asopis Sarajevske sveske izraava zahvalnost sljedeim institucijama, dravama i pojedincima na njihovoj podrci Sarajevo Notebook magazine would

like to thank the following institutions and countries and individuals for their support Open Society Fund Bosnia and Herzegovina The Balkan Trust for Democracy Norway Sweden Finland Denmark Switzerland Portugal France Great Britain Slovenia Makedonija Bosna i Hercegovina United States Srbija Crna Gora Ured za kulturu Grada Zagreba European Community Goethe Institut Sarajevo KulturKontakt Austria Buybook Carl Bildt

Redakcija Ljubica Arsi Basri Capriqi Mitja ander Ale Debeljak Ljiljana Dirjan Daa Drndi Zdravko Grebo Zoran Hamovi Miljenko Jergovi Devad Karahasan Enver Kazaz Tvrtko Kulenovi Julijana Matanovi Senadin Musabegovi Andrej Nikolaidis Boris A. Novak Sibila Petlevski NO

Elizabeta eleva Slobodan najder Dragan Veliki Marko Veovi Radoslav Petkovi Miko uvakovi Tihomir Brajovi Robert Alagjozovski Glavni i odgovorni urednik Velimir Viskovi Izvrni urednik Vojka Smiljani-iki Sekretar Aida El Hadari-Pedia

27 2010 28

Sadraj
U PRVOM LICU
Beq Cufaj T: Albanci _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 13

DNEVNIK
Alma Lazarevska Mjesec i dua _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 19

TEMA BROJA: TRANZICIJA I KULTURA

Enver Kazaz Andrea Zlatar Boris Buden Zlatko Pakovi Tatjana Rosi Sran Vuini Borislav Mikuli Davor Beganovi Milazim Krasniqi Mihajlo Panti Matev Kos Anisa Avdagi Ozren Pupovac Alma Deni-Grabi Tranzicijska etnokulturna pustinja _ _ _ _ _ _ _ 83 Kultura i Tranzicija: Od strategije kulturnog razvitka do menadmenta u kulturi _ _ _ _ _ 103 Kada su slobodi bila potrebna deca _ _ _ _ _ _ 119 Tranzicija u osam portreta _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 133 Slepa mrlja realnog _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 149 Kako pripitomiti zverinjak. Tema tranzicije u srpskom filmu _ _ _ _ _ _ _ 177 Teatar Mp3. Nacionalno kazalite i kulturokratski diskursi krize _ _ _ _ _ _ _ _ _ 189 Formiranje alternativnih identiteta. Knjievnost tranzicije u Bosni i Hercegovini_ _ 211 Socijalna tematika-naputena, ne ustalivi se _ _ 224 Knjievnost u tranziciji ili: kako vam drago _ 229 Strah od slobode. Savremena slovenaka knjievnost izmeu marginalnosti i globalnosti _ 238 Bosanskohercegovaka pripovijetka u tranziciji: pozitivne subverzije _ _ _ _ _ _ _ 253 Prezent perfekt ili vrijeme postsocijalizma _ _ 275 Kraj dvadesetog stoljea: Bosanskohercegovaki roman izmeu globalnog i lokalnog _ _ _ _ _ 285

Sreko Horvat Sran Puhalo Naser eerovi

Gdje smo nakon kraja povijesti? Uz dvadesetu obljetnicu pada Berlinskog zida _ _ 301 Tranzicija i bosanskohercegovako drutvo ili nita nas ne moe iznenaditi _ _ _ _ _ _ _ _ 309 Istinit izvjetaj o novom siromatvu u Njemakoj (Nadja Klinger/Jens Knig: Jednostavno otkaeni) _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 314 Kultura i Nacionalizam _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 335

Mirt Komel

DIJALOG
eljko Ivankovi i Veselko Korman Veselko Koroman Pred tajnom postojeeg _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Pjesme Na brdo susjedno _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Dok sam na putu _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Kad sijevnulo je nad trenjom _ _ _ _ _ _ _ _ Hodajui naokolo _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ im je ugledam _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Od vremena do vremena _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Oholou uvrijeen _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Tko e znati _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Kad se dogodi meni _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Pet stotina _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ U zadnje doba _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Prije dolaska na svijet_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 341 365 367 368 368 369 370 371 372 373 373 374 374

MANUFAKTURA
Dragan Veliki Elizabeta eleva Lidija Dimkovska Kafe Trieste_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 377 Komentar za najnoviju knjigu pesama Lidije Dimkovske Ph neutralna _ _ _ _ _ _ Phneutralna Nacionalna dua _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Post-priznanje _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Pamenje _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Kavijarska perspektiva _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Razlika _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 399 401 403 404 405 406

Ozren Kebo

udesni svijet tranzicije _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 407

Ljubica Arsi Saa Ili Adisa Bai Agim Apoloni

Saloma _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 427 Hodoasnik [18./19. novembar 1988] _ _ _ _ 437 Wordexpress... _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 449 Poezija Eliksir _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Parfem _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ LAvenue _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Spektrum _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Zombi _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 465 466 467 468 469

Faruk ehi Janika Rter Zoran Feri Namik Kabil Miodrag Raievi Neven Uumovi Dimitrije Duracovski Iskra Doneva Rusmir Mahmutehaji Jana Unuk Fahrudin Kujundi

Kniiga o Uni _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 471 O odnosu teksta i fotografije na primjeru Aleksandra Hemona _ _ _ _ _ _ _ 479 Potri doktora _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 497 Sam _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 504 O stvarima koje je Homer preutao _ _ _ _ _ _ 511 ikungunja _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 523 Migrena, nepodnoljiva. Insomnia._ _ _ _ _ _ 529 Dep _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 535 Tajna Hasanaginice _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 537 Predeli straha _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 561 Nokturno, toboe _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 578

MOJ IZBOR
Tonko Maroevi Boris A. Novak

Poezija Borisa A. Novaka

Mom Mala osobna mitologija B. A. Novaka _ _ 581 MOM: Mala osobna Mitologija Borba za opstanak _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Krpologija _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Rue za tetku Nadidu _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Zaostavtina _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Jedna sama pjesma o tri ovjeka i dva kaputa _ Testament umirovljenog kapetana Antona Novaka _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Pobjeda _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 585 586 588 589 594 595 596

 Pogrena dijagnoza _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Posljednji smijeak _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Prvi i posljednji dom _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Sestra _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Lijepa za tebe _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Ljubomorna pidama _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Knjige, knjige _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Kritika rastanka u vjenosti: Intimni razgovor sa Danteom _ _ _ _ _ _ _ _ MOM: Legenda _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _

597 598 599 600 601 602 603 604 606

NE(VIDLJIVI)
Daa Drdni Milan Rakovac Nelida Milani Kruljac Silvio Forza Laura Marchig Literatura Talijana u Hrvatskoj i Sloveniji _ _ 609 Nostra Tiera Viecia Stara, Pubrateine: poneto o naoj talijanskoj literaturi 20.stoljea _ 611 udna djeca _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 628 O povijesti manjinske talijanske knjievnosti_ 632 Manjinsko izdavatvo izmeu kultura i identiteta _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 639 Vuk u svojoj biti _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Brana _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Nasrtaj _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Nevinost _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Pomrina _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Moje stopalo _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Perje _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Loinjski Perivoji _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Ples _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Loinjski perivoj _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Osjet _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Stranger _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Latinskome pjesniku _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Aneli doma mog _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ I ja gdjekad u jazzu piem _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 650 650 651 652 653 654 655 656 656 657 658 659 660 661 662

Carla Rotta Ugo Vesselizza Claudio Ugussi

Vrua crna kava _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 663 Na mnogo naina se moe sagledati pjesma _ _ 671 Masline _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 673 Balada _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 674

Amfore vremena _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 675 Aljoa Curavi Alessandro Damiani Jesi li navio sat? _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 676 Oprotaj _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 679

BALKAN
Predrag Matvejevi Tanja Petrovi Riccardo Nicolosi O mojoj melankoliji Balkanu _ _ _ _ _ _ _ _ 683 Misliti Evropu bez mnogo razmiljanja _ _ _ 691 Dijaloka tolerancija. Konstrukcija bosanskog kulturnog identiteta i uloga islama (devedesete godine) _ _ _ _ _ _ 709 Slubeno izjanjenje _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 733

Devad Karahasan

DOKUMENTI
Maria Dbrowska-Partyka Sarajevske sveske (ne) mogua alternativa? _ 741

PASO/PUTOVNICA
Chris Agee Gotovo Nita _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Heany u Strugi _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Sebald (1944-2001) _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Gotovo nita _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Atenska milost_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ ivot _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Apokalipsa riba _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Augostovski san _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Srcolici _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Jo uvijek u oku _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Tvoje lice _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Tvoje cipele _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Najgore _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Zamiljam _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Duh moga oca _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ uo sam _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Tvoja rodica _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 4. Plaa Limantour, Point Reyes _ _ _ _ _ _ _ Zebraste zebe _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Ljekovito bilje _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 765 765 766 767 768 769 770 771 772 772 773 773 774 774 775 775 776 777 778 779

 Cirkumpolarno _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Kninska ekloga _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ U prvom selu _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Sarajevska muzika kutija _ _ _ _ _ _ _ _ _

780 781 782 783

PORTRET SLIKARA
Sonja Abadijeva

Slikarstvo Dragana Petkovia

Dragan Petkovi (1952 2004). Sumnje i zadovoljstva u potrazi za ljubavlju _ _ 787

BILJEKE O AUTORIMA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 821 EXECUTIVE SUMMARY _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 846

10

U PRVOM LICU
Beq Cufaj

Beq Cufaj

T: Albanci
Tamo negde 2000. ili 2001. godine, sada ne mogu tano da se setim, bio sam pozvan da uestvujem na jednoj knjievnoj veeri u nekom austrijskom gradu. Pored mene, kao predstavnika Kosova, na ovom susretu bio je i jedan knjievnik iz Bosne i Hercegovine. Re je o poznatom piscu, sada pokojnom Izetu Sarajliu. itao sam njegovu poeziju. Da je bio nepopravljivi buntovnik, i o tome sam itao. U to sam se i sm uverio te nezaboravne veeri. U razgovoru, Sarajli, kao i itav na soj sujetnih ljudi, nije krio zadovoljstvo to sam mnogo znao o njemu, Devadu Karahasanu, Mei Selimoviu i o drugim bonjakim autorima, srpskim i hrvatskim piscima. udio se jer je u sagovorniku video dete koje je tokom 90-ih godina doivelo isto ono kroz ta su prolazili i njegovi vrnjaci: izbacivanje iz kole, univerziteta, administracije, politike, ekonomije, javnog sektora... U tom velikom slomu, koji je poeo pre potpunog raspada bive Jugoslavije, a koji se produbio tokom krvavih ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, i kulminirao u kosovskom ratu, desilo se veliko odvajanje kosovskih Albanaca iz slovenske zajednice. Ne samo ono politiko, i donekle ekonomsko, ve naroito kulturno. Naravno da su do poetka izbijanja rata na Kosovu albanski intelektualci pisci i novinari, lekari i inenjeri, akademici grozniavo, putem medija, pasivno pratili krvavu ratnu kampanju i proivljavli ekanje i zlu kob koja se ovako ili onako dogodila... U istom periodu oni koji su iveli sa svojim roditeljima, dakle mlade generacije, nisu se mnogo zamarali sa tim ta su oni radili. Mnogi od njih krenuli su u pravcu Zapadne Evrope kao izbeglice, dok su drugi nastavili da ive u uem okruenju totalne izolacije. Odluka Miloevievog reima da osim javnog ivota ukine i kole i opte obrazovanje na albanskom jeziku izazvala je sutinski bumerang u albansko-srpskim odnosima. Deca i mladi Albanci pratili su nastavu u paralelnom sistemu, u privatnim kolama na alternativnim mestima: od kunih podruma do damija i katolikih crkava. Odbijanje jedne zemlje ili naroda da uestvuje, a time i da se pokori reimu, doprinelo je odvaprevela sa albanskog: Nailje Malja Imami

13

janju od jezika, u to vreme srpskohrvatskog. itave generacije Albanaca poele su da prate vesti, i ne samo vesti, televizijske ili radio, preko satelitskih antena, na engleskom i nemakom, a i na albanskom. Albanski jezik iz Albanije, koji, iako se naao u tekim politikim vrenjima, u periodu posle tranzicije, polako je poeo da prodire na veliko i prazno kulturno tle Kosova. Naravno da ovo albansko-albansko upoznavanje nije bilo lako. Drugih alternativa nije bilo. Kao mogunost nije postojalo podvrgavanje ili vraanje unazad ili novi poetak novo razdoblje sa srpskim, hrvatskim i bosanskim jezikom. Deset poslednjih godina srpskog prisustva na Kosovu bile su decenija albanskog kulturnog prostornog deljenja od svega to se odnosilo na jezik i kulturu suseda. Od knjiga, preko virtuelnog sveta, do publicistike. Danas, dvadeset godina kasnije, kada kosovski Albanci ulaze u drugu deceniju slobode, moe se govoriti o etiri ili pet generacija, apsolutnoj veini onih kojih ne znaju i ne ele nita da znaju o susednim kulturama. Ima li razloga za nostalgiju ili aljenje? Nema. Jer bez principa reciprociteta teko da moe biti dijaloga i razumevanja. Ako pitamo jednog mladog akademskog graanina, Albanca s Kosova, da li zna ko su najbolji pisci, najkontroverzniji publicisti i naunici na glasu u Srbiji, Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini, ono to najvie moemo da dobijemo je osmeh izmeu aljenja ili zadovoljstva to ne zna nita o njima. U isto vreme moemo da razgovaramo o Denu Braunu (Dan Brown) ili Filipu Rotu (Philip Roth), Majklu Fridmanu (Michael Friedmann) i Deremiju Rifkinu (Jeremy Riffkinu) svi oni su ili prevedeni na albanski jezik ili se njihova dela itaju u originalu. Situacija s generacijama albanskih akademskih graana koji su se formirali i delovali paralelno na ovim jezicima i sociokulturnim kontekstima bive Jugoslavije jo je interesantnija. Postoji ignorisanje onog to se tamo deava. Sindrom rtava? A nai susedi, kako uopte vide Albance, posebno one sa Kosova? Sa resentimentima prolosti? Meavinom izmeu aljenja onoga to se desilo i jedne bolje mirovne buduosti? Da ne zaboravimo da su prisutni i stereotipi o prljavim Albancima ili teroristima. Pitanje koje ovde treba postaviti je esencijalno. Da li ima anse, mogunosti, naina da se brzo uspostave normalni odnosi izmeu albanskog kulturnog prostora sa

14

prostorima bivih suseda. Koliko oni znaju o piscima, publicistima, naunicima i o dananjem albanskom kulturnom kontekstu uopte? Malo ili nimalo. Dok se to ne desi, teko da se mogu uspostaviti neki normalni odnosi. Bilo bi nepoteno i cinino ako se ne bismo malo zaustavili i u nekoliko rei objasnili kakva je situacija kod Albanaca danas. Posle rata na Kosovu, mariranja ne samo NATO snaga nego i hiljadu drugih meunarodnih predstavnika, na Kosovu se zbio kulturni ok, ije pozitivne i negativne posledice jo nisu sagledane, poto pomenuti proces i dalje traje. Izmeu ovog meunarodnog haos sistema, s jedne strane i snane Albanije, s druge, bilo je pokuaja da se razgovara i debatuje o kosovskom jeziku, o kosovskoj naciji, o kosovskom identitetu. Uvidelo se da su ove debate bile vie sponzorisane nego to su dodirivale ilu jednog irokog drutvenog konsenzusa, ako hoete i nacionalnog. Albanski jezik i kultura nastavljaju da budu jedno. Kosovski Albanac gleda televiziju Kosova i zabavlja se sa onima drugim: dakle televizijom iz Albanije, a zato da ne i onom iz Velike Britanije ili Nemake. Meutim, glavne vesti o svojoj zemlji gleda na svojoj TV. Nita neobino. Ista je situacija i u odnosima izmeu Nemaca i Austrijanaca. Ili, ako hoete, i kosovskih Srba i onih u Srbiji. Kosovski Albanac ita novine iz Pritine, dok one iz Tirane ne trai uopte jer u njima nema ono to njemu treba i one se, prema tome, ne nalaze na tritu Republike Kosovo. Kao i u Austriji. Ili u Srbiji. Zakon trita knjige je isti: kao to Suhrkamp Verlagu iz Frankfurta mogu da se nau u Klagenfurtu u Austriji, imamo situaciju da su izdavake kue iz Albanije sa svojim izdanjima vie prisutne na Kosovu. Jesu li to kopirani zakoni i sistemi? Nimalo. To su pravila igre koja se prepoznaju i oseaju. Jedan je jeziki i kulturni prostor. Dve drave sa razliitim zastavama i razliitim politikim i ekonomskim interesima i slojevima. To je dananji Albanac. Normalan. Potroa u kulturnom kontekstu. Kao i mnoge kolege iz kulturnog prostora bive Jugoslavije, koje sam imao priliku da sretnem po raznim mestima Evrope, i Izet Sarajli me je pitao o pokojnom piscu Azemu kreljiju. Nije propustio da pozdravi Alija Podrimju i na tome se sve zavrilo.

15

O mladima nije znao nita. Da li je vreme da pone jedno novo poglavlje? Kaem da jeste. Ali to se nee desiti brzo i automatski. O tome nas ue i istorije mnogo snanijih zemalja Zapadne Evrope. Na primer, istorija Nemaca i Francuza, koji su tek posle etiri decenije krvavog rata uspeli 1992. godine da potpiu meudravni sporazum o otvaranju zajednikog televizijskog kanala Arte TV. Nae drave jo negiraju suverenost i teritorijalni integritet jedna drugoj. O meusobnom priznavanju ne moe se ni govoriti. Kultura u takvoj sredini nema ta da kae. Jer ona moe samo da gradi mostove i da otvara puteve. Kao Arte TV.

16

Alma Lazarevska

DNEVNIK

Alma Lazarevska

If design govern in a thing so small*

MJESEC I DUA

21. april, 2009.

Stigla.

22. april
Ve u est ujutro izala iz hotela. Na koju je e ati mislio kada je napisao da pije zbog ei sadanje, ali i prole? Otkud mi ati s druge strane okeana? Ostalo me ne udi. Gdje god stigla, prvo jutro poinje paninom potragom za vodom. Doputovala pred pono, te bilo i : koji me avo tjerao? Zamka za malodune, avo ? Dok je osoba koja me je doekala na aerodromu premetala po depovima, gubila pa nalazila potvrdu o parkiranju, imala kljueve te nema kljueve, na naoale umalo sjela, mislila sam: u Tvojim sam rukama, Boe. Stigla sam u grad u kome je roen autor Gavrana, pa neka bude i: aneo. Jer, Aneo svega udnog je jedna od najdraih mi Poovih pria. Poov grad je Baltimor. Ovdje je roen, ivio tek jednu ili dvije godine. Sylvia Plath tri? Rodni grad slui da se u njemu rodimo i da ga napustimo. Plod i posteljica. U svojoj sam bila tri godine. Nikad se vratila. Poovog rodnog grada nema u njegovim priama. Nala sam ga u nekom histerinom pismu gdje kae da je doao ovdje da se otruje laudanumom, pa ispio samo polovinu. I Sylvia Plath, ovdje, o samoubistvu. Ali, gdje nije? Naila sam kod nje i na naroit atribut uz pomen ovdanjih noi. Ne uri sa citiranjem. Predstoji mi oko sedamdeset dnevnikih jedinica. Najkraa, iskustvo u hroniarenju me nauilo, moe biti troslovna rije, s dugim okruglim samoglasnikom u sredini. Danas sam pokuavala objasniti da u mom jeziku ova rije moe biti i she i he. A smrt? She, samo she. Te poutjesmo koji trenutak. Lijepo je poelo. Chronic pain kao tema. To objanjava zato me na aerodromu nije doekao onaj ko je tre* Stih Roberta Frosta. Svi stihovi citirani i parafrazirani u ovom dnevniku, ako nije drukije naznaeno, jesu njegovi. atiev stih o ei jo uvijek znam tek kao parafrazu.

19

bao. Onog to jeste, sino sam olako podcijenila. U biografiji mu stoji da je na u New Hampsheru, na Hampton plai, spasio djevojicu koja se utapala.

23. april
Pogled na Dorchester Bay. Na stolu Antologija The third shore. Womens Fiction from East Central Europe. U njoj How we killed the sailor. Bay, shore, sailor. Neto disonance u: killed? Onomad je u sarajevskom ateljeu mog prijatelja, japanski (bome, japanski!) kamerman ivnuo na pomen naslova Death in the Museum of Modern Art. Aaaaa...vi ste pisac krimi-romana. Prethodno sasvim nezainteresiran. U univerzitetskom restoranu sam usredsreena na oroeni bokal sa vodom. Laka konverzacija u kojoj, kao u onom bokalu ledene kuglice, plivaju svako malo: really, actually... Klimaureaj i friider su armatura Amerike i to se osjeti u jeziku. Odjednom konobariino pjevno: no problem. Topla Guatemala. Hladno i toplo. Prijaju mi oboje. Niko ne lomi jezik na mom imenu. Drava Massachushetts ih ima 918. S prezimenom ve ide tee. Zapne kod z kao pod tupom testerom. Ubacim u sarajevski inbox: Sjea se kad smo otili gospodinu sa prvog sprata na sauee? Ono kad nam je gospodin iznio svoju knjigu u rukopisu, o probavnom sistemu kamila. Ono kad je njegov sin, koji radi kao hirurg u Americi, te kad je uo gdje putujem, istog trena oduevljeno a dobronamjerno poslao mail svojoj net-prijateljici i obavezao me da je posjetim. Bie mi divno a njoj e biti drago. Pa mi dao broj telefona... koji sam ja... hm... ovaj... zna. Sad sluaj ta mi se desilo juer. Stojim u Lord&Tailoru i pomalo se dosaujem dok osoba sa kojom sam (samo me ne pitaj ko je osoba... to je za etiri oka) bira koulju i kravatu. Momak koji opsluuje na ovom odjelu (Jorge se zove, itam mu sa akreditacije) pita odakle sam. Bosnia. Nije li to ... former Yugoslavia. Bio u Dubrovniku i Splitu. Kako se na vaem jeziku kae my friend. E, sad e mi on dovesti moj prijatel. Brzo se vrati. S njim je (akreditacija kae ): Said. Nakon tri reenice (ja ne prozucnuh ni ime ni prezime!) mladi se Said lupi po elu (Jorge, koji je do tada nadgledao kao aneo spariva, polako se udaljava iz kadra) i kae: ma, da vi niste Alma Lazarevska koju moja supruga Lejla oekuje ovih dana. Pitanje za tebe: odgovorila sam: a) jesam b ) nisam.

20

24. april
U inboxu poruka sa Univerziteta u Innsbrucku: ... Ako sam u pravu, Svjetlo i tama je pria Daria Damonje na koju se jednim dijelom odnosi motiv Vae prie Kako smo ubili mornara. Doao sam na ideju da pokuam analizirati intertekstualnost Vaeg teksta u obliku neke vrste eseja, koji bi trebao pisati uz predavanje koje smo imali... Vi biste mi moda mogli rei kad je nastala Damonjina pria... Vau priu imam samo na njemakom. Damonjinu priu imam samo na bosanskom... Do danas nisam znala o kojoj je Damonjinoj prii rije. Neko mi je nekad rekao: to rekao Damonja u jednoj prii. Ali, to u ovom sluaju ne bi trebalo biti vano. Pa ni to da smo Damonja i ja par godina stanovali vrata do vrata. Tanije, imali smo zajedniki zid. S jedne strane zida Damonjin stan, s druge na. Jednom sam priljubila uho uz taj zid. Sjeam se potmulog huka. Polovinom zida je prolazio dimnjak. Bili smo ve jednom nogom u novom stanu (sa broja 9 preselili smo na broj 39, naa ulica broja 49 nema) kad je Dario umro. Umro je u bolnici. Mnogo je prigodnih lai, prenemaganja i falsifikata poslije napisano i izgovoreno. Meni je nekako ostalo to: uho i zid. To kako oslukujem: Je li iv? A huk mi uzvraa.

25. april
Vrabac! Odjednom shvatam da od kada sam stigla, nisam vidjela ni goluba. Evo i njega u Kineskom gradu. Ostavio je trag na kamenu koji kae da je ovo okolo park i da je posveen demokratskom pokretu u Kini i sjeanju na one koji su na Tiananman trgu umrli (ubijeni, valjda!) u borbi za slobodu. Uboga ograda oko nekoliko kvadratnih metara, dvije uboge klupe i ubogi tobogan. I: narcis. Jedan jedini narcis, skoro pa nadrealan u svojoj jednosti! Dvojica Kineza grebu crosswords, jedan ita novine, sve troje pue. Stiu dvije crnkinje sa koferima i nekakvim formularima. Postaje tijesno. Uz park je ograena povrina prekrivena ianom mreom u koju su gusto pobodeni grlii plastinih boca razlistanih u obojene latice. Izbrojim: 56. Onaj narcis je sada jo jedniji. Kinezi cigaretu dre kao opuak. Jedan prelazi trg a da ruku nije prinio cigareti koja dogorijeva izmeu stisnutih usana. Kao Kinez iz filma Ladykillers, brae Cohen. Vjetar pokrene ubogo bunje te maleni Kinez i

21

njegov tap stiu protivnika. Radost dvoboja. Natpis kazuje da je i ovo bunje park. Dokaz bi trebao biti impozantan spisak ispod zabranjeno. Krenula bih, ali stie Grandmaster Bow Sin Marb, Grand Dame of Wu Dang. U grupi koju vodi tek je jedan Kinez, a i on neka udna mutacija, previsok, nezgrapan. Izdvaja se sjedokosa dama. Podiana, vitka. Odluka da se upie na ovaj kurs startala sa kupovinom kostima? Saten u boji sedefa. Kada ne uestvuje, snima. Amerikanka sa interesom za svijet koji ne jenjava sa godinama. Naprotiv. Amerikanac izrazito svijetle puti kojoj sunce danas ne obeava nita dobro, povremeno pridrava rukama lijevo koljeno. Prolazi mlada Kineskinja sa psiem na dugom povodcu. Jeans jaknica, arena suknjica, baletanke, konjski repi. Ljupkost koja e za koju godinu sazriti u eleganciju. Na povodcu e uskoro voditi bijelog mukarca. Ni osvrnula se nije. Na dugoj kamenoj klupi sjede Kinezi. ute i pue. Tamnoputi Hispanoamerikanci zajahali klupu. Aplaudiraju, dobacuju vjebaima: you are the best... number one! (ovim poaste najnespretnijeg, onog jedinog Kineza), oduevljeno vrite ajeta kad svjetloputi, sad ve u boji jastoga, zavitla ma. Bijeli vjebaju, Kinezi se odmaraju, Hispano se zabavljaju. Sveta planina Wudang je daleko. Ovdje, uostalom, dokle god ti pogled dopire, planine nema. U luci, na klupi: djevojka u crvenim pantalonama, ita Love in age of cholera. Labrador skae u neprozirnu vodu. Prethodno je gazda neto tamo hitnuo. Mobitel u drugoj ruci: I cant believe... Na nebu: Massachusetts, its all here. Avion i duga zavitlana traka. Djevojka na biciklu. Ogroman plastini cvijet na kacigi. Uz ive figure (Spartanac i Riddle Maker), priekam da vidim kome e prii mornar sa svojim dolarom. Lijep je. Osmjeh mu odbija i pomisao da na svijetu postoji opkoljeni grad i pria How we killed the sailor. Ja postojim. Potvruje mi i koa. Ve sam odluila: kupiti eir irokog oboda. Uz izlog sa mukim cipelama Allen Edmond, klonuo pijanac ili narkoman. Uz Washington street sandwich-man. End the Fed before Fed End us. The Fed is Fraud. A svuda: djeca. Najmanja formacija su: dvoje. Utisak da sam ve vidjela nekoliko blizanaca. Evo je jedno blue, drugo pink (djevojice, plavokose). U Pablic Gardenu na ipku vjenanice prionula latica magnolije. Zmaj na ribarskom tapu, otisnuo se ka nebu. Na kolicima: Help my Kite. I ovdje: dolar. Prudential mi je u komiluku i kad god mislim da bih se mogla izgubiti, gledam u njegov vrh. Pogled na grad sa pedeset drugog sprata (Skywalk Observatory je,

22

dodue, na pedesetom spratu) me (jo?) ne privlai. Nadomak hotelu, ispod Hancock tornja, ispod svih njegovih 241 metar visine ( 240,7, neka mu bude) ugledala mrtvog vrapca. Ovo bi mogao biti haiku? U inboxu zatiem: Tvoja me majka zvala da mi ukae na ovaj problem. Ako ve nisi itala, aljem ti link. Swine flu. Osmero zaraenih u USA.

26. april
6.20. Probudila se iz ovog sna: djevojka koja se uporno moli Bogu, pred nekim zidom, u nekoj ubogoj kui, pominje bol majke kojoj su dva puta izvadili po tri zuba. Po tri, ponavlja, naglaava bijesno! Pljuje, vriti na Boga, odlazi. Kad su mamu odvodili u operacionu salu, traili su da izvadi zubnu protezu. Nema je. Ona ima svoje zube. Sjeam se pogleda medicinske sestre: kao da spoitava nepristojnost. Zaboga: 75 godina a ima zube! Nita se od tada sa majinim zubima nije promijenilo. Ali... Noas sam sanjala i ovo: Porodica ija se kerka i ena uvijek zajedno pojavljuju na ulici, pijaci. Neeg udnog u tom. U snu je zet s njima. I djeija kolica. Prolaze. Tek po njihovom prolasku shvatam da je to put ka moru. U svijetloj su odjei. Kerka i dijete na biciklima. U javi bi ovo bilo smjeno. Tetkasta je za bicikl. Dubrovnik, pomiljam dok gledam ovaj prizor kao na irokom ekranu. Imaju negdje kod Dubrovnika kuu. I ovo sanjala: Sahrana mlade djevojke koja je ubijena. Ja ne poznajem nikoga, osvrem se. Svetenica majka, mlada, riokosa. udan, euforian ceremonijal, od prisutnih zahtjeva da izgovaraju Atemplato. B. uestvuje u ovome kao neko ko je ve navikao da se povinuje situaciji i drutvenim okolnostima. Ja utim. Na meni su duga haljina i iroke duge pantalone od sirove, nebojene vune. Dvije osobe, uniformisano obuene, prepoznaju me kao nekoga kome su dali knjige. Da li sam ih itala... ne znam. Prilazim mesarskom pultu, pretvaram se da zagledam meso, biram, a osjeam gaenje. Mesara je jedna od prvih trauma s kojom sam se suoila kada sam se odvojila od domainstva svojih roditelja i poela obavljati kune nabavke. Rekla je ba like a ne love. A meni se u dva amerika dana ve uinilo da je razlikovanje ova dva glagola zastarjelo. Moju Nine West hvali i Albeiro. Kolumbijci imaju najmanje dva

23

imena. Ovaj je i Jesus. Plavook je na baku po ocu. I Albeirov mlai brat je gay. Ujak je bio gay. Ubijen kao dvadesetjednogodinjak. Nasilnik, i zapravo biseksualac. Bad boy, kae Albeiro. Gadljivo krivi usta. U dravi Massachushetts je dozvoljen istospolni brak. Anhelo je mnogo stariji. Albeiro mu ne pominje drugo ime, mada je i on Kolumbijac. Anhelo radi u crkvi i ne voli da se... zna. Sluam Albeirov glas (dugo sam imao glas djevojice) i gledam rijeku Charles. Ve osjeam da e biti meta mojim mislima. I mojim koracima. Ispod jednog od mnogih rascvalih stabala, grupa Japanaca na prostrtom ebetu. Ako je ovo sakura, mobilni telefon je postao i njena rekvizita. I Harvard e biti neto sasvim ljudsko, parafraziram stih o smrti, dok gledam kako se sasvim obini momci i djevojke izleavaju po travi. U neko doba: opet bliznakinje! Studentica vodi zategla glasnice do pucanja. Duhovitost po svaku cijenu. Umaraju me histerini enski glasovi. Zato ih u Sarajevu odjednom toliko ima? Nekada je takva bila tek gimnazijska bibliotekarka koja me je tim glasom od inae odline biblioteke odbila. E da danas neu bjeati od TV-emisija, okruglih stolova, foruma, debata, tandara-mandara. Kako bi se na engleskom reklo tandara-mandara? Turcizam. Izbaci ih, izbacio si prirodnu jetru i bubrege, e da bi ugradio vjetake. Bijae li ovo Stanislav Vinaver? Ve sam eljna svog jezika. I turcizama. U inboxu: Vratio sam se sa Sajma, zapravo vaara. Pokuavao sam nai novu Kovaevu knjigu. Primoran da pitam djeurliju koja tu neto, kao prodaje, a pojma nemaju ni o emu. Kupio sam Novalisa Intimni dnevnik, novog Ostera, ovjek u mraku, Antologiju poljskog eseja, novi Gradac,o kraju vremena. A nas smo ti troje u trima razliitim sistemima. Ja sam otiao da spavam kad si ti pisala popodnevne poruke, probudio sam se jutros u 5, kad je momak doao kui, a ti si u to vrijeme spavala. Svijet moe mirno spavati, vazda je neko od nas troje budan. Samo da zna da se zelenilo oko nae zgrade iri. Stablo ispod naeg balkona, ono to ga je presjekao onaj veliki snijeg, posljednje zeleni. Svraka je jo u gnijezdu. One dvije najvee topole, bono od nae spavae sobe, jos uvijek nisu prolistale. Ostalo sve jeste, pa mislim da e i one, ali tek u maju. Ipak je to sjeverna strana. Odoh zaliti biljke! Usklinik i ovo odoh zaliti mi kazuju da e biljke ostati edne. Toliko znam. Radnja koja se iscrpi u teatralizaciji najave. Odoh!

24

27. april
Nakon Vijetnamkinog engleskog, mozak mi je kao jastue u koje se zabadaju igle. Da ih povadim, trebat e mi sat dubokog poslijepodnevnog sna. Ali ve nakon pola sata, evo me na sredini najdueg mosta preko rijeke Charles. Automobili, biciklisti, trkai. Niko ne hoda. A ja ak stala. Da li ba na artimetikoj sredina tih 659.82 metara? Ali osjeam: nasred mosta. Izmeu dviju obala, iznad rijeke i ispod neba. Bijele se jedrilice na rijeci koja je poprimila boju neba. A nebo plavo, bez oblaka. Osjeaj levitacije odjednom biva nadvladan onom mojom naroitom strepnjom. Samo tren odsutnosti i bude: nema. Dolje je rijeka koja proguta i nosi nepovratno. Nad rijekom Charles irim svoju lijevu aku u petoprstu lepezu. Na njoj ve sedam godina nema prstena. U svakom sluaju: nikada vie dijamantska rua. Odavno su mrtvi njeni majstori. Vjerovatno u i dalje pred maminom starijom sestrom kriti lijevu ruku. I dalje u izbjegavati onu fotografiju na kojoj je moja lijeva aka vornovata. Jedina fotografija na kojoj je prsten, jeste ona na kojoj moja ruka nije moja. Oi, lice, sve je moje. Pa i kosa, mada podsjeena. Ali, ruka nije moja. To nije moja ruka. Moja ruka nije takva. Nije, i... taka. Sad objasni izdavau zato mi se ne svia to je na korice knjige stavio ba tu (od kuda ju je iakao?) fotografiju. Da mu kaem: predstavljate me mlaom, s rukom koja nije moja, s prstenom kojeg nemam? U inbox sam mu veeras ubacila samo ovo prvo. Na mostu Harvard obiljeeno je mjesto odakle je Harry Houdini izveo jedan od njegovih poznatih nestanaka. 1. maja 1908. Drugi izvor kazuje: 30. aprila 1908. Volim ovakve neusaglaenosti. Intrigiraju. Zapisano je da su Houdinijeve predsmrtne rijei bile: Umoran sam! Zvui istinito. Nad rijekom Charles dumam: ili je sve nestanak, ili nestanaka ne moe biti. U Sarajevu je Houdini danas naziv firme koju zove kad izgubi klju svog stana. U prii Blagdan krunice, Bakija 1992. godine bjei iz sela koji e uskoro spaliti Srbi. Zakljua kuu. Ako sam ja bjeala, nije mi kua bjeala, objanjava. Prije neki dan saznajem da je ova pria prevedena i uvrtena u neku antologiju. Lijepo. Ma me je sastavlja mogao obavijestiti. Zato je izostavljena posveta: djeaku. lamperaj?

25

28. april
Glava kornjae koja e izvesti svoje posljednje povlaenje u oklop. Ono to je preostalo od tijela preputeno je barunu i svili. Prst prstenu. Oi prodorne, ali i umorne. Ticijanov portret Pape Pavla III. Uz Ticijanovu Venus izlazi iz mora stoje starac i starica. Rusi. Do Venus je Flora. Jednako gola i svijetla. Starac je, sudim kriomice ga zagledajui, ravnoduan prema golotinji i puti (oni vie ne komuniciraju, Venus i starac, niti Flora i starac...dalje ni pokuavati). Uostalom, na slike uope ne reaguje. Obavlja posluno turistiku zadau. Venus objema rukama cijedi debelo dugo ue kose. Gleda u stranu. Ali ne na onu gdje je koljka koju je napustila. Pred Ticijanovom Daneom stoji podebeo, na evropski, germanski nain podebeo mukarac. Trgovac? Na usnama mu nakratko treperi veseli razvrat. Apetit od one vrste koji ipak ne stavlja taku na i cigarom. Sad i malo ironije u osmjehu: ma znamo se, je lda, Danea? Ne stoji dugo pred slikom. Odlazi, ne osvrui se. Od Daneje nita, mada je gola i zavaljena. Pusta je slika. Ovako izgleda onaj stric to posjeuje Hansa Kastropa na arobnom brijegu? Sjedokosi gospodin koji koristi vodi-slualice, ima nepromijenjen izraz lica uz ve etiri slike. Odustajem od njega kod Tintoretta. Pred Krtenjem Krista mu se otima ogroman, nekontrolisan zijev. Sjevne zlatna krunica na lijevom premolaru. Krupna mlada crnkinja sjedi na muzejskoj klupi. Ne mari ni Djevicu sa Djetetom, ni Raspinjanje. I SMS poruke brsti ravnoduno. U inboxu: Noas je padala kia. Jutros je hladno. Buknula stabla na junoj strani. Na sjevernoj je ono malo drvo jedva prolistalo, a najvia topola jo nije. Svrake su nas napustile. Ono je gnijezdo prazno. Ono cvijee (zaboravio sam ime) to si mi rekla da kad bude sunanije, prebacim na lou, vrlo lijepo napreduje. Jedna se grana produila skoro metar. Veeras su nam utakmice, vjerovatno nismo kui. Zatim: Thank you very much for the kind of words Alma. You are a very lovely human being and I am so happy... U jeziku sam srdanosti. Ako je i predozirana, brzo se navikne te ne podozrijeva zamku, kao to kod nas zna biti. Ugledala mlad mjesec izmeu dva rascvjetala stabla na Beacon Hillu. Oblaci koji su se poslijepodne poeli navlaiti kao tanki sedefasti namazi kistom, veeras su bili prigueno ruiasti. Prije toga, poneka krupna i mlaka kina kap na licu. Ve poela da presuujem: Marlborough ulica je najljepa! Sa broja

26

43 izlazi starac. Obraa mi se kao da me neto pita. Sustie ga mlad ovjek (sin?). Osmjehuje mi se kao da se ispriava. Alzhajmer? Kako je lako izgovarati tue dijagnoze! Long goodbye. Imena mogu biti sluajna, ne i nadimci. U Washington ulici mladi ilo koraa i pjeva: If you dont love me, let me go. Odnese svojih ezdesetak kilograma i karton Corona piva.

29. april
Zvuk friidera i prigueni huk ulice. Hotelski tlocrt je u obliku slova E. Ja sam na jednoj strani srednje crtice. Ovo je hotel koji je u dijelovima sam sebi preko puta. Probudim se tokom noi, te vidim uvijek isti osvjetljen prozor. Blicanje TV ekrana. Po cijelu bogovijetnu no, valjda. Da li mene neko s te strane posmatra? Ne marim. Po kunoj navici ni ovdje nemam zavjese. A stekla sam i stablo pod prozorom. Duboko, dolje, ispod svih mojih devet spratova. Kad stanem na stolicu i istegnem vrat, vidim ga. Trebam se potruditi da ga vidim, ali: tu je. Kod Frosta je drvo uz prozor. Svejedno. Tree at my window, window tree neka nikada ne bude sputen zastor izmeu tebe i mene.

30. april
Jutros oko 6 se budim iz jasnog sna koji je u meuvremenu izblijedio. Bazen, ili naprosto nekakva voda. U vodi neki likovi. Moja plava (u javi plavu nemam) sandala u vodi. Ja uz bazen itam. Molim neko dijete da mi dohvati sandalu. Odjednom nesluena reakcija. Neko se baca u vodu kao u spasilakoj gesti. Kao da spaava ili hoe da pokae da spaava dijete. Ono to sam ja uinila ima ovo za posljedicu. Dijete sam zbog te plave sandale riziku izloila. Vie se ne sjeam. ak mi sada djeluje nelogino iz ili u... gdje je djete...u vodi ili izvan vode. Ali je najupeatljiviji ostao ba taj trenutak izranjanja spasioca. Kao torpedo. Sa djetetom podignutim kao baklja. Lii na Supermenovu gestu. Suvie patetino, patetino bez razloga. Zaboga, bazen je tako plitak i djeca su ve u njemu...ali mi se ne da raspravljati. Pogrean broj. Susan. ta li je htjela u 7.10 ? Kad ga pitam je li siguran (sure?) da mu kopir-aparat nije hitno potreban, odgovara: Definitively, undoubtly, absolutely,

27

clearly, completely, perfectly, frankly... Ruka na prsima i pitanje: treba li da se zakunem? Te shvatim da mi malo ta iz Sarajeva nedostaje; tek partner za humor. Evo ga! Pa da, dobrih je irskih kapi u njegovoj krvi. Vie viskija, rekao bi on. Pisac iz malog jezika, malog kao to je moj. Hoda sa aktntanetinom. Kad ga predstavljaju, zatitra ironian poluosmjeh na uglovima usana. Otvara lagano tanetinu, sve vrijeme fiksira pogledom prisutne, izvue iz tanetine knjiicu, baci je na sto (obavezan je sto), pogled zaotri, zasjaji, uzmakne dva koraka slavodobitno. Kao da kae: hajde sad vas da vidim! Stoji i klima glavom, oekuje reakciju. Cilja oima svoje ime na koricama knjige. Taj sam! Njegova zbirka pjesama prevedena na engleski. Udjenuo se. Kooperi se kao konac koji je proao kroz iglenu uicu. Ve sam osam puta prisustvovala ovom ritualu. Radujem se devetom. Moram da utvrdim tu koreografiju, da znam to opisati. U hotelskoj sobi uhvatim sebe kako glumim ovu scenu. Bez aktentanetine ne ide. Od alkohola zazire (ne iz vjerskih razloga). Vidjeste li one. Cijelu flau!? povjerljivo mi apue. One su tri zdrave i krupne, odrasle ene. Cijela flaa je tri etvrtine litra crnog vina uz obilnu veeru uz koju se askalo. Od homoseksualaca jednako zazire. Sodoma i Gomora, opet meni na uho. Svaki put oima i bradom iareti u neijem pravcu. Sve me to raduje kao slatka predstava. I zahvalna sam mu na ukazanom povjerenju. Ne ispovijeda se svakome. Pobjegnem tek kad osjetim da e se poeti unezvjereno osvrtati. Gladan sam kao pas! U Bosni se ka: kao vuk? Ipak sam upuena u sve njene tajne njegovog eluca. Sasluam paljivo. Jutros: Graciozan pokret ruke koja poravnava haljinu to je vitla vjetar. U drugoj ruci mobitel. Predvee: jedno od dvoje djece uporno pokuava, provukavi ruku kroz mreastu, nisku ogradu, poupati tulipan. Majka ga mlako obuzdava. Rusi. Neko je ovdje ivio Nabokov. Na Harvardu, ispod stakala, poivaju njegovi leptirovi. Uveer, nadomak hotela, poznat mi osjeaj. Drhturee mae ili psi. Spasonosni trenutak kada je ruka na kvaci. Sad vani moe biti to biti mora. Za mnom u lift ulazi ena, stresa sklopljeni kiobran, die ramena, stresa se i uz osmjeh kae Windy! Kratki drhtaj dok sam izmeu tua i frotira. Pakao je ledena futrola u kojoj nisi sleen nego drhturi. Svim se slojevima pokrivam. Klima-ureaj je stvorio modernu Ameriku. Ja sam je u sobi 934 ukinula. Ponekad mi smeta i zvuk kompjutera. Priekam koji sekund da tijelo osvoji toplinu, da se ruka usudi te proviri i uzme olovku. Grafitnu olovku.

28

Danas u biblioteci, Elena: Sretni ste, itate bez naoala! Ali ne bez olovke. Samo da nekome ne naumpadne pa ih ukine. Imam odgromnu zalihu u Sarajevu. Ovdje se kuim.

1. maj
Zove se Alberto Luna. A nije pjesnik! Debeljukast. Nasmijan. Pun mjesec. Ogroman prsten na lijevom malom prstu. Puerto Rico u glasu. Gledam u prste kako tap-tap-aju po tastaturi i u vlasti sam jednog od onih trenutaka kada mi se ini da svi znaju, samo ja ne znam. Svi osim mene znaju. ime da mu se umilim? Kad ustanemo, ispostavlja se da je za pola glave nii od mene. Stalo mu je do tog Luna. Sudim po tome to mu je e-mail adresa aluna ne albertol. A vi ste soul, kae. Nauim ga: dua. Zauti kao omot pralina kojim me je ponudio iz zdjele to stoji na stolu izmeu nas. Kaem mu za mjesec. On: mles-ec. Mahne onom rukom s prstenom ispred lica, odozgo prema dolje. Nije to za njega. udan jezik, bosnian. I opet: pun mjesec. Ili smajli? Smajli-radost. Pa smajli-namigivanje.

2. maj
Pritiska donje, a ja gornje dugme. Stie lift. Ona zakorai, ali je on zaustavlja. To nije njihov lift. Izgovara joj ime i ini onaj prisni pokret rukom kakvim se dotie osoba s kojom se vijek poivio, a preostalo njenosti i brige za jo toliko. Njegova glava u lakom tremoru. Parkinson? Ostaju ekati svoj lift. Devet je sati, jutro. Iz Splita je. Nee mene neko pitati jesi li ti od onih ili ovih Dapia, onih iz Drnia ili onih iz... Zadovoljna sobom ovdje. Ona, Dapi i dvoje malih Dapia su sada Amerikanci. Ne djeluje kao osoba eljna naijenaca. Ne bih rekla ni da joj je drago to se livrejisani vratar nje sjetio kao nekoga from Bosnia. Pristaje joj sjaj Copley Plaza hotela. Knjiara u Mein ulici. Dva sata listanja. Browse... brstiti. Ann Lebowich. Fotografija Susan Sontag. Nikada nisam smogla snage vidjeti mamin oiljak. Oiljak je mjestu gdje je umalo izala dua? Pokuala izai dua? Prije nekoliko godina sam sluala poznanika kako je prije no je prepustio tijelo mrtve majke onima kojima je to posao, uao da je vidi golu. Da pogledom

29

pokua obuhvatiti... sve, da ne zaali poslije, da je u sebi sahrani. Sjeam se da sam spustila pogled dok mi je to priao. Fascinirana i uasnuta. Inenjer, inteligentan, vian gitari, mu, otac dva krasna djeteta...Nikakva sjena, nita mutno u njemu. U sasvim pustoj ulici iza famoznog i ogromnog MIT-a, odjednom ploa, nisko postavljena, kao za podrumske prostorije. itam sitna slova koja bi da ne smetaju, da te potede: ...cancer. alac odloene stvarnosti me ubode. Ubrzam, pa stanem postiena. U ulici Stuart, veeras, etiri gracije. Cvrkuu, guguu i pridravaju eire. S druge strane dva momka dobacuju. Your hats, mind... care... take...Kaobajagi zabrinuti da vjetar ne odnese eire. Gracije uzvraaju: Thank you. Ljupkost horskog gugutanja, cvrkutanja. Prilii tek djevojkama. Odrasle ene ne bi trebale ii u grupi. Troje? Tri stare gracije, groteska! Dvije? Ruka pod ruku...poraz, zadnje utoite! Momci ponavljaju kao eho Thank you. Odnese vjetar jedan ljupki prizor. Tana mjera ljupkosti. Vie ne bi valjalo. Koraam i gledam sjenu pred sobom. Tijelo je stan u kome najdue stanujem. Stan? Onaj moler to, nenavikao, valjda, na tako malo namjetaja, odsustvo ilima i zavjesa, stoji pa kae: Aaaa...vi jo niste uselili!? Ve smo tri godine bili na broju 39. A jo nismo uselili. ivimo u stanu u koji jo nismo uselili.

3. maj
7.30 jutro. udan san. Osjeaj da je dugo trajao. Jedino to sa sigurnou mogu rekonstrusati iz cjeline koja je nakon buenja okopnila kao prvi snijeg, jeste sljedee: Sahranjujemo A. Po drugi put je sahranjujemo, ali to je neupitno, normalno, neto to ne iznenauje. Ne kae san da se samo A. sahranjuje po drugi put, nego da sahranjujemo opet A. kako to ve biva s ljudima kad umru. Ali, ipak, i to zbunjuje. Ja (kao sniva) se pitam: ta je s A. bilo izmeu dva sahranjivanja. Gdje je bila, ta joj se dogaalo? Je li bila iva u meuvremenu? Da li je sve ono to je prethodilo prvom sahranjivanju (bolest, patnja, bol, umiranje) prethodilo i ovom. Bol. Ponovljeno umiranje prije drugog sahranjivanja? Je li ovo konano sahranjivanje, to se u snu ne pitam. Potom ogromna masa koja nadolazi. Sada je to vie kao predstava i neke se osobe vie istiu u grabljenju prioriteta. Uloge. Ona koju je neko prije ugrabio je tvoja proputena an-

30

sa. U meni osjeaj da je tu negdje i moja majka. Onda sasvim jasna slika: A. stoji pred kafanom u kojoj je leala posljednje dane. Iza anka, u uskom meuprostoru izmeu zida i anka, je leala. Kafkijanska slika. Kafana ovdje nema uobiajne konotacije. Poenta je na tom uskom, klaustrofobinom prostoru. Ba kafkijanski: kao kad oni likovi ame u ostavama, zaboravljeni. Dok je ona leala, u kafani se sve odvijalo uobiajno, naroito onaj strani kafanski, nikotinski dim i smrad zbog kojeg u javi prekidam druenja (prijateljstva?) jer ne mogu: izdrati. I to u snu djeluje kao neto uobiajno, neupitno. A ja se u snu tek pitam kako je A. u takvim uvjetima uspjela odrati svoju sliku. U stvarnosti je to uspijevala i time je imponirala, ak dovodila u zabunu (moda ipak nije nasmrt bolesna?). Sve to je u slubi stvaranju slike (frizura, kozmetika, odjea) odravala je neprekidno i fanatino, ne dajui mjesta pomisli da je to neto to se kosi sa bolovanjem i patnjom, sa prostorom bolovanja koji je u sarajevskoj bolnici bio suta ubogost. Potom konstatiram da je neko zaduen za fotografisanje sahrane. A. je izloena pogledima ivih, u otvorenom je lijesu, obuena, naminkana. Ja se ne usuujem prii i pogledati. B. treba da odri prigodan govor. Bosna joj ne zvui poznato. Nabrajam susjede. Grka!? Pa mi smo onda iste religije! Ortodoksni! Formular koji mi je prethodno nudila, sam odbila. Ali odbij joj ovo! Odbij tim djeijim obradovanim oima. Iz Etiopije je. Je li tano da su Etiopljani veoma visoki. Smije se. Mama je rodila nas dvanaestero, ali je mala. Tata je visok. Ona ovdje pohaa koled. Menadment ili neto slino. Ve ima zeleni karton. Glava oblutak. ive, tamne oi. Ljupko Why not? Da skrenem razgovor sa formulara koji uporno nudi, kaem joj da sam sigurna kako je mnogom momku srce slomila. Smije se, ali pogodnosti kupovanja i dalje uporno nudi mala Aju. U sarajevski inbox ubacim: Dalaj Lama bio tri dana ovdje. Vidjela sam ga. Dobro znamo kako se ovo da izvesti u naslov: Alma Lazarevska se na Harvardu srela sa Dalaj Lamom. Priloena i fotka. Slinih smo se naslova naitali u naim novinama. Ipak, vijest ne plasiraj, jer bi to moglo ugroziti nae odnose sa Kinom. Djeak gnjura lice u jastuk. Ramena, potom cijelo tijelo u gru bezglasnog plaa. Bio je jo uvijek plavokos kada je u Kensingtonu pohaao kolu engleskog jezika, poetni level. Jedini djeak u razredu, u pauzama se druio s odraslima: Poljakom Lukasom i uiteljom tradicionalnog plesa, Tibetancem Pinco-

31

kom, koji je zraio dobrotu. Nastava okonana i bilo: zbogom Pincok. Kad god se pomene Dalaj Lama, meni ova sliica iskrsne u sjeanju. London, 1997. Reenica izgovorena djeakovim glasom, sad tek njena krhotina: ...da emo svi umrijeti! Scena koja e zauvijek ostati nedokuiva mom mozgu. Svaka majka ima blossom period. Poslije ili ranije se manje snalazi. Moja? Ona je majka djevojice. Dok ova nije dobila svoju sobu. A Room of Ones own (Virginia Woolf). Marina Cvetajeva pominje tek svoj sto. Poslije je uglavnom tegobno kvokarenje kojem se biva djevojica, zauvijek oarana ljepotom i haljinama svoje mlade majke, otima. Jede li, pitala je danas kad sam je nazvala.

4. maj
I u ovom snu je iva. I u ovom snu znamo da je zapravo mrtva. B. i ja kod nje, i O. Ali, stan nije onaj iz ivota. Nepoznat mi je. B. se u ovom snu podrazumijeva, ali ne djeluje, nije vidljiv. B. i O. su u drugoj sobi. A. je u poluleeem poloaju, poduprta bono jastucima, kao oslonjena na lakat. Pribliava mi se kao da se to na emu lei i ona zajedno pribliavaju. Kao da je na filmskom kranu koji je nevidljiv. Polako, kao u hipnotizirajuoj seansi, pribliavam se i ja njoj, da joj valjda izaem u susret, da joj olakam kretanje. Dva nevidljiva krana kreu se jedan ka drugom, te tako smanjuju rastojanje izmeu nas dvije. Kada smo jedna drugoj nadohvat, pribliavanje se nastavlja oima. Osjeam da A. oima fokusira moje oi. Njene su pulsirajui koncentrini krugovi. Kao vir koji upija, vue ako mu se prepusti. Pogled kakav ne znam u ivotu. Ja odjednom shvatam da me ona uvlai u svoje stanje, usisava. Ne iz zle namjere, ne zlo ! Nema ovdje ni namjere ni volje, to je neto to je izvan emocija, razuma. Kao pupanje polipa. Otimam se tako to kriknem i ustuknem, a nju to kao da razbudi iz transa, oglasi se nekim uvrijeenim, neartikulisanim, animalnim skianjem i udari me po nadlanici. Kao ivotinjica koja se bezrezervno predavala a bila odbijena. Polip, ije je pupanje prekinuo grub pokret izvana. Uvrijeeno, iznenaeno skianje. Pojavljuje se O. Traje neugodna, neprijatna utnja. Pokuavam se pravdati, objasniti, ali oito je da to do O. ne dopire. Ne uspijevam se opravdati. Do njega to ne dopire. On je kao vlasnik bolesne ivotinjice kojoj je bezrezervno predan, odan. Ova A. to lei po-

32

duprta, to neto izmeu biljke i ivotinjice, je njegova slabost. Soba u kojoj smo poslije ove scene, je runa. Zidovi su obloeni tapisonom naroito rune bordo boje. Utisak pohabanosti. Po fotelji vlasi kose. Zaguljivo. Jutros kao u polusnu, presliavam taj san, a zapravo oito opet sanjam. Govorim O. o tom udnom osjeaju, o tome da A. nije iva, a opet... pojavljuje se nepokopana. On mi pria kako ju je jue pratio u grad, dok je za svakog u porodici birala i kupovala vunu za demper. Na kraju je izabrala i kupila i za sebe. Gledam je i mislim, kae mi u ovom snu O.: Svako od nas e imati demper, osim nje koja to kupuje i bira. Nje nema. A nje nema. U ovom snu A. nema. Ne pojavljuje se. Ali jo uvijek, ipak, traje taj utisak o nepokopanosti, nesmirenosti. O. kae da je konano, eto, dobro s njegovim oima. Rezignirano, usporeno, pomireno, umorno uzima iz velike zdjele neto to lii na ljenike. Odsutno ih prinosi ustima i gricka. Cijeli dan premotavam ovaj san. Kao da me mui to to ne mogu opisati njen pogled i moju prestravljenost. Pa presliavam, zumiram... Naroito onaj pogled. Neljudski, izvanljudski, animalno-vegetalan. Mrana, vlana, pulsirajua ne-ljudskost. Polip sa oima. Ako je animalnost, i ona je degenerisana. Neto strano, poraavajue, poniavajue. To vie nije ona. Lijepa A. Bernardu Atxagi je novinarska simplifikacija podarila titulu Octavio Paz naeg vremena. Ne treba mu. Veeras ga je predstavio meksiko-ameriko-jevrejski profesor, esejista, leksikograf i kulturni komentator. Moderator je kritiar, dobitnik Pulitzera za 2008. Osvajaju me Atxagina toplina, ljudskost. Ostalo je uglavnom ablon koji znam. Kritiar koji izgleda kao neko ko odavno i stalno trpi stomanu bol. Uiva li on uope u knjigama? Profesor je superioran. Ipak, ne pravi li i on predstavu pro domo Sua. Sve to znam i da ne preem okean. Prepriava ta mu je Brodski jednom prilikom rekao. Ne formulie to kao ta je Brodski rekao nego ta je njemu, Ilanu rekao. Mijenja li to na stvari, po Brodskog, po to ta je rekao? Ili je i ovdje posrijedi navada da se udjene uz velikog a mrtvog pisca. Svako bi da na neemu profitira, da se isprsi, da nekome neto u svom interesu tutne u ruke. Kozerija, red prie, red smijeha. Nasmijati publiku, je li to imperativ koju je amerika industrija zabave nametnula? Atxaga ne nasmijava. Niti se smije. Povremeno se smijei, ali kao iz nekog drugog prostora i kao da se zbog neega pravda. Za svoj engleski, koji mu je tijesan. ak ini pokret rukom, kao da mu se elo znoji. Gosti

33

bre prilaze i vie se zadravaju kod stolova sa osvjeenjem, nego onima na kojima su Atxagine knjige. Jedan, nervoznih kretnji, kad nastupi vrijeme da publika postavlja pitanja, naravno, pita. Jezik mu se lomi izmeu panjolskog i engleskog. Poslije, meu prvima prilazi stolu sa osvjeenjem. ta li se daje (dijeli) sutra? U koji li e prostor sutra unijeti svoj iskrzani sako i nervozne kretnje.I sarajevske promocije imaju takve junake. Sad da i ja podvuem sebe. Da se boldiram. Sve sam vrijeme ekala da se neko sjeti, pa na kraju, kad niko nije, zamolila Atxagu da ita izvorni tekst. Baskijski. Nikada ranije nisam ula njegov zvuk.

5. maj
U inboxu zatiem: ifra je moj roendan i pola tvog roendana. Oprosti, ja sam ga kupio pa je tako ispalo. A na NY ti zavidim. Ja u u to vrijeme vjerovatno biti u Pirotu. Ako hoe, nazovi tetku Oliveru. Vjerovatno nee, ali ako bude u raspoloenju. U inboxu sve vie engleskog. Danas: The party at the office of Agni, one of the countrys best literary magazines, was lively. Several people were hoping you would come! Samo koji minut nakon to sam zauzela stolicu, primjeujem da onima koji jo pristiu preostaje da stoje. Dosta ih sjeda na pod. Manje ili vie gipko se sputaju. Ugnijezdila sam se pa gledam. Sako ispred mene su na desetak mjesta naeli moljci. Pogledam paljivo. Jeste: moljci su! Te mi bude milo. Ljudski! Buco, zarumenjen, zijeva. Pomiljam: gladan je. Na zidu: James Joyce. Dok ekamo poetak itanja, momak do ovog sa moljcima zadubio se u knjigu. Meditation in action. Skoro dobra dva sata itanja poezije su uslijedila. Jedan pjesnik a dva sata! Sjetim se Miloszeve pohvale amerikoj publici. A bilo bez doskoica, forsiranja duhovitosti. Frank Bidart je poznat po dugim pjesmama. Zbirka The Sacrifice sadri samo pet pjesama. Jedna je The War of Vaslav Nijinsky. Danas je itao pjesmu koja u naslovu takoer ima ime iz svijeta baleta. Ulanova At Forty Six At Last Dances Before a Camera Gissele. Devet stranica je proitao a da u sobi ni znak nestrpljenja nisam osjetila. I vrijeme radi za Bidarta danas. Vlaga se spustila nad Dorchester Bay, rominja kia. Jesmo li se mi to sklupali oko Bidarta? Tek u jednom trenutku kranje neijih crijeva. Nakon itanja ga

34

pitaju. I to kako se odnosi prema oevom alkoholizmu. Odgovara, ali imam osjeaj da bi volio uti drugaija pitanja. Ja hou da ga pitam da li je gledao Bolero Maje Pliseckaje. Tu joj je pedeset godina. Na vrijeme se prizovem. Gore od ovog bi moglo biti samo kad bih upitala ta misli koliko mi je godina, pri tome izvodei pagu. U univerzitetskom kombiju, djevojka sa Aristotelom na krilu. Nichomachen Etich. U tamnoj kosi iroki ljubiasti pramen. Karmin u boji plamena. Mnogo je naina da se igra izela, ali noas...

6. maj
Da li sam muslimanka? Ne pita ovo kao mala Aju koju je obradovala nenadana podudarnost. Ali, ni preko akalice. Kao to se u Sarajevu desilo. Tamo me se pitalo da li sam pravoslavna. U faculty bios njegova je biografija strogo i minimalistiki sroena. Bez dida (Bijae: zveka? Turcizam?) Ba po mom ukusu. Na fotografiji: lijeva mu aka obuhvatila desnu. Odmah primijeti prsten-burmu. Oi, pa burmu. Ili obrnuto? Na svakih 351,102 Amerikanca jedan je s njegovim linim imenom. Prezime: ukrajinsko. Mojoj zbirci naslova koji sadre rije smrt prilaem i njegov: Ambassador of the Dead. Zauzvrat, pomenuh mu moju imenjakinju, ukrajinsku rijeku. uvena bitka na Almi. Ali, zar mi nije on to mogao rei? teta! Osjeam da je dobar pisac. Onaj sa akalicom nije. U jutronjem inboxu: One svrake ipak nisu napustile gnijezdo. Jutros ih napale vrane. Taman uao u biblioteku kad ujem graju. Dvije vranetine skoro da su gnijezdo osvojile a ove dvije manje svrake pijuu. Te ti ja onako u gaama (one zelene na pruge, na radost komiluku) istrim na balkon. Zgrabim nekoliko kamiaka, od onih to ih ti skuplja, pa ponem gaati. Otjeram vrane i jednu svraku. Ova druga (pretpostavljam, majka) je ostala. Eto, pa da zna ta ti se deava ispod prozora. ta mi se deava. S druge sam strane oceana, a deava mi se u Sarajevu. Celia Hawkesworth je prevela priu Biljke su neto drugo, ali nemogue je na engleski prevesti ovaj dativ. Spore ti ove biljke je kljuna reenica. Taj dativ je klju prie. Veeras ula u ono stakleno udo sa preskupim buticima. Skoro svi ve zatvoreni. Tek lutke u izlozima i ja. Sablasno. Ne dao Bog da zanoim s njima. Oglodane bi moje kosti ujutro zatekli.

35

7. maj
** Dobrih je mjeseci prolo od epizode Cvetajeva u irskom pabu, kada sam Marku Veoviu pomenula njenog Boga. U mom je inboxu ve sutradan bio Veoviev prepjev sa ruskog. Grehota bi bila ne objaviti ga. Ima naravno i drugih naina, ali mi je Veovieva posveta preporuila ovaj. BOG Ovaj prepjev posveujem Almi Lazarevskoj 3. O, nee ga ni znacima Vezati ni teretima! Najmanja ga rupa prima Kao akrobatu vitkog Selicama u jatima I pokretnim mostovima, Telegrafskim stubovima Odilazi od nas Bog. Nauiti Njega nee Na stanite i uee! On, u uvstvima sedeeg Gliba, led je sed, pokretan. O, njega vam stii nije! A iz kune vam saksije Ko pitome begonije Na prozoru Bog ne cveta! I svi, u ekanju zva I zidara, ispod krova Lunog, oajni su snva I pesnici i letai. Jer on trk je on se mie. Jer iz zvezdane knjiice Sve to, od A do Iice Trag njegovog plata znai.

1994. Godina opkoljenog grada. Obavezno posegnem za knjigama koje su u svijetu tada objavljivane. U luci mi je posluila da se zatitim od hladne povrine na koju sam sjela. Sada konobarica pored nje sputa au i sipa Guinness. O my God! Hitro papirnim ubrusom sustie pjenu koja se prelijeva dok ja izmiem otvorenu knjigu. Ali, ne umiljam. Ovo nije znak. Niti je konobarica virnula naslov pjesme koju sam itala. Svako malo ovdje uje O my God. Srednjovjena ena se sa mukarcem (mu?) instalirala za ankom preko puta ekrana. Naginje iz boce Corona Light i gleda dijamante. Diamands are real estate. Dijamantsko svjetlucanje gasi No signal. Trei od kada sam ula. Izlazim prije nego preko ekrana opet urlikne slika. Hennessys. Irski pab. est puta zaredom je proglaen najboljim. Pamtiu ga po Cvetajevoj. Za njenu pjesmu God** do sada nisam znala. Woman in Praise of the Sacred sam kupila, osvojena patiniranom tiinom antikvarnice na vrhu Boylstona. Nita od tiine nisam bolje uo. Bijae li... Pasternak? Ovdje, ma kako se izmakao, hui, bruji, zuji grad. Potom,po drugi put danas: tiina. Ali, kao da se oko mene iznenada sklopila turobna ahura. Odjednom: ptica. Zlokobno? Oslukujem, te ugledam dvije ardinijere u prizemlju i u njima sitne ute mauhice. Iste su takve pretprolu zimu cvjetale u crvenom loncu na sarajevskom balkonu. Napravila fotografiju Zima jednog lonca. Raunajui na nevjernog Tomu, napravila dokazni snimak. Uz lonac je naslovna stranica novina sa vidljivim datumom. Udarni naslov bio Odlazi Lajak. Bome se vie i ne sjeam ko bijae Lajak. Preostao tek u Odlazi Lajak. S drugu stranu okeana, prilazim da provjerim jesu li ovo ba one moje mauhice. Ugledam ploicu: Robert Frost. Autor stiha: What had that flower to do with being white. Ovaj je cvijet ut, sa neto modrine. Svejedno. ta treba ovaj cvijet da ini s tim to je bijel. Beacon Hill je suta otmjenost, Frostova privremena kua mu nije najbolja ilustracija. Sumorna je. Vernon street 88. Stanovao je ovdje one godine kada se njegov sin Carol ubio? Ve je bio udovac. Ve u onoj ljubavnoj (?) vezi kojoj kao dugujemo zbirku A Witness Tree. Dok gledam od sprata do sprata, vagajui na kojem li je pjesnik stanovao, iza zavjese se pojavljuje prsata ena u crvenom grudnjaku. Kraj je blossom sezone. Jo su kronje cvjetne, ali je pod svakom mnogo opalih latica. Dva dana hladnoe i kie i eto epiloga. Vjetar je nanio i gusto nabio latice uz rub travnjaka te

36

to sad djeluje kao fini, matovito izveden ipkasti obrub. Jezik starinskih krojaa mi je ovdje potreban. Koliko problema kad ga upotrijebi. Njemakoj slavistici Barbel Schulte sam morala objanjavati ta su abice. Pa mi pomogla gospoa Ivanka R. Koliko dobrote i susretljivosti u glasu: Alma, nala sam! Nala! Imate li olovku ? Zapiite! Poiva na sarajevskom groblju. Teku je bolest dugo bolovala. iroka traka gusto zasaenih utih tulipana. Jo su lijepi, ali odve otvoreni. Sutra e ve poeti nestajati u opalim laticama. Kako to, zapravo, ovdje biva? Poupaju ih prije nego potpuno svenu pa zasade neto emu je sezona. Ukloniti slike starenja i umiranja. Smrt je postala opscena. Pornografija smrti. ta li je sa onim jedinim narcisom u Kineskom gradu? Dobrih desetak minuta pokuava upaliti svijee. U drugom prostoru oekuje bar desetak: fuck! Ili: shit! Ameriki te film na to navikao. Na kraju mise: neka hostiju uzme ko se ne boji gripa. Svetenica se ne boji. Ne bojim se ni ja. Ali. Ula sam po dozu tiine i najengleskijeg engleskog. Pedesetak metara do hotela. Ustajala, sjedala, drala otvorenu knjigu. Ovo sa hostijom ne mogu izvesti. Kako se to kae? Od mene dosta.

8. maj
Jutro gospoe Dalloway? Promie buket. Nebo bez oblaka. Na izlazu iz metroa crnac dijeli besplatne primjerke novina. Sa svakim razmjeni reenicu, s nekim se ak grli i ljubi. Komiluk usred ogromnog grada. A svinjski grip?! Odjednom: fantazija to mi je naumpala u blizini Longfellow mosta, kad sam ugledala mladu majku koja tri i gura djeja kolica, a u njima dijete zabavljeno laptopom (Preko njega duboko navuen zaklon. U dubokoj je sjeni, skoro mraku, sa svojim laptopom.) evo se jutros obistinila. Trudnica tri u punoj jogging opremi. Auburn Cemetery je i prekrasan arboretum, ali Harvard Square je nakon njega bio talas u koji se bacam s pomamnom radou. Dva momka bubnjaju po dvjema izvrnutim plastinim kantama. Svakome po dolar. U meuvremenu: cemetery. Da napiem: groblje? Ne ide. Kako objasniti Amerikancu sve one strane konotacije koje ima rije groblje. Sve one kombinacije kojima se na Balkanu komentarie neiji, uglavnom enski, izgled. Grob slatke due. ula svojim uima. Stomatoloke konotacije, ve ope mjesto. Sa cemetery je to neizvod-

37

ljivo. Pa i sa grave? Groblje nije to i cemetery! Taka! Evo ta sam, dakle, zabiljeila u M. A. Cemetery. Uz Rose Path, dvije zelene gusjenice na jednostavnom kamenom spomeniku. Jedan maslaak otealu glavicu naslonio na Hsiena Ting Peter Chena. Roen kad i moj otac. Poivio 47 godina. Moj otac bi idueg proljea trebao biti osamdesetogodinjak. Uz trogodinju Lauru, kerku Alice i Jamesa, bumbar puni bisagice. James Darrowa (sin Nine i Granlanda) je roen u augustu, u oktobru iste godine je ve imao kri nad sobom. Ako ne ba ovaj kameni, onda neki drveni, privremeni, dok se humka ne slegne. Do njega Susan, roena 2. februara. Poivjela 45 dana. 46, ako je godina bila prestupna. Zec je mugnuo, ja sam uz Susan neko vrijeme postajala. Za etverogodinju Mathe Jennie uklesano je: You are never alone. Geranijum ipak jeste... alone. Sam. Sam i edan. Odlijem iz svoje boce, ono to je preostalo dovrim. Ve kod Lene Forte opet sam edna. Da li to u meni osim sadanje, prole i budue, radi i tua e? I e geranijuma. Thirsty. Engleska rije koju, ini mi se, najgore izgovaram. Lena je ivjela 88 godina. Irena Kalogera 92. Uz njen su jo dva istovjetna kria. Neispisani. John Bradley Camings, 40 godina, stockbroker i partner u firmi Cumings&Marckwald, Wall Street, Manhattan (posljednja zemaljska adresa: 50 East 64th Street, NY) je na Titanicu bio putnik u prvoj klasi. Kabina C-85. Tijelo mu nikada nije pronaeno. Nakon devet udovikih godina supruga se opet udala. Prethodno je uz spomenik prvom muu (podignut, evo, u rodnom gradu) sahranila osamnaestogodinjeg sina. In loving memory of Wells Bradley Cumings US Marine PVT 80 th la 6th Regt Killed in action at Belleau Woods France juna 30. 1918. Semper fidelis, itam. Nadivjela je jo jednog sina (ovaj je put cerebralna hemofargija a ne ledeni brijeg odmjerila 40 godina. I sin je bio bankar i stockbroker. I on bio otac trojici sinova. O mjestu njegovog sahranjivanja je, valjda, odluivala njegova ena. Njega ovdje nema. O njemu saznajem na Googlu.) Florence, putnica sa Titanica, spaena u amcu broj 4, nadivjela je i drugog mua. Posljednja zemaljska adresa joj je u njujorkoj Park Aveniji. Dvostruka udovica mora odluiti uz kojeg od beloved mueva e poivati. Florens je ovdje uz sina. Tako nekako osjeam. Sve ih je nadivio najmlai sin, ali njemu gubim trag. Jo jedan nadgrobni kamen za nekoga ko ispod tog kamena ne poiva. etrdesetogodinjak Homer William je umro na brodu jednog trinaestog septembra. Peter je umro 24. juna.

38

Caroline 24. septembra. Tri mjeseca udovitva. Ni dan vie. A 15 godina mlaa od mua. Ovdje priznajem sebi ta ja to potiho traim. Brani par koji je umro u istom danu. Potvrdu da je to mogue. A da je smrt prirodna. Izmeu Percy Calton (18931996) i ene mu Olge M. Fehrstrom (18951933) raskono procvao grm. Priscilla (19332005) je s njima, mada i neija beloved wife, mother, grandmother. Poiva uz majku koju nije upoznala. Olga je umrla dan nakon to je rodila Priscillu? A Percy; ba se naivio. S dvije beloved je pod konanim krovom. A na osami: Fanny ija jedna pjesma slovi kao Marseljeza irskih seljaka. Prekinuo ju je srani udar. Nadivjele su je majka, tri brata, i etiti sestre. Ugledam ogromno (!!!!!!!!!) stablo i dok mu se pribliavam u hipnotikom transu, umalo se spotaknem o malu Annie. Kao kutija je cipela, enskih cipela, postolje za njen spomenik. A drvo, ogromno drvo, sa svih mojih est- sedam usklinika, prua joj hlad. Ali, u hladan, vlaan dan... ni traka sunca za malu Annie? U kamenoj kolijevci, na kamenom jastuku uklesano: Mary Wigglesworth. Prvi roendan nije doivjela. Roena krajem januara 1883. Umrla 19. decembra 1884. Ni Boi doivjela. U kolijevku se slegao sloj zemlje. Samoniklo bilje utih cvjetova. Ispred kolijevke kao neka vrsta branika, uspravljen pravokutnik. To je Henrietta Goddord, sestra roena one godine kad je Marry umrla. Poivjela je 23 godine, ak se i udala. Wife of Alexander. Majku nije zapamtila. Henriette, wife of Holmes, je umrla dan iza poroda. Holmes? Njega ovdje nema. Ni Alexandera. Neko bolno, ensko trojstvo. Dvije sestre i majka. Nije im se dalo... kae se u Bosni. Siuna vjeverica mugne pored ogromnog pravoslavna krsta. Tek jedno ameriko ime u porodici Semenko. Snaha. A John Simpson, skoro pa u kui. Napukla kamena vrata. Sa metalnih ukrasa curio pa se sasuio zeleni trag hre. Odmaknem zahrali poklopac na kljuaonici. U nju je ugurana PVC vreica. Izvuem, provirim, nita ne vidim. Bio je major, kao penzionisan se povukao na farmu. Uz spomenik Pageovima tek kamen i Baby. Po dijagonali kamena Websterovih polegao prekrasan hibiscus. Mary Prentiss umrla kao petogodinja curica. Majka Mary i otac Abdigal poivjeli pa joj se ovdje pridruili. Do tada, drutvo joj je pravio kameni psi. Dva spomenika kao dva vitka totema. Iste su visine. Na njegov slijee ptica. Juliet je trinaest godina mlaa. Ma je ipak on dvije godine bio udovac. uvena biografija MIT-a. Roen u Selypu, Maarska, od 1930. u Berlinu, od 1937. u

39

Americi. Sve to saznajem naknadno. Ovdje tek: Gyorgy Kepes (19062001). On je odluio da njegov nadgrobni znak bude drveni? A Eatoni imaju neke naroite spomenike. William: kormilo na kriu. Home is the sailor. Gertrude: Kameni cvijetni vijenac obuhvatio kri. Loyal Generous. William je dugo momkovao. Gertruda je bila udovica njegovog prijatelja. Eaton je imao jahtu Taorminu i ljetnu kuu u Lakevilleu. Svoje je bogatstvo zavjetao pastorki. Da ne bude zabune, ona jeste Amelia Peabody, ali ne i Emerson. Ova je protagonistkinja uvene serije romana Elizabeth Peters, autorica serije, je roena 1927. Njena nova knjiga je najavljena za 2010. godinu. Podatak zbog kojeg vrijedi Google-digresija. Predah uz jezerce i Azalea Path. Hvala branom paru Baranek, Leu i Gabrieli. Za Leovu biografiju, tamo odakle dolazim, posthumno bi se zahtijevala ulica. A njih dvoje jo za ivota prolaznicima na raspolaganje postavili klupu. Dvije srednjovjene ene se nadnose nad bebu u kolicima. Objanjavaju mi: ovo je prvi put da plavooka Jane sama dri flaicu. Zato je fotografiu. Hoe li Jane jednom rei: Prvi sam put sama drala flaicu 8. maja 2009, bio je petak. U Maunt Auburn Cemetery. Hoe li joj zasmetati Cemetery? U sutini, to je arboretum. I desetak sam birds wachersa tu srela. Ipak.: Jane flaicu, a ja Kodak EasyShare 10.3-Megapixel Digital. Prvi snimak Kodakom je napravljen dodue kod ulaza, ali u Cemetery. Groblje, ipak. Premda se to na fotografiji ne da prepoznati. Opatica, od onih u smeim odorama, sjedi na drvenoj klupi. U pozadini crvena cigla kapele, zelena rasko kronje, lijepa, zaokruena slika. Kada se nakon dugih sati vratim na isto mjesto, na klupi nema nikoga. Isto drvo, klupa, zelenilo, terakot... Ali! Uslikam klupu sa istog mjesta. Prva fotografija nainjena mojim Kodakom se mora gledati u paru. Na ovoj klupi bijae neko, pa ga... nema. Moda bi sve fotografije tako trebalo gledati. Iz jedne od harvardskih knjiara izlazim sa monografijom Artists mother. Da sam slikar, za ta bih se odluila? Da li bih naslikala mladu majku u onoj haljini iji komad jo uvam? Crveni til sa bijelim ruama. Gloknos se iri od struka kao izvrnuta aka. Ili bih majku naslikala kao budistiku sveenicu ? Onakvu kakvu sam je zatekla nakon njene etvrte kemoterapije. Duga ravna suknja. Podie pogled sa stola na kojem upravo neto priprema, smije se svojim zdravim zubima i plavim oima. Kao da mi se pravda: ja, eto, ustala. I tek tada shvata da sam je prvi put otkada ovo... traje, zatekla bez pokrivala za

40

glavu. Slegne ramenima. Osmijeh se ne gasi. Sinead OConnor! Ali moja mama ne zna za tu Irkinju. U povratku u hotel, u podnoju Hencock tornja, tamo gdje je uvijek sjena, opet mrtav vrabac. Zaletio se u svoj odraz u staklu? Zamka ogledanja.

9. maj
Dobuje kia po prozoru. Kiobran ovdje rijetko ko otvara. Jeste onaj mukarac koji je sjedio na klupi dok je Joanna izvodila svoj redovni dnevni performans Cijena rata. Te je priao kad je vidio da se neko dijete Joanni pribliava. Grub, spreman na skok. Brani je od ega, od koga?! Ljudi samo ravnoduno prolaze. Ba niko da pogleda ta to radi krhka ena u crnom, to joj kosa zaklanja lice kada se saginje. Uz Trinity Church svaki bogovetni dan, u podne, Joanna misli na vojnike poginule u Avganistanu i Iraku. Jo od 7. oktobra 2007. godine. I tada je, kae hronika, bio kian dan. Prvih sto kamiaka, jedan po jedan, Joanna je poloila na travu. U meuvremenu je gomilica narasla u neto to me podsjea na one hrpe to ih istresaju pred zgrade gdje se renovira kakav stan. Ba i nije poeljna asocijacija. Edgar Cayce, otac holistike medicine, spavajui prorok, je za kamenje tvrdio da je od istog materijala kao i dua. Joanna kamenje skuplja sa suprugom Johnom, na obali. Oisti ih i osui, te poloi u bijelu kutiju. Ako je vjerovati konceptu, svakom kamenu ,dui, posveti dvadeset pet sekundi. Zato 25? Kako odmjeri? Prilazi onoj gomilici polako, korak po korak, une, poloi kamen na gomilicu, pouti pa se korak po korak, unatrake, od gomilice do startnog poloaja udalji. Tako sto puta svaki dan. Tako pie. Ja sam danas popratila tri kamena, tri due. Osvrem se da provjerim da li Joanna i dalje kisne. Ja makar imam kaket. Na sreu, kratkog je daha ovdanja kia. Pomete je vjetar. Ipak, kad je ovaj performans bio vijest, pominjao se nekakav krvavo crven kiobran nad Joanninom glavom. Ovaj je siv i titi Johnovu glavu. Nevolja je sa tim dugim performansima . Postaju neprimjetni, utapaju se u svakodnevnost i prestaju liiti na svoju zamisao, ponu se osipati u detaljima. Kad ruaju Joanna i John? Na utrb ega ide Cijena rata? Kako ove kretnje i saginjanje utiu na Joanninu kimu i koljena... U famoznom Mapetarijumu (ogromni globus u kojem ve na samom ulasku konstatuje da si upravo bacio dobrih dolara)

41

jo uvijek: Jugoslavija. U biblioteci Marry Beker, pred samo zatvaranje nasumice prebirem po knjigama. U desetoj sekundi mi se prst i pogled zaustave na irokom hrbatu: American History. Krasne ilustracije. Luksuzno izdanje. A: tri dolara! Primjetim pogled pun zavisti: Kako ona tu knjigu nije primijetila? Prigrlim knjigu. A onda otrjenjenje: sad valja tri kilograma (ili vie?) do hotela vui. U sarajevski inbox ubacim: Jutros mi, dok izlazi iz lifta, krezuba stara Crnkinja estita Mother Day. Odjednom shvata da je na pogrenom spratu. Shit, sike moja estitarka. Pa bi da se vrati. Kasno. Vrata se prebrzo zatvaraju. A Mother Day je sutra.

10. maj
Gospodin iz Siettla s kojim sam se nekoliko puta sretala u comproomu, jutros kao da ba mene eka. im uem, ustaje od kompjutera te kae kako danas on i njegova supruga odlaze. Daje mi dvije Charlie karte. Potroili su tek deseti dio. Uobiajna turistika solidarnost. Ipak, konstatiram: visok, vitak, prav, sijed (ve-ve-pe-es). Pride: ranoranilac. Uostalom, uz Charlie karte, tutne mi kutijicu sa okoladom. Neraspakovana, s manicom. A suprugu znam samo po glasu. Kad on izae iz comprooma ujem nju (soba im je: druga vrata): Really. Prije toga on je rekao :...lady from Bosnia. Nije me zanijekao, smjekam se. Ipak, ona ne ue da vidi kako izgleda ta lady from Bosnia. Vijek sa njim proivjela. alac sumnje ili ljubomore, ako ga je i bilo, otupio. Ni radoznalost ak. Tek mehaniko really. Momak natakao veliki PVC na romobil. Jedri ulicom Stuart. A meni vjetar na raskrsnici smie kaket. Trim, sustiem ga. Dikensovska slika. U Pickwikovcima, u Martinu Chuzzlewitusvuda ih ima. Dickens je najengleskiji pisac, a amerika istona obala je New England. Good guy, dobacuje crnac sa eirom. Na istom smo spratu i skoro svaki dan mi kae haujugoing. On how, a ja mu odgovorim kao da me je pitao where? To je postala naa svakodnevna igra. Jednom je pohvalio moju Ninu West (bijae love, ne like). Albeioro, ona dama, za oboje postoji razlog, ali : zato ovaj? Jer i sam uvijek ima eir? Objasnilo mi se prije neki dan. Stoji moj crnac pred knjiarom Borders i svira saksofon. Inae svira u nonom klubu. Kad usfali cash, nije, dakle, na odmet dnevna gaa. U eiru koji je spustio pred noge, ve se lijepih dolara nakupilo. ak se prelijeva. iroki obod Nine West bi dvostruko podnio.

42

Red pred limunadom. Red pred pomfrijem. Red pred sladoledom. Red pred WC kontejnerom. Kad prije? Forest Hills Arboretum. Lilliac Day. Jutro. Sjednem na travu i gledam ples inspirisan Isidorom Duncan. Vjetar ide u prilog kosama, velovima, tunikama. Poslije pitam metra muzike ko je ono pjevao Beethovena. Sarah Brightman. eli da mi predstavi koreografa, njegova je supruga. Kada je najavljivala posljednju numeru, posvetila ju je svojoj majci who had gone. Pruamo jedna drugoj ruku i u isti mah kaemo ime. Koincidencija zasluuje zajedniku fotografiju. Veeras, na laptopu, pregledam fotografije. Kod ove se naroito zadrim. Susret imenjakinja. Nije mi se deavalo esto, ali neke neobine nelagode u tome bude. Tri curice u bijelim haljinicama na koje su naivena velika leptir-krila uspinju se uz brdo. Dvije niti puzaju, niti hodaju. Trepere ona ogromna krila... oooodoe. A trea, najmanja: pada li pada. Uspijem da je uslikam. Veeras zumiram: flaster na nosu leptira. I suza! One su dvije ve bile na vrhu, a ona je jo padala i padala. I osvrtala se. Mati stoji u podnoju. Spokojno se smjeka. David Torbet, docent volonter, moan kao stablo. Od njega sam nauila da je najrjea magnolija: uta Elizabeth. Helena. Jelena. Elena. U mexikom folkloru tamnoputima pariraju bijeli. Jedini koji je nekako izdvojen, koji tri, je rii malian. Solira bez partnerke. U trenutku kad preglasno poinje neka melodija, on se kao u strahu strese. Mukarca koji upravo skida neobinu masku ovna pitam je li to Irish. On uvrijeeno: English. Na prostrtoj dekici usred te guve poleuke lei plavokosa djevojica. Jedan je obraz oslonila na maleni ruksak. ita. Black Beuty. U podnaslovu: Autobiography of a Horse. Ba nikako ne die pogled sa knjige. Tek se povremeno gnijezdi, pomie knjigu kad joj suneva svjetlost nae put do oka. Kroz umu do Forest Hills groblja. Onaj kojeg traim je dvanaesti na spisku slavnih. Prvi Nobelovac meu dramskim piscima. Da li ste pronali va grob? Bome me ba tako pitaju. Oni su svoj pronali. Neka uskoim u kola. Gail i Adam. ive u Hinghamu, na obali, i neka im obavezno doem na ruak. Uz njihovu pomo, a poslije prilinog lutanja, pronaem moj grob. Skroman, izdvojen, kao uronio u bunje. Odlomljen, nepravilan kamen ija je jedna povrina ispolirana. Ispred spomenika dva duga ukrtena bambusa. Gail mi sugerie, pokazujui uglavnom hemijske olov-

43

ke na ivici spomenika, da i ja ostavim svoju. Nerado se od olovaka odvajam. Ali, da udovoljim Gail, jer ona je dizajnerica, na komadi papira zapisujem svoje ime te ga pritiskam malim kamenom. Prva jaka kia i ovaj e se papir rastoiti. I moje ime na njemu. To je dobro. U povratku pokuavam citirati zadnju reenicu iz drame Dugo putovanje u no. Izgovara je Marry Tayron. Bjee ovako: I jedno vrijeme bila sam veoma srena.

11. maj
8 sati, jutro. Probudio me je san. Ubacujem u bankomat karticu. Provjeravam stanje rauna. Oitava mi se 60 dolara. Nevjerovatno i neoekivano malo. Hvata me panika u kojoj se i budim. Skica tuge danas: u Macysu, na drugom spratu, uz odjeljenje gdje se zimska i proljetna odjea na rasprodaji ve probrala, nema prodavaica. Naputen teren. Nikoga vie ne zanima ono SALE. A u uskom hodniku iza preostalih mantila, u neemu to je slijepi hodnik ili neki prolaz u sluaju poara, postavljen zidni telefon u koji se ubacuje metalni novac. Pogurena stara ena pokuava da telefonira. Ubacuje novi (ili dva?), bira broj, polako, s naporom. eka, a onda neto govori u slualicu. Potom izgovara broj. Glasnije. Opet prekine vezu pa sve ponovo. Zveckaju kovanice. Ve zaboravljeni zvuci telefoniranja. Konano odustaje te izlazi iz tog hodnika. Bespomona, stara, sama. A samo koji korak dalje, prebiru djevojke ljetne haljine. Jednom rukom prebiru, drugom dre mobitel. Mlada crnkinja stoji pred ogledalom, desnom rukom prislonila haljinu uz tijelo, u lijevoj joj je ve spremna i druga, a izmeu uha i ramena stisnut mobitel. Ponavlja: I love it, I love it. But, tell him... Kad se inilo da sam sve to je trebalo otpakovati, otpakovala, baciti, bacila, zauti nenadano. Zvuk od kog mi se kosa die na glavi. PVC vreica na krevetu uz uzglavlje. U njoj knjiga koju sam danas kupila. Hopes and Ashes. Na vreici pie Thank you! Thank you! Thank you! Have a nice day. Srdane elje kao taka na dan koji sam ve potroila. Dvadesetak je minuta do ponoi.

12. maj
U inboxu: Dakle, Olivera je kerka strica mog oca. Stric se zvao Jovan. Moj otac je kod njih na Cetinju ivio i pohaao gimna-

44

ziju pred rat. Jako je volio strica. Stric nije bio sklon komunizmu te je napustio Crnu Goru za vrijeme rata, 1943. preao u Italiju i nakon toga u Ameriku i nikad se vie nije sreo sa porodicom. Dok je bio kod njih na Cetinju, moj se otac druio sa Oliverinim najstarijim bratom Markom koji je nestao na kraju rata u Sloveniji. Nikad nije pronaen. Marko se povukao sa tim graanskim elementom iz Crne Gore, pokuavajui da se prebaci na zapad. Negdje kod Zidanog mosta je nestao. Oliverina je sestra Ljilja Konti ,glumica koja je umrla prije par godina u Beogradu.Uostalom,nju si upoznala. Ima jo i brata Miu koji takoer ivi u New Yorku. Ja ga nisam sreo kad sam dolazio u NY. Mio je slikar i dok je ivio u Beogradu, bio je lan one Medijale. On i Olivera su sa majkom, negdje 50-tih preli u Ameriku kod oca, odnosno mua i tu su ostali. Olivera je u Beogradu, potom u Chicagu, zavrila istoriju umjetnosti. Radila je kao kustos u Chicagu, u Muzeju moderne umjetnosti. Otkada se penzionisala, ivi u New Yorku. Sin i kerka su joj tamo. Sin je profesor na njujorkoj Hofstri. Eto, toliko. Odpisujem. U post scriptumu: Pitaj s vremena na vrijeme moju mamu: prvo,je li nikao, onda, kako napreduje bosiljak. Ja ga nisam zasijala. Zbog puta. Tako sam joj dala zaduenje. Ti zna koliko moja mama voli da ima zadatak. Ja je pitam kad nazovem, ali i ti je pitaj. Dakle, ne zaboravi: bosiljak.

13. maj
Na raspolaganju su etiri papira razliite boje, sa spiskom i numeracijom slika. etiri boje, etiri zida. Je li uvar Holandske sobe ikada priao ovim slikama? Neko ga pita za neku sliku, a on mehaniki odgovara: blue one. Ispred Rafaelove Pieta uiteljica pita: ta vidimo? Prvi se javlja crni buco s naoalama. Do njega jedan kopa nos. Zamiljen. Rembrantov autoportret uspijevam gledati sama. Dobrih pet minuta sama. Ovaj je Rembrant dvadesettrogodinjak. A ve Majstor. Mann je Buddenbrokove objavio kao dvadesetetverogodinjak. Kada nabrajanju svjetskih uda ponestane primjera, ja se sjetim ovog. Rembrant je napravio vie od devedeset autoportreta. Vidjela onaj famozni u londonskoj Nacionalnoj Galeriji. No mi je uvijek na umu onaj u amsterdamskom Rijksmuseumu. Wide-eyed. ta su to ugledale ove oi? Valjda je ovo dodatni razlog da pogled, evo, odmaram na profilu. Profil nikada ne moe biti dramatian?

45

Oi su ogledala due, no i od due valja predahnuti. Stojim i stojim uz udesno lijepu Bellinijevu minijaturu. Seated Scribe. Rado bih svaki dan pogled odmarala na profilu pisara. Pisar? Izumrlo zanimanje? Podsjeaju me na bibliotekarku iz mojih osmokolskih dana. Ukruene frizure i teka minka. Retro bijela Amerika. A Vermeer koji se obeava u katalogu, pitam. Jedna, sa rezeda ogrlicom, mi tutne u ruku papir. 1990. godine na Patrick Day, osobe preruene u policajce ukrale su Vermera. Disaster, kaem vraajui papir rezedi. I ja kaem, uzvraa rezeda. Ostavljam ih u ugodnom avrljanju. Izabel Gardener Museum volonterke. Veterans Memorial Park. Pri sunce. A bez drveta i hlada. Visoka a i trava. Dvije kapije. Vijetnam i Koreja. Velika ploa je za Drugi svjetski rat. Imena poginulih sugraana. U centru krunice po kojoj je park organiziran, glomazna replika rimskih monumenata. Na kamenom zidu, u vijetnamskom memorijalu, sjedi momak s gitarom. Ne svira. Uz spomenik u sredini okupila se grupa momaka. Jedan se izdvojio i ita strip. Gegaju se i pasu travu guske. Uz korejsku kapiju je smuenjak koji pokuava poslati SMS. Na klupi preko puta Vijetnama opruio se mukarac. Predano ita. Barbara Kingslover. Prodigal summer. Nekakvu naroitu nelagodu sam imala s tom knjigom. Ali, sad je uinila da odjednom primijetim kako sam jedina ena u parku.

14. maj
Ve sam sat i pol ugazila u dan iza ovoga pod iji se datum upisujem. Pono premostila na Times squeru. U vozu sve vrijeme sluala isti glas. Naziva, odaziva se, ugovara, dogovara, reaguje, posreduje, upozorava, nalae. A ja pomalo u tremi jer treba da stignem u grad u kome je famozna MOMA. Muzej moderne umjetnosti! Valjda sam je zasluila!? Smrt u muzeju moderne umjetnosti zavrava reenicom: U Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku noas bdije moj iznueni odgovor. Pitanje je: kako biste eljeli umrijeti? Njim poinje pria. Vrijeme i prostor: opkoljeni grad. Likovi: Ona i On. Tu negdje je i Djeak. Prva slika po izlasku iz taxija: promie momak sa otvorenim laptopom. Kucka! Ulica je usjeklina izmeu dva visoka niza zgrada. Ko ima problema sa brzinom, sa orijentacijom, neka se ne iskrcava. Ali, ne dopusti da te NY uplai. U sutini

46

je pitom. Djeija narav. Djeaka. U Central Parku, u jezercetu, na kamenu: male kornjae. Pomislim: kamene figurice, ba zgodno. U povratku zastanem da ih uslikam. Jedna se mie. Tek kad krene trea, doe mi do pameti: to su ive kornjae. Usred brzog NY, sporost kornjaa. Tirkiz trake u kosi. Tek cipele razliite. Kod jedne tirkiz, kod druge ruiaste. Umalo naglas ne rekoh: twins. Lecnem se. Twins ovdje nije rije to i drugdje. Ispred Metropolitena momak prodaje kondome Obama i McCain. U Public Library izloba o francuskim piscima u Drugom svjetskom ratu. Izmeu kolaboracijei i otpora. Prijem na Germa institute nakon premijere Tristana i Izolde. Jedna bijela haljina i dvije arene, snimljene s lea. Leni dekolte. Ljepe polovine pisaca se potrude i na Balkanu, e da nee Francuskinje. Pisac pred oficirom. Uvijek i svuda isto, valjda. Ta poza pisca pred oficirom. Pred politiarem. Nema tog retka koji moe dematirati ovu fotografiju. A onda pismo M. Duras Robertu Anelme 1945. Samo dvije reenice: ivi ste. ivi. Jo sam neko vrijeme ponavljala ove reenice, parafrazirala zapravo: iva sam. New York je grad u kojem se ta reenica odlino prima. Ako je i turistika egzaltacija, vrijedi. Idem avenijom pa presjeen u street, pa drugu aveniju, pa neki street, sve pod pravim uglom ukrtam, grebem lakonogo neki moj crossword i ispada: iva sam. New York mi potvruje: iva si. To ne ini svaki grad.

15. maj
Probudila se iz sna u kome mi roditelji estitaju roendan. Ja sjedim ovdje (neko nedefinisano ovdje), moji roditelji dolaze od tamo (iz nekog nedefinisanog tamo). Stali bojaljivo iza ograde od lijevanog eljeza, tata naprijed, kao da ga je mama isturila, raunajui da u manje reagovati na njega. Ona je iza, ali zapravo je ona ef parade. Govori: E pa, mae, sretan ti roendan. Ja ustajem, malo zbunjena i dirnuta. Prilazim ogradi, budim se. Lijep san pred buenje. Ipak je to estitka. Pola je deset prije podne, a jedan uiva cigaru. Ne neurotiarsku cigaretu, ve ba cigaru. Jednu od onih to im je Mann sroio neponovljiv hvalospjev u arobnom brijegu. New York. Sofisticiranost u uitku, bez premca. Odoe kroz Central park. Laptopi, poslovni accessories. Trag im se topi u mirisu duhana od kog ulno zadrhte i nozdrve zakletog nepuaa.

47

Plan for greater Bagdadh, unbuilt, 1957, u Googenhaim muzeju. Cininih li konotacija, danas. Monument to Harun al Rashid, unbuilt, takoe. Sve to je u Bagdadhu unbuilt, danas nije destroyed. Prednost neroenog djeteta u svijetu takvom kakav jeste. Pa ipak: lijepo je biti roen. Ne govori ti to svaki grad. Njujorko prijepodne ti pue u jedra. U jednom trenutku, ispred Sohoa, osjeam da sam pala, ali gledam kako moje noge i dalje hitro koraaju. Zaklela bih se. Zapravo, samo to sam pala, ja diem pogled i svu sebe odlazeu vidim. I ruksaki na ramenu, svoju figuru, svoju odjeu, ukosnicu. To sam ja, ja odoh, ja nemam vremena za svoj umor i pad. Zaklela bih se da sam to vidjela. udna mi je i privlai me ova slika. Cijeli je dan povremeno prizivam. Od tebe koja si pala, tvoja se figura udaljava. Tvoja lakonogost izmie tvom padu. U Bosni se kae: pasti s nogu. Ali, ovo nije to. ena mu reklamira slike. Deset zmajeva na ovoj! Trijumfalno ispravlja: jedanaest! U jedanaestog upire nokat sa ostacima ruiastog laka. Umjetnik sjedi za aluminijskim turistikim stoliem i igra kineski ah. Neugledan, a tolike je zmajeve naslikao! Uz Prvu prezbiterijansku crkvu, na Petoj aveniji, okupljanje filmmmakera. Rado bih srela Al Pachina. U filmu Looking for Richard hoda ulicama NY i pita: ta znate o Riardu Treem? Znam mnogo. arobno savladava visinu Diane Keaton u Kumu. A Woody Allen? Odbija me njegova logoreja i napabirenost. Jo jedna njujorka logoreja. Logoreja glavne junakinje famozne serije Sex i grad. Gle, ja ba i nisam u sve njujorko zaljubljena. Ona umire, kaem dok stojim uz ulini tand sa retrofotografijama. Prodavac slee ramenima. Umiranje je na drugom tandu. Tamo gdje prodaju novine. Dva su ovdje koraka izmeu poetka i kraja. Farrah Fawcett u crvenoj haljini, najprodavaniji poster svih vremena i Farrah Fawcett, pacijent, dodue poznat, koji ovih dana umire od karcinoma debelog crijeva. Novinski naslov: I need a miracle. 42. Ulica, West. Zna, meni se ne umire, rekla mi je A., ve nasmrt bolesna. Mjesec dana poslije toga je umrla. Sedmicu prije mog roendana. Proao je 52. dan? Na presjeku Pete avenije i Petnaeste ulice, sa west strane, mrtav golub.

48

16. maj
1.15 (naravno, ve je 17. maj) svaki je dan u New Yorku (evo, krenula da napiem Dubrovniku!!!) prekoraenje. Times Square. Pogledam prema gore, krenem vertikalom od podnoja nebodera, pa se vratim, skliznem pogledom. Tamo, gore, sve stoji nepromjenjivo, statino, impozantno, dovreno (11. septembar me demantira) a dolje je mravinjak koji se iz sekunde u sekundu mijenja. Najslavniji isplaeni jezik je izmeu. Uzvratim Einsteinu . Nebo ovdje ba i ne zagleda? Toliko sadraja za savladati ispod neba. Grupa u crnoj, zlatnim rojtama i ime li ve ukraenoj, odjei se instalirala preko puta Levis-a. Neka udna pokrivala za glavu, ni kapuljae, ni kape. Karikatura srednjovjekovlja. Buka i bijes. Vitlanje Knjigom. Malo-malo pa devil. Govornici, od one vrste kakvu ve znam bez da sam u Ameriku stigla. Militantna ozbiljnost udruena sa neukou koja je zbunjena kasnim otkrivanjem knjiga. Tanije: Knjige. Uvijek je to jedna knjiga, prekasno otkrivena (u konvertitstvu?), onda kada su modane stanice nepovratno atrofirale. Ne volim kad mi se prijeti. Uostalom ni brao i sestre. Lako ti je ovdje pobjei. Okrene glavu na drugu stranu i zaboravi u trenu. Blicaju kamere. ak i u ruci mukarca iji je jedan rukav prazan. Ja snimam tebe, ti mene, prelaze kamere iz ruke u ruku, kao moneta susretljivosti. Par koji se u slikanju ne eli razdvajati, ili samac, ili grupa, treba ovu vrstu usluge. Please... no problem you are welcome thank you. A o taktici osmatranja, lovljenja, procjenjivanja osobe koja bi mi mogla uiniti uslugu, o tome naknadno. Crni policajac snima mali japanski par. Prije toga je pozirao uz ogromnu mladu crnkinju zaraznog osmjeha. ak joj je i slubeni eir na tren ustupio. Prije nego je sijevnuo blic, sjevnulo je svih njenih 32 (?) zuba. S njom je drugarica. Kao pele sa cvijeta na cvijet, odoe. Evo i: hidab! Izrezi za oi kao kod make, ukoeni. Sijevaju (zelene?) oi. Ispod crnog hidaba bjelasaju se sportske patike. Ruka u rukavici prinosi kameru prorezu za oko. Snima par s kojim je stigla i koji joj ne lii odjeom. Jedan podozriv pogled uoim. Ali i on samo na tren. Iz autobusa iz kojeg treti muzika, preko odkrinutih prozora proviruju nasmijane glave. Sama sam, a glasno se smijem. Postala sam nevidljiva? Odpozdravljaju mi smijehom. Nisam nevidljiva. Naprotiv. Ovdje je sve vidljivo, ali na lak nain. Treska autobus dok stoji u mjestu. I voza se na stolici treska u ritmu muzike. Odoe, te nakon izvjesnog vremena: eto ih opet.

49

Subota je. Jo se i nedjelja obeava. Crnaka porodica ugovara discaunt kod Batmena. Za bebu: gratis. Krupna crnkinja u naruju Batmena. ene uglavnom cie. S djeacima glumi borbu. Svaki ga kaobajagi savladava. I s discauntom i bez discaunta. Odjednom, dok se smijem, osjeam da levitiram. To me je Batmen podigao jednom rukom. Levitiram nad Times squerom. Dugujem esej, pjesmu, haiku, ta li osjeaju to sam ga u tih petnaestak sekundi (?) imala u Batmenovom naruju, na Times squeru. Odjednom: Miss of Kongo 2009! Ljepota sputena na TS. Od onih koje u zatvoreni prostor unesu nemir. Slatko se smije, ak s vremena na vrijeme lupa dlanom po butini. Ova gesta zna biti prostaka. Ali, Miss of Congo je tanka, visoka, visoooka.Vie djevojica nego ena. Stigla je s trojicom mukaraca i jednom enom. ubor francuskog jezika. Sada svi hoe da se slikaju s Miss of Congo. Naroito srednjovjeni mukarci. Jedan kao maak oko vrue kae krui, odmjerava, pa ohrabren tuim primjerom prilazi. Miss se smije. I smije se. Opet ona gesta koja joj daje notu naivne prostosrdanosti, nevinosti. Runa Hinduskinja misici do pazuha. Smije se i ona, ozarena ljepotom uz koju je stala. Blaeni i neka su blagosloveni runi to bez straha uz lijepe stanu. Dok traje rojenje oko misice, Batmenu skandiraju oni iz autobusa. Odjednom nespojiv zvuk. NY Presbiterian Emergency Care. Prominu zavijajui sirenom, kao otrica noa. Ve u drugoj sekundi kao da ga nije bilo. Otrica noa je prola kroz vodu. Na TS jarbol sa zastavama poboden na postament na kojem pie... neto. Niko ne mari slova. Vri ivot na skveru. Ako odem u New York, koga u sresti na Times squeru? JesusaGospel koji sam ula u nekom filmu. Maxies World Best Cheese Cakes u Sedmoj aveniji. Zatvoren. Pozni je as. Brojim. Dvadeset etiri torte u izlogu. Niko ih nije htio. Bila u Muzeju moderne umjetnosti. Nala 60 dolara. Nikada u ivotu nisam nala novac.

17. maj
7.30. Bila na TS. Otila da provjerim postoji li TS i u rani jutarnji as. U vozu za WDS. Opet ogromni billboard: We buy ugly houses.com. Gomile presovanog otpada. Nikada vee vidjela. U redu do mog, ena od poetka putovanja ita Betrayed. Na stanici Philadelphia ulazi mukarac. Nakon dva cmok, on na

50

stoli pred sobom odlae hrpu papira. Vadi nalivpero. Ona odlae knjigu. Jede krofnu. Nezbunjiv par. Ona runjikava. Ruan nije to i runjikav. Je li u engleskom mogue to razlikovanje? Provjeriti. Ne nosim Frostovu knjigu. Tamo je zlokobna pjesma The lovely Shall Be Choosers. Prijetnja u naslovu i bez da proita pjesmu. Prijetnja lijepima. Biblijski, starozavjetni ton. Iza mene neko tiho, kao ilegalno, razgovara. Par reenica, pa apatom: Happy birthday. Tek tada primjeujem ploicu: Quite vagon. Mlada, mladoenja, majka (njegova, po svoj prilici). Narodna nonja. Kavkaz li je, ta li je? Mlada vitka, s visokom bijelom zailjenom kapom. On sa samopouzadnjem mukaraca koji ima lijepu enu. To je moje! A mlada tek koraa i nosi svoju ljepotu. isti porculan na kom ne moe proitati nita. Da li e i poslije noi koja joj predstoji biti ista. Ne moe biti da ovakva vila nakon noi sa ovim tamnim, zdepastim ovjekom ustane ista. Jesam li ja to odjednom u vlasti one udne, mrane Andrieva prie o djevojci iz Hercegovine koju isprose u bosansku vrlet? Stanu uz ovo i ono a osoba koja ih sve vrijeme prati na korak odstojanja, fotografie. Majka primjeti da sam stala i gledam. Kao kad se putnik namjernik poziva za trpezu, poziva me u kadar. irokim velikodunim pokretom ruke me poziva. I malim naklonom. Luk koji ini rukom poinje od njenih prsa ka mjestu izmeu nje i snahe. Tu trebam da stanem. Kirgistan. Ceremonijalnost istoka. Odoe potom ka Capitolu. Izai, neto e vidjeti, kaem sebi. Jer, umalo sam podlegla malodunosti: Sklupati se i prespavati Washington.

18. maj
Zrak sjee lice na froncle. Na travnatom pojasu ispred Monumenta mukarac sa takama baca bumerang. Jednom, drugi put, trei...Svaki put mora otii po taj bumerang. Ni Shit, ni fuck. Ali zato u amerikim filmovima ima toliko shit i fuck? Ovdje ih jo nisam ula. Mlada ena dovrava svoju cigaretu kao obrok u kojem ne uiva. Gnjei nogom opuak, pa nestaje iza vrata Special Palm Reading. Valja joj raditi. ita prolost i sadanjost. Budunost se ne pominje. Naplauje 5 dolara. Na sljedeem broju je tarot. Jednom sam ve bila u Washingtonu. Sada mi, evo, ni George Town ne prija. Ne znam zato je naslov knjige est kondorovih

51

dana u filmskoj verziji postao Tri kondorova dana. Ali sam sigurna da znam zato je glavni junak, u knjizi zaposlen u Washigtonu, u filmu preseljen u New York. Zaplet ga, dodue, baca u Washington. Ali, kada se sve to se trebalo desiti, izdeava, na neiju ponudu: Da te povezem, on odgovara: Volio bih se vratiti u New York. Ostavi me na stanici Union.

19. maj
Trenutno nedostupan. Glas i reenica koje dugo nisam ula i koji mi se u vaingtonskoj izaponoi ine nestvarnim. Prije 25 godina sam mu gave birth, noas mi je trenutno nedostupan. To give birth. To se ovdje tako kae. Djeak od nepuna tri kilograma je sputen na sto na kojem su se ve batrgale dvije djevojice. Svaka teka vie od 4 kilograma. Sestra prilazi jednoj porodilji i pita: ta ima kod kue? Ona procijedi: ensko. Mislila sam na nju kada sam pisala priu Nola, te mi je trebalo jedno naroito ensko lice, zapravo glas. Boca koju sam prvi dan vidjela kreui se od hotela ka Capitolu ostat e na onom mjestu u najmanju ruku dok i Capitol na svom. Plastika. I jer je put zabaen, njime niko ne ide, njim je, ko zna kad i zato, proao neko ko je tu bocu nakon udovoljavanja ei bacio. I, eto, ja .

20. maj
U sarajevski inbox ubacujem: Umorna. Tek da ti kaem: bila s tetkom Oliverom. Va se rodonaelnik zvao Andrija Conte? Na tetki Oliveri je sve: Conte. Kako se ono kae: od... do. Od glave do pete otmjena. Ti zna ta ja pod otmjenou podrazumijevam. Sve i sve ,ali nikako flert sa zrakom koji te okruuje. Moram ti priznati da sam do posljednjeg trenutka odlagala da je nazovem, a sada mi ao to nisam imala vie vremena. Prisvajam je. Od sada: moja je. I red je da u NY imam tetku. To je moj grad. U mom gradu je moja tetka. 16 h. Na zidu koji gledam dok leim i odmaram, sunev trak pravi arabesku. Snimila. Everyone loves Bernard Woman. Na leima: SGA Bernard College Student goverment asosisation. T shirts i starice!

52

21. maj
Na sedmom spratu u lift ulaze tri ogromna bia. Mladi brani par i punica ili svekrva. Mukarac je u lift ugurao kolica s bebom. Guguu nad njom, unose joj se u lice: New experience for you. Elevator, darling. Beba mi djeluje kao Zemljanin koji je stigao meu vanzemaljce. Ili obrnuto, svejedno. Ljubopitljivo ga i dobroduno zagledaju, osmatraju. Boje se da je onako ogromni ne povrijede. Takvu igraku jo nisu imali? Osjeam to od samog dolaska ali evo sada, naroito: nedostaju mi stepenice, postepeno savladavanje prostora, visine. Klupa In memory of Susan Timken. Uz klupu poneki opuak i sasueni psei trag. Tek kad progooglam, saznam da je bila suvlasnica knjiare i jedna od najaktivnijih patronesa Opere. 1982. donirala 632 000 dolara. Kompletan budet bio 2,5 miliona. Stanovala na otmjenom Beacon Hillu. U bundi, eiru, rukavicama, pominje se kako pomae u pospremanju nereda kada su 1991. Devastirali (ko?) administrativne prostorije Opere. Ali je se sjeaju i u jeansu. Trideset je godina bila patronesa. Presudila je oaranost Stravinskim kada je imala 23 godine. Budem li skraivala dnevnik, ega u se odrei: noi u Operi, plaene skupom kartom, ili klupe Susan Timken? Umrla je u Massachusetts General Hospital. Rak. Utorak bio. To nae kad zaroni u arhive. I na pijetet: Mi koji smo je znali, nikada je neemo zaboraviti. Bez toga, tek uiva sunane intervale na Esplanadi i proita ili ne proita ime s ploice na klupi. Ja sam ga, eto, i zapisala. Jo uvijek ne znajui: She was 53. Tulipanima sasvim opale latice. Kao postrojena uspravljena koplja, stabljike sa tukom na vrhu. ta sad? Koje cvjetanje sad slijedi? Nabokovljevi leptirovu u Harvardu danas. Nabokovljeva opinjenost genitalijama leptira.

22. maj
E. Angle e uskoro biti Moskal, te se se u mom inboxu izmjenjuju E. Moskal i E. Engle, kao u djevojakoj igri isprobavanja zarunikog prstena. Objanjava zato, mada joj je majka Meksikanka, ne govori panjolski jezik. E. je mrvicu tamnoputa. Crne oi, iva, gusta, duga crna kosa za koju ona kae da je wild, te je uzalud obuzdava. Prvo pitanje kad je upoznaju, jeste; govori li panjolski jezik. Odmjere njenu crnpurastost, pa pita-

53

ju. To se kao podrazumijeva. Kao moje -ska i makedonski jezik. Koji ne govorim, avaj. Ako je i postojala, elja se ovako hladi. E ba nee da govori. A majin glas, ionako soft, postaje jo meki, njeniji kad govori jezik svog djetinstva i djevojatva. Voli E. da je slua iz prikrajka dok svojima u Mexico telefonira. Ipak kani uiti drugi jezik. To je na spisku prioriteta, skoro pa kao vjenanica. Vjenanje e biti u Poljskoj. U katolikoj crkvi. A njen Jakup kad govori poljski lijepo zastajkuje, pravi prirodne pauze, onako kako to biva kad si u svom jeziku. Kad engleski govori to je: pravo-pravo-pravo, jer sve vrijeme napregnuto misli. Postaje duhovitiji, oputeniji u poljskom. Tamo hoe da stigne E. Do Jakupove oputenosti i duhovitosti. Razumijem je, ali nikako da se otmem osjeaju da je propustila neuporediv jezik. Luna.

23. maj
Jutros iz Sarajeva stie vijest da je umro drag susjed sa broja 9. Bahra i Ekrem. Lijepo ih bilo vidjeti. On visok, vitak, gospodstven, ona omanja, skladna, na peticama. Lijepo i usklaeno koraanje udvoje. Sve ti se u tom koraanju kae. A sad ? Kako e ona koraati? Predstoji joj bolno uenje. Danas, u ulici Newberry se osvrnem zbog reenice koja se ini neobina u toj vrevi od markiranih kesa i kratkih reenica, uglavnom sloenih iz dviju ili triju rijei. Ova je duga, starinska, razlono i natenane reena. Pripada svijetu razgovora. Kad se osvrnem vidim da je upuena maloj djevojici. A izgovara je mlada ena (majka?) koja djevojicu vodi za ruku. Onako kako to u vrevi obino ne biva. Ona je ne vue, zapravo ona je ne vodi, one se u toj vrevi, usredsreene u ozbiljnom razgovoru, naprosto dre za ruku, kao dvije ravnopravne osobe od kojih je jedna tek nia. Da ih vreva ne bi pomela, dre se za ruku. Obje imaju poludugu, jednostavno podsjeenu kosu. Smekaste. Depands of point of view..., dio je one reenice zbog koje sam se osvrnula. Djevojica ozbiljno odgovara: I think... I tako dalje. Idu i kao da ne primjeuju vrevu oko sebe. I same neprimjetne dok ne izgovore svoje neobine reenice i rijei. Mislim, taka gledita...

54

24. maj
Stara mrava ena s ogromnim objeenim podvaljkom i kosom koja je gusta i iva kao djeija i ba tako podsjeena. Sjedila u redu ispred mene. Naglaeni aktivizam kakvim izvjesne osobe uvjeravaju ne samo okolinu nego i sebe da postoje. ak i kad su u publici, one su kao na sceni. Sretnem je poslije u Shawsu. Stoji uz rashladnu vitrinu sa svjeom ribom poredanom po sloju leda. U inboxu: Bio sam na saueu. Govorila je malo, nekako je bila sjetna ali i osmjehnuta, kao da ga je ispratila na mjesto o kojem ona ima saznanje. Imala je onu svoju brzinu u govoru, ali nekako tiho, povjerljivo. Umro je kod kue. Zamisli, vodio je dnevnik svoje bolesti. Vie od tri godine. Ako sam je dobro razumio, sve je poelo 2006. kad su bili negdje u gostima i kad je dobio temperaturu. I pisao je skoro svaki dan, registrujui svoje boli, terapiju, itd...

25. maj
Nabraja gdje je sve bila u bivoj Jugoslaviji. Dubrovnik. Sre... Meni sine: Srebrenica. Pa se presaberem. U Srebrnom je bila. Bosna je prolazna tema. Sarajevo potrajalo pa izblijedilo. Dubrovnik je forever. Domaini Sarajevskog filmskog festivala obavezno vode slavne goste u Dubrovnik. Ovi pohvale i Sarajevo i Dubrovnik, a poslije naie na vijest da je slavni taj i taj, ovaj put o sopstvenom troku, opet posjetio Dubrovnik. Dalekim precima moje majke koji su stigli do Sarajeva, spoitavam: zar vam nije bilo loginije iz Trebinja se spustiti do Dubrovnika? U vrtu Franje Asikog. Vedro, spokojno lice ene koja sjedi na kamenoj klupi i miri. Zvuk ptica. Na lijevom je Franjinom ramenu jedna kamena. Uslikam se uz kamenog Franju Asikog. Veeras pregledam slike, te na ovoj vidim i stopalo one ene. Mogu to ispraviti, ali neu. Kameni Franjo Asiki, ja i neije stopalo u sandali. U nekadanjoj kapeli Franje Asikog, sada su osvjeavajua pia i suveniri. U ulici Salem, u uskom prolazu ispred ulaznih vrata neijeg prizemnog stana, na stepenicama sjedi starica. Hekla. Djeluje kao uukvirena. Slika zaviaja ponesena u iseljenikom prtljagu. Mediteranski prizor u nesklonim mu uslovima. Little Italy. Na travnjaku Rose Kenedy Greenway, moja bosa stopala.

55

26. maj
Veeras u Shawsu, stara ena prilazi kontejneru za reciklau. Vadi jednu spljotenu plastinu bocu, prinosi je ustima, naduvava i stavlja u torbu. Ja sam dola po Spring water. Imam Shawsovu karticu pa utedim po litru 33 centa. A Robert Frost u Going for water: Izvor nam je presahnuo Pa skupiv posude vee Krenusmo kroz polje iza kue Na potok ako jo tee. Ubacim u inbox: Takav je vjetar puhao da sam kupila dva galona vode. Po jedan u obje ruke. Inae bi me vjetar odnio. I ovako samo to nije. Marry Poppins. U uvodu Mary Poppins in the Park stoji: Ona ne moe zauvijek dolaziti i odlaziti. San djevojice: biti Marry Poppins. Da odloim idui put galone?

27. maj
Cijelu no udni snovi. Pred jutro sanjam R. Sreemo se na aerodromu. Na njemu je uta odjea. Nekakvi aavi ukrasi. Ja se udim. U javi je i preozbiljan, prekonvencionalan. Onda se uklanjam sa stepenita jer je on zajahao drveni rukohvat na ogradi (ono kako rade djeca) i spustio se, skliznuo niz ogromno mnogo spratova. Ja iznenaena. R. je profesor na jednom od sarajevskih teolokih fakulteta. Eh, sad! Vidi ga! Potom saznajem da je ve dvije godine na putu. Njegova supruga, blaga (u javi je ne znam), samo se smjeka. Jedino to mogu da dovedem u vezu s ovim snom jeste to da smo R. i ja roeni istog dana. On u Potoarima, ja u Velesu. Kada je otac tamo poslat da kao inenjer stavi na noge fabriku, ivjela sam u Bratuncu godinu dana. Krenula u kolu. Dodue, skoro godinu dana prije vremena. Jesam li sa tom godinom neto dobila ili propustila? Gdje su osmokolci iz Potoara pohaali kolu, u Bratuncu ili Srebrenici? Moda provjerim. Jo jedan san. Po izlasku iz neke prostorije ugledam bljesak na nebu. Znam da M. meni nee vjerovati. Neka surevnjivost kojoj ne znam razloga. Pojavljuje se . (On je umro prije godinu dana tako to se sruio na ulici i: kraj. U Bosni kau: aferimi ga stigli.). On potvruje to to sam ja vidjela. Bljesci, avioni, potom ogromne srebrne ptice. Gore neboderi. Twins ili Prudential? Ne znam. Potom: Pred ogledalom sam, ali me u njemu nema. Sama sam sebi pred ogledalom nevidljiva. Ali odjednom se pojavljuje osoba koja na takav nain gleda u ogledalo da shvatam da

56

me ona tamo vidi. Vidi, gleda moj, meni nevidljiv odraz. Nije zlokobno, pa ipak odmjeravam, poinjem se ponaati svjesna tog pogleda. Sa ovim dobila ili izgubila? Svi danas zijevaju. Kao da je nevidljivi val preao preko grada i stiao ivot na neki niski podiok. Opustio Public Park. Sve se povuklo u kue, stanove. Onaj ko nije, uri. Val cvijetnih boja je minuo (istekao rok cvjetanja jednoj vrsti cvijea, drugo jo nije prispjelo), ostalo tek zelenilo. Najvie mi se zapravo svia to jednostavno, postojano zeleno. Trajat e kratko, moda samo do sutra.Mogla bih se kladiti. Uz Charles, na desnoj obali, uti se poneki struak irisa. Quentin, Faulknerov junak, ubija se skoivi s nekog od ovih mostova. Faulkner je od onih pisaca kojem se nakon studija nikada nisam vratila. Camus kae da je tvoja lektira ono to ponovo ita. Ponovo itam Camusa. Falkneur me ne privlai. Kao to do mene ne dopire ovaj nain samoubistva. Opsesija Sylvie Plath dok sjedi u autu koji prelazi preko mosta. Iskoiti iz auta, skoiti u rijeku Charles. A meni rijeka Charles, makar danas, i makar s ove strane, gdje je u visini obale i prirodna, djeluje kao rijeka u koju zakorauje Virginia Woolf. Pedeset devet godina. Taj mi se korak ini skoro pa... prirodan. Danas. Jastuk na koji se polae ivotinja eutanizirana u domu vlasnika, firma koja obavlja radnju opremila je ruiastim i plavim printom: You are always loved.

28. maj
Trebala me je vidjeti kada sam kupila 5 kilograma treanja, odnosno nabavila ih u razmjeni za cigarete, jedno za jedno. Dovukla ih do stana, prosula ih po podu, sjela i zaplakala. Bilo drugo proljee u opkoljenom gradu. Prvo prolo bez treanja. Od tada primjeujem kako trenjama brzo proe sezona. Ostati eljan treanja, postala je ifra uskraenosti kojoj ispravke nema. Svako proljee pomislim: Ostati eljan treanja? Trenje su ovdje: pa, otprilike, 20 dolara kilogram. Priklanjam se mangu. Jer, ovakvog manga u Sarajevu nema. Uem i izaberem deset najkrupnijih plodova. Nita o mojim razlozima ne moe znati nasmijeena tamnoputa Morea dok mi vraa kusur i umjesto uobiajnog Have a nice day, kae: Enjou your mango. Ameriki turisti me pitaju gdje je Prudential. Pojela ga je magla. Ali ja ve i bez da gledam, znam. Na najvii mu se sprat jo nisam

57

penjala. Nekako mi nije stvarno penjati se tek da se popnem, kae seljak u Frostovoj pjesmi Planina. Niko se danas ni osvrnuo nije na Joannu? A onaj mukarac (John, njen mu?) danas joj se sasvim pribliio i skoro pa neprijateljski je gleda. Netrpeljivo. Nestrpljiv, nervozan? Gladan? Kao da je pouruje. Da sam strip-crta u njegov bi balon danas upisala: Oduzmi svakoj dui po nekoliko sekundi. Skrati. Ionako niko ne gleda. Sjetim se scene kad Homer Simpson proturi kerkicu Lisu u zamrziva da mu dohvati omiljeni puding pa je pouruje. Pouri Lisa, smrzoe mi se ruke. U izlogu Dunata, desetak metara od mog hotela, ena jede odloivi knjigu Knitting, novel.

29. maj
Biram dinju. Prilazi stariji ovjek i pita je li dobra ta dinja. Onda i sam bira, pipa, prinosi dinju nosu, te konstatuje kako nikakav miris ne osjea. Meni udno da ovdje sretnem nekoga ko insistira na mirisu kao preporuci za kvalitet voa. Da, dinje sve manje miriu, kaem. U mojoj zemlji ponekad se posrei. Which country? Bosnia, iskreno se obraduje. Sinue mu ionako iste, velike, plave oi. ezdesetih (ili je rekao pedesetih?) sa djevojkom (danas mu je supruga) je krenuo u Evropu. Proputovao i Jugoslaviju (pominje Tita). Pitam za gradove koje je vidio, ali mi on ne odgovara. Vjerovatno se ne sjea tih udnih imena. Bilo veoma jeftino. Dolar bio moan, govori i nosu prinosi jo jednu dinju. Nice people, nice country. Sjea se da mu se veoma svidio kukuruzni hljeb. Ulazile domae ene u voz i prodavale. Ne prestaje da bira dinju, ali sada kao lubenicu: kucka je, prinosi uhu. Prilazi djevojka. Pita ta mi mislimo koja je dinja bolja. Na kraju samo ona odlazi sa dinjom. Usko prefinjeno lice. Neka mjeavina, mjeavine mjeavina. Djedu se svialo to ime. Je li, moda, bio u Drugom svjetskom ratu? Ona pojma nema ni o Vijetnamskom ratu. A svoje ime voli. Ni o Rusiji nita ne zna. ivi u ovdje i sad. Poslije iskopam da ih u Americi ima jo 294. Katiuska.

30. maj
U inboxu mi je proslijeen link iz kojeg saznajem da je u podrumu neke berlinske bolnice pronaen ostatak enskog lea.

58

Mogla bi biti Rosa Luxemburg. U knjizi U znaku Rue Rosa je sahranjena. Od mene dosta? Sunce zalazi za Cembridge te se on oslikava kao silueta na vedrom zagaenom nebu. Charles je veeras preliven plavim svjetlucanjem. U Borgesovoj prii je srebrna rijeka. Zvuci mora na desnoj obali. Nepravilno veliko kamenje kao granica izmeu kopna i vode. iroki, razliveni Charles, ije kretanje jedva uoava. Morsko klokotanje kad voda nae prolaz u kakvoj upljini stijene te bude zaustavljena. Zapljuskivanje i klokotanje. Staklene ae za vino. Boca. Sir. Rafinman koji prija oku prolaznika. Tek je sir na plastinom podloku, onako kako je kupljen. Iza dananjeg dana je ostala ogromna koliina plastike, posudice, ae, tanjiri. Sve je to, dok sam ja otila i vratila se iz Museum of science, a Earth Fest okonan, nestalo kao kratkorona scenografija. Predveer na klupi momak s laptopom. Moda jedino on ne gleda rijeku. Predveer sva su lica okrenuta rijeci. Ljudi sjede, stiani, zamiljeni, ili spokojni, umorni, poneko lei. Svi su okrenuti rijeci i gledaju rijeku. Nikad manje trkaa. Kao u Vinjiku (koji in bijae?) kad se stia i hiperaktivna arlota.

31. maj
Nezaboravak je u Hingham stigao iz Francuske. Donio ga je slikar Winkworth Allen Gay, sredinom 19. vijeka. Evo ga cvjeta u punom sjaju. Kao da je oduvijek ovdje. Hajde sada prenesi biljku preko okeana. Preko granice. U inboxu: Arsen sino pjevao na koncertu Djevojku za jedan dan... Treba se poslije nekih godina povui i ostaviti da ljudi sluaju, itaju, ako hoe i zamiljaju autora. Samo neka ga ne gledaju uivo. A u publici stari magarci izigravaju paripe. Na promociji mojih knjiga u Ljubljani, prije 12 godina, reeno je: Boe, kako Alma Lazarevska lii na svoje knjige.

1. juni
Ispaljivanje topovskih plotuna u ast penzionisanih amerikih asnika. Stresem se. Ne ostane neprimjeeno. Jedan, sav u rojtama i medaljama, mi uz smijeak kae da ne brinem. Nee vie. Ceremonija je zavrena. Njegova snjenobijela rukavica na mom golom ramenu. Od ega li prave te rukavice? Svila?

59

Vrijeme je da zapiem vinjeticu to mi ju je ispriala Amela Vili. Nikada vie prilike da je pitam. Znala sam esto moliti da mi je ponovo i ponovo prepria. Dakle: ulazi u pozorite gdje radi kao kostimograf. Predstava je jo u toku. Iz sale dopiru zvuci sa scene. Iareti garderoberu: do kad e ovi? A on: Sad e jo pucanj, pa e ona vrisnuti, onda aplauz, i kraj.

2. juni
Portuguese? Pretpostavljam nakon to par minuta oslukujem zvuk njihovog razgovora. Mala sobarica potvruje. Starija, mrava, izviruje iz kupatila: No, no portuguese. Brazilian. Rekla je ovo kao da se boji da e, ne intervenie li, opasan falsifikat biti uknjien u vjenost. Paljivo, ak njeno sklanja moju au sa povrine koju isti. Povremeno zaustavi pogled na njoj. Je li Andrieva aa prevedena na portugalski? Kids week. Vodi e biti crkveni mi. Predviene razne aktivnosti i zabava uz stalno podsjeanje na dobrog Boga koji je to sve uinio moguim. Henry James je za ovu crkvu napisao da je naroita. Jeste. Prozrana, jednostavna, s vertikalom koja ti ne lomi vrat. Ispod, kod ulaza u Common, Luis od jutra do veeri prodaje suvenire. Crkvena zvona dnevno odsviraju svaki put drugu melodiju. Pitam ga da li to znai 24 razliite melodije na dan. Ne, ne svaki sat. Nego? U 11 am, u podne, u 6pm, 7pm (tu sam melodiju sluala pred razgovor s Luisom). U pono ? E, to ne znam, smije se Luis. Tada sam kod kue. I uglavnom spavam. Iz Gautemale je. Mango? Yes. Je li ikada uao u Park Street Church? No. Uvijek isto rastojanje izmeu figura (nekad je bilo drvo, sad je plastika) koje se obru na krunoj platformi. Istu putanju prelaze i prelaze, krue i krue, nikad se ne sustignu, niko prvi i niko zadnji. Marry-go-round. U Commonu su napisali: Carousel. Zato sam i zastala. Figura koju sam kao dijete najee birala? Volei rije karuzel. Nikad: vrteka. Moja prva slikovnica sa neto vie teksta. arobna rije koju sam tamo nala. Svi vrteka, samo ja: karuzel. Karuzel i plave cipelice sa manicama.

60

3. juni
U inboxu zatiem : Ata je jako kaljala jutros kad sam je nazvao. Nazovi je, jako je kaljala! Nazvala. Razgovarale dva minuta. To je dovoljna mjera za zakljuak. Odgovorim: Nije kaljala. Nazvala sam je. Nije kaljala. U ovakvim prilikama ne koristi dativ. Delikatnost koju cijenim. U Public Garden sade begonije. Petunije i pelargonije ve zasaene. Bijae doba tulipana i magnolija kad sam stigla. Jose Vasquez je homeless, a talentirani je cartoon-crta. Harriet Finkestein je homeless-volonter. Vasquez e uvijek biti homeless, a Harriet e uzalud, ali uporno pokuavati da njegovom talentu otvori vrata. Skoro pa sa osjeajem krivice se opratam. Kao da se od mene oekivalo da uinim neto za Josea. Kao da sam ja kriva. Nije prvi put da u sebi prepoznajem taj osjeaj. A do danas, do prije sat vremena, niti sam znala za Josea, niti za Harriet. Niti primijetila ovu udnu crkvu, nevjerovatno usku, kao udjenutu izmeu dvije graevine od kojih nijedna nije bila voljna ustupiti pedlja. Zadubina koju su roditelji podigli nakon to je umrla njihova kerka jedinica.

4. juni
Jedan, dok govori, mirno i usredsreeno grickalicom skrauje nokte. U Berkliju sam, eto! Strana rije: Berkley! A evo: grickalica i nokti! I jo dva- tri slina prizora ispred hotela French. Zapravo se sav ulini Berkley ini takav. Polu je Poljak, polu-Ukrajinac, po obje linije Jevrej. Autor je knjige o irskom iscjeljitelju iz 17. stoljea. Kako god pitam i kako god odgovori, ispada da je po zanimanju: autor knjige o irskom iscjeljitelju iz 17. stoljea. Je li mu to i ime: Autor knjige o irskom iscjeljitelju iz 17. stoljea. L. je peace-aktivista. Peace. Radi na peace. Uvijek do istog stignem: mirovnjak. S ratom je stao kod Vijetnama. Odbio je ii u Vijetnam. Pominje Joan Baez i Boba Dylana. Da je bio glasnogovornik Baezovoj. Oenjen je Indijkom (po koji put oenjen?) Ima male bliznakinje (opet bliznakinje!). Od onih umornih je tipova. Ljubazan, ali umorno ljubazan. Susretljiv, ali umorno susretljiv. Sve lijepo i bez mane ali: umorno. Neka je koprena izmeu njega i svijeta. Na stopalima: sandale i arape.

61

5. juni
Pa: Stanford! Od Berklija stranija rije!? Zajedniki objed pripitomljava moju fasciniranost. Pa, San Francisco! Idem, idem i idem i odjednom: zar je sve ovo oko mene dobilo ime po Franji Asikom? Po Franji koji se povlaio u planinu. Ipak siao u dolinu da u njoj umre. Ali, pazi sad ovo: Cvetajeva i San Francisco. Pominje ga u jednom pismu. Sanjala je kako u San Francisku pada sa etrdesetog (?) sprata, pada pa bjei. Ba San Francisco i taj visoki sprat! San Francisco je buknuo u visinu tek ezdesetih godina prolog vijeka, kada je Cvetajeva ve dvadesetak godina bila mrtva. Pa ni sada to nije njegova sutina: neboderi i spratovi. Ali san treba neku lokaciju, moda za vane poruke ba najneoekivaniju bira. Zavodi, rava tragove. Brojniji su lani.

6. juni
Pod suncem ludujem za stablima. Jeste li zvijezde odapete s neba? Koji vas srani ratnici poslae? Da vam kvrgavo korijenje pod zemljom ne druguje moda sa mojim srcem? Lorca. Pa Robert Frost: Drvo svjedok. Pa Tadijanovi: Tri stabla u polju uvijek ekaju nekoga. Pa obiaj u Indiji da se djevojka prije no se uda za mukarca, uda za stablo. Biram svoje stablo. Ili ono bira mene. Uvee u hotelu listam snimke. Stablo i ja. Ona su ono to govori o odlasku Ali nikad da ode... Ja malo u imati za rei, Ali ja sam taj koji e otii. Opet Frost. O stablima. Ali i ona udna pjesma San koji se ponavlja. O tamnom boru koje je ispod prozora spavae sobe. U sobu nikada nije ulo. Tek se u jednom od njih dvoje ponavlja san- strah: ta bi se desilo da jeste.

7. juni
Put u unutranjost Kalifornije. Godinja parada u nekom selu. U seoskoj knjiari knjiga Stevena Gallowayja. The Cellist of Sarajevo. Namjestim se udobno pa itam pisma ene iz osamnaestog vijeka. Spirit Rock Forest Hills. Visoka suha trava. Stane li, stia se zvuk tvojih koraka te preostane tek zvuk trave koju elja povjetarac. Niz brdo se sputaju troje. Otac (?) je vidljiv do pojasa, djeci se vide tek glave. Pojavi se i jelen, pa nestane. eznem za vrevom San Franciska. Za Union skverom. ta je

62

 tu je. Gledam. I u centru za medititarnje: gledam. Ne naumpada mi da mirim. Nisam ja dola s jednog na drugi kraj svijeta da mirim. L. miri. Njegova bosa stopala. Deset nonih prstiju. Tuga runih stopala. Intervju sa kalifornijskim farmerom, istaknutom u uzgoju sortnih jabuka. Prezime: Pasternak. Po fotografiji bi se reklo da se pradjedovski uzorak sauvan. Sjetim se Bunjina i njegovih jabuka. Andonovka. A Cvetajeva, provjerila sam: imala je 49 godina kada se objesila.

8. juni
Mora otii po lijekove. A ja se sjetim Czeslava Milosza kako je pisao o svom prijatelju, na radost psihijatrima pacijentu. Mogao sam i ja tako, da sam sebi taj luksuz dozvolio. Ili negdje, ini mi se u Godini lovca, kad kae da ne bi bilo loe ponekad pokuati terapijom: ibom po turu. A ovdje: meditacija, Buda, tapii, kipii. Potom: po lijekove. Na sarajevskom porodinom sijelu sam nasmijala jednog psihijatra koji lijei pacijente u klinici na obali Bodenskog jezera. Pomenula mu primjedbu Poljaka Nobelovca, pa je jo, imajui u vidu Bodensko jezero, svojim prijedlozima razradila. Do suza nasmijala svog starijeg brother-in-law. Njegova majka, a moja mother-in-law, nesvikla dobu ironije, ne moe da nas prati, ali nekako naroito ozarena nadgleda. Lebdi nad nama, prinosi nam i nutka, a sve kao u dragosti, ali i strepnji: neka na dobro izae. Voli majka vidjeti da se sin smije. Posebno kada su, kao ovom, tri srana bajpasa nedavno ugraena. Vidjela kuu u kojoj je nastala Godina lovca i stih: Nisam znao da brda Berklija bit e posljednja. Nisu bila. Pred kraj je ivio u Krakovu. Sahranjen u tamonjem Skalka Sanctuary, mjestu gdje se sahranjuju najznaajniji sinovi (keri se ne pominju) Poljske. Njegov grob se pominje kao najmlai. A u Godini lovca Milosz pie: Bio sam na berklijskom groblju. Lijepo mjesto. Moj pepeo e biti pored njenog pepela. Tako treba. Makar nadoknada za zlo koje sam joj nanio, poto nisam umio da je volim onako kako je zasluila. Jesam li ja ovdje zlopamtilo ili sam tek zbunjena? Moda zato nisam dobro pogledala ovu kuu. ak je nisam ni snimila. Ali ljubazni Toby mi brzopotezno izlazi u susret. U mom je inboxu veeras fotografija nainjena s njegovog balkona, sa potpisom House next door. Kua u kojoj je ivio Czeslaw

63

Milosz viena oima Tobijevog sina? Jesam li dobro zapamtila gdje je u odnosu na Miloszevu kuu smjeten prozor s kojeg je malia dobacio jedno srdano: Hi Uzgred, u Tobijevom uredu, u Centru Brower, u masi papira, traka, kaseta, knjiga, ugledala tanki bijeli hrbat: Pushkin. Jagodica mog kaiprsta na tom hrbatu. Pukin u Berkliju pomilovan jagodicom mog prsta! Lijepo veer kod...Imena u naknadno upisati, kad pregledam i sravnim sve vizit-karte koje sam dobila. Filmska producentica, redateljka, pa opet redateljka... Domaica je irsko-rumunjskog porijekla. Jedna je udata za Maara. Plavua ukrajinskog porijekla. Jedna pominje Pariz 1968. Pariz i vrat je izdaju. Strano je kako zna stariti enski vrat. Reenicu po reenicu, formiramo mali enski serkl u kom se utrkujemo u pominjanju Antonionijevih evropskih filmova, u evociranju scena u reiji brae Cohen. Uvijek obraduje osjeaj da s nekim dijeli smisao za humor. Sjeam se svoje zateenosti kada sam u Sarajevu nakon studiranja naila na prvi val ljubitelja filma koji ne dokuuju da je Gori, moja gospoice duhovit film, niti Ljubav jedne plavue. Tuna je, te jedna od beznadenijih rabota, nekome dokazivati da je neto duhovito, ili da neto nije duhovito. Dostojevski je duhovit. To zalud pokuavam objasniti onima koji su do ehova jedva dobacili. Andri je duhovit, vraki duhovit, ali ne pominji Andria me muhanatim, a smrtno ozbiljnim glavama. Smrtna ozbiljnosti mi esto kao kruta glupost vonja.

9. juni
Nisam otila upoznati Maxime Hong Kingston. Previe likova. Iglice u mojoj glavi. Campus je hladan (presuuje dan!?). Na prste prebrojani prolaznici, a i oni nekako stisnuti, uurbani, odsutni. Putanje im se kao usamljene, u urbi odapete, strijele mimoilaze. U slavnom kafeu Free speach, svako se o svom laptopu zabavio. Na zidu fotografija Maria Savia. ivio je u vrijeme kad nije bilo laptopa. Otuda Free speach movement? Milosz je Free Speach Movement nazvao spektakl majmunisanja. Dekada izmeu mene i te generacije. Moda mi je zato bliska Miloszeva skepsa. Mada sam od njih mlaa, Miloszeva starost mi je blia. U Peoples parku Neka mir vlada svijetom. Provjerit u na fotografiji da li pie svetom ili svijetom. Dvojica za stolom slau ogromni puzzle. Zapeli kod enske figure. Fali joj

64

glava i desna potkoljenica. Ni Fuck ni Shit. Sve vrijeme svijeta je pred njima. Sic tranzit Free Speach Movement. Otisnem se famoznom avenijom Telegraph. Nekako anahrono, naputeno, prolo. Ili je to zato to je siv i hladan dan. Idem i ne znam kuda sam se uputila i gdje treba da stignem. Ugledam mladog lijepog crnca. Princ. Pruio se po trotoaru, leima oslonio na zid i ita. Jonathan Kellerman, Silent partner.

10. juni
San. Pitam B. da li je u trenutku E-vog odlaska drala njegovu ruku. Ne odgovara sa da ili ne. I sama u (dakle ne: ona, nego: i ona) kad doe as, podii ruke ka Bogu. Potom jo udniji san. Mu profesorice iz moje sarajevske gimnazije je nasmrt teak srani bolesnik. Ona hoe da je pratim dok dijeli poklone. Prvo meni daje poklon. Ja odbijam pa shvatam da sam je time skoro pa uvrijedila. Govorim joj: poklonite mi knjigu. Onda se naemo u prostoru gdje je i njen mu. Nii je od nje. Ona je sasvim svjesna da e on uskoro umrijeti i ti pokloni koje dijeli jesu neka vrsta pripreme njegovog odlaska na koju je ona obavezana. Kao nekakva religiozna ili makar tradicionalna gesta koju je usvojila i koju ne dovodi u pitanje. Meni hrana namijenjena B. upada u zagaenu vodu. Vadim je iz te vode pa odjednom shvatam kako je to apsurdno. Voda slui da u njoj namirnice peremo, a ova je voda, eto, hranu opoganila. U emu da operem hranu? Poinjem da je gulim. Paljivo i usredsreeno obavljam ovu radnju. Hvaljen budi Gospode od sestre nae vode, to korisna je mnogo, i pokorna, dragocjena i ista. Franjo Asiki. U San Franciscu sam. Napunila hotelski friider tako da e preostati i za tuu e.

11. juni
U susjednom redu sjedi stariji mukarac i skoro sve vrijeme dok letimo ima knjigu pred sobom. Povremeno, ne sklapajui je potpuno, prevre papire, pie, pravi i provjerava zabiljeke. Po slijetanju, jedna sam od onih koji prvi ustaju sa svog sjedita, pomalo nestrpljivo. Dok avion leti ne, ali kad sleti: hvata me klaustrofobija. Nervozno isteem vrat, pokuavajui da odgonetnem zato se oni kod izlaza najzad ne pokrenu. Su-

65

sretnu nam se pogledi. Smjeka se. Svi se ovdje smjekaju kad se pogledi sretnu. Onda red odepi pa ja napravim koji korak naprijed, drsko migoljei pored osobe koja je u prednosti. Provlaim se u lukavom balkanskom slalomu. Onda se okrenem pa kaem da je sve dozvoljeno jer... Machiavelli. On se trgne. Ha, ja sam njegovu knjigu gledala, a da on toga nije bio svjestan. Poznajem taj osjeaj. Na izlazu iz aerodroma, u guvi, na dvadesetak metara udaljenosti, gleda u mom pravcu. Osmjeh i podignuta ruka.

12. juni
Od trideset tri uesnika tek su troje naveli godinu roenja. Uz most nazvan po pjesniku pozni ribii za vitkim dugim tapovima. Na lijevoj sam obali uz dvojicu vidjela i tek ulovljenu ribu kako se praaka po travi. Prii i baciti je u rijeku! Ali, ja nisam uvijek dovoljno hrabra da budem ja. Dok prelazim most danas mislim tek na digitalnu kameru i fotografije koje sam pobrala te ih jo nisam prebacila na laptop i stick. Priteem remen ruksakia. Pedeset drugi (?) dan sam ovdje. Nedavno sam belgijskom prevodiocu poslala kratka objanjenja pojmova koji mu nisu bili jasni. Vjerovanje da se pedeset i drugi dan nakon pokopa kost i meso odvoje. Da sam po dolasku ovamo prisustvovala nekoj sahrani, da li bih se danas toga sjetila? Ne bih. Ovdje je smrt u vlasti funeral home. Obuzdana drama truljenja. Sve uinjeno da na nju ne misli.

13. juni
Aboridini za hladnih noi u postelju puste psa. Mjera za naroito hladnu no su tri psa. Ovo mi je ispriala Betty. Koncert Three dogs night jo nije zavrio, ali se Betty dri starog rokerskog pravila: kad elektrina gitara pone da solira, uskoro je kraj. Smije se dok objanjava da ovo zna iz vremena klubova. Tek po tome i po djeci koju pominje (troje, jedna kerka je tridesetogodinjakinja) mogu pretpostaviti koliko je stara. I u varijanti da se udala kao tinejderka, djeluje nevjerovatno mlado. Od onih ena koje svoju eleganciju nose svuda i uvijek, pa i na koncert uz rijeku. Pri tome, lako, nenaporno, i po sebe i po okolinu. Otmjen pokret ruke kojim izvlai kljueve iz

66

torbice, otmjen pokret kojim otvara vrata, sjeda za volan, die ruku na pozdrav. Srele smo se na mjestu gdje se preko puta ulice vidi poetak Calderon street. Stoji, gleda, na dohvat ti ruke, a ne moe prei jer automobili jure u neprekidnom nizu. Jedina mogunost je da ipak slijedi pravilo i ide do sljedeeg nadvonjaka. Pedesetak metara nije neka udaljenost ali ovaj je dio neosvjetljen. Evo nas kao dvije Marice, bez Ivice. Usput me poduava: treba imati klju izmeu dva prsta na stisnutoj aci. Rije po rije, udvoje lake savladamo mrak. Potom svaka moe svojim putem. A aboridinski su psi noas vani. Sva trojica. Ako i osjeti laki drhtaj (Betty ga obuzdava ogrtaem), nestaje ga im za sobom zatvori vrata. Nije nona tema, ali veeras mi je sinulo. Onu klupu koja se pominje u Borgesovoj prii El Otro ne treba doslovno shvatiti. Ne traiti! U februaru se ne moe sjediti na klupi uz rijeku Charles. Definitivno: nemogue! Lukavi pisac, uostalom,postavlja odstupnicu (raunajui na doslovne itae?) Na kojih pet stotina metara meni zdesna nalazila se visoka zgrada kojoj nikada nisam doznao ime. Ako nije pisac, ne pokuavaj ni ti, mali itaoe. Ne trai klupu na kojoj su se u prii El Otro srela dva Borgesa, sedamdesetogodinjak i dvadesetogodinjak. Jednu reenicu iz te prie pamtim kao kljunu: Razili smo se, a da se nismo ni dotaknuli.

14. juni
Probudila se iz sna kao lopta koju je ruka drala zagnjurenu u vodu pa je naglo otpustila. Opet u snu nakratko u Sarajevu. Ali u se opet vratiti ovamo. Naziva me gospoa H. (U javi smo tek poznanice, proe i godina a da se ne sretnemo. Tek pozdrav u prolazu, ak ni Kako ste?). Neka, kada budem dola po nju da idemo u pozorite, ponesem nekoliko paradi kruha. Nije ovo prvi ameriki san u kom se odraava moja uloga... hraniteljice. Gle, ta se u mom dnevniku desilo sa famoznom sintagmom ameriki san! American dream. Ali, u ovom sam snu ve i poznanicima hraniteljica! U javi proe i godina a da se ne sretnemo. A tada tek pozdrav u prolazu, ak ni Kako ste? Stara ena pria dok prebire po vjealicama. Neumorno, kao navijena pria. Te se ak i sama sa sobom prepire. Pokupi desetak vjealica pa prie ogledalu. Crni djeai sjedi na podu i igra se autiem. Brunda. Noga njegove majke koja upravo isprobava zelenu sandalu sa vrtoglavom potpeticom, nagazi

67

auto. Sorry, darling! U Macys-u eir, od najsmjelijeg smjeliji. U promjeru metar! Perje i til. Tri se zaustavljaju kod eira. U pogledu i gesti im neskrivena elja da ga probaju, ali svaka eka da se druga prva osmjeli. Konano ponu. Prva se koketno izvija, osvre, kaobajagi sve je ovo uinila iz tosa. Zabave radi. One dvije je hladno gledaju, ute. A u oima im, uostalom i u ogledalu, ocjena: nije to, darling, za tvoju glavu. Ipak krenu za njenim primjerom. Kao Pepeljugine step-sisters kojima je jasno da stopalo ne mogu ugurati u staklenu cipelicu. Ipak... Opet ista reakcija, samo su uloge izmijenjene. Kad se izredaju sve tri, solidariu se. Sad im je opet eir neprijatelj. Te jedna kae kako bi njen Dick da je vidi s tim eirom pitao ne sprema li se to ona za psihijatrijsku kliniku. Prasnu u odve sinhroniziran smijeh pa se poinju sustizati slinim komentarima. U tom sustizanju i odlaze. Odrasla ena nikad ne treba da ide udvoje, nekmoli utroje. Ako nije sa mukarcem, onda uvijek: sama! Iz kabine se pojavljuje bie koje je sasvim u vlasti svog odraza u ogledalu. Vidi Wicky... wow, priziva a ne skida pogleda sa ogledala. A Wicky se, posluna, pomirena, izjanjava: Wow! Its cute. Sexy. Koliko li je wow Wicky danas izgovorila? Koliko li joj predstoji? Nezgrapna na neki posebno tuan, beznadean nain. Tamo odakle dolazim za Wicky bi surovo ali, avaj, tano, rekli: debela djevojka. Nedjelja je i cvjetaju ljetne haljine. Prebiru djevojaki prsti po vjealicama kao po hrbatima knjiga ili po klavijaturi. Evo ga i jedan fantastini glissando i: Wow! I love it! I love it! Wicky! Crnac koji prebire po enskoj odjei, sam sa sobom pria. Uvijek kupi veliko, a njoj treba mali broj. Petit, small... ponavlja kao automat.

15. juni
Noanji snovi. N. me doziva s dna stepenita, ja se zaustavljam, jedva je prepoznajem. Bile smo u ovoj gimnaziji u istom razredu. Prva se od djevojaka udala, prva rodila, prva postala udovica. U neto udno je umotana. Ispovjeda mi se na tim stepenicama. Ispovijeda bol. Vodim je sa sobom uz stepenice i izvinjavam se jer urim na as. Pod mikom mi je dnevnik. U drugom snu, neprijatnost na asu gdje sam predava. Ulazi kolegica.Nadgleda? A. B. ? Tako je bar prepoznajem. Smijena, bezazlena, buljava. Predavala je geografiju. Ipak, nije ona! Nego

68

je M. Predavala mi je engleski jezik. Odvlai mi panju njeno prisustvo, te improviziram. Grozniava sam. U trenu biram temu. Umjetnost u vrijeme tehnike reprodukcije. Kreem od razgovora sa uenicima. Pitam i navodim na odgovor. Ne ide! Uenici gledaju kroz prozor. ta gledaju, pitam. Gledaju vani, odgovaraju mi. A ja u ruci drim Jednosmjernu ulicu, Waltera Benjamina. Einbahnstrasse. Ova se ulica zove Ulica Asje Lacis, po onoj koja ju je kao inenjer prokrila u autoru. Zaboga, trebala bih imati Eseje! Veer je. Oprala sam, pa ekam ishod. Sve fleke na mojoj odjei nainili su drugi. Istorija fleka na mojoj odjei je skoro u cjelini istorija susreta sa drugim ljudima. Istorija tue gladi, tueg nemara, tueg nazdravljanja i kuckanja aama. Ovome dugujem desetak stranica. Najnovija je iz Ofelijinog vjenia. Ofeliji je ovaj put 77 godina. Ime joj je Carol. Sve je vrijeme, dok je sjedila do mene pisala, pisala. Svako malo promijeni boju flomastera. Pie, pie, pa naglo podigne pogled kao u nekoj zauenosti, a izvinjavajui se, umiljato. Pria o brotherin-law iz Srbije. Hrvoje... Zapravo, nita nisam shvatila, to s bratom in-law. Ljubiastim je flomasterom poastila moje levisice. Istom je bojom ispisala i pjesmu koju mi je posvetila i datirala. Dear Alma, you are a star what is it that casta shadow on your light? Dakle, zvijezda sam, ali se pjesma pita ta je to to baca sjenku na moju svjetlost. Pain. Tako je 16. juna 2009. u 8 AM zakljuila pjesma Carol Weston, polaznice Writers Workshopa 2009. University of Massachusetts. Healey Library, 11th floor. Reading: Sam Hamill, Alma Lazarevska, Marilyn Nelson. U sendviu sam kao nikad do sad. Proza izmeu dva pjesnika. Te kaem kako sam za razliku od Sama i Marilyn, morala da se odluim ta iznijeti na dlanu: bubreg, jetru, srce... ta iz prie izdvojiti i proitati a da ne djeluje kao kasapnica? itala dijelove iz Greetings from the beseiged city. Uspjela. Izvadila srce kao u jednom potezu. Neoteeno, pulsira.

16. juni
Sam je pua. Malo-malo pa... nestane. Zbog knjige koju danas nosim u ruksakiu, malo-malo pa i ja... nestanem. Ubrzo se oformi grupa od pet nestalih osoba. Udobno, skrovito, jedna nestala osoba ak i prilegla. Evo i ovdje serkla. Ali serkl nestalih osoba je takav da je svako u svojoj mekoj ahurici, svi meu-

69

sobno u preutnoj solidarnosti: pobjegao si, neka, i ja sam. Na tome se intereakcija zavrava.

17. juni
U Salem sam dola zbog vjetica, a stala pa gledam starice. Svaka me pozdravlja kao smjerna djevojica. Vodi ih mladi, zapravo jo djeak. U ruci mu velika plastina aa. Kakao? Vraaju se iz dnevne ture pjeaenja? Iz daljine, rekla bih: pansionatkinje. Iste haljine, isti hod, priblina visina. Mladi otvara kapiju na House for women. Jedna po jedna nestadoe iza te kapije. Trebate ovdje doi za Halloween, kae. Bundeve i makare, a neko je ovdje strana krv pala. Ve sam na tri kue naila u ijem prizemlju stoji tabla koja tvrdi da tu ordinira zvanina salemska vjetica. Ba su se upele: biti vjetica. A u Frostovoj Vjetici iz Coosa: Sin: Mater moe uiniti da se obini sto propinje... Majka: Neka uinim, i to ste s time dobili? Opet Frost: Jobova ena: Htjela bih kod Vas uloiti jedan prigovor. eljela bih Vas pitati je li to pravo Da ene proroci budu spaljivane kao vjetice, Doim se mukarcima prorocima ukazuju poasti.

18. juni
Vrhovi prstiju desne ruke na oevom laktu, lijeva ruka grli majku. Family group, 1854. Zbirka dagerotipija. Ames family album. U Sarajevu, prva reenica koja bude izgovorena kad se otvore vrata stana: gdje je mama? Ja se pritajim prije nego se oglasi drugi muki glas: Tu je. Pa se pojavim. Tu sam! ta pita sada kad ue? U inboxu urba i: Dobro sam, dobro sam. Ljubi sini. Uivaj. Bijae li Demosten onaj slavni govornik za kojeg je reeno: stoji sam meu govornicima? Ovdje mu je na postolju istaknuto upozorenje da se u podnoju govornikovom ne ostavlja hrana i pie. U Dining roomu Athenauema sam. Tu se lanovi kluba po novoengleskom obiaju okupljaju na aj i kolaie. Ovaj je Demosten kupljen 1858. Stalno ovdje nailazim na to: kupljeno. U evropskim sam se muzejima nagledala predmeta uz koje bi trebalo stajati: ukradeno, oteto... pa ne stoji.

70

19. juni
Na stazi iza Longfellow mosta, dvadesetak metara iza rieg djeaka tri isti takav. Blizanci. Dakle, jedan je bri, konstatujem. Majka slee ramenima. U njenoj se utrobi nisu trkali? Bol to ju je Rebeka osjeala nosei blizance. Proitati! ena na kamenoj klupi. Sjedi ukoeno. Ponavlja se grimasa, pokret glave ulijevo, pa nijemo siktanje. Dok prilazim, mogu to pratiti diskretno, ali ne mogu se osvrtati nekon to proem pored nje. Pet puta. Dalje ne znam. Poslije osjetim da imitiram onu enu. Ne bih li bolje zapamtila, da opiem, ja imitiram. Bezazlen metod? Ne bih rekla.

20. juni
Blind Boys of Alabama. U kadru sa mnom koja koraam, uhvaen i zreliji par koji plee. Moja je majka bila izvrsna plesaica. A moj otac? Mannov Tonio Kreger. Tebi se plee a meni se spava. Riba i Strelac, a on i ona. Nemogu par, nije mogue da su jo zajedno, ovako je strunjakinja za horoskop prokomentarisala spoj iz kojeg sam roena. Upravo sam krenula da provjerim, rekoh-te-utekoh od strunjakinje. Ovu anegdotu ve i mama prepriava. Zvala mamu danas. Gleda fudbal. Poslije e bilijar. Bilijar je njena najnovija sportska strast. Tata? Eno ga u maloj sobi. Ranije se ova soba zvala Almina soba. Zgodna je kao utoite stvarima koje su u nemilosti ostalih ukuana. Moj tata umilja da je jo uvijek arobnjak u laboratoriji. Jednom se ve desio neki grozan kurlus zbog ega cijeli haustor nije imao struju dobrih pola sata. Sreom, bilo prijepodne. Inae bi bilo: zbog male sobe Lazarevskih haustor bio u mraku. Zbog Almine sobe!

21. juni
Jutros u hotelskim hodnicima osjeam strujanje zraka. Nigdje prozora, nigdje otvora, pa ipak osjeam. Pogled kroz prozor u sobi otkriva uzrok. Vjetar. Uspijeva nai put do zatvorenih hodnika. Diu zidovi. Smrt pilota (60) u avionu iznad Atlantika. BriselNY. Putnici nisu saznali sve do slijetanja.

71

Ubacim u sarajevski inbox: Sino naletim na klupu na kojoj sjedi neki tuni iko. Poredao po klupi primjerke Lajfa iz pedeseih i ezdesetih godina. Ti bi ovdje, naravno, posegnuo za novanikom. Na jednoj naslovnici Martin Luter K. iz vremena njegovog uvenog govora. iko se zove Mike i nekako sporo, tiho govori. 68 mu je godina. Nema jedan prednji zub. Cijeli ivot bio liftboj, ta li? Pokazuje mi veliki tekst o Romanovima. Sanjalaki miluje pogledom fotografije i ponavlja: Tolika ljepota, tolika ljepota...

22. juni
Moj problem sa performansima. To do mene ne dopire i... taka. Ovaj put izaem. Sjetim se Tolstojevog Hadi Murata kako sa istonjakom, muslimanskom dostojanstvenu, ne samo bez divljenja nego jo i sa izrazom ravnodunosti, odsjedi prvi in italijanske opere. Zatim ustane, i mirno posmatrajui gledaoce, izae, privlaei na sebe opu panju. Pa ono kada ga na veernjoj zabavi, gdje sve vrvi od razgolienih ena, pitaju da li mu se svia to to vidi. A on sa istim izrazom lica kao kad je gledao onaj prvi in, odgovara ni sa da ni sa ne. Tek: Toga kod nas nema. Prebiru prsti po raunalu. Tap-ovo, pa tap-ono, discountovaj , discount-onaj, tap-tap... A onda mi okrene na uvid ekran i ja gledam ta je ispalo pod prstima arobnice. Sklonila sam se od performansa, a upala u kiu, sklonila se od kie, a upala u zamku nakita. Na mojoj lijevoj aci: rubin. Pa... peridot. Pa... oniks. Ametist. Safir. Akvamarin. Smaragd.

23. juni
Jutros opet izronila iz nekih udnih snova. Ipak, nisu kao onaj od preksino. U njemu sam umrla. Puna svijest o svemu to se dogaa poslije mog odlaska, a pri tome sam onemoguena da reagujem. Osjeaj da sam otila ne dovrivi posao. Potom, nekrolog koji me izbezumljuje. ivot je jedina ansa, taj osjeaj imam u snu. Gotovo! Poov strah: biti iv pokopan! Da li podrazumijeva i uas: mrtav i nijem, neprisutan, i dalje uje ta ivi govore!? Kako itati svoje djelo? enica iz prve klupe proitala pjesmu o Gazi. Maria, pjevaica u horu, koristi pogodnost so-

72

liranja. Ba se raspojasala. Pomalo mukobanjasta. ena sa naoalama, mala, etvrtasta, u ljubiastoj majici preko koje je obukla ruiastu ipkanu bluzu ima emajlirane naunice u obliku make. Zove se Barbara. ita pjesmu Voureios Epirus. Refren: Am I Greek or Albanion... Srednjovjeni Jevrej ita djeli iz proze koju imenuje sa Memoari identiteta. Njegov je Epirus Poljska. Starija ena, nekako skopana, suspregnuta, pita treba li izlaziti pred tablu. Treba. ini mi se da je rekla kako ita slijepima, to joj je neka vrsta zanimanja. Ulaze, izlaze, grickaju, piju, jedu. Na kraju ita: ona. Prije nego pone itati pravda se da joj je glas dosadan. ita prozu. Ako je i kod nje bio kakav Epirus, ja sam ga propustila bavei se njenom pojavom. ute cipele, modri demper, crne neprozirne arape, neto ljubiasto kao suknja-orts, ogrlica, duga kosa, lijepo izdueno melan-lice, zeleni al, izviruje bijela majica. Bijeli lak za nokte. Nokti dugi, osim na srednjim prstima. Ti su ba podsjeeni. Predhodno ih gricka? Zavrila je, stoji mirno i oekuje komentar. Govori Pulitzer, polako i dugo, kao da mu je stalo da ona to due stoji izloena cijela njegovom pogledu. Valjalo bi se izgubiti... neto mi kazuje. Pulitzer govori, govori. Ona stoji, stoji. Stoji pred mukarcem lijepa djevojka. Ostali su viak: Jevrej, polaznik writers workshopa i ja, gostujui pisac. Pulitzer insistira da djevojka opet ita. Ja bih izala, ali traim diskretan nain. Opet on govori, a ona se povlai u klupu. Mislim da joj je ve dosadno. Uostalom, ne koketira. Mirna je, spora, nesvjesna onoga to se u Pulitzeru deava. Dok on govori, tiina osvaja prostor bez prozora. U glasu mu opasno podrhtavanje i barun. Valja izai, mislim ve nervozna. Pulitzer govori: Ne brini o svom glasu, nema potrebe. Ako i nisi dobar pisac, niko se nije dosaivao dok si itala. Boe, zna li ova lijepa djevojka da joj Pulitzer posveuje vrijeme koje ne posveti ni kakvoj knjievnoj zvijezdi. Dvije kolumne bi se od njegovog izlaganja mogle napraviti. Prije nego pone trea, ja ugrabim trenutak kad se Jevrejin die sa stolice, te prva stignem do vrata. Nita od Hadi Muratove istonjake, muslimanske dostojanstvenosti ovaj put u meni nema. Ovo sam bijedno izvela. A vani, Jevrej bi da mi proita jo jedan dio iz Memoara identiteta. U inboxu zatiem: teta sto nisi kupila tog Martina Lutera ili neki drugi primjerak. Mislim, nije to samo meni. To uvijek treba. Piscima to treba. De se vrati pa to popravi. Obraduj barem dvoje ljudi. Mene i tog tunog ovjeka.

73

24. juni
U snu: Panino lupom pregledam pod. Biskam ilim! Onda se preispitujem. Moda niega nije bilo na tom tanjuriu. Moda nita nije skliznulo sa tog tanjuria... to neto ivo. Ljudsko bie manje od zrna prosa!? Idue sedmice na dananji dan, u ovaj as bih trebala biti iznad Atlantika. Pred polazak iz Sarajeva sam imala male, udne, ak i onespokojavajue snove. Ova dva dana spavam i danju. Pokoena. Potonem. udni snovi. Nemam volje ni elje da ih ispriam. Umor i osjeaj da su mi glasnice naete. Panel Writing Without Borders. Iz publike mi poslije prilazi ona enica za emajliranim naunicama u obliku make. Zavrava pjesmu Voureios Epirus. Planira napraviti series about this. Pita me da li joj mogu preporuiti neke knjige za itanje. Epirus sindrom. Je li Grkinja ili Albanka, pita se penzionisana nastavnica engleskog jezika. Da li se prije penzionisanja pitala? Meni lii na Grkinju. Stopostotna Grkinja. Boe, kako ja presijecam metafiziku! Preicom do stiha- zakljuka! Ubacujem u sarajevski inbox: Tuni ovjek jue nije bio u Commonu. Sve to je preostalo od njega je snimak koji sam napravila. Stoji i dri dva Lajfa.

25. juni
Da li e moja majka doekati da uivo vidi prvoroenog praunuka? Pred ovim pitanjem pobjegnem u veselija predvianja. Kad ponu stizati fotografije, moja e majka neko vrijeme ono to svi vide kao crno ili smee, vidjeti kao plavo. Tako je bilo prije 25 godina. Nakon est mjeseci je kapitulirala: nije plavook. Pa onda po ko zna koji put ispriala kako je njena dadilja, tad ve stara Hatida, kriknula kada su se ispod ljubiaste dekice ukazale moje irom otvorene oi. Bila sam tada jednogodinja beba. Prvi put donijeta u Sarajevo. Plavooka moja nana Safija prenijela Musaf preko mog pogleda. Ranije me je ova pria nervirala, ali u posljednje vrijeme sama traim da je mama ponavlja. Kada to pria, nju ne... boli. Ne osjea svoj oiljak i ono to ispod oiljka kljuca. A za novu bebu (stara je dan, dva? buni me vremenska razlika!) sam skoro pa sigurna da e biti tamnooka. Oi beduina? Rodrigo de Triana, Kolumbov mornar, koji je prvi ugledao kopno to e se Amerikom nazvati, bio je ljut to nije dobio novanu nagradu, te preao na islam i otiao u Maroko. Moda je ova beba sin njegovog potomka.

74

Na vremenskoj prognozi sunce izviruje iza oblaka kao uta obrva. I to tek na petom dijelu dana, predvee. Umrla Farrah Fawcett. Opet izvukla zeca iz eira. Evo povodom panela u kom sam uestvovala, citiram Milosza. Nita dodati. Umorna. Sam otputovao prije vremena. Otprilike kao ja na onoj euharistijskoj misi. Sjedila, sluala, te kad je dolo do hostije: od mene dosta!

26. juni
Kad se zavri, razmile se uesnici te se meusobno tapu, kuckaju aama, te preko zalogaja: Its great job. Bread and puppetovac je bio u opkoljenom Sarajevu. Really!? Mogla sam i: O my God! Ni sa Its a great job, ne bih pogrijeila. itanje na Cambridge-strani. Umro Michael Jackson. U autu irska muzika. Voza ukljui, suvoza pojaa. Pokuavam snimiti mlad mjesec. Ne uspijevam. Dudovi. Danas na putu do shuttle-busa za Umass, te prije neki dan u Boylstonu, primjeujem dudove. Dok nisu poeli opadati plodovi, nisam ni znala da ih ovdje ima. urim ispod dudova. Ne vjerujem u Vanish. Gle kakve konotacije ispadoe povodom mog nepovjerenja u poznato hemijsko sredstvo za uklanjanje mrlja! Ona mrlja to ju je na mojim levisicama Carol napravila... ostala. Tek promijenila boju. Bila ljubiasta sada je smekasta. Carol je, saznajem danas, lan grupe amana bubnjara. Kad je Carol studirala knjievnost, itao im Dylan Thomas. Nekoliko mjeseci nakon toga umro. 1953. godina. Carol i njeni predmeti, papiri, boje... Opisati Carol: nain na koji hoda, pria, nain na koji se na njenom licu gasi osmjeh (osmjeh se ugasi u trenu, a onda: tuga, zauenost, izvinjenje). John je penzionisani univerzitetski profesor astronomije. Prati je kao sjena. Gleda je zabrinuto i blago. Uvijek na usluzi, to njoj, to svima kojima Carol posveti panju. Bezdjetni par. Kua u Quinsiju, na Wollston-plai. Bata, samonikla.

27. juni
Dok se obala udaljava i pretvara u kulisu, sputa se magla (Prethodno, na putu do luke, u Winter street, zavodljivo svjetlucanje dijamanata.). Iznenadna gusta koprena. Na otoku vjetar

75

raznosi komade magle kao horizontalne duge velove. Engleski pejza. Ogromni hrast unutar zidina. Poaljem SMS: Georges island. Gledam starog ovjeka. isti plau od tuih otpadaka. Ba kao ti. Za tren stie odgovor: To sam ja, samo sam stariji. Jedno mi je stopalo skvasio val okeana s ije daleke druge strane, pa jo dalje, sluam glas. Tata je u maloj sobi. Ja gledam kviz. Mojim je roditeljima vee. Tata je opet u maloj sobi. To mi se ne svia. Da interveniem? Kako u... odavde!? Moj otac ne vidi dobro. Povremeno, kad mu ustreba, tvrdi da ne uje. arobnjak. Helen je tridesetgodinjakinja.Izgled djevojice (nekako usput kae da ne voli dijamante).ivi u unajmljenom stanu na Cambridge-strani. Brat je prvi doao u Ameriku. Ona studirala pa ostala. Majka ju je posjetila jednom, prije 6 godina. Nazove je jednom sedmino. Majka uzgaja povre u vrtu njihove malezijske kue. Helen je ljubazna, nenametljiva, fina. Pitam je za Vistu, moj problem sa Wordom. Objanjava strpljivo. Pie na komadiu papira. Krianka, iz braka kriana i budistkinje, ovdje se priklonila evangelistima. Nedjeljom obavezno ide u crkvu. Sve su u istim ruiastim majicama. Slave djevojaki dan. Jedna se sutra udaje. Koja? Pokuat u da odgonetnem kad pogledam snimak. U Commonu se dvoje, na klupi, ljube. Prvi poljubac koji sam ovdje vidjela. On omanji, ona krupna. Oboje Latino. Ona ofarbana u uto. Ne vie mladi. Dvoje neuglednih se ljube, ali predano, njeno, dugo. Lijepi e birati... neugledni se ljube.

28. juni
Nosi peridot? Da, peridot je njen birthstone. Dok govori o princezi Dajani, ova Camilla svrdla prstom sljepoonicu i koluta oima. Mrava, maljava ruka, kakva zna biti kod izrazitih i mravih crnki. Ako je pitaju ima li panske krvi, negoduje. Tvrdi da je najee pitaju je li Francuskinja. Nikad nije bila u paniji. Bila u Francuskoj, Engleskoj, Belgiji. Naroito joj se Engleska svia. Ima rijetku tanku kosu, pokupljenu u slabanu pansku punicu obuhvaenu mreicom. Voli svoje ime a svoju imenjakinju cijeni jer je ena koja zna ta hoe. Procvale lipe. Poseem za granom i savijam je do svog nosa. Dvadesetak metara od mene na nekom zidiu sjede dvoje. Mukarac, crnac, se smije i alje mi znake odobravanja. Mirie, je l da!

76

29. juni
Dick se izmie da bi u kadar zahvatio nas dvije i plimutski kamen na koji su se iskrcali putnici slavnog Mayflowera. On jo nije izabrao najpogodniju poziciju, a mi ve zaboravile zato smo se na eljeznu ogradu nalaktile. Veeras, dok pregledam snimke, to se lijepo vidi. Dvije osobe u dobrom razgovoru. O emu? O Leonovu, Piljnjaku, Platonova, Bunjinu... Evo bi se reklo da se na snimku vidi, da joj na usnama ita kako govori: Nabokov. Neko bi rekao: to joj je posao. Studentima to ve godinama predaje. Ali nije samo to. To osjeti po radosti. Radost itanja. Je li ta radost u Sarajevu izumrla? Jesam li i zbog toga na neki nain edna. Ruak na obali u Duxbury. Ovaj put je optimalni kadar u vlasti konobara. Cynthia, Dick i ja se smijeimo. Mada je Dick bolestan i to svako od nas troje dobro zna. Kao da rije interferon lebdi iznad kadra. Terapija interferonom predstoji u augustu. Veeras gledam i kaem: prijatelji! Boe, ako te ima, olakaj im august, septembar... A onda, u inboxu zatiem elektronski formular: M. Te je upisala kao prijatelja. Je li M. Tvoj prijtelj? Odgovori sa da ili ne. Ako ne odgovori, M. e misliti da si rekla Ne. Formular je na engleskom. M. je poznanica iz Sarajeva. Ozbiljna, srednjovjena ena. Buljim u yes i u no. Rijei su se ispraznile. Zapravo: rijei su pune helija! Poigravamo se njima kao balonima. Da je mala soba blie, obradovala bih tatu. Natukao bi naoale (a tvrdi da ni s njima nita ne vidi) pa izvukao svoje knjige. Uinio malu predstavu a sve da bi udovoljio mom pitanju: Tata, ta ono bijae helij? Ja helij u pola minuta mogu odgooglati, ali: to nije to! Helij je po lakoi odmah poslije vodonika. Drugi po rasprostranjenosti u svemiru, ali na Zemlji se javlja samo u tragovima. Zemaljski helij nije mogao da gradi jedinjenja sa drugim elementima, pa je zbog male mase napustio atmosferu Zemlje. Ulaem ispravku: nije napustio Zemlju. Tamo je gdje bi ga najmanje trebalo biti: u rijeima.

30. juni
-What happened, Alma?! Ovo je zadnje mjesto gdje bih oekivala ovakvo pitanje. Ovdje se to ne pita. Preuzme kupljenu robu sa raunom i vrati ti novac. Ovo je naroita roba, te se konsultira i ID. Zato je:

77

Alma. Ali, ona me ovo pita kao ena. Prijekor, ali i zabrinutost joj u pogledu. Vratiti prsten, te jo tako lijep prsten, nadasve kupljen po tako good prize!? To trai objanjenje. Ja sleem ramenima, ona me gleda tamnim Hispano oima pa zakljui: - Just happened. Sa Marthom Mendez bi se jo moglo priati, ali meni se uri da pozavravam tota pred odlazak. Niko ne izgovara moje ime tako lijepo kao Hispano. I od ovog mi se sada valja rastajati. Struak bokvice jutros, u pukotini na asfaltu, u ulici Boylston. Da bi se udovoljilo mojoj elji da se uslikam uz zgradu Grand Lodge of Masons in Massachusetts, na koji asak je odloena jedna metla. Bio je od onih to samoinicijativno napravi jo jedan snimak pa kau: ovaj mora valjati. Redak Williama Blakea o djevojkama od njena srebra i djevojkama od bijesna zlata. Presudila je veliina. Jedan je set bio u najveoj veliini, drugi u najmanjoj. U Blakeovom retku se, uostalom, ena ne moe ogledati? Anns Tailor, kupovina u zadnji as. Dua. Sada za farewell. Alma, soul, dua. Opet zauti kao omot praline kojom iz zdjele to stoji na stolu ponudi klijenta. Makazama presijeca moju karticu koja je istekla. Moe li Azrail, kada doe as, imati lice bankovnog uposlenika. Nasmijan. Bucmast. Nii je od mene. Samo neka nije... bankomat. Nauio je dvije strane rijei: Mjesec i Dua. Luna i Alma. Kada stignem kui: pretraiti po ovom dnevniku onaj san u kom mi bankomat iitava 60 dolara. To kako sam 60 dolara nala u Muzeju moderne umjetnosti, to sam zapisala, ali ne i opisala. Saginjanje, podizanje, kako drim na dlanu, ta osjeam. 60! Toliko? Ili: samo toliko? U prii Smrt u Muzeju moderne umjetnosti enski glas kae: Ali, zar nisu mogli pitati kad eli, a ne kako eli umrijeti? A kod Frosta: Bog: Ti nisi vjetica? Jobova ena: Ne. Bog: Jesi li ikada bila? Job: Ponekad joj se ini da je i jako se uznemiri zbog toga...

78

1. juli
Pljuti kao pred potop. Pomislila na Joannu i Johnov kiobran. Dva su sata pred moj polazak. Predmeti obuzdani, to je trebalo baciti, baeno, to spakovati, spakovano. NY je najtei. Dvije monografije, pet kilograma. Stan u kojem najdue ivim jutros tei nepunih pedeset kilograma. Nine West putuje sa mnom samo na ponekoj fotografiji. Preirok joj je obod za prekookeanski prtljag. Poklonila sam je maloj sobarici. Onoj to je rekla No, brasilian, poklonila sam au. U ovdanja dva i po mjeseca sam presadila kunu naviku. Ve prvi dan kupila najljepu vinsku au. Kad me je neko u Sarajevu pitao zato vinska aa, kad je u njoj voda, odgovorila sam: jer su najljepe. Vinske ae. Prije neki dan sam pomislila: to je neka moja euharistija? Odlazim iz grada u kojem sam, izuzmem li gradove u kojima sam ivjelastanovala, najdue boravila. Sino bio jedan od najljepih zalazaka sunca. Jedan jedini oblak naslonjen na krov Trinity Church. Neproziran, taman, kao rukom djeteta prikaen na isto veernje nebo. Na Copley skveru zvuk benda. Grupa od desetak parova uvjebava ples u kome se izmjenjuju, obru, skakuu. Moda bih jo neto za Farewell mogla citirati. No, od ovoga mi ne treba bolje. Sylvia Plath u The Bell Jar: pitomi noni Boston.

79

Enver Kazaz Andrea Zlatar Boris Buden Zlatko Pakovi Tatjana Rosi Sran Vuini Borislav Mikuli Davor Beganovi Milazim Krasniqi Mihajlo Panti Matev Kos Anisa Avdagi Ozren Pupovac Alma Deni-Grabi Sreko Horvat Sran Puhalo Naser eerovi Mirt Komel

TEMA BROJA

TRANZICIJA I KULTURA

Enver Kazaz

TRANZICIJSKA ETNOKULTURNA PUSTINJA

1. Tranzcija: etnotrauma, etnokapitalistika gramzivost i socijalna bijeda
Bosanskohercegovako tranzicijsko, etnonacionalizmom razoreno i podijeljeno drutvo obiljeeno je nemogunou da izae iz ratnih kolektivnih trauma. Etnoideoloka traumatizacija trogetoiziranog bosanskohercegovakog drutva rezultira interpretacijom nedavnog rata kao najveeg etnikog povijesnog i kulturnog dogaaja. Tu ideoloku traumu prati na individualnom planu socijalna, ne manje destruktivna i autodekstruktivna, a svojim uincima moda i pogubnija po sociopsiholoko stanje drutva. Udruene, individualne i kolektivne traumatizacije proizvode u tranzicijskoj, dejtonskoj BiH etnofobine interpretacije i historije i sadanjosti, politiko-ideoloku zloupotrebu etnokulturnih polja, ideologizaciju religije i religizaciju ideologije, politizaciju i etnizaciju obrazovnog sistema, te itav niz drugih fenomena u koje etnoideologije uplivavaju ne dozvoljavajui im nikakav stupanj autonomije. Stoga je dejtonska, tranzicijska BiH etnofobino trodrutvo u kojem se sve ivotne prakse odvijaju pod ideolokim pritiskom koji etnonacionalizam pretae u praksu etnototalitarizma. Etnototalitarizam, pak, tranzicijsku BiH vidi iskljuivo kao zemlju nedovrenog rata i nedovrive drave, a tranzicija nije kao to je to sluaj u drugim postsocijalistikim zemljama model ekonomsko-zakonodavnog prestrukturiranja i ideoloko-kulturolokog izlaska iz totalitarnog oblika socijalizma, bilo da ga se definira kao realni, staljinistiki, ili, pak, titoistiki, meki etnosocijalizam.1 Tranzicija u BiH obiljeena je nastojanjem etnonacionalistikih politika da u miru realiziraju ratne ciljeve, ali i da kroz proces privatizacije izvre kapitalistiku mirnu revoluciju, tj. pretvorbu drutvenog i dravnog vlasnitva u privatno, odnosno da namjesto samopuravnog sistema karakteristinog za titoistiki etnosocijalizam uvedu divlji oblik etnokapitalizma, koji nije nita drugo do najsurovija forma tzv. prvobitne akuTitov model socijalizma i komunistike ideologije u potrebi da nakon 1948. godine i poznate Rezolucije Informbiroa, te razalaza sa Staljinom napravi to veu razliku prema staljinistikom i drugim modelima socijalizma kao utopijskog puta prema komunizmu, realizirao je, zaparavo, etnosocijalizam. Na drugoj strani, etnosocijalizam je iznikao i iz one literature koja je u okrilju komunistike ideologije tragala izmeu dva svjetska rata, a potom i nakon NOB-a za rjeavanjem sloenih nacionalnih pitanja na junoslvenskom prostoru. Etnosocijalizam se ve na prvi pogled moe uoiti u formuli ravnopravnosti naroda i narodnosti, te paroli o bratsvu i jedinstvu jugoslovenskih naroda i narodnosti. Ba zato se titoististiki socijalizam nije relizirao u ideolokoj formuli internacionalizma/kosmopolitizma sa tenjom globalnog ostvarenja revolucije, ve kao vlastodraka ideologija koja je pomirujui vjekovne mrnje i povijesne sukobe izmeu junoslavenskih nacija i etnija htjela da se ukae kao katatini povijesni telos koji te nacije i etnije izvodi iz mrane prolosti u svijetlu budunost i sretnu sadanjost.
1

83

2 Isp. Mihail Eptajn, Postmodernizam, Beograd, 2000.

mulacije kapitala. BiH je zemlja siromanih, strano siromanih ljudi i veoma bogatih etnokapitalistikih elita te gotovo do kraja razorene srednje klase, koju danas u svijetu unitava ekonomska kriza, neoliberalizam i globalizacijski kapitalizam kao jedina sveplanterana mo. Zato bosankohercegovaka troetnokratija nastoji ostvariti panoptiku, faucaultovski shvaenu kapilarnu kontrolu drutva, a etnonacionalistika ideologija postaje metaoznaiteljem cjelokupne drutvene prakse. Etnonacionalizam je uspio izvriti mentalnu okupaciju svake od tri etnike zajednice u BiH, a traumatini tranzicijski prezent poraa novu bosanskohercegovaku stvarnost i realizira novu BiH bez bilo kakvih bitnih veza sa razliitim modelima ostvarivanja bosanskohercegovake multietnike, multireligisjke i interkulturalne sadrine u povijesti. U takvoj situaciji svi su drutveni fenomeni i diskursi ne samo zbog rata ve i zarad tranzicijskog beznaa izbaeni iz svojih leita, u bitnome mijenjajui svoja predratna znaenja. Diskurs kulture pretvorio se u etnokulturalne diskurzivne poretke, politika u etnopolitiku, ideoloki u etnonacionalistiki diskurs, demokratija u etnokratiju, nauka u etnoznanost, privreda u etnoprivredu gotovo feudalistikih karakteristika zbog administrativne iscjepkanosti dravnog teritorija na entite i kantone, obrazovni sistem u etnokolstvo, religija u etno-religio-nacionalistiki stav, knjievnost u mreu etnokulturnih naracija, etnokritike recepcije i etnoknjievnih povijesti, film (kao umjetnika praksa proteirana od politikih institucija moi i pretvorena u dravnu umjetnost prve vrste) u etnofilm, kapitalistki model vlasnitva u etnokapitalizam, dravni teritorij u etnoteritorije, jezik malih razlika u potpuno odijeljenje etnojeziki standardizirane prakse, zajednika tradicija intrekulturalnog dijaloga u monoloki sistem etnotradicija, povijesno pamenje u etnopamenje, socijalizacija u bioetnosocijalizaciju, razliite drutvene klase u etnoklase, sindikat u etnosindikalne organizacije itd. Atribut etno ba kao to je to bio sluaj sa hiper fenomenima visokog modernizma koji su zarad prevelikih utopijskih uinaka moderne postali pseudo fenomeni, kako to naglaava Mihail Eptajn u svojoj glasovitoj knjizi Postmodernizam2 zbog pretjerane etnizacije sukladne etnonacionalizmu zadobija, pak, forme pseudo u svakoj od nabrojanih drutvenih praksi. Njihova performativnost, pri tom, postaje pervertiranost u samoj realizaciji, jer svaki diskurs nastoji unutar diskurziv-

84

ne drutvene mree prei preko strogo povuenih meusobnih etnogranica. BiH iza pada socijalistikih metanaracija u ratnu stvarnost, nastaje u tranzciji ne samo kao pseudodrava i troetniko drutvo, ve i kao kulturoloki prostor u kojem odrednica pseudo pokriva ukupan horizont razliitih i raznorodnih drutvenih praksi. Iza smjene jednog totalitarnog poretka uma, socijalistikog, drugim, etnonacionalistikim, ukazuje se bosanskohercegovaka tranzicijska pustinja nesposobna za proces bilo kojeg oblika integracije u regionalne, evropske, ili, pak, globalne kontekste. Zemlja izolirano ostrvo, sa getoizacijom koju provodi meunarodna birokratizirana politika mo i autogetoistikim, te autoegzotistikim tenjama to ih zastupaju domae etnopolitike u mrei globalizacijom obiljeenog suvremenog svijeta, to bi, slikovito reeno, bila dananja BiH iza genocida, ratnih zloina, masovnih silovanja, urbicida, svakog, dakle, oblika tragedije i destrukcije to su ih na povijesnu scenu donijele nacionalistike ideologije odgovorne za krvavi raspad Jugoslavije. Ali, zbog beskrupoloznog karaktera ovdanjeg modela privatizacije i instaliranja surovog etnokapitalistikog poretka, jo jedan metaoznaitelj etnokapitalistika gramzivost ureuje sve odnose tranzcijskoj BiH. U samim ivotnim praksama ona je krajnje bezona, gotovo robovlasniko-feudalistika po svom karakteru, apsolutno izrabljivaka, ne nehumana, ve ahumanistiki ustrojena. Gramzivost je to etnokapitalistikih elita to u skupocjenima odijelima na vjerskim sveanostima navlae maske vjernika i licemjerno klee pred Bogom, svjesne da su postale krvoednim etnonacionalistikim boanstvima na zemlji. U nesretnim deurbaniziranim ovdanjim gradovima okrueni grobljima boraca besmisleno izginulih u ratu, bonjaki, srpski i hrvatski etnokapitalisti ne rade nita drugo do surovo izrabljuju djecu tih boraca, kunui se u ideoloki programiranu svetost ehidske ili borake krvi proljevene na frontu. A krvopijska priroda etnokapitalistike gramzivosti prema svojim etnikim podanicima nije projekt samo za drutveni prezent nego i za itavu beznadenu etnofobijama ispunjenu budunost. Da bi osigurali svoju gramzivost kao model drutvenog ivota, ovdanji su etnokapitalistiki vlastodrci zakonske procedure postavili tako da se gramzivost legitimira, a etnokapitalistiki vampirizam zamaskira ne samo zakonskim procedurama ve i etnonacionalistikim i etnokulturalnim narativima i metanarativima.

85

Gramzivost srno ivi od mentalnih figura prosjenosti, od inflacije znanja i obrazovanja, od klerikalizacije masa, od ponitavanja svakog oblika standardizacije drutva, od korupcije i nepotizma, od klanovskog udruivanja politikih monika, od netransparentnog rada institucija sistema, od logike krize i uruavanja drave, da bi etnokapitalisti njeno bogatstvo prisvojili ili privatizirali za bagatelu. Gramzivost podstrekava narcisoidnu bahatost politikih elita, njihov prostakluk, kieraj i prezir prema siromanima, ismijava potenje, ne vjeruje u lini napor i rad, potie povrnost i kulturalnu ideologiju zabave, ki proglaava za umjetnost, merkantilizam i konzumerizam uzdie na razinu oznake humanizma budunosti, od loih pisaca pravi nacionalne bardove, vjerski in davanja sadake i samilosti proglaava za socijalnu pravdu, mrzi nauku i nauni rad i zato forsira i finansira mitomane i paraznanstvenike, iz akademskih elita regrutuje podobne lanove svojih bratstvenikih, neobegovskih i neoplemikih halki koje joj namiu masku etnoideologije, kulturne identitete arhaizira, getoizira i vraa u predmoderno stanje, moral izjednaava sa krajnje konzervativnom repatrijarhaliziranom i reklerikaliziranom ideologijom, mrzi slobodu individue a zaklinje se u etnoprava, ateiste proglaava ehidima, pred komunistikim spomenicima i kosturnicama ui Fatihu, dri misu ili pjeva posmrtno opijelo, ratne zloince pretvara u etnoheroje, tuoj djeci prodaje opijum mrnje a svoju koluje u inostranstvu, otvara fakultete po raznim ovdanjim provincijama, vozi se u skupocjenim automobilima, pravi postmodernistike staklene zgrade vlade i visoke kieraste tronjeve po etnogradovima, javni novac iz razvojnih banaka dodjeljuje svojim neobegovskim i neoplemikim lanovima proglaavajui njihovo renterijerstvo za proces industrijalizacije zemlje i izvoznu djelatnost, okuplja se u superluksuzinim vilama u naseljima za elitu. Ona je majka i maternica tranzicijske BiH to poraa ahumanu, amoralnu drutvenu nakazu, uzdiui je u etnosvetinju. Njeno nalije je socijalna bijeda, beskrajna, sveprisutna, uoljiva na svakom koraku. Tranzicijska BiH je zemlja sirotinje u kojoj trudnice umiru na poroaju zato to nemaju zdravstveno osiguranje; rudari kopaju rudu tehonolokim sredstvima iz 19. stoljea; mlade ene potpisuju ugovore o radu s obavezom da nee zatrudnjeti, a ako im se to desi, onda ima da dobrovljno napuste posao; radnici ginu na poslu, jer im etnokapitali-

86

sti nee da nabave ni nunu opremu za radnu zatitu; gotovo svakodnevno se ubijaju demobilizirani borci, zato to nemaju posla a njihove porodice postaju socijalni sluajevi; izmanipulirani i izrabljivani radnici trajkuju glau, stoga to im je to zadnje preostalo sredstvo u borbi za svoja prava; svakodnevno raste broj onih koji se prehranjuju u javnim kuhinjama... Socijalna bijeda prepokrila je ukupan drutveni horizont, a siromatvo je postalo norma, mejra egzistencijalnog besmila, oksimoronska svrha ivota. Socijalnu bijedu dravne statistike obezljuuju, svodei ivotne drame na procente i brojke. Statistika iz socijalne bijede isisava ljudski sadraj, ba kao to ovdanja etnokapitalistika drava iz svojih podanika isisava ljudsko dostojanstvo. Zemlja ponienih i uvrijeenih, zemlja bijednih ljudi, rekli bi veliki ruski realisti. Slike socijalne i ljudske bijede ne vide se na televizijskim ekranima, nema ih u novinskim izdanjima, visoka knjievnost, odana naracijama o ratnim traumama i intimnim dramama za nju ne haje. Ovdanji film je prezire. Socijalna bijeda je neizgovoriva, nju niko u javnom prostoru i kulturalnim i umjetnikim praksama ne zastupa. itavi nizovi subalternih socijalno ugroenih klasa iskljueni su iz svakog oblika drutvene rasprave. Nevidljiva, a sveprisutna, socijalna bijeda je neizgovorivo lice zemlje, potisnuto Ja sveope drutvene beutnosti. Bezglasna i bezimena, ona je podsvijest etnokapitalizma i njegove gramzivosti, a u javnom prostoru socijalna bijeda dobila je oblike zazornosti o kojoj se ne smije govoriti. Jer bi govorom o njoj ovdanja religijska praksa kao tranzicijka drutvena moralna norma dokazala svoju aljudsku etnosutinu; jer bi, prikazujui je, kultura p(r)okazala da u njenom sreditu nisu ljudske ve etnike sadrine; jer bi, analizirajui je, akademski diskursi razotkrili svoju poziciju u kojoj su drutvene i humanistike znanosti postale sluinad ovdanjih troetnikih reima; jer bi visoka umjetnost, nakon to je opisujui rat i iskljuivo rat dokazala kako je autogetoizirajui i autoegzotistiki narativ pretvorila u trinu vrijednost, sklapajui pakt sa merakntilizmom koji knjievnost pretvara u globalizacijsku robu; jer bi mediji, kad bi pokazali njene razmjere, izgubili naklonost monika koji na njima reklamiraju svoje proizvode, svoje firme. Jer, govorom o njoj, raznizali bi se i raspali svi metanarativi na kojima poiva bosanskohrecegovaka tranzcijska drutvena i ukupna kulturna etnola.

87

2. Oni se zovu Nevidljivi Iskljueni

Njih je mnogo vie od onih 500.000 hiljada nezaposlenih, kako tvrdi zvanina dravna statistika; mnogo vie od ono gotovo 30% stanovnitva (pretvoreno u brojke to je oko milion i dvjesto hiljada ljudi u BiH) koje prema zvaninim statistikim podacima ivi ispod granice siromatava; mnogo vie od onih 60% mladih koji jedva ekaju bezvizni reim da bi odmah zdimili iz ove etnotraumom i socijalnim beznaem okupirane zemlje. Oni imju pravo u diskurzivnom poretku drutva samo na jedan svoj idenitet etnoreligijski. Samo su tako priznati. U simbolikom poretku imena imaju pravo jedino na etniko ime. Oni se zovu Nevidljivi Iskljueni. Oni su ponieni i uvrijeeni, rekao bi Dostojevski. Oni su nezaposleni, oni su radnici na ekanju, oni su demobilizirani borci bez posla, oni su osobe sa posebnim potrebama, oni su vojni invalidi, oni su civilne rtve rata, oni su invalidi rada, oni su osobe koje trebaju tuu njegu i pomo, oni su manjinski povratnici, oni su samohrane majke, oni su djeca sa jednim ili bez idejnog roditelja, oni su bezutjeni penzioneri pokorni etnikim elitama, oni su Romi i njihova djeca izloena ovdanjem rasizmu i asimilaciji, oni su djevojice koje po ovdanjim kolama prostituiu monici, oni su bijelo roblje, oni su Nevidljivi, kako ih opisuje diskurs humanistike, socijalno Iskljueni, kako ih kvalificira drutvena znanost. Tako ih imenuje i kvazineoliberalna ideologija u kvazitranzciji kvazidemokratskog, kvazicivilnog bosanskohrecegovakog drutva. Tim jezikom im se udvara ovdanji nevladin sektor kojemu je zadatak da u socijalistiki i etnonacionalistiki postuliran drutveni pojmovnik implementira i aplicira neoliberani, globlizacijski jezik politike korektnosti civilnog drutva Zapada. Oni su zazorna drugost etnokapitalistikog poretka, bez prava na vlastito ime i ljudsku pojedinanost, bez mogunosti iskazivanja u javnom prostoru. Oni su subalterne klase, bez zastupnika i jezika zastupnitva, prisutne samo u birokratskom zbiru statistikih podataka. Njihova svakodnevna patnja u javnom politikom govoru je etnopatnja, njihov egzistencijalni strah politika etnofobija, njihova nada je diskursom etno-nac-religije odaslana u onostranost, njihova e za socijalnom pravdom prebaena u metafiziki prostor deeneta i dehenama, raja i pakla, prepu-

88

tena Bogu, koji se, kako bi rekao jedan od mnotva glasova u Veovievoj stihozbirci Poljska konjica: sklonio tamo e se ne uje vriska samohranica. Zato Nevidljive Iskljuene ne zastupa knjievnost, jer ona bi trebala moralizirati drutvo, biti advokaturom pojedineve potrage za moralno valjanom normom u bezoenom drutvenom poretku, morala bi artikulirati njegovo pravo na slobodu, njegovu svau sa, Andri bi rekao, ivotom krvnikom; u sveopem drutvenom muku ona bi trebala biti glas socijalne tuge i opomene. Je li se knjievnost naeg vremena predala pred naletom diktature trita i ekonomskog totalitarizma, pa sad na trite ideja iznosi samo one proizvode koji su kurentni: slike ratnih trauma koje mue pojednica u postratnom, postkonfliktnom drutvu, intimine slike pojedinca zatvorenog u svoje minimalne svijetove, sistem malih pria koji destabilizira zvanine intrepretacije velike povijesti, distopijski stav koji joj je namro postmodernistiki relativizam, ideju teksta kao intertekstualnog i intermedijalnog tkanja koje ide u razliitim smjerovima unutar defabulariziranih romanesknih i pripovijednih naracija, porodine kronike koje odraavaju povijesnu dramu etnosubjekta, liriku ratnog ljudskog krika usred patriotskog, etnonacionalistikog kolektivnog urlika, ironiju, fantastiku i grotesku u formi nasljea palog postmodernizma i itav niz drugih narativa usklaanih sa zahtjevom knjievnog iskaza kao robe to ih pred njeg postvaljaju metanarativi konstruirani u neoliberalnoj konzumeristiko-merkantilistikoj ideologiji umjetnosti. Je li bosanskohercegovako knjievno polje, nakon to je iskazalo poeziju ratne smrti, dolo u fazu da zastupa smrt poezije u vremenu globalne kulture lai? Da li je danas jai diktat trita od diktata nekadanje Partije i njene socrelistike poetike, kako je svojedobno tvrdila Dubravka Ugrei? Iza tih pitanja otkriva se horizont knjievnosti malog trita koja ezne da pree preko granica BiH i ukljui se makar u regionalni unutarknjievni dijalog. Tu knjievnost ostavila su na cjedilu u tranzicijskom razdoblju ovdanja entiteska ministarstva kulture, nakon to su knjievnu infrastrukturu u postrau podigle strane donacije, da bi ona danas tavorila u dravi ija ministarstva na svim razinama vlasti u kulturi podravaju iskljuivo etnoprojekte. U malim knjievnostima sve je unaprijed poltitiko, trvdili su Deleuze i Gatari, a ovdanje

89

etnije knjievni su proizvodi, kulturoloke etnije prve vrste, pa knjievnost u njima nikad i nije, osim za kratko u vrijeme dekadencije titoistikog etnosocijalizma, te tokom zadnjeg rata i malo iza njega, bila zbirom individualnih naracija to se proteu od zemnog do nebesekog plana ljudske egzistencije, od aneoske do avolje zasnovanosti ovjekovog drutva. Knjievnost je na ovim prostorima u glavnini svog karatkog trajanja, od procesa evropeizacije s kraja pretprolog vijeka, zapravo, bila uvijek etniki funkcionalizirana, bez obzira na sve trzaje prve i druge moderne, odnosno ranog i kasnog modernizma. Kao takvu ju je prije svega odreivala njena recepcija, njen kanon, njena upotreba u kolskom sistemu, a kao takvu ju je na bosanskohercegovake novaanice u tranziciji postavio u likovima pisaca politiki dogovor tri etnonacionalistike elite. Na tim novanicama pisci su simboli etnokulturnog identiteta, a ne stvaraoci u interkulturnoj, internacionalnoj, kozmopolitskoj estetskoj mrei. Knjievnost je, dakle, na ovom prostoru preteito bila sistem politika etnoidentiteta i procedura koje su razvijale reprezentacijsko identitarno polje. To je njena drutveno-simbolika tradicija, njen puni recepcijski uinak. Knjievna znanost, pak, i onda kad se zaklanjala iza esencijalistiki postuliranih transvremenih i transkulturalnih strategija, kada se htjela ostvariti kao esejistika poezija, provodila je u knjievnosti etnokulturnu politiku. Ona je operirala bosanskim duhom u knjievnosti kao metaoznaiteljem koji ureuje sve semantike potence kod svakog, ama ba svakog knjievnog teksta nastajalog na ovom tlu a da nije antibosanski, antibonjaki, u konanici antimuslimanski, to je atribut koji danas ta znanost voli pripisivati Andriu, jedinom knjievnom nobelovcu sa ovih strana zamagljenih; ona je eznula da ostvari knjievne etnopovijesti kao ueni, najvii anr etnoknjievne nauke; ona operira sintagmama znaajan i najznaajniji bonjaki, srpski, hrvatski, bosanskohercegovaki pisac, etnizirajui i feministiko pismo, da bi uvijek ispred poetike uz spisateljsko ime isturila etniku ili, sve rjee, dravnu pripadnost. U takvoj situaciji knjievnost danas i ovdje postaje knjievnost zasienja, etnonarativnih kliea, ba kao to se isklietizirala njena naracija ratnih trauma i intimnih posrnua lirskog, proznog i romanesknog subjekta koji se gubi u bespuima egzistencije. Tranzicijska knjievnost nema svoju subverzivnu gestu, svoju disidentsku nakanu, svoje glasove pobune i otpora. Ona je slijepa za socijalnu bijedu, jer se plai stigme socrealizma, a

90

prezire poetiku praksu socijalne literature3 stoga to u svojoj liberalno-humanistikoj podlozi hoe maksimalno raskinuti sa tradicijom socijalistike estetske norme visokog modernizma, ak i onda kad se kaiperasto epuri jugonostaligijom kao poetikom gestom. Ona je odana melanholiji i nostalgiji, jer lokalni hrontop vidi iskljuivo tako nostalgino i melanholino nakon to je kroz ivote njenih autora i autorica protutnjao rat. Ona je pomodarska u decnetrirajuoj poetikoj gesti kad hoe rasredititi politike kolektivnih identiteta heterosekusalnog patrijarhata, njegovu herojskost, mukocentrinost, falogocentriranost, njegovu privilegiranost mukosti i sveopu premreenost mukim a marginalizaciju enskog, enstvenog, transeksualnog, homoseksualnog i itavog niza drugih marginaliziranih i diskriminiranih glasova i identiteta. Njenom pomodarskom kieraju pridruuju se teorija i kritika kad visokoparnim, hermetinim teorijskim jezikom problematiziraju njene reperezantacijske strategije u konstrukcijama ideniteta, kad ispituju orijentalistike i okcidentalistike diskurse u njoj, kad se bave sistemima granica, kad u transportu postrukturalizma na ovaj kulturni prostor govore deridaovskim, liotarovskim, fukoovskim, deleuzovskim, i inim visokoparnim jezikom teorije u kontekstu knjievnosti, iji zakanjeli postmodernizam i postistike poetike na drutvenoj sceni dokida etniki neoromantizam, etno-nac-art kao amblematski znak novih akademskih elita i knjievnih etnobardova. Ovdanja knjievnost izbjegava suoenje s tranzicijskom pustinjom u istoj onoj mjeri u kojoj se hrabro suoila sa uasom rata. Njoj nedostaje imievsko moralno suosjeanje da bi ispjevala nove pjesme siromaha, ili kosovelovska eksperimentalnost u integralima poezije u kojima se odzrcalila revolucionarna utopijska gesta junoslavenskog interkulturalno postamentiranog ekspresionizma. Ona nema humanizam bez obala kojeg je zacrtao Zija Dizdarevi u svojoj angairanoj lirskoj prozi, opisujui socijalnu bijedu Austro-Ugraske imperije i prve Jugoslavije. Njoj nedostaje kamovoljevski pobunjeni pjesnik koji drutvo i kulturu opisuje kao isuenu kaljuu. Ona nema ak ni kranjevievsku gestu, koja stoji na poetku bosanskohercegovake moderne, a kojom ovaj pjesnik historizira metafiziku i pometafiziuje historiju da bi ispitao amoralne sutine svoga doba. Ona se gnua politikog aktivizma i politizacije knjievnosti, jer je gotovo u iracionalni kompleks prerasto njen strah od politinosti knjievnosti koju u pravilu povezuje sa dikta-

Ovaj tekst nema namjeru zagovarati obnovu poetikog modela socijalne literature. Naprotiv, njegov cilj je pretresti drutveno, etnokulturno, knjievno polje i vladajui sistem poetikih normativa. Nema ni namjeru programirati neku novu poetiku, ali u kontekstu saveza knjievnosti i etnokratskih monika cilj mu je uspostaviti to veu distancu u odnosu na aktuelnu knjievnu, kritiku i knjievnoznanstvenu praksu.

91

tom i intervencijom komunista u knjievno polje. Komemorativna i nekropoetika u svojoj osnovi, ona je u glavnini knjievnost traumatinog perfekta kojoj izmiu traume prezenta i fobinost futura, pa zato i ne moe ostvariti naracije socijalne analize koje na tragu balzakovske totalitetne pretenzije romana razvijaju druge tranzicijske literature. Da bi postala advokatom ponienih i uvrijeenih, ona bi ih trebala prvo ugledati ispod autistinih poetikih maski obiljeenih tenjom da artikuliraju vjene ljudske drame, probleme vjenih ljudskih muka unutar poetikog pseudoegzistencijalizma, njegove metafizike ljudske samoe, apsurdnosti ovjekove pozicije uhvaene u zamku izmeu dva velika Nita, onog raanja i onog smrti. Njoj temeljno nedostaje revolucionarna brehtovska tenja u utopiji koja je snivala u politikom teatru globalni socijalni raj i prikazivala sistem malih socijalnih, svakodnevnih drama koje prokazuju zlo drutveno sredite. U svom tom nemanju i nedostajanju, knjievnost je marginalni, nezamjetljivi, rubni drutveni diskurs kojem etnomonici ne dodjeljuju ni mrvice sa javne trpeze. A svako, gotovo svako iz sirotinjskog (etno)spisateljskog bratstva i sestrinstva ili iz republike poezije narcistiki ezne da iz knjievne anonimnosti ue u etnoknjievni kanon, u itanke i lektire, u poredak etnovjenika i time makar malo dotakne etniku besmrtnost.

3. Ratno nasljee: etnokulturni i akademski rasizam u etnokulturnim getima

Etnonacionalistika reinterpretacija tradicije iz rakursa njenog tranzicijski postuliranog simbolikog imaginarija, viktimoloko poimanje povijesti, heroizacija i monumentalizacija povijesti i simbolikog poretka koji presudno obiljeava strategije i procedure izvoenja kolektivnog identiteta, autostereotipizacija, autogetoizacija, autokolonizacija, autoegzotizacija i automitologizacija samo su neka od obiljeja kancerogenog stanja etnokulturnih geta i etnokulturnih identiteta koji su zahvaljujui vladajuem ideologijskom poretku instalirani danas u BiH. Uz ove naznake, etnokulturni identiteti mogu se opisivati i pojmovima repetrijarhalizacije, arhaizacije, klerikalizacije, autizacije, a etnokultura se javlja kao kolektivna ideologijska fantazma koja ima jedini cilj stvoriti althusserovski shvaeno polje subjektivizacije i postaviti uvjete za identifikacijske po-

92

stupke na osnovu kojih e se oformiti i individualni i kolektivni identitet. Kultura na toj osnovi postaje slukinja ideologije, ali i njen proizvod i proizvoa, pa se u tom frankentajnovskom zagrljaju kulture i ideologije stvara homogeno drutveno polje unutar kojeg svaki oblik subverzije, disidenstva ili obine kulturalne napukline biva izloen jakom javnom pritisku, postupcima discipliniranja, iskljuivanja, protjerivanja i marginalizacije. Dananja BiH je trogetoizirano podruje etnokultura unutar kojeg se svaki oblik drugosti pojavljuje kao ideoloki konstruiran povijesni, etniki, religijski i kulturni neprijatelj ili demonski susjed od kojeg se u to veoj mjeri, kao od nemoralne, dijaboline nemani treba distancirati. Pri tom, taj je neprijatelj prema etnoidelokim stajalitima neizljeivo zaraen virusom demonstva, a ono nije samo rezultat povijesnih okolnosti ve je to njegova rasna karakteristika, posljedica genske pokvarenosti, jednog u osnovi barbarsko-ivotinjskog gena svakog etnikog susjeda. U svom glasovitom eseju o UR-faizmu Umberto Eco ukazuje na injenicu da je rasizam i rasistiki pogled na Drugog i svaku formu drugosti jedna od temeljnih oznaka faistike ideologije. Rasizam se danas u BiH ukazuje gotovo kao kulturoloka i akademska norma, a njegovi zagovornici i pronositelji dobijaju najpoeljnija mjesta u akademskoj zajednici, preko njega se stjee akademski autoritet, zadobija politika mo i ubiru politiki poeni, a rasizam se i finansijski bogato nagrauje. injenica da su akademiri i akademiarke postali rasisti, da se rasistika interpretacija povijesti infiltrirala na uni(z)verzitete i sve(m)uilita, da profesori fakulteta ispisuju najrigidnije rasistiki postulirane tekstove nije novost. O njoj su ispisane stranice i stranice kritike, pogotovu o srpskom i hrvatskom rasizmu, dok je bonjaki zbog toga to je patauljast, reaktivan i izazvan od svojih susjeda, zaklonjen genocidom i zloinom nad Bonjacima na koje se poziva kao na globalno ustrojenu nepravdu ostao u zavjetrini, neprimjeen, te u javnom prostoru na neki nain tretiran kao opravdana reakcija na rasizam svojih susjeda. No, on je, slijedei svoje susjede, priskrbio za sebe javnu mo i inflitrirao se u institucije sistema. Upravo zbog javne moi sva tri rasizma nije se mogla ni zasnovati, a kamo li provesti derasizacija akademskog, kao i ukupnog kulturnog polja. Akademski i kulturni rasizam i neofaizam, te mikrofaistike akademske i kulturne prakse postale su osnov ne samo podruja interpretacije povijesti i kulture, nego i maltene

93

osnov epistemoloke matrice, a vladajua epistema u oblasti drutvenih i humanistikih znanosti kao da se ne moe iskobeljati iz ralja rasizma. Rasisti postaju akademicima, profesorima emiritusima, autorima udbenika za srednje i osnovno obrazovanje, uestvuju na znanstvenim koferencijama, recenziraju udbenike povijesti, knjievnosti i jezika, rade u komisijama za izbor u nauna i nastavna zvanja, ureuju enciklopedije koje ve desetljeima ne izlaze iz tampe, mentoriraju magistarske i doktorske radnje, predlau teme naunih skupova, organiziraju kongrese intelektualca, zauzimaju prostor u medijima, predsjedavaju kantonalnim drutvima pisaca. Jednom rijeju, ivimo u sistemu u kojem su rasisti, kako bi rekao Stevan Tonti u svojoj pjesmi Govna i kepeci, zauzeli ukrasna prijestolja i katedre. ivimo meu zavaenim narodima, kako podvlai Mile Stoji u naslovu svoje zadnje pjesnike zbirke, mada je nemogue dokazivati da su se narodi zavaali, ve su to uinile zle ideologije i njihove politike, a one se odravaju na tezama o nedovrenom i nedovrivom ratu i svakoj vrsti politikog i kulturolokog sukoba. Ali, meu tim zavaenim narodima, da iskoristim pjesniku slobodu koja u ovom sluaju promauje kad povijesni referent prevodi u pjesniku figuru, nemogue je uspostaviti razliku izmeu ideologije i kulture. Ova zavaenost, to je, naravno, tek litotino ustrojena ironijska slika rata i krvi, rata kojeg su proizvele ideologije i njoj sukladne politike mafije, i krvi koja je tekla u tom ratu, a ostala iza njega na mjestima politikih rituala za bildanje nove ideologije mrnje zacario se etnonacionalistiki i rasistiki diskurs. U bosanskohercegovakoj etnokulturi i etnonauci uspostavljene su tri odvojne, vrsto razgraniene inerpretativne strategije i interpretacije prolosti, pa tri akademske zajednice ive u tri etnoznanstvena geta, u tri razgraniene povijesne interpretacije, u tri istine o istoj prolosti i istoj drutvenoj stvarnosti. No, pogledajmo rasizam izbliza koji se kao nasljee rata odrava u tranziciji. Pie Vedad Spahi, tuzlanski univerzitetski profesor, autor i recenzent udbenika za nastavu knjievnosti srednjeg obrazovanja, lan bosanskohercegovakog Drutva pisaca i ef njegovog odjeljenja u Tuzli, urednik knjievnonaunog asopisa, osoba od javne moi i velikog javnog utjecaja na podruju Tuzlanskog kanotona i ire, pie on u listu kojemu je bio urednikom slijedee: Srpsko prokletstvo je genetskog porijekla. Glupost, primitivizam, smrad, zatucanost, zov tue krvi

94

hereditarne su kategorije u biu srpskog naroda. Ovaj postulat mora biti temeljom budue edukacije bosanske mladei...4 Ili jo i ovo: Srbi moraju postati predmetom i lajt-motivom nae mentalne higijene. Najorganizovanji vid voenja mentalne higijene je kolska nastava (povijest, drutvene nauke, knjievnost, jezik) u kojoj emo, dok postojimo ponavljati koliko su puta Srbi nad nama vrili genocid, koliko su nas pobili, koliko protjerali, koliko su nam gradova poruili, koliko granata ispalili... Shvatamo li? I onaj pouak GRANATAMA NAS TUKU SRBI je oblik mentalne higijene. BONJACI/MUSLIMANI VODIMO MENTALNU HIGIJENU!5 Pridruuje mu se u ovakvom pogledu na Srbe Fatmir Alispahi, njegov sugraanin i kolega po peru, publicist, kritiar, esejist, pisac, osoba koja je nedavno magistrirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, kolumnist nekoliko ovdanjih magazina, predava po damijama i studentskim centrima, jednom rijeju intelektualac ope prakse, slijedeim stavom: Srbi plivaju u krvi. Od roenja. Ljubiaste ile koje vire iz prerezanog krmeeg vrata za njih su likovna estetika. Kao za nas behar. Njima je normalno da se krv gleda, u krvi uiva, da se krv jede, kao u onim nekakvim krvavicama to su suhomesnati proizvod. Mali Srbin iz Bea nee osjetiti nikakvu nelagodu dok bezveze kolje zeca. ak tavie, mali e Srbin poletjeti od ushienja, kao to se moje dijete ushiti kad uje cvrkut ptica. Teko je rei da je taj mali Srbin otporniji na krv od mene. On uope nije otporan. On je u krvi prirodan. Stavljati pojam otpornosti na krv u srpski kontekst, isto je kao stavljati insana u kontekst otpornosti na zrak. Ne moe se biti ili ne biti otporan na zrak. Tako u Srba, naalost, nema otpornosti na krv, klanje, hropce, suze, prljavtinu... To je izvorna priroda u polovici svoje protuprirodnosti.6 Slino kako je Fuad Saltaga, profesor i donedavno dekan sarajevskog Pravnog fakulteta, u svom djelu Anatomija srspske destruktivnosti,7 koje je uvrteno u literaturu na nekoliko ovdanjih fakulteta, rasitiki obrazalagao uzorke nastanaka osiMiloeviKaradieve ideologije, pripisujui Srbima kroz povijest stalnu potrebu da vre kontinuirani genocid nad Bonjacima, isto tako Fatmir Alispahi rasistiki gleda na Srbe. Ali, za razliku od drugih bonjakih rasista i neorasista, Alispahi sputa svoj rasistiki okular do djece. On ak i u djeci vidi rasizam, nekakvu prirodnost krvi, mranjaki gradei itav niz rasistikih sterotipa, prema kojima je su srpskoj prirodi i u malom Srbinu

Vedad Spahi: Pohvala srpskom seljaku. Zmaj od Bosne 16 (1992.). Str. 7.

Vedad Spahi: Mentalna higijena. Zmaj od Bosne 60 (1994.). Str. 2

Fatmir Alispahi: Narod od krvi i noa, u: Marketnig tragedije, nav. prema Sic!, asopis za po-etika istraivanja i djelovanja, Sarajevo, januar/februar, br. 3. str. 105.

Fuad Saltaga: Anatomija srspke destruktivnosti, Sarajevo, 1995.

95

iz Bea krv, klanje, hropci, suze, prljavtina. Rasistiki pogled na djecu magistra knjievnosti sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu inovatini je doprinos opoj povijesti beaa, slijepa mrnja koja dok rasistiki satire, satanizira srpsku djecu, vlastito dijete uzdie u tankoutnu lirsku duu koja se ushiuje cvrkutom ptica, a mali Srbin iz Bea ushiuje se krvlju. Pri tom, Alispahi rasistiki povlai i razliku izmeu kulturnih kodova. Srpski je kulturni kod izjednaio sa genetskom predodreenou za estetiku krvi, a bonjaki sa istom takvom predodreenou za estetiku behara. Rukovanje stereotipima i najcrnjim predrasudama, te razvijanje mrnje kao da su postali pseuodnaunim manirom, razlogom za sticanje naunih zvanja i akademskih titula, a akademska zajednica, korumpirana svojom malograantinom, glasa za izvjetaje o magistarskim radnjama, dolazi u sveanim odijelama na odbranu tih radnji, prihvata mentorstvo, legitmirajui rasizam kao akademsku normu. No, vratimo se profesoru na tuzlanskom Filozofskom fakultetu, Vedadu Spahiu. Iz priloenih citata jasno je da Spahi amnestirao osiMiloeviKaradievu ideologiju, jer ako su glupost, primitivizam, zatucanost, smrad i zov tue krvi kategorije nasljedne u biu srpskog naroda, onda nije kriva ideologija i na njoj zasnovan politiki, dravni, vojni i policijski projekt i sistem za genocid i zloine u prolom ratu, ve to spahievski, rasistiki shvaeno bie naroda. Ideologija je neduna, politiki sistem nije kriv, vojska je nevina, policija nema veze sa zloinima, politika nema nikakvu odgovornost, svaki individualni zloinac mora biti osloboen, jer nad njima i u njima, po profesoru Spahiu, lebdi i radi esencijalna kategorija bia srpskog naroda. Njoj, toj kategoriji se ne moe umai, ona ulazi u gene, formira linosti usklaene s tim biem i gradi drutevni sistem sukladan njemu, tom biu. Zato u konanici ne treba ratnim zloincima suditi u Hagu ili na drugim sudovima, ve treba izvesti na sud to spahievski, rasistiki shvaeno bie srpskog naroda. Neka ono snosi odgvornost, a za sudiju im treba postaviti Spahia lino, neka se on bori, rasistiki mejdanuje i sudi s tim biem kao junak sa ejtanom u Ibriimovievoj drami Voland u Sarajevu. No, ironiju na stranu. Ozbiljno postavljeno pitanje glasi: je li ovakvim stavom univerzitetskog profesora delegitimiran u ovdanjoj tranziciji jasperosovki zahtjev za moralnom, zakonskom, metafizikom i politikom odgovornou i krivicom za ratne zloine i rat to ih ovaj filozof postavlja pred njemako drutvo nakon Drugog svjetskog rata u svom uvenom preda-

96

vanju O duhovnoj situaciji u Njemakoj. A spoje li se dva Spahieva stava, pogotovo ako se ima u vidu njegov zahtjev za mentalnu higijenu koju treba provoditi u kolama nad bosanskom djecom, onda se namee pitanje kakva e ta djeca biti nakon to ih Spahi u svom kolskom sistemu obrazuje, da ne kaem: rasistiki izdresira. Pridoda li se Spahiu najvei ivi bonjaki intelektualac, kako ga mediji tituliraju, akademik Muhamed Filipovi i njegov slijedei stav: Ako se tome doda u etnografskoj i etnolokoj literaturi opisana sklonost Srba za drastine postupke, kao to su klanja ljudi, ubijanja sjekirama ili nasilja nad starcima i enama, esti incestualni odnosi i seksualno iskoritavanje djevojica i djece, tada se dobije slika o izvorima onih fenomena koji su doli do izraza u ratu, i to izvorima utemeljenim u sociopsihologiji Srba kao naroda.8 onda se postavlja novo teko pitanje. Naime, ovo: do koje mjere i na koje sve naine rasizam zauzima akademski prostor od dna do vrha njegove vertikale, te zato nije izvrena dekonstrukcija ovakvih rasistikih stereotipa i predrasuda. Jasno je da bilo koji drutveni poredak mora u sebi razviti sistem i hijerarhiju vrijednosti, mono ili pluralno centriran, na kojem se temelji njegovo usustavljenje i njegov razvoj. Na kojem poretku vrijednosti poiva dananje bosanskohercegovako drutvo, ili, preciznije reeno, trogetoizirano drutvo, ako se u njemu provodi spahievsko-filipovievska mentalna higijena. Koliko je kolskih generacija mentalno higijenizirano prema Spahievom modelu i koje su posljedice te mentalne higijenizacije po bosanskohercegovako drutvo i njegovu budunost, po njegov interkulturalni supstrat, multietninost i multireligioznost. Nadalje, da li se tom mentalnom higijenizacijom razradio znanstveni sistem koji bi mogao osvijetliti nakazni rad faistikih ideologija koje su proizvele rat i ratne zloine na tlu bive Jugoslavije, a u BiH ostavile iza sebe genocid u Srebrenici, zvanino presuen, i onaj u Prijedoru, nezvanian i meunarodno nepriznat, te Dubrovnik i Vukovar u Hrvatskoj, kao simbolike topose ratnog zla i uasa, ideolokog i politikog bestijarija najnie vrste. Ili se sve u intrepertacijama nesporedne i ukupne prolosti svelo na goli, primitivni, stereotipni rasizam i ecoovski shvaen UR-faizam koji probija iz magistrovih, profesorovih i akademikovih rijei. Ali, nisu Saltaga, Alispahi, Spahi i Filipovi jedini zastupnici rasizma. Njima se pridruuje itav niz imena (i onih srpskih, i onih hrvatskih, i onih bonjakih akademskih elita) ija

Muhamed Filipovi: Sociopsiholoka i antropoloka analiza zloinakog karaktera, osobito zloina ispoljenih prema Bonjacima i Bonjakinjama tokom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu. U: Molila sam ih da me ubiju. Sarajevo: Savez logoraa Bosne i Hercegovine, Centar za istraivanje zloina, 1999. Str. 61-69.

97

su rasistika djela ula u spisak obavezne literature na ovdanjim fakultetima. Obrazovna, akademska i kulturna etnopolja premreena su rasistikim metanarativima, a interkulturna matrica na kojoj se odravala bosanskohrecegovaka specifinost u regionalnom i irim kulturnim kontekstima, zamijenjena je etnonacionalistiki profiliranim kulturalnim strategijama i arhainim etnokulturnim romantizmom kao kulutrnim projektom, iji je zadatak redefinirati osnove etnikog, politikog, povijesnog i kulturnog etnoidentiteta. Namjesto interkulturnog dijaloga, nae vrijeme obiljeava uspostvaljanje rvstih, nepremostivih granica meu etnokulturama, pa se etnokultura u konanici pojavljuje kao simboliko i svako drugo obiljeavanje etnikog teritorija. Jezik je pao na zemljite i sad ga melijorizira kako bi ga uinio etnikim teritorijem, etnogetom. Ako su na junoslavenskom kulturnom prostoru itav devetanesti pa i dvadeseti vijek do polovine osamdesetih godina uz sve hibridne razlike bili obiljeeni ilirskom, jugoslavenskom ili panslavenskom ideologijom kao antikolonizatorskim stavom, ako su i prva i druga Jugoslavija nastajale kao rezultat spoja ideologije i kulture, velikih utopijskih naracija jugoslavenskog tipa mono ili policentrinog multikulturalizma, kraj dvadesetog i poetak dvadeset i prvog vijeka obiljeeni su rasistikim konceptom etnokulture. Pri tom, na junoslavenskom kulturnom prostoru postmodernistiki pluralizam, relativizacija, nekropoetika, svijest o kulturnoj istroenosti, ideologija kulturnog trita, distopija, decentriranje, otkrivanje margine, periferije i ruba, igra performativnim diskursima, meki subjekt misli i itav niz drugih postmoderno shvaenih distopijskih karakteristika zamijenjen ve polovinom osamdesetih godina prolog stoljea u kulturi etnikim, nacionalistikim i neofaistikim ideologijama. Kultura je postala rodno mjesto ideologija mrnje, etnikih i nacionalnih strahova, u njoj su oivljene rasistike i nacionalistike mitoloke naracije o izabranim narodima, karakteristine za nacionalizam svih etnija i nacija nastajao u okrilju abrahamskog tipa monoteizama. Dvadeset i prvi vijek u interkulturno polje BiH donio je monokulturne pustinje koje neprestano narastaju u etnofobinim kulturalnim diskursima. I definitivno je spao sa polja kulture oreol etike, autonomije, lapurlartistike fantazme o kulturi kao tvornici ljepote, esencijalistiki sistem transvremenih i transkulturalnih ukrasa, a zabog kulture se, kako bi rekao engleski teoritiar Terry Eagleton, poelo ubijati.

98

Kultura je postala ideoloka zastava etnije, drugo lice etno-naci-religije, nalije ideolokog zla. Da li je rat srno promijenio kulturne sadraje i njihove smislove, jesu li se udruili pseudopostmoderni populizam i etniki radikalizam, pa sad imamo na drutvenoj sceni kulturu shvaenu iskljuivo kao unutaretniku razmjenu etnoideolokih dobara. Koliko tom etnoideolokom projektu doprinose potpuno uruavanje kulturalnih standarda i s njima usklaenih vrijednosti; hoe li ovdje do kraja trijumfovati logika trogetoiziranog etnodrutva obiljeenog intelektualnim i akademskim konformizmom, mediokretstvom, karijerizmom, te u, konanici, do kraja ostvareni etnonarcistiki trijumf banalnosti. Hoe li folklor i njegova sakralizacija u kulturnom polju, tradicionalna narodna nonja i kola, trubofolk i sekstika upotreba polugolih silikonskih tijela pjevaica to unjkaju na ovdanjim mnogobrojnim televizijama hoe li to postati jedini prepoznatljivi znak ovdanjih kulturalnih identiteta uzdignutih na nivo svetih etnikih tradicija. U skladu s tim, hoe li i samo ime postati simbolom pripadanja tlu, etnokulturi, krvi, naciji, dakle, svim onim ideolokim fantazmama s kojima je i otpoeo neofaizam na junoslavenskom tlu unutar Srpske akademije nauka i umjetnosti, one akademske elite koju Mirko Kova oznauje elitom gorom od rulje. Iza ovih retorskih pitanja ne nastaje samo kulturna pustinja, ve nova kultura kao simbol etnikih i individualnih imena, simbol tla i etnikog prava na njega unutar postmodernog multipolarno koncipiranog svijeta, kojeg proces globalizacije nastoji zapadnocentrirati, uniformizirati, vesternizirati, amerikanizirati u potpunom trijumfu neoliberalistikog koncepta trita kapitala i logike finansijske dobiti, te ideologije prema kojoj je jedino slobodan kapital, dok sve druge vrijednosti, u skladu sa ideolokim politikama idenititeta, moraju stati na bilo kojoj vrsti granice. Hoe li na ovdanjem tlu, na kraju, unutar getoistike ideoloke i kulturne fantazme u potrazi za rasnom istotom etnije, trijumfovati parola Vedada Spahia Nejma vie nina nana, izreena u naslovu njegovog teksta, iji odlomak vrijedi citirati: Proli sistem mjeance je tetoio, ukazivao im ansu za probitak eo ipso, samim faktom da su eljad iz mjeovitog braka. Jer, zaboga, njihovi roditelji nikako ne mogu biti sumnjivi, oni bratstvo-jedinstvo, tu zjenicu oka komunistike diktature uvruju u svojoj postelji. (...) Status predestiniranih favorita

99

9 Vedad Spahi: Nejma vie nina nana.... Zmaj od Bosne 23 (1993.). Str. 2.

jamen im u bivem reimu od Triglava do evelije uinio je i to da su mjeanci u intelektualnom pogledu bivali poglavito tipini mediokriteti. Zato? Pa ranom spoznajom da im bez plaho zahmeta u ivotu ide uglavnom ko po loju, mjeanci se obrazovno, intelektualno, poesto i moralno zaputaju i ostaju duduci i tokmaci cijelog ivota.9 Nepristojno i nemoralno ulazei u brane postelje, pisac, esejist, kritiar, profesor ne napada samo na elementarno ljudsko pravo nepovredivosti intime i privatnosti, ve gazei to pravo razvija rasizam, kao i itav niz drugih akademiara koji su svojedobno u ovdanjem magazinu Ljiljan na slian nain pisali o tzv. mijeanim brakovima. A iza ovog stava, etnokulture su se meusobno razgraniavale, gradile meusobne bedeme i kulturalne pukarnice nastavljajui razvoj arhainih etnomitologija, one kroatocentrine o hrvatskom kulturnom i etnikom identitetu kao predziu kranstva, one srbocentrine o Kosovo-polju i izbaranom nebeskom narodu, one bonjakocentrine o bogumilskoj Bosni i osmanofilijskom uzdizanju mita o milet-sistemu kao izvoritu bosanskohercegovakog multireligijskog, multietnikog i multikulturnog sklada. Mitoloke lai su postale ideolokim istinama, a potom ih je etnokulturni model sakralizirao, normirao, kanonizirao, da bi tranzicija u kulturi bila ne postupak kulturne univerzalizacije i interkulturne norme u procesu evropezacije BiH, koja se suoila sa simbolikim drugim nakon to ju je toboe komunizam iskljuio iz razmjene univerzalistiki pojmljenih kulturnih vrijednosti. Utjeloviti se i ukorijeniti u etnomitu, u rasno istoj etniji, u etnofolkloru, u etnotradciji imena, u religiocentrinom etnokulturnom polju, arhaizirati se, getoizirati, autizirati to su postali nalozi etnokulturnih politika i etnokultunih strategija u bosankohercegovakoj tranziciji. Akademski konformizam i mediokritetstvo udruili su se sa onim kulturnih radnika, a banalnost je postala osna vrijednost tranzicijske bosanskohercegovake akademske i ukupne kulture lai.

4. Umjesto zakljuka: usamljeni glasovi pobune i otpora

Nije bosankohercegovaka tranzicijska pustinja ostala bez unutarnjih pobunjenika. Romanopisac i muziar, Damir Avdi Graha na svom albumu Mrtvi su mrtvi uz pratnju bas-gitare, pjeva o nunosti izvlaenja ideala, da bi se sve u BiH poslalo u tri pike

100

materine. U njoj stoka sa Istoka ponitava u svom autogetoizmu vize i ambasade, da bi ostala tu gdje su njena groblja, mlado meso bijelog roblja, religija, familija. Svo je moje pleme parlamentarno, jebo ovce, jebo njive vi ste moje stado, uzvikuje subjekt Grahine pjesme Komunist, sabirajui ideologeme i fantazme koje su oblikovale tranzicijske autogetoistike identitete u silovanoj zemlji po ijem asfaltu i betonu idu ete profitera, blago nae raznose, a voe su noeve razdijelili i groblja nam podijelili, mezare utabali, ume posjekli, sunce nae spakovali, a na radiju i tv-u igra i pjeva ubre, pjeva stoka refrene krvave, dok mladim rukama to nee radit ideali su socijala i utoka kad idu bosnaskim izrovanim asfaltom kao stoka sa istoka... Tvrdim, estokim jezikom Graha opisuje etnokulturna geta, arhainu gestu new bosnische cultural revolution, socijalnu i svaku drugu ovdanju bijedu, a pobunjeniki subjekt njegovih pjesma ne preza da se spusti u smrdljivi gnoj stvarnosti, u njenu malignost, pri tom utopijski zazivajui revolucinoranu gestu koja e razderati profitersku etnonacionalistiku ideologiju, razbiti okove getostike kulture, progovoriti u ime prevarenih, ponienih i uvrijeenih, postati njihovim moralnim advokatom. Niko tako tano, fotografski precizno ne opisuje kancerogenost etnokulturnih identiteta i niko tako precizno ne demaskira ovdanji tranzicijski neofaizam i mikrofaistike prakse, socijalnu bijedu, uas siromatva. Ali, Graha to moe, jer unaprijed prihvata losseersku poziciju urbanog marginalaca, kulturnog i intelektualnog nomada u ruraliziranoj, arhaiziranoj, klerikaliziranoj kulturi koja i nije nita drugo do pokorna slukinja etnokapitalistikih monika. Njegov, ne samo ovaj album, ve i drugi, pokazuje mo politike pjesme, njenu subevrzivnu sjajnu potencu koja funkcionira kao optunica monika, ideolokih, religijskih, politikih, akademskih, kulturnih, i to optunica u ime humanistikih ideala, u ime slobode i prava pojedinca na vlastiti izbor unutar totalitarnih kolektivnih praksi identiteta. Urabaniziran, intelektualstiki postamentiran, njegov album Mrtvi su mrtvi nema pratnju ovdanje poezije, osim u pjesnitvu Frauka ehia iz Hit-depoa, a djelomice i iz zbirke TransSarajevo. U svojoj poeziji ehi je uao u maligno lice ovdanje socijalne bijede, opjevao njen stravini izgled, uao u konzumeristiku i merkantilistiku ideologiju, pa je on, djelimino uz Ahmeda Buria, praktiki, prvi i zasada jedini pjesnik bosanskohercegovake tranzicijske pustinje. Drugi su ostajali vjerni poeziji ratne traume i intimistikih slika, a e-

101

hi ih je prevazilazio i udruivao sa slikama socijalnog uasa, politikih obmana, etnonacionalistike ideoloke banalnosti. U tom nastojanju djelomice ga prati Dinko Kreho, pjesnik najmlae generacije koja je pokretanjem studentskog knjievnog glasila Sic! uvela u ovdanju autistinu knjievnost satiru, ba kao to je to uino i Emir akovi u svojoj poeziji, pogotovo u satirinoj desterakoj poeziji koja ne preza da kritiki estoko opie prevare i moralnu bijedu ovdanjih klerikalnih elita i njihovih biznismena, politike mafije i njenih privrednih poslunika. Slino je u svom romanu Sam kriminalni milje, kriminalistiku sutinu bosanske tranzcije opisao i Namik Kabil. I to bi bilo sve od knjievnosti, od njenog novog, socijalnog i politikog humanizma, od njenih usamljenih glasova pobune i otpora. Na slian nain, ali ne tako sugestivno kao Graha pjeva i grupa Culttur schok zagovarajui socijalnu revoluciju, okirajui javnu scenu, skandalizirajui malograanski kulturni kod, njegovu ki naminkanost koja se pokazuje na crvenim tepisima Sarajevo film festivala to ga je ustoliio i privatizirao ovdanji neobeogoski jat-set. Culttur schok je pri tom gupa internacionalna po svom sastavu, antiglobalistika po svojoj muzikoj filozofiji, potpuno suprotna estradizaciji karakteristinoj za (psedo) politike pjesmuljke Ede Majke. Etika pobune i optora kao podloga novoj, socijalno senzibiliziranoj, politiki angairanoj umjetnosti moe se nai i na fotografijama Denata Drekovia, iji aparat fotografira gorku poeziju siromatva, prizore gladi i bijede, starce u beznau na prljavim gradskim ulicama, sve one prizore drutvenog gnoja pred kojim konformistike, mediokritetske akademske i umjetnike elite ostaju slijepe, nijeme, gluhe, kako bi spasile udobnost svojih malograanskih ivota. U trijumfu banalnosti, tranzicijska BiH nije samo trogetoizirana etnokulturna pustinja. Ona je uz to, moda i ponajvie, zemlja malograana, jeftinih, blaziranih skorojevia, minke to svakodnevno ee po gradskim ulicama svoju sekusalnu frustiranost i uzaludnost, fashion weekova na kojima se regrutuju anoreksine manekenke, nepismenih medijskih zvijezda jednom rijeju, uz sva svoja geta, zemlja karikatura globalizacijskog Zapada. Mart, 2010.

102

Andrea Zlatar

KULTURA I TRANZICIJA: Od strategije kulturnog razvitka do menadmenta u kulturi

O hrvatskoj kulturi1 u devedesetim postoje razliita miljenja, mnogi materijalni i duhovni tragovi, te samo jedan analitiki dokument - Nacionalni izvjetaj Kulturna politika Republike Hrvatske, koji je izraen u okviru Europskog programa vrednovanja nacionalnih kulturnih politika. Taj je dokument izraen sredinom devedesetih, tijekom 1996. i 1997. godine, a tiskan je 1998., u hrvatskom i engleskom izdanju. Njega prati i krai izvjetaj europskih strunjaka za podruje kulturne politike koji je objavljen iste godine pod nazivom Hrvatska kulturna politika: Od prepreka do mostova. Projekt Nacionalnog izvjetaja, izraen pod vodstvom sociologa kulture, prof. dr. Vjerana Katunaria, Vijee Europe prihvatilo je vrlo dobro i ocijenilo primjernim. U tom se izvjetaju hrvatska strana u svim bitnim tokama slagala s europskim polazitima za razumijevanje mjesta i uloge kulture u jednom drutvu, te sa shvaanjem viestrukih funkcija kulturne politike u suvremenom svijetu, koja bi trebala spajati i usklaivati raznorodne legitimne interese: globalizirajue i nacionalno specifine, tradicionalne i inovativne, veinske i manjinske, koncentrirane moi i parti1

Ovaj rad koristi zakljuke i izvode mojih tekstova prethodno objavljenih u knjizi Prostor grada, prostor kulture, Zagreb, Naklada Ljevak, 2008.

103

cipacije, centralne i decentralizirajue, drave i civilnog drutva, nacionalne kulture i multikulturalizma, profesionalizma i amaterizma itd.(Izvjetaj, XV). Postavlja se pitanje, meutim, to nacionalni izvjetaj govori o zateenom stanju u kulturi i kako valorizira to stanje. Nacionalni izvjetaj koji su izradili nezavisni strunjaci, naime, referira se - htio ili ne-htio - na sredinje i relativno kompaktno razdoblje politike, pa onda i kulturne vladavine HDZ-a (Hrvatska demokratska zajednica). Od prvih slobodnih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, 1989., pa sve do 3. sijenja 2000. godine, hrvatskom politikom scenom dominira desno orijentirana stranka HDZ, a njezino razdoblje vlasti ve tijekom prve tri godine zadobiva oblije jednopartijskog i totalitarnog politikog sistema. Iako u tih deset godina nije uobliena u fiksiranom obliku nikakva kulturna politika (ne postoji, naime, tekst o kulturnoj politici kao zasebni dokument), ona se dade deducirati iz niza pojedinanih postupaka te naelnih stavova koji su na planu upravljanja kulturom bili u to vrijeme prisutni. Dva su temeljna momenta s pomo u kojih strunjaci odreuju podruje kulture u devedesetim: razdoblje tranzicije i okolnosti rata. Ni jedan ni drugi faktor, oito, nisu specifino kulturalni, ve su izvedeni iz ope situacije u kojoj se nalo hrvatsko drutvo, a kultura u osnovi dijeli sudbinu cjeline. Tranzicija i rat, meutim, mnogo su vie od vanjskih okolnostii jednoznano odredivih pojmova koji jasno mogu usmjeriti analizu. O tranziciji se najee govori kao o sporom i bolnom procesu s nejasnim izgledima za uspjeno okonanjei u tom je, u medijima prihvaenom odreenju, prisutna metaforika bolesti koja ukazuje na otpor javnosti kako prema samom fenomenu, tako i prema njegovu konceptualiziranju. S druge strane, rat od 1991. do 1995. (u Hrvatskoj oznaen sintagmom Domovinski rat) ostavio je u kulturi niz materijalnih i nematerijalnih posljedica. Dok se one prve (materijalne) dadu taksativno navesti, od ruenja crkava i spaljivanja biblioteka, do otuivanja zbirki umjetnina (npr. muzej u Vukovaru) te se dadu, uz dostatna sredstva, i sanirati, ove druge - nematerijalne, duhovne posljedice - nisu izbrojive niti lako prepoznatljive. Kad je rije o kulturi, najee se govori o raspadu sustava vrijednosti, padu profesionalne i strune razine, autoreferentnosti i zatvorenosti kulture. to je najgore, imenica ratje ve u prvoj polovici devedesetih pretvorena od oznake za stvarno stanje u metafiziki razlog i izliku/ispriku za sve to se (loe) dogaa. Za ilustraciju moemo

104

spomenuti primjer propasti jedinog distributivnog knjiarskog lanca Mladosti: dok je stvarni razlog raspada distrubucijske knjiarske mree u loe voenoj privatizaciji poduzea Mladost, u javnosti se govorilo da je rat prepolovio trite knjiga. S jedne strane bilo je to tono, jer su ratne okolnosti doista spreavale komunikaciju s nizom slavonskih i dalmatinskih gradova; ali da rata i nije bilo, to trite bi jednako tako propalo jer je bio uniten distributivni lanac. Takvih bi se primjera moglo navesti mnogo. Rat i tranzicija postali su izgovor za promaaje koji su u stvari bili posljedica loega voenja kulture, isprika za odgaanje bitnih infrastrukturnih reformi, krinka za realizaciju privatnih interesa u sferi javnog, opeg dobra. Kulturni simboliki kapital u Hrvatskoj se devedesetih na slubenoj razini oblikovao u funkciji nacionalne reprezentacije drave odnosno nacije. Kulturna politika poticala je proizvodnju umjetnikih projekata (megaprojekata, poput filmskih ili glazbenoscenskih) koji su trebali stvoriti imaginarij nacionalne prolosti, tj. oblikovati kljuna mjesta hrvatske nacionalne povijesti. Stoga su kljuna obiljeja devedesetih svakako autoreprodukcija nacionalnog, kulturnog polja, potiskivanje individualnog i kolektivnog sjeanja na razdoblje Jugoslavije, te konstrukcija novoga sjeanja putem rekonstrukcije mitske prolosti 2. Nacionalni izvjetaj na samome kraju donosi evaluaciju zateenog stanja i uinaka kulturne politike u odnosu na deklarativno postavljene (u gornjem tekstu navedene) ciljeve. U njemu se, prema stupnju uspjenosti realizacije nacionalnog interesa, podruja dijele u tri grupe. U prvoj, najuspjenijoj, nalaze se legislativa (pokrivenost svih podruja zakonima i srodnim pravnim aktima), financiranje (nacionalni proraun za kulturu, iako je upitna porezna politika zbog uinaka visokoga PDV-a od 22 posto, kojega u odreenom razdoblju nisu bile osloboene niti knjige!), trite rada (u kulturi manja nezaposlenost nego u cjelini drutva), obrazovanje, spomenici, arhivi i knjinice. U drugoj, manje uspjenoj grupi, nalaze se podruja decentralizacije, participacije, knjievnosti i nakladnitva, filma, glazbe, likovnosti, teatra, multikulturalnih interesa i meunarodne suradnje. Izvjetaj smatra da nacionalni interes kao i interes marketizacije/privatizacijenije ostvaren ili nije jasno definiran i operacionaliziran, ili pak Ministarstvo kulture nema dovoljno nadlenosti u sljedeim podrujima (isto, 268): privatizacija, razvojna istraivanja i informiranje, podruje medija.

