je da onda mahune ne bi rodile. Moglo se, naravno, dogoditi i da je vrijeme presuho ili prevlano - za sadnju bilo ega. Takoer, ako ptice u rano jutro ne pjevaju, ni onda ne smije saditi. I tako, sadnja je jedna komplicirana stvar. esto se dogodilo da bismo ujutro ustali s namjerom da odemo na polje neto posaditi jer su zvijezde prethodne veeri povoljno stajale. Ali onda bi ispalo da vjetar pue iz krivog smjera ili da ptice ne pjevaju ili da je vrijeme presuho ili prevlano. Pa bismo morali otii u ribolov. Baka je izrazila sumnju da neka od ovih pravila imaju veze s tim to djed jako rado ide u ribolov. Ali, djed je rekao da ene ne shvaaju komplicirane stvari jer misle da je sve jednostavno i jasno. Ali to nije uvijek sluaj. Rekao je da ene nisu krive to su takve, one se rode takve, sumnjiave. Napomenuo je da je imao prilike vidjeti novoroenu curicu staru jedan dan koja je sumnjiavo promatrala dojku svoje majke.

174

Ali, kad bi doao dobar dan za sjetvu i kad bi svi znaci bili povoljni, mi smo sijali, i to uglavnom kukuruz. Kukuruz je bio na najvaniji poljoprivredni proizvod, o njemu smo ovisili. Baka je od kukuruznog brana pekla kruh i od njega pravila mnoga druga jela. Kukuruzom smo hranili i starog Sama. I, naravno, od kukuruza smo pravili viski. Za koji smo od gospodina Jankinsa dobivali novac. Djed bi upregao starog Sama i plugom pravio brazde u koje smo baka i ja bacali zrna kukuruza i zatrpavali ih zemljom. Na strmijim dijelovima je baka sijala pomou jednog tapa kojeg Cherokee upotrebljavaju u tu svrhu. Jednostavno zabode tap u zemlju i onda ubaci zrno u rupu. Osim kukuruza sadili smo jo puno drugih stvari: mahune, krumpir, repu i graak. Graak smo sadili okolo naokolo oko kukuruznog polja, blizu ume. To bi u jesen privuklo srne. Srne su lude za grakom i prevalit e i dvadeset milja kroz planine ako su ga namirisale. Tako nam nije bio nikakav problem nabaviti zalihu srneeg mesa za zimu - morali smo samo malo priekati u zasjedi. Jo smo sadili i lubenice. Ja i djed smo izabrali sjenoviti dio na rubu polja i tamo smo ih puno posadili. Djed je rekao da smo za lubenice odvojili jako veliki dio polja. Ali one koje ne uspijemo pojesti uvijek moemo odnijeti do duana na raskru i prodati za puno novaca. No ispalo je sasvim drukije. Naime, kad su lubenice konano sazrele, ja i djed smo ustanovili da je trite u krizi. Ni za najveu lubenicu nisi mogao dobiti vie od pet centi, ako sije uope uspio prodati. to nije bilo vjerojatno.
175

Ja i djed smo jedne veeri sjeli za stol u kuhinji i sve izraunali. Djed je rekao da je jedan galon viskija teak oko etiri, etiri i pol kilograma, a za njega smo dobijali dva dolara. Dakle, rekao je djed, bili bismo jako glupi kad bismo vukli lubenicu teku est kila do raskra kad za nju moemo dobiti samo pet centi. Barem dok nam posao s proizvodnjom viskija dobro ide. A iao je. Rekao sam djedu kako je vie nego vjerojatno da emo mi, kako se meni ini, morati sami pojesti sve lubenice. Od svih biljaka koje postoje na svijetu, lubenice najsporije sazrijevaju. Mahune sazriju, i okra, i graak, i sve ostalo... a debele, zelene lubenice jo uvijek lee na zemlji i stalno dalje rastu. Imao sam puno posla oko provjeravanja jesu li lubenice zrele. Kad si potpuno siguran da je lubenica zrela, znaj da jo nije. Nai zrelu lubenicu je skoro isto toliko komplicirano kao i sadnja. Nekoliko puta sam za vrijeme veere rekao djedu kako pretpostavljam da sam naao zrelu lubenicu. Svakog jutra i veeri iao sam kontrolirati, ponekad i u vrijeme ruka, ako mi je bilo usput. I svaki put kad bih to rekao, otili bismo do polja i djed bi provjerio. I lubenica jo uvijek ne bi bila zrela. Jedne veeri sam tako rekao djedu da sam gotovo siguran kako sam ovaj put naao zrelu lubenicu, a on je rekao da emo sljedeeg jutra otii provjeriti. Tog jutra sam jako rano ustao i ekao sam djeda. Stigli smo do polja prije zore i pokazao sam djedu

176

lubenicu. Bila je tamno zelena i jako velika. Ja i djed smo unuli pokraj nje i prouavali je. Ja sam je ve prethodne veeri bio prilino pomno prouio, ali sad je djed bio tu, pa smo poeli od poetka. Nakon to smo je neko vrijeme promatrali, djed je odluio da lubenica izgleda dovoljno zrela da bismo je podvrgnuli testu kucanjem. Kad eli testirati lubenicu kucanjem mora znati to radi. Ako pokuca po njoj i ona zvui kao ding onda je unutra skroz zelena. Kad zvui kao deng jo je zelena, ali barem napola zrela. Ali ako zvui kao dang, tad moe biti siguran da je pred tobom jedna zrela lubenica. anse su dva naprema jedan protiv tebe. Kao i uvijek u ivotu, rekao je djed. Djed je pokucao po lubenici. Prilino vrsto. Nije rekao nita, ali nije ni odmahnuo glavom, to je bio dobar znak. To jo uvijek nije znailo da je lubenica zrela, ali to to nije odmahnuo glavom znailo je kako ima namjeru jo jednom pokuati. Jo jednom je pokucao. Rekao sam djedu da je to meni zvualo kao dang. On je sjeo na pete i jo neko vrijeme ju je promatrao. I ja sam sjeo i promatrao je. U meuvremenu je sunce ve bilo izalo. Jedan leptir je doletio do lubenice i ostao sjediti na njoj otvarajui i zatvarajui krila. Rekao sam djedu da je to dobar znak i da sam od nekoga bio uo da leptir najradije sjedi na zreloj lubenici. Djed je odgovorio da nikada nije uo za taj znak - ali da bi to moglo biti tono. Ova lubenica je, rekao je, jedan teak granini sluaj. Rekao je da je zvuala negdje izmeu deng i
177

dang. Rekao sam mu da je i meni tako zvuala, ali da je zvuk prilino naginjao prema dang. Djed je rekao da postoji jo jedna metoda kojom se moe provjeriti je li lubenica zrela. Otiao je do ruba ume i donio slamku, kakvom se vee metla. Kad jednu slamku poloi popreko na lubenicu i ako ona ostane tako stajati, to znai da je lubenica unutra jo zelena. Ali ako se slamka okrene, tako da na kraju lei uzdu lubenice, e onda je lubenica zrela. Djed je poloio slamku popreko na lubenicu. Slamka je za trenutak ostala mirna, onda se malo okrenula, i onda se opet zaustavila. Mi smo sjedili na zemlji i gledali. Nije se vie okretala. Saopio sam djedu svoje uvjerenje da je slamka predugaka, pa zrela unutranjost lubenice mora potroiti previe snage da bi je okrenula. Djed je uzeo slamku i skratio je. Onda smo ponovo pokuali. Ovaj put se bila malo vie okrenula i ostala stajati skoro uzdu lubenice. Djed je bio spreman odustati, ali ja nisam. Sagnuo sam se kako bih mogao iz vee blizine promatrati slamku, i rekao djedu da se izgleda okree, polako, ali stalno prema poloaju uzdu lubenice. Djed je rekao da je to moda zato to diui puem u nju, a nije bilo tako. Ali bio je spreman jo neto pokuati. Ako lubenicu ostavimo neubranu, rekao je, sve dok sunce ne bude visoko na nebu, oko podne, moda emo je tada smjeti ubrati. Djed je rekao da zna jedan trik, pomou kojeg emo nadmudriti sunce. Moramo se samo udubiti u neki posao,
178

tako da sunce vidi kako nas uope nije briga koliko sporo ono putuje preko neba. Onda e ono odustati od toga da nas mui i pouriti se preko neba. Dakle, otili smo brati okru. Okra jako brzo raste i mora ju stalno brati. to vie okre ubere, to e vie nove narasti. Hodao sam ispred djeda i brao okru koja je nisko rasla, a djed je iao za mnom i brao onu koja je rasla visoko. Po djedovu miljenju nas smo dvojica jedini na svijetu uspjeli smisliti kako brati okru i bez saginjanja za nisku i bez istezanja da bi se dosegla visoka. I tako smo cijelo jutro brali okru. Kad smo stigli do kraja jednog reda, tamo je bila baka. Smijala se. Ruak, rekla je. Ja i djed smo odmah potrali - do lubenica. Ja sam prvi stigao, i tako sam ja ubrao lubenicu. Ali nisam je mogao podignuti. Djed ju je odnio do potoka i onda pustio mene da ju odgurnem u vodu. Pljus - i potonula je. Nismo je izvadili sve do kasnog popodneva. Djed je legao na obalu, spustio ruke duboko u vodu i izvukao je. Odnio ju je, a baka i ja smo hodali za njim, do ispod velikog brijesta. Onda smo posjedali oko lubenice i gledali kako niz tamnu zelenu kou klize kapljice hladne vode. Bilo je to pravo slavlje. Djed je izvukao svoj dugaki no i drao ga iznad lubenice. Pogledao je baku, pa mene, i nasmijao se vjerojatno mom izrazu lica. Otvorenih usta i razrogaenih oiju pratio sam svaki njegov pokret. Onda je zario no, i kora lubenice se

179

raspukla prije nego je poeo rezati, to je znailo da je lubenica dobra. I bila je! Kad ju je rastvorio, perlice slatkog soka smijale su nam se sa njezina crvenog mesa. Djed ju je izrezao na krike. Baka i on su se jako smijali, jer mi se slatki sok slijevao iz usta i kapao po koulji dok sam jeo. To je bila prva lubenica u mom ivotu. I tako je ljeto prolazilo. Meni je roendan bio ljeti, zato je ljeto moje godinje doba. Takav je obiaj u plemenu Cherokee. Na taj nain roendan ne traje jedan dan, nego cijelo jedno godinje doba. Obiaj je da ti u tvoje godinje doba stari priaju o tvom mjestu roenja, o podvizima tvog oca, o ljubavi tvoje majke. Baka je govorila kako imam sreu kakvu najvjerojatnije ima jedan od sto milijuna djeaka. Rekla je da sam ja dijete prirode, Velike Majke Mon-o-lah, i da su zato sve ivotinje i biljke o kojima mi je pjevala prve noi kad sam doao u planine, moja braa i sestre. Po njezinim rijeima malo je odabranih ljudi koji imaju tu sreu da ih voli sve to je Mon-o-lah stvorila: drvee, ptice, vode, kia, vjetar... Cijeloga svog ivota, rekla je, moi u se uvijek kad mi je potrebna utjeha vratiti doma Velikoj Majci Mon-o-lah i svoj mojoj brai i sestrama. I neu nikada biti osamljen kao druga djeca koja tuguju za svojim mrtvim roditeljima. Za toplih ljetnih veeri sjedili bismo u sumrak na verandi. Mrak se irio dolinom dok je baka priala tihim,
180

njenim glasom. Ponekad bi napravila pauzu i dugo nita ne bi rekla. Onda bi prela rukama preko svoga lica i nastavila priati. Rekao sam baki da se jako ponosim to sam dijete prirode. I tad sam primijetio da se vie nisam bojao mraka u dolini. Djed je priznao da sam u usporedbi s njim ja u velikoj prednosti - budui da sam bio odabran, dijete prirode, i sve to. I rekao je da se on ponekad boji mraka, to mu je oduvijek bio problem, pa bih ga ubudue ja trebao voditi u mranim situacijama. to sam mu rekao da hou. Sad sam imao est godina. Moda je moj roendan podsjetio baku na to kako brzo vrijeme prolazi, uglavnom, skoro svake veeri je palila lampu i itala mi, i podsjeala me da moram uiti nove rijei iz rjenika. Ve sam bio na slovu B. Jedna stranica rjenika je bila istrgnuta, ali baka je rekla kako ta stranica nije vana, a kad smo sljedei put bili u naselju djed je ljubaznoj knjiniarki dao novac i otkupio rjenik. Kotao je 75 centi. Djed nije alio za tim novcem. Rekao je da je oduvijek elio posjedovati jedan takav rjenik. Poto nije mogao proitati ni jednu jedinu rije iz njega, posumnjao sam da on za rjenik smilja neku drugu namjenu. Ali nikad nisam vidio da ga je dotakao. Jednoga dana je Pine Billy opet svratio do nas. Kada su lubenice sazrijevale, poeo je ee dolaziti. Pine Billy je volio lubenice. Nije bio digao nos zbog novca koji je osvojio na natjeaju firme Red Eagle, niti zbog nagrade
181

koju je dobio za hvatanje velegradskog kriminalca. Nikad to nije spomenuo, pa ni mi nismo nita pitali. Pine Billy je rekao da misli kako dolazi smak svijeta. Mnogobrojni znakovi su to nagovjetavali. Rekao je kako se pria da e biti rata, i kako je u zemlji zavladala glad. Veina banaka je bila zatvorena, a one koje nisu bile zatvorene svako su malo bivale opljakane. Pine Billy je rekao da jedva jo uope ima novca u zemlji. Priao je kako ljudi u velikim gradovima jo uvijek skau kroz prozore. Preko u Oklahomi, rekao je, bjesne oluje tako da vjetar odnosi plodno tlo. O tome smo ve sve znali. Baka je koji put pisala naim roacima koji su ivjeli u zemlji indijanskog naroda (Oklahomu smo uvijek zvali zemlja indijanskog naroda jer je to i bila dok nije oduzeta Indijancima i proglaena jednom od amerikih drava.) Roaci su nam u svojim pismima ispriali o toj katastrofi: kako je bijeli ovjek preorao beskrajnu preriju svojim mainama, panjake koji nisu smjeli biti preorani. I sad je vjetar odnosio tlo. Pine Billy je govorio kako je odluio pobrinuti se za svoje spasenje jer je kraj blizu. Rekao je da je bludnienje oduvijek bilo najvea prepreka na putu prema spasenju. Priznao je da je i on bludniio na plesovima gdje je svirao, ali najvei dio krivice za to snose djevojke, tvrdio je. Jednostavno ga ne putaju na miru. Pokuao je ii na misu kako bi bio spaen, ali i tamo je sve bilo puno djevojaka koje su mu uvijek bile za petama jer su htjele bludniiti. Rekao je da zna jednog starog propovjednika koji je prestar za bludnienje, barem je on to
182

pretpostavljao; taj propovjednik je drao mise pod vedrim nebom i u svim svojim propovijedima govorio da je najvanije boriti se svim sredstvima protiv bludnienja. Pine Billy je rekao da si sluajui starog propovjednika imao osjeaj kako e sigurno potpuno prestati bludniiti. Pine Billy je smatrao da je to sve to je potrebno kako bi bio spaen - upravo taj osjeaj. Rekao je da e on ponovo otii na misu i bit e spaen jer, blii se smak svijeta i sve to. Kad si jednom spaen, bio si spaen zauvijek, u to su vjerovali obini baptisti. Ako bi ti se kasnije omaklo poneko bludnienje, svejedno si i dalje bio spaen, i najvjerojatnije nisi imao nikakvog razloga za brigu. Pine Billy je rekao da naginje prihvaanju obinog baptizma kao svoje religije. to je meni zvualo logino. Tih bi ljetnih veeri Pine Billy izvadio svoju violinu i svirao. Moda zato to se bliio smak svijeta, ali njegova je glazba bila tuna. Dok si sluao, imao si osjeaj da je to posljednje ljeto na svijetu. Kao da si ve bio napustio svijet, i eznuo za njim - a jo si bio tu. Poelio bi da barem Pine Billy nije ni poeo svirati, jer bi ti tako teko bilo, a istovremeno si elio da nikad ne prestane. Bila je to samotna muzika. Mi smo odlazili u crkvu svake nedjelje. Ili smo istim putem kojim smo djed i ja ili kad smo isporuivali robu jer crkva je bila jo milju dalje od duana gospodina Jankinsa. Morali smo krenuti ve u zoru, do crkve smo trebali propjesaiti prilino dalek put. Djed bi obukao svoje crno
183

odijelo i lanenu koulju od vree za brano koju je baka bila izbijelila. I ja sam imao istu takvu koulju, i obukao bih iste tregerhlae. Ja i djed bismo zakopali najgornji gumb na koulji, tako smo bili prikladno obueni za crkvu. Djed je nosio svoje crne cipele koje bi uvijek prethodno izglancao tako da su sjajile. Cipele su ga uljale jer je bio naviknut na mokasine. Vjerujem da je za djeda hodanje do crkve bilo pravo muenje. Ali on nikada nije ni rijei rekao i strpljivo bi odepao do crkve. Meni i baki bilo je lake. Mi smo nosili mokasine. Ponosio sam se jer je baka lijepo izgledala. Svake nedjelje je nosila haljinu koja je bila naranasto-zlatna, i plava, i crvena. Dopirala joj je do stopala i dok bi silazila niz planinu suknja bi se irila poput klobuka gljive. Baka je izgledala kao proljetni cvijet koji lebdi niz stazu. Da se baka nije toliko veselila etnji u svojoj lijepoj haljini, vjerujem kako djed nikad ne bi bio iao u crkvu. ak i ako zanemarimo cipele. Jer on nije ba puno drao do odlaenja u crkvu. Djed je rekao da se sveenik i njegovi pomonici ponaaju kao da imaju monopol nad religijom. Prigrabili su odreivanje tko e u pakao a tko nee, govorio je djed, pa ako ovjek ne pripazi moe mu se za as dogoditi da se ne klanja Bogu, nego sveeniku i njegovim pomonicima. Do vraga s tim, rekao je djed. Ali svake nedjelje je iao u crkvu i nije se alio. Ja sam volio ii u crkvu. Nismo nosili teke vree s robom pa sam, dok smo silazili stazom, mogao gledati izlazak sunca i raanje novog dana. Rosa na livadama u
184

dolini svjetlucala je kad bije suneve zrake obasjale, a na stazi kojom smo hodali poigravale su are od sjena kronji drvea. Crkva je bila malo uvuena od ceste u jednom umarku. Bila je mala i neobojana, ali ipak je bila lijepa. Svake bi nedjelje, kad bismo doli na istinu pred crkvu, baka zastala popriati s nekim enama. Alija i djed bismo otili ravno do mjesta gdje je stajao Willow John, Tuna Vrba John. Uvijek je stajao po strani od ljudi, pod kronjama drvea. Bio je stariji od djeda, ali jednako visok kao on. On je bio punokrvni Cherokee. Sijeda kosa mu je bila spletena u pletenice koje su dosezale do ispod ramena, a eir irokog oboda povukao bi dolje sve do oiju... kao da su oi njegova osobna stvar i ne eli ih pokazivati svakome. Kad bi te pogledao, znao si zato. Oi su mu bile kao cme otvorene rane. Ne svjee ljute rane, nego mrtve rane koje su zjapile gole i prazne. Nisi znao jesu li mu oi zamuene ili to on gleda kroz tebe u neku mutnu daljinu. Jednom, puno godina kasnije, jedan mi je Apach pokazao fotografiju jednog starog ovjeka. Bio je to Go-khla-ych, Geronimo. On je imao iste takve oi. Willow John je imao preko osamdeset godina. Djed mi je ispriao da je nekada davno Willow John bio otiao u zemlju indijanskog naroda. Otiao je pjeke, nije se htio voziti ni automobilom ni vlakom. Tri ga godine nije bilo, a onda se vratio; ali nikada nije priao o tome. Zemlja indijanskog naroda vie ne postoji, to je bilo sve to je rekao.
185

