Tainter, Joseph A.: Kolaps Složenih Društava

Kol a p s s l o e n i h dr u tava
J
Joseph A. Tainter
Kolaps kompleksnih drutava
prevela Sonja Ludvig
J os e p h A . Ta i n t e r
4
5
7
Zahvale
Edward Hallett Carr jednom je prilikom ustvrdio da je Toynbeejeva ci-
klika teorija povijesti karakteristian pogled na drutvo u krizi (1961:
37), a i drugi su autori primijetili da se ta teorija esto bavi kolapsom
u razdobljima obiljeenim nedaama. Iako je to bez dvojbe tono, ovaj
rad odraava jednu moju vlastitu preokupaciju kojom se nisam stigao
pozabaviti jo od svog prvog izlaganja na tu temu. Njegova realizaci-
ja uvelike duguje dvjema osobama. Prije svega mojoj supruzi, Bonnie
Bagley Tainter, koja me ohrabrivala da svoj interes za kolaps, kao i ne-
zadovoljstvo postojeim analizama tog podruja, pretoim u ovu knji-
gu. Iako sam osobno kanio napisati eventualno tek nekoliko tekstova,
ona je shvatila da e dostajati samo jedan dui rad, pa ova knjiga uveli-
ke duguje njezinoj dalekovidnosti. Upravo su u brojnim razgovorima s
Bonnie ovdje predoene ideje dobile svoj konani oblik. Ona i na sin
Emmet tolerirali su odvojenost koju sa sobom donosi takav jedan pot-
hvat, a njihova se podrka nije pokolebala skoro pune dvije godine, ko-
liko mi je bilo potrebno za istraivanje i pisanje. Na koncu, Bonnieno
otro uredniko oko pomoglo mi je izgladiti prvu verziju teksta u jedan
daleko itkiji dokument.
Tomas King dugo je bio nezadovoljan arheolokim istraivanjima
koja su se u Sjedinjenim Dravama provodila pod egidom povijesnog
ouvanja. Kako bi se formulirao program za poboljanje takvog stanja,
organizirao je simpozij povodom godinjeg susreta Drutva za ame-
riku arheologiju 1982. godine, naslovljen Teme nacionalnog arheo-
8
lokog istraivanja te me pozvao da odrim predavanje. Kratak tekst
nastao tim povodom bio je moj prvi pokuaj da artikuliram svoje dota-
danje nejasne slutnje o prouavanjima kolapsa. Na ovim je stranicama
predoen rezultat nastavka tog rada, kao i Tomove podrke da se njime
pozabavim.
Brojne kolege s kojima sam kontaktirao izrazile su zanimanje za
moj rad i spremno odgovorile na moje zahtjeve glede referenci i teksto-
va. Bili su to George Cowgill, T. Patrick Culbert, Michael Parker-Pear-
son, John Pfeifer, Robert Sharer, Stephen Whittington, Robert Wenke
te osobito Norman Yofee.
Emily Garber i Carol Raish nisu tedjele ni vremena ni truda da mi
pomognu nabaviti bibliografske materijale. Zahvalan sam Larryju Nor-
dbyju iz amerike Slube nacionalnih parkova, kao i brojnim autorima
i izdavaima koji su zabiljeeni u knjizi, dopustili su mi da reproduci-
ram njihove ilustracije. Sherry Holtke vjeto je pripremila sliku 19, a
Scott Shermer je izradio nekoliko kompjuterskih ilustracija.
Osim toga, nekoliko kolega je na moju molbu recenziralo rad iz
1982. ili nacrte sadanje knjige, te dalo svoje dobrodole primjedbe.
Meu njima su bili Arthur Ireland, Christopher Peebles, Michael Schi-
fer, H. Wolcott Toll, Henry Wright i Norman Yofee.
Posebno moram spomenuti Colina Renfrewa i Jeremyja Sablofa,
urednike izdanja Nove arheoloke studije, ije je zanimanje za ovaj rad
dovelo do njegove sadanje forme i iji su ga komentari vidljivo pobolj-
ali. Posebnu zahvalu zasluuju Peter Richards, urednik za arheologiju
pri izdavatvu Sveuilita u Cambridgeu, i Iain White koji je rukopis
pedantno pripremio za tisak.
Svima obitelji, kolegama i urednicima izraavam najdublju za-
hvalu za njihovu pomo.
Joseph A. Tainter
P
1. Uvod u kolaps
Vei dio sredinjega naplavnog podruja drevnog Eufrata danas
je pustara koju nije mogue kultivirati. Isprepletene dine, zapu-
teni nasipi oko kanala i gomile kamenih ostataka prijanjih na-
selja pridonose tom nizinskom, bezizraajnom reljefu. Vegetaci-
ja je krta, a u mnogim je podrujima uope nema. Grube po-
vrine, erodirane djelovanjem vjetra, te povremeno poplavljena
uleknua tvore nepravilan krajolik koji se prostire u svim prav-
cima, obeshrabrujui sve osim najupornijih putnika. Tek poneki
rijetki ator ovdje nagovijeta neposredni utjecaj ljudskog ivo-
ta Ipak, neko je ovdje poivala jezgra, srce, najstarija urbana
pismena civilizacija na svijetu.
Robert McC. Adams (1981: xvii)
Sputali smo se velikim kamenim stepenicama, ponegdje savr-
eno ouvanim, a drugdje razruenim zbog drvea koje je izni-
klo kroz pukotine pratili smo svog vodia kroz gustu umu,
ispresijecanu napola zatrpanim ostacima, do etrnaest spomeni-
ka od kojih je jednog sruilo s postolja nabujalo korijenje; je-
dan je bio zarobljen u zagrljaju grana drvea i gotovo podignut sa
zemlje; jedan baen na tlo i zarobljen golemim biljkama penjai-
I0
cama i povijuama; a jedan je stajao, skupa s oltarom ispred spo-
menika, usred umarka koji je rastao oko njega, naizgled mu da-
jui sjenu i titei ga kao kakvu svetinju Jedini zvuk koji je na-
ruavao tiinu tog skrivenog grada bilo je glasanje majmuna
John L. Stephens (1850: 102103)
Privlana je slika izgubljene civilizacije: gradovi zakopani nanosima pi-
jeska ili gustiem dungle, ruine i osama ondje gdje su neko vladali
ljudi i obilje. Nedvojbeno, rijetko tko e proitati takve opise a da ne
osjeti strahopotovanje i tugu. Svatko e ostati oparan i htjeti saznati
vie. Tko su bili ti ljudi i, osobito, to se s njima desilo? Kako su razvije-
ne civilizacije mogle postojati u takvim, danas krajnje razornim, uvjeti-
ma? Jesu li ljudi unitili svoj okoli, je li se promijenila klima ili je neki
unutranji sukob doveo do sloma? Jesu li osvajai presudili tim grado-
vima? Ili postoji neki tajanstveni unutranji ritam koji diktira uspon i
pad civilizacija? Neki od nas toliko su fascinirani pitanjima poput ovih
da posveuju itav ivot njihovu prouavanju. Veina se ljudi susretne
s raspravama o palim carstvima i razruenim gradovima u literaturi ili
kolskim satovima. No ta je slika uznemirujua za sve, ne samo zbog
golemih ljudskih pothvata koji su tako tajanstveno propali, nego i zbog
trajnih posljedica tog pada.
A posljedice su jasne: civilizacije su neto krhko, nepostojano. Ta
injenica e uvijek zaokupiti nau pozornost i, ma koliko eljeli da
ne bude tako, potaknuti neka uznemirujua pitanja. Jesu li i dananja
drutva podjednako ranjiva? Je li vjerojatno, kako to tvrdi Ortega, da
mogunost da civilizacija moe umrijeti udvostruuje nau vlastitu
smrtnost (cit. prema Mazzarino [1966: 171])? Mnogi, naravno, radije
vjeruju da bi suvremena civilizacija, sa svojim znanstvenim i tehnolo-
kim potencijalima, energetskim resursima te poznavanjem ekonomije
i povijesti, trebala biti u stanju preivjeti one krize koje su po drevna
i jednostavnija drutva bile nesavladive. Ali koliko je vrsto to uvje-
renje? Mnogi koji barataju odreenim uvidom u povijest nedvojbeno
II
gaje sumnju u to da, kako je rekao Wilamowitz glede Rimskog Carstva,
civilizacija moe umrijeti jer je ve jednom umrla (cit. u Mazzarino
[1966: 174]).
Nekim povjesniarima iz ranog dvadesetog stoljea sumrak je
Rima djelovao gotovo kao isjeak iz suvremene povijesti (Mazzarino
1966: 173; Casson 1937: 183). Ta je analogija ostala duboko ukorije-
njena u popularnom miljenju, a nedvojbeno je iva i danas. Vidljiva
je ak i u radovima nekih suvremenih, kompetentnih autoriteta (npr.
Isaac 1971). Neodoljiva aluzija na drevni Rim tisuljeu i pol godina
dominirala je miljenjem velikog broja ljudi (Mazzarino 1966). Strah
od kolapsa sigurno bi bio manje rairen da nije toga dobro dokumen-
tiranog primjera raspada jednog monog carstva, kojem je izloeno
svako dijete kolske dobi na Zapadu. Ali, kako stvari stoje, oni koji su
zabrinuti za budunost industrijskog drutva, za pravac kojim ide nje-
gova privreda, za njegove ekoloke temelje i politiku superstrukturu,
raspolau nepobitnim primjerom koji pokazuje da su civilizacije, pa i
one mone, ranjive.
Zato prouavati kolaps? U podruju drutvenih znanosti ima mno-
go onih koji se slau s Isaacom: Podrazumijeva se da je kolaps antike
civilizacije najistaknutiji dogaaj u njezinoj povijesti (1971: xi). No
iza znanstvenog interesa postoji i jedan dodatni razlog: kolaps je tema
od najireg zanimanja i najvee drutvene vanosti. Razlog zbog kojeg
dolazi do rasapa kompleksnih drutava od vitalne je vanosti po sva-
kog lana takvog drutva, a danas ono ukljuuje gotovo itavu svjetsku
populaciju. Bilo da je kolaps doista bio najistaknutiji dogaaj u antikoj
povijesti ili ne, malo je onih koji bi eljeli da ona postane i najznaajniji
dogaaj naeg doba. ak i ako vjerujemo da su suvremena drutva ma-
nje podlona kolapsu od drevnih, mogunost da su ipak ranjiva i dalje
uznemiruje. U nedostatku sustavnog znanstvenog tretmana teme ko-
lapsa, takve ideje ostaju izvan dosega neke vrste, pouzdane osnovice.
Rasap drutvenog poretka uestala je preokupacija u Zapadnoj po-
vijesti, koja je svoj izraz esto nalazila u religijama. ini se da se po-
sljednjih nekoliko desetljea ta preokupacija razmahala i pronala na-
I2
ina da se izrazi u svjetovnijim oblicima. Recenzija nedavno odrane
izlobe artefakata drevnih Maja dobro je izrazila popularno miljenje:
fascinacija kulturom Maja moda je djelomino uzrokova-
na legendarnim kolapsom njihove kulture nekoliko stoljea
prije panjolskih osvajanja. Svaka razumna osoba koja se danas
povija pod birokratskim i tehnolokim pritiskom svakodnevnog
ivota mora se upitati je li mogue da drutvo ugui njegova vla-
stita kompleksnost Osjeajui da je naa kolektivna budu-
nost ugroena udimo za povijesnim analizama, ne bi li nam
pomogle da zamislimo kojim bi se pravcem dogaaji mogli od-
vijati (Baker 1986: 12).
Ta se preokupacija protee itavim drutvenim i intelektualnim spek-
trom, od odgovornih znanstvenika i biznismena koji su osnovali
Rimski klub, pa sve do ekstremnijih odvjetaka, kao to je pokret za
preivljavanje. Unutar tog spektra moemo pronai niz ozbiljnih, do-
bronamjernih ljudi: zatitare okolia, protivnike razvoja, predlagae za-
mrzavanja nuklearnih programa i druge. Svi oni strahuju, iz ovog ili
onog razloga, da je industrijska civilizacija u opasnosti. Takvi su stra-
hovi esto utemeljeni na povijesnoj analogiji s ranijim civilizacijama
koje su nestale (i doista se ponekad tvrdi da emo nestati, ba kao to se
to dogodilo i dinosaurima).
Suvremeni mislioci predviaju da e do kolapsa doi zbog katastro-
fa kao to su nuklearni rat, iscrpljenje resursa, ekonomsko opadanje,
ekoloke krize ili sociopolitiki rasap (npr. Meadows et. al. 1972; Ca-
tton 1980; Turco i dr. 1984). Ali tek su nedavno ti strahovi postali iro-
ko rasprostranjeni. Kako je primijetio Dawson:
Od svih promjena koje je donijelo dvadeseto stoljee, niti jedna
nije toliko duboka kao nestanak one neupitne vjere u budunost
i apsolutnu vrijednost nae civilizacije koja je dominirala u de-
vetnaestom stoljeu (1956: 54).
Iako je kolaps bio zanimljiv jo od vremena kad su drutva pokazala
svoju ranjivost, ostao je tekom zagonetkom za povjesniare i sociolo-
IJ
ge. Moda je zbog toga nastanak kompleksnih politikih odnosa pri-
vukao vie panje znanstvenika nego njegova suprotnost, kolaps. Ljud-
sku povijest u cjelini je karakterizirao ini se neiscrpan trend prema
sve veim razinama kompleksnosti, specijalizacije i sociopolitike kon-
trole, proizvodnja sve veih koliina energije i informacije, stvaranje
sve veih naseobina te razvoj sve sloenijih i monijih tehnologija. Taj
konstantan aspekt nae povijesti s pravom je popraen iznimno veli-
kim istraivakim radom, tako da danas poinjemo razumijevati kako
je do toga dolo. Meutim, sluajevi u kojima je taj gotovo univerzalni
trend bio prekinut slomom nisu dobili odgovarajuu koliinu pozorno-
sti. Naravno, bezbrojni su pisci proizveli tisue objanjenja razloga za
kolaps, ali razumijevanje dezintegracije je na podruju drutvenih zna-
nosti ostalo od minornog interesa. Objanjenja kolapsa obino se daju
ad hoc i odnose se tek na pojedino drutvo ili nekoliko drutava, pa je
openitiji pregled izostao. Istodobno, kako u pokazati, takve teorije
uglavnom pate od niza konceptualnih i logikih pogreaka. Kad sam
zapoeo s radom na ovoj analizi, nisam susreo ni jedno pouzdano, uni-
verzalno objanjenje kolapsa, ni jednu teoriju koja bi nam pomogla da
shvatimo sve ili veinu sluajeva kolapsa. Upravo me takvo stanje stvari
navelo da se latim ovog pothvata. Cilj je ovog rada, dakle, izvesti ope
objanjenje kolapsa, primjenjivo u razliitim kontekstima i s implikaci-
jama za sadanje stanje. Ovaj rad pripada podruju arheologije i povi-
jesti, ali jo vie sociologije.
Pristup u ovom radu je sljedei: prvo dajemo uvod i primjere za po-
jedine sluajeve kolapsa, da bismo u drugom poglavlju ukratko razmo-
trili prirodu kompleksnih drutava. U treem poglavlju raspravlja se o
postojeim pristupima razumijevanju kolapsa te se daje njihova ocjena.
U etvrtom poglavlju izvodi se ope objanjenje, koje e se u petom po-
glavlju ocijeniti na osnovi studija sluajeva. Zavrno poglavlje nastavlja
s raspravom o ponuenom objanjenju, daje sintezu sumira knjige te
iznosi neke od posljedica za suvremenu scenu.
I4
to je kolaps?
Kolaps je irok termin koji moe pokrivati raznovrsne procese. On
ima razna znaenja za razne ljude. Jedni kolaps vide kao neto to se
moe dogoditi iskljuivo drutvima organiziranim na iznimno kom-
pleksnoj razini. Za njih e se mogunost kolapsa plemenskih druta-
va ili seoskih zajednica baziranih na poljoprivredi initi udnovatom.
Drugi sagledavaju kolaps kao vid ekonomske dezintegracije, iji je ko-
nani izraz predvieni kraj industrijskog drutva. Trei pak sumnjaju u
korisnost itave ideje, ukazujui na umjetnike stilove i knjievne tra-
dicije koje nerijetko uspijevaju nadivjeti politiku decentralizaciju.
Kolaps, kako je shvaen u ovoj knjizi, jest politiki proces. On moe,
a esto i ima posljedice po podruja kao to su privreda, umjetnost i
knjievnost, ali se u svojoj biti tie sociopolitike sfere. Drutvo je do-
ivjelo kolaps kad pokazuje brz, znaajan gubitak utvrene razine soci-
opolitike kompleksnosti. Termin utvrena razina je vaan. Da bismo
uope mogli govoriti o kolapsu nekog drutva, ono je moralo biti na
odreenom stupnju kompleksnosti (ili se barem razvijati prema nje-
mu) due od jedne ili dviju generacija. Pad Karolinkog Carstva, dakle,
nije sluaj kolapsa, ve samo neuspjeni pokuaj stvaranja carstva. Ko-
laps, sa svoje strane, mora biti brz dakle odvijati se u svega nekoliko
desetljea i podrazumijevati znaajne gubitke u sociopolitikoj struk-
turi. Manje znaajne gubitke, kao i one koji se dogaaju sporije, valja
smatrati sluajevima slabljenja i opadanja.
Kolaps se manifestira u pojavama kao to su:
slabiji stupanj stratifkacije i drutvene diferencijacije;
slabija ekonomska i profesionalna specijalizacija pojedinaca,
grupa i teritorija;
manje centralizirana kontrola, odnosno slabija regulacija i inte-
gracija razliitih privrednih i politikih grupacija koju provode
elite;
slabija kontrola ponaanja i discipline;
smanjena ulaganja u epifenomene kompleksnosti, odnosno one
I5
elemente koji defniraju pojam civilizacije: monumentalnu ar-
hitekturu, umjetnika i knjievna postignua i slino;
slabiji protok informacija meu pojedincima, politikim i pri-
vrednim grupacijama te izmeu sredita i periferije;
smanjeno dijeljenje, trgovanje i redistribucija resursa;
slabija cjelokupna koordinacija i organizacija pojedinaca i grupa;
manji teritorij organiziran unutar samo jedne politike jedinice.
Naravno, svaka stavka ovog popisa nee se moi podjednako primi-
jeniti na sva drutva koja su pretrpjela kolaps, a ni sam popis nipoto
nije kompletan. Neka drutva koja se mogu svrstati pod ovu defniciju
nisu posjedovala sva ta obiljeja; konkretno, jedno ili dva drutva koja
emo ovdje navesti imala su ih tek nekolicinu. Ali popis nam nudi pri-
lino koncizan opis onoga to se dogaalo u veini poznatijih sluaje-
va kolapsa.
Kolaps je opi proces koji nije ogranien na odreeni tip drutva ili
razinu kompleksnosti. Kompleksnost ljudskih drutava, o kojoj se detalj-
nije raspravlja u drugom poglavlju, nije iskljuiva pretpostavka. Drutva
se razlikuju prema stupnjevima sloenosti, a njihova se sloenost moe
stupnjevito poveavati ili smanjivati. Ne postoji odreena toka za koju
bismo mogli rei: ovo je stupanj na kome drutvo postaje kompleksno.
I skupine lovaca ili plemenskih uzgajivaa doivljavaju promjene u slo-
enosti, bilo u smjeru njezina poveanja ili smanjenja, ba kao to se to
dogaa i velikim nacijama. Kolaps, koji dakle podrazumijeva nagli gole-
mi gubitak utvrene razine kompleksnosti, mora se sagledavati u odno-
su na veliinu drutva u kom se zbiva. I jednostavna drutva mogu izgu-
biti utvrenu razinu kompleksnosti, ba kao to se to dogaa i s velikim
carstvima. Uzgajivai s trajnim prebivalitem mogu postati nomadski
sakupljai i izgubiti sociopolitiko bogatstvo seoskog ivota. Podruje
organizirano pod centraliziranom upravom moe izgubiti svoje hije-
rarhijsko okrilje i pretvoriti se u vie neovisnih lenskih sela. Grupa sa-
kupljaa moe biti toliko pogoena propadanjem okolia da dijeljenje i
drutvena organizacija uglavnom bivaju naputeni. Ba kao i pad Rima,
i to su primjeri kolapsa, koji za stanovnitvo pogoeno njima nisu bili
I
nita manje znaajni. Nadalje, s obzirom da se kolapsi jednostavnijih
drutava mogu razumjeti na temelju openitih naela, oni su jednako
informativni kao i propasti nacija ili carstava. Bilo koje objanjenje ko-
lapsa koje moe biti generalno primjenjivo trebalo bi nam pomoi pri
shvaanju svih njezinih stupnjeva, od najjednostavnijih do najsloeni-
jih. To je i jedna od sredinjih toaka i ciljeva ove knjige.
Nakon svih ovih tvrdnji, valjalo bi upozoriti da kolaps zapravo nije
jednostavno defnirati. Ova rasprava moe posluiti da se bolje snae-
mo u spomenutom podruju, ali defniciju emo moi dati tek kasnije.
Kolaps u povijesti
Pad Rimskog Carstva je, na Zapadu, najpoznatiji primjer kolapsa, pri-
mjer koji u popularnoj misli najbre pada na um. Pa ipak, to je samo
jedan sluaj, iako osobito dramatian, neega to je prilino uobiajeni
proces. Kolaps je ponovljivo obiljeje ljudskih drutava, i upravo ga ta
injenica ini vrijednim pokuaja da za nj pronaemo ope objanjenje.
Sljedee stranice nude kratak pregled nekih sluajeva kolapsa. Pregled
ima namjeru ilustrirati zajednike elemente tog fenomena i prikazati
niz drutava koja su mu podlegla. U skladu s raspravom u prethodnom
odjeljku, itatelj e na sljedeim stranicama pronai niz drutava, od
onih jednostavnih do monih i kompleksnih. Izlaganje je podijeljeno
prema velikim zemljopisnim podrujima, a zatim kronoloki. Na te-
melju njega nastaje slika jednog procesa koji se opetovano javlja u po-
vijesti i prethistoriji, a koji je po svojoj rasprostranjenosti globalan.
To nipoto nije cjelovit popis. Daljnje sluajeve nisam traio onda
kad mi se inilo da bi njihovo navoenje dovelo do redundancije. Bilo
je nedvojbeno stotina, pa i tisua primjera kolapsa centraliziranih dru-
tava koja nisu bila organizirana na odgovarajuoj razini kompleksno-
sti da bi proizvela pisane dokumente. Neka od njih, iako vjerojatno
samo manji dio, poznajemo arheoloki. Budui da je kolaps opi pro-
ces, takvi su sluajevi sasvim relevantni za njegovo razumijevanje te ih
valja prouavati svugdje gdje su nam dostupni.
I7
Zapadno Carstvo Chou
Dinastija Chou naslijedila je na kineskom prijestolju korumpiranu di-
nastiju Shang, godine 1122. prije Krista. Vladavina koju je uspostavila
ta dinastija kasnije se u Kini smatrala zlatnim dobom. Dinastija Chou
vladala je putem feudalnog sustava, ali tijekom stoljea njihova je kon-
trola poela opadati. Vladarska je kua poela gubiti svoju mo ve
934. godine pr. Kr. Barbarske su invazije postale sve ee u devetom
i osmom stoljeu, a lokalni su upravitelji poeli ignorirati svoje obve-
ze prema dvoru dinastije Chou. Godine 771. pr. Kr. posljednji vladar iz
Zapadne Chou dinastije ubijen je u bici, a prijestolnicu Hao prodrli su
sjevernjaci, pritom je opljakavi.
Nakon te katastrofe prijestolnica dinastije Chou preseljena je isto-
no, u Loyang, gdje je Istona dinastija Chou vladala od 770. do 256. go-
dine pr. Kr. Vladari Istone dinastije Chou, meutim, bili su nemone
marionete jer jedinstvo kineske drave zapravo je kolabiralo zajedno
sa Zapadnom dinastijom Chou. U razdobljima Proljea i Jeseni (770
464. pr. Kr.) te u razdoblju zaraenih drava (463222. pr. Kr.), rasap i
beskonani sukobi postali su uobiajena stvar. Nastajale su mone lo-
kalne drave koje su se neprekidno borile za prevlast, sklapajui i raz-
vrgavajui saveze, stupajui u ratove i manipulirajui barbarskim ple-
menima. Kako su se sukobi intenzivirali, vee su drave neprekidno
gutale one manje. Suprotstavljenih drava bilo je sve manje, ali je nji-
hov teritorij rastao, sve dok na koncu dinastija Chin nije ponovo ujedi-
nila Kinu, 221. pr. Kr.
Razdoblje rasapa i konfikata urodilo je nekim od glavnih kineskih
flozofskih, knjievnih i znanstvenih postignua. Konfucijevi su spisi
nastali upravo u tom razdoblju i kao reakcija na njega. Suparnike
flozofske kole (Stotinu kola) mnoile su se i napredovale izmeu
500. i 250. godine pr. Kr. Osim brojnih tehnikih i ekonomskih posti-
gnua, kineska politika misao u svom klasinom obliku pojavila se za
najgorega sloma (Creel 1953, 1970; Needham 1965; Levenson i Schur-
man 1969; Hucker 1975).
I8
Civilizacija Harappa
Civilizacija Harappa, ili civilizacija Doline Inda, postojala je u sjevero-
zapadnoj Indiji moda ve 2400. pr. Kr. ini se da su njome dominira-
la dva velika grada, Mohenjo-Daro u sredinjoj Dolini Inda, i Harappa,
koji je bio smjeten uzvodno. Oba su grada bila sazdana na slian na-
in: utvrena citadela s upravnim i religijskim graevinama na zapad-
noj strani te nia, urbana zona, s umreenim standardiziranim ulica-
ma, kanalizacijom i sustavom za odvod otpada. Postojalo je vie manjih
sredita izgraenih po istom temeljnom planu. Luke su kontrolirale
obalu Inda, uzvodno i nizvodno. Gledajui i prostorno i vremenski, ta
se pismena civilizacija odlikovala zapanjujuim stupnjem jednoobra-
znosti u lonarstvu, ornamentima, ciglama, oruju, oruima od bronce
i kamena, peatima i gradskim planovima. Oba velika grada imala su
goleme itnice. Sve to ostavlja dojam da je bila rije o visoko centralizi-
ranom drutvu u kome je drava upravljala brojnim segmentima sva-
kodnevnog ivota mljevenjem itarica, peenjem cigala i masovnom
izradom lonarije, opskrbom drva za potpalu i izgradnjom nastambi.
Meutim, otprilike 1750. godine pr. Kr. ta se regionalna jednolikost
i centralizirana kontrola slomila. U urbanim sreditima smanjivao se
stupanj standardiziranosti ulinih proelja, gradnja nije vie bila toliko
pomna, cigle iz starijih zgrada koritene su za izgradnju novih, priklad-
nijih nastambi, a stare su zgrade bile rascjepkane na dijelove. Po prvi
put, pei za peenje opeka poele su se zidati unutar gradskih zidina.
Izraajna je umjetnost postala jednostavnijom. Nakit se zgrtao i skri-
vao. Hrpe nepokopanih leeva leale su po ulicama. U nekim srediti-
ma koje su ranije nastanjivali Harappanaci sad su obitavali ljudi koji su
ivjeli u bijednim kolibama meu ruevinama, i to, ini se, nakon pot-
puna kraha civilnih vlasti. Na koncu su i ti bili preputeni povijesti (Pi-
ggott 1950; Raikes 1964; Dales 1966; Tapar 1966; Wheeler 1966, 1968;
Allchin i Alchin 1968; Gupta 1982).
IP
Mezopotamija
Mezopotamija se obino smatra sreditem porijekla civilizacije i urba-
nog drutva. Njezina povijest puna politikih uspona i padova prua
nam brojne primjere kolapsa.
Od konkurentnih gradova-drava ranog treeg tisuljea prije Kri-
sta, Sargon Akadski stvorio je prvo Mezopotamsko Carstvo (oko 2350
2150. pr. Kr.). Njegov pad, do kog je dolo otprilike dvjesto godina na-
kon osnivanja, nagovijestio je val pobuna podreenih gradova-drava.
U junoj Mezopotamiji dolo je zatim do razdoblja decentralizacije.
Sljedee razdoblje regionalne hegemonije zapoelo je s treom dina-
stijom iz Ura (oko 21002000. pr. Kr.), koja je uspostavila razgranatu
mreu lokalne birokracije radi prikupljanja poreza i doprinosa. Trea
dinastija iz Ura poticala je razvoj sustava za irigaciju te porast stanov-
nitva i broja naselja. Taj je pokuaj maksimalnog poveanja ekonom-
ske i politike moi doveo do brzog sloma koji je imao katastrofalne
posljedice po junu Mezopotamiju. U sljedeem tisuljeu broj naselja
smanjio se za 40, a povrina naseljenih podruja za 77 posto.
Politika se mo preselila na sjever, u Babilon. Carstvo koje je osno-
vao Hamurababi (oko 17921750. pr. Kr.) nije preivjelo smrt njegova
sina Samsuilune (umro oko 1712. g. pr. Kr.). etiri kralja koja se nasli-
jedila prijestolje vladala su uvelike smanjenim podrujem, sve dok di-
nastiju nisu dokrajili Hetiti. Gotovo istodobno, Asirija je u razdoblju
izmeu 1920. i 1780. godine pr. Kr. ustanovila iroku mreu puteva tr-
govine i zatim kolabirala. Asirci su doivjeli politiki preporod u 14.
stoljeu pr. Kr. te u razdoblju izmeu devetog i sedmog stoljea pr. Kr.
U tom kasnijem periodu vladali su golemim carstvom koje se protezalo
veim dijelom Bliskog istoka, da bi zatim izgubili glavninu podreenih
zemalja i pretrpjeli poraz koji su im 614. pr. Kr. nanijeli Medijci. Nakon
toga su asirske drutvene i politike institucije nestale.
Nakon kratkotrajnog razdoblja preporoda u Babilonu, kojemu je na
kraj stao Kir Veliki, Mezopotamija je inkorporirana u niz bliskoisto-
nih carstava koja su nastajala jedno za drugim, a razlikovala su se po
veliini i trajnosti bila su to carstva Ahemenida, Seleukida, Parta, Sa-
20
sanida te Islamsko Carstvo. Dolazilo je do nepravilnog ali uglavnom
odrivog poveanja razmjera i sloenosti poljoprivrednog ustroja, gu-
stoe stanovnitva i izgradnje gradova.
U razdoblju izmeu sedmog i devetog stoljea poslije Krista, meu-
tim, dolo je do generalnog sloma na podruju Mezopotamije. Do jeda-
naestog ili dvanaestog stoljea ukupno se nastanjeno podruje smanjilo
na svega est posto vrijednosti od prije pet stotina godina. Stanovnitvo
je palo na najmanju brojku u razdoblju od pet tisuljea. Dravni resur-
si su se strmoglavo smanjili. U mnogim strateki vanim i nekad pros-
peritetnim podrujima dolo je do smanjenja prihoda od poreza za 90,
pa i vie posto, i to u razdoblju od jednog ljudskog ivota. Stanovnitvo
se bunilo, a seoskim je podrujem postalo nemogue vladati. Do poet-
ka desetog stoljea irigacijske brane postojale su gotovo samo u blizini
Bagdada. Kako opisuje citat koji prethodi ovom poglavlju, temelji za ur-
bani ivot na prostoru sredinje Mezopotamije, velikom kakvih 10.000
kvadratnih kilometara, nestali su na mnogo stoljea. Sve do suvremenog
doba to su podruje prvenstveno nastanjivali nomadi (R. McC. Adams
1978, 1981; Jacobsen i Adams 1958; Waines 1977; Yofee 1979, 1982).
Egipatsko Staro Carstvo
Ujedinjenje Gornjeg i Donjeg Egipta obino se povezuje s Prvom dina-
stijom, otprilike 3100. godine pr. Kr. Taj se dogaaj oduvijek smatrao
prijelomnim trenutkom u politikoj povijesti. Egipatsko Staro Carstvo
bilo je visoko centraliziran politiki sustav, a njime je upravljao vladar
kome se pripisivao nadnaravni autoritet. Vladavina se temeljila na pi-
smenoj, hijerarhijski organiziranoj birokraciji. Ona je uivala pozama-
an, stalan prihod s vladarovih zemalja, upravljala golemim resursima
radne snage i gotovo monopolizirala neke od kljunih materijala i uvo-
zne luksuzne robe. Ta je vlast zauzvrat poveala proizvodne kapacite-
te, osiguravala upravu i teritorijalno irenje te odravala dobre odnose
s natprirodnim silama.
Meutim, kako se Staro Carstvo razvijalo, postajalo je sve tee osi-
gurati uinkovitu kontrolu nad provincijama koje su poele pokazivati
2I
jaka feudalna obiljeja. ini se da je politiki autoritet vladara opadao,
dok je mo provincijalnih slubenika i bogatstvo upravnog plemstva
raslo. Krunske su zemlje pretrpjele podjele. Uvoenje izuzea od opo-
rezivanja pogrebnih darova smanjilo je vladarske resurse. Meutim, ta-
kav se razvoj dogaaja podudarao s golemim graevinskim radovima
na vladarev troak. Posljednji vladar este dinastije, Pepi II (Neferka-
ra), sagradio je velianstveni pogrebni spomenik iako se opadanje moi
kraljevske obitelji pri kraju njegove vladavine ve jako osjealo.
S krajem este dinastije, 2181. pr. Kr., Staro Carstvo je kolabiralo.
Poetak Sedme dinastije obiljeilo je razdoblje razdora, jedno od naj-
mranijih u egipatskoj povijesti. U Prvom meurazdoblju dolo je do
sloma nacionalne centralizacije i stvaranja vie neovisnih i polu-neo-
visnih dravnih zajednica. Vlast velikog broja vladara u naelu je bila
kratka. Kraljevske su grobnice postale skromnije.
Iz tog razdoblja sauvano je malo zapisa, ali oni postojei ukazuju
da je dolo do sloma poretka. Meu raznim podrujima vladale su raz-
mirice; pljakalo se, ubijalo, izbijale su revolucije, dolazilo je do dru-
tvene anarhije i prepada na deltu Nila. Pljakane su grobnice, ene iz
vladarskih obitelji nosile su prnje, a dunosnici su bili izloeni uvreda-
ma. Seljaci su nosili titove dok su obraivali polja. Smanjila se vanjska
trgovina, uestale su pojave gladi, a oekivani ivotni vijek opadao. S
Jedanaestom dinastijom, poetkom 2131. pr. Kr., polako su se vraali
red i jedinstvo. Ustanovljeno je Srednje Carstvo. Pa ipak, lokalna i re-
gionalna neovisnost nije potisnuta sve do otprilike 1870. pr. Kr. (Smith
1971; Bell 1971; OConnor 1974).
Hetitsko Carstvo
Hetiti su malo poznati narod iz Anatolije, ija je politika povijest po-
ela oko 1792. godine pr. Kr., osvajanjima Anitte. Narednih stoljea he-
titsko je bogatstvo raslo i opadalo. Epizode osvajanja i irenja bile su
ispresijecanje razdobljima obrane i rasapa. U kasnijem periodu hetit-
ska je vojska trpjela poraze, pa su mnoge provincije izgubljene, a ple-
mena Kaska pljakala su i palila gradove diljem zemlje. Plemena Kaska
22
ak su osvojila i hetitsku prijestolnicu, grad Hatu. Oko 1380. pr. Kr. na
prijestolje je stupio veliki vladar, uppiluliuma, za ije su uprave ob-
novljene prijanje hetitske pozicije. U razdoblju uprave tog i narednih
vladara carstvo se uvrstilo u Anatoliji i Siriji. Hetiti su se u Siriji borili
za prevlast s Egiptom, a taj je sukob zavrio sporazumom s Ramzesom
1284. pr. Kr.
U ranom trinaestom stoljeu pr. Kr. Hetiti su bili na vrhuncu svo-
je moi. Njihovo je carstvo ukljuivalo vei dio Anatolije, Sirije i Cipra.
Hetiti i Egipani su bili dvije vodee sile u toj regiji. Pa ipak, resursi car-
stva dovedeni su do krajnjih granica. Iako su odnosi s Egiptom osta-
li miroljubivi, Hetiti su nailazili na nevolje gotovo u svim smjerovima,
ukljuujui Asirce na jugoistoku, plemena Kaska na istoku te malo po-
znate narode na zapadu Male Azije i Cipru. Krajem trinaestog stoljea
pr. Kr. njihovi pisani zapisi postaju sve rjei te na koncu sasvim nestaju.
S kolapsom Hetitskog Carstva, katastrofa veih razmjera ali neizvje-
sna oblika pogodila je itavu regiju. Otkriveno je da su iskopana nalazi-
ta diljem Anatolije i Sirije u to doba bila spaljena. Kolaps Carstva zna-
io je i kraj hetitske civilizacije. ivot u sredinjoj anatolijskoj visoravni,
nakon otprilike 1204. pr. Kr., nestao je na vie od stoljea. Podruje vie
nije imalo nikakvih urbanih naselja, a ini se da je bilo krto nastanje-
no nomadima. U razdoblju izmeu 12. i 9. stoljea pr. Kr. na tom se po-
druju pojavilo novo, Frigijsko Carstvo, koje nije imalo nikakve veze s
Hetitima (Gurney 1973a, 1973b; Goetze 1975a, 1975b, 1975c; Hogarth
1926; Akurgal 1962; Barnett 1975b).
Minojska civilizacija
Minojska je civilizacija na Kreti bila prva civilizacija u Europi. Prve pa-
lae na tom otoku izgraene su nedugo nakon 2000. pr. Kr. Nakon toga
palae su vie puta unitene u potresima, ali su sve do konanog sloma
civilizacije bile graene nanovo, svaki put sve velianstvenije. Minojce
je obiljeavalo napredno poznavanje arhitekture, graditeljstva, odvod-
nog i hidraulikog sustava. Palaa u Knososu nakon 1700. pr. Kr. bila
je luksuznija od suvremenih palaa u Egiptu i na Bliskom istoku. Sadr-
2J
ala je toalete s odvodom vode i otpada. Bogate freske krasile su mno-
ge zidove, a u palai su se nalazile prostorije u kojima su radili lonari,
pletilje, metalni radnici i draguljari. Palae su funkcionirale kao admi-
nistrativna sredita, skladita i ekonomska kontrolna vorita. Sadrale
su brojne skladine prostorije i posude za skladitenje, a samo u Knoso-
su moglo se pohraniti preko 9.000 hektolitara maslinova ulja. Postojali
su administrativni propisi: zapisi, u kojima je biljeen sadraj oruarni-
ca, ukazuju na to da su se sva dobra prvo skupljala u palai a zatim re-
distribuirala. Disk iz Festa je najstariji poznati primjerak tiska, sainjen
od pokretnih slova koja su se utiskivala u glinu.
Minojci su trgovali diljem Mediterana, a posebice na njegovu isto-
ku. Najvjerojatnije su bili vodea pomorska sila svog vremena. ini se
da je u minojskoj povijesti Kreta bila uglavnom miroljubiva, jer palae
nisu bile utvrene, a scene prikazane na freskama ne prikazuju borbe.
Meutim, oko 1500. godine pr. Kr. snaan je potres prouzroio silna
razaranja, nakon ega je dolo do velikih promjena. Ranije pismo, koje
je do danas ostalo nedeifrirano ali je poznato pod nazivom linear A,
odbaeno je u korist grkog lineara B. Uvedeni su novi naini ratova-
nja, ukljuujui nove tipove oruja i borbu na konjima. Mikenska civi-
lizacija na kopnenoj Grkoj postala je ozbiljan rival Minojskoj. Kako se
militarizacija poveavala, sigurnost je opadala. Sredinji i istoni dije-
lovi Krete, a moda i itav otok, vjerojatno su potpali pod dominaciju
Knososa. Razorene su brojne palae. U mjestima kao to je Fest lokalni
je upravitelj bio obvezan detaljno izvjetavati Knososu o poljoprivred-
noj i industrijskoj proizvodnji. Oko 1380. pr. Kr. palae na Kreti su sa-
svim razorene, a veina ih nije ponovo izgraena. Kasnija, opsegom
smanjena uprava u Knososu i na nekim drugim lokacijama na koncu je
nestala oko 1200. pr. Kr. (Matz 1973a, 1973b; Willetts 1977; Stubbings
1975b; Hooker 1976; Chadwick 1976).
Mikenska civilizacija
Mikenska se civilizacija u kopnenom dijelu Grke poela razvijati oko
1650. godine pr. Kr. Vrhunac svoje moi i prosperiteta dosegla je nakon
24
1400. pr. Kr., odnosno nakon pada minojske civilizacije. Diljem sredi-
nje i june Grke ta je civilizacija razvila veliku homogenost u djelatno-
stima poput umjetnosti, arhitekture i politike organizacije. Podruje je
bilo podijeljeno na vei broj neovisnih drava od kojih je svaka u svom
sreditu imala utvrenu palau ili kompleks citadela, kao i jednog vla-
dara. Najpoznatija od tih drava, a vjerojatno i najmonija, bila je sama
Mikena. Kraljevski dvor i upravu sainjavali su plemii, a krupni su ze-
mljoposjednici (nie plemstvo) upravljali seoskim podrujem. Ploice
ispisane pismom linear B s Pilosa ukazuju da je kraljevstvo bilo podi-
jeljeno na 16 administrativnih podruja, od kojih je svakim upravljao
guverner i njegov zamjenik. Mikenske su palae, ba kao i palae na
Kreti, sluile kao sredita za upravljanje privredom te za pohranu i re-
distribuciju hrane i drugih dobara. Veina zapisa na linearu B sastojala
se od zadovoljavanja raunovodstvenih potreba.
Umjetnost i arhitektura mikenske civilizacije dobro su poznate.
Graene su velike strukture s masivnim, kiklopskim zidovima. Pa-
lae su sadrale freske i kupaonice. Obrada dragog kamenja, obrada
metala i proizvodnja lonarije bile su povjerene umjenim obrtnicima,
kao i izrada intarzija, obrada slonovae, stakla i majolike. Ti su obrtnici
veoma esto radili pod neposrednim nadzorom uprave iz palae. Gra-
dili su se putovi, vijadukti i akvadukti. Trgovina mikenskim dobrima
bila je iroko rasprostranjena Mediteranom.
Nakon otprilike 1200. godine pr. Kr. dolo je do katastrofe. Razo-
rena je palaa za palaom. Nakon toga uslijedilo je razdoblje od preko
stotinu godina obiljeeno nestabilnim uvjetima, estim katastrofama
koje su pogaale brojna sredita te migracijama stanovnitva. Ujedna-
eni mikenski stil u lonarstvu povukao se pred lokalnim stilovima sla-
bije kvalitete. Obrada metala postala je jednostavnija, a pisanih tragova
vie nije bilo. Obrtnici i umjetnici, ini se, posvuda su nestali. Diljem
Korintske prevlake i drugdje graene su utvrde. U Mikeni, Tirinsu i
Ateni izvori vode su po cijenu velikih napora, zbog buenja stijena, bili
organizirani unutar citadela. Izvor vode u Ateni, usjeen u kamen, vje-
rojatno datira iz razdoblja uestalih nedaa. Trgovina je opala, a neki
25
autori tvrde da je eljezo postalo glavni materijal za izradu orua upra-
vo zbog bitnog smanjenja trgovine bakrom i kositrom.
Broj nastanjenih toaka je osjetno opao, od 320 u trinaestom sto-
ljeu pr. Kr. na 130 u dvanaestom te na 40 u jedanaestom stoljeu pr.
Kr. U nekim podrujima, poput jugozapadnog Peloponeza, broj naselja
se u to doba bio poveao, pa izgleda da se dio stanovnitva iz razore-
nih podruja preselio u mirnije regije. No samo manji segment opada-
nja stanovnitva moemo pripisati takvim uzrocima. Procjene cjeloku-
pnog smanjenja broja stanovnitva variraju izmeu 75 i 90 posto. ak
su i podruja koja nisu bila pogoena razaranjima, kao to je Atena,
pretrpjela konaan politiki slom. Do 1050. godine pr. Kr. mikenska je
civilizacija, usprkos kratkotrajnim lokalnim preporodima, posvuda ne-
stala, te je zapoelo grko mrano razdoblje (Stubbings 1975a, 1975b;
Hooker 1976; Chadwick 1976; Desborough 1972, 1975; Betancourt
1976; Snodgrass 1971; Mylonas 1966; Taylour 1964).
Zapadno Rimsko Carstvo
Rimsko Carstvo je izvanredan primjer kolapsa. Sluaj je to koji pred-
njai pred svim drugima i do dananjeg dana pobuuje nau fascinaci-
ju. Kako je Rim bio ogromno carstvo, koje je raspolagalo superiornom
vojnom silom i naizgled neogranienim resursima, njegova je ranjivost
oduvijek nosila u sebi poruku da su civilizacije neto prolazno. Ako je
Rimsko Carstvo, koje je dominiralo ondanjim svijetom, bilo podree-
no bezoblinim povijesnim silnicama, onda se ne treba uditi to toliko
ljudi strahuje za budunost suvremene civilizacije.
Rim je u posljednjih nekoliko desetljea prije Krista proirio svo-
ju vladavinu, prvo itavom Italijom, zatim diljem Mediterana i njemu
graninih zemalja, te konano i po sjeverozapadnoj Europi. Kombina-
cija domaih nemira, izvanjskih opasnosti i prilika kojima je bilo teko
odoljeti uinila je ekspanziju djelotvornom politikom sve dok August
(27. pr. Kr. 14. g. po. Kr.) nije uinkovito utvrdio veliinu carstva. Na-
kon toga teritorijalni su dodaci bili od slabe vanosti. Usprkos spekta-
kularnom usponu Rima, Pax Romana nije dugo trajao. Ve su u dru-
2
gom stoljeu barbarske invazije i kuga zajedniki oslabjeli carstvo. U
treem se stoljeu carstvo gotovo raspalo, budui da su se daljnjim bar-
barskim upadima i novoj epidemiji kuge pridruili i graanski ratovi i
ekonomske krize. Do kraja treeg i poetka etvrtog stoljea carevi Di-
oklecijan i Konstantin su privremeno obnovili red. Godine 395. Rim-
sko Carstvo je trajno podijeljeno na Zapadno i Istono. Zapadno Car-
stvo je neprestance opadalo kako je sve vie provincija potpadalo pod
vlast barbara. Na koncu, posljednji je rimski car bio zbaen 476. godine
(Gibbon 177688; A. Jones 1964, 1974).
Civilizacija Olmeka
Najstarija meksika civilizacija, Olmeci, razvila se u vlanim mova-
rama Velacruza krajem prvog tisueljea pr. Kr. Olmeka je umjetnost
utjecala na vei dio Srednje Amerike te brojne kasnije civilizacije. Niz
olmekih politikih sredita nastao je i nestao u dungli prije konanog
kolapsa civilizacije Olmeka. Taj je posljednji dogaaj slabo datiran, ali
ini se da se dogodio negdje u posljednjim stoljeima pr. Kr.
Olmeke najbolje poznajemo zahvaljujui arheolokim ostacima po-
litikih sredita. Vjerojatno najstarije meu njima bilo je San Lorenzo
Tenochtitlan (oko 1150900. pr. Kr.). Njegov vaan dio ini sredinji,
formalno organiziran kompleks nasipa izgraenih na ravnini, veim
dijelom umjetno stvorenoj. Grupe dugakih, niskih nasipa okruuju
dvorita u kojima se na jednom ili oba kraja uzdiu velike piramide. U
tom sklopu nalazio se i kameni akvadukt te bazeni, omeeni bentoni-
tom. Sa srednjoamerikih visoravni uvozilo se vulkansko staklo, a po-
stojale su radionice za obradu vulkanskog stakla, kremena i serpentine.
Bazaltni spomenici teki preko dvadeset tona dopremani su s planina
udaljenih vie od pedeset kilometara, a zatim uspravljani na visinu od
pedeset metara.
Nalazite u La Venti (oko 800400. pr. Kr.) moda je bilo politiki
nasljednik onoga u San Lorenzu. Sastojalo se od nasipa, platformi i pi-
ramide. Skup bazaltnih stupova tekih nekoliko tona okruivao je sre-
dinju povrinu koja moda nikad nije dovrena. Velik mozaik s prika-
27
zom jaguarske maske izraen je od serpentine, a zatim zakopan. Nakon
propasti La Vente mo je moda premjetena u Tres Zapotes, nalazite
o kome malo toga znamo.
Na nekim olmekim nalazitima, ukljuujui i San Lorenzo, naeni
su dokazi nasilja do kojeg je dolo pri kraju postojanja te civilizacije. Po
cijenu velikih napora bazaltni su spomenici namjerno i sustavno una-
kaeni i uniteni, te na koncu zakopani (Drucker, Heizer i Squier 1959;
Coe 1981; Soustelle 1984).