Dio toga posla obavljao se u obrazovnom pogonu, posebno u osnovnim i srednjim kolama, gdje su u kurikule ulazili novisadraji starenacionalne povijesti, a potiskivala se povijest od 1945. do 1990. Bolno mjesto toga konflikta je poistovjeivanje antifiaistikog i komunistikog sustava, to je produbljivalo klasinu podjelu na lijevei desneu Hrvatskoj.

105

Dokument Strategija kulturnog razvitka. Hrvatska u 21. stoljeu.

Zakljuci i preporuke koje su nezavisni strunjaci dali na kraju Nacionalnog izvjetaja nisu mogli biti provedeni sami od sebe, tako da stratekih dokumenata u podruju kulturne politike nije bilo sve do politike smjene vlasti poetkom 2000. godine. Prvi novooblikovani tekst o kulturnoj politici u Hrvatskoj, o stanju stvarite o ciljevima budue kulturne politike bila je Biljenica Vjerana Zuppe, objavljena u Zarezu sredinom sijenja 2000.-te godine. Uz naglaavanje vrijednosti nizozemskog projekta kulturne ekspanzije i potrebe izrade nove legislative u podruju kulture, Biljenica je postavila odreena naela za jednu zamislivu kulturnu politiku u Hrvatskoj: sloboda izraza, kulturna drava, autonomnost kulture, kultura u sreditu razvojnog interesa, kultura kao podruje obrazovanja, znanstvenosti i umjetnosti, zahtjev za suvremenou kulture i tradiranjem kulturne batine. Tijekom 2000.-te godine Ministarstvo kulture krenulo je u izradu niza zakonodavnih mjera kojima je bio glavni cilj decentralizacija financiranja i upravljanja kulturom, to se postie uvoenje kulturnih vijea, kao matinih tijela za odluivanje u kulturi. Ministarstvo kulture, koje predvodi ministar Antun Vuji, temeljnim ciljevima kulturne politike proglaava slobodu stvaralatva, kulturni pluralizam, decentralizaciju te interkulturnu komunikaciju i poticanje samoodgovornosti stvaralatva po rijeima samog ministra vraanjekulture kulturnim djelatnicima. Od sijenja 2001. primjenjuju se novi porezni zakoni koji predviaju znatne olakice ulaganjima u kulturu jer su sva darovanja u kulturi u visini od 2 posto ukupnog prihoda darovatelja osloboena plaanja poreza. Te zakonske mjere, koje imaju za zadatak poveati sponzorska ulaganja u kulturu, pratila je i propagandna akcija pod nazivom Bijeli kvadrat kulture. U Trakoanu je 16. i 17. oujka 2001. godine odrana javna rasprava o nacrtu Strategije kulturnog razvitka. Raspravi koju su vodili Antun Vuji, ministar kulture, Biserka Cvjetianin, zamjenica ministra kulture i Vjeran Katunari, voditelj projekta izrade Strategije kulturnog razvitka, prisustvovalo je u tijeku dva radna dana gotovo tri stotine ljudi, kulturnih djelatnika iz razliitih podruja kulture i umjetnosti iz cijele Hrvatske. Naglasci samog strategijskog dokumenta i naglasci u raspravi nisu se podudarali: prvotna recepcija pokazala je zatvorenost kruga u kojem se

106

kree veina kulturnjaka krug koji poinje nezadovoljstvom i lamentacijom nad postojeim stanjem, a zavrava prilino agresivnim otporom svakoj eventualnoj promjeni. Novoizraeni nacrt Strategije kulturnog razvitka dokument je u kojem se objanjavanju temeljni pojmovi kulturne politike i preporuuju ciljevi, naznauju poeljni uinci kulturnog razvitka Hrvatske u dugoronom razdoblju u podruju kulturne batine, umjetnike i kulturne proizvodnje, kreativnih industrija te meusektorskih odnosa kulture i drugih socijalnih djelatnosti. Dokument je izradilo vie od dvadeset suradnika, strunjaka iz razliitih podruja kulture i umjetnosti, pod vodstvom Vjerana Katunaria i Biserke Cvjetianin. Temeljni dugoroni cilj hrvatske kulturne politike definiran je, u kontekstu recentnih kretanja u europskim kulturnim politikama, kao odrivi kulturni razvitak. Dokument je strukturiran prema podrunim dionicama zajednikog okvira, u koji pripadaju Legislativa, Financije, Decentralizacija, Participacija, Umjetniko obrazovanje, Zapoljavanje, Privatizacija, te prema tradicionalno poimanim podrujima Knjievnost i nakladnitvo, Likovna umjetnost, Glazba i diskografija, Scenska umjetnost, Kinematografija, Mediji, Spomenika batina, Arhivi, Knjinice, Muzeji, Tradicijska kultura, Kulturni odnosi veine i manjine, Meunarodna kulturna suradnja. Nove dionice posveene su prvenstveno suradnji kulture s drugim sektorima te uvaavaju uinke novih informatikih tehnologija i novih socijalnih znanja i vjetina u podruju kulture: Kulturni turizam, Nove komunikacijske tehnologije u kulturi, Istraivanje i razvoj, Kulturni menadment i Sociokulturni kapital. Osnovno obiljeje Strategije kulturnog razvitka je dinamika mapiranja postojeega stanja u odnosu prema postavljanju ciljeva. Posebno je to vidljivo u zavrnom poglavlju u kojem se, umjesto uobiajenih zakljuakasa svrhom petrifikacije zadanih ciljeva, otvaraju problemi, odnosno, procjenjuju prednosti i nedostaci samoga dokumenta, kao i mogue implementacije postavljenih zadataka. Ministarstvo kulture svoj je rad predstavilo u znaku 3D: demokratizacija, decentralizacija i demonopolizacija u kulturi. U najvanijem od tih zadataka, u poslu decentralizacije odluivanja u kulturi, autori smatraju da je za Hrvatsku najprikladniji model policentrinog upravljanja, u kojem se ovlasti kulturnog planiranja prenose na vee kulturnopovijesne regije, odnosno na njihova vijea za kulturu. Dravi ostaje pravo prvenstva u odreivanju ciljeva i strategijskih instrumenata kao kljunih kriterija za oblikovanje kulturne po-

107

3 Iz rasprave voene u Trakoanu, a posebice iz novinskih napisa koji su je pratili, dadu se razluiti dvije vrste prigovora. Prvo, Strategiji se prigovara pretjerana openitost, sumnja se u njezinu uinkovitost. S druge strane, sadrajni aspekti Strategije kulturnog razvitka koja je nastala pod zajednikom egidom stratekog nacionalnog projekta Hrvatska u 21. stoljeu, osporavaju se prigovorom da se u njoj izbjegava rije nacionalno. Rasprava je takoer pokazala da ni kulturna javnost u cjelini, barem onako kako je bila reprezentirana u Trakoanu, nije naprosto opremljenaza itanje strategijskih dokumenata. Nedostaju osnovna znanja o podruju i ciljevima kulturne politike, kulturne strategije i kulturnog menedmenta dakle, na tri osnovne razine promiljanja, upravljanja i djelovanja u kulturi. Prigovor da je Strategija kulturnog razvitka previe openita, u raspravi se oblikovao kao nedostatak konkretnih podataka i mjera, od pitanja to e se gdje graditi do pitanja koliko e se sredstava za to izdvojiti. Na toj su razini, ini se, kulturnjaci i naueni razgovarati: boriti se svatko ponaosob za sredstva za vlastiti projekt.

litike. Kao jedan od temeljnih principa istie se podupiranje razliitih oblika nedravnog financiranja kulture, ali se titi kulturno javno dobrou odnosu na komercijalnu i iskljuivo trino orijentiranu kulturnu proizvodnju.3 Ve 2001. bilo je jasno da iza dokumenta Strategija kulturnog razvitka treba slijediti izrada niza pod-projekata, za svako pojedino podruje, te na decentraliziranim razinama upravljanja, od regije do lokalne zajednice, kako bi se izgradile premosnice izmeu postojeega stanja i ciljeva Strategije. I sami su autori Strategije na kraju dokumenta priznali da je mnogo ee lake rei to treba napraviti, nego dati konkretne upute kako to postii.

20012010: politika sudbina Strategije kulturnog razvitka

Zavrno poglavlje Strategije kulturnog razvitka daje saeto prikazane ciljeve i instrumente, kao i njihovu brojanu evaluaciju, odnosno, stupnjevanje poeljnih instrumenata na ljestvici od 10 do 1. To je vrednovanje dato u odnosu na procjenu zateenoga stanja, pa se, primjerice, podruje legistlative odreuje stupnjem 9 (hiperregulacija), a preporua se stupanj 5; u podruju centralizacije ocjena je 8 (poetna financijska decentralizacija, s prilino neusklaenim upravnim razinama), dok se tei stupnju 5 (policentrino prenoenje ovlasti kulturnog planiranja na vee kulturnopovijesne regije, odnosno njihova vijea za kulturu. I u drugim podrujima (upravljanje, participacija, umjetniko obrazovanje, zapoljavanje, vlasnitvo, umjetnost i kulturne industrije, kulturna batina, suradnja s drugim sektorima) zateeno je stanje ocijenjeno viim (dakle, slabijim ocjenama) a preporuke se odnose na jai stupanj decentralizacije, kulturnu demokaraciju, fleksibilno zapoljavanje, kulturni pluralizam... to bi se sve, jednom sintagmom, moglo oznaiti kao prerastanje kulture u razvojnu snagu Hrvatske, odnosno, kao prijelaz iz poimanja tradicionalnog kulturnog kapitala u novi sociokulturni kapital. Iz procjene koju su krajem devedesetih dali strunjaci Vijea Europe, bilo je jasno kako Hrvatska ima dobre policy-thinkerse a nema polic-doerse, to jest, strunjake koji znaju to treba uiniti da bi se ciljevi te politike ostvarili(Strategija, 2001: 100). Evaluirajui vlastitu strategiju, ekipa autora naznauje, naposljetku, i glavne prednosti i nedostatke, koji su vidljivi na kraju rada na Nacrtu

108

strategije. U navedenim nedostacima istiu se nedostatak znanja i iskustva u razradi strategijske vizije ususret strategijskom planiranju i izradi srednjoronih ili kratkoronih programa, slabe mogunosti predvianja uinaka u odnosu na ciljeve, nepostojanje stabilnih oblika izvanproraunstkog financiranja (to za sobom povlai u prostoru institucionaliziranje kulture tenju za odravanjem postojeeg stanja), slaba razvijenost dodatnih oblika umjetnikog obrazovanja, nedostatak interdisciplinarnih znanja kao i nedostatak (politike) volje za meusektorskom suradnjom. Negativne posljedice koje je strategija predvidjela pred sedam godina danas su u velikoj mjeri prisutne, poput negativne selekcije kadrova, odlaska mladih umjetnika u inozemstvo, odustajanja od projekata i povlaenja u privatnost, emoralizacije nadarenih i iznad svega, ope prisutnog antiintelektualizma, otpora novim idejama i promjenama. Dodajmo tome i novi, supkulturnitrend nacionalizma, negativni saldo hrvatske stvarnosti je potpun. Budui da se od 2003. na strategiji kulture nije radilo (niti se pokuala postojea implementirati, niti se izradila nova), to nas stanje ne mora uditi. Ali nedostatak uenja kao openito obiljeje javnog mnijenja samo je dodatni znak socijalne apatije i unaprijednog odustajanja od javnog angamana. Rekla bih da je jedino podruje razvitka koje strategija iz 2001. nije u dovoljnoj mjeri valorizirala, prostor civilnog drutva i nezavisne kulture, upravo ono podruje koje se danas pokazuje kao stvarni prostor otpora s jaim potencijalom. tovie, nezavisna scena, svojim rasponom aktivnosti koje ukljuuju, pojednostavljeno reeno, i gender-studies i urbanu kulturu, i umjetniku akciju i politiki angaman, u bitnom smislu premouju jaz izmeu civilnog sektora i politike scene, pokuavajui se izboriti za svojevrsnu participativnu demokraciju u svakodnevnom ivotu. Otvorena procjena, koja je 2001. upozoravala na prednosti i nedostatke, pokrenula je u mandatu ministra Vujia odreene procese, koji su bili prvenstveno vidljivi u promjenama u nainu odluivanja o dodjeli sredstava projektima, budui su bila uspostavljena kulturna vijea s autonomnim ovlastima, a samom ministru su ovlasti odluivanja bile ograniene, dok su odluke o financiranju bile transparentne i javnosti dostupne. Iz perspektive 2001. godine inilo se da je obavljen velik posao, kao da samo treba poeti realizirati, toku po toku, ciljeve planirane u pojedinim podrujima kulturne djelatnosti. Danas, 2010.-e godine strategijski dokumenti o odrivom kulturnom razvoju iz

109

4 Struna javnost u Hrvatskoj u isto je vrijeme nastavila rad na temama kulturne politike, no taj je razvoj struke ostao unutar okvira znanstvenih disciplina. Kljunim radovima toga razdoblja drim magistarski rad Nine Obuljen Utjecaj europskih integracija na hrvatsku kulturnu politiku (Zagreb, 2004), doktorski rad Sanjina Dragojevia Kulturna politika: europski pristupi i modeli (Zagreb, 2006), knjigu Lica kulture Vjerana Katunaria (Zagreb, 2007), te hrvatsko izdanje studije Sanjina Dragojevia i Milene Dragievi ei Menadment umjetnosti u turbulentnim vremenima (Zagreb, 2008). Naposljetku, 2008. izlazi studija Abeceda kulturnog turizma Daniele Angeline Jelini, te Kultura zaborava industrijalizacija kulturnih djelatnosti, koju potpisuju Nada vob oki, Kreimir Jurlin i Jaka Primorac.

2001. doimaju se kao svojevrsna utopijska literatura iz jednog drugog vremena. Politika smjena krajem 2003. godine znaila je prekid u radu na strategijskom promiljanju kulture. Nova je vlast jo neko vrijeme drala Strategiju kulturnog razvitka na slubenim stranicama Ministarstva kulture, da bi uskoro nestao ijedan trag o njezinu postojanju. Dogodilo se to na nain koji priziva nasljee upravljanja kulturom iz devedesetih godina: isti ministar, Boo Bikupi, sada u treem mandatu upravlja kulturnim djelatnostima bez ikakva eksplicitna strategijskog dokumenta. Naravno da se i danas moe raspravljati o tome postoji li, eventualno, neki skup implicitnih teza na kojima se temelji Bikupieva kulturna politika, i da li se ona vezuje na predstrategijsko razdoblje devedesetih. No, dok se devedesetih moglo identificirati odreenu kulturnu politiku, prije svega vezanu uz ideju duhovne obnovei (re)konstrukciju nacionalnog kulturnog identiteta, danas se radi o nizu pragmatinih poteza koje ne vezuje neka teorijska logika, dakle, neka prepoznatljiva kulturna politika, ve se prepoznaje jedino model upravljanja, odnosno, nain obnaanja vlasti. Stoga bih prije rekla da poststrategijsko razdoblje odlikuje niz pojedinanih mjera kojima se niti ne pokuava uobliiti koherentna pozicija kulturne politike. Rasprava o kulturnoj politici u cjelini je izmaknuta iz diskursa javnosti i njezin se nedostatak uope ne tematizira. Politika sudbina Strategije kulturnog razvitka obiljeena je neuralginom tokom naih politikih vizija u cjelini, a posebno u podruju tzv. javnih politika: diskontinuitetom. Upravo su podruja obrazovanja, zdravstva i kulture, kao podruja koja iziskuju oblikovanje jasnih i dugoroni policy-dokumenata, u novijoj hrvatskoj povijesti primjer nedostatka volje za politikim konsenzusom koliko god se on deklarativno spominjao ba u podrujima obrazovanja i kulture. Jedina relevantna mjera kulturne politike iz poststrategijskog razdoblja tie se zakona kojim se od 2005. godine uvodi obveza osnivanja kulturnih vijea za sve gradove vee od 30.000 stanovnika. Kljuna zadaa Ministarstva da kooridinira oblikovanje kulturnih strategija na decentraliziranim razinama, od regionalne do lokalne, nije realizirana. Ako se, pak, iz perspektive 2008. godine itaju ciljevi pojedinih podruja, posebno u kulturnim djelatnostima kazaline i glazbene produkcije, postaje jasno da od postavljenih desetak ciljeva po svakoj djelatnosti, proteklih godina nije uinjeno gotovo nita, realizirane su tek jedna do dvije toke.4

110

Pozicioniran u 2004. godinu, rad Nine Obuljen posveen je utjecajima procesa europskih integracija na hrvatsku kulturnu politiku, budui je taj aspekt u Strategiji bio prisutan tek na deklarativnoj razini, kao jedan od naelnih ciljeva hrvatske politike, ali bez primjerene analize koja bi se bavila potrebnim izmjenama u zakonodavstvu te konkretnim uincima pridruivanja na hrvatsku kulturnu politiku. U mjeri u kojoj je podruje zakonodavstva, zbog logike supsidijarnosti, u kulturi relativno jednostavno u odnosu na druge sektore (gospodarstvo, primjerice), budui se od veih zakona radi samo o usklaivanju zakona u podruju elektronikih medija, upravo je hrvatska kulturna praksa ona koja e morati doivjeti transformaciju. Ne iz razloga zakonske prisile, ve iz potrebe usklaivanja hrvatske kulturne proizvodnje s europskim praksama. A taj je izazov iznimno sloen, budui je najvei dio kulturnoga pogona, onaj koji ide kroz institucije, ve puna dva desetljea zatien od promjena i nerijetko ostavlja dojam da se odupire inovativnim praksama. Na to, u zakljucima doktorskog rada upozorava i Sanjin Dragojevi, govorei o potrebi pune harmonizacije s europskim standardima, to znai potrebu uvoenja novih znanja i vjetina, novih tipova upravljanja kulturnim pogonom. To e pitanje biti temom studije o kulturnom menadmentu.

Izazov ili upute za upravljanje kulturnim ustanovama i umjetnikim udrugama

Knjiga Menadment umetnosti u turbulentnim okolnostima. Organizacioni pristup objavljena je u Beogradu 2005. godine kod izdavake kue Clio. Krajem iste godine, 2. prosinca, odrano je u Amsterdamu predstavljanje engleskog izdanja, pod nazivom Arts management in turbulent times. Adaptable Quality Management. Objavljivanje knjige potpisuju European Cultural Foundation i Boekmanstudies. Europska kulturna fondacija u proteklom je razdoblju financirala niz projekata i programa u podruju Srednje, Istone i Jugoistone Europe vezane uz problematiku kulturne politike i kulturnog menadmenta (npr. programe Participativne kulturne politike), a sama je knjiga rezultat viegodinje strune suradnje Milene Dragievi ei, profesorice na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu i Sanjina Dragojevia, profesora iz podruja javnih

111

politika na Fakultetu politikih znanosti u Zagrebu. Radei zajedno u posljednjih desetak godina, od Zapadne i Srednje Europe, do njezina jugoistoka i kavkaskih dijelova, oblikovali su nov pristup upravljanju kulturnim institucijama i nezavisnim organizacijama. Brojnim seminarima, radionicama i tekstovima, koje su diseminirali od Gruzije do Amsterdama, oblikovali su specifini model pod nazivom adaptivni menadment kvaliteta. Rije je o pristupu koji se i sam oblikovao u vremenu promjena i kriza, u tranzicijskim okolnostima transformacije drutva bivih socijalistikih zemalja, od kojih su mnoge bile zahvaene ne samo socijalnim i politikim potresima ve ratnim sukobima i razaranjima. Prostor kulture, naime, nije devedesetih bio pripremljen na promjene i iako bez gotovo ikakve pravne, politike i ekonomske sustavne potpore, od njega se oekivalo da samostalno rijei svoje probleme i promijeni u temelju nain funkcioniranja, da usvoji zapadni modelkulturnog menadmenta i uspostavi kompetitivni i kvalitativno trite kulturnih dobara. Umjetnici i kulturnjaci, izdavai i kazalitarci, filmai, likovnjaci i glazbenici, nali su se u situaciji prividno otvorenih opcija: najavljivala se sloboda kulturnih djelatnosti odtereenih politikih ogranienja, nudila se privatizacija u podrujima u kojima je umjetnost bilo mogue ponuditi kao trini proizvod, robu (knjige, filmovi, nosai zvuka, profitabilna glazbena i scenska umjetnost). Ve sredinom devedesetih bilo je jasno da tranzicija u kulturi nije provedena: javne kulturne institucije su postale neka vrsta hibrida na nepromijenjenu jezgru upravljanja i financiranja socijalistikog tipa stavljena je maska trine orijentiranosti. Tamo gdje je privatizacija provedena dosljedno i nekontrolirano, ne vodei nikakva rauna o moguim negativnim uincima i kako ih ublaiti, kulturne su djelatnosti, poput izdavake i filmske, dole do ruba opstanka. Veina nezavisnih nevladinih udruga u podruju kulture i umjetnosti, usvojila je u tom vremenu neka konkretna znanja iz kulturnog menadmenta i projektnog organiziranja, no u okolnostima u kojima izostaju sustavni okviri promjena, takav je nain funkcioniranja teko odriv i ne omoguuje razvojni aspekt kulturnih djelatnosti. Iako bi moda neki itatelj iz samoga naslova Menadment umjetnosti u turbulentnim okolnostima mogao pomisliti da je rije o priruniku koji daje upute za financijsko preivljavanje u kulturi, prava se bit nalazi u sintagmi engleskog prijevoda

112

adaptivni menadment kvaliteta (adaptable quality management) koja otkriva da je u sreditu koncepta umjetnika kvaliteta i izvrsnost kulturne djelatnosti. Preciznije: u zalaganju za unutarnju i vanjsku stabilizaciju kulturnog sustava, umjetniko djelovanje ostaje, za nae autore, prioritetnim zadatkom. Prva tablica s kojom se u knjizi susreemo Problemi turbulentnih podruja tijekom devedesetih godina jasno identificira politike i socijalne probleme kao i njihove posljedice u podruju kulture, te daje set razumnih preporuka za nadilaenje kriznih trenutaka. U cjelini gledano, sabranost i razumna stajalita jedne su od osnovnih osobina ove knjige, ona se ne pokriva politikim idejama koje su trenutno kurentne u javnosti, ne podlijee emocijama i ne iskazuje brigu ili zaprepatenjenad stanjem u institucijama, ne zdvaja nad injenicom preoblikovanja simboliko-kreativno-legitimacijskog karakteraumjetnosti u postindustrijskom drutvu u produkcijsko-usluno-potroaki, ne zaziva mistinu auru umjetnosti kao metafiziko rjeenje za konkretne probleme. Menadment umjetnosti u turbulentnim okolnostima temelji se na dugotrajnim analizama posebno usporedbenih konteksta u razliitim zemljama koje omoguuju stvaranje operativne konceptualne mree. Iako su se zemlje Srednje i Jugoistone Europe, te kavkaske zemlje do 2000. razvijale odvojeno i suoavale sa specifinim problemima, autori ustvruju ako nakon 2000. dolazi do zauujuih slinosti meu njima, kako na razini nekih opih politikih okolnosti tako i // na razini prioriteta nacionalne kulturne politike. Sve pobrojane turbulentne okolnostizvue prilino poznato: uruavanje ili dezintegracija politikog sistema, ekonomska kriza (i bankrot zemlje), prisilne i nekontrolirane migracije, interetniki i interkulturni sukobi, prekid transporta i komunikacija, politika izolacija, teroristike akcije, visok stupanj kriminaliteta, korupcija, ekonomsko raslojavanje stanovnitva nestanak srednje klase, rat, ratna stradanja i razaranja. A evo i posljedica u podruju kulture: izostanak sustavne kulturne politike, smanjena izdvajanja javnog sektora u kulturu (smanjenje budeta), smanjenje kulturne potronje i participacije u kulturnom ivotu, izostanak socijalne i kulturne kohezije, getoizacija kultura i kulturna marginalizacija manjina, smanjen opseg meunarodne kulture suradnje, nesudjelovanje u meunarodnim programima i organizacijama, nesigurnost planiranja kulturnih programa i poveanje trokova osiguranja, nastajanje nepotizma

113

i klika, sniavanje profesionalnih standarda, dualizam elitne naspram populistike kulture, unitavanje kulturne batine i kulturne infrastrukture, gaenje kulturnog ivota u pojedinim sredinama. U veoj ili manjoj mjeri, svi su se ti problemi u posljednjih petnaestak godina manifestirali i u Hrvatskoj, a izdvojila bih nekoliko kljunih: razaranje batine i kulturne infrastrukture, izostajanje sustavne kulturne politike (do 2001. godine, a i donesena strategija kulturnog razvoja se ne realizira prema prioritetima), smanjenje kulturne potronje (posebno u podrujima kulturnih industrija poput filma i u izdavatvu), nerazvijenost odnosa javnog, privatnog i civilnog sektora, smanjenje meunarodne kulturne suradnje. I na kraju, ili bolje na poetku, kriza institucija i njihove drutvene uloge to ide ruku pod ruku s nastajanjem cehovskih klika i sniavanjem profesionalnih standarda. Ovo potonje je dugotrajan, svojevrstan podzemnifenomen, esto prikriven i izmaknut kritikoj panji javnosti.

to je menadment umjetnosti?
to nam je initi u takvim okolnostima, kako se s njima nositi i kako izgraditi vlastite organizacijske i upravljake sposobnosti u kulturnim ustanovama i nezavisnim udrugama, sredinja je tema Menadmenta umjetnosti u turbulentnim okolnostima. Polazei od pretpostavke da je sustavan pristup u nuan u pitanjima organizacijskog kapacitiranja ustanova, autori pristupaju ponajprije stvaranju teorijsko-metodolokih osnova za izgradnju sustava profesionalne edukacije, sa svrhom transfera znanja i vjetina. Tek je na temelju toga mogue uvesti ideju stratekog planiranja kao kljunog organizacijskog i razvojnog elementa ustanova i udruga. Teorijski korpus znanja koji je potreban za upravljanje kulturnim ustanovama obuhvaa podruja teorije menadmenta i znanosti organizacije, sociologije kulture, kulturne politike i ekonomije kulture sve redom podruja koja u najveem broju sluajeva nisu dijelovi studijskih kurikuluma naih sveuilita ili su disperzirani na razliitim fakultetskim programima. Metodologija pak, pretpostavlja model kontinuiranog obrazovanja, raznovrsne oblike nastave (radionice, rasprave, konzultacije, studijske boravke.), uenje na temelju iskustva i grupne treninge, ukratko uenje djelovanjem. Tijekom cijeloga procesa, u tri vremenska segmenta (na poetku, u sredini i na

114

kraju) vano mjesto zauzimaju mehanizmi evaluacije i autoevaluacije, koji omoguuju identifikaciju distinktivnih problema u funkcioniranju svake ustanove, i na temelju toga, njezino pozicioniranje u kulturnom i socijalnopolitikom okoliu. Sredinji dio posla pripada izradi stratekog plana kao kljunog elementa organizacijskog razvoja ustanova. Strateki plan obuhvaa odreenje misije i vizije pojedinih organizacija, definiranje programskih djelatnosti, zajedno s vremenskim i financijskim okvirima. U konanici, nakon pokusnog roka implementacije stratekog plana dolazimo do analize njegove realizacije te prezentacije rezultata u javnosti. Kao osnovni kriterij za ocjenu kvalitete predloenog programa postavlja se zahtjev izvodivosti, odnosno, primjenljivosti: nikakve svrhe nema u tome da se formalno prenose tui modeli, makar koliko oni bili atraktivni i uspjeni na meunarodnoj sceni, ako ne postoji procjena za njihovu praktinu realizaciju. Na taj nain model stratekog planiranja, iako prenosi razliita iskustva, ne nudi oponaanje kao matricu, ve zahtijeva od svakoga sudionika da izradi koncept koji je najprikladniji njegovim specifinim uvjetima i osobinama. U prikazivanju svojih ciljeva stoga autori, ne sluajno, koriste metaforu plovidbe: oni nude set znanja i vjetina, neto poput nune navigacijske opreme, a svatko isplovljava sam na svoju puinu. U toj navigacijskoj opremi postoje i kompas, i jedro, i kormilo, i sidro. Metode stratekog planiranja su kormilo, a sidro pretpostavlja razumijevanje kulturne politike i situiranje unutar nje. Treba li naglasiti pojas za spaavanje ne postoji. U toj razvijenoj teorijskoj metafori moemo samo dodati jo neto: turbulentne okolnosti moemo nazvati uzburkanim i tako u potpunosti stvoriti sliku usamljene slabe laice koja po nemirnom moru teko sama odrava eljeni pravac. Ne spominjem sluajno pojam kulturne politike Milena Dragievi ei i Sanjin Dragojevi svoj razvojni model upravljanja umjetnikim i kulturnim organizacijama upisuju u kontekst naelnih razmatranja pitanja kulturne politike, kao to su procesi demokratizacije kulture, privatizacije kulture, kao i tendencije kulturne globalizacije. U analizama oni vode rauna o razliitim tipovima djelovanja u kulturi koji su se oblikovali od druge polovice 19. st. i tijekom 20. st. kulturni difuzionizam, kulturni funkcionalizam, kulturni merkantilizam; isto tako, detektiraju mogue paradigme djelovanja u suvremenosti koja zahtijeva prijelaz od logike institucije prema

115

logici projekta. Stvarajui za nae uvjete specifino prilagoen model u turbulentnim uvjetima oni naputaju i privremena tranzicijska rjeenja koja su se redovito pokazivala nedostatnim i dugorono neodrivim. Model u turbulentnim okolnostima, naime, pretpostavlja dugorono adaptiblno planiranje, koje je istovremeno i reaktivno i proaktivno: radi se dakle o fleksibilnom modelu koji moe funkcionirati u turbulentnim okolnostima koje se nee metodom arobnog tapia pretvoriti u stabilne; ali istovremeno, prikladan je i za stabilne uvjete. Takav model mora neprestano imati na umu razliite razvojne scenarije podlone reviziji i adaptaciji budui su uvjeti egzistencije promjenljivi, mora, zapravo, funkcionirati kao svojevrsni ivi organizam koji se prilagouje okolini, reagira na podraaje, znade se braniti i mijenjati da bi preivio. Posebno je to vano u jednom aspektu koji se esto zanemaruje kad je rije o organizaciji razvoja i upravljanju kulturnim ustanovama, a to je pitanje njihove intersektorske umreenosti u drutvu. Izolacioni pristup kulturi, koji je esto prisutan u centraliziranim dravama bez razvojne kulturne politike, tretira svako podruje zasebno i izostaje gotovo svaka komunikacija (a kamoli suradnja) meu podrujima koja pokrivaju razliita ministarstva. ak ni tradicijski bliska podruja (obrazovanje i kultura, kultura i vanjska politika) nemaju sustavno rijeenu koordinaciju aktivnosti a jo manje organizirano meusektorsko djelovanje. Milena Dragievi ei i Sanjin Dragojevi preporuuju, pak, intersektorsko djelovanje, kao i suradnju s lokalnim i meunarodnim partnerima, zato to je suradnja jedan od preduvjeta opstanka u turbulentnim okolnostima. Kako u uvjetima u kojima radimo, a koji se s pravom mogu zvati turbulentnim okolnostima, ostvariti cilj estetske izvrsnosti, konano je pitanje kojemu se autori okreu. To je pitanje kljuno vezano za osnovna opredjeljenja kulturnih politika imaju li one u svom sreditu odgovornost za poticanje i brigu o razvoju stvaralatva, skrbe li posebno o poticajnim mjerama za omoguivanje rada i predstavljanje mladih umjetnika, vezuju li umjetniko stvaranje za temu umjetnikog obrazovanja. Kao krajnji cilj menadmenta u cijelom neprofitnom sektoru postavlja se ideja formiranja centara izvrsnosti, onih sredita kulture, umjetnosti i/ili znanja, koji e biti ucrtani na mapi regionalnih ili meunarodnih geografskih mapa kulture, bez obzira na socijalnu, politiku, ili financijsku uzburkanost koja potresa te prostore.

116

Gdje ivimo i pokuavamo raditi: ili, tri razloga zato nam treba menadment u kulturi
U proljee 2000. godine pisala sam opirniji tekst na temu kulturne politike u Hrvatskoj devedesetih godina; u tom je tekstu nezavisna kultura jo u diskurzu i konceptualno bila percipirana kao alternativna kultura, sa svim nedoumicama ili dvosmislicama (pa i smicalicama) koje je taj pojam nosio. Prvenstveno je, naime, percepcija javnosti nezavisnu kulturu poistovjeivala s alternativnom, procjenjujui estetike osobine, stupanj inovativnosti, uvoenje drugaijih umjetnikih praksi, i tako redom. Da pojednostavim: nezavisna kazalina grupa usporeivala bi se s produkcijom gradskom institucionalnog teatra, po logici estetske orijentacije, umjetnikog koncepta. Danas je, meutim, razvidno, kako mjerilo usporedbe u prvome redu mora biti organizacijska infrastruktura odreene grupe, pa je u tom smislu jedan umjetnikiNGO mnogo srodniji u nainu funkcioniranja, u nainu financiranja, po tipu ili vrsti djelovanja nekom NGO-u u podruju mirovnih studija ili socijalnog aktivizma. Slinostis institucijama klasinog pogona kulture slabo se odravaju u ve iscrpljenim i nedostatnim kategorizacijama i podjelama umjetnikih praksi na njihove podvrste, po takozvanim djelatnostima kulture, kao to su glazbena, izdavaka, likovna, filmska itd. Sve je vie projekata koji ne mogu ui ni u jednu ladicu, pa se tako pri gradskim ili dravnim fondovima stvaraju vie ili manje uspjeno novi nazivi, nove ladice za urbanu kulturu, za kulturu mladih, za nove medije i nove tehnologije. Danas je sasvim jasno kako se umjetnika praksa ne moe razvijati u postojeim organizacijskim i infrastrukturnim uvjetima, koji i dalje nastavljaju beskonano tranzicijsko putovanje izmeu socijalistikih modela upravljanja kulturnim institucijama i neeljenoga oceana trinih uvjeta.

117

 PHOTO BY JON SOLOMON

Boris Buden

Kada su slobodi bila potrebna deca

argon postkomunistike transformacije karakterizuje udnovata metaforinost: odgoj za demokraciju, ispiti demokratije, kola demokratije, demokratija kojoj su jo potrebne pelene, koja odrasta, koja je sve zrelija i moda se jo nalazi u djejim cipelama, pravi svoje prve korake ili, naravno, demokratija koja pati od deijih bolesti.1 Tako ve sam jezik postkomunizma otkriva paradoks koji ukazuje na najvei skandal najnovije istorije: ljudi koji su upravo u demokratskim revolucijama 1989/90. dokazali svoju politiku zrelost, preko noi postali su deca! Jo koliko jue im je polo za rukom da srue totalitarne reime u iju je istrajnost, pa ak i nepokolebljivost itav takozvani zapadni, demokratski svet vrsto verovao do poslednjeg trenutka i ije se moi bojao kao kakve onostrane nemani. U borbu protiv komunistike pretnje mobilisane su sve politike, ideoloke i vojne snage, veliki dravnici i generali, filozofi i naunici, propagandisti i pijuni, a da se pri tom totalitarno udovite ni jedanput nije ak ni zastrailo. Uprkos tome, oni koji su ga najurili golim rukama nazvani su decom. Koliko jue na noge su podigli svetsku istoriju koja je ve leala na samrtnoj postelji i pomogli joj da se nakon tako dugog perioda uspravi na vlastite noge, no ve danas i sami moraju da ue prve korake. Jo jue su itavom svetu dali istorijsku lekciju o hrabrosti, politikoj autonomiji i istorijskoj zrelosti, no ve danas se svojim samoproglaenim vaspitaima moraju dokazivati kao dobri pitomci. Koliko jue su predstavljali spasonosni lek na smrt bolesnih drutava, da bi ve danas i sami patili od deijih bolesti koje moraju tek preleati ne bi li uopte bili kadri za ivot. Kakvo se to udo odigralo te noi, kakav je to opsenar odrasle ljude pretvorio u nezrelu decu? To je, dakako, bila politika. Dete prepoznato u zrelom oveku nije ni zaostala faza u njegovu razvoju niti psihopatoloka pojava poput nekakve infantilne regresije, ve politiko bie, zoon politikon par excellence.
Sa njemakog prevela: Hana opi

Zahvalnost to mi je ukazao na tu deiju metaforiku dugujem Dejanu Joviu (u njegovom izlaganju: Problems of Anticipatory Transition Theory: from transition from... to transition to... na kongreu The Concept of Transition koji je organizovao Open Society Institute Croatia u Zagrebu, 22. i 23. aprila 2000).

119

Ideologija po imenu tranzitologija

ovek kao politiko dete namee se upravo kao idealni subjekat novog, demokratskog, poetka. Neoptereeno prolou i u potpunosti okrenuto ka budunosti, ono je puno energije i mate, voljno i kadro da ui. Isijava slobodu kao da je njeno isto otelotvorenje, dok zapravo uopte nije slobodno. Ono je nesamostalno i odrasli treba, odnosno duni su da se staraju o njemu i nameu mu svoju volju. To ga ini utoliko podesnijim da drutvu poslui kao osnova za novi poetak. Ono u sebi potire sve protivrenosti koje raspiruje iznenadno pojavljivanje slobode u drutvu, no pre svih potire protivrenost izmeu gospodara i potinjenog. Nijedan odnos gospodovanja ne ini se samorazumljivijim od onog izmeu deteta i staratelja, nijedna vlast tako nevinom i opravdanom poput one nad nezrelom decom. Njima se sloboda ne oduzima, ve privremeno suspenduje, takorei odlae do daljnjeg. Tako dete pod starateljstvom, kao politiko bie uiva odgoenu slobodu. A ako se jednog dana obeanje slobode ispostavi kao varka, uvek se moe rei kako je to i tako bila samo bajka za decu. Represivna infantilizacija drutava koja su se oslobodila komunizma predstavlja glavnu politiku karakteristiku takozvanog postkomunistikog stanja. Ona nigde ne dolazi vie do izraaja nego u ideologiji postkomunistike transformacije, neobinoj teoriji koja se latila zadatka da shvati i objasni postkomunistiku transition to democracy. Tu cinizam postaje (politiko-)nauno miljenje. Iz perspektive politike nauke, komunizam se shvata pre svega kao prelazna faza, odnosno proces preobraaja, u kome iz real-socijalistikog nastaje kapitalistiko demokratsko drutvo.2 Tako ni nauka o politici nema razloga da taj prelaz poima kao odreenu istorijsku epohu. Nedostaju mu elementarna obeleja identiteta poput specifinog postkomunistikog politikog subjekta ili sistema, specifinog postkomunistikog naina proizvodnje ili oblika vlasnitva, itd. Stoga politikoj nauci pojam postkomunizam nije ni potreban. Umesto njega preferira ve pomenuti koncept transition to democracy3 i u okviru njega ak razvija samostalnu disciplinu koja nauno ispituje taj proces, takozvanu tranzitologiju (transitology). Ona, u osnovi, poiva na cininoj ideji da ljudi koji su sami izvojevali svoju slobodu prvo moraju da naue da tu slobodu zaista i uivaju. Znaaj tog paradoksa nadilazi istorijsku situaciju u

2 U nastavku se oslanjam na izlaganje Dejana Jovia. Zahvaljujem se autoru to mi je na raspolaganje stavio svoj vaan rad. 3

Ovde namerno koristim engleski izraz, budui da je engleski, jezik postkomunistikog formiranja teorije i odraava hegemonijalni karakter samog postkomunizma.

120

kojoj su se nalazila postkomunistika drutva Istone Evrope nakon 1989. Pojam tranzicije uvodi se kasnih ezdesetih i ranih sedamdesetih godina da bi objasnio razliite sluajeve promene reima pre svega u zemljama June Amerike i Evrope. Tranzicija prvobitno, dakle, nije oznaavala nita drugo nego interval izmeu dva razliita politika reima, kako glasi minimalistika definicija iz 1986. godine.4 Ta tranzicija bila je tranzicija iz..., primera radi iz autoritarne vladavine kako se navodi ve u naslovu knjige Gijerma ODonela (Guillermo O Donnel) i Filipa mitera (Philippe Schmitter). U principu, tadanja nauka o politici je fenomen promene reima uvek reflektovala retrospektivno. Pokuavala je, dakle, da a posteriori izvue pouku iz istorijskog iskustva. Pri tom se nije tako mnogo interesovala za budunost, jer je izlaz iz tranzicije shvaene na taj nain u principu bio otvoren. U to vreme ona nipoto nije morala da zavri u demokratiji; autoritarni reim jamano se mogao pretvoriti i u moda daleko goru formu autoritarne vladavine. Tada je bilo potpuno zamislivo da, recimo, neku junoameriku vojnu diktaturu smeni marksistika, pa ak i maoistika diktatura, ukoliko nije podvrgnuta potpuno drugaijoj vrsti promene. ilenaci su, primera radi, tada demokratskom odlukom sa Aljendeom krenuli putem socijalistike demokratije, ali ih je vojna hunta primorala da pou u drugom pravcu. U ono vreme svet je, dakle, jo bio prilino komplikovan. Ne samo dva konkurentna ideoloko-politika sistema i vojna bloka, nego i niz antikolonijalnih pokreta u treem svetu starala su se o odreenoj kontigentnosti politikog. Tada se inilo kao da ovek ima izbor, kao da je istorija jo otvorena. Krajem osamdesetih svet se promenio. I tranzitologija svoj predmet od tada shvata drugaije. Politiki proces transformacije sada je unapred determinisan. Njegov cilj je strogo utvren. To je prijem u globalno-kapitalistiki sistem zapadne liberalne demokratije. Od sada pojam tranzicije vai gotovo iskljuivo za takozvana postkomunistika drutva i oznaava njihov prelazak u demokratiju, koji je poeo promenom 1989/90. i sa manjim ili veim uspehom se nastavlja uglavnom u Istonoj Evropi. I zaista, deci komunizma taj poloaj je veoma dobro poznat. Odrastali su sa logikom istorijskog determinizma. No, tada je vodea snaga klasne borbe bila ta koja je drutvo sigur-

Guillermo ODonnel, Laurence Whitehead, Philippe C. Schmitter, Transitions from Authoritarian Rule, Tentative Conclusions about Uncertain Democracies, Baltimore: The John Hopkins University Press, 1986, str. 3.

121

5 Adam Przeworsky, Democracy and the market: political and economic reforms in Eastern Europe and Latin America, Cambridge: Cambridge University Press 1991, str. IX. 6 John Mueller, Democracy, Capitalism, and the End of Transition, u: Michael Mandelbaum (ur.), Postcommunism. Four Perspectives. Str. 102-67. New York: The Council on Foreign Relations 1996, str. 117. 7 Tutu Vanhanen, The Proces of Democratization: A Comparative Study of 147 States, 1980-88. New York: Crane Russak 1990, str. VII.

nom rukom vodila ka boljoj besklasnoj budunosti. Biti slobodan znailo je prepoznati gvozdene zakone istorije i potiniti im se. Put u bolju, komunistiku budunost ne samo da je bio dobro obeleen, nego i neizbean. Sada iznova moraju da prolaze kroz slino iskustvo. No, ovaj put je the General Law of History taj kome se bezuslovno mora potiniti. Cilj se postavlja jasno i jednoznano i garantuje se da e se dostii. Prema novoj ideologiji tranzicije, da bi se dosegla demokratija samo se striktno moraju pratiti objektivni, eksterni faktori ekonomski, kulturni, institucionalni. Katkad je dovoljan i sam geografski poloaj: ... geography is indeed the single reason to hope that East European countries will follow the path to democracy and prosperity, pie jedan od tranzitologa. Politiku shvata jo samo kao borbu za kontrolu nad tim objektivnim, eksternim faktorima: if we really control economic growth and the institutional setting, it is very likely that democracy will occur.5 Drugi su otili korak dalje. Put u demokratiju naprosto odreuje priroda: To je a natural tendency and therefore not difficult to achieve.6 Sama politika poiva na prirodnoj selekciji arlsa Darvina (Charles Darwin).7 Autor ove darvinistike teorije demokratije, Tutu Vanhanen, takoe veruje da je ona univerzalno merljiva. Tako je uveo takozvani Indeks demokratizacije (ID) koji treba da nam pokae na kojem se stupnju demokratizacije nalazi odreeno drutvo. Shodno tome, nainio je i rang-listu demokratskih drutava. Na tom spisku, koji je napravio neposredno pre pada komunizma, klasifikovao je ezdeset i jednu zemlju kao demokratsku, pet kao takozvane poludemokratije (semidemocracies) i osamdeset jednu kao nedemokratska drutva. Samo one zemlje koje mogu da dokau preko 5 ID-poena, klasifikovane su kao prave demokratije. One ispod njih bile su autoritarne (authoritarian). Oba pola autoritarizam (authoritarian rule) i realno postojea sloboda (liberal democracy) definiu, dakle, jasnu istorijsku liniju razvoja: od autoritarizma ka demokratiji. Prelaz je sada teleoloki, determinisan dakle sa aspekta svog dovrenja, i sastoji se u napredovanju na skali demokratizacije sve do njenog vrha, stanja ostvarene slobode u sistemu liberalne demokratije. ovek jednostavno samo mora da sledi zakon prirode. Autoritet sa jedne i sloboda, odnosno autonomija, sa druge strane ta oba pola odreuju i ideal prosveenog, modernog vaspitanja: razvoj deteta zavisnog od autoriteta ka auto-

122

nomnom, punoletnom graaninu slobodnog drutva. Paralela je oigledna. Tako su, prema Vanhanenu, najvaniji faktori koji utiu na njegov indeks demokratizacije (ID), nadmetanje i participacija. Njegova formula je jednostavna: to je sistem demokratiniji, utoliko je vii stepen nadmetanja i participacije. Ovo potonje simbolie otvorenost politikih mogunosti, ukratko pluralizam interesa odnosno politikih i ideolokih opcija. Pod participacijom treba razumeti dobrovoljno uee graana u politikom ivotu odnosno u donoenju politikih odluka. Sazrela demokratija zahteva zrele demokrate koji autonomno misle i delaju.

Vaspitanje za nezrelost
Pod tim konceptualnim pretpostavkama se i proces postkomunistike transformacije ini poput neke vrste procesa obrazovanja koji sledi ideal vaspitanja u pravcu zrelosti. On dakako odraava i sve protivrenosti starog, prosvetiteljskog koncepta. Analogija izmeu istorijskog razvoja oveanstva i prirodnog odrastanja deteta, odnosno njegovog svesno usmeravanog vaspitanja, kao to je poznato, predstavlja prosvetiteljski izum.8 U osnovi, prosvetiteljstvo nije nita drugo nego prelazak iz nezrelosti u zrelost, ili, kako se kae kod Kanta u prvim reenicama njegove uvene rasprave iz 1784. godine, izlazak ovekov iz stanja samoskrivljene nezrelosti koju definie kao nemo da se svoj razum upotrebljava bez vostva nekog drugog.9 Tako, naime, kako je nezrelost samoskrivljena, i zrelost valja dostii kao rezultat vlastitog delanja. ovek se, dakle, ne proglaava jednostavno pasivno zrelim, to znai da se otputa iz stanja nezrelosti, da li od prirode, od boga ili bilo kakvog gospodara poput monarha, u emu se zapravo nalazilo prvobitno znaenje pojma emancipacije kao oslobaanja, odnosno putanja na slobodu. Prosvetiteljska misao prelaska u zrelost je, naprotiv, znaila emancipaciju u refleksivnom smislu, smislu samooslobaanja. Uprkos tome, taj prelazak nipoto ne treba meati sa revolucijom. Kantov pojam prosveenosti implicira emancipaciju koja se ne okonava revolucionarnim skokom, ve kao reforma naina miljenja, kao kontinuirano napredovanje koje je samo kadro da obezbedi identitet svog subjekta kao subjekta prosvetiteljstva.10

Manfred Sommer, Identitt im bergang: Kant, Frankfurt am Main: Suhrkamp 1988, str. 122. Imannuel Kant,Odgovor na pitanje: ta je prosveenost?, Um i sloboda, Velika edicija ideja, (ur.) Danilo Basta, Beograd 1974, str. 43.

10 Sommer, u navedenom delu, str. 123.

123

11

Isto, str. 130, ff.

U istorijskom razvoju, prema Kantu, prosvetiteljski ideal zrelosti, a sa njim i predstava o emancipaciji kao dugoronom procesu sa otvorenim ishodom, sve se vie potiskuje iz prvog plana. Na njegovo mesto dolazi jedna drugaija ideja emancipacije. Ona se nadalje poima kao akt oslobaanja od nepravedno nametnutog odnosa gospodovanja. Cilj emancipacije vie nije zreo ovek, ve drutvo osloboeno gospodovanja. Na taj nain zrelost gubi empatino znaenje pojma emancipacije. Zanimljivo je da se interesovanje za pojam ponovo budi tek nakon 1945. To je, naravno, doba istorijskog prelaza iz faistike diktature u demokratiju. Neposredno istorijsko iskustvo masa koje slepo prate svoje voe u katastrofu, ponovo je uinilo privlanom ideju o autonomnom, zrelom oveku. Zrelost se sada prepoznaje kao pretpostavka demokratije.11 Nakon duge istorijske razdvojenosti, zrelost i emancipacija ponovo su nale zajedniki put, emu je doprinela i filozofska refleksija posleratnog perioda. Tako je, recimo, Habermas napravio spregu izmeu emancipatorskog spoznajnog interesa sa interesom za zrelou. Istovremeno i pedagogija otkriva pojam zrelosti; on postaje svrha vaspitanja i obrazovanja, odnosno princip emancipatorske nauke o obrazovanju. Tako pred oima postfaistike transformacije lebdi ideal zrelog graanina kao uzrok i svrha demokratskog drutva u izgradnji. Nije, dakle, nikakvo udo to i postkomunistiki proces transformacije sebe vidi kao dunika istog ideala. Na kraju krajeva, nova situacija poima se kao posttotalitarna kao istorijsko stanje koje se u istoj meri ideoloki ograniava i istorijski udaljava od oba totalitarizma, faistikog i komunistikog. (To ukljuuje i ideologem naknadnog izjednaavanja istorijske realnosti tih dviju meusobno zakrvljenih ideologija i politikih pokreta, odnosno predstavu o drutvu koje se oslobaa takozvane dvostruke okupacije faistike i komunistike.) Postkomunistiki ideal zrelog graanina nigde tako jasno ne dolazi do izraaja kao to je to sluaj u jednom od najvanijih zadataka koje je transition to democracy sebi postavila za cilj, naime u razvoju takozvanog civilnog drutva. Da li je ono istinski subjekat demokratskog ivota, socijalni supstrat svih demokratskih vrednosti, pravinosti, funkcionalne javnosti, ljudskih prava, itd. I upravo to civilno drutvo bilo je, smatra se, u drutvima osloboenim od komunizma jo odve slabo, da ne kaemo jo u pelenama, zbog ega se mora prvo vas-

124

pitati, obrazovati, postaviti na svoje noge.12 Zapanjujue je kako tada nikome nije palo na pamet pitanje ko je, ako ne civilno drutvo Istone Evrope, doveo do pada ancien rgime. ta je bila Solidarnost ako ne paradigmatina institucija upravo civilnog drutva koje je prualo otpor, borilo se, radikalno menjajui vlastito drutvo i svet? Kako je ono sada najedanput oslabilo, kada je jo jue bilo u poziciji da dovede do pada komunizma? Ko je i sa kakvim interesom poljskim radnicima koji su podstakli demokratsku revoluciju, odolevali najbrutalnijim represijama kontrarevolucije i bukvalno na svojim pleima izneli konanu pobedu demokratije, ko je tim ljudima najedanput stavio pelene, ugurao ih u deije cipelice, stao da ih lei od deijih bolesti i da ih alje u kolu na ispite? To su bili cinini ideolozi tranzicije, kako moemo nazvati pretee mislilaca postkomunistike transformacije. No, njihov cinizam sledi jednu sasvim jasnu logiku, logiku gospodovanja. Kada se vaspitanje u pravcu zrelosti propagira u slubi interesa gospodovanja i pri tom pretvara u beskonaan proces iji mogui svretak odreuju samo staratelji smi, onda to samopozivanje na zrelost vie ne slui, kako pie Robert peman (Robert Spaemann), proirenju kruga zrelih, ve kruga onih koje najpre treba proglasiti nezrelim.13 Tako se deija metaforika tipina za argon postkomunistike transformacije pokazuje kao simptom novog modela gospodovanja. Ona jasno ukazuje na represivno liavanje zrelosti pravog subjekta demokratskih promena, na njegovu potonju desubjektivizaciju. To je konstelacija za koju i dalje vae Adornove rei iz razgovora na radiju o Vaspitanju u pravcu zrelosti, naime da u svetu poput dananjeg apelovati na zrelost gotovo da predstavlja prikriveno opte dranje-u-nezrelosti.14 U ijem interesu se to deava? Ko liava zrelosti aktere istorijskih promena, ko im otima status subjekta? Pitanje je staro koliko i prosvetiteljski pojam zrelosti. Ve Haman ga direktno postavlja Kantu: Ko je taj nametljivi staratelj?15 On ga je video u samom Kantu, tanije, u liku prosvetitelja. Danas su to oni koji nisu uestvovali u demokratskim revolucijama 1989/90, zapadni posmatrai. Daleko od toga da su dela istonoevropskih aktera naila na ono entuzijastino uee u skladu sa eljom, sa kojim su Kantovi pasivni posmatrai nekada pozdravljali Francusku revoluciju, na pad komunizma reagovali su naknadno cininim ueem u skladu s interesom gospodovanja. U tom istorijskom dogaaju prepoznali su, dodue, poput Kanto-

12 Ko se negde devedesetih godina angaovao u Istonoj Evropi i za to traio finansijsku pomo Zapada, podnosei zahtev jednostavno nije mogao zaobii frazu development of civil society. inilo se kao da je ona neka vrsta univerzalnog kljua za otvaranje kase za priloge slobodnog i demokratskog sveta.

13 Robert Spaemann, Autonomie, Mndigkeit, Emanzipation. Zur Ideologisierung von Rechtsbegriffen, u Kontexte 7 (1971) 94-102; ovde: 96. Citat prema Sommer, u navedenom delu, str 133. 14

Th. W. Adorno, Erziehung zur Mndigkeit. Frankfurt am Main: Suhrkamp, 1970, str. 143. Upor. i Sommer, isto.

15 Johan Georg Haman, Briefwechsel, ur. V. W. Ziesemer/A. Henkel, Wiesbaden 1955 ff, v 289-292. Upor. Sommer, navedeno delo, str. 125.

125

Michael Mandelbaum, Introduction, u: Michael Mandelbaum (ur.) Postcommunism. Four Perspectives, New York: The Council on Foreign Relations 1996, str. 1-21; ovde str. 3.
16

Mandelbaum: [W]here intense competition is the rule, [imitation] is the best formula for survival, isto, str. 30. Kao primedbu na istonoevropsku transformaciju, Miler pie: Imitation and competition are likely to help in all this. John Mueller, Democracy, Capitalism, and the End of Transition, isto, str. 102-167; ovde str. 138.
17

vih posmatraa u padu feudalnog apsolutizma 1789, napredak ka boljem u smislu tendencije ljudskog roda uopte, meutim za njih je ista ta tendencija istovremeno vaila kao neto to je odavno ostvareno u realnosti i na taj nain, hegelovski reeno, istorijski ukinuto. Vi hoete neto bolje, ali to bolje smo mi glasio je odgovor zapadnih posmatraa na demokratske revolucije u Istonoj Evropi. Time se beskrajno razlikuju od onih koji su se oduavljavali vestima iz Pariza 1789. Dok su ovi potonji u revolucionarnoj stvarnosti drugih ugledali sopstveni san, oni prvi dve stotine godina kasnije u revolucionarnom snu nisu prepoznali nita drugo do sopstvenu stvarnost. Posledice te razlike ne mogu biti radikalnije. Ljudi koji su iz borbe za slobodu izali kao pobednici preko noi su pretvoreni u istorijske gubitnike. Na delu nije bila magija, ve hegemonija. Ona je ta koja je zapadne posmatrae uinila ne samo pobednicima nad komunizmom, nego istovremeno i nad akterima revolucije to su doveli do pada komunizma. Neka ta objava pobede zazvui na originalnom jeziku, na maternjem jeziku hegemonije: The armies of the winners did not, it is true, occupy the territory if the losers. Still, given the nature of the conflict and the way it ended, it was logical for the losers to adopt the institutions and beliefs of the winners. It was logical in particular because the outcome represented a victory of the Wests methods of political and economic organisation rather than a triumph of its arms.16 Majkl Mandelbaum (Michael Mandelbaum), autor navedenih reenica, kao i njegov kolega u politikim naukama, Don Miler (John Mueller), ne govore sluajno eksplicitno o imitaciji kao najboljem putu u demokratiju.17 Stvar ne moe biti gora: nije samo pobeda ukradena akterima revolucije, a oni nainjeni gubitnicima. Oni su istovremeno uinjeni nezrelim i osueni na slepo podraavanje svoga staratelja u smenom verovanju da e se na taj nain vaspitati za autonomiju. U tome se odslikava ne samo puka samovolja novih gospodara, nego pre svega logika njihove vladavine.

Vaspitanje za glupost
Izraz deca komunizma dakle nije metafora. Naprotiv, on oznaava stilsku figuru potinjavanja novom obliku takozvane istorijske nunosti, koju uvodi i pod kontrolom dri postkomunistiki proces tranzicije. Pod tom pretpostavkom, transition to

126

democracy kao radikalna rekonstrukcija poinje ni iz ega. Shodno tome, Istona Evropa nakon 1989. lii na pusto s ruevinama koju naseljavaju jo samo deca, nezreli ljudi, nesposobni da bez vostva nekog drugog demokratski organizuju svoj ivot. Oni sebe ne poimaju ni kao subjekti niti kao autori demokratije za koju su se odista sami izborili i koju su sami stvorili. Upravo posredstvom ideje i prakse postkomunistike transformacije, ona im je oduzeta da bi se sada vratila spolja kao strani objekat koji se u dugotrajnom, mukotrpnom, esto bolnom procesu najpre mora posvojiti. U udnovatom svetu postkomunizma, demokratija je istovremeno i cilj kojem se tei i izgubljeni objekat. Tako se deci komunizma pogled u bolju budunost otvara jo samo iz nekakve melanholine perspektive. To ne udi, budui da u jednom vanom aspektu i tako postoji upadljiva slinost izmeu njihove postkomunistike stvarnosti i komunistike prolosti. Ona im ne doputa slobodan izbor. Na taj nain deca komunizma ostaju ono to su nekada bila, naime marionete u jednom istorijskom procesu koji ne zavisi od njih, procesu koji je trebalo da ih odvue sa sobom u bolju budunost. Taj udnovati oblik drutvenog ivota, koji se naziva prelaz, njima je i te kako poznat. Kao to je poznato, realsocijalizam nije bio nita drugo nego neka vrsta drutva prelaza iz kapitalizma u komunizam. Jednu prelaznu fazu, dakle, smenila je druga. I apsolutna izvesnost i unapred data nunost istorijskog razvoja ostale su konstante tog prelaza. U postkomunizmu pitanje budunosti slovi kao pitanje na koje je odgovor ve dat. Ali ni pitanje prolosti vie nema smisla. Od dece komunizma ne oekuje se da imaju sazrelu svest o komunistikoj prolosti. Upravo stoga su pretvorena u decu da se ne bi mogla seati prolosti. Kao deca ona je, naime, nemaju. Paradoksalno, tek se u postkomunizmu dobija sumnjiv utisak kako komunizma zapravo nije ni bilo. Tako je jo 1991. an-Luk Nansi (Jean-Luc Nancy) govorio o gnevu koji oveka preplavi kada pomisli na itavo to govorkanje o kraju komunizma.18 Uverenje kako je ovek, posve jednostavno, najzad zavrio sa marksizmom i komunizmom, on smatra smenim: Kao da je istorija, naa istorija, udljiva, samo jeka i dim, opsena to je 150 godina zastirala na pogled i sada se naprasno, u trenu rasprila u nitastvo. Kao da je jedna jedina zabluda, jedna jednostavna, prosta i glupa greka mogla imati tako dominantno, mobiliue dejstvo koje pokazuje put. Kao da su hiljade takozvanih intelektualaca naprosto bili glupaci,

18

Jean-Luc Nancy, Das gemeinsame Erscheinen. Von der Existenz des Kommunismus zur Gemenschaftlichkeit der Existenz u: Joseph Vogl (ur.): Gemeinschaften. Positionen zu einer Philosophie des Politischen. Frankfurt am Main: Suhrkamp 1994, str. 167-205; ovde: str. 172.

127

19

Isto, str. 173.

ma kao da su hiljade drugih ljudi nasjeli jo veoj gluposti, budui da su dozvolili da ih ovi vuku za nos.19 Pravu srdbu i zabrinutost kod Nansija ne izaziva toliko potiskivanje komunizma kao istorijske injenice, ponitavanje komunistike prolosti u istorijskoj svesti postkomunizma, sa svom svojom intelektualnom i politikom kompleksnou, ve naprotiv, upravo neuvena ignorancija sa kojom se postkomunistiki svet odrie razmiljanja o toj prolosti i njenom dejstvu na generacije koje dolaze i pitanja zato se sve to dogodilo. Nansi u tome vidi istinsku, upravo epohalnu glupost postkomunistikih promena. Deca, dakako, nisu glupa. No, ona se mogu uiniti glupom, tanije, vaspitati da budu glupa. U tom smislu je Frojd (Freud) jo pre stotinu godina govorio o sputavanju miljenja koje kultura usauje u svoje tienike posredstvom vaspitanja i obrazovanja da bi se njima moglo bolje upravljati i da bi bili posluniji. Razlikovao je tri vrste takve blokade miljenja, autoritarnu, seksualnu i religioznu, kojim odgovaraju tri proizvoda vaspitanja, naime posluni podanici, seksualno sputani i religiozni ljudi. Ti oblici intelektualnog zakrljavanja, kako ih je on takoe nazvao, shvata kao dejstvo zabrane miljenja (Denkverbot), zabrane koja je ljudima nametnuta u detinjstvu da bi njihovo miljenje usmerila na ono to ih najvie zanima. U njegovo doba to je pre svega bila seksualnost ije je potiskivanje spadalo u samorazumljive zadatke vaspitanja. Kada je uspeno sprovedena na podruju seksualnosti, zabrana miljenja proirivana je na druge oblasti ivota i tako pretvorena u sutinsku karakternu odliku itave linosti. Ono to je tada predstavljala seksualnost, u svetu postkomunizma jeste politika. Dok decu komunizma njihovi vaspitai upravo ohrabruju na seksualnu slobodu i na to glasnije outovanje svog potiskivanog seksualnog identiteta, bezuslovnu identifikaciju sa sekularnim vrednostima i da umesto poslunih podanika totalitarne drave postanu samosvesni lanovi demokratskog civilnog drutva koji slobodno delaju, ini se da njihov osloboeni intelekt nema ta da trai u domenu politikog. Kao da tu nema nieg o emu bi valjalo porazmisliti. Kao da su na sva politika pitanja odavno dati odgovori, kao da je sada jo samo re o tome pravilno ih implementirati, to vernije podraavati unapred date uzore i paljivo sluati re staratelja. Kao da je dobro poznata dijalektika prosvetiteljstva svet postkomunizma zahvatila upravo sa njegove politike strane.

128

Od vaspitanja nastalog u slubi novog interesa gospodovanja nastalo je vaspitanje u pravcu politike gluposti; ono jednostavno preokree Kantov ideal i cilja na ljude koji upravo nisu u stanju da se slue svojim razumom bez vostva drugog. Tako je glupost, koju Nansi pripisuje postkomunistikim promenama, doista efekat te zabrane miljenja kojom je zastrt politiki racio postkomunizma. ovek se u postkomunizmu pre svega liava zrelosti, u politikom smislu od njega se pravi dete, a na kraju krajeva politiki glupak. Ta spoznaja ne treba da bude osnov za uzrujanost, ve naprotiv, da podstakne proces sazrevanja. Dete kao vodea politika slika i prilika postkomunizma predstavlja vie od pukog instrumenta hegemonije. Ono je od strukturnog znaaja u imaginiranju novog poetka jednog drutva koje presudno oblikuje postkomunizam. Poput neke vrste biopolitike apstrakcije drutva u tranziciji, ono preuzima ulogu njegovog subjekta koji ne samo to je a priori osloboen svekolike krivice za zloine komunizma, zbog ega u svakom novom drutvenom odnosu, u odnosu gospodovanja takoe, moe nastupiti kao moralno neukaljan; kao dete, ono ne mora ni da odgovara za zloine postkomunizma, za kriminalne privatizacije u kojima su bogatstva itavih nacija preko noi postali svojina nekolicine, za jedno novo, postkomunistiko osiromaenje masa sa svim svojim drutvenim i individualnim posledicama, za istorijske recidive to na nekim mestima ekonomski, kulturno i moralno idu ak i ispod nivoa dostignutog komunizmom, na kraju krajeva za nacionalizme, rasizme i faizme, za krvave graanske ratove, pa ak i genocide. Ti fenomeni nam se ine poput neizbenih deijih bolesti, da ne kaemo: kao dodue neprijatna, pa ipak bezazlena prljavtina u pelenama novoroenog, liberalno demokratskog drutva.

Ne zaboravimo: Protivrenost i otpor

Dete je u postkomunizmu neka vrsta ideoloke ground zero drutva na kojem se svaka katastrofa, kako ona nasleena iz prolosti tako i nova, samoskrivljena, moe popraviti. Ono je instanca iskonske nevinosti drutva zahvaljujui kojoj postaje mogue sve to se dogodi, pa ak i ono neprihvatljivo i nepodnoljivo (Nansi), integrisati u jednu novu, junanu robinzonadu i pripovedati je kao univerzalno razumljivu priu

129

Nevino je stoga samo neinjenje, poput postojanja kamena, nevino nije ak ni dete. Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Phnomenologie des Geistes, Frankfurt/Main, Berlin, Wien: Ullstein 1970, str. 264. Kome ta opomena nije dovojna, neka se priseti Deutschland im Jahre Null Roberta Roselinija (Roberto Rossellini) iz 1948, ne bi li se oslobodio/la svake iluzije o nekakvom nevinom novom poetku, pa ak i u sluaju kada ono dolazi od dece.
20 21

Nancy, u navedenom delu, str. 172.

22

Isto, str. 145.

o nevinom novom poetku. U ideolokom liku nevinog deteta, liberalno-demokratsko, kapitalistiko drutvo demonstrira svoju bezuslovnu reproduktivnost. ak i najudaljenije ostrvo ovog sveta u svako doba moe postati njegova kolevka, ta kota da kota. Na kraju krajeva, instanca deije nevinosti deluje konstitutivno za itav horizont graanske individualistike (pravne) ideologije u doba njene globalizacije. Ta ideologija redukuje antagonistiku, dakle politiku istinu ljudske istorije na jednostavni odnos poinitelja i nevinih rtava, strukturiran prema pravnom modelu. Istorija se istrauje samo jo sa forenzikog interesa, kao le koji nam u sudskom postupku moe dati korisne informacije. Jo je Hegel znao da je samo kamen, kao metafora istog neinjenja, nevin ak ni dete.20 U tom smislu, matanje o nevinom novom poetku postkomunistikog drutva mogue je samo iz perspektive istorijskog razvoja koji je zaustavljen, razvoja koji je obamreo u simbolu deteta kao svog politikog subjekta. Tu, u trenutku istorijskog prelaza, neslobodu zamenjuje sloboda, sloboda kojoj su potrebna deca zato da bi im se ona uskratila. Nije ni udo to se, kako Nansi naglaava, na cinizam njegovog vremena odgovara besom. U besu koji izaziva poskomunistiki trijumfalizam, on vidi politiko oseanje par excellence, konkretno, odgovor na ono neprihvatljivo, nepodnoljivo.21 Taj bes je izraz odbijanja i otpora kojima je stalo do neeg to je vie od pukog zahteva za razumnim. Bes o kome govori Nansi jeste politiki, zato to nastaje usled redukovanja politikog na amor i sitniarenje oko uticaja koji u postkomunizmu odreuju okvir istorijski mogueg. Bes otvara dimenziju politikog koja se moe razviti tek rasturanjem tog okvira, on je tako istinski glasnik zrelosti koja dolazi i koja e staviti taku na postkomunistikom nametanju tue volje kao svoje. Upravo u tome, naime u Vaspitanju za protivreenje i otpor, po Adornu, lei jedina prava konkretizacija zrelosti.22 Razgovor u kome je to rekao zavrava upozorenjem, ono doslovce ostaje poslednja re koju je uputio javnosti, budui da je preminuo nekoliko sedmica potom upozorenjem koje moe da poslui kao postskriptum ideologije i prakse postkomunistike transformacije. Upravo u revnosti nae volje za promenom, prema Adornovim reima, odve olako potiskujemo injenicu da pokuaji da na svet u bilo kom njegovom domenu radikalno promenimo smesta biva izloen nadmonoj

130

snazi postojeeg i osuen na nemo. Stoga predlae sledee: Ko hoe da menja, to moe initi verovatno samo na taj nain to e samu tu nemo, i svoju vlastitu, uiniti aspektom onoga to misli i moda onoga to govori.23 Dete u nama, represivno infantilizirano i stavljeno pod starateljstvo, jeste upravo olienje nae politike i istorijske nemoi u savrenom svetu postkomunizma, koji, u napadu epohalne megalomanije, sebe doivljava ostvarenjem svih ljudskih snova o slobodi. Jedini mogui izlaz iz te samoskrivljene nezrelosti jeste protivreiti jednom takvom svetu i odupreti mu se. Iz: Boris Buden, Zone des bergangs. Vom Ende des Postkommunismus. Suhrkamp, Frankfurt am Main, 2009.

23

Isto, str. 147.

131

Zlatko Pakovi

TRANZICIJA U OSAM PORTRETA

Poraavajue je oseanje da prethodno doba nita nije uinilo za naredno, tavie da je upravo na njegov raun postojalo. Nai neposredni politiki preci iveli su na utrb potonjih generacija (iz kojih su, dakako, izuzeli sopstvene potomke). I kao kneevina, i kao kraljevina i republika, Srbija je katkad vie, katkad manje pustoena od vladajueg sloja, ali, sve do reima Slobodana Miloevia, uvek je neto, makar i malo, preticalo sledeoj generaciji. Za Miloevieva vakta niti je ta novo steeno, niti je ta valjano iz njemu prethodnog perioda sauvano. Ostalo nam je i suvie stida, a premalo nade. Kako nadoknaditi to upropaeno vreme osnovna je tegoba nae tranzicije. Formalno, tranzicija je put ka dravnom pristupanju Evropskoj uniji. Sadrinski, ona predstavlja pravno-politiko sazrevanje jedne nezrele drave i otvaranje jednog zatvorenog drutva. To je, dakle, vid politike i socijalne inicijacije, svojevrstan drutveni i dravni obred prelaza (rite de passage; rite de transition). Cilj je ustavna, parlamentarna drava koja ne favorizuje nijedan kolektivni identitet i u kojoj potovanje zakona predstavlja obzir prema drugom oveku.

I ANGAOVANI INTELEKTUALAC
U tranziciji se preobraava i uloga angaovanog intelektualca. Cilj njegove kritike vie nije sve postojee (koje kao totalan cilj samu kritiku ini totalitarnom), ve borba protiv brojnih oblika moi koji ugroavaju slobodu linosti a nalaze se prikriveni ne samo u strukturama drave. Misli i naumi angaovanih intelektualaca u naem i samo naem real-socijalizmu teili su, pre svega, da humanizuju uspostavljeni politiki poredak. Najbolji primer za to pruaju najistaknutiji predstavnici angaovane misli, pripadnici srpskog, beogradskog ogranka jugoslovenske Praksis grupe. Oni su u svojoj viziji imali isti onaj ideal drave i drutva to ga je zacrtao partijski vrh. Praksisovci sukritikovali brzinu i smer napredovanja ka

133

idealu koji je predvodila avangarda drutva, tadanja, divinizovana Partija. Kritika elemenata staljinizma u sistemu i njegove birokratizacije, osnovne su aoke zbog kojih je reim osuivao filozofe i sociologe praksisa. Kritikujui slobodno trite, privatnu svojinu i graansko drutvo sve ono to tada nije postojalo, a to danas upravo predstavlja osnovna sredstva za tranziciju i govorei o biu prakse i integralnom samoupravljanju, ovi intelektualci nisu uspeli ni da osmotre sutinske probleme tadanje drutveno-politike zajednice: partijsku dravu, neproduktivnost privrede i tinjajuu nacionalnu netrpeljivost. Posle pada Berlinskog zida, uvoenjem viestranaja za vlade Slobodana Miloevia, najistaknutiji predstavnici praksis filozofije u Srbiji, Mihailo Markovi, Ljubomir Tadi i Svetozar Stojanovi, menjaju svoj komunistiki ideal za nacionalni i, upravo na moguem poetku tranzicije koja treba da modernizuje i liberalizuje dravu i drutvo, postaju ideolozi reima koji, ne prezajui od upotrebe ratnih sredstava, tvrdi da je srpsko pitanje izvorno demokratsko pitanje. Pribliivi se, u to vreme, politikim stavovima Dobrice osia koji je srpsko nacionalno pitanje, jo ranije, podigao na ontoloki nivo, bivi praksisovci nisu uspeli da postave pitanje o univerzalnim ljudskim pravima, bez obzira na nacionalna i verska prava, kao to prethodno u reimu J. B. Tita nisu uspeli da dou do istog pitanja o univerzalnim ljudskim pravima, bez obzira na klasno i ideoloko opredeljenje. Posle deset krvavih godina, u oktobru 2000, Srbija, odlaskom Miloevia i njegove klike sa vlasti, s decenijskim zakanjenjem ulazi u tranzicioni proces, opustoena, ozloglaena i posramljena, a sa dve treine elitnih preduzetnikih mesta u rukama nomenklature SPS-a i JUL-a.

II UPOREDNI PORTRETI Dobrica osi vs. Desimir Toi

Delimino odobravanje titoizma i Miloevievog reima, uvianje dobrih strana u reimu Komunistike partije, radovanje nekim ratnim pobedama JNA i Srba u ratu sa Hrvatima i Muslimanima predstavlja politiku i moralnu krivicu, ako je u tom ratu injen zloin, pie o sebi Dobrica osi u svojoj poslednjoj objavljenoj knjizi Vreme zmija.

134

Da su u tom ratu sa srpske strane injeni uasavajui zloini prema Hrvatima i Bonjacima, dobro je poznato, a s obzirom na to da je do polovine ezdesetih podravao reim Josipa Broza Tita (punih dvadeset godina) i da je, potom, svojom izjavom o Miloeviu kao najveem srpskom politiaru posle Paia uticao i na voino grandomansko samopouzdanje i na raspoloenje javnosti da prihvati njegovu destruktivnu volju, te podravajui ga i kasnije (A ja sam 1991. i 1992. ipak saraivao sa tim licemerom. Bio sam u zabludi da je patriota vie no vlastoljubac. Kako sam smeo da verujem da taj poarevaki Magbet moe da prihvati bilo kakvu demokratsku i moralnu reformu Srbije?) osi, linost tada u javnosti od najveeg ugleda, ima moralnu i politiku krivicu. Pokuao sam da ispiem ljudsku sudbinu na srpskoj zemlji u ovom veku (dvadesetom, moja primedba); mnoge vane dogaaje nisam ni opisao, ni zapisao. Gasi se moja knjievna uloga. Propada i ostaje van ljudske panje i interesovanja moje knjievno delo. Da li sam mogao, da li sam imao dara da ga uinim dugovenijim? Ne verujem. I ja pripadam svetu koji je minuo u ponor Istorije (...). I knjige koje sam pisao da budu novi srpski roman, sada nisu novi srpski romani. Razloge da ih itaju imaju uglavnom istoriari knjievnosti. Ideje u njima koje su nekada budile i oblikovale svest itavim naratajima, moe se rei i itavom srpskom narodu, te ideje su sada mrtve. Nikoga ni na ta ne pokreu i ne uzbuuju, ispoveda se osi. Govorei o sopstvenom opusu ovako kritiki da ima samo arheoloku vrednost osi je tu i neobino iskren i neobino pouzdan svedok. ta je to zbog ega su osievi romani anahroni? Problem tu jeste u ideologizaciji literature, ali ne i u istorijskom krahu ideologije. osi, a to je sutina problema, nije anahron od danas, on je i u svom vremenu bio anahron. Knjievno, publicistiko i politiko delo Dobrice osia, ontologizovano je neprikosnovenou nacionalne ideje i teleolokim stereotipima koji iz nje izviru, a nastajalo je, od sredine prolog veka, upravo u vremenu deontologizacije miljenja i pisanja. U svojim se knjievnim delima osi itaocu obraa prevashodno kao Srbinu, a ne kao individui za koju je nacionalno opredeljenje nevano dok ita beletristiku. Ljudska prava ponitie srpski identitet, tvrdi osi, i taj njegov stari stav imao je i ima politike, etike i poetike konsekvence, toliko pogubne da njegovo politiko, publicistiko i knjievno delo, danas, bez ostatka, preporuuju istorijskoj ropotarnici.

135

Uprkos iskrenim javnim zalaganjima za odbranu slobode miljenja i izraavanja, kao osnovnog demokratskog naela jo osamdesetih godina prolog veka osievo shvatanje demokratije bilo je i ostalo pogreno. Na stranicama Vremena zmija, on iznosi sledei sud: Nema Srbija Srbina i oveka koji ima pameti i hrabrosti da spasava srpski narod. Ta vera u pojedinca kao izbavitelja, taj dokazano poguban nazor o istoriji ustoliio je i Josipa Broza Tita i Slobodana Miloevia na autokratski tron, spreman da uvek dovede do diktature. Sloboda i demokratija jednog drutva ogledaju se u pravednosti i postojanosti njegovih institucija, a ne u pravednosti (istinoljubivosti, hrabrosti) njegovog voe. To to je tako dobro razumeo njegov ispisnik Desimir Toi, osi nije shvatio, i to je sutina njegovog tako uticajnog anahronizma. *** Osnovni stav na kojem poiva celokupna, est decenija dosledna i u emigraciji i u domovini, javna, intelektualna i politika delatnost Desimira Toia (1920 2008), jeste da je pitanje demokratije i sutinsko nacionalno pitanje, a da je nacionalizam osnovna smetnja za demokratsku evoluciju. Ovaj stav da je demokratizacija temeljno drutveno i dravno, srpsko i srbijansko pitanje, a ne obrnuto da je srpsko osnova demokratskog pitanja kako je uspeno i nesreno propagirao Dobrica osi, premisa je, decenijama zapostavljana, i za prevladavanje autoritarne prolosti i za izgradnju slobodnog, otvorenog, solidarnijeg i srenijeg drutva. Ta premisa, ta radna teza (taj uslov bez kojeg nema napretka) u Srbiji druge polovine dvadesetog i u prvoj deceniji dvadeset prvog veka, nije imala glasnijeg, ubedljivijeg, postojanijeg i moralnijeg promotora upravo od Desimira Toia. Dugorono loe stanje naeg drutva zasniva se na nepokolebljivoj veri u istorijske neistine i na ravim, nacionalistikim, antievropskim pretpostavkama za politiku delatnost. Treba, dakle, poteno pogledati u noviju nacionalnu istoriju i odvano rasterati magle obmana. Tamo gde u istorijskom dogaaju nadmona veina vidi zlu, protivsrpsku nameru, Desimir Toi je u stanju da detektuje simptom koji ukazuje na ozbiljan problem ugroavanja ljudskih prava u zajednici. Samo na taj nain, on je, u tome sasvim usamljen, svojevremeno mogao da napie kako su albanski nacionalizam iz 1944. i hrvatski s kraja ezdesetih i poetka sedamdesetih, dva izuzetno hrabra nacionalizma, pri

136

tom objanjavajui da ti nacionalni pokreti ne predstavljaju pobunu zlih odmetnika od pravde, nego da odraavaju i nezadovoljstvo nepravednim reenjem demokratskih pitanja u SFRJ. Zagledajui se dalje u prolost, Desimir Toi razvejava jo jedan izuzetno poguban stereotip. Kraljevina SHS, tvrdi on, ne nastaje kao izraz benevolentnosti, nego kao hegemonistika tenja srpskog nacionalizma. Ujedinjenje ne predstavlja oslobaanje brae od austro-ugarskog jarma, kako se uobiajeno proklamuje, jer Hrvatska nije bila drava, ali nije bila okupirana teritorija koju je trebalo 'oslobaati'. Kad pogled usmerava na dogaaje iz osamdesetih godina prolog veka, kada se raspiruju slovenaki i srpski nacionalizam, kada se zainje poslednje seme raspada zajednike nedemokratske drave, Desimir Toi, uporeujui Priloge za slovenaki nacionalni program i Nacrt memoranduma SANU, otkriva sutinske razlike u ovim nacionalizmima i patriotizmima koje e imati i sutinski razliite posledice za svoje narode i domovine: Slovenaki nacionalizam, iako otvoreno separatistiki nasuprot nacrtu SANU iz Beograda, ipak nosi sve odlike jednog odbrambenog nacionalizma koji udi za Evropom. Slovenaki nacionalni program bio je u osnovi i daleko progresivniji u politikom smislu, jer je potencijalno predviao klasinu demokratsku dravu s graanskim drutvom i odbranom ljudskih prava (...) Nacrt pak Memoranduma iz Beograda pokazuje jednu autoritarnu tendenciju, daleko je od ljudskih prava i demokratizacije SFRJ u evropskom smislu (...) Srbi, posebno kritika inteligencija, doli su do kolektivnog stava da treba prvo 'reiti' nacionalno pitanje, pa onda ii u demokratizaciju. Evropa je trebalo da eka... Srbiju!? (...) Dok su Srbi odbacivali i tada Evropu u dovoljnoj meri, Slovencima je Evropa pomogla da budu ono to su danas (...) Moramo da naemo novi put. Ali ne sa starim idejama i istroenim ljudima, kae Desimir Toi (knjiga Kritikom ka prosveivanju). Jasan, desupstancijalizovan pogled u sopstvenu prolost, uslov je za jasnu viziju slobodne budunosti.

Mihailo Markovi vs. Zoran ini

Disident u reimu Josipa Broza Tita, Mihailo Markovi (1923 2010), uz Branislava Petronijevia, nesumnjivo, u svetu najpoznatiji i najuticajniji srpski filozof, pisac dela i iz oblasti logike

137

i metodologije, i iz oblasti teorije drutva nadahnute Marksovom idejom potpune emancipacije oveka, u seanju, za izvesno vreme, ostaje upamen ne toliko kao autor Dijalektike teorije znaenja ili Filozofskih osnova nauke, Determinizma i slobode ili Slobode i prakse, nego kao pisac programa Socijalistike partije Srbije, njen potpredsednik i lan Glavnog odbora, jednom rei kao ideolog. Kada ga je pozvao da napie program partije koja nastaje spajanjem Saveza komunista Srbije i Socijalistikog saveza radnog naroda Srbije, koga je zapravo Miloevi tada pozvao obeavi mu da e budui program biti u potpunosti njegovo delo? Mihailo Markovi, sa pripadajuim mu oreolom praksisovca, uvaeni predava filozofije na brojnim amerikim univerzitetima, tada je i jedan od pisaca uvenog Memoranduma SANU i zagovornik ideje da Srbi, u svakom sluaju, treba da ive u jednoj dravi. Dakle, ve tada, s Miloeviem ne razgovara kosmopolita komunistike provenijencije, nego leviar koji smatra da je reavanje nacionalnog pitanja prioritetno. Zagorka Golubovi e taj spoj nacionalnog i leviarskog, dalekovido, imenovati kao nacionalni socijalizam. Svoj otklon od internacionalizma, koji je u korenu leviarske ideje, Mihailo Markovi e kasnije ovako objasniti: Kako su druge nacije naputale ideju o Jugoslaviji i kako je zemlja postajala sve ugroenija, prirodna je bila evolucija ka jednoj razumnoj i opravdanoj levoj patriotskoj poziciji. Ubrzo e se pokazati da ova patriotska pozicija, o kojoj govori i koju prieljkuje Markovi, nema nikakve veze ni sa leviarskim idejama ni sa rodoljubljem. Upravo e Srbi postati i najvei gubitnici u ratovima i najozloglaeniji krivci za njih. Slobodan Miloevi e initi sve, ali ne za narod ili za socijalizam, nego za to da se odri na vlasti. Takvi patriotski inovi dovee do nacionalne katastrofe, a leviarske ideje, u rukama SPS-a i JUL-a, postae samo maske za otimainu nacionalnih dobara. Iako je Markoviu sva ta korupcija ideja i poseda bila dobro poznata, iako je sve to kritikovao uglavnom unutar partije, ostao je lan Glavnog odbora sve do kraja 1995. Najzad, i pred sam kraj ivota, u dvotomnoj knjizi seanja pod naslovom Juri na nebo, on e pravdati Miloeviev reim na jedan, za logiara, voleban nain. Uzroke e, naime, proglasiti posledicama. Korupcija u Miloevievom reimu, prema Markoviu, nastaje kao posledica uvoenja ekonomskih sankcija SR Jugoslaviji. Ovo objanjenje je banalno. Sankcije su samo produbile

138

ve postojeu korupciju. Na skoro hiljadu stranica memoara nijednom rei se ne pominje famozni Zajam za preporod Srbije, niti, pak, Mihalj Kertes koji je bio ovlaen da na carini ostvari selektivnu bescarinsku zonu za, od tajne policije, organizovan verc do tada nepoznatih razmera a za probitak partijske oligarhije. Miloevieva vladavina je, dakle, od poetka korenito crnoberzijanska, i isto tako ratnohukaka. Da nije bila takva, u temelju i ratoborna, ratovi su se mogli izbei, a hrvatski Srbi i danas bi iveli u Krajini, u najmanju ruku, kao u kulturnoj autonomiji. Prema Markoviu, vinovnici ratova su iskljuivo meunarodna zajednica i secesionistike tenje Slovenije, Hrvatske i Bosne. S padom reima Slobodana Miloevia a Markovi je, i to treba rei, smatrao da Kotunica nije pobedio u prvom krugu, ikako je to i sam Miloevi priznao unitene su sve tekovine socijalizma u Srbiji, tvrdi autor Juria na nebo. Ako je Miloeviev reim socijalistika tekovina, kako tvrdi Markovi, onda, kako bi rekao Hegel, utoliko gore po tu tekovinu. *** Atentat na premijera inia to priljeno pripremano i precizno koordinisano ubistvo prvog oveka drave na radnom mestu do dana dananjeg nije shvaen kao atentat na dravu u nastajanju i kao simbolino ubistvo nacije (u nastajanju). Nasilna smrt Zorana inia nije shvaena kao rtvovanje koje je drava morala da okaje drastino povienom racionalnou i odgovornou. Da je bilo tako kako nije bilo, a moglo je biti, danas bi Srbija bila neuporedivo blia Evropskoj uniji, a mi bismo u nju imali neuporedivo vie poverenja. Izvori i tokovi moi u njoj danas bi bili prozirniji nego to jesu. Komemoracija svirepo umorenom premijeru, mogla bi da se okona. Odmah po atentatu inilo se da e drava sa ubijenim premijerom reiti one probleme koje nije mogla da rei sa ivim, te da e rtva u svojoj traginosti prouzrokovati drutvenu katarzu na koju je predugo ekano. Ubrzo, sve je vraeno u preanje stanje. Ubistvo premijera je svedeno na nivo ubistva privatnog lica, oca i supruga, izgubivi sutinski politiki znaaj. Posmrtni ostaci premijera sahranjeni su u Aleji zaslunih graana, a podstaknuta drutvena energija je nanovo blokirana. Sve se okonalo suenjem direktnim poiniocima, a nadustavni prostor politike moi ostao je potentan. Promenjeni

139

su akteri i odnosi snaga, a sutinska svojstva politikog sistema jo su intenzivirana, da citiramo iz inievog teksta od pre dve decenije Srbija, ta je to? (Stav, novembar 1989). ini je u politiku uao kao ve ostvareni angaovani intelektualac da celokupnu energiju ulae u koncept promena. Piui o politikim problemima najpre u Jugoslaviji (tekstovi sabrani u knjizi Jugoslavija kao nedovrena drava), a zatim u Srbiji (tekstovi ponovo objavljeni u zbirci Srbija ni na Istoku ni na Zapadu), ve kao politiki analitiar ini je sebe smatrao odgovornim za politika zbivanja. Intelektualci su sauesnici u onom to se dogaa, bilo da govore ili da ute, kazao je u intervjuu koji je predgovor pomenutoj knjizi iz 1996. Kao i u angaovanim novinskim lancima, ini je i u svojim filozofskim delima u potpunosti zon politikon. U njima, on se bavi onim teorijskim problemima u ijoj senci cvetaju/venu i ideologija i realni ivot komunizma. Subjektivnost i nasilje (1982), knjiga je o nastanku sistema u nemakoj klasinoj filozofiji, bez kojeg nema ni potonjeg sistema marksizma, a Jesen dijalektike (1987), knjiga o Karlu Marksu i utemeljenju kritike teorije drutva, predstavlja zapravo dekonstruisanje marksistikog sistema. ini je, dakle, i u svom filozofskom radu u vidu uvek imao stvar politike, ono opte dobro, kao to je kasnije, u svojoj politikoj delatnosti imao filozofski stav. U politikim analizama nije ostajao na deskripciji, nego je opisanu pojavu pojmio i na taj nain isticao njenu sutinu. S druge strane, u politici je pojmovima (demokratija, odgovornost, transparentnost, racionalnost, procedura, interes, tranzicija) davao smisao konkretne akcije. Pojam koji ne sadri akciju, kao i akcija koja se ne moe pojmiti, za inia, kao politiara i filozofa, bili su besmisleni. Opaka je greka to u atentatu na njega kao premijera nije naen smisao, to ovaj gnusni in nije pojmljen i to iz tog poimanja nije proizala konkretna politika i drutvena akcija. Kao angaovani intelektualac ini je ukazivao na prividni sadraj pojmova ideologije bivih reima (Brozovog, postbrozovskog i Miloevievog), koji su, pak, produkovali neodgovornost, neracionalnost i neslobodu. Za vreme socijalistike federacije, ini je u svojim analizama ukazivao na ideoloke aporije koje redukuju stvarnost. Pokazao je da su ideologija komunizma i pojam drave sutinski protivreni, jer drava bi trebalo da bude javna, nadstrana-

140

ka stvar, a komunizam je uzurpira kao oblik manifestacije svoje partije. Govorio je zatim o tome kako komunizam/socijalizam spreava spontanu drutvenu komunikaciju i kako namee ideoloki jezik ija je svrha da za odravanje sistema stvara iluziju stvarnosti. Socijalizam je ureenje sistemske neprozirnosti, a sa zahtevom za (metafizikom) odgovornou pred partijom i istorijom, likvidira sutinu odgovornosti. Miloeviev reim, ini je prozreo kao spoj propale komunistike i anahrone nacionalistike ideologije koja naciju vidi kao teritorijalnu jedinicu. Ovaj reim, koji je uzrurpirao institucije kontrole moi i stvorio lani parlamentarizam, permanentno je produkovao sukobe kao razlog svog opstanka. Tematizovanje (...) izmeu ostalog znai injenje prozirnim, kae na jednom mestu ini. I to je najbolja definicija delatnosti politikog analitiara i angaovanog intelektualca, da tematizovanjem okriva ono to je u pojavi skriveno. Zadatak transparentnosti izvora i distribucije moi, za ta se ini zalagao jo pre nego to je direktno stupio u politiku, ostao je na glavni politiki zadatak u tranziciji.

Biljana Plavi vs. Dobri ovek iz Foe

U Beograd je, da se tu ponovo nastani pravo iz zatvora u vedskoj gde je bila osuenica po kazni izreenoj u Hagu, u Holandiji, za zloine protiv ovenosti poinjene u Bosni i Hercegovini doputovala Biljana Plavi, za rata potpredsednica Republike Srpske a poratna njena predsednica. Gotovo sva masovna sredstva javnog informisanja u Srbiji podrobno su nas izvestila o tome kad, kako i zato je Biljana Plavi doputovala u Beograd, zaboravljajui pri tom da napomenu ko je zapravo linost pod tim imenom. Biljana Plavi se vratila posle izdrane kazne zatvora za poinjeno teko krivino delo koje je na sudu priznala. Da li se, suoena s teinom svojih nekadanjih nedela, ovde vratila pokajnica obremenjene savesti? Da se podsetimo, Plavika je 2002. Sudskom veu Hakog tribunala, priznajui krivicu rekla da su plodovi rada lidera Republike Srpske, s kojima se, kako je tada tvrdila, premda prekasno, razila: Grobovi, izbeglice, izolacija i ogorenje prema cijelom svijetu koji nas je odbacio zbog tih lidera. Ukoliko uzmemo u obzir da je priznavanjem krivice za masovne

141

progone nesrpskog stanovnitva, optuena, eo ipso, pod plodovima i svog liderskog rada podrazumevala groblja, izbeglice, ubijene i silovane na bonjakoj i hrvatskoj strani, onda, bez obzira na pozamaan broj retorikih ograda u njenoj izjavi, moemo smatrati da je ona prihvatila sopstvenu krivicu. Da li se, postavimo pitanje ponovo, kao takva, u najmanju ruku posramljena svojim nekadanjim nedelima, Biljana Plavi pokajniki vratila u Beograd? U prolee prole godine, u intervjuu jednom vedskom listu, srpska osuenica iz zatvora Hinsenberg izjavljuje: Ja sam sebe rtvovala. Nisam uinila nita loe. Dakle, biva (pot) predsednica nije prihvatila krivicu, niti se duboko razoarala u sebe. Krivicu je na sudu priznala neiskreno, kako e kasnije tvrditi, a ta neiskrenost smanjila joj je kaznu najmanje za polovinu! To nam govori dve stvari. Prvo, Biljana Plavi je, zarad sebinosti i svog konfora, izdala ne samo svoje dojueranje saradnike na zajednikom projektu etnikog ienja jer, smanjujui je sebi, uveala je njihove kazne nego i sopstveni nacionalni ideal. Drugo, Biljana Plavi je svoj ideal izdala samo privremeno. Lano priznajui krivicu, objasnie kasnije, rtvovala se, (poput farmakosa) preuzimajui je na sebe kako ne bi pala na ceo narod. Ko se, dakle, iz vedskog zatvora vratio u srpsku prestonicu? Niko drugi do osoba koja za sebe dri da nije poinila zloine protiv ovenosti zbog kojih je, svojevremeno ih priznavi, bila osuena!? Posle svega, u Beograd se, dakle, vratila ona, prvobitna i, pod prividom pokajanja, konstantna Biljana Plavi koja je u Hagu najpre izjavila da se ne osea krivom. U Beograd se vratila ratna potpredsednica Republike Srpske koja, u jeku etnikog ienja, tvrdi da su Bonjaci genetski deformisan materijal to sa svakim novim pokolenjem postaje sve gori i gori. Ta, sve gora i gora nasljedna generacija bosanskih muslimana, unitavana je sistematski tokom rata i iz razloga ovih naunih otkria doktorke Plavi iji je resor biologija. Milorad Dodik, aktuelni predsednik vlade Republike Srpske, kao domain doeka Biljane Plavi u Beogradu, rekao je, u odbranu svoje starije koleginice, da ona nije ni pucala, niti koga ubila. To je tano samo pod uslovomda odgovoran za likvidaciju mora nuno okrvaviti ruke ili pucati kako bi nekoga ubio. uveni stih pesnika Branka Miljkovia mogao bi, u pluralu, da stoji kao zajedniki epitaf za sve one nevine ljude koji

142

su pali kao rtve onih za koje su predstavljali samo genetski deformisan materijal: Ubi nas prejaka re! *** Najpre se na ekranu pojavi jedna fotografija, na njoj je portret nama poznatog oveka. Glas nam kae: Ovo je jedan zao ovjek, a preko fotografije se pojavi re upozorenja: Zaboravi!. Zatim se, na rez, pojavi novi kadar sa drugom fotografijom, na njoj je portret nama nepoznatog oveka. Glas, opet iz off-a, kae nam: Ovo je jedan dobar ovjek, a preko fotografije iskrsnu slova rei: Zapamti! To se zbiva negde pri poetku dokumentarnog filma Demala Sokolovia I bi svjetlost. Prva fotografija portret je Slobodana Miloevia, a druga oveka ije ime ne znam, ali u dok me seanje slui pamtiti ono to je on uinio, a o emu sam saznao mimo filma, jer iako je ovo film o delima poput njegovog i o ljudima poput njega, on se pominje samo na poetku, kao lik nazvan dobrim, kao nekakvo navetanje onima koji za njim dolaze. Ovaj ovek sa fotografije koji se na njoj smeje irokim osmehom, a iznad njega se vidi na zidu, takoe njegova, fotografija iz mlaih dana, foanski je Srbin koji je poetkom prole decenije, kad su, zapaljene od strane srpskih ratnika, gorele kue njegovih komija Bonjaka, od srama i oaja, sam zapalio svoju kuu da i ona zajedno sa ostalima izgori do temelja. Zato tako malo znamo o dobrim ljudima i njihovim djelima, a tako mnogo o zloincima i zlu, pitanje je koje izgovara autor filma. Bilo je, naime, na svim zaraenim stranama dobrih dela i dobrih ljudi koji su rtvujui se priticali u pomo paenicima druge vere i druge nacije. O tim delima malo se zna i jo manje govori, a od ivotne je vanosti da se upravo o njima to vie govori i zna. Jedino se na takvim, dobrim, pravednim i hrabrim delima uinjenim u zlim vremenima gradi od prolosti pametnija budunost meu narodima i dravama koje su ratovale. Ta asna dela u kojima se prepoznaju ljudi, a ne nacionalni atributi, kao to se u patnji i radosti iskazuje uvek ista ljudska sutina, bez obzira na nacionalne atribute jedina su svetlost to moe osvetliti tamu zloina. Pedijatar dr. Sekul Stani (19441992), upravnik bolnice u Foi, Srbin je koji je spasao nekoliko svojih kolega Bonjaka od sigurne smrti; oni u filmu o tome svedoe. Pri povlaenju iz Foe, srpski ratnici su ubili svog sunarodnika.

143

Kata Blaevi (19391993) u Buturovi Polju, dok je mesto bilo okupirano od strane HVO-a, pomagala je uhapenim muslimanima i muslimankama. Pri povlaenju, hrvatski ratnici ubili su svoju sunarodnicu. Svedoei o humanim delima Kate Blaevi, jedna od starijih Bonjakinja koja je bila uhapena kae: Kad je radila istinu, ona e i priati istinu. Ta misao jedne nekolovane seljanke, izraena u stilu nae zajednike epike, a po snazi uvida ravna sentenci nekog starogrkog tragiara, ovde se takoe kree u metafori svetlosti. Naposletku, film nam pripoveda o Bonjacima, metanima, koji su u svom selu vodili bitku s pridolim ratnicima Bonjacima, kako bi spasli svoje komije, Hrvate ili Srbe, svejedno u emu su i uspeli. Oni nisu hteli da govore pred kamerama, kako ne bi otkrili identitete svojih komija. U filmu se ak ne pominje ni ime mesta u kojem se sve to dogodilo. Mrana vremena moe rasvetliti jedino istina o dobrim delima.

korpioni vs. Anarhosindikalisti

Knjiga Jasmine Teanovi korpioni dizajn zloina, dnevnik je sa suenja 2006. i 2007. u Specijalnom sudu za ratne zloine u Beogradu, za ubistvo est civila tokom rata u Bosni i Hercegovini, petorici lanova, meu kojima i glavnokomandujuem,paravojne formacije korpioni, za koju su na suenju pojedini oficiri JNA tvrdili da nije paravojna. Da podsetimo, poto je, pre etiri godine, na televiziji B92 prikazan, tada deset godina star, snimak ubistva estorice Bonjaka, od kojih su dvojica maloletni, podignuta je optunica protiv petorice pripadnika pomenute (para)vojne formacije koji se jasno vide na snimku. korpioni dizajn zloina, potresno je svedoanstvo ne samo o uasnom, hladnokrvno izvrenom nedelu nego i o ideolokoj podlozi koja izvrioce liava oseanja krivice. Spektar izgovora koji sedativno deluju na moralnu svest, irok je: od onog da su posredi samo vojnici koji bespogovorno izvravaju nareenja nadreenih jer bi u suprotnom izazvali haos u subordinaciji, bez koje nema uspenog ratovanja, do toga da su posredi heroji koji su svojoj individualnoj savesti pretpostavili kolektivnu ast otadbine.

144

Nisam gledao u ljude, gledao sam u neprijatelja, kae jedan od ubica. Oni svoju krivicu nazivaju patriotizmom, kae Jasmina Teanovi. Ko je ovima i njima slinim pruio mogunost (i dao pravo) da se kao zloinci oseaju herojima? Zato, umesto stida, oseaju ponos? Svoje nedelo, oni doivljavaju kao rtvu. Na oltar otadbine koja je to od njih zahtevala, rtvovali su, zapravo, svoje savesti, sebe kao moralna bia. U svetlu zloinake politike, u stopu praene nemoralom javnog mnjenja, kojoj su reciprono sluili devedesetih godina dvadesetog veka, njihovo zlo delo istaklo ih je kao patriote. Otadbina je umela da ih nagradi i da ih time uvrsti u uverenju da su uinili neto doista veliko i posebno. Ubijali su, najzad, zarad cilja koji, podrazumevajui gubitke drugih, obezbeuje probitak. Deset godina posle zloina ove su ubice ivele kao ugledni i dobrostojei graani sve dok se nije otkrio snimak kojim su zapravo hteli da dokumentuju svoj patriotski in. Oni koji ih optuuju, prema njihovim merilima, protuve su to prodaju ast otadbine za koju valja ginuti i, vie od toga, ubijati. Iste rei koje su bile mantra za ubijanje, sada su mantra za ast, uvia autorka knjige korpioni dizajn zloina. I na optuenikoj klupi, korpioni imaju nastavljae svog patriotskog dela. Samo dva dana posle izricanja presude, izvren je, pukim sluajem neuspeo, atentat na novinara Dejana Anastasijevia. korpioni, oni koji nisu procesuirani, objavili su da nemaju nita sa ovim pokuajem ubistva. Onaj ko je bio meta kae da nema razloga da im ovog puta ne veruje na re. Meutim, onaj ko je postavio bombena prozor spavae sobe u stanu porodice Anastasijevi, a iji identitet do dana dananjeg nije utvren za svoje je delo dobio impuls iz istog onog srca tame to je napajalo i radnje za koje su pojedini pripadnici korpiona osueni. Sve presude izreene u Specijalnom sudu za ratne zloine odnose se iskljuivo na poinioce; nijedna ne dopire do nekog naredbodavaca iz senke. Treba tim injenicama pogledati u oi! Sve dok to srpsko srce tame politiko-policijsko podzemlje koje je bez veih problema preivelo i 5. oktobar i 'Sablju', kako kae Dejan Anastasijevi ne bude izgubilo mo, nee biti one neophodne vedrine bez koje patriotizam predstavlja patoloki oblik emocija.

145

Srbija kao drava u drugoj polovini osamdesetih i tokom cele decenije devedesetih godina prolog veka patriotizmom proglaava notornu psihijatrijsku injenicu. Uticaj ovog razornog naslea oseaemo sve dok nacionalna istorija ne obelodani sve zloine poinjene u ime nacije i dok to ne postanu injenice u udbenicima. Za dravu, drutvo i naciju koji se ponose onima to su sramota za njih, naprosto, nema budunosti. Patriotizam se ogleda u tenji za zadovoljstvom da se ivi u dravi koja bolje od drugih uva slobodu i dostojanstvo ne samo svojih graana, nego i svih onih koji se, poput francuskog navijaa Brisa Tatona, u njoj nau a nisu njeni dravljani. *** Ratibor Trivunac, Tadej Kurepa, Ivan Vulovi, Sanja Dojki, Ivan Savi i Nikola Mitrovi, estoro je anarhosindikalista putenih 17. februara ove godine da se, posle pet i po meseci provedenih u pritvoru, brane sa slobode. U skladu sa svojim (anti)politikim kredom, oni tvrde da se ni sada ne nalaze zapravo na slobodi, jer nema slobode dok su radnici i seljaci eksploatisani i dok drava titi tajkune. Ipak, pritvor je neuporedivo gori od nelagodnosti uslovne slobode. Krajem avgusta prole godine na Ambasadu Grke u Beogradu baena su dva Molotovljeva koktela, pri emu je poinjena materijalna teta u iznosu od 18 evra. To je stavljeno na teret pomenutim anarhosindikalistima najpre kao prekrajno delo izazivanja opte opasnosti, da bi, ubrzo potom, bilo preinaeno u krivino delo meunarodnog terorizma. Advokat Sra Popovi tvrdi da je apsurdno na osnovu ovakvog prekraja podizati optunicu za meunarodni terorizam. Neboja Popov, pak, tvrdi da je re o montiranom politikom procesu. Optueni, koji su doista prolog leta protestovali ispred grke ambasade u znak solidarnosti sa pobunjenim studentima u Grkoj, izjavljuju da nisu poinili pomenuto nedelo i prete tubom dravi. Uz to, tvrde i da im je u pritvoru prisilno iznuivano priznanje. Dve stvari ovde su ve sad sasvim izvesne. Prvo, naa mlada demokratija iznedrila je svoje prve politike zatvorenike i disidente. Drugo, njena krhkost ne moe da se nosi za zahtevima za onim slobodama koje njenoj vladi ne donose koristi. S obzirom na to da je u temelje sadanjeg reima ugraena nada nekadanjih disidenata i Miloevievog i Titovog reima,

146

i s obzirom na to da su u temelje Titovog reima bile ugraene nade disidenata komunista koji su tamnovali u Kraljevini (ne treba smetnuti s uma da je razliito biti lan Komunistike partije kad je ona pod zabranom i kad je ona na vlasti), moemo postaviti sledee pitanje: Da li e, poput svojih prethodnika, jednog dana vlast osvojiti dananji disidenti i da li e i na njihove nade poloene u temelje novog reima morati da podseaju novi disidenti? Kad je re o anarhosindikalistima, odgovor na ovo pitanje je jasan. Anarhistike ideje uvek su disidentske. U biti anarhizma, naime, nije participiranje u vlasti, niti u ma kakvom obliku dominacije. Za anarhiste, svaka vlast je oblik ugnjetavanja. Anarhosindikalistika inicijativa zalae se za direktnu akciju kao nenasilni oblik borbe koji podrazumeva, pre svega, bojkot, sabotau i trajk. Solidarnost anarhosindikalista sa radnicima i seljacima u njihovojbori protiv nepravdi koje im nanose poslodavci i drava, svakako da predstavlja opasnost za reim u kojem postoje ozbiljni egzistencijalni razlozi za protest. Ali, ovde je posredi borba za prava i slobode koje garantuje i Ustav. Svojim idejama i aktivizmom, anarhosindikalisti nas podseaju na temeljne stavove humanizma. Na to da ljudi ne samo to se raaju kao slobodna bia nego imaju i pravo da budu slobodni; na to da su ljudi sposobni za solidarnost i za dobrotu, a ne samo za gramzivost i egoizam. Najzad, podseaju nas i na to da svaka vlast korumpira te da s njom uvek treba biti oprezan. Kad se radnici zatvaraju u fabrike, kad seljaci blokiraju puteve, moramo imati na umu da je u korenu njihovog sponatanog postupka jedna anarhistika ideja. Svaki vid borbe za ostvarivanje prava koji prelazi institucionalne okvire, u kojima se ta prava ne mogu ostvariti, u biti je anarhistika akcija. Bez delotvornosti anarhistikih ideja, nezamislivo je istinski pluralistiko demokratsko drutvo. S druge strane, bez takvog, liberalnog drutva, anarhistike ideje o slobodi ostaju nedelotvorne.

147

Tatjana Rosi

SLEPA MRLJA REALNOG

Zajednicu aktera i gledalaca, koja je proizvedena po odreenim principima, njezini lanovi stalno iskuavaju i kao socijalnu realnost premda je gledaoci koji nisu involvirani ele promatrati i shvatiti kao fiktivnu, isto estetsku zajednicu. Erika Fischer-Lichte, Estetika performativne umjetnosti Jer, ree ptica,ljudski rod ne moe podneti suvie mnogo stvarnosti T. S. Eliot, etiri kvarteta

Skandal tranzicije
Ono to bi se moglo nazvati provokacijom ili, preciznije, skandalom s predumiljajem, caruje globalnim svetom medija, marketinga, advertajzinga, estrade, ute tampe i ou-biznisa; kulturom tabloida, berzom, ekranom i/li pozornicom u kome sve vei broj pisaca i kritiara pokuava da podraava nova, estradna, politika i trina pravila igre po kojima se provokacija izjednaava sa atraktivno plasiranim beskrupuloznim traem koji bi njegove aktere i tvorce trebalo to pre da lansira u zvezdanu galaksiju VIP-ovaca, liavajui ih, istovremeno, bilo kakve politike, estetske ili etike odgovornosti za zloupotrebu medijskog prostora. (Podsetimo se: englesku skraenicu VIP Borislav Peki u svom romanu Besnilo ironino je preveo kao Vrlo Istaknute Persone.) itanje i pisanje, ubeuju kritiari i svi akteri (ne)postojee knjievne scene, nikoga vie ne interesuju. itanje i pisanje, predstavljaju, jednom reju, teror dosade u savremenom svetu ubrzanja i konzumacije sve novih i novih informacija i digitalnih slika. Tako se u doba kojim vlada imperativ zabave i provoda, u doba hi-tec ere kojom vlada strasno interesovanje za nove gadete i njihov dizajn, ideja da neko provede ivot u pisanju i itanju moe initi koliko besmislenom toliko i drskom.

149

Doba konzumacije je u jeku, potroako drutvo je, tavie, u svojoj dekatentnoj fazi: nikoga ne iznenauje injenica da pomenutim tritem monopolistiki vlada uz nesumnjivo pravo postojanja veta ideja o itanju kao jo jednoj lakoj i lako dostupnoj zabavi. Neizreena mantra savremene knjievne kritike u Srbiji bi se mogla saeti u pseudoemancipatorskoj i autosugestivnoj krilatici i itanje moe/mora biti zabavno kojim se kritiari stavnjaju u poziciju propovednika ideje provoda vezane za zahuktalu industriju pseudo-knjige i njenog trita. Ostaje, meutim, nereenim ta se pod tom zabavom zapravo podrazumeva i na koji nain ona povezuje sopstvene potroae? Jer svako ko je ikada osetio famozno bartovsko zadovoljstvo u tekstu zna da je hedonizam itanja uvek praen udesnim izazovom prestupa svojstvenog samo istinskom, vrhunskom, neponovljivom provodu. Sve ostalo je tek konzumacija onoga to su Adorno i Horkhajmer nazvali neutralisanjem ili guenjm individualnog drutvenog otpora. U aktuelnim tekstovima srpske knjievne scene na to osnovno iskustvo itanja-prestupa kao da se, u strahu pred trinim imperativima plasiranja bestseler knjige po svaku cenu, zaboravilo. Da li je i u kojoj meri knjievna scena iz doba postmodernizma ostavila srpsku kulturu i knjievnu scenu nespremnom za suoenje sa gore nabrojanim izazovima savremenih drutvenih i politikih promena? Istina je da se upravo generacija postmodernih pisaca i kritiara koja je delovala tokom osamdesetih godina dvadestog veka suoila sa posledicama svog delovanja tek tokom devedesetih u deceniji ratova na prostorima bive Jugoslavije i poraza ideje jugoslovenstva. Iznenada izgubivi kosmopolitski jugoslovenski kulturoloki kontekst u kome je delovala ova se generacija iznenada nala u raskolu izmeu svoje dotadanje prakse, koja se dobrim delom sastojala i iz kosmopolitskog sna ponovnog evropeiziranja ili ak globalizovanja srpske knjievnosti, s jedne strane, i injenice da se ideali globalistikog drutva za koje se ova generacija dobrim delom zalagala ostvaruju samo u obliku totalitarnih zahteva za drutvenim i ekonomskim promenama na koje male kulture u tranziciji ne mogu adekvatno da odgovore. Neokolonijalni duh kraja dvadesetog i poetka dvadeset prvog veka demonstrao se po kulturu pogubno i silovito, na nemilosrdno trini nain, zahtevajui redefinisanje stavova i re-distribuciju diskurzivne moi kojima je raspolagala generacija srpskih postmodernisata. Redefinisanje prvobitnih stavova srpske

150

knjievne postmoderne kritike nikada se nije desilo, iz brojnih razloga, meu kojima politiki oportunizam i profesionalni karijerizam nisu nipoto bili beznaajni. Nova teorijska obuka u okviru kojih postmoderna pristaje na diskurs razlike rodnih i postkolonijalnih studija, konano prihvatajui znaaj i domete dugo ignorisane ili glasno uutkivane feministike kritike prihvaena je, uz mnogo otpora, dve decenije prekasno. Rat je bio gotov a raspad i podela Jugoslavije zavreni. Knjievna i kulturna scena, pak, u toj meri dekomponovani da se nije moglo govoriti ni o pluralizmu kreativne decentralizacije: u procesu tabloidizacije srpske svesti bilo kakav dijalog i razmena miljenja ispostavljao se, iznova, uvek ve nemoguim kao i re-konstituisanje zajednica koje bi funkcionisale mimo zakona kultrnog, knjievnog, medijskog pa i politikog trita. Moglo bi se rei ukoliko se tokom ovog rada sloimo oko toga da li neto poput scene uopte postoji u tranzicionoj srpskoj kulturi kako se politika i knjievna scena na udan nain, kao u sistemu krivih ogledala, odslikavaju jedna u drugoj u borbi za stvaranje tree Srbije. Uzaludni pokuaj obnavljanja ili stvaranja estetskih zajednica - koje svojim samo naizgled fantazmatskim postojanjem propituju i izazivaju drutvenu stvarnost - postao je tako jednim od osnovnih zadataka svih onih koji pokuavaju da se razaberu u tranzicionoj stvarnosti srpske kulture. Definicija i svrha takvih zajednice nije uvek jasna onima koji za njom tragaju poduhvat otean uvidom u savreme teorije zajednice koje ukazuju na to da je ona uvek imaginarni i kratkotrajni projekt, nedostino ovaploenje fikcije i/li fantazma. Nije, meutim, na odmet podsetiti se, da su nove teorijske strategije razumevanja zajednice utemeljene u uvidu da ono to nas ini lanovima jedne zajednice, makar ta zajednica bila kratkotrajna fikcija, uvek ima realnu drutvenu i kritiku snagu - odsustvo vere u tu realnost ini srpsku knjievnu scenu fantomom koji bei od sopstvene senke a sve u nadi da e se jednog jutra probuditi u stvarnosti. Zato je i dalje pravo pitanje za one koji bi da daju odgovore na aktuelne problem kulturne i knjievne politike u Srbiji pitanje vere u mogunost istinskog drutvenog delanja: krije li se jo uvek, negde, u srpskoj kulturi, mogunost da prestup itanja/pisanja pretvori obine graane u neoubuzdane i nepredvidive osobe, nepodobne za bilo kakvo drutveno-institucionalno organizovanje a ipak sklone da prepoznaju srodnu, divlju duu i prue joj prijateljski ruku kao to to u azijskoj

151

stepi ini hladnokrvni Korto Malteze u susretu sa histerinim Raspuinom? Ili vie volimo da verujemo, ovde u Srbiji, kako je vreme antiheroja skoro pa prolo i kako je sve to sa dragocenim iako fikcionalnim estetskim iskustvom zajednice, sa idejom o imaginaciji kao poslednjem utoitu nepredvidljive snage drutvenog otpora, najgori mogui skandal skandal prevaziene mode koji bi se u materijalistikom dobu tranzicije mogao desiti?

Cheescake i smrt ili: primer bolno-nenog udruivanja

2008. godine u knjiarama se se pojavile Poslastiarke prie neobina knjiga nastala kao zbirka po pozivu u kojoj su urednici David Albahari i Vladan Mijatovi ivojinov zatraili od svojih kolega koji, poput njih, gaje strast prema slatkom da o toj svojoj strasti napiu pripovest. Na prvi pogled ini se da je zbirka nostalgino koncipirana: osnovni topos skoro svih pria objavljenih u zbirci jesu starinske, skoro zaboravljene poslastiarnice sa plastinim stolovima, kariranim muemama, ulubljenim pepeljarama (u tim se poslastiarnicama puilo!) i metalnim stolicama u kojima je ponuda kolaa bila umirujue predvidiva (osnovu su inile baklave, krempite, padobranci, eten alva, tulumbe, kesten pire i ito sa lagom) a koje su ve skoro sasvim nestale iz naih tranzicionih svakodnevica pod najezdom razliitih lanaca udobno dizajniranih, uukanih kafeterija u kojima se raskono nude sve vrste kafa, kolaa i sendvia u ijim vitrinama caruje sasvim novi kola koga u Srbiji dugo nije bilo cheesecake sa razliitim vonim nadevima. ini se da su poslastiarnice predstavljene u ovoj zbirci pouna metafora ljudske skromnosti koja je nuni preduslova za sreu: uz limunadu ili bozu, uz dva kolaa, deavalo se ispunjenje prvih deijih snova, tinejderskih ljubavi ili sredovenih preputanja bezazlenom hedonizmu. U odnosu na savremenu ponudu te poslastiarnice deluju danas ne samo komunistiki skromno ve i siroto, budei melanholiju za vremenom u kome je tako malo bilo dovoljno za istinski ljudski kontakt. Ali, na iznenaenje neukog itaoca, u ovoj naizgled nostalgino koncipiranoj zbirci nastaje neviena zbrka. Oda slatkom i raskonom ali ne i nedostinom sirotinjskom luksuzu ukusnog kolaa preobraava se u bolno samo-preispitivanje i pretvara skromnu poslastiarnicu iz zaboravljenih komunistikih

152

vremena u proprite krvavih tranzicionih sukoba, potvrujui sumnju svih onih koji su ikada glasali za Slobodana Miloevia da hedonizam nikada i nipoto ne moe (i ne sme) biti javno smatran za bezazlenu stvar. U najboljim od poslastiarskih pria stara dobra komunistika poslastiarnica postaje najmranija tranziciona pozornica namenjena obavljanju jednog apsurdnog i anti-herojskog harakirija (David Albahari, Harikiri u poslastiarnici), kidnapovanju (Sran V. Tein, Tulumbe i smrt), mafijakim ucenama (Branko Ani, Ulazna vrata), teroristikim i anarhistikim organizovanjima (Saa Ili, Kineska etvrt), grotesknim gastarbajterskim nadmetanjima (Svetislav Basara, Letnji solsticij), izbeglikim ispovestima (ore Jakov, Koava u broju 83), ali nikad vie bajkovitim ispunjenjima bezazlenih hedonistikih snova. Kako je dolo do ovog nenametljivog udruivanja koji je pisce razliitih generacija i sasvim razliitih poetikih opredeljenja objedinio u viziji poslastiarnice kao apokalipse? Teko je poverovati da je David Albahari dao piscima po pozivu zadatak da opiu ovakvu metamorfozu, tim pre to pojedine prie u izboru odstupaju od ovog apokaliptikog obrasca (pria Ljubica Arisi npr.). Pa ipak urednici Poslastiarskih prie i jedan deo autora (uz napomenu da petorica njih od ukupno osamnaestoro njih ve vie od decenije van Srbije) slono su predstavili poslastiarnicu u Srbiji kao mesto koje je odvajkada u posedu stranih, demonskih i kolonijalnih ili potencijalno kolonijalnih sila. Kulturne studije otkrivaju da istorija malih, svakodnevnih stvari govori vie od svakog udbenika istorije. Tako se u priama o kolaima otkrila tajna istorija komunistikog hedonizma i njegove pogubne, prividno zaboravljene i u kolektivnom seanju potisnute posledice: vlasnici komunistikih poslastiarnica mahom su, uz retke izuzetke, bili Albanci a kolai koji su se u njima prodavali ukazivali na sukob dve imperije koje su i preko razliitih koncepcija slatkog nastavljale svoj rat i najavljivale nove sukobe i rascepe. Tradicija austrougarske poslastiarske kole, sva posveena rafiniranim kremovim, trudlama i pitama, izazivala je kod svojih sledbenika prezir prema jakom ukusu eernog erbeta sa limunom kojim se zalivaju skoro svi turski slatkii. Logino je bilo da komunistika imperija pukne upravo na albanskoj tj. poslastiarskoj teritoriji a da ljubitelji kolaa budu kanjeni za svoju politiku neupuenost a samim tim i nesmotrenost koja je dovela do

153

brojnih nehotinih politikih prestupa i, potom, zasluenog ispatanja zbog istih. Pa se italac Poslastiarskih pria suoava sa injenicom da su ve ta davna, mala nedeljna zadovoljstva zvana poseta poslastiarnici bila zapravo vid specijalnog rata u kome su graani uestvovali a da to nisu ni znali opredeljujui se za ovaj ili onaj slatki, ovu ili onu poslastiarnicu, ovaj ili onaj koncept hedonizma i slatkog ivota koji, paradoksalno, upravo u ovoj zbirci samom sebi zadaje smrtni udarac, anti-herojski harikiri. Autori slatkih pria skoro su se jednoglasno solidarisali u svom gorkom vienju ambivalentnog post-komunistikog i post-ratnog tranzicionog doba. U poslastiarnicama se ve odavno ne prodaju ni snovi ni kolai. Ve odavno u njima se pravi i prodaje neto sasvim drugo, za ta jo uvek nemamo pravog imena budui da mu, zapravo, nismo ni sasvim ni do kraja sagledali lice. Upravo kao to se i u beogradskim knjiarama, izdavakim kuama i tamparijama ve dugo kupcima ne nude tek knjige i neni svet surove imaginacije. I knjiare, kao i poslastiarnice, onakve kakvima ih pamtimo iz dokonih dana beskorisnog bazanja od jedne do druge i traganja za retkim naslovima, vie ne postoje. Za vene nostalgiare te nove knjiare, savremeno dizajnirane i osmiljene tako da privuku kupce razliitim sadrajima od promocija do kreativnih radionica knjiga kao da nisu nita drugo do kulise za pregovore i ucene, obrt novca i sindikalne trajkove, te gomilanje ilustrovanih enciklopedija i beskonanog broja novih naslova...

enski i muki tim

Kucnuo je as da se naviknemo na to da se brzo spravljeni kolai i knjige kupuju na aerodromima, kafiima i samoposlugama, ili, skoro na svakoj usputnoj trafici. Samo nas pseudo-elitistiki duh nagoni da u tome vidimo nekakvu smrt svih vrednosti dok bi, naprotiv, izgleda trebalo da uivamo u karnevalskom veselju i ukidanju svih granica izmeu visoke i popularne kulture kome je, eto, kucnuo as i u Srbiji. Trebalo bi da odemo ak korak dalje i zaboravimo opasnom sadejstvo neoliberalne komercijalizacije kulture sa totalitarnim politikim sistemima. I, jo, da zaboravimo na poeziju i kratku priu kao na knjievne vrste. Kako je to lepo primetio Tihomir Bra-

154

jovi, doba bestselera je doba preporoda velikih epskih pria, velikih istorijskih povesti, dakle romana kao dominantnog anra. Naroito u tranzicionoj, nacionalnim i politikim strastima rastrzanoj Srbiji. Ipak, u situaciji u kojoj je zamamni bestseller, poput kakvog cheesecake-a, postao ponosni kola na svim knjiarskim policama i listama itanosti, unosei potpunu euforiju prividnog povratka itanju u konfuzni tranzicioni sistem knjievnih vrednosti, srpska kulturna i knjievna javnost ne prestaje da se pita ta je sa kolaima? Tanije, ta je sa dobrom knjigom i knjievnou koja bi, s jedne strane, odgovorila zahtevima vremena a sa druge najzad iskupila nacionalnu knjievnost u celini budui da se ini kako ta knjievnost nikako da se razabere u samoj sebi. Odgovori, ili tanije recepti, koji se sa razliitih strana nude mogli bi se grupisati oko dva glavna pitanja: a) kako da i srpska knjievnost postane itana i prevoena (kao da su to dve po vrednosti iste stvari?!) dostiui i na domaoj i na stranoj sceni zavidne tirae i b) koja bi se to knjievnost, grupa pisaca ili knjiga ima smatrati pravim, dostojnim predstavnikom tranzicione, ratne i posleratne srpske stvarnosti pri emu se u razliitim projektima obnove nacionalne knjievnosti uglavnom zaboravlja da je stvarnost, kako je mudro opominjao Vladimir Nabokov, jedna od onih opasnih rei koje nemaju nikakvog smisla ukoliko se piu bez navodnika. Tako se, oko ideje a)itanja kao provoda i b)pisanja o/ kao stvarnosti (ne)postojea knjievna scena u tranzicionoj Srbiji donekle pregledno mapira, razotkrivajui se kao napeto, dramatino i ponekad krajnje podeljeno polje. Iznenaujua je pre svega oigledna podela na muki i enski tim pisaca koja je samo jo jedan od brojnih simptoma tranzicione re-patrijarhalizacije. U trci za trinim preimustvima pobedile su, naime, na iznenaenje svih, a ponajvie samih feministkinja, ene-pisci. Bum ensih pisaca i komercijalni uspeh enskog pisanja pokazuje da su, sasvim tradicionalno, ene ostale u domenu trita i trine dominacije a time i svoje istorijske brige za svakodnevicu i preivljavanje, za privatno, dok su se pisci (po definiciji upotrebe ove imenice u srpskom jeziku nuno mukog roda) okupirali, iznova!, brigama i manifestima za javno, vodei raspravu oko toga koji su preduslovi re-konstituisanja (nacionalne) knjievne scene u Srbiji koja ne bi bila samo trino uslovljena.

155

Srpski bestseller: ensko pisanje, ensko autorstvo i nostalgija za istorijskim

Bum enskog pisanja karakteristian za post-feministiko doba i medijsku promciju autorki zapljusnuo je Srbiju ve u prvoj polovini devedesetih da bi se nastavio, sa jo veim uspehom, i posle 2000. Poput cheesecake-a i bestseller je uvozni artikal, i ini se da se pravi po oprobanim stranim receptima: ljubavna drama, triler, poneki rat i obavezni zain egzotinomistikog konteksta. Ipak, srpske autorke brzo su shvatile da e najprodavaniji biti upravo nacionalni proizvod: autentino srpski bestseller koji nee biti reklamiran kao puki trini artikal nego ve kao autentini knjievni tekst koji nudi dobar provod. Pred ekspanzijom uniformnih, opasno jednolinih naslova bestseler lista, jasno je bez kojih se komponenti ne moe zamisliti zapaljiv, poeljan knjievni koktel: ljubavni zaplet, poetika glamura najee oliena u ideji postojanja izvorno srpskog jet-set-a, porodina hronika i genealogija, istorijska retrospektiva, obnova graanske srpske tradicije, parodija enske svakodnevice u Srbiji kao privid navodnog prevazilaenja iste, urbani enski likovi koji po-stvaruju enske rodne uloge zadate u Kosmopolitenu, avantura u vidu egzotinih turistiko-shopping putovanja Ali da bi se fenomen komercijalizacije enskog i rodnog iskustva uopte istinski sagledao danas vie nije dovoljno postaviti pitanje Zato (enska) knjievnost? koje je pre dvadeset godina postavila uvena francuska teoretiarka bugarskog porekla, Julija Kristeva. Savremenim tritem danas vlada, ne toliko inovativna poetika glad za specifinim formalnim inovacijama enskog pisanja prisutna tokom osamdesetih, ve zastraujua pomama za golim sadrajima svih oblika rodnog iskustva, koje, kako u elitistikoj visokoj kulturi, tako i u masovnoj kulturi, izbija u prvi plan kao epohalno bitno. U kombinaciji sa trenutnom vladavinom sofisticiranog neokonzervativizma ova pomama stvara istinsku pometnju pred sutinskim socijalnim i kulturolokim promenama ije posledice jo uvek nismo u stanju da sagledamo. Radi se naime o komodifikaciji diskursa razlike koji je vezan za pre svega medijsku reprezentaciju novih predstava o enskom autorstvu u kojima se ene-pisci prepoznaju kao nove, atraktivne pop-heroine, estradno-zabavljakog tipa. U medijskom oblikovanju slike enskog autorstva u tranzicionoj Srbiji ta je slika odredjena tehnikom i estetikom spek-

156

takla. U ovakvoj situaciji pojava itavog niza autorki, meu kojima Isidora Bjelica nastupa kao heroina novoformiranog trita enskih knjiga, potvruje primedbu Borisa Grojsa o medijima kao presudnim institucijama ukusa i estetskih vrednosti savremenog konzumentskog drutva. Tokom devedesetih Isidora Bjelica naizmenino, u skladu sa trentnim ideolokim pozicijama koje zastupa, predstavlja enu-pisca kao parafrazu retroavangardne umetnice skandala, kao lokalno otelotvorenje holivudske dive, kao nacionalnu heroinu pravoslavlja ili revolucionarnu buntovnicu, pri emu se, tokom devedesetih, njena konceptualizacija novog lika enskog autorstva podudara sa medijskim predstavljanjem ratnih deavanja na prostorima bive Jugoslavije u vidu pseudo-glamuroznog spektakla. Sexepistolarni roman (1996) proiruje medijsku paletu reprezentacija novog enskog autorstva, uvodei u igru, u ko-autorskom liku Lune Lu kultne novinarke radia B92, onu koja se predstavlja kao vorholeta urbanog Beograda. Fascinacija sopstvenim protivnikom rezultira, konano, u otvorenoj ljubavnoj izmeu desniarke Isidore Bjelice i rokerke Suzane Zlatanovi alias Lune Lu, sugeriui svoju glamuroznu trino-estetsku integraciju. Politika voenja skandala imala je, naravno, i ovde kljunu poetiku re, dajui priliku da se sporazumeju medijski tako opreni obrasci kakav je bio holivudski meanstream i njegova off-parodija oba u srpskoj verziji tj. produkciji. Klasini scenario holivudskih trilera o zameni identiteta gonioca i rtve transformisan je, pri tom, u burlesku o meusobnoj zameni modno-medijskih reprezentacija novog konzervativizma i radikalno urbanog leviarenja. Preterivanje i prestup su, za oba obrasca, kljune rei meusobnog spo-razumevanja koje se nije obaziralo na navodno nepremostive ideoloko-poetike razlike, posebno kada je u pitanju tako retka stvar kao to je novac. To objanjava oseanje klaustrofobije pri uvidu u interesnu prirodu ovog spo-razumevanja: ne radi se o eksperimetu u kome e se preispitivati razliiti autorski i poetiki diskursi ve o politikom paktu u kome svaka strana treba da dobije na linoj medijskoj delotvornosti. Posle 2000. autorke iz ove grupe (Isidora Bjelica, Ljiljana Habjanovi urovi, Vesna Radusinovi, Mirana Bobi Mojsilovi...), predstavljaju se u medijima kao profesionalke, koje ive od sopstvenog pisanja, ne spominjui vie glasno podrku plitikih i nacionalnih koterija koje su ih lansirale. U regionalnom kontekstu u kome se takoe registruje bum enskog pi-

157

sanja, njihova medijska afirmacija kao i komercijalni uspeh, koji se meri hiljadama objavljenih i prodatih primeraka, dodatno su podrani. Tako u situaciji u kojoj je jedan premalo a dva su samo jedna od mogunosti, srpska kultura oscilira izmeu dva podjednako diskriminatorska reenja koja prividno daju sva prava obespravljenima kako bi bili jo uspenije eksploatisani. Jedan od svojih poslednjih romana, Ljubav u Kairu (2003), Isidora Bjelica ak promovie kao jednu od prvih gay ljubavnih pria u srpskoj knjievnosti, reklamerski insistirajui na svom kosmopolitizmu, odstupanju od patrijarhalne homofobije i detabuiziranju tajnog ljubavnog ivota Andre ida, koga je, gle iznenaenja!, ve sam id demistifikovao u svojim putopisima iz Afrike s poetka dvadesetog veka. Ipak, medijska slika enepisca koju promoviu autorke tzv. lake knjievnosti kao da i dalje uspeno asimiluje sve raspoloive kulturoloke obrasce enskog autorstva turbo-folk i rejv-tehno, estradu i novu elitu uz pri emu obrazac u kome se insistira na enstvenosti autorke, pre i iznad svega, umnogome doprinosi efikasnosti ove asimilacije! Veina spisateljica ovog tipa podrava i predstavlja idealni tip uspene poslovno-patrijarhalne ene-majke, kako u svojim tekstovima tako i u medijima, to se, zapravo, nalazi u idealnom saglasju sa nostalgijom za istorijskim sadrajima i formama koje vladaju srpskom zvaninom kulturom i daju povratnog podstreka uspehu onog enskog pisanja koje niti jedna feministkinja drugog talasa francuskog feminizma ne bi priznala ni za ensko ni za feministiko pismo. Pravi proizvod patrijarhalnog korporativnog kapitalizma ovo se ensko pisanje temelji u obnovi drevnog mita o enskoj zavodljivosti kao najjaem oruju upravo u epohi u kojoj se gase katedre za ensku i feministiku knjievnost a utopijski rodni projekti doivljavaju mnogobrojne poraze. Burdjeova opaska o simbolikom nasilju patrijarhata, pomae da uvidimo kako se u srpskoj kulturi izmeu prikrivene represije univerzalistikog knjievno-kritikog govora i akademske drutvene prakse, s jedne strane, i neumoljivih komercijalnih zahteva novog kulturnog trita, s druge, stvara vrst interesni savez. Zvanini kritiko-knjievni diskurs srpske kulturne scene ini se, pri tom, ozbiljno poljuljanim kako trinim tako i medijskim bumom enskog pisanja kome, izgleda upravo iz razloga brige za sopstveni status i presti, rado podilazi pozivajui se, pri tom, na nove politiki korektne kulturoloke standarde tolerancije i uvaavanja/prihvatanja razlike

158

koje zapravo i nema u doba poraza feminizma. Na pomolu je jo jedan politiko-estetski i ekonomsko-estradni pakt. Jer i dalje je beskrajno je mali auditorijum onih koji znaju da ene u Srbiji piu drugaije i uzbudljivije od onoga to bi se moglo zakljuiti po zvaninim bestseler listama. Ve vie od tri decenije nije se, dakle, promenila politika vrednovanja enskog autorstva i izuzetnih autorki poput Judite algo, Mirjane Novakovi, Radmile Lazi, Milice Mii Dimovske, Danice Vukievi, Ljilane uri, Nine ivanevi, Milene Markovi, sestara Bogavac koje, bez obzira na generacijske razlike, ne odustaju od umetnikog eksperimenta i koncepta, verujui da jedino on garantuje budunst knjigama i itaocima. Ako pri svemu tome neupueni znatieljnik/znatieljnica na polici jedne od najveih beogradskih knjiara (rezervisanoj za popularna izdanja pria o vampirima) naleti na na jeftino dizajnirano izdanje izuzetnog romana Strah i njegov sluga Mirjane Novakovi, sa ijih se korica smei pop-art vampir u amaterskoj izvedbi, porazni status odabranih autorki srpske knjievnosti postae jo jasniji, ukazujui na ignorisanje kritike u kombinaciji sa raznovrsnim trinim ponienjima. Zvanina kritika, mahom muka, ne odustaje od toga da podilazi populistikoj enskoj literature u Srbiji, preutkujui ak i one autorke poput Mirjane orevi ili Mirjane Mitrovi koje su uspeno ovladale svetskim standardima anra bestselera, ne pretendujui na lovorov venac ali nudei svojim itaocima i itateljkama inteligentan, sofisticiranu i napetu zaplet uz mnotvo duhovitih detalja i dijaloga. Tako specifinu atmosferu prepoznatljivog srpskog krimia prezentuje u svom poslednjem romanu veoma popularna spisateljica Mirjana urevi (Kaja, Beograd i dobri Amerikanac, Laguna, Beograd, 2009), objedinjujui u njemu ljubav prema znanju, strast ka avanturi i privrenost jednom maku, jednoj kui na Vraaru i dokolici, iznad svega. Ovoj listi spisateljica mogu se ali samo uslovno dopisati i veteranke srpske knjievne scene, pout Vide Ognjenovi ili Svetlane Velmar Jankovi, koje i dalje razvijaju diskurs nostalgije za istorijom, pre svega istorijom izgubljene graanske Srbije, znajui da je upravo ova vrsta nostalgije jemac stvaranju druge grupe srpskih bestselera onih u kojima se istorija ponovo pie velikim I, manje ili vie dramatino naglaenim, melodramski, bez neophodnih nijansi u voenju suspens-a, za one koji knjievne tekstove itaju zbog toga to im se ini kako oni garantuju da su se neke stvari desile onako kako oni ele da

159

veruju da su se desile, upravo kao u sluaju poslednjeg romana Vuka Drakovia Doktor Aron (2009) ija je kritika recepcija ve burno podelila itaoce dnevnog lista Politika.

Suvie mnogo ()stvarnosti() ili: O nemogunosti knjievne politike u Srbiji

No, nasuprot komercijalnom uspehu enskog pisanja koje je potisnulo iz fokusa ideju o enskom autorstvu, na (ne)postojeoj srpskoj knjievnoj sceni vlada skoro potpuno homogeni muki autorsko-kritiarski tim koji ulae neprocenjivo mnogo energije i strasti u raspravu o tome kako bi zapravo trebalo da izgleda nova knjievnost u Srbiji i njoj primerena knjievna kritika i kulturna politika koja bi obnovila ne-trini sistem vrednosti, ili bi ga, bar, dovela u ravnoteu sa onim trinim. U tom kontekstu aktuelne polemike koja se vodi oko adekvatne knjievne politike sugeriu ideju da bi re-konstituisana knjievna scena trebalo da funkcionie kao kakva brana pred polavom bestseller naslova jer se entropija naslova tranzicionom tritu mora i vrednosno, a ne samo anrovski i komercijalno, struktuirati. -initi trite knjiga vrednosno strukturanim je proces u kome bi se znalo na koji nain u njemu pronai i izdvojiti onu retku, jedinstvenu, atraktivnu, izuzetnu, prepoznatljivu, itd. knjigu koju zovemo dobrom, vrednom i znaajnom knjigom. Izdvajanjem te knjige iz nekakve amorfne gomile knjiga u stvari se formulie standard i sprovodi proces klasifikovanja na osnovu koga ne samo da izdvajamo tu knjigu iz te amorfne gomile, nego i toj amorfnoj gomili povratno, posredstvom vrednosnih implikacija sprovedenih klasifikacijom, dajemo odredjenu vrstu strukture, utemeljene u hijerahijskoj razlici izmedju dobre knjige i svih ostalih knjiga. Ili, o razlici izmedju dobrih i onih ostalih knjiga. ini se, otuda, da je knjievna kritika shvaena kao jedna od osnovnih aktivnosti u okviru pokuaja vrednosnog struktuiranja i klasifikovanja trita. Obnavljanje institucije negativne kritike u okviru koje bi se njeni autori borili protiv preovlaujueg oportunizma i konformizma na knjievnoj sceni predstavljeno je u srpskoj javnosti kao mogunost bespotednog, otvorenog dijaloga koji se vodi meu onima koji ne misle isto a iji je krajnji cilj obnova kulturne zajednice, trenutno kontaminirane letargijom i pasivnou. Ta obnova bila bi i uvod u toliko prieljkivano struktuiranje en-

160

tropinog knjievnog trita. Insistiranje na obnavljanju prakse negativne kritike sredite je viegodinje kritike aktivnost grupe pisaca i kritiara (Saa Ili, Saa iri, Nemanja Mitrovi kritiar, Marjan akarevi, Adrijana Zaharijevi, uz podrku gostiju iz regiona poput Borisa Budena, Svetlane Slapak, Pavla Levija, Serb Horvata...) okupljenih oko kulturnog podlistka Beton dnevnog lista Danas (koji izlazi dva puta meseno) iji akteri aurno zagovaraju ideju negativne kritike kao vid nune dekontaminacije srpske kulturne i knjievne scene od autoritarnog uticaja nacionalnih (a po nihovom miljenju mnogo ee nacionalistikih!) institucija u kontekstu rasprave o srpskoj odgovornosti za raspad Jugoslavije. ini se da kritiari Betona imaju ambiciju da iznova pokrenu itav niz knjievno-kulturolokih pitanja koja su se smatrala ne samo prevazienim ve i reenim! Grupa ukazuje na to da svetski aktuelnu umetniku i filozofsku scenu takoe iznova pokreu pitanja koja su u oiglednom sazvuju sa sve glasnijim i aktuelnijim aktivistikim teorijama kulturnih i umetnikih praksi kao onih praksi koje se ne mogu razumevati bez svesti o njihovoj interakciji sa istorijskim trenutkom, drutvenom sredinom i zajednicom u kojoj se izvode i koju proizvode. U okviru te reforme knjievna delatnost je samo jedan od vidova drutvenog i kulturnog angaovanja, samo jedan od naina i/li vidova preuzimanja odgovornosti za istorijsko-epohalni trenutak koji ivimo. Logino je zato da se posle postmodernistikog pesimizma olienog u pitanju emu knjievnost? postavi pitanje emu knjievna kritika? koje postaje preduslov raiavanja knjievne scene i stvaranja uslova za promociju nove, aktuelne i duhu vremena konkurentne (a samim tim i trino traene) nove srpske proze. Otuda dobar deo energije u okviru delatnosti ove kritiko-knjievne grupe ide na demistifikaciju nostalgije za zlatnim dobom postmoderne koja je, zapravo, nostalgija za onom italakom i kulturnom zajednicom koja je u svojoj beskrajnoj radoznalosti i raznolikosti imala mo da uvek iznova re-produkuje i re-struktuira knjievnu i kulturnu scenu koja, meutim, tada nije bila srpska ve jugoslovenska. Predstavnici ove grupe kritiara ele da demistifikuju hermetinu aleksandrijsku paradigmu postmodernistike srpske proze druge polovine dvadesetog veka koja, po njihovom miljenju, svojom autoreferencijalnou paralie autentinost umetnikog ina i onemoguava kritiko pisanje o/po stvar-

161

nosti. Revizionistiko-kritiki osvrti pripadnika Beton-grupe na kljune figure srpske postmoderne koje su, u meuvremenu, postale kljune figure novih nacionalnih mitova zasnivaju se na njihovom vie puta iznesenom ubeenju da je srpska knjievnost postala dosadna i neitljiva te otuda i trino neprihvatljiva upravo zbog svog nojevskog pristupa stvarnosti i odbijanja da se otvoreno pie istorijskom, politikom i drutvenom iskustvu poslednje dve decenije rata na balkanskim prostorima. Aleksandrijska paradigma, smatraju oni, bila je izrazito pogubna pre svega po aktivno kritiko miljenje, zatvarajui ga u ogranienja univerzitetske akademske discipline u kojoj postmodernistika knjievna kritika temelji ideju o svom elitnom statusu. U ovoj dvojnosti srpske postmoderne knjievne kritike koja, s jedne strane, tei visokoparnosti akademske discipline dok se, s druge, poigrava svojom manufakturno-medijskom prirodom, odlaui izricanje jasnog vrednosnog suda i formulisanje kritikog stava, krije se po miljenju ove grupe pravi razlog njene nepouzdanosti i drutveno-kulturoloke nedelotvornost. Zadatak stvaranja nove knjievno-kritike platforme ne bi bio toliko utopistiki da odnos kritike grupe okupljene oko Betona prema postmodernoj paradigmi nije, u najmanju ruku, ambivalentan. Postmodernistika kritiko-poetika platforma kao da je i dalje nekakvo zlatni rudnik iz koga se crpi simboliki kapital, to postaje posebno oiglednim u odbrani mita o Kiovom autorskom i estetskom perfekcionizmu (ova odbrana automatski obuhvata skoro sve pisce Kiovog kruga, meu kojima je Mirko Kova svakako najprivilegovaniji iako nije ba najjasnije od ega se oni imaju braniti) u kome se figure autora konstituie, kako to Fuko istie, kao ideoloka figura ija je drutvena uloga, sasvim suprotno od romantiarske vizije genija, u tome da kontrolie bujanje imaginacije i subverzno obilje knjievnih diskursa u jednom drutvu. Otuda pokuaji obrauna Sae Ilia, najznaajnijeg pisca u okviru ove kritike grupe, sa vlastitom knjievnom zaostavtinom poput pogovoru za antologiju Psei vek (2000) deluju neubedljivo. (Sasvim u duhu postmodernistikog meanstream-a i kritiarske prakse A. Jerkova i M. Pantia koje u svom pogovoru optuuje za manirizam i konformizam, Ili npr. u svoju antologiju novih nada srpske proze ne ukljuuje ni jedno ensko ime.) Ilievi prozni tekstovi Odisejev katalog (2000, koautor Dragan Bokovi), Predoseanje graanskog rata (2000) i Berlinsko okno

162

(2005) pokazuju da Ili ostaje veran postmodernistikoj tradiciji ak i kada je parodira, aktivirajui na najbolji mogui nain kritiko-estetske potencijale bogate referencijalne mree ostvarene kroz intezivnu interakcju popularne medijske i tradicionalne elitne kulture, te fragmentarne strukture narativne slagalice i efektnog poetikog eksperimenta. Rezultat je, kao u romanu Berlinsko okno, minimalistiki proiena post-postmodernistika romaneskna forma osloboena nepotrebnog hermetizma; forma koja dobija dodatno pripovedno ubrzanje i ideoloku prodornost u kontekstu obrade tema, poput raspada drave (prve i druge, odnosno tree Jugoslavije), egzila i dijaspore, istorijske krivice i odgovornosti. Sve ovo ini Sau Ilia jednim od najzanimljivijih autorskih imena u savremenoj srpskoj knjievnoj produkciji a roman Berlinsko okno jednim od najprovokativnijih romana koji tematizuju raspad Jugoslavije i psihozu postkomunistike tranzicije u srpskoj knjievnosti. Trebalo bi se, zato, upitati nije li svoenje knjievne kritike na negativnu knjievnu kritiku a celokupnog knjievno-kritikog rada na izricanje vrednosnih sudova jednosmerni gest politiko-dnevne prirode? Jasno je, naime, da se kritika platform Betona temelji u dragocenoj misiji da se veza ideolokog i estetskog veza koju su Adorno i Horkhajmer stavili u fokus svoje kritike teorije i koja se ispostavila presudno vanom za razumevanje kulture i umetnosti u zapadnoj kulturi posle drugog svetskog rata konano legalizuje i legitimie u savremenoj srpskoj kulturi. Ta veza, meutim, razotkriva da realizacija knjievno- kritikih i kulturno-politikih platformi nije mogua bez odgovarajueg medijskog delovanja koje je,pak, uvek, kako su to pokazali Altiser i Grami, u sa-odnosu sa interesima hegemonih drutvenih grupa ili grupa koje za cilj imaju ostvarenje sopstvene drutvene hegemonije u budunosti. Akteri Beton scene morali bi biti svesni neoliberalnog totalitarizma kao globalne situacije u kojoj sprovde ne samo jednu kulturnu i knjievna ve i trino-medijsku politiku koja obuhvata i njihovo sopstveno delanje i delovanje. Njihov neosporno provokativni i zavodljivi, teorijski dobro osmiljeni, kritiko-kulturoloki koncept validan je, otuda, onda i samo onda kada podrazumeva i otvoreno kritiko promiljanje sopstvene situacije opstajanja u uslovima u kojima hegemone ideologije skoro da ne ostavljaju prostora za slobodu subverzivno-individualnog ili buntovno-grupnog kreativno-kritikog ina. (Napad na nacionalne institucije, npr. zaudan je ako se ima u vidu da dva

163

kljuna oveka grupe, Saa Ili i Saa iri, zapravo i sami rade u vodeim nacionalnim kulturnim ustanovama!) Moglo bi se tako zakljuiti da je glasni imperativ drugima da se pridrue akciji dekontaminacije srpske kulture ono to najvie ometa poverenje u Beton-scenu koja funkcionie dobro sve dok grupa ima u vidu razloge svog udruivanja i nunost neprekidnog preispitivanja tih istih, vlastitih kritiko-knjievnih razloga. Istina je, meutim, da se viedecenijskim iskljuivim insistiranjem na knjievnim i estetskim vrednostima u srpskoj kulturi do sada se uspeno odlagalo kritiko promiljanje veze ideologije i estetike koja je presudno obeleila istoriju dvadesetog veka, a koja je u srpskoj kulturi toliko dugo ignorisanaupravo u cilju mistifikacije, tj. naturalizovanja univerzalnihestetskih vrednosti i prikrivanja drutvenog i kulturnog konteksta u okviru koga su proizvedene kao vrednosti. U tom pogledu nastup knjievne grupe P-70, iji je manifest proitan prvi put uivo 5. novembra 2009. godine na veeri iznaneenja u beogradskom SKC-u, retrogradni je korak ka rehabilitaciji univerzalistike prie o pravim i istinskim, ideoloki istim, knjievnim i estetskim vrednostima. Ako se uzme u obzir istorijski znaaj koji Studentski kulturni centar ima za raanje jugosovenske i srpske konceptualne umetnike scene, koja je u okviru umetnike prakse performansa insistirala na estetskom doivljaju kao preispitivanju socijalne zajednice, odlomak iz prvog manifesta grupe P-70 zvui krajnje anahrono. itanje manifesta na mestu raanja istorije jugoslovenske konceptualne umetnosti koja svojim ostvarenjima odgovara svim svetskim standardima moe se shvatiti kao kakav lo performans koji bi da zaustavi vreme i poniti istoriju: Mi nemamo nita protiv dotacija, ali nemamo nameru da u elji da ih dobijemo sluimo nijednom politikom konceptu, jer nalazimo da smo u odnosu na bilo koju ideoloku mantru superiorni. I nemamo nita protiv trinog uspeha, ali zbog njega nismo spremni da odstupimo od vlastitog stvaralakog digniteta. Na cilj je da pomaui jedni drugima, u pojedinanim i zajednikim nastupima osvojimo i reafirmiemo literarnu scenu, kako bismo trine kriterijume, upravo kao i kriterijume dotacija, prilagodili sebi, umesto da se mi prilagoavamo njima. Voene logikom zdravog razuma izjave potpisnika manifesta ukazuju na otvoreno interesnu prirodu ovog udruivanja kojoj niko ko do zdravog razuma dri ne bi trebalo bilo ta da

164

prigovori. Zar nije logino da grupa pisaca koji pripadaju generaciji onih roenih posle 1970. godine (Vladimir Kecmanovi, Slobodan Vladui, Nikola Malovi, Dejan Stojiljkovi i Mirko Krsti jedini kritiar u grupi) objavi svoj generacijski manifest i bioloki rat (vizuelni zatitni znak grupe je saobraajni znak za ogranienje brzine na 70 km ispred koga je dodato veliko latinino slovo P) onima koji misle da nije mogue, nikakvim vetinama pa ni mladalakoj vetini brzog reagovanja tj. prilagoavanja, pobediti fantome koji progone srpske pisce uvek mali tira i uvek poniavajue nemaran odnos dravnih institucija prema sopstvenoj kulturi? Dotacije, dakako, mogu biti i strane ali su prihvatljive, kao to se iz gore citiranog vidi, samo ako ne ugroavaju integritet i ponos ove zdravorazumski orjentisane, interesima i voljom za uspeh inspirisane grupe koja, posle svega to se na prostorima bive Jugoslavije desilo, mirne due tvrdi da se osea superiornom u odnosu na bilo koju ideoloku mantru. Jo jedna, esto citirana izjava iz drugog manifesta grupe P-70 opet se tie njihovog potpuno anahronog ali i metodoloki nejasnog stava o odnosu knjievnosti i ideologije: Organizovali smo se jer ne elimo da sahranjujemo ive pisce, kao to ine oni za koje je knjievnost samo prostitutka ideologije. Sve bi ovo, naravno, bilo smeno kada ne bi bilo opasno: insistiranje na superiornosti estetskog nad ideolokim pokazalo se vie puta ideoloki pogubno zavodljivim, sa traginim istorijskim posledicama koje su dovele u pitanje bilo kakav sud zdravog razuma osim onog pijanog. No, uprkos jasnom prodavanju magle grupa P-70 je brzo privukla panju javnosti sklone retrogradnim i logiki kontradiktornim stavovima, poput onoga da se trite i dotacije mogu prilagoditi sebi, uz malu meusobnu pomo knjievnih saputnika koji nemaju nikakve zajednike slinosti, ponajmanje poetike. Deo prvog manifesta objavljen je u dnevnom listu Veernje novosti. Ubrzo je usledilo drugi manifest grupe P-70, u kome su autori ipak otkrili da imaju zajedniku elju da se ne moraju stideti to piu na srpskom jeziku. (Oba se manifesta mogu nai na sajtu www.prozanaputu). Poetika nekoherentnost grupe, na kojoj se u manifestu insistira kako bi se obrazloilo neobjanjivo udruivanje onih koji imaju srodan interes ali ne i poetiku oigledna je. Ali poetiku raznorodnost grupe kao da je bilo potrebno neutralisati (zdrav razum je to nalagao jer se nekakav razlog udruivanju

165

morao izmisliti) kolektivnom katarzom odanosti jeziku kao zaviaju da li nacije ili pisca stvar je slobodne interpretacije. No knjievna raznorodnost grupe suvie je oigledna da bi se tek tako lako moglo prei preko jedne takve knjievno-kritike injenice: tim pre to se u svetlu te raznorodnosti jasno sagledava pragmatizam kao osnovna i jedina zajednika kritikopoetika platforma grupe. Vladimir Kecmanovi, najprominentniji pisac u okviru grupe, reprezrent je proze za kakvu se tvrdi da je u srpskoj savremenoj knjievnosti nema. Ugledajui se na visok standard ratne proze, ostvaren u knjievnoj produkciji regiona (Jergovi, Deulovi, Nikolaidis, Josip Mlaki, Nenad Velikovi, Faruk ehi, Lajma Begovi...), Kecmanovi pie romane Feliks (2007) i Top je bio vreo (2008) koji se odlikuju minimalistiki ekspresivnom vetinom dijaloga i uspenim, paradoksalno lirskim, doaravanjem ratne atmosfere. Ovi romani stvaraju kod itaoca utisak autentine srpske verzije rata u opkoljenom Sarajevu i doivljavaju veliki uspeh kod publike. Tajna Kecmanovie itanosti nije, meutim, u autentinosti srpske verzije prie o razaranju Sarajeva ve u rafinirano postignutoj ravnotei izmeu politike korektnosti, s jedne, i nacionalistike poruke, s druge strane. Otuda se Kecmanoviev roman izdvaja meu tekstovima srodne tematike na vrlo slian nain na koji se meu filmovima o ratu u Bosni snimljenim u Srbiji izdvojio i Dragojeviev film Lepa sela lepo gore koji je Kecmanovi u jednom od svojih intervjua pohvalio kao remekdelo srspske kinematografije. Lucidna studija Pavla Levija ukazuje sa koliko je razliitih komponenti Dragojevi manipulisao u filmu da bi zbunio svog gledaoca: Kecmanovi takoe veto kombinuje razliite narativne strategije, manipuliui itaoevim poverenjem. Kecmanoviu se ne moe osporiti pripovedna vetina i efektnost, kao ni dar za lirski timung u osnovi naturalistikog pripovedanja koji doprinosi optem oseanju ljudske nesree. Izbor ja prpovedaa u liku srpskog deaka koji u granatiranju Sarajeva gubi roditelje i od oka privremeno onemi, onemoguava bilo kakav prekor zbog nacionalistike pozicije: deija perspektiva je po definiciji perspektiva ranjenog koja izaziva brzu identifikaciju sa uasima rata u kojima su svi i rtve i nasilnici. Broj pozitvnih i negativnih likova na srpskoj i muslimanskoj strani je matematiki precizan i isti transformacija pozitivnog u negativni lik s jedne strane garantuje transformaciju jednog negativnog u pozitivni lik na toj istoj

166

strani (muslimanskoj) i obratno (srpska strana). Sve to vodi pacifikaciji ratne teme pa se roman iz ratne prie preobraa u priu o solidarnosti onih koji su u ratu doiveli gubitak ili rat doivljavaju kao vanredno stanje stvari u kojima se gubici svima deavaju, iz viih, neobjanjivih razloga na ta upuuje fantastiki lajt-motiv mukih nogu u sivim pantalonama (a ne uniformi!) koje se pojavljuju u odsutnim kadrovima romana bez jasnog odreenja kakva sila (avolska ili boija) je na delu. Ako se svemu tome doda autorova izuzetna vetina autopromocije u medijima, ne iznenauje to roman Top je bio vreo doivljava topao prijem publike, nekoliko izdanja i prevoda na strane jezike (ostvarivi tako ideal trinog uspeha i proboja na strano trite!), dok sam Kecmanovi istovremeno ima nekoliko politiki protivurenih funkcija koje ga sve zajedno vode do molitvenog doruka u Beloj kui kome je prisustvovao u februaru 2010. godine. Dok je Kecmanovi predstavnik onog to bi se moglo nazvati novom stvarnosnom prozom tranzicione srpske knjievnosti, koja se odlikuje obnavljanjen realistiko-naturalistikih modela pripovedanja, dotle ostali predstavnici grupe P-70 gaje neku vrstu retro-postmodernistike poetike. Dejan Stojiljkovi u romanu Konstantinovo raskre (2009) pribegava, kao i Nikola Malovi u romanu Lutajui Bokelj (2007), postmodernistikoj istoriografskoj metafikciji, rekonstruiui opsenu epsko-nostalginu priu o jednom izgubljenom vremenu. Prvi roman Slobodana Vladuia, Forward (2009) demonstrira nam jednu drugu vrstu spisateljske ambicije: napisan u tradiciji Kiovog Peanika on predstavlja kombinaciju srpske postmodernistike tradicije sa tradicijom uvida o prirodi odnosa tehnologije i ljudskog tela/teksta u poststrukturalistikih i postmodernistikih teoretiara. Vladui svoje poigravanje tehnolokim i fiziolokim narativnim instancama smeta u kontekst siromanog okruenja srpsko-rumunskog pograninog podruja, dotiui se vruih tranzicionih tema kao to su prostitucija, pornografija i trgovina ljudima, ali u jednom posredovanom, autoreferentnom tekstualnom sistemu koji ira italaka publikia svakako nee moi da prati. Jedna od najcitiranijih izjava iz drugog manifestu P-70 jasno ukazuje na to da se grupa ideoloki formirala kao knjievna grupa koja bi trebalo da bude odgovor na aktivnost grupe okupljene oko Betona i baci joj rukavicu estetskih vrednosti u lice tim pre je odnos prema ideologiji u pomenutim mani-

167

festima primer knjievne hipokrizije. Ubrzo su usledile novinske i kritiarske reakcije na manifeste P-70 kao i polemika sa predstavnicima kritike grupe okupljene oko Betona u ije ime se oglasio Saa Ili u tekstu Beton: ista meta, isto odstojanje aludirajui na vizuelni znak grupe koji pored toga to asocira na saobraajni znak ogranienja brzine uspeha proze koja fura brzinom generacije roene 1970 izgleda i kao meta. U jeku provoda, s jedne, i terora dosade, s druge strane, na srpskoj knjievnoj sceni iznenada je procvetao knjievni aktivizam praen burnim polemikama koje okupiraju, ba kao i bestseller autorke, medijsku panju u kultnoj emisiji Utisak nedelje (autorka Olja Bekovi) koja se prikazuje u udarnom terminu, nedeljom u devet uvee na TV B92, uestvuju akteri okruglog stola Knjievnost i rat (Vladimir Arsenijevi, Vladimir Kecmanovi, Boris Deulovi) voenog i tampanog u organizaciji dnevnog lista Politika, koji je bio uvod u konstituisanje grupe P-70. Veina uesnika rasprave o knjievnoj stvarnosti tranzicione Srbije je, naime, manje-vie saglasna da bi nova srpska knjievnost trebalo otvoreno i kritiki da se pozabavi, kako tematski, tako i ideoloki, upravo tranzicionim i post-ratnim traumama u kojima smo se obreli tj. zatekli. Ili, u kojima smo uestvovali? Sve to umnogome lii na obnavljanje uvenog raskola izmeu Prve i Druge Srbije tokom devedesetih godina prolog veka. Raskol izmeu dve Srbije, kao i dve knjievno-kritike grupe, raa se upravo u suprotstavljanju dva glagola biti zateen (pasiv) ili uestvovati (aktiv). Razvija se itav polemiki diskurs u ijem je fokusu opreno predstavljanje ratne, poratne i tranzicione stvarnosti u Srbiji: s jedne su strane pobornici ideje o zateenosti ratom koji ne insistiraju na ideji kolektivne krivice ve na ulogama nevinih svedoka ili rtvi; s druge su strane oni koji bi hteli da se jasno odredi domet i poreklo srpske krivice u poslednjem ratu, tvrdei da se bez tog kritikog poduhvata u kome bi se srpska kultura suoila sa sopstvenim uestvovanjem u raspadu Jugoslavije ne moe prebroditi tranziciona pukotina. Moglo bi se rei da su u tom pokuaju re-konstituisanja scene, a zajedno sa njom i italake-knjievne-drutvene-nacionalne itd. zajednice, autorske figure kljune za pokuaj uspostavljanja knjievne politike adekvatne tranzicionom trinom vremenu i vrednostima okupljene oko razliitih koncepcija stvarnosti kao pojma koji bi trebalo da deluje otrenjujue. Otrenjujuim se, meutim, ispostavilo samo to to su mnogi

168

koji bi trebalo da uestvuju a ne uestvuju ni na koji nain u kreiranju knjievne politike u Srbiji izgubili iz vida da je jedna od dominantnih tranzicionih stvarnosti svakako ona medijska. U toj stvarnosti se, kao na novom ratnom propritu, sueljavaju aktuelne estetike i ideoloke koncepcije, po principu konkurentskog razraunavanja na osi globalizam/antiglobalizam, te (pseudo)nacionalizam/(pseudo)internacionalizam. Medijski rat je, kae Bodrijar, stvarni rat koji se za veinu nikada nije desio. Otuda bi pod hitno trebalo odbraniti navodnike Vladimira Nabokova od optube za larpurlatistiko zamajavanje: o stvarnost bi i dalje trebalo misliti samo kao o stvarnosti ukoliko se eli nazreti koliko-toliko srean kraj ove rasprave koja svedoi razloge nemogunosti kulturne politike u Srbiji duboko potonuloj u poslunost i apatiju, uprkos buci koja se die na njenoj i dalje (ne)postojeoj knjievnoj sceni. Jer samo oni hipnotisani obeanjem prave stvarnosti postaju nesposobni da uoe efekte te iste stvarnosti i otvore se za iskustvo onih zajednica koje nastaju u ime otpora i odbrana od stvarnosti bez navodnika, od neizdrivog realnog lakanovske psihoanalize. Jer svaka je knjievna zajednica tek eskapizam kratkotrajnih estetskih iskustava koja jesu realna drutvena iskustva ona koja srpskoj kulturi u tranziciji nedostaju upravo zbog toga to ona prezire svoje imaginarno i odrie se svog simbolikog u ime nedohvatne, nesaznatljive traume uvekve-izgubljenog realnog iskustva.

Transformacija supkulturnog: soundtrack, autobiografski diskurs i nepristajanje

Silina aktivistikog pritiska pokazuje samo da se trite kulturnih dobara pretvorilo u trite ideoloke i politike borbe u kojima su svi uesnici podjednako ortodoksni i neumoljivi, s jedne, a korumpirani idejom uspeha, s druge strane. U situaciji u kojoj se, kroz brojne polemike, obnavlja mit o savrenim autorskim i egzistencijalnim biografijama, kao i mit o novim politikim korektnostima i podobnostima, ini se da je nemogue re-konstituisati kulturnu scenu i zajednicu koja bi bila generator novih kritikih sistema vrednosti i promoter nove, tranzicione knjievne politike. ak i mikro-zajednice, koje na mapi kulturnih deavanja Srbije obeavaju autentinost i obnovu nade u zajedniko okupljanje povodom stvari koje pre-

169

vazilaze puki lini interes, teko opstaju u klimi duhovnog beznaa i politikantskog pragmatizma koji spreava umreavanje tih mikrozajednica u iru zajednicu i scenu. Ipak, upitajmo se jo jednom da li je sve tako beznadeno i da li je medijski prostor presudan za definisanje i realizaciju novih socio-estetskih zajednica za kojima se tako svesrdno traga, za novo kritiko iskustvo lepog i korisnog? Otuda moda ne bi bilo naodmet prizvati u seanje uspeh prvog odista tranzicionog romana srpske knjievnosti koji je razotkrio Beograd kao pozadinu ratnog fronta i poraza debitantski roman Vladimira Arsenijevia U potpalublju (1994). Tek sa Arsenijevievim romanom U potpalublju se, Berlinsko okno Sae Ilia i Top je bio vreo Vladimira Kecmanovia ocrtavaju bermudski trougao tranzicione, ratne i posle-ratne srpske knjievnosti ije su krajnje take nepomirljive a horizont stvarnosti sasvim razliit. Iliev se roman gradi u introspektivnom postmodernistikom kljuu koji podrazumeva igru detekcije: glavni junak snagom analitike potrage za istinom retrospektivno bira i reinterpretira niz fragmentarnih minijatura o raspadu komunistike Jugoslavije, predstavljajui ih iskosa, iz privremenog egzila, tj. stipendije u Nemakoj, zaokupljen svojom borbom sa totalitarizmom simbolikog poretka koji vie ne odgovara stvarnosti koju ivi. Kecmanovievo naturalistiko pripovedanje struktuirano je kao tura multikulturalistika ratna proza u kojoj dijalozi imaju funkciju prikrivanja onoga to se ne moe reima saoptiti i to je zapravo sasvim drugaije nego to izgleda: neprekidna komunikacija znak je odustva komunikacije, lirski pasai su opisi zatija izmeu ubijanja, dijalozi su u stvari unutranji monolog junaka koji je lien mogunosti izbora, zateen ratnom stihijom koja ga traumatizuje, onemoguivi ga da ikad vie sagleda rat/ stvarnost iskosa, osuujui ga da ivi u egzilu svoje traume, u tami neizrecivog realnog. Arsenijeviev roman temelji se, pak, u kulturi i estetici urbanih supkulturnih zajednica, otkrivajui Beograd kao aroliku, kompleksnu scenu onih koji su se na razliite naine udruili da bi preiveli sopstveni ivot: harikrine, duvai lepka, ljubitelji marihuana, ovisnici o rokenrolu i/li panku, mladi roditelji koji nikad nisu razmiljali o tome da e to postati, roditelji koji su postali bake i deke, povratnici sa ratita, i oni koji ne prestaju da odlaze iz Srbije.... U veri da je udruivanje lepo i neophodno, da solidrnost koju grupa ljudi deli povodom oseanja jednog srodnog stila i tempa ivota

170

istom tom ivotu daje kratkotrajni smisao ak i usred ratnog haosa... To je poslednji trenutak takvog Beograda: supkulturne zajednice uskoro e postati sasvim drugaije struktuirane i nee nuno podrazumevati duh slobode i individualizma, te drutvenog otpora nasleen iz hipi-epohe. Ali u trenutku koji belei Arsenijeviev roman, u trenutku imaginarnog, ta se transformacija nije jo uvek desila i mogue je bezbolno prei iz jedne u drugu manjinsku grupu, u potrazi za utoitem: Anela tako postaje, umesto dilerke, srena domaica... Ali krah imaginarnog i preobraaj supkulture grada, koji je ujedno i jedan dublji drutveni preobraaj, ve je tu kao senka koja pada na estetiku i ideologiju slobodoumne supkulture osamdesetih, kontaminirajui uvek veseli i buntovni duh urbane gerile... Arsenijevieva, pa potom i proza Srana Valjarevia (Zimski dnevnik 1995, Dnevnik druge zime 2005), obnovila je u srpskoj knjievnosti devedesetih vezu izmeu estetike supkulturne zajednice i estetskog knjievnog dela, otkrivajui raznovrsnost supkulturnih zajednica kojima su i sami postmodernistiki pisci, kao i poslastiarnice iz Poslastiarskih pria, nekada davno pripadali. Pisaci poput Zorana iria, Zvonka Karanovia i Igora Marojevia u drugoj polovini devedesetih takoe se opredeljuju da grad prikau kao mesto surove tranzicione i ratne borbe za preivljavanje ali i kao sloeni supkulturni prostor. Iako su pristali da uzmu uea u prezrenoj tranzicionoj stvarnosti antiheroji Zorana iria, Zvonka Karanovia, Igora Marojevia su u sukobu sa tranzicionim svetom ratnog profiterstva i brzog, prljavog novca upravo zato to su staromodni u svet tranzicije su doli iz nekih drugih vremena bogate supkulture u kojima turbo-tehno nije bio jedni muziki stil. Rokenrol-bunt je glavni kredo ovih junaka koji ne pristaju tako lako na stvarnost bez navodnika, koristei se svim izgovorima i alibijima popularne kulture (filmovi, stripovi, muzika mitologija) da pred konanim sudarom sa njom uzmaknu u svet u kome je postojalo istinsko zajednitvo ili bar njegov privid. Za veinu ovih autora izuzetno bitan soundtrack njihovih tekstova i romana u kome se buntovna tradicija rokenrola preplie sa melanholijom bluza, strasnim world music konceptom i elektro miksovima i koji ukazuje na pretapanje drugaijih vremena u sistem vrednosti tranzicione stvrnosti. (Glavni lik Partera Igora Marojevia je polu-uspeni DJ, junak Karanovieve trilogije je nekadanji suvlasnik prodavnice CD-diskova, irieve plaene ubice i kriminalci izvrsni

171

su poznavaoci tradicije bluza) Soundtrack je potvrda izolacije u kojoj antiheroj ivi i njegovog straha da nee biti nikoga da uje ili zapamti njegovu ispovest/ivotnu priu, njegov strah da zajednica bliskih po afinitetu a ne interesu nije vie uopte mogua. Skloni da svet posmatraju kroz optiku supkulturne ikonografije glavni junaci ovih romana prepoznaju, takoe, da gradskim ulicama defiluju drugaije ostraene supkulturne grupe: kriminalci, snage zakona i reda, paravojne formacije, predstavnici korupcije i organizovane prostitucije, vozai crni h dipova sa zlatnim krstovima... Soundtrack otuda funkcionie na nivou simbolikog nesvesnog, odbrambeno se obraajui preostalim potovateljima drugaijih subkulturnih zajednica koja bi junakovu mao ispovest trebalo da dekodira u kljuu onih vrednosti bliskih ovim antiherojima koji oseaju da ih istorijski i drutveni trenutak ignoriu i prevazilaze. Autopoetiki gledano, re je o autorskom pokuaju da se obrati preostalim pripadnicima jo uvek prepoznatljive italake zajednice ili (sub)kulturne grupe koja ne bi imala nieg zajenikog sa novim struktuiranjem supkulturnog u tranziciji i njegovom krvolonom militarizacijom... Iznenaujuu transformaciju supkulturnog konteksta tokom devedesetih uz svest da su zajednice i danas neophodne, ali ne uvek pitome i bezopasne prikazuje David Albahari u romanu Pijavice (2006), a potom i sam Vladimir Arsenijevi iznenaujue radikalnim Predatorom (2007). Pijavice tematizuju transformaciju novobeogradskih supkulturnih urbanih zajednica koje nastaju udruivanjem naoko bezazlenih ljubitelja dokolice, nepretencioznih ovisnika o rokenrolu i marihuani koje mutiraju u zastraujui ambiciozne nacionalistiko-navijake kriminogeno organizovane grupe odevene u crno i ksenofono raspoloene, preobraavajui poznatu sliku Beograda u iskustvu glavnog junaka koji postaje jo jedan od onih koji zauvek naputaju Srbiju. Arsenijevi u Predatoru iskustvo terorizama i kanibalizama stavlja u kontekst MekLuanovog globalnog medijskog sela koji je postao proprite apokaliptikih lokalnih ratova, te njihovog medijskog prikazivanja (vesti) i predstavljanja (holivudska filmska produkcija). Estetsko iskustvo glavnog junaka, vezano za film Terminator, u kombinaciji sa politiki traumatinim iskustvom, postaje realnije od itavog potonjeg ivota, zadajui tom ivotu naizgled nezamislive, monstuozne koordinate zla. (Sluaj koji Arsenijevi uzima za predtekst svog romana na alost je stvarni dogaaj: o kanibalu koji je preko Interneta svoje

172

rtve otvoreno pozivao da dobrovoljno dou na gozbu koju e za sebe prirediti izvetavala je mesecima svetska tampa. Ono to je ostalo najzagonetnijim bio je sladostrasni mazohizam rtvi!) U oba romana tematizuje se dakle transformacija supkulturnog prostora u pravcu traumatinih totalitarnih udruivanja koja imaju nemile politike posledice: sasvim suprotno iskustvu osamdesetih i poetkom devedesetih godina dvadesetog veka kada se supkulturni prostor, uprkos teroristikoj pretnji Crvenih brigada npr., po definiciji smatrao prostorom drutvene slobode i otpora koji je batinio ideale liberalne hipi-komune i revolucionarne drutvene stavove studentskog pokreta 1968. (Novobeogradske supkulturne zajednice po svom liberalnom duhu dokolice i meditativne pobune tokom osamdesetih korespondiraju sa prvim danima Interneta i globalne vere u njegove emancipatorske kvalitete zbliavanja i slobodne komunikacije.) Transformaciju supkulturnog prostora je naravno u ogledalnom odnosu sa totalitarizacijom na globalnom nivou (Predator), kao i sa lokalnim totalitarnim sistemima (Pijavice). Roman Narodnjakova smrt, melo(s)drama (2009) Vuleta uria, posveen usponu i padu uvene zvezde domaeg turbo-folka, takoe potvruje opasnu mo populistiko-kriminogenih supkultrnih zajednica, sa punom sveu da je granica izmeu populistikih i urbano-elitistikih supkultura veoma krhka. uri jo jednom potvruje opredeljenje za grotesknoparodijski izraz, za bizarnu kombinaciju postmodernistike paradigme (ija referientna mrea upuuje na remek-dela i hitove popularne kulture) sa otrinom socijalne kritike (u kojoj je na meti ne samo tranziciona Srbija ve i komunstika Jugoslavija) i naturalistike deskripcije kojom se, uostalom, ovaj autor odlikuje od prvih zbirki, ne prestajui da s predumiljajem kod italaca izaziva nelagodu uivanja u kulturi. Soundtrack se i kod uria pokazuje izuzetno bitnim aspektom naracije: u romanu Narodnjakova smrt on funkcionie kao simptom egzistencijalnog straha glavnog junaka koji zna da svaki detalj koji odaje njegovo ne-pristajanje na pravila drutvene sub-grupe kojoj bi trebalo da pripada moe kotati ivota. urieva soundtrack iznenaujueg je raspona budui da je njegov glavni lik, turbofolk zvezda, razapet izmeu bogatstva izvornog narodnog melosa i ljubavi prema ranom pop-hitu elitistike Korni grupe: identifikacija tragino preminulim komunistikim herojem Ivom Lolom Ribarom ukazuje na njega kao otpadnika i zaista ga i kota ivota.

173

Roman Quatro Stagioni (2009) Slobodana Time, nekadanje zvezde pesnike (new vawe, grupe Luna i La Strada) i pesnike jugoslovenske scene (novosadska neoavangarda) takoe predstavlja obraun sa komunistikim mitom, s jedne, i tranzicionom stvarnou totalitarnog udruivanja s druge strane. Soundtrack romana psihotino je parodian: Tima nasuprt oekivanjima ne evocira u seanju supkulturnu muziku scenu kojoj je pripadao ve majistore instrumentalne klasine muzike i tradiciju opere. Napisan u maniru komunistikog gotika, ovaj roman svakako na najneobiniji nain tematizuje transformaciju supkulturnog konteksta sedamdesetih i osamdesetih godina prolog veka iji je Tima bio aktivni uesnik. Iskustvo komune ima u romanu funkciju lajt-motiva koji evocira zajedniko iskustvo jugoslovenske umetnike i filozofske prakse u okviru koga su, kako to Tima kae, grupe prijatelja koje su najee govorile srpski ali i slovenaki pokuavale da prue individualni tihi otpor sistemu, posveujui se sopstvenim interesovanjima i stvaranju paralelnih svetova vrednosti i smisla. Komuna se kao pacifistiki utopijski projekat vere u smisao individualnog ina ubrzo ispostavlja nemoguim i biva agresivno uniten od strane sistema ne bez posledica po samu umetniku praksu pripadnika komune koji se okreu radikalnijim, provokativnijim i skarednijim kreativnim akcijama-provokacijama. (Tima ovde asocira na nekoliko stvarnih dogaaja vezanih za mirni ivot u komunistikom Novom Sadu: jedan je zatvaranje konceptualnog umetnika Miroslava Mandia u zatvoru u kome je proveo godinu dana; drugi je otkrie prve organizovane pljakake bande iji je voa prilikom obijanja trafike ubio dva policajca i bio osuen na smrtnu kaznu.) Sam glavni junak neka je vrsta muke Alise u zemlji komunistikih uda koja se sea kroz niz obrata i jezikih burleski. Zaumni jezik, pun kovanica i kad-kada teko prevodivih jezikih igara i prividnih besmislica, onemoguava da se utvrde precizne logike veze izmeu uzroka i posledica, kao i identitet junaka meu kojima se nikad ne zna ko je kome ta. Simulirana deija perspektiva naracije u zavrnici romana se preobraa u uas zatoenja u smrti. Ispostavlja se da je celokupna pria ispriana posthumno, da razlozi smrti glavnog junaka nisu sasvim jasni ali da ta smrt konano razotkriva komunistiki raj kao jezoviti horor podruma u kome deda tj. ouh glavnog junaka u teglama sa formalinom uva fetuse onih beba ije je roenje tokom svoje ginekoloke prakse u komunizmu spre-

174

io. Roman Quatro Stagioni u okviru dobro poznate radikalno eksperimentalne prozne prakse jo jedanput, iz jedne iaene i udake, oneobiavajue perspektive prikazuje svet koji se, posle kraha komune koji Tima u bivoj Jugoslaviji istorijski vezuje za pozne sedamdesete dvadesetog veka, suoava sa ozbiljnom nemogunou stvaranja ili re-konstituisanja izgubljene italako-estetske zajednice i njoj odgovarajue struktuiranog iskustva (sub)kulturnog. Timin roman predstavlja eksces u svakom moguem i najboljem vidu: jezikom, stilskom, poetikom, motivacionom, anrovskom... Zato je uz njega nuno pomenuti i queer roman-noveletu Jevanelje po ednoj Mirjane Novakovi, koja u prii o enskom Mesiji kombinuje anrovske aspekte svetog teksta, ljubavne melodrame naune fantastike. Novakovikina antiutopija jo jedan je od primera promiljanja mutacije supkulturnih zajednica u zastruujue totalitarne oblike udruivanja, nad kojima sistem preuzima svu kontrolu i koje se otuda vie ne bi ni mogle nazvati supkulturnim. U pomenutim romanima prikazuje se, takoe, i kratkotrajnost supkulturne zajednice, neprekidno konstituisanje i dekonstituisanje virtuelnih (sajber) svetova solidarnosti i ljubavi, ali i patnje i mrnje. To su zajednice iji su lanovi kritiari ali i ovisnici (medijskog) drutva: i krivci i rtve, i svedoci i uesnici Izabrani romani ne samo da tematizuju transformaciju supkulturnih zajednica iz pacifistikih u militantne organizacije ve se, istovremeno, uz upozorenje obraaju upravo onima koji i dalje veruju u pozitivno, preobraavajue iskustvo zajednice. Oigledno je das svi ovi autori nastoje da odbrane znaaj iskustva zajednice uprkos opasnosti koje za to iskustvo predstavlja radikalna, interesna militarizaciji svih oblika kako tranzicionog tako i globalistikog udruivanja. Bez obzira na izbor naratora i oblikovanje narativne instance (prividno sveznajui pripoveda kod uria, kombinacija pripovedanja u prvom i treem licu kod Arsenijevia, ja pripoveda kod Albaharija, Time, Valjarevia i Mirjane Novakovi) ovi autori mahom demonstiraju vetinu mimikrije autobiografske ispovesti kao dominantnog diskursa tranzicionog iskustva ponienja i bespomonosti. Uprkos tom iskustvu svi ovi romani su srodno-angaovani, predstavljajui lanac sporog i nehotinog udruivanja onih za koje je nepristajanje osnov njihove umetnike prakse, koja ovako struktuirana polako dobija oblik konstantnog, upornog drutvenog otpora... Dodajmo ovom popisu antihe-

175

roja i one usamljene aktere knjievne scene poput Jovice Aina, na primer, rano preminule, poput Judite algo i Vojslava Despotova; one koji piu preko okeana i u egzilu, poput Vladimira Tasia i Nenada Jovanovia; ili one koji uvek istiu da su solo igrai ovog ve sasvim oigledno veinski mukog tima kao to su Svetislav Basara, Nemanja Mitrovi i Sran Valjarevi. Verujem da veina njih i dalje ita stripove i veruje u neupotrebljivu borhesovsku matariju bez koje njihova proza nikada ne bi bila napisana da oni koji itaju istu knjigu sanjaju na tren jedan isti iako razliiti san. U procesu mapiranje slobodnih kreativnih zona uticaja srpskog drutva ovo sporo udruivanje nije uvek oigledno niti dovoljno glasno kritiki vrednovano. Ipak verujem da je ono od vitalnog je znaaja za (ne)postojeu srpsku knjievnu scenu koja nikako da se prepozna u samoj sebi i na kojoj iskustva graanskih ratova, krah globalistike utopije i totalitarizam neoliberalnog trita poriu svako pozitivno iskustvo zajednitva. Ispostavlja se, meutim, da je upravo spontano povezivanje umetnka i umetnica koji izolovano egzistiraju u mikro-kreativnim zonama naizgled lokalnog znaaja od presudnog znaaja za nove strategije javnog i umetnikog delanja na (ne)postojeoj tranzicionoj kulturnoj i knjievnoj sceni u Srbiji... To to veinu njihovih knjiga neete nai na Lajpcikom sajmu knjiga za 2010. godinu na kome je srpska knjievnost, u organizaciji Ministarstva kulture Republike Srbije, bila poasni gost sasvim je predvidivo i neoprostivo.

176

Sran Vuini

KAKO PRIPITOMITI ZVERINJAK

Tema tranzicije u srpskom filmu
Nezahvalno je izvoditi zakljuke o dogaajima i procesima koji se jo uvek odigravaju, iji smo samo nepouzdani svedoci. Proces tranzicije je u jeku u veini zemalja bive Jugoslavije, i mislim da najbolji filmovi o ovom fenomenu tek treba da budu snimljeni. Ne bi li se ova, danas sveprisutna tema osvetlila sa ekonomskopolitikog, sociolokog, psiholokog, moralnog, antropolokog stanovita, a da snimljena ostvarenja poseduju i zavidne filmske kvalitete potrebno je dosta smelosti, umea, uenja na grekama prethodnika, a ni udeo sluaja ovde nije zanemarljiv. Otvaranje teme tranzicije podrazumeva i nekoliko retorskih pitanja. Da li je rat bio uvod u tranzicju; u kojoj meri su finansijske imperije nastale u zemljama bie Jugoslavije, a posebno u Srbiji, graene na temeljima ratnog profita i ratova

177

voenih od 1991. do 1999. godine? I da li je dananja tranzicija produetak rata izmenjenim sredstvima (re je danas o socijalnom sukobu, u kojem nosioci bogatstva i moi tee da veini stanovnitva uzurpiraju preostala prava i prisvoje sva materijalna dobra)? Naravno, posebno pitanje je kako se tranzicija u zemljama eks-Jugoslavije i Srbiji uklapa u trendove globalnog kapitalizma, odnosno nove podele plena koju na mapi sveta izvode najrazvijenije zemlje i njihovi zastupnici. Rekao bih da srpska kinematografija u celini jo uvek nema pravi odgovor na ova kompleksna pitanja. Kao da se time na posredan nain odraava i hronina nemo srpskog drutva da se uhvati ukotac sa problemima koji ga ve due od jedne decenije razjedaju: sa korupcijom, privrednim kriminalom, nepotizmom, (vie)partijskim monopolom u svim sektorima drutva, spregom politiara, tajkuna i kriminalaca koja preti da prostor drave svede na nekolicinu privatnih feuda. Na ovo se nadovezuju i propratni fenomeni: krah srednje klase, namerno potiskivanje i marginalizacija kulture i kritikog miljenja; medijski uspon tabloidnog unda, estradnog kia i TV-opita kolektivne lobotomije u vidu reality-show programa; porast nasilja, odsustvo ivotne perspektive i smisla kod mlaih generacija, rast ksenofobije i netolerancije, jaanje moi i uticaja navijakih i ekstremistikih grupa... U narednom tekstu probau da fenomen srpske tranzicije prikaem kroz autore i filmove koji su ovu bolnu temu nastojali da barem otvore, da se dotaknu nekih njenih neuralginih taaka. Prvi, krai odeljak bavi se ratnim godinama kao bizarnom uvertirom u tranziciju; u drugom, duem delu, re je o kinematografskom vienju prave tranzicije koja je u Srbiju stigla sa 5. oktobrom 2000. godine. Sutra ujutru rodi se negde..., peva prerano preminuli junak filma Olega Novkovia i u tom video-zapisu, toj poruci mrtvog oveka, o ivotu koji treba odloiti i zapoeti u neko bolje vreme, saet je verovatno jedan od najgorih i najsugestivnijih komentara srpske tranzicije.

Ratne 90-te i tranzicija ka tranziciji

Zauujue je mali broj domaih filmova, nastalih u poslednjih 15 godina, koji se na ozbiljniji nain bave primarnim okom i traumom savremenog srpskog drutva prelaskom iz komu-

178

nistikog raja u kapitalistiko carstvo profita i borbe za opstanak. Neki stroiji kritiar rekao bi da su srpski autori oigledno vie bili raspoloeni za anrovska ili kvaziautorska poigravanja u okvirima vlastitih svetova ili zadatih filmskih obrazaca, nego za sizifovsko hvatanje ukotac sa problemima drutva. No, istinu govorei, i poetak tranzicije u Srbiji bio je posve razliit od onog u drugim istonoevropskim zemljama. U vreme kada su drave real-socijalizma sa vladavine petokrake prelazile na vladavinu kapitala, Srbiji se dogaao narod, a potom rat i raspad zemlje. Miloevieva Srbija sa svojim vojnim i paravojnim, kriminalnim i parapolicijskim ustrojstvom bee neki bizarni oblik tranzicije ka tranziciji. Probamo li danas da se prisetimo ostvarenja koja sublimiu tu nadrealnu atmosferu ratne tranzicije, meu prvima se namee dugometrani dokumentarni film Janka Baljka Vidimo se u itulji (1995). U njemu estoki momci iz beogradskih gangova priaju direktno u kameru pravila i obiaje svoje profesije, da bismo ve u sledeim kadrovima posmatrali prizore njihovih sahrana. Ta munjevitost nasilne smrti, koja redovno uskae u re lokalnim bosovima i herojima ulice, zapravo verno odslikava fenomen srpske pra-tranzicije, kao i pravo mesto njenog odvijanja. Vidimo se u itulji ubedljivo opisuje kriminalne gangove kao jedan od glavnih centara prvobitne akumulacije kapitala u ratnoj Srbiji. Poistoveenje ki-kulture i sveprisutne smrti u Srbiji 90ih, sredinja je tema Dragojevievog filma Rane (1998). Snaga ovog dela visoke stilizacije, znalaki korienih uticaja Stounove, Almodovarove, pa i Tarantinove poetike, lei u seciranju ratnog modela tranzicione kulture. U protejskim manifestacijama kia koji se kree od razuzdanog turbo-folka, groteskne ratne retorike TV-voditelja, sve do socrealistike arhitekture novobeogradskih paviljona otkrivamo omamljujuu masku smrti. U Dragojevievom filmu po prvi put prikazani su kamioni puni pokradene robe koje kriminalci sa aurom patriota i dobrovoljaca dovoze sa ratita u Hrvatskoj i Bosni; prvi put prikazani su i novinari koji krvoedno najavljuju naruena ubistva meu zaraenim mafijakim grupama. Pinki i vaba, deaci koji sazrevaju u opake kriminalce, da bi na kraju skonali u meusobnom obraunu na lokalnom groblju predstavljaju tipine junake ratne tranzicije Miloevievog doba. Njihov uspon je munjevit i kratkotrajan, oni su proizvod pervertiranog drutvenog i vrednosnog sistema koji, analogno nekadanjoj revoluciji, postaje krmaa koja prodire svoj okot.

179

Tematiku ratne tranzicije dotiu i neki od vodeih autora crnog talasa u jugoslovenskom filmu: elimir ilnik sa filmom Marble Ass (1995) i ivojin Pavlovi sa svojim testamentarnim ostvarenjem Drava mrtvih (1997-2001). I dok je njihova kamera tri decenije ranije teila da ulovi nakazni ivot iza kulisa komunizma i njegovih parola o novom oveku sada, kada su te kulise sruene, a parole zgaene, oni se, ipak, ponovo nalaze u inferalnim prostorima svoje prvobitne crnotalasne inspiracije. Samo to to nisu vie skriveni budaci i predgraa po kojima lutaju Pacolino i Dimi Barka, ili junaci Ranih radova, ve je to srpsko drutvo u celini. Transvestiti, prostitutke i narkomani, sav taj polusvet sa beogradske tajge u ilnikovoj oporoj satiri postae glas radnog naroda u vremenu rata i izolacije, vremenu koje je ljudski ivot svelo na najjeftiniju potronu robu. Na posredan nain tranzicijom 90-ih bavi se i Kusturiin film Crna maka, beli maor (1998). ak i u ovoj renesansnoj, gotovo rableovskoj komediji preokretanja sveta naglavake, u pozadini emo nai svemone vercere nafte i falsifikatore svega postojeeg, pa i cigansku travestiju Kuma (kao i u Domu za veanje), to e u obustavljenom vremenu ove romske bajke ipak predstavljati eho istorijskih zbivanja i tranzicijskih lomova na Balkanu u doba raspada Jugoslavije. U Paskaljevievom Buretu baruta (1998), raenom prema drami Dejana Dukovskog, potres ratne tranzicije najblii je onoj hamletovskoj formuli vremena koje je iskoilo iz zgloba: na slom i sunovrat ustaljenih vrednosti, sa manje ili vie uspeha, usredsreuju se svi fragmenti ovog omnibusa. (No, utisak je da je slika sveta ovog estokog filma manje skrojena prema srpskoj stvarnosti, a vie prema stereotipima zapadnih intelektualaca.)

Tranzicija kao epizodni junak novog srpskog filma

Fenomenom tranzicije u pravom smislu te rei onim to se u Srbiji dogaa nakon petooktobarskih promena, sa prelaskom iz komunizma, tanije Miloevievog kriptokomunizma, u liberalni kapitalizam balkanskog tipa bavi, se, usputno, svega nekolicina domaih autora. U stvari, ini se da niko jo nije uspeo da u potpunosti umetniki sagleda znaenje tog pada iz jednog besmisla u drugi; iz neograniene vladavine ideologije u neogranienu vladavinu profita. Sutina tranzicionog apsurda najvidljivija je u naoko trivijalnim stvarima: kada na primer

180

vidite da je nacionalno fudbalsko takmienje, od nekadanjeg imena komunistikog voe (Kup marala Tita) stiglo do sadanjeg naziva piva (Lav Kup). Pa ipak, u otvaranju problema i postavljanju pravih pitanja, pa i neuralginog pitanja tranzicije, najvie dobijamo od onih reditelja koji su se najdoslednije formirali kao autorske linosti. Tu, pre svih, treba istai Olega Novkovia i Srana Golubovia. Novkovievi filmovi Normalni ljudi (2001) i Sutra ujutru (2006), kao i Golubovievi Apsolutnih sto (2001) i Klopka (2007), u sasvim razliitim rediteljskim poetikama i dramaturkim registrima prevode temu tranzicije u pitanje duevnog potresa i preivljavanja junaka (to je, valjda, jo uvek elementarni sadraj svake dramske umetnosti). Normalni ljudi transponuju motive proze Srana Valjarevia u mozaiku dramsku strukturu: itav taj svet gubitnika i marginalaca, smeten negde izmeu beogradske ubure i eram-pijace, deluje veristiki opipljivo, a u isti mah pomereno, izmeten u neku paralelnu, nedosanjanu i nemoguu realnost ljudskih emocija. Novkovi do kraja insistira na filmu stanja pa ak i kada se na momente uini da klasina linearnost naracije preuzima primat, shvatiemo da je to samo u funkciji duevne geografije likova, individualne i kolektivne. Fotografijom, gotovo svedenom na ahromatske kvalitete, Normalni ljudi sugestivno slikaju unutarnji pejza jo jedne izgubljene generacije, raspete izmeu vakuuma ratnih godina i novog vremena koje donosi nova pravila igre u drutvu. Osobenim rediteljskim prosedeom ovaj film predstavljao je svojevrsni uvod u ostvarenje Sutra ujutru, koje je Novkoviu donelo status vrhunskog autora art-filma kod nas. No i u Sutra ujutru srpska tranzicija je daleka pozadina radnje, dok su u prvom planu duevni lomovi, stanja i raspoloenja junaka, likova koji u svojim ranim tridesetim godinama otkrivaju da je decenija za njima nepovratno izgubljena, da je ono najvrednije od ivota ve prolo1. Direktnije bavljenje osobenostima srpske tranzicije u dominantnom kljuu psiho-trilera donose filmovi Srdana Golubovia. Uoi snimanja Apsolutnih sto, sam autor odredio je priu svog prvog celoveernjeg filma kao beton-vestern. Ova figura dovoljno precizno ukazuje na koordinate unutar kojih valja razumeti film, ali i na njegove specifinosti: re je o jednom od filmova osvete u kojima pojedinac, suoen sa sveoptim rasulom vrednosne hijerarhije vlastite zajednice, odluuje da pitanje pravde preuzme u svoje ruke.

Sa znatno manjim uspehom isti tranzicijski motivi (preispitivanje jedne generacije, Srbija nakon 2000, viena iz perspektive povratnika) obraeni su i u filmu Hadersfild Ivana ivkovia (2007), raenom prema istoimenoj drami Ugljee ajtinca. Nasuprot izrazitoj filminosti i visceralnosti Sutra ujutru, Hadersfild pre lii na snimljeno pozorite, a njegovi likovi tek delimino izlaze iz okvira predvidivosti i optih mesta.
1

181

Goluboviev divlji zapad konkretizovan je u nekrofilnom miljeu novobeogradskih blokova oni su verni odblesak ili druga linija fronta desetogodinjeg rata u bivoj Jugoslaviji; a istovremeno i antonionijevska projekcija otuenja emotivno opustoenog pojedinca na poecima srpske tranzicije. Pria govori o mladom ampionu u streljatvu koji u elji da zatiti starijeg brata, ozbiljnog narkomana, od ucena i pretnji kriminalaca poinje da koristi svoj streljaki dar i orue, likvidirajui mafijake dilere i lokalne bosove, jednog po jednog. Uz sve anrovske uslovnosti, Apsolutnih sto otvara neka od goruih pitanja tranzicije u Srbiji nakon 5.oktobra 2000.: da li je pravda za pojedinca uopte mogua u novom drutvu, i da li e, u pokuaju da je dosegne, taj obespravljeni pojedinac biti prinuen da prekri moralne norme? Ovo pitanje dalje se zaotrava u narednom Golubovievom filmu Klopka koji dovodi do pune zrelosti stilske i tematske preokupacije njegovog debitantskog ostvarenja. Klopka (bazirana na romanu Nenada Teofilovia) u sredite radnje dovodi zloin koji junak mora da poini, ne bi li dobijenim novcem platio operaciju srca svog teko bolesnog deteta. Umesto konvencionalne sheme po kojoj dobar ovek nezaslueno strada, Klopka otvara dramu paradoksa, u kojoj je dobar ovek prinuen da postane zloinac; i to je moda vanije, takva drama provocira pitanje o prirodi zajednice kojoj iznueni zloinac pripada. Mladen iz Klopke uznemiruje nas i pogaa kao Raskoljnikov u obliju naeg vremena. Sa opsesivnog pitanja junaka Zloina i kazne (biti vaka, ili postati Napoleon) i zapitanosti Dostojevskog o poloaju jedinke izolovane bez Boga akcenat se ovde premeta na problematiku drutva, lienog davno proklamovanih ideala humanosti i solidarnosti, izdanog u stimulisanju najsebinijih i najbestijalnijih poriva. Nastala kao pria o srpskom drutvu, Klopka dosee i neka univerzalna etika pitanja globalnog kapitalizma u tome je i klju izvanrednog prijema ovog filma u svetu. I mada se u svojim dosadanjim filmovima gotovo i ne dotiu konkretnih ekonomskih prilika srpske tranzicije, i Oleg Novkovi i Srdan Golubovi pruaju nam pre svega umetniki vredna, i stoga trajna svedoanstva o traumama ovdanjeg drutva na poetku XXI veka. Obojica autora jasno imenuju i neke od najbolnijih taaka zajednice: socijalno raslojavanje, gubitak solidarnosti, svoenje ljudske jedinke pod postojeim pravilima igre na nivo animalnog, kao i njeno navoenje na

182

sadizam i zloin. Filmovi sa temom tranzicije (kako pokazuju posebno Golubovieva ostvarenja) moraju biti dela moralnog nespokojstva ovaj termin, izvorno vezan za poljsku kinematografiju 60-ih godina, sa punom snagom oivljava upravo danas i ovde, u zemlji koja nakon rata pokuava da preivi socijalne nepravde i zakone trita. Istovremeno, na jedan skromniji, nepretenciozniji nain, ali sa vie oseaja za humor, ivot u tranziciji provlai se kroz filmove Radivoja Andria Kad porastem biu Kengur (2004) i Miroslava Momilovia Sedam i po (2006) i ekaj me, ja sigurno neu doi (2009). Momilovi, koji je ujedno i scenarista sva tri filma, poseduje izvanredan smisao za humor, ali i istanani oseaj za poeziju gubitnika i to je, ini se, jedan od moguih putokaza ka osmiljavanju bauka tranzicije, ili makar ka njegovom svoenju na humanu meru svakidanjeg ljudskog poraza. Kada junaci Kengura, u samom finalu filma, sa jedne vodovake terase ugledaju letei tanjir, taj NLO bie i verna slika njihovog postojanja koje, ehovljevski skueno, apsurdno tei ka irini i velikim obrtima. Ta sudbina ekaa NLO-a (ili Beketovog Godoa, svejedno) pomalo je zajednika svima nama koji delimo ovo vreme tranzicije. Osobenosti Momilovievog pristupa tranzicionim motivima probau da neto podrobnije predstavim na primeru filma Sedam i po. U ovom ostvarenju biblijski mit o sedam smrtnih grehova transponovan je u savremenu komediju raenu u formi omnibusa, po uzoru na neke od filmova Vudija Alena. Taj vudialenovski pristup omoguava autoru da motive Svetog pisma oivi, makar i kroz persiflau, konkretizovane u priama marginalaca novobeogradskih blokova. Svaki od sedam smrtnih greha isprian je kroz jednu priu, da bi se sve one na kraju ulile u neku vrstu istilita u prostoru bolnice gde zavravaju svi likovi, i sa ijeg prozora pratimo sumrak kako se sputa nad gradom. U pozadini svih fragmenata opet je balkanski milje tranzicije: izrabljivanje i iivljavanje na slabijima od sebe, pokuaj da se jeftinom prevarom doe do zarade, dvolinost i licemerje kao poeljni modeli ponaanja u drutvu... Zanimljivo je da Momilovi, autentian u prikazivanju sirove stvarnosti i ivota koji oko nas pulsira, najubedljivije trenutke svojih pria dostie kroz romantine i apsurdne junake, likove koji skoro i da nisu od ovog sveta i drutva uronjenog u primitivni kapitalizam. Frojdovski posmatrano, humor, kao i poezija svakodnevice mogu predstavljati efikasan mehanizam odbrane od tranzicione zbilje u

183

njima je sadrana i tajna sublimacije, umetnikog pripitomljavanja tamnih, nagonskih potencijala u oveku i drutvu, u nama i u svetu oko nas. To je i jedan od moguih putokaza u zverinjaku balkanske tranzicije.

Motivi tranzicije kroz prizmu prestupnika i ekscentrika

Teza o smeni generacija u srpskoj kinematografiji moda se nigde ne oituje tako ubeljivo, kao u sluaju bavljenja savremenim, goruim temama drutva. Evidentno je da reditelji starije generacije, poput Gorana Paskaljevia (Optimisti), Darka Bajia (Na lepom plavom Dunavu) ili Miloa Radivojevia (Odbaen) u susretu sa izazovima novog vremena ne uspevaju da se oslobode ve preivelih obrazaca naracije, nametnutih teza i povrnih alegorija o drutvu, kao i potroenih izraajnih sredstava vlastite rediteljske poetike. Sa druge strane, posve novi pristup tranzicionoj stvarnosti otkrivamo u filmovima nekolicine debitanata, reditelja mlae i srednje generacije spremnih da eksperimentiu sa formom, da se oprobavaju u anrovskim inovacijama i prekoraenjima, i da smelo pronalaze nove, nekonvencionalne ali aktuelne teme i motive filmskog pripovedanja. Meu njima se posebno istiu Aleksandar Rajkovi sa filmom Hamlet (2007), Mladen orevi sa ostvarenjem ivot i smrt porno bande (2009) i Vladimir Paskaljevi, autor filma avolja varo (2009). U Rajkovievoj nesvakidanjoj niskobudetnoj adaptaciji, ekspirov Elsinor smeten je u dananje romsko naselje na ogromnoj deponiji nadomak Beograda. Kralj, Hamletov stric, ovde je prevarant Jova, voa lokalne romske bande, preprodavac kartona koji ubija brata da bi uzeo njegovu enu. uvenu Hamletovu miolovku ovde izvodi grupa romskih mekara, a Ofelija gubi razum gledajui prizor svinjokolja. Primenjujui arhetipski dramski obrazac zapadne civilizacije na svet najugroenije populacije u dananjem drutvu, Rajkovi nam prikazuje tranziciju iz alternativne, obrnute perspektive. U naselju na beogradskoj deponiji, iz kojeg se izdiu brda plastinih otpadaka, pohlepa bezobzirnost i surovost tranzicione svakodnevice pronalaze adekvatne eksterijere, a viedecenijska erozija drutva dobija svoje apokaliptino ovaploenje. Sie o danskom kraljeviu autoru je potreban kao univerzalna formula i potka kojom e obuhvatiti amorfni, protejski lik sadanjeg trenutka.

184

Kao skica za ivot i smrt porno bande, Mladenu oreviu posluio je njegov dugometrani dokumentarni film Made in Serbia, tragikomini prikaz srpske porno-idustrije i njenih protagonista. Ve u ovom zapaenom dokumentarcu, orevi uzdie grotesknu domau porno-produkciju na nivo metafore srpskog drutva u prvoj deceniji XXI veka; a protagonisti porno filmova nastalih u domaoj radinosti, u formi karikature i burleske plastino nam govore o optem uasu preivljavanja obinih ljudi na poecima tranzicionog ciklusa. Tu upeatljivu sliku zajednice autor e proiriti i zaotriti u svom igranom prvencu. Kada orevieva porno-banda sa svojim lascivnim igrokazom krene na turneju po srpskim selima, doivljavamo to i kao sjajnu satiru bezbrojnih predizbornih kampanja ovdanjih politikih stranaka, ali i kao groteskno vienje itave javne i medijske scene u Srbiji. A kada u priu ue i izvesni Franc, koji junacima nudi da snimaju takozvane snaf-filmove za meunarodno trite, Porno banda dobija zamah globalne metafore savremenog sveta u kojem teroristiki masakri i ratne klanice postaju deo perverznog ou-biznisa za mnogomilionski auditorijum. orevieva bizarna slika tranzicionog drutva, data kroz prizmu ekscentrika, porno-glumaca, transseksualaca, heroinskih ovisnika, esto nam govori vie od optih mesta i poluistina filmske ili knjievne feljtonistike. Jer, u svojoj sutini, ekscentrina je sama socijalna i ekonomska svakodnevica: i ona je neka vrsta sado-mazohistike porno-pozornice, nalik onoj iz De Sadovih romana, na kojoj su samoponienje ili poniienje drugih nepisani uslovi opstanka. Treu prestupniku sliku tranzicione Srbije donosi nam debitantski film Vladimira Paskaljevia. avolja varo je film fragmentarne, mozaike strukture: nekoliko meusobno isprepletenih pria govori o ivotu u Beogradu i Srbiji u doba tranzicije, na izmaku prve decenije XXI veka. Spolja gledano, razliite prie objedinjene su pojedinim licima i narativnim tokovima koji ih vezuju. Sutinski, prie objedinjuje snana crnohumorna atmosfera i sarkastino portretisanje gotovo svih likova. Bez obzira da li pripadaju srednjoj klasi ili novom det-setu, Paskaljevievi antijunaci izoblieni su moralnom niskou i egoizmom. Ratni zloinac preobuen u taksisitu, kao i pohlepni sitni preduzetnik, narkoman sa ambicijom reditelja, kao i prostitutke i tajkuni svi oni predstavljaju moralno dno, njuke i hijene u ljudskom obliju. (Izuzetak ine likovi sirotinje, gubitnici srpske tranzicije prema kojima

185

autor gaji neskrivene simpatije, ali koji su, ipak, manje ubedljivi i manje zanimljivi segment avolje varoi.) Najkominije izrasta na prizorima koji bi u realnosti izazivali jezu ili odvratnost: psihopata, bivi kriminalac i ratni zloinac (Lazar Ristovski) dolazi da zadavi svoju bivu drugaricu iz razreda (Danica Ristovski) koja je, jednom davno, jo u kolskoj klupi, kobno odredila njegovu sudbinu. Nemarni otac, zagledan u prenos teniskog mea, ostavlja svoju bebu da padne sa vemaine. Trojica kriminalaca, proslavljajui vaan dil sa ministrom, na brodu uivaju u arima oralnog seksa koji im pruaju tri prostitutke. U tom trenutku, jedan gliser munjevito prolazi pored broda uz nekoliko rafala ostavljajui za sobom izreetana, beivotna tela kriminalaca, i uasnute prostitutke zamazane njihovom krvlju. avolja varo u formi crne komedije kazuje nam o ovdanjoj tranziciji neto to preutkuju i mediji, i ekonomisti, i politiari Srbiji. Govori na koji nain ovaj fenomen, u svom najprimitivnijem vidu, kao nametnuta borba za opstanak provocira podlost, niskost, korumpiranost, neiste sile u oveku. Stanite neistih sila ili avolja varo postaje tako metafora kroz koju autor sagledava dananji Beograd i njegove itelje. Ali i taj Beograd 2009. na izvestan nain je sinegdoha, deo koji zamenjuje celinu. Beograd je svet, tako je svojevremeno glasila parola studentskih protesta uperenih protiv autistinog Miloevievog reima. Danas moemo prihvatiti ovaj slogan jedino uz odgovarajuu dozu cinizma Beograd je svet, jer se u njemu nehumane tendencije aktuelnog globalnog sela oituju moda intenzivnije i jae nego u drugim evropskim metropolama. Povodom gore navedenih filmova, ovde mi pada na um jedna moda jo zanimljivija asocijacija Svedenborgova originalna vizija Pakla kao projekcije duhovnih stanja njegovih itelja. Bog ne osuuje na Pakao, tvrdi Svedenborg. Slike nebeske radosti za prokletnike su odurne, i oni sami biraju adsko naselje, birajui time za okolinu prokletnike sline sebi. Prizori Pakla u Svedenborgovim opisima esto imaju izgled sumornih etvrti velikih gradova, jer Pakao je ono to prokletnici za sebe izaberu, slika njihovog unutarnjeg sveta. Probamo li da ovim opisima umesto mistike i onostrane, damo zemaljsku, socijalnu dimenziju, primetiemo da neto analogno svedenborgovskoj atmosferi vlada velikim gradovima u eri liberalnog kapitalizma: prokletnici se okupljaju jedni oko drugih u prostoru koji je sve prenatrpaniji, ali to im oigledno mazohistiki prija; i

186

bestijalnost u meusobnim odnosima kao da je stimulans preko potreban njihovom opstanku. Meu prestupnicima i ekscentricima naao se i jedan veteran, koji je davni mladalaki bunt ezeset osmaa pretvorio u vlastiti ivotni i umetniki kredo. Na izmaku 2009. zavren je film elimira ilnika Stara kola kapitalizma (film je sa uspehom prikazan u zvaninoj selekciji festivala u Roterdamu januara 2010). ilnikovo ostvarenje raeno je u njegovoj prepoznatljivoj poetici dokumentarno-igranog kolaa. Radnja se dogaa usred talasa radnikih protesta koji se ire Srbijom; materijal je preteno sniman u banatskom mestu Turija, nedaleko od Kikinde. Ova pria, u kojoj radnici igraju sebe, odvija se u jednoj od propalih firmi koje su kupili tajkuni. Pod starom kolom kapitalizma autor podrazumeva divlji kapitalizam koji se prema radnicima, odnosi beskrupulozno, ne potujui nikakve obaveze. U takvom, primitivnom obliku kapitalizma, radnici su pretvoreni u lumpen-proletere, neorganizovane i nemone u borbi za svoja prava. Posebno je zanimljivo to to ilnik uvodi i stvarne likove koji, igrajui sebe, prikazuju mogue i verovatne situacije u kojima se jo nisu nali. Tako je, pored turijskih radnika, tu i Ratibor Trivunac, pripadnik Anarholiberalistike inicijative, uhapen u avgustu 2009. nakon bacanja molotovljevih koktela na grku ambasadu u Beogradu u znak solidarnosti sa grkim anarhistima. Kao jednu od znaajnih tema filma sam ilnik istie dananje oivljavanje anarhistikog pokreta i njegovo bavljenje sindikalizmom i radnikim pravima. Igrani segmenti kombinovani su sa dokumentarnim materijalima koje je autor snimao posebno za ovu priliku: tu je i snimak najteih dana njujorke berze u jesen 2008, kao i video-zapis anarhistikog protesta prilikom posete amerikog potpredsednika Bajdena Beogradu u prolee 2009. Upravo ilnikovo ostvarenje moglo bi biti signal znaajnijeg okretanja temi tranzicije u srpskoj kinematografiji. Ali, kao to smo jo na poetku konstatovali, slojevitost problema tranzicije tek oekuje svoje prave autore i prave filmove. Moda e jedan od njih biti i Beli, beli svet, novi film Olega Novkovia, raen po scenariju dramske spisateljice Milene Markovi. Film je sniman tokom prole godine u nestvarnim eksterijerima Bora i Borskog rudnika. Scenario Milene Markovi nagovetava vanserijsko ostvarenje u kojem je surova i trivijalna svakidanjica gubitnika dananjeg srpskog drutva sublimirana do uzbudljivih razmera antike drame, uz hor rudara koji prati ovu filmsku priu.

187

Borislav Mikuli

Teatar Mp3. Nacionalno kazalite i kulturokratski diskursi krize

Uvod: Nulti stupanj scene i preobilje depresije
Prihvativi poziv da priloim komentare na Izvjetaj Marije Breznik o istraivanju kulturne produkcije u podruju prikazivakih umjetnosti u Sloveniji1, stanje opisano u Izvjetaju inilo mi se toliko slinim hrvatskom kontekstu da se svaki konkretan primjer mogao preslikati na institucionalne prakse i kulturno-politike tendencije u podruju kazalita u Hrvatskoj od 2001. godine naovamo. No, ve je poetak detaljnijeg istraivanja hrvatskog terena pokazao da, osim podudarnosti u reprezentacijskim praksama nacionalnih kazalinih ku i u privatizacijskim tendencijama u samom srcu javnih kulturnih politika, u podruju samorefleksije hrvatskih aktera postoji jedan viak u odnosu na slovenski materijal koji je premaivao moje istraivake kompetencije to je viekratno proglaena smrt hrvatskog kazalita i polivalentna depresija njegovih subjekata. Hrvatsko kazalite opstoji, ini se, ako ne kao ivi le, da upotrijebim tu kazalinu metonimiju, onda poput propalog oca-pijanca kojega njegova djeca oivljavaju tabletama za glavobolju. Stoga mi se mogunost da kao ne-specijalist svojim komentarom doprinesem neto kvalitativno drugo ili vie od pogoranja ionako loe pesimistine slike, kakvu daju hrvatski kazalini eksperti u svojim prilozima, nije inila osobito profitabilnom u ekonomistikom smislu rijei, pa sam nakon poetnog ali apstraktnog entuzijazma za sudjelovanje u projektu pao u depresiju. Blokadu pred preuzetim zadatkom pokuao sam razrijeiti mislei (pogreno!) da bi najbolji odgovor na realni pesimizam bilo kontrafaktiko pozitivno miljenje, na primjer tako da iz svoga teorijskog ugla istraim epistemike implikacije koje sadri empirijski materijal u Izvjetaju, zajedno s drugim motivskim i retorikim poticajima, i to tako da u kontekst njezina istraivanja pokuam postaviti i iznova reflektirati svoju raniju analizu jednog marginalnog
1

Tekst je nastao u okviru istraivakog projekta Sodobna kultura v krizi drubene kohezivnosti, kao komentar na Poroilo intervjujev z udeleenci raziskave Polje kulturne produkcije na podroju uprizoritvenih umetnosti vodstvom Marije Breznik, pri Filozofskom fakultetu Sveuilita u Ljubljani (2007.-2009.) Za originalnu verziju teksta pod naslovom Pozornica kao tranzicijska ustanova. Moe li se prosvjetiteljsko kazalite u tranziciji misliti bez ironije?, v. URL: http:// www.ff.uni-lj.si/fakulteta/ Dejavnosti/ZIFF/BREZNIK/ default.htm). U nastavku teksta na Poroilo Marije Breznik referirat u kao na Izvjetaj.

189

FAK (puni naziv najprije Festival alternativne knjievnosti, ubrzo nakon pokretanja pretumaen kao Festival A-knjievnosti) oznaava vie odreenu konceptualnu praksu knjievnosti (itanje vlastitih radova), demonstrativni akt auto-reprezentacije nekolicine suvremenih hrvatskih pisaca nego smu knjievnu grupu s knjievno-teorijskim ili estetskim uvjerenjima. Osim mlaih pisaca koji djeluju i kao novinari, nakladniki urednici i prevodioci, FAK-u su se pridruili i neki pisci starije generacije, poput Ive Breana; FAK je djelovao pod organizacijskim vodstvom Borivoja Radakovia (prozni i dramski pisac, prevodilac) i Nenada Rizvanovia (prozni pisac, urednik) u rasponu od 2001.-2004.
2

Pojam, ako ne i termin, druge hrvatske tranzicije uvela je, koliko je meni poznato, Vesna Pusi u politiko-programskim tekstovima u asopisu Erasmus sredinom 90-ih u kojima se trailo odstupanje Franje Tumana s poloaja predsjednika drave, kraj politike, ekonomske i ideoloke dominacije HDZ-a i novi hrvatski drutveni ugovor kojim bi se revidirali katastrofalni uinci prve tranzicije ili doba tumanizma. Utoliko, pojam druge tranzicije imao je vie postulatornopragmatiki nego eksplanatorni karakter a politiku je deklarirao kao kulturnu sferu pod novom devizom politike kulture.
3

oblika prikazivake umjetnosti performans autorskog itanja knjievnih djela koji je poetkom ovog desetljea (tj. ujedno stoljea i milenija!) postao popularan u Hrvatskoj pod imenom FAK.2 U njemu se ne isprepliu samo sinkretino dva podruja umjetnike produkcije, knjievne i scensko-izvedbene, nego se ini da ono, usprkos svome light-popularnom izdanju i knjievne i scenskoizvedbene komponente predstavlja scenski novum, takorei nov anr sa specifinim medijskim, zabavljakim, ali i kulturno-kritikim aspektima, ija se pojava podudarila s najburnijim drutvenim, politikim, ideolokim i kulturnim diskusijama u Hrvatskoj na poetku druge hrvatske tranzicije 2001.3 Osim to zavreuju dodatnu teorijsku panju4, u scenskoj praksi knjievnosti kakvu je provodio FAK i u ekspertnim refleksijama oko takve medijske reprodukcije knjievnosti prelamala se problematika institucionalne i alternativne kulturne politike koja je muila tada i danas i kulturne producente u podruju kazalita, a ne samo visoke institucionalizirane knjievnosti, na koju je FAK primarno bio usmjeren. to se tie daljnje teorijske razrade u vezi s FAK-om, njoj u ovom komentaru svakako nije mjesto, no za orijentaciju o ideji mogueg odnosa izmeu festivalske prakse autorskog itanja knjievnosti i moralne krize nacionalne kazaline umjetnosti dat u ipak nekoliko natuknica, kako bih ocrtao mjesto s kojeg govorim.5 Naime, iako javno itanje knjievnih djela, uivo, pred publikom, nije nipoto nov fenomen, ono to mi se sada naknadno, pojavljuje kao potencijalno relevantno za analizu, ali nedovoljno rasvijetljeno u mojoj ranijoj medijsko-epistemolokoj analizi FAK-a, jest neposredni prijelaz iz podruja knjievnosti u podruje prikazivake umjetnosti kroz obino autorsko itanje i pomak u kulturno-politikom znaenju knjievnosti kroz takav neposredni prijelaz koji je naizgled medijski i teatarski minimalistiki. Naime, FAK nije nastupio samo eksplicitno kao ad hoc ustanova s kritikom intencijom spram oficijelne (pisane) knjievnosti, naspram koje se definirala najprije kroz malo a (tj. kao alternativna knjievnost), a ubrzo potom je redefinirala svoj status alternative i ciljeva, te nastupila ambiciozno kao Aknjievnost. tovie, ona je ujedno nastupila i kao Festival i time, dodue vie implicitno, postala praktika, performativna kritika njezine re-prezentacije meu recipijentima. Taj performativni moment itanja knjievnih djela na festivalski nain, s prateim medijskim i inscenacijskim momentima, pomaknuo je po mome miljenju FAK prema kazalitu ili teatru, i upravo to neposredno samo-uprizorenje knjievnosti kroz fiziko oprisut-

190

njenje autora ostalo je, prema mome znanju, nedovoljno tematiziran aspekt ovog sinkretikog, transinstitucionalnog i transanrovskog oblika kulturne produkcije u specijalnim rubrikama informativnih medija i u specijaliziranoj periodici. Naravno, nije rije samo ili ak ni primarno o teorijskom dezinteresu za performans autorskog itanja, iako on predstavlja odnos knjievnosti i kazalita u takorei elementarnom, istom, ne-posredovanom obliku samo-kazivalita (ili moda prije slualita) knjievnosti da ga moemo nazvati teatar (upravo gledalie) sme knjievnosti. Rije je vie o dezinteresu ili nevienju mjesta u kojem se ne susreu i ne ukrtaju samo produktivno dva bliska, ali distinktna, podruja umjetnike produkcije (knjievno pisanje vs itanje kao scenski performans). Vie od toga, s njima se ujedno susreu dvije sredinje institucije nacionalne kulture knjievnost i kazalite i to u obliku koji pretendira na to da bude koliko njihova alternativa, toliko i supstitut (A-produkcija). FAK kao nov oblik minimalistikog kazalita elementarno samo-uprizorenje knjievnosti koje koristi tijelo pisca i kao tehniki rekvizit i kao estetskog medijatora (bez obzira na umjetniki domet!) ponudila je implicitan, strukturnoimanentni odgovor na suvremenu krizu orijentacije i identiteta u hrvatskom teatru barem u jednoj toki, za koju emo na kraju vidjeti da je ona za aktere te krize ujedno i glavna toka: pitanje publike. Ako je FAK svojim medijskim minimalizmom kroz nekoliko godina uspijevao biti hit na aktualnoj kulturnoj sceni, mobilizirati publiku za knjievnost i njezin scenski performans, vidjet emo da se za klasine kazaline scene to medijsko pitanje postavlja u izokrenutom vidu i puno dramatinije u obliku blokade odnosa izmeu pozornice i publike naime, kao nemogunost komunikacije s publikom koja proizlazi iz pozornice i kao zahtjev za hipetrofiranom medijalnou koji dolazi iz publike. Premda se ovakvo itanje FAK-a kao kulturno-produkcijskog i kulturno-politikog faktora na sjecitu (najmanje!) dvaju podruja umjetnike produkcije, knjievnosti i prikazivakih umjetnosti, moe initi previe idiosinkratian i samo metaforiki aproksimativno opravdan, pitanje utemeljenosti je teorijsko pitanje a za svrhu ovog priloga dovoljno je, vjerujem, ako to pitanje tretiramo kao hipotetski vaee. Hipoteza se ovdje pokazuje kao analitiki funkcionalna pozadina nakon itanja Izvjetaja i usporedbe toga izvjetaja s metakulturnim diskursom nekolicine hrvatskih autora koji djeluju u podruju kazalita. Stoga u u nastavku ovog komentara slijediti ne-teorijsku i

Za medijskoepistemoloku razradu v. Borislav Mikuli, Glasovi, znoj i diskurs. FAK kao nulti stupanj medija i povratak kulturne ugode, u: Scena pjevanja i itanja. Od Hesioda do FAK-a. Dva eseja iz epistemologije knjievnosti, Zagreb: Demetra 2007. (Dostupno u pdf-u na URLadresi: http://deenes.ffzg. hr/~bmikulic/Knjizevnost/) Da li je takvom autoreferencijalnom gestom ujedno ispunjen i uvjet fundamentalne politinosti subjekta da se prikae u polju reprezentacije (Breznik, podnaslov Kaj nije politino?) ili je ponovljena postmodernistika gesta depolitizacije, ovdje ostavljam po strani.

191

manje idiosikratinu liniju argumentacije. Okrenut u se interpersonalnoj, i utoliko objektivnijoj, perspektivi koja predstavlja konkretnu empirijsku zbilju teatrolokog, meta-kazalinog i kulturno-politikog diskursa kako ga prakticiraju kazalini strunjaci (kritiari, intendanti, ravnatelji, teoretiari). Toke oko kojih su ovdje organizirani izabrani primjerci recentnog metakazalinog diskursa u Hrvatskoj slijede i dopunjuju glavne smjerove Izvjetaja: to su ideja tranzicije, politiki karakter kazalita, odnos nezavisne i institucionalne produkcije, funkcija principa trita u produkciji na podruju prikazivake ili kazaline umjetnosti, promjene u stavu publike, te, kao osobito specifino za tranzicijski proces kazalita u Hrvatskoj, uloga legislative ili Zakona o kazalitu (iz 1995. i 2006.) U organizaciji teksta posluit u se metodom brikolaas irokim citiranjem javno dostupnih autorskih priloga za koje mi se ini da opstoje kao izolirani otoci, osobna miljenja, ideje, iskustva, istraivanja pojedinih aktera i da izmeu njih, bez obzira na retoriku arke potrebe za izlaskom iz tunela, ne zrae jasni koncepti a jo manje svijest o potrebi za operativnim povezivanjem. Drugim rijeima, u tekstu koji slijedi pokuat u montaom citata iz pluri-monologa, koji se mogu pronai kod nekolicine hrvatskih autora u asopisima i na internetu, stvoriti barem osnovu za imaginarni dijalog (ako ne i sm dijalog) o skupu problema koji je sadran u Izvjetaju, s ciljem da ocrtam sadraje i dosege refleksije do kojih neki akteri metakazalinog diskursa u Hrvatskoj analiziraju i tumae kulturnu politiku u podruju kazaline umjetnosti kroz razdoblje dviju hrvatskih tranzicija (19891999. i 2000/01.) do danas. Moda e i puko montiranje citata iz izoliranih monologa, njihovo povezivanje i selektivna prezentacija na jednom mjestu, poput ovoga, biti od neke koristi ako ve ne moe nadoknaditi realno nepostojanje operativnog dijaloga meu akterima na metakazalinoj sceni.

Tekoe s tranzicijom: nesretna identitetska svijest

Za shvaanje tranzicije kod hrvatskih kulturnih producenata karakteristina je predodba o izvanjskom demokratsko-politikom okviru koji, na neki udnovat, mistian ili teko objanjiv nain, usprkos bolnoj realizaciji na drugim poljima kao to su politika i ekonomija ne moe doi do primjene u hrvatskom kazalitu. To je dobro formulirano u sljedeem citatu:

192

Premda je formalno hrvatska drava nastala gotovo dvije godine nakon pada berlinskog zida, utjecaj promjena osjetio se na ovim prostorima istodobno kao i u ostalim dravama istone i jugoistone Europe. No za razliku od svih ostalih segmenata drutva na koje su promjene djelovale naglo i drastino (ponekad i bolno), kazalite kao da je i do danas ostalo nedirnuto, kao da nije ostalo u 20. nego u 19. stoljeu. Privatizacija, koja je prva ula u sve pore drutva, nezamisliva je kad je u pitanju kazalite ak i sad, nakon gotovo dva desetljea. Cijela bi se tranzicija u kazalitu u Hrvatskoj mogla opisati jednom reenicom: sve je ostalo isto osim to ima vie privatne inicijative. I to ne bi 6 bilo daleko od istine, ali ipak, bio bi to falsifikat. Premda ova tvrdnja sadri oiglednu inkonzistenciju koja je karakteristina za nedovoljno definiran stav naime, tvrdnja o izostanku privatizacije kao glavnom nedostatku tranzicije u kazalitvu suspendira se tvrdnjom o postojanju vie privatne inicijative kao jedinoj razlici u odnosu na staro stanje za sada emo je ostaviti po strani. Znaajniji je opi pesimistini ton o specijalnoj nesposobnosti hrvatskog kazalita da se uope transformira, a taj ton nije tek novijeg datuma. On obiljeava raspoloenje na prijelazu iz prve u drugu tranziciju. Potvruje ga jedna bilanca kazalinog repertoara iz 2001. ija autorica usporeuje stanje u hrvatskom kazalitu sa stanjem svijeta kod Jeana Baudrillarda u The Vital Illusion (2001.): Tako na alost izgleda i hrvatsko kazalite na prijelazu stoljea, optereeno retrospektivnim pogledima u danas svima nejasnu (i teatarsku i politiku) prolost, uzaludnim izbljeivanjem zagaenoga scenskog okolia i iluzijama da e se jednom ipak sve to nekako popraviti. Sezona koja je zapoela u jesen 2001. samo je ponovila opsesivne nemoi hrvatskog teatra u posljednjih desetak godina njegove repertoarne kompromise, sumnje i promaaje, organizacijske slabosti, estetsku ravnodunost, nedostatak redateljskih smionosti, njegove osamljenosti u europskim teatarskim prostorima, njegovu stalnu potrebu da pozornicu pretvara u mjesto odgoene realnosti.7

Vitomira Lonar, Kazalina tranzicija u Hrvatskoj. Zakonski aspekti, ADU, URL: http://www.adu.hr/index. php?option=com_con tent&view=article&id= 509:kazalina-tranzicijau-hrvatskoj-zakonskiaspekt&catid=73:esejirazgovori&Itemid=97

Dubravka Vrgo, Kazalite mjesto odgoene realnosti, Kolo br. 3, jesen 2001., dostupno online na URL: http://www. matica.hr/Kolo/kolo0301. nsf/AllWebDocs/kaz

193

Jednako pesimistino, ali svakako dramatinije, ita se jo jedna, ali posve recentna analiza hrvatskog kazalinog stanja (iz 2009.) u pogledu posebno neuralginog i aktualnog europskog pitanja Hrvatske: Razdoblja od kraja osamdesetih, ratne devedesete i razdoblje do tzv. novog pluralizma 2000. nisu, unato znatno izmijenjenim stvarnim i formalnim prostorima hrvatske kulture, unijela relevantne natruhe modernosti i oekivanih strukturalnih i estetskih promjena unutar tih mastodontski organiziranih cjelina. One i dalje djeluju u devetnaestostoljetnim organizacijskim i repertoarnim modelima organiziranim prema naelu: red (klasine) opere, red (klasine) drame i red (klasinog) baleta, a sve na jednoj pozornici. Unato injenici da Ustav iz 1990. gleda na kulturu kao dezideologiziranu kategoriju i tei (naroito u amandmanima iz 1992.) uspostavi hijerarhije vrijednosti, profesionalizma i odgovornosti te stimulaciji nadarenih pojedinaca i pluralizmu kulturnih inicijativa, dolazi do posvemanjeg uruavanja starog sustava vrijednosti zbog stvaranja politikom utopijom obiljeenog razdoblja hrvatske politike kada kultura dijeli sudbinu cjeline, a rat i tranzicija postali su izgovor za promaaje koji su zapravo bili posljedica loega voenja kulture.8 Autorica podsjea na odustajanje od strategije kulturnog razvoja Hrvatske kao na fatalnu greku kulturne politike sadanje Vlade (HDZ-a) u odnosu na koalicijsku vlast na elu s SDPom u vrijeme prijelaza iz prve u drugu tranziciju: Skupina od dvadesetak strunjaka iz razliitih podruja naega kulturnog djelovanja izradila je 1998. na zahtjev Vijea Europe izvjee o kulturnoj politici RH predloivi u njemu vienje kulture kao utemeljitelja i nositelja nacionalnog identiteta [kurziv B.M.]. Na tom se izvjeu, pozitivno ocijenjenom od Vijea Europe, temeljila i Strategija kulturnog razvitka Hrvatske iz 2001. koja definira ciljeve i instrumente kulturnog razvoja Hrvatske kao jednog od osnovnih elemenata cjelokupnog razvoja Hrvatske, a njezina

8 Snjeana Banovi, Nedostatak strategije razvoja nacionalnih kazalinih kua i hrvatski kulturni identitet, ADU, Eseji i razgovori, 21. 05. 2009. URL: http:// www.adu.hr/index. php?option=com_content &view=article&id=510:ne dostatak-strategije-razvojanacionalnih-kazalinihkua-i-hrvatski-kulturniidentitet&catid=73:esejirazgovori&Itemid=97

194

osnovna ideja bila je afirmacija procesa demokratizacije, demonopolizacije i decentralizacije u kulturi, kulturno stvaralatvo, inovacijski pristupi meunarodnoj kulturnoj suradnji i komunikaciji, kulturna raznolikost, vanost novih tehnologija u stvaralatvu i komunikaciji. Zanimljivo je da autorica na sluaju jednog stratekog papira skupine eksperata prikazuje zapravo nevidljivu stranu dvostruke tranzicije u Hrvatskoj. Na manifestnoj razini taj proces navikli smo gledati pozitivno kao tranziciju tranzicije (ili moda negaciju negacije): to je politiki autokorektivni proces u kojem je parlamentarizam 90-ih na supstancijalnonacionalistikoj osnovi i diktaturi jedne dominantne stranke odbaen kao lana tranzicija (prva negacija!) naspram socijalistikog monopartitizma i zamijenjen (druga negacija ili negacija negacije) istinskijim parlamentarizmom na funkcionalnoj osnovi pragmatinog, ideoloki-neutralnog vladanja drutvom i deliberativnoj kooperaciji vie stranaka. Sad, meutim, vidimo da je taj pozitivni politiki rezultat, demontaa politikog i ideolokog monopolitizma HDZ-a 2001., bio zapravo oslonjen na izvanpolitiki moment kulture koji se s poetkom druge tranzicije 2001. javlja i kao definitor nacionalnog identiteta, ali i kao legitimacijska osnova vlasti pod jednim imenom politike kulture. Na toj pozadini ne moe uditi da zagovornici kulture kao nacionalne identitetske osnove, kao to je sma citirana autorica i drugi kulturno-politiki akteri na koje se ona poziva, ne tumae izbore iz 2004. i ponovno osvajanje vlasti od strane reformiranog HDZ-a i gubitak SDP-a i drugih graansko-liberalnih stranaka (HNS-a, HSLS-a) kao politiki gubitak ili izraz politike nevjerodostojnosti centrumakih stranaka. Oni ga radije vide kao ultimativnu apokalipsu, kao dovrenje konanog nestajanja kulture kao takve iz horizonta hrvatske politike i, otud, kao nacionalni gubitak posljednje identitetske osnove. Stoga iz perspektive autorice mora ostati paradoksalno, i svakako aljenja vrijedno, to da upravo HDZ, dakle ista ona politika stranka, koja je s prvom tranzicijom (poetkom 90-ih) uope inaugurirala ekskluzivistiku nacionalnu osnovu kulture, nastupa sada kao faktor koji ometa dovrenje druge (tj. koalicijske, tj. kulturne) tranzicije tako da (navodno) ne prepoznaje utemeljujuu funkciju kulture za nacionalni identitet. Rezultat toga u podruju institucional-

195

9 Umjesto da se uine kompatibilnima s Europom, kulturne institucije [...] uivat e i dalje u uglavnom skupim i neupitnim aktivnostima i programima koji nisu podloni gotovo nikakvim evaluacijama i provjerama od strane vladajue kulturne politike (Banovi, isto).

ne kulturne politike, napose u teatru, za autoricu je samo gola vlast ili upranjavanje puke moi, voluntarizam i decizionizam, bez evaluacije.9 Premda nema nikakve dvojbe oko toga da autorica citiranog teksta, koja je kao intendantkinja kazalita sma akter kulturne produkcije, posve legitimno moe evaluirati jednu konkretnu kulturnu politiku jedne konkretne stranke, i to s pozicija druge stranke ili pak stranaki nezavisno, ono to zapravo izmie njezinoj reflesiju u svojstvu kulturnog producenta jest to da njezina vlastita kritika ignorantske kulturne politike sadanje vlasti HDZ-a poiva na preutnoj ili nesvjesnoj zamjeni koncepcije sme identitetske paradigme bez ikakve promjene u politikoj funkciji sme paradigme. Kulturna osnova nacionalnog identiteta ostaje za autoricu i dalje u funkciji legitimacije (u meuvremenu izgubljene!) koalicijske demokratske vlasti, kao to je nacionalni identitet bio izvor legitimacije autoritarne politike vlasti HDZ-a poetkom 90-ih. Naime, ako je za prvu tranziciju pod vlau HDZ-a (19901999.) hrvatski kulturni identitet bio definiran opom kategorijom nacionalnog pod ime se misli na supstancijalne zalihe etnikog, jezinog, dravno-povijesnog, materijalno i duhovno-kulturnog, poput pisma i knjievnosti, i napose religijskog , vidimo da je za kulturno-politike aktere druge tranzicije, kao to je citirana autorica, nacionalni identitet odreen (tovie utemeljen!) kulturom naprosto a da se politika vlast legitimira demokratski svojom predanou principu kulture. S tom pogrenom kulturokratskom pretpostavkom (dodue, samo postulatornom!) o ovisnosti politike o kulturi autorica je daleko od svakog pitanja o smislu manevra kojim se ideologija supstancijalnog nacionalnog identiteta iz vremena prve tranzicije 90-ih sada supstituira ideolokom funkcijom kulture da utemeljuje nacionalni identitet. Svjedoci smo da se u pristupnim pregovorima za integraciju s EU rije kultura gotovo nije ni spominjala i da je to poglavlje brzo i lako zatvoreno bez velikih rijei, unato ili upravo zbog toga to Europa svoja stajalita o kulturi temelji na razliitostima u tradiciji, suvremenosti te nadasve na slobodnoj i otvorenoj razmjeni kulturnih vrijednosti podruju u koje se mi moemo itekako uklopiti. No, ini se da veina naih kulturnih institucija, meu kojima se naroito istiu kazalita, nema plan vlastita ulaska u Europu, ve moebitno eka, nerijetko s nemalim euroskepticizmom.