Tako bismo svake nedjelje doli do njega pod kronje drvea. Djed i Willow John bi se zagrlili, i dugo bi zadrali jedan dragog u zagrljaju. Dva visoka starca s velikim eirima - stajali bi tako zagrljeni i ne bi rekli ni rijei. Onda bi i baka dola, a Willow John bi se sagnuo i zagrlili bi se i dugo tako stajali, Willow John je ivio na drugom kraju od crkve, daleko gore u planinama, a poto je crkva bila na pola puta izmeu nae i njegove kolibe, djed i baka i Willow John su se tu sastajali. Moda djeca znaju neke stvari. Rekao sam Willow Johnu kako nee proi puno vremena, i opet e biti puno Cherokee Indijanaca. Rekao sam mu da u ja ivjeti kao Cherokee. Ispriao sam mu to je baka rekla: da sam ja dijete prirode, dijete planina. I da su drvee i biljke moja braa i sestre. Willow John mi je poloio ruku na rame, a u njegovim je oima neto zasjalo. Baka je rekla da ve puno godina nije tako pogledao. Mi bismo priekali dok svi drugi uu u crkvu i tek tada bismo i mi uli. Uvijek smo sjedili u zadnjem redu. Najprije Willow John pa baka i ja, i onda djed na kraju klupe pokraj prolaza. Za cijelo vrijeme bogosluja baka bi drala Willow Johna za ruku, a djed bi ispruio ruku po naslonu klupe i zagrlio baku. Ja bih drao bakinu drugu ruku, a svoju drugu ruku bih stavio djedu na koljeno. Tako sam i ja bio ukljuen u grljenje. Ali noge bi mi uvijek utrnule jer su strale ravno naprijed preko ruba sjedala. Jedne nedjelje kad smo ili sjesti na klupu, na svom sam mjestu naao dugaki no. Bio je dugaak skoro
186

koliko i djedov i bio je u koricama od jelenje koe s resama. Baka mi je rekla da je to dar od Willow Johna. To je nain kako Indijanci daruju. Indijanac e ti dati dar samo ako zaista eli i ako ima razloga dati ti ga. Ostavit e ga negdje gdje e ga sigurno pronai. Ako si dobio dar, znai da ga zasluuje i zato je blesavo praviti oko toga veliku guvu i zahvaljivati se za neto to si zasluio. to je, smatram, razumno. Ja sam Willow Johnu darovao deset centi i jednu abu. One nedjelje kad sam donio svoj dar, Willow John je bio objesio svoj kaput o jedno drvo dok nas je ekao, pa sam abu i deset centi potajno stavio u dep njegova kaputa. Bila je to jedna jako velika aba. Bio sam je uhvatio na potoku i hranio bubama pa je ve bila ogromna, pravi div od abe. Willow John je obukao kaput i uao u crkvu. Sveenik je sve prisutne pozvao da pognu glave. Bila je potpuna tiina tako da si mogao uti kako ljudi diu. Sveenik je rekao, Gospode..., a onda je aba jako glasno dubokim glasom rekla, Kvaaak! Svi su skoili, a jedan je ovjek istrao iz crkve. Drugi ovjek je povikao, Svemogui Boe!, a jedna ena je vrisnula, Hvaljen budi Gospodin Bog! I Willow John je skoio. Stavio je ruku u dep, ali nije izvadio abu. Pogledao me je, i u oima mu je opet neto zasvjetlucalo; ovaj put ne tako udaljeno. Onda se nasmijeio! Osmijeh mu se irio, bivao sve iri i iri - i onda se poeo smijati. Dubokim gromoglasnim smijehom, tako da su ga svi gledali. On uope nije obratio panju na njih. Ja sam se prestraio, ali i ja sam se
187

smijao. Iz njegovih su oiju potekle suze i poele se slijevati niz duboke bore na licu. Willow John je plakao. Svi su zautjeli. Sveenik je stajao otvorenih usta i gledao. Willow John nije obraao panju ni na koga. Prsa su mu se dizala i sputala i ramena su mu se tresla, ali nije pustio glasa od sebe. Dugo je tako neujno plakao. Ljudi su gledali u stranu, ali Willow John i djed i baka gledali su ravno pred sebe. Sveeniku nakon toga nije bilo lako nastaviti propovijed. abu nije spomenuo. Jednom prije ve je bio odrao propovijed namijenjenu Willow Johnu. Tema propovijedi je bila kako poboni kranin treba potivati boju kuu. Ali Willow John nije obratio panju na to. Uvijek je gledao ravno pred sebe, kao da sveenik nije tamo. Willow John je naime odbijao pognuti glavu radi molitve i nikada nije skidao eir. Djed mi nikad nije rekao to o tome misli. I tako sam ja sam razmislio o tome. Mislim da je to bio nain na koji je Willow John govorio ono to je imao za rei. Njegov narod je bio potuen i izgubljen, protjeran iz planina koje su nekad bile njihov dom. Sad su tu zagospodarili sveenik i ostali koji su sjedili u crkvi. Nije se mogao boriti protiv njih, ali zato nije skidao eir. Kad je sveenik rekao Gospode... moda je aba umjesto Willow Johna rekla Kvaaaak! I zato je plakao. Pla je odnio dio njegove gorine. Poslije toga bi u oima Willow Johna uvijek zatitrale male crne iskrice kad bi me vidio. Tada u crkvi bilo mi je malo ao, ali kasnije mi je bilo drago to sam Willow Johnu poklonio abu.

188

Svake nedjelje bismo poslije mise otili u umarak nedaleko od crkve, rairili donesenu hranu i ruali. Willow John bi uvijek donio mesa od divljai, prepelicu ili ribu. Baka bi donijela povre i kukuruzni kruh. Potom bismo sjedili u sjeni visokih brijestova i razgovarali. Willow John bi rekao da se jeleni povlae sve vie i vie u planinu. Djed bi rekao koliko ribe smo izvukli iz naih vra. Baka bi rekla Willow Johnu da joj donese svoje stvari koje treba zakrpati. Kad bi se sunce spustilo i digle prve popodnevne izmaglice, spremili bismo se za povratak. Djed i baka bi oboje zagrlili Willow Johna, a on bi rukom stidljivo dotaknuo moje rame. Onda bismo krenuli preko istine prema naoj preici. Ja bih se okrenuo i gledao za Willow Johnom. On se nikad nije osvrtao. Hodao je dugim, udnim koracima i pritom nije mahao rukama nego ih je drao priljubljene uz bokove. Nikad nije gledao ni lijevo ni desno, nego ravno pred sebe. Vidjelo se da je bio iz jednog drugog svijeta, posjetitelj koji bi doao samo do ruba svijeta bijelog ovjeka da bi se opet vratio u svoj. Nestao bi meu drveem, ne uputivi se nekom vidljivom stazom, a ja bih onda potrao kako bih sustigao djeda i baku. Bilo je tuno hodati naom preicom doma nedjeljom u sumrak. Ne bismo rekli ni rije. Willow Johne, hoe li uvijek hodati sa mnom? Ne daleko; godinu ili dvije, na kraju tvojih zemaljskih dana. Neemo govoriti. Niti priati o gorini prolih godina.
189

Moda emo se ponekad nasmijati ili nai razlog za suze; ili emo moda ponovo pronai neto to je bilo izgubljeno. Hoe li malo sjesti sa mnom Willow Johne? Ne dugo; samo trenutak, u usporedbi s tvojim dugim putem na Zemlji. Razmijenit emo pogled ili dva, oba emo znati i razumjeti osjeaj i kad krenemo tjeit e nas to da smo se poznavali. Hoe li jo malo priekati, prije rastanka Willow Johne? Meni za ljubav. Jo malo vremena je utjeha za nas koji se rastajemo. Sjeanja e mi pomoi uguiti suze kad te se kasnije budem sjeao, u godinama koje dolaze; I omekat e dio boli u srcu.

190

Nedjeljom u crkvu

Djed je rekao da su propovjednici toliko uobraeni da vjeruju kako oni osobno dre u ruci kvaku od vrata u raj i da su oni ti koji odreuju tko moe unutra a tko ne. Djed je pretpostavljao da propovjednici misle kako im se tu ni Bog ne mijea u posao. Rekao je da bi propovjednici trebali raditi i vidjeti kako je teko zaraditi dolar, pa se onda ne bi razbacivali njime kao da im sutra nee trebati. Teak, poten rad, tako je rekao djed, svejedno da li u proizvodnji viskija ili u bilo kojem drugom poslu, rad bi im istjerao muice iz glave. to je, smatram, logino. U naem kraju je ivjelo tako malo ljudi da je jedna crkva za sve njih bila i vie nego dovoljna. To je bio uzrok nekih komplikacija jer su je istodobno koristili pripadnici toliko razliitih religija. A kako je svatko u neto drugo vjerovao, stalno je bilo svae. Na primjer, ortodoksni baptisti su vjerovali da e se dogoditi - ono to se dogoditi mora, i da tu nita ne moe uiniti. Ali tu su bili i kotski prezbiterijanci koji bi se strano razbjesnili na takvu pomisao. I jedni i drugi su svoje stajalite mogli potkrijepiti citatima iz Biblije. to je mene osobno totalno zbunjivalo i uope mi nije bilo jasno to Biblija zapravo kae.

191

Obini baptisti su vjerovali da propovjedniku treba davati novaca, kao milodar. Ortodoksni baptisti su vjerovali da propovjedniku ne treba dati nita. Po tom pitanju je djed naginjao ortodoksnim baptistima. Svi baptisti su vjerovali u krtenje, to jest uranjanje u vodu potoka. Govorili su da bez toga ne moe biti spaen. Metodisti su tvrdili kako je to pogreno, kako je sasvim dovoljno pokropiti elo s par kapi vode. I svi bi isukali svoje Biblije na licu mjesta u crkvenom dvoritu kako bi dokazali da su oni u pravu. inilo se da Biblija kae i jedno i drugo i, svaki put kad kae jedno, upozorava te da nipoto ne radi ono drugo, inae e otii u pakao. Barem su ljudi govorili da tako pie u Bibliji. A bio je tamo i jo jedan ovjek koji je pak pripadao Kristovoj Crkvi. Po njegovim rijeima, ako nazove propovjednika veleasni otii e ravno u pakao. Govorio je da ga smije nazvati Mister ili brate, ali nikako veleasni. I on je imao citat iz Biblije kojim je to dokazivao. Ali drugi su dokazivali, takoer citatima iz Biblije, da ga mora zvati veleasni, inae e otii u pakao. Tip iz Kristove Crkve bio je u velikoj manjini i ostali su ga nadvikali, ali bio je tvrdoglav i nije odustajao. Svake bi nedjelje ujutro demonstrativno otiao do propovjednika, ustoboio se pred njim i rekao mu: Mister. To je dovelo do netrpeljivosti izmeu njega i propovjednika. Jednom su skoro navalili akama jedan na drugoga u crkvenom dvoritu, ali su ih drugi razdvojili.

192

A to se vode tie, ja sam odluio ne imati posla s vodom u vezi religije. I uope nisam namjeravao ikako nazivati propovjednika. Rekao sam djedu da mi se to ini najsigurnijim jer si inae lako mogao zavriti u paklu, ovisno o tome to Biblija trenutno kae. Djed je rekao da, ako je Bog tako uskogrudan kao ovi idioti koji se svaaju oko takvih sitnica i gluposti, onda nebo i nije mjesto gdje bi on htio ivjeti. to je, smatram, razumno. Bila je tamo i obitelj Johnson, koja je pripadala Episkopalnoj crkvi. Johnsonovi su bili bogati i u crkvu su dolazili automobilom. To je bio jedini automobil u crkvenom dvoritu. ovjek je bio debeo i svake je nedjelje na sebi imao drugo odijelo. ena je nosila velike eire. I ona je bila debela. Imali su ker koja je uvijek nosila bijele haljinice i male eirie. Cijelo vrijeme se znatieljno osvrtala oko sebe, ali ja nikad nisam uspio shvatiti to gleda. Davali su dolar kao milodar i to je uvijek bio jedini dolar u koari za milodare. Propovjednik bi ih uvijek doekao u crkvenom dvoritu i otvorio im vrata od automobila. U crkvi su sjedili u prvom redu. Dok je propovijedao, propovjednik bi svako malo pogledao prema prvom redu i rekao Nije li tako, Mr. Johnson? Mr. Johnson bi samo malo klimnuo glavom i to je manje vie bila potvrda da je ono to je govorio propovjednik bilo tono. Svi ostali u crkvi bi se malo nagnuli naprijed kako bi vidjeli Mr. Johnsonovo klimanje glavom, a onda bi se ponovo naslonili na naslone svojih
193

klupa zadovoljni to je stvar potvrena. Episkopalcima je, kazao je djed, ini se sve jasno pa zato ne brinu o vodi i slinim stvarima. Oni kao da znaju kako se ide u nebo pa naravno mudro ute jer to ne ele i drugima odati. Propovjednik je bio mrav ovjek. Nosio je isto odijelo svake nedjelje. Kosa mu je strala na sve strane pa je izgledao kao da je stalno nervozan. to je i bio. Vani u crkvenom dvoritu ljubazno je razgovarao sa svima; iako moram rei da osobno nikad nisam porazgovarao s njim. Ali za oltarom, gdje je on imao potpunu kontrolu nad svima, postao bi strog, a ponekad i zao. Vjerojatno zato, rekao je djed, to je bio svjestan kako po pravilima u crkvi nitko ne smije ustati i proturjeiti mu dok propovijeda. Nikada nije rekao nita po pitanju vode, a to je za mene bilo razoaravajue jer sam htio saznati kako ju ne treba upotrebljavati. Ali zato se raspriao o farizejima. Toliko bi se uzbudio govorei o farizejima da bi siao sa propovjedaonice i poeo hodati prolazom izmeu klupa. Ponekad bi se toliko razbjesnio na farizeje da bi ostao bez daha. Jednom se tako bio razgoropadio na njih i stigao do zadnjeg reda klupa. Kad je o njima govorio, uvijek je vikao dok ne bi ostao bez daha i onda bi hvatao zrak tako da mu se iz grla ulo hroptanje. Uperio je prst u djeda i mene i rekao, Vi znate to su oni htjeli... inilo se kako optuuje mene i djeda da smo imali neto s farizejima. Djed je sjedio ravan kao svijea i uputio propovjedniku jako otar pogled. Willow John je

194

pogledao djeda, baka ga je drala za ruku. Propovjednik se okrenuo i uperio prstom na nekog drugog. Djed je rekao kako nikad nije poznavao nikakve farizeje i kako nema namjeru dopustiti da ga neki kukin sin optuuje da je upuen u njihove rabote. Rekao je da bi propovjedniku bilo bolje pokazivati prstom na nekog drugog. to je on nakon toga i inio. Pretpostavljam kako je uvidio kakvim ga je pogledom djed pogledao. Willow John je rekao da je propovjednik poludio i treba ga paljivo promatrati. Willow John je uvijek nosio sa sobom svoj dugi no. Propovjednik nije podnosio ni filistre. Stalno je govorio loe o njima. Rekao je da su oni bili manje vie isti olo kao i farizeji. Na to je Mr. Johnson klimnuo glavom to je znailo: tono! Djed je rekao kako mu je ve dosta toga da propovjednik stalno nekoga kritizira. Rekao je da ne vidi nikakvog razloga spominjanju farizeja i filistara; i bez toga je na svijetu bilo dovoljno nevolje. Iako je bio protiv toga da se propovjedniku da je novac, djed bi uvijek stavio neto u koaricu za milodare. Ali govorio je da time plaa najamninu za nau klupu. Ponekad bi i meni dao pet centi da ih ja stavim. Baka nikad nije nita stavila u koaricu, a Willow John nije ni obraao panju na koaricu kad bi stigla do njega. Djed je rekao da koaricu ne bi trebali tako dugo drati Willow Johnu pred nosom jer bi se moglo dogoditi da Willow John pomisli kako mu nude novac i uzme neto iz nje.

195

Jednom mjeseno je u crkvi bila javna ispovijed. To je kad ljudi jedan po jedan ustaju i kau pred svima koliko vole Boga i to su sve loe uinili od prole ispovijedi. Djed to nikada nije radio. Rekao je da od toga moe nastati samo nevolja. On osobno zna za nekoliko ljudi koji su ubijeni nakon to su na taj nain ispovjedili to su nekome uinili, a taj kojem su naao uinili nije o tome imao pojma, dok to nije uo u crkvi. Djed je rekao da se nikog drugog ne tie to on radi. Baka i Willow John takoer nikad nisu ustajali. Rekao sam djedu da se osjeam manje vie isto kao on to se ispovijedi tie, pa ni ja neu ustajati. Na ispovijedi je jedan ovjek rekao da je spaen. Govorio je kako e se prestati opijati; kako ve godinama pije ali od sada vie nee. Kod svih je izazvalo jako lijep osjeaj to to se on pokuava popraviti. Ljudi su vikali, Hvaljen budi Gospodine! i Amen! Svaki put kad bi netko ustao i poeo priati o loim stvarima koje je uinio, jedan bi ovjek koji je uvijek sjedio na drugoj strani u kutu uvijek viknuo: Reci sve! Reci sve! On bi to vikao svaki put kad bi izgledalo da e onaj koji je govorio zavriti ispovijed, pa bi se taj pokuao sjetiti jo neeg loeg to je bio uinio. Ponekad bi zato netko ispriao i prilino loe stvari koje moda inae ne bi bio ispriao. Ali taj ovjek koji je vikao Reci sve! nikada nije ustajao ispovjediti se. Jednom je tako ustala jedna ena. Rekla je da ju je Gospodin spasio od zla. Onaj ovjek u kutu je viknuo, Reci sve!

196

ena se zacrvenjela i rekla da je bludniila. Rekla je da e prestati s tim, da je to pogreno. ovjek je viknuo: Reci sve! Ona je priznala kako je pomalo bludniila sa Mr. Smithom. Nastala je pometnja, a Mr. Smith je skoio sa klupe na kojoj je sjedio i urnim koracima izaao iz crkve. Istodobno su ustala jo dva ovjeka otraga, i kriom su se iskrali van. ena je rekla imena jo dvojice ljudi s kojima je pomalo bludniila. Svi su je hvalili i govorili joj kako ispravno ini to ispovijeda svoje grijehe. Kada smo izali iz crkve, svi mukarci su je zaobilazili u irokom luku i nisu razgovarali s njom. Djed je rekao da se boje to e ljudi misliti ako ih s njom vide. Ali neke od ena su se bile skupile oko nje i tapale je po leima i govorile joj da je ispravno postupila. To su bile ene, rekao je djed, koje su htjele saznati jesu li i njihovi muevi bludniili. I bile su tako divne i dobre prema ovoj koja se bila ispovjedila kako bi potakle i druge da se, vidjevi kako se prema ovoj svi divno odnose, i one odlue pred svima ispovjediti s kim su bludniile. Djed je rekao da bi nastao pravi kaos i pakao kad bi se to dogodilo. to je, smatram, tono. I jo je rekao kako se nada da se ova koja se ispovjedila nee predomisliti i ponovo htjeti bludniiti. Jer tad bi doivjela razoarenje; vie ne bi nala nikoga tko bi se s njom htio upustiti, osim moda nekog tko bi bio toliko pijan da vie ne zna za sebe. Svake je nedjelje prije propovijedi svatko mogao ustati i govoriti kome je potrebna pomo. Ponekad bi to
197

bio neki najamnik pred selidbu ija obitelj nije imala to jesti ili netko ija je kua izgorjela. Svi koji su dolazili u crkvu tada bi donijeli pomo ljudima u nevolji. Mi smo ljeti uvijek donosili puno povra, imali smo ga na pretek. Zimi smo donosili meso. Jednom je djed napravio stolac od grana hikori drveta na koje je napeo jelenju kou za obitelj koja je bila izgubila sav namjetaj u poaru. Djed ga je dao tom ovjeku i jo mu lijepo objasnio kako sam moe napraviti takav stolac. Djed je rekao da je puno bolje pokazati ovjeku kako si sam moe pomoi, nego dati mu neto. Jer ako naui ovjeka kako da si sam pomogne, onda e se on dalje sam brinuti za sebe i biti neovisan; ali ako mu samo neto da i niemu ga ne naui, onda mu mora do kraja ivota i dalje davati. Time tom ovjeku ini medvjeu uslugu, jer ako postane ovisan o tebi, ukrao si mu karakter. Po djedovim rijeima, neki ljudi vole stalno poklanjati siromanima jer tada mogu dignuti nos i vjerovati kako su oni neto bolje nego onaj kojem pomau; umjesto da naue siromaha neemu to bi ga uinilo neovisnim. A poto je ljudska priroda takva kakva jest, rekao je djed, uvijek e biti onih koji koriste spoznaju da neki vole dizati nos na taj nain. Postanu tako jadni da su voljni biti pas svakom gospodaru koji ih je voljan uzdravati. Tako se nisko spuste da radije budu pseto gospodina Nadmonog, nego svoj ovjek. I onda stalno kukaju i ale se kako im je teko i to im sve fali. A pritom im fali jedna jedina stvar - dobra lekcija i to udarcem noge u guzicu.
198

I neki narodi, govorio je djed, diu nos jer misle da su bolji od drugih, pa drugima daju pomo, tako da bi sebe mogli nazivati silama. A da imaju srce na pravom mjestu, nauili bi narode kojima pomau kako e se brinuti sami za sebe. Djed je rekao da bogati narodi to ne ele uiniti jer onda siromani narodi ne bi vie bili ovisni o njima, a to im je zapravo bio cilj. Ja i djed smo bili na potoku i prali se kad mi je on poeo o tome govoriti. Djed se pritom toliko uzbudio da smo se morali popeti na obalu, inae bi se on najvjerojatnije utopio. Tom prilikom sam pitao djeda tko je bio Mojsije. Djed je odgovorio da nikad nije uspio stei ba jasnu sliku o Moj siju zbog sve te propovjednikove vike i hvatanja zraka i krkljanja. Propovjednik je Mojsija nazivao sljedbenikom. Djed me upozorio da se ne mogu ba potpuno pouzdati u to to mi moe ispriati o Mojsiju, jer i on zna samo ono to je uo o njemu. Po tome ispada da se Mojsije vjerojatno bio spetljao s nekom djevojkom u trsci koja je, koliko je on shvatio, rasla na obali jedne rijeke. Rekao je da je to prirodna stvar, ali problem je bio u tome to je djevojka bila bogata, i zapravo pripadala jednom kukinom sinu od ovjeka po imenu Faro. Taj je Faro stalno ubijao ljude. I onda je Faro odluio ubiti Mojsija, najvjerojatnije zbog te djevojke. to je i do dana dananjeg uzrok nekih problema. Djed je ispriao da se Mojsije onda sakrio pa pobjegao i poveo sa sobom druge ljude koje je Faro
199

pokuavao ubiti. Mojsije ih je odveo u jednu zemlju gdje nije bilo vode. I onda je Mojsije uzeo tap i udario njime po stijeni i iz nje je poteklo neto vode. Djed je rekao da uope nema pojma kako je Mojsije to uspio... ali to je, eto, o njemu uo. Mojsije je lutao godinama, priao je dalje djed, a nije imao pojma kuda ide. U stvari, on nikad nije ni stigao tamo kud je krenuo, ali su ljudi koji su ili za njim kasnije ipak stigli tamo. Gdje god to bilo. A Mojsije je umro dok je jo lutao. Djed je rekao da sad, otprilike tu negdje, dolazi u priu Samson koji je ubio puno Filistejaca koji su uvijek stvarali probleme i nevolje. Rekao je da ne zna oko ega su se svaali, niti jesu li Filistejci bili Farovi ljudi ili ne. Onda je jedna zavodljiva ena napila Samsona i odrezala mu kosu. Djed je rekao da je ena zavezala Samsona tako da su ga njegovi neprijatelji mogli uhvatiti. Nije se mogao sjetiti kako se ena zvala, ali to je dobra lekcija iz Biblije: mora se uvati zavodljivih ena koje te pokuavaju napiti. to sam mu obeao da hou. Djed je bio jako zadovoljan to sam nauio tu lekciju iz Biblije. To je najvjerojatnije bila jedina lekcija iz Biblije kojoj je on ikada nekoga nauio. Kad se sad sjeam tih dana, vidim da smo ja i djed bili prilini neznalice sto se tie Biblije. I bili smo zbunjeni zbog raznih tehnika dolaenja na nebo. Ja i djed smo manje vie zakljuili kako mi ionako nemamo anse po tom pitanju, pogotovo to se tehnike tie, jer nikad nismo sve to uspjeli shvatiti niti u tome otkriti ikakav smisao.
200

Kad jednom odustane od neega, postane neka vrsta promatraa sa strane. Ja i djed smo bili promatrai to se tie tehnike strane crkvenih religija, i bili smo potpuno ravnoduni jer smo tako i tako ve bili odustali. Djed je rekao da slobodno mogu jednostavno zaboraviti problem vode. On je ve odavno potpuno odustao od tog pitanja i od tada se puno bolje osjea. Dodao je da on, u povjerenju reeno, ni ne razumije kakve veze do vraga voda ima sa svim tim. Ja sam bio istog miljenja pa sam tako i ja odustao od vode.