Klasini period Maja
Jedna od najpoznatijih civilizacija koje su doivjele kolaps, Maje iz ju-
ne nizine Peten, ostavila je iza sebe hramove, palae i itave gradove
koji danas naputeni lee u dungli. To ostavlja snaan dojam na koji
nedvojbeno dosta utjee i praumski okoli. U popularnoj misli, civi-
lizacija je ono to stoji izmeu ovjeanstva i kaosa prirode. Slika gra-
dova kojima je zavladao taj kaos i nehotice budi nau morbidnu fasci-
naciju.
Elementi skupa obiljeja kojeg nazivamo civilizacijom Maja mogu
se pronai rano u prvom tisuljeu pr. Kr. Do posljednjih nekoliko sto-
ljea pr. Kr. sloena politika organizacija i velebna javna arhitektura
pojavljivala se na mnogim podrujima. Veim dijelom prvog tisuljea
poslije Kr. rasla je veliina i mo gradova civilizacije Maja. Poduzimali
su se opseni javni radovi, gradile i ukraavale palae i hramovi, umjet-
nost je cvjetala, a pejsai su umjetno preobraavani novim nasadima.
Takvi su se uzorci ponaanja intenzivirali u prvoj polovici osmog sto-
ljea po. Kr. Nakon toga, gradovi Maja poeli su jedan po jedan kolabi-
rati, i to okantnom brzinom. Do otprilike 900. godine po. Kr. politike
i ceremonijalne aktivnosti na dotadanjoj razini sasvim su obustavlje-
ne, iako je odreeni dio preostalog stanovnitva pokuao nastaviti ivot
u gradskim sreditima. Veina stanovnitva u junim nizinama nakon
toga je nestala, bilo zbog poveanog mortaliteta ili zbog emigracije iz
sredita, koja su bivala naputena (J. Tompson 1966; Culbert, bez da-
tuma).
28
Srednjoamerike visoravni
U prethistoriji Srednjoamerikih visoravni vie je monih drava doi-
vjelo prvo procvat na lokalnoj razini, a zatim i slom. Meu njima su bili
Teotihuacan na sjeveru Meksike doline, Tula na njezinu sjeverozapa-
du i Monte Alban u Oaxaci.
Teotihuacan je bio najvei domorodaki grad u Novom svijetu (a
godine 600. po. Kr. i esti po veliini grad na svijetu), koji je na vrhuncu
brojio oko 125.000 stanovnika. Njegov sredinji dio, Ulica mrtvih, sa-
stoji se preko dva kilometra monumentalnih zdanja. U toj ulici je bilo
vie od 75 hramova, ukljuujui i Piramide Sunca i Mjeseca. Piramida
Sunca je najvea graevina u pretkolumbovskoj Americi: bila je 64 me-
tra visoka, a svaka joj je os iznosila 210 metara duine. Procjenjuje se
da je za njezinu gradnju utroeno milijun kubinih metara materijala.
Na junom kraju ulice nalazila se Ciudadela, odnosno dvije istovjetne
palae. Grad je imao preko dvije tisue rezidencijalnih etvrti te stoti-
ne obrtnikih radionica za obradu vulkanskog stakla, lonarije, ada,
oniksa i koljaka. Postojale su stotine oslikanih murala. Kinica se ot-
premala putem mree odvodnih kanala.
Teotihuacan je izvrio golem utjecaj na itavu Srednju Ameriku.
Gradski su upravitelji bili u stanju skupiti dotad nevienu radnu snagu.
Stanovnitvo i resursi Meksike doline, pa i ire, ekonomski su bili re-
organizirani. Deseci tisua ljudi preseljeni su u Teotihuacan i njegovu
okolicu. U est stotina godine ili moda vie, 85 do 90 posto stanovni-
tva istone i sjeverne Meksike doline ivjelo je u tom gradu ili njego-
voj okolici. S podruja udaljenih stotine kilometara uvozili su se mate-
rijali poput koljaka, mike i ivinog sulfda.
U kasnijoj fazi dominacije Teotihuacana u umjetnosti poinju domini-
rati vojne teme. Smanjio se dotok odreenih dobara u grad. Oko 700. g. po.
Kr. Teotihuacan je doivio nagli slom. Politiko i simbolino sredite gra-
da, Ulica mrtvih i njezini spomenici, sustavno su, ritualno spaljivani. Unu-
tar pedeset godina stanovnitvo se srozalo na etvrtinu najvieg prijanjeg
broja. Preostalo stanovnitvo vrsto je zatvaralo vrata i dijelilo vee prosto-
rije na vie manjih. Uslijedilo je razdoblje politikog rascjepkavanja.
2P
Na jugu, u Oaxaci, sredite Monte Albana egzistiralo je otprilike
istodobno kad i Teotihuacan. Monte Alban je smjeten na planinskom
vrhu, iji je dobar dio poravnat kako bi se na njemu moglo izgraditi
sredite zajednice, obiljeeno monumentalnom arhitekturom. Stanov-
nitvo od moda 24.000 ljudi izgradilo je piramide, hramove, trgove,
nadgrobne ploe i freske. Sagraeni su obrambeni zidovi, a razvijeni su
bili zanati za obradu vulkanskog stakla, vapnenca i drugih materijala.
Monte Alban je doivio svoj najvei porast izmeu 200. i 600. godine.
Negdje u sedmom stoljeu dolo je do njegova pada kao politikog sre-
dita, te je nakon toga formirano vie neovisnih dravica. Za ivota ne-
koliko narataja stanovnitvo Monte Albana smanjilo se na 18 posto od
najveeg ranijeg broja, a izgraeno je jo obrambenih zidova.
Tula se openito smatra sreditem polumitskih Tolteka iz srednjo-
amerikih pripovijesti i legendi. U gradu Tuli ivjelo je oko 35.000 lju-
di; ondje su bile izgraene piramide, trgovi i palae. Najveu vanost i
veliinu grad je imao otprilike od 950. do 1150. ili 1200. godine po. Kr.
Meu specijaliziranim zanatlijama bili su obraivai vulkanskog sta-
kla, kamenoresci, metalski radnici, drvodjelje, izraivai predmeta od
perja, biljenici, lonari, prelci i pletioci. Sirovine i ve gotovi proizvo-
di uvozili su se s velikih udaljenosti. Tula je kao drava bila uvelike op-
sjednuta vojnom moi. Poput Teotihuacana prije nje, Tula je privukla
vei dio stanovnitva Meksike doline. Kraj Tule dogodio se izmeu
1150. i 1200. godine po. Kr., a moda ga je pratilo spaljivanje ceremoni-
jalnog sredita (Blanton 1978; Blanton i Kowalewski 1981; Davies 1977;
Diehl 1981; Katz 1972; Millon 1981; Parsons 1968; Pfeifer 1975; Sna-
ders 1981b; Sanders et al. 1979; M. Weaver 1972; Willey 1966).
Casas Grandes
U sjevernom Meksiku, na krajnjem srednjoamerikom sjeveru i ne-
koliko kilometara junije od dananje granice Meksika i Sjedinjenih
Amerikih Drava, nalazilo se veliko sredite koje pokazuje svu ra-
sko kako srednjoamerike tako i jugozapadne centralizirane politi-
ke integracije.
J0
U regionalnom sreditu Casas Grandes otprilike 1060. godine po.
Kr. poeo je golem program izgradnje. Neprestana gradnja dovela je
grad do vrhunca razvijenosti u prvoj polovici trinaestog stoljea. U to
doba izgraen je golem viekatni stambeni kompleks okruen prste-
nom ceremonijalnih struktura, koje su sa svoje strane ukljuivale geo-
metrijski oblikovane nasipe, igralita, otvorene trgove, trnicu i druge
specijalizirane prostore. Gradski vodovodni sustav ukljuivao je re-
zervoar, podzemnu mreu kanala te moda i cijevi za odvod otpadnih
voda. Te su strukture oito bile izgraene u sklopu ekonomskog susta-
va u kome se radnom snagom i graevnim materijalom upravljalo hi-
jerarhijski.
Casas Grandes je bio okruen s nekoliko tisua sela koja su ovisila
o sreditu. Podupirao ga je hidraulini poljoprivredni sustav i opsena
trgovaka mrea. Na nalazitu su pronaeni milijuni morskih koljaka,
preko 60 razliitih vrsta, zatim rikolit, tirkiz, sol, selen, bakrena rudaa
i pomno izraene keramike posude. (Ovo posljednje inspiriralo je su-
vremeni preporod imitacijske djelatnosti u sklopu turistike industrije
u jugozapadnom SAD-u.) Specijalizirani zanatlije obraivali su vapne-
nac, bakar i druge materijale.
Otprilike 1340. g. po. Kr. politika je premo Casas Grandesa zavr-
ila. Naselje je zapalo u trono stanje. Dobra su se i dalje uvelike proi-
zvodila, ali prestali su graevinski radovi i odravanje javnih nastam-
bi. Javna i ceremonijalna mjesta zamijenjena su nastambama. Mrtvi su
se pokapali u gradskim vodovodnim kanalima i odvodima. Budui da
su se pojedini zidovi uruavali, graene su rampe kojima se dopiralo
do prostorija na gornjim katovima, koje su jo bile upotrebljive. Casas
Grandes je na koncu spaljen, pri emu su leevi ostali leati na javnim
prostorima, nepokopani, a oltari su sustavno uniteni (DiPeso 1974).
Narod Chaco
Dolina San Juan je neplodna ravnica smjetena na sjeverozapadu New
Mexica. Diljem tog negostoljubivog krajolika mogu se pronai ostaci
neko nastanjenih gradova i sela koji su danas razrueni i prepuni pi-
JI
jeska to ga nanosi vjetar. Chacoanski gradovi, iako slabije poznati od
gradova Maja, stvaraju podjednako intrigantnu sliku. Umjesto grado-
va kojima je zavladala dungla, slika koju nam nudi Chaco naputeni
su gradovi ispunjeni nanosima pijeska, koje nastanjuje samo pustinj-
ska fauna ili pastiri iz plemena Navajo koji onamo zalutaju. Chacoanci
su oito bili gospodari te pustinje, ali uznemiruje da su nekako izgubili
svoju dominaciju i zavladala je pustinja.
Narod Chaco izgradio je diljem nizine San Juana vie gradova od
kamena, koji se nazivaju pueblo, pri emu su mnogi od njih bili pove-
zani cestama i to cestama koje sijeku pustinju, uspinju se stjenovitim
visoravnima i usijecaju u klance. Egzotina dobra uvozila su se ak iz
sjevernog Meksika i obala Pacifkog oceana. Stabla za krovove tran-
sportirana su iz udaljenosti od 50 kilometara, preko pustinje, do Ka-
njona Chaco kao sredita udoline. Ve od 500. godine po. Kr. to je lo-
kalno drutvo napredovalo. Meutim, nakon otprilike 1050. g. po. Kr.
neto je polo po krivu. Prestala je izgradnja, a naputeni su prvo poje-
dini, a zatim i mnogi gradovi. Oslabile su trgovake mree, a iz gradova
se crpio materijal za novu gradnju. Do 1300. godine posljednje izvorno
stanovnitvo se iselilo ili preobratilo na jednostavniji, nomadski ivot.
Takva sudbina naroda Chaco nije bila jedinstvena meu prethisto-
rijskim narodima amerikog jugozapada. Narodi kao to su Mimbres,
Jornada i mnogi drugi doivjeli su vlastite epizode kolapsa i naputa-
nja nastanjenih podruja (Powers et al. 1983; Schelberg 1982; Tainter i
Gillio 1980; Jelinek 1967; Stuart i Gauthier 1981; Upham 1984; Minnis
1985; Kelley 1952; Reed 1944).
Narod Hohokam
Narod Hohokam nastanjivao je jug pustinje u Arizoni, a do svoga ko-
lapsa, koji je nastupio u petnaestom stoljeu po. Kr., razvio je sloeni
kulturni sustav obiljeen opsenom mreom kanala za navodnjavanje,
javnom arhitekturom i velikom paletom razraenih artefakata.
Mrea kanala od rijeka Salt i Gila koju su izgradili Hohokamci bila
je velika i sofsticirana. Moderni kanali koji okruuju grad Phoenix sli-
J2
jede slian uzorak kakav su imali i ti drevni kanali. Stanovnitvo koje
je odravalo taj sustav puno je ulagalo u izgradnju simbola politikog
jedinstva nalik onima u Srednjoj Americi, kao to su trgovi i nasipi
ravnih vrhova. Nakon otprilike 1300. godine po. Kr. narod Hohokam
poeo je razvijati novi oblik arhitekture. On se odlikovao velikim ku-
ama koje su se izdizale na vie katova iznad zemlje, a bile su izgra-
ene od nepeene cigle. Velika kua u Casa Grandeu protezala se na
ograenom kompleksu veliine 26 hektara, koji je ukljuivao brojne
stambene graevine. Nalazite u Los Muertosu protezalo se nekoliko
kvadratnih kilometara.
Pripadnici dananjeg naroda Pima iz june Arizone su, kako se ini,
izravni potomci naroda Hohokam, ali u doba kad je taj narod doao u
dodir s Europljanima vie nije posjedovao politiku centralizaciju ka-
rakteristinu za svoje pretke (Haury 1976; Doyel 1981; McGuire 1982;
Martin i Plog 1973).
Istone ume
U prahistoriji sjevernoamerikih istonih uma postojala su najmanje
dva primjera regionalnog sociopolitikog sloma: onaj naroda Hopewell
i onaj u podruju Mississippija.
Kompleks Hopewella razvio se u razdoblju izmeu posljednjeg ili
pretposljednjeg stoljea pr. Kr. te prvih etiri stoljea po. Kr. u podruju
Velikih jezera amerikog Srednjeg Zapada. Odlikovala ga je izgradnja
velikih zemljanih struktura koja je zahtijevala pokretanje i koordinaci-
ju radne snage, zatim sloeni sustav pogrebnih rituala, razraeni arte-
fakti te uvoz egzotinih sirovina i dobara iz istonog dijela dviju trei-
na teritorija koji danas sainjava Sjedinjene Drave. Arheoloke analize
otkrivaju nam da je narod Hopewell u mnogim podrujima bio organi-
ziran u vie sloenih, hijerarhijski organiziranih drutava, a dijelovima
ekonomskog sustava upravljale su elite zasnovane na nasljednoj liniji.
Meutim, do moda 400. godine po. Kr., regionalna konstelacija lokal-
nih drutava naroda Hopewell posvuda je doivjela kolaps. Razdoblje
koje je slijedilo nakon toga, kasni period Istonih uma (oko 400900.
JJ
g. po. Kr.), bilo je obiljeeno smanjenim opsegom trgovine, kao i rudi-
mentarnijim pogrebnim ceremonijama, javnim radovima i jednostav-
nijim drutvenim ustrojem.
Taj prekid zavren je pojavom naroda u podruju Mississippija, ija
je razina ceremonijalnosti, javne arhitekture i politike centralizacije
daleko nadmaila onu naroda Hopewell. Najsloenija i najpoznatija dr-
ava na podruju Mississippija bila je smjetena u Cahokiji. To najvee
arheoloko nalazite sjeverno od Srednje Amerike bilo je smjeteno na
stjecitu velikih rijenih sustava, odnosno podruju na kome danas lei
istoni St. Louis. Cahokia se sastojala od nekih 120 piramida ratrka-
nih diljem osam kvadratnih kilometara, a s rubnim naseljima imala je
moda ak 40.000 stanovnika. Na tom podruju je i Monks Mound, ze-
mljana graevina od 600.000 kubinih metara, koja se prostire na est
hektara, a visoka je trideset metara; rije je o treoj po veliini pirami-
di na oba amerika kontinenta te jednoj od najveih graevina koje su
ikad izgradili prethistorijski narodi. Oko sredinjeg dijela Cahokie, koji
je ukljuivao i Monks Mound, bila je izgraena ograda od drvenih tru-
paca. Sagraeno je i nekoliko krunih astronomskih opservatorija koje
se smatra drvenom verzijom uvenog Stonehengea u Engleskoj (i koji
se pogreno nazivaju woodhenge).
U Cahokiji je vidljiv uzorak planskog promiljanja. Nju je izgradilo
stratifcirano drutvo u kome je postojala centralizirana kontrola resur-
sa. Barem jedan lan elite u toj zajednici pokopan je skupa sa slugama i
nizom uvezenih luksuznih dobara.
Nakon 1250. godine po. Kr. dolo je do opadanja Cahokije. Neka su
podruja iz javne prela u privatnu uporabu, a to je sredite s vreme-
nom izgubilo i svoju lokalnu premo. Neka drutva nalik onima u po-
druju Mississippija postojala su i u jugoistonom dijelu SAD-a sve do
dolaska Europljana, ali ni jedno domicilno drutvo na Srednjem Za-
padu nije postiglo razinu sloenosti koja bi se mogla usporediti s pret-
hodnom (D. Cook 1981; Fowler 1975; Grifn 1967; Pfeifer 1974; Stru-
ever 1964; Struever i Houart 1972; Tainter 1977, 1980, 1983; za drugo
vidi Braun [1977]).
J4
Carstva Huari i Tiahuanaco
Razdoblje izmeu 200. godine pr. Kr. te 600. ili 700. godine po. Kr. u
Peruu svjedoilo je razvoju opsene mree za navodnjavanje i terasa-
stog oblikovanja poljoprivrednih povrina, kao i porastu stanovnitva.
Nastajali su pravi gradovi kao prijestolnice lokalnih drava. Oni su di-
jelili isto tehnoloko i ideoloko nasljee, ali su ih razdvajali razliiti
umjetniki stilovi, odvojene uprave i meusobna rivalstva zbog hrane i
zemlje. Iz situacije rivalstva razvila su se dva carstva Huari na sjeveru
i Tiahuanaco na jugu.
Na svom vrhuncu Carstvo Huari dominiralo je gotovo itavim sre-
dinjim Andama i veinom susjednih obalnih podruja. Carstvom je
upravljao grad Huari, smjeten na visoravni. U kratkom vremenu sti-
lovi obrade keramike inspirirani Huarima (a koje je sa svoje strane in-
spiriralo lonarstvo Tiahuanaca) pojavili su se na mnogim podrujima.
Rana Huari keramika (kao i kasnije lonarstvo Inka) esto se pojavlji-
vala u politiko-religioznom kontekstu: u ceremonijalnim sreditima,
gradovima i drugim prestinim mjestima. Umjetno izgraeni breuljci
koristili su se za masovnu proizvodnju lonarije. Kako se lonarstvo i-
rilo, lokalni su stilovi poeli gubiti na vanosti.
Carstvo Huari nametalo je ekonomske, drutvene i kulturne pro-
mjene krajevima kojima je vladalo. Razvoj lokalnih kultura bio je preki-
nut. U svakoj su dolini uspostavljena velika urbana sredita. Komplek-
si zgrada u stilu Huari arhitekture (administrativne zgrade, skladita i
vojarne) graeni su na raznim lokacijama. U sklopu Carstva Huari na-
stajali su i nestajali gradovi. Dobra i informacije razmjenjivani su di-
ljem sredinjih Anda u dotad nevienim razmjerima. Razni autori tvr-
de da su urbanizacija i militarizacija, dravna raspodjela prehrambenih
dobara, andski cestovni sustav te irenje jezika keua zapoeli sa Car-
stvom Huari.
Sve donedavno, sluaj sa Tiahuanacom, kao carstvom ije se posto-
janje vremenski preklapalo sa Carstvom Huari, bilo je manje jasan. Bu-
dui da su jedini opseniji radovi bili izvoeni u samom gradu Tiahu-
anaco, koji se nalazio u dolini jezera Titicaca, tvrdnje da je tu bila rije
J5
o carstvu zasnivale su se na usporedbi sa Carstvom Huari. Noviji su
radovi, meutim, pokazali da su vladari Tiahuanaca dali preoblikova-
ti prostranu, ruralnu unutranjost zemlje u umjetan poljoprivredni po-
jas. Pokretali su se golemi javni graevinski projekti, kao i projekti kr-
enja uma za to je trebala ogromna, dobro koordinirana radna snaga.
Diljem doline jezera Titicaca graene su administrativne strukture, i
to u blizini potencijalno obradive zemlje. U samom gradu Tiahuanacu
moda je ivjelo izmeu 20.000 i 40.000 ljudi.
U oba sluaja slom se dogodio otprilike 1000. ili 1100. godine po.
Kr. Nakon pada grada Huari naputena su sredita po raznim provinci-
jama. Ponovo su se pojavile lokalne tradicije, kao i lokalne i regionalne
politike organizacije. Naputeni su svi gradovi na junim visoravnima,
a njihovo se stanovnitvo ratrkalo po okolini. Sjeverna je obala vjero-
jatno postala nenastanjena. S padom Carstva Huari nastupilo je razdo-
blje manjih, meusobno suprotstavljenih drava (Lanning 1967; Lum-
breras 1974; Willey 1971; Kolata 1986).
Narod Kachin
Kachini iz burmanskog gorja klasini su narod antropologije. Organi-
zirani su u tri razliita drutvena oblika. Postoji gumlao, to jest egalita-
ran, zatim gumsa, stratifcirani, te shan, feudalni drutveni oblik. So-
ciopolitika sloenost i razina hijerarhijskog autoriteta u tim tipovima
drutvene organizacije poveavaju se redom kako su navedeni.
Vrijedi spomenuti injenicu da kod Kachina ti oblici drutvene or-
ganizacije nisu statini. Lokalne grupe mogu oscilirati izmeu obiljeja
tipa gumlao i shan. Gumsa organizacija je kompromis izmeu tih kon-
trastnih polova. Neki gumsa postaju shan, a drugi se okreu na gumlao
organizaciju. No jednakost novonastalih grupa ne moe se odrati, pa
na koncu iz gumlao oblika nastaju gumsa drutva. Najrelevantnije za tu
temu je da stratifcirana gumsa drutva ne ostaju takva. Zbog nezado-
voljstva svojih pripadnika, naela hijerarhije i s njima povezana kom-
pleksnost povremeno se gube, a ta se drutva vraaju na egalitarnu or-
ganizaciju (Leach 1954).
J
Narod Ik
Narod Ik ivi u sjevernoj Ugandi, u uvjetima krajnje oskudice i nedaa.
Rije je uglavnom o narodu lovaca i sakupljaa koji se u novije vrije-
me poeo baviti i sakupljanjem uroda. Narod Ik se ne moe klasifcirati
kao kompleksno drutvo, prema kriterijima koje smo opisali u drugom
poglavlju. No ipak su morbidno fascinantan primjer kolapsa u kojem je
prvobitan, niski nivo drutvene kompleksnosti u biti nestao.
Zbog sue i prekida tradicionalnog ciklusa migracije do kojeg je
dolo zbog uspostave nacionalnih granica, narod Ik ivi u okoliu u
kome su hrana i voda toliko oskudni da apsolutno nema nikakve dru-
tvene prednosti u uspostavi reciprociteta i dijeljenja. Zbog toga narod
Ik ne pokazuje gotovo nita od onog to bi se moglo smatrati dru-
tvenom organizacijom. On je toliko visoko fragmentiran da je veina
aktivnosti, a posebno aktivnosti odravanja ivota, preputena samim
pojedincima. Svaki Ik provest e dane i dane sam samcat, u potrazi za
hranom i vodom. Dijeljenje meu ljudima gotovo da ne postoji. Dvo-
je brae ili sestara, ili pak neki drugi roaci, mogu ivjeti jedno pored
drugog, pri emu jedno moe umirati od gladi a drugo biti dobro uhra-
njeno, bez da ovaj posljednji prui i najmanju pomo prvome. Obitelj
je kao drutvena jedinica postala disfunkcionalna. ak ni brani par-
tneri ne formiraju kooperativnu jedinicu osim za nekoliko specifnih
ciljeva. Njihova motivacija za brak ili suivot sastoji se u tome da jedna
osoba ne moe sagraditi kuu sama. lanovi brane zajednice sami pri-
kupljaju hranu za sebe i ne dijele je meusobno. Zapravo, njihov sui-
vot je toliko neovisan da ako se i desi da se oba lana istodobno nau u
svojoj nastambi to je stvar istog sluaja.
Svaka brana nastamba ograena je kako u nju ne bi mogli ui dru-
gi. Nekoliko nastambi tvori jedno selo, ali to je uglavnom pojava koja
nema nikakvog znaenja. Seljani nemaju nikakvih politikih funkcija
ili organizaciju, pa ak ni sredinje mjesto za okupljanje.
Majke se brinu za djecu u najmanjoj moguoj mjeri, i to do njihove
tree godine, a zatim ih ostavljaju da se pobrinu sama za sebe. To odva-
janje je apsolutno. Od trogodinje djece oekuje se da su u stanju pro-
J7
nai vlastitu hranu i smjetaj, a oni koji preive doista se i uspijevaju
brinuti sami za sebe. Djeca se zbog zatite organiziraju u grupe po go-
dinama, budui da e odrasli ukrasti djeci hranu kad god je to mogue.
Unutar grupe godinjaka ne dolazi ni do kakva dijeljenja hrane. Grupe
djece kreu se poljoprivrednim povrinama te tako plae ptice i pavija-
ne, a to se esto navodi kao razlog zato uope imati djecu.
Iako je malo poznato kako je narod Ik dospio u sadanju situaciju,
postoje naznake da su ranije postojali neki uzorci drutvenog organizi-
ranja. lanovi tog naroda imaju klanovska imena, iako ona danas ne-
maju nikakav strukturalni smisao. ive u selima, ali ona vie nemaju
nikakvo politiko znaenje. Tradicionalna autoritetna struktura obite-
lji, nasljedstva i klanovskih voa progresivno je bila oslabljena. ini se
da su pripadnici naroda Ik jednostavno napustili prijanje razine orga-
nizacije kao neisplative i nepogodne za njihove dananje nedae (Tur-
nbull 1978).
Primjedbe
Ostali sluajevi koji bi se mogli dodati ovom popisu tiu se kolapsa su-
vremenih carstava (kao to su panjolsko, francusko i britansko). Ra-
sap tih carstava jasno predstavlja pad s jedne multinacionalne razine
centralizirane organizacije koja je po svom opsegu bila globalna. No tu
postoje i razlike u odnosu na veinu sluajeva o kojima smo upravo ra-
spravljali. Najvea se sastoji u injenici da gubitak carstva nije uzroko-
vao i kolaps unutarnje dravne uprave. U tome su ti moderni sluaje-
vi slini starom Babilonskom imperiju, u kome je nakon kratkotrajnog
postojanja carstva slijedilo razdoblje smanjenja teritorija, ali ne i slom
samog Babilona.
Izmeu drevnih i suvremenih drutava postoje kvalitativne razlike s
obzirom na njihovu podlonost kolapsu (iako ne iz razloga koji se obi-
no navode). Time emo se pozabaviti u posljednjem poglavlju.
J8
Nakon kolapsa
Popularni pisci i flmski producenti imali su udjela u stvaranju trajne
predodbe o tome kako e izgledati ivot nakon kolapsa industrijskog
drutva. Uz neke varijacije, pred naim se oima stvara slika hobsov-
skog rata svih protiv sviju, u kome uvjeti u kojima ive pripadnici na-
roda Ik vladaju globalno. Preivljavaju samo najjai, a slabiji su vikti-
mizirani, postaju rtve pljaaka i ubojica. Dolazi do borbi za hranu i
gorivo. Sredinja vlast, kakva god da se odrala, nema snage da ponovo
nametne red. Bande osakaenih bijednika koji su uspjeli preivjeti pro-
eljavaju velianstvene ruine u potrazi za ostacima. Po ulicama raste
trava. Ne postoji neki vii cilj, samo preivljavanje. Svatko tko je itao
suvremenu knjievnost na temu propasti ili gledao njezinu dramatiza-
ciju, prepoznat e takav scenarij. On je poprilino pridonio naim tre-
nutnim shvaanjima kolapsa.
Takav scenarij, iako je oito isuvie dramatian, doista sadri broj-
ne elemente koje moemo pronai u ranijim sluajevima kolapsa. Sje-
tite se samo, na primjer, Cassonova opisa povlaenja rimske vlasti iz
Britanije:
Od 100. do 400. godine po. Kr. itava je Britanija, izuzev njezi-
na sjevera, bila jedan ugodan, miran krajolik, kakav je i danas
Ali do 500. godine sve je to nestalo, a zemlja je zapala u stanje
koje moda nikad ranije nije doivjela. Vie nije bilo ni traga
javnoj sigurnosti, nije bilo nikakvih veih graevina, gradske su
zajednice iezavale, a sve vile i veina rimskih gradova je spalje-
na, naputena, opljakana i ostavljena na raspolaganje duhovima
(1937: 164).
Casson tu nije koristio pjesniku slobodu, jer je i sam svjedoio slomu
poretka u Istanbulu nakon raspada turske vlasti 1918. godine:
saveznike su trupe nale grad koji je bio mrtav. Turska vla-
da je jednostavno prestala funkcionirati. Snabdijevanje elektri-
nom energijom svako je malo bilo u prekidu. Tramvaji nisu pro-
JP
metali, a naputena vozila stajala su po ulicama. Nije vie bilo
eljeznice, ulice se nisu istile, a policijske su se snage uglavnom
prepustile razbojstvima i ivjele od ucjenjivanja graana umje-
sto od svojih plaa. Leevi su leali po ulinim uglovima i spo-
rednim uliicama, mrtvi konji bili su posvuda, a nije postoja-
la nikakva organizacija koja bi ih micala odande. Odvodi nisu
funkcionirali, a voda nije bila za pie. To je bio rezultat svega
kakva tri tjedna otkako su civilne vlasti prestale obavljati svoju
dunost (1937: 217218).
Temeljem kratkih opisa koje smo ponudili na prethodnim stranicama
te izvanrednog saetka Colina Renfrewa (1979: 482485), moemo na
sljedei nain sumirati obiljeja drutava nakon kolapsa.
Prvo i najvanije, dolazi do sloma vlasti i sredinje uprave. Prije ko-
lapsa, pobune i odcjepljenja pokrajina signaliziraju slabljenje sredita.
esto dolazi do opadanja ukupnih dravnih prihoda. Osvajai postaju
sve uspjeniji. Zbog smanjenih dravnih prihoda vojska moe postati
neuinkovitom. Hijerarhija pokuava prikupiti sredstva kako bi se ot-
hrvala izazovima, pa stanovnitvo postaje sve nezadovoljnije.
Zbog dezintegracije, centralna uprava vie nije mogua. Dotada-
nje politiko sredite trpi znaajne gubitke u vanosti i moi; nerijetko
biva opljakano te na koncu naputeno. Na neko ujedinjenom terito-
riju formiraju se male, siune drave, a jedna od njih moe biti i dota-
danji glavni grad. Prilino se esto te dravice bore za prevlast, tako da
se razdoblje stalnih sukoba nastavlja.
Okrilje zakona i zatite koju je uivalo stanovnitvo nestaje. Neko
vrijeme moe vladati bezakonje, kao u egipatskom Prvom meurazdo-
blju, ali red e na koncu ponovo biti uspostavljen. Izgradnja monumen-
talnih zdanja i umjetnost koja se podupire iz javnih izvora fnanciranja
uglavnom prestaju postojati. Pismenost moe biti u potpunosti izgu-
bljena ili pak opasti tako dramatino da otad zapoinje mrano doba.
Preostalo stanovnitvo koje ivi u urbanim ili drugim politikim
sreditima koristi postojeu arhitekturu na jedan karakteristian nain.
Malo je nove gradnje, a ako je i ima, usredotoena je na pokuaje prila-
40
godbe postojeih graevina. Velike e prostorije biti podijeljene, gradit
e se bijedne fasade, a javni e prostor biti pretvoren u privatni. Mogu
postojati pokuaji da se nastavi s prethodnim ceremonijama, iako u
smanjenom obliku, ali spomenici iz prethodnih vremena ostavljeni su
djelovanju zuba vremena. Ljudi mogu ivjeti na gornjim katovima dok
nii propadaju. Nerijetko dolazi do ruenja spomenika, budui da je ri-
je o prikladnim izvorima graevnog materijala. Kad se zgrada pone
uruavati, njezini se stanovnici jednostavno presele u neku drugu.
Palae i sredinja skladita mogu biti naputena, kao i centralizira-
na raspodjela dobara i hrane te trgovina. Moe doi do vidljivog sma-
njivanja kako trgovine s dalekim krajevima, tako i lokalne trgovine,
a obrtnika specijalizacija opada ili nestaje. Sredstva za ivot i mate-
rijalne potrebe uglavnom se zadovoljavaju na razini lokalne samoo-
drivosti. Slabljenje meuregionalne interakcije dovodi do uspostave
lokalnih stilova u granama kao to je, na primjer, lonarstvo, iji su
proizvodi ranije bili iroko rasprostranjeni. I prijenosne i fksne teh-
nologije (npr. hidrauliki sustavi) prelaze na jednostavnije oblike koje
je mogue razviti i odravati lokalno, bez pomoi birokracije koja
vie ni ne postoji.
Bilo da je rije o uzroku ili posljedici, uglavnom dolazi do vidlji-
vog, ubrzanog smanjenja veliine i gustoe stanovnitva. Ne samo da
se znaajno smanjuje gradska populacija, ve se isto zbiva i sa seoskim
stanovnitvom koje je podupiralo gradske zajednice. Mnoge naseobine
bivaju istodobno naputene. Stupanj naseljenosti i broj naselja mogu
opasti na razinu od prije nekoliko stoljea ili ak tisuljea.
Neka jednostavnija drutva u kolapsu, poput naroda Ik, oigledno
ne posjeduju takva obiljeja kompleksnosti. Za njih kolaps donosi gu-
bitak opih elemenata grupe ili plemenske drutvene strukture kolje-
na i klanova, reciprociteta i drugih rodbinskih obveza, seoske politike
strukture, odnosa potovanja i autoriteta te sputavanja nedrutvenog
ponaanja. Takve narode kolaps nedvojbeno dovodi do situacije op-
stanka najsposobnijih, iako je to, kako istie Turnbull (1978), logian
dodatak njihovim ionako oajnikim okolnostima.
4I
ini se, dakle, da u kompleksnom drutvu koje je doivjelo kolaps
nadreena struktura koja stanovnitvu prua javne usluge gubi svoje
sposobnosti ili sasvim nestaje. Stanovnitvo se vie ne moe osloniti na
obranu od vanjskih napadaa i unutranji red, odravanje javnih ra-
dova, kao ni opskrbu hranom i materijalnim dobrima. Organizacija se
svodi na najniu ekonomski odrivu razinu, pa tamo gdje su neko vla-
dali mir i jedinstvo sad postoji niz suprotstavljenih politika. Preostalo
stanovnitvo mora pribjei samoodrivosti na lokalnoj razini, i to do
stupnja koji nije vien ve naratajima. Grupacije koje su nekad bile u
ekonomskom i politikom partnerskom odnosu postaju strane, pa ak
i suprotstavljene jedne drugima. Svijet vien iz bilo kog mjesta privid-
no se smanjuje, a iza horizonta se nalazi nepoznato.
S obzirom na takav uzorak, nije udo da danas toliko ljudi strahu-
je od kolapsa. ak i oni koji preziru pretjeranosti industrijskog drutva
sasvim sigurno vide mogui kraj tog drutva kao katastrofu. No nije si-
gurno je li kolaps univerzalna katastrofa. Na to emo se ponovo osvr-
nuti u zavrnom poglavlju.
42
4J
2. Priroda kompleksnih
drutava
Kako divan je taj kameni zid to uniti ga Sudba;
Stari su gradovi razoreni, trud divova sruen.
Oteeni su krovovi, survale se kule,
Slomljena je ogoljena kapija: mraz je na tukaturi,
Rupe zjape na stropovima, razlomljenim, palim,
Pojedenim vremenom
Blistave bijahu dvorane visokih zabata,
I brojne kupelji; veseli odjekivae povici
U mnogim dvoranama, i pijanke raspojasane
Sve dok mona Sudbina ne stade svemu na kraj
Te Ruin, Exeter Book (saski pjesnik iz 8. stoljea,
govori o rimskim ruevinama u Britaniji
[cit. prema Magnusson 1980: 125])
Uvod
Prouavanje razloga zbog kojih dolazi do kolapsa kompleksnih dru-
tava trebalo bi zapoeti jasnim prikazom onoga to taj kolaps pogaa.
Drugim rijeima, to su to kompleksna drutva? Koja su njihova glavna
44
obiljeja? Po emu se ona razlikuju od jednostavnih drutava od kojih
su se razvila i u koja se nerijetko ponovo preobraaju? Jesu li komplek-
sna drutva diskretni tip ili stadij u kulturnoj evoluciji, ili pak postoji
kontinuum od jednostavnih ka kompleksnim drutavima?
S tim je povezano i pitanje zato kompleksna drutva uope na-
staju. Kako smo ve napomenuli, u drutvenim znanostima to pitanje
neprestano pobuuje interes. Iako danas dosta toga znamo o evoluci-
ji kompleksnosti, ne postoji opi konsenzus oko pitanja poput: zato
se kompleksnost javlja, zato dolazi do drutvene stratifkacije ili zato
su male, neovisne grupe kakve poznajemo iz rane ljudske povijesti uz-
makle pred velikim, neovisnim dravama posljednjih tisuljea. Nema
sumnje da je to fascinantan predmet ija bi nas privlanost mogla od-
vui s teme ovog rada. Toj emo se napasti morati uglavnom oduprijeti.
Ali ne moemo joj odoljeti u potpunosti, budui da se kolaps ne moe
razumjeti izvan konteksta naina na koji kompleksna drutva funkcio-
niraju i djeluju, te se ne moe odvojiti od pitanja kako dolazi do njihova
nastanka. (Kao u bilo kom znanstvenom pothvatu, jedno pitanje vodi
drugom, a pojedinani je problem povezan sa svim ostalima, pa jedno-
stavno omeiti svoje istraivanje predstavlja jednu od najteih zadaa.)
Kako bismo objasnili kolaps, morat emo prodiskutirati, barem ukrat-
ko, ope alternativne stavove o procesu razvoja kompleksnih drutava
te emo ocijeniti korisnost i relevantnost tih nazora za problem kojim
se bavimo. iva i zanimljiva rasprava o tome koji su primarni pokreta-
i (ako takvih uope ima) razvoja kompleksnosti ovdje je, naalost, tek
djelomice relevantna, pa emo se u skladu s tim njome samo djelomi-
no pozabaviti.
U ovom emo se poglavlju baviti trima temama: (1) prirodom kom-
pleksnosti; (2) pitanjem je li kompleksnost kontinuum ili je pak ka-
rakteriziraju diskretni stupnjevi, i (3) glavnim stavovima o pojavi
kompleksnih drutava. Rasprava koja slijedi bit e nuno selektivna i
usredotoit e se samo na one aspekte evolucije kompleksnosti koji su
relevantni za razumijevanje kolapsa.
45
Kompleksnost
Priroda kompleksnosti
Openito se smatra da se kompleksnost odnosi na stvari kao to su ve-
liina drutva, broj i raznolikost njegovih segmenata, raznolikost speci-
jaliziranih drutvenih uloga koje ono ukljuuje, broj drutvenih faktora
te raznolikost mehanizama kojima se sve to organizira u koherentnu,
funkcionalnu cjelinu. Drutva lovaca i sakupljaa (kojima emo se po-
sluiti radi ilustriranja jednog kontrasta u kompleksnosti) ne sadre
vie od nekoliko desetaka razliitih drutvenih uloga, dok popisi u mo-
dernoj Europi prepoznaju deset do dvadeset tisua profesionalnih ulo-
ga; u industrijskim drutvima moe postojati i preko milijun razliitih
tipova drutvenih uloga (McGuire 1983: 115).
Pojmovi bitni za razumijevanje prirodne kompleksnosti jesu ne-
jednakost i heterogenost (Blau 1977; McGuire 1983). Nejednakost
moemo smatrati vertikalnom diferencijacijom, rangiranjem ili ne-
jednakim pristupom materijalnim i drutvenim resursima. Hetero-
genost je suptilniji pojam. Ona se odnosi na broj razliitih segme-
nata ili komponenti u drutvu, ali istodobno i na naine na koje je
stanovnitvo rasporeeno po tim segmentima (Blau 1977: 9; McGu-
ire 1983: 93). Populacija ravnomjerno podijeljena po zanimanjima i
drutvenim ulogama jest homogena, dok u suprotnom sluaju dola-
zi do poveanja heterogenosti i sloenosti (v. takoer Tainter 1977,
1978). Izrazito heterogeno drutvo je, dakle, kompleksno drutvo.
Nejednakost i heterogenost su meusobno povezane, ali djelomino
uvjetovane drugaijim procesima, pa se u procesu drutvenopoliti-
ke evolucije ne nalaze uvijek u pozitivnoj korelaciji (McGuire 1983:
93, 105). U ranim civilizacijama, na primjer, nejednakost je u poet-
ku uglavnom bila visoka a heterogenost niska. Vremenom, kako su se
razvijale viestruke hijerarhije, nejednakost bi se smanjivala, a hete-
rogenost rasla (McGuire 1983: 110111). Johnson taj proces povezu-
je s porastom koliine informacija koje drutvo mora obraivati, pri
4
emu vea koliina i raznolikost informacija zahtijeva i veu drutve-
nu kompleksnost (1978: 91, 94).
Kompleksna su drutva sklona tome da budu, kako to naziva Si-
mon, sustavi koji se gotovo mogu rastaviti (1965: 70). Drugim rijei-
ma, ona su barem djelomino sastavljena od drutvenih jedinica koje
su sa svoje strane potencijalno stabilne i neovisne zapravo, u nekom
trenutku u povijesti moda su i bile takve. Tako novouspostavljena dr-
ava moe ukljuivati nekoliko sela ili etnikih grupacija koje su ranije
bile neovisne, a carstvo moe ukljuivati drave koje su postojale i ra-
nije. Budui da te drave, etnike grupacije ili sela ostaju potencijalno
neovisna i stabilna, proces kolapsa moe dovesti do vraanja (rastavlja-
nja) na te sastavne dijelove kompleksnosti (usp. Simon 1965: 68).
Jednostavnija drutva
Stanovnici suvremenih kompleksnih drutava obino ne shvaaju da
smo mi anomalija u povijesti. Tijekom vie milijuna godina poznate
nam ljudske povijesti, glavna je politika jedinica bila mala autono-
mna zajednica koja je djelovala neovisno i uglavnom bila samodovolj-
na. Robert Carneiro je procijenio da su u 99,8% ljudske povijesti domi-
nirale upravo takve, autonomne lokalne zajednice (1978: 219). Tek se
u posljednjih est tisua godina pojavilo neto neobino: hijerarhijske,
organizirane, neovisne drave koje su glavna referenca naega suvre-
menog politikog iskustva. Kad se jednom uspostave, kompleksna su
drutva sklona irenju i dominaciji, pa stoga danas upravljaju veinom
zemljita i ljudi; pritom im neprestance zadaju muku oni koji jo izmi-
u njihovu dohvatu. Iz toga se raa jedan paradoks: danas uglavnom
poznajemo politike oblike koji, iako ih mi smatramo normalnim, u
povijesti predstavljaju neto neobino, pa stoga veinu ljudskog isku-
stva doivljavamo kao neto tue. Zato ne iznenauje to na kolaps gle-
damo s tolikim strahom.
Male zajednice bez jakog vodstva koje su dominirale naom povi-
jeu nisu bile homogene. Pritom je bitan stupanj raznolikosti meu
takvim drutvima. Iako bismo takva drutva mogli okarakterizirati (u
47
usporedbi s nama samima) kao jednostavna, ona se ipak meusobno
razlikuju po veliini, sloenosti, rangiranju, ekonomskoj diferencijaci-
ji i drugim elementima. Na temelju te razlike razvile su se mnoge nae
teorije kulturne evolucije.
Jednostavnija drutva su, naravno, komparativno manja. Ona broje
od aice do nekoliko tisua ljudi ujedinjenih u sociopolitike jedinice
koje, u skladu s tim, obuhvaaju i omanje teritorije. Takva su drutva
najee organizirana na temelju krvnog srodstva, s obzirom na polo-
aj u obitelji, i usredotoena na pojedinca. U takvom drutvu moete
poznavati gotovo sve druge te prepoznati poziciju i udaljenost u mrei
krvnih srodstava svakog pojedinca (Service 1962).
Vodstvo u jednostavnim zajednicama uglavnom je minimalno. Ono
je personalizirano i karizmatino, te postoji samo za specijalne prili-
ke. Hijerarhijska kontrola nije institucionalizirana, nego ograniena na
odreena podruja aktivnosti u konkretnim vremenskim odsjecima, i
uglavnom se temelji na uvjeravanju (Service 1962; Fried 1967). Sahlins
je uhvatio bit nevelikog autoriteta voe u takvim drutvima. Osoba na
tom poloaju zapravo je glasnogovornik, majstor ceremonije koji ina-
e ima slab utjecaj, malo funkcija i nikakve privilegije ili mo prisile.
Jedna rije od takvog voe, primjeuje Sahlins, i svi rade to on eli
(1968: 21).
Jednakost u tim drutvima poiva na izravnom, individualnom pri-
stupu resursima za odravanje ivota, u mobilnosti i mogunosti da se
ljudi jednostavno povuku iz neke neodrive drutvene situacije, kao i u
konvencijama koje nameu naelo dijeljenja i onemoguuju privrednu
akumulaciju. Voe, ako ih i ima, bivaju sprijeene iskazati svoj autori-
tet, gomilati bogatstvo ili stjecati prekomjerni ugled. Tamo gdje se po-
javi drukiji stupanj kontrole privrednih resursa, on se mora primjenji-
vati obilno (Gluckman 1965; Woodburn 1982).
to se tie osobnih politikih ambicija, njihovo se iskazivanje spre-
ava ili ih se kanalizira prema aktivnostima koje slue javnom dobru.
Put prema viem drutvenom poloaju vodi preko stjecanja vika sred-
stava za ivot i njihove distribucije, ime pojedinac stjee ugled u dru-
48
tvu te stvara sljedbenike i svoju frakciju (Service 1962; Gluckman 1965;
Sahlins 1963, 1968). Ondje gdje taj pravac slijedi vie pojedinaca javlja
se stalno rivalstvo i natjecanje za poloaj. Rezultat je nestabilan, pro-
mjenjiv politiki okoli u kome se privremeni voe uzdiu i padaju, a
smrt voe povlai za sobom propast njegove frakcije i temeljito politi-
ko regrupiranje.
Domoroci u Maleziji esto takvog ambicioznog pojedinca naziva-
ju Veliki ovjek, a taj se termin ustalio i u antropologiji (npr. Sahlins
1963). Veliki ovjek tei osnivanju sljedbe, ali nikad nije neprekidno
uspjean. Budui da mu je utjecaj ogranien na vlastitu frakciju, irenje
utjecaja podrazumijeva poveavanje broja sljedbenika. Istodobno, lo-
jalnost dosadanjih sljedbenika mora se neprekidno obnavljati uz po-
mo njegove velikodunosti. Tu dolazi do tenzije: ako se resursi usmje-
re na irenje frakcije, smanjit e se oni koji su namijenjeni odravanju
dosadanje lojalnosti. Kako Veliki ovjek pokuava proiriti sferu svog
utjecaja, vjerojatno e izgubiti odskonu dasku koja mu to omoguava.
Sustav Velikog ovjeka, dakle, sadri ugraeno strukturalno ogranie-
nje svog domaaja, irine i trajnosti (Sahlins 1963, 1968).
Druga su jednostavna drutva organizirana na viim razinama poli-
tike diferencijacije. Postoje pravi, trajni poloaji u kojima autoritet ne
poiva na pojedincu ve na odreenoj instanci, i koji posjeduju istin-
sku mo upravljanja. Vodei je poloaj nerijetko nasljedan ili gotovo
nasljedan. U takvim drutvima prevladava nejednakost, a veliina i gu-
stoa njihova stanovnitva uglavnom korespondira stupnju rasta njiho-
ve sloenosti.
U drutvima s jakim sreditem i vodstvom politika se organizaci-
ja protee iznad razine zajednice. U skladu s tim, ekonomski, politi-
ki i ceremonijalni ivot nadrasta isto lokalne probleme. Na Polineziji,
u klasinim podrujima pod upravom poglavice, itavi su gradovi e-
sto ujedinjeni u jednu dravnu zajednicu. Ondje funkcionira politika
ekonomija u kojoj drutveni poloaj odreuje koliki je stupanj vlasti
pri upravljanju tuim radom i privrednim vikovima. Radna se snaga
moe angairati u javnim radovima (npr. na poljoprivrednim dobrima,
4P
pri izgradnji spomenika) impresivnog opsega. Karakteristina obiljeja
takvog drutva su ekonomska specijalizacija, razmjena i koordinacija.
Iako se i dalje temelje na krvnom srodstvu, drutveni su statusi u
takvim, kompleksnijim drutvima uglavnom bolje utvreni i ustalje-
niji, te se ne mijenjaju toliko u skladu s perspektivom svakog pojedin-
ca. Kako se sloenost i broj lanova poveavaju, pojedinci moraju sve
vie biti drutveno kategorizirani, tako da prikladno ponaanje meu
pojedincima vie propisuje impersonalna drutvena struktura, a manje
rodbinski odnosi. Vrhunac tog sustava je pozicija poglavice. Ona je tu
prava institucija koja se protee iznad granica ivotnog vijeka bilo ko-
jeg pojedinca.