196

Slojevi depolitizacije politikog

Kao to i prvonavedeni citat sadri nedosljednost u vrednovanju uloge privatne inicijative u suvremenim kazalinim institucijama, tako se ini da se i ovaj otpor prema konzervativnom euroskepticizmu, borba za slobodnu i otvorenu razmjenu kulturnih vrijednosti kao evropsko naelo, moe razumjeti kao politiko-marketinka vizit-karta na tritu boljih (evropski prihvatljivijih) kulturnih paradigmi, umjesto supstancijalnih (etnikih, jezinih, dravno-povijesnih) paradigmi nacionalnog identiteta. Odnosno, mogue je borbu stratekim papirima u polju kulture prikazati kao sadrajnu otvorenost i ideoloku neutralnost ukratko, polivalentnost kulturne poruke kojom se eli univerzalizirati sposobnost odreene politike stranke (ili grupacije stranaka) za kulturno-politike konceptualizacije. Ali kako ta kulturna strategija uporno i dalje, i nakon pada prve hrvatske tranzicije u ovinistiku regresiju, razumijeva samu sebe kao genuino kulturnu i transcendirajuu u odnosu na smu politiku i nastupa prema politici kao naelno i prethodno utemeljenje, ta polivalentnost kulturne poruke ima de facto ideologizirajui efekt na shvaanje odnosa drave i kulture i depolitizirajui efekt na politiku umjesto univerzalizirajueg kapaciteta jedne partikularne kulturne politike. Nova strategija kulturnog razvoja Hrvatske koja je u obliku stratekog papira simboliki udarila zvono za poetak druge tranzicije samo je obrnula odnos utemeljenja izmeu nacije i kulture, i time namjerno ili nenamjerno rehabilitirala ideoloku funkciju kulture i ak je radikalizirala ideoloki u smjeru kulturnog fundamentalizma a politiki u smjeru kulturokracije. Dodue, razlika izmeu nacije koja identificira kulturu sa sobom i nacije koja identificira sebe s kulturom, sigurno predstavlja stanoviti drutveni napredak u ideologiji, ali to je razlika izmeu dviju ideologija u kojima nacija odn. kultura funkcioniraju naizmjenino kao strukturni apriori iji je sljedei stupanj prema stvarnosti ekspertna politika kulture odozgo ili strateki papiri. Stoga se moemo jo samo uditi nad ogorenim uenjem autorice da je itav proces stratekog, metakulturnog miljenja izvjetaj za Vijee Europe 1998. koji je prerastao u Strategiju kulturnog razvitka Hrvatske 2001. i bio izglasan u Hrvatskom Saboru 2003. tako neslavno propao:

197

Dubravka Vrgo, Zalomi hrvatske drame, Hrvatski centar ITI (International Theatre Institute), http:// www.hciti.hr/arhiva/ kazaliste/dubvrg.html - Kao suprotan oblik politinosti autorica navodi: Politika je u poslijeratnom hrvatskom dramskom stvaralatvu bila osnovna tema, jedna od sredinjih perspektiva to je odreivala dramska zbivanja, motrite i smjer kojim su se kretali dramski likovi. Ako prihvatimo Melchingerovu definiciju da se konkretno ishodite teme u povijesti politikoga kazalita gotovo bez iznimke trailo i nalazilo u aktualnosti, te stoga takvo kazalite nastoji napadati, mijeati se i upletati se, noviju hrvatsku povijest mogue je proitati i pomou dramskih tekstova nastalih od sredine 50-ih do 80-ih godina. U tim su se djelima dramski sklopovi dogaaja izvodili iz politikoga koda, oni koji prave povijest i oni s kojima se povijest pravi bili su protagonisti zbivanja, snani su dramski naboji nastajali iz realnih politikih ogorenja dramskih pisaca, a sredinja je tema problematizirala sukob pojedinca i politikog sustava.
10

Unato svojoj ambiciji da zahvati iroko u korpus vizije hrvatske kulture za 21. stoljee (razradila je ak 19 podruja kulturnog djelovanja, od ega i neke dotad gotovo nepoznate, kao to su kulturni menadment, sociokulturni kapital, kulturni turizam i sl.), Strategija nije, unato oekivanjima svojih kreatora, bila iroko prihvaena unutar struke i samo rijetki su je smatrali poticajem veina tek pukom utopijom. Na drugoj strani vertikale, na empirijskoj razini, proces depolitizacije opisan je kod drugocitirane autorice kao ispranjenje knjievne produkcije za kazalite od politikih sadraja: U dramskim tekstovima hrvatskih mladih dramskih pisaca koji su svoje drame od godine 1988. zapoeli objavljivati u asopisu Novi Prolog i Dramskoj biblioteci Teatra ITD izostaju ideoloke vertikale, dramske agresije, dijaloke optunice, polemiki tonovi, zakonitosti politikoga teatra i prostora [...] U dramama novijih hrvatskih autora (poput Ivana Vidia, Asje Srnec Todorovi, Lade Katelan, Pava Marinkovia i Milice Luki) ne agiraju suprotnosti stvarnih osoba, nego binarne opreke, kao to su smrt/ivot, mukarac/ena, aktivno/pasivno, prisutnost/odsutnost. Na mjestu osobe u tim je dramama postavljen jezik koji je po definiciji sma razlika i stalna nesigurnost. Iako se u veini drama prepoznaju odjeci traumatine ratne stvarnosti koja im pripisuje neke specifinosti ovog prostora i vremena, dakle lokalne oznake, te drame slijede modele promiljanja suvremenih knjievnih teorija [...] Gubitak tradicionalnih uporita podjednako se reflektira i na fikcionalno pisanje i na teorijsko promiljanje pisanja.10 Nova apolitinost kao apstrakcija od politikog unutar kazalita 90-ih ponaa se kao prirodno-zakonita pojava u teatru, poput smjene plime i oseke, zahvaljujui jednoj i, prema mome znanju, gotovo potpuno netematiziranoj konstanti hrvatskog kazalita to je objektivistiko shvaanje politinosti teatra. U njemu se teatar (bilo preko autora teksta bilo preko autora reije) postavlja kao akter kritike koji alje politiku poruku posredstvom kazalinog komada, ali sm kao producent ostaje izvan polja teatarske reprezentacije svijeta. Istovremeno, ono politiko u pravilu ostaje identificirano s politikom u smislu prakse politike moi i prikazano kao dio kazalinog objekta. To je dodue tradicionalan koncept politinosti teatra, koji odudara od subjektivnog modela politinosti u teatru, o

198

kojem se reflektira u izvjetaju Breznik. U njemu autor ili producent, sa svojim stavom prema objektu kazaline predstave, i sm ulazi u polje reprezentacije i ta subjektivacija politikog kazalinog objekta je ono to zapravo primarno tvori politinost teatra.11 Ona prva objektivna verzija politinosti, ima jednu fundamentalnu prednost zbog koje prevladava u hrvatskom kazalitu: ona u jednom potezu i objektivira i distancira politicum samim time to ga prikazuje, i kroz tu strukturnu distancu omoguuje da se kao u talozima prirodnih oscilacija plima-oseka reproduciraju smjene politike oseke s plimom aktualnosti i angamana, ali uvijek na objektivistiki nain. Subjekti hrvatskog teatra nikad nisu u njegovu reprezentacijskom polju, nikad nisu subjekti. Nakon postmodernizma 90-ih koji moemo tumaiti i kao odgovor na hipertrofiju nacionalistikog historizma u repertoaru kazalinih kua, kazalini repertoar na poetku druge tranzicije 2001. bio je obiljeen s jedne strane ponovnim otkrivanjem Krlee i s druge strane radovima autora koji ponovo ele biti ivotno konkretni, koji za razliku od postmodernista ponovo poseu za stvarnim osobama i konkretnim situacijama umjesto za apstraktnim binarnim oprekama, ali ostavljaju nedirnut objektivni karakter reprezentacijskog polja. Ista autorica pie: Drugu ovosezonsku [2001.] repertoarnu liniju ispisuju dramski predloci zaokupljeni vremenom koje nas je zauvijek promijenilo, ali koje je takoer i zauvijek prolo ratnim ili poratnim 90-im godinama na ovim prostorima. Uglavnom, rije je o tekstovima nagraenima godine 2000. na natjeaju bekog Teatra M.B.H. za drame na jezicima bive Jugoslavije, praizvedenima u Zagrebakom kazalitu mladih. Prva je takva drama predstavljena zagrebakoj publici Susjeda Zorice Radakovi, zapis iz svakodnevice s pretenzijama da bude ogledom jednog drutvenog stanja.12 U zakljuku svoga osvrta na kazalini repertoar 2001., autorica nam pokazuje neto jo relevantnije. Naime, ona daje vjerojatni odgovor na mogue, ali nepostavljeno pitanje zato je model politinosti u hrvatskom teatru uvijek samo taj objektivistiki odn. prikazivaki, a ne i subjektivistiki, u smislu politikog stava kazalinog producenta (autora), zato je politicum teatra projiciran uvijek samo u objekt ili stvar predstave, ali ne

11 Kako definirati pojem politinega? Je politino, da stopimo na oder, igramo neko Shakespearovo besedilo, prepoznavamo podobnosti in povezujemo negativne like s sodobnimi politiki. To se mi ni zdi politino. Ne zdi se mi politino, kar ne zadeva samega avtorja in samo polje, v katerem predstava nastaja. Politino je zato tisto, kar zadeva tudi poloaj umetnosti ali njeno situacijo v drubi. Ne morem sprejeti geste za politino, e ne zadeva tistega, ki to gesto naredi se pravi, e ne zgrabi vsega, kar se dogaja v polju reprezentacije. Drama o vojni je zame nepolitina, etudi govori proti vojnim strahotam, ker pua ob strani vpraanje, kakna je vloga gledalia v vojni in kje je umetnik sam. Vse tisto, kar umetnik z vzviene pozicije komentira, pri emer je njegova pozicija nedotaknjena, tega nimam za sodobno. To je tradicionalen pristop, kar ne pomeni, da je to morda brez vrednosti ali slabo. A politino gledalie je tisto, ki postavi pod vpraaj tudi avtorja samega: kako je avtor udeleen v tem da avtor ne soli pameti drugim, temve pokae, kje stoji on sam sredi tega sveta. (Breznik, str. 3-4)

12

Dubravka Vrgo, Kazalite -mjesto odgoene realnosti, Kolo br. 3, jesen 2001., URL: http://www. matica.hr/Kolo/kolo0301. nsf/AllWebDocs/kaz

199

i na subjekte teatra na autora, reisera, glumaku druinu, cijelu kuu! Odgovor bi glasio: politiki teatar je objektivistiki zato to je odgovornost za politiko (ili tonije: za konstrukciju politikog) uvijek ve preuzeo sam objekt (tekst ili pisac), a mi se kao subjekti teatra (dramaturzi, reiseri, glumci) uvijek moemo drati na estetskoj distanci ak i kad se usudimo biti politini! Moemo, naime, svoj osobni (ili graanski) izbor politikog kazalinog objekta uvijek prikazati kao ono to on oduvijek objektivno i prije nas jest kao estetsku preferenciju u repertoaru! Taj vjeni prijenos (ili delegacija) politikog na objekt kazalita razlog je zato estetska preferencija kao objektivna procedura u teatru moe postati, i uglavnom jest, aluzija i metafora za politinost samog subjekta teatra koji, ako uope, samo indirektno ulazi u polje reprezentacije. Mutatis mutandis, to je ujedno razlog zato je sm hrvatski teatar kao ustanova drutvene refleksije ili, reeno starim argonom prosvjetiteljstva: moralna ustanova (Lessing) ne-subjektivan, teatralan, metaforiki, zapravo iluzoran. Tu problematiku autorica dodiruje samo indirektno na sluaju jedne klasine moderne estetske preferencije, ijim postavljanjem glavna nacionalna kazalina kua supstituira susret s granicom svoje konceptualne politike i krizom identiteta: Pirandellov kazalini esej ispisan kroz dramu Veeras se improvizira, u zagrebakom HNK-u [u sezoni 2001., op. B. M.], igra je sa sjenama fikcije osloboenim u teatarskom prostoru na kojem glumci uzaludno nastoje preslikati zbilju neprestance se o nju spotiui. [...] U hrvatskom teatru, u kojem se ve godinama improvizira, i to na alost loe, najnovija je improvizacija po Pirandellovu predloku ocrtala znatan pomak u programu i ambicijama Drame zagrebakoga Hrvatskoga narodnoga kazalita, oito sada spremnije za avanturu traganja za novim i drugaijim. No, vaniji pomak u hrvatskom kazalitu jo je neraspoznatljiv. Time se sad bolje locira zaarani krug hrvatskog kazalita u repertoarnim politikama, gdje se nalazi polje za nepriznati kulturni graanski rat sredstvima kazalinih poetik. Tu stranu prie o hrvatskom teatru jedan kazalini kritiar prikazuje u irokom kronolokom potezu13:

Kim Cuculi, Od nacionalnih budnica do iskoraka u kazalini eksperiment (kazalite u Rijeci 1987-2004), Kolo br. 4, zima 2004. URL: http://www.matica.hr/ Kolo/kolo2004_4_n.nsf/ AllWebDocs/ri4
13

200

[...] razdoblje 80-ih i 90-ih godina prolog stoljea posebno je indikativno jer su se slom socijalizma i zatim rat na prostoru bive Jugoslavije bitno odrazili i na repertoarne politike hrvatskih kazalita, pa tako i rijekoga. [...] Kao to se moe ustvrditi za dananje hrvatsko kazalite u cjelini, i za Rijeku vrijedi to da se duh invencije uglavnom raa negdje na margini, u alternativnim kazalinim skupinama, koje grad moda i najvie promoviraju u inozemstvu [kurziv B. M.]. Nasuprot tomu, glomazni mehanizmi nacionalnih kazalinih kua proizvode skupe projekte, koji katkad uspiju izii iz granica tradicionalnog i konvencionalnoga, pa se dogode ekscesi poput Tauferovih ili Brezovevih predstava.[14] Unato takvim iskoracima, HNKovi, ukljuujui i rijeki, svojim repertoarima uglavnom (p)odravaju drutveni status quo, nudei nam uljepanu sliku stvarnosti i malograansku udobnost. Suoavanje sa zbiljom i kritika drutva dogode se tek sporadino, na off-scenama, pa je potrebno ekati Festival malih scena da bismo vidjeli da postoji i teatar koji ne zatvara oi pred stvarnou i koji se estradnim smicalicama i forsiranjem glamura ne mora boriti za svoju publiku. Da je autor, meutim, i sm zarobljen u funkcionalnom vienju kulture kao identitetske podloge nacionalne kulturne politike nasuprot supstancijalnom nacionalnom identitetu kao podlozi kulture, pokazuje s jedne strane formula o boljoj promociji grada u inozemstvu iz prethodnog citata i s druge strane njegov kronoloki prikaz smjena repertoarnih politik u nacionalnom teatru. Taj prikaz odaje jedan nov i neproblematiziran moment inverziju uobiajene predodbe o primatu izmeu nacionalno-povijesne identitetske politike reprezentacije i lokalne politike manjinskog identiteta: Kraj jedne epohe [80-ih godina, op. B. M.] simbolino je oznaila predstava Vjebanje ivota, ija je praizvedba bila 1990. Vrijeme je to velikih drutvenih promjena, kad su Rijeani odjednom poeli traiti pravu Rijeku. Ponovno otkrivanje rijekog identiteta potaknula je knjiga Kako itati grad Radmile Mateji, a u taj trend buenja zatomljenoga gradskog identiteta uklopila se i

14 S obzirom na operaireno stajalite da su nacionalna kazalita bastioni konzervativizma i tradicionalnosti, primjeri nekih predstava koje su krajem osamdesetih i poetkom devedesetih godina nastale u rijekom HNK-u pokazuju da su se povremeno i unutar takvih okotalih institucija dogaali iskoraci iz tradicije, pa ak iskazivala i otvorenost prema kazalinom eksperimentu [...] Radikalan rez uinjen na estetskom planu osigurao je daljnji protok novih kreativnih energija i ideja. Tako uskoro iz Slovenije u goste, prvi put u Hrvatsku, upravo u rijeko kazalite, dolazi i Vito Taufer ostvarujui tri znaajne predstave. To su Gogoljev Revizor iz 1988. godine, neto manje uspjean Shakespeareov Kralj Lear iz 1989. te legendarno [Krleino] Kraljevo iz 1991. K. Cuculi (isto).

201

dramatizacija romana Vjebanje ivota Nedjeljka Fabrija. [] U trenutku svojega nastanka predstava Vjebanje ivota imala je osim kulturoloke uloge i vanu drutvenu ulogu jer je prikazivanjem jednoga potisnutog dijela rijeke prolosti uspostavljen prekinuti vremenski kontinuitet. [] Osamostaljenje Hrvatske i buenje nacionalnog identiteta odrazili su se i na repertoarne politike HNK-ova, a kazalite nije ostalo imuno ni na balkanske vjetrove rata. Takve tendencije obiljeile su sezonu 1991/92. rijekoga HNK-a, u kojoj je uz ve spomenuto Kraljevo postavljena i dramatizacija povijesnog romana Vuci Milutina Cihlara Nehajeva. [...] Nakon toga, 1995., rijeko kazalite ponovno surauje s Nedjeljkom Fabrijem. Ovoga puta kao predloak uzet je njegov roman Smrt Vronskog, koji govori o vukovarskoj tragediji i uope o ratu u Hrvatskoj. Reije te paklene kazaline simfonije prihvatila se Ivica Boban, a na projektu su angairani svi ansambli kazalita. Nakon sage o gradu, Rijeka je tako dobila i kazalinu epopeju o domovini, iji su umjetniki rezultati bili tek polovini. Premda autor ne analizira svoje otkrie, oito je da u smjeni identitetskih reprezentacijskih paradigmi ona prva, lokalna, ima kronoloki i logiki primat pred nacionalno-povijesnom. Posljedica toga je da se uspostava vremenskog kontinuiteta u traenju identiteta prave Rijeke moe shvatiti ujedno na paradigmi rata poetik kao estetski otpor univerzalnoj i autonomnoj estetskoj politici teatra iz prethodnog razdoblja (Taufer i Brezovac) i ujedno kao anticipacija ili priprema tla za supstancijalnu identitetsku kulturnu politiku koja e tek nadoi s nacionalnom paradigmom. Mutatis mutandis, nacionalno-povijesna reprezentacijska politika u repertoaru HNKRijeka moe se i sma shvatiti na paradigmi rata poetik kao nadregionalna rekonkvista odvie polivalentnih poruka na lokalno-regionalnoj razini repertoarnih politika u jednoj multinacionalnoj sredini kao to je Rijeka. 15 Jedna od potvrda za tu napetost i smjene repertoarnih politika kao sredstava u ratu za reprezentaciju kroz jedno desetljee moe se prepoznati i u eskalaciji otvorenog stranakog politikog sukoba za kadrove u kulturi: S istekom mandata Darka Gaparovia izbor novog intendanta protekao je u znaku politikog obrauna sa Slobodanom najderom, kojega tadanji [i sadanji, op. B. M.] mi-

15 Kao nacionalna kazalina kua, ispod ijega krova djeluje pet umjetnikih grana Hrvatska drama, Talijanska drama, Balet, Opera i Orkestar - rijeki HNK ujedno je i najizdanije financirana kulturna ustanova u gradu.

202

nistar kulture Boo Bikupi, unato strunim i umjetnikim kvalifikacijama, nije htio potvrditi za novog intendanta HNK Ivana pl. Zajca. Nasuprot ovoj slici, u kojoj se uvijek iznova ritmiki generiraju iste vrste konflikata, jedna od prethodno citiranih autorica vidi razrjeenje u potencijalima koji su sadrani u Zakonu o kazalitima16: Uz organizacijske promjene ovaj je Zakon [1996.] nuno donio i repertoarne promjene. Male umjetnike organizacije nisu se bavile nacionalno-povijesnim repertoarom kakav je u to vrijeme vladao na pozornicama institucija javnog sektora. Oivljavaju male forme, putujua kazalita, kazalita za djecu, budi se plesna scena i krajem devedesetih slika kazalinog ivota u Hrvatskoj potpuno je drugaija od one s poetka. Dakle, moemo rei da prava tranzicija u kazalitu zapoinje tek nakon Zakona o samostalnim umjetnicima. No, kako dalje prikazuje autorica, negativna (neoliberalna) strana ove tranzicijske inovacije sastoji se u tome to je Zakon direktno stvorio situaciju blokade razvoja teatra u javnom sektoru kroz konflikte interesa. Naime, zbog prava na privatno poduzetnitvo kazalini djelatnici stupaju u izravnu konkurenciju s javnom ustanovom u kojoj su ujedno stalno zaposleni.17 Tako se i pozitivni duh Zakona, do kojeg je autorici izuzetno stalo, rasplinjava kroz upozorenje da je zakonsko rjeenje iz 2006., kojim se pokuava regulirati sukob interesa ili tonije reeno: blokada javnog sektora kroz privatnu inicijativu zaposlenika u javnom sektoru takvo da e ansambli s vremenom postati zatvorene cjeline s minimalnom fluktuacijom i teoretski je mogue da neka ustanova godinama ne moe angairati niti jednog novog lana ansambla [] Postojei ugovori o radu onemoguavaju temeljne postavke europskih stremljena u kulturi a to su mobilnost umjetnika, mobilnost umjetnikih djela i meukulturni dijalog. Izgleda da na kraju drugog desetljea tranzicije kazalite vie nikoga ne zanima.[18] [...] Kazalite, koje je kroz povijest imalo sredinje mjesto u drutvenom ivotu gotovo svake zajednice, ostalo je negdje sa strane, nesvjesno da je izgubilo svoju vodeu poziciju.

16 Vitomira Lonar Kazalina tranzicija u Hrvatskoj. Zakonski aspekti, URL: http://www.adu.hr/ index.php?option=com_c ontent&view=article&i d=509:kazalina-tranzicija-u-hrvatskoj-zakonskiaspekt&catid=73:esejirazgovori&Itemid=97 17 Osim u privatnim kazalitima/umjetnikim organizacijama, zaposleni glumci/glumice poinju snimati nove tv-forme i uskoro u kazalitima postaje nemogue organizirati i izvedbe a kamoli probe. U pojedinim kazalitima ak 80% glumaca snima neku tv-formu i, naravno, nemaju vremena za obavljanje posla koji su ugovorno obavezni obavljati u svome matinom kazalitu (Lonar, isto). 18 O samom zakonu autorica kae sljedee: Procedura donoenja ZOK-a iz 2006. bila je u odnosu na prijanja donoenja ZOK-a demokratina i izazvala je veliku reakciju struke, medija i tijela koja su ga donosila. No prema osobnom miljenju u 6 mjeseci, od kada je ZOK stupio na snagu, izostala je volja s obje strane (zakonodavac i struka) da se provede. Zakonodavac nije predvidio mehanizme provedbe, a struka je, kako trenutano stvari stoje, ostala nezainteresirana. Usp. Vitomira Lonar, Zakon o kazalitima 2006., http://www.adu. hr/index.php?option=com_ content&view=article&i d=512:zakon-o-kazalitima-2006&catid=73:esejirazgovori&Itemid=97

203

Autorica se referira na ve citirani dokument o kulturnoj strategiji Hrvatske iz 2001. [1998.] i njegovu sudbinu, to komentira Snjeana Banovi (v. naprijed).
19

To nestajanje kazalita kao sredinjeg mjesta u drutvenom ivotu zajednice za autoricu je jednoznano samoskrivljena maloljetnost. S jedne strane, ona je sistemskog karaktera: Niti jedno javno gradsko kazalite/nacionalna kua nije objavilo svoj strateki plan rada. Ako znamo da je jedini pokuaj stvaranja strategije u kulturi u Hrvatskoj neslavno zavrio19, onda je logino da je strateko planiranje, kao najbolji nain planiranja u zemljama tranzicije i u turbulentnim vremenima, miljama daleko od hrvatske kulture pa tako i kazalita. ini se da je intra-kazalini problem politinosti kroz objektivistiku distancu od politicuma, koju smo naprijed ocrtali, zapravo ekstra-kazalini problem: akteri kulturne produkcije u podruju kazaline umjetnosti ostaju po inerciji izvan reprezentacijskog polja, kao da nisu sastavni dio problema. Autorica ne ostavlja sumnju o tome: Vea odgovornost svih subjekata u podruju djelovanja nain je da se problemi u kazalitu rijee, ali volje i potrebe veine da se to i dogodi jo uvijek nema.

Kokice, ips i mp3: publika kao um u kanalu

Drugi razlog regresije kazalita tie se globalnog tranzicijskog konteksta i odnosi se na zbivanja u medijskim tehnologijama i njihovu formativnom utjecaju na drutvo. To otvara potpuno novo polje za postavljanje pitanja: U cijelu priu o tekoama hrvatskog kazalita u tranziciji jo nismo ni upleli tehnologiju, koja je svojim napredovanjem jo jae gurnula kazalite u drugi plan te joj svakodnevno odvlai ono zbog ega kazalite postoji publiku. Gdje je u cijeloj toj prii publika? Podrava li ona svoje kazalite? Obraa li itko pozornost na nju? to eli publika? Na alost, niti na ta pitanja nemamo odgovore jer u Hrvatskoj nije provedeno ni jedno temeljito istraivanje trita iz kojeg bismo mogli iitati kako publika vidi kazalite u Hrvatskoj danas, krajem prvog desetljea XXI. stoljea. Ipak, takvo istraivanje provelo je kazalite Mala scena koje vodi citirana autorica: Kazalite Mala scena je od rujna do prosinca 2006. organiziralo istraivanje trita u segmentu mladih,

204

ujedno i prvo reprezentativno istraivanje trita u hrvatskom kazalitu uope. Rezultati istraivanja koje je obuhvatilo 1400 mladih od 14 do 18 godina, uenika zagrebakih srednjih kola, pokazali su ne samo odnos mladih prema kazalinoj umjetnosti, nego upuuju i na ire probleme odrastanja mladih u tranzicijskom drutvu. Premda se ovdje ne moemo detaljnije baviti zanimljivim kulturolokim aspektima sluaja da jedna kazalina ustanova naruuje socioloko istraivanje o publici, injenica da je zagrebako kazalite Mala scena pokrenula takvo socioloko istraivanje o mladoj publici, ipak nije nimalo sluajna.20 Razlozi e postati razvidni iz opirne prezentacije istraivanja: Cilj ovog istraivanja bio je ustanoviti vrijednosne stavove mlade populacije o kazalitu, njihove navike vezane za odlazak u kazalite te njihova oekivanja i potrebe za kazalitem. Istraivanje je provedeno u 27 zagrebakih srednjih kola na uzorku od 1400 uenika u dobi od 14-18 godina od ega 62% djevojaka i 38% mladia. U pitanju je bilo 12 gimnazija, 12 strukovnih kola, 1 obrtnika kola te 2 umjetnike kole. Rezultati su sljedei: Danas u Zagrebu 25% mladih smatra da je kazalite nedovoljno zanimljivo i da ne pobuuje dublji interes. Isti postotak mladih ide u kazalite samo kada ih na to primora kola, a ak 7% ih uope ne ide u kazalite. Od svih ispitanika njih 50% u kazalitu eli gledati iskljuivo komedije. Zabrinjavajui su rezultati koji pokazuju da 40% zagrebakih srednjokolaca svoje slobodno vrijeme provodi u kafiu, 25% njih kod kue pred TV-prijamnikom, a samo 1,3% se odluuje za izlazak u kazalite. Ovi rezultati uinak su dugotrajnog procesa korupcije jednog za autoricu u osnovi pozitivnog nasljea socijalistike kulturne politike, koju autorica prikazuje s ambivalentnim stavom, osobito s obzirom na neke druge uinke tranzicije koje ne tematizira dalje: Organizirani posjet kazalitu [kao nasljee 6080-ih godina, dod. B.M.] primjenjuje se vrlo uspjeno i danas u kazalitu za djecu i mlade. Svako lutkarsko kaza-

20

Vitomira Lonar, Kazalite u Hrvatskoj i mladi (1950-2007): (URL: http://www.adu.hr/index. php?option=com_conten t&view=article&id=511:ka zalite-u-hrvatskoj-i-mladi1950-2007&catid=73:esejirazgovori&Itemid=174)

205

lite ili kazalite za mladu publiku ima vrste kontakte sa kolama i svoje predstave prodaje na tom, danas jedinom organiziranom tritu kulture u Hrvatskoj. Kazalite za djecu i mlade smatra se nadopunom u nastavi, dio je kolskog curriculuma i moe se rei da je organizirani posjet kazalitu prirodan i nuan. Na alost, organizirani posjet kazalitu ne omoguava stjecanje navike individualnog odlaska u kazalite i kupnje ulaznice na blagajni kazalita. Za djecu je odlazak u kazalite dio izleta autobusom ili, to je ei sluaj, mogunost izostanka s nastave, a manje kao jedinstvenu i samostojnu kulturnu aktivnost. Osim tipinog oblika adolescentskog osvajanja slobode (izbjegavanje kole pod svaku cijenu, makar to bilo i kroz alternativnu kolsku aktivnost!), autorica istie ideoloku, ekonomsku i masovno-kulturnu pozadinu ovakva institucionalnog omasovljenja visoke kulture: Ovakav tip kulturne politike imao je intenciju kontrole programa koji su bili prezentirani publici ali kao popratnu pojavu imao je relativno visoku stabilnost institucija i profesija. Kulturne i umjetnike institucije imale su vrlo rijetko iskustvo trine orijentacije i nije im bila potrebna nikakva strategija razvoja [] Govorei o organizaciji kazalita u Drugoj Jugoslaviji, treba naglasiti da je u to vrijeme jedini mogui model organizacije kazalita bio onaj institucionalni iako su privatnom inicijativom osnovani 1974. Teatar u gostima i 1975. GD Histrioni, KPGT i jo nekoliko drugih [] Na temelju navedenog moe se rei da je kulturni ivot stanovnitva bio zadovoljavajui, bio je dostupan svakome i nije zahtijevao znatnije trokove. U odnosu na to, efekt tranzicije ini se groteskan. Autorica navodi dalje: [...] kazalita nisu prihvatila nove naine poslovanja, promidbe i prodaje, nego su se nastavile oslanjati na organiziranu prodaju u kolama, ovog puta ne vie u posebne termine matineja, nego u veernje termine i na regularni repertoar to je imalo devastacijski uinak kako

206

na publiku tako i na repertoare kazalita. Pukokolska publika je dovoena i jo uvijek se dovodi na naslove neprimjerene njihovom uzrastu. Takva praksa nepovratno odbija mlade ljude od kazalita te oni postaju dio statistika o posjeenosti i popunjenosti publikom i svjedoe o dvojbenoj uspjenosti poglavito nacionalnih kua i dramskih kazalita. S druge strane, elei udovoljiti kolskim programima i na svaki nain osigurati kolsku, tj. organiziranu publiku, kazalita su sve vie vodila rauna o zahtjevima lektire nego to su pratila suvremena kazalina zbivanja i suvremenu svjetsku dramatiku. (kurziv B. M.) Ipak matrica autoriine analize kritine budunosti u vezi s publikom ini se regresivnom. I ona, naime, vidi glavnog krivca za besperspektivno stanje hrvatskog teatra u odustajanju sadanje dravne administracije od papira pod naslovom Strategija 21. 21 Na taj isti papir prethodno se referirala i druga citirana autorica (S. Banovi), naglaavajui razoaravajuu okolnost kako se u sadanjim pregovorima Hrvatske za ulazak u EU rije kultura ni ne spominje; sada vidimo da se ni kazalite ne spominje ni rijeju. Naalost, ni na jednom mjestu ni jedna od autorica na postavlja pitanja u kakvoj vezi bi s tom manjkajuom identitetskom koncepcijom kulture iz (naputenog) papira Strategija 21 bili drugi imbenici koji djeluju na kazalite iznutra i koje autorica takoer navodi u svome prikazu ankete o mladima. U te faktore spadaju formativni procesi koje nova medijska tehnologija (i stil ivota) ostavlja na mladu publiku, a upravo ta djelomice disfunkcionalna adolescentska publika je, barem statistiki, ona koja popunjava preteni dio publike nacionalnih kazalinih kua! Tako je jedna od naizgled banalnih, ali strukturno bitnih tehnolokih medijskih inovacija u kazalitima, koju autorica navodi u komentarima na provedenu anketu, ostala po analitiki i interpretativno neprepoznata. To su mali mikrofoni za glumce (bubice) koje su, prema autorici, kazalita morala uvesti kao nuan rekvizit kako bi predstava uope zvuno doprla ili bila ujna za mladu publiku, jer ta publika za vrijeme predstave ne pravi buku samo konzumacijom hrane (slatkia, sendvia, kokica i pia), kao u kinu, nego se istovremeno fiziki izolira i psiholoki otuuje od kazaline predstave tako da slua glazbu sa svojih mp3-playera! Ovaj naizgled samo izvanj21 Na alost, nikad nisu doneseni mehanizmi provedbe Strategije 21 i ona nije zaivjela u stvarnosti niti prije nego je bila (na neobjanjivi nain) ukinuta. Dokument koji stoji na stranicama Ministarstva kulture i koji bi trebao biti zamjena za Strategiju 21. nedovoljan je i za poetak neke ozbiljnije rasprave, a kamoli da bi bio neka suvisla strategija kulture. Nije nevano rei da se u tom dokumentu kazalite niti ne spominje (V. Lonar, isto).

207

ski tehniki aspekt odnosa kazalita i medija ini se strukturno bitan jer ne pokazuje samo socijalno-psiholoke probleme na relaciji kazalite-mladi poput dobrog kunog odgoja ili nesposobnosti koncentracije za due od 15 minuta, ako stvar nije zabavna! Ona vie pokazuje neto drugo i presudnije da mladi konzumiraju sve sadraje kroz pojaanu medijaciju, odn. kroz medijski prijenos predstave kojoj fiziki prisustvuju. Rijeje o instantanoj re-medijaciji, kao to je inae ve uobiajeno na masovnim predstavama, poput koncerata ili sportskih natjecanja. To nam signalizira da se (klasino) kazalite a to znai: jedan medijski oblik kulturne proizvodnje doivljava zapravo kao obina, ne-medijska stvarnost, tj. kao neto ne-kulturno, indiferentno i dosadno. Ono postaje perceptibilno za medijski odgojenu publiku tek kad se jo jednom medijski reproducira u istom trenutku u kojem se producira. Instantanost reprodukcije s produkcijom oznaava tako ambivalentnu toku, zapravo toku dijalektikog prevrata u kojem se kazalite predstavlja u de-medijaliziranom obliku. U toj toki se (klasini) teatar s jedne strane pokazuje kao ve nepovratno otuen od vlastite publike, ali se zapravo otuuje od svoje vlastite medijske bezlinosti, budui da u klasinoj izvedbi svi vidljivi i ujni tehniki rekviziti medijacije slue tome da postanu nevidljivi i neujni, da prenesu gledaoce u stvarnost kazaline iluzije stvarnosti, da proizvedu dojam neposredne stvarnosti koja se odvija na pozornici kao da nije na pozornici. Na toj osnovi ono nekulturno adolescentsko ponaanje na kazalinim predstavama (stvaranje buke kroz konzumaciju jela i pia i, osobito, sluanje glazbe s mp3-playera) moemo shvatiti, hipotetiki, kao napad na amedijsku neposrednost klasine kazaline izvedbe koji dolazi kao potpuna suprotnost nultom stupnju medijalnosti performansa kakav nalazimo kod FAK-a. Suprotno FAK-ovskoj teatralizaciji knjievnosti, adolescentska medijska oprema moe se razumjeti kao implicitni zahtjev za hipermedijalizacijom kazalita i kao anarhini otpor klasinoj izvedbi ija je karakteristika ili da pasivizira publiku na konzumenta ili da kanalizira (tj. kontrolira) nain participacije publike, kao to je to sluaj u alternativnim avangardnim koncepcijama s interakcijom publike. Utoliko, adolescentsko ponaanje u kazalitu nije toliko relevantno s negativnog stajalita, kako zabrinuto upozorava autorica, zato to bi bilo manjak kompetencije ili kulture za kulturu. Ono je moda vie anti-kulturno jer, opirui se spontano uvrijeenom i prihvaenom reimu

208

i procedurama recepcije, ne ukazuje na to kako su tehnoloki mediji pojeli cijelu kulturu, da se sva kultura reducirala na medije koji kazalitu otimaju publiku, nego obrnuto da je manjak medijalnosti na klasinom teatru manjak same kulture, tj. da ono kulturno na kulturi zapravo pripada onome to je medijsko na kulturi. Adolescentska ne-kulturna publika jo nije konformna, odrasla publika, niti je vie naivna, djeja publika. Obje ove publike i odraslu kulturnu publiku i djeju karakterizira samorazumljivo pristajanje na iluziju kazalita kao igranu stvarnost. Dodatno medijsko obogaenje predstave (glazba u uima publike kroz mp3-player) ili hipermedijalizacija moda ne znai gubitak preduvjeta za izvoenje predstave (zamislimo otkazivanje predstave zbog umova u gledalitu!) koliko gubitak samorazumljivosti u autonomiji kazalita da odreuje stupanj i nain pristajanja publike na organiziranu iluziju koja se drutveno provodi kao joint venture kazalinih kua i kola umjesto slobodne prodaje karata. Stoga problem s bunom mladom publikom moda nije toliko u propasti buduih perspektiva kazalita, koliko u izazovu i (za sada) neprepoznatom poticaju za kazaline ljude da kritiku refleksiju i rekonceptualizaciju kazaline produkcije usmjere na strukturne, estetske i medijske osnove i da repertoarne politike oslobode od ideologij identiteta.

209

Davor Beganovi

Formiranje alternativnih identiteta. Knjievnost tranzicije u Bosni i Hercegovini.

Knjievnost koja u Bosni i Hercegovini nastaje nakon rata 1992-1995. u dvostrukome je smislu knjievnost tranzicije. Kao prvo, ona prati drutvo koje se nalazi u prijelazu (lat. transire prijei); no, kao drugo, i ona je sam svojevrstan prijelaz od knjievne produkcije koju bi se moglo, zlobno, proglasiti monolitinom, nesklonom eksperimentu, ka inovativnim knjievnim praksama iji smo svjedoci u jednome vie negoli neinovativnom vremenu. Ovu bi se drugu mogunost moglo obiljeiti kao svojevrsnu tranzicijsku knjievnost koja me, svojom sveobuhvatnou, manje zanima negoli prva. Stoga bih je elio ostaviti po strani, makar drao da je bavljenje njom, kao cjelinom, nuno i da, prije svega, treba biti stvar ozbiljno shvaene i prakticirane knjievne kritike. Zaokruena cjelina, a knjievnost se tranzicije pojavljuje upravo kao takva, omoguuje i ire shvaene knjievno-znanstvene zahvate koji bi sezali dublje od opisivanja ili grupiranja. No i taj zadatak valja obaviti prije nego to se pree na kompleksnije i vieslojnije pristupe. Bez veega se oklijevanja moe rei da bosansko-hercegovaka knjievnost nastala poslije rata, a koja se odluila tematizirati upravo prijelaz iz jednoga u drugi drutveno-politiki sistem, moe podijeliti na dvije struje: jedan se njezin dio usmjerava na specifian status Bosne i Hercegovine kao de facto kolonijalizirane drave u kojoj se izvrna, ali vrlo esto i vojna i politika, mo koncentrira u tuim rukama; drugi promatra samo bosansko-hercegovako drutvo pri tome se zaustavljajui na dvama virulentnim temama kriminalitetu i egzilu koje dominiraju javnim diskurzom. Naravno, nijedan se od ta dva modusa ne mora pojaviti u istome obliku, ve se dozvoljavaju mijeanja tema to opet svjedoi o prisutnosti stranaca koja nije samo mehanika, ve se manifestira i u samoj unutarnjosti drutvenih struktura, dok se kriminal s njima povezuje u

211

Usp. Beganovi, Davor, Zwischen Eigenem und Fremdem. Das Bild des Anderen in modernen Bosnien und Herzegowina, in: Duki, Davor (Prir.) Imagology Today. Achievements, Challenges, Perspectives.
1

2 Ovdje ne mogu ni izbliza navesti knjievnoznanstvene radove koji su se od pionirskih pothvata ruskih formalista B. Ejhenbauma i V. Gofmana posveivali teoriji skaza. Za svrhe u se materije kojom se ovdje bavim u najveoj mjeri sluiti Titunikovim tekstom koji je, isotvremeno, kritika formalista, ali mi je bar napomenuti da je njemaki naratolog Robert Hodel piui o skazu, uz ruskoga klasika Ljeskova, iscrpno obradio i tekstove Kad su cvetale tikve i Petrijin venac srpskoga pripovjedaa Dragoslava Mihajlovia.

kontekstu zloupotreba sredstava naimijenjenih za izgradnju ratom poruene zemlje, vercerskom aktivnou pojedinih pripadnika mirovnih trupa, prostitucijom, moda ak i moralnim raspadom zajednice, ali i manipulacijama unutar nevladinih organizacija ukljuenih u neto to bi se cinino moglo nazvati industrijom mira. O ovome sam tematskome kompleksu opirnije pisao na drugome mjestu,1 te u ga ovdje ostaviti po strani, kako bih se koncentrirao na drugu tematiku. Saimajui svoje ishodine teze mogu rei da se knjievnost tranzicije slijedei tematske naputke koje joj namee simboliki kapital drutva u prijelazu orijentira ka odnosu zajednice prema sebi samoj i njezinu opaanju vanjskoga svijeta. Kristalizacija kriminala, ili svojevrsnoga otpadnitva od nestabilnih i nekodiranih drutvenih normi, kao sredinje osovine cijeloga socijalnoga segmenta u kojemu se kreu junakinje i junaci tranzicijske proze jest nedvojbena reakcija etiki svjesnih pripovjedakih instanci na sveopi rasap kojega prinudno moraju promatrati, te tako postati njegovi nevoljki svjedoci. Uz ovu se struju kao ustrajni memento provlai refleksija o naputanju zemlje, o emigraciji i egzilu, dvama komponentama zbilje koje su Bosnu i Hercegovinu pohodile za vrijeme rata, ali i nakon njega. U svrhu u preciznije analize izdvojiti dva pripovjedna teksta koji e mi posluiti kao polazna toka, dok e se ostali pojavljivati na rubovima, kada mi se to bude inilo shodno ili kada e se proirenje pripovjednoga modela na drufe tipove tekstova pokazati nunim. Radi se o kratkome romanu Sam filmskog reisera i spisatelja Namika Kabila i zbirci pripovjedaka Godinjica mature zeniko-sarajevske autorice Lamije Begagi. Tranzicija je doba u kojemu kriminalci koji su dominirali u ratnim vremenima gube tlo pod nogama i ustupaju pred drugim tipom lovaca u mutnom. Stoga se i oni, na jedan gotovo perverzan nain, mogu smatrati gubitnicima tranzicije. U sredite te problematike zasijeca Sam Namika Kabila. Njegov je junak, i pripovjeda u prvome licu, plaeni ubojica o ijoj se ratnoj prolosti malo zna, ali ona je daleka, rasvijetljena intenzivnim radom analepsa. Kako bi to uspjenije rijeio teki zadatak predoavanja unutarnjih stanja prijestupnika, Namik se Kabil odluuje za tehniku skaza.2 Zato je skaz kao forma vaan za pribliavanje svijetu takvih likova? Odgovor je na prvi pogled jednostavan: njihova se psiha na najlaki nain dosee pusti li ih se da sami izvjeuju o onome to im se zbilo, ili to

212

im se zbiva. U takvome je inu pripovjedne artificijelnosti na najadekvatniji nain omogueno raskrinkavanje, neka mi se dopusti oksimoron, duboke plonosti protagonista. No poe li se korak dalje, spoznat e se da je to komponenta kojom se iza prividne blizine pripovjednoga teksta zbilji zapravo tvori iznimna distanca prema predoenoj realnosti. in je skaza, makoliko bio performativan, u isto vrijeme i svojom iluzornou (to je drugo doli iluzija pretpostavka da se, na bilo koji nain, ivi govor moe literalizirati) otvoren prema krajnjoj fiktivnosti shvaenoj kao aktivnosti proizvodnje alternativnih (moguih) svjetova.3 Funkcionalnost govora Kabilovoga junaka unutar konzekventno provedene tehnike skaza sastoji se u njegovome monolokom karakteru i u upotrebi argonski obojenih iskaza koje ne doputaju njegovo svrstavanje mimo kriminalnoga miljea ili, neto blae, sarajevskoga polusvijeta.4 Jo jedan dokaz uspjene simbioze formalnoga i tematskoga u romanu Sam jest svojevrsna pocijepanost linosti pripovjedaa u onim segmentima u kojima prenosi ono to sam izgovara i u onima u kojima, na dijalokoj razini, doputa i drugim sudionicima narativa da dou do rijei. Da podsjetim, Mihail Bahtin je u poglavlju Tipovi prozne rijei. Rije kod Dostojevskog iz Problema poetike Dostojevskog ukazao na injenicu da, unutar skaza, dolazi do hibridiziranje vlastite i tue rijei: ini nam se da je za razradu istorijsko-knjievnog problema kazivanja pripovedaa [termin koji Bahtin rabi, a koji prevoditeljica zamjenjuje ovom dvodijelnom sintagmom, jest upravo skaz D.B.] daleko bitnije shvatanje koje smo mi predloili. Nama se ini da se takvo kazivanje u veini sluajeva uvodi upravo zbog tuega glasa, glasa socijalno definisanog, koji donosi sa sobom niz gledita koji su autoru upravo i potrebni. Uvodi se, zapravo, lice koje pria, a to lice nije literata, ono najee pripada niim socijalnim slojevima, narodu (to je autoru upravo i vano) i ono donosi sa sobom usmeni govor. (Bahtin 1967, 263f. podcrtao M.B.) Titunik (126) ukazuje na teinu problema koji se otvara ako se glas u skazu u potpunosti poklapa s autorovim (takvi su, recimo, pripovjedni tekstovi Turgenjeva), dakle onda kada se tui govor ne moe probiti pokraj vlastitoga. Namik Kabil ini sve kako bi izbjegao tu zamku. Osobito je to vano u njegovome sluaju jer junak-pripovjeda u romanu Sam, koji ime stjee doslovce u pretposljednjoj reenici,5 upravo i funkcionira, u narativnome smislu, na liniji razdiobe izmeu vlastitog i tueg govora, izmeu dvaju svje-

O naratologiji kao dijelu teorije alternativnih svjetova usp. Doleel; o kognitivnoj naratologiji i njezinoj ulozi u konstituiranju fikcionalnih tekstova usp. Herman. Tim se postupkom, ali samo u dijalokim dijelovima romana, sluio bivi Sarajlija a sadanji Beograanin Vladimir Kecmanovi u ideoloki obojenome pripovjednom tekstu Top je bio vreo. O prefunkcioniranju slanga u kriterij ideolokog stigmatiziranja Drugoga pisao sam opirnije u Beganovi (2009).

Ako im ta znai, moje pravo ime je Vehbija. (Kabil, 88)

213

tova suprotstavljenih u nepomirljivome dijalogu razliitosti. No o tome e vie rijei biti kasnije. Ovdje elim, prije svega, ukazati na procjep koji je upisan u samu njegovu linost. Radi se o dvostrukoj motivaciji. S jedne se strane nalazi bolest, koju se moe prepoznati kao epilepsiju, a na drugoj o socijalnoj podijeljenosti. Vehbija potjee iz obitelji koja s kriminalom nema nita zajedniko. Majin postupak (naputa ga i odlazi zauvijek sa vojnikom Slovencem, preputajui brigu o njemu tetki) ni u kojem se sluaju ne moe promatrati kao kriminogen, njime se povrjeuju socijalne ali ne i zakonske norme. Bolest se, u svome odmaku od normalnoga stanja, pokazuje kao projekcija u imaginarnu psihu pripovjedaa-lika, dajui njegovoj izofreno konstruiranoj strukturi preimustvo u spoznaji okolia u odnosu na ostale sudionike pripovjednoga teksta. To se preimustvo sastoji u sposobnosti sagledavanja obiju strana: dok se njegovi kriminalni partneri nuno kreu u granicama kodeksa koje propisuje podzemlje, a likovi iz drugoga, potenog, ivota ili pripadaju prolosti, poput pokojne tetke, ili nisu ni svjesni otre linije koja razdvaja drutvenim konvencijama kodificirano podruje od alternativnog kriminalnog miljea. Emina, Vehbijina djevojka, upravo je takva figura: Emina je moj ivot i samo se bojim da je neko ne povrijedi il pogleda poprijeko. Ja bi mogo planut i uradit neto nepromiljeno. (Kabil, 12) Ako se bolest rabi na razini tematskoga motiviranja Vehbijinog kognitivnog rekonstruiranja nereferencijalnog svijeta fikcije u kojemu se kree, na formalnoj se razini motivacijski sklopovi razvijaju upravo tehnikom skaza koja kao da alegorizira njegovu pocijepanost. Predoavajui u izvornome obliku svoje i tue rijei, na formalnome se planu deklarira kao netko tko posjeduje sposobnost flotiranja izmeu neba i zemlje, gore i dolje, izmeu dvaju neumitno suprotstavljenih i nepomirljivih razina tranzicijske stvarnosti. Dakle, Vehbija je jedini kojemu se doputa sudjelovanje u oba striktno podijeljena svijeta. Autorska rije, nastavim li slijediti Bahtinovu diferencijaciju, jest instanca koja mu dodjeljuje vrstu ruku i precizno oko profesionalnoga ubojice, ali i meko srce sentimentalnoga junaka predratnog kriminalca pozitivnog junaka. Sada je vrijeme vratiti se ranije spomenutom sukobu dvaju svjetova. Vehbija ga egzemplarno egzercira upravo zahvaljujui svojoj dvostrukoj pripadnosti/nepripadnosti koja ga nuno dovodi u sukob s nositeljima/nositeljicama dvaju temeljnih naela to

214

bi ih se moglo povezati s otrom raspodjelom na dobro i zlo. U tome se smislu autor-pripovjeda konkretnoga skaza etiki pozicionira birajui superiornu perspektivu u odnosu na sudionike zbivanja o kojima izvjetava. Manje apstraktno, ta bi se pripovjedna situacija na primjeru Kabilova romana Sam mogla predoiti na sljedei nain: Vehbija dobija zadatak da izvri nemoralan in. U njegovome svijetu ne postoje devijacije od normi, zadatak mora izvriti, ubiti ovjeka o kojemu su sve informacije uskraene, o kojemu je, dapae, i bolje nita ne znati. No taj se in upravo zbog forme skaza ukazuje u dimenziji koja Vehbijinu individuu pokazuje u posebnome svjetlu. Klie plaenoga ubojice signalizirao bi osobu koja, na razini drukijoj od tehnike, ne reflektira ono to ini. On se, pak, ve unaprijed determiniran ljubavlju prema Emini i nekim difuznim osjeajem pripadnosti raji, u trenutku ubijanja rtve odmie od pozicije hladne distanciranosti, no to ga ne sprjeava da potegne okida. Trenutak oklijevanja jedino je sadran u registriranju prisustva kerke ubijenoga koja se, po planu, nije trebala nalaziti u kui. To to je ona morala prisustvovati oevoj smrti jest razlog zbog kojeg Vehbija, nakon to ju je potedio, odluuje izai iz kruga zloina. Jedini legitiman nain postizanja toga cilja jest ubojstvo naruitelja, Dekija. Valja pogledati kakvu ulogu u tome posljednjem obratu igra skaz. Posljednja je reenica poglavlja: Joj, Deki, ekaj da vidi ta je snaga ovjeka u datom trenutku! (61) Projekcija emocijama nabijene mrnje na nalogodavca i poslodavca izvodi se u pocijepanoj Vehbijinoj linosti unutar pocijepanoga diskurza skaza. Ovaj se trenutak cijepanja po Tituniku pokazuje glavnom odrednicom toga diskurza: Normativni se odnos zasnovan na postojanju dva teksta [teksta kojim se izvjetava i teksta o kojemu se izvjetava D.B.] razara, a normativna se zatvorenost tekstova dovodi u pitanje interpolacijom jednoga treeg, teksta koji istovremeno izvjetava i o kojemu se izvjetava, koji nije ni autorski ni personalni tekst ve jedna mjeavina obaju, dijelei funkciju izvjetavanja s autorskim tekstom i funkciju onoga o emu se izvjetava s personalnim. Skaz je narativna struktura upravo takvoga interpoliranog izvjetako-izvjetavanoga teksta... (136) Raspolueni izmeu vlastitog i tueg, ni lik ni nain njegovoga iskazivanja ne mogu se realizirati u jasnoj etikoj poziciji. Za nju je potrebna nadmona figura autora, dominatora skaza, onoga koji e usmeni iskaz lika, i njegovo prenoenje tue rijei vlastitih

215

dijalokih su-govornika/protu-govornika, prevesti u sigurne i pripitomljene vode jasno iskazanog etikog suda, jasno donesene presude o tome to je dobro a to je loe. To je i skliski stilski teren na kojemu se kreu autori/autorice koji odluuju tematizirati kriminalnu svakodnevicu tranzicijske Bosne i Hercegovine. Oni primoravaju publiku na zauzimanje stavova koji nekad mogu biti suglasni s njihovima (kao to e se vjerojatno svatko sloiti s Kabilom u vezi s prikazivanjem Vehbijina lika), ali koji ih mogu odbaciti s indignacijom ili prihvatiti s oduevljenjem (kao to je to bio sluaj sa bonjakom odnosno srpskom recepcijom Kecmanovieva romana Top je bio vreo). Ugraene u formu pripovjednoga teksta, etike se pozicije pokazuju nunim rezultatom takova formatiranja. Afinitet nastaje na tankoj liniji opredjeljivanja figure koju se smatralo protjeranom iz znanosti o knjievnosti a koja se u njoj javlja tamo gdje je se, zapravo, i oekuje na polju autoprezentacije u okvirima bezmjerno pocijepanoga drutva. No, je li moguno izbjei takvu poziciju koja se realizira u skazu? Je li dovoljno promijeniti temu, pa da se promijeni i oblik, pa da se promijeni i pozicija autora/autorice koji e opet nestati u labilnom svijetu negiranja individualnih vrijednosti? Ne bih rekao. Knjiga o kojoj sada elim progovoriti suoava se s isto tako etiki virulentnim pitanjima ali u njihovome rjeavanju (ili tematiziranju) ne trai pomo visokim etikim standardima nabijene forme. Rije je Godinjici mature Lamije Begagi, paradigmatskome tekstu u kojemu se svakodnevica tranzicije tematizira na drukiji nain i u drugim uvjetima no to je to bio sluaj kod Kabila, te tako otvara prostore glasovima koji sa svojim okoliem izlaze lake na kraj negoli Vehbija. Godinjica mature zamiljena je kao fiktivni razredni sat generacije koja se sree kako bi proslavila deset godina od zavretka kolovanja. Svaki od monologa pojedinih uenika realiziran je kao rekapitulacija onoga to se zbilo u tih deset godina (a ono najznaajnije to se zbilo jest, naravno, rat). Ta fiktivna pripovjedna situacija (koja u razvijanju samih tekstova ne igra nikakvu ulogu, nju se nasluuje i uzima za pozadinu aktualnih radnji) omoguuje Begagievoj mijeanje razliitih likova, njihovo pojavljivanje u nekoliko pripovjedaka a da se osnovna ideja predoavanja pojedinanih sudbina pri tome bitno ne naruava. Svaku je priu moguno itati odvojeno, no osjeaj pripadnosti ipak pridaje konture cjelovitosti samome korpusu. Uokvirivanje svih pria onom nespomenutom a sveprisutnom,

216

ratnom, u motivacijskome se sklopu pokazuje determinirajuim faktorom prostorne rasprenosti sudionika/sudionica. Generacije rastjerane ratom tek se na jubilarnim skupovima mogu nai na jednome mjestu, no ti se skupovi zapravo pokazuju kao ogoljavanje virulentnoga mjesta gubitka identiteta to je, opet, jedna od centralnih tema bosansko-hercegovake poslijeratne knjievnosti. Kako se, i zato, to virulentno mjesto kulture (i knjievnosti) tranzicije upisuje upravo u prozi Lamije Begagi? Zato smatram zbirku Godinjica mature onim paradigmatskim mjestom na kojemu teka problematika izgubljenoga identiteta doivljuje svoju najuzoritiju obradu? Kako bih poblie objasnio to svoje polazite potrebna mi je pomo eseja Propitivanje identiteta indijsko-amerikog teoretiara kulture Homi Bhabhe. Pokazujui nefiksiranost, nedefiniranost i nedeterminiranost pojma identiteta promatranoga samoga za sebe, kao totaliteta, Bhabha se poziva na kategoriju imaginarnoga i s njom povezanu sliku (image). Slika (image) kao toka identifikacije obiljeava prizorite ambivalencije. Njezina je reprezentacija uvijek prostorno pocijepana ona je neto to odsutno ini prisutnim a vremenski odgoena: ona je reprezentacija vremena koje je uvijek drugdje, ponavljanje.6 (Bhabha, 73, potcrtao H.B.) S kim (im) se treba identificirati kako bi se postalo subjekt? Gdje su granice socijalne i psiholoke identifikacije? Nismo li mi, kako bismo dokazali sebe, uvijek ve orijentirani na negaciju ishodinoga narativa ispunjenja? (Bhabha, 72) Slika je uvijek samo pridodatak (appurtenance) autoritetu i identitetu; nikada je se ne smije iitavati mimetiki kao pojavljivanje zbilje. Pristup slici identiteta uvijek je samo mogu kao negacija bilokakva smisla originalnosti ili mnotva; proces razmjetanja i diferencijacije (odustvo/prisustvo, reprezentacija/repeticija) vraa mu liminalnu realnost. (73, potcrtao H.B.) Sredite se Bhabhine argumentacije usmjerava na diferencijacijsku i odlauu komponentu strukturiranja identitarnih konstrukcija. One se zbivaju uvijek nakon i uvijek za razliku od. Otuda i njihovo postojanje na pragu (liminalnost i jest izvedena od latinske rijei limen, prag), otuda dvojbenost, ambiguitet, laviranje, istovremeno pripadanje i nepripadanje. Za Bhabhu je to odlika svih postkolonijalnih subjekata no taj bi se termin (opis takvoga stanja), sa stanovitom zadrkom, mogao primijeniti i na subjekte tranzicijske Bosne i Hercegovine. Identiteti koji se na njezinome tlu stvaraju nakon rata oajniki tee za jedinstve-

U ovim je Bhabhunim rijeima nemoguno preuti odjek Rolanda Barthesa i njegove Svijetle komore.

217

7 enski se glasovi u knjievnosti tranzicijske Bosne i Hercegovine sve ee uju, ali ipak ostaju marginalni. Uz Lamiju Begagi svakako valja spomenuti Feridu Durakovi, Almu Lazarevsku, Fadilu Nuru Haver i Ceciliju Toski (Pa, da krenem ispoetka) koja, iz egzila, ispisuje prozu u kojoj se ne tematizira samo izbjeglitvo, ve i specifina uloga enskoga naela unutar njega. Toskieva ipak ne ini onaj posljednji korak otvaranja, naime prema enskome tijelu, onaj in u kojemu Lamija Begagi trijumfira.

nou, otvoreno je prizivajui i svrstavajui se uz njezine lane mesije, ali su bolno svjesni promaenosti takvoga obeanja. Junakinje i junaci Godinjice mature idu dalje: oni su prozreli lane mesije, ne spominjui ih odbacili njihova zavoenja i okrenuli se prema sebi samima i prema Drugome u sebi i oko sebe. Oslobaanje od iluzija o jedinstvenosti temeljni je koncept koji Lamiju Begagi vodi u pozicioniranju figura unutar fikcionalnih svjetova pripovjednih tekstova. U svojemu pripovijedanju one/oni tee ka maksimalnom realiziranju individualnih energija i svrstavanju u kolektive koji s onima to su se pokazali toliko pogubnim za Bosnu i Hercegovinu u posljednjih dvadesetak godina ne mogu i ne ele imati nita zajedniko. Unutar same paradigmatske zbirke izabrat u tri paradigmatske pripovijesti kako bih precizirao svoje teze. Prvi alternativni identitet kojega valja ovjeroviti jest enski.7 On je u svojoj usmjerenosti na Drugost zasigurno srodan onome to ga Bhabha naziva postkolonijalnim. U tome se kontekstu na prvi pogled nategnuta paralela izmeu Bhabhine teorije i proze Lamije Begagi ini sve plauzibilnijom. Pripovijetka Rane od strasti, ispovijed Jace, 1. klupa, red do zida, eminentan je primjer gender-diskurza. Rije je o neobaveznom odnosu mukarca i ene koji je, naravno, u biti neobavezan samo za mukarca. On od nje zahtijeva toleranciju, liberalno shvaanje ljubavi, pri tome ne elei prihvatiti bilo kakvo optereenje vlastite svakodnevice. Stoga je i najvaniji iskaz, s njegove strane, Ja nisam s tobom. O tom priam cijelo vrijeme. (Begagi, 18) No ta je minijaturna konstatacija, premreena nizom Jacinih komentara, zapravo tek izraz nemoi pred simbolikom snagom tjelesnosti koju joj suprotstavlja ensko tijelo. Sredinje mjesto na kojemu se ta snaga koncentrira jest trbuh pripovjedaice i, konkretno, tragovi sperme to su ostali na njemu nakon voenja ljubavi. Bez ikakvoga zazora analizirajui konzistenciju sjemene tekuine i njezinu tenju ka koagulaciji, Jaca prati razliite stadije u kojima se ona nalazi, svoj, ali i odnos njezinoga anonimnog ljubavnika prema njoj. Dinamika se pripovjednoga teksta razvija u skladu sa stupnjem zgrunjavanja sperme. Na samome poetku pripovjedaica konstruira optativnu situaciju: Kad mirisnom maramicom pokupi skoro sve ostatke poude s mog trbuha, ide u kupatilo i pere ruke. (14) U mukarevom inu sadrano je, ipak, ogranienje. Jer on ne kupi sve ostatke poude, ve skoro sve. to se zbiva s onim dijelom koji se ne eli povinovati aseptikoj moi maramice za

218

osvjeenje? Najvei dio poude odnosi mukarac. U fizikome smislu tu se i zavrava njegovo sudjelovanje u aktivnome dijelu pripovjednog teksta. Dodiri sa eninim tijelom zbivaju se u inu pasivnoga is-kuavanja.8 Funkcija koju od tada vri je metatekstualna. Borba s tijelom, s njegovim izluevinama, s recepcijom to ga vlastito tijelo priprema tuem, s transformacijama koje ostaci tuega tijela prolaze u dodiru s vlastitim sve su to funkcije koje na sebe preuzima pripovjedaica/Jaca. I jo povrh toga njoj pripada i uloga sluateljice. Znai, sve to joj se zbiva jest pri-pisano, a sr njezine je borbe upravo otpor protiv pro-pisivanja kojega mora trpjeti od strane tuega: borba protiv mukareva sjemena i mukareve prie, kao simbolikoga sjemena. Nijedna od te dvije borbe nije lagodna, ishod nijedne nije izvjestan. Sljedei stupanj koagulacije sperme za mukarca znai i njezin nestanak. Za enu je stvar potpuno drukija. Ljepljivost koja je za njega bila odbojna pretvara se u vrstinu koja je za nju neugodno bolna: Ostaci poude su skoreni. Ko djeije rane po koljenima. Rane od strasti. (17) Sintagma iz naslova na taj se nain razrjeuje, ali se refleksija o njoj ne zaustavlja. U posljednjem koraku, kojim se pripovijest i zavrava, pokazuje se i zavrno stanje rana: Uzvraam polusmijekom dok si gulim ranice sa trbuha. Stvorio se tanki sloj korice, kakav se stvori na ustajalom mlijeku. (19) Pogledajmo poblie ove dvije manifestacije tjelesnoga. Na retorikoj se razini prva pokree u okvirima metaforikog. Skorena se sperma asocijativnim nizom povezuje s ranama od ljubavne strasti.9 Nije rije o istinskim ranama, tek je nelagoda na koi ono to se uti, no dovoljno je uskraivanje bilo kakvoga osjeaja od druge strane, ignoriranje emotivnog prisustva druge osobe kako bi se skorena skrama pretvorila u tvar koja nagriza samo tkivo. Na tome se mjestu sjemena tekuina transformira u nagrizajuu tvar koja prodire kroz vlastitu kou, ine je nedovoljnom zatitom od neprijateljskoga prodiranja kojim se tei unititi vlastito. Po tome ova kratka pripovijest Lamije Begagi gotovo opsesivno priziva Lustmord ciklus amerike umjetnice Jenny Holzer, jedno od najznaajnijih djela posveenih stradanju nevinih u ratu u Bosni i Hercegovini.10 Mutacija se sperme njezinim jednaenjem s krastama na djejim razbijenim koljenima ne zavrava. Ostala je i posljednja modifikacija koja nas odvodi do najdubljeg semantikog sloja ovoga teksta, istinski ga sudbinski povezujui s pripovijedanjem protagonista. Posljednja reenica glasi: Stvorio se tanki sloj korice, kakav se

Sad dlan na moj trbuh. Lijepi se. Neugodno iznenaenje. Povlai ga nazad. (16)

Namee se logino pitanje o ijoj je strasti rije. Da se naslutiti i odgovor: zasigurno ne o eninoj.

10 O koi kao granici kod Jenny Holzer usp. Benthien (10ff.)

219

stvori na ustajalom mlijeku. (19) U studiji Moi uasa Julija Kristeva na paradigmatskome primjeru rekonstruira osjeaj gaenja (abjection): Kada oi ugledaju ili usne dotaknu onu koicu na povrini mlijeka, bezopasnu, tanahnu kao listi cigaretnog papira, majunu kao komadi nokta, zbog stezanja u grlu i jo nie, u elucu, u trbuhu, u itavoj utrobi. Gri se tijelo, naviru suze i u, udara srce, elo i ruke se ovlae znojem. Obuzeta vrtoglavicom od koje mi se muti pogled, svijam se od munine pred tim mlijenim skorupom, i to me razdvaja od majke i oca koji mi ga nude. (Kristeva 9 - potcrtala J.K.) Neprevidiva je povezanost dva senzibiliteta. No Lamija Begagi objekt abjekcije projicira dalje s povrine koe/povrine mlijeka, usmjeravajui se na njegova simbolikog/metaforikog/ realnog producenta: arogantnog i samozadovoljnog mukarca. Njegova izluevina kombinira se u metonimijskome nizu s njegovim penetrantnim govorom o egziliranim prijateljima u opu sliku rasapa navodno dominantne figure. Pogleda me i smjeka se. Ponosan je na ovu analogiju s gejzirima. Uzvraam polusmijekom dok si gulim ranice s trbuha. (19) Edin (1. klupa, red do zida) prebacuje registar pria o egzilantima na aktualnost egzila. Sejo, ne ljuti se konstruira u tome kontekstu drugi alternativni identitet, egzilantski. Edin re-konstruira svoju izbjegliku svakidanjicu udaljujui se od nje predmetom koji je ponio od kue - igrom ovjee, ne ljuti se koju ponavlja u beskraj s jedinim prijateljem, Pajom (Tabla na kojoj igramo ve je opasno izlizana, skoro da se boje polja i kuica vie ni ne razlikuju., 9). Pajo, naravno, nije Pajo, ve Don, Amerikanac u kojemu se sentiment prema Edi budi onog trenutka kad na slici koja mu ispada iz rokovnika vidi oznaku razreda, IVb koja ga podsjea na njegovu obitelj IIIb (Bejb, Brendon, Barbara). Po Edwardu Saidu (Z)a egzilanta naini ivota, izrazi ili aktivnosti u novoj se sredini neizbjeno zbivaju nasuprot sjeanju na te stvari u nekom drugom okoliu. Tako su i novi i stari okoli ivi, aktualni, zbivaju se kontrapunktalno. Stoga se ()ivot egzilanta vodi izvan uobiajenoga poretka. On je nomadski, decentriran, kontrapunktalan; ali tek to se navikne na njega njegova uznemirujua snaga iznova izbija. (Said, 186) Upravo to se zbiva Edi za vrijeme partije s Pajom: zvonjava telefona vraa ga u ivot koji je smatrao nepovratno izgubljenim: Ti osjeaji, te kosti u grlu kad ti se javi neko drag, kad uje zaboravljen glas, kad uje drag nadimak. (11) Poziv je od Seje, onoga ovjeka iz naslova to se ne treba ljutiti, a ne

220

treba se ljutiti, i evo poante kratke egzilanstke prie, jer pripovjeda Edo odbija otii u Boston i biti mu kum. Pajo se vraa s etiri flae. Odmah po dvije svakom. - Sejo, eni se. - Great! You gonna go to Boston! - No! Yes, kae Julija. August je esnaesti, ega skoro kao sarajevska kad se razliva asfalt pod tobom, i yes, kae Sejo, moj najbolji drug, iji je best man neki Donald, ili Brendon, ili ko zna koji, jer Edin zvani Edikalija tog asa pije pivu i eka dvicu na kockici da i etvrtog pijuna smjesti u kuicu. (13) Zato Edin ne eli otii na svadbu? Je li egzil dovoljan odgovor tome odbijanju, tome uskraivanju? Ostavljam taj interpretacijski vor nerazrijeenim i kreem se prema posljednjoj tranzicijskoj pripovijesti koju kanim ukratko analizirati, onoj koja u predoava Sejinu (4. klupa, red do prozora) verziju telefonskoga razgovora, pod naslovom Doruak kod Barney-a. I u njoj se, kao i u prethodnim dvjema, sublimira sredinji osjeaj tranzicije nepovratni gubitak. Sejin gubitak u sebi ima neto od Jacinog, koji se manifestira u difuznom i amorfnom nedostatku legitimnog i legitimizirajueg uporita (onog koje, preko imena oca, posjeduje njezin kontrahent), ali i od Edinog, jo neodreenijeg, materijaliziranog u beskrajnome ispijanju piva i pokretanju pijuna u igri ovjee, ne ljuti se. Idealna situacija budueg branog para koju predouje u razgovoru s prijateljem raspruje se u izravnome predoavanju u niz scena koji vezu osuuju na propast. Sejina naklonost prema drugim enama, ak i djevojicama, nezadovoljstvo seksualnim ivotom, obavezom voenja budue supruge na posao (ime se sugerira njegova nezaposlenost i materijalna ovisnost); sve su to elementi koji se zgunjavaju u paradigmu egzilantsko-gubitnike tranzicijske prie. Na simbolikoj se razini, kojoj je Lamija Begagi sklona, gubitak supstancijalizira u poremeenom odnosu koji Sejo ima ak i sa psom Zoom. Sejo eli produiti veer to ju je proveo s prijateljem Kemom, tako to e izvesti psa u etnju. Zo lijeno prilazi, onjui me i mahne repom. ape su mu mokre: znak da se upravo vratio iz etnje. (88f.) Te se nesuglasice ovjeka i ivotinje pojaavaju kad se promotri

221

11 Ve sam u analizi Rana od strasti ukazao na ulogu koju gaenje prema izluevinama igra u prozi Lamije Begagi. Ovdje ono jo intenzivnije dolazi do izraaja.

scena susreta koja se zbiva nakon Sejinog povratka kui s uobiajenog praenja Duli na posao, radnje koja mu, kao to sam ve naglasio, ni u kojem sluaju ne priinja zadovoljstvo: Zo se upikio [...] Zoova mokraa odvratno smrdi. Odlaem telefon, uzimam krpu, zaepim nos i kleknem na pod. Valja prvo poistiti sav taj nered. (90f.) Citat sam prekinuo uglatim zagredama. Ono to se meu njima zbiva jest telefonat s Edinom. Prva reenica indicira psee mokrenje, sljedea Sejino gaenje prema mirisu tekuine,11 posljednja nunost uklanjanja onoga to se u njegovom ivotu determinira kao nered. Ovim se djelatnostima, koje u protagonistu/pripovjedau izazivaju sve prije od ugodnosti uokviruje pripovijest o telefonskome razgovoru u kojemu Edin Seji obeava da e mu biti vjenani kum. Znai, u idealnoj bi se konstelaciji radilo o ai meda i o ai ui. No nudui da znamo kako i gdje se ta kombinacija moe realizirati, imamo sve razloge za sumnju da je ona primjenjiva na bosanske izbjeglice u Americi. Ako smo, a zasigurno jesmo, proitali i Edinu ispovijest, onda znamo da od Sejine radosti nema nita, da mu je prijatelj, jednostavno, slagao. Gubitak je potpun, nepovratan, egzilanti se nalaze u onome poloaju kojega im propisuje Said, a bosanko-hercegovaka knjievnost tranzicije njihovu situaciju moe samo opisati. Cilj ovoga eseja zasigurno nije bio donoenje sintetikih zakljuaka o naravi knjievnosti koja u Bosni i Hercegovini nastaje u periodu nakon krvavih ratova devedesetih i, manje krvavog ali ne i manje stravinog, prelaska u kapitalistiko drutveno ureenje kojega smo nauili zvati tranzicijom. Zbilja je u zemlji tegobna, tegobne su i knjige koje se pokuavaju s njome suoiti. No ini mi se doputenim prelimirarno postaviti neke postulate vrijedne daljnjega razvijanja i praenja. Kriminal, egzil i pitanje poloaja ene u drutvu, odnosno formiranja alternativnih identiteta upravo su ona podruja ivota s kojima e se knjievnost, pojedinano, i kultura u openitome smislu sve intenzivnije baviti. U suvremenoj je Bosni i Hercegovini eskapizam teko prihvatljiva opcija.

222

Literatura
Bahtin, Mihail (1967), Problemi poetike Dostojevskog. Beograd. Begagi, Lamija (2006), Godinjica mature. Sarajevo. Beganovi, Davor (2009), Zwischen Eigenem und Fremdem. Das Bild des Anderen in modernen Bosnien und Herzegowina, in: Duki, Davor (Prir.) Imagology Today. Achievements, Challenges, Perspectives. (U tisku) Bhabha, Homi (2004), The Location of Culture. London i New York. Benthien, Claudia (1999), Haut. Literaturgeschichte-Krperbilder-Grenzdiskurse. Reinbek bei Hamburg. Doleel, Lubomir (1998), Heterocosmica. Fiction and Possible Worlds. Baltimore i London. Herman, David (2002), Story Logic. Problems and Possibilities of Narrative. Lincoln i London. Kabil, Namik (2004), Sam. Sarajevo. Kristeva, Julija (1989), Moi uasa. Ogled o zazornosti. Zagreb. Said, Edward (2002), Reflections on Exile and Other Essays. Cambridge, Massachusetts. Titunik, Irwin R. (1977), Das Problem des skaz. Kritik und theorie, u: Haubrichs, Wolfgang (prir.), Erzhlforschung 2. Theorien, Modelle und Methoden der Narrativik. Gttingen.

223

Milazim Krasniqi

SOCIJALNA TEMATIKA NAPUTENA, NE USTALIVI SE

prevela sa albanskog: Nailje Malja Imami

Mosha e lirise (Doba slobode), Antologija albanske poezije, priredio Dalan Shpallo (Daljan palo), Dita, Tirana, 1999.
1

Radikalna promena koja je usledila u albanskoj knjievnosti polovinom 20. veka, koja e potisnuti njenu sjajnu tradiciju korektnog predstavljanja albanskog socijalnog ivota, u poetku se javila u formi partizanske pesme. Partizanske pesme, veinom autora i pesnika sjedinjenih u antifaistikom otporu, inile su jezgro socijalnog realizma, koje e se kasnije inaugurisati kao slubena doktrina i nastojanje da se ostvari to jai diskontinuitet sa albanskom knjievnom tradicijom i izolacija albanske knjievnosti od drugih knjievnih pravaca u svetu. Iako su predstavljale intonaciju za stvar osloboenja1, na kraju rata postale su pobednike. Partizanske pesme uvrstile su se sa psiholokim i propagandnim efektima u masovnoj recepciji publike, slamajui prirodni otpor dela kritike publike prema ideolokom diskursu koji atakuje na tradiciju i estetski ukus. S druge strane, kada je socijalni realizam u knjievnosti prihvaen u Albaniji, dogodila se jo jedna hibridizacija sa socijalnom i patriotskom tematikom, iji su koreni u abanskoj knjievnosti iz vremena preporoda. Tragovi nacionalne istorije jo od vekovnih ponora proglaavaju se kao slavne evokacije, ali svakako u funkciji konfirmacije finalne slave koja je dola s pobedom revolucije. Ovaj nain knjievnog stvaranja omoguio je masovnu komunikaciju izmeu pesnika i publike zbog injenice da publika nije jasno uviala stilski i idejni diskontinuitet sa ranijom albanskom poezijom. Ali ono to je ovde vanije, vezano je za uslove potpune izolacije, propagandnog pritiska i politikog odgovora koji se praktikovao svuda u albanskom drutvu. U ovakvim uslovima italac je na takvu poeziju gledao kao na najmeku formu zvanine ideoloke propagande, a na same pesnike kao na humaniji i legitimniji deo politike nomenklature. U meuvremenu, s pobedom komunistike revolucije i povratkom Kosova i drugih albanskih krajeva pod jugoslovensku vladavinu, 1945. godine, potpuno se promenio i knjievni ambijent i kontekst. Na knjievnom polju poela je jedna

224

nova etapa, bazirana na modelima i doktrini socijalistikog realizma. Stroga je ideoloka i policijska kontrola nad novim piscima i literaturom koju su oni pisali bila institucionalizovana zvaninom cenzurom2. U ovom periodu albanska knjievnost na Kosovu graena je na tematici siromatva i ropstva albanskog naroda u prolosti i socijalnoj transformaciji drutva. Glavni pisci ovog pravca bili su Esad Mekulji (Esad Mekuli), Mehmed Hoda (Mehmet Hoxha) i Hivzi Sulejmani (Hivzi Sulejmani). Ali s promenama koje su se dogodile u jugoslovenskom kulturnom ambijentu, proklamacijom o stilskim slobodama na jednom kongresu pisaca s kraja pedesetih godina, i u albanskoj knjievnosti na Kosovu poele su se oseati efekti nove knjievne prakse, koji su se izraavali u nacionalnoj knjievnosti u bivoj Jugoslaviji. Logino je to su ovi efekti dolazili kao posledica kontakata i direktnog uticaja te knjievnosti na albanske pisce, koji su nastavili da piu potpuno odvojeni od korena albanske knjievnosti u Albaniji. Redep osja (Rexhep Qosja) konstatuje da je poetkom ezdesetih godina glorofikujui ton posleratne knjievnosti baziran, uglavnom, na temama o izgradnji, revolucionarnim drutvenim promenama, optem emancipovanju, kolektivnom, drutvenom, pubicistikom seanju na slavne ratne dane, polako poeo, u poetku gotovo neprimetno, da preputa mesto jednom umerenom tonu, koji se sve vie pretvarao u meditaciju o oveku i o njegovom poloaju u drutvu i ivotu.3 Zapravo glavna produkcija albanske poezije na Kosovu u ezdesetim i sedamdesetim godinama, sa figurativnom i semantikom strukturom, krajnje konfuznom, vie je bila proizvod autocenzure njihovih autora nego neke stvarne estetike koncepcije. Pisan u dualnom ambijentu, ovaj stilistiki pluralitet bio je ozvanien. Dok je tematska sloboda bila ideoloki kontrolisana, ova poezija je zatvarala u sebi apsurd estetike antinomije i ideologije. Koristei bez posledica ono ime su raspolagali, dakle stilski pluralitet, nekoliko autora je isprobalo razliite tehnike sastavljanja stihova, s jednom udnom strau, ali uvek izbegavajui socijalnu i patriotsku temu. Sloboda eksperimenta, odvojena od tenje za poetskom strofom sa znaenjima i porukama o socijalnoj stvarnosti, nacionalnoj istoriji, kod nekih od ovih pesnika prerasla je u anarhiju eksperimenta.

Pesnik Esad Mekulji (Esad Mekuli), koji je dugo bio glavni urednik u asopisu za knjievnost Nov ivot, rekao mi je da materijale koje je planirao da objavi u jednom broju asopisa morao prvo da prevede na srpski jezik, da ih preda na odobrenje Stanoju Aleksiu, rukovodiocu partije. On ih je posle verifikovao sa ideoloke strane i davao ili nije odobrenje za njihovo objavljivanje. Deavalo se da trai potpuno objanjenje za neki stih ili neku stilsku figuru. Samo posle ove stroge kontrole mogla se objaviti poezija, govorio je Esad Mekulji. Prva dva poetska dela koja su objavljena na Kosovu posle Drugog svetskog rata bila su dela Martina Camaja.

3 Redep osja (Rexhep Qosja), Od tipologije do periodizacije, Akademija nauka i umetnosti Kosova, Albanoloki institut u Pritini, Pritina, 1979, str. 348349.

225

4 Roland Bart, Semioloka avantura, Rilindja, Pritina, 1987, str. 5657.

Cvetan Todorov, Knjievnost u opasnosti, Buzuku, Pritina, 2007, str. 66.

5

Poezija je zamiljana kao objekat nezavisno od toga to njeni autori nisu morali da znaju ta zapravo predstavlja, ve da e on sam realizovati svoju funkciju. Dovoljno je bilo da ona ostane van kruga osmatranja otrog ideolokog oka kontrole nad knjievnom umetnou. Roland Bart kao objanjenje nekontrolisane prirode poezije navodi: Ove rei-objekti bez uzajamne povezanosti, ugraene svom silinom svog izbijanja, koje svojim prostim mehanikim treperenjem na udan nain dotiu susedne rei, ali se odmah zatim gase, ove pesnike rei iskljuuju ljude, nema pesnikog humanizma u modernizmu, ovo vertikalno izlaganje je izlaganje s puno straha, to znai da se ovek ne dovodi u vezu s drugim ljudima, ve sa najneljudskijim predstavama Prirode: neba, pakla, svetosti, detinjstva, ludila, iste materije itd.4 Mnogi stihovi albanskih pisaca s Kosova, zvanih modernista, ilustruju ovo Bartovo miljenje o neljudskim predstavama. Nije lako izabrati najtipinije, ali svuda e zapasti u oko knjige Rahmana Dedaja (Rahman Dedaj), Beira Musljiua (Beqir Musliu), Tekija Derviija (Teki Drvishi), Erema Bae (Eqrem Basha), Fahredina Gunge (Fahredin Gunga), Nedata Haljimija (Nexhat Halimi) i dr., koji egzemplarno ilustruju gorepomenuto Bartovo miljenje. Iako su u istom periodu poeziju pisali i talentovani pisci u Albaniji, kao to su Fatos Arapi (Fatos Arapi), Ismailj Kadare (Ismail Kadare), Dritero Agoli (Dritro Agolli), koji su vie obraivali socijalne teme u okviru doktrine socijalistikog realizma, koja je u Albaniji bila slubena, modernistiku poeziju Kosova nita ne vezuje za njihovu poeziju. Nije to samo zbog tekoa u komunikaciji, mada je i to postojalo. Vie je na to uticala namera da poezija koju piu bude to vie bez znaenja, da na taj nain ne privlai panju struktura ideoloke kontrole nad njihovom knjievnou. Zbog toga je sa njihove strane socijalna tema bila potpuno naputena. Umiljeni diskurs kao krajnji modernistiki, ali u stvari maskiran i preruen, u mnogim sluajevima uzima pravac jednog nemutog govora. Kao takav on ne slui itaocu. Cvetan Todorov kae da obian italac, koji nastavlja da trai u delima koja ita stvari koje daju smisao njegovom ivotu, u pravu je naspram profesora, kritiara i pisaca koji kau da knjievnost govori sama za sebe, ili da ona propoveda samo oajanje. A da nije u pravu, itanje bi bilo osueno na prestanak u jednom veoma kratkom roku.5

226

Razvoj koji se desio u albanskoj knjievnosti na Kosovu u osamdesetim godinama, svakako pod uticajem politikih dogaaja, doneo je jedan novi senzibilitet, koji je konsolidovao jednu angaovanu patriotsku knjievnost. Povratak patriotske tematike, od ilirskih mitova i ratova, opstanaka Skenderbega, Prizrenske lige, pa do konkretnih linosti iz albanske istorije, postao je jezgro pretenog dela albanske knjievnosti. Ovaj novi duh pokrenuli su mladi pisci kao to su Ibrahim Beria (Ibrahim Berisha), Abdulah Konuevci (Abdullah Konushevci), Basri aprii (Basri apriqi), Ramadan Musljiu (Ramadan Musliu), Adem Gai (Adem Gashi), Agim Malja (Agim Mala), aip Beiri (Shaip Beqiri), Mustafa Demailj (Mustaf Xhemal), koji predstavljaju generaciju najkonsolidovanijih i najtalentovanijih albanskih pisaca na Kosovu. Meutim, njihovoj tematici e se vrlo brzo pridruiti i modernistiki pisci, koji su bili eksperimentalni modernisti preobraeni od autocenzure u sedamdesetim godinama, poev od Azema kreljija (Azem Shkreli), Aljija Podrimje (Ali Podrimja), erima Ujkanija (Qerim Ujkani), Sabrija Hamitija (Sabri Hamiti) itd. Poplava patriotskih tema potpuno je izostavila socioloku temu tokom osamdesetih i devedesetih godina, koje su bile teke godine za knjievnost na Kosovu, jer posle zatvaranja izdavakih kua Riljindija, Zeri, Revistat, ona je praktino gurnuta u ilegalnost. Postoji jedan paradoks u itavom ovom razvoju: pretvaranjem patriotske tematike u centralnu tematiku poinje da se profilie i jedan postmodernistiki senzibilitet, na nekoliko nivoa po koncepciji tema i motiva, organizaciji jezikog i poetiskog materijala, kao i po sugestiji koju nosi u sebi poetski tekst. ini se gotovo paradoksalno, ali desila se nekakva simbioza radikalnog eksperimenta sa formama jezikog i poetskog materijala koji dosee granice iracionalnog govora i kritike spoznaje albanske istorije i albanske tradicije. Poela je da se afirmie jedna nova koncepcija o poeziji, kao organizovana i sistematizovana artikulacija poetskog neanarhinog ideala, ve vezanog za albansku poetsku tradiciju. Ovaj senzibilitet je postmodernistiki iz razloga koje je opisao jedan od glavnih teoretiara postmodernizma an-Fransoa Loitar: Pesnik postmodernista ili umetnik u istoj je situaciji kao i filozof: tekst koji pie, delo koje stvara, u stvari nisu voeni odreenim pravilima, i ne mogu biti vrednovani prema miljenju mase jednog odreenog suda, na nain da se u jednom tekstu ili

227

6 an Fransoa Leotard, Odgovor na pitanje: ta je postmoderna, Naprijed, Zagreb, 1982, str. 242.

jednom delu primene samo poznate kategorije. U suprotnom, ovo su pravila i ove kategorije koje stvaraju tekst, odnosno delo. Umetnik i pisac, dakle, rade bez pravila: oni rade da bi proizveli svoje pravilo onoga to e stvoriti. Iz ovoga sledi da delo i tekst imaju karakter doivljaja.6 Ovaj karakter doivljaja imae puno tekstova Basrija apriija, Aljija Podrimja, Ibrahima Berie, Abdule Konuevca i Saljija Baote. Posle osloboenja Kosova, albanska knjievnost na Kosovu vratila se ponovo na patriotske teme, ali ovoga puta mnogo je vie degradirana zbog velikog emocionalnog tereta i male distance od potresnih dogaaja tokom 19981999. godine. Socijalna tematika ponovo je zapostavljena. Ali ovoga puta ne zbog autocenzure, ve zbog kalkulacija sa oseanjima publike. Iako je posle rata prioritet Kosova bila dalja obnova socijalnog ivota, ova tema jo uvek nije dodirnuta u knjievnosti. Nezaposleni ovek dananjeg Kosova, u vrtlogu divljeg kapitalizma, seljak zbunjen svojim statusom i krizom u porodici, koja se transformie na haotian nain, proizvodei ozbiljne traume, albanska ena izmeu rave tradicije i robovskog modernizma, mladi kojima vreme uzaludno prolazi dok sanjaju o begu u Evropu ilegalnim putem (jer je Evropa Kosovo pretvorila u neku vrstu karantina), razlozi za poveani broj razvoda, razlozi za poveni broj samoubistava, razlozi za poveanje narkomanskih i prostitutskih kontigenata, duboka moralna kriza, jednostavno reeno, ne postoje u dananjoj albanskoj knjievnosti na Kosovu. Dakle, nita jasnije ne kazuje nego ovaj izostanak da ne postoji osnova za izraz da su pisci budna savest naroda. Pisci su uesnici ili barem participanti ideologije politike konjunkture, a nazivaju se eufemizmom intelektualna elita. U naem sluaju, ovo je sasvim evidentno.

228

Mihajlo Panti

KNJIEVNOST U TRANZICIJI ILI: KAKO VAM DRAGO

- Promena drutvene funkcije knjievnosti u junoslovenskim kulturama s kraja 20. i poetka 21. veka Moramo priznati da nema mesta samozadovoljstvu. Jasno je na prvi pogled da knjievnost u 21. veku ima manju specifinu teinu no to je imala u prolom, Andrievom stoleu i vekovima koji su mu prethodili. Knjievnost danas ima manju specifinu teinu iako nije gora od knjiga ranijih epoha. Razlog lei na dve strane. Slika i znak, posebno u raunarskom i internet okruenju, postali su vaniji od tradicionalne jezike komunikacije kroz knjigu. Sa tim gorkim oseanjem pobednikog poraza ubudue emo morati da itamo knjige, pa i Andria. Milorad Pavi, Uz Andrievu nagradu, Sveske ZIA, br. 20, 2003, str. 349-350. Knjievnost je, ne samo kod nas, izgubila na znaaju koji je imala u 19. stoleu iz vie razloga. Treba biti svestan da razlozi nisu samo u promeni tipa duhovnosti, ve su i tehnoloke prirode, ali i da je mesto koje je knjiga imala, dobrim delom, takoe tehnoloke i nimalo duhovne prirode. Knjiga je, zahvaljujui Gutenbergu, postala prvi masovni industrijski proizvod u ljudskoj istoriji, upravo je tamparija omoguila proizvodnju hiljada istovetnih predmeta, tj. knjiga. U isto vreme, na delu je ostvarenje jednog velikog ideoloko-politikog projekta, stvaranja modernih nacija, tj. nacionalnih drava. Da bi se nacija stvorila, potrebno je da se svi njeni pripadnici lako razumeju, a krajem 18. stolea, u okviru onoga to se danas, sasvim namerno neprecizno, naziva francuskim, nemakim... itd. jezikom razlike su bile ogromne, dovoljne da Francuz s juga ne razume Francuza sa severa. Knjievnost je bitna za nastajanje tzv. knjievnog jezika, tanije, dravnog jezika, jedinstvenog jezikog obrasca neophodnog za

229

formiranje nacije. Zato pisci i dobijaju svoje vano mesto u drutvu, oni su jednostavno ukljueni u veliki ideoloki projekt. Taj posao je obavljen, a razvoj novih tehnologija, pre svega televizije, prua mnogo efikasnija sredstva za ostvarenje raznih ideolokih ciljeva. Radoslav Petkovi, Svet je neto mnogo vee, u: Mihajlo Panti, Pisci govore, 2007, str. 238-239. Neto se desilo sa knjievnou na junoslovenskom kulturnom prostoru s kraja 20. i poetkom 21. veka. Ukratko, i bez mnogo premiljanja, moglo bi se rei da se u zemljama zahvaenim ratom, raspadom starog ideolokog, dravnog i drutvenog sistema, dubokom krizom svake vrste i, najzad, tranzicijom, promenila drutvena funkcija knjievnosti. Svako ko je proiveo to vreme, ko se sea starih regula, lako i brzo e potvrditi da knjievnost vie nema onu javnu ulogu pa ni javni znaaj koji je imala pre samo dvadeset ili trideset godina. Osnovno pitanje danas vie nije emu knjievnost slui, koja je njena drutvena svrha (odgovor na to je neizvestan, svaki mogui koncept ili konstrukt je relativizovan), ve zato ona uopte (i dalje) postoji, koji je njen (poetiki, etiki, politiki, estetski) smisao. U blioj ili neto daljoj prolosti, poev od prosvetiteljstva 18. stolea, pa onda tokom 19. i 20. veka, knjievnost je bila socijalno povlaena delatnost (uvek neto vie od umetnosti), a slino je vailo i za one koji su je stvarali. Pisci nisu bili samo tvorci fikcionalnih svetova, ve su, pre ili kasnije, nekada za ivota, a mahom posle smrti, izrastali u istaknute, reprezentativne figure kulture, u simbolika olienja celih epoha, reju, imali su misiju. Dovoljno je proi po gradovima centralnoevropskog i balkanskog regiona, minuti glavnim i sporednim ulicama, obazreti se na trgovima, stati pred zgrade institucija i videti da sva ta javna mesta (a nekada i celi gradovi) nose imena velikih pisaca (setio sam se jednog puta u Rusiju: u gradu Pukinu, u Gogoljevoj ulici, u Institutu Maksima Gorkog, nalazi se soba Ane Ahmatove: ne moda ba tako i tim redosledom, ali utemeljeno u stvarnosti i vrlo verovatno, sasvim lako zamislivo). Knjievnost i pisci imali su, ne tako davno, u sistemu kulture ulogu kakvu danas vie nemaju; ta uloga je, pomalo nezgrapno reeno, bila i emancipatorna i identifikatorna, pria o njima s vremenom je prerastala u mitski osnov nacionalne kulture, a podrku unapreenju i rastu te osnove

230

davale su u meuvremenu zarad toga konstituisane drutvene ustanove, poev od kole svih nivoa, preko akademija, univerziteta i instituta, do izdavakih kua i tampanih medija. I tako je bilo sve doskora: pisci su, prema matrici uspostavljanoj vekovima, bili tu da bi nam rekli ko smo, odakle smo, kakvi smo, ta smo inili, ta inimo i ta nam je initi. U formi fikcije, ije poreklo je po pravilu bivalo u istorijskoj ili politikoj stvarnosti, oni su osveivali i prosveivali i pojedince i odgovarajue drutvene procese, i dubljim smislom snabdevali svoju etniku i jeziku zajednicu, iznalazili razloge, davali dijagnoze, tumaili posledice njenog postojanja. Onda je sve to odumrlo, (ne) prirodnim putem. A danas? Danas se sve promenilo, pisac se uglavnom pretvorio u eksponencijalnu funkciju, u izvrioca narudbe odgovarajue urednike ili trine volje (ukljuujui i trite ideja), a njegova uloga je, od nekadanje etike, etnike i prosvetiteljske, polako transformisana u ulogu neto ambicioznijeg, intelektualizovanog ili provocirajue-kvazi-subverzivnog zabavljaa zahtevnijeg, obrazovanijeg dela publike. Drukije reeno: pisac je postao multiplikator ili novi dizajner onih stereotipa ili mitova koje trite umetnosti zahteva. Odavno se, u doba proglaene slobode, sve moe rei, ali je pitanje da li se s time to je reeno moe bilo ta uiniti, ukoliko, naravno, to nije podrano odgovarajuim interesom, iza kojeg gotovo po pravilu stoji novo boanstvo naeg doba profit. Sa osvajanjem pune slobode knjievnog izraavanja, drutveni uticaj knjievnosti vidno je smanjen u svim zemljama evropskog kulturnog kruga, a posebno u njenom istonom, junoslovenskom delu, u kojem je knjievnost, za vreme vladavine komunizma, imala znaajnu kritiku, antiideoloku ulogu. U novim okolnostima, kada se sve moe rei i napisati, metaforiki potencijal jezika manje se koristi, i sve vie slabi, pa se i drutvene funkcije literature, oblikovane u 19. i 20. veku, postepeno menjaju, bivaju potisnute u drugi plan ili se sasvim gube u potpunoj prevlasti trinih kriterijuma koji uslovljavaju celokupni drutveni ivot, ukljuujui i samu prirodu i oblik umetnike imaginacije. Padom Berlinskog zida zapoela je nova epoha evropske politike i kulturne istorije. Dekompozicija istonoevropske drutvene matrice i slom komunistike ideologije, voluntaristiko i mehaniko uvoenje liberalnokapitalistikog socijalnog modela, praeno kolektivnim traumama i turbulencijama,

231

snano je, i nuno, uticalo i na promenu funkcija koje je knjievna umetnost imala u prethodnim stoleima a, posredno, i na promenu aktuelnih stvaralakih koncepcija i na njihov javni znaaj i ulogu. Tako se iznova, i na vrlo izrazit, drastian nain, potvrdilo odavno ustanovljeno miljenje da istorija knjievnosti ne registruje samo promene naina pisanja, uspostavljanje i smenu razliitih poetika, odnosno stilskih formacija, nego i funkcija koje knjievnost kao umetnost ima u nekom drutvu. Na slovenskom jugu to se, zbog niza dramatinih, destruktivnih pojava, brzog i bolnog uruavanja starog sistema, inercijskog pretrajavanja nekih njegovih osobina, i sporog i oteanog uspostavljanja novog tipa socijalnog ustrojstva, izotreno i jasno vidi. Kako nam pokazuje iskustvo istorije junoslovenske interliterarne zajednice, tokom 18., 19. i 20. veka knjievnost ima nedvosmisleno ispoljenju relacionu dimenziju, njen znaaj uvek se odreuje izvan nje same, prema nekom drutveno povlaenom momentu ili korektivu, pri emu se osnovna knjievna funkcija, ona estetska i/ili poetska, po pravilu potiskuje u drugi ili ak trei plan. Drugim reima, nacionalne kulture na slovenskom jugu radije kanonizuju one pisce ije delo ima izrazito ispoljene eksterne funkcije, doim se estetska dimenzija dela tek podrazumeva a, neretko, i sasvim isputa iz vida, zaobilazi ili preutkuje. Karakteristinost knjievnosti slovenskih naroda iz Centralne Evrope i sa Balkana ogleda se u injenici da istorija, a dobrim delom i politika, snano odreuju tip knjievne imaginacije, nameu joj teme ili ideologemske stavove, najpre tako to slede i afirmiu, a potom i tako to pobijaju i demistifikuju te velike koncepte. Podsetimo se koje je sve to funkcije knjievnost imala u pomenutom razdoblju, sledom ideje da se istorija knjievnosti moe, pa i mora pisati najpre sa stanovita kljune poetike perspektive ili osnove koja u njoj preovlauje, ali, nesporno i neizbeno, i sa stanovita njome uslovljenih ili oblikovanih dominantnih drutvenih funkcija. Ovo stoga to se promene lika epoha ne vre samo dubinskom promenom preovlaujuih poetika nego i promenom shvatanja ta knjievnost u datom drutvenom kontekstu treba da znai, koju ulogu igra, ta joj iri socijalni kontekst dodeljuje, ta u nju upisuje, ali i kakvu sliku ona tom kontekstu namee, kako ga vidi, oblikuje i interpretira. U brzoj retrospektivi setiemo se da je knjievnost srednjeg veka odreena teocentrizmom, u predmodernom dobu etnocentrizmom, a u modernim

232

vremenima antropocentrizmom: teina taka interesovanja, koja oblikuje osnovni horizont, uslovljava osnovne teme i funkcije i dri sistem na okupu, dakle, sa Boga prelazi na narod, a potom na pojedinca. U prosvetiteljstvu se posebno snano razvija individualna, ali i kolektivna emancipatorna funkcija knjievnosti. Seanje na nju ouvano je do danas, premda su moderna, a naroito dananja epoha problematizovale pojam, te, posebno, znaaj samog znanja. Znanje je oduvek smatrano vrednou, a oni koji ga prenose inili su i ine drutveno prestinu profesiju. No, dok se u prolosti govorilo da se sutinsko znanje ne moe niim platiti, da je neprocenjivo i neobescenjivo, danas za sve postoji precizna tarifa: nedavno sam uo reklamu za novootvoreni univerzitet na kojem se kolovanje moe platiti tek kada ga zavrite, u vie rata, pa se pitam da li se diploma na tom mestu dobija bre ukoliko se odmah pri upisu sve odjednom plati, doim u to da e diploma na takvom univerzitetu biti dobijena u svakom sluaju, ve inom samog upisa i prihvatanja finansijskih obaveza, nipoto i nijednog trenutka ne treba sumnjati. Ali, vratimo se naim ovicama. U romantizmu se razvija identifikatorna funkcija knjievnost, izmeu ostalog, ako ne i na prvom mestu, postoji da bi jeziki i tematski potvrdila posebnost nacionalnog identiteta. Realizam e tome dodati i funkciju reprezentativnosti, razvijajui stav da knjievnost oblikuje i izrie ono najbolje, specifikujue i posebno ime se jedna zajednica predstavlja i pred sobom i pred drugima, a to je, zbirno uzev, afirmie pred svetom. U knjievnosti se, jednom reju, formira slika jednog drutva, njome se stie odgovarajui uvid u to drutvo, opta predstava o njemu, ona tome slui. Epoha modernizma, koja je na razliite naine i u razliitim vidovima obeleila umetniku praksu 20. veka, razvila je, izmeu ostalih ideoloku, antiideoloku i drutveno korektivnu funkciju. Takoe, u toj epohi promovisana je ideja o autonomnosti, ak punoj nezavisnosti knjievnog teksta, o posebnosti i unikatnosti sveta koji se njime posreduje. Ne zaboravimo da je ta ideja posebno briljivo negovana u ideoloki represivno odreenim drutvima; ona je, zapravo, bila nain odbrane prava knjievnosti da govori slobodno, pa su, saglasno tome, razvijene i mnoge metodoloke kole ili orijentacije koje tekst tumae kao potpuno odelit jeziki fenomen. Na primer, fenomenoloki zasnovana interpretacija obraala je panju iskljuivo na tekst kao takav

233

(ostrvo za sebe), negirajui bilo kakvu vrstu pokuaja tumaenja teksta kao inioca jednog sloenog kontekstualnog odnosa od ove ili one vrste. U tom znaku protekla je mladost i moje generacije kritiara. Sve pomenute funkcije ozbiljno su osporene u minulim decenijama. Knjievnost, kako svedoe i savremeni pisci, pa i citirani Milorad Pavi i Radoslav Petkovi, danas nema objektivan znaaj koji je ovde kao i drugde imala pre raspada Berlinskog zida. Za tako kratko vreme izmenjen je i stvaralaki, i receptivni i interpretativni ambijent, i jedino to je od humanistikog koncepta u toj oblasti ostalo jeste napor drutvene zajednice, tanije reeno, nekih njenih institucija, da ouvaju, u promenjenom i novom dobu saobraenom vidu, obrazovno-vaspitnu funkciju knjievnosti. Ako vie ne moemo sa sigurnou tvrditi koja je danas dominantna drutvena funkcija knjievnosti, jasno je da je ta umetnost i dalje prilino dobar nain da odkolujete i u kakvom-takvom humanistikom duhu vaspitate generacije koje dolaze. Dovoljno je samo nabrojati ta se sve u te dve-tri decenije dogodilo. Najpre je, naravno, evidentan prodor i uspostavljanje predominacije trinih kriterijuma. Sa malo umesnog preterivanja moglo bi se rei da u dananjim, posebno medijskim raspravama o knjievnosti ne preteu vie pitanja o tome ime se bavi neka knjiga (a knjiga je po pravilu jedino i samo roman, to je posebna pria), na koji nain to ona ini, da li je vredna ili nije, ve koliki je njen tira, da li su otkupljena prava za film ili makar za pozorite, da li se za nju ili za pisca vezuje neka afera, da li je izazvala polemiku ili barem negativnu reakciju odgovarajuih institucija, organizacija ili pojedinaca. Potom, problematizovan je status pisca, a posebno je postala nejasna njegova drutvena uloga. Ukinuta je kategorija velikog pisca, onoga sa statusom tribuna (to nam deluje anahrono i smeno), onoga koji govori iz glave celog naroda, i tu je mogue uoiti jedan paradoks. Smru klasika na scenu su, po sili prirodne neminovnosti, doli novi pisci koji, odbijajui ili pristajui da se, od sluaja do sluaja, politiki angauju i izjanjavaju, moda i govore u duhu novih vremena, i moda to ine na pravi, umetniki ubedljiv i vredan nain (ko je tu sudija?), ali nekako ne ulivaju poverenje, vrag e znati iz kojih razloga. Ti razlozi svakako nisu samo psiholoke prirode: priznati vanost ivom piscu znai, po nekoj negativnoj logici, smanjiti vanost sebi, a to nije lako, naprotiv: elja za vaenjem bilo koje vrste svojstvena je naoj ivotinji, upravo ta i takva elja ini je onim

234

to jeste, unikumom u ivom svetu. Profesija pisac je i dalje, po inerciji, socijalno prestina (predstavnici svih profesija trude se da budu i pisci, jer biti pisac znai biti pripadnik neke elitine, nestandardne nad-profesije), ali sama knjievnost kao takva vie to nije, ili je prestina u mnogo manjoj meri, pa je pisanje i objavljivanje knjiga pre svega in podravanja i proklamacije stvarne ili lane vanosti te nad-profesije, odnosno pojedinca koji je upranjava, a tek potom, sekundarno, i posredovanje odgovarajueg umetnikog sadraaja na iju vanost treba upozoriti italaki auditorijum i ubediti ga, vrednou napisanog, da tako zaista jeste: zasluno tue panje, priznanja, vremena i ekonomske nagrade. Razvoj tamparske i elektronske tehnologije, munjevitost naina umnoavanja teksta, i, posebno, pisanje na kompjuteru, uslovili su enormni porast tekstualne produkcije i uinili da knjievnost postane samo deli proizvodnje masovne umetnosti, a, reeno bez eufemizma, i sirovina koja snabdeva grafiku i izdavaki industriju iji se produkti kasnije filtriraju u medijima i marketingu, distribuiraju u trgovinskoj mrei i postaju deo duhovne potronje. Do pre samo dvadeset godina znao sam gde stoji bilo koja knjiga u bilo kojoj poznatijoj beogradskoj knjiari. Danas odlazak u knjiaru doivljavam kao neki veseli, areni, blago komarni san ili kao ulazak u supermarket: ponuda je preobilna i nepregledna, knjiga vie nije retkost, a nekamoli sakralni predmet, ona je svakidanji, lako dostupan produkt masovne kulture. Sve knjievne vrste, izuzev romana i, donekle, drame (zbog njene prirodne povezanosti sa pozoritem i mogunou javne prezentacije), gurnute su na rub kulturnog i knjievnog sistema. Oigledna je dominacija lakih i trivijalnih anrova. Nekadanja visoka literatura sve vie i sve ee slui se kodovima medijski favorizovanih naina fabulacije (svejedno da li ih ismejava, sledi ili preosmiljava), a knjievna kritika ija je uloga u prolosti ograniavana na prepoznavanje i sistematizaciju estetskih vrednosti u meuvremenu je, ukoliko nije preivela u starom obliku u niskotiranim knjievnim asopisima, i sama postala deo marketinga. Osim vrtoglave promene poetika, u stalnoj haotinoj smeni retro, stvarno ili prividno inovativnih stilova, kako na optem planu knjievnog izraza naeg doba, tako i u opusima mnogih pisaca, svakako treba zapaziti rast i punu inicijativu, ako ne i apsolutnu dominaciju enskog pisma (natiraniji pisci danas su spisateljice, a publika je uglavnom enska), to svakako go-

235

vori i o smeni autoritarnih, arbitrarnih, jakih pozicija koje su odreivale i prirodu drutvenih funkcija knjievnosti u starijim vremenima. I uopte je odnos prema kategoriji vremena u velikoj meri ocrtavao likove knjievnosti minulih velikih epoha. Podsetimo se: klasicizam je slavio daleku, mrtvu prolost, romantizam je slavio sanjanu herojsku prolost, realizam je protekao u slavi upravo minule prolosti i u konstatovanju rascepa prolosti i sadanjosti, modernizam je veliao savremenost, uz podsmeh minulostima, a postmodernizam je izvrio radikalnu relativizaciju vremena... Knjievnost je, hajdemo dalje, danas pritisnuta rastom grafomanije. Svi piu, svi ele da budu pisci, knjige se lako i brzo objavljuju, i to lepo i demokratino pravo niko i nijednim argumentom ne moe osporiti. Svaki ljudski ivot je boanska posebnost vredna da bude opisana i u tom opisivanju sauvana, ali je, takoe, neminovna posledica grafomanije smanjivanje interesovanja za drugog: kultura i razumevanje drugog primarno ipak poiva na itanju (i u doslovnom i u prenesenom znaenju toga pojma), odnosno na selektivno shvaenom pisanju. Tamo gde se previe pie, malo se ita. I tamo gde sistem kulture i kulturne industrije favorizuje kategoriju (medijskog i trinog) uspeha ostaje malo prostora za razgovor o sutini stvari. Jer, ovek valjda pie da bi se izrazio i ostvario, i da bi pronikao u svet, a ne da bi stalno vikao: vidite kako to dobro radim. Ili moda greim. U svakom sluaju, vie nisam siguran. Nedvosmisleno, knjievnost je sve ee samo nain ispunjavanja slobodnog vremena, zabava Ali, zar je odgovor na pitanje koja je danas osnovna drutvena funkcija knjievnosti tako lak. Moemo li se zadovoljiti tom lakoom, i ne oseamo li da tvrdnjom kako je (laka) knjievnost danas samo jedan od industrijski oblikovanih naina mentalne relaksacije potroakog stada i ispunjavanja dokolice, promaujemo sve ostalo. Nismo li usvajanjem takve dijagnoze dezavuisali i samu knjievnost, ono staro i do danas ipak neopovrgnuto uverenje da je ta umetnost, ipak umetnost, pre svega vid posebno uposlenog govora, naroit oblik posrednog, simbolikog i utoliko dubljeg razumevanja sveta. Ukoliko je odgovor zaista tako lak, ukoliko se knjievnost danas, bez obzira na to koliko vredna bila, zaista iscrpljuje i razilazi u ritualima ubijanja slobodnog vremena, nije li njen stvarni smisao i osnovni razlog time neopozivo ukinut.

236

Rekao bih, na sreu, i odluno: ipak nije. Imam za vas dobru vest: osnovna drutvena funkcija knjievnosti danas je pre svega individualistika, anarhoidana. Svako se, naime, prema njoj odreuje saglasno sopstvenim predispozicijama i emotivnim i misaonim potrebama i zahtevima. A ostalo, kako vam drago, to ree onaj ije delo je i dalje neporecivi dokaz da je pisanje ono najbolje u emu se ljudski duh objavljuje, potvruje, prepoznaje, projektuje...

237

Matev Kos

STRAH OD SLOBODE
Savremena slovenaka knjievnost izmeu marginalnosti i globalnosti Kraj vs. poetak istorije
prevela sa slovenakog: Ana Ristovi

Na poetku bih eleo da postavim sledeu optu tezu: klju za razumevanje anatomije savremene slovenake knjievnosti i kulture, a posebno u kontekstu debata o postkomunizmu, postmodernizmu i (post)modernom globalnom svetu, jesu osamdesete godine 20. veka. Jasno je da rasprava o tim problemskim sklopovima mora da se odvija barem na dve, meusobno ne sasvim odvojive ravni: jedna je knjievno-estetska, a druga je kulturno-istorijska. Naime, osamdesetih godina 20. veka su se slino kao i drugde u Srednjoj i Istonoj Evropi, i izmeu ostalog i u drugim republikama nekadanje federalne Jugoslavije, meusobno preplitali, ukrtali i ak suprotstavljali razliiti paralelni drutveni, ideoloki i kulturno-umetniki procesi i fenomeni. Svi oni su ionako bili deo prie o antagonizmima svog vremena, pre svega o epohalnom kraju socijalizma/komunizma i svetskoj dominaciji liberalnog kapitalizma. Drugo ime za taj veliki dogaaj, posluim li se uvenom krilaticom Francisa Fukujame s kraja prelomnih osamdesetih, jeste kraj istorije. Veliki istorijski dogaaj, koji simbolizuje taj kraj i istovremeno najavljuje ponovno ujedinjenje stare i nove Evrope, jeste, naravno, pad Berlinskog zida, 1989. godine. I, ukoliko je tana poznata misao Fridriha Engelsa, drugog od dva oca marksizma, zapisana 1888. godine u pismu gospoici Harknes, da o francuskom drutvu prve polovine 19. veka moemo vie da nauimo iz Balzakovih romana nego od tadanjih istoriara, ekonomista i ak i statistiara, onda bismo po analogiji mogli da zakljuimo da je istonoevropska i srednjoevropska knjievnost s kraja 20-og i verovatno i s poetka 21-og veka takoe nekakav kulturno-istorijski ili ak politiko-ekonomski dokument novovremenskih drutvenih metamorfoza i protivurenosti, bilo da je re o postkomunizmu, liberalnoj demokratiji, globalizaciji, multikulturalizmu ili

238

univerzalnim ljudskim pravima. Problem sa tom analogijom je u tome to preovlaujua knjievnost naeg doba, koliko, naime, moemo da pratimo logiku promena knjievnih pravaca i knjievne kanonizacije, po svom knjievnoestetskom profilu ve dugo nije vie realistika, dakle, da nikako nije u pitanju, kao to glasi uvena Engelsova definicija iz pomenutog pisma, verno slikanje tipinih osobina u tipinim okolnostima (Marks, Engels, 52). Mnogo vie joj odgovara ono to Hans Bertens, autor knjige o ideji postmodernizma, zove kriza reprezentacije: duboko proivljeno oseanje gubitka poverenja u nau mogunost zamiljanja realnosti, i to u najirem smislu; Bertens pri tom govori o estetskim, epistemolokim, moralnim i politikim reprezentacijama koje su sve redom postale nepouzdane (Bertens, 11). Knjievnoistorijske oznake za pisanje koje je reprezentativno za krizu reprezentacije, jesu barem kada je u pitanju slovenaka knjievnost modernizam, postmodernizam i, u poslednjoj deceniji-dve, knjievnost nakon postmodernizma. Ukratko, u pitanju je pisanje koje je po miljenju veine izvan tradicionalnog mimesisa, a za sobom ve ima iskustvo, kako istorijsko, tako i iskustvo neoavangarde i najrazliitijih modernistikih eksperimenata koji su radikalno proirili prostor literarnosti, a time i metaknjievnog diskursa. I ne samo to. Ono to Fukujama na univerzalnoj ravni zove kraj istorije, u individualnom sluaju Slovenije moe biti i poetak istorije: poetak u tom smislu da je Slovenija 1991. godine postala nezavisna, meunarodno priznata drava a nakon nekoliko godina i deo severnoatlantskog saveznitva, Evropske unije i potom, kao prva od novih lanica, jo i evromonetarne teritorije.

Napred u prolost
To to Slovenci toliko dugo nisu imali svoju sopstvenu dravu i njene institucije, izmeu ostalog je prouzrokovalo da je poseban, uzvien znaaj, slino kao i kod nekih drugih srednjoevropskih naroda u 19. veku, dobu nacionalnog osveivanja i prolea naroda, dobila kultura, a u okviru nje pre svega knjievnost, s obzirom da je jezik temelj i glavni medij nacionalne egzistencije. Taj posebni poloaj slovenake knjievnosti unutar slovenake nacionalne mitologije, koji ne treba uzimati

239

previe olako u smislu opteg mesta koje prekriva konkretnost i arenolikost svakodnevne i javne istorije, neki filozofi i sociolozi kulture su pokuali da osvetle pomou sintagmi, kao to su, na primer, dravno namesnivo slovenake kulture, slovenaki kulturni sindrom (D. Rupel) i, izmeu ostalog i preernovska struktura (D. Pirjevec). Takav, distanciranokritiki pogled na predstavu o knjievnosti kao posebnoj nacionalno-etikoj instituciji, odnosno na odnos izmeu slovenakog drutva i kulture (knjievnosti) bio je mogu tek onda kada je slovenako drutvo prolazilo kroz proces modernizacije i kada je posleratni totalitarni sistem slovenakog/jugoslovenskog komunizma popustio u toj meri da je barem relativna autonomija umetnikog stvaranja, humanistikih disciplina i s vemenom i drutvene kritike bila mogua. Pri tom, ne treba izgubiti iz vida da je slovenaka knjievnost zbog svoje posebne drutvene uloge i nacionalne konstitutivnosti esto bila izloena pritiscima razliitih, meusobno konkurentnih ideologija: krajem 19. veka pre svega katolike i liberalne koje su kada je re o estetskim pitanjima, obe u sutini konzervativne u slovenakoj knjievnosti esto traile pre svega potvrdu narodnog Zdravlja i istorijskog vitalizma naroda bez drave. Tim pritiscima i pokuajima instrumentalizacije pisci su se manje-vie uspeno opirali, sve dok borba za autonomiju umetnosti nije bila izvojevana, a sa stupanjem na snagu komunistikog reima posle Drugog svetskog rata, koji je uklonio svaku, kako politiku tako i ideoloku konkurenciju, slovenaka knjievnost je dobila nove dimenzije. Bila je postavljena u poloaj kada je, ak iako se oko svog drutvenog angamana nije posebno (ili se uopte nije) trudila, obavljala vanu emancipatorsku funkciju. U doba potpune ideologizacije, knjievni tekstovi su bili jedan od retkih medija slobode i ideoloke nesavladivosti. Pedesetih godina, kada je totalitarna struktura nakon raskida sa Sovjetskim savezom 1948. i nakon poputanja diktirane poetike socijalistikog realizma na podruju umetnosti, poela da slabi i kada je popustio i ideoloki voluntarizam, politiku i idejnu inicijativu je preuzeo manje nasilan pragmatizam komunistike partije. On je doputao manje-vie sve to nije ugroavalo temelje jednopartijske vlasti i naelno doputanje autonomije umetnosti, uz nepredvidljiva njihanja ka liberalnijoj ili represivnijoj kulturnoj politici, jedan je od takvih vladalakih postupaka. Knjievnost, a posebno proza i drama, u idejnom i knjievnoestetskom smislu od 1950. godine orijentisane

240

uglavnom egzistencijalistiki i modernistiki, polako su poele da otvaraju preutane, nepoeljne teme, i deo knjievnog pisanja je tako naravno, posredno dobio i politiku dimenziju: opozicijsku, disidentsku ili barem paradisidentsku. Sauvao ju je sve do osamdesetih godina 20. veka, kada su posebno vane i zapaene postale memoarske knjige i svedoenja, kao i one istorijsko-dokumentarne knjige, dakle non-fiction knjige, koje se vie nisu obraale itaocu ,,metaforino ve neposredno. Kritiari vlasti se, dodue, posebno u drugoj polovini osamdesetih godina, nisu vie morali da skrivaju iza knjievnog jezika, ve je kritiki stav polako dobijao svoje mesto i u alternativnim masovnim medijima, na javnim mitinzima i, na kraju krajeva, i u organizovanoj politikoj opoziciji, koja je potom, 1990. godine, pobedila na prvim slobodnim izborima. Poloaj knjievnosti je u godinama 19501990. strukturno gledano, barem u izvesnoj meri bio slian onom iz 19. veka, s tim to je narodnoemancipatorski i narodnoodbrambeni efekat nadomestio poseban nain itanja koji je praktikovala kritika javnost. Ona je u velikim tekstovima posleratne slovenake knjievnosti, na primer, u poeziji tamnog moderniste Daneta Zajca, u egzistencijalistikim dramama Dominika Smolea ili u modernistikim romanima Lojzeta Kovaia, Vitomila Zupana, kao i u delima drugih autora, traila i pronalazila globalne metafore za kritiku komunistikog sistema i partijske drave. To posebno vai za one knjievne tekstove koji su se doticali tabuiziranih tema, kao to su, na primer, graanski rat 19411945, posleratni pomori, kazneni logor Goli otok, montirani politiki procesi itd. U situaciji neslobodnog, blokiranog drutva u posleratnim decenijama, romani, prie, drame i pesme slovenakih autora su esto bili obloeni razliitim dodatnim znaenjima. Mogli bismo rei da je u nedemokratskim uslovima knjievnost bila nekakva simbolina manifestacija ili ak i ekonomija slobode. Mlai modernisti, na primer, pesnici Toma alamun i Niko Grafenauer ili pisac Rudi eligo, ali i ultramodernisti i neoavangardisti, ezdesetih i pre svega sedamdesetih godina, veinom su se odrekli takvog usmerenja. Sartrovsku filozofiju slobode, drubeni angaman i kritinost prve posleratne, takozvane kritike generacije kod veine pisaca su zamenili intertekstualnost i sloboda, koja je pre svega sloboda u jeziku. U jeziku, koji je, kao to su za svojim duhovnim uiteljem uglavnom ponavljali brojni slovenaki hajdegerijanci, kua bia.

241

1 U tom kontekstu dovoljno je pouan primer posleratnih i svih politiki ukinutih odnosno zabranjenih asopisa u Sloveniji od Besede (19511957), Revije 57 (19571958) do Perspektiva (19601964), a jo plastinije o tome govori ivotna pria Joeta Punika (19322003), saradnika tih asopisa i najpoznatijeg disidenta i politikog zatvorenika u Sloveniji. Kada je filozof i sociolog Punik poeo da javno kritikuje prirodu i pravu prirodu vlasti, svakoj toleranciji je bio kraj jedan od Punikovih tekstova koji ga je odveo u zatvor imao je veoma signifikantan naslov: Naa drutvena stvarnost i nae iluzije. Bilo je to 1958. godine, dobrih deset godina pre nego to se dogodio iluzionizam studentskog pokreta. Kasnije, na prelazu iz osamdesetih u devedesete godine, nakon to se vratio iz dugogodinje emigracije u Nemakoj, Punik je bio voa demokratske opozicije iz Slovenije i jedan od najvanijih voa pokreta za slovenako osloboenje i demokratiju.

Druga, uporedna priroda te intertekstualnosti, koju su knjievni kritiari utemeljivali i uz pomo tada aktuelnog francuskog (post)strukturalizma, a posebno Rolanda Barta, bila je studentska 1968-a, koja se, dodue, u Sloveniji dogodila sa trogodinjim zakanjenjem. Njena glavna posebnost, ukoliko je uporedimo sa deavanjem u gradovima zapadne Evrope, jeste to da slovenaki (i jugoslovenski) studenti, opte uzevi, nisu posumnjali u prirodu samog drutvenog sistema u kojem su iveli to je bio, naravno, sistem socijalistikog samoupravljanja koji se zasnivao na tekovinama socijalistike revolucije. Zahtevi slovenakih i jugoslovenskih studenata zato nisu bili protiv- ve unutarsistemski: nekako u tom pravcu da papirnate deklaracije kongresa komunistike partije postanu ivotna realnost, da se uklone birokratske privilegije, da se vrati revolucionarna spontanost, da vlast naroda postane jo vie narodna itd. Ta gesla, propraena revolucionarnim simbolima i ikonografijom, bila su prilino glasna i nije im bilo potrebno nikakvo posebno ideoloko objanjenje, istorijski vanije je to da je studentski pokret potom izgubio svoj polet. Neki vodei pripadnici studentskog pokreta u Sloveniji i Evropi su se odluili za takozvani dugi pohod kroz institucije. I to je jedan od razloga to je revolucija, pod kojom su u to vreme bili spremni da se potpiu, na primer, i pesnici, mogla da bude samo revolucija duha. Dakle: estetski, duhovni preobraaj, promena stava, odnosa, a ne direktna akcija, konkretno zalaganje za radikalnu promenu postojeeg, jo i najmanje u pravcu antikomunistikog, liberalno-demokratskog, graanskog zalaganja za viepartijski sistem, privatnu svojinu i inicijativu itd. To, izmeu ostalog, znai i da je estetska revolucija, tako rei, jedina vrsta revolucije koja je u socijalistikom drutvu (iako je u pitanju socijalizam sa ljudskim licem) mogu i unutar jasno zacrtanih granica dozvoljenog te granice su, naime, realni motivi politike i privredne vlasti, distribucije politike moi i kontrolisanja politikih antagonizama.1 Uz tu pasivnost razumljivo je i interesovanje tadanje slovenake postbitnike generacije za istonjaku misao i njene religije (budizam, konfuijanstvo itd.). Pogled na Istok je, naime, istovremeno bio i pokuaj uvida u drugaiju ivotnu praksu koja bi mogla da bude alternativa stanju zapadnog sveta, diktatu logike Kapitala i potroatva apolitinog, politiki pasivnog i istovremeno ideoloki indoktrinisanog srednjeg sloja. Taj pogled u stranu istovremeno je bio i pokuaj izlaska iz evro-

242

pocentrizma, logocentrizma, subjektivizma, oveka kao sredita i mere univerzuma to je intencija koja je snano obeleila deo slovenake knjievnosti, a posebno poeziju sedamdesetih i osamdesetih godina, ali i kasniju. Meu kljunim autorima takvog, filozofsko-refleksivnog usmerenja je Milan Dekleva, od devedesetih godina jedan od najuglednijih slovenakih pesnika, vaan i za raspravu o postmodernizmu u savremenoj slovenakoj knjievnosti (prim. Kos, Fragmenti, 171206).

Kriza modernizma, postmodernizam i posle njega

Slovenaki modernizam (Toma alamun, Veno Taufer, Dane Zajc, Niko Grafenauer, Franci Zagorinik, Lojze Kovai, Rudi eligo, Duan Jovanovi i dr.) svoj vrhunac je doiveo oko 1970. godine, a svoj vrhnunac u razvoju sredinom sedamdesetih godina sa ultramodernizmom, kao i istovremeno sa novom avangardom. Nakon 1975. godine, poto su (ultra)modernizam i nova avangarda iscrpli svoje sadrinske i formalne mogunosti, moemo govoriti o razliitim pokuajima prevazilaenja krize modernizma: ili buenjem tradicionalnijih modela pripovedanja (posebno vezivanjem za tradiciju neorealizma), prvim pokuajima u pravcu maginog realizma i nove duhovnosti koji su tada mnogima bili sinonimi za postmodernizam, ili, posebno u poeziji, putem vraanja umerenom, neradikalnom modernizmu. Nije sluajnost da neki slovenaki knjievni istoriari u 1975. godini vide i poetak slovenakog postmodernizma. Posebnost poetnih debata o postmodernizmu u Sloveniji bila je u tome to su kritiari postmodernizam otkrivali ne toliko u prozi, koliko u poeziji, kao to to je to bilo uobiajeno u svetu (vidi: Kos, Prevzetnost, 87173). Osamdesetih i jo ranih devedesetih godina skoro da nije bilo pesnike zbirke koju knjievni kritiari ne bi, neposredno ili posredno, povezivali sa postmodernizmom. Iz dananje, ve distancirane perspektive, u vezi sa postmodernistikom euforijom moe se zakljuiti da je taj entuzijazam, a kada je u pitanju postmodernizam u poeziji, najverovatnije bio preteran. Autor, za kojeg je nesumnjivo da je u slovenakoj poeziji postavio model pesnikog postmodernizma, jeste pesnik Milan Jesih, i to pesnikim zbirkama Soneti (1989) i Soneti drugi (1993). Jesihovi soneti, naime, odgovaraju kako knjievno-istorijskom kriterijumu, po kojem je jedna od karakteristika

243

postmodernizma anrovski sinkretizam, dijalokost, odnosno vraanje tradiciji (pod pretpostavkom da tradiciji na postmodernistiki nain moe da se vraa samo ona knjievnost koja je tu tradiciju nekada napustila ili ju je, ukoliko ima za sobom modernistiko-avangardistiko iskustvo, radikalno stavila pod znak pitanja), kao i globalnijoj perspektivi koja u postmodernizmu otkriva pre svega poseban poloaj subjekta i njegove slike sveta: fingiranost, izmetenost iz sredita, ambigvitet, simulaciju, pluralizam istina, ontoloku sumnju (vidi: Kos, Prevzetnost, 15-32). Istovremeno bismo mogli da, upravo govorei o Jesihovoj poeziji koja problematizuje koherentnost pesnikog Ja u jednom od njegovih diskretno ironinih soneta ak sresti osobu pod imenom pesniki subjekt bez problema potpiemo sud Demsa Mekorklija (James McCorkle), koji u svom preglednom tekstu The Inscription of Postmodernism in Poetry zakljuuje da je za postmodernistiku poetiku sutinska upravo kritika onoga to on imenuje privilegovano i imenovano 'Ja' (Bertens, Fokkema, International, 46). Specifinost rasprave o postmodernizmu, koja se u Sloveniji zahuktala osamdesetih godina 20. veka, jeste u tome da se u poetku usredsreivala pre svega na poeziju, kao i to da se postmodernizam veoma brzo etablirao, prodro u univezitetski diskurs i akademsku rapravu. A i to je, moda, jedan od razloga to je prilino brzo izgubio svoj subverzivni naboj. Sa poetikom postmodernizma se istovremeno, barem na poetku, identifikovala tada najmlaa knjievna generacija, roena oko 1960. Na toj, generacijskoj ravni, postmodernizam se formirao kao nekakva opozicija knjievnosti starijih modernistikih pisaca. Istovremeno moemo da, kao to je nedavno, dakle ve iz distancirane perspektive pokazao Tomo Virk, govorimo o dva uporedna oblika postmodernistikog pisanja u Sloveniji (ali i, na primer, u Srbiji, Rusiji i Hrvatskoj): on prvi naziva politikim, a drugi metafikcijsko-dekonstrukcijskim postmodernizmom: dok za zapadni postmodernizam vai da se najpre javio u svojoj 'metafikcijskoj' odnosno 'dekonstrukcijskoj' varijanti, i tek potom u 'politikoj', hronoloki raspored oba postmodernizma u nekim slovenskim zemljama (slino kao i u Latinskoj Americi), a posebno u onima gde se postmodernizam izrazito razvio, neto je upravo suprotno (Virk, Politini, 185). Kljuni autori slovenakog politikog postmodernizma, ukoliko se nadoveem na Virkovu argumentaciju, s poetka osamdesetih godina bili su Drago Janar i Dimitrij Rupel, obo-

244

jica tada autori srednje generacije. Janar je, dodue, postmodernistike pripovedne postupke upotrebljavao samo u nekim novelama, a intertekstualno se nadovezivao na Bulgakova i Borhesa, pri emu se pre svega bavio analizom pitanja totalitarizma osamdesetih godina je takva analiza imala nesumnjivo politiki naboj. U prvoj polovini osamdesetih Rupel je objavio dva romana, Maks (1983) i Povabljeni pozabljeni (Pozvani zaboravljeni) (1985), koja su oba bila napisana u poigravanju sklonom metafikcijsko-intertekstualnom maniru, a ta internetkstualna forma na sadrinskoj ravni ima dovoljno oiglednu politiku, drutveno-kritiku poruku. Prelaz od politikog postmodernizma ka naglaeno metafikcijskom i autoreferencijalnom javlja se u drugoj polovini osamdesetih godina, kod autora, roenih uglavnom oko 1960. To su posebno Andrej Blatnik, sa romanom Plamenice in solze (Baklje i suze) (1987) i sa knjigom kratke proze Biografije brezimenih (Biografije bezimenih) (1989), Branko Gradinik sa kratkim priama Mistifikcije (1987), Igor Brato sa knjigom kratkih pria Pozlata pozabe (Pozlata zaborava) (1988) i Aleksa uuli sa knjigom Kdo mori bajke in druge zgodbe (Ko ubija bajke i druge prie) (1989). Za sva ta dela je karakteristino da su puna najrazliitijih referenci (ne samo knjievnih, ve, posebno kada je Blatnik u pitanju, onih iz sveta filma i popularne kulture) i pod snanim uticajem amerike metafikcije i Borhesa, a istovremeno se programski odriu svake veze sa vantekstualnom stvarnou (Virk, Politini, 186). Naravno, u tom periodu su stvarali i mnogi drugi, drugaiji prozaisti, koji su bili naslednici modernistike poetike; neki su se nadovezali na tradiciju neorealizma, a drugi su se okuali kao autori anrovske knjievnosti, tako da o poslednje tri decenije opravdano moemo da govorimo kao o periodu heterogenosti, sinkretinosti i pluralnosti bez dominantnog knjievnog pravca podranog programsko-manifestnim tekstovima i prepoznatljivim generacijskim nastupima koji bi, kao nekada avangardisti ili, recimo, autori novog romana, raskidali sa pisanjem svojih prethodnika. Sigurno nije sluajno da je devedesetih godina veina proznih autora postmodernistike metafikcije ili prestala da pie, ili se preusmerila na drugaiji nain pisanja. Te metamorfoze su najprimetnije u knjigama Andreja Blatnika, nekada jednog od prvaka slovenakog postmodernizma. Kod Blatnika moemo da vidimo prelaz od metafikcijskog pisanja ka minimalistikoj prozi, taj minimalizam je prilino

245

Prvi slovenaki prevod Karverove proze je objavljen 1991. godine, a pogovor je napisao Ale Debeljak, osamdesetih godina jedan od promotera slovenakih debata o postmodernizmu i autor prve slovenake knjige o postmodernizmu (Debeljak, Postmoderna), kao i urednik uticajne antologije Amerika metafikcija (Amerika metafikcija) (1988).
2

blizak knjigama Rejmonda Karvera, koji je u to vreme postao veoma omiljen meu mlaim slovenakim autorima.2 S tom razlikom, da je Blatnikova proza, pre svega u knjizi pria Menjave ko (Menjanje koa) (1990) i Zakon elje (2000), u poreenju sa Karverovom mnogo vie intelektualizovana i bez vidljivijih referenci na socijalni poloaj svojih protagonista. Najnoviji Blatnikov roman Spremeni me (Promeni me) (2008) uvodi u njegovo pisanje ali i u savremenu slovenaku prozu nov tematsko-sadrinski naglasak. Radnja romana je smetena u blisku budunost, u globalni svet globalne potronje i vladavine multinacionalnih korporacija, u kojem se gube individualnost i prisni meuljudski odnosi. Blatnikov roman pripoveda priu sredovenog marketinkog gurua koji ima problem sam sa sobom, svojom enom i svetom oko sebe. Primetna sadrinska dimenzija teksta je, uz sentiment mukarca u krizi i drutvena kritinost, a pripovedni postupci su uglavnom minimalistiki, kakve znamo iz Blanikove kratke proze koja esto pripoveda dramu bolesnog, a na neki nain racionalno savladanog intimizma. A sada se odvija na horizontu globalne depresije. Slinu, uslovno reeno anti-globalistiku, anti-korporacijsku usmerenost, koja je po svom kritikom polazitu humanistiki-individualistika, moemo sresti i u savremenoj slovenakoj drami, na primer u dramama Matjaa Zupania, jednog od najplodnijih slovenakih dramskih pisaca srednje generacije. Njegove poslednje drame Hodnik (2003) i Razred (Klasa) (2006), na primer, problematizuju svet novovremenskog rijaliti-oua i globalnog kapitalizma. Obe drame se naslanjaju na tradiciju drame apsurda, a istovremeno su izrazito drutveno-kritiki usmerene. Razred se zavrava ak i intoniranjem Internacionale a pomalo dvosmisleno, nije nuno da u klasno-mobilizatorskom. Toliko vie, jer se meunarodni proleterijat u svetu globalne produkcije i potranje manje-vie integrisao u potroako drutvo i postao masa bez onog to su marksisti nekada zvali klasna svest. To je sada internacionalni sloj bez klasne svesti, a sa dosta kredita. Pesnitvo je takvom drutveno-kritinom stavu, barem u kontekstu slovenake knjievnosti, optereene nasleem romantike tradicije, manje naklonjeno. Pri tom se u slovenakoj poeziji devedesetih godina i posle 2000. moe primetiti kretanje koje vodi dalje od poetike slovenakog postmodernizma, iji paradigmatian autor je u Sloveniji, kao to je reeno, bio Milan Jesih sa obe knjige soneta, objavljene oko 1990. Za

246

obeleavanje poezije mlaih autora, roenih ezdesetih i pre svega sedamdesetih godina 20. veka, u poslednje vreme se, na primer, uvrstila oznaka urbana poezija ili, po amerikim uzorima, posebno takozvane njujorke pesnike kole, poezija otvorene forme. Crte urbane poezije otvorene forme, dodue, moemo da sretnemo ve ezdesetih i sedamdesetih godina, na primer u ranoj poeziji Tomaa alamuna, a u poslednjoj deceniji ona nije tua ni autorima mlade slovenake poezije, kao to su Uro Zupan, Primo unik, Tone krjanec, Gregor Podlogar i drugi. Nije sluajnost da su mnogi od ovih autora bili pod snanim uticajem severnoamerikih pesnika, posebno Frenka O'Hare i njegovih poetolokih stavova, koje je O'Hara najjasnije artikulisao u svom personistikom manifestu. U slovenakom sluaju se uticaj O'Hare, a i takozvanih poljskih oharista (oni su pre svega uticali na Primoa unika) otkriva najvie u problematizovanju uzvienog pesnikog jezika i orfejistike patetike, ali i u unoenju humora i metea ulice, istog i prljavog jezika u telo pesme. Meanje visokog i niskog pesnikog jezika je, dodue, jedno od obeleja postmodernistike poetike, a s obzirom na to da vaan deo mlae slovenake poezije karakterie rehabilitacija pesnikog Ja i takozvani novi intimizam, moglo bi se zakljuiti da ta knjievnost nastaje izvan poetike klasinog postmodernizma osamdesetih, odnosno devedesetih godina. Koliko se vraa modernizmu, to nije radikalno, ve umereno pismo bez otrih rubova. Ono ne eli da okira i iznenadi itaoca, da de(kon)struie njegovu percepciju sveta, ve pre svega da mu se obrati. Moda u takvom usmerenju treba traiti odgovor na pitanje zato su karakteristine crte vanog dela mlae slovenake knjievnosti uopte a ne samo poezije i a-metafizinost (dakle oprotaj od metafizikih vizija i traganja koji su karakteristini, recimo, za poetiku slovenakog tamnog modernizma), naputanje ire, nadindividualne istorijske refleksije i pomeranje u prostor konkretnih, svakodnevnih iskustava i doivljaja koje takva ivotna praksa omoguava (prim. Kos, Fragmenti, 245272).

Natrag u budunost
Drutveni poloaj slovenake knjievnosti osamdesetih godina 20. veka, u periodu tzv. Slovenakog prolea, obeleilo je i to da su u projektu nacionalnog osamostaljenja i raskida sa soci-

247

jalizmom vanu ulogu imali upravo pisci. ira javnost se u tom periodu, naravno, vie interesovala za stvarnu istoriju nego za knjievnu fikciju. Osamdesetih godina, posebno u drugoj polovini, u Sloveniji su se, naime, odvijala dva uporedna procesa koje je ubrzavala opta kriza socijalistike ekonomije i sve vee meunarodne napetosti u multietnikoj Jugoslaviji. S jedne strane bila je re o raskidu sa zvaninom socijalistikom ideologijom, a s druge o zalaganju za nacionalno osamostaljenje, tj. za nezavisnu slovenaku dravu. Paralelnost oba procesa je izmeu ostalog prouzrokovala da raskid sa starim drutvenim poretkom u godinama 19891991. nije bio tako jednoznaan kao to je bio u drugim istonoevropskim i srednjoevropskim dravama, ve nejasan, zamaskiran, zbog potrebe za politikim jedinstvom i unutranjom nekonfliktnou u periodu slovenakog osamostaljivanja u mnogo emu i nedoreen. U Sloveniji se nije dogodila demokratska revolucija, tj. nasilno ruenje nelegitimne jednopartijske vlasti, ve meki prelaz u drugaiji drutveni poredak. Izmeu ostalog je i nekadanji voa komunistike partije, Milan Kuan, na demokratskim izborima devedesetih godina, tj. nakon raskida sa komunizmom, dvaput zaredom bio izabran za predsednika republike, a veina vlada koje su se formirale nakon svakih parlamentarnih izbora su zbog proporcionalnog izbornog sistema bile osuene na to da budu koalicione i time na neki nain i osuene na traenje nacionalnog (i ideolokog) konsenzusa. Kada je Slovenija postala punopravna lanica evropskih integracija i evro-atlantskih saveza, postala je sastavni deo globalizovanog sveta, dakle manje-vie slobodnog protoka ljudi, ideja i, izmeu ostalog i kapitala. inilo se da je i Sloveniju nakon 2000. godine sustiglo ono to je Fukujama krajem osamdesetih godina 20. veka nazvao kraj istorije. Slobode stvaranja, knjievnosti i umetnosti uopte, u demokratskoj Sloveniji ne ugroavaju vie ideoloki ili represivni aparati drave, kao to se to dogaalo decenijama nakon Drugog svetskog rata, ve pre situacija na tritu, koja bi, kada bi dravna kulturna politika napustila sistem subvencionisanja kulture i umetnosti dvomilionskog naroda, snano ugrozile knjievnu produkciju izvorne, nekomercijalne slovenake i prevodne beletristike i humanistike. Takve knjige se u Sloveniji, naime, objavljuju u prosenom tirau od nekoliko stotina primeraka. A to moe da znai i to da politika sloboda, pre svega sloboda udruivanja, pisanja, miljenja, za koju su

248

se u decenijama nakon Drugog svetskog rata zalagali brojni slovenaki pisci i intelektualci, za samu knjievnost, za njenu prodornost i snagu imaginacije, nije nuno stimulans. Uz to je mogue ponuditi i provokativnu tezu da liberalna demokratija donosi politiku slobodu, koja ne oslobaa vie tako snano kao politika nesloboda, izmeu ostalog i zato to je knjievnost u nedemokratskim, totalitarnim uslovima, ukoliko nije bila trivijalan ideoloki recidiv, dakle banalnost estetskog, sama po sebi bila manifestacija slobode. Knjievnost, dodue, u Sloveniji jo uvek ima reprezentativnu odnosno simbolinu teinu, a unutar postojeeg sistema vrednosti i promenljive vrednosti svojih proizvoda, tj. na ravni drutvenog efekta i uticaja je u doba masovnih, a posebno elektronskih medija kao i drugde u svetu postavljena na marginu drutvenog. Marginalnost, dodue, moe biti oblik slobode, takve koja zahteva dosta stvaralake hrabrosti i samosvesti, utoliko vie ukoliko je marginalnost istovremeno ve i taka zrenja i htenja (kako autora, tako i protagonista njihovih tekstova), koja omoguava neretuiran uvid u sredite drutvenog i individualnog, istorijskog i nadistorijskog, globalnog i lokalnog. Poleina takve stvaralake samosvesti, ukoliko je to i svest o univerzalnoj slobodi bez granica i globalnoj dostupnosti svega, jeste strah od slobode. *** Vrli novi svet, koji je jedna od posledica kraja istorije u svetlu aktuelne svetske finansijske i privredne krize koja je odjednom postala realnost globalizovanog sveta, postavljen je pred teka iskuenja i dileme. Jedna od njih je i pitanje da li e se dogoditi pokuaj globalnog reavanja globalnih problema i time i zasnivanja novog svetskog poretka, ili povratak u predglobalizacijski, podeljeni svet pojedinanih nacionalizama, protekcionistike politike i najrazliitijih, izmeu ostalog i ideolokih antagonizama, za koje se inilo da su ve prevazieni? Marta 2008. godine u Londonu je odran meunarodni seminar On the idea of Communism. Seminar je organizovao slovenaki filozof Slavoj iek, a meu uesnicima su bila sama poznata imena: Alen Badiju, Teri Iglton, Majkl Hart, Toni Negri, ak Ransijer, ani Vatimo i, naravno, iek. Ti teoretiari se, uprkos naklonjenosti ideji (idealu?) komunizma, ne mogu bezuslovno svesti na zajedniki imenilac, a sam dogaaj svedoi o tome da za vaan i uticajan deo evropske intelektual-

249

ne levice ideja komunizma nije, kao to je devedesetih godina to smatrao, na primer, Fransoa Fire, autor obimnog eseja o komunistikoj ideji 20. veka, deo prie o izgubljenim iluzijama. Francuski filozof Alen Badiju je, na primer, u intervjuu za glavne slovenake novine odmah nakon konferencije enigmatino izjavio da je za njega komunistika ideja danas mogunost mogunosti mogunosti dogaaja. Drugim reima: u pitanju je anticipacija dogaaja kao mogunosti za dolazak nove politike istine (Delo, 21. 3. 2009). Intenciju Badijuove misli bismo mogli formulisati i drugaije. Naime, kako da se ideja komunizma danas, u postmodernom svetu, ouva u ivotu? Odgovor bi u izvesnom smislu mogao da bude postmodernistiki: ne u smislu organizovanog pokreta radnike klase u doba kapitalizma bez posla, ve u svetlu reflektora pod kojima filozofi na meunarodnoj konferenciji predlau razmiljanje o novoj sadrini pojma komunizam. Ostaje, naravno, pitanje kako dati nekom pojmu, koji je optereen svojim istorijskim nasleem, sudbinom utopije Marksovog kraljevstva slobode, koje se rasplinulo u kraljevstvu nunosti realnog socijalizma, novu sadrinu. Uz to treba paljivo sasluati i komentar nemakog sociologa Urliha Beka, autora knjige o grekama globalizma i odgovorima na globalizaciju: Neomarksistikom liku kapitalistikog svetskog sistema je propao svaki utopijski zamah, svaka sistemska politika nada i mata. Analizi neomarksista, naime, ne odgovara nikakav politiki subjekt koji iz nje ne proizilazi. Zar nije tako da se takav kosmopolitski neomarksizam na kraju krajeva mora nuno uklopiti u veliku elegiju o neumitnom potopu Titanika? (Beck, 132) Sudbina voli ponavljanja i varijacije, glasi jedna od poznatih sentenci H. L. Borhesa, prethodnika postmodernistike proze. Borhesova misao o sudbini koja voli ponavljanja, dotie najverovatnije i raspravu o ideji komunizma. Tragedija ili farsa pitanje je sad. I nema razloga da se tih dilema, starih i novih iluzija, ubudue, moda podstaknuta dramatinim okolnostima drutvene nestabilnosti i poloajem pojedinca u haosu globalnog svetskog drutva, ne prihvati svetska i sa njom i slovenaka knjievnost postmodernog doba.

250

REFERENCE:
Beck, Ulrich. Kaj je globalizacija? Ljubljana: Krtina, 2003. (Knjina zbirka Krt; 124). Bertens, Hans. The Idea of the Postmodern: A History. London, New York: Routledge, 1995. Bertens, Hans, and Fokkema, Douwe (ed.). International Postmodernism: Theory and literary practice. Amsterdam, Philadelphia: John Benjamins Publishing Company, 1997. Debeljak, Ale. Postmoderna sfinga: kontinuiteta modernosti in postmodernosti. Klagenfurt, Salzburg: Wieser Verlag, 1989. Fukuyama, Francis. The End of History and Last man. New York: The Free Press, 1992. Furet, Franois. Minule iluzije : esej o komunistini ideji 20. stoletja. Ljubljana : Mladinska knjiga, 1998 (Zbirka Premiki). Juvan, Marko. Iz 80. v 90. leta: slovenska literatura, postmodernizem, postkomunizem in nacionalna drava. Jezik in slovstvo 40.1-2 (1995): 2933. Kos, Matev. Prevzetnost in pristranost: Literarni spisi. Ljubljana: LUD Literatura, 1996. Kos, Matev. Fragmenti o celoti: Poskusi s slovenskim pesnitvom. Ljubljana: LUD Literatura, 2007. Marx, Karl in Engels, Friedrich. O umetnosti in knjievnosti. Ljubljana: Cankarjeva zaloba, 1950. Virk, Tomo: Strah pred naivnostjo. Poetika postmodernistine proze. Ljubljana: LUD Literatura, 2000. Virk, Tomo. 'Politini' (prozni) postmodernizem v nekaterih slovanskih literaturah. Literatura in globalizacija. Ur. Miha Javornik. Ljubljana: Znanstvenoraziskovalni intitut Filozofske fakultete, 2006, 183190.

251

Anisa Avdagi

Bosanskohercegovaka pripovijetka u tranziciji: pozitivne subverzije

Padom Berlinskog zida bosanskohercegovaka kultura se (opet) nala u procesu stvaranja nove kartografije, odnosno u suoenju s tekim simbolikim zahtjevima i definicijama vlastitih potencijala. Do sredine ili kraja osamdesetih godina prolog stoljea, ili preciznije do te 1989. godine, kada je sruen Berlinski zid, dok je hladnoratovska podjela jo uvijek bila na snazi, Bosna i Hercegovina, kao pretpostavljeno stabilan dio nesvrstane SFR Jugoslavije, uivala je relativnu ideju Treeg puta, neoptereena blokovskim opredjeljivanjima. Ali neoptereena i negativnim diskursom o Balkanu, jer je Titova ideja Jugoslavije, te politika nesvrstanosti i u meunarodnoj zajednici smatrana pokuajem spreavanja balkanizacije. Naime, pojam Balkan je nakon balkanskih ratova od 1912. do 1913. godine, a posebno nakon rata, genocida, logora na prostoru bive Jugoslavije, posluio i jo uvijek slui za izvoenje glagola balkanizirati i imenice balkanizacija koji ne znae samo upisivanje negativnih stereotipa na odreen geografski prostor. Prema oksfordskom ilustriranom rjeniku, balkanizirati znai podijeliti (prostor/oblast) na manje, uzajamno neprijateljski raspoloene drave1, pa se taj glagol i druge izvedene rijei, kao i imenica balkanizacija upotrebljavaju u razliitim kontekstima, implicirajui podjelu i neprijateljstvo, otpornost na inkorporaciju te stoga i problematino polje za nesmetano irenje kapitalizma. U zapadnjakom diskursu pojam balkanizacija se povezuje tako s nerijeenim pitanjima etniciteta i diferencirajuim verzijama junoslavenskih nacionalizama, izotrenih estim imperijalnim dominacijama, jer je upravo zbog toga, kako, pozivajui se na Economic and Political Weekly, od 3. aprila 1999. godine navodi Dawa Norbu, poraena Titova ideja, kao i meunarodni pokuaji spaavanja Jugoslavije od balkanizacije2. No, stigma barbarstva/balkanizma nije jedini proizvod/ proizvoa nove simbolike mape i rekurzivne ljestvice kultu-

Ilustrovani engleski renik Oxford. Novi Sad: Mladinska knjiga Nova, 2002, 68. Balkanize v.tr. (also ise) divide (an area) into smaller mutually hostile states. Pogl. Norbu, Dawa. The Serbian Hegemony, Ethnic Heterogeneity and Yugoslav Break-up. Goulbourne, Harry (ed.). Race and Ethnicity. London: Routledge, 2001, 7

253

3 Verderi, Ketrin. ta je bio socijalizam i ta dolazi posle njega? Beograd: Fabrika knjiga, 2005, 12

ivkovi, Marko. Neto izmeu: simbolika geografija Srbije. (Dostupno 1. 12. 2008. na http://147.91.230.48/ifdt/ izdanja/casopisi/ifdt/XVIII/ d004/document#_ftn15)
4 5 Hall, Stuart. The Question of Cultural Identity. U: Stuart Hall et al (eds.). Modernity and its Futures. London: Polity Press, 1992, 273-325. Cit. prema Ribeiro, Antnio Sousa. Prevoenje kao metafora naeg vremena. Postkolonijalizam, granice i identiteti. (Dostupno 1. 12. 2008. na http:// www.diwanmag.com.ba/ arhiva/diwan13_14/sadrzaj/ sadrzaj4.htm)

ralnog, pa i ljudskog; uz to se vee i stigma komunizma. Nakon pada Berlinskog zida i nakon svih politikih turbulencija na ovim prostorima s kraja osamdesetih i poetkom devedesetih godina 20. stoljea, bosanskohercegovaka kultura je ostala zbunjena vlastitim mjestom koje je zahtijevalo transformirajue identitete s Treeg puta u (nepostojei) Drugi svijet, koji je, bez obzira na prestanak hladnoga rata, imao zvonak odjek predstava o komunizmu. Naravno, krajnje negativnih, jer hladni rat nije bio samo sueljavanje supersila koje je imalo iroke politike reperkusije; bio je to oblik znanja i saznajna organizacija sveta. On je uspostavio koordinate jedne konceptualne geografije, zasnovane na suprotstavljenosti Istoka i Zapada, koja je vodila daljoj podeli Severa i Juga.3 Formalno ukidanje blokovske podjele svijeta nije ukinulo tu saznajnu organizaciju i procese stereotipiziranja, tako se i ideoloki uzdrmana, ali jo uvijek cjelovita Titova Jugoslavija, i BiH u njoj, nala na novim simbolikim koordinatama i tome pripisanim konotacijama. Meutim, dok su zemlje Istone Evrope, taj Drugi svijet, jurile da nakon pada gvozdene zavjese uhvate korak sa Zapadom, njegovim znanjem i organizacijskim sposobnostima, Bosna se nala iza nove zavjese ratne. Dovravanje postsocijalistike tranzicije u drugim istonoevropskim zemljama, dakako, nije jednodimenzionalan proces, niti ita manje tjeskoban nego u Bosni i Hercegovini, ali prie koje svakodnevno kolaju o istonoevropskim zemljama nekad i sad dio su identifikacijskog (samo)lociranja na starim ili novim simbolikim mapama. Postratni period, uz sve traume, donio je tako jo jedno traumatino saznanje/iskustvo koje je moralo ostaviti traga u matricama zastupanja zemlje Istone Evrope koje su nekada priznavale da je u poreenju s njima Jugoslavija zapadnjaka4, sada su se ukazale u obrnutoj shemi. Nova imaginarna karta, osim bolnog uzdaha, otela je bosanskohercegovakoj kulturi i ansu da proces transformacije/integracije otpone iz pozicije nekadanjeg Drugog svijeta. Takva paradoksalna shema nanovo objelodanjuje da identitet nije toliko pitanje tradicije koliko je pitanje prevoenja, jer se o pojmu identiteta ne moe razmiljati kao o nekom sutinskom jezgru, nego samo kao o poziciji u sklopu neke mree relacija5. No, s obzirom na injenicu da hladnoratovska kognitivna organizacija nije sruena zajedno s Berlinskim zidom, ali s obzirom i na to da je rat dodatno iskljuio bosanskohercegovaku kulturu iz interlingvistike i interkulturalne prakse prenosa znaenja, proces pozicioniranja postaje iznimno teak i otkriva nove asimetrije.

254

Stoga, koliko i kako pripovijetka uestvuje u proizvodnji, preoblikovanju ili osporavanju takvog asimetrinog zna(e)nje posebno to je u hropcu totalitarnog svijeta, u nagovjetaju rata ili iz samog sredita ratnog uasa, kada se i postmodernizam ukazao kao posljednja velika utopija, kako bi kazao M. Eptejn6, pripovijetka prekoraila preko utopije i osvijestila da njena odgovornost nije s onu stranu ljudskog podruja djelovanja i da ne postoji, na bilo koji nain definiran, njen mogui imunitet i zbog ega je ponovo ostvarila svoju drutvenu ulogu ili stvorila jednu novu dimenziju drutvene uloge koja provocira ponekad i riskantne, ali neophodne upite i rezove u ime (svakog, pojedinanog) ivota? Vremenska, simbolika, kulturoloka, pa i administrativna granica koju je odredila smjena sistema vladavine, odnosno pad Berlinskog zida kao formativni dogaaj, iako je diskurzivno artikulirana (barem u dijelu akademske javnosti Zapada) tek kao granica crta, ona nikada nije ni mogla biti samo simplificirani rez od kojeg zapoinje istinska sadanjost manje diferencirane kulture. (Naa) kultura u tranziciji se uvijek ostvaruje (i) kao granica-prostor ivljivosti7. Tome u prilog moe posvjedoiti i pripovijetka iz ranih ili sredine osamdesetih godina prolog stoljea iz posljednje decenije zajednitva. Prie Tvrtka Kulenovia, Vitomira Lukia, Nedada Ibriimovia ili Darija Damonje, naprimjer, shvaene kao pokazna literatura ve svjedoe o dezintegraciji ideoloke jezgre, o umnoavanju igre razliitosti, koja u bh. kontekstu dakako poinje ak i dvije decenije ranije sa Suievim junakom negativnog iskustva8, a to dalje onemoguava naturalizaciju stereotipnih pretpostavki da do pada Berlinskog zida i do spektakularnog uvoenja kapitalistikih algoritama niti jedna socijalistika zemlja nema (narativno)-politiki kapacitet kojim moe prevrednovati, (ne) posredno kritizirati vlastitu kulturu ili uope problematizirati komunizam (i) kao kulturu modernizma. No, u zapadnjakim priama o socijalizmu, on se prikazuje sasvim suprotno njegovim vlastitim evolucionistikim pretenzijama ne kao zavrna faza ljudskog drutvenog razvoja, nego kao slepi ogranak mnogo naprednijeg puta u kapitalizam, na koji se sad on mora ponovo izvesti. Taj scenario s izbavljenjem najee se javlja u dve varijante: ok terapija i veliki prasak. U prvom se bivi socijalistiki blok poredi s umno obolelom osobom to e rei da je socijalizam doveo ljude do ludila, a na je zadatak da im povratimo razum. Drugi podrazumeva

Pogl. Eptejn, Mihail. Postmodernizam. Beograd: Zepter Book World, 1998.

Koncept (ne)ivljivog ivota ili (ne)ivljivosti, koji oznaava sposobnost ili kapacitet nekoga/neega za ivljenje preuzet je od Judith Butler. S obzirom na injenicu da su rodni reimi o kojima govori J. Butler u polivalentoj vezi sa svim oblicima moguih antagonizama (kulturalnih, rasnih, klasnih i slino) ovaj koncept djeluje prihvatljiv, tavie, potreban i u razumijevanju simbolikih pozicija i iz toga izvedenih kognitivnih politika. Pogl. Butler, Judith. Rainjavanje roda. Sarajevo: ahinpai, 2005 O tome vie u studiji Envera Kazaza Bonjaki roman XX vijeka, Zagreb Sarajevo: Naklada ZORO, 2004

255

Verderi, Ketrin: navedeno djelo, 409.

10

Verderi, Ketrin: navedeno djelo, 27.

11 Stavovi skeptinog hiperglobaliste Rolanda Robertsona preuzeti su iz Steger, Manfred B. Globalizacija. Sarajevo: ahinpai, 2005, a izvorno su objavljeni u Robertsonovoj studiji Globalization (London: SAGE Publication, 1992). O glokalizaciji pogledati takoer Robertson, Roland. Globalization: TimeSpace and HomogeneityHeterogeneity, iz Mike Featherstone, Scott Lash and Roland Robertson (eds.). Global Modernities. London: SAGE Publication, 1995, 28. i dalje. Pogl. i Robertson, Roland. Social Theory, Cultural Relativity and the Problem of Globality, iz King, Anthony D. (ed.). Culture, globalization and the world-system: contemporary conditions for the representation of identity. Minneapolis: University of Minnesota Press, 1997, 69-90.

da (pace Fukujama) istorija tek poinje, da je pre 1989. godine to podruje bilo bez oblika i prazno. Dok slika ok terapije predstavlja zapadne savetnike kao doktore, veliki prasak ih prikazuje kao Boga.9 Ako se prati takav sistem zastupnitva, onda se moe rei da prosvjetiteljski kulturni ovinizam nikada nije izgubio na snazi koncept (simbolikog) kolonijalizma reproducira se u pretpostavkama o bivim socijalistikim zemljama, pa ideja izvoenja na pravi put ili ravnodunost Zapada na koju upuuje K. Verdery, opet i u savremenosti proputa uvaiti ne-idealiziranu, ali dugu i heterogenu historiju drugog. Bosanskohercegovaka kultura kao jedna od bivih socijalistikih drava, mada nijedna socijalistika zemlja, kako naglaava i K. Verdery, nije bila tipina (s)vaka je imala svoje posebne karakteristike, i svaka je imala izvesne zajednike crte s nekim, ali ne i sa svim zemljama toga bloka10, nala se tako na simbolikom putu od bolesti ka zdravlju i od praznine ka punini. Na horizontu obeanja zdravlja i punine javile su se i jo se javljaju, dakle, povijesne strukture kapitalizma koje su postale osnova za govor o globalizaciji, sa svim njenim dimenzijama ekonomskom, politikom, ideolokom, kulturalnom. Globalizacija kao irenje transnacionalnog kapitala i drugih vrijednosti kulturalnih, ideolokih ili politikih, istovremeno je i homogenizirajua, ali i diferencirajua praksa, jer prema rijeima Rolanda Robertsona11, koji je i japanski poslovni termin glokalizacija uveo u novi kontekst i tako popularizirao, kulturni i drugi tokovi globalizacije nemaju apsolutnu homogenizirajuu mo, od koje se obino strahuje u svim zemljama koje nemaju kupovni potencijal Zapada. Sumnjiav prema zamisli o homogenizaciji, Robertson govori o kompleksnoj interakciji lokalnog i globalnog (o glokalizaciji) koju karakterizira kulturna razmjena i stvaranje hibridnih identiteta koji onemoguavaju otcjepljenje uspostavljenih polova. Robertson je u pravu kada tvrdi da se kulturalna globalizacija uvijek deava u lokalnom kontekstu, zato to ne postoje univerzalni, ak i ako postoje opi, efikasni mehanizmi koji mogu objediniti cijeli svijet, ali to ne iskljuuje pretpostavke (ili ve i injenice) o novom kulturalnom imperijalizmu Zapada, jer se, i djeluje bez izuzetka, sve nezapadne zemlje pozicioniraju naspram kapitalistikog Zapada. Bez obzira da li se (samo)pozicioniranje odvija preko svjesne ili nesvjesne adoptacije ili adaptacije kulturalnih (nadnacionalnih!) modela Zapada, ili ak na osnovu otklona od njih, kapitalistiki Zapad se reprezentira i priznaje

256

kao novi adhezivni Centar. U nadmetanju s takvom slikom, a ponukana kratkoronom koristoljubivou, odreena kultura moe usmjeriti pogled na svoju unutranjost, te re/konstruirati svoje forme s uvjerenjem da su administrativne granice i granice njenog postojanja. Naime, osim homogenizirajuih efekata, globalizacija je za posljedicu imala i jo uvijek ima (ponovno) jaanje lokalnih/regionalnih/etnikih vrijednosti, ali koje sve vrijeme jest i ostaje biti integralni dio globalizacijskih kretanja, jer su povratni uinci te potencijalnosti najmanje dvostruko prepoznatljivi. Korozivna fraza globalne kulture da svi ivimo u jednom svijetu, nema naroitog smisla, kao ni bilo koji mit. Ali, u proljee je nastupila druga godina. Druga godina od dana kada je poginula djevojka Suada. Ime joj znai: ona koja ima sree. (Mrtvi su se ve brojali etverocifrenim brojevima. Predstojala je godina u kojoj e na grad pasti oko etrdeset hiljada granata). Hiljadu devetsto devedeset trea godina je bila u svijetu. Tamo se vrijeme jo mjerilo od Roenja. (...) Tamo e dvanaestog novembra, dvijehiljadite godine, u salzburkom restoranu Gabler, nakon to kelner na sto spusti bocu vina, i ja na njoj predugo zadrim pogled (...) neko pucnuti vrkom nokta etiketu, kimnuti glavom i rei: - Devedeset trea. Dobra berba.12 Meutim, ta uiniti s tom istinom koja se ne odvija na traci vremena ve se vrijeme odvija i mjeri na pozadini istine? U emu bi se to kontrastno znanje moglo stabilizirati? Prvi kulturalni rezultat je dvoznano odbijanje generalnog reima znanja; dvoznano, jer dok se odbija sadraj, zadrava se izvedbeno pravo, a to se ve moe itati kao kulturalni sindrom globalizacije. Naime, rije je o dislokaciji, o kompenzirajuem procesu upisivanja na simboliku kartu (bez)alternativnog kapitalizma s evropske/zapadne margine u samodovoljni, interni centar, koji zbog uvijek prisutnog suoenja polariteta uspostavlja karakteristike (budui da se konstrukti sa simbolikim i/li realnim uporitima i posljedicama brzo i prosto pounutruju) stabilnosti, ali prije svega povlatenog mjesta koje ponosno mae svojom jednorodnou (implicirajui pri tome da je hibridnost termin s negativnim znaenjem, to se takoer internalizira). No, u tome lei i zanimljiv paradoks, jer dok se u

12 Lazarevska, Alma. Biljke su neto drugo. Sarajevo: Buybook, 2003, 62-63

257

Pogl. Hall, Stuart. The Local and the Global: Globalization and Ethnicity. King, Anthony D. (ed.). Culture, globalization and the world-system: contemporary conditions for the representation of identity. Minneapolis: University of Minnesota Press, 1997, 33
13

14 Pogl. Bauman, Zygmunt. Work, Consumerism and the New Poor. Open University Press, 2005, 71. i dalje

etnonacionalnom samozadovoljstvu/samosaaljenju vidljivost Zapada, kao simbolikog Drugog, ne eli priznati, sugestivnost njegovih geopolitikih odnosa slui kao instrument unutranje reprodukcije slinih vrijednosnih ljestvica. Naime, aktiviranje manjinskog i ideologije doma (gdje god da je dom) na odreenom nivou predstavlja suoenje sa ili protuteu mehanizmima moi (samoj ideji globalizacije, kako sugerira i S. Hall13); konano, nacionalizam se moe smatrati istovremeno i imperijalnim naslijeem, ali i kurentnim proizvodom budui da je forma mo-znanje uvijek produktivna. Meutim navodna praksa suoenja u bosanskohercegovakoj realnosti (ali i drugdje) proputa primijetiti, ili prije svjesno cenzurira (zbog vjerovatnosti, potencijalnosti umreavanja ili horizontalnog organiziranja ija je nit vodilja ivot kojem je stalo do ivljenja) da ideja lokalnog, etnikog i slino nema povijesno nepromjenjive karakteristike, niti je njena unutranjost izvedena na principu istosti, naprotiv. Politika retorika doma (a to pripovijetka detektira/ reprezentira/subvertira) ne uspijeva poravnati vlastitu unutranjost, niti stvoriti razliku u odnosu na druge uspijeva samo (klasno/politiki) hijerarhizirati vlastitu unutranjost. U tom smislu bosanskohercegovaka kultura u zaokupljenosti ideologijom doma kao paradoksalnoj protutei ideji Centra, zapada u proces proizvodnje vlastite potklase one nesaznatljive, krajnje osiromaene, marginalizirane grupe subjekata za koju nema mjesta ni u ve problematinoj hijerarhijskoj ljestvici, i koja prognana na rubove drutvene scene gubi svaki politiki kapacitet potreban za rainjavanje ideolokog centra. I to je jo gore, ta potklasa ostaje i izvan polja simbolike vidljivosti, jer ostaje i izvan polja hegemone kontrole narativnog izbora, ali i izvan polja otpora tim dominantnim interesima. Dok, naprimjer, Z. Bauman u studiji Work, Consumerism and the New Poor14 strepi nad mogunou/injenicom proizvodnje potklase (underclass) u beutnom, vulgarnom kapitalizmu, tranzicijski protokapitalistiki prezent Bosne uspijeva u tome ak i prednjaiti. Iz tog razloga, potraga za centrom u distanciranom/dislociranom etnikom ili klasnom prostoru je i prazna, a ne samo kobna mogunost, jer esencijaliziranje tih pozicija iskrivljuje percepciju simbolinog autoriteta, zbog ega kultura ne biva osloboena prisile kapitalizma i njegove kompresije vremena, urbe da se sustigne kapitalistiko vrijeme. Naprotiv, ona biva optereena jo jednim gospodarom, prostornim (budui da je teina prostora jedino na raspolaganju u procesu

258

utvaranja margine kao mikrocentra) u bosanskohercegovakom sluaju, ideolokim silnicama. Drugim rijeima, dislokacija kulture na uspijava izmjestiti sam hegemonijski diskurs, ve rekurzivna ljestvica (kulturolokih) vrijednosti podnosi tek upadljivu ideoloku permutaciju i simbolika margina preuzima pravo na izvoenje univerzalnosti u kulturi. Pri tome, vano je akcentirati i da fundamentalizam doma, u naim uvjetima, nije (naalost, moglo bi se dodati) tek proizvod globalnih kretanja ili nesretni trag/naslijee imperijalne dominacije. Rat je stvorio i dovrio nasilnu politiku izolacije, a moglo bi se rei i da postratno vrijeme ozbiljno radi na njenoj radikalnoj nadgradnji. U svakom sluaju, ideologija doma podrazumijeva uvjerenje u (ne odmah vidljivu aporinu) sigurnost, prakse i pravila homogenizirajueg lokaliteta/kolektiva, to istovremeno implicira kontinuitet s odreenom, ideolokom (naprimjer, pred-jugoslovenskom) prolou, te esto mimo romantizirane verzije vodi ka arhaizaciji i getoizaciji, ne samo prostornoj. Ili ak zna voditi i ka smrti; doseui krajnju taku, pokolji su postali od ivotne vanosti, rekao bi M. Foucault. Ljudi pod pazuhom sveta imaju fiks-ideju da su vani. Onda podivljaju od zanemarenosti i ponu klati da dokau da su ivi. Ovde e svi izginuti da zadre publicitet koji su svojom krvlju dobili15, stoji u prii Vladimira Pitala Mostar, vidno ukazujui na problematinost pretpostavljeno usvojenog standarda znanja, ali i na problematinost samog sistema zastupnitva. Jer, iako bi se u politikama reprezentacije moglo izvesti naelo vidljiv/a sam, dakle postojim, nanovo je i ovom Pitalovom priom/kratkim odlomkom aktivirano pitanje uvjeta i naina ostvarivanja vidljivosti, te pitanje etinosti (samo) pogleda ija se panja krvlju priziva. Naime, taj marginalni centar svoje utemeljenje potvruje redukcijom vieglasja prolog koje se u stijenjenim okvirima dodatno tereti moralnim po(r)ukama, te plasira kao pribjeite rtvama, premda ih dodatno i beskrupulozno poniava i iskoritava u cilju vlastite reprodukcije. Socijalizacija posredovana ideologijom doma trebala bi biti bazirana na figuri povjerenja, ali kako (pripovjedna) praksa pokazuje, povjerenje (i njemu bliska zatita koju dom obeava) bitno izostaje ili se suvinim kontrolama ini jednosmjernim, tvorei individualni (pa i kolektivni) identitarni neuspjeh, egzistencijalni orsokak. U povijesnoj kakofoniji glasova ideologija doma prua lanu mogunost precizne artikulacije, jer pripovijetka reprezentira

Pitalo, Vladimir. Korto Malteze & druge prie iz celog sveta. Sarajevo: Omnibus, 2006, 178.
15

259

16

Pogl. Velikovi, Nenad. avo u Sarajevu. Sarajevo: Dani, 1996.

U utjecajnoj studiji Imagined Comunities: Reflections on the Origin and Spread of Nationalism (Verso: London-New York, 1991, Revised Edition, str. 6) Benedict Anderson objanjavajui naciju kao imaginarnu politiku zajednicu kao prvi dokaz njene imaginarnosti navodi koncept svojine, odnosno on kae da je nacija imaginarna, jer i pored injenice da i u najmanjoj zajednici veina lanova nikada nee upoznati sve svoje sunarodnjake ili znati bilo ta o njima, postoji slika/uvjerenje o njihovoj zajednici i to je ono to ih odrava, a ne stvarna zajednica. Velikovieva pria u tom smislu je jo zanimljivija jer posredno ispisuje procedure odravanje takvih imida, kao i procedure njihove ideoloki uvjetovane promjenjivosti.
17

uasnu samou u takvome domu, u kojem je na kraju iznevjeren subjekt prosto baen natrag samom sebi, ne znajui kome vie pripisati oznaku politikog/etikog autoriteta... osim smrti. Tegoban ali prikladan primjer reprezentira pria Nenada Velikovia Zeleni Surduk16, u kojoj se u dvije vremenski, ne i znaenjski, odvojene forme totalitarizma (budui da i jednoj i drugoj manjka elementarnih humanistikih postavki), u isjecima iz 1946. i 1996. godine, ispisuje drama (srpske) porodice Surduk. Iako fragmentirani, Velikovievi zapleti nisu tek povrinska pjena, jer duboko zadiru u (najmanje) dva nivoa ideolokog pragmatizma. (Institucionalne) manifestacije iskrene, prave ljubavi su minimalne, ako ikakve, pa i kada nema doslovne smrti, kakva se spominje i u Pitalovoj prii, njene simbolike intervencije su prisutne; bijeg od drugog kao uvjetovan ideoloki refleks postaje sama smrt koja je u haotinim nanosima ponovo postala granica izmeu zadatog i voljnog, ponovo postala utemeljiva imena. Ali ijeg imena? Nesretnog Surduka, sigurno ne on postaje instrument ideje istog, nepreklapajueg, nikako na granici, nikako zelenog (kakvo je njegovo selo na flomasterima ispisanoj karti dejtonske Bosne na samoj granici, ni plavo ni uto, nego zeleno), ali e kao rtva ideoloke supstancijalnosti i diktiranog ina materijalizacije supstancijalnog (neposreeni in tumaenja neitke karte nije najvaniji detalj, samo je najjasniji pokazatelj apsurda), pozeleniti i u prisilno izazvanoj smrti (koju pripovjeda naslovom malog poglavlja i naziva pogibija Kako je poginuo moj stric) ostati na granici. Reprezentirana ideologija (kohezivnog doma), kao materijalni mehanizam konstituiranja realnosti, razara; ona je krajnje neprijateljsko. Ideoloki mehanizmi prinude naturaliziraju i potiranje vlastitog traga postojanja na mjestu koje bi moglo pripasti drugom. Spaljivanje vlastitog sela zanimljiv je dio imaginarnog sistema samopercepcije koji bi trebao kulminirati drugdje, meu svojima17, kao openito i nedvojbena zamisao o iseljavanju. U takvim scenama pripovjeda vjeto destruira ideoloke i ideoloki proizvedene etnopsiholoke kontradikcije, a posebno sam koncept seoba Srba (i ne vie samo Srba), kao mitskog i historijskog fakta, a koji vie od svega problematizira pojam istog, pravog, nepreklapajueg i konano svaki mit o starini i pravu prvenstva na

260

dom. Naime, spaljujui vlastiti imetak, porodica Surduk ipak bira predmete, materijalne uspomene, kao i nekoliko boljih spomenika, kao rasad za novo groblje, u novom Surduku, gdje god da ga podignu18. (Porodina) prolost pri tome jeste orijentir, ali je ipak svaki novi ivot uvijek bez poetka, kao i bez pretpostavljenog kontinuiteta, samo kalemljenje, reciklaa, a lociranost, pozicioniranost nikada ista. U Prologu zbirke eljka Ivankovia Nove prie o ljubavi i smrti19 ideja doma i rodnog mjesta takoer se raskriva kao polje koje pod udarom ideolokih histerija ne mari ni za cijepanje porodine mree i konstruiranje neprijatelja, ne vie ni od susjeda nego od roenog brata. Pri tome, svaka subjekatska pozicija ne samo da ostaje bez doma ve i bez prepoznatljivog naina miljenja ivota, zateena u egzistencijalnoj slijepoj ulici iz koje, kamo god da se krene, trauma ne postaje manja, ivot sam nita manje smrskan zato to brat neprijatelj u pitanje dovodi i oblik postojanja u kojem se ja potvruje. Najgore je to su moja braa bila u dvije razliite vojske onih to taj moj Vare vole. Najgore je to se nita nisu pitali. Najgore je to je taj moj Vare pao. Moj ga je brat branio. Najgore je to je taj moj Vare osloboen. Moj ga je brat oslobodio. Najgore je to ja vie nemam Varea, a i o brai malo znam i ne znam da li da se radujem ili da plaem.20 Ideologija doma, kako je pokazao i sam rat, vrlo brzo moe preuzeti kvalitet ubilakog. No, pripovijetka u posljednjih dvadeset godina nije odustala od tradicijskih posebnosti i ideje doma, ali je u okviru drugaije narativne politike revalorizirala njen radikalni potencijal. U pokuajima realizacije nove hibridne mape ivljivosti, pripovijetka je zastupala ideju doma kao (blago) nostalgini osjeaj solidarnosti ili tuge zbog prisilnoga gubitka osjeaja pripadnosti kakav se moe itati u brojnim priama Miljenka Jergovia, naprimjer. Dakle, u pitanju je ideja doma koja se obrazuje kontingencijom i dalje biva ureena tom sluajnom blizinom razliitosti (ponekad i srodnikih veza, zato da ne, ali) to prerasta u izbor, te eljom da se radi na ideji doma i njenoj stabilizaciji. Naime, ideja doma jo uvijek vrijedi kao neophodna simbolika fikcija, jer postkolo-

18

Velikovi, Nenad: navedeno djelo, 102.

19

Pogl. Ivankovi, eljko. Nove prie o ljubavi i smrti. Zagreb: Signum; Sarajevo: Synopsis, 2001.

20 Ivankovi, eljko: navedeno djelo, 10.

261

21

Pogl. Duki, Zlatko. ekajui trajekt za Ankonu. Tuzla: PrintCom, 2003.

22 Pogl. Horozovi, Irfan. Beskrajni zaviaj. Sarajevo: ahinpai, 2005.

nijalna obezdomljenost, upravo stoga to je potraga za domom kao sindrom globalizacije poprimila karakter nunosti, nije tek sretno, nekonfliktno rjeenje. Pri tome, Jergoviev pripovjeda (mada se to moe prepoznati i kod drugih autora: T. Kulenovia, A. Hemona ili N. Velikovia, naprimjer) nije povijesni nostalgiar. O (jugo)nostalgiji nije uope rije, ve o odbijaju dvostruke igre supstitucije koja se predstavlja kao, navodno, neophodni upija oka, jer oba pola bilo da je rije o turboevropskom ili turbonacionalistikom ivot prije/izvan zamiljenog/odgovarajueg poetka prosto anuliraju, prevode u prvoklasnu La, ne nudei pritom ansu ni da se taj konstrukt Lai pristojno odboluje, a kamoli da se promisli dubina traume koju takvi konstrukti provociraju. Meutim, moglo bi se u vezi sa savremenom pripovijetkom progovoriti upravo i o povijesnoj nostalgiji, kakva se u svojevrsnom recikliranom smislu, naprimjer, izvodi u pojedinim priama Zlatka Dukia21. Pri tome je ipak vano napomenuti da i u tim priama nostalgina zagovaranja opet ne zastaju ni na jednom od (ideolokih) polova i iako zapoinju kao retoriki problem tendiraju prerasti u tip produktivne nostalgije koja u drutvenoj stvarnosti intervenira zgunjavanjem elje za (pamtljivom/konstruiranom/ivljivom) socijalnom pravdom biveg ivota/sistema (bez obzira na mogue aporije), koja u tranzicijskom prezentu Bosne pada u sjenu drugaije definiranih interesa ili drugaijih simbolikih Gospodara. No, narativno-intelektualno-etika debata meu dvostrukim aspektima ne/prevodivosti nostalgije, a koja otvara osobita pitanja u vezi s nainima postojanja i mogunosti ivota nakon iaenja iz predstave doma/zaviaja u kratkim sabranim/izabranim priama Irfana Horozovia22 dobiva jo jedan znaaj. U prvom redu, taj znaaj se oituje u kompleksu ideologija-kultura, jer Horozovieve prie moda i najubjedljivije slijede saidovsku melanholinu sugestiju o pisanju kao krhkom, ali jedinom preostalom domu. in pisanja, biljeenja teko prevodivih (osjeaja) gubitaka u (novonastaloj) dezintegraciji svijeta i svijesti postaje spoljanja/unutranja vrijednost koja rastrgane ivote i ostatke od ivota dri u minimalnom, ali neophodnom prostoru smisla, ljubomorno, meutim, i jednako melanholino odvojenog od ideolokih manevara historiografskog diskursa. Pisanje i estetska preoblika zjapee praznine u neku moguu podnoljivost u njegovim priama istodobno slui kao otpor javnoj (politikoj) rutinizaciji iskustva smrti,

262

bola, tuge, ali i kao novi intrasubjektivni susret ili susret s nekim drugim koje ja u traumi postaje. Najednom se prene i vidi svijet oko sebe u potpuno drukijoj svjetlosti. Sve to si bio nekud je iezlo. Tvoje stare misli sad su besmislene, uvjerenja prazna. Stoji sam u vrtu, u malom divljem vrtu na kraju svijeta, i ne zna kamo e zakoraiti. Tjeskoba polahko plavi svod iznad tvoje glave. Okree se izbezumljeno poput zalutalog pjeaka na ahovskom polju i pokuava prepoznati svoj poloaj. Opet si u nekoj igri koje dosad nisi bio svjestan. I obraa se samom sebi kao nekom drugom. Kao nekom drugom.23 Limitirajuim praksama politikog i njihovom obaziranju na ivot i tijelo kao na obinog, zalutalog pjeaka u nerazumljivoj ahovskoj igri, (Horozoviev) subjekt ne moe umai, te upravo iz tog razloga prie izbjegavaju svaki suvian detalj u vezi s kontekstualnim samorazumljivostima i posveuju se asocijacijama i pojedinanom sjeanju na Grad, kuu, zaviaj..., ali ne (samo) kao na fizike strukture i konkretne lokacije, ve kao na fantaziju o punoi u koju nostalgija uvijek ulae i obratno. Rije je o simbolikim fikcijama, o boleivom izmjetanju subjekta iz nepodnoljive tjeskobe gubitka u prostor ivljivog ivota, u novu fikciju doma, krhkog jednako kao i onog prethodnog. Time se u Horozovievim priama nestabilne zamisli doma ili pripadanja otkrivaju u svojoj prirodi kao projekcija udnje, ali se takoer namie svijest o neophodnosti nekih konstrukata ivota i u ivotu. Zanimljiva je u tom smislu i pria Orah u kojoj stablo staroga oraha i njegovi premjeteni nakalemljeni ostaci u najstranijoj zimi; u Gradu punom nepoznatih, naoruanih ljudi; u vremenu u kojem prijatelji i roaci nestaju, iseljavaju se, skrivaju i umiru postaju distinktni set sjeanja i identifikacije, polje projektivnog prepoznavanja samoga sebe i svog odnosa prema drugima. S prvim znacima proljea orah je pokazao da je iv. Kolika je to radost bila za ukuane. Osjetili su najednom da vie nisu sami, da postoji neto to njihov duh ne moe dokuiti nikako, da u samom dnu beznaa postoji neki orah koji cvjeta i raste i kojeg e moda neka neoprezna ili mudra avka ispustiti u njihovu duu.

Horozovi, Irfan: navedeno djelo, 430.

23

263

24

Isto, 400-401.

ovjek nikad ne zna sve o sebi, inilo im se da osjea svaki od njih i bili su sigurni da ih ta misao ujedinjuje. Gvozdeni obru koji ih je okruivao najednom je poeo gubiti svoju snagu i biva su vremena ivjela u njima, potiskujui vrijeme sadanje, to im je donosilo samo strah i tjeskobu. ivjet emo, i osjeati, sve dok se budu zaobljavali nai orasi.24 Pri tome je posebno vano naglasiti da Horozoviev pripovjeda na nivou cijele knjige izabranih pria ne nasjeda na ideoloke povrnosti pronalaska punoe doma/pripadanja u zamislivoj prolosti. Naprotiv, ba kao u prethodnom odlomku i poroznosti projektivne identifikacije u kojoj ivot zavisi od ivota stabla, ili u ranijoj reenici opet si u nekoj igri koje dosad nisi bio svjestan identitarna klizanja/postajanje drugim, te unizane lomove ispisuje kao univerzalni ljudski trajektorij, na ijim se predasima dom, osjeaj pripadnosti samo sanja i reciklira/kalemi, jer ve je izgubljen, onaj prvotni ili nikada nije ni postojao osim kao nuna simbolika fikcija (te stoga, niti jedan novi ideografski sistem ne moe, ak ni nasiljem, vratiti njegovu netaknutu punou). Nadalje, pripovijetka je nasuprot radikalnoj ideologiji doma izvodila i autoegzotistike geste konstruiranja fikcionalnog, esencijalistiki koncipiranog bosanskog identiteta i njegovoga kontinuiteta, kako bi se imperijalnim principima i nacionalnoj/ideolokoj razjedinjenosti pruila protutea bazirana na arheolokoj praksi otkrivanja/potvrivanja negdanje slave, zlatnog doba Bosne. Prie Zlatka Topia, posebno posljedni ciklus zbirke Bogumilske legende25 moe biti itan kao takav autoegzotistiki projekt, baziran na reinterpretaciji bogumilskih legendi mogueg arhiva koji postaje vrijedan u narativnim procesima tretiranja bosanskohercegovake kulture kao homogene i trajne cjeline. To bijahu sretna vremena kada je kraljevina Bosna bila najvea i najmonija balkanska zemlja. Dobro je znati te historijske granice Velike Bosne.26 Narativna spekuliranja i potraga za smislom u bosanskom srednjovjekovlju, upadljiv su primjer pripovjedakog odgovora na ideoloki rascjep u kome se zatekla tranzicijska kultura. Topieve prie esto previaju potencijalnost izvoenja hibridnih

Pogl. Topi, Zlatko. Bogumilske legende. Tuzla: Radio Kameleon; Klagenfurt: Bosanska biblioteka, 1997.
25

26

Topi, Zlatko: navedeno djelo, 228.

264

identiteta, jer unutar radikalizirane sheme lokalno-globalno jedinu taktiku sporazumijevanja pronalaze u projektivnoj identifikaciji s prolom slavom, ali i unitarnjom ideolokom pozadinom. Iz tog razloga i takav esencijalistiki pristup moe biti problematiziran, ali on u datom kontekstu moe predstavljati i planski rez u etnonacionalistikom komprimiranju znaenja. S obzirom na to da u ideolokom saimanju znaenja, sljepilo centra nije ostavljeno kao mogunost Topieve, kao i prie Nenada Tanovia iz zbirke Vitezi Kulina bana27, vie predstavljaju narativno-kritiku konfrontaciju, odnosno gestu otpora radikalnom, agresivnom modelu etnikih kultura ideologiji doma, nego to zapravo podravaju izvoenje mitolokih sklopova prolog. tavie, u zbirci Nenada Tanovia, pravi se i korak dalje, pa se rekonstrukcijom fantastinih pria o vitezima Kulina bana i njihovim nadnaravnim, ne uvijek i plemenitim, osobinama izvodi narativna sumnja u nepogreivost prolog, ali se ipak favorizira viteka samostalnost i neoptereenost hijerarhijom moi. Naime, jedina preostala narativna istina o Bosni i kulturalnom identitetu izvedena preko posljednje, Rudojeve prie o Bosni, podrazumijeva aktivni proces, stalne promjene, ali u tim promjena i paradoksalno stalnu, ak poslovinu priklonjenost herezi, reprezentiranoj kao jednako trajnom eljom za neovisnou od drugih (bliih ili daljih) ideolokih centara. S obzirom na injenicu da se na nivou zbirke Rudoje reprezentira i kao pripovjedaev predak (Karaa ih i danas vidi kako se grle i ljube, ali joj niko, osim Rudojevih potomaka, moga djeda nekada, i mene sada, ne vjeruje.28) zastupljena istina o bosanskom kulturalnom identitetu odbija zastati na fikcionaliziranju davnog, odsjeenog prolog, ve preko porodinog stabla insistira na odrivosti heretinog miljenja i djelovanja kao trajne, nasljedne sklonosti inherentnog ina/traga bosanstva: () ja i sada vjerujem da su bosanski vitezi bili i ostali normalni ljudi koji se i sada mogu sresti po bosanskim varoicama, pa makar oni i ne nosili vie Perunovo ime.29 Ako se tome pridoda i injenica da je Rudojeva pria o Bosni koja funkcionira kao epilog zbirke smjetena u (bosansku) kafanu, kao prostor koji podnosi karnevaleskne intervencije, onda (Rudojeva) istina o bosanstvu poprima karakter populistikog uvjerenja, samorazumljivosti, a koja tek u zavisnosti

27 Pogl. Tanovi, Nenad. Vitezi Kulina bana. Sarajevo: Bosanska knjiga, 1996.

28

Tanovi, Nenad: navedeno djelo, 81, istakla A. A.

29

Isto, 16

265

30

Pogl. Haver, Fadila Nura. Kad umrem da se smijem. Sarajevo-Zagreb: Naklada ZORO, 2005.
31

Haver, Fadila Nura: navedeno djelo, 18.

32 Naime, multikulturalnost kao zamisao implicira svijet mnogostrukosti, simultanu koegzistenciju razliitosti. Meutim, u tome postoji i jedan nerazrjeiv dio, jer multikulturalnost, kako to napominje i Sulejman Bosto, kao jedan od najkonjunkturnijih pojmova javnoga politikoga govora premda promovira normu tolerancije, pa je prema tome poeljan i prihvatljiv ima svoja ogranienja u tome to u kompleksnim kulturnim svjetovima, iako doputa postojanje razliitih kulturnih svjetova te svjetove samo tolerira (u minimalnom kapacitetu pojma tolerancije koja se svodi na puko doputanje ili podnoenje) a u osnovi te svjetove ostavlja u jednom pukom supostojanju, u pukom paralelizmu postojanja jednog-pokraj-drugog, bez doticaja i bitne komunikacije, da ne govorimo o izostanku uzajamnog razumijevanja. Pogl. Bosto, Sulejman. Evropski kulturni identitet izmeu univerzalizma i partikularizma. Zarez, dvotjednik za kulturna i drutvena zbivanja, br. 65, 2001, 1. (Dostupno, 1. 12. 2008. na http://www.zarez. hr/65/z_tema2.htm)

od promjene diskursa moe (i javno, politiki) biti priznata kao konstitutivni dio kulturalnog identiteta. Drugim rijeima, Tanovieva zbirka ideju odanosti domu i bosanstvu zastupa kao trajnu opreku ideolokim procjepima na povijesnoj pozornici Bosne i situira je u male, privatne povijesti normalnih ljudi (pozivajui se pri tome i na jo jednu drutvenu samorazumljivost, zgusnutu u sintagmu normalni ljudi). Zatim, redefinirajui sistem zastupnitva pojedinanog naspram hegemonih narativa s jedne strane, transnacionalne kulture kapitalizma kao povijesne osnove za svaki dalji govor o pojmu globalizacije i s druge, etnonacionalistikoga komprimiranja znaenja kao ne/posrednog efekta paradoksalnosti globalizacije, tranzicijska pripovijetka drutvenu realnost (je) izvodi/la i preko antropoloki angairanog pisanja o lokalnom, o prolosti (legandama ak) tog lokalnog ili o njegovoj stvarnosti otuenoj od pretpostavki urbanog. Naime, takvo pismo moe biti itano kao ispitivanje mogunosti sistema ili pokuaj ukljuivanja u sistem predstavljivosti najmanje dvostruko otuene, marginalizirane, pa i u dananjim globalnim kretanjima, najnaputenije, najzaputenije kategorije subjekata siromanog seljatva ili ljudi koji ive svoje izolirane (arobne) mikrosvjetove, mikrosemantike ne smetajui pri tome drugima. Takav primjer se pronalazi u prii Fadile Nure Haver Zmijsko leglo iz zbirke Kad umrem da se smijem30, u kojoj se u proizvodnju materijalnog svijeta savremenosti ukljuuje zaboravljena, a u odnosu na dominantni diskurs i njegov asimilirajui nagon, bizarna, pa i zastraujua folklorna/paganska funkcija kune zmije, a koja je zapravo simboliki ekvivalent bilo kojeg amuleta, naprimjer biljke uvarkue ili ak i anela-uvara. (tavie, kune zmije pruaju i konkretnu zatitu jer unitavaju mogua legla otrovnih zmija.) Upravo stoga, pria je osim antropolokog svjedoanstva istodobno i zanimljiv primjer (za) iitavanja poretka diskurs i procedura podjele izmeu razuma i ludila, odnosno (za) propitivanja ukljuenosti folklora i njegovih najirih mogunosti u ve redefiniranoj lokalnoj kulturi, zbog ega prekomjerna folklorizacija djeluje kao ludilo, zastranjivanje za koje se vi samo nadate da je plod literarne mate31. Drugim rijeima, ova pria posredno pokazuje da ak ni multikulturalnost i njen minimalni kapacitet tolerancije32 nema velike anse pred globalnim irenjem znanja. Naime, likovi u prii koji ive svojevrsnu predindustrijsku mikroharmoniju (uz to bez seksualnih

266

tabua to e nam haljine? nasmija se Zemka Pindura. Mi i nako hodamo gole i po kui i po avliji, a i po bai kad radimo. Kuzman najvoli kad smo gole. A i jest, brate, najljepe nadoda ria Kuzmanova ki (...) Babo stalno govori: kad vas vidim tako gole, ne znam koja ste mi ljepa.33), iako doslovno ne ugroavaju nikoga (to je osobito vano), prosto ne mogu biti miljeni bez odreenog epistemolokog nasilja koje za cilj ima ouvati koncept normalnosti i time dominirajue (hegemonijsko) znanje. Takoer, takvo pismo moe biti itano kao pokuaj raskrinkavanja poretka eksploatacije, kulturalno uvjetovanih, ali naturaliziranih sindroma kakav je urok, a koji se u antropolokim istraivanjima usko povezuje s balkanskim (mediteranskim) kulturama, pri emu se ispituje ili otvara prostor miljenja sistema reprezentacije koji osigurava funkcionalnost, interpelacijsku sposobnost alternativnih praksi. Tako pria Damira abotia Zaziva meleka iz istoimene zbirke odbacujui (obeanu) efikasnost i ogoljavajui igru poznatog hiromanta i zazivaa meleka, Kadila koji je za prevaru, sodomiju i seksualno iskoritavanja te za irenje opasnog sujevjerja, osuen (...) na sedam godina zatvora34 posredno ipak ostavlja mjesta i za nova antropoloka razumijevanja konstruiranih predstava o vlastitom tijelu, reprodukcijskim sposobnostima, o vlastitom postojanju (onih koji se u oaju obraaju zazivau meleka). Naime, u cijelu priu se uzglobljuje i pitanje o raznostranosti konceptualnih shema, a to se ne moe jednostavno i bez rizika od sprovoenja otvorenog evrocentrizma smatrati tragom inferiorne kulturalne prakse. Vjerovanje u mo zazivaa meleka, u mo aromaterapije, ljekovitih trava ili akupunkture, nevano, budui da je konstitutivni dio kulturalnih identiteta ne moe biti smatrano deficijentnom inteligencijom, ne bez radikaliziranja vlastitog pogleda. Stoga, narativno razotkrivanje pojedinane prevare nije istovremeno i nipodatavanje narodnog vjerovanja i terapeutskih tehnika (to s predumiljajem ini sam zaziva meleka!) ve jo jedan pokuaj ispitivanja mogunosti supkulturalnih uvjerenja i praksi u ve oprirodnjenom civilizacijskom ili filozofskom evrocentrizmu, u globalnoj raspodjeli znanja koje legitimira diskriminaciju i osporava miljenje izvan norme, koje u paradoksu izloenosti, iz drugaijih razloga ali po snazi jednako kao i poznati hiromant, manipulira ljudskom nesreom, te koje izjednaava prevaranta i prevarenog (maskirajui vlastitu prevaru ujednaavanja i vrednovanja neujednaenosti

33 Haver, Fadila Nura: navedeno djelo, 20.

34

aboti, Damir. Zaziva meleka. Sarajevo-Zagreb: Naklada ZORO, 2008, 128.

267

Ili Morinovim rijeima: polazei od nacionalnog bratstva, mogla (bi) nastati ideja zajednike krvi, koja, ako se uzme doslovno, moe postati rasistika. Morin, Edgar. Kako misliti Evropu. Sarajevo: Svjetlost, 1989, 42.
35

ljudskog). Dakle, pojedine antropoloki zanimljive prie Fadile Nure Haver ili Damira abotia pregovaraju u zbunjujuem kompleksu partikularno-univerzalno i posredno na nivou zbirke sklapaju hibridnu, nekonfliktnu ili manje konfliktnu mapu predstavljivosti i priznatljivosti bosanskohercegovake kulture i njene svakovrsne pojavnosti. Drugim rijeima, abotieve ili prie Fadile Nure Haver u vezi sa (lebdeim) kljunim politikim pitanjem ko ima pravo na izvoenje univerzalnosti u kulturi nemaju iluziju perspektive, ali ujedno i prokazuju oznaiteljsku praksu, jer se u pojedinanim itanjima moe izvesti zakljuak da je kroz univerzalistiku optiku nemogue ili uasno teko zadrati barem i djeli slike koju bi omoguavale neredefinirane lokalne Kulturbrille. Dakle, u kompleksu kultura-ideologija, pripovijetka je na nekoliko (ponekad ak i opsoletnih) naina konstruirala protuteu radikalnoj ideologiji doma koja se u politikom diskursu izjednaava s ideologijom zajednike krvi, a koju u tom okviru formira nacionalno definiran kolektiv i na isti nain obiljeena teritorija. Edgar Morin je u knjizi Kako misliti Evropu naglaavao opasnost genealoke dimenzije nacionalistikih projekata, budui da ona ima potencijal da bude shvaena i reprezentirana doslovno35. Uz to, pojedine prie, kakva je naprimjer i spomenuta Velikovieva Zeleni Surduk zastupaju vrlo vjerovatnu tezu da takva ideja doma nema nikakvu vezu s izborom, naravno, u onom okviru u kojem se bilo koji izbor moe procijeniti kao autonoman. No, ak i ako bi se govorilo o mogunosti izbora, doslovno shvaena ideologija doma poiva na aporinosti koja gubi smisao za etike procjene to takoer pokazuju Velikovieva ili Ivankovieva pria, kao tek neki od upadljivih primjera. Dakle, specifina lociranost ne odreuje, na svu sreu, putanju svijesti geografija, odnosno geokulturalni stereotipi i vievrsna stigmatizacija nisu sudbina, iako ih se zbog isprekidane asimetrije ne moe prosto odbaciti. Meutim, to dalje znai da vrijednosno postoje najmanje dvije (ponekad i konkurentske) bosanskohercegovake kulture koje se u okviru ireg sistema reprezentacije retoriki pozicioniraju u iskonsku sadanjost Volka (kako bi kazao H. Bhaba) ili u neku potencijalnost, budunost sadanjosti, njenu otvorenost. I pri tome, svaka na svoj nain ispravlja razliito konstuiranu naraciju o nepravdi. Ta druga, za dananje itanje, zanimljiva vremenska dimenzija i pripovijetka kao njen proizvod/proizvoa u mnoinskom

268

obliku iskustava, zamiljajui ili mislei budunost koja time postaje i simultano prisutna, tendira formirati i naturalizirati hibridni, sloeni kulturalni identitet. Ta dimenzija se pojavljuje kao svojevrsna pozitivna subverzija i/li diverzija prve, zato to traumatizira esencijaliziranost tradicionalnog kao nune oznake identiteta; ona nagriza autoritet monumentalne historije koju ideoloka pouavanja nastoje upisati u prirodni poredak; nagriza ideologiju doma, utemeljenu iskljuivo na zajednikoj krvi. Rije je ovaj put o translokaciji koja za razliku od dislokacije kulture ne privilegira pretakanje iz jednog postojeeg okvira/konstrukta u drugi, niti aproksimativnu vrijednost dva pola znaenja, nego podrazumijeva proces stvaranja nove lokacije, novog smjetanja kulture to ve ima (barem retoriki) potencijal za rainjavanje ideoloke baze podjele i tome srodnih diskriminatorskih praksi. Naime, uz silinu postratnih trauma bosanska kultura u sinegdohalno konstruiranoj slici nalik je naoj djevojici s oiljkom u prii Nola Alme Lazarevske36, za koju u procesu rehabilitacije jo sa sigurnou nije procijenjeno emu je vina, emu sklona, za ta se osposobljava, ime se slui da od oiljka odvlai pogled onoga s kim razgovara, i za koju e prije nego postane ispunjena fascikla koja se zatvara i odlae u arhivu ili neposredno pred taj trenutak dovretka rehabilitacije/tranzicije u fukoovskom velikom, neprestanom, nesreenom zunzukanju govor (to povijest jeste, barem njena metaforika podloga) za trenutak iskristalizirani (zapadni) glas rei: Ovo je na najvei uspjeh, a neko drugi e utivo klimnuti glavom i rei: O. A da li e nakon to dnevnik nae djevojice s oiljkom postane fascikla, zatvori se i odloi u arhiv biti vremena da se sazna (sa svim limitima onoga to se uope moe znati) kako je (se) ona subjektivirala (u odnosu na) svoju traumu, postratnu, ali i tranzicijsku, takoer se sa sigurnou ne moe rei. I ako ne bude ona, ko e to i s kojim pravom rei umjesto nje? No, ako generaliziranje i esencijaliziranje ne moe biti taktika sporazumijevanja i dogovora ka miljenju nekih lijepih razlika ili koje to mogu biti (kao kulturalne ili rodne), onda se treba prisjetiti i Ecovog apela na samilost koji izvodi iz prie Itala Calvina, pa iz pojedinanih kao jedino iskrenih miljenja o/na primjeru Bosne u kojoj pored izvanjskog svijeta, ali i pored nas unutra postoje zapostavljeni, daleko vie traumatizirani ivoti (uvijek postoji gore, privilegirana je potapalica utjeha nae kulture), i upravo zbog svih ogranienja onoga to se moe znati, zakljuiti da

36 Pogl. Lazarevska, Alma. Biljke su neto drugo. Sarajevo: Buybook, 2003.

269

37 Eko, Umberto (ur.). Istorija runoe. Beograd: Plato, 2007, 437. 38 Pogl. Chakrabarty, Dipesh. Postkolonijalnost i majstorija istorije: ko govori u ime indijskih prolosti? Razlika/Diffrance. asopis za kritiku i umjetnost teorije. Tuzla: Drutvo za knjievna i kulturalna istraivanja, br. 3-4, 2003. 39

Pogl. Brigi, Dubravko. S ove strane ivota. Sarajevo: Svjetlost, 1999.

40

Pogl.: Kazaz, Enver. Nova pripovjedaka Bosna. Neprijatelj ili susjed u kui. Sarajevo: Rabic, 2008, 169.

je svako ko ima hrabrosti da sopstveni ivot posveti olakanju (...) nesrenika, stekao i pravo da govori umesto njih37, ako oni ve ne budu u prilici govoriti sami. Moda? ili sve ipak lii na prevaru, to je bio prvi utisak Calvinovog lika prije nego to e, protivno svim svojim graanskim i politikim uverenjima, u vezi sa drugaije/specifino zapostavljenim ivotima zakljuiti spomenuto. ak i ako nema mjesta ovoj nategnutoj analogiji, opet ostaje zapitanost: ne radi li se o istom rascjepu o kojem u drugaijem kontekstu govori D. Chakrabarty u tekstu Postkolonijalnost i majstorija istorije: ko govori u ime indijskih prolosti38; o rascjepu zbog kojeg ba kao i u priama Alme Lazarevske (u obje pripovjedne zbirke) nezapadnjaki subjekt prosto ne moe zanemariti asimetriju ne/znanja, te mora da ne bi porekao vlastitu agensnost pustiti druge da govore umjesto? O rascjepu zbog kojeg e naprimjer nezapadnjaki subjekt i pristati da odgovori na skandalozno pitanje kako biste eljeli umrijeti jer je ono dio igre u teatru zapadnjakih vrijednosti? O rascjepu zbog kojeg e i u priama Dubravka Brigia39 nezapadnjaki, emigrantski/egzilantski subjekt i pored, ili ba usljed udnje za priznavanjem preanjeg kosmopolitski orijentiranog, hibridnog multikulturalnog identiteta40 biti prisiljen da dokazuje svoju jednakopravnost, svoju dugu historiju, vrijednost, kulturu, a pri emu e u konanici biti optuen za aroganciju, jer sebe nee reprezentirati kao vjenog nesretnika? Dragi Dubravko, ti si arogantan i izgleda kao osoba koja pljuje po zemlji koja ti je dala novi ivot i novu ansu. Grize ruku koja te hrani i jo oekuje da te oboavaju. Gdje je dua Sarajeva? Da li ti misli da ja ne alim s tobom? Gdje je tvoja humanost? (...) biti human ili ne biti human, pitanje je sad. Istina je da je Canada mlada zemlja, ali ljudi su ovdje tolerantni. ta se desilo tamo odakle si ti doao? (...) Zar vi zaista mislite da postoje narodi koji su privilegirani da ine zlo i oni koji su po prirodi tolerantni? Zar vi ne znate ta su radili Nijemci, panjolci, Japanci, Rusi, Amerikanci, im im se pruila prigoda? Kako su se, sve donedavno, bijelci odnosili prema Kinezima u Kanadi? ta su kanadski vojnici radili u Somaliji, da Bosnu ovaj put ne spominjem? Koliko je danas u Vancouveru Kineza na vanim mjestima, pa ak i u policiji?41

Brigi, Dubravko. S ove strane ivota. Sarajevo: Svjetlost, 1999, 176-177.

41

270

Ili o rascjepu zbog kojeg e i u priama Antonija alice42 izmjeteni subjekt biti natjeran da odgovara na neprimjerena pitanja, da se pravda i dokazuje da nije uzurpator? Pravda se i pokuava stotinama istinitih razloga dati razloga za svoje prisustvo i svoju stidljivu elju da ostane tu gdje je ve uloio toliko godina ivota, gdje njegova djeca ve idu u kolu, gdje su ve svi nauili i jezik. Nabrajaju se i mnogi drugi razlozi, a samo jedan i najbitniji se zaboravlja: a to je da taj, uvijek neko novi, koji ga poluprikriveno plai i skrnavi mu ve ionako nemiran san, koji iz duboke podmuklosti prijeti i okuuje pridolicu svojim tobo usputnim propitivanjima, u stvari nema ama ba nikakva prava, ni da ispituje ni da iznosi bilo kakve stavove o bilo ijem boravku i postojanju u ovoj ili bilo kojoj dravi na svijetu, na ovom ili bilo kojem drugom svijetu.43 U asimetriji ne/znanja i prakse priznavanja preostaje tek prepoznavanje injenice da je mogunost konstitucije identiteta, u bosanskohercegovakoj kulturi, uvjetovana upravo ovim/ovakvim rascjepom, od kojeg pripovijetka kree kako bi se smanjila umiljena efikasnost svake asimilatorske prakse. Kako postratna trauma, ali i trauma tranzicijskog prezenta ne bi ostala razdjelnica na putu ponovnog pravljenja ljudskog, ve kako bi upravo traumatizirani ivoti postali mjesto s kojeg zapoinje prokazivanje onoga i to demokratija izrie. Kako bi se pronali naini sporazumijevanja i ireg miljenja ljudskog te naini njegove zatite, a ne dakle da bi trauma postala instrument za odravanje iskljuujueg modela kulture, u bilo kojem smislu. Jer, kako misliti ivote koji u smrskanosti svakog smisla ne ele/ne mogu biti odazvani, nikome: Reci joj, neka me ne zove Fatima. Pa kako da te zove, pitala sam. Nikako! Neka me ne zove nikako. Svaki put mi oni dou na pamet. Kad su me prozivali i odvodili. Reci joj. Neka me nikako ne zove. Ni ona... niko. U redu, odgovorila je Anna. Blijeda, koata ena je klimnula glavom. Odjednom... bezimena. Ona ije ime na arapskom jeziku, jeziku kojim se Muslimani Bogu obraaju, znai: ona koja odbija dijete

42 Pogl. alica, Antonije. Bandiera Rossa. Tuzla: Bosanska rije, 2007.

43 alica, Antonije: navedeno djelo, 84.

271

44 Lazarevska, Alma: navedeno djelo, 131.

od dojenja. Provjerila sam u njenoj fascikli: nikada nije raala. Stara 37 godina. Ostala bez ikoga svoga. Nepredvidljiva u reagiranju. Pletenju krupnih ipki je bila vina.44 Ili, kako misliti ivote koji u silini trauma ne mogu zacijeliti konstitutivni rascjep, ne mogu uz sva obeanja i/li promaaje terapije popuniti brutalno proizvedene praznine (u sjeanju), vratiti mogunost/iluziju punoe: I? Hoemo li presluati traku? upita mladi. (...) Nema potrebe. Sve je isto kao i ranije. Godine se preklope u istom momentu. Ona se naginje kroz prozor, Coltrane prestane da svira i odjednom se sve pretopi u april 1993. godine. Onda Vi poinjete da plaete usred masakra. (...) Rekli ste da emo ovaj put uspjeti. Obeali ste da emo popuniti prazninu. Da u se sjetiti ta se dogaalo izmeu, da ete mi vratiti sve te godine... (...) Gubim vrijeme. Mislim da u odustati. Gubim godine pokuavajui da vratim izgubljene godine. (...) Ne, ne, sada ne smijemo odustati. Na pravom smo putu, terapija je praktino tek poela.45

45 Avdi, Selvedin. Podstanari i drugi fantomi. Zenica: Vrijeme, 2004, 35-36, kurziv u tekstu..

Ili, kako misliti ivote koji iz jedne apsolutne obespravljenosti, usamljenosti i tuge bez konanice, u nepodnoljivosti procesa normalizacije opet bivaju tjerani u novu obespravljenost, usamljenost, a tuga je vjena: Ne znam zato je to tako, ali znam da smo uniteni i da smo uniteni kao ljudi, mnogo prije nego kao zajednica. Uniteni smo na vie od jednog naina, razasuti posvuda, potpuno usamljeni gdje god da se nalazimo, nespremni na osjeanja, jer sva su od pada Srebrenice nekako polovina, skoro teret. Otada varam nove mukarce i ene u svom ivotu. I varam ih s mrtvima. I iz nekog razloga samo se tamo, meu uspomenama, meu sjenkama, osjeam bolje.46 Ne zahtijeva li ovakav govor/utnja i prisilni egzil u sjenke otvaranje mogunosti za drugaije modalitete ivljenja, drugaije od zapadne prakse asimilacije/ozdravljenja, ali i od etnonacionalistike monumentalizacije?

46

Suljagi, Emir. Razglednica iz groba. Sarajevo: Civitas, 2005, 119...

272

Konano, ne suspendira li ovakav govor/utnja i prazni smiraj u simbolikom progonstvu svaki od iskljuujuih principa? Govor o kulturi je u odreenom smislu uvijek ideologija intelektualaca, o tome svjedoi i savremena pripovijetka, odnosno odabrani primjeri, ali je kljuno promotriti polazita te ideologije i njen mogui cilj ili ciljeve, budui da ni ova unutranjost nije jedinstvena. Pri tome postaje jasno da bi bez te ideologije intelektualaca (reprezentirane u narativnim ili nekim drugim medijskim slikama) marginalizirana veina (a u njoj i brojni/e pripovjedai/ce) ostala nevidljiva u bljesku novih, zatvorenih demografija. Ako se tome pridoda i injenica da mnoge pripovijetke ne govore u ime naputenih subjekata ve im daju mogunost vlastitog oglaavanja, takav narativni govor obeava iri spektar miljenja ljudskog zato to se barem posredstvom fikcionalizacije moe proniknuti u procese (samo)mapiranja onih koji nisu subjekt moi, ali onih koji provedbi moi ne mogu umaknuti. Savremena pripovijetka (odnosno, odabrani primjeri/ilustracije) kao proizvod/ proizvoa tranzicijske, viestruke kulture ima potencijal da ukljuivi se u izvanjski sistem obrazovanja smisla preraste ideoloka ogranienja i zadri najvei dio svoje opozicijske uloge u odnosu na oba pola izvoenja zna(e)nja i njihovu mo vrijednosno oprene mobilizacije; dakle u odnosu na mikro i makrometode prisilnog poravnavanja u kojem istovremeni grubi procesi zanemarivanja u pitanje dovode sam opstanak. No, tranzicijski depresivni kontekst bosanskohercegovakog drutva jo nije opisan u svim razmjerama svoje socijalne bijede i ovjekove tragine situacije u njemu.47 U silini postratnih trauma koje svakodnevno podsjeaju da je epistemoloka i svaka druga konzistencija u daleko veoj krizi od pretpostavljenje, jer inovi (mirnog) nasilja jo traju, i uz silinu pritisaka ideoloke pedagogije, pripovijetka u tranzicijskom/ entropijskom prezentu Bosne jo uvijek prosto ne uspijeva sustii i opisati sve razmjere socijalne bijede i postaviti je u polje simbolike vidljivosti. Dakle, tranzicijski prezent jo eka svoje pripovjedae, oito svjestan da su politike dileme ujedno i reprezentacijske dileme u kojima se moe tek politikom nade uvjebavati odsutna mogunost socijalne i uope tranzicijske pravde, te hibridne mape ivljivosti. A mogunost, u naoj kulturi, danas je nunost.

Kazaz, Enver. Neprijatelj ili susjed u kui. Sarajevo: Rabic, 2008, 176.
47

273

Izvori i literatura
1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. Anderson, Benedict. Imagined Comunities: Reflections on the Origin and Spread of Nationalism. Verso: London-New York, 1991. Avdi, Selvedin. Podstanari i drugi fantomi. Zenica: Vrijeme, 2004. Baba, K. Homi. Smetanje kulture. Beograd: Beogradski krug, 2004. Bauman, Zygmunt. Work, Consumerism and the New Poor. Open University Press, 2005. Bosto, Sulejman. Evropski kulturni identitet izmeu univerzalizma i partikularizma. Zarez, dvotjednik za kulturna i drutvena zbivanja, br. 65, 2001. (Dostupno, 1. 12. 2009. na http://www.zarez.hr/65/z_tema2.htm) Brigi, Dubravko. S ove strane ivota. Sarajevo: Svjetlost, 1999. Butler, Judith. Rainjavanje roda. Sarajevo: ahinpai, 2005. Chakrabarty, Dipesh. Postkolonijalnost i majstorija istorije: ko govori u ime indijskih prolosti? Razlika/Diffrance. asopis za kritiku i umjetnost teorije. Tuzla: Drutvo za knjievna i kulturalna istraivanja, br. 3-4, 2003. Duki, Zlatko. ekajui trajekt za Ankonu. Tuzla: PrintCom, 2003. Eko, Umberto (ur.). Istorija runoe. Beograd: Plato, 2007. Eptejn, Mihail. Postmodernizam. Beograd: Zepter Book World, 1998. Hall, Stuart. The Local and the Global: Globalization and Ethnicity. U: King, Anthony D. (ed.). Culture, globalization and the world-system: contemporary conditions for the representation of identity. Minneapolis: University of Minnesota Press, 1997. Haver, Fadila Nura. Kad umrem da se smijem. SarajevoZagreb: Naklada ZORO, 2005. Horozovi, Irfan. Beskrajni zaviaj. Sarajevo: ahinpai, 2005. Ivankovi, eljko. Nove prie o ljubavi i smrti. Zagreb: Signum; Sarajevo: Synopsis, 2001. Kazaz, Enver. Bonjaki roman XX vijeka. ZagrebSarajevo: Naklada ZORO, 2004. Kazaz, Enver. Neprijatelj ili susjed u kui. Sarajevo: Rabic, 2008. Lazarevska, Alma. Biljke su neto drugo. Sarajevo: Buybook, 2003. Morin, Edgar. Kako misliti Evropu. Sarajevo: Svjetlost, 1989. Norbu, Dawa. The Serbian Hegemony, Ethnic Heterogeneity and Yugoslav Breakup. U: Goulbourne, Harry (ed.). Race and Ethnicity. London: Routledge, 2001. Pitalo, Vladimir. Korto Malteze & druge prie iz celog sveta. Sarajevo: Omnibus, 2006. Ribeiro, Antnio Sousa. Prevoenje kao metafora naeg vremena. Postkolonijalizam, granice i identiteti. (Dostupno 1. 12. 2009. na http://www.diwanmag.com. ba/arhiva/diwan13_14/sadrzaj/sadrzaj4.htm). Robertson, Roland. Globalization: Time-Space and Homogeneity-Heterogeneity. U: Mike Featherstone, Scott Lash and Roland Robertson (eds.). Global Modernities. London: SAGE Publication, 1995. Robertson, Roland. Social Theory, Cultural Relativity and the Problem of Globality. U: King, Anthony D. (ed.). Culture, globalization and the world-system: contemporary conditions for the representation of identity. Minneapolis: University of Minnesota Press, 1997. Steger, Manfred B. Globalizacija. Sarajevo: ahinpai, 2005. Suljagi, Emir. Razglednica iz groba. Sarajevo: Civitas, 2005. aboti, Damir. Zaziva meleka. Sarajevo-Zagreb: Naklada ZORO, 2008. Tanovi, Nenad. Vitezi Kulina bana. Sarajevo: Bosanska knjiga, 1996. Topi, Zlatko. Bogumilske legende. Tuzla: Radio Kameleon; Klagenfurt: Bosanska biblioteka, 1997. Velikovi, Nenad. avo u Sarajevu. Sarajevo: Dani, 1996. Verderi, Ketrin. ta je bio socijalizam i ta dolazi posle njega? Beograd: Fabrika knjiga, 2005. alica, Antonije. Bandiera Rossa. Tuzla: Bosanska rije, 2007. ivkovi, Marko. Neto izmeu: simbolika geografija Srbije. (Dostupno 1. 12. 2009. na http://147.91.230.48/ifdt/izdanja/casopisi/ifdt/XVIII/d004/document#_ ftn15)

25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33.

274

Ozren Pupovac

Prezent perfekt ili vrijeme postsocijalizma

Kako moemo okarakterizirati nae vrijeme vrijeme nas, stanovnika epicentara kapitalistike restauracije koja se odvija nakon 1989? Prije svega, vrijeme koje nastanjujemo neobino je vrijeme. Godina 1989, teko je to sakriti, otvara neobino poglavlje u povijesti: poglavlje povijesnih neobinosti. to je tono to to poinje s 1989? Ako pristupimo pitanju paljivije, ne moemo a da nas ne zapanji paradoksalna igra vremena s kojom nas povijest ovdje suoava. Svaki poetak je teak, kao to je jedan filozof onomad primijetio, ali poetak takozvane postsocijalistike situacije ini se posebno neuralginim. Jer ono to ovdje nalazimo doista je neobian poetak: poetak koji se ve ini jedan korak iza sebe, poetak koji je ve jedan korak u prolosti. Kako poinje postsocijalizam? Tekoe sa postsocijalistikim poetkom poinju ve na razini imenovanja. Kako i njeno vlastito ime ve pokazuje, postsocijalistika situaprevela sa engleskog: Tihana Pupovac

275

1 Vukui svoje porijeklo iz metea Latinske Amerike u 1970-ima, tranzitologija se uspostavlja kao posebno znanstveno podruje nakon 1989. Tranzitologija postavlja drutvene znanosti u direktnu slubu neoliberalnog kapitalizma mjerei adekvatnost puta k trinoj ekonomiji, kao i adekvatnost uvoenja formi parlamentarne demokracije koja ovu prethodnu podupire. Nicolas Guilhot u svojoj knjizi iz 2005. Tvorci Demokracije: Ljudska prava i politika globalnog poretka (The Democracy Makers: Human Rights and the Politics of the Global Order, New York: Columbia University Press) prua temeljitu studiju konjunkcije znanstvene i ideoloke ekspanzije tranzitologije nakon 1989.

cija nosi bremenit ig povijesti. ig kraja. Poetak postsocijalizma, njegovo historijsko zapoinjanje, u isti mah predstavlja se kao kraj, kao poetak u kraju, i kroz kraj: kraj socijalizma, kraj komunizma. Rije je o kraju koji bi trebao donijeti oduevljenje: kao kraj navodne katastrofe, kao osloboenje od patnje i uasa jedne ubojite iluzije kojoj je hladnoratovska ideologija pridjenula kriminalizirajue ime totalitarizma. No da li je ova projekcija kraja, ova negativnost, sve to tu nalazimo? Da li je postsocijalizam jednostavno obznanjenje neega to je zavrilo, neega to je prolo? Jer moemo se takoer pitati: to je to to poinje u striktnom smislu nakon kraja? Ima li neto im se postsocijalizam moe diiti kao vlastitim, izvan jednostavne injenice negacije onoga to mu prethodi? Ali, zapravo, ima li ovdje i pravog poetka? Jer, ako pogledamo jo podrobnije, zapazit emo da nije samo prolost ta koja opsjeda poetak postsocijalizma. To je takoer i budunost. U postsocijalizmu kao da nema kraja poetku. Jer ako je ve izmjeten u prolost, ako je ve iza sebe, postsocijalizam je u isti mah ve i ispred sebe, u nekom nerjeivom stanju anticipacije, suspenzije. Prije nego to ga moemo primjetiti uoblienog, prije nego to moemo zapaziti njegov vlastiti oblik, historijska bit postsocijalizma ve izmie naem pogledu. itava njegova postojanost, naime projicirana je u neko budue vrijeme, u neko obeanje budunosti. Drutveni znanstvenici vino su demonstrirali ovu injenicu ne bez odreene neugodnosti kad su pedantno mjerili vektor post-socijalistike tranzicije, postavljajui pritom znanstvene osnove ideolokim konstrukcijama neoliberalnog kapitalizma.1 Ne vie, ne jo: postsocijalizam nam se predstavlja kao vremenska karikatura. Kao lebdee povijesno stanje, zaglavljeno izmeu negacije i anticipacije, izmeu prolosti i budunosti. Svim znamo slogane koji ureduju. S jedne strane: bijeg od komunizma, uruavanje autoritarnih aparata, kraj stagnirajuih ekonomija. S druge strane, ta neodoljiva elja za liberalizacijom, za privatizacijom, za demokracijom, teleologija ekonomskog rasta i socijalne stabilnosti pod okriljem laissez faire trinog modela, ali takoer, obeanja Europe, kao i ukljuenja u globalne tokove kapitalistike ekonomije. Ali to moemo rei o postsocijalistikoj sadanjosti? Kako moemo govoriti o aktualnosti ove historijske situacije? Problem je u tome to postsocijalizam, sam po sebi, u smislu svoje samosvijesti, nije u stanju ponuditi pozitivne odgovore na

276

ovo pitanje. im je se upita o njezinoj sadanjosti, o aktualnosti njezinih uvjeta, postsocijalistika svijest poinje igrati beskonanu igru izmjetanja, neprestano premjetajui pitanje naprijed i nazad, neprestano upozoravajui ili na ono to vie nije, na njezin pretpostavljeni raskid s prolou, ili na ono to e tek biti, na ono to ona jo nije. Ovo vremensko izmicanje otkriva nam vaan element historijske situacije s kojom se suoavamo: njezinu nesvjesnost. Izmeu ideolokih obeanja budunosti i traumatinih susreta s prolou, nita manje ideolokih, postsocijalizam je stanje obiljeeno potpunom nespoznatljivou svoje sadanjosti. Meutim, upravo je ta sadanjost ono to nam se obraa i ini to na uznemiruju nain. Jer to je sadanjost razaranja, propasti i ponienja, sadanjost dramatinih izoblienja proturjeja. Jedna od centralnih teza Komunistikog manifesta da je drava tek nositelj politike moi kapitala zadobiva posebnu ivost u situaciji gdje procesi tranzicije naoigled prikazuju dravu kao osnovni instrument primitivne akumulacije kapitala, gdje se razliite postsocijalistike vlade razmeu koja e bre-bolje, pod imenima denacionalizacije ili privatizacije, rasprodati itav proizvodni kapacitet svojih drutava, kao da je utrka za profitom jedini sastojak drutvene veze, kao da bogaenje male manjine predstavlja jedinu mislivu koncepciju Dobra. Postsocijalizam raste na onome to je Badiou nazvao trenutkom priznanja: Organska veza izmeu privatnog vlasnitva sredstava za proizvodnju, dakle, strukturalne i radikalne nejednakosti i demokracije najednom nije vie tema polemike o drutvu, ve vladavina konsenzusa.2 U opoj nesigurnosti u koju je kapitalistika restauracija bacila postsocijalistika drutva, postoji barem jedna stabilna toka, ubrzano rasipanje svih drutvenih i politikih manifestacija jednakosti. Kako je nedavno primjetio jedan komentator, ako ostanemo pri puko statistikim brojevima, empirijski podaci sakupljeni uzdu postsocijalistikog prostora, pokazuju dva stabilna parametra: poveanje siromatva i porast nejednakosti.3 Usred kaosa restauracije, jedina je tako opipljiva toka ona razornog osiromaenja, koja gura veinu populacija na margine drutvene egzistencije, istovremeno zacrtavajui nepremostiv jaz izmeu bogatstva i siromatva. Drama ovog procesa pogorana je hitrim postupkom, rastakanjem ukupnosti onoga to su borbe za jednakost, koje su u prolom stoljeu vodile radne mase, znale upisati u institucije, kao i sa opom va-

2 Vidi: Alain Badiou Mrani raspad: o kraju dravne istine, Maastricht/Zagreb, 2009, str. 33 3 Vidi: Rastko Monik Tranzicija in drubene spremembe na Balkanu, u: Teorija za politiko, Ljubljana: Zaloba *cf, 2003, posebno str. 70-73.

277

4 Daleko je od preuveliavanja tvrditi da ovaj objektivni opskurantizam poiva na svojevrsnom Denkverbotu nametnutom marksizmu nakon 1989. Rezultat diskreditiranja ne samo marksistike politike, ve i same marksistike teorije koja je, tvrdi se, zakasnila s obzirom na nove drutvene i historijske razvoje bio je upravo snano osiromaenje nae mogunosti da se kritiki odnosi spram stvarnosti. Fredric Jameson je lucidno rastavio argumente ove diskreditacije: Marksizam je znanost kapitalizma, ili bolje, kako bismo istovremeno dali na dubini oboma konceptima, on je znanost o inherentnim proturjejima kapitalizma. To znai [] da je nekoherentno slaviti smrt Marksizma u istom dahu s kojim objavljujemo definitivni trijumf kapitalizma i trita. Potonje se prije ini da prorie sigurnu budunost za prethodnog, stavljajui na stranu pitanje koliko <definitivan> bi mogao biti njegov trijumf (Fredric Jameson Five theses on actually existing Marxism, u: Monthly Review, April 1996, 47 (11): str. 1).

zalizacijom ovih zemalja naspram globalnih centara ekonomske i politike moi. Takve su neposredne cijene nametanja kapitalistikih proizvodnih odnosa, modela slobodnog trita i njegove ok terapije, u situacije koje su nekad bile odreene, vie od pola stoljea, duhom egalitaristike politike strasti. Kako bi obojala tmurnu sliku ovih procesa, postsocijalistika ideologija mora posuivati od religije. Ideologija ovdje uistinu djeluje kao siromahova eshatologija: uhvaena izmeu projiciranih uasa prolosti i sjajnih obeanja budunosti, sadanjost, ili realna egzistencija, po sebi je nitavna. Njezina vrijednost mjeri se samo u odnosu na iekivanje obeanog cilja, neizbjenog doaa slobode, svojstvenog liberalnoj demokraciji, i napretka koji omoguava razvoj kapitalistikog trita. Zato nam je i izdrati muke ovog svijeta, prihvatiti sadanjost takvu kakva jest, ak i ako ona predstavlja patnju, ak i ako ukljuuje golu redukciju ljudskog subjekta na animalnost kapitalistikog izrabljivanja, jer takva patnja nije nita u usporedbi s iskupljenjem oekivane budunosti. Pod obeanjem liberalnokapitalistike utopije, postojee stanje stvari dobiva sjajan blagoslov, dok svi mehanizami iskljuenja, dominacije i eksploatacije koji odreuju ovo postojanje bivaju zamraeni. Zaustavimo se na trenutak na ovim mranjakim procedurama. Jer ovaj nam se opskurantizam postsocijalistike situacije zapravo prikazuje u dvostrukoj strukturi. Ako dimenzija nesvjesnog raskidanje veze izmeu miljenja i sadanjosti, u smislu prevencije bilo kakvog kritikog zahvaanja aktualnosti situacije predstavlja ono to moemo nazvati objektivnim opskurantizmom postsocijalistikog stanja,4 postoji takoer i subjektivna dimenzija ovog zamagljenja, specifini subjektivni opskurantizam upisan u postsocijalistiku situaciju. Pored toga to je sadanjost odnosno njezina aktualnost ideoloki zamraena, pored zamraivanja toaka iskljuivanja i mehanizama proturjenosti, ukratko, sistemskog nasilja, postoji i dodatni subjektivni viak ovoj operaciji. Ovaj viak tie se nae vlastite subjektivne dispozicije spram povijesti, naeg odnosa kroz nae misli, htijenja, odluke i djela prema stvaranju povijesti. Svijest povijesti koju njeguje postsocijalizam savreno pada pod Mallarmovu presudu: Un prsent fait dfaut. To da nam nedostaje sadanjosti znai, upravo u smislu u kome Badiou tumai ovu frazu, da smo izgubili nae subjektivne dispozicije za gospodarenje povijeu a izgubili smo ih upravo gubei koncepciju sadanjosti

278

kao praktikabilnosti projekta radikalne promjene u ovdje i sada.5 Trenutak bez sadanjosti trenutak je u kome se nae vlastito zahvaanje povijesti, na odnos prema historijskom vremenu i historijskoj promjeni, ini potpuno odvojenim od kreativne i prelomljujue strasti za sadanjou, odvojenim od subjektivne sposobnosti nepristajanja s uredovnim tokom stvari, stvaranja mogunosti koje se, strogo govorei, ine nemoguima unutar same logike situacije. Bezsadanja vremena ona su vremena koja su ispranjena od svake ideje radikalne promjene, vremena u kojima se kvalitativna transformacija naih drutvenih uvjeta doima ne samo nevjerojatnom ve i nemoguom: kao luda utopija. Postsocijalizam je pritom uistinu privilegirano povijesno mjesto: mjesto gdje intimna subjektivna veza sa sadanjou, upisana u revolucionarnu i emancipatornu politiku, koja je orijentirala komunistike i socijalistike projekte, biva zamijenjena, prvenstveno, silnim afinitetom za prolou. Posvjedoimo ekscesivnoj fascinaciji postsocijalistike svijesti sa devetnaestostoljetnim nacionalizmima i sa svim indetitarnim ideologijama koje su pratile ovu historijsku doktrinu politike.6 Kao da je postsocijalizam, evocirajui izvjesnost i jednostavnost nacionalistikih imaginarija, konano uspio skinuti kletvu Alexisa de Tocquevillea, koji je, pratei nezaustavljiv razvoj demokracije u Americi, lamentirao o injenici da je prolost prestala bacati svoju svjetlost na budunost, dok ovjekov um luta u mraku.7 No, Tocqueville grijei: ono to je opskurno mrano upravo je to veleprodajno upijanje sadanjosti u prolosti, ova specifina temporalnost prezent perfekta, anakronistike sadanjosti koju postsocijalizam ustanovljuje. Umjesto ivueg odnosa sa sadanjou, jedina orijentacija nam postsocijalizam ovdje nudi umrtvljujue je ponavljanje tradicije, neprestano prizivanje mrtve prolosti koja funkcionira samo kao ouvanje: koja nam uzastopno potvruje i uvjerava nas u u na pretpostavljeni kolektivni identitet s nama samima. Nee nas tako ni iznenaditi da je vrhunac subjektivnog odnosa sa povijeu koji ovdje otkrivamo zapravo vrsta komemoracije: velianje povijesnih figura iskopanih s mranih stranica nacionalne povijesti, oivljavanje srednjovjekovnih mitologija, paradiranje kostiju muenika i despota. Komemoracija obdaruje zajednicu izvjesnou njezine posebnosti, ali ona takoer slui i kao zatakiva nerazumnog nasilja i destrukcije izvan njenih granica. Tradicija uvijek djeluje dvojno, kao stup identiteta i

Badiou analizira Mallarmovu frazu na predavanju u Palais des Beaux-Arts in Bruxelles, naslovljenom Prsence et Prsent, odranom 28. marta 2007. Balibar i Wallerstein proizveli su moda najlucidnije kritiko istraivanje o ponovnom oivljavanju nacionalistikih ideologija u desetljeima koja su oznaila roenje postsocijalizma. Treba itati njihovu knjigu iz 1988. Race, nation, classe: Les identits ambigus, Paris: La Dcouverte. Alexis De Tocqueville Democracy in America, New York: Knopf, sv. 2, knj. 4, 1945, str. 331.

279

kao nametanje nepremostive mu granice: zbog toga ona moe s lakoom legitimirati nasilno iskljuenje onih koji ne uivaju jednak odnos s povijeu, onih ije simboliko strukturiranje kolektivnog uitka proizlazi iz drugi odlika posebnosti. Ali ako primjeujemo da opskurnost postsocijalistike povijesne svijesti iznie iz uranjanja sadanjosti u prolost, njezina druga strana implicira specifino sparivanje sadanjosti s budunou. Drugi modalitet prezent perfekta koji postsocijalizam ustanovljuje implicira opskurantistiku sliku same povijesne promjene. Ovdje se vie ne radi o mirenju s mrtvima u vjenom otkrivanju tradicije, ve o oslikavanju strukutra ivueg, parametara postojee situacije, kao jedinog mogueg i poeljnog svijeta. S obzirom na neminovnost nae situacije, budui da smo ve postigli kraj povijesti, vrijeme je da pristupimo naem historijskom postajanju, transformaciji naih svjetovnih stvari, pod beskonanim zadatkom perfekcije. Drugim rijeima, jedina stvar koju treba initi, jeste da teiti k savrenstvu postojeeg; jedino pitanje je kako baratati svijetom danih mogunosti: mogunosti koje su unaprijed strukturirane od postojeeg spoja liberalne demokracije i kapitalizma. Promjena je tako stvar postupnih modifikacija koje su normirane i upravljane formom koja je ve otkrivena, historijskim ciljem koji smo ve postigli takva je mudrost itanja Hegela od strane ogranienih umova. No meutim, ono to je ovdje najvanije upravo je specifino pozicioniranje subjekta u odnosu na povijest. Jer, uhvaena u modalnost perfekcije, promjena se ini u potpunosti odvojenom od kolektivnih odluka, od naih subjektivnih invencija i eksperimentiranja, i reduciranom na vladavinu ono to se predstavlja pod objektivnim zakonima. Zasigurno, sve se mijenja, svijet je zujajua sadanjost stvari u pokretu, rob koje mame na uitak na nove naine, tehnolokih invencija koje transformiraju same parametre naeg biolokog bitka no ovakva promjena uvijek ostaje pitanje apstraktnih procesa: na kraju krajeva, radi se o implementaciji ritmova kapitalistikog trita i razvijanju institucija koje reguliraju natjecanje ljudskih grupa. Nalazei se pod ovim distanciranim determinacijama, promjena je stvar tehnokratskog uplitanja, a ne naih kolektivnih subjektivnih inova. Drugim rijeima, postsocijalistika svijest odvaja na osjeaj bivanja u povijesti od subjektivnog intenziteta sadanjosti, kako bi ga predala radikalnoj desubjektivizaciji: administrativnom rukovoenju nastranih uinaka trita, parlamentarnom ublaavanju razornih ciklusa kapitalistike proizvodnje i prometa.

280

Radi se o onome to Rancire naziva logikom konsenzusa: Konsenzus zna jedino: stvarne dijelove zajednice, probleme oko redistribucije moi i bogatstva izmeu ovih dijelova, kalkulacije strunjaka oko moguih formi redistribucije, i pregovore izmeu predstavnika ovih raznih dijelova.8 Ono to je izgubljeno u konsenzualnom vladanju sadanjou upravo je konfliktna priroda naeg kolektivnog ivota, tenzija u sadanjosti izmeu njezinog bivanja i njenog nepredvidivog nastajanja. Zbog toga se kao jedini subjektivni stav spram historijske promjene namee stav konformizma: kako se to bolje uskladiti s ritmom kapitalistike proizvodnje, kako se prilagoditi neizvjesnostima spekulativne igre trita, kako bolje organizirati nae elje za kratkotrajnim robnim objektima pod zatitom vlasnikih zakona. No, to je s politikom i njezinim odnosom s povijeu? Druga strana perfekcije, treba primijetiti, implicira nametanje osebujne temporalnosti politici samoj, temporalnosti konanosti i dovrenosti. Politika je razdvojena od eksperimentalnog registra kako bi u cijelosti bila svedena na pitanje res finita, na ostvarenu injenicu iji je smisao uvijek uvanje res privatae. U registru prezent perfekta, ciljevi politike uvijek su bezuvjetno u slubi utemeljenja cjeline koja je zatvorena nad sobom, i ouvanja njenih regulativnih varijacija. Postsocijalizam uklanja politiku iz sadanjosti i njezine beskonanosti, odavaja je od sposobnosti egalitarnih impulsa da probiju rupu u egzistenciji, i to sve da bi je postavio pod ideal konane i zavrene cjeline jer politika dosee svoju pravu normativnu dimenziju jedino kao zatvoreni totalitet, njezina univerzalnost moe biti samo ona formalnog poretka. U paradigmatskom priruniku postsocijalistike politike filozofije Raymond Aron prikazuje sutinu politike i demokracije kao organizaciju miroljubive konkurencije u pogledu izvravanja moi.9 Politika je tako pobrkana s dravom i njezinom formalnom jezgrom: pravnom regulacijom. Na kraju, jedina norma kojom postsocijalistika ideologija eli mjeriti politiku norma je funkcionalnosti: norma mehanikog funkcioniranja, koja politiki ivot kroji kao mainu administracije dijelova zajednice i cirkulacije dobara. Takva maina, poput svih maina, trebala funkcionirati savreno poput asovnika. Njezino je vrijeme vrijeme univerzalne mjere, gdje svi dijelovi mogu biti poredani na unaprijed odreenoj skali, gdje kalkulacija i efikasnost caruju, gdje je budunost stvar oigledne predvidivosti, i gdje se vrijeme uvijek odvija pravocrtno, kao propisana sukcesija trenutaka.

Rancire, Jacques (2004) Introducing Disagreement, u: Angelaki, sv. 9, br. 3, str. 7.

Raymond Aron, Introduction la philosophie politique. Dmocratie et Rvolution, Paris, Livre de Poche, 1997, str. 36.

281

10 Zoran ini Jugoslavija kao nedovrena drava, Novi Sad: Knjievna Zajednica Novog Sada. 1988.

11

Ibid, str. 12.

Pogledajmo, recimo, slijedee: to je to to omoguava donoenje vanih odluka putem ustavnih procedura? Nedvosmislen odgovor je: jedinstvo politike zajednice, koje prethodi ustavnoj proceduri i omoguava njeno funkcionisanje. To je jedinstvo okvir, zajednika definicija zajednike situacije, horizont zajednikih vrijednosti. (ibid, str. 105).
12

Na drugom mjestu detaljnije sam analizirao iniev odnos do Jugoslavije: Niesar ni bilo razen kraja, kjer je bilo: ini in Jugoslavija, Borec, br. 648-651, Ljubljana: ZAK, 2008.
13

Unutar postsocijalistikog konteksta, nitko nije pruio bolju formulaciju ove specifine koncepcije politike i ove specifine koncepcije vremena od Zorana inia, koji se prije svoje tragine karijere dravnika isticao kao jedna od glavnih filozofskih truba liberalne-demokracije. Sintagma kojom je ini formulirao svoju konanu presudu o Jugoslaviji Jugoslavija kao nedovrena drava otkriva upravo to: opsesiju sa konanou i res finitae.10 inii ima samo averziju spram sparivanja politike i beskonanosti. Kad je komunizam, sa svojom idejom odumiranja drave, pokuao sruiti dravni red kroz dijalektiko uvoenje beskonanosti, bio je sposoban da proizvede samo funkcionalnu katastrofu: Jer, jedna od osnovnih konsekvenci odvajanja [suverenosti od drave] i jeste to da je suverenost postala naelno beskonana. Ali, u dijalektiko svojstvo te naelno beskonane suverenosit, nastale razreavanjem od dravnog statusa, spada i permanentna mogunost njene potpune nemoci.11 inieva pravnika raunica suvereno tvrdi da se tragedija jugoslavenskih konflikata 1980-ih i 1990-ih dogodila iskljuivo zbog koncepcije beskonanosti politike inherentne ideji komunizma. Razdvojivi suverenost od drave, i na taj nain uruivi mogunost njezinog samoidentiteta, komunizam je mogao voditi jedino politikoj propasti: proliferaciji partikularistikih zahtjeva i, na kraju, dezintegraciji poretka u cjelini. Tako e recept koji je ini namijenio Jugoslaviji, na samom sutonu njenog postojanja, biti nita manja nego ponovno uvoenje principa pravnike jasnoe: jasnoe ustavnog statusa, jasnou artikulacije suverenosti na politiku zajednicu, jasnou koju je ini zamiljao kao kombinaciju kelsenijanskog pozitivizma i hobbesijanske metafizike.12 Drugim rijeima, jedino rjeenje bilo je to da se dovri Jugoslavenska drava. Tako e se, na kraju, katastrofa komunizma iniu initi puno gorom od pogubnosti nacionalizma. Nacionalizam je barem, upravo onaj koji je kumovao razornim politikim odlukama koje su se nizale pred inievim oima, proizaao iz naela identitarne jasnoe, iz ideje zatvorene i dovrene cjeline.13 Postsocijalistika ideologija politici ovako nain namee transcendentnu formu koja ograniava njezino vrijeme i njezin doseg. Feti Prava osigurava da krajnji cilj politikih odluka i gesti moe biti jedino uspostavljanje vladavine prava. Logika je, naravno, tautoloka, jer su ove geste i odluke jedino mogue unutar prethodnog konteksta racionalnosti i normativnosti omoguenih pravnim okvirom. No tautologija ima precizne

282

vremenske uinke: ona ponitava sve izvanredne momente; ona eli iskorjeniti sve instance sadanjosti, sve singularne politike invencije, sve deklaracije nesvrstavanja s tokom svijeta. Iz unutranjosti logike cjeline, strogo govorei, nema niega to bi se moglo dogoditi i to se dogaa izvan: nita do beznaajne singularnosti mjesta ili pogubne kontingencije nereda. * Sada postsocijalizma izopaeno je vrijeme, vrijeme okrenuto naglavake. Njegovo postavljanje na noge predstavlja osnovni zadatak miljenja danas. Temeljni problem s kojim smo suoeni upravo je problem sadanjosti kao vremena konstitucije subjekta. Politika zapoinje samo onda kada uguramo kolac u mehanizam prezent perfekta, ona poinje prihvaanjem da situacije koje politika odreuje ne mogu biti predstavljene kao zatvoreni totaliteti, da su takve situacije nuno obiljeene nezavrenou i otvorenou. Svaka je situacija nezavrena zbog toga to moe biti prekinuta pojavom sadanjosti kao kairosa: beskonanim vremenskim otvaranjem koje raskida s cirkularnim kretanjem vremena. Nasuprot inievoj logici zaborava, sama ideja komunistike politike, upisana u jugoslavenski projekt moe nam posluiti kao vodilja. Jer ako se neto dogodilo 1943. godine, kada se projekt Jugoslavije roa iz partizanske borbe, bila je to upravo radikalna manifestacija sadanjosti: iznicanje prakse jednakosti (klasa, naroda, rodova) koja je bila sposobna presegnuti koordinate mogunosti postojee situacije i zapoeti otvoreni proces politike invencije. Kao egalitaristiki projekt, kao projekt emancipacije, Jugoslavija je predstavljala, od samog svoga poetka, nedovrivu dravu. Zbog toga nam se i primjer 1943. danas obraa kao paradigma specifine subjektivne konstrukcije vremena: kao paradigma njegove nune beskonanosti. Jer komunizam nije nita drugo do ovo: stav spram povijesti koji neprestano tei da odvoji sadanjost od nje same, kako bi afirmirao novine koje se ine nemoguima unutar nje.

283

Alma Deni-Grabi

Kraj dvadesetog stoljea: bosanskohercegovaki roman izmeu globalnog i lokalnog

Meutim, nije u pitanju samo pravo na priu, ve i obrnuta etika obaveza na otvorenost prema Drugome, obaveza da se uspostavi dijaloka scena po cijenu da ulog bude i vei od onog s kojim se kalkulira.1 Moe li pitanje radikalne Drugosti otvoriti poetak diskusije o kraju 20. stoljea, jednog od najgorih (sa dva svjetska rata, dva totalitarizma i stravinim posljedicama ratne kataklizme na junoslavenskom prostoru), i u bosanskohercegovakim uslovima oznaiti pokretanje procesa redefiniranja zamrenih kulturalnih odnosa (odnosa Kulture i kultura) u globalnoj slici svijeta? Iako se problematika identiteta danas moe initi kao precjenjena i potroena s obzirom na to da se pitanje identitarnih kriza na globalnoj sceni tematizira jo od ezdesetih godina prolog stoljea, u bosanskohercegovakom kontekstu pitanje identiteta ni u kom sluaju ne moe proi bez ozbiljne refeleksije o traumatskim posljedicama identitarnih katastrofa, a posebno kada je neophodno opisati jedno haotino stanje sa krvavim dekorom kakvo je zadesilo BiH 90-ih godina 20. stoljea, kada se uveliko zahuktao i tranzicijski proces na junoslavenskom prostoru. Pitanje narativnog identiteta, bilo da se on odnosi na pojedinca ili kolektiv za Ricoeura je mjesto raskola izmeu povijesti i fikcije, tako da interpretiranje sebe u tekstu dobija status povlatenog posrednika u odnosu prema povijesnoj prii. Personalna i kolektivna samosvijest nije nikada neproblematina, s obzirom da je rije o dinaminom i ambivalentnom povijesnom pojmu. A budui da je govor o identitetu neizbjeno u vezi sa ideologijom, onda se stvar jo vie komplicira. Dakle, na koji nain moemo investirati problematiku narativnog identiteta kako bi se prije svega otvorila dijalo1

Moranjak-Bambura, Nirman. Bosanski duh i aveti postmodernizma u Razlika/Difference, asopis za kritiku i umjetnost kritike, godina 1 broj 2, Tuzla, zima 2001-2002, str. 48.

285

Ibidem, str. 37.