201

Mr. Wine

Mr. Wine je dolazio jednom mjeseno, toan kao sat; cijelu zimu i proljee. Doao bi naveer i ostao preko noi, a ponekad i sljedei dan i jo jednu no. Mr. Wine je iao od kue do kue i prodavao galanteriju. Stanovao je dolje u mjestu, ali veinu vremena provodio je u planinama sa svojim duanom na leima. Uvijek smo unaprijed znali kojeg dana e doi, a kad bi psi poeli lajati, ja i djed bismo mu izali u susret. Pomogli bismo mu nositi njegovu koaru do kolibe. Djed bi nosio koaru, a ja sat. Mr. Wine je obino imao sat kod sebe, i meni bi dopustio da ga nosim. On je popravljao satove. Mi nismo imali sat, ali pomagali smo mu kad bi na naem kuhinjskom stolu popravljao neki od satova. Baka bi upalila lampu i Mr. Wine bi stavio sat na stol i otvorio ga. Kako sjedei ne bih mogao dobro vidjeti, uvijek sam stajao na stolcu pokraj Mr. Winea i gledao kako on vadi male oprugice i zlatne araicie iz utrobe sata. Djed i Mr. Wine bi za to vrijeme razgovarali. Mr. Wine je bio moda i sto godina star. Imao je dugu bijelu bradu i nosio je crni kaput. Imao je malu okruglu crnu kapicu koja bi mu uvijek spala na potiljak. Njegovo pravo ime nije bilo Mr. Wine. Ime mu je poinjalo s Wine, ali bilo je tako dugako i

202

komplicirano da ga mi nismo znali tono izgovoriti pa smo ga zvali jednostavno Mr. Wine. Mr. Wineu to nije bilo vano. Rekao je da su imena manje-vie nevana. Puno je vanije kakvim tonom izgovara neije ime. to je tono. Mr. Wine je rekao da su i neka indijanska imena tako komplicirana da ih uope ne moe tono izgovoriti pa je i on neke Indijance oslovljavao izmiljenim imenima. Uvijek je imao neto u depu od kaputa. Obino jabuku, a jednom je imao naranu. Ali nije se toga mogao sjetiti. Najprije bismo u sumrak veerali. Onda bi baka pospremala stol, a djed i Mr. Wine bi za to vrijeme sjedili u stolicama za ljuljanje i razgovarali. I ja bih dovukao jedan stolac i sjeo izmeu njih. Mr. Wine bi neto govorio i odjednom bi stao. Onda bi rekao: Izgleda da sam neto zaboravio, ali ne znam to. Ja sam znao to je to bilo, ali nisam nita govorio. Mr. Wine bi se ekao po glavi i prolazio prstima kroz bradu. Djed mu niti malo ne bi pomogao. Konano bi Mr. Wine pogledao dolje prema meni i rekao, Malo Drvo, hoe li mi se pomoi sjetiti? Ja bih mu onda rekao, Yes sir, najvjerojatnije ste donijeli neto u depu i na to ste zaboravili. Mr. Wine bi skoio sa stolice, kao oparen udario rukom po depu i rekao: Seni-li-li-liii! Hvala ti, Malo Drvo, to si me podsjetio. Ostario sam, pa sam zaboravan. to je bilo tono. Izvadio bi iz depa crvenu jabuku. Bila je uvijek vea od jabuka koje su mogle narasti kod nas u
203

planinama. Rekao je da ju je naao na putu i pokupio, i namjeravao ju je baciti jer nije volio jabuke. Ja bih mu uvijek rekao neka u tom sluaju jabuku radije da meni. Bio sam spreman podijeliti je s djedom i bakom, ali ni oni nisu voljeli jabuke. A ja jesam. Sjemenke bih uvijek sauvao i posadio uz potok. Htio sam uzgojiti puno stabala koja bi davala takve jabuke. Mr. Wine se ne bi mogao sjetiti gdje je ostavio svoje oale. Kad je popravljao neki sat, uvijek je nosio male naoale na vrhu nosa. Stakla su bila zajedno uvrena komadom ice, a iane drke koje su ile do iza uiju bile su omotane krpom. Dok je razgovarao s djedom prestao bi raditi i podigao naoale na elo. Kad bi htio opet poeti raditi, nije ih vie mogao nai. Ja sam znao gdje su. On bi pipao po stolu i pogledao bi djeda i baku i rekao, Pa gdje su do sto vragova moje oale? On i djed i baka uvijek bi se pritom osmjehivali jedno drugom, jer su se osjeali aavo to ne znaju gdje su naoale. Ja bih pokazao prstom prema njegovoj glavi i onda bi se Mr. Wine lupio po glavi, potpuno zapanjen to ih je tamo bio zaboravio. Mr. Wine je rekao da on ne bi mogao popravljati satove kad ja ne bi bio tamo i pronalazio mu naoale. to i ne bi mogao. Mr. Wine me je nauio kako se gleda na sat. Pomaknuo bi kazaljke i pitao me koliko je to sati, pa bi se smijao kad bih ja pogrijeio. Ali nije mi puno vremena trebalo da to nauim. Mr. Wine je rekao da ja, iako ne idem u kolu, dobivam dobru naobrazbu. Rekao je kako vjerojatno ni
204

nema druge djece mojeg uzrasta koja neto znaju o gospodinu Macbethu ili gospodinu Napoleonu, ili koja ue rijei iz rjenika. A onda me je Mr. Wine nauio brojeve. Kao proizvoa viskija ve sam donekle znao s novcem, ali Mr. Wine bi izvadio komad papira i jednu malu olovku i poeo bi pisati brojeve. Pokazao mi je kako se rauna: kako se zbraja, oduzima i mnoi. Djed je rekao kako sam se ve bliio tome da postanem u raunanju bolji nego itko koga je on do tada bio upoznao. Mr. Wine mi je poklonio jednu olovku. Bila je dugaka i uta. Pokazao mi je kako treba iljiti olovku tako da vrh ne bude pretanak. Kad je vrh pretanak, lako pukne i onda mora opet iljiti ime bi bespotrebno troio olovku. Mr. Wine me pouio tedljivom nainu iljenja. Postoji naime ogromna razlika izmeu krt i tedljiv, rekao je Mr. Wine. Ako si krt, onda nisi nita bolji od bogataa koji oboavaju novac pa ga ne troe na ono to bi trebalo. U tom je sluaju novac tvoj Bog, a iz toga nita dobro ne moe nastati. Ali ako si tedljiv, rekao je Mr. Wine, onda troi novac na stvari koje su ti potrebne, ali ga ne rasipa. Rekao je kako jedna navika povlai za sobom drugu, a ako su to loe navike, na kraju bi imao lo karakter. Ako bi poeo lakomisleno troiti novac, onda bi poeo lakomisleno troiti i vrijeme, i postao bi lakomislen i u nainu razmiljanja i u svemu ostalom. A kad ljudi postanu lakomisleni, onda politiari mogu raditi to god hoe. Kad je narod lakomislen, politiari preuzmu kontrolu i uskoro ima diktatora na vratu. Mr. Wine je
205

tvrdio kako se nikad nije dogodilo da tedljiv narod prepusti vlast jednom diktatoru. to je, smatram, tono. Mr. Wine je oito imao isto miljenje o politiarima kao i djed i ja. Baka bi obino kupila konca od Mr. Winea. Male pule su kotale pet centi za dva komada, a imao je i velike koje su kotale pet centi po komadu. Ponekad bi kupila gumbe, a jednom je kupila crvenu tkaninu sa cvjetnim uzorkom. Mr. Wine je u svojoj koari imao svega i svaega. Vrpce svih moguih boja, lijepe tkanine, arape, igle i naprnjake i male sjajne alatke. Kad bi Mr. Wine svoju korpu stavio na pod i otvorio je, ja bih uvijek unuo pokraj nje, a on bi vadio jednu po jednu stvar i objanjavao mi stoje to. Jednom mi je poklonio jednu knjigu. U knjizi je bilo objanjeno kako se rauna. Tako sam cijeli mjesec mogao uiti raunati, pa i onda kad Mr. Wine nije bio kod nas. Toliko brzo sam napredovao da bi se Mr. Wine zapanjio svaki put kad bi nakon mjesec dana ponovo doao. Mr. Wine je rekao da je znati raunati vana stvar. Obrazovanje se sastoji od dva dijela, govorio je on. S jedne strane naravno mora nauiti tehniku svog zanata, i u tu polovicu spadaju sva znanja koja su ti potrebna u poslu. On je u tom podruju pristalica modernizacije, rekao je. Ali to se druge polovice tie, tu je bolje drati se starog i nita ne mijenjati. Taj dio je on zvao - ljudske vrijednosti i principi. Svaki ovjek mora upoznati i nauiti cijeniti neke ljudske vrijednosti, rekao je Mr. Wine. Mora biti poten
206

i tedljiv, uvijek raditi najbolje to moe i, mora ti biti stalo do drugih ljudi; to je vanije od bilo ega drugog. Ako te ljudske vrijednosti ne naui, kazao je, onda ti sve tvoje tehniko znanje nita ne vrijedi, bez obzira koliko ga imao. Zapravo, bez tih ljudskih vrijednosti koristit e moderna tehnika znanja za postizanje loih ciljeva i unitavanje. to je tono, kako sam se malo kasnije uvjerio. Svako malo bi se dogodilo da nam popravljanje nekog sata ne ide ba lako, pa bi Mr. Wine ostao kod nas jo jedan dan i no. Jednom je sa sobom bio donio crnu kutiju i rekao da se to zove Kodak. S tim se moglo raditi slike. Neki su ljudi bili naruili taj Kodak i sad im ga je on nosio, ali rekao je da Kodaku nee nita nakoditi ako s njim napravi nau sliku. Napravio je moju sliku, i djedovu takoer. Morao si stajati okrenut suncu da bi kutija napravila sliku, a Mr. Wine je rekao da se on ba i ne razumije previe u taj aparat. Ni djed se nije razumio u njega. Djed je bio sumnjiav i pozirao je samo za jednu sliku. Rekao je da s takvim stvarima nikad ne zna te je bolje s upotrebom tih novih izuma priekati dok ne vidi to se dogaa kad proe malo vie vremena. Mr. Wine je htio da djed napravi sliku mene i njega. Za to nam je trebalo skoro itavo popodne. Ja i Mr. Wine bismo zauzeli pozu; on bi stavio ruku na moju glavu i obojica bismo se nasmijali crnoj kutiji.

207

Djed bi onda rekao da nas ne moe vidjeti kroz malu rupicu. Mr. Wine bi otiao do djeda i postavio kutiju u ispravan poloaj i onda bi se vratio. Opet bismo zauzeli pozu. Onda bi djed rekao da se moramo malo pomaknuti jer vidi samo jednu ruku. Djeda je kutija inila nervoznim. Vjerujem da se bojao kako se u kutiji nalazi neto to bi svaki as moglo iskoiti iz nje. Mr. Wine i ja smo tako dugo stajali okrenuti suncu da smo na koncu, kad nas je djed konano uspio slikati, obojica bili zaslijepljeni i nita vie nismo vidjeli. Ali slika nije dobro ispala. Sljedei je mjesec Mr. Wine donio slike. Na jednoj smo seja i djed lijepo vidjeli, ali na slici koju je djed bio snimio nije bilo ni mene ni Mr. Winea. Na njoj smo uspjeli razaznati samo vrhove drvea i neke toke iznad toga. To su bile ptice, ustanovio je djed nakon to je sliku podrobno prouavao neko vrijeme. Djed je bio ponosan na sliku s pticama. I ja sam takoer bio ponosan. Ponio ju je sa sobom kad smo sljedei put ili isporuiti robu i rekao je gospodinu Jankinsu da je on osobno uslikao te ptice. Mr. Jankins je bio kratkovidan. Ja i djed smo se skoro sat vremena muili i pokazivali mu ptice dok ih konano nije uspio vidjeti. Pretpostavljam da smo Mr. Wine i ja najvjerojatnije stajali negdje dolje ispod ptica. Baka se nije htjela slikati. Nije rekla zato, ali crna kutija joj je bila sumnjiva i nije ju htjela dotaknuti. Ali kad je Mr. Wine donio slike, baki su se jako svidjele. Dugo ih je promatrala, a onda ih je stavila na gredu iznad kamina i stalno ih je gledala. Vjerujem da bi
208

tad i ona pristala pozirati za sliku, ali vie nismo imali Kodak zato to ga je Mr. Wine bio isporuio ljudima koji su ga bili naruili. Mr. Wine je rekao da e nabaviti drugi Kodak, ali to se nije ostvarilo jer to je bilo njegovo posljednje ljeto. Ljeto se bliilo kraju, dani su bili sve krai. Sunce se poelo mijenjati, bijela toplina ivota se poela pretvarati u zlatno uti veo koji ti je vrelih popodneva titrao pred oima i troio snagu ljeta. Priroda se pripremala za dugi san. Mr. Wine je posljednji put doao u planine. Tada to nismo znali, iako smo mu djed i ja morali pomoi dok je prelazio brvno preko potoka i dok se uspinjao stepenicama pred naom verandom. Moda je on znao. Otvorio je svoju korpu i izvadio iz nje uti kaputi. Podigao ga je u zrak i kaputi se pod svjetlom lampe sjajio kao da je od zlata. Baka je rekla kako ju bojom podsjea na divlje kanarince. Bio je to najljepi kaput koji smo ikada vidjeli. Mr. Wine ga je okretao pred lampom i mi smo ga gledali sa svih strana. Baka ga je dotakla, ali ja nisam. Mr. Wine je rekao da postaje sve zaboravniji i zaboravniji. Rekao je da je kaput napravio za jednog od svojih praunuka koji je ivio s druge strane velike vode, ali bio je zaboravio da njegov praunuk vie nije mali djeak nego odrastao ovjek. Kad je kaput ve bio gotov, tek onda mu je postalo jasno da veliina uope nee odgovarati. I sad nije imao nikoga tko bi kaput mogao nositi.

209

Mr. Wine je rekao da je veliki grijeh baciti neto to bi netko mogao upotrijebiti. Rekao je kako je toliko zabrinut da nou ne moe spavati, jer on u svojim godinama nije elio opteretiti svoju savjest takvim grijehom. Vjerovao je kako e, ako ne uspije nai nekoga tko bi mu uinio uslugu i nosio taj kaput, u tom sluaju biti izgubljen. O tome smo svi neko vrijeme razmiljali. Mr. Wine je pognuo glavu i izgledao je kao da je ve izgubljen. Rekao sam mu da bih gaja pokuao nositi. Podigao je glavu i ispod njegovih su se brkova usta odjednom razvukla u irok osmijeh. Ve je tako zaboravan, rekao je, da je jednostavno zaboravio mene upitati da li bih mu uinio tu uslugu. Izvukao se iz stolice i ak malo otplesao govorei da sam ga spasio od jednog velikog grijeha i oslobodio od jednog velikog tereta. to i jesam. Svi su mi pomogli pri odijevanju kaputa. Baka je poravnala rukave, Mr. Wine je zategnuo lea, a djed je povukao donji rub kaputa prema dolje. Kaput mi je stajao kao saliven poto sam sluajno nosio istu veliinu kao svojedobno praunuk od Mr. Winea. Okretao sam se i okretao na svjetlu lampe tako da me baka vidi sa svih strana. Pruao sam ruke pred sebe tako da djed vidi rukave, i svi smo opipavali tkaninu. Bila je mekana i glatka tako da je ruka lagano klizila po njoj. Mr. Wine je bio tako sretan da je plakao. Za vrijeme veere imao sam kaput na sebi, ali dobro sam pazio da mi usta budu iznad tanjura i nita ne ispadne na kaput. Najradije bih bio i spavao u njemu, ali baka je
210

rekla da bi se od toga zguvao. Objesila ga je na stranicu mog kreveta tako da ga mogu gledati dok ne zaspem. Obasjan mjeseinom jo je ljepe sjajio. Dok sam tako leao gledajui kaput, odluio sam ga nositi kad budemo ili u crkvu i u naselje. Moda ak i kad budemo ili do duana gospodina Jankinsa isporuiti robu. to ee ga budem nosio, razmiljao sam, utoliko vie u Mr. Winea odteretiti od grijeha. Mr. Wine je spavao na slamarici u kuhinji. Rekao sam mu da moe spavati u mom krevetu jer se meni svialo spavati na slamarici, ali on se nije htio mijenjati. Neto kasnije te noi palo mi je na pamet kako bih se, bez obzira to sam mu noenjem kaputa inio uslugu, moda trebao zahvaliti Mr. Wineu za uti kaput. Ustao sam i na prstima tiho doao do kuhinjskih vrata. Mr. Wine je kleao na svojoj slamarici pognute glave. Vjerojatno se molio. Zahvaljivao se za to to mu je jedan mali djeak priinio toliko radosti. Sigurno se radilo o njegovom praunuku s one strane velike vode, mislio sam. Mr. Wine je na kuhinjski stol stavio upaljenu svijeu. Ja sam bio tih, jer me baka bila nauila da se ne smije praviti buku dok netko moli. Minutu kasnije Mr. Wine je podigao glavu i vidio me. Rekao mije da uem. Pitao sam ga zato je upalio svijeu kad imamo lampu. Mr. Wine je rekao da sva njegova familija ivi s one strane velike vode. Postoji samo jedan nain kako moe biti s njima, rekao je. Palio je svijeu uvijek u isto vrijeme, a i oni su u isto to vrijeme palili svijeu, i tako

211

su bili skupa, jer misli su im bile skupa. to zvui logino. Rekao sam mu da i mi imamo rodbinu razasutu po zemlji koja je nekad bila indijanska, ali nismo znali kako da budemo s njima. Ispriao sam mu o Willow Johnu. Rekao sam mu kako u rei Willow Johnu za svijeu. Mr. Wine je odgovorio da e Willow John to sigurno razumjeti. I tako sam skroz zaboravio zahvaliti se Mr. Wineu za uti kaput. Sljedeeg jutra je otiao. Pomogli smo mu dok je prelazio preko brvna. Djed je za njega napravio tap od hikori drveta i Mr. Wine se oslanjao na njega dok je hodao. Otiao je niz kolski put, polako se klatei, oslanjajui se na tap, pognut pod teretom koare. Ve je bio izaao iz vidokruga, kad sam se sjetio da sam mu se zaboravio zahvaliti. Otrao sam za njim, ali ve je bio daleko ispred mene. Onda sam viknuo. Puno hvala za uti kaput. Mr. Wine. Nije se okrenuo, to znai da me nije uo. Mr. Wine nije bio samo zaboravan, nego je i slabo uo. Vraajui se putem prema kolibi mislio sam kako e on koji uvijek sve zaboravlja valjda razumjeti kako se meni moglo dogoditi da mu se zaboravim zahvaliti. Osim toga, ipak sam mu inio uslugu nosei uti kaput.