Mo upravljanja u takvim podrujima nije bez ogranienja. Vladar
je u svom djelovanju ogranien rodbinskim vezama i time to ne posje-
duje monopol na mo, ve samo marginalnu prednost. Zahtjevi sljed-
benika obvezuju poglavicu da pozitivno odgovara na njih. Poglaviina
velikodunost temelj je politike i ekonomije: distribucija nagomilanih
resursa prema dolje osigurava lojalnost.
Poglaviine su ambicije, kao i one Velikog ovjeka, dakle, struktu-
ralno ograniene. Previe sredstava namijenjenih za poglaviin sustav
uprave, a premalo povrata sredstava na lokalnu razinu dovest e do
pojave otpora. Posljedica toga jest da vlast poglavice esto prolazi ci-
kluse centralizacije i decentralizacije, ba kao i sustav Velikog ovjeka,
ali s viim prijelomnim tokama (Service 1962; Fried 1967; Gluckman
1965; Leach 1954; Sahlins 1963, 1968).
Sustavi poglaviine uprave imaju brojne slinosti s kompleksnijim
sustavima na razini drave, no veina antropologa ipak smatra da se
vrsto nalaze u kategoriji jednostavnih ili primitivnih drutava. Su-
stav poglaviine uprave ogranien je obvezama s obzirom na krvno
srodstvo i manjka mu zbiljska snaga prisile. Do trenutka kad su se po-
javile ljudske organizacije koje bismo danas mogli nazvati dravama, ta
su ogranienja bila prevladana.
Antropolozi su imali odreenih tekoa u defniranju pojma dra-
ve. Ona je, kako se ini, oigledno drugaija od najjednostavnijih ljud-
50
skih drutava, onih bez vodstva. No pokazalo se kako je tono odrediti
ili pobrojati te razlike prilino nedohvatljiv cilj. Ipak, usprkos tim te-
koama, mnogi antropolozi inzistiraju da su drave kvalitativno druga-
iji tip drutva, pa prijelaz s plemenske na dravnu organizaciju dru-
tva predstavlja graninu crtu (Service 1975) u ljudskoj povijesti.
Naglasak na kvalitativnoj razlici meu drutvima kakav smo ilustri-
rali naveo je neke znanstvenike da podijele jednostavnija drutva na
odreene diskretne tipove ili razine sloenosti. Za shvaanje kolapsa
krajnje je relevantno pitanje je li sociopolitiku evoluciju bolje proma-
trati kao kontinuirani porast sloenosti ili pak kao neto obiljeeno dis-
kretnim stupnjevima ili razinama, pa emo se njime pozabaviti u ovom
poglavlju.
Drave
Drave su, kao prvo, teritorijalno organizirane. Drugim rijeima, dr-
avljanstvo je barem djelomino odreeno mjestom roenja ili boravka
na odreenom podruju, a ne prema stvarnim ili imaginarnim krvnim
srodstvima. Kako je lijepo istaknuo sir Henry Sumner Maine, tu i-
njenicu ilustrira promjena merovinke titule: iz Kralj svih Franaka u
Kralj Francuske (Sahlins 1968: 6). Teritorijalna utemeljenost i odra-
ava i utjee na prirodu dravnosti (Fortes i Evans-Pritchard 1940: 10;
Claessen i Skalnik 1978a: 21).
Drave se po mnogoemu razlikuju od relativno sloenih plemen-
skih drutava (kakva su, na primjer, ona pod upravom poglavice). U
njima vladajua instanca monopolizira suverenitet i raspodjeljuje svu
vlast. Vladajua klasa najee je profesionalna kategorija, uglavnom
odvojena od spona krvnog srodstva. Iz vladajue klase potjeu pripad-
nici dravne uprave, koja je specijalizirana organizacija za donoenje
odluka, a ima monopol na vlast i mo da novai stanovnitvo za rat
ili radove, da namee i prikuplja poreze, da donosi i provodi zakone.
Dravna uprava ima legitimnost, odnosno postoji kolektivna ideolo-
gija, zajednika za itavo drutvo, koja dijelom slui i pridavanju le-
gitimnosti politikoj organizaciji drutva. Naravno, drave su takoer
5I
uglavnom vee, a njihovo stanovnitvo brojnije negoli u plemenskim
drutvima, pa je stoga drutvena kategorizacija, stratifkacija i speci-
jalizacija ne samo mogua nego i nuna (Carneiro 1981: 69; Claessen
i Skalnik 1978a: 21; Flannery 1972: 403404; Fortes i Evans-Pritchard
1940; Johnson 1973: 23; Sahlins 1968: 6).
Nerijetko su drave prekomjerno zaokupljene odravanjem svog te-
ritorijalnog integriteta. Zapravo, to je jedno od njihovih primarnih obi-
ljeja. Drave su jedini tip ljudskog drutva koje obino ne prolazi kroz
kratkotrajne cikluse formiranja i raspada (usp. R. Cohen 1978: 4; Clae-
ssen i Skalnik 1978b: 632).
Kako pojanjava primjer na poetku ovog poglavlja, drave su iznu-
tra diferencirane. Temeljno obiljeje je profesionalna specijalizaci-
ja koja se esto odraava u uzorcima stanovanja (Flannery 1972: 403).
Emile Durkheim je u svom klasinom radu uoio da je evoluciju od
primitivnih prema kompleksnim drutvima karakterizirao prelazak s
grupa organiziranih na temelju onog to je nazvao mehanikom soli-
darnou (homogenost, pomanjkanje kulturalne i ekonomske diferen-
cijacije meu lanovima drutva) na one zasnovane na organskoj so-
lidarnosti (heterogenost, kulturalna i ekonomska diferencijacija koja
zahtijeva meusobnu interakciju i tjenju povezanost). Organska se so-
lidarnost tijekom povijesti poveavala, a u dravama to je preteit oblik
organiziranja (Durkheim 1947).
Zbog svoje teritorijalne rasprostranjenosti drave su esto diferen-
cirane, i to ne samo ekonomski, nego i kulturno i etniki. ini se da su
i ekonomska i kulturna heterogenost funkcionalno povezane sa centra-
lizacijom i administracijom kao kljunim obiljejima drave (Fortes i
Evans-Pritchard 1940: 9).
Usprkos institucionaliziranoj strukturi vlasti, ideolokoj osnovici
i monopolu nad moi, dravni vladari dijele barem jednu stvar s po-
glavicama i Velikim ovjekom: potrebu da uspostave i neprestance po-
tvruju svoju legitimnost. U kompleksnim, ba kao i u jednostavnijim
drutvima, djelatnosti upravljanja i drutveni resursi moraju stalno biti
posveeni tom cilju. Kako smo ve primijetili, hijerarhija i komplek-
52
snost u ljudskoj su povijesti rijetke, a ondje gdje ih ima potrebno je stal-
no djelovati na njihovu uvrenju. Ni jedan drutveni voa nikad nije
daleko od potrebe da potvrdi svoj poloaj i politiku, a ni jedno hijerar-
hijsko drutvo ne moe se organizirati bez eksplicitne brige o tome.
Legitimnost je vjerovanje obinog puka i elita u to da je vladar ispra-
van i utemeljen te da je politiki svijet onakav kakav i treba biti. On se
odnosi na pojedinane vladare, odluke, opu politiku, stranke i cjeloku-
pne oblike vladavine. Podrka koju su lanovi drutva voljni pruiti po-
litikom sustavu kljuna je za njegov opstanak. Opadanje podrke nee
nuno dovesti do pada reima jer prisila do odreene mjere moe zami-
jeniti predanost i osigurati poslunost. No prisila je skupa, neuinkovita
strategija koja nikad ne moe biti potpuno ili trajno uspjena. ak i uz
prisilu, pad ope podrke ispod odreenog kritinog minimuma nepo-
greivo dovodi do politike propasti (Easton 1965b: 220224).
Kompleksna su drutva usmjerena na sredite koje ne mora biti f-
ziki smjeteno ondje gdje izraz sugerira da jest; to je simbolini izvor
drutvenih okvira. To nije samo mjesto pravnih i dravnih institucija,
ve i izvor reda te simbol moralnog autoriteta i drutvenog kontinuite-
ta. Sredite participira u prirodi svetog. U tom smislu svako komplek-
sno drutvo ima svoju slubenu religiju (Shils 1975: 3; Eisenstadt 1978:
37; Apter 1968: 218).
Moralni autoritet i aura svetosti sredita nisu samo bitni za odra-
vanje kompleksnih drutava, ve i kljuni za njihov nastanak. Jedna od
vanih prepreka za razvoj kompleksnosti u drutvima bez drava bila je
potreba integriranja brojnih lokaliziranih autonomnih jedinica, od ko-
jih je svaka znala imati vlastite konkretne interese, posjede i rivalstva.
Vladara proisteklog iz bilo koje od tih jedinica automatski sumnjiavo
gledaju svi ostali, koji se s pravom boje da e ovaj favorizirati svoju do-
micilnu grupu i podruje, posebno kad je u pitanju rjeavanje razmiri-
ca (Netting 1972: 233234). Taj je problem osakatio brojne suvremene
afrike nacije (usp. Easton 1965b: 224).
Rjeenje tog strukturalnog ogranienja pronaeno je u eksplicitnom
povezivanju vodstva u ranim kompleksnim drutvima s natprirodnim.
5J
Kad je voa obdaren aurom svete neutralnosti, njegova identifkacija s
domicilnom grupom i podrujem moe se dokinuti ritualno potvre-
nim autoritetom koji ga uzdie iznad isto lokalnih problema. Novo-
nastalo kompleksno drutvo najvjerojatnije e imati legitimnost koja
se oigledno temelji na svetosti, i u kome su razdvojene, neko neovi-
sne grupacije ujedinjene putem nadreene razine ideologije, simbola i
kozmologije koju meusobno dijele (Netting 1972: 233234; Claessen
1978: 557; Skalnik 1978: 606).
Natprirodna potvrda je, dakle, odgovor na napetosti koje proizlaze
iz prelaska s drutva utemeljenog na srodstvu na drutvo strukturirano
u klase. Ona je moda dijelom nuna zbog neuinkovite koncentraci-
je moi prisile koja obiljeava pojavu kompleksnih drutava (Webster
1976b: 826). Sveta legitimnost osigurava okvire koji povezuju drutvo,
sve dok se ne konsolidiraju stvarna sredstva primjene moi. Nakon to
se to postigne, opada potreba za religijskom integracijom, pa moe
doi do sukoba izmeu sekularne i religijske vlasti (v. npr. Webb 1965).
No, kako smo primijetili, sveta aura sredita nikad ne nestaje, ak niti
u suvremenim sekularnim vladavinama (Shils 1975: 36). Prepredeni
politiari uvijek su iskoritavali tu injenicu. To je kljuni element u
odravanju legitimnosti.
Usprkos nedvojbenoj moi nadnaravne legitimacije, podrka vod-
stvu mora imati i zbiljsku materijalnu osnovicu. Easton tvrdi da legiti-
mnost uglavnom opada pri uvjetima koje naziva neuspjehom izlaznih
rezultata (1965b: 230). Neuspjeh izlaznih rezultata javlja se onda kad
vlast nije u stanju izii u susret zahtjevima stanovnitva koje je podupi-
re ili ne poduzima preventivne korake kako bi sprijeila nedae. Rezul-
tati mogu biti politiki (Eisenstadt 1963: 25) ili materijalni. Oekivanja
odreenih rezultata su stalna i nameu vodstvu neprekidnu potrebu
uporabe resursa kojima e si osigurati podrku. Umijee uspostave i
odravanja legitimnosti stoga zahtijeva vie od pukog manipuliranja
ideolokim simbolima. Ono zahtijeva procjenu i uporabu stvarnih re-
sursa, na zadovoljavajuoj razini, i predstavlja zbiljski troak koji sva-
ko kompleksno drutvo mora podnositi. Legitimnost je element koji se
54
uestalo pojavljuje u suvremenim prouavanjima prirode kompleksnih
drutava, a vaan je i za shvaanje njihova kolapsa.
Razine kompleksnosti
Antropolozi koji su se bavili evolucijom ljudskog organiziranja esto su
smatrali za prikladno razviti tipologiju jednostavnijih drutava. Razli-
ka izmeu drave i ne-drave jedan je primjer takve klasifkacije s ko-
jim bi vjerojatno veina antropologa bila zadovoljna. Nadalje, neki su
znanstvenici (o kojima e biti rijei) podijelili drave u potkategorije
(npr. Steward 1955; Claessen i Skalnik 1978a), dok su drugi podijelili
ne-dravna drutva prema razinama kompleksnosti (npr. Service 1962;
Fried 1967). Za razumijevanje kolapsa, pa ak i za defniranje tog pro-
cesa, vano je razmotriti te evolucijske tipologije. Neki su antropolozi,
na primjer, sugerirali da opadanje kompleksnosti unutar jedne razine
(kao to je, recimo, dravna razina) ne predstavlja znak kolapsa, nego
tek kolebanje u stupnjevima (B. Price 1977: 218).
Detalji takvih tipologija (od kojih su mnoge u razliitim stupnjevi-
ma meusobno nespojive) nisu bitni po ovaj rad, ali flozofja i pretpo-
stavke na kojima poivaju jesu. Jedna od temeljnih pretpostavki tipo-
lokog pristupa govori o tome da se kompleksnost drutava poveava
skokovito, od jedne strukturalno stabilne razine do druge (npr. Segra-
ves 1974). Tako se smatra da su ona razdoblja koja povjesniari nazi-
vaju vladavinom poglavica nastala iz plemena, koja su se sa svoje
strane razvila iz drubi (Service 1962). U drugoj tipologiji, namjesto
drutava zasnovanih na ravnopravnim odnosima dolaze drutva statu-
sa, zatim stratifcirana drutva te naposljetku (u nekolicini sluajeva)
drave (Fried 1967). Alternativni nazor, koji u odreenoj mjeri poni-
tava tipoloki pristup, smatra da se kompleksnost drutava poveava
na kontinuiranoj ljestvici, pa je odvojene, stabilne razine teko defni-
rati a moda ak ni ne postoje.
Svaki dobar klasifkator zna da se u procesu klasifkacije informaci-
je o raznolikosti gube, a dobivaju se informacije o slinostima. Upotre-
bljivost odreene klasifkacije mora se procijeniti (barem djelomino)
55
na temelju toga nadmauju li kvaliteta i kvantiteta dobivenih informa-
cija taj gubitak, a to uglavnom ovisi o analitiarevim ciljevima i po-
trebama. U odreenom smislu, evolucijske tipologije ljudskih drutava
korisne su zato to posreduju proces poetne komunikacije i uspore-
ivanja. Kad antropolog kae da se bavi drutvom tipa X (recimo, vla-
davinom poglavice), veina njegovih kolega odmah zna, bar u naelu,
kakve e osobine takvog drutva vjerojatno biti. No u ovom primjeru
postaju vidljive i odreene slabosti tipolokog pristupa. Stupanj razlike
izmeu pojedinih drutava koje nazivamo vladavina poglavice (npr.
Sjeverozapadna obala, Havaji) je takav da se mnogi nee osjeati ugod-
no pri uporabi tog pojma (npr. Tainter 1977; Cordy 1982). U mnogim
sluajevima tipologija e vie sakriti nego otkriti. Rjeenja koja se usre-
dotouju na daljnje potpodjele unutar kategorije vladavine poglavice
donijet e samo potencijal za daljnje beskonane rasprave, kao i nepro-
duktivnu koncentraciju na nazive umjesto na procese stabilnosti i pro-
mjene (Tainter 1978: 117; McGuire 1983: 9495).
Najzanimljivija tipoloka razlika javlja se izmeu drava s jedne
i svih drugih tipova drutva s druge strane. Kako smo primijetili, to
je klasifkacijska razlika koju, ini se, prihvaa najvie antropologa.
Obino se naziva graninom crtom povijesti (Service 1975). Broj-
ne osobine koje karakteriziraju dravu kvantitativno su toliko druk-
ije od osobina plemenskih drutava da se ini kako ukazuju na po-
stojanje jedne kljune razlike (Webb 1975: 164175). Pojavom drava
ljudska je organizacija krenula sasvim novim smjerom. Apstrahirajui
od prethodne rasprave, moemo rei da dravu izdvajaju sljedea obi-
ljeja: teritorijalna organizacija, podjela prema klasama i zanimanji-
ma umjesto po srodstvu, monopol moi, vlast na temelju koje se moe
upravljati resursima i ljudstvom te pravna nadlenost. No ako palji-
vije pogledamo, ini se da kod mnogih navedenih obiljeja ne postoji
uvijek taj navodni diskontinuitet izmeu drutava organiziranih u dr-
avu i onih bez nje.
Teritorijalnost i sposobnost upravljanja radnom snagom i drugim
resursima u razliitim se stupnjevima javljaju i u drutvima koja nisu
5
organizirana u dravu, ovisno o pojavama kao to su gustoa stanovni-
tva, pritisci od strane rivalskih susjeda, stupanj stratifkacije te zahtjevi
za centraliziranim skladitenjem dobara, njihovom ponovnom podje-
lom i javnim radovima. Nadalje, u antropolokim krugovima dugo se
raspravljalo o postojanju formalnog zakona u primitivnim drutvima.
Carneiro primjeuje da sve takozvane drave nemaju istinski monopol
na mo (npr. anglosaska Engleska) (1981: 68).
Kako smo spomenuli, razliiti su autori osjeali potrebu za stvara-
njem klasifkacija ranih stadija. Webb, na primjer, koristi termin uvjet-
na drava kako bi opisao kompleksne, prilino dugotrajne vladavine
poglavica koje nalikuju na drave, ali nikad ne postiu stvarni mono-
pol na mo. Uvjetne su drave povrno sline dravama, ali nikad ne
doivljavaju potpunu preobrazbu u njih (Webb 1975: 163164). (Valja
primijetiti da formulacije poput ovih a to tvrdi jedan gorljivi zago-
vornik doktrine drave su drukije bude ozbiljnu dvojbu u obiljeja
navodno karakteristina samo za drave.)
Claessen i Skalnik (1978a; v. takoer Claessen [1978]) razlikuju ne-
koliko tipova ranih drava. To su:
Nerazvijene rane drave. Srodstvo, obitelj i veze u zajednici u
tom tipu rane drave i dalje dominiraju politikim odnosima; po-
stoji ograniena specijalizacija, ad hoc oporezivanje te uzajamnost i
neposredni kontakt izmeu vladara i podanika.
Tipine rane drave. U ovom tipu vanost srodstva je umanje-
na zbog povezanosti uz lokalitet. Meusobna suparnitva i imeno-
vanja na poloaje stvaraju protuteu nasljeivanju zbog ega ad-
ministrativne uloge bivaju dodijeljene osobama koje nisu vezane
srodstvom. U odnosima meu slojevima prevladavaju redistribu-
cija dobara i reciprocitet.
Tranzicijske rane drave. Srodstvo u ovoj posljednjoj kategoriji
utjee samo na marginalne aspekte uprave. Administrativnim apa-
ratom dominiraju imenovani dunosnici, a trina privreda i vid-
1.
2.
3.
57
ljivo suprotstavljene drutvene klase razvijaju se s pojavom privat-
nog vlasnitva nad sredstvima proizvodnje.
Postoje odreeni aspekti ove potpodjele koji su istodobno intrigan-
tni i uznemirujui. Ba kao to nas Webbova defnicija uvjetnih drava
navodi da posumnjamo je li monopol nad moi doista kriterij za us-
postavu drave, tako i koncept nerazvijenih i tipinih ranih drava po-
vlai za sobom pitanje je li smanjenje vanosti srodstva doista karakte-
ristino za drave. Prvo nam je reeno da se drave mogu razlikovati
zato to se, izmeu ostalog, temelj na klasama a ne srodstvu, te zato to
ih karakterizira monopol nad moi. Sada pak saznajemo da neke dra-
ve doista imaju takva obiljeja, ali da ih druge imaju samo djelomino.
Sve to poinje zvuati kao da formiranje drava ipak nije tako vana
granina crta. Pri prelasku s plemenskih drutava na ona organizirana
u drave oito postoji kontinuitet, ak i u onim obiljejima koja su se
smatrala neobinim za drave. Cohen je apsolutno u pravu kad tvrdi da
je nastajanje drave kontinuirana pojava: ne postoji nikakva jasna linija
razdvajanja drave od ne-drave (R. Cohen 1978: 4).
Pokazujui da doista postoji strukturni rascjep izmeu plemenskih
drutava i onih organiziranih u drave, Webb nudi popis injenica koje
proturjee tom nazoru. O vladavinama poglavica i dravama primje-
uje da
Gledajui dnevne aktivnosti, ta dva drutvena tipa manje-vie su
ista i, kratkorono, mogu imati iste rezultate, u smislu uspostave
javnog reda, rjeavanja razmirica, obrane od vanjskih neprija-
telja, podizanja velebnih graevina, knjigovodstva, nabave luk-
suznih dobara i potpore razlikama meu rangovima (Webb
1975: 159).
Razlika izmeu plemenskih drutava i onih organiziranih u drave, pri-
mjeuje Webb, lei u stvarima kao to su veliina i sloenost vrhunac
vladavine poglavice prestaje ondje gdje poinje drava (1975: 161).
U prvom smo poglavlju primijetili da defnirati kolaps predstavlja
prilino sloen problem te da emo tu defniciju razvijati kroz itavu
58
knjigu, ali je neemo dovriti sve do zavrnog poglavlja. Rasprava koja
slijedi vodi do drugog dijela defnicije.
Razvoj kompleksnosti je kontinuirana varijabla, ali moe doi i do
njezina preokreta. Proces kolapsa je proces opadanja kompleksnosti.
Iako se obino smatra da kolaps pogaa drave, on zapravo nije ogra-
nien ni na jedan tip drutva ili razinu kompleksnosti. Do njega
dolazi uvijek kad se uspostavljena kompleksnost drutva ubrzano, pri-
mjetno i znaajno uruava. Kolaps nije puki pad carstva ili prestanak
postojanja drave. On nije ogranien na pojave kao to je decentraliza-
cija vladavine poglavice. Kolaps se moe ispoljiti i u preobrazbama ve-
ih u manje drave, iz sloenijih u jednostavnije vladavine poglavice, ili
u naputanju ustaljenog seoskog ivota u korist nomadsko-sakupljake
egzistencije (ako je popraen i padom kompleksnosti).
Nedostatak tipolokog pristupa lei u tome to on zamagljuje dru-
tvene varijacije i promjene unutar jedne tipoloke razine, pa postaje
mogue prepoznati i analizirati samo drutvene promjene izmeu po-
jedinih razina. Ako ostavimo iza sebe tipoloki pristup, naii emo na
niz zanimljivih i znakovitih drutvenih promjena. Odlian primjer za
to je razvoj kompleksnih drutava u kojima vlada poglavica te povre-
mena vraanja na manje zajednice, kao u sluaju Polinezijskog otoja
(Sahlins 1963, 1968). Kolaps drutva koje nije bilo organizirano u dra-
vu (kao u sluaju plemena Chaco) posluit e nam kao jedan od glav-
nih primjera o kojima e biti rijei u petom poglavlju.
Evolucija kompleksnosti
Elementi koji dovode do razvoja kompleksnosti bitni su i za shvaanje
kolapsa budui da su pojava kompleksnih drutvenih institucija i nji-
hova propast uvijek meusobno povezani. Naalost, usprkos velikom
napretku naeg razumijevanja kompleksnih drutava postignutom po-
sljednjih godina, mnogo toga u vezi njihova podrijetla ostaje kontro-
verznim. Elman Service pogodio je jedan od glavnih razloga zato je
tome tako. On primjeuje da su dugovjene drave u svojoj kasnijoj
povijesti nakupile toliko funkcija i obiljeja da se njihove izvorne funk-
5P
cije nerijetko postaju nejasne (Service 1975: 20). To je vano istaknuti.
Ponaanje drava na toki u kojoj postaju predmetom znanstvenih pro-
uavanja nema puno veze s razlozima njihova nastanka. tovie, evo-
lucija drava koja slijedi nakon njihova nastanka moe korespondirati
s nizom raznih novih faktora, meu koje spadaju i vanjske i unutarnje
politike situacije (R. Cohen 1978: 8). Service ispravno primjeuje da ti
elementi mogu oteati procjenu prirode ranih drava, odnosno drava
u nastanku. Neke suvremene teorije ne uzimaju to u obzir zbog trajno-
sti tog oblika nakon to je jednom uspostavljen (Kurtz 1978: 169).
Vie je autora sumiralo razliite teorije koje se bave porijeklom dr-
ave (npr. Flannery 1972; Wright 1977a; Claessen i Skalnik 1978c; R.
Cohen 1978; Service 1975, 1978; Haas 1982). ini se da su glavne ko-
le miljenja (nakon Wright 1977a) sljedee (bez nekog odreenog re-
dosljeda):
Upravna. Kad drutva prolaze kroz problematina razdoblja ili
im se poveava stanovnitvo, moe se pojaviti potreba za integri-
ranjem koja se moe razrijeiti pojavom upravljakih hijerarhija.
Meu primjerima takvog pristupa su: (a) Wittfogelova (1955, 1957)
tvrdnja da potreba za pokretanjem radne snage radi izgradnje su-
stava navodnjavanja, kao i potreba za upravljanjem tako nastalim
sustavima za regulaciju vode zahtijeva uspostavu autoritativne vla-
sti; (b) Wrightova i Johnsonova ideja (Wright 1969; Johnson 1973,
1978) da poveana potreba za obradom informacija, do koje dola-
zi zbog pojave sve veeg broja izvora informacija, utjee na odabir
vertikalne diferencijacije i horizontalne specijalizacije; (c) Isbello-
va (1978) razrada klasine tvrdnje (npr. Sahlins 1958) da ekonom-
ska diferencijacija u drutvu zahtijeva centralizirano pohranjivanje
i redistribuciju dobara i proizvoda kojima se upravlja hijerarhijski;
i (d) Rathjeova (1971) pretpostavka da upravljanje vanjskom trgo-
vinom i uvoz vanih dobara vodi prema kompleksnosti.
Unutarnji sukob. Teorije u sklopu te kole pretpostavljaju da
je klasni sukob glavni pokreta koji stoji iza kompleksnosti. Fried
1.
2.
0
(1967), kao i marksistiki autori o kojima emo raspravljati kasnije,
ustrajava na tome da su se drave pojavile kako bi titile privilegi-
je nekolicine s najveim pristupom resursima. Childeovi su nazori
slini tome (1951: 181182).
Vanjski sukob. Carneiro (1970) tvrdi da u ogranienom okoli-
u (odnosno okoliu kojeg je nemogue napustiti) napetosti dovo-
de do sukoba, dok uspjesi u ratu zahtijevaju razvijanje institucija
koje e upravljati pokorenim grupama. Webster (1975) naglaava
drugo, tvrdei da je na podrujima pod vladavinom poglavice ne-
mogue uspostaviti uinkovitu dominaciju, a rat moe u svakom
sluaju osigurati samo kratkotrajnu prednost. No neprekidno sta-
nje napetosti daje veliku vrijednost stabilnom vodstvu i slabljenju
rivalstva unutar grupa. Istodobno, stjecanje zemlje putem osvaja-
nja, odnosno izvan okvira tradicionalnog sustava, osigurava elita-
ma mone resurse koji se mogu upotrijebiti pri stvaranju novih ti-
pova odnosa vlasnikklijent.
Sintetika. Nekoliko meusobno povezanih procesa dovode do
stvaranja kompleksnosti i dravnih institucija. Colin Renfrew, na
primjer, navodi utjecaj poljoprivrede na drutvenu organizaciju,
utjecaj drutvenih imbenika na zanatsku proizvodnju i tako da-
lje (1972: 27).
Te se teorije odnose na pojavu prvobitnih ili primarnih drava, koje
su nastale neovisno, na raznim krajevima svijeta. Drave su dominan-
tne, skupe organizacije koje imaju komparativnu prednost pred manje
sloenim drutvenim oblicima. Drave su sklone ili irenju ili potica-
nju na sline promjene kod svojih susjeda. Pojava kompleksnosti meu
suparnicima i trgovakim partnerima drava donosi sa sobom proces
formiranja sekundarne drave. Koliko je poznato, postojalo je svega
est sluajeva formiranja primarne drave. To su bile: Mezopotamija,
Egipat (oko 35003000. pr. Kr.), Kina, dolina rijeke Ind (oko 2500. pr.
Kr.) te Meksiko i Peru (oko 0. pr. Kr.) (Service 1975: 5). Neki strunjaci
3.
4.
I
dovode u pitanje stupanj neovisnosti procesa razvoja nekih od navede-
nih drava, ali ovdje se time ne moramo baviti.
Usprkos takvoj raznolikosti teorija o podrijetlu drave, ini se da
postoje dvije dominantne doktrine, kako je to uoilo i vie autora (npr.
Lenski 1966; R. Cohen 1978; Service 1975, 1978; Haas 1982). One su
prikladno prozvane teorijom konfikta i teorijom integracije (Lenski
[1966] preferira termine teorija konfikta i funkcionalistika teorija).
Ti suprotstavljeni nazori vie su od pukih znanstvenih teorija politike
evolucije: to su flozofje politike i drutva ije se posljedice proteu da-
leko izvan isto akademskih okvira. Kao takve, moda su stare koliko i
samo graansko drutvo. Service (1975: 23), na primjer, opaa tragove
kole konfikta kod Ibn Khalduna, iji je Uvod u povijest zapoet 1377.
godine. Haas (1982: 2124) proiruje tu dihotomiju jo dalje, prepo-
znajui uenja o konfiktu i integraciji u politikim flozofjama stare
Grke i konfucijanske Kine. Postoji, dakle, znaajna, kontinuirana po-
vijest temeljnih teorija drave. Ta je injenica zanimljiva s vie aspeka-
ta, kako emo vidjeti u etvrtom poglavlju.
Europsko je Prosvjetiteljstvo dovelo do procvata misli i radova na tu
temu. Imena Jeana Bodina, Tomasa Hobbesa, Davida Humea, Ada-
ma Fergusona i Jean-Jacquesa Rousseaua povezuju se s razliitim pri-
stupima pitanju svrhe i prirode graanskog drutva, a ti su pristupi po-
vremeno uspijevali i integrirati dvije suprotstavljene sheme. U novije
vrijeme glavni doprinos koli konfikta dali su Morgan, Marx, Engels,
Childe, White i Fried, a integracijskoj doktrini Spencer, Sumner, Dur-
kheim, Moret, Davy i Service (Service 1975, 1978; Haas 1982).
Teorija konfikta u naelu pretpostavlja da je drava nastala iz po-
treba i elja pojedinaca i drutvenih podgrupa. Prema toj doktrini, dr-
ava se zasniva na podijeljenim interesima, na dominaciji i eksploata-
ciji, na prisili, te prvenstveno funkcionira kao pozornica za borbu oko
moi (Lenski 1966: 1617). Konkretnije, vladajue dravne institucije
stvorene su kao mehanizmi prisile, a u svrhu razrjeavanja unutarnjih
drutvenih sukoba koji nastaju zbog ekonomske stratifkacije (Fried
1967; Haas 1982: 20). Prema tome, drava slui odravanju privilegira-
2
nog poloaja vladajue klase koja se uglavnom temelji na iskoritavanju
i ekonomskom slabljenju masa (Childe 1951: 181182).
Teorija konfikta dosegla je najii izraz u radovima marksistike
kole. Friedrich Engels je u svom eseju Porijeklo obitelji, privatnog vla-
snitva i drave iz 1884. godine tvrdio da razliito stjecanje bogatstva
dovodi do stvaranja nasljednog plemstva, monarhija, ropstva i plja-
kakih ratnih pohoda. Kako bi se osigurali novi izvori bogatstva nau-
trb starije tradicije zajednitva, te zbog klasnih sukoba koji su proizili
iz toga, razvila se drava.
Prema jednom od vodeih zastupnika teorije konfikta (Krader
1978), drava je proizvod drutva podijeljenog na dvije klase: na one
koji su neposredno angairani u drutvenoj proizvodnji i one koji nisu.
Dobiveni viak prisvajaju ne-proizvoai za sebe. Drava kao organi-
zacija drutva slui upravljanju odnosima unutar i meu tim klasama.
Neposredni proizvoai nemaju izravnog interesa u osnivanju drave
ije institucije djeluju u korist ne-proizvoaa. Drava je, tvrdi Krader,
formalna organizacija ljudskog drutva sastavljena od meusobno su-
protstavljenih klasa (1978: 96).
Prema temeljnom marksistikom gleditu, proizvodnja i umnoava-
nje sredstava za ivot tvore temelj drutva. Determinante sociopoliti-
ke organizacije su tehniki i drutveni proizvodni odnosi koji su ekvi-
valentni odnosima prisvajanja izmeu klasa (OLaughlin 1975: 349,
351). Ljudski ivot odreen je njegovim drutvenim karakterom, a
strukturalni i nadstrukturalni drutveni elementi defniraju kako e se
koristiti okoli, odravati gustoa stanovnitva i slino. Kako su materij-
alni uvjeti, prema tome, uvijek kulturalno posredovani, marksisti odba-
cuju teorije integracionista koje se fokusiraju na stvari kao to je popu-
lacijski pritisak i kriza sredstava za ivot (OLaughlin 1975: 346; Wenke
1981: 9398).
Integracijske ili funkcionalistike teorije, pak, tvrde da komplek-
snost, stratifkacija i drava ne nastaju na temelju ambicija pojedinaca
ili podgrupa, nego zbog potreba drutva. Glavni elementi tog pristupa
su: (a) zajedniki, a ne podijeljeni drutveni interesi; (b) zajedniki na-
J
predak umjesto dominacije i eksploatacije; (c) konsenzus, a ne prisila;
i (d) drutva kao integrirani sustavi, a ne kao stupnjevi borbe za mo
(Lenski 1966: 1517). Vladajue dravne institucije nastale su kako bi
centralizirale, koordinirale i usmjeravale razliite segmente komplek-
snih drutava.
Integracionisti smatraju da su se kompleksnost i stratifkacija poja-
vile zbog pritisaka pred kojima se ljudska populacija nala, te da je ri-
je o pozitivnim odgovorima na te pritiske. Kompleksnost zatim slui
potrebama itavog stanovnitva, a ne samo sebinim ambicijama ne-
kolicine. Tako shvaena kompleksnost moe biti odgovor na: (a) ogra-
nienja i ratovanja u skuenom, zahtjevnom okoliu (npr. Carneiro
1970; Webster 1975); (b) potrebu obrade sve veih koliina informacija
koje dolaze iz sve veeg broja izvora (npr. Wright 1969; Johnson 1973,
1978); (c) potrebu za mobiliziranjem radne snage u svrhu drutveno
korisnih javnih radova i potrebu odravanja kritinih resursa (npr. Wi-
ttfogel 1955, 1957); (d) potrebu za regionalnom integracijom specijali-
ziranih ili nepouzdanih lokalnih privreda (npr. Sahlins 1958; Sanders i
Price 1968; Renfrew 1972; Isbell 1978); (e) potrebu za uvozom kljunih
dobara (npr. Rathje 1971); ili (f) neku kombinaciju navedenog. Prema
tom shvaanju, integracija je drutveno korisna, a ako visoko rangirani
dunosnici stjeu naknade razliite od drugih, to je cijena koju se mora
platiti kako bi se moglo uivati u dobrobitima centralizacije.
Svaka kola, gledana samo za sebe, ima svoje jake i slabe toke. Po-
et u od teorije konfikta. Takvo tumaenje ljudskog drutva lako je
prihvatiti, a nedvojbeno e lako pasti na pamet mnogim graanima u
suvremenom drutvu koji ne pripadaju viim slojevima. Budui da po-
hlepa, ugnjetavanje, iskoritavanje i klasni sukob oigledno jesu obilje-
ja kompleksnih drutava, primamljivo je shvatiti ih i kao uzrok kom-
pleksnosti te kao dominantu njihove prirode. Takvo gledite ima svoju
vrijednost, i svaka je drutvena teorija mora uzeti u obzir. No teorija
konfikta ne moe odgovarajue objasniti kako su kompleksna drutva
uope nastala. Eisenstadt je, na primjer, istaknuo da pad Karolinkog i
Mongolskog Carstva odraava injenicu da se takvi entiteti moraju te-
4
meljiti i na nunim uvjetima za postojanje, a ne iskljuivo na politikim
ciljevima (1963: 29).
Teorija konfikta pati od problema psiholokog redukcionizma. Od-
nosno, pojava drave objanjava se referencama na elje, namjere, po-
trebe i/ili tenje malog, privilegiranog segmenta drutva. Ne precizira
se kako taj drutveni segment stjee takve elje i potrebe, ve se pretpo-
stavlja da su one nastale iz neke openite ljudske ambicioznosti i sklo-
nosti vlastitom probitku. Ispoljavanje te tendencije koja karakterizira
one koji su ekonomski uspjeniji vodi ka klasnom sukobu i razvoju re-
presivnih upravnih institucija.
Psiholoka objanjenja drutvenih fenomena prepuna su zamki.
Ako drutveni uzorci nastaju iz elja ili potreba pojedinaca, odakle
potjeu te elje i potrebe? Ako se njihovo podrijetlo ne moe objasniti,
to isto vrijedi i za drutvene pojave. Ako su one univerzalne, onda su
drutvene varijacije neobjanjive. Ako su ambicija i elja za vlastitim
probitkom univerzalne, i dovode do stvaranja drave, zato su prvo-
bitne drave nastale svega est puta u ljudskoj povijesti? Kako je ljud-
ska vrsta preivjela otprilike 99 posto svoje povijesti bez drave? Za-
to je drava neobian fenomen novijeg doba? Zato nije bilo drava
u pleistocenu?
Zagovornici teorije konfikta upozoravaju na postojanje vika kao
nunog uvjeta za izraavanje te univerzalne sklonosti (npr. Engels
1972; Childe 1951; Friedman 1974: 462), ali tu se javlja jedno protur-
jeje. Marksisti smatraju da su materijalni uvjeti drutveno i kulturalno
posredovani (Wenke 1981: 94). Ako je tako, onda bi se viak navodno
mogao iznjedriti kad god zaelimo. injenica da viak ne nastaje uvi-
jek (Sahlins 1971) ukazuje na rupu u teoriji konfikta: pojavljivanje vi-
ka, kao navodnog temelja stratifkacije i drave, ostaje neobjanjeno.
Cancian primjeuje da potencijal za stvaranje vika postoji ak i meu
lovcima i sakupljaima, ali obino ostaje nerealiziran (1976: 228229).
To je vana primjedba. Ako su ambicija i elja za vlastitim probitkom
univerzalna ljudska obiljeja, zato sakupljai obino ne proizvode vi-
kove, razlike u bogatstvu, klasne sukobe i drave? Je li mogue da nji-
5
hove ambicije ili izrazi tih ambicija nisu univerzalni? Ako ambicija nije
neto univerzalno, onda je zbog upravo navedenih razloga marksisti-
ko objanjenje drave nepotpuno, budui da ne uspijeva objasniti po-
drijetlo ambicije. Ako je ambicija univerzalna, ali se njezino iskaziva-
nje u odreenim tipovima drutva potiskuje, tada je oigledno da u
sociopolitikoj evoluciji postoje i drugi elementi, pored elje za vlasti-
tim probitkom. Pojavu drutvenih institucija ne moemo u potpuno-
sti objasniti jednim psiholokim obiljejem koje je i samo uvjetovano
drutvenim institucijama.
Kao to smo ukratko objasnili ranije u ovom poglavlju, u jednostav-
nijim drutvima doista postoji tendencija prema drutvenoj nivelaciji.
Richard Lee (1969) nam je ponudio prekrasnu ilustraciju tog tipa djelo-
vanja meu bumanskim nomadima iz pustinje Kalahari u junoj Afri-
ci. Jedne je godine za Boi Lee kupio grupi Bumana vola. Umjesto
oekivane zahvale, doekala ga je salva kritika zbog poklona. Primjed-
be da je ivotinja bila mrava i stara nastavljale su se cijelim trajanjem
boine gozbe. Istodobno, Bumani su vola pojeli s oiglednim zado-
voljstvom. Kad ih je upitao za razlog njihova ponaanja, Bumani su
Leeju odgovorili da jednostavno ne mogu dopustiti aroganciju, odno-
sno da si netko umisli da je poglavica ili Veliki ovjek. Superiorni lovci
slino se tretiraju. Na taj nain uvruje se etika jednakosti.
Ondje gdje je suradnja na jednakim osnovama bitna za opstanak,
zgrtanje bogatstva i elja za vlastitim probitkom jednostavno se ne to-
leriraju. Samo u drutvima koja su ve krenula putanjom razvoja kom-
pleksnosti doputa se da takve sklonosti dobiju izraz. Zato je tako? Je li
mogue da u odreenim kontekstima ispunjenje pojedineve ambicije
donosi dobrobit itavu drutvu, ba kao to je sluaj s njezinim potiski-
vanjem u drugaijim okolnostima (kao kod Bumana)? Iako odgovor
na to fascinantno pitanje lei daleko izvan dosega ove knjige, on vodi
prema razmatranju teorije integracije te zapravo mora biti njezina sre-
dinja pretpostavka.
Prema teoriji integracije, razliite pogodnosti to ih uivaju oni koji
u drutvu izvravaju upravljake uloge smatraju se naknadom za obav-
ljanje najvanijih drutvenih funkcija (Davis 1949: 366368). Cije-

na stratifkacije nuno je zlo koje se mora podnijeti kako bismo mogli
uivati i u dobrobitima integracije. Temeljei razvoj kompleksnosti na
stvarnim, primjetljivim, fzikim potrebama (obrana, javni radovi, dis-
tribucija resursa itd.), teorija integracije izbjegava psiholoki redukci-
onizam koji oslabljuje marksizam. Tu se smatra da ljudskom sklonosti
prema vlastitu probitku upravlja sociopolitika matrica, pa se ona ispo-
ljava u situacijama kad moe donijeti odreenu dobrobit, dok se drug-
dje potiskuje. Izraavanje ambicije varijabla je koja ovisi o drutvu, a ne
neovisna psiholoka konstanta.
Takav stav, iako privlaan mnogim teoretiarima (kao i elitama de-
fniranim na taj nain), oigledno pojednostavljuje stvari. Na primjer,
oito je da cijena koju plaamo zbog stratifkacije i prednosti koje nam
ona donosi nisu uvijek tako dobro uravnoteene kako to implicira teo-
rija integracije. Kompenzacija koja pripadne elitama nije uvijek u skla-
du s njihovim doprinosom drutvu, a u povijesti su elite vjerojatno
uglavnom ee bile isuvie dobro nagraene za svoj trud negoli obr-
nuto. Prisila i autoritativni, eksploatacijski reimi nepobitne su povije-
sne injenice.
Haas (1982: 8283) je istaknuo jedan vaan moment koji su previdjeli
brojni zagovornici teorije integracije: vladajue tijelo koje osigurava do-
bra ili usluge ima na raspolaganju mogunost uspostave prisilne vlasti.
Prijetnja da e pogodnosti biti uskraene moe biti mono sredstvo pri-
siljavanja na pokornost. Kako kae Haas, prisila je neizbjena kovarija-
bla neeg to u biti donosi dobrobit (1982: 83). Zahvaljujui toj logici,
postaje jasnije da sociopolitika evolucija mora biti kompleksnija od pre-
tjerano optimistinog stava kojeg implicira teorija integracije.
Pitanje legitimnosti tie se oba stava. Dokle god elite moraju pribje-
gavati sili kako bi osigurale poslunost, velik dio njihova profta odlazit
e na podmirenje trokova prisile (Lenski 1966: 5152). ak i zagovor-
nici teorije konfikta, dakle, moraju priznati da aktivnosti usmjerene na
uspostavu legitimnosti imaju vanu ulogu pri odravanju elite na vlasti.
I doista, jedan je marksistiki antropolog tvrdio da su
7
klase mogle u drutvima nastati jedino legitimno ili je ba-
rem proces preobrazbe morao biti spor, a legitimnost njihove
preobrazbe morala je dugo vremena biti znaajnija od elemenata
kao to su nasilje, uzurpacija, izdaja i slino (Godelier 1977: 767
[kurziv u izvorniku]).
Sve slubene ideologije sadre tezu da struktura vlasti slui opem do-
bru. Zastupnici teorije konfikta mogu prezrivo frktati nosom na taj
opijum za mase, ali on zapravo podjednako zasljepljuje i one kojima
se vlada i vladare same. Odreeno ispunjenje tog obeanja je od klju-
ne vanosti (Lenski 1966: 180181). Djelatnosti legitimacije moraju
ukljuivati i stvarne rezultate (Easton 1965b), kao i manipulaciju sim-
bolima, a ondje gdje to nije sluaj mora se pribjegavati skupim i nepro-
ftabilnim investicijama u vidu sankcija prisile (Haas 1982: 211). Clae-
ssen istie da vladari, ne bi li osigurali lojalnost, moraju sa svoje strane
vratiti narodu, u vidu darova, samo djeli onog to su prikupili putem
poreza ili danaka (1978: 563).
Dakle, ini se da su teorija konfikta i teorija integracije, pojedinano
gledajui, nedovoljne da bi objasnile kako nastanak tako i opstanak dr-
ave. Takav je zakljuak naveo neke autore da zagovaraju ideju njihova
kombiniranja (npr. Lenski 1966; R. Cohen 1978; Haas 1982). Vladajue
institucije nastaju na temelju nejednakog pristupa resursima, ali i pru-
aju odreenu dobrobit graanstvu (R. Cohen 1978: 8). Koncentracija
moi i vlasti defnitivno prua odreene integrativne prednosti (Haas
1982: 128), no nakon to je politiko podruje jednom uspostavljeno,
ono postaje sve vanija determinanta promjena u ekonomiji, drutvu i
kulturi (R. Cohen 1978: 8). Teorija integracije moe bolje objasniti ras-
podjelu sredstava nunih za ivot, dok teorija konfikta bolje objanjava
pojavu vikova (Lenski 1966: 442).
itatelj je dosad moda razabrao da, iako prihvaam mogunost da
je sinteza tih dvaju nazora nuna za razumijevanje kako nastanka tako
i postojanja drava, nazor na koji emo se ovdje vie oslanjati bit e te-
orija integracije. Psiholoki redukcionizam teorije konfikta je nedosta-
tak kojeg je nemogue prevladati. Probitak pojedinaca ne moe obja-
8
sniti razvitak drava, ali nedvojbeno pomae pri razumijevanju njihove
kasnije povijesti. Meutim, postoji jedna vana toka zajednika za
obje teorije. Oba nazora, naime, predoavaju drave kao organizaci-
je namijenjene rjeavanju problema. Obje teorije shvaaju dravu kao
neto stvoreno na temelju novonastalih okolnosti i kao odgovor na te
okolnosti. U teoriji konfikta drava nastaje kako bi rijeila probleme
klasnog sukoba do kojeg dolazi zbog razliitog ekonomskog uspjeha. U
teoriji integracije vladajue institucije nastaju kako bi osigurale dobro-
bit cjelokupnoj populaciji. Iako se svrha drave shvaa razliito, na ovoj
razini drava teorije konfikta i drava teorije integracije predstavlja isti
tip institucije.
Kako emo vidjeti u iduim poglavljima, priroda kompleksnih dru-
tava kao organizacija namijenjenih rjeavanju problema uvelike je po-
vezana sa shvaanjem razloga njihova kolapsa. U tom smislu, iako e
poklonici teorije konfikta ostati razoarani ponuenim pogledima na
prirodu i pojavu kompleksnosti, ipak e moi pronai tota korisno u
objanjenju kolapsa.
Saetak i implikacije
Kompleksna drutva su organizacije za rjeavanje problema, a u koji-
ma se, kako to ve okolnosti zahtijevaju, pojavljuje vie segmenata, vie
razliitih tipova segmenata, vei stupanj drutvene diferencijacije, vie
nejednakosti te vie tipova centralizacije i kontrole. Porast komplek-
snosti ukljuivao je prijelaz s malih, unutarnje homogenih grupa koje
su se meusobno minimalno razlikovale i koje su karakterizirali po-
djednak pristup resursima, promjenjivost, privremenost vodstva i ne-
stabilnost politikih formacija na velika, heterogena, unutranje dife-
rencirana, klasno strukturirana, kontrolirana drutva u kojima resursi
bitni za odravanje ivota nisu svima jednako dostupni. Taj kasniji tip
drutva, s kojim smo danas najbolje upoznati, jest anomalija u povije-
sti, pa ondje gdje ga nalazimo neprestano mora pribjegavati procesima
legitimacije i osnaivanja.
P
Proces kolapsa, kako smo zakljuili u prethodnom poglavlju, stvar
je ubrzanog, bitnog opadanja uspostavljene razine kompleksnosti.
Drutvo koje je doivjelo kolaps iznenada se smanjuje, postaje slabi-
je diferencirano i manje heterogeno te ima manji broj specijaliziranih
drutvenih segmenata; ono pokazuje slabiju drutvenu diferencijaciju
te vie nije u stanju onako dobro kontrolirati ponaanje svojih lanova.
Moe upravljati manjim vikovima, nuditi manje povlastica i poticaja
svojim lanovima, u manjoj mjeri moe pruati sredstva za ivot i mo-
gunost obrane stanovnitvu u pojedinim regijama. Moe se raspasti
na neke od sastavnih dijelova (npr. drave, etnike grupe, sela) od kojih
je bilo stvoreno.
