Professional Documents
Culture Documents
Marin Dri
Pjesni razlike
SADRAJ
Posveta ______________________________________ 3 1. O koji ljuvene sej pjesni sliate __________________ 4 2. Lipota od danice sve zvizde dobiva _______________ 4 3. Tko je taj, na saj svit aneoski ki poje ____________ 5 4. Je li se ikada, o luzi, gdi vidil____________________ 6 5. Tko hoe liposti anelske sve vidit _______________ 6 6. Ljubavi ljepa vil; neg je zrak sunani _____________ 7 7. Tko hoe zgar s nebes pozriti na svit saj __________ 7 8. Dvi zvizde ljuvene na licu rajskomu _____________ 8 9. Ili oganj ugasi ili slugu tvoga____________________ 8 10. Gizdava nika vil rajskoga uresa _________________ 8 11. Jaoh, plamen ljuveni rasini ivot moj ___________ 9 12. emu je priverno, jaoh, moje sluen'je__________ 10 13. Pokli ktje taj tvoja, ljubavi, zla strila ____________ 10 14. Suze ovoj nisu vik, ke ronim niz lica ____________ 11 15. Pokoli, jaoh, ljubav, moj cvite, hoe toj__________ 11 16. Pozor tvoj ljuveni, izbrana liposti ______________ 12 17. Cvit lijepe mladosti z goditi odhodi ____________ 12 18. Pogled tvoj ljuveni, gospoje od svih vil __________ 13 19. Od koli zgar s nebes odluka nemila_____________ 13 20. U SMRT OD FIORE MARTINOVE UMII ____ 14 21. EPITAPHIO ______________________________ 14 22. Ktje mi se njekada i bi me uen'je ____________ 15 23. O svite! ti ti si pun tamne tamnosti ____________ 15 24. SVITLOMU I VRIDNOMU VLASTELINU SABU NIKULINOVU ______________________ 16 RJENIK ________________________________________ 18 ABECEDNI POPIS PJESAMA ________________________ 19
Marin Dri Svojim prijateljem.1 Drazi prijatelji, ne mojte scijenit, da sam ove ne dobro sloene pjesni inio dat na svitlos za ukazat ljepotu od moje poezije i dobrotu od moga uma, od ta se u istinu ne varam; ma za slobodit se, vjerujte mi, truda vazdanjega i omraze vas prijatelja, koji, ljubei i scijenei mene za vau dobrotu, ljubite i scijenite moje pjesni, od kojih svaki vas hoe da mu dar uinim; a ja ni vam mogu ne ugodit, ni sam dobar pisalac, ni mogu pismom svim u jedno zadovoljno uinit ovako kako stampom. I ako ne uzbude stvar, koja bi knievne ui kojom godi vridnosti pasla, za to ne imam bit ja kriv nego vi, koji, to ste pitali, ja vam sam dao; i dao ono, to sam umio i imao. Ni vi ne imate bit krivi, za to ste ovi dar pitali za vas, a ne za druzih, kojim ja dobrovoljno davam to umijem i imam; a druzi neka itu to za njih ini. Znam, er ova moja pisma ne mogu neg koris uinit: ako su krjepka sona i vrijedna, plod e uinit; ako li nijesu, nauk e dat svakomu, da tko se na ovo stavlja, da razmilja, hoe li s asti izit; er mnozi ovim putom scijene potit, a osramote se. Ja u samo ovo rit, er za ugodit prijateljem mnokrat sam dao neprijateljem o meni govorit; ma sam u meni razmiljao, er se prije ima stavit naprijed pogoaj od prijatelja neg pomrnjen'je od neprijatelja, prid kim to si vee pravi to si vee krivi, kojijem da ja reem, kako sam komediole, koje su ovdi u nutra, u dva sjedanja sklopio, er me je tako brijeme silovalo i potrjeba od prijatelja, komu u ovi nain za posluit mnokrat sam obeao, to izvrivi sm se sam pak od sebe udio, kako se moe uinit ne bi mi vjerovali kako i ne mogu vjerovat, da ja umijem veras uinit, a ne za ino neg, er su tri mudri kau se eskrat ludi. Sada, drazi prijatelji, neu drugo rit; neg vas u molit, da uz ovi dar moj mali primite veliko srce, koje stoji vazda pripravno za posluit vam.