212

Rastanak od planine

Te je godine jesen rano dola u planine. Najprije je na velikim visinama na vjetru zatreperilo uto i crveno lie dotaknuto mrazom. Sunce je postalo toploute boje poput jantara i zrake su mu se kroz kronje drvea ukoso probijale do doline. Svakog jutra mraz je osvajao umu sve nie i nie niz planine. Mraz jo uvijek nije bio otar, jo nije ubijao. Ali obznanjivao ti je da ne moe zadrati ljeto, ne moe zadrati vrijeme; najavljivao je skori dolazak velikog zimskog umiranja. Jesen je vrijeme kad nam milostiva priroda da je ansu dovesti stvari u red, vrijeme sjeanja, aljenja... Sjeti se svega to jo mora obaviti, sa aljenjem misli na stvari koje si trebao napraviti, ali nisi, na rijei koje si trebao rei, ali nisi. Ja sam alio to se nisam zahvalio Mr. Wineu na utom kaputu. Tog mjeseca nije bio doao. Mi smo iz veeri u veer sjedili do kasno na verandi, promatrali kolski put i oslukivali, ali nije doao. Ja i djed smo odluili otii u naselje i potraiti ga. Prvi mraz je dotakao i dno udoline. Dragun je pocrvenio, lie topole i javora zadobilo je ute obrube. umska stvorenja uurbano su radila skupljajui zalihe kako bi mogla preivjeti dugu zimu.

213

Plave ojke letjele su u dugom luku do visokih hrastova i natrag, nosei ir u svoja gnijezda. Vie se nisu igrale ni dozivale u zraku. Posljednji je leptir doletio uz dolinu. Sletio je na stabljiku kukuruza sa koje smo ja i djed bili obrali klipove. Nije micao krila, samo je sjedio i ekao. Za njega nije imalo smisla skupljati zalihe za zimu. Uskoro je trebao umrijeti i to je znao. Znao je da je ispunio svrhu svog ivota i da mu je jo jedina preostala svrha bila umrijeti. I tako je sjedio uivajui u posljednjoj toplini sunca i ekao. Ja i djed smo skupljali drva za pe i za kamin. Djed je rekao da smo cijelo ljeto skakutati po umi kao cvrci, ali sad je dolo vrijeme kad se trebamo pobrinuti da nam preko zime bude toplo. To smo i radili. Vukli smo mrtva debla i teke grane s obronaka do istine na kojoj je bila koliba. Djedova sjekira sijevala je na veernjem suncu i zvuk njenih udaraca odjekivao je dolinom. Ja sam nosio sitna drva u sanduk u kuhinji i slagao debele klade za kamin uza zid kolibe. I dok smo to radili doli su politiari. Rekli su o sebi da nisu politiari, ali bili su. Jedan mukarac i jedna ena. Odbili su sjesti u stolice za ljuljanje koje smo im ponudili i radije sjeli za stol na obine stolce. Mukarac je na sebi imao sivo odijelo, a ena sivu haljinu. Zakopani okovratnik njene haljine bio je tako tijesan da ju je davio pa pretpostavljam da je zato izgledala kako je izgledala. Mukarac je sjedio skupljenih koljena kao da je ena. Drao je eir na krilu i oito bio nervozan, a to se vidjelo po tome to je stalno vrtio eir u krug.
214

ena nije bila nervozna. Rekla je da bih ja trebao napustiti prostoriju, ali djed je rekao da mogu ostati i uti sve o emu e se razgovarati. Mukarac je proistio grlo i rekao da su ljudi zabrinuti za moju naobrazbu i takve stvari. Rekao je kako bi se netko morao pobrinuti za to. Djed je odgovorio da se netko ve brine. Prenio im je to je Mr. Wine bio rekao. ena je upitala djeda tko je Mr. Wine, a on joj je ispriao sve o Mr. Wineu - ali nije spomenuo kako Mr. Wine uvijek sve zaboravlja. ena je udahnula kroz nos i zagladila suknju kao da je pomislila kako se Mr. Wine tu negdje skriva i sprema joj se zavui pod suknju. Odmah sam vidio kako ona nema ba visoko miljenje o Mr. Wineu. Niti o nama. Dala je djedu jedan papir, a on ga je dao baki. Baka je upalila lampu i sjela za stol kako bi ga proitala. Poela je itati na glas, ali onda je prestala. Ostatak je proitala u sebi. Kada je zavrila, ustala je, nagnula se i ugasila lampu. Politiari su znali to to znai. I ja sam znao. Ustali su i spotiui se u polumraku izali van. Nisu rekli dovienja. Dugo smo jo ostali sjediti u mraku nakon to su oni otili. Onda je baka upalila lampu. Sjedili smo za stolom, a ja nisam mogao vidjeti to pie na onom papiru jer mi je glava dosezala samo malo iznad stola. Ali paljivo sam sluao. Papir je govorio da su nas neki ljudi prijavili zakonu. Govorio je kako meni nije pruen odgoj kakav bih trebao
215

dobivati. Kako baka i djed nemaju prava drati me kod sebe. Kako su stari i neobrazovani. Govorio je da je baka istokrvna Indijanka, a djed mjeanac. Papir je govorio da je djed na loem glasu. Papir je govorio da su djed i baka sebini i svojom mi sebinou nanose tetu i totalno unitavaju budunost. Govorio je kako su sebini jer samo ele utjehu i oslonac za svoje stare dane pa su me samo zato primili k sebi. Papir je govorio i neke stvari o meni, ali baka to nije htjela proitati na glas. Papir je rekao da djed i baka u roku od toliko i toliko dana moraju doi na sud i odgovoriti na papir. Rekao je da u u protivnom biti smjeten u sirotite. Djed je bio potpuno zanijemio. Skinuo je eir i poloio ga na stol i ruka mu je drhtala. Gladio je eir rukom. Samo je sjedio gledajui eir i gladei ga. Ja sam otiao do svoje stolice na ljuljanje kod kamina, sjeo i ljuljao se. Rekao sam baki i djedu kako se mogu potruditi i ubudue iz rjenika nauiti praktiki deset rijei tjedno. Govorio sam im da se najvjerojatnije mogu jo vie potruditi i nauiti jo vie rijei svaki tjedan - moda i do sto. Ve sam bio poeo uiti itati i rekao sam baki i djedu kako sam odmah uvidio da se i u itanju ubudue moram duplo vie truditi. Podsjetio sam ih kako me je Mr. Wine pohvalio i za raunanje, a to je, iako politiari nisu imali visoko miljenje o Mr. Wineu, bio dokaz da napredujem.

216

Nisam mogao prestati govoriti. Pokuao sam se zaustaviti, ali1 nisam mogao. Sve jae i jae sam se ljuljao, i sve bre i bre govorio. Rekao sam djedu kako mi po mom miljenju uope nita nije uskraeno; kako ja dapae mislim da dobivam vie nego druga djeca, u svemu. Djed mi nije odgovarao. Baka je drala papir u rukama i samo buljila u njega. Vidio sam da oni misle kako je papir u pravu kad o njima onako govori. Rekao sam im da papir nema pravo! Govorio sam im da je upravo obrnuto; nisam ja njima utjeha i oslonac, nego oni meni. A to se tie nanoenja tete, rekao sam djedu, pa oni su sa mnom bili samo na teti i sigurno sam im bio prilino teak teret, a oni meni nisu bili uope nikakav teret. Rekao sam im da sam spreman sve to rei zakonu. Ali oni nisu htjeli razgovarati. Govorio sam kako i u drugim pogledima napredujem jer uim posao pravljenja viskija i sve to. Rekao sam djedu kako sam potpuno siguran da nijedan drugi djeak mojih godina jo ne ui neki zanat. Djed me je tad po prvi put pogledao. Oi su mu bile izgubile sjaj. Rekao je da moda, poto je zakon takav kakav je, zakonu ipak ne bismo trebali spomenuti na posao. Doao sam do stola i sjeo djedu na koljeno. Rekao sam njemu i baki da nikada neu otii sa zakonom. Otii u u planine i skrivati se kod Willow Johna sve dok zakon ne zaboravi cijelu ovu stvar. Upitao sam baku to je to sirotite.

217

Baka me je pogledala preko stola. Ni njene oi nisu sjale kao obino. Rekla je da je sirotite kua gdje dre djecu koja nemaju ni mamu ni tatu. Tamo ima puno takve djece. A zakon e me, rekla je, doi traiti ako se budem skrivao kod Willow Johna. Odmah sam sagledao kako bi zakon mogao traei mene - pronai na kotao. Vie nisam spomenuo Willow Johna. Djed je rekao da emo sutra ujutro otii u mjesto razgovarati s Mr. Wineom. U zoru smo krenuli niz kolski put. Djed je ponio onaj papir da ga pokae Mr. Wineu. Djed je znao gdje Mr. Wine stanuje pa smo, kada smo stigli u mjesto, skrenuli u jednu sporednu ulicu. Mr. Wine je ivio iznad jedne trgovine stonom hranom. Popeli smo se strmim klimavim drvenim stepenicama uz vanjski zid kue. Vrata su bila zakljuana. Djed je pokucao i protresao kvaku... ali nitko nije odgovorio. Stakleno okno na vratima bilo je prekriveno prainom. Djed ju je obrisao i pogledao. Rekao je da unutra nema niega. Polako smo se spustili natrag niz stepenice. Slijedio sam djeda oko kue do ulaza u trgovinu s prednje strane i uli smo unutra. Nakon bljetavog podnevnog sunca vani, unutra je bilo mrano. Ja i djed smo morali priekati minutu dok nam se povratio vid. Jedan ovjek je stajao naslonjen na tezgu. Dan, rekao je, to mogu uiniti za vas? Trbuh mu je visio preko remena hlaa.

218

Dan, rekao je djed, traili smo Mr. Winea, ovjeka koji ivi iznad vae trgovine. Njegovo ime nije Mr. Wine, rekao je ovjek. U ustima je imao akalicu i prebacivao je s jedne strane usana na drugu. Malo je posisao akalicu, izvadio je iz usta i namrtio se na nju, kao da nije bila dobrog okusa. U stvari, rekao je, on vie nema nikakvo ime. Mrtav je. Ja i djed smo bili osupnuti. Nita nismo rekli. Osjeao sam se prazno i koljena su mi klecala. Bio sam se vrsto uzdao u to da e nam Mr. Wine dati dobar savjet. I djed se, inilo se, u to bio uzdao. Jer sad nije znao to dalje initi. Je li vae ime moda Wales? upitao je debeli ovjek. Jest., rekao je djed. Debeli ovjek je posegao rukom pod tezgu i izvukao jednu vreu. Stavio ju je na tezgu. Bila je puna neega. Stari vam je ovo ostavio, rekao je. Vidite ovaj natpis, tu pie vae ime. Djed je pogledao cedulju, iako nije mogao proitati to na njoj pie. Sve stvari je zapakirao i stavio natpise na njih, rekao je debeli ovjek. Znao je da e umrijeti. ak je i sebi oko zglavka ruke privezao cedulju na koju je napisao kuda treba poslati tijelo. Znao je tono koliko e to kotati...! ostavio je novac u omotnici... tono odbrojen, ni jedan penny vie. krtac kao i svaki prokleti idov. Djed ga je strogo pogledao ispod svog eira. Platio je sve to je bio duan, zar ne?
219

Debeli ovjek se uozbiljio. O, da... da... ja nisam imao nita protiv starog, nisam ga poznavao. Nitko ga nije poznavao. Cijelo je vrijeme hodao po planinama. Djed je zabacio vreu na lea. Moete li mi rei gdje u nai odvjetnika? Debeli ovjek je prstom pokazao na drugu stranu ulice. Tono pred vama, popnite se stepenicama izmeu one dvije kue. Hvala., rekao je djed. Izali smo van. Zanimljivo, rekao je debeli ovjek dok smo izlazili, udan stari idov. Kad smo ga nali, na svim njegovim stvarima bile su privezane cedulje, osim na jednoj: na jednoj svijei. Prokleta budala ju je bila upalila i kad je umro jo uvijek je gorjela. Ja sam razumio to sa svijeom, ali nisam nita rekao. I to s novcem sam razumio. Mr. Wine nije bio krt. Bio je samo tedljiv. Plaao je to je bio duan i vodio je rauna o tome da se njegov novac troi na ono na to se treba troiti. Preli smo ulicu i popeli se uz stepenice. Djed je nosio vreu. Pokucao je na vrata koja su u gornjem dijelu imala stakleno okno na kojem je neto pisalo. Naprijed... naprijed! Glas je zvuao kao da ovdje nije uobiajeno kucati. Uli smo. ovjek koji je sjedio za stolom zavaljen u fotelju bio je sijed i izgledao staro. Kad je vidio mene i djeda, polako je ustao. Djed je skinuo eir i spustio vreu. ovjek se nagnuo preko stola i pruio ruku. Moje ime je Taylor, rekao je, Joe Taylor.

220

Wales, rekao je djed. Prihvatio je njegovu ruku, ali nije je protresao. Onda je otpustio ruku i dao Mr. Tayloru onaj papir. Mr. Taylor je sjeo i izvadio naoale iz jednog velikog depa. Naslonio se na stol i proitao papir. Ja sam ga gledao. Mrtio se. Dugo vremena je gledao u papir. Kad je zavrio, polako je presavio papir i vratio ga djedu. Pogledao ga je. Vi ste bili u zatvoru... zbog proizvodnje viskija? Jednom, rekao je djed. Mr. Taylor je ustao i otiao do velikog prozora. Dugo je gledao dolje na ulicu. Uzdahnuo je; nije gledao u djeda. Mogao bih od vas uzeti novac, iako znam da se nita ne moe. Dravni birokrati koji odluuju o ovim stvarima ne razumiju ljude iz planina. Ne ele ih razumjeti. Ja mislim da ti kukini sinovi ne razumiju nita. Dugo je gledao kroz prozor nekud daleko, daleko. Nakaljao se. A pogotovo ne razumiju Indijance. Izgubili bismo. Uzet e djeaka. Djed je stavio eir na glavu. Uzeo je novarku iz depa i traio neto u njoj. Onda je stavio jedan dolar na stol Mr. Taylora. Otili smo. Mr. Taylor je i dalje gledao kroz prozor. Izali smo iz mjesta. Djed je hodao ispred mene nosei vreu. Mr. Wine je bio mrtav. Znao sam da smo izgubili. Tada sam prvi put mogao hodati jednako brzo kao djed. On je hodao polako. Mokasine su mu se vukle po

221

zemlji. Mislio sam da je umoran. Bili smo na kolskom putu kad sam ga upitao: Djede, to je to prokleti idov? Djed se zaustavio i nije me pogledao. I glas mu je zvuao umorno. Ne znam; o njima neto pie u Bibliji, sigurno se radi o neemu to je bilo jako davno. Djed se okrenuo. Kao Indijanci... uo sam da ni oni nemaju svoju zemlju. Djed me je dugo gledao. Oi su mu bile kao oi Willow Johna. Baka je upalila lampu. Na kuhinjskom stolu smo otvorili vreu. Unutra su bili smotci crvene i zelene i ute tkanine za baku; igle, naprnjaci i pule konca. Rekao sam baki da je Mr. Wine izgleda ispraznio itavu svoju koaru u vreu. Baka je rekla kako uistinu izgleda tako. Bilo je raznoraznog alata za djeda. I nekoliko knjiga. Knjiga o raunanju i jedna mala crna knjiga u kojoj su bile vrijedne izreke za mene, rekla je baka. I knjiga sa slikama djeaka i djevojica i pasa, nova novcata, jo se sjajila. Mislio sam da ju je Mr. Wine moda htio donijeti kad nas sljedei put posjeti, ako ne zaboravi. To je sve, mislili smo. Djed je podigao praznu vreu kako bi je bacio na pod. Ali jo neto je bilo u vrei. Istresao ju je i na stol se isko trljala jedna crvena jabuka. To je bilo prvi put da Mr. Wine nije zaboravio jabuku. Jo neto je ispalo iz vree i baka je to podigla. Bila je to svijea i za nju je bila zavezana jedna cedulja. Baka je proitala to je na njoj pisalo: Willow John.

222

Sjeli smo za stol, ali nismo ba puno pojeli za veeru. Djed je ispriao baki o naem odlasku u mjesto, o Mr. Wineu i to je rekao Mr. Taylor. Baka je ugasila lampu i sjedili smo pred kaminom u polumraku. Kroz prozor je ulazila mjeseina. Nismo upalili vatru u kaminu. Ja sam se ljuljao u svojoj stolici. Rekao sam baki i djedu neka ne budu tuni. Rekao sam im kako ja nisam tuan. Najvjerojatnije e mi se sviati u sirotitu jer tamo ima toliko druge djece i sve to. Rekao sam im da nee dugo potrajati. Zakon e biti zadovoljen, vie je nego vjerojatno, i ja u se vratiti. Baka je rekla da imamo jo tri dana, onda me moraju predati zakonu. Vie nismo razgovarali. Ja nisam znao to da kaem. Svo troje smo se polako ljuljali i stolice su tiho kripale. Tako smo ostali do duboko u no i nismo nita govorili. Kasnije, kad sam otiao u krevet, plakao sam prvi put otkad je mama umrla. Plakao sam, ali stavio sam deku u usta, i baka i djed me nisu uli. Tri preostala dana ispunili smo najvie to smo mogli. Baka je svuda ila s nama. I uz dolinu, i do visee stijene. Vodili smo i Blue Boya i ostale pse. Jednog smo se jutra prije zore uspeli visokom stazom. Sjedili smo na vrhu planine i gledali kako se iza ruba planine raa dan. Pokazao sam baki i djedu moje tajno mjesto. Tih se dana baki svaki put kad je kuhala omaklo i prosula je eer u praktiki sve to je kuhala. Ja i djed smo se prilino najeli kolaa.
223

Dan prije nego sam morao otii, otrao sam naom preicom do duana na raskru. Gospodin Jankins mi je crveno-zelenu kutiju, zato to je ve stara, prodao za 65 centi. Kupio sam kutiju crvenih lizalica za djeda, a ona je kotala 25 centi. Nakon toga mi je od dolara koji sam bio dobio od Mr. Chunka ostalo jo 10 centi. Te veeri mi je djed odrezao kosu. Rekao je da je to neophodno jer bih imao problema kad bih izgledao kao Indijanac. Odgovorio sam djedu da mi je to svejedno. Najradije bih izgledao kao Willow John, rekao sam mu. Nisam smio nositi svoje mokasine. Djed mi je produljio moje stare cipele. Uzeo je komad eljeza i njime istezao gornju kou preko ruba cipele. Stopala su mi bila narasla. Rekao sam baki da u mokasine ostaviti ispod kreveta, kako bih ih lako naao kad se vratim, poto e to najvjerojatnije biti prilino brzo. Svoju koulju od jelenje koe poloio sam na krevet. Rekao sam baki da koulja moe tamo ostati jer nitko nee spavati u mom krevetu dok se ja ne vratim. Crveno-zelenu kutiju sam sakrio u bakinoj kanti za brano gdje sam znao da e je uskoro pronai. A kutiju crvenih lizalica za djeda sam ostavio u depu njegova sakoa. Znao sam da e je pronai u nedjelju. Bio sam izvadio samo jednu, manje-vie kako bih probao kakve su. Bile su dobre. Baka nije htjela s nama otii do naselja. Djed me je ekao, a baka je kleknula na verandu i drala me u

224

zagrljaju kao to je inae drala Willow Johna. I ja sam nju drao. Trudio sam se da ne plaem, ali ipak sam plakao, malo. Na nogama sam imao svoje stare cipele, koje me vie nisu uljale kad bih ispruio palce. Nosio sam svoje najbolje tregerhlae i bijelu koulju. I uti kaput. U moju je vreu baka stavila jo dva para cipela, jo jedne tregerhlae i arape. Nisam htio ponijeti nita drugo, jer sam znao da u se uskoro vratiti. Rekao sam baki kako u se sigurno vratiti. Kleei na verandi, baka je rekla: Sjea se Psee zvijezde, Malo Drvo? One koju uvijek gledamo u sumrak? Odgovorio sam da se sjeam. A baka je rekla: Gdje god da se nalazi, bilo gdje, u sumrak gledaj Pseu zvijezdu. Djed i ja emo je isto gledati. Sjeat emo se. Rekao sam joj da u se i ja sjeati. To je bilo slino onome to mi je Mr. Wine objasnio u vezi sa svijeom. Rekao sam baki neka zamoli Willow Johna da i on gleda u Pseu zvijezdu svake veeri. Rekla je da hoe. Baka me je drala za ramena i gledala. Rekla je: Cherokee su vjenali tvoje mamu i tatu. To nikad ne smije zaboraviti Malo Drvo. to god ljudi govorili, nikada to nemoj zaboraviti! Rekao sam da neu. Baka me je pustila. Uzeo sam svoju vreu i poao za djedom. Dok sam prelazio brvno, osvrnuo sam se. Baka je stajala na verandi i gledala. Digla je ruku, dotakla njome