Gubitak kompleksnosti, ba kao i njezina pojava, kontinuirana je
varijabla. Kolaps moe podrazumijevati pad s jedne na drugu klju-
nu razinu kompleksnosti, kako su to uvidjeli mnogi antropolozi (npr.
pad iz drave na plemensku vladavinu) ili moe, isto tako, znaiti pad
unutar jedne razine (iz veeg u manje, ili iz tranzicijske na tipinu ili
nerazvijenu dravu). Kolaps nudi zanimljivu perspektivu za tipoloki
pristup. Taj tip promjene, ali u suprotnom smjeru, impliciraju evoluci-
onistike tipologije.
70
7I
3. Analiza kolapsa
Ne vidim zato se ne bi moglo pretpostaviti da je Rim propao
zbog slinih razloga zbog kojih je izumro veliki ljenjivac.
Ronald Ross (1907: 2)
Uvod
Ne moe se rei da je kolaps jo uvijek slabo poznat proces zato to bi
manjkali radovi o njemu. Istraivanja u sferi povijesne znanosti i socio-
logije posveena kolapsu su opsena, a i literatura koja je na temelju njih
nastala jasno odraava znaenje te teme. U pismenim drutvima, poku-
aji da se protumai rasap drava stari su gotovo kao i sam fenomen.
Pad Zapadnog Rimskog Carstva vjerojatno je najbolniji dogaaj
europske povijesti. To je istaknuta tema zapisa iz poznog doba samog
Rimskog Carstva, zatim srednjovjekovlja, ali i najnovijeg doba (Mazza-
rino 1966). Kolapsi dinastije Chou u Kini (Creel 1953, 1970; Needham
1965; Fairbank i dr. 1973) i dinastije Maurya (oko 300100. pr. Kr.) u
Indiji (Nehru 1959; Tapar 1966) imaju slino znaenje u tim dijelo-
vima svijeta. Pad takvoga drevnog carstva za kasnije narode nerijet-
ko stjee status izgubljenog raja, zlatnog doba dobre vladavine, mudrih
vladara, sklada i mira, doba kad je sve na svijetu bilo u najboljem redu.
72
To vidimo u djelima kao to je, na primjer, Gibbonovo (197688), na
temu antoninskog razdoblja Rimskog Carstva, djelima o Stotinu ko-
la na temu kineske dinastije Chou (Creel 1970; Needham 1965; Fai-
rbank i dr. 1973) ili Nehruovim tekstovima o Indiji iz vremena dina-
stije Maurya (1959). Pokuaj shvaanja uzroka gubitka raja predstavlja
i tenju da se razumiju suvremeni uvjeti, no to je i flozofja poelj-
nog oblika politikog ustroja. Tu lei dodatna dimenzija prouavanja
fenomena kolapsa: tu nije samo rije o znanstvenom nastojanju da se
protumai povijest, niti praktinim pokuajima da se sazna kakva e
biti budunost, ve je to, prema shvaanju mnogih, i izjava o suvreme-
noj politikoj flozofji (v. npr. Isaac [1971]). Iako ovaj posljednji aspekt
moe dobrim dijelom objasniti postojanost interesa za kolaps, on nee
imati velikog znaenja u ovoj knjizi.
Koji kolapsi? Neto vie o definicijama
Drevni i srednjovjekovni autori shvaali su kolaps na nain koji se uve-
like podudara s perspektivom svojstvenom ovom radu shvaali su ga
kao pad specifnih politikih entiteta. Meutim, s formalnim razvojem
drutvenih znanosti u posljednja dva stoljea, pojavila se jedna nova
koncepcija: preobrazba civilizacija kao kulturalnih oblika. Mnogi od
najistaknutijih dvadesetostoljetnih znanstvenika, kao to su Spengler
(1962), Toynbee (1962), Kroeber (1944, 1957), Coulborn (1954, 1966) i
Gray (1958), kao i veina onih autora koje ita najira publika, slijedili
su takvo razmiljanje.
Kraj civilizacije ta kola smatra preobrazbom obiljeja ili obrazaca
ponaanja svojstvenih nekom kulturalnom entitetu. Rije je o obilje-
jima koja obino tvore popularni pojam civilizacije: specifnim sti-
lovima u umjetnosti i javnoj arhitekturi, knjievnim i glazbenim tra-
dicijama te flozofjama ivota i politike. Kao primjer moemo navesti
Toynbeejevu Starosirijsku ili Spenglerovu Magijsku (arapsku) i Fau-
stovsku (Zapadnu) civilizaciju. Prema tim autorima, ono to je najza-
nimljivije upravo je kraj tih civilizacija (odnosno njihova preobrazba u
7J
neku drugu civilizaciju, defnirana kao pojava novih tradicija u umjet-
nosti, knjievnosti, glazbi i flozofji). Svaka civilizacija obino sadrava
vie individualnih politikih entiteta koji doivljavaju uspone i padove,
ali dugovjenost same civilizacije obino nadmauje takve kratkotrajne
fuktuacije. Ipak, u nekim sluajevima civilizaciju mogu oslabiti sukobi
takvih sustava. Zato za Toynbeeja kraj njegove pravoslavne civilizaci-
je lei u desetkovanju bizantske vojske do kojeg je dolo u rimsko-bu-
garskom ratu 9771019. godine. Prekomjerna eksploatacija moguno-
sti za novaenje u Anatoliji, pri emu je ljudstvo bilo namijenjeno tom
ratnom pohodu, dovela je Bizant do katastrofalnih gubitaka u sukobu s
Turcima Selducima u bici kod Manzikerta, 1071. godine, to je kasnije
olakalo prijelaz stanovnitva Anatolije na islam i turski jezik (Toynbee
1962 (IV): 371372, 392, 398). U glavnini, uspon i pad civilizacija ipak
nije ni priblino tako usko povezan (prema tim autorima) s konkret-
nim dravama ili dogaajima.
Takav nazor pati od ozbiljnih potekoa, a postoje i konkretni razlo-
zi zato nije plodonosan. itatelj e primijetiti da smo o padu civilizacija,
dodue, raspravljali u sklopu uvodnog materijala u prvom poglavlju, no
kasnije smo taj termin izbjegavali a uglavnom e tako biti i nadalje. Po-
stoje dva razloga za to: kao prvo, defnicija onoga od eg se sastoji civili-
zacija esto je nejasna i intuitivna, a kao drugo, u samom pojmu postoji
gotovo neizbjean element neznanstvene, vrijednosne procjene.
Pitirim Sorokin je posebno znaajan zbog svoje kritike ideje smr-
ti civilizacija (npr. 1950, 1957). On ispravno istie da, u svim sluaje-
vima gdje je uoena takva smrt, ipak pronalazimo i znaajan kontinu-
itet kulturalnih ponaanja pri prelasku iz civilizacije koja umire u neku
novu. tovie, specifni se dijelovi kulturnih sustava neprekidno mije-
njaju, pa je teko tono prepoznati trenutak kvalitativne preobrazbe u
novu civilizaciju. Sorokin takoer primjeuje da ljudske kulture nisu
nipoto neki zasebni fenomen, ve da je rije o sluajnim skupovima
obiljeja koja, prema tome, po defniciji ne mogu prestati postojati. U
ovoj posljednjoj toki veina se suvremenih sociologa ne bi sloila sa
Sorokinom, no to nije bitno po temu nae rasprave.
74
Pitanje vrijednosnih sudova podjednako je ozbiljno. Po emu se
civilizirana drutva razlikuju od neciviliziranih? Antropolozi ve
dugo priznaju da su i ti sami termini optereeni vrijednosnim sudovi-
ma: u popularnoj misli civilizirana su drutva superiorna. A kako emo
prepoznati civilizirano drutvo? Po stvarima kao to su umjetniki sti-
lovi, monumentalna arhitektura te knjievne i flozofske tradicije koje
su bliske naem vlastitom iskustvu. Civilizacije imaju umjetnike, arhi-
tekturne i knjievne stilove koje su po svojoj strukturi (iako ne po obli-
ku i sadraju) sline naim vlastitima; dakle, civilizirana drutva neto
su nalik nama. Mnogi autori (navodni znanstvenici) toliko su otvoreno
optereeni vrijednosnim sudovima da je to gotovo neugodno. Tako je
Gray, na primjer, razdoblje antike Grke smatrao grubim (1958: 19).
Clough je defnirao civilizaciju kao postignue u estetskim i intelektu-
alnim stremljenjima, te kao uspjeh u kontroliranju fzikog okolia. Ci-
viliziraniji narodi u tome su uspjeniji (Clough 1951: 3). Kroeber, jedan
od majstora na tom polju, govorio je o viim kulturalnim vredno-
tama i oblicima (1944: 8), koje je pripisivao drevnom egipatskom,
prilino visokom idejnom sustavu (1944: 664), te je spominjao kul-
turalne uzorke za koje moemo rei da su najvie kakvoe (1944:
763). U knjizi Analiza povijesti Toynbee je primijetio da su civiliza-
cije po svojoj prirodi napredni pokreti (1962 (III): 128). Spengler se tu
zauujue razlikuje od drugih. Prema njemu, civilizacije su nepoelj-
ne, pa ak i zle.
One su zavretak smrt koja slijedi nakon ivota, ukoenost
koja slijedi nakon irenja One su kraj, neopozivi kraj, no zbog
unutarnje nunosti do njega dolazi ponovo i ponovo (1962: 24).
Takvim predrasudama nije mjesto u objektivnoj drutvenoj znanosti,
a koncept koji je toliko optereen tim problemom bolje je napustiti ili
redefnirati.
No nisu svi pristupi tom konceptu tako beskorisni. Melko (1969: 8)
karakterizira civilizacije kao velike, kompleksne kulture, a u tome ga
slijede i Flannery (1972: 400) i Coulborn (1966: 404). Donekle proi-
75
ena, takva e defnicija bolje odgovarati ovoj raspravi. Civilizacija je
kulturalni sustav kompleksnog drutva. Obiljeja kojima se popular-
no defnira civilizirano drutvo velike umjetnike i knjievne tradi-
cije su epifenomeni ili kovarijable drutvene, politike i ekonomske
kompleksnosti. Te tradicije poinju postojati zahvaljujui kompleksno-
sti, budui da umjetnost i knjievnost slue drutvenim i ekonomskim
ciljevima te klasama koje postoje samo u kompleksnim uvjetima. Ci-
vilizacija nastaje s pojavom kompleksnosti, postoji zahvaljujui njoj i
skupa s njom nestaje. Kompleksnost je temelj civilizacije, a civilizaci-
ja prema ovdje ponuenoj defniciji moe nestati samo kad iezne i
kompleksnost (v. takoer Clark [1979: 912]). Moda je tono da se
konkretni politiki poreci mogu pojaviti i nestati unutar neke civiliza-
cije, ali da bi civilizacija nestala mora se raspasti sama politika kom-
pleksnost. Zbog toga prouavanje uspona i pada kompleksnosti slui
kao nadzorni instrument fenomena zvanog civilizacija, kao monitor
koji se istodobno moe mjeriti i specifcirati, pa je zato manje podloan
pristranim i vrijednosnim sudovima svojstvenim drugim pristupima.
Stoga, za nau sadanju svrhu, neemo koristiti koncept civilizacije.
Znai li to da radovi kulturalne kole nisu relevantni za analizu ko-
lapsa? Ve zbog same popularnosti te kole moglo bi se tvrditi suprotno.
Ali postoje i drugi razlozi zato treba uzeti u obzir, i to prilino detalj-
no, radove Spenglera, Toynbeeja, Kroebera i drugih. Nerazdvojna veza
kompleksnosti i civilizacije, koju ta kola nijee ili ne prepoznaje, kazu-
je nam da e rasprava o tome zato civilizacije nestaju biti relevantna za
shvaanje zato se to dogaa i s politikim zajednicama. Zatim, pristup
odabiru radova koje emo razmatrati u ovom poglavlju namee nam i
ukljuivanje radova te kole. Neka djela o kojima emo ovdje rasprav-
ljati odnose se, na primjer, na drutva koja nikad nisu doivjela kolaps
(kako je ovdje defniran), kao to su Bizant i Otomansko Carstvo. Takve
smo sluajeve ukljuili u ovaj rad, skupa s teorijama kulturalne kole,
ne samo zbog vanosti politikog kolapsa, nego i zbog okolnosti koje bi
mogle dovesti do tog stanja. Zato e teorije o kraju civilizacija i rasprave
o politikim slabostima ovdje dobiti istaknut tretman.
7
Klasifikacija teorija
Pri analizi materijala za ovo poglavlje povremeno sam bio u napasti da
preformuliram jednu staru alu i ustvrdim kako postoje po dvije-tri te-
orije kolapsa za svako drutvo koje ga je doivjelo. Iako su znanstveni-
ci posvetili vie panje uveanju kompleksnosti nego njenom kolapsu,
literatura o toj drugoj temi i dalje je poprilina, a raznolikost ideja im-
presivna. Ta literatura, istina, varira od respektabilnih i uenih rado-
va do onih koji vas mogu samo nasmijati. No popularnost nekih od
tih nazora, koje znanstvenici inae slabo cijene, zahtijeva da se donekle
pozabavimo svima njima.
Raznolikost vizura namee potrebu uvoenja nekog reda. Teorije
kolapsa mogu se podvesti pod ogranieni broj teza koje se esto po-
navljaju i prilino su tvrdokorne. Autore, ije smo radove podijelili pre-
ma tim tezama, karakterizira nevjerojatna slinost okvira, pretpostavki
i pristupa. U sklopu svake teze, naravno, i dalje postoji poprilian broj
razlika, pa emo se zato mnogim autorima morati, do odreene mjere,
pozabaviti pojedinano.
Valja primijetiti da je ova klasifkacija teza donekle proizvoljna; za-
pravo, mogui su brojni drukiji pristupi klasifkaciji. U drutvenim
je znanostima uobiajeno govoriti o unutranjim odnosno izvanjskim
uzrocima drutvenih promjena, a slina se dihotomija moe provesti i
u analizi kolapsa (npr. Sablof 1973a: 36). (U tome nema nita nova: Po-
libije je to primijetio ve u 2. stoljeu pr. Kr. [1979: 350].) Slino tome,
ba kao to pri analizi promjena moemo govoriti o teorijama konfikta
odnosno integracije (v. drugo poglavlje), tako te teorije moemo upotri-
jebiti i u svrhu tumaenja kolapsa. I opet je to prilino stara ideja (stavi-
te u opreku, na primjer, Platonove Zakone i Flanneryja [1972]). U ovom
radu nee nam biti od koristi ni jedna od tih dihotomija, iako su obje
nedvojbeno vrijedne. O objema e biti rijei u posljednjem poglavlju.
ini se da u tumaenju kolapsa postoji jedanaest glavnih teza:
Iscrpljenje ili prestanak dotoka nekog vitalnog resursa ili re-
sursa o kojima drutvo ovisi.
1.
77
Uspostava nove baze resursa.
Pojava neke nesavladive katastrofe.
Neadekvatan odgovor na okolnosti.
Druga kompleksna drutva.
Osvajai.
Klasni sukob, drutvena proturjeja, elita koja loe upravlja ili
se loe ponaa.
Drutvena disfunkcija.
Mistini faktori.
Sluajni slijed dogaaja.
Ekonomski faktori.
Mada je ovu klasifkaciju jednostavno predoiti, ona pati od odreenih
nejasnoa. U navedenim kategorijama ima prilino preklapanja, a neke
je teze mogue dodatno podijeliti. Ako pojedinane autore podvedemo
pod odreene teze dodat emo jo jednu razinu nesigurnosti, budui
da mnoge od njih moemo svrstati u vie kategorija. Drugi bi znanstve-
nici, ukljuujui i one uvrtene u samu klasifkaciju, mogli sasvim legi-
timno podvesti neke autore pod sasvim druge teze ili se ak odluiti za
stvaranje alternativne klasifkacije. Ponuena se klasifkacija temelji na
procjeni glavnih metoda i pretpostavki u radovima pojedinih autora.
Iako je oito mogue izvesti i drugaije klasifkacije, procjena konkret-
nih djela bi nedvojbeno ostala ista.
Okviri za raspravu
Cilj itave ove knjige je shvatiti kolaps kao opu pojavu, odnosno po-
stii razumijevanje koje nee biti ogranieno na konkretne sluajeve,
2.
3.
4.
5.
6.
7.
8.
9.
10.
11.
78
nego e biti primjenjivo na bilo koji vremenski period, mjesto i sve ti-
pove drutva. Veina tumaenja kolapsa bavi se konkretnim drutvom
ili civilizacijom, umjesto da pristupaju globalnom procesu. Dakle, da-
leko je vie objanjenja pada Rima ili civilizacije Maja negoli usporedbi
njihovih kolapsa. Neki autori usporeuju dva ili tri sluaja kolapsa, ali
odustaju od daljnje generalizacije. Takva je situacija doista krajnje ka-
rakteristina za povijest i sociologiju, koje su oduvijek bile dominantno
partikularistike.
Jedan od rezultata takvog tumaenja konkretnih sluajeva kolapsa
jest taj da su kritike na njihov raun bile prvenstveno faktografske. Iako
bi se kritika tumaenja nestanka drutva X nekog autora mogla poza-
baviti logikom njegove argumentacije, ini se da je kritiarima lake
usredotoiti se na injenina pitanja: pokazati da povijesni i/ili arheo-
loki podaci o drutvu X ne odgovaraju ponuenom objanjenju. Tako,
kad znanstvenici pretpostave da je pogoranje klimatskih uvjeta dovelo
do pada Mikenske civilizacije ili da su osvajai doveli do kolapsa Maja,
njihovi e kritiari najee primijetiti da su injenini dokazi klimat-
skih oscilacija ili napada osvajaa manjkavi ili upravo suprotni pretpo-
stavljenom. Rasprava koja zatim slijedi najee se pretvara u natjeca-
nje oko injenica: postoje ili ne postoje dokazi za klimatske oscilacije,
napade osvajaa i slino. Tek rijetko autori preispituju logiku poetne
pretpostavke. Kako klimatske oscilacije, osvajai i tome slino dovode
do kolapsa, i dovode li uope? Je li ponueno odgovarajue tumaenje?
Iako neki kritiari otvaraju i takva pitanja, rijetkost je da se ona postav-
ljaju openito. I dalje dominiraju injenine rasprave.
Premisa ovdje ponuenog pristupa je sljedea: ako je logika neke
argumentacije pogrena, onda je rasprava o injeninim pitanjima
uglavnom nepotrebna. Ako klimatske promjene ili osvajai nisu mogli
dovesti neko drutvo do kolapsa, onda su svi dokazi za ili protiv toga
zanimljivi, ali nebitni. Zbog toga e u daljnjoj raspravi teite biti na lo-
gici ponuenih tumaenja. Povremeno e se diskutirati o injeninim
pitanjima, ali ona nikad nee biti od kljunog znaenja.
Poticaj za ovu analizu bila je ideja da postojea tumaenja kolapsa
7P
nisu logiki odriva. U ovom u poglavlju navesti svoje rezerve u vezi
dosadanjih pristupa i pokazati njihove slabosti. Ton e nuno biti kri-
tiki jer, iako postojea literatura moe tota ponuditi u prilog razu-
mijevanju kolapsa, ona ne moe dati sve to nam je trenutno potrebno.
Nakon stranica u kojima prevladava skepticizam, poglavlje e se zavri-
ti komentarima u kojima ima nade.
Iscrpljenje resursa
Dva glavna tumaenja kolapsa svode se na ovu temu: postupno smanji-
vanje ili gubljenje baze resursa (najee poljoprivrednih), esto zbog
loeg ovjekova gospodarenja, te brz gubitak resursa zbog oscilacija u
okoliu ili klimatske promjene. Smatra se da oba razloga uzrokuju ko-
laps iscrpljenjem resursa o kojima ovisi kompleksno drutvo.
Iako je uzrono-posljedini lanac koji vodi od ekonomskog slablje-
nja prema kolapsu novija teorija, veza izmeu to dvoje bila je izvor spe-
kulacija mnogih koji su svjedoili slomu Rima. Meutim, kod nekih od
tih drevnih autora kauzalni je lanac bio obrnut u odnosu na dananje
teorije. Smanjenje poljoprivredne proizvodnje u Italiji u prvom stolje-
u pr. Kr., na primjer, smatrao se rezultatom pada morala (Mazzarino
1966: 21, 3233). Autori iz 2. i 3. stoljea po. Kr. nerijetko podsjeaju na
klimatologe iz 19. i 20. stoljea, iako su propadanje poljoprivrede i ru-
darstva Rimljani shvaali kao kovarijablu, a ne kao uzrok politike sla-
bosti. Za te je promatrae svijet u cjelini stario i gubio energiju (Maz-
zarino 1966: 4042). Kranski autor Ciprijan je u Ad Demetranum (3.
stoljee po. Kr.) tvrdio:
da je samo vrijeme danas senilno sam Svijet svjedoi svo-
joj propasti, pruajui nam mnogobrojne konkretne dokaze pro-
cesa propadanja. Opada koliina zimskih kia koje hrane sjeme u
zemlji, kao i ljetnih vruina koje ine urod zrelim. Proljea nisu
toliko svjea, a jeseni tako plodne. Planine, ije su utrobe razrova-
ne i istroene, daju manje mramora; iscrpljeni rudnici nude slabi-
80
je zalihe plemenitih metala: ile su osiromaene i svakodnevno se
smanjuju. Na poljima nedostaje sve vie seljaka, na morima mor-
nara, u vojarnama vojnika, kao i potenja na trnicama, pravde
na sudovima, sloge u prijateljstvima, vjetine u zanatima, strogo-
sti u poukama Sve to je blizu svog kraja, ili ide prema svojoj
propasti i padu, osueno je na nestanak To je presuda donese-
na Svijetu taj gubitak snage i gubitak veliine mora zavriti, na
koncu, u ieznuu (cit. prema Toynbee [1962 (IV): 8]).
Uspostava veze izmeu klime i iscrpljenja zaliha, kao i izmeu uspo-
na i padova civilizacija, uvelike duguje radovima Ellswortha Huntin-
gtona (1915, 1917) te suvremenijim teoretiarima kao to su Winkless
i Browning (1975), J. Hughes (1975) i Butzer (1976, 1980, 1984). Hun-
tington je prigrlio bioloki model koji bi danas poduprlo malo antro-
pologa: Priroda ljudskih kultura prvenstveno ovisi o rasnom naslje-
u (1915: 1). Izvan biologije, Huntington je tvrdio da na civilizaciju
utjeu klimatski uvjeti, te da su mnoge velike nacije u prolosti uspjele
ili propale zbog povoljnih odnosno nepovoljnih klimatskih uvjeta. U
razdoblju povoljne klime, u zemljama kao to su Egipat i Grka lju-
di su oigledno bili puni ivotne energije koju danas nemaju (1915: 6).
U Grkoj su neplodnost pratile privredne nedae, glad i bezvlae. Pre-
ma Huntingtonu, velika je uestalost ciklonskih oluja energizirala na-
rode koji su zatim stvarali civilizacije, a kad je klima postala nepovolj-
nom, ni jedan narod vie nije mogao vratiti energiju i progresivnost
koje je ovaj autor smatrao nunima za civilizaciju (1915: 9, 257). Pad
Rima objanjava se nepovoljnim klimatskim uvjetima koji su nastupili
nakon poetka treeg stoljea po. Kr. (Huntington 1917: 194196).
Winkless i Browning nam nude suvremeniju klimatsku teoriju, iako
obiljeenu udnovatim povratkom na neka Huntingtonova razmilja-
nja. Prema njima, promjena fzikih uvjeta (npr. pojaana vulkanska
aktivnost) dovodi do klimatskih promjena, koje sa svoje strane vode
prema promjeni razine zaliha hrane i time mijenjanju ljudsko ponaa-
nje (ratovi, migracije, nestabilna privreda, promjena etike i sl.) (Win-
kless i Browning 1975: 15). Dok je Huntington smatrao da civilizacije
8I
cvatu kad je klima stimulativna, Winkless i Browning pripisuju posto-
janje civilizacija blagim klimatskim uvjetima, a kolaps obrnutim. Oni
tvrde da, kad se klima promijeni, prvo bivaju pogoena rubna podru-
ja. Tamponske drave poinju gubiti obiljeja civiliziranosti te se vra-
aju nomadstvu i pljakakim pohodima, a na koncu kreu i u osvaja-
nje oslabljenih centara moi. Nadalje, ovi autori iznose ideju o osamsto
godina klimatski uvjetovanog ciklusa ljudskih aktivnosti, koji se moe
podijeliti na jo krae ciklike uzorke (1975: 147149, 185).
Alternativnu ideju u vezi iscrpljenja zaliha ponudio je Ekholm
(1980), koji kolaps pripisuje gubitku trgovakih mrea, vanjskih resur-
sa i uvoznih dobara. Ekonomski sustav postaje krhak kad pone ovisiti
o izvanjskim promjenama na koje se slabo moe utjecati. Budui da ci-
vilizacije uvijek ovise o pristupu na strana trita, one su u tom pogledu
veoma ranjive. Ekholm tom uzroku pripisuje kolaps Tree dinastije iz
Ura i Mikenske civilizacije, regionalnu nestabilnost na Bliskom istoku i
istonom Mediteranu u razdoblju oko 23002200. pr. Kr., kao i nedav-
ne politike pobune na Madagaskaru.
Slino tome, Robert Brifault je 1938. godine predvidio propast Bri-
tanskog imperija zbog nepovoljnih trgovinskih uvjeta. Hodges i Whi-
tehouse, u svojoj kritici Pirenneovih teza (1983), pripisuju pojavu pos-
tkarolinkog mranog srednjeg vijeka prekidu trgovine izmeu Europe
i Bliskog istoka nakon ekonomskog kolapsa Abbasidsa. Cipolla tvrdi da
je ekonomsko slabljenje Italije posljednjih stoljea rezultat slabe kon-
kurentnosti u vanjskoj trgovini (1970b).
Teze u korist iscrpljenja resursa trajni su favoriti u analizama kolap-
sa. Neko vrijeme su dominirale u analizama Srednje Amerike i ameri-
kog jugozapada, no njihova je popularnost porasla i u studijama Sjever-
ne Amerike, Europe i Bliskog istoka. Mogunost iscrpljenja zaliha je,
naravno, i glavna briga suvremenih prognostiara (npr. Catton 1980).
Srednja Amerika
Spektakularni kolaps civilizacije Maja u Junim nizinama esto je na-
vodio znanstvenike da njegove uzroke potrae u iscrpljenju zaliha. C.
82
W. Cooke je 1931. godine pretpostavio da su tamonji kolaps uzroko-
vali erozija tla i nedostatak zemljita, irenje travnatih povrina, zamu-
ljivanje jezera zbog koga je dolo do propasti transporta na vodenim
povrinama, slabljenje vodoopskrbe za sunih godina te poveanje po-
pulacije komaraca popraeno porastom ili pojavom malarije. Trideset
godina poslije Sanders (1962, 1963) je proveo opirnu analizu ekologije
Junih nizina i doao do gotovo istih zakljuaka. On tvrdi da je prera-
zvijena poljoprivreda u tom podruju dovela do pomanjkanja hranjivih
tvari u tlu, bujanja korova i stvaranja savana. U svojim kasnijim rado-
vima Sanders nastavlja zagovarati tezu o propadanju okolia, ali je na-
dograuje idejom da je odreenu ulogu imalo i politiko rivalstvo sre-
dita u civilizaciji Maja koje je dodatno iscrpljivalo resurse (Sanders i
Webster 1978: 291295). Slino tome, Haas tvrdi da je do kolapsa Maja
dolo zbog smanjenja osnovnih resursa za odravanje ivota i trgova-
kih dobara, uvjetovanih propadanjem okolia i izvanjskim dogaajima
(1982: 212). Rathje (1973) i Sharer (1982) takoer krive smanjenje tr-
govine za kolaps Maja.
I kolaps drugih podruja u Srednjoj Americi tumai se na taj nain.
S. Cook tvrdi da je zamor tla odgovoran za kolaps Olmeka i Visorav-
ni (1947). Weaver smatra da je do razaranja Tule uglavnom dolo zbog
klimatskih promjena uzrokovanih isuivanjem sjevernog i sredinjeg
Meksika, to je stanovnitvo s rubnih dijelova nagnalo da pohrle prema
jugu i osvoje grad (1972: 213). Sanders i dr. (1979: 137) te Hirth i Swe-
zey (1976: 11, 15) sugeriraju da je do kolapsa Teotihuacana dolo zbog
gubitka kontrole nad vitalnim trgovakim pravcima.
Peru
Moseley (1983) smatra da su tektonski poremeaji krivi za poljopri-
vredni kolaps kraljevstva Chimu, nakon 1000. godine po. Kr. Pacifki
je sliv zbog tektonske nestabilnosti sklon podizanju, to zna produbiti
rijena korita, pa se smanjuje razina podzemnih voda i koliina vode
koju zemlja ne moe upiti. Openiti hidroloki uvjeti u Chimuu posta-
li su oskudniji, to je imalo posljedice po povrinsku vegetaciju. Dovod
8J
vode u kanale morao je biti premjeten uzvodno, to nije bilo podjed-
nako uinkovito. Kako su zalihe vode opadale, farmeri su se vie kon-
centrirali na izgradnju vrtova ispod razine tla. Ali i takvi vrtovi i kanali
poeli su nakon nekog vremena kliziti prema moru. Moseley ne izdvaja
neko pojedinano tektonsko kretanje kao jedini uzrok kolapsa (v. tako-
er Kus [1984]), ve tvrdi da ono osigurava pozadinske uvjete za obja-
njenje pojava kao to su pobune, osvajanja, iscrpljenje tla i tome slino.
Meutim, on implicira da se broj poljoprivrednih kolapsa poveao i na
drugim mjestima kao to su Bliski istok, June nizine Maja i Srednjoa-
meriki Kordiljeri.
Ameriki jugozapad
Kolaps naselja zasnovanih na poljoprivredi, kao i drutvene komplek-
snosti u raznim podrujima amerikog jugozapada najee se tumai
klimatskim promjenama. Povremeno se toj slici dodaje i loe poljopri-
vredno gospodarenje. Teze o iscrpljenju resursa uglavnom pretpostav-
ljaju pojavu sue, erozije, promjena u kinim sezonama, sniavanja
temperature, pretjeranog izlova divljai te smanjenja ili poveanja lu-
natosti obradivog tla (saeto u: Martin i Plog [1973: 322325] i Martin,
Quimby i Collier [1947: 147]). Sua i smanjenje broja vododerina dugo
su vremena bili glavno objanjenje za naputanje podruja diljem jugo-
zapadnih visoravni (Reed 1944; Kelley 1952; Wenke 1981: 110).
Klimatska su tumaenja uobiajena i za podruje naroda Hohokam
u junoj Arizoni (npr. Doyel 1981), ali tu se esto dodaju i rezultati lo-
eg poljoprivrednog gospodarenja, primjerice zaepljenja vodenih ka-
nala i/ili poveane salinizacije tla (Haury 1976: 355). D. Adams primje-
uje da u kosturima iz kasnog hohokamskog perioda postoje znakovi
pothranjenosti, identifcirajui to kao znak problema u poljoprivredi
(1983: 37). Weaver je razvio najcjelovitiju argumentaciju u tom prav-
cu. On tvrdi da su nakon 1275. godine po. Kr. sue i akumulacija soli u
obradivim povrinama dovele do smanjenja kompleksnosti hohokam-
skih drutvenih, politikih i ritualnih sustava, posebice u rubnim po-
drujima. Zatim je oko 1325. godine nastupilo razdoblje iznimno vi-
84
soke vlanosti, pa su se poveale koliine vode koje tlo u proljee nije
moglo upiti, to je otetilo ili razorilo brojne kanale i brane. To je do-
velo do kontinuiranog pada uroda, smanjenja populacije i poveanja
ovisnosti o hrani iz divljine. Ekonomski su pritisci doveli do sociopoli-
tikog kolapsa. Kad su se nakon otprilike 1475. godine vratili normalni
klimatski uvjeti, razni su elementi sprijeili ponovnu pojavu hohokam-
ske kompleksnosti (D. Weaver 1972: 49).
Istok Sjeverne Amerike
U posljednja dva desetljea ili neto vie, klimatska su tumaenja stekla
vanost i u arheologiji Srednjeg Zapada, uglavnom zahvaljujui radovi-
ma Jamesa B. Grifna (1960, 1961). Grifn je kolaps sjevernog naroda
Hopewell pripisao neto hladnijoj klimatskoj fazi u gornjoj delti rijeke
Mississippi. Sline je pretpostavke iznio i glede prelaska sa stare seoske
tradicije u poljoprivrednom Mississippiju na sakupljaki obrazac ka-
rakteristian za Oneote, koji se dogodio oko 12001400. godine. Vic-
kery (1970) podupire tu argumentaciju, kao to uglavnom ine i Barre-
is, Bryson i Kutzbach (1976; v. takoer Barreis i Bryson [1965]). Melvin
Fowler je idejom o iscrpljenju lokalnih resursa (drva, divljai, plodnog
tla) i usponom rivalskih politikih centara ponudio suprotno tumae-
nje uzroka kolapsa Cahokie, sredita Mississippija (1975: 100101).
Egipat
Karl Butzer je u vie navrata (1976, 1980, 1984) tvrdio da se kolaps Sta-
rog kraljevstva, kao i druge politike katastrofe u egipatskoj povijesti,
moe barem djelomino povezati s promjenama u razini poplava rije-
ke Nil, pa prema tome i uzorcima padalina u unutranjosti Afrike. Vi-
soke poplave Nila tetne su jer pogoduju razmnoavanju parazita na
urodima, razaraju jarke, rovove, naselja, skladita hrane i tete stoci te
odgaaju etvu za suno razdoblje. Niske poplavne razine, s druge stra-
ne, smanjuju urode (Butzer 1976: 52; 1984: 105). Butzer smatra opada-
nje Nila defnitivnim uzrokom kraja Novog kraljevstva (15701070. pr.
Kr.) i vjerojatno utjecajnim imbenikom u raspadu Starog kraljevstva,
85
izmeu 2760. i 2225. godine pr. Kr. To je bio i najistaknutiji element u
padu Druge dinastije (29702760. pr. Kr.) i Srednjeg kraljevstva (2035
1168. pr. Kr.) (Butzer 1980: 522).
Butzerove tvrdnje nipoto nisu ograniene na klimatska tumaenja.
On primjeuje da je oko 1720. godine pr. Kr. egipatsko jedinstvo bilo
ugroeno uspostavljanjem siunih kneevina u delti Nila, i to puno
prije invazije Hiksa godine 1668. pr. Kr. Nakon toga slijedilo je razdo-
blje od 1840. do 1770. godine pr. Kr. kad je treina svih poplava Nila
bila razorna i unitila cjelokupan irigacijski sustav. Butzer tvrdi da je
pri kolapsu Starog kraljevstva politika slabost prethodila katastrofa-
ma koje je prouzroio Nil, ali su upravo one mogle potaknuti drutve-
ne nemire (1980: 520, 1984: 109, 110). On dakle smatra da su kolebanja
vodostaja Nila pridonijela, a ne prouzrokovala kolaps; u kombinaciji s
politikom slabou, loom upravom, uvoenjem prekomjernih poreza
i drutvenom piramidom iji je vrh previe optereivao ostatak kralje-
vine, ona su dovela do opeg rasapa (1980: 522, 1984: 112).
Butzerovo gledite potkrepljuje OConnor (1974), koja vjeruje da je
Staro kraljevstvo doivjelo kolaps zbog sve niih razina poplava te gladi
koja bi nakon toga svaki put uslijedila. Ona tvrdi da se oba mrana raz-
doblja na irem podruju, u istonom Mediteranu i na Bliskom istoku,
iz otprilike 22002000. pr. Kr. i 1200900. pr. Kr., takoer mogu pri-
pisati irenju sue koja je znala trajati vie desetljea. U sluaju Starog
kraljevstva, tvrdi Bell, neuspjeh egipatskih vladara da putem ritualne
intervencije odre odgovarajue razine poplave doveo je do poljuljane
legitimnosti i povjerenja u sredinju vlast, i to u vrijeme kad je mo lo-
kalnih plemia rasla (1971: 2122).
Niz autora smatra da je iscrpljenje resursa prouzroilo kolaps civiliza-
cije u dolini Inda, odnosno civilizacije Harappa. Tapar (1982) i Sharer
(1982) za kolaps okrivljuju smanjenje vanjske trgovine. Dales tvrdi da
je masivno izbacivanje blata pridonijelo stvaranju pritiska akumu-
liranih plinova, uzrokujui oteenja na toku rijeke Ind na oko 145 ki-
8
lometara nizvodno od Mohenjo-Dara i stvaranje velikog jezera (1966:
95, 96). Raikes (1964) se slae s takvim ishodom, ali smatra da je do po-
plave dolo zbog podizanja obale. Zbog jednog od tih uzroka (moda u
kombinaciji s potresima) dolo je do prekida normalnog funkcionira-
nja trgovine, poljoprivrede i komunikacija (Raikes 1964: 296; Wheeler
1966: 83). Mortimer Wheeler (1966, 1968) i Dales (1966) radije pribje-
gavaju tumaenju s poneto mistinijim prizvukom: moral populacije
jednostavno su srozala stoljea borbi s blatom, tako da je duh na-
roda Harappa utonuo u blato neumoljivog niza nadirue vode i mulja
koji sve prodire (Dales 1966: 98).
Mezopotamija
Jacobsen i Adams (1958) te R. McC. Adams (1981) su razvili jedno od
ponajboljih tumaenja kolapsa kako bi objasnili politike katastrofe u
mezopotamijskom aluviju. Poput Butzera, i oni priznaju da se iscrplje-
nje zaliha moe samo djelomino uzeti kao uzrok kolapsa, te da politi-
ki i ekonomski faktori esto utjeu na proizvodni sustav, stvarajui po-
voljne ili nepovoljne uvjete.
U tom podruju, poveanje poljoprivredne proizvodnje i obimno na-
vodnjavanje doveli su do kratkotrajnog razdoblja natprosjeno dobrih
etvi, povoljno time utjeui na napredak, sigurnost i stabilnost. No u
roku nekoliko godina, podizanje slanih podzemnih voda erodira ili uni-
tava poljoprivrednu proizvodnju, pa time i odrivost. Kad moni rei-
mi (poput tree dinastije iz Ura, kasnih Sasanida ili ranog islamskog pe-
rioda) pribjegnu politici najvee mogue proizvodnje resursa, stvaraju se
sloeni irigacijski sustavi koje lokalne zajednice nisu u stanju odravati i
popravljati. Potrebna je, dakle, dravna kontrola. Kad politika vladavina
postane nestabilna, poveava se opasnost od salinizacije te moe doi do
pojave iznenadnih, katastrofalnih kolebanja vodenog toka.
U doba Sasanida i islama poveavala se populacija i fskalni zahtje-
vi drave, pribjegavalo se kultiviranju rubnih podruja bez obzira na
pad uroda, a za mnoge ljude ivotni je standard katastrofalno opao.
Impresivni graevinski pothvati leali su na nestabilnim politikim te-
87
meljima, a raeni su nautrb sve vee ekoloke nestabilnosti. Propast je
bila neminovna, a poela se osjeati potkraj devetog stoljea. Prinosi su
opadali, a trokovi gospodarenja poljoprivredom stagnirali ili ak rasli.
Otri porezni reim prouzroio je gubitak naklonosti stanovnitva, to
je dovelo do pobuna i razaranja irigacijskih postrojenja. Zbog smanje-
ne moi vladajuih struktura popravci su postali nemogui. Podruje
vladine jurisdikcije smanjilo se na dio oko Bagdada, pa je bilo kakva
ansa da se pronae rjeenje za poljoprivredne probleme bila izgublje-
na. Zbog toga je dolo do razaranja i naputanja veine tog podruja,
kako je to opisao Adams (1981: xvii) u citatu koji prethodi ovom radu
(v. takoer u Waines [1977]).
Godine 1966. Rhys Carpenter je razvio elegantno sroeno objanjenje
kolapsa mikenske civilizacije: da su i on, kao i pojava pobuna na Me-
diteranu u trinaestom stoljeu pr. Kr., prouzroeni klimatskim promje-
nama koje su dovele do gladi, smanjenja stanovnitva i migracija. Ono
to smatramo kolapsom Mikenske civilizacije na Peloponezu zapravo
je evakuacija uzrokovana suama u drugim podrujima, ukljuujui i
Atenu. Klimatolog Reid Bryson i njegovi kolege podupiru Carpentero-
vo tumaenje tih klimatskih kolebanja (Bryson et al. 1974: 4750).
Rimsko Carstvo
Huntington (1915: 6) te Winkless i Browning (1975: 179182) smatra-
ju da su klimatske promjene dovele do nedostatka resursa i time pota-
kle migracije barbara koji su tako katastrofalno utjecali na Rimsko Car-
stvo. Ipak, ti se autori ne slau oko mehanizama koji su to prouzroili.
Huntington ih pripisuje suama u Aziji, dok Winkless i Browning sma-
traju da je krivac kraj razdoblja hladnoe.
U svojoj analizi dijagrama rasprostiranja peludi iz sjeverne Europe,
Waateringe (1983) je primijetio katastrofalnu promjenu pri kraju po-
stojanja Rimskog Carstva. Zabiljeen je, naime, katastrofalan pad pelu-
di itarica i trava, te poveanje koliine peludi drvea. ume su se oi-
88
to proirile podrujem koje je dotad bilo obraeno. Waateringe vjeruje
da je tome uzrok poveanje proizvodnje namijenjene trnicama. Veli-
ke trnice, Pax Romana, cestovna mrea i centralizirana administraci-
ja stvorili su za rane rimske vladavine situaciju u kojoj se svaki lokal-
ni manjak hrane mogao ublaiti u veoj mjeri no ranije. Mogunost
ostvarenja zarade od poljoprivrede dovela je do poveanja proizvodnje,
pa i stvaranja vikova. Kao posljedica toga stanovnitvo se povealo, pa
je ponovo porasla i potreba za hranom, da bi se zatim pojavio i zamor
poljoprivrede. Poljoprivredni kolaps do kojeg je zatim dolo pogodio je
i unutranjost Carstva i njegove susjede.
Hughes za to krivi neuspjeh Rimljana da svoje drutvo i privredu
prilagode prirodnom okoliu. Taj je neuspjeh, dakle, bio glavni uzrok
kolapsa. Krenje uma dovelo je do erozije tla, iz zemlje su povaeni
najdostupniji minerali, vie nije bilo dovoljno podruja za ispau, a po-
ljoprivredna je proizvodnja opadala. Nestaice hrane i opadanje stanov-
nitva iscrpile su snagu Carstva (J. Hughes 1975). Hughesova koncentra-
cija na kolaps poljoprivrede zapravo refektira tumaenja kako antikih,
tako i nekih suvremenih autora (npr. Simkhovitch 1916; Finley 1973).
Drugo se objanjenje kolapsa Rima vrti oko pomanjkanja ljudskih
resursa. Gilfallen, u svojoj dobro poznatoj analizi (1970), krivi trovanje
olovom za slabljenje stanovnitva o kome je ovisila snaga Rima.
Ocjena
Tumaenja kolapsa iscrpljenjem resursa su, sudei po njihovu sve ve-
em broju, uvijek privlana. U tim tvrdnjama ima neto, jer ni jedno
drutvo ne moe zadrati svoju dotadanju kompleksnost kad se njego-
vi temeljni resursi srozaju ispod odreene granice. Pa ipak, prije no to
se doe do te toke mora se poduzeti niz protumjera. Tu lei i prvi od
nekoliko problema zbog kojih teoriju o iscrpljenju resursa ne moemo
tako lako prihvatiti.
Teorija o iscrpljenju resursa kolaps zapravo pripisuje ekonomskoj
slabosti koja je nerijetko izazvana naglo. Veina istraivaa na samom
poetku pretpostavlja da su ekonomski oslabljena drutva doista pod-
8P
lona kolapsu, pa tu toku moramo uzeti kao temeljnu pretpostavku.
Jedna od pretpostavki takvog shvaanja onda jest da takva drutva jed-
nostavno skrtenih ruku promatraju kako se slabosti gomilaju, bez da
poduzmu bilo kakve protumjere. Tu lei velik problem. Kompleksna
drutva karakterizira centralizirani sustav odluivanja, visoka proto-
nost informacija, odlina koordinacija pojedinih dijelova, postojanje
formalnih kanala upravljanja i skladitenje resursa. Veina tih struk-
tura vjerojatno ima sposobnost nositi se s kolebanjima i manjkovima
u proizvodnji, a neke i slue ba tome. Zahvaljujui administrativnoj
strukturi i sposobnosti premjetanja radne snage i resursa, rjeavanje
nepovoljnih uvjeta u okoliu vjerojatno je jedna od stvari koje kom-
pleksna drutva rade najbolje (v. npr. Isbell [1978]). Bilo bi udnovato
da su doivjela kolaps u trenutku kad su suoena upravo s onim okol-
nostima koje su pripremljena rijeiti.
Naravno, mogue je da se dogode takva kolebanja ili pogoranja
uvjeta u okoliu kakva postojei proizvodni sustav i drutvene struk-
ture nisu u stanju prevladati. I doista, zagovornici teorije iscrpljenja re-
sursa moraju se pozivati ba na takav argument. No potrebno je nekoli-
ko tipova informacija da bismo doista mogli dokazati kako takvi uvjeti
mogu prouzroiti kolaps. Podaci u pitanju trebaju se ticati klime, sta-
novnitva, plodnosti usjeva, godinjih potreba stanovnitva i sociopoli-
tikog sustava te sposobnosti prilagodbe drutva o kome govorimo. Ta-
kvi se podaci pri analizi kolapsa obino ne trae sustavno.
Kako pripadnicima kompleksnog drutva ili njegovim upravljakim
strukturama postaje jasno da se smanjuju zalihe resursa, ini se razu-
mnim pretpostaviti da e krenuti u racionalizaciju, ne bi li se problem
rijeio. Alternativna pretpostavka nepokretnost kad ste suoeni s ka-
tastrofom trai od nas da povjerujemo u neto emu s pravom nismo
ba skloni. Ako moemo prihvatiti ovu pretpostavku, trebat emo ra-
unati s nekim novim varijablama ije samo postojanje sugerira da je
teorija iscrpljenosti resursa neadekvatna.
Ako se drutvo ne moe suoiti s iscrpljenjem resursa (a sva drutva
su do neke mjere stvorena upravo za to), onda istinski zanimljiva pitanja
P0
niu u vezi samog tog drutva, a ne resursa. Kad su strukturalni, politiki,
ideoloki ili ekonomski faktori u drutvu sprijeili adekvatan odgovor?
Ma koliko se ovo pitanje inilo jednostavnim, ono nije isprazno, budui
da literatura o iscrpljenju resursa sadri neke uznemirujue ambivalen-
tnosti. Jedna analiza podruja Hohokam na amerikom jugu, na primjer,
pretpostavlja da je propadanje okolia uzrokovalo u jednom sluaju ko-
laps (od razdoblja Sacaton do razdoblja Soho), a u drugom sluaju pove-
alo sloenost (od razdoblja Soho do razdoblja Civano) (Doyel 1981). Na
drugom mjestu, J. Hughes (1975) navodi krenje uma kao razlog kolap-
sa Rima. Wilkinson (1973) je, meutim, pokazao da je u kasnosrednjo-
vjekovnoj i postsrednjovjekovnoj Engleskoj krenje uma potaklo eko-
nomski razvoj i, daleko od toga da dovede do kolapsa, bilo bar djelomice
odgovorno za industrijsku revoluciju. Glavni imbenik pri shvaanju tih
dogaaja oito se ne tie iscrpljenja resursa, nego injenice da su dru-
tva odgovorila na njih na razliite naine. Zato bi problemi s resursima
u nekim sluajevima doveli do kolapsa, a u drugima poveali komplek-
snost i ekonomski razvoj? Navoenjem podataka o iscrpljenju resursa
samo smo zagrebli povrinu jednog iznimno sloenog problema.
Svjesni tih tekoa, Butzer i R. McC. Adams nude scenarije u kojima
se okolini, drutveni i politiki faktori meusobno isprepliu. Obojica
su razvila uvjerljiva objanjenja uzroka kolapsa u konkretnim sluajevi-
ma kojima su se pozabavili. No iako ukljuivanje politikih elemenata
u Butzerove i Adamsove studije potkrepljuje njihove pojedinane ana-
lize, ono pokazuje slabost u irem pristupu. Iako loa uprava od strane
elita ili pogreni prorauni imaju ulogu u, primjerice, sluaju Mezopo-
tamije, ostaje nam velika rupa u objanjenju. Tvrdnja da drutva doiv-
ljavaju kolaps zato to se elite ne ponaaju mudro malo toga objanjava.
Postoje li uvjeti pod kojima se elite ponaaju mudro ili budalasto, ili je
to nasumina varijabla? Mogu li se oni barem defnirati i izmjeriti? Ov-
dje bismo itatelje eljeli uputiti na naredne odlomke u kojima emo se
temeljitije pozabaviti takvim pitanjima.