Ovo se nalazi u izdanju: Pjesni Marina Dria, u jedno stavljene s mnozim druzim liepim stvarmi. U Bnecieh 1607. Polak Frana Bariletta.
1.
O koji ljuvene sej pjesni sliate, poalte, jaoh, mene, a sebe uvate ljubavi, ke oblas pod suncem, koje sja, satira svaku vlas; svjedok sam tomu ja, ki njekad ne scijenjah ljuvene tej strile, od vee kad se uzdah u moje, jaoh, sile, dobrota s liposti ke slomi u meni ljuvenom kriposti, s kojom se rvat ni, koje sam suan bio, mladosti moje cvit od kad je procaftio; a toj ni mogao skrit niz blido lice ovoj pla, ki sam prolivao, i i(z) srca uzdah moj, koji sam podirao, kunui nemilos gospoje svih vila, ne milos, u milos ka se je stvorila; er to mi branie i to zvah nemilos tizi(m) me shranie, toj moja bi milos, tizim u na svit saj sloviti vrh inih, tizim u vjeni raj uivat u vinjih. Tim, koji cvilite u ognju ljuvenom, i oganj hudite u ledu studenom, ne scijente, da je led, sve to je studeno; ima lik svaka zled; ni je sve medeno, to slatko tko scijeni; a eljam ljuvenim sve uzde putat ni. Likara ud je tim drugo dat neg udi smagljivi nemonik, ki eli to mu udi, a mrzi to mu 'e lik. Ma sada poznam ja, er sve to svit ljubi u vjetar ide tja i sve se, jaoh, gubi; nego to slidimo put vinje dobrote, u kojoj vidimo sve vjene ljepote. ivot na kratak dan, uen'ja nemoi, svjetovna dobra san, a nai dni noi; za toj no oimo svjetovne tamnosti; a sunce slidimo od vinje svitlosti; im nam je dana mo po bojoj milosti pri neg nas smrtna no obujmi mrklosti.
2.
Lipota od danice sve zvizde dobiva, a, vilo, tve lice danicu prisiva; jur s u njem odkriva to vik ni mo izrit, narav njim odiva i resi ovi svit: pram, ki ti hotje svit taj narav na glavi
i zlatom uresit, uza je ljubavi; a pozor gizdavi ljuven stril, s koga mrem, ci koga i javi i u sni tuan grem, s koga, jaoh, suze trem, da ali svak mene, a srcem podirem uzdahe ognjene; lir, rue rumene, u raju kojih ni, u obraz tvoj skiene trka su ognjeni; a koralj crveni od usti medenih, i biser ljuveni luk, odkle strilja svih; veseli a tvoj smih, medena i ri taj, lip uzras i hod tih, ljuven je slatki raj, nad kime, vilo znaj, blaenstva meni ni; gospoje, na svit saj ti s' moj raj jedini. Ah! tako mene ini ljuven plam negorit, mislim te sve moe dni i sluit i dvorit.
3.
Tko je taj, na saj svit aneoski ki poje, u pjesan da e izrit lipos me gospoje, ka nosi obraz bil i ures gizdavi, jaki 'no Diana vil, kad se u lov odpravi: nje prami od kosi u venac saviti, na glavi ke nosi, zlato su viditi; a sjaju nje oi, ljuveni ke su stan, jak zvizda s istoi, ka vodi bijeli dan; a gore nje lica, jaki no u gori rumena ruica pri danka o zori; koralj su nje usti, ke resi drag kami, od kih ri izusti svakoga da smami; prolitnja sva rados nje je smih ljuveni, u kom je taj slados, ku izrit moi ni; a prsi nje mile lir bili odiva, kojima sve vile na lasno dobiva; uzrasom vidi se kraljica svih vila, svim inim vik n se ljepa vil vidila; a slavno, dim uprav, i milo ta hodi, reg bi da njom ljubav tanaac izvodi. Kako ju lipotom vinji bog s nebesi, tako ju i dobrotom nada sve uresi; ter se ona moe rit kruna i as od svih vil, ke je ikad na saj svit vinji bog satvoril. Kros toj se ne trudi, ako tko u pjesan nje lipos rit udi, er ti 'e sve zaman.