225

srce, a onda pruila ruku prema meni. Znao sam to mije time rekla. Djed je na sebi imao crno odijelo. I cipele je bio obukao, pa smo obojica nekako epali putem. Dok smo se sputali stazom, granice borova su posezale za mnom i htjele me zadrati. Jedna hrastova grana je ispruila prste i skinula mi vreu s ramena. Jedan dragun me je zgrabio za nogu. Potok je poeo bre tei i glasnije uboriti i uzbueno skakati preko kamenja, a vrana je uzletjela ispred nas i zakrijetala... i sletjela na vrh jednog drveta i krijetala, i krijetala. Svi su zvali i pjevali i govorili: Ne idi Malo Drvo... ne idi Malo Drvo... Ja sam razumio to su govorili. I tako su mi oi bile pune suza i kao slijep sam se spoticao za djedom. Vjetar se digao i stenjao i povlaio me za rub moga utog kaputa. Prastaro korijenje je stralo iz staze i htjelo zgrabiti moja stopala. Jedna alosna gugutka oglasila se dugim alosnim zovom. Nitko joj nije odgovorio i tako sam znao da mene doziva. Ja i djeci smo tekom mukom nali put dolje niz dolinu. Onda smo morali ekati na autobusnoj stanici. Sjedili smo na klupi. Drao sam svoju vreu na krilu. ekali smo na zakon. Rekao sam djedu da se brinem to e biti s poslom sad kad mu ja vie ne budem pomagao. Djed je odgovorio da e biti teko; morat e duplo dulje raditi. Rekao sam djedu kako je vie nego vjerojatno da u se
226

prilino brzo vratiti pa nee dugo morati duplo dulje raditi. Djed se sloio da e najvjerojatnije tako i biti. Nakon toga nismo puno govorili. Na zidu je kucao sat. Znao sam gledati na sat pa sam rekao djedu koliko je sati. Na autobusnoj stanici nije bilo puno ljudi. Jedna ena i jedan ovjek. Teka vremena, rekao je djed, pa ljudi ne putuju puno na naine koji se plaaju. Zaista i nisu putovali. Pitao sam djeda proteu li se planine sve do sirotita. Djed je odgovorio kako ne zna. Nikad prije nije bio tamo. Jo neko vrijeme smo morali ekati. Onda je dola jedna ena. Prepoznao sam je, to je bila ona ena u sivoj haljini. Dola je do djeda i mene, a kad je djed ustao pruila mu je neke papire. Djed ih je stavio u dep. ena je rekla da autobus eka, i dodala: Brzo sada, bez natezanja i suza. to prije s tim zavrimo to bolje. to mora biti, mora biti. Tako je za sve najbolje. Ja nisam razumio o emu ona to govori. Ni djed nije razumio. Bila je sva hladna i poslovna. Izvadila je konop iz svoje torbe i zavezala mi ga oko vrata. Na njemu je visjela cedulja, poput cedulja Mr. Winea. Na cedulji je neto pisalo. Ja i djed smo krenuli za onom enom kroz stranji izlaz zgrade do autobusa. Moja mi je vrea bila prebaena preko ramena. Djed je kleao pred vratima autobusa i drao me u zagrljaju kao to je drao Willow Johna. Dugo me je drao, kleei na ploniku. Priapnuo sam mu: Ja u se odmah vratiti, vie je nego vjerojatno. Djed me je tako stegnuo da je boljelo.
227

ena je rekla: Morate sad poi. Nisam znao govori li meni ili djedu. Djed je ustao. Okrenuo se i otiao bez osvrtanja. ena me je podigla i posjela na stepenicu autobusa, to sam i sam mogao uiniti. Rekla je vozau autobusa da proita to pie na mojoj cedulji i tako sam stajao pokraj njega dok je on itao. Kazao sam vozau da nemam kartu i nisam siguran hou li se moi voziti jer nemam ni novaca za kartu. On se nasmijao i odgovorio da mu je ona ena dala moju kartu. U autobusu su bila samo tri putnika. Sjeo sam pokraj prozora, mislei kako u odatle moda vidjeti djeda. Autobus je krenuo i izaao iz stanice. Vidio sam enu u sivoj haljini kako gleda za autobusom. Autobus se udaljavao i nigdje nisam mogao vidjeti djeda. Tada sam ga ugledao. Stajao je na uglu pokraj autobusne stanice. eir je bio nabio na oi, a ruke su mu visjele niz tijelo. Proli smo pokraj njega, a ja sam pokuao otvoriti prozor, ali nisam znao kako. Mahnuo sam mu, ali nije me vidio. Sve smo vie odmicali i ja sam otiao skroz do dna autobusa i pokuao gledati kroz stranji prozor. Djed je jo uvijek bio tamo i gledao autobus. Mahnuo sam i viknuo: Dovienja djede! Ja u se prilino brzo vratiti, vie je nego vjerojatno. Nije me vidio. Jo sam vikao. Najvjerojatnije u se odmah vratiti djede.

228

Ali on je samo stajao. Obasjan veernjim suncem bivao je sve manji i manji. Ramena su mu se objesila. Djed je izgledao staro.

229

Psea zvijezda

Kad ne zna koliko daleko e putovati, ini ti se da dugo putuje. Nitko mi nije bio rekao koliko u dugo putovati. Mislim da djed nije znao. Nisam mogao gledati preko naslona sjedala ispred mene, pa sam gledao kroz prozor. U poetku su pokraj mene jurile kue i drvee; onda samo drvee. Potom je pao mrak i vie nisam mogao vidjeti nita. Provirio sam izmeu redova sjedala prema naprijed i vidio beskrajnu cestu koja je svjetlucala pod svjetlom autobusa. Stalno je isto izgledala. Kasnije smo dugo stajali na autobusnoj stanici u jednom gradu, ali ja nisam ni ustao niti se pomaknuo sa svog sjedala. Mislio sam kako sam najvjerojatnije najsigurniji ako ostanem tu gdje jesam. Kad smo izali iz tog grada, nisam vie imao to gledati. Drao sam vreu sa svojim stvarima na krilu jer me podsjeala na djeda i baku. Mirisala je nekako kao Blue Boy. Zaspao sam. Voza autobusa me probudio. Ve je bilo jutro i padala je jaka kia. Autobus je bio stao pred sirotitem i kad sam izaao, vidio sam damu s bijelom kapicom na glavi i kiobranom, koja me je ekala. Na sebi je imala crnu haljinu koja je sezala do zemlje i izgledala je kao ena u sivoj haljini, ali nije bila ona.

230

Nita nije rekla. Sagnuta se, uzela u ruku cedulju koja mi je visjela oko vrata i proitala to je na njoj pisalo. Klimnula je glavom vozau i on je zatvorio vrata autobusa i krenuo. Uspravila se, namrtila i uzdahnula. Poi za mnom, rekla je, i krenula polako kroz eljezna vrata. Prebacio sam svoju vreu preko ramena i poao za njom. Lijevo i desno od vrata kroz koju smo proli, stajali su veliki brijestovi koji su umili i avrljali dok smo hodali. Dama na to nije obratila nikakvu panju, ali ja jesam. Brijestovi su govorili da su ve uli za mene. Preli smo veliko dvorite i doli do skupine zgrada. Nije mi bilo teko hodati jednako brzo kao ona. Kad smo stigli do ulaza u zgradu, ona je zastala. Najprije e upoznati veleasnog, rekla je. Mora biti tih, ne plai i ponaaj se pristojno. Smije govoriti, ali samo ako te veleasni neto pita. Jesi li razumio? Na to sam odgovorio da razumijem. Slijedio sam je kroz mrani hol, a onda smo uli u jednu sobu. Veleasni je sjedio za stolom. Nije digao pogled kad smo mi uli. Dama me je posjela na stolicu pred njegovim stolom. Na prstima je izala iz sobe. Ja sam stavio svoju vreu u krilo. Veleasni je bio zauzet, itao je neke papire. Imao je lice ruiaste boje koje je izgledalo kao da ga je prilino esto prao jer se sjajilo. Bio je totalno elav, jedino je oko uiju imao neto dlaka. Na zidu je bio sat i proitao sam koliko je bilo sati. Ali nisam to rekao na glas. Iza lea veleasnog vidio sam

231

kako se kia slijevala niz prozorska okna. Onda je veleasni digao pogled. Prestani mahati nogama, rekao je. To je jako strogo rekao. Prestao sam. Pa je jo neko vrijeme itao papire. Poloio je papire na stol i uzeo u ruke olovku i poeo je vrtjeti u ruci. Stavio je laktove na stol i nagnuo se prema naprijed kako bi me bolje vidio jer sam bio premali da bi me mogao dobro vidjeti bez naginjanja. Vremena su teka, rekao je. Namrtio se kao da su vremena za njega osobno bila osobito teka. Drava nema dovoljno novaca za ove stvari. Naa crkva je odluila primiti te - mogue da je to nerazumna odluka, ali tako smo odluili. Poeo sam se jako loe osjeati zbog toga to si je njegova crkva u ova teka vremena natovarila jo i mene na vrat. Nisam nita rekao, jer on nije nita pitao. I dalje je vrtio olovku koja nije bila tedljivo nailjena jer vrh joj je bio pretanak. Posumnjao sam da je veleasni moda ipak lakomisleniji nego to se prikazuje. Onda je nastavio. Imamo kolu koju moe pohaati. Morat e obavljati sitne poslove. Kod nas svatko mora raditi. Na to vjerojatno nisi naviknut. Morat e se pridravati pravila. Ako ih prekri, bit e kanjen. Nakaljao se. Ovdje dosad nismo imali Indijanaca, ni punokrvnih ni mjeanaca. Osim toga, tvoji roditelji nisu bili vjenani. Ti si prvo i jedino kopile koje smo ikad primili. Rekao sam mu ono to je baka rekla. Da su Cherokee vjenali moje mamu i tatu.
232

On je rekao kako ono to su uinili Cherokee ne vai i ne igra nikakvu ulogu. I rekao je da me nita nije pitao. to i nije. Poeo se uzbuivati oko cijele stvari. Ustao je i govorio kako je jedan od principa kojih se dre pripadnici njegove crkve to da prema svakome treba biti dobar; i prema ivotinjama i tome slino. Ne moram ii na bogosluja poto kopile, prema Bibliji, ionako ne moe biti spaeno. Ali napravit e iznimku, rekao je, i ipak mi dopustiti da sjedim u zadnjoj klupi i sluam, ali samo ako budem tih i ako ne budem stvarao nikakve probleme. To mije bilo prilino svejedno jer smo ja i djed ionako zbog tehnikih problema ve bili odustali od odlaenja u nebo. Rekao je kako iz papira koji su na njegovom stolu vidi da djed nije podobna osoba za odgajanje djeteta i kako me vjerojatno nikad nije nauio disciplini. to i nije, pretpostavljam. Napomenuo je da je djed bio u zatvoru. Rekao sam da su i mene jednom skoro uhvatili. On je prestao vrtjeti olovku i ukoio se. Usta su mu bila otvorena. to??? viknuo je. Tad sam mu ispriao kako sam onaj put za dlaku izbjegao vjeala. I kako sam u zadnji as uspio umai zakonu. Da mi psi nisu pomogli, rekao sam mu, sigurno bi me bili epali. Ali nisam spomenuo na kotao u umi jer bi zbog toga vjerojatno ja i djed morali traiti drugi posao. Sjedio je za stolom i drao ruke na licu kao da plae. Vrtio je glavom. Znao sam da je ovo greka, rekao je.
233

To je ponovio nekoliko puta. Meni nije bilo jasno o kojoj on to greci govori. Tako dugo je sjedio vrtei glavom zari venom u ake da sam posumnjao kako plae. Ja sam se poeo osjeati skoro isto toliko loe kao i on zbog cijele te stvari i bilo mi je ao to sam uope spomenuo da sam skoro zavrio na vjealima. Tako smo sjedili neko vrijeme. Rekao sam mu neka ne plae. Govorio sam da uope nisam bio ozlijeen i da uope nisam ni malo bio uzbuen zbog tog dogaaja. Ali ispriao sam mu kako je tada stari Ringer umro. Za to sam ja bio kriv. Veleasni je digao glavu i rekao: Zavei! Nisam te nita pitao! to i nije. Ponovo je uzeo papire sa stola. Vidjet emo... pokuat emo, s Bojom pomoi. Lako mogue da ti ne spada ovamo nego u popravilite, rekao je. Dotakao je malo zvonce koje je bilo na stolu i jedna dama s bijelom kapicom na glavi utrala je u sobu. Mislim da je vjerojatno cijelo vrijeme stajala kod vrata. Pozvala me da poem za njom. Uzeo sam svoju vreu i prebacio je preko ramena i rekao: Hvala, ali nisam dodao: veleasni. ak i ako sam bio kopile i ako je bilo sigurno da u u pakao, nisam imao namjeru jo pogoravati situaciju jer nije bilo raieno treba li sveenike oslovljavati veleasni ili mister. Kao to je djed rekao, ako ba ne mora, bolje je ne ulaziti u rizike. Dok smo izlazili, jak udar vjetra zatresao je prozor. ena je zastala i osvrnula se. I gospodin veleasni se

234

okrenuo i pogledao prema prozoru. Ja sam znao da je to bila poruka za mene, iz planina. Moj krevet bio je u uglu. Bio je odvojen od svih ostalih, osim jednog koji je stajao prilino blizu mog. Soba je bila velika i dvadesetak - tridesetak djeaka spavalo je u njoj. Veina ih je bila starija od mene. Moj posao bio je pomesti sobu svako jutro i svake veeri. To mi je bilo lako. Ali kad ne bih dovoljno dobro pomeo ispod kreveta, dama bi mi naredila da ponovo metem od poetka. To se dogaalo prilino redovito. U krevetu koji je bio blizu mog spavao je Wilburn. Bio je prilino stariji od mene, imao je moda jedanaest godina. Ali on je rekao da ima dvanaest. Bio je visok i mrav i imao priteve po licu. Rekao je da njega nitko nee usvojiti i zato e morati ostati u sirotitu dok mu ne bude gotovo osamnaest. Wilburn je govorio da mu je to prokleto svejedno. Rekao je da e se, kad jednom izae odavde, vratiti i zapaliti sirotite. Wilburn je imao uvrnuto stopalo. Desno mu je stopalo bilo uvrnuto prema unutra, tako da bi mu se prsti desnog stopala pri hodu uvijek oeali o lijevu nogu. Zato je epao i itava mu je desna strana poskakivala dok je hodao. Wilburn i ja nismo sudjelovali ni u jednoj od igara u dvoritu. Wilburn nije mogao trati, a ja sam, mislim, bio premali i nisam znao kako se te igre igraju. Wilburn je govorio da mu je prokleto svejedno. Rekao je da je igranje za bebe. to je tono. Kad je bilo vrijeme za igru, Wilburn i ja smo sjedili ispod velikog hrasta u kutu dvorita. Ponekad, kad bi
235

lopta otila daleko do naeg kraja dvorita, otrao bih po nju i bacio je natrag djeacima koji su igrali. Dobro sam bacao loptu. Dok smo tako sjedili, razgovarao sam s hrastom. Wilburn nije znao da ja to radim jer nisam upotrebljavao rijei. Hrast je bio jako star. Pribliavala se zima i nije mi mogao govoriti liem jer je veinu ve bio izgubio, ali govorio je golim prstima svojih grana koje je pruao vjetru. Rekao je kako je ve pospan, ali e zbog mene ostati jo malo budan i poslati poruku drveu u planini da sam ja sad tu. Poruku e poslati po vjetru. Rekao sam mu neka javi i Willow Johnu i obeao je da hoe. Jednom sam pod drvetom pronaao plavu pikulu. Bila je potpuno prozirna i kad si zatvorio jedno oko, a pred drugim drao pikulu, sve oko tebe je bilo plavo. Wilburn mi je rekao to je to, jer ja nikad prije nisam bio vidio pikulu. Rekao je da se kroz pikule ne gleda, nego ih se baca na zemlju, ali ako bacim svoju, oduzet e mije, jer ju je netko bio izgubio. Wilburn je rekao: to te briga, tko nae, njegovo je, tko izgubi, izgubio je. I, to se njega tie, ostali se mogu goniti do vraga. Stavio sam pikulu u svoju vreu. Povremeno su se svi djeaci morali postrojiti u holu, a neki ljudi i dame bi doli i gledali ih. Oni su htjeli posvojiti dijete. Dama s bijelom kapicom na glavi, nadlena za mene, rekla je da ja ne trebam stati u red. to i nisam.
236

Stajao bih kod vrata i promatrao. Mogao si znati koga e izabrati. Zastali bi pred onim kojeg su htjeli uzeti i porazgovarali s njim; a onda bi svi skupa otili u ured. Nikada nitko nije zastao pred Wilburnom. Wilburn je govorio da mu je to svejedno, ali nije bilo. Svaki put kad je bio dan postrojavanja Wilburn bi obukao istu koulju i hlae. Ja sam promatrao Wilburna. Dok je stajao u redu, uvijek se osmjehivao svima koji su prolazili pokraj njega i svoje bi uvrnuto stopalo sakrio iza zdrave noge. Ali nitko nije s njim razgovarao. Poslije svakog postrojavanja, Wilburn bi se po noi upisao u krevet. Rekao je da to namjerno radi. Time pokazuje koliko dri do njihovog usranog usvojenja. Kad god se Wilburn upisao u krevet, dama s bijelom kapicom na glavi bi mu sljedeeg jutra naredila neka svoj madrac i deke iznese van i stavi ih na sunce. Wilburn je govorio kako mu je svejedno. Ako ga budu puno gnjavili, poet e im piati u krevet svake noi. Wilburn me pitao to u biti kad odrastem. Odgovorio sam mu da u biti Indijanac kao i djed i Willow John, i ivjeti u planinama. Wilbum je rekao da e pljakati banke i sirotita. Pljakati e i crkve, ako uspije saznati gdje dre novac. Rekao je da e najvjerojatnije ubiti sve koji posjeduju banke ili sirotita, ali mene, rekao je, nee ubiti. Wilburn je nou plakao. Nikad mu nisam rekao da to znam; stavljao je deku u usta i tako sam znao kako ne eli da itko to zna. Rekao sam mu kako je vie nego vjerojatno da e se njegovo stopalo moi poravnati kad izae iz sirotita. Dao sam mu svoju plavu pikulu.
237

Svaki dan prije veere u kapeli je bilo bogosluje. Ja nisam iao ni u kapelu ni na veeru. Tako sam mogao gledati Pseu zvijezdu, najveu zvijezdu u sazvijedu Velikog psa. Na sredini dueg zida sobe u kojoj smo spavali bio je prozor kroz koji sam je jako dobro mogao vidjeti. U sumrak bi se pojavila trepui, a to je no bila mranija, ona je postajala sve sjajnija i sjajnija. Znao sam da je djed i baka gledaju, a i Willow John. Svake veeri sam itav jedan sat stajao pokraj prozora i gledao je. Rekao sam Wilburnu da i on, ako hoe koji put izostati s veere, moe gledati sa mnom. Ali on je morao u kapelu, a veeru nije elio propustiti. Tako, naalost, nikad nije vidio Pseu zvijezdu. U poetku sam preko dana smiljao ega u se te veeri sjeati, ali otkrio sam da se oko toga uope ne moram truditi. Sve to sam morao uiniti bilo je gledati Pseu zvijezdu. Djed mi je slao sjeanja. Sjeao sam se kako smo on i ja sjedili na vrhu planine i gledali raanje dana, kako je led zablistao kad ga je sunce obasjalo. uo sam djedov glas, kao da stoji pokraj mene: Mon-o-lah oivljava! I stojei u spavaonici pokraj prozora, ja bih rekao: Yes, sir, oivljava! +Gledajui Pseu zvijezdu ja i djed smo se sjeali lova na lisicu s Blue Bovom i Little Redom, i starim Rippittom i Maud. Smijali bismo se starom Rippittu sve dok nas trbusi ne bi zaboljeli. Baka je slala sjeanja na nae odlaske u planinu kad smo skupljali korijenje i na palainke od irovog brana kad bi nehotice prosula eera u brano. I na onaj dan kad
238

je zatekla djeda i mene na sve etiri nasred kukuruznog polja kako njitimo kao mazge dozivajui starog Sama. Poslala mi je sliku mog tajnog mjesta. Lie je bilo opalo i sad je prekrivalo tlo, smee i uto i hravo crveno. Divlji brljan je zaklanjao ulaz svojim crvenim liem kao bakljama koje nikoga nisu putale unutra osim mene. Willow John mi je poslao slike jelena koji su se povlaili sve vie i vie u planine. Willow John i ja smijali smo se dok smo se sjeali one nedjelje kad sam mu stavio abu u dep. Ali slike koje mi je slao Willow John bile su mutne, jer su njegovi osjeaji bili veoma jaki. Willow John je bio tuan. Svaki dan sam gledao oblake i sunce. Kad je bilo oblano, znao sam da naveer neu moi vidjeti Pseu zvijezdu. Takvih dana sam stajao pokraj prozora i sluao vjetar. Stavili su me u prvi razred u koli. Uili smo raunanje to sam ja ve znao jer me Mr. Wine bio nauio. Jedna velika debela dama stajala je pred ploom i drala nastavu. Bila je stroga i rekla da ne trpi nikakve bedastoe. Jednom nam je pokazala sliku na kojoj je bilo krdo jelena i kouta koji su izlazili iz potoka. Skakali su jedan preko drugog i to je izgledalo kao da se guraju tko e prvi iz vode. Pitala je zna li netko to jeleni rade. Jedan djeak je rekao da bjee od neega, najvjerojatnije od lovca. Drugi je rekao da im se nije
239

svialo u vodi pa su se zato urili to prije prijei na drugu obalu. Tono, rekla je debela dama. Digao sam ruku. Pa to je jasno, rekao sam: pare se. Jer na slici je bio jelen koji je skoio na koutu. Osim toga, vidio sam prema grmlju i drveu da je bilo doba godine kada se jeleni i koute pare. Debela dama je ostala potpuno zabezeknuta. Otvorila je usta, ali nita nije rekla. Netko se nasmijao. Udarila se rukom po elu, prevrnula oima i ispustila sliku. Odmah sam vidio da joj je zlo. Zateturala se dva tri koraka unatrag prije nego je uspjela ponovo doi k sebi. Onda je pojurila na mene. Svi su se stiali. Zgrabila me za vrat i poela me tresti. Lice joj je pocrvenjelo i poela je vikati: Trebalo mije biti jasno - svima nam je trebalo biti jasno... smee... smee izlazi iz tvojih usta... malo kopile\ Ja nisam pojma imao zato ona vie i htio sam je to pitati. Ali jo me je neko vrijeme tresla i onda me rukom epala za vrat i izgurala van iz uionice. Otili smo niz hol do ureda veleasnog. Rekla mi je neka ekam pred vratima, ula unutra bez mene i zatvorila vrata. uo sam kako razgovaraju, ali nisam mogao razaznati to govore. Nekoliko minuta kasnije izala je iz ureda i otila niz hol ne pogledavi me. Veleasni je stajao na vratima ureda. Veoma tihim glasom je rekao : Ui. to sam i uinio.