Ibidem

Bosto, Sulejman, Evropski kulturni identitet izmeu univerzalizma i partikularizma, u: Zarez, Dvotjednik za kulturna i drutvena zbivanja, broj 65, 2001, http://www. zarez.hr/65/z_tema2.htm (dostupno 5.10.2005.)
4

ka scena na kojoj e se omoguiti suoavanje sa nesamorazumljivim identitarnim procedurama, a potom i tematizirati postmoderno stanje u vlastitim uslovima (koje je dodue sa izvjesnim zakanjenjem zapljusnulo na prostor) preko bosanskohercegovakog romana. Bahtinovski pojam dijalogiziranog subjekta u razgovoru o postmodenom hibridnom identitetu oznaava pitanje razumijevanja govora drugoga, to se u bosanskohercegovakim uslovima devedesetih godina moe razumijevati kao inzistiranja na diskurzivno-drutvenoj raznorodnosti koja se suprotstavlja svakoj vrsti ujednaavanja i zahtijeva pokretanje dijaloga koji bi omoguio usvajanja stratekog modela multikulturalnosti, koji bi trebao zagladiti razliite diskursivne konflikte.2 Multikulturalnost u bosanskohercegovakom kontekstu oznaava strategiju prevazilaenja izolacionizma nacionalnih tradicija i zahtjev za uspostavljanje graanske svijesti, o emu je govorila i Nirman Moranjak-Bambura: Neprevazien i nereflektiran model epske patrijarhalne tradicije u tri nacionalne varijante, naime, ini nemoguim instituiranje graanske svijesti (ak i u XXI stoljeu), a to, dakako, onemoguava i razvoj knjievnog polja koje bi bilo u potpunosti adekvatno zapadnoeuropskom (to ne znai da ga mi ne moemo i ne smijemo zamisliti i drugojaije, ali to ne bi ilo bez napora teoretskokritikog preosmiljavanja posljednjeg stoljea u kome se bosanska knjievnost ipak europeizirala, osobito u akademskoinstitucijskom smislu). 3 Dakle, osim to bi razrjeila pitanje supostojanja mnotva i razlika, multikulturalnost bi trebalo da pokrene procese ukidanja monokulturne paradigme, to bi dovelo do stvaranja jednog pluralnog kulturnog prostora. Taj proces, kako istie i Sulejman Bosto, ne samo da poveava stupanj osjetljivosti za razliite kulturne svjetove i stupanj znanja i poznavanja Drugog, ne samo da poveava kvantitetu i intenzitet komunikacije kulturnih svjetova nego stvara novi tip kulture i novi tip kulturnih identiteta (kao rezultata pluralnosti iskustava i znanja koja se sedimentiraju i oblikuju kao sloeni kulturni identitet, ili kao rezultanta mnotva iskustava, znanja ili tumaenja svijeta), opirui se jakim kolektivistikim i tradicionalistikim kulturnim konceptima.4 Haotina atmosfera fine de sicla, koju je u bosanskohercegovakom kontekstu obiljeila nasilna smrt jugoslovenske ideje, omoguava uvid u postmortalno stanje i implicira u svim sferama bosanskohercegovake kulture da je rije o eksperimen-

286

talnom uvoenju postmoderne refleksije5. A rije je o dvostrukom govoru o postmodernom u bosanskohercegovakom kontekstu prvi je diskurs o sumnji i radikalnom razraunavanju sa svim metapripovijestima i s tim u vezi insistiranjem na drutveno-diskurzivnoj raznorodnosti malih pria, i drugi je diskurs o retradicionalizaciji ili nekrofilskom postmodernom stanju. U kontekstu drutveno-politikih previranja u bosanskohercegovakom kulturnom prostoru nasilno svrgavanje komunistike ideologije nacionalistikom oznailo je samo prelazak iz jednog u drugi totalitarizam, tako da e postmoderno profiliranje mikropripovijesti koje je u postmodernizmu znailo pozitivnu i produktivnu energiju doivjeti u bosanskohercegovakom drutvu, barem u jednom svom pravcu degeneraciju u agresivni partikularizam, proteiranjem nacionalistikih pripovijesti. Proces repatrijarhalizacije i nacionalnih iskljuivosti i netolerancija, uslovile su da se roman naao u situaciji da govorom iz postpozicije, govorom iz offa, otvoreno suoi sa vladajuim ideolokim diskursima i kataklizmom ratne stvarnosti. Dekonstruirajui epsku, patrijarhalnu kulturu, roman e na kraju dvadesetog stoljea proteirati politiku i etiku nepripadanja bilo kakvom ideolokom transcendetalnom oznaitelju, ruei mitove o ukorijenjenosti i porijeklu, kreirajui pri tome jednu izmjetenu subjektivnost. Time e romaneskna praksa izvesti na scenu jedno drugaije svjedoenje o ratu, otkrivajui pogubne uinke rata i njegovu prirodnu vezu sa maskuliniziranom kulturom, sa njenim androcentrinim, faternistikim i falogocentrinim pravilom. Na ruevinama kraja stoljea u svijetu Tanatosa, odbrana prava na pripovijest, dakle, govor, a ne utnja, uspostavlja se kao etiki zahtjev naracije i poetika vitalizma u romanesknoj praksi devedesetih godina. No pitanja i odgovori nisu nikako jednostavni i jednoznani kada je rije o nainima uspostavljanja identitarnih konstrukcija i reprezentacijskoj dimenziji pripovjednih tekstova, isto kao to ni etika ve odavno nema isti predznak univerzalnosti. Naa teza je da je bosanskohercegovaki roman dijagnosticirao stanje umjetnosti, svijeta i pojedinca u njemu kao nostalginog prognanika, egzilanta iz ideologije, politike, tradicionalnih poetikih obrazaca, zatim iz jezika, naroda, nacije. Poetak devedesetih godina prolog stoljea i ratna stradanja koja su proizvela jednu kulturu usmrivanja, uslovila su da se openito u bosanskohercegovakoj knjievnosti, pa time i ro-

to se tie nae recepcije postmodernizma, ona ne moe nikako biti osloboena vlastitih preduvjeta: naprimjer, ne bi se smjelo zaboraviti da za nas i za klasini postmodernizam era poslije telefona nema isto znaenje; takoer, eksperimentalno uvoenje postmoderne refleksije u vlastitu situaciju implicira uvid da je rije o dvije protivurjene tendencije posvajanja i otpora, s bezbroj nijansi i ironikih obrata. cit. MoranjakBambura, Nirman. Interes za postmortalno stanje u Odjek, Revija za umjetnost, nauku i drutvena pitanja, broj: zima/proljee, Sarajevo, 1998, str. 28.

287

6 Haion, Linda. Poetika postmodernizma, Novi Sad: Svetovi, 1996, str. 40. 7

Ibidem, str. 40.

manu porodila jedna poetika preivljavanja umjetnosti i ovjeka, poetika vitalizma koja se granii sa poetikom ressentimenta, zatim jedna poetika ponovnog imenovanja predmetnog svijeta sa poetikom govora iz offa. Roman sa temom rata zapravo govori i udi za mirom, izbjegavajui instrumentaliziranje pisma i pisanja i ideologiziranje iskaza. Zapisujui jedan intimni svijet malih pria u kojima se glas pripovjednog subjekta javlja u figuri albe, oplakivanja, pripovjedni subjekt govori u ime onih koji to vie ne mogu, rasvjetljavajui pogubne uinke rata i ratnih razaranja. Na takav nain, u osnovi razliiti romani Sara i Serafina Devada Karahasana, Slian ovjek Irfana Horozovia, Istorija bolesti Tvrtka Kulenovia, Konaari Nenada Velikovia ili Milenijum u Beogradu Vladimira Pitala, postaju etiki angairana literatura u ime antropoloko-generativnih vrijednosti. U skladu sa postmodernim zahtjevom aktualiziranja malih pripovijesti u bosanskohercegovakom kontekstu taj koncept ima obiljeje doslovne i metaforike odbrane prava na priu, ali nam istovremeno potvruje da metanaracije nikako nisu prestale biti legitimne, nego je neprestano rije o propitivanju i osporavanju, preplitanju dominantnog nacionalistikog koncepta (neomitologizirajua velika pria) i slabog, marginaliziranog (mikroprie i otvaranje mjesta za Drugog/u). Postmoderna kao kulturnopovijesni, perodizacijski i tipologijski pojam koji je u knjievnonaunim krugovima etabliran estdesetih i sedamdesetih godina, izazvao je brojne debate oko odreivanja prefiksa post. Da li postmoderna posjeduje negativan oreol odbojnosti spram onoga to joj prethodi i signalizira protivrenu zavisnost ili nezavisnost6 od onoga to je bukvalno ini moguom7? Postoje brojne definicije, ali sve su se u sutini svele (u emu se slae veina diskutanata o postmodernizmu) na dvije odlike. Definicije proizilaze iz odreenja dviju temeljnih perspektiva u diskusiji, pri emu jedna od njih vidi postmodernizam kao antimodernizam ili kulturu koja je asimetrina, u diskontinuitetu sa modernizmom, epohalna pojava, globalna kultura koja se razvija kao kritika nostalgija (L. Hutcheone) prema falocentriranoj i logocentriranoj tradiciji Zapada i njegovoj Velikoj prii; a druga kao umjetnost koja eklektiki uvlai u sebe i reciklira svu prethodnu civilizaciju, umjetnost i kulturu, vraajui se historijskim idealima izraavanja, prikazivanja i komuniciranja u helenskoj kulturi i civilizaciji, srednjem vijeku, renesansi, baroku, odnosno svim stilskim formacijama do modernizma.

288

Jedan od kljunih koncepata postmodernizma revizija i propitivanje historiografskog diskursa koji je imao pretenzije na istinitost i proglaavao se jedinim gospodarom prie, raskrinkan je postmodernistikim ironijskim i parodijskim odnosom, te kritikim osvrtom na monumentalistiku ideju povijesti sa njenom izrazitom tendencijom ka selekcijskom uljepavanju i idealizaciji povijesnih, velikih linosti i dogaaja. Na takav nain postmodernizam je objelodanio da je historijsko pripovijedanje (je) ve naelno diskurzivno, a ne samo anrovsko, to znai da mu nije samo do mimetinosti, nego i do retorinosti, estetske vrijednosti.8 Bosanskohercegovaki romansijeri Karahasan, Kulenovi i Horozovi i romansijerka Alma Lazarevska, koji su obiljeili prijelom devedesetih, prevazili su modernistiku romanesknu praksu, obiljeenu andrievsko-selimovievskim modelom romana, promoviranjem samoverbalzirajueg hibridnog anra (historiografske) metaproze/metafikcije. Metafikcija, kao dominantan anr postmoderne epohe, razvija se od estdesetih godina 20. stoljea, oznaavajui tim terminom samosvjesnu prozu koja propituje sopstvena poetika naela i oblikuje se na granici knjievnosti i kritike. Epistemoloka kriza, koja je uzrokovala radikalne promjene u drutvenoj svijesti koje su se razliito manifestirale, zahtijevala je od pisaca/spisateljica drugaiji pogled na stvarnost, a jedina stvarnost koju prihvataju pisci/ spisateljice metafikcije je stvarnost vlastitog diskursa. Savremena proza ima za cilj ne da bude komentar ivota, ve metakomentar same proze9. Rije je o narcisoidnoj prozi10, kako bi kazala Linda Hutcheon, prozi koja se ogleda i zagleda u vlastito pripovijedanje i vlastiti tekst: Tekstualno samosvesna metaproza danas je u najveoj meri didaktika forma. Kao takva, ona nas moe nauiti mnogo o ontolokom statusu proze (svekolike proze), i o kompleksnoj prirodi itanja (svekolikog itanja).11 U svom odnosu prema prolosti metafikcija kao otvorena i razuena mrea, razliitim strategijama samo/svijest o artificijelnom i retorikom statusu pripovijedanja, relativizirana i reducirana uloga autora, tako da se u umi fikcije autor pojavljuje kao prireiva, svjedok ili jedan od junaka; potom apokrifna upotreba (historijskih) dokumenata, intertekstualni, parodijski i iluzionistiki misenabimeovski efekti sve ove strategije uprizoruju scenu na kojoj se iskuavaju razliiti narativi identiteta, ukazujui na injenicu da metafikcionalnost postaje oznaka za neprekidno prelaenje granica kulturolokih, diskurzivnih i anrovskih.12 Upravo ro-

Milanja, Cvjetko. O romanu. Hrvatski roman od 1945. do 1990, Zagreb, 1996, str. 104. Luki, Jasmina. Metaproza: itanje anra, Beograd: Stubovi kulture, 2001, str. 14.

10 Ovakve postupke upuivanja na vlastiti kd Nirman MoranjakBambura imenuje kao metatekstualne refleksije, odnosno, strategija autotematiziranja teksta kda, a Dubravka OraiToli esejistiko-znanstvena autoreferencijalnost. Pogl. Moranjak-Bambura, Nirman. Metatekst, Sarajevo, 1991. i Orai-Toli, Dubravka. Teorija citatnosti, Zagreb: Grafiki zavod Hrvatske, 1990. 11 Hutcheon, Linda, cit. prema: Luki, Jasmina, Metaproza: itanje anra, Beograd, 2001, str.24. 12

Moranjak-Bambura, nav. djelo, 2003, str. 224.

289

13 Blatnik u svojoj knjizi Papirnati labirinti (2001.) govori da je status nacionalnog knjievnog kanona kljuni za razgraniavanje amerike i europske metafikcije: Blatnikovo insistiranje na zasebnosti fenomena amerike metafikcije motivirano je odsutnou nacionalnog tekstualnog obrasca u Amerikanaca, a nacionalni kanon je, navodno, najprimjereniji objekat metafikcionalnog propisivanja, ironije, igre, transfiguracije i parodije u europskom i latinoamerikom literarnom kontekstu. Umjesto suprotstavljanja nacionalnom knjievnom kanonu (poput Bitovljeva romanesknog dvoboja sa pukinskim mitom), ameriki metafikcionalisti preuzimaju europske knjievne uzore, antike mitove i biblijske prie ili popularne anrove, dakle, svaki obrazac za koji se moe smatrati da je stekao statu ope kulturne vrijednosti, bilo u akademskom bilo u smislu masovne kulturne industrije. cit. MoranjakBambura, Nirman. Retorika tekstualnosti, Sarajevo: Buybook, 2003, str. 221222 14 Pogl. MoranjakBambura, nav. djelo, 2003..

Baba, Homi. Smetanje kulture, Beograd: Beogradski krug, 2004, str. 18.
15

mani, kao to su Istoni diwan, ahrijarov prsten, Imotski kadija, U znaku rue, iz bosanskohercegovake knjievnosti i, recimo da uzmemo komparabilan roman Zovem se Crveno Orhana Pamuka, iz turske knjievnosti, obiljeeni su postupkom dvostrukog kodiranja, i odnosom prema prolosti, ukazuju na simultano postojanje mnotva sadanjosti (i prolosti), a ne jedne i cjelovite. Na istom tragu ovi romani dovode u pitanje koncepciju historijskog znanja otkrivanjem diskurzivnog karaktera i historijske i fikcionalne prie, pokazujui da je u oba sluaja rije o sistemima znaenja pomou kojih propisujemo smisao prolosti. U bosanskohercegovakom kontekstu, meutim, metafikcija se ne moe uzeti kao autonoman fenomen koji je u diskontinuitetu i potpunom negiranju vrijednosti i dostignua modernizma, kako je to sluaj, recimo, sa amerikom metafikcijom13, koja nije optereena ruenjem nacionalnog kanona, za razliku od europskog knjievnog konteksta. Kljuni objekat metaproznog preispitivanja u kontekstu europske metafikcije je ili nacionalni knjievni kanon (Bitov, Nabokov14, Pamuk) ili koncept europocentrine kulture, ili pak stereotipne kulturalne reprezentacije orijentalnog i okcidentalnog to nam pokazuje, na primjer, Pamuk u svom romanu Zovem se Crveno. Postavlja se pitanje ta je objekt metafikcionalnog propitivanja i revizionizma u bosanskohercegovakom hibridiziranom romanu. Na izmaku stoljea, bosanskohercegovaki roman je manje zaokupljen smru autora, svrgavanjem ili raanjem subjekta, koliko pitanjem dananjice. Pitanjem preivljavanja u stalnom ivljenju na granici, kako kae Bhabha: Danas je naa egzistencija obeleena mranim oseajem preivljavanja, ivljenja na granicama sadanjosti, granicama koje izgleda nemaju odgovarajueg imena do stalnog i kontroverznog pomicanja prefiksa post: postmodernizam, postkolonijalizam, postfeminizam15 Dakle, kako se snalazi bosanskohercegovaka romaneskna praksa, suoena sa svojom graninom pozicijom? Romani, kao to su ahrijarov prsten D. Karahasana, Imotski kadija I. Horozovia, U znaku rue A. Lazarevske, koji se mogu definirati pojmom metafikcije, usmjereni su na preispitivanje i prevrednovanje, razraunavanje i tumaenje povijesnih/knjievno-povijesnih injenica. Predmet metafikcijskog preopisivanja u Imotskom kadiji je nacionalni kanon bonjake literature, balada Hasanaginica, s tim to je Horozoviev pristup baladinom sieu vie hermeneutike nego li kritike prirode. Gradei narativni identitet Kadijinog lika preko okvirne

290

prie utemeljene na baladi Hasanaginica, otkrivamo, ili bolje rei prepoznajemo jednu novu Hasanaginicu, jedno novo itanje teksta, historije i tradicije. Imotski kadija uvodi Hasanaginicu u kontekst povijesti, pokazujui da balada nije samo pria o traginoj ljubavi i nesporazumu, nego da je Hasanaginica svojim putovanjem kroz povijest knjievnosti i kulturu(e) u jednu ruku konstruirala kulturni model tradicije i istovremeno bila svojatana od strane povijesti kao strategijskog diskursa u perpetuiranju nacionalnog identiteta. S druge strane, turski pisac Pamuk u romanu Zovem se Crveno hvata se u kotac sa duhovnim i kulturnim naslijeem Turskog carstva i preko umjetnosti minijature eli aktualizirati dijahronijski model tradicije preko knjiga, tekstova (kao to to Horozovi ini u Imotskom kadiji) ime e metaforiki potencijal unutarnje zemlje konceptualizirati kao prijelaz izmeu razgranienih entiteta Istoka i Zapada, istovremeno problematizirajui i sam smisao granice. Minijatura je kod Pamuka i heraldiki znak romana preko kojeg kritiki iitava kulturno naslijee Turske, islamske kulture i njene dodire sa renesansnom kulturom Zapada i ispituje i problamatizira antropoloki, kosmiki i teleoloki smisao reprezentiranog kulturnog modela. I kod Horozovia i kod Pamuka moe se uoiti svjesno nastojanje da se preko aktualiziranja prolih sadraja prezentiraju metaforike mogunosti umjetnosti (minijatura, slikarstvo i literatura, balada), kao prolaza preko granice izmeu svjetova Orijenta i Okcidenta. Devad Karahasan u romanu ahrijarov prsten intertekstualnim mehanizmima pravi odmak od bosanskohercegovake knjievne tradicije i posee za itavim slojem razliitih ideja, mitolokih reminiscencija, dijelova stavova iz pojedinih religija i drugih iskaza, lirskih ulomaka i narativnih isjeaka (u romanima se pojavljuju asocijacije, dijalozi s tuim tekstovima, reminiscencije i toposi iz: Camusovog Stranaca, asocijacija na Andria, Shakespearovu Romea i Juliju, zatim bajku Pepeljuga, mit o sveenici Itar, reminiscencije na sumerski Ep o Gilgameu, intertekstualni odnos prema Danteovom Paklu) i na neizravan nain iskazuje krizu ljudske civilizacije, sueljavajui sadanjost s povijesnom i, u podtekstu, pretpovijesnom prolou, nalazei moderno u starini, vjenost u prolaznom16. Karahasan posee za orijentalnim diskursom (smijetajui kulturalnu priu u period islamske kulture 16. stoljea kao i Pamuk) preko kojeg nastoji uprizoriti dijalog izmeu orijentalne i okcidentalne kulture. Kod Karahasana granica kao oznaitelj strukuriranja i

16

Vidan, Ivo. Engleski intertekst hrvatske knjievnosti, Zagreb: Zavod za znanost o knjievnosti Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu, 1995, str. 20.

291

Karahasan, Devad. Dosadna razmatranja, Zagreb, 1998, str. 108.

17

konstruiranja narativnih identiteta doprinosi uspostavljanju scene na kojoj se u ime drugosti i razlike iitava i bosanskohercegovaki identitet kao hibridni, u smislu susreta i suoavanja sa graninim identitetima, bastardima (farnak), suprotstavljajui ga politici unificiranja i nacionalnog izolacionizma. Meutim, Karahasan, za razliku od Pamuka, ne razvija priu o asimetriji razgranienih entiteta, i priu o potisnutoj, konstitutivnoj razlici unutar svakog od identiteta, nego se razlika javlja kao unutarnja izvanjskost, kako je definira Harpham, koja stoji kao stalna prijetnja petrificiranju i unificiranju narativa identiteta. Za njega je granica tana metafora za objektivnu umjetnost i u njoj vidi simboliki potencijal za ostvarivanje susreta razlika i mogunost uspostavljanja interkulturalnog dijaloga: Tako sam otkrio granicu, kao metaforu za jedan mogui oblik saznavanja, kao mjesto izuzetnog simbolinog potencijala, kao izvor napetosti koja je po definiciji plodna. Misliti Evropu kao Evropljanin moete jedino s granice (granice Evrope i granice samoga sebe).17 Stoga su u ahrijarovom prstenu svi likovi granini, zauzimajui viestruku poziciju subjekta, tako da ivot na granici uvjetuje jednu specifinu vizuru u odnosu na dominatnu kulturu i cjelokupni zapadni, hegemonistiki, linearni koncept povijesti, povijesti ugnjetavanja, potinjavanja i marginaliziranja svega to je neodluivo, hibridno. S druge strane, u romanu Zovem se Crveno historijski scenario posluit e kao narativni okvir koji se proiruje esejima i filozofsko-religijskim raspravama o sutini islamske umjetnosti i poimanja svijeta, uspostavljajui na fonu tih rasprava dijalog izmeu kultura Istoka i Zapada, ali i dijalog unutar heterogenog islamskog svijeta koji se ostvaruje kroz prizmu minijature. Preko granice kao oblika saznavanja i osnovne tekstualne strategije oznaene metaforom uda (u reprezentiranom fikcionalnom svijetu) u romanu se radi o tome da preko minijature naracija dovodi u vezu razliite kulturalne modele, insistirajui na hibridnosti, mijeanju i preklapanju, a nikako samorazumljivosti i esencijalnosti predoenog kulturalnog identiteta. Kod Pamuka hibridni karakter identiteta u sebi zrcali karakteristike jednog i drugog, polazei od Ricoeurovog diskursa sopstvo kao Drugi. Kao Karahasan, i Horozovi (Karahasan preko paratekstualnog dodatka Registra manje poznatih pojmova, a Horozovi proteirenjem antiepskog diskursa) i Pamuk se suoava sa nacionalnim identitetom, istraujui ga tako to raspruje sve esencijalizirane

292

predstave i jednoznanost etnikog identiteta. Na takav nain, demistifirajui, kako drutvene i vjerske zablude, tako i egzotino-mistine predstave o Orijentu i islamofobiji, te islamskoj eni, roman na vrstan nain, bogatstvom boja sa neiscrpnom inventivnou kakva je bila svojstvena za islamsku minijaturu 16. stoljea istrauje cjelokupnu duhovnu i kulturnu sadrinu nacionalnog identiteta. Ono to takoer u bosanskohercegovakoj metafikciji nije otvoreno, a to e pokrenuti Pamuk u Zovem se Crveno jeste problematiziranje tranzicijskog drutva/kulture, postavljajui jedno od kljunih pitanja s kraja 20. stoljea na koji nain reprezentirati odnose globalnog i lokalnog unutar kulture/teksta, to povlai za sobom mnogo bitnije pitanje: je li na djelu jo jedan projekat skrivena hegemonija kapitalizma tranzicijske faze, pokazujui da je proces izvoenje identiteta u kui fikcije proces konstruiranja nestabilnih kolektivnih i individualnih jastava, i po vremenskim i po prostornim osama. U muke zaplete suoavanja sa prolou upliemo i jednu spisateljicu, Almu Lazarevsku i njenu samovjesnu proznu tvorevinu U znaku rue. U preispitivanju i konfrontiranju sa povijesnim, pria o graninim sluajevima, uvlai u sebe i zatomljenu i nikad oprianu historiju o mirisnom enskom imenu. U sluaju Lazarevske, pitanje metaproznog razraunavanja s povijesnou je pitanje istinitosti i smisla historije i historijskih injenica, postavljajui zahtijev da se uje enski glas i drugi glasovi povijesno uutkanih, marginaliziranih pojedinaca i grupa. Roman poiva na vjeri da se svijet moe i mora mijenjati na bolje18 i etikoj brizi za druge. Raskrinkavajui represivni poredak koji iskljuuje i preuuje nevane detalje u slavnoj biografiji, roman U znaku rue uspostavlja intimnost sa sablastima prolosti, reprezentiranjem povijesti iskljuenih, onih koji ne mogu govoriti u svoje ime. Preko metafore rue, odnosno povijesnog lika Rose Luxemburg, na jednoj strani, rekonstruira se povijest kao dehumanizirani sistem vrijednosti, a na drugoj strani se figura rue/Rose prepoznaje, kao i u Imotskom kadiji, kao zatakani element u poretku znanja i moi, onaj iskljueni Drugi koji ini konstitutivnu izvanjskost povijesti ensko stajalite koje rasreditava patrijarhalni obrazac, suprotstavljajui se epskom, ratnikom diskursu. Lazarevska se u ovome romanu, spajajui prolost sa savremenou (posljednjim bosanskohercegovakim ratom), dotie i perioda socijalistike prolosti i dovodi u pitanje legitimnost

18 Lazarevska, Alma. U znaku rue, Sarajevo: Bosanska knjiga, 1996, str. 40.

293

Moranjak-Bambura, Nirman. Topos granice i granini fenomeni u knjievnosti BiH, www. openbook.ba/forum/ nirman_moranjak.htm (dostupno 2002)
19

historijskog znanja, suoavanjem sa totalitarnim reimom i pozicijom individue koja se ne uklapa u ovakvu perspektivu. I dok je Horozovi u Imotskom kadiji dodue imao sluha da prikae da potlaene ne mogu biti subjekti govora19, ali nam nije ispriao priu tajne knjige, Pamuk razobliio kulturalne predstave, drutvene stereotipe i predrasude zasnovane na egzotinosti ene unutar diskursa o orijentalnom, ime ekurino posvjedoenje jedne drugaije povijesti, ovjereno gestom pripovjedaice govori da je itav ivot eljela svoju sliku sree, odnosno sliku sa kojom bi se mogla identificirati, Lazarevska e u romanu U znaku rue objelodaniti priu vlasnice mirisnog enskog imena i tako proteirati enske aspekte pripovijedanja i pripovijesti, reprezentirajui izostavljeno ensko iskustvo koje uvodi privatno u sferu javnog diskursa. Preispitivanjem odnosa izmeu fikcije i historije, te dovoenje u pitanje narativnih konvencija, ukazuje da se u bosanskohercegovakom kontekstu nikako ne moe govoriti o kraju povijesti i radikalnom prekidu sa prolou. Ideja kraja povijesti, nakon koje bi navodno, trebalo da nastupi neko bezpovijesno doba, intrigira svojim dvostrukim smislom, uvodei mnotvo zapleta, koji u svakom trenutku mogu da aktualiziraju alternativnu pripovijest, suoavajui nas sa sloenou postmodernih kulturnih praksi. Kontroverzna debata o kraju povijesti, voena izmeu Derride i Fukuyame, ukazuje na razliita stajalita u razumijevanju ovoga fenomena. S jedne strane, Fukuyamina teza da je pad komunizma i vladavina kapitalistikog trita prouzrokovala kraj povijesti kakvu poznajemo, naila je na otru kritiku Derride, koji u ovome projektu vidi jo jednu utvaru i ideoloki vrlo sumnjivu nakanu zapadne kulture da spasi jo sumnjiviji projekat demokratije, upozoravajui nas u Marksovim sablastima da mrtvi mogu biti moniji od ivih. Govorei o Marxu u mnoini, Derrida zapravo upozorava da je nemogue ivjeti bez fantoma, sablasti, i da upravo zboga toga treba biti otvoren za preispitivanja i interpretiranja prolosti, s obzirom na promjenljive kulturalne okolnosti. To uestalo posjeivanje sablasti itekako moe biti primjenjivo na bosanskohercegovake uslove i tematiziranje postmoderne, to ukazuje na to, da postmoderna u bosanskohercegovakom kontekstu i romanu devedesetih, ne samo da ne znai opreku prema modernizmu, nego je optereena i obremenjena sablastima i duhovima prolosti koji se nikako ne daju uspokojiti, neprestano opsjedajui traumatiziranu sadanjost. Naime, kraj

294

stoljea mogao bi, kako navodi Bhabha, biti jo jedan mit, jer ono s one strane nije ni novi horizont a ni naputanje prolosti Poeci i krajevi mogli bi biti mitovi oslonci srednjih godina; ali u doba fine de sicla, nalazimo se u momentu prelaza u kome se prostor i vreme ukrtaju da bi proizveli sloene figure razlike i identiteta, prolosti i sadanjosti, unutranjosti i spoljanjosti, ukljuivanja i iskljuivanja. Jer, u onom s one strane postoji oseaj dezorijentisanosti, nesigurnog pravca: jedno istraivako, nemirno kretanje, tako dobro uhvaeno francuskim izrazom au-del ovde i onde, na sve strane, forte/da, tamo i ovamo, napred i nazad.20 Situacija s one strane, kako je opisuje Bhabha, moe ponajbolje okarakterizirati stanje bosanskohercegovakog kraja stoljea. Mora se priznati da se bosanskohercegovaki postmoderni roman zapravo i nije do kraja suoio sa prolou (naprimjer komunistikom i socijalistikom) ili srednjevjekovnom (kao primjer koji potvruje pravilo, usamljeni stoje Makovi Spavai), i da smo prije uvueni u diskurs o postmodernom21 preko govora neljudskog, odnosno posljednjeg bosanskohercegovakog rata, kada su i metaforiki i bukvalno sruene humanitike metapripovijesti;22 zatim preko nekritikog i nabrzinu usvojenog znanja postistikih teorijskih fikcija, bez kontekstualiziranja, to nije iznenaujue za bosanskohercegovaku kulturnu scenu, budui da se u naoj knjievnosti i knjievnoj kritici uglavnom deava ubrzan razvoj razliitih poetikih modela i mijeanje (i danas) razliitih teorijskih, interpretativnih procedura. Na ovakav nain shvaeno tumaenje smisla fin de sicle i epohalne situacije u kojoj se nala bosanskohercegovaka knjievnost i kultura, a u globalnim razmjerama i povijest knjievnosti, teorija umjetnosti i kultura openito, nedvosmisleno pokazuju da je hegelijanska ideja progresa i ideja o apsolutnoj slobodi, koja je od svog poetka (18. st.) samo mijenjala predznake i atribute (sloboda ovjeka, graanina, nacije, klase, umjetnosti), kao i zapadni koncept demokratije i prava, svoju kompromitaciju i transformaciju doivio upravo na kraju 20. stoljea. Stoga i Kazaz postmodernistiku dionicu u kontekstu bosanskohercegovakog romana prepoznaje kao postmodernu modernu, prema Welschovom stajalitu koji kae da postmoderna po sadrini nije nipoto anti-moderna, a po formi naprosto trans-moderna, ve nju treba shvatiti kao egzotinu formu ostvarenja nekada ezoterine moderne 20. veka. () U strogom smislu, ta naa postmoderna je moderna samo u odnosu na jednu drugu

20 Baba, nav. djelo, 2004, str. 18. 21 Kod nas je dugo vladala skoro totalna nezainteresiranost, pa ak i otpor na samo pominjanje postmoderne/izma, na to ukazuje i odsustvo dijaloke scene u institucionalnim okvirima, kakvo se naprimjer, desilo u europskom i amerikom kontekstu. 22 Moranjak-Bambura istie da je postmodernistiki koncept potkopavanja razlike izmeu fikcije i fakcije devedesetih godina, zapravo bio kljuni: Kada kaemo stvarnost je postala fikcija, a fikcija stvarnost, ili kada uoavamo da umjesto mimetike slike Bosne, Evropa medijski projicira samo simulakroidne zamjene, mi onda obrasce radikalnog miljenja vidimo kao na udovian nain realiziranu fikciju. Ispada nekako da je Pandorinu kutiju otvorila jedna vrsta govora, koja je, promiljajui do krajnjih konsekvenci uinke svoje dekonstrukcije humanistike i idealistike paradigme, na kraju proizvela i jednu neovisnu fantazmagorinu stvarnost. Odnosno, logika traginog poloaja izmeu proizvela je ratno pismo kao posljednji dokaz da se vie ne moe vjerovati u evropsku metapovijest, ali je sam postmoderni projekat, koji je ciljao na otvaranje mjesta za Drugog, ostavila postrani. cit. MoranjakBambura, Nirman. Interes za postmortalno stanje u Odjek, Revija za umjetnost, nauku i drutvena pitanja, Sarajevo, proljee 1998, str. 27.

295

Vel, Volfgang. Naa postmoderna moderna; prevela s njemakog Branka Rajli, Novi Sad: Izdavka knjiarnica Zorana Stojanovia, 2000, str. 16.
23 24

Kazaz, nav. tekst, 2006, str. 306.

25 U knjizi eseja Kultura lai Dubravka Ugrei istie kako su granate, prave i mentalne, brisale ljude, kue, gradove, pamenje. U ime sadanjosti vodio se rat za prolost, u ime budunosti rat protiv sadanjosti. Rat je u ime nove budunosti derao budunost. Ratnici gospodari zaborava, ruitelji stare drave i graditelji novih, svim su stratekim sredstvima uspostavljali kolektivni zaborav. cit. Ugrei, Dubravka. Kultura lai, Zagreb: Arkzin, 1999, str. 18. 26 Naravno, svi spomenuti autori i autorica su smjeteni unutar nacionalnih knjievnosti prema jeziku kojim piu, prema mjestu roenja, imenu itd., ali na ovome mjestu se otvara pitanje samih knjievnih tekstova koji funkcioniraju kao neka vrsta znanstvenih geodeta, potiui projekt nove figuracije socijalnoga miljenja. tovie, oni pospjeuju ak i politike i kulturnopolitike nakane novog oblikovanja graninih linija i hijerarhija izmeu kultura i knjievnosti u polju napetosti, izmeu centra i periferije irom svijeta. Bachman-Medick, Doris, Postkolonijalne geografske karte u Zarez, Dvotjednik za kulturna i drutvena zbivanja, broj 57, www. zarez.hr/57/temabroja1.htm (dostupno 23.10.2005.)

modernu.23 Na ovome mjestu se moemo sloiti sa ovim iskazom kada je u pitanju romaneskna produkcija devedesetih, jer je roman tradicionalnu paradigmu, epski obiljeenu, transcendentirao u modernistiku, koju karakterizira junak negativnog povijesnog iskustva24, iz kojeg e transformacijom utopijskog projekta cjelovitosti i autonomnosti umjetnosti/identiteta roman u postmoderni nastati na tragu propitivanja velikih modernistikih pria i rasprivanja pripovjednog subjekta. Metafora kraja, nakon svrgavanja modernistikog projekta estetskog utopizma i autonomnosti literature, u bosanskohercegovakim uslovima je devedesetih godina 20. stoljea doivljela svoju realizaciju haotinim zbivanjima i ratnom kataklizmom, sa znaenjem kraja ovjeka, njegovog doslovnog usmrivanja. U sveopoj kulturi smrti, industriji smrti, kako kae Derrida, na junoslavenskom prostoru u postsocijalistikim zemljama na kraju 20. stoljea stvarni i mentalni ratovi uinili su od veine ljudi emigrante, izbjeglice, beskunike, egzilante u vlastitoj zemlji.25 Takva drutveno-politika situacija u domaem kontekstu, a potom pad Berlinskog zida (i ruenje jednog totalitarnog poretka) i procesi ekonomske globalizacije ponudile su novi model sagledavanja globalne drutvene geografije. Unutar takvog globalnog sistema postavlja se i pitanje smjetanja knjievnosti, knjievnih tekstova koji nisu ni jezino ni nacionalno uokvireni, koji figuriraju upravo u kulturalnim meuzonama, na granicama razliitih kultura kao naprimjer, tekstovi Devada Karahasana, Dubravke Ugrei, Davida Albaharija, Salmana Rushdiea, Jasne ami, Josifa Brodskog, Aleksandra Hemona, Ohrana Pmuka26 itd. To su autori i autorice koji izabiru granicu kao svoju kritiku poziciju, dovodei u pitanje samu paradigmu svjetske knjievnosti, koja bi mogla biti shvaena, kako to vidi Homi Bhabha, kao prouavanje naina na koji kulture priznaju sebe preko svojih projekcija drugosti. U kontekstu egzilantske situacije bosanskohercegovake ratne i postratne knjievnosti, romansijeri kakvi su Vladimir Pitalo, Miljenko Jergovi, Alekandar Hemon, Josip Mlaki odavno su prekoraili ograde nacionalne knjievnosti, promovirajui se kao knjievno viepripadni romansijeri. Knjievni tekstovi spomenutih autorica i autora otvaraju pitanje funkcioniranja knjievnih tekstova kao neke vrste znanstvenih geodeta, potiui projekat nove figuracije socijalnoga miljenja, sa kulturnopolitikom nakanom da poljuljaju tradicionalne granine linije i hijerarhije izmeu kultura i knjievnosti

296

i da dovedu do proizvodnje stalne napetosti izmeu periferije i centra uzdu i poprijeko geografskih mapa. Globalizacija, raspad blokova i ratovi u bivoj socijalistikoj Jugoslaviji, a uz to i fenomen egzilantskih pisaca i knjievnosti, direktno su uzrokovali aktualiziranje tema egzila i progona, i s njima u vezi kulturalne i individualne memorije u knjievnosti kao strategiju odupiranja konfiskaciji pamenja od strane nacionalistikog i historiografskog diskursa. Autorice i autori kao to su Jasna ami, Irfan Horozovi u bosanskohercegovakoj knjievnosti, ili autorica koja se ubrajaju u tzv. novi talas egzilantske knjievnosti Dubravka Ugrei, na razliite naine tretiraju i aktualiziraju temu odnosa historije, pamenja i zaboravljanja, ali otvaraju i pitanje rekonstrukcije narativnog identiteta, kao mjesto procjepa izmeu kolektivnih i individualnih pri/povijesti. U sluaju spomenutih autora/ica kultura sjeanja suprotstavlja se kulturi lai, na takav nain to se uz pomo sjeanja stvara okvir za pristup i tumaenje sadanjosti i stanja egzila kao traume i nostalgije. Suoavajui se sa socijalistikom prolou posredstvom sjeanja, Dubravka Ugrei e u romanu Muzej bezuvjetne predaje inicirati proces sjeanja kao posljedicu traumatskog doivljaja sadanjosti izopene teritorijalne i povijesne egzistencije. Dvostruka egzilantska svijest pripovjednog subjekta, izloena razliitim vremenima i prostorima, u sjeanje doziva i oivljava uspomene i odsutno, ne da bi se inicirala sentimentalna i komercijalna emigrantska pria, nego se stvaralako razmiljanje o poetici albuma i fotografija kao uskladitenog pamenja uspostavlja kao jedna od moguih strategija opstanka. Usmjernost pripovjednog subjekta u ovom romanu na socijalistiku prolost je usmjernost na kritiko i nostalgino prevrednovanje simbola i amblema jedne kulture i povijesnog ulomka koje poput sablasti trai pravo da bude uzeto u obzir. U tome prepoznajemo jednu politiku sjeanja, naslijea i generacija o kojoj govori Derrida u Marksovim sablastima. To je i jedna politika pravde, u smislu odgovornosti prema dugu: I treba s njima raunati. Nemogue je ne biti duan, ne smije se ne moi raunati s njima, kojih je vie nego jedan: vie od jednog.27 Raunanje s njima u kontekstu romana Muzej bezuvjetne predaje Dubravke Ugrei, Berlinski nepoznati prolaznik Irfana Horozovia i Mraz i pepeo Jasne ami, oznaava zahtjev da se upostavi projekat koji rauna s Drugim/ om, to se u sluaju romana Jasne ami i Dubravke Ugrei prikazuje kao rekonstruiranje prie o socijalistikom periodu,

27 Derida, ak. Marksove sablasti, Beograd: Jasen, 2004, str. 14.

297

28 uvakovi, Miko. Biopolitiko tumaenje otvorene potencijalnosti balkanske umetnosti u Zenike sveske, asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku, Zenica: Opa biblioteka Zenica, br.3, 2006, str. 62. 29 Pogl. Kazaz, Enver. Krvavi lom drutva i poetiki prevrat romana u Sarajevske sveske, Sarajevo: Mediacentar, broj 13, 2006, str. 316.

kako bi se dekonstruirale ideoloko-manipulativne strategije nacionalistikog projekta i njegove politike zaborava. Kad je u pitanju Horozoviev Berlinski nepoznati prolaznik, proces sjeanja udvojenog pripovjednog subjekta iz pozicije migrantskog, izbjeglikog iskustva, inicirao je proces uspotavljanja naracije o etnikom identitetu, ali tako da se usred globalnih procesa kapitalistike trine i ekonomske politike naracija o nacionalnom identitetu uspostavlja kao mjera liminalnosti zapadne kulturne modernosti. U globalnom deteritorijalzirajuem prostoru, iskustvo egzilantske i prognanike svijesti instruira na jedan svijet i ivot bez alternativa sa nastojanjem da se mapira vlastito mjesto, tako da intimne, line prie bonjakog izbjeglice (Berlinski nepoznati prolaznik) i spisateljice, egzilantkinje u Berlinu (Muzej bezuvjetne predaje) narativno uspostavljaju diskurs manjinskog subjekta u odnosu na dominantni, zapadnoevropski, globalni koncept drutva i identiteta. To bi mogla biti taka ukrtanja konstrukcija identiteta za sva tri spomenuta romana. Berlin je i u Ugreikinom i u Horozovievom romanu nemjesto; berlinski buvljaci, izlobe i muzeji prikazuju globalnu deteritorijalizaciju, a sredinja politika preokupacija romana udaljava se od svijeta shvaenog u binarnim terminima, reprezentirajui vie od jedne Evrope, kao i to da te mnogostruke Evrope nisu sigurni identiteti, ve prolazni ili trenutni efekti izvoenja lokalnog ili globalnog evropejstva, koje ne moe biti postavljeno kao jedno, ve kao nestabilnost tranzicija i po vremenskim i po prostornim potencijalnostima izvoenja individualnih i kolektivnih jastava28. Nisu samo pisci i spisateljice politiki egzilanti i disidenti u odnosu prema manipulativnim ideoloko-nacionalnim aparatima i institucijama, nego e i ratni roman pokrenuti to disidentstvo prema ideolokim i politikim centrima moi,29 uobliavajui etiku nepripadanja ideolokim sistemima i promovirajui jednu novu konfiguraciju socijalnog miljenja koje se obrazuje na granici svjetova, kultura i politikih stavova. Ta disidentska pozicija romana devedestih godina oznait e pribliavanje i preplitanje estetikog i etikog i na kraju dvadesetog stoljea, inicirati udaljavanje od postmodernistike poetike hibridizirane romaneskne prakse u tzv. kritiki mimetizam i novu osjeajnost sa uvoenjem novih narativnih strategija. Etiki angairani romani uspostavljaju se kao mnotvenost taaka otpora prema institucijama moi, otvarajui nove uslove iskazivosti u diskurzivnom svijetu, u odnosu na vidljiva mjesta prikazana u

298

tri boje. Takoer e pripovjedni subjekt ratnog romana devedesetih, uprkos smrti utopije, u vlastito ime iskazati odgovornost prema sebi i jednom nemapiranom ivotu (u kulturi usmrivanja) kao prema drugom. Mogunost da se svijet zamisli i drugaije unutar ratne stvarnosti postaje trop zaudnog i hiperrealnog, otvarajui nam se kao jedna nova sentimentalnost koja se oprobava u smehu 30 (kao naprimjer u Konaarima Nenada Velikovia i Istoriji bolesti Tvrtka Kulenovia). Vic i crni humor dolaze kao subverzivni element zla i destrukcije kao jedna vrsta trans-lirizma i trans-sentimentalnosti, kako ih imenuje Eptejn: To je nova iskrenost, jer ona ve pretpostavlja da je mrtva tradicionalna iskrenost, kad pesnik nadahnuto poistoveuje sebe sa svojim junakom i istovremeno prevazilazi onu podvuenu otuenost, bezlinost, citatnost, koja je svojstvena konceptualizmu. Nova iskrenost je postcitatno stvaralatvo, kada se iz uzajamnog odnosa autorskog glasa i citiranog materijala raa treperava estetika. () Ta treperava estetika, poput treperenja ozbiljnosti-ironije () vodi nas na nivo translirizma.31 Kraj stoljea i bosanskohercegovaki roman obiljeeni su pozivom da se moralizira stvarnost i uspostavi dijalog i interakcija unutar bosanskohercegovakog konteksta i razliitih diskurzivnih praksi, preko subjekta etike, raunajui s etikom dobra i odgovornosti, koji bi trebali da razoblie hegemonistike obrace. Kraj dvadesetog stoljea sa raspadima blokova i drava, decentriranjem subjekta i subjektivnosti, dekonstrukcijom metanaracija, revalorizacijom rubnih (ne)evropskih/zapadnih civilizacija, proteiranjem drugosti i razlike, postajanje enom sve to se ini kao napor da se preosmisli stanje u kojem ivimo kako bi se bivanjem s one strane ponovo opisala naa kulturna savremenost, ponovo upisalo nae ljudsko, istorijsko obino zajednitvo; znai dotai budunost s ove strane.32 Ima li neeg novog poslije kraja? Postmodernu je sentencionalno okarakterizirao Becket u Kraju igre: Svreno je. Svrit e se. Da li e se svriti?, to nas obavezuje na kraju krajeva da prizovemo onu Derridinu skepsu u pogledu govora o bilo kakvim krajevima. Apokaliptiki prizvuk u pojmu kraja raskrinkava se odsustvom istine, budui da ova ne postoji ili barem ne moe postojati u komadu to poziva na uvoenje alteriteta (ali i treeg) u igru kao optimistine vizije s one strane koja bi nas mogla osloboditi od proizvodnje represivnih reima istine.

30 Eptejn, Mihail. Postmodernizam, Beograd: Zepter Book World, 1998, str. 133.

31

Eptejn, nav. djelo, 1998, str. 135.

32

Baba, Homi. Smetanje kulture, Beograd: Beogradski krug, 2004, str. 27.

299

Literatura:
1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. Baba, Homi K. Smetanje kulture, Beograd: Beogradski krug, 2004. Derida, ak. Marksove sablasti, Beograd: Jasen, 2004. Derida, ak. Politike prijateljstva, Beograd: Beogradski krug, 2001. Eptejn, Mihail. Potsmodernizam, Beograd: Zepter Book World, 1998. Haion, Linda. Poetika postmodernizma, Novi Sad: Svetovi, 1996. Kazaz, Enver. Krvavi lom drutva i poetiki prevrat romana u Sarajevske sveske, Sarajevo: Mediacentar, broj 13, 2006. Luki, Jasmina. Metaproza: itanje anra, Beograd: Stubovi kulture, 2001. Milanja, Cvjetko. O romanu. Hrvatski roman od 1945-1990, Zagreb: Zavod za znanost o knjievnosti, 1996. Moranjak-Bambura, Nirman. Bosanski duh i aveti postmodernizma u Razlika/Difference, asopis za kritiku i umjetnost kritike, godina 1 broj 2, Tuzla, zima 20012001. Moranjak-Bambura, Nirman. Etike implikacije intervencije stranog u tuem i imaginativne varijacije identiteta u Zenike sveske, asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku, Zenica: Opa biblioteka Zenica, decembar, br. 2, 2005. Moranjak-Bambura, Nirman. Interes za potsmortalno stanje u Odjek, Revija za umjetnost, nauku i drutvena pitanja, broj: zima/proljee, Sarajevo, 1998. Moranjak-Bambura, Nirman. Retorika tekstualnosti, Sarajevo: Bybook, 1995. Moranjak-Bambura, Nirman. Topos granice i granini fenomeni u knjievnosti BiH, www.openbook.ba/forum/nirman_moranjak.htm (dostupno 2002.) Riker, Pol. Sopstvo kao drugi, s francuskog preveo Spasoje uzulan, Beograd, Niki: Jasen, 2004. uvakovi, Miko. Biopolitiko tumaenje otvorene potencijalnosti balkanke umetnosti u Zenike sveske, asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku, Zenica: Opa biblioteka Zenica, br. 3, 2006. Ugrei, Dubravka. Kultura lai, Zagreb: Arkzin, 1999. Vel, Volfgang. Naa postmoderna moderna, prevela s njemakog Branka Rajli; Novi Sad: Izdavaka knjinica Zorana Stojanovia, 2000.

11. 12. 13. 14. 15.

16. 17.

300

Sreko Horvat

Uz dvadesetu obljetnicu pada Berlinskog zida

Gdje smo nakon kraja povijesti?

Jedan prijatelj koji se nedavno vratio iz Londona s konferencije Historical Materialism prepriao je anegdotu jednog od profesora s britanskog sveuilita. Taj je profesor zamijetio da je iz javnog i znanstvenog diskursa rije klasa u potpunosti izbaena, a svako njeno spominjanje sada se smatra neukusnim ponavljanjem jedne toboe nadvladane teorije. Slino se, nakon navodnog trijumfa neoliberalnog sna i kraja povijesti, dogodilo i s rijeju solidarnost. Ona se danas pod svaku cijenu nastoji prikazati kao historijski relikt u naelu dobra stvar, ali ideja iz totalitarnih drutava koja u neoliberalizmu nema nikakvo mjesto jer ionako opstaju samo najsposobniji. Jo su Pierre Bourdieu i Loic Wacquant pokazali da se ovdje radi o irenju nove planetarne vuglate iz koje su izuzeti pojmovi kao to su kapitalizam, klasa, eksploatacija, dominacija, nejednakost, toliko rijei odluno povuenih pod izlikom zastarjelosti ili nekorektnosti.

301

Borba za hegemoniju uvijek se pojavljuje na podruju diskursa i kulture, pa tako i sada. Jedan od recentnih primjera pokuaja da se upravo diskurzivnim sredstvima prometne prirodna slika dogaaja koji je navodno promijenio svijet jest i dvadeseta obljetnica pada Berlinskog zida. Kada govorimo o medijskoj prezentaciji tog dogaaja, valja se sjetiti jednog od sredinjih uvida Waltera Benjamina iz njegova nedovrena Projekta arkada da nove tehnologije, kada se pojave, oponaaju stare forme, pa su, recimo, prve arulje bile u obliku petrolejskih lampi, kao to su kotai lokomotive na poetku najprije sliile na konjska kopita. Ako taj repetitivni mehanizam mimikrije premjestimo na polje politikog diskursa, onda bismo isto mogli ustvrditi za Fukuyaminu tezu o kraju povijesti. Premda je ideja da e neoliberalna demokracija donijeti raj na zemlji naila na niz kritika i empirijskih opovrgnua, ona se danas ponaa poput ivog mrtvaca: kao i u Benjaminovu primjeru, ona i dalje ivi, premda je poprimila novu formu i napredovala. I dok se s jedne strane upravo posredstvom obljetnice pada zida jedna zastarjela ideja poput one o trijumfu neoliberalizma nastoji prezentirati u novom ruhu, neke stare ideje koje jo uvijek nisu zastarjele, nego su potrebnije nego ikad, nastoje se prezentirati kao relikti barbarske prolosti. Bourdieu i Wacquant e rei kako pobornici neoliberalne revolucije pod krinkom modernizacije nastoje ponovno izgraditi svijet iz kojeg bi bile izbrisane sve socijalne i ekonomske pobjede koje su proizale iz stogodinjih sukoba, a koje se danas prikazuju kao arhaizmi i prepreke novom poretku u nastajanju. Dvije reakcije vodeih europskih politiara u povodu obljetnice pada Berlinskog zida najbolje su pokazale u kojem smjeru ide ta nova planetarna vulgata. Najprije je Nicolas Sarkozy na svom Facebooku objavio fotografiju na kojoj se vidi kako i on vlastitim rukama rui zid. Sarkozy nije mogao odoljeti sveopoj euforiji obiljeavanja 20. obljetnice pada Zida, pa je morao pokazati da je i sam, glavom i bradom, bio tamo. No uskoro se pokazalo da je Sarkozy na mjestu Dogaaja zapravo bio dva tjedna kasnije, odnosno da 9. studenog uope nije bio u Berlinu. Za razliku od njega, Angela Merkel toboe hrabro je izjavila da uope nije bila prisutna kada je zid padao ona je bila u sauni. I dok Sarkozy, koji se hvali vlastitom ulogom u Povijesti, pokazuje obrazac koji je jo izrazio Kennedy izjavom Ich bin ein Berliner (svi mi elimo biti iz Berlina, a kad ve nismo, svi mi elimo da smo participirali u kreaciji ili

302

kraju Povijesti), Merkel pokazuje samo naizgled suprotan obrazac: pad Berlinskog zida je dogaaj koji se naprosto morao dogoditi, neto to bi se dogodilo i neovisno o nama, neto poput historijske nunosti. Pa zato onda ja ne bih bila u sauni, ako e se to ionako dogoditi? Ovaj posljednji obrazac divno otkriva logiku nezaobilaznog proroanstva Francisa Fukuyame o tzv. kraju povijesti. Merkel izraava upravo tu nadu u utopiju (neo)liberalne demokracije: dakle, jo i kada zid nije pao, ona je ve bila u sauni jer ju nije diralo da zid jo stoji. A zato? Jer je znala da e pasti i da e (neo)liberalna demokracija na kraju ipak pobijediti. Merkel je moda (poigrajmo se tom idejom) ba poput Alaina Badioua znala da propast socijalistikih reima uope nije bio dogaaj u pravom smislu te rijei, budui da su ti reimi zapravo ve bili mrtvi i prije. No, za razliku od Badioua, Merkel dakako ne smatra da ta smrt ne oznaava neuspjeh komunizma (komunizam je propao ve prije i propast e opet): ona ba poput Francisa Fukuyame a nemojmo zaboravit da je on svoj Kraj povijesti ispisivao upravo 1989. godine vjeruje da je na Zemlji zaivjela utopija demokracije i kapitalizma; sada je na nama samo da stvorimo kapitalizam s ljudskim licem (jo jedan raireni idiom nove planetarne vulgate). Meutim, ukoliko pogledamo gdje je svijet 20 godina nakon pada Berlinskog zida, vidjet emo da kapitalizam s ljudskim licem oznaava poredak koji na povrini proklamira vrijednosti ljudskih prava, ije je nalije apstraktni humanizam, dok se ispod te povrine pravo lice kapitalizma pokazuje kao sve, samo ne kao ljudsko. Ve na samu obljetnicu pada Belrinskog sveprisutni Bono Vox ovjek koji je najbolji u tomu pokazao je to metaforiki znai pad zida. Naime, tijekom obiljeavanja pada zida izgraen je novi zid, a pristup ograenom prostoru imalo je samo 10 tisua ljudi koji su unaprijed nabavili karte. Ironijski naziv olovieva zbornika, koji je nedavno izaao u Biblioteci XX. vek, najbolje pokazuje to lukavstvo cininog uma: Zid je pao, ivjeli zidovi!. No dok bi se Bonov primjer jo mogao nazvati benignim, ali svejedno simptomatinim sluajem dananjeg biopolitikog stanja, pravi zidovi koji se ne diu tek za jedan dan ili jedan koncert upuuju da i nakon 20 godina jo uvijek postoje zidovi. Primjerice, zid izmeu SAD-a i Meksika zauzima ak treinu od 3200 km duge granice kako bi se sprijeila cirkulacija ilegalnih imigranata. Zid izmeu Izraela i Palestine takoer evidentno kri ljudska

303

prava i uvodi novi apartheid, kao i zidovi izmeu Pakistana i Irana ili Pakistana i Indije. Tu su i zidovi koji niu oko panjolskih enklava ne bi li se sprijeio izbjegliki val iz Afrike. Naravno, prvi zdravorazumski prigovor bio bi sljedei: kako moete usporeivati zidove koji su zapravo granice izmeu dvije zemlje i kako pitanje imigracije moete usporeivati s apartheidom? No problem je upravo u tome da se mobilnost ljudi kao to se rije radnik sve vie zamijenjuje imigrantom predstavlja kao pitanje imigracije, umjesto da se smjesti u odgovarajui ekonomski kontekst. Ne radi se toliko o ouvanju granica, koliko se radi o ouvanju ekonomije. Pitanje imigracije danas se sve vie pojavljuje kao pitanje razgranienja izmeu bogatog i siromanog stanovnitva. Eklatantan primjer su zidovi koji niu oko favela u Rio de Jaineru, ne bi li se sprijeilo mijeanje siromanog i bogatog stanovnitva. A tu su i zidovi koje Etienne Balibar naziva unutranjim, odnosno simbolikim zidovima. To su oni na prvi pogled nevidljivi zidovi koji su, recimo, doveli do pobune u predgrau Pariza 2005., to su na prvi pogled nevidljive barijere pred obalama Italije, zidovi koji imigrante svode na ne-ljude, dajui Agambenovu homo saceru puno znaenje. Samo se prole godine oko 30,000 ilegalnih imigranata pokualo iskrcati na talijanskom otoku Lampedusi, a mnogi su se pri tom pokuaju i utopili. U rujnu 2007. sedam tunikih ribara zavrilo je na sudu na Siciliji jer su spasili 44 afrika imigranta koji bi se inae utopili. Ukoliko budu osueni, dobit e po 15 godina zatvora za pomaganje ilegalnim imigrantima. Jednu no, ribari su bili oko 30 milja od otoka Lampedusa, a nakon to su bacili sidro i zaspali, probudili su ih urlici s malog brodia s potpuno izgladnjelim ljudima, meu kojima je bilo i ena i djece. Kapetan broda odluio ih je odvesti u najbliu luku na Lampedusi, gdje je onda itava posada uhiena. Za razliku od toga, neki drugi ribari koji su se nali u slinoj situaciji, navodno su imigrante odgurivali tapovima, putajui ih da se utope. I ovdje, dakle, dobivamo pravu sliku dananjeg stanja: oni koji pomau ljudima kojima prijeti smrt bivaju uhieni i osueni, a oni koji pomau da se isti ti ljude utope, prolaze bez sankcija. Kao to vidimo, to je institucionalni rasizam u pravom smislu te rijei. A on se sve vie razvija kao opa znaajka Europe koja je toliko ponosna na pad Berlinskog zida da je odmah iznova krenula u gradnju novih zidova. Pitanje imigracije nije tek kulturoloko pitanje, ve ekonomsko pitanje par excellence. U

304

Njemakoj tako rukom pod ruku idu zahtjevi za zelenim kartama raunalnih eksperata iz Indije i zahtjevi za ukidanjem prava na azil obinim radnicima. Politika Europske Unije, s obzirom na imigraciju, je naizgled kontradiktorna: s jedne strane granice labave, a s druge strane, posebice sa Schengenskim sporazumom, jaaju i stvaraju jo veu razliku izmeu ukljuenih i iskljuenih. Kako to objasniti? Njemaki primjer u kojem se preferiraju raunalni strunjaci iz Indije, kao i talijanski, u kojem imigranti koji rade na farmama ostaju ilegalni, pokazuju da je svrha redukcija broja onih koji nisu korisni i uvoz korisnog rada. Na primjer, radnici na farmama rade ono to domae stanovnitvo ne eli, a raunalni eksperti rade ono za to domae stanovnitvo nije kvalificirano. No dok su prva grupa imigranti koji po zakonu moraju otii iz zemlje odmah nakon to im istekne ugovor o radu, drugoj se grupi nude zelene karte. Pad Berlinskog zida upravo u tom smislu valja shvatiti kao jo jednu igru neoliberalizma: s jedne se strane, dakle, 20 godina poslije, velia pad totalitarnih reima, dok se s druge strane ljudska prava i dalje kontuinuirano kre, samo sada zbog ideologije trita, a ne vie ideologije komunizma. Umjesto dvije varijante odgovora na pad Berlinskog zida antikomunizam i nostalgiju valjalo bi stoga uzvratiti eksperimentom koji predlae Badiou u svojoj hipotezi komunizma. Antikomunizam je promaen zato jer jedino zna za kritiku komunizma, dok se neoliberalizam postavlja na pijedestal jedinog mogueg poretka koji jami slobodu i prosperitet. Nostalgija promauje bit jer je ba kao i antikomunizam takoer okrenuta u prolost. Ona, dakako, ima emancipacijski potencijal (barem ako se radi o aktivnoj nostalgiji), kao to to smatra slovenski sociolog Mitja Velikonja, prije svega zato jer omoguuje kritiko promiljanje sadanjice. Meutim, problem s nostalgijom dolazi kada se ideja komunizma ne shvati kao mogui projekt kritike sadanjosti i budunosti, ve se pretvara u muzealizaciju komunizma. To najbolje moemo vidjeti u DDR muzeju kod Check Point Charliea u Berlina sve je podlono spektaklu, pa tako i Berlinski zid. Jo su bolji dokaz suveniri, odnosno dijelovi Berlinskog zida koji nerijetko doseu vrtoglave cifre, premda je nemogue provjeriti je li pojedini dio zida doista pravi ili se naprosto radi o jeftinoj krivotvorini. U Rusiji tako na ulici i u specijaliziranim duanima moete pronai biste ne samo Lenjina, ve i Staljina. A dokle je dola nostalgija govori podatak da su neki religiozni fanatici Staljina htjeli proglasiti

305

svecem i da upravo Staljin danas slui kao okida za uspon novog nacionalizma. Premda, dakle, postoje stanoviti emancipacijski potencijali nostalgije, problem je da ona nerijetko slui tek kao sredstvo za neto drugo bilo za komodifikaciju komunizma, odnosno izvlaenje Profita iz ideje komunizma, bilo za kamuflau nekih drugih ciljeva, poput nacionalistikih. Tu je najvea tragedija ona Aleksandra Soljenicina, koji postaje prototip neuspjeha antikomunizma premda je njegov Arhipelag Gulag konano otvorio oi europskim ljeviarima i upozorio na sve strahote komunizma, on potkraj ivota nije mogao izbjei fascinaciju Putinom i kultom voe koji je upravo Staljina iskoristio kao sredstvo za jaanje nacionalizma i ruskog ponosa. Kada Angela Merkel u povodu obiljeavanja 20. obljetnice pada Berlinskog zida zaziva novi svjetski poredak onda je jasno da je upravo ta komemoracija posluila kao jo jedna, prijeko potrebna, injekcija za oivljavanje mita o sretnoj liberalnoj demokraciji koja e donijeti raj na zemlji. Iako je neoliberalna demokracija u 21. stoljeu umrla najmanje dvaput (prvi puta s 11. rujnom, a drugi puta s financijskom krizom 2009.), svejedno postoji tendencija da se kapitalizam s ljudskim licem predstavi ne samo kao mogua ve nuna realnost. Sve navodno ide u tom smjeru, a kada se priaju vicevi o istonim Nijemcima koji su udjeli za zapadnim bananama, onda se pria opet preusmjerava na polje ideje Napretka: tijekom komunizma Povijest kao da je stagnirala, jedino s kapitalizmom moemo ii naprijed. I tu u potpunosti vai to je Henri Lefebvre, prije pola stoljea, detektirao u svojoj Kritici svakidanjeg ivota: Jedna svjetska firma koja je naumila da proiri trite i da upropasti protivniku firmu, poduzela je, ima nekoliko godina, da besplatno razdijeli kineskim seljacima petrolejske svjetiljke. Protivnici, manje velikoduni ili manje upueni, prodavali su te svjetiljke. I sada, u nekoliko milijuna bijednih kineskih kua, umjetna svjetlost (golemi napredak) obasjava blatnjavo tlo i trule rogoine ako seljaci, koji nisu mogli kupiti svjetiljku, mogu jo kupiti petrolej... Napredak to ga je donio kapitalizam, kao i njegova velikodunost, samo je sredstvo za jedan cilj: profit. Koliko je Lefebvre u pravu lijepo pokazuje danas sve raireniji koncept drutvene odgovornosti kapitala. Korporacija svoj imid prodaju tako da ga nastoje oploditi vikom vrijednosti, a taj viak figurira kao moral. Dakle, nije vie dovoljno

306

da korporacija zarauje, potrebno je da ona bude dobra, da se predstavi kao dobroinitelj. Otuda na svim web-stranicama korporacija koje su shvatile tu trinu igru ve neko vrijeme stoje objanjenja o tome koliko ta korporacija doprinosi razvoju zajednicu, razvoju umjetnosti, meuljudskim odnosima, itd. Meutim, iza te krinke, dakako, ne stoji nita drugo nego jedan jedini cilj: daljnji profit. Ako te uspijem uvjeriti da sam dobra korporacija, a ti upravo zbog toga kupi odreeni proizvod (npr. ampon koji nije testiran na ivotinjama), ja u upravo time zaraditi jo vie. Zaarani krug kapitala je time dovren. Kada, dakle, govorimo o padu Berlinskog zida, onda treba imati u vidu te transformativne procese u razvoju Kapitala. On je sada navodno postao ljudski, ili se barem takvim pod svaku cijenu eli predstaviti. Ili, uzmimo polje obrazovanja. Kako se tumai naplaivanje kolarina? Tako da se to pitanje eli predstaviti slino kao drutvena odgovornost: ako imamo uveden sustav plaanja kolarina, to imamo zato kako bi onemoguili trulim jabukama (klasini ideologem amerikog imaginarija a few bad apples) da se uspinju u sustavu (ili da ne rade nita) po leima drugih, radinih studenata. Plaanje kolarina u tom je smislu drutveno odgovorno: kapitalizam u kole i na univerzitete valja uvesti upravo kao jedno humano rjeenje. Jedino Kapital, kao to tvrde neki protivnici besplatnog obrazovanja, moe pridonijeti kompetitivnosti i elitizmu kao temeljima kvalitete obrazovanja. Po njima, kompetitivnost i elitizam nisu samo moralne vrline: oni su i preduvjet boljitka ekonomije i drutva. Ili, uzmimo polje zdravstva. I ovdje imamo isti obrazac. Zdravstvo se sve vie privatizira upravo pod jednakim argumentom: jedino Kapital moe osigurati veu kvalitetu. A zato bi, uostalom, svi porezni obveznici plaali za sve druge porezne obveznike zdravstveno osiguranje, pa ak i za one koji primjerice nita ne rade a svejedno imaju besplatno osiguranje? I tu dolazimo do kljune teme o kojoj bi valjalo govoriti 20 godina nakon pada Berlinskog zida. To je ono o emu govore Hardt i Negri u svojoj novoj knjizi Common Wealth, ili pak ono to su kod nas nedavno kao problem postavili neki autori poput Stipe urkovia, Sreka Puliga i Viktora Ivania a to je solidarnost. Krucijalni problem nakon pada Berlinskog zida lei u tome to se neko javne institucije i servisi (obrazovanje, zdravstvo, a onda i ono to znamo pod nazivom kultura) sve vie privatiziraju i podvrgavaju kontroli Kapitala i pravilima

307

trita. No, pozivati se na ideju komunizma svejedno predstavlja blasmefiju. Kao to kae Stipe urkovi: Tko je smjeten izvan logike novog konsenzusa izlae se riziku da bude pretvoren u naknadnu personifikaciju grijeha totalitarne prolosti i postane povlateni predmet naknadnih egzorciama. Invikizicijska tankoutnost novog pravovjerja ide toliko da klice zagovora povratka u totalitarnu tamu socijalizma uspijeva detektirati i u najdefenzivnije formuliranoj obrani minimalnih socijalnih prava. Drugim rijeima, ukoliko branite besplatno obrazovanje i besplatno zdravstvo za sve ne da je velika vjerojatnost da e vas optuiti za komunizam ili socijalizam, nego nijedna druga vjerojatnost niti ne postoji. To su sablasti Marxa o kojima je govorio jo Derrida, kritizirajui upravo Fukuyaminu ideju o kraju povijesti kao simptom tjeskobe koja eli proglastiti smrt Marxa. Ako danas i doe do reformi, poput Obamine reforme na polju zdravstva, onda e se ona vrlo proglasiti dosegom kapitalizma s ljudskim licem, premda se neposredno prije upravo Obamina reforma zdravstvenog sustava kritizirala kao jo jedna utopija komunizma. No ak i ta injenica, koja prije svega govori o moi kapitalizma da sve zasluge pripie sebi, pokazuje da rije komunizam nakon tri desetljea, koliko je bila zaboravljena ili poistovjeena s kriminalnim pothvatima, vie nije tabu. Povijesni je paradoks, kazat e Badiou, u tome da smo u odreenom smislu blie problemima koji su ispitivani u prvoj polovici 19. stoljea nego onima koje naslijeujemo iz 20. stoljea. Kao i u okolici 1840. godine, suoeni smo sa cinikim kapitalizmom koji je siguran u to da predstavlja jedini mogui nain racionalne organizacije drutava. Svugdje se tvrdi da su siromani sami krivi za sebe, da su Afrikanci nazadni, i da budunost pripada ili civiliziranim buroazijama zapadnog svijeta, ili onima koji su, poput Japanaca, odluili slijediti isti put. Kao i u to doba, i danas nalazimo iroko rasprostranjene zone krajnje bijede unutar samih bogatih drava. Izmeu drava kao i izmeu drutvenih klasa nailazimo na monstruozne i rastue nejednakosti. Subjektivni i politiki rascjep izmeu seljaka treeg svijeta, nezaposlenih i siromanih najamnih radnika naih razvijenih drutava s jedne strane, te zapadnih srednjih klasa s druge, apsolutan je, te je oznaen nekom vrstom mrske ravnodunosti. Vie nego ikad, politika vlast, kao to ukazuje trenutna kriza sa svojim jedinstvenim geslom spasimo banke, nije nita drugo nego temelj moi kapitalizma.

308

Sran Puhalo

TRANZICIJA I BOSANSKOHERCEGOVAKO DRUTVO ILI NITA NAS NE MOE IZNENADITI

Kada su me zamolili da napien neto o trenziciji u Bosni i Hercegovini, prvo to mi je palo na pamet je da u Bosni i Hercegovini ne postoji jedno drutvo, ve tri etniki podijeljena drutva, koja ive jedna pored drugih, a ne jedni s drugima. Svaki narod ima svoju teritoriju, svoje politike partije i politiare, svoje medije, svoje pisce i pjesnike, svoje istoriare, ali i svoje domae izdajnike. Najvei broj Srba, Hrvata i Bonjaka u tome ne vidi veliki problem. Naom percepcijom, prije svega, dominiraju etniki stereotipi i predrasude1. Sopstvena etnika grupa se potpuno nekritiki opaa, to za posljedicu ima kolektivnu amneziju i apsurdnu toleranciju prema mnogim ratnim i poratnim nestalucima. Istina je da i drugi narodi imaju poneku dobru osobinu, ali to nije dovoljno da bi mogli mirno spavati ili se, ne daj Boe, razoruati. Tranzicija je jedna od onih rijei, kao i stres, kojom se mnogo toga u Bosni i Hercegovini opravdava, ali nita jasno ne objanjava. Valjda je zbog toga i omiljena meu domaim politiarima, ali i ovim uvoznim.

Puhalo, S. (2009). Etnika distanca i (auto)stereotipi graana Bosne i Hercegovine. Sarajevo. Friedrich Ebert Stiftung

Upoznajte zemlju da bi je vie voljeli

Unaprijed se izvinjavam na suvoparnom tekstu, ali o trenutnom stanju u Bosni i Hercegovini najbolje govore brojevi Agencije za statistiku BiH2. Poimo redom. U Bosni i Hercegovini ivi 3 842 265 stanovnika (procjena iz 2008. godine). Broj roenih (25 791) u 2009. godini je skoro
2

http://www.bhas.ba/new

309

3 http://www. slobodnaevropa.org/ content/mladi_bih_bosnia_ slobodna_evropa_fakultet_ univerzitet/1494110.html

http://www.seebiz.eu/ bih/makroekonomija/ bosna-i-hercegovina/ svaki-peti-gradanin-u-bihgladuje,64001.html

4

podjednak broju umrlih (25 671). Prema nekim procjenama, najvei broj mladih, oko 70%, eli da ode iz Bosne i Hercegovine3, ali na takve informacije smo odavno oguglali. U novembru 2009. godine imali smo 506 460 nezaposlenih, a prosjena plata je iznosila 791 KM (396 Eura). Bruto drutveni proizvod (BDP) je iznosio 31% prosjeka Evropske unije, dok je potronja po stanovniku (SKM) iznosila 37% prosjeka zemalja Evrospke unije. Naravno, nikoga nee iznenaditi informacija da mnogo vie uvozimo, nego to izvozimo. U 2007. godini oko 18% stanovnitva pripadalo je kategoriji siromanih, mada su neke informacije jo sumornije4.

Tranzicija vrijednosti
Poetkom devedesetih odbacili smo socijalizam, a prigrlili nacionalizam, koji se kasnije pretvorio u ovinizam. Friko nacionalno osvjeteni stanovnici Bosne i Hercegovine oekivali su da e viepartijski sistem, to nije isto to i demokratija, rijeiti sve probleme, ali su se grdno prevarili. Demokratija je za njih bila previe zahtjevna, valjalo je misliti svojom glavom i racionalno donositi odluke, to se pokazalo nemoguim. S gnuanjem smo odbacili stari sistem vrijednosti, ali novi jo uvijek nismo uspjeli uspostaviti. Radi se na tome, ali sporo i kilavo. Taj novi sistem vrijednosti e kreirati, oni koji su se u tom moralnom vakumu najbolje snali, tj. oparili. Valja to bogastvo uiniti legalnim i prihvatljivim. Tokom devedesetih godina dvadesetog vijeka, sve je bilo dozvoljeno. Mogli ste krasti, lagati, otimati, tui, a vlasti su najee imale razumijevanja za vae nestaluke. Danas ti kontraverzni biznismeni ine domau politiku, ekonomsku i intelektualnu elitu. Tradicionalizam koji je dominirao devedesetih godina, lagano nestaje pred ideolokom i tehnikim novotarijama uvezenim sa zapada. Taman smo mislili da smo se vratili korijenima, to je san svakog nacionaliste, ali nas je globalizacija vratila u realnost. Kolektivitet, uz pomo nacionalizma, jo uvijek prua otpor individualizmu, ali se bojim da je bitka unaprijed izgubljena. Na krilima novih preduzetnika nestaje briga o interesima zajednice. Naravno, niko vam to nee priznati, ali istraivanja su neumoljiva5. Ne vjerujemo demokratiji, ne vjerujemo politiarima, ne vjerujemo komijama, ali za sebe neemo rei da smo nevjernici. Pa, i kako bi, kada to nije politiki korektno.

alaj, B. (2009) Socijalno povjerenje u Bosni i Hercegovini. Sarajevo. Friedrich Ebert Stiftung

310

Devedesete godine su uinile besmislenom i jednu od najpoznatijih definicija inteligencije, kao snalaenje u novim situacijama. Ta definicija je previdjela moral kao presudan inilac civilizovanog drutva. Tih godina najsnalaljiviji su se ponaali bahato, agresivno i bezorazno, dok je ostatak ljudi usavravao trpljenje, snalaljivot i improvizaciju. U tim vremenima planiranje se izjednaavalo s ludilom, jer se ivilo od danas do sutra ili eventualno prekosutra. Od malih nogu smo se uili improvizaciji, ali izgleda da to sve manje pije vodu. to smo blie evropskim integracijama, to emo vie postajati racionalni, sistematini i efikasni. Moda je to dobar nain da donekle zauzdamo ono ivotinjsko u nama?

rtve tranzicije
Mnogima je tranzicija pala teko, ali su danas, najvee rtve tranzicije u Bosni i Hercegovini, mali ljudi koji su poetkom devedesetih imali oko etrdeset godina. Moda je to i zasluena kazna, za sve ono to su (nisu) uradili poetkom devedesetih godina. Iz socijalistikog raja, protjerani su pravo u rat, a potom u balkansku verziju kapitalizma. Sve bi im bilo lake da su mogli da zaborave ona sretna vremana rada, reda i redovnih godinjih odmora. Prisjeajui se starih vremena, nisu primjetili, da je dolo novo doba, koje nisu mogli ni zamisliti. Sada se pitaju gdje su pogrijeili dok ekaju da ih neko, pod stare dane, zaposli ili da ispune starosne uslove za penziju. Mladima je neto lake, oni ne pamte bolja vremana i namaju za im da ale, na njima je samo da se priviknu na trenutnu situaciju. Tranzicija je za njih normalno stanje. Najvei broj graana Bosne i Hercegovine jednostavno nije mogao razumjeti tranziciju. Izmeu njih i tranzicije stajala je jezika barijera. Prvi put u ivotu uli su za rijei: projekat (a da nije za kuu), implementacija, evaluacija, biznis-plan, inflacija, internet, fejsbuk, dender, sertifikati, distrikt, devstirano i dr. Oni su izgubljeni u prevodu. I dok polako uimo sve te strane rijei, i drava je na naoj strani, uvode nove strategije o cjeloivotnom obrazovanju. Jedva ekam da i to vidim. U Bosni i Hercegovini su stradale i kulturne institucije. Razorena je kulturna infrastruktura, a ljudi rastjerani po bijelome svijetu. Brojke to najbolje pokazuju. U 2008. godini u

311

zemlji su radila 4 djeija pozorita, po 9 profesionalnih i amaterskih pozorita i jedno eksperimentalno pozorie. Sva ova pozorita su 2008. godine odigrala 1756 predstava. U zemlji postoji oko 150 biblioteka, tj. na jednu biblioteku doe oko 25 000 stanovnika. O muzejima niko i ne vodi rauna.

Tranzicija i ja
Naravno, tarnzicija se ne dogaa samo drugima, lupa ona i po meni. Ovo to ete sada proitati je napisano tano prije dvije i po godine, ali i danas na te nedoumice traim odgovore. Ovih dana sam postao otac jedne preslatke djevojice. Zove se Milica. Trenutne dimenzije su manekenske: teina 3,2 kg i visina 52 cm. Napokon sam, prema miljenju rodbine i prijatelja, uradio neto korisno. Moram da priznam da sam u panici. Nije lako biti dobar roditelj nigdje, a naroito kod nas. Pored finansijskog udara, nespavanja i dolaska Tate, ostaje jo mnogo problema sa kojima emo se u narednom periodu morati suoiti. Krenimo sa tehniko-patriotskim dilemama. Da li e djeijoj guzi vie prijati zapadni Pampers, prohrvatska Violeta ili srbijanski Boni? Da li joj guzu mazati naom Pavlovievom masti, bosanski mehlemom ili koristiti stranu izvikanu djeiju kozmetiku? Da li kupovati, neatestirane, ali jeftine igrake, proizvedene u tradicionalno prijateljskoj Kini ili one proizvedene u Evropskoj uniji , koja eli da ukine Republiku Srpsku i njenu policiju? Nije se lako odluiti. Sada dolazimo do mnogo vanijih pitanja, a to je vaspitanje djeteta? Da li joj govoriti da bude potena, da ui i da dijeli sudbinu svog naroda, ili je od malih nogu pripremati da postane pjevaica, da se uda za nekog Duania ili Roguljia (lokalni tajkuni) i da gleda samo svoj interes. Da li joj govoriti da su svi ljudi jednaki pred zakonom, da su svi ljudi braa (pa i Bonjaci i Hrvati) i da etnika pripadnost nije najvanija osobina ovjeka. Moda je trebamo vaspitavati kao ljutog nacionalistu koji voli svoj narod, Guu, a Kosovo vie od svega. Kao kosmopolita sigurno e da zaboravi svoje korijene, a bez toga ivot je patnja. Kada krene u vrti ili kolu, da li da ide na vjeronauku? Tamo e je uiti da je manje vrijedna, jer je nastala od mukraevog rebra.

312

Da li e imati osjeaj krivice zbog toga to je njena daleka prethodnica Eva, ta povodljiva ena, navela Adama na grijeh i zbog toga sada ivimo u dolini suza (ne odnosi se na Bosnu i Hercegovinu). Ako bude ateista, da li e moralno da posrne, ili moda nee? Poseban problem je ta joj itati pred spavanje? Andersenove bajke, antologiju bosanskohercegovake poezije za djecu ili narodnu epiku npr. Zidanja Skadra na Bojani, gdje ene imaju veoma zapaenu uloge. Da li je vaspitavati da je kontracepcija i abortus najvei neprijatelj srpskog naroda i da e Premijera ili ministre upoznati samo ako ima devetero djece. Kada joj rei, da bez obzira koliko je pametna, vrijedna i obrazovana, ne oekuje da ima uspjenu poslovnu karijeru, jer su direktorska mjesta, kod nas, najee rezervisana za mukarce. Da li je ulaniti u SNSD5? Ako sve ove nedoumice nekako razrjeite, postavlja se pitanje kakvu e budunost imati vae dijete? Niste sigurni u koliko e ratova uestvovati, da li e upropastiti svoj ivot time to se udala iz ljubavi za Bonjaka ili Hrvata, a moda i Kineza. Znam da ete rei da trim pred rudu, ali vrijeme brzo proleti. O ovome valjda razmilja svaki odgovoran roditelj na naim prostorima, naroito u vrijeme tranzicije.

Partija na vlasti i ko zna kada e s nje otii

313

Naser eerovi

ISTINIT IZVJETAJ O NOVOM SIROMATVU U NJEMAKOJ. (Nadja Klinger / Jens Knig JEDNOSTAVNO OTKAENI)
Kaimo to slobodno odmah na poetku: Da, u ovoj zemlji postoji siromatvo, i ono se sve vie iri. (str. 9) Ova tvrdnja kojom ova knjiga zapoinje i koja se odnosi na jednu od najbogatijih i najrazvijenijih zemalja svijeta ne djeluje samo sa naeg stanovita pomalo nevjerovatna, u svakom sluaju pretjerana. No, ni veinsko drutvo u Njemakoj do dana dananjeg ne eli stvarno primiti na znanje da je ono ega se boji ve odavno snalo preko deset miliona ljudi: socijalna propast, gubitak blagostanja i mogunosti. Materijalna nuda. Iskljuenje iz drutva. Gubitak osjeaja sopstvene vrijednosti. Ponienje. Zaputenost. Beznadenost. Pravo siromatvo. Ono se vie ne moe potiskivati na rub drutva. Ono je sada meu nama. (str. 27) Siromatvo je ono ime se ova knjiga bavi. No ne samo siromatvom kao takvim, nego prije svega ljudima koji su njime pogoeni. Nadja Klinger i Jens Knig, pisci i publicisti iz Berlina, u ovoj knjizi nam nude deset istinitih pria o ljudima pogoenim neimatinom, pria koje su prikupili irom Njemake, drave koja u ostatku svijeta vai kao simbol blagostanja, te se osvru i na tu dravu i njen odnos prema tim ljudima. Ova knjiga, zapravo, ne govori nita novo, nita to na ovaj ili onaj nain ne bi bilo poznato, prije svega itaocima u Njemakoj. Ali je, ipak, itekako potrebna, tavie nuna. Ona, naime, daje rije onima koji u svakodnevnoj prii o siromatvu i tekom stanju u Njemakoj uglavnom ne dobivaju esto priliku da neto kau, tako da se ta pria o njima u potpunosti odvija mimo njih. Uglavnom govore drugi. Kao naprimjer historiar Paul Nolte koji se citira u knjizi i koji oito potvruje sve stereotipe koji, ne samo u inostranstvu, vladaju o siromatvu u Njemakoj: Ono to mi danas imamo je zapravo kulturno siromatvo siromatvo koje nije proi-

314

zvod stanja nego ponaanja, siromatvo konzuma, ishrane, obrazovanja. [...] No, Nolteova kritika se nikada ne odnosi na materijalne ivotne okolnosti kojima su ti ljudi izloeni. On estetizira i moralizira njihove socijalne probleme. Preporuuje im graanske vrijednosti, malo discipline, pristojnu hranu, manje alkohola sve ostalo e nekako doi u red. Jednostavno ponekad iskljuiti televizor i uzeti dobru knjigu. Ne mora to odmah biti Goethe, savjetuje profesor Nolte. A ta je sa onim siromanim ljudima na koje Nolte tokom svog altanja kroz poslijepodnevni televizijski program oito jo nije naiao? etrdesetpetogodinja etnologinja iz Leipziga, veoma obrazovana, tri univerzitetske diplome, nezaposlena ve osam godina, koja svoje sposobnosti mora traiti na posao od jednog eura1 gdje slae knjige u biblioteci? Pedesetosmogodinji inenjer iz Bochuma, nezaposlen ve est godina, koji bi bio sretan kada bi dobio priliku pokazati da se po pitanju radnog morala niko od mlaih ne moe tako lako mjeriti s njim. Tridesetogodinja Daniela Lehmeier iz ove knjige koja je unato svom siromatvu tedila sve dok svom sinu za Boi nije mogla pokloniti bon od 120 eura mjeseno za dopunsku nastavu. Da li je to zaputeni subproletarijat? Neobrazovani? Ljudi bez materijalne nude? (str. 114p) Upravo to su ljudi koji uglavnom ne dolaze do rijei, koji se gube meu svim onim koji su mnogo atraktivniji za programske eme i novinske lanke i koji stvaraju potpuno iskrivljenu sliku siromanog ovjeka u Njemakoj. Ali ta konstruirana slika nipoto nije sluajna. Ona na savjest veine djeluje smirujue. Tako tipini siromaan ovjek u Njemakoj izgleda ovako: Nosi trenerku od padobranske svile i ve za doruak popije svoju limenku piva. ivi u zaputenim stambenim blokovima na rubu velegrada, a pred vratima mu stoji parkiran BMW ili Audi TT sa irokim gumama. Sve to mu uspjeno polazi za rukom jeste savjesno ubiranje njegove Hartz-IV-pomoi. Nju onda smae u susjednom McDonalds-u, gdje se deblja, derui pomfrit i Big Macove. Ono to uvijek posjeduje jeste najnoviji model Nokia-telefona; ono to zagarantovano nikada nije upoznao jeste gola nuda. Jedino siromatvo kojim je pogoen jeste siromatvo u njegovoj glavi. I da, jo je osim toga i bogat djecom. Koja naravno potiu od vie partnera.

Ein-Euro-Job. Poslovi koji primateljima naknade za nezaposlene II trebaju olakati ponovni ulazak u poslovni ivot. [...] prosjena zarada iznosi 1,25 eura po satu zbog toga i naziv Ein-Euro-Job. [...] Ein-Euro-Jobs trebaju biti otvoreni dodatno, moraju biti od ope koristi i ne smiju potiskivati regularna radna mjesta. No, ti principi su se u praksi esto krili. (str. 253)

315

Ovakav primjerak, pomnoen sa, recimo, deset miliona ini novi nii drutveni sloj u Njemakoj. Klasu Hartz IV. Nae navodne siromahe. Od njihovih izumitelja ih u svom susjedstvu niko nije sreo lino, ali je iz pria poznato ta se popodne mota po talkshowima televizijskih postaja nieg sloja kao to su RTL i Pro 7: rulja, plebs, white trash. (str. 113) Ne neznanje, nego stereotipi poput ovog glavni su razlog zato se siromatvo u Njemakoj na neki nain relativizira i kao fenomen konstantno gura na stranu. Problem se relativizira sve dok ne postane tako malen da se vie ne moe prepoznati. (str. 27) Ova vrsta negativnog znanja, dakle znanja koje nije neznanje ve kao navodno znanje u velikoj mjeri oteava bilo kakvo objektivno razumijevanje injenica, u Njemakoj uveliko uvjetuje stanje siromanih u Njemakoj, kao i stav srednjeg stalea prema njima. Pozivanje na pravo siromatvo u drugim dijelovima svijeta dovodi do toga da njihovi problemi djeluju manji i samim tim i manje bitni, ne tako alarmantni. Kau kako u Africi ima siromanih ali ne i kod nas. Kako mi na naem ostrvu blagostanja vie nemamo ni pojma o siromatvu. Kako u Tanzaniji 73 odsto stanovnitva mora izlaziti na kraj sa manje od dva dolara dnevno. Kako u Sudanu milioni jednostavno umiru od gladi. Ali ta to uope znai osim da je takva nepravda doista strana? Svjetska banka je utvrdila internacionalnu granicu siromatva. Siromanim se tako smatraju oni ljudi koji na raspolaganju imaju manje od jednog dolara dnevno. Tako nezamislivo siromano je milijardu i pol ljudi irom svijeta, etvrtina svih stanovnika svijeta. Mora li to biti mjera za nas? Mora li se jedna od najbogatijih zemalja kod pitanja koliko siromanih ima i kako se ophodi prema njima orijentirati ba prema najsiromanijim podrujima svijeta? I zato to poreenje tako rado iznose oni koji prieljkuju radnike plae kao u Poljskoj, ali plae za upravu kao u Americi. Mi doista nemamo pojma o siromatvu u naoj sopstvenoj zemlji. Teko nam polazi za rukom da beskunika koji od svoje socijalne pomoi kupuje pornografske asopise smatramo siromanim. (str. 28) Definicija Svjetske banke trebala bi usreiti mnoge ljude, ne samo u Njemakoj. Ona im, naime, sasvim jasno kae kako oni nisu siromani, ma ta oni sami mislili o tome. Vrlo za-

316

nimljivo i vrlo ironino je to to definicija potie od Svjetske banke. Dakle, stvorili su je ljudi za koje je malo rei da ne znaju ta zaista znai imati jedan dolar dnevno. Ti ljudi potiu iz zemalja prvog svijeta iz kojih su mnoge firme svoju proizvodnju premjestile u zemlje treeg svijeta kako bi se tamo borile protiv siromatva, plaajui svojim radnicima dolar na dan kako ovi vie ne bi bili siromani. Slobodno se moe rei da ta definicija niti ima bilo kakve stvarne koristi niti je ijednoj osobi koja ivi u siromatvu doista od pomoi. Daniel Lehmeier, mladi Patrick, Angelika Fischer svi oni su pogoeni siromatvom na sasvim razliit nain. (str. 32) Ne postoji siromatvo kao takvo, postoje samo siromani ljudi. ta je, dakle, siromatvo u Njemakoj? Materijalna nuda Angelike Fischer koju je za sobom ostavilo esnaest godina nezaposlenosti? 12 000 eura dugova Daniele Lehmeier? Nesigurno tlo pod Patrickovim nogama? To pitanje se ne da odgovoriti u nekoliko reenica i brojeva. Ne postoji jedinstvena definicija toga gdje u drutvu opeg blagostanja siromatvo tano poinje, a gdje se zavrava. Strunjaci govore o apsolutnom siromatvu, relativnom siromatvu, materijalnom siromatvu, duhovnom siromatvu, objektivnom siromatvu, subjektivnom siromatvu, primarnom siromatvu, sekundarnom siromatvu, prihodnom siromatvu, obrazovnom siromatvu, dugotrajnom siromatvu, privremenom siromatvu... Prouavanje siromatva u Njemakoj steklo je mnoge zasluge, ispitujui sve te fenomene u vezi sa siromatvom. No, ono je postalo tako opseno da se, raspravljajui se oko definicija i statistikih osnova, esto vrti samo oko sebe. Tako je nastajalo sve vie novih, u sve veoj mjeri izdiferenciranih pojmova siromatva. Kada se onda politiari slue tim definicijama i proraunskim metodama, toliko ih okreu i obru da siromatvo na koncu djeluje kao neka udesna stvar koja je, na alost, tako prekompleksna da se ne moe tano razumjeti pa se stoga teko i boriti protiv nje. U zapadnim drutvima prosjeni nivo blagostanja lei daleko iznad egzistencijalnog fizikog minimuma. Zbog toga se ovdje naviklo govoriti o relativnom siromatvu. Siromatvo se shvaa kao prikraenost u odnosu na srednji standard. (str. 71) No, osim toga to politiari sebi svijet rado sraunavaju boljim no to on to stvarno jeste koncept relativnog siromatva, koji se odnosi na nedostatak materijalnih resursa, ima

317

jedan veliki nedostatak. On tek mjeri stupanj nejednakosti u prihodima u naem drutvu. ta siromatvo predstavlja onima koji su njime pogoeni i koliko siromanih ima u Njemakoj, to nam taj koncept u uem smislu zapravo i ne govori. Sigurno, takav nain posmatranja priznaje da je siromatvo vie od same gladi i egzistencijalne nude, on nevidljivo, skriveno siromatvo oznaava kao socijalnu injenicu. Ali relativno shvaeno siromatvo se faktiki nikada ne moe odstraniti. Kada raste drutveno blagostanje, raste i prosjeni prihod a sa njim i kvota rizika od siromatva. (str. 72p) to faktiki znai da u jednom bogatom drutvu granica siromatva moe biti daleko iznad onoga to neki prosjeni radnik u nekoj ne tako bogatoj dravi ima na raspolaganju. Kao granica siromatva u Njemakoj je odreena suma od 345 eura po osobi mjeseno. Ko ivi od 345 eura mjeseno, taj je siromaan. Prema toj definiciji, u Njemakoj ivi 7,2 miliona ljudi koji su siromani. Za nas je sa sigurnou veoma zanimljivo poreenje sa prosjenom plaom u Federaciji BiH, koja je u decembru 2009. godine iznosila 807,67 KM, dakle neto preko 400 eura. Ukoliko uzmemo u obzir injenicu da u navedenih 345 eura nije uraunata stanarina, dobivamo pravu sliku o odnosu izmeu Njemake i Bosne i Hercegovine. Dolazimo do zakljuka da je prosjena plaa u Federaciji mnogo nia od granice siromatva u Njemakoj. I to sasvim jasno pokazuje koliko je zaista pojam siromatva relativan. Prouavanje siromatva i politika [...] u sredite postavljaju pitanje da li svi graani jedne drave imaju priliku da se razvijaju u centralnim podrujima ivota i da profitiraju od vanih drutvenih resursa. Ko tu priliku nema ili je ima u nedovoljnoj mjeri, vai kao socijalno iskljuen, kao siromaan. Eksperti takav oblik izostavljanja oznaavaju kao ekskluziju. Kao siromani, prema tome, vae pojedinci, porodice i grupe osoba, kako glasi u ve 1985. godine utvrenoj definiciji siromatva Evropske unije, koji raspolau tako malim (materijalnim, kulturnim i socijalnim) sredstvima da su iskljueni iz naina ivljenja koji je u dravi lanici u kojoj ive prihvatljiv kao minimalan. Takva promjena perspektive proiruje shvaanje siromatva u drutvu opeg blagostanja. To vie nije samo pitanje da li je neko gore ili dolje, ve da li je unutra ili van. Postoje pobjednici i gubitnici, ali i insajderi i autsajderi. (str. 73p)

318

Dobitnik Nobelove nagrade Amartya Sen [...] pod siromatvom podrazumijeva nedostatak elementarnih sposobnosti (capabilities) kod ljudi da vode ivot za kakav bi se sa dobrim razlozima mogli odluiti i koji ne dovodi u pitanje temelje njihovog samopotovanja. Za Sena pristup iscrpnim informacijama spada u socijalnu pravdu jednako kao i mogunost da se bez stida nastupa u javnosti. (str. 75) Navedeni pokuaji odreivanja siromatva otvaraju jedan sasvim novi vidokrug koji pokazuje da ne biti gladan nije isto to i ne biti siromaan. Imati dovoljno za osnovne egzistencijalne potrebe nije dovoljno kako bi se moglo rei da uiva u blagostanju i da ti nita ne nedostaje. Bez obzira na sve te pojmove, definicije i teorije: Siromatvo ostaje jedan kompleksan predmet. Ono ne doputa znanstveno egzaktnu definiciju. Osim toga je uvijek vezana za odreene interese i vrednosne predodbe svakog od nas pojedinano. Siromatvo nije ni samo politiki nego je i etiki pojam. Iza njega se skriva jedna latentna moralna optuba usmjerena protiv svih onih koji nisu siromani. (str. 75) Stvarna definicija siromatva moe se dobiti samo od nekoga ko je u stalnom kontaktu sa siromanim, ko tano zna kako oni u Njemakoj ive i sa kakvim nevoljama se susreu. Jedna takva osoba je i Ulrich Schneider, ovjek koji je uestovovao u bezbroj projekata i radio u brojnim udruenjima sa namjerom da pomogne siromanim. On je profesionalac po pitanju siromatva koji se ve vie od polovice svoga ivota kree [...] po rubovima ovog drutva (str. 75). Njegova definicija je, za razliku od veine drugih koje vie prikrivaju stvarno stanje stvari nego to ga rasvjetljavaju, sasvim jasna: Siromaan? To znai jednostavno biti otkaen [...] Siromani su svi oni ljudi koji su izgurani iz normalnih, socijalno nunih drutvenih veza. Nezaposleni koji spadne na Hartz IV, ali koji jo mora vraati kredit, koji mora otplaivati friider, gdje on mora da tedi? Schneider samo nakratko doputa da to pitanje lebdi u zraku, odmah ga odgovara sam: Kod jednostavnih stvari. Moda taj ovjek svojoj raji u klubu za kuglanje jednostavno vie ne moe platiti rundu, moda vie nema dovoljno ni za sopstveno pivo: Tu zapoinje socijalno iskljuivanje, sasvim suptilno, sasvim nespektakularno. [...] Ko eli shvatiti ta je siromatvo, taj mora dopustiti da ga to dirne emocionalno. Samo intelektualnom refleksijom se nee daleko dospjeti, kae Schneider. Ko ne osjea nikakav

319

problem pri tome da dok njemu u supermarketu pakuju najbolji svinjski file, samo desetak metara dalje neka stara ena u svoju korpu sputa najjeftinije rezance i dvoje jaja jer za vie nema novca, taj teko da e govoriti o siromatvu. (str. 76) Upravo tu se nalazi granica koju je teko prevazii. Potrebno je na neki nain istupiti iz sopstvenog svijeta kako bi se moglo zaista vidjeti ono to je sa druge strane, to je izvan naeg svijeta. Tek stvarno otvaranje oiju za drugog i njegove probleme omoguava i sam pokuaj rjeavanja tih problema. No, primjeivanje siromatva je sposobnost koja se mora nauiti. (str. 76) Upravo to i jeste namjera autora ove knjige. Naa namjera je da granicu izmeu prividno normalnih i onih zapostavljenih uinimo vidljivom. Ona je izraz napetosti u naem drutvu. Moramo priznati postojanje te granice. Do toga nipoto nee doi bez konflikata. Obje strane tu moraju istrajati. Ova knjiga ne tvrdi da tano poznaje novo siromatvo. Ona zastupa shvaanje o tome ta to danas znai biti siromaan u Njemakoj. Pokazuje gdje se sve mora baciti pogled. Ona je ekskurzija na granicu koju treba prevazii. (str. 209) Primjera gdje bi se pogled mogao baciti ima napretek i veoma su esti, mnogo ei nego to smo toga i sami svjesni. Djevojica koja u novembru u kolu dolazi u sandalama. Djeak koji je uvijek bolestan ba onda kada njegov razred ide u pozorite ili muzej. Porodica koja noima rauna da li sebi moe priutiti popravku starog auta. Stara ena u starakom domu koja od zavoda za socijalnu pomo dobiva tako nizak deparac da se ne usuuje otii na roendansku proslavu svog sustanara zato to se ne eli pojaviti bez cvijea. Ne izgubiti to oko za neupadljive, normalne nepravde ili ga tek nauiti (str. 77), upravo tome ova knjiga eli dati svoj doprinos. Koliko je to potrebno, pokazuje kratki pogled na veinsko drutvo i njegov odnos prema rubnim dijelovima drutva, prema otkaenim. Nae drutvo je, to se tie siromatva, autistino. Ono se, poput mnogih autista, zanima samo za sisteme. [...] ono poznaje hiljade statistika o deprimirajuoj situaciji na tritu rada. Ono pljuje brojeve, dijagrame i spojne sheme. U stanju je sve apstrahirati. Ali kontakt sa onima kojih se sve to tie, koji moraju izai na kraj s tim, koji pate zbog toga, taj kontakt je drutvo izgubilo. Ono je nesposobno uivjeti se u ulogu siromanih ljudi ili ih ak razumjeti. Ono uvijek opisuje sasvim drugaiji svijet iako oboje, i veinsko drutvo i njeni siromasi, ive u istom svijetu.

320

Uzrok tome lei i u injenici da debate o niem sloju vode oni koji nikada u svom ivotu nisu bili dolje. [...] Iz perspektive odozgo lako postanu nejasne one sitne razlike koje su svakodnevno za mnoge ljude egzistencijalne. (str. 29) A pogled odozgo dolazi iz sve vee visine. Procjep izmeu onih koji imaju i onih koji nemaju postaje sve vei, to je drutvena nepravda iji se razmjeri jedva mogu i zamisliti. Kada socijalna nepravda raste u nedogled, kada ef Mannesmanna prvo zabije svoje preduzee u zid, pa nakon toga za neprijateljsko preuzimanje od strane konkurenata naplati 60 miliona otpremnine dok se radnici boje za svoja radna mjesta onda takva nejednakost moe ugroziti slobodu. U Njemakoj je nejednakost danas dostigla jedan stupanj koji prelazi granicu nemoralnosti. Oni koji imaju vie, svoje bogatstvo vie ne mogu opravdavati pred onima koji imaju manje. [...] Gornjih deset odsto na raspolaganju imaju 670 000 eura, dok donjih deset odsto ima preko 8000 eura dugova. Prema proraunima [...] upravitelji 30 najveih njemakih poduzea danas zarauju dvostruko vie nego 1998. godine; u prosjeku gotovo 200 000 eura mjeseno. No, stvarne plae uposlenih su danas nie nego 1991. Prosjeni uposlenik na puno radno vrijeme zarauje 2448 eura mjeseno. (str. 199) Primijetna je poraavajua injenica da taj pogled odozgo vie nije usmjeren prema pojedinanim ljudima ve ga, zapravo, u velikoj mjeri ometaju i spreavaju ve navedene sheme, brojevi i statistike. Siromatvo se trai u tim brojevima, borba protiv siromatva je postala borba protiv brojeva i krivulja. To nije borba protiv siromatva i za ljude koji su njime pogoeni, zato to je u sveprisutnom ostranjenju sve tee stvarno vidjeti ta se krije iza brojeva. S druge strane su siromani ljudi i sasvim beskorisni za drutvo koje ih kao takvo vie i ne primjeuje, nalazei pri tom uporite i u politici. Vani su iskljuivo brojevi: Zarade u milijardama, dioniki teajevi, rendita, shareholder value, jeftina konkurencija na svjetskom tritu. 24/7 glasi arobna formula menadera. Raditi 24 sata dnevno, 7 dana sedmino. Tako je to u Kini. Nama Nijemcima je potrebna kineska poniznost, govori se po efovskim kancelarijama. I poljska portvovanost! Kapitalizam 21. stoljea je na putu da sve podredi svojim zakonima: ekonomije, drave, nain ivljenja ljudi, njihove

321

tradicije, ak i mogunosti koje proizilaze iz njihove svojeglavnosti. Pojedine nacinalne drave i njihovi parlamenti ve odavno su izgubili pristup firmama koje djeluju globalno. Nije vie politika ta koja zadaje pravac i tempo, nego poduzea. Njihova vremenska mjera: najvee mogue ubrzanje. Njihov program: maksimalna fleksibilnost. Njihov zatitni znak: The winner takes it all. Ta ekonomska eksplozija vodi ka neizmjernom bogatstvu, ali i ka ogromnoj materijalnoj i socijalnoj nejednakosti. Novi ekonomizam slobodu, demokratiju i blagostanje obeava samo jo onima koji se pokoravaju njegovim ekonomskim stegama. Doivotni poloaj, lojalnost prema svom poduzeu, socijalna zatita, porodica, vezanost za rodni kraj ta stara utoita stalno su na udaru. Permanentna nesigurnost pri tom nije tek neeljeni popratni efekt, ona je namjeran sastavni dio tog novog svijeta. Strah od beskorisnosti raste. Ko tu ne raspolae dovoljnim obrazovanjem, kompetencijama i kontaktima, taj zaostaje. Ko nije dorastao permanentnom pritisku i nestabilnosti, leti iz utrke. On biva iskljuen. On je suvian. Taj vie ak ne mora biti ni iskoritavan. (str. 25) On je u potpunosti otkaen od svega. Postoje milioni gubitnika koji pobjednicima jednostavno vie ne smetaju. Oni ak vie ne ine ni ono to je Karl Marx nekada nazivao industrijska rezervna armija. Oni su za funkcioniranje privrede postali beskorisni. Njihova nezaposlenost ih iskljuuje iz drutva. To iskljuenje pootrava njihovo siromatvo. Siromatvo im dostojanstven ivot ini gotovo nemoguim. Otkaeni su jednom zauvijek. (str. 200) Tu dimenzije problema postaju mnogo jasnije. Ne radi se samo o materijalnoj nudi, radi se o beznadenosti i nemogunosti izlaenja iz rupe u kojoj se ti ljudi nalaze. Radi se o tome da je jaz izmeu njih i ostalih postao toliki da im djeluje nepremostiv. Radi se o tome da u drutvu u kojem je posao postao jedina svrha pojedinca, ljudi koji ga nemaju automatski postaju beskorisni, to im se sasvim jasno stavlja na znanje. Ti ljudi su viak i ne trebaju nikome. Kada je posao postao centralna instanca za priznavanje i integraciju pojedinca, onda obrnuto vrijedi da su oni koji ga nemaju rigorozno iskljueni iz drutva. A to vai za sve vie ljudi jer ih sve vie ne samo to ostaje bez posla, nego su i dugotrajno nezaposleni. (str. 87) To postaje zastraujue jasno kada se u knjizi kao primjeri navode itavi gradovi poput Delmenhorsta i prije svega Marienthala. Marienthal je mjesto u Njemakoj u kojem je tokom

322

velike svjetske ekonomske krize 1929. godine zatvoreno jedino veliko preduzee koje je zapoljavalo gotovo cjelokupno stanovnitvo. O njemu su ve 1933. godine sociolozi Marie Jahoda, Paul F. Lazarsfeld i Hans Zeisel napisali pionirsku studiju koja se citira u ovoj knjizi. To nije djelo prepuno brojeva i obraunavanja postotaka, ono izriito analizira ta se deava sa ljudima koji se osjeaju beskorisnim. Knjiga se ita kao da je napisana juer. [...] Sada ulazimo u mjesto i dojam koji stiemo jeste da ovdje vlada otupjela jednolikost. Ono sa im emo se nadalje susretati u najraznovrsnijim oblicima, s tim se ovdje suoavamo od samog poetka, sa jednolinom, nepokretnom slikom: Ovdje ive ljudi koji su se navikli da imaju manje, da rade manje i da oekuju manje nego to je do sada smatrano nunim za egzistenciju. itavo mjesto se povinovalo sudbini i nije u stanju uiniti nita kako bi bilo ta promijenilo. Stanovnici sela umanjili su sve potrebe i zahtjeve. ivotare ravnoduno i bez oekivanja. Gotovo u potpunosti gube odnos prema vremenu. Nita se vie ne mora dogoditi na vrijeme ili brzo jer je svejedno ta se uope dogaa. Ljudi hodaju sporije, njihovi razgovori se oteu, kada neki automobil proe kroz grad, gotovo svi zastanu i malo okrenu glavu. [...] Mjesto kao takvo rezignira. Pokorava se propadanju. Najaktivniji i najenerginiji Marienthalci odlaze. Ostaju oni koji su potpuno izgubili vezu sa budunou. Njihova tjelesna otpornost nestaje. Zdravlje djece pati zbog jednostrane ishrane. Omladina se potpuno gubi i potuca se okolo. Pored beznadenosti situacije, porodice sve vie osjete materijalnu bijedu. (str. 84 i 85) Ovakvo stanje se danas moe primijetiti u sve vie mjesta, naroito u istonoj Njemakoj. Tako je u gradovima poput Grlitza, Hallea i Schwerina nezaposlenost sve vea. Postavlja se pitanje kuda sve to vodi. Kakve posljedice za drutvo ima to kada svako tree dijete odrasta u porodici dugotrajno nezaposlenih? Na emu se kod te djece zasniva osjeaj sopstvene vrijednosti? Kako da razviju elju za uspjeh i motivaciju kada ive u dijelovima grada u kojima nemaju mogunosti upoznati niti jednog odraslog koji redovno radi? Kako da se ponaaju prema radnom drutvu koje njihove roditelje ini suvinim? Koje druge mogunosti imaju osim da naslijede siromatvo svojih roditelja? (str. 82)

323

Tamo gdje se uvrsti nezaposlenost, siromatvo postaje gotovo neizbjeno. Ma koliko bilo ispravno ukazivati na to da siromatvno nije prirodno, nepromjenjivo stanje, da se njime pogoeni mogu opet izbaviti iz siromatva u ovom sluaju pokuaj izbavljanja ima samo male izglede za uspjeh. (str. 87) Kljuna stvar u ovome je, dakle, stav drave prema siromanim. Na koji nain politiari mogu doprinijeti tome da se socijalna ekskluzija koja pogaa sve vie ljudi u Njemakoj to vie ublai, odnosno kako se ti ve otkaeni ljudi mogu to prije i bezbolnije reintegrirati u drutvo. Hartz-reforme, reforme trita rada koje su u vidu etiri zakona, u Njmeakoj bolje poznata kao Hartz I, Hartz II, Hartz III i Hartz IV, nastojale su modernizirati trite rada i prilagoditi ih situaciji u dravi. Reforma Hartz IV bila je jezgro Hartz-programa, od strane Wolfganga Clementa (SPD) oznaena i kao majka svih reformi. (str. 254) Cilj Harzt-koncepta: prepoloviti nezaposlenost. Od tadanjih etiri miliona trebalo je do kraja 2005. ostati dva miliona nezaposlenih. Danas ih je pet miliona. (str. 88) Uzroci neuspjeha tako entuzijastino najavljivanih reformi koje su u biti trebale rijeiti problem nezaposlenosti u Njemakoj lee u samoj postavci njih samih, odnosno u prebacivanju odgovornosti za kompletnu situaciju na nezaposlene i siromane. Kako politika eli makar dijelom rijeiti najvei problem svih modernih drutava, trajno deklasiranje miliona ljudi, kada se tako cinino ponaa prema njima? Kada se izolira od svijeta u kojem ive ti ljudi? Kada krivicu za siromatvo i iskljuivanje svaljuje na pojedinca? Kada je u potpunosti neosjetljiva na veliku promjenu koja ljude i njihove ivotne prilike radikalno prevre, poput industrijalizacije u 19. stoljeu? Kada jo uvijek vjeruje kako samo treba okrenuti dva-tri arafa pa da maina blagostanja opet pone funkcionirati? Kako bi bilo kada bismo danas sebi odredili kao cilj da idue godine ostvarimo malo vie nego to smo to do sada inili? pitala je Angela Merkel, kancelarka, u svom novogodinjem govoru krajem prole godine. Ve odavno imate neku ideju? Ne mora to biti nita posebno, ali zar ne bi 2006. trebala biti godina u kojoj ete pokuati vau ideju pretoiti u djelo? Iznenadimo se time ta je sve mogue! Zaponimo jednostavno sutra ujutro. Ovakva djetinjasta vjera u ostvarivost tih stvari

324

je smijena. Politika time samo pootrava dojam koji je ionako ve stvorila: Igra ulogu brodske apoteke na Titaniku. Bavljenje siromatvom i masovnim iskljuenjem zahtijeva najveu moguu mjeru politike mate, u svakom sluaju mnogo veu od pukog upuivanja ljudi na blagodati reforme Hartz IV. No, niko, pa ak ni siromani, ne smije vjerovati u to da se taj problem bez po muke moe rijeiti samo sa dovoljnom koliinom mate u prtljagu. Ovdje malo vie novca, tamo malo vie pravde, uz to malo preraspodjele tako to nee funkcionirati. Osim toga to su javne kase prazne samo novcem se siromatvo sa kojim ovdje imamo posla ne da odstraniti. Ali ni bez novca! A pravda jeste jedno uzvieno dobro koje se manifestira u nepokolebljivoj volji da se svakom prui pravo na samoodreen ivot. Meutim, pravda je takoer postala jeftina roba. Svaka stranka je ima u ponudi. Dakle, mora se stalno postavljati pitanje za koga se pravda mora ostvariti, kome treba pruiti mogunost, i ko mora snositi teret toga. Visoko diferencirano dananje drutvo odgovor na to pitanje ne ini lakim. Ono se raspalo u razne sfere pravednosti. Socijalna pravda postoji kao pravda u raspodjeli, pravda u mogunostima, generacijska pravda, pravda u uinkovitosti, sudionika pravda, obrazovna pravda, spolna pravda... I svaka funkcionira po svojoj sopstvenoj logici. Ono to pomae dugotrajno nezaposlenim pri pronalaenju radnog mjesta, moe koditi onima koji imaju posao, kao i obrnuto. to je danas dobro za penzionere, moe sutra nedostajati mladoj generaciji. ak i interesi iskljuenih u ovom drutvu mogu dospjeti u sukob. to poboljava mogunosti jednog esnaestogodinjaka bez zavrene srednje kole, moe umanjiti mogunosti pedesetpetogodinjeg nezaposlenog strunog radnika na ponovno dobivanje posla. I sama socijalna drava je, dakle, izvor nepravde, ona moe pojaati socijalne nejednakosti. Pa upravo za to je Njemaka tipian primjer. Nijedna drava u Evropi ne daje toliko novca za socijalnu politiku, a da je istovremeno tako neuspjena u borbi protiv nezaposlenosti. (str. 196pp) Euforino apeliranje na sopstvenu aktivnost ljudi djeluje i smijeno i licemjerno budui da se ljudi na koje se to odnosi zapravo i nemaju gdje aktivirati. Tanije, nemaju se gdje aktivirati gdje bi to imalo smisla. Hartz IV propisuje da se ljudi moraju osam puta mjeseno prijavljivati na raznorazne kon-

325

kurse i prihvatati sve mogue ponude koje dobiju od zavoda za zapoljavanje, makar one nemale nikakve veze sa njihovim kolovanjem ili sferom zanimanja. ak i nezaposleni tako postaje izdresiran prema potrebama trita. Od njega postaje ekonomski subjekt koji u svako doba dana tritu mora stajati na raspolaganju. (str. 89) esto to dovodi do sasvim apsurdnih situacija, kao u sluaju Omida i Jane Amiri. Omid je tako iao na kolovanje za informatiara. Postao strunjak za aplikacije. Posao nije dobio. Poslali su ga na trening za prijavljivanje na konkurse: Stranci koji su jedva govorili njemaki na raunaru su uili sastavljati svoje prijave. Omid se vratio u zavod. ak je i toliko vladao njemakim jezikom da je bio u stanju izraziti da vie apsolutno ne razumije ta to rade s njim. Upitao je: Je li Vi to mene zajebavate? Prije nekog vremena je Jana mogla poeti raditi u kuhinji. Kuhala bi djeci. Ve je bila dobila posao kada je zazvonio telefon. Jo jednom su provjerili zakon. Ko je otpustio kuhara, taj ne smije umjesto njega zaposliti enu koja nije kuharica. Omid joj je najradije htio oteti slualicu. I to je opet bio jo jedan zakon koji ne pomae Nijemcima nego samo bespotrebno oteava ivot. Ako sam sa kuharom imao loeg iskustva a nekvalificirana ena posao radi kako treba, onda je to moje pravo da je i plaam za to, zar ne? (str. 121) Na njihovom primjeru se sasvim jasno vidi besmislenost sistema koji te u jednu ruku tjera da prihvati sve, u drugu ti ne doputa da prihvati ono to bi htio i mogao. Unato tome Omid za sebe tvrdi: Dobro mi ide. Ta izjava nije za statistike. Ona pristaje Omidu ali ne i ivotu koji on ivi u bogatom njemakom gradu Wiesbadenu. (str. 118) Siromaan je onaj ko nema morala i dostojanstva, kae Omid. To to nema novca njega samo zamara. Ljudi u Njemakoj ive pod zakonima konzuma. Ono to je stvarno teko jeste da im ne podlegne. To je na neki nain kao da ini kazneno djelo. (str. 123) Za ljude poput Amirija, nezaposlene koji pokuavaju sve, koji se prekolovavaju, koji su motivirani, koji bi prihvatili svako posao a na koncu ipak ne uspiju, sociolog Heinz Bude pronaao je karakteristian naziv: On ih naziva aktivni gubitnici. To Hartz-IV-ludilo, sizifovska borba sa tekom stvarnou, apsurdna prisila da se nekako odri funkcioniranje sistema, nemona nada u bilo kakav spasonosni dogaaj (str. 91) u stvari samo oteava bilo kakvo poboljanje stvarnog stanja. Ono to se time postie jeste totalna diktatura sistema koja se namee i

326

tamo gdje nema nikakvog smisla. Na kraju bi i nezaposlenost, zapravo suta neekonominost, trebala biti potinjena diktaturi eficijencije. (str. 89) Moda i ne tako zauujua apsurdnost jednog sistema koji je sam sebi svrha, koji sam sebe opravdava, a istovremeno i sam sebe koi, postaje vidljiva na vie primjera iznesenih u ovoj knjizi. Tako Angelika Fischer iz Leipziga svoje slobodno vrijeme kojeg zahvaljujui svojoj nezaposlenosti ima i na pretek trai tako to je poasni lan u svim moguim drutvima koja pomau bilo kome. Bila je u radnoj grupi Nasilje protiv ena i djevojaka, u radnoj grupi Djevojke i u radnoj grupi kolska medijacija. Sjedila je u telefonskoj centrali za pozive ena u nevolji, u enskoj biblioteci, bila je u upravi Kue demokratije, zatim je tamo bila raunovoa. Brinula se o izmirivanju svaa u lajpcikim kolama, suorganizirala sastanak ljudi koji se u Saksoniji brinu o izmirivanju svaa meu uenicima, sudjelovala u Attac-ovoj socijalnoj konferenciji. (str. 63) Angelika Fischer oito ini sve kako ne bi bila beskorisna, kako bi bila punopravan lan drutva u kojem ivi, barem po zaslugama. Jedino pitanje koje ona ima glasi: Zar mi ne moete jednostavno platiti socijalni rad koji obavljam? Svaki put bi neka druga ena bila zaduena za nju. Svaki put bi neka druga ena energino odmahnula glavom. Pojanjeno joj je kako pravila Saveznog zavoda za zapoljavanje ne dozvoljavaju da se neko vie od 15 sati sedmino bavi poasnim radom. Kako ona svu svoju snagu mora koristiti kako bi pronala novo radno mjesto. Prijetili su joj da e joj u protivnom sluaju umanjiti novanu naknadu za nezaposlene. (str. 62) Tako, dakle, novi sistem ima namjeru rijeiti problem nezaposlenosti i siromatva. Ne dozvoljavajui ljudima da rade ono to mogu i tjerajui ih da rade bilo ta. To je i za samo drutvo poraavajue jer ljudi ne rade ono to najbolje mogu nego rade ono to im se da. Tako nisu maksimalno efikasni. Sistem, u biti, radi protiv sebe. Ono to ljudi zaposleni u zavodima imaju rei u svoju odbranu jeste: Mi se doslovno pridravamo zakona, kae gospoa M., voa tima odjeljenja za uinak. Tu i tamo otkrije da novi zakon ima propuste, kao u sluaju Angelike Irling. Taj problem razmatra u timskim raspravama i savjetnikim sjednicama. Problem se saopava upravi kako bi ga ona mogla proslijediti u Nrnberg. To je normalni slubeni put, kae M. Normalni slubeni put traje strano dugo. Pojedinana sudbina se na njemu izgubi. (str. 187)

327

Upravo sluaj Angelike Irling je najbolji primjer kako Zdrav ljudski razum teko moe shvatiti prie u vezi sa Hartz IV. (str. 188) Angelika Irling iz Berlina je prototip nezaposlene osobe kakvu Hartz IV samo poeljeti moe. Pronala je mjesto za kolovanje, eli njegovati stare osobe. Sve to joj je jo potrebno jeste odobrenje od strane centra za zapoljavanje. Pet mjeseci nakon svog prvog razgovora u vezi s tim dolazi u centar. Sredinom septembra dolazi sa potpisanim bonom za kolovanje i nepotpisanim ugovorom sa kolom u centar za zapoljavanje kod gospodina K. On sjedi tu kao i prethodni put, kao da se sve vrijeme nije ni pomaknuo. Meutim, itekako jeste. I pri tome otkrio da je ipak bio u pravu. U treoj knjizi socijalnog zakonika poglavlje 2, 7, pasus (5) stoji reenica koja kae da Angelika Irling nema pravo traiti pomo za trokove ivota od agenture za zapoljavanje jer se za kolovanje koje ona eli pohaati dobiva dravna stipendija. K. je u pravu ali istovremeno ima i problem. ena o kojoj se mora brinuti je preko 30. Ona nema pravo na stipendiju. Bon za kolovanje koji joj je izruio sedmicama prije prazno je obeanje. Postoji kola, mjesto gdje moe raditi praksu, termin kolovanja. Stvari su se posloile tako da jedna nezaposlena ena ima mogunost da postane njegovateljica to u sve starijoj Njemakoj vrijedi za jedno od malobrojnih perspektivnih zanimanja. Ali gospodin K. ne moe pomoi toj eni. Da li e se, dakle, usuditi da neto zahtijeva od nje? On joj daje savjet: Razmislite jo jednom o tom kolovanju! (str. 185p) Svi se ipak samo doslovno pridravaju zakona i slubenog puta. Tako Angelika Irling sjedi na hodniku dok posrednik za zapoljavanje telefonira po ustanovi. Nakon sat vremena kae: Nismo se mogli usaglasiti u vezi s tim pitanjem. Zakazan je sastanak rukovodioca sektora. Prolazi podne. Irling poziva eficu vrtia i govori joj kako jo uvijek eka u centru za zapoljavanje. ta eka? Odvraa: To se nikome ne moe objasniti. U jedan sat joj gospodin K. saopava: Ni rukovodioci sektora ne mogu rijeiti problem. (str. 186) Kako bi se i moglo objasniti kada gospoa N., takoer jedna od slubenica u centru, deavanja na frontu nezaposlenih saima, koristei se podmuklim pojmovima. Kao da izmeu njenog i naeg svijeta lei granica koja bi se smjela prei samo sa rjenikom. N. koja je na poetku reforme Hartz IV iz zavoda za socijalnu pomo prela u centar za zapoljavanje, nije se

328

otimala za to da govori drugi jezik od onog koji govore njeni sugraani. Ponekad uje samu sebe i mora se nasmijati. Ali to je prilino rijetko. U centru za zapoljavanje svi priaju tako. (str. 187) I siromani su podreeni savremenim tokovima modernizacije u okviru koje vie ni oni, ni oni koji bi se o njima trebali da brinu ne znaju tano ta i kako rade. Bitno je samo da rade. Tako svi barataju pojmovima poput working poor, socijalna ranjivost, prekarno blagostanje, dok ljudi na koje se ti pojmovi odnose nestaju iza tih pojmova. Moda to i itavu situaciju ini ljepom no to jeste. Sve je moderno, moderno, moderno samo nezaposleni su kao i prije. Nova menaderska logika naravno vie ne odgovara ba socijalnopolitikom zadatku dravne ustanove. [...] Veina instrumenata su neuinkoviti, neki ak i produavaju nezaposlenost. Poboljano posredovanje u zapoljavanju ekonomisti pogotovo nisu mogli utvrditi. (str. 90) Teko se moe previdjeti nevjerovatna slinost sa svijetom koji prije svega u Procesu opisuje Franz Kafka. Tome ne doprinosi samo gospodin K. Pri tome je ono to najvie uasava Kafkina nevjerovatna sposobnost predvianja stanja za koje ni on sam vjerovatno nije mogao ni pretpostaviti da e se tako besprijekorno obistiniti. Birokratski aparat koji onemoguava bili kakav pokuaj individualnosti. Reforma stvari regulira na sasvim nov nain. [...] Mora se predati reformi ali i osjetiti da ona ima smisla. Ne samo u centru za zapoljavanje Mitte, Hartz IV pokatkad djeluje poput neke udne vrste sporta. Saradnici govore o pingpongu s klijentima. To ide ovako: Jedan nezaposlenom saopava kako on nije nadlean za neku stvar, nakon ega nezaposleni pokuava kod nekog drugog koji mu kae kako i on nije nadlean, pa se klijent opet vrati nazad. I tako to ide amo-tamo. (str. 186) udo je bilo potrebno kako bi sluaj Angelike Irling doao do sretnog zavretka. Ona i njena pria izali su u berlinskom dnevnom listu Tagesspiegel. Tako je njena pria stigla i do uiju ili oiju tadanjeg vicekancelara Franza Mnteferinga i veoma ga je zaintrigirala. Nedugo nakon toga Angelika Irling zapoinje svoje kolovanje. Naalost, deus ex machina je veoma rijetka pojava, ak i u Njemakoj. No, prebacivanje odgovornosti na siromane, uz stereotipe koji vladaju o njima, imaju jednu jo drastiniju posljedicu koja se oituje u netrepeljivosti, pa ak i neprijateljstvu srednjeg stalea prema siromanim i nezaposlenim, ali i prema svim drugim grupama koji ne pripadaju srednjem staleu, da-

329

kle prema svemu to je drukije. Meutim, to neprijateljstvo uzrokovano je velikim dijelom i injenicom da ni srednji stale vie nema onu vrstu sigurnosti kakvu su imali do Hartz-reformi. Njihova struna sprema, njihova diploma, njihovo trenutno povlateno radno mjesto ih vie ne titi od toga da u sluaju gubljenja posla u roku od godinu dana zavre na dnu. Njihov uinak ne vodi vie automatski ka uspjehu. Vjeru u to da svako ko je dobar uvijek nekako i uspije, teko je uzdrmao neuspjeh New Economy-ja i njen san o novom, fleksibilnom ovjeku. (str. 103p) Ko odozgo ili iz sredine padne na dno, taj ne pada dublje ali prevali vei put. I on moda vie sumnja u samog sebe. Njegov akademski kolovani duh ga pati. On prozire njegovu nevolju, stalno razmilja o njoj. (str. 103) Stoga izjave politiara poput one ve navedene ustvari na neki nain opravdavaju netrepeljivost sredine prema niem sloju drutva. Njeno neprijateljstvo prema strancima, njen antisemitizam, njena islamofobija, obezvrednjivanje beskunika i zalaganje za prava etabliranih znakovito raste; tendencijelno i rasizam. Kao uzroke tom rastu sociolog navodi tri stvari: osjeaj socijalne ugroenosti, opaanje sopstvene politike nemoi kao i sve veu dezorijentaciju. Mehanizam opravdavanja svog ponaanja za drutvenu sredinu relativno je prost: jednostavno skree panju na sopstvenu normalnost. Ta normalnost joj ak pripada dvostruko. Kao prvo, sredina ima normativnu snagu. Ono to ona misli ini se tanim i normalnim, pa makar se radilo i o neprijateljstvu. Kao drugo, sredina svoje predrasude moe shvatati kao normalne jer njena miljenja zaista ili prividno predstavljaju konsens. Ne postoji pravo na lijenost u naem drutvu, kazao je Gerhard Schrder na proljee 2001. Srednji sloj je tu reenicu shvatio onako kako je i trebao: kao perfidni napad na najslabije koji se svakako samo izleavaju u socijalnoj postelji dok ih drava alimentira. Kancelar je znao da e time poentirati u politikoj sredini a sredina je znala da se vie nee morati stidjeti zbog svoje jeftine netrepeljivosti. Takav stav je bio normalan. Dvije godine kasnije ta teorija rtvenog jarca postala je temelj Hartz-IV-politike. Kada ponestaje nade da e sve opet biti dobro, vladi su potrebni krivci inae je i sama gotova. Problem vie nije bilo trite rada ve nezaposleni. (str. 112p) Tu netrepeljivost je na svojoj koi osjetila i Jana Herrmann, samohrana majka troje djece, nezaposlena od 1991. godine. Jednog dana je posjeuje ovjek iz ARGE-a, slube za zapolja-

330

vanje, odnosno slube koja vodi brigu o nezaposlenim. On joj ita neko pismo. Neko pie kako gospoa Herrmann sa visokog prizemlja ima ljubavnika. On svakog petka poslijepodne doe u svom golfu. Tome slijedi taan opis auta, broj ragistarskih tablica. Tek ponedjeljkom u pet sati ujutro ljubavnik opet naputa stan. Pismo nema poiljaoca. Radi se o anonimnom upozorenju koje ovjek iz ARGE-a slijedi. Gleda je potiteno, kao da je upravo proitao lanac indicija za neki kapitalni zloin. Kao da se duboko nada da e provjera iznesenih optubi rezultirati makar olakavajuim okolnostima. (str. 165) Nezaposlena Jana Herrmann ak nema pravo ni na privatnost. Niti joj je dozvoljava susjedstvo, niti ARGE. Njemaka plaa stanarinu Jani Herrmann ali ne i njenom ljubavniku, stoga ima i pravo da vodi malo intenzivniju brigu o svojoj tienici. Poriv za pisanje anonimnog pisma ovjeku iz ARGE-a savreno je jasan. Postoje mnogi ljudi koji su zavidni, kae ovjek na sofi. Na samohranu dugotrajno nezaposlenu enu sa troje djece? pita Jana Herrmann. Zavisti ima svugdje, odgovara ovjek, a naroito u ovakvim vremenima. (str. 176) ivotne prie ljudi u ovoj knjizi njima, tj. politiarima, i nama zapravo nikako ne bi smjele dozvoliti da se smirimo. One priaju o nevoljama, padovima, dugovima, oaju, nedobivenim mogunostima i uskraenim pravima, o mnogima stvarima, dakle, kojih veina ljudi u ovoj zemlji, na svu sreu, ostaje poteena koje ih, meutim, i ne zanimaju neto posebno. Prie govore o naporima tih ljudi da unato siromatvu vode jedan dostojanstven ivot, o tome da se ne odriu svojih prava, ni zbog svoje djece kojima nekada treba biti bolje nego njima samim. (str. 208) Svi ljudi o kojima ova knjiga pria u nevolju su dospjeli uglavnom bez svoje krivice. Ili su od samog poetka bili osueni na ivot kakav su vodili ili su okolnosti bile takve da su dospjeli na samo dno. Ali svi se oni bore kako ne bi bili otkaeni. Tako i mladi Patrick iz Klna koji je dva puta [...] bjeao sa terapije. Stoga su ga na est mjeseci strpali u zatvor. Kada je izaao, opet je bio na heroinu. Majka mu je otvorila vrata i pustila ga da ue, bez razmiljanja. (str. 45) Otac ga je napustio kada je imao dvije godine, ouh ga je tukao, u koli je djelovao odsutno i bio je lo ak. Ponavljao je peti i esti razred, dospio u loe drutvo, prekinuo srednju kolu. Sve to je trebalo izbjegavati jer donosi zlo, od tada je jurilo kroz njegov ivot. Spid i heroin, razbojnika ucjena, kraa i provala. Pogreni prijatelji.

331

Napadali bi ljude, prijetei im batinama, otimali im novac i bjeali. To je bilo tako lako. Dilera su plaali ukradenim mobitelima. Gutali bi tablete protiv straha, pa sa DVD-plejerom ietali iz robne kue. Kad god bi u Kaufbeurenu neko ispod dueka sakrio 1000 maraka ako bi oni to saznali, otili bi po novac. (str. 49) Patrick je sam otiao na rehabilitaciju. Danas pohaa tas, dravno priznat kolegij za dalje obrazovanje gdje je dobio drugu ansu i gdje naknadno nastoji stei srednjokolsku diplomu. Najbolji je uenik. Tako i Walter Edler, beskunik iz Hamburga, koji je bio jedno od desetoro djece u veoma siromanoj porodici. Djeca su stalno bila u potrazi za hranom. Donosili bi sve to se moglo ponijeti. Bili su mali kriminalci koji su svojoj majci htjeli pomoi i malo je usreiti. Od Waltera Edlera je postao grubijan. Sa 15 je zaglavio u domu za teko odgojivu djecu. (str. 128) Walter Edler nije imao nikakve anse. Waltera Edlera je ivot ipak odveo pravo u zatvor. Razbojnitvo, tjelesna ozljeda, kraa i jo nekoliko drugih delikta. Onda su ga osudili zbog pljake, imali su samo indicije, ne i dokaze, sauesnike nikada nisu uhvatili, a Edler je utio i tvrdio da je nevin. [...] U zatvoru je ukupno odleao 22 godine. [...] Svijet s druge strane zatvorskih zidova mu tokom svih tih godina i nije neto nedostajao. U tom svijetu je on bio gad. Sada je bio sam sa sobom i morao je to izdrati. Bavio se taiijem i boksom, njegovao jednog sokola, uzgajao papigice, postao stolar i trener. U zatvoru sam bio jedan od dobrih, rado sam otiao tamo, kae on, bilo je vano to to su me zatvorili. [...] Eder uope vie nije htio van. (str. 129) Nakon to je izaao iz zatvora, prihvatao je samo takozvane potene poslove. Samo mu nije bilo ba jasno ta se podrazumijeva pod potenjem. Rintao je kao da radi puno radno vrijeme, plaali su ga kasno, na crno i loe, a osim toga je i kvario uvjete na tritu rada. U njemu nisu vidjeli ni stolara, ni trenera boksa, ni eko-povrtlara. [...] Sve dok mu poguren stav nije postao tortura pa se morao ispraviti. Na koncu je pustolov opet nekom razbio njuku. Lom vilice. Deset mjeseci zatvora. To je za mene bio odmor, kae on. (str. 131) I junak ove prie ve nam je poznat. U romanu Berlin Alexanderplatz Alfreda Dblina, glavni junak Franz Biberkopf biva otputen iz zatvora i to doivljava kao poetak kazne. Sve to eli jeste da ivi poteno. Samo to se on nita ne pita. Ipak, Walter Edler je na neki nain pobjednik. Sama pomisao na to da vie ne pijem svako me jutro ini sretnim. (str. 134)

332

Ovdje nisu spomenute sve prie ispriane u knjizi. No, jedno je zajedniko svima njima. Kada tvrdimo da su ti ljudi otkaeni, to veini njih smeta. Zato to oni ine sve kako bi bili dio drutva. Njihovi napori su esto mnogo vei od napora onih koji nisu otkaeni. Moraju smoi vie snage od ljudi kojima je dobro. U tome se sastoji njihov uspjeh. Zbog toga i razgovaraju s nama kako bi nam predoili svoje uspjehe. Zbog toga imaju hrabrosti dopustiti nam da bacimo pogled u njihove ivote. Unato svim brigama koje poznajemo iz naih normalnih ivota: Stupamo u nama nepoznat svijet. Rijei koje imamo u naem repertoaru taj svijet moda ne opisuju prikladno. Portretiranim se esto ne sviaju. Kako uspjeti u takvom pribliavanju bez uzajamnog povreivanja, za to postoji malo primjera ili pravila, a ne postoji nikakava rutina. (str. 208) Jedini nain jeste da doista stupimo u dijalog s tim ljudima, to i jeste osnovni cilj ove knjige, da omogui dijalog. Da nam zaista omogui istupanje na ve spomenutu granicu, kako bismo mogli baciti pogled preko nje. Kako bismo zaista vidjeli ta se deava. Kako bismo te ljude zaista upoznali. Kao to je to uinila i zubarka Kirsten Falk iz Berlina, jedna od malobrojnih zaposlenih ljudi iz ove knjige ija pria zasluuje da bude ispriana. Ona u Berlinu, pored svog redovnog posla, svake sedmice besplatno popravlja zube ljudima kojima je to prijeko potrebno, beskunicima. I to u jedine dvije takve ordinacije irom Njemake. Poto su ljudi tu bili tako prljavi, ponekad su joj se gadili. Kada bi nekoga dodirnula, odmah nakon toga bi oprala ruke vodom i sapunom. Na putu kui bi je beskunici pozdravljali stiskom ruke. To joj je bilo neugodno. Iako je nosila bijelu radnu odjeu, svoju odjeu bi kod kue bacala u mainu za ve i tuirala se. Trebalo mi je pola godine, kae ona, da ljude vie ne opaam samo preko njihove vanjtine. Nakon pola godine sam poznavala njihove ivotne prie. To je od njih napravilo ljude poput mene same. (str. 226) Knjiga zavrava pomalo nevjerovatnom priom o Elki Reinke, eni koja je 13 godina bila nezaposlena, a onda postala zastupnik u njemakom Bundestagu. Elke Reinke je prva dugotrajno nezaposlena osoba u njemakom Bundestagu. Iako je ona olienje svih onih problema koji su ekstremno izmijenili zemlju, prema njoj se ophode kao prema nekom egzotu. Na javnom zasijedanju frakcije novinarima treba pokazati voznu kartu s kojom je jo kao nezaposlena stigla u Berlin. Tre za

333

njom sa mikrofonima. Uvijek treba priati o onim vremenima. Reporteri iz inostranstva se ude njenom mandatu i oduevljeni su time ta je sve u Njemakoj mogue. I to ba zbog nje. U novembru stoji u svojoj banci i bulji u broj 7009 na izvodu s rauna. (str. 242) Elke Reinke je dobila rijetku priliku da svoju priu ispria pred njemakim Bundestagom, dakle pred upravo onim ljudima koji su donijeli sve te zakone o nezaposlenim. Zakone koji su stvari pogorali umjesto da ih poprave. Nadala se da e konano dobiti mogunost da svima ukae na probleme nezaposlenih koje drugi zastupnici sebi ne mogu ni zamisliti, da e im uspjeti otvoriti oi o stvarnim problemima ljudi o ijim sudbinama oni odluuju. No, kada je Elke Reinke [...] drala svoj prvi govor u parlamentu, veina prisutnih je nije sluala. Reinke pripada ljeviarskoj frakciji, tu je ignorancija prva parlamentarska dunost. Pri tom je priala ta to znai kada ivi od 331 euro novane naknade za nezaposlene mjeseno to su parlamentarci u ime naroda bili odluili nekoliko mjeseci ranije. (str. 207) Izvan frakcije je nijedan zastupnik nikada nije zamolio da detaljnije ispria svoju priu koju je nagovijestila u svom sedmominutnom govoru. Moda e u odboru nekad doi do razgovora, kae Elke Reinke. Ona je u odboru za porodicu, seniore, ene i mlade. Nedavno je Ministarstvo za porodina pitanja pozvalo odbor na ruak. Sjedila je u blizini Ursule von der Leyen. Ministrica je mogla upitati neto. No, nije to uinila. Moda ionako ve sve zna, razmilja Elke Reinke. Pa svi politiari mogu vidjeti probleme svugdje u zemlji. Misli ona. Pa proapue: Ali, kako onda uope mogu mirno spavati? (str. 247)

334

Mirt Komel

KULTURA I NACIONALIZAM
ta je mainstream, cool i ta je in s jedne, a ta je underground, alter i out s druge strane menja se, naravno, s obzirom na okolnosti, kulturu i politiku situaciju. Dodue, klasina knjievnost je, na primer, ostala neprikosnovena kao i nekad, meutim, s obzirom da se broj stanovnitva koje ita poveao ona danas uiva visok drutveni ugled, ali je proporcionalno tome manje itana i za same knjievnike mnogo manje koriena kao merilo za to ta je dobro i lepo. Meutim, kao to se za klasike (slikarske, vajarske, knjievne, filozofske) moe rei da su veni, u smislu da dostiu standarde koji prevazilaze prostorna, vremenska, jezika i druga ogranienja, tako se za neke celokupne segmente umetnosti moe rei da e, bez obzira na vremenske ili prostorne koordinate, uvek na neki nain ostati na rubu. Jedan od najoiglednijih primera svakako je gejevsko-lezbejska scena, koja je bila u prilino looj situaciji kako u vreme Jugoslavije, tako i u danas na istom prostoru. U Izraelu su se u prolee 2005. godine okupili skoro svi vrhovni predstavnici konkurentnih monoteistikih religija (jevrejski, katoliki, praprevela sa slovenakog: Ana Ristovi

335

voslavni i muslimanski), ne bi li, uprkos svim razlikama zbog kojih izbijaju ak i ratovi, zajedno ustali protiv parade ponosa koja je uskoro trebalo da se odri u Tel Avivu. Slian jedinstveni, homogeni front moemo da vidimo kako i danas deluje na prostoru bive Jugoslavije. Uprkos svim razlikama kada je u pitanju nacionalna i verska pripadnost u ime kojih je u minulim balkanskim ratovima proliveno toliko krvi, veina pripadnika nacionalnih i religijskih, prilino homogenih grupa u svim dravama na podruju Balkana, jedinstveni su u miljenju da GLBT-scena nema ta da trai u novonastalim kulturama. Iako je mogue rei da se poloaj gejeva i lezbijki, na primer, u Sloveniji nakon sticanja nezavisnosti poboljao i da uspesi kakve na knjievnom podruju postie, na primer, Suzana Tratnik, najizrazitija predstavnica pisaca tog, u Slovniji naalost, jo uvek preteno marginalizovanog anra, ne bi bili mogui u nekom drugom vremenu i prostoru, u post-jugoslovenskoj situaciji smo svedoci novog, ranije nevienog razmaha diskriminacije GLBT-scene, ovog puta, od devedesetih pa nadalje preobuene u procvat nacionalizama. Odreene stvari se, uprkos svemu, ipak menjaju: u staroj Jugoslaviji je, recimo, srpskohrvatski jezik bio zvanini jezik zajednike federativne republike (zbog ega ga, s obzirom na postojea dva nacionalizma radije zovem jugoslovenski jezik), a danas je, barem u Sloveniji, postao nii, ulini jezik kojim se sporazumevaju jo samo efuri, odnosno doseljenici iz bivih jugoslovenskih republika. Toni Kuzmani je u svojoj studiji o netoleranciji u Sloveniji Bitja s pol streice (Bia sa pola kvaice), objavljenoj devedesetih godina u Mirovnom institutu u Ljubljani pokazao kako je u nezavisnoj Sloveniji, zajedno sa visokoparnom retorikom o demokratiji, slobodi i jednakosti, otpoeo nedvosmislen proces diskriminacije i marginalizacije itavog jednog dela stanovnitva koji je obeleen zajednikom oznakom efur. Naravno, taj izraz je postojao i ranije (etimoloki gledano, ta re vodi poreklo od izraza efut, koji je jo pre Drugog svetskog rata najpre sluio za oznaavanje Jevreja), meutim, u situaciji koja je nastupila posle osamostaljenja on u Sloveniji oznaava sve one koji nisu Slovenci, sve ne-Slovence koje nacionalnocentristiki orijentisan Slovenac prepoznaje pre svega po tome to su to bia sa mekim . Ono to su romani Clockwork-Orange i Trainspotting uinili za stanovnitvo sa engleskog govornog podruja, to je M. Maz-

336

zini (uinio za slovenako govorno podruje: u inae etabliran, ist knjievni jezik uneo je govor ulice, koji mnogo adekvatnije odraava svakidanju ulinu stvarnost u kojoj se uglavnom jednostavno upotrebljava jugoslovenski jezik. Bez obzira na ustaljeno miljenje najfundamentalnijih nacionalista, naime, jugoslovenski jezik ne govore samo efuri, ve veina mlae i manje mlade populacije koja taj jezik najee kombinuje sa engleskim, koji opet, hteli to ili ne, sa razvojem kompjuterske tehnologije u okviru koje je internet samo vrh ledene gore, sve vie prodire u nae ivote. Nesumnjivo, velika zasluga romana Gorana Vojnovia efurji raus! (Junjaci, napolje!) jeste ta da je dovrio projekat koji je poeo Magnifico svojim muzikim komadom Kdo je efur? (Ko je efur?), naime, da je demistifikovao i dekonotirao izraz efur i uinio ga manje opasnim u rukama krajnje desniarskih nacionalista/rasista. Meutim, na ovom mestu bih eleo da razmislim o jednom drugom aspektu, naime, o njegovom izuzetnom uspehu meu italakom publikom, uspehu iza kojeg se verovatno skriva vie nego to je to mogue prepoznati golim okom. Smatram, naime, da u vezi sa tim postoji izvestan problem, naime, problem kominog povezanog sa netolerancijom. Jo pre nego to sam znao za Gorana Vojnovia i njegovo delo sa vie strana sam uo onu poznatu poruku preko koje obino neku knjigu uzme u ruke izvan uobiajenog plana itanja: To mora da proita! Skroz je dobra, ima onoliko da se smeje! Slede krai the best of citati, kao, na primer, moj najomiljeniji o mekom (koji citiram po seanju): Ti Slovenci kada ti alju raune prezime ti promene iz u , a kada ita crnu hroniku u novinama, to isto maksimalno istaknu! I, vidi, zaista se smeje, ini ti se da je cela stvar inteligentno artikulisana i knjigu zaista uzima u ruke, proita je i legne ti na duu kao dobro mlado vino u letnje vee. Meutim, sa duhovitou je kao i sa hegelijanskim duhom, povremeno ti se zatakne u grlu, i dok mesto koje ti smeta ne oslobodi, ne da ti mira. Na tih nekoliko promocija knjige na kojima sam bio i na kojima je autor itao odlomke iz romana (jednu sam vodio kao moderator), vie puta nisam odobravao kada se na odreenim mestima publika smejala, dok meni ti delovi uopte nisu bili smeni, ak su bili tragino-satirini, ni izdaleka vredni smeha ve pre svega razmiljanja o njima. Scena, kada se u Fuinama igra fudbal i meu pripadnicima razliitih naroda padaju ale, ini mi se da je emblematina: svi se zezaju

337

istresajui jedni na raun drugih najrasistikije mogue ale, i opti efekat koji sve to ima na itaoca/sluaoca je, naravno, komian. I tako dalje, iz jedne scene u drugu kroz ceo roman u kojem je, pored ostalog, najvie hvaljen bio upravo humor. Da rezimiram u emu mi se ini da je problem: pored demistifikacije izraza efur kolateralna teta romana efurji raus! bila je u tome da je onima koji se prepoznaju kao etniki isti Slovenci omoguio legitiman rasistiki podsmeh na raun efura. I to upravo zato to je i sam progovorio iz pozicije efura, dok je u sutini progovorio iz pozicije Slovenca par excellance. Dovoljno je da paljivo proitamo tekst Magnificovog muzikog komada, i dobijamo optiku kroz koju treba iznova proitati Vojnoviev roman: Jest sem efur Ti si efur on je efur mi smo efur vsi smo efur efurji raus. (Ja sam efur Ti si efur on je efur svi smo efur efuri raus) Kako se izrazi Magnifico? Jest sem efur, tim tipino slovenakim, tanije ljubljanskim l'ublanskm izgovorom i akcentom. Ukratko, ono to je Vojnovieva najvea zasluga je istovremeno i njegov najvei problem: omoguio je Slovencima da se legitimno ale na raun efura, a to je mogao da uini samo tako to je progovorio iz pozicije efura (kao i Magnifico). Vojnovi sa te take gledita prestaje da bude najvei efur i postaje najvei Slovenac.

338

eljko Ivankovi Veselko Koroman

DIJALOG

eljko Ivankovi i Veselko Koroman

PRED TAJNOM POSTOJEEG

eljko Ivankovi: Na neki nain u tvom knjievnom i knjievnikom ivotu moe se govoriti o tri ivotne faze. Prvoj koja traje od tvojih prvih knjievnih poetaka do zakljuno 1971., do trenutka kad si politiki pomaknut na marginu. Drugoj koja traje sve do nekih promjena na naim prostorima, kako se imenuje globalna promjena paradigme i pad komunizma. Trea bi bila ova potom, koju je na naim prostorima snano obiljeio rat i sve to je donijelo porae. Ja ih spominjem s obzirom na njihov snaan izvanjski utjecaj na sve ono to si kao knjievnik ivio i to si u knjievnosti radio. Misli li da je ovo moje prepoznavanje tih tvojih knjievnih faza odrivo...? Kako ti gleda na to? Veselko Koroman: Ne mogu dati kratak odgovor, jer do sada nisam niti razmiljao o razgranienju osobno proivljenog vremena na tri knjievne faze. Manje uoljivih stvaralakih preobrazba u mojoj prolosti bilo je puno vie od tri; ne u pogrijeiti kaem li: kad god je nastala nova pjesma, kad god sam napisao bilo koji prozni tekst. I to, kako u Mostaru, gdje sam zavrio srednju kolu i studij na pedagokoj akademiji, tako u Riici (kod Kraljeve Sutjeske), apljini, Kaknju, Visokom i Sarajevu, mjestima gdje sam nakon odlaska iz rodnih Radiia, devet godina najprije radio kao profesor, a zatim obavljao druge poslove. Za vrijeme redovitog dijela studija knjievnosti i filozofije na sarajevskom Filozofskom fakultetu (1960. do 1963.) susreo sam se ak s jednim meni jo danas nejasnim fenomenom, o kome sam natuknuo neto Vlatku Pavletiu (u knjizi: O poeziji Veselka Koromana i razgovor s njim o poeziji, Sarajevo, 1987.). Ispoetka, naime, tu nikako nisam mogao pisati pjesme. Morao sam povremeno otii u koje od okolnih mjesta da izvuem iz sebe ono to se u novoprebivalinom gradu nije htjelo utjeloviti u mom stihu. Mislim da je to opet bila posljedica neke od mojih tekuih spoznaja, a ne psiholokog stanja, zemljopisnog, ili drutvenopovijesnog okruja. Vanjski krajolici i vanjski dogaaji, inae vani za sve ljude, nikada nisu bili presudni u mom pjesnitvu, iako sam se s njima su-

341

oavao, kadikad i zauzetije, u proznim djelima. Od prva dva sveska rimovanih stihova, napisanih izmeu etrnaeste i osamnaeste godine, koje sam poslije, ne bih umio tono rei zbog ega, sa stanovitim aljenjem spalio, u meni prebiva, u bitnom, sve do danas, isti duh. Promijenili su se jedino kutovi, jasnoa i mo zagledanja u ivotna tajanstva, zbog kojih sam, kao i zbog apsolutne glazbe to mi se tada javljala odasvud, krenuo na svoj, uglavnom pjesniki put. Na svoju sreu ili nesreu, ja sam od tada, metaforiki reeno, samo lovac na ljepotu i na smisao ljudskog, kao i bilo kakva postojanja. I kroz cijelo to vrijeme iza sebe, da jo jednom ponovim, u svakom stvaralakom trenutku mijenjam svoj izriajni oblik jedino te, uvijek iste (po svemu sudei ipak neizrecive) biti. Prema tome, o tri moje ivotne, odnosno knjievne faze, mogue je govoriti uvjetno: podrazumijevajui odreeno ivotno doba; stvaralaki ambijent (bosanski, a ne hercegovaki, recimo); knjige koje su nastale u ovim ili onim mjestima i godinama; te okolnosti (politike i druge) to su utjecale na njihov izvanjski ivot. Ivankovi: Moemo li ukratko rekapitulirati tvoju prvu ivotno-knjievnu fazu (predsararajevsku i sarajevsku) s onim to kulminira, snanom politikom represijom koja je uslijedila poslije Hrvatskoga proljea i na tebe, kao bosanskohercegovako-hrvatskoga pisca? Poglavito na taj aspekt: toku prijepora i politiku represiju sa svim reperkusijama potom. Koroman: Drim da su otac Mate i majka Matija, odnosei me na krtenje iz Radiia pokraj Ljubukog u staru crkvu Svetog Ante na Humcu, tono rekli da sam roen 7. travnja 1934. Nisam, meutim, bio toliko preuzetan da ih poslije upitam kad je to bilo, nou ili danju. O svim zgodama i nezgodama koje su me pratile sljedeih godina podrobno sam govorio u autobiografskom romanu Mihovil (Sarajevo, 1983.), u spomenutom djelu Vlatka Pavletia, te u svojoj knjizi Razgovori o knjievnosti i ostalom (Zagreb, 1998.). Uz ovo pitanje ne bih ponavljao nita od onog to sam tamo rekao, premda time (bez namjere) i uskratio kakvu od zanimljivih obavijesti moguem znatieljniku. U Sarajevo sam prvi put doao 1956., po zavretku Trgovake akademije u Mostaru, i nepredvieno (zbog zaprijeka u tadanjem visokokolskom zakonu) poeo sluati predavanja na Ekonomskom fakultetu. No, to je trajalo vrlo kratko. Vra-

342

tio sam se u Mostar. Nakon slijedeega dvojakog studija, za nastavniko i profesorsko zvanje (iz materinskog jezika, knjievnosti junoslavenskih naroda, ope i nacionalne povijesti, psihologije i filozofije) i podueg slubovanja po navedenim mjestima, u Hercegovini i Bosni, konano sam postao i ustaljeni stanovnik glavnog grada tih dviju pokrajina koncem jeseni 1971. (U njemu sam se zatim, poslije dugog oklijevanja, oenio, stekao peterolanu obitelj.) Budui da sam od 1969., dok jo predajem knjievnost i filozofiju na visokoj Gimnaziji, s Makom Dizdarom urednik ivota, glasila ondanjeg Udruenja knjievnika Bosne i Hercegovine, na stranicama tog asopisa objavljujem (1970.) lanak Uvlake gradu a postole stoje i odmah po reenom dolasku dajem tiskati drugi, zabranjeni, U cara Trajana kozije ui, ije je dijelove (koncem 1971.) uinio dostupnim itatelju zagrebaki Vijesnik. Iste godine (28. i 29. sijenja) pojavio se lanak Kad emo odgovoriti Grgi Gamulinu (u etiri dnevna lista), koji su, uz njegove sastavljae, Vitomira Lukia i mene, svojim potpisima poduprla jo petorica pisaca; zbog ega je ostao zapamen kao Pismo sedmorice. U prvom tekstu govorio sam sasvim otvoreno, bez obzira na posljedice, o katastrofalnom poloaju hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini, o emu do tada, trideset godina nakon Drugoga svjetskog rata, nitko nije napisao niti jednu rije. U drugom sam upozorio na jednako lou zastupanost osoba hrvatske nacionalnosti na gotovo svim razinama tadanje bosanskohercegovake republike/drave: sudstvu i pravosuu, republikoj upravi, zavodima, informiranju, kulturi, prosvjeti; a u treem, zajedno s imenovanim suautorom, rekao da emo Grgi Gamulinu (koji je iz Republike Hrvatske toboe neto drsko pitao) odgovoriti kada budu ispravljeni navedeni propusti. Svaka moja tvrdnja bila je potkrijepljena argumentima, i to veinom slubenim... Ali, tko te za to pitao. Na me se usmjerila nesmiljena politika grmljavina; s radija, s televizije, s javnih govornica, iz dnevnih i drugih listova onodobnih etiriju jugoslavenskih republika (osim Makedonije i Slovenije). Za vrijeme te dugotrajne hajke (koja se protegnula i u 1972.) pojavilo se vie od osamdeset napadakih tekstova... Svoje istinoljublje morao sam platiti ne samo izgubljenim urednikim mjestom, nego i novcem, jer su mi, po sili tadanjeg zakona o radu, dali manje vrijedan i upola manje plaen posao u nakladnom poduzeu Svjetlost. A platiti sam ga morao i zdravljem, potroenim vremenom. Ipak, nisam bio poslan na

343

zloglasni Goli otok. Komunistika vlast je odabrala perfidniju metodu stare Austrije (znam zato): da me kao neistomiljenika izvrgne nevidljivoj trpnji i neujnoj, predugoj muci. Uostalom, za postizanje takvog cilja dovoljno je bilo ve smo isticanje tada smrtonosnog atributa nacionalist ispred mog imena; to ja nikad nisam bio. Mrnja mi je neto potpuno strano, a kako je poznato, od nje ivi nacionalizam. Uvijek sam bio kakav sam i danas: samo slobodan ovjek svjestan svoje nacionalne pripadnosti. Da nemonika pored mene snae kakvo zlo, priskoio bih mu u pomo, ne pitajui se tko je on. A borio bih se, da se malo naalim, i protiv kakve hipotetine populacije iz svemira koja bi napala Zemlju, na primjer, u Velikoj Britaniji ili Maleziji; premda, inae, ne bih uradio nita za nadnacionalno ujedinjenje, niti regionalno niti globalno. Potujem, i volim sve narode, napose zato to svaki ima neto svoje, obogaujue za sve druge. Nisu stari Latini iz naivnosti govorili da razlike uveseljavaju duh. Imali su, vjerojatno, na umu i tragedije do kojih dolazi kad ih netko (te razlike, dakle i jezine, kulturne i druge, o kojima je bila rije u ovom sluaju) pokua dokinuti. Zato sam djelovao preventivno, samoubilaki, sa eljom da se to ne dogodi barem u mojoj zaviajnoj domovini. Nije mi tada bilo ni ugodno ni lako. Dapae, stvarno sam morao jobovski trpjeti i podnositi nevjerojatne nepodoptine. Krenem, na primjer, glavnom sarajevskom ulicom, i evo, samo to sam se susreo (pred Stipinom knjiarom) s dugogodinjim prijateljem, on prelazi na drugu stranu, napomenuvi prethodno da to radi za moje dobro. Drugog dana, ili mjeseca, zaustavlja me malo dalje od tog mjesta, na prvi pogled meni nepoznat mladi ovjek, pa veli bez uvoda da od mene nikad ne e proitati niti slova, a hoe sve od toga i toga, sada se ne mogu sjetiti imen tih sretnika koje je naveo. Ba dobro, neka ne proita nita od mene, otpovrgnem mu sa smijekom, ja u mu biti zahvalan na tome. Onda, usred zime, opanjka me stanoviti novinar na udarnoj stranici jednoga beogradskog tjednika da sam u Ljubukom gdje mi, do tada, nikad nije bio prireen bilo kakav javni nastup i nakon politike osude mojih lanaka, opet govorio opozicijski. ak navede to sam tamo (budi Bog s njim, apnula bi moja majka), drznik, navodno izjavio. Pismeno poricanje te izmiljotine, naravno, nije objavljeno. Odem zato s istim demantijem u urednitvo domaega dnevnog lista (uzalud, nego kako), a nazoni ondje zure u mene kao da su ugledali sablast, premda sam jamano

344

izgledao normalnije nego itko od njih. A u Svjetlosti, gdje sam najprije dvije i pol godine radio korektorske poslove, zatim, napredujui postupno, kako i jest red, esnaest godina lektorske, sve do demokratskih izbora, 1990., kada sam opet postao urednik to li mi se tek tu jednog dana dogodilo. Prije preuzimanja novog teksta za korigiranje (u svom stanu), svratim kod tajnice. Kad ondje, eka me pismo od Ive Andria, ali otvoreno. Odmah saznam iji su prsti rovali po omotnici s mojim imenom i prezimenom na njoj, pa pitam njihovu vlasnicu, koja je upravo bila objavila vlastitu knjigu o lijepim manirama, jedan povei bonton, to ju je navelo da tako postupi. Dotina osoba, zatiena svojim poloajem, odgovara mi vrlo leerno, kao da nije rije i o pravnom deliktu kako je pomislila da je u pitanju to urno... I tako dalje, dobro do boljeg. Ipak, malo vie mira pruala mi je garsonijera u Ljubljanskoj ulici, potom dvosobni stan u ulici ivka Joila, gdje sam nou, ve sam to nekome rekao, tih godina mogao uti zujanje muhe oko lustera na katu iznad sebe. Daleko iza mene je bilo donekle pogodno vrijeme nastanka moje prve zbirke Grad prema sjeveru (Mostar, 1957.), pa djelomice i druge, Crne narane (Sarajevo, 1965.), u kojima su me jo tu i tamo znali dotaknuti, tek u prolazu, poetski zraci duhovnih srodnika. Zbirku Knjiga svanua (Sarajevo, 1967.) pisao sam to u Kaknju, to u Visokom; sjeam se, pod intenzivnim pritiskom iz sfere as racionalnog, as intuitivnog. O jednakom, moda i jaem pritisku iz obzorja isto jezinog da i ne govorim. Vjerojatno je to potaknulo beogradskog pjesnika Milovana Danojlia da na kraju svoje recenzije velikoduno ustvrdi kako u toj knjizi ima neto od tajne veliine. Za sljedee etiri godine nastala je moja knjiga Svjetiljka od trnja (Sarajevo, 1971.), dijelom drukija, ne u rei i poetski uinkovitija od prethodne, uglavnom u Visokom. U svojoj recenziji, otisnutoj s unutarnje strane njezina ovitka, Igor Mandi je, izmeu ostalog, izrekao i ove, premda afirmativne, tada opasne rijei po me: Sa Svjetiljkom od trnja Koroman e imati pravo da se bori za prvenstvo meu jednakima. Nakon toga, naime, neki su pokuali, ne samo u Sarajevu, kako sam spomenuo ak nasred ulice, da me stave u Prokrustovu postelju. Ivankovi: to je to znailo, kako se to odrazilo na tvoje stvaranje? Nije li to na neki nain bilo i plodonosno razdoblje tvoga sazrijevanja? Silom prilika pomaknut ustranu, dakle

345

mogao si se sav posvetiti knjievnosti i ne gubiti vrijeme na drutveni ivot ili ono to je tada drutveni ivot znaio... Ta faza je obiljeena Sarajevom kao tvojim ivotnim i stvaralakim ambijentom. Koroman: Nisam se tada prvi put uvjerio da u svakom zlu, doista, ima neko dobro; to je, openito gledano, s jedne strane utjeno, s druge zastraujue, jer ta injenica, po analogiji, oduzima apsolutni primat vrhovnom Dobru. Paradoks je, hou rei, da sam usred jedva preivljenih trauma, dok je jo sve odlijegalo oko mene, dospio najednom u, po me kao pisca, moda spasonosni kuni egzil. Mogao sam u kolikom-tolikom zatiju oblikovati duhovne sadraje. Manjkala je u to vrijeme pokoja od materijalnih stvari mojoj obitelji, ali meni se inilo da ne oskudijevamo ni u emu. Po naravi sam ovjek koji se zadovoljava najpotrebnijim za odravanje bioloke egzistencije; pomalo slian svom susjedu iz rodnog kraja, to mi u ovom trenutku dolazi na um. Tijekom zadnje godine Drugoga svjetskog rata i jo podosta vremena iza njega, dok nema nikakva brana, niti kakve god soli, pa ljudi gotovo lipsavaju od gladi, on se ne ali, veli da sa svojim ukuanima objeduje redovito. A to znai, smanjio je koliinski spremljena jela od suhih smokava, neslanog sira, gomoljika, osuenog mesa od ulovljenih jarebica..., i smanjivat e ih dalje, ili poveavati, ve prema tome koliko se jestvina nae u priuvi. Tako je bilo i sa mnom. Viekratno sam rasporeivao ono to mi se zateklo u lisnici, dodavao, odbijao, i taj sitne je nekako dostajao za svagdanje potrebe, kadikad i za preporuenu terapiju u fojnikim toplicama, posjet roditeljima, desetodnevno ljetovanje s obitelji na moru, izlet na Trebevi ili Treskavicu. Dok su godine prolazile iskrsnulo je i nekoliko prigoda za krai boravak u Njemakoj, Italiji, Poljskoj. Do dolaska u prvospomenutu zemlju, ne znajui u kakvom u stanju zatei operiranu sestru, putovao sam sa strijepnjom, dok sam odlazak u druge dvije (na sajam knjiga i knjievne susrete) jedva doekao. Drugim rijeima, ne treba misliti da sam u svom drutvenom egzilu gubio konce iz ruku, zdvajao. Ja sam jednim dijelom svog bia vuk samotnjak, i ne predajem se sudbini prije isteka zemaljskog vremena. Uinio bih, meutim, veliku nepravdu sebi samom kad u ovoj prigodi istodobno ne bih naglasio i svoju potrebu za drugim, kao sugovornikom, ali i to da se najbolje osjeam u drutvu samo s jednim ovjekom,

346

mukarcem ili enom, pogotovu ako dotini govori bez ikakve suzdranosti, kao aneo Gabrijel, ili poput neiskvarena djeteta. Stoga ni u dvadesetgodinjem razdoblju o kojem priamo gotovo da nije bilo dana kad se ne bih susreo s kim, barem u mimohodu, a znao sam otii i na oblinje igralite, pored koga sam jedno vrijeme stanovao, te pustiti kakav glas iz sebe kad se nogometna lopta nae u mrei. Uostalom, uvijek sam znao da nikad nisam sm, ne mislei pri tome na sitna stvorenja koja me napuuju. I vie od toga; znao sam kako bi, da nema onog koji je sadraj tog znanja bilo potpuno besmisleno sve, pa i ove rijei to ih sada izgovaramo. Najposlije, osamljen ili u drutvu s kim, mogao sam takoer bez imalo dvojbe pitati to znai pet kakvih god minuta u postojanju iijem, ili vie od stotinu godina koje je proivio ovdje pjesnik Dragutin Tadijanovi, ako na kraju svi moramo odleprati u duhovnu i tjelesnu prazninu. Oekujui takav zavretak, kao agnostici i ateisti, zar nam ne bi bilo najpametnije da odavde zbriemo jo dok smo mladi i lijepi. S pomilju na to pitanje, inae najvanije za svakog ovjeka, pokuavam u ovoj prigodi objektivizirati svoj pogled na poloaj u kojem sam se onda (izmeu 1971. i 1991.) zatekao. Danas mi je pomalo muno o svemu to je bilo s njim u vezi i govoriti... Sjeam se kako su mi neki ljudi dva, tri puta diplomatski natuknuli da bih ga mogao popraviti i uzgrednom samokritikom inkriminiranih lanaka u kakvu novoobjavljenom tekstu. iste savjesti, nisam se, naravno, htio posipati pepelom. U Canossu su ionako trebali ii drugi. Znao sam, dodue, da e se mom postupku smijati neki budui rodoljub i domoljub, nespreman ni na kakvu osobnu rtvu. No, tko bi se obazirao na samoive prolaznike: meni se jednostavno nije dalo uraditi nita zbog ega bih se poslije kajao. A nije bilo niti kakve potrebe za tim, jer su se dogodile spasavajue stvari, meu njima i sljedeih nekoliko, kojima sam i danas zauen. Usprkos politikoj osudi, o svakom knjievnom djelu koje sam za toga predugog izopenja objavio napisano je po desetak to opsenijih to kraih, gotovo bez iznimke pozitivnih kritika, a o svima zajedno oko stotinu i trideset. Uz njih se naao povei broj mojih pjesama tiskanih na drugim jezicima: u Mariboru, Ljubljani, Skoplju, Pritini, Bukuretu, Parizu, Krakovu, Istanbulu, Varavi i Aligarhu (u Indiji), kao i prva od dvije moje zbirke na engleskom. Sredinom 1985. dobio sam godinju nagradu Udruenja knjievnika Bosne i Hercegovine za

347

zbirku izabranih pjesama Jezik na panjaku (Zagreb, 1984.), a 1990. postao lan Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Povrh toga, tu je i stvar za me najvanija. U dva s mukom preivljena decenija napisao sam i objavio trinaest knjiga, od kojih su: etiri, nove zbirke pjesama: Sjaj i rana (Sarajevo, 1977.), Na tom svijetu (Sarajevo, 1979.), Dok vlada prah (Zagreb, 1984.), Zeleni se to je bilo (Sarajevo, 1989.); etiri, zbirke izabranih pjesama i razmatranja; a preostalih pet (po jedna): kritike i eseji; razmatranja; roman; novelete; antologija. Vjerojatno zbog toga, i promijenjenih okolnosti u cijelom drutvu pred zavretak osamdesetih godina minulog stoljea, kada se mogao naslutjeti slom vladajueg sustava, ve se bio donekle otopio izolacijski led oko mene. Ivankovi: I napokon, tree razdoblje, ukljuujui rat. Tada si ponovno izvan Sarajeva i to je vrijeme kad se definitivno vraa svom hercegovakom milieu i kad, ako smijem rei, pie svoja najbolja, najzrelija djela, objavljuje velike projekte za koje ti je ranije bio zatvoren prostor, potpuno se potvruje kao suvremeni klasik i stjee ime i rekao bih potpunu satisfakciju za sve uinjeno. Koroman: Da iz Sarajeva nisam izaao (6. studenog 1992.), dva mjeseca nakon to sam u rodno mjesto nekako uspio poslati dvoje mlae djece, ne znam kojim putem bih krenuo. Odmah na poetku spomenute godine rat u Bosni i Hercegovini poeo je, kako znamo, na jugu, u Ravnom, a grmljavina topnitva s brd oko njezina glavnoga grada zaula se u travnju. Iz dana u dan gledao sam, s ostalim prolaznicima, mrtve ljude po ovoj ili onoj ulici, a nou pratio uarene kugle ispaljene s Igmana kako lete prema razbijenom prozoru u mom stanu na junoj strani Novog Grada, i padaju negdje iza mojih lea, moda na udaljenoj Baariji. Bez ikakva vojnog znanja, stariji sin mi je kao osamnaestgodinjak stupio u brigadu Hrvatskog vijea obrane, i ostao u okolnim rovovima pune tri godine. Stresovi proivljeni na tim mjestima, kao i povremeni odmori u naem stanu bez struje i vode, gdje mu majka poesto nije imala od ega spremiti jelo, poslije su prouzroili bolest s kojom je izgubio devetmjesenu bitku za vrijeme studija komparativne knjievnosti u Zagrebu. Po dolasku u Hercegovinu (jednom od dviju staza kroz umu, kako bi rekao u svojoj pjesmi Robert Frost) morao sam

348

se najprije pobrinuti za petnaestgodinju ker i estgodinjeg sina. Nabavio sam pe, drva, posteljinu... i djecu preselio iz oblinje kue mojih roditelja u drveem opkoljenu prizemnicu, koju sam gradio tijekom prve polovice sedamdesetih. Premda su i u taj kraj znali doletjeti projektili ispaljeni s visova istono od Neretve, sina sam upisao u prvi razred osnovne kole u Radiiima, keri pomogao da nastavi srednjekolsko obrazovanje u Ljubukom, te im bio, samo oni znaju kakav, jedini skrbnik do neistodobnog povratka k majci u Sarajevo, etiri, odnosno, est godina poslije toga. Na Silvestrovo, dva mjeseca iza mog dolaska, malo prije nastupa nove, 1993. godine, izgubio sam oca (a etiri godine nakon njega i majku). Pored ostalih, svima poznatih razloga, upamtio sam tu no i zbog neeg za me vrlo znakovitog to se u njoj dogodilo. Otac je leao, moram naglasiti, zatvorenih oiju izmeu nas okupljenih s obadviju strana njegove postelje, dijelom bez svijesti, dok se smrt, inilo se svima, dugo kolebala da ju potpuno ugasi, a im se na vratima ispred njega pojavio sveenik s posljednjom pomasti, ne otvarajui ve utrnjene vjee, on se blaeno nasmijeio, i odmah na poetku prigodne molitve izdahnu bez glasa. Ne u propustiti priliku da kaem kako se neto slino poslije dogodilo i s mojim starijim sinom u zagrebakoj Dubravi. Leao je, ispriala mi je njegova djevojka, moja nesuena snaha, pored nje na zajednikoj postelji, i onako mrav, gotovo sama kost, oko pet sati izjutra (10. sijenja 2002.) upitao je: to u ja sutra? Tada mu je bilo vrue, pa je svukao potkoulju. Dva sata iza toga, ona je primijetila da vie ne die. Probudila je moju ker, koja je spavala u sobi do njihove, pa su utvrdile da doista nije iv. Imao je, veli, nasmijano lice. Na ovom mjestu moram, meutim, rei da taj oev i sinovljev, sudei po svemu, vedri doivljaj novog, ne mogu poistovijetiti s onim koji je mene obuzeo tijekom utapanja u mladosti, kad su mi za tridesetak udesnih trenutaka kroz svijest proletjele, bre od ikakve pomisli, sve slike iz dotadanjeg ivota. Neodgovorni vrnjak, koji me gurnuo u vodu, mogao je vidjeti sve drugo, samo ne osmijeh na mom licu, dok sam se jo verao uz stijenke Bunara, upjesmljena na zadnjim stranicama zbirke Zeleni se to je bilo. Ta spoznaja dodatno me je osposobila za rad u sljedeim danima, kako u kui, za pisaim strojem, tako i izvan nje, u Grudama, Mostaru, irokom Brijegu, gdje sam kao savjetnik za kulturu, do umirovljenja, zaraivao za kruh svagdanji.

349

Kako do zavretka Domovinskog rata nikako nisam mogao pisati izvorne sastavke, i dalje sam prikupljao odabrane tekstove i bibliografske podatke za tri svoje antologije: Hrvatska proza Bosne i Hercegovine od Matije Divkovia do danas (Mostar, Split, Meugorje, 1995.), Hrvatsko pjesnitvo Bosne i Hercegovine od Lovre Sitovia do danas (Mostar, Split, Meugorje, 1996.), Hrvatska drama Bosne i Hercegovine od Matije Divkovia do danas (Mostar, 2008.). Iz mojih napomena u njima itatelji su ve saznali da od 1964., kad su dvije prvonavedene dobile inicijalni oblik, do upravo spomenutih godina uz mjesta njihovih izdanja, nisu mogle biti tiskane zbog nacionalnog predznaka u svom imenu. O tome koliko su mi muke zadale t, iz potpuno nesreene i nevalorizirane batine izluene knjige (s ukupno oko tisuu i petsto trideset stranica), te o nevjerojatnim zaprjekama koje sam morao svladati prije nego su dole u znatieljnikove ruke vie mi se uistinu ne da govoriti. Umjesto toga, spomenut u nekoliko lakih, ali moda jednako vanih stvari. Nakon prethodnog dogovora s kolegom iz Meugorja (uz etnju oko moje kue u Radiiima) pomagao sam da se na Osnivakoj skuptini u Neumu (20. studenog 1993.) utemelji Drutvo hrvatskih knjievnika Herceg Bosne, koje me je aklamacijom izabralo za svoga prvog predsjednika. Zatim sam tri godine (od 1995. do 1998.) bio glavni urednik novopokrenutog asopisa Osvit, knjievnog glasila tog drutva, kojemu je sjedite u Mostaru. U meuvremenu sudjelovao sam, iako pomalo nevoljko, jer nisam ljubitelj javnih nastupa, u snimanju dva (od tri) dokumentarna filma o meni, a lanjske (2009.) godine postao sam lan i domicilne Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine... Ali, sve je to dolo uzgred, kao i mnotvo nespomenutih stvari. Kad ostajem sm, nakon to su mi se djeca vratila u Sarajevo, piem puno intenzivnije nego do tada, tako da sam od poetka treeg razdoblja (koncem 1992.) do ove prigode kad o njemu razgovaramo, objavio osamnaest anrovski raznolikih knjiga. Meu njima su: tri, nove zbirke pjesama: Na dan svega (Zagreb, 1997.), Sok od velebilja (Zagreb, 2001.), Stariji od vremena (Zagreb, 2008.); jedna, izabrane pjesme; jedna, sabrane pjesme; tri, prevedene zbirke pjesama, jedna, pjesniko grafika mapa; tri, antologije; dvije, kritike, eseji, putopisi, lanci, polemike...; a ostale etiri (po jedna): razmatranja; pisma; razgovori; pripovijetke i novelete.

350

Ivankovi: Kad smo ve kod ovoga, misli li da se moe rei kako ti je ova, uvjetno trea faza, knjievno najvrjednija, najznaajnija, najzrelija? Pitajui ovo, mislim upravo na tvoj pjesniki opus, jer se tebe, uza sve ostale knjige, ponajprije percipira kao pjesnika. Kako objanjava tu pjesniku zrelost? Koroman: Ne znam jesam li u navedenim knjigama bolji pisac nego u onima koje sam objavio prije njih, ali da je svaka drukija po neemu od prethodne to bez razmiljanja jo jednom potvrujem. Druga je stvar to sam se uvijek nadao da u sutra i sljedeih dana biti jo zreliji, i to sam u to vjerovao. Uzgred, a s tim u vezi reeno, mene stalno zbunjuje znanost; osobito zato to nosi sebi neprimjereno ime. Razvija se, raste, i na svakom razvojnom stupnju je znanost. U mom ivotnom vijeku tridesetak godina tvrdi da dolazi novo ledeno doba, zatim isto toliko, sve do danas, da nastupa globalno zatopljenje. Nije mi jasno kad sam joj trebao vjerovati: ezdesetih godina prolog stoljea, kad je uila da u starijoj dobi nepovratno izumiru modane stanice, ili juer i prekjuer, otkad veli da se ipak obnavljaju. Neka je utemeljena na objektivnim, to e rei ne na apsolutnim spoznajama, meni se opet ini dosta neozbiljnom. Osobno, uza sve praktino dobro, ona mi je priredila i jednu smijenu nepriliku. Prije etiri godine, odmah iza moga sedamdesetog roendana, oito potaknut njome, pita me dobronamjerno neoprezni prijatelj zar ne bi bilo pametno da u dostignutoj dobi prestanem pisati, barem poeziju. Naravno da nisam prihvatio njegovu sugestiju, jer kao zainteresirani pojedinac mislim da se duhovni dio ljudskog bia, ako ga nije zahvatila kakva bolest, vjebom moe odravati kao i tjelesni. Dodue, ne beskonano, nego do odreene granice, zadane tekuim vremenom. Tome dodajem jo i priznanje da me opisani dogaaj u trenutcima njegova odvijanja istodobno uinio i nostalginim. Prisjetio sam se kolikom i kakvom obazrivou su davni Grci astili ljude poodmakle dobi, gledajui u njima, kako i treba, mudrace, a ne starmalu djecu, kao moji suvremenici. I u toj situaciji sam, dakle, bio kao svaka meni slina osoba, ija je ljudska i knjievna neobinost u tome to se uvijek ponaa normalno. Jer to je njezina i rana i kasna zrelost. Ivankovi: Tvojoj poetici emo se jo vratiti, ali hajdemo prije na ono to nije tvoj primarni knjievni aktivitet. Reci mi otkud tvoja viedecenijska opsesivna posveenost istraiva-

351

nju starije hrvatske knjievnosti u BiH iz koje su potom proistekle ak tri antologije (poezija, proza i drama). Taj te projekt, znam, kotao mnogo vremena, mukotrpnog rada, najposlije i ivaca na putu objelodanjivanja? Koja su to tvoja iskustva? Naravno, i pozitivna i negativna. S tim da tvoju posveenost radu i ustrajnost vidim kao pozitivno iskustvo, a brojne potekoe i prepreke za objavljivanje tih knjiga kao negativna iskustva. ini mi se to vanim naglasiti, zarad slike vremena u kojem si to radio, no jo vie zarad tebe koji si tome posvetio gotovo pola svoga ivota i najposlije postavio temelje za neka nova istraivanja i edicije. Koroman: Dobro, ipak u rei jo neto o tome, poinjui sljedeom reenicom, od najvanijeg. Hrvati su izvorni, starosjedilaki narod u Bosni i Hercegovini, u nju doseljen koncem estog i poetkom sedmog stoljea ravno iz svoje pradomovine. To je povijesna, neoboriva injenica. Nije bitno to su se kao nacija formirali u drugo vrijeme, otprilike kad i njihovi susjedi s europskog tla, jer im se rod time nije promijenio. Sve ostalo su neozbiljna, i ne znam kakva fabuliranja. Muno je bilo sluati neistine, koje se uju tu i tamo kao sablasti jo i danas, da je hrvatski narod na bosanskohercegovako ozemlje navodno stigao u novije doba, a ne davno; otud i odonud, a ne iz svoje prapostojbine. Pune nelijepe samoivosti, takve bajke tijekom komunistikog razdoblja nisu dolazile samo od pukih nevjea, nego ih je u pola glasa znao izustiti i pokoji, jo uvijek njima zaokupljen, i stoga duhovno ostario uglednik. Tada se (kao i danas) znala spomenuti i stanovita pjesma, nastala u vrijeme austrougarske okupacije, po kojoj, da bude jo nevjerojatnije za istinoljubivo uho, Hrvata u Bosni i Hercegovini, do ne znam kojeg doba, od kojeg do kojeg njezina mjesta, ak nije ni bilo. Zajedno s tom pjesmom, oito, previalo se da ih u podrazumijevanom dijelu bosanskohercegovake prolosti nije ni moglo biti pod nacionalnim, nego samo pod vjeroispovjednim, katolikim imenom, jer su bili obespravljeni puk kroz cijelo etiristogodinje vrijeme turskog carevanja nad njima. Ali, i prije nacionalnog preporoda sredinom 19. stoljea, znali su tko su, to nedvojbeno posvjedouju, pored ostalih kroniara, Nikola Lavanin, Bono Beni i Marijan Bogdanovi u svojim ljetopisima. Na ovom mjestu, radi boljeg razumijevanja dotinih nevolja, trebalo bi se prisjetiti da je cijeli jedan u Bosni i Herce-

352

govini suivui narod juer bio dao sebi (iz slinih razloga) najprije konfesionalno ime, i to vie od sto pedeset godina nakon konstituiranja modernih nacija, a da se ni njemu rod time nije promijenio. Napominjem da je imao puno pravo na to, i primeem reenom (radi mlaih narataja) da sam ga u tim prijelomnim trenutcima za nj javno podupirao. Postupio sam u skladu sa svojim osjeajem za pravdu (koju takoer traim za se i nacionalnu zajednicu kojoj pripadam), oitujui se nedvosmislenim rijeima, otvoreno, kako to inae radim. Takvog su me, nadam se, mnogi i upamtili. Zbog te bjelovranske osobine, premda slubeno nominiran, tu nedavno nisam htio sjesti na veleposlaniko mjesto u Rimu. Ne podnosim neistinu, poluistinu, ili bilo kakvu, pa i korisnu, smicalicu ni u diplomatskoj formi. Drugi, ne manje poticajan razlog za dugogodinje prikupljanje odabranih tekstova i bibliografskih podataka prezentiranih u ve imenovanim antologijama bila je moja elja da ih uinim dostupnim itatelju, napose hrvatskom, kako bi i uz njihovu pomo najprije izgradio svoju bosanskohercegovaku domovinu u sebi. Na moju alost, hrvatska knjievna batina u zaviajnoj domovini ekala me je u potpuno rasutom stanju. Zato sam od prve polovice ezdesetih godina minulog do 2008. ovog stoljea troio silno vrijeme na pronalaenje najsitnijeg podatka, kakav je, na primjer, samo mjesto, samo dan, ili samo mjesec roenja nekog pisca (od njih ukupno oko etiri stotine). im je vlast doznala to radim, njezin partijski sekretar me je pozvao na obavjesni razgovor s nakanom da njime sprijei realizaciju mog nauma. Rekao je da taj naum potkopava dravu, dok sam ja uzvratio da bi trebalo biti obratno, mislei u sebi kako e svaku dravu kad-tad unititi nesloboda pojedinca, ili, ako je vienacionalna kao moja i njegova, nejednaki poloaj kojeg od naroda u njoj. Poslije toga postavljane su mi uporno nove, jo tee zaprjeke, dok pomoi, barem moralne, nisam imao gotovo ni od koga. Iznimka su bili samo tri, etiri sveenika iz Visokog, Sarajeva i Mostara, koji su se, premda knjievno tek donekle obavijeteni, htjeli potruditi da po nesreenim knjinicama pronau to korisno za me. Usprkos tome, nisam odustajao, jer je u mojoj naravi da dovrim to sam zapoeo. Nastavio sam, o svom troku, tragati za potrebnim gradivom po mjestima u Hrvatskoj (Sinju, Splitu, Makarskoj, Dubrovniku...), ali i slati zamolbe znancima iz blieg inozemstva da mi otuda dostave kakav preslikani dokument. Trajalo je to godina-

353

ma, desetljeima; dok sam ja na odreenim etapama dvadesetak puta uzalud nudio raznim izdavaima stalno dograivane verzije olovkom najprije posvud pisanih izbora, i sklapao s njima nekoliko neostvarenih ugovora. Jedan od tih ugovora (s kojim je povezano moje najbolnije iskustvo) bio sam sklopio s poznatim sveenikom iz Zagreba, koji je u svojoj nakladnoj tvrtki ureivao i tiskao knjige uglavnom nabonog sadraja. Taj me dostojanstvenik pet punih godina, od mjeseca do mjeseca, uvjeravao da moja antologija hrvatskog pjesnitva, ili proze, samo to nije izala, da e se pojaviti za koji dan. Na koncu, suprotno dogovorenom, zatraio je da dva crkvena dunosnika iz Sarajeva s njim potpiu suizdavaki ugovor o tiskanju zaprimljenih rukopisa. Kad su i oni na to najprije pristali, pa ubrzo promijenili odluku, u meni se neto odronilo... Tada sam zbog njih trojice umalo izgubio vjeru, i jedva sam se suspregnuo da ne spalim u domu uvane rukopisne izvornike. Nisam, naime, u navedenom sluaju suraivao s bilo kim, nego s ljudima od kojih sam oekivao da e uraditi neto za opu stvar, pa je moje razoaranje bilo potpuno. To mu je kao ono kad se najzrelijom trenjom odlui poastiti nakon to iskua nezrelije, a ona ti padne u blato. Iz opasnog stanja ipak me izvukla pomisao da su trojica prevrtljivih samo rijetka urodica meu mnotvom onih koji im nisu slini. Hvala nebu, antologije su sada objavljene. Tko je znatieljan i dobronamjeran, saznat e iz njih da su prvi hrvatski pisci s imenom i prezimenom ivjeli u Bosni i Hercegovini ve u 14. stoljeu, a da se u 15. meu njima naao i jedan filozof, Juraj Dragii Dobreti iz Srebrenice (oko 1448. 1520.), koji je u svojim traktatima titio od inkvizicijskih napadaja suvremenika Girolama Savonarolu. Ivankovi: Uvijek e se govoriti o Koromanu kao pjesniku. Primarno ili iskljuivo pjesniku. Meutim, ti si i prozaik. Ovo je mjesto gdje je neizbjeno dotaknuti se i tog dijela tvoga opusa. Kako danas gleda na te tvoje prozne izlete u roman, u knjigu snova, u esejistiku...? Jasno je da se ovjek ima potrebu iskazivati u raznim stvaralakim oblicima, no koliko je ovaj segment tvoga djela dio nutarnjeg stvaralakog imperativa, a koliko (ako je?) danak vremenu ili nekim ivotnim i stvaralakim mijenama? Naime, koliko je taj dio tvog stvaralatva kompatibilan tvom primarnom, pjesnikom poslanju?

354

Koroman: Malo prije nego sam se predao radu na antologijama, poeo sam (1962.) u dnevnim novinama i drugim glasilima pisati osvrte na nove knjige domaih suvremenika, a uz njih krae studije o hrvatskoj knjievnoj batini u Bosni i Hercegovini, kao i one u kojima sam raspravljao o knjievno-estetskim stvarima od ope vanosti. Paralelno s ostalim, nastajali su, dakle, raznovrsni tekstovi: kritike, eseji, lanci, putopisi, razgovori, polemike, pisma, kronolozi, izvjea, govori koje sam poslije objavio u knjigama: Pogled iz zrcala (Sarajevo, 1974.), Potraga za cjelinom (Zagreb, 1996.), Plaene rijei (Zagreb, 2003.). Meutim, poto se ja s istim arom iskuavam u svakom knjievnom obliku, nisam se mogao zadovoljiti izriajnim mogunostima samo diskurzivne proze. Nastavio sam pisati, djelomice usporedno s drugovrsnim tekstovima, nova razmatranja. Njima sam pokuao skrenuti pozornost na tada potpuno zanemarenu, a meni upravo bitnu, drugu stranu cjeline svega postojeeg. Objavio sam ih pod naslovom Svijet ili dvije polovice (Sarajevo, 1979.). Idueg proljea, ne obazirui se ni na koju knjievnu struju iz tekueg i prolog vremena, a pogotovo ne na kakva oekivanja od mene kao pisca, morao sam najprije rei neto o sebi, tko sam i to sam. Stoga sam odluio, u svjetlu dnevnih (a ne nonih) dogaaja prepoznati jednu, materijalnu polovicu svoga bia, slijedei njezina oitovanja od najranijeg djetinjstva do poetka osamdesetih godina dvadesetog stoljea. Tako je, iz samospoznajnih razloga (to jest, ne primarno knjievnih), nastao ve spomenuti roman Mihovil. Drugu polovicu svoga bia zatim nastojim sagledati iz dogaaja koji se odvijaju u meni dok spavam, kad sam u nesvjesnom stanju. Tijekom dvanaest mjeseci, od zgode do zgode, budim se nou, i u polutamnoj sobi (ne palei svjetlo), zapisujem na pripremljeni papir, to bre mogu, kakav sam bio i to sam proivio u tek minulom snu. Od tih zapisaka, izjutra samo jezino malo adekvatnije oblikovanih, nastala je zbirka noveleta Zemljom, snovi (Banja Luka, 1987.). Na postavljeno pitanje moda u jo jasnije odgovoriti navodei nekoliko tuih rijei, djelomice vezanih uz spomenuta djela, ispod kojih bih se i sam mogao potpisati. Pero imunovi u svom predgovoru knjizi Kritiari o Veselku Koromanu (Mostar, 2001.) kae: ... ovaj pjesnik svjesno gradi jedan poetski koncept za koji se gotovo moe rei ono to je Dante rekao za svoj monumentalni spjev u 13. stoljeu tj. da je polysemos, mnogoznano. U popratnom tekstu romanu Mihovil

355

(tree izdanje, Mostar, 2003.) isti pisac tono zamjeuje da je taj roman: ... dio, uvjetno govorei, trilogije to ju ine knjige Svijet ili dvije polovice (1979.), te uz Mihovila knjiga noveleta Zemljom, snovi (napisana 1982. a objavljena 1987.). Proznom dijelu dosadanjega mog opusa trebalo bi jo dodati prije navedenu knjigu mojih razgovora o knjievnosti i ostalom (iz 1998.); nova razmatranja u dvoslonoj knjizi Svijet ili dvije polovice Sarajevski listii (Zagreb, 2004.); pripovijetke u takoer dvoslonoj knjizi Prijadranske kie Zemljom, snovi (Zagreb, 2006.) i zbirku Moja pisma suvremenicima (Zagreb, 2006.). Ivankovi: Rekoh da je tvoje primarno, dominantno knjievno poslanje pjesnitvo. To vjerujem i sam u sebi misli, a to o tebi misli i kritika i itateljstvo. Kako ti vidi sebe, ipak ima u tome i bogato ivotno i stvaralako iskustvo, unutar tog poslanja? to je za tebe poezija? to kao pjesnik iskazivati se cijela desetljea u kontinuitetu? Identificirati se s poezijom? Koroman: Teko je to pitanje za me, premda bih danas, tako se barem ini, na sve njegove dijelove morao znati cjelovit odgovor. Nisam siguran, naime, jesam li iji izaslanik ovdje, je li me tko poslao da titim ljepotu na Zemlji; a rado bih u to vjerovao. Pogotovo nisam siguran zbog toga to ima dosta naravne poezije oko nas, kakva je ona to je nudi ozelenjela uma, recimo, ili istoa tekue vode. Ispriao sam 1987. od mene malo starijem sugovorniku (koji vie nije meu nama) kako sam iznad brda u rodnom kraju nejak, kao puko dijete, izjutra, prvi put svjesno, ugledao Sunce. Nisam dometnuo, pa to sada radim, da me nije zadivilo samo neusporedivom ljepotom, nego da mi je, povrh toga, prenijelo nikad zaboravljenu poruku od nekoga komu je ono bilo tajanstveni izaslanik. Uveer sam vidio, opet prvi put svjesno (ne sjeam se vie da li toga ili nekog drugog dana), kako Sunce zalazi. Tom zgodom netko mi je od blinjih rekao da emo i mi tako umrijeti; to me doslovno skamenilo, te se minutu, dvije nikako nisam mogao pomaknuti. Izlijeilo me objanjenje da e se Sunce sljedeeg jutra iznova pojaviti ivo, a tako i ja kad mi poslije zemaljske smrti njegov i moj tvorac vrati ivot (tamo gore) u vjenim Radiiima. Puno godina iza toga presudnog dogaaja, uvidio sam da bi pjesnici, barem stanovito vrijeme, kao eremiti, morali pro-

356

vesti na nekom mjestu udaljenom od ljudi kako bi nauili da od poezije nema ozbiljnije duhovne djelatnosti. Da joj po toj njezinoj znaajki nije ravna ni objektivna znanost, koja se svojom uzrono-posljedinom logikom ne moe ni pribliiti apsolutnoj spoznaji. Poslije toga bi mogli uti, kao to ja u svojoj donekle osamljenoj kui nou ujem, kako predmeti diu, ne u figurativnom, nego u doslovnom smislu te rijei, i kako se, s vremenom u skladu, to mekim, to otrijim pomacima na njezinu krovu, poput slijepih maia oglaavaju. Za vrijeme svoje osamljenosti veina tih pjesnika bi jamano negdje zatekla u stvaralakom poslu kojeg od brae onog pauka to je izmeu dva stabla, umjenije od ikoje pletaice, brzo poput stroja, pred mojim oima pravio petlje, jednom nogom dodajui drugoj, bez ijednog promaaja, razvlaenu nit, vukui ovu ravno, onu kruno, i ostavljajui uvijek potpuno isti razmak meu njima, manji u sreditu, vii na rubu ispletene mree. Drukije reeno, meni su bia kao to je taj udesni pauk i takozvani mrtvi predmeti na krovu moje kue najprije uklonili iz svijesti svaku oholost, a zatim najvie pomogli, ako ba tako treba rei, da ustrajem u pjesnikom poslanju. Jednako je tako istina da sam u njemu ustrajao i zbog poveeg broja osoba koje su preda mnom izjavile, poput one nepoznate ene na knjievnoj veeri u Zgrebu, da prije spavanja proitaju neku od mojih pjesama. A o tome to mislim da je, pored ostalog, pjesnika rije po sebi, evo neka kae moje razmatranje (iz 1979.) pod naslovom O poeziji: Poezija je bolest, a samo ponekad veseli klik bolnika komu se uinilo da je bolesti za trenutak nestalo. (Postoji bolest osobna i bolest svijeta. Obadvije jednako mue duh). Svijest o bolesti imamo u nejednakoj mjeri. Najjaa je kod onih to ih je bolest ophrvala u nekom dalekom pretku. Od njih nastaju pjesnici. Zato pjesnike treba smatrati iskonskim bolesnicima, a poeziju glasom ovjekove prabolesti. Ivankovi: esto se kao glavna vrijednost tvoje poezije spominje jezik, njegova osobitost, tvoj rad na jeziku, tvoje pjesniko cizeliranje. I ja sam ga esto isticao kao, uza sve ostalo, zasebnu vrijednost, ak poredio tvoj rad u pjesnikom govoru, u jeziku s preciznim, tonim Drerovim potezima, s njegovom oblikovnom jasnoom...

357

Koroman: Podudaranje reeninih dijelova u rodu, broju i padeu (to jest kongruencija) dio je onoga to se prije punoljetnosti, a poslije nje na fakultetu i dananjim kolama kreativnog pisanja (uglavnom proznih sastavaka) moe stei uenjem. Ali, postoji i ono to se ne moe nauiti, pa se o njemu i ne govori. U mene je to, kad je u pitanju pjesnika tvorevina, jezik koji mahom nije u rijeima, nego u praznom prostoru izmeu njih, na mjestu gdje one, dodirima svojih nultih znaenja ispisuju nove, nevidljive rijei. Meusobnim poretkom, naglaskom, ulogom u reeninom ritmu... takoer. I gdje su sva ta izraajna pomgala utemeljena na pjesmotvornom poticaju iz tajanstvene naravi ega nasluenog, ali i na mom doivljaju njegove naravi. Jezik kojim piem svoje pjesme ja uim od pele, od pauka, od sebe kao nesvjesnog jezikoslovca, kad sam u snu, suautor svojih snova. U nj ne putam neprikladne tonove ni izopaene oblike kakvih govornih pojedinosti; njime ne izmiljam nita po ljudskoj i kozmikoj logici nepostojee, niti iim iz njega bilo to pokuavam namjerno uiniti nejasnim. U jednu rije, odnosim se prema njemu odgovorno, i volim ga, jer mi ispunja najvee, najintimnije elje: da barem djelomice spoznam samog sebe i svijet koji me okruuje. Ivankovi: Tvoje posljednje pjesnike knjige, osobito posljednje tri (Na dan svega, Sok od velebilja, Stariji od vremena) intimno sam doivio kao knjige-projekte. elim te pitati jesu li one doista to? Dakle, jesu li pisane kao knjige, kao neka unaprijed zadana cjelina? Koroman: Takav dojam bi se doista mogao stei, jer tri navedene knjige, s formalne strane, oito izgledaju kao projekti. No, one to nisu. Svoj lik, kao zbirke, dobile su post festum, uoi samog izlaska pred itatelja, kad sam ih pripremao za tisak. Ustrojbenim oblikom tih knjiga (opet u skladu s mojom potrebom da koristim sva izraajna sredstva) svakoj od pjesama iz njih htio sam dati mogunost da unutar njega postane jo jasnija ili da s njim, dodatno, jo neto suoznauje. Kad je ve prigoda, u ovom razgovoru mogu potvrditi da nikad nisam napisao niti jedan poetski sastavak kao dio kakva manjeg ili veeg projekta; i da nijedan ciklus u svojim zbirkama pjesnikih sastavaka nisam unaprijed zamislio. Svaka moja pjesma, od njih ukupno 428 do danas objavljenih (unato tome

358

to cjelina pripadajue knjige na nju moe usmjeriti dodatno osvjetljenje), i po sadraju i po formi potpuno je samostalna. Stoga, moda ne e biti na odmet da o naknadnom oblikovanju reenih knjiga kaem jo neto. Budui da mi je roditeljska obitelj imala sedam lanova, pjesme iz prve zbirke, Na dan svega, rasporedio sam u isto toliko ciklusa, sadrajno povezanih s naslovom pjesme K Bunaru stigoh, prepisane iz prethodne zbirke Zeleni se to je bilo. Uzgred napominjem da sam naslove tih sedam ciklusa, zajedno s naslovom te pjesme, 2004. pretvorio u stihove i od njih napravio pjesmu Kad bijah drugi, otisnutu na posljednjoj stranici pripadajue zbirke u mojim Sabranim pjesmama. Komponirajui za tisak drugu knjigu, Sok od velebilja, pitao sam se zato je Isus iz Nazareta odabrao dvanaest apostola (ne raunajui jednog sljedbenika koji ga je izdao). Je li to uinio zbog tolikog broja zvijea pored kojih proe Sunce, okrueno njima, za godinu dana. Ne treba li u tome prepoznati odreenu simboliku. Zato sam uz svaki od dvanaest zodijakovih znakova (preuzetih iz kompjutora, kojim se ja ne sluim) sprijeda dopisao njegovo ime, a otraga ime jednog apostola, i tako od njih sastavio naslove ciklusa u toj zbirci. Kad sam sjeo za stol s namjerom da razvrstam blizu etiri godine pisane pjesme za treespomenutu knjigu, Stariji od vremena, poelio sam najednom biti krajnje iskren prema samom sebi. Donio sam dosta brzo odluku: odgovorit u na Deset Bojih zapovijedi, i odgovorima nasloviti cikluse u toj zbirci. Ali kako nova zbirka jo nije imala ni svoje ime, odloio sam pisai stroj i, s olovkom u ruci, cijelo prijepodne biljeio njegove inaice na papir. Kad sam ga napokon pronaao, uplaila me pomisao da u njime moda koga zbuniti. No poto ja ne mislim da sam, niti kao vidljiva tvar, u postojanje stupio tek po primitku tjelesnog oblika na Zemlji, nego da sam najprije postojao u Bojoj zamisli ostao sam pri svom izboru (Stariji od vremena). Ivankovi: Kako se tebi dogaa pjesma? Reci mi svoju malu tajnu kreacije! Postoji li neko izvorite, neko poticajno mjesto, neko intelektualno, emocionalno, bilo koje jezgro koje generira tvoj pjesniki glas i onda potee poezija? Koroman: Ne u pasti u napast da citiram vlastiti lirski sastavak u prozi (pod naslovom Pjesma, objavljen u zbirci

359

Knjiga svanua prije etrdeset tri godine), u kojem svjedoim o tome kako neka bezimena pjesma nikako ne moe iz mene, premda neodoljivo trai utjelovljenje u rije, i premda je utim u svakom atomu svoga bia. Umjesto toga, spominjem muku na koju me je stavila pjesma kojoj sam u sebi govorio da je furija. Ona mi je izmicala vie od tri tisue dana, a kad se pojavila preda mnom s naslovom Doi e vrijeme (1979.), bio sam ganut kao da mi se rodilo dijete. Bilo je i potpuno obratnih sluajeva, osobito tijekom mlaih stvaralakih godina, izmeu 1957. i 1971., kad su moji lirski sastavci poesto bili plod tajnog nagovora, danas potpuno zanemarene inspiracije. Prenem se, na primjer, u to doba iz sna i samo slaem rijei u stihove; sve tee smo od sebe. Stavljam naslov, koji je takoer tu. A kako sam nepopravljivo samokritian, sutra se jo upletem u kakvo sitnije pomicanje ega u novonastaloj strukturi: sreujem prozodiju, razgodnike. I gotovo; pjesma moe na svoj nepredvidljivi put. Na moje iznenaenje, od poetka sedamdesetih godina do danas nema vie tako sveobuhvatnog, ni tako estog nadahnua, ali ga i dalje ima; u obliku kakva dnevnog ili nonog necjelovita blijeska iz intelektualne ili doivljajne sfere. Od njega jo uvijek dobivaju prvi, oivljujui impuls moje pjesme. Dogaa se ipak da me zatekne nespremna (kadikad i zbog tehnikih razloga), pa da mi utekne upravo ono to sam u njemu jasno vidio. Nezadovoljan time, tada sm, po sjeanju, prizivam u rije izgubljenu stvarnost. Uz to, ima sluajeva kad poticaj ne proizvede nita. Kao onaj to mi je doao s kratkotrajnim potresom 6. sijenja ove (2010.) godine oko deset sati naveer. Sjedio sam u kuhinji, sm, a kad je tutanj minuo, zaula se nevjerojatna, zavijajua jadikovka pet, est pasa u susjednom dvoritu. Naglo otvorim prozor da provjerim to se dogaa. U istom trenutku psi zaute kao mrtvi, ne puste vie niti glasa. Smirilo ih je to to sam iv; nisu se dalje bojali da e ostati sami na svijetu. Bio sam i zadivljen, i ustraen, i nadahnut time. Ali od toga nije nastala pjesma; ne znam zato. Na kraju, navest u jo jedan sluaj, slian onome s poetka odgovora na ovo pitanje, koji pokazuje da moje pjesme nastaju i iz iste volje za stvaranjem. Od djetinjstva sam sluao sa zanimanjem razne ivotinje kako se javljaju. Osobito sam perio uho da to bolje osluhnem tajanstveni glas make u veljai, pijetla kad u pola dana ili noi najavljuje dolazak

360

drukijeg vremena, ali i neto povrh njega. Puno godina iza toga (1976. ili 1977.) zastanem pored ume da bih utvrdio po glasu koja se ptica javlja iz nje, i da boju i znaenje njezina pjeva napokon vjerno prenesem na papir rijeima. Prije nego ustanovim da bi to morala biti kukavica, dugo nagaam, jer se ptica samo nakratko oglasi i umukne. Meutim, ni poslije svih jezinih vratolomija, izbezumljen od elje da joj pjev odrim na ivotu u svojim stihovima, i da svoj doivljaj, utemeljen moda i na krivo shvaenoj naravi njezina pjeva, u cijelosti sauvam u njima ne uspijevam. Za uzvrat, od moje nemoi da kaem kako kukavica pjeva nastaje pjesma (Prepoznavanje). Ivankovi: Kakav je tvoj odnos prema pjesmi? Bilo kojoj tvojoj pjesmi? Ili prema knjizi? Je li jednom napisana pjesma, jednom napisana knjiga poezije za tebe zauvijek gotov posao ili ona nastavlja ivjeti dalje i generirati neke duboko intimne, dakle krajnje interiorizirane kontinuitete? Koroman: O tome sam uzgred ve neto natuknuo. Ali, evo sad najprije bitnog dijela teksta iz Napomene Sabranim pjesmama (uz ispriku to ga moram navesti), gdje sam, nakon konstatacije koliko je ukupno pjesma na 674 stranice te knjige, rekao: Neke od njih, osobito uvrtene i 17 neuvrtenih u tri rane zbirke, u njoj su djelomice preinaene. Po duhu, svaka je ostala kakva je prvobitno bila. Ni u jednoj nisu mijenjani misaoni ni osjeajni tijekovi. Tu i tamo napravljena su vea ili manja saimanja, doveden je do potrebne razumljivosti pojavni jezik pokojeg stiha, ujednaen leksik, a to je utjecalo na oblik pjesme. Naglaavam da je taj oblik sada konaan. Takav mora i ostati, i na nj se treba osloniti. Samo njega potpisujem i priznajem svojim. Zato su ove Sabrane pjesme ujedno i moje testamentarno djelo. Pobrojenih preinaka u pjesmama svrstanim u zbirke iz sljedeih razdoblja nije bilo. U njima sam, i to vrlo rijetko, promijenio samo rod kojoj rijei, ili joj dao naglasni znak. Svega etiri pjesme (Dok snivaju vrtovi, Napusti me volja, K Bunaru stigoh, Sedmi travnja 1990.) prenosio sam iz jedne zbirke u drugu, a u Sabranim pjesmama ih ostavio meu sastavcima one knjige u kojoj su prvi put objavljene. Na slian nain tu sam postupio i s neuknjienim pjesmama iz prvog razdoblja, koje sam poslije, dijelom i zbog koncepcijskih

361

razloga, objavio u knjizi Na dan svega: dao sam im mjesto ispred onih zbirk u koje su tada trebale ui po kronolokom slijedu, a nisu ule. Mogu dodati jo da je u trideset pjesama do promjene njihovih naslova dolazilo prigodom objavljivanja koje od njih u periodinim glasilima, novim zbirkama i knjigama izabranih pjesama. Ukratko, mislim da zbirke poetskih tvorevina, kao neto umjetn, imaju formalni i povijesni znaaj; premda svojim ustrojstvom mogu, kao i kod mene, dati naknadn, ali ipak ne presudn osvjetljenje pjesmama uvrtenim u njih. Iznimkom meu njima smatram jedino one s istobojnim i istomislenim ispjevcima u sebi, kao to je Petrarkin Kanconijer, koje zbog unutarnje, sadrajne istovjetnosti svih svojih sastavnica, a ne iz drugih razloga, jesu neraskidiva cjelina. Jednako tako, meni ni naslovi pjesama (za razliku od onih koje dajem zbirkama) nisu posebno vani. Zato sam im ve odavno namijenio ulogu prvog stiha u njima. O pjesmi, bilo kojoj, razmiljam potpuno drukije. Drim je svetinjom, i ne bih nita u njoj mijenjao, kad je stvarno gotova, ni u emu, nikada. Naglasak je, razumije se, na rijeima kad je stvarno gotova. Takoer i na injenici da ne spadam meu pjesnike koji su odmah na poetku stvaralakog puta doli do svoga cjelovitog glasa (kao to je Providnost to dopustila mladom Antunu Branku imiu). Prihvaao ja ili ne prihvaao osobnu evoluciju, u mene je neeg poput nje bilo; to se jasno oituje u prvim dvjema knjigama (Grad prema sjeveru, Crne narane), djelomice u treoj (Knjiga svanua) i pjesmama neuvrtenim u njih. Drage su mi pjesme iz tih knjiga; ak se pomalo raznjeim nad mladim, donekle drukijim sobom kojeg mi vraaju u sjeanje, ali nisam ih nikako mogao sve ostaviti u izvornom obliku. U Sabranim pjesmama, 2004., neke su dobile djelomice novi oblik, koji je od tada konaan; kakav imaju i sve druge pjesme objavljene u toj testamentarnoj knjizi. Zato bih volio da barem budui sastavljai samo iz nje, kao za sada najnovijega mog djela te vrste, preuzimaju pjesnike sastavke za svoje izbore. To bi, uostalom, bilo u skladu s odgovarajuom praksom u knjievnom svijetu i meunarodnom konvencijom o autorskim pravima. Ivankovi: Moe li se, stoga, govoriti da je tvoja poezija tvoj najtrajniji, pa i najpouzdaniji duhovni dnevnik? Ili, koliko

362

je, do koje mjere, tvoja poezija u tom smislu korespondentna s drugim tvojim knjigama? Osobito, pak, s romanom Mihovil i prozama Prijadranske kie i Zemljom, snovi, kojima je nemogue ne pripisati intimistiki diskurs! Koroman: Rekao bih da je lirska poezija svih pjesnika, uvjetno govorei, svojevrsni duhovni dnevnik, i nedvojbeno najpouzdaniji. S obzirom na to, upravo je nevjerojatno da dananji osamljenici, kojih je u prosjeku vie nego ikad u ljudskoj povijesti, ee ne posegnu za njom. Kad su zbunjeni pred ivotom, a nieg im tvarnog ne manjka, idu pitati kojeg od poesto jednako zbunjenih sljedbenika Sigmunda Freuda to im je; umjesto da to, barem kadikad, saznaju od veeg broja lirskih iskuenika, koji cijelog ivota vode svoj duhovni dnevnik, o kome, zapravo o njegovu drugom dijelu, moram rei jo neto. Mislim da rije dnevnik nije osobito prikladna za imenovanje onoga na to ovdje mislimo. Moe oznaavati razline stvari, a u spregu s lirskom poezijom i razline stupnjeve njezine duhovnosti. Nijedna od mojih pjesama, naime, nije samo dnevnik tekuega duhovnog trenutka, proivljenog u ljetno predveerje, recimo, nego je u svakom trenutku istodobno i zbroj svih proivljenih trenutaka. Tome u odmah pridodati (da ne bih zaboravio kao u svim razgovorima prije ovog) neto to reenom naizgled proturjei. Usprkos onakvom munjevitom sabiranju cijelog ivota u tridesetak sekunda utopljenikog vremena, kakvo sam spomenuo govorei o pjesmi K Bunaru stigoh dok piem novu pjesmu, nemam svjesno pred oima nijednu od nastalih prije nje; dapae, osjeam se kao poetnik, puki nevjea u pjesnikom poslu. Nimalo se drukije ne osjeam ni kad piem svoje proze. One su i u tom smislu sve u dosluhu sa svakom od mojih pjesama. Nadasve su im sline po otvorenosti kojom izgovaram najintimnije stvari u njima. U zbirci noveleta Zemljom, snovi, to su doivljaji uspavane svijesti, koji se bez istinske potrebe ne govore proroici iz Delfa. Autobiografski roman Mihovil u cijelosti je utemeljen na protjeuoj stvarnosti (prije nego je u nas tako itko pisao), a sastavljen je od etrnaest dnevniki podnaslovljenih poglavlja. U tim dvjema knjigama, sadrajno potpuno razlinim, pokuao sam (kako rekoh), otkriti duhovnu i materijalnu polovicu svoga bia. Kao i pjesme, one su moja tenja za cjelinom. To su, naravno, i prije njih (1954.,

363

1958., 1963.) napisan tri pripovijetke iz zbirke Prijadranske kie. Napominjem da je druga po navedenoj kronologiji, koja je dala naslov knjizi, dobila Poletovu nagradu za prozu. Moglo se dogoditi, hou rei time, da formalno uope ne budem pjesnik, nego samo prozni pisac; to u mom sluaju opet ne bi znailo izbor pogrjenog puta. Ipak, nije mi krivo to sam, sudei po bibliografskim jedinicama iz svoga dosadanjeg opusa, u priblinoj mjeri i jedno i drugo.

364

Veselko Koroman

PJESME
NA BRDO SUSJEDNO
Uspinjem se nou, kad ve godine su tolike, moda cijeli ivot iza mene. Pored kue u podnoju, naputene, sm. I da me sad tko upita iz rodnog mjesta to prua se za mnom, kamo u u ovo doba, i gdje me blinji nai mogu ako me dugo ne bude, zaurlikao bih, ini mi se, kao vuk. Jer nikom, koga je ena zanijela, ne trebam rei da nebo je gore sa svojim zvijezdama, a zemlja ispod njega; nego samo da sve to jo se krije za mojim tjemenom osim ovog brda uz koje se penjem i predmet na njemu, okolice njegove prostrte izmeu pojava u daljini (neugledljivih odasvud) moja je, to jest, niija stvar. Po ovom brdu su, dakle, tu i tamo vrtovi obzidni, pa uzvisine pod kamenjem prastarim, i trnje, i uza nj ino to se vidjeti ne da (kako rekoh), niti naslutjeti bar, odonud gdje su drugi, ni kad je mjeseina, prekrasna doista, kao sad. Ali nita o tome, niti o sjeni kratkoj ispred mene ne zna ni mjestu rodnom brdo susjedno uz koje penjem se i penjem, i popnem najposlije na vrh njegov, tuda, nou, donosei s podnoja sve to su na nj donijeli odozdo, penjujui se ovamo, svi ljudi, ikada. Pa sjednem tu zadovoljan veliko to sam iznio breme, ne bremenom samim, i evo sjedim jo koji trenutak, sm.
Izbor: eljko Ivankovi

365

S vjetriem, dolijee odnekud rekao bih: ple dusi drvo suho tektav glas lisice izgladnjele. I zatim mir, dubok, u kome jedan po jedan za drau sputaju se aneli, i paze otud, virkajui kroz lie sitno, na mene. No duh se moj ipak ne da smesti. U pono, ustajem s tla. Ispruenih ruku niz tijelo, svjestan toga da sam ustao, uspravio se na vrhu brda u blizini mjesta rodnog, i pitam: Zar nije moglo biti, kad je ovakvo, da nieg ne bude? Stabla mog bez korijenja, Venere i sestara njezinih, svemira, ne jednog, i onog to je oko svih. Puke upljine. Niega. Kad oiju nemam za gledanje svega, ovdje gdje mi odmah sve treba, zar nije moglo biti da i onog koji sve daje, ni u tvari, ni u duhu, nigdje, nikad nema? Da posvud i uvijek vlada nita; sablasna, niija praznina.

366

DOK SAM NA PUTU

I dok umoran sjedam, evo ovako, na kamen jedan, da mi prie s krunom na glavi i haljinom bijelom, kako vele, ena slavna ne znam to bih, ne znam to bih. Jer imam ve stotinu i godinu koju, tako mi se ini noas na ovoj stijeni, i ne bih umio podnijeti vie, to znam, pogled njezin donijet otud, s polja tajnih, vrlo blag. A volio bih ipak da se izlije na me, Tomu starog, dok mirujem ovdje trenutak koji da umor mine prije polaska novog. Za njom, jasno, naprijed ravno prema zapadu. Odakle istok svie. Dok ptica se luckasta javlja opet na sedam jezika, to iz ume, to iz tora, odonud, iza kuta. Te ara, vara, s krivog duba. U ovo, kakvo jest, doba ponono, kad od mene bi se mogao uplaiti djeak koji. Zato, odoh ja, a ti prostri se meni pod korake sve, putiu nijemi. Ne u jo daleko, moda tek do postaje prve, gdje eka me s krunom na glavi i haljinom bijelom, kako vele, ena slavna. Od roenja. Koja ne hoda, nego lebdi, zjenica plavih, iznad ovog to se ljulja. I negdje se krije. Molei za me, dok sam na putu.

367

KAD SIJEVNULO JE NAD TRENJOM

Pobojao sam se za nju onako kako se za nju bojao moj susjed pored mene, kako se pobojala za nju ona to je stajala uza nj. Uz voku izgubljenu. Jer trenja je imala i plodove rumene na granama, koje upravo smo kuali svi, odbacujui sjemenke iz njih, iza sebe, u predveerje svibanjsko, prema zapadu. Jer trenja je od divlje postala pitoma u mom djetinjstvu, i otada ne da, ni zimi ni ljeti, ne da nikako, biljka vjerna, da izaem iz sebe, odem nekamo odavde.

HODAJUI NAOKOLO
Koncem drugog tisuljea, u Bosni, stanem pod hrast, roen iz zemlje, kad i Krist, iz nebesa, u Betlehemu. Tu pomislim to ne htjedoh, dodajui brzoj misli, kao jelu, malo onog to se u njoj, od jutarnjeg davnog ara, tiho ljeska. Letjele su, blijed se sjetim, dvije laste, od veselja skakale su niz obozorje, poput snijega, lijeva, desna, prema jugu. Moja slutnja, ona rosa. Zbog koje me ovdje, skritog liem iznad glave, neto mami da posumnjam: moda Lucifer sam. Gle kako se na pleima ptica slavnih kad me vide iznenada ispod hrasta, ivog onda, perje jei. I dok eem ovud, sada.

368

IM JE UGLEDAM
uma se ona penje uz brdo, s mirom, ili jekom svojih stabala, otud, odonuda. Po njoj valovi zeleni, te puno ukavih, suhih za njima, skau poput vjeverica, puu iznemoglo od dna prema vrhu njegovu. Uad raskriljena. Zamagljeni redovi glista ispred moje desne, lijeve zjenice. I to nije opsjena, uma se ona, vidim pouzdano, uspinje na vrh svog brda, uz lea mu plodna, im je ugledam. Po njoj valovi dvobojni s podnoja njegova, koji uznemiruju me pokretima nejednakim, sad tre uz stranu, sad teturaju lijeno. Onud bjelji od rose, ondje mutniji od trnja. Valovi ti, i uma pod njima, idu uz brdo. Ali, ide li prema vrhu svom i ono u emu je uma ugledan, i brdo ispod nje, i valovi nejednaki ispred moje desne, lijeve zjenice, to ne vidim. Nego ekam uzalud na svom mjestu, godinama, udei pogubno da mi se ukae.

369

OD VREMENA DO VREMENA
Htio bih utjeti, ali ne smijem nipoto, ne mogu. Upravo kad se sjetim ega, i kad poelim najednom biti nijem, i nepismen, poput trave ili inja. U tim trenutcima, zamislite, koje bih volio kadikan da nemam nikako, jezik u korice ledene, svoju sablju propasnu, staviti ne umijem nikada. Tako je i ovaj put: malo prije nego sam izjutra zazvao sve jednim imenom, u mom kraju, iznova. Smrtno sam uplaen izletom u crn, u tun, u dalek, a idem onamo, viui u sebi, i jo vie izvana, s dlaica uzdignutih po tijelu mom, da ne poginem od apata odnekud, pa mira, pa odlijeganja nepojmljivog posvud oko mene. Gdje sam to ja, jesam li na pravom mjestu, pitam se, kao to se vjerojatno pitao Dante postavljajui dolje, na dnu svijeta, temelje Paklu svom. I kao to je juer pitao ovdje, iznad zvijezda, na visine ove po stoti put uzletjeli prijatelji iz Raja, to sad se via sa sinom mojim u njemu, svaki dan. Pjesnik op. Gdje su njih dvojca, pitam se jo, i trei, Dante, s kojim se oni takoer susreu ondje, u vrtu plavetnom. Usred koga raduju se dolasku unukovom roditelji moji, i mole Boga da me utjei ime, tamo, u nizini zemaljskoj s koje podie ga k sebi, i ovdje, u visinama ovim iznad zvijezda, po kojima, na svjetlu danjem, izviam opet, grmei izbezumljen: Gdje je, ruo, to kraljevstvo svetih? Kud se vinu moje dijete?

370

OHOLOU UVRIJEEN
Rekoh jednom nekome: da ne mislim, nego znam, kako u domovini lirskoj, po gorama, poljima njezinim, danas ne osvie, nigdje, glasnik nijedan ivlji od mene. Kakav nai bi se mogao, u to sumnjam, samo na putovima onostranim. Rekoh njemu, onda, kad zavapio sam u sebi, govorei: Postati velik poput zime to se sputa pred vratima, ispred pilje, nebodera, svakog dana iz nebesa. Da bi svijetlio, kad te ne bude, bolovima svojim, na Zemlji, gdje e biti, Jo neko vrijeme, slavitelji tvoji, bia umna. De, ne luduj anele nevidljivi. to e meni, kad me ne bude, uskrisitelji otud, slava ikakva iz krajeva koje sam napustio. Ne viem ja ovud, od djetinjstva, traei nju. Maglu nad maglama.

371

TKO E ZNATI
to se dogodilo onoj koju Venerom zovu, te se ne okree s lijeva na desno, kao braa, znanice joj ive, gore, po nebu. Nego se vrti lijevo, uvijek lijevo. Vragovima gonjena. Ta Zornjaa, Veernjica; boginja ljubavi i ljepote za susjede moje s juga, Helene stare. Zato se pitam: Kamo emo kad bude jednom ovud ugljena tekog, i dima, vatre odasvud, ako na nju ne moemo, zbog zala takvih, niti na planet ijedan? Ali me nije strah, jer govorim, smjeran veoma, zvijezdi jo sjajnoj onamo: Venus, Venero, upravo molim Oenaa sedam da te vihor kakav zanese u smjeru pravom. I od Uskrsa nekog u daljini, kad potre k tebi, odvud, tada roeni da bude hladna, i dobra njima poput Zemlje, majka nova, dok propuh mine, tamo, na visini, sred tvog svemira.

372

KAD SE DOGODI MENI

Najstranije. To: da tebe, po srcu kratkotrajnom, nema. U tom asu, prazan, otkrivam te. I ti jesi. Mora biti. Inae, umrijet e opet tko je snio: postolar davni, te onaj do njega, sveti Augustin, pjesnik Goethe koji god da je. I pitanje zadnje postaviti moram: to e ita, igdje, ikome? Bio vjetar ili voda. Ikada. Zato ne propadne sve? Ponajprije duoznanac kakav s osmijehom blijedim, tu, u povijesti. Koji dri da iz straha zemaljskog uzvraa ti rije.

PET STOTINA
I etrdeset milijuna nepoznatih, svetih godina, prije dolaska mog. Kad udahnule su, moda, prvi put, ivotinje mnoge. Bez kojih, znaju to one, treslo bi se jae, pucalo od boli, poput leda, tlo u meni. Kao u biima njihovim, onda, dok bila je davnost, davnina ljubljena, to eljala je dugo tijela im prelijepa, spremajui uzgred, negdje, sjeme mi hudo. Nad kojim bdiju i sme, po zapovijedi tajnoj, i bude se presretne, zovu me, piju vodu sa mnom, ve odraslim. Ovdje, gdje sada su, nema dvojbe, Rije iv.

373

U ZADNJE DOBA
Netko me pita koliko je odavde do slapa, vodoskoka mogueg, sjeverno, juno od maglica nebeskih, lijevo, desno od svemira. Kao da je to meni, pred zimu, najvanije. Zacijelo, Bijela stvarnost ali se sa mnom, dakom svojim. Na to ja njoj, ovako nejak, odgovaram u sebi, da ne mogu vidjeti, sm, zna ona, koja hrabri me tako, koliko je do neeg smijehom obasutog, onamo, na mjestu odmaknutom, u praznini. Nego samo do staza prvih iza prizemnice moje, to sad, od sjaja veernjeg, ini mi se, s biljem lebdi.

PRIJE DOLASKA NA SVIJET

Grab ima mogunost, samo jednu: da bude odmah to biti mora, i potpuno je ostvaruje. U svom kutu, kao drveta ostala, sm, Taj monik zeleni ponosi se time, pomiljam, i u svakom je asu, od toga, vrlo lijep. A gdje je cijelost moja? viem bez glasa, u no. Zato ne mogu dozrijeti nikako, sada, dok sam iv? Kao pas onaj to ima zadau da laje iza bilja susjednog, ili mae repom, dokle moe, tu. Oito, od mene, netko je meni jo blii, kad mi ne da, ovako oholu, roditi se samo jednom.

374

MANUFAKTURA
Dragan Veliki Elizabeta eleva Lidija Dimkovska Ozren Kebo Ljubica Arsi Saa Ili Adisa Bai Agim Apoloni Faruk ehi Janika Rter Zoran Feri Namik Kabil Miodrag Raievi Neven Uumovi Dimitrije Duracovski Iskra Doneva Rusmir Mahmutehaji Jana Unuk Fahrudin Kujundi

Dragan Veliki

KAFE TRIESTE (Odlomak iz romana ENGEN)

Kada se Kristina posle etiri godine provedene na Istonoj obali preselila na Zapadnu, zamenivi est sati vremenske razlike za devet u odnosu na Beograd, grad u kojem je roena i odrasla, sasvim je iezlo pitanje: ta tamo oni sada rade? Pitanje koje je u trenucima depresije potkopavalo egzistenciju koju je gradila napustivi svoju zemlju. Ono to sebi nikada nije priznala jeste injenica da je u svakodnevnoj prepisci sa Marijom ispitivala koliko ima smisla otpoinjanje novog ivota. Kao da je Marija bila jedno drugo ja koje za potrebe eksperimenta ostaje u Beogradu, iji ivot nadgleda i na taj nain meri ispravnost vlastite odluke. Sa Zapadne obale nije se samo udaljio prostor u kojem je provela etiri decenije ivota, ve je izbrisan iz svakodnevnice, preusmeren u depo memorije gde je dobio isti status kao i omiljena lektira. Beograd je postao knjiga. Tamo, u toj knjizi, bili su likovi nekada njoj bliski, grobovi njenih roditelja, ljubavi i razoarenja, itav jedan svet meu koricama koje su se zauvek zatvorile. Kristina je sada bila u novoj knjizi zapoetoj na Zapadnoj obali. Taka na kojoj se nalazila ve skoro dve godine postala je sredite. Po njoj rauna poziciju u prostoru. I vremenu. itava geografija se seli sa tom takom, svejedno da li za tren odluta na Tasmaniju, u Saharu ili do Beograda. Nije vie pred spavanje zamiljala kasni popodnevni as u Beogradu i lutala ulicama gde je prolazila njena mladost. Poela je da zaboravlja imena. Iezavale su adrese. Prestala je svakodnevna prepiska sa Marijom. Razmenjivale su mejlove nedeljno, da bi se uskoro prepiska svela na mesene izvetaje: Marijine ispovesti i Kristinine komentare. Suoavanje pacijenta i terapeuta. Ali, sve manje je u njoj elje da testerie uvek iste misli. Besmisleni rad na pilani. Debla misli samo stiu, see ih na komade, pa usitnjava, slae cepanice i gui se od piljevine. To vie nisu njene misli. Ona nije vie ona od pre tri, etiri, pet godina. Pratiti Mariju znai svaki as zavirivati u knjigu o Beogradu, podseati se na jedan prethodni ivot koji jo uvek pulsira, pre-

377

ti da e da se upie i ponovo uspostavi poput kompjuterskog programa izbrisanog onog trenutka kada je ula u Lufthanzin avion na liniji FrankfurtNjujork. Sa uasom primeuje da svaki prostor ima svoje misli, aktivira ih pogled na stvari koje su uvek na istim pozicijama, pretee u svojoj nemosti. Plai je odsustvo promene u relacijama nametaja. Zarobljena konfiguracijom stana, stepenitem, kuama preko puta, udubljenjima na trotoaru. Ljudi. Uvek ista lica koja te podseaju na naslee prethodnog dana, obeanja i obaveze, elje sapete redosledom poznatih reenica. Izviru rei koje ne eli da izgovori, ali i neizgovorene one su tu, protiv tvoje volje, ne daju ti da se odmakne, da skrene u sporednu ulicu, da ispita senoviti pasa, da izbije na nepoznat trg, da se upusti u drugi ivot. I kad je pred poletanje u Lufthanzinom avionu vezala sigurnosni kai, Kristina je osetila kako se tim pokretom obelenim kljocanjem mehanizma zapravo oslobaa svih stega. Da, uskoro e poleteti. Razduvati prainu poslednje noi u Evropi. Kako to mono zvui: evropska praina. Poslednja doza uzeta u zaguljivoj sobi bezimenog petanskog hotela. Razgovor u mraku. Pono bee davno prola. Kreveti su kripali na svaki pokret, rasanjivali ih. Kristina je ustajala da pui, prilazila otvorenom prozoru i posmatrala pustu ulicu, nekakav trg po kojem su etale prostituke i travestiti. Bila je potpuno u vlasti ptije perspektive, mesecima ve odmaknuta od svakodnevice, sva usredsreena na odlazak. Nije sumnjala da je to zauvek. Preselila se u tree lice. Vie nije bilo ja, samo ona, ta Kristina. Bez patetike i nostalgije. Jasno gramatiko stanje: prezent proli. Sa treeg sprata petanskog hotela, zadrala je perspektivu posmatraa, usput pominjala imena, dogaaje sa letovanja. No bdenja. Pokojnik je bio njen dotadanji ivot. Marija je govorila Kristini da mora malo da odspava, eka je dug put. Ali, i sama je palila cigarete, prilazila irom otvorenom prozoru i buljila u tamu parka. Tako su njih dve pre mnogo godina na maturskoj ekskurziji u Dubrovniku puile nou na prozoru hotelske sobe i gledale prema puini. Svet je bio irok. Za svaki smer postojao je put. Iskrsavao je sam od sebe pod nogama. I kasnije, kada su krenule na studije, Kristina na mikrobiologiju, Marija na prava, koja je brzo zamenila zamenila filozofijom, putevi su izvirali. inilo se da mogunostima nema kraja. Da se iz svake pogreno odabrane ulice stie, ipak, negde. A u tom negde, uvek ima jo jedno negde koje samo na njih eka. I tako unedogled.

378

Nedeljama pred put Kristina je paljivo odvajala najnunije stvari. Sve je trebalo spakovati u dva kofera ija teina ne sme prei dvadeset i tri kilograma po komadu. Nepunih pedeset kila nosi u drugi ivot. Preturajui po ormanima dole su na red i fotografije. itavo popodne prebirala je po kutijama. Albumi sa postojanim crnobelim slikama u kojima su utisnute sekunde od pre pola veka: njeni roditelji na proslavi Nove 1964. godine. Dom vazduhoplovstva u Zemunu. Porodini likovi sa obe strane. Mnoge vie i ne prepoznaje. Izviri po neko ime, posveta i datum. Svadbe i roendani. Niu se hotelske terase, ulice nepoznatih gradova. Bledsko jezero. Vesele druine u bezimenim primorskim gradovima. Ponegde na poleini uporne koordinate: datum i mesto, imena prisutnih. Tuna porodina arheologija. Nikome potrebna. Kakav uasan pokuaj. Za koga? Predstava koja se pre premijere skida sa repertoara. Jer, koje je to vreme rezervisano za gledanje fotografija? Samo usputni pogled, sluajno zaturene slike meu koricama knjige. A onda, u kutiji sa kvadratnim polaroidima iz osamdamdesetih godina uas. Boje su izbledele, izbrisani prelazi, tupi pogledi bez zenica. Nagovetaj nestajanja. Samo su jo osnovne boje preostale. Zamagljene, razlivene, mrtvaki blede. To to vidi podsea Kristinu na plastine filtere koje su u vreme njenog detinjstva stavljali ispred crno-belih ekrana. Komian pokuaj stvaranja iluzije. Imbecilno fingiranje televizora u boji, beanje po svaku cenu iz crno-belog socijalistikog sveta u sumnjive farbe srenog Zapada. Nije se mogla nauditi kada je po dnevnim sobama nailazila na te skalamerije nataknute ispred TV ekrana. Modro-zeleni filteri, negde ak sa etiri, pet boja spektra, stvarali su iluziju mimo svake logike. Redosled je ostajao nepromenjen: u gornjem delu ekrana plavet neba, na sredini prelivi crvene i narandaste, u dnu neodreena smea boja zemlje. Svejedno da li je na ekranu kadar ljubavnika ili kakav politiki skup. Svi su imali plave glave, crvena tela i smee noge. Ali samo ukoliko stoje izvueni u prvi plan. Ukoliko lee, to je esto sluaj sa ljubavnicima, pozicija kreveta, tanije sektor ekrana, odreuje boju. Simbioza crno-bele slike i filtera uspostavlja zelenkastu skramu na svetlim povrinama, koje promenom kadra naglo nestaju, a skrama se razliva u tamnijim tonovima, stvarajui nekrofilnu atmosferu. Sada je pred njom jedan drugi ekran: prozor kafea Trieste na Fiermens Darfu. Drugi filter: devet asova vremenske razlike i etiri dekade potroenog ivota. Ponekad subotom kada nema

379

deurstva u laboratoriji, ili nije na izletu sa Janom, ona doe u kafe Trieste po dozu nostalgije, podvlai crtu i meri uspenost opcije za koju se opredelila ulaskom u Lufthanzin avion u Budimpeti. Trieste je njena crkva. Mesto oputanja gde se carini preeni put. Gde se priznaju male prevare uinjene na bezopasnim krivinama svakodnevnice. Nisu opasne, ali ih je mnogo. Vremenom se stvara dupla slika, boravi se sve due u tom prostoru zamagljenja. Za svaki pojam postoji vie rei. Svaka misao ima vie senki. Zdravo je ponekad zaroniti u sebe. Suoiti se sa jasnim bridovima odluka ma kako pogrene bile. Biti jai za priznanje samome sebi. To je ve Marijin glas. Iz vremena studija. Kada su imale onoliko ivota koliko i planova. Sada je pred njom samo jedan plan. Jedan ivot. Isuvie je odmakla da bi priznala greku. Prednost samoe je odsustvo svedoka o preenom putu. Ovde, na obali Pacifika, njena prolost je samo njena. Kada je pre est godina prela veliku vodu ispunilo se proroanstvo. Tako je pisalo na njenom dlanu onog jutra kada su posle proslave mature u hotelu Jugoslavija doli na prvu kafu u restoran Venecija. Taj zapis postoji i dalje, ali samo tada je pruila dlan na itanje. Drutvo se polako osipalo. Napolju je svitalo. Ostale su ona i Marija, i nekoliko momaka iz razreda. Jedan je bio pisac u nastajanju. Pokazao im je mladia u uglu, koju godinu starijeg od njih, ali ve slavnog pesnika Damira Borozana. Njemu je odneo u redakciju asopisa Gardo svoje prve prie. Tada se u Veneciji pojavila ciganka Rada, proroica koja je obilazila zemunske kafane. Prila je njihovom stolu, a drutvo se razgalamilo. Nastavak veselja u maturskoj noi koja je i dalje trajala iako se ve razdanilo. Redom su pruali dlanove da im gata. Kada je doao red na Kristinu, pored nje se stvorio Damir Borozan. Svoj, primetljiv, pamtljiv vrtela je po glavi razbrajalicu, a on je, kao da zna ta mu misli, privukao stolicu nikoga ne pitajui. Kristini je zatreperilo u stomaku, jedva je shvatala ta to Rada ita sa njenog dlana. Kada je rekla da Kristini predstoji prelazak velike vode, Damir je objasnio da je to povratak u Beograd. To se ne rauna rekla je Marija. Grei usprotivio se Damir nema ire vode od ove koja deli Beograd od Zemuna. Kako je simpatina ta vaa zemunska arogancija bez ikakvog pokria odgovorila mu je. Navikla da je mukarci ele,

380

sigurno se igrala po samoj ivici drskosti. Uzvratio je jednako bezobraznim osmehom, dok joj je objanjavao kako je Zemun glavni grad Beograda. Kada je Rada stigla do opteg mesta zvanog duga linija ivota, Kristina je s dosadom povukla ruku i rekla kako bi trebalo krenuti na spavanje. Ali nisu krenuli. Neko je poruio jo jednu turu pia. Dunavom su klizili remorkeri i tegljai. Isplovljavali su ribarski amci sa zemunske obale. Pecai zauzimali pozicije na keju, galebovi kruili nad vodom. Jo malo i pojavie se prvi penzioneri u jutarnjoj etnji. Drutvo se osipalo. Na kraju su ostali samo Kristina i Damir. Izali su na kej i krenuli u smeru Kapetanije. Ona mu je govorila da eli da upie mikrobiologiju. Onda smo kolege rekao je Damir. Kako, zar si ti mikrobiolog iskreno se zaprepastila. Ne, ja sam pesnik. Ali, oboje se bavimo ivotom koji se vidi jedino uz pomo mikroskopa. Posle svake njene reenice usledio bi otar obrat. Tek to su nekoliko asova bili zajedno, a taj mladi je opasno zaljuljao njenu duu. Ko je koga prvi poljubio, ostala je veita enigma za oboje. Ljubili su se na praznoj terasi Kapetanije. inilo im se da prolaze sati, dani, nedelje. Nisu znali kako da prestanu. Nijedna misao, samo miris koe, dodiri i dah. Mnogo godina kasnije a jo uvek u toj prvoj njihovoj noi proli su zagrljeni nekim tihim dvoritem na Gardou. Zapamtila je make koje spavaju na krovu prizemne kue u koju ulaze. Lave nekog psa koji se sjurio strmom padinom od Kule Sibinjanin Janka. Ona skida haljinu i sputa se na irok krevet. On je na trenutak zastao u kontralihtu ispred prozora. Iako je sve oko nje u sfumatu zamraene sobe, njegov pogled je neto najjasnije to je videla ikad, ak joj iz sadanje perspektive izgleda da ju je opekao. Lako joj se taj pogled vraa kroz itav ivot, iako ve odavno sumnja je li uopte ona izazvala tu britkost i dubinu. Ko zna ta je on video tada na krevetu, pomislila je ko zna koji put. Ta misao sve manje boli, iako je oinula kao udarac biem kada joj se prvi put javila. Dugo nakon toga, pomisao da je taj pogled koji ona pamti kroz itav ivot on moda uputio nekoj drugoj, nekoj koju je uvao u glavi prilazei krevetu sa Kristinom, pomisao da mu uopte nije znaila koliko on njoj, ibala joj je duu iscrpljujue i bez milosti. Jednom e sve to sasvim prestati, pomisli Kristina, jo uvek ne znajui treba li da eli tako neto ili ne. Kao da je najvredniji deo njenog ivota bio vezan za tu zemunsku kuicu i dvorite, sa makama na krovu.

381

ta sam ja ako i bol prestane, na to nikako nije uspevala da sebi zadovoljavajue odgovori. I sada, u subotnje pre podne, za stolom pored prozora u kafeu Trieste, Kristina vidi obalu, etae u utim kabanicama. Kia pada. Galebovi ute na stenama i po palubama jahti i amaca u marini. Prela je veliku vodu. Nasmejala se u sebi na pomisao da bi Damir rekao da od Venecije do Trsta nije mnogo, jedva dva asa gliserom. U njenom sluaju to su godine. Decenije. Zato u ovom asu Damir na ekranu? Njegov glas: U pesmi je kao u snu, beumno se pomere figure. Davno je izaao iz njenog ivota. Sasvim. Bez ostatka. Mislila je da ona njega ostavlja. A zapravo on je izaao, lako, kao to je i priao njihovom stolu onog jutra u Veneciji. Kada ga je posle dve godine od raskida srela na Terazijama i estitala mu na nagradi koju je tih dana dobio, rekao joj je da mu se staklo mikroskopa magli i da sve ree pie. urio je. Zahvalio se na pozivu da popiju kafu. To zna nekada da potraje mnogo due. Zaparale su je te rei. Uzvratila mu je da bi bilo bolje da pamet koristi za pisanje umesto za ispucavanje dosetki. Logino da mu treba pet godina da objavi knjigu kad sav talenat troi u kafanskim nadmudrivanjima. Ne potcenjuj vanost kafana rekao joj je. Uostalom, moje su pesme kao engleski kiobrani. Dugo traju. Njihova veza trajala je tri godine. Kristina se prilagodila Damirovom ritmu vianja i dugih odsustvovanja. Samo bi rekao: Odlazim u mrak. To je znailo da nastupa period sedenja po kafanama. Nedeljama ga ne bi videla. Ipak, knjievni asopis koji je vodio postao je poznat i znaajan. Pred izlazak broja, svaka tri meseca, na podu njegove kue po polupraznim sobama irile su se kartonske kutije sa rukopisima. Dolazili su pisci i prevodioci. Ozbiljni razgovori vodili bi se danima i noima po zemunskim kafanama: Venecija, Skala, Zlatno veslo, Sent Andreja... Hodao je izmeu kutija sa rukopisima, neprestano puio. Pogledaj rekao je Kristini. U svakoj kutiji je jedan hor. Sve tee utiavam originale, a ovi jezici se svaaju, laju jedni na druge... Razmilja li nekad o tome? Pogledala ga je belo. Prvi put tada pomislila da i oni tako, kao ti posvaani jezici, svako u svojoj kutiji. Godinama kasnije, kada je iezlo seanje na svakodnevicu njihove veze, ostale su rei izgovorene jasnim intonacijama.