4.
Je li se ikada, o luzi, gdi vidil pod nebom do sada od ove ljepa vil? rumeno nje lice priziva sunace. O svitla danice, ustav se za mal as, vilinja straice, ter pozri na obraz od ove, ka je cvit svih vila na saj svit; i vi ine svitlosti pozrite za milos ovojzi mladosti jedinu na lipos, ke ures i dika vinja je prilika. Eto je blaena, pri kojom poiva i voda studena, kom lice umiva, i rua, ku nosi, za ures od kosi; blaena trava i cvit, ki plee nje stupaj, blaen se moe i rit zeleni dubak taj, ki sjencu njoj ini u ovoj planini; blaena i strila, kom ljubav strilja svih iz lica nje bila i iz oi ljuvenih; er tuit slatko jes kroz rajski nje ures; ma blaen zadosti, komu da dobra es nje rajske liposti i rajski nje ures u slatkoj ljubavi uivat na travi
5.
Tko hoe liposti anelske sve vidit, od ove mladosti na lice ktjej pozrit, pogledom ka slatkim zanosi srce svim: rusi su nje prami sunana uresa, kim mlados zamami i srca njih sveza, neka je vas vik svoj svak suan i rob njoj; svitlje su nje oi, kim srce me rani, neg zvizda s istoi, koja se uzbani prid suncem vrh gora, kad svitla sja zora; a kad ri medenu tko bude nje uti, svu rados ljuvenu u srcu outi, kojom se na svit saj okua vjeni raj; a kad smih veseli otvori, u taj as ina se ne eli pod nebom vea slas; gorko se dresel'je stvara u vesel'je; kad stupa nje stupaj, Diana svak bi mnil prislavna da je taj gospoja bijelih vil; ljuveno tolikoj uznosi ures svoj; a bila ljuvena kad svrne sva lica, na kojih rumena taj cafti ruica, s zorome, svak ree, prid suncem istjee.
Blaena i trava blaeno i cvitje i, ki ga sazdava, blaeno prolitje, kud lipos nje hodi i tance izvodi; ma blaen svasma taj moe se zvat vrh svih kako ki vjeni raj uiva u vinjih, komu u dar dala jes nje ljubav svoj ures.
6.
Ljubavi ljepa vil; neg je zrak sunani pod nebom vik vidil, srdace me rani: nje ures izbrani, zlati pram kosi, prilike komu n, svim srce zanosi; a licem koe nosi jak anel zgar s nebes, uzdiu kim mnozi, zatravil mene jes; a ne vim, koja es moe me izvidat, ako mi nje ures ne bude lika dat. Ljubavi, tvoj stril zlat spravi k njoj ognjeni, ako ona bude stat nemila pro meni; er razlog nijedan n, da jedan suze tre kros plamen ljuveni, a drugi vesel gre. Ma tko je da ne mre elei ljuveno, anelsko kad pozre nje lice rumeno? Tako je sueno, toj hoe vinja mo, da za njom skroveno svak gori dan i no, da vajmeh nije mo nigdar mir prijati neg u ognju, ili ho ili ne, stojati, nego li plakati, ljubavi, i tvu vlas na pomo vik zvati, ma gluhu na moj glas.
7.2
Tko hoe zgar s nebes pozriti na svit saj anelski vas ures, ovuj vil pogledaj, ka prami od kosi i licem rumenim ne ktei zanosi ljuveno srce svim; a slatkim pozorom, ki mene ini mrit, jaoh, ini mramorom studenim u plam it. Pogledaj, mladosti, od svita ka s ures, cvit ove liposti, doim ti dano jes; ar lice svitlo toj s brjemenom utjee, a sunce ovakoj u rijetko istjee.
8.