240

Usta su mu bila malo otvorena, kao da e se nasmijeiti, ali nije se nasmijeio. Neprestano je prelazio jezikom preko usana. Lice mu je bilo vlano od znoja. Naredio mi je da skinem koulju. to sam i uinio. Morao sam skinuti svoje naramenice i zato sam, kad sam skinuo koulju, morao objema rukama pridravati hlae. Veleasni je posegnuo rukom iza svojeg stola i izvukao jedan dugaki tap. Rekao je: Roen si iz zla i znam da u tebi nema ni trunke kajanja ali, uz Boju pomo, nauit u te da ne smije svojim zlom zaraziti krane. Ne moe se pokajati... ali e proplakati! Zamahnuo je i udario me iz sve snage tapom po leima. Prvi udarac me je zabolio, ali nisam plakao. Baka me je tome nauila. Jednom kad sam udario nogom o neto i iupao si nokat na palcu, objasnila mi je kako Indijanac podnosi bol. Indijanac pusti svoju tjelesnu pamet da spava, a njegova duhovna pamet izae iz tijela i gleda bol - umjesto da je osjea. Samo tjelesna pamet moe osjeati tjelesnu bol. A duhovna pamet osjea samo duevnu bol. Zato sam pustio svoju tjelesnu pamet neka zaspi. tap je udarao i udarao po mojim leima. Nakon nekog vremena se slomio. Veleasni je uzeo drugi tap. Teko je disao. Zlo je tvrdoglavo, rekao je stenjui. Ali, hvaljen budi Gospodine, dobro e pobijediti. Nastavio je udarati novim tapom sve dok nisam pao. Bio sam slab na nogama, ali ustao sam.
241

Dokle god si u stanju stajati na vlastitim nogama, tako je djed govorio, vie je nego vjerojatno da e se oporaviti. Pod mi je malo lelujao pred oima, ali odmah sam vidio da u uspjeti. Veleasni je bio bez daha. Naredio mi je neka obuem koulju. to sam i uinio. Koulja je upila dio krvi. Veina krvi tekla mi je niz noge u cipele jer nisam nosio donje rublje koje bi je zaustavilo. Zato su mi se stopala poela lijepiti za cipele. Veleasni je rekao da odem u spavaonicu i da tjedan dana neu dobiti veeru. Koju tako i tako nisam jeo. I vie nisam smio u razred i tjedan dana nisam smio izlaziti iz spavaonice. Bilo mi je bolje bez naramenica i te sam veeri pridravao hlae rukama dok sam stajao kod prozora i gledao Pseu zvijezdu. Ispriao sam djedu i baki i Willow Johnu to se dogodilo. Rekao sam im kako mi zaista nije jasno zato je debeloj dami pozlilo niti to je spopalo veleasnog. Ispriao sam im kako sam bio spreman ispraviti stvar, ali je veleasni tvrdio da ne mogu jer sam roen zao pa ne znam kako. Rekao sam djedu kako mi se ini vie nego vjerojatno da ne mogu izai na kraj s ovom situacijom. Rekao sam mu da hou doma. Tada sam prvi put zaspao gledajui Pseu zvijezdu. Wilbum me probudio kad se vratio s veere. Bio je otiao s veere ranije da bi vidio kako mi je. Spavao sam na trbuhu.

242

Wilburn je rekao da e kad odraste i napusti sirotite i pone pljakati banke i sirotita i tome slino, odmah ubiti veleasnog. I ako stvarno ode u pakao, rekao je kako ga to nije briga, poto u ja ionako biti tamo. Od tada sam svaki dan, kad bi u sumrak izala Psea zvijezda, govorio baki i djedu i Willow Johnu da elim kui. Nisam gledao slike koje su oni slali, niti sluao to su govorili. Govorio sam im kako elim doma. Psea zvijezda bi pocrvenjela, pa pobijelila, pa opet pocrvenjela. Tri noi kasnije Psea zvijezda je bila sakrivena gustim oblacima. Vjetar je sruio stup od rasvjete i u sirotitu je bio mrak. Znao sam da su me uli. Poeo sam ekati da dou. Dola je zima. Vjetar je postao otriji i nou je zavijao oko zgrade. Nekim djeacima se to nije svialo, ali meni jest. Kad smo bili vani u dvoritu, sve vrijeme sam provodio ispod starog hrasta. Zapravo je u ovo doba godine trebao spavati, ali rekao je da ne spava, zbog mene. Govorio je jako sporo - i tiho. Kasno jedne veeri, prije nego smo se morali vratiti unutra, uinilo mi se da sam vidio djeda. Jedan visok ovjek s velikim crnim eirom udaljavao se ulicom. Dotrao sam do eljezne ograde i viknuo: Djede! Djede! Ali on se nije okrenuo. Trao sam uzdu ograde dokle god sam mogao, ali on je odlazio. Vikao sam najglasnije to sam mogao: Djede! To sam ja, Malo Drvo! Ali nije me uo i otiao je.
243

Dama s bijelom kapicom rekla je da je Boi pred vratima. Svi trebaju biti sretni i pjevati, rekla je. Wilburn je priao da su u kapeli pjevali raznorazne pjesme. Rekao je da su ih morali nauiti, a ljubimci veleasnog stajali su u krugu oko njega kao pilii odjeveni u bijele plahte i urlali. Mogao sam ih uti. Dama s bijelom kapicom govorila je da dolazi Djed Boinjak. Wilburn je rekao da je to sranje. Dva ovjeka su donijela boino drvce. Imali su na sebi odijela kao politiari. Smijali su se i cerili i rekli: Pogledajte ovamo, djeaci, to smo vam donijeli. Zar nije krasno? Zar to nije krasno? Sad imate ak i svoje boino drvce. Dama s bijelom kapicom rekla je da je zaista krasno i da svi moraju rei dvojici politiara kako je zaista krasno i zahvaliti im se. to su svi i uinili. Ja nisam. Nije bilo uope nikakvog razloga posjei to drvo. To je bio zdrav muki bor, a sad je umirao, polako, tamo u holu. Politiari su pogledali na svoje satove i rekli da ne mogu dugo ostati, ali ele da su svi sretni. eljeli su da svi uzmu malo crvenog papira i stave ga na drvo. Svi su to uinili, osim mene i Wilburna. Politiari su otili viui Sretan Boi! Mi smo svi jo neko vrijeme stajali oko drveta i gledali ga. Dama s bijelom kapicom je rekla kako je sutra Badnjak i kako e Djed Boinjak doi oko podneva. Wilburn je rekao: Zar nije malo udno to da Djed Boinjak dolazi u vrijeme podneva?

244

Dama s bijelom kapicom se namrtila na Wilburna: Dakle, Wilburne! Svake godine pita jedno te isto. Ti zna vrlo dobro da Djed Boinjak mora otii na jo puno mjesta drugoj djeci. Isto tako zna da on i njegovi pomonici imaju pravo biti doma sa svojim obiteljima na Badnjak. Trebao bi biti zahvalan to odvajaju vrijeme, to uope odvajaju vrijeme, u bilo koje doba dana, kako bi doli ovamo i priredili vam Boi. Sranje, rekao je Wilburn. I zaista, sutradan se etiri ili pet automobila zaustavilo pred ulazom u sirotite. Iz njih su izali dame i gospoda nosei vee i manje pakete u rukama. Na glavama su imali smijene male eirie, a neki su u rukama imali mala zvonca. Zvonili su i vikali: Sretan Boi! Stalno su to ponavljali, opet i opet. Sebe su nazivali pomonicima Djeda Boinjaka. Djed Boinjak je uao zadnji. Na sebi je imao crveno odijelo, a trbuh mu je bio napravljen od jastuka. Njegova brada nije bila prava, kao brada Mr. Winea. Bila je samo privezana i visjela mu je mlitavo ispod podbratka. ak ni kad je govorio brada se nije micala. Vikao je: Ho! Ho! Ho! To je stalno ponovo i ponovo vikao. Dama s bijelom kapicom rekla je da svi moramo biti sretni i zauzvrat vikati njima Sretan Boi! to su svi i radili. Jedna dama mije dala naranu, za to sam joj se zahvalio. Ostala je stajati iznad mene i govoriti: Zar nee odmah pojesti ovu finu naranu?

245

I tako sam je pojeo dok je ona gledala. Bila je dobra. Ponovo sam joj se zahvalio. Rekao sam joj da je to bila dobra narana. Pitala me je elim li jo jednu. Rekao sam joj kako mislim da elim. Otila je nekud i nikad nije donijela jo jednu. Wilburn je dobio jabuku. Nije bila velika kao jabuke koje je Mr. Wine uvijek zaboravljao. Poalio sam to nisam ostavio jednu kriku narane, to bih bio uinio da me dama nije natjerala da je pojedem. Bio bih trampio kriku narane za komadi Wilburnove jabuke. Jabuke sam vie volio. Dame su sve poele zvoniti i vikati: Djed Boinjak e sad podijeliti darove! Stanite u krug! Okupite se u krug! Djed Boinjak ima neto za vas! Svi smo se okupili u krugu. Onaj ije bi ime prozvao Djed Boinjak morao je istupiti i primiti svoj dar od njega. Onda bi jo neko vrijeme morao stajati dok bi ga on gladio po glavi. Tad bi mu se zahvalio. Jedna od dama bi odmah prila i viknula: Zar nee otvoriti svoj lijepi dar? to je dovelo do priline guve jer je sve vie i vie darova bivalo podijeljeno, a dame su trale tamo amo pokuavajui slijediti sve djeake. I ja sam dobio dar i zahvalio se Djedu Boinjaku. Protrljao me po glavi i rekao: Ho! Ho! Ho! Jedna je dama odmah poela vikati na mene neka otvorim dar; to sam ja i pokuavao, ali nije bilo lako. Konano sam uspio odmotati papir. Moj dar je bila kartonska kutija na kojoj je bila slika neke ivotinje. Wiburn je rekao da je to lav. Na kutiji je
246

bila rupica kroz koju si trebao povlaiti uzicu i to je onda zvualo kao lav. Tako je rekao Wilburn. Uzica je bila pukla, ali zavezao sam je u vor i uspio popraviti dar. Ali vor nije mogao proi kroz rupicu, zbog ega lav nije mogao ba dugo rikati. Rekao sam Wilburnu da mi vie zvui kao aba. Wilburn je dobio pitolj na vodu. Ali pitolj je naalost putao vodu. Wilburn je pokuao pucati ali voda je samo curila iz njega u jednom mlitavom mlazu. Wilburn je rekao da moe piati dalje od toga. Rekao sam mu da bismo pitolj vjerojatno mogli popraviti kad bismo imali malo soka slatkog gumovca. Ali nisam znao gdje u tom kraju raste slatki gumovac. Jedna dama je prolazei dala svakome od nas po jednu lizalicu. I ja sam dobio jednu. Potom je sluajno jo jednom naletjela na mene i dala mi jo jednu. Podijelio sam je s Wilburnom. Djed Boinjak je onda poeo vikati: Dovienja svima! Do idue godine! Sretan Boi! Sve dame i sva gospoda su to isto poeli vikati i zvoniti svojim zvoncima. Onda su izmarirali kroz vrata, uli u automobile i odvezli se. Nakon toga je sirotitem zavladala tiina. VVilburn i ja smo sjedili na podu pokraj naih kreveta. Wilburn je rekao da su one dame i gospoda lanovi jednog otmjenog kluba. Priao je da dolaze svake godine u sirotite kako bi se poslije toga dobro osjeali dok piju ampanjac. On je sit svega toga, rekao je. Kad jednom izae iz sirotita, nikad vie u ivotu nee obraati ni najmanju panju na Boi.
247

Kad je pao sumrak svi drugi su morali otii u kapelu zbog Boia, a ja sam ostao sam u spavaoni. Stajao sam pokraj prozora. Vani je zrak bio ist i vjetar je utio. Smrailo se. Iz kapele je do mene dopiralo njihovo pjevanje. Pjevali su o jednoj zvijezdi, ali ne o Pseoj zvijezdi, znam sigurno jer sam pomno sluao. Gledao sam Pseu zvijezdu kako se uzdie na nebu. Drugi su dugo ostali u kapeli i pjevali. Tako sam imao puno vremena i gledao sam zvijezdu sve dok se nije digla visoko na nebu. Govorio sam baki i djedu i Willow Johnu kako elim kui. Na Boi smo imali raskoan ruak. Svatko je dobio pileu nogu i jo ili vrat ili eludac. Wilburn je rekao da je tako bilo svake godine. Rekao je kako pretpostavlja da negdje uzgajaju specijalne kokoi koje imaju samo noge, vratove i eluce. Menije veera bila fina i sve sam pojeo. Poslije ruka smo bili slobodni i svatko je mogao raditi to je htio. Vani je bilo hladno i svi su ostali unutra osim mene. Uzeo sam svoju kutiju sa slikom lava, otiao na drugi kraj dvorita i sjeo pod stari hrast. Dugo sam tako sjedio. Ve je skoro bio sumrak i vrijeme da se vratim unutra kad sam pogledao prema zgradi. Tamo je bio djed! Izaao je iz zgrade i hodao prema meni. Bacio sam svoju kutiju i potrao prema njemu najbre to sam mogao. Djed je kleknuo i zagrlili smo se i dugo smo tako ostali i nita nismo govorili.

248

Ve je bilo prilino mrano i nisam mogao vidjeti djedovo lice ispod velikog eira. Rekao je da je doao vidjeti kako sam, ali mora se vratiti kui. Rekao je da baka nije mogla doi. elio sam poi s njim, tako strano sam to elio, ali bojao sam se da bi djed zbog toga mogao imati problema. I tako nisam rekao da elim kui. Otiao sam s njim do ulaznih vrata. Opet smo dugo drali jedan drugog u zagrljaju, ali tada je djed poao. Hodao je polako. Stajao sam jednu minutu i gledao kako djed odlazi u mrak. Onda mi je palo na pamet kako je vie nego vjerojatno da bi djed mogao imati problema s pronalaenjem autobusne stanice. Krenuo sam za njim iako ni ja nisam znao gdje je autobusna stanica, ali mislio sam kako u mu moda moi pomoi. Hodali smo niz cestu, on naprijed, a ja za njim, pa onda kroz neke gradske ulice. Vidio sam kad je djed preao ulicu i doao do autobusne stanice. Djed je stajao ispod jedne uline svjetiljke a ja sam odluio ostati sakriven iza ugla jedne zgrade. Sve je bilo mirno jer je bioBoi i ulice su bile praktiki prazne. Malo sam priekao i onda sam viknuo: Djede, vie je nego vjerojatno da bih ti ja mogao pomoi oko itanja natpisa na autobusima. Djed uope nije izgledao iznenaen. Mahnuo mi je da doem k njemu. Pritrao sam mu. Stajali smo iza autobusne stanice, ali nisam mogao razaznati slova na autobusima.

249

Malo kasnije je jedan zvunik rekao u koji autobus se djed mora ukrcati. Otiao sam s njim do autobusa. Jednu minutu smo tako stajali pred otvorenim vratima. Djed je gledao nekud u daljinu. Povukao sam ga za nogavicu od hlaa. Nisam se uhvatio za njegovu nogu kao poslije maminog sprovoda, nego malo potezao. Djed je pogledao dolje prema meni. Rekao sam: Djede, elim doma. Djed me dugo gledao. Sagnuo se, podigao me i posjeo na stepenicu autobusa. I on se tad uspeo na stepenicu i izvadio novarku. Plaam za sebe i mog malog, rekao je, i to strogo. Voza ga je pogledao i nije se smijao. Ja i djed smo otili skroz do kraja autobusa. Jedva sam ekao da voza zatvori vrata. Onda ih je konano zatvorio, i krenuli smo, a autobusna stanica je ostala iza nas. Djed me zagrlio i posjeo u svoje krilo. Naslonio sam glavu na njegova prsa, ali nisam spavao. Gledao sam kroz prozor. Bio je prekriven ledom. U autobusu nije bilo grijanja, ali nama to nije smetalo. Ja i djed smo se vraali kui. Pogledaj planinu kako se protee u beskraj uokviruje raanje novog dana zarivena u sunce plahtama magle pokriva koljena svojim prstima od drvea prebire po harfi vjetra i ee lea o nebo. Pogledaj kako se oblaci valjaju i miluju joj bokove sluaj kako aputavi uzdasi kaplju s grmlja i kronji kako novi ivot mrmori u trudnim dolinama. Osjeti toplinu

250

njenog tijela, slatkou njenog daha koji grmi i plae u ljubavnom ritmu. U dubinama njezina trbuha pulsiraju vodene ile i doje korijenje koje iz njih sie ivot Iz njenih prsa teku rijeke i potoci donosei ivot njenoj djeci U kolijevkama od njene ljubavi njen duh im pjeva veselu uspavanku uborei vodama. Ja i djed se vraamo kui.

251

Povratak kui

Vozili smo se satima. Ja i djed, moja glava na njegovim prsima, utei, ali ne spavajui. Autobus je stao dva ili tri puta na raznim stanicama. Ali ja i djed smo ostali sjediti. Moda smo se bojali da bi se neto moglo dogoditi i zadrati nas. Bilo je rano jutro, ali jo je bilo mrano kad smo se iskrcali uz rub ceste. Bilo je hladno i zemlja je bila pokrivena ledom. Krenuli smo uz cestu pa onda uz kolski put. Vidio sam planine. Uzdizale su se ogromne i mranije od tame oko nas. Dolo mi je da potrim. Kad smo sa kolskog puta preli na stazu, tama je blijedjela u sivilo. Odjednom sam shvatio da neto nije u redu. Neto nije u redu, rekao sam djedu. Djed je zastao. to je, Malo Drvo?, rekao je. Sjeo sam i skinuo cipele. U cipelama ne osjeam Moon-o-lah, rekao sam. Toplina iz zemlje potekla je mojim nogama i kroz itavo moje tijelo. Djed se nasmijao. I on je sjeo. Skinuo je cipele i stavio arape u njih. Onda je ustao i bacio cipele dolje u smjeru ceste najdalje to je mogao. Ove cokule moete zadrati! viknuo je djed. I ja sam svoje bacio prema cesti i viknuo isto to i djed; onda smo se ja i djed poeli smijati. Smijali smo se sve dok vie
252

nisam mogao stajati na nogama, a i djed je bio prilino blizu toga da se pone valjati po zemlji i suze su mu tekle niz lice. Nismo tono znali zato se smijemo, ali bilo je smjenije od iega emu smo se ikad prije smijali. Da nas sad netko vidi, rekao sam djedu, mislio bi da smo se napili viskija. Djed je takoer mislio da bi to netko mogao pomisliti... ali moda smo i bili pijani - na neki nain. Dok smo se uspinjali stazom, prvo rumenilo zore dotaklo je istoni rub planine. Postalo je toplo. Borove granice su se pruale iznad staze, dodirivale me i milovale me po licu. Djed je rekao da se ele uvjeriti jesam li se zaista vratio. Onda sam zauo potok. Pjevuio je! Otrao sam do njega, legao na obalu i pruio lice vodi. Djed me je za to vrijeme malo priekao. Potok me lagano pljusnuo po licu i prelio se preko moje glave da bi me malo osjetio - i sve glasnije i glasnije je pjevao. Kad smo doli do brvna ve se bilo razdanilo. Poeo je puhati vjetar. Ne uzdie i ne tuguje, rekao je djed, on pjeva u kronjama borova i javlja svim stvorenjima koja ive u planini da si se vratio. Stara Maud je poela lajati. Djed je viknuo: Maud, tiho! a onda su psi dojurili do nas. Svi su skoili na mene odjednom i sruili me na zemlju. Lizali su me po licu i svaki put kad sam pokuao ustati jedan od njih mi je skoio na lea i puf, opet sam bio na zemlji.