382

ivot ne postoji bez stiha. Preorana groblja. Vapaj na steku. Delo je jedino pamenje. Crte bika u peini Altamire. Bunar u bespuu. apat iezlih civilizacija. Bez nasledstva lepote sve je praznina i besmisao. Adrese. Imena koja nita vie ne znae. A itav ivot je trajalo snebivanje. Mitovi i legende. Kako moe biti ozbiljno vreme gde u kafani tri policajca u civilu prislukuju dva studenta, i za to vreme pojedu jedno prase? Osmeh krike lubenice. Suvino je rei da su u tom osmehu semenke zubi. Pa jo crni. Partizanski kuriri sa svojim trgovima i ulicama. Sa svojim domovima kulture i kolama. Biste palih boraca. Fotografije suverena. Useljavanja u vile izumrlih dubrovakih gospara. Zalog prolosti bez kaucije. Malter jednog vremena koje se u pesak vraa. A Borozan kae: Za hiljadu godina nee ostati nita osim izmenjenih stihova. Postoji i dalje, tu, na Fiermens Darfu, kao nijedan posle njega. Glasom i likom, bledim kadrovima zemunskih noi, kao pre hiljadu godina. Nestali su veznici i glagoli. Samo imenice. I jasne intonacije. Pridevi. Priloke oznake za mesto i vreme. Njegov jezik je ostao. itava jedna arheologija. Svetovi ugaenih internet adresa. ifre su pogubljene. San bez buenja. Bez svedoka. Nikako stati. Jer, kad stane, prestaje zanos, zupanici dana utihnu, zamire beskonano sada. Duboko in medias res. Ne osvrtati se. Uronjena u pejsa irokih prozora kafea Trieste, Kristina protrne pred bezdanom koji zjapi u tom ureenom ivotu. Odkrinuta vrata brzo zatvara. Kao ostareli kompjuter, nosi internetsko ubre, vue se za njom senka od koje bei. Koliko se trunja nakupilo tokom godina, i nema tog programa koji bi je jednim delete oslobodio tereta. Pa i kada bi to bilo mogue, ne bi uspela da otkloni usporenost. Umor od preenog puta. Svakog jutra tea i prljavija za prethodni dan. Stvarnost? Zbirka svakodnevnog umora razvuena izmeu obrisa prolosti, upakovane u vrst reljef, i bele izmaglice u kojoj se nevidljivim mastilom upisuje budunost. Naslage su ovde drugaije. Prolost je neka druga. Ne moe da odredi strane: mi i oni. Jer to su neki drugi mi, i neki drugi oni. Nje ovde nema ni u nama, ni u njima. Bez konteksta. Bez hipoteka. Skamenjena u samoi. To priznaje sebi u povremenim izletima subotom do odkrinutih vrata. Nema tog modela ivota koji postoji mimo ostvarene egzistencije, modela koji

383

je trebalo slediti da bi se konano nala pred ciljem. ivot je ili ivot, ili kopija neega u emu se pogubi. Kopija jednog nepostojanja. Nonsens, pa ipak... jeste tako. Kristina veruje da negde izvan svakodnevice postoji jedan ispravan ivot, model kome se treba pribliiti. I to se vie priblii, to e biti ostvarenija i zadovoljnija. Domai zadatak sa zadatom temom: Ja i moj ivot. Negde se moraju sresti, stopiti, i onda, dalje samo kao mi, moj ivot i ja, ja i moj ivot. Jednom ili dva puta meseno odlazi u kafe Trieste na Fiermens Darfu. To je njena crkva. Sasvim daleko od svega to je bio njen ivot. Nakon Bostona, gde je provela etiri paklene godine, sva u prilagoavanju, emotivno hibernisana, dolazak na Zapadnu obalu otvorio joj se kao dugo iekivana zavrnica. Sve se deavalo u najboljoj verziji. Posao u laboratoriji u blizini aerodroma, stan u jednoj od najlepoj etvrti San Franciska. I Jan, asistent filozofije sa Berklija, poreklom eh, sa kojim je ve godinu dana u vezi. Sa Janom je otpao i poslednji veo zaguljive prolosti. Prestala je da se dopisuje, nije vie itala beogradske i zagrebake novine preko interneta. Svaki dogaaj u toj duegupki Evrope merila je komentarima neumornih blogera sa obe strane. Nekada, u svom bostonskom brlogu kako je od milja nazivala garsonjeru u potkrovlju viktorijanske vile na periferiji grada kasno nou lutala je po internetu, dopisivala na blogovima svoje komentare. Jeste, zauvek je otila, ali refleks pripadanja ne moe se ugasiti odlukom. Nita ne potiskivati. Iiveti do kraja. Sa distance od est vremenskih zona videla je vie nego dok je bila porinuta u taj prostor beskrajnog mrcvarenja. Jer, kako nazvati lou beskonanost kada je rat prestao? Tlo se smirilo, stada se vratila, svako u svoj tor. Jedino su vukovi i dalje vitlali slobodni. U njoj je tinjao tupi bes. Stalno se suoavala sa pitanjem: zato je ona morala da ode? Neko je odgovoran, neko je kriv. Trag novca maskiran patriotizmom. Ta jednostavna dijagnoza otkrivala se ogoljena kada su poela hapenja, denunciranja, otuni sudski procesi, zatieni svedoci, trgovina zloincima. Olo se ceri sa TV ekrana, ispoveda se i optuuje. Iza velikih rei ideologija krili su se tako obini prohtevi. Skoro ljudski. Bez mantre patriotizma nije bila mogua nova raspodela kapitala. Taj ogroman mehanizam ratne mainerije za ije pokretanje je trebalo razoriti egzistencije malih ljudi opsluivali su odredi analitiara i eksperata, bankara i pisaca, istoriara i filozofa, politiara i novinara. Iza parola i zakletvi,

384

istorijskih misija i epopeja, kucalo je neumorno srce obinih pljakaa. Ne, ne moe to biti istina, apuu mediokriteti. Jer, ako je to istina, onda smo i mi zloinci. A nas je isuvie mnogo da bi se poverovalo antiratnoj propagandi. Nikako ne menjati kurs plovidbe. Kapetani jesu iza reetaka, ali mi uvamo uspomene na slavne brodolome. I sve dok imamo uspomene, svoje verzije dogaaja, zatieni smo ifrom borbe za slobodu. Blanko indulgencija za svaki zloin. Da, jesmo i pre bili slobodni, ali uvek se moe biti jo slobodniji. Podizati spomenike pre nego to istorija ispie zvaninu verziju. Utisnuti se svojom istinom u kolske udbenike. Nastaviti tafetu. Taj otrov ne gubi mo, sa godinama samo jaa. Jedan prizor se svih tih godina vraao Kristini. Nije mogla da ga zaboravi. Prilikom izleta na Kopaonik, videla je na nekom seoskom raskru smrtovnicu zakucanu na drvo. Fotografija mladia u uniformi, Sava Mrki, devetnaest godina, mesto pogibije: Srpske Moravice. Negde u Lici. Kakva je sumanuta kombinacija odvela tog mladia u smrt stotine kilometara daleko od rodnog sela? Njegov ivot ugraen je u zavrni raun, u crne kurseve konvertibilnih valuta, u dnevnice ratnih izvetaa, u osmehe sudionika mirovnih konferencija, u karijere magacionera, ugostitelja i dentista, koji su preko noi izrasli u lidere ije fotografije prekrivaju naslovnice svetskih novina. Hodala je potkrovljem viktorijanske vile na periferiji Bostona. U sebi izgovarala ime nesrenog mladia kao mantru koja je prizivala besmisao svih tih godina. Kolone izbeglica, zgarita i grobovi. Sleganje ramena kada sve proe. Bedna reenica: ivot ide dalje. Kao da se time svako iskupljuje za vlastiti kukaviluk. Za ludilo u kojem su uskali milioni. I sad, kada je epidemija prola opet bi da uplove u luku zdravog razuma. Naginjala se kroz prozor, i umesto tihe ulice sa drvoredom i krovovima vila to vire iz kronji, ukazivali su joj se soliteri na Crvenom krstu, padine sa porodinim kuama koje se niu prema Junom bulevaru. Stan na petom spratu, dovoljno visoko da u pogled stane deo njenog Beograda. Telo brzo zaboravlja dugogodinje putanje, obrise nametaja, udi starih slavina, mrlje na rubovima ogledala, i sa lakoom pervertita privikava se na novi raspored stvari. Kao to se i njen pogled privikava na nove ambalae, dezene ebadi i pekira, mustre meblova. Sadanjost se kao zmijski svlak ljuti i nestaje. Nova dolazi. I nikad to nije ona zamiljena budunost. Kutije bonbonjera kakvih vie nema. Ni sapuna iz tog vremena. Ni olovaka,

385

pakovanja butera, potanskih maraka, formulara. itava jedna civilizacija nestaje sa dekadama. Ljudi koje upoznaje nita zajedniko nemaju sa tom njenom prolou, koja je ovde na obali Pacifika samo njena, lina prolost. Ni sa kim je ne moe podeliti. Ni sa Janom. Kada joj pria o svom detinjstvu i mladosti, kao da to neko sa druge planete govori. Svi smo isti. Tako su mislili oni koji su ezdesetih godina odrastali na beogradskom asfaltu. I svuda irom te zemlje koje vie nema. U primorskim gradovima i brdovitim zaleima, po kotlinama Bosne, u idilinim mestima Slovenije, po pospanim vojvoanskim varoicama. Zar je mogue da su bili toliko opako razliiti? Kakva je to genetika izlegla stvorove koji e dve, tri decenije kasnije da se gledaju preko niana, da se mrze i ubijaju? Kakvi su to zaostali rauni doli na naplatu? ije su to kaucije? ija je to prolost? Selektori pamenja uredno su vodili knjigovodstvo. Svaki dogaaj ima svoje nalije. Mona niska se moe sloiti od linih neuspeha i animoziteta upisanih u partiture istorije.Beleiti i pamtiti. Jednom kad svane i taj dan, kada sevne plotun iz samarica i raspri se olovo svuda oko nas. Ne gospodo, ja nisam dola iz epa, iz herojskih mitova. Imam krtenicu, koordinate porekla tri kolena unazad. Sasvim dovoljno. Dublje ne bi valjalo. Opasno je iveti sadanjost od pre dva, tri veka. Ne gospodo, ja imam samo svoju linu priu. Moji preci su mrtvi. Sa njima niti dorukujem, niti idem na spavanje. Iza zatvorenih vrata voodoo rituali. Rokeri u stvari nisu bili rokeri. Na maskenbalu, svako skriven iza svoje maske. Sve mogunosti su u igri. Snajperisti su opet mirni, obini graani. U komorama njihove due ostali su nerazvijeni negativi zloina. Bezbrojne su mogunosti indulgencija. Bubrili su tajni rauni po egzotinim ostrvima. Kriminalci u patriotskim misijama obavljaju sumnjive transakcije. Belosvetski hohtapleri ugrauju procente. Plen pljake dobio je status porodinog nasledstva. Dinastije se uspostavljaju preko noi. Razvlae se afere po novinama. Demanti i komentari. to vie sudionika uvui u igru. Veliki broj je jedina zatita. Sve se radi u ime naroda. Zbrka je sve vea, igra se iri. Zanos kolektiva melje perverzne individualce. Samostalni preduzimai patriotizma udruuju se u koncerne. Nije vano ko je i kada poeo? I zato? Konfekcija heroja snabdeva trite novim modelima. Za svaije ludilo postoji kostim. Programeri rata konvertuju se na mir.

386

Baulja ta kamarila aerodromima i parlamentima, projure skriveni iza zatamnjenih stakala automobila, toliko brzo da za savest ne preostane ni minut. Zloin je davno razblaen nevidljivim kretanjem istorijske ure, njen gong meri puls nasmejanih i uspenih. Zar su to oni ljudi sa kojima je provela mladost? Na letovanjima nita nije primeivala. I kada su ubili inia, rekla je tada, gotovo je, vie nade nema. Sada su svi opet slobodni da rade ta im je volja. Razred bez stareine, samo povremeno izbijaju pretendenti. Taj haos e ne samo da traje. To je prirodno stanje. I ve u aprilu Kristina je poela da se priprema za iseljenje. Za mlade naunike Zapad je bio otvoren. Odbila je Minster. Nemaka je isuvie blizu. Otii daleko, odakle se tee vraa. Prei veliku vodu kako joj je davno, u maturskoj noi, prorekla Ciganka u Veneciji. Na dlanu sve pie. Putovanje u Budimpetu. Marija je prati. Zaguljiv pansion pored neke stanice. Sve tesno u tom gradu. Dobra, stara, bolesna Evropa. Marija se gui u jo jednoj vezi. Sapeta u ljubavnom trouglu. Sa jednim od onih za koje su mislili da je iz njihove prie. Mladi buntovnik, daroviti satiriar, udomljen u predsednikom kabinetu. Pie univerzalne govore i veruje da iz tog vrtloga postoji izlaz. Jednom, kada mu dosadi. Nikad nije kasno da se ode, kae Kristina. Odlazili su i sa pedeset, i sa ezdeset godina. Nedavno je proitala memoare Nine Berberove. U Ameriku je dola sa pedeset godina, bez ijedne rei engleskog i sa deset dolara. Ostavi me tih pria, kae Marija. To su pisci. Njima je sve drugaije. Pa ti nai pisca, smeje se Kristina. Tako e lake otii. Odavde, sa Istone obale nema vie starog horizonta, pie Kristina Mariji pola godine nakon odlaska iz Beograda. Nema niega to gui, jednostavno, sve se promeni. Boje, mirisi, ukusi. Sve! Nije stvar da je bolje. Ma izgube se te kategorije. Jer, dok rauna da li je bolje ili gore, jo si u zapletu, u poreenjima. Jadan je ivot gde se poredi. Kada se pree Atlantik, toga vie nema. Nova era, svejedno koliko ti je jo ostalo. Pa, i deset godina je mnogo. Za godinu, dve istopi se sva ona sparina, zaguljivost. Nemam elju da doem ni na odmor. Evropa se smanjila. Sva staje u jedan voz koji se vue po nekakvim besmislenim destinacijama. Iz logora u logor. To je Kristina, misli Marija dok ita njene mejlove. Sklona preterivanju kad god bi trebalo promeniti smer. Polutonovi su opasni, nijanse oslabljuju odluke. Za zaokret je potrebna crnobela slika. Nita nije toliko dobro da se ne bi ostavilo.

387

Odlazak u Budimpetu bio je sudbinski, pie Marija. Upoznala sam Marka. On je pisac. U nastajanju. Kakav lik. Toliko razliit od svih koje sam imala. Nisam ti do sada o njemu pisala. Zato? Najvie zbog sujeverja. elela sam sebi da ta pria uspe. Priznajem, plaila sam se tvoje reakcije. Kako bi reagovala na biografiju osobe koja je pre izvod iz dijagnoze nego CV. Iskljuila sam video nadzor nad svojom svakodnevicom. Ti si bila jo u avionu kada sa meni dogodilo poznanstvo koje je nemogue prepriati u mejlu. Prihvatila sam susret samo zato da bih pobegla od emera koji me obuzeo nakon povratka sa aerodroma. Pomiljala sam da se nonim vozom vratim u Beograd. Ali, posle prethodno neprospavane noi bila sam isuvie umorna. Kristina se osmehuje. Jo jedan ludak kome e biti mama. etrdesetogodinjak ivi sa tetkom i teom. Dete u Austriji. Ba je u nastajanju? Pisac? Nije valjda. Ima tu jo neto. Lakoa sa kojom je Marija uvek dolazila do frajera. I Damira joj je moda prepustila. Kristina nikada nije u sebi zatrla slutnju da je pogled u sfumatu zamraene sobe onog jutra nakon maturske noi bio zapravo upuen Mariji. Njoj su pripadale i make na krovu, lave pasa na padini ispod Kule Sibinjanin Janka. I ko zna koliko stihova? Zar nije njeno i Kristinino udaljavanje potrajalo sve vreme dok je bila sa Damirom? Kad god bi se nali u etvoro jer Marija je uvek imala nekog pored sebe, za nju su se frajeri prosto lepili Damir je bio posebno raspoloen. Raskinula sam sa Dejanom. Sasvim. Odjednom je sve moglo to pre bee tako komplikovano, pisala je Marija. Nisam mu odmah rekla za Marka. Kakva geometrija, neko vreme dva trougla. Bilo je zabavno. Njoj uvek zapadnu monstrumi. Godine prou dok okona ropstvo. Koliko puta joj je rekla da monstrum ne postoji unapred. On je dozvoljena koliina bezobrazluka i egoizma. Koliko mu se dozvoli, toliko e zagrabiti. Ne priznaje minuli rad, ne postoji udeo drugog u raunovodstvu monstruma. Granice su izbrisane ne zato da bi se razmenjivalo, ve da bi se prisvajalo. Bez skrupula. Monstrum nastaje u optimalnim uslovima koje mu onaj drugi omogui, na biotopu idealne mikro klime. Ve dva meseca ivimo zajedno. U mom stanu. Na leto emo u Be. Upoznau njegovog sina. Markov otac je ugostitelj. Ima dva restorana u Beu. ta ona pria? Kako je sve to daleko. Uvek se vrte iste gluposti. Marijina sestra Neda je zaljubljena. Da, sea se onog nje-

388

nog prijatelja sa studija. Rudi Stupar. Smetenjak. Odakle sad opet on? Zar nije zaglavio u Nemakoj? Vratio se. Veliki uspeh je postigao sa dramom. Jo jedan pisac? Kakav cirkus. Literarna sekcija. Ti ljudi su naisto ludi. ta da joj pie? Da li da joj uopte vie pie? To nije njena pria. Kristina osea kako je slabi ta spona sa Beogradom. To povrno odgovaranje na mejlove prijatelja. Baviti se njima znai zarobiti sebe negde izmeu. Biti u procepu, stalno preispitivati vlastiti izbor. Ona nije otila da bi se jednom vratila. Ni sa roenom sestrom Milenom nema vremena da naklapa uvek istu priu. Naravno da im je loe. Samo moe biti gore. Tamo se ve godinama ne menja repertoar. A pozorite uvek puno. Otupeli su od istih predstava. Sve je polovino, nita zavreno do kraja. Niko nita ne primeuje, jer nita i nema da se vidi. Niti se uje, niti se govori. ivot se otaljava, kao da je tui. Kao da nije sad i nikad vie. Biti vlasnik svoga ivota. Donositi odluke. Prihvatati rizik do kraja. Disati punim pluima. Sve to Kristina konstatuje tokom nonih etnji internetom. Nije sluajno da Indijanci odbijaju da se slikaju. Biti prisutan likom negde drugde, lano umnoen, oslabljuje psihu i telo. Loa beskonanost. Nje tamo vie nema. A ni njih ovde, u bljesku jedne civilizacije gde sve funkcionie. Izmeu uzroka i posledica postoji jasna, svima vidljiva putanja. Bez mistifikacija i sumnjive metafizike. Svakoga jutra putuje etrdeset minuta vozom na drugi kraj Bostona, u udaljeno predgrae gde se nalazi institut u kojem radi. Ve posle dva meseca itavim biem prepustila se novim navikama. Jedna od tih navika je i svakodnevna masturbacija. I u Beogradu je imala periode kada po nekoliko meseci ne bi imala seks. Meutim, retko je masturbirala. Ovde, tu naviku prihvata kao sigurno oputanje, nagradu posle napornog dana. Paljivo bira lektiru za voz. Uglavnom su to memoari pisaca koji su kao i ona doli u Ameriku. I zauvek ostali. Singer, Nabokov, Nina Berberova... Uzima ono to je snai. Kristina nije kao Marija beznadeno pogubljena u naporu da shvati, da svemu nae smisao, da se neprekidno suoava sa stvarima koje o njoj ne zavise. Kristina sama sebi ureuje pozornicu, razmeta kulise, odabire sagovornike. ak i suflera. Ne moe da shvati Mariju koja je uvek u odgaanju onih banalnih i dosadnih obaveza bez kojih se ne uspeva pomeriti ni za pedalj. Zarobljenik malodunosti u lavirintu svakodnevice. Ravnoduna prema egzistenciji, sva rasplinuta u traenju i-

389

stote, nepokolebljiva u veri da postoji nekakav herojski ivot irokih planova. Bez pakosti i licemerja, sitnih ljudskih prevara, bednih rauna u koje je ugraena gramzivost, tuga i jad. Kristinu je oduvek nervirala Marijina komotnost koja je alibi nalazila u istoti Homerovih stihova, u lepoti antikih proporcija, u melanholiji ehovljevih drama. Njen unutranji svet bio je prirodna posledica njene nesvakidanje lepote. Uvek je imala panju okoline, dobijala je na dlanu sve to bi poelela. I to ju je ojaalo u veri da su ljudi u sutini dobri. Iako Kristina sebe nije doivljavala neatraktivno, ipak je bila svesna fizikih nedostataka koje je trebalo prikriti. Za spoljni svet se pripremiti tajnim strategijama, izboriti se za panju. Kombinovali su se nedostaci: usko lice, tanki listovi, male grudi. Ali, Kristinino oruje bio je osmeh, irok i omamljujui, prodoran kao bljesak munje. Odjednom bi prekrio sagovornika, odvlaio panju sa loeg rukopisa kojim je ispisano njeno lice, snabdevao je snagom i zavodljivou. To je bila njena karta. Kristina je upala u vlastitu zamku. Proizvela je ono to eli da bude, pustila u etar verziju sebe koju je trebalo redovno odravati. Stalno u dijalogu sa sobom. Nazad vie nije mogla. Samo napred. Sve bre i bre. Dola je ovde, na Istonu obalu, umesto svih njih koji su ostali u onoj duegupki, oputeni i beslovesni, nesposobni da se izmaknu gravitaciji jedne loe svakodnevice. Ona je njihov predstavnik ovde. Njihovim oima posmatra krajolik dok svakog jutra tano u odreeno vreme ulazi u prigradski voz i putuje do instituta. Na poslu osvaja svojim osmehom, uvek malo izmaknuta, ostavljajui dilemu kod sagovornika da li je u pitanju stidljivost ili suptilna nezainteresovanost. No pred odlazak u Ameriku, u pranjavom petanskom hotelu, Kristina je stajala pored prozora dugo nakon to je Marija zaspala. Negde iz smera eleznike stanice ulo se ujednaeno brujanje automobila. Prodorni zvuk policijske sirene esto bi naruio to brujanje na koje se Kristinin sluh bee ve naviknuo. Najava ivota koji je eka na drugoj stranu Atlantika. Iznad krovova lebdeli su odsjaji reklama. Jedina uteha je da uvek, ali uvek i svuda, postoji taka suoavanja. Neostvarene verzije svetle kao to Budimpeta sija u tom asu. Lepe su jer su daleko, u sigurnom zaklonu nepostojanja. Gordost odlaska. Uvek i u svemu je bila prva. Sa petnaest godina izgubila nevinost.

390

Iz slabo osvetljenog parka dopirali su pijani glasovi. Prostituke i travestiti etali su ivicom trotoara. Na zvuk retkih automobila silazili na kolnik, ekajui da se neko vozilo zaustavi. Kristina se oseala tako mono puei na prozoru. Kadar koji je dozivao prizor od pre etvrt veka. I tada, Marija i ona kradom pue na prozoru hotela u Vrnjakoj banji. Jedne od tih majskih noi Kristina je izgubila nevinost. Bila je prva u svom kruoku sa seksualnim iskustvom. U flert sa lokalnim mladiem upustila se iz iste radoznalosti. Neko je prolazio ovim gradom, ljubio se dole u parku. Ili samo sedeo na klupi i zamiljao poljupce. Prenoio u ovoj sobi. Posejao rei koje su i dalje utisnute u poutele tapete. Otisci u dotrajaloj polituri nametaja. Odrazi u slepim ogledalima po hodnicima hotela koji je pre liio na bordel nego na prenoite. Prijatna uznemirenost u stomaku. I dah, dubok i spor, kao da guta vreme kojem ide u susret. Marija je duboko disala. Nije se pomerala. U polutami belina njenih obraza bila je nestvarna. Oputena i spontana. Posveena svakom danu koji svane, bez vrstih planova, a opet stamena u onome to nee. Strpljiva u onome to hoe. Prizor te poslednje noi u Evropi redovno joj se javlja kada posle napornog dana legne u svom bostonskom brlogu, a ruka se sama od sebe spusti na butinu. Odabrati partnera za no. Prilaze joj u mraku. Neodluna koga odabrati. Iskrsavaju iz depova vremena. ta je sve njena memorija arhivirala. U seanju, a prvi put ih vidi. Silaze na kolnik kao petanske prostitutke i travestiti, unose joj se u lice. Biserni osmeh crnca laboranta koji je uvek negde u blizini kada se ujutro pojavi u institutu. Njegovo gipko telo izaziva nesvesticu. Smenjuju se sve bre, ritmom njene ruke. Ali, na vrhuncu, u poslednjem taktu pred pranjenje, pojavljuje se Damir. Snanim grom stomaka utiskuje se u Kristinu. Avet, posle toliko godina, vrsta i trajna, kao engleski kiobrani. Neosvojiv, nikome predan do kraja. Kao to je i ona. Zalud je pokuavao da je uvue u svoju orbitu, da joj ugradi vlastite navike i ustolii je u verni satelit. Mada, kada je sve prolo, moda to i nije bila najgora varijanta. Odbacuje jeretiku misao. Samo napor izaziva strast. Osvajanje vibrira. Smiraj je uvek promena kadra. Polako spada sjaj. Odredite ne prepoznaje. Pucketaju ugaeni reflektori. Pozornica je opet izneverila. Brzo nazad u dane vrstih struktura. Njegov robusni zagrljaj tako prija, kada se ne misli, kada jo

391

nita nije uspostavljeno. Bez obaveza. Samo napinjanje tela, i zadovoljstvo lieno pauine relacija. Odnos koji traje bez mogunosti da preraste u vezu za itav ivot. Jer, tek su na poetku. Oboje u pokretu. Posveeni jednom sutra koje je nepregledno, ija teritorija je mnogo vea i od danas, i od jue. I ba zato to je kraj izvestan, ali nevidljiv, svaki zajedniki trenutak ima svoje jasno postojanje. Kristina se uasavala listanja albuma, tih jalovih podsetnika. Ni pola godine nakon dolaska u Boston nije poelela da otvori kartonsku kutiju u kojoj su bile fotografije, izbor iz albuma napravljen nekoliko dana uoi puta.Fotografije se slau i uvaju ko zna za koga. Da trunu u komodama. Trebalo bi sada sve to baciti, osloboditi se balasta seanja, biti iskljuivo tamo gde jeste, jaa za odsustvo prolosti. Besmislen pokuaj, teatralan i smean. Kao da se prolost moe odbaciti. Najvie to moe jeste sve manje boraviti u tim zaguljivim predelima. Koliko godina je potrebno da proe da bi se u rancu prolosti pojavio sloj Amerike? Bie i to jednom kada sutra bude manje od jue. Koliko godina mora proi da bi izbledeo njegov pogled u sfumatu zemunske sobe? Da nestanu make sa krova i lave pasa kod Kule Sibinjanin Janka? Moda jednom kada prelazak velike vode bude daleko iza nje. Kada nona kretanja svojih ruku zameni vezom za itav ivot. Kada opet poljupci budu dugi i mirisni, kao onog jutra ispred zgrade Kapetanije. Velika voda bila je Damirova i njena metafora. Koliko puta upotrebljena. Sa toliko mnogo razliitih znaenja, ali uvek sa naglaskom na prolaznosti svega to ima svoj poetak. Tako se relativizovala svaka najava ozbiljne veze. Oboje su zadrali pravo na samou, na neko vlastito vreme za koje se ne podnosi izvetaj onom drugom. Zapravo to je inio Damir. A Kristina ga je sledila refleksom sujete, nikada se ne pitajui da li to i ona stvarno eli. Damiru je Zemun bio itav svet. Malo je putovao. Ali, mnogo je itao. Jednog leta, kao student, obiao je Evropu koristei internacionalnu voznu kartu. Bilo je to jo u vreme kada pojam vize bee nerazumljiva apstrakcija. Tek deceniju kasnije pojavie se redovi ispred stranih ambasada u Beogradu. Podizae se metalne ograde kako bi se gomila koja eka dovela u red, vijagujui u redovima dva po dva, sve do uenih altera gde skrueni i sagnuti, kao u ispovedaonici, imaju svega nekoliko minuta da objasne svoj sluaj, da se izbore za posebnost pre nego to se biografije izliju u guste rubrike formulara. A

392

smrknuti pogled slubenika otkrije da jo uvek neto u priloenoj dokumentaciji nedostaje. Ili ravnoduno lupi peat na ispunjeni formular i prui ceduljicu sa brojem gde je i datum podizanja viziranog pasoa. Danju je Damir krstario gradovima, obilazio muzeje i galerije. Uvee je odlazio na stanicu, odabirao destinaciju koja pokriva est, sedam sati sna, i onda koraao kroz poluprazne veernje vozove sve dok ne bi naao prazan kupe. Deavalo se da ga onako umornog privue kakva prazna kompozicija na peronu pre nego to otkrije u kojem smeru taj voz ide. Jer, vozove je koristio kao pokretne hotele. Ujutro bi se naao u nekom zabitom mestu duboko na jugu. Lutao je Provansom, Sicilijom, Bavarskom. Po nekoliko puta bi tokom jedne nedelje odlazio u prestonice, a kada padne no hvatao hotel-voz i vraao se na jug. Tokom dva meseca lutanja Evropom samo je desetak puta prenoio u hotelu, doveo bi u red higijenu, i osveen kretao dalje. Tog leta ispunio je zadatak: upoznati svet iz prve ruke. Pamenjem roenog arhivara izvlaio bi u diskusijama kakav detalj sa svog jedinog putovanja Evropom i suvereno iznosio argumentaciju mnogo godina kasnije kada je podignut visok engenski zid oko njegove zemlje. Teko je bilo suprotstaviti se Damirovim lucidnim zapaanjima. Britki odgovori imali su snagu nepomerivih stihova. Svet je tamo gde jesi govorio je. Nee ga bolje upoznati povrnim lutanjima u aranmanima turistikih agencija. A kada bi se Kristina pobunila to ve dve godine nigde ne idu na letovanje, Damir je ravnoduno odmahivao rukom. U Zemunu je dovoljno vode i sunca. Ima neto geografije, a najvie istorije. Idi sama na more. U Grku, na Hvar, ili do Dubrovnika, gde god hoe. Meni je Jadran ispod prozora. Sasvim mi je dovoljna Venecija. Zar je mogue da ovek koji se hvali da ima uvid u itavu svetsku literaturu zapravo je zarobljenik smene kvadrature vlastitog zapeka usprotivila bi se Kristina. Rekao sam ti stotinu puta, putovanja su mi mrska jer su isto gubljenje vremena, najefikasnije sredstvo za ubijanje pesnike inspiracije. Vie volim slobodu Zemuna, nego zatoenitvo itavog sveta. I tada bi potegnuo krunski argumenat, svoja dva najvea pesnika uzora, Kavafija i Pesou. I jedan i drugi bili su dobri duhovi svojih gradova, Aleksandrije i Lisabona. U svakodnevnim

393

kruenjima poznatim ulicama ispisivali su mitologiju. Odabrani glasovi da iskau genius loci. Da otvore svaka vrata, da pogledaju kroz svaki prozor, da se spuste u podzemlje, obiu grobove, sasluaju molitve usamljenih i odbaenih. Da iz svake smrtovnice proitaju preeni ivot. Ti si jednostavno lenj rekla bi Kristina. Izgradio si sumnjive teorije samo da bi stvorio alibi za vlastitu nepokretnost. Ne precenjuj vrednou... Uh, dosta mi je tih tvojih ne precenjuj vrednou, ne potcenjuj kafane! Ne potcenjuj dokolicu. Ti si jedan mizantrop zatvoren u peini! Postoji li jo neto sem Zemuna? Postoji. Okolina. Ba si vickast. Zemun i okolina. Kako to lepo zvui. Moda tebi, meni ne. Tvoj grad je iza velike vode. Kristina bi osetila trenutni bol kad god je Damir izgovorio neku takvu opasku. Slutila je da to radi smiljeno, odrava sigurno rastojanje, ne dozvoljava da se isuvie priblie, da pomeaju ivote. Sa Damirom e njihovi ivoti uvek biti dva paralelna, ali ipak, razdvojena koloseka. Prigovarao joj je da je isuvie ambiciozna. Da zbog sutra ne vidi danas. A kada bi se Kristina usprotivila i rekla da u njenom poslu za poetak treba zavriti fakultet, aludirajui na njegov sluaj sjajnog studenta koji je naprasno posle druge godine napustio studije svetske knjievnosti Damir bi se osmehnuo i ispalio neki od svojih bisera: Vrednoa je opasna za pesnika. Ili: Ako je Kavafi ostavio samo sedamdeset pesama, zar bih ja trebalo vie? Ili: Bolje pune fioke, nego prazne knjige. Problem je to su tvoje fioke prazne rekla bi Kristina. Duo, zaboravlja da ja nemam fioke. Pa zato nemam ni taj problem. Nekoliko nedelja uoi odlaska u Ameriku, Kristina je jedva odolela elji da pozove Damira. Tih dana je intenzivno mislila na njega, jer, eto, ispunjava se u potpunosti metafora velike vode. Nije to uinila samo zato to se plaila da bi je u asu kada okonava jedan period svoga ivota, susret sa Damirom oslabio, moda ak uneo pometnju u tako jasnu agendu sa kojom je isplanirala sledeu fazu. Sem toga, ko zna kako bi on to shvatio? Kao slabost? Ni posle toliko godina ga nije zaboravila?

394

Naravno da nije tako. Damir jeste njena najdublja uspomena. Neuporediv. Moda i neponovljiv. Ali, posle tri godine oboma je bilo jasno da ne moe vie tako unedogled. On, koji e do kraja ivota da nou obilazi zemunske kafane, a danju puni kartonske kutije ceduljama, sve vreme puei i kao avet kruei polupraznim sobama. Da lebdi nad prostorom Kapetanije, zadovoljan u sebi, omamljen pricerima, usporen i pun kao tegljai koji klize Dunavom. Raspored svojih dana ispisao je unapred. Odabrao je karantin. Jer, video je Evropu tokom jednog leta. Video je svet. Zato bi se ponovo vraao? Ako povratak ima smisla, onda to svakako nisu gradovi i predeli. Nisu ni ene. Vraa se samo Homeru i Danteu, Kafaviju i Pesoi. I ona, koja sebe nikada nije videla tu, stisnuta u toj bari, okruena nazorima i navikama jednog klaustrofobinog sveta, koji daljine sam sebi crta na predhodno podignutim zidinama. Ona eli vie. I dalje. Punu slobodu da radi ta hoe. Nije zatoenik te nesrene istorije i zamrene geografije. Njen svet se uspostavlja pod elektronskim mikroskopom. Hromozomi, DNK, virusi i bakterije. Ali, ona nije parazit kome e Veliki brat da odreuje mesto. Veliki brat? Omiljena Damirova tema. Satima su znali da etaju od Muzeja na Uu, obalom Dunava, prou zemunskim kejom i onda, sve uim putem pored kafana uz reku, dalje i dalje, sve dok se put ne bi pretvorio u stazu. Sputali se do vode, kvasili ruke, puili i priali. Zatim bi se peli na Muhar, obili bi jevrejsko groblje, popili kafu u restoranu kod Kule Sibinjanin Janka. I na kraju, u dugom luku se sputali prolazima i uskim ulicama do Damirove kue. San Velikog brata je ukinuti pamet govorio je kratkim i jasnim reenicama. Za pamet se valja potruditi. Ali, emu trud kad svuda ima fast food. Nedaroviti umetnici i jalovi filozofi bi da ukinu klasiku, da umesto novih vrednosti instaliraju fenomene. Kada vie ne postoji klasika, nema ni poreenja. Danas mediji i globalna pamet stvaraju civilizaciju beslovesnih konzumenata. Sve je za jednokratnu upotrebu. A znamo da je Kazanova redovno ispirao svoj kondom od ribljeg mehura. I sad jo jasno uje njegov otar smeh koji bi usledio posle vrcave dosetke. Taj smeh se seli sa njom, plovak koji ne tone. Iz Evrope na Istonu obalu. I dalje sa njom do Pacifika. Kako je jasno ostao zabeleen taj trenutak premiljanja nekoliko nedelja uoi odlaska kada je arko elela da mu se javi i predloi susret. Trenutak razvuen na itavo popodne. Ozvu-

395

en bukom vajs-aparata. Komije na spratu nie zavarivali su metalne ipke, zastakljivali terasu. Tuan pokuaj da poveaju kvadraturu stana. Tako to e sebi oduzeti vazduh. Trenutak omeen polupraznim sobama u koji e se kroz mesec dana useliti podstanari. Jedva su je sestra i zet ubedili da za prvo vreme ne prodaje stan. Nikad se ne zna. Moda oni ne znaju. Ona zna. Ipak, savetuju, moe stan uvek da proda. Ima gde da se vrati ako sluajno, ne daj boe... Prihvata savet. Preutkuje ostalo. Istorija pravi genetiku. Beskonani oprez stvara robove. Ne, nee se javiti Damiru. Oduprela se tom snanom porivu. Pozvala je Mariju i dogovorile se da uvee izau u batu Kluba knjievnika. Raskrstila je sa hipotekama prolosti. Tako misli. Tako eli da misli. Ali, zar nije uvek nakon to bi okonala neku vezu, iz sfumata zemunske sobe iskrsavao Damirov lik. Lave pasa na padini ispod Kule Sibinjanin Janka. I make na krovu. Opet je u njoj prevladala racionalnost. Da je ona Marija, ne bi imala dilemu. Pozvala bi Damira, izali bi na veeru, moda posle vodili ljubav. A sutradan bi ivot sam odredio putanju. Ali, Kristina nije Marija. Hladna je i autistina. Kada joj je potrebna ljubav, ona je fingira. Oduvek je imala tinjajui nesporazum sa Marijom. Taj njen blanko iste prie. To knjii kao lepotu koju Marija ima, njoj nije potrebna mimikrija. Uvek ide isto, i do kraja. Bez kompromisa. Ipak, jednom e i Marija morati da podvue crtu. Da se suoi sa preenim putem. I dalje plovi. Konano je raskinula sa Dejanom. Izronio je Marko. Po svemu to saznaje iz mejlova novi ludak u Marijinoj zbirci. Takvi se prosto lepe za nju. Svi ti ivoti su talog koji je ostao na Istonoj obali, u bostonskom brlogu. Odlaskom u San Francisko sklopila je korice knjige o Beogradu. Ovrsnula je. Kao da je oduvek u toj prostranoj zemlji. Kada se posle etiri godine preselila na Zapadnu obalu, uspostavila se i amerika prolost. Dobila je pogled unazad. Poslednja no u Evropi, u zaguljivom petanskom hotelu, pripada mutnim predelima Kristininog pluskvamperfekta. Veza sa Janom ispunjava njenu svakodnevicu. Prestala je prepiska sa sestrom Milenom, sa Marijom, sa prijateljima. Stan u Beogradu je prodat, novac zakulisanim kanalima prebaen na njen ameriki konto. Neshvatljiva transakcija. Da bi obavila jednu legalnu radnju morala je da pribegne nelegalnoj metodi. Igra je tako uspostavljena, niko ne sme biti ist. Diktatura velikog broja najsigurniji je zalog postojanja sumorne tranzicije. Recidivi mafije odravaju bolest. Koliko dugo e sve to da traje? Daljina bez horizonta.

396

Damir je ostao njen jedini sagovornik iz knjige o Beogradu. Jednom ili dva puta meseno sretne se sa njim u ispovedaonici na Fiermens Darfu. Ubila je sve u sebi to bi je slabilo u novom ivotu. Ostvarila je ono to je elela: oslobodila se okova drutva koje bi da ugui individualni napor, da obesmisli linu inicijativu. Izmakla se teroru naslovnih strana novina. Izgubljenim pacijentima koji ive svoje virtuelne ivote po blogovima. Samo u kafeu Trieste dozvoli sebi pola sata dokolice da zaviri na sajtove gde se odvija loa beskonanost. Neka nova imena izgovaraju stare fraze. I dalje u igri nezamenljive persone. Razdrljeni ministri prete novinarima. Saekue. Ubistva. Lairana suenja. Minestrone srpske politike scene. Nakot asfalta u pozama holivudskih zvezda. Svuda ista pria: Beograd, Zagreb, Sarajevo... Poluvekovno bratstvo komunista zamenjeno mafijakim klanovima. Prebacuje se na sajtove kulture. Otvoren 43. BITEF. uje amor publike u foajeima Sava centra. Topla septembarska no u Beogradu. Sputa se nie na ostale vesti. On. Nasmejan. Gubi dah. Kratka vest da je posle krae bolesti preminuo u Zemunu pesnik Damir Borozan. Nemo zuri u ekran. Pogled joj se muti. Pali cigaretu i unezvereno po ko zna koji put ita vest. Prelazi kursorom na link nekrologa. Odsutno ita kratke tekstove: uvar Atlantide, Arhivar Zemuna, Pesnik kome se dogodio itav svet... Na kraju poslednjeg nekrologa nekoliko Damirovih stihova: Ostavi stan pun privatne imovine, uini neto, kosti na padinama azijskim nekad su pivo pile, slikale, ljubile, odlui se ve jedanput, za bedne je ekanje izgubljeno vreme, prestani da ita, iscepaj, satri pesmu ovu, i satri pesme sve, ali ih ne zaboravi, ovee!. Vratila se na poetak vesti. Uronila u njegov pogled. I tako ostala i kada se ekran ugasio. Na molu ispred kafea Trieste grupa izletnika buno se ukrcavala na brodicu koja je isplovila pre nego to je Kristina napustila Fiermens Darf. U taj kafe vie nije dolazila. Jo jedan sloj upisao se u njenu ameriku prolost.

397

Elizabeta eleva

KOMENTAR ZA NAJNOVIJU KNJIGU PESAMA LIDIJE DIMKOVSKE

Ph neutralna (izdavaka kua Blesok, Skopje, 2009)
Lidija Dimkovska (1971. g) svojim pesnitvom potvruje stav Adrijane Kavarero, da enski glas relativizira patrijarhalni zakon, koji idealizuje one ene, koje ute. Dimkovska poseduje snaan, radikalan pesniki iskaz bez ostatka, kakav bi poeleli mnogi pesnici, bez obzira na svoj pol-rod. Njena poezija je puna paroksistikih slika, bogato razuene asocijativnosti, eruditivnosti, metajezinosti koja, meutim, nimalo ne ponitava duboku ranjivost i senzibilnost pesnikog subjekta. Naprotiv, svi gore pobrojani atributi omoguavaju monu, na mestima, auto-destruktivno usmerenu perceptivnu energiju, koja se moe oslikati stihovima, poput Gotovo, doao je dan da creva uvijem viklerima ili Pamenje mi je poput vojnike konzerve patete. Dimkovska je, ne samo u naem pesnitvu, redak autor, spreman da primi i pokae ubistvenu, jetku dozu metafizikog nihilizma (Godinama ve, ja i Bog spavamo u odvojenim krevetima), pri tom nimalo ne rtvujui svoj bogati, poetiko-retoriki potencijal za spekulativne dosetke, nemilosrdne tetovae, kavijarske obrnute perspektive, ili parodijske preokrete poput Hrianstvo Love your shit as yourself. Dimkovska je autorka, koju itatelj mora savladati svojom sopstvenom, kritinom snagom jetkosti, radikalnosti i spremnosti za bolna, katarzina iskupljenja.

399

 PHOTO BY G. GROSS

Lidija Dimkovska Nacionalna dua

Otkako mi se brat objesio sa telefonskim kablom mogu s njim preko telefona da priam satima. Dugme je uvijek pritistisnuto na Voice da mu budu slobodne ruke, da moe njima da lijepi plakate preko boijih bandera i poziva na unu raspravu na temu: Da li je dua nacionalna? Od uzbuenja drhtimo oboje, istraujemo, ja na ovom, on na onom svijetu. Nauka dokazuje da ruske due, npr., vie nema, da onaj ko sanja anele, u smrti ih prekorauje kao sjenku. Moda ima turska, kri iz slualice moj brat, jer svako jutro slua cvrkutanje iz ajnika Nazima Hikmeta, pred da dogura kolica sa perecima do kapije zemlje. Kupit u ti jedan za duu. A onda zadihano uti. I traimo makedonsku preko registarskih tablica na bogoputu IstokZapad, po kartonskim kutijama sa natpisom Ne otvaraj! Geni!, natovarenih na plea prozirnih mrtvaca. A u mrtvace ne moe da se pouzda. Mrtvaci su ilegalni imigranti, sa svojim naduvenim organima prodiru u tue zemlje, niz otvore na svojim udubljenjima i sa iljcima na svojim kostima kopaju si i posljednji grob. Tamo izazivaju posljednju tuu za nacionalna nebesa i za duu koja se vie ne posjeduje. Sve je vei broj ljudi bez dua, dua bez imena. U autobusu ne ustaju, jedni bez drugih daleko odlaze, sa posrednicima se trae, ali se ne spajaju. Nacije si lupaju jaja od glavu. Moj brat je oajan. Ja postajem A-nacionalna. Telefonski kabel koji nas povezuje izmigolji mi se iz oznojene ruke priklijeti telefon uza zid i povue se u teker.
prevela sa makedonskog: Seida Brganovi

401

Zato se nikad za nesretne na onom svijetu ne otvori besplatna SOS linija? Zato nikad ne nauih da zaustavim nekoga na putu prema smrti? I ja, kao i moj brat, od roenja traim dlaku u jajetu, otkrovenje po svaku cijenu, raskrivanje smisla. A due ljudi koji trae dlaku u jajetu zavravaju na tri naina: objeene sa telefonskim kablom, u tijelima pjesnika, ili i jedno i drugo

402

Post-priznanje
Eto, doe dan da si crijeva navijem na viklere, da se pripremim za veliko priznanje da umjetnost nije vie, a trebalo bi, prije svega, da je masaa, da mirie na svakidanjicu kao prirodna supa jo u predsoblju, i da se klie niz ivot kao eterino ulje od lavande. ta drugo da uradim sad, kad u odrazu od vitrine sa knjigama mogu da si opipavam miie, napreem snagu, sa kremom za uvrivanje da stvrdnjavam duu, a ne mogu da potonem u pjesmu kao u kadu ako je napukla, zahrala i bez obilne pjene? Takvo vrijeme doe, da udovac dan tuge provede u crnim dugim gaama imeu bijelih plahti gledajui emisiju o iezlim dinosaurima, a ja eru zvonarica koje se viore kroz hodnike muzike da mogu da je nazovem samo kulturnom tekovinom. Moja braa su retro-bjegunci u new-egzilu doma za strance, ja sam patuljak meu manakenkama, kuna haljina mi je vrea za smee. Obraam se grijau u banji sa Boe moj, pitam ga kako da produim kroz oluju sa skorenom utrobom, sa plastinom vilicom, sa zgruanom krvlju. Uaren i strastan, lizne me iz uha, tamo gdje je skriveno jezgro umjetnosti: Nai si vr za vodu i provodadiju za mua. ak i u ip da se otjelotvori, Bog ostaje staromodan, a umjetnost muha bez glave. Svi smo mi muze jedni drugima, i sa viklerima, a bez crijeva. Meso mi je tvrdo, a put laka kao stranica Biblije. Tvoja koa mi je nou sedmica Lutrije Makedonije, ameriki san svake balkanske gajde. Napravit u od nje rukavice koje e me milovati danju u fondacijama za savremenu umjetniku viziju i priznat u da umjetnost nije, a trebalo bi da bude naslada, eliksir, priest, masaa, homeopatija.

403

Pamenje
Pamenje mi je vojnika konzerva patete sa neogranienim rokom trajanja. Vraam se na mjesta gdje sam zgazila sa samo jednim jezikom u ustima i domorocima mutim umanca za dobar glas, u snijegu od bjelanaca Isus lei razapet kao da se ali, za francuski poljubac potrebna su dva jezika, sada kada ih imam nekoliko, nisam vie ena nego adaja. Ni ja kao ni sveti ore nikad ne nauih da dajem vjetako disanje, nos mi je zapuen godinama, i sama diem kroz tue nozdrve, svijet plaa. Ah, nije ti ist posao, nije ti ist posao! viu za mnom pali anelii koji skupljaju stari papir i plastiku, najvie ih volim kada u hodnik iznose svoje krevetce da se provjetre od DNK, tada se na njih prostiremo sa A. svako sa jedne strane i u tano zamiljenom ljubavnom zagrljaju svi porculanski zubi nam se iskrzaju nepca nam se pretvaraju u izbeene oi, pred njima nam jezici u tmini postavljajuju prepreke, ree, cvile, jee, a nama ih nije ni ao ni strah. Pamenje mi je crna kutija oborenog vojnog aviona sa neogranienim rokom tajanja. Vraam se na mjesta gdje sam zgazila sa samo jednom krvlju pod koom, domorocima kriam plodne dane u kalendariu za imendane i kune slave, domae ivotinje ude za divljim, divlje za pitomim. Kao jevrejski par u danima posta i mjesenih ciklusa, tako i ja i Bog spavamo u odvojenim krevetima.

404

Kavijarska perspektiva
Sve vrijeme ekam da se mrdnu ikre na hljepiu da se ratrkaju kao roleri u proljee, mijenjajui oblike jastva da daju etvrtu dimenziju kavijarskoj grafici, trnem dok slijedim njihov hod u natprisustvo, samo da se ne ispogue izmeu odraza i kalupa na teglici iz Norveke, i na ovom hljepiu koji eli da ih upije i za debele pare prenese do debelog crijeva, evo, sad e se rasprskati svaka na svoju stranu kao jetrve jedanaestero brae koje nikada nisu ostale nasamo sa svojim muevima, evo sada otkrit e istinu, iako ne znaju ta e sa njom: ivot u vakuumu je zamrznuta memorija, trbuni ples prvih ljubavi, a korist je uvijek u korist izabrane, kao kad je mene polazilo jedno udo mrava, a baba Vetka se udila kako to da me laze samo izvana, a da mi se ne uvuku u nos oi ili u pupak i ispod povoja, onda joj je seoska gatara rekla: Da zapali tri svijee u crkvi, jer unuka e ti se tri puta proslaviti dok je iva. Ikre iscrtavaju tri kruga koji se sijeku i propadaju u njihovo drijelo, a meni se u ruci zguva manifest kavijaraskog pop-arta, i sada kada sam veliki ovjek, ehe, ne znam da li u stvarnosti to me okruuje kao riblja utroba znai da sam sada iva ako do tri puta sam uskrsla i do tri puta sam bila mrtva?! Ko moe da zna red ikre u kavijarskoj obrnutoj perspektivi?

405

Razlika
Isusolozi, Alaholozi, Carigrad nema savremenika. Ovdje je sve profesionalno, toaletna hartija, maina za pranje, lift, mikrofon, tjelesna masa. Odatle savrenstvo um je opljakan sef koji krije samo jo tugu. ivim kraj hrama osutog klima-ureajima kao zakanjelim boginjicama kod staraca. Na domofonu cijeli dan neko me pita da li u zgradi ivi harmonika. Moda zna uvar zastava jedne crne, iskrzane od domaih ivotinja koja se vije sa balkona samoubica, druge nacionalne, izblijedjele od pranja, koja se vije sa balkona ubica. Izmeu roenja i smrti ivot nema garancije, jedini servis za popravke je jo uvijek u nama samima. Ponekad arko poelim da sam vojni invalid, da leim na pekiru za plau sa motivom gole ene koja je pristigla iz vedske sa Crvenim krstom. Ali, uzalud, ovakvom danu potrebno je cijelo moje tijelo, a noi samo torzo. Nezavisno od toga kojom rukom se krstim, etiri strane svijeta, promauju srce. Zatit u ga aplikacijom preko majice, s a glavom ea Gevare ili sa vjeronaukom: Taoizam: Shit happens. Budizam: It is only an ilussion of shit happening. Islam: If shit happens, it is the will of Allah. Jehovini svjedoci: Knock, knock: Shit happens. Hristijanstvo: Love your shit as yourself. Samo jednu pjesmu znam da sviram na harmonici, ali i ona je rimejk historije. Bris mog bolesnog zeca ispratih u Be, a od bolesnog sveca u Rim. Kako i Ingeborg Bahman, svaki rezervni dio vraa se kui u tuem vozilu. Postojanje izdueno u mrtvakim kolima, kojem ivi s druge strane stakla skidaju kapu i mau kao kad se rodio: Pa-pa. Kada se voljeni vrati iz Carigrada sa utim dunjama, Fatma sa onog svijeta mu se kiselo nasmijei. Razlika izmeu ovjeka i Boga je, dragi moj, samo jedna: ovjek prvo nalazi, pa gubi. Bog prvo gubi, pa nalazi.

406

Ozren Kebo

udesni svijet tranzicije

(sedamnaest izrazito lijepih razmatranja o raznim pitanjima koja su potresala i jo potresaju drutva srednje, istone i jugoistone Evrope; a provuklo se i nekoliko svjetski relevantnih tranzicijskih prizora)

Tranzicija, definicija
Tranzicija prelazak iz jednog dehumaniteta u drugi, neto blai. Bar na poetku. Tranzicija je temeljni drutveni, ali i individualni proces. Kao to je poznato, mijenjaju se samo sistemi, drave i vlasti, drutvo ostaje isto. Temeljne drutvene vrijednosti i onda kao i danas bile su (onda) i ostaju (danas) pohlepa, strah, korupcija, prevara, neutaiva e za imetkom, neutaiva glad za vlau, jo nekoliko grijehova manjeg kalibra (pouda, alkohol, tra) i to je to.

407

Ali to je zaista to: drutvo ostaje isto, njemu nikakve promjene ne mogu nita i njega se tranzicija ne dotie: na isti nain na koji ga se nikada nisu doticali, religija, moral i ideologija. Drutveni odnosi imaju izvjesnu dozu sklada, iz stoljea u stoljee malo veu, zahvaljujui iskljuivo strahu. Strah od Boije ili dravne kazne, strah od osvete ili sramote. To, i samo to, obuzdava nas da ne stupimo u proces eternalnog klanja. Tranzicija je meustanje izmeu revolucije i evolucije. Nije krvava kao revolucija, niti je lijena kao evolucija. Tranzicija je neto kao srednji put, ona bez krvi rui drave, sisteme, politike i ideologije. A ima i krvavih tranzicija, samo neemo o tome.

Goodbye, Tito
U nae male gradove, u naa zabra i doline, tranzicija je stizala na razliite naine. Bilo je sfera u koje je ujahivala brzo, takorei ekspresno, a ima i takvih oblasti naeg ivota gdje jo nije ni poela. A poet e jednom, u to smo sigurni. Tranzicija je dolazila brzo samo ondje gdje se sudaraju forma i sutina. U psovkama i zakletvama. Do prvih demokratskih izbora kleli smo se u Tita, a psovali Boga. Odjednom, nekako preko noi, odrasli i djeca poee psovati najveeg sina naih naroda i narodnosti, a kleti se u Jednog i Jedinog. Psovke su nam rune, grube, grdne, i tu nikakve tranzicije nije bilo. Ono nekadanje Nisam, Tita mi ili, Nisam, Tite mi mrtvog, na dananjem se kae kae Jebem ti Titu mrtvog. Naravno, to nita ne govori ni o Titu, ni o Allahu d. ., ali kazuje mnogo o nama.

Kratki leksikon samoupravnih fraza i direktiva

Stvarat emo klimu: Ovaj je izraz bio zamiljen kao motivacijska politika direktiva. Kao takav, vjerovatno spada u sam vrh socijalistike samoupravne metaforike, ali bez stvarnog uporita u realnom ivotu. Nije bilo nijednog politikog govora, nijednog referenduma, otvaranja vodovoda, puta ili osnovne kole, na kojem vrijedni pregaoci socijalistike misli nisu obeali da e stvarati klimu. Kako se stvara dotina? Nikako, to ne postoji. Stvarali mi ili ne stvarali, doe uragan, po mogunosti Katrina,

408

pomete sve pred sobom i na jedan krajnje respektabilan i validan nain dokae da je ovjek nemoan pred klimom, te da je svako ko je obeavao da e stvarati istu obini demagog. Zauzeti stav: Ovo je sraunata fraza, smiljena iz taktikih razloga. Kad pojedinac ne zna ta uraditi u datoj situaciji, kako odgovoriti na postavljeno pitanje, kad bi se obeznanio od mogunosti da istri u javnost prije partijske baze, kad ne bi znao kako se konstruktivno postaviti prema pojavi, onda se fino sakrije iza kolektiva. Znate, prvo moramo zauzeti stav. Pa emo se potom izjasniti. Zauzimanje stavova formalno se deavalo na partijskim sastancima, a neformalno, tj. sutinski u opinskim komitetima. Ili, jo tanije, na beskrajnim kafanskim sesijama, gdje su drugovi vrijedno zauzimali stavove na raun drave i drutva. Neemo dozvoliti: Stalno su ponavljali da nee dozvoliti, uz to su po potrebi bili jo i neugodno represivni, i ta? Na kraju su ipak dozvolili sve ono. Milioni politikih fraza, govora, zakletvi, kletvi, programa, planova, fantazmagorija, sve se to sruilo pred stotinama hiljada ubijenih, muenih, protjeranih. Sve su dozvolili, sve to se moglo zamisliti. Sve to je ljudskom umu palo na pamet, to su drugovi dozvolili. Rat moemo posmatrati i kroz prizmu ove fraze: pet punih decenija vikali su da nikome nee dozvoliti da uniti temeljne vrijednosti drutva, ali onda se pojavio jedan koji je bio revniji od njih u nedozvoljavanju. On je rekao da nee dozvoliti ugnjetavanje njegovog naroda. Tako je poelo. Ostatak prie znate. Uloiti dodatne napore: ivi upi. Kad god bi pred komuniste iskrsao kakav problem, neko od elnika pojavio bi se na televiziji i poruio lanstvu i ostalim masama da se moraju uloiti dodatne napore. To je bila arobna formula. Nikom i nikad nije palo na pamet da se upita zato regularni napori ne daju rezultate i zato se stalno moraju ulagati dodatni. Ako je ve decenijama bilo tako, onda je to moglo znaiti samo jedno: da s uobiajenim naporima neto nije bilo u redu. A taj se defekt nije mogao otkloniti ulaganjem dodatnih, nego mijenjanjem, temeljnim i revolucionarnim mijenjanjem prvobitnih napora. Ali jebaji ga sad. Razbijenu vazu niko ne sastavi. Moemo samo aliti za njom. Poduzeti neophodne mjere (i korake): Ulaganje dodatnih napora svodilo se na poduzimanje neophodnih mjera i koraka. Poduzimali su ih godinama, decenijama, slomili se od poduzimanja i nita.

409

Ali je fraza preivjela i izvrsno pliva u novom, sretnom demokratskom drutvu. I danas poduzimaju. ta? Pa mjere i korake! Ali kakve? Pa neophodne. Akcioni plan i program: Nije pleonazam, jer plan i program ne moraju znaiti isto, ali jeste redundancija. Retoriki i smisleni viak. Ako ve napravi plan, ne treba ti program. Problem je u tome to su se komunisti potpuno iscrpljivali te kreativno i smisleno izraavali i praznili u izradi planova i programa, tako da nije ostajalo ni snage, ni volje, ni potrebe za akcijom. Dakle, za onim zbog ega su planovi i programi postojali. Idejno skretanje: Jedno od najboljih lukavstava koje je mogao smisliti ljudski um. Donese zbir dogmi, pravila, propisa i zakona koji te vjeno uvruju na vlasti i koji pri tome, uostalom kao ni druge dogme na ovom svijetu, apsolutno ne odgovara injeninom stanju (itaj ivotu), i onda svaki nasrtaj na uspostavljene pozicije nazove idejnim skretanjem, skretanjem s pravog puta, kontrarevolucionarnom djelatnou, borbom za vlast etc. Majstori vladanja, nema drugog naina da im iskaemo divljenje za sve to su radili punih pola vijeka. Toliko kod nas, a u nekim drugim sredinama i due. Neprijatelj: A ko idejno skree, taj je neprijatelj. Neprijatelj je imao vanu ulogu tokom cijele historije socijalistikog pokreta. Razlikujemo tri vrste neprijatelja: unutranje, vanjske i neprijatelje svih boja. Karakteristike: neprijatelj je opasan. Neprijatelj je podmukao. Neprijatelj nikad ne spava... I, to je najgore, famozni neprijatelj preivio je i do danas. Dobili smo demokratiju, cvjetaju nam rue na svakom koraku i u svaijoj bai, ali takozvane iroke mase, ovaj put u formi naroda, i dalje se s govornica i drugih prikladnih uzvienja politiko-religijske prirode zastrauju najrazliitijim neprijateljima. To je, izgleda, neki stvarno opasan tip. Revolucionarna svijest: Komunisti su nastavili da govore o revoluciji i nekritiki slave tekovine iste ak i kad je postalo oigledno da od nje nije ostalo nita, da su se sve te guzonje izrodile u sopstvenu suprotnost: njihove vile, bazeni, mercedesi, sav taj nezaslueni, u sutini kontrarevolucionarni luksuz, sadran u tekoj, nezaraenoj guzovai, bio je negacija revolucionarne misli. I kao takav vapio je za istinskom revoluci-

410

jom, za novim snagama koje bi zbrisale s politike mape ove antirevolucionare. Naalost, takvo to e se i desiti. Zato kaemo naalost? Zato to su vlast preuzele snage u svemu gore od komunista. Koliina krvi, broj rtava, stepen razaranja i opeg nazatka drutva i okruenja, to zorno potvruju. Pa kad su prola stradanja, zauvijek ostavivi rane u nama, dobili smo nove, ovaj put narodne guzonje. Na dananji, demokratski guzonja vie ne vozi mercedes. Nego passat, audi, octaviu, ako taj stilsko-karoserijski zaokret nekom neto znai. Socijalistika misao: Misao usmjerena ka socijalizmu kao najboljem drutveno-politikom sistemu. Koliko li je samo doktorata, magisterija i lepravih naunih radova napisano o projektu samoupravljanja, o Kardeljevoj, kako su joj tepali, historijskoj knjizi Pravci razvoja politikog sistema socijalistikog samupravljanja, koliko je instituta osnovano i koliko je ljudi u njima zaraivalo hljeb. Ozbiljna energija uloena je u projekat koji se, poslije svega, uruio preko noi. Od energije nije ostalo nita, moda i zato to su njeni nosioci, veina njih, istu tu energiju promptno poslali u drugom pravcu, potujui smjernice i pravce razvoja novih gospodara. A te su smjernice na najbrutalniji nain anulirale osnovne teze iz njihovih disertacija. Nijedan doktorat zbog toga nije oduzet. Niti jedan jedini doktor znanosti nije se odrekao svog djela zbog toga to mu je stvarnost krvavo oborila teze iz rada i na najbrutalniji nain anulirala njegova nauna dostignua. Radnici, seljaci i potena inteligencija: Radnicima i seljacima po ideolokom automatizmu priznavan je status drutvenoverificiranih kategorija. Inteligencija je to tek morala dokazati. Budui da intelektualci razmiljaju, da su, dakle, pametni a esto i obrazovani, za njih se pretpostavlja da nee odmah prihvatiti vrijednosti socijalizma i revolucije, nego da e ih prvo proputati kroz intelektualnu prizmu. Pa ako proputaju, onda nisu poteni. A ako ne proputaju, nego ako vrijednosti prihvataju odmah, na prvu, dakle bez prizme, onda su poteni. I mogu od Pokreta dobiti potvrdu o potenju. Guzonja: U politiku obino ulazi mlad i mrav. Kako godine prolaze, poveavaju mu se obim vrata i struka, ukupna masa podbratka, koliina nekretnina i deviza u arapama. Naravno, ima i mravih guzonja jer ovaj termin ne odnosi se na sve politiare, niti zavisi od njihovih fizikih karakteristika. To je ustvari poetska slika kojom se pokuava prikazati fenomen pohlepnika na vlasti koji je vlast podredio pohlepi.

411

Guzovaa: Besplatni dernek, na raun drave i radnike klase (nekad), odnosno poreskih obveznika (danas). U meuvremenu smo dobili dravne revizore, ali bi im guzonje radije oi iskopali, nego to bi dozvolili tim zanovijetalima da ih lie guzovae: svih onih ajvara, demova, salama, keksova, kiselog kupusa, paprike, hercegovakog groa i uvaenog bosanskog krompira, to su se kao socijalistiki peke i izraz specifine narodne ljubavi darovali odgovornim drugovima. I pokojoj drugarici. Jer on, taj respektabilni drug, kad ode na put dobije dnevnicu, sve mu besplatno i jo se vrati punog gepeka. Gepek: Kau da je u ono doba gepeke najbolje punio Fikret Abdi Babo. Mnogi je amortizer drutvenog mercedesa glavom zaplatio raznoliki proizvodni asortiman SOUR-a Agrokomerc. Reakcionarne snage: To su oni koji ne prihvataju revoluciju svim srcem. Revolucija nije dozvoljavala sumnju. O kritici da i ne govorimo. Neprijatelj se najbolje i najvatrenije tamanio s prigodnih govornica. Isto kao i danas. Ili si s nama ili protiv nas. Poznato? Simpatizeri: Tamo negdje na sredini puta, izmeu drutveno verificiranih lanova i imanentno sumnjivih nelanova, smjestili su se simpatizeri. To su takoer nelanovi, ali oni su, ko biva, za nau stvar. Kako, to niko nije znao objasniti, ali eto, pikala im se... Kolektiv: Kult kolektiviteta poiva na principu zajednitva. Mi svjesno briemo i radosno potiremo meusobne razlike, individualne osobenosti, rtvujemo ih radi interesa zajednice, tj. kolektiva. Tako je nametnuta ideologija koja se izrodila u slubeni stav: zadruno mi je drae od mog. E, ali u kurcu. Strani okupatori i domai izdajnici: Kvalifikativ iz rane faze socijalistikog zanosa. Uvijek su ili u paru, vjerovatno da bi se prisustvom mrskog okupatora naglasila sva sramotnost domae izdaje. Teror pobjednika karakterizira poratno vrijeme. Za ovaj na rat volimo rei da je zavrio bez pobjednika. A istina je da smo ih dobili trojicu, da je svakom narodu pripao simbolini komad teritorije na kojem kvazipobjednici suvereno vladaju, odreujui ko je zasluan, a ko izdajnik. Predrag Matvejevi sutinu i metodu ovakvog vladanja saeo je u precizno zapaanje: Ako kritikuje tue, onda vrijea. A ako kritizira svoje, e onda si izdajnik. Zjenica: Moda najpoznatija stilska figura Josipa Broza Tita krila se u poruci uvajmo bratsvo i jedinstvo naih naroda i na-

412

rodnosti kao zjenicu oka svoga. Danas svjedoimo kako izgleda ivot bez uvaavanja i vid bez zjenice. A Gojko Beri, proslavljeni novinar iz Sarajeva, jednom prilikom pie: Moja generacija odgajana je u duhu ideoloke parole o bratstvu i jedinstvu, komunistike verzije biblijskog gesla ljubi blinjeg svoga. Pisma druga Tita: Kad bi drutvo upalo u retoriko-kreativnu krizu, drug Tito bi socijalistikoj javnosti poslao neko od svojih legendarnih pisama. Ti samoupravni ajeti poslije su se kolektivno izuavali na partijskim sastancima i time bi se zavravala njihova funkcija. Upravo tako nikad nijedna Titina rije, poruka, vapaj, prijetnja, nisu zaivjeli u praksi, ali jesu beskonano diskutirani na partijskim dumama i misama. Staro pravilo: moralne upute nikog ne obavezuju, niti ikad mijenjaju stvarnost. Svojevremeno smo itali seriju nadahnutih tekstova u kojima su brojni hrvatski intelektualci analizirali uzaludnost Papinih poslanica Hrvatima i Hrvatskoj. Papa bi doao, govorio, poruivao, a od svega bi ostali samo veliki spektakl i jo vea cijena priredbe i obezbjeenja. Hrvatska nije postala bolja od tih plemenitih poruka. Zamijenimo Papu bilo kojim liderom, a Hrvatsku bilo kojom drugom zemljom i dobit emo isti rezultat. Svijet, drave i ljudi ne mijenjaju se moralnim pridikama, niti oktroiranim pismima. A Titove poslanice na kraju su se izrodile u svojevrstan samoupravni folklor, u sredstvo za njegovanje kulta linosti i odranje vlasti, a ne za mijenjanje i popravljanje stvarnosti. Da se posluimo njihovom frazom: ovaj komitetski imperativ nije, to bi se ono reklo, zaivio u praksi. Ali je preivio i opstao kao esto i rado rabljena politika forma u mnogim govorima, tekstovima, porukama i izvjetajima. Kovanica bratstva i jedinstva: Metafora sa irokim spektrom djelovanja. Ipak, najee se i najefikasnije pojavljivala kao sinonim za radnu akciju, fenomen koji zasluuje poseban tekst. A ova radniko-zanatska priroda ideolokih metafora posebna je pria. Komitetski optativ: Mi moramo, mi trebamo. Ovaj motivacijski pokli ostao je vjean. Ne podlijee tranziciji. Mogli bismo ga zvati i dejtonskim iluzivom. Dejtonski iluziv mi moramo, mi trebamo, poduzet emo dodatne napore tu je da bi stvorio iluziju da se neto deava, da se neto radi ili bar da e se neto uraditi u zemlji u kojoj se ne deava nita, a radi jo manje. Partijska negacijska prijetnja: Jo malo o frazi mi neemo dozvoliti. Nita se u meuvremenu nije izmijenilo. Ostalo je mi, jae nego ikad ranije. Ostalo je neemo. Jer mi nikada ne-

413

emo. Da hoemo, ne bismo bili ovdje gdje smo sad. A neemo dozvoliti, e to nam je najdraa la. Jer na kraju uvijek i sve dozvolimo, a najsladostrasnije upravo ono za ta smo se kleli da neemo dozvoliti. Nisu li komunisti vritali da nikada nee dozvoliti neprijatelju da rovari po zemlji i sistemu? I? Kako je to zavrilo? Znamo kako je zavrilo. Nije li SDA dobila prve izbore urlajui da nikada vie nee dozvoliti krvavu Drinu? I? Kakva je Drina bila 1992? Nikad krvavija. Lideri bosanskih Srba su 1995. urlali da nikad nee dozvoliti zajednike registracije. Pa su dozvolili. Poslije toga nikad nisu htjeli pristati na zajedniki novac. Pa dodje konvertibila marka. Ista se stvar desila i s pasoem. Pa su se onda smjenjivali razni tipovi, mnogih se niko vie i ne sjea, a tota su obeavali da nee dozvoliti. U stvari, politika praksa poiva na evidentnoj lai: reenica neemo dozvoliti uvertira je u dozvoljavanje. Demokratija, napokon: I tako, 2010. godine, pune dvije decenije nakon to smo porazili socijalizam, mi imamo sutinski kontinuitet i to u svim sferama postojanja socijalistike misli, prakse i ideologije. Neke fraze zadrali smo u punom i nepromijenjenom kapacitetu, a neke su promijenile ruho (formu), ali ne i ono to je ispod njega (sadraj). Demokratija i tranzicija: Poetak moemo ak i administrativno konstatirati: kada smo umjesto samoupravljaa postali dioniari, nai ivoti uli su u kvalitativno novu dimenziju. Iz svijeta u kojem su jedni pokuavali varati druge, baeni smo u svijet u kojem svako pokuava prevariti svakoga. Propast proizvodnih snaga je najkonkretniji rezultat takve tranzicije. U korijenu kriva ideja, da je vlast gospodar, a ne servis zajednice, preivjela je i socijalizam i tranziciju i vrsto se ukopala u demokratski ivot. Vlast i dalje nije servis nego gospodar. Kao da nikada nikakve tranzicije nije bilo.

Smisao kahve
U Londonu 2000. godine moj je dragi brat kahvu nosio u auto, pa bi je srkao i ispijao na putu do posla, usred jedne od najveih saobraajnih guvi na svijetu. estoko smo se ideoloki razili po tom pitanju. Moj prigovor svodio se na to da on skrnavi sutinu kafe. Kava je govorio sam nadahnuto prije svega, uitak. Nije na narod zalud smislio alternativne nazive: za alkohol oduzimanje, a za kahvu sabiranje. Kafa nam zaista

414

pripomae da se saberemo, da okupimo na jedno mjesto sve mentalne snage i energetske potencijale, da se sretnemo sa samim sobom. Unijeti je u auto, a onda u onaj urbani haos, to je praktiki i filozofski udar na smisao crnog napitka. Jer kava je ritual. Neto od tog reda i poretka mogao je da shvati svako ko je makar informativno izuavao pijenje aja kod Japanaca. Tako sam mislio onda i tako sam nastavio da mislim i nakon povratka iz Londona. E, ali ivot slabo mari za nae misaone sisteme. Godine 2005. moja uvaena supruga, kad poe na posao, u auto ponese kafu. Tim povodom obavjetavam javnost da svijet definitivno ide do avola. Londonski srklet dobacio je i do Sarajeva. I tek mi je sad sinulo. Oni drae za ae, u autima, ono nije za sokove, nego ba za kahvu. U vozilima su se pojavili jo krajem osamdesetih. Ve tad su projektanti naih ivota znali da emo, kad-tad, pristati na poraz (u Londonu ranije, u Sarajevu kasnije) i da e nam zauvijek unititi zadovoljstvo i sutinu sabiranja, koje je evoluiralo u puko srkanje na semaforu.

Jet set u doba tranzicije

Priu koja slijedi sarajevski glumac Milan Pavlovi ispriao je u jednoj televizijskoj emisiji zabavnog kraktera, negdje u proljee 2006. Milan odgovara na pitanje kako ive sarajevski glumci, imaju li novca: Evo sad u vam ispriati kako ivimo. Mi smo vam zadnja sirotinja, kao i veina ljudi u ovom gradu. Jednog dana sastali se nas trojica kolega. Hoemo da popijemo koju pivu. Saberemo sve para to smo imali i potpuno izgubimo vjeru u ivot: deset i po maraka. S tim novcem ne isplati se ii u kafanu, ne znam bismo li mogli i tri pive naruiti. Nego u granapu kupimo sedam onih zidarskih, to su sarajevske pive punjene u flae od pola litre, klipae ih zovemo, i sjednemo na stepenite ispred Narodnog pozorita. Tu smo sjedili jedno sahatak, ne vie, taman koliko je nama trojici moglo potrajati tih sedam piva. ta emo i gdje emo sad? Onako kokuzni nismo imali veliki zbor, jedino nam je preostalo da odemo na Akademiju. Tamo u podrumu ima odlian bife gdje nam daju da pijemo na teku. U teku upisuju dug, pa ga mi onda platimo kad imamo novca. Ali tako ne moe piti neogranieno, samo dva piva. I

415

to je jedno sat vremena. Tada neko u novinama proita da je u Narodnom pozoritu premijera opere. Mi znamo da je poslije svake premijere koktel, saekamo da opera zavri i pravo u teatar. Tamo se izmijeasmo s uglednim gostima. Stolovi se prelamaju od hrane, kelneri kao leptirii zuje izmeu gostiju nosei na tacnama pie. I sve to besplatno. Za nas trojicu raj. A ujutro, u novinama, u rubrici jet set slika nas trojice, a ispod fotke pie: I poznati glumci prisustvovali su premijeri. I eto, mi smo sad jet set. Strano. Strano!

Nemogunost uspostavljanja dijaloga

Rijetko se govori o jednom od kljunog problema u naoj svakodnevnici. Ovdje jo na red ne moe da doe politika rasprava, jer jo nismo ustanovili nain na koji emo je voditi, niti smo se dogovorili oko njega. Prvo bi trebalo utvrditi intonaciju, pa onda sve ostalo. Ovo pretpolitiko stanje diskvalificiranja prisutno je na svim stranama i u svim segmentima od politike, preko medija, do graana i njihove rasprave. Zbog ega je nemogue uspostaviti dijalog? Odgovor nije i ne moe biti jednostavan. Zato jer smo nauili da sluamo samo sebe. Zato jer nismo nauili i ne elimo da sluamo druge. Zato to drugima uskraujemo pravo na miljenje. Zato to suprotno miljenje doivljavamo kao poziv na rat. Zato to uvredu smatramo legitimnim sredstvom rasprave. Zato to rasprava s uvredama prestaje biti rasprava. Zato to nam s umnoavanjem uvreda koje upuujemo na tui raun raste ugled u drutvu. Zato to je najdrai kompliment svakom intelektualcu i javnom imbeniku ona koja poinje reenicom E jesi ga odero. Zato to je oderavanje potpuno zasjenilo argumentiranje. Zato to smo svi zaboravili onih nekoliko pristojnih polemika, u kojima su se razmjenjivali argumenti i injenice, umjesto rafala i plotuna. Zato to rafaldije i plotundije imaju neku nesnosnu samouvjerenost protiv koje nikakav argument ne moe nita. Zato to nesnosna samouvjerenost poiva na uvjerenju da se

416

dotini rafaldija bori za svetu stvar. Zato to svi misle da je sveta stvar toliko sveta da borba za nju opravdava upotrebu invektive. Zato to svaka strana u naim politiko-informativno-intelektualnim ratovima ima svoju svetu stvar... Dakle, zato to po tom pitanju nikakve tranzicije jo nije bilo...

Kulturoloki vic
Sarajevo je, kao to znamo, jedno od rijetkih mjesta na planeti u kojem se susreu, skladno ive i kreativno nadopunjuju pripadnici etiri velike svjetske religije. Ova reenica nije napisana kao izvjetaj, niti kao injenica, nego kao kulturoloki vic. I to dobar vic. Postalo je neukusno i spomenuti tu frazu, nekad istinitu, iz dva razloga. Prvo, ofucala se od upotrebe, a drugo, jedna je religija svojom dominantnou poklopila preostale tri. Danas u Sarajevu imamo ostatke multikulturalnosti i zajednikog ivota. Put do harmonije poploan je nebrojenim novim damijama koje su nikle u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. U istom tom periodu izgraeno je crkvi jedna, dvije, eventualno tri. A gore od svega u ovoj definiciji je to se raznolikost i multikulturni aspekt Sarajeva tretiraju i testiraju iskljuivo kroz njegovu etno-konfesionalnu kompomentu. Kao da ivot nema nikakvih drugih kriterija ni manifestacija. Pa kad se desi jedan benigni queer-festival, onda ba zbog toga, zbog iskljuivih i nepotpunih kriterija, multikulturalni aspekt grada sramno pukne po svim avovima i pred oima cijelog svijeta. A Sarajevo pokae svoje tuno lice vjerskog, zadrtog polugrada. Ili bi tanije bilo rei grada u nastajanju. Nakon pet decenija socijalizma i skoro etiri godine stravine opsade, Sarajevo mora ispoetka uiti da bude grad. Proces uenja bit e, kao i veina dobrih stvari poslije rata nametnut izvana.

20. januar 2009.

Ve su ga proglasili najvanijim danom te godine. Moda i decenije. Krupne rijei rezultat su krupnih problema u koje nas je

417

doveo George W. Bush. Tog dana, dvadesetog januara konano ga je, nakon osam godina patnje, smijenio Barack Obama. Inauguracija, kao i svaka druga, parada bezbjednosti, skrivenih agenata, otkrivenog modnog kia i oduevljenja bez pokria. U cijeloj toj priredbi najzanimljiviji je bio odlazei predsjednik George W. Bush. Odavno ne vidjesmo kiselije face. Nije to bila ak ni faca, nego facijalis, grimasa kojoj nije uspjelo da pree u osmijeh, ve se zaustavila u razvoju i ostala upamena kao zaleeni gr. Strano je to bilo gledati. Amerika i svijet s neskrivenim olakanjem radovali su se njegovom odlasku, a on je pokuavao da neuspjelim i neformiranim osmijehom prikae da je sve ok, on osobno cool, a situacija pod kontrolom. Bez elje da se tumae i itaju njegove misli, nemogue je bilo ne uoiti da je ispod te strane grimase divljala spoznaja o ocjeni koju mu je cjelokupna svjetska javnost dala najgori predsjednik u povijesti Amerike. Uinci su na svim poljima katastrofalni. tampa zahvaa samo jedan mali, marginalni segment te katastrofalnosti: tokom dva mandata dok je svijet gorio imao je ak 77 odmora (otprilike svakih deset dana jedan), to malih od nekoliko dana, to impozantnih od nekoliko sedmica, i odrao samo 47 konferencija za novinare (otprilike, svakih 20 dana jedna), na kojima je odgovarao samo na unaprijed odabrana pitanja. Komisija za istraivanje zloina njegove administracije protiv ovjeanstva ocijenila je da je reena administracija okirala savjest ljudskog roda u pet podruja: pokretanje agresivnih ratova, nezakonita hapenja i muenja, guenje nauke, katastrofalna politika prema globalnom zatopljenju i odustajanje od New Orleansa uoi, za vrijeme i nakon uragana Katrina. O njegovim grijesima mogla bi se napisati studija s nekoliko hiljada stranica. Kao da su sve te stranice stale u njegov facijalni gr, na dan Obamine inauguracije. I onda se pojavila princeza, Obamina supruga Michelle, i najsrdanije, najtoplije zagrila tog nesretnika koji nije mogao sakriti sopstvenu nesreu. Nije mu mnogo pomogao njen srdani gest, ali je neto vano rekao o njoj i njenom karakteru: danas, kad te svi proklinju, ja u stati uz tebe i makar ti na sekundu, makar za jedan nevidljivi miligram, olakati tu unutranju patnju. Onaj gr nije uvaio njen divni gest. Nastavio je da razara lice biveg predsjednika, koji moda i nije bio svjestan da mu je nova gazdarica Bijele kue na trenutak pruila moralnu podrku. U karakteristinom, trapavom stilu, odsutnog pogleda, nesvjestan i

418

njenih i svojih poteza, prihvatio je taj zagrljaj, preivio ga potpuno neprisutan i otiao u helikopter. Koji ga je odveo u novi dom, da tamo razmilja o onome to je uradio sebi i drugima. George W. Bush, sa svojim planetarnim porazom, moda je u ovom trenutku, bar na psiholokoj ravni, zanimljiviji sluaj od Baracka Obame, s kojim e psihologija, politologija, filozofija, sociologija, sve poznate drutvene i antropoloke nauke, takoer imati pune ruke posla. Tip je na nejaka plea primio breme koje ne odgovara gabaritima jednog ovjeka, kakav god da on bio. Hoe li ga to breme slomiti, odnosno kako e ga slamati, to emo pratiti narednih mjeseci i godina.

Seksualna tranzicija: Bonjaci izmeu pedera i pedofila

Bonjaci su na polju seksualnih ispada i spolnih sloboda u kratkom razdoblju od pet mjeseci preli teak put, pun unutranjih protivrjenosti i zbunjujuih pokazatelja. U sepembru 2008. godine htjeli su da tuku homoseksualce, malo je falilo da bude mrtvih. Tu su Bonjaci, odnosno religijsko krilo unutar tog polimorfnog naroda, demonstrirali zvjersku prirodu, onu mranu provincijsku introvertnost koja prokazuje i sankcionira sve to je drugaije. U februaru 2009, kada je jedan vjerouitelj osuen za pedofiliju, vjerski je vrh, a s njim i vei dio napaenog naroda, stao uz seksualnog delinkventa, ignorirajui svu teinu njegovog prestupa i moralnu gorina koju taj prestup izaziva. To je zanimljiva slika podijeljene naravi: u ljudima istovremeno ive pobonost (ili bar osjeaj da bi trebalo biti poboan) i ona savremena urbana opakost, rezultat medijske i svake druge globalizacije. U nemogunosti da se ovaj konflikt razrijei ili bar ublai na produktivan, odgovoran, zreo i dostojanstven nain, meu Bonjacima uostalom, isto kao i kod okolnih naroda dolazi do one klasine bipolarizacije na tradicionalnu, konzervativnu opciju, s jedne strane, i (post)modernu poziciju s druge. Ideoloki sukob, bez ikakve anse da izraste u razgovor i uvaavanje, evoluira u civilizacijski konflikt u kojem argumenti posustaju pred galamom, a dijalog pred svaom. U vezi s ovim, simptomatina situacija. U dnevnim novinama ugledni vjerski slubenik iz Zagreba izjavljuje da se danas ni u jednoj dravi savemenog svijeta islam tako ne napada i ne blati kao u Bosni i Hecegovini. E eto nas kod kategorije

419

neprijatelj svih boja. Optube na raun islama moda ponekad i jesu bile neumjerene, neukusne, ali u najveem broju sluajeva ne radi se o blaenju religije, nego o argumentiranim kritikama s konkretnom adresom. Kad se nema odgovora na kritiku, onda se ona uopava, s individualnog prenosi na opi plan. Provjereni komunistiki metod: svaka se primjedba dezavuira unaprijed pripremljenim odgovorom da je to napad na sistem i njegove vrijednosti... Ova tranzicija bit e duga i bolna, a kad e zavriti, to niko ivi ne zna.

Tranzicijsko pamenje
Osamnaest godina nakon poetka i etrnaest od prestanka sukoba, evidentno je ta je sve rat ostavio iza sebe: nesreu, pusto, pobijene, muene, protjerane i jedan teki, permanentni sukob, atmosferu konflikta koja se iz godine u godinu razvija. Konflikt ima runu osobinu da hrani sam sebe. Nijedna nesuglasica nije rijeena, nijedna mrnja nije splasnula, nita nije oproteno i ni vrijeme ni zaborav ne ine svoje. Pamtimo teko i nakaradno. rtve i delati zauvijek su isprepleteni u infernalnom klupku, jedni druge dokrajiti ne mogu i jedni drugima slue kao hrana, pogonsko gorivo. Energent bez kojeg ne moemo. Jedna blaga rije, jedan prefinjeni pojam, oprost, mnogo bi uradio na tom planu. Ali oprosta ovdje, da prostite, nema...

Tranzicija kao izgubljena iluzija

Kad god se kod nas govorilo o nedoraslosti, lopovluku i uroenoj korumpiranosti lokalnih politiara, uvijek bi im se kao kontrapunkt navodio primjer sretnog, razvijenog Zapada, na kojem su sve drave ureene, izrazito pravne i pravedne, a politiari rade u korist zajednice koju predstavljaju. Kao krunski dokaz ovoj ubitanoj dihotomiji navodi se primjer sina nekadanjeg njemakog kancelara Helmuta Kohla. Mali je, kae ova nikad provjerena bosanska legenda, proao autom kroz crveno i po automatizmu izgubio vozaku dozvolu na est mjeseci. Niti mu je slavno prezime pomoglo, niti je otac u tom trenutku oficijelni suveren najrazvijenije evropske drave intervenirao, niti se sin pozivao na porijeklo i mono prezime.

420

A kod nas... tako je glasio nastavak prie. A kod nas je sve naopako... I onda, pred sam kraj Kohlove briljantne karijere, u kojoj je ak uspio ujediniti dvije Njemake, desi mu se (vjerovatno bi bolje bilo rei desi nam se) ona korupcijska afera koja upropasti njegovu karijeru, ali i sruu kompletnu sirotinjsku parabolu o sretnom, pravnim poretkom oboruanom Zapadu, koji je imun na korupciju i varljive politiare. Da li je jo ikog ta pria otrijeznila, ne znam. Mene je zauvijek spustila na zemlju. ta da oekujem od bilo koga ko se ovdje bavi politikom kad ni tamo nita drugo ne rade nego trae suptilne naine za ostvarivanje sopstvenog interesa.

Papci protiv minkera

U socijalizmu, glavna kulturoloka podjela bila je na papke i minkere. Danas eto koliko smo nisko pali na vjernike i ateiste. Naravno, najgrlatiji vjernici danas, to su bivi nevjernici, ali tako to ide. Od stare podjele (papci kontra minkera) nije ostalo nita otkako su modne trendove poeli profilirati suspektni tipovi. Imao sam poznanika iz Ljubinja i meni je vrhunac tadanje modne neosvijetenosti bila njegova zloinaka, hormonalna kombinacija tofano odjelo plus tene. Kad se danas obuete tako, fashion-ekspert, ovjek koji odjeu procjenjuje slinim principima kojima Azira gleda u kaike, slavit e vas do neba. Eto u ta se svijet izrodio. Onda je takvu urnebes kombinaciju mogao obui samo ljuti papak iz Ljubinja, Mostara, Sarajeva ili nekog slinog ekstenzivnog podruja. A danas je to ultimativni detalj: jednom sam ga ak detektirao i na veeri kod amerikog ambasadora, gdje papci slini meni zalutaju samo tekom ironijom sudbine, historije ili nekog jo teeg udesa.

Mnogi neoborivi dokazi

Iz jednog intervjua u Graciji: Zaboravili smo se smijati. Kad vidim neiji osmijeh, makar slabaan, nejak, kao da me sunce ogrije. Svijet bez osmijeha svijet je bez ivota. Svijet bez osmijeha je svijet kojem stremimo. To je naa budunost. Ni prolost nije bila blistava, sadanjost je tmurna, a ono to nas eka, e to bi rasplakalo i najveselije. Kad je ve tako, jedino to nam ostaje je

421

da se od srca nasmijemo sopstvenoj stvarnosti. Smijati se krvniku ivotu, ko to ima snage, nita mu drugo ne treba. To bi bilo neto kao smijeh superiornosti, ili jo bolje, preciznije i poeljnije smijeh prihvatanja ivota i svijeta, onakvih kakvi jesu. Ali nema toga. Neto je u nama puklo. Neto je u nama i oko nas duboko, duboko poremeeno, u nekim sluajevima i bolesno, to i ne bi trebalo da udi, jer bolesno drutvo proizvodi bolesne pojedince. Mnogi neoborivi dokazu potvruju: osmijeh na licu dobro raspoloenog ovjeka danas je mnogo vie od grimase. To je legitimacija, iskaz o unutranjem stanju vlasnika, svjedoanstvo da je neki makar mali, makar jadni mir, ipak, mogu. Unato politici, religiji, korupciji, medijima i drugim zlima s kojima nam valja ivjeti.

Umjetnost krae kiobrana

Znam dva miliona ljudi koji su izgubili kiobran, a ne znam ni jednog jedinog ovjeka koji ga je naao. Tako je govorio stari, dobri Dario Damonja. I zaista, ova definicija funkcionirala je decenijama. Ima li iko ko ovo ita, a da barem jednom nije izgubio ono to niko ne krade? Izgubljeni kiobrani bili su neto ime smo se hvalili, skromno svjedoanstvo nae rastresenosti, potvrda da smo malko aknuti, otkaeni, da nismo od ovog svijeta. Da i u nama ivi ta boemska, pjesnika odsutnost koja sva obuzeta duhom ne mari za materijalno. A svjedoili su i o naem imanentnom potenju, jer mi gubimo, ne krademo! I tako je to trajalo sve do pojave takozvane globalizacije. U meuvremenu bio bih nepoten da to ne priznam ukrao sam dva impozantna kiobrana i tako sruio Dacinu teoriju. Globalizacija nam je donijela Kineze, a Kinezi su nam donijeli one jeftine ambrele za jednu oborinu. Kupi, rasklopi, a kada kia proe baci u kantu. Da ga ne baci, sam bi se raspao. S ovom globalnom epidemijom izumrla je umjetnost krae kiobrana, jedno lijepo umijee, a mi smo zauvijek izgubili svjedoanstvo naeg prezira materijalnog svijeta i odanosti duhovnom. Oprostite na zakljuku, ali ova civilizacija mora propasti. Liiti se kvalitetnih, vrstih, dugotrajnih kiobrana, radi bura-

422

nije koja jedva da moe izdrati jednu kiu, to oni s Marsa sebi nikad ne bi dozvolili. Ve je sad kasno za bilo kakav zaokret. Napravili smo nepopravljivu greku. Kolateralna teta: odavno vie nema ni onih divnih Roma koji se neambiciozno vuku kroz gradove i sela, viui pooopravljamo kiobrane, ooootrimo noooeve i makaze. Jo prije dvadeset godina to je bilo egzotino, a danas je besmisleno zanimanje. Niti ko popravlja kiobrane, niti otri noeve i makaze. Dok smo popravljali i krpili, cijenili smo ivot i zadati poredak. Kiobran je malo popustio i ti ga paljivo dotjera. Osposobi za dugotrajnost. Danas ne popravljamo, nego bacamo. Zar ne vidite gdje srljamo i u ta smo se izrodili?

Socijalistiko ugostiteljstvo
Ovo to u vam sad ispriati, nije da se alim. Nego s izvjesnim mazohistikim uitkom pravim biljeku, ne bih li nekako sauvao od zaborava onaj prototip starog, socijalistikog konobara, koji lagano izumire. Dotini posustaje i povlai se pred ljubaznim, novim snagama. Kad ga jednom nestane, tek onda emo shvatiti kakvu smo dragocjenost izgubili. Sjedimo onomad u jednom pozamanom planinskom hotelu. Februar je, sezona skijanja. Lik nas je toliko ignorirao da sam na kraju morao otii do anka i prvo naruiti konobara. Punih pet minuta nakon narudbe, udostojio nas je svoje cijenjene panje. Naravno, nema jednog zuba, i to centralnog, jedinica gore, lijevo. Obrijan prije tri dana. Kosa masna, na sakou oko vrata respektabilna plantaa opale prhuti. Kad sam ga upitao kakvih kolaa ima, kae, bez imalo zlobe: Puno pitate. Eno tamo izloga, pa pogledajte. Haj dobro, odem do izloga. Vidim da se na planini nikakve smjene drutveno-politikog karaktera nisu desile: jo su to oni dozlaboga dosadni i silovni kolai iz zlatnih sedamdesetih: red margarina, red suhe, usahle patipanje. Ali on cupka nogom, pouruje nas, pa naruismo nekako. Sad se valja to prije opredijeliti za pie, dok ekselencija jo ima strpljenja da

423

nas saslua. Kad sam naruivao konobara, vidio sam na anku da imaju dijamant, to je prava rijetkost, budui da ovdanji ugostitelji iz nepoznatih razloga preferiraju uvozne mineralne vode. Eto i jednog plusa za planinu. Imate li dijamant s bijelim epom? Mislite da mi je odgovorio? Ne, opet je uslijedio komentar, iskren i dobroduan. E ovo je prvi put da me neko neto slino pita. Ali za nas je to bitna informacija: plavi ep znai da je voda gazirana, bijeli da je prirodna. I tako ostanemo bez pia. Da je bar od kolaa donio ono to smo naruili, nego jok. On je izabrao neto evidentno po svom ukusu. Odutim i to jer, kao to znamo, u naim krajevima konobar je svetinja. Na kraju, dva kolaa i jedan sok naplatio je, ba onako socijalistiki, deset maraka. Raun, naravno, nismo dobili. Nostalgija je stvar tehnike, a ne emocija. Dolaze tako runa vremena da emo ak i o ovom to nam se danas deava jednom priati sa sjetom. Uostalom, ko bi mogao vjerovati da emo one oskudne sedamdesete, one krizne i rune osamdesete, jednom, tj. danas, tretirati kao stara dobra vremena. A ko zna, moda i jesu dobra vremena u kojima su glavni izvor sekiracije bili konobari?

Kratki leksikon tranzicijskih fraza i direktiva

Televizijski program: Televizijska zabava ljudima koristi kao kompenzacija za banalnu stvarnost. Jedini problem televizija je banalnija ak i od nae svakodnevnice. U odnosu na onda, danas nam nude neuporedivo vei broj kanala i neuporedivo manje istinskih sadraja za odabrati. Hiperinflacija ponude donijela je uniformiranost programa, svi lie jedan na drugi, svi daju iste emisije, samo su scena i akteri razliiti. Kladionica: Kompenzacija najireg spektra. Za izgubljeni ili nikad naeni posao, za izgubljenu ili nikad dosegnutu sreu; za usamljenost; za odgovornost; za zaturene iluzije. Nekad smo imali sportsku prognozu, loto i tombolu. Danas je kladionica pregazila sve osim binga, tranzicijske verzije nekadanje tombole.

424

Mali ovjek, uzor potenja: Ima jedna karakteroloka zabluda s kojom bi se stvarno trebalo otro obraunati. Politiar je lo i pokvaren, a takozvani mali, obini ovjek dobar, plemenit, poten. rtva politiara. Ovako stoje stvari mali ovjek je, uz asne izuzetke, slika i prilika politiara koji ga predstavlja, samo mu historija, evolucija, tranzicija i ivot jo nisu dali priliku da se istakne. Antropoloka konstanta: Drave umiru. Sistemi propadaju. Politiari dolaze i odlaze, zauvijek nestaju. Fraze ostaju. Zablude preivljavaju. Lai su otporne na sve promjene. Korupcija e preivjeti svaku revoluciju, svaku evoluciju, sve tranzicije i sve promjene.

Ja, Bosna i Hercegovina potresna ispovijest tranzicijskog siroeta

pozivam za svjedoka wolfganga petritscha i thomasa millera, i ono to se u amerikoj ambasadi pie, da je svaki bosanac uvijek na gubitku. a hercegovac tako-tako. (van)evropska sam drava sirotinjskog reda. imam etiri miliona stanovnika. i imam jedni kau hiljadu, a drugi petnaest godina. teko doba. ve sam dovoljno narasla da vie nikad ne bih bila a) cvijee hrvatske kifle, b) vrh srpskog buzdovana c) uavac kralja Fahda... ...a jo nedorasla da budem samostalna drava. e pa, jebite me ako znam ta e sa mnom biti...

425

Ljubica Arsi

SALOMA
Kada sam kasnije o tome razmiljao, na stanici, u tramvaju, priljubljen celom duinom tela uz neku nepoznatu enu, inilo mi se da se to nikad nije ni dogodilo. Kao to inae prolost izgleda kad se ovek iz nje probudi. Ostaje samo neiji razuzdan smeh, zgren poput obarene kajsije na dnu tek otvorene konzerve, lica koja se poput leda polako otapaju u ai. Ali zvonjenje telefona one kasne noi jo uvek je stvarno. ujem ga, dodue, sve slabije, ponekad usred nemutog sna u kojem je to jedini zvuk, dok hodam unazad kroz vreme, s rukom ispruenom prema telefonu koji e mi podariti dane sree i nemira. I to ba kad je poinjalo prolee s bubamarom zapetljanom u ute ipke paprati, tamo dole, u ciganskom dvoritu koje se vidi s mog prozora. Neko je preko dvorita vukao gajbe s praznim pivskim flaama, mladi Ciganin valjda, koji je iz sveg glasa psovao kue. Za sunanih dana svi su izlazili napolje da zasukanih nogavica ili goludravi gacaju po blatnim baricama dok je Ciganka mrkom prala crveni ilim, dok im je glasno govorila pokazujui na sunce pa na tranzistor oko kojeg bi se najednom svi okupili. Te noi blesnulo bi iznenada zevanje otvorenih vrata odakle je istrala crvena zavesa, ili je to bila crvena svetlost koja je gurala Cigane prema kuetu. Tada je zazvonio telefon. Pustio sam ga da malo zvoni pa sam bezvoljno poao da se javim pretpostavljajui da je to sigurno Bibi, biva Bibi kojoj sam uzalud poklonio tolike mesece panje i razumevanja. Bila je opsednuta modom, bila je mlitava, bila je na jedan tipino enski nain aneoska i prilino glupa na mnogo drugih. A ja prilino usamljen i zbog toga prestraen, sulud usred poude koju je brzo smirila svojim brisuckanjem praine nedeljom pre podne, slaganjem majica pod konac i milo izgovorenim savetima ta treba da uradim kad se kasno vratim iz pozorita u kojem sam radio kao apta, kako da jedem a da ne ugrozim varenje, kome da verujem, kako da odrim prisustvo duha koje sam ponekad pred predstavu gubio. ivot bez Bibi, priznajem, opet je postao lep, mada je njen duh opremljen majinskom brigom i urednou jo uvek letuckao oko mene, podseajui

427

me poput tesnih gaa, kada se previe uzjogunim. Povremeno je telefonirala poto bih doao s predstave, tek da mi kae kako brine za mene, jer je ivot podmukao a ja sam pravo naivno derite koje se smuca po budacima ne marei za iljak, da li mi neto treba, ostaemo, naravno, prijatelji. Zavravao sam te retke razgovore pitajui za mamu i lekove, sladei se, kao poslednji muki sadista, da je Bibi iznenada oslepela i ogluvela, pa sam joj snagom nezemaljske volje slao njeno astralno telo koje mi je po terasi raspremalo stare tegle, da odlepra malo i do njenog stana i da je pod ruku odvede do kupatila. Najzad sam podigao slualicu iz koje je nepoznati enski glas rekao: Znala sam da ne spavate, da kao i ja volite no. Da odgovorio sam, a to je moglo da znai svata, da volim no, da ekam ta e mi sledee rei, da sam iznenaen pitomou glasa i da nijedno od ovoga neu rei putajui da kroz moj dah do nje doe sve to sam u trenutku pomislio. Sigurno ste pogreili nata mi ona odgovori da nikad ne grei, dodajui da je sada u naim prozorima pun Mesec, to je bilo sasvim tano. U mom je kao panska snajka dobio maramu od zavese, a jo mi ree da ona tada ne moe da spava. Videla je i moj osvetljen prozor, to me je nateralo da zgrabim telefon i pritrim prozoru, usput sruivi stalak s novinama ne bih li otkrio odakle me zove. Iz njenog stana, dakle, vidi se moj prozor. Neka bezlina svetla, daleke rupe izbuenog neba tinjale su kroz mrak. Uostalom, ona je mogla da zove i iz mrane sobe. Pa samo tako, da vas ujem rekla je neno i tiho, i spustila slualicu dok sam ja u signal mucao neto o njenom imenu. Deavalo mi se da, vraajui se kui, sednem na neku klupu umrljanu kreom golubijih govanaca, pogrbim se i laktovima oslonim o kolena. Usred zvune halucinacije, koju sam prvi put doiveo na zavrnoj godini muzike kole, uo bih kako itav svet prijatno bruji kroz prozor, kako bue daleki gradovi i talasi, kako telegrafske ice trepere ulazei kao fine burgije u moj sluh, koji bi istinski poinjao da razdvaja i razlikuje sve te zvuke. uo sam soptanje vozova i kripu tokova, zatim glasove putnika koji se smeju i kalju, uketanje novina u njihovim rukama, toenje vode u prirunom lavabou, sve to zatim skupljeno i ukroeno u jednu veliku loptu, veliki huk koji bi se valjao po meni, raspadajui se u otkucaje srca i mog sata.

428

Tako me je te noi, potpuno razbuenog, rasturalo po izguvanom krevetu, zujanje uznemirene konice, koje je uticalo na ivce. Usred nesanice poeo sam da oseam groznicu prouzrokovanu moda nedeljnom napetou, ali i nepoznatim enskim glasom, koji je dolazio spolja, onako kako sam i sam posmatrao svet, sa strane, nervirajui se zbog nesposobnosti da se u bilo ta ozbiljno ne ukljuujem. Pred zoru pogasie se vatre pakla koje su mi prljile dlake na rukama i nogama pa sam se svaki as ekao, pokuavajui da pomirim jastuk i lea, arav i stopala, usnuvi kroz haotian dreme rajski puteljak, koji me je odveo do kinog jutra. Sledee noi opet je zvala. Njen glas je zacvrkutao: Kako je, aptau? to me je u trenu potpuno oborilo s nogu, pa sam je upitao odakle zna da sam sufler u pozoritu, a ona je odgovorila da se neke stvari jednostavno podrazumevaju, naglo preavi na priu o vlanim krpama u vazduhu zbog kojih se u prolee teko die. A vi, kako ste vi, kad je posle kie sve toplije, i kad se ima utisak da se, naroito u tami, nepodnoljivo nita ne deava. Predloio sam joj da se naemo u kafiu Scena, koji je radio celu no, popijemo pie i lepo se ispriamo. Da bi ljudi razmenili malo panje rekla je nije potrebno da se ikad vide. Posle treeg razgovora oseao sam da ima glas savrene ene. Ni debela ni mrava, s dovoljno oblina da ovek blagoslovi dar pipanja to mu ga je podarila priroda. Po zaraznom smehu zamiljao sam njene pokrete. Prepoznavao sam i njeno utanje i po njemu zamiljao njene oi. Zelene, setne. Zapamtio sam njen glas i po njemu zamiljao njenu nenost. A kada mi je na telefonskoj sekretarici ostavila poruku: Amerikanci prave koka-kolu, Japanci gaje bonsai, a vi? Leptir se pretvara u poljubac, znao sam da sam se zaljubio. Sva naa sledea askanja, njeno mazno: pa kako je veeras? na koje bih se raspriao strahujui, kao eherezada, da e kraj razgovora za mene biti svilen gajtan, nona mora to poput pljuska bubonja po krovu, ili prodoran vrisak maaka, sve me je to odvlailo dalje od stvarnog tela ili lica. Pribliavao sam se njenom glasu nagonom slepca, koji pipa u mraku, ili uje sve ono to inae ne moe da se uje: njenu enstvenost i potrebu da me usrei, njenu vernost. Jednom mi je, poto sam se raspriao o svetu prepunom zgodnih mukaraca, rekla:

429

 Ali vi ste najlepi! Priznajem, dobio sam krila, ali sam se i uplaio jer shvatih da ona ne samo da zna kako izgledam, ve me moda i sasvim bezbedno prouava dok se ja lagodno kreem kao da sam sam na svetu. Odluio sam da je pronaem, ali odakle, pobogu, da ponem? Sluajui muziku koja me je oputala, razmiljao sam kako je drugi ljudi primaju. S Mendelsonom su kao kod kue. Albinoni ih ini plemenitim, uz Bramsa se oseaju umetniki, jer zamiljaju da njegovu muziku ne moe svako da razume, pa onda jasan traus i Don Huan s melodijicama koje mogu da zvidukaju valjajui ih po ustima kao predjelo. A onda glavno jelo, velika Betovenova vibracijska masaa, prvi taktovi Pete uvek bi me lupili za vrat kao lopata, tako kod ovog genijalnog gluvaa sudbina gruva na vrata. Pade mi najednom na pamet da onaj ljupki glas moda pripada nekoj od pevaica opere u kojoj sam radio. Sigurno da je tako jer je, nadahnuto se setih, pun nenih zelenkastih prelaza jedva primetne nazalne ulnosti, proaran ruiastim ilicama, podatan kao muzika od dna do vrha. Travijata je odmah otpala, bila je toliko trkljasta da smo je u pozoritu prozvali Banana. Moda Karmen s krupnim oima, jo veim sisama i nabubrelim ulnim usnama, namazanim dreavo crvenim karminom koji je redovno prelazio ivice. Nekako previe direktna, jer s njom mukarac iskljuivo misli na krevet. Previe jeftina, sa operskim suzama, koje su bile suvie krupne, a i tekle su presporo. Hodala je pozorinim hodnicima, ne dodirujui pod i ne primeujui nikoga, gledala je iz nekog drugog doba u kojem su znali sve o njenom talentu, neodredivog i dalekog, ali svakako nekog doba koje je prethodilo otkriu dezodoransa. Moda je to, zbog one poruke o Japancima, bila o o San, alabasterskog tena i zagonetnog osmeha. I ona je ubrzo stavljena van sumnje posle jedne probe, kada smo zajedno sedeli u pozorinom klubu, gde je ona kao vrhunac ivotne avanture, uzbuenim glasom jedne ovice priala maarskom tenoru kako je jednom u Tivtu, zbog svoje stidljivosti, morala dvaput da veera. Ostale su imale raspuknute glasove, rasturene lanim aplauzima i polupraznim parterom, orkestrom koji se, umesto sviranja, otresao kao pokisla koko. Jedva su ih nekako sakupljale, te svoje glasove, pred predstavu priivale po avovima, bojei se grozomornih cepanja, koja su pored sramne golotinje znaila i kraj karijere.

430

Provodio sam jedno od toliko slinih veeri u pozorinom bifeu, gde bih posle predstave popio dva-tri pienceta kojima sam spirao iz grla prainu kulisa, lanjake od osmeha i klicanja, to su tako raskalano publici delili sa scene. Iste ae to zveckaju, znojavi glumci koji dernjavom pokuavaju da okaju svoj jad, glumice iji su prednji zubi poeli opasno da se razmiu, njihova ve zbabana koketerija moda je u ovoj pometnji od alkohola i dima nekako delovala, na ulinom suncu nije vredela ni piljiva boba. Naravno, i kelner zapanjujue poslovan i priseban, bez trunke oduevljenja brisao je ae i toio pie gestovima nadmenog stvora koji ne eli da uestvuje u optem ludilu. Timario je poput konjuara drebicu za svog gospodara. Na stolici pored stuba sedeo je usamljeni bariton, gladio crnu ofarbanu bradu i zulufe, dovikivao neto onima koji ulaze i izlaze. Odjednom se sve od mene udaljilo. Kao da je ceo prizor neko polio surutkom. Primetih kako me kelner i glumci gledaju ispod oka udei se to se ve desetak minuta ne pomeram. Imao sam u tom trenu potpunog zastakljenja onu retku ali tako lucidnu sliku stvarnosti koja se izotrava u blesku svesti, u sevu kad sve stvari izgledaju jasne i otkrivene iza teke somotne zavese. Sve je namah zautalo. aa se zaustavila u vazduhu. Glava klonula prema ramenu. U ruci je gorela ibica kad sam usred nezemaljskog utanja uo reenicu koja je ba za mene bila smiljena: ta u stvari volite da popijete? Ta reenica sada nije vana niti e u bunilu reenica kojima e me ene zasipati ikada biti, ali sam je zapamtio od rei do rei. To je bio njen glas. Dolazio je iza lea, pa jo malo sa strane, ali mi je ulazio pravo u uvo, gotovo kao preko telefona. Kada sam se okrenuo, videh je kako stoji pored barske stolice. Upravo tako sam je i zamiljao. Upitah se u srenoj zbunjenosti kako se pre nisam dosetio da onaj glas pripada mladoj Salomi, sopranu kolovanom u inostranstvu, koja je tako zanosno gackala po lokvi pozorine krvi, nosei na tanjiru odseenu glavu Jovana Krstitelja. Ja astim ree mi dok se pela na barsku stolicu i hvala to ste mi ba na onom mestu pritekli u pomo. Irodijada me dekoncentrie, misli da je opera pisana samo zbog nje. U svakom sluaju pogledala me je najdivnijim oima na svetu sve je ispalo dobro.

431

Te noi pozvala me je telefonom, pravei se da se nismo sreli u pozorinom bifeu. Nedovrene i nejasne reenice praakale su se kao sardele u mrei. Salomo devojko, bie moja, ponavljao sam kao lucprda, jo malo pa si tu pored mene, jo samo malo. A dotle? Spora mehanika sedenja za kafanskim stolovima dok je oprezno uzimam za ruku to se jedva opire i u poetku ne odgovara na stisak, onda se, obnevidela ruka, predaje i ja je putam od sebe. Idemo u bioskope i volimo zajednike glumce. itamo iste knjige. Zbog nje prouavam Velikiev Sluaj Bremen, koji je tada u modi i cele veeri, pripit, trabunjam o razliitim nivoima koje pisac ugrauje u svoje likove. Poklanjam joj kitice cvea i dugo je ljubim u usta, pokuavajui da ruku zaklonjenu stolnjakom uvuem to dublje meu njene blago razmaknute noge, na zgraavanje neke gospoe pored nas, ija je trostruka niska bisera od uzbuenja podrhtavala na ogromnom dekolteu. Nikad je nisam upitao zato je ba mene izabrala. Znao sam da tihoj Salomi, koja mi se, blago me gurkajui, sve vie pribliava, odgovaraju podrumska bia koja su, kao i ja, aputala tamo negde iz mraka. Salomo, Salometo, mrmljao sam odlazei u ve-ce da umivanjem ublaim napetost, ali sam samo kastracijom mogao da se oslobodim njenog lika, koji je zatvorenih oiju i otvorenih usta uestvovao u stranim prizorima bludnienja, pri emu mi je ruka brzo malaksavala da sam iz klozeta izlazio postien, kao kakav neotesani balavander. Noni pozivi su se od one veeri kad smo u pozorinom bifeu popili nae prvo zajedniko pie, proredili i na kraju potpuno nestali. U poetku, kad bih je dopratio do kue, u mranom haustoru doputala mi je odmerene poljupce i labave zagrljaje. Iz sve snage se trudila da prikrije klonulost, bespomonost koja bi je obuzela u milovanju, kada bi poinjala da drhti u mojim rukama pre nego to me je blago odgurnula, tiho me opominjui da jo nije spremna. Jedanput se nadlanicom oeala o zategnuti prednji deo mojih pantalona, i naglo trgla ruku, udaljivi se od mene. Nadam se da se nisi povredila naalio sam se dok je ona durei se zautala pa se toboe hladno sa mnom pozdravila i otrala do lifta. Ali zato su sledee veeri bile pravi vrtlog poljubaca i drakanja, koje je izvodila na trenutke tako veto, kao ena kojoj nisu strana tanana zadovoljstva. Blago ga je, da me rajsferlusom ne povredi, vadila iz lica i onako nadignutog

432

uzimala u ruku kao da previja ptiicu ispalu iz gnezda. Trljala ga je izmeu dlanova, pripaljivala kremenom vatru usled puste indijanske noi. Donji pulsevi su kucali, ona je neto mrmljala ili je pevuila, stiskajui ga prepunjenog zadovoljstvom, pa bih u tim haustorskim orgijama poeleo da joj izbuim rupu na struku i tu ga izlijem. Bio sam siguran da e doi u moj stan onda kad joj budem ispriao, tako zauvek osiguravi njeno poverenje, neto ozbiljno i vano za moj ivot. Bee to jedno udno pijanstvo. Posle samo nekoliko aica rakije, verovatno prepune metila, koje sam ispio na nekom veselom ispraaju u vojsku, potpuno sam obnevideo, zakoraivi u pijanstvo slino ludilu. Ni danas se ne seam kako sam doao do kreveta, ali pamtim da sam, leei u njemu, bio potpuno svestan sadanjosti koja je podseala na venost, oklembeenog tela koje je usled te venosti plutalo kao odlomljena daska, ljuljukalo se na sivim, zamuenim vodama. Misli su mi poput zavoja vrsto stezale glavu. Okolo poe neko vijanje, fijuci i kovitlaci ledenog vazduha brijali su po obrazu, uvlaili se ispod lea i hladili arav, vukli ga iz sve snage s postelje. Zatim se taj vazduh cerekao, angrljajui ispod kreveta metalnim paricama. Tako sigurno izgleda kad ovek ludi, pomislio sam uasnut, nemoan da mrdnem prstom. Odjednom se kraj mog uzglavlja stvori prelepi mukarac glatke blede puti kao u devojke, kao kupine crnih, prodornih oiju i duge srebrne kose zakaene u spiralnu punu. Izvadio je iz nje nalu i biserni pramenovi zavijorie kao griva iza njegovih irokih, jakih lea. Ne boj se, ree mi, sve e biti dobro, a sada spavaj, spavaj. Zatim je legao na samu ivicu kreveta jer ja i dalje nisam mogao da se pomerim. Celom duinom osetih njegovo gipko telo koje me je titilo od hladnog vazduha, njegovu barunastu kou koja me je grejala, pa se zakaljah od milja, siguran zbog njegove koe i miia koji su dodirom punili moje onemoalo telo novom snagom. Mirno zaspah. Dok sam joj ovo priao, moja Saloma mi se sve vie pribliavala, kao da e me tako bolje razumeti. Sijale su takice u njenim oima. Zajapurena od sluanja, upitala me je ko je bio taj mladi, a ja joj rekoh: Aneo. Pa zatim: kako bi bilo da svratimo do mene na kafu, na ta ona, nemo pristajui, prva ustade od kafanskog stola. Dugo smo se ljubili, iznova zapoinjui zagrljaje, poluobueni jer se ona blago jogunila zaustavljajui mi ruku, koja je vaz-

433

da petljala oko bluze, na jedvite jade je bacivi na pod izmeu dve pruge svetlosti. Njukala mi je vrat vrhom nosa, elei valjda da se uveri da ba nemam vonj divlje zveri, a kada bih zadobio njeno poverenje, obuhvatala bi ustima vrh mog jezika i sisala ga kao dudicu, smejuljei se, dok sam se ja, jeei od zadovoljstva, spremao na skok. Uzaman, jer kad sam je doveo u poloaj iole podesan za preputanje, ve sam bio prenapaljena i zbog toga jadna olupina. Leali smo nagi u labavom zagrljaju. Usnama potraih ono vrelo udubljenje izmeu vrata i kljune kosti. Tada se ona osmeli, naglo se uzbudivi, poela je da me ljubi, da se blago trlja o moje butine zbog ega mi se vratila snaga. Pourih da se u nju uguram. Drhtavo mi je apnula onim njenim glasom: Molim te, pazi da ga na vreme izvadi. A onda se, kao da se odjednom predomislila posle samo nekoliko ustrih mrdanja, izmigolji i izbaci iz sebe nadignuto stvorenje, uskovitlano i pomodrelo od navale krvi. Pokuavi da dobijem skromnu nadoknadu, uzeh je za ruku pokazujui kako da oko njega sklopi prste, ali me ona zamoli da nikako ne moe ba sada da mi to ini. Morao sam na preac da demonstriram taj brzopleti i haotian in u kojem mi je koncentraciju prekidalo jurcanje Cigana po dvoritu i njihovo pijano podvriskivanje, dok me je Saloma posmatrala sa uenjem i tugom. Kasniji razgovor uz nekoliko popuenih cigareta, o strogim roditeljima koji bdiju nad sudbinom svoje jedinice, opomenu me da pravog sladostraa i bakarenja nee biti sve dok ne upoznam njenu porodicu. Salomini roditelji, gospodin i gospoa Kabiljo, stanovali su na pretposlednjem spratu zgrade s koje se mogao videti moj prozor. Manetne doktora Kabilja sigurno su nekad bile istije, ali su preanju higijenu nadoknaivali dostojanstveni portreti rabina u kitnjastim ramovima i sefardske tetke grupisane iznad komode. One su u prii mame Kabiljo, kojom je elela da zabauri svoje umadijsko poreklo, bile pravi majstori lakog umiranja. Sve muevljeve tetke umrle su ba na njenim rukama, ispustivi jedno lahko dihanije slino onom pufff pri pukanju finih, miriljavih cigareta. Najstarija ak u avionu koji je preletao Budimpetu. Po tom tajanastvenom jevrejskom carstvu moja draga se kretala kao nestvarno bie napravljeno od vazduha i meseine, umivano slatkim belim vinom. Na ruku je bio i kum Pavle, prponi ikica koji je za stolom vodio glavnu re, priajui bestraga dugake viceve sa

434

onim reptilskim reenicama tipa i ja onda samo to mu nisam rekao ipak saekavi da vidim ta e on da mi kae, koje su bile pravo muenje slino onom kada ovek ne moe da do kraja iscedi bolnu bubuljicu ili dovri tek zapoeto silovanje prekinuto upadom nekog priljenog policajca. Dok smo askali posle zavrenog jela, Saloma ode u kuhinju da skuva kafu. Vratila se s velikim ruiastim ibrikom ija je izvijena drka podseala na klempavo uvo. Smekala se dok mi je sipala kafu, davala mi znake da sam se svima dopao, hrabrei me da slobodno razgledam stvari po sobi. Na komodi, izmeu fanatino islikanog porcelanskog jajeta i drvenih kutijica sa uspavanim lepoticama stajala je porodina fotografija, verovatno snimljena na moru. Saloma, ve devojurak, u ortsu i sa upicenim sisiima, sedela je na nekom zidiu, a pored nje, kum Pavle, s rukom nehajno poloenom na njenu golu butinu. Ljubomora mi ustro opali amar, ruka je zadrhtala, prosuh malo kafe na pantalone. Taj matori perverznjak sigurno joj je na plai utrljavao kremu za sunanje po ramenima i butinama, brisao nagle suze, kao sluajno rukom prelazei preko nabudenih sisia, u vodi bi je, gnjurajui je, hvatao oko struka, sakupljao joj kosu gumicom, uvlaei sa vrata po koji odbegli pramen u punicu. Saloma mi je odmah pritrala, trljajui krpom uflekano mesto. Neto iz predsoblja gromoglasno zalaja i u salon utra doga koja je u balavim eljustima nosila nepristojno crvenu gumenu kost. Ogromna ivotinju tu stvaricu spusti nasred sobe, zatim doe do mene, podie prednje ape na moja kolena i zagleda se u mene pronicljivim pseim oima. Mima te voli, a ona je vrlo stroga i izbirljiva. Tiina tamnog salona, starinske slike s rumenim, obnaenim devojkama koje su kroz gustu umu ile na izvor s kragom, mesingana menora postavljena na najvidljivije mesto u sobi, crni veliki klavir, govorili su mi da je moja draga ono to se jednom rei naziva linost. Pa zatim, dahtanje i isplaen jezik te dukele bili su siguran znak da e ona odsad biti podatna i strasna ljubavnica, bez stida koji je samo zamagljivao njenu lepotu i oduzimao naoj vezi one blistave trenutke preputanja o kojima sam sanjao kao naivni dearac, kao razjarcani mladi, mu u godinama, matori razvratnik na samrti. Kasno jesenje popodne zaigralo je na listu palom na sims prozora. Moja Saloma je otila eretajui u kupatilo, a ja sam se posle neverovatnog uivanja, podstaknut matovitim proh-

435

tevima jo malo izleavao, pa sam ustao i priao prozoru da po navici razgledam ta se deava u ciganskom dvoritu. Deca su sunerom trljala kue. Ciganin je leao na buavom, razbucanom dueku i, kiljei prema suncu, pio pivo kad je telefon zazvonio. Podigoh slualicu, a telefon je rekao: Pa kako je, aptau, nisam vas odavno ula. To je bio onaj glas. Promucah: Ni vas nije bilo odavno. Ah ree ona porodine neprilike, bila sam prilino odsutna. U tom trenutku pojavi se preda mnom Saloma u mom preirokom prugastom bademantilu, koji joj se obesio o sputena i preuska ramena. Bievi pokvaene kose uokvirivali su prilino glupi osmeh na obinom licu koje e eleti da mi dosauje od sada pa do venosti. Sinu mi tada, ne znam zato, slika jevrejskog stana Kabiljo kojem Saloma nikako nije pripadala, osim po darovanom prezimenu, jer je njen pravi otac, onaj koji ju je napravio mami Kabiljo, bio u stvari kum Pavle Popovi. Ve sledee nedelje dao sam otkaz u pozoritu, izbegavi da prisustvujem prizorima s plakanjem i unakrsnim ispitivanjem koje treba da dokae moju nerazboritost. Jo ponekad, u guvi spazim njen mantil. Beim to dalje glavom bez obzira, a on juri za mnom, stie me, hvata.

436

Saa Ili

HODOASNIK [18/19. NOVEMBAR 1988]

Vladimir Berat ga je video prvi put nedaleko od Ruskog cara, kako sa podignutim rukama kao u udu, zuri u visoko postavljeni zidni sat koji je pokazivao pola dvanaest. Bili su sami na Trgu Republike. Tako neto nije doiveo nikada ranije. Grad je usred dana bio pust i tek poneki zbunjeni prolaznik bi promakao ispred njega dok je peice dolazio iz pravca Evinog stana. Na Terazijama su dremala dva prazna trolejbusa; oslonjena na dovratak Jugoslovenske knjige, podboena prodavaica je puila, zurei u ispranjenu Ulicu marala Tita. Kada se probudio u Evinom krevetu i pogledao na sat, Vladimir je shvatio da se uspavao i da je njegov dan uspona krenuo nizbrdo. Istuirao se na brzinu i oblaei se usput, zgrabio je svoju torbu i mantil, i izleteo na ulicu. Meutim sada, dok je stajao nedaleko od tog oveka, nije mogao da se otrgne talasu zadovoljstva koji ga je preplavio. Polako je shvatao da mu se ono to je oekivao najednom otvorilo pred oima: grad je bio prazan, a u stvari, on je bio taj koji ga

437

je ispraznio. Od sree, podigao je pogled ka nebu. Novembarski dan bio je neuobiajeno lep, pokidani oblaci su u irokom luku zaobilazili Beograd. Dolo mu je da podigne ruke kao taj ovek pod satom, ali je umesto toga pruio korak niz Knez Mihailovu. eleo je to pre da stigne do Ua gde se spremao veliki miting Bratstva i jedinstva. Na trenutak ga je opekla sumnja koju je osetio prole noi, ali je ona ubrzo minula kada je video ispranjene bone ulice. Pomislio je da se upravo dogaalo neto to je nadilazilo sva njegova oekivanja. Povici iza lea su ga zaustavili na as: video je onog oveka kako mu mae. Berat je odmah nastavio dalje, nameravajui da se sporednim uliicama spusti do Brankovog mosta. Pogledao je na svoj runi sat i namrtio se. Vreme je oticalo. Miting je trebalo da pone svakog asa. * Na Obilievom vencu je zastao pred jednim knjiarskim izlogom. Ogledao se u njemu, popravio kragnu na koulji i namestio kiobran koji se skoro bee izvukao iz torbe. Zbog odbleska, u poetku nije video nita u izlogu, a onda je polako poeo da nazire veliki komplet knjiga, porean luno sa hrbatom prema njemu. Knjige su imale braon korice i svaka od njih je bila malo otvorena kako bi mogla da stoji uspravno. U pozadini je stajao veliki portret pisca. Kada je dublje uronio u izlog, Berat je prepoznao Andria. Pisac ga je posmatrao s one strane izloga kao da mu se osmehuje. Meutim, kada bi se malo izmakao u stranu, pievo lice je dobijalo jednu ironinu crtu izmeu obrva koja mu se uopte nije svidela. Berat nije mogao da izdri: zapalio je cigaretu. Pokuavao je da odgonetne Andriev osmeh. S jedne strane osmeh, s druge podsmeh. Svakako su godine bile u pitanju, dosetio se Berat. Prerana slava dolazi ponekad kao kazna, uzdrma sve u oveku, izvrne ga naopake kao dep i istrese iz njega i ono to nije znao da ima. Da li je to bila i njegova sudbina, pitao se on. Sirena jednog autobusa koji je traio parking na Obilievom vencu, upozorila ga je da vreme vie nije na njegovoj strani. Bacio je nedopuenu cigaretu i pourio dalje. * Kada je izbio u Pop-Lukinu ulicu, zastao je ne mogavi da veruje u ono to vidi. Ulica je pri dnu bila zakrena. Pored trotoara bio je parkiran niz autobusa, dok su se ljudi slivali ka mostu.

438

Dole su bila ispreena policijska kola, jasno stavljajui do znanja da se odatle moe samo peice. Vladimir je nevoljno silazio niz ulicu, ne znajui ta da radi. S jedne take, otvorio mu se vidik na most, preplavljen ljudima. Udahnuo je duboko: to to je osetio na Trgu Republike nije bila tek uobrazilja, a Andriev osmeh je u njegovim mislima zasijao jo jae, potirui svaku senku. Ponovo je pogledao na sat pa na most: shvatio je da njegovo probijanje do Ua moe da potraje prilino dugo i da e verovatno zakasniti na glavni program. Ljutio se na sebe zbog odlaska kod Eve uoi ovakvog dana. Bilo je mnogo bolje da se posle susreta sa Gazibarom vratio kui i da je sa Kokoom gledao televiziju ili dremao. Nisu Erakovi i Kiril sluajno odustali od odlaska na Senjak. uvali su se za ovo. Znao je to Berat vrlo dobro. Za ovakav uspon bila mu je potrebna energija, a on ju je potroio na peaenje, razgovore i Evine none igrarije. Nije da mu nisu prijale, prvi put se osetio slobodno otkako zna za sebe. Ni sa svojom pokojnom enom u mladosti nije imao takav kontakt. Ni sa Verom, iako je ona umela povremeno da ga namae uljanim bojama i dobro napije. Posle takvih noi nije bio ni za ta. Meutim, nakon posete Evi, jednostavno se oseao drukije: bez bola u slepoonicama, oputenih miia i slobodnog jezika. Pri pomisli na jezik, Berat je jo jednom pogledao na reku ljudi koja se valjala preko mosta i polako je krenuo nanie. Pomirio se sa injenicom da nee stii da uje govore, naroito ne njegov govor, ali nije odustajao od namere da po svaku cenu dospe do tog mesta na kome e Odjeci konano dobiti svoju pravu rezonancu. * Ulazak u zonu mitinga nije bio lak. To mu je nagovetavao i novopostavljeni znak upozorenja na kome je beli peak na okrugloj pozadini koraao ka plaveti koja je tog jutra osvanula nad Beogradom. Berat je dobro osmotrio znak iznad svoje glave. Nije do sada viao takve putokaze. Liio mu je na Metrovievog Pobednika koji je siao sa stuba i uputio se stazom koju je u toku dananjeg dana morao da prepeai svako. U tom asu, Beratu je neko spustio ruku na rame. Okrenuvi se, ugledao je ozbiljno lice uraslo u bradu. Najpre je na njemu prepoznao izlizanu jaknu i kovrdavu crnu kosu. Bio je to isti onaj ovek koga je video na Trgu Republike, samo je iz neposredne blizine, iako sakriven iza brade, delovao mnogo mlae. Doao je dan, ree mu ovek ne skidajui mu ruku sa ramena. Njegove krupne iskriave oi pokretale su se prilino brzo, ne do-

439

zovaljavjui Beratu da mu ulovi pogled. Taj dan je tu!, ponovio je ovek i drugom rukom sveano pokazao prema mostu. Koji dan?, toboe zbunjeno upita Berat, migoljei se iz njegovog stiska. Ovaj dan... Dan koji je najavljivan! - ta hoe da kae? Ono to i sam zna, ree ovek, unosei mu se u lice. Neprijatan zadah iz njegovih usta natera Berata da ustukne. Otkud zna? ovek ga pusti i upre prstom u svoje elo, zakolutavi oima: Sve ja znam... Evo, tu, tu mi stoji. Ma, pusti me, opirao se Berat: urim. Preko mosta se ne moe!, viknu njegov iznenadni sagovornik: Ali ko ne moe kopnom, moe vodom... Tako je zapisano! Ma nemoj. Nemam vremena, Stvarno. Stani!, povika ovek pourujui za njim. Poto mu je ponovo priao i uhvatio ga pod ruku, poeo je da mu govori poverljivo, skoro apatom, kako se jutros probudio i video sve to e se dogoditi. Znao je da e ga sresti na Trgu Republike i da nee moi da ga stigne sve do mosta. Stajao je pod satom i ekao ga, a kada se pojavio, nije reagovao dovoljno brzo, jer je bio zanet meditacijom. Ali sada su se napokon sreli. I to kod znaka koji je, po njemu, oznaavao najvaniji putokaz u dananjem danu. Beli ovek na plavom limu upuivao je na to da pravi put do zone ne vodi preko mosta nego preko vode. Eto ta je on proitao sa tog putokaza. Kakve vode, bunio se Berat, otimajui se povremeno. Ove vode, dole, pod mostom!, rekao je ovek. ta?, brecnuo se Berat: Ti misli da idemo preko reke? Tano tako, prijatelju moj... Ja sam Ilija. Ali pravo ime mi je Enoh. Enoh?, ponovi Berat, rukujui se s njim. Ba tako. A ti si? Berat. Berat? Ba tako. To je 2, 7, 20, 1 i 22, ree Ilija Enoh, zamislivi se: To u zbiru daje 7. Otkud sad 7?, nasmejao se Berat, nastavljajui ka mostu. Enoh je pourio za njim ne prestajui da objanjava i mae rukama. Kada se Berat naao na raskrsnici, obeshrabrio ga je pogled na masu koja je forsirala most. Sunce se bliilo svom zenitu. Skup samo to nije poeo. S druge savske obale dopirala je potmula buka, um koji je daljina izobliavala. Ponovo se okrenuo prema svom sluajnom saputniku. Pogledao je na sat, pa u njega. Pomislio je kako njegov predlog o alternativnom prelasku reke moda i nije bio tako besmislen. Ako bi nali neki amac, mogli bi da se prevezu pravo do Parka prijateljstva na drugoj obali. A odatle, nita vie nije bilo daleko. * Ilija Enoh je zastao pored oveka koji je na betonskoj ogradi drao velike termose sa ajem. Nudio je besplatni aj od mente, majine duice, hajduice i hibiskusa. I sve to besplatno. Kada

440

ga je Berat pitao da li je deo neke organizovane grupe, ovek je odmahnuo glavom i nasuo im aj od hajduice. Izaao je samoinicijativno, jer je uo da e milion ljudi danas doi u Beograd. Ba milion?, pitao je Berat izmeu dva gutljaja. Moda i vie, popravio ga je Enoh: Moda i milion i po. Pa to je vie od stanovnika u ovom gradu, udio se Berat ispijajui nezaslaeni aj. Sigurno... vie nego to imamo neprijatelja, prijatelju moj. Koliko je samo aja potrebno? Ah, bie ga dovoljno, smejuljio se delilac aja: Bar danas... Enoh je zakolutao oima i pokazao na stepenite koje je vodilo do podnoja mosta. A kuda vi to?, pitao je ovek. Mi, dole? rekao je Enoh Hej, ostajte ovdje, dobacio je ovek. Jo kako, prijatelju moj. Jo kako. * Tvoj je broj 7, rekao mu je Enoh dok su prelazili preko tramvajskih ina: A njegov je 4. On je materija... ti si duh. On je zemlja, a ti si vazduh. Stani malo, ovee, rekao je zadihano Berat O emu ti to? O emu?, povisi Enoh glas zaustavivi se nasred ina: Govorim o Ispravnosti... O dananjem skupu... Ali to je miting, ovee. Kojeta!, viknu Enoh, podiui ruke ka tramvaju koji se sputao sa Kalemegdana. Skloni se odatle, ludae! Videe sad o emu ti priam!, mahao je Enoh dok mu se tramvajsko zvono opasno pribliavalo. Najednom, tokovi poee da cvile i tramvaj se zaustavi na nekoliko metara ispred njega. ta sam ti rekao!, smejao se Enoh. Voza tramvaja je otvorio vrata i poeo da vie. Iza njega, u vozilu, sedela je samo jedna putnica. Ko vas je samo pustio iz ludnice!, vikao je voza dok su Berat i Enoh urili ka savskoj obali. * Ovo je tomos etvorka, hvalio se mali brkati amdija: On moe Savu da vam popije. Pa da. Vidi, ree Enoh, okrenuvi se Beratu koji je podboen stajao pored njega na keju etvorka! Rekoh ti, prijatelju moj... Ovo je pravi put. A koliko bi kotala jedna vonja?, pitao je Berat. Ma, dogovoriemo se. Pa danas nita nije skupo. Pa da. Kota?, usprotivio se Enoh: Kakvo plaanje pominjete... Treba da ti je ast to smo tu. Tjah, ast svakome, veresija nikome... Pa da. Zna li ti, nesrenie, ko je ovo?, pitao je Enoh pokazujui na Berata: Zna li? Ma pusti oveka. Nema putanja, prijatelju

441

moj. Iljadarku svako pa da palim tomos, a? Molim? Molim?, nervirao se Enoh: Ovo je tvoja misija... Razume? Misija. Tjah, dosta je meni udruenog rada. Pa da. Ja u platiti, ree Berat, nervozno pogledajui preko reke. Ni sluajno!, viknu Enoh: Na putu Ispravnosti ne plaa se karta. Puta ima ili ga nema. Tjah, pa ovde ga i nema. Ovo je reka. A gore vam je put. Pa da. Vidi se da jo nisi progledao, prijatelju moj. ivi u mraku kao imi. Daleko bilo, daleko bilo. Onda nas prevezi. Platite. I kreemo. Unapred?, pitao je Berat sputajui ruku u dep. Meutim, Enoh ga je zadrao insistirajui na besplatnom prevozu. amdija je izvukao sat na lancu i podigao palcem kaket: Vi dobrano kasnite, kolko vidim. Ma, ulazimo!, rekao je Berat. Ne ulazimo!, usprortivio se Enoh: Ili nas vozi kako treba ili nam ne treba... Traiemo drugog. Tjah, drugih nema. Svi su tamo. Pa da. Kad nisu lihvari kao ti. Lihvar, tjah, mrmljao je amdija vadei tranzistor iz torbe: Nema od vas vajde, vidim ja. Sramota!, ree Enoh traei neto po doku. Sa tranzistora se najpre zau kranje da bi se potom kroz meanje frekvencija zaula pesma Rastao sam pored Dunava. Pored dobrih starih alasa..., prevuio je amdija: Gde me nae... Sam si birao! povika Enoh pronaavi jednu zaralu cev meu bitvama na obali. ekaj! ta to radi?, skoio je amdija. Umesto odgovora, Enoh je priao samoj ivici doka, podigao dugaku cev i svom snagom je zario u dno amca, meu drvene pajole. amac se zanjihao. Stani!, dreknuo je amdija: Stani, bre! ta to radi?, zbunio se Berat. Pravim put za nas, nasmejao se Enoh i podigavi cev visoko iznad glave kao koplje, snano ju je zario u amac. * Tek to su se ukrcali, iz pravca mosta se zauo enski glas. Svi su se okrenuli na tu stranu. Jedna ena u kratkoj bundi je urila ka njima, povremeno maui torbicom. ta sad ova oe? pitao se amdija dok se spremao da povue tomosov kanap. Enoh je, zaklonivi oi dlanom, mirno posmatrao enu koja je trala ka njima. A onda je izdao komandu za pokret. Pa da je saekamo?, rekao je Berat. Ni sluajno, odgovorio je Enoh: Samo nam jo ona treba. Vidi da hoe na miting. Na skupu Ispravnosti nema mesta za takve, ree Enoh, dajui rukom znak amdiji da pouri. amdija povue kanap, motor zatekta i ugasi se. Pa je l to tvoja etvorka, prijate-

442

lju? Tjah, videe. ekajte me! E-hej! vikala je ena. Bre malo to!, pourivao je Enoh amdiju. Tjah, ide, ide... Da je ipak povezemo, ree Berat ustajui sa pramca. Punaka plava ena je ve stigla do mesta na kome je bio vezan amac. Htela je neto da kae, ali nije mogla da doe do daha. Berat joj je pruio ruku i ona se, preskoivi metalnu sajlu susednog lepa, nala u amcu. A vi?, upitala je zadihano: Vi, idete na miting? Aha, odgovorio je Berat pokazujui joj slobodno mesto za sedenje. ena ree da ih je videla jo sa mosta i da je tano znala ta nameravaju. Dala je sve od sebe da ih stigne. Dua joj je u nosu. Nije toliko trala od nekog krosa u srednjoj koli. Berat joj je pogledao ruke. Koa joj je bila ispucala i hrapava, ponegde ak oronala. Na blatnjavim noktima je imala ljuspe davno namazanog laka. Mogla si i peice, ree Enoh. Pa to vi ne odoste peice da vidite onog kuronju?, usprotivila se ena vadei cigarete iz torbice. Ne sprdaj se! On je Ispravni! Jasno!, zapreti joj Enoh prstom. Ma nemoj!, nasmeja se ena: A otkad to? Znao sam, ree Enoh sam za sebe: Ovo nam nije trebalo. Upropastie nas. Je l ovaj tip malo udaren?, upita ona Berata, pokazujui oima ka Enohu. Berat je samo slegao ramenima. amdija je u tom asu upalio motor i dao znak rukom Enohu da odvee konop. Uz brundanje i dim, amac se polako otisnuo od obale. * Berat se oslonio laktovima na veliki bokobran iza lea, uivajui u pogledu na most kojim su glavinjali ljudi. Vetar mu je duvao u lice, ali on nije zatvarao oi iako ga je strujanje vazduha mamilo da to uini. Udisao je duboko miris reke koja se penila oko amca. Gore, nad njima, promicali su transparenti, zastave, uramljene slike, izrezani grbovi, velike fotografije, zastavice. Beratu se inilo kao da se kreu plavim mostom izmeu oblaka koji su danas otvorili veliko prostranstvo nad Beogradom. Pomislio je kako su mu prola no i ovaj dan najsvetliji trenutak u ivotu. Ne samo da je bio zadovoljan, nego je svakog asa to eleo da kae nekome od svojih saputnika na palubi. Pogledao bi u Enoha, ali on je zurio u dno amca. amdija je mirno krmanio pentom. ena pored njega, ije ime nije ni znao, oslonila se na bokobran, raskopala bundicu iz koje su njene velike dekoltirane grudi izronile na svetlo dana. Imala je pegavu kou proetu sitnim borama nalik pauini. Po-

443

gledala ga je i zakikotala se. Na tren, Berat je osetio njen ustajali zadah znoja, pokuao je da se osmehne, ali je umesto toga samo oslonio glavu na bokobran i nastavio da posmatra nebo. Pitao se zato ga nikada do sada nije video ovako. * Evo ga!, skoio je Enoh na noge u jednom trenutku kada je amac ve poinjao da se pribliava drugoj obali. ta to?, pitao je Berat. Dolazi! Voda prodire! objavio je Enoh, gotovo ozaren svoji otkriem. Gde? ta?, ponavljao je amdija dok mu se glas meao sa zvukom motora. Iju!, vrisnula je ena: Moje cipele! Upropastio si mi amac!, zajeao je amdija. I zaista, voda je u sve veim klobucima nadirala izmeu pajola kao da je dodatno provrtela napuklinu koju je Enoh napravio na dnu kobilice. amdija je iskljuio motor i kleknuo, ostavljajui amac da sam pluta ka obali na kojoj su se, nedaleko od policijskog automobila, tisnule grupice ljudi. Pa ta si mi to uradio?, zavapio je amdija. Tako je pisano, nasmejao se Enoh: Nema povratka istim putem, prijatelju moj. Tjah, koji si mi ti prijatelj!, cvileo je amdija podiui pajolu: Brzo! Dajte mi kofu! Berat je skoio i dohvatio kofu nedalko od eninih nogu. amdija ju je prihvatio i poeo da izbacuje vodu u reku. Ostavi to!, rekao je Enoh: Stiemo! Upropastio si me! Upropastio! vikao je ovek. Enoh se u dva koraka naao na pramcu, spreman da iskoi na obalu u koju je ciljao amac. Uz tresak, oni se nasukae i osim Enoha, koji veto iskoi na obalu, svi popadae na mokre pajole. Teo si da nas podavi, matori!, vrisnula je ena pokuavajui da se iskobelja: ubre jedno! Unitili ste me!, plakao je amdija. Berat je polako ustao iz vode. Cipele, kolena i laktovi bili su mu natopljeni. Koliko treba? pitao je da platim. ta da plati? ta?, ridao je ovek nastavljajui da izbacuje vodu: amac da mi plati. * Enoh ga je zgrabio za podlakticu i povukao za sobom. Za njima je potrala ena bunei se to je ostavljaju. Meutim, i pored Enohovog protivljenja, ona je ipak krenula s njima. Kada se Berat u jednom asu osvrnuo, video je dvojicu policajaca kako prilaze amdiji. On je mahao rukama, pokazujui u njihovom pravcu.

444

* Bilo je oko jedan kada su njih troje dospeli u Park prijateljstva. amor i povremeni povici ljudi po obodima velikog mitinga zagluivao je rasplinuti glas sa zvunika. Berat se osvrtao oko sebe, gledajui transparente sa porukama i imenima mesta: Brko, Orahovac, Velika Hoa, Bar, Smederevo, Plana, Novi Sad, Lipljan, Sarajevo, Banjska, Niki, Svetozarevo, Prizren, Gornji Milanovac, Bor, Sremska Mitrovica... Bitka za istinu bila je u punom jeku, mislio je Berat dok je na transparentima prepoznavao Kirilove, Erakovieve i svoje reenice. Najednom, naao se usred jezike plime koju je podizao mesecima. Sada su te reenice koje je preoblikovao i dao im drugaiju formu postale delotvorne. Svaki ovek koji je to prepisao i poneo parolu uinio je da se snaga napisanog pretvori u energiju, a energija je na ovom skupu Ispravnosti, kako ga je Enoh zvao postala vidljiva. Na obodima je gotovo varniila pokreui ljude da se propinju na prste, dovikuju i povremeno pevaju kao dvojica Crnogoraca u nardonoj nonji koji su se zagrljeni njihali ispod velike razvijene zastave Jugoslavije. * Poto ga nije bilo neko vreme, Enoh je ponovo izronio iz mase i priao Beratu. Ree mu da je oslukivao malo skup iznutra. Sve se dogaalo onako kako je video tog jutra. Enoh je sa punom ozbiljnou govorio o svojoj viziji koja mu je postala glavni putokaz tokom dananjeg dana. Nije se jo ni probudio, priao je Enoh zverajui oko sebe, nije jo ni otvorio oi kada je uo neiji glas. Nazvao ga je uiteljem Ispravnosti to je on oduvek i bio. Naloio mu je da doputuje u Beograd i da se nae s ovekom iji je broj sedam i koji traga za svojim sreditem. Berat se malo odmakao ne mogavi da podnese zadah koji je izbijao iz njega. Ali Enoh nije odustajao. Govorio je o tome kako u snu nije smeo da pogleda prema izvoru tog glasa, ali da je ispod oka jasno video kljuanje svetlosti. Glas mu je zapovedio da u Beogradu, na sedmom trgu, u podne, potrai tog oveka i da ga povede na put do Ispravnog. Ali, pitao je Enoh u snu svog nadnaravnog sagovornika, zbog ega je taj ovek bio vaan. Glas je onda poeo da se menja i mutira da bi na kraju progovrio mnotvom glasova. Osetio je da do njega umesto glasa dopire neki moan vetar. Rekao mu je u snu da taj ovek predstavlja izvor Ispravnosti i da se brojevi sedam i etiri moraju spojiti kako bi se

445

ponovo uspostavila ravnotea. Onda su se vetar i svetlost povukli, a Enoh se probudio. Odmah je krenuo na put. Od Lapova do Beograda menjao je nekoliko prevoza. Iao je autostopom, pa vozom dok ga nisu izbacili u Maloj Krsni. Odatle je nastavio peice. I na kraju, uao je na teritoriju optine Beograd, u prikolici kamiona koji je prevozio vetako ubre. Putovao je skoro sedam sati, bez para, bez hrane i vode. Kada je uao u gradski prevoz, bazdio je kao uegla riba. Poto je nekada studirao u Beogradu, poeo je da se prisea svih njegovih trgova. I zaista, izbrojao ih je sedam: Savski, Slavija, Cvetni, Trg Marksa i Engelsa, Terazije, Studentski i najvaniji od svih Trg Republike. Samo na njemu je mogao da sretne oveka kog je traio. I tako se i zbilo. * Kad god bi masa skandirala, Berat bi osetio kako mu zadovoljstvo obuzima telo. To treperenje bi mu se najdue zadravalo u malom stomaku, da bi se potom, kao nakon akumuliranja, rasplinulo ka nogama, pratei glavne grane arterija sve do nonih prstiju. U stopalima je udar bio najsnaniji. Prikivao ga je za zemlju zbog ega nije mogao da se makne s mesta iako ga je Enohov zadah primoravao na to. Jednostavno se njihao kao klatno. Pokuavao bi da korakne ali bezuspeno, vraao bi se nazad, grogiran kao posle brzometnog nokauta. U jednom asu, raspriani Enoh ga je pridrao da ne padne. To mesto, shvatao je Berat, izvlailo mu je svu preostalu energiju, naprosto mu je isisavalo kroz stopala sve to je preostalo od prethodnih dana, sve to je imao jo da kae a nije rekao ili napisao. Neki magnetizam mu je utiskivao onove cipela u meku zemlju. Pogledao je saputnicu iz amca pored sebe. Ona se klatila, puei nepripaljenu cigaretu. Izgledala je kao da e se onesvestiti svakog trena. Onda je prasnula u smeh. Ovaj kuronja me je razvalio, rekla je oslonivi se na Berata. Umukni!, viknuo je Enoh koji je pokazivao najveu vitalnost. * Dvojica policajaca su se pojavila u trenutku kada Berat vie nije mogao da stoji. Pokuao je da korakne, ali onda se zanjihao i da ne bi pao, uhvatio se za rame Crnogorca u narodnoj nonji pred sobom. Meutim, ovaj se izmakao a Berat je sluajno dograbio koplje zastave koje je ovome bilo oslonjeno na rame. Ne mogavi da ostane na nogama, poleteo je na zemlju zajedno sa zastavom Jugoslavije, koja je pre nego to e ga prekriti,

446

napravila iroki luk, razvivi se nad njim. Provokator!, viknuo je neko iz gomile. Tjah! To su oni!, uo je amdijin glas dok je pokuavao da se izvue iz zastave. Policajci skoie na njega. Odbij!, dreknuo je Enoh zaletevi se svom silinom u uvare reda. Ko je sad ovaj?, pitao je zbunjeno jedan policajac. On je! Tjah, izbuio amac! Ua, provokatori! Mar kod Kaue Jaari!, dobacivali su ljudi. Enoh je zgrabio zastavu Jugoslavije i poeo njome da mae levo-desno ne dozvoljavajui policiji da se primaknu Beratu, koji je polako ustajao sa zemlje. Stanite!, pravdao se Berat Posredi je zabuna... Novinar sam... Politike. Tjah, ti si mi neki novinar!, mrmljao je amdija zaklonjen iza krupnijeg policajca: Bui amce! Policajac je krenuo da uzme Beratovu legitimaciju koju ovaj bee izvadio iz depa. U tom asu, Enoh je zamahnuo zastavom, pogodivi vrhom koplja policajca u rame tako da se ovaj zateturao i naposletku pao meu uznemirene mitingae. * Berat vie nije znao sa koje strane su dolazili udarci. Ljudi iz mase su skoili na njih, gazei ih i kotrljajui kao klade. uo je enski vrisak i policajce koji su pokuavali da obuzdaju nered. Potom je usledio udarac cipelom u slepoonicu od ega se Beratu sve zatamnilo pred oima. Odjednom je svet izgubio zvukove. Dok se zavlaio u parkovsko bunje, beei od besnih nasrtaja ljudi, Berat je uo samo svoje disanje. Enoha vie nije mogao da vidi. Borio se za svaki udisaj. Ostao je zgren u bunju sve dok ga jedan policajac nije uhvatio za glenjeve i izvukao na travu. Onda se nagnuo nad njim i zaklonio mu nebo. Neto je govorio, ali Berat nije mogao da ga uje. Jedino ega se seao, bio je ironini Andriev smeak na Obilievom vencu. * Naposletku su ih sa lisicama na rukama sve troje ubacili na zadnje sedite policijskog tristaa. Berat je malaksalo spustio glavu na Enohovo rame. Dok su prolazili kolima pored mitinga koji se polako rasturao na grupe, video je porodice s decom kako pakuju transparente kao ostatke hrane posle piknika. Pomislio je na Irenu i Kokoa. Pokuao je da se seti ta mu je Irena rekla pre dva dana kada je krenula na put. Bio je neki koncert u pitanju. U Novom Sadu, ali nije mogao da se priseti detalja. Tako je esto odlazila na po nekoliko dana. Njegovo je bilo da uva maka i

447

stan. A sada su ga policijskim kolima vraali sa mitinga Bratstva i jedinstva, ali ne kui. Pitao se kako e joj se javiti. Enoh je proaputao da se sve odigralo onako kako je bilo najavljeno. Policajac na prednjem seditu, koji se drao za rame, dreknuo je da uute. Enoh je ipak rekao da nita oni nisu uradili to im nije bilo dato da uine. Zbog toga je dobio amar preko nosa. Krv mu je linula u mlazu, ali on nije mogao da je obrie, budui da su mu ruke bile vezane na leima. Policajac se grohotom nasmejao. Berat je osetio kako ih je podignuta plima na Uu izbacila visoko iznad Beograda. Pogledao je kroz prozor. Oblaci su narastali sa svih strana. Pitao se ta e biti sa utakmicom: da li e ova plima zbrisati Platinijevu momad. Najednom se trgao. Setio se da mu je listi iz kladionice ostao na travi zajedno sa kompletnom dokumentacijom koju je izvadio sa linom kartom. Pokuao je neto da kae policajcu, ali ovaj se samo namrtio, naredivi vozau da vozi u Ulicu 29. novembra. (Odlomak iz rukopisa romana Pad Kolumbije)

448

Adisa Bai

WORDEXPRESS...
1. Sarajevo spava dok ja fenom suim farmerke...
Nekada davno su nas uili: bajka poinje rijeima Nekada davno, davno... Nekada ne tako davno su nas uili: bajka poinje kad junak pree granicu svoga semantikog polja. Kad prekorai prag, napusti kuu, ode iz svoje kraljevine. Kad se suoi sa problemima i preprekama u postizanju svoga cilja: ubiti zmaja, pronai blago, izboriti se za ruku kakve princeze... Preda mnom je putovanje koje se na prvi pogled inilo bajkovitim: zajedno sa jo devetnaest pisaca iz raznih zemalja trebam putovati vozom od Sarajeva, preko Beograda, Soluna do Istanbula, gdje se puteestvija zavrava na sajmu knjiga. Druit emo se, itati svoju poeziju i prozu, pretresati vane kao i sasvim banalne teme, upijati krajolik... No, bajkovitim se, kao i sve, putovanje inilo dok je bilo dovoljno daleko. Kada se

449

primaklo, putna groznica me obuzela poznatom silinom i do polaska sam, kao i uvijek, poluluda: u posljednji tren trpam, pakujem, raspakujem (jer nosim previe), dodajem (da ipak ne bude premalo), kombinujem sve dok ne krenem... Provjeravam koliko desetina arapa imam kao da sam stonoga koja se sprema na viegodinju ekspediciju, nosim lijekove tako irokog spektra da bih mogla snabdijevati omanju bolnicu u gradu pod opsadom barem mjesec dana (pa ta ako nemam astmu, ponijet u pumpicu, moda me negdje negdje zagui polen, ta ako je oktobar, negdje sigurno neto cvjeta i u oktobru, ponijet u i flastere, zavoje, elastine zavoje, antibiotike, vitamine, lijekove protiv prehlade, kapi za spavanje, morsku vodu za nos, lijekove protiv svega to mi padne na um... Onda veinu ovoga izvadim iz nesesera da u sluaju pregleda na kakvoj granici ne izazovem sumnju da sam krijumar ili pacijentica odbjegla s psihijatrije). U posljednji tren perem i odjeu koja mi je na putu (shvatam odjednom) naprosto nuna, farmerke suim fenom, majice trpam u nadi da e se nekad ispeglati na meni. Knjiga kao i uvijek ponesem previe a veinom ih vratim neproitane. Kofer se jedva zatvori (opet e u povratku valjati armirati slubenike na aerodromima da ne vagaju moj prtljag odve revnosno). No uoi puta nikako ne uspijevam da zaspim. Imam li sve punjae, adaptere, baterije, dodatke, umetke, nastavke? Da li

450

sam barem deset puta provjerila vrijede li mi vize? Da moda ipak ujutro nazovem jo kakvog slubenika i priupitam vrijedi li moja viza u Grkoj ako je izdata za Njemaku i smeta li to sam s njom ipak prvo ula u Francusku putujui za Portugal. esto sluam alopojke za vremenom kada se moglo putovati bez viza. Ja se toga ne sjeam. Svoje odraslo doba provela sam u sakupljanju viza i u stalnom strahovanju. Dobar dio svijeta sam obila plaei se administrativnih greaka, deportacija, hapenja... I moji strahovi nisu sasvim bez razloga. Iako sam se uvijek oprezno pripremala za put, greke su se deavale (nekada moje, nekada greke samouvjerenih slubenika). Jednom sam na slovenaku granicu stigla dvanaest sati prije nego to je viza poinjala da vrijedi i probdjela sam ledenu no na carinskom prelazu. Jednom sam se vozila avionom petnaest sati ne znajui da li e me u zemlju kamo sam se uputila pustiti ili e me o mom troku (pisalo je na papiru koji sam morala potpisati) deportovati nazad. Jednom sam u Londonu sjedila na podu, gorko plakala i ponavljala Molim vas, pustite me kui, sve dok se neki slubenik Heathrowa nije saalio na mene... Pri tome beskrajno volim da putujem. Na samu pomisao da negdje treba da krenem, dobijem pravu navalu adrenalina. Radujem se nepoznatim jezicima, drugaijim obiajima, arhitekturi stranih gradova, hrani, mirisima, hiljadu i jednoj sitnici koju ne znam a koju u iskusiti. Volim da gledam kakve su kafane, kakve prodavnice, ure li ljudi ili se ini da imaju sve vrijeme svijeta. Uivam da itam novine u stranim zemljama, a posebno da pokuavam razumjeti o emu je tekst u kojem mi se tek svaka deseta rije uini poznatom. Volim da iz sarajevske zime pobjegnem negdje na sunce, da iz kaputa i izama iskoim u demper i lagane cipele. Volim da gledam ima li u parkovima djece, stoje li ljudi na semaforu ili jure, vodaju li pse i kako se prema njima odnose... Tako negdje ugledam pravoslavnog popa kako ita elektronski molitvenik. Negdje enu koja na ulici sui gae poredane u duginim bojama. Negdje pojedem voe koje mirie na bijeli luk. Koliko god putovala, uvijek se iznenaujem, i uivam da svoje doivljaje, fotografije i novootkrivene stvari donosim sa sobom kui. Zbog svega ovoga u etvrtak pred polazak ne uspijevam da zaspim. Kia pada ali me ne uspavljuje. Budna doekujem svitanje. Sarajevo spava, potpuno ravnoduno prema mojim grozniavim pripremama i veeranjem polasku u petnaestodnevnu balkansku avanturu.

451

2. Djevojko, pobogu si, ne spavaj, opljakat e te...

Konano je sve spremno i kreemo. Prva dionica puta je SarajevoBeograd. Kaem da nisam znala da ta linija uope postoji. Pa i ne postoji, kau mi vrlo utjeno organizatori. Ne postoji jo, tek treba da se obnovi. Ali idemo do Doboja pa presjedamo za Beograd. Mom ludom optimizmu nema kraja. Pitam imamo li spavaa kola poto je planirano da putujemo cijelu no. Na moje pitanje dobivam smijeh kao odgovor. Sarajevska eljeznika stanica jo uvijek izgleda prilino sablasno, posebno naveer. Stigli smo sa svojim velika torbama. Pjesnikinja i reiserka Natalie iz Izraela, prozaista Owen iz Walesa, zatim Nicolas, novinar Guardiana iz Londona, i ja. ekamo jedan voz koji vozi u dva pravca: za Beograd i Zagreb. Naravno, putnici za Beograd presjedaju, ali svi zajedno kreemo, a tabla sa obavjetenjem o krajnjoj destinaciji voza somnabulna je kao i stanica sama. Od uzbuenja i nespavanja ve imam groznicu. ini se kao poetak ozbiljne gripe. Pokuavam ne podlijegati aktuelnoj histeriji i ne pomiljati da je svinjska. Pilea, govea, vegetarijanska od soje, ili koja god ve. Krenuli smo. Atmosfera iznenaujue prijatna. Mnogo studenata iz srednje Bosne putuje ovim vozom kui na vikend. Lijepe roza i crvene torbice, vitke studentice na ijim grudima se sjaje srebrni i zlatni krstii. Djevojka koja sjedi pored mene odlazi preko puta, svome momku u krilo. Sva mjesta na mojoj strani ostaju prazna, pa njihovu zaljubljenost koristim da odrijemam. Voz staje iznenada, bez najave stanice, bez obavijesti gdje smo. Ljudi iskau u mrak i nestaju. I tako mnogo puta. Svi imaju unutranje satove koji im govore kad da se pripreme, jer voz ne ide ba precizno po rasporedu koji je najavljen. Ja takvog sata nemam pa se brinem da neu znati kad da iskoim u mrak. Oko nas magla sa samo ponekim crvenim svjetlom. Da ovaj prizor gledam u nekom filmu ili spotu, uivala bih. Ovako me hvata jeza. Stajemo i u daljini ugledam irilini natpis Doboj. Skupa sa svojim dinovskim torbama i nas etvero iskaemo u mrak. Ukrcavamo se u voz za Beograd. Odahnem i pomislim da bi se sad oputeno moglo zaspati. Isprijeilo se samo nekoliko sitnica. U kupeu je vrue kao u vreloj kupelji, regulator grijanja ne radi. Nisam sigurna imam li temperaturu ili je od grijanja, uglavnom se granica bunila i stvarnosti zamuuje. Redovi koji slijede mogli bi biti odsanjani, ali se bojim da nisu.

452

U kupeu pored naeg je ia od osamdesetak godina. Udvara se dvadesetak godina mlaoj dami, a poto slabije uje, svi svjedoimo njegovim armerskim arima. Pria joj o tekom ivotu, o loim vremenima koja su nepovratno prola, da bi ih zamijenila jo gora. ta da vam priam gospoja, nita nije kao prije. Sve se promijenilo, pratim ja. Sve. ak i oni filmovi koje smo gledali. Znam ja, oni imaju sad studije, presnimavaju, dosnimavaju, sve prepravljaju. Sjeam se, ja prije gledao jedno, sad sve drugaije. Sve oni preprave, pratim ja... Ne znam ko su oni. Ne ujem ta dama odgovara. Ali znam da me od ie obuzima blaga jeza. Moda samo zato to je no. Krajolik je i dalje sablasan. Natalie snima kroz prozor, kondukter je opominje da je zabranjeno. Ona ga ignorie. Tek to smo zaspale poinju kontrole. Tri puta nam trae karte, a broj carinika koji ulaze je teko zapamtiti. Smjenjuju se Bosanci, Srbi, Hrvati... Trae putovnice, pasoe, passport, tickets, tek to zadrijemamo neko od nas na nekom jeziku neto zatrai. U jednom trenutku nastupa zatije, nervoza i strahovi malo poputaju i tek to sam zaspala, budi me zabrinuti kondukter: Cura, nemoj tako vrsto spavati, ta ti je, ovo je voz! Opljakat e te ko, oni samo i ekaju da zaspi! Metoda zastraivanja je uspjela. Budna i skvrena na sjeditu provodim ostatak noi, mislei kao je bajkovito putovanje rastegljiv pojam. Zora je. Uskoro se ukazuju obrisi Beograda. Lijep je u svitanje. Volim gradove dok se bude. Kao i ljudi, i oni u trenu razbuivanja imaju zbunjeno i milo lice. Prepoznajem poznate zgrade. Gledam odsjaje sunca u rijekama. Natalie opet snima. Malo krajolik, malo nas u vozu. Pomalo se poinjem osjeati kao uesnica kakvog reality showa. Gledaoci bi mogli glasati koga od nas etvero ele izbaciti iz voza, a gledanost e porasti bude li kakvih pikanterija. Beograd ostaje iza nas. Panika, nismo izali iz voza: pokuavam pitati ta se deava, zato nismo stali, ali oko mene su samo moji saputnici stranici, i nekoliko Kineza i stranih turista u drugim kupeima. Zbunjeno maemo rukama, nemamo pojma ta se deava. Ve smo podobro izvan grada. Nakon petnaestak minuta voz staje. Odnekud se pojavljuje i ia zavodnik. Pospano me gleda: Sunce mu njegovo ta je ovo, nita nije ko prije. Bio sam ja toliko puta u Beogradu, ovo nije Beograd, ovo je sve drugaije! Gdje smo mi ovo? Tabla kae Rakovica. Ugledam konano neko ivo bie sa eljezniarskom kapom kako stoji naklaeno na ogradu na peronu. Mi smo

453

trebali sii u Beogradu ali smo izgleda prespavali, ne znamo ta deava? ta da radimo, gdje smo, pita sa zebnjom neki glas nalik na moj. A je l? Nita ne brinite, specijalno za vas emo okrenuti voz da vas vrati nazad u Beograd, kae ovjek sa perona i od srca se nasmije svojoj ali. Nekakvi su radovi na pruzi, to je uobiajena procedura. Voz se vraa nazad. Sa svega sat i po zakanjenja stiemo na beogradsku stanicu da se sa promrzlim domainima izljubimo po tri puta.

3. Raspad JugoSlavije...
Volim hotele. Razne. Male i velike, jeftine i skupe. Volim hotele gdje ti daju ak i etkice za zube, paste i male eljeve. Kad je dobar pogled i dinovska kupaonica sva u mermeru. Volim kad na jastuke ostavljaju okoladice. Uivam i u otrcanim hotelima koji su vidjeli boljih dana i u kojima se kondenzovana melanholija dobije skupa sa kljuem od sobe. Ne smeta mi lo namjetaj, pokvarene slavine, neudobni jastuci. Preivim nekako i sobaricu koje ue u sobu dok spavam pa kolegici na hodniku dovikne koliko je grlo nosi Ova ovdje jo spava, morat emo navratiti kasnije... Volim hotele, ta udna mjesta puna tuih mirisa i otisaka, i hotelske sobe koje se kao laljiv ljubavnik samo pretvaraju da e ti pruiti dom. Ali Slavija je i za moj ukus previe.

454

Derutna, tuna i prljavo siva, ini se idealnim posljednjim odreditem za turiste samoubice. U sobi zatiem zguvanu posteljinu, opuke u pepeljari, punu kantu za smee. Kao lik iz bajke poviem Neko je spavao u mom krevetu, i pourim na recepciju da zamolim za pospremanje. Vrata od ormara mi prethodno ostanu u ruci. Vodokotli ne radi. Brojanik na telefonu koji bi mogao biti rekvizit u kakvom historijskom spektaklu, okree se beskonano. Slavija se odavno raspala, na ivotu je kao umornu staricu odrava jo samo navika da pomjera grudni ko i povremeno udie.

4. Traditional Serbian...
Zajedno sa troje stranaca koji su ovdje prvi put i ja se u Beogradu poinjem osjeati pomalo kao turistkinja. Jedem traditional serbian food, pijem turkish coffie uz turkish delights, i sve se, to bi rekao Borges, ovdje deava prvi put. Onaj koji pie ovaj jezik, izmilja ga. Naveer uestvujemo na odlinom poetskom hepeningu Pesnienje. Mladi pjesnici izlaze na scenu, imaju dvije-tri minute da kau pjesmu, prate ih dinamine najave, kao i video materijali i fotografije projektovane na platnu iza. Nastupaju

455

i muziari, a i poneko iz publike posegne za mikrofonom da kae svoje stihove. Duhovito, zabavno, pametno, pred dobrom publikom koja je, gle uda, platila ulaznicu da slua poeziju... Natalie govori na hebrejskom, Owen na velkom. Ja govorim trea. Nakon ova dva i ja u vam govoriti na jednom egzotinom jeziku koji e vam se samo odnekud initi poznat, kaem na tenom bosanskom. Smijeh publike potvruje da ludilo politike podjele jezika ipak nije uspjelo do kraja. Nakon itanja u bivoj sinagogi u Beogradu groznica me ve ozbiljno savladala i odvukla sam se u hotel ije je stanje bilo jo jadnije nego moje. Traila sam toplu supu prije spavanja i dobila je. Konobar je dobar, eli da mi pomogne. Kuhinja se uskoro zatvara ali e se potruditi oko mene. Prijatno je. Potiskujem paranoje. Ne mislim o tome ko je od dobrih debeljukastih ljudi koje sreem u Beogradu i koji su uvijek tako dragi prema meni mogao biti vikend etnik i prije puno, puno godina, u vremenu zaboravljenom i suvinom kao jueranje dnevne novine, mogao pucati na mene za dobru dnevnicu. U restoranu su pored mog zauzeta jo samo dva stola. Za jednim uobiajeni balkanski biznismeni sumnjivog morala. Za drugim vremene prostitutke. Jedna se ogleda, elja. Sve tri pue. askaju. Izgledaju malo umorno. Lica su im prijateljska i gorko alim svoju glupavu stidljivost koja navali kad mi najmanje treba. Rado bih porazgovarala s njima, platila im pie, ali me je strah da me ne razumiju pogreno. Iako nisam sigurna ni da samu sebe tano razumijem. Moda sam usamljena i elim drutvo. Moda ih noas romantiziram zbog loeg svjetla, groznice i cjelokupne scenografije. Kad osjetim da me gledaju, skrenem pogled. Odlazim u svoju sobu ija se vrata iznutra ne mogu zakljuati. to je vjerovatno i u redu, jer unutra i nema niega to bi neko elio. Ukrasti.

5. Dvije majke i tata iz epruvete...

U knjiari sam vidjela globus koji mi se dopao ali ga ne elim nositi sa sobom narednih dana po vozovima i stranim gradovima. Natalie se pred prodavnicom pojavljuje sa velikim plianim psom. To je za mog sina. Prvi put sam ga ostavila, on je mali, ima tek godinu i po. Kajem se to sam uope i krenula na ovaj put. Znam da mu je dobro, sa svojom je drugom majkom, ali svejedno. Natalie je lezbijka, njena partnerica im

456

je rodila sina. Koristile su banku sperme. Moja partnerica je vrlo pobona, kae Natalie, a njen otac je jedan od najuticajnijih rabina u Izraelu. Ovo putovanje mi se poinje ozbiljno dopadati. Ljutura stereotipa i predrasuda mi puca kao koa izgorjela na suncu, i ljutri se polako, oslobaajue...

6. Dan kad sam mislila na Gertrud...

Gertrud Scholtz-Klink bila je jedna od rijetkih visoko pozicioniranih ena u Treem Reichu. Uprkos svojoj velikoj moi i izravnim vezama sa Hitlerom, njen javni angaman svodio se upravo na suprotno: objanjavala je kako je enino da sjedi kui i raa djecu, te kako e dobre Njemice najbolje pomoi svom narodu ako se dre kutljae i ako se u ime viih ciljeva odriu svih luksuza. Pri tome je ona sama ivjela navodno u velikoj raskoi. Nakon Drugog svjetskog rata istaknuta ideologinja nacizma bila je u sovjetskom logoru, zatim u bjekstvu, pa u francuskom zatvoru. Nakon to je odsluila viegodinju kaznu, dobila je zabranu da se bavi javnim radom, novinarstvom ili prosvjetom. Zamiljam kako se pedesetih godina prolog vijeka Gertrud vraa kui. Slijee avionom recimo u Be, a tamo je doekuje njemaki premijer, srdano se grle, dobrodolica je vie

457

Biljeku koja slijedi dodajem naknadno da bih itateljima pribliila okolnosti nastanka ovih pjesama:

Jeste li moda za kapuino? Ili neki sok? Donijet u ja, ima kafi dolje, nije mi mrsko. Nemojte jo ii. Nemojte bar dok se malo ne osvjeite. Zbunjena, osjeajui se sasvim glupavo, ove rijei sam izrekla pred grupom bivih logoraa. Stajali smo na hodniku jedne stare dubrovake zgrade, vani je ve bila ljetna jara a debeli zidovi su jo uvijek pruali ugodnu svjeinu. Prije nekoliko trenutaka bilo je zavreno predavanje koje su nama, grupi postdiplomaca na studiju ljudskih prava, odrali ovi ljudi koji su preivjeli logor. Nekoliko sati oni su strpljivo govorili o najnezamislivijim torturama: kako je sve poelo, kako su im jedan dan rekli da ne moraju doi na posao, kako su ih kupili u kombije, kako su ih natiskivali u vrele pretrpane prostorije, bacali im komadie hljeba tjerajui ih da se izgladnjeli oko njih potuku, kako su im davali po svega nekoliko sekundi da stojei kusaju rijetku orbu, kako su ih tukli, kako su ih opet tukli, kako su ih silovali i onda opet tukli. Kako su zatvorenici jedan po jedan nestajali a ostali se (tako valjda u svakom logoru biva), nadali da e ih smrt zaobii, budu li samo dovoljno nevidljivi. Ove prie su prestrane rekao je gost, neki profesor iz Amerike. Sluajui ih, mi smo traumatizirani. Organizatori nam ovo nisu smjeli napraviti, nisu nas pripremili na ove uase. Nama bi sad trebala jedna kolektivna seansa sa psihijatrom, mi ovo moramo izbaciti iz sebe i preraditi ovu traumu. Nakon zavrenog predavanja bivi logorai su ustali, spremni da krenu, a ja sam, potpuno suludo, neumjesno, drsko stala pred njih i ponudila ih kapuinom.

nego topla... Gertrud nosi raskonu bundu, ima sijedu starinski zaeljanu kosu i iroko se osmjehuje. U zamiljenoj slici neto je debelo pogreno. Prizor je sablasan, ali i neuvjerljiv. Danas smo u Beogradu i na dogaaju koji su nam domaini organizovali okupilo se malo ljudi. Ne mogu da cinino ne upitam da nisu svi na doeku Biljane Plavi, ratne zloinke koja je nakon odsluenja kazne doputovala u Beograd. Bunda, frizura i topli poljupci dobrodolice pripadaju njoj. Trideset godina nakon to je izala iz zatvora, monstruozna Gertrud Scholtz- Klink je objavila knjigu. U njoj je gorljivo branila naela nacional-socijalizma.

7. Radovan i ruka koja mae iz voza...

Putovanje regijom u projektu Wordexpress podrazumijeva da u svakom gradu gdje zastanemo (Sarajevo, Beograd, Solun, Istanbul) imamo itanja pred razliitom publikom. itamo u bibliotekama, knjiarama, klubovima, barovima (jedna ekipa koja je putovala drugom trasom, preko Sofije, itala je ak u opingcentru!). Posljednje beogradsko itanje je u jednom prijatnom kafiu u centru grada. Maka ivi u kafani, sjeda nam u krilo, umiljava se. Domaa atmosfera. Poinje itanje poezije. Zbunjena sam motivima koji preovladavaju u poeziji beogradskih mladih pjesnika, mojih vrnjaka. Oni piu o ljuljakama, ruci koja mae iz voza, o starim Grcima, o rosi, suncu... Zavidim im. Ja sam se pomirila sa svojom neizljeivom fasciniranou ratom i oprostila je sebi. Ohrabrila me izjava Herte Mller koja je nedavno u jednom intervjuu na pitanje zato neprekidno u svim svojim knjigama pie o nekadanjoj diktaturi u Rumuniji, odgovorila: Ne znam zato ne bih pisala stalno o tome. Tema nije potroena zato to je jedan reim pao. Ostale su posljedice u ljudima, ostali su drugi stravini diktatorski reimi u svijetu. Tako se nekako i meni ini da dok god majkama i oevima njihove brino odnjegovane sinove dopremaju u najlon-kesama i limenim sanducima, dok god se o ratu govori kao o neem neizbjenom, asnom i korisnom (ili unosnom!), da dotle treba podsjeati kako je on kad ga gleda izbliza zapravo priprost bijednik sa loim zadahom. Odluujem itati kratki ciklus pjesama Ljudi govore1. Dok itam, na utianom televizoru iznad anka, prikazuju Karadia i javljaju o poetku suenja u Hagu.

458

NEZNANJE
Kae: Prekrsti se! I ja se prekrstim. Nego ja nisam znao pa ja cijelom akom. E onda je on uicama sjekire po ruci. A dina mi, cura, nisam znao.

ELEMENTARNA NEPOGODA
Tu nas je dovelo u jedan kompleks: nekoliko kua i garaa. Ue u jednu, u drugu, u treu. I onda izae mrtav.

OSVETA
Znam ja ko mi je ubio enu i sina i er. Znam, jedan se od njih vratio. Dri pekaru. Al ja gledam da kod njega nikad ne uzimam.

Nita pametno mi nije padalo na um, nisam nalazila rijei da iskaem svoju suut, nije postojalo nita to bih nakon svega mogla rei tim ljudima a to ne bi zvualo pogreno, barem koliko zahtjev amerikog profesora da se neko pobrine za nae izmuene due. Ali svejedno sam osjeala da ih ne mogu pustiti tek tako, da nakon to su sa nama podijelili svoja najstranija iskustva ne moemo jednostavno ugasiti projektor na kojem je neko iz udruenja pokazivao neke brojke, pokupiti svoje biljeke i odetati u hladovinu neke dubrovake kafane sretni to smo obavili predavanja za taj dan. Prisustvovati svjedoenju ovih ljudi bila je jedna od rijetkih prilika kad se ivot pred nama ukae tako koncentrisan i stisnut u gromuljicu oaja da ga je nemogue okusiti i probaviti a da se prethodno ne razrijedi. ivot koji su ti ljudi upoznali bio je preteak i prestraan, a najpotresnije od svega bila je pomirenost sa kojom su govorili i taj njihov odsutni mehaniki ton nastao oigledno usljed bezbrojnih ponavljanja pred razliitim sluaocima. Da bi nastavili sa svojim ivotima oni su se odrodili od sadraja svog iskaza, oni sami se svojim reenicama vie nisu udili. U svojim sudbinama, u komandama svojih delata, u svojim reakcijama i nadrealnim okolnostima u kojima su se nali, oni vie nisu vidjeli nita neobino i neprirodno. Moj unutranji glas me tjerao da u istoj sekundi uinim bilo ta to bi barem za jednu prakicu olakalo strani teret na pleima ovih ljudi. Ponuditi im okrepu bilo je sve to sam mogla smisliti i iskreno sam se obradovala kada su moj poziv prihvatili. Uskoro smo sjedili u ugodnom hladu nekih vremenih mediteranskih stabala, a ja sam iz oblinje kafane donijela osvjeenje. Od toga dana prije nekoliko godina ja se ne prestajem pitati ta se sa ratnim iskustvima i traumama

459

moe uiniti da bi uticali na ivote drugih ljudi, dotakli ih, nagnali na razmiljanje i prodrmali iz jednolinih, automatiziranih ivota. Od tog dana ne prestajem sebi postavljati dva pitanja: parazitiram li na tuoj traumi? I je li umjesno estetizirati uas kakav je preivljavanje genocida kako bi on postao probavljiv obinom ovjeku i uticao na njegov mali sretni udobni ivot? Nekoliko sedmica nakon susreta sa bivim logoraima pogledala sam svoje biljeke od toga dana i pomislila da sam pronala modus kako artikulisati intenzitet emocija i refleksija razmijenjenih u Dubrovniku. Za vrijeme predavanja sam uoila da se esto u iskazima ljudi koji su preivjeli duboke traume nau reenice od kojih pamet staje: jednolinim tonom, naizgled sasvim jednostavnim izjavnim reenicama iskazuju se apsurd i ludilo situacija u kojima se rtve nau. Preivjeli ponekad izgovaraju najzaudnije i najstravinije stvari jednolino kao da govore o vremenu ili kao da razmjenjuju kurtoazne isprazne fraze. Sebi sam dala slobodu da neke od tih reenica izdvojim iz ostatka iskaza i dam im naslov, pravei tako pjesmu. Htjela sam samo svjetlo neke male lampe koja mi je data usmjeriti na te zastraujue minijature i tako vratiti tim iskazima njihov semantiki sadraj, upisati im uz kontrastan, naizgled distanciran naslov, i neka nova. Na slian nain sam iskoristila i neke reenice iz pismenih svjedoenja preivjelih koja sam tih mjeseci itala i kao rezultat je nastao mali ciklus Ljudi govore, poetak mog pokuaja da se prikljuim poetskom artikulisanju strave genocida. Zapoela sam ga izjavom an-Renea Rueza, glavnog istraitelja za Srebrenicu, o preivjelima: Nikada nisu rekli runu rije o ljudima koji su im to uradili. Osim iuavanja nad onim to su doivjeli.

TUIRANJE
Lelujaju se ko morska trava dok ih straari peru iz vatrogasnih mrkova. Tridesetak mukaraca koje ne znam. Svi goli. I Hajra, slubenica iz banke, meu njima. Do dan danas tijela, koliko ja znam, nisu nali.

ZANIMANJE
Prije sam bila pravnica. Danas sam rtva.

ROENDAN
Tu smo se svi okupili. Ispred fabrike akumulatora. A ugrijalo, juli. Na asfaltu pored mene u isto vrijeme raalo se dijete.

PREIVJELI
Dvaput sam tiho da mati ne uje i da se ne prepadne oca sa vjeala skidala.
(Klju, Sanski Most, Prijedor, Sarajevo, Srebrenica)

460

Owen me naknadno pita: O emu si itala, reci mi molim te ta si govorila. Vidio sam da su ljudi postali nemirni. On za BBC snima radio reportau o naem putovanju i zanima ga kako se osjeam u Beogradu, da li mi je teko biti ovdje. Odgovaram da nije, da volim Beograd, da dolazim rado i esto. U publici je moja draga beogradska prijateljica Valentina koja me izmuenu i emotivno iscijeenu nakon itanja odvodi u lijepu etnju gradom i na blagotvornu veeru. Znam da Beograd ima mnotvo razliitih lica, biram da gledam ona lijepa, ali da nije Valentine, noas bih se morala nositi sa ignorantskim licem grada oboljelog od amnezije.

8. Transcendentalni doruak sa Koljom...

Doruak u Slaviji raskoan je prizor tranzicijskog kokuzluka. Nisam stigla meu prvima a hotelski su ranoranioci pomno obrstili zdjele s hranom: ponegdje se jo kotrlja zaboravljena krastaviica iz dekoracije, tu i tamo lei uvehla krika sira i pokoja sardina iz konzerve. Doruak koristim da razgledam ostale goste. Zabavljam se razmiljanjem ta li je njih nagnalo da dobrovoljno odsjednu na ovakvom mjestu. Pokuavam dokuiti odnose izmeu neko troje ivopisnih Slavena za susjednim stolom. Krajikom oka ugledam ovjeka koji mi uini poznatim. Pogledam

461

jo jednom i shvatam da sam u postapokaliptinoj Slaviji srela poznato i drago lice! Kolja Mievi mi prilazi i dan je spaen. Sjedam za njegov sto i poinjem tiradu o loem hotelu, pokvarenom vodokotliu i internetu koji ne radi. Kolja me gleda svojim blagim vanvremenskim pogledom. On kae kako godinama tu odsjeda, ba zbog atmosfere. Ima u toj melanholiji neega to ga privlai. Napisao je o hotelu i pjesmu, uvaju je negdje na recepciji uokvirenu. Kolja je astralno bie sletjelo na ovaj svijet samo da predahne. Gledan kroz njegove kvadratne udesne naoale, svijet dobiva sasvim drugaije obrise. Moja japijevska kuknjava zbog slabe konekcije, i meni samoj poinje bivati smijena. Umalo mi je sva ljepota ovog mjesta pred izumiranjem promakla. Kolja pria o hotelu, zatim nastavlja o sajmu knjiga, nastupu koji je imao, poeziji, sviranju klavira, Danteu, bogumilima, kompozitorki Ljubici Mari, knjigama koje prevodi, muzici, Mozartu... Imam poriv da izvadim blok i zapisujem to to govori, sve mi se ini pametnim, vanim, prevanim da bi se tek tako rasipalo nad ovim oskudnim dorukom. Ipak ne zapisujem, razgovaram, zapravo uivam da ga sluam. Njegove prie su i divne i strane. Pria kako je doivo poraz, kako nije uspio ostati u Banjoj Luci, kako se susretao sa brojnim opstrukcijama i zlobnim podmetanjima. Banja Luka ga je otjerala. Prijetio je trajkom glau, borio se za manifestacije do kojih mu je stalo, svaao se sa oholim gradskim monicima. Nisam bila tu da posvjedoim njegovoj borbi niti da mu u njoj i na koji nain pomognem i sada me je zbog toga stid. alim mu se na svoju groznicu koja danima nikako ne prolazi. Kolja mi daje neke francuske tablete koje kae, njemu uvijek pomognu. Pijem bez dvoumljena, i ve poslije prve sam sasvim dobro. Tableta je udotvorna, kao i sam Kolja. Transcedentalni doruak s njim sasvim me je izlijeio i spremio za nastavak puta.

9. S Milanetom put juga...

Noas nastavljamo put prema Solunu. Kretanje voza bie dobra promjena nakon tekog Beograda. Domaini nas ispraaju, beogradski pjesnik Milan Dobrii nam se prikljuuje u nastavku puta. Obradovani smo to konano imamo prava spavaa kola. Entuzijazam splasne nakon to uemo u minijaturni otrcani

462

kupe. Tik pored kupea koji dijelimo Natalie i ja nalazi se pokvareni wc koji dehenemski smrdi. Gunam kako e biti teko drati dah do Soluna. Ovo me nimalo ne iznenauje, zna, moj narod je odvajkada imao loa iskustva sa vozovima, kae kroz smijeh luckasta Natalie koja mi se, kako put odmie, sve vie dopada. Stjuard na ovom putovanju je prostoduni Milane koji nas svako malo nudi kafom i na nae jadikovke zbog smrada se samo blago smjeka. Umor nas savladava, pa uz gromoglasno koparanje voza koji na svakom zavoju prijeti da e se raspasti ipak ubrzo zaspimo.

463

Budim se mnogo sati kasnije i ne shvatam ta se deava. Leim u nekakvoj drvenoj ladici, i taman kad pomislim da sam iva sahranjena u kadru se ukau dvije noge u sivim arapama. Natalie sjedi na leaju iznad mene i snima kroz prozor. Zatim snima unutranjost kupea. Mene raupanu, bunovnu i poguvanog lica, sreom, ne snima. Pored naeg prozora prolazi Milane i tek tada shvatam da voz stoji. Opet neka granica, stanica, ili tagod slino. Vrlo brzo Milane se vraa sa posluavnikom na kojem su hljeb i topla orba iz koje se u prohladno jutro izdie mali stub pare. ujem ga kako nekom drugom od putnika objanjava da tu svako jutro svrati po orbu, a da im sue vrati naveer, kad voz krene nazad za Beograd. Nakon to se Milane ukrcao sa orbom, voz nastavlja za Solun.

10. Crtanje ribe ili Kako smo postali televizijske zvijezde...

(Slijede Solun, Istanbul, tursko-armenska utnja, mudrovanje na brodu, sveana dodjela ananasa, ponovno upoznavanje bez kloparanja voza, zajedniko prevoenje, a znai zbog ovoga je to sve bilo, uspjean bijeg od rastanka, povratak kui...)

464

Agim Apoloni ELIKSIR

Sedim u srcu tiine Samoa nokte grize zubima Glava kao izgrebana mislima. Umee ljubavi oitam utke Sa dlana svoje ruke. U lavirintu razuma Traim kamen mudrosti. Al, zalud Niti kamena, niti izlaza. Tad dolazi Samou da ubije Tiinu da potopi I donese mi mir. Dolazi elo samo da mi takne I sve to je bedno S tobom u trenu postaje vredno.
prevela sa albanskog: Merima Krijezi.

465

PARFEM
Mrak Pono Sklopljenih oiju ka tebi idem Kad nos mi govori A miris tvog tela me vodi. Ti mirno spava Tamo gore u soliteru Lagana muzika i bela postelja Miluju ti lice Smeokosa lepotice. ujem te tragom mirisa Dok se stepenicama penjem i oslukujem Stairway to Heaven I s treeg sprata za mene druge slike nema S one strane brave I mirisa parfema. Ti spava, o, duo O, nebeski anele ... A kako ja snu da se predam Kad samo o tebi snevam. Zaustavljam se pored tvog kreveta Postajem nem Dalje o svemu govori Parfeeeeem.

466

LAVENUE
Nebo plae Bulevar suze lije Svaki hrast za kosu se vue Jer nas vie nije. Tebi vetar rasipa uvojke plave Moje rei u oku ti suzu prave Nezaustavive same teku ine od tuge reku. Mrak je No sedam tmina sa sobom nosi Ti ni da se okrene ka meni Krv da projuri hajde me preni. Nae senke hodaju kao obrisi To su dva stranca, Tela sijamskih blizanaca. Morski amfiteatre mojih oseanja Budi iskrena, molim te Pogledaj me bez kajanja. Okree glavu i uzdie Nekakav zid meu nama postavlja. Zastajemo, Ti brie suze u mraku Na stanici autobus stoji Neki izlaze, Ti ulazi i odlazi Ne osvre se A ja beim, nema me.

467

SPEKTRUM
Kia Kia Kia Kisnem u samoi Kia Kao i onog dana kada smo ubili sve ono za ta smo iveli Kia A re stee zube i uti. Kia Kia Kia Ceo boji dan pada kia Po prozorima moje due Tvoja lepota srcem se vidi i voli Srcem koje me boli. Kia Kia Kia Po obrisima seanja sunce izranja Vidim te s one strane vienja Kad zvuk kie prestaje pred tvojim licem u duginoj boji. Kia Kia Kia Po prozorima moje due Kia koja boli Kia Kia O, Boe!

468

ZOMBI
Kad tebe vie nema Mene ima i nema. Poslednji put zbog tebe plaem. Trideset i tri kapi suza isplakao sam za tobom Poloio na pramen tvoje kose Koji je na jastuku ostao. Gde god kreno Ko brojanicu ih niem Suze i molitve Na putu bez nade upletene. Krv to ne tee mi kroz vene Zamenie suze Najvei sam znak pitanja na ovom svetu. Nita me ne dotie Kraj ivih ko kraj groblja Hram ko i toalet Svetilite prizor lep Da bez straha pljunem enske brige, elje, strasti Vie ne razumem. Kad pogled nebu upravim oiju tvojih se setim. Ko Diogen duu svoju traim Al nigde je ne pronalazim Od prosjaka zalud pruena ruka Srce koje je nekad bilo mogue tai Sad e mrtvo nai. Ja sam Zombi, Zombi, Zombi Sputan me dva sveta Boga spoznah i videh mo Al nita me ne greje kroz no. Jedini put otvoren u oaju biram i vidim u svom kraju.

469

Nebo se lomi, zemlja trese Iz grobova mrtvi ustaju Tako bih rado s njima Al stranac mrtvima Stranac ivima. Svoju senku da vidim ni nou ni danju. elim da umrem, al jo sam iv elim da mrem, ali le sam Granicom smrti i ivota hodam sam Meu utvarama kao meu ivima Nema mi prijatelja. Ne dotiu me suze, krv niti pla Kao ubica pononi sam eta Kog Mesec pogledom miluje I vuije zube pokazuje. Bez boli kad oveku iskopam oko Il eni zarijem zube u vrat duboko Nastavljam dalje. Vidim mrtve kako vlanim kostima tupe svoje zube Nakon obilne veere Oganj od sanduka pale Da se u kolu smrti razgale. E, da mi je sa ivima A nisam ni sa mrtvima Me dva sveta prikovan Daleko od Edena Daleko od tebe,voljena Nazdravljam. Probudi se, o, rtvo moja Duboko u srcu raku mi iskopaj Ne daj me nemirima Da kao iv le lutam putevima.

470

 PHOTO BY AMER KUHINJ

Faruk ehi

KNJIGA O UNI
Vodena mahala
Una sa svojim obalama je bila moje utoite neprobojna zelena tvrava. Tu sam se krio od ljudi ispod olistalih grana. Sam u tiini okruen zelenilom. uo bih samo rad svoga srca, lepet krila muice, i pljusak kada se riba izbaci iz vode i ponovo se u nju vrati. Nije da sam ispoljavao mrnju prema ljudima, ali sam se bolje osjeao meu biljkama i divljim ivotinjama. Unadik, jedan od njenih rukavaca, tekao je pored nakrivljene majkine kue koja je sporo tonula u naslage pijeska i mulja to bi ga nabujala voda donijela snagom aprilskih poplava. Njegovo dno je bilo od sedre obrasle rijenim travama, usitnjenog utog pijeska, iz kojeg su virile koljke sedefnih ogledala i migoljile ivahne jegulje. Tamo gdje bi dno bilo prekriveno kamenjem, hvatali smo peeve viljukama, koje smo icom zavezali za oguljene motke, i lovinu putali u galone, da bismo ih poslije mogli gledati i diviti se njihovim skliskim tijelima. Mjestimice bi se na dnu nekog zelenca vidio poret na drva ili zahrala ve-maina, probueni lonci za peenje kestena, te

471

razni dijelovi automobilskih starudija. Voda je bila toliko prozirna i bistra pa bi se baeni dinar mogao ugledati na dubini od nekoliko metara kako zrcali u sebi sunevu kovanicu. Svaka kua je imala svoju kanalizaciju koja bi zavravala betonskim cijevima u rijeci, i kada bi ljeti vodostaj opao, ta izlivena drijela, malterom vezana za zemlju, liila su na nepokretne krokodile to bi povremeno rigali fekalije i pjenu deterdenta iz ve-maina. Na tim mjestima bi se skupljali lipljenovi, mrenovi i klenovi kupei ostatke hrane koju ljudi nisu mogli probaviti. Stojei na truplima krokodila, ribari su zabacivali olovo i udice sa crvima, glistama, kruhom. Runo raenim muicama bi mamili lipljenove grbane da se o njih zakae, namazane specijalnom mau (to spreava da pernata imitacija potone), i vadili bi ulov zajedno sa wasser-kuglom na obalu zaraslu peckavom koprivom. Grban bi se koprcao u ari mrsei situ 0,16 mm, zapetljavajui ostale muhe to su visile na kratkim komadima silka vezanog za glavnu nit koja je kroz porculanske prstenove tapa zavravala u blistavim namotajima pule na roli Shakespeare ili DAM Quick. Potone pastrmke sa crvenim i crnim tufnama su gordo i nepomino lebdjele ispred kakvog kamena ili tik iznad sedrene ploe, uglavnom blie drugoj obali, i buno bi se izbacivale gutajui krilate majflinge, to bi padale na vodu u miji suton. Od njihovih izbaaja nastajali su drhtavi obrui koji bi se postepeno rasplinuli na mirnoj povrini kao kolutovi duhanskog dima u zraku samake garsonjere. Dolaskom noi, iznad Unadika, letjeli bi vilinski konjici, plavo-crni mujaci i zelenkaste enke. Laki rijeni husari podrani kakofonijom sova, kukavica, slavuja. Rijeka bi pjevala nokturno.

Zimska obala
Zima je i voda se popela na zemljanu stepenicu u ravni majkine avlije. Klimave tarabe sada niu iz vode koja je po travi, ispod dunjinog stabla, nanijela uti pijesak. Povrina vode je nemirna, jer joj je korito postalo preusko. Valovi se meusobno sudaraju zapljuskujui majkinu avliju. Voda je toliko blizu da ovjek mora zamoiti dlanove u nju. Obredno dodirivanje ivog stvorenja rijeke, i gledanje u klobukove koji sa dna izvlae pjeana zrna, itav taj podvodni mete fluidnih oluja budi u meni samo jednu elju: da postanem riba.

472

Sa krova kue cijede se kine kapi, u podrumu voda je kao kod svoje kue, nakon to se voda povue podrum e biti zatrpan pijeskom, granama i liem. I svim onim to se valja vodenom povrinom. Zimi je sve drukije, tako se i voda ponaa, kao i ribe. Voda je poluprozirna; blijedozelena, i providno uta, kao neki balon kroz iju opnu se naziru mutne crte bia, predmeta i dogaaja. Voda je tada u svojoj rezervnoj varijanti, tako se ponaaju i ribe, rijetkost ih je vidjeti. A kada ih i ugleda izgledaju nekako isprane i umorne od hladnoe koja se probija sve do rijenog dna. Dole su aevi postepeno gubili svoj hlorofil. Majkina kua je utvrda sa dimnjakom opkoljena vodom. Ispod kuhinjskog prozora voda moe doi toliko blizu da u njoj moe oprati ruke. Ljenikovo drvo je odmah ispod, i za njega se veu lae. Jo nie je pjeskovita obala i nekoliko kanalizacionih cijevi zaraslih u mahovinu. Iznad je asfaltna cesta koja vodi na rijenu adu na kojoj se nalaze dva nogometna stadiona. Iznad ceste su kue, zbijene jedna uz drugu kao sive vrane u maglenim kronjama. Tu su betonske pregrade izlivene na stjenovitoj obali, ija svrha je dugo bila nepoznata i tajna. Sada su iz njih rasli trnoviti bunovi kupina. A na njihovim zidovima mahovina je pokazivala svu svoju rasko, kao da je Sjever prebivao ba u betonskim rezervoarima, gdje se nekad odlagao stajnjak i slian otpad. Pored rezervoara stijena je pokazivala svoje miie izvirujui iz oskudne zemlje zajedno sa bagremima, crtajui zamiljeni vodostaj i autogram rijeke u dalekim vremenima iza naih lea. Majkina kua je ispod stijena i Sjeverovih stanova. Avlija je paralelna sa kuom. Njen centar je ruin grm, iako je smjeten uz ogradu sa prvim uzvodnim komijom Ramom to popravlja pitolje i puke. Ruin grm je sredite kontinentalnog svijeta onog trenutka kad procvjeta. Una je nekih dvadeset koraka dalje od njega. Majka je u kuhinji sa strmim podom na svojoj postekiji. Kada ona klanja u kui se uspostavlja savrena tiina. To je kua u kojoj svaki predmet mirie na rijeku. Kada stavi obraz na jastuk moe uti valove Une i namirisati pijesak, ribe, koljke. Mogu naslutiti ronjenje u budunosti, i od toga mi se ponu znojiti dlanovi. Majkina kua je u potpunoj harmoniji sa vodom. tavie ona je harmonija u kojoj se arapske molitve mijeaju sa paganskim glasovima ribljih amana. A majka je krhki provodnik svoga boga, izgubljena u vodenom gradu na zimskoj obali. Njen intimni bog je jedini bog za kojeg sam ikad vjerovao da

473

postoji. Vidim je kako se udaljava od obale dok kua postaje plovna, sa krilima od vinove loze i prozorima nalik na ljudske oi. Druga obala postaje sve udaljenija i Unadik poprima irinu mora. Putam kuu da nastavi svoju plovidbu, iako mi je ao, jer znam u ta e se pretvoriti na kraju svoga putovanja. Majkina kua je u potpunoj harmoniji sa vodom.

Ruevine
Pravili smo se kao da svih tih ruevina uopte i nema, a one su bile posvuda. Oko ih nije moglo promaiti. Na grad se pretvorio u festival ruevina, i mi smo strancima naplaivali dnevne rute gledanja i fotografisanja naih zapaljenih kua, kvartova posunovraenih u zemlju. Naa patnja je bila slavna, mi sami smo bili razgolieni detaljnije nego u porno filmu bizzare kategorije. Na grad je bio na treem mjestu rang liste najsruenijih gradova u BiH. Nije ba to bio podatak za ponos, ali drugog izbora nismo imali, osim da se diimo vlastitom razmrvljenou. Nismo mogli oekivati da ponovo, kao iz vode, izrastu sve te kue, fabrike, mostovi. Ulice nisu mogle dobiti novu kou. Kretali smo se meu ruevinama kao meu prisnim spomenicima naih predratnih ivota. Neko bi, tu i tamo, u srpskim kuama naao neku fotografiju iz kole, sa ekskurzije ili druenja na Uni. Neko je opet ugledao lice bive djevojke koja je ostala na neprijateljskoj strani, dok je tinejderska ljubav izgorjela bre od cigarete vojnika, kojeg je minobacaka vatra uhvatila na livadi, bez ikakvog zaklona. Vjerujte mi, dovoljno su dva-tri dima i poinjete puiti filter. eljezni most je bio sruen na naoj strani, pa su ga nasuli ljunkom da se moe kako tako prelaziti Una, koja je prolazila kroz centar grada. Zamislite grad u kojem je ulica Marala Tita zarasla u travu. Zli jezici kau da su etnici drali svinje u gradskoj kafani. to nije realno jer je centar grada bio jako blizu vodene linije. Ni trideset metara dalje gradska damija je bila minirana. Njeno kamenje je bilo nakazno razbacano uokolo kao posljedica zavrne eksplozije. Minaret je leao na vrhu kamenog smea kao durbin kroz koji su vjernici nekad mogli dozvati i vidjeti Apsolut. Nedirnuta pravoslavna crkva ju je nadvisivala u skladu sa vojnim odnosom snaga prije nego emo silom osvojiti svoj grad. Na cesti pored damije sam naao komad damijskog vitraa plavo-ute boje.

474

Ruevine su nam prirasle srcu. Skoro svaki dan bih iao u Pazardik na ostatke majkine kue. Jedino je Unadik ostao veim dijelom nepromijenjen. Sve kue su bile spaljene. One novije, od cigle, imale su tu sreu da su im se zadrali uspravni barem zidovi. Kopao sam rukama po majkinoj kui pretpostavljajui da hodam po dnevnoj sobi, jer sam tu dan uoi poetka rata ostavio zlatni lani u kutijici, drage fotografije, pisma i lovaki karabin marke Remington 223 sa dvije ake municije. Sve sobe u kui sada su bile jedinstvena hrpetina pijeska, crijepa, maltera i kamenja. Kua je prestala biti trodimenzionalna, ali je sredinje stablo vinove loze preivjelo vatru naslonjeno na nau novu i nikad useljenu kuu, jer su u 18 sati i 10 minuta 21. aprila 1992. pripadnici SDS-ove paravojske, etnici, napali grad iz pravca Lipika i podgrmekog platoa. Dok su iznad grada bile ukopane jedinice JNA, koje su trebale da nas tite od nevidljivih vanzemaljaca. Kao uzrok napada spominjala se navodna pucnjava rezervnih policajaca Muslimana iz veinskog muslimanskog mjesta Arapua, koje se nalazilo izolirano i okrueno srpskim selima Podrgmea i prigradskim naseljima na desnoj obali Une. Pa su u izmatanoj pucnjavi bili ranjeni nevini srpski civili, te zbog toga poinje artiljerijsko-pjeadijski napad na grad iz svih raspoloivih sredstava. Samo bi se slijepcu mogla ne uiniti upadljiva slinost sa simuliranim napadom SS jedinica, preobuenih u poljske vojnike, na Nijemce kod njemakog mjesta Glajvic, iza ega slijedi unitenje Poljske. Arapua je poslije preureena u koncentracijsko mjesto, gdje su civili bili zatvoreni u privatnim kuama, prije nego e biti transportovani u prave konclogore ili na slobodnu teritoriju. Ruevine sam poeo primjeivati tek sada kada ih vie nema. Dok su se sa strana ulica uzdizale kao divovski bedemi uta, oko je bilo naviknuto na takav prizor. Postepeno su ruevine nestajale. I nove, glomaznije, runije kue od onih predratnih nicale su iz otpada starih kua kao biljke iz radioaktivnog humusa. Kada sam prvi put uao u grad, iz pravca Bolnice, silazei niz Varo prema svojoj zgradi zaguilo me bljutavo saznanje da se grad kojeg sam poznavao jednostavno smanjio. Vlastito tijelo mi se inilo vrstim i ogromnim. Na prozorima kua nisam vidio ni jedno poznato ni nepoznato lice. Niko mi nije mahao. Grad je bio prazan i gotovo mrtav, bez ijednog stanovnika. Ovako bi Zemlja izgledala nakon 3. svjetskog rata i sumraka civilizacije. Ponegdje bi samo zavjesa na prozoru kratkotrajno zadrhtala i vratila se svojoj ukoenosti. Kao kapak na oku umirueg.

475

Guliverovski neprilagoen doao sam do svoje zgrade. Liilo je na san na koji sam se dugo pripremao, ali sada kada sam se trebao suoiti sa njegovim ostvarenjem, nisam bio spreman. Stvarnost koju sam gledao je bila odvratno nadrealistika. Da se razumijemo: ja sam volio nadrealizam u literaturi i slikarstvu, ali ovo je bio film od kojeg mi se povraalo. Moje titansko tijelo i minijaturni grad. Jo uvijek nisam primjeivao ruevine. Gradski park je bio podivljao, a moja zgrada je pustinja Gobi sa etaama, i balkonima ije metalne ograde je mrvila hra. Da sam mogao upravljati prirodnim pojavama za ovaj kadar bih odabrao sitnu kiu koja bi se polagano pojaavala. Vojnik u uniformi Armije BiH bi nastavio kisnuti pred ulazom u zgradu iznad kojeg je, na plavoj tabli probuenoj mecima, pisalo: Ulica Marala Tita broj 89. Onda bi poeo povraati. Sada je preda mnom bila jedino moja sivo-zelenkasta zgrada. Na balkonu se pojavila divlja maka, sekundu dvije, i brzo nestala u dnevnoj sobi. Iz koje je ietala hologramska projekcija ciganskog Homera micajui usnama: Sadake tetke drugovi omladino... sadake Bog vam davo zdravlja... Bog vam djecu sauvo... Njegovo lice je izgledalo kao holo znak na schengenskoj vizi, stilizovani krug odsjeen na junom i sjevernom polu, sa ijih nareckanih oboda su se, na sve strane, irile zrake sa koncentrinim kruiima. Umjesto oiju imao je dva zlatna ljiljana. Kia bi sapirala sadraj eluca nizbrdo prema mjestu na kojem je sruena damija i katolika crkva, a pravoslavna crkva ostala itava, i iji bakreni krst smo, iz dosade i ale radi, gaali puanim mecima na straarskom mjestu kod Karelijeve kue, sa nae strane Une. Zato jer nismo imali oruje veeg kalibra, recimo: dezintegratora materije, da je rastavimo do atomskog nivoa. Moje tajno mirnodopsko oruje je postao areni komad vitraa. Stavim li ga pred oi vidim ono to je bilo, ovo sada i ono to e biti. Nikad vie tako lijepih ruevina.

Kua na dvije vode

Unsko kuite je imalo svoje uspone i padove. Prvi put je izgorjela 1942. za njemakog bombardovanja grada, i od nje je tada ostala samo gomila pepela nad kojom su se njeni ukuani okupljali kao nad humkom najblieg srodnika. Vrijeme koje je uslijedilo raznijelo je pepeo nad rijekom, i opet je izgraena nova kua od sedre i unskoga pijeska i drveta za stepenice, i trstike

476

za plou, i hrastovih greda za dijagonalne potpornje zidova. To je ona kua koju pamtim, i nju e zadesiti ista sudbina, samo to e nestati na drugi nain, prljavom i grubom rukom koja 1992. prinosi upalja na list papira koji usporeno pada na ilim iz kojeg e benzin kuu odnijeti u nebo. Nestati u dimu, Celan, i ne znajui, napisao je epitaf za majkinu kuu. Tako su izgledali njeni zemaljski padovi, ali onaj unutranji svijet je neto sasvim drukije, tu kua nastavlja svoj ivot. Unutra, u toj vazduastoj kui, i dalje ive njeni stanovnici. Ljeti se iz limene aparature1 izvija prekrasan miris preprene kafe na trijemu kojeg ini krov, to se naglo sputa na onaj dio avlije koji izlazi na rijeku. Preko stubova trijema vinova loza prua svoje vitice, a voda klokoe iz metalne pumpe, i prije nego to ikne u betonsko korito, voda grgolji udnim glasovima, kao bie koje iz najcrnje dubine zemlje, osloboeno tekih okova, najzad izbija na dnevno svijetlo. Majka, ije je lice obrubljeno amijom pitomih boja, zalijeva ruin grm u bati, koji je nikao iz guste pjeane zemlje kakva se moe nai jedino na obalama Une. Miris ruinih latica je oamuujui, i od njega e majka napraviti slatki sok blijedokrvave boje u dvolitarskim galonima, na ijoj povrini e poivati latice, da bi zatim, poele da tonu ka nepomuenom eernom dnu. Tamo gdje prestaje bata i poinje avlija raste divlja kamilica i bokvica. Ispod dunje je klupa sa stolom, a tri koraka dalje je zelenac i brod gdje se veu lae. Lae su teke i njihova rebra, daske savijene u uglaste potkovice, pune su vlage od stalnog boravka na vodi, vaenja pijeska i ribarenja. Ko ima lau ima i svoj brod, a svaki brod se zove prema prezimenu vlasnika lae, kao to se i zelenci zovu prema prezimenu porodice koja ivi tik do njega. Druga majkina kua, ona koju pamtim, tonula je danima i godinama, onom stranom do vode, u obalu, tako da je pod u kuhinji bio strm kao da kua eli skliznuti u vodu, to se majki nije svialo, te je uvijek sanjala vrst i pouzdan kameni nasip, da zaustavi ono to je bilo nemogue, jedinstvo rijeke i vremena kao u Heraklitovoj metafori. Ispod kue, na obali, nalazilo se oskudno ali kooperno drvo ljenika, na kojem sam znao posmatrati vodomara, njegove nebeske boje na perju vrata, crn utljiv kljun uperen ka vodi, kao da niani lea ribe koja bi se opasno pribliila povrini, pa, ipak, vodomar bi satima stajao na suhoj grani u kasnu jesen, prije nego naie kia i ne uniti bistrinu rijeke, inei je stranim udovitem nerazumljivog jezika i irokih mutnih miia, koji su mijenjali dimenzije i oblike straha i nelagode. Kad se vodo-

Narodski izraz je dolaf ili i.

477

mar zaleti prema vodi on postaje ilo to se zabija uz blago pljuskanje izranjajui sa ribom u kljunu, koju bi odnio na vrbovu granu, dok bi se na njegovom masnom perju hvatale kapi vode ije presijavanje bi dodatno pojaalo jarke rajske boje njegovog vrata i grudi. Ljeti, vodomar bi bio nevidljiv u liu johe, vrbe ili jasena, koji bi, pod jakim vjetrom, okrenuo bijelu poleinu lia kao znak da e uskoro pasti kia i donijeti oluju. Teko je opisati kuu, zimi, sa snijegom i iljcima leda, to sa ivice krova okomito rastu prema tlu. U kui tada caruje vatra u plehanom poretu, i poesto na njemu tiho odgara naranina kora ili mirisni korijen andusa iz majkine vitrine. Ko voli gledati vodu moe se prepustiti i vatri. Kroz vratanca na poretu izbijaju sitni plamenovi, i poret je svemirski katapult koji e nas lansirati u nepoznate i tople pejsae, bez mokroga snijega i nabujale Une. Majkina postekija je izvor topline tavljena ovija koa sa bijelim pramenovima na kojima se ona svakog dana pet puta moli svome bogu. U vitrini: stakleno sue, dokumenti sa peatom Kraljevine SHS, zlatni nakit i flae sa rakijom od ljekovitih trava za obloge ne mare puno za nae shvatanje vremena, kao i ladica pod kljuem u koju sam samo ponekad uspio zaviriti, dok bi majka vadila zlatni prsten sa opalom, koji je pred mojim oima mijenjao nijanse boja onako kako bih opal okretao prema lusteru i skrivenoj sijalici. Zima na vodi i nije neko veselje, kua je tada sarkofag u kojem ekamo proljee i boanstvo ljeta, izuzev ako na stric eta ne izvede neki maioniarski trik sa nestajanjem kovanice na dlanu ili gutanjem lania, arolije koje je nauio za vrijeme boravka u uniformi Jugoslovenske ratne mornarice. Majkina kua stoji na dvije vode, na granici dva svijeta, i vlastitom eljom naginje se prema rijeci Uni, drugoj neopisivoj rijeci, u koju e jednom potonuti do kraja, a ja u je moi vidjeti kao dio podvodnog grada prepunog nimfi i vodenih vila, kao i konture svoga lica u vodenoj dubini. Una e tei i nakon to zavrim svoju pjesmu. Ovoj stvarnoj rijeci sam se vratio, pomijeao se sa njenom bojom i snagom, ali sunce ve preslikava nervaturu vrbovog lia na glatku povrinu vode. Iza zavjese otkrinutog prozora neije kue dopire radijski prenos nedjeljne nogometne utakmice. Na triku, ve, suh kao barut, plee na zapadnom vjetru. Sve stvari su mogue, bliske, dodirljive. Tamo negdje gdje rijeka zavija pored naputene klaonice u brzacima punim mjehuria pjene, vidim tijelo trinaestogodinjaka kako sa ribarskim tapom u ruci razgre mentu i priobalnu travu, i nestaje u njenim uzburkanim valovima.

478

Janika Rter

O odnosu teksta i fotografije na primjeru Aleksandra Hemona

I. Odreivanje polazita O osnovama
ak i ako promatranje teksta i fotografije sa stajalita povijesti medija bez dvojbe nudi poneki rasvjetljujui uvid kao u vezi s pictorial turn1, kojim se sve vie i vie potkopava dominacija pisma, to istraivanja konstatiraju na razne naine rad koji slijedi ipak mora odustati od te tematike i posvetiti se statusu quo s istovremenim sinkronijskim pogledima. Poneka opaska u vezi s medijalno-teorijskim osnovama bit e ovdje ugraena prospektivno jer tvori fundament daljnjih ispitivanja.
s njemakog preveo Davor Beganovi
1

Naprimjer W.J.T. Mitchell, Picture Theory, Chicago/ London 1994, osobito poglavlje The Pictorial Turn, 11-35. Gotthold Ephraim Lessing, Laokoon oder ber die Grenzen der Malerei und Poesie [1766], Stuttgart 1964, navedeno prema Gnter Helmes/ Werner Kster, Texte zur Medientheorie, Stuttgart 2002, 53f.

1. Osnovno o fotografiji i tekstu

Izmeu fotografije i teksta postoje bitne razlike ija se osnovica nalazi u mimetikim sredstvima i njima imanentnim medijalnim kvalitetama. Tako tekst radi s arbitrarnim, kodiranim znakovima pisma koji, dakle, oznaavaju artikulirane tonove u vremenu, kao to je konstatirao Gotthold Ephraim Lessing 1766. u svojemu Laokoonu.2 Analogno s njegovim opaskama u vezi sa slikarstvom3 i za fotografiju se moe rei da, u potpunoj suprotnosti prema tekstu, posluuje figure i boje u prostoru.4 Time su znakovi fotografije gotovo tjelesne konstitucije i ukazuju, kao to se moe saznati od Rolanda Barthesa5, na jedan realni entitet koji je morao prethoditi slici, bez kojega se, prema tome, fotografija jedva i moe zamisliti. To su zraenja tijela koja, polazei od stvarnoga objekta i susreui se s fototehnikim mehanizmima, postaju fotografije: ona ine ak i davno prolu zbilju gotovo haptiki dodirljivom te na izvjestan nain predstavljaju njezinu materijalizaciju u sadanjosti. Divergencije pisma i fotografske slike nisu zasnovane samo na tome da je u prvom sluaju rije o kodiranom znakovnom sistemu, dok je drugi emanacija tijela koje realno egzistira;

Tako Roland Barthes, koji je i u dobu postfotografskoga diskurza iznimno vaan glas ukazuje da slikarstvo, u suprotnosti od fotografije, ne ukazuje na nuno realnu stvar, ve moe fingirati realnost; slikarski diskurz reda jedan iza drugoga znakove koji zasigurno imaju referenta u zbilji, no pod odreenim uvjetima mogu posjedovati osobine himera. V. Roland Barthes, Die helle Kammer. Bemerkungen zur Photographie, Frankfurt/M. 2007, 86.
3 4

Lessing, Laokoon, 53.

Barthes, Die helle Kammer, 86.

479

O terminologiji: pojam lektira moe djelovati neprikladno u vezi s fotografijom, ukoliko se promotri okolnost da je znaenje slike ocrtano tek na njezinoj povrini. Pa ipak su inovi itanja itekako potrebni eli li se deifrirati dublje razine znaenja: tako Flusser objanjava Scanning, istovremeno i oko koje dodiruje, kao metodu itanja, nain kojim se prevazilazi obino povrinsko promatranje slike, v. Vilm Flusser, Fr eine Philosophie der Fotographie, Gttingen 1985, 9-12. Pa i Barthes govori o tome da je dodue fotografska slika bez koda ali da upravo on upravlja lektirom, v. Barthes, Die helle Kammer, 99.
6

Dalje se ukazuje na Marshall McLuhan, Understanding Media. The Extensions of Man, London/ New York 2003.
7 8

Isto, 24f.
9

Isto.

10 Barthes, Die helle Kammer, 100. 11

Isto.

12

Isto, 55.

V. Michel Foucault, Un fantastique de bibliothque, navedeno prema Gnter Helmes/ Werner Kster, Texte zur Medientheorie, Stuttgart 2002, 237.
13 14

Isto.

nasuprot, oba medija, s obzirom na njihovu lektiru,6 postavljaju razliite zahtjeve. Pod tim ne podrazumijevam fizioloke strategije itanja naprimjer da se slike kao prvo promatraju u svojoj cjelovitosti (nakon ega slijede nesistematini, kaotini pokreti optikoga prisvajanja detalja), dok se tekstovi percipiraju linearno, u zapadnome prostoru slijeva nadesno. Daleko je vie rije o onim medijalnim dispozicijama koje proizlaze iz ranije spomenutih zahtjeva teksta i slike. Od pomoi u analizi tih razlika moe biti dihotomija toplih i hladnih medija koja se poziva na Marshalla McLuhana.7 Topli mediji dakle oni koji jedinstveni smisao proiruju u visokoj jasnoi razlikuju se od hladnih medija po mjeri sudjelovanja koja se dozvoljava promatrau ili se, tovie, od njega zahtijeva.8 Tako jedna fotografija ukazuje na stanje stvari ispunjeno podacima koje recipijentu ostavlja malo prostora za vlastito sudjelovanje u slici; ona je prema tome topli medij.9 Te McLuhanove opaske korespondiraju s razmatranjima Barthesa koji fotografiji atestira nepodnoljivu punou10 te povrh toga veli: Fotografska je slika puna, vrhom puna: vie nema mjesta, nita se ne moe dodati.11 Tim se kategorikim iskazima moe prigovoriti da i sam Barthes govori o oku koje misli, da mi fotografija omoguuje neto dodati, kao to formulira u vezi s ekspanzivnom snagom punctuma.12 Pa ipak ta osobina fotografske slike, ta sugerirana potpunost, postaje znaajna upravo u usporedbi sa zahtjevima teksta. Jer svaki sklop rijei, bez obzira na sadraj, zahtijeva sudjelovanje recipijenta koja daleko premauje ono to ga trai fotografija. Tekst je uvijek u visokome stupnju selektivan, nikada ne moe rei sve to bi se moglo rei te tako uvijek sadri momente neodreenosti, neodlunosti u kojima odluuje itatelj, prazna mjesta koje popunjava itatelj. Osim toga moe se dodati da je in lektire uvijek povezan s imaginatorikom dinamikom koju Michel Foucault obiljeuje kao fenomen biblioteke.13 Prema njemu ono to budi udovite fantazije, ili to korumpira, ak ugroava, itajueg ili njegovo (unutarnje) oko, nisu vie uspavanost razuma ili no,14 pismo je ono na emu se pale fantazija i mata. Promotre li se sada prethodni iskazi u polju osnovnih teza koje slijedi ovaj esej, postat e brzo jasno da se interakcija teksta i fotografije ve na teorijskoj razini njihove materijalne tvorbe pokazuje u iznimnoj napetosti. To se isprva zbiva na razini medijalne materijalnosti: fotografska slika, ionako operirajui

480

znakovima tjelesnosti, postavlja se nasuprot tekstu, ili se, da uspostavim vezu s ishodinom pozicijom, u njega ugrauje.

2. Oblici interakcije fotografije i teksta

No kakvi se svakako i meusobni odnosi formiraju kada se tekst i fotografija tako dovedu u vezu? U kolikoj se mjeri moe ustvrditi takovo stvaranje reljefa15, openito ali i s obzirom na razinu sadraja? Jedna je bitna osobina fotografije zasnovana na okolnosti da je Barthesov fotografski referent nuno realna stvar16 koja mora biti postavljena prije objekta, jer bi inae nastanak preslike bio nemogu. Fotografija tu izrasta iz ovjerovljujue, dokumentarne dimenzije: noema fotografije je To je bilo tako, da ostanem vjerna kodu to ga je elaborirao Barthes.17 Osobito u ovdje danome kontekstu, kojega se definira kao razliito pozicionirani odnos napetosti izmeu fakta i fikcije, moe se ustvrditi sasvim bazalni zahvat fotografija u tekstu: tekstualno postavljeni zahtjev jednoga To je bilo tako potvruje se u fotografijama ak tovie, njemu se, da se pozovem na Barthesa, dodaje i jedan ovjerovljujui To je STVARNO bilo tako. Taj upravo skicirani princip Linda Haverty Rugg oznaava kao naivnu upotrebu:18 djelovanje fotografija kojim se istovremeno pokuava nivelirati upitnost reference u autobiografskom tekstu. itatelj se takvim postupkom iznova vezuje za zahtjev autora za istinitou koji je u autobiografskim tekstovima u najveoj mjeri virulentan; ve ranije spomenuta dinamika imaginacije, osloboena inom lektire, disciplinira se preslikama onoga to je bilo toliko nepobitno stvarno. Ispripovijedano i preslikano jedno se prema drugome nalaze u odnosu kongruencije. eli li se prihvatiti pojam tvorbe referencije, tada se u sluaju naivnoga djelovanja fotografije u autobiografijama mora poi od toga da je ona marginalna: kada se posredovani sadraji obaju medija u omjeru jedan prema jedan postave jedan kraj drugoga, tada je konstrukcija vieslojne viedimenzionalnosti iznimno ograniena. Drukiji je sluaj ako se kriterij kongruencije potkopa ili ak i potpunoma napusti: tekst i fotografija tada stupaju u uzajamni odnos koji moe generirati trvenja, otpore, proturjeja, dovoenje u pitanje bilo tekstualnih bilo pikturalnih iskaza
15 Pojam reljefnoga djelovanja potjee iz ispitivanja Philippea Lejeunea i opisuje interakciju autobiografije i autobiografskog romana koja itatelju omoguuje konstrukciju autobiografskoga prostora u kojemu se oboje odmjeravaju u meusobnome odnosu te, zajedno promatrani, posreduju diferenciranu sliku, usp. Philippe Lejeune, Der autobiographische Pakt, 253. U nastavku se teksta pojmom reljefa trebaju opisati ponekad teko shvatljivi odnosni sklopovi koji mogu rezultirati iz povezivanja fotografije i teksta. 16

V. fusnotu 4.

17

Barthes, Die helle Kammer, 87.

Linda Haverty Rugg, Picturing Ourselves. Photography and Autobiography, Chicago London 1997, 2.
18

481

19 Aleksandar Hemon, Die Sache mit Bruno, osobito Der Spionagering Sorge, Mnchen 2000.

kako bi se moda na drugome mjestu opet potvrdili ili odgovarali jedno drugomu. Tako sloeno su-djelovanje moe se uzorito promatrati kod Aleksandra Hemona, koji ne samo da razgoliuje konvenciju o djelovanju fotografija unutar autobiografskoga teksta ija je funkcija njegovo potvrivanje ve je gotovo razara, kao to je to sluaj u pripovijesti Sorgeov pijunski krug.19 Glavnome tekstu izvjetaju djeaka iz Titove Jugoslavije koji, kako bi samome sebi objasnio svojega zagonetnog oca, izmilja pijunsku pripovijest analognu biografiji Richarda Sorgea pridodaju se fotografije koje naizgled rekuriraju na djeakovu priu. No one u stvarnosti ilustriraju upravo biografiju Richarda Sorgea, koja se odvija u podtekstu, tonije u fusnotama. Budui da su uvijek isprepletene s glavnim tekstom, te se slike bez odgovarajueg kontekstualiziranja, bez poznavanja Sorgeova fizisa, mogu svrstati tek uz znatne potekoe, pogotovu zato to se odustaje od dodavanja potpisa koji bi bar donekle pridonijeli razjanjavanju. Recipijentima se teksta tim postupkom oduzima sigurnost konvencija, te se s njim, zbog te tegobne materijalnosti, bez prestanka susreu s iritacijom.

Ekskurz: Fotografija i smrt

20

Hemon, The Lazarus Project, 189.

Stvar je u sljedeem, svatko tko je ikada bio fotografiran ili je mrtav ili e umrijeti. Stoga me nitko ne fotografira. elim ostati s ove strane slike.20 Sada u ukratko skicirati razliite aspekte toga toposa smrti i fotografije koji se isprva manifestira na temeljito drukijoj razini: tako se, naprimjer, kod Beltinga, veli da fotografirani ovjek [], kada su mu pokreti zamrznuti u snimku [podsjea na] ivog mrtvaca.21 On nastavlja s opisivanjem paradoksalne situacije u kojoj se nalazi fotografija: mada joj je intencija fiksiranje ivota u njegovoj sadanjosti, taj ivot se na papiru ukruuje u nepokretnu presliku, te time protjeruje svaki pokret, svako pomjeranje sa slike. Fotografija istovremeno upozorava na svoju vlastitu prolaznost jer [t]ono je da je fotografija svjedok, ali svjedok neega ega vie nema. ak i ako subjekt jo uvijek ivi, ipak je fotografiran jedan njegov trenutak, a toga trenutka vie nema.22 Toj okolnosti Barthes potvruje status silovite traume za ovjeanstvo, traume koja se stalno obnavlja.23

21

Belting, Bild und Tod, 185f.

Roland Barthes, ber Fotografie. Intervju s Angelom Schwarz (1977) i Guyom Manderyem (1979), u: Wolf, Paradigma Fotografie, 82-88, ovdje: 85.
22 23

Isto.

482

Fotografijama se po pravilu pripisuje funkcija nijemoga jamca: one ivot trebaju uiniti opazivim a ipak pruaju tek svjedoanstvo nezaustavljivog protoka vremena kojemu nita ne moe izmai i kojemu nakraju ni fotografija ne moe nita suprotstaviti. Smrt se, tako bi se mogle nastaviti gornje izvedbe, ne moe ni prevazii niti preobraziti: dodue fotografija nerijetko polae pravo na produciranje besmrtnosti, no u stanju je tek uloviti trenutak te time omoguiti njegovu reprodukciju, otvorenost za ponovljena promatranja. Pa ipak, put kroz aparate za osvjetljavanje i kroz fiksir upravo ubija onaj ivot koji fotografija tako decidirano i nametljivo eli ouvati.

II O upotrebi fotografija kod Aleksandra Hemona

http://aleksandarhemon.com/lazarus/# Omotu amerikoga izvornika uspijeva kreacija frapantne vizualne formule za ono to e tekst naknadno razviti. Predoeno je oko na svijetloj povrini; trepavice su ocrtane crnom siluetom koja se najvjerojatnije odnosi na skyline Chicaga, jer se sa izvjesnom sigurnou moe prepoznati Sears Tower. Crne majuskule kojima je tiskan naslov te ime autora uivljavaju se u obliku kapaka nadsvoenih nad jabuicom sama duica, ono to u oku ukazuje na specifinu strukturu i obojenost, razlikuje se od drugih grafikih elemenata koji su oito djelo ljudskih ruku, svojim fotografskim karakterom, ili karakterom koji, u najmanju mjeru, djeluje (foto)realistiki, a dodatno je naglaen haptikom razlikom.

Il. 1: Isjeak ilustracije na omotu: Aleksandar Hemon, The Lazarus Project, New York 2008.

483

estom se upotrebom okularocentrinoga vokabulara odaje poast tematici koju se obrauje, no to se ne ini bez stilistikog namigivanja.
24 24 The Lazarus Project bez sumnje posjeduje i autobiografske elemente, no primarno mi je stalo do promatranja odreenih relacijskih sklopova dvaju medija. Ba zahvaljujui tome kod Hemona se namee poigravanje fakcijom i fikcijom; pokazat e se u kojoj su mjeri time indicirane autobiografske figure miljenja. 26 Da se jo jednom pozovem na povijesnu pozadinu fotografija: Averbuch je 2. oujka 1908. posjetio efa ikake policije u njegovoj vili te je tamo ustrijeljen pod nerazjanjenim uvjetima. Nakon toga se Averbuch javno osuuje kao anarhist a njegovo se ubojstvo proglauje samoobranom koja za prouzroitelja ostaje bez ikakvih posljedica.

U zjenici, te time i u sredini grafikoga ansambla, pokazuje se lice Lazarusa Averbucha, izraeno na osnovu crno-bijele fotografije objavljene oujka 1908. u Chicago Daily News. Uz pomo se toga oka koje gleda24 promatra premjeta in medias res: suvremenim ikakim pogledom i Averbuchovim leom koji se, slijedei upravo to oko, podie iz dubine prie, pred njim se rastvaraju oba niza pripovjednoga teksta koja roman slijedi u pismu i u slici a koji su povezani likom Brika, spisatelja-emigranta iz Bosne25 s jedne se strane pokazuju opisi Brika, koji se u Chicagu ne uspijeva istinski uklopiti u american way of life, s druge se ukazuje na ivotnu povijest Averbucha, idovskoga emigranta kojega, nakon to je izbjegao pogrome i geta Istone Europe, u napetoj atmosferi Chicaga s mijene stoljea, ustrjeljuje ef gradske policije.26 Ve se na prvim stranicama nailazi na elemente koji proimaju obje pripovjedne razine,27 no u toj je tendenciji sadrana jasna razdioba koja je, i zaslugom fotografija, pro-pisana u tekstu a kree se ka razjanjenju tek s njegovim krajem. Ilustracija oka na omotu, koja uostalom i sama predstavlja tradicionalni i prominentni topos u razmiljanju o fotografiji,28 kao to da naslutiti ve i aparativna slinost, time se ne pokazuje samo eye-catcher, ve, naprotiv, kao grafika mudrost na nain kojega je teko prozrijeti vodi brigu o spletu odnosa imanentnome romanu.

Evo tek nekoliko primjera: poput branoga para Schuettler, koje Brik susree za sveanog banketa povodom dana bosanske nezavisnosti, i zamjenik efa ikake policije iz 1908. godine nosi ime Schuettler (Hemon, Lazarus, 24/37); jedna od subverzivnih knjiga pronaenih prilikom pretresa kod Averbucha ima naslov U zemlji slobodnih kao i kolumna spisatelja Brika (Hemon, Lazarus, 71/25).
27 28

1. Chicago Historical Society meets Velibor Boovi O fotografijama u tekstu

Isprva biram deskriptivni pristup: djelo Aleksandra Hemona sadri dvanaest fotografija Velibora Boovia,29 preostalih deset objavljeno je poetkom 20. stoljea u Chicago Daily News a danas se do njih moe doi preko arhiva Chicago Historical Society.30 Te se slike, toliko razliite po tematici i kontekstu nastajanja, unutar okvira The Lazarus Projecta dovode u odnos optike analogije: fotografije su udnovato rasplinute, mutne, gotovo bez kontrasta; tekom se mukom izdvajaju s crno tiskanih stranica u ijemu sreditu stoje. Slike Chicago Historical Society presvuene su patinom jednoga stoljea: neke od fotografija nose rukopisne opaske, druge ogrebotine ili mrlje; kao da i Boovieve slike na prvi pogled slijede tu estetiku, no pogleda li ih se paljivije one ukazuju na potpuno drukije strategije reprezentacije.

Usp. Stiegler, Bilder der Photographie, 33-37.

29 Ako se uzme u obzir i portret autora na klapni ukupno ih je 13.

484

Registar slika Chicago Historical Society kree se od proelja kua, interijera, fotografija, dakle, kojima se na izvjestan nain konzerviraju sedimenti svijeta ivota s mijene stoljea; nakraju su tu i dramatis personae Lazarus Averbuch, njegova sestra Olga Averbuch i Isador Maron; oni gledaju u pravcu kamere upijajui se u sadanjost. Kao to sam ranije spomenula, osobito ljudski portreti uvijek ukazuju na onu uvenu ambivalenciju imanentnu fotografiji: smrt i besmrtnost stupaju u njoj u nerazrjeivi odnos proimnosti. Koliko poetino, to je i banalno, ali sve do danas privlano za kontempliranje. Drugi aspekt koga valja rasvijetliti u vezi s fotografijama Chicago Historical Society jest relevantnost socijalnih upotrebnih praksa. Ako ona fotografija doista i ne postoji,31 kako se to u znanosti manje ili vie jednoduno tvrdi, utoliko se hitnije postavlja pitanje o specifinim diskurzivnim okvirima u koje su upregnuti slike i in njihova stvaranja.32 Kao to je lektira fotografija determinirana individualnim preduvjetima koje recipijent unosi u sliku, tako i sama produkcija slike podlijee odreenim povijesnim, politikim i socio-kulturalnim dependencijama. Fotografija moe biti tota, ali nikada nije obina transkripcija stvarnoga togod to bilo , ako je zaetnik slike ljudske prirode. Slijedi li se Abigail Solomon-Godeau u njezinoj raspravi o jednome eseju Jacoba Riisa, ovjeka kojeg se openito smatra ocem amerike socijalno-dokumentarne fotografije,33 nadaje se frapantna kontekstualna paralela s fotografijama iz 1908. smjetenima u The Lazarus Project. Njegove se slike u konanici mogu proitati kao rezultati interakcije raznolikih impulsa s tim se u vezi i njegovo djelo moe tumaiti kao posljedica graanskih socijalnih strahova i potreba za njihovim umirenjem,34 i dalje: Ta matrica [unutar koje je djelovao Riis JR] bila je splet sainjen od prijetnji koje su predstavljali brojni siromani, neasimilirani imigranti, sablasti socijalnih nereda, primjene fotografije za veu zadau nadgledanja, suzbijanja i socijalne kontrole, kao i imperativa amerikanizacije.35 Time se posve tono opisuju okolnosti ijom je rtvom pao Averbuch, pa ipak njegovim fotografijama nedostaje ona vizuelno prenesena socijalno-kritika komponenta to ju se moe smatrati sastavnim dijelom Riisovih slika: fotografije na kojima se Averbuchov le izlae kao eksponat iz kakva kabineta uda (Wunderkammer) umjesto toga ukazuju snano na ksenofobno konotiranu dimenziju koju se nakraju, u vezi s hi-

30 Zbog nepoznavanja stvarnih nositelja autorskih prava Chicago Historical Society uvijek se navodi u svojoj funkciji instance koja upravlja zaostavtinom. 31 Susanne Holschbach, Einleitung, u: Herta Wolf, Diskurse der Fotografie. Fotokritik am Ende des fotografischen Zeitalters. Sv. 2, Frankfurt/M. 2007, 7-21, ovdje: 21. 32 I sveobuhvatni fotografski monopol na preslikavanje realnosti pokazuje se kao takva upotrebna praksa, konstrukt, kao to postaje jasno iz sljedeeg iskaza Pierrea Bourdieua: Utoliko to fotografiji potvruje realizam drutvo se ojaava u tautolokoj izvjesnosti da je slika stvarnosti koja odgovara predodbi koju si netko stvara o objektivnosti doista i objektivna. Nav. prema Abigail SolomonGodeau, Wer spricht so? Einige Fragen zur Dokumentarfotografie, u: Wolf, Diskurse der Fotografie, 5374, ovdje: 59. 33

Isto, 61. Isto, 63. Isto.

34

35

485

sterinim strahom od anarhizma u Americi spoetka 20. stoljea, ini odgovornom za smrtonosni ishod cause Averbuch. U tome kontekstu objavljivanje slika u Chicago Daily News stjee funkciju drutvene neutralizacije: siromani, neasimilirani imigrant i navodni anarhist koji je kanio naruiti poredak zasluno se kanjava:

Il. 2: Mrtvo tijelo Lazarusa Averbucha kojega u stolici pridrava Captain Evans iz policijske uprave, pogled sa strane [grafika].

Ugroeni poredak, kojega je navodna mladieva sabotaa izloila neposrednoj opasnosti, u medijalno se realiziranome inu eksponiranja predouje kao ponovno uspostavljen, ak i ojaan; on apsorbira tetoinu, oduzima mu ast i intimnost smrti i u isto vrijeme brani svoju neprikosnovenu hegemoniju. Dakle, fotosi ne pokazuju samo jedno mrtvo tijelo ve i obznanjuju politiki semantiziranu retoriku slike koja eli pruiti odgovor na najvirulentnija pitanja onoga vremena, ijim se reziduumom moraju smatrati i ilustracije iz Chicago Daily News odnosno baratanje njima drutvo fotografira svoju stvarnost i samo ispisuje prikladne potpise ispod slika. Kod Boovia se kretanje pokazuje preferiranim motivom: vjerojatno snimljen iz vozila koje se nalazi u pokretu, pokazuje se zamueni, na papir protjerani svjetlosni trag realnoga referenta (Il. 3), pejsai i promet u jednakomjernome protoku.

486

Il. 3

Knjievni motiv putovanja, koji se u romanu slijedi od Brikova road trip s prijateljem i fotografom Rorom, na taj se nain prevodi u vizualnu analogiju za koju se moe rei da je, u izvjesnome smislu, simptomatina za odnos teksta i fotografije u The Lazarus Project. Povrh toga i Boovi portretira ljude, naprimjer dvojicu mladia36 u kostimima ili enu, uslikanu u estetici inspiriranoj pornografijom, koja kameri doputa voajeristiki pogled na svoju ekstazu.37 Nadalje, Booviev slikovni registar ukljuuje i fotografije idovskih nadgrobnih spomenika, jednoga psa (Il. 2) i gradskih prizora.38 Od osobite je vanosti, to se dodatno istie i eksponiranjem na posljednjem mjestu, fotografija na kojoj se prikazuje sarajevski tramvaj utopljen u tiskarsko crnilo (Il. 3).39

36 Hemon, The Lazarus Project, 202. 37

Isto, 150. Isto, 226, 122. Isto, 276.

38

39

487

Il. 4

Il. 5

Valja istai da, za razliku od slika iz Chicago Historical Society, Boovieve fotografije ne predstavljaju zgode koje prethode romanu, ve, naprotiv, stoje u uskoj vezi s njegovim stvaranjem. To je teko eksplicirati pregnantnije od samoga Boovia: Napravio sam oko 1.200 fotografija, ponekad zauzimajui motrite fikcionalnoga fotografa. One su intimno i na dubok nain povezane s knjigom, ali govore i o neemu to je van njezinih granica.40 Nivelirajui upravo doneseni intencionalni pogreni zakljuak analiza odnosa teksta i slike kod Hemona doista oslobaa pogled na uski sklop odnosa koji je obiljeen oitim meusobnim ukazivanjem. To se nadaje ve iz samoga pozicioniranja fotografija u tekstu: one su strukturirane u skladu s protokom pisanoga teksta, tako da signaliziraju smjenu narativnih linija jedna Boovieva ilustracija redovito otvara Brikove prikaze, koji se odnose u izvjesnoj mjeri asocijativno prema njegovu ivotu u Chicagu, a s druge strane za predmet imaju njegovu turneju po Istonoj Europi s Rorom; fotografijama se iz Chicago Historical Society, nasuprot tome, otvaraju nova poglavlja

40

Usp. www.veliborbozovic. com, 01. 6. 2009.

488

iz ivota Olge Averbuch, ene koja se mora probijati kroz moru u koju se njezin ivot preobrazio bratovljevom smru. Iz toga proizlazi prvi nain djelovanja fotografija u tekstu: to je funkcija strukturiranja ali i pripreme na ono to slijedi dodue je djelovanje slika, koje bi zapravo trebalo biti ono to prethodi, ponekad vidljivo tek retrospektivno, nakon itanja poglavlja, to vodi ka konstrukciji paradoksalne anticipacije koja se realizira nakon retrospekcije. U osnovi se djelovanje fotografija moe odrediti preko odnosa relativne kongruencije izmeu teksta i slike vizualno naglaavanje semantikih jedinica gotovo se sistematizira i uzdie do dominantnog stvaralakog naela. Unato ovog konvencionalnog i zapravo ne toliko rafiniranog rukovanja fotografijom i tekstom uskoro se pokazuje da Hemon povremeno posjeduje maliciozan osjeaj za efekte sinergije koji proizlaze iz paraleliziranja kako jezinoga tako i vizualnoga siea. Kao primjer toga moe se navesti fotografija maloga psa (Il. 4) u kojoj se latentni ki, esto povezivan s fotografijama ivotinja, konterkarira na vie razliitih razina: prije svega tu je ugavi, vjerojatno slijepi pas koji je opisan na suprotnoj stranici, u samome tekstu;41 tu je, dalje, Rorina avanturistika pria iz predratnog Sarajeva: gangster Pseto tjera omraenog novinara da laje kao pas, [] dakle, lajao je. Lajao je cijeli dan, hranili su ga ostacima pice i morao je donositi tap.42 Nakraju poglavlje kulminira u sceni nonog muenja ivotinja tako se motiv psa, kojega se prvi puta primijenilo u obliku odgovarajue fotografije, prenosi u opisu para koji baca psa u kontejner za stakleni otpad i pri tome promatra kako si on rasijeca ape: Vani su mukarac i ena priali i kikotali se neemu. Pas je zalajao a onda zaskviao; tada se uo zvuk lomljave stakla i lupanja. []; enin je glas treperio veselja. Pas je poeo zavijati, urlati i lajati, usred razbijenoga stakla. Trajalo je to neko vrijeme, muenik je cvilio, dok sve nije poelo blijediti u tunome jeanju.43 Fotografija koja prethodi ovim varijacijama na temu pas povezuje se bezuvjetno sa slikama koje se evociraju jeziki, te u tome slijedu i drukije itaju: fotografirana ivotinja ne izgleda samo mrzovoljno, ve i u iekivanju, zaustavljena u mizantropskome fatalizmu, onih stvari koje e joj biti nametnute tekstom.

41

Usp. Hemon, The Lazarus Project, 123: [] na njezinu kraju leao je ugavi pas koji je dizao glavu i njukao zrak kada smo proli ali se nije kretao inilo se da je slijep.

42

Hemon, The Lazarus Project, 132. Rambova se smrt od metaka u sarajevskom kafiu uklapa u izvjesnu tradiciju unutar romana, uzme li se u obzir kraj koji sustie Roru. Hemon, The Lazarus Project, 134.

43

489

Manje oito ali daleko cininije djeluje iznimna kontradiktorna upotreba slike: mislim na fotografiju iz arhiva Chicago Historical Society na kojoj je prikazan sat gimnastike. U suprotnosti s ranije koritenim estetskim registrima kojima se slue i Boovieve slike i slike iz Chicago Historical Society, fotografija pokazuje, u jasnim tonovima, gotovo preplavljena svjetlou, skupinu djevojica koje pod vedrim nebom ponavljaju pokrete uitelja, sa zatalasanim suknjama, ulovljenih u djetinjoj koncentraciji. Unato dinamikoga elementa sa slike isijava tiha i miroljubiva atmosfera; to je moment lakomislene mladei koja je oarala fotografa. U snanom se kontrastu prema toj slici nalazi inventura lea izbuenog mecima koja se razvija na suprotnoj strani: Tijelo mukarca, starog oko 20 godina, 5 stopa 7 paleva visok, teak oko 125 funti, pomalo pothranjen. [] Prostrijelna rana iznad lijeve strane brade. Prostrijelna rana u predjelu desnoga oka. Prostrijelna rana dva palca iznad kljunjae na desnoj strani. Prostrijelna rana dva palca lijevo od desne bradavice. Prostrijelna na niem kutu lijeve lopatice. Prostrijelna rana na sredinjoj liniji potiljka. Tanka lubanja, velika usta, oputena brada, nisko elo, naglaene jagodine kosti i prevelike majmunske ui, to sve jasno markira tip degeneracije.44 Ovdje se vidi otklon od inae prakticiranog naglaavanja semantikoga jedinstva teksta i slike. Tekst i fotografija se dovode u odnos suprotnosti: svijetloj slici suprotstavlja se tamno, grozniavo poglavlje u kojemu se procesi tugovanja ventiliraju jednako kao i smrad fekalija koje je uzburkala oluja, onih fekalija u koje se sruio Isador Maron bjeei pred policijom. Ono to zapoinje tako neutjeno nastavlja se u prikazivanju Averbuchove sestre koja biva baena u svoj vlastiti bol; nameu joj se sjeanja, ak i najbanalnija: [] ovdje je stavio limenu posudu u slivnik, a ovdje je udarila u rub. Ovdje je pribo na zid sliku iz Daily News: gomila idovskih djevojaka na krovu neke zgrade radi gimnastike vjebe, seui za neim na nebu.45 To referencijaliziranje koje djeluje neupadljivo-sluajno kljunu motivaciju stjee tek onda kada se ponovno vratimo na

44

Isto, 87f.

45

Isto, 90.