Dvi zvizde ljuvene na licu rajskomu strile su ognjene srdacu jaoh momu. Vaj, tko bi ikad mnil, da pogled slatki taj prilijepe ovej vil srcu je pla i vaj? I zvizde tej sjaju u vinjih na nebi, a vajmeh ne imaju taj emer u sebi. Oto smrt mu vidim, a ljubav i nje vlas sili me, da slidim oiti moj poraz; oto kad ne pozrem tej zvizde danice, ako i njih na smrt grem, more me tuice. Stvoren sam vidju ja letute naravi, ka na plam gre; er sja gdi ivot ostavi.
9.
Ili oganj ugasi ili slugu tvoga svasma ognjem porazi ili ue dragoga, neka smo, jaoh, druzi, ljubavi ma draga, u ljuvenoj tuzi, im se trud odlaga.
10.
Gizdava nika vil rajskoga uresa, ka nosi obraz bil jak anel s nebesa, lipotom zaveza prituni ivot moj, kojo(m) me, jaoh, steza, da sam rob u vik njoj; a ljubav hoe toj, ka u njoj ima mo, ka ini, srce ovoj da tui dan i no, da, vajmeh, nije mo slobodu ufati neg suan, ili ho ili ne, stojati, neg suze lijevati tej grozne niz obraz i svak as, jaoh, zvati gluhu smrt na moj glas; doime koja vlas od vinje svitlosti zgar zatre zlu oblas hude nemilosti, ka u toj liposti, ka suncu odsiva, mojojzi mladosti ufan'je sakriva; ter se, jaoh, snebiva me srce, nemilos gdi u njoj dobiva dobrotu i lipos. Tim cvili ma mlados i javi u sni, prid tom vil er milos ufati meni ni; ci toga tko ne mni, da mogu ne tuit bolestan i sve dni grozni pla ne druit? Uzdae tuni moj, pokli se spravi sad,
da svijetu nepokoj navijesti i gork jad, kroza ki ta vene mladosti moje cvit, poalit a mene ni tko bi na saj svit, prid s prva k onojzi najlipoj od vila, u licu kojojzi ljuvena 'e sva sila, srce ka pogledom rani mi, ter ja tim stvaram se sad ledom sad ognjem gorutim. Reci joj: gospoje, gospoje od svih vil, priklon ui tvoje, da uje grozni cvil, da uje tuan glas, ki zove dan i no, usiona tvoja vlas da tunu da pomo; najverni oda sve gizdave mladosti mre ranjen, jaoh, od tve anelske liposti; srdace omehaj, dragoga pomili, ne ini, smrtni vaj da ga ve ta cvili; tvojom ga ljubavi obesel gospoje, neka te vik slavi, neka te vik poje. Ako bi obraz tja za neut odnila, tuan glas jak zmija da je vik nemila, uzdae tuni moj, k meni se ne vrni, ma hrlo stupaj tvoj kamo ho obrni; eljahno pripijevaj, kud godi bude prit, ljuveni pla i vaj, koji me ini mrit.
11.
Jaoh, plamen ljuveni rasini ivot moj, vjerovat a meni gospoja nee toj. U suzah vas plovem, uzdiem dan i no, vapijem i zovem, a zaman, nje pomo. Pogledom ljuvenim srdace me rani, a licem rumenim slatki pokoj zani; sad za me ne haje, boli se a mnom svit; u gizdah ma traje liposti svoje cvit; u pjesneh provodi vesele sve danke, a mene smrt vodi na plane svoe stanke. Jaoh, mramor studeni cijepa se u sto dil na moj pla ljuveni, na moju tubu i cvil, i srca kamena rastaplja u suzah ma tuba ljuvena, eljahni moj uzdah; kroz ljubav ki cvile, ponavljau bolizan, uvi me pla dile sa mnome po vas dan; a ona se ne boli nit mari ut moj trud, ma obraz oholi od mene svre svud; kae se od zmija i zviri oda svih, nalipa gorija i trava jadovnih. Ah, tko bi toj sumnjil na lice ljuveno?
tko li bi u njem mnil da je toj skroveno? Pogledu ljuvenu virovat ni sada ni licu rumenu; puno je sve jada.