253

Little Red se poeo praviti vaan i skakao je sa sve etiri noge u zraku izvijajui se kad bi dosegao najveu visinu. Lajao je i cvilio. I Maud je onda poela isto to raditi, a onda je i stari Rippitt pokuao i pao u potok. Ja i djed smo vikali i smijali se i tapali pse po leima. Gledao sam prema verandi, ali baka nije bila tamo. Stajao sam na sredini brvna i prestraio se to je ne vidim. Neto me je potaklo da se okrenem i tad sam je ugledao. Bilo je hladno, ali na sebi je imala samo haljinu od jelenje koe, a kosa joj je sjala na jutarnjem suncu. Stajala je na obronku planine ispod golih grana jednog bijelog hrasta. Gledala nas je kao da nas je htjela promatrati a da mi nju ne vidimo. Viknuo sam: Bako! i pao s brvna u potok. Ali nije me zaboljelo. Pljusnuo sam u vodu i inila mi se toplom u usporedbi s jutarnjim zrakom. Djed je skoio i rairio noge u zraku. Viknuo je: Juuuu-huuuu! i pljusnuo u vodu. Baka je strala niz padinu. Utrala je u potok i zgrabila me i zaronila skupa sa mnom, i tako smo se prevrtali, pljuskali i vikali; i plakali - moda malo. Djed je sjedio u potoku, grabio vodu akama i bacao je u zrak. Psi su stajali na brvnu i gledali nas potpuno zapanjeni. Djed je rekao kako vjerojatno misle da smo mi poludjeli. Pa su i oni uskoili u vodu. Jedna je vrana poela krijetati s vrha visokog bora. Onda je preletjela iznad nas u niskom letu, krijetei, i
254

odletjela prema udolini. Otila je umskim stvorenjima javiti da si se vratio, rekla je baka. Baka je objesila moj uti kaput pokraj kamina da se osui. Imao sam ga na sebi kad je djed doao u sirotite. Otiao sam u svoju sobu i obukao koulju i hlae od jelenje koe... i mokasine! Izletio sam iz kolibe i otrao stazom prema udolini. Psi su poli sa mnom. Osvrnuo sam se; djed i baka su stajali na verandi i gledali me. Djed je jo uvijek bio bos i zagrlio je baku. Trao sam. Stari Sam je zafrktao kad sam protrao pokraj njegove tale i poao je malo za mnom. Trao sam dalje, do tjesnaca, i dalje do visee stijene, nisam mogao prestati trati. Vjetar je pjevao skupa sa mnom, a vjeverice, rakuni i ptice gledali su znatieljno s grana i vikali dok sam prolazio ispod njih. Bilo je prekrasno zimsko jutro. Onda sam se polako vratio i naao svoje tajno mjesto. Bilo je tono kao na slici koju mi je baka bila poslala. Debeli sloj lia boje hre prekrivao je zemlju pod golim drveem, a crveni brljan zatvarao je ulaz tako da ga nitko ne vidi. Dugo sam leao na zemlji i razgovarao s pospanim drveem, i sluao vjetar. Borovi su aptali i vjetar im se pridruio i poeli su pjevati: Malo Drvo se vratio... Malo Drvo se vratio! Posluajte nau pjesmu! Malo Drvo je opet s nama! Malo Drvo je doao kui! Najprije su tiho pjevuili, pa su pjevali sve glasnije i potok je isto pjevao s njima. Psi su to uli, prestali su

255

njuiti tlo i stajali nauljenih uiju i sluali. Psi su znali; prili su mi i legli oko mene zadovoljni. Cijeli taj kratki zimski dan proveo sam leei na mom tajnom mjestu. Moja dua vie nije osjeala bol. Bio sam opran od svega pjesmom vjetra i drvea i potoka i ptica, punom ljubavi. Oni nisu razumjeli ni marili kako misli tjelesna pamet, kao to ni ljudi koji misle samo tjelesnom pameu ne razumiju i ne mare za njih. I zato mi nisu govorili o paklu, niti da sam kopile, i nisu uope govorili o zlu. Oni nisu znali za takve rijei niti to one znae. I nakon nekog vremena, i ja sam ih zaboravio. Kad je sunce zalo iza grebena ja i psi smo se spustili natrag niz stazu. Udolina je bila omekala od plaviaste izmaglice kad sam vidio baku i djeda kako sjede na verandi okrenuti prema udolini, odakle su znali da u ja doi, i ekaju me. Kad sam se popeo na verandu, kleknuli su, zagrlili smo se i dugo smo tako ostali. Nisu nam bile potrebne rijei, i zato nismo govorili. Znali smo. Bio sam doma. Kad sam te veeri skinuo koulju, baka je vidjela oiljke na mojim leima i pitala me. Ispriao sam im, ali rekao sam da nije boljelo. Djed je rekao da e to prijaviti erifu i da nitko vie nee doi po mene. Kad djed neto odlui, to i uini, znao sam to. I tako sam znao da vie nitko nee doi po mene. Djed je rekao da bi bilo bolje ne govoriti Willow Johnu o oiljcima. to sam mu i obeao. Dok smo te veeri sjedili pred kaminom, djed je ispriao kako je bilo. Kako su, dok su gledali Pseu
256

zvijezdu, do njih doli strani osjeaji i onda je jednoga dana u sumrak Willow John stajao pred vratima. Bio je doao pjeke preko planine. Nita nije rekao, ali su veerali zajedno uz svjetlo vatre na kaminu. Nisu upalili lampu i Willow John nije skinuo svoj eir. Te noi je spavao u mom krevetu, a kad su baka i djed ujutro ustali, ve je bio otiao. Kad su te nedjelje djed i baka otili u crkvu, Willow John nije bio tamo. O granu velikog brijesta, tamo gdje smo se uvijek sastajali, bila je objeena poruka. Poruka je govorila da e se Willow John vratiti i da je sve u redu. Sljedee je nedjelje poruka jo uvijek bila tamo. Ali tjedan dana kasnije, Willow John ih je ekao na starom mjestu. Nije im rekao gdje je bio i zato ga djed nita nije ni pitao. Djed mije ispriao da mu je erif poslao poruku neka doe u sirotite. I tako je otiao. Rekao je da je veleasni izgledao jako bolesno i bio spreman potpisati papire kojima me otputa. Ispriao je djedu kako ga je dva dana bio pratio neki divljak i taj je divljak, priao je veleasni, ak doao u njegov ured i rekao mu da se Malo Drvo mora vratiti kui u planine. Divljak je samo to rekao i otiao. Veleasni je rekao da on ne eli imati posla s divljacima, poganima i tome slino. Kad sam to uo, znao sam koga sam vidio kako odlazi cestom onda kad sam mislio da sam vidio djeda.

257

Kad je djed izaao iz zgrade i vidio me, ve je znao da me oni putaju i mogu otii. Ali nije znao je li se meni u meuvremenu tamo poelo sviati, moda zbog drugih djeaka i tako... ili se elim vratiti kui. I zato je prepustio meni neka odluim. Rekao sam djedu da sam odmah uvidio to elim, onog asa kad sam stupio nogom u sirotite. Ispriao sam baki i djedu o Wilburnu. Ostavio sam svoju, kutiju sa slikom lava ispod hrasta i znao sam da e je Wilburn tamo nai. Baka je rekla da e poslati Wilburnu koulju od jelenje koe. to je i uinila. Djed mu je htio poslati dugaak no, ali rekao sam mu kako je vie nego vjerojatno da bi Wilburn noem ubio veleasnog. Tako djed nije poslao no. Nikad vie nismo nita uli o Wilburnu. Te nedjelje sam prije djeda i bake stigao na istinu pred crkvu. Trao sam, a djed i baka zaostali su iza mene. Willow John je stajao pod kronjama drvea, gdje sam i oekivao da e biti, sa svojim crnim eirom irokog oboda nabijenim na elo. Trao sam najbre to sam mogao i zgrabio Willow Johna za noge i zagrlio ih. Rekao sam: Hvala, Willow John. On nita nije rekao ali je pruio ruku i dotaknuo moje rame. Kad sam pogledao gore, oi su mu blistale dubokim crnim sjajem.

258

Oprotajna pjesma

Te godine smo dobro prezimili. Dodue, ja i djed smo se morali dobro potruditi kako bi nacijepali dovoljno drva za vatru u kaminu. Djed je bio u zaostatku s tim poslom i rekao je kako bi se on i baka najvjerojatnije nasmrzavali te zime da se ja nisam vratio. to, smatram, i bi. Bila je to hladna zima. Kad smo htjeli praviti viski, najee smo morali najprije zapaliti vatru pod kotlom kako bismo ga odmrzli. Djed je rekao da je s vremena na vrijeme neophodna jako hladna zima. Na taj nain se priroda isti pa idue godine sve bolje raste. Led s drvea odlomi slabe grane i samo jake i zdrave grane doekaju proljee. Tako sljedee godine drvee u planini donese zdrave i vrste plodove: ir, kestene i orahe. Dolo je proljee i vrijeme za sadnju. Te godine smo veu povrinu zasijali kukuruzom namjeravajui na jesen napraviti malo vie viskija. Bila su teka vremena i po rijeima gospodina Jenkinsa svi su drugi poslovi ili sve loije i loije, samo posao s viskijem sve bolje. Vjerojatno, tako je rekao, ljudi moraju vie piti da bi zaboravili kako im je loe. Tog sam ljeta napunio sedam godina. Baka mije dala svadbeni tap mojih mame i tate. Na njemu nije bilo puno

259

ureza jer moj tata i moja mama nisu dugo ivjeli. Objesio sam ga u svojoj sobi na zid nasuprot kreveta. Ljeto je prolo i poela je jesen, a onda jedne nedjelje Willow John nije doao u crkvu. Kad smo stigli na istinu pred crkvom, on nije stajao na svom mjestu pod velikim brijestom. Otrao sam dublje u umarak i viknuo: Willow John! Ali nije ga bilo. Ovaj put nismo uli u crkvu. Okrenuli smo se i otili kui. Baka i djed su se zabrinuli zbog toga. I ja sam se zabrinuo. Pretraili smo umarak, ali Willow John nam nije bio ostavio nikakvu poruku. Djed je rekao da neto nije u redu. Ja i djed smo odluili otii i potraiti ga. Krenuli smo prije zore, tog ponedjeljka. Kad je svitalo ve smo bili ostavili za sobom duan gospodina Jenkinsa i crkvu. Nakon crkve poeo je strmi uspon. Bila je to najvia planina uz koju sam se ikada popeo. Djed je morao sporije hodati pa sam s lakoom odravao njegov tempo. Staza kojom smo se penjali bila je stara i obrasla raslinjem pa se jedva moglo razaznati da je to staza. Vodila je preko grebena a onda se dalje uspinjala na jo viu planinu; ukoso preko padine, sve vie i vie. Drvee je na veoj visini bilo nie i imalo je vidljivije tragove vremena. Na vrhu planine bilo je udubljenje, nedovoljno duboko a da bi se moglo nazvati udolinom. Bilo je obrubljeno drveem i borove iglice prekrivale su tlo poput tepiha. Tu se nalazila koliba Willow Johna.

260

Nije bila sagraena od debelih balvana kao naa, nego od drvenih greda, ali onako uvuena, sa zidom planine u zaleu i pod drveem, bila je zatiena. Djed i ja poveli smo sa sobom Blue Boya i Little Reda. Kad su vidjeli kolibu, digli su nosove u zrak i poeli cviljeti. To nije bio dobar znak. Djed je prvi uao. Vrata kolibe bila su tako niska da se djed morao sagnuti kako bi uao. Uao sam za njim. Koliba se sastojala od samo jedne prostorije. Willow John je leao na krevetu od jelenjih koa prebaenih preko hrpe granja. Bio je gol. Njegovo dugako tijelo bakrene boje bilo je smeurano kao staro drvo, a jedna mu je ruka mlitavo visjela dotiui zemljani pod. Djed je proaptao: Willow John! Willow John je otvorio oi. Gledao je nekud u daljinu, ali osmjehivao se. Znao sam da ete doi, rekao je. ekao sam vas. Djed je naao eljezni kotao i poslao me po vodu. Naao sam je, izvirala je iz stijene iza kolibe. Odmah pokraj vrata bilo je ognjite i djed je naloio vatru i objesio kotao iznad nje. U vodu je stavio suhu srnetinu. Kad je malo prokuhala, rukom je podigao glavu Willow Johna i poeo mu davati licu po licu juhe. U uglu sam pronaao nekoliko deka i njima smo ga pokrili. Nije otvarao oi. Dola je i no. Ja i djed smo odravali vatru na ognjitu. Vjetar je zvidao oko vrha planine i cvilio u uglovima kolibe. Djed je sjedio prekrienih nogu kod ognjita, i vatra mu se odsijavala na licu, koje je postajalo sve starije i
261

starije... u sjeni jagodinih kostiju izgledalo je kao izbrazdana stijena; na kraju sam vidio samo njegove oi koje su gledale u vatru. Sjajile su se crnim sjajem, ne kao plamenovi, nego kao uareni ugljen koji se gasi. Sklupao sam se pokraj ognjita i zaspao. Kad sam se probudio ve je bilo jutro. Vatra je gorjela, rastjeravajui jezike magle koji su palacali kroz otvorena vrata kolibe. Djed je jo uvijek sjedio pokraj vatre. Izgledao je kao da je itavu no prosjedio tako nepomian, ali znao sam da je cijelo vrijeme odravao vatru. Willow John se pomaknuo. Ja i djed smo otili do njega. Oi su mu bile otvorene. Podigao je ruku i pokazao prema vratima. Iznesite me van, rekao je. Vani je hladno, rekao je djed. Znam, proaptao je Willow John. Djed je imao prilino muke dok nije uspio u naruje podignuti Willow Johna kojem je tijelo bilo potpuno mlitavo. Ja sam pokuao pomoi. Djed je nosio Willow Johna, a ja sam hodao za njim nosei granje od kojeg je bio napravljen njegov leaj. Djed se uspeo uz padinu do visokog platoa i tamo smo prostrli granje i polegli Willow Johna na njega. Zamotali smo ga u deke i obuli mu mokasine na noge. Djed je smotao jednu jelenju kou i stavio mu je pod glavu. Iza nas se sunce probilo kroz oblake i protjeralo maglu u dublje sjenovite doline. Willow John je gledao

262

prema zapadu, gledao je divlje planine i duboke doline koje su se protezale u beskraj, prema indijanskoj zemlji. Iz kolibe je djed donio Willow Johnov dugaki no i stavio mu ga u ruku. Willow John je podigao no i pokazao njime prema jednom starom boru koji je bio sav kriv i kvrgav. Rekao je: Kad odem, sahranite tijelo tamo, uz onaj stari bor. On je stvorio mnogobrojno potomstvo, grijao me i pruao mi zaklon, elim mu se zahvaliti. Tako e biti dobro, moje tijelo e mu biti hrana pa e izdrati jo par godina. Tako emo uiniti, rekao je djed. Reci Bonnie Bee, aptao je Willow John, sljedei e ivot biti bolji. Rei u joj, odgovorio je djed. Sjeo je pokraj Willow Johna i uzeo njegovu ruku. ekat u vas, rekao je Willow John djedu. Doi emo, rekao je djed. Rekao sam Willow Johnu kako je vie nego vjerojatno da to on samo ima gripu; baka mije bila rekla da gripa posvuda hara. Rekao sam mu kako sam skoro siguran da bismo mu mogli pomoi da ustane i spusti se niz planinu do nae kolibe. Onda bi mogao ostati kod nas, dok ne ozdravi. Rekao sam mu da bi, ako uspije ustati, sigurno uspio doi do nae kolibe. Nasmijao mi se i stisnuo moju ruku. Ti ima dobro srce, Malo Drvo, ali ja ne elim ostati. elim otii. ekat u vas. Plakao sam. Rekao sam mu neka ostane jo barem malo, moda do idueg ljeta kad e biti toplije.
263

Rekao sam mu da emo ove godine imati jako dobru etvu hikori oraha. Govorio sam mu da se ve vidi kako e ove zime srne biti debele. Nasmijao se, ali nije mi odgovorio. Gledao je u daljinu, preko planina, prema zapadu; kao da ja i djed vie nismo tamo. Poeo je pjevati svoju oprotajnu pjesmu. Govorio je duhovima da dolazi. U poetku je glas dolazio iz dubine grla, onda postajao sve vii i sve tanji. Nakon nekog vremena vie nisam znao je li to to ujem vjetar ili glas Willow Johna. Oi su mu postale mutne i grlo sve slabije i slabije. Ja i djed vidjeli smo kako mu je duh nestao iz oiju i osjetili smo da naputa njegovo tijelo. I onda je otiao. Jedan udar jakog vjetra zapuhao je preko naih glava i povio stari bor. To je bio duh Willow Johna, rekao je djed; njegov duh je bio snaan. Pratili smo pogledom kako je dotakao vrhove kronji na grebenu, onda se spustio niz planinu i podigao jato vrana u zrak. Krijetale su i krijetale i odletjele s Willow Johnom dalje niz planinu. Ja i djed smo sjedili i gledali ga kako se udaljava preko planinskih vrhova i grebena. Dugo smo ostali tako. Djed je rekao da e se Willow John vratiti; moi emo ga osjetiti u vjetru i uti u utanju brbljavih prstiju drvea. Tako je i bilo. Uzeli smo svoje dugake noeve i iskopali mu grob. Kopali smo najblie to smo mogli korijenju starog bora. I iskopali smo ga vrlo duboko. Djed je tijelo Willow Johna zamotao u jo jednu deku pa smo ga poloili u grob. Djed je u grob stavio i njegov eir, a u ruci mu je
264

ostavio njegov dugaku no. Ruka Willow Johna ga je vrsto drala. Na grob smo naslagali veliku hrpu tekog kamenja. Djed je rekao kako moramo sprijeiti da ga rakuni iskopaju, jer je Willow John odluio da njegovo tijelo treba biti hrana starom boru. Sunce je bilo na zalasku kad smo se poeli sputati s vrha planine. Kolibu smo stavili onako kako smo je bili zatekli. Djed je baki ponio samo jednu koulju od jelenje koe. Kad smo stigli do nae udoline, ve je bila pono. U daljini sam uo alosnu gugutku kako doziva. Njezin zov ostao je bez odgovora. Znao sam da je dozivala Willow Johna. Kad smo doli, baka je zapalila lampu. Djed je poloio koulju Willow Johna na stol i nita nije rekao. Baka je znala. Poslije toga vie nismo ili u crkvu. Meni je to bilo svejedno, sad kad nas Willow John tamo vie nije ekao. Poslije smrti Willow Johna, djed i baka i ja proivjeli smo jo dvije godine zajedno. Moda smo znali da se pribliava vrijeme rastanka, ali nismo govorili o tome. Kud god smo djed i ja ili, baka je ila sa nama. Uivali smo u svakom trenutku ivota. Jedno drugom smo pokazivali razne stvari, kako drugima ne bi promakle; na primjer: najcrveniji list u jesen ili najmodriju ljubiicu u proljee, i tako smo skupa osjeali i sve dijelili.

265

Djedovi su koraci postajali sporiji. Kad je hodao, mokasine su mu se malo vukle po zemlji. Sad sam stavljao vie boca viskija u svoju vreu kad smo isporuivali robu i preuzeo vei dio tekih poslova. O tome nismo razgovarali. Djed mi je pokazao kako trebam zamahnuti sjekirom da bi ona lako i brzo prola kroz drvo. Sad sam mogao nabrati vie kukuruza nego on i njemu sam ostavljao samo klipove koje je lako mogao dosegnuti bez saginjanja, ali o tome nita nisam govorio. Sjeao sam se to je djed bio rekao o starom Ringeru - o osjeaju vlastite vrijednosti. Te je jeseni umro stari Sam. Rekao sam djedu da bismo se moda morali pobrinuti za novu mazgu, ali djed je odgovorio kako do proljea jo ima puno vremena, priekat emo i vidjeti. Sad smo se ee uspinjali visokom stazom; djed, baka i ja. Oni su se sve sporije penjali, ali voljeli su sjediti na vrhu i gledati u daljinu preko rubova planina. Na visokoj se stazi i dogodilo da se djed poskliznuo i pao. Vie nije mogao ustati. Baka i ja smo ga uzeli pod ruku, jedno s jedne, drugo s druge strane i pomogli mu spustiti se do kolibe. Stalno je govorio: Za as u ja opet biti dobro. Ali nije bio. Polegli smo ga u krevet. Pine Billy je doao u posjet. Ostao je kod nas i po cijele dane sjedio pokraj djeda. Djed je elio sluati njegovu violinu i Pine Billy mu je svirao. Stajao je u svjetlu lampe, dugog vrata povij enog nad violinom dok
266

su mu pramenovi kose, nejednakih duljina jer se sam iao, visjeli preko uiju. Suze su mu tekle niz lice, kapale na violinu i s violine na tregerhlae. Prestani plakati, Pine Billy, rekao je djed. Kvari muziku. elim sluati tvoju violinu! Pine Billy je rekao: Ne plaem. Samo sam pre-ehlaen, a glas mu je zvuao kao da ga neto stee u grlu. Onda je ispustio violinu, pao na koljena i zario lice u plahte pokraj djedovih nogu. Plakao je i ramena su mu se trzala. Pine Billy nije bio ovjek koji bi bio u stanju suzdrati osjeaje. Djed je tad malo podignuo glavu i viknuo slabanim glasom: Prokleti idiote, prosipa Red Eagle duhan po plahtama! to je Pine Billy zaista i uinio. I ja sam plakao. Ali tako da djed to ne vidi. Djedova tjelesna pamet je postala umorna i poela je sve vie i vie spavati. Jedino je jo njegova duhovna pamet bila budna. Dosta je razgovarao s Willow Johnom. Baka bi mu podvukla ruku pod glavu i aptala mu neto u uho. Djedova tjelesna pamet se jo jednom vratila. Htio je da mu donesem njegov eir; otiao sam po njega. Stavio ga je na glavu. Drao sam ga za ruku i on se osmjehnuo. ivot je bio dobar, Malo Drvo. Sljedei put e biti jo bolji. Vidjet emo se. A onda je i njegov duh otiao, kao i duh Willow Johna. Bio sam svjestan da e se to jednom dogoditi, ali ipak nisam mogao vjerovati sad kad se dogodilo. Baka je legla

267

na krevet uz djeda i vrsto ga zagrlila. Pine Billy je kleao u podnoju kreveta i jecao. Iskrao sam se iz kolibe. Psi su cviljeli i zavijali jer i oni su znali. Otiao sam stazom niz udolinu i onda skrenuo naom preicom. Ovaj put djed nije hodao ispred mene i znao sam kako je to kraj mog djetinjstva. Oi su mi bile zaslijepljene od suza i pao sam, ustao, hodao dalje, opet pao; ne znam koliko puta se to ponovilo. Doao sam do duana na raskru i rekao gospodinu Jenkinsu. Djed je umro. Gospodin Jankins je bio prestar i nije vie mogao hodati, ali rekao je svom sinu, koji je bio odrastao ovjek, neka poe sa mnom. Vodio me za ruku, skoro kao da sam beba, jer ja nisam vidio ni stazu, ni kuda hodam. Sin gospodina Jankinsa i Pine Billy su napravili sanduk. Ja sam pokuao pomoi. Sjetio sam se to je djed govorio: kad ti prijatelji pomau, mora se i ti svojski prihvatiti posla. Ali nisam im bio od velike pomoi. Pine Billy je toliko plakao da ni od njega nije bilo ba puno koristi. I udario se ekiem po prstu. Odnijeli su djeda uz visoku stazu. Baka je ila prva, a Pine Billy i sin gospodina Jenkinsa za njom nosei sanduk. Psi i ja smo hodali za njima. Pine Billy je neprestano plakao, a vidjevi njega i meni je bilo teko suzdravati suze, ali nisam elio da baki bude jo tee. Psi su cviljeli. Znao sam kuda nas baka vodi. Na djedovo tajno mjesto visoko gore u planini odakle je uvijek promatrao raanje novog dana.