490

Barthesa i njegov intenzivno recipirani pojam punctum.46 Ve u okvirima autopsije viekratno konstatirana puncture wound ukazuje na povezanost preko etimologijskih srodnikih odnosa. Povrh toga Barthesov se pojam preslikava i u samome tekstu: to je Lazarusa frapiralo na fotografiji djevojaka ostaje nedoreeno da ga je neto na fotografiji frapiralo, moe se uzeti sa sigurnou, jer je inae ne bi istrgnuo iz novina i okaio na zid. Dugo prije no to su ga meci pogodili i ranili pogodilo ga je neto na onoj fotografiji djevojaka koja se postavlja nasuprot autopsiji njegova lea: Punctum jedne fotografije, to je ono sluajno na njoj, ono to me probada (ali me i ranjava, pogaa).47 Postupak na koji ovdje ukazujem zasniva se na tekstualno internome rekursu na neto to tekstu prethodi, i to mu po biu nije jednako, sliku, dakle, koja se sama, opet, preuzima u tekst; taj je postupak, velim, znakovit, i to na vie razina. Ne radi se samo o opisanome kontrastnom djelovanju jezika i fotografije, ve i o metodama autentifikacije pod koje se osobito daju svrstati fotografije iz Chicago Historical Society. One, jedva estetizirane umjetnikim postupkom, indiciraju dokumentarne naine itanja:48 svjedoe o prolome u njegovoj ugaenoj egzistenciji. No jo je vanija injenica da tekst eksplicitno prakticira pristup fotografijama koji mu pribavlja autoritet to poiva na medijalnim kvalitetama same fotografije. Knjievni se tekstovi uvijek mogu promatrati kao privilegiranje jedne mogunosti meu bezbrojnima, pa ipak gore analizirana interakcija jezika i slike sugerira jedno To je bilo tako i nikako drukije: nije li sam Lazarus na zid prikaio sliku koja prethodi poglavlju? Preko formalnih i sadrajnih ukazivanja na fotografiju zasnivaju se i istovremeno brane presezanja ka jednoj ipak fingiranoj, u sebe zatvorenoj stvarnosti. Ovo nije neki novitet u, kakogod konstruiranom, autobiografskom kontekstu, pa ipak se na osnovu upravo diskutiranih fotografija i njihova tretmana da ustvrditi stanoviti transfer autobiografskih praksa na podruje fikcionalnoga kojim se ionako komplicirani odnosi fakta i fikcije dodatno zamagljuju. Slike se ne pokoravaju autobiografskim konvencijama, umjesto toga one preuzimaju jednu gotovo tekstapologetsku ulogu unutar romana koja oscilira izmeu razliitih razina slike i teksta. Ipak je hemonovsko djelo odve reflektirano da bi agiralo prema naivnom polaganju prava na stvarnost koji bi se svakako mogao izvesti iz danoga prediva od fakta i fikcije,

46

Barthes revisited: Drugi element probija (ili skandira) studium. Ovaj put nisam ja taj koji se trai, [] ve element sam strijelja poput sulice iz svoje sveze kako bi me probuio. Postoji jedna rije na latinskom kojom se moe opisati ta povreda, taj ubod, ta oznaka, koju ostavlja zailjeni instrument; [] Taj drugi element kojim se studium izbacuje iz ravnotee htio bih stoga nazvati punctum; []. Barthes, Die helle Kammer, 35f. Usp. i Beganovi, Die sthetik des Verlusts. Isto.

47 48

Svakako treba obratiti panju okolnosti da je dokumentarno povijesna a ne ontoloka kategorija, to Solomon-Godeau izmeu ostalog zakljuuje na osnovu injenice da je tek kasnije od kraja dvadesetih godina preuzeta u fotografski pojmovni registar, jer je fotografija do tada bez ikakvoga sporenja vrijedila za bezduni transkripcijski medij stvarnoga ime se predikat dokumentarno inio obsoletnim, usp. Solomon-Godeau, Wer spricht so?, 54. Fotografije Chicago Historical Society nastaju dakle u jednoj fazi u kojemu se na horizontu polako pojavljuju prvi znaci diferenciranja fotografskoga diskurza. Ako u danome kontekstu dokumentarna itanja i mogu pronai primjenu, to se zbiva uglavnom na osnovu njihova svrstavanja u skupinu svjedoka suvremene povijesti, pri tome nikada ne zaboravljajui foliju Boovia ije slike predstavljaju ostenzivnu umjetniku stvorenost.

491

pjesnitva i zbilje, pisma i slike. I tako ve u istome poglavlju na povrinu prodiru nesputane mogunosti pisma, makar Olga Averbuch u brojnim pokuajima ne uspijeva pronai adekvatan oblik da majci priopi vijest o sinovljevoj smrti: Draga majko, Na Lazarus je zaspao, ali mi ga iz toga sna ne moemo probuditi.49 Draga majko, Nema valjana naina da se to iskae: Lazarusa vie nema.50 Draga majko, Lazarus je mrtav a ja sam luda. Inae nam je dobro i mnogo mislimo na tebe.51 Prije nego to u slijedeem koraku proslijedim tom poetolokom linijom koja protjee du sondiranja mogunosti pripovijedanja odnosno pisanja i prikazivanja, pozabavit u se vrhuncem odnosa teksta i slike u The Lazarus Project a to su one ve opisane fotografije na kojima je pokazano mrtvo tijelo Lazarusa Averbucha. Le sjedi na stolici; kako glava ne bi klonula na grudi jedan je ovjek pridrava rukama za bradu i potiljak. Na slici se prije ini da Averbuch spava nego da je mrtav tek tekst koji slijedi ne ostavlja mjesta dvojbi u vezi sa stanjem sjedeega, te time postupku obeaenja koji razotkriva fotografija pridaje bolno jezino oblije:

49

Hemon, The Lazarus Project, 89.

50

Isto.

51

Isto, 92.

Abb. 9: Mrtvo tijelo Averbucha koje u stolici dri Captain Evans iz uprave policije, pogled sprijeda [grafika].

492

Dakle promatrai stoje poredani u dugakoj mrtvanici, iekujui Olginu potresenost i bol, promatrajui je s naslaujuom radoznalou. Mukarci su [] okupljeni oko stolice na kojoj sjedi Lazarus i ona s olakanjem zapaa da je iv. Uzdie i hvata Fitzpatricka za podlakticu. No jedan od mukaraca pridrava Lazarusovu glavu; oi njezina brata su zatvorene, lice mu je blijedo; srce joj staje, zaleeno. Fitzgerald je gura; Fitzpatrick kae, kao da izgovara poantu: Jesi li sretna to ga vidi? Poljubi ga Gomila se kliberi, zapanjena Olginim pristupanjem Lazarusu, kao da stoji na koturnama: kratko, oklijevajue odstupanje, pa dva nelagodna koraka naprijed kako bi dodirnula beivotni obraz, nakon ega se rui, bez svijesti. Gomila uzdie.52 Ako se vratimo na ranije uvedeni pojam reljefnoga djelovanja moemo zamijetiti da su fotografija i mjesto u tekstu koje joj je korespondentno, bez obzira na specifine divergencije, u velikoj mjeri kongruentni. Intermedijalno jedinstvo proizlazi iz naizmjeninoga potenciranja kako vizualno tako i jezino potaknuta uasavanja: tako se bez dvojbe okantnim fotografijama pridaje glas koji singularni moment slike dopunjuje protokom vremena i kontekstom. Tekstu se, sa svoje strane, slikom u najveoj mjeri oduzimaju imaginatorike varijable te stoga djeluje jo prodornije, jer na fotografiji Averbucha, osobito ako je navedeno mjesto u tekstu poznato, dolazi do dramatinoga svjedoanstva koje modeli itanja skeptini prema fotografiji suspendiraju ve i iz razloga pijeteta.

52

Isto, 57

2. Fotografija, pripovijedanje i pismo kod Hemona

Odnos teksta i fotografije u The Lazarus Project oslanja se ne samo na ranije opisanu interakciju dvaju medija, ve se dopunjava i stalnim rekursima na nain postavljanja pitanja koja se nadaju iz odnosa Brika i Rore. Prominentni toposi tradicije prema fotografiji skeptinoga miljenja potiu osobito spisatelja, kao to se moe vidjeti na samome poetku djela. Hemon inscenira izvorno komini neuspjeli pokuaj plesa kojega izvode Bosanac Brik i artritino agilna bogataka supruga Susie Schuettler: Za svakoga tko nas je promatrao izgledalo je kao da pleemo s predanou ona jednonoga trbuna plesaica, ja zanesen njezinim pokretima a Bosanci su pljeskali, i vritali od radosti, i bljesnuo je blic.53

53 Hemon, The Lazarus Project, 16.

493

54

Isto

Ono to je prethodilo tome snimku, naime povreda stopala Susie Schuettler i Brikovi osujeeni pokuaji da se o njemu pobrine, ostaje nepristupano fotografiji koja je snimljena na njoj se konzervira samo egzaltirani nain plesa nejednakog para te se Brik tako izvlai iz situacije, tlaen osjeajem da sam se ponio kao posljednji idiot.54 No ipak e ta fotografija, za koju se ubrzo uspostavlja da i nije toliko loa, postati ishoditem gotovo simbiotikog odnosa spisatelja i njegovog prijatelja Rore koji u sebi sjedinjuje osobitu naklonost ka usmenom pripovijedanju i fotografiji. U tome je smislu osobito znakovit razgovor izmeu Brika i Rore u kojemu spisatelj eksplicira svoju skepsu u vezi s potencijalom sjeanja koji je sadran u fotografiji, to fotograf u svojemu pragmatikom pristupu vlastitoj profesiji ne moe shvatiti: Zato fotografira? To je glupo pitanje, ree Rora. Zato fotografira? Fotografiram zato to volim gledati slike koje sam snimio. ini mi se da ljudi, im neto snime, istoga trena to i zaborave. Pa to? Nita, slegnuh ramenima. Mogu pogledati sliku i sjetiti se. Ali to ti vidi kada gleda sliku koju si snimio? Vidim sliku, ree Rora. emu sva ta pitanja? Kad ja gledam svoje stare slike, sve to mogu vidjeti jest ono to sam bio a sada vie nisam. Mislim: Ono to mogu vidjeti jest ono to nisam. Popij jo malo kave, Brik, ree Rora. Popravit e te.55 Rora vjeruje slici neobina pozicija u okvirima ovoga djela koje se poglavito bavi diskurzima fotografskog privida i opsjene.56 Tim vie kada se pomisli u kolikoj je mjeri Rora vezan za opinjujuu mo rijei suprotstavljene dokumentarnoj dimenziji fotografije i njezinim zahtjevima prema reprezentaciji realnoga. Rora kao nadareni pripovjeda koji vjeto i u izobilju varijanata priziva tradiciju oralnoga pjesnitva Balkana: fantazija i ekstempore u tome kontekstu ne postaju bijedni pomonici lai, ve pred negativnom folijom amerike kulture fiksirane na istinu evociraju jedan potonuli protusvijet osobne

55

Hemon, The Lazarus Project,75f.

Valja ipak podsjetiti na to da se ni Rora ne moe u potpunosti osloboditi svoje nelagode pred fotografijom, kada izbjegava da bude fotografiran kako bi ostao na drugoj strani.
56

494

slobode.57 Izgovorena rije postaje sredstvom samopronalaenja/samoizumijevanja. Za protagonista Brika ono je nerazdvojivo povezano s predratnim Sarajevom, s onim mikrokozmosom u kojemu egzistira sve to je moguno u svijetu58 a avanturistike prie o mamba-evapima i poslovima tinejderskih igola u vedskoj pronalaze svoju logiku pozornicu.59 S ratom se mladi avanturisti povlae u cinini paralelni univerzum nitkovluka i smrti60: hladnokrvne i krvave prie koje Brika tjeraju sve dublje u mreu imaginacije. Fotografija, pripovijedanje, pismo s Rorinom smru upravo je pismo ono to ga, njega koji je eksplicitno odbio mogunost da-bude-fotografiran kako ne bi umro u slici, nadivljuje. Pismo je ono u emu e se njegova rije nataloiti, to e mu stvoriti mjesto uspomene meutim zbog slomljene je Brikove pisake ruke i ono privremeno stavljeno u gips. Ako Lewis Hine veli da ne mora sa sobom vui kameru eli li ispripovijedati priu rijeima,61 za Roru mora vrijediti da mu ne bi trebao spisatelj kada bi sam mogao napisati priu: Ti izmilja te prie, rekoh. elim, rekao je. Trebao bi ih sve zapisati. Fotografiram. Mora zapisati. Zato imam tebe. Zato te vodim sa sobom.62 To oito obrtanje kauzalnoga spoja Brik je bio onaj koji je poveo Roru, a ne obratno jo jednom ukazuje na simbiotike veze izmeu dva mukarca koji se kreu prema svojevrsnom odnosu sinteze. Fotografija i tekst u njoj stoje sami za sebe ali ipak se uvjetuju; u povezivanju im uspijeva da prekorae daleko preko vlastitih granica. Stoga mi se esej ovaj ini prikladnim zavriti sljedeim rijeima Velibora Boovia: Jer ono to me privlai jest ono ega nema u fotografiji odsustvo koje fotografija znai. Ako je dom mjesto na kojem netko primijeti tvoju odsutnost, onda su fotografije dom za svjetove koje smo izgubili. 63

57 Isto, 102f: Coleridgeova uvena formula Willing suspension of disbelief ovdje postaje maksimom junoslavenske kulture pripovijedanja odnosno sluanja u kojoj se radi o sudjelovanju i zadovoljstvu zbog dobre prie, a ne u stvarnu vjerodostojnost ili njezinu istinitost. 58 Devad Karahasan, Tagebuch der Aussiedlung, Klagenfurt/Salzburg 1993, 10. 59 Hemon, The Lazarus Project, 20. 60

Hemon, Lazarus, 225.

61 Lewis W. Hine, nav. prema Sontag, ber Fotografie, 175. 62 Hemon, The Lazarus Project, 84. 60

www.veliborbozovic.com

495

III Spisak ilustracija

Il. 1: Dead body of Lazarus Averbuch held up in a chair by Captain Evans of the police department, side view [graphic], pogledano 1.6.2009 pod: http://www.chsmedia.org:8081/ipac20/ipac.jsp?session=1L44372Q1I949.37732&p rofile=public&uri=full=3100046~!78926~!14&ri=1&aspect=subtab112&menu=sear ch&source=~!horizon. Il. 2: Predloak koji je na raspolaganje stavio Velibor Boovi. Il. 3: Predloak koji je na raspolaganje stavio Velibor Boovi. Il. 4: Predloak koji je na raspolaganje stavio Velibor Boovi. Il. 5: Dead body of Lazarus Averbuch held up in a chair by Captain Evans of the police department, front view [graphic], pogledano 1.6.2009 pod: http://www.chsmedia.org:8081/ipac20/ipac.jsp?session=1M438733V0562.29862& profile=public&uri=full=3100046~!78927~!21&ri=1&aspect=subtab112&menu=sea rch&source=~!horizon.

VII. Bibliografija
Primarna literatura
1. HEMON, Aleksandar, The Lazarus Project. With Photographs by Velibor Boovi and from the Chicago Historical Society, New York 2008.

Sekundarna literatura
1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18.

BARTHES, Roland, Die helle Kammer. Bemerkungen zur Photographie, Frankfurt/M. 2007. BEGANOVI, Davor, Die sthetik des Verlusts. Die Rolle der Photographie bei V. Luki, V. Goldsworthy und A. Hemon, u: Phillip, Torben und Susanne Strtling (Hgg.), Fakten und Phantasmen. (U tisku.) BELTING, Hans, Bild-Anthropologie. Entwrfe einer Bildwissenschaft, Mnchen 2001. FLUSSER, Vilm, Fr eine Philosophie der Fotografie, Gttingen 1985. HELMES, Gnter/KSTER, Werner, Texte zur Medientheorie, Stuttgart 2002. HIRSCH, Marianne, Family Frames. Photography, Narrative and Postmemory, Cambridge London 1997. LEJEUNE, Philippe, Der autobiographische Pakt, Frankfurt/M. 1994. MCLUHAN, Herbert Marshall, Understanding Media. The Extensions of Man, London/New York 2003. MITCHELL, W. J. T., Das Leben der Bilder. Eine Theorie der visuellen Kultur, Mnchen 2008. MITCHELL, W. J. T., Picture Theory. Essays on Verbal and Visual Representation, Chicago London 1994. RUGG, Linda Haverty, Picturing Ourselves, Photography and Autobiography, Chicago/London 1997. SCHWEIKLE, Gnther u. Irmgard, Metzler LiteraturLexikon, Stuttgart 1990. SONTAG, Susan, Das Leiden anderer betrachten, Mnchen 2003. SONTAG, Susan, ber Fotografie, Frankfurt/M. 2003. STIEGLER, Bernd, Bilder der Photographie. Ein Album photographischer Metaphern, Frankfurt/M. 2006. STIEGLER, Bernd, Philologie des Auges. Die photographische Entdeckung der Welt im 19. Jahrhundert, Mnchen 2001. WOLF, Herta (Hg.), Paradigma Fotografie. Fotokritik am Ende des fotografischen Zeitalters. Band I, Frankfurt/M. 2005. WOLF, Herta (Hg.): Diskurse der Fotografie. Fotokritik am Ende des fotografischen Zeitalters. Band II, Frankfurt/M. 2007.

KREKELER, Elmar, Ein rtselhafter Tod im Niemandsland, Welt Online. Abgerufen am 1.6.2009 unter: http://www.welt.de/welt_print/article3123302/Ein-raetselhafter-Tod-imNiemandslands.html WOOD, James, The Unforgotten. Aleksandar Hemons Fictional Lives, The New Yorker, July 28, 2008. Abgerufen am 1.6.1009 unter: http://www.newyorker.com/arts/critics/books/2008/07/28/080728crbo_books_wood

Online-izvori:

496

Zoran Feri

POTRI DOKTORA
1. Nevina ala
Potri doktora, igra za koju je potreban barem jedan doktor znanosti koji stopira i najmanje dva grobara u slubenom automobilu, sastoji se u tome da grobari im uoe doktora sa podignutim palcem uspore vonju, tek toliko da jadnik pomisli kako e vozilo uistinu stati. Ueni autostoper obino trenutak oklijeva kad vidi crni karavan za prijevoz lijesova, ali onda potri kako bi ga sustigao. Kola su kola, misli vjerojatno, pa bila i mrtvaka. ar igre je u tome da se u trenutku kad doktor potri, neznatno doda gas i tako ga se odrava u tom filozofskom poloaju. Ukoliko je potrani doktor veoma uporan pa za automobilom klipsa dovoljno dugo i dovoljno brzo, grobari e mu se velikoduno smilovati. Ako pak brzo odustane, prua mu se ansa sljedei put. itavu igru je na jedan suptilan nain omoguila gradska uprava sagradivi Institut za atomsku fiziku u neposrednoj blizini groblja i njegovih propratnih objekata, a jedno i drugo daleko od tramvaja. Nitko od grobara koji igraju tu igru ne zna zato doktori zaposleni u institutu obino ne voze. Neki nagaaju da je to zbog dioptrije, a drugi vele kako su doktori toliko rastreseni da su u prometu samo opasnost. Isti navode, recimo, Einsteina koji nikada nije vezao pertle na cipelama, a po ulici je hodao u odijelu za giljotinu. No, bilo kako bilo, u tri sata, poslije radnog vremena, na cesti koja vodi prema gradu moe se nai velik broj znanstvenika s podignutim palcem. To obino ine na dosta dugom ravnom dijelu Grobne ceste, prije otrog lijevog zavoja, gdje je kolnik nekoliko metara izdignut iznad ostalog terena tvorei s obje strane malu provaliju. Na metalnoj ogradici, koja se prua du zavoja, nalazi se siuni vijenac od suhoga cvijea. Taj dio kolnika nezgodan je za pjeake, a stopiranje je tu opasno po ivot. Upravo zato svi doktori nastoje neto uloviti na ravnom dijelu ceste prije te Haribde. Dio igre je i takozvano mjerenje doktora. Doktori se mjere razmakom izmeu palca i kaiprsta koji se prinose na nekoliko centimetara od desnog oka. Ukoliko se doktor trei

497

dovoljno primakne automobilu, postaje dosta velik da bi zasluio vonju. To procjenjuje grobar suvoza jer je voza, naravno, zabavljen zbivanjima na kolniku. Zato su za igru nuna dvojica: jedan za potravanje, a drugi za mjerenje. Doktori koji u pravilu ne postaju dovoljno veliki za vonju, moraju se zadovoljiti pjeaenjem. Zanimljivo je da takvi, usprkos poraznim rezultatima, nikada ne odustaju od stopiranja, ak mu se predaju s jo vie strasti i upornosti.

2. Crna toka
Juni vjetar koji je puhao itav vikend pretvorio je sijeanj u travanj. Poetkom tjedna oblaci to su se gomilali ve nekoliko dana zastali su nad planinama. Mrzim travanj rekao je Al dok su se vozili grobljanskom alejom prema gradu po ovakvom vremenu se osjeam malaksalo. Travanj je okrutan mjesec kazao je njegov suvoza kojega su zvali Mac, jer je nosio prezime jednoga kultnoga prijeratnog politiara. Molim? rekao je Al. U travnju najvie umiru. Sjea li se kako je bilo prole godine? Njihove crne kravate i besprijekorno bijele koulje pruale su na zimskom suncu zanimljivu sliku. Al je nosio crni sako sa svilenim reverima, dok se Mac zadovoljio prslukom od tamnoplave ohe. Obojica su izgledali vrlo otmjeno. Ve iz daljine mogli su vidjeti jednog od doktora iz Instituta kako podie palac. Nikad mi nije palo na pamet rekao je Al koliko to stopiranje podsjea na pollice presso. Podsjea... na to? Palac podignut prema gore u gladijatorskoj areni. Znai pomilovanje. Hoemo li ga potrati? kazao je Mac. Izgledalo je da ga to jako veseli. Proli su pored nesretnog autostopera i Al je usporio oko deset metara ispred njega. Kad je spomenuti uzeo zalet, to bi se prije moglo nazvati trkaranjem nego pravim tranjem, Al je dodao malo gasa. Mrvicu. Al je bio svjestan da tijelo koje se giba iza drugog tijela koje se takoe giba ne moe odmah pro-

498

cijeniti razdaljinu. Trebao je samo neznatno povecati brzinu: drati automobil na kuplungu i pomalo dodavati gas. Za dvadeset sekundi ovjek je ve bio u sprintu. Al je bio strunjak za potravanje. Ponekad je to inio pomou kuplunga, a ponekad samo sa gasom. Ovo drugo je bilo tee, postojala je mogunost da vozilo naglo trzne i obeshrabri trkaa. Veina grobara radila je to pomou kuplunga, Al je bio jedan od rijetkih koji je mogao samo sa gasom. Poveava se! rekao je Mac. To je znailo da je doktor svojski zapeo. Mac je drao palac i kaiprst pred oima kao da pokazuje debljinu knjige koju je proitao. Mac je mrzio debele knjige i uvijek je tako pokazivao. Je li se dovoljno poveao? upitao je Al okrenuvi se prema trkau. Pazi kuda vozi, budalo! Ti e potvrditi da sam ga drao na gasu rekao je Al. Do toga mu je, oito, bilo neobino stalo. Neto prije okuke primili su ga u auto, na tree, pomono sjedalo. Naoale doktora bile su zamagljene . Puno vam hvala momci rekao je. Oekivalo se da e jo neto rei ali je zautio. Bio je to, izgleda, prilino utljiv doktor. utnja je trajala vei dio vonje, ulo se samo ubrzano disanje ovjeka nenavikla na tranje. Male plae ha? rekao je Mac. A benzin skup... Ja ne vozim kazao je doktor skinuvi naoale da ih obrie. Izgledao je sasvim pristojno bez naoala. To je zbog vida? upitao je Al. Ne. Nikada me nije zanimalo. inilo mi se da je to gubitak vremena. Opet su zautjeli. Pored njih sada su promicale gradske kue spojene u neprekinut niz. To je znailo da su se pribliili gradu i da je za doktora ovo kraj putovanja. Oprostite to ste malo trali rekao je Al konice nam izgleda ne valjaju. Ne brinite rekao je doktor ja znam za tu vau igru. Svi u Institutu ve smo uli zato. Mora da se fino zabavljate momci. Ponovo je zavladala utnja. Al nije znao ta da kae. Bio je svjestan injenice da se vie nema to rei. Mac se, izgleda, malo uplaio. Odjednom se neobino zainteresirao za automobile koji su prolazili pored njih. Mac je volio automobile, oni su mu bili utjeha u tekim situacijama.

499

 Tu izlazim rekao je doktor kod prve tramvajske stanice ovo vam alju moji iz Instituta. Gurnuo je Macu u aku okruglu kartonsku ploicu veliine pivskog podloka. to je to? upitao je Mac. Crna toka rekao je doktor. Bilo je neke pakosti u tim rijeima. Kad je trudbenik nauke izaao, Mac je pokazao Alu neobian predmet. Bio je to krug od tvrdog kartona, potpuno crn, samo je na jednoj strani crvenim slovima pisalo: E=mc2 Kakva je to pizdarija? upitao je Mac. Neka jebena prijetnja odgovorio je Al. To mi se ne svia. To mi se uope ne svia.

3. udne stvari
Sredinom tjedna u Upravi gradskih groblja poele su se dogaati udne stvari. Kobasice koje je nadgrobar Krpez donio sa svoga kolinja i koje su zajedniki suili na dimu, ucrvale su se. To nije dobar dim rekao je Al upozorio sam da to nije dobar dim. To je odlian dim, Alane rekao je Krpez, on ga je uvijek zvao punim imenom ali tos je u neem drugom. Koliko ja znam to se radi s dimom od piljevine. Stvar je u tome to je tako toplo kazao je Mac ne sjeam se da je ijedne godine u ovo doba bilo tako toplo. Moda je i to razlog rekao je Al no trebali smo ih suiti na dimu od piljevine. Dorica, ena koja se brinula za cvijee na grobovima vanih linosti, rekla je da dugo nije vidjela tako velike crve. Kad je otvorila kobasicu, kazala je, oni su poeli migoljiti. itava prokleta vojska najveih crva koje je ikada vidjela. Podsjeali su je, veli, na gliste u djejem govnu. Osim toga bili su neobino viljavi. Neki udni crvi u svakom sluaju. Neto tu nije u redu rekao je nadgrobar Krpez tu nisu ista posla. Istog dana u popodnevnim satima gospodina Dorica ula je u glavni staklenik i ustanovila da se najvei i najljepi fikus sui. Odmah je telefonski obavijestila nadlene. Njegovala sam ga posebno paljivo govorila je kroz pla ovo se nikako nije smjelo dogoditi.

500

Nadgrobar Krpez savjetovao joj je da paljivo ukloni listove koji su se poeli suiti, a onda da ga svaki sat zalijeva otopinom Biokala i duinog gnojiva. Ostat u ovdje itavo popodne kazala je. Bio je to veoma vaan fikus. Koristili su ga za ukraavanje prilikom mimohoda pored tijela zaslunih linosti. To su najee organizirali u centralnoj dvorani mrtvanice, a za takvu priliku donosili su fikus iz staklenika. Gospodina Dorica bila je veoma nesretna zbog njegove bolesti. Sljedeeg jutra kad je Al doao na posao, primjetio je da su obadva vanjska retrovizora na njegovu crnom mercedes karavanu razbijena. To se nikako nije moglo dogoditi sluajno i zato je odmah obavijestio upravu. Bila je to stvar o kojoj je valjalo razmisliti. U petak, neposredno prije vikenda, otkrivena je jedna kobna zabuna. Umjesto sedmogodinje djevojice koja je preminula od leukemije, ukopan je starac od osamdeset godina. Sve mi to jako smrdi rekao je nadgrobar Krpez one gnjide iz Instituta su nas zaarobirale.

4. Dogaaj
Poetkom tjedna vrijeme je jo uvijek bilo neprirodno toplo. Nezapamena jugovina zaposlila je grobare. U ponedeljak popodne Mac i Al su krenuli na slubeni put u Bjelovar. Mac je upravo pokuavao srediti nekakvu raskupusanu dokumentaciju kad su opet ugledali doktora koji im je dao crnu toku. Zajebat u ga rekao je Al. Ima da mi tri do centra grada. Bit e bolje da ga pusti. Ne svia mi se to. uti i gledaj! Al je bio raspoloen napraviti svakakve nerazumne stvari. Zaustavio je automobil desetak metara poslije doktora, kao i prvi put uostalom, i kad je dotini potrao, dodao je malo gasa. Meutim, doktor se nije dao omesti. Trao je vrlo brzo, tako da je Al morao poveati brzinu. Vidi ti atletiara rekao je Al nije lo. Ovako velikog jo nisam vidio kazao je Mac. Palcem i kaiprstom je mjerio veliinu doktora. I zbilja, potrani je dospio do samog stranjeg stakla. Njegova glava bila je ogromna. Evo i drugog rekao je Mac. Gdje?

501

 Iza! Izgleda da ih ima jo. Otkud samo izviru? Ne okrei se! Vozi! viknuo je Mac. Doktori su trali brzo. Puno bre nego to bi se moglo oekivati. Onaj koji je bio tik iza njih, vlasnik crne toke, skinuo je sako i kratko ga zavitlao iznad glave prije nego to ga je odbacio. Gospodin se raskomotio rekao je Mac. Sada e jo bre grabiti. Gle! Pojavila su se jo dvojica. Koliko ih ukupno ima? Pet rekao je Mac. Jebemti, sasvim su iznuli rekao je Al. Stvari su postajale sve ozbiljnije, tafeti se pridruilo jo nekoliko doktora. Letjeli su kaputi, leprale kravate, naoale prskale u dodiru sa asfaltom. Ovako neto jo nisam vidio rekao je Mac. To mi se uope ne svia. Kakav tulum rekao je Al. Neki od doktora koji su ih slijedili pravili su rukama udne znakove. Gospodin koji je bio tik iza kola skinuo je koulju ostavi u sportskoj potkoulji na kojoj je neto pisalo. Jedan u pozadini bio se sasvim oslobodio gornjeg dijela odjee i trao je gol do pojasa. S njegova tijela dizala se bijela para. Isuse! viknuo je odjednom Mac pridruio im se i stari nobelovac. Ovo postaje ozbiljno rekao je Al. Smijeak s njegovih usana se izgubio. Stari nobelovac je trao pomauci se tapom. Bilo je smijeno vidjeti ovjeka kako tri sa tapom. U jednom trenutku netko iz pozadine viknuo je: SAD! Svi doktori krenue u sprint. Trali su upravo nevjerojatno brzo. Boe moj! viknuo je Mac. Po gasu! to to...rekao je Al okrenuvi se to izvode? Istodobno maina monog mercedesa estoko je zabrujala. Bili su ba kod zavoja. Pazi! vrisnuo je Mac. Bilo je to i posljednje to je uope izustio.

5. Pogreb grobara
Kako izgleda pogreb grobara? U prvom redu profesionalno. Sprovod I. kategorije, vijenci od rua i orhideja, lijepo ispisana

502

zlatna slova na crnim lentama, fikus u prostoru za mimohod. Na mjestu nesree ostala su tri mrtva tijela: dva grobara i pokojnik kojega su prevozili za Bjelovar. Lijes koji se nalazio u stranjem dijelu automobila prilikom sraza vozila sa zemljom smrskao im je obojici glave. Bilo je to zbog neprilagoene brzine i teine lijesa. Komisija koja je ispitivala uzroke nesree navodi da su zatitnu ogradu probili kao da je od papira. Automobil se prednjim krajem doslovno zabio u zemlju. U zapisnik to ga je sastavila spomenuta komisija ule su i neke udne pojedinosti: tragova koenja nije bilo, odmah po dolasku policije na mjestu nesree nali su se i zadihani djelatnici Instituta za atomsku fiziku koji se nalazi nedaleko. Jedan od njih, dr. Jungwirth, doajen nae kvantne fizike, gledajui u svoj depni sat rekao je neto udno. Poslije pogreba vrijeme se promijenilo. Okrenulo je na buru i s hladnim vjetrom dole su prve pahulje snijega te zime. Kakva srea to zemlja nije bila smrznuta rekao je jedan od onih koji su kopali grobove.

503

Namik Kabil

SAM
22)
Ma, joj, sve neka petljavina, majke mi. Doveli nas u to stovarite u Vitezu, tamo kozmetike kakve god hoe, sve svjetske firme i marke na jednom mjestu. Napravili prezentaciju kako su i rekli, dobili svi po sok i sendvi, sve nam u detalje objasnili, a onda ovaj lokalni suvlasnik, jedna odvratna, debela svinja, ko s poslom ree da svako prvo treba uplatit po osamdeset maraka depozita prije nego i kupi paket kozmetike. Al da e se taj depozit

504

uvat pod naim imenom, i ako ostvarimo prodaju veu od dvije hiljade maraka, zagarantovano vraat svakom pojedinano.

26)
Ja nikoga ne mrzim, i nemam nita lino protiv ikog. To je glavna faza moje misli. Jedino nisam nikad mogo ubijat ene. Jedne prilike, dva dana me stomak muio. Trebo sam ubit jednu zmiju to je smakla drugog ovjeka iz tadanje obavjetajne (ono to se nikada nije otkrilo). Sve mislim, stomak sam otrovo, vraam film da se sjetim ta sam jeo. A onda se samo smiri. Moda i nema veze s tim. Al im se vratih na pomisao, isto me spopa. Izvadim iz novanika sliku. Oi joj se zacakle. eludac me ponovo zavrnu i munina opojasa. Odustanem i vratim pare. Mogo sam i glavom platit zbog, kako rekoe, zajebavanja sa ozbiljnim stvarima. Gledam sliku ovog od sutra. Ove vee su preglednije. Manje se ne vjeaju nigdje, niti ih ko uokviruje. Nose ih u novaniku, al to je onda takore i privatna zamka. Al kod mene nije bilo to sa ovom iju sliku sam sliku potezao iz novanika. To nije bila privatna zamka, jer ja drugu sliku nisam prije ni nosio u novaniku.

28)
Slabo televizijsko svjetlo titra po licu. Televizor je smanjen. Iskopao sam friider da ne zuji. Najvie volim ove emisije o prirodi, sve je kako jeste. Nema stvarnosti od prije, podataka, samo se deava situacija koja treba da se deava u tom trenutku. uti mrav vue umrlu pelu. Malo je vei od njene noge, al vue car ko da je on pela, a leina mrav. Hoda unazad i povlai. Prolaze pored lia, iza izviruju drugi mravi i prave palir. Sa strane se ukaza prazna konzerva od patete. Mrav stade, pilji u pelu koja lei na leima, iza njega se ispravila koka na pateti. Odjednom pela gicnu nogom, jednom pa drugom. Provoza biciklo kroz zrak. Mrav se umiri na sekundu. Onda je skopa jo jae i povue. Dooe do mravinjaka, uspee se do vrha, gdje se ukaza otvor na zemlji. Mrav privue pelu i hodajui unazad ue u rupu, povlaei trupac za sobom. Nesta u rupi, a pela kliznu za njim. Glava i pola trupa uoe, al noge zapee na otvoru. Trzaj doe odozdo, jo jedan, al noge i dalje ostadoe da vire. Otvoru prie drugi uti mrav, stoji i gleda situaciju. Ufati trupac za nogu,

505

i trznu ga vani, pomjeri ga za sekundu, al pela osta i dalje da viri. Mrav se izmae korak, sage glavu ko bik, onda opet prie i skopa trupac, al ga ovaj put trznu jae i naglo popusti. Mrtva pela zavera lijevo-desno i nesta u zemlji. Mrav je isprati pogledom. Stoji na trenutak nepomino kod otvora, okrenu se i ode. Oko ponoi sam otio u krevet. Rasani mi se i zadugo ne zaspah. Ustanem, odem u sobu. Vidim stvari spremljene na stolu. Svaku sam ponovo opipo dlanom. Moda je onaj drugi mrav htio pelu za sebe? A onaj firaun unutra, on misli da je sve sam uradio. Moda i ne zna da je ovaj s vana pomogao... Il zna, al se pravi lud, ko, veli, ko te jebe, nisam te ni pito da pomae. A ovaj vani, poslije svega, ode sa ekrana, malo i zabezeknut.

29)
Fudo obino sjedi u slastiarni pored srednje ekonomske. Ispija kafe i pojede kola. ita novine i pria s uenicama. Ove to tu dolaze ve su se zadjevojile. Fudo aska sa njima, bez puno forsiranja. Sve se jako minkaju. Crvenilom po obrazima, karminaju usne. Ima pekara pored slastiarne. Tamo se aci naguravaju, ujutro prije kole i na odmoru. Izdvoje se po dvije-tri i ufate pod ruke. Uu u slastiarnu, uzmu kafu i sjednu. Fudo ita novine, javi se kratko, one otpozdrave. Uozbilje se, pa provale u smijeh. Fudo srkne kafe i mahne konobarici. De meni jo jednu produenu i daj djevojkama kola, sok, upitaj ih ta e! Djevojke ga gledaju. Jedna je ozbiljna. ta je, Nermina? Nermina je krejonom izduila oi prema pozadi, izgleda ko maka. Ima crne izme na tiklu, podvrnula je farmerke. Prijateljice se smijulje. To bi ti trebo znat. Je l tako, Nermina? Javi se crvenokosa Enisa. Nermina je prostrijeli pogledom. ta bona ti pria, ko tebe ta pita, majke ti? Pa, je l tebe pito, il mene? to ti odgovara za mene, odgovaram li ja za tebe? Odgovara, kad ima prilike. Kad sam to odgovarala? Fudo zapali cigaru. De, dobro je s prepirkom. ta je bilo? Nije nita bilo, i nemoj mi se obraat vie!

506

Da ti se ne obraam? Jest. I to jednom zauvijek! Ma, Boga ti? Boga mi! Fudo, popusti me, molim te, nisam raspoloena za razgovor! A kad e, kraljice, BIT raspoloena? Ne znam, sad nisam i taka. Trea djevojka ustade. Hajmo, poee nam nastava? Enisa krenu za njom. Hoemo l? Nermina i dalje sjedi. Hajte vi, dou ja. Ove dvije krenue, Enisa se okrenu. I fala na kolau. Fudo je odmjeri, vrati se Nermini. ta je, majke ti, ta ti bi odjednom? Bi nam lijepo preksino. Ode kui pjevajui, a sad se neto bei? Ne beim se. Imam razlog to neu da priam. Mogu l ja znat taj razlog? Pa moe li eto makar pomislit ta bi bio taj razlog? ta je? Je l neto u vezi onog... derneka? Jest. I? I ta TI misli ta je? Halo, ba, de vie progovori. Nisam na kvizu da pogaam cijeli dan! Nermina se zaokrenu na stolici. U vezi je Amine. Koje ba Amine? Koje Amine?! Ja, fakat, koje? Je l Amine Gono, je l na nju misli? Jest, u vezi je Amine Gono. Kad vas dvoje odoste sa derneka da kupite somune, pa vas ne bi sat i po?! U vezi je toga, Fudo, i nemoj se, majke ti, pravit lud. Vie me to nervira nego sve zajedno to je tamo bilo izmeu tebe i one kurvetine. Samo mi nemoj re SAMO MI, MOLIM TE, NEMOJ RE DA NIJE NITA BILO! Da ste kupovali somune sat i po. Pa da ste ih mijesili i sami pekli, vratili bi se ranije. Dobro je, ba, Fudo, neemo se igrat igara. Ako emo se igrat igara, reci, pa da se onda STVARNO IGRAMO IGARA, RAZNIH! Samo reci, jarane, pa da i ja ponem igru igrat! Fudo mae glavom.

507

Samo ti mai. Samo mai. Al nee, vala, majke mi, vie mene budalom pravit! Nee sigurno! Volim vie kui sjedit, neg da me ti pred svijetom budalom pravi? Ti, majke mi, nisi normalna. I da zna da nisam kad sve ovo trpim. Koje, ba, trpi, ta ti je, majke ti? ta vee uhvu bezveze? ta sluti? Znam ja da e ti tako probat, tako ti vazda razvodnjava, svaku dramu i situaciju ti tako razvodnji. Nema kraja tvome iuavanju. Al zna to Nermina vie, Fudo, prola su ta vremena. Nije ovo ko prije est mjeseci, kad si me farbo ko ogradu, a ja se, blesava, putala, kontala, nadoe, smirie se. Al ne bi to nikad. I zato, nema vie, Fuade, kunem ti se Alahom dragim da nema. Fudo otpije kafe. Otvori novine i zapali cigaru, mirno. Ja stvarno ne znam ta ti je? Ne mogu da vjerujem... ta ti bi odjednom... Nije odjednom, Fudo. Dva dana mi se to vuklo. Ne mogu da spavam, rotiljam se i lijevo i desno, a ni sama ne znam ta mi je. Sve do jutros. Al odoh zorom Zekiri. Onoj jednoj evliji od ene. Halal joj svaki dinar koji sam joj dala. O kome pria... kojoj Zekiri? Zekiri evliji, kaikari. Otvori mi ena kaike, ko da mi se srce otvori. Kad poe priat, suze mi same potekoe. A i ona samo to ne zaplae. Nit me ena zna, nit me ikad prije vidjela. Al svojim moima osjeti kako mi se stislo. Sve mi ree. Neu joj, vala, zaboravit dok sam iva!

31)
Otvorim vrata, kad jedna hajkura naleti na mene. Zastade i okrenu se, pogleda nazad. Taman je htjedoh za rever skopat. Krejonom je izduila oi, izgleda ko maka. Frke nekom iza mene. Okrenem se, Fudo je pored vrata. Idemo l u Akvu il ne idemo, da znam rad karata? Idem ja, al ne idem s tobom. Idem s nekim drugim svijetom. A je l? Hajd ti samo, sretno ti bilo. Makasta se okrenu, ode, nabada tiklama. Fudo gleda za njom. Jebo li te sav drugi svijet, da te jebo!

508

Uem unutra i zatvorim vrata. Fudo ode u WC. Naruim kafu. Konobarica unezvjerena, vidim neto je bilo. Fudo se vrati, umiven. Prie pultu, uze par salveta, i obrisa lice. Sjede za sto do mene. e si, ta ima? A, evo, izao da proetam. Nisam neto spavo sino. Ti, kakav si? Ma, evo, dobro je. ivi se. Vidje l ovu sad na vratima, kako izleti ko furija? Jesam, ko i odgurnu me. Je l to neka tvoja? Ma, ja. Nije loa, ni vako, ni ko ovjek. Samo je nekad prebaci. Jebi ga, fura se na tu astrologiju, a ne bi trebala, nije ni to za svakog. I to moe bit kora od banane ako se ne zna ispravno postavit.

32)
Ja ti, draga Nermina, ne vidim enu da se upetljava. Kaike su iste po tom pitanju. On jest io negdje s nekom drugom koja lii na tebe, evo ti se vidi to na prvoj kaiki ovdje, jasno je ko suza. Al nije to nevjerstvo, nego muki bezobrazluk i tersluk. Kaike su iste to se tie nevjerstva. Ima na ovoj etvrtoj neku putanju, ko da ete negdje zajedno i, al ne ubrzo, nego za sedam godina. Neko se dijete upetljava oko iste te kaike, i to poslije putovanja. Al, moram ti re, ne izgleda ba sve skroz hairli. To ko da nije tvoje dijete. Budi paljiva, moe bit da ima djece s nekom drugom a da ti nije rekao. uj to, idiot jedan? Evo, vidi kako mu se odmotaje trea kaika, glatko ko da je svila, ko da nije kanafa. Mora to sama prokopat. Ne daj da te obigrava mukim bezobrazlucima. Pazi se, ova ena ima neku masku, ime joj poinje sa A. Nemoj plakat, brate, pusti sad to, nema nita od plakanja. Nego, zauzmi busiju ako ti je stalo do njeg, ekaj ga gdje je najtanji. Najbolje ti je ekanje kad se pravi da ne eka. Naletie, kad-tad. A da nije ta to joj ime poinje sa A, da joj nije drugo slovo M? Je l sigurno ivi vani? Pitam, jer ima ovdje jedna rospija to poinje sa A, drugo slovo je M, a na kraju je opet A. Kaike su iste po pitanju nevjerstva. Na etvrtoj ima putanju, ko da ete negdje zajedno i, al ne ubrzo, nego za sedam godina. Neko se dijete upetljava oko iste te kaike, i to na kraju putovanja.

509

Ima l moda drugo slovo M, da dolazi odmah poslije A? To su ve druge faze, ja tih moi nemam, ne bi da te laem. Nego, zauzmi busiju ako ti je stalo do njega, ekaj ga gdje je najtanji. Znai, ipak se ne zna u korijenu je l varo il nije? On jest io negdje s nekom drugom koja lii na tebe, evo ti se to vidi na prvoj kaiki, jasno je ko suza. Al kaike su iste to se tie nevjerstva. Pazi se, ova ena ima neku bijelu masku. I to plastinu, to se dri rukom, ko glumice to dre. Misli... kao vrsta glume? To, to! Al mora to sama prokopat, ne daj da te obigrava mukim bezobrazlucima.

34)
I gdje su im sad dostignua? Sve puca po avu, niko nita ne poduzima. Glavno su granice i vize, a vamo nestabilnost osvaja ko luda. Niko ne rjeava problem od jednog pojedinog ovjeka. Kad bi rijeili jednog, znali bi ta i sa ostalim. Al politika je i napravljena da propadne, namjerno je to tako sklopljeno. Nestabilnost nadolazi i drava se raspada. Sad kad uje da je negdje zemljotres bio, ne razmilja, svi su se vie navikli. A prije, sjeam se kad su oteli Alda Mora, nema ko se nije raspitivo. Kad su ga nali svezanog i ubijenog u gepeku, bilo je na dnevniku, velika je tuga zavladala. A sad, nema vie dostignua. Jedni pucaju, drugi ih gaaju kamenjem i sve puca po avu. Kad bi rijeili samo jednog pojedinca, al nema teorije, sve je otilo u kurac. Fudo je mogo bit oban, imat ovce i stoku. Pravit mlijene proizvode, bit svoj ovjek. Nema centralnog grijanja, al nema ni pokvarenih liftova. I na selu se sve vie prave kue po propisima. Da se Fudo rodio na tom izmiljenom selu, moda bi posto oban. Kad sam juer io na Trnicu da uzmem municiju, vidio sam da postoji razmiljanje o seljacima koji prodaju potreptine, al nisam tano znao ta je misao. Na izlasku iz Trnice, na vratima se okrenem nazad. Onaj Uredni, to mi je predo municiju, iaretom objasni neto Bradi, za kojeg sam na poetku mislio da je DOMAA STELJA IZ KONJICA. Desio se nesporazum i zbog svega umalo ne doe u pitanje i samo ubistvo.

510

Miodrag Raievi

O STVARIMA KOJE JE HOMER PREUTAO

O MEKOM SRCU
Kud e, eno, Nesmiljeno? Jovan Gri Milenko Pogreb bee zakazan za etiri popodne. Kad ono: skandal! Ha, a tako lep sprovod! Ali, u vreme kad naa pria poinje, svi su jo uvek na okupu: otac Janek, mama Greta, njen brat, veleasni Mikula, uskih ramena i istih takvih brkova; i deca: stariji brat gospoice Rouz, i ona sama. I vreme kad se u njihovu kuu uselio roak. (Niko ga nije zvao po imenu, pa neemo ni mi). Dali su mu sobu ispod stepenita, malu, ali veoma lepo nametenu. Ujutro, pre nego ostali ustanu, on odlazi na posao u oblinje nadletvo. Navlai

511

narukave i veoma briljivo, pognute glave, ispisuje stranice akata za jednokratnu upotrebu. Kad bi ga pitali, alei se, kad e unapreenje, odgovarao bi (videlo se da se ne pretvara), da ga je strah da potpie i jedno obino reenje, a kamoli... Prolaze dani, nedelje, meseci, i poneka godina. Gospoica Rouz jo nema trideset pet, ali svi behu miljenja da je za nju ve kasno. S veeri, kad kua polako tihne i ivot u njoj zamire, ona bi sedala pored kamina i uzimala goblen Veeri u seocetu kraj Dikanjke, koji, evo trea godina ve, nikako da zavri. Ona bi sedela u svojoj fotelju (u kui je svako imao svoje mesto), uzimala ram sa slikom i poinjala bez nekog naroitog ara da udeva iglu. Roak bi za to vreme sedeo poludesno od nje, ne ba tako blizu kamina kao ona, i itao, ako malo bolje pogledamo, uvek istu knjigu: Uzorno ponaanje u Javnim nadletvima. Bilo je veeri da ne prozbore ni jednu re, ako izuzmemo uobiajeno dobro vee i laku no. Tog jutra mama se nije oseala ba najbolje, pa je noni program produen skoro do podneva. Gospoica Rouz je nekoliko puta ila do njene sobe, stajala pred vratima, premiljajui se, da li da pokuca, a onda bi se tiho okrenula i vratila u svoju sobu. Bilo je ve primeeno ( i dojavljeno mami) da danima ne silazi na doruak. Govorili su, to je uobiajeno ponaanje za devojku njenih godina. Najzad, mama se pojavila! Povez oko glave dovoljno je govorio da s njom danas ne treba ozbiljno raunati. Sela je tik uz kamin (sedamdeset esta joj je, znate), prinosei usnama olju sa ve ohlaenom kafom. Srknula malo, pa je odloila. Mislim da sam ula korake ispred vrata moje sobe, Rozi? U pravu ste, mama., rekla je Rouz. Imala bih neto da vam saoptim. Da ujemo!, rekla je mama. Rouz je skrstila ake u krilu, i, ne okoliei mnogo, rekla: Ja sam trudna...

512

Oh, bilo je sve to je mama uspela da kae, a onda se, sasvim lagano, kao da eli neto da dohvati, presamitila preko naslona. Ona je, ona je..., promucala je Rouz, i stavljajui dlan na elo, pala u nesvest, uspevi, nekako, pre toga da krikne. Tata, koji je prvi dotrao (u kuhinji je istio ribu), u prvi mah nije znao koja je od njih dve mrtva. I njemu je, jadniku, trebalo vremena da se snae. U tome mu je pomogla Rouz tako to je istu onu ruku vratila tamo gde je bila kad je bila odluila da padne - na elo. Mama!, uspela je samo to da kae, i opet se, vrlo uspeno, onesvestila. Da rezimiramo: Mama je sahranjena sutradan. Roak nije bio na pogrebu. Ostao je (to je bila tatina ideja) uz Rozi. I sad, dok blinji u raku ubacuju po grumen zemlje, njih dvoje sede tamo, u njenoj sobi. On je, sasvim izvesno, dri za ruku. Rozi e se uskoro poroditi, i za koju godinu, svi troje e nedeljom ii na groblje, da zaliju cvee na maminom grobu. Dani e prolaziti, bez urbe, bez iznenaenja. I svako e, u svom svetu, biti miran i spokojan.

513

O SLEPOM KOLOSEKU
iveo bih u vozu kad bi mi ga neko poklonio. Sem epard Voziti se u spavaim kolima isto je to i doiveti orgazam koji nije samo tvoj. Nego iji? Nou, kloparanje tokova, ujem u snu. ijem snu? Volim kako zvezde, tad, nestaju u daljini, postajui senke zvezda od malopre. A u vagonu druge klase uvek je tesno, raj za zaljubljene. Voziti se u vagonu druge klase isto je to i doiveti orgazam kad to niko od tebe ne oekuje. Od koga? Seam se ranog ustajanja, kako visim o oevoj ruci na putu do stanice. Ide porodica na more! Jupiii! Mada je cokta pie moje mladosti. Ispijam je na duak, a onda podrigujem do Sutomora. Kad izaemo iz tunela Sozina, ugledamo more koje se kupa u jasnoj svetlosti. I dok silazimo niz stepenice do mora, ujem zviduk voza koji se udaljava. I poinjem da plaem. Niko ne zna ta mi je, a ja ne umem da kaem. Toliko sam mali, i ne znam da volim vozove. Ta ljubav je, s godinama, rasla. Sad esto siem do eleznike stanice, naroito petkom, tad su guve najvee, i gledam vozove koji dolaze i odlaze. Da rezimiram: Kad svi putnici izau, ulazim u kupe i udiem vazduh koji je ostao posle njih. Sedam na jo toplo mesto i putam da njive promiu, bre i bre, sve dok, u jednom asu ne izgube oblik. Tada ustajem, sklapam novine, i spremam se da izaem na prvoj sledeoj stanici. Tamo su otac, i majka, odavno ve mrtvi. Majka sa suzama u oima, srena to smo svi opet na okupu.

514

O SARDONSKOM OSMEHU
Grcima se nita vie ne da zameriti. To to su sadanje ostrvo Sardiniju zvali Sard. Po svemu sudei, razlog kom se priklonie bee praktinost. Sard! Pa, to i danas mnogo bolje zvui. Krae je, a kad se izgovara, akcenat koji lebdi iznad slova a, stvara oseaj da je ime due nego to jeste. Mogli bi tako satima, ali vreme nije na naoj strani. Dakle, osmeh. Kiseli osmeh. O tome bi valjalo rei koju. Ljudi sa ovog ostrva, ako je Grcima verovati, imali su karakteristian osmeh, ili bi se pre moglo rei nain smeha, po pravilu grevit, i cinian. Neki, koji su bolje upoznati s tamonjim obiajima, tvrde da stanovnici Sarda, u hranu, stavljaju naroitu vrstu trave. To donekle objanjava volebnu pojavu na usnama tamonjih stanovnika koja im iskrivljuje osmeh, (tako to im se gornja usna, pri krajevima malo uvrne na gore, sredina usne tad jedva prekriva donju, vlaei je pritom izvesnom koliinom pljuvake, te se ceo prizor, onome ko gleda ini poprilino kiseo, a da onaj koji sve to izvodi, u ustima, nita drugo nema nego ba limun! Taj zain bi, kae se dalje, izazivao stezanje miia oko usta i donje vilice (ekstremnija varijanta od malopre opisane). To se lako dade videti na bronzanim reljefima: uoljiv je, veoma, taj grevit, cinian, neveseo osmeh. Da rezimiram: Mene, lino, sve to iskreno raduje: imati za sugraane takve ljude, mislim da je lepo. Jedan obian osmeh, bez imalo acidum citricuma pod jezikom, isto je to i svadba negde drugde. A svadbe su na Sardiniji, kao retko gde, velika radost. E, ali to se ne da odmah primetiti, jer, niko ne peva. Zato se svi smekaju, i jedan drugome neto apuu na uvo. To je dan, kad oni ne lie na sebe, i kad je, posle toliko vremena, sve opet u najboljem redu.

515

O SREI U NESREI
Kraj mi je doao dok sam bio srean. Niko vie ne sumnja da je Sartr umro srean. Prezirao je novac, i buroaziju. Pisao je nou, sakriven od stvari o kojima je danju govorio. Posedovao je, kau, izvesnu vedrinu, i spokojstvo, to ga je inilo osebujnim. Otuda, tvrde mnogi, toliki uspeh kod ena. ene vole privlane mukarce koji svoju lepotu, nose iznutra. Cunami u papuama! To je tako ik! Ali, kako vreme prolazi, Sartr postaje sve nervozniji, mada iznutra, u svesti, i podsvesti, mnogo spokojniji, vie nego to bi se, gledano odovud, dalo naslutiti. Voleo je da apue, kad govori. Mnogi su tvrdili da opti sa senama, ali ta zna svetina? O verovanju, da e onaj koji pree Letu, a ne pokvasi noge, sedeti uz skut Tvorca, o tome bi ovde trebalo da bude rei. Kad su ga pitali da neto kae o smrti, rekao je: Voleo bih da umrem za stolom, u nekom restoranu. Neka kap, ili tako neto! Da povuem stolnjak, dok budem padao! Da prevrnem tanjir sa supom! Ne bi bilo loe da neko od prisutnih ima fotoaparat Da se to zabelei. Godinama ve, gledam oko sebe i ne vidim nita to mi je drago. Sve je seanje. To je Sartrova misao u tom trenutku. Na francuskom, to zvui duhovito. Pria se da o smrti slino govore i oni kojima jo nije dosadilo, da svakoga jutra, svoju kajganu jedu, s aom kiselog mleka, ovjeg, koje tako prija elucu. Cenio je samo angaovane umetnike. One druge je itao. Srean je, kau, bio zbog toga. Kavafis

516

Slobodu, koju je do te mere oseao, da mu verujemo na re, nikad nije zloupotrebio. Simon je, recimo, mogla, mirne due, da se ispred njega penje stepenicama. Sloboda se ne sme zloupotrebljavati. Sloboda se, ako nita drugo, ceni. Sartr i sloboda, bili su kao stvoreni jedno za drugo. Simon je dola kasnije. Liberte toujour! Taj slogan gledam ovih dana, na bilbordima, i seam se finog egzistencijaliste, uvek izbrijanog, lepog, na neki nain. S naoarima, iza kojih se krio! Da rezimiram: Znati o nekom da je umro srean, dovoljno je. Zato ne rei i ovo: Njegov materijalizam jaao je sve do njegove smrti. Na kraju: ubeen sam da ivot ima smisla samo ako se proivi onako kako ga je proiveo Sartr. Svaka druga opcija, meni lino, nezamisliva je.

517

O DVA EMBLEMATINA STIHA

... da u rudnicima sve bude tako udeeno da se narodu mili u njima raditi Ja gledam u svet oima bilja, i ujem amor uima smilja. Od ova dva emblematina stiha, brate slatki, svu no da zaspim ne mogu miriu li, miriu. Zatvorene pesnike forme, konzumentu lirskih tvorevina, a to jeste paradoks, najpogodnije su za razumevanje. Volim da me neto dri, podupre. Za tu namenu, sonet je, ini se, idealan. Savren,

kao Graanica.

Nita kao forma, svet poezije, ne povezuje sa svetom prirode. Bar ne tako eksplicitno. Toliko toga, u prirodi, raste u obliku soneta! Nae se, tu i tamo, poneki slobodni stih, ali sonet, priznaete, preovladava. Nego, nisam o tome hteo. O devojkama patuljaka hteo sam da saoptim neke vane stvari. Interesantno je da one imaju imena, kao i ljudi, ista imena, kao ljudi. Krenuo bih redom: potoarka, smrdua, sivka, paprenjaa, lisiarka, muhara, golubaa, jastrebua, panterovka, lepinjarka (o njima e jo biti rei). Patuljci su fin svet. Oni vole svoje devojke. Predvee, kad se s pesmom, umorni, vraaju u svoje male, svetle domove, znaju ta ih tamo eka: devojke, koje su uvek lepe od svojih imena. Patuljci su sreni: one ih ekaju, a nisu im ene. Samo devojke. To je lepo. Oni tako vole da ive.

518

Da rezimiram: Tamo, u rudniku, kopajui pod njihovim nogama, strogo vodei rauna da ne potkopaju svoju ljubav. Pred njihovim pijucima koji su, da i to kaemo, od suvoga zlata, bei svaki nekoristan stvor. A vreme, znate i sami, u radu zaas proleti. Patuljci nisu Fiorentinci. Duboko su svesni lepote u kojoj ive. Njihove devojke to, takoe, znaju. Zato svoja lepa imena i nose navrh glave: da bi ih onaj koji ih voli lake prepoznao, kad se vrati iz rudnika, u kome je danju teko, a nou tiho. ive za taj trenutak, i doteruju se vasceli dan. Stoje pred ogledalom, isprobavajui eire koje same prave. Onako, umoran, patuljak esto, od sree, pomisli da je promaio kuna vrata. Ali, nije tako. Kome je dato da voli, to i ini.

519

OKOLINA GANE
an- Miel Baskijatu Kad bih se opet rodio, od patkara bih kupio dve patke: jednu bih imao ja, a druga bi bila samo moja. Ne bih zaboravio ni cigarete. I da nemam upalja. A kad bih ga imao, zapalio bih ovaj grad (dobro je imati neki siguran posao). Svetla nikad dovoljno. Svetlost mi je otac, majke se i ne seam. Kau, drala je pare u cipeli, i ila bosa. Kako to da razumem? Nije igrala basket, cenila je boks. Sanjala kao i ja. Volela ive boje. Sada je mrtva. Zato, nikad ne govori slikaru da ti se neto dopada, ba to e izmeniti. Ti si mi rekao, ili je to bio Vorhol, da bi bilo teta da ostavim slikarstvo. Na moju nesreu, koristim previe boja, ne samo crnu! I: Uzima te onaj koji te daje. Zauzvrat, sebe smatram metaforom javnosti: klik! To je to! Kao to vidi, svako radi svoj posao. Ah, Boe moj, kad padnem, hoe li doi po mene, ovde gore? Da rezimiram: Ljubavi, ostavljam ti klompe: pravile bi isuvie buke dok budem hodao po oblacima. Ne shvata? Sve to je dobro jednom bie tvoje!

520

O IVOTU U MALIM GRADOVIMA

Svaki je mali grad zatvor. Laslo Blakovi Otud se uje baljezganje kao neto vrlo lino, Teku brigu senke pletu oko sopstvene pene. Osviu napisi u novinama onih koje sam pino, I ive od toga kako e i oni jednog dana mene. Poput nepogode, u sumrak prostrujim gradom, (Tek mi se, u piu, na rep ne moe stati.) Pijanom lake mi je gledati se s tim smradom, Koji nikad nee nauiti ljudski kako se pati. Teko je, smutno, iveti u malim gradovima, Druiti se sa svima, a taman toliko nas i ima. enama povraat u sise, plaati pie gadovima, Koji te mrze iz due, s oko vrata rukama obema. Ne moe im pljunuti u obraz, toga u njih neima. S tobom piju, a misle kako bi bilo dobro da te nema.

521

 PHOTO BY MARTINA KENJI

Neven Uumovi

ikungunja
Naravno da ga nije odvezao do hrvatske granice. Ostavio ga je kod Parecaga, na autobusnoj stanici. Taj voza, ni rije da progovori, vozio je sve od Kopra u tiini; ajde istina, ponedjeljak je, nikome se ne razgovara. Rekao je samo sreno i dao mu znak da izae. Preao je na drugu stranu ceste i nakon nekoliko koraka naao mjesto gdje je mogao nastaviti sa stopiranjem. Hrpu izlizanih automobilskih guma zamijetio je tek nakon prvog uboda. Sunce jo nije pravo zapeklo, pa gume nisu irile onaj zaguljivi miris koji je toliko volio. Kapi noanje kie presijavale su se na njima. Pribliio im se s bijesom. Znao je dobro, ve prema ubodu, tigrasti komarci i ovdje se kote i s uivanjem tvore malene oblake. Neumorni komarci spadali su u svakodnevicu ovdanjeg ivota. Jo od osamdesetih godina uz uvoz iz Azije stizali su gratis i ovi tigrii koji grizu neprestano, bez obzira na doba dana i bez velikog zujanja. Samo to ih je ovih godina nekako vie, previe. Sunce je obasjavalo ba to mjesto na kojem je stajao. Nakon nekoliko minuta bilo je neizdrivo i morao je okrenuti lea cesti. Ispred njega bilo je neto nejake djeteline, a zatim trak kroz koji je prolazila staza za rekreativce, vozili se bicikli. Iza su bile soline, blatnjava polja soli, movarni zadah polako se oslobaao kako je dan uzimao maha. Zagledao se u jedan bicikl iji je okvir tako bljetao pod sunevim zrakama da je to naprosto bilo hipnotizirajue. Na trenutak mu se uinilo, okvir se oslobodio kotaa i ostao lebdjeti u zraku poput golemog slova. Okrenuo se prema cesti i ubrzo zaustavio jedan automobil pulske registracije. Ovog puta voza je bio vrlo priljiv, ali je naalost iao samo do Buja. Nije mu elio otkriti kakvog posla ima u Oprtlju; ipak ispriao mu je ukratko sve o svojoj bolesti i tigrastim komarcima. Refik je ivio svoj umirovljeniki ivot u jednom od blokova na Markovcu, iznad Kopra. Imao je terasu, koju je koristio kao stovarite guma za bicikle. Lijepljenje, krpljenje guma bila je njegova penzionerska pasija, radio je to za svoje zadovoljstvo.

523

Da ubije vrijeme, naplaivao bi tek radi reda, jer Slovenci to vole. Problem bi nastao kada nadou kie: suio bi on i razmjetao sve, ali u nekim bi gumama, u tom klupku, voda ostajala mjesecima, na emu su mu tigrasti komarci zduno zahvaljivali ostavljajui svoja jajaca, razmnoavajui se nemilice. Ipak, i nakon svega to mu se dogodilo, Refik nije izgubio smisao za alu: prouje se tako glas, ree on svome ljubopitljivom vozau, o mojoj gostoljubivosti meu komarcima, pa se jednog dana pojavi jedan da me nagradi nekim gadnim virusom. Za dva dana ve sam leao u izolskoj bolnici s temperaturom od 40, glava boli, Sunce ne mogu da vidim, a to je najgore, i to i danas osjeam, valjda e mi to ostati dok ne umrijem, natekli mi zglobovi i boli ko pas da grize i oe otkinut. Ni zdravila za ikungunju, kae mi zdravnik . Izdri Refie, trpi... eto kako sam prebolio bolest. Buje su ve bile na vidiku, visoko; kao da je to uutkalo Refika. Vozau je pogled neprestano padao na njegove nemirne ake, ake majstora: prsti su mu bili iscrtani mreama crnih linija. Nikako se ti prsti nisu mogli smiriti, lomili su se od praznine, napinjali zbog nezaposlenosti. Kao zidar, Refik je radio i po ovom kraju, pogotovo u Gronjanu. Sada je trebao ii ipak u pravcu Oprtlja, sreom ne ba do njega, nego blie, do Makovaca. U svakom sluaju, nije elio vie stopirati: krenuo je putem koji vodi preko Tribana. Sunce je obasjavalo svaki njegov korak, uspinjao se rastreseno, ne primjeujui predmete oko sebe. Ponovno je vodio svoju nemutu raspravu s medicinskim sestrama u Izoli, koje prema starom Refiku nisu pokazale ni trunke respekta. Barem ne onakvog kakav je on oekivao. Likovao je sad to je radio ba ono zbog ega se i zakaio s njima; izogibajte se gibanju na prostem, uhvatio se za to, dalje nije ni sluao to mu govore: on da se ne giba, pa to je ko da su mu dali da potpie vlastitu smrtnu presudu! Bit e da su se i one naljutile na njega jer je na njihovo pitanje kje vas je piil komar, odgovorio s odobravanjem: ma to jes- jes, jebeno me spiio! Stao je nakratko u sjenu jedne oronule kamene kue, lastavice su meutim bile tako glasne da su mu skroz zaplele misli. E, kad vas ja spiim... Napokon se malo osvrnuo oko sebe, po rubovima ceste ispred njega ocrtavale su se jasne sjene stabala. Na sljepoonicama izbile su mu prve grake znoja, obrisao ih je dlanom. To ga je podsjetilo da je krenuo po mokrau. Mokrau ene koju nikada nije vidio, samo se uo s njom preko telefona. Susjeda

524

mu je Maja kada joj je uz kavu ispriao svoje patnje i razmotao ve poluzguvan papir s dijagnozom, jer nije to znao napamet, to ikungunja, to je njemu zvualo skoro kao uvreda - dala broj. Jedva je doekala, ne sluaj ti lekare, bila je njena omiljena uzreica, uvijek je imala neke ajeve i medove, sad je dola na svoje; ona zna enu koja ima takvu mokrau, da ne samo da ti se koa oporavi, nego nema anse da te komarac vie ni pomirie a ne smrdi dodala je odmah. No, Refika je ba to zanimalo, kako ne smrdi, popia te, a ne smrdi, kako ti to misli? Kao prvo, ne popia te, dobije bocu, plati, pa se sam utrljava, drugo, to je mokraa koja je odstajala nekoliko dana, nije to ko da se sad popia! dobio je ustri odgovor. Refiku je, meutim, i sada, kad je ve bio na put prema Makovcima, stalno bila ta slika pred oima: on lei, a iznad njega neka mlada ena pia, mokri na njega. To ga je vuklo, dok se ne oslobodi te slike, dok ne ode po mokrau, nee se smiriti, shvatio je jedne noi. Nekoliko dana trebalo mu je, ipak, da bi se odluio. Gdje god da je vidio lijepo ensko eljade, zamiljao se pod njezinim nogama, obliven mokraom, ta je slika bila jaa od njega, morao je na put. E vala, prokleta bila pozdravi se s Majom, koja mu je tutnula u ruke novac i popis preparata koje je naruila od iste te ene, Blanke. Ve sam bio zaboravio na ene, nervirao se Refik, ostavljajui Triban za svojim leima. A sad ta mokraa! to je vie zamiljao taj prizor, Blanka je bila razuzdanija, zauzimala razliite poloaje i stavljala ga na muke. Zamurio je, kao da e time potjerati te slike iz glave, i ubrzao korak. Kad je ponovno bacio pogled na put oko sebe, shvatio je da se nalazi meu samim stablima, nigdje ovjeka, kue. To mu je uvijek padalo teko. Jo je vie ubrzao hod ne bi li se otrgnuo toj unutarnjoj malaksalosti ne moe se sad nakon toliko prevaljenih kilometara vratiti natrag, Maja e se skroz iznervirati. Podne je ve odzvonilo, glad mu je poela svrdlati po elucu. Nije volio jesti. Dok je bilo svjetla provodio je vrijeme na terasi meu gumama, eventualno bi zapalio cigaretu, sada ve ni to. ak je i vodu izbjegavao piti! Zabrinulo ga je jedino, da nee nai Blankinu kuu, rijetko koga je vidio usput, a trebat e mu se raspitati, ljudi valjda znaju za nju, ako ne po mokrai, a ono po travama i ajevima. Sav je bio ulijepljen od znoja i praine. Gubio je snagu. Zavukao se iza grmlja, uao malo meu stabla i naao jednu i-

525

stinu gdje se mogao opruiti. Hrastove grane iznad njega vijugale su poput gladnih zmija. Oko njega bila je potpuna tiina. Nasmijeio se. Pod stare dane, prevalit ovakav put radi jedne enskinje! I zbog ega!? Da te popia. Napokon je, nakon dva sata ili vie, doao do Blanke. Znao je da je to njena kua: nad vratima se klatila neka vradbina s perima. Pokucao je. Vrata mu je otvorila jedna djevojica i brzo nestala u mraku. U golemoj, praznoj, prilino zamraenoj prostoriji sjedila je ena i neto istila, graak ili slino. - Vi ste Blanka zakaljao se Refik, usta su mu bila skroz suha. - Trebate vode? upita ga ona, kao da nije ula pitanje. - Ne zbuni se Refik treba mi lijek... mokraa. Maja, moja susjeda, kae da vi lijeite... - Aha. Maja. Neto je naruila i za sebe? - Da, evo, tu je ceduljica. Blanka se polako pribliila prozoru da bi mogla proitati poruku. Bila je to ena u godinama: otrih crta lica, vezane u rep, blijeda, svijetlih vlasi. Otila je u nusprostoriju malena je potrala za njom i ostavila Refika samog. Bilo mu je neugodno: skriveke se, naskrivaj kako bi to rekli u Kopru, osvrtao oko sebe. U prostoriji nije bilo niega osim drvenog stola, nekoliko stolica i starog poreta na drva. Jedino na zidu, golemi crte, kao neka ahovska ploa, samo s mnotvom ukrasa. Najvie ga je udilo to nije bilo nikakve lampe u kui, osjetio se miris svijea, kao u crkvi. Blanka se, drei djevojicu za ruku, pojavi s nekim teglicama. - Evo, to je za Maju, 150 kuna. Refik joj plati. - A Vi, znai, trebate moju mokrau. - Da... nekako izgovori Refik, posramljen. - Hoete je piti ili Vam treba za masau? - Piti!? Sauvaj Boe! Ma Maja mi je... - to se udite! Blanku je izgleda naljutilo njegovo sablanjavanje. Najbolje je piti mokrau, ako moete. I to vlastitu, to Vam je ivambu astra, ako niste uli. - Sluajte Vi, nemojte da vreate. Meni je Maja rekla zbog komaraca. Mislim, da Vi piate tako da to lijei. - Ne razumijem. - Ne razumijem ni ja. - to Vam se dogodilo? Bili ste bolesni?

526

- Evo itajte, to je neka bolest od komaraca, ko ova Vaa astra, to li. Blanka uzme papir, ali umjesto da ita, zagleda se u njega. - Hoete da ja Vas sada izbacim iz kue!? - Ma ostavi me se, eno boja. Ja sam ti rekao to imam! Blanka ga je i dalje samo gledala. Onda je napokon proitala dijagnozu. Djevojica je gledala u Refika, kao da ga provocira. A onda su ponovno obje nestale u drugoj prostoriji. Refik je oslukivao, ali nakon jeke njihovih koraka koja je dolazila iz sve vee daljine nije uo nita. Zagledao se u crte. Pogled mu se uhvatio jedne linije i poe da je prati; bilo je zanimljivo, udilo ga je to se linija ne prekida, a krivuda i tamo i vamo. Da se nije iznervirao zbog Blanke, vjerojatno bi se jo dugo igrao s tim. A ovako mu se nije dalo. Kroz prozor, vidio ih je kako se napokon pribliavaju. - Evo ree Blanka i prui mu staklenu bocu s etiketom Jamnice. Na njoj je samo pisao datum. To je mokraa stara pet dana, trebalo bi da Vam pomogne. - Koliko sam duan? - Nita, samo sad idite. Refik se iznenaeno trgne. Maji je toliko naplatila, a njemu nita? Bude mu ao to je ispao tako nekulturan. - A ti ovdje ivi sama? - ta je? Da nee ti da me eni? Refik shvati da tu nee biti razgovora. - Dobro, hvala. Idem onda ja. Hvala. Blanka i djevojica ga propuste do vrata bez rijei. Refik se ipak okrene jo jednom. - Izvini... ovo na zidu... to si ti crtala? to to predstavlja? - To je mandala, to ima da ti objanjavam!? - Dobro, dobro. Dovienja. - Dovienja. Refik brzo izae iz dvorita, bila mu je muka od svega i htio se to prije udaljiti. Nije se vie ni osvrnuo. **** Nakon jednog sata, shvati da je napravio glupost, mrak je ve pao. Trebao ju je zamoliti za prenoite. A onda se i sam strese od te primisli. Produi korak. Ali nije mogao daleko. Stare kosti! Stao je nemono, s tom bocom u ruci. Oko njega nije bilo ni ive due, samo stabla

527

bagrema. Na nekom od njih jo je bilo cvata, udahne im miris punim pluima. Odluio je zalegnuti u jarak ispod stabala nedaleko od ceste. Ovdje jedva da prolaze automobili, nee biti problema. Sklupao se, puhnuo u bradu nekoliko puta i ubrzo zaspao. Probudio se usred noi zbog zujanja. Komarci! Sreom, pomisli u isti mah ovdje barem nema onih tigrastih prokletnika. Udari se nekoliko puta po obrazima, glenjevima. Onda se tek sjeti, pa ima Blankinu mokrau ovdje, pa zbog toga ju je kupio. Otvori oprezno, s gaenjem. Prvo pomirie. Vraga ne smrdi, matere joj. Ipak utrlja polako u kou, gdje god je bio otkriven i gdje god ga je svrbjelo. Ve ga je sam taj postupak smirio, a jo i hladna tekuina, je li. Djeluje, morao je priznati sebi dok je blaeno tonuo u san, drei bocu u rukama kao neku djevojku. Probudio se, meutim, jo jednom prije zore. Ovoga puta, bio je strano edan.

528

Dimitrije Duracovski

preveo s makedonskog: Nenad Vujadinovi

Migrena, nepodnoljiva. Insomnia.

Na Veliki petak sahranjuje se Isus Hrist. Dok se napolju odvija litija, crkvu do kasno u no nadlijeu avioni. Rije je o bombarderima. Lete visoko, ujemo im samo zvuk ure ka Jugoslaviji, da se oslobode tereta koji nose, tamo negdje nad nekim gradom, nad nekim ljudima koji, moda, kao i mi oplakuju Hrista. - Na Veliki petak... kae otac Stefan, kojemu vidim suze u oima ... na najtuniji dan za hriane. A neko ko dobro poznaje istoriju, kae: Hiljadu devetsto etrdeset i etvrte godine saveznici su bombardovali Beograd na Uskrs. I tada, i sad... I zaista, novine su danas pisale o tome da e isto uiniti i dan Hristovog Vaskrsenja. Bilo bi duboko nehumano da prestanemo da bombardujemo na Uskrs. (Klaus Nauman, general NATO-a). Nekoliko opcija: Pod a) Da se pravimo kao da se nita ne deava. (Atanas Vangelov, kolumna u Dnevniku) Pod b) Gadi mi se od ovoga to se deava. (Jovan Pavlovski u Pulsu) Pod c) Bolestan sam, osjeam muninu zbog svega ovoga. (Georgi Stardelov, dok izlazi iz crkve) I meni, i meni se gadi, dragi profesore, a ipak, to je najudnije od svega, ne odustajem od svojih malih zadovoljstava, od ispijanja podnevnog espresa s prijateljima. * I ove noi gledam u tu bebu dok puzi po podu, uzimam je u ruke i igram se s njom. Tu bebu iz mojeg nikad nedosanjanog sna.

529

* Kakva teta, nai umjetnici ne idu na Venecijansko bijenale sa svojim projektom. Ali ni ne treba da idu na Lido, ovaj projekat koji se deava kod nas na Balkanu in vivo neuporediv je po svojoj velianstvenosti: rijeke izbjeglica, otvoreno hvalisanje ognjem s neba po jednoj dravi, zavijanje sirena, igranje narodnih kola po mostovima, masakri, progoni, rastrojstva. Umjetnost kao zatita to li im to, zaboga, znai? Srbi u Bosni bili su bombardovani zato to su eljeli samoopredjeljenje, sad se Srbi u Jugoslaviji bombarduju zato to ne dozvoljavaju samoopredjeljenje. (D. lezinger) * Izlegoh na pazar i vidoh mnogu sfet ot luge i se satisah. Pazarni je dan, a ja se udim i pokuavam da shvatim. Ovdje, u gradu, borave neke druge izbjeglice lijepo obueni mukarci i ene, koji se voze u najnovijim modelima automobila. Kakva razlika izmeu njih i onih jadnih ljudi pod atorima. Jedan neshvatljiv, neobian tekst u Forumu od 9. aprila. Urednik Sao Ordanovski pie (ili se samo udi?) u vezi s tim kako elnici NATO-a nisu u svojim analizama pretpostavili da e nam se desiti izbjeglice, odnosno da e napad izazvati protjerivanje Albanaca s Kosova. O, gospodine urednie, molim Vas, znamo da Vi, ipak, niste toliko naivni. A u Pulsu od 2. aprila novinar Zvezdan Georgijevski na istu temu (naravno, jer danas drugih tema nema) pie drugaije i potpuno suprotno Ordanovskom, koji se udi. Nigdje kao u naselju Blace ne shvatate toliko dobro da se iza floskula tipa humanitarna katastrofa, etniko ienje i slinih kriju pojedinane prie: sudbine kojima upravljaju veliki magovi svjetske i balkanske politike (iz nekog samo njima znanog razloga), nesree izazvane neijom potrebom da istorija bude prekrojena A pjesnik Eftim Kletnikov u asopisu Denes pie tekst o Kavafisovoj pjesmi ekajui varvare, ali i ne samo o njoj, koja mu je, kao to sam kae, nesvjesno i iracionalno dola u misli dok je sluao jedan zvuk sa neba ovih dana zvuk, koji nije nimalo boanski i koji dolazi iz najtamnijih dubina destruktivne energije ovjekove podsvijesti. U istom broju lakiranog Foruma, u kojem se Ordanovski u svojoj kvazianalizi udio, neuropsihijatar oki nas upuuje u to kako da postignemo

530

da nam balans na relaciji Ja Drugi ostane nepromijenjen. Ali kako, kad od zore do sumraka gledam ovo to je tu, kraj mene i oko mene? Toliko je mnogo nepoznatih ljudi koje doivljavamo kao prijetnju o tome govori oki... A nekoliko strana zatim jedna nestvarna, fantazmagorina reportaa na temu Skoplje by Night: noni ivot, klubovi, zabava, kocka, kurve i policija sve je, kae reporter, na gomili. Haos. Dez, pop, rok, turbo folk... orba, crevca, pica i nasmijana lica. Blago njima. U asopisu Denes od 22. aprila 1999. ministar za unutranje poslove Trajanov izjavljuje: U Makedoniju je s izbjeglicama ula i OVK Katerina Blaevska u istom broju pie da Makedonija ovih dana preivljava svoje najdramatinije i najfragilnije momente Ali ne, ne, draga gospoo Ovo je samo uvod. Grafit na nekom zidu u Skoplju: Ja sam savremenik sranja. Kia, depresija, mrak. Salman Rudi, 30. april. Danas, dok tutanj jednog rata gui slatko pjevanje naeg boljeg Ja, osjeam nostalgiju za starim duhom nezavisnosti i idealizma, koji je nekad davno, zarazno ugnijeen u muzici, pomogao da se zavri jedan drugi rat (Vijetnamski). Ipak, jedina muzika koja se u ovom asu uje u vazduhu je posmrtni mar. Rusi su izabrali najboljeg pisca vijeka: Mihaila Bulgakova. Za njim idu: Pasternak, Ahmatova, Solenjicin, Nabokov(?). U vozu koji je pogoen projektilom iz aviona F16 sve je izgorjelo, stopljeno, izjednaeno metal, ljudi, staklo. Pedesetak mrtvih Srba. Drugim projektilom gaana je kolona izbjeglica, ezdesetak mrtvih Albanaca. Raskomadana tijela razbacana po putu, dijelovi koji vise nad sruenim mostom, vritanje i lelek to su slike koje dopiru do nas dok pijemo svoje kapuino to je pravi kraj dvadesetog vijeka. Projekcija filmova Tarkovskog u Skoplju. Sanjam umrle. Jedna kua, jedna soba, jedni runi starci, jedna runa beba, jedna slika koja visi na zidu okrenuta naopako. Pokuavam da telefonom dobijem Pajia, pisca iz Luana u SR Jugoslaviji. Uzaludno. Beznadeno zvoni telefon. U kui je gluvo, niko ne die slualicu. Jedan sat poslije ponoi. Gdje li su ljudi? Zavisnost od novina dobija zastraujuu dimenziju. Danju, nou, na poslu, kod kue, u kafani tekstovi, kolumne, analize, reportae, izvjetaji. Neshvatljivo mi je kako im se uopte pie? Ipak, najbolji je filozof Ljubomir Cuculovski, koji nas ushiu-

531

je svojim tekstovima u nedjeljniku Denes. Pravi Savanarola. I samo to smo pomislili da neto nema filozofa Ferida Muhia, evo ti Kima Mehmetija (tog naeg postsocijalistikog kolumnistikog Stahanova) s jednim nevjerovatnim tekstom u kojem se kae da su se Gostivarani udili poslije tamonjih dogaaja (rije je o intervenciji policije u vezi s isticanjem zastave druge drave, to je znailo zatitu Ustava ove drave) jer, kako kae, ni u vrijeme Drugog svjetskog rata nije bilo tako. Znamo da nije bilo tako jer su u toku tog rata oni, Albanci, zajedno s Italijanima bili okupatori zapadnog dijela Makedonije. O, ovjee, ovo je da ne povjeruje. * Da li ja ovo itam dnevnu i nedjeljnu tampu (Dnevnik, Nova Makedonija, Veer, Makedonija denes, Puls, Start, Nin, Globus - Zob, to kae aule) ili itam nekakvu komarnu horor knjievnost? Paranoja. Ksavier, nasmijani, najavljuje jo ea bombardovanja, a Bil, smjekajui se, kae: Ovo je posljednji rat u dvadesetom vijeku. Muka mi je od svih ovih bivih hipijevaca. Novinarka Frangovska pie o blamai koju je doivio ministar kulture koji nije imao pojma o tome da je ove (1999) godine Vajmar kulturna prijestolnica Evrope. Ipak, najtunije i najsmjenije pitanje i za njega i za nas, za Makedoniju uopte, jeste: Da li znate da e Jugoslavija imati svog predstavnika na Venecijanskom bijenalu? to mi se deava kad se deava sve ovo oko nas? U isto vrijeme, u podne, u istoj kafani sjedim s istim ljudima svakog dana i gledam isti predio rijeku koja tee. Svakog dana radim isto, ali ne gledam u istu rijeku, ne u onu s (tu-i-tamo) udesnom smaragdnozelenom tamnom bojom, ve ovu neku mutnozelenu, neprovidnu. To osjeanje zadovoljstva koje me svakodnevno obuzima u podne dok sa svojim ujakom, gospodinom Iloom, pijem kafu i gledam u rijeku ne bih mijenjao nizato na svijetu; te trenutke kad nisam tu i kad ne postojim, ve kad sam sama rijeka i voda koja me svakodnevno uzima sa sobom i nosi negdje na sjever, pa me ulijeva u neko more. Umrtvljuje mi ula i ini me pospanim, nemonim i tromim, usporava mi pokrete. Svakodnevno mi se to deava i treba li o tome i svakodnevno da piem? S kakvom lakoom govorim o uasima 11 projektila tipa tomahavk palo je na neki gradi za koji niko u svijetu nikad nije

532

ni uo i sravnilo tamo sve sa zemljom. to ljudima pod ovim nebeskim svodom znai to ime, taj toponim, kojeg ni na geografskim kartama nema? Sve e se zaboraviti kad se ovo jednog dana zavri, i svijet e veoma brzo zaboraviti, ve sutradan. Ali nee zaboraviti oni na koje palo nebo i pred kojima su se otvorila vrata pakla. Ipak, i oni e jednog dana zaboraviti. Jer sve se zaboravlja i svako biva zaboravljen. Nita ne ostaje od onog to ostane samo kao sjeanje. Prolo je kao da ga nikad nije ni bilo, kao da je bilo san. Ponekad mi, kao u snu, dolaze sjeanja na nae nekadanje ivote, te mi slike priaju neke drugaije prie u kojima se spominju neka druga imena, neka druga ustrojstva i razliiti znaci i insignije. Ova stvarnost koja nas okruuje samo to ne kae: Pazi, opasno je sjeati se. Kakva zabluda. Makar i kao san, kao nekakav privid, kao sjeanje ono to je bilo, bilo je i nije prolo to sjeanje na prolost, na vrijeme u kojem smo bili drugaiji, razliiti, blie mi je i drae jer je bilo udobnije i sigurnije. Te tople godine kojih emo se sjeati s nostalgijom i iskreno aljenje uzrokovano time to smo bili tako sigurni da nam se ne moe desiti ovo to nam se desilo. udit e se i nee u to vjerovati djeca koja rastu u ovom i ovakvom svijetu. U ovih krleijanskih deset krvavih godina. Svi vi znate to je to nezadriva melanholija, melanholija koja nas obuzima dok se sjeamo srenih vremena. Kako su samo nepovratno prola: i neto nemilosrdno u prostoru dijeli nas od njih. U odsjaju i slike izgledaju privlano: njih se sjeamo kao tijela mrtve voljene, koje poiva duboko u zemlji, i kojeg se, obavijenog uzvienim i duhovnim sjajem, sad grozimo kao nekakvog privienja. I uporno u svojim enjivim snovima traimo prolost u svakom detalju, u svakom uglu. ini nam se tad da nismo dostigli punou ivota i ljubavi, ali nikakvo kajanje nee vratiti ono to je proputeno. O, neka nam to osjeanje bude pouka za svaki trenutak sree. Perpetua se ugnijezdila u mojoj glavi i prije nego to sam kod Jingera proitao kako je on ispraa sa eljeznike stanice. Ova moja Perpetua je ona koja je u vrijeme vladavine Septimija Severa bila baena u lance i koja je u snu vidjela stepenice nebeske, naikane otrim noevima, maevima, kopljima, udicama, ekserima i drugim smrtonosnim orujem, dok je u dnu stepenica leala zmija. I vidjela je kako se Satir prvi zatrao stepenicama do vrha, stigao tamo nepovrijeen, i sa toga mjesta viknuo Perpetui: Perpetua, ekam te, kreni, ali pazi se zmije. Ohrabrena, Perpetua je stala zmiji na glavu, kao na prvu stepenicu, i brzo se zatrala ka vrhu. Kad se popela, ula je u nebo i

533

vidjela je udesne dveri nebeske i bila je veoma radosna. Kad im je ispriala svoj san, svi koji su bili zatvoreni protumaili su da im predstoji bliska smrt, i to najprije Satiru. Tako je i bilo. Prvo je bio ubijen Satir, zatim Perpetua i Felicita. Kao jagnjad boja bili su zaklani Malo optimizma i neke udne veselosti sred ovog mraka i tmine unio je jedan ovjek svojim intervjuom u novinama. Nikola Gelevski, izdava asopisa Margina i serije izvanrednih knjiga (osjeam anarhista i dianovac) dobrano me je nasmijao svojim tvrdnjama: Dimitrov i orevski bude nadu da e Ministarstvo (kulture) biti naisto dotueno. Ali to nije sve, kae dalje Gelevski u ovom veselom intervjuu: S druge strane, u VMRO-u ima nekih interesantnih, tj. bizarnih, odnosno jurodivih intelektualnih figura tipa Miloa Lindra, Mladena Srbinovskog, Gia, iji idealizam i radikalizam ipak ulijevaju neku energiju za razliku od dosadnog i anahronog Dimitrova ili za razliku od Valentine Boinovske, emanacije kia i patetike; to, razumije se, ne znai da sam neki posebni potovalac lika i djela kreatura iz suprotnog tabora tipa Atanasa Vangelova i Saka Naseva. uvaj nas, Boe, takvih kulturnjaka. Dragi Sako, uvijek raspoloen i ljubazan, na svojoj prvoj knjizi napisao mi je jednu zauujuu posvetu: Mnogopotovanom D. D. Sa zahvalnou i s molbom da mi oprosti moj dosadni anarhizam. S. N. Uinio mi se ovaj Kolja Gelevski poput nekog rimskog augura, poput Stivena Dedalusa, koji posmatra ptice na nebu i njihov let. Zaudit e me jednog dana poruka koju sam naao u svojoj elektronskoj poti. Na moju ljubaznu molbu da mi ljudi iz Margine poalju broj svojeg iro rauna kako bi se pretplatio na ovaj asopis, taj mi je isti Kolja odgovorio da uopte ne zna za takav broj, ali me je zato i pitao kakve ja to dilove imam s organizacijama kakve su KGB, CIA i masoni? Pomislio sam: ili se ali, ili je naduvan. udan, neobian ovjek. Ove noi u upotrebi je novo oruje. Uspjeno testiraju nekakve grafitne bombe, koje su napravile dar-mar u elektrosistemu itave Jugoslavije. Tehnologija zaista ne zna za granice, a Ameri nas svojom inventivnou i ove noi ostavljaju bez daha. Migrena, nepodnoljiva. Insomnia.

534

Iskra Doneva DEP

Drangulije, u depu imam drangulije... Jednu maramicu, vaku, neku monetu, jednu izblijedjelu hartiju, dio nekog tiketa, neiju fotografiju, kljueve... I to je sve. Drangulije, zaista itav moj ivot.
prijevod s makedonskog: Nenad Vujadinovi

535

Rusmir Mahmutehaji

Tajna Hasanaginice
Zasigurno e Bog obraniti one koji vjeruju; dosita Bog ne voli nijednog nezahvalnog izdajnika. Doputanje je dano onima koji se bore jer im je uinjena nepravda Bog je doista moan da im pomogne koji iz svojih kua nisu izgnani ni za to osim zato jer kau: Na gospod je Bog. Da Bog ne uzvraa jedan narod drugim, bili bi razoreni samostani i crkve, sinagoge i mesdidi u kojima je ustrajno spominjano Boije ime. Doista e Bog pomoi onome koji pomae Njemu Bog je zaista Snani, Moni koji, ako ih Mi uvrstimo na zemlji, klanjaju, i plaaju istim , i nareuju estitost, i zabranjuju neasnost; a Bogu pripada ishod svega. Kuran, 22:3841 Oni kau: Ako budemo s tobom slijedili to roenje, bit emo otjerani iz nae zemlje. Zar Mi nismo za njih postavili vjernu nepovredivost, prema kojoj se sabiru plodovi svega, kao opskrba od Nas? Ali veina njih ne zna. Koliko li smo gradova Mi razorili koji su cvjetali u drskoj ugodnosti! Ono su im naselja, pusta nakon njih, izuzev nekih; Mi smo nasljednici. Kuran, 28:5758

Saetak Traenja plemenite Hasanaginice

alostna pjesanca plemenite Hasanaginice je kazivanje o razluenju ljudskog jastva u njegove dvije strane jednu smrtnu i drugu besmrtnu. Vidici svijeta i ovjeka, kao i svake pojedinanosti u njima, su neizmirljivo razliiti i ovise o tome s koje se strane jastva promatraju. Opredjeljujui se za ljepote ovog svijeta, smrtna strana jastva eli ostati u njemu kao zaviaju roda, dvora i blaga. Zato ta strana ustrajava na ostajanju kao pozornici svoje najuzvienije mogunosti. Ona je protiv slijeenja Hvaljenog kao vodia ljudskoj mogunosti u kojoj se ozbiljuje svjedoenje da nema

537

lijepog do Lijepog i da je izbavljenje iznad i izvan smrtnoga jastva. Besmrtna strana jastva rtvuje svoju smrtnu stranu, pa tako u ljubavi prema Lijepom kao izvoru svake ljepote slijedi Hvaljenog kao svoju najljepu i najuzvieniju mogunost. Ona u alosti gleda na svoja prethodna stanja i sve to je u njima kao nia, ali se s radou vraa svome poelu kao izvoru i upravitelju svake veliine i plemenitosti. O tome se vraanju jastva Jastvu u pjesmi plemenite Hasanaginice kazuje u vidiku tradicijske mudrosti. Hasan-aga je simbol smrtne strane ljudskog jastva. On se opredjeljuje za ostajanje u ovome svijetu kao predjelu roda, dvora, blaga i ugleda. On hoe svoje jastvo, te ga zato ne preputa ni njegovom poelu. Hvaljeni, kao njegova via mogunost nije mu prei od svakog stanja jastva i svega ime je ono uoblieno. Plemenita Hasanaginica ostavlja sve, svjedoei da je rtvovanje smrtnog jastva odlazak i iseljenje od svega radi Svega, od pokazanja lijepog Njemu Zbiljnom. Ona se odrie svog jastva da bi ga dobila u poelu i s njime. Pokriva se svijetu da bi se otkrila u svojoj najuzvienijoj naravi. Hasanaginica je plemenita, jer svjedoi da je jedino imatelj svih lijepih imena gospodar veliine i plemenitosti. Ona zna da se samo u smrti, kao potpunom odvajanju od svih privida, dogaa povratak Lijepom kao najljepem utoitu. Jedino se u smrti, koju smrtno jastvo doivljava kao alost, dogaa potpuna tragina katarza. A to znai da se prizor i osjeanje stradanja i patnje nadlazi u naziranju i saznavanju njihovog razrjeenja u Umu i Ljepoti. alost se tako preinauje u radost, jer je cijeli vidik svijeta odreen jednou njegovog poela i povratkom svega njemu. Sva iskuenja svijeta mogue je savladati jedino u odnosu s Lijepim i ivim, u ostavljanju svega radi povratka Njemu, te gledanja ostavljenog iz vidika dobivenog ili otkrivenog. Smrt smrti jest otkrivanje ili nalaenje ivoga. Smrt je estetski ili osjetni potres, jer se u njoj dogaa osloboenje od zatvorenosti u jednu razinu bivanja, pa tako i osloboenje od varke neovisnosti i dovoljnosti volje smrtnoga jastva. Ali ona to nije u njegovome osjeanju sebe. Tek kada je u njoj otkrivena ili naena obznana jastva, sve ljepote svijeta su vraene Lijepom. Potpuno oivljenje je poistovjeenje s Njime. Smrt nije estetski potres za one njene promatrae koji su u prividu to im ga namee smrtna strana jastva. I jo vie od tog: smrt je smrtnome jastvu najtea i neizljeiva bolest; u njoj ivi koji hoe svoje jastvo dosee neotrpljivo

538

suoenje sa sobom. U tome se potresu dogaa potpuno odvajanje jastva od svega to nije Jastvo. To je ozbiljenje u Lijepom ili ujedinjenje s Njime, dosezanje cilja kojem ovjeka vodi srijeda njegovog jastva preko neodoljive privlanosti Voljenog. Tada se alosno siromatvo svijeta preinauje u sretno primanje Jednog kao imatelja svih najljepih imena. rtvovanjem svog smrtnog jastva ovjek ustaje u Jastvu ivog. Time on pristaje na bezuvjetno iseljenje iz svega to prijei slijeenje Hvaljenog kao najljepeg primjera voljenja Lijepog. Jastvo u svojoj ljubavi za jednost Jastva i poslanost Hvaljenog kao vodia prema Jastvu ne moe prihvatiti nikakvo ostajanje. Tako se patnja i smrt, te sva iskuenja njima, preinauju u uzlaenje do pune blaenosti u kojoj sve pojave u obzorjima i niem jastvu dobivaju nova znaenja. Plemenita Hasanaginica je kazivateljica svoje alosne pjesme u kojoj ona nadlazi prividnu rasko svijeta u usmrenju smrtnoga jastva i potvrdi u Jastvu ivog. Za itatelja sakralne pjesme ona je samo znak o jastvu pjesnika. Iz tog jastva, koje je nadilo sebe povezivanjem s Jastvom, pjesma je pokazanje Lijepog. S tim se Lijepim jastvo sluatelja ili itatelja eli povezati i poistovjetiti u svome uzlaenju iz nizine prema visini ili u otkrivanju svoje izvorne i najljepe udi. Zato je plemenita Hasanaginica u sreditu ove alosne pjesme. Vidik u kojem je pjesma reena jest iz jastva Hasanaginice koje je izalo iz zatoenja svoje pojedinanosti ili umrlo u svojoj smrti pokrilo se za nju i otkrilo se u ivom. Tome se sreditu itatelj okree kao jednome srcu svih ljudi, pa iz njeg nastoji vidjeti i sebe i cijelo postojanje. Takvi se sadraji ove pjesme mogu razviditi jedino pomou tradicijske teorije umjetnosti. Samo tako je mogue tumaiti oblike sakralne umjetnosti, meu kojima je i ova pjesma. U svakom drugom vidiku alosna pjesma plemenite Hasanaginice i plemenita Hasanaginica alosne pjesme izmiu razumskim uskraenostima koje ovjeka prijee u gnozi kao znanju sebe Sobom.

Proslov
Talijanski opat Alberto Fortis objavio je 1774. godine u svojoj knjizi Viaggio in Dalmazia pjesmu s naslovom Xalostna pjesanza plemenite Asan-Aghinize1. Ta je pjesma od njenog objavljivanja do danas najee imenovana kao Hasanaginica. Nakon prvog objavljivanja ona je zaudnom brzinom prevedena u gotovo

Fortis, Viaggio in Dalmazia, 98105; isti, Put po Dalmaciji, 6369.

539

2 O muslimanima u Dalmaciji i ostacima njihove kulture vidjeti: Hasandedi, Muslimanska batina Bonjaka 2: Herceg Novi i okolina, Vrgorac i okolina, Imotska krajina, Makarsko primorje, Zapadna Hercegovina; Zlatovi, Franovci Drave presvet. odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji.

sve evropske jezike. Do danas ne prestaju pohvale i zanimanja za nju. Tajnovitome glasu te pjesme odazivali su se i neki od najpoznatijih sudionika evropske kulture osamnaestoga i devetnaestoga stoljea. Meu njima su Herder, Goethe, Scott, Coleridge, Mickiewicz, Pukin, Merime. alostnoj pjesanci plemenite Hasanaginice se, kao ve poznatoj u Evropi, okree i Vuk Stefanovi Karadi, pa se pjesma tako vraa na slavenski jug, u svoju jezinu domovinu. Njen povratak se zbiva u vrijeme uobliavanja nacionalnih ideologija i pokreta meu Junim Slavenima. Ponovno udomljavanje alostne pjesance namee tumaenja i koritenja dva s njome povezana, a gotovo posve protivna, vienja. Njena snaga i priznanja koja su joj dodijeljena u Evropi inili su je privlanom vrijednou i za sve one koji su gradili, zagovarali i primjenjivali ideologije nacionalnog osloboenja Junih Slavena. Antimuslimanstvo je kljuni sadraj svake od tih ideologija. A alostna pjesanca je muslimanska pjesma. I kao takva trebalo je da u nacionalnim ideologijama podrava gledanja na muslimane kao strance u slavenskom trajanju. Tako je njena najoitija strana postala jedva vidljiva i gotovo posve nedodirljiva muslimanska pjesma u antimuslimanskim ideologijama. Nije poznato kada se zbio dogaaj o kojem se kazuje u pjesmi. Bilo je to, vjerovatno, nekada prije 1717. godine. Iz pjesme je vidljivo da u vrijeme o kojem ona kazuje u Imotskom i njegovoj okolini ive i muslimani. Nakon 1717. godine, kada su ti krajevi potpali pod mletaku vlast, muslimana vie tamo nema2: njihova prisutnost je unitena ubijanjima, progonima i pokrtavanjima. Tako alostna pjesanca svjedoi o unitenoj muslimanskoj prisutnosti, ali i trajnosti ljepote i mudrosti bez kojih pravo pjesnitvo nije mogue. Unitenost o kojoj je tu rije je, zapravo, dramatino preoblikovanje pripadanja dijela slavenskog stanovnitva u dalmatinskome zaleu. Muslimani su odatle prognani. Dio ih je poubijan, a neki su milom ili silom pokrteni. Jedan je oblik muslimanske prisutnosti uz brojna nasilja zamijenjen drugim, pa je iz promijenjenih vanjskih vidika preao u tajne jastva preobraenih koji su i dalje u sebi uvali svoja izvorna pripadanja. Tako je moralo biti, jer tada za muslimane nije bilo mjesta u krajevima pod mletakom vlau. O alostnoj pjesanci je govoreno kao morlakoj, srpskoj, hrvatskoj, srpskohrvatskoj, muhamedanskoj, bosanskoj, jugosla-

540

venskoj, muslimanskoj i bonjakoj. Na taj je nain ona postala kljuni znak sloenosti svakog pojedinanog jastva i svakog skupnog mistva. Svaki pokuaj da njeno pripadanje bude ogranieno na neku sliku jastva i mistva, uz iskljuivanje drugih, pokazuje se kao nasilno izobliavanje i pjesme i njenih tumaa. Ako pripada svakome od navedenih mistava, koja su shvaena kao razliita, alostna pjesanca prelazi granice njihove odreenosti. To znai da iza njene jezike povrine postoje i dubina i visina koji je povezuju s poelom prisutnim u svakoj pojavi vidljivoga svijeta.3 I to bi bilo dovoljno za priznanje da ova pjesma ima ezoteriku jezgru, da pripada tradicijskom svijetu, te da je, u skladu s time, nepristupana modernom shvatanju pjevanja i pjesme. Njeno joj bivanje muslimanskom omoguuje da tome pridjevu oduzme zatvorenost i opredmeenost, te tako zajami nepovredivu prisutnost u ukupnosti postojanja, u najviim predjelima jastva. Ti najvii predjeli jastva ne pripadaju nijednom posebnom jeziku ili mjestu, ve su svojina svakog ovjeka svugdje i vazda. Uvjet za takvu mogunost je odbacivanje modernog tabua utnje o ubijanju, progonjenju i pokrtavanju muslimana u paniji, Podunavlju, na jadranskim obalama i njihovome zaleu i, uz to, da se prihvati uskraenost moderne knjievne kritike u tumaenju umjetnosti koja pripada svetoj tradiciji. Progon i ubijanje ovjeka tie se svakog govorenja o razlogu i svrsi svijeta. alostna pjesanca je muslimanska pjesma, ali kazana i sauvana u sredini u kojoj je muslimanstvo zastrto i potisnuto iza glasnog govorenja i vidljivih oblika. Shvatanje njenog takvog bivanja pretpostavlja nadlaenje svake zatvorenosti na putu uzlaenja prema najuzvienijoj ovjekovoj mogunosti. Ali, ona je prihvaena u svijetu romantiarske zanesenosti dovoljnou ljudskog razuma u odreivanju i postizanju najuzvienijeg cilja ovjekovog miljenja i djelovanja. U tisuama tekstova o alostnoj pjesanci, na gotovo svim jezicima, nema nijednog u kojem je ona prouavana u vidiku muslimanskog ezoterikog naslijea. To naslijee nikada nije razlueno u razumski nacrt u kojem su znanje, put i vrlina odvojeni i opredmeeni. Nije, jer im se neto takvo dogodi, i to i svako drugo umsko naslijee izmie iz ovjekovog vidika. Ne znai da ono nestaje, ve je samo izgubljeno za razumsku oholost. Mogue ga je ponovo otkriti, ali uz uvjet da se jastvo promijeni.

O pisanju o Hasanaginici od 1774. do 1974. vidjeti bibliografiju: Isakovi, Hasanaginica. O razliitim knjievnim i historijskim istraivanjima i tumaenjima mjesta alostne pjesance plemenite Hasanaginice u kulturi slavenskog juga vidjeti naroito: Vidan, Embroidered with Gold, Strung with Pearls; Maglajli, Usmena balada Bonjaka; Krnjevi, Usmene balade Bosne i Hercegovine; Cronia, Poesia popolare serbo-croata.

541

4 Fortisov tekst pjesme itan je na razliite naine. U ovome je razmatranju dana prednost Fortisovom izvornom zapisu, uz uvaavanje itanja koje je dao Arturo Cronia u svome djelu Poesia popolare serbo-croata, 3846. O jeziku alostne pjesance vidjeti: imundi, Jezik narodne balade Asanaginice; Peco, Neki problemi Hasanaginice sa posebnim osvrtom na njenu osnovnu varijantu; Naka, Jeziki izraz usmenog stvaralatva Bonjaka, 11415, 12526. U ovoj je knjizi Fortisov zapis smatran mjerodavnim, pa je Cronievo itanje uzeto kao njemu najblie. Razlike u odnosu na to itanje objanjene su na odgovarajuim mjestima u ovoj knjizi. Asim Peco je u navedenome radu zakljuio da je Fortisova verzija i najstarija. (Isto, 360) Istraivanja koja je proveo pisac ove knjige potvruju taj Pecin zakljuak. Peco takoer zakljuuje da tumaenje alostne pjesance pretpostavlja priznanje njenog muslimanskog porijekla. Dosljedna primjena tog zakljuka zahtijeva da prije svega u muslimanskim mitskim sadrajima, a to znai u muslimanskoj umskoj predaji, valja traiti okvir za tumaenje ove pjesme. Na taj nain bi se otilo i dublje i vie od njenog jednostavnog svoenja na obinu pjesmu. To bi bilo u skladu sa zakljukom Alberta Lorda o pjesnitvu kojem pripada i alostna pjesanca: pjesme mitske

U velikoj plimi moderne razumnosti i ideologija na njenoj ustalasaloj povrini ta se perenijalna filozofija muslimanskog iskaza inila nepotrebnom i nepostojeom. inila se, jer se jastvo modernog ovjeka zatvorilo u mjerljivi svijet kao jedinu razinu postojanja. Ono je tako izgubilo mogunost da bude u asu, potpunoj zbilji u kojoj se vjenost obznanjuje u vremenu i beskonanost u konanosti. Nema vie nijedne savrenosti da je primi u samoi i utnji. Progonjen nesmirljivom strau ovjek mata da djelovanjem moe ispuniti cijelo vrijeme. Ali ni ljepota ni mudrost nemaju razvoj: vazda ostaju to to jesu prisutnost Vjenosti u svakom vremenu i na svakom mjestu. One su tu i sada, ali dostupne samo onom jastvu koje ih smireno i pokorno eka i prima. Ezoterizam je jedan. On nema historiju: odgovara onome znanju koje ovjek ima u svojoj srijedi kao nestvorenu sutinu. Odgovara, jer ovjek jest ozbiljiva mogunost znanja svega. ovjekovo jastvo u svojoj nerazluenosti, darovanoj mogunosti znanja svih imena, obuhvata sve vidljivo i nevidljivo. Njegova su pokazanja u dvojinama koje su istodobno i unutarnje i vanjske. Egzoterika se tiu, prije svega, te vanjske razluenosti. Raj, pakao i istilite su za njega izvan njegovog jastva i njegovog sada. Za ezoterika oni su u njegovome jastvu i sada. Kada se za neki ezoterizam kae da je jevrejski, kranski ili muslimanski, to se moe odnositi samo na oblike njegovog iskaza i na najvaniji znak preko kojeg natpojedinano ulazi u svijet pojedinanosti. Ovisno o tome znaku, koji je u sluaju semitskog naslijea vjesnik, uoblieni su nauk koji odgovara umnosti, obred koji odgovara postupku ili putu i svetost koja odgovara dobroti i ljepoti. U ovome e eseju biti razmotren tekst alostne pjesance plemenite Hasanaginice u vidiku perenijalne filozofije. Piscu ovog eseja nisu poznati raniji pokuaji otkrivanja tih vidika.4 Zato je on odluio ponuditi moguu ifru njenih gotovo posve neprimijeenih obzorja. Ponuda je osnovana na tri pretpostavke. Prva je nedodirljivost teksta pjesme kakav je dao Fortis. Prema drugoj pretpostavci oekuje se da potovanje doslovnosti zapisa omogui otkrivanje njene umske ili duhovne dubine. Ta umska dubina je neuhvatljiva u mreu moderne humanistike slike svijeta i ovjeka. Svijet je prema umskome vidiku obznana ili slika svoje vie i nevidljive razine. ovjek je sabranost vidljivog i nevidljivog svijeta pa tako slika Poela.

542

Prema treoj pretpostavci oekuje se da nejasna mjesta, za koja su nuena razliita rjeenja, postanu jasnija u ovdje danom tumaenju tajne. Prema tim postavkama alostna pjesanca plemenite Hasanaginice je u cijelosti djelo tradicijske umjetnosti, a to znai da je njeno vrelo mit ili metafizika doktrina. Takva umjetnost ima i jasno odreen cilj, ali i potvrena sredstva djelovanja. Ni jedno ni drugo nisu posljedica razumskog ili osjetnog dovijanja pojedinca, ve su njegova postignuta udeenost u svijetu kojim jednost obznanjuje sebe. Pjesnik ili pjesnikinja ne pjeva samo zato da bi se ulo o pojedinanome jastvu, da bi ono bilo obznanjeno drugim. Upravo bi ovdje valjalo istaknuti da svako istinsko pjesnitvo jeste ensko. To je tako, jer Se Jedan obznanjuje Rijeju, Duhom, Umom ili Svjetlou. Na prvoj razini tog obznanjenja postojanje je sabrano u nerazluenoj cjelini. Tek iz primljenosti ili trudnosti time mogue je dati, obznaniti ili roditi pokazanje Jednog. A primateljstvo je ensko. Zato e u ovim razmatranjima jastvo koje kazuje pjesmu u punini njezine primljenosti nadalje biti imenovano pjesnikinjom. Nada pjesnikinje je da u njoj i njome pjeva Jedan, te da tako ona sudjeluje u glazbi svega to je u obzorjima i svega to je u njoj. Tome se ona posve predaje: pokriva se pred svima da bi se nala otkrivena pred Jednim. Za taj cilj ona rtvuje sve to je njezino da bi nala sve to joj je dano kao pokazanje Jednog. Ona umire u svojoj pojedinanosti da bi ustala ili se rodila u Jednom kao poelu sveg postojanja i svake njegove pojedinanosti. alostna pjesanca je danas prisutna kao tekst. Nikada nije pronaen neki pojedinac koji bi je imao kao primljeno umijee kazivanja. Od tog je teksta mogue poi u traganju za njenom prisutnou u govoru njene izvorne kazivateljice. Traitelja tekst vodi onoj razini jastva s koje je pjesma sila u svoj sadanji oblik. Uloga svakog djela tradicijske umjetnosti je da potakne i omogui uzlaenje jastva od nizine prema visini, prema Rijei koja je riznica svakog govora. Sve to se o ovoj pjesmi moe saznati jeste preko teorije o mitu i odgovarajue metafizike doktrine u kojima bi simbolike slike tog teksta mogle pronai svoja izvorna znaenja. Iako je prozaino, anegdotsko, osjetno i humanistiko tumaenje teksta alostne pjesance kao literature ve stotinama puta primjenjivano, do sada nije dalo odgovore ni na glavna

utemeljenosti u muslimanskoj tradiciji predstavljaju znaajniji sadraj usmenog pjesnitva na slavenskome jugu. Lord o tome pie: Upravo u tome pogledu meni se ini da su na Balkanu najdragocjenije muslimanske narodne epske pjesme, jer, ja se nadam da u to i dokazati, one su sauvale i razvile neke mitske uzore bolje od hrianske tradicije, koja je uperila svoje poglede sve vie hajdukim i kleftskim pjesmama, a odatle i historiji. (Lord, Uticaj turskih osvajanja na Balkansku epsku tradiciju, 66) Lord zakljuuje da je muslimanska tradicija pjesme bila takva da je osigurala osnovni kontinuitet sa dalekom prolou, isto kao to je pomogla da se iz prastarog materijala razvije poetska struktura koja istinski zasluuje ime epike. (Isto, 83)

543

pitanja o nejasnim mjestima. Nije, jer je takav pristup gotovo posve nemoan pred bilo kojim tradicijskim simbolom u obliku kakav se moe vidjeti ili uti. U svim modernim itanjima tog teksta nedostaje izvorni ton, pa tako i izvorni oblik s kojima pjesma ima ureenost i odmjerenost tradicijski govorenog stiha. U modernim i razumski ogranienim pristupima o pjesmi se vie ne misli kao o podsjeanju na Jednost i stvaranju kojim je ona prisutna u ovjeku i njegovome jeziku. Pjevanje i pjesma vie nisu rtvovanje pjesnikinje kao robinje Stvoritelja, rtvovanja koje priskrbljuje svagdanji kruh. U pjesmi izvornog tona je govor Istine, pa ton postaje uoblienje koje je savreno i sveto, jer dolazi od Svetog i vodi Njemu. Tradicijska pjesma oarava i pjesnikinju i njenog sluatelja, jer ona ne kazuje nita od sebe. Ona je primateljica od Stvoritelja ili glazbalo na Njegovim usnama, u ruci ili pod prstima svog Voljenog. Tako su oarani i oni koji je sluaju ili gledaju, ali Oaravatelj nije svediv ni na jednog od njih. Oaravanje nije ni prvi ni glavni cilj pjevanja i pjesme. Ljepota je vrijednost svakog takvog umjetnikog djela, ali nije i njegov najvaniji razlog. Tek sa zbiljnim umjetnikim djelom njegovi primatelji i davatelji uivaju u dosluivanju i ozbiljenju savrenosti koja postaje vidljiva kao njihova. To je zadovoljstvo koje djelovanje ini savrenim. Kada se god govori o pjesmi u tradicijskom znaenju tog pojma, to znai da je ona posve u skladu s metafizikom doktrinom. U njoj se obznanjuje i preko nje se dosee jednost koja je u svemu. ovjek tradicijskog gledanja na zbilju, koji je ivotom ukljuen u nju, nastoji da posveti sva svoja djelovanja. Njegov ivot je cjelina u kojoj nema razluenja svetog i profanog. Takav ovjek nema nikakve tjelesne potrebe koje su bez umskog ili duhovnog sadraja i uinka. Zato su i svi oblici njegove umjetnosti takvi. Ako se to primijeni na alostnu pjesancu kao djelo tradicijske umjetnosti, njeni sadraji mogu biti dekodirani jedino u tradicijskoj teoriji knjievnosti. Takva teorija je na drugoj strani tog to u posljednjim stoljeima znamo kao evropsku knjievnu kritiku.

Ars sacra
U svojoj izvornoj naravi i njome ovjek zna da i on i svijet imaju jedno poelo. To njegovo znanje ne ovisi ni o emu u vanjskome svijetu, iako mu ga mogu saopavati i napominjati u razliitim iskazima svi s kojima je u odnosu, i Zemlja i nebe-

544

sa i sve meu njima i Sunce i Mjesec, i zvijezde i planine, i drvee i ivotinje, i mnogi od ljudi. Svjedoei tu jednost, ovjek svjedoi sebe kao bie dva svijeta vidljivog i nevidljivog. Kada je to poelo imenovano Bogom, njegovo svjedoenje je iskazivo u poricanju svakog boga mimo Boga. Taj Jedan je zbilja i svijeta i ovjeka. Njegova prisutnost u ovjeku omoguuje da on zna sebe Njime i Njega sobom. Budui da on nikada ne moe biti On mimo Njegovog obznanjenja u njemu, ovjek je razdijeljen u dvije strane svoga jastva jednu smrtnu koja obznanjuje vjenu i drugu vjenu koja Se obznanjuje u smrtnoj. Da bi dosegao tu vjenu kao svoju zbilju, od ovjeka se oekuje da smrtnoga sebe rtvuje smrti, te da se tako oslobodi svih veza koje ga odvraaju od Jastva. To su sve veze sa sobom i svijetom koje zamrauju ili pokrivaju obznanjivanje istine u obzorjima i jastvu. Punina jednosti i jedinosti Boga pokazuje se kao njeno neprestano objavljivanje. To to je objavljeno snosi ljepotu Objavljenog kao Njegova najljepa imena. On Se objavljuje ili povanjtinjuje najljepim imenima, ali istodobno i pounutarnjuje jer svakome koji Ga zna postaje neodoljivo privlaan. U svakom opaanju ljepote ovjek otkriva sebe. Ta je privlanost ovjekovo vraanje svojoj srijedi ili otkrivanje svoje najljepe uspravnosti. Tim privlaenjem i otkrivanjem sebe ovjek je umiren, ali ljepota stalno iezava. Sjeanje na nju pokree umirenog prema njoj skrivenoj. On hoe da sazna Tog Koji mu Se stalno otkriva i skriva, Koji ga zadovoljava u razluenosti, jer je posve otklanja u Svojoj punini. Kada je Bog objavljen na prvoj razini, to je najljepa uspravnost ili uzvisina po-stojanja u kojoj su sabrana Njegova najljepa imena: On je Bog, nema boga osim Njega. On je Znalac nevidljivog i vidljivog; On je Milosni, Premilosni. On je Bog, nema boga osim Njega. On je Car, Sveti, Mirni, Vjerni, uvar, Moni, Prisiljavajui, Vinji. Slava Bogu nad onim to oni pridruuju! On je Bog, Stvoritelj, Graditelj, Oblikovatelj. Njegova imena su najljepa. Sve u nebesima i na zemlji velia Njega; On je Moni, Mudri.5 Najljepa imena su Boija, ali svijet ih svojom cjelinom prima i rasprostire. Ta imena ovjek ima kao svoju izvornu narav, ali ih i prima i sabire iz ukupnosti vanjskog svijeta. Ona ga preko svojih prisutnosti u znakovima vanjskog svijeta podsjeaju na srijedu jastva kao riznicu sveg znanja, na onog duha kojeg je Bog u njeg udahnuo kao srijedu stvaranja. Tako se istina

Kuran, 59:2224.

545

6 U ovome kazivanju kljuni pojam je jastvo (ar. nafs, gr. psyche, lat. anima). Taj pojam valja promatrati u odnosu s pojmom Duh (ar. ruh, gr. pneuma, lat. spiritus), ali ga istodobno i razlikovati od njeg. Pojmovi jastvo, dua i Duh su tako povezani da je nemogue postaviti jasnu granicu na kojoj su razdvojivi. U svakome jastvu Duh je prisutan kao njegov ivot i veza sa ivim. U toj svojoj prisutnosti Duh se pokazuje kao dua jastva, pa ih je mogue poistovjetiti. Samo je ona dua istovjetna s Duhom koja nema nita svoje do Jastvo. Bog preko Hvaljenog kae u Uenju (20:14): Doista Ja jesam Bog, nema boga osim Ja, pa robujte Meni i klanjajte sjeajui se Mene. Kada prihvati taj Boiji poziv, ovjek svjedoi da nema ja do Ja. Nain ozbiljenja tog svjedoenja je robovanje jastva svjedoka Jastvu Svjedoenog povezivanjem s Njime u sjeanju na Njeg. U tome svjedoenju jastva o Jastvu prisutna je dvojina ivi i ivi. Budui da je Bog ivi, svjedoenje Njegove jednosti moe biti iskazano i na sljedei nain: nema ivog do ivog. Bog kae tome jastvu (25:58): Budite svjesni ivog, Neumirueg, i slavite Njegovim hvaljenjem. Slijedi da je jastvo umirue, te da je njegovo osloboenje jedino u Jastvu koje je the Living i the Undying. Ali jastvo zna sebe kao ivo. U njemu je, prema tome,

stvorenosti svijeta i ovjeka nalazi ili susree u ljudskoj srijedi. Najmonija ovjekova ud je potpuno ozbiljenje tih sabranih imena. To je najljepi uzor ili najuzvienija ljudska mogunost u kojoj se ovjek esto sjea razloga svog postojanja i svrhe. Ako se ovjek usmjerava Bogu kao imatelju najljepih imena, Koji je kao Takav neodoljivo privlaan, slijeenje tog najljepeg uzora kao najmonije udi jest jedini nain uzlaenja od sebe nieg sebi viem. Najljepi primjer je u jastvu. Samo je tu vodi iz nizine prema najljepoj uzvisini ili sabiranju svih imena. U tome se uzlaenju ovjek otkriva kao sveto djelo Svetog, Koji stvara i njega i to to on ini. Uzlaenje od sebe nieg do sebe vieg je vraanje Jastva kui sveg pokazanja. Gdje god bio na tom uzlaznom putu, ovjek je u tuini iz koje se vraa Rijei u kojoj su sabrana sva najljepa imena. ivot je, prema tome, asno putovanje osloboenju ili ozbiljenju svjedoenja da nema jastva do Jastva. Zato je ivot u povratku ili rtvovanju: ovjek se vraa iz tuine Bogu kao svome izvornom zaviaju; rtvuje svoje smrtno jastvo radi njegovog vjenog poela; ostavlja i sebe i obzorja ispunjena znakovima radi ozbiljenja u Oznaenom.6 Rije je poelo. U njoj i njome se imatelj najljepih imena obznanjuje govorom i njegovim zapisom. Svi znakovi u obzorjima su taj zapis. Znakovi u jastvu svakog pojedinanog ovjeka su takoer zapis govora. Mogue je, prema tome, govoriti o maternoj knjizi ili poelnom zapisu i maternom vjesniku ili poelnom govorniku. I jedno i drugo su najuzvienije primateljsko poelo ili najblii odnos s Onim Koji nije ni rodio ni roen, ali bez Kojeg nema nieg da bi bilo naeno. Kada je u nekom ljudskom djelu sabrana maternost zapisa i govora, ono nije shvatljivo mimo ljudske naravi. Pogreke u zapisu ili govoru tog djela upuuju na odnos nepogreivog uzora i putnika koji ga slijedi. ovjekova mogunost da grijei, te da se kaje ili okree Savrenome je potvrda njegovog svetog porijekla i savrene svrhe. Odnos ovjeka i Boga ukljuuje priznanje ljudske grenosti, ali i povjerenje u mogunost da se iz nje izbavi. Taj se odnos pokazuje u neprestanome mijenjanju u jastvu, drutvu i svijetu. Razliite razine postojanja su pozornice tog pokazanja. Svakom od njih upravlja isto poelo. Iako ni u jednome asu nisu jednaka, sva pokazanja ostaju objava Uma ili svog metafizikog temelja. Poreci i ustanove drutva su tradicijski ako svoje krajnje opravdanje nalaze u svojoj svje-

546

snoj ovisnosti o doktrini koja je osnovana na Umu kao poelu objavljenja Jednog, to jeste na metafizikom poretku koji svemu i na svim razinama postojanja omoguuje smisao i ulogu. S takvim smislom i ulogom ovjek nalazi put izlaska iz dvojine u jednost. Put je u jastvu, drutvu i cijelome svijetu ali mu je cilj izvan njih. Taj cilj je obznanjen u poretku enjenja i udavanja koji obuhvata cijelo postojanje. U razliitim svetim predanjima postoje razliita uoblienja te dvojnosti, neprestanog udavanja i enjenja. To prastaro znanje Ray Livingston sabire ovako: U ivotu svakog pojedinanog ovjeka njegovome djelu, klanjanju, braku i ponaanju kao i u skupnome ivotu ljudi, Um, koji je uvijek smatran mukim i djelatnim, je savreni vladar i upravitelj moi i djelovanja duevno-tjelesne pojedinanosti koja je smatrana enskom. To poelo je u samome zdanju svijeta na svim razinama Bog je muko Svome stvaranju, nebo zemlji, Jastvo jastvu, Unutarnji ovjek (Duh) vanjskoj pojedinanosti (dua i tijelo), sveenik (sacerdotium) kralju (regnum), kralj svome kraljevstvu, misaoni poloaj djelatnome, pokrovitelj umjetniku, umjetnost-u-umjetniku djelu, mu eni, a ena dvorima svoga mua. Sve su to vrste braka iz ije skladne veze nastaje plod pravog djela.7 asno putovanje je odazivanje Bogu. To je stalno kretanje. Dok ima razluenosti, ima i kretanja. Jedno stanje jastva se ostavlja radi dosezanja drugog, u neprestanom ostavljanju i uzimanju. Osloboenje je napredovanje na tom putu. Zastajanja i uzmicanja su zaplitanja i utamnienja. U smrti je svaki putnik stavljen pred cilj, pa je prihvaeno njegovo ozbiljenje ljepote i dobrote ili odbijeno, pa tako potinjeno ienju i unitavanju vatrom svega to nije zbiljno. U ivotu na ovome svijetu ovjek ozbiljuje svetost u ljepoti i dobroti u svemu to ini i ne ini, u svemu to hoe i nee. Nema nieg u njegovome sada prema emu on nema dug, jer ovjek je izvorno svete naravi, pa tako i povezan sa Svetim. Djelovanje uz svijest o tome dugu a sve to je u postojanju ima pravo u tome koji djeluje, jer sve obznanjuje Boga ozbiljuje ili otkriva njegovu izvornu narav kao primljenu ljepotu, pa je bivanje lijepim odnos s Bogom Koji Svoju Ljepotu otkriva u svakome asu i svakoj pojavi. Ako taj koji djeluje ne priznaje pravo svega na to on time moe utjecati, on je u opasnosti da povrijedi istinu stvorenosti. Na taj se nain on zatvara u svoje neznanje, te sa svijeu ili bez nje porie da je ukupnost njego-

razluenost na jastvo koje je smrtno i jastvo koje je ivo. Prva strana je ljudska. Osloboenje od nje je vraanje drugoj strani kao Boijoj. Zato je uzdanje u Boga put osloboenja od jastva kao smrtnog. Nema svete predaje u kojoj to osloboenje nije sredinje pitanje, jer sve to jastvo ima mimo Jastva jest njegova tamnica i njegova smrt. Kada se oslobodi te smrti ili kada umre, ovjek se raa u Jastvu, mrtvi ovjek koji ivi koji hodi zemljom (Rumi, The Mathnawi, 6:299). To je njegova stalna mogunost ovdje i sada i ovisi jedino o robovanju Bogu i sjeanju na Njeg. Tako se ovjek ozbiljuje u Hvaljenom kao svojoj najmonijoj i najuzvienijoj udi preko hvaljenja Boga kao Sve-Hvaljenog. Nita od te mone udi nije iz svijeta, ve je sve njeno poslano ili sputeno da bi bilo savreni znak ivog. A to nije nita drugo do znanje odgovora na pitanje: Ko sam ja? U tome znanju ja jest smrtno, a Ja nije. Izbavljanje od smrti je izbavljenje od jastva, to je isto s dosezanjem svetosti: Umro je za se te preko Gospoda postao ivi. (Isto, 3:189) Gdje god se ovjek okrenuo, pred njim je Boije Lice. Znati sebe znai znati to Lice i sjeati se Njeg kao zbiljnog sebe, emu odgovara svjedoenje: ja jesam Tvoje svijetljenje.
7 Livingston, The Traditional Theory of Literature, 2324.

547

Vidjeti Muslim, 1:23.

Vidjeti Bukhari, 8:33637.

10

John, 8:28.

11

Kuran, 8:17.

vog postojanja izvorno primljena. Zato je svako djelovanje sa sjeanjem na Boga put uzlaenja Njemu. Otkrivanje vlastite naravi kao lijepe jeste robovanje Bogu kao Lijepom, i to tako kao da Ga taj koji djeluje vidi u svemu i vazda, jer ako ovjek ne vidi Boga, Bog vidi njega.8 A kada ovjek tako ozbilji svoje jastvo, njegovi gledanje, sluanje, govorenje, djelovanje i hodanje obznanjuju Boga i jesu Njegovi.9 Tada taj initelj rtvuje svoje ja punome Ja, pa se u djelu pogreka pokazuje kao njegova a ljepota kao obznanjenje Jastva. To rtvovanje je nain osloboenja od svih povezanosti ovjeka sa sobom, drugim ljudima i svijetom kao cjelinom, mimo njihove naravi znakova preko kojih se Jedan obznanjuje u mnotvu. Sve to ima poetak mora imati i kraj. Sve sastavljeno mora biti i rastavljeno. Ali Jedan nema ni poetak ni kraj, niti ikakvu sastavljenost. On je Ja koje se pokazuje u svakoj pojavi i svakome ja. Svaka pojava, pa tako i svako ja, umire ili nestaje u svakome asu da bi oivjela ili nastala u sljedeem. To je tako, jer je samo Ja izvan smrti i nestajanja. Svijest o tome i svjedoenje tog u ne jastvu i da Jastvu zahtijeva umiranje u jastvu radi Jastva i to bez bilo kakvog odgaanja za neko zamiljeno vrijeme i premjetanja u neko mjesto za kojim se ezne. Osloboenje pretpostavlja stalno rtvovanje svega to se priinja milim da bi ovjek naposljetku u smrti svega smrtnog dobio iznova ivot kao dar ivog. Tragedijska katarza je dostina jedino u raskidanju svih veza, ma koliko se to inilo nemoguim. Najplemenitija rtva je ona koja donosi najveu alost, jer samo nasuprot nje jest puna blaenost. Od privida ne oslobaa nita do smrt u kojoj su prekinute sve veze osim one s davateljem ivota. ovjek je osloboen samo onim nainom bivanja u kojem je sposoban ostaviti sve da bi sve dobio, te umrijeti da bi iznova bio roen. ovjek nije ni uzrok ni svrha sebi samom. Kada je okrenut i zapuen tome uzroku, valja mu prihvatiti da u svemu to hoe mora izgubiti ili pogubiti sve to nije taj cilj koji djeluje u njemu i preko njega. Samo ta izgubljenost i ta pogubljenost mogu mu dati da se nae i bude iv. A to znai da mu valja neprestano iseljavati iz smrtnosti u ivot i od svakog znanja njegovoj vioj mogunosti, sve do istosti znanja i bivanja. Merjemin sin kae za svoja injenja: Ja ne inim nita od sebe.10 O istome Bog kae Hvaljenom: A kada si bacio, nisi to bio ti koji si bacio, ve je Bog bacio.11 Otvorenost jastva, drutva i svijeta prema tom ozbiljenju svjedoenja da nema jastva do Jastva daje smisao ovjekovom

548

injenju u kojem klanjanje znai klanje ili rtvovanje svega to tvori privid da On ima druga. Taj privid izgara jedino u vatri gnoze, a jastva koja ga usvajaju ne ubija niko drugi do Jastvo: Nisi ih ti ubio, ve ih je Bog ubio. U svakome ljudskom djelu je mogunost robovanja Bogu. To da ovjek sve ini kao da vidi Boga, omoguuje preinaavanje svega u svijetu u umjetniko djelo. U takvome se djelovanju dogaa neposredovani odnos konanog i beskonanog, to moe biti imenovano i kao poesis. Platon o tome veli: Proizvodi svih umjetnosti su vrste pjesnitva, a svi njihovi obrtnici su pjesnici.13 Rije je prvina svakog umijea. Ona je izvorno jedna, ali u stalnom sabiranju i razluivanju. Ona je materna jer prima dano i daje primljeno. Da je to tako svjedoi svaki Boiji vjesnik kao obznanjenje Jastva Umjetnika u jastvu ovjeka. O vjesniku Musau Bog kae: Ja sam te oblikovao kao djelo umjetnosti za Sebe.14 On mu takoer kae o gradnji mesdida i njegovih sadraja: I pazi da ih napravi prema njihovome uzorku, koji ti je pokazan na brdu.15 To Boije pokazanje slika vjesniku Musau na brdu jest u Duhu ili u sreditu njegovog jastva. Tako je sa svakom neposrednom ljudskom vezom s istinom. Kada govori istinski vjesnik, on daje u svome jeziku ono to mu je snio sveti i istiniti Duh. Kada tako govori pjesnik, njegov izvor je isti, ali on nije vjesnik. Svako istinsko pjesnitvo slui vjesnitvu, ali nikada ne vrijedi i obrnuto. Govor vjesnika je savreno povanjtinjenje onog to mu je pokazano u Duhu na brdu. U Duhu znai u nestvorenoj srijedi jastva; na brdu znai da ta srijeda jastva jeste najljepa uzvisina ili uvjet ljudskog stajanja pred imateljem najljepih imena. Kada povanjtinjuje to to vidi u Duhu na brdu, pjesnik otkriva sebe u pogreci. Zato je tumaenje istinitog pjesnitva bavljenje onim to je savrenost iza nesavrenosti i onim to je zbilja iza privida. Kada dobije napisani ili govorni oblik, pjesma ostaje u slijedu koji obuhvata slaenje od Duha u zvunu ili pisanu tvar, kako to kazuje Meister Eckhart: im je neka rije zaeta u mojoj dui ona je neto neopipljivo; ona je prava rije kada se uoblii u mojoj misli. Potom, kada je mojim ustima reena glasno, ona je samo vanjski izraz unutarnje rijei.16 U sluaju alostne pjesance dostupni tekst je znak jastva koje je govorilo u odnosu s rijeju. Tako je jednost sila u svoje tvarno razluenje okomicom od nestvorenog ili nepokazanog

13

Plato, Symposium, 205C.

14

Kuran, 20:41. Exodus, 25:40.

15

Eckhart, Meister Eckhart, 1:80.

16

549

17 Coomaraswamy, The Christian an Oriental, or True, Philosophy in Art, 129. Navod ono to je stvoreno, emu u grkome odgovara tois poimasin, to moe biti prevedeno i kao djela, je iz stavka 1:20 Poslanice Rimljanima.

Isti, Figures of Speech or Figures of Thought, 18788.

18

do stvorenog ili pokazanog u dahu pjesnikinje, pa odatle u odnos pera i hartije, mastila i bjeline. Slaenje od Duha na brdu do tijela u dolini upuuje na ustajanje ili uzlaenje istim putem, ali obrnutim smjerom. ovjek je izvorno cjelina. Mogunost da obznanjuje tu cjelinu znai da ona rtvuje sebe u mnotvo. Zato je ovjek i mnotvo. Kao takav on hoe cjelinu kao svoj cilj. Za ozbiljenje tog htijenja nuno je rtvovanje mnotva. Sve dok misli i govori, ovjek je u mnotvu ili u neizbrojivim dvojinama. Njegovo bivanje je usporeivanje, pa tako i tenja da se dosegne neslino i neusporedivo, ona tajna iza svakog pokazanja, ono poelo koje je istodobno i posve blisko i posve daleko svem postojanju. Zato je svaki ovjek metafiziar. Njegova ga izvorna narav ini takvim. Ananda K. Coomaraswamy o tome pie: Njegovo razumijevanje je usporeivanjem ili, drukije reeno, pomou odgovarajue simbolike. Kao osoba, a ne kao ivotinja, on zna besmrtno preko smrtnoga. To da Boije nevidljive pojave (to jeste, zamisli ili vjeni razlozi pojava za koje znamo kakve trebaju biti) moraju biti viene u onome to je stvoreno ne odnosi se, za njeg, samo na pojave koje je Bog stvorio, ve i na one koje je on sam stvorio.17 Kada su te stvari koje je on napravio njegova pjesma u punom znaenju tog pojma, jezik u kojem je ona reena nije shvatljiv bez uvida u znaenja simbola u svijetu kojem pripada pjesnik. Samo u tome jeziku simboli pjesnikovog govora ispunjavaju htijenje za cjelinom. U drugome vidiku oni su samo djelomino shvatljivi, pa esto i zavodljivi za promatraa koji ne zna dovoljno o razliitosti tradicijskih jezika o Jednome. A nema umjetnosti u tradicijskome znaenju bez simbolikog jezika, jer samo simboli imaju mo u otkrivanju i naznaavanju zbilje iza ili mimo osjetnog iskustva. Ananda K. Coomaraswamy upuuje na simboliki govor kao bitan sadraj metafizike ili tradicijske umjetnosti, pa kae: Simbolika je jezik i taan oblik miljenja sveeniki i metafiziki jezik, a ne jezik odreen tjelesnim ili psiholokim svojstvima. Njegov temelj je u usporedivoj povezanosti svih poredaka zbilje i stanja bia ili razina odnosa; to je zato jer Ovaj svijet je slika onog, i obrnuto (Aitareya Brhmana, VIII, 2, ) da moe biti reeno Coeli enarrant gloriam Dei.18 Osjetni svijet je samo jedna razina postojanja, pa zato i simbolike naravi u odnosu na vie razine. On je slika vie razine koja je takoer slika. Uloga tradicijske umjetnosti je u

550

objedinjavanju tih razina s obzirom na njihovo obznanjenje Jednog Kojem pripadaju najljepa imena. Kao takav On je Lijepi i neodoljivo Privlani. Njegovo je Lice na svakoj strani, pa je priznanje istine stvorenosti svake pojave nain otkrivanja tog Lica kao lijepog, pa tako i privlanog. Umjetnost je ukljuenje ili predanost toj privlanosti kao bivanju na putu povratka Lijepom i obistinjenja u Njemu. A budui da je samo Bog doista Lijepi, te da je svaka druga ljepota sudjelovanjem, samo je djelo umjetnosti, zakljuuje Coomaraswamy, napravljeno, u svome nainu (l) i znaenju (vs), prema vjenome uzorku kojeg je mogue nazvati lijepim.19 Misao je blia tome vjenom modelu nego to je njen izraz u jeziku. Ali i misao je odraz vie razine jastva koje u svojoj srijedi ima nerazluenu i nerazluivu istost. Figura govora odraava figuru miljenja, ali u silaznom poretku. Preko figure govora sluatelj je usmjeren uzlaenju vjenome modelu. Uzajamnost figure govora i figure miljenja usmjerava prema tome vjenom modelu, ali misao nije izvor sebi samoj. Jednost kao potpuna ljepota je njeno poelo onako kako je suneva svjetlost poelo mjeseevoj. Djelu svete umjetnosti nikada ne treba ni tuma ni historiar. To djelo sabire i obznanjuje sve to ga ini svetim. U svetoj tradiciji nema nieg to nije obred ili simboliko sudjelovanje u svjedoenju da sve dolazi od Jednog i da se sve Njemu vraa. Iz te cjeline ivljenja i radi nje nastaje umjetniko djelo. Kada god je ono iupano iz svoje tradicijske civilizacije, pa stavljeno pred promatraa koji je neuk za sveto, takvo djelo ostaje zastrto i nepristupano, bez obzira na to kakva mu znaenja bila dodjeljivana u vidicima nesvetoga tumaenja svijeta. Kada je umjetniko djelo postalo nesigurno i nemogue bez svojih tumaenja, sve odlunijim je postajalo pitanje: Kako umai zbrci razliitih glasova i jezika? Ako ima tog umaknua, to nikako ne znai da mnotvo jezika moe biti nekako svedeno na jedan u kojem bi pojavama i zamislima odgovarali jedni i isti glasovi i njihove povezanosti. Takvo umaknue mogue je samo prema jednom metafizikom obzorju iz kojeg se ire razliiti glasovi i jezici, ostajui vazda u tome jednom kao izvoru. U njemu i s njime ovjek nalazi zajedniki i perenijalni metafiziki jezik koji omoguuje da u svakome od jezikih oblika bude otkrivena Rije kao riznica sveg postojanja. Taj metafiziki jezik je u srijedi svakog ovjeka. On je, zapravo, nerazlueno Jastvo u

19

Isto, 19.

551

kojem su govornik i sluatelj jedno. U njemu je zbiljni ljudski zaviaj prema kojem se ovjek vraa iz svijeta i smrti. Iz njega govore pravi pjesnici. Kada se Jastvo razluuje u svoje objavljenje, pokazuje se kao mnotvo jezika. Svi ti jezici su dijalekti svog maternjeg poela. Zato nijedan od mudrih ne govori nita svoje, jer to ime se on objavljuje ljudima i svijetu postoji i prije i poslije njega. To je vjena mudrost ili postojana veza poela i svakog njegovog objavljenja. Vjesnik ne odabire to to govori. Taj koji govori, iz poela i njime, odabire svog vjesnika. Kada govori, vjesnika obznanjuje njegov jezik, to znai ukljuenost u svijet dvojine. Ali poelo je iznad dvojine. Ozbiljiti se znai vratiti se toj ne-dvojini. Ako se hoe razvianje svete umjetnosti, valja posvjedoiti da ono nije mogue izvan pitanja o razlogu i svrsi ovjekovog bivanja, izvan pitanja o kozmosu i drutvu i njihovoj vezi s poelom koje objavljuju. Ako je to poelo sveto, nijedno od tih pitanja ne dosee odgovor uz iskljuenje mogue svetosti tog koji pita. Kljuno pitanje jest: Ko sam ja? U njegovome sreditu je znanje sebe Sobom. Da bi ono bilo potpuno, valja priznati da je jastvo smrtno u svakome od svojih pokazanja, ali da to nije i njegova srijeda preko koje i kojom je mogue znanje sebe Sobom. Kada pjesnikinja ili pjesnik obznani svoj govor, on je sveti ako ima snagu da svog primatelja privue i uzdigne do Svetog, a to znai do natpojedinanog i nesmrtnog, jer samo tako pjesma vraa svog kazivatelja i primatelja prvom ili maternom poelu cijelog postojanja. Primatelj svete pjesme njome uzlazi do jastva pjesnikinje da bi u nepojedinanome jastvu, osloboenom patnje i smrti, pronaao svoj najljepi mir, te se tako poistovjetio s jastvom koje je otilo i udaljilo se od svega to zamrauje obzorja iz kojih je sputen u svijet i kojima se vraa rtvovanjem svega radi dobivanja svega. U toj tragedijskoj katarzi dogaaju se udari slini munji i grmljavini koji potiu strah i nadu strah pred izbaviteljskim uasom smrti i nadu da zbilja asa postaje vjenost. Sve to je u vremenu jeste i u prostoru, pa zato i s poetkom i krajem. Nema nieg postalog a da nee nestati. Zato je vjenost, u punom znaenju tog pojma, izlazak iz vremena i prostora ili smrti u jednost ili ivot.

552

1. Duh i pjesnikinja
Nije poznato od koga i kako je Fortis primio alostnu pjesancu, kao ni to da li mu je ona kazana ili dana napisana. Kada se ita u Fortisovom zapisu, jasno je vidljivo da ona pripada muslimanskom duhovnom naslijeu, da je iz njeg i radi njeg sauvana. Promjene od njenog izvornog oblika do zapisa su samo povrinske. Naznaava ih ime Asan-aghinica umjesto Hasanaginica i Asan-aga umjesto Hasan-aga, te nekoliko tome slinih i manje itkih mjesta. To je dokaz njenog uvanja i prenoenja kao blaga svete tradicije koja se povukla ili zaklonila u skritost. Neotkrivanjem tajne njenog uvanja zapisiva potvruje da je alostna pjesanca sveto naslijee njenih izvornih vlasnika. Zapis je dostupan. U njemu je odraz onog jastva u ijim glasovima, disanjima, razumu i umu je bilo sve to prethodi okruenju odnosa pera i hartije. Zapis alostne pjesance oivljava u svijesti svakog itatelja, pa se tako nudi mogunost da oivi jastvo izvornog govornika. Uvjet tog oivljenja je razumijevanje, osjeanje i okuanje svih rijei i slika koje su rasporeene u devedeset dva retka zapisa. Ako se pretpostavi da je alostna pjesanca djelo svete umjetnosti, jasno je da ona omoguuje prepoznavanje okomice koja povezuje njene slike s viim razinama postojanja, i to tako da bude prepoznato kljuno ljudsko pitanje: Ko sam ja? i uputa za njegovo odgovaranje: Upoznaj sebe. Ni to pitanje ni ta uputa ne ovise ni o mjestu ni o vremenu njihovog postavljanja. Od jedne do druge tradicije mijenja se samo njihov oblik. Budui da alostna pjesanca pripada muslimanskom umskom naslijeu, valjalo bi u njoj potraiti vidljiva uoblienja navedenih pitanja i upute. Iz pretpostavke o svetosti alostne pjesance nuno slijedi da se njena prva kazivateljica obraa iz srijede svog jastva, a to znai iz ljudske natpojedinanosti, otkud se vidi siromatvo svega mimo Boga kao Imunog. Iz Fortisovog zapisa je jasno da alostna pjesanca jest plemenite Hasanaginice. Drukija pretpostavka o tom podrazumijevajuem jest, i njegovo zamjenjivanje s o, udaljava pjesmu od ovdje usvojene njene svetosti, pa je kao takvu i onemoguuje. Svaki itatelj ili sluatelj pjesme uveden je kao svjedok u kazivanje pjesnikinje: sve mu je reeno osim tajne iza jasne slike dogaaja, pa je pozvan da od reenog uzae miljenom i osjeanom u jastvu koje je umrlo u sebi da bi se rodilo u Jastvu.

553

20

Izlazak, 25:40.

Na itatelju ili sluatelju pjesme je da iza znakova vidljivog traga za njenom tajnom. Traganje e dovesti do cilja jedino ako itatelj ili sluatelj preko alostne pjesance uzae do jastva plemenite Hasanaginice, pa se poistovjeti s njime. Cijela pjesma i svi njeni dijelovi kao govor su znakovi koji svojim mnotvom objavljuju Poelo kojem vraaju jastvo itatelja ili sluatelja, ali tako da se to zbiva u svjedoenju da nema jastva do Jastva. Najuzvieniji znakovi te mogunosti su Pomazani (Mesih) i Hvaljeni (Muhammed). Oni su u Duhu toliko bliski da nije mogue slijediti jednog a ostaviti drugog. I jedan i drugi vode istome cilju, ali samo one koji su voljni ostaviti sve radi ustajanja u savrenosti. Sveti govor alostne pjesance je iz savrenosti i radi nje. Nita ga ne iscrpljuje. Ako bi bilo drukije, pjesma bi ostala bez tajne. A ona je danas izazovnija nego u minulim stoljeima. To e i ostati, jer iskustvo smrti nije dostupno nikome mimo nje. Koliko god se ovjek obraao njenim znakovima, oni su samo biljezi na putu prema njoj i od nje. Da je cijelo kazivanje postavljeno u vidik perenijalne mudrosti, jasno je i iz prvog stiha: to se bjeli u gori zelenoj? Jastvo pjesnikinje se oglaava iz nizine, ali okrenuto je prema uzvisini. Njeno pitanje je o bjelini na uzvisini. Zelen te uzvisine objedinjuje dvije osnovne boje, plavu i utu. Plava boja oznaava morske vode i njihovu dubinu, na jednoj, i nebesko prostranstvo s neizmjernom visinom, na drugoj strani. Meu tim krajnostima su sve pojave koje osvjetljava Um. A Svjetlost, svijetljenje i osvijetljenost oznaava uta boja. Prisutnosti bjeline odgovara uzalost iz dubine i prikladnost za primanje svjetlosti i ozbiljenje u njoj. To je bivanje izmeu nizine i uzvisine, ali u povezanosti s brdom, a u skladu s Boijim nalogom ovjeku: ini sve onako kako ti je dano na brdu!20 ovjek je svoju narav primio na najljepoj uzvisini ili u potpunom odnosu s jednou koja se objavljuje preko neizmjernog prostranstva postojanja. Ta je neizmjernost sabrana u ovjeku, pri emu ga Duh, udahnut u njegovu konanost, ini posve otvorenim za ozbiljenje u Jednosti. Ljudska srijeda sa svojom izvornom naravi moe biti zamraena, ali nikada nije ni unitena ni izgubljena. uta i bijela boja su simboli svjetlosti uta svijetljenja ili davanja a bijela osvijetljenosti ili primanja. Svijetljenju odgovaraju Sunce i zlato, a osvijetljenosti Mjesec i srebro. Budui

554

da je Bog Svjetlost, Njegovo svijetljenje je prvo davanje. Kada se to dato gleda kao po-stojanje, ono je primateljsko u odnosu na Davatelja, a davateljsko u odnosu na sve ostalo. U njemu je na savren nain objedinjeno oboje i muko i ensko. Pjesnikinja gleda sebe u uzlaenju prema najljepoj uspravnosti, pa se poznaje u saglasnosti ili opreci onog to nalazi. Ona se pita pred tim to je u gori: Al su snjezi, al su labutove? U svome odgonetanju bjeline pjesnikinja pretpostavlja dva poeljna znaka koji odgovaraju uzalosti iz doline ili vezi zemlje i nebesa. To su snjegovi i labudovi. I jedno i drugo su znakovi mogueg povratka iz nizine svijeta njegovim viim slikama, pa preko njih sve do poela. To je povratak istoti i Duhu. Da je tako, naznaavaju dolasci istih snjegova i ptica sa sjevera da bi na jugu bili stranci i gosti, pa se odatle ponovo vraali svojoj kui i tako ocrtavali put slaenja i uzlaenja. Snijeg je znak nebeske brige za istotu svijeta. Njime nebo zaodijeva i mrtvo i ivo. Savreno ljudsko srce je oprano snijegom, pa je kao takvo primatelj Svetoga Duha i Boija Kua. ovjek s takvim srcem je milost svjetovima, svjetlea lampa, najljepi primjer i, tako, imatelj uzviene i mone udi. On je u svakome jastvu. Kao via mogunost svakog smrtnog jastva ovjeku je prei od svega njegovog, ukljuujui tu i njega samog u svakome od moguih postignua na putu povratka. Nita ga posve ne zamrauje. On je Hvaljeni kao savreni ovjek, jer sve prima i daje u hvaljenju Boga kao Hvaljenog. On uzlazi od najnie nizine do najljepe uzvisine, ali tako da je vazda sa svakim ovjekom. O svome srcu Hvaljeni kae: Bio sam dojen meu njima, Sinovima Sada Bakrovoga oca. Dok sam s jednim mojim bratom napasao janjce tamo iza naih atora, prila su mi dva ovjeka odjevena u bijelo, nosei zlatnu zdjelu punu snijega. Uhvatili su me pa otvorili moj trbuh. Izvadili su moje srce i raskolili ga. Iz njega su izvadili jednu crnu kaplju pa je odbacili. Potom su onim snijegom prali i moje srce i moj trbuh sve dok ih nisu posve oistili.21 To isto srce je najvia ljudska mogunost. U njemu se kao takvom jastvo uznosi Jastvu. Sve njegovo uzlazi ili uzlijee, ostavljajui crninu. U jastvo slazi ili slijee svjetlost. Zlatni bazen ispunjen snijegom simbolizira Um i njegovu istotu. Sve to je isto i trezveno, sva mudrost, obuhvaeno je u njemu. Srce savrenog ovjeka je Um. Tu su objedinjeni znanje i bivanje: to to srce zna, ono jest; i to to ono jest, ono zna. U

21

Ibn Ishq, Srat Rasl Allh, 72.

555

njemu nema nikakvih oprenosti. Znanje zla i dobra je odraz ovjekove povrede dovoljnosti umske mudrosti o dobroti svega to je s Bogom. U ve navedenom kazivanju Hvaljeni jo svjedoi o vaganju svoje vrijednosti u odnosu na druge ljude. Njegova je vrijednost, prema tome kazivanju, vea od svih ljudi, pa je on kao takav milost svjetovima i najljepi primjer. Ali, on je najuzvienija mogunost svakog ovjeka. Nema nijednog jastva koje se ne otkriva u toj svojoj mogunosti u odnosu s Hvaljenim. Prema tome, Hvaljeni je cilj ili sabiranje svih ljudi u jednom i istom srcu koje je izmeu dva prsta Premilosnog. Ozbiljenje jastva u Jastvu je povratak izvornoj punini. Zato je cilj ovjekovog ivota vazda vei od svakog postignua na putu. Nijedno od svih moguih postignua ne moe zamijeniti cilj. Uzlaenje prema tom cilju vee ovjeka za pticu koja slijee od njeg i uzlijee njemu. U cjelinu ovjekove stvorenosti od zemlje, u njegovu oblikovanost i usrazmjerenost, u sve to to nosi otisak obiju Boijih ruku, On je udahnuo Svoj Duh. Taj je Duh srijeda ili vrh sve ljudskosti: sve je potinjeno njemu a on nije niemu. Niko ne moe rei da je Duh njegov, ali nema govora bez njegove prisutnosti. Svaka tjelesna zatoenost je povezana s njime. Kada se smrtno okona u smrti, te prah vrati prahu, Duh je i prije i poslije tog netaknut i cjelovit, jer je s Onim Koji nema ni poetak ni kraj, ali je sam poetak i kraj svemu. Znak Duha je ptica koja je istodobno u ovjeku i izvan njega. Priznanje njene prisutnosti je usmjeravanje cjeline bia prema Duhu i ozbiljenje u njemu. S tom prisutnou Duha, u svakoj ljudskoj pojedinanosti, u jastvu su spojena dva svijeta ovaj i onaj, vidljivi i nevidljivi, osvijetljeni i svijetlei, primateljski i dajui, enski i muki. Sve su te dvojine krajnosti kojima se ivi obznanjuje smru svega u pokazanju, ali koja Njega ne dotie. Pristajanje na smrtnu narav svakog pokazanja ivog znai alostiti se pred nemogunou ivota mimo ivota, ali se i radovati povratku Njemu. Nije li u tome tajna neizmjenljivo alosne radosti i radosne alosti u svakom iskustvu smrti koje se tie onog koji takvo iskustvo jo nema? Ima li ozbiljnijeg ina od opremanja, ispraanja i ukopavanja bliskog? Ta pitanja zahtijevaju odgovor barem na jo jedno: Moe li ovjek biti plemenit ako u svome bivanju pristaje i na to kao prvi razlog svog ivota i konano utoite mimo ivog? Ako ima pouzdanog odgovora na ta pi-

556

tanja, ona nisu i ne mogu biti ljudska. Samo ih Sutina ovjeku moe dati, ali kao Svoja, ne kao njegova. Sutina se odluuje da ivi, zna, hoe, moe, govori, gleda i slua kroz ovjeka. Kada je to tako, u svakome svome stanju ovjek je vezan za tu sutinu. Bog o tome preko Hvaljenog kae: Za vrat svakog ovjeka Mi smo vezali njegovu pticu, pa emo mu, u danu ustajanja, iznijeti knjigu koju e nai rastvorenu. itaj svoju knjigu! Danas ti je tvoja dua dovoljna kao obraunatelj protiv tebe. Ko god je voen, samo za svoje dobro je voen. A ko god luta, to je samo njegov gubitak. Nijedna optereena dua ne nosi teret druge. Mi nikada ne kanjavamo dok nismo otpravili nekog poslanog.22 Ptica vezana za vrat svakog ovjeka oznaava uzajamnost njegove pojedinanosti s natpojedinanim Poelom. Sva stanja u jastvu su sjenke ili znakovi tog Poela. Rasporeeni su od najnie nizine pa do tog Poela kao najvie i potpune mogunosti sveg postojanja. Sve to jastvu treba na putu uzlaenja ili ozbiljenja u Duhu dano mu je u samom inu stvaranja. To to zna kao svoju najviu mogunost dovoljno mu je za voljenje nje. Volei svoju najviu mogunost, koju slijedi kao preu od svakog stanja svoga jastva, pa tako i od cijelog svijeta, kao dobru i lijepu, ovjek joj se primie i narasta u znanju nje i njome. Taj kojeg slijedi kao svoju savrenu mogunost je Poslani, jer ga Bog alje od Sebe u svijet Svog pokazanja. On je mjera za odreenje mjesta svakog jastva na uspravnome putu od najnie nizine do najvie uzvisine. On je primjer usmjerenosti pojedinanosti prema Natpojedinanom i ozbiljenja u Njemu. Taj Poslani je najvia ljudska mogunost i ptica jastva svakog ovjeka. Kada jastvo svog itatelja ili sluatelja okree prema bjelini u zelenoj gori, pjesnikinja ocrtava vezu s Poslanim kao eljenu i vazda traenu najuzvieniju ljudsku mogunost. Oienje srca ili nestvorene srijede je uvjet putovanja ili preivljenja. Put oienja vodi razliitim stazama i sa svih strana brda, izmeu kamenja i drvea te ivotinja i ljudi. Njegov cilj je voda ili ono mjesto na kojem zemlja omeuje vodu. Preinaenje mrtve tvari svoga tijela u ivot ovjek dobiva iz vode, kako mu Bog kazuje: A sve ivo oblikovali smo iz vode.23 Zapuenje prema vodi znai priznanje njenog poelnog znaaja za utjelovljenu ljudskost. Kad doe do vode, od ovjeka se oekuje da svoje putovanje nastavi kroz nju, te da je tako prizna kao svoju viu razinu i iz nje izae u svojoj izvornoj savrenosti kao ozbiljenju stvore-

22

Kuran, 17:1315.

23

Isto, 21:30.

557

24

Isto, 95:46.

25

Vidjeti Bukhari, 4:292.

26

Kuran, 26:22127.

nosti na najljepoj uzvisini. O tome mu Bog kae preko Poslanog: Mi smo doista stvorili ovjeka na najljepoj uzvisini pa ga sputamo do najnieg od niskih, izuzimajui one koji vjeruju i vre dobra djela oni e imati neprolaznu nagradu.24 Sputanje do najnie nizine ne potire sjeanje na najljepu uzvisinu ili vrh brda na kojem je ovjek primio svoju izvornu narav. S tim sjeanjem ovjek trai u pojavama svijeta i u sebi put povratka svojoj izvornoj savrenosti ili svoje novo roenje. Pjesnikinja alostne pjesance kazuje o tome novom roenju kao najvioj ljudskoj mogunosti u odnosu na koju promatra i preispituje sve ono to je injeno na razinama postojanja koje nisu vrh brda. A taj vrh brda je znak svjedoenja Jednosti i ozbiljenja u Njoj. Pjesnikinja je izmeu tih dviju krajnosti izvorne visine i najnie nizine. Kada govori s te visine, na nju slazi Sveti Duh.25 Tada je ona povezana s Voljenim preko malo znanja, ali s punom ljubavlju prema Njemu. Ona je vjerna jer priznaje svoje malo znanje kao dovoljno za potpunu ljubav. Priznaje i Duha kao potinjenog jedino Boijoj zapovijedi. Svojom okrenutou prema Jednom i bliskou Njemu ona Mu se utjee od svake druge okrenutosti i svega u jastvu i obzorjima to odvraa od svjedoenja Jednog. Njena je volja da nema volju do Volje. Na taj nain pjesnikinja odbija svaku vezu s odvratiteljem. O sretnim i nesretnim pjesnicima Bog kae preko Hvaljenog: Hoete li da vam kaem o onima na koje slaze odvratitelji? Oni slaze na svakog krivog varalicu. Oni sluaju, ali veina njih su laci. A pjesnici nastrani ih slijede. Zar nisi vidio kako oni lutaju u svakoj dolini i govore to to ne ine, izuzev onih koji vjeruju i vre dobra djela i esto se sjeaju Boga, pa pomau sebi nakon to im je uinjena nepravda? A oni koji ine nepravdu zasigurno e znati kakvim e prevrtanjem biti prevrnuti.26 Usvoji li se da kazivateljica alostne pjesance nije u vlasti odvratitelja, da ne luta dolinama i da ne govori ono to ne svjedoi svojim injenjem, ve da voli to to zna i da narasta u znanju toga to voli, te da ini ono to je dobro i lijepo, da se esto sjea Boga i da pomae sebi nakon to joj je uinjena nepravda, njeno e se kazivanje otvarati za svakog itatelja i sluatelja koji u njemu trai znakove o Bogu i nepristajanju na nepravdu, pa makar to bilo i protiv njega samog. Takva pjesnikinja svojim kazivanjem uzvraa na Boiji poziv: Vjerni, budite zatitnici pravde, svjedoci za Boga, makar to bilo i protiv vaih jastava, ili vaih roditelja i srodnika, bio o-

558

vjek imuan ili siromaan. Bog je blizu obojici. Pa ne slijedite strast da ne zastranite, jer, ako se kolebate ili okrenete, Bog je svjestan tog to inite.27 Budui da je potinjen samo Boijoj zapovijedi, Duhu nije mogue nametnuti niiju volju. Njegovo puhanje kamo hoe Onaj ijoj je volji posve posluan znai da svaki ovjek u svakome asu moe primiti dar, to nije posljedica njegove zasluge. Kada Duh bude primljen, to se obznanjuje u obliku koji moe biti slian postojeem. Ali taj oblik nikada nije jednak nijednom koji je bio, koji jeste ili koji e biti. Kada se za ovjeka kae da je iv, to znai da u svakome asu on ima svijest o sebi i svijetu. Nijedan as nije jednak nijednome od minulih, koji su prolost, niti ijednom od dolazeih, koji su budunost. Tako je ovjek neprestano suoen ili s minulim ili s prolim. Njegova potpuna zbilja je poznata jedino Zbiljnom. Tu neprestanu smjenu jednog asa drugim ovjek na neki nain kua, pa o njoj govori kao o sebi. Ali o svojoj smrti ne moe govoriti kao o svome iskustvu. Koliko god je nasluivao, ona ga eka da je izravno iskusi, i to u potpunom zamuknuu i prekidu svih veza. Onako kako je as neizrecivo pokazanje Zbilje, isto tako je i smrt. U njoj umire sve to je podvrgnuto promjeni. U pravome pjesnitvu Duh govori jezikom pjesnikinje. Nikada nije mogue obrnuto. Duh nije posluan nikakvoj volji mimo Volje. Prisutnost Duha u obliku pjesme, kada ona postoji, nikada nije izbrisiva. Ona moe biti skrivena, ali nikada i unitena. Ne mogu ga skriti ni pogreke kazivanja i pisanja. Slijediti potpunu slobodu Duha znai nadlaziti oblike govora pjesnikinje ili biti s pticom koja je vezana za vrat svakog pojedinanog jastva. Ako je iz Duha, pjesma je vazda i mogunost povezivanja s njime.

27

Isto, 4:135.

559

Jana Unuk

Predeli straha
Ljude i ptice, ivotinje i meteoroloke pojave podraavao sam tako vjerno, kao da je svako od njih mojim glasom izrazio sebe, izjavio je jednom neki srednjovjekovni histrion. Ne znam da li bi tu tvrdnju i zapisao, da je znao kako u ja jednom naii na nju i u njoj prepoznati svoju poetiku, ali vjerujem da mu srodnost naih dua u koju elim da vjerujem, ne bi smetala, jer bio je pravi histrion, dakle izmeu ostaloga i pisac. Eh, kad bi u mom romanu vjetar i potok, lik i dogaaj, progovorili kao da izraavaju sami sebe! To to su progovorili mojim glasom ne bi trebalo smetati ni njima ni meni njima bi trebalo biti svejedno, jer, uprkos svemu, govore oni, a ja ne mogu pobjei od svoga glasa. Devad Karahasan, Knjiga vrtova Stvaralaki credo bosanskog proznog i dramskog pisca, esejiste i pozorinog kritiara, Devada Karahasana postii da u knjievnom delu svaka osoba pa ak i opisana stvar progovore kao da izraavaju sami sebe, da progovore na sebi karakteristian nain, ne odajui prisustvo autora/pripovedaa, a ipak njegovim glasom, dakle za njega karakteristinim stilom toliko je zahtevan da moemo da ga razumemo skoro kao elju za savrenstvom. Pored toga, on otkriva da je autor veoma svestan teorijske pozadine svog pisanja. U to da je gore citirane rei izrekao sa sasvim ozbiljnim ciljem i krajnjom odgovornou moemo da se uverimo itajui Karahasanova knjievna dela, izmeu ostalih i njegov prvi roman, Istoni diwan iz 1989. godine, koji je najverovatnije i danas njegovo najpoznatije delo. Naa druga sumnja se potvruje im bacimo pogled na nekoliko osnovnih podataka iz pievog ivota. Devad Karahasan se rodio 1953. godine u bosanskom gradu Duvnu (to mesto na tromei Bosne, Hercegovine i Dalmacije je devedesetih godina preimenovano u Tomislavgrad, kao to se jedno vreme zvao pre Drugog svetskog rata). Studirao je
Prevela sa slovenakog: Ana Ristovi

561

knjievnost i teatrologiju u Sarajevu i doktorirao iz knjievne teorije u Zagrebu. Bio je dramaturg u Narodnom pozoritu u Zenici a uestvovao je i u ureivanju sarajevskih asopisa Odjek i Izraz. Kada je u Bosni i Hercegovini izbio rat, na sarajevskoj Akademiji dramskih umjetnosti je predavao dramaturgiju i istoriju drame i pozorita. Kada je 1993. godine napustio opkoljeno Sarajevo, bio je gostujui profesor na katedri za slavistiku u Salcburgu i Inzbruku, kao i lektor za bosanski, hrvatski i srpski jezik na Univerzitetu u Getingenu. ivi izmeu Graca i Sarajeva, gde je profesor na katedri za komparativnu knjievnost Filozofskog fakulteta. Ne iznenauje nas, dakle, to da je Devad Karahasan u savremenu bosansku knjievnost uao najpre kao pozorini kritiar. Njegov profesionalni put je rezultirao nizom teorijskih dela u kojima se bavi istorijom i teorijom pozorita kao i pozorinom kritikom, kao to su Kazalite i kritika, 1980. i Model u dramaturgiji: na primjeru Krleina glembajevskog ciklusa, 1988. Pored strunih dela Karahasan pie jo i drame, romane, novele i eseje. Njegove knjige su objavljivane i jo uvek se objavljuju kako u Sarajevu tako i u Zagrebu, Austriji i Nemakoj, a prevedene su i na brojne druge evropske jezike. Prva Karahasanova beletristika knjiga su Kraljevske legende iz 1980. godine. Te novele su smetene u srednji vek, zbog ega je za njih karakteristina izvesna mera stilizacije, simbolike i alegorije, meutim, njihova glavna tema nije istorija, ve inae za pisca svojstveno istraivanje psiholokih odnosa meu ljudima. Ve u toj knjizi je primetan i Karahasanov meditativni stil koji otkriva sklonost ka esejistikom razmiljanju. Grau iz poslednje Kraljevske legende, Pod procvetalom rukom kasnije je upotrebio i u farsi Kralju ipak ne svia se gluma, 1989, ija glavna radnja je prikazivanje drame miolovke preko koje dvorska luda i nekadanji plemi Sirvo eli da otkrije kralju svoje odnose sa ljubavnikom i kraljevim vojskovoom Tomasom i da prikae na sceni sudbonosne dogaaje iz njihovog ivota. Kontradiktorno prvom utisku, miolovka ne slui za razotkrivanje lai i jedne i konane istine iako u glavnim crtama slui za demistifikaciju, tako da njome manipulie kako Sirvo koji preuti neke male tajne, tako i gledaoci kojima eli da je prikae, jer o nekim dogaajima znaju vie od autora predstave. Karahasanova druga zbirka pripovedaka Kua za umorne, 1993, podnaslovljena Pastoralni prizori, smetena je u period nakon Drugog svetskog rata u Duvno i okolinu i u tri prie, kroz

562

oi njihovih ostarelih protagonista koji ne mogu da se snau u novom vremenu kojem je udno oduzet svaki oseaj za ljudsko potenje i ast, pripoveda o tome kako je samotnjaki i besmislen za njih postao ivot nakon velike kataklizme i sudbonosnih promena koje su donele nove drutvene okolnosti. Nakon prvih Karahasanovih knjiga usledio je jo i niz drama: Misionari, 1989, Strano je vani, 1994, Al Mukafa, 1994, Der entrckte Engel / Povueni aneo, 1995. i Das Konzert der Vgel / Koncert ptica, 1997, eseja: nakon O jeziku i strahu iz 1987. godine jo i Dnevnik selidbe, 1993, slovenaki prevod 1993, Dosadna razmatranja, 1997, Knjiga vrtova, 2002. i Dnevnik melankolije, 2004, i romana: Istoni diwan, 1989, Stidna itija, 1989, Stid nedjeljom, 1990, ahrijarov prsten, 1994, Sara i Serafina, 1999. i Nono vijee, 2005. Iako je Devad Karahasan na svojim spisateljskim poecima najvie bio odan pozoritu i drami, danas je kod kue i u svetu poznatiji kao prozaista, po svojim esejistikim delima, a posebno po romanima. U Prologu iz Knjige vrtova citiranom u uvodu ovog teksta, Devad Karahasan je zapisao da, dodue, ne veruje u romantinu tvrdnju da pisac moe da celog ivota pie jednu jedinu knjigu, ali da je to to ne vai za njegove romane i pripovetke, uprkos svemu, mogue rei za njegovu mladalaku esejistiku knjigu O jeziku i strahu, u kojoj su ve sabrane njegove opsesivne teme i pitanja kojima se u svojim esejima uvek iznova vraa. Pored reite sintagme, koju sreemo u naslovu knjige, Karahasan u njoj jezik, svoju glavnu temu, povezuje sa nekim borhesovskim simbolima, na primer: avet i jezik, smrt, jezik i ogledalo. U drugom delu knjige, Zapisima o strahu, naini tako obimnu klasifikaciju razliitih vrsta strahova, da strah zavlada i preuzme ceo svet i itav ljudski doivljaj sveta. U Knjizi vrtova Devad Karahasan istie znaaj vrta u islamskoj kulturi i doivljavanju sveta. Vrt ga interesuje kao kulturni oblik koji ne eli da se odvoji od prirode, kao zemaljski odraz rajskog vrta, kao predstava koja je islamska varijanta hrianske pustinje, dakle mesto na kojem je mogue zamisliti Jakovljeve lestve koje povezuju zemlju sa nebom. Za razliku od trga koji kao topos omoguava horizontalnu vezu i druenje ljudi, vrt kao mesto susretanja zemaljskog sa udesnim povezuje i vertikalno i omoguava susret dva sveta vidljivog i nevidljivog, ljudi i duhova, stvarnog i imaginarnog, jer je vrt, kao harem, granini prostor u kojem se susreu dva sveta, meusobno jasno odvojena venim poretkom univerzuma.

563

Zato se piscu i pojam vrta nudi kao polazite za veoma raznovrsna esejistika razmiljanja. Esej Senke vrta tako govori o jeziku vrta, ena kao vrt o eherezadi i njenoj ulozi pripovedaice u Hiljadu i jednoj noi, Kroz tajne vrtove je esej o islamskom misticizmu i ezoterinom, Vrt i pustinja o gradskom parku u Sarajevu, a Pejza razvalina kao vrt o poruenom Sarajevu. Dnevnik selidbe takoer govori o naputanju ruenog i opkoljavanog Sarajeva, o licu i duhu grada koji je ograen i odvojen od sveta, zatvoren pred svim spoljnim i u potpunosti okrenut samo ka sebi. Tako Sarajevo definie kao unutranji grad u smislu u kojem ezoterici itav pojavni svet dele na unutranji i spoljanji grad koji nestaje i time kada se ta ezoterina oznaka nesreno ostvarila kao bukvalna, seli u seanje i idealno. Kao romanopisac Devad Karahasan se prouo ve svojim prvim romanom Istoni diwan, koji pripoveda o stranoj smrti dva islamska pisca i progonu treeg koji igrom sluaja izbegne zapisanu sudbinu. Tri paralelne prie koje se ogledaju jedna u drugoj govore o ceni koja se plaa za odanost rei zbog koje dolazi u sukob sa svetom, kao i o odnosu izmeu mistike i ortodoksne vere, izmeu arapske i persijske kulture, mukog i enskog doivljaja sveta Na veliku panju su naila i njegova poslednja tri romana koja se, to se vie raste vremenska distanca od poslednjeg rata u Bosni, sve vie pribliavaju toj bolnoj tematici i sve vie je obuhvataju. Pisac je za svoja knjievna ostvarenja dobio niz priznanja: nagradu Veselin Maslea 1981. godine za Kraljevske legende, nagradu za jugoslovenski roman 1990. u Sisku za Istoni diwan, nagradu za knjievnost franciskanske provincije Bosna Srebrena za dramu Kota svete Katarine na 700-godinjicu delovanja franciskana u Bosni, nagradu Charlesa Veillona za evropsku esejistiku knjigu 1995. godine, nagradu Bruna Kreiskog za politiku knjigu 1995. godine za Dnevnik selidbe, meunarodnu nagradu za meukulturni dijalog 1997. godine i Herderovu nagradu, 1999. godine. Glavni junaci romana Istoni diwan su tri linosti iz arapske istorije, arapsko-persijski pisac Al Mukafa (8. vek n. e.), sufijski mistik i pesnik Al Halad (9 10. vek n. e.) kao i filozof i pisac At Tavhidi (10 11. vek n. e.). Svaki od tri dela romana su fokusirani na jednog od njih. Iako za izrazitog mistika vai pre svega pesnik i sufi al Halad, u Karahasanovom roman sva trojica su povezana sa mistinim doivljajem sveta. Oni su,

564

dakle, pripadnici ezoterine orijentacije u islamskoj verskoj i duhovnoj misli, a svim ezoterinim pravcima je, kao to to Karahasan zakljuuje u eseju Kroz tajne vrtove iz Knjige vrtova, zajedniko uverenje da je osnovna podela sveta ona na spoljanje i unutranje, pri emu je unutranje vie vredno od spoljanjeg i istinitije. Ezoterino opredeljenje dovodi junake u sukob sa svetom, tj. sa ljudima koji su neprijateljski nastrojeni prema onome to ne razumeju i vlau koja je sumnjiava prema svemu to bi moglo da ugrozi njen nadzor nad ljudskim telima i duama. Pripovedna struktura romana je toliko komplikovana da nam se na prvi pogled moe uiniti nedovoljno preglednom. Sredinji trougao je sastavljen od tri meusobno povezane prie koje su varijacije na istu temu, odnosno nekakvi odrazi u ogledalu, a na kraju se ispostavi i to da obe prve poput retrospektiva odnosno pogleda unazad zapravo izviru iz tree. Pored toga u njih su upletene jo i umetnute prie. Sve zajedno nas podsea na orijentalno pripovednitvo, kakvo zamiljamo nakon manje-vie povrnog iitavanja Hiljadu i jedne noi, na nekakvo meandriranje, movarno prepletene rukavce i virove pripovedanja. Meutim, prvi utisak vara, jer se nakon paljivijeg razmiljanja pokae da se u izuzetno promiljeno i kompleksno sloenoj celini meusobno ne povezuju samo osnovne prie, ve se meu pojedinanim delovima romana iri prava mrea korespondencija, asocijacija, motivnih veza na osnovu slinosti, analogija, simetrinosti, dakle, zasnovanih na onim metodama miljenja po kojima se, kao to to zakljuuje Karahasan u pomenutom eseju, ezoterini tokovi misli slino kao i mit razlikuju od egzaktnog miljenja. Svaki od tri dela romana pripoveda priu o oveku okrenutom ka unutra, ka pravim vrednostima, bilo da je u pitanju pisac, mistik ili filozof, i njegovom progonitelju, policajcu, pijunu ili delatu. Prvi deo, Al Mukafa, opisuje ivot Mukafe u Basri, njegove susrete sa slugom Rustemom, koji ga kasnije izda vlastima pod optubom da je zoroastrovac, gospodarom Isom i njegovim krvnikom Abu Muslimom i mueniku smrt, a teite je na korespondenciji izmeu Mukafe i njegove ene Begzade, koju je napustio u Persiji. U njihovim pismima se sueljavaju dva sveta, dve kulture, dva pogleda na svet i dva naina razmiljanja i oseanja. ivot u Persiji, odakle se nakon uspona islama centar sveta, dakle i nauke, umetnosti, kulture, obrazovanja, dravnosti i ne samo vere preselio u arapske

565

drave, ambicioznom i racionalnom Mukafi nije vie bio dovoljan, a Begzada, koja smisao ljudskog ivota vidi u traganju za sreom i za koju je pisanje samo bleda zamena za stvaran i oseanjima ispunjen ivot, uzvienim mislima i visokim ciljevima svog pobeglog mua se blago, mada skeptino izruguje. Dve prie upletene u tu pripovest najavljuju budue dogaaje: prva, koja se zapisuje sama, bez ljudske pomoi, iz Mukafinih sluajnih zapisa kao to kazuje i samo njegovo ime koje znai Bogalj najavi i opie Al Mukafinu smrt, a u drugoj Al Mukafa izmisli glavni lik drugog dela romana. Pored njih, tu je jo i parabola o miici koja nita loe nije nasluivala, i kojoj je suen kraj zbog kaprica gladnog lava, Mukafina ezopovska ilustracija sopstvene i opte ljudske sudbine izazvane nasiljem onih koji vladaju. Samo prvi deo romana pratimo iz perspektive Al Mukafe, a u druga dva, koja se odvijaju u Bagdadu, u prvi plan stupaju likovi progonitelja, Al Halada i At Tavhidija emira strae Gazvana i pomonika emira strae Sulejmana. Gazvan se pojavljuje u sva tri dela romana: u prvom kao izmiljen lik, drugi deo u pretenoj meri ini njegov dnevnik o uhoenju, aretaciji i sopstvenom duevnom sukobu sa Al Haladom i njegovim grenim, a ipak zavodljivim uenjem, dok je ostalo deavanje svedeno na Gazvanovu posetu muziarki Rabiji, koje uokviruje itanje pomenutog dnevnika. U drugi deo romana je umetnuta Rabijina pria o uvenoj muziarki i mistaarki Rabiji al Adaviji iz Basre. U treem delu Gazvan se pojavljuje kao legendarni junak iz prolosti koga eli da dozove natrag na ovaj svet At Tavhidi, koji bukvalno shvata mistiko uenje po kojem su svi ljudi jedno i zamenjivi, jer je u osnovi svake sutine Bog koji je jedan i jedno. Taj deo pratimo iz perspektive Tavhidijeve uhode, pomonika emira strae Sulejmana, koji prati Tavhidija pre svega zato to bi eleo da pomou njega razotkrije tajanstvenu Iskrenu brau, u vezi sa kojima ga optuuje. Meutim, dok Iskrena braa, nekakva vrsta arapskih enciklopedista koji se svojim imenom opet nadovezuju na Al Mukafu, tanije na njegovu priu o ivotinjama iz zbornika Kalila i Dimna, svoje utopijske projekte smetaju u ezoterino shvaenu unutranjost, Karahasanov Tavhidi, parodijski, grotesknim postupcima pokuava da prizove u spoljanji ivot lik emira strae iz vremena prvih kalifa, koga sutinski moe da doivi samo u sebi. Upravo Sulejman nam na kraju knjige otkriva da su prvi ili oba prva dela

566

knjige delo i, dakle, izmiljotina pisca Tavhidija. Tako se graevina knjige koju smo do sada pratili u njenom naizgled objektivnom toku, u trenutku urui u sebe (iako ostaje barem senka sumnje u to da li da sasvim verujemo Sulejmanu, koji nije lik preterano vredan poverenja, iako je, na kraju krajeva, u pitanju samo njegova pretpostavka). Pria koja je umetnuta u taj deo je Tavhidijeva pria o njegovoj izgubljenoj ljubavi Rabiji. Kao to nam zlobno nagovesti Sulejman, uprkos karikiranosti, u pitanju je prototip koji bi trebalo da porodi obe hrabre, portvovane, skoro herojske Rabije iz drugog dela romana. Ukoliko je Gazvan, dodue, sve ee dobrovoljno orue u rukama svojih nadreenih, pa i sopstvenih kompleksa i strahova, Sulejman je jo samo Gazvanova bleda senka, neuspena uhoda svoje rtve, ali zato zagrieniji od svojih gospodara. I u samome sebi je podeljen, on je ovek koji po emirovom miljenju previe ita, mada ga, po nekoj njemu iskrivljenoj logici, upravo to itanje podstie na proganjanje pisaca. Emiri strae i njihovi pomonici, policajci i njukala tog arapskog sveta u jednoj osobi, sluge su svojih prineva, vezira i emira koji odreuju koga bi, sumnjivog i opasnog, trebalo ukloniti. Nakon to se jednom odlui o sudbini takvog pesnika, uitelja, mislioca, recitatora vere, poeljno je da se on kazni i usmrti kao zloinac, ali ne kao krivoveran ovek koji je uvek potencijalan muenik u ime vere. Nikome od osumnjienih i kanjenih junaka nije dokazana nikakva krivica, njihova povezanost sa fantastinim zloinima, pa ni Al Haladeva, nikada nije otkrivena. Emir strae Gazvan, koji vai za virtuoznog majstora reavanja zloina, istovremeno je i podao prevarant koji i sam uvek ima pri ruci zloin i zna da ga podmetne onome koga se treba otarasiti. Pod maskom borbe sa zloinom esto se sukobljava sa sopstvenom metafizikom jezom, sa strahom od zjapee praznine koji mu apue Haladeva bogohulna izjava. Sa neredom koji vidi svuda oko sebe i u sebi, bori se pomou monstruoznog mehanizma poretka i njegove zatvorske elije u tvravi su ureene kao krugovi Danteovog pakla. Kada strasno istrauje fantastine smrti koje bi trebalo da budu rezultat ovakve ili onakve neravnotee u trouglu ovekovog unutranjeg tela, spoljanjeg tela i due, uveren je da ovek nije sposoban da izmisli zloin koji drugi ovek ne bi mogao da shvati i da razrei. Pri tome se koristi svojevrsnom deduktivnom metodom: na osnovu datih podataka zamilja tok ve poinjenog zloina i potom

567

pokuava da dokae da se zloin dogodio upravo onako kako ga je zamislio. Dok prati zamisao o crtanju trouglova sa lokacijama na kojima su se dogodili zloini, nita ne pomilja i pokuava da naruenim ubistvima ucrta u svoju emu novi trougao. Jednakostranini trougao koji vodi njegovo istraivanje simbol je boanskog i sklada, slino kao to kvadrat, kada je u pitanju sluaj slikara i nestale devojice koji istrauje Al Mukafin Gazvan, predstavlja mistiko poniranje u dubine sopstvenog bia i nosilac je iste simbolike kao i krug, dakle, simbolike savrenstva. Upravo je savrenstvo (umetnosti, pre svega mimetike, dakle one koja oponaa) u romanu ona osobina koja opasno ugroava ili ak unitava postojanje svog modela: kao to naslikana devojica nestaje kao da se sva pretopila u svoju savrenu sliku sa mistino u sebe okrenutim pogledom, tako i, nakon to ostane ispranjen poput gole ljuture, nestaje bez traga i Al Halad, jer je Gazvan svog sunja pretvorio u njegovu savrenu repliku i na taj nain stvorio neki oblik savrenog dela. Trea varijacija istog motiva je Rabijina pria o muziarki Rabiji iz Basre, u kojoj savrena muzika prouzrokuje da nestane slualac kojem je bila posveena. U tom primeru ono to unitava je muzika, dakle apstraktna, nemimetika umetnost, koja je svojim harmonijama bliska matematici, u poetku ezoterinoj nauci par exellence. Drugi motiv koji se preplie kroz itav roman je motiv straha: od teme Al Mukafinog razgovora sa gospodarom Isom, koji odlazi u sigurnu smrt, preko Mukafinog Gazvana sa njegovom krilaticom da mu je strah profesija, do atmosfere straha zbog gomilanja neobjanjivih ubistava, Gazvanovih razgovora sa Rabijom o strahu i njegove more u kojoj strah budi otkrie da iza pojavnosti vreba samo praznina. Muhamed Delilovi u svom Predgovoru romana (Svjetlost, Sarajevo, 1991) u strahu vidi temeljnu orkestraciju i odreenost Karahasanovog romana: Strah je za Karahasana ono ime sve poinje i ime se sve zavrava: sve to njegovi likovi ine proizilazi iz straha, a na kraju puta ih ekaju novi strahovi, jo dublji, jo beznadeniji. Ono to je kod drugih pisaca istorija, smrt, apsurd to je u Istonom diwanu strah osnovno obiljeje ljudskosti, smjeteno u jeziku situaciju. Na itav roman bismo mogli da gledamo i kao na govor straha. Motiv straha, krutosti, sudbonosnih nesporazuma meu arapskim mudracima koji su, pored svega, esto persijskog po-

568

rekla i kao takvi jo pogodnija meta, spoljanjim svetom kroz ceo roman prate i tonovi groteske, parodije, farse i ironije. Karikirano, farsino ponaanje moe biti svojstveno samo osobi (setimo se samo Rustema ili Behrama) koju karakterie i govor sa esto upotrebljavanim specifinim frazama. Kako se roman blii kraju, u njemu su sve ei i oigledniji groteskni i parodijski elementi, a istovremeno se kroz roman sniava i registar pripovedanja. Ako je Mukafina smrt nesumnjivo tragina, ve drugi deo romana se pretvara u ludu maskaradu, kakva je Gazvanovo maskiranje i poduavanje roba a u cilju zamene identiteta. Iako je Haladeva sudbina nesrena, ne moemo izgubiti iz vida da je on skoro svesno izazove svojim bezumnim propovedanjem nerazumljivih poruka koje je u grotesknom neskladu sa mogunostima njegovih slualaca da shvate ono to govori. Dodatan ironini obrt se skriva i u zakljuku svake prie: u Rustemovoj prikrivenoj misli da e moda i sam uspeti da osvoji srce Mukafine udovice, u Rabijinom trezvenoj spoznaji nakon Gazvanovog poludelog odmeravanja snaga sa Al Haladem da se nije dogodilo nita posebno, da ljudi, eto, umiru, zato to su smrtni. A jo i najvie u Sulejmanovom rezigniranom uzdahu ta da se radi, kojim se zavrava roman nakon to Sulejman, udei se, postane svestan da je jedina, apsurdna rtva njegovog lova na vetice bio brbljivi, nemogui, a ipak bezopasni rob Behram. U Istonom diwanu su prepoznatljivi postupci koji su karakteristini za postmodernistiko pisanje, na primer, ve u tome da roman ukljuuje reaktualizaciju vie knjievnih anrova: romana u pismima, dnevnika, krimia odnosno detektivskog romana i, naravno, istorijskog romana, a pored toga u vidu umetnutih pria jo krae pripovedne forme, na primer kratke prie (ili moda njihov arapski pandan, adabe?) i basne. Karakteristian je i Karahasanov slobodan odnos prema istorijskim likovima i dogaajima u romanu. Tri glavne istorijske linosti nastupaju sa svojim biografijama i dogaajima preuzetim iz njih, a to pre svega vai za mueniku smrt Al Mukafe i Al Halada, kao i sa istorijski isprianim osobinama i okolnostima, i to do te mere da su nesumnjivo prepoznatljivi. Uz to su zapleti njihovih romanesknih pria u potpunosti izmiljeni i esto fantastini, kao i linosti sa kojima su u romanesknom tekstu u interakciji. Uz Al Mukafu se, dodue, pojavljuju jednako istorijski dokumentovani prota-

569

gonisti njegove prie, od njegovog gospodara Ise Ibn Alija do basranskog namesnika Abu Muslima, koji pisca pogubi po nareenju kalifa Al Mansurja, i uz Al Halada mistikovi stvarni uitelji, a ipak je udeo faktografije, odnosno istorijski dokumentovane grae od prvog do treeg dela romana sve manji. Muhamed Delilovi je u ve pomenutom Predgovoru zapisao da je Karahasan pripoveda koji svoje knjievno ishodite trai manje u stvarnosti sveta nego u ostaloj knjievnosti. Njegov roman je zapravo pria koju pie Tavhidi o Mukafi, koji pie o Gazvanu. Tako jedna pria izvire iz druge, a svet romana je vie vavilonski kozmos koji je blizak Borhesovoj prozi, nego to je slika bilo kakve realnosti. A ipak, isti autor zakljuuje i to da za Karahasana, za razliku od Borhesa, nikako ne vai da e ta takozvana narativna motivacija potisnuti psiholoku, da je suprotno tome kod ovog autora svaki dogaaj viestruko motivisan, naime, kako psiholoki tako i drutveno i istorijski. Zaista, konani nagovetaj da je Tavhidi istovremeno junak jednog i autor dva njegova dela, tekst romana uplie samog u sebe i do izvesne mere ukida njegovo neposredno nadovezivanje na spoljanji svet, mada to nije sasvim autoreferencijalno, jer sudbina tri islamska pisca koja se ponavlja poseduje izvestan etiki aspekt koji se nuno postavlja nasuprot vantekstualne stvarnosti. Specifian kolorit prostora u kojem se odvija radnja romana u njegovom sreditu su gradovi dananjeg Iraka, Basra in Bagdad, a na njegovom rubu je Persija doaravaju neka manje vidljiva ali efektna stilska i jezika sredstva. Nekoliko ulnih detalja deluju poput nekakvog zgusnutog obeleja predstavljenog sveta jabuka i orasi diskretno oznaavaju Persiju, kao to, na primer datule ili kamile oznaavaju arapski svet. Umetenost romana u istoriju islamskog arapskog sveta odjekuje i u njegovoj jezikoj ravni. Kao to je roman iz evropskog srednjeg veka podrazumevajue posejan izrazima iz Svetog pisma i simbolima, tako su u Istonom diwanu takvu ulogu neprimetno preuzeli odgovarajui pojmovi i rei iz Kurana, bile u pitanju reite preporuke Bogu ili pozivanja na njega, oznake kao to su Boji vrt za svet, Boja stvorenja za ljude ili Boji bunar za oveka, nazivanje smrti putem, reminiscencije na poglavlja iz Kurana u Mukafinim snovima o upljini i nonom putovanju, ili, izmeu ostalog i predstava o istovremenom postojanju mase svetova koji se razlikuju od onih koje je stvorio Bog.

570

Divan je re sa bogatom semantikom a u naslovu romana se pojavljuje pre svega u smislu zbornika beletristikih tekstova. Pridev istoni je najverovatnije njen prirodni deo, s obzirom da je taj pojam tesno povezan sa orijentalnim ivotom, tradicijom i obiajima, a sama re vodi poreklo iz turskog jezika u koji je preko arapskog stigla iz persijskog. Nesumnjivo, postoje i dublji razlozi za ovakav naslov romana. Iako je, naime, nastao na stecitu muslimanske i hrianske kulture, ispod pera autora koji suvereno vlada obema kulturnim kodovima, istonim i zapadnim, on ipak u razmatranje uzima istonu, islamsku kulturu. Odmah uoavamo da neke postupke i stavove njegovih junaka ne bismo u toj meri mogli nai meu junacima romana koji bi slikao zapadno-hrianski svet (pri tome tu nije posebno vano kakve konotacije nam bude i kako ih interpretiramo), na primer predano prihvatanje sudbine i vlastite nesree ili ponizno podreivanje strogo zacrtanim hijerarhijskim odnosima i njihovim spoljnim formama. Ipak, to ni u emu ne umanjuje univerzalnost romaneskne slike oveka, bilo da se suoava sa nasiljem vlasti ili bolnim odsustvom metafizikog smisla. Od ahrijarovog prstena Karahasanovi romani, svaki na svoj nain, dotiu se teme poslednjeg rata na bosanskom tlu. ahrijarov prsten je pripovest o ljubavnicima koji se rastaju u predveerje rata; Faruk odlazi u inostranstvo, a Azra u opkoljenom Sarajevu ita njegov rukopis o godinama uenja eika Figanija, osmanlijskog pesnika iz 10. veka. Azra pri tom skoro da ne primeuje rat koji se sve vie rasplamsava, ve bei u svoj unutranji svet u kojem trai vezu sa Farukom koja im je na ovom svetu propala, i pokuava da dokae da njen dragi zaista postoji. Faruk je naime nestalnost i neodreenost svoje linosti skrivao iza pripovedanja uvek novih pria. Na kraju romana, nakon to je rukopis proitan, ona uspeva da sasvim potone u sebe, tako da za nju vie ne postoji nita od spoljanjeg sveta ni vreme ni sklonite ni drugi ljudi. Naslov knjige potie iz Azrinog anegdotskog preosmiljavanja prie o eherezadi i njenom muu: kada se hiljadu drugog dana kralj ahrijar probudi, zatekne kraj sebe u krevetu aparat sa snimljenim priama. Izgubio bi nadu da eherezada postoji da se nije setio da je voljenoj eni poklonio dragoceni prsten sa svog malog prsta Iz sadanjosti, u kojoj se odvija i sve razbuktaliji rat, sputamo se, kao u duboki bunar, u Farukovu priu koja se de-

571

ava u 10. veku u Istanbulu, a odatle, opet u mistinu priu o ljubavi izmeu devojke Belitsim i njenog mua, dina Bela, u sumerskom gradu Uruk, koju prepisuje pesnik Figani, a iz te kroz dinovu Pripovetku o udnji u vreme kada je bog Enki svojim mislima prizvao na ovaj svet svoju ensku polovinu i tako otpoeo stvaranje. Svaka sledea pria je obuhvaena prethodnom poput obrua ili prstena. Na taj nain se u romanu, analogijama i paralelama povezuje sa arhainim Faruk sa svojom prirodom nestalnom poput presipanja peska ili snene oluje sa farnakom, detetom stvorenim iz ljubavi izmeu ene i dina, od tela i svetlosti. Iz pradavnina potie i rtva koju u karnevalskoj koloni vode na magarcu i kamenuju do smrti. Tako je umro din Bel, zato to se nadao da e se rtvovanjem pretvoriti u oveka, tako je umro pesnik Figani i tako bi voleo da umre i Faruk, ali se pokae da arhaina rtva ne samo da nije izvodiva, ve da je i suvina. Kada Faruk tumara po okolini Duvna i trai prostor na kojem e doekati smrt, shvati da je u meuvremenu rat odneo svoje rtve. U kratkom romanu Sara i Serafina ratna tematika postaje sredite zbivanja: iz skoro dokumentarnog opisa ivota u opkoljenom Sarajevu i oajnikih pokuaja da se pobegne iz umirueg grada, izdvaja se psiholoki portret glavne junakinje, Sare-Serafine, i njene sudbinske podvojenosti iji koreni seu jo do prethodnog rata na istom tlu. Serafina bi da jo od devojatva po svaku cenu postane Sara prvim, svojim krsnim imenom naziva onu stranu svoje podvojene linosti koja eli da dobrotom vlada ljudima i koja je u vezi sa voljom za ivotom i spoljanjim aspektima sveta, dok je Sara dobra bez prikrivene raunice, povezana sa svetom unutranjosti, sa ivotom, smru i mladalakim mistinim doivljajem belih svatova. Pripoveda Saru upoznaje krajem jula 1992., kada pomae u pokuaju da njena sestra koja ivi u Zagrebu, nju i njenu odraslu ker izbavi iz sarajevskog obrua. Sara ne eli da ode, jer bi bekstvo ve po drugi put u ivotu doivela kao izdaju. Ona zna da je njenu ker Antoniju, sa njenim nestalnim, labilnim karakterom toliko obuzeo strah, da e, da konano vie ne bude morala da se plai, bez oklevanja napustiti svog muslimanskog verenika Kenana. Sara je vrsto uverena da njena ki bez Kenana ne moe da bude srena jer je upravo on jedino to je jedina stalnica u njenom ivotu. Zbog toga previdi da e se izmeu nje i njene keri ponoviti pria koja se tokom Drugog svetskog rata odigrala izmeu nje i njene

572

sestre Aneline. Kao to je tada sestra njoj i ona e svojoj erki pomoi da se spase, i kao to je i sestra njoj, i ona e tim spasenjem zagorati ivot svojoj erki; kao to je ona zamrzela svoju sestru i njena ki e prezreti nju. Dvanaestogodinja Sara se 1942. godine ve bila popela u ustaki kamion ne bi li svesno otila u smrt sa svojom prijateljicom, Jevrejkom Elom, kada se tu zatekla njena starija sestra koja je posvedoila o njenom pravom identitetu. Svest o skoro udesnom spasu je Saru u prvom trenu ispunila sreom i ogromnim olakanjem, a kasnije joj je donela oseaj vene neprijatnosti u sopstvenoj koi i nemu krivicu preivelog. Za manje od mesec dana Antonija napusti Sarajevo i pripoveda vie ne sretne Saru, sve dok ga u februaru 1993. ne pozove u pomo poznanik, policajac, koji je jedan od branilaca grada. U policijsku stanicu su priveli Saru, nakon to se ve vie dana, na najizloenijem mestu u gradu uzalud izlagala kao meta snajperistima. Sara sada naime osea da je konano pobedila Serafinu i zato je radosna i smirena, konano zagledana samo jo u svoju unutranjost i eli da umre. Roman se zavrava pravim udarcem ironije. Ono to ne uspeva pripovedau sa njegovim profesorskim znanjem, sumnjivo se posrei praktinom policajcu: branioci, sve sami mukarci, nemaju kuvaricu koja bi im kuvala u policijskoj stanici, i Sara bi mogla da bude zaista korisna. Sara prihvata ponudu, meutim, im izae na ulicu, raznese je granata. im pristane na ivot, neobjanjivim kapricom sudbine je potrai sama smrt koju je ranije uzalud prizivala. Roman je napisan u retrospektivnoj tehnici: Sarina pria se razvija kao pripovedaevo seanje na nesreni dan kada je umrla, a onda se vraa na dogaaje koji su doveli do nje. Pripoveda je u mnogo emu skoro identian autoru; tako, na primer, roman otvara rasprava smetena u usta stvarne linosti, pripovedaevog prijatelja Alberta Goldtajna, koji u sarajevskoj kafani Evropa dri predavanje o bronzanim likovima, simbolima drave, u ijoj senci se odvija ljudski ivot. Slian esejistiki diskurs je stalnica Karahasanovih romana, i tako u Sari i Serafini moemo, na primer, naii na klasifikaciju ljudskih osobina na osnovu toga koliko iroko neko otvara vrata nepoznatima, u ahrijarovom prstenu izmeu ostalog raspravu o opasnom uticaju jeftinog montanog nametaja koji uniformie svet, a u Nonom vijeu, na primer, ono o nasmejanim tigrovima gramzivog zapadnog sveta.

573

Trud Sarajlija da svoj ivot uine koliko toliko podnoljivim, opisan je uz veliku dozu humora i vedrine. Kao jedno od najveih ratnih ponienja istaknuta je prozirnost ivota i smrti u opkoljenom gradu, dakle, nestanak svake privatnosti. Jedan od njenih posledica je i brisanje granice izmeu unutranjeg i spoljanjeg, ivota i uspomena koje nastanjuju pokojnici. Slino kao i u drugim Karahasanovim knjigama sreemo se sa ezoterinim razlikovanjem izmeu unutranjeg i spoljanjeg pri emu je bekstvo u unutranje doivljaje vie na hijerarhijskoj lestvici vrednosti i mistinim doivljajima likova. Takvo je, na primer, policajevo vienje poplave svetlosti i zlatne kie u podzemnom rovu, koja jedina veza sa svetom, trenutak raskoi, plaan gorkom spoznajom da postoji neko ko eksperimentie ljudima. Jo izrazitija je Sarina deija avantura sa belim svatovima, dinovskim, zaslepljujue belim cvetovima u botanikoj bati. Meu njihovim stablima bi nakon doivljaja mistinog venanja skoro mogla da se zanjie i odjedri u smrt. Mnogo decenija kasnije u Sari javi elja za smru kao neosetljiva teina tone belog perja koje se sputa na nju. Slika belih gusaka, tanije zvuk koji podsea na krckavo pucanje ije zadavljene guske preko pripovedaevog doivljaja iz detinjstva uspostavlja se kao nekakav spoljanji okida za oseanje metafizikog straha. Svet kakvim ga vidi glavni junak Nonog vijea Simon Mihailovi, lekar, Srbin, kada se avgusta 1991. nakon dvadeset i pet godina vrati iz Nemake i pred sobom ugleda rodnu Fou, jeste udesno zaokruen i potpun kao lijepa zrela ljiva, ini se Simonu. Simon se u Nemakoj oenio i dobio sina. Za enu ga vezuju tanane psihike veze i telesna strast, meutim nakon dugih godina branog ivota i sinovljevog odlaska, u njihovu idilu ponu da se meaju Simonove reminiscencije na mladost, kao da ga neto zove u rodni kraj. Simonova perspektiva prilikom dolaska u Fou je naivan pogled koji ne razume obeleja vremena, pogled doljaka koji se po svojoj dobrodunoj naivnosti veoma moe uporediti sa idiotom iz romana Dostojevskog. Odmah nakon dolaska obuzima ga vrtlog dogaaja. Niu se ubistva ije rtve su muslimani sa kojima je bio povezan u mladosti: devojka u koju je tajno bio zaljubljen, njen nesueni verenik i Simonov kolski drug, prijatelj Simonovog pokojnog oca. Simon, igrom sudbine, nema alibi, jer ga svih veeri na dugim okupljanjima i veseljima zadravaju njegovi srpski poznanici, koji ga ili vrbuju za

574

narodnu stvar i oslovljavaju sa brate, ili mu daju do znanja da je jedini mogui osumnjieni i zahtevaju da d svoju izjavu policiji. Zloini su oigledno izreirani i najavljuju neto sudbonosnije od mogue optube. Foa je jo 1942. godine bila poprite velikog pokolja muslimana, meutim, u staroj Alada damiji je davno bilo prorokovano da e za tamonje muslimane zaista sudbonosna biti 1412. godina po hidri, dakle, upravo 1991. godina. Nono vijee je napisano u stilu fantastinog i zastraujueg romana. Simona od samog poetka pored ubistava prate i zloslutni znaci pored spoljanjih, kao to su begunci, okupljanje bradatih nepoznatih ljudi ili zastraujue zavijanje pasa, kao i oni fantastini: neobjanjiv miris oraha (orah je jedan od najomiljenijih simbola islamske mistike), dim i vatra koji se vide u ogledalu umesto Simonovog lica, nevidljivo prisustvo, kao da ga prate tue oi, hladnoa koja izbija iz podruma koji se nikako ne moe otvoriti, tajanstveni uzdasi, none more. Tajanstvene pojave sve vie ispunjavaju Simonove dane i noi. Svake veeri dolazi mu Enver Pilav, njegov najbolji prijatelj iz mladosti. Enver je proputovao istok i postao sufija. Po itave noi strasno raspravljaju o svojim ivotima i delikatnim verskim pitanjima. Enver se neprestano vraa na temu muka Jude Iskariota, skriva oi od svetlosti i odlazi sa zorom, a Simon dugi niz dana koji slede nakon nonih razgovora prespava i uopte vie ne naputa kuu. Konano i njemu postaje jasno ono to italac zna od samog poetka: i Enver je bio ubijen, a Simonu se vraa jer misli da ga je prijatelj izdao. Simon se zatekne u podrumu, pred velikim elinim vratima kroz koja sa velikim bolom koji se granii sa zadovoljstvom, stupi meu mrtve. Enver mu objasni da due nakon to napuste vreme i pre nego to odu u venost, borave u berzahu, ekalitu, a samo pred velike katastrofe i pokolje due samoubica i okrutno muenih vraaju se na mesto svojih muka. Na mestu gde je sada Simonova, nekada su se nalazile etiri kue u kojima su od davnina ivele brojne bogate, muslimanske porodice iji lanovi su, nekim prokletstvom, svi bili pobijeni. Sada Simon vidi te nesrene due u poloajima u kakvim ih je stigla smrt, i zajedno sa Simonom sa tim opisom pakla, zastraujuom enciklopedijom muenikih smrti suoen je i italac. Due koje pate bi mogao da spase samo ist ovek koji bih ih ponovo pobio na isti nain kao to su ve umrle. Due su eidoloni, ista svetlost, i za to bi bila dovoljna ve sama misao. Simon je sve-

575

stan da im, iako izabran i pozvan, ne moe pomoi, mada je nakon onoga to je iskusio izgubljen i za ovaj svet, zato odlui da se iv zatvori meu njih i gleda njihovu neizrecivu patnju. Tu se Simonova pria zavrava. U trenutku kada ulazi kroz vrata u podzemni svet, Simon sa svojom dalekom ljubavlju deli ekstatiki oseaj dubokog proimanja sa svim tako da sada ena ponavlja njegov ushieni povik o svetu kao lepoj zreloj ljivi. Simonova rtva je opet zaokruila narueni svet. Karahasanova poslednja knjiga je potresno svedoanstvo o ratu i njegovim rtvama, izraeno u formi zastraujueg romana i njom je piscu polo za rukom da stvori romaneskni svet koji je proet strahom, jezom i nasiljem, temama koje su u njegovom stvaralakom opusu prisutne jo od Istonog diwana, kao i da nedvosmisleno izrazi potrebu za njegovom etikom korekcijom i oienjem. Ljubljana, 2007.

576

Fahrudin Kujundi 3. NOKTURNO, TOBOE

I zar pjesnik, mislim ozbiljan pjesnik, taj genije u ogrtau, taj velianstveni ludak u arenom ruhu, taj albatros, ta kokoka, mahmurni boem, izblijedjeli ideal, i sve tako redom; rekoh, zar pjesnik nije slian i ribi-istau u akvarijumu? Da li i on, kao ta neugledna riba, alabaza okolo i isti akvarijum jedui tua govna, to ih bezobzirno i obilato ostavljaju druge ribice, ije se pamenje, kau, mjeri u sekundama? Nije li slian tom marljivom i melanholinom stvorenju, jer nakon to svoj posao obavi krajnje savjesno, nalazei u njemu ak i bezumnu nasladu, on svoja zanosna usta lijepi za staklo, kao Plecostomus punctatus, i tu na margini, na granici, budala moda mata o svijetu s onu stranu akvarijuma? 2010.

577

Tonko Maroevi Boris A. Novak

MOJ IZBOR

POEZIJA Borisa A. Novaka

Tonko Maroevi

MOM Mala Osobna Mitologija B. A. Novaka

Ovaj mali izbor karakteristinih pjesama eli predstaviti najnoviju pjesniku zbirku slovenskog pjesnika Borisa A. Novaka, nazvanu MOM, odnosno Mala Osobna Mitologija. Sam pjesnik kae kako je tu knjigu morao napisati, kako ga je teret obiteljskih uspomena i povijesnih nedaa upravo silio da se s njima i na ovakav, pjesniki nain, obrauna. Naime, dio traginih sudbina i zapletenih ivotopisa svojih izravnih predaka ve je bio iskoristio i kreativno obradio u davnom dramskom tekstu Vojnici povijesti, ali bolna kronika i slikovita drutvena freska Novakovih, epievih, Schwartzovih i inih zasluila je dubok odjek. Pjesnitvo Borisa A. Novaka obiljeilo je cijelu etapu slovenske lirike, a kroz vie od tri desetljea objavljivanja zauzelo je jedno od najviih mjesta na nacionalnome Parnasu. Uz nekoliko saputnika on je najodreenije prekinuo s kulturnom hegemonijom neoavangarde (reizma i ludizma); premda je umio asimilirati i neka njezina pozitivna iskustva. Tenjom prema oblikovnom savrenstvu i vraanjem na dominantu vezanoga stiha afirmirao je izraajno majstorstvo, a duboko intimnom i emotivno proivljenom motivikom uspio je ostvariti iru komunikativnost. Prema dosjetljivoj formulaciji Tarasa Kermaunera, Novak je najdublje osjetio iscrpljenost eksperimentalnog radikalizma i poelio se vratiti na poetak, ak Preernu kao ishoditu i simbolinom izvoru jezine istoe, slikovitosti, zvonkosti. Neemo na ovome mjestu navoditi naslove pjesnikovih zbiraka, jo manje motive njegovih teorijskih i eruditskih knjiga, imena niza pjesnika to ih je majstorski, s raznih jezika, prepjevao, neemo se baviti njegovim bogatim nastavnim radom, znaajnim drutvenim angamanom, irokim svjetskim vidicima, pisanjem za kazalite i za djecu itd. Boris A. Novak (roen 1953. u Beogradu) rijetko je zanimljiva i stvaralaki i etiki integralna osobnost, koja svojom djelatnou premouje epohe i prostore a svojim osjeanjem duga prema sredini i svom vremenu ispunjava mnoge praznine.

581

Ali moemo poaliti to nismo u stanju prevesti itavu njegovu najnoviju knjigu, jer svojom formalnom zahtjevnou i povremenom eliptinou povoda mnogi se tekstovi odupiru primjerenom prenoenju. Istina, pjesnik je ve imao odjeka i u hrvatskoj sredini, zahvaljujui kongenijalnim prepjevima Luka Paljetka i eljke orak, a na srpski ga je prevodio Milan orevi, no njegovo najnovije i najosobnije poetsko svjedoansvo zasluivalo bi cjelovitu verziju. Stoga, uz nekoliko ovdje prevedenih uzoraka razliitih pjesniko-pripovjednih postupaka, moramo makar naznaiti neobine tematske raspone i gotovo udesne profile niza tretiranih figura. Boris, dakle, nije mogao odoljeti a da ne evocira i neke komine situacije poput djedova izigravanja ludila (i odgovarajueg gubitka slube), poput oeva uvanja kornjaa ili poput naslijeenog sefa, u kojemu je Herr Holzer ostavio (umjesto novca) male fizike tragove svojih ljubavnih avantura. No jo je manje mogao ostati gluh i slijep na dramatine situacije i drastine izazove sudbine to su pogodili itav niz njegovih srodnika: ujak Jerolim (vojni pilot) gine u sudaru automobila s vlakom i pred smrt ostavlja poruku da oslobodi krivnje eljezniara koji je zaspao i nije spustio rampu, ujak Rudolf nestaje u Sibiru, ujak Leo (muziar) biva muen i strijeljan od Nijemaca, a itav opus njegovih kompozicija stradava od bombe, tetka Nadida preivljuje Goli otok Oeva partizanska epopeja, s nizom zanimljivih epizoda, biva zaokruena poratnim smjenjivanjem, majino ivljenje pak zavrava u bolnom gubitku pamenja i orijentacije u vremenu, itd. Autobiografski elementi takoer nisu zanemarivi: sjeanje na djetinjstvo uraunava i beogradski vrt i sluajni susret sa razvlatenim orem Karaoreviem, aktualnije zgode odnose se na ratove u susjedstvu i na prijetnje to ih sam dobiva zbog svojih drutvenih akcija. Konano, i ne manje vano, zbirka se bavi i vlastitim mu obiteljskim prilikama, da bi, nepatetino ali zduno, zavrila autentinim ljubavnim tonovima, te nakon prethodeeg iskustva zbirke Alba nala svoju kodu u prisnom obraanju dragoj osobi. Grubo prepriani povodi, dakako, ne mogu nadomjestiti uinak samih pjesama, ali mogu barem dati dojam o tekoama to ih je pjesnik sam sebi zadao i kompleksnosti odnosa to ih je pritom morao rjeavati. Moda je najbolje navesti sudove nekih autorovih uvaenih kolega, da bismo shvatili uinak njegova napora. Tako pjesnik Milan Dekleva pie: U toj je iznena-

582

ujuoj i potresnoj zbirci pjesama Boris A. Novak prevodilac ljepote. Otkud dolazi ljepota i u to je treba prevesti? Dolazi s one strane rubova uspomena, iza svjetlosnoga obzorja, to ga rie mala osobna mitologija. Od tamo gdje se poinju splitati sudbina i egzistencija, mo i predanost biti. A kamo je treba prevesti? Treba je prenijeti preko temeljnog ljudskog praga, to ga predstavljaju potpisane rijei. Treba je spremiti u dom potomaka, stojei na izloenom krianju vremena. To je mogue uiniti jedino jezikom krvavo razboljene osamljenosti, s nasladom pjesme to nestaje u ljubavi prema istini, nerazumljivoj istini U empatijskom eseju Pjesnik kao mitolog pjevidrug Ivo Svetina razrauje usporedbu Novaka s ocem nacionalne lirike: U skladu s postupkom to ga je u slovenskoj poeziji prvi koristio Preeren, Novak opjevava svoju Vrbu i kuu svojega oca, koju je vrijeme ve sauvalo u velikoj knjizi povijesti, a pjesnik je tu zato da iz te povijesti naini mit, da linearno povijesno vrijeme zakrivi, zaokrui, da ono postane ciklino, dakle trajno se vraajui svojemu poetku, poput zmije koja grize vlastiti rep, te ga tako spasi od zuba vremena, otrgne ga zaboravu i jo vie udijeli mu vjenu mladost i ljepotu, jer taj proces ujedno tee i kao prevoenje u ljepotu. Knjigu zaokruuje desetak fotografija, to daju faktografsku dokumentarnost i na svoj nain verificiraju reeno, a to se posebno odnosi na reproducirana dva pisma (i popis osuenikove imovine) to ih mladi kompozitor Leo Novak upuuje svojim roditeljima i sestri prije strijeljanja. Ali zbirka je i svojevrsni polemiki dijalog sa Danteom, jer na njezinu poetku stoje dva notorna navoda iz Komedije (onaj natpis s poetka Pakla o bolnome gradu, i zakljuni stih Raja o ljubavi to pokree sunce i sve zvijezde). Utoliko je i Novakova zamjerka Danteu zbog podvrgavanja teologiji, a rtvovanja emocionalnog uloga, neosporni apogej zbirke i znak svijesti koja ne odustaje od strastvenog humanog mjerila.

583

Boris A. Novak

MOM: Mala Osobna Mitologija (2007)

BORBA ZA OPSTANAK
Obitelj je junaki podnosila sudbinu: graanski dom je siromatvo samo krio. Momcima, nikad sitim, na ludu je binu sliio ivot. Kad je otac o pod razbio posudu, majka je o zid tresnula ae! Smirilo se: vie se nije zaboravio tako Iz kredenca je ukrao sitni to ga nanizae za doruke i veere, jer da mu treba jako. Djeca e gladovat!, kriala je Al probudi je vika pred vratima. etvorica s mukom unijee joj mua, inae mravoga. Sasvim pijana, ali nadebljan je bio! Zguvan ogrta od novca sasvim je nabubrio. Dobitak iz te noi est im mjeseci spokoja prua. A gospodin Anton Novak vie nije kartao nikad

preveo sa slovenakog: Tonko Maroevi

585

KRPOLOGIJA
Prijevod: Tonko Maroevi

Naa je baka sav ivot vodila ljutu i sustavnu borbu protiv praine, blata i svake prljavtine. U tu je svrhu razvila posebnu strategiju, nazvanu krpologija. U svakom je trenutku, naime, raspolagala s ak sedamnaest krpa, to ih je slala u napad na prljavtinu kao general oklopne divizije na bojno polje. Ne daj Boe da bi ih neovlateni zlorabili za suprotne svrhe! Tko bi se tako zaboravio bio bi neodlono najstroe kanjen. ak ni u svoju slukinju nije imala povjerenja, nego ju je budno u tome nadzirala, ali jo radije je vojsku krpa koristila vlastoruno in vlastonono. Nabrojimo te posveene krpe i tkanine, vjerno slijede znanstveno imenoslovlje bakina krposlovlja: 1) 2) 3) 4) 5) 6) 7) 8) 9) 10) 11) 12) 13) 14) 15) 16) 17) ta gruba krpa za stepenite pred ulaznim vratima; ta fina krpa za marmorni pod u entre-u; ta meka krpa za latenje starog parketa po sobama; ta mucig krpa iz ostataka stare odjee za ienje bakrene ploe pod kaminom; ta velika upijajua krpa za kameni pod na terasi; ta mala upijajua krpa za kameni pod u kuhinji i kupaoni; ta stara, uvijek ista krpa za lonce i drugo metalno posue; ta nova, uvijek ista krpa za porcelanski servis; ta osjetljiva krpa za vinske ae; ta brza krpa za noeve; ta lukava krpa za vilice; ta pedantna krpa za lice; ta glanc krpa za srebrni jedai pribor; ta zauber krpa za ogledala; ta speglana, gotovo prozirna stara krpa za glaanje; ta muka krpa za vojnike izme i ta ik krpa za njezine vlastite enske cipelice s visokom petom.

586

Bakina obrazloenja prevanih krpolokih distinkcija bila su strastveno sitniava i temeljito promiljena: noevi su glatki i obino ih ne guramo u usta, stoga je dovoljna jednostavnija obrada s tom brzom krpom; maleni ostatci hrane lako ostanu meu zubima vilica, pa ih treba brino iakati s tom lukavom krpom; lice, to ih rado liemo, stoga nuno privlae najvei broj bakterija, zato nagone na ozbiljne i radikalne higijenske postupke, to ih moe osigurati samo ta pedantna krpa. A sva ta visoko specijalizirana i iroko razgranata krpologija svih tih sedamnaest fanatinih divizija Antipane armade, to ih je danonono slala u zagriljivu bitku protiv svjetske neistoe te ih redovito uzdravala i mijenjala, sav taj graanski red, to je predstavljao smisao i svrhu njezina ivljenja, nije mogao pomoi, nije mogao sprijeiti, da se naoj baki, da se naoj baki ivljenje, da se naoj baki ivljenje nije raspalo, rasulo, nepovratno rasprilo u prah i pepeo.

587

RUE ZA TETKU NADIDU

Prijevod: Josip Osti

Jo vrtoglaviji je pogled na Neretvu, koja se zeleno pjeni pod kamenim lukom mostarskoga mosta i bistrim, tamnim tokom odnosi rue za tetku Nadidu *** Bila je jedna od prvih koja je feredu skinula i ulne usne pod svodom crnih oiju pokazala koje su neujnim, plaem bijelim ivjele smrt mua, avijatiara, kojem je tijelo smrskao vlak Sudbina rado eka, krije se i vara: nije se ubio tada, kada je avionom crtao gustu mreu lupinga iznad grada i ak ispod mosta, tik iznad uspjenuane povrine rijeke, da je oara tek pet sretnih godina kasnije Kao da bi je nosila krila, kroz prozor se nagnula a imala je ker Ta fina dama gajila je rue, tamne kao veer. O zlu nije govorila. Samo jednom, kada je kreten rekao: Idila, kako su humano postupali na Golom otoku sa zatvorenicima! Lae! Lae! Besramno lae! Za samo jednu reenicu pet godina u crvenom logoru, u takozvanom enskom bloku U vrijeme posljednjeg rata iz neutralne vicarske je nazvala, kamo ju je spasila ki: Borise, vodi me u Mostar! Hou umrijeti kod kue! Dosta mi je ivota, dosta! Glas je zvuao kao ispod zemlje drhtava krila Preutio sam da je njen ruinjak uniten. Da su barbari sruili njen lijepi Stari most Kako to rei njoj, koja je nosila svu alost ljudskog roda? Koja me posljednji put u ivotu zove?

588

*** Vrijeme tee dalje Poslije rata izgradili su lijep novi most. Iz nude elim da ponovno zajedno stojimo na tom mostu, koji zdruuje obalu mrtvih s obalom ivih, i posmatramo vodu koja odnosi rue, tako razigrano i slobodno

ZAOSTAVTINA (SREBRNA DEPNA URA LEA NOVAKA)

Prijevod: Josip Osti

1 Ta srebrna depna ura glazbenika Lea Novaka jo tiktaka, jo koraa ritmom K und K kadeta: stvar zaborava, tvar polumraka, brodolomka starog svijeta, kojoj povijesna bura ne moe nita Kamo koraa? ta tiktaka? ivotnu priu Lea Novaka. S ritmom mrtvog srca, to je zauvijek zaarano u odlomljene kazaljke, izlizane brojeve talaca, jo tiktaka, jo koraa To srce u kutijici, ura, to stoji i utnjom svih kazaljki govori, kamo koraa? ta tiktaka? ivotnu priu Lea Novaka.

589

Ta ura je jedini svjedok, nijema partitura nitavila. Nitavna nagrada za kuranost. Nametljivi um urbe, strani metronom ivota, sumnja u stalnost, volja ptia da postane ista glazba: glazba, ista preobrazba! Kamo koraa? ta tiktaka? ivotnu priu Lea Novaka. To siuno srce je dar. Za budue. Jedina klica iz pepela, zov iz vjetra vremena, trag izbrisanih rijei. Ta mehanika igraka, oltar napretka, znamenje utvara, ura, to stoji i izlizanim jezikom svih brojeva uti, kamo koraa? ta tiktaka? Pepeo Lea Novaka.

590

2 Sve to je poslije njega ostalo zapisao je u spisku, prstima, koji su ga boljeli: dvadeset devet Reishsmark, kutija s uprljanim rubljem, ikrabana partitura Pete Beethovnove (Philharmonia) i depna ura (Tulla-Silber). Nije pomenuo vlastite skrivene skladbe. Sve, to je ostalo. Malo. Prstima, to su ga boljeli, napisao je posljednja pisma, nekoliko reenica za oprotaj: sestri, roditeljima i eni. Kako bi je zatitio, preutio je klju, tajnu, plod, koji je nosila. Kada je saznala, pobacila je. Nije podnijela, o, da su ga na smrt boljeli prsti.

591

Prstima, dugim i njenim. Prstima, kao roenim za glazbu i ljubavni dodir, nekada je svirao klavir i prizivao golu glazbu, glazbu njenog tijela. Iupali su mu nokte. Znali su da je glazbenik. Prstima, dugim i njenim. Prstima, kao roenim za glazbu. udno, kakvu preobrazbu doivi ovjekovo tijelo pod rukama spretnih majstora: ispeglana, skuhana gomila mesa, da ga ni mati ne moe poznati! Ali majstori su gospoda: kao to su obeali, vratili su joj sina o, u zelenkastoj konzervi. U konzervi, puni, o, pepela. udno: u konzervi, puni, o, sina Sve njegove partiture uvala je glazbenica u prigradskoj, mirnoj kui na ljubljanskom Mirju. Kada su savezniki avioni u martu nagovijestili mir, na Mirje je pala bomba. Kroz krov tono na klavir. Sva njegova glazba je izgorjela. Cijeli ivot, o, samo muk pepela

592

Sve to je poslije njega ostalo, zapisao je na spisak, prstima koji su ga boljeli, nekoliko sati prije usmrenja: dvadeset devet Reichsmark, kutija s uprljanim rubljem, ikrabana partitura Pete Beethovnove simfonije i srebna depna ura. I srebrna depna ura, koju ti sada uruujem za uspomenu. To je sve, to je ostalo od ivota mojega strica, po kojem si ti dobio ime. Nosi ga s ponosom, moj sine. Nosi je s ponosom, sine moj. Ta starinska depna ura, kojoj povijesna bura nije mogla nita, jo tiktaka, jo zvoni, o, glazba iz bolnih prstiju, tiha glazba iz pepela, novakovsko srce.

593

JEDNA SAMA PJESMA O TRI OVJEKA I DVA KAPUTA

Prijevod: Josip Osti

Bila je lijepa, velika ljubav. Kad su se razili bila je zima, zima vani, zima unutra, bili su plijen leda vidio je da je Mileni hladno. Nije imala kaput. Skinuo je svoj i ogrnuo ga oko voljenih ramena Kada je moj otac vidio da je njegovom bratu Leu hladno, jer nema kaput, skinuo je svoj i njemu ga dao Tajanstvene su sudbine kaputa. Nosimo ih iz potrebe, a kaputi nose sve nae ivotne prie Kada je moj otac stajao na pragu prve poslijeratne zime, drhtao je, bez kaputa. U magazinu su mu dali kaput za mukarca manjeg stasa. Bio mu je kao saliven. udno poznat. Potom je naao tajni dep! Svoj tajni dep! Bio je njegov stari kaput, poklonjen Leu! Koji Leo nije vie trebao. Jer kaput je topli, ivi oklop. U zimu je otiao bez kaputa, gol i bos. U zimu, koja je pekla Po stare dane mi je glumica Milena Godina pisala, da ju je cijelog ivota grijao stari kaput, koji joj je pri opratanju poklonio njen zarunik, moj stric Leo. Uvijek je jedan kaput premalo. Uvijek neko drhtei odlazi, sa stranom zimom u tijelu. Uvijek neko ostaje, umotan u kaput uspomena i poljubaca, u kaput mirisa i dodira, u sami samcati gubitak

594

TESTAMENT UMIROVLJENOG KAPETANA ANTONA NOVAKA

Ispod slike jugoslavenskoga marala Josipa Broza Tita bila je skrivena slika njemakoga Fhrera Adolfa Hitlera. Pod slikom njemakog Fhrera Adolfa Hitlera bila je skrivena slika jugoslavenskog kralja Petra II. Karaorevia. Pod slikom jugoslavenskog kralja Petra II. Karaorevia bila je skrivena slika regenta, princa Pavla Karaorevia. Pod slikom regenta, princa Pavla Karaorevia, bila je skrivena slika Aleksandra I. Karaorevia, zvanoga Ujedinitelj, kralja Kraljevine Jugoslavije. Pod slikom Aleksandra I. Karaorevia, zvanoga Ujedinitelj, kralja Kraljevine Jugoslavije, bila je skrivena slika Petra I. Karaorevia, zvanoga Osloboditelj, kralja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Pod slikom Petra I. Karaorevia, zvanoga Osloboditelj, kralja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, bila je skrivena slika Karla I. Habsburg-Lotarinkoga, zadnjega cara Austro-Ugarske monarhije. Pod slikom Karla I. Habsburg-Lotarinkoga, zadnjega cara, bila je skrivena slika Franje Josipa I. Habsburg-Lotarinkoga, po Bojoj milosti cara Austrije, apostolskog kralja Ugarske, kralja eke, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Galicije i Ilirije, kralja Jeruzalema, nadvojvode austrijskoga, velikog vojvode toskanskoga i krakovskoga, vojvode lotarinkoga, solnogradskoga, tajerskoga, korukoga, kranjskoga i bukovinskoga, pokneenoga grofa habsburkoga i tirolskoga, gorikoga i gradianskoga, graninoga grofa istarskoga, vladara transkoga etc., etc. Pod slikom Franje Josipa I. Habsburg-Lotarinkoga, po Bojoj milosti cara Austrije, apostolskoga kralja Ugarske etc., etc., bio je skriven testament, vlastoruno ispisana poruka umirovljenoga kapetana Antona Novaka svojemu jedinom preivjelom sinu Anti Novaku, demobiliziranom pukovniku Narodnooslobodilake vojske i partizanskih odreda Slovenije: Sad vidi, sine moj, komu je sve tvoj otac kao vojnik morao zakleti se na vjernost.
Prijevod: Tonko Maroevi

595

POBJEDA
Prijevod: Tonko Maroevi

Jasno se sjeam one otre zime kad pokojni mi otac police sloi nove, to sada spaavam ih iz sve snanije plime vremena. Jo uvijek ujem gdje ljutit zove da pomognem mu, da daske prihvatim to dugo trebao ih je mjerit, pilat, blanjat i lakirat Bjeh djeak, to otklanja ljepotu drva, sjaj. Premlad da moe shvatit pobjedu i poraz: moj je otac bio pao, nemilost doivio, samou. Ja drao sam dasku, a on je avle mono, do dna! kao u prasku na klevete, napade, prijetnje zabijao i sainio najljepe police to ih znadem! Za knjige, Trottel, to e napisat ih, radim! Sad star sam poput njega kad on pade. Padam i sam. Iz krivnje i zaborava vadim oeve police. Htio bih bit ko on. Stolar sudbine. A ja sam Trottel. Nespretnost jo me brine. Morat e, oe, pomo mi. Tu primi! Postavimo police, ko u toj davnoj zimi!

596

POGRENA DIJAGNOZA
Lijenici kau da sve shvaaju: Kemija. Elektrode su ti na glavu prikopali i u mranu te zatvorili cijev. A nisu znali sudbinu vidjet. Tek to da tu se razvija nekakva plijesan, to postupno razjeda modane centre, vorove, gdje se uspomene skladite: Bolest kao svaka druga. A mene odgovor mui, skriven u tvojoj povijesti. Iz slijeda vremena biram as kad prvi put te dovede budui mu moj otac kui. Ne prilii sinu kopkati po plahtama roditelja. Al me zove elja da shvatim. On je klju. Njegovu smrt nisi nikad prihvatila. Za tebe je iv, i dalje io. ivi negdje u blizini. Gdje je? U dubinu potisnula si grobnu zemlju i ispranom istom prolou prostrla si krevet. Brino si me pitala, to ne dolazi. Ima moda drugu? On nije bio, on JEST! Tvoja je gramatika sada bez prolosti, samo je drhtaj svenazone sadanjosti, to poput crne rupe usisava sve. Sve, i mene isto
Prijevod: Tonko Maroevi

597

POSLJEDNJI SMIJEAK
Prijevod: Josip Osti

esto gledam seriju fotografija koju sam lani snimio na travnjaku ispred doma tvojih posljednjih godina. Nemirni sijaj pretproljea struji kroz drvee. U polusnu glava ti stalno pada. Nema vie snage da sjedi, vie lei. Loe savjesti snimim tvoje muke najednom oi otvori i studen marta rasvijetli se od jedne same topline! Mama, znam da si me prepoznala, jer se, ne samo tvoje lice, nego cijelo tvoje tijelo iznenada podiglo u smijeak to ari, blistavih oiju uhvatila si me za ruke, tako da smo etali po dubokom travnjaku naih godina, po sunano nasmijanom podu djeije sobe, i pritisnem na okida kako bih uhvatio svjetlost koja sipi na rodni kraj, a sluajno uhvatim samo tvoj smijeak. Posljednji smijeak, koji je polako gasnuo Tvoja mila dua se te martovske veeri skrila Sada je tama potpuna. Nikada vie te neu fotografirati

598

PRVI I POSLJEDNJI DOM

Ovih dana uglavnom prelei iscrpljena. Ne moe hodati. Na tvojem jo lijepom licu, mama, udna je mijena neprestana: kao da ti obraz klee oluja neznana, neobini dah, jai od nepokretnosti tvojega tijela omravjeloga, nekada tako enstvenoga. Strah oprotaja pun je svagdanje, jo stranije izvjesnosti Jo uvijek, kada te u kosu poljubim, miris dalekih, bliskih godina osjetim, sve vrijeme isto tajanstveno, vrijeme zaarano, kao da je bilo prekjuer, kao juer, kada si me za laku no poljubila i tvoja kosa me tim mirisom obgrlila, koji ne znam izrei rijeima, glas tiine, moja najranija uspomena, miris najdomaiji i najljepi, po koji se, odrasli djeak, vraam i koji e se ubrzo raspriti u zraku i bit u konano bez prvoga i posljednjeg doma u mraku.
Prijevod: Josip Osti

599

SESTRA
Prijevod: Josip Osti

za Barbaru i Josipa

Bila je dobra sestra. Kamo je stupila zasijala je blaga svjetlost. Njen smijeh je bio tako otvoren i zarazan, djevojaki vragolast pogled, tako svijetao kao da bi dobile krila sve siune stvari, svakodnevica se je rasvijetlila, papir lebdio, zvonki zrak je iskrio oko penine krune njene kose Njen glas, iv, jo uvijek ujemo Historija je razlila olovna slova bezuvjetne Preobrazbe preko vrata Bratske Kue Krupnih Rijei. Priznajmo: ne bi mogli otvoriti ta preteka vrata bez njene krhkosti, svi mi, eta brae, samozvanih junaka, bunih svatova, to ne priznajemo glazbu, kada je ujemo. Jer poezija nije samo rijei ar. Katkada se utjelovi i potom ivi meu nama i sva se razdaje, isti dar, dok je za sebe nita ne ostane Bez sestrinog smijeha studen nadire u nau kuu. A iza pretekih vrata uti njen glas Mi, osirotjela braa, jo ga ujemo

600

LIJEPA ZA TEBE
Kao nekada, volim se naminkati za tebe, kada no teka pada, kao noas. Obrve crnim namaem za hrabrost. Blagi parfem, koji uva uspomenu na ruu, odjene svu moju kou, da za tebe miriem. Jo meke miriemo, kada me cijelu obgrli, kada mirise parfema s mojih grudi skine, kada bezumni postanemo, sada i vjeno ivi i srea je taj na miris, miris na sreu, taj sreni miris Potom, ponovno se namaem za tebe, raseljam kosu i srce, da sam lijepa za tebe, da samo za tebe noas miriem
Prijevod: Josip Osti

601

LJUBOMORNA PIDAMA
Prijevod: Josip Osti

Nijedna odjea ne upija mirise tako duboko kao pidama, ta moja druga, nona put, to sija nou, kao da bdije, sasvim sama, nad snovima i morama tijela, koje se znoji i guva je. Ujutro se sjeti vodoravnog plesa svih udova, to nou utiskuju poljupce u golu kou, dok se sama ljubomorno mrti, baena na rub, i crveni zbog razgolienih prilika: ta pidama je fina stara dama Kada, njen vlasnik, obuen otkoraam u buni dan, za nekoliko sati zaspi. Onda se, sva zguvana, opet probudi, utke sanjari i eka, eka, eka Moja pidama zapravo najrae vidi da je obue ti: vie nego prevelika landara oko tvojih nogu, potom mi se umiljava tim tvojim mirisom, slatkim, slaim i najslaim

602

KNJIGE, KNJIGE
Ne mogu disati od knjiga. Posvud lee, na tlu, do stropa, u nizovima krivim, okomito i vodoravno. ivim neprirodno, sudbinama tuim obiljeen, pod krevetom su i na stolu sloene. Zidove, plahte nagriza praina im fina itane, listane il' neotvorene te knjige su mora, svod nebeski, cjelina Ne itah jo, a privlaie me svjee otisnute stranice, dodir sjajni, magnetski, poput enske koe njene Plima korica skriva hrpe knjiga davnih; prst sluaja e na ih na dnu zaborava. Ko iva bia da su, zrak svaka usisava U kaosu tih knjiga raslih u rojevima, sad nekoliko skromnih jo i mojih ima. Zato? Nutarnjoj nudi udnoj bijah predan. Zazebe me kad hrpte svojih knjiga gledam: tiskane nose lance, zarobljen, ja se pitam tko koga lista, knjige mene il' ja njih itam?
Prijevod: Tonko Maroevi

603

KRITIKA RASTANKA U VJENOSTI: INTIMNI RAZGOVOR SA DANTEOM

Prijevod: Tonko Maroevi

e quella, s lontana come parea, sorrise e riguardommi; poi si torn alleterna fontana. a ona daleka nasmijei se i pogleda na mene; zatim se vrnu k izvoru od vijeka. DANTE: COMMEDIA, PARADISO, XXXI, 91-93 (Prev. Mate Maras) Kako si, Dante, napisati smio toliko mranu i potresnu sliku? Rastanak u vjenosti. Iskusio ba ti koji si samou veliku na kraju? Ti, to bio si bez nade dodirnut drago tijelo, u jeziku pred smrt gubitak prizva? Ti, to znade sve o rastanku? Teke, ganutljive usporedbe su tvoje: kov nam dade da smrtni pogled vidi samo sive obrise mutne, te neu doprijeti u dalj, gdje kretnje ljubavi su ive. Iskaza dubljih nitko se ne sjeti. Kad bih uz more vjenosti ja stao, kroza nj bih glave njene kret vidjeti mogao, ak bih jasno ugledao bubamaru gdje niz dlan njezin mli, veliku ljubav svud bih promatrao

604

Koja mo, Dante, te prisili da vedro moe prizor otpjevati kad tvoja Gospa svoj pogled ti mili, bez ljage vremena, navijek uskrati i Nebo vas pokori? U tiini rijei sjeti se! tijelo drhti, pati Ba ti, to zna sve o boli dubini to Beatrice htio si proslavit ko jo nijednu enu ti jedini u vjenosti da rastanak objavi, konanu smrt? Zovem sve zaljubljene za svjedoke da laan je, ne pravi, zakljuak tvoj kako Bog nema cijene, nad svim je ljudskim. Jer teologije razloge slave, zaboravlja njene prelijepe oi, na smrt potresene Kako se, Dante, to moe i smije?

605

MOM: LEGENDA
Prijevod: Tonko Maroevi

Mrtvi me otac jo odreuje po svom liku: Album obiteljski ko luda povijest se lista Luono i nad ponorom ekvilibrist. Astralni znak: peterokraku sliku Otpora uzeo je sudbinski. Svirku ujem Stotine anela uspomena, to vrijeme je brie, Oduzimaju tijela s prelaskom u tie. Bojim se svega to me nijemo oekuje. Nek sude drugi. Pokuavam tek razumjeti, A znadem zalud, jer uklet krug je imena. Majci dugujem jo vie: snagu promjena I dar da odzvuk znai i znaenje se uje Taj testament je krinja smrti s lancem stiha. O djeco, sebe upoznat treba htjeti: Listajte me, da znate tko ste, to godine kriju, Otkud ste. Zatim nek zatvori se knjiga! Galerija predaka moju sliku pokazuje. Isti i drugaiji, kob varam uz aroliju Jezika. Moda sam pjesnik ba po svoj toj stravi. Alba je za te, Mo. Skrueno pjevam, pun ljubavi

606

Daa Drdni Milan Rakovac Nelida Milani Kruljac Silvio Forza Laura Marchig Carla Rotta Ugo Vesselizza Claudio Ugussi Aljoa Curavi Alessandro Damiani

(NE) VIDLJIVI

Daa Drndi

Literatura Talijana u Hrvatskoj i Sloveniji

U zakutke, u skrovita, esto odlaemo ili bisere ili smee, ili i jedno i drugo. ak kad metemo pod tepih, ponaosob ili kolektivno, znanstveno, kulturoloki, politiki i tako redom, dogodi se da sklanjamo ono u emu se zrcale nai ivoti: poganosti, kako bismo ih zaboravili, svetosti, kako bismo ih sauvali i zatitili. Vjerujem da sve treba vaditi iz zakutaka, podastrijeti povijesti i stvarnosti na uvid. Skrivenosti tako dobivaju mjesto u javnosti, pravo na rije, one se mogu valorizirati, o njima se moe suditi, a tek nakon toga one e ili nastaviti ivjeti ili zgasnuti. U neku ruku, to je i posao knjievnosti. Blok o literaturi Talijana u Hrvatskoj i Sloveniji prvi je u nizu blokova o knjievnosti onih pisaca koji, s obzirom na svoje etniko, kulturalno i povijesno podrijetlo nisu obiljeeni dominantnim nacionalnim predznakom drava u kojima (na prostoru bive Jugoslavije) ive, a koje pokree redakcija Sarajevskih sveski. S obzirom na moje stanovite po pitanju nacionalnih drava, koje smatram davno ustolienim i naalost jo uvijek neprevazienim politikim (i socijalnim) konstruktom onih na vlasti radi lakeg upravljanja (i manipuliranja) stanovnitvom, izraz nacionalna manjina meni je neprihvatljiv, stoga ga ovdje ne koristim. Ali, tu smo gdje smo, i u ime malog koraka prema internacionalizmu, mislim da se, i kad je u pitanju umjetniko stvaralatvo, treba okrenuti prema svima s kojima ivimo i s kojima dijelimo sadanjost (i prolost), s onima koji nuno ne sanjaju i svojoj djeci ne pjevaju uspavanke na dominantnom jeziku odreene drave. Dakle, iako je ovaj blok (i blokovi koji e, nadamo se, uslijediti) u neku ruku pria o Drugome i o drugosti, on je zapravo pria o katkada prakticiranoj bahatosti pojedinih pripadnika veinskih naroda u regionu, o njihovim zabludama i samoproklamiranim mitovima, o njihovim esto neutemeljenim veliinama. Pria kroz koju znaju strujati netrpeljivost i grandomanija, iskljuivost i destruktivna sljepoa koje osiromauju kako individualne tako i kolektivne identitete.

609

Prema tome, pokretanjem ovakvih cjelina elimo ukazati na jednost dvojnosti, kako u svom eseju istie Milan Rakovac, na razliite kulture i jezike koji kohabitiraju stoljeima, prepliu se i uzajamno se kontaminiraju u dinaminoj interakciji. Kroz daljnju nam i bliu povijest, mnogo pojedinanih napora ali i dobrih politikih poteza (unato i onim autoritarnim i zastraujue restriktivnim), uloeno je, bar kada su u pitanju Talijani u Hrvatskoj, kako bi se u temelje te male, komplicirane drave (Hrvatske) ugradile i njegovale ideje convivenze (suivota) i fratellanze (bratstva) koje, kako veli Rakovac, u prah i pepeo pretvaraju (svaki) nacionalni mit Nastalo je novo stanje stvari, i ono je naprosto [u Hrvatskoj] stvorilo ambijent kulturalne tolerancije i nadvisilo dominantni duh nacionalistike retorike, mitomanije i kolektivne psihopatologije, koji nas je sve zajedno proimao kroz minulo stoljee. Bilo je mnogo nerazumijevanja u odnosu jugoslavenskih a potom i hrvatskih vlasti prema Talijanima na ovim prostorima, uinjene su im mnoge nepravde kojima su upravljale politika iskljuivost, paranoja i autoritarna ideologija. Ali, i u vrijeme Jugoslavije i nakon njenog raspada, pojedinci su vodili svoje humanistike bitke u ime dostojanstva svakog ovjeka ponaosob. Recimo, u Istri, dvojezinost je desetljeima bila ugraena u kulturalni i ivotni kod njenih itelja. Od dvojezinih naziva ulica, dvojezinih osobnih iskaznica, do dvojezinih djejih vrtia i srednjih kola. Dolaskom HDZ-a i Tumana na vlast, u Hrvatskoj se ta convivenza, u ime jaanja nezdravog, te arhainog nacionalnog jedinstva, pokuala zatrti to zakonskim odredbama, to samovoljnim potezima vladajueg establimenta. Pokuali su se, primjerice, uvesti iskljuivo hrvatski nazivi pojedinih ulica, to je samo po sebi bilo besmisleno jer su te ulice nosile imena talijanskih graana koji su ivjeli u Istri, a meu njima bilo je panjolskih boraca, antifaista partizana i antifaista sveenika, pisaca, slikara, kipara i znanstvenika. To doba, poetkom 1990-tih, obilovalo je brojnim, samo naizgled benignim odlukama i potezima. Izgradnja kulturalne, kreativne, socijalne, sve do intimne convivenze, ima dugu i zamrenu povijest na prostoru Istre i Primorja. I, nadamo se da danas nema te ideologije, tog pokreta, tog rata, koji bi bili u stanju takve temelje potkopati. Ovo je pokuaj, ne da se takozvane nevidljive pisce uini vidljivima, nego da se skine koprena s vlastitih oiju.

610

Milan Rakovac

NOSTRA TIERA VIECIA STARA, PUBRATEINE

poneto o naoj talijanskoj literaturi 20. stoljea
Ligio Zanini autor je stihova iz kojih sam prekovao ovaj naslov naa zemlja drevna stara, pobratime... U podnaslovu spominjem nau talijansku literaturu, pamtei lekciju Silvija Strahimira Kranjevia (uitelja u Bosni), koji odbija molbu Vladimira Nazora da ga namjesti negdje u Bosni kako bi nauio dobar hrvatski jezik: Ostanite Vi na obali, jer svi ti rimski hramovi i mletaki dijalekti i palazzetti dio su hrvatske NACIONALNE kulture. S.S.K. danas bi s ovom uputom Nazoru bio heretik (na obje obale Jadrana!), a ni meni koji vie od stoljea kasnije tvrdim neto slino nee biti oproteno niti svojatanje niti pak ugroza, jer, dakako, kad velim nae ne mislim samo na teritorij suivota dviju kultura. Naravno, u nae (ovdanje talijanske kao i hrvatske i slovenske ubrajam i rodom ili ivotom ili djelom i istro-kvarnersko-dalmatinske talijanske pisce ivue u Italiji, to se u poneke kriterije takoer ne uklapa, naravno. Hou odmah podastrijeti sr: jednu pjesmu na istroromanskom ili istriotskome (autor Ligio Zanini, Rovinje, dobar mi pokojni prijatelj, robija na Golom, napisao i roman Martin Muma o tome, preveden i na hrvatski), i jednu na istrovenetskome (autorica Laura Marchig, iz Rijeke, bliska mi prijateljica). Posrijedi su dva britka autorska artefakta, lokalno-univerzalna, bujne poetinosti, autentine artistinosti, arhainih govora. Radi se o tome da je gotovo svaka rije u ovim drevnim govorima i ovim pjesmama naprosto semantem!