12.
emu je priverno, jaoh, moje sluen'je, kad plata emerno meni jes tuen'je? emu je cviliti, pokli se gorije na moj pla smiliti srce ima od zmije? emu zvat dan i no, da mramor studeni bude mi dat pomo u muci ljuveni? emu li, jaoh, kripos od zvizda zlim tvorit, od srca nemilos pokli me ini mrit? Oto mi dano jes za smrtni moj poraz i za mu hudu es sliditi lip obraz, lip obraz, svitlosti ki suncu odsiva, a rajske liposti lipotom dobiva, u komu samu smrt dobiva nemilos, ka me e skoro strt, dobrotu i lipos, s koje sam ufan'je me slatko izgubil, a gorko plakan'je i tubu sadruil.
13.
Pokli ktje taj tvoja, ljubavi, zla strila, da meni gospoja kae se nemila; meni ve ni mila ni svitlos sunana ni druzih kih vila taj lipos izbrana; a molim, pri dana ivotu suena da bi mi zgar dana taj svrha uena. Rad bih znat, ognjena usiona ljubavi, taj lica rumena, kojijem me zatravi, jaoh, kako ostavi, da njima ovakoj i u sni i javi skona se sluga tvoj. Ni razlog, vajmeh, toj, da je ona srcem mraz, a tuno srce ovoj da gori kroz nje obraz, a smrtni, jaoh, poraz da mori mene vik, a da mi nje ukras ne bude dati lik, da moj glas i jezik nemilos budei, jaoh, zaman morim vik prid tom vil cvilei.
10
14.
Suze ovoj nisu vik, ke ronim niz lica; suze su srcu lik, kad mu je tuica; bolesnu suzami boles se odlaga; mojim se tugami svak as jad prilaga; smrtni je nepokoj, a ljubav toj tvori, ki plaem ivot moj skonava i mori; zlamen'je koji su bolesti od moje, uzdasi toj nisu ni slika njih to je; uzdahom svrha jes, a prsi me svak as ute veu boles i smrtni, jaoh, poraz, ljubav, k je u meni srci mi gorei, ovi vjetar ini oko ognja letei. Kim udom toj ini; ljubavi, ktje mi rit, da ga u ognju ta dri, a ne ga izgorit?
15.
Pokoli, jaoh, ljubav, moj cvite, hoe toj, da za te ne pristav uzdiem ovakoj i da ino s istoi, jaoh, ne sja sunace na plane me oi neg rajsko tve lice; ne moj mi zazirat, molim te ljuveno, toj slatko pozirat tve lice rumeno; er kada lice toj ne budem tve pozrit, jaoh, smrtni nepokoj hoe me umorit; i mene tamnosti obujme sve tada bes tvoje liposti, ka ivot moj vlada. Oto tebe izbavi i uze i strila, moj cvite gizdavi, ljuvena taj sila; oto ti slatki goj u srcu uiva, a to je nepokoj ljuveni, jaoh, ne zna; ljubav ti u prsi, kim nje vlas satire, tih plamak uvrzi u sebi da uje, ljuveno to 'e mriti i ki je nepokoj dragoga eliti, izbrani cvite moj! Ruice rumena, taj svitli tvoj ures i gizda ljuvena slave te do nebes; gdino si kraj rika u vrime prolitja, sva si as i dika izbranoga cvitja; svitle se tva lica prije danka u gori jak zvizda danica prid suncem o zori; mladosti tim mile ubrat te sve ude, tobom da pribile njih prsi uljude; vrhu svih ma mlados sve smagne, ruice, za gizdu i rados da zdrui tve lice;
11
ma njeka prem huda protiva meni es brani mi od svuda zdruiti tvoj ures. I rijeke duboke i drae i grane tej tvoje visoke k tebi mi prit brane, ter takoj tvoj obraz, ruice, elei skonam se jak no mraz na suncu kopnei.
16.
Pozor tvoj ljuveni, izbrana liposti, primaga u meni sve sione kriposti; mojojzi mladosti, tva lipos ku stravi, eto sve sladosti tvoj pozor objavi; a obraz gizdavi i zlati ti prami ri puna ljubavi koga da ne smami? Raj svitlim zvijezdami tvo(j) je ures i dika, a meu vilami tebi n prilika. O asti velika svih vila, ni na svit podobna jezika za lipos tvu slavit! Vaj, tko da moke3 izrit rumene ruice, eto s kih hou umrit, kim cafti tve lice! Ah, tako suzice ne ronit, a zaman, rad tebe diklice budem ti, vik suan, lipos tvu no i dan slaviti u vas glas, ako i n podoban za tvoju slavu i as.