Kao i uvijek, o konkretnim tumaenjima iscrpljenja resursa moe-
mo postaviti empirijska pitanja. U sluaju podruja Hohokam, Haury
PI
istie ambivalentnost glede tvrdnje o zaepljenju odnosno salinizaciji
voda: naselja koja nisu ovisila o irigacijskom sustavu bila su naputena
u isto doba (1976: 355). U svojoj kritici Carpenterove teorije sue kao
uzroka pada Mikene, Chadwick istie da u Ateni, navodnom utoitu
za suom pogoenu Meseniju, pada otprilike polovica manje oborina
no u toj drugoj regiji (1976: 192). Takva pitanja samo se nastavljaju na
probleme koje pokazuje sama teorija.
Novi resursi
Ova tema, koju nedvojbeno zastupa tek manjina znanstvenika, obre
teoriju iscrpljenja resursa. Tu se tvrdi da novi, obilni resursi dovode
do kolapsa. Tvrdnju uglavnom iznose zastupnici teorije integracije, koji
kompleksnost shvaaju kao odgovor na stresne uvjete, ukljuujui i ne-
jednake razine resursa. Kad se razina resursa povea, potreba za ran-
giranjem i drutvenom kontrolom moe nestati, dovodei do pada na
nie razine kompleksnosti (Harner 1970: 69). Martin (1969) nudi vari-
jaciju na tu temu, tvrdei da je sloenost organizacije junoamerikih
sakupljaa opala kad se smanjio broj stanovnitva, i to nakon usposta-
ve kontakta s Europljanima. Iako Martin ba nije jasan u vezi kauzalnih
mehanizama takve pojave, tu bismo mogli ubrojiti smanjenje pritiska
na resurse koji bi doveo do situacije kakvu zamilja Harner.
Jelinek (1967) tvrdi, slino tome, da su du rijeke Pecos u Novom
Meksiku naselja poljoprivrednika naputena u korist nomadskog i-
vota i lova na bizona u razdoblju kad je izmeu 1250. i 1350. godine
porast razine vlage doveo do irenja panjaka i poveanja mogunosti
ulova bizona.
Childe (1942) i Needham (1965) su razvili jednu drugu varijantu.
Childe je tvrdio da su uvoenjem uporabe eljeza, koje je bilo jefinije
i dostupnije od bronce, seljaci i barbari mogli priskrbiti oruje koje im
je omoguilo da se suprotstave vojskama civiliziranih drava. Uslijedio
je kolaps Mikene i Hetita (Childe 1942: 177178, 191193). Needham
(1965: 93) smatra da je irenje eljeza u Kini, u srednjem razdoblju di-
P2
nastije Chou, dovelo do raspada feudalizma i uspona neovisnih drava
(iako Needham tu ne objanjava specifne kauzalne mehanizme toliko
jasno kao Childe).
Ocjena
Meu zagovornicima teorije integracije, Harnerova (1970) ideja o po-
veanoj razini stresa uiva odreenu privlanost, ali to nije sluaj i s
poklonicima teorije konfikta. U svakom sluaju, ta je pojava uglavnom
ograniena na jednostavnija drutva. Ona ne moe objasniti pad Rima,
a kamoli neke druge sluajeve.
Katastrofe
Jednokratne katastrofe, poput uragana, erupcija vulkana, potresa ili
velikih epidemija trajni su favoriti pri tumaenju kolapsa (npr. Easton
1965a: 8283). Ima neto privlano u jednostavnim rjeenjima za slo-
ene procese, pa nije vjerojatno da e takve ideje ikad izii iz mode.
(Zanimljivo je primijetiti da jednostavne teorije katastrofe jednako pri-
vlae i paleontologe njima se objanjava nestanak dinosaura ili dru-
gih oblika ivota kao i sociologe u tumaenjima kolapsa [npr. Gould
1983: 320324].) Nema jasne granice izmeu teorije katastrofe i teorije
iscrpljenja resursa, ve samo suptilne razlike u njihovim naglascima.
Scenariji katastrofe su drevni. Platonova djela Kritias i Timaios opi-
suju nestanak mitske Atlantide na slian nain. Biblijska poplava i srod-
ne prie spadaju u istu temu.
Srednja Amerika
Potresi, uragani i epidemije javljaju se povremeno u tumaenjima ko-
lapsa Maja (saeto u R. E. W. Adams [1973a] i Sablof [1973a]). Spinden
(1928) je, na primjer, vjerovao da je ovdje ulogu odigrala iznenadna
pojava ute groznice. Mackie (1961) je tvrdio da znakovi struktural-
nog kolapsa na nalazitu Benque Viejo ukazuju na potres nakon kojeg
PJ
su uslijedili socijalni nemiri. Brewbaker (1979) ukazuje na pojavu vi-
rusa mozaika kukuruza, za kojeg smatra da ga je u doline Maja s Ka-
riba donio uragan, to je dovelo do uzastopnih loih etvi. Usporedbe
radi, Brewbaker navodi pomor krumpira u Irskoj iz 1845. godine, koji
je doveo do smrti ili emigracije polovice od etiri milijuna stanovnika
tog otoka.
Potresi i kuga takoer se navode kao uzrok kolapsa Teotihuacana
(raspravljeno u Katz [1972]).
Marinatos (1939) je ponudio nairoko poznato tumaenje kolapsa mi-
nojske civilizacije, tvrdei da je do njega dolo zbog goleme vulkanske
erupcije na oblinjem otoku Tera (danas Santorini, op. ur.). Uinak te
erupcije na Kretu bio je navodno katastrofalan, a ukljuivao je pepeo,
blato i tsunamije, dok su potresi prije i nakon erupcije razorili palae u
unutranjosti otoka. Kreti je zadan kobni udarac, te je otad nadalje
poela postupno opadati i tonuti u dekadenciju, gubei svoje blagosta-
nje i mo (Marinatos 1939: 437).
Slijedile su varijacije na tu pretpostavku. Carpenter smatra da je
erupcija razorila Kretu, a njezin oporavak sprijeili su agresivni Grci iz
unutranjosti zemlje koji su je napali i uspostavili kontrolu nad Knoso-
som (1966: 3233). Chadwick ne spominje osvajae, ali pretpostavlja
da je nakon erupcije Kretu pogodio tsunami, razorivi minojsku fotu,
dok je zbog pepela istok otoka postao jalov (1976). Pomerance proiru-
je opsege razaranja na itav istoni Mediteran (1970).
Rimsko Carstvo
Za pad rimske drave krivila se i malarija. W. Jones (1907) je tvrdio
da su Hanibalova invazija i razaranje Italije (218204. godine pr. Kr.)
te poljoprivredno pustoenje velikih podruja koje je nakon toga sli-
jedilo doveli do pojave malarije. Talijani, kao i oni koji su se nastanili
u Italiji, podlegli su zarazi, to je potpomoglo padu Carstva. Prema toj
ideji, pretjeranost, okrutnost i pomanjkanje samokontrole u karakteru
P4
Rimljana iz prvog stoljea moe se pripisati malariji. McNeill, u jednoj
suvremenijoj teoriji (1976), navodi da je u kolapsu Rima ulogu igrala
slabost drave zbog irenja kuge.
Ocjena
Bez obzira na to to su scenariji katastrofe jasni i popularni, moemo ih
ubrojiti meu najslabija tumaenja kolapsa. Njihov temeljni problem je
u tome to kompleksna drutva rutinski preivljavaju katastrofe, bez da
doive kolaps. Dakle, teorija katastrofe nudi necjelovit kauzalni lanac:
temeljna pretpostavka, koja se rijetko objanjava, mora biti ta da kata-
strofe nekako nadmauju sposobnost drutva da ih savlada i oporavi se
od njih. Tu su kljune neke kritike opaske koje smo iznijeli i u vezi te-
orije iscrpljenja resursa: ako je ta pretpostavka tona, onda od interesa
vie nije sama katastrofa, nego drutvo.
U praktinom pak smislu tumaenja kolapsa na temelju katastrofe
isuvie su jednostavna da bi se mogla primijeniti na svu sloenost ljud-
skih drutava i procesa kolapsa. Ljudska se drutva sve vrijeme suoa-
vaju s katastrofama. One su ivotna injenica za koju oekujemo da e
se pojaviti, te se rutinski za njih brinemo putem drutvenih, menader-
skih i ekonomskih rjeenja. Dvojbeno je da je bilo koje veliko drutvo
ikad podleglo jednokratnoj katastrof. Dotino tumaenje ne pobolj-
ava ni tvrdnja da kolaps uzrokuje sluaj. Sluajevi, primjeuje R. M.
Adams, se dogaaju svim drutvima na svim stupnjevima njihove po-
vijesti (1983: 5). Isuvie se drutava suoava sa sluajevima bez da
doivi kolaps.
Analogije koje zagovornici teorije katastrofe nude kako bi potkrije-
pili svoju argumentaciju zapravo je oslabljuju. Erupcija Tere, na pri-
mjer, esto se usporeuje s erupcijom vulkana Krakatau na Junom Pa-
cifku krajem 19. stoljea. Meutim, koliko je meni poznato, niti jedno
drutvo nije doivjelo kolaps zbog posljedica erupcije Krakataua. Sli-
no tome, Brewbaker (1979) navodi uinak pomora krumpira u Irskoj
ne bi li podupro svoju tvrdnju da je virus mozaika kukuruza mogao
prouzroiti kolaps Carstva Maja. No ne uspijeva pritom uputiti itatelje
P5
u injenicu da Irska zbog te katastrofe nije izgubila na svojoj sociopo-
litikoj sloenosti.
Empirijski gledano, ideja da je erupcija Tere odgovorna za razara-
nje Krete pada na problemu datiranja. Danas se smatra da se ta erupci-
ja dogodila krajem kasnog minojskog IA perioda (oko 1500. godine pr.
Kr.), dok je masivno razaranje Krete uslijedilo krajem kasnog minoj-
skog IB perioda (oko 1450. godine pr. Kr.) (Doumas 1983: 139, 142).
Kreani koji su ivjeli u razdoblju oko 1500. godine pr. Kr. najvjerojatni-
je su zastali i promatrali erupciju Tere, proveli sve potrebne pripreme,
a zatim, kad je sve bilo gotovo, nastavili sa svojim uobiajenim poslovi-
ma. Iako nisam geomorfolog, tvrdnja da je pepeo uinio istonu Kretu
jalovom ini mi se udnom u usporedbi s uincima koje je pepeo imao
u sjeveroistonoj Arizoni, gdje su prethistorijske erupcije Sunset Cratera
znaajno poboljale lokalnu poljoprivredu (Martin i Plog 1973: 143).
Valja istaknuti da se tvrdnje o katastrof o kojima smo ovdje rasprav-
ljali razlikuju od teorije katastrofe kakvu primjenjuje Renfrew (1979) u
svrhu stvaranja modela procesa kolapsa. Tu je rije o apstraktnoj mate-
matikoj teoriji koja ne konkretizira kauzalne mehanizme.
Neadekvatna reakcija na okolnosti
Osnovni element koji ujedinjuje inae prilino razliite argumente u
sklopu ove teze jest ideja da inherentna ogranienja drutvenih, politi-
kih i ekonomskih sustava onemoguuju adekvatnu reakciju na okolno-
sti, to kolaps ini neumitnim. Dva glavna nazora kojima emo se ovdje
pozabaviti, a koji su dobro poznati u povijesti antropologije, jesu teo-
rija Betty Meggers (1954) o okolinim ogranienjima civilizacije i teo-
rija Elmana Servicea (1960, 1975) o zakonu evolucijskog potencijala.
Toynbeejevu teoriju reakcije na izazove neemo zasad razmatrati.
Teorija Betty Meggers bila je jednostavna: plodniji okoli stvara
kompleksnija drutva. Konkretnije, razina do koje se kultura moe
razviti ovisi o poljoprivrednom potencijalu okolia u kome se nalazi.
Kako se potencijal okolia poboljava, kultura e napredovati (Me-
P
ggers 1954: 815). Budui da je tropske ume okvalifcirala kao neade-
kvatne u tom smislu, B. Meggers se suoila s problemom Maja. Njezino
rjeenje: civilizacija Maja morala je potjecati s nekog drugog podru-
ja, a povijest njezine invazije trebala bi predstavljati opadanje ili raspad
te civilizacije. Uvedite civilizaciju u neadekvatan okoli, i na koncu e
okoli pobijediti. Drutvo Maja nije moglo odgovarajue reagirati na te
okolnosti.
Usprkos ozbiljnim kritikama, ova se teorija i dalje spominje (povre-
meno, ako smijemo istaknuti, i u radovima autora koji uope nisu svje-
sni svoje intelektualne povezanosti s Meggers). Sablof (1971, 1973a) i
Webb (1973: 403) nude suvremenije varijacije, povezujui okoli Maja
s dogaajima u drugim dijelovima Srednje Amerike kao uzrocima ko-
lapsa. (Istaknuti strunjaci za Maje su, naravno, itekako dobro upoznati
s teorijom Betty Meggers i recentnijim idejama koje su iz nje izvedene.)
Stuart i Gauthier (1981: 40) tvrde neto slino u vezi kolapsa naroda
Chaco: da se vrhunac njihove drutvene kompleksnosti nije mogao
odrati u neplodnom okoliu.
Prema jednom slinom vienju (ponekad impliciranom), komplek-
sna su drutva nestabilna, i to ne samo zbog odreenih tipova okoli-
a, ve inherentno. Kent Flannery (1972) i Roy Rappaport (1977) naj-
poznatiji su zagovornici tog pravca miljenja. Ti autori tvrde da to
je drutvo kompleksnije, to su njegovi dijelovi bliskije povezani i vie
utjeu jedan na drugog. Samoodrivost i autonomija lokalnih sustava
smanjuju se poveanjem specijalizacije. Kako specijalizirani podsustavi
postaju diferenciraniji, smanjuje se stabilnost. Poremeaji koji se poja-
ve na bilo kom mjestu proirit e se posvuda, dok bi u manje komplek-
snim uvjetima drutvo bilo zatieno od poremeaja zahvaljujui ma-
njoj specijalizaciji, slabijoj povezanosti dijelova i duljem vremenskom
razmaku izmeu uzroka i konane posljedice. Prema Rappaportu, i
sama bi civilizacija (tj. vea razina kompleksnosti) mogla biti slabo pri-
lagodljiva: Civilizacija se pojavila tek nedavno u kakvih posljednjih
est tisua godina i moda jo nije dokazala da je rije o uspjenom
eksperimentu (Rappaport 1977: 65).
P7
Phillips (1979) je razvio zanimljivu varijaciju na tu posljednju tezu.
U reenici koja podsjea na Gibbonovo vienje Rimskog Carstva, Phi-
llips sugerira da u odreenom smislu problem nije u tome da drave
doivljavaju kolaps (jer to se dogaa stalno), nego u tome da uope tra-
ju toliko dugo (1979: 138). Phillips tvrdi da treba proi dosta vre-
mena kako bi nova dominantna drava uinkovito iskoristila sve svoje
resurse, to defnira kao visoki povrat po jedinici uloenog (1979:
140). No (tako defnirana) uinkovitost dovodi do nefeksibilnosti u
distribuciji resursa. Mehanizam je sljedei: nova dominantna drava
kontrolira veliku teritorijalnu bazu, ali jo nije razvila sloene instituci-
je koje e se pobrinuti za znaajan povrat sredstava u tu resursnu bazu
(ili jo nije postala ovisna o njima). U takvoj situaciji velik dio novih
resursa koristit e se nekritino ili uz nisku razinu povrata (kao u slu-
ajevima monumentalne arhitekture). Kao posljedica toga, stvaraju se
skrivene zalihe resursa koje se mogu koristiti u hitnim sluajevima jer
takve se nekritine aktivnosti mogu prekinuti u trenucima krize.
No, vremenom se formiraju drutvene i politike institucije koje
potpunije koriste tu resursnu bazu (uinkovitije, prema Phillipsovoj
terminologiji), ne ostavljajui pritom nikakve rezerve ili feksibilnost
pri raspodjeli resursa. Vladajue sredite zato postaje podlono kriza-
ma, tako da je jedna povijesna sluajnost dovoljna da prouzrokuje
velike nevolje (Phillips 1979: 142). Kriza, kao to je recimo pobuna,
koju bi nova dominantna drava inae lako mogla kontrolirati, postaje
nepremostiv problem, budui da uinkovito drutvo nema odgovara-
jue rezerve. Iako je ta teorija skovana na temelju kultura Srednje Ame-
rike, primjenjiva je posvuda. Kasno Rimsko Carstvo, na primjer, podle-
glo je katastrofama koje je rana Republika uspijevala prevladati.
Te tvrdnje veoma podsjeaju na Shepharda Clougha, koji je smatrao
da slabost i kolaps mogu biti uzrokovani preusmjeravanjem resursa iz
investicija u kapital na trokove za umjetnost i znanje. to se vie resur-
sa posveuje umjetnikim postignuima, udio koji je na raspolaganju
za ekonomsko blagostanje se smanjuje, a time kopni i drutvena sna-
ga. Tako sami elementi koji defniraju civilizaciju vode prema njezi-
P8
nu nestanku. Kolaps Egipta u Prvom meurazdoblju, kao i pad Rima,
objanjavaju se na isti nain (Clough 1951: 37, 5253, 143159, 261).
Dakle, za Clougha i Phillipsa kompleksna drutva nisu nestabilna od
samog poetka, ali naposljetku takvima postaju.
Zakon evolucijskog potencijala Elmana Servicea (1960; 1975) ima
intelektualnu povijest slinu idejama Betty Meggers: loa poetna pri-
hvaenost i povremena kasnija uporaba, ponekad u radovima autora
koji ne prepoznaju ili ne biljee tog prethodnika svog rada. Dotini za-
kon glasi: to je neki oblik na odreenom evolucijskom stupnju razvo-
ja specijaliziraniji i adaptiraniji, to je manji njegov potencijal za prijelaz
na sljedei stupanj (Service 1960: 97). Uspjena kompleksna drutva
zaglibe u svojim adaptacijama te ih lako nadmae ona koja su manje
specijalizirana. Tako feksibilnije i manje kompleksne rubne drave stje-
u sve veu komparativnu prednost, te na koncu uspijevaju nadmaiti
starije, stabiliziranije drave (Service 1960: 107, 1975: 254, 312314).
Service koristi ovo naelo pri tumaenju uspjenosti barbara diljem ki-
neske granice na sjeveru, u Mezopotamiji i Srednjoj Americi, kao i dis-
kontinuiranosti politikog razvoja u Peruu (1975: 315319). U svakom
sluaju, smatra Service, novocivilizirana periferna populacija prihvaa
neke usporedne prednosti (obiljeja u organizaciji, naoruanju, takti-
ci i slino) za koje je staro sredite isuvie konzervativno, stjeui tako
dominantni poloaj (Service 1975: 319320). R. N. Adams slijedi slian
pravac razmiljanja, vjerujui da ta rigidnost i konzervativizam nastaju
zbog ulaganja u kontrolu glavnih izvora energije (1975: 200).
Konkurenciju manje kompleksnih susjeda mnogi strunjaci sma-
traju tek jednim od brojnih elemenata koji dovode do kolapsa. Servi-
ceov zakon moda se moe proiriti u openitiju tvrdnju o nesposob-
nosti za adaptaciju. Nekolicina autora takvog je miljenja: kompleksna
drutva nestaju zbog nesposobnosti da adekvatno reagiraju na okolno-
sti. Meu tim autorima je i Melko (1969), koji poput Servicea smatra
da nakon uspostavljanja civilizacije njezine sposobnosti za promjenom
postaju ograniene. Do kolapsa je dovodi sociopolitika petrifkaci-
ja, nedjelotvornost birokracije ili nesposobnost noenja s vanjskim ili
PP
unutarnjim problemima. Takvim uzrocima Ho (1970) pripisuje opada-
nje Kine u razdoblju dinastije Ming.
Piui kao sociolog, Buckley tvrdi da nepokretnost bilo koje dru-
tvene institucije mora dovesti do unutarnjih nemira ili neuinkovitosti
pred licem izvanjske opasnosti (1968: 495). Gregory Bateson sugerira
da civilizacije nestaju zbog gubitka feksibilnosti, te da se ona automat-
ski gubi ako se ne primjenjuje (1972: 502513).
Norman Yofee je smatrao da su u Starom babilonskom periodu gu-
bitkom provincija opali prihodi potrebni za javne radove, vodovode i
vojsku, no to nije smanjilo potrebu za njihovim odravanjem. Kako bi
se podmirili ti izdaci, vladavina je postala toliko tiranska da se carstvo
ubrzo raspalo na svoje sastavne elemente (1977: 143149). Bez dra-
stine promjene ideje o tome kako bi vladareva uprava trebala izgle-
dati, pie Yofee, mo babilonske drave, podlone negativnim me-
hanizmima povratne sprege, mogla je samo vremenom sve vie slabiti
(1977: 149). Ukratko, neuspjeh da se na okolnosti ispravno reagira do-
veo je do kolapsa.
Gregory Johnson tvrdi da se u regiji Susa slom uprave i rasap drave
dogodio kad su administrativne potrebe nadmaile kapacitete srednjeg
urukog razdoblja (1973: 153). Sredinja ideja je ponovo ona o nespo-
sobnosti za adekvatnu reakciju, a u ovom konkretnom sluaju bilo bi to
poveanje administrativnih kapaciteta.
Randall McGuire (1983) predlae stvaranje strukturalnog modela
za objanjenje kolapsa. Slijedei Blaua (1977: 122), on iznosi tvrdnju da
koncentrino organizirana drutva onemoguuju strukturalne promje-
ne, za razliku od drutava organiziranih ispresijecanjem neovisnih pa-
rametara. Koncentrina organizacija iri se prema van, od pojedinanog
do sve irih drutvenih sfera: obitelj, grupa krvnih srodnika, selo, ple-
me itd. Presijecanje se odnosi na drutvene dimenzije koje sijeku kon-
centrine kategorije (kao to je lanstvo u dobrovoljnoj udruzi ili zani-
manje). Koncentrine organizacije obino karakteriziraju jednostavnija
drutva i obratno. U koncentrino organiziranim drutvima elite odoz-
go nameu veze meu grupama. Grupe su meusobno suprotstavljene,
I00
a ne integrirane u koherentnu cjelinu. Budui da je promjena rijetko u
najboljem interesu vladajue grupe, te da postoji manjak kohezije i za-
jednikog interesa meu grupama, ne postoje mehanizmi za postupnu
prilagodbu okolnostima koje se mijenjaju. Pritisak zatim dovodi do ko-
lapsa umjesto do strukturne promjene (McGuire 1983: 117122).
Willey i Shimkin (1971a, 1971b, 1973: 491) iznose ideju o neu-
spjenoj adaptaciji kod Maja. Usprkos unutarnjim napetostima i vanj-
skim pritiscima, smatraju oni, klasino drutvo Maja nije bilo u stanju
iznjedriti odgovarajuu organizacijsku ili tehniku reakciju. Birokraci-
ja je jednostavno bila nesposobna nositi se sa sve sloenijom i nesta-
bilnijom drutvenom situacijom, te je drutvo doivjelo kolaps. Willey
takoer, u jednom drugom kontekstu (1978: 335), navodi da su Maje
doivjele kolaps budui da nisu dovoljno uznapredovale du konti-
nuuma prelaska sa ceremonijalnog sredita u pravi grad.
Govorei o razlozima kolapsa Teotihuacana, Pfeifer pretpostavlja
da je ta zajednica, s obzirom na to da nije koristila prijevoz pomou i-
votinja ili vozila na kotaima, jednostavno dosegla maksimum svojih
integracijskih kapaciteta (1975: 93). Diehl slian uzrok povezuje s pa-
dom Tule (1981: 293). Pfeifer tvrdi da je u Cahokiji takvu ulogu odi-
grao populacijski pritisak na postojeu tehnologiju, koja nije bila u sta-
nju hraniti i stanovnitvo i birokraciju (1974: 62).
Dhavalikar smatra da su kulture iz bronanog doba u Indiji umr-
le jer nisu posjedovale tehnologiju za odgovarajue kultiviranje zemlje
smolnice (1984: 155). Minnis tvrdi da je kultura plemena Mimbres na
amerikom jugozapadu kolabirala jer se nije pokuala ekonomski osna-
iti (1985: 156).
Razna ekonomska objanjenja kolapsa Rimskog Carstva bliska su
teoriji neuspjene adaptacije (npr. M. Hammond 1946). Te analize
pretpostavljaju da su rimska drutvena struktura i privreda imale odre-
ene nedostatke, kao to su: (a) ekonomska stagnacija ili slaba stimuli-
ranost nie ili srednje klase; (b) stvaranje velikih imanja koja su koristi-
la robovski ili kmetovski rad; (c) pomanjkanje regionalne ekonomske
integracije; (d) prekomjerno oporezivanje i preveliki trokovi uprave;
I0I
(e) slab fnancijski sustav ogranien minimalnim kreditnim aranma-
nima i dotokom plemenitih metala; i (f) prestanak geografskog irenja.
Carstvo je, ukratko, bilo nesposobno provesti promjene nune za svoj
daljnji opstanak.
Govorei o suvremenim nacijama, Deutsch (1969: 2830) istie da
se kolaps moe dogoditi ako vlada nije u stanju zadovoljiti zahtjeve sta-
novnitva za javnim uslugama. Od otprilike 1890. godine nadalje ti su
zahtjevi rasli daleko bre od dravnih prihoda ili mogunosti da im se
izie u susret, to je dovelo do porasta nezadovoljstva, politikog ban-
krota i revolucije.
Drugi strunjaci u uzroke kolapsa ubrajaju i pozitivnu povratnu
spregu iz koje je nemogue pobjei. Colin Renfrew (1979: 488) sma-
tra da kompleksna drutva u krizi nemaju mogunost promjene, odno-
sno mogunost da postanu manje specijalizirana. Ona ine upravo vie
onog to je i uzrokovalo problem, pa slom sustava postaje neminovan.
Usporeujui Rim i Ameriku, Guglielmo Ferrero (1914) je kao uzrok
kolapsa Rima naveo pretjeranu urbanizaciju. Silno poveanje bogatstva i
trgovine, povezano s rimskim osvajanjima, dovelo je do razvoja dobro-
stojeih obitelji srednje klase koje su se selile u gradove i tamo bile iroke
ruke. Budui da su ruralna podruja sve vie oporezivana i iskoritava-
na ne bi li odravala urbani ivot, a drava je uspostavila sustav prima-
nja potpore u mnogim urbanim sreditima, gradovi su sve vie privlai-
li upravo ono seosko stanovnitvo o ijem su radu na poljima ovisili. U
drugom i treem stoljeu po. Kr. irenje gradova premailo je prinose u
ruralnim podrujima koja su bila sve rjee naseljena. Zbog smanjenja se-
oskog stanovnitva postalo je sve tee pronai ljudstvo za rad na farma-
ma i vojsku, pa su ta zvanja na koncu proglaena nasljednima. Razvila se
situacija u kojoj su problemi gradova rjeavani upravo na onaj nain koji
e nedvojbeno pogorati stvari: daljnjim irenjem gradova i poveanjem
poreza na poljoprivredu. Na koncu je sam sustav preao vlastitu granicu
tolerancije i kolabirao. Sve su to poticali i konkurentski odnosi meu gra-
dovima, provincijama, podrujima, sektama, profesijama, klasama, obi-
teljima i pojedincima (v. takoer Widney [1937: 1621]).
I02
Robert Sharer (1977) smatra da su u kasnom klasinom periodu
Maja veliina populacije i sociopolitika kompleksnost formirali ispre-
pletenu uzlaznu spiralu. Dravno upravljanje privredom dovelo je do
poboljavanja uinkovitosti u proizvodnji i raspodjeli hrane. To je pak
dovelo do poveavanja stanovnitva, zbog ega je privredom trebalo
jo stroe upravljati. Ali kako je populacija rasla, mjere poduzete u svr-
hu poveanja proizvodnje hrane prenapregnule su mogunosti okoli-
a i dovele ih do toke pucanja. Novi poljoprivredni sustavi postali su
osjetljivi na klimatske promjene, prirodne katastrofe, probleme s bo-
lestima i nametnicima te iscrpljenje tla. Elite su pogoravale krizu po-
veanim ulaganjima u monumentalnu arhitekturu, oduzimajui na taj
nain vrijeme i radnu snagu koja se mogla upotrijebiti za proizvodnju
hrane. Smanjenje prinosa zbog nametnika, iscrpljenja tla, klimatskih
promjena ili nekih prirodnih katastrofa, u kombinaciji s invazijom su-
sjeda Maja, doveli su do kolapsa.
Vana je rasprava Conrada i Demaresta (1984) o politikim i eko-
nomskim slabostima u carstvima Azteka i Inka. Oni tvrde da su ide-
oloki faktori, koji su u ranijim stadijima bili korisni, kasnije postali
uzrokom loe prilagodbe. Za Azteke, kult Huitzilopochtlija zahtijevao
je ljudske rtve u svrhu ouvanja svijeta, to je poticalo vojna osvajanja
kako bi se osigurao dovoljan broj ljudi za rtvovanje. Kod Inka, novi
vladar nije nasljeivao vlasnitvo staroga. Svakog su vladara sluili nje-
gov dvor i svita, ak i nakon vladareve smrti, a i onda su nastavljali
upravljati zemljama i resursima koje je imao za ivota. Budui da je
novi vladar, dakle, stupao na prijestolje bez nasljedstva, moralo se pri-
bjegavati kontinuiranim osvajanjima kako bi se izbjeglo kraljevo siro-
matvo. Obje ideologije vodile su prema teritorijalnom irenju, ali su
iscrpljenjem mogunosti za proftabilno osvajanje postale uzrokom
loe prilagodbe. Kad se pokazalo da je ideoloki sustav teko promije-
niti, dolo je do neminovnih unutranjih drutvenih sukoba.
Friedman i Rowlands (1977) predlau model po kojem su rivalska
slavlja u plemenskim drutvima potakla stvaranje proizvodnog vika.
Stjecanjem vanjskih robova-zarobljenika i unutranjih robova po dugu,
I0J
stvara se klan konusnog oblika u kome jedna rodna grupa zauzima vla-
darski rang. irenje podruja vladavine, kod kojeg se nova zemlja mo-
da stvarala paljenjem umskih povrina, neizbjeno e dovesti do ko-
lapsa zbog smanjenja produktivnosti privrede koja zahtijeva sve vee
vikove.
Ocjena
Brojni autori koje smo dosad razmatrali smatraju zamisao o neu-
spjenoj adaptaciji u jednom pogledu superiornom u odnosu na osta-
le. Priznajui da shvaanje kolapsa esto vie ovisi o obiljejima samog
drutva negoli o njegovim krizama, ti autori pretpostavljaju da posto-
je kauzalni mehanizmi kao to je nedovoljno kvalitetan okoli ili za-
kon evolucijskog potencijala koji objanjavaju zato se nije pribjeglo
adaptacijskim reakcijama na nove uvjete. To je znaajan korak. Meu-
tim, ma koliko neka od tih tumaenja bila intrigantna, ona se uveli-
ke oslanjaju na odreene pretpostavke o prirodi kompleksnih drutava
koje spomenuti autori samo implicitno naznauju. Ako bi se te pret-
postavke eksplicirale, vidjet e se da imamo razloga za sumnju. ini se
da se one vrte oko tri modela kompleksnih drutava. Zbog pomanjka-
nja elegantnijih termina nazvat u ih model dinosaura, model odbjeglog
vlaka i model kule od karata.
U modelu dinosaura kompleksno se drutvo promatra kao tromi
div, vrsto zadan svojom morfologijom i nesposoban na brzu promje-
nu. Zaglavljeno u evolucijskoj slijepoj ulici, ono predstavlja zapanjuju-
e i vrijedno divljenja, ali i veoma neprilagodljivo ulaganje u strukturu,
veliinu i kompleksnost. Kad doe do krize, takvo se drutvo ne moe
prilagoditi te nuno izumire. Kompleksna drutva tako predstavljaju
prikaz moi koja istodobno pobuuje divljenje i saaljenje. Kolokvijal-
no reeno, ona su jadni, bespomoni divovi koje uvijek pobjeuju no-
vija, manja i agresivnija drutva.
Model dinosaura kakav smo prikazali poklapa se sa zakonom evo-
lucijskog potencijala, kao i s njegovim derivatima i slinim teorijama.
Taj zakon tvrdi da su sva drutva, kompleksna ili ne, podlona riziku
I04
toliko dobre prilagodbe postojeim okolnostima da promjena postaje
nemogua. U sluaju kompleksnih drutava, ta tendencija postaje fatal-
na kad nova drutva steknu sposobnost da srue diva koji je nesposo-
ban na prilagodbu.
Model odbjeglog vlaka moda je varijanta modela dinosaura, ali ima i
vlastita obiljeja. Tu se smatra da je kompleksno drutvo prinueno slije-
diti put sve veeg uslonjavanja i nije u stanju promijeniti smjer, nazado-
vati ili ostati statino. Kad se pojave prepreke, ono moe nastaviti isklju-
ivo smjerom kojim ve ide, pa na koncu dolazi do katastrofe.
Niz analiza koje se pozivaju na mehanizme pozitivne povratne spre-
ge spominje upravo tu pretpostavku u vezi kompleksnih drutava.
Ferrerove tvrdnje o urbanizaciji Rimskog Carstva, Sharerovi pogledi na
drutveno i ekonomsko intenziviranje u Maja, kao i Conradove i De-
marestove ideje o Aztecima i Inkama svi oni pretpostavljaju da je u
tim drutvima neki imbenik onemoguio skretanje s pravca koji vodi
prema katastrof.
Model kule od karata razlikuje se od prethodna dva. Tu se tvrdi da
su kompleksna drutva, bilo zbog tipa vladavine ili nekog okolia, inhe-
rentno krhka i raspolau slabim zalihama, pa je njihov kolaps neizbje-
an. U taj model spada teorija o ogranienjima okolia Betty Meggers
te ideje o slaboj prilagodbi Flanneryja i Rappaporta.
U ovim modelima mnogo je toga to nas navodi na oklijevanje.
Znanje o kompleksnim drutvima kojim danas raspolaemo ne dopu-
ta nam da zakljuimo ili pretpostavimo kako su ona inherentho krhka
ili statina, nesposobna mijenjati smjer razvoja ili reagirati na koleba-
nja u proizvodnji, katastrofe ili druge nedae. Doista, nije teko sjetiti
se drutava koja su uinila jednu ili sve te stvari (npr. preporod i reor-
ganizacija Rima nakon kriza u treem stoljeu; migracije stanovnitva
i drutvena reorganizacija u raznim periodima prethistorije amerikog
jugozapada; renesansa kasnog klasinog perioda Maja nakon razdoblja
stanke [o svemu tome bit e rijei u petom poglavlju]; razni politiki
ciklusi u drevnoj Kini). Drugim rijeima, nae poznavanje komplek-
snih drutava ne moe potvrditi pretpostavke koje nam nude te anali-
I05
ze. Kompleksna drutva nisu tek nepokretni fosili. Ako se ini da nisu
sposobna za promjenu, valja objasniti zato je tako. Ali samo po sebi to
ne objanjava nita.
Model odbjeglog vlaka, kako je defniran u sluajevima Azteka i
Inka, negiraju dostupni podaci. U oba sluaja, vladari iz kasnijih razdo-
blja oito su smatrali daljnja osvajanja neproftabilnima te su poduzeli
odreene korake kako bi promijenili politike i ideoloke sustave koji
su poticali ekspanziju. Conrad i Demarest (1984) tumae otpor Azteka
i Inka prema tim promjenama kao neuspio pokuaj promjene, iako to
ne moemo sa sigurnou znati. panjolska su osvajanja prerano pre-
kinula proces promjene. Pokuaji Moctezume II. (kod Azteka) i Huas-
cara (kod Inka) da provedu reforme mogu se vrlo lako smatrati prvim
adekvatnim koracima u sputavanju tih zloudnih sustava. Webb (1965)
navodi sluaj kada je Kamehameha II. svrgnuo sustav kapu na Hava-
jima, to nedvojbeno govori da se ideologije, pa ak i one ustaljene,
mogu promijeniti ako je to nuno.
Ovdje valja dati nekoliko dodatnih komentara. Kad Willey kae da
su Maje doivjele kolaps zato to nisu dovoljno uznapredovale du
kontinuuma prelaska sa ceremonijalnog sredita u pravi grad (1978:
335), javlja se odreena zbrka. Drugi znanstvenici su, ini se, tvrdili
da su se Maje isuvie dugo kretale po tom kontinuumu ili, u najmanju
ruku, isuvie dugo s obzirom na uvjete u okoliu (npr. Meggers, Sablof,
Sharer). Ne treba oekivati da strunjaci za Maje budu sloniji od dru-
gih arheologa, ali ovdje bi nam koristila odreena pojanjenja. Jesu li
Maje bile suvie kompleksne ili nedovoljno kompleksne? I kako kolaps
moe biti rezultat i jednoga i drugog?
Phillipsova (1979) upotreba termina uinkovitost nosi u sebi i-
tav niz ambivalentnosti. On tvrdi (1979: 140) da drutva koja uinko-
vito (tj. u potpunosti) koriste resurse postaju nefeksibilna pri njiho-
voj raspodjeli, budui da postaje teko napustiti djelatnost koja donosi
vie pogodnosti. Phillips tu pretpostavlja da djelatnosti koje komplek-
sno drutvo uinkovito provodi nuno moraju biti korisne. Zagovorni-
ci teorije konfikta se ne bi s tim sloili a i mi ostali moramo se upitati
I0
je li to doista tako. Zapravo, diskutabilna je i sama ideja da je komplek-
snost nuna ako se resursi ele racionalno troiti. David Stuart misli da
je upravo obrnuto: da kompleksna drutava resurse koriste neuinko-
vito te da je to jedna od njihovih slabosti (Stuart i Gauthier 1981: 10
13). Naposljetku, Phillipsova pretpostavka da se raspoloive rezerve
smanjuju s poveanjem kompleksnosti nijee mogunost feksibilno-
sti kompleksnih drutava ili sposobnosti njihovih voa za racionalno
djelovanje. Phillips pretpostavlja da koliina resursa koju odreuje dr-
ava: (a) ostaje na stalno istoj razini, i (b) nije usklaena s potrebama.
Mogunost poveanja priljeva resursa viim porezima i/ili porastom
proizvodnje se ignorira.
Druga kompleksna drutva
Prema nekim scenarijima, do kolapsa dolazi zbog konkurencije s dru-
gim kompleksnim drutvima, razliitim kauzalnim mehanizmima. La-
nning (1967: 140), na primjer, sugerira da je rivalstvo meu carstvima
dovelo do pada Huarija i Tiahuanaca. R. E. W. Adams (1977b: 220) sli-
jedi slino razmiljanje u vezi Teotihuacana. Blanton (1978, 1983) ide u
suprotnom pravcu. On tvrdi da je politika centralizacija u Monte Al-
banu, u dolini Oaxaca, predstavljala odgovor na konkurenciju Teoti-
huacana. Nakon njegova kolapsa, potreba za centralizacijom je nestala.
Istodobno, porast stanovnitva doveo je do iskoritavanja itavog obra-
divog zemljita, a zatim i do sve veih sukoba oko tih resursa. To je re-
zultiralo pritiskom na sudbenu vlast, ukljuujui i Monte Alban. Kad je
dolo do opadanja vikova na koje se oslanjalo politiko sredite i sma-
njenja djelotvornosti uprave, stanovnitvo vie nije eljelo podravati
politiku hijerarhiju koja je izgubila vojnu ulogu.
Ocjena
Iako u Blantonovim tvrdnjama (sporovi oko zemlje, sklonost stanov-
nitva da podupire politiko sredite) moda ima previe neprovjerlji-
I07
vih elemenata, za zagovornike teorije integracije ta teza ima odreenu
privlanost. Isto ne moemo rei i za zagovornike teorije konfikta. La-
nningove teze o konkurenciji meu carstvima dovode do pitanja o ko-
jima emo dublje raspravljati u posljednjem poglavlju. Trenutno e biti
dovoljno rei da sukob izmeu dva carstva ee dovodi do pobjedni-
kove ekspanzije negoli do kolapsa obaju carstva. Vodei primjeri kolap-
sa, kao to je pad Rima, ne mogu se objasniti tim naelom.
Osvajai
Jedno od najeih tumaenja kolapsa odnosi se na uljeze koji se obi-
no nalaze na niem stupnju kompleksnosti no drutva s kojima do-
laze u dodir. Takvi su scenariji esti u Europi, Bliskom istoku i Kini,
gdje knjievna tradicija nerijetko govori o migracijama barbara. Teze o
osvajaima kao uzroku kolapsa mogu se pronai i u Novom svijetu (uz
ograniene knjievne aluzije), ali ne podjednako u svim podrujima.
Sjeverna i Juna Amerika
U svom velikom pregledu teorija o kolapsu Maja (kakve su postojale u
ranim 1960-im godinama), George Cowgill (1964: 153) je naveo i uni-
tenje spremnika vode od strane vanjskih uljeza kao jedan od mogu-
ih imbenika kolapsa. Jeremy Sablof, Gordon Willey i Richard E. W.
Adams su, temeljei svoj rad na prouavanju regije Rio Pasion, razvili
scenarij invazije na to podruje kao glavnog faktora kolapsa (Sablof i
Willey 1967; Sablof 1973b; R. E. W. Adams 1971, 1973b). Arheoloka
obiljeja nalazita navela su ove autore na ideju da su to podruje oku-
pirali narodi koji nisu pripadali klasinom periodu Maja, a moda su
doli iz podruja Meksikog zaljeva. Sablof, Willey i Adams vremenom
su modifcirali svoje zamisli o utjecaju tog dogaaja na kolaps. Sablof i
Willey (1967) ispoetka su tvrdili da su se osvajai organizirali u plja-
kake skupine diljem ravnice Peten, da su zbog boljeg oruja (atlatl i ko-
plje) bili uspjeni u sukobu s Majama te da su doveli do kolapsa regije
I08
u roku od stotinu godina nakon svog dolaska. Novije tvrdnje tih auto-
ra ublauju ulogu osvajaa (npr. Willey i Shimkin 1973; Hosler, Sablof i
Runge 1977). R. E. W. Adams smatra da su osvajai imali dodatnu ulogu
u kolapsu Maja: diljem regije novosti o njihovoj prisutnosti dovele su do
opadanja morala i graanskih ratova. Kad su se uz to jo pojavile pljake
i slom lokalne proizvodnje, dolo je do kolapsa (R. E. W. Adams 1971:
164, 197, 1973b: 152). Bove (1981) se bavio prouavanjem prostornih
tendencija u prestanku izgradnje stela (kamenih spomenika) diljem Ni-
zine. Pronaao je odreenu tendenciju pomaka sa zapada na istok (to je
bio smjer pretpostavljene invazije), ali rije je o slabanom trendu.
U svom radu o srednjoamerikim visoravnima Willey pripisuje ko-
laps grada Teotihuacana barbarima sa sjevera koji su asimilirali civili-
zaciju Teotihuacana, a zatim je i razorili (1966: 116). Rene Millon, koji
je opseno analizirao taj grad, primjeuje da je monumentalna arhitek-
tura Ulice mrtvih (hramovi, piramide i drugo) zakopana na ritualan
nain te da je u kasnijim razdobljima srednjoamerike povijesti takav
in simbolizirao politiko podinjavanje. On tvrdi da su uljezi razori-
li gradsko sredite, to je dovelo do pojave lokalnih ustanaka (Millon
1981: 236238).
Kolaps Tule, uz potkrepu knjievne tradicije (koja datira znatno na-
kon tog dogaaja iz 12. stoljea), esto se pripisuje osvajanjima barbara
sa sjevera (M. Weaver 1972: 213; Davies 1977: 364365).
Ponekad se istie da su Anasazi, dalje na sjeveru, napustili visoravan
u Coloradu zbog rane invazije athabaskanskih naroda (saeto u Reed
[1944: 69], Martin, Quimby i Collier [1947: 146] te Martin i Plog [1973:
323]). Sline se ideje navode u vezi kraja naroda Hopewell na Srednjem
Zapadu (analizirano u Braun [1977: 37]).
U Junoj Americi, barbarske invazije ponekad se krive za kolaps
carstava Huari i Tiahuanaco (Lanning 1967: 140).
Na temelju tradicije Rigvede, pad civilizacije Harappa esto se pripisu-
je invaziji Arijevaca, koji su to urbano drutvo preplavili zahvaljujui
I0P
nadmonoj vojnoj tehnologiji (borbene koije) (Piggott 1950; Whee-
ler 1968; Allchin i Allchin 1968). Prema Piggottu, osvajai su naili na
drutvo koje je ve bilo u raspadu: Civilizacija je ve bila istroe-
na i u nestanku kad su pljakai stigli (1950: 239).
Mezopotamija
Manje kompleksna drutva esto se spominju kao uzrok pada raznih
mezopotamskih drava, nerijetko i u mezopotamskim knjievnim
izvorima. Pad Sargona Akadskog, na primjer, pripisuje se napadu Gu-
tejaca s istonih planina (o tome u: Oates [1979: 37]), dok se za pad Ura
okrivljuju Amoriti i Elamiti (Diakonof 1969: 197).
Hetitsko Carstvo
Pad Hetitskog Carstva u razdoblju oko 1200. godine pr. Kr. esto se
smatra posljedicom migracija naroda s mora koji su progutali Egej-
sko podruje i istoni Mediteran, te bili zaustavljeni tek na rubovima
Egipta. Neki smatraju da je do kolapsa dolo zbog kombinacije osvajaa
i tradicionalnih hetitskih neprijatelja, barbarskih Kaska. Egipatski za-
pisi govore o tome da su Hetiti pali prije pojave tih osvajaa (Hogarth
1926; Akurgal 1962; Barnett 1975a, 1975b; Goetze 1975c). Jedan nat-
pis Ramzesa III. govori djelomino o tome kako su otoci bili nemirni,
i meusobno se napadali. Ni jedna zemlja nije mogla odoljeti njihovu
oruju, od Khattija [Hetita], Qodea, Carchemisha, Arzawa i Alishiya
nadalje (citirano prema Carpenter [1966: 43]).
Razni autori pripisuju kolaps Minojaca invaziji mikenskih Grka, koji
su prije toga tek nedavno bili prihvatili minojsku civilizaciju (Carpen-
ter 1966: 3233; Matz 1973b: 580581; Chadwick 1976: 1012; Willetts
1977: 136). Obino se navodi neki dogaaj erupcija Tere ili veliki
potres iz otprilike 1500. godine pr. Kr. kao element slabljenja moi
Krete i otvaranja prema invaziji s kopna.
II0
Razaranje mikenske civilizacije od strane dorskih grkih osvajaa kla-
sian je primjer teorije uljeza, a podupiru je brojni suvremeni znan-
stvenici (npr. Taylour 1964; Vermuele 1964; Mylonas 1966; Desborou-
gh 1972, 1975; Stubbings 1975b; Chadwick 1976).
Rimsko Carstvo
Uloga barbara u padu Rimskog Carstva tema je rasprava jo od vreme-
na samih barbarskih invazija (Mazzarino 1966). To je toliko poznata
tema da nema potrebe da se njome ovdje dublje bavimo.
Kina
Podlonost sjeverne granice upadima barbara uestala je tema kineske
povijesti, a dobro ju je obradio Lattimore (1940).
Ocjena
Barbarske invazije oigledno su privlane prouavateljima kolapsa, ot-
prilike kao i tumaenja o katastrof. One nude jasno, jednostavno rjee-
nje jednog uznemirujue zamrenog problema. Kao kakav deus ex ma-
china, invazije su vjeni favorit arheolokih istraivanja, posebno ondje
gdje je iznenadne pojave kulturalnih promjena teko objasniti. Podjed-
nako su privlane i u analizama kolapsa. U nekim sluajevima, strah od
neciviliziranih naroda posluio je legitimaciji postojeih politikih
sustava, oporezivanja, vojnih pohoda i kontrole ponaanja.
No tumaenja o invaziji ne mogu ponuditi globalno rjeenje proble-
ma, budui da nisu relevantna u sluajevima kao to je narod Ik ili na-
rod Kachin iz Burmanskog gorja. Ona su neadekvatna jer kolaps, kao
ponovljiv proces, objanjavaju na temelju nasumine varijable, odno-
sno povijesne sluajnosti. Ali temeljni problem u vezi teorija o osvaja-
ima lei u tome da one ne objanjavaju mnogo. Kad slabiji, plemen-
ski narod svrgne neku dominantnu dravu, taj dogaaj valja objasniti.