611

Pojanjava Ligio Zanini svoju pjesmu Pubrateine: Iz knjige na rovinjskom dijalektu Ribari i teaci, rovinjske novele, to ju je Raimondo Devescovi sam izdao 1894., doznajemo da se rovinjski seljak obraao hrvatskom seljaku rijeju pobratime... Od drevnih vremena u naem dijalektu se pridjev viecio pojaavao odgovarajuom rijeju iz hrvatskog jezika, to jest staro... Imenica pobratim (pubrateine) je nestala iz dananje upotrebe, ali izraz viecio-staro jo se upotrebljava. Ligio Zanini: PUBRATEINE
Pubrateine, sigouro ti ta racuordi dal lughito che ti marivi e de li veide chi tincalmivo... I tuoi gaiardi bianci fiva muliseina la meia puoca tiera e svielte le miee man ganbiva el salvadago in ustran. Cuntento ti ma ie da tu feia, ca favalando cume mei la fiva la su schera, ca cantando e pirendo cun mei la ma uo da tanti fioi. Ma la longa tanpastada masacra nda uo miese criatoure dastrusendo i nostri loghi: la tiera xi turnada doura, li veide xi rusagade dal lagrami. Pubrateine mieo, lassemo che li sigale canto cume preima de la tanpastada.

POBRATIME
Jur se domilja, o pobratim, ugrajice a si mi je ora i trsi a san ti hi cipija... Tuoji vuoli bili mekali su muoju brinu zemlju a ruke mi vielte priinjale diblje u domae. Kuntiento si mi da ier a razminjui se z namon je kopala suoj ried, a pivaju i plaui s namon mi je dala svu tu dicu. Ma je grda nevera pobila uda svita rovinala naa mista: i ziemlja nan se strdla i loze nan zatrla troskot. O pobratim muoj, ma neka nan rvki vre kai prija nevere.

Informatvini prijevod iz istriotskog u akavicu je moj, a uz Zaninijevu opasku kako se rije pubrateine vie ne koristi, moram rei da se rije (i pojam) pobratim vie ne koristi ni u nas, istarskih Hrvata. Osobno, uo sam je kada sam nauio hrvatski knjievni standard, ona je zacijelo dola u Istru s naim precima, imigrantima iz Morlakije (Vlake, brdske Dalmacije), Hercegovine, Bosne, Crne Gore, tamo negdje u 16. stoljeu.

612

Preveo sam u istu akavicu i pjesmu Mati slavinska (slavenska majka), Laure Marchig (kao i ostale citirane pjesme i citate), vrsne poetesse novije generacije, snanoga iskaza, osobnog u strasnome vrisku zaviaja, ali i osebujno mondijalistikoga, i kada pjeva o Blake-ovoj planini (La montagna di Blake), i o bubnju kojem hoe skriti hrbat, i o slavenskoj majci: Laura Marchig MARE SLAVA
Sti coli giali de tera che ciapa piziga i oci Come zize gagliarde. A ti te lo domando mare slava che ti sburti in alto i sorisi de late quale xe el mio sguardo originale varado dal peto col primo respiro? Fra i mii maestri ti la pi bestiale: che dai odori tui te go imparado el naso pien de miel e de cipola. Su la strada de fughe, de le scelte vedo arpioni de lagrime e medaglie tuti che me zuca conceti e comozioni. Ma se straparme provo de sta tera resta striche de pele e sangue amaro. Lechime alora le feride, insegna a rispetar la piera, el oro, el zolfo e la maniera de intuir la quieta doglia che scava e che ne fa contente.

MATI SLAVINSKA
Ti briii uti zemlje a se lipi iplje oi kai ccie kripke. Te pitan mati slavinska ki riva u vike nasmih mlini a je muoj prvanji vid hien z prsi u prven zdihu? Ti zvirska mre majetri mi a z oduori ti san te navadila nosa punega meda i bulje. Na ten putu bianja i izbire vidin kljuke suz i medalj sve a mi potie pensire i miline. Ma ko u se zvu z te zemlje ustaju frii koe i krv uka. Lizni mi donke rane, naputi potivati stinu, zlato, uolfer i muod da razumin mir babinje a riva i smo kuntiente.

Upuujem se u ovaj zapis posve jasnog nauma: kroz dvije autorske pjesme-paradigme koje odmah kau sve, kroz psihomentalni ambijent, dihotominu Istru, njena dva paralelna kulturalna kruga, dva autohtona i autentina romanska i jedan hrvatski dijalekt raistiti mogue dvojbe. Posrijedi su dva istarska romanska govora: istriotski, ili istroromanski (rovinjska varijanta), koji je zapravo jedan od najstarijih romanskih post-latinskih jezika uope milenijskoga kontinuiteta, i rijeke inaice mlaega istrovenetskog govora, uvrijeenoga po Istri i Dalmaciji od doba mletakih conquista, dakle od 13. stoljea do sloma Serenissime pred Napoleonom.

613

Brojne su varijante venetskoga govora na ovim stranama Jadrana: transki, istrovenetski (koparski, pulski, fjumanski, zaratinski), ali osobito su kulturalno bili osebujni arhaini i posve autentini istroromanski govori, zacijelo razvijani od doba raspada Zapadnog Rimskog carstva veljotski (krki) i dalmatski (delmatski), posve izumrli, na alost, kao i ladinski, koji su u romanskoj matrici imali natruha i ilirskih i grkih i slavenskih vokabulara, te dobro ouvani istriotski naih bumbara (boumbari), najstarijeg istarskog ivlja uope, koji se govori u Rovinju (Rovigno), Balama (Valle), Vodnjanu (Dignano), Galiani (Gallesano), ianu (Sissano). Ujedno, izabrao sam ove dvije izvrsne pjesme i prepjevao ih na vlastito narjeje, zapadnoistarsku akavicu, hotei (umjesto razlaganjem) autentinim artefaktima u tri (sreom jo vrlo iva) jezika plasirati vitalistiki i artistiki habitus i habitat u njima samima. Kao i ukazati na jednost istarske dvojnosti, dvije posve razline kulture i jezika koji kohabitiraju stoljeima, prepliu se i uzajamno kontaminiraju. Ali to nije tema za ovu priliku. Tema jesu nai talijanski spisatelji 20. stoljea, a posvojnost, dakako, nije posesivne (posvojne, prisvojne), nego kulturalno-teritorijalne naravi: nai, jer ovdje ive, sa Slovencima i Hrvatima, i jer pisci kao kolege jedni druge znamo i itamo i prevodimo se uzajamno i javno zajedno nastupamo desetljeima; jer smo pubrateini. Nai, jer te literature pripadaju kako matinim kulturama (Italije, Hrvatske, Slovenije), tako i jedna drugoj u svome zaviajnom ambijentu, bivajui tako neprekidno u dinaminoj interakciji, pobuujuoj, jedna se s drugom odmjeravajui, primjeravajui, ogledajui i ugledajui se uzajamno, referirajui i polemizirajui, makar je katkada taj ogled (uzajamni) nalik odrazu u mranome zrcalu nacionalnih histo(e)rija zapravo poput Slike Doriana Graya. Jer interetnina borba za supremaciju i dominaciju naprosto je iskljuivala onog drugog i drukijeg, poevi od druge polovine 19. stoljea, pa sve do danas. Mi emo ponosno i danas zapjevati narodnjaku himnu Krasna zemljo, Istro mila/ dome roda hrvatskog, pa nemam to odgovoriti kolegi Talijanu, u naem uznositome istarskom euroregionalizmu, kada me upita dome roda hrvatskog? A gdje smo mi?. Kao to e Pier Antonio Quarantotti Gambini u Trstu 1945. sa uenjem gledati malene, tamnopute, povijenih nosova Slovence, jer Slaveni koje je on znao (roen u Pazinu), bili su visoki i elegantni, ali oni su morali biti Hrvati ili intelektualci!!!

614

Od graanske revolucije 1848. do danas, kroz dva svjetska rata, po nekoliko dravnih zastava i himni i vojski u jednoj jedinoj generaciji, kroz biblijske valove exodusa (ne-Talijani Austrijanci, Maari, esi, Slovaci) odlaze u desetinama tisua poslije 1918.; Hrvati i Slovenci, suoeni s etnikom bonifikacijom i kulturocidom odmah za njima, opet na desetke tisua, a Talijani (ali i Slaveni) bjee od jugoslavenskog nacional-revolucionarnog radikalizma poslije 1945. Hou rei, ta dva rnjina kulturna kruga, harmonino okreuih se kotaa istarskog vozia upregnutog o tovara (osel, osao, magarac, asino, samer, mus), nakon 1848. (pa do 1975., Sporazum iz Osima) vrte se u nasuprotnim smjerovima. I tek emo sredinom 1990-ih na prvom (i jedinom do sada) Sveistarskom kongresu u Puli, Fulvio Tomizza i ja re-formulirati te krugove u tri kotaa istarskog tricikla. Dvije kulture i literature kroz stidnu i stupidnu nacionalromantiku Ottocenta naprosto ne vide jedna drugu, osim s prijezirom i mrnjom, i uvijek kroz negaciju i diskvalifikaciju. Premda ovdanji pisci nikada nisu prihvatili rasistiku retoriku kakvu je Talijanima ponudio Gabriele dAnnunzio van kopilansko roblje s vaim smeem i svinjskim izmetom, kao ni naa strana odgovor u istom tonu Van njima! Van njima! Neemo ih mi! Jer uvijek kola i bridi naim nervima topla ideja convivenze, suivota, strpljivosti i trpeljivosti, naprosto genre-de-vie u minulim stoljeima, i nju iskazuju s talijanske strane jedan Niccol Tommaseo u istom dobu razdora, zatim Angelo Vivante, Biagio Marin, Fausta Cialente, Enzo Bettiza, Fulvio Tomizza. Poetkom 20. stoljea zacijelo je najvanija socijalno angairana osoba Giuseppina (Maria Sandra) Martinuzzi (Labin 1844. 1925.), samouka uiteljica, politiarka, agitatorica i aktivistkinja, publicistkinja i knjievnica iroke kulture. Meu njenim knjievnim djelima treba istaknuti ono naslovljeno Nepravda (Lingiustizia). Iz talijanske graanske obitelji, u ranoj mladosti iredentistkinja, ali rastui u rudarskome ambijentu postaje militantna socijalistkinja, posve predana radnikoj stvari. U lanku Dva proletarijata zapisat e: Dakle, slavenske kole za Slavene, talijanske kole za Talijane, odnosno, pismenost svima, to moramo eljeti. im svi naue itati, politiko pravo glasa dobit e na vrijednosti. Giuseppina Martinuzzi jest revolucionarna knjievnica (Giacomo Scotti) i novinarka. Ona pie revoluciju dva desetljea prije Oktobra i Labinske republike:

615

Talijani i Slaveni, zajedno/ u velikom ovjeanstvu,/ oploditi moramo sjeme/ nove civilizacije, kao i istu liriku u pjesmi Istarska lastavica (La rondinella istriana), koju je Dario Marui sjajno uglazbio i (dvojezino) prepjevao: O rondinella dalla penna nera/ Che voli la mio balcone innazi sera/ O lastrovice puna si kuraja/ a iz mojega kraja doleteva... Enrico Morovich upisat e u poeziju hrvatsku staricu na rijekome groblju, Mate Balota (Mijo Mirkovi) napisat e potresan nekrolog svome kumu (Talijanu vlastitim izborom) Bedrini; kao to e Zvane rnja, kad sam doveo k njemu u Iie Fulvija Tomizzu, zapisati kako se spremao za susret s drugom stranom i nenadano shvatio da nema druge strane, da postoji samo jedna istarska strana, strana stradalnika i patnika. I zato sam, u mnotvu izvrsnih poetskih artefakata, posve pristrano izdvojio ba ove dvije pjesme, koje utvruju ambijent i aromu, dah i duh convivenze. Molim za ispriku kolege Talijane to se kao veinac uope usuujem baviti njihovim manjinskim svijetom, i izvinjenje openito i uope, to u u ovome zapisu pomalo intimizirati; ali prisan (dakle i subjektivan) je moj odnos s mnogim talijanskim autorima s ove strane Jadrana (i s one). Neki su od njih umrli: Lucifero Martini, pjesnik i izvrsni organizator prekograninih susreta pisaca, uz poeziju, smijeh i vino u Opatiji, onomad; Ligio Zanini koji mi je sa smijekom sasuo u prah i pepeo (svaki) nacionalni mit, veslajui u svojoj battani (kako se zove vrst barke, a i sredinji talijanski literarni asopis u Rijeci) zemlja ne pripada nikome, mi pripadamo zemlji; Fulvio Tomizza, sa svojih tridesetak romana o Istri, od kojih je cijela jedna gigantska istarska paradigma i demitizacija Bolji ivot, u iji spomen ve deset godina raspravljamo o prekograninosti na Forumu Tomizza UmagKoperTrst i dodjeljujemo nagradu za kratku prozu Lapis Histriae (istarska pisaljka, kao i istarski kamen) na iji je natjeaj do sada prispjelo nekih tri stotine radova na talijanskom, slovenskom i svim tokavskim jezicima. Fulvio Tomizza (1935. 1999.), kada ga ve spomenuh, najbolji je izgovor za ovaj moj krajnje subjektivni pogled na talijansku istarsko-kvarnersko-dalmatinsku literaturu Novecenta. Svojim djelom i ivotom neprekidno je hodoastio na obje obale Jadrana, kao kolos s Rodosa, u obje drave i kulture, kao vrhunska paradigma naijenaca, stoljee nakon to je Niccolo Tommaseo (1802.-1874.), ibenanin rodom, u Veneciji postao jedan od najveih lingvista Italije - posljednji u nizu slavnih Schiavona, Krlei tako dragih (a objavio je i svoje

616

Iskrice na hrvatskome), koji su dali zamjetan prinos talijanskoj kulturi i Italiji i Europi. Koliko i rodnoj grudi. Fulvio Tomizza objavio je tridesetak romana, mahom s istarskom tematikom, i zacijelo je najuspjeniji istarski pisac uope, prevoen na mnotvo svjetskih jezika. S ponosom moram ovdje naglasiti da je najvie prevoen upravo na hrvatski. Moda smo Mate Maras i ja, na rnjinu inicijativu, poetkom 1980-ih i izravno sudjelovali u raskidanju podmukloga rasistikog povjesma izmeu jadranskih kultura. Jer kada smo preveli La miglior vita (drim, najbolji Tomizzin roman, dobitnik najuglednije talijanske knjievne nagrade Strega, preveden na sve svjetske jezike), uslijedile su denuncijacije (iz nekih dogmatskih krugova, borakih i crkvenih) i cijela kampanja protiv objavljivanja tog krajnje tolerantnog djela, u kojem kroz jedan ljudski vijek zvonar Martin Krui doekuje i ispraa drave i nacije i njihove sveenike, meu kojima su i dva moralna stupa, jedan pop Hrvat i jedan domai Talijan. Ondanja politika je razumno presudila, i Bolji ivot je objavljen u izvrsnoj biblioteci akavskog sabora Istra kroz stoljea, a Fulvio Tomizza doekivan je kao apostol suivota u Puli, Kopru, Rijeci i Zagrebu. Osobno, izgubio sam svoj pobjedniki mir, jer prihvativi Tomizzu kao brata (uvijek izdvajam jednu njegovu posvetu mi na hrvatskome Brate moj, smo ali nismo!), prihvatio sam i stradanje i trpljenje Talijana kao svoje vlastito; i kao uzdarje na prijelomni Bolji ivot napisao svoje drugove i dugove, roman Riva i drui. Tomizza je objavio, rekoh, niz sjajnih romana: Materada, Djevojka iz Petrovije, Obrnuti toranj, Zlo dolazi sa sjevera, Dalamtinski san, Franciska, on je opeprihvaeni i uvaeni Talijanski pisac, ali ujedno i hrvatski i slovenski pisac, a ponajvie je istarski pisac, istarski talijanski, hrvatski i slovenski pisac, pisac sa granice, pisac granice, prekogranini pisac. Isto tako, Tomizza je, smatram, i izravni pokreta novog pograninog diskursa. Izravno ili neizravno, svojim je djelom pokrenuo lavinu nove pogranine literature, novog, otvorenog, humanistikog dijaloga, pa i niz romana koji e uslijediti, autora kao to su Schiavato ili Ugussi, a s hrvatske strane Fabrio ili pisac ovih redaka. Nije tu posrijedi neka njegova uiteljska uloga, nego je Tomizza primogenitus istarskog, romansko-slavenskog, jadranskog dijaloga i kontakta. Pokrenuo je romansirani dijalog, dijalog kroz romane, susret romana, kulturalni kontakt romanske i slavenske kultu-

617

re, izmeu dvaju jezika, izmeu dviju obala Jadrana koji nije postojao sve tamo od doba renesanse, kada su hrvatski pjesnici Dalamcije pjevali istodobno na svome jeziku, kao i na talijanskom i latinskom. Nastalo je novo stanje, s Tomizzom, i ono je naprosto stvorilo ovdje ambijent kulturalne tolerancije i nadvisilo dominantni duh nacionalistike retorike, mitomanije i kolektivne psihopatologije, koji nas je sve zajedno proimao kroz minulo stoljee (1848. 1975.). Zato je Tomizza, svojim djelom i djelovanjem, kako rekoh, ujedno najjasniji razlog za podsjeanje na jo neke talijanske pisce s ovoga podneblja, koje je u Italiju i bijeli svijet odnio tsunami iskljuive i nasilne historije. I kada je rije DE HISTORIAE HISTRIAE, vratiti barem djelom i prihvaanjem te ljude u njihov, na zaviaj, u nau kulturu to postaje uvjet harmoninog susreta nas samih s nama samima, s tom naom strahotnom povijeu, s odbaenim pobratimom. Do Tomizzinog Boljeg ivota bili smo svatko u svome ivotu, ovdje si morao biti ili Hrvat, ili Talijan, htio to ili ne, a Tomizza je i ivei i piui malo u Trstu, malo u Materadi, sve do smrti, odbacio (retoriki i literarno) to pasatistino AUT-AUT (ili-ili) pretvorivi ga u povijesno ET-ET (i-i). Dakako, imao je, rekoh, predasnike kakvi su bili svi oni glagoljai, latinisti, schiavoni, dubrovaki, hvarski, zadarski sonetisti (u dva jezika), napose pak veliki reformisti istarski (Lupetina, Vlai, Trubar, Vergerio), iskreni humanisti Tommaseo, Saba, Cialente, Bettiza, Balota, rnja, i osamljene individue koje nisu pristajale na modu historije, poput dvaju Rijeana, Osvalda Ramousa (u Jugoslaviji) i Enrica Morovicha (u Italiji). Rijeanin Enrico Morovich (1906. 1994.) jedan je od najvanijih nadrealistikih pisaca Italije, opaen ve 1936. svojim prvim ozbiljnim djelom Krma na brzacima, kao i kasnijima kao to su Seljaci na planinama, Zeleno odijelo, Noi s mjeseinom. Otiao je iz Rijeke u egzil 1950. i ivio mahom u Genovi. Pier Antonio Quarantotti Gambini (1910. 1965.), roen u Pazinu, ivio u Kopru, Trstu, Veneciji, autor je znaajnog romana Na valu krstarice (objavljen i na hrvatskome, Istra kroz stoleja, akavski sabor), te knjiga Vojnikova ljubav i Konji iz Tripolisa. Enzo Bettiza (1927.), Splianin, jedan od najuglednijih novinara u Italiji, autor je romana Transki fantom i sjajnog autobiografskog romana Egzil, prevedenog na hrvatski, te esejistikih i publicistikih djela kao to su Izgubljena knjiga, Dani revolucije, Krune i maske.

618

Od Morovicha do Tomizze cijeli je niz umjetnika koji su otili u exodus poslije Drugoga svjetskog rata, kao to su poslije Prvoga pod slinom prinudom morali odavde otii veliki Sreko Kosovel ili Ive Mihovilovi ili Mijo Mirkovi (Mate Balota). Meu talijanskim autorima s istone obale Jadrana, koji e na zapadnoj obali Jadrana (i diljem svijeta) postii zasluenu svjetsku slavu, zacijelo je meu najistaknutijima Rijeanin Paolo Santarcangeli (Pal Schweitzer), 1909. 1995., idov maarskog materinjeg jezika, koji pie gotovo iskljuivo na talijanskome, i koji je napisao svoj rijeki roman Luka obezglavljenog orla, a osobito se proslavio svojom diljem svijeta kultnom Knjigom labirinta, u kojoj velianstveno sparuje literaturu, slikarstvo, arhitekturu i arheologiju. Umberto Eco zapisuje u predgovoru da je Knjiga labirinta labirint iz kojega se granaju mitoloke staze, filoloki hodnici, antropoloki rovovi, poetine nizbrdice. Santarcangeli je autor jo niza izvrsno primljenih knjiga, napose u intelektualnom svijetu: Homo Ridens, Confiteor, U babilonskom zatoenitvu. Uza nj, tu je i Gino Brazzoduro, Rijeanin roen 1925., apsolutni pjesnik egzila iji su ve sami naslovi posve nedvosmisleni: Granice, Preko linija, Izmeu Scile i Haribde:
Otiite. Tamo vas ekaju. Upuuje se mirno prema drugoj obali gdje ive Drugi. - Drugi? Nismo li mi jo ovdje drugi? Isti narod jo zakratko odijeljen.

DRUGI

Brazzoduro prosuuje: Nastala je nova pogranina moralnost kadra nadvladati shematsku rigidnost, versificirajui ideju u pjesmi Stranac: Tko e ikad sluati/ njegove nevjerojatne prie/ u jeziku koji za vas/ nema rijei. Na tome tragu (kontakta s barbarskim slavenskim svijetom to talijanska iredentistika kultura odbija!) dosljedan je i Franco Vegliani, 1915. 1982. (otac mu je kao sudac, rodom s Krka u vrijeme faizma promijenio, po rasistikom zakonu,

619

svoje prezime Sincovich u Vegliani Krani recimo, jer Krk se na talijanskome naziva Veglia spomenuh i drevni romanski dijalekt VEGLIOTO). Franco Vegliani ivio je na Krku, u Opatiji i Rijeci, a izdvojiti valja dva njegova izvrsna romana Suenje u Voloskom (Talijanska drama u Rijeci izvela je dramatizaciju) i Granicu, roman koji je takoer dramatiziran i po kojem je snimljen igrani film. Jedan od istaknutih istarskih novinara i pisaca u egzilu svakako je i Guido Miglia (1919. 2009.). Sjeam se dobro kad su se preda mnom pograbili istarski hrvatski emigrant iz Italije, novinar Ive Mihovilovi i istarski talijanski emigrant iz Jugoslavije, novinar Guido Miglia, da bi se godinama poslije prijateljski dopisivali. Guido Miglia u jednom zapisu podsjea na velikog hrvatskog pjesnika iz Istre, Matu Balotu (Mijo Mirkovi): Mi smo dva prognanika, on je opet stekao rodni zaviaj, ali ja nikada. Miglia je napisao niz vanih knjiga o Istri, mahom pripovjedaka i putopisnih zapisa: Istarske skice, Nai korijeni, U Istri dnevnik, Istra kao hrast, Staze sjeanja. Diego Zandel, roen 1948. u izbjeglikom logoru, napisao je niz knjiga s istarskom tematikom, uvijek, poput Tomizze, traei koncilijantnu nit: Izgubljeni sin, Istarske prie, Moja pria iz zemlje Istre, Rijeko-istarske prie (upravo objavljene i na hrvatskom), Granice mrnje. Zanimljiva je, ako ne i bizarna, pojava protu-exodusa. Jer dok Talijani masovno naputaju Jugoslaviju nakon to je Mirovnim sporazumom s Italijom 1947. Istra (Slovensko primorje, Rijeka i Kvarnerski otoci, Zadar, Lastovo) pripala Jugoslaviji, u Jugoslaviju iz Italije dolaze graditi komunizam mnogi Talijani, poput nekih 2.000 radnika mahom iz Monfalconea (Tri), te nekoliko pisaca i intelektualaca, iz ideala i ideologije, meu kojima i istaknuti sveuilini profesor, knjievnik Eros Sequi (Treviso 1912. Beograd 1995.), talijanski oficir koji prelazi na partizansku stranu, o emu e kasnije objaviti dnevnik Vidjeh i romansirane partizanske zapise Bilo nas je mnogo. Giacomo Scotti (1927.) doi e iz Napulja u Pulu 1947., kada veina Talijana naputa grad. Scotti, izvrsni pjesnik, plodni pisac, strasni novinar, objavljuje desetine knjiga desetljeima, vrsni polemiar, neugodni pisac, zapisat e stih:
Ljubio sam dvije domovine, sve do bijesa ne vjerujete li pogledajte moje rane: moje je meso od njih sve rascvjetano...

620

Alessandro Damiani (1928.), umni gramijevac, perfektni stilist, iz rodne e Kalabrije zapravo krenuti u Grku da se bori za komunistiku stvar, ali e ga rezolucija Informbiroa zatei u Rijeci, gdje ivi i danas. Bruno Maier, spisatelj i knjievni kritiar, istarski egzilant u Trstu, koji se iznimno bavio ovdanjim talijanskim piscima, za Damianija e rei da je lucidni sudionik povijesti ali i njen odaljeni svjedok. U blistavoj knjizi eseja Ostati na Itaki, zapisao je Damiani o ovdanjim Talijanima: Volim kod ovih ljudi njihovu izmuenu povijest, tragove velikih doavih civilizacija, ilavost, jezinu i dijalektalnu razlinost; mrzim, ponekad bijesno, njihovu izvjesnu indolenciju. Lucifero Martini (1916. 2001.), Firentinac pulskih korijena (ivio u Rijeci), pjesnik, pripovjeda, esejist, dramatiar, kritiar, zapisat e na Kefaloniji 1943., kad su Nijemci strijeljali Talijane koji nisu htjeli s njima:
I ne usudismo se brojat nas ne htjedosmo znati da nas je za jednog manje.

Sequi, Martini, Damiani, Scotti i drugi, poslije exodusa, u koji odlazi gotovo cjelokupna talijanska inteligencija, ujedno e utemeljiti novu shemu literature i kulture, jo dok traje rat, a u ranome porau dnevne novine (La Voce del popolo glas naroda), asopise (La Battana), radio-stanicu (zatim i televiziju) u Kopru, Talijansku dramu u Rijeci, Centar za povijesna istraivanja u Rovinju. Meu pokretaima kulture djeluju i domai Osvaldo Ramous, Andrea Casassa, Domenico Cernecca. S one strane Soe, ezulski pjesnici fiksiraju svoju bol i nostalgiju, ali zbiljskoga kontakta nema, zbog rata i spora oko Istre, zbog exodusa, zbog Transke krize, zapravo sve do sredine 1970-ih i velikog uzajamnog otvaranja nakon potpisivanja Sporazuma u Osimu 1975. godine. S ove strane granice, i rimasti ( preostali, ostali kako ih emigraranti s visoka nazivaju, kao i Slovenci svoju manjinu u Italiji, zamejci, prekograniari) najprije e godinama pjevati svoje ( i nae) mi, prije nego dosegnu svoje ja; pjevat e (i emo) kolektivnu kulturalnu matricu pobjede nad faizmom i revolucije i internacionalizma. Dakako, bit e precizno organizirani i gotovo izolirani u svojim Circolima (Circolo italiano di cultura), kulturnim klubovima, getima jugoslavenskog nacionalnog, nerijetko nacionalistikog bratstva-i-jedinstva, nakon to smo mi alogeni (inoroci) pretrpjeli faistiki kulturocid.

621

I ta e matrica dati ploda. Da podsjetim na snanu poeziju i prozu Sequija, Martinija, Scottija, Damianija, ali i sutinski odaljenog intimista meu njima, kakav je bio Osvaldo Ramous (Rijeka 1905. 1981.), osniva i prvi direktor Talijanske drame, sa svojih devet knjiga pjesama, nekoliko dramskih tekstova, desetak radio-drama, bezbroj kritika i eseja i tri romana: Galebovi na krovu, Serenada smrti i Kartonski konj (objavljen nakon etrdeset godina, jer govori o exodusu). U svojim djelima Ramous iskazuje suzdrani modernizam, hermetinost autora uvijek bjeeeg od politike, zauzimajui se za slobodnu poziciju talijanske kulture u nas, nezavisno od izmjena stanja s ove i s one strane granice, kao i za zbliavanje kultura u doticaju... dviju obala Jadrana. Prvu zbirku pjesama, U traku, objavit e Ramous 1938. godine. Jo 1969. zagrebaka Zora objavit e njegovu knjigu pjesama Rije u vremenu. Nedavno objavljena je Ramousova knjiga sabranih pjesama Sve pjesme (Tutte le poseie), odlian potez rijeke nakladnike talijanske kue EDIT, dolino uzdarje tom velikom pjesniku i dar itateljima. Osvaldo Ramous:
Bolovao sam od lanaca zvukova i neprohodnih krugova svjetla. A ritam, ritam neprestani: krv, zvijezde, godita. Vrijeme je samo brujanje zvona.

LANCI

Naravno da e Talijani u Hrvatskoj ostati rascijepljeni izmeu matine domovine i zemlje u kojoj ive, koja se pak rasula a oni ostali opet razdvojeni nadvoje-natroje, kao u onoj narodnoj alobnici: Hrvatska, Slovenija, Italija. Istina povijesna jo je jedna: nakon Serenissime, Mletake republike koja je odravala dva kulturna kruga (romanski i slavenski), i nakon carske habsburke spretne dominacije nad dvaju ve zavaena svijeta strovaljena u ponor povijesne fojbe, jame, kroz dva svjetska rata i dva suprotstavljena nacionalizma nakon tih ratova, istina jest da je jedino antifaizam, konkretni, usmjeren osobito protiv lokalnog rasistikog po-

622

graninog faizma, uspio iznova zbratimiti (Pubrateine, Pobratim) u partizanskoj fratellanzi (bratstvu) Hrvate, Slovence i Talijane. Moram naglasiti i jedan osobito bolan historijski aspekt za ovdanje Talijane: oni su dominirali stoljeima, ekonomski, politiki, kulturalno. Jer, bez obzira na statistiku (popis stanovnika u Julijskoj krajini 1910. biljei nekih 650.000 Hrvata i Slovenaca i 350.000 Talijana), gradovi su odreda bili talijanski, odnosno talijanske kulture. A poslije Drugoga svjetskog rata, slavensko se selo (istarsko i jugoslavensko) prelilo u naputeni romanski grad, a aica preostalih Talijana (spalih na nekih 30.000 dua na podruju Istre i Kvarnera), nala se podinjena trijumfalnom hrvatskom i slovenskom seljakupartizanu, surovom i sirovome ratniku i revolucionaru. Dodue, rekoh ve, antifaizam je bio uvrstio svoj amalgam bio je jedini pravi razlog ostanku dijela talijanske populacije u Jugoslaviji, ali i u tom revolucionarnom slavlju pobjedniki govornici znali bi izustiti drugovi Hrvati, Slovenci i poteni Talijani! (kao to je diljem zemlje iz bande izdvajana potena inteligencija). Zato taj povijesni kontekst, naravno, uvjetuje i literaturu, i nije posrijedi tek spomenuto mi naspramja matrica kroz koju rat i antifaizam i razdijeljenost Talijana od Italije rezultiraju idejama (ideologijama) i idealima, nego je dramatini povijesno-drutveni kontekst, dakako, ono to i umjetnika odreuje, uvjetuje, priguuje, sputava, ali i inspirira. Prijelom, napose kvalitetom iskaza, nakon golootokog iskustva, u istarskoj e knjievnoj produkciji (ne samo talijanskoj), uz Osvalda Ramousa, sono i mono artikulirati osobito Ligio Zanini. On ivi povijest kao direktni protagonist, i kritiki je poima, e da bi je kroz stih posvojio i interpretirao ono ja u naem mi. Moja pak generacija, propisavi javno tamo ezdesetih godina, odmakla se od historije&revolucije kao modusa scribendi, opisavi svoje (djetinje) traume i frustracije o istim tim kolektivnim dramama, matricama, mitovima i mitomanijama i psihopatologijama sudaranih i sapletanih etniciteta i entiteta. Taj narataj ujedno e se ozbiljno latiti proze i objaviti (mahom u svojim zrelim godinama) nekoliko nezaobilaznih romana: Nelida Milani (1939.) zacijelo je meu iskazanim osobnostima ovdanje talijanske literature i litrerarne znanosti 20. stoljea, kao i istaknuta pedagoginja. Objavila je roman Kar-

623

tonski koveg i prie Trulo jaje (dvojezino), a ona i Ana Maria Mori, etveroruno, roman Bora Bura, dijalog dviju ena o exodusu (Claudio Magris), jedne koja je otila iz Istre (Mori), i jedne koja je ostala ovdje (Milani), dijelei isti jezik i kulturu, zaviajni sentiment i bol razdora. Mario Schiavato (1935.), napose vrstan djeji pisac, u zrelijoj e dobi napisati jedan od kljunih romana istarskoga Novecenta Terra rossa e masiere (Crlenica i gromae), preveden na hrvatski, u kojem se bavi nareenom historijom, perfidnom i zlotvornom, uglavnom razlaui povijest jedne vodnjanske obitelji kroz dva svjetska rata i dva jednako tegobna poraa. Ezio Mestrovich (1941. 2003.), novinar i pisac, ostavlja za sobom barem dva izvrsna prozna djela, roman U Rijeci jednog ljeta (o Rijeanima kroz noviju povijest, domaih i rasutih po svijetu), te Fojba u jesen. Claudio Ugussi, 1932., slikar i pisac, napisat e na iste istarske teme roman Razdijeljeni grad. Zamjetna je produkcija poezije i proze na knjievnom talijanskom i na istrovenetskom dijalektu, meu autorima moje generacije, roene pred rat, u ratu i ratnome porau, kao to su Ester Sardos Barlessi, Anita Forlani, Gianna Dallemulle Ausenak, Umberto Matteoni. Moda u suvie smiono ustvrditi da je mojoj generaciji dopalo i ienje Augijevih tala odnosnih nacionalizama, i to ne samo u literaturi. Dakako, nije tu posrijedi neki istrijanski mirakul, nego naprosto golo ivotno osvjeenje sinova i keri poginulih poraenih oeva i poginulih oeva pobjednika (ako ovo nije prejaka rije), i tako smo, svatko na svoj nain, naravno, na tragu Tomizzinog Boljeg ivota, potraili i nali intimnu povijesnu istinu da je BOLJI IVOT iz istoimenoga romana tek sveeniki eufemistiki anagrafski zapis za Onaj svijet, za smrt nekoga koji, dakle, nije umro, nego je PREAO U BOLJI IVOT. A nai djedovi odlazili su u bolji ivot u Galiciji i na Soi u Velikom ratu, i etvrt stoljea kasnije u logoru na Rabu ili u Podhumu strijeljanih talaca, ili Lipi spaljenoj zajedno sa svima ivima, kao i u fojbama kroz stranu starozavjetnu odmazdu za poinjena i nepoinjena zlodjela. Zloin nad zloincem, naravno, takoer je zloin, talijanski faistiki ili jugoslavenski partizanski, ali sa tim se zlodjelima ni Italija ni Jugoslavija (Hrvatska i Slovenija) jo nisu suoile, osim u knjievnosti, a naroito se nismo suoili sa zlodjelima poinjenim u nae ime. Tomizza, Zandel, Milani, Ugussi, Schiavato, Mestrovich,

624

pa do najmlae Gabrielle Chmet koja se u svojoj Istarskoj prii pokuava odrediti spram djedova iredentista i komunista. Ali, pad Zida i veliko osloboenje od boljevizma, naroito Istoka, i jezivi balkanski ratovi, donose nam ovdje uz ove ve pomirene granice i uzgon novih pograninih nacionalizama, i opet se obnavlja izazov za spisatelja; pristati na svoju stranu, ili nastaviti kontakt s drugom stranom. Prevladavajua kolektivna uvstva na ovim granicama ipak su u brazdi broda convivenze, i osloboena ljudska misao i znatielja vie se ne mogu zatvoriti u kavez Viih Interesa i nacionalne patetike. Zapitao sam se, negdje, kakav bi roman napisao danas Fulvio Tomizza, koji je 1999. preao u bolji ivot, zapravo neutjean to se veliki istarski san re-programiranja duha negdanje mletake convivenze nije ostvario; ako je ve revizionizam na obje obale Jadrana prokazao antifaistike pokrete kao naprosto komunistike, dakle i zlotvorske, a naziv partizanske fratellanze bratstvo, fraternit iz Francuske revolucije koju takoer revidiraju valjda na cijelome svijetu nosi jo samo talijanski rijeki pjevaki zbor. Moda bi Tomizza danas napisao GOLI IVOT, o ljubavi, recimo, Kurda bjegunca na Zapad i Senegalke bjegunice na Sjever, njega deportiraju, ona odlazi u Francusku, vanbranu im djecu u Trstu posvaja starija obitelj istarskih emigranata? Zacijelo se opaa jo jedna moja subjektivna ljubav, ona za dijalekt. Na openitoj razini, drim da e regionalno nadvisiti metropolizam (kako je prognozirao Grgo Gamulin), odnosno, da e lingvistiki purizam i akademizam i kulturalni integrizam moda jednom shvatiti da je narjeje (argo, slang, koine, atra) jedino sredstvo ouvanja Jezika, a ne opasnost za Nacionalni Jezik. Taj je pak Jezik do juer tek trpio narjeje kao neto lokalno i regionalno, i stoga nevano i marginalno. Istarsku kulturu, romansku i slavensku podjednako, uvjeren sam, odrava u ivotu naroito snano iskazano opredjeljenje za pisanje u dijalektu. Tu valja naglasiti da dijalektalna knjievnost i poezija (narodna i narodska, tradicijska i autorska, pisana i pjevana), iako na nju slubena kultura gleda s visoka, obiljeava cijelo 20. stoljee, te da je u opoj literaturi ambijenta ne samo izborila vlastito mjesto, nego i nerijetko dosegla estetine vrhunce. Nije tu posrijedi tek autentinost i autohtonost vokabulara majinog mlijeka, sintakse i semantike (i semiologije, kad ve pretjerujem; jer se dijalektalnost i uope zaviajnost pre-

625

lijevaju iz pehara poezije po tlima likovnim, arhitektonskim, gospodarskim); posrijedi je naprosto arhitektura arheologije ili arhitektura arhainog, autentinog, autohtonog. Nelida Milani Kruljac i Elis Degenghi Oluji (ijim pomnim zapisima mogu zahvaliti osobni dobar uvid u talijansku literarnu produkciju Istre i Kvarnera, osobito kod manje mi znanih, mlaih autora), dvije su postojane karijatide literature i kulture, literarne historije i kritike ovdanjeg talijanskog knjievnoga kruga. Obje ukazuju na svjeinu, osobnost, dinaminost, intimizam, historinost, tradiciju, autentinost, ekspresivnost, poetinu izvrsnost poezije na dijalektima. Zapisat e Nelida Milani: Dijalekt ivi u ravnovjesju izmeu stvarnosti i poezije, realistian je i ujedno simbolino-metaforian, spoj primitivnog i modernog, jednostavnog i problemskog. Jednako prosuuje Elis Degenghi: Istro-kvarnerski dijalekti iskazuju zasebnu i osebujno ivljenu stvarnost, i jezinim iskazom kadri su, naspram jezinog standarda (talijanskog, hrvatskog ili slovenskog), uvjetovanoga sve vie bezlinim dnevnim poslom, spasiti poeziju i dosei njenu funkciju kritikog i osobnog odnosa izmeu ja i due. Talijanski kulturni krug Istre i Kvarnera (kao i hrvatski, a i slovenski) pomno njeguje dijalektalnu poeziju ve desetljeima, premda isprva gledan s visoka (kao i hrvatski dijalekt). Dijalektalni poetski izriaj iznjedrio je prvorazrednu poeziju i cijeli niz pjesnika koji se spremno iskazuju u svome narjeju. Tako e generacija roena u drugoj polovini 20. stoljea snano obiljeiti talijansku literaturu Istre i Kvarnera krajem 20. i poetkom 21. stoljea; tu su Adelia Biasiol, Lidia Delton, Loredana Bogliun (iz Vodnjana, istriotske oaze, koju desetljeima organizira i artikulira Anita Forlani, i sama pjesnikinja), Romina Floris iz Bala, Vlada Acquavita iz Buja, Ugo Vesselizza i Roberto Dobran iz Pule, Isabella Flego, Maurizio Tremul, Marco Apollonio i Aljoa Curavi iz Kopra, Laura Marchig iz Rijeke. Loredana Bogliun s desetak knjiga pjesama, meu kojima Ja sam kobac, Malena, Masiere/Gromae (dvojezino), Ugo Vesselizza iz Pule s knjigom pjesama Pjesme i pripovjedaka Elegija za ulicu Castropola, Maurizio Tremul iz Kopra sa zbirkom pjesama Vjetar u protusvjetlu i pria Himerini snovi adolescenta, Roberto Dobran iz Pule, s pjesmama Implozije, Laura Marchig iz Rijeke sa zbirkama Lilith i Od zlata do sumpora, zatim Vlada Acquavita Herbarium mysticum i Divlja rua.

626

Nema kraja ovoj krasnoj knjievnoj prii, iz koje se (dobro organizirane i stimulirane u svojoj Talijanskoj uniji, kao i kroz godinji knjievni natjeaj Istria nobilissima, Najplemenitija Istra) kao iz bajke, u maloj populaciji od tridesetak tisua dua, poput mirakula raa vrsna literatura. Osobnu priu o toj prii zavrio bih stihom-amalgamom, izvrsne pjesnikinje Loredane Bogliun, snanim, trpkim stihom to ga markiraju elastini sintaktini prijelazi (Tonko Maroevi), onim jedinstvenim zrakom to ga udiemo vozei Istrom onaj na tricikl:
Amara e dulsa zi sta nustra tera rusa che veivo da recurdi e de speranse mai pirse uka i slatka je ta naa ziemlja crlena a ivi ud spomini i nikada zgubljene nadije

627

Nelida Milani Kruljac

udna djeca
preveo s talijanskog: Igor Grbi

Jedna subota bistra neba i topla i ugodna zraka, sa suncem koje ima posljednji pokus pred ljeto. Umirujua glazba radija ispunjava tiinu, u mojem se prazninom srcu gnijezde galebovi koji dolaze jesti na strehu male kuhinje u dvoritu, vjeno u sukobu s uzetim psom Jerryjem, koji zarauje svoj kruh lajanjem na svaku pticu. I tada, u tom stidljivom proljetnom lahoru nakon kinog tjedna, na vratima se pojave oni. Doli su s procvjetalim granama breskve, ubranim na drveu koje raste u vrtovima i na livadama obraslim samoniklim biljem. Mnogo uzajamnih osmijeha, govor utroje, meusobno se prekidaju dodatnim hihotima. Najvea mi djevojica s blagom ljupkou nudi cvijee i predstavlja se: Seada, ja se zovem Seada. Ostali? Jedan, dva, tri, etiri, pet..., ta koliko vas je? Ne znaju pozdraviti, jedva prebaci preko usana Seada, treba ih aliti. Zahvaljujem na cvijeu. Kratak oprotaj. Nastavljam kune poslove uz sve olakice mira, uronjena do glave u radini odmor na koncu jednog nabujalog tjedna. Nakon nekih sat vremena, opet zvono na vratima. Pohitam, prebrzo, hop, tko je, samo trenutak! Oni su. Crvenih obraza, jo zadihani. Ovaj put s ljubicama. Nekako odve mirni, budui da ih je pet. Nova lica. Nova skupina, samo Seada je iz prijanjeg mnotva. Onog to dolazi u posjet uzetom psu Jerryju, koji nije uvijek bio takav, ve je s njima istrao svoj ivot livada i borika. Tako da su Saa i Sanjin odrasli uz njega i sada rade kao pomonici u kuhinji. Kod Karla ue prati sue i istiti ribu, ali nedjeljom ujutro nalaze vremena da ga pou pozdraviti: Jerry, Jerry dragi, kako si? On je ispruen nauznak ili oslonjen o bok ve vie od godine i pol. I Seada ga je dola vidjeti, ostali udom ostaju nijemi, ravnoduni. Tko su ovi, Seada, ovo dvoje ili troje nisam nikad vidjela u naoj etvrti? To su moji bratii, Asim i Emir su braa. I svi pobjegnu, Seada potri za njima. Sljedei dan zrak je jo laki. Ptiji koncert budi vjeru u postojanost proljea. Vrapci i kosovi bore se za mjesto na granama akacije. Golubovi i galebovi otimaju se o hranu na krovu

628

nadstrenice. Strljeni se pomamili nad uzburkanim mirisom carevia. Lano praznina nedjelja, s glaanjem rublja i ispravljanjem uradaka, prije nego to nanovo zaponem tjedan vratolomija izmeu kole i kue. Zvono na vratima. Opet oni, Seada and company. Emir je rekao da mu se dopadam priopava mi Seada. Onaj vii, Asim, stoji nepomian, mrav, povuen, pomalo dodvoran, kao obnemogao u nekoj svojoj samoi, kao da je istodobno iv i mrtav. Samo smrtno bljedilo lica upuuje prije na neku bol no na bolest. alobno lice. Najmanji se pak djeak bezrazlono ustrao s jednog na drugi kraj skupine, kao ptica koja se nalazi u krletci a ptikost joj uzbibala nutrinu, u oima mu neto izmeu nezadovoljene radoznalosti i straha. udna djeca. Htjela bih ostaviti stvari neodreenim, ne elim nita znati, ostavite me na miru, djeco, imam posla. Ali Seada nastavlja nametljivo, znaajno, kao netko tko zna vane stvari. Njegova je majka mrtva u logoru, a oca su mu ubili. Kako, ma to govori? ija majka? Asimova i Emirova majka. No da, njegovoj je majci mozak iscurio iz glave. U srcu uzbuna Kako?, nastavljam nakon to mi se povratio glas. Pa da, nitavilo joj je nagrizlo mozak... A i drugim mamama. Ja sam tresao sve mame, onako kako se protresa mlijeko da bi se napravio maslac, i poslije sam po mirisu prepoznao svoju pravu mamu meu mnogim mamama kad su ih donijeli u selo na kolima. Ba po tom majinskom mirisu koji se iz glave irio ilama kad bi mi se pribliila mokre kose i pokrila mi lice. Moje oi konano su susrele one prelijepog djeaka koji je govorio poput lavine. Odmah ih spusti, stoji tako, utke drhtei, u krhkoj ravnotei izmeu nevinosti i ljupkosti, pogleda uprta preda se. Kad ga podigne, upravi ga u nebo. Pogledam ga bolje s boka: kovrava kosa, glavica kao u Arthura Rimbauda, izblijedjeli jeans, raznobojna koulja. Kae: - Istina je, istina je, jela je mahovinu i ptice, a i kamenje je bacalo ljude, istina je. Seada me izvijesti da e tata i mama ugostiti Asima i Emira tjedan dana, a potom e oni otii ivjeti kod drugog ujaka, u ijanu. I Asim Rimbaud sada nastavlja brzo i potanko, doputajui se tek poneki matovit zastoj:

629

 Istina je. Tavan nae kue sruio se na nas, a mi smo bili pod krevetom. Sad emo tjedan dana biti kod ujaka Mehe, onda idemo k ujaku Enveru, a onda idemo naem starijem bratu koji ivi na Verudi. I tako, malo ovdje, malo ondje. Kruit e izmeu tri roaka: kod svakog po tjedan. I onda emo se vratiti u Bosnu, kad naa kua vie ne bude imala vrtoglavicu i brano bude odvojeno od pepela kae Emir. I vratit e se muslimanske ovce i kokoi, a i hrvatske ovce i kokoi. I pas Grom e se vratiti. A tata nee. Oni su pili i onda su povraali, a tati je krv curila po glavi, vratu i iz otvorenih usta, irom otvorenih, izlazio je gutljaj jogurta. Svi su bjeali kao zeevi, ali mi bez mame i bez tate nismo znali kamo trati i skupili smo puno crjepova po dvoritu. Eh da, oni su povraali i onda pili, i krv je tekla iz zemlje i curila prema drveu. I komadi krova su letjeli po drveu. Ma da kae mu Seada drvee je u tvojoj glavi... Eh da, ali nee se vratiti Asad i Branko, mrtvi su, izgorjeli u vatri. Ne, nije istina, oni su izgorjeli vatru proturjei spremno Emir. Tek sada shvaam da ima neto ludo i nelogino u razmiljanju Rimbaudovog brace. Pokuavam razumjeti: Kako? kaem. Kako? Umrli su, izgorjeli, Emire? Kako je bilo? Olovo ih je napunilo hicima, i potom su tijela spalila vatru i okolnim se smradom irio zrak. Seada je udarila u smijeh i kae tihim glasom: Magarac je, vidite? Eh da, ali tata nam je rekao da oni koji zapovijedaju naslijede zemlju i mrnju... Mi smo otili kamionom, bili smo sretni to odlazimo daleko, spavali smo sklupani, stisnuti jedno uz drugo, sva djeca, ak i jedno na drugome, ja sam kakljao Mirnu crvenih oiju, a ona se smijeila kao kad su nas slikali za zelenu televiziju. I nato otre i viknu adio dovienja. U ponedjeljak Seada je dola sama. A Asim? A Emir? Ah kae mi mudrijaica otili su. Otili su u neki logor u Italiji. Dobili su ovjerene iskaznice, dali su im maje i hlae. Ali zato? Pa kako?

630

 A to ete? Oni su prognanici, tek obini prognanici! to ete drugo da uinimo? Vie od ovoga! i rairi ruke, a potom sve vie pametujui: Bila je to njihova sudbina od kada je svijeta i vijeka! Ostala sam progutana utnjom. Progutala sam utnju. Pokuavam s kuanskim poslovima i svijetom nanovo uspostaviti odnos kao prije muslimanske djece. Ali priroci ostaju neprijelazni, javljaju se titrave slike koje mi idu na ivce: zapjevavajui govor djece, te izokrenute prie, isprekidane, prekinute, a ipak bez konca, one stisnute usne, uglaeni osjeaji, mlada tijela kao svijeni a, oajniki smijeh, te kapi slane vode koje mi cure u usta. Prokleta pitanja bez odgovora, prokleti Rimbaud izvan vremena i bez korijena koji, sjedei na rubovima ulica, stee pojas i prosjai brano, stid, sardine i rabljenu odjeu, prokleti braco koji u glavi nosi izokrenut svijet, jebena bonjaka djeca dola izdaleka kako bi razorila ustrojstvo misli, pojavnost proljetnog dana.

631

Nelida Milani Kruljac

O povijesti manjinske talijanske knjievnosti

prevela s talijanskog: Nadira ehovi

I knjievnost talijanske nacionalne zajednice imala je svoje sezone i svoje generacije. Ali, moe li se govoriti o sueljavanju generacija? Da bi to napravili, treba poi u potragu za raskidima koji e omoguiti otkrivanje novih tendencija kod mladih generacija, novih ideja, novih poimanja elemenata kojima se sutinski razlikuje jedno doba od drugog. Dogaa se da uzalud traimo, ali se dogaa i da naemo tragove neega to se pokae kao novost. Dakle, usporeivati stare sa novim generacijama znai sueljavati prolost sa sadanjou, pretpostavljajui raskorak, razlike, novost. Ali, da li je ba tako? Teko je odrediti momenat gdje se zavrava jedna knjievna sezona i otvara druga. Svako vrijeme proizvodi svoju vrstu znakovlja: im se istroe, potrebne su nove oznake za ponovno osvajanje stvarnosti. Kao to bi po pravilu uvijek trebalo raditi, knjievne fenomene treba razmatrati u istorijsko-drutvenom kontekstu u kojem su nastali i razvili se. To je zlatno pravilo. Prema tome, kontekst nakon drugog svjetskog rata mora se proiriti na cijeli discours social, na dominirajui hegemoni model: totalitarizam, istorijski materijalizam, samo jedna partija, te propaganda u vezi s tim. Upravo u taj kontekst se obino smjeta nastanak knjievnosti talijanske nacionalne zajednice. Kao da je nastala iz nulte take, godine 1943. Sa partizanskom tampom. Danas to zvui malo naivno. Umjesto nulte take, bilo bi moda bolje tu locirati prvi veliki raskid, to jest inverziju tendencije u odnosu na opredjeljenje XIX i XX vijeka, preokret tendencija koji se nije odnosio samo na transku i istarsko-rijeku knjievnost, nego na cijelu Evropu. To je takozvana knjievnost ruevina, jer se tada izlazilo iz moralnih i materijalnih ruevina. U tom smislu djelovali su italijanski i francuski kulturni modeli: Vittorini, Sartre, prvenstveno, i neto manje Pavese. Usred smo neorealizma, sa njegovom trijadom: realistino pisanje, osjeaj koralnosti i angairanost. Realistino pisanje znai konkretnost jezika iji je praktini cilj saznavanje, iskazivanje, uvjeravanje, zasnovan na vrijed-

632

nostima koje nisu line nego politike i ideoloke. Koralnost se iskazuje egzaltacijom kolektivnog rada i bratskim duhom. Prema tome, da bi se dobila neorealistika lina karta dovoljno je bilo priati o ratu, bombardovanju, partizanskoj borbi, poratnim problemima, obnovi, radnikoj klasi, s obzirom da se smatralo da sama djela govore jezikom revolucije. Dovoljno je da se spomene Eros Sequi, obrazovan i prefinjen ovjek, pisac koji ima iza sebe studije klasika i veze sa piscima XX vijeka, koji na sebe preuzima zadatak da u svakodnevni ivot uvede socijalistike ideale, sav posveen integraciji burujskog Ja sa kolektivnim Mi, i stoga uvijek u sreditu pliaka, u fatalnom viru konfuzije izmeu umjetnosti i revolucije. Kada u tekstu nedostaje jedna od tri jedinice (realistino pisanje, koralnost, angairanost), neorealizam se smanjuje do nestanka. U Italiji do promjene kursa u izraaju dolazi polovinom pedesetih godina, u vrijeme represije pobune u Maarskoj (1956) e destaljinizacije. I kod nas se granice neorealizma postavljaju od 1943. do 19650/55. Razliiti pristupi neorealista se naziru ve u tekstovima poezije predstavljenim u jedinom broju Horizonata koji je izaao 1951.: odsutna je ve danovska dimenzija, a momenat neorealizma se sree vie kao ukus realnosti (tako ga definira Roberto Dobran), nego kao podstrek transformaciji realnosti. Tako su, na primjer, Martini i Scotti, zapoeli karijeru kao direktni izdanci neorealizma, ali je s vremenom Martini obojio svoj neorealizam impresionistikim uticajima, dok ga je Scotti razradio sa naturalistikom i lirskom icom. I jedan i drugi i ne samo njih dvojica sve vie e stremiti ka tome da pomire rigoroznu didaktiku komponentu sa zahtjevima umjetnosti, u tekoj medijaciji izmeu kulture i ivota, unutarnjeg i vanjskog, sopstvenog ivota i ivota drugih. Ipak, odstupanje poezije Mi u korist poezije Ja bilo je ve neizbjeno. A to se dobro vidi 1964. godine kada izlazi sveska pod naslovom Poesia. Autori, Cocchietto, Collori, Deghenghi, Farina, Finderle, Forlani, Matteoni, Milinovich, Santin, Sau, Ugussi, oznaavaju taj prelazak na lirizam, intimizam, impresionizam u poeziji. Realizam se zadrava u prozi. Tako se dogodio drugi raskid epistema. Dva momenta su dovela do promjene kursa. Prvi momenat je vezan za raskid odnosa sa Sovjetskim Savezom, to je omoguilo da u Jugoslaviji zaive knjievne tendencije Zapadne Evrope. Ali jo jedan momenat je djelovao. Bila je to tragedija egzodusa. Ipak, ni jedan pisac nije mogao da se izrazi kao da se nita nije dogo-

633

dilo. Pazilo se mnogo da se ne dotiu tabu teme, da se ne potakne iritiranost nomenklature. Teme kao egzodus i Goli otok nisu uope pokretane, ne postoje u knjievnoj prozi. Moglo ih se, meutim, nai izmeu redaka u poeziji. Ali zahvaljujui kompromisu, jedna malobrojna grupa intelektualaca, koji su veinom doli iz Italije, Scotti, Damiani, Turconi, Sequi, Martini, nastupili su kao zatitnici i podravaoci italijanskog kulturnog kontinuiteta u Istri i Rijeci, i osnovali su ili doprinijeli osnivanju institucija koje su i danas nezamjenjivi stubovi nacionalnog i kulturnog preivljavanja ove zajednice. A zatim su tu bile linosti kao Antonio Borme i Annio Pellizzer, koji su odigrali primarnu ulogu u mnogim kulturnim i politikim dogaanjima. Bili su idealne figure angairanih intelektualaca u vrijeme poraa, iako zapravo nee nikada prestati biti militantni intelektualci, do kraja ivota. Kako ne spomenuti Alessandra Damianija, intelektualno i ljudski angairanog na civilno-moralnom frontu, koji je bio umjetniki bogat prefinjenim klasinim estetskim ukusom, leopardijanskim. Ali, njegova poetika slijedi padajuu krivulju. Od Restare a Itaca do Torere del borgo polagano se dolazi do odustajanja od borbe, pesimizam u poeziji prevladava nadu u otkupljenje, a budunost posre pred stranim prikazom rata u bivoj Jugoslaviji. Ne preostaje drugo do inteligentno deangairanje, po strani: odsustvo. A koliko alimo zbog toga! Damiani se postavlja kao samostojee tijelo u tranziciju koja zakljuuje neorealizam i pretea je avangardi. Marco Schiavato se nikada ne ubraja u one koji su doli iz Italije, njegova je pria drugaija. Sa svojom tradicionalnom estetskom individualnou, jakim realizmom u prozi postavlja se na liniju evolutivnog kontinuiteta koja vodi do naih dana a da nikada ne istie intenciju raskida. U poeziji, jedini Ramous, eznutljivi Rijeanin, nikada se ideoloki ne kali sa drugima, i dri se po strani od proklamacija i rasprava o tome kako i ta raditi u umjetnosti. Realni socijalizam mu nikada nije pomutio glavom, njegov je put autonoman, post-hermetizam. Ostali, meutim, kako su postepeno iz pukotina socijalizma poeli izlaziti duhovi sumnje i oslobaanja opinjenosti, bili su prisiljeni da mijenjaju miljenje u tekstovima koji su izraz poraza, ponitenja apsoluta, krize i gubitka mogunosti da se definira sebe u organskom odnosu sa svijetom. Shodno tome, mijenjale su se episteme, mijenjala se vienja svijeta. Tim prije kod roenih Istrana, kao to su Mario Cocchietto, Oscar Sudoli,

634

Umberto Matteoni, Anita Forlani, Claudio Ugussi, koji su nastavljali da piu (govorimo o ezdesetim godinama) iskazujui novi i subjektivni pristup. Da, jo uvijek angairanost, naroito odgovornost prema Zajednici, da, ali glavni motivi su tjenje privatni, neovisno o politikim implikacijama. Nije da se kod njih nisu mogle nazirati korelacije izmeu poezije i politike s obzirom koliko su neizbjene izmeu umjetnosti i bilo kojeg drugog ljudskog okruenja ali su imali svijest o autonomiji umjetnosti. Zatim je doao konkurs Istria Nobilissima koji je uvjerio pisce da treba slobodno koristiti knjievne instrumente za iskazivanje neslaganja prema onima koji su jo uvijek djelovali u svjetlu neorealizma ili realistikog ukusa. Tako je sueljavanje Starih i Modernih zadobilo jae akcente. Adelia Biasiol, Arnalda Bulva, Lucio Lubiana, Marino Maurel, Loredana Bogliun, iskazuju snanije subjektivistiku, introspektivnu poetiku, u prozi, ako se izuzmu Schiavatova prva djela za djecu, u produkciji romana su tu Sequi, Ramous, Martini, Scotti, i sam Schiavato. Pripovjetke piu i Zappia, Milinovich, Paliaga, Scotti, Schiavato, Forlani, Pellizzer, Lettis, itd. To su preteno uspomene iz rata i poraa. Pravu prozu raskida pie Ezio Giuricin sa Condanna allesistenza, u kojem jedan lik, bez lica i imena, ivi u zidovima ludnice bezvremensku i vanprostornu egzistenciju. Posebno razmatranje zasluuju svi nai dijalektalni pisci. Dovoljno je spomenuti Zaninijev radikalizam. On slijedi originalan pjesniki put, izmeu simbolizma i alegorije, to mu omoguava afirmaciju pobunjenikog pristupa ideolokoj doktrini i praksi, drutveno-politikim, kao i manjinskim, institucijama, direktnom i ciljanom kritikom. Dolazimo do osamdesetih, godina sporog otvaranja. To su godine nae neoavangarde, kada je doba evropskih avangardi na zalasku, ali su i godine mladalakih nemira. Dok su prethodnici, dijelom, bili generacija protiv, ovi mladi su generacija bez: nisu protiv oeva, nego su bez oeva. Ili imaju oeve koji nisu eljeli sinove ili su sinovi koji se ne prepoznaju u oevima. Pojavili su se prvenstveno na stranicama Panorama Giovani. S obzirom na heterogena italaka iskustva, ovi mladi ljudi su dobro poznavali i poznaju poeziju koja nastaje vani, uli su u njeno sredite i preveli ga na svoju periferiju, revitalizirali je u kontaktu sa univerzumom novih stvari o kojima je trebalo svjedoiti novim jezikom. to znai da svaka re-

635

volucija protiv oeva nosi sobom inovacije na planu forme. Svi momenti preokreta na politikom, istorijskom i ideolokom planu su i momenti preokreta u istoriji forme. Osamdesete godine su jedna veoma uzburkana pjesnika panorama, sve je u nastajanju, za sve ima mjesta, pluralizam se sad ve upisuje u genetski kod modernizacije: Ugo Vesselizza, Fulvio Meguschar, Maurizio Tremul, Laura Marchig, Roberto Dobran, Silvio Forza, Loredana Bogliun, Koraljka Lekovi i drugi. Nepopravljiva fraktura izmeu individualne egzistencije i kolektivnog bia samo snano istie fundamentalno uenje o apsolutnoj neovisnosti umjetnosti od politike. U osnovi njihovih poetika je odbijanje klasinih oznaka poetinosti, to jest rime i metrike pravilnosti, u korist metaforike krajnosti, analokih sijevanja, prolaznog bljeska, manipolacije artefaktima u smislu udljive i izmuene originalnosti. Sve u svemu, postie se lijep uspjeh u izrazu, ali zaboravlja drutveni angaman i moralna zatita ovjeka, to je moda glavna vokacija knjievnosti. U tim istim godinama, u drugoj polovini osamdesetih, dogaaju se promjene i u pripovjedakoj prozi, cvjetaju memoaristi, kako ih nazivamo. To su pripovjedai koji odmah reaguju na promjene modela koji su izgubili vrijednost nakon drutveno politikih promjena: smrt Tita, kolektivno predsjednitvo, razjedinjavanje Komunistike partije, uloga Mladine, nae proljee, Grupa 88, pad Berlinskog zida (1989), prodorna cirkulacija ideja. Na sceni je grupa ljudi koji su kasno postigli knjievno iskustvo i koji, konano, kao autohtoni, trae pravo na pamenje, jer sada se mogu napustiti privatni i razgovori u krugu porodice, i socijalizirati ga u knjigama. Claudio Ugussi, Mario Schiavato, Gianna Dallemulle, Ester Barlessi, Ezio Mestrovich, Nirvana Ferletta, Isabella Flego, Nelida Milani, itd. Nakon destabilizacije utvrenog vienja svijeta, moglo se konano istraivati njegovo drugo lice, negativ slike. Pamenje prolosti ulijeva se u sadanjost i nastaje memoarska knjievnost. Ova vrsta autobiografskog pisanja, makar i prikrivenog, produbljuje potencijale koje pripovjedaka proza daje od sebe u smislu identitetske izgradnje, utoliko to pripovijedati sebi i drugima svoju priu, na kraju ocrtava i jaa osjeanje identiteta kao rezultata konjugacije izmeu subjektivnog initi sebe i drutvenog podnositi. U godinama 80902000, knjievnost je dala niz autora kojima je sigurno pogodovalo formiranje novih drava, Slovenije i Hrvatske. Balkanska i meunarodna ratna scena, 11.

636

septembar, bratoubilaka borba u bivoj Jugoslaviji, vratili su silovito na svijetlo dana protivrjenosti svijeta. Odjednom smo se zatekli u vremenu neizvjesnosti. Uas koji je bio ostao iza mutnog stakla odjednom se ukazao, prodro nam u nutrinu. Ni govora o kraju Istorije! A naa knjievnost ponovo kree odatle kako bi se obraunala sa promjenama scenarija. Novi ritmovi i naini su najpouzdaniji pokazatelji sposobnosti auriranja. Jo jedan, dakle, preokret, etvrti, jo jedna zamjena izraajnih modaliteta. Jo jedna generacija. Generacija koja se politiki ne uzbuuje. To je situacija plodonosno arolika, jer autori iz prethodnih generacija nastavljaju pisati, i dalje su prisutni sa anrovski snanim strukturama (kao Schiavato sa svojim zadnjim romanima), dok napreduju nova imena sa prepotentnom snagom i sadrajnog i jezikog inoviranja: Daniel katar, Mauro Sambi, Vlada Acquavita, Carla Rotta, Aljoa Paris Curavi, Marco Apollonio, Roman Karlovi, Giuseppe Trani, i drugi. Sa kulturno razliitih obala oni najavljuju modernizaciju knjievne prakse, dolaze iz svijeta novinarstva i sa univerziteta, mnogo manje su samouki, mnogo su borbeniji, obrazovaniji, vispreniji i opskrbljeni teorijskim instrumentima. Neki od njih su se nakalemili na vrstu osnovu koju prua tradicija, drugi slijede raskid. Vlada Acquavita i Mauro Sambi ostaju zatoeni u istoi i specifinosti svog izraza (sainjenog od okvira, uklona od okvira, muzike i semantizacije metrikog okvira), vjerni kodeksima koji su osnaeni zahvaljujui irokoj kulturi koja ih podupire, oni ponovo zahvataju u klasinu, srednjevjekovnu, mistinu, trubadursku poeziju, sa uenim i rafiniranim stilom, naglaavaju kontinuitet sa tradicijom. Carla Rotta, Aljoa Curavi u stilu nalaze privilegovani kanal kojim e se silovito pokazati. Piu sa velikom izraajnom neposrednou. To su crte postmoderne. Odabrani pripovjedaka forma je kratki roman ili pripovijetka. Knjievnost kao to je naa, koja tradicionalno ima potekoa sa romanom, morala bi vie cijeniti pripovijetku, to je klju za itanje nae proze, transverzalni je kontinuum pisaca. Kao to i treba da bude, i naa se knjievnost razvijala i mijenjala. Inovacija se definira po suprotnosti u odnosu na postojeu situaciju, definira se jer sama trai svoju definiciju, nastoji da izgradi svoju genealogiju, svoj identitet. Ali da bi to mogla, ova nova struja uranja u prolost, zahvata u materijale najrazliitijeg i vremenski najudaljenijeg porijekla, zahvata u tradiciju, u istom trenutku u kojem je hoe negirati. Tako je

637

barem uvijek bilo u literarnim dogaanjima. Kanoni, struje, mode, pokreti, smjenjuju se, variraju, oni su koordinate unutar kojih se ostvaruju knjievni proizvodi. Ono to je permanentno je samo jedno: potreba za knjievnou, potreba obogaivanja svog mentalnog ivljenja pomou pisanja. Pisanje je strast (malobrojnih), sigurno plemenitija od mnogih drugih koje su danas veoma popularne. Dok ima pisanja ima i nade. Jer, na koncu, upravo se na planu pisanja neto postie. Piu se dobre ili loe knjige, pie se dobro ili loe. Neovisno o generaciji. Pie se ak i o svom pupku, a da li je lijep ili ruan, to odluuje knjievnost a ne generacija.

638

Silvio Forza1

Manjinsko izdavatvo izmeu kultura i identiteta

Edit iz Rijeke, izdavaka kua Italijana Hrvatske i Slovenije, bavi se manjinskim izdavatvom. Baviti se manjinskim izdavatvom znai prvenstveno nainiti jasan programski izbor na kojem zasnovati svoju djelatnost. Prvo to se ne smije uiniti je izdaja semantike vrijednosti sintagme u kojoj izdavatvo treba itati i kao disciplinsku sektorijalnost tout court (u naem sluaju knjievnost i kolski udbenici) koja se mora zasnivati na umjetnikim i estetskim kriterijima (ukoliko estetika stvarno postoji, ali to je druga pria) i u kojoj manjinska znai u biti etniko postojanje. Drugim rijeima, u sluaju Edit-a, ne moe se biti izdava knjievnih djela koja su sama sebi cilj, nevezana za teritorij i ljudske sudbine to jest bez etike obaveze naznake mjesta, niti se moe raditi samo djelo koje je javno nacionalno potvreno i koje ne zna i ne eli da napravi distinkciju izmeu pisaca i onih koji piu. S obzirom da objavljivanjem udbenika Edit obavlja efektivnu, legitimnu i korisnu izdavaku djelatnost, podrazumijevajui da se istovremeno ne moe baviti knjievnim izdavatvom iz trinih razloga i prihvaajui da to radi u uvjerenju da knjievnost omoguava uivanje kulture (jezike, socijalne, simbolike i openito misaone, ali omoguava i veoma uzvieno uivanje u itanju), od temeljne vanosti za izgradnju i konsolidaciju linosti ovjeka (Rossana Rossanda dobro kae da se ne mora umrijeti od Googla), ostaje da se poblie razmotri znaenje atributa manjinska. Po pitanju etnikog legitimiziranja, meu brojnim nijansama koje se mogu uoiti u lepezi koja se iri izmeu nemoi getoizacije i kastracije integracije, Edit je odabrao da upotrijebi sredstvo-knjigu kao provodnik knjievnosti koja se predstavlja (takoe, ali ne samo to) kao jedna od temeljnih kockica mozaika u nacionalnom identitetu Italijana Istre, Rijeke i Dalmacije. Ali, u vezi sa ovim poslanjem, kojemu je podloga vrijeme (pod kojim se podrazumijeva i kao prolost-sidro i kao budunost-jedro), treba odmah rei njegovo krajnje znaenje:

prevela s talijanskog: Nadira ehovi

1

Ravnatelj novinskoizdavake ustanove Edit iz Rijeke, izdavaa italijanske nacionalne zajednice u Hrvatskoj i Sloveniji. Kua izdaje dnevni list La Voce del Popolo (1994), dvomjeseni asopis Panorama (1952), djeji mjesenik Arcobaleno (1949) i knjievnu reviju La Battana (1964. , Ivo Andri pisao u prvom broju). Izdaje i udbenike za italijanske kole te knjige u kojima se valorizira knjievno stvaralatvo pripadnika zajednice.

639

osjeaj nacionalne pripadnosti, koje se postie i putem knjievnosti, nije samoutjena odredina luka, nego je polazni mol sa kojeg se ukrcava na plovidbu drutveno kulturnim rutama interetnikog suivota, dijaloga i razmjene, meusobnog upoznavanja naroda koji istorijski obitavaju obale sa ove strane sjevernog Jadrana. I to se moe raditi upravo sada kada, kao to kae Betizza, srdba i nacionalni kontrasti nisu vie ljuti kruh svagdanji kojim su se hranili stanovnici ovih podruja. Jasno je da zasnivanje svog postojanja na anakronim i sumnjivim terminima kao to su identitet i nacija (da ne spominjemo autohtonost, sa blagim vonjem rasizma) podudara se sa opasnou da se zauzvrat prilijepe istroene i razarajue etikete perifernosti i marginalnosti: oni koji upuuju ovakve optube esto ne uzimaju u obzir injenicu da su identitet i nacija opasni orijentiri ukoliko su loe preraeni unutar veine (za koju je slobodna upotreba jezika i umjereno izraavanje identiteta ne predstavljaju objektivne prepreke slobodnom izraavanju i stoga nisu svakidanji egzistencijalni problem), a taj isti identitet, nacija i jezik su kapitalni markeri samoodreenja i priznanja neke manjine; to su uslovi da bi ona mogla de facto postojati. Ovo se mora imati u vidu kada se govori o suivotu i multikulturalnosti, koji ne podrazumijevaju slobodnu integraciju ili prisilnu asimilaciju, nego kulturno bogatstvo koje proizlazi iz identiteta koji komuniciraju i proiruju svoje granice ne gubei pri tom svoj teritorij. Unutar Italijanske nacionalne zajednice Hrvatske i Slovenije, nakon drugog svjetskog rata, pripajanje Istre i Rijeke Jugoslaviji i egzodus velikog broja domaih Italijana, nastao je zaista problem identitetskog preivljavanja, kojem je razlog bio i to to je jezik, za samo nekoliko godina, od sredstva komunikacije na radnom mjestu i u administraciji, potisnut u prostor slobodnog vremena, a zatim u ui porodini ili u svakom sluaju privatni krug. Kada nestaje jezik, nestaje i nacionalni identitet: u tom kontekstu prikladno je zapaanje koje je izrekao Antonio Gramsci, po kojem nema nacije bez knjievnosti. A u Istri, nakon 19444757, trebalo je zaista da se rodi nova nacija, nacija Italijana koji su ostali i koji su se na nekim istorijskim lokalitetima prvi puta nali u stanju manjine. Tako je u Istri i Kvarneru knjievnost na italijanskom jeziku zadobila novi drutveni mandat, jer se nije vie mogla ograniavati na puko bavljenje umjetnou. Radilo se o sueljavanju sa identitetom koji je trebalo odrati u ivotu, poevi

640

od ponovnog uspostavljanja jezika. I knjievnost je zaista bila znaajno sredstvo na mnogim nivoima jer, kao to objanjava Giuseppe Rinaldi u svom Letteratura e identit, ona je usko povezana sa jezikom (...), nudi neiscrpni repertoar simbolikog materijala (...) koji moemo neprekidno usvajati, proizvodei neprekidnu integraciju svog identiteta. Uzimajui za usvojeno, kao to pie i Ezio Raimondi slijedei Gramscija u svojoj knjizi Letteratura e identit nazionale, da je knjievnost mjesto na kojem se stvara identitet jedne zemlje, i neovisno o tome, pie dalje Raimondi, to je u naoj knjievnoj tradiciji, poevi od Dantea, sauvano zajedniko pamenje Italijana, treba imati u vidu da je u italijanskoj kulturi, odnos knjievnosti i identiteta slijedio razliite i alternative putanje izmeu dva pola, od knjievnosti kao sredstva nacionalnog razvoja do knjievnosti kao nadnacionalne djelatnosti koju ne zanima domovina. Ovakvo kretanje je dobro sintetizirao Romano Luperini u eseju Letteratura e lidentit nazionale nel Novecento u kojem zapaa da se nedostatak ljubavi pisaca prema nacionalnim osjeanjima potpuno afirmira ve poetkom XX stoljea. Reklo bi se da nakon generacije okupljene oko asopisa La voce i futurista, pie Luperini, sve vei dio nae knjievnosti se uklanja zadatku da stvara i obogauje ili da samo promilja i odreuje nacionalni identitet koji je bio u centru panje generacija Romantike i Preporoda, kao i onih poslije ujedinjenja... Luperini, iako pronalazi trenutak raskida, odnosno momenat kada su pisci napustili pisanje natopljeno nacionalnim identitetom, ne navodi eksplicitno motive toga: kao to se moe zamisliti, motivi se mogu vidjeti u volji pisaca, naroito u drugoj polovini stoljea, da zaobiu tematike natopljene nacijom i zbog toga to je u to vrijeme italijanska nacija direktno asocirala na faistiku degeneraciju i izgubljeni rat. U svakom sluaju, krajnji Luperinijev sud se ini sasvim prihvatljivim: italijanska knjievnost vjekovima je ne samo odraavala osjeanja nacionalnog identiteta, koja su ve postojala meu viim drutvenim slojevima, nego je ta osjeanja i izazivala i proizvodila. Tokom dvadesetog vijeka dogodilo se neto to je istroilo, i moda prekinulo, taj dijalektiki odnos. Naravno da knjievnost ne moe da ne predstavlja kulturnu klimu u kojoj nastaje i tako uvijek odraava neku nacionalnu svijest, pa tako i u XX vijeku, ali tad se ona ini sve vie rastoena i bezoblina, dok je umjetniko gledanje koje je odraava postalo, u zadnjim decenijama stoljea, sve

641

vie oputeno i izbjegavajue ili ak agnostiko i indiferentno na tu temu. Ako je Luperinijev zakljuak taan, on nam omoguava da odredimo razloge velike tematsko hronoloke neusklaenosti dijelom jo uvijek u toku izmeu italijanske knjievnosti i knjievnosti Italijana koji su ostali u bivoj Jugoslaviji: u trenutku kada italijanski pisci, koji su u svakodnevnom ivotu zadrali naciju, radije guraju u zaborav pamenje, italijanski pisci Istre i Kvarnera moraju pronai izgubljenu naciju i potpuno uranjati u pamenje. Ako je istina ono to kae Luperini, to jest da je nacionalni identitet idejno i kulturno nasljee, tradicija vrijednosti, kolektivno pamenje, u Istri i na Rijeci identitet je ugroen upravo zato to nedostaje pamenje. To je dakle razlog to se u Istri, na Rijeci i u Dalmaciji, kada se pie na italijanskom, stvara tako mnogo memoarske knjievnosti. S druge strane, u panorami italijanske knjievnosti, memoarska knjievnost u odnosu na velike tragedije XX stoljea nije u praksi mnogo zastupljena. Bolje bi bilo rei da pored veoma bogate memoarske publicistike, malobrojni pisci su se zaputili u to minsko polje, ali svi od velike vrijednosti, prvi Primo Levi, zatim Ignazio Silone, Italo Calvino, Luigi Meneghello, Beppe Fenoglio, Elio Vittorini, Cesare Pavese. Ipak, ovaj segment svakako nije bio jedno od glavnih uporita savremene italijanske knjievnosti, kao to je to sluaj sa izvankontekstnom italijanskom knjievnou onih koji su ostali na podruju Istre i Kvarnera. Kao to je ve reeno u Uvodu pripovjedaka Panorama ristretto koje je napisala Ester Barlessi, do gubitka pamenja dolazi jer je u skorijim zvaninim verzijama istarske istorije jedna nosea karika potisnuta, i jedna ljudska komponenta, italijanska, je zaobiena ili, jo gore, maniristiki etiketirana kao derivat okupacije, kao element koji smeta. Problem je to je ta presjeena istorijska pria autoritarno prevedena u modele ponaanja na osnovu kojih se sadanjosti pristupa sa skoro potpunim nepoznavanjem prolosti. A jasno je da to kvari odnose izmeu onih koji znaju ta je bilo prije i onih koji ne znaju: odatle taj stalni oblak neraspoloenja o kojem govori Nelida Milani u prii La valigia di cartone, u kojoj izgleda da oni koji su ostali uvaju mrtve ili umirue stvari, so i pepeo, kao i da im je sudbina da budu uvari grobova i ruevina, ako ve ne niko i nita. Memoarska knjievnost, tako rairena u naoj Nacionalnoj zajednici, uzima dakle na sebe potrebu da ponovo uspostavi,

642

literarnim putem, nedostajuu sintezu, odnosno da ponovo uspostavi uklonjene slike vjekovne istarske istorijske sekvence na ovom podruju. To znai da se smisao teksta nalazi u odnosu prolosti i sadanjosti koji ta djela pokuavaju (ponovo) uspostaviti, dobro znajui da moemo biti ono to jesmo samo ako smo svjesni svoje prolosti. A upravo tu se krije najvea frustracija memoarskih prozaista kao to su Ester Barlessi, Gianna Dallemulle Ausenak, Mario Schiavato, Claudio Ugussi i iz dosta razloga i osobiti Nelida Milani Kruljac, Osvaldo Ramous i Ezio Mestrovich Italijani koji su 1945.g. ostali u Istri, Rijeci i Dalmaciji. Motivi koji su u osnovi te frustracije mogu se saeti na slijedei nain: prvo, Italijani, Hrvati i Slovenci danas ive jedni pored drugih u raznim mjestima Istre i Kvarnera; drugo, ta mjesta, neovisno o porijeklu dananjih stanovnika, potomci su prolosti u kojoj je italijansko postojanje bilo fundamentalno; tree, tokom pedeset godina jugoslavenskog nacional-komunizma, te italijanske oznake su negirane, uklanjane, stigmatizirane, protjerane sa prognanicima; etvrto, radi potiskivanja iz tree take, sadanji stanovnici tih mjesta malo ili nita ne znaju o prolosti obiljeenoj istorijom koja je i italijanska, pa je njihov odnos prema istoriji mjesta u kojima ive snano kontaminiran kontaminiranim i kontaminirajuim predrasudama; peto, u nedostatku didaktikih i posrednikih strategija obnove, knjievnost, osim to slui kao ispusni ventil, slobodna zona u kojoj se dogaa iskupljenje, praksa koja ublaava frustracije koje traju, moe postati i sredstvo ponovnog zadobivanja istorije. Zbog toga je u tom djelovanju, pamenje vjerni sauesnik knjievnika. Pokuajmo ui dublje u kontekst. Lina Bolzoni, direktorica Centra za informatiku obradu tekstova i slika u Knjievnoj tradiciji visoke normalne kole u Pizi, zapaa da danas, kada se govori o problemu pamenja, misli se prije svega na neke sadraje, na primjer na najtraginije momente u istoriji XX vijeka, na koncentracione logore, gulage, na totalitarizme. Problem pamenja postaje tada etika potreba da se ne zaboravi, kao in pravde i odgovornosti prema rtvama, kao obaveza budnosti kako se slini uasi ne bi ponovili. Upravo tako: ta je bio egzodus, barem za vjekovnu istarsko-rijeku duu, ako ne jedan od najtraginijih momenata u istoriji XX vijeka? U tom pogledu, memoarska knjievnost Italijanske nacionalne zajednice u potpunosti je odgovor na etiku potrebu da se ne zaboravi i anticipira i za nekoliko decenija napetost koju

643

je tek nedavno italijanski kritiar Pier Vincenzo Mengaldo govorei o holokaustu opisao (programski, u naslovu jedne svoje knjige) kao osveta je pria. I sam Carlo Emilio Gadda, govorei o uvredama sudbine, rekao je (1950. Intervju pred mikrofonom), u mom ivotu ponienom i povrijeenom naracija mi se, ponekad, inila sredstvom koje e mi omoguiti da utvrdim svoju istinu; odnosno, moj nain gledanja: sredstvo traenja nadoknade protiv uvreda sudbine i njenih ljudskih ubojitih zrna: apsolutno, sredstvo iskupljenja i osvete. Tako moje pripovijedanje otkriva, u vie navrata, ozlojeeni ton nekoga ko pria obuzdavajui srdbu i gnjev. I na Alessandro Damiani, u svom romanu Ed ebbero la luna, pie: mogunost pripovijedanja sebe predstavljala je moda jedan nain osloboenja. Ali, osim mogue opasnosti koje potiu od potisnute ljutnje, memoarske prie mogu se gledati i kao spoznajni model za mlade, ali uz jednu napomenu: pamenje se upotrebljava samo radi osvete surovoj sudbini, a nikako kao sredstvo pozivanja na osvetu drugom. Naprotiv, memoarski pisci na neki nain vole da se s povjerenjem uljuljkuju u pamenju, jer u njemu nalaze utoite, utjehu, jasnu svijest o legitimnosti svog postojanja ovdje i sada. Radi se dakle o pamenju kao sredstvu revitalizacije sopstvenog postojanja. Pamenje je, dakle, u funkciji ponovnog zadobivanja nacionalnog identiteta koji se moe obnoviti iz kulture, u ovom sluaju knjievnosti, a ne iz neodreenih politikih pozivanja na tlo i krv. Radei na tome, nai pisci su bili na liniji Luperinijevih uvjerenja po kojem nacionalni identitet je kulturna a ne etnika injenica: hrani se kolektivnim pamenjem koje zahtijeva da se stalno nanovo selekcionira i motivira, dakle aurira. Jednom istaknute zasluge memoarske knjievnosti, ne treba ulaziti u rizik da se ne vidi i druga, manje sunana, strana medalje. Imajui tako u vidu da ponekad u tekstovima naih pisaca nailazimo na tragove neprilagoenosti o kojoj je govorio Claudio Magris (ko se nalazi na marginama ivota pie jedno da bi aludirao na drugo) i filozof Umberto Galimberti (nostalgija ili ak ludilo kao posljedica neprilagoenosti), mogli bi se podvrgnuti i nekoj etnopsihijatriji pamenja, uzimajui u obzir i neporecivi viak nostalgije koji predstavlja viak identiteta. A Lvi Strauss je smatrao da je nostalgija viak komunikacije sa samim sobom, odnosno mana koja pronalazi svoju suprotnost u zaboravu, to je nedostatak komunikacije sa samim sobom.

644

I jedno i drugo polje (pamenje i zaborav) dobro je poznato naoj manjini. Ali da se vratimo najuvjerljivijem tumaenju: danas nakon dueg niza publikacija i ponekog priznanja, izgleda jasno da su vraanje i odravanje italijanskog identiteta u Istri i na Rijeci postignuti dijelom zahvaljujui i memoarskoj knjievnosti. Eventualno, problem je da se jo jednom Italijanska nacionalna zajednica u Istri i Rijeci, ta mala Italija (kako je naziva Scotti), taj iver italijantine teritorijalno i drutveno izvan konteksta, nalazi u neharmoninom odnosu sa izmom, gdje danas, barem kako pie Ruggiero Romano u djelu Paese Italia. Venti secoli di identit, intelektualci koji su pokuali definirati italijanski identitet ne spominju vie kulturu i knjievnost nego su morali priznati da je ona plod vanjske percepcije, a ne samosvijesti Italijana, i da se ne pridrava toliko politikodravne dimenzije, koliko kuhinje, odjevanja i nekih modela italijanskog poduzetnitva, proizvodnje i potronje. Ne moe se ne primijetiti da i ove extrakulturalne crte mogu biti jako dobro razraene u knjievnosti. Ali to je, barem ovdje, od drugorazrednog znaaja. Pogledajmo, na kraju, naine i motive izdavatva u svjetlu prethodnih zapaanja. U odnosu na knjievnu panoramu koja je zaista bila identitetski barjak (osim openito kulturni), ali koji je decenijama imao tek prigodne i sluajne izdavake ishode, u zadnje vrijeme sektor knjievnih edicija Edita (vodi ga Liliana Venucci Stefan, a ine ga i Doris Ottaviani i Tiziana Raspor, koje po pitanju grafike podravaju umjetniki direktor Daria Vlahov Horvat i dizajner eljka Kovai), zamijenio je sluajnost sa uzronou i pokrenuo jedan organski izdavaki projekt sa ciljem da pronae, uredi i sistematizira, objavi i iri i promovira, ne samo najbolji nego i najvei dio knjievnog stvaralatva Italijanske nacionalne zajednice Hrvatske i Slovenije. Nacionalne manjine odlikuju se prvenstveno svojom kulturalnom dimenzijom (jezik i kultura, iako i upravo zato to su kvantitativno reducirani na teritoriju, ono su to ih ini manjinama) te tampana knjiga na tom jeziku postaje njihov najautentiniji kulturni izraz. Upravo iz razloga to kultura knjige omoguava da budu vidljive i da stvaraju konzistentnost, Edit je odluio da ponudi na izdavakom planu odnosno na planu medija i time i certifikacije sasvim precizan kulturalni diskurs, autentian, dakle, u odnosu na samu fiziologiju manjine. Knjiga, osobito ako je dobra i dobro promovirana,

645

omoguava da se postigne vidljivost, prenose kulturna dobra, modeliraju linosti i mali mitovi, ukratko, da se kreira zajednica. Prema tome manjinsko izdavatvo mora postojati ba zato da bi manjina mogla biti odreena, da bi mogla, kao to je reeno na poetku, da de facto postoji. Na tragu ovih uvjerenja, pokrenute su neke nove edicije, nastale kao odgovor na razna poglavlja Edit-ova poslanja: promovirati istorijsko knjievno blago Italijanske nacionalne zajednice (Edicija Altre lettere italiane), lansirati nove autore oslobaajui ih od konica onoga ovdje i nekad i putajui ih da se pokau u dananjem svijetu (Lo scampo gigante), nanovo uspostaviti bliskost sa sudbinom i osjeanjima prognanika (Richiami), predstavljajui ih i u hrvatskom prevodu (Egzodika), pruiti instrumente dijaloga i razmjene izmeu italijanskog i hrvatskog i slovenskog knjievnog svijeta (A porte aperte), obraati se djeci, odnosno italijanskoj nacionalnoj zajednici koja se obnavlja (La fionda). Bit e pokrenuta jo jedna edicija posveena prevodima na hrvatski i slovenski autora iz Italijanske nacionalne zajednice, te jo jedna, takoe prevoda na hrvatski i slovenski, klasinih i savremenih italijanskih pisaca. Ve je zaivjela, sa etiri naslova, edicija Passaggi, ostvarena sa ko-izdavaem Il ramo doro iz Trsta, koji objavljuje djela pisaca Sjevernog Jadrana; ukratko, jedinstven okvir za najbolje pisce kako meu Italijanima koji su ostali tako i meu prognanicima. Na planu esejistike, Edit se predstavlja sa edicijom Lidentit dentro i na tom planu ima dragocjenu saradnju sa Drutvom za istraivanja Pietas Julia iz Pule. Veoma znaajne su i prigodne edicije, kao ona posveena knjizi Eme Tonchinich Moretto fiumano. Nije manje vana ni profesionalna podrka koju Edit prua i drugim subjektima Zajednice, u funkciji objavljivanja naslova zaista vrijednih spomena, kao to je monografija Italiani a Fiume ili publikacije o didaktikim problemima. Pa da pogledamo blie neke od spomenutih edicija.

Altre lettere italiane, edicija pisaca Istre i Kvarnera

Edicija je posveena piscima iz Italijanske nacionalne zajednice koja ivi u Hrvatskoj i Sloveniji, radi difuzije djela knjievnosti koja, u svojoj drugosti i italo-istarskoj i italo-rijekoj razliitosti, i dalje ostaje italijanska knjievnost. Edicija ima za cilj promociju proze i poezije nastale u drutvenom i jezikom

646

kontekstu koji nije (vie) italijanski i koje su upravo zato bile i jesu izraz identiteta, mjesto ouvanja i povrata pamenja, instrument putem kojeg se moe prenositi intimno ali istovremeno i grupno kulturno blago. Knjievna proizvodnja u Istri i Kvarneru danas nije samo umjetnika preokupacija: ona je snaan signal jo uvijek pulsirajueg postojanja, elja da i drugi uestvuju u ivljenju tipinom za ovaj mikrokozmos i iz ije posebnosti proizlazi neponovljivo dragocjena univerzalnost.

Lo scampo gigante, edicija nove italijanske knjievnosti Istre i Kvarnera

Lo scampo gigante (divovski skamp), literrna figura, obitava u vodama Kvarnera, zaliva gdje se sreu Rijeka, otoci arhipelaga Krka i Loinja, i Istra, mjesta gdje oduvijek ive Italijani Sjevernog Jadrana, danas manjina u dravama Hrvatskoj i Sloveniji. U svom DNK Skamp, kao i Italijani Istre i Kvarnera, u zajednikoj anomaliji, ima potrebu za mimikrijom, da se primiri i uuti ispod povrine preko koje se odvija ivot. Ipak, instinkt samoodranja ih navodi, povremeno, da skoe uvis i uzburkaju vodu. ine to kao da kau: I mi smo ovdje i hoemo da pripadamo ovom svijetu. Sa ovom edicijom, novi autori italijanske knjievnosti u Istri i Kvarneru, posebni kao to je to divovski skamp, ele napustiti udobnu skuenost izolacije u dubinama i skoiti preko mora u susret s nebom. Gdje svi, da bi letjeli, odnosno da ne bi pali, moraju imati krila.

A porte aperte, edicija hrvatskih i slovenskih pisaca u italijanskom prevodu

Edicija je posveena hrvatskim i slovenskim autorima u italijanskom prevodu sa ciljem potvrivanja i uvrivanja istorijsko-kulturnih relacija izmeu dvije jadranske obale. Radi se o primjeni one zdrave kontaminacije, nastale jo u XV vijeku, kada su prva hrvatska knjievna djela tampana u Laguni, u tampariji Manunzio, a nastavila se u knjievnoj tradiciji Istonog Jadrana, uvijek spremna da pronae nove povode koji su od Renesanse nadalje, dolazili iz Italije i padali na plodno tlo, sa velikom eljom za graanskim iskupljenjem, tlo spremno da ih prihvati i razradi u odgovarajuim lokalnim varijantama.

647

Danas hrvatska i slovenska knjievnost, na istoj liniji po pitanju forme sa trenutnim univerzalnim tendencijama, mogu ponuditi prie, obnoviti pamenja i ponuditi stilske modele koji mogu dirati senzibilitet i zanimanje italijanskog itaoca. Nastala u kontekstu koji je dugo bio sa one strane, i koji se sada, na putu otvorenih vrata, reintegrie u evropski prostor, hrvatska i slovenska pisma postaju temeljne kockice transnacionalnog mozaika u kojem razliitost eli postati jedinstvo.

Richiami, edicija italijanskih autora porijeklom iz Istre, Rijeke i Dalmacije

Richiami, odnosno literarna svjedoenja koja proizlaze iz mune istorije istone granice, sabrana su u ediciji posveenoj italijanskim piscima istarskog, rijekog i dalmatinskog porijekla, kojima je sudbina namijenila raskid pupane vrpce koja svakoga spaja sa rodnim krajem. U ovom sluaju imamo pred sobom mjesto na kojem se italijansko, hrvatsko i slovensko stanovnitvo, tokom istorije, susretalo, sueljavalo, sukobljavalo, a posebno mijealo, iz ega je nastao izuzetan bogat ljudski i kulturni ambijent. Edicija Richiami predstavlja druge uglove gledanja, druge argumente, koagulira sudbine, povezuje lebdee prostore, vodi nit pamenja u produetke. eli da bude prvenstveno izlog onih djela, proivljenih i iznenaujuih u kojima prvobitni zov zemlje postaje svjestan i sueljava se sa svim onim nijansama, sa svim varijablama koje izmiu, svim kontradikcijama koje ine dragocjenim istoni Jadran.

La fionda, edicija junior

La fionda, praka, je sredstvo za lansiranje, a sastoji se od ralji na ijim su krajevima zavezane dvije elastike povezane komadom koe na koji se postavlja kameni za bacanje. Primitivnim ljudima je sluila za lov, odnosno za zadovoljenje primarne potrebe, preivljavanje i evoluciju. Jue kao i danas, praka je igraka: od siromana materijala ali iva, bljetava, dostupna. Nazvati tako ediciju za djecu znai naglasiti zabavnu dimenziju knjige. Ko ita ukljuuje prekida koji pokree radoznalost, imaginaciju, spoznavanje bez vremenskih koordinata: mladom itaocu e se dopasti ono to e individualni jezik svakog odraslog pisca uspjeti naracijom da prenese. Svaki pojedini pisac je kao solo pjeva u veoma posebnom,

648

jedinstvenom horu kakav je italijanska nacionalna grupa u Hrvatskoj i Sloveniji. Ako ova nova izdavaka Editova produkcija moe figurativno predstavljati dra prake, pisac je sa svojim rijeima projektil koji tipka mladog itaoca. Praka tako postaje sredstvo spoznavanja. A tipni danas, tipni sutra... Jasno je da objavljivanje jedne knjige, ako nije podrano dobrom distribucijom, moe da se svede na rad koji je sam sebi cilj. Iz tog razloga jedan od glavnih zadataka je podmazivanje distribucije: odnedavno knjige Edita se mogu nai u pedesetak knjiara u vie italijanskih gradova. Slijedit e pokuaji da se postigne kapilarna prisutnost, uz uee na sajmovima, knjievnim susretima i raznim danima knjige u Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji i inostranstvu. Pozitivne reakcije dijela publike nisu izostale: nedostaje jo uvijek vea panja italijanske knjievne kritike, istorijski nedovoljno raspoloene da proiri na nae obale italijanski kulturni prostor, da posmatra pisce Italijanske nacionalne zajednice unutar italijanske knjievne geografije. Pa ipak i knjievnost Italijanske nacionalne zajednice ba kao i u knjievnosti imigranata u Italiju koja jeste predmet prouavanja moe se iitavati interdisciplinarno, od stilsko-narativne analize do filozofskog pristupa, od istorijskog do sociolokog, od pedagokog do antropolokog. Moemo mirno citirati ono to Paolo Cardellicchio pie u eseju Vite sospese: letteratura e identit nellesperienza del migrante o knjievnosti imigranata u Italiju: naracija ima dvostruku funkciju: prva je da pokae da se moe ivjeti vie ivota u jednom ivotu, da su u dananjem svijetu ljudi pod pritiskom, htjeli ne htjeli, da ponovo promiljaju sebe. Druga je da priblie itaoca temama koje nisu ja sam, i ne samo priblie, nego da prodru u najintimnije pore njegove egzistencije, sa rezultatom da drugaiji postane jednak meni. Ali treba prvenstveno citirati slijedei pasus: to je knjievnost koja zasluuje panju, ako nita drugo radi istorijskog poznavanja Italijana. Jo jednom, dakle, moramo prevazii geografske i simbolike barijere koje nas razdvajaju.

649

Laura MARCHIG

VUK U SVOJOJ BTI /Lessenza del lupo/

Brana /La barriera/
Jedva uspijevaju, ivot provedoh izmiui nepredvidivostima. No, krugovima sam potom od svije i tajnovitim posipom branu postavila: raskriljene ruke, a vani je no. No tako mirna, prsa ovrsnuta, pasti tu nisam mogla. Al nepredvidivost ona u obliju nasilnika, gordi zapovjednik svojeg ledolomca, sasjekao je svijee. I uzdignu se sjena, sve grabei ponosite nade. Od kruha i zubalja, od miomirisa znanih mi osmijeha, iznova sam s vremenom pokuala izgraditi zapreku. Sad je ve imao psee oi i vuje zube. Klijetavim je rukama slomio moje baklje i kruh na zemlju bacio. No izgovora, rastua Luna, palaa od tisuu katova brana je to se me suzama razlistava. Nenadano, u vujoj se jazbini svaka kretnja smiruje, ni razuma vie ni osjeaja nema.

s talijanskoga prepjevao: Daniel Nainovi

650

Nasrtaj /Lassalto/
Njegova me vuja bt uznemiruje, i tako ve danima oprezno lutam iekujui nasrtaje. Padaju u prolazu stabla i zamalo da me ne dohvate. Svjetlost se osjajuje i stanjuje. itav je svijet prestravljen, pokrivajui se svilenim velom. Mirie na med ova zvjerinja bt, opor joj i nenadan vonj. Grozdovi osmijeha i djeja igra, nebo se purpurom obavija. Ja sam poput za vrat epana maia. No od vode, no zubata, a srce jelene. I ja govorim nemutim mu jezikom, postani anelom, zapovijedam, a ne odvrgnutom pobudom ljubavi. Prije ili kasnije, opet u te dohvatiti, ceri se, svjeim se mesom moja dobrota hrani!

651

Nevinost /Linnocenza/
Razdire me njegova vuja bt. Uho je uspavanka i zvono a odire se srce. elo je resa i ruiasta manica i anelov pad. Nos je razvidna blagodat to mirisom obdaruje mimozu plemenitu i lijenost i tuga kinoga jutra. Usta su hir a leptirova im pjesma pla meu oblacima. Sva se nevinost djetinjstva na licu sabire. Sjeverac vjetar, iznova u sutra biti ista, samo dok pande odvojim od mesa, pa da se uzdigne poput trilera, dahui moj zeji korak.

652

Pomrina /Leclisse/
Promjenljiva je oblika vuk u svojoj bti, boja oluje. Limeni ljudi udaraju u vrijeme a drevni osjeaj krivnje vue se poput epajue noge. Njegov je poljubac zvjezdani otvor i ugriz duboka drijela. Susreu se zvjezdane staze, enju nude u zamjenu za kamen. Sa mnom je u samotnome mi bivstvu, milosti ne poznaje i prijanja uza me poput psia na prsima majke. Moja mu je zeja bt potrebna a za slubu mu potrebna nisam. Udaraju ritmom limeni ljudi zatvoreni u svojim skafanderima od grijeh. Oganj s usana s pomrinom zamjenjujem, dok nebo se rasklimava i pravila tu vie nema.

653

Moje stopalo /Il mio piede/

Drukije se to ne moe izrei: oajna sam. Plae mi tijelo, isukava se cipela. Svjetsku bol nosi ovo moje stopalo, samo sa sobom suosjea, zgrilo se, milosti dakle u ovoj patnji ni iskupljenja nema. Razdire hirovitom ljubavlju a pisanje je o tome tek in zapreke, da me bt mrka i nepostojana ne ubije. Priziva me, glasom tako udnim poput poljupca to ne stie. Osmijesi se o lea privruju, obgrljeni, i naglo se potom udaljuju a oprezno je ovo obrtanje tjelesa to se poput maeva iskre. Snaga nudi nostalgiju, slabost trai slinosti. Stotinu padova prije smrti, stotinu boli: nastoje slomiti sebe, opsadu u slomiti.

654

Perje /Le piume/

No zgusnuta i nepostojana. Postaje i pretvara u treptaj, jer promjenljiva je misao i ide svojim putem. I nemoj se stoga uditi to nakon odsanjanih panda pristignu suze. Takav je poredak stvari. Imati ptije perje i puzati, biti nebeskim kruiem i trnovim bunom na obrvi ceste. Njegova bt oklijeva pri zalazu sunca i njui uzduh. Skokom se dohvaa cilja i jato je riba slijedi na putu, njenih trbuha kukci, djeca zaaranih lica i razlozi to ih poput karata mijea. Nadilazei ure, otmjeni nam lagani pokrov krilata prekriva tijela.

655

Laura Marchig

LOINJSKI PERIVOJI
PLES
preveo s talijanskog: Daniel Nainovi

Loinj je vrtlog to plee pad, stopalo rastvara svemir besvijest je to praskozorja i razbludnost svjetla u sutonu. Sve je u gibanju postaje grebenom oblina boka proljee to drhti u kupanju i riua odvanost ljeta. Prostrano je ovo kretanje stvarno poput ene, slobodne u vrhunskoj ljepoti tajnovitost jednog perivoja to treperi u iekivanju njenog viteza u aru nekog barbarina.

656

LOINJSKI PERIVOJ
Loredani i Darku Gaparoviu I od pastozne utnje perivoja maja bi glad se utaiti htjela. Ljubiasta pletenica bugenvileje raeljava palme i limun grli. Hri drevno kamenje a obvijaju se na stepenicama lonii. ista si, ruo, u rumenu aru a ja guterica k suncu rastvorena koa dok zemlja prevre i repom pomie i pogledom majim pozorno motri pastoznu tiinu vrta obljepljuje se. Oj, vi usne u obliju boje.

657

OSJET
Izniman mi je tango me rukama puhljaj rotirajuih nota promjena i povratak i poza i sve je osjet i latica rue elja to pokree zbivanja to vodom drma i snove oslobaa povratak je, promjena i poza tamo gdje sve to stvoreno biva protee se, kota postaje i slinost. Osjetu to tjelesa obuzimlje sve se novo ini lagana ova bol potopa.

658

STRANGER
Mlazovima vode kreni na mene suzavcima ja nastavit u svoj gerilski boj svjetlom to ivi meu vrcima grudi postaje ednost meu trepavicama. Rastvara se ve miris i ti se bori prekriva pupak kiticu jednu poezije to o moru zbori no neprijatelji se ne predaju na dvoboj se izazivlju. Poznate su ti bitke a meni koljena i treptaji pa stoga prevodim tvoja htijenja u jezik svoj strane.

659

LATINSKOME PJESNIKU
Htjela bih poput tebe vulkane posjedovati i cvjetove pretilih latica u obojenu kriku, pjesnie Latinske Amerike. Al perivoj moj nije od sunca ljubljen nekoliko krhkih biljica sve je to imam a potamnjuju u bitumensko zelenkastim mislima i pranjavoj plijesni. Drhti li zemlja pod tvojim stopalima previja se rije ko u gru premeui se u skoku leti nad brdima gdje stabla listaju zamkama. Nebo kad se rastvori tvoje rijei pohlepno piju sa slavina i zato nadute, pjesnie, mogu bijegom trcati poput tanadi. Kii li, studen obvija moje rijei povlae se u kreste grla i mrkave ekaju da skinem cipele da ukljuim televizor i dovoljno im je to vele mogla sam i otkrit se, znaj, za dolazak i ja bijah spremna.

660

ANELI DOMA MOG

Tajni gosti doma mog praak modri i praak bijeli krilati od zlata transmutirajui aneli pogledi to neitljivo itaju lagani dah na je pozdrav. Samotniko mjesto nije mjesto ni nevidljivo nije tmina neprijelazno odziva se zvukom trube u koji se obraz uruava. Domaa je ova prisutnost dragost prepoznajem joj kalup to se prenosi kroz pjev u buci u plodnim izboinama stropa oblim poput zijevanja i osmijesi uljuene boje to najsitnije misterije prikriva zastrte snopove i igranje zemlje. Drhti li prozor rubinom se odijeva silicij a ute i beskrajne oi mojeg maka s dobima se sjedinjuju i vole vas.

661

I JA GDJEKAD U JAZZU PIEM

I ja gdjekad u jazzu piem utim ga onako kako ga utim od smjese ovaj frazarij se iva lista se, sijee i kremu vidi i kora tad biva To drevno jezgro to obmanu me juer od prsiju me erupa gubim ga: nehaj je i nit sad gubim pa dalje je iznova nalazim jer ivi, jo kako da ivi. Ono juer stere se snijegom kosovima posutim na zadai kratkoj Sutra moje ja uvijek e imati kasnee sutra I ja gdjekad u jazzu piem tonovima ga razaznajem onaj brzi spor je onaj svijetli ugaen i itav taj talent nita neg komentar.

662

Carla Rotta

prevela s talijanskog: Sanja Roi

1

VRUa CRNA KAVA1

Najdrai Giorgio, Ne, ne najdrai. Ostavljam ga. Ne mogu napisati najdrai ovjeku koga upravo ostavljam koga nogiram. Bilo bi licemjerno. Dragi Giorgio, Ne, ni tako. Podsjea me na De Amicisovo Srce. Ili na baku iz Crvenkapice. Najdrai obavezuje, dragi je prisno-njean. Giorgio! Ne. Izgleda kao zapovijed koja je izletjela nekom nabildanom kaplaru. Tu bi ilo neto izmeu najdrai i dragi. Nekakav light najdrai, ali ne mogu mu napisati light najdrai Giorgio. Ili izmeu-najdrai-i-dragi Giorgio. Moram nekako zapoeti ovo prokleto pismo. A da ponem kao kad piem za novine, najprije tijelo teksta, a poetak e ve doi. Ok. Tijelo teksta. Ostavljam te. K vragu! Smrznut e se: ovo je kao rafal posred lica. Bolje je idem. Da ne. Idem, kamo? U samoposlugu? U teretanu? I tu bi bilo dobro neko srednje rjeenje. Moda odlazim. Da, tako je bolje. Odlazim

Pria je objavljena u zbirci: Carla Rotta, Femminile singolare (enski rod jednine), biblioteka Lo scampo gigante, Edit, Rijeka / Fiume, 2006.

663

znai da odlazim odavde. Reenica spreava povratak. Jer, kad bih napisala idem, a on pomislio u teretanu, znailo bi da idem u teretanu, ali da u se, kad zavrim, vratiti. Ne mogu valjda ostati da ivim u teretani. Ako napiem odlazim, znai odlazim i gotovo, ne u teretanu, ne u trgovinu ili u kafi gdje bi me mogao i nai. Odlazim znai nekamo, svuda i nikamo, nedostupna sam. Odluka je pala: Odlazim. I to sad? Pretpostavljam da bih mu trebala objasniti zato. Dakle, odlazim zato to.. Da, zato? Do vraga, tee je no to sam mislila! Ne samo zbog toga to Giorgio zasluuje neko objanjenje i to je nepristojno otii zalupivi vratima, a to bi bilo najjednostavnije. Tee je ostaviti mukarca nego ga nai. Zapravo, nije ga bilo lako ni nai! Mukarca. Ovog mukarca. Jer ima ih toliko neprihvatljivih! Dobro, ali ne sjedim ovdje za pisaim stolom da bih razmiljala o njima: moram elegantno prekinuti s Giorgiom. A da pritom ne postanemo neprijatelji, ako je mogue. Jedno smireno, pristojno, promiljeno i racionalno pismo, jasno i prijateljsko. Previe toga, ako se uzme u obzir da ta gesta nema u sebi nieg smirenog, pristojnog, promiljenog i racionalnog, a ponajmanje jasnog i prijateljskog. E, kakva zbrka! Zar nije mogao nai drugu i potruditi se da nae pravi nain da me se oslobodi? Moda Giorgio ima drugu? to mi sad pada na pamet! Previe je zaokupljen poslom, zatim nogomet s prijateljima teko bi tu bilo mjesta i za neku enu, pa putovanja. Mogao bi izgledati kao idealan partner: sigurno bi me majka, prijateljice i kolegice pitale (a neka od njih e to sigurno i uiniti) zato ostavljam takvog mukarca. I ja se to pitam. Znam, osjeam da ga moram ostaviti, da mi ne preostaje drugo, ali tako mi svega na svijetu, zato? Treba mi kava. Jaka i vrua. Da mi razbistri um i da stanem na kraj ovom listu papira, bijelom i neugodnom poput snijega kad ga gleda bez tamnih naoala. Topao i zavodljiv miris koji izlazi iz kafetjere ini se kao duh. Kad bi kafetjera bila arobna lampa a ovaj mirisni pramen njen zatoeni duh poblesavila sam. Ova se smetenost ne moe nazvati drugim imenom. Blesava je precizan pojam, jezino i znanstveno. Duh iz kafetjere za tri elje. Ili je to bila zlatna ribica? Nemogue je da izae iz kafetjere, prvo, zato to nikad nije ni ula u nju, drugo, zato to bi bila skuhana i tree, jer sam zaista blesava.

664

Duh iz posude za kavu zove se kava. Ne ispunjava elje, ali za uzvrat pojanjava misli, pa u se tako trgnuti iz uljuljkanosti u mnotvo zapetljanih misli koje se ne daju raspetljati. Bezoblina zbrka. Kao oni labirinti nacrtani na stranicama novina koji djecu navode na razmiljanje. Nai pravi put Kako e psi dospjeti do kosti U jednom kutu psi, u suprotnom kost, izmeu njih kilometri zapletene niti, vezane u vorove. Kad sam bila mala uvijek sam varala: nisam polazila od psia nego obratno. Nije psi bio taj koji je traio put do kosti, kost je ila k psievim zubima. Sad je ova posve jednostavna igra zaposjela tri kuta: u jednom sam ja, sadanja zatoenica, u suprotonom opet ja koja e sutra biti slobodna, a u treem je Giorgio. Izmeu nas vijavica od niti. Htjela bih, elim dospjeti do kuta slobodne sebe. Pogrean put e me odvesti do Giorgia i zaustaviti ovdje gdje sam zastala da se ne pogubim, gdje ne elim ostati. Kreem od slobodne sebe i idem prema sebi koja se ne zna ispetljati? Nije mogue. Ili, moda ipak jest: odlazim tako to u za sobom zatvoriti vrata koristei to to je Giorgio zbog posla nekoliko dana odsutan. Vratit e se i nee me zatei ovdje Tako rade slabii, ali sigurno nisam prva koja ini takvo to. One ankete po asopisima, na uzorku koji je sigurno izmiljen, kau da ene ostavljaju dok je mu (ili partner) van kue. to da radim? Ulazim u statistiku istraivanja s kioska? Neee. Sigurno postoji neki nain. Stvar je u tome da ja nikad nisam nikog ostavila. Mene su ostavljali, ali pritom nisam ba mnogo nauila, bila sam zauzeta lizanjem rana i pisanjem pjesama koje nisu bile vrijedne ni utroene tinte. Evo, znam kako ne bih htjela biti ostavljena. Ne elim da se ponovi Sergio. Majko, kako je boljelo! Kad sam shvatila, jer sam u prvi as to tako dobro prihvatila da su svi ostali zapanjeni. Klasina reenica: moramo malo razmisliti o naem odnosu. Ja sam smiljala kako da na na odnos stavimo dva lijepa vjenana prstena, a on kako da na njega stavi rije kraj. A i zato to je tada poeo listati novu knjigu. Prvo poglavlje: Sandra. Zajednika prijateljica. Onda su se poglavlja toliko namnoila da su postala enciklopedija. Nemam vie povjerenja u one koji ele razmiljati. A ni u one koji ne ele razmisliti. Razmislimo na trenutak, moe? odgovorila sam Flaviju kad mi je rekao da je moda bolje prekinuti, jer emo se i tako rastati. I ne samo to, to se stvar otezala, rasla je mogunost da ni prijateljstvo iskreno govorei mene uope nije zanimalo da

665

ostanem prijateljica s Flaviom. Bila sam zaljubljena. A u prijatelje se nemogue zaljubiti. To je prijateljstvo i nita vie. Tako je Flavio rekao da nema potrebe za razmiljanjem jer u, ako ba elim, dospjeti do njegovih zakljuaka, pa je uzaludno troiti vrijeme na razmiljanje drugim rijeima na nadanje. Pa onda nismo mogli funkcionirati ni kao prijatelji. Zapravo, ja sam bila ta koja je varala u igri: i dalje smo se nalazili s istim osobama i na istim mjestima. Njegovo je srce kucalo normalno a moje zaljubljeno, pri emu sam se pokuavala preruiti u (lanu) prijateljicu. Patila sam mjesecima! I pisala pjesme. Bezvrijedne, kao i one koje sam pisala oiju punih suza nakon raskida sa Sergiom, a tad mi se taj raskid inio dalekim. Iskreno govorei, pjesme su sve bile nalik jedna drugoj, samo to sam stihove posveene Sergiu pokuavala dotjerati. Pa sam tako kao pjesnikinja dola do samog dna. Srce se rimovalo s boli (ranije, u vrijeme zaljubljenosti, banalno s ljubavi), pogled (Flaviov) je bio surov (a Sergiov, pak, hladan), srce (opet Flaviovo) tvrdo (a Sergiovo ah, ovo je dobro, ne sjeam se vie!). Ali, naplakala sam se, ronila sam suze kao kia. Ne mogu Giorgiu rei da trebam razmisliti o naem odnosu, jer je to, da budemo precizni, brak. Ve sam mislila na to, samo ne znam kako da mu kaem. Ne mogu rei da je bolje da se raziemo jer izgubit emo ljubav a dobiti prijateljstvo. Onda? Onda, moram biti iskrena. I ne smijem ga povrijediti. I ne pogubiti se u zbrci izmeu sebe zatoenice i sebe slobodne ene, ne dopustiti da me neka varljiva staza dovede do Giorgiovog kuta. A kad kaem da sam razmislila o svemu, to i nije prava istina. Mislila sam o tome povrno, ne udubljujui se u pitanja zato i kako. Instinktivno sam osjeala da takav ivot vie nema smisla. Pomalo isprazno opravdanje. Ne mogu napisati da ga ostavljam zato to osjeam da tako mora biti, ali neka me vrag odnese ako znam zato je to tako. Da vidimo zato ga ne ostavljam. Nemam drugog. Nema drugu. Dakle, kad bi se radilo o treoj osobi, mogla bih i ostati. Gutljaj kave. Jo jedan. Dublji uzdah i jo malko kave. Shvatila sam. Giorgio i ja smo se ve razili. Postali smo neka vrsta akcionarskog drutva. Nestalo je nae suuesnitvo, nastala je kolegijalnost. Zanimljivo, bio je to promiljen izbor, s predu-

666

miljajem. Izbor koji je u poetku bio vremenski ogranien pa postao konstanta. Na prvi stan. Ovaj dananji bi u sebi mogao sadravati tri onakva, i jo bi preteklo kvadrata. Studentski stan. Dva tanjura, dvije vilice, dvije lice, lonac i tava. Ono ega u kunom inventaru nije manjkalo bile su alice za kavu. Inae, studentska menza, hamburger i peeni krumpirii. Nisu jo bila izmiljena polugotova jela a moje je kulinarsko umijee bilo prilino skueno. Povremeni studentski poslovi, zatim diploma, prvi, ne preplaen posao jer, kad si mlad i tek pone raditi, svi misle da imaju bogomdano pravo, ako ne i dunost da ti plaaju ispod cijene, i to za poetak, jer si zapravo siromaak koji mora jo puno uiti i jer je poviica plae neko udo, a ne neto to ti pripada. Dvostruka stalna primanja. S njima su doli i snovi o materijalnim dobrima. Dobar auto. Bolji stan (nije to jo bio ovaj u kojem samo sada: do njega smo doli poslije brojnih poviica, kad smo promijenili posao). I krunica koja nie: jo ovo, pa onda ono. Nikad nismo ostvarili to onda. Matali smo o djetetu, ali nikad za to nije bio as. Zato kad eli nov auto nae vremena da zaradi novac i da ga kupi, a kad bi dijete dolazilo na red uvijek bi se nalo neto pree? Izgubili smo dijete a i mi smo se zagubili negdje izmeu snage automobilskog motora i povrine stana. I odmora na snijegu i ljetovanja na moru. Pa to, koliki zimuju i ljetuju zajedno sa svojom djecom? Mogli smo i mi tako, ali je injenica da smo se bili ulijenili, da smo bili taoci komoditeta koji smo pak kritizirali kod drugih. Ali neka digne ruku onaj koji nikad nije pomislio ja neu biti takav. Eno vas pun stadion s dignutom rukom, pretpostavljam. Postali smo dink. Double incames no kids. Dvostruka plaa bez djece. Prokletstvo potroakog obilja. Meu svim tim novonastalim kraticama to ih izmiljaju sociolozi iz asopisnih rubrika, ova mi se ini najpreciznijom dijagnozom nae boljke. Karijera, novac, ekonomska stabilnost, neovisnost. Krenuli smo s namjerom da osnujemo obitelj a stvorili smo (malu) tvrtku. Postali smo dva inovnika, dva administratora, dva raunovoe. Ne sjeam se kad smo zadnji put jedno drugom rekli volim te. Moda biti zajedno znai neupitno postojanje osjeaja. Sigurno nismo zajedno zbog mrnje. Ali, teko da smo zbog ljubavi. Navika.

667

Vrlo opaka bolest. U stanju da dotue i najzdraviju i najvru ljubav. Logiki gledano, ljubav bi trebala biti imuna od navike pa ipak Gripa srui i onog koji je kao od brda odvaljen, pa kako se onda virus navike ne bi uvukao u par. Trenutak odsutnosti. Odgoda njenosti. Ili svae. Nismo jedno drugom govorili volim te a nismo se ni svaali. Skoro da mi nedostaju one vatrene diskusije koje bi se katkad pretvarale u svau, tek tako, bez straha, jer bi sljedeeg jutra naoblaka ve nestala. Smeta mi kad skine cipele i ostavi ih iza vrata. Postoje cipele ili papue. Na poetku ih je stavljao u ormari. Uvijek. Pa ih je ostavljao ondje gdje bi ih izuo a ja bi ih vraala na mjesto. Onda sam odluila da sam eljela biti kuna pomonica, bila bih kuna pomonica i sve su njegove cipele zavrile posred hodnika, a Giorgio ih je pokupio i uredno sloio u ormari. Ne rekavi ni rijei. Od prije nekog vremena ponovo ih ostavlja iza vrata ili nasred hodnika, kao na izlobi, kao da on jedini na svijetu ima cipele na nogama i eli to saopiti onima koji nam dolaze u posjetu. Vie ih ne meem na hrpu nasred hodnika a ni ne vraam ih na mjesto. Taj me njegov nered ostavlja ravnodunom. Zbog ravnotee, koja se toliko svia politiarima, moram rei da njega ve odavno ne smetaju moje knjige ostavljene na kuhinjskom stolu, koje samo pomaknem da napravim mjesta za tanjure i pribor. Jesu li to tanjuri? Da u njih uspem tijesto?, upitao je jednom s kutlaom u ruci tako da tijesto s umakom zamalo nije pokapalo po njima. Dobri su prekovremeni sati, dobra je teretana, odlino kino, kad se moe u teatar samo da si van kue. Vrijedi za oboje. Vrijeme koje provodimo zajedno je samo ono u krevetu. Dok spavamo. Htjela bih neto vie. Ne dijete koje smo odlagali tako dugo da smo zaboravili kako smo matali o njemu. Bili bismo nesavjesni luaci kad bismo donijeli novo bie na ovaj svijet koji je skrenuo s pravog puta. Htjela bih ivot s okusom ivota. Htjela bih mukarca kakav je bio Giorgio. Kad ne bih bila kukavica i kad bih smogla hrabrosti da progovorim, pitala bih ga to bi on elio: vjerojatno bi mi rekao mene kakva sam bila nekad. Ali, kukavica sam. Odluila sam. Dok ga nema napunit u kutije svojim stvarima i odnijet u ih k mojima. Za neko vrijeme mogu biti kod

668

njih. Bit u ondje kad se Giorgio vrati, u ovom stanu vie nee biti nieg moga, osim rata za kredit. I rei u mu da je ovo akcionarsko drutvo bolje zatvoriti jer je ionako krenulo u propast i sigurno bi do nje i dospjelo. Ipak je to tuno! Moje stvari. Njegove stvari. Dva kuta i dijalgonala. A zajednike stvari? Ne ovaj stan, nego njegovi mirisi. Ne novi auto, nego jurnjava na morskoj obali da ga isprobamo s radijom do daske. Ne vanserijski kau u dnevnoj sobi, nego noi u kojima bismo zaspali na njemu umotani u deku pred televizorom na ijem se ekranu bijelio snijeg. Poduzee grca u gubicima. A nema tako dobrog steajnog upravitelja koji bi brojke doveo u ravnoteu. Dakle, moje stvari. Poinjem od ormara u spavaoj sobi.

669

Ugo Vesselizza

Na mnogo naina se moe sagledati pjesma

Na mnogo naina se moe sagledati pjesma, a jedan od njih je da se pjesma ne sagleda uopte. I to moe izgledati kao nevinost, zdrav razum pomijean sa nevinou, popustljivost uznapredovanih godina, kada se pogleda u ogledalo i vidi da si ostario. Tada ovjek pomisli da je moda prekasno Za sagledavanje, za htjenje, za sud, ali granice nisu sasvim jasne; kao kad sunce zalazi i izletu je skoro kraj, i povratak sa sela u grad u sumrak postaje laki, zavodljiviji u polusjeni sumraka. Ali moda je prekinuti dan ono to te vie utjei, porodina veera, itanje pored vatre, u pucketanju vatre rasplamsavanje razgovora, prije nego krene spavati u sobu ogledala. I tada, u tim godinama, sagledavati ili ne sagledavati ostaje uvijek lina stvar, izbor, ili elja da se izabere, ili maksimum svaa izmeu mua i ene budnih u krevetu. Naravno, mogue je rei sve ovo mnogo drugaije, i onda sagledavanje se mijenja, ili se prilagoava, prilagoava svoj glas kao to se nai glasovi prilagoavaju satima dana, ljudima, stvarima... I kada se uti, i sagledavanje uti, ili ponekad istrauje, traa oko te utnje kao ena na pijaci, i nalazi neka rjeenja, zdrave pokazatelje neke i u utnji, ali to nisu
prevela s talijanskog: Nadira ehovi

671

sigurno odgovarajua rjeenja. Malo vie naprijed, malo dublje, ovjek otkriva uvijek nelagodu, koja nije uobiajena nelagoda, nego neto od prethodnog dana, ili neto to ne govori, i ne komunicira, i ne uplie se u korak kao kamen na stazi, tako da ne izgleda kao uobiajena nelagoda, ali ne izgleda ni mnogo drugaije. Kada dan umire i jesen stresa sa grana posljednje lie, i zrak je ist i svje, malo prije polaska na spavanje.

672

Claudio Ugussi MASLINE

Kao masline smo privijeni k ovoj crvenoj zemlji dan za danom cijedimo iz nje ivotni sok. Na svom se putu sunce na trenutak zaustavi u dubokim posjekotinama nae rane koje vrijeme polako otvara i smrt zatvori.

673

BALADA
Majice Istro sestro nevjesto ista od tvojih nabreklih grudi vjetru pohlepno brzo oko zablista. Crvena rua cvijet e rasti latice bijele cvijet od strasti. Istro brnstre smreke neprjazne majine duice na stijeni nas koji ukorijenjeni u ponizne gromae ispredamo bremena sjeanja nekih davnih proljea. Kaplja za kapljom preplavljuje mirisom i zlatni se konjic lakomo opija u srcu rue. Latice bijele cvijet e rasti crvena rua cvijet od strasti Istro tvog odrena roda beskrvna zemlja stope prima da uzdhte ulice mrtve u beskretnom zraku ekanja nek zazvoni veernja. Latice bijele pupoljak cvijet Crveni bokor u srcu svet.

674

AMFORE VREMENA
Kue tiine sunani satovi iz dubine utrobe zemlje niu da oznae nezaustavljivo izjedanje vremena. Zrcali se u ozraju veernjem zgreni val prolih proljea da u hodu sjeanja istakne krhotine. U obojenoj sjeni uas se eto pojavi strpljiva ruka koja treice kupi... Razrueno ognjite prekrila koara zelenila samo pepeo naokolo vrtoglavu slijedi vihora vrtnju.

675

Aljoa Curavi

JESI LI NAVIO SAT?

prevela sa italijanskog: Nadira ehovi

Ljubavi, gdje si? Odsutan si. Jo jedna godina iza nas, odgovori on, nevoljko. Jo jedna godina zajedno, ree ona, razgovorljiva. Lagani povjetarac puhao je s mora. eljao je njegovo lice, njen potiljak. Dan se raznizavao izmeu neba i mora, u eksploziji boja. Povjetarac je milovao stvari i inio ih nestvarnima. Uvlaio se meu biljke razbacane oko terase. aputao u kronjama. Njihao jarbole usidrenih barki. Golicao motke jedara i zapone, uad. Okretao kormila i zastavice. Izdizao se na vrh zvonika, lijegao na dno male luice. On zatee sebe kako misli: Kada zaustave vjetar, svijetlo e se ugasiti; dogodit e se jasan bu koji e umrijeti utopljen u zemlju. Kada budemo stari, i gledanje e nam initi zadovoljstvo, pojaala je ona dozu, znajui da je ne slua. Oprosti, draga. Nisam te pratio. U kom smislu?

676

Odjednom, neka graja u kreendu provalila je u taj godinjeodmorski istarsko-venecijanski prostor. Prekinula je povjetarac i zaustavila zalazak sunca. Dva psa su se parila na drugoj strani ulice. Grupica djece oko njih. Smijala su se. Pokuavali su ih razdvojiti udarcima nogu i trzanjem. Prolaznici su zastajali. Neko je zapljeskao rukama. Kada su se dva psa konano razdvojila i pobjegla trkom, kao progonjene zvijeri, nevidljiva ruka je ponovo otvorila vrata povjetarcu i upalila finale dana. Ko zna zato su farovi svi crveni!?, ree ona. Ako je to pitanje, zaista ne znam ta da odgovorim. U svakom sluaju, nisu svi crveni., ree on. Pa, ja ih vidim crvene. Crven je bio odsjaj suneva zalaska na moru. Sunce je izgledalo kao ogromna narana napola presjeena duguljastim crnim oblakom, ispruena na horizontu. Ve due vrijeme mu se u uima vrtjela jedna rije koju nije uspijevao odgonetnuti. Proganjala ga je, kao to nas nekad proganja neki refren, neka melodija koje se ne moemo osloboditi. Ko zna zato, ko zna kako, ko zna otkud mu je ula u mozak, u krvotok. Nekad se rijei zalijepe za prste ili za papile ukusa; poloene prainom ili peludom, prodiru kroz pore ili sa tekuinom koju gutamo. Ne osvru se na zvuke, prodiru u nas u tiini da bi probudili u nama ko zna koje iskonske svjetove. Sa druge strane ulice svijet je prtao glasovima; mjeavina govora i zvukova irila se zrakom, sudarala se, mijeala i zavravala ko zna gdje. Gogal... Molim? Dobro to me ne slua, ali to to mi odgovara nerazumljivim rijeima, lii mi na demenciju, ree ona tonom iritiranim i aljivim istovremeno. Kako tebi zvui Gogal? ta rije Gogal za tebe znai?, upitao je tonom ovjeka koji tetura i trai oslonac. Nita, odvratila je kratko ona, zvui mi kao gugutanje novoroeneta. U posljednji trak svjetlosti prodrla je sirena. Zaustavio se stari autobus, promukao i raskliman. Crvenkast kao zemlja, blokirao je ulicu i zaklonio horizont. Vrata su se otvorila s piskom, ali niko nije izaao. Na strani, upravo ispred terase, veliki bijeli natpis: Jezus te gleda Ges ti guarda. On se nasmijeio. Ona je pomislila: kakva budalatina. Pas od ranije lupio je njukom u zadnji toak. Podigao je nogu i popiao se. Njih dvoje, umorni od dana, umorni od tiine, ustadoe i krenue ka kui. Bio je to poseban dan. Prazniki, njegov ro-

677

endan. Ona je dola na ideju da mu pokloni stari sat za noni ormari. Jedan od onih antikviteta koje je ona veoma voljela i koje je on primao kao dragocjene beskorisne predmete. Osobit sat sa pokretnom lampom, u obliku kiobrana od kromiranog mesinganog lima. Zabavljao ga je taj sat sa kiobranom. U kui ga je opet uzeo u ruku. Rukovao je s njim kao to se to radi sa starom krhkom stvaricom. Podigao je poklopac koji je pokrivao sijalicu. Pogledao je unutra. Kromirani sloj je bio malo pohaban, pocrnio od vremena. Pogledao je s panjom i uoio dvije rijei, ili dva sloga jedne rijei podijeljene nadvoje znakom manje. Stavio je naoale da bolje vidi. I proitao, apatom: Go-Gal. Stie ga njen glas, iz sobe. Dragi, jesi li navio sat? Nije odgovorio. Nije znao ta da kae. Napolju je bio mrak dana koji tek to je protekao. Podioe ga po leima marci, vlani i hladni. Probudio se. Napolju je bio mrak dana koji je tek poeo.

678

Alessandro Damiani

prevela s talijanskog: Margherite Gili

CONGEDO (OPROTAJ)
OPROTAJ 6.
Druga ivotna pobuda obveza bjee iz nezasluena kraja oteti italsku nazonost u zemlji mog odabira. Zadatak teak. Pregaeni grjekama drugih i rtve povijesne Nemeze ljudi su nai bjeali, odbijajui lana obeanja i ine po mjeri ljudske surovosti, kojima ideologije i vjerovanja vazda nude najbijednija pokria. U pustoi ispranjenih gradova i opustjelih sela ostadoe oni inae svega lieni i rijetke sjene mudro obmanute polarnom svjetlosti, u vjeri da je sunce budunosti1. Al nezgodne nas lekcije svakodnevlja ubrzo navedoe na dublja promiljanja izbavei nas od bludnji.
1

U proleterskoj himni Internacionala ovako je definiran dolazak socijalizma.

679

Gabriele DAnnunzio

Na izazov, zanijekan, ismijan il osporen: sauvati kulturu jednu koja nije znamen obijesti ve tolik dio zajednike batine, u zemlji ovoj toli bogatoj klijanjem. I upornost malobrojnih na tom se dugom putu ogleda s progonima i strepnjama, podlostima i mukama. Jesu li kunje pobijeene? U jednome sam siguran bez skromnosti koju smatram prijetvornom vrlinom osrednjih djelo je po sebi vrijedno, ma koji bio ishod njegov koji drugima pristoji. Istra ne vie jadnica i grad na Kvarneru zaljubljen vazda u vlastitu sliku (koju ni nesmotreni Immaginifico2 ne uspije zavesti) pred novim se otvaraju obzorima i ako e dah ivota prodrmati Bormeove3 nasljednike iz poinka u sjeni zvonika, nazonost Talijana, ne vie zabludjelih, utjehu e donijeti Ramousu4 i Tomizzi5.

Antonio Borme, profesor knjievnosti, bio je predsjednikom Talijanske Unije za Istru i Rijeku koja je pod njegovim vodstvom postigla respektabilne umjetniko-kulturne uspjehe, vane za talijansku manjinu u Hrvatskoj i Sloveniji
3

Osvaldo Ramous prema autorovom (A.D.) sudu jedan od najveih talijanskih pjesnika u drugoj polovini dvadesetog stoljea.
4 5

Fulvio Tomizza, poznati je talijanski knjievnik, roen u Materadi (Umag, Istra), gdje je, nakon prerane smrti, pokopan prema vlastitoj izriitoj elji.

680

Predrag Matvejevi Tanja Petrovi Riccardo Nicolosi Devad Karahasan

BALKAN

Predrag Matvejevi

O MOJOJ MELANKOLIKIJI BALKANU

Svaki put kad su mi traili neko svjedoenje o Balkanu, gdje sam se rodio i proveo vei dio ivota, javljala se u meni neka vrsta otpora ili tuge. Toliko sposobnih i dobrih ljudi poniknulo je na naem tlu, a toliko nesree i muke zadadoe jedni drugima! Zato je tome tako? Traio sam odgovore na takva pitanja i nisam bio zadovoljan onima koje sam nalazio. Tekst koji slijedi najprije je, djelomice, izgovoren na jednom skupu u Sarajevu za vrijeme ovog posljednjeg rata izgovoren je kao pria, a ne proitan kao referat. Zatim sam to negdje, ne sjeam se vie gdje sve, ponavljao. Mislio sam pretvoriti to u esej i staviti u neku knjigu. Nisam to uinio, neto me prijeilo. Neka italac ovih redova prihvati injenicu da je ovo bilo naprosto izgovoreno i registrirano na vrpci, a ne pisano i usklaivano. Vjerojatno se tivo razlikuje od veine mojih napisa, na kojima sam dugo radio, popravljao ih ili kvario dopunjujui ih. Melankolija me spreavala da tako i ovdje postupim. Ali zato je moda ovaj rad za Sarajevske sveske spontaniji i izravniji. ***

I.
Granice Balkana istodobno su zemljopisne i anegdotske. Istonu granicu odredilo je more i povijest tako da ona uglavnom nije sporna. Na sjevernoj strani stvari su sloenije: Sava i Dunav tvore jednu vrstu prirodne granice koja se uzima u obzir makar se ponekad ne prihvaa balkanski je element djelatan te negdje moda nadilazi spomenute rijeke. Na zapadnoj pak strani, granice su dobrim dijelom anegdotske, ponegdje ak i vie nego zemljopisne. Autor Dunava, Claudio Magris, govori o tome na dobronamjeran nain, koji ovdje pokuavamo prenijeti u slobodnu prijevodu. Onaj tko iz zapadne Evrope gleda prema istonoj i junoj esto e rei, ozbiljno ili u ali, da Balkan zapoinje u Beu ili Mnchenu. I Metternich je jednom prilikom, vjerojatno rasren na svoje sunarodnjake, ustvrdio da je Balkan pokraj bekih zidina, do kojih su doprle Sultanove trupe i pred kojima su turske ka-

683

fedije ostavile kavu dotad nepoznatu austrijskoj imperijalnoj prijestolnici (Ah, te divne beke kavane, nema im ravnih u svijetu!). Pravi Belije i Minhenci protestiraju i poriu navedenu granicu. Njima Balkan zapoinje s onu stranu crte koja ih dijeli od bive Jugoslavije, recimo u Ljubljani i Zagrebu. A na to se pak vrijeaju Ljubljanani i Zagrepani Balkan je istonije, u Beogradu, Sarajevu, Pritini, Tirani, tamo. Tko bi tu prihvatio zloestu dosjetku najveega hrvatskog pisca Miroslava Krlee da Balkan zapravo zapoinje pokraj otmjenog zagrebakog hotela Esplanade. No, ostavimo postrani anegdotu. U Enciklopediji Jugoslavije koju je Krlea brino vodio i pomno nadzirao, stoji da granicu na sjevero-zapadnoj strani Balkana, napose u Hrvatskoj, tvore rijeke Kupa, Sava, Dunav. (Geo-antropolog Jovan Cviji je svojedobno spominjao i Sou kao zemljopisnu ili geoloku granicu, ne politiku.) Na jugu pak, du jadranske obale, granica koju takoer navodi spomenuta Enciklopedija ila bi sve do Rijekoga ili ak Transkoga zaljeva, ime bi zahvatila i dio Slovenije. Valja ipak napomenuti da obala koju nije okupiralo Tursko carstvo ima mjestimice razliite identitete, koje je dijele ak i od vlastitoga zalea, od tako esto potcijenjene zagore. Teko je, meutim, prihvatiti da, na primjer, Livno ili Duvno (Tomislavgrad), Imotski sa svojom Krajinom pa donekle i Klis, Sinj pa ak okolica Karlovca nisu na Balkanu. A gdje bi tad bili?! Ta gdje se onda odigrala povijest koja je okrunila kraljeve i stvorila hrvatsku srednjovjekovnu dravu ako ne upravo u tome dijelu naega poluotoka? Kad bi se segment Evrope o kojem je ovdje rije otro dijelio na Balkan i ne-Balkan vei bi dio hrvatskoga prostora uao u prvu kategoriju. Prema tome, onome tko se po svaku cijenu odrie Balkana, evropske kolijevke, neka Bog oprosti jer ne zna to ini.

II.
Na balkanskim prostorima prolosti nije uvijek dano da postane historijom. Prolo se vrijeme, unato tome, proglaavalo historijskim. Krnja svijest o historiji raala je i poticala razna tumaenja prolosti. Nacionalna historija odabirala je ona koja joj izgledaju najpovoljnija, zaobilazei pritom objektivnost ili zanemarujui vrijednosti. Na prostoru gdje prolost preplavljuje historiju dogaaji se ocjenjuju sami po sebi, bez racionalne provjere, izvan kontrole povijesnoga uma.

684

Iza svake podjele ostalo je na ovim prostorima neto nerijeeno i nedovreno. Iz nerijeenosti ili nedovrenosti raalo se opet neto to je trajalo krivo ili se razvijalo naopako. Razne posebne istine grka, srpska, bugarska, hrvatska, albanska, takoer i pravoslavna, katolika, muslimanska itd. smatrale su se svaka za sebe jedinstvenom i pravednom. Tako se relativizirala Istina o Balkanu, na njemu samom i izvan njega. Dio posla, ponekad najvaniji, stalno je ostajao neobavljen. Bivao je odgoen za neko drugo, povoljnije vrijeme. Ono je pak kasnilo ili uope nije stizalo. Dogaaji se nisu uspijevali zakljuiti na prirodan nain i izvesti do kraja stvarali su nedovrena razdoblja i nepotpunu prolost. Sakatu povijest. Ideologizirana svijest pravi vlastite scenarije prolosti, navodei pristalice ili podanike da ih prihvaaju i da u njih vjeruju. Oslanja se vie na mit nego na stvarnost, ne pravi razliku izmeu mita i pobjede nad mitom (Krlea). ak i utemeljujui dogaaji postaju plijenom proizvoljne naracije ili fikcije te, kao takvi, teko mogu ponuditi osnovu korisnim, pozitivnim pothvatima. Narodi koji su kasno postajali nacijama, pogotovo nacionalnim dravama, dugo ive stanovitu dvojnost u sebi samima: ponaaju se i kao narod i kao nacija. Teko je odrediti pouzdana mjerila identifikacije u takvu sluaju, ak i tamo gdje se sluimo manje ili vie istim jezikom: dokle smo jedno a odakle drugo, to smo u danoj prilici vie a to manje, kad i kako smo oboje u isto vrijeme. Terminologije koje su se rabile u raznim razdobljima (pleme, zajednica, etnija, narod, narodnost, nacija, nacionalnost itd.) nosile su i same u sebi manji ili vei dio slinih nesporazuma. To pogoduje stvaranju ili odravanju mitova. Hibridi prolog i historijskog vremena esto izrastaju zajedno ili se pak umjetno spajaju. Stvaraju prepreke novim procesima ili naknadnim postupcima. Pamenje koje narataji nastoje sauvati suoava se s pamenjem od ijih se posljedica valja uvati. Nasljee koje smo nastojali spasiti nosi u sebi i elemente nasljea od kojeg se treba spaavati. Opasnost koja se javlja u takvim prilikama predoio je jedan od najboljih poznavalaca Balkana (ve spomenuti Jovan Cviji) metaforom pauka, u svojoj studiji Balkansko poluostrvo, pisanoj na poetku dvadesetog stoljea na francuskom i srpskom jeziku: Kao pauk, ljudi pletu oko sebe mreu od istorijskih predrasuda, od nacionalnih sujeta, od izvitoperenih naina ivota, i ona ih moe duhovno izolovati od ostaloga sveta i uiniti

685

da postanu arhaini Narodni instinkti iz ranijih istorijskih perioda, i oni najdublji primitivni, koji su dotad bili uspavani, ponu se buditi... To se upozorenje srpskoga antropologa pokazalo proroanskim: pauk je premreio velik dio naega prostora, poluotoka koji, po uvenoj izjavi engleskoga dravnika, proizvodi vie historije nego to je moe konzumirati. Na kojem je poiva kolijevka evropske kulture. U takvim prilikama razni procesi i postupci zapoinju iznova, umjesto da se nastavljaju. Ne uspijeva se zadrati ono to je steeno. Trai se za to opravdanje u proteklim razdobljima, s kojima su prekinute bitne veze. Gubi se na vremenu ne priznajui da je kurs kojim se plovilo bio kriv ili da je, nakon brodoloma, ostala samo olupina. Savezi s drugima se opozivaju bez valjanih razloga, dogovori s najbliima ponitavaju se bez potrebe. Utjecanje tradicijama koje su se odavno iscrple ili ideologijama koje su ve potroene stvara iluzije o trajnosti ili postojanosti. Posrijedi je najee bijeg unazad. Strane su sile usmjeravale svoje interese na taj prostor, irile ili dijelile svoj utjecaj na njemu, poticale sukobe, dovodile na vlast ili podravale svoje ljude. I to je jedan od razloga, ne jedini, to se tu lako proiri predodba o izvanjskom neprijatelju ili meunarodnoj uroti. I neprijatelji i urotnici imaju vie imena. Eventualnim saveznicima predbacuje se da nisu dovoljno odani ili djelatni. Ne treba vjerovati svakom tko se izdaje za prijatelja to sigurno nije velika mudrost, ali i do nje nije uvijek lako dosegnuti.

III.
Sredinji dio Balkana nije se susreo s Renesansom, osim na obalama kojima je gospodarila Venecija, i u samostalnom Dubrovniku, izloenu utjecajima zapadne jadranske obale. Prosvjetiteljstvo je kasnilo na cijelu poluotoku, razlikovalo se od jedne sredine do druge, ostajui gotovo posvuda lieno svjetovnosti i osobito lainosti. Nacije su se stvarale sa zakanjenjima i zastojima, nastojei zauzeti to vie prostora za vlastitu dravu, zanemarujui pritom interese ili prava susjeda. Nacionalni programi, ak i oni koji su bili nuni i bitni u vlastitim okvirima, prihvaani su u najbliem susjedstvu kao prijetnje ili zavjere. Pokuaji stranih sila da nametnu red kakav smatraju neophodnim, da na neki nain odrede ili ublae ponaanja, bili su poticani njihovim vlastitim interesima i ciljevima te izazivali

686

nezadovoljstvo. Historiju Balkana regulirali su meunarodni dogovori, ostavljajui uvijek za sobom stanovit broj nerijeenih pitanja, kadrih da proizvedu nove dogaaje, opet nedovrene ili sporne. Nalikovali su na igru u kojoj se ulog stalno poveava ili smanjuje, povlai ili prenosi s jednog partnera na drugog. Mir u Pounu (Pressburgu, dananjoj Bratislavi) predao je Napoleonu, zajedno s Venecijom, zapadnu jadransku obalu i ilirske provincije. Beki je kongres, kao to je poznato, prepustio Austriji da zaposjedne sve to to je bilo na ovom teritoriju pod ezlom propaloga cara, odbijajui pritom da pritekne u pomo Srbiji, iji je ustanak guila otomanska sablja. Berlinski kongres bio je prilino sklon kneevini Srbiji na tetu Bugarske, omoguujui Turskoj da se jo stanovito vrijeme zadri u Bosni. Balkanski ratovi okonali su se vie primirjima nego stvarnim mirom. Versajski mir je favorizirao francusku saveznicu Srbiju i potvrdio dravu Srba, Hrvata i Slovenaca, potonju Jugoslaviju, ne vodei pritom rauna o ostalim nacionalnostima na slavenskome Jugu, zanemarujui pogotovo male susjedne narode. Jalta je pokuala podijeliti interesne zone na dva dijela, traei simetriju tamo gdje je nije moglo biti. U tom je nizu i Daytonski sporazum, koji je efikasno zaustavio rat u Bosni i na Kosovu, ali ve dugo nije dovoljan ni pogotovo produktivan. Na ahovskoj ploi svaki potez figure mijenja tako cjelokupnu poziciju i otvara igru u drugom, ponekad neoekivanom smjeru. Panoramu Balkana karakterizira upravo nestabilnost prizora, proturjeja koja se ee uveavaju nego to se potiru. Oklijevam da izaberem toku s koje bih krenuo. Rumunjska je, na primjer, proivjela jednu za drugom dvije diktature, faistiku i staljinistiko-komunistiku; izloena je s raznih strana, na istoku gdje joj je granica ostala nacionalno neodreena, prema Moldaviji, i na zapadu gdje je, u Transilvaniji, ostala brojna maarska nacionalna manjina. Sudbina Bugarske, izmeu zaostale monarhije i republike sovjetskoga tipa, u poneem je slina; opteretili su je po vrhu odnosi s turskom etnikom skupinom i pokuaji, najee nesretni, da se rijei njezin poloaj, ak i po cijenu humanoga preseljenja. Bugari su, kao i Srbi i Crnogorci, gledali prema Rusiji i esto vapili za njezinom pomoi ili podrkom. Premalo su znali o ruskoj patnji i previe oekivali! Njihova je naklonost bila u osnovi ista, i to ne samo kad je rije o pravoslavnim junim Slavenima, nego i Hrvatima, Slovencima, Bosancima, pogotovo u daljim razdobljima nae povijesti. Teko je rei kako je u postojeim okolnostima takva veza mogla dati vie.

687

Novija povijest Grke, koja nije bila dovoljno jasno formulirana na Jalti, obiljeena je posljedicama Otpora i kolaboracije u II. svjetskom ratu, pokuajem komunistikog prevrata i vlau pukovnika faistikog profila. Ni tu nisu izostali sporovi oko granica, ne samo na Cipru, praeni osjeajem gubitka, kojem nacionalno grko sjeanje daje posebna obiljeja. Optereena mnogobrojnim nedaama, izvrgnuta pritiscima na morskoj obali i rubu kontinenta, podijeljena na vie naina, ak i po plemenskim tradicijama, Albanija je bila dugo odvojena od svijeta i podvrgnuta jednoj od najokrutnijih diktatura u svijetu. Turski, rumelijski dio proivljavao je na marginama vlastite drave sudbinu propaloga carstva, izloen s jedne strane balkanskim potresima, s druge, grevima onkraj Bosfora, gdje su se dugo smjenjivale volja tiranije i elja za demokratizacijom. O junim Slavenima, njihovom zbliavanju i uzajamnom suprotstavljanju, govorio sam na drugim mjestima, ne kanim to ponavljati. U takvim situacijama dogaaji ostaju, kao to je ve reeno, isprekidani ili nedovreni. Stvaraju prolost koja je i sama nepotpuna i djelomina, kojoj nedostaju oblici kakvi se daju definirati i komparirati. Bezoblino trajanje ne da se uskladiti s mjerilima historije. U grozniavim pokuajima da se to ipak nekako postigne, stvaraju se parahistorijske pripovijesti, zasnovane na neprovjerljivim izvorima i apokrifnim podacima. Takav se posao lako opravdava injenicom da su dijelovi pojedinanih historija poticani najee tuom historijom, onom koju proizvode drugi, jai i utjecajniji.

IV.
Gledanja na Balkan uvjetovana su, uza sve ostalo, raznim vrstama potcjenjivanja. Prilazi mu se kao prostoru na kojem je najvie prisutan Istok i njegovi obiaji ili pak gdje su ostavili najvidnije tragove islam i otomanska vladavina. Pritom se esto apstrahiraju mnoga druga razgranienja, geografska ili pak historijska u najuem smislu rijei. Uz rub Mitteleurope, gotovo svim bizantskim sadrajima pripisuje se balkanski karakter, zanemarujui injenicu da su ona prisutna, osobito u gradnji i umjetnosti, i na zapadnoj jadranskoj obali (Venecija, Ravenna, itd.). U samoj Grkoj susreemo se s posebnim pogledima

688

na balkanski poluotok kao izvorni prostor, razliit od svoje neposredne okoline, koji uva, unato stranim pustoenjima, svoje drevne tradicije, obiljeene pravoslavljem (ni tu nije teko uoiti, kao i na drugim mjestima, manju ili veu mjeru nacionalne ili nacionalistike ideologije, ponekad klerikalne). U Bugarskoj zatjeemo stanovito pristajanje na Balkan, pod uvjetom da ga se lii islama i turskih tragova. Slian je sluaj i s Rumunjskom, gdje dio romanski i evropski orijentirane inteligencije unosi u rezignaciju stanovitu dozu ironije. Na zapadnom dijelu poluotoka, nacionalizmi s klerikalnim crtama, neskloni istodobno i pravoslavlju i islamu, odaju elju za bijegom s Balkana. To ih ne ometa da se die prvenstvom svojih malih kraljevina, osnovanim upravo s ovu stranu balkanskih i parabalkanskih mea. I pravoslavni nacionalisti, kao i katoliki, istiu svoju ulogu u zatiti Evrope od islamske opasnosti to im je u nedavnom ratu posluilo kao izlika za obraun s muslimanskim junoslavenskim narodom u Bosni, s kojim dijele zajedniko porijeklo. Ti nesporazumi na samu Balkanu prenose se i uveliavaju izvan njegovih granica, stvarnih i izmiljenih. U otporu prema takvim duhovnim stanjima inilo mi se esto razumnim i nunim izjaviti : Balkanac sam i time se ponosim. Pretjerano uzdizanje najblieg zapadnog okruja, koje ne krije stanovit prezir prema primitivnim balkanskim susjedima, teko moe otrpjeti kritiki ispit. Ponekad je nuno pogledati se najprije u zrcalu. Maarski esejist Istvn Bib pruio nam je u prvoj polovici dvadesetoga stoljea divan primjer neumoljiv opis naravi u srednjoevropskom prostoru, na koje su se, na alost, ugledale tatine stanovite inteligencije, ne samo u junih Slavena: uskogrudni i nasilni karakter nacionalizma, mrnja jedne zajednice prema drugoj, histerije koje suavaju intelektualne horizonte, tenja nerealnosti, besmislene i neshvatljive jezine prepirke, arhaika otkria, stvaranje konfuznih teorija i filozofija koje truju ivot zajednice, kaotina retorika i misao, zasnivane na krivim kategorijama, neodgovornost u velikim evropskim pitanjima, simulacije s posebnom sklonostima prema predstavi i paradi, zaokupljenost nacionalnou, koja ne pridonosi oslobaanju individue. Nosimo i u svojoj prolosti i u svojoj povijesti stanovita loa iskustva Zapada i Istoka. Ne znamo kako se rijeiti i jednih i drugih. Nitko nam izvana ne moe u tome pomoi. A sami sebi ne znamo pomoi na pravi nain.

689

Tanja Petrovi

prevela sa slovenakog: Ana Ristovi

Misliti Evropu bez mnogo razmiljanja

Diskursi o zapadnom Balkanu kao ogledalo dananje Evrope
ini se da se tzv. ujedinjenje Evrope sprovodi sa veoma malo razmiljanja, napisali su 1993. godine Jelica umi Riha i Toma Mastnak u uvodu tematskog broja asopisa Filozofski vestnik, naslovljenom Questioning Europe, i u nastavku naglasili da nije prvi put da se Evropa ujedinjuje, samo to ujedinjavanje nikada do sada nije pratio takav nedostatak ideja i refleksije (Mastnak i umi Riha, 1993, 7).1 Autori su bili kritini prema Evropi pre svega zbog krvavih dogaanja na prostoru bive Jugoslavije, koje Evropa nije pokuala da sprei, izmeu ostalog i tako to nije podrala zalaganja za demokratizaciju Jugoslavije: kao to je zapisao jedan od zapadnoevropskih diplomata, koji je deo svog profesionalnog ivota posvetio Balkanu: Evropa iz Mastrihta nije ula poziv u pomo Evrope iz Sarajeva (Gentilini, 2007, 51). Narednih godina je pre svega akademska sfera uspostavila kritini odnos prema nekim praksama institucija Evropske unije i prema diskursima koji na nacionalnoj ili nadnacionalnoj ravni nastaju u vezi sa njom (izmeu ostalih Mastnak, 1998, Zielonka (ur.), 2002, Velikonja, 2007, Armstrong i Anderson (ur.), 2007 itd.). Diskursi vezani za Evropsku uniju koji su najglasniji u drutvu politiki i medijski diskurs ostali su, meutim, i dalje izrazito nereflektovani. Danas, kada se Evropa kao pojam ili ideja ideoloki skoro u potpunosti izjednaila sa Evropskom unijom,2 lanstvo u Uniji je glavno legitimizacijsko sredstvo u oblikovanju nove simbolike geografije evropskog kontinenta: da iskljuuju ili ukljuuju mogu samo oni koji su ve u Uniji, dok su oni koji se trude da postanu njeni lanovi oni koji su na putu u Evropu,3 ili oni kojima mogunost prikljuenja Evropskoj uniji uopte nije data (tzv. susedi EU), iskljueni. Diskurzivnu praksu, u kojoj se pojmovi Evropa i evropsko izjednauju sa Evropskom unijom, Mitja Velikonja oznaava kao 'iskonski greh' novog evrocen1

O istoriji evropskih integracijskih projekata vidi u: abec (2006, 203217), Toplak, 2003.

Takvo izjednaavanje ide tako daleko da dotie i sasvim geografske pojmove koji bi trebalo da budu neutralni: nakon ulaska Rumunije i Bugarske u EU, austrijski Der Standard je zapisao da je Evropa dobila novo more (Das neue Meer Europas [Novo more Evrope], Der Standard, 4. 1. 2007); u prolee 2009. Slovenaka turistika organizacija je stanovnike Beograda pozivala na slovenaku obalu velikim plakatima sa fotografijom Portoroa i sloganom Najblie evropsko more.

U kurzivu navodim izjave, pojmove i citate koje smatram izrazito ideolokim i koji su predmet analize u ovom lanuku. Ni naziv zapadni Balkan ne smatram neutralnim i zbog njegove ideoloke prirode u ga navoditi na taj nain.

691

4 Engleski istoriar Timoti Garton E je duhovito primetio da Evropska unija sigurno ne bi bila primljena u EU, jer ne ispunjava standarde demokratinosti, koje sama zahteva od novih kandidata (Horvat, 2009, 55).

Albanski publicista Remzi Lani smatra da je oblikovanjem zapadnog Balkana kao podruja koje obuhvata drave koje (jo uvek) nisu
5

lanice EU, Albanija ukljuena u jugoslovensku geografsku kartu, kojoj nikada nije pripadala (Milhari Hladnik, 2006). O problematinosti imena zapadni Balkan piem u Petrovi (2009 27-32).

trizma (...) Pod izgovorom pojednostavljivanja, skraivanja, ili pak elokventnosti ('eulokventnosti?'), ti se izrazi jednostavno poistoveuju: politiko-ekonomska zajednica preuzima geografsko-istorijski naziv kontinenta (Velikonja, 2007: 34-35). Pri tom sam proces ulaenja u EU (...) prikazuje kako se neevropske drave preobraavaju u evropske. 'Euzurpiranje' izraza Evropa, evropejstvo, naroito u vreme ulaenja, odnosno pridruivanja (u zavisnosti od pozicije govornika, u zavisnosti od toga da li pripada buduim ili starim lanicama), geografski razvrstava evropske drave na one koje su u politiko-ekonomskom smislu evropske (koje su u EU), i na one koje nisu evropske (op. cit., 35). Proces pridruivanja balkanskih drava Evropskoj uniji odvija se tako to se od njih zahtevaju korenite i vieslojne promene na najrazliitijim podrujima drutvenog i politikog ivota i privrede: Pripreme za istovremeni ulazak na jedinstveno trite i u engenski sistem u dravama centralne i istone Evrope su prouzrokovale duboke promene u monetarnoj politici, poreskom sistemu, protoku kapitala, kontroli naseljavanja i u politikim i institucionalnim okvirima, ukljuujui ispunjavanje uslova za ulazak koje ni lanice EU ne moraju da ispunjavaju (Hammond, 2006, 13-14; up. Zielonka, 2002, 8).4 Zbog podele evropskih drava na lanice i nelanice, u EU je, s druge strane, nastala situacija u kojoj je za druge zalaganje za lanstvo u EU nuan uslov za privredni razvoj i ukidanje nieg statusa u evropskoj hijerarhiji. Kakva je priroda diskursa koji nastaju u upravo opisanom kontekstu, i ta taj kontekst znai, kako za one koji te diskurse oblikuju tako i za one koji su njihov predmet? ta nam ti diskursi mogu rei o prirodi dananje Evrope? Kako se na taj nain ostvarena simbolika geografija Evrope ogleda u prostoru koji se danas oznaava imenom zapadni Balkan i koji se u velikoj meri poklapa sa prostorom nekadanje Jugoslavije?5 Na sledeim stranicama pokuau da odgovorim na ova pitanja.

Zapadni Balkan kao kolonijalni Drugi

Kulturni drugi su tako u istoriji Evrope kao i danas osnovno sredstvo za legitimizaciju evropskog identiteta, koji se zapravo uvek artikulisao u odnosu i u suprotnosti prema Drugome. Danas se intenzivno posveujemo traganju za evropskim identitetom i njegovom osmiljavanju, mada je to, istorijski gleda-

692

no, prilino nova ideja: kao to istie Peter Burke, sve do 15. veka ime Evropa se upotrebljavalo samo sporadino, re nije imala posebnu teinu i nije znaila velikom broju ljudi (Burke, 1980, 23, citirano prema: Mastnak, 1997). Toma Mastnak (op. cit., 15) to objanjava injenicom da je Evropa ekskluzivistiki pojam, da je ukljuivala uvek samo tako to je iskljuivala i da u pomenutom periodu u mehanizmima ukljuivanja/ iskljuivanja Evropa nije imala nikakvu ulogu. Sredinom 15. veka, nakon otomanskog osvajanja Konstantinopolja, 1453, 'Evropa' je poela da zadobija sve izrazitije emotivne tonove i mobilizatorsku mo, postala je pojam koji je poeo da deluje kao 'nosilac zajednike svesti Zapada' (op. cit., 16). Evropa se kao politika zajednica oblikovala u svetom ratu protiv 'Turina', koji je u renesansi postao simbol za neprijateljske muslimane (op. cit., 24; up. Le Goff, 2006, 21). Tokom veeg dela dvadesetog veka glavni Drugi za Evropu postao je komunistiki drugi. Krajem veka, kada razvijeni Zapad vie nije mogao da se poziva na pretnju komunizma, vratio se svom tradicionalnom strailu islamu i muslimanima (Delanty, 1995, 150). Pri tome su i to uvek treba iznova isticati ostali, ve oblikovani evropski Drugi kolonijalni Drugi, semitski Drugi, komunistiki/istonoevropski Drugi od svoje drugosti izgubili veoma malo ili skoro nita. Osobina balkanskog Drugog kao napola drugog polucivilizovanog, koji i jeste i nije u Evropi pokazala se kao sutinski vana u kontekstu koji je stvorilo lanstvo nekih drava u EU i proces pridruivanja drugih. Zapadni Balkan je idealan nastavak prethodnih balkanskih Drugih (Balkana, jugoistone Evrope) za odravanje takve drugosti: balkanske drave kandidati su, dodue, geografski gledano naravno deo Evrope i njoj istorijski i civilizacijski pripadaju (ideoloke konstante koje naglaavaju kako evropski tako i politiari u balkanskim dravama), a ipak moraju jo dosta toga da uine da bi postale evropske, odn. deo Evrope. Sa druge strane, na tom dvosmislenom prostoru i u politikom, ideolokom i kulturnom kontekstu, u kojem se evropejstvo nekih drava podrazumeva, dok druge drave moraju da usavre svoje evropejstvo (Hammond, 2006, 8), pokazuje se diskurs o pridruivanju EU drava zapadnog Balkana, prostora koji je tradicionalno doivljavan kao periferija Evrope kojoj su neophodni kontrola Zapada, voenje i poduavanje, kao idealna arena za oblikovanje novog evropskog orijentalizma. Da bismo bolje razumeli procese koji dovode

693

do tog novog orijentalizma, korisno je da se posluimo kategorijom istorijskog naslea. U suprotnosti sa tradicijom koja je selektivna, istorijsko naslee nije rezultat aktivnog procesa svesnog izbora elemenata iz prolosti: ono ukljuuje sve to je bilo sauvano, bez obzira na to da li nam se to dopada ili ne (Todorova, 2005: 88). Istorijsko naslee, dakle, ne moemo promeniti, ali moemo da se pozivamo na njega ili da ga preutimo, da ga glorifikujemo ili tabuizujemo u zavisnosti od toga kakav poloaj u sadanjosti elimo za sebe. Kolonijalizam je, kao istorijsko naslee zapadnoevropskih drava, na neki nain postao istorijsko naslee itave EU. Iako se radi o totalitarnom i mranom dobu evropske istorije, danas se evropski politiari otvoreno pozivaju na kolonijalnu prolost svojih zemalja. I u austrijskom politikom i medijskom diskursu esto nailazimo na ovakve reference kada je u pitanju nekadanja austrijska kolonija Bosna i Hercegovina. Tako u asopisu Der Standard 2006. godine nailazimo na sledeu izjavu: U Bosni Austrijanci uivaju veoma veliki ugled, to je povezano sa reformom obrazovanja koju je nakon aneksije 1887. [sic!] sprovela Habsburka monarhija (16. 6. 2006). Prouavaoci imperijalnog naslea Habsburke monarhije upozoravaju da je to naslee potrebno posmatrati u (post)kolonijalnom kljuu (up. Feichtinger, Prutsch, Csky (sur.), 2003, Ruthner, 2003, Uhl, 2002). Dananje prisustvo Austrije na slovenakom tritu ekonomista Joe Mencinger tumai upravo njenim istorijskim (dakle imperijalistikim) prisustvom u Sloveniji i na istoku Evrope: To ne vai samo za Sloveniju, ve i za sve istone drave koje su Austrijanci najbolje poznavali zbog zajednike prolosti, a i geografska blizina je bila vana (Mladina, 14. 3. 2004). Kada je u pitanju samo podruje zapadnog Balkana, reprodukciju kolonijalnih odnosa u procesu pridruivanja EU omoguava kroz istoriju ve uvrena predstava o Balkanu kao o periferiji koju treba nadzirati, kojom treba upravljati i kojoj je neprestano potrebna pomo evropskih centara moi. Pridruivanje drava zapadnog Balkana se u politikom diskursu predstavlja kao put koji te drave moraju prei i na kojem moraju doiveti korenite promene: jo i vie, za tu promenu im je potrebna pomo i na tom putu im je potrebno voenje. Jelko Kacin je istakao da EU mora da upotrebi sve svoje nagomilano znanje, struno znanje ljudi i finansijsku podrku, da bi usmeravala Balkan na odlunom putu ka Briselu (Evropski parlament, 30. 12. 2006).

694

Sa tutorstvom drava EU u procesu pridruivanja drava Balkana stvara se slika o tom regionu kao o niem na evropskoj lestvici, koji ne moe sam da napreduje, ve je potrebno da njim upravlja neko sa strane, ne bi li izbegao greke iz prolosti (Hammond, 2006, 19). Ideja o tome da je nuna nekakva kolonijalna uprava na Balkanu da bi se ouvao mir i omoguio razvoj itavog evropskog kontinenta, esto se mogla uti u pseudoakademskom, publicistikom i novinarskom diskursu devedesetih godina dvadesetog veka. Endru Hamond (Hammond, 2006, 20) navodi brojne primere takvog diskursa: Robert Karver (Carver, 1998) jedino reenje za neprestane nemire u Albaniji vidi u nametanju evropskog poretka i industrije, i povratku centara moi, koji su postojali u starim kolonijalnim vremenima. Robert Kaplan u svojoj knjizi Balkan Ghosts (1993), koja se danas navodi kao notorni primer balkanizma, istie da samo zapadni imperijalizam iako se mnogima takvo imenovanje nee dopasti moe da ujedini evropski kontinent i sauva Balkan od haosa. Kanaanin Majkl Ignjatijev je poetkom devedesetih godina razloge za konflikte na Balkanu video u odsustvu velikih sila: zapisao je da su se na Balkanu koji je nekada intenzivno nadzirala imperija, narodi nali u situaciji u kojoj nema nikakvog imperijalnog arbitra kojem bi mogli da se obrate. Zbog toga nije iznenaujue da su se, poto ih moniji nisu ograniavali, obruili jedan na drugog, ne bi li poravnali raune koje je prisustvo imperije dugo odlagalo. Dulijan Borger je na stranama Guardiana zapisao da je blagi kolonijalni reim bio nuan za demokratski razvoj Bosne. Rajko Muri (2007, 91) istie da je ideja o nunosti kontrole nad Balkanom povezana sa predstavljanjem tog prostora kao raskra ili kontaktne zone; ta nejasno definisana predstava omoguava stvaranje jasno definisanog hegemonijskog diskursa. Ako negde postoji mesto gde stvari jo uvek nisu sreene, tamo treba obezbediti 'na' nain organizacije i razviti i jaati Na poredak (ili, jednostavno, Na nain). To nije teko, jer je pogranina zona nestabilnosti uvek vaila za most ili raskre (up.: Todorova, 2001). Naini upravljanja meunarodne zajednice najpre u Bosni i Hercegovini a potom i na Kosovu, koji su posledica ratova na prostoru nekadanje Jugoslavije, poseduju brojne kolonijalne karakteristike, na koje upozoravaju istraivai diskursa glavnih politikih subjekata te meunarodne uprave (up.: Majstorovi, 2007, Tatli, 2007/2008). Ti diskursi, u kojima se misija meunarodne zajednice eksplicitno predstavlja kao mission

695

civilisatrice njeni predstavnici moraju da pomou razliitih mera balkanske narode naue demokratiji i potovanju zakona deluju u sinergiji kako sa ve okorelim predstavama o Balkanu kao teritoriji kojoj je nuno potrebna kolonijalna kontrola, tako i sa novim mehanizmima iskljuivanja, koje donosi proces pridruivanja EU proces demokratizacije koji se ne moe sprovesti bez neke vrste kolonijalne uprave, predstavlja neophodan uslov za evropeizaciju balkanskih drutava (Majstorovi, 2007, 630). Novi evropski kontekst uslovljen odnosima moi u dananjoj Evropi, u kome kolonijalizam postaje istorijsko naslee Evropske unije, omoguava da i politike elite drava koje nemaju kolonijalnu prolost, usvajaju ili otvoreno artikuliu kolonijalistiki diskurs. Pri tome nema nikakve refleksije ni filtriranja kroz sito specifinosti istorijski uslovljenih odnosa. Dobru ilustraciju prestavljaju sledee izjave: juna 2007. godine, pre nego to e Portugal preuzeti predsedanje Evropskom unijom, ambasador Portugala u Evropskoj uniji, Alvaro de Mendonsa e Mora (lvaro de Mendona e Moura) izjavio je, nabrajajui prioritetne zadatke predsedavanja EU tokom portugalskog mandata, da e zbog kolonijalne prolosti fokus Portugala u meunarodnoj politici biti saradnja s Afrikom, dok e ljudska prava biti u prvom planu (24ur.com, 11. juni 2007). Nekoliko meseci nakon toga, u vreme kad se Slovenija nalazila usred priprema za preuzimanje uloge predsedavajue EU od Portugala, The Financial Times je preneo izjavu Janeza Jane, u to vreme slovenakog premijera, koji je rekao da u regionu [zapadnog Balkana] Slovenija ima interese koji su slini interesima Portugala u Africi (Mladina, 31, 4. avgust 2007, str. 11.). Jelko Kacin na slian nain uspostavlja paralelu izmeu interesa kolonijalne sile kada je u pitanju njena biva kolonija (ovde je zapravo re o bivoj imperijalnoj sili i njenoj nekadanjoj terotoriji) i interesa Slovenije na zapadnom Balkanu: on istie da se Austrija u Sloveniji ponaa slino kao Slovenija na jugoistoku Evrope (Mladina, 14. 3. 2004). Jedino merilo, jedino legitimizacijsko sredstvo za uspostavljanje ovakvih paralela jeste lanstvo v Evropskoj uniji. Taj kontekst stvara zajedniko skladite diskursnih obrazaca, koji su, kada su u pitanju oni koji nisu deo EU, lanicama Unije na raspolaganju za stvaranje diskursa drugosti. Za tim obrascima, meutim, po pravilu poseu predstavnici onih drava ija evropskost nije nesumnjiva, bez obzira na lanstvo u Uniji.

696

antal Mufe i Ernesto Laklau nas upozoravaju da diskurzivna struktura nije samo 'spoznajni' ili 'kontemplativni' entitet, ve je artikulaciona praksa, koja postavlja i organizuje drutvene odnose (Laclau i Mouffe, 1987, 81). Da uspostavljanje u osnovi kolonijalnih odnosa koje omoguava lanstvo u EU ne ostaje samo u domenu diskursa, pokazuje i sluaj sezonskih radnika u Sloveniji koji uglavnom dolaze iz Bosne i Hercegovine, Makedonije i drugih delova bive Jugoslavije i najee rade po ugovoru za slovenaka graevinska preduzea. U Sloveniji ive u nezamislivo loim uslovima, rade vie sati dnevno nego to je to propisano zakonom, zbog vizne politike i politike dodeljivanja dozvola za rad sasvim zavise od poslodavca. Njihov poloaj po brutalnosti veoma podsea na mehanizme iskoriavanja jeftine radne snage u kolonijalno doba zapadne Evrope. Upotreba tih mehanizama ne bi bila mogua bez pomenutog konteksta, u kojem je Slovenija lanica EU, a drave iz kojih dolaze radnici to nisu. To, da je Slovenija lanica EU, ima centralno mesto i u otvoreno rasistikim diskursima, kao to je poruka preduzea Vegrad radnicima iz Bosne i Hercegovine, koja je marta 2008. postavljena na kontejnere u kojima ive u ljubljanskom naselju Beigrad. Radnici se upozoravaju da svoju kulturu i ponaanje koje je u pojedinim sluajevima krajnje neprimereno, ne pokuavate da sprovodite i ovde. Budite svesni da trenutno stanujete u Ljubljani, koja je glavni grad Republike Slovenije, koja je lanica Evropske unije. Ovde vae zakoni i pravila koji su na viem nivou. Boris Deulovi takav diskurs doivljava kao tipian srednjoevropski klie: ureena 'urbana sredina' je po definiciji 'drutvena sredina na viem kulturnom nivou', u kojoj ive 'visoko situirani ljudi', dakle dravljani sa visokim platama i visokom kulturom, koji 'nee jo dugo tolerisati' da nekakvi tamo doljaci i gastarbajteri, prljavi junjaci, Afrikanci, Arapi, Turci, Romi, Hrvati, Srbi, ili, u ovom sluaju Bosanci, naruavaju njihovu urbanu pastoralu. U tim 'drutvenim sredinama na viem kulturnom nivou' vae drugaija pravila ponaanja, a zadatak doljaka je samo da svojom jeftinom radnom snagom izgrade tu 'urbanu sredinu' (Dnevnik, Objektiv, 22. 11. 2008). Prljavi junjaci su pomenutom sluaju zapravo ljudi iz treeg sveta bez politike moi i osnovnih prava; to nisu vie junjaci iz drugih republika iz vremena Jugoslavije uprkos getoizaciji i rairenim stereotipima u vreme zajednike drave, njihov poloaj je bio mnogo bolji. U tu grupu ne spadaju ni drugi sezonski radnici koji u Sloveniju dolaze iz Slovake i

697

drugih istonoevropskih drava EU oni su ve na nivou zakonodavstva tretirani sasvim drugaije, i njihov broj je zbog niih plata i loih ivotnih uslova i uslova za rad u Sloveniji zanemarljiv (mnogo manji nego to se to oekivalo nakon ulaska Slovenije u EU). Otvoreno pozivanje na kolonijalne matrice u odnosu prema dravama zapadnog Balkana nuno je postaviti i u iri, ekonomski kontekst, koji neizbeno sledi (ili prethodi?) takvim diskursima i sa njima se meusobno podrava: dok je Austrija najvei strani ulaga u Sloveniji i jedan od najvanijih ulagaa u drave zapadnog Balkana, najvei deo slovenakih investicija u inostranstvo odlazi u Srbiju, a 2007. godine je jedna estina ukupnog slovenakog izvoza otila na teritoriju jugoistone Evrope (EU i drave jugoistone Evrope, 17. 1. 2009, str. 6). Za Sloveniju je zapadni Balkan pored toga to je podruje ekspertize, najvanije trite i interesna sfera: Bojan Baskar istie da su Slovenci navikli da druge delove Jugoslavije doivljavaju kao 'svoje trite'. Slovenaki povratak na bosansko, hrvatsko, a sada i srpsko trite bio je brz i veoma ambiciozan i u tim dravama su ga kritikovali kao slovenaki 'privredni imperijalizam' (Baskar, 2003, 199). Velikonja (2007, 79) navodi izjavu predsednika Slovenakog panevropskog pokreta, da je Balkan za nas podruje gde moemo da ostvarujemo svoje interese, pri emu u odnosu na druge imamo velike prednosti, kao i miljenje predstavnika stranke Slovenija je naa, da Slovenija u okviru EU treba da preuzme vodeu ulogu u jugoistonoj Evropi i da svoju diplomatsku mreu organizuje kao servis slovenake privrede i nauke u inostranstvu. Diplomata i koordinator za Balkan u slovenakom Ministarstvu inostranih poslova, Vojko Volk, garantuje da se Slovenija nakon ulaska Hrvatske u EU sa tom dravom nee takmiiti ko e bolje Balkan dovesti u red, ve e joj rado prepustiti zadatak. Ve u sledeoj reenici Volk ulogu eksperta za zapadni Balkan povezuje sa ekonomskim prisustvom i uticajem na tom podruju: Hrvatska prati Sloveniju kada je u pitanju prisustvo njene privrede na Kosovu (...). Slovenija je prvi investitor na Kosovu (...). Hrvatska dolazi za nama i to moe biti samo dobrodolo (...). Isto vai i za Crnu Goru. Hrvatska je dobrodoao konkurent. (Dnevnik, Objektiv, 21. 2. 2009). Uloga eksperta za zapadni Balkan je, dakle, neodvojiva od privrednog uticaja na tom podruju i ekonomskih interesa koje ima lanica EU. Diskurzivni obrasci i odnosi snaga koji stoje za njima meusobno se podravaju i legitimiu i stvaraju loginu, mada esto

698

istorijski neutemeljenu vezu (setimo se jo jednom izjava Jane i Kacina o interesima Slovenije na zapadnom Balkanu i paralela izmeu Slovenije i Portugala, odn. Austrije).

Evropski kolonijalizam na balkanski nain, ili reprodukcija kolonijalizma

Jedno od vanih obeleja orijentalistikog diskursa koje posebno dolazi do izraaja kada je u pitanju Balkan, zbog njegove ambivalentne prirode unutranjeg Drugog, jeste mogunost tog diskursa da se odvoji od kolonijalnih struktura (Fleming, 2000, 1224): zbog toga ga i drutva koja su objekat orijentalizacije, mogu da internalizuju, reinterpretiraju, preokrenu i upotrebe za unutranje razgraniavanje i zagovaranje sopstvenog identiteta. To veoma upeatljivo pokazuje Milica Baki Hejden (Hayden, 1995) na primeru reprodukcije orijentalizma u bivoj Jugoslaviji orijentalistikog diskurzivnog mehanizma, putem kojeg su neki jugoslovenski narodi sebe predstavljali kao zapadnjake/evropske/superiorne, a druge kao istonjake/ orijentalistike/inferiorne. Slino tome, Baki-Hejden i Hejden istiu da se veliki deo politike retorike u bivoj Jugoslaviji do kraja osamdesetih godina oblikovao oko konstrukata koji su odreenim grupama u dravi pripisivali privilegovani 'evropski' status i pri tom omalovaavali druge grupe proglaavajui ih 'balkanskim' ili 'vizantijskim', dakle, neevropskim Drugima (Baki-Hayden i Hayden, 2007, 446). Raza i Lindstrom (Razsa i Lindstrom, 2004) su pokazali kako su se Hrvati u vreme Tumana gajei iste stereotipe o Balkanu koje su, priajui o Hrvatskoj upotrebljavali politiari sa Zapada, distancirali od svojih suseda na jugu i istoku. Dominantni diskurzivni obrasci o zapadnom Balkanu u kontekstu pridruivanja EU koje oblikuju politiari iz drava lanica i predstavnici Unije u evropskim centrima moi preuzimaju se i internalizuju i u samim drutvima bive Jugoslavije i koriste kao veoma vano sredstvo za redefinisanje meusobnih odnosa na ovim prostorima. Ovdanji nosioci moi, koji uzimaju za pravo da oblikuju iste diskurse iji objekti su u irem kontekstu i oni sami, postaju oni koju su blii lanstvu u Evropskoj uniji. Pri tome se najee posee za tropom nuenja pomoi, to je jedna od konstanti kolonijalistikog diskursa. Bivi predsednik vlade Hrvatske, Ivo Sanader je maja

699

2008. godine poruio vladi Srbije da bi bilo bolje da se vlada Srbije to pre formira i da izvede Srbiju iz prolosti u budunost, dodavi da Hrvatska Srbiji eli svako dobro i da e joj pomoi u tome (B92.net, 29. 5. 2008). Nekoliko meseci kasnije, nakon hapenja Radovana Karadia u Srbiji, Sanader je istakao da e Hrvatska, bez obzira na ovaj vaan korak Srbije, ui u EU pre svog suseda: Oekujemo da e nova srpska vlada i srpski predsednik nastaviti ovim putem, u tome im drimo paleve, rekao je Sanader, i dodao skoro obaveznu paternalistiku reenicu o nuenju pomoi da e Srbija na evropskom putu imati podrku Hrvatske (B92.net, 28. 7. 2008). A kada je Slovenija blokirala hrvatske pristupne pregovore, Sanader je i tu situaciju iskoristio ne bi li istakao hijerarhiju meu dravama kandidatima, koja se zasniva na tome koja od njih e se pre nai za evropskim stolom: naglasio je da iako je jasno da Slovenija blokira Hrvatsku na putu ka EU, Hrvatska se nee svetiti susedima, i dodao, da kada Hrvatska jednom bude za evropskim stolom, nee se ponaati na ovakav nain prema Srbiji (B92.net, 19. 12. 2008). I bivi hrvatski predsednik Mesi je istakao da Hrvatska, kada jednom postane lanica EU, nee blokirati Srbiju (b92.net, 30. 11. 2009), a ministar spoljnih poslova Srbije, Vuk Jeremi, izjavio je da je Srbija spremna da pomogne Bosni i Hercegovini na njenom putu u EU (B92.net, 22. 10. 2009). Srbijanski predsednik Boris Tadi se posluio istom logikom, koju diktiraju odnosi snaga u savremenoj Evropi da bi izrazio stav Srbije prema nezavisnosti Kosova: izjavio je da je ubeen da Kosovo nema budunost u Evropskoj uniji kao samostalna drava, ve samo kao pokrajina u Srbiji, kao deo nae zemlje za koji je Srbija odgovorna. Tadi je ubeen da Srbija sada moda ima i veu odgovornost nego ikada da Kosovo kao regija postane evropski prostor (B92.net, 3. 1. 2009). Isticanje odgovornosti Srbije prema Kosovu je u lokalnom kontekstu upotrebljena varijanta ve opisanog diskursa o nunosti pomoi, kontrole i voenja drava zapadnog Balkana na njihovom putu u EU kao i odgovornosti EU i njenih lanica prema tim dravama, koja ih stavlja u poloaj nezrele i neracionalne dece kojoj je potrebna kontrola. I kada je u pitanju upotreba Evrope i lanstva u EU za unutranjepolitika pitanja u dravama zapadnog Balkana, diskurzivni obrasci koji dolaze iz EU se preuzimaju bez ikakvog razmiljanja, filtriranja i prilagoavanja. To se moe povezati sa prirodom politikih odnosa u savremenoj Evropi: nove lanice EU, dakle, bive socijalistike drave, koje su svoje evropejstvo morale da dokazuju pre ulaska u EU, moraju da sa

700

tim nastave i nakon ukljuivanja u Uniju, a ideje o dobicima zbog lanstva se manje-vie otvoreno redukuju na iskljuivo ekonomski interes (kako starih tako i novih lanica); i u balkanskim dravama kandidatima politiari vanost evropskih integracija u predizbornim kampanjama povezuju sa onim to najvie deluje na birae: sa viim standardom, brim ekonomskim razvojem, finansijskoj pomoi Evropske unije, mogunou putovanja bez viza itd. Tako nastaje situacija u kojoj nema prostora za dijalog o tome ta su evropske vrednosti za (sve) evropske dravljane ili ljude koji ive na raznim krajevima evropskog kontinenta i rasprava o evropejstvu neizbeno ostaje zarobljena u kolonijalistiki diskurs zapadne (zapadnoevropske, danas EU-evske) nadmoi i mogu da je artikuliu iskljuivo pravi Evropljani unutar EU. Iako su neki autori injenicu da kad su u pitanju bive socijalistike drave istone i jugoistone Evrope pridruivanje EU ne znai definitivnu potvrdu njihovog evropejstva pokuali da sagledaju u pozitivnom svetlu, tvrdei da proirenje i nije dovelo do potpunog 'stapanja' novih lanica, odnosno, da se ini kako u proirenoj EU postoji bolja mogunost za uobliavanje alternativnih vienja Europe (Obad, 2009: 113), politike prakse i diskursi kako u zemljama nove Evrope (za sluaj Slovenije vidi: Velikonja, 2007, 2009) tako i u zemljama koje na taj status jo uvek ekaju, ne ostavljaju mnogo nade da bi se na ovim prostorima moglo razviti neko alternatovno vienje Evrope ili nekakav emancipatorski diskurs o evropejstvu. Naprotiv, tamo nalazimo samo potpuno nereflektovano preuzimanje obrazaca koji nastaju u pravoj Evropi, a diskursi o evropejstvu samo su (jeftino) sredstvo za zadobijanje politikih poena. Pri tome je na podroju konkretnog politikog delovanja, koje je nuno u vezi sa ekonomskim odnosima, izbrisana svaka podela na levicu i desnicu, kada je u pitanju stav prema ulasku u EU. Ilustrativan primer za to je Stranka srpskog jedinstva Dragana Markovia Palme, koji je istovremeno i gradonaelnik Jagodine. Ta stranka je ideoloka naslednica stranke ratnog zloinca eljka Ranatovia Arkana, ali je, bez obzira na to, nakon parlamentarnih izbora 2008. godine odbacila mogunost pregovora sa nacionalistikim strankama DSS Vojislava Kotunice i Nove Srbije Velimira Ilia i zajedno sa koalicijom Za evropsku Srbiju i Socijalistikom partijom Srbije omoguila sastav proevropske vlade. Markovi je tu odluku objasio na sledei nain: Ja sam pragmatian ovek

701

i preduzetnik i zato znam da patriotizam ne moe da sipa u traktor. Za koaliciju sa Demokratskom strankom sam se odluio zbog njene odlunosti kada je u pitanju pristupanje EU. I Srpska radikalna stranka se raspala zbog oprenih stavova u pogledu ratifikacije Sporazuma o stabilizaciji i pridruivanja EU. Evropejci (tako ih ironino i napola uvredljivo imenuju u srpskoj tampi) su postali i nacionalistiki orijentisani politiari, izrazito mutne prolosti, kao to je bivi radikal Tomislav Nikoli i jedan od najbliih saradnika Slobodana Miloevia, Ivica Dai. Na taj problem upozorava novinar Ervin Hladnik Milhari, rekavi da je poslednje dve godine u deset postkomunistikih drava postavljao pitanje ta e biti va doprinos razvoju evropske ideje i da nigde nije dobio pametan odgovor (Objektiv, Dnevnik, 19. 7. 2008, str. 13). Pisac i kolumnista Boris Deulovi mu je na pitanje o doprinosu Hrvatske kao budueg lana odgovorio sledee: Apsolutno nita. Pretpostavljate da se Istona Evropa prikljuila zbog poetne ideje o ujedinjenoj Evropi. Ni na istoku ni na zapadu ne priamo vie o ideji ujedinjene i slobodne Evrope dravljana tog kontinenta. Pridruili smo se da bi EU disciplinovala nestabilne regione i da bi Zapad proirio svoj ivotni prostor. Jeftina radna snaga, fabrike automobila i lego kocki (ibid.).

Razliita mesta, razliito vreme

Jo jedan razlog da se politiki diskursi o pridruivanju EU posmatraju iz perspektive postkolonijalne teorije Kuus (Kuus 2004) vidi u tome to se zemlje koje ele da se prikljue Evropskoj uniji tretiraju kao sutinski razliite od Evrope (Kuus 2004: 483). Ambasador Velike Britanije u Srbiji je na svom blogu zapisao da je prilikom posete gimnaziji u Vranju na njega snaan utisak ostavila injenica da neki uenici priaju o Srbiji i Evropi kao da su to dva potpuno razliita mesta. Kao to sam i njima rekao, Srbija je ve deo Evrope predsedavala je Savetom Evrope 2007. godine, uspeno organizovala takmienje za pesmu Evrovizije 2008, lanica je mnogih kulturnih, sportskih, naunih i trgovinskih organizacija. Srbija se nalazi i na pragu sporazuma koji e omoguiti njenim graanima da putuju bez viza po gotovo celoj Evropi. Ovakav stav mladih u Srbiji ambasador tumai kao posledicu ponekad frustrirajue sporog procesa pridruivanja (Srbija u Evropi, Evropa u

702

Srbiji, 16. 10. 2009, B92.net, pristup 20.2.2010). ini se, ipak, da uzrok ovakve percepcije treba traiti pre u samoj prirodi procesa pridruivanja nego u frustracijama vezanim za njegovu brzinu. Proces pridruivanja zemalja zapadnog Balkana EU opisuje se pomou niza prostornih metafora kojima se ove drave predstavljaju kao odvojene od Evrope. One se nalaze u dvoritu Evrope, na pragu Evrope, pred vratima Evrope (koja su otvorena ili zatvorena), na putu u Evropu (koji je dug, teak, neizvestan). Preovlaujui diskursi o dravama zapadnog Balkana navode ne samo na zakljuak da su Evropa i Balkan dva potpuno razliita mesta, nego i da se na tim mestima ivi u potpuno razliitim vremenima. Odnos prema istoriji, seanju, prolosti i budunosti je jo jedno podruje gde je u savremenim politikim diskursima povuena jasna granica izmeu Evrope i ne-Evrope, pri emu je Balkan izjednaen sa kolonijalnim treim svetom. Pridruivanje zemalja zapadnog Balkana EU je prikazano kao njihovo opredeljenje za budunost (i konaan raskid sa reakcionarnom prolou); ovu vrstu diskursa podrava prostorna metafora napretka na putu ka Evropi. Zvaninici i politiari EU neprekidno ponavljaju da zemljama zapadnog Balkana treba ponuditi evropsku perspektivu ili evropsku budunost i te zemlje opisuju kao zemlje koje idu evropskim putem, koje su odabrale evropski put i tome slino. Pristupanje EU se ovde predstavlja kao jedini nain da se zemlje Zapadnog Balkana oslobode tereta prolosti i destruktivnih nacionalizama i okrenu ka budunosti. Pojmovi povezani sa EU su budunost, napredak, stabilnost i zdravlje, a nasuprot tome, neukljuivanje u EU je povezano sa prolou, nestabilnou, haosom, nacionalizmom, boleu, odnosno sa onim osobinama koje se i tradicionalno vezuju za zemlje balkanskog poluostrva (up.: Todorova, 1997). Tako je EU istovremeno preduslov za normalnost i ona koja definie merila za kvalifikaciju za normalno. Dana 28. januara 2008. godine, kada je Savet ministara Evropske unije razgovarao o buduoj saradnji sa Srbijom, u Guardianu je objavljen lanak Olija Rena pod naslovom Balkan na putu ozdravljenja (Balkans on the Mend).6 Izmeu ostalog, u lanku se kae da se stanovnici Balkana ove godine suoavaju sa tekim izborom: njihov region bi mogao da konano rei svoje jo uvek nereene probleme koji datiraju iz ratova iz devedesetih godina ili da ponovo zapadne u nestabilnost i ekstreme nacionalizma. Prva opcija bi ih povela u stabilnost, prosperitet i evropske integracije. Ali mnogi komentatori veruju da je ova druga neizbena (Rehn, 2008).

Istu metaforu ozdravljenja upotrebio je i Dejan Steinbuch, kolumnista slovenakih besplatnih novina urnal, u lanku objavljenom pod naslovom Kako izleiti Srbe od nacionalizma. Izmeu ostalog, napisao je: Stoga smatram da je krajnje vreme da nae srbijanske prijatelje izleimo od nacionalizma i da im pomognemo na njihovom putu u budunost (urnal, 23. februar 2008, str. 18).

703

7 Ovakvo gledanje na Balkan sreemo i u akademskoj sferi. Posebno ga promovie istoriar Holm Zunhausen (Sundhaussen,1999). Todorova se u nizu svojih tekstova (2002, 2004) odluno suprotstavlja ovakvom pogledu na Balkan.

U svojoj studiji istorije Evrope 20. veka, Mark Mazover uverljivo dekonstruie ovaj evropski narativ o katarzinoj konfrontaciji sa prolou i istie da je nacizam bio komarno razotkrivanje destruktivnog potencijala evropske civilizacije okrenuo je imperijalizam naglavake tretirajui Evropljane kao Afrikanace (Mazower, 1998: xiii).
8

Balkan, dakle, moe da ozdravi, postane normalan i da izbegne rastui nacionalizam samo ukoliko postane deo EU, samo ukoliko postane Evropa. Ono to se prilikom davanja tako polarizovane slike dva sveta preutkuje jeste savremena realnost EU gde se mnoge drave lanice suoavaju sa sve veim nacionalizmom, rasizmom, ksenofobijom, jaanjem esktremnih desnih politikih snaga i slinim uasima ukratko, pojavama koje se pripisuju iskljuivo onim zemljama pred kojima stoji jo puno posla pre nego to mogu biti nazvane evropskim i pre nego to budu mogle da se prikljue velikoj evropskoj porodici. Ovakvi diskursi sugeriu sledeu vremensku mapu Evrope: sadanjost EU je budunost zapadnog Balkana, pri emu on danas ne ivi u sadanosti ve u prolosti kojom vladaju nacionalistiki mitovi. Slika u kojoj realnost zemalja zapadnog Balkana nije realnost sadanjosti nego prolosti, ini njihovu transformaciju nunom, a razliku izmeu Evrope (EU) i zapadnog Balkana izrazitom, spreavajui nas da uoimo slinosti izmeu dva dela istog kontinenta. Na Balkan se tradicionalno gleda kao na podruje naseljeno narodima koji su opsednuti istorijom, koji vlastiti identitet grade na mitovima7 i koji nisu u stanju da se suoe sa sadanjou i okrenu se budunosti. Evropa iste karakteristike pripisuje zemljama treeg sveta: Tragedija Afrike je u tome to Afrikanci nikad nisu zaista zakoraili u istoriju. () U tom imaginarnom svetu gde sve uvek poinje iznova nema mesta za ljudsku avanturu niti za ideju napretka. ovek nikad ne gleda u budunost. Nikad ne prekida ciklus ponavljanja To je problem Afrike, izjavio je predsednik Sarkozi prilikom obraanja mladim Afrikancima u Dakaru (Tatli, 2007/2008). S druge strane, u evropskoj samopercepciji ideja napretka je uroena Evropi; to je prostor koji karakterie linearan tok vremena, za razliku od neevropske, cikline percepcije vremena i beskonanog ponavljanja. Osim toga, Evropa sebe vidi kao zajednicu drava koje je udruila upravo njihova sposobnost da se suoe s traumatinom prolou, da je prevaziu i da kroz katarzu izgrade bolje i moralnije drutvo.8 Nasuprot tome, Balkan se doivljava kao prostor u kome ljudi ive u prolosti, opsednuti su prolou, a istovremeno se sa njom ne mogu i ne ele suoiti. Poto kao takav predstavlja ozbiljnu pretnju predstavi koju Evropa ima o samoj sebi, Balkan treba smestiti negde izvan evropskih granica, u trei svet i to se na simbolikom planu postie kolonijalistikim diskursima.

704

Da li je Evropa mogua?
Francuski politiki filozof Etjen Balibar istakao je u svom predavanju u Solunu 1999. godine da se o sudbini evropskog identiteta danas odluuje u Jugoslaviji i uopte na Balkanu (iako to nije jedina lokacija njegovog preispitivanja) i da Evropa ima dve opcije: Ili e u balkanskoj situaciji prepoznati ne monstruoznost usaenu u njene grudi, patoloku posledicu nerazvijenosti ili komunizma, nego sliku ili posledicu sopstvene istorije i poeti da se suoava sa njom, da je reava i tako samu sebe dovesti u pitanje i transformisati se. Tek bi tada Evropa verovatno poela da postaje opet mogua. Ili e odbiti da se suoi sama sa sobom i nastaviti da tretira problem kao spoljanju prepreku koja se moe prevazii spoljanjiim sredstvima, izmeu ostalog i kolonizacijom. (Balibar, 2004: 6). Detaljniji uvid u evropske diskurse o zapadnom Balkanu otkriva da dananja Evropa nije u veoj mjeri mogua nego to je to bila pre deset godina, kada je Balibar izgovorio ove rei. Mogue je tvrditi upravo suprotno: sredstva kojima se konstruie slika zapadnog Balkana kao podruja izvan Evrope postala su jo eksplicitnija; korienje dobro poznatih mehanizama podreivanja i kolonizacije prati jo vei nedostatak refleksije, a ta su sredstva postala dostupna svima unutar EU i njihova upotreba ne zahteva istorijsku podlogu. Najveu ekonomsku korist od te simbolike i diskurzivne kolonizacije Balkana imaju upravo one zemlje koje najee upotrebljavaju te mehanizme, dakle lanice EU koje su smetene du njenih jugoistonih granica. to se tie Evrope kao celine, ovakva kolonizacija joj omoguava da nastavi sa izgradnjom i odravanjem samodopadljive slike, prikrivajui, ili pripisujui onima koji su izvan, sve to bi takvu sliku moglo dovesti u pitanje. U takvoj Evropi nema prostora za mirnu, prilagodljivu i negovanu raznolikost (Garton Ash, 2007) i takva Evropa nije sposobna za samorefleksiju. U takvoj Evropi, mediji svakodnevno prenose izjave politiara u kojima odjekuju dobro poznati obrasci koji su obeleili najtamnije periode evropske istorije. Zbog toga je teko otresti se neprijatnog oseanja ponavljanja uprkos iroko rasprostranjenom uverenju da je ponavljanje problem Afrikanaca i balkanskih naroda, nikako Evropljana.

705

Literatura
Armstrong, Warwick i James Anderson (ur.), 2007: Geopolitics of European Union Enlargement: The Fortress Empire, London, New York: Routledge. Baki Hayden, Milica, 1995: Nesting Orientalisms: The Case of Former Yugoslavia, Slavic Review 54/4, 917931. Baki Hayden, Milica i Robert Hayden, 2007: Orientalistine razliice na temo Balkana: simbolna geografija v nedavni jugoslovanski politiki kulture, Zbornik postkolonialnih tudij, Nikolai Jeffs (ur.), Ljubljana: Krtina, 441459. Baskar, Bojan, 2003: Within or Without? Changing Attitudes towards the Balkans in Slovenia, Ethnologia Balkanica 7, 195206. Burke, Peter, 1980: Did Europe exist before 1700, History of European Ideas 1(1), 2329. Carver, Robert, 1998: The Accursed Mountains: Journeys in Albania, London: Flamingo. Delanaty, Gerard, 1995: Inventing Europe: Idea, Identity, Reality, Houndmills London: Palgrave Macmillan. Feichtinger, Johannes, Prutsch, Ursula i Moritz Csky (eds.), 2003: Habsburg postcolonial, Innsbruck Wien Mchen Bozen: Studien Verlag. Fleming, Kathryne, 2000: Orientalism, the Balkans, and Balkan Historiography, The American Historical Review 105(4), 12181233. Garton Ash, Timothy, 2007: Europes True Stories, Prospect Magazine 131, februar. Gentilini, Fernando, 2007: Nedokuivi Balkan, Beograd: HERSPERIAedu. Hammond, Andrew, 2006: Balkanism in Political Context: From the Ottoman Empire to the EU, Westminster Papers in Communication and Culture 3(3), 626. Horvat, Marjan, 2009: Razstava o predsodkih, Mladina 3, 23. 1. 2009, 5556. Kuus, Merje, 2004: Europe's Eastern Expansion and the Reinscription of Otherness in East-Central Europe, Progress in Human Geography 28/4:472-489. Laclau, Ernesto i Chantal Mouffe, 1987: Hegemonija in socialistina strategija k radikalni demokratini politiki, Ljubljana: Partizanska knjiga. Le Goff, Jacques, 2006: Se je Evropa rodila v srednjem veku? Ljubljana: Zaloba *cf. Majstorovi, Danijela, 2007: Construction of Europeanization in the High Representatives Discourse in Bosnia and Herzegovina, Discourse & Society 18, 627651. Mastnak, Toma, 1997: Iznajdba Evrope: humanisti in vojna proti Turkom. Filozofski vestnik 1/1997, 924. Mastnak, Toma, 1998: Evropa: med evolucijo in evtanazijo. Ljubljana: Apes Studia humanitatis. Mastnak, Toma in Jelica umi Riha, 1993: Questioning Europe, Filozofski vestnik 2, 711. Mazower, Mark, 1998: Dark Continent: Europes Twentieth Century. London et al.: Penguin books. Milhari Hladnik, Ervin, 2006: Ukor pred izkljuitvijo. Dnevnik, 14. 10. Elektronski dokument: http://www.dnevnik.si/tiskane_izdaje/ dnevnik/206484, pristup: 17. 1. 2010.

706

Muri, Rajko, 2007: The Balkans and Ambivalence of its Perception in Slovenia: the Horror of Balkanism and Enthusiasm for its Music, Europe and its Other, Boidar Jezernik, Rajko Muri, Alenka Bartulovi (ur.), Ljubljana: Filozofska fakulteta, Oddelek za etnologijo in kulturno antropologijo, 87105. Obad, Orlanda, 2009: Imperij kao uzvraanje udarca: predodbe o kulturi i identitetu u hrvatskih pregovaraa sa Europskom unijom, Narodna umjetnost 46/2, 111-127. Petrovi, Tanja, 2009: Dolga pot domov: Reprezentacije Zahodnega Balkana v politinem in medijskem diskurzu. Ljubljana: Mirovni intitut. Razsa, Maple i Nicole Lindstrom, 2004: Balkan is Beautiful: Balkanism in the Political Discourse of Tumans Croatia, East European Politics and Societies 18(4), 628650. Rehn, Olli, 2008: Balkans on the mend. Guardian, 28. januar. Ruthner, Clemens, 2003: K.U.K. Kolonialismus als Befund, Befindlichkeit und Metapher: Versuch einer weiteren Klrung. Kakanien revisited, 29. 1. 2003, elektronski dokument: http://www.kakanien.ac.at/beitr/ theorie/CRuthner3.pdf, pristup: 21. 2. 2010. Sundhaussen, Holm, 1999: Europa Balcanica: Der Balkan als historischer Raum Europas, Geschichte und Gesellschaft 25, 626653. abec, Ksenija, 2006: Homo europeus. Nacionalni stereotipi in kulturna identiteta Evrope, Ljubljana: Fakulteta za drubene vede. Tatli, efik eki, 2007/2008: Mikrob v Evropi, Reartikulacija 2. Elektronski dokument, http://www.reartikulacija.org/?p=353, pristup: 21. 2. 2010. Todorova, Marija, 1997: Imaginarni Balkan. Beograd: XX vek. Todorova, Maria, 2002: Der Balkan als Analysekategorie: Grenzen, Raum, Zeit, Geschichte und Gesellschaft , Heft 3, 470-492. Todorova, Maria, 2004: Introduction: Learning Memory, Remembering Identity, Balkan Identities: Nation and Memory, Maria Todorova (ur.), London: Hurst & Company, 124. Todorova, Marija, 2005: ta je istorijski region? Premeravanje prostora u Evropi, Re 73/19, 8196 Toplak, Cirila, 2003: Zdruene drave Evrope: Zgodovina evropske ideje, Ljubljana: Fakulteta za drubene vede. Uhl, Heidemarie, 2002: Zwischen Habsburgischem Mythos und (Post-)Kolonialismus: Zentraleuropa als Paradigma fr Identittskonstruktionen in der (Post-)Moderne, Kakanien revisited, 19. 5. 2002. Elektronski dokument: http://www.kakanien.ac.at/beitr/theorie/HUhl1. pdf, pristup: 21. 2. 2010. Velikonja, Mitja, 2007: Evroza kritika novog evrocentrizma, Beograd: XX vek. Velikonja, Mitja, 2009: Anatomija perifernega uma, asopis za kritiko znanosti XXXVII, No. 235-236, pp. 78-89. Zielonka, Jan (ur.), 2002: Europe Unbound: Enlarging and Reshaping the Boundaries of the European Union, London New York: Routledge.

707

Riccardo Nicolosi

Dijaloka tolerancija. Konstukcija bosanskog kulturalnog identiteta i uloga islama (devedesete godine).
I. Balkanizam i multietniki utopizam: tua opisivanja Bosne u devedesetim
Zapadno promatranje politikih, etnikih i religioznih konflikata u Bosni i Hercegovini, koji su doveli i do rata u devedesetim godinama, bilo je obiljeeno (moe se rei da je to jo uvijek) odreenim diskurzom kojega Maria Todorova naziva balkanizmom, razlikujui ga od Saidova orijentalizma, makar oba diskurza, s obzirom na retoriku, pokazuju velike slinosti.1 Balkanizam koji je nastao na poetku 20. stoljea u vrijeme Balkanskih ratova, a reaktualiziran je u devedesetima, konstruira Balkan prema Todorovoj ne kao neto potpuno drugo kao orijentalizam, Orijent ve kao neto nepotpuno vlastito:2 kao most izmeu Orijenta i Okcidenta. Balkan se uvijek percipirao kao most izmeu razliitih stupnjeva razvitka, tj. kao polurazvijen, semikolonijalan, poluciviliziran, poluorijentalan.3 Balkan u balkanizmu reprezentira negativno, unutarnje Drugo civilizirane Europe, u kojemu vladaju atavistiki instinkti barbarskih, primitivnih plemenskih zajednica, ije rasplamsavanje u jugoslavenskim ratovima devedesetih dokazuje zakonitost genetike naklonosti ka nasilju.4
1 2 3 4 Todorova, Maria, Die Erfindung des Balkans. Europas bequemes Vorurteil, Darmstadt, 1999. [Imagining the Balkans, Oxford, 1997], str. 27. Isto, str. 37. Isto, str. 34. Robert D. Kaplan u ovome kontekstu koristi pojam new barbarism. Kaplan, Robert D., Balkan Ghosts: A Journey Through History, New York, 1993. Zapadnoeuropska se politika obilato koristila tom ugodnom predrasudom (Todorova), kao, naprimjer, britanski premijer John Major 1993: Najvei pojedinani dogaaj koji se nalazio u pozadini onoga to se zbilo u Bosni jest kolaps Sovjetskog Saveza i discipline koja je imala kontrolu nad drevnim mrnjama u bivoj Jugoslaviji. Kada je te discipline nestalo, ponovno su se pojavile drevne mrnje []. Nav. prema Malcolm, Noel, Bosnia: A Short Story, London 20023. Kao pokuaj djelovanja protiv takvih oblika balkanizma sa stajalita historiografije moe se promatrati knjiga: Robert J. Donie und John V.A. Finea, Bosnia and Hercegovina: A Tradition Betrayed, London, 1994. preveo sa njemakog: Davor Beganovi

709

O slinome nepoznavanju komplicirane etniko-religiozne situacije u Bosni svjedoe i tadanji pokuaji da se zemlju profilira kao idealni model multikulturalnoga drutva. Zapadni su intelektualci lijeve provenijencije u ratnim godinama razvili neku vrst antibalkanistikoga diskurza koji je bio obiljeen dvama komplemetarnim teorijskim pokretima: postkolonijalnim, koji multikulturalne ivotne forme oznaava kao hibridne konstrukte i stavlja akcent na procese mijeanja tradicijskih linija, kreoliziranje i sinkretizam; i poststrukturalistiki, koji svaku konstituciju identiteta vidi kao proces diferenciranja kojega je nemoguno zakljuiti. Osobito se opsjednuto Sarajevo pojavljuje kao mjesto jedinstvenoga kulturalnoga mijeanja koje je ugroeno velikosrpskim projektom etniki supstancijaliziranih identiteta. U tome je kontekstu egzemplaran esej Jean-Luca Nancya Essay Pohvala izmijeanosti,5 u kojemu Sarajevo predstavlja tek (nejasno) polazite za razmiljanje o nezaobilaznoj multikulturalnosti kultura. Kolikogod diferencirane bile tvrdnje Nancya o ne-esencijaliziranosti kulturalnih identiteta,6 one nude distorziranu sliku bosanske kulture i stiliziraju je kao raj multietnike harmonije ija je krhka ravnotea ugroena tuim nacionalistikim snagama.

II. Spajanje nespojivog. Bosanska multikulturalnost i povijesno legiranje etniciteta i religije

I balkanizam i multietniki utopizam su nakraju zapadne projekcije predobi o strahu ili o eljama koje jednostavno ignoriraju specifinosti bosanske kulturne povijesti.7 U nju spada u
5 6 Nancy, Jean-Luc, Lob der Vermischung. Fr Sarajevo, Mrz 1993, u: Lettre International 21 (1993), str. 4-7. Nancyjev tekst nije eksplicitna pohvala kulturalnom mijeanju i stapanju, odnosno osmozi, ve on mijeanje shvaa kao kompleksan kontrastirajui proces susretanja i protivnitva, sjedinjavanja i razdvajanja, proimanja i ukrtavanja, stapanja i sklapanja, kontakta i kontrakta, koncentrirajueg i diseminirajueg, identificirajueg i alternirajueg. Isto, str. 6. O knjievnom osloboenju Sarajeva od svakog oblika opsade, pa i lijevo-intelektualne i medijalne (Bernard-Henri Lvy!), i iz svakog oblika tueg pri-pisivanja i tueg odreivanja v. Semezdin Mehmedinovis Sarajevo Blues, Zagreb, 1995. O tome: Nicolosi, Riccardo, Fragmente des Krieges. Die Belagerung Sarajevos in der neuen bosnischen Literatur, u: Beganovi, Davor/Braun, Peter (Prir.), Krieg Sichten. Zur medialen Darstellung der Kriege in Jugoslawien, Mnchen, 2007, str. 129-150, ovdje: str. 133f.

710

prvoj liniji konstitutivna uloga religije. U Osmanskom carstvu, kojemu je Bosna pripadala kao provincija (eylet) do 1878., religija je predstavljala jedini mogui kriterij grupnoga identiteta, prije svega zahvaljujui strukturi milleta u kojoj su bili organizirani inovjernici.8 Na osnovu su se toga opeg konfesionalizma stvorile tri razliite kulturalne jedinice: muslimansko-bonjaka, ortodoksno-srpska i katoliko-hrvatska. (Njima se u 16. stoljeu pridruuje i idovsko-sefardska kultura iz panjolske.)9 Historijsku koegzistenciju tih etniko-konfesionalnih entiteta Ivan Lovrenovi opisuje kao proces istovremenoga razgranienja i proimanja koji je vidljiv u odnosu visoke i narodne kulture.10 Ako je multi u kolektivnom identitetu Bosne rezultat povijesnog legiranja etniciteta i religije koje je i u formiranju nacionalnog identiteta bosanskih Muslimana, Srba i Hrvata od 19. stoljea igralo odluujuu ulogu,11 onda ono ne moe predstavljati nikakvu veliinu koja se naelno protivi pripisivanju identiteta i svjedoi o procesu hibridiziranja, jer religiozne razlike ne mogu biti stvar pregovora. Istovremeno taj multi ne predstavlja ni matematiku sumu odjelitih kulturalnih identiteta. Opozicija i meuovisnost, odbijanje sudjelovanja i sudjelovanje razgranienih identiteta fundamentalne su operacije u kulturalnom interakcijskom procesu koji zapravo tvori kolektivni identitet Bosne: Ako Bosna jest ime za nekakav identitet, njegov sadraj nije dakle u algebarskom zbroju nacija ili nacionalnih kultura, nije ni u njihovom utapanju u novoj (nad) nacionalnoj konstrukciji, ve upravo u toj trajnoj kulturnoj interakciji. [] U tom interakcijskom procesu kao konstanti (ime joj je Bosna) uestvuju nacionalne kulture kao varijable, zadravajui svoj posebni identitet, a izlaui se trajnom kulturotvornom odnosu primanja i davanja. [] S gledita nacionalne ideologije ta pojava se ukazuje kao oneienost. [] S gledita
8 O millet-sistemu u Osmanskom carstvu usp.: Shaw, Stanford, History of the Ottoman Empire and Modern Turkey, Sv. 1, Cambdrige u.a., 1976, str. 151153; Sugar, Peter F., Southern Europe under Ottoman Rule, 1354-1804, Seattle/ London 1977, str. 5f., 252f. 9 Usp.: Daja, Sreko M., Konfessionalitt und Nationalitt Bosniens und der Herzegowina. Voremanzipatorische Phase 1463-1804, Mnchen, 1984. 10 Sfera visoke kulture obiljeena je krajnjim stupnjem izolacija izmeu triju identiteta, dok se u pukoj kulturi ostvaruje njihovo proimanje i to zahvaljujui zajednikom fondu kulturnih modela i stvaralakih zakonitosti. Lovrenovi, Ivan, Unutarnja zemlja. Kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, Zagreb, 2004, str. 255. 11 Usp.: Daja, Sreko M., Bosnien-Herzegowina in der sterreichisch-ungarischen Epoche (1878-1918), Mnchen, 1994, str. 189ff.

711

kulture, pak, pojava predstavlja izvanredan primjer spajanja nespojivog.12 U ovom oksimoronskom spajanju nespojivog lei jedinstveno bogatstvo, ali istovremeno i prokletstvo bosanske kulture ije jedinstvo od 19. stoljea dovode u pitanje centrifugalne snage etnoreligioznog nation buildinga. Ono to se kulturno-teorijski moe shvatiti kao sretni sluaj jednoga identiteta koji se nalazi u permanentnom konstituiranju, a kojega Nirman Moranjak-Bambura opisuje pojmovima poput interspace, non-place i nowhereness, u smislu stalne interakcije bez fiksiranog uporita,13 pokazuje se iz perspektive imaginiranja nacionalnog identiteta kao nepremostiva prepreka: Bosna postaje politiki neodredivo ne-mjesto kojega je teko zamisliti kao naciju. To je osobito evidentno u 20. stoljeu, nakon zavretka stoljeima duge bosanske pripadnosti i njezinom ukljuenju u obje jugoslavenske drave u kojima obiljeba Bosanac nije bila politiki relevantna.14 Ni dananja Bosna nije uspjela stei autonoman status i podsjea, etnikom podjelom koja je nastupila po zavretku rata, i koja je de facto sankcionirana Dejtonskim sporazumom, vie na kakvo loe konstruirano nemjesto nego na jednu europsku dravu. Kao to u pokazati u nastavku teksta, i neki od prominentih pokuaja samoopisivanja poduzeti nakon nastanka nezavisne drave Bosne i Hercegovine, kako bi kulturalni identitet definirali iznutra, kao da potvruju povijesno legiranje etniciteta i religije, makar bi takva konceptualiziranja trebala predstavljati upravo njegovo prevladavanje. Fokusiranje na po sebi veoma razliite bonjake intelektualce, poput Muhameda Filipovia, Rusmira Mahmutehajia i Devada Karahasana, omoguuje naglaavanje temeljne ambivalencije u postjugoslavenskome
12 Lovrenovi, Unutarnja zemlja, str. 269f. (kurziv u originalu). To odbijanje sudjelovanja i sudjelovanje (u) bosanskoj kulturi Nirman MoranjakBambura opisuje uz pomo pojma sinkretizam. Usp.: MoranjakBambura, Nirman, On the Problem of Cultural Syncretism in Bosnia and Herzegovina, u: ista (Hg.), Bosnien-Herzegovina: Interkultureller Synkretismus, Wien/Mnchen, 2001, str. 5-42. O multikulturalnosti u Bosni i Hercegovini iz socioloke perspektive usp. I: Cudic, Sanda, Multikulturalitt und Multikulturalismus in Bosnien-Herzegowina. Eine Fallstudie zu Herausbildung, Bedeutung und Regulierung kollektiver Identitt in Bosnien-Herzegowina, Frankfurt/M, 2001. 13 Usp. Moranjak-Bambura, On the Problem of Cultural Syncretism, str. 11f., 16. 14 O nepostojanju Bosne kao toposu knjievnih tekstova Bosne usp.: Jakia, Miranda, Bosnientexte. Ivo Andri, Mea Selimovi, Devad Karahasan, Frankfurt/M., 2009.

712

diskurzu o identitetu. Jer, s jedne strane, spomenuti autori postuliraju poseban europski put Bosne, koji stoji u opoziciji prema ujedinjujuim nacionalnim procesima i fungira kao model multietnike tolerancije. S druge strane, njihove koncepcije nose manje ili vie prikrivene partikularistiko-hegemonijalne tendencije, u smislu jedne religiozno fundirane nadmonosti bonjakoga elementa unutar bosanske multikulturalnosti. Sva tri koncepta, o kojima e se raspravljati u nastavku Filipoviev bosanski duh, Mahmutehajievo jedinstvo u mnotvu i Karahasanov dramatski kulturni sistem ocrtavaju, unato razlikama, slinu sliku bosanskog kulturalnog modela kao permanente interakcije etniko-religioznih entiteta, kao dijalog paritetskih kultura koji samo unutar toga dijaloga tolerancije mogu tvoriti jedinstvo, te stoga naelno odbijaju homogenizirajue procese nacionalistike naravi. U isto vrijeme sva tri autora manje ili vie eksplicitno naglaavaju konstituirajuu ulogu islama u formiranju tog osobitog modela kulture ija se geneza, dodue, vidi ve u srednjovjekovnoj Bosni, ali koja se u potpunosti mogla razviti tek u doba Osmanskog carstva. Utoliko to smatraju da je bosanski identitet dijaloke tolerancije oduvijek ugroen nacionalistikim snagama katoliko-hrvatskog ili ortodoksno-srpskog porijekla, oni Bonjake identificiraju kao ekskluzivne nositelje toga identiteta koji na taj nain doivljuje etniko-religiozno esencijaliziranje. Rekonstrukcija tako odreenog diskurza identiteta nadovezuje se na rezultate istraivake literature o ulozi konfesionalizma u procesu nacionalnoga pridavanja identiteta bosanskim etnijama, osobito muslimanskoj, koja je u posljednjim godinama doivjela snaan porast. Dok se dosadanje istraivanje koncentriralo na samosvojni proces stvaranja nacije bosanskih Muslimana s njegovom iznimno dugom protonacionalistikom fazom,15 na konstrukciju bonjake mitologije i njezino
15 Usp.: Donia, Robert J., Islam under the Double Eagle: The Muslims of Bosnia and Hercegovina, 1878-1914, New York, 1981; Babuna, Aydin, Die nationale Entwicklung der bosnischen Muslime, mit besonderer Bercksichtigung der sterreichisch-ungarischen Periode, Frankfurt/M., 1996; Hpken, Wolfgang, Konfession, territoriale Identitt und nationales Bewusstsein: Die Muslime in Bosnien zwischen sterreichisch-ungarischer Herrschaft und Zweitem Weltkrieg (1878-1941), u: Schmidt-Hartmann, Eva (Prir.), Formen des nationalen Bewutseins im Lichte zeitgenssischer Nationalismustheorien, Mnchen, 1994, str. 233-253; Steindorf, Ludwig, Von der Konfession zur Nation: Die Muslime in Bosnien-Herzegowina, u: Sdosteuropa Mitteilungen 37 (1997), 4, str. 277-290; Wieland, Carsten, Nationalstaat wider Willen. Politisierung von Ethnien und Ethnisierung der Politik: Bosnien, Indien, Pakistan, Frankfurt/New York, 2000.

713

djelovanja na suvremenu historiografiju16 ili na debatu o alternativnim konceptima muslimanstvo i bonjatvo u kasnojugoslavenskom i postjugoslavenskom vremenu, moj se prilog fokusira na novija samoopisivanja Bosne u kojima se ipak aktualiziraju starije debate17 kao multietnikog i multireligioznog sistema kulture u kojemu konfesionalizam igra ambivalentnu ulogu. S jedne se strane ini da je religiozni pluralizam u tome konceptualiziranju glavna karakteristika jedne nacije koja upravo kroz njega prevazilazi predmoderne forme na konfesiju usmjerene pripadnosti grupi, kako bi postala gotovo postmoderna multikulturalna zajednica po slobodnoj volji pripadnika. No, s druge strane, upravo religiozne razlike izmeu muslimanskih Bonjaka i kranskih Srba i Hrvata markiraju nepremostive diferencije u prihvaanju bosanskog kulturalnog modela koji svoje usidrenje pronalazi iskljuivo u bonjakom elementu. Istovremeno esencijaliziranje bonjakog identiteta mitologizirajuim pre-pisivanjem povijesti koje se da promatrati u ovim koncepcijama potvruje izmiljanje bosanske nacije u duhu 19. stoljea18 koje nije sposobno prevazii legiranje etniciteta i religije.19

III. Bosanski duh (Muhamed Filipovi)

Korijeni diskurza identiteta koje ovdje valja istraiti lee u Jugoslaviji ezdesetih. Nije sluajno da debata o bosanskom kulturalnom identitetu postaje virulentna onog momenta u kojemu Muslimani, u Titovoj Jugoslaviji, stjeu politiko pri16 Usp. ani, Ivo, Zur Geschichte der bosniakischen Mythologie, u: Meli, Dunja (Prir.), Der Jugoslawien-Krieg. Handbuch zur Vorgeschichte, Verlauf und Konsequenzen, Wiesbaden, 20072, str. 293-297; Juzbai, Devad, Die Geschichtsschreibung in Bosnien-Herzegowina im letzten Jahrzehnt des 20. Jahrhunderts, u: sterreichische Osthefte 44 (2002), 1-2, str. 421-433; Promitzer, Christan, Whose is Bosnia? Post-communist Historiographies in Bosnia and Herzegovina, u: Brunnbauer, Ulf (prir.), (Re)Writing History Historiography in Southeast Europe after Socialism, Mnster, 2004, str. 54-93; Ferhadbegovi, Sabina, Vom Nachteil der Historiographie fr das Leben in Bosnien-Herzegowina, u: Brunnbauer, Ulf/Vo, Christian (prir.), Inklusion und Exklusion auf dem Westbalkan, Mnchen 2008, str. 131-140. 17 U prvome redu koncepcija bonjatva Benjmina Kllaya. Usp. o tome Redi, Enver, Kllays bosnische Politik. Kllays These ber die bosnische Nation, u: sterreichische Osthefte 5 (1995), str. 367-379. 18 Izmiljanje nacije ovdje prema Benedict Anderson, Die Erfindung der Nation. Zur Karriere eines folgenreichen Konzeptes, Frankfurt/M., 1988. 19 O ukrtanju religije i nacionalnog identiteta u Bosni usp. Briga, Tone, Islam and the Quest for Identity in Post-Communist Bosnia-Herzegovina, u: Shatzmiller, Maya (Prir.), Islam and Bosnia. Conflict Resolution and Foreign Policy in Multi-Ethnic States, Montreal u.a. 2002, str. 24-34.

714

znanje, isprva kao etnija (narodnost) a onda kao nacija (narod).20 Upravo su se muslimanski intelektualci osjeali pozvanima pridati Bosni jedan identitet koji se mogao postaviti na istu razinu s hrvatskim ili srpskim. Paradigmatski zasnivaki tekst toga diskurza jest lanak Bosanski duh u knjievnosti, ta je to? (1967) Muhameda Filipovia, jedne od glavnih figura u pokretu za priznavanje Muslimana kao nacije.21 Pri tome je upadljiva injenica da definicija bosanskoga identiteta kao duha ostaje iznimno nejasna i uglavnom slijedi ex-negativo: ono to je specifino za bosanski duh jest njegova nekompatibilnost s nacionalnim idejama, budui da se nalazi na dubljoj razini od partikularnog duha etnikih identiteta, to do izraaja dolazi i u njegovoj nemitogenetskoj naravi.22 Naelno odsustvo mita ini literaturu kolijevkom bosanskoga duha. No, pri tome se ne radi o srpski inspiriranoj knjievnosti koja poinje sedamdesetih godina devetnaestog stoljea a kulminaciju dosee s Ivom Andriem iji su junaci reprezentanti nacionalnih partikularizama. Ta je literatura Bosnu vie dijelila negoli mnoge vojske
20 Nakon to se etrdesetih i pedesetih godina od bosanskih muslimana zahtijevalo preuzimanje bilo srpskog bilo hrvatskog nacionalnog identiteta, na popisu im je stanovnitva 1961. prvi puta dozvoljeno da se oznae kao muslimani u etnikom smislu (s malim m). Priznanje Muslimana kao nacije (s velikim M) uslijedilo je 1968. zakljukom CK bosanske komunistike partije i stupilo je u upotrebu prvi put na popisu stanovnitva 1971. Usp.: Malcolm, Bosnia, str. 197ff.; Hpken, Wolfgang, Die jugoslawischen Kommunisten und die bosnischen Muslime, u: Kappeler, Andreas/Simon, Gerhard/Brunner, Georg (prir.), Die Muslime in der Sowjetunion und in Jugoslawien. Identitt, Politik, Widerstand, Kln, 1989, str. 181-210. Banac, Ivo, Bosnian Muslims: From Religious Community to Socialist Nationhood and Postcommunist Statehood, 1918-1992, u: Pinson, Mark (prir.), The Muslims of Bosnia-Herzegovina. Their Historical Development from the Middle Ages to the Dissolution of Yugoslavia, Cambridge (Mass.) 1993, str. 129-153. 21 Filipovi, Muhamed, Bosanski duh u knjievnosti, ta je to?, u: ivot. asopis za knjievnost i kulturu 3 (1967). Ovdje se koristi elektronika verzija u: Spirit of Bosnia (Duh Bosne) 1,1 (2006), S. 1-23 (www.ceeol.com, pristup 13.08.2009). Usp. o tome kritike primjedbe Nirman Moranjak-Bambura, Bosanski duh i aveti postmodernizma, u: Razlika/Diffrance 2 (2001), str. 1-19, i Davora Beganovia, Postapokalypse im Lande der guten Bosnier. Kulturkritik als Quelle des kulturellen Rassismus, u: Ferhadbegovi, Sabina/Weiffen, Britta (Hg.), Brgerkriege aus kulturwissenschaftlicher Perspektive: Grenzstabilisierung, Grenzberschreitung, Entgrenzung, Konstanz (u tisku). 22 [Bosanski duh] prevazilazi granice nacionalnog horizonta duhovnog doivljavanja [] Na izgled parcijalan i podijeljen, povijesni se duh bosanskog naroda poinje oitovati kao realna osnova zajednice jednog naroda i vie nacija. [] Nacionalni mit u Bosni nije bio mogu jer, naprosto, nema ni narodnog bosanskog mita. Bosanac, naime, sebe i svoju povijest, ne doivljava uope mitski. [] Otuda, mislim da je razlog to Bosna nema svoje mitologije jednostavno u samoj strukturi bosanskog ivota i duha, koji je graen tako da ne doputa egzaltaciju, da uvijek ostaje svjestan granica svijeta i ovjeka. Isto, str. 3, 4, 10.

715

koje su preko nje marirale i u njoj krv prolijevale.23 U pravu bosansku knjievnost spadaju, naprotiv, autori poput Dervia Suia (Ja, Danilo), Mee Selimovia (Dervi i smrt) i prije svih Maka Dizdara: objavljivanje Dizdareve zbirke pjesama Kameni spava Filipovi uzima za povod svog eseja. Znaaj Dizdareva pjesnitva po Filipoviu se nalazi u tome to ono daje bosanskome duhu poetski oblik.24 Osnovne poetske ideje Dizdarove poezije su ideje: suprotnosti ljudske prirode, ljudske sudbine kao granice od roenja do groba; osamljenosti izmeu zemlje i groba koja upuuje na nebo, na pravednika, spasitelja, Boga; [] stvaranje kao sudbina izuzetnih; gorina i trpkost ivljenja i smrti; zemlja, otrov zmije, kamen, plamen; vjena sluba drugom, gospodinu, ratu i pobuna i nada; vjeno vraanje, perpetum (sic!) mobile ivota; bosa, posna, hladna, gladna, a prkosna. Isto, str. 20. Uz pomo scenografije Kamenog spavaa koja njegovom duhovnom katalogu pridaje zauujui fragmentarni karakter, Filipovi postulira bosanski identitet kao identitet koji prevazilazi etniki posebno, kako bi se uzdigao u sferu opeljudskoga. No ta snana antropoloka dimenzija oduzima bosanskom duhu nakraju svaku konkretnost i ini ga praznim mjestom. Stoga nije odve iznenaujue kada to prazno mjesto u devedesetima stekne sadraje koji su tipini za izgradnju nacionalnih identiteta, makar Filipovi i tvrdio da su oni tui bosanskome duhu. Filipoviev bosanski duh za vrijeme ratnih godina i poslije njih igra vanu ulogu u reaktiviranju nacionalnih mitova, iji se glavni nosai vide u bonjakome identitetu i njegovim etniko-religioznim karakteristikama. Ti nacionalni mitovi znae prevrednovanje osmanskoga naslijea koje se stilizira kao model multireligiozne i multietnike tolerancije. Istovremeno oni sadre konstrukciju jedne genetike veze izmeu Osmanskoga carstva i sred23 Tako je nastala nacionalno inspirirana kultura koja je Bosnu vidjela samo kao krajinu, a Bosance kao krajinike nacionalnog duha i nacionalne svijesti, koja je povijest i ljudski ivot vidjela samo kao patnju nacionalnog heroja i nacionalnog simbola, u svim njegovim variantama. Isto, str. 5. 24 No, pored umjetnike vrijednosti, ova poezija za nas ima vrijednost i po tome to izraava, u vidu poetskih ideja, izvjesne bitne aspekte naeg bosanskog duha. Ebd., str. 20.

716

njovjekovne bosanske drave s njezinim duhovnim sreditem, Crkvom bosanskom, koju se vidi u bogumilskoj tradiciji unato brojnim povijesnim studijama koje tu tezu uvjerljivo pobijaju.25 Diskurz o tolerantnom i multietnikom bosanskom duhu razvija se u devedesetima kao alternativa panislamskim tendencijama unutar SDA Alije Izetbegovia, iji je izvorni cilj bio islamiziranje bosanskoga drutva i njegovoga ukljuenja u transnacionalnu ummu, islamsku zajednicu.26 Ve za vrijeme rata dolo je do pomjeranja u politici SDA, koja su unato manifestnih pokuaja islamiziranja na odreenim podrujima, npr. u armiji vodila prije k nacionaliziranju islama u svrhu graenja identiteta.27 Promjena u oficijelnoj jezikoj praksi od Muslimanski narod do Bonjaki narod (1993), kako bi se obiljeio nacionalni identitet koji nije iskljuivo religiozne naravi, markira taj obrat.28 U tome kontekstu diskurz o bosanskome duhu postaje iznova aktualan, kao to pokazuje okrugli stol organiziran na tu temu 1994., na kojemu su sudjelovali brojni intelektualci, meu njima i Filipovi.29 Bosanski duh koji kao to smo vidjeli u prvom Filipovievom eseju nosi obiljeja semantikog praznog mjesta ovdje stjee supstancijalizaciju koja stoji u suprotnosti s njegovom naravi. Jer bosanska se kultura s jedne strane obiljeava kao principijelno otvorena, multidimenzionalna i poliperspektivna, a u tome se
25 Usp. u.a. Fine, John V.A., The Bosnian Church: A New Interpretation. A Study of the Bosnian Church and Its Place in State and Society from the 13th to the 15th Century, New York/London, 1975; Daja, Sreko M., Die bosnische Kirche und das Islamisierungsproblem Bosniens und der Herzegowina in den Forschungen nach dem zweiten Weltkrieg, Mnchen, 1978; Malcolm, Bosnia, str. 27-42; okovi, Pejo, Crkva bosanska u XV. stoljeu, Sarajevo, 2005. O konstrukciji bogumilskoga mita u k.u.k. vrijeme (Safet-beg Baagi, Mehmed-beg Kapetanovi) usp.: ani, Zur Geschichte der bosnischen Mythologie, str. 293f.; u Titovoj Jugoslaviji usp. Zimmermann, Tanja, Titoistische Ketzerei. Die Bogomilen als Antizipation des dritten Weges Jugoslawiens, u: Sdosteuropa Mitteilungen (u tisku). O politikoj dimenziji bogumilskoga mita usp.: Lovrenovi, Dubravko, Povijest est magistra vitae (o vladavini prostora nad vremenom), Sarajevo, 2008, str. 133-362. 26 Usp. Izetbegovi, Alija, Islamska deklaracija [1970], Sarajevo 1990. O muslimanskom nacionalizmu u Titovoj Jugoslaviji i poslije nje usp.: Perica, Vjekoslav, Balkan Idols. Religion and Nationalism in Yugoslav States, Oxford, 2002, str. 74ff. 27 Usp.: Bega, Federico Maria, Islam balcanico, Torino, 2008, 174ff. 28 Usp.: Babuna, National Identity, Islam and Politics. O procesu te promejne imena i ulozi koju je pri tome igrala koncepcija bonjatva Adila Zulfikarpaia, usp. Opirno: Dick, Die Bonjatvo-Konzeption, str. 76ff. 29 Musabegovi, Sadudin (prir.), Dijalog o bosanskom duhu, Sarajevo, 1996.

717

smislu bosanski duh vidi kao opozicija zatvorenim nacionalnim mitovima, poput srpskoga.30 S druge se strane u toj otvorenoj, poliperspektivistikoj strukturi vidi vrsto okretite i uporite koje posjeduje odreenu etniko-religioznu pripadnost. Za Bosnu je karakteristina religiozna tolerancija koja u kontekstu europske monoreligiozne homogenizacije predstavlja skandalozan izuzetak.31 Tu genetsku toleranciju bosanska kultura zahvaljuje duhovnome naslijeu Osmanskog carstva, tj. islamu.32 Kao istinski nositelj toga duha tolerancije koji je stoljeima uzaludno bio ugroavan od strane katolike i pravoslavne netolerancije,33 vide se Bonjaci koji na taj nain postaju pravim Bosancima.34
30 Bosanski duh je otvoren, tolerantan, multidimenzionalan. On nema nita zavreno, dato, zadato, konano. Nema mitova, otvoren je prema Istoku i Zapadu. Naspram njega je, na primjer, zatvoreni duh srbijanskog nacionalizma, nacizma, faizma iz kojeg najvei dio naroda ne moe da izae. (Mesud Sabitovi). Ebd., str. 7. Fenomenologija interregionalnosti je povijesno iskustvo Bosne, koje se iskazivalo u njenoj paradigmi i idiomu, ili bosanskom duhu, kao iskustvo mnogostrukog rasreditenog, poliperspektivnog. (Sadudin Musabegovi). Ebd., str. 16. 31 Zemlja koja je u srcu Evrope uspjela omoguiti viestoljetno meuboravite i zaviaj za sve etiri glavne monoteistike, u osnovi, ma ta ko o tome mislio, ipak u povijesti Evrope nepomirljive religije, predstavlja u povijesnom okruenju svojevrsni skandal. Kaem: skandal, zato to je evropska povijest u znaku monoreligijske homogenizacije, koja je iskljuivala drugo i razliito kao neto to joj je strano i tue, ako ne i neprijateljsko. (Sadudin Musabegovi). Ebd., str. 15. Time bosanska kultura predstavlja istovremeno i paradigmatski model za cijelu Europu: U tom kontekstu je Bosna [] paradigma Evrope i svijeta. Bosna jeste ve ono to Evropa eli da bude, i to mora biti da bi opstala. (Muhamed Filipovi). Ebd., str. 46. 32 to se tie fonda injenica o bosanskom duhu, mislim da je glavna, ali ne i jedina injenica tog duha, glavna komponenta tog duha napadnuta. Ta komponenta je islam. [] Kada su ovdje [u Bosni], u esnaestom i sedamnaestom stoljeu, bili, na jedan prirodan nain, upostavljeni takvi drutveni odnosi u kojima je svaka kultura i nacionalnost ivjela unutar same sebe i istovremeno, u prirodnoj mjeri, okrenute Drugome, svaka vjerska i narodna skupina je prosperirala i tada smo imali, istina zahvaljujui velikom kiobranu jedne svjetske imperije nad Bosnom, tada smo imali zlatno doba Bosne. (Demaludin Lati). Ebd., str. 2931. Organizacija kranskih vjeroispovijesti u sistem milleta, koji im je osiguravao postojanje u Osmanskom carstvu, nije istovremeno znaila i naelnu toleranciju prema inovjernicima. Protiv toga govori injenica da je od 43 franjevaka samostana koji su u Bosni egzistirali na poetku osmanskoga vremena, 1881. ostalo samo 10. Vgl. Lovrenovi, Povijest est magistra vitae, str. 70f. 33 Islam na prostorima evropskim, gdje je fiziki poraen, ozvanieno ostaje u Bosni tek 1878., isti vid onog islama koji je nekoliko stoljea bio u prilici da se od evropskog hrianstva i kranstva ui netoleranciji, kao i u ove dana oslobodilakog rata. Tu pouku islam nije mogao usvojiti ni primijeniti. (Alija Isakovi). Ebd., 11. 34 Bosanski duh je sutinsko svojstvo Bonjaka. U njemu je sadrana ideja bosanskog ovjeka [] (Mesud Sabitovi). Ebd., S. 7.

718

Poliperspektivizam bosanske kulture na taj se nain fatalno potkopava.35 Ta tendencija ka monologiziranju bosanskoga duha kao kvintesencije bonjakog, prije negoli bosanskog identiteta, praena je u devedesetim godinama komplemetarnim procesom mitologiziranja bosanske povijesti. Meu glavnim nositeljima toga diskurza nalazi se, iznova, izumitelj bosanskog duha Muhamed Filipovi, koji svojim publikacijama konstruira pseudopovijesni kontinuitet bosanske duhovnosti od srednjeg vijeka do sadanjosti.36 Bosanski duh tu postaje metafizikom supstancom koja se s jedne strane realizira prema historijskoj fazi u razliitim religioznim hipostazama,37 no s druge strane poznaje jednog jedinog etnikog nositelja, Bonjake, ija se rasna istota sa zapanjujuom sigurnou moe pratiti sve do srednjega vijeka.38 Povijest Bosne, po Filipoviu, svjedoi o stalnoj borbi izmeu multilateralnog i multikulturalnog, bosanskog duha koji Bosnu ini pramodelom za Europu,39 i kranskog unilateralizma, odnosno kranske netolerancije. Utoliko to Filipovi interpretira povijest na osnovu suvremenih
35 Usp. o tome kritiku opasku Ive Komia: Dalje, postoji jo jedna opasnost: da se bosanska duhovnost, koja sabire razlike i uva ih, totalitarizira i uniti razlike. Mi, naprotiv, moramo istrajavati u razlikama, to je ono na emu moemo graditi svoje jedinstvo, jer bez toga ne moemo opstati. U tom kontekstu ne moemo vie govoriti o glavnim komponentama bosanske duhovnosti. Jer dok neto postavljamo kao glavnu komponentu u tome, sporedno ispada. Isto, str. 59. 36 Filipovi je svoj pseudoznanstveni projekt posljednjih godina proirio na vietomnu, enciklopedijsku Povijest bosanske duhovnosti. Usp. Filipovi, Muhamed, Historija bosanske duhovnosti, Sarajevo, 2004. 37 Taj duh koji je islam nosio sa sobom, potpuno je koincidirao sa onim prethodnim duhom bosanskim; on je ustvari njegova kontinuacija. (Muhamed Filipovi). Dijalog o bosanskom duhu, str. 46. 38 Oni [Bonjaci] stoga predstavljaju najbitniji dio stanovnika Bosne, u smislu davanja njenoj egzistenciji osobitosti i individualnosti, koja je bitna za njenu dravnopravnu kao i politiku neovisnost. Stoga su oni kima ili sol zemlje Bosne. To su i dokazali u zadnjem agresivnom ratu, kada su mnogi Srbi i Hrvati ispoljili secesionistike i anihilizirajue tendencije upravo prema svojoj sopstvenoj domovini, a nju su odrali i odbranili njenu egzistenciju kao drave upravo Bonjaci. [...] Oni su Bosnu i sada odbranili i to im daje pravo da odluujue utiu na njenu sudbinu. [] Tada su u pitanju bili neomaniheji, a sada su predmet progona postali muslimani. U oba sluaja se radilo o nekoj vrsti kranskog unilateralizma. Filipovi, Muhamed, Bosna i Hercegovina. Najvanije geografske, demografske, historijske, kulturne i politike injenice, Sarajevo, 1997, str. 30, 45, 66. 39 Bosna za Filipovia postaje prvobitn[i] raj[...] za ljude, raj[...] koji je izgubljen, i u nekom smislu je iva prolost Evrope, ona koju Evropa nanovo otkriva u ideji multikulturalizma i multilateralizma uope. Nav. Prema: Lovrenovi, Povijest est magistra vitae, str. 81.

719

konflikata on konstruira bez ikakova ukazivanja na povijesne izvore u sebi koherentan, ali fiktivan povijesni razvitak koji ne poznaje kontingenciju, ve samo zakonitosti koje se uvijek vraaju.40 Ta borba izmeu multilateralizma i unilateralizma poinje ve u srednjem vijeku, kada bosanski kralj Stjepan Toma trai pomo od katolikih zemalja, kako bi se obranio od prijetnji od strane Osmanske carevine, pri emu kao protuuslugu nudi iskorijenjivanje nezavisne Crkve Bosanske.41 Nakon osmanskog osvajanja Bosne autohtoni je bosanski duh pronaao novu hipostazu u islamu. Izdaja bosanskog multilateralizma koju su poinili posljednji bosanski kraljevi za posljedicu je imala masovno preuzimanje islamske vjere od strane ranijih pripadnika Crkve bosanske, koji su bili prisiljeni konvertirati u katolianstvo ili pravoslavlje. Oni su u islamu prepoznali legitimnog nasljednika duha tolerancije bosanske crkve.42 Nestajanje Crkve bosanske i islamiziranje velikog dijela bosanskoga stanovnitva dogaaji za koje jo nije pronaeno povijesno fundirano objanjenje43 kod Filipovia se bez problema spajaju u logiku hipostaziranja bosanskoga duha tolerancije koji se nalazi u vjeitoj borbi sa zlim silama kranske (osobito katolike) netolerancije. Deklarirana poliperspektivnost bosanske kulture nakraju mutira u klasinu nacionalistiku shemu binarnoga razlikovanja izmeu prijatelja i neprijatelja unutar koje nije mogu nikakav dijalog, ve samo konfrontacija.44
40 O neznanstvenoj metodi Filipovia usp. Lovrenovi, Povijest est magistra vitae, str. 18-129; Haveri, Tarik, as lobotomije. Prikaz jednog kulturnog skandala, Sarajevo, 2007, passim. 41 Bosna je tada prvi puta i sa traginim posljednicama postala i sama zemlja unilateralizma i netolerancije u pitanjima vjere, to joj se ubrzo osvetilo. Filipovi, Bosna i Hercegovina, str. 73. 42 Razvoj islamske akulturacije, tj. prihvatanja islama u Bosni, ovisio je od tri bitna momenta bosanske povijesti. Prvi momenat bio je svakako prethodno postojea vjerska tolerancija i multilateralizam u Bosni. Tu toleranciju su zadnja dva bosanska kralja pokuala unititi i unilateralizirati Bosnu, te od nje nainiti katoliku zemlju. Eradikacija pripadnika Crkve bosanske imala je efekt upravo u tome to su prevjereni pripadnici stare Crkve lake i bre prihvatali islam, umjesto do tada im nametnute vjere. [...] Pogotovo to ja ta nova vjera pokazivala toleranciju i odnos potovanja prema svim zateenim drugim vjerama, karakteristinu uostalom i za stavove Crkve bosanske. Isto, S. 80. 43 Usp. u.a. Malcolm, Bosnia, S. 27-42, 51-69. 44 O slinoj ambivalenciji izmeu otvorenog, inkluzivnog i zatvorenog, ekskluzivnog pojma bonjatva kod Zulfikarpaia koji je bio politiki povezan s Filipoviem poetkom devedesetih usp. Dick, Die bonjatvo-Konzeption, passim.