268

Nikad se nije zasitio toga i nikad nije prestao govoriti: Oivljava! svaki put kao da prvi put to vidi. Moda je to svaki put i bilo prvi put. Moda je svako raanje novog dana drukije i djed je to vidio i znao. To je bilo mjesto na koje me djed odveo kad smo se prvi put uspeli visokom stazom i po tome sam znao da me je volio. Baka nije gledala dok smo sputali djeda u zemlju. Gledala je planine u daljini i nije plakala. Vjetar je bio veoma jak gore na vrhu planine i zahvatio je bakine pletenice i digao ih u zrak. Pine Billy i sin gospodina Jenkinsa su ubrzo krenuli dolje stazom. Psi i ja smo jo neko vrijeme sjedili promatrajui baku, onda smo i mi tiho ustali i otili. Na pola puta dolje niz planinu sjeli smo pod jedno drvo i ekali je. Ve je bio sumrak kad je dola. Nakon djedove smrti pokuao sam obavljati i njegov i moj dio posla. Loio sam kotao, ali znao sam da viski nije tako dobar kao kad ga je djed bio pravio. Baka je izvukla sve knjige o raunanju koje smo naslijedili od Mr. Winea i pourivala me u uenju. Sam sam odlazio u naselje i donosio jo knjiga iz knjinice. Kad bismo naveer sjedili ispred kamina, itao sam na glas dok je baka sluala gledajui u vatru. Rekla je da dobro itam. Onda je umro stari Rippitt, a kasnije te zime i stara Maud. Jednoga dana pred kraj zime, kad sam se vratio stazom iz tjesnaca, vidio sam baku kako sjedi na verandi u svojoj stolici za ljuljanje. Bila ju je iznijela na verandu.
269

Nije gledala prema meni kad sam se pojavio. Gledala je gore, prema visokoj stazi. Znao sam da je otila. Bila je odjenula svoju haljinu, naranasto-zelene boje sa crvenim i zlatnim arama koju je djed volio. Na prsima haljine bila joj je iglom privrena jedna cedulja. Na cedulji je pisalo: Malo Drvo, ja moram poi. Kao to osjea drvee, osjeat e i nas dok bude oslukivao vjetar. ekat emo te. Sljedei put e biti bolje. Sada je sve u redu. Baka. Odnio sam njeno lagano tijelo u kolibu, poloio ga na krevet i ostao itav dan sjediti pokraj nje. I Blue Boy i Little Red su sjedili sa mnom. Naveer sam otiao i potraio Pine Billvja. Cijelu no je prosjedio sa mnom uz bakin odar. Plakao je i svirao violinu. Svirao je vjetar... i Pseu zvijezdu... i rubove planina... i raanje dana... i umiranje. Pine Billy i ja znali smo da baka i djed sluaju. Sljedeeg smo jutra napravili sanduk, odnijeli baku gore visokom stazom i poloili je pokraj djeda. Uzeo sam njihov stari svadbeni tap i zabio ga u hrpu kamenja koju smo Pine Billy i ja naslagali na grobove. Vidio sam ureze koje su bili napravili za mene, na kraju tapa. Bili su to duboki sretni urezi. Do kraja zime izdrao sam sam, to jest sa Blue Bovom i Little Redom. Kad je dolo proljee, otiao sam do visee stijene i zakopao na bakreni kotao i zmiju. Nisam pravio dobar viski; zanat nisam bio nauio onako dobro kako je trebalo. Znao sam kako djed ne bi elio da

270

netko upotrebljava njegov kotao za proizvodnju loeg viskija. Uzeo sam novac koji je baka bila stavila na stranu za mene i odluio poi na zapad, preko planina, prema indijanskoj zemlji. Blue Boya i Little Reda sam poveo sa sobom. Jednog smo jutra jednostavno za sobom zatvorili vrata kolibe i otili. Usput sam na farmama pitao imaju li posla za mene. Ako nisu doputali da zadrim Blue Boya i Little Reda, produio bih dalje. ovjek to duguje svojim psima, rekao bi djed. to je tono. Little Red je propao kroz tanak led na jednoj rijeci u Arkanzasu i umro smru kakvom pas i treba umrijeti - u planinama. Blue Boy i ja uspjeli smo stii do indijanske zemlje, ali vidjeli smo da to vie nije bila indijanska zemlja. I tako smo ili dalje prema zapadu, radei na farmama, pa onda na ranevima u ravnici. Kasno jedne veeri Blue Boy je doao do mog konja, legao na zemlju i vie nije mogao ustati. Vie nije bio u stanju hodati. Podigao sam ga, polegao ispred sebe na konja i onda smo okrenuli lea krvavo-crvenom zalazeem suncu Cimarrona. Krenuli smo prema istoku. Konja i sedlo bio sam kupio za petnaest dolara i pripadali su mi. Znao sam da neu ponovo dobiti posao koji sam bio napustio, ali to mi je bilo svejedno; nisam ni krenuo prema istoku da bih traio posao. Blue Boy i ja krenuli smo u potragu za planinom.

271

I nali smo jednu jo prije zore. To nije bila ba bogzna kakva planina, prije bi se moglo rei da je to bilo brdo, ali Blue Boy je zacvilio kad ju je vidio. Odnio sam ga do vrha dok je na istoku izlazilo sunce. Leao je i promatrao me dok sam mu kopao grob. Nije mogao podignuti glavu, ali dao mi je do znanja kako zna; naulio je ui i nije skidao oka s mene. Kad sam zavrio s kopanjem, sjeo sam na zemlju i stavio njegovu glavu u krilo. Povremeno, kad bi smogao snage, polizao bi me po ruci. Malo kasnije je bez napora izdahnuo i glava mu je klonula preko moje ruke. Sahranio sam ga duboko u zemlji i naslagao teko kamenje na njegov grob. Tako da ima svoj mir. Kad sam stavio zadnji kamen, pomislio sam kako je zahvaljujui svom dobrom nosu sigurno ve na pola puta natrag u planine. Lako je njemu sustii djeda.

272

Malo Drvo i Forrest Carter ue nas dijeliti Malo Drvo

Ova nas knjiga ui dijeliti dobro s nekim, ali i dijeliti lano od istinitog, izvornu mudrost od zabluda. Kad naie na neto to je dobro , rekla je baka Malom Drvetu, prvo to treba napraviti je potraiti nekoga s kim to moe podijeliti; na taj se nain dobro iri do najudaljenijih kutaka svijeta. to je dobro. I imala je pravo. Objavljivanjem knjige Malo Drvo postupamo po savjetu koji je od svoje bake, Cherokee Indijanke, dobio djeak po imenu Malo Drvo, pa s naim itateljima tako dijelimo neto uistinu dobro - jednu izuzetnu knjigu. Autor se iz vizure djeaka prisjea mudrosti i ljubavi svojeg djeda i bake, odrastanja u skladu s prirodom i s tradicijom Cherokeeja. Petogodinji djeak po imenu Malo Drvo nakon smrti oca i majke odrasta kod majinih roditelja, bake istokrvne Cherokee Indijanke i djeda koji je polu-Cherokee, u Appalachi planinama u Tennesiju. Od djeda ui Put Cherokeeja, put potivanja prirode i preivljavanja pri kojem se od prirode uzima samo ono to je neophodno. U dugim veerima baka im ita prie gospodina Shakespearea... Ali prepriavanjem sadraja ne moe se doarati arolija ove knjige i suptilan humor Forresta Cartera. Malo Drvo jedna je od onih znaajnih knjiga za svaku generaciju koja itatelja razvedri i dirne, knjiga
273

koja svakoga moe neemu nauiti, zato ne iznenauje to je u svijetu do sada objavljena u nakladi koja e uskoro premaiti milijun ipetsto tisua primjeraka. Jo od objavljivanja prvog od brojnih izdanja, Malo Drvo oduevljava ne samo poklonike suivota ovjeka i prirode nego i knjievne kritiare najrazliitijih sklonosti; od The New York limesa do strunih literarnih glasila, svi su jednoglasno hvalili Malo Drvo nalazei u uspomenama indijanskog djeaka protuteu naem materijalistiki orijentiranom svijetu. Evo nekoliko reenica iz tih kritika: Ova knjiga je ljudski dokument sveobuhvatnog znaaja. Obraa se ljudskom razumu i prodire duboko u itaoevu duu.; Sve generacije mogu uivati u ovoj dirljivoj prii koja ispunjava srce i razbuuje savjest.; Ponekad tuno, ponekad urnebesno smijeno, ponekad nevjerojatno, ali cijelo vrijeme izuzetno.; Svi moemo uiti iz ove jedinstvene knjige. Prouavatelji povijesti prvotnih stanovnika Sjeverne Amerike nalaze da je knjiga istovremeno i autentina i mistina i romantina. ; Knjiga koja bez pretjerivanja i suvinih rijei obiluje znaenjskim i slikovnim bogatstvom, i svima koji su je proitali prua novu perspektivu. Malo Drvo uistinu je jedinstvena knjiga, istodobno duhovita i dirljiva, emotivna i mudra. Pria je ispriana iz vizure djeaka, a Carter ju je prvotno htio nazvati Ja i djed i upravo taj izriaj iskazuje sredite iz kojeg je sve sagledano. Prevoditeljica je izvrsno prenijela izvornost djejeg pripovijedanja,

274

vjeto pritom izbjegavi zamke slenga i dijalekta koji bi likovima pridodali previe lokalno odreenje.. Malo Drvo je knjiga koja nas nakon prvog susreta vie nikada ne ostavlja. Nakon to smo je proitali, svijet vidimo drugim oima. Ukratko, to je jedna od onih izuzetnih knjiga, kao to je primjerice Mali Princ, koje svaka generacija mora otkriti za sebe i koje svaki ovjek moe ponovo i ponovo itati.

Forrest Carter
I ivotopis Forresta Cartera nas ui dijeliti. Forrest Carter ne samo to je s nama podijelio dobro koje je nauio od Cherokee Indijanaca, nego nas i njegova biografija ui dijeliti autora od njegova djela, pisca od ovjeka i njegovih pogreaka, pogotovo ako ih se odrekao. Naime, biografija autora Malog Drveta na neki je nain biografija dvojice sasvim razliitih ljudi jer autor kao da je bio sasvim drugi ovjek u dva razdoblja svojeg ivota. Bedford Forrest Carter, to jest Asa Earl Carter, roen je vjerojatno 1925, a umro vjerojatno 1979. U prijanjim amerikim izdanjima knjiga je bila oznaena kao autobiografska, a u novijim izdanjima na engleskom i njemakom naglaava se da je prava biografija pisca nepoznata. U njemakom izdanju pie da je Carter roen 1927. a u amerikom izdanju iz 2003. godine pie da je umro 1971. Dakle, ne samo o ivotu Forresta Cartera, nego ak i o datumima roenja i smrti postoje kontradiktorne informacije.
275

Dugo se vjerovalo da je, kao i mali junak ove knjige, Carter bio siroe indijanskog porijekla koje je u dobi od pet godina izgubilo roditelje, pa su ga djed i baka odgojili u skladu s tradicijom Cherokee Indijanaca, te se poslije njihove smrti probijao kroz ivot kao nadniar, sezonski radnik i kauboj. Nakon njegove iznenadne smrti u jo nerazjanjenim okolnostima, odjeknula je vijest da autor Forrest Bedford Carter ustvari nije poluindijanac nego je bijelac iz Alabame, Asa Earl Carter. Objavljeno je da je znameniti pisac znan kao Forrest Carter ija je knjiga o Malom Drvetu, The Education of Little Tree, proglaena klasikom autentine literature o Indijancima, ustvari Asa Earl Carter koji je ezdesetih godina pisao za Georga Walacea, politiara izrazito desniarske orijentacije, zastupnika ideja segregacije, pa ak i rasizma. Po nekim je napisima prolost Asa Earla i prije pisanja za JValacea bila mrana, problematina, a pripisivali su mu ak i veze s podzemljem. Je li uistinu Forrest Carter nekad, kao Asa Earl, sudjelovao u irenju ideja protiv kojih se poslije borio svojim knjigama? Svakome tko je poznavao Forresta Cartera i tko je proitao njegove knjige to se inilo nevjerojatnim. Forrestov prekid sa starim ivotom bio je toliko potpun da su tek nakon njegove smrti na vidjelo izile sve kontradikcije, a do danas jo nije u potpunosti razotkriven bivi identitet kojega se pisac Malog Drveta bio odrekao i postao potpuno druga osoba.

276

Navodno je susret s jednim Cherokee Indijancem preokrenuo Carterov ivot. Odjednom se promijenio, odrekao se ne samo svog dotadanjeg ivota i imena, nego svega to je do tada bio i inio. U potpunosti je postao drugi ovjek. Neki ak smatraju da je Carter kao vrsni pisac u knjizi o Malom Drvetu uspjeno prenio uspomene upravo tog Indijanca koji je presudno utjecao na njega. Drugi zastupaju tezu o povezanosti oba Carterova identiteta. Po njima je Carter isprva zbog odgoja pripadao ekstremno konzervativnim krugovima, potom je prodajui svoje novinarsko i spisateljsko umijee pisao za segregacionistike novine i politiare, ali mimo svojih uvjerenja, tek kao posao kojim je zaraivao za ivot. Sve se u to doba s njim zbivalo po inerciji, jedan je posao vukao drugi... sve dok mu se nije toliko smuilo da je sve prerezao. Odluio je ne samo prekinuti s takvim ivotom, nego se i boriti protiv rasizma, protiv iskljuivosti i netolerancije - protiv svega to je dobro poznavao. No, ocijenivi da politika nije za njega i da politikom borbom protiv netolerancije nee puno postii, procijenio je da e biti bolje ako svoj knjievni talent koristi za pisanje knjige koja e ponajbolje promicati etike i moralne vrijednosti suprotstavljene bjelakom rasizmu. Po tvrdnjama zagovaratelja kontinuiteta njegove biografije, Carter nikad, ak ni u periodu dok je bio Asa Earl, nije bio rasist i segregacionist nego je samo zaraivao za ivot sudjelujui u pisanju biografije Georga J.Wallacea i njegove supruge, takoer politiarke.
277

Carterovi prijatelji nadopunjuju teoriju o povezanosti Carterova dvostrukog identiteta tvrdnjom da se Carter jo puno prije promjene identiteta odluio boriti protiv rasistikih teza o nadmoi bijelaca, te da se zato promiljeno i namjerno kretao u desniarskim krugovima, ak je iznutra upoznao i Klu Kluks Klan, s namjerom da politiki i moralno razotkrije sve lai kojima se slue ideologije tih krugova. Po rijeima jedne njegove prijateljice, Carter je namjeravao napisati seriju lanaka kojima bi se suprotstavio nasilju i mrnji svojstvenima tom svjetonazoru. No susret s Cherokee Indijancem potakao ga je na pisanje knjige o njegovu odrastanju, knjige koja e mlade pouiti uvaavanju multikulturalnosti. Zato je napisao priu o Malom Drvetu koja zagovara ne samo zajednitvo razliitih ljudi nego i suivot ljudi i prirode. Knjiga je bila uspjena i postigla je vie nego serija lanaka u novinama koje ionako itaju samo istomiljenici. U tom je razdoblju svima tvrdio da je poluindijanac, ponaao se u skladu s likom plemenitog divljaka, pjevao indijanske pjesme, priao o tradiciji Cherokee Indijanaca govorom osobe odrasle u brdima Tenesija uz Cherokeeje. Je li ga promijenio susret sa spomenutim Indijancem? Ili je promijenio identitet da bi se uspjenije borio protiv rasistikih ideja koje je upoznao kao kontroverzni Asa Earl Carter? Pitanje je hoe li itko ikada moi tono odgovoriti na nedoumice koje stvara dvostruka Carterova biografija. No, u svemu nepobitna ostaje injenica da se sam Carter izriito i jasno odrekao svojeg prvotnog naina ivota.
278

Svoje se prolosti Forrest Carter potpuno odrekao poetkom sedamdesetih prologa stoljea, u etrdesetim godinama svojega ivota. Godine 1972. Asa Earl vie ne postoji, a Forrest Carter ivi u Sweetwateru, u Teksasu, gdje u mjesnoj biblioteci pie knjigu Gone to Texas (1973.) po kojoj je 1976. Clint Eastwood snimio uspjean film pod nazivom The Outlaw Josey Wales. (Odmetnik Josey Wales). Potom se preselio u Floridu gdje pie knjigu o odgoju Malog Drveta, The Education of Little Tree, ije je prvo izdanje objavljeno 1976. Nakon toga je (1978.) napisao knjigu o Geronimu i zapoeo pisati drugu knjigu o Malom Drvetu - The Wanderings of Little Tree (Lutanja Malog Drveta). Nastavljanje sage o Malom Drvetu sprijeila je iznenadna smrt Forresta Cartera. to god i tko god bio kriv za udarac koji ga je dokrajio, sprijeio je time i objavljivanje nastavka. Gotovo cijelo desetljee autor je proivio kao Forrest Carter ali, naalost, ini se kako nije bio u stanju ivjeti prema vrijednostima Cherokeeja iz knjige Malo Drvo moda zbog prikrivanja, zbog poricanja dijela svojeg ivota. Uznemirivala su ga govorkanja o njegovoj prolosti i bio je razdiran mnogim problemima; sve je vie pio. Na neki ga je nain prolost sustigla. Po jednoj se verziji Carter pijan potukao sa neistomiljenicima i stradao od izljeva krvi koji je bio posljedica te tunjave. Neki Carterovi biografi tvrde da su ga napali rasisti i da je umro od njihovih udaraca, a onda su potom isti krugovi koji su skrivili njegovu smrt, proirili priu da se Carter

279

potukao sa sinom za kojeg nitko nije znao. Vjerojatno istina o Carterovoj smrti nikad nee biti utvrena. Nakon njegove smrti pokrenuta je lavina otkria i saznanja o prolosti, ali nikakve prie o predivotu autora ipak nisu uspjele ugroziti omiljenost knjige. Usprkos kontroverznim verzijama njegova ivota i usprkos napadima konkurencije, to jest drugih izdavaa koji su na sve mogue naine zloupotrebljavali podatke o prethodnom ivotopisu pisca, Malo Drvo je i dalje najvei izdavaki uspjeh University of New Mexico Pressa. Ne samo podaci o nakladi, nego i reakcije itatelja i kritiara govore o omiljenosti ove knjige koja je i dalje izuzetno cijenjena jer se smatra da je Carter svojom priom o odrastanju Malog Drveta uinio protiv segregacije i rasizma vie od bilo kojeg kritiara njegove prolosti. kolarci osnivaju klubove ljubitelja Malog Drveta, a fenomen uspjeha Malog Drveta i dvostrukost njegova autora predmet je seminara na fakultetima. Iako je utvreno da to nisu autobiografske uspomene i usprkos kontroverznoj prolosti autora brojni kritiari istiu kako su svjetonazor i osjeaji u ovoj prii toliko utemeljeni na autentinim vrijednostima Cherokee Indijanaca da nikakvi podaci o autoru ne mogu obezvrijediti knjigu. Carterova prolost nimalo ne utjee na vrijednost djela, dapae upravo to to se odrekao stavova protiv kojih ova knjiga najjae govori - da je dodatnu snagu njezinoj poruci. Kako je dobro rekao jedan Indijanac: Ovom je knjigom Carter za nas uinio vie nego itko od onih koji se zgraaju nad prvim razdobljem njegova ivota,
280

razdobljem kojega se on ionako jasno i konano odrekao. Mnogo je vanije kakva je knjiga od toga kakav je Carter nekad bio. Vie vrijedi njegovo odricanje i promjena koja je uslijedila kad je uvidio u kakvo zlo takvi stavovi vode, vie vrijedi njegovo suprotstavljanje koje je rezultiralo ovakvom knjigom, nego sva kokodakanja slobodoumnih mislilaca ope prakse koji to zastupaju iz pomodarstva. I drugi istiu kako je knjiga pridonijela potovanju i uvaavanju indijanske tradicije i naina razmiljanja, a mnoge ljude potakla na novo sagledavanje svojeg ivota i ivota svih onih koji se na bilo koji nain razlikuju. Zato nam je drago to konano i nai itatelji mogu uivati u ovoj predivnoj i mudroj knjizi. Ukratko: Forrest Carter je pisac dvostruke i kontroverzne biografije koji je napisao nekoliko znaajnih knjiga i jednu izuzetnu - Malo Drvo. Smiljana Jeli Ivanoi

281