Samo po sebi, to nita ne objanjava. Usprkos Serviceovom zakonu
III
evolucijskog potencijala, kompleksna drutva nisu dinosauri, ne fosi-
liziraju se i ne podlijeu napadima manjih drava zbog svoje inertno-
sti. Kasno Rimsko Carstvo, na primjer, iznjedrilo je tehnike inovaci-
je, nove primjene postojee tehnologije i uspjene voe kao to su bili
Konstantin, Julijan i Stilihon (Mazzarino 1966: 186). Pretpostavke koje
zahtijeva teorija osvajaa jednostavno su neprihvatljive.
injeninih rasprava o teoriji osvajaa ima toliko da emo se morati
pozabaviti jednom: dorskom invazijom mikenske Grke. Jednostavno
reeno, za narod koji je prouzroio takvo razaranje, Dorani su ostavili
neobino malo arheolokih nalaza (Taylour 1964: 176; Mylonas 1966:
228; Desborough 1975: 660, 662). Iz tog doba poznata su samo dva ar-
tefakta (dvosjekli ma i kopa u obliku gudala), a oba su rabili Mike-
njani, a ne i osvajai (Desborough 1975: 660, 662). Desborough tvrdi
da su osvajai moda zgotovili svoja posla i zatim se povukli (1972: 22)
(ta ideja ostavlja neobjanjenom povijesnu jezinu rasprostranjenost).
Rhys Carpenter svojim prekrasnim proznim izriajem dobro objanja-
va tu dvojbu:
Sve u svemu, to je izvanredna i paradoksalna situacija, u kojoj
nema ni znaka prisutnosti kakvog tuinskog osvajaa, za kojeg
ne moemo utvrditi ni put ulaska ni prolaza; pa ipak, lokalno
stanovnitvo naputa svoja uobiajena boravita kao da ga na to
nagoni kakva nevidljiva i bezimena strana sila, poput duhova
koji od arobnjaka bjee (1966: 40).
Desboroughova ideja o razaranju i povlaenju donosi jedno pitanje u
vezi kolapsa civilizacija Harappe, Mikene i Maja: ako su ta podruja
bila vrijedna osvajanja, zato onda razoriti stvari koje bi mogle uiniti
osvajanje isplativim? Te i druge nejasnoe glede teorije osvajaa dovo-
de nas u napast da je preimenujemo u Poltergeist-model: kolaps uzro-
kuju tajanstveni neprijatelji ije je ponaanje neobjanjivo i iju je samu
prisutnost teko dokazati.
II2
Konflikt / proturjeja / loa uprava
Sudei po broju autora iji radovi potpadaju pod ovu tezu, moglo bi se
rei da to najpopularniji pristup tumaenju kolapsa. Meu ovdje sa-
kupljenim teorijama a to su klasni sukob, marksistika protuslovlja
i loe ponaanje ili loe upravljanje od strane elita ima odreenih
razlika, ali sve poivaju na ideji antagonizma i suprotstavljenih ciljeva
meu drutvenim klasama. Smatra se da takvi sukobi dovode do kolap-
sa zbog povlaenja potpore i otvorene pobune seoskog stanovnitva s
jedne, te samoivosti i loe politike uprave elita s druge strane. Postoje
razne varijante kako ope teze, tako i njezinih konkretnih primjena.
Openito
Teorije konfikta datiraju jo od vremena Platona, koji je smatrao da je
pravilna vladavina stvar ravnotee izmeu demokracije i despotizma,
pri emu suviak bilo koje od njih vodi do propadanja (Zakoni), te Ari-
stotela, koji je tvrdio da samoivost i arogancija vlasti uzrokuju frakcij-
ske sukobe, revolucije i pad reima (Politika). Polibije (1979) se u svojoj
ciklikoj teoriji politike evolucije uvelike oslanjao na klasni sukob.
Veliki arapski povjesniar iz 14. stoljea, Ibn Khaldun, razvio je
cikliku teoriju povijesti koja potpada pod ovu tezu (1958. [original
13771381]). Tvrdio je da dinastije prou svoj vijek, od uspona do
pada, za tri ili etiri generacije: tu je osniva, nositelj osobnih kvaliteta
potrebnih za stjecanje izvanredne moi; njegov sin, koji je osnivaa po-
znavao osobno i bio upoznat s njegovim kvalitetama; nasljednik iz tre-
e generacije, koji nikad nije upoznao zaetnika te se mora zadovoljiti
njegovim oponaanjem i oslanjanjem na tradiciju; i zatim etvrti, koji
je u svakom pogledu inferioran, pa ak i prezire dobre osobine. Dina-
stije, dakle, imaju prirodni ivotni vijek, ba kao i pojedinci. Dok dina-
stija traje, vladari postaju sve ovisniji o luksuzu i sigurnosti. Kako bi se
njih osiguralo, dolazi do poveavanja nameta. Dok se na poetku di-
nastije veliki prihodi ostvaruju na temelju nevelikih poreza, na njezinu
kraju situacija je obrnuta. Kad su porezi niski, stanovnitvo je produk-
IIJ
tivnije, pa su i prinosi od poreza vii. No kako se dinastija razvija, po-
rast trokova za luksuz dovodi do poveavanja poreza. Na koncu pore-
zi toliko poinju optereivati stanovnitvo da proizvodnja prvo poinje
opadati, a zatim i zamire. Kako bi se to sprijeilo, uvode se novi porezi,
to na koncu dovodi do razaranja te politike zajednice.
U ranom 18. stoljeu Giambattista Vico je ponudio cikliku teori-
ju povijesti koja se protezala od Prvih barbarskih vremena do Civilizi-
ranih drutava, i natrag do Novih barbarskih vremena. Pritom je kao
vodee imbenike naveo mijenjanje odnosa dominacije izmeu elita i
stanovnitva, klasni sukob i ravnanje iskljuivo prema vlastitim inte-
resima. U civilnom drutvu, nesloga koju potpiruje demagogija dovo-
di do naputanja graanske odgovornosti u korist pojedinanih cilje-
va. To sa svoje strane vodi u barbarstvo: tvrdoglavim stranarenjem
i oajnikim graanskim ratovima oni e pretvoriti svoje gradove u
ume, a ume u jazbine i ljudska legla (Bergin i Fisch 1948: 381).
Tu je temu neto kasnije, u 18. stoljeu, potkrijepio C. F. Volney, ija
je promiljanja o uzrocima kolapsa carstava potaknuo prizor ruevina
Palmire. Njegov je zakljuak glasio: pohlepa i despotizam dovode do
degradacije stanovnitva, a to slabi drutvo i vodi u kolaps. U drevnim
dravama, kao rezultat pohlepe i drutvenog sukoba
politikim se svijetom proirila indolentnost; polja su napu-
tena, carstva su gubila stanovnitvo, spomenici zanemarivani, a
pustinje su se irile; neznanje, praznovjerje i fanatizam preplavili
su zemlju, opustoili je i razorili (Volney 1793: 51).
Volney nije samo zabrinuto promatrao katastrofe u antici, ve i mogu-
nost da slina sudbina zadesi i njegov svijet:
Tko zna nee li na obalama Sene, Temze ili Zuyder-Zeeja neki
putnik, poput mene, sjesti jednog dana na nijeme ruevine i u
osami tugovati nad pepelom njihovih stanovnika i spomenom
na njihovu veliinu? (1793: 25)
Casson je pretpostavio da je civilizacija u njegovo doba ve doivjela ko-
laps, te da su za nj bili odgovorni sve vei frakcijski sukobi (1937: 202).
II4
Julian Steward pripisuje kolapse drevnih civilizacija kauzalnom nizu u
kojem carstva, sustavi za navodnjavanje i stanovnitvo slono rastu, ali
zatim prekomjerna eksploatacija stanovnitva dovodi do pobuna, vraa-
nja na manje drave i mranog doba (1955: 204). Karl Wittfogel je u ra-
spravi o hidraulinim drutvima tvrdio da kolaps nastupa kad elite po-
nu prisvajati sve vei dio nacionalnog vika (1955, 1957: 171).
Poznato je da u sluaju manje kompleksnih drutava dolazi do po-
vlaenja podrke koju uivaju nadmoni pojedinci ako njihovi prohtje-
vi i zlouporaba postanu pretjerani (Fortes i Evans-Pritchard 1940: 11;
Leach 1954: 204; Sahlins 1963, 1968). Friedman (1975) nudi jedan opi
model u kojem se rodovi diferenciraju po rangu na natjecanjima u pri-
reivanju gozbe. Zahtjevi za sve veim vikovima sa svoje strane vode
prema propadanju okolia i slabljenju hijerarhijske strukture. Friedma-
nov model primijenio je Pearson (1984) kao objanjenje ciklikih ko-
lapsa u eljeznom dobu u Jutlandu i anglosaske migracije u Britaniju.
Erwin tvrdi da civilizacije stjeu izdrljivost ovisno o tome koliko
uspiju rasprostraniti odgovornost za svoje funkcioniranje (1966: 1193).
Civilizacija s Inda koncentrirala je svu mo u aici ljudi, i propala.
Claessen i Skalnik (1978b: 634) smatraju da u evoluciji ranih dra-
va dolazi do toke kad drutvena organizacija postaje instrumentom u
rukama pripadnika zemljoposjednike klase koja ima monopolistiku
kontrolu nad sredstvima za proizvodnju. Na toj toki, koja obiljeava
svretak rane drave, moda vie nije mogue sprijeiti fsiju. Haas tvr-
di da je ulaganje u policijske snage, a u svrhu drutvene kontrole, skupo
i zapravo destabilizira reim (1982: 211212). Svae izmeu hijerarhij-
skih razina Service smatra vodeim elementom centrifugalnih tenden-
cija (1975: 300301).
Politolozi su doli do slinih zakljuaka, a oni su posebno istaknuti
u radovima Eisenstadta (1963, 1978). On primjeuje da su najvee po-
tekoe u carstvima uglavnom bile: (a) pritisak na resurse zbog ekstra-
vagantnih sklonosti elita; (b) nesposobnost administracije da se nosi s
konkretnim problemima; (c) raspodjela moi meu grupama i regija-
ma; i (d) krize u odnosima izmeu vladara i elita ili suparnitvo meu
II5
elitama (Eisenstadt 1963: 237). Vladarska politika nerijetko je favorizi-
rala neposredne fskalne potrebe i potrebe za ljudstvom, nautrb dugo-
ronog ekonomskog razvoja i po cijenu zamora ili otuenja stanovni-
tva koje ju je podravalo (Eisenstadt 1963: 318). Resursi se iscrpljuju, a
seosko stanovnitvo otuuje, nerijetko se povisuju nameti, a mo pre-
bacuje na lokalne vlasti. Javljaju se feudalni sustavi koji potkopavaju
sredinji autoritet. Drutva su u takvim uvjetima podlona kolapsu (Ei-
senstadt 1963: 318319, 327, 343, 349350, 1978: 96). Vodei motiva-
cijski faktor je elja vodstva da dostigne skupe politike ciljeve.
Mancur Olson (1982) iznosi tezu da interesne skupine u komplek-
snim drutvima stavljaju vlastitu dobrobit iznad dravne. teta koja
time nastaje dovodi do ekonomskog slabljenja drave.
Srednja Amerika
Teorije konfikta zauzimaju istaknuto mjesto u povijesti prouavanja
Srednje Amerike, posebno na podruju kulture Maja, gdje modeli se-
ljake bune (i njihove naknadne varijante) uivaju posebnu popular-
nost (npr. Morley 1956: 6869). Sir Eric Tompson, koji se najee
povezuje s tom tezom, tvrdio je da su sve vei zahtjevi za uslugama, iz-
gradnjom i hranom doveli do pobune seljaka koja je sruila civilizaciju
Maja (1966: 105). Hamblin i Pitcher smatraju da je intenzivna obrada
tla rezultirala premjetanjem seljaka s njihove zemlje, to ih je pretvo-
rilo u poljoprivredni proletarijat (1980: 251). Ti autori navode kako su
ljudska lica na grafkim prikazima elite koja vlada seljacima u postkla-
sinom periodu unakaena (pri emu su lica seljaka ostala poteena),
ime podupiru scenarij o pobuni seljaka.
Novije analize usredotouju se na teorije o upravi, pa tako Willey i
Shimkin iznose zamisao o neadekvatnom odgovoru birokracije na kri-
ze u kasnom klasinom periodu (1973: 491), a tu ideju slijede i drugi
znanstvenici (npr. Hosler, Sablof i Runge 1977). Webb navodi pritisak
na resurse koji prati pokuaje elite da sudjeluje u trgovini s udaljenim
krajevima (1973). Cowgill smatra da su militarizam i rivalstvo meu
politikim sreditima za kasnog klasinog perioda doveli do porasta
II
stanovnitva, prekomjernih nameta i razornih ratova (1979: 61). Lowe
tvrdi da je propadanje poljoprivrede oslabilo stanovnitvo u isto vrije-
me kad su se zahtjevi elite poveali (1985: 187188, 231).
Katz smatra da su u padu Teotihuacana ulogu igrali i unutranji ne-
miri (1972: 7879). Kako smo ve primijetili, Millon se takoer poziva
na unutranju neslogu (1981). O Blantonovoj (1983) ideji nezadovolj-
stva Oaxacana s upravom u Monte Albanu ve smo govorili. Cowgi-
ll (1977: 189190) usporeuje slom Teotihuacana s kineskim dinastij-
skim ciklusom u kome je birokracija sve vie i uinkovitije prisvajala
resurse, to je dovelo do smanjivanja dravnih prihoda, iskoritavanja
seljatva te konanog pada, a zatim i obnove.
Sjeverno od srednjoamerike granice, DiPeso pripisuje razaranje
sredita Casas Grandesa lokalnim pobunama protiv stranih vladara
(1974 (2): 320321).
Peru
Lanning (1967: 140) i Katz (1972: 247) predlau seljake bune kao ur-
zok kolapsa Carstva Huari.
Kina
Kineska je politika misao (koju uvelike slijede i suvremena povijesna
istraivanja) dugo vremena smatrala konfikte i lou upravu uzrocima
dinastikih kolapsa (npr., u svakom sluaju nakon razdoblja zaraenih
drava i konfucijevske ere) (Lattimore 1940: 45; Creel 1953, 1970; Fair-
bank et al. 1973: 7273). Sve su velike dinastije zapoinjale razdobljem
napretka i mira, kad je zemlja ponovo postajala plodna. Grade se pala-
e, ceste, kanali i zidine, te uspjeno odravaju skupe obrambene crte.
Ali kako raste broj carskih roaka, plemia i birokrata, kao i njihovi za-
htjevi za luksuzom, sve se vie resursa usmjerava prema vladajuoj kla-
si, a sve manje na upravu. Zbog poveanih trokova, koje nerijetko prati
opadanje prinosa, svaka se dinastija suoavala s ozbiljnim fnancijskim
potekoama, i to u razdoblju od jednog stoljea nakon osnutka. Ra-
sla bi korupcija i nepotizam, opadala uinkovitost administracije, a na
II7
dvoru bi se javljalo sve vie frakcijskih sukoba. Potencijalni rivali carske
obitelji postaju sve neovisniji. Seljatvo je pod sve veim jarmom, a bra-
ne i kanali preputaju se djelovanju vremena. Oskudice koje bi se rani-
je ublaavale urodima iz dravnih itnica sad zavravaju glau, pljaka-
ma i ustancima seljaka. Zbog neadekvatnog odravanja pada obrana na
granicama. Provincijski dunosnici i njihovi vojnici naputaju poloaje.
Ratovi koji bukte zbog takve situacije iste dravu za dolazak nove dina-
stije (Fairbank et al. 1973: 7273; Lattimore 1940: 531).
Unutar okvira tog ireg procesa Lattimore navodi jo i drutveni su-
stav koji je preferirao velike obitelji, pri emu ekonomski sustav nije
nudio nikakve aktivnosti za viak radne snage. Neizbjean rezultat toga
bilo je slabljenje poljoprivrede (Lattimore 1940: 45). Boserup zagovara
suprotno gledite, prema kojem nije bilo dovoljno radne snage za odr-
avanje irigacijskih sustava, pa su seljaci zbog toga bili radno premore-
ni, a odravanje investicija zanemareno (1981: 87).
Mezopotamija
Norman Yofee (1979) smatra da se na gubitak osvojenih podruja i
smanjenje prihoda u starom babilonskom periodu pokualo odgovoriti
poveanjem proizvodnje na preostalom teritoriju te poveavanjem bro-
ja novih ureda i rangova. Bio je to moda pokuaj intenzivnijeg uprav-
ljanja krunskim zemljama, ali je samo poveao probleme. Yofee tvrdi
da je do kolapsa dolo zbog neuspjenog pokuaja integriranja tra-
dicionalne, lokalne i autonomne uprave u gradovima-dravama u jed-
nu veu drutvenopolitiku organizaciju (1979: 14).
Struve (1969) i Tyumenev (1969) kau da je razvoj robovlasnike
privrede u Mezopotamiji doveo do ekonomskog slabljenja, te uinio
drutva kao to su Akad, Ur i Babilon podlonim kolapsu. Diakonof
smatra da je invazija Gutejaca na Akad dovela do narodnog ustanka,
ali da su i sami Gutejci na koncu takoer uspostavili despotsku vlada-
vinu (1969: 193).
Jankowska (1969) gradi scenarij prema kojem su u Novoasirskom
Carstvu (oko 8. stoljea pr. Kr.) trgovina i porez nametnut podree-
II8
nim zemljama donijeli samo boljitak iskljuivo Asiriji: sva dobra iz po-
djarmljenih zemalja kupovana su njihovim vlastitim porezima. Kako
bi izbjegle asirske trgovake centre, podreene su zemlje bile prisilje-
ne pronai alternativne trgovake kanale. Poveavanje ekonomske sa-
mostalnosti regija bilo je u kontradikcije s grabeljivom politikom
Asirskog Carstva. Jaanjem tog proturjeja poveavao se i promet no-
vim trgovakim putevima, a smanjivao promet na starijima. Jankowska
tako zakljuuje:
ini se da zakon obrnutog omjera izmeu veliine politikih
jedinica kakve je poznavalo Asirsko Carstvo i njihove stabilno-
sti moe objasniti stalni porast frustracije tom kontradikcijom
(1969: 276).
Jacobsenove i Adamsove (1958; R. McC. Adams 1974, 1978, 1981) ide-
je o politikoj intenzifkaciji, looj upravi i poljoprivrednim katastrofa-
ma u mezopotamskom aluviju ve smo saeli ranije (v. takoer Gibson
[1974] i Waines [1977]).
Rimsko Carstvo
Tumaenja o konfiktu i looj upravi veoma su este u analizama Rim-
skog Carstva (npr. Wason 1973; Westermann 1915; Bernardi 1970; Guha
1981: 6467), a mogu se pronai ve u spisima iz kasnog perioda samog
Carstva. Marcelije Amijan je, na primjer, pripisivao dekadenciju Rima
porastu birokracije i prekomjernom oporezivanju (Mazzarino 1966:
54). Iako je Gibbon u svom klasinom djelu naveo niz uzroka kolapsa
Rima (kranstvo, opadanje vojnikog duha, ignoriranje opasnosti), kao
ravnopravan faktor pritom je isticao i lou upravu (17761788).
Frank je pad Rima pripisao pomanjkanju vizije zemljoposjednikog
plemstva, odnosno njegovoj spremnosti da za vrijeme Republike izda
seljatvo u korist svojih veleposjeda i robovskog rada, kao i prihvaanju
monarhije radi vlastite sigurnosti (1940: 304). Caudwell spominje osi-
romaenje tla na velikim imanjima te opu demoraliziranost eksploati-
rane klase (1971: 55). Boak i Sinnigen istiu injenicu da
IIP
Rim nije uspio razviti ekonomski sustav koji bi radnikoj klasi u
Carstvu uspio osigurati dovoljno dobre ivotne uvjete kojima bi
si osigurao njezinu podrku, te da se ona razmnoava u dovolj-
nom broju (1965: 522).
Dill takoer spominje ekonomsku slabost rimskog klasnog sustava, ali
smatra da je kolaps uslijedio zbog upropatavanja srednje klase i lokal-
ne samouprave (1899: 245).
Childe je primijetio proturjeja helenske i rimske privrede po-
manjkanje adekvatnog razvoja ili irenja proizvodnih snaga, to je pa-
raliziralo seljatvo ili ga tjeralo u propast. Niski je ivotni standard zbog
toga ograniavao unutarnje trite, a kad privreda vie nije mogla rasti
putem prostorne ekspanzije, poela je propadati. Do 250. godine po.
Kr. napredak je bio stvar prolosti, a Carstvo je bilo ekonomski mrtvo
(Childe 1942: 280285; v. takoer Heitland [1962]).
Isaac (1971) je tvrdio da je za pad Carstva bilo odgovorno vie ele-
menata, ali se poput Gibbona u svom radu koncentrirao na lou upra-
vu. West (1933: 103) je naveo brojne faktore koji su prema njemu bili
odgovorni za kolaps Carstva. Veina ih je ekonomske prirode, ali se
ini da podrazumijevaju i lou upravu: (a) ropstvo; (b) ulazak barba-
ra u Carstvo; (c) rasipanje plemenitih metala i kapitala na kupovinu
domaih luksuznih proizvoda; (d) izvoz plemenitih metala kako bi se
platila uvozna luksuzna dobra; (e) poveavanje dravne autokracije;
te (f) porast poreza i izdataka. Brown predlae jednu novu ideju: da
su se senatsko plemstvo i Katolika crkva na Zapadu otuili od vojske
te time nehotice podrovali njezinu snagu (1971: 119). Ostajui vjeran
temi svojih ostalih radova, C. Northcote Parkinson je za kolaps krivio
prekomjerno oporezivanje (1963: 121).
U jednom od temeljnih radova marksistike teorije Engels je izdvo-
jio rimsku eksploataciju provincija kao uzrok osiromaenja, smanjenja
trgovine i stanovnitva, propadanja gradova i slabljenja poljoprivredne
djelatnosti (1972: 208209).
Rostovtzef (1926) je razvio jedan od najneobinijih tumaenja kla-
sne borbe, a posebice krize u 3. stoljeu po. Kr. Prema njemu, vojska,
I20
sainjena od seljaka, bila je kivna na privilegirano gradsko stanovni-
tvo. Zbog moi vojske, u dinastiji Severa (rano 3. stoljee po. Kr.) bile
su poveane plae vojnika i ostali pogubni trokovi. Carevi iz te dina-
stije militarizirali su upravu, unijeli u njezine redove seljake i ukloni-
li odande pripadnike vie klase, kao tradicionalni sastavni dio vojske i
administracije. Trvenja meu rivalima oko vojnih dunosti oslabila su
obranu i omoguila upade barbara. To je sa svoje strane dovelo do uvo-
enja stroe discipline meu stanovnitvom i pojave rigidnih naina
vladavine careva Dioklecijana i Konstantina. Ljudi nisu teili prosperi-
tetu jer bi tada bili prisiljeni raditi u korist drave. Postavi ugroenom,
drava je sebe proglasila primarnim korisnikom privrednog prosperi-
teta (Rostovtzef 1926: 208).
Drugaije tumaenje uloge vojske ponudili su autori koji za pad
Rima okrivljuju kraj prisilne vojne slube te angairanje barbara do ko-
jeg je nakon toga dolo (npr. Piganiol 1962; Salmon 1970).
Alternativno vienje klasnog sukoba daje Ste. Croix (1981), koji
smatra da su bogatai potisnuli politiki i pravni status gotovo svih
ostalih na razinu robova. Mnogi stanovnici bili su iskoritavani u korist
blagodati nekolicine, a taj stupanj eksploatiranosti vremenom se samo
poveavao. Drutvenim proturjejima pridonijeli su sukobi i napetosti
meu klasama. Do vremena dinastije Severa zakonska prava siroma-
nih klasa praktino vie nisu postojala. Kad vie nita osim cara nije
moglo sputati pohlepu i ambicije imunih klasa, uniten je temelj po-
drke Carstvu (v. takoer Walbank [1969, 1970]).
Toynbeejevi (1965) nazori slijede slian pravac, iako nisu toliko ra-
dikalni te se temelje na drugaijim mehanizmima. On je tvrdio da je
razaranje talijanske unutranjosti i seljatva za Hanibalovih osvajanja
dovelo do stvaranja kljunih resursa i formiranja veleposjeda na kojima
je proizvodnja bila namijenjena prodaji na tritu. Daljnje irenje Rima
bacilo je seljatvo na koljena, a elitama osiguralo mo i bogatstvo. Pro-
fesionalna je vojska zamijenila vojsku koju su ranije sainjavali seljaci.
Posljedice toga bile su dalekosene i osudile Rimsko Carstvo na kratak
vijek (Toynbee 1965: 9).
I2I
Bizantsko Carstvo
Charanis (1953) je smatrao da je do sloma Bizantskog Carstva u 11.
stoljeu dolo zbog trijumfa zemljoposjednike vojne aristokracije i
propadanja seljaka koji su sluili u vojsci. Kako su vei zemljoposjedni-
ci gutali manje, polako su nestajali slobodni seoski poduzetnici. Sukob
izmeu careva i osiljene aristokracije doveo je do graanskih ratova. To
je iscrpilo ljudstvo i resurse, i to ba u vrijeme pojave novih neprijatelja.
Stvorena je plaenika vojska, a otueni seljaci, podvrgnuti jarmu na-
meta, sasvim su prestali brinuti o dravnoj dobrobiti.
panjolska
Meu uzrocima propasti panjolskog imperija (npr. Vives 1970; Elliott
1970) redovito se navodi ekonomska slabost, neadekvatna uprava i ne-
dostatak razumijevanja za potrebu ekonomskog razvoja. Drava se,
tvrdi Vives, nemarno odnosila prema dravnim interesima, i zapustila
je etinost u odnoenju sa svojim podanicima (1970: 166).
Nizozemska
Brojni autori smatraju da su previsoki porezi bili jedan od elemenata
koji su doveli privrednog propadanja Nizozemske u 18. stoljeu (npr.
Wilson 1969: 116122; Boxer 1970).
Ako civilizaciju Harappa ipak nije dokrajilo blato, nee biti kraja in-
genioznim objanjenjima njezina kolapsa. Miller vjeruje da je dolo do
sukoba izmeu harapanske ideologije koja nije eljela prihvatiti pro-
mjene s jedne strane, te ljudskih aspiracija i sklonosti prema pojedina-
nom i grupnom jaanju, herezama i inovacijama s druge strane. To se
proturjeje moglo manifestirati iskljuivo u formi revolucionarnog dr-
avnog prevrata (Miller 1985: 64).
I22
Uskrnji otoci
Razdoblje klesanja velikih kipova na Uskrnjim otocima, pie Englert
(1970), zavrilo je kad su se dva segmenta stanovnitva sukobila oko
poljoprivrednog razvoja. Nakon toga uslijedio je politiki rasap, a uvje-
ti ivota posvuda su postali nesigurni.
Ocjena
Tumaenja kolapsa na temelju teorije konfikta uspijevaju postii ne-
to izvanredno: dopadaju se itavom spektru od marksista do kapita-
lista. O marksistikim nazorima govorili smo na prethodnim stranica-
ma. Stavove ovih drugih dobro pokazuje sljedei citat:
Jednom rijei, siromasi i vojska [Rima] prodrli su kapital onih
koji su dotad dobro gospodarili, a zapadna polovica Europe ula
je u mrano doba iz kojeg nije izronila sve dok promuurni i
energini nisu ponovo mogli sa sigurnou poeti koristiti svoje
sposobnosti u djelatnostima usmjerenim na proizvodnju dobara
(West 1933: 106).
Malo je teza koje tumae kolaps, a koje su toliko feksibilne u svojoj pri-
mjeni.
Temeljne zamjerke na raun tumaenja kolapsa putem smanjenja
kompleksnosti uglavnom odraavaju primjedbe koje smo u drugom po-
glavlju iznijeli u vezi teorija konfikta koje se pozivaju na poveanje kom-
pleksnosti. Postoje, meutim, i neka dodatna promiljanja. Ovdje emo
se osvrnuti samo na najvanija, kao i na dvije glavne teze o looj upravi
elita i eksploataciji, odnosno nezadovoljstvu/revoltu ireg stanovnitva.
Teorije o klasnom sukobu moraju prije ili poslije ustvrditi da kom-
pleksna drutva na koncu naruavaju jednu od premisa svog postoja-
nja. Zahvaljujui sposobnosti uprave da kontrolira rad i redistribuira
resurse, ona se moe nositi s prirodnim i drutvenim nedaama. Bu-
dui da u kompleksnom drutvu i stanovnitvo i vodstvo imaju kori-
sti od te sposobnosti, nju moraju priznati i teorija integracije i teorija
konfikta. Zagovornici teorije konfikta e posebice morati priznati da
I2J
bilo koja racionalna dominantna klasa, ma koliko tiranska bila, mora
na neki nain osigurati dobrobit stanovnitva na koje se oslanja. Sva-
ka tvrdnja da kompleksna drutva kolabiraju zbog obiljeja kontrole
rada i resursa koje je istodobno inherentno njihovoj prirodi i klju-
no po njihov opstanak jednostavno ostavlja previe otvorenih pitanja.
Meu njima nije nebitno ni ono zato neka kompleksna drutva propa-
daju zbog uvoenja prekomjernih poreza, a druga ne.
Budui da elementarna briga za vlastiti interes diktira da se domi-
nantna elita mora brinuti za stanovnitvo koje je uzdrava (kao to ini
i s bilo kojim drugim vitalnim resursom), nekolicina sluajeva kad se to
moda nije dogodilo (kasno Rimsko Carstvo, kasnije faze kineskih di-
nastijskih ciklusa) hitno zahtijeva objanjenje. Ako nam ono nije ponu-
eno u sklopu teze da je neadekvatno ponaanje elite dovelo do kolap-
sa, itavo e se tumaenje na koncu svesti na dihotomijsku psiholoku
varijablu: neke se elite ponaaju racionalno, a druge ne. Teko da treba
istaknuti kako takva dihotomija nita ne objanjava. Sve dok ne razvije-
mo neku teoriju koja bi objanjavala racionalno ponaanje elite kao ne-
to opreno kolektivnom samoubojstvu, sa sigurnou moemo odba-
citi tezu o looj upravi elite kao neproduktivnu.
Slino tome, navoenje pohlepe i vlastita probitka (npr. meu ze-
mljoposjednikim plemstvom ili okotalom birokracijom) kao obja-
njenja za ekonomsku slabost i kolaps ne vodi nikamo. Oboje su, naime,
psiholoki faktori ija se pojava, budui da je rije o varijabli, mora da-
lje objasniti. Kolaps ne moemo navesti kao funkciju pohlepe ako ni-
smo u potpunosti razumjeli samu pohlepu. Ako probitak elite kontro-
liraju drutveni, politiki i ekonomski faktori (kao u kasnijim fazama
kineskih dinastija), onda su ti drutveni, politiki i ekonomski fakto-
ri relevantni za shvaanje kolapsa. Pohlepa i sklonost vlastitu probitku
simptomi su i doprinosi, a ne svrni uzroci. Sreom, mnogi zagovorni-
ci teorije konfikta dobro su svjesni te injenice. No moda je ak i vie
onih koje smo ovdje spomenuli, a s kojima nije tako. Isuvie autora za-
poinje svoju argumentaciju temeljem pretpostavke da je sklonost vla-
stitu probitku neovisan kontrolni faktor.
I24
Valja istaknuti dvije stvari u vezi eksploatacije i loeg upravljanja eli-
ta. To su:
eksploatacija je normalni troak stratifkacije; i
loe upravljanje je normalni troak injenice da uprava postoji.
Oito je da se te izjave ne mogu dati bez odreene kontroverze. Ideja je
ovdje da se te stvari dogaaju tako pravilno i oekivano, ali ih je teko
predvidjeti, i da drutvo koje zakljui kako je nuno investirati u strati-
fkaciju i/ili upravu mora oekivati pojavu eksploatacije i/ili loe upra-
ve kao normalnu cijenu tog ulaganja. Sudei po iskustvima iz povijesti,
ini se da je teko tvrditi drugaije (v. npr. Tuchman 1984).
Ako su iskoritavanje i loe upravljanje normalni aspekti postojanja
hijerarhije, onda ih je teko shvatiti kao uzroke kolapsa hijerarhija. Na-
dalje, ako se oni redovito ponavljaju, onda ih same po sebi ne moemo
uzeti kao objanjenje kolapsa koji se dogaa neredovito i povremeno.
Ako je rimska elitna klasa, na primjer, u 1. stoljeu pr. Kr. bila korum-
pirana i eksploatatorska (kako to mnogi tvrde), a to je dovelo do kolap-
sa, zato je Zapadno Rimsko Carstvo preivjelo sve do 5. stoljea po.
Kr.? Kako je primijetio Guha, drutveni je sukob cijena postojanja
samog drutva; a budui da ovjek bez drutva ne moe preivjeti, te-
ko da ga moemo defnirati kao neto disfunkcionalno (1981: 11).
Valja promisliti i o scenariju seljake bune. Seljaci su esto neza-
dovoljni, ali rijetko diu bunu. Oni su obino pasivni promatrai poli-
tikih borbi. Seljaci esto nose u sebi osjeaj da im je nanesena neprav-
da, ali tom je osjeaju potrebno dati oblik i izraz. Zbog toga seljake
pobune uglavnom potie povezivanje nezadovoljnih intelektualaca ili
vojnih voa s njihovim ruralnim pristalicama. Nadalje, seljatvo e se
rijetko pridruiti ustanku sve dok nije neutralizirana nadmona vojna
sila vladara (Wolf 1969). Seljaci se najee pouzdaju u zatitu krupnih
zemljoposjednika i/ili postaju jo pasivniji i ravnoduniji prema uspje-
sima reima (Eisenstadt 1963: 209); u kasnom razdoblju Rimskog Car-
stva dogodilo se i jedno i drugo. Cilj revolucije je obino promjena re-
ima ili njegovo obnavljanje uz odreene preinake (Kann 1968), a ne
1.
2.
I25
drutveno-politiki kolaps. U savezu intelektualaca i seljaka uvijek im-
plicitno postoji i nova hijerarhija.
Ove kratke napomene govore da pobune seljaka na koje se pojedini
arheolozi oslanjaju pri tumaenju kolapsa, a koje se u odreenim podru-
jima toliko favoriziraju, uglavnom zahtijevaju da puno vie pozornosti
obratimo na poznate nam dimenzije politikog djelovanja seljatva.
Ovaj bi dio valjalo zakljuiti primjedbom da nije svaka loa upra-
va eksploatatorska. Nedvojbeno postoje sluajevi u kojima je rjeavanje
problema dobronamjerno ali neadekvatno. Popularni su mediji, na pri-
mjer, nedavno prenijeli jedan lanak u kome se tvrdi da je veliki pue-
blo na amerikom jugozapadu bio naputen jer je stanovnitvo posveti-
lo pretjeranu koliinu energije ritualnom upravljanju okoliem, dok se
premalo vremena bavilo samom fzikom obradom tla (Brovsky 1985).
Tu je ideju, ini se, najbolje opisati kao neronovski model: Anasazi su
se molili dok je kukuruz propadao.
Drutvena disfunkcija
Ovo je mutna teza o kojoj ne treba puno raspravljati. Njezina bit je u
tome da drutva doivljavaju kolaps zbog tajanstvenih unutarnjih pro-
cesa ija se priroda ne moe objasniti. Martin, Quimby i Collier su,
na primjer, naveli slabosti integracije drutvene organizacije puebla
kao uzrok kolapsa i naputanja podruja amerikog jugozapada (1947:
147). Melikishvili sugerira da drutva propadaju zbog: (a) krenja si-
stemskih veza u ekonomskoj jezgri, i (b) vanjskih utjecaja (19761977:
32). Friedman tvrdi da ako neki drutveni oblik propadne, to je zbog
toga to ima vlastite zakone ija svrha nije optimalno koritenje njego-
va tehno-okolia (1974: 466).
Ocjena
Popularni pisci rado razmiljaju u okvirima teze o drutvenoj disfunk-
ciji i nerijetko nejasno razglabaju o raspletanju drutvene teksture. To
I2
bismo oito trebali nazvati (kako mi je to sugerirala Bonnie Bagley Ta-
inter) kao model kolapsa kao potke i tkanja.
U ozbiljnijim sluajevima te analize takoer ne nude izvor krize ili
kauzalne mehanizme koje bismo mogli analizirati objektivno, pa su
prema tome nezadovoljavajue kao objanjenja kolapsa.
Mistini faktori
Mistina tumaenja po svojoj su popularnosti odmah iza onih koja se
pozivaju na klasni sukob (to je zanimljiva injenica u doba u kome
navodno dominira racionalna znanost). Bit im je u tome da se ne re-
feriraju na procese koji se mogu empirijski utvrditi i da esto dono-
se vrijednosne sudove o pojedinim drutvima. Mistina se tumaenja
oslanjaju na pojmove kao to su dekadencija, vitalnost i senil-
nost, a drutva se rangiraju prema tim subjektivnim elementima.
Kolaps se objanjava na slian nain. Prema tom gleditu, dekaden-
tna su drutva negativna pojava, neto to je automatski podlono
procesu dezintegracije. Postoji iznimno mnogo takvih teorija, i to ve-
oma raznolikih, pa ak i dijametralno suprotnih. Ujedinjuje ih pak
nedostatak brige za injenice koje se mogu empirijski provjeriti ili
promatrati, kao i oslonac na autorovu subjektivnu ocjenu pojedina-
nih drutava.
Za razliku od teza o kojima smo dosad raspravljali, mistina se tu-
maenja daleko ee predoavaju kao univerzalne teorije negoli kao
scenariji o tome kako su se odvijali konkretni sluajevi. Naravno, i njih
ima poprilian broj, ali ne trebaju biti glavna preokupacija ove raspra-
ve. Najpoznatiji meu njima su opisi Spenglera i Toynbeeja, ali ti su
autori jednostavno najistaknutiji na jednom prilino napuenom po-
druju ija je povijest doista bogata.
Mezopotamska historiografja sadri vjerojatno jedno od najstarijih
tumaenja kolapsa. U spisima o padu Sargona Akadskog i tree dina-
stije iz Ura mezopotamski su pisci pripisivali pad carstava bezbonosti
vladara i neprijateljima ije su pljakake horde poslali bogovi kao ka-
I27
znu. Gradovi cvatu pod vladavinom dobrih kraljeva, ali pate pod bez-
bonima (o tome vie u: Yofee [1982]).
Platon je primijetio da su u njegovo doba nastale i nestale tisue dr-
ava (Zakoni). Tu se posluio jednom biologijskom analogijom koja ni-
kad nee nestati iz analiza kolapsa: budui da sve stvari koje su stvo-
rene moraju nestati, ak ni drutveni poredak ne moe trajati vjeno,
nego e propasti (Platon 1955: 315). Prema Platonu, kontrolna se dina-
mika sastoji u tome da postoji dobro i loe vrijeme za ljudsko razmno-
avanje. Ako vrijeme nije dobro, djeca e se raati u zao as (Plato
1955: 316). Pravim vremenom upravlja mistina numerologija. Ako se
ono promai, doi e do slabog vodstva, ratova, mrnje i razdora, kao i
do sukoba izmeu onih zainteresiranih za proft i onih koji ele dosei
vrlinu. Kao rezultat toga dolazi do ugnjetavanja izmeu klasa.
U izvanrednom predvianju kolapsa Rima do kojeg e doi tek za
kakvih est stoljea, Polibije je (u 2. stoljeu pr. Kr.) nastavio s tom bio-
lokom analogijom: Svaki organizam, svaka drava i svaka djelatnost
prolaze kroz prirodni ciklus, prvo rasta, zatim zrelosti te na koncu pro-
padanja (1979: 345). Pobjeda Rima nad Kartagom pripisivala se i-
njenici da je u trenutku sukoba Rim bio na usponu, a Kartaga na sila-
sku u tom ciklusu. Rim je tada bio na svom vrhuncu, ali neminovno
su morale uslijediti promjene na loije. Ta e drava, pisao je Polibije,
proi kroz prirodni ciklus, sve do svoje propasti (1979: 310).
Pad Rima bio je izvor spekulacija od 2. stoljea pr. Kr. pa sve do
njegove konane propasti (Mazzarino 1966). Salustije je rimsku deka-
denciju pripisivao gubitku vrlina i biolokom ciklusu: sve to je ro-
eno, umire (u: Mazzarino [1966: 27]). Za Senecu starijeg propadanje
talijanske poljoprivrede bilo je znak sociokulturnog starenja (Mazzari-
no 1966: 3233).
Pojavom stvarne krize u 3. stoljeu po. Kr, takva su razmiljanja po-
stala opim mjestom. Ve smo ranije u ovom poglavlju naveli Ciprijano-
va razmiljanja o tome. Za Marcelija Amijana iz 4. stoljea Rim je pro-
ao kroz fazu djetinjstva, s ratovima u svojoj neposrednoj blizini, fazu
odrastanja, kad je prelazio Alpe i mora, fazu mladalatva i zrelosti, kao
I28
doba svojih velikih trijumfa, a sad zapada u fazu starenja (1939: 37).
Ambrozije, biskup milanski, i Vegecije, obojica suvremenici Marcelija
Amijana, poduprli su tezu o dekadenciji (Mazzarino 1966: 53, 55).
Onodobni pogani za nedae Rima krivili su kranstvo, dok su za
krane barbari i druge nevolje bili Boja kazna za rimske grijehe i pri-
jestupe (Mazzarino 1966: 56, 58, 65). Sveti Augustin je svoju Dravu
Boju napisao kao odgovor na optube pogana (dovreno 426. godine
po. Kr.). Prema Augustinovoj teoriji, postoje dva tipa ljudi, dobri sta-
novnici Drave Boje koje e nedae proistiti i poboljati, te zli, koji
vole svjetovne stvari, a koji e biti uniteni.
U 14. stoljeu Petrarca je pad Rima objasnio nestankom velikih lju-
di. Neto kasnije, Flavio Biondo (13921463) je napisao ono to e po-
stati prvim zapisom o usponu i padu. Njegova Historiarum ab Incli-
natione Romanorum Imperii Decades Tres (1453) bavi se razdobljem od
412. do 1441. godine (R. M. Adams 1983: 19). Prema njemu, kolaps se
moe pripisati progonima krana, slabljenju moralnog ivota i prispi-
jeu inferiornih tipova ljudi. Leonardo Bruni Aretino (1441) slae se s
ovim posljednjim: vladavina je pala u ruke najgorih, pa je i zato pala
(Mazzarino 1966: 7784).
Prema Antoniju Agostinu, biskupu leridskom iz 15. stoljea, kao
i veini renesansnih mislilaca, propast Rima nastupila je zbog napu-
tanja drevnih naela ponaanja. Machiavelli (Rasprave o prvih deset
knjiga Tita Livija) je tvrdio da su Rimljani pobijedili u ranim ratovima
zahvaljujui svojoj vrlini, ali kasnije, kad je ta vrlina bila izgubljena a
vojska vie nije bila onako smiona, Zapadno Carstvo je razoreno. Rim
je u to stanje dospio jer su ga iskvarile njegove kolonije. Mono je car-
stvo postalo ovisno o kolonijama, pa je tako i samo postalo kolonijom
(Mansfeld 1979: 211212, 215).
Rheticus i Jean Bodin nude nam zanimljivo skretanje s te tradicije.
Rheticus, Kopernikov uenik, predloio je (15401543) kopernikansko
objanjenje kolapsa: uspon i pad monarhija povezan je sa Zemljinom
orbitom i Sunevim nepravilnostima. Za Jeana Bodina (1566) raa-
nje i smrt drava deterministiki regulira savreni broj 496 (Mazzarino
I2P
1966: 90). Bodinovu su tradiciju u novija vremena nastavila barem dva
autora. Quetelet je 1848. godine zapisao da je pet drevnih carstava tra-
jalo prosjeno 1461 godinu, to je prema egipatskoj numerologiji ravno
ivotnom vijeku feniksa (u: Kroeber 1957: 111). Lawler (1970) vjeruje
da je povijest ciklika, te da slijedi uzorak uspona i pada dug 1470 go-
dina. Svaki takav uzorak sadri dva poduzorka od po 735 godina, koji
su sa svoje strane podijeljeni na 10 faza. Kolaps Sjedinjenih Amerikih
Drava predvia se za 2040. godinu (Lawler 1970: 249).
Montesquieuovo kapitalno djelo o usponu i padu Rima nastavlja
tezu o moralu. Izvor moi Rima bila je rimska vrlina, a kad je ona opa-
la, oslabila je i snaga Rima. Stanovnitvo Rima pod carevima je postalo
pokvarenom gomilom. Vojni pohodi izvan Italije doveli su do opadanja
graanskog duha meu vojnicima. Epikurejstvo je podrovalo moralni
poredak. Rim je postupno propadao sve do konanog kolapsa pod ca-
revima Arkadijem i Honorijem (oko 400. godine po. Kr.) (Montesqui-
eu 1968).
Herder (1968. [original iz 178491]) je smatrao da su sve ljudske
strukture prolazne, a unutar nekoliko generacija postaju i tiranske. Rim
bi na kraju dokrajio klasni sukob ili vojska, iako je neposredan uzrok
bio uvoz luksuznih dobara koji je doveo do izopaenog, nemarnog i-
vota, poroka, razvoda, ropstva i tiranije prema onim najboljima. Opa-
dao je broj, status i vitalna energija stanovnitva (Herder 1968: 250).
Hegelova Filozofja povijesti (1956) nastala je na temelju niza pre-
davanja odranih 1830. i 1831. godine. Hegel je smatrao da je politika
zajednica dobro strukturirana ako su privatni interesi graana isti kao
i opi interesi drave. Ali budui da se materijalni porivi, instinkti i se-
bini interesi ispoljavaju prvi, potrebno je neko vrijeme da bi se taj sta-
tus dosegao. Nacija je moralna i kreposna ukoliko slijedi za tim viim
ciljevima, ali kad se oni jednom dosegnu, odnosno kad nestane suprot-
nost, nestaje i taj vii interes, a duh ljudi opada. Nacija ivi isti tip ivo-
ta kao i pojedinac, prelazei iz zrelosti u starost, u kojoj se javlja osjeaj
zadovoljstva postignutim. Taj uobiajeni tip ivota donosi sa sobom i
prirodnu smrt, i tako drave nestaju.
IJ0
Braa Brooks i Henry Adams, istaknuti povjesniari i potomci ame-
rikih predsjednika, nude nam zanimljivu perspektivu na temu dezin-
tegracije. Brooks Adams (1896) je vjerovao da su umne osobine izra-
zito nasljedne. Ljudska drutva razlikuju se meusobno s obzirom na
to kakvim ih je energetskim materijalom priroda obdarila (B. Adams
1896: ix). Kad je neka rasa toliko bogato obdarena energetskim mate-
rijalom da ga ostaje i nakon svakodnevne ivotne borbe, viak se moe
pohraniti u obliku bogatstva. Odatle moe nastati kapitalizam, kao i
naglasak na ekonomskom i drutvenom intelektu. Klasna je podjela
neizbjena, ali moe dovesti i do kolapsa. U Rimu su lihvari i zemljo-
posjednici istrijebili ratniku, energinu rasu. Rimljani su bili loe
pripremljeni da izdre neobuzdanu ekonomsku konkurenciju centrali-
ziranog drutva (B. Adams 1896: 1). Kad energija takve rase bude iscr-
pljena, preivjeli moraju ekati infuziju barbarske krvi.
Teza Henryja Adamsa (1919) bila je ta da ljudska misao prolazi kroz
niz faza. Misao je analogna elektrinoj struji i podvrgava se zakoni-
ma inercije. Faze misli se vremenom ubrzavaju, tempom koji je jed-
nak kvadratnom korijenu vremena prethodne faze. Evolucija misli je
sad prela svoju kulminaciju i kree se retrogradno. Misao, predvidio je
Henry Adams, e dosei granicu svojih mogunosti do 1921. ili, izni-
mno, 2025. godine.
Otto von Seek je ponudio bioloku teoriju kolapsa Rima: masakri
posljednjih stoljea Republike eliminirali su najbolje dijelove stanovni-
tva Italije, pa su carstvom vladali oni preostali (opisano u: Woodward
[1916: 9697] i Mazzarino [1966: 123]; o temi obnove ideje o genetskoj
degeneraciji potomstva v. Shockley [1972: 303]). Georg Hansen je 1889.
razvio slinu teoriju na temelju rimskih enidbenih uzoraka (u: Mazza-
rino [1966: 124130]). Tenney Frank je smatrao da je promjena rasa u
Italiji urodila ljudima smanjene energije, poduzetnosti, vizije i zdravog
razuma (1970). Burckhardt (1949. [original 1852]) je sve karte stavio na
teoriju starenja i propadanje kao uzrocima kolapsa Rima.
Elliot Mills je u anonimno objavljenom radu iz 1905. predvidio pro-
past Britanskog Carstva zbog prevlasti urbanog ivota koji uzrokuje
IJI
propadanje poljoprivrede, knjievnog i dramskog ukusa, kao i intelek-
tualnog i religioznog ivota (v. takoer R. M. Adams [1983: 111]).
Egiptolog sir Flinders Petrie takoer je uao u ovo podruje (1911).
Zbiljska priroda ljudskog napretka, tvrdio je Petrie (1911: 105), jest
ekspanzija nakon koje slijedi kolaps. Demokracija je redovito obilje-
je civilizacija koje propadaju. Nadalje, civilizacijska je faza inheren-
tna ljudima, i ne nastaje zbog okolnosti njihova poloaja (Petrie 1911:
113). Kad je demokracija uspostavljena, siromani prodiru kapital bo-
gatih, pa civilizacija mora propadati sve dok je ne uniti neka invazija
izvana. Neobino predvidjevi Toynbeejeva razmiljanja, Petrie je sma-
trao da nema napretka bez borbe i da to se nacija sranije bori, to
e biti sposobnija (1911: 125).