720

IV. Jedinstvo u razliitosti (Rusmir Mahumtehaji)

Slinu strategiju mitologiziranog simplificiranja povijesti slijedi i Rusmir Mahumtehaji u svojoj knjizi Dobra Bosna (1997). Mahmutehaji se, zbog programatskog dranja za muslimanstvo i odbijanja bonjatva uobiajeno promatra u opoziciji prema Filipoviu.45 No sljedee izvedbe trebaju pokazati da se Mahmutehajieva argumentacija unato jasnijeg naglaavanja uloge islama u bosanskoj kulturi u svojoj bazinoj strukturi ne razlikuje bitno od Filipovieve. Mahmutehajiev je cilj ocrtavanje portreta tradicionalno tolerantne Bosne u kojoj je a to je njegova teza kulturalni model jedinstvo u razliitosti46 doao do ranije neviene realizacije. Uspomo iznimno neizdiferencirane argumentacije on reducira slino kao Filipovi bosansku povijest na iteraciju jedne uvijek iste sheme u kojoj su razliita religiozna hipostaziranja toga kulturnog modela permanentno ugroena od strane netolerantnih snaga iji je cilj miniranje dijaloga razliitosti. Pritom Mahmutehaji u postuliranju neprekinute duhovne tradicije u Bosni ide jo dalje od Filipovia,47 budui da on njezinu prvu realizaciju vidi u arijanizmu:48 on je inicirao tradiciju jedinstva u razliitosti koju je od tog poetka pa nadalje prenosila Crkva bosanska kako bi, nakraju, u islamu nala svojega konanog duhovnog nositelja. Argumentativnim kratkim spojem, kojega smo promatrali ve kod Filipovia, ta religiozna tradicija tolerancije stjee odreeno etniko fundiranje u Bonjacima ija egzistencija u potpunosti koincidira s egzistencijom te tradicije. Kako bi to ustvrdio, Mahmutehajiu je dovoljna uspostava (nejasnih) slinosti izmeu arijanske kristologije i islamske teologije, kao i prihvaanje upitne teze o masovnome prelasku posljednjih pripadnika Crkve bosanske na
45 Usp. programatski spis: Purivatra, Atif/Imamovi, Mustafa/Mahmutehaji, Rusmir, Muslimani i Bonjatvo, Sarajevo 1991. Usp. o tome Babuna, National Identity, Islam and Politics, S. 408ff. 46 Mahmutehaji, Rusmir, Dobra Bosna, Zagreb 1997, S. 8 i passim. 47 [] neprekinutost duhovnih tokova, [koji] zadobivaju razliite povijesne oblike, isto, str. 108. 48 Zapanjuju (i znakovit) je nain na koji Mahmutehaji dokazuje tezu o trajnome utjecaju arijanizma u Bosni: on ukazuje na Noela Malcolma, koji je u svojoj Bosnia. A Short Story (str. 4f.) ukratko opisao seobu naroda (bez dvojbe arijskih) Gota na Balkan, a da pri tome uope nije ni spomenuo arijanizam. U tome smislu Malcolm ak i tvrdi: The Goths seem to have left no cultural imprint on the Balkan lands. (str. 5).

721

islam.49 U tome smislu Bonjaci postoje za Mahmutehajia prije negoli je bilo koja bosanska etnija i ponijela to ime.50 Stoljetni konflikt s katolicima i pravoslavcima, koji su tu duhovnu tradiciju zbog njezine neponovljive drugosti uvijek osuivali kao heretiku, od Bonjaka je stvorila paladine jedinstva u razliitosti51, ali istovremeno i rtve progona, o emu i do danas svjedoi povijest Bosne.52 S osobitom emfazom Mahmutehaji podcrtava usidrenost bosanskoga kulturalnog identiteta u islamu.53 Pri tom postaje jasno da on pod kulturalnim modelom jedinstva u razliitosti podrazumijeva prilino jednostavan sadraj: tolerantno dranje islama prema prethodnikim monoteistikim religijama idovstvu i kranstvu, ije pravo na postojanje islam ne negira, ve ga shvaa kao od Boga eljeno mnotvo stvarnosti.54 Polazei od te teoloke ope mudrosti, koja u svojoj neiz49 Bonjaci svoju zasebnost izvode iz neprekinutosti povijesnog toka srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva i razliitih poloaja Bosne nakon propasti tog kraljevstva. Prihvaanje islama za njih je nastavak i upotpunjenje bosanske krstjanske tenje za izbavljenjem. [] Kada se u sloenom arhipelagu bosanskih razliitosti raspodjeljuje islam, u sloenom doticanju s pravoslavljem i katolianstvom, onda se, razumljivo, dogaa povlaenje bonjatva prema muslimanstvu. [] U bosanskom naslijeu, koje je vezano i za razliite kranske sljedbe, islam e lahko prepoznati pojave koje pripadaju njemu, kao to su bosanski krstjani u islamu prepoznali upotpunjenje onoga to su ve imali, a ne kao poricanje onoga u to su vjerovali. Isto, str. 19, 38, 65. 50 Kritiku poziciju prema ovom obliku etnikoga konstruktivizma zastupa Devad Juzbai, Nekoliko napomena o etnikom razvitku u Bosni i Hercegovini, in: Prilozi. Institut za istoriju u Sarajevu 30 (2001), S. 195-206. 51 Bonjaci, najbrojniji narod u Bosni, ustrajavaju uglavnom na obrani bosanskog jedinstva u razliitosti. Bosna i Bonjaci ustrajavaju u tenji da posvjedoe mogunost pravde za ljude uz izbor razliitih puteva prema Bogu. Mahmutehaiji, Dobra Bosna, str. 103, 130. 52 Bonjaka narodna zajednica koja danas ivi u Bosnu predstavlja ostatak povijesnog trajanja stalno izloenog progonu i genocidu. Okomica progona i genocida vidljiva je u ukupnosti povijesti prostora Bosne i njezinog susjedstva. Ona neprekinuto povezuje progone sljedbenika arijevske crkve, muslimana, templara, krstjana i njihovih batinika prema kojima je usmjeren genocid na kraju dvadesetog stoljea. [] Progone i ubijanja sljedbenika arijevske crkve nasljeuju progoni i ubijanja bosanskih krstjana, a njih progoni i ubijanja bosanskih muslimana. Isto, str. 127f. 53 Mahmutehaji ak tvrdi da je postojanje Bosne vezano za povezujuu i odreujuu funkciju islama: Ni Bosna, ni Bonjaci nisu mogui ako islam ne bude prihvaen kao povezujua i odreujua njihova bit. Isto, 130. 54 ovjeanstvo kao cjelina ini opu ummu, ili jedinstvenu materinsku zajednicu ljudi. Ona se sastoji od vie umma, koje su odreene pripadanjem nekoj od objava prije objave Kurana (jevreji, krani, zoroasteri, budhisti, itd.). [] Sve razlike meu ljudima [] imaju smisao Boijih znakova u jedinstvu razliitosti. Isto, str. 27, 29.

722

diferenciranosti opet nije ba sasvim tona,55 Mahmutehaji konstruira povijesno osporivu istinu jedne neprekinute tradicije tolerancije u Bosni, utoliko to projicira fundamentalni postulat islama na kristologiju arijanizma i Crkve bosanske;56 i, kao drugo, utoliko to politiku Osmanskoga carstva vidi kao voenu iskljuivo tim diktatom religiozne tolerancije, to je bajkovito pojednostavljivanje kompleksne politike situacije. Mahmutehajievsko jedinstvo u razliitosti, strogo promatrano, ne moe znaiti dijalog kultura, jer ono poiva na nunosti priznavanja nadmoi islama nad ostalim monoteistikim religijama ije je krivotvorenje (tahrif) Svetih pisama korigirao tako Mahmutehaji u smislu Kurana prorok Muhamed.57 Islam nastupa kao faktor ravnotee meu religijama knjige, kao element koji jednom jedinstvu podaruje mnotvo, harmonia Abrahamica,58 a Bosna je njegovo uzorito ostvarenje.59 Postavlja se pitanje kako je uope bilo moguno bosansko ostvarenje harmonia Abrahamica ako Mahmutehaji atestira kranima principijelnu, zato to je teoloki zasnovana, nesposobnost za priznavanje religioznoga diverziteta.60 To se pokazuje osobito kod pravoslavlja koje tradicionalno slijedi fatalnu koaliciju nacionalistikih ideja baziranih na mrnji prema drugome.61 Bosanski kul55 Opravdanje postojanja ljudi knjige (ahl al-kitb) jest naime povezano s uvjetom da se oni potine islamu. Samo tada mogu uivati posebna prava u islamskoj dravi i vrijediti kao dhimmi. 56 [Bosna] je vie od tisuu godina zasebnost koja objedinjuje vjerske razliitosti. Crkva bosanska je grevit pokuaj sabiranja tih razliitosti naspram tenje okruujuih crkvenih sustava da potine tu zemlju i njezine ljude. Isto, str. 38. 57 [Poslanik Muhammed] potvruje istinu o svim prethodnim vjerovjesnicima i poslanicima i otklanja zablude i krivotvorenja koje su ljudi promakli u prethodnim vremenima. Isto, str. 60. 58 Islam moe djelovati kao factor ravnotee, budui da svjesno pripisuje mnoinu izraza boanstvenoga jednom originalnom izvoru. [...] To je religiozno jedinstvo u razliitosti, harmonia Abrahamica. Mahmutehaiji, Rusmir, Bosnia the Good. Tolerance and Tradition, Budapest, 2000, str. 82f. Ovaj odjeljak nedostaje u originalnom izdanju. 59 Bosna je ime za svijest o toj ravnotei tako stjee paradigmatski znaaj za cijeli svijet. Svi su njegovi individualni elementi idovstvo, kranstvo, islam nuni jedni drugima. Poricanje jednoga jednako je poricanju sviju. Njihov integritet kao eksternih entiteta pojaan je internom esencijom sviju. Isto, str. 83. 60 Spomenuta linijska razumijevanja sakralne historije ine muslimane obaveznim da prihvate kranske zajednice, budui da ih prihvaa Boija Objava. Kranske zajednice ne prihvaaju islam, jer su osnovane na vjeri u okonanje Objave u Kristu. Mahmutehaji, Dobra Bosna,str. 38. 61 Crkva je u pravoslavnom razumijevanju sredstvo u rukama drave. Zato su u meusobnim odnosima pravoslavnih crkava nacionalni egoizmi nadjaavali ekumenske tenje. Ebd., str. 21.

723

turni model jedinstva u razliitosti postaje paradoksalni dijalog Bonjaka s partnerima nesposobnim za dijalog koji se moe voditi samo s nadreene pozicije islama.62 Utoliko to Mahmutehaji islam shvaa kao duhovni fundament bosanskog/bonjakog kulturalnog sistema, on ga ne postavlja samo u opoziciju prema nacionalnim modelima etnike i religiozne homogenosti, ve i prema cijeloj zapadnoj civilizaciji, kakva se razvijala jo od renesanse63. Nakon to se zapadna filozofija zaputila ka racionalizmu, ona je izgubila mogunost istinskoga pristupa metafizikoj dimenziji stvarnosti, jer ona se moe dosegnuti samo putem simbolizma.64 Sa zapanjujuom lakoom i lakomislenou Mahmutehaji proglaava pet stotina godina povijesti civilizacije za nitavne i pledira na povratak jednome obliku ivota u kojemu vodei prinicp vie nije kritiki um, ve potinjavanje ljudi Bogu i njegovim zakonima.65 Samo je tako uope mogu razumijevajui pristup simbolima stvarnosti i samo se time bosanska/
62 Kljuni paradoks bosanske i bonjake politike jest da najvaniji preduvjet opstanka i Bosne i Bonjaka jesu dijalog i saradnja sa Srbima i Hrvatima, iako je i najpogibeljnija klica protivmuslimanstva, protivbosanstva i protivbonjatva upravo meu njima. Iskljuivanje prava Srba i Hrvata na Bosnu zato to oni s vremena na vrijeme postaju sredstvo protivmuslimanskih, protivbosanskih i protivbonjakih nacrta svodi bosansku politiku na bonjaku, a bonjaku na politiku zemlje i krvi, to je siguran put prema propasti i Bosne i Bonjaka. Iz toga slijedi da Bonjaci mogu i moraju u islamu nai vrelo svoje zasebnosti i snage, ali i jasno vienje Bosne kao nacrta u kojem islam podupire jedinstvo razliitosti. Isto, str. 132. 63 Kako je izmeu ostalog jasno i iz posljednjeg primjera, Mahmutehaji primjenjuje pojmove bosanski i bonjaki esto kao semantiki ekvivalentne. O radikaliziranju tendencije izjednaavanja bosanskog kulturalnog identiteta s bonjakim elementom u novijoj prolosti usp. Lovrenovi, Dubravko, Povijesne greke ef. Ceria, in: Dani 449 (2006), ovdje prema http:/www.bhdani.com (30.09.2009). 64 Iznijete naznake o temeljnim pitanjima razumijevanja bonjake kulture dovode nas do kljunog pitanja o simbolizmu kao nainu izraavanja, koji je postao posve stran ovovremenoj kulturi, iako je to sredstvo najbolje prilagoeno pouavanju viih vjerskih i metafizikih istina. [...] Simbolizam je posve suprotan racionalizmu. [] Tumaenje znakova ini temelj svih vjerodostojnih predanja, ali je ono od vremena renesanse pomraeno i zagubljeno na Zapadu. Isto, str. 58, 68. 65 Islam u sredite razumijevanja svijeta stavlja uzajamnost izmeu Boga kao Stvoritelja i ovjeka kao stvora. [...] ovjeku je dodijeljeno pravo na izbavljenje, dok Bog zadrava sva ostala prava. Iskorienje tog prava ovisi o potinjavanju Boijim pravima. ovjek se potinjavanjem Boijim pravima obistinjuje u svojoj potpunoj slobodi, koja znai robovanje Bogu. Kao rob Boiji, ovjek prepoznaje i razumije Boije znake u svemu oko sebe [...] Isto, 59.

724

bonjaka kultura doista moe i shvatiti: ne racionalistiki, nego simboliki66. Osvjetljujui primjer te simbolike hermeneutike prua sam Mahmutehaji kada simbole na stecima, bosanskim srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima, dovodi u izravnu vezu s religioznim simbolima islama.67 Opa vrijednost tih simbola (jabuka, rua, tap, mjesec, ma, paukova mrea), kao i odustajanje od bilo kakvog povijesnog kontekstualiziranja omoguuju Mahmutehajiu da uvrsti poznatu tezu o duhovno-kulturalnoj vezi izmeu Crkve bosanske, kojoj se steci pripisuju u cjelosti bez dovoljnoga znanstvenoga utemeljenja, i Osmanskoga carstva. U Mahmutehajievu svijetu druge znanosti, u kojemu kauzalno-logiko miljenje ne igra nikakvu ulogu, ta postulirana duhovna povezanost preuzima na sebe oblik doslovne translatio imperii, utoliko to se legenda o prenoenju tapa dida odnosno djeda Crkve bosanske na bosansku sufijsku zajednicu, shvaena kao historijska injenica, deklarira simbolom duhovne tradicije Bosne u prvim godinama osmanske vladavine.68 Mahmutehajievsko jedinstvo u razliitosti kao model za opisivanje bosanskog multikulturalizma iznova objelodanjuje fatalno legiranje religije i etniciteta koje kao da potkopava postulirani dijalog kultura. Deklarirana principijelna religiozna tolerancija u Bosni kao preduvjet jedinstvenog kulturalnog sistema paljivijim se promatranjem pokazuje pseudoznanstvenim mistificiranjem neprekinute spiritualne tradicije koja u islamu pronalazi uporite i okretite. Zajedniki ivot bosanskih etnija postaje suparnitvom religija u kojemu su razlike principijelno neotklonjive.

V. Dramatski model kulture (Devad Karahasan)

Moda moe zauditi kada se ime Devada Karahasana nae u skupini bonjakih intelektualaca koji ire kriptonacionali66 Jezgru bonjakog bia ini kultura osnovana na poelima vieg reda, pa ona ne moe biti ni shvaena ni prikazana na vjerodostojan nain ako je pristup iskljuivo racionalistiki i dogmatsko sekularistiki. Bonjaka ukupnost proistjee iz svetog predanja, pa je zato neshvatljiva izvan nauka o znaku. Isto, S. 105, 70. Ti iskazi neodoljivo podsjeaju na trivijalni stereotip ruskog samoopisivanja po kojemu se Rusiju ne moe shvatiti razumom. 67 Usp. isto, str. 76-101. 68 Posljednji did Crkve bosanske predao je svoj didovski tap ejhu mevlevijskog bratstva. Isto, S. 89. Usp. kritike opaske D. Lovrenovia, Povijest est magistra vitae, str. 275ff.

725

stike teze preruene u multikulturalizam. Jer Karahasan se u osnovi ne bavi pseudoznanstvenom mistifikacijom povijesti, naprotiv, on se u svojim tekstovima o bosanskom kulturalnom modelu slui semiotiko-strukturalistikim analitikim kategorijama koje su zasigurno prikladnije za opisivanje zajednikog ivota i suparnitva bosanskih etnija negoli je to postuliranje nejasne spiritualne tradicije. Eksplicitno ukazivanje na LviStraussa i na teoriju drame kao i implicitno ali oevidno naslanjanje na dijaloginost Mihaila Bahtina i prostorno-semiotiki pojam granice Jurija Lotmana, Karahasanu omoguuju diferencirani opis jednoga modela kulture u kojemu konstitucija identiteta predstavlja nedovrivo poigravanje izmeu vlastitog i tueg i u kojemu su u istoj mjeri u igri i centrifugalne i centripetalne sile. Unato tome se i kod Karahasana moe promatrati tendencija pripisivanja konstituirajue uloge, kojom se garantira dijalog kultura, upravo bonjako-muslimanskome elementu. Karahasan objanjava svoju koncepciju dramatskog kulturalnog sistema Bosne na primjeru Sarajeva. U svojim prostorno-semiotikim analizama grada, koje su nastale u prvim godinama rata kao idealizirani portret sjeanja na razorenu urbanu realnost,69 Karahasan konceptualizira Sarajevo kao mikrokozmos, mjesto u kojem su se razliita lica svijeta sabrala u jednu taku onako kako se u prizmi saberu rasute zrake svjetlosti.70 Sarajevo je kulturalni, etniki i religiozni mikrokozmos, budui da je grad odmah po osnivanju u sebi sabrao ljude svih monoteistikih religija i kulture izvedene iz tih religija, bezbroj razliitih jezika i oblike ivota koje ti jezici sadre.71 Ono to je osobito u tome mikrokozmosu jest oblik zajednikoga ivota razliitih kultura koje Karahasan usporeuje s osnovnim naelima drame:
69 Usp. Karahasan, Devad, Sarajevo Portrait unutranjega grada, u: Dnevnik selidbe, Zagreb, 19952, str. 7-29. Usp. i Vlkl, Darinka Sigrid, Sarajevo in der bosnischen Literatur. Die literarische Gestaltung der Stadt Sarajevos als Spiegelbild Bosniens bei Ivo Andri, Mea Selimovi und Devad Karahasan, u: Ohnheiser, Ingeborg (Prir.), Wechselbeziehungen zwischen slawischen Sprachen, Literaturen und Kulturen in Vergangenheit und Gegenwart, Innsbruck, 1996, str. 359-374, ovdje str. 369-374; Strakov, Monika, Kulturelle Grenzen und Grenzberschreitungen in Bosnien. Die Sarajevo-Essays von Devad Karahasan, u: Huget, Holger/Kambas, Chryssoula/Klein, Wolfgang (prir.), Grenzberschreitungen. Differenz und Identitt im Europa der Gegenwart, Wiesbaden 2005, str. 65-72. 70 Karahasan, Dnevnik selidbe, str. 7f. 71 Isto, str. 8. Karahasan pojam religije pogreno primjenjuje i na pravoslavnu i katoliku konfesiju.

726

[T]emeljni odnos meu elementima sistema je opozicijska napetost, to znai da su elementi sistema postavljeni jedan nasuprot drugome i meusobno vezani upravo tom suprotstavljenou u kojoj definiraju jedan drugoga; elementi ulaze u sastav sistema (u sastav cjeline vieg reda), ne gubei svoju primordijalnu prirodui, odnosno niti jednu od osobina koje imaju izvan sistema kojega konstituiraju.72 Bosanski kulturalni sistem, kakav se u Sarajevu realizira u najistijem obliku, istinski je pluralistiki i dijaloki te time stoji u opoziciji prema monistikome multikulturalizmu zapadnih velikih gradova u kojemu umjesto napetosti vlada uzajamno prodiranje ili [...] sadravanje.73 Figura granice kao u lotmanovskom smislu mehanizam prevoenja74, kao dijaloki element izmeu obaju identiteta koji dijele granicu sredinji je za Karahasanovu koncepciju Sarajeva.75 Povlaenje granice pri tome postaje nezaobilazan element graenja identiteta ija se dramatska narav bazira na napetosti (u produktivnom smislu).76 Jasno povlaenje granica izmeu vlastitog i tueg bazina je operacija u konstruiranju identiteta u bosanskom kulturalnom sistemu u kojemu je [S]vakome lanu dramatskog kulturnog sistema Drugi [...] potreban kao dokaz vlastitog identiteta jer se vlastita posebnost dokazuje i artikulira u odnosu na posebnost Drugoga, dok je u dijalektiki konstruiranome sistemu Drugi samo prividno Drugi a zapravo je maskirani Ja, odnosno u meni sadrani Drugi, budui da su u dijalektikom sistemu (i dijalektikom nainu miljenja) suprotstavljene injenice zapravo Jedno77.
72 Isto, 10. 73 Isto. Na ovome se mjestu jasno pokazuje oslanjanje na bahtinsku opoziciju izmeu dijalokog i monolokog principa. Usp. Michail M. Bachtin, Das Wort im Roman, u: isti, Die sthetik des Wortes, prir. R. Grbel, Frankfurt/M., 1979. 74 Vgl. Lotman, Jurij, Vnutri mysljaich mirov, Moskau, 1996, str. 183. 75 Usp. i druge Karahasanove opise Sarajeva koji se baziraju na tome pojmu granice, a bave se prostorima kulture, poput hotela Evropa ili gradskoga parka u kojemu je vidljivo supostojanje osmanskih i austrijskih elemenata: Hotel Evropa, u: Karahasan, Dnevnik selidbe, str. 91-93; Grten und Wste. Der Park in Sarajevo, u: isti., Das Buch der Grten. Grenzgnge zwischen Islam und Christentum, Frankfurt/M., Leipzig 2002,str. 113-159. 76 O pojmu granice kod Karahasana usp. i: Karahasan, Devad, Zur Grenze. Eine Einfhrung, u: isti./Jaroschka, Markus (Hg.), Poetik der Grenze. ber die Grenzen Europas sprechen Literarische Brcken fr Europa, Graz 2003, str. 10-14. 77 Karahasan, Sarajevo Portrait unutranjeg grada, str. 10f.

727

Ta otra polemika s modernom babilonskom izmijeanou u modernim zapadnim gradovima78 usmjerava se (implicitno ali je to nemoguno previdjeti) i protiv konceptualizacije Sarajeva kao mjesta jedinstvenog, ratom ugroenog, kulturalnoga mijeanja koje je kao to sam objasnio na poetku bilo opeprihvaeno u zapadnoj publicistici ratnih godina. Branei se od tih pripisivanja izvana Karahasan opisuje bosanski kulturalni sistem kao sitem konfrontacije, su-protstavljanja i povlaenja granica koji ima malo to zajedniko s hibridnou. Karahasanovo odbijanje ovakvog, u najirem smislu, postmodernistikog pojma i metodolokoga je tipa, jer je njegova argumentacija strogo strukturalistika i izgrauje se na binarnim opozicijama prirodne naravi: otvoren naspram zatvoren, unutra naspram van. Stalna igra meusobnog komentiranja i suprotstavljanja otvorenoga i zatvorenog, vanjskoga i unutranjeg79 konstituira prema Karahasanu unutarnju semantiku grada. Te strukturalne opozicije Karahasan pronalazi i u sveukupnoj organizaciji grada, i u svakom od njegovih dijelova s tipinim strukturalistikim arom za simetrijom u svakome dijelu svakodnevice, od stanovanja do jedenja. Prostorno-semiotiki promatrano Karahasan shvaa sredite grada kao sam[u] unutranjost jer je dva puta ograeno od vanjskoga svijeta najprije brdima kojima je ograena kotlina u kojoj je ono izgraeno, a onda pojedinim gradskim etvrtima, mahalama, izgraenim na unutranjim obroncima tih brda.80 Mahale imaju u velikoj mjeri homogenu etniko-religioznu strukturu, tako da postoje muslimanska, pravoslavna, katolika i idovska mahala. Budui da je centar grada, arija, prostor u kojem se ne stanuje jer je rezerviran za radionice, trgovine i druge oblike privreivanja81, ona predstavlja unutranjost koja je semantiki otvorena: Na ariji svaka od kultura to postoje u mahalama artikulira i realizira svoju univerzalnu komponentu jer se na ariji realiziraju opeljudske vrijednosti koje svaka kultura naravno sadri u sebi privreuje se i time se osigurava ekonomska osnova postojanja u ovome svijetu, a istovremeno se na ariji pokazuje ljudska solidarnost, potreba za komunikacijom,
78 79 80 81 Isto. str.11 Isto. Isto. Isto. str. 12

728

otvorenost prema drugome. Jer na ariji se susreu, komuniciraju, surauju i ive jedni uz druge ljudi iz mahala, iz svih mahala rasporeenih okolo.82 Ono to je osobito u kulturalnom sistemu Sarajeva jest injenica da se to niveliranje razlika u svakodnevnim poslovima uvijek moe ukinuti, svaki put kada se Sarajlije vrate u svoju vlastitu mahalu.83 Osobenost prostorne dispozicije mahale jest da svaka mahala granii najmanje s jednom drugom koja ima drukiji etniko-konfesionalni sastav: Latinluk, naprimjer, granii s Bistrikom, dakle tu se dodiruju katolika i muslimanska kultura. Pri tome ne dolazi do mijeanja, naprotiv, jasno povlaenje granica tvori preduvjet za konstituiranje identiteta: [Z]ahvaljujui tom susjedstvu i tom stalnom dodiru, katolik i musliman iz ovih mahala savreno jasno prepoznaju svoje posebnosti i savreno jasno razvijaju svijest o svojim identitetima. Otrkivajui drugoga, otkrivam sebe, upoznajui drugoga, prepoznajem sebe.84 Iako Karahasanov esej ne polae pravo na historiografsku znanstvenu vrijednost, ipak upada u oi da je njegovo prikazivanje dijaloko-dramatskog kulturalnog sistema Bosne ahistorino: kao ideal(izira)na bazina struktura on moe izvjesnu vrijednost stei jedino u osmanskim vremenima. Ta je implikacija Karahasanove argumentacije oevidna u drugom tekstu, u kojemu ishodini in bosanskoga kulturalnog modela vidi u uruenju ahdname bosanskim katolicima, koje je uslijedilo nakon susreta sultana Mehmeda II i franciskanca fra Anela Zvizdovia 1463.85 Karahasan istovremeno interpretira pojavu nacionalnih pokreta u Bosni na kraju 19. stoljea, dakle u k.u.k. vremenu, kao prvi moment rasipanja tog fragilnog ba-

82 Isto. Unato (manje ili vie prikrivenoj) polemici protiv postkolonijalnih pozicija, upravo se u opisu arije mogu pronai paralele, jer se centar Sarajeva ovdje ini nekom vrstom third space, trei prostor jednoga In-between, hibridni prostor preklapanja ili zona kontakta u kojoj se razlike razrjeuju i u kojoj se zbivaju procesi kulturalnog prevoenja. 83 Odlazei sa arije, svi se Sarajlije povlae iz ljudske univerzalnosti u posebnost svojih kultura. Svaka mahala, naime, ivi zatvorenim ivotom one kulture koja u njoj statistiki prevladava, tako da su, naprimjer, Bjelave izrazito idovska mahala koja u svome ivotu dosljedno i u potpunosti realizira sve posebnosti idovske kulture. Isto, str. 13. 84 Isto. 85 Karahasan, Devad, Das Ende eines Kulturmodells?, u: Csky, Moritz/ Zeyringer, Klaus (prir.), Ambivalenz des kulturellen Erbes. Vielfachkodierung des historischen Gedchtnisses, Innsbruck 2000, str. 259-272, hier: str. 263.

729

lansa kultura.86 U tome se vremenskom razgranienju moe prepoznati logika slina Filipovievoj i Mahmutehajievoj, jer nakraju je uenje Kurana ono to je sultana potaklo da garantira nedodirljivost inovjernika te time stvori socio-kulturalni sistem u kojemu su svi ljudi, bez obzira na svoju religioznu pripadnost, [bili] doista i kod kue u svojemu ivotnom prostoru, dakle ne manjina ili gosti, pa ni domai drugoga reda.87 U Karahasanovoj argumentaciji nije upadljivo samo idealizirano pojednostavljenje juristikoga i socijalnog poloaja muslimana i nemuslimana u osmanskoj Bosni,88 ve i upotreba poznate nam shematske opozicije izmeu dviju multikultura nastalih u Osmanskome carstvu, bosanskog kulturalnog sistema u njegovom idealnom obliku i kranskih, pravoslavnih i katolikih, monokulturalnih snaga koje ugroavaju taj jedinstveni kulturalni sistem. Te snage Karahasan oznauje kao totalitarne ideologije koje cjelokupni ljudski identitet reduciraju na pripadnost jednome kolektivu (srpskoj odnosno hrvatskoj naciji). Te nacionalistike ideologije koje predviaju iskljuivo podjelu na nae i tue, prenesene su iz Srbije i Hrvatske u Bosnu gdje im je djelovanje bilo daleko pogubnije nego u zemljama iz kojih su potekle.89 Unato svim kategorijama diferenciranja koje bi Karahasanu omoguile opisivanje bosanskoga kulturalnog modela kao istog interakcijskog procesa, on se nakraju vraa poznatoj shemi: i kod Karahasana je izumijevanje Bosne paradoksalna konstrukcija jedne tradicije multikulturalizma koja iskljuuje kontingenciju i heterogenost, ali u kojoj se dijalog kultura smjeta u zlatno doba osmanske vladavine, a njegovo razaranje se pripisuje iskljuivo hrvatskim i srpskim nacionalno-monokulturalnim elementima. Iznova smo konfrontirani s injenicom da iskustvo legiranja religije i etniciteta koje je utemeljujue za bosansku kulturu predstavlja silovitu prepreku kako bi se zauzela jedna kakogod zamiljena analitika metapozicija koja bi bila neizbjena ako bi se htjelo slomiti ovdje predoene sheme razmiljanja i adekvatno opisao bosanski multiukulturalizam. Jo i u dananjoj Bosni, u kojoj je konstrukcija na86 Nesretni je stjecaj okolnosti htio, naime, da se potkraj 19. stoljea u Bosni izjednae nacionalno i religiozno, tako da su bosanski katolici postali nacionalni Hrvati, bosanski pravoslavci nacionalni Srbi, a bosanski muslimani (dodue tek 1972.) nacionalni Bonjaci. Isto, str. 269. 87 Isto. str. 264. 88 Usp. i Lovrenovi, Unutarnja zemlja, str. 93ff. 89 Karahasan, Das Ende eines Kulturmodells?, str. 269.

730

cionalnoga identiteta na najdublji nain proeta i obiljeena ratnim iskustvima, takva se metapozicija ini jedva prihvatljivom. Mustafa Imamovi, autor najprodavanijeg historiografskog djela Historija bonjaka (1997) 2001. je u jednome intervjuu na pitanje nije li u svojoj knjizi slijedio mitologiziranje bonjake povijesti odgovorio da u suvremenoj Bosni snaga argumenta vie ne vrijedi, na srpska i hrvatska mitologiziranja treba odgovoriti mitologiziranjima.90 ini se da vie nema mjesta za dijaloki model kulture.

90 ta hoe SDA: ummu muslimana ili modernu dravu, in: Dani 195 (2.3. 2001), www.bhbani.com/arhiva/195/intervju.shtml (30.09.2009). Usp. o tome Ferhadbegovi, Vom Nachteil der Historiographie, str. 132.

731

Devad Karahasan

SLUBENO IZJANJENJE
Prethodni tekst Dijaloka tolerancija. Konstrukcija bosanskog kulturalnog identiteta i uloga islama u jedan niz je postrojio prof. dr. Muhameda Filipovia, prof. dr. Rusmira Mahmutehajia i mene. U istom redu s nama nisu Ivica Osim, Kemal Monteno i eljko Grahovac, iako su mirno mogli biti. Oni jedan s drugim i s nama trojicom imaju naime isto onoliko veze koliko nas trojica imamo jedan s drugim: nimalo. Trojicu spomenutih i desetinu drugih moglo nam je pridruiti ono to je nas trojicu postrojilo u prethodnom tekstu, naime spisak za ideoloku egzekuciju, koji je autor teksta sainio ili sainjen dobio od nadlenog mjesta. Drugu pretpostavku (da je autor dobio sainjen spisak) iznosim zato to su upravo ovakvi tekstovi, ovakvi po formi i po logici na kojoj su utemeljeni, nastajali u ideolokim drutvima nadleno mjesto (centralni komitet, Fuehrerov ured) napravi spisak podanika koji su skrenuli s pravog puta i dostavi ga ideolokim egzekutorima, koji onda trae ili izmiljaju argumente za odluku koja je tu, odluku u koju se ne smije vjerovati i koja se ne smije dovesti u pitanje. Na takvim spiskovima mogli su se, bez problema, nai jedan uz drugoga Filipovi, Mahmutehaji i Karahasan, Osim, Monteno i Grahovac svi zajedno i svi na istom poslu skretanja s pravog puta. Ideoloki egzekutori su, rekoh, proizvodili stvari koje navlas lie ovome to su na prethodnim stranicama ponudili Davor i Riccardo: tekst koji izmie svakoj provjeri, jer izbjegava sve kriterije kojima bi ga se moglo provjeriti. Kao kleveta, naprimjer, govorni anr najblii anru ovakvih tekstova. Ne moe se provjeriti istinitost ovog teksta, jer on nije nauni iskaz koji neto tvrdi o izvanjezikoj stvarnosti. Ne moe se provjeriti ni njegova uvjerljivost, jer on nije, poput filozofijskog iskaza, definirao svoje polazne pretpostavke i logike instrumente kojima ispituje, potvruje ili porie, meusobno povezuje ili suprotstavlja, zakljuke koje izvodi. A ne moe se provjeriti ni njegova konzistencija, jer on ne proizvodi formu koja bi ga obavezivala, kao to ine umjetniki tekstovi. Nema niega to bi autora ovakvog teksta obavezivalo, sputavalo, bilo kriterij

733

i okvir koji bi itaocu pomagali da autorove iskaze razumije, provjeri i odredi se prema njima. Nikakav kriterij i okvir tekstovi ovog tipa ne trpe, jer oni, kao to rekoh, u ono to dokazuju ne smiju vjerovati i to ne smiju dovesti u pitanje. Jedino to ga obavezuje su spisak imena i etiketa koju tim imenima mora zalijepiti, sve ostalo je stvar njegove volje. Ali to je premalo, pisanje je balans obaveze i izbora, slobode i nunosti, prisile i njezinog izbjegavanja, ne moe dobro pisati onaj ko nema niega osim etikete, jezika i slobode da radi ta ga volja, dok ne dokazuje i ne dovodi u pitanje tvrdnju za koju prividno formulira argumente. Kad od toga treba sainiti tekst, nastaje neto to se ne moe svrstati u bilo koju akademsku disciplinu, ne moe se razumjeti kao filozofija ili umjetnost, knjievna kritika ili nauka, teorija ili historija bilo ega... Nastaje ono to su na prethodnim stranicama ponudili Davor i Riccardo, dakle tekst koji se moe klasificirati jedino u govorni anr proizvoljnog brbljanja ili klevete (nek izaberu oni koji su tekst poinili). Ne poriem, naravno, pravo na postojanje ovim govornim anrovima, ljudi moraju i brbljati, pravei se da razgovaraju, moraju i klevetati one koje im idu na nerve, ne poriem ak ni mogunost da nekad od brbljanja ili klevete nastane neto dobro u rukama ljudi koji dobro i poteno rade svoj posao. Kako svoj posao rade ova dvojica? Neu komentirati dijelove teksta koji se odnose na prof. dr. Filipovia i prof. dr. Mahmtuehajia, uvaeni kolege me nisu zamolili da ih zastupam, a sigurno i ne trebaju moju odbranu. Samo u upozoriti na metodu dokazivanja, koja se u pristojnim krugovima izbjegava i prezire, a mogla bi se nedovoljno precizno nazvati eristikom: iz nekog iskaza, naprimjer iz knjige prof. Mahmutehajia, istrgne Riccardo jednu sintagmu od dvije-tri rijei i jedan fragment od gotovo cijele reenice, a onda istrgnute dijelove teksta povezuje svojim rijeima, pripisujui im tako ono znaenje koje on hoe. Ne moram napominjati da se tom metodom moe nedvojbeno dokazati da je bivi ameriki predsjednik George W. Bush tvrdi ljeviar i feministiki zagrijani budist. A onda je na red dola moja skromna osoba. Kako izgleda Riccardovo tumaenje mog ivota i djela? Citira naprimjer moje razlikovanje izmeu dijalektikog i dramatskog principa u gradnji sloenih cjelina (Svakome lanu dramatskog kulturnog sistema Drugi je potreban...) iz eseja Sarajevo portret

734

unutranjega grada, a onda tvrdi da je to otra polemika s modernom babilonskom izmijeanou u modernim zapadnim gradovima. Koja polemika? Gdje je polemika? Kako izgleda i kako se tehniki odvija ta polemika? Na jednoj strani moderna izmijeanost, na drugoj strani ja, pa udarili jedno na drugo? Ni u citiranom fragmentu, a ni u mome cijelom tekstu, nema traga bilo kakvoj polemici. Ja samo usporedjujem dva principa gradnje sloenih cjelina. Jedan princip je nazvan dijalektikim, a funkcionira tako da pojedini identiteti gube neto od svoje prvobitne prirode, postajui elementima cjeline vieg reda (ilustrativan primjer su legure - metali koji su uli u jednu leguru izgubili su, postajui njezin element, gotovo sve svoje osobine). Drugi princip je dramatski, a funkcionira tako da pojedini identiteti postaju elementima cjeline vieg reda ne gubitkom svoje prvobitne prirode, nego na temelju napetosti koju uspostavljaju s drugim elementima u zajednikom okviru (dobar primjer je mozaik u kojem svaki ugraeni kamen uva sve svoje osobine i nakon to je postao dijelom mozaika). Niko tu ni s kim ne polemizira, i Riccardo mi je svjedok kad citira moj tekst, tu se samo ja siromah trudim da shvatim i opiem neke razlike. A Riccardo izmilja, valjda mu dobro zvui kad brblja o otroj polemici, a moda mu to lii i na nekakav argument. Malo kasnije Riccardo nas uvjerava kako je Karahasanovo odbijanje ovakvog, u najirem smislu, postmodernistikog pojma i metodolokog tipa. Kunem se da mi postmodernistiki pojam nikad nije nuen, pa ga prema tome nisam mogao ni odbiti. To jest, da me Davor i Riccardo ne bi optuili za la, moram se pravdati s nemilosrdnom iskrenou: ja ne znam ta je postmodernistiki pojam, ne znam ta bi uope mogao biti, moda mi ga je dakle neko nudio i moda sam ga ja siromah u neznanju odbio; ali da je moje odbijanje tog pojma metodolokog tipa poriem s punom moralnom i materijalnom odgovornou jer niti jedno moje odbijanje nije bilo metodolokog tipa, toliko se mogu zakleti i pored sveg mog neznanja. Mnogo je onoga to sam odbio, da sam imao pameti bilo bi toga bar jo toliko, ali nikada i nita zbog metode. Iz onoga to slijedi u istom pasusu dobio sam, ne dodue postmodernistiki pojam, ali nekakav blagi pojam o onome to Riccardo ima na umu kad me kori zbog odbijanja. U tom pasusu Riccardo naime citira one dijelove mog teksta, koji Sarajevo stavljaju u tradiciju helenistikoga gradskog tipa. Aleksandrova osvajanja su inicirala nastanak velikih gradova (ne

735

zaboravimo da Atena, kao najvei helenski grad, nije u vrijeme samostalnosti prela 30 000 stanovnika), u kojima su se, dobrovoljno ili prisilno, mijeale religije, jezici i kulture. Pojedine religijske i jezike zajednice imale su svoje gradske etvrti, u kojima su govorile svojim jezikom i ivjele u skladu sa svojom tradicijom, a u javnim prigodama se u gradu govorilo koine (zajedniki jezik utemeljen na helenskom) i komuniciralo u skladu s interesima i univerzalnim naelima. Taj tip grada opstao je u Bizantu (Istonome rimskom carstvu), u kalifatu (Arapskom carstvu), u Osmanskom carstvu, i s Osmanskom okupacijom doao je i u Bosnu. Aleksandrija i Istanbul, Antiohija i Izmir imali su jo u 20. stoljeu svoje idovske, grke, armenske i kakve sve ne etvrti. Onim dijelovima teksta Sarajevo, portret unutranjega grada, koje Riccardo citira, htio sam podsjetiti na ove opepoznate injenice. Ja ljudski naravno razumijem ako sve ovo Riccarda nervira (poznajem ovjeka kojeg do bijesa dovodi oblik Vijetnama na geografskoj karti, a jedan drugi ovjek se proslavio time to mu je Eifelov toranj iao na nerve), ja samo ne razumijem zato on za sve ovo optuzuje mene i na meni istresa nervozu. Ako je neko odbio postmodernistiki pojam, to su uinili Kleopatra, i Nikifor Foka, i Konstantin Kavafis, i Harun al-Raid, i Simeon novi Bogoslov, i Sulejman Kanuni, i drug Tito, koji nije dao da se Sarajevo razvali, svi oni su krivi za uporno postojanje i opstajanje helenistikog tipa grada a Riccardo se izdire na mene, iako sam samo podsjetio na to da Sarajevo pripada toj tradiciji. Ne znam, ja tu nepravdu nisam u stanju razumjeti. U pretposljednjem pasusu Riccardo tvrdi da ja idealiziram osmanska vremena, pretpostavljam da kulturni sistem kakav ja pripisujem Bosni moe nastati jedino u Osmanskoj carevini i da je to moje uvjerenje oigledno iz mog eseja Kraj jednog kulturnog modela?. Mislim da Riccardo lae. Nisam, naravno, idealizirao osmanska vremena, niti mi to pada na um. Nisam ak rekao ni ono to je istina, naime da je onaj tip tolerancije, koji su Osmanlije demonstrirale u Bosni, u onom trenutku (1463. godine) bio mogu jedino u onom dijelu evropskog kontinenta koji su okupirali Osmanlije, naime na Balkanu. Na drugom kraju evropskog kontinenta, na Iberskom poluotoku, to ve vie nije bilo mogue, da bi tridesetak godina kasnije (od 1492. godine) tolerancija postala i tehniki nemogua, jer se nije imalo ta i koga tolerirati. Kaem da nita od toga nisam

736

rekao, jer sam to podrazumijevao. Kao to podrazumijevam da ne moram objanjavati kako ne smatram osmansku okupaciju Bosne boljom od habsburke, niti smatram srednjovjekovnu Bosnu romantinijom od socijalistike. Ja naime ne sudim, ja opisujem i nastojim razumjeti. Ja nisam kriv to je ono stanje, koje ja opisujem kao bosanski kulturni model, poelo nastajati s osmanskom okupacijom i dovrilo se s dolaskom idova protjeranih 1492. s Iberskog poluotoka. Ako je neko za to kriv to su Mehmed el-Fatih, Ferdinand i Izabela, ja sigurno ne. Zato onda Riccardo optuuje mene? Zato tvrdi da ja idealiziram Osmanlije, onda kad konstatiram da su doli u Bosnu i boravili u njoj? Surovi su i strogi Riccardovi sudovi, a uz to besmisleni. A moda ipak ja grijeim? Moda sam s godinama postao senzibilan, kao kakav umjetnik, ne budi primijenjeno, pa neodmjereno reagiram i svata mi smeta? Evo i ovo s Davorom i Riccardom sam gotovo ozbiljno shvatio, iako ni oni sami to oigledno ne bi htjeli. Ne pada njima na pamet ozbiljno dokazivati da smo mi nekakvi nacionalisti ili bilo ta drugo. Jer ta ako sutra nadleno mjesto zakljui da smo se Grahovac, Monteno i ja vratili na pravi put, a da su Osim, Baljkui i Burina totalno zabrazdili? Zna se ta, Davor i Riccardo bi radili svoj posao, nalazili dakle argumente za tu novu istinu. Ne brblja se ovako proizvoljno, na momente upravo bedasto, ako se neto tvrdi i eli dokazati. Ne znam hoe li Davoru i Riccardu uspjeti da postanu asistenti, ali sam siguran da e obojica napraviti karijeru. U prethodnom tekstu su naime pokazali da ne vladaju umijeem potrebnim da se napie puko askanje, a to je razlog da neko ozbiljan ni jednog od njih ne uzme za asistenta. Ali su zato demonstrirali karakterne osobine neophodne za gradnju karijere odreenog tipa. P.S. Ne moram, nadam se, naglaavati da ovo nije polemika. Akademska hijerarhija mi ne dozvoljava da ja, kao redovni profesor, polemiziram s potencijalnim asistentima. Osim toga, na samom poetku ove biljeke sam objasnio da se s tekstom ovog tipa ne moe polemizirati, budui da on izmie svim kriterijima provjere. Ove redove sam napisao iz dva razloga. Prvi je potreba da se izjasnim i kaem: Slavni sude, ne osjeam se krivim po iznesenoj optunici, i oni koji su je iznijeli znaju da se ne mogu osjeati krivim; ali oni isto tako znaju da ostane bar malo vlano ono mjesto na koje je Laljivi Bazilisk plju-

737

nuo da zalijepi etiketu. Drugi razlog je poruka Davorovom i Riccardovom nadlenom mjestu, odnosno molba da me ostave na miru. Uvjerili ste se, dragi ljudi, da ja ne elim vlast, znate da odbijam i one oblike moi na koje me obavezuje drutvena hijerarhija, ja vam dakle nisam konkurencija. A nisam vam ni neprijatelj, zaista nisam. Nemojte vie slati egzekutore da me kompromitiraju, pa ja to radim najbolje to je mogue. Neko drugi ne moe ovjeka kompromitirati onako temeljito kako on sam to uradi, kao to su Davor i Riccardo na prethodnim stranicama demonstrirali.

738

Maria Dbrowska-Partyka

DOKUMENTI

Sarajevske sveske (ne)mogua alternativa?

Ilustrovana stranica poljskog asopisa

Maria Dbrowska-Partyka

Sarajevske sveske (ne)mogua alternativa?

Na prijelomu XX i XXI vijeka s politike mape Europe i Balkanskog poluostrva nestala je Jugoslavija i ini se da niko vie i ne ali nakon njezine nagle smrti. ak su to preboljeli i najdublje povrijeeni jugonostalgiari, koji su izabrali status apatrida, postmodernistikih nomada. Vraajui se ponekad u svoju domovinu, oni je vide iz perspektive Baumanovih turista, koji su samo na trenutak napustili svoje dananje, berlinske rodne krajeve1. Iako je put na Aljasku oznaen gubitkom, pa iako izaziva traumatina sjeanja i doivljaje, ipak ga prati osjeaj potpune iskorijenjenosti, distance i bezdomnosti u mjestima koja su nekad bila sastavni dio prostora domovine: ovjek se rodi tu ili tamo sluajno. Pojam domovina gubi u tom pogledu svoju posebnu vrijednost: sve se svodi na geografske faktore, opte take na mapi nae sudbine. Kad se danas, nakon toliko godina, upuujem u zemlju svog roenja, osjeam se kao da idem u Afriku i na Aljasku. Putujem u nepoznatu zemlju svoje prolosti ne znajui ustvari zato. U emotivnom smislu, to je sasvim neutralno: ne namjeravam dokazivati da je to neka posebna zemlja, ali takoer ni da je potpuno osrednja. Nemam nekog politikog i ideolokog cilja. Putujem tamo valjda samo zbog toga da pokaem svojoj eni rodnu kuu. Kreemo na Aljasku naeg davnog ivota sasvim slobodni, normalni turisti na putu svog postojanja, hodoasnici u zemlju toga to smo nekad proivjeli.2 Nakon raspada kulturalna Jugoslavija je takoer postala jalova zemlja, ponovo eksploatirana od strane svojih trenutnih stanovnika i jo uvijek tretirana kao polje izgubljenih i dobivenih bitaka, prepuna mostobrana i bastiona. Tradicionalno prisutne u ovdanjim zajednicama, ideje mosta ili pogranija3, oko kojih je nekad graen iznad-/kvazi-nacionalni jugoslavenprijevod s poljskog: Krystyna ukowska-Efendi

B. osi, Put na Aljasku, Zagreb, Profil, 2008.

Ibidem

Vidi: M. Todorova, Imaginarni Balkan, XX vek, Beograd, 2006.

741

Vidi: J. Rapacka, O idei jugosowiaskiej jako idei narodowej [u:] rodziemnomorze Europa rodkowa Bakany. Studia z literatur poudniowosowiaskich, Krakow, 2002
4

ski identitet4 - o kompromitovanom bratstvu i jedinstvu da ne govorimo kao i simbolika djelomine zajednice historijskog iskustva, otile su u zaborav. Njihovo su mjesto zauzele granice i to ne samo ove stvarne, geografske i politike ve prije svega ove koje odreuju aksioloku semantiku prostora: granice Europe, civilizacije, jezika, kultura, duhovnosti.... Granice, dakle, koje je najtee prei, posebno kad se kolektivna energija koncentrie na njihovom uspostavljanju, i koje podupiru jo uvijek svjea sjeanja na tragine posljedice rata. Da li je mogue i da li vrijedi prelaziti ove granice te pokuati izgraditi, na sasvim novoj osnovi, postjugoslavensku intelektualnu i knjievnu interkulturnu zajednicu, dok njezina izgradnja na starim principima i osnovama sigurno nije ni poeljna ni mogua? Gdje bi i pod kojim uvjetima takav pokuaj mogao uspjeti? Kako ne dovesti do jo jedne jugonostalgine geste ve otvoriti novu perspektivu koegzistencije razlika i pretvoriti je u novu vrijednost koja nije samo prividno, proticanjem vremena uljepano sjeanje. Kako uspostavit stvarnu a (ne)moguu alternativu kulturnim izolacionizmima, ija je kljuna uloga da legitimiraju politike aspiracije? Nema mnogo takvih pokuaja u postjugoslavenskoj stvarnosti, koja je uurbano odbacivala i jo uvijek odbacuje ostatke svog poststatusa. Jednim od njih, i, ko zna, moda i najbitnjim, u kontekstu kulturnog i knjievnog ivota, jesu Sarajevske sveske asopis iji je prvi broj izaao (ne sluajno, o emu e biti govora kasnije) u Sarajevu 2002. godine. Program asopisa, njegove namjere i stav, jasno je u Uvodniku ocrtao glavni urednik Velimir Viskovi: Zamisao o ovom asopisu pojavila se kao plod inicijative skupine istaknutih knjievnika i intelektualaca s cijelog podruja bive Jugoslavije. Raspad zajednike drave bio je praen i posvemanjim prekidom komunikacije izmeu njezinih nekadanjih kulturnih sredita. Nacionalistike elite, koje su svoje ideologe imale upravo u knjievnikim krugovima, nametnule su govor mrnje kao po- eljan model odnosa prema kulturama susjednih, do juer tzv. bratskih naroda. Nakon zavretka ratova na ovom tlu odrava se i dalje stanje hladnog rata na planu kulturnih veza: sporo se uspostavlja kulturno trite, raznim restriktivnim legislativnim mjerama (a jo vie restriktivnom praksom) intencionalno se ometaju cirkulacija knjiga, ka-

742

zalinih predstava, filmova, nosaa zvuka, tampe; gostovanja umjetnika oteana su zbog rigoroznog reima viza i radnih dozvola. Namjera pisaca okupljenih oko inicijative za pokretanje Sarajevskih sveski nije stvaranje intelektualne platforme za politiku rekonstituciju Jugoslavije; oni ne dovode u pitanje realnost postojanja novih drava; aktivni su sudionici kulturnog ivota u svojim matinim sredinama i nisu lieni osjeaja nacionalne pripadnosti. Meutim, ne pristaju na ideju da se autentini nacionalni identitet dokazuje samo isticanjem razlika meu susjednim kulturama i stvaranjem umjetnih barijera cirkulaciji ideja i ljudi. Zagovaraju normalnu komunikaciju meu kulturama i pojedincima uvjereni da time obogauju vlastiti kulturni identitet te pomau stvaranju uvjeta da prostor bive Jugoslavije postane regijom plodonosnog proimanja, suradnje i tolerancije i da se time neutraliziraju opasnosti ponavljanja sukoba.5 U nastavku svog uvodnika Viskovi postavlja tane psihosocijalne dijagnoze, prisutne takoer i u iskazima drugih autora koji se protive nacionalistikim stigmatizacijama i iskljuenjima, a koji dolaze iz raznih kulturnih centara nepostojee drave. Viskovi, isto kao i srpski kulturni antropolog Ivan olovi6, naglaava paninu potrebu izotravanja i hipertrofije razlika, koja izaziva strah od srodstva i slinosti, koja je primjetna u novim postjugoslavenskim drutvima. Taj isti strah je izvor dominacije autoritarnog diskursa u prvom licu mnoine7 Ali ambicija pokretaa i urednika ovog asopisa nije suprotstavljanje jednog tipa autoritarnoga kolektivnog diskursa drugome. Nas okuplja stav da jezik tolerancije i uvaavanja drugoga, jezik prijateljstva ima prednost pred jezikom mrnje, netrpeljivosti i rata, da samo on utjelovljuje etike vrednote i humanistike ideale. (...) Ne namjeravamo na silu uvjeravati one kojima nije do komunikacije da moraju suraivati s drugima (...)svatko ima pravo sebi osobno 8 odrediti mjeru interesa za suradnju s drugima, ali nema pravo vlastitu idiosinkraziju nametati kao standard ponaanja drugima.8 Poziv na uzajamno razumijevanje, toleranciju i deklarativno potivanje individualnih izbora ne podrazumijevaju

V. Viskovi, Uvodnik, Sarajevske sveske, 2002, br. 1

I. olovi, Mit o duhovnom prostoru naroda, [u:] Balkan. Teror kulture, XX vek, Beograd, 2008. sukobe meu balkanskih narodima, posebno meu narodima na prostoru bive Jugoslavije, ne moe se objanjavati razlikama koje je nemogue prevazii (...) Naprotiv, ini se da su ti sukobi izazvani nepodnoljivim slinostima, na koje se gleda kao na neprijateljsku provokaciju, ugroavanje najveeg dobra, jedinog, nepodjeljivog naina postojanja, nacionalnog identiteta.

V. Viskovi, Uvodnik, op. cit., str. 7 8. Ibidem, 9.

743

9 U feministikoj perspektivi govori o tome Svetlana lapak. Vidi: Feminizam i ensko pismo na minskom polju: slavenska i jugoslavenska paradigma u sinkroninoj i dijakroninoj perspektivi [u:] Literatury sowiaskie po 1989 roku. Nowe zjawiska, tendencje, perspektywy, Tom II: Feminizm, E. Kraskowska, Varava, 2005.

izbjegavanje odgovornosti, strategiju preuivanja ili bijeg od najteih problema. Naprotiv Viskovi naglaava moralnu odgovornost ljudi kulture, posebno knjievnika, za izbijanje i tok jugoslavenskog sukoba. Istie on potrebu javnog ispita savjesti, predlae svojevrsnu optu ispovijed koja bi omoguila zatvaranje autistike etape proivljavanja boli, zavravanje alosti i organiziranje ivota na novim temeljima nakon traumatine promjene. To je veoma vaan dio prezentiranog sadraja, jer izraava radikalno suprotstavljanje optoj strategiji odricanja i drutvene amnezije, koja je uspostavljena nakon pada nacionalistikih reima i koja podrazumijeva izbjegavanje autorefleksije i odgovornosti, a nedavna deavanja tretira kao historijski fatum ili kao splet (ne)sretnih historijskih okolnosti, na koje obini ljudi nisu imali nikakvog utjecaja.9 Viskovi jasno kae, ne samo u svoje ime nego i u ime cijele redakcije asopisa: Ratovi voeni proteklog desetljea na svima su nam ostavili duboke oiljke. Poinjeni su strani zloini, izreene uasne uvrede. U svemu tome vanu su ulogu imali i knjievnici. (...) moglo se primijetiti i duboko uvjerenje da (...) duni su preuzeti ulogu uvara kolektivne memorije, branitelja nacionalnog identiteta U situaciji kad se raspada zajednika drava, kad se uruava ideologijski sustav, dio je pisaca povjerovao u svoju profetsku funkciju nacionalnih bardova koji modeliraju politiku budunost vlastitih naroda. Shvatio je svoju ulogu na anakroni nain koji se hranio mitskim slikama narodne epike ili romantiarske poezije devetnaestoga stoljea. (...)nisu bavili povijeu u postmodernistikoj maniri historijske metafikcije, ve su iz vizure militantnog nacionalizma osvjetljavali prolost svojega naroda pothranjujui nacionalne frustracije, prokazujui neprijatelje, konstruirajui ideoloku podlogu buduih ratova. Devedesetih godina mnogi se pisci pojavljuju kao pisci udvorikih lauda nacionalnim voama, a neki ak i kao glavni idejni arhitekti koncepata prekrajanja granica i etnikih ienja.10 Meutim, Sarajevske sveske, asopis koji izlazi u najvie kozmopolitskom gradu (nekad rado - kao i cijela Bosna nazivanom Jugoslavija u malom) ali i najvie ozlijeenom tokom ratova devedesetih godina, ne namjerava se zatvoriti u krugu historijskih obrauna i pokazivanja ko je kriv. Prije svega, redakcija

10

Viskovi, Uvodnik, str. 9.

744

namjerava poduzeti misiju intelektualnih elita: postati sredite moralnog nemira, biti izvor novih ideja i forum na kojem se moe postavljati teka pitanja i na kojem se trae odgovori: Na asopis namjerava analizirati te procese koji su obiljeili protekle godine: temu rata i odgovornosti za zloine nemogue je izbjei. Meutim, iako je rasprava o krivici za rat i zloine, osobito o knjievnikoj odgovornosti, neizbjena pretpostavka svakog okupljanja oko zajednike asopisne platforme, to ne bi smjelo biti jedinom temom ovoga glasila. Namjeravamo se, prije svega, baviti afirmativnim aspektima kulturne komunikacije junoslavenskih kultura: prezentiranjem knjievnih radova ponajboljih pisaca s ovoga podruja (...) ali objavljivat emo i one mlae, meu kojima ima i niz pisaca koji su se afirmirali kao internacionalne knjievne zvijezde, prevoene na mnoge jezike, o kojima se u susjednim kulturnim sredinama zbog barijera postavljenih da bi sprijeile kulturnu komunikaciju ne zna mnogo. U esejistikom bloku izlazit emo i izvan sfere uskih knjievnih interesa prezentirajui najzanimljivija intelektualna strujanja i ideje. (...) asopis e donositi i prijevode stranih pisaca (...). Osim tekstova koji analiziraju nae kulturne i politike probleme, bit e tu i knjievnih tekstova, osobito onih koji korespondiraju s naom suvremenou (...) Opsenim blokom kritikih priloga namjeravamo itatelje upozoriti na relevantne knjievne pojave potiui kritiare da piu o knjigama tiskanim u drugim knjievnim sredinama. 11 I tehnika pitanja takoer su bitan aspekt glavne koncepcije asopisa, jer koliko su pitanja izdavaa, principa redakcijske politike te organizacije distribucije asopisa integralni elementi Viskovieve vizije oni utoliko omoguuju i njezinu realizaciju. Izdava asopisa je MEDIACENTAR SARAJEVO, koji od 1995. godine postoji kao projekat fondacije Open Society, a od 2000. godine kao odvojena edukativno-financijska jedinica iste fondacije u Bosni i Hercegovini.12 asopis je takoer finansiran od strane pojedinih vlada Europske unije, kao i od strane raznih institucija iz nekih od drava bive Jugoslavije. O uspjehu Sarajevskih sveski svjedoi injenica da se spomenuti spisak donatora u razdoblju od 2000. do 2007. godine udvostruio. Iz tog razloga asopis Sarajevske sveske je, kao dio viso-

11

Ibidem, str. 9 10.

www.media.ba/ mcsonline/bs
12

745

ke kulture, svojevrsni fenomen u svijetu savremenih medija, i to ne samo junoslavenskih. Moemo pretpostaviti da je najvaniji razlog uspjeha Sarajevskih sveski prije svega pokuaj djelovanja prema novim principima koji se odnose na aktuelnu politiku situaciju, prostor ivih (za osnivae pisma to je veoma bitno prirodnih) interkulturnih odnosa u regionu, koji su jo uvijek povezani sistemskom zajednicom ili barem bliskim srodstvom jezika te kulturnom tradicijom i historijskim iskustvom. Uvjerenje da ove veze postoje i istovremeno prihvatanje oiglednih razlika, jezikih, kulturnih ili civilizacijskih u najirem znaenju ove rijei, od samog poetka karakterie ideju asopisa. U tom pogledu dajmo jo jednom glas samom glavnom uredniku: Autorski prilozi bit e objavljivani na izvornom jeziku autora (bosanskom, crnogorskom, hrvatskom i srpskom), a slovenski i makedonski e osim na izvornom jeziku biti prevedeni na jedan od spomenuta etiri jezika. Nastojat emo distribuciju naeg asopisa osigurati u svim dravama nastalim na podruju bive Jugoslavije, a takoer i preko interneta. Nadamo se da emo naim djelovanjem pripomoi da knjievnost postane polje suradnje, uzajamnosti, plodonosnog proimanja nakon razdoblja kad je u njoj dominirao duh razornog antagoniziranja nacionalistikih ideologija.13 Treba jo dodati da su se osnovnom sastavu autora i jezika ubrzo pridruili i albanski autori14, a Sarajevske sveske su 2007. Imale veoma uspjenu promociju u Tirani. Dakle, djelokrug asopisa stalno se iri, to ukazuje na to da on sve uspjenije uvjerava, ne samo one ve uvjerene, u ideju saradnje, uzajamnosti i proimanja kultura, istovremeno doprinosei ponovnom izgraivanju postkomunistikog mentaliteta predstavnika nacionalnih elita koji su nedavno komunistiki autoritarizam zamijenili nacionalizmom i koji jo uvijek ne znaju kako ili ne ele odbaciti kostim uvara nacionalnih vrijednosti. Naravno, to ne bi bilo mogue ukoliko Sarajevske sveske ne bi predstavljale koherentnu koncepciju redakcijske politike i ukoliko ne bi odraavale visoki umjetniki i intelektualni nivo. Od samog poetka asopis karakterie izrazita tematskoanrovska kompozicija koja se izuzetno dobro prezentira ve na nivou sadraja (to je od posebnog znaaja s obzirom da se

13

V. Viskovi, Uvodnik, str. 10.

14 U br. 4/2003 objavljene su pjesme Basrija Capriqija na albanskom i u prijevodu na srpski/hrvatski/bosanski.

746

kapacitet asopisa kree od 400 do 800 stranica teksta tampanog u A3 formatu). Panju takoer privlai princip tematskih brojeva. Takav pristup garantira da autori nisu u izbor uli sluajno, jer redakcija na saradnju uvijek poziva strunjake u odreenoj oblasti, to svaki Sarajevskih sveski ini svojevrsnom esejistiko-knjievnom monografijom. tavie, redakcija uspijeva ouvati ravnoteu izmeu striktno knjievne tematike i problematike kulturnih i psiho-drutvenih dimenzija i konteksta knjievnosti i umjetnost. Pored toga, ouvana je i proporcionalnost esejistikih i kritiko-teorijskih formi te zvaninih i intimistikih tekstova poput dnevnika ili privatnih razgovora s knjievnicima. Sastav redakcije (koja se s vremenom poela iriti uz male promjene) garantuje ne samo upuenost u kulturne aktuelnosti odreenih grupacija koje prezentiraju njezini lanovi nego i upuenost u historijske i mentalne kontekste tih aktuelnosti. Ve spomenuta kompozicijska shema asopisa oblikovala se odmah na poetku, iako se malo kasnije redoslijed neznatno promijenio. S drugim brojem konano se skoro do kraja oblikovao unutarnji koncept asopisa u jasnim diskurzivno-anrovskim okvirima. Svaku broj Sveski otvara rubrika U prvom licu, nakon ega slijedi Dijalog, opsean razgovor s predstavnikom neke od nacionalnih kultura prezentiranih u odreenom broju. Meritoriki, iako ne formalno, sreditem svakog broja moe se smatrati tematski blok eseja, prvobitno pod naslovom Fokus (Centar br. 1.), potom U kontekstu (br. 2. do 8-9.), a od 10. broja naovamo jednostavno nazvan Tema broja. Dnevnik, koji je na poetku zauzimao tree mjesto, pomjeren je kasnije na etvrtu poziciju, to signalizira njegovu prirodnu vezu s Manufakturom, koja je posveena knjievnim tekstovima, kakvi su savremena drama u 11-12. broju, savremeni roman u 13., savremene prie u 14., te savremena poezija u broju 15-16. To su svojevrsne antologije koje obuhvaaju sve postjugoslavenske nacionalne knjievnosti i njihov razvoj tokom nekoliko posljednjih godina. Do 5. broja postojala je jo jedna stalna rubrika nazvana Balkan, iji naslov dovoljno govori sam za sebe. U tom dijelu moemo nai tekstove posveene istovremeno stvarnim problemima regije kao i analizi predodbi o Balkanu te razmatranja o hetero- i auto-stereotipima ovog podruja. S drugim brojem pojavljuje se stalna rubrika Moj izbor, koja sadri izbor domaih i stranih knjievnika sainjen od strane autora vezanog za asopis. Samo u 2. i 3. broju moemo nai rubriku Kritika, koja

747

15 Sarajevske sveske, 2003., br. 3., str. 9 16. 16 Sarajevske sveske, 2004., br. 5., str. 9 14.

Sarajevske sveske, 2002., br. 1., str. 61 69.

17 18 Feral je napadao nacionalistiku ideologiju, to potvruju ak i naslovi Lucievih antologija: Greatest Shits Antologija savremene hrvatske gluposti te Haiku haiku jebem ti maiku Velika Feralova pjesmarica, Sarajevske sveske, 2005., br. 10., str. 457. 19

Sarajevske sveske, 2005.,

je posveen izdavakim novostima, to se vjerovatno pokazalo previe uvjetovano vanjskim prilikama. Ve od prvog broja prisutna je rubrika Paso/Putovnica/Potni list, posveena svjetskoj knjievnosti u prijevodu, kao i rubrika Portret umjetnika, koja zatvara svaki broj. Svaki od ovih portreta prezentira jednog od savremenih slikara i pokazuje se kao svojevrsna monografija bogato ilustrirana reprodukcijama djela predstavljenog umjetnika. Svaki broj (osim prvog) dopunjavaju kratke biografije autora te rezimei na engleskom jeziku. Rubrika U prvom licu privatna je refleksija svaki put drugog autora na njemu bliske i vane teme. Izbor tema ovog dijela asopisa ovisi od autora i zbog toga je tematska disperzija neograniena od Odbrane poezije Vide Ognjenovi15, preko Pisanja o ratu Senadina Musabegovia16, do publicistike refleksije na temu osobne dimenzije odgovornosti u doba kolere, iji je autor Zdravko Grebo Tri vjetice iz Rija.17 Obino su autori ovih tekstova povezani s knjievnou, ali to pravilo ima i svoje izuzetke (Zdravko Grebo je, naprimjer, profesor prava, ali takoer osniva i urednik izdavake kue Zid, te prevodilac). Vrijedi istaknuti da je rubrika u Prvom licu svojevrstan uvod u temu svakog broja, to najbolje pokazuje primjer 10. broja pod naslovom Savremena knjievnost i nai jezici. Glas je dat jednom od osnivaa i urednika sedminika Feral Tribune i uredniku izdavake edicije markirane ovim sedminikom.18 Njegov tekst nosi naslov Hrvatski za napredne: mali jezikoslovni rjenik19 i parodijska je interpretacija Deklaracije Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti o poloaju hrvatskog knjievnog jezika, usvojenoj na sjednici Predsjednitva Akademije u Zagrebu, 23. februara 2005. godine. Autor na groteskan nain objanjava (zbog toga u naslovu mali jezikoslovni rjenik) neke rijei koje posebno ukazuju na ideologizaciju jezikog pitanja, koja je naravno prisutna na cijelom podruju bive Jugoslavije, a posebno u Hrvatskoj. Pojava ima ve puno sociolingvistikih interpretacija, ali ih urednici asopisa nisu uzeli u obzir. Glas su dali satiriaru, to se poklapa s pravilom koje glasi da se svi autoritarni diskursi najvie plae oslobaajueg smijeha. Nije mogue uistinu ne nasmijati se iskreno itajui karakteristiku tzv. jezike politike mlade hrvatske drave: TUICE - rijei kojima je hrvatski jezik sudbinski odreen, jer je drutveno prihvatljivom govorniku hrvatskoga jezika neophodno znati kako se to na hrvatskom ne kae, dok s

748

druge strane uope ne mora znati kako se na tom jeziku ita kae. Godine 1995. Hrvatskom je saboru upuen prijedlog Zakona o hrvatskom jeziku u ijoj se preambuli narie nad izrazito slabim postojeim stanjem hrvatskoga jezika u Republici Hrvatskoj jer se u njemu nakon desetljea nametljivog i drskog posrbljivanja u drugoj Jugoslaviji nakotilo oko 30 tisua tuih rijei nametnutih putem srpskoga jezika. U istoj preambuli itamo: U neovisnoj Republici Hrvatskoj dozrele su mogunosti vratiti ast i dostojanstvo hrvatskom jeziku, a s njime zapravo i hrvatskom narodu. Ponajprije mora ga se osloboditi debelih nanosa i mnotva suvinih tuica, koje su i bez utjecaja srpskoga jezika (koji je manje-vie sastavljen od nesrpskih rijei) ule iz engleskoga, francuskoga, njemakoga i drugih jezika.20 U prvom licu izjasnili su se takoer Dubravka Ugrei (American Neils, br. 2), Alma Lazarevska (Projeklo svile, br. 4), Mirko Kova, ([Ne]prilagoen, br. 6 7), Aleksandar Hemon, koji je roen u Sarajevu a ivi u Chicagu i pie na engleskom jeziku (iji je pisac Danilo Ki, br. 8 9), Ale Debeljak (Umor od istorije, br. 14), Stevan Tonti (Iskustvo sa poezijom. Pokuaj za nemirnih pretprolenih dana, br. 15 16). Sljedea stalna komponenta asopisa (nema je samo u 10. broju) jeste rubrika Dijalog dugi razgovor s umjetnikom koji predstavlja jednu od nacionalnih kultura. Princip na kojem je zasnovana ova rubrika jeste privatni odnos izmeu autora koji pita i onog koji odgovara, ali i odlino poznavanje stvaralatva odreenog umjetnika nosi prevagu. Taj dio mogli bismo nazvati razgovori s prijateljem-gledaocem-itateljem, to naravno ne iskljuuje polemiku, prijateljsko raspravljanje, anegdotu, auto-ironiju ili alu. Nisu to ipak sluajni novinarski intervjui. Razgovori ulaze u najaktuelnije teme i tiu se umjetnosti, odgovornosti umjetnika, najvanijih dilema i sukoba savremenosti. Naslov rubrike dobro pokazuje njezin karakter: princip pribliavanja horizonata, napor razumijevanja i sve ostalo to je vezano za pojam dijaloga. Strane koje sudjeluju u razgovoru stvarni su partneri koji se uzajamno dopunjavaju. Tako Ale Debeljak ita poeziju i biografiju izvanrednog slovenskog pjesnika Daneta Zajca (br. 1), Mihajlo Panti u dijalogu s piscem interpretira djelo Davida Albaharija, koji dolazi iz sefardske beogradske porodice a ivi i radi u Kanadi, a razgovor izmeu njega i Pantia posveen je ivotu u

20

Ibidem, str. 12 13.

749

21

N. Velikovi, Sahib, Wolowiec, 2007.

22

Pojam M. Todorove. Vidi: Imaginarni Balkan

23

Sarajevske sveske, 2005, br. 10., str. 322 324

dijaspori i sudbini emigrantskih pisaca (br. 2). Andrea Zlatar pita Slavenku Drakuli o enama, tijelu, bolesti, pisanju (br. 3) a Boris A. Novak znamenitog slovenskog esejistu Tarasa Kermaunera o komunizmu i nacionalizmu, knjievnosti i politici, Sloveniji i Jugoslaviji, boli i Bogu (br. 4). Borislav Vuji pria s Radetom erbedijom o teatru, filmu, glumi i odgovornosti javnih linosti. Julijana Matanovi, zajedno s Irenom Vrkljan, autoricom knjige Svila, kare, koja je priznata za revolucionarnu u hrvatskom enskom pismu, razmatra probleme ukorjenjivanja i otuenja te enstvenosti (br. 6 7). Milan orevi pokuava prepoznati iskustvo nesigurnosti i sjaja srpskog prozaika Vidosava Stevanovia, koji ivi izmeu dva svijeta (Stevanovi je tada politiki izbjeglica u Francuskoj, br. 6 7). S izvanrednom kritiarkom knjievnosti Hanifom KapidiOsmanagi razgovara jedan od urednika asopisa, Enver Kazaz, njezin nasljednik u oblasti bosanskohercegovake nauke o knjievnosti (br. 8 9). Pjer alica, Duan Kovaevi i Boro Konti ljudi teatra i filma razgovaraju s dramaturgom i romanopiscem, poznatim takoer u Poljskoj Nenadom Velikoviem, autorom romana Sahib21, koji ismijava zapadni balkanistiki diskurs22. Srpski pjesnik i esejista Gojko Boovi (br. 11 12) odgovara na pitanja Nedada Ibriimovia, a u 14. broju o pripovijedanju, njegovim izvorima i klopkama govore izvanredni prozaici: Hrvat Goran Tribuson u razgovoru s Julijanom Matanovi, te Miljenko Jergovi, pisac koji je roen i odrastao u Sarajevu a trenutno ivi u Hrvatskoj, u razgovoru s Borom Kontiem. I konano u 15. i 16. broju slovenski pjesnik Milan Dekleva razmatra zajedno s Ivanom Dobnikom pitanja egzistencije i poezije. Treba jo samo dodati da, iako u 10. broju nema rubrike Dijalog, njezinu funkciju preuzima blok prijevoda (B. Levy, A. Glucksmann, B. Korn, M. Riedl) posveen tzv. pitanju Heideggera, koji je pripremio Slobodan najder. U rezimeu pisanom na engleskom jeziku, moemo nai informaciju da je redakcija na taj nain obiljeila 60. godinjicu zavretka Drugog svjetskog rata. Taj blok otvara kratak tekst samog najdera s kontroverznim naslovom Hitler, moj brat23. Autor istie aktuelnost pitanja o ujedu totalitarizma, pred kojim ne titi ni kultura ni sublimiran um, te stavlja u centar panje dijalog dva intelektualca Nijemca i Jevreja Heideggera i Celana, od kojih je prvi sebi oprostio sve a drugi nije znao ni sebi ni ljudskosti nita:

750

Paul Celan doao je po tu jednu rije, da bi ga Heidegger u stvari milosrdno otpustio tvrdnjom da je pjesnik neizljeiv. Heidegger, pak, osim malih najava u vezi sa srcem, bijae uglavnom zdrav. Filozof je planinario i skijao. Nije mnogo mario za etiketu i svoju je snobovsku publiku esto puta znao zaskoiti pojavom u skijakom odijelu. To zvui nevano, ali ukazuje na to da si je veliki mislilac cijeloga ivota odobravao vrlo mnoge popuste. I da svoj propust da prepozna smjesta to je i tko je Adolf Hitler nije nikada priznao, ni u kakvom confiteoru, pa ak niti na uho velikom pjesniku, kojega je oboavao, i s kojim se na mahove gledao vrlo prijateljski; kao da su oroeni. Heidegger je otklonio rije, Celan otklonio je mogunost srodstva po izboru. I skoio u Seinu. Otud je u ovim prilozima rije o ljudskim izborima koji e zauvijek ostati razliiti i razlike se kojih ne mogu rastopiti u opem mediju visoke, graanske kulture. Pjesnitvo i filozofija stanuju na odvojenim vrhuncima, pisao je Heidegger, hotei istodobno iskazati i bliskost i razliku. Celan i Heidegger, svaki u svojoj vrsti vjenosti, meutim, stanuju posve odvojeno. Prvi je neizljeivo obolio od ovjeanstva, drugi je umro u zdravlju svojih propusta i popusta.24 Uvodna rije najdera odnosi se indirektno na aktuelnu situaciju u njegovom regionu i na stavove tamonjih intelektualaca. Pitajui za Heideggera i Celana, koji je od filozofa traio odgovor na pitanje kako je to bilo mogue? i nikad ga nije dobio, pisac to isto pitanje upuuje svojim kolegama knjievnicima. Kako je to bilo mogue da su intelektualci iz njegove bive domovine (osim nekoliko iznimki) tako olako zauzeli Heideggerov stav, odbacujui istovremeno i moralni radikalizam i odgovornost za vlastite izbore. Takva (treba priznati aktuelna i provokativna) strategija prezentacije Heideggerovog sluaja, ali i predstavljenog u istom bloku Celanovog sluaja25, stvara od prijevoda objavljenih u asopisu polifonian dijalog na temu kljune dileme ljudi kulture, koja je formulisana ve 30-tih godina prolog stoljea: kula od bjelokosti ili kutija za sapun. najder sugerie da je to jo uvijek aktuelna dilema i moemo je se rijeiti samo u moralnim kategorijama. On zauzima mjesto u ovom polifoninom dijalogu i staje na stranu moralnog nonkonformizma, ali istovremeno naglaava da situacija izbora, koja se stalno ponavlja, ima osobit

24

Ibidem,str. 324.

25

B. Korn, Putovanje do kraj noi: sluaj Celane, ibidem., str. 371.-390.

751

26 Mislim ovdje na knjigu koju je objavilo opoziciono udruenje Beogradski krug 1992. godine, a za njezine autore predsjednik udruenja Radomir Konstantinovi rekao je 2002 godine: Ako vas upitaju ta je Druga Srbija (ta je bila, ta je i ta e biti) govorite jednostavno: Druga Srbija je Srbija koja se nije pomirila sa zloinom. R. Konstantinovi, Druga Srbija je Srbija koja se ne miri sa zloinom (u:) Druga Srbija. deset godina posle 1992 2002, urednik L. Petrovi, Beograd 2002., str. 17; Druga knjiga na koju sam se pozvala je Srpska strana rata. Trauma i katarza u istorijskom pamenju. N. Popov, Beograd, 1996. 27

B. uzel, Sarajevske sveske, 2002, br. 1. str. 73 76.

28

Ibidem, str. 103.

karakter i da se odgovornost za vlastite odluke ne moe potopiti u masovnoj euforiji ili prikriti uvjerenjem o izabranosti i vlastitoj intelektualnoj superiornosti ili umjetnikom rangu. Vraa se i ovdje Mannova dijagnoza na koju asocira najder i ostali autori i izdavai bitnih knjiga objavljenih na srpskoj, odnosno neprijateljskoj strani nedavnog sukoba. Potrebna je druga Srbija (u toj frazi ime drave moe se slobodno zamijeniti sa svakom zemljom ugroenom od autoritarizma). Potrebna je Trauma i katarza..., svjesno i duboko doivljeno iskustvo zloinake katastrofe i neopozivog gubitka.26 Bez toga nije mogue prelaenje egoistine granice konformizma i zadovoljavanja samog sebe. Originalnost rubrike pod naslovom Dnevnik zasnovana je na tome da autori daju pristup svom intimnom dnevniku ili memoarima iz odreenog perioda a koji su na neki nain povezani s temom broja ili trenutkom u kojem odreeni broj izlazi. Takav neposredan aspekt intimne percepcije koji se referira na neki element stvarnosti ponekad je blizak aktuelnosti intelektualnog ivota u domaim okruenju ili regionu a ponekad ima optu dimenziju i izraava kritiku dimenziju autora. Svakako, formu i sadraj odreuje sam autor, jer su oni preputeni spontanoj reakciji na stvarnost. To je jo jedan nain za otkrivanje individualnosti, koja je ponekad umijeana u sitnu igru privatnih sukoba i svaa, ali uvijek s linom odgovornou za iskazano miljenje i ekspozicijom privatne perspektive. Ove biljeke su tip svojevrsnog teksta osobne hrabrosti izgovorenog subjektivnog i ne uvijek pravednog miljenja, koje je ipak motivirano emotivnom reakcijom na iskustvo svakodnevnice. Autor prvog dnevnika je makedonski pjesnik i esejist Bogomil uzel, koji svoje biljeke naziva retrospektivnim dnevnikom (ili retrovizorom)27. Biljeke su datirane u februar mart 2002., ali se takoer odnose i na 2001 godinu, a zatvara ih post scriptum od 15. maja 2002. Vrijedi skrenuti panju na te detalje, jer dobro pokazuju opisani model ovih dnevnika, s obzirom da autor otvoreno tvrdi: Nikad nisam pisao (ili vodio) dnevnik, osim to sam usput kad mi je bilo dosadno ili kad nisam znao to da radim u bukvalnom smislu zapisivao neke impresije (podatke) i to najee putujui, pa bi se iz toga naknadno mogla roditi neka pjesma, putopisna proza ili esej.28

752

a dalje kae: Uostalom, ovaj tekst je bio pisan po elji i narudbini redakcije Sarajevskih sveski. Nisam siguran da li sam pogodio eljeni anr ili sam ispisao jo jedan hibridni tekst. Ne bavim se tzv. knjievnom naukom niti me odgovarajua klasifikacija anrova osobito zanima. Poto sam ga pisao vie sa zadovoljstvom (mada katkad, priznajem, i s naporom), nadam se da e tako biti i itan. A ako ne bude tako bilo, postae oito da sam promaio i temu, i sadraj...29 Taj autokomentar mogao je napraviti ustvari svaki od autora koji e se redovno pojavljivati u Sarajevskim sveskama. Jer, upravo hibridizacija fikcije i fakcije, anrovska neodreenost, aktuelnost (vremenski okvir odreuje redakcija), i potpuna sloboda izraza i govora o politikim ili drutvenim temama karakteristini su za ove svojevrsne dnevnike po narudbi Takva perspektiva omoguava itatelju da osjeti ta se deava u ivahnom toku trenutne kulture, zadovoljava specifian voyerizam, koji je oznaka svakog rasnog itatelja, te ga uvodi u meandre lokalnog knjievnog ivota pokazujui mu njegove nezvanine strane... U drugom broju, maloprije spomenuti Nenad Velikovi s karakteristinom ironijom pie o knjievnoj srpskosti i drugim vjebama30. Sinan Gudevi, pjesnik roen u Srbiji a nastanjen u Zagrebu, pie dnevnik sasvim drugaiji nego je planirao. Dirnut smru sarajevskog pjesnika Izeta Sarajlia (2. 5. 2002.), koji je za mnoge itatelje bio simbol najbolje strane Bosne, Gudevi pie o skandaloznom tekstu koji je poslije Sarajlieve smrti objavljen u Danima, gdje autor Mile Stoji, pjesnik poznat po svom otporu prema nacionalizmu, optuuje Sarajlia za staljinovsku prolost i za jugoslavizam koji ga je objektivno doveo do podravanja Miloevieva reima. Kako se upravo taj Dnevnik dotie jednog od najvanijih etikih problema vezanih za sindrom postkomunistikog mentaliteta, koji je bolest veine aktera tranzicijske epohe, tako vrijedi citirati fragment Gudevieve emotivne ali i tane dijagnoze: Stoji nije nikakva iznimna pojava, on je predstavnik vrste. Takvi sada najbolje kotiraju: bio rat, stiglo porae, a oni pljuni u ake i kreni da sluenim narodima i narodnostima objanjavaju ta ih je to snalo. I da je to to ih je snalo bogme dobro. Nije da nije bilo mogue bolje, no je i

29

Ibidem,str. 104.

30

N. Velikovi, O knjievnoj srpskosti i drugim vjebama, Sarajevske sveske, 2002, br. 2.

753

31 S. Gudevi, Meinungsmacher Mile Stoji, Sarajevske sveske, 2003, br. 3., str. 170. Njegov tekst izazvao je otru polemiku, na samo u Sarajevskim sveskama, u kojoj su sudjelovali (na protivnim stranama barikade) dva lana redakcije, Enver Kazaz i Drinka Gojkovi; vidi: Sarajevske sveske, 2003., br. 4, str. 461 476. Zanimljivo je da se ime Drinke Gojkovi od 5. broja vie ne pojavljuje u sastavu redakcije.

ovo dobro, jer je prirodno, jer su im dosadanje domovine bile neprirodne i fiktivne. Pa je bilo krajnje vrijeme da se stvari postave svaka na svoje mjesto. A postavljanje stvari na mjesto bez poderane guzice ne ide. Oni su oni Bourdieuovi ovlateni subjekti: svakoj oni svinjariji imaju jednoznano objanjenje. Oni ne mogu promaiti.31 U svim postkomunistikim zemljama lako emo nai takve nepopustljive vitezove historijske pravde koji bez imalo stida ponavljaju marksistiki princip objektivne odgovornosti za subjektivne izbore koji danas ispadaju greke (koje su uglavnom davno ispravljene). Oni sebi pridaju ulogu disponenata kolektivne pravde koja individualne osuuje biografijama, posebno biografijama ljudi koji su priznati u iroj javnosti i zbog toga je na mjestu Gudevieva dijagnoza da nijedan od ovih vitezova pravde nije izvanredna pojava nego je predstavnik svoje (nepogreive, naravno) vrste. Dodajmo: vrste koja je odgojena u totalitarizmu, kojem su raznovrsnost i opratanje ne svojih nego tuih greaka (sluaj Heideggera), prirodni neprijatelji. Specijalno za 4. broj, svoj Ljetni (privatni) dnevnik 2003 protkan (javnim) kolumnistikim diskursom, pripremio je Igor Mandi, koji je, pomalo problematizirao vrijednost dnevnika kao intelektualnog sumnjivog anra: Dnevnici su, kao i pjesmice, pubertetske akne na licu spisatelja in spe. Svrab pisanja u mladenakim godinama koji sigurno prolazi, kao i to vrijeme odrastanja najee se ispoljava bilo cijeenjem pjesnikih iria, bilo dnevnikim masturbiranjem. (...) Kasnijih godina dnevnici se pokazuju ispraznom p(r)ozom: ako se piu za sebe, onda nisu dorasli za javnost, ako ih vodimo s pretenzijom da budu objavljeni, onda e u njima svaka intimnost biti zakrinkana.32 Nedad Ibriimovi, bosanski umjetnik, pisac i kipar koji je o dvije hiljade primjeraka svoje autobiografije objavljene 1991. u prozorima svog stana napravio barikadu koja je tamo stajala tokom 44 mjeseca opsade 10., 09., i 08. aprila 2003. pie: Pue vjetar, a onda 07., 06., 05, aprila dodaje Sino pao snijeg, ali tokom dana sasvim se rastopio33. Takvim pristupom autor na diskretan nain signalizira suspenziju objektivne kronologije kad je rije o poretku stvari. Njegov dnevnik je zapis borbe s Pegazom, kojim se autor poslije deset godina vratio ki-

32

Sarajevske sveske, 2003., br. 4., str. 209 210.

33 Sarajevske sveske, 2004., br. 5., str. 199.

754

parstvu a kojeg je uspio zavriti tek nakon ponovne dvogodinje pauze. Integralni dio tog dnevnika jesu i slike umjetnika s Pegazom, a glavna nit njegove prie vezana je za borbu s materijom gipsom, voskom, plastikom i staklom koje su sr kipa krilatog konja. arko Radakovi, srpski prozaik i prevoditelj koji ivi u Kolnu, uvodi neto poput dnevnika-lektire, u kojem opisuje refleksije o vezama izmeu jezika i njegovih moguih naracija34. U 8 9. broju moemo nai biljeke Dae Drndi, spisateljice koja trenutno ivi u Rijeci a koja je ranije ivjela nekoliko ivota, u raznim gradovima, u raznim zemljama, meu raznim ljudima, a koja je osim toga autorica drama i romana i koja ne zna heklati, ali dobro kuha35. Njezin dnevnik prikazuje svakodnevnicu zemlje koja pati od ovinistikog slijepila: Kad smo iz Beograda dole u Rijeku, Maa je imala devet godina i iz kole se vraala s pitanjem: Zna li ti da je Drndi srpsko prezime? To do tada nisam znala, pa sam joj tako i rekla. (...) Onda sam zbrisala u Kanadu. Multi-kulti gradi bio je zabarikadiran.36 Autorica, koja ocrtava portret hrvatske provincije, stvara pristranu linu sliku zemlje, u kojoj se unato deklarativnim promjenama nita ne mijenja: Muno je govoriti o slinostima koje se mijenjaju u identitete37. Slovenski prozaik i esejist Drago Janar pie u 10. broju o svojim Putovanjima i samoama i istovremeno postavlja dijagnozu duhovnog stanja postmodernistikog turiste, u ijoj ulozi se osjea najbolje: Putujui, razmiljam o samoi. U samoi mislim na gradove i putovanja. Puno smo dobili putem mogunosti uzajamne komunikacije, ali istovremeno puno smo izgubili, jer u ima u toj komunikacije strana povrnost, sluajnost, udaljavanje od jezgre stvari. Lica, rijei, ak neki dodiri, barem za mene, sve tonu na putu u nekom magljenom zaboravu. Sve to u tim uurbanim putovanjima, razgovorima, nastupima, nestaje; tako malo ostaje neeg stvarnog, dubokog.38 Broj 14 donosi nam biljeke Ozrena Kebe, autora glasovite knjige Sarajevo za poetnike, koje su zapravo tematski dnevnik dramatinih avantura maka Frka i koje sadre trideset devet

34 . Radakovi, Zbivanja koja nee biti od istorijskog znaaja, Sarajevske sveske, 2004., br. 6 7.

35

Sarajevske sveske, 2005., br. 8 9., str. 602 603. D. Drndi, Pabirci 2004. Sarajevske sveske, 2005., br. 8 9., str. 153. Ibidem, str. 167.

36

37

38 D. Janar, Putovanja, samoe. Sarajevske sveske, 2005, str. 106.

755

39

Sarajevske sveske, 2006, br. 14., str. 25 43.

40

Ibidem, str. 41.

41

Sarajevske sveske, 2007., br. 15 16., str. 41 59.

V. Viskovi, Jesu li nam drutava knjievnika jo potrebna?, Sarajevske sveske, 2002., br. 1., str. 300.
42 43

E. Kazaz, Sveci blago dijele, Ibidem, str. 306.

44

Ibidem, str. 306.

45

M. Veovi, Ibidem.
46

Ibidem, str. 329.

zakljuaka, dilema i provala o sutini ivota, te analogino preispitivanje sudbine i njenog odnosa prema velikom gospodinu iz reda maaka.39 Kebo na poetku naglaava da je samo novinar iji najvaniji zadatak je popunjavanje praznog mjesta, ali stvara kominu i duhovitu priu o emocijama koje lie puno na maja razmatranja Tadeusza Konwickog. I ne samo zbog glavnog lika, ali i zbog paradoksalnog i ironinog gledanja na savremenu Bosnu u kojoj bi se malo osoba moglo identificirati sa ivotnom filozofijom maka povjerljivog uvara moralnih, higijenskih i aprovizacijskih kunih vrijednosti. 40 Jo jedna autorica dnevnika je Milica Nikoli, esejistica i prevoditeljica iz Beograda. U svom tekstu Dnevnike beleke. Junak naeg doba41 sjea se beogradskih predstavnika nadrealista, svojih davnih lektira i knjievnih fascinacija koncentriui se na lirici jednog beogradskog pjesnika, mikologa i entomologa Ibrahima Hadia, gdje Nikolieva zapaa jaz izmeu ovjeka prirode i ovjeka historije, te strah koji odreuje sinkretinu linost i egzistenciju ugroenog i iskorijenjenog ovjeka junaka naih vremena iz naslova. Sljedei dio Sarajevskih sveski nije mogue povrno predstaviti u okviru teksta koji treba da ima neke normalne razmjere. Teina i vanost problematike razmatrane od strane najznamenitijih autora svaki pokuaj kompleksne analize u jednom lanku odmah osuuju na neuspjeh. Ja u samo signalizirati centralne teme odreenih brojeva i ograniit u se na skromni komentar koji e imati funkciju bibliografskog vodia. Tako se u 1. broju, u dijelu koji se na poetku zvao Centar, nala tema lokalnih/nacionalnih drutava knjievnika. Prezentirana je aktuelna situaciju u organizacijama knjievnika koje djeluju na prostoru bive Jugoslavije. Uvodnik je napisao Velimir Viskovi, koji je dijagnosticirao razloge krize njihove formule i postavio pitanje: Kako e izgledati nova udruenja. Da li e biti apolitika, koncentrirana na estetskim i sindikalno-korporacijskim problemima?42 Enver Kazaz, koji opisuje trenutnu situaciju u BiH, svoje kolege naziva zarobljenicima nacije.43 Ivan Lovrenovi dao je svom tekstu naslov Glosa o Apsurdistanu44, dok je jedan od urednika asopisa lakonski komentirao Viskovievo pitanje: O tome ne mogu misliti45. Situaciju u Sloveniji predstavio je Boris A. Novak, u Srbiji Nenad Miloevi, a u Hrvatskoj Branimir Donat, Ivo Brean i Tonko Markovi. O raspadu makedonskog drutva pisaca u 90-tim godina pie Igor Isakovski. Bala Brkovi govori o Fatalnoj privlanosti izmeu svake vlasti i diletanata46 u Crnoj Gori.

756

Tema drugog broja je ensko pismo odnosno problematika feminizma, enskog stvaralatva i njihove pozicije u okviru domaih kultura. U tom bloku svoje miljenje daju najbitnije (iako ne sve) predstavnice ovog knjievnog i kulturnog toka iz prostora bive Jugoslavije: Andrea Zlatar i Lada ale Feldman iz Hrvatske, Nirman Moranjak-Bambura iz Bosne, Jasmina Luki, Vladislava Gordi Perkovi, Biljana Dojinovi-Nei i Tatjana Rosi iz Srbije te Jasna Koteska iz Makedonije. U treem broju rubrika U kontekstu je posveena Piscima na granici47, to je priredio lan redakcije Boris A. Novak. Naravno, raspravlja se o identitetu, stigmatizaciji, emigraciji, iskljuenju. U tekstovima Sibile Petlovski (Hrvatska), Bore osia, Davida Albaharija, Dragana Velikia (Srbija), Erice Johson-Debeljak (SAD Slovenija), Francesa Jonesa (slaviste i prevodioca iz Velike Britanije) te Borisa A. Novaka (Slovenca roenog u Beogradu) dominira tematika alijenacije i otuenja te pokuaj odgovora na pitanje kako povezati dva iskustva, dvije razne kulture, dva brijega ivota to je sigurno veliko bogatstvo ali i velika bol48. Tema 4. broja je: knjievnost i nacionalistika ideologija49. Blok otvara skroman tekst Velimira Viskovia Ideolozi zloina50, koji precizira intencije redakcije vezane za temu: eljeli bismo progovoriti o odgovornosti onih koji su, isturajui se u prijelomnim vremenima u uloge nacionalnih ideologa, lidera i bardova postali inspiratorima nasilja, terora, zloina kao sredstva za realizaciju uzvienih politikih ciljeva. Mnogi su od njih i danas, unato krvavom iskustvu, spremni inzistirati na stajalitu kako svetost nacionalnih ciljeva opravdava sva sredstva, kako je ast ubijati za vlastitu naciju i dravu. Stoga je naa dunost upozoravati na takvu zloinaku svijest, na one koji svojim pisanjem inspiriraju nesnoljivost, potiu na zloin.51 Pored Viskovia, u ovom bloku piu i drugi autori, koji se stilski i anrovski znatno razlikuju: Predrag Metvejevi, Slavenka Drakuli, Filip David, Mirjana Mioinovi (koja sa nevjerovatnim pijetetom uva ostavtinu Danila Kia), Nikola Bertolino, Enver Kazaz, Tvrtko Kulenovi, Nikica Mihaljevi (ikaniran u tumanovskoj Hrvatskoj), srpski pjesnik Milan T. oroevi, apatrid u domaoj Crnoj Gori Andrej Nikolaidis, srpski kritiar Teofil Pani, ameriki slavist povezan s fondom

47 Sarajevske sveske, 2004., br. 3., str. 33 140.

48

B. A. Novak, Zato pisci na granici, Ibidem, str. 33.

49 Sarajevske sveske, 2003, br. 4., str. 65 206.

50

Ibidem, str. 65 68. Ibidem, str. 68.

51

757

52

Ibidem, str. 206.

53

Ibidem, str. 137 153.

54 Naziv je nastao kao analogija enskom pismu, preuzetom iz francuskog izraza ecriture feminine, i odnosi se na tekstove o jugoslavenskim ratovima ali takoer i na one inspirirane ratnim iskustvima autora, sjeanjima i reportaama posveenim etnikim ienjima, izbjeglitvu, te fabularnim pokuajima vezanim za ovu tematiku. Kritiari odreuju takoer stilske i anrovske osobine ratnog pisma. 55

Open Society, Andrew Baruch Wachtel, te Marko Veovi. Tekstovi, koji su vie posveeni problemu odgovornosti intelektualaca i knjievnika nego odnosu knjievnosti i ideologije, ne izbjegavaju line detalje koji su uglavnom spomenuti u svrhu pokazivanja primjera tipinih stavova predstavnika naunih i umjetnikih elita. U tekstu Zvjerinjak Marko Veovi, Crnogorac koji je preivio opsadu Sarajeva, autor odline knjige Smrt je majstor iz Srbije, s pasijom pravog publiciste opisuje jednog od glavnih nosioca i tvoraca velikosrpske ideologije a ovaj svojevrsni obraun zavrava Sofoklovom sentencijom: Mnoge su stvari na zemlji uasne, ali ni jedna od ovjeka uasnija nije. Ovo sam prvi put proitao kad sam imao dvadeset godina, ali tek sad razumijem ta se htjelo kazati. Sad shvatam, pored ostalog, da ovjeka najsvirepijom ivotinjom ine njeni bogovi: kad kolje u njihovo ime, svejedno zovu li se Drava, Narod ili Istorija, nisi zloinac ve svetenik koji prinosi rtvu.52 Slian karakter ima i tekst Nikice Mihaljevia Svjetinu mora netko uvijek nadraavati53, u kojem autor izraava linu potrebu prokazivanja krivaca meu hrvatskim intelektualcima i knjievnicima. Ipak, u bloku dominiraju esejistika razmatranja o nedavnoj prolosti, skoro aforistike generalizacije (Matvejevi, Mioinovi), naune (Bertolino, Wachtel, Kazaz) ili filozofske (David) refleksije. U 5. broju panja je posveena ratnom pismu54. U tom bloku autori pokuavaju rijeiti par teoretskih i praktikih dilema. Bosanska knjievna kritiarka i teoretiarka povezana s feministikom strujom, Nirman Moranjak-Bambura postavlja tek na prvi pogled retoriko pitanje: Ima li rata u ratnom pismu?55 a Andrej Nikolaidis Zato ne postoji crnogorsko ratno pismo56 U diskusiju su se ukljuili takoer Julijana Matanovi i Jurica Pavii iz Hrvatske, Enver Kazaz i Stevan Tonti iz Bosne, te eki slavista Jan Doleal. Treba samo dodati da je ovaj blok samo mali dio opte diskusije koja se vodi na prostoru bive Jugoslavije a za koju u ovom lanku nema vie mjesta. Neevropska Evropa57 je tema 6. broja koji da se prisjetimo otvara rubriku U prvom licu. U ovom broju izvanredan prozaik Mirko Kova pie o svom (ne)prilagoavanju58. U tematu piu Nirman Moranjak-Bambura, mlada sociologinja iz Ljubljane Ksenija abec, u Poljskoj poznati albanski disident Fatos Lubonja59, slovenski knjievnik Andrej Blatnik, hrvatski sociolog

Sarajevske sveske, 2004., br. 5., str. 79 92.

56

Ibidem, str. 189 193

57

Sarajevske sveske, 2004., br. 6 7., str. 73 193.

58

Ibidem, str. 9 22.

Vidi: Fatos Lubonja, Albania wolno zagroona, Sejny, 2005

59

758

kulture arko Pai, bosanski knjievnik Muharem Bazdulj te Wendy Bracwell, profesorica na School of Slavonic and East European Studies u Londonu. Autori se koncentriu na bolne aspekte relacije izmeu gore i prave Europe, odnosno na imagologiji koja naglaava znaaj drutveno odrivih predodaba i stereotipa u kontekstu interkulturnih relacija. Nije udno da su u centru panje autora kategorije kao to su: neuspjean susret (Debeljak), postkolonijalizam (Moranjak-Bambura), relacija Europa Balkan (abec), susret mita i stvarnosti (Lubonja), kulturne promjene u postkomunistikoj Europi (Blatnik), Europa B (Veliki), junoslavenski okcidentalizam (Bazdulj), greke okcidentalizma (Pai) i konano balkanske relacije iz putovanja po Europi itane u kontekstu orijentalizma, okcidentalizma i kosmopolitizma (Bracwell). Z obzirom na (takoer emotivnu) aktuelnost ove tematike, raznolikost u njenom predstavljanju te izrazitost stavova autora, ovaj blok je jedan od najzanimljivijih tema u povijesti Sarajevskih sveski. U 2005. godini u centru panje naao se nacionalni knjievni kanon60, jer kako je tano primijetio Enver Kazaz, nacionalni kanon je jedan od centra moi.61 asopis je problematizirao ovu pojavu u trenutku kad se u postkomunistikim zemljama upravo zavravala diskusija na temu novih, kanonskih itanja nacionalne tradicije. Nije to bila samo nesebina rasprava idealista. Radilo se o neemu vanijem o edukaciji, modelima obrazovanja, kolskim i univerzitetskim programima i o stvaranju nove baze zajednikih vrijednosti, tzv. strategiji socijalizacije sljedeih generacija. Ova diskusija je na postjugoslavenskoj kulturnoj sceni bila posebno dominantna na prijelomu XX i XXI vijeka, emu dokaze moemo nai u brojnim novinskim i naunim lancima62. Glavno pitanje odnosilo se na nacionalno vlasnitvo pojedinih pisaca i knjievnih pojava koje u ovom broju metaforizira Aleksandar Hemon u tekstu iz rubrike U prvom licu iji je pisac Danilo Ki?63 Tema 10. broja je Savremena knjievnost i nai jezici64. Na tu temu govore lingvisti i pisci, odnosno ljudi koji se susreu s tim problemom: maloprije predstavljena Daa Drndi, Ranko Bugarski, beogradski lingvista poznat po svojim sociolingvistikim studijama o jeziku rata i jeziku mira, David Albahari, bosanski lingvista Midhat Rianovi, srpski prozaik Radoslav Petkovi, te hrvatska lingvistkinja Snjeana Kordi, koja trenutno predaje u Njemakoj i koja u tekstu kritikuje hrvatsku jeziku politiku.

Sarajevske sveske, 2005., br. 8 9., str. 51 146.

60 61

Ibidem, str. 123 133.

Vidi: W poszukiwaniu nowego kanonu. Reinterpretacije tradycji kulturalnej w krajach postjugosowiaskich po 1995 roku, red. M. DbrowskaPartyka; Kanon i obrzea, red. I. Iwasiw i T. Czerska, Krakw, 2005
62 63 Sarajevske sveske, 2005., br. 8 9., str. 9 11. 64

Sarajevske sveske, 2005., br. 10., str. 19 28.

759

65

Sarajevske sveske, 2005., br. 11.-12. Sarajevske sveske, 2006., br. 13.
67

66

Ibidem

68

Sarajevske sveske, 2006., br. 14.

69

Sarajevske sveske, 2007., br. 15.-16.

70

Ibidem, s. 221.-654.

Broj 11 12. je posveen savremenoj drami iz regije i sadri nekoliko tekstova poznatih pisaca i teoretiara ovog anra.65 Sljedei 13. broj predstavlja savremeni roman66. Uvod u ovu prezentaciju je tekst Slavenke Drakuli O jeziku, cipelama i kolaima67 a objavljeno je i nekoliko fragmenata jo neobjavljenih romana: Ive Breana, Dae Drndi, Josipa Mlakia, Mirka Kovaa iz Hrvatske, Maje Novak, Mohe Mazzinija, Fera Laineka iz Slovenije, Venke Andovskog. Draga Mihajlovskog, Kice K. Kolbe iz Makedonije, Zvonka Gazivode, Dragana Velikia i Vladislava Bajca iz Srbije, Bale Brkovia, Andreja Nikolaidisa i Dragana Radulovia iz Crne Gore, Emira akovia, Gorana Samardia i Ranka Risojevia iz BiH te Fatosa Kongolija i Mehmeta Krajia s Kosova. Kako vidimo, u tom pregledu ima predstavnika svih kulturnih podruja bive Jugoslavije to se slae s deklaracijom Velimira Viskovia iz Uvodnika u 1. broju. Moemo u toj grupi nai poznata prezimena ali takoer i sasvim nova. U 14. broju prisutna je drugaija perspektiva prezentacije savremene prie68. Glas je dat kritiarima i povjesniarima knjievnosti, koji su pokuali sintetiki predstaviti najvanije pojave koje su dominantne u njihovim zemljama. Govore o tome: Andrej Nikolaidis, Mihajlo Panti, Vladislava Gordi Petkovi, Kreimir Bagi, Mitja ander, Robert Agjozovski, Salji Baota i Enver Kazaz. Ovi autori nisu imali jednostavan zadatak, ali svakako su pokuali da okarakteriziraju kratke prozne forme u savremenoj crnogorskoj, hrvatskoj, srpskoj, slovenskoj, makedonskoj, albanskoj i bosanskoj knjievnosti. Osim ovih sintetikih skica, u ovoj rubrici objavljeno je takoer deset tekstova koji se odnose na detaljne analize pojedinih djela ili problema. Razmatranja kritiara i povjesniara knjievnosti dopunjavaju prie objavljene u dijelu Manufaktura. Tema 15-16. broja je Savremena poezija69.Ovdje je takoer odran model iz prolih brojeva i u centru panje nali su se mladi pjesnici ije stvaralatvo je prezentirano u dijelu Manufaktura. Ovaj broj je zapravo jedna velika zbirka (400 stranica!) poezije u koju su uvrteni svi najvaniji autori iz zemalja bive Jugoslavije od 1990. godine do dananjih dana.70 Na tom mjestu, vie iz tehnikih a ne meritorikih razloga, moramo zavriti analizu asopisa skromnog naslova Sarajevske sveske. Pokuaj arbitrarne sinteze u toj situaciji je etiki sumnjiv. Osim spomenutog kruga postoje jo teme: Balkan, Manufaktura, Putovnica, Portret slikara. Moemo ipak odgovo-

760

riti na pitanje s poetka ovog teksta: da, Sarajevske sveske jesu dokaz toga da postoji alternativa za nacionalne predrasude i etnike mrnje, kulturni izolacionizam i retoriku sukoba, iako odravanje ove alternative uopte nije jednostavan zadatak. Sastav autora asopisa dokazuje da se alternativa ini realnijom (barem sada) iz daljine da se nadoveem na aforizam Jana Nowaka-Jezioranskog. Iako se iz daljine neke stvari vide bolje nego izbliza. Prikljuujui se individualistikoj retorici autora asopisa, na kraju ovog eseja smijem rei da su Sarajevske sveske putem eksponiranja i ocjene linih izbora pisaca, umjetnika, naunika, poduzele, ako nita drugo onda probu dijagnoze i preispitivanja kolektivne svijesti, posebno u trenutnom politikom i kulturnom kontekstu. U kaotinom prostoru savremenog javnog postdiskursa u zemljama bive Jugoslavije, Sarajevske sveske su stvorile podruje za refleksiju o (anahronoj?) misiji intelektualnih elita i linoj odgovornosti njenih predstavnika. Moda je to malo, ali ipak puno, jer u toj osnovi krije se nada da e retoriku bastiona i granica zauzeti govor dijaloga i pogranija.

761

Chris Agee

GOTOVO NITA

Chris Agee

GOTOVO NITA
HEANEY U STRUGI
Kada je Heaney ustao u Strugi, dva dana nakon to je Primio Zlatni vijenac u velikoj dvorani Kue poezije, i obratio se Prvom redu punom politiara U Makedoniji na rubu rata, zrak je treperio od Nonih leptira koji su leprali u neonskom svjetlu, slatki noni povjetarac Pokraj vode Ohridskog jezera, o tome kako je Svladan snagom njegove umjetnosti Had smirio svoje kraljevstvo sjena Kako bi se Orfej spustio u podzemni svijet: Iksionov kolut se zaustavio, Sizif je ustuknuo, Mojre su prestale vrtjeti vretena: Njegova lira bez premca kao tit podignuta Dok izvodi njenu duu mranom strminom na svjetlost dana O novom ivotu, ljudskoj ljubavi i ljudskom strahu iji ga je zadrti pogled kotao njegove voljene Vjena Euridika: pomislio sam tada na teinu Koja vue, vjea se o moju kerku Iz konane rake, tamne kripte njene sobe, Makar i na pet minuta, da izae na tople obronke ivota...
prevela sa engleskog: Irena lof

765

SEBALD

1944 2001 Ve neko vrijeme promiljam o prizorima Simultanosti: kontinuum izmeu, recimo, U prirodnom smislu, svjeih humki u Afganistanu I nesagledive dubine Marijanske brazde Obasjane spektralnim ornamentima bioluminiscencije; ili, U socijalnom, pijuckanje kafe dok se deava Srebrenica U naletima od dvadeset i vie. Kako se u bilo kojem trenutku sve Dogaa u jedinstvenoj slici svijeta kao desetine miliona Rijei u Babilonskoj kuli od hiljadu jezika koji nastavljaju postojati U arhivi njene svijesti. Taj usamljeni petak U godini Bude, mogao se desiti Kada sam zastao i na trenutak pogledao u izlog na Royal Avenue Ili pokupio posljednje slike moje keri u tunom Sumraku fotografske radnje. Sada, uz kafu, itajui O seiceamoirima i cuileannima u knjizi Drvee Irske, Mislim na njegove sjajne zavretke: posljednji pogled na zemlju sada zauvijek izgubljenu i stiui u grad dok no polako pada: i nadam se da Njegov uzvieni njemaki vijek i njen minijaturni sada Zajedno putuju u tamnu zemlju vjeitog svjetla.

766

GOTOVO NITA

Sufije vjeruju da je patnja poseban znak Boje milosti: novo prijateljsko pismo Rei e mi, potvrujui (skoro) osnovnu temu novog ivota U duhu smrti. Jo jedanput, ne znam ta da mislim o takvom izvanrednom tumaenju: to me podsjea, kao i sve drugo, na ovjeka Sraslog za velikog glatkog kita Heideggerovog Bitka, Dotie ga nesvjesno osmoze: ili okruglo, Neotkriveno kamenje kao Isusovo pismo u pijesku Na nepreglednim plaama Magheraroartyja. Svi pristiu U oblak mog istinskog neznanja, nadajui se Da e popraviti to vulgarno unitavanje Malog Taj Mahala Mirjaminog ivota, Mogulski osvaja voljene uspomene; iako, istinu Govorei, ima neke udne utjehe u razboritim Uvjerenjima drugih, kao to je Rusmirovo u Sarajevu, Nadohvat pijanih tezgi ukletih Drugim zakonom termodinamike: vjerovatni sufija Koji nikad nije pisao. Sam ne znam nita; Nita sigurno; ili gotovo nita. To je sve.

767

ATENSKA MILOST
Mjesec je ljepi od bilo koje drave...

Je li to, onda, Lakmus civilizacije? Voljeni polumjesec u islamu ljepi ak i Od Muhameda? Kao to bivanje mora da je od vjerovanja, od objave? Mladi mjesec od raunanja Meke? Disk alabastera Roav kao atensko lice... O ista planeto od praha i velura

O neljudski dragulju

768

IVOT
Usred bijela dana, divlja mrlja lijepe rie dlake, Lija iz prigradskih kontejnera, u zatiju saobraaja, Svladala je istinu i preskoila visoki kameni zid ivotinjskog raja Riddel Woods. Zato nam je prirodno Tako utjeno? Valjda bi trebalo biti drugaije: ta moe Jedan ivot znaiti u Hubbleovoj kozmolokoj dvorani ogledala, Tamna materija i zakrivljeni prostor, lomljenje svjetlosti koje Replicira galaksije, entropija Velikog praska? I nastanak vremena i prostora, ta to uopte znai? A opet u ovom trenutku nad Irskom je jo uvijek azurno-zeleni Dragulj svijeta: mikrokosmos ivota, svjesno uobraenje Kao meduza se udaljava (i moda mjeri paralaksu njih milion drugih) Kroz crne dubine, plutajui balon poklonjene svjetlosti Helijska suza u svemirskoj tami Boga?

769

APOKALIPSA RIBA
Prekrasne ribe, suncem okupane Prelijevaju se u duginim bojama. Prvi ulaz, Prva tezga: rumb i velika ploa, velianstveni ugor, Crnoplava skua i srebrna haringa, Apstraktne kamenice. Staklaste oi lubina I trlje poslagane na ledu; Usporena pantomima jastoga Upetljanih u morsku travu; rakovi zavijeni U morske alge, njihovi sanduci iz Portavogiea Kao kamioni za prevoz stoke. Nikakva metafizika, Osjeam okrutnu istinu jedan ivot se zavrio Ili se gasi: prizor smrti, poprican krvlju I u led zakovan, kao i sam trenutak.

770

AUGUSTOVSKI SAN
Odjednom si opet bila tu ide prema meni, tri, Nirn je malo dalje iza tebe, pokazuje veselje Nevidljivom nekom na desno moda Sally U snu si tano onakva kakvu te pamtim: glomazne bijele tene, Karirani zimski kaput raskopan klizi ti s ramena, Plavi pramenovi su se razletjeli, radosni i grleni smijeh I lice puno ljubavi dok mi se baca u naruje Da bi me obavijestila kako si upravo izala kroz prozor kupatila A upravnik shvatio sam, odnekud ispravno, da misli kuepazitelj je... i tu se san prekinuo, prejak, ini se, Da ostane nepomuen te me trgnuo natrag u Jadransko plavetnilo u sedam ujutro. Ipak je u narednih sat Svjesnog polusna bilo neizrecivo lijepo Imati te makar i tako, ambrozija koja e me moda odrati Jo jednu godinu, nektar koji leptir ljiljak sie U zalazak sunca iz utog i ljubiastog neimenovanog cvijeta Jo uvijek suncem obasjan, povratak u zemlju sree iz ovrsnute Tuge koja mi kao demon sjene uvijek sjedi na pleksusu... Kao i prethodno popodne, dok sam kosio cjelogodinju travu U minijaturnom vonjaku badema i oraha, naletio sam na Bogomoljku, zelene boje ada, kako se suna na kamenom zidu obraslom smeim liajem, i sjetio se njene prologodinje uloge kao prizora reinkarnacije u drugi oblik, i pomislio i osjetio, sjedei na zidu, kako je predivno bilo imati te tu Iako sam u skladu s prirodom preobraen trenutanim trzajem krila U sidro starog svijeta u kojem je tvoj ivot jo uvijek bio s nama.

771

SRCOLICI
Za Nirn Postoji svjetlost koja nas sustie tek nakon dugo vremena. Prah, prah, i par rijei smrtnih i prolaznih. Donald Justice

JO UVIJEK U OKU
zurim kroz prozor brijanice balansirajui na rubu izmeu izvora boli i mirne povrine ivljenja

772

TVOJE LICE
pliva u prozoru u koji maem dadiljinom novom djetetu

TVOJE CIPELE
jo uvijek tu preostale patkaste na drugoj stepenici klanjam se ceremonijalno i japanski da bih poljubio prostor i vrijeme tvoga prisustva

773

NAJGORE
od najgoreg bilo je kada sam zadigao svaki kapak i vidio plave oi koje sam volio vie od ivota ukoene zauvijek na poprskanom krevetu

ZAMILJAM
je kakva je mogla biti zlatna djevojica dvije starije magnolije uokviruju trijem u Andoveru gdje sam gledao Euripida na travi jednog slatkog maja

774

DUH MOGA OCA

u mornarikim hlaama sjedi na humku u Presidiu City Lights i Ferlinghetti stolnjaci od kariranog platna dobri ivot drugaijih dana sada pranjavi tragovi vjeitog nestanka

UO SAM
priu o gospoi Kelly esto su je viali na gradskom groblju u hladnim noima s dekama kako bi svoga sina utoplila sada znam da nisam upamtio dovoljno (Michael Kelly, 17 godina, ubijen 30. januara 1972.)

775

TVOJA RODICA
plava tanka ista blijeda finoa na krtenju drugog ivog bia ulje katekizma krizma spasenja podsjea me vie i vie na tebe vie i vie na ne-tebe u meni Na Clodiaghinom krtenju 13. februar 2005.

776

4. PLAA LIMANTOUR, POINT REYES

Stigli smo do njenih velikih pacifikih valova. Konano sam zaronio u zemaljsko ledeno oko. Iza nas Marin Hills bili su kalifornijski raj, i od eukaliptusa i plavetnila: leinari, makovi i vuji bob, sojka, hrastovi, sekvoja, lovor, meksiki bor, prepelica, crvenorepi sokol. Tek iz Ruande Jean-Marie, zavrnutih nogavica, dotaknula je morsku pjenu prvi put. Na istom pijesku, tabula rasa novog svijeta, kamen iz Rozete za tiinu, plutajui transponder umjesto Petkovih stopa prekida moj jednostruki trag u pijesku. Tri smea pelikana ovla su dotakli vodenu prainu. Dine i estero, ikare i brda, u okeanskim dubinama zemaljski imperium prestaje: mesa od snova. ak sam i ja mogao vidjeti u srodnim mi valovima, neku viziju Miosza ili Jeffersa razjezienu - nepozvanu, osloboenu hladnim kupanjem na kraju kontinenta.

777

ZEBRASTE ZEBE
Da li od iznenadnog ugriza arktike hladnoe, ili Dana bez hrane, ili jednostavno kako i sljeduje Njenu dob, ili moda sve troje, oigledno Ptica je bila bolesna, sklupala se uz Milkyja, Vjernog druga, na dnu kaveza U njihovom malom svijetu, njeno svjetlo i prisustvo, Njeno svakodnevno bivstvo. Te sam urno dohvatio Sjemenje prosa i minijaturnu alicu vode Kao da im pravim piknik na papirnom pekiru, pokuavajui Nahraniti malo bie u svojoj aci; Uvidjevi, vrlo brzo, da razvlaim posljednje trake Njene energije koja se sada upinje da se uspravi, i pada U samrtni gr, nepokretna u zadnjim trenutcima dostojanstva uzmiueg ivota. U svakom sluaju, nepaljiv Kao i obino, siao sam upaliti TV i gledao Prie o Holokaustu, jednu posebno Gotovo zapanjujuu, Pripovjeda nakon est desetljea Djeca zakljuana u kredenac, ubistvo Majke, Mrtva tiina, pla Oca: voz Za Treblinku, truli drveni podovi, pad Na promiue pragove i dalje Put ume: lutanje po Varavi, Hlae usrane, bijele plahte: je li sve spalo na ovo jedan ivotni vijek ranije? Kada sam se vratio Bila je mrtva, izvrnuta i pero-laka U smrtnoj samoi, njena ptija piknik-stopala Stiu prazninu zraka. Milky nijem Na trapezu iznad nje, samrtna no moga Oca Dvije godine kasnije. I ptice takoer, vidio sam kao da se namjetaju za Memento mori brzo obuzima posmrtna ukoenost.

778

LJEKOVITO BILJE
Presovani cvijet, ova granica je suvenir prvih dana tuge ija je krajnja okrutnost bila sasuena gorka trava, kada je smrt Jednom naila udna kao popodnevni naleti vjetra kroz sumorni pljusak iji je propuh (dok sam bio napolju) dignuo sa stola preletjevi Moj balkon tri stranice prijateljevog govora. Jedna je sletjela Pored podrumskih vrata, druga na travnato brdace pokraj Puste istine, ali je posljednja nestala u sumraku izgubljena Kao Euridika, svaki trag joj se zagubio: polet uzdrman Dahom graanskog rata, njen papirni duh otpuhan vjetrom. (Struke veeri poezije) mart 2004.

779

CIRKUMPOLARNO
Pokraj visokog prozora nita se nije promijenilo. Irski maj Cirkupolarne noi to ih je zima donijela, sada su nestale U arktikom premjetanju. Krevetac u tvojoj sobi uva strau Dok svijet nastavlja dalje; zaustavljeni ivot, suze stvari U njihovom odjeljku sjeanja. Napolju, njena zatamnjena ravan je Samo jedan piksel na sovinom krilu nae tehnosfere Ali unutranjost je osvijetljena; i svijet je daleko Ba kao boanski renesansni breuljci od oblaka Iznad procesije strelastih empresa, ispred kojih Vidim voljeni lik. S tobom, ovdje, prisjeam se Polarne svjetlosti u Labradoru tirkizne trake Za kolsku tablu Teorije struna bijelih sovjetskih noi Du lenjingradskih kanala, klinci na Wheatfield Avenue Moj prvi irski juni u ljetnoj svetkovini kasnog svjetla Caklini spektra. Svijet bez tebe, sve prije Vremena tvog postanka. Pokraj visokog prozora nita se nije promijenilo.

780

KNINSKA EKLOGA
Iz deset kilometara dugog tunela, postepeno me hvatala Jeza dok smo se penjali i penjali u visoku Liku Nakon jalove pustoi: kr i izmaglica, puste ume ispresijecane panjacima spaljenih vlati; Tanka linija zlatne folije zaiva tamno ogledalo zemlje Za pjeani prud krvavo-narandastog sunca. Kue Posvuda zakovane ali nedirnute, nema stoke Ni plastova u polju, nema svjetala u prozorima ni vozila, Samo jedva osvijetljeni susjed u naputenom zaseoku Kuda je proao konjanik. Tamne pravoslavne Kupole, roave, naseljavaju bajkovitu pusto poharanu hrvatskim oklopnjacima; tu i tamo poneka povratnika taka u vidu odvane neonke para tamu du svjeeg asfalta Europe. Jednog dana, shrvan tugom, svijet nakon nas mogao bi izgledati ovako. Podruje Knina, Hrvatska

781

U PRVOM SELU
U skladu s tradicijom mjesta, jednom ili vie puta tokom ljeta, Vraamo se do nae zimzelene kapije u rnovu Da bi nali objeeno, naslonjeno ili ostavljeno pored bronzane kvake Ili uglaanog praga od krenjaka, neki trag Posjetioca vlat slame, ili prozirnu maramu, Ili vrtni jastuk, divlji cvijet ili granu otkinutu Usput samo tren ranije. Ponekad, takoer, i poklon se Ukae. Pokoji paradajz recimo, ili loza U plastinoj boci, moda knjiga ili kompot, Lavanda i origano sa oblinjih polja, Kolaii iz susjedove kuhinje. I ako naemo Presavijeni komad papira, uvijek je bez Potpisa i poruke. Stoga iz ove seoske utnje Drevne i anonimne, s vremenom uvia da se Od tebe oekuje da intuitivno prepozna ko je to Ko te je elio ili trebao vidjeti na kraju Dnevne fjake. Iako ponekad ak, Darivatelj ili posjeta, kao duh u gostima cijelo ljeto, I nakon raspitivanja, ostanu nepoznati uprkos nagaanju.

782

SARAJEVSKA MUZIKA KUTIJA

Odakle je dola? Iz Sarajeva, moda? Tako smo Ostali pri tome i nazvali je shodno, uspomena se Pojavljuje, niotkud, godinu kasnije i od Tog trenutka je moja ikona kraj uzglavlja, moj tuni madeleine, Na sve to je izgubljeno i zaboravljeno, ili je nekad nedostajalo. Ima neega domainskog i improvizovanog u vezi s njom, Nekomercijalnog i komunistikog, neto starostavno Na neki nain aludiralo je na Titovu nestalu Mitteleuropu U lakiranom drvetu. U svakom sluaju, ti si je voljela: Njenu melodijicu i ruku kao onu za paljenje automobila, etiri dimnjake glave i plastini otvor koji Otkriva njenu drvenu unutranjost. Navijala si je U nedogled kod Sally. A iza nje, poesto, Ukazuje se sjeanje na berlinski trenutak, Decembar 89, u pravcu istoka iz Kreuzberga S dvojicom novih prijatelja, kada nas je Matthias u sumrak Poveo na jednosatni obilazak gluhih ulica istonih naselja Koja su zavravala Zidom, oronula ali nekako bogata Starou i atmosferom; nakon ega smo uli u Njegovo vannastavno jednosobno djeje utoite Za umjetnike aktivnosti. Stanarina se naravno nije plaala, i bilo je Potpuno neuoljivo; okrepljujui teko steeni duh-miris U njemu, kao zimski dah koji smo unijeli sa sobom Iz mrazne veeri, obasjane svjetiljkom na ulazu; ispunjeno niim Osim roditeljskom ljubavlju, papier-mch lutke, zimzelene grane, Goli bijeli zidovi. A iza svega toga, protjeran stvarnim Zidom Razdvajanja, pretvorio se u nita, neimenovan u svemu Osim imenu, ivot koji joj je dao ivot jednostavno je nestao.

783

PORTRET SLIKARA
Dragan Petkovi (1952 2004)

Sonja Abadijeva

prevod s makedonskog: Nenad Vujadinovi

DRAGAN PETKOVI (1952 2004) Sumnje i zadovoljstva u potrazi za ljubavlju

Za istoriare umjetnosti naroito je vano da budno prate iskaze umjetnika u medijima. Smatram da je u sluaju Dragana Petkovia u ovom smislu od sutinske vanosti intervju Do sebe i nazad, u kojem on sam u nekoliko reenica sublimira svoj pogled na umjetnost: Opstanak radosti u uivanju i upijanju umjetnikog djela vrlo rijetko prerasta u radost stvaranja... Umjetnik pravi svjestan kompromis s drutvom, pokuavajui da svoje znanje i kulturu prenese na dolazee kreativne potencijale ili nastojei da u jednom od primijenjenih pravaca ostvari pionirski pokuaj da uspostavi osnove za stvaranje vizuelnog identiteta tamo gdje ga nema1. Dragan Petkovi bio je u konfliktnoj vezi sa svojom sredinom. Nisu se uzajamno slagali. Roen s hedonistikim instinktom, stvarao je sa eljom za obnavljanjem transcendentnog lijepog i bio konstantno uznemiravan nezadovoljstvom postignutim rezultatom. Za njega zamiljena slika obino nije imala pandan u svojoj materijalnoj realizaciji i kontinuirano je raskidala njegovo spokojstvo. Ovaj tekst se usredsreuje na autorovu strast za stvaranjem svog koncepta idealne ljepote, stalo praene rezignacijom. Pitanje je koliko istine ili opravdanosti ima u njegovom skepticizmu i da li ga je samo imaginacija udaljila od velikog polja njegovog sna o ljepoti, koja je podjednako imanentna ivotu i umjetnosti? Ne znamo sutinski karakter i opseg njegovih ideala, ali nekoliko biljega njegove linosti garantovalo je uspjeh spomenute orijentacije: bezrezervna ljubav prema umjetnosti, prevazilaenje obinosti, stremljenje ka savrenstvu, dentlmensko vaspitanje i kritiko potovanje prema svojim uiteljima i slikarskim pa1 Dragan Petkovi. U: , , , , 8. 3. 1995.

787

, , , radigmama. Petkovieva likovna geneza oscilira u nestalnoj , 1966, . 82. smjeni sumnji i zadovoljstava i opstaje u njihovom neprekid , , Jedan od najnezahvalnijih zadataka teoretiara umjetnosti , , 2005, . 46. je definisanje pojma lijepog ili estetskog. Svi mi to pokuava3 4

nom dijalogu.

5 Donald Kuspit, Idiosyncratic Identities, Cambridge University Press, 1996, p. 169.

trai Petkovi, pozivam se na neke poglede velikih filozofa. Za razliku od Platona koji lijepo nalazi u najpojavnijem i najprivlanijem, Kant se zalae za svianje lieno interesa osloboeno pojma znaenja, ravnoduno prema vidljivom. iler govori o slobodi u pojavi, a Hegel zastupa skriveni nago6 Isto, str. 51. vjetaj lijepog u prirodnom ili u ulnom sjaju ideje. Gi Mio, tumaei Stefana Malarmea, konstatuje prazninu u kojoj su sadrana sva mogua slijevanja ljepote2. Gadamer se oslanja na estetsko kretanje dopadanja bez shvatanja i pita se kako ovjek da pomogne sebi sluei se sredstvima klasine estetike s obzirom na eksperimente u umjetnosti koji su karakteristini za nau savremenost?3. Odgovor nalazi u igri, simbolu i prazniku. U toj necjelovitoj saglasnosti ili nedostatku koristi lijepo se ispoljava u jednoj vrsti samoopredjeljenja i die radou samopredstavljanja4. Za Donalda Kaspita Ljepota je jedna vrsta odbrane od bespomonosti tijela... Ljepota je, u stvari, tjelesno rjeenje.5 Ovom kratkom leksikonu anticipacija i osvjeavanja starih tumaenja moglo bi se prikljuiti i Vinkelmanovo osmiljavanje ljepote kao ekspresije i akcije kojima se pridruuju milost, jedinstvo i jednostavnost6. Ako elimo da budemo to korektniji, ne treba da zaobiemo ni eshatoloku varijantu: ljepota kao smrt, patnja ili neka slina stvar, bijela no, aa otrova. Boravei na klizavom terenu kakav je ideja o ljepoti, za Petkovievo stvaralatvo lijepe se spomenute definicije koje su kompatibilne s metafizikim. Ali javljaju se i klasini oznaitelji: simetrija, proporcija, red, koherentnost, perfekcionizam, uzvieni cilj... U ovakvoj situaciji manifestuje se elja za pomirenjem akademske s modernom, konceptualnom estetikom ljepote, za obnavljanjem androginskih (muko-enskih) kvaliteta u toj estetici. Redefinisanje pojmova Petkovi reducira na pitanje: to moe biti ljepota u 20. vijeku, a da se ona ne svede na zagonetnost banalnosti, a ezoterinost na jeftin trik? Preformulaciju nalazi u svjeini predstava osloboenih referentnosti, naracije ili asocijacije. Priklanja se

Isto. neizvjesnog. S ciljem da se blie orijentiem prema onome to

mo da prodremo u njegovu tajnu vjeno putujemo u pravcu

788

apstrakciji, onoj bez lica i oblika, osjeanju ispunjenosti i zadovoljstva, nevidljivo prisutnom u treperenju, u oblacima, dimu, praini, isparavanju, kretanju7. Na platnima se jo od 1976/77. razotkriva prefinjena semiotika fenomenolokih kodova kao koheziona cjelina u kojoj sjaje vazduasti utisci, zvuk i ton, boja, intenzitet i karakter linija. Ljepotu tumai kao supstituciju nesavrenosti u svijetu u kojem se ivi, kao kompenzaciju za sve negativnosti, nesree i frustracije, kao egocentrinu odbranu od napliva neeljenog. On gradi osjeanje sigurnosti i sree, obnavlja psihiki status individue (ciklusi Radost ivljenja, 1985, U potrazi za trajnom ljepotom, 1987, Po Moneu, 1997/2004). Da bi dostigao apstraktni ideal lijepoga, on drastino dematerijalizuje realnost predstave, preskae na drugu stranu u odnosu na konformizam, ide prema neemu razliitom od poznatog. Faktiko preobraava u bezvremeno i besprostorno. Realni cvjetovi postaju idealne vibracije, a ples figura koreografija nezavisnih poteza. Sve treba da se transcendira na visinu osjeanja (prema neemu), da se izgubi aura konkretnog i da se pretvori u ideju. Da bi iskristalizovao istinsku zamisao, autor prelazi u sfere svojevrsne galantne neprirodnosti, artificijelnosti koja je bliska anonimnosti ornamenta, i udaljava se to je mogue dalje od poznatih predstava. Tu se sudaraju njegove ambiciozne zamisli sa surovim svijetom slika koje stvara. Da bi ostvario svoju preciznu koncepciju, on itave fascikle ispunjava skicama i crteima, preslikava velika platna, unitava gotove slike8. Zadovoljstvo u slikanju kali se kroz patnju: Ve mjesec dana sam u najistijim gleerima Estetike. Otkad sam otkrio nitavilo (le nant), pronaao sam lijepo, pie Malarme svojem prijatelju9. Rijeen da dostigne apsolutno da bi iskusio jedno vie, istinskije ja, i da bi pokupio udesni cvijet zamisli, Petkovi se ne tedi u istraivanju ni po cijenu vlastitog zdravlja. Sva njegova somatska, mentalna, psihika, duhovna energija ujedinjena je u jedno koherziono jedro. Ali korektnost u ophoenju, lijepi maniri, paljivo dotjerivanje, aristokratizam oka i ukusa, sve u stalnoj komunikaciji s deurnom (samo)kritinou. Ljepota mora da bude integralna da bi postojala, da bi je bilo svud oko njega. Za Petkovia nema preferencija: efekat ispunjenosti prijatnou za pogled i duu je u disperziji, uvijek i posvuda u okruenju: u prvoklasnosti bicikla, u lenonkama, u Burrbery mantilu, u muzici (Stiva Rajha, Brajana Inoa, Filipa Glasa...), u planinskom vazduhu, isto onoliko koliko i u njegovim likovnim kreacijama. Perfekcionizam u tehnikama, medijima, stilo-

Fenomeni koje eksplicitno otvara u svojem seminarskom radu na ALU u Ljubljani: Permutacije rjeavanja iluzije prostora u mojim slikama (Permutacije reitve iluzije prostora v mojih slikah), 1976/77. U afektu izazvanim nezadovoljstvom rezultatima rada i Klod Mone je unitavao svoje slike: sjekao ih je noem, palio ih je. Poznata je i velika samokritinost Anrija Matisa, koji je fotograsao skice prije nego to bi zavrio neko djelo. Ad Rajnhard je stalno naglaavao: Da treba neprestano slikati i preslikavati jednu i istu stvar, prepravljati i precizirati jedan i jedini motiv. estina, svijest, savrenost u umjetnosti postie se tek poslije upornog, rutinskog rada i pripreme. In: *Ad Reinhardt, Art-as-Art, Environments I, F I, Autumn 1962, p. 81. Gi Mio, Malarme, . 67.

789

vima, likovnim disciplinama identian je onom u njegovom ophoenju i dotjerivanju.

Calme, luxe et volupt (Bodler)

10 , Petkovi dodiruje tradiciju, ali u kojem obliku? Jo je Gete re kao da je sve ve napravljeno, ali stvar je u tome kako umjetnik , , , moe da vidi poznato na svoj nain. Svaki stvaralaki duh u 2005, . 202/3.

Vidi: Istorija se odvija kroz stalno ispisivanje prolosti ispoetka: nije , dovoljno da ovjek bude originalan, potrebno je da dokae , . 128. da djela njegovih prethodnika uestvuju u pripremi njegovih
11

borbi je s onima koji su mu prethodili, ali ni ne moe bez njih.

Rije je o terminu koji upotrebljava E.H. Gombrich. In: Norm&Form, London, Phaidon, 1966, p. 123: kao to pela trnsformi nektar u med ili kao to tijelo asimiluje hranu (as the bee transforms nectar into honey, or as the body assimilates its nourishment).
12 13 , , , , . 113.

Vidi: Donald Kuspit, The Cult of the Avant-Garde Artist, Cambridge University Press, 1993, pp. 24-27.
14

djela, koja upravo predstavljaju njihovo prevazilaenje u dvostrukom smislu potvrivanja i ukidanja10. Petkovi kulturno nasljee shvata kao prenoenje ili prevoenje, a ne kao neto to je zanavijek konzervisano.11. Tumai tradiciju kao neto iz prolosti to simultano pripada i sadanjosti, budui da je memorija prikrivena, kao to zakljuuje Italo Kalvino slojevima dijelova slika kao neka deponija, u kojoj je sve tee da se neka figura istakne meu svima ostalima12. Iako je Petkovi u vrstoj vezi s modernizmom, prije svega zbog nezadovoljstva sobom i zbog osjeanja da ne pripada vremenu u kojem ivi13, on je u potrazi za idealom ljepote i poziva se na odreene autore koje internalizuje, a da se pritom ne poistovjeuje s njima i da ne dozvoljava da bude njihova replika, odravajui transcendentnu vezu s njima. Njegova preferencija su velikani tipa Matisa, Monea, Kurbea, Rodenka, Rajnharda, Klajna, Fontane, poznati po skrupuloznoj vjernosti estetskom. Prvoj trojici spomenutih posveuje bogate cikluse ulja, crtea ili kolaa. U ovom sluaju od sutinske vanosti je da se preciznije determinie o kakvoj je vrsti relacije rije. U tom smislu odmah treba izbaciti leksika opredjeljenja kao to su imitiranje, citiranje, podraavanje. Moda je blia formulacija asimilovanje14, ipak, nazvala bih ovu povezanost dijalokom, jer Petkovi ostvaruje sutinsku komunikaciju s ovim svojim kolegama i stvara paralelno s njima kao njihov saveznik, istomiljenik, blizak po senzibilitetu; a ne kao zarobljenik iz njihove sjenke i oboavalac koji nekritiki preuzima segmente koji odgovaraju njegovom likovnom pogledu. On nije postmodernista ili fotograf koji jednostavno preuzima i lijepi, ve neko ko se fokusira na ono osjeanje koje nosi sa sobom dok analizira pojedine dijelove njihovih slika. Najee

790

su u igri fenomenoloki detalji: kod Matisa to su radosna boja puna ivota, vesela linija i odljepljivanje od anahrone uvrenosti crtea za kou formata izlaenje iz etiri dimenzije slike i ekstenzija u prostoru; kod Kurbea ili Fontane to je prorez koji se istovremeno stremi ka dubini i puzi po povrini; kod Monea u pitanju je osjeaj za promjenjive ritmove pauinastih poteza i sveopta difuzija pogleda; kod Rajnharta bijelo kao stanje vidljivosti, a ne oznaavanja; kod Rodenka apsolutnost istote boje. A sve njih objedinjuje krajnja jednostavnost, jedan slikarski dadaizam koji se zadrava na odreenim fenomenima diui kroz vrlo jednostavnu formu. Da li e zvuati pretjerano ako pomislimo da Petkovi skoro somatski upija osjeanje apstraktno lijepog, kojeg otkriva kod ovih majstora, da bi ga zatim preradio u okviru vlastitog estetskog modela, inkompatibilnog izvoru u vizuelnom ili u sadrinskom smislu? Ovdje, na sreu, nema pretjeranosti, budui da se, ovim ekstraktima, izvuenim iz konteksta pojedinih autorskih poetika, generie njegov konceptualni model ljepote: stvaranje ideje na osnovu originalnog modela ili intelektualizovanje materijala otkinutog od dijelova likovnog sistema modernih majstora. Moju panju zadrava analiza relacije izmeu autora i trojice korifeja modernog slikarstva: Matisa, Monea i Kurbea, kojima Petkovi posveuje i tri ciklusa svog opusa: Radost ivljenja (iz 1984), Po Moneu (iz 1997/2004), Po Kurbeu (iz 1995/97). U njima je eksplicitno sadrana konceptualizacija ljepote. Kao najadekvatniju formu za ovo istraivanje odabrala sam formulu sadranu u Bodlerovom spleenu, briljantno artikulisanu kroz rijei LUXE (rasko), CALME (spokojstvo), VOLUPT (sladostrae) u pjesmi L Invitation voyage (Poziv na putovanje). Prva rije se odnosi na Matisa, druga na Monea, trea na Kurbea: tri diskursa, razliita u pojavnoj formi, bliska u ulnoj i emotivnoj transpoziciji estetske ideje.

Luxe
U periodu u kojem modernisti marginalizuju fenomen lijepog u umjetnosti, Matis se vrsto ukotvljuje u njegovo sredite. Iskrenost ovakvog izbora proizilazi iz prirodne potrebe da se bude u blizini ljepote s ciljem da se bude srean. Njen kvalitet transcendira stilistike kategorije ili kretanja kao neto to urasta u sami ivot. Petkovi jo 1976/77, a naroito 1984/85, kad

791

15 Vidi: John Perreault, The veina umjetnika prosto bjei od istraivanja na ovoj teritoriji, Cultivated Canvas. In: Art in slika privlane monohromije i dekorativne isjeke, dokazujui America, New York, No 3, time da je, na kraju krajeva, ljepota povezana s bogatstvom March 1982, p. 100.

Vidi: Yve-Alain Bois, Painting as Model, The MIT Press, Cambridge, Massachusetts, London, England, 1993, p. 54.
16 17 Ostavljanje belina sa podloge platna inicira Sezan, a I. A. Boa ovaj manir, koji praktikuje i Matis, naziva jumpy postupkom. 18 Robert Rosenblum, Matisse: A Symposium, In: Art in America, No 5, 1993, p. 75. 19

Prvo njegovo djelo na ovu temu je iz 1976. godine.

i kompleksnou izraza. Mnogo kasnije svjetski kritiari koriguju svoj odnos prema vrjednovanju ove kategorije u djelima Matisa, minimalista ili postmodernista. ak i florealne stilove, ornamentalna ili dekorativna rjeenja, oigledno prisutna i kod Matisa i kod Petkovia, kritiari tumae u rozom svjetlu i uz upotrebu eufemizama.15 Od djela Le Bonheur de vivre (Radost ivljenja), koje je naslikao kad je imao 35 godina, do isjeaka stvaranih poetkom devete decenije ivota, Anri Matis smatra da se nije promijenio: zato to sam sve ovo vrijeme istraivao iste stvari, koje sam moda realizovao na razliite naine16. Dragan Petkovi sredinom osamdesetih godina 20. vijeka objedinjuje ova dva momenta iz stvaralatva velikog Matisa: Radost ivljenja efektno reduciranu isjecima. Sinteza ova dva krajnja majstorova diskursa: ekspresionizma boje-forme (generisanog iz fovizma) i geometrijskog minimalizma, Petkoviu je argument za vjetu translaciju tradicije u okviru vlastitog diskursa. Od ovih prividnih razliitosti Petkovi stvara jedinstvo, budui da i on, analogno svom kolegi, itavog svog ivota razmilja o ljepoti kao o toposu kreacije. Ono to ujedinjuje ovu dvojicu slikara na vizuelnom planu svodi se na upotrebu iste boje, na dinaminost poteza, na naglaavanje dekorativnog aspekta, na korienje neoslikanih partija na platnu kao ekstenzije i vazduastog prostora. Petkovi odbacuje znaenje forme jer nalazi alternativu u samostalnom opstanku poteza, na liniji apliciranoj kao isjeku na zidnoj povrini. U funkciji ogromnog platna, koje naruava limitirajuu kategoriju slike kao prozora, postavka isjeaka na zidu decentrira pogled i premjeta ga na iri plan: uivanje se ne ostvaruje koncentracijom na jednu taku, ve mnotvom razliitih gledanja17. Sutinska saradnja s Matisom ogleda se u osjeanju bljetave raspjevanosti, muzikalnosti atmosfere koja prua radost, u jednoj vrsti zemaljskog raja hedonistike ispunjenosti kao pikturalnog ekvivalenta visokoj gastronomiji ili visokoj modi, kao to bi rekao Robert Rozenblum18. Predstave u ciklusu Radost ivljenja19 Dragana Petkovia imaju praznian izgled. Preplavljene su vatrom, enjama, strau, erotizmom, bahanalnim sveanostima, ludorijama jednog autora koji dotad nije bio poznat kao homo ludens. Ako u odnosu na afinitete prema selekciji likovnih fenomena i prema njihovom izdvoje-

792

nom analiziranju Petkovi pripada porodici modernizma, kad su u pitanju demodirane relacije prema osjeanjima i ljepoti, on je uistinu udaljen od modernizma isto onoliko koliko i Matis. Obojica eksploatiu zadovoljstvo (i to prije svega zadovoljstvo elje koje je mono i jasno saopteno) na razliite naine, uz pomo razliitih sredstava i tehnika. Samo povod ostaje isti. Dok Matis ne dostie efekat iste forme kao prezentacije elje bez eljenog objekta20, Petkovi se pribliava ovoj realizaciji, svodei emotivni aspekt na formu osloboenu referenci. Za francuskog umjetnika vizija idealnog svijeta ocrtava se stvaranjem umjetnosti za postizanje zadovoljstva i sree kao odbrane od mizerije i tragedije svijeta21. On ima elju da putem umjetnosti podari sreu drugima. Iako ivi u traginom vremenu, on ne gubi optimizam i entuzijazam, eli da amortizuje ljudski bol uz pomo ljepote u umjetnosti22. Sami Matis se, u stvari, osjea usamljenim, raskidanim unutranjim konfliktima, pa moda zato i izjavljuje da njegova umjetnost ima vie terapeutsku nego estetsku ulogu. Da bi bio zdrav on idealizuje umjetnost kao ljepotu koja e savladati bolest i oaj. Robert Kuner ita osjeanje melanholije u veini slika, to mnogi ne primjeuju23. Iza djela oplemenjenih Matisovom sreom i radou, i pored ranjivog zdravlja zbog kojeg ne slui vojsku, u sutini stoji i nesreen porodini ivot, operacije, frustracije izazvane ratovima i sl.24 To objanjava zamjene ivotnih disonanci harmonijom u umjetnosti, tekoa radou, sloenosti jednostavnim likovnim pismom. U vremenu kad Radost ivljenja obuzima itavo njegovo bie, Petkovi je zaista u stanju velike sree, zadovoljstva temom koju radi i injenicom da ini jedan autohtoni iskorak u jeziku, podstaknut opusom Matisa. Kao da su neki neprijatni momenti iz njegovog ivota25 tad postavljeni na samu granicu panje. Kasnije, negdje u toku devedesetih godina 20. vijeka, duboko osjeanje melanholije, koje se granii s depresijom, izvlai na povrinu potisnute negativitete, ali ne koi ideju kontinuiranog procvata ljepote na platnu. Da li su neprijatni momenti, isto kao i kod Matisa, bili impregnirani milju o tome da je umjetnost lijek za nevolje? Utisak raskoi duguje se i bogatom zvuku istih boja (crvene, zelene, ute, plave), prvi i posljednji put tako zvunih i intenzivnih, kao da je rije o trijumfu neograniene ispunjenosti. Kolorit, organizovan u dinaminim izolovanim potezima, besramno se otvara ka raskonoj ornamentalnoj estetici. Ve

Donald Kuspit, Armchair Agonist. In: Art Forum, New York, October, 1992, p. 95.
20 21

Isto.

A. Izerghina. In. Henri Matisse, Aurora Art Publishers, Leningrad, 1986, p. 17; His art it seems to have smiled all through the Nazi occupation. In: Robert Rosenblum, opus cit. Art in America, No 5, 1993, p. 75.
22

Robert Kushner, In: Matisse: A Symposium, In: Art in America, No 5, 1993, p. 82.
23

Vidi: Donald Kuspit, Armchair Agonist., opus. Cit., p. 96. Kad se kao dvadesetogodinjak razbolio, majka mu je kupila boje da bi mogao da prevazie bolest. Od tog trenutka on se opredjeljuje za pleasure principal: slikarstvo kao ivotni prioritet, nasuprot pojmu reality principal: pritisku svog oca da postane advokat. Sve predstave ena na njegovim slikama predstavljaju oma njegovoj majci i osloboene su erotskih konotacija, smatra Kuspit.
24

Razvod, period tranzicije u drutvu, mali interes sredine za umjetnost tipa njegovog evdemonistikog iskaza.
25

793

26 Negdje oko 1908. godine Matis postaje veliki majstor dekorativnog, to je argumentovano i njegovom izjavom da su ekspresija i dekoracija za njega jedan isti pojam i da je ozbiljna greka upotreba dekorativnog u pejorativnom smislu... Stvari treba da budu dekorativne, jer ja ne slikam stvari ve razlike meu stvarima. In: Ad Reinchardt, Timeless in Asia, Art News, N0 9, 1960, p. 34. Ovi stavovi imaju i podrku Gombriha, anija Vatima. Oleg Grabar smatra da umjetniko djelo moe da opstane bez ornamenata, ali da ne moe da postoji kao djelo ljepote i da ne moe da bude komunikativno na fundamentalan nain. Za Hajdegera ornamentika je centralni fenomen estetike u posljednjoj analizi ontolokog razmiljanja (citirano u: ani Vatimo, Kraj moderne, Svetovi, Novi Sad, 1991, p. 91).

Vidi: Massimo Carboni, Innite Ornament. In: Art Forum, New York, September 1991, pp. 106-111.
27 28 Za Matisa anitet prema ornamentu posredno potie od kaligraje poteza kod Van Goga i neposredno je uzrokovan oduevljenjem islamskom i, uopteno gledano, orijentalnom kulturom. 29

Yve-Alain Bois, Painting as Model., opus. cit., p. 21, Matis je otkrio fundamentalnu nedjeljivost izmeu

spomenuto odsustvo sredita u kompoziciji, odnosno difuzija vidnog polja, centralna je karakteristika dekorativnih aspekata u Petkovievoj apstrakciji s izvorom u Matisovom sistemu26. Pritom je situacija koja se razvija all over difrakcija slike u mnogo detalja, s naglaskom na efekat plohe, plakatski kvalitet poteza, odsustvo volumena, dubine i perspektive... Ti detalji-isjeci uvruju modulaciju stvorenu na osnovu interrelacije proporcija meu povrinama. Ornament kao metafora beskrajnosti je neutralan, osloboen svakog interesa, dezideologiziran analogno muzici ili apstraktnoj umjetnosti i otud je veoma blizak ljepoti. Petkovi prihvata ornament u periodu u kojem je ve skinuta njegova zabrana iz vremena modernizma i kad je revalorizovan u okviru postmodernizma. Ipak, kod njega postoji jedna neobinost u tretmanu. Ono to je u osnovi dekorativno, osloboeno mitologije, drame, tragedije27 ili, uopte, svake vrste efekata, ne toliko kod Matisa28 koliko kod njega, nije apsolutno neutralno i osloboeno emocija, osobito ako se uporedi s njegovim monohromijama iz sedamdesetih. Najtjenje veze izmeu dvojice kolega pojavljuje se na liniji izjednaavanja po znaaju izmeu crtea (arche-drawing po I. A. Boi) i boje, ime Matis meu prvima rjeava vievjekovnu enigmu o borbi za prvo mjesto u hijerarhiji vrijednosti ovih dvaju fenomena29. Ljepota se po Matisu iitava i u igri. Postoji vie njegovih platna na ovu temu (Le Bonheur de vivre 1907, La dance 1909, La musiljue 1910), inspirisanih plesaicama iz Mulen de la Galeta na Pigalu, narodnim kolima koja je video za vrijeme boravka u Kajuru, orijentalnim plesovima ili, moda (po Alfredu Baru), grkim vaznama. Jednostavne razigrane figure postavljene na neutralnoj povrini Petkovi svodi na igru poteza. Modelisani makazama, njegovi isjeci znaajno naglaavaju efekat kretanja u proirenom prostoru, uspostavljajui neobinu dinamiku koja je posljedica korienja velike koliine bjeline sa zidne povrine. Delikatni dijelovi neoslikanog platna u djelima Matisa kod Petkovia dobijaju primarnu funkciju nosilaca kompozicije i istovremeno djeluju i kao tiina u muzici, elipse u poeziji ili nekretanje u igri. S druge strane, sama metodologija izvedbe kao i interpretacije ludikih deavanja meu potezima na velikom zidnom platnu, sugeriu osjeanje djeje istote, poznate iz arhitektonskih konstrukcija kuica u njegovim ciklusima Neprekidnost 1-5 (1977-82) i Varijacije na zadatu temu 1-2 (1982). Relevantan antropoloki oznaitelj ove ovjekove aktivnosti, kad se odvija u polju umjet-

794

nosti umjetnike igre, neto je to prevazilazi sve oblike igre prirode... igre koja nudi trajnost30. Imajui u vidu da je igra uglavnom liena interesa poput muzike ili apstrakcije, odmah prepoznajemo njenu loginu vezu s ljepotom. Igra postoji zbog igranja, kao to i ljepota postoji upravo zbog sebe same. Nema ni asocijativnu, ni politiku, ni simboliku ili mitoloku konotaciju. Jednostavno ona je fenomen vika. Fenomen vika moe biti i muzika, genetski povezana s plesom, s ljepotom i uivanjem. Ona ima ozbiljnu funkciju u Matisovom opusu, ali je i fundamentalni element u ivotu i u stvaralakom procesu Petkovia. Nije sluajno to je Matis, koji je pasionirano posmatrao plesaice u nonim parikim lokalima i narodna kola na seoskim sveanostima, u Americi bio obuzet dezom i to je ilustrovao jednu knjigu s isjecima na ovu temu. Jo manje je sluajno to to Petkovi muziku smatra elementarnom ivotnom supstancom. Stalno slika uz muziku, praktino prenosei njene boje, nijanse i ritmove na platno, karton ili u pigmente instalacije Simbio (1995). Krvotok njegovog opusa nezamisliv je bez stalnog druenja s muzikom. Ove dvije umjetnosti za njega obitavaju u ozbiljnoj kohezionoj vezi. Sve fenomenoloke strane jedne imaju svoj pandan i leksiku identinost u drugoj. itava moja generacija formirala se u vrijeme kad su se pojavili Bitlsi. To je bilo vrijeme kad se muzika drukije, temeljitije povezivala sa ivotom. Moda je to bilo i vrijeme iluzija, ali one su ostavile peat i od tada traje ljubav prema muzici Sad najvie sluam eksperimentalnu avangardnu muziku. Ponekad me ona inspirie svojim ritmom, ponekad mi omoguuje da s vie koncentracije pristupim onome to radim Muzika i slikarstvo se dopunjavaju. I posredno, kroz svoju unutranju strukturu, i neposredno u tzv. integralnim djelima. I u ovoj muzici koju sad sluamo (Stiv Rajh) postoji struktura koja postoji i u jednoj slici: kontrasti, svjetlo-tamno, kombinacije elemenata povezanih u jedan logiki niz, mogunost neogranienog trajanja data u jednom vremenskom okviru31. Ipak, ovdje treba ukazati na jednu distinkciju koja se tie razliitog pristupa dezu kod ove dvojice umjetnika. Dok Petkovi prihvaa ono bezvremeno, lieno interesa i ono fenomenoloko u muzici, Matis za ilustrovanje knjige Jazz koristi konkretne mitoloke teme, popularne prie sl.32 U krajnjoj instanci muzika za obojicu oznaava sposobnost da se slobodno pjeva, kao to kae Matis. Matis dobija epitet enstvenog slikara (feminine painter): zbog njenog slikanja ena, cvjetnih dekorativnih elemenata,

crtea i boje (fundamental inseparability between drawing and color). Vidi: , , . 13.
30 31 Dragan Petkovi. U: () , , , , . 148, 10. 4. 1985, . 11.

Vidi: www.gregkucera. com/matisse.htm.

32

795

33 Matis je izjavljivao I myself redo the composition everytime. I never get tired. I always relly on the preceding state to help me begin again. Lydia Directorskaya pie kako je atis fotograsao sve faze u toku slikanja jer je svakog jutra nalazio nesavrenosti iz prethodnog dana i preslikavao ih je. Even if it meant many extra days of struggle before nding a new solution that would satisfy himMatisse always erased at least the compartments of undesirable color. Lydia Directorskaya. In: Henri Matisse, Peintures de 1935-1939, Paris, Galerie Maeght, 1986, p. 23. Posjetivi Petkoviev atelje vie puta, konstatovala sam da tamo nedostaju slike koje sam prethodno viala. Objanjavao mi je da nije bio zadovoljan i da ih je preslikao. Da bi dostigao zacrtanu ljepotu, stalno je, u najeim naplivima samokritinosti, nalazio nedostatke svojim platnima i veoma esto ih je preslikavao.

oble kontinuirane linije ili kontura, zbog providne, vazduaste atmosfere. Na osnovu prethodno iskazanih konstatacija, ali i u saglasnosti s prefinjenou, pedantnou i sa stremljenjem ka savrenstvu33, i Petkovi bi mogao da dobije taj epitet, naravno, ne u peorativnom smislu, ve kao semantiku determinantu svog delikatnog meusobnog dodira sa slikarstvom, naroito uvjerljivo demonstriranog u ciklusu Po Moneu.

Calme.
Jo u spomenutom seminarskom radu sa ALU u Ljubljani Petkovi se zalagao za transparentnost i beskrvnost u djelima kreiranim uz namjerno ostavljanje bijelih neoslikanih dijelova. Pisao je o dostizanju utiska dematerijalizacije. Zato se fokusirao na elemente kao to su vazduh, isparavanje, dim, magla, oblaci, prah ili na transparentnost stakla, zadimljene prozore vagona i, u najboljem sluaju, na mree. Sve ovo mu je omoguavalo da eliminie volumen i treu dimenziju da bi postigao efekte providnosti i neogranienosti prostora. elim da predstavim prostor i njegovu irinu da bih mogao predstaviti njegovu iluziju, da dolovim plitki zamiljeni prostor prostor koji ostavljaju odsutni predmeti iluziju koju oni izazivaju, pie autor. Svilu bira kao najprefinjeniju podlogu koja naglaava utisak nematerijalnosti i beskrajnosti. U ovom tekstu on istie i preferencu prema crteu, prema tankoj bestjelesnoj liniji koja ne tei virtuoznosti ili senzacionalnosti. Potezi, po njegovim rijeima, treba da budu sitni i esto ih, u godinama koje slijede (u svojim prvim monohromijama, a zatim i u itavom ciklusu posveenom Moneu), izvodi s veoma velikom preciznou, upotrebljavajui ibice, tapie i rasprskivae. Osim vibrantnosti predstave on eli da postigne mir kroz mirno i sabrano djelovanje. Svi ovi postupci namjerno izbjegavaju kompoziciju, vezu s realnou, naraciju. Mir, tiina i senzacije pogleda u neposrednoj su bliskosti s likovnom metodologijom Monea34. Slikanje impresija uzrokovanih mijenjanjem svjetlosti u toku dana, a u Ljiljanima i impresija koje su posljedice sjedinjavanja neba i vode na bazenu u iverniju, gdje je ivio tokom posljednjih decenija sadre identinu privlanost. Ono to predstavlja svojevrstan plus kad je rije o Ljiljanima je osjeaj za dolovljavanje utiska bezgraninosti, kao azila za mirnu meditaciju, i iezavanja

Ipak, i kod ovog velikog impresioniste iza apstraktnog utiska predstave stoji i ozbiljan problem naruenog vida. Mone je preivio 20 operacija katarakte, a bolovao je i od bolesti xanthopsia, i u jednom periodu svog ivota sliku je gledao ili kao potpuno utu ili kao plavu. Godine 1922. pie svom prijatelju Marku Elderu da je unitio nekoliko djela, da je skoro slijep i da treba da odustane od slikanja.
34

796

horizonta. Poentu vidi u uivanju u ljepoti spokojstva i tiine35. Petkoviev ciklus Po Moneu stvara se, takoer, kroz delikatno treperenje materije, slijevanjem boja, minucioznom pigmentacijom i isprekidanim potezima. Njegova polazita, naravno, nisu ljiljani ili voda i nebo iz ivernija. Naprotiv, njegov motiv sadri se u ignorisanju referentnosti, u odravanju vitalnosti i u maginosti fenomenolokog, s ciljem da se ostane na nivou eljene nematerijalnosti ljepote per se na nivou vizuelnog apsoluta stvari. Mnogo sutinskija je relacija izmeu Monea i Petkovia u nastojanju da se sugerie raspoloenje mira i tiine. Pojam tiine pretpostavlja da je podruje umjetnosti u ljepoti; to implicira neizrecivost, neopisivost, neiskazivost (Suzan Zontag). Ona omoguuje bojama, potezima i atmosferi uopte da dobiju likovnu zvunost i da istovremeno omogue jednu djeviansku i senzibilniju komunikaciju s gledaocem. Spokojstvo u tiini usmjerava Petkovia da naglasi odsustvo naracije i udaljavanje od asocijacija. Dozvoljava ekstenziju slikarstva u domenima misli. Zamjenjuje govor osjeanjima. Asketski pejzai na bijelim platnima i na crteima autora naslikani su kao otvorena polja, po kojima gledaoeva imaginacija, voena vlastitom eljom, moe ispisivati sopstvene narative, razliita doivljavanja36 . Bjeline i spokojstvo kod Petkovia otvaraju diskurs za art dandysm. Prazni list papira koji se brani vlastitom bjelinom dendi pjesnika Malarmea, aristokratizam Kurbea, ponaanje Bodlera prethodnika avangarde 20. vijeka, indiferentnost najdendijevskijeg umjetnika Diana, pa sve do Vorholove inercije i do generalnog prenebregavanja konvencija u oblaenju, ponaanju i, prije svega, u umjetnikom pismu kad je rije o svim ovim umjetnicima: eksplicitno iniciraju problematiku jednog socio-kulturnog ponaanja koje je u konfliktu s postojeim normama. Pruanje sofisticiranog otpora i prefinjeno bacanje rukavice drutvenim sistemima i likovnim standardima govori o istoriji moderne kulture kao o zapisu borbe pojedinca s institucijama37. Delikatni ukus i rafinman u percepciji, nezadovoljstvo okruenjem, svijest o konzervativizmu sistema i institucija, otuenost i nadmenost, mali interes za ono to e prokomentarisati drugi i, najvie od svega, suprotstavljanje strujama likovnih trendova uz tvrdoglavo branjenje apstrakcije38, sasvim su dovoljni argumenti za definisanje Petkovievog stava kao stava jednog dendija, a njegovog djelovanja u likovnim sferama kao art dandysm39.

Maks Elder je u njegovom ateljeu primijetio... divlje kasapljenje slika, masakrirana djela, krvava kao rane. In: Charles F. Stuckey, opus. cit., p. 119. Moda je pomalo pretjerano svoditi njegovu estetiku na injenicu da mu je vid bio naruen, budui da ono ime Mone poinje da se bavi u mladosti nije drastino razliito u odnosu na posljednja djela Ljiljane koje je za oraneriju u Parizu naruio Klemanso.
35 Considering the delicate spectacle Monet had attempted to depict-photosensitive water lilies oating on the surface of his garden pond along with the reected images of passing clouds, the miraculous illusion of the world overhead interwoven with his feetas if horizontal, vertical, behind, before, proximate and distant were useless concepts.. In; Charles F. Stuckey, opus cit. p. 121.

Clarity of the white as a rst color is the container of all others. In: Robert Ryman, Art Forum, Summer, 1992, p. 92.
36 37

Carter Ratcliff, Dandysm and Abstraction in a Universe Dened by Newton, Art Forum, N.Y., No 4, 1988, p.89.

Karter Ratklif pikturalnu autonomiju u apstrakciji denie kao dendizam. Isto, str. 85.
38

Karter Ratklif u istoj studiji konstatuje postojanje dendizma u oblaenju, koji

39

797

Volupt
se zatim prenosi i na likovni plan. Petkovi u potpunosti moe dobiti epitet dendija, jednog od rijetkih u naoj likovnoj umjetnosti (moda je samo njegov prethodnik maestro Nikola Martinovski bio i njegov istomiljenik u ovom pogledu).
40

U: Onore De Balzak, Filozofske prie, Nepoznato remek delo, Kultura, Beograd, Zagreb, 1949, str. 407.
41

U to vrijeme ona je bila bukvalno kvalikovana kao svinjarija. Kurbeov realizam bio je odmah shvaen kao napad na dobar ukus i na licemjerje Drugog carstva... kao vulgarnost i opscenost. In: Bernard Marcad. Devenir femme de lart. In: Feminimasculin, Gallimard/ Electa, Paris, 1995, p. 25. enski polni organ nas gleda (un sexe de femme qui nous regarde).
42

Asocijacije se mogu nai i u djelu Etant donns Marsela Diana; u Concetti spaziali, laceracijama ili izbuenim platnima Luija Fontane, koji je govorio da je njegovo otkrie jedna rupa i jedna taka, to je sve, i svejedno mi je da li u poslije ovog otkria umrijeti (Ma decouverte cest un trou et un point, cest tout, et a mest gal de mourir aprs cette dcouverte).
43

Ko nije upoznat s udesnom Balzakovom priom Nepoznato remek djelo, u kojoj kolege Nikola Pusen i Parbus, u viziji starog slikara Frenhofera, u voljenoj eni Katerini Lesko ne mogu pronai savrenost, ve samo nejasno razbacane boje... Kad se priblie primjeuju u jednom uglu platna kraj nekog golog stopala, koje stri iz te zbrke boja, tonova nejasnih preliva, nekakve magle bez oblika ali rije je, u stvari, o jednom prekrasnom ivom stopalu. Oni ostaju skamenjeni, oduevljavajui se tim djelom... To stopalo izgledalo je kao dio lea neke Venere od parikog mermera, koje viri iz ruevina izgorjelog grada40. U ovoj prii Balzak anticipira apstrakciju, a njegov slikar se u neodreenom stanju izmeu vidovitosti i mentalne pomuenosti zatvara u sebe, tone u usamljenost. Scena zavrava paljenjem platna i slikarevim samoubistvom. Svoenje voljene na stopalo ima slian pandan u Izvoru svijeta (1860), provokativnom djelu Gistava Kurbea, koje uznemiruje francusku intelektualnu sredinu polovinom 19. vijeka41. Ovo djelo stvoreno je kao kontrateza Olimpiji i Doruku na travi Eduara Manea, iz ije nas atmosfere gledaju zavodljivi pogledi enskih aktova. Kurbeov realizam eskalira u translaciji ideje: iz raskreenog enskog tijela bez glave i ruku vreba nas otvor enskog polnog organa, arogantno uzdignut i uperen ka naem pogledu42. Ovu inverziju Petkovi koristi u jo simplifikovanijoj formi: pukotina-rupa43, smjetena u okvir raskonog strukturalnog i koloristikog okruenja, uz pomo kolane tehnike. U vizuelnom smislu ovo je njegov prvi odluniji iskorak iz polja apstrakcije u pravcu jednog intimnog realizma, koji nagovjetava elju za bliskou u odnosu na ljubavni in. Njegova ena, kao i u Kurbeovom sluaju, eli da nas vrati ka izvornosti ili ka nativnoj opscenosti, ak i ka enstvenosti samog slikarstva. Ovakav preokret objanjava slikarevu potrebu da, paralelno s fenomenolokim, njeguje i jedan emocionalno dinaminiji i seksualno eksplicitniji prostor: da na istinu istjera elju kao, u isto vrijeme, objektivnu i subjektivnu energiju ljepote u umjetnosti. Odgovor na tjelesne pozive, sluanje vlastite due, razgoliivanje unutranjeg pejzaa i dodir zlatne ekstaze, Petkovi otjelovljuje u idealu jedne vjene ene, rastreperene u ljepoti savrenosti, ali nedodirljive. Otvor-vulva je samo mamac. Dubinu treba sakriti na povrini (Hofmanstal), jer nije interesantno ono to je otkriveno (Vitgentajn). Sablanjavajui

798

tajanstveni rozi raj s uznemirenim centrom u sutini predstavlja opstajanje jedne nepriznate nade sa samog dna njegovog bia. U tom supra-svijetu autora bol je ta koja razjeda ljepotu. Vrijeme je da obratimo panju na melanholiju koja razjeda zadovoljstvo. Kad se voljeno izgubi, bez obzira na to da li se radi o nekom idealu, ideji ili linosti, subjekat preuzima krivicu, povlai se u sebe. Samokanjavanje se definie kao melanholija bjeanje nasuprot borbi i suprotstavljanju, gubljenje samog sebe u noi tijela. Kad predmet elje iezne, javlja se tuga, budui da je ljubav princip obnavljanja drugog u sebi44. To dokazuje da ljepota, u nemogunosti da zamijeni sve vrijednosti, jer je vremenski ograniena, moe da ima supstitut u tuzi. Kad se doe do zakljuka da je nju nemogue transformisati u besmrtnost, namee se saznanje da se u sutini radi o zagonetki koju je rijetko ko rijeio. Na primjer: Aristotel povezuje melanholiju sa spermikom pjenom i erotizmom, iskljuivo se pozivajui na Dionisa i Afroditu45. Petkovi, u periodu kojem stvara ciklus Po Kurbeu, kao da ivi u decentriranoj temporalnosti, zaglavljen u prolosti, dosljedan privrenosti lijepim uspomenama, ali bez budunosti. On slika oma odsutnosti, erotsku enju sploenu sa sladostrasnom tugom. Nije zadovoljan zbog visokih kriterijuma koje je sebi bio postavio. Htjeti dostii uzvieno, a osjeati se nemono to je ono to kod njega stvara unutranji konflikt i nespokojstvo. Osjeanje da se blii kraj lijepog dana u pukotinu pretvara prepjeaeni put evdemonizma. Moe li se zaista ogoljenom idealu pogledati u lice? ... I to tad nastaje, ako ne jedna ogromna praznina?46 Bodlerov spleen stanje duha kompatibilno s predosjeanjem katastrofe argumentuje tu prazninu u erotizovanu patnju. Za Ernsta Bloha frula je poetak muzike. Ona je izraz onoga to nam nedostaje47. To sviranje u frulu je postojanje onoga ega ve nema... Ieznuta nimfa preostala u zvuku48. Kad se ivot povukao iz Dragana Petkovia, ostao nam je njegov opus, ali ne samo kao zvuk, ve i kao materijalni i duhovni argument jedne dosljedne potrage za ljepotom.

44

, , , , , 1994, . 252. Isto, str. 13.

45

46 , , . 31.

Prema Ovidiju, frula izraava tugu boga Pana za nimfom Siringom.

47

Ernst Bloh, O umjetnosti, kolska knjiga, Zagreb, 1981, str. 150.

48

799

Untitled, 1996/97, collage on 35 mm film

Structures in Yellow, 1978, oil on plywood, 47 x 35 cm.

Games of Simultaneity 2, 1978, oil on canvas, 50 x 36 cm.

From the series Structures, 1988, mixed media on paper, 70 x 50,6 cm.

Complementation, 1982, mixed mediaon canvas, 100 x 60 cm

Untitled ( series of 10 paintings), between 1996/98, acrylic on canvas, 80 x 100 cm.

Ellipsis, 1994/97, mixed media on canvas, 50 x 131 cm.

Obssesive red 3, 1977, mixed media, 100 x 70 cm.

Objects of the series Le bonheur de vivre, 1985, mixed media on cardboard, variable dimensions

From the series Structures, 1989, crayon on paper, 65 x 45

Red Accent on Greenland, 2004, oil on canvas, private propriety, Niederlands

Objects from Continuity series, 1978/82, mixed media on cardboard and wood

Untitled, 1996/97, collage on 35 mm film

Furioso, 1987, mixed media on canvas, 200x 130 cm.

From the series Dialogue with Monet, 2004, pencil on paper, 42 x 29 cm.

Shaping of the Blue, 1981, watercolor, 64,8 x 50,2 cm.

Destructive White, 1976, acrylic on canvas, 70 x 100 cm.

Untitled (series of 10 paintings), between 1996/98, acrylic on canvas, 80 x 100 cm.

Dynamic Surface of Red, 1977/78, mixed media, 120 x 50 cm

BILJEKE O AUTORIMA
Beq Cufaj (Deani, 1970) zavrio je studije knjievnosti na Pritinskom univerzitetu. Do sada je objavio etiri knjige poeziju, prie, eseje i roman. ivi u Nemakoj i na Kosovu. Pie za albanske i nemake novine. Njegove knjige i tekstovi objavljeni su na raznim evropskim jezicima. Alma Lazarevska (1957), diplomirala je na Katedri za komparativnu knjievnost i teatrologiju sarajevskog Filozofskog fakulteta. Objavila knjige: Sarajevski pasijans, U znaku Rue, Smrt u Muzeju moderne umjetnosti, Biljke su neto drugo. Mjesec i Dua je dio dnevnika koji je ispisivala tokom dvoipomjesenog boravka u Bostonu, kao gost University of Massachusetts, Boston, 2009. godine. Enver Kazaz (1962), pjesnik, knjievni kritiar i historiar knjievnosti. Predaje na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bio je glavni Urednik je u izdavakoj kui Zoro i glavni urednik asopisa Lica, te lan redakcije asopisa Knjievna revija, a saraivao je sa mnogim asopisima u BiH i inostranstvu. Priredio je za asopis Lihtuncgen iz Graca izbor iz knjievnosti Sarajeva. Objavio je pjesniku zbirku Trai se, monografiju Musa azim ati knjievno naslijee i duh moderne, zbirku eseja i knjievnih studija Morfologija palimpsesta, Atnoligiju bosanskohercegovake pripovijetke XX vijeka (koautorstvo sa Ivanom Lovrenoviem i Nikolom Kovaem), knjievnohistorijsku studiju Bonjaki roman XX vijeka, zbirku eseja Neprijatelj ili susjed u kui, te antologiju savremene bosanskohercegovake proze pod naslovom Rat i prie iz cijelog svijeta, (koautorstvo sa Ivanom Lovrenoviem). U tampi su mu dvije zbirke eseja. Uestvovao je na brojnim domaim i meunarodnim naunim skupovima, a tekstovi su mu prevoeni na engleski, njemaki, poljski, francuski i bugarski. Andrea Zlatar Violi (Zagreb, 1961), stupanj doktora znanosti iz podruja humanistikih znanosti stekla je 1992. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (disertacija Modeli latinske autobiografije u 12. i 13. stoljeu). Od 1985. do danas zaposlena na Odsjeku za komparativnu knjievnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, od 1999. u zvanju redovitog profesora.

821

Ureivala je asopise za kulturu i znanost Vijenac i Zarez, Gorgodan, Studentski list i bila urednica kulture na Omladinskom radiju (dananji radio 101). Knjige: Istinito, lano, izmiljeno, Ogledi o fikcionalnosti (Zagreb, 1989), Marulieva Davidijada (Zagreb, 1990), Veliko spremanje (Zagreb, 1995), Autobiografija u Hrvatskoj (Zagreb 1998), Ispovijest i ivotopis (Zagreb, 2000), Neparne ljubavi (Zagreb 2002), Svakodnevne razglednice (Zagreb 2003), Tekst, tijelo, trauma( Zagreb 2004). Specijalistiki radovi:Cultural policy in Croatia, www.eurozine. com (2001), Ideja grada i suvremena umjetnost, zbornik Zagonetka umjetnosti ( Zagreb 2003). Boris Buden (1958) teorijski autor, publicist i prevodilac. Studirao filozofiju u Zagrebu, doktorirao kulturalne znanosti na sveuilitu Humboldt u Berlinu. Devedesetih kolumnist i urednik u magazinu Arkzin. Njegovi eseji i lanci s podruja filozofije, politike, kritike kulture i umjetnosti, objavljeni su u brojnim novinama, magazinima i asopisima u bivoj Jugoslaviji i svijetu. Meu njegovim prijevodima su i dvije zbirke radova Sigmunda Freuda (Pronaena psihoanaliza i Budunost jedne iluzije), kao i Intimnost i socijalna patnja Alfreda Lorenzera. Autor je zbirki teorijskih eseja Barikade (Zagreb, 1996/1997.), i Kaptolski kolodvor (Beograd, 2001.), kao i studija Der Schacht von Babel (Berlin 2004.), bersetzung: Das Versprechen eines Begriffs, (zajedno sa S. Nowotny, Be 2008.), i Zone des bergangs (Frankfurt/Main, 2009). Der Schacht von Babel u prijevodu Hane opi objavljen je pod naslovom Vavilonska jama (Beograd, 2007.). Zlatko Pakovi ( Valjevo, 1968) . Studirao filozofiju i pozorinu reiju. Diplomirao na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu.Reirao uglavnom u pozoritima u Bugarskoj i na Kipru, a od prole godine reditelj je u Centru za kulturnu dekontaminaciju. Izmeu ostalog, reirao deset epizoda dokumentarne serije Pogled u prolost (Helsinki odbor za ljudska prava u Srbiji) i dokumetarni film Ne u nae ime (ene u crnom).Stalni je filmski kritiar nedeljnika Ekonomist magazin i kolumnista Kulturnog dodatka dnevnika Politika. Objavio zbirku pesama i dva romana: Dnevnik pevanja (Hipnos, Beograd, 1995), Soba za jedan krevet (Otkrovenje, Beograd, 2002), Zajedniki pepeo (Geopoetika, Beograd, 2008)

822

Tatjana Rosi (Beograd, 1962), doktorirala na Filolokom fakultetu u Beogradu. Kao stalni istraiva saradnik radi na Institutu za knjievnost i umetnost u Beogradu, na projektu Savremene knjievne teorije i njihova primena. Predava je u Centru za enske studije i istraivanja roda u Beogradu. Pored knjievne kritike aktivno se bavi i studijama kulture i roda, s posebnim fokusom na savremene teorije maskuliniteta. Autor je knjige Proizvoljnost dnevnika: romantiarski dnevnik u srpskoj knjievnosti (1994) i antologijskog izbora iz savremene srpske proze Bizarni raskazi objavljenom na makedonskom jeziku 2002. godine u izdavakoj kui Magor iz Skoplja. Autor je brojnih studija i eseja iz istorije i teorije srpske knjievnosti, kao i iz oblasti studija kulture i roda. Sran Vuini ( Beograd, 1970). Diplomirao je na Grupi za svetsku knjievnost Filolokog fakulteta u Beogradu. Objavio je preko 300 tekstova o filmu i knjievnosti, najvie u knjievnoj periodici, kao i u Kulturnom dodatku Politike i u nedeljnicima Reporter i NIN. Objavio je knjige eseja Kraljevstva i izgnanstva (Stubovi kulture, 2002) i Raanje kentaura (Arhipelag, 2009). Na Radio Beogradu izvedene su mu drame Princ ore Karaorevi i Dragutin Ili. Dobitnik je stipendije Borislav Peki za 2009. za sinopsis drame Nezajaz. Od 2000. godine je umetniki savetnik Festivala autorskog filma Pogled u svet. Urednik je u Beogradskom knjievnom asopisu i Novom Filmografu; lan je Udruenja filmskih umetnika Srbije i Srpskog knjievnog drutva. Borislav Mikuli (1957), profesor filozofije, teorijski autor, publicist i prevodilac. Studirao filozofiju, germanistiku, indologiju i starogrki. Podruje njegova interesovanja obuhvaa epistemologiju, filozofiju jezika, povijest zapadne filozofije, i indijske filozofske tradicije. Objavljivao u brojnim asopisima za filozofiju, umjetnost i drutvenu kritiku: Filozofska istraivanja, Arkzin, Bastard, Theoria, Polja, Quorum, Trei program Hrvatskog radija, Latina et Graeca, Synthesis philosophica, Filozofija i drutvo. Autor je studija Sein, Physis, Aletheia. Zur Vermittlung und Unmittelbarkeit im ursprnglichen Seinsdenken Martin Heideggers (1987), Karmayoga. Studija o genezi ideje praktikog u ranoj indijskoj filozofiji (1988), Scena pjevanja i itanja. Izmeu Hesioda i FAK-a. Dva ogleda iz epistemologije metaknjievnog diskursa knjievnosti (2006), i Kroatorij Europe. Filosofistika kronika druge hrvatske tranzicije u 42 slike (2006). Prevodi literaturu iz filozo-

823

fije i drugih humanistikih disciplina s njemakog, engleskog, francuskog i talijanskog. Isrcpna biografija, web-zbirke eseja, i uope veliki broj tekstova dostupni na http://deenes.ffzg. hr/~bmikulic/Homepage/ Davor Beganovi (Banjaluka). Od 1991. ivi u Njemakoj. Studirao opu i uporednu znanost o knjievnosti i slavistiku u Beogradu, Zagrebu i Konstanzu. Radio u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci u Banjaluci, bio urednik za teoriju knjievnosti u asopisu Putevi. Znanstveni suradnik na Odsjeku za slavistiku Sveuilita u Konstanzu gdje je predavao i bosanski/ hrvatski/srpski jezik i knjievnost. Od ljetnog semestra 2010. asistent na Odsjeku za slavistiku Sveuiita u Beu. Objavio monografije Pamenje traume, Apokaliptika proza Danila Kia (2007) i Poetika melankolije, Na tragovima suvremene bosansko-hercegovake knjievnosti (2009). Priredio, skupa s Peterom Braunom, zbornik tekstova Krieg Sichten. Zur medialen Darstellungen der Kriege in Jugoslawien (2007). Preveo i priredio dvije knjige s izborom tekstova Renate Lachman: Phantasia Memoria Rhetorica (2002) i Metamorfoza injenica i tajno znanje (2007). Milazim Krasniqi (Breznica, Kosovo, 1955 doktorirao je albansku knjievnost na Univerzitetu u Pritini, gdje takoer i predaje. Autor je 27 knjiga. Njegovi radovi ukljuuju poeziju, drame, prozu i razne studije u oblasti filologije i islama. Bio je sekretar Udruenja knjievnika Kosova (19881999), glavni i odgovorni urednik magazina Fjala (19901994), i glavni i odgovorni urednik magazina Nacional interesi (20012002). Trenutno je lan Upravnog odbora Radio-televizije Kosova. ivi u Pritini sa svojom porodicom. Mihajlo Panti (1957). Pripoveda, kritiar, urednik vie knjievnih listova i asopisa (Knjievna re, Knjievne novine, Sarajevske sveske, Letopis matice srpske, Svet rei itd.) i edicija (Albatros, Pan, Prva knjiga). Predaje Istoriju srpske knjievnosti, Pregled junoslovenskih knjievnosti i Kreativno pisanje na Filolokom fakultetu u Beogradu. Objavio je preko trideset knjiga eseja, studija, knjievnokritikih tekstova i antologija, ukljuujui i osam zbirki pria, u vie izdanja: Hronika sobe (1984), Vonder u Berlinu (1987), Pesnici, pisci&ostala menaerija (1992), Ne mogu da se setim jedne reenice (1993), Novobeogradske prie (1994),

824

Sedmi dan koave (1999), Ako je to ljubav (2003, Andrieva nagrada), Ovoga puta o bolu (2007). Prie i eseji Mihajla Pantia prevoeni su na dvadesetak jezika. Matev Kos (Ljubljana, 1966) je knjievni istoriar, kritiar i esejista. Od 1993. do 1998. je bio odgovorni, odnosno glavni urednik revije Literatura. Zavrio je je komparativnu knjievnost i teoriju knjievnosti kao i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Doktorirao je 2001. godine, a danas je na istom fakultetu vanredni profesor na katedri za komparativnu knjievnost i teoriju knjievnosti. Za knjievni prvenac Prevzetnost in pristranost (Ushienost i pristrasnost) (1996), koji je 2006. godine objavljen i u prevodu na hrvatski jezik, dobio je nagradu Marjana Roanca za esejistiku knjigu godine, a za monografiju Poskusi z Nietzschejem (Eksperimenti sa Nieom) (2003) Zoisovo priznanje Republike Slovenije. Priredio je nekoliko antologijskih izbora, a do sada je objavio pet samostalnih knjiga. Poslednja, Fragmenti o celoti (Fragmenti o celokupnosti) (2007), posveena je slovenakoj poeziji od Sreka Kosovela do dananje mlade slovenake poezije, i nedavno je objavljena i u prevodu na hrvatski jezik. Anisa Avdagi (1977) radi kao via asistentica na katedri za knjievnost Filozofskog fakulteta u Tuzli. Doktorsku disertaciju pod nazivom Bosanskohercegovaka pripovijetka u procesima evropeizacije i tranzicije: diskurzivni pristup reprezentaciji identiteta prijavila na Univerzitetu u Sarajevu, i eka odbranu. Objavila je knjievnoteorijsku studiju Sainjavanje roda: o reprezentaciji/konstrukciji enskog identiteta u romanima Abdurezaka Hivzi Bjelevca. ivi u Tuzli. Ozren Pupovac (1977, Zagreb) Istraiva na Institute for Cultural Inquiry u Berlinu, gdje zajedno s Brunom Besanom vodi projekt Versus Laboratory. Istrauje dodirne toke marksizma i suvremene francuske filozofije, kao i naslijee njemakog idealizma u radikalnoj politikoj misli. Objavio je lanke o jugoslavenskom komunizmu i o ideolokim sukobima raspada Jugoslavije. Prevoditelj je knjiga Le siecle i Dun dsastre obscur Alaina Badioua na hrvatsko-srpski. Trenutno ureuje i prevodi izabrana djela Louisa Althussera. Alma Deni-Grabi (Brko, 1973), docentica je na Odsjeku bosanski jezik i knjievnost Filozofskog fakulteta u Tuzli. Doktorirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu sa temom rada

825

Konstrukcije narativnih identiteta: kraj stoljea i bosanskohercegovaki roman u komparativnoj perspektivi. Podruje interesovanja su joj savremene knjievnosti, teorije identiteta, postkolonijalne te rodne teorije. Objavila je knjievno-teorijsku studiju Otvorena knjiga: elementi postmodernog diskursa u romanima Istoni diwan i ahrijarov prsten Devada Karahasana. lanica je redakcije asopisa Razlika/Difference. Sreko Horvat (Zagreb), filozof, prevoditelj i filmski kritiar. Dosad je objavio pet knjiga: Protiv politike korektnosti. Od Kramera do Laibacha, i natrag (Biblioteka XX. vek, 2007), Znakovi postmodernog grada (Jesenski i Turk, 2007), Budunost je ovdje. Svijet distopijskog filma (HFS, 2008), Totalitarizam danas (Antibarbarus, 2008), Diskurs terorizma (AGM, 2008) i Ljubav za poetnike. Zato moemo voljeti samo u znakovima (Ljevak, 2009). Dobitnik nagrade za najboljeg filmskog kritiara u Hrvatskoj 2008. godine. lan je urednitva asopisa Zarez, Tvra i Europski Glasnik. Preveo je nekoliko knjiga s njemakog i engleskog. Redovito objavljuje kolumne u Veernjem listu. Sran Puhalo (1972), mao je sretno djetinstvo u Socijalistikoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Zavrio je srednju elektrotehniku kolu u Sarajevu i Psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Magistrirao je Socijalnu psihologiju 2009. godine u Banjoj Luci. Kada je s kerkom nita ga ne interesuje, a kada nije s njom bavi se socijalnom i politikom psihologijom. Poneto je i objavio. Nikada nije radio u dravnoj firmi, a sada radi kao rukovodilac sektora istraivanja u Agenciji za PR i marketing Prime Communications. Naser eerovi (Sarajevo, 1981). Radi kao asistent za njemaku knjievnost na Odsjeku za germanistiku Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Autor je nekolicine znanstvenih lanaka i recenzija objavljenih u BiH, Njemakoj, Austriji i ekoj. Sa njemakog na bosanski jezik preveo je vie knjiga. Nadja Klinger roena je 1965. godine u Istonom Berlinu gdje i danas ivi kao slobodna autorica. Pie prije svega portrete i velike reportae, te kolumne za dnevni list Der Tagesspiegel. Godine 1997. je objavila autobiografsku knjigu pod naslovom Ich ziehe einen Kreis (Povlaim krug) o svom ivotu u Istonom Berlinu prije pada Berlinskog zida.

826

Jens Knig (Berlin, 1964). Bavi se novinarstvom. Urednik je parlamentarnog ureda lista Tageszeitung (taz). Godine 2005. je izala njegova knjiga Gregor Gysi. Eine Biographie (Gregor Gysi. Biografija) koja je postala bestseler. Od aprila 2008. godine kao reporter radi u sedminom asopisu Stern. Mirt Komel je jo u srednjoj koli objavljivao poeziju u raznim akim revijama, u studentskim godinama je nastavio s objavljivanjem u studentskim asopisima, a kasnije je poeo objavljivati i u priznatim slovenskim literarnim revijama. Godine 2005. je s istomiljenicima osnovao Omladinski klub Drutva slovenskih pisaca, u kojem je aktivni lan i djeluje kao potpredsjednik upravnog odbora. Na literarnim veerima kluba je vie puta nastupao s itanjem svojih djela, a isto tako i na veerima, koje su organizirali drugi literarni klubovi ili drutva. Ve 2006. godine je objavio svoj literarni prvenac, Mes(t) ne drame, u kojem se kroz tri drame bavi nedavnom historijom tri evropska grada, Venecije, Bea i Pariza. Na poetku 2008. godine je objavio Luciferjev padec, dramsku poemu u kojoj lik Lucifera interpretira poput traginog junaka. Veselko Koroman (Radiii kod Ljubukog, 7. IV. 1934.), knjievnik, diplomirao je knjievnost i filozofiju u Sarajevu, lan je HAZU i ANUBiH. ivi u rodnom mjestu. Objavljuje prozu, poeziju i esejistiku, a autor je i triju antologija hrvatskog pjesnitva, hrvatske proze i hrvatske drame BiH od najstarijih vremena do danas. Vanije knjige: Grad prema sjeveru; Crne narane; Knjiga svanua; Svjetiljka od trnja; Sjaj i rana; Na tom svijetu; Dok vlada prah; Zeleni se to je bilo; Na dan svega; Sok od velebilja; Stariji od vremena; Sabrane pjesme (sve poezija), te Mihovil (roman); Zemljom snovi (novelete); Potraga za cjelinom (eseji, kritike, lanci); Razgovori o knjievnosti i ostalom; Svijet ili dvije polovice Sarajevski listii (razmatranja). Prevoen je na brojne jezike i zastupljen u brojnim antologijama hrvatske i bosanshorecegovake poezije. eljko Ivankovi (Vare, 1954), knjievnik je i prevoditelj koji ivi i radi u Sarajevu. Objavio je osam knjiga poezije i dva izbora iz poezije, est knjiga proza i jedan izbor pria, dva romana, est knjiga studija i eseja, dva antologijska izbora, te est knjiga prijevoda s njemakoga. Neke su od tih knjiga doivjele

827

i vie izdanja. Bio je urednikom niza uglednih asopisa (Lica, ivot, Dalje, Novi Izraz...), a uredio je i za tisak priredio cijeli niz djela iz svjetskih, hrvatske i bosanskohercegovake knjievnosti, djela iz djeje knjievnosti, lektirskih izdanja, te historiografskih i publicistikih djela. Zastupljen je u antologijama hrvatske i bosanskohercegovake proze i poezije, a pjesme, proze i eseji su mu prevoeni na petnaestak europskih jezika. Dobitnik je knjievnih nagrada za poeziju, priu, esej i radio-dramu u zemlji i inozemstvu, dok je za knjigu eseja (D) ogledi, III 2000. dobio nagradu Antun Branko imi. Dragan Veliki (Beograd, 1953). Diplomirao je svetsku knjievnost sa teorijom knjievnosti na beogradskom Filolokom fakultetu. Od 1994. do 1999. godine bio je urednik izdavake delatnosti Radija B 92. Pisao je kolumne za NIN, Vreme, Danas i Reporter. U periodu od 1999. do 2002. godine boravio je u Budimpeti, Beu, Minhenu, Bremenu i Berlinu. Od 2005. godine je ambasador Republike Srbije u Austriji. Objavio je romane: Via Pula (1988, 1989, 1990, 2008.; Nagrada Milo Crnjanski), Astragan (1991, 1992, 1996), Hamsin 51 (1993, 1995), Severni zid (1995, 1996: stipendija Fonda Borislav Peki), Danteov trg (1997, 1998) Sluaj Bremen (2001, 2002), Dosije Domaevski (2003, 2004), Ruski prozor (2007. 13 izdanja tokom 2008. godine; NIN-ova nagrada i Nagrada Mea Selimovi); knjige pria: Pogrean pokret (1983) i Staklena bata (1985); knjige eseja: YU-tlantida (1993), Deponija (1994), Stanje stvari (1998) i Psea pota (2006). Romani, eseji i prie Dragana Velikia prevoeni su na desetak evropskih jezika. Posebno je prisutan na nemakom govornom podruju. Zastupljen je u domaim i inostranim antologijama. Dobitnik je Srednjoevropske nagrade za 2008. godinu koju dodeljuje Institut za Podunavlje i Srednju Evropu iz Bea. Elizabeta eleva, profesor metodologije i ef Odsjeka za komparativnu knjievnost na Univerzitetu Sveti iril i Metodije u Skoplju. lan Predsjednitva PEN-centra Makedonije do 2000. godine, a Udruenja neovisnih pisaca Makedonije od njegovog utemeljenja 1994. godine. Od 1995. do 1999. godine radila je kao sekretar projekta Makedonske akademije umjetnosti i znanosti Komparativna studija makedonske knjievnosti i kulture u 20. stoljeu. Urednica je magazina Nae pismo od 1998. godine. Predaje feministiku literarnu teoriju na Evro-Balkan koli Rod i politika. Autorica vie od 150 teksto-

828

va i est knjiga: Komparativna poetika. Postmodernizam u makedonskoj prozi (1996), Knjievnoteorijske studije (1997), Kulturalni ogledi (2000), Od dijalogizma do intertekstualnosti (2000), Zatvorenici dana (2001, e-book), Otvoreno pismo. Studije o makedonskoj knjievnosti i kulturi (2003). Na makedonski prevela knjige R.Monika, G.Tevzadze, K.Poppera i J.B Lidija Dimkovska (1971, Skopje, Makedonija). Diplomirala je Opu i komparativnu knjievnost u Skopju, a doktorirala na Filolokom fakultetu u Bukuretu gdje je predavala makedonski jezik i knjievnost. Sada ivi u Ljubljani, Sloveniji, predaje Svetsku knjievnost u Novoj Gorici i prevodi sa slovenakog i rumunjskog na makedonski jezik. Do sada je objavila pet knjiga poezije, roman Skrivena kamera i priredila antologiju mlade makedonske poezije. Dobila je vie nagrada, meu kojima i za debitansku pesniku knjigu, nagradu Drutva pisaca Makedonije za najbolji roman, a 2009. nemaku nagradu Hubert Burda za istonoevropske pesnike. Knjige su joj izale na engleskom, slovenakom, slovakom i rumunskom jeziku, a uskoro e joj roman izii i na poljskom i bugarskom. Novi izbori njenih pesama na engleskom i na nemakom e uskoro objaviti Copper Canyon Press i Edition Korrespondenzen. Bivala je na literarnim rezidencijama u Iowi, Gracu, Beu, Kremsu i Berlinu i uestvovala na mnogim meunarodnim festivalima. Ozren Kebo (Mostar, 1959). Objavio knjige Sarajevo za poetnike i Kako je lijepa moja Vectra. ivi i radi u Sarajevu. Ljubica Arsi, profesorica knjievnosti u muzikoj gimnaziji Stevan Mokranjac u Beogradu. Autorica je dvaju romana uvari kazake ivice i Ikona, pripovijetki Prst u meso, Barutana, Cipele buvine boje, Zona sumraka, Samo za zavodnice, Tigrastija od tigra, te dvije antologije Na brzaka, antologija svetske erotske prie i Frrrrr, antologija enske erotske prie. Dobitnica je nagrade Borislav Peki i nagrade Isidorinim stopama za roman Ikona, Pro femina za pripovjetke Cipele buvine boje, nagrada Zlatno pero i Laza Kosti za Tigrastija od tigra, te etiri nagrade Saveza jevrejskih optina za afirmaciju jevrejske kulture u djelima sa jevrejskom tematikom. Knjiga Barutana prevedena je na francuski. Prie i odlomci iz romana prevedeni na francuski, engleski, italijanski, eki, njemaki. Pie eseje i sarauje sa svim znaajnim srpskim asopisima.

829

Saa Ili (Jagodina, 1972), diplomirao je na Filolokom fakultetu u Beogradu. Objavio je: koautorski projekat (sa Draganom Bokoviem) Odisej (1998), prie Predoseanje graanskog rata (2000) i roman Berlinsko okno (2005). Priredio je zajedniku knjigu pripovedaa roenih posle 1970. pod naslovom Psei vek (2000). Jedan je od urednika podlistka Beton. Sa redakcijom podlistka, priredio je dve knjige eseja i satirinih tekstova: Srbija kao sprava (2008) i Antimemorandum-dum (2009). Adisa Bai (1979) je pjesnikinja, novinarka i knjievna kritiarka iz Sarajeva. Diplomirala je komparativnu knjievnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a magistrirala na Centru za interdisciplinarne studije Univerziteta u Bologni i Sarajevu. U Marburgu, Njemaka, je studirala germanistiku i mediologiju. Boravila je tri mjeseca u SAD-u kao dobitnica specijalne stipendije State Departmanta za po jednog pisca iz BiH, Vijetnama, Ruande i Irske. Objavila je dvije zbirke poezije Havine reenice (1999) i Trauma market (2004), a njena poezija uvrtena je u vie antologija. Za priu Kako preivjeti auto-stop dobila je otkupnu nagradu na konkursu UNESCO-a, a zbornik u koji je navedena pria uvrtena, preveden je na engleski, njemaki, bugarski... Poeziju i knjievnu kritiku je objavljivala u desetak asopisa u BiH i regiji. Od 2004. godine vodi redovnu kolumnu knjievne kritike u magazinu Slobodna Bosna. U proljee 2009. godine sudjelovala je u Institutu za novinare koji piu o umjetnosti Katzen Arts Centera pri American University Washington, a u jesen 2009. putovala sa mladim piscima vozom po Balkanu u okviru projekta Wordexpress. Agim E. Apoloni (Kaanik, Kosovo, 1982), diplomirao je 2005. na smjeru Albanska knjievnost na Filolokom fakultetu, a 2006. na odsjeku za dramaturgiju na Fakultetu dramskih umjetnosti Univerziteta u Pritini. Master-studije na smjeru Albanska knjievnost zavrio je 2008. godine, temom iz oblasti postmodernizma. Trenutno studira filozofiju na Filozofskom fakultetu u Pritini, gdje pohaa doktorske studije i istovremeno radi kao asistent. Objavio je knjigu poeziju Zombi (2009). Faruk ehi (Biha, 1970). Odrastao u Bosanskoj Krupi. Bio je pripadnik Armije BiH (19921995). Knjievne radove objavljuje od 1998. godine. Pie poeziju, prozu, eseje, knjievne i

830

likovne kritike. Novinske reportae, kolumne i druge tekstove objavljuje u sarajevskom online magazinu urnal (zurnal.info), te beogradskim e-Novine.com i Beton. Dobitnik je nagrade dnevnog lista Osloboenje za najbolju neobjavljenu novinsku priu u 2003, i nagrade Naklade Zoro (Sarajevo Zagreb) za knjigu kratkih pria Pod pritiskom u 2004. Za knjigu poezije Hit depo dobio je nagradu beogradskog festivala poezije Trgni se! Poezija! u 2008. Tekstovi su mu prevoeni na engleski, francuski, italijanski, njemaki, maarski, holandski, slovenski, makedonski i poljski jezik. Do sada je objavio slijedee knjige i izdanja: Pjesme u nastajanju, poezija, Omnibus, Sarajevo, 2000. Hit depo, poezija, Buybook, Sarajevo, 2003. i Omnibus, Sarajevo, 2008. Pod pritiskom, knjiga kratkih pria, Naklada ZORO, Sarajevo Zagreb, 2004. Transsarajevo, poezija, Durieux, Zagreb, 2006. i Branka Vukovi, Beograd, 2007. Hit depo, Pod pritiskom, Transsarajevo, Apokalipsa iz Recycle bina, reader, Durieux, Zagreb, 2007. i Buybook, Sarajevo, 2008. Street epistles/Uline poslanice, poezija dvojezini izbor, Trei trg, Beograd, 2009. ivi u Sarajevu kao slobodni pisac i novinar. Janika Marie Rter (1983) Struna saradnica u izdavatvu. Godine 2009. diplomirala slavistiku na Univerzitetu u Konstanzu (Bachelor of Arts). Zaposlena je u izdavakoj kui Suhrkamp u Berlinu, u odjelu za licence i autorska prava. Zoran Feri ( Zagreb, 1961). Diplomirao je jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu i od 1994. godine kao profesor hrvatskog jezika na 18. gimnaziji mui djecu Homerom i Maruliem. Novinske tekstove i prie objavljuje po periodici od 1987. godine, ali prvu knjigu pria Miolovka Walta Disneya objavio je relativno kasno, 1996. godine u zagrebakoj Nakladi MD. Za drugu knjigu pria, Aneo u ofsajdu, objavljenu 2000. godine dobio je nagradu Ksaver andor Gjalski i Nagradu Jutarnjeg lista za najbolju proznu knjigu godine. Treu knjigu, roman Smrt djevojice sa igicama objavio je 2003. Namik Kabil (Tuzla, 1968). Zavrio je studij filma na Santa Monica Collegu i Los Angeles City Collegu u Los Angelesu, SAD. Trenutano u Sarajevu radi kao pisac, scenarist i filmski redatelj. Napisao je nekoliko scenarija za televizijske projekte, te za igrani film Kod amide Idriza, redatelja Pjera alice. Njegov dokumentarni film Informativni razgovori dobitnik

831

je nagrade Srce Sarajeva za najbolji dukumentarni film Sarajevo Film Festivala 2007. godine. Kabilov dugometrani igrani film uvari noi imao je svjetsku premijeru na Venecijanskom filmskom festivalu 2008. Miodrag Raievi (Podgorica, 1955). Objavio je sledee knjige pesama: Osjeajne pjesme i jedna konjska, Dom omladine Budo Tomovi Titograd, 1984, arape u travi, UKCG, Titograd, 1987, Debele devojke, Rad, Beograd, 1990, Gore glavu visibabo, Rad, Beograd, 1993, Trice i kuine, Oktoih, Podgorica, 1994, Muzini vetrovi, Vreme knjige, Beograd, 1995, Dlan&lopata, Kulturni centar Novi Sad, 2009, kao i svataru: Sviranje Malaparteu, Narodna knjiga, Beograd 2002. Knjige objavljene pod pseudonimom T. H. Rai: Opet silovana, KOCG, Titograd, 1990 (roman), Najbolje od Deka Trboseka, Vreme knjige, Beograd (roman) 1995, Renik afrodizijaka, Stubovi kulture, Beograd, 1997, ovek bez kostiju, Narodna knjiga, Beograd 2003. (roman). Knjige objavljene pod pseudonimom Ravijojlo Klikovac: Librus Docleanus palamudus (Dukljanski rijenik). Priredio: Kako ovo nisam znao, Bajke, Obodsko slovo, Rijeka Crnojevia, 1995, ekspirove sestre, Antologija enske svetske prie, Gramatik, Beograd, 2002, Antologija boemske poezije, Gramatik, Beograd, 2002, Postmoderna na trgu (sa G. Booviem), Grad teatar Budva Oktoih Podgorica, 1988, Kazablanka, temat o filmu Kazablanka, revija Ovdje, 1990, O krimiu, temat, revija Ovdje, 1995, Nema toliko do Lajkovca, jekseraka proza, Polja, Novi Sad, 2004, None prie, svetska fantastika, prie, Libreto, Beograd, 2004. Kuvari: Palainke, Kuvar, Gramatik, Podgorica, 2000, Kuvar za svaki dan, Veliki kuvar, Libreto, Beograd, 2002. Objavljivao u asopisima: Polja, Letopis Matice Srpske, Knjievne novine, Knjievna re, Re, Knjievni magazin, Gradina, Sveske, Alfa, Itaka, Ime, Stvaranje, Koraci, Psihologija danas, Je`, Bre... ivi i radi u Beogradu. Neven Uumovi (Zagreb, 1972), odrastao u Subotici (ma. Szabadka), na srpskoj granici s Maarskom. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao filozofiju, komparativnu knjievnost i hungarologiju. Od 1996. godine kao knjiniar radi u Zapreiu, a od 2002. godine u Umagu (tal. Umago), na hrvatskoj granici sa Slovenijom. Objavio zbirku pria 7 mladih (Naklada

832

MD, Zagreb, 1997), roman kratkog daha Ekskurzija (Naklada MD, Zagreb, 2001), zbirku pria Makovo zrno (Profil International, Zagreb, 2009). S maarskog prevodio Blu Hamvasa, Ferenca Molnra, Ptera Esterhzyja i dma Bodora. Uvrten u ameriku antologiju Best European Fiction 2010 koju je uredio Aleksandar Hemon (izdao Dalkey Archive Press). Dimitrije Duracovski (Struga, 1952), pisac i slikar. Realizovao je vie samostalnih izlobi u Subotici, Strugi, Ohridu, Novom Sadu i Skoplju. Objavljuje prie, kratku prozu i esejistike tekstove u asopisima: Razgledi, Sovremenost, Trend, Letopis Matice srpske, Polja, ivot, Izraz, Dalje, Laus, Knjievna re, Knjievne novine, Knjievni magazin, Nae pismo, Blesok, Stoer; i u vie dnevnih listova i asopisa. Bio je pripadnik knjievne grupe Peti krug i lan redakcija asopisa Dalje, Forma, Dalgi i Stoer. lan je Drutva pisaca Makedonije od 1989. godine. Njegovi radovi zastupljeni su u izboru postmodernistike makedonske knjievnosti u sarajevskom asopisu Dalje (Pomjerene granice Petog kruga), te u izborima Makedonski pripovedai u asopisu Gradina iz Nia i Makedonska postmodernistika pria u novosadskim Poljima, kao i u izboru sofijskog asopisa Literaturen vestnik itd. Zastupljen je i u antologijama: Gospodari labirinta (Zagreb), Antologija na makedonskiot postmoderen raskaz (Skoplje), Cesarean cut Macedonian Short Stories (Skoplje), Maketa Savremena makedonska kratka pria (Beograd), Kar vidijo make (Ljubljana), Antologija na makedonskiot raskaz (Moskva), Dont You FYROM Me (Zagreb); i u Enciklopediji svjetske knjievnosti XX vijeka (Fermington Hills, USA, 1999). Objavio je knjige pria Tajna istorija (1986) i Crni proroci (1996), te roman Insomnia (2001), za koji je dobio i najznaajniju makedonsku knjievnu nagradu Racinovo priznanje. Iskra Doneva (Skoplje, 1983). Pie i objavljuje od svoje sedme godine. Godine 2000. je predstavila svoju prvu zbirku pesama Jezik srca. Diplomirala je Komparativnu literaturu na Filolokom Fakultetu Blae Koneski u Skoplju, gde trenutno zavrava i postdiplomske studije. lan je knjievnog kruga Mugri, gde objavljuje i svoje radove. Takoe je lan kluba UNESKO: Strani jezici prozor u svijet. Njena literature je objavljena u mnogim antologijama mladih pjesnika u Makedoniji, Balkanu i ire. Redovno pie za sledee asopise: Ogledalo, Feniks, Mravka, Spectar, Naa pisma, Trend i

833

elektronske asopise Mirage (www.mirage.com.mk) i Liternet ( http://liternet.bg). Godine 2006. objavljuje zbirku haikupoezije Ko e utopliti ptice a 2009. knjigu Raskrsnica na nebu. Rusmir Mahmutehaji je univerzitetski profesor i predsjednik Meunarodnog foruma Bosna. Pored pet knjiga prijevoda i etiri ureena zbornika objavio je i slijedee knjige: Krhkost (Sarajevo, Veselin Maslea, 1977), Krv i tinta (Sarajevo, Veselin Maslea, 1983), Zemlja i more (Sarajevo, Svjetlost, 1986), iva Bosna: Politiki eseji i intervjui, I izdanje (Ljubljana, Osloboenje International, 1994), isto, II izdanje (Ljubljana, Osloboenje International, 1995), Living Bosnia: Political Essays and Interviews (Ljubljana, Osloboenje International, 1996,), Dobra Bosna (Zagreb, Durieux, 1997,), Kriva politika: itanje historije i povjerenje u Bosni (Tuzla, Radio Kameleon, 1998), Prozori: Rijei i slike (Sarajevo, DID, 2000), The Denial of Bosnia (Pennsylvania, Penn State University Press, 2000), Bosnia The Good: Tolerance and Tradition (Budimpeta, Central European University Press, 2000), Rijei kao boje zdjela (Sarajevo, DID, 2000), Sarajevski eseji: Politika, ideologija i tradicija (Zagreb, Durieux, 2000,), Word like Wells of Color (Sarajevo, DID, 2001), Sarajevo Essays: Politics, Ideology and Tradition (New York, State University of New York Press, 2002), Bosanski odgovor: O modernosti i tradiciji (Zagreb, Durieux, 2002), Subotnji zapisi: S politikih razmea (Sarajevo, Buybook, 2002). Njegova knjige Bosanski odgovor je prevedena na vie jezika. O Ljubavi, Sarajevo, Buybook, 2004, Mesdid: Srce smirenosti, Sarajevo, Buybook, 2004, Learning from Bosnia: Approaching Tradition, prev. Francis R. Jones i Sabba Risaluddin, New York, Fordham University Press, 2005, Malo znanja: O drugome u muslimanskim vidicima, Zagreb, Antibarbarus, 2005, On Love in the Muslim Tradition (New York, Fordham University Press, 2006), The Mosque (New York, Fordham University Press, 2006), Bosanski odgovor: O modernosti i tradiciji, drugo dopunjeno izdanje, Zagreb, Durieux, 2005; Malo znanja: O drugome u muslimanskim vidicima, Zagreb, Antibarbarus, 2005; S drugim, Ulcinj, Plima, 2005; About the other: A Muslim View, Fordham University Press, 2010; Preko vode: Uz pjesmu Maka Dizdara Modra rijeka, Zagreb/Sarajevo, Antibarbarus/Buybook, 2007; Stolaka arija, Zagreb, Antibarbarus, 2008; Across the river: On poetry of Mak Dizdar, Fordham University Press, 2010; Preko rijeke: O pjesnitvu Maka Dizdara, Sarajevo, Buy Book, 2009; Across the river: On poetry of Mak Dizdar, Fordham University Press, 2010.

834

Jana Unuk (1959) je diplomirala slovenistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Od 1996. radi kao samostalna knjievna prevoditeljica. Prevela je na slovenski jezik oko trideset knjiga proze i poezije i jo nekoliko knjiga za djecu. Uredila je pet izbora narodnih bajki za djecu. Godine 2006. nagraena je slovenskom prevodilakom nagradom Antona Sovr; lanica je irija festivala Vilenica. Sa bosanskog jezika prevela je Vzhodni divan Devada Karahasana i pjesme Feride Durakovi, sa srpskog romane Vidosava Stevanovia i eseje Kolje Mievia; sa engleskog B. Bettelheima, I. B. Singera i kratke prie Virginie Woolf. Najvie prevodi sa poljskog: pesme i eseji C. Miosza, pesme W. Szymborske, T. Rewicza, A. wirszczyske, A. Zagajewskog, E. Sonnenberg, eseji Z. Herberta, L. Koakowskog, S. I. Witkiewicza, proza A. Stasiuka, O. Tokarczuk, P. Huellea, M. Tulli, M. oziskog, kratke prie W. Gombrowicza, izbor reportaa Hanne Krall. Fahrudin Kujundi (Zvornik, 1986). Osnovnu kolu zavrio u Splitu, Sarajevu i Travniku, opu gimnaziju u Travniku, a studira u Sarajevu na Filozofskom fakultetu. Do sada su mu objavljena dva teksta: u Novom izrazu (dvobroj 43-44, januar juni 2009), Nesretna odiseja: 19921995, o romanu Mirsada Sijaria Jo jedna pjesma o ljubavi i ratu, te u posljednjem broju Odjeka (broj 4, zima 2009), Autoironija pobune (Povodom nekoliko pjesama i pria Faruka ehia). U narednom broju asopisa Bosanska vila trebao bi mu biti objavljen tekst Joneskova tragina farsa (povodom blienja stogodinjice od roenja Ezena Joneska). Tonko Maroevi (Split, 1941), hrvatski pjesnik, esejist, prevoditelj (najvie s talijanskog), istraiva suvremene hrvatske umjetnosti, autor niza monografija o hvatskim slikarima, likovni i knjievni kritiar. Diplomirao je komparativnu knjievnost i povijest umjetnosti te doktorirao temom Likovna umjetnost u hrvatskoj knjievnosti od moderne do danas. Znanstveni je savjetnik na Institutu za povijest umjetnosti i profesor katedre povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Boris A. Novak (Beograd, 1953) je slovenski pjesnik, dramatiar i prevoditelj, redovni profesor komparativne knjievnosti i literarne teorije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Ljubljani, podpredsjednik Meunarodnog PEN-a i dopisni

835

lan francuske pjesnike akademije Mallarm. U devedesetim godinama organizirao je humanitarnu pomo za izbjeglice iz nekadanje Jugoslavije i pisce u opsjednutom Sarajevu. Izmeu ostalog napisao je zbirke pjesama Ki sjeanja, 1001 stih, Krunidba, Vrtlar tiine, Majstor nesanice, Alba, arenje, Obredi oprotaja, Dlaneno platno i MOM: Mala Osobna Mitologija, tragediju u stihovima Kasandra (koja kroz mitoloki okvir trojanskog rata govori o opsadi Sarajeva i stravi jugoslovenskih ratova), a za djecu brojne knjige poezije te lutkarske i radioigre. Prevodi sa francuskog (Verlaine, Mallarm, Valry, Jabs), okcitanskog (provansalski trubadurji), engleskog (Heaney), nizozemskog (Paul van Ostaijen, Monika van Paemel) itd. Objavio je vie znanstvenih djela, izmeu ostalog Oblik, ljubav jezika (recepcija romanskih pjesnikih oblika v slovenskoj poeziji), Sonet i Pogledi na francuski simbolizam. Knjievni izbori njegovih pjesama objavljeni su u SAD, Francuskoj, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Slovakoj i Makedoniji. Primio je vie priznanja, meu njima nagradu Preernovog sklada za poeziju, Sovretovu nagradu za prevoenje te Zlatni znak Znanstveno-raziskovalnog centra Slovenske akademije znanosti i umjetnosti za teoretski rad. Udruenje knjievnika Bosne i Hercegovine uruilo mu je meunarodnu nagradu Bosanski steak za knjievni opus. Daa Drndi (Zagreb, 1946), imala je nekoliko sasvim razliitih ivota, u razliitim gradovima, razliitih zemalja, uz razliite ljude. Studirala je medicinu, udala se za zubara, diplomirala je anglistiku, razvela se od zubara, magistrirala je dramaturgiju, doktorirala na temu protofeminizma i ljevice. Bavila se dokumentarnom radiofonijom, napisala je tridesetak radio-drama, prevodila je, poduavala je, plivala je, liila je stanove, lakirala je parkete, pravila je namjetaj, druila se sa svojim djetetom trinaest godina intenzivno, onda je ponovno poela pisati. Ne zna kukiati, ali zna kuhati. Vie joj se nita ne radi. Ne voli pisati svoju biografiju. Knjige proze: Put do subote (Prosveta, Beograd, 1982), Kamen s neba (Prosveta, Beograd, 1984), Umiranje u Torontu (Adami Arkzin, Rijeka Zagreb, 1997), Canzone di guerra (Meandar, Zagreb, 1998), Totenwande (Meandar, Zagreb, 2000), Doppelgnger (Samizdat B92, Beograd, 2002), Leica format (Meandar, Zagreb, 2003, (Samizdat B92, Beograd, 2003), After Eight knjievni ogledi (Meandar, Zagreb 2005 ), Sonnenschien (Fraktura, Zagreb, 2007). Trenutno je stacionirana u Rijeci.

836

Milan Rakovac (Rahovci, Pore, 1939). ivio u Puli, Zagrebu, Splitu, Beogradu, opet u Puli, Rijeci, sada ivi u Zagrebu. Radio kao urednik u dokumentarnom programu HTV. Maturirao u Zagrebu, diplomirao na Vojnopomorskoj akademiji u Divuljama (Split). Kao profesionalni novinar djeluje od 1968; Front, Glas Istre, HRT. Od 1975. do 1983. na drutvenim poslovima, kulture Pula, Rijeka, Zagreb. Od 1984. radi na HTV (TV Zgb). Autor niza dokumentaristikih serijala; Silnice, Sjeanja na 20. stoljee, Historiae Histriae, Pjesniki putopisi, Rua vjetrova. Ogromna veina emisija od poetka 80-ih godina 20. stoljea do danas posveena Istri. Aktivan u akavskom saboru od utemeljenja, lan urednitva nekoliko asopisa (Istra, Dometi, Nova Istra, La Battana). Autorski credo, kljuni pojmovi; Istra, convivenza, akavica, dijalekt, multikultura, pogranini identitet, pluralizam, zaviajnost... Literaturu objavljuje od 1963., poevi od prve zbirke pjesama objavljene u Istarskom mozaiku. Knjige: Sik, poezija, Besida priletua, poezija. Priko Uke, poezija i proza. Riva i drui, roman. Haluj, roman. Sliparija, roman. Snovid, roman. Istragram, pripovijesti. Cha for kids pismarica ditinjska, poezija. Kvarnerski otoni lucidar, slobodna proza. Sinovi Istre, biografije. Scenariji za igrane filmove Grgo gre u Pazin i Na istarski nain, oba u reiji Vlade Fulgosija. Tekstovi za monografije Pula, Pore, Hrvatska. Prijevodi s talijanskog: Fulvio Tomizza Bolji ivot, Poalo Parovel Izbrisani identitet, Angelo Vivante Jadranski iredentizam. Voditelj pograninih susreta Forum Tomizza, UmagKoperTrst. Suradnik u vie novina i asopisa u Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji. Nelida Milani ( Pula, 1939). Dugi niz godina bila je prodekanica na Filozofskom fakultetu u Puli i voditeljica Odsjeka za talijanistiku. Objavljivala je knjige, oglede i zananstvene lanke iz podruja didaktike talijanskog kao drugog stranog jezika i vodila interdisciplinarna istraivanja o jezicima i kulturama u kontaktu u vienacionalnom drutvu Istre. Od 1989. godine bila je odgovorna urednica asopisa za kulturu La battana koji izdaje Edit, izdavaka kua Zajednice Talijana iz Rijeke, a 1991. je objavila svoju prvu knjigu u Italiji Una valigia di cartone (Kartonski kofer) kod uglednog izdavaa Sellerio iz Palerma. Za nju je naredne godine dobila knjievnu nagradu Mondello. Knjiga Lovo slosso Trulo jaje sadri neke od njezinih najboljih pripovjedaka. Godine 1998. izlazi joj kod izdavaa Frassinelli iz Coma knjiga Bora (Bura), koju je napisala u koautorstvu s

837

Annom Mariom Mori, novinarkom talijanskog dnevnika La Repubblica. Zbirka pripovjedaka Nezamjetne prolaznosti (u ediciji Istra kroz stoljea) izlazi 2006., 2007. zbirka Crinale estremo (Najisturenije bilo) 2007. kod izdavaa Edit iz Rijeke, a Racconti di guerra (Ratne prie) izlaze 2008. u suradnji rijekog Edita i transkog izdavaa Il Ramo doro. Predsjednik Republike Italije dodijelio joj je 2004. odlije Commendatore della Repubblica Italiana con stella della solidariet za zasluge u kulturi. Silvio Forza ( Pula, 1966). Radio je kao novinar u pulskoj redakciji dnevnika La Voce del Popolo te, nakon stairanja u Rimu (La Repubblica), kao urednik u raznim izdanjima u Bologni i Zagrebu. Od 2004. Rvnatelj je Edit-a, izdavaa talijanske nacionalne zajednice u Hravtskoj i Sloveniji, unutar koje je pokrenuo razne Biblioteke. Viestruko nagraivan na natjeaju Istria Nobilissima (Trst/Rijeka) za prozu, poeziju, esejistiku i dramaturgiju. Nagraivana je i njegova kolumna Il canto dei del disincanto) koje od 2005 redovito izlazi u asopisu Panorama. Laura Marchig (Rijeka, 1962). Diplomirala je 1987. g. na Filozofskom fakultetu u Firenzi na temu pisca Enrica Morovicha. Bila je zaposlena kao novinar-urednik kulturne rubrike dnevnika La Voce del Popolo. Objavila je brojne novinske priloge, reportae, intervjue, recenzije izlobi, kazaline kritike. Od 2003. do 2009. bila je glavna urednica asopisa za kulturu La battana, a od 2004. godine je ravnateljica Talijanske drame Hrvatskog narodnog kazalita Ivana pl. Zajca iz Rijeke. Autorica je poezije, pria, eseja, te je dobitnica vie knjievnih nagrada meu ostalima i nagrada za poeziju Istria Nobilissima te Hystria. Bavi se i prevodilakim radom te tako prevodi prozu, poeziju i eseistiku. Prevoditeljica je i autorica izbora knjiga poezije Dalla pianura/Iz ravnice Stjepana Martinovia (1982), Ja metar/Io mastro Nikole Kraljia, prevela je i izbore i zbirke poezija hrvatskih pjesnika, Borisa Biletia La battana, Ljerke Car Matutinovi Most The Bridge, Sima Mraovia Hronika iz Gmunda/Cronaca di Gmund, objavljene u tematskom dvobroju La battana posveenom ljubavi (2005). Prevela je meu ostalim i monografije slikara Quintina Bassania i Antuna Hallera. Do sada je objavila dvije knjige poezije:Dalloro allo zolfo/Od zlata do sumpora (Universit Popolare di Trieste, 1998.), Lilith (Grad Siena, Italia, 1998.). T(t)erra (Edit, Rijeka, 2010. u

838

izlasku). Njena je poezija objavljena u mnogobrojnim antologijama i prevedena na hrvatski, slovenski, rusinski, vedski, panjolski, engleski i njemaki jezik. Kao etrnaestogodinjakinja ukljuuje se u rad amaterske glumake druine (sezione Filodrammatica) S.A.C. Fratellanza pri Zajednici Talijana u Rijeci. Nekoliko mjeseci kasnije prikljuuje se Talijanskoj drami. Debitirala je u predstavi F. G. Lorce La calzolaia fantastica. Do svoje osamnaeste godine bavila se glumom, a nakon to joj je dodijeljena stipendija od strane Talijanske unije i Narodnog sveuilita iz Trsta odluuje upisati Filozofski fakultet u Firenzi. U tom je gradu neko vrijeme pohaala i Glumaku kolu Orazije Coste. Bila je autorica, redatelj i izvoa plesnog projekta Poetar, koji je realizirala u suradnji s koreografkinjom Senkom Barukom, izvedenom na Biennalu mladih Jugoslavije 1991. godine. S Rosalijom Massarotto odabrala je 1995. pjesme uvrtene u uspjean recital Talijanske drame Voci dIstria / Glasovi Istre, u reiji Nina Mangana. Od godine 1998. predstavlja performance koji se bazira na njenoj poeziji i improviziranoj glazbi Anchio scrivo jazz qualche volta, u kojem sudjeluje i jazz gitarist Darko Jurkovi. Performance, osmiljen kao neka vrsta work in progress koji se stalno nadopunjuje i mijenja, bio je izveden i u sklopu programa hrvatskog paviljona na Meunarodnom sajmu knjiga u Leipzigu 2008. godine. U rujnu 1999. osmislila je i realizirala, zajedno sa kazalinom grupom Trafik (ak Valaenta i Iva Nerina Gattin) i u suradnji s light designerom Denijem esniem, poetsko-kazalini site specific projekt pod nazivom Passeggiata Istriana Istrtijanski pa. Projekt je bio izveden u Gronjanu u sklopu likovne Ex Tempore. Godine 1995. osvojila je posebno priznanje Istria Nobilissima za kazalinu adaptaciju Andersenove bajke Il guardiano di porci (Kraljevi svinjar). Autorica je tekstova hrvatskih pop grupa Public i Teens a suraivala je i kao tekstopisac s rijekim gitaristom Damirom Haliliem - Hallom. Od 1998. do 2002. bila je lanica Izvrnog odbora Talijanske unije, zaduena za sektor kulture. Osim toga, bila je i lanica strunih odbora koje imenuje Grad Rijeka. Godine 2008. predsjednik Republike Italije gospodin Giorgio Napolitano dodijelio joj je titulu Viteza Republike Italije. Carla Rotta je Vodnjanka roena u Puli 1960. Novinarka je dnevnog lista Zajednice Talijana La Voce del Popolo, a prve je tekstove objavila kao osnovnokolka. Neko vrijeme je

839

bila drutveno i politiki angairana, a nakon toga se posvetila knjievnosti gdje je poluila vrijedne rezultate. Godine 2001. osvaja drugu nagradu pripovijetkom Fragile (Lomljivo) na knjievnom natjeaju Zajednice Talijana u Hrvatskoj i Sloveniji Istria Noblilissima, 2002. godine drugu nagradu u sekciji Kazalite radom Chiudi la finestra (Zatvori prozor), 2003. osvaja prvu nagradu za prozu zbirkom Femminile singolare (enski rod jednine), a 2005. poasnu nominaciju za prozu zbirkom ma questa unaltra storia. (...ali to je neka druga pria). Bila je zapaena je na natjeaju Altamarea-Arti e scritture di frontiera (2002. i 2004.) a dobila je treu i estu nagradu na natjeaju Trichiana-paese del libro (u Bellunu). Osvojila je prvu nagradu na natjeajima Favel 2003. i 2004. godine proznim radovima napisanim na istroromanskom dijalektu. Pie pripovijetke, prie za djecu i dramaturke testove. Objavljivala je u antologijama i asopisima. Ugo Vesselizza ( Pula, 1967). Maturirao je na pulskoj Gimnaziji i odsluio vojsku u Skoplju, a zatim studirao na Univerzitetu u Padovi gdje je suraivao s profesorom Fernandom Bandinijem. Prekinuo je studij zbog zdravstvenih razloga. Kada je rije o njegovoj knjievnoj biografiji, njegove su pjesme objavljene u antologijama knjievnog natjeaja za lanove Talijanske zajednice u Hrvatskoj i Sloveniji Istria Nobilissima i u antologijama Voci nostre i Per molti versi. Objavljivao je u asopisima Scarto minimo iz Padove, il gallo silvestre iz Siene, La battana iz Rijeke i Nova Istra iz Pule te u ediciji Edizioni Sestante. ivi u Puli. Aljoa Curavi je nakon srednje kole u Kopru, gdje je pohaao italijansku Gian Rinaldo Carli, diplomirao Savremenu italijansku knjievnost na Fakultetu humanistikih nauka Univerziteta u Firenci. Trenutno je glavni i odgovorni urednik na radiu Koper. Objavio je kratki roman: Sindrome da Frontiera, izdava MEF Editore Firenze, roman A occhi spenti, izdavaka kua Edit, Rijeka; oba djela su predloena za knjievnu nagradu Scritture di frontiera, kao i zbirka Silenziario, za koju je dobio nagradu Istria nobilissima 2003. Saradnik je sa stalnom rubrikom, Libero, dnevnog lista Italijanske nacionalne zajednice, La voce del popolo, i sa najznaajnijim slovenskim dnevnim listom Delo, sa komentarima fokusiranim na zbivanja u kulturi i drutvu. Godinama je saraivao, sa stalnom

840

rubrikom, Na rubu Al limite, sa regionalnim dnevnim listom na slovenakom jeziku Primorske novice, sa komentarima o ivotu na granici. Alessandro Damiani je jedan od najslojevitijih, najobrazovanijih i kulturno i filozofski najrelevantnijih pisaca Zajednice Talijana iz Istre i Rijeke. Roen na Jugu Italije, u Kalabriji, doselio se nakon Drugog svjetskog rata u Rijeku gdje najprije radio u Talijanskoj drami (Dramma italiano), a od 1970. u izdavakoj kui Edit kao novinar i suradnik. Predavao je novinarstvo na Pedagokom fakultetu u Puli i na Talijanskoj gimnaziji (Liceo italiano) u Rijeci. Njegov je opus zamaan: podsjeamo na Frammenti (Fragmenti) i Trittico (Triptih), zatim drame: Ipotesi, Non di solo pane, Dal tramonto allalba, Aporie, Album di famiglia (Pretpostavka, Ne na suhom hljebu, Od sutona do zore, Aporije, Obiteljski album), romane: Ed ebbero la luna (I dobili su mjesec), La torre del borgo (Gradski toranj) i oglede Poesia e poetica di Osvaldo Ramous (Poezija i poetika Osvalda Ramousa), Restare Itaca (Ostati Itaka), Fiume: itinerario di una cultura (Rijeka: trasa jedne kulture), Cultura dei mass media (Kultura masovnih medija), La cultura degna di italiani dellIstria e di Fiume (Kultura dostojna Talijana u Istri i Rijeci). lan je Drutva hrvatskih knjievnika. Predrag Matvejevi (Mostar, 1932). Studirao je u Sarajevu i Zagrebu. Predavao je francusku knjievnost na zagrebakom Filozofskom fakultetu. Godine 1991. napustio je domovinu i odabrao poloaj izmeu azila i egzila. Zaposlio se kao profesor na Novoj Sorbonni u Parizu (Odsjek za opu i komparativnu knjievnost). Od 1994. redovni je profesor na Odsjeku za slavistiku rimskog sveuilita La Sapienza i predsjednik Znanstvenoga savjeta Mediteranskog laboratorija u Napulju. Potpredsjednik je meunarodnog P.E.N. kluba i jedan od osnivaa Asocijacije Sarajevo u Parizu i Rimu. Objavio je vie knjiga, meu kojima se istiu: Razgovori s Krleom, Prema novom kulturnom stvaralatvu, Te vjetrenjae, Jugoslavenstvo danas, Mediteranski brevijar, Istoni epistolar, Druga Venecija, Gospodari rata i mira. Na francuskom jeziku napisao je knjige: Pour une potique de lvnement (Za jednu poetiku dogaaja), Le monde ex ( Svijet ex), La Mediterrane et l Europe leons au Collge de France (Mediteran i Europa predavanja na Collge de France), Iles-Mditerrane (Otoci-Mediteran). Mediteranski brevijar preveden je

841

na dvadesetak jezika, ak na arapski, japanski, hebrejski, turski, korejski. Dobio je u Parizu Nagradu za najbolju stranu knjigu 1993, u enevi Nagradu za najbolji evropski esej (Charles Veillon), u Italiji nagrade Boccaccio, Malaparte, Silone, Saba, te najveu talijansku knjievnu nagradu Strega i dr. Na vie jezike prevedene su i knjige Svijet ex i Izmeu azila i egzila, pisane za vrijeme emigracije u Francuskoj i Italiji. U vicarskoj su objavljeni razgovori knjievnika S. Roia s Matvejeviem pod naslovom Prirunik nepotivanja. Nakon 17 godina provedenih izmeu azila i egzila Predrag Matvejevi se vratio u Zagreb 2008. godine. Tanja Petrovi(1974, Jagodina, Srbija) je lingvistkinja i antropolokinja. Diplomirala je i magistrirala na Filolokom fakultetu Univerziteta u Beogradu, a 2005. godine je doktorirala na Fakultetu za postdiplomske studije ISH u Ljubljani. Danas je istraiva na ZRC SAZU u Ljubljani i docentkinja na Univerzitetu u Novoj Gorici. Bavi se jezikim, kulturnim i drutvenim pojavama i praksama i ulogom jezika u oblikovanju identiteta, seanja i ideologije. Autorica je monografija Zdravica kod balkanskih Slovena (2006), Ne tu ne tam: Srbi v Beli Krajini in njihova jezikovna ideologija v procesu zamenjave jezika (2006, prevod na srpski 2009) i Dolga pot domov: Reprezentacija Zahodnega Balkana v politinem in medijskem diskurzu (2009), kao i brojnih lanaka i poglavlja o jezikim i kulturnim identitetima i procesima na prostorima bive Jugoslavije. Olivier Roy je profesor na the cole des Hautes tudes en Sciences Sociales (EHESS) i vii istraiva u CNRS. Autor je sljedeih knjiga: Globalizirani Islam, Potraga za novom Ummah, (London/New York, 2004); Islamistike mree, Pakistanske Afganistanske veze (sa Mariam Abou Zahab), London, 2003; Les illusions du 11 septembre, Paris, 2002; Lislam mondialis, Paris, 2002; Vers un islam europen, Paris, 1999; i Neuspjeh Politikog Islama, Harvard UP, 1994. Riccardo Nicolosi (1965). Studij slavistike i germanistike na sveuilitu La Sapienza u Rimu. Od 1996. doktorski studij na Sveuilitu Hamburg. Promocija s temom Petersburka panegirika u ruskoj knjievnosti 18. stoljea. Od 1999. znanstveni suradnik, od 2001. znanstveni asistent na katedri za slavistiku Sveuilita

842

Konstanz. Habilitacija 2008. radom Roman degeneracije. Znanje i pripovijedanje u Rusiji osamdesetih godina 19. stoljea. U kolskoj godini 2008/09. zamjenik efa katedre za slavistiku u Konstanzu. Od zimskog semestra 2009/10. vii akademski savjetnik na Institutu za znanosti o komunikaciji Sveuilita Bonn. Devad Karahasan diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je urednik sarajevske revije za kulturna pitanja Odjek i profesor Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Pie drame, romane, pripovijetke, eseje, tekstove sa podruja povijesti i kritike teatra. Danas radi kao profesor na Odsjeku za komparativnu knjievnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Najpoznatija djela: Kraljevske legende (1980), Istoni diwan (1989), Stidna itija (1989), Stid nedjeljom (1991), Kua za umorne (1993), Dnevnik selidbe (1993), ahrijarov prsten (1996); drame: Kralju ipak ne svia se gluma (1983), Strano je vani (1987), Misionari (1989); knjige eseja: Kazalite i kritika (1980), O jeziku i strahu (1987), Model u dramaturgiji (1988), Dosadna razmatranja (1997), Knjiga vrtova (2002). Maria Dabrowska-Partyka je doktorirala Savremene slavenske knjievnosti i istoriju bosankse, hrvatske i srpske knjievnosti . Chris Agee je roen 1956. i odrastao je u Massachusettsu, New Yorku i na Rhode Islandu. Diplomirao je na univerzitetu Harvard, a od 1979. ivi u Irskoj. Autor je dviju zbirki pjesama, U umama New Hampshirea (The Dedalus Press, 1992) i Prva svjetlost (The Dedalus Press, 2003) kao i urednik zbirki Oiljak u kamenu: Savremena bosanska poezija (Bloodaxe Books, 1998, preporuka Pjesnikog udruenja za prijevod), Nedovrena Irska: Eseji o Hubertu Butleru (Irish Pages, 2003) i Novi Sjever: Savremena poezija Sjeverne Irske (Wake Forest University Press, 2008). Redovno pie za The Irish Times i urednik je Irish Pages, asopisa za savremenu knjievnost sa sjeditem u Linen Hall Library u Belfastu. Sonja Abadijeva (1941, Sofija), istoriar umjetnosti, kritiar i kustos. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Skoplju i bila na nekoliko specijalizacija u inostranstvu: Ecole du Louvre (1967) i Musee national dart moderne u Parizu (1968),

843

te Tokyo Art Institute (1995/96). Od 1966. godine radi kao kustos, a od 1977. do 1985. kao direktor Muzeja savremene umjetnosti. Autor je 15 monografija o makedonskim umjetnicima, kao i sljedeih publikacija i knjiga: Antologija makedonske likovne umjetnosti 18941994; Ideja-teka: Izbor dokumenata o konceptualnom diskursu u Makedoniji; Transformacije Modaliteti makedonskog slikarstva; Transformacije 2 Modaliteti makedonske skulpture; Duboko disanje: Aspekti enskog diskursa u makedonskoj umjetnosti 20. vijeka; Kontinuitet (Monografija o muzeju savremene umjetnosti). Organizovala je vie izlobi makedonske umjetnosti u zemlji i u inostranstvu: u Skoplju, Bitolju, Gracu, Rimu, Bradfordu, Zagrebu, Beogradu, Minhenu, Tokiju. Bila je komesar ili zamjenik komesara makedonskog uea na Bijenalu u Veneciji 1978, 1993. i 2005. godine. Osniva je i urednik asopisa Veliko staklo (od 1995). Godine 1999. izabrana je za lana Meunarodnog odbora AICA. Dragan Petkovi (Skoplje, 1952). Tragino je izgubio ivot 2004. godine u blizini Kumanova. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani u klasi Janeza Bernika (1977). Istraivao je na polju slikarstva, crtea, objekata, instalacija. Dao je originalan doprinos proirivanju polja slikarskog medija. Radio je kao likovni urednik u izdavakoj kui Prosvetno delo. Izlagao je samostalno u Skoplju (1981, 1982/83, 1988) i Beogradu (1988). Uestvovao je na mnogobrojnim znaajnim grupnim izlobama u Makedoniji: Nove pojave u makedonskoj likovnoj umjetnosi (1984); Osamdesete godine u makedonskoj likovnoj umjetnosti (1986); Apstraktno slikarstvo u Makedoniji (1992); Antologija makedonske likovne umjetnosti 18941994; 9 1/5 Nova makedonska umjetnost (1995/96); Preobraaji: Modaliteti makedonskog modernog i savremenog slikarstva (2000); Ideja-teka: Dokumenti o konceptualnoj umjetnosti u Makedoniji (2003); Super(h) eros: Tipoloke naracije erotskog diskursa u makedonskoj likovnoj umjetnosti (2007/08). Izlagao je s makedonskim i jugoslovenskim kolegama u centrima nekadanje Jugoslavije: u Zagrebu i Beogradu (est makedonskih umjetnika od udotvornosti livade do radosti ivljenja 1985/86); Hercegnovski zimski salon (1986, 1990); Jugoslovensko trijenale u Beogradu (1988); Jugoslovenska dokumenta u Sarajevu (1989); XXX Anale u Poreu (1990).

844

EXECUTIVE SUMMARY
The topic of issue no. 27/28 is Transition and Culture. Major authors and thinkers from this part of the world have shared with us their views of the transition process and where culture belongs in that process. Political circumstances the break-up of ex-Yugoslavia and the fall of the Berlin Wall brought about a number of socio-cultural changes. The process of transition in this part of the world has cut off its peoples spiritually from the country they once shared. This and other accompanying phenomena have been addressed by Enver Kazaz, Andrea Zlatar, Boris Buden, Zlatko Pakovi, Sran Vuini, Borislav Mikuli, Davor Beganovi, Mihajlo Panti, Anisa Avdagi, Alma Deni-Grabi and others. In FIRST PERSON Beq Cufaj notes the cultural alienation among these peoples, better acquainted with the Western literary and cultural scene that with that of their neighbours, which is in fact a kind of revolt and reprisal against recent political events. This has also been accompanied by a process of seeing the other and different as a minority, in stereotypical terms. In the DIARY one of Bosnia and Herzegovinas leading writers, Alma Lazarevska, shares the experience gained during her twoand-a-half-month stay in America. DIALOGUE led by eljko Ivankovi and Veselko Koroman, brings to our attention the poets life and literary work. Veselko Koroman is one of Bosnia and Herzegovinas greatest poets of twentieth century. Poems by Lidija Dimkovska feature in MANUFACTURE. As Elizabeta eleva observes, Ms Dimkovska has a powerful, radical and spare poetical expression that many poets, regardless of gender, might envy.

846

Along with Ms Dimkovska and Adisa Bai, who writes about her journey by Worldexpress, this column also features the lyrical musings of writer and poet Faruk ehi of Bosnia and Herzegovina on the Una, nature and war, and an excerpt from a novel by Zoran Feri, Walt Disneys Mousetrap. Also in MANUFACTURE is the poetry of Agim Apoloni from Kosovo, Fahrudin Kujundi from Bosnia and Herzegovina, Iskra Doneva from Macedonia, and Miodrag Raievi from Serbia. The short stories and novelettes in this issue have been written by Namik Kabil and Neven Uumovi. Janika Ruter has written an exhaustive literary theory essay on the relationship between photograph and text in Alexander Hemons novel The Lazarus Project.Rusmir Mahmutehaji analyzes Hasanaginica from the perspective of the perennial philosophy. MY CHOICE gives us the opportunity to read poems by Boris A. Novak. For the first time, this issue of Sarajevske sveske features a new column, IN(VISIBLE) which will present the literary works of writers belonging to so-called national minorities in this region, dealing in this issue with the work of the Italian national community. Predrag Matvejevi, Tanja Petrovi, Riccardo Nicolosi and Devad Karahasan wrote essays for the BALKANS column. THE DOCUMENTS in this issue also present a detailed text by Maria Dabrowska-Partyka on Sarajevske sveske. A professor of Slavistics in Cracow, Poland, she has analyzed Sarajevske sveske from issue 1 to issue 18, attempting to discover whether SS is a possible alternative in the southern Slav region. The poetry of the Irish poet Chris Agee features in PASSPORT and PORTRAIT OF AN ARTIST presents the work of the Macedonian painter Dragan Petkovi (1952 - 2004).

847

Izdava: MEDIACENTAR SARAJEVO Direktor: Boro Konti Kolodvorska 3 71000 Sarajevo Bosna i Hercegovina Telefon: (+387-33) 715-861 Telefaks: (+387-33) 715-860 E-mail: sarajevske.sveske@media.ba www.sveske.ba www.infobiro.ba Korektor Dina Kameri i Kenan Efendi Dizajn naslovne strane Ognjenka Finci Amra Zulfikarpai Grafiko oblikovanje Adnan Mahmutovi tampa: Kovertelux, Sarajevo Tira: 1000 primjeraka asopis izlazi etiri puta godinje. ISSN 1512-8539 Na osnovu miljenja Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta, broj 02-15-5451/02 od 28.08.2002. godine, asopis Sarajevske sveske osloboen je plaanja poreza na promet proizvoda.