17.
Cvit lijepe mladosti z goditi odhodi i njima radosti sve nae odvodi. Tva lipos i gizde i ures izbrani i svitle dvi zvizde, kim srce me rani, lipsaju na svak as jaki no ubran cvit na suncu jak no i mraz; kros toj prim ovi svit: veselo prolitje vrimena slatkoga ne upus, im cvitje cafti lica tvoga; uivaj liposti, uivaj i rados, ljuvenom kriposti uzvisi tvu mlados; er vrime toj slatko jak vitar utjee, putav ga u kratko kajan'je se stjee.
u rukopisu: mo
12
18.
Pogled tvoj ljuveni, gospoje od svih vil, smrtno je u meni srdace izranil; a gizde tej tvoje i rajsko lice toj sili me, gospoje, da sam rob u vik tvoj. Vaj, ma tko moe bit toliko srcem mraz, da ne e u plam it pozrivi tvoj obraz? Lipos tva i dika i slavni taj ures eto je sva slika anela zgar s nebes. Ah, tako, diklice, u milos tvoju prit, budu mi tuice sve slatke za te bit.
19.
Od koli zgar s nebes odluka nemila od tebe mene jes, moj cvite, odilila, tuem se plaui, dragoga jak druga grlica itui, od luga do luga; i plana, jaoh, takoj kudi grem, bez mira anelski ures tvoj svud mi se prizira; jaoh tuna, i mnokrat blaena mnei bit i grlit bili vrat i lice tve ljubit naem se kako taj, ki u san uiva svojim drazim vjeni raj, ter se pak snebiva, kada se probudi dalee od dragoga, koga jaoh udi vrh svega inoga. More li toj biti da bude, jaoh, takoj u zabit staviti mu vjeru, cvite moj? Ma tko bi ikad mnil izbrana liposti, da taj tvoj ures bil skriva sve gorkosti? Ne mogu vjerovat, tolika da lipos u sebi ne e imat ku godi jo milos, i da se na pla moj jo ne e smiliti i tuno srce ovoj napokon smiriti. More li taj rika, prislavne gdi vile vaega jezika slatke pjesni dile, uinit tolikoj tim pjesni od raja, drag ilju, da s ti moj kako sam ja tvoja?
13
21. EPITAPHIO.
O koji gleda sad, gdje je ovdi cvit proctil, na zemlji ki nikad pridje se ni vidil, lipotom ki cvitja dobiva ostala, dragoga prolitja ki je sad sva hvala. Bila sam mladica, koja se zvah Fiora, sva kako ruica, ku goji zgar zora, koja se mogah rit meu svitlom mladosti svim dobrom slavni cvit oda svih liposti; ma vinji na nebi vidiv me, pravo dim, uzet me ktje sebi, da mu raj uljudim. Tad u plau osta svit kako kad sunace od zemlje bude odnit zimnji dan svoe lice; i za pla od svita utjeit vinji zgar za Fioru od cvita stvori mu ovi dar.
14
22.
Ktje mi se njekada i bi me uen'je, u srcu mom sada drugo je hotjen'je. S pameti stajem se, ter ktei to trudih, prem svasma kajem se, i to ufah i udih. Ljubav me i lipos pod svoju vlas stavi, razlona nu kripos tej sile me izbavi, slobodi me i uze, u koj se samoho zapletoh; na suze kad ne mnjah njome do, kad lice rumeno bes sumnje pozirah, u kom sve ljuveno blaenstvo zamirah, a srce jadovno puno nemilosti stojae pripravno za dat mi alosti. Slobodu sad slavim pojui u vas glas, ljubavi, a pravim, tva minu svasma vlas; ognjene tve strile zaman su, ke trati; njegda su ranile, slavu istom sad krati.
23.