Ovaj pregled povijesti mistine teme i raznolikih oblika u koji-
ma se pojavljivala dovodi nas do njezina procvata u potkraj 19. i u 20.
stoljeu. Iako je s tim procvatom najlake povezati imena Spenglera i
Toynbeeja, postoji i odreen broj drugih teoretiara, kao i barem jedan
prethodnik, iji radovi zasluuju pozornost.
Iznenaujue, Spenglerove radove nagovjeuje jedan Rus, Nikolaj
Danilevskij, ija je Rusija i Europa objavljena 1869. godine, ali je Spen-
gler oito nije proitao sve do dovretka svoje Propasti Zapada (H. Hu-
ghes 1952: 53). Njihova su razmiljanja zapanjujue bliska. Danilevskij
je bio biolog i zagovornik slavenskog nacionalizma. Njegov model civi-
lizacije bio je istaknuto organiki:
Razvojni tok povijesno-kulturalnih tipova slian je ivotnom toku
onih viegodinjih biljki iji razvojni period traje beskrajno dugo,
dok su periodi cvjetanja i razvitka ploda relativno kratki, te biljku
iscrpljuju jednom zauvijek (cit. prema Sorokin [1950: 60]).
Svaka se civilizacija pojavi, prolazi kroz fksno razdoblje djetinjstva, mla-
dalatva, zrelosti i starosti, a zatim nestaje. Civilizacija je posljednja faza
kulturalno-povijesnog tipa, a zavrava jer se svaki narod na koncu
istroi i kreativno iscrpi (cit. prema Sorokin [1950: 57]). Danilevskij
je tu predviao propast zapadnoeuropske civilizacije i uspon slavenske.
IJ2
Napokon, stiemo i do Spenglera, ija je Propast Zapada (1962 [ori-
ginal 1918, 1922]) jedna od istinski utjecajnih knjiga dvadesetog stolje-
a. Kao i za mnoge druge, i za Spenglera su pojmovi roenja, smrti,
mladosti, zrelosti i ivotna vijeka temeljni za razumijevanje povi-
jesti (1962: 3). Spenglerov pogled na ljudske kulture bio je izvanred-
no mistian: svaka od njih ima vlastitu ideju, vlastite strasti, vlastit
ivot, volju i osjeaje, vlastitu smrt vlastite nove mogunosti samoi-
zraavanja koje se pojavljuju, sazrijevaju, propadaju i nikad se vie ne
vraaju (1962: 1617 [kurziv u originalu]). Kulture su sublimirane
ivotne biti [koje] rastu s istom superiornom besciljnou kao i cvijee
na polju (1962: 17). Sa svoje strane, civilizacija je neizbjena sudbina
kulture, organikoloki nastavak, ispunjenje i fnale (1962: 24). Ta je
civilizacijska faza razumljiva: Civilizacije su krajnje izvanjska, umjetna
stanja koje je ovjeanstvo sposobno razviti (1962: 24). Civilizacijama
dominira intelekt, a kao povijesni proces, sastoje se od sve veeg is-
crpljenja oblika koji su postali neorganski ili mrtvi (1962: 25). Gradovi
su simptom tog stanja, sa svojim stanovnitvom koje je parazitsko
bez tradicije, krajnje prozaino, bez religije, lukavo, jalovo (1962:
25). Antiki svijet iz 4. stoljea po. Kr. i Zapad 19. stoljea primjer su za
ovu fazu (odatle i naslov knjige). to se tie ovog posljednjeg, Spengler
je simptome propadanja vidio posvuda: u urbanom ivotu, umjetnosti,
matematici. Ono to se danas upranjava pod imenom umjetnosti,
tvrdio je, jest nemono i lano (Spengler 1962: 157158).
Spenglerova poetinost prikaza je glasovita, a jedan odlomak osobi-
to lijepo saima kako njegovu teoriju, tako i njegov misticizam:
Kultura se raa u trenutku kad se velika dua budi iz protodu-
hovnosti vjeito djetinjeg ovjeanstva i odvaja se, kao oblik iz
bezoblija, kao sputana i smrtna stvar, iz bezgraninog i trajnog.
Ona cvate na tlu tono odreenog krajolika, za kojeg poput bilj-
ke i ostaje vezana. Ona umire kad je ta dua realizirala cjelo-
kupni zbroj svojih mogunosti u formi naroda, jezika, dogmi,
umjetnosti, drava, znanosti, te se vraa u proto-duu. No njezi-
no ivo postojanje, taj niz velikih epoha koje defniraju i pokazu-
IJJ
ju stupnjeve ispunjenosti, jest unutranja, strastvena borba da se
zadri Ideja nasuprot snazi izvanjskog Kaosa i nesvjesnog kome-
anja duboko iznutra Kad je cilj jednom postignut ideja, cje-
lokupan skup unutarnjih mogunosti ispunjen i izvanjski aktu-
aliziran Kultura se iznenada okamenjuje, obamire, njezina krv
se zgruava, a snaga lomi, te ona postaje civilizacija, stvar koju
osjeamo i prepoznajemo u rijeima kao to su Egipticizam, Bi-
zantizam, Mandarinizam. Kao takva, ona moe, poput kakvog
istroenog diva u primordijalnoj umi, uzdizati svoje grane pre-
ma nebu stotinama ili tisuama godina, kako smo to vidjeli u
Kini, Indiji i islamskom svijetu
To ovo unutarnje i vanjsko ispunjenje, zavrna faza koja oe-
kuje svaku ivuu Kulturu je svrha svih povijesnih propasti,
od kojih propast antike dobro i u cijelosti poznajemo, dok e
druga propast, koja se u cijelosti da s njom usporediti po svom
toku i trajanju, a deavat e se u prvim stoljeima nadolazeeg
milenija iako je nagovijetena i vidljiva u i oko nas ve danas to
je propast Zapada. Svaka Kultura prolazi kroz ivotna doba po-
jedinanog ovjeka. Svaka ima svoje djetinjstvo, mladost, zrelost
i starost. Mladost i uzdrhtala dua, ispunjena sumnjom, otkriva
se u zori romanike i gotike I djetinjstvo nam progovara i to
u istim tonovima iz rano homersko-dorske te ranokranske
(koja je zapravo ranoarapska) umjetnosti i iz djela Starog kra-
ljevstva u Egiptu koje je zapoelo etvrtom dinastijom. Mitska
svijest svijeta bori se poput izmuena dunika protiv mranog
i demonskog u sebi i Prirodi, polako sazrijevajui u ist, blistav
izraz postojanja koje e napokon dostii i spoznati. to se blie
Kultura primie podnevnoj kulminaciji svog postojanja, to su
vitalniji, stroi, kontroliraniji i intenzivniji jezici koje si je priskr-
bila, to je uvjerenija u osjeaju vlastite moi i to su jasnije njezine
znaajke. Svaka je pojedinana osobina izraza tu namjerna, to-
na, odmjerena i velianstvena u svojoj lakoi i samopouzdanosti,
a posvuda je, na trenutak, nagovijeten dolazak ispunjenja. Jo
kasnije, sve do toke lomljivosti, mirisni od slatkoe kasnog li-
IJ4
stopada, stiu Afrodita Knidska i karijatide u Erehtejonu, arabe-
ske na saracenskim potkovastim lukovima, Zwinger u Drezde-
nu, Watteau, Mozart. Naposljetku, u sivom sumraku Civilizacije,
vatra u dui umire. Snaga koja nestaje pojavljuje se jo jednom,
u napol uspjenom stvaralakom naporu, i stvara klasicizam koji
je zajedniki svim umiruim Kulturama. Dua jo jednom misli,
a u romantizmu sa aljenjem se osvre na svoje djetinjstvo; za-
tim konano, iscrpljena, neodluna, hladna, gubi svoju elju za
postojanjem i, kao u carskom Rimu, zaeli da nestane iz predu-
gog dana i vrati se u tamu protomisticizma, u majinu utrobu, u
grob (Spengler 1962: 7375 [kurziv u originalu]).
Takve nas slike podsjeaju na jednu Hughesovu primjedbu: U Nje-
makoj, knjiga koju nije teko itati jedva da se smatra i vrijednom i-
tanja (H. Hughes 1952: 66).
Iako se esto brka sa Spenglerovom Propau, Toynbeejeva Anali-
za povijesti (1962) djelo je prilino drukije naravi, a sam je Toynbee u
njoj bio i kritian prema Spengleru. Sa svojih dvanaest svezaka, Anali-
za je Toynbeejevo ivotno djelo (19311961), pa su u njoj, razumljivo,
vidljivi razvoj i promjene u autorovim stavovima. No neke su temeljne
premise i pretpostavke sveprisutne. Toynbeejevo vienje razvoja civi-
lizacije bio je njegov uveni izazov i odgovor: drutvo se suoava s
nizom problema, od kojih svaki predstavlja izazov s kojim se treba su-
oiti (npr. izazov movara Nila za rane Egipane). Izazov dovodi do
ekonomskog razvoja: lakoa je neprijatelj civilizacije (1962 (II):
31). Svladavanjem izazova razvijaju se civilizacije. Kolaps civilizacije, sa
svoje strane, znai gubitak kreativne snage, pomanjkanje vitalnosti
(Toynbee 1962 (I): 336). Tako su Maje doivjele kolaps a Egipat nije,
jer su kasnije generacije Maja prekinule napore koji su bili potrebni za
svladavanje prirode (1962 (II): 34).
Za razliku od Spenglera, Toynbee je civilizaciju smatrao svje-
im dinaminim pokretom (1962 (IV): 128) koji moe biti
pun znaenja (1962 (V): 3). Njezino irenje mora biti sporo
ali je izvjesno (1962 (V): 200). No gomilanje izazova s kojima se lju-
IJ5
di ne suoavaju moe predstavljati poetak kolapsa kulture. Rije je o
unutarnjem procesu: ultimativni kriterij i temeljni uzrok sloma ci-
vilizacije je izbijanje unutarnje nesloge zbog koje ona prokocka svo-
ju sposobnost samoodreenja (1962 (V): 17). Takva pojava dovodi
do sukoba izmeu geografski odvojenih zajednica te do raskola izme-
u drutveno podijeljenih klasa. Dolazi do podjele drutva na tri su-
protstavljene klase: dominantne manjine koja razvija flozofju i us-
postavlja univerzalne drave (tj. carstva), unutarnjeg proletarijata
koji uspostavlja univerzalnu crkvu i izvanjskog proletarijata koji
se pretvara u barbarske ratnike bande (1962 (V): 1721, (VI): 321
322). To se dogodilo Rimskom Carstvu, univerzalnoj dravi antikog
drutva. Horizontalne podjele predstavljaju poveavanje dezinte-
gracije due (1962 (V): 21).
Slomovi civilizacija su neuspjeh odvanih pokuaja ljudi da se
uzdignu iznad razine Primitivnog ovjeanstva, da ive ivot drutvene
ivotinje, da se uzdignu do visina nekog nadljudskog bia u Zajednici
svetaca (1962 (VI): 5). Kako Toynbee primjeuje, to ukljuuje
gubitak kreativne moi u duama kreativnih pojedinaca ili kreativnih
manjina (1962 (IV): 5). Gubitak kreativnosti oni kompenziraju pri-
bjegavanjem prisili, koja dovodi do uspostave imperijalne univerzal-
ne drave. U civilizacijama, geografsko irenje i duhovni razvoj su
obrnuto proporcionalni (1962 (III): 141). Velika teritorijalna irenja su,
dakle, znak drutvene dezintegracije (1962 (IV): 4). Meutim,
U tom sukobu izmeu proletarijata i dominantne manjine
moemo razlikovati one drastine duhovne susrete koji obnav-
ljaju kreativnu djelatnost izvodei ivot Univerzuma iz jesenje
stagnacije, kroz boli zime, sve do proljetnoga vrenja (Toynbee
1962 (I): 336).
Toynbeejev naglasak na moralne i duhovne vrednote moemo prona-
i i ranije, u radu Alberta Schweitzera (1923). Prema njemu, ako nema
etikih temelja, civilizacija doivljava kolaps. Civilizacija postoji kao
napor da se ovjeanstvo usavri, a nastaje kad stanovnitvo dobije na-
IJ
dahnue da napreduje i slui. Schweitzer je smatrao da Zapadna civili-
zacija ranih 1920-ih pokazuje znakove kolapsa.
Jedna knjiga, objavljena iste godine kad i Schweitzerova, demonstri-
ra nam udnovato ekstremno miljenje. Tu bi knjigu trebale itati samo
one osobe koje imaju jak osjeaj za povijesnu relativnost znanja. Naime,
prema Towneru, osnovica civilizacije je u prilagodljivoj biologiji: u civi-
lizaciji ivani se sustav proiruje, intelekt razvija, a duhovnost povea-
va (1923: 9). Towner nikad nije tono defnirao to je mislio pod tom
poveanom ivanom organizacijom, ali je to bio istaknuti dio njego-
ve teorije. Ma to to bilo, Towner ju je izjednaio sa seksualnom frigid-
nou, sugerirajui da ene koje posjeduju takvu ivanu organizaciju
esto raaju genije. Budui da su u civilizaciji takve ene rjee prisiljene
da raaju, broj genija se progresivno smanjuje, a civilizacije nestaju.
Rad Christophera Dawsona (1956. [original 192155]) je dale-
ko manje bizaran, ali i manje jedinstven u svojoj perspektivi. Dawson
je naveo nekoliko faktora slabljenja i kolapsa civilizacija. Poveavanje
kompleksnosti i centralizacija su opasne: helenska je civilizacija pretr-
pjela degradaciju grkog tipa; u Rimu je materijalna revolucija slo-
mila organski ustroj drutva; europska je civilizacija danas slaba
jer vie nema vitalni ritam i ravnoteu (Dawson 1956: 56, 5960,
6364, 66).
U svojim zapisima iz zatoenitva u Fort Ahmadnagaru, 1944. godi-
ne, Jawaharlal Nehru je predloio ideju da je Indija propala zbog unu-
tarnjeg raspada, odnosno da je u 12. stoljeu Indija umirala i gubila
svoj kreativni genij i vitalnost (1959: 125).
Franz Borkenau je bio suvremenik Spenglera i Toynbeeja i, poput
njih, vjerovao da se civilizacije uzdiu i padaju. Slagao se s Toynbeejem
oko toga da u povijesti duhovni i religijski imbenici imaju prednost
pred materijalnima, ali se nije slagao s njegovim nazorom da pokvare-
nost ili grijeh uzrokuju pad civilizacija (istiui da se u civilizacijama u
razvoju uestalo javljaju strani zloini) (Borkenau 1981).
Prema Paulu Valryju, civilizacije su inherentno krhke (1962: 23), a
s tim su neodvojivo povezane i moralne kvalitete. Intelektualnu i mo-
IJ7
ralnu dezorijentaciju Europe nakon drugog svjetskog rata povezivao je
s dobom Trajana ili Ptolomejevia. Globalnu je dominaciju Europe pri-
pisivao superiornim obiljejima europskog stanovnitva (koje je defni-
rao kao poriv, znatielju, logiku, skepticizam i misticizam). No u toj ne-
ravnotei sadrano je sjeme razdora. Dananja masovna proizvodnja ini
proizvode dostupnim svima, pa e u budunosti veliina stanovnitva i
teritorija postati glavne determinante moi, to e pogoditi Europu.
Trei veliki teoretiar uspona i pada iz 20. stoljea bio je Alfred Kro-
eber (1944, 1957), koji je imao odluan stav u vezi kulturalnih fenome-
na. Pisao je o viim kulturalnim vrijednostima i oblicima (1944: 8) i
vrhuncima. Egipatska je civilizacija doivjela uspon i pad etiri puta
prije no to se iscrpila (1944: 663). Nadalje, ona je imala prili-
no visok idejni sustav (1944: 700). Kulturalni uzorci mogu imati vi-
soku vrijednost ili biti nieg ranga (1944: 763). U kontekstu takvih
ocjena Kroeber je analizirao cikluse kreativnosti u podrujima kao to
su umjetnost, znanost i flozofja. ini se da su sva imala zajedniki
uzorak: stoljea kontinuiranog razvoja, zatim dugo razdoblje ponavlja-
nja, imitacije i propadanja.
Kroeberovu su tradiciju slijedila dva antropologa, Coulborn (1954,
1966) i Gray (1958). Coulborn je Koroeberov koncept iscrpljenja u
umjetnosti i flozofji proirio na sve djelatnosti. Uspon i pad civiliza-
cije obiljeavaj proces uspona, razrade i iscrpljenja uzorka. Nakon ko-
lapsa Rima itava se kultura veoma nisko srozala (Coulborn 1954:
213). Svako drutvo prolazi kroz ciklus Doba vjere, Doba razuma i na
koncu Doba ispunjenja. U tom kasnijem stadiju moe doi do pada
s razine krajnje izvanrednosti koju postie svako civilizirano drutvo
(Coulborn 1966: 415). Izvor tog propadanja moe biti religija, budui
da drutvo odrava svoju snagu ako je religioznost snana, a gubi je kad
religijska predanost opadne (1966: 430).
Charles Gray (1958) je antiku povijest smatrao nizom ciklusa koji
su se nadovezivali jedan na drugi. Glavni ciklusi su tvorbeni, razvijeni,
zenitni i degenerativni. Svaka od tih faza ima vlastita kreativna i dege-
nerativna razdoblja. Na to su se nadovezivale dvije velike epohe: grado-
IJ8
va-drava i naddrava. Gray se ne libi evaluacije kulturalnih razdoblja:
Tvorbeno arhaino doba bilo je grubo, a rimsko razdoblje degeneri-
rano (1958: 14, 19). Degeneracija vodi prema politikom rasapu, a
to vii stupanj civilizacija postigne u nekom razdoblju, tim je taj pri-
jelaz bri (Gray 1958: 22).
Pitirim Sorokin je bio sociolog i znanstvenik Kroeberovog kalibra.
Njegova Drutvena i kulturalna dinamika (1957. [original 193741])
je znamenita. U njoj je Sorokin defnirao dva kulturalna modela: ide-
acijsku kulturu, u kojoj se stvarnost smatra neim nematerijalnim, i
osjetilnu kulturu, gdje stvarnost postoji samo onako kako je percipira-
ju osjetilni organi. Prijelaz izmeu ta dva modela svojstven je svakom
drutvu. Budui da je svaki model za sebe nedovren, populacije pre-
laze s jednog na drugi. Totalitarne drave doivljavaju uspon i pad u
sklopu osjetilne kulture. Osjetilnost se poveala u Rimu nakon 2. sto-
ljea pr. Kr., pa je drava postala totalitarna. No u 5. je stoljeu po. Kr.
postala dominantna Ideacijska kultura kranstva, pa se rimska dra-
va raspala.
Na koncu, tu je i Toynbeejev sljedbenik David Ormsby-Gore (1966),
koji se veinom bavio sudbinom Zapadne civilizacije. Prema njemu,
glavni uzrok slabljenja ili kolapsa je unutarnje propadanje koje se ma-
nifestira u ratovima do meusobnog istrebljenja, izloenosti supe-
riornim oblicima drutava, vojnoj stagnaciji i ekonomskoj ili demo-
grafskoj inferiornosti (Ormsby-Gore 1966: 41). Uspon i pad civilizacija
neposredno se mogu pripisati donoenju dobrih ili loih odluka, i to
kolektivnog tipa. Ormsby-Gore na kraju donosi zakljuak da Zapad ne
treba propasti.
Primjena mistikih tumaenja na konkretne primjere obuhvaa in-
telektualni spektar koji vie odgovara generalizacijama. Dennis Pule-
ston (1979) je tvrdio da Majama dolo glave to to su vjerovali u svoj
cikliki kalendar. Kad bi na jednoj toki ciklusa taj narod svjedoio ve-
likoj erupciji vulkana, a pri sljedeem povratku na istu toku doivio
neki nejasan dogaaj koji arheolozi nazivaju Pukotinom, majanska bi
proroanstva predvidjela propast pri treem povratku na tu toku. Pa-
IJP
nika koja se pojavila pribliavanjem te toke sama bi bila zasluna za is-
punjenje proroanstva.
David Stuart je u svom radu o amerikom jugozapadu, koji se refe-
rira i na kompleksna drutva u cjelini, tvrdio da poveavanje teritorija,
razmjera proizvodnje i potronje energije dovode kompleksna drutva
do toke u kojoj jednostavno sagorijevaju (Stuart i Gauthier 1981:
10). Kulturalni su sustavi na taj nain slini rojevima skakavaca (Stuart
i Gauthier 1981: 11). A James Grifn je, u striktno krojberovskoj for-
mulaciji, jednom prigodom sugerirao da bi se propast naroda Hopewe-
ll iz Ohia mogla pripisati kulturalnoj nesvjestici (1952: 361).
Melkov rad (1969) odraava Kroeberovo shvaanje da je nakon us-
postavljanja civilizacije njezina sposobnost na kulturalnu promjenu
ograniena, pa se razvitak nastavlja samo do kulminacije uzorka. Do
kolapsa dolazi zbog petrifkacije, birokratske neuinkovitosti i nespo-
sobnosti rjeavanja unutarnjih i vanjskih problema. Melko (1969: 164),
oigledno slijedei Sorokinove ideje, predvia kraj Zapadne civilizacije
zbog gubitka zanimanja za tehnoloko rjeavanje problema i promjena
u duhovnom svjetonazoru.
Ocjena
Iako kompleksna drutva nisu ba nalik na rojeve skakavaca, teorije
o njihovom kolapsu ponekad djeluju upravo tako. Da bismo se snali
meu svima njima, morat emo se koncentrirati na nekolicinu kljunih
teza. Potedjet emo itatelje temeljitog bavljenja idejama koje oito ne
zasluuju ozbiljno razmatranje. Dakle, neemo puno razglabati o mi-
stinoj numerologiji, reproduktivnim navikama i teorijama koje kom-
pleksna drutva usporeuju s rojem kukaca ili hrpom ugljena. No do-
bro je istaknuti da je ono po emu se takve teorije razlikuju od onih o
kojima emo se pozabaviti samo pitanje stupnja.
Radovi Spenglera i Toynbeeja tako su podrobno i nairoko prou-
eni (npr. H. Hughes 1952; Montagu 1956) da malo toga doista no-
vog tu moemo dodati. To e ovu ocjenu (u usporedbi s pregledom
koji smo upravo predoili), sreom, uiniti kratkom. Ipak, odree-
I40
nim emo se pitanjima morati pozabaviti kako bismo zaokruili ovu
kritiku analiza kolapsa; uradit u to bez obzira na to jesu li moje pri-
mjedbe nove ili ne. Sve u svemu, smatram da su radovi Spenglerovih i
Toynbeejevih kritiara prilino na mjestu, pa u ih iskoristiti kao od-
skonu dasku.
Mistika i vrijednosno optereena priroda Spenglerova djela u pot-
punosti opravdava Hughesovu ocjenu da je tu rije o golemom ka-
menu spoticanja na putu prave spoznaje (H. Hughes 1952: 1). Huges
tu odraava dojmove mnogih koji su proitali Spenglera: Propast
vrvi neoprostivim pretjerivanjima iznesenim u tonovima dogmat-
ske uvjerenosti (1952: 53). Spenglerovi metafziki odlomci posti-
u prilino estu kombinaciju istodobne neprohodnosti i povrnosti
(1952: 155). Spenglerove su predrasude uskogrudne i pune mrnje
(1952: 156). Svi cikliki teoretiari igraju istu ulogu intuitivnih
proroka (Hughes 1952: 162).
Toynbeejevi kritiari nisu bili nita blai:
[Toynbee dijeli] nagrade i kazne poput kakva boanskog ravna-
telja kole: srebrni kup osvaja Primitivno kranstvo, utjene na-
grade crkve, a suvremeni zapadni agnosticizam i materijalistika
civilizacija dobivaju est udaraca ibom (Stone 1956: 112).
[Toynbee] nije u stanju razlikovati neprovjerljive pretpostavke i
subjektivne vrijednosne ocjene od empirijskih zakljuaka na te-
melju injenica (Stone 1956: 112).
Usporeuje se s prorokom Ezekijelom, a povremeno je nedvoj-
beno isto tako nerazumljiv (Trevor-Roper 1956: 122).
Za gospodina Toynbeeja povijest i naini njezina prouavanja
predstavljaju neobinu mjeavinu znanosti i mate (K. Tomp-
son 1956: 201).
Toynbee, kao Jeremija, je siguran u svoj stav (Boer 1956: 240).
I4I
[Toynbeejeva subjektivnost je] normativni sustav utemeljen na
krajnje osobnoj interpretaciji toka ljudske sudbine (Altree 1956:
271).
Usprkost Spenglerovim i Toynbeejevim razlikama u pristupu, navedeni
bi se citati lako mogli primijeniti na bilo kog od njih.
Iako se ini da Spengler i Toynbee gotovo ne zasluuju takav otar
tretman, ovi nas citati uvode u veinu problema od kojih pate mistina
tumaenja. Ti problemi su: (a) oslanjanje na bioloku analogiju rasta;
(b) oslanjanje na vrijednosne sudove; i (c) tumaenje putem pozivanja
na neobjanjivo.
Kako smo vidjeli, analogija s biolokim rastom i propadanjem
drevnog je podrijetla (a ostaje u uporabi i dalje [npr. Haussig 1971:
13, 14]). Ono to je tu bitno naveli smo na prethodnim stranicama:
kompleksna drutva oponaaju organizme na putu raanja, rasta, pro-
padanja i smrti. Meutim, organizmi slijede taj put na temelju znan-
stveno objanjivog procesa koji ukljuuje stvari kao to su gensko
kodiranje, bioloki sat, solarni ciklusi i smjenjivanje godinjih doba.
Veina sociologa smatra da bioloka analogija ne moe utvrditi takve
kontrolne mehanizme u vezi ljudskih drutava. Dakle, autori koji se
njome slue moraju upasti u otvoreno vitalistiku argumentaciju
da neke tajanstvene, unutarnje, dinamike sile dovode do cvjetanja i
propadanja civilizacija. Vitalistiki argumenti tog tipa su neobranjivi
budui da je takva unutarnja sila inherentno nespoznatljiva i ne moe
se specifcirati, izmjeriti i objasniti. Poput mnogih teza o kojima smo
raspravljali ranije, ni ova analogija nas ne pribliava razumijevanju
problema. Jednu tajnu ona objanjava pozivajui se na drugu i time
nita ne objanjava.
Alfred Kroeber, majstor analogije rasta i starenja, protestirao je pro-
tiv takvih kritika (1958: 33). Tvrdio je da nije pogreno govoriti o ra-
stu kultura budui da je taj termin metafora koju smo, dakle, prisiljeni
koristiti zbog ogranienja jezika. Iako moemo priznati da je ta Kroe-
berova primjedba na mjestu, i dalje moramo izraziti svoju rezervira-
nost budui da se ini kako mnogi uope ne shvaaju problem na taj
I42
nain. Isuvie autora koje smo ovdje razmatrali doista vjeruje da kultu-
re niu, cvjetaju, kopne i umiru.
Sasvim su druga stvar vrijednosni sudovi. Svaki e antropolog rano
shvatiti da su takve ocjene znanstveno neprihvatljive, tetne po razu-
mijevanje problema, intelektualno neobranjive i jednostavno nepote-
ne. Prouavatelj drugih kultura razvija duboko ukorijenjenu averziju
prema izjavama kojima se razliiti kulturalni fenomeni ocjenjuju kao
dobri/loi, bolji/loiji, superiorni/inferiorni. ovjek moe biti ili ne-
pristran znanstvenik ili drutveni kritiar, a ovaj potonji ne bi se smio
predstavljati kao ovaj prvi. Kulturalna relativnost moda je najvaniji
doprinos koji antropologija moe dati sociologiji i povijesnoj znanosti,
kao i cjelokupnoj javnosti. Rado smatramo da bi povjesniari, sociolo-
zi, politolozi, ekonomisti i drugi strunjaci koji se bave analizom ko-
lapsa mogli o tome poneto nauiti od antropologa. Ali onda na scenu
stupaju Kroeber, Coulborn i Gray sve sami antropolozi koje moemo
glatko svrstati meu najgore prekritelje te norme.
Radovi koje smo analizirali u sklopu mistinog tumaenja u tolikoj
se mjeri koriste vrijednosnim sudovima da ih jednostavno moramo po-
vezati s upravo spomenutima. Ima razloga za takvu tvrdnju: budui da
bioloke analogije ne mogu tono odrediti bilo kakve mjerljive dimenzi-
je promjene, one su prisiljene pribjegavati subjektivnim ocjenama. A to
mistini teoretiari ine osobito gorljivo. Tako je Spengler pisao o kul-
turnom okamenjivanju i umrtvljavanju, o lanim umjetnikim oblici-
ma, o gradovima iji su stanovnici paraziti. Toynbee je, kako su to ista-
kli prethodni kritiki citati, sjedio poput kakva velikog suca civilizacija
i kulturalnih faza, te hvalio jedne a odbacivao druge. Toynbeejeve su ci-
vilizacije svjee i dinamine, vrijedne svake pohvale, spremne na smio-
ne podvige, ali njihove kreativne manjine na koncu gube te sposobnosti.
Kroeber se moda manje libio iznoenja subjektivnih ocjena koje nam
je servirao. Egipat je imao sustav visokih ideja, Francuska veliku udnju
za kulturom. Kulturalni uzorci se openito mogu smatrati visokovrijed-
nima ili niskima. Takvu je tradiciju nastavio Coulborn: kultura je nakon
Rima pala veoma nisko, graansko se drutvo odlikovalo izvrsnou. Ni
I4J
Gray nije zaostajao za svojim kolegama: kulture su povremeno grube ili
degenerirane, ali mogu postojati i visoki stupnjevi razvoja civilizacije. U
taj pravac moemo svrstati i mnoge druge autore.
Termini koji predstavljaju ope mjesto u mistinim tumaenjima
dodatno pridonose auri subjektivnosti. Meu tim terminima istaknuto
mjesto zauzima rije dekadencija, koja se esto povezuje s Rimskim
Carstvom. ak i prividno bezazlene rijei kao to su uspon, pad,
propadanje i ivotnost impliciraju vrijednosni sud: svi mi podra-
vamo stvari koje su ivotne i obrnuto. Kako smo spomenuli ranije, i
sam je termin civilizacija pao u istu klopku.
Naravno, za svaku kulturu, drutvo i pojedinca vrijednosti mogu
biti razliite. Upravo ovdje lei problem koji je toliko oigledan da nam
jednostavno moe biti neugodno to ga neki autori nisu uvidjeli. Ono
to neki pojedinac, drutvo ili kultura visoko cijeni, drugima ne mora
biti toliko znaajno, pa se subjektivne ocjene kulturnih pojava nikad ne
mogu znanstveno standardizirati. Veina ljudi openito odobrava ono
to nam se, kulturalno gledajui, najvie svia ili najvie odgovara, ili
nam je barem najrazumljivije. To dovodi do globalne ludnice idiosin-
kratinih vrijednosnih sustava od kojih svaki polae iskljuivo pravo
na istinu. Na takvim se temeljima ne moe zasnivati ni jedna znan-
stvena teorija, a pokuaj njezina izvoenja urodit e jedino zbrkom i
proturjejima. Tako, dok veina autora na civilizacije gleda s odobra-
vanjem, Spengler ih prezire (kao i Rappaport). Toynbee ne odobrava
carstva, a Kroeber svrstava razdoblja egipatskih osvajanja u uspjena
(Kroeber 1944: 664). Oslonac na vrijednosne sudove ne samo da je lo-
giki neodriv, ve ne moe dovesti ni do konzistentnih rezultata.
ini se da je koncept dekadencije osobito tetan. Iako ima odre-
enu patinu tradicije (Mazzarino 1966), notorno ga je teko defnira-
ti. Dekadentno ponaanje je neto to izvlaimo iz vlastita moralnog
koda, posebno ako se prekritelj neko ponaao na nain koji odo-
bravamo. Ne postoji jasna kauzalna veza izmeu moralnog ponaanja
i politike uspjenosti. Kad govorimo o takozvanom opadanju rimskih
vrlina, na primjer, ne moemo tvrditi (bez obzira na Polibija) da bi po-
I44
manjkanje takvih vrlina na poetnim stadijima zaustavio napredovanje
Rima, niti da bi posjedovanje vrlina u kasnijim razdobljima zaustavilo
napredovanje barbara. R. M. Adams je taj problem dobro izrazio:
svako drutvo koje povijest poznaje moi e pokazati poprilian broj
dekadentnih pojedinaca (1983: 11). Nadalje,
ne moemo ozbiljno pretpostaviti da se vodee politike
strukture raspadaju zbog toga to netko pretjeruje u hrani, piu
ili seksu. Ne, mehanizmi drutvenog raspada moraju biti u odre-
enoj mjeri proporcionalni razmjerima pada koji je zbog njih
uslijedio (R. M. Adams 1983: 149150).
Objanjenja pozivanjem na neobjanjivo trei su problem mistinih tu-
maenja, blisko povezan s prva dva. Mistina tumaenja jednostavno ne
uspijevaju utvrditi niti jedan faktor koji bi upravljao kulturalnim primje-
nama moe se izdvojiti, promatrati i izmjeriti. U nekoliko sluajeva gdje se
to pokualo (npr. pozivanjem na biologiju ovjeka), nije jasno kako kon-
trolni mehanizam dovodi do opaenih rezultata. U tom su smislu mo-
da najgore teorije brae Adams, ali one tu nisu iznimka. Tako je Brooks
Adams govorio o biolokom energetskom materijalu, a Henry Adams
povezivao misao s elektrinom strujom. Towner ne zaostaje za njima: us-
pon i pad civilizacija pripisuje poveanoj ivanoj organizaciji i seksu-
alnoj frigidnosti. No iako su te teze moda najsmionije, one prerastaju i
u respektabilnije nazore. Spengler je vjerovao da kulture mogu imati ide-
je, strasti i volju, te da su sublimirane ivotne biti. Prema Toynbeeju,
civilizacije su zajednice svetaca i mogu imati duu. Dawson je prezirao
europsku civilizaciju zato to ona vie ne posjeduje vitalni ritam i ravno-
teu. Sorokin je smislio osjetilni i ideacijski vrijednosni sustav, Puleston
vjerovao da su Maje sami sebe nasmrt prestraili, Stuart je kompleksna
drutva usporeivao s rojevima kukaca, a Grifn govorio o kulturalnoj
nesvjestici. Nijedan od njih nije izdvojio neki kauzalni mehanizam na te-
melju kojeg bi se mogla izgraditi znanstvena teorija. Taj je problem svoj-
stven svim mistinim teorijama, te zapravo predstavlja jedinstveni krite-
rij na temelju kojeg neko objanjenje moemo defnirati kao mistino.
I45
Niz sluajnih dogaaja
Veliki povjesniar antike J. B. Bury (1923 (I)) je smatrao da nema ne-
kog openitog objanjenja za pad Rima, ve da je do njega dolo zbog
niza sluajnih dogaaja. Najezda Huna potjerala je Vizigote u Ilirske
provincije. Rimska je uprava loe odgovorila na taj problem i tako izgu-
bila katastrofalnu bitku kod Hadrianopola (378. godine po. Kr.). Nakon
toga, unutar carstva su se nastanili pridrueni barbarski narodi, to je
bio lo presedan. Niz slabih vladara nasljeivao je prijestolje Zapadnog
Carstva. Germani su dobivali visoke poloaje u Carstvu. Dogodila se
Stilihonova izdaja, a vojska je poela ovisiti o novaenju barbara (Bury
1923 (I): 311312).
Drugi autori uvode niz sluajnih dogaaja u generalna tumaenja.
Willey i Shimkin govore o Majama (1973), a Butzer o Egiptu (1980,
1984), stavljajui teite na istodobnim, nagomilanim problemima ili
pak slabostima. Charles Diehl je tvrdio da je do propadanja Bizanta
dovela kombinacija ovih dogaaja: gubitak poljoprivrednih povrina,
stvaranje velikih posjeda i neuspjeh u privrednom nadmetanju s Vene-
cijom (1970).
Ocjena
Teza o nizu sluajnih dogaaja po defniciji ne nudi temelje za gene-
ralizaciju, pa ne moe ponuditi mogunost za globalno tumaenje po-
novljivih procesa. Nadalje, tumaenje temeljem reference na povijesnu
sluajnost logiki je manjkavo. Neki tvrde da je itava povijest niz slu-
ajnih dogaaja. Ta tvrdnja ide predaleko, ali ideja da faktor nasumi-
nosti utjee na sve procese nije bez osnove. Budui da se sluajni fakto-
ri vremenom pojavljuju s odreenom statistikom uestalou, oni se
ne mogu upotrijebiti kao objanjenje pojave ija je ponovljivost daleko
ogranienija.
I4
Ekonomska tumaenja
Na kraju emo se pozabaviti ekonomskim tumaenjima. Ona se pojav-
ljuju u vie oblika, ali iznose ogranieni dijapazon teza. Meu njima su:
(a) kompleksnost donosi sve manje prednosti; (b) poveanje loih stra-
na kompleksnosti; ili (c) poveanje trokova kompleksnosti.
Kako bi objasnio pad Otomanskog Carstva, Lewis (1958) je razvio
scenarij koji ilustrira ove teze. Otomansko Carstvo u esnaestom je sto-
ljeu doseglo krajnje granice mogue teritorijalne ekspanzije, pa je otad
poelo zaostajati u razvoju vojne znanosti. Poeli su opadati profesio-
nalni standardi njegove vojske, kvaliteta administracije, broj ljudstva i
visina prihoda, kao i resursi. Zbog globalne europske ekspanzije isto-
ni je Mediteran ubrzo postao nebitan. Trgovaki su ga pravci zaobilazi-
li, pa je ta regija postajala sve siromanijom. Kad je Europu preplavilo
panjolsko zlato iz Amerike, otomanska je privreda unitena. Vodstvo,
naviknuto na nedostatak novca, reagiralo je na njegov suviak na isti
nain: devalviranjem, prekomjernim kovanjem novca i siromaenjem.
Nasuprot tom ekonomskom slabljenju vlast se morala upustiti u
veliko poveanje broja plaenog osoblja i velike novane trokove. U
prethodnim fnancijskim krizama vlast bi smanjivala broj plaenih voj-
nika i poveavala udio konjanitva. Konjanitvo je umjesto kovanim
novcem bilo nagraivano posjedima. No promjene u nainu ratovanja
koje su se dogodile u 16. i 17. stoljeu onemoguile su to rjeenje. Znat-
no poveanje uporabe vatrenog oruja i artiljerije zahtijevalo je veu
plaeniku vojsku i smanjilo znaenje konjanitva.
Cijena za to je bila velika. Poveanje trokova moralo se temeljiti na
devalvaciji valute. Civilno, religijsko i vojno osoblje ivjelo je sve tee,
to je neizbjeno imalo utjecaja na potenje, presti i novaenje. Ne-
stankom konjanitva otomanski je agrarni sustav propao. Konjanici su
ivjeli na svojim posjedima ili u njihovoj blizini. Sada su lena dobivali
miljenici vladara i spekulanti. Kako je birokracija postajala sve neuin-
kovitija i korumpiranija, porezni je sustav bio sve manje djelotvoran.
Pribjeglo se angairanju sakupljaa poreza, ali oni su bili skloni zadra-
I47
vati ubrano, to je samo pridonijelo broju zanemarenih posjeda. Tako
je sve slabija privreda Carstva morala odravati sve skuplju i glomazni-
ju superstrukturu. Lewis je smatrao da su dvor, birokracija i religijska
hijerarhija, kao i vojska, klasa odsutnih zemljoposjednika i sakuplja-
a poreza bili skuplji od bilo ega to je neka hijerarhijska srednjovje-
kovna drava ili ak Rimsko Carstvo pokualo odravati a sve je to
bilo utemeljeno na poljoprivrednom sustavu koji je postao neproduk-
tivan. Trgovci, bankari i prekupci esto nisu bili muslimanske vjere, pa
su prema tome bili graani drugog reda. Politiki i ideoloki imbenici
su tako tetili stvaranju povoljnih uvjeta za trgovinu ili solidne bankar-
ske i kreditne strukture.
Lattimore (1940: 4546) je kineski dinastijski ciklus opisao kao niz
uspona i padova. Nova bi dinastija poveala prihode koncentriranjem
ljudstva u povoljnim podrujima, ne bi li organizirala kontrolu nad
vodom i poljoprivredne aktivnosti velikih razmjera. No kad bi proi-
zvodnja dosegla vrhunac, privreda nije podravala viak stanovnitva.
Agrarna depresija bila je u nepodnoljivom kontrastu sa ivotom vla-
dara i birokrata, te dovodila do ustanaka koji bi razorili dinastiju.
Johnson tvrdi da procesi koji potpomau ili spreavaju ekonom-
sku isplativost politike organizacije dovode do drutvenog kontinu-
iteta ili kolapsa (1978: 9899). ini se da je to slino pristupu koji je
uzeo R. McC. Adams (1981) u svojoj raspravi o slabostima do kojih je
dovelo irenje Sasanida u rubna poljoprivredna podruja i njihovo sve
vee iskoritavanje. Culbert (bez datuma) prilagouje taj model kako bi
objasnio kolaps Maja.
Kako smo spomenuli ranije, Blanton i Kowalewski (1981) pripisuju
pad Oaxaca smanjivanju pogodnosti koje je stanovnitvo imalo od po-
dupiranja hijerarhije. Turnbull je u svojoj raspravi o narodu Ik (1978),
kao i Laughlin i Brady u jednoj generalnoj analizi (1978), naveo ar-
gumente sline onima kojima se slue Blanton i Kowalewski, ali pri-
mijenjene na daleko jednostavnija drutva. Prema tim autorima, du-
gotrajna oskudica u plemenskim drutvima stvara situaciju u kojoj se
smanjuje prednost meusobne suradnje, pa drutvene institucije koo-
I48
peracije i reciprociteta nestaju. U obrnutoj situaciji preobilju resursa
Harnerov (1970) je model kolapsa logiki slian iznesenom.
Ocjena
Mnogi povjesniari i sociolozi nisu oduevljeni ekonomskim tumae-
njima. No i takvi skeptici smatraju odreene aspekte strukture i logike
(ako ne i cjelokupnost) takvih tumaenja superiornima u odnosu na
teze koje smo razmatrali ranije. Meu tim aspektima su sljedei:
Rasprava o nekim od prethodnih tumaenja (npr. iscrpljenje
resursa, katastrofe, osvajai, neadekvatan odgovor) uvaavala je i
obiljeja drutava, a ne samo njihova okolia, kao bitan element
kolapsa. Postavljalo se pitanje zato drutva ne dolaze do adekvat-
nog odgovora na odreene okolnosti? Rasprava o tome mogu li
specifne ekonomske interpretacije o kojima smo upravo rasprav-
ljali na odgovarajui nain objasniti pojavu slabosti bila bi besko-
nana. No jedno im obiljeje daje prednost: one priznaju potrebu
utvrivanja unutarnjih faktora slabljenja, a zatim kreu u potragu
za njima.
Za razliku od nekih teza (npr. klasni sukob, drutvena disfunk-
cija, mistina tumaenja), ekonomska tumaenja utvruju specif-
an mehanizam ili dogaaj koji uvjetuje promjenu.
Za razliku od mnogih rasprava o kojima smo govorili, eko-
nomski modeli utvruju toan kauzalni lanac izmeu kontrolnog
mehanizma i opaenog ishoda. O kauzalnim lancima navedenim u
analizama koje smo upravo pobrojali dalo bi se raspravljati, ali one
imaju logiku i strukturalnu prednost upravo zato to barataju ka-
uzalnim nizom.
Ni te ekonomske analize, naravno, nisu bez slabosti. Niti jedan od na-
vedenih autora nije pokuao ponuditi generalizaciju na temelju poje-
dinanih sluajeva, iako metoda ima velikih potencijala za tako neto.
Razoaravajue je to se Lewis, koji navodi religijske i etnike predra-
1.
2.
3.
I4P
sude (1958: 122123) kao uzrok slabog privrednog razvoja Otoman-
skog Carstva, ne bavi podrobnije otomanskom nefeksibilnou po tom
pitanju. Lewis je jednostavno naveo da islam nije elio uiti od drugih,
to ne objanjava nita. R. McC. Adamsova (1981) analiza irenja Me-
zopotamije hvalevrijedno istie procese koji su doveli do kolapsa, ali ne
objanjava generalno lou upravu elite. A Lattimore ne navodi ni jedan
drugi razlog za pojavu vika radne snage u Kini osim potreba elite. Va-
lja istaknuti da se logike slabosti u tim tumaenjima pojavljuju upravo
na onoj toki gdje se autori udaljavaju od isto ekonomskog scenarija.
Saetak i rasprava
Ocjena raznih pristupa tumaenju kolapsa moe se saeti kako slijedi:
Iscrpljenje resursa. Bavljenje kolebanjima resursa je djelatnost
zajednika svim kompleksnim drutvima, a moda je rije i o stva-
ri koju ona najbolje rjeavaju. Kad to nije sluaj, analize se moraju
usredotoiti na obiljeja drutva koje je sprijeilo pojavu adekvat-
nog odgovora, a ne samo na obiljeja iscrpljenih resursa.
Novi resursi. Ova je teza donekle privlana zastupnicima teo-
rije integracije, ali ne i zagovornicima teorije konfikta. Njezina je
upotrebljivost uglavnom ograniena na jednostavnija drutva.
Katastrofe. Kompleksna drutva redovito se brinu za sluajeve
katastrofe te ih rutinski preivljavaju. Ako drutvo ne moe prei-
vjeti katastrofu, u veini sluajeva vanija e biti obiljeja drutva
od same katastrofe.
Neadekvatan odgovor na okolnosti. Pretpostavke o prirodi
kompleksnih drutava iznesene u okviru ove teze da su inheren-
tno krhka, ili statina, ili nesposobna da krenu drugim putem
jednostavno su neodrive. Ako kompleksna drutva pokau takve
osobine, to valja objasniti.
1.
2.
3.
4.
I50
Druga kompleksna drutva. Glavni sluajevi, kao to je onaj s
Rimskim Carstvom, ne mogu se uklopiti u ovu tezu. Sukobi meu
dravama ee dovode do ciklusa ekspanzije ili teritorijalnog sma-
njivanja negoli do kolapsa.
Osvajai. Sluajevi u kojima slabija drava porazi jau sami po
sebi nita ne objanjavaju, ve zahtijevaju tumaenje. Empirijski
gledano, pretpostavku o pojavi osvajaa arheoloki je esto teko
utvrditi. Teko je shvatiti zato bi barbari unitili civilizaciju koju je
uope vrijedilo osvojiti.
Konfikt / proturjeja / loa uprava. U kompleksnim drutvima
sposobnost kontroliranja radne snage i raspodjele resursa bitna je i
nuna. Kolaps se ne moe jednostavno objasniti imbenicima koji
su tako kljuni po opstanak, ili se tu barem mora postaviti vie do-
datnih pitanja no to je dano odgovora. Ako se elite upuste u loe
upravljanje i rade iskljuivo na vlastitu probitku, i to do takve mje-
re da to postane odluujue po opstanak drutva, tako neto va-
lja rastumaiti. Eksploatacija i loa administracija su normalni, uo-
biajeni aspekti kompleksnih drutava, pa same po sebi ne mogu
objasniti dogaaj koji je njihova posljedica kolaps. Seljatvo se ri-
jetko buni, osim ako nije otueno od drugih drutvenih slojeva, a
njihove pobune obino ne dovode do kolapsa.
Drutvena disfunkcija. Ova tumaenja ne nude ni uzroke niti
kauzalne mehanizme koji bi se mogli objektivno analizirati.
Mistina tumaenja. Mistina tumaenja u cijelosti ne uspije-
vaju znanstveno objasniti kolaps. Njih obogaljuje oslanjanje na bi-
oloku analogiju rasta, vrijednosne ocjene i tumaenja koja se po-
zivaju na neobjanjivo.
Niz sluajnih dogaaja. Ova teza ne nudi temelje za generali-
zaciju. Kolaps se ne moe dobro objasniti pozivanjem na sluajne
imbenike.
5.
6.
.
.
9.
10.
I5I
Ekonomska tumaenja. Ona su strukturalno i logiki superi-
orna drugima, barem kako sada stvari stoje. Ta tumaenja utvru-
ju obiljeja zbog kojih su drutva podlona kolapsu, specifciraju
kontrolne mehanizme i ukazuju na kauzalni niz izmeu kontrol-
nih mehanizama i utvrenog ishoda. Iako na podruju sociologije
i povijesti ekonomska tumaenja nisu opeprihvaena, takvi sce-
nariji kompenziraju logike manjkavosti drugih pristupa. Postoje-
i ekonomski modeli esto pate od ulaska u podruje politikih i
drutvenih tumaenja, ali to nije njihova inherentna greka. Glav-
ni je nedostatak ekonomskih tumaenja, bar za nau svrhu, u tome
to nisu uspjela razviti okvire za tumaenje koje bi bilo globalno
primjenjivo.
Izuzev mistinih tumaenja, koja su bez ikakve znanstvene vrijednosti,
ni jedno od navedenih objanjenja nije bez odreenih kvaliteta. Eko-
nomska teza najblia je uspjehu u svojoj logici, iako ne u specifno-
stima ali ne ide dovoljno daleko. S izuzetkom mistinih tumaenja,
svi ti pristupi nisu nuno netoni ili krivo postavljeni. Oni su jedno-
stavno neadekvatni, barem kako danas stvari stoje. Svi zahtijevaju pret-
postavke koje ne moemo bezuvjetno prihvatiti i nerijetko ne uspije-
vaju biti logini. Ali ta tumaenja istiu i relevantne varijable i procese.
Drutva se doista suoavaju s nestaicama, klasni interesi dolaze u su-
kob, katastrofe se dogaaju, a odgovor esto ne uspijeva rijeiti proble-
me. Generalno tumaenje kolapsa trebalo bi uzeti i inkorporirati ono
najbolje iz tih teza. Ono bi trebalo zadati okvire koji mogu ukljuivati
te teze, tako da moemo upotrijebiti ono to je u njima doista vrijedno.
Generalno tumaenje trebalo bi pojasniti te teze, tako da se svaka moe
upotrijebiti neovisno od drugih.
U sljedeem poglavlju razvit emo tumaenje kolapsa koje slijedi
ekonomsku tezu. Nakon opeg nacrta i provjere (peto poglavlje), po-
svetit emo se nainima na koje se ostala tumaenja mogu podvesti
pod tu tezu (esto poglavlje).
11.
I52
I5J
4. Razumjeti kolaps:
granina produktivnost
sociopolitike promjene
U biti stvari je sadrano da e iz svakog uspjeha, bez obzira o ka-
kvom je uspjehu rije, proizii neto oko ega e se morati voditi
grevita borba.
Walt Whitman (cit. prema Toynbee [1962 (III): 123])
Poput svih ivih sustava, ljudska drutva i politike organizacije na i-
votu odrava neprekidni protok energije. Poev od najjednostavnije
obiteljske zajednice pa sve do najkompleksnije regionalne hijerarhije,
institucije i utvreni obrasci interakcija od kojih se ljudsko drutvo sa-
stoji ovise o energiji. Istodobno, mehanizme na osnovi kojih ljudske
grupe stjeu i raspodjeljuju temeljne resurse uvjetuju sociopolitike in-
stitucije u kojima su ti mehanizmi sadrani. Protok energije i sociopo-
litika organizacija dvije su suprotne strane iste jednadbe. U bilo kojoj
ljudskoj grupi ni jedna ne moe postojati bez druge, niti se moe bitno
I54
promijeniti bez da promjeni i drugu, kao i itavu ravnoteu jednadbe.
Protok energije i sociopolitika organizacija moraju evoluirati u meu-
sobnom skladu.
Ne samo da je protok energije uvjet opstojanja svakog sociopoli-
tikog sustava, nego i koliina energije pritom mora biti dovoljna za
odravanje kompleksnosti sustava. Leslie White je prije mnogo godina
primijetio da je kulturna evolucija nerazdvojno povezana s koliinom
energije koju ljudsko stanovnitvo uspijeva prikupiti (1949: 369393).
Koliina energije koju, po stanovniku, zahtijeva odravanje najjedno-
stavnijih ljudskih institucija nevjerojatno je mala u usporedbi s onom
koje zahtijevaju najkompleksnije institucije. White je jednom procije-
nio da kulturalni sustav kojeg prvenstveno pogoni ljudska energija go-
dinje moe proizvesti svega kakvih 1/20 konjske snage po stanovniku
(1949: 369, 1959: 4142). To se silno razlikuje od stotina tisua konj-
skih snaga koje su na raspolaganju pripadnicima industrijskih druta-
va. Na isti se nain razlikuje i njihova kulturalna kompleksnost. Julian
Steward je istaknuo sljedeu kvantitativnu razliku: rani su antropolozi
dokumentirali kakvih tri do est tisua kulturalnih elemenata domo-
rodakog stanovnitva na zapadu Sjeverne Amerike; s druge strane za-
biljeeno je preko pola milijuna razliitih vrsti artefakata koje su ame-
rike vojne trupe dopremile u Casablancu za drugoga svjetskog rata
(1955: 81).
Odravanje kompleksnijih drutava skuplje je od odravanja jedno-
stavnijih, to zahtijeva veu razinu potpore po stanovniku. Kako raste
kompleksnost drutava, stvara se vie mrea meu pojedincima, kao i
vie hijerarhijskih mehanizama kojima se te mree kontroliraju, obra-
uje se vea koliina informacija, dolazi do vee centralizacije proto-
ka informacija, poveava se potreba za podrkom specijalista koji nisu
izravno angairani u proizvodnji resursa i tome slino. itava ta kom-
pleksnost ovisi o protoku energije na razini koja uvelike nadmauje
protok energije tipian za samodovoljne grupice sakupljaa ili ratara.
Zbog toga e u drutvu koje evoluira prema veoj kompleksnosti ra-
sti i trokovi njegova odravanja koji padaju na svakog pojedinca, pa
I55
e stanovnitvo u cjelini morati preusmjeravati sve vee segmente svo-
jeg energetskog budeta na odravanje organizacijskih institucija. To je
stalna injenica drutvene evolucije koju ne mijenja ni promjena izvo-
ra energije.
Bez obzira na to prihvaamo li model drutva teorije konfikta ili
teorije integracije, ili pak neku njihovu sintezu, morat emo se upita-
ti koje su prednosti od ulaganja u kompleksnost za stanovnitvo. Iako
smo u prethodnom poglavlju stavili u ozbiljnu sumnju gledite da kom-
pleksna drutva mogu doivjeti kolaps zbog prekomjernog oporeziva-
nja svog stanovnitva, pitanje odnosa koristi i ulaganja ipak zasluu-
je da ga poblie razmotrimo. Time se bavi model konfikta, u kome se
kompleksnost shvaa kao odgovor na klasnu borbu i potrebu elite da
zadri svoje privilegije, ali i integracijski model, u kome se komplek-
snost smatra odgovorom na drutvene potrebe. Prema oba ta nazora,
kompleksnost predstavlja rjeenje uoenih problema, a njezina sposob-
nost rjeavanja tih problema djelomino se temelji na omjeru koristi/
ulaganja. Ako je taj omjer nepovoljan, kompleksnost nije ba uspjena
strategija. Kao i kod energije i organizacije, koristi i trokovi ulaganja
u kompleksnost dva su suprotna pola jedne te iste jednadbe. Jedan ne
moemo razmatrati bez drugoga, iako se to naalost obino ini.
Teza je ovog poglavlja da prinos od ulaganja u kompleksnost vari-
ra, te da to variranje slijedi karakteristinu krivulju. Konkretnije, pret-
postavlja se da u mnogim kljunim podrujima kontinuirano ulaganje
u sociopolitiku kompleksnost dolazi do toke u kojoj korist od takva
ulaganja poinje opadati, prvo postupno, a zatim sve bre. Ne samo da
stanovnitvo tako mora ulagati sve veu i veu koliinu resursa u odr-
avanje drutva koje se razvija, nego i nakon odreene toke vee
koliine uloenog urodit e manjim poveanjima prinosa. Opadajui
prinos, kako emo pokazati, stalno se iznova pojavljuje kao aspekt so-
ciopolitike evolucije i ulaganja u kompleksnost.
Zakon opadajuih prinosa jedan je od rijetkih fenomena koji se jav-
ljaju s tolikom uestalou i predvidljivou da su ga ekonomisti skloni
nazvati zakonom (Hadar 1966: 30). Opadajui prinosi u proizvodnji
I5
nastupaju onda kad investicije, u formi dodatnih ulaganja (inputa), do-
vode do smanjivanja stope produktivnosti. Iako to nije sasvim analo-
gno procesima koji uzrokuju opadajue prinose u sociopolitikoj evo-
luciji, dio terminologije koji su razvili ekonomisti ipak e biti od koristi
u raspravi koja slijedi.
Ovdje su nam korisna dva pojma kojima se slue ekonomisti. To su
prosjeni proizvod i granini proizvod. Prosjeni proizvod ekonomske
aktivnosti jednostavno je output po jedinici inputa. Granini proizvod
bilo kog inputa je poveanje u cjelokupnom outputu koje rezultira iz
inputa. Slino tome, prosjeni troak je troak po jedinici inputa, dok
je granini troak poveanje ili smanjenje cjelokupne cijene do kojeg
je dolo zbog vee (ili manje) jedinice outputa (Hadar 1966; Hailsto-
nes 1976).
Zakon opadajuih prinosa odnosi se na promjene prosjenog i gra-
ninog proizvoda te troka. Prosjeni proizvod i prosjeni troak odgo-
varaju promjenama u graninom proizvodu i troku, te ih u krajnjoj li-
niji i slijede. I jedan i drugi su podloni tom naelu koje se jo naziva i
zakon opadajue granine produktivnosti (Hailstones 1976). Odnos iz-
meu graninog i prosjenog proizvoda prikazan je na slici 1.
Slika 1. Odnos graninog i prosjenog proizvoda.
Granini proizvod
Prosjeni proizvod
Za nau emo svrhu naglasiti jedan termin. Rasprava e se ovdje
najee pozivati na pojam graninog prinosa. Moemo smatrati da
on znai isto to i granini proizvod, odnosno da je rije o prinosu po
poveanoj jedinici ulaganja. Rije prinos upotrijebit emo umjesto
rijei proizvod kako bismo naglasili zanimanje za korist koju stanov-
nitvo dobiva od svog investiranja u kompleksnost.
Pretpostavku koju smo upravo naveli moemo sad prilagoditi ter-
minologiji koju emo koristiti u ostatku ove knjige. Tvrdi se da pove-
ani trokovi sociopolitike evolucije esto prelaze granicu opadajuih
prinosa. Drugim rijeima, omjer koristi/ulaganja sociopolitike kom-
pleksnosti slijedi krivulju graninog proizvoda na slici 1. Nakon odre-
ene toke, poveana ulaganja u kompleksnost ne uspijevaju vie po-
I57
luiti prinose koji bi se proporcionalno poveavali. Granini prinos
opada, a granini troak raste. Kompleksnost kao strategija postaje sve
skuplja, a donosi sve manju graninu korisnost.
etiri pojma o kojima smo dosad raspravljali mogu nam pomoi
da shvatimo zato kompleksna drutva doivljavaju kolaps. Ti pojmo-
vi su:
ljudska drutva su organizacije namijenjene rjeavanju proble-
ma;
sociopolitiki sustavi trebaju energiju kako bi se odrali;
poveavanje kompleksnosti podrazumijeva i poveavanje tro-
kova po stanovniku; i
investiranje u sociopolitiku kompleksnost kao instancu za rje-
avanje problema esto dolazi do toke na kojoj opada granini
prinos.
U ostatku ovog poglavlja posvetit emo se tome da pokaemo u kojem
su ti elementi odnosu s kolapsom. Kao prvo, detaljno emo prouiti
pretpostavku da ulaganje u kompleksnost uzrokuje opadajue prinose,
budui da je ona kljuna za tumaenje kolapsa. Zatim emo se pozaba-
viti razlozima tog pada granine produktivnosti. Na koncu emo na te-
melju tih koncepata razviti sintezu tumaenja kolapsa.
Granina produktivnost poveanja kompleksnosti
U ovom odlomku bit e korisno razdijeliti kompleksnost na nekoliko
sastavnih dijelova i prouiti ih pojedinano. Ti sastavni dijelovi jesu:
poljoprivreda i proizvodnja resursa, obrada informacija, sociopolitika
kontrola i specijalizacija te cjelokupna ekonomska produktivnost. Na-
ravno, ni jedna od tih sastavnica zapravo nije samostalna. Sve one za-
jedno ine neovisni sustav koji se moe podijeliti jedino umjetno. Ov-
dje smo ih razdvojili iskljuivo radi analize i ilustracije. Sva ta podruja
1.
2.
3.
4.
I58
djelatnosti zapravo su investicije ljudske populacije u stabilnost i bla-
gostanje.
Primjeri koji slijede potjeu iz niza sluajeva od nekoliko posljed-
njih stotina godina. Mnogi potjeu iz nedavne povijesti. Valja istaknuti
da njihovim navoenjem ne elim implicirati kako je bilo koje od tih
drutava u neposrednoj opasnosti od kolapsa. Ovi primjeri samo poka-
zuju zajednike probleme s kojima se suoavaju sva kompleksna dru-
tva. Odnos tih problema prema kolapsu varira s obzirom na povijesni
kontekst pojedinanih drutava.
Poljoprivreda i proizvodnja resursa
Godine 1965. ekonomistica Ester Boserup iznijela je radikalnu tezu da
do poveanja intenziteta poljoprivrednog iskoritavanja zemlje dolazi
zbog uloenog rada koji je neproporcionalno vei od poluenog prino-
sa. Dakle, iako se pri intenziviranju proizvodnje produktivnost po je-
dinici zemlje poveava, produktivnost po jedinici radne snage zapravo
se smanjuje.
Ester Boserup je razvila idealiziranu (te, kako i sama priznaje, done-
kle arbitrarnu) tipologiju koritenja poljoprivrednog zemljita. Njezini
su idealizirani tipovi sljedei:
Kultiviranje umskih povrina. U ovom sustavu, poznatom i
pod nazivom krenje zemljita, komadi umskog zemljita se iskr-
uju i zatim niz godina obrauju. Kad prinosi ponu opadati a ko-
rov bujati, parcela se naputa. Na njoj ponovo izrasta uma, a povr-
ina se ne koristi sve dok uma na naraste u potpunosti. Period kad
se povrina ne dira moe potrajati itavih 25 godina.
Kultiviranje grmovitih povrina. Taj sustav obuhvaa krai peri-
od ekanja, izmeu est i deset godina, pa se u tom razdoblju uma
ne moe razviti.
Kratkotrajno kultiviranje. Razdoblje neobraivanja zemljita
traje svega godinu do dvije.
1.
2.
3.
I5P
Godinja etva. Ovo nije sustav u kome se zemlja ostavlja neo-
braenom, osim na nekoliko mjeseci izmeu etve i sjetve.
Vie etvi godinje. Prema Ester Boserup, to je najintenzivniji
sustav obrade zemlje, ali se moe koristiti tek u malobrojnim po-
voljnim podrujima u kojima nema ekstremno hladnih razdoblja
(Boserup 1965: 1516).
E. Boserup tvrdi da se ljudski rad po jedinici poljoprivrednog prino-
sa poveava intenzivnijom pripremom zemljita, gnojenjem, navodnja-
vanjem itd. (usp. Boserup 1981: 45). Ona pretpostavlja da porast sta-
novnitva navodi poljoprivrednike da zbog opadanja graninih prinosa
uveaju ulog rada. Porast stanovnitva, naime, uvijek poveava napre-
zanje odreenog tipa koritenja zemlje, prisiljavajui ljude da prijeu
na sljedei, pa tako produktivnost radne snage mora opadati.
Ovaj okvir moe se generalizirati i na druge naine prehranjivanja.
Asch, Ford i Asch su, primjerice, razvili slian okvir za tumaenje pro-
mjena u nainu ivota lovaca-sakupljaa, od prirodnih resursa koji su
hranjivi i lako se proizvode do onih koji to nisu (1972). Mark Cohen je
tvrdio da se prijelaz s naina ivota lovaca i sakupljaa na poljoprivredu
moe shvatiti kao adaptacija na porast stanovnitva. Porast stanovni-
tva na koncu zahtijeva razvoj intenzivnijih i skupljih sustava proizvod-
nje resursa poljoprivredu (1977). Strategije prikupljanja ivotnih re-
sursa kod lovaca-sakupljaa nisu sasvim primjenjive za nae potrebe,
ali te dvije analize ilustriraju univerzalnu prirodu ekonomskog procesa
koju je opisala Ester Boserup.
O njezinoj se tezi vodilo dosta rasprava, posebno u vezi s ulogom
porasta stanovnitva. Budui da ovdje nije nuno prihvatiti tvrdnju o
demografskom pritisku kako bismo obuhvatili neposredno relevantnu
temu, neemo se baviti tim raspravama. Za nas je neposredno relevan-
tno to da u ekonomiji osnovnih ivotnih resursa granini prinos u po-
ljoprivredi opada dok se uloeni rad poveava. Ta se tvrdnja moe bo-
gato ilustrirati. Clark i Haswell su pokazali da u reimima usmjerenim
na osnovne ivotne resurse i prosjeni i granini prinos u poljoprivredi
4.
5.
I0
doista opadaju, a uloeni rad se poveava (1966: 8384). To mogu od-
mah potvrditi slike 2, 3, 4, 5, 6 i 7. Te su ilustracije nainili Clark i Ha-
swell (1966) te Wilkinson (1973); one pruaju kvantitativne podatke
koji nedostaju u radu E. Boserup (1965), a potrebni su za verifkaciju
njezinih pretpostavki. Daljnjim e pregledom postati jasno da ih ti po-
daci bitno potkrepljuju.
Sustav domainstava koja se bave uzgojem stoke slijedi isti obrazac.
Potreba za intenzivnim radom i skupoa takvog sustava domainstava
dobro su poznati. Tu ideju moemo ilustrirati injenicom da se kanali
i parna eljeznica koji su pratili razvoj industrije u Engleskoj smatraju,
barem djelomino, nainom smanjivanja konkurencije izmeu ljudi i
konja oko uivanja prinosa od zemlje (Wilkinson 1973: 124).
Fred Bateman (1969) je prouavao promjene radnog uinka ame-
rike mljekarske industrije izmeu 1850. i 1910. godine. U tom raz-
doblju nije bilo nekog veeg tehnolokog napretka, ali dogodile su se
druge promjene. Jedna krupna promjena bilo je posvemanje irenje
mljekarske djelatnosti na zimske mjesece. Druga je bila poboljanje
sustava hranjenja, a trea uvoenje stroih sanitarnih propisa. Sve te
promjene pridonijele su poveanju rada koje je u mljekarstvu bilo po-
trebno ulagati, iako se prinosi nisu proporcionalno poveali. Brojke u
tablici 1 pokazuju da je izmeu 1850. i 1910. godine prinos od mljekar-
stva po jedinici uloenog rada pao za 17,5 posto.
Nadalje, ulaganje ljudske vrste u cjelini u vlastitu prehranu dolazi
do toke na kojoj daljnja ulaganja rezultiraju opadanjem graninog pri-
nosa kad je rije o poveanju oekivanog ivotnog vijeka. Slika 8 poka-
zuje da prehrambena razina nelinearno varira u odnosu na oekivani
ivotni vijek, tako da produktivnost ulaganja u prehranu radi produlje-
nja ivota opada kako se ulaganje poveava.
Osim poljoprivrednih proizvoda, kompleksna drutva ovise i o pro-
izvodnji drugih resursa. Proizvodnja energije i koritenje ruda, kako to
suvremeni industrijski svijet dobro zna, slijede istu proizvodnu krivu-
lju kao i poljoprivreda koja stvara resurse za ivot, i to zbog slinih ra-
zloga. Zalihe goriva to ih ljudsko stanovnitvo koje se racionalno po-
II
naa prvo koristi, kao i zalihe ruda koje se prve iskapaju, obino su one
koje se ekonomski najee iskoritavaju, odnosno one koje su najobil-
nije i najdostupnije, a najjednostavnije zadovoljavaju trenutne potrebe
(Rifin i Howard 1980: 73). Kad nakon toga postane nuno poeti ko-
ristiti resurse koji nisu toliko ekonomini, granini prinosi automatski
opadaju.
Slika 2. Prosjeni prinos od poljoprivrede (prema: Clark i Haswell 1966: 83). Prene-
seno uz dozvolu Macmillan Publishers Ltd., London and Basingstoke.
okomito: kg ekvivalenta penice / sati uloenog rada (log. ljestvica)
vodoravno: sati uloenog rada / hektar / godina (log. ljestvica)
*u slici*: nigerijski kakao
nigerijske etve
Jugoslavija
Gambija
Gana
kineski urod penice
kineski urod rie
Slika 3. Granini prinos od poljoprivrede (prema: Clark i Haswell 1966: 84). Prene-
seno uz dozvolu Macmillan Publishers Ltd., London and Basingstoke.
okomito: kg ekvivalenta penice / sati uloenog rada
vodoravno: sati uloenog rada / hektar / hodina (log. ljestvica)
*u slici*: nigerijski kakao
nigerijske etve
Gambija
kineski urod rie
kineski urod penice
Jugoslavija
Slika 4. Prosjeni prinos od poljoprivrede na Jamajci, 19541955. (prema: Clark i
Haswell 1966: 87). Preneseno uz dozvolu Macmillan Publishers Ltd., London and Ba-
singstoke.
vodoravno: sati uloenog rada / hektar / godina
Slika 5. Granini prinos od poljoprivrede u Indiji (prema: Clark i Haswell 1966: 88).
Preneseno uz dozvolu Macmillan Publishers Ltd., London and Basingstoke.
vodoravno: sati uloenog rada / hektar / godina
eerna trska, svjea, Agra
navodnjavana itna polja, Agra
eerna trska, Rattoon (drugi prinos), Agra
pamuk, Madras
proso, Madras
I2
ria, Madras
Slika 6. Granina produktivnost poljoprivrede u sjevernoj Grkoj (prema: Clark i
Haswell 1966: 135). Preneseno uz dozvolu Macmillan Publishers Ltd., London and Ba-
singstoke.
vodoravno: sati uloenog rada / hektar
Slika 7. Produktivnost rada u azijskoj poljoprivredi (prema: Wilkinson 1973: 98).
Preneseno uz dozvolu Methuen & Co., London.
okomito: kg prinosa etve (ekvivalent neoljutene rie) / dani uloenog rada
vodoravno: dani uloenog rada / hektar / godina (log. ljestvica)
Tablica 1. Radni uinak amerikog mljekarstva, 18501910.
1
godina
prosjeni godinji prinos po kravi (lb)
cjelokupno godinje vrijeme rada (sati)
cjelokupni rad po 100 lb mlijeka (sati)
dobiveno mlijeko po radnom satu (lb)
Slika 8. Produktivnost unosa kalorija za poveanu oekivanu ivotnu dob (prema:
Cpde et al. 1964: 176).
Razvoj privrede zasnovane na ugljenu u Engleskoj karakteristian
je primjer. Wilkinson (1973) je pokazao da su veliki skokovi u broju
stanovnitva, oko 1300. i 1600. godine te u kasnom 18. stoljeu, doveli
do intenziviranja poljoprivrede i industrije (v. takoer North i Tomas
[1973]). Budui da su se u kasnom srednjem vijeku ume intenzivno
sjekle kako bi se osiguralo gorivo i poljoprivredno zemljite za stanov-
nitvo u porastu, temeljne potrebe za grijanjem, kuhanjem i proizvod-
njom nisu se vie mogle zadovoljiti spaljivanjem drva. Ugljen je def-
nitivno bio manje poeljan izvor goriva jer se dobivao i distribuirao
skuplje nego drvo, a tu su bile i prljavtina i zagaenje. Ugljen prostor-
no nije tako rasprostranjen kao drvo, pa se morao razviti sasvim nov i
skup distribucijski sustav. Iskapanje ugljena iz zemlje bilo je skuplje od
dobivanja njegova ekvivalenta u vrijednosti zagrijavanja od drva, a po-
stalo je jo skuplje kad su najdostupnije zalihe iscrpljene. Rudnici su se
morali kopati sve dublje, sve dok podzemne vode nisu postale ozbiljan
1
Prema: Bateman 1969: 222.
IJ
problem. Na koncu je razvijen parni stroj koji se koristio za pumpa-
nje vode iz rudnika. Slian povijesni tok slijedilo je iscrpljivanje uma
u najranije naseljenim dijelovima Sjedinjenih Amerikih Drava (Wil-
kinson 1973).
Porast trokova po jedinici termike vrijednosti u sluaju prvobit-
nog prelaska s drveta na ugljen je oigledan, no, naalost, kvalitetni
kvantitativni podaci o prinosu od ulaganja u energiju obino nam nisu
dostupni sve do najnovijeg doba. Suvremeni podaci ne samo da kvan-
titativno ilustriraju trend, nego i pokazuju da se proces pada graninog
prinosa nastavlja. Ako vrijednost uskladimo s infacijom, moemo rei
da je svaki dolar uloen u proizvodnju energije u 1960. godini donio
otprilike 2,250,000 jedinica termike vrijednosti. Do 1970. to se svelo
na 2,168,000 jedinica termike vrijednosti, dok je u 1976. godini isti taj
dolar mogao proizvesti samo 1,845,000 jedinica termike vrijednosti
(Rifin i Howard 1980: 124). Potroai ne moraju vidjeti te brojke a da
bi znali kako proizvodnja energije i ruda slijedi klasinu krivulju pada
graninog prinosa.
Obrada informacija
Obrada velikih koliina informacija bitan je dio kompleksnih drutava,
a i sama potreba za obradom informacija bila je vjerojatno jedan od ra-
zloga nastanka takvih drutava. Meutim, trokovi obrade informacija
u mnogim podrujima pokazuju trend pada granine produktivnosti.
Gregory Johnson (1982) je grafki pokazao da komunikacijsko op-
tereenje raste jo bre od rasta veliine drutvene grupe. Kao odgovor
na to, obrada informacija se poveava sve dok ne dosegne pun kapaci-
tet. Nakon te toke performanse obrade informacija poinju opadati,
pa se sve vie troi na sve manje djelotvornu i manje pouzdanu obradu
informacija. Tada moemo oekivati pojavu hijerarhija za obradu in-
formacija (Johnson 1982: 394395).
Slijedei taj pravac razmiljanja, Moore tvrdi da se, kad je koliina
informacija koju neko drutvo obrauje mala, veina informacija moe
prikupiti uz niski troak. No kako se koliina informacija poveava, sve
I4
bre raste granini troak korisnih informacija, i to djelomino zbog
poveanja redundancije informacija (1981: 212).
Kompleksna drutva bave se velikim brojem djelatnosti za obradu
informacija. U njih spadaju sljedee djelatnosti (s obzirom na njihovu
relevantnost za na problem i mogunost prikupljanja podataka o nji-
ma): istraivanje i razvoj, obrazovanje te razvoj/odravanje informacij-
skih kanala. Iako to nipoto nisu jedina podruja obrade informacije u
kompleksnim drutvima, rije je o onim kljunima.
Granina produktivnost istraivanja i razvoja u SAD-u, a i drugdje,
pokazuje jedan uznemirujui trend. Slika 9 jasno pokazuje da je broj
znanstvenika, inenjera i tehniara u SAD-u izmeu 1900. i 1954. godi-
ne rastao, dok je njihova produktivnost, kako to pokazuje broj izdanih
patenata, jako opadala. Nadalje, broj patentnih prijava u odnosu prema
broju stanovnika u SAD-u rastao je do otprilike 1920. godine, a zatim
je poeo opadati. Patentne prijave podnesene izmeu 1941. i 1960. go-
dine, u odnosu prema broju osoblja i izdacima posveenim istraivanju
i razvoju, vidljivo je opao (slika 10).
Slika 9. Patentne prijave i odobreni patenti u odnosu na broj stanovnika i znanstve-
no-tehnikog osoblja, 18701950. (podaci iz: Machlup 1962: 172).
ispod grafkona: godine (18701950)
patentne prijave na 10.000 stanovnika
patentne prijave na 1000 tehnikih djelatnika
indeks rasta broja odobrenih patenata
indeks rasta broja znanstvenika i inenjera
Slika 10. Patentne prijave u odnosu na rezultate istraivanja (podaci iz: Machlup
1962: 173).
ispod grafkona: godine (19421959)
patentne prijave na 100 znanstvenika i inenjera u istraivanju i razvoju
patentne prijave po milijunima dolara uloenih u istraivanje i razvoj
Na prvi pogled, ini se da ovi grafkoni pokazuju opadanje grani-
nog prinosa od investicija u istraivanje i razvoj. No potrebno ih je
dodatno prokomentirati kako bismo dokazali da je doista tako. Fritz
Machlup, kao izvor tih podataka, smatra da za to mogu potencijalno
biti odgovorna tri faktora: (a) opadanje produktivnosti izumiteljstva;
I5
(b) proporcionalno opadanje broja izuma koji se mogu patentirati; i
(c) smanjivanje sklonosti prema patentiranju (1962: 174175). I drugi
su ekonomisti iznijeli sline tvrdnje (npr. Schmookler 1966; Griliches
1984). Machlup tvrdi da je do najveeg pada patentiranja dolo zbog
porasta vojnog istraivanja i razvoja, koje obino ne daje izume koji se
mogu patentirati.
Usprkos Machlupovom oprezu, brojni elementi nam pokazuju da
se produktivnost istraivanja i razvoja doista smanjila. Tako podaci na
slici 9 pokazuju da je broj patenata opadao u odnosu na broj stanovni-
ka i tehnikih radnika od otprilike 1920. godine, puno prije postignu-
a istraivanja i razvoja u drugom svjetskom ratu i nakon njega. Jo
je znakovitije to to broj patenata u odnosu na broj znanstvenika i in-
enjera kontinuirano opada jo od 1900. godine. Jacob Schmookler je
prikupio podatke koji pokazuju da se, izuzev projekata koje fnancira
drava, broj osoblja angairanog u industrijskom istraivanju od 1930.
do 1954. poveao 5,6 puta, dok je broj korporativnih patenata izmeu
19361940. i 19561960. porastao samo 23 posto (1966: 2829).
Nadalje, problem nije ogranien samo na Sjedinjene Drave. U
istraivanju koje je obuhvaalo pedeset drava (od kojih brojne ne ula-
u mnogo u vojno istraivanje i razvoj), Evenson je pokazao da se iz-
meu kasnih 1960-ih i kasnih 1970-ih broj izuma po znanstveniku i in-
enjeru smanjivao gotovo u svim sluajevima (1984: 89). Izmeu 1964.
i 19791980. godine u SAD-u i Japanu omjer patenata u produktiv-
na ulaganja opao je gotovo u svim granama industrije. Izmeu 1964.
i 1978. godine u Sjedinjenim Dravama su se ulaganja u istraivanje i
razvoj po znanstveniku i inenjeru poveavala godinjom stopom od
.0047, dok je prijava novih patenata opadala godinjom stopom od
.0283. Slian obrazac imao je i Japan (Evenson 1984: 107108).
Nadalje, postoje i drugi podaci koji govore o padu produktivnosti
izumiteljstva u industrijskom svijetu. Hornell Hart je ukazao na stal-
ne obrasce stopa poveavanja a zatim smanjivanja broja patenata (logi-
stike krivulje) u mnogim podrujima koja su djelomino ili u cijelosti
neovisna o vojnom istraivanju i razvoju. Meu njima su zrakoplovi,
I
automobili, strojevi za obradu pamuka, elektrini brojai, radio, ivai
strojevi, strojevi za predenje, plugovi, telegraf, telefoni, pisai strojevi
i tkalaki strojevi (Hart 1945: 338). Hart je primijetio da su isti obrasci
vidljivi i u glavnim izumima i otkriima na Zapadu, kao i u patentima
odobrenim u Velikoj Britaniji izmeu 1751. i 1820. godine te izmeu
1821. i 1938. (Hart 1945: 338).
ini se, dakle, da vojnom istraivanju i razvoju moemo pripisati
tek mali dio tendencije smanjivanja broja patenata. tovie, taj je pad
dugotrajan i rasprostranjen na mnogim podrujima, pa teko da mo-
emo smatrati kako je opadanje sklonosti prema patentiranju odgovor-
no za tu tendenciju. Novija istraivanja pokazuju da zapravo postoji jak
pozitivan odnos izmeu istraivanja i razvoja te patentiranja (Schmoo-
kler 1966: 4446; Bound et al. 1984: 39; Pakes i Griliches 1984: 63). Pre-
ma tome, ini se da su statistike glede patentiranja pouzdani indikator
postignua u izumiteljstvu.
Izgleda da doista moemo ustvrditi kako je dolo do pada izumitelj-
ske produktivnosti u istraivanju i razvoju, te da je usprkos poveanim
ulaganjima u istraivanje i razvoj (poveanje od 0,1 posto bruto naci-
onalnog proizvoda u 1920. na 2,6 posto u 1960. godini [Rescher 1978:
67]) granini proizvod tih ulaganja opadao. Iako i tu ima odreenih
neslaganja (npr. Clark i Griliches 1984), mnogi ekonomisti potvruju
taj trend (npr. Mansfeld 1971: 32, 3435; Nordhaus 1969: 2024; Deni-
son 1979: 126; Sato i Suzawa 1983: 65).
Medicinska istraivanja i njihova primjena dobar su primjer pada
graninog prinosa uz istodobno poveavanje ulaganja u znanost. Iako
je korist od medicine tee izmjeriti od njezinih trokova, oekivani i-
votni vijek tu je siguran indikator. Naalost, investicije u zdravstvo koje
su u stalnom porastu ne donose proporcionalno poveanje dugovje-
nosti. Godine 1930. Sjedinjene Drave potroile su 3,3 posto svog bruto
drutvenog proizvoda (BDP) na stvaranje oekivanog ivotnog vijeka
od 59,7 godina. Do 1982. godine 10,5 posto BDP-a donosilo je oekiva-
ni ivotni vijek od 74,5 godina. Obrazac za to razdoblje pokazan je na
slici 11. U grafkonu vidimo da je od 1930. do 1982. godine produktiv-
I7
nost nacionalnog zdravstvenog sustava u Sjedinjenim Dravama (ova-
ko mjerena) opala za vie od 57 posto (prema: Worthington [1975: 5] i
Zavodu za popis stanovnitva SAD-a [1983: 73, 102]). (Zapravo, vjero-
jatno je da e smanjivanje produktivnosti medicine biti jo vee budu-
i da ovi podaci ne ukljuuju uinke poboljane prehrane i higijene na
poveanje oekivanog ivotnog vijeka.)
Slika 11. Produktivnost zdravstvenog sustava SAD-a od 1930. do 1982. (podaci pre-
ma: Worthington [1975: 5] i Zavod za popis stanovnitva SAD-a [1983: 73, 102]). In-
deks produktivnosti = (Oekivani ivotni vijek) / (Izdaci za zdravlje na nacionalnoj ra-
zini, izraeni kao postotak BDP-a).
okomito: indeks produktivnosti
vodoravno: godine (19301982)
Iako se moe initi iznenaujue, i ulaganje u kolovanje takoer
pokazuje trend pada granine produktivnosti. Kao prvo, kompleksno
drutvo koje mora obraivati velike koliine informacija bit e suoe-
no s trokovima kolovanja koji e gotovo sigurno rasti. Izmeu 1870. i
1960. godine udio stanovnitva od 18 do 21 godine upisanih u ustano-
ve vieg i visokog kolstva u SAD-u porastao je s 1,7 na 33,5 posto (Ma-
chlup 1962: 78). Nadalje, institucije vieg i visokog kolstva koje su ti
studenti pohaali troile su udio u bruto drutvenom proizvodu koji je
porastao s 0,26 posto u 1900. na 1,23 posto u 1960. (slika 12) (Machlup
1962: 79). Broj studenata u odnosu na broj nastavnog osoblja smanjio
se s 12,8 u 1900. na 9,5 u 1958. (Machlup 1962: 81). Istodobno, sve vie
studenata pohaalo je nastavu koja traje dulje i specijaliziranija je (slika
13), a takoer i skuplja (slika 12) (Machlup 1962: 79, 91). Troak viso-
kog kolstva na nacionalnoj razini, kako stvaran, tako i relativan, oi-
gledno se poveao.
No zar to poveano ulaganje u visoko kolstvo nije donijelo barem
podjednak, ako ne i vei prinos? Iako je teko procijeniti prinos od ula-
ganja u kolovanje, veina bi ljudi pretpostavila da je odgovor na to pi-
tanje potvrdan. No, jedan nam kut gledanja govori da to ulaganje nije
donijelo vei granini prinos. Uz poveanje vremena utroenog na ko-
lovanje i veu specijalizaciju, uenje donosi smanjenu opu korist ali uz
cijenu veih trokova. Vea kvantiteta uenja obavlja se u djetinjstvu,
I8
a uenje u ranijoj ivotnoj dobi najee je openitije. Specijalizirano
uenje do kojeg dolazi kasnije ovisi o tom ranijem, opem znanju, tako
da korist od opeg uenja ukljuuje i sve izvedeno specijalizirano zna-
nje. Prema tome, ope znanje aksiomatski ima veu cjelokupnu vrijed-
nost od specijaliziranog.
Nadalje, to se rano, ope znanje usvaja uz znatno nii troak. Mac-
hlup (1962: 104105) je prikupio podatke koji pokazuju da je u razdo-
blju 19571958. godine obrazovanje predkolske djece kod kue staja-
lo Sjedinjene Drave 4.432.000.000 dolara (prema prinosu koji bi inae
ostvarile majke), to iznosi 886.400.000 godinje za uzrast od 0 do 5 go-
dina. Osnovno i srednje kolstvo stoji 33.339.000.000 dolara, odnosno
2.564.538.462 dolara godinje za uzrast od 6 do 18 godina. Vie i visoko
kolstvo stoji 12.757.000.000, odnosno 2.514.000.000 dolara godinje,
i to za sve manji broj studenata, uz pretpostavku da je prosjeno traja-
nje takvog kolovanja pet godina. Drugim rijeima, fnancijski troak
nacije po godini kolovanja izmeu predkolskog, najopenitijeg ali i
najkorisnijeg obrazovanja, i fakultetskog, najspecijaliziranijeg obrazo-
vanja, poveava se za oko 284 posto. A to bi poveanje bilo jo drama-
tinije da ovi podaci uzimaju u obzir injenicu da je broj osoba upisa-
nih na fakultete samo djeli cjelokupnog stanovnitva.
Slika 12. Trokovi SAD-a za vie i visoko kolstvo od 1900. do 1960. (podaci prema:
Machlup 1962: 79)
godine (19001960)
dolara po studentu (x100)
dolara po stanovniku
postotak BDP-a (x10
-1
)
Slika 13. Specijalizacija u kolovanju u SAD-u od 1870. do 1960. (podaci prema:
Machlup 1962: 91).
godine (18701960)
(mr. sc. kao % prof./dipl. ing.) (dr.sc kao % mr. sc.)
(dr. sc. kao % prof./dipl. ing.)
Slino tome, slika 14 pokazuje da se nakon 1900. godine opa pro-
duktivnost ulaganja u visoko kolstvo, namijenjeno razvoju specijali-
ziranog znanja, bitno smanjila. D. Price je pokazao da, ako uzmemo
IP
u obzir kolovanje znanstvenika, kolovanje veeg broja znanstvenika
dovodi do poveanja broja prosjenih znanstvenika, i to bre od pove-
anja onih koji su najproduktivniji (1963: 102103). Prema tome, po-
veanje ulaganja u specijalizirano kolovanje donosi pad kako grani-
nog, tako i prosjenog prinosa.
Godine 1924. S. G. Strumilin je u Sovjetskom Savezu prikupio niz
podataka o kolstvu koji pokazuju istovjetan obrazac. Pokazao je da
granini prinos ulaganja u kolstvo opada s poveanjem kolskog stup-
nja. Prema Strumilinu, prve dvije godine kolovanja podiu proizvod-
ne sposobnosti sovjetskog radnika u prosjeku za 14,5 posto godinje.
No trea godina kolovanja donosi poveanje od svega dodatnih 8 po-
sto, dok etvrta do esta godina poveavaju sposobnosti za svega dalj-
njih 45 posto godinje (Tulchinskii 1967: 5152).
Ovi primjeri pokazuju kakvim su trokovima izloena komplek-
sna drutva koja su prisiljena ulagati svoje resurse u pripremanje lju-
di za specijalizirane poslove. Iako je obavljanje takvih poslova moda
kljuno za potrebe drutva, ne moe se rei da se korist od ulaganja u
kolstvo poveava proporcionalno trokovima. Naprotiv, sve specijali-
ziranije kolovanje slui sve uim segmentima sustava, i to po sve veu
cijenu za drutvo u cjelini. Korist od specijaliziranog kolovanja, tovi-
e, moe se podjednako pripisati i opem obrazovanju koje mu nuno
prethodi. Specijalizirano kolovanje moe biti skupo i na druge naine.
U sluajevima u kojima se za obavljanje nekog zadatka trai feksibil-
nost, specijalizirano osoblje moda nee biti u stanju izvesti zadatke za
koje nije obueno. A tamo gdje se potreba za odreenim tipovima spe-
cijalizacije prvo pojavi a zatim nestane, ulaganje u takvo kolovanje bit
e velikim dijelom promaeno. Suvremene preobrazbe raznih polja in-
dustrije, kao i njezinih specijaliziranih strunjaka, ilustriraju tu injeni-
cu na tragian nain.
Drutvo koje je u stanju zadovoljiti svoje potrebe na temelju opeg
obrazovanja nedvojbeno e, dakle, dobivati veu vrijednost za svoja
ulaganja negoli drutvo koje ovisi o specijaliziranom kolovanju. Kako
se poveavaju kompleksnost i specijalizacija, rastu i trokovi kolova-
I70
nja, a granini proizvod opada.
Kompleksno drutvo mora puno ulagati u razvoj i odravanje infor-
macijskih kanala. Iako na temelju raspoloivih podataka nije mogue
pokazati da to dovodi do pada graninog proizvoda, moemo doka-
zati da je to djelatnost iji trokovi stalno rastu. Izmeu 1940. i 1957.
godine trokovi za radio i televiziju u SAD-u poveali su se od 0,57 na
1,00 posto BDP-a (Machlup 1962: 253). Prihodi telefonskih operatera
od 1880. do 1958. porasli su s 0,03 na 1,73 posto BDP-a (Machlup 1962:
253). Na temelju ovih podataka vano je primijetiti da ako podruje
kao to je obrada informacija zahtijeva poveanje resursa koji su dru-
tvu dostupni (u ovom sluaju BDP), udio resursa koji e biti na raspo-
laganju drugim podrujima automatski se mora smanjiti.
Slika 14. Produktivnost ulaganja u kolovanje namijenjeno stvaranju specijalizira-
nih strunjaka (podaci prema: Machlup 1962: 79, 91).
godine 19001960.
(dr. sc./prof.-dipl.ing.)/dolara po studentu x .001
(dr. sc./mr. sc.)/dolara po studentu x .01
(mr. sc./prof.-dipl.ing.)/dolara po studentu x .01
Sociopolitika kontrola i specijalizacija
U kompleksnim drutvima postoji est i naizgled neumoljiv trend pada
granine produktivnosti u hijerarhijskoj specijalizaciji. Taj je trend to-
liko rairen da su u demokratskim zemljama mnogi politiari izgradili
karijeru na poticanju biraa protiv njega. Tu nam odmah pada na pa-
met C. Northcote Parkinson, pisac koji je najuspjenije iznio viziju na-
puhnute birokracije koja sve vie i vie raste, gutajui sve vie novca
poreznih obveznika i stvarajui sve manje prave vrijednosti (1957). Pa
iako veina njegovih tekstova ima povran ton, autor je prikupio i neke
informativne statistike podatke kako bi podupro svoje stajalite. Tabli-
ca 2 pokazuje da je izmeu 1914. i 1967. broj ratnih brodova u Britan-
skoj mornarici opao za 78,9 posto, broj asnika i novaka za 32,9 posto,
a broj lukih radnika za 33,7 posto. No u istom razdoblju broj lukih i-
novnika i slubenika poveao se za 247 posto, a broj slubenika pri Ad-
I7I
miralitetu za 769 posto (Parkinson 1957: 8, 1971: 4). Tablica 3 pokazuje
da je izmeu 1935. i 1954. broj slubenika u Britanskom kolonijalnom
uredu porastao za 447 posto. U tom se periodu, naravno, znatno sma-
njila veliina carstva kojim su upravljali (Parkinson 1957: 11).
Tablica 2. Statistike Britanskog Admiraliteta od 1914. do 1967. godine
2
godina
ratni brodovi
asnici i mornari u Kraljevskoj mornarici
luki radnici
luki slubenici i inovnici
slubenici i inovnici u Admiralitetu
Tablica 3. Slubenici u Britanskom kolonijalnom uredu
3
godina
broj slubenika
Parkinson je jo sugerirao da, nakon odreene toke, poveanje sto-
pe poreza poinje dovoditi do pada graninog prinosa. Meu razlozi-
ma za to su poveanje stope izbjegavanja poreza kod poreznih obvezni-
ka, to zahtijeva poveanje birokracije kako bi se porezi ipak utjerali, te
infacija, koja smanjuje vrijednost prikupljenog novca. Iznad stope od
20 posto, tvrdio je Parkinson, granini prinos od oporezivanja se sma-
njuje (1960: 79). Kao to je dobro poznato, takve su tvrdnje veoma este
u suvremenim politikim i ekonomskim raspravama.
Parkinson (1957) je za pad graninog prinosa pri ulaganju u hije-
rarhijske specijaliste optuio samodovoljnost birokracije. Ma koliko to
nekima zvualo utjeno, to je objanjenje suvie pojednostavljeno. Ben-
dix (1956) je prikupio podatke za industriju u privatnom vlasnitvu na
podruju vie drava, a oni su slini podacima koje je Parkinson ra-
zotkrio u dravnim slubama. Bendix je uspio pokazati da je obrazac
poveavanja hijerarhijske specijalizacije u privatnom sektoru podjed-
nako izraen kao i onaj u javnom sektoru, kako je dokazao Parkinson
(slika 15). Oito je da se u privatnom sektoru, gdje privredni uspjeh
ovisi o djelotvornosti, taj obrazac ne moe pripisati pukoj nedjelotvor-
2
Prema: Parkinson (1957: 8, 1971: 4).
3
Prema: Parkinson (1957: 11).
I72
nosti. Razlog zbog kojeg kompleksne organizacije moraju usmjeravati
sve vei dio svog osoblja i drugih resursa u administraciju lei u tome
(kako smo raspravljali u drugom poglavlju) to poveana komplek-
snost zahtijeva obradu veih koliina informacija i jae integriranje od-
vojenih dijelova.
ak su i popularni dravni proizvodi podloni zakonu opadajuih
prinosa. Mohring (1965) je pokazao da iako se omjer kapaciteta auto-
puteva u odnosu na kapacitet ulica poveava, granini prinos od ulaga-
nja u izgradnju autoputa jako opada.
Slika 15. Omjer uposlenika u administraciji i proizvodnji u pet zemalja za odabrane
godine (prema: Bendix 1956: 216)
okomito: % inovnika
vodoravno: SAD Francuska
Velika Britanija Njemaka
vedska
Cjelokupna ekonomska produktivnost
Povijesno gledajui, kompleksna drutva ija je privreda bila velika i
dobro razvijena uspijevala su odravati tek prilino nisku stopu eko-
nomskog rasta. Zemlje koje su se kasnije ukljuile u ekonomski razvoj
uglavnom imaju veu stopu rasta od zemalja koje su se u njega uklju-
ile ranije (Rostow i Fordyce 1978: 48). To se vidi iz tablice 4, koja po-
kazuje kako je stopa ekonomskog rasta najvia u zemljama sa srednje
visokim dohotkom, nakon ega slijede zemlje s visokim dohocima te
na koncu one s niskim dohocima (Kristensen 1974: 27). Na temelju tih
podataka Kristensen (1974: 28) zakljuuje da se stopa ekonomskog ra-
sta s vremenom poinje usporavati, kao to je vidljivo na slici 16. Ta-
kav trend pokazuje da su drutva ija je privreda razvijena suoena sa
situacijom u kojoj je produktivnost BDP-a za stimuliranje daljnjeg ra-
sta sklona padu.
Iako neki autori (npr. Schmookler 1962) vjeruju da tehnike ino-
vacije odgovaraju na ekonomsku produktivnost, postoje podaci koji
govore da se tehnike inovacije esto javljaju u krivulji pada granine
produktivnosti. Slika 17 pokazuje smanjivanje potronje goriva u par-
I7J
nim strojevima do kojeg dolazi zbog poveanja termike efkasnosti, u
razdoblju od ranog 18. do sredine 20. stoljea. U takvom polju, pojava
tehnikih inovacija se usporava sa smanjivanjem zarade od tehnikih
poboljanja. to se tie parnog stroja, mogunosti tednje goriva koje
su ostale na raspolaganju smanjivale su se kako se poveavala termi-
ka efkasnost. Udvostruenje efkasnosti u 20. stoljeu utedjelo bi po
parnom stroju daleko manje goriva nego 10 postotno poveanje u 18.
stoljeu, a utedu bi pritom bilo daleko tee postii (Wilkinson 1973:
144145).
Zolotas tvrdi da produktivnost industrijalizacije u svrhu stvaranja
drutvene koristi opada. On istie, dijelom i kako bi potkrijepio tu svo-
ju tvrdnju, da iako se proizvodnja po stanovniku u SAD-u od 1950. do
1977. godine poveala za 75 posto, broj radnih sati tjedno se smanjio za
svega 9,5 posto (Zolotas 1981: 9293).
Tablica 4. Varijacije u ekonomskom razvoju