O svite! ti ti si pun tamne tamnosti; dalee koli si od vinje svitlosti? G zlu tvomu pristaje po grenoj naravi; od dobra ostaje, koe ti bog objavi; nebeske darove anelske ohodi, zemaljske otrove a s tvojim zlom slidi. O slijepi ovjee, zemlja ti omili, ka te nesvijesnie na gork pla usili; a nebo ostavi, gdi vinji pribiva i gdi se u slavi vjeni mir uiva. K nebesom dvigni oi, pogledaj vrh gora, gdi sunce s istoi sad tvoj vid otvora, ostavi tamnosti, kako ti on sviti svojome svitlosti, ovjee, ktjej iti.
15
16
meu ljudmi astan glas; toga se svak hita. avia nu pita, to e rit na ovoj? asti se svak ita svojome, rijet e toj. Plemiu, mir i goj u srcu tvom budi; ja u rit razlog moj, a razum tvoj sudi: poteno tko trudi ima li, rad bih znat, od boga i od ljudi potenu platu imat. Lupe se ne mao zvat moe svak ovdi i svud tko bude platu iskat za tuu muku i trud; istine ma je ud: to ju ve sakriva, od kud ne mni, o(d) tud kae vema dva. Plemiu, svaka la na lai ostaje, a zemlji svaki da nije hranu da daje; razuma plata je, ka ne mre nikadar, vridna as, nam ka je od boga ljepi dar. as je ona vridna stvar, ku glavom titie Lexandro i Caesar i ci ke umrie, i koju slidie pjesnivci svi njekad, koji osvitlie pjesnima svak svoj grad; a tko zna, ako i sad i Dri itui stei as ovi grad prosvijetli pojui. Vide se ivui i vea udesa, sve moe mogui uinit s nebesa. Nika vil uresa prislavna, ka mene lipotom zaveza, ter mlados ma vene, kraj rike studene uie na svak as na pjesni ljuvene, da se dam svasma vas, u pjesneh da svu as od svita postavim, nje gizde u vas glas i lipos da slavim, u meni ter pravim, uinit tko e toj, da ikad ostavim sej pjesni, boe moj! Besjedi ve ovoj stavit u svrhu ja; sad reci razum tvoj, je li pravda moja? Istina suncem sja, s ljubavi ci toga ti dobrota tvoja lis Dria tvoga. SVRHA.
17
RJENIK
brijeme - vrijeme caftiti - cvjetati ci - radi ctjeti, ctiti - cvjetati es - sudbina titi - itati da - kia, dad dim - od gl. diti, govoriti - govorim dresel'je - alost, tuga dubak - demin. od dub, umica, gaj dva - dvaput er - jer goj - uitak; hrana; njega hotjen'je - htijenje, elja hrlo - brzo it, iti - ii izrit - izrei jak, jaki - kao jur - ve koli - koliko letuti - letei, koji leti Lexandro - Aleksandar Veliki lijes - uma likar - ljenik lipost - ljepota lir - ljiljan ljuven - ljubavni mao - mali moke - moe nalip - otrov nenavis - mrnja, zavist nitkore - nitko oblas - vlast oi (prez. oem) - ostaviti pogoaj pokli - budui da pomrnjen'je - mrmljanje pozirati - promatrati, gledati pravim - govorim prem - upravo, ba pridje - prije prilika - slika, pojava primagati - nadvladati, pobijediti prisivati - presijavati procaftiti - procvjetati rijeti - rei riti - rei rus - crven saj- ovaj samoho - slobodan scijeniti - misliti, smatrati, drati silovati - prisiliti sjemo - simo, ovamo slavic - slavuj smagljiv - eljan, poudan stampa (tal.) - tisak stanak - sastanak stupaj - korak ta - tako tanaac - ples tja - tamo tratiti - troiti tri - triput usion - prisilan uvri - baciti, uvrgnuti uzbaniti se - postati ponosit vaj - jad veras (lat. versus) - stih vik - uvijek, ikad; s negacijom - nikad vim - znam; (od viti - znati) vuhovati - varati, biti prijevaran za - zato zamiriti - opaziti zgar - odozgo zlamen'je - znak zled - zlo ilj - ljiljan
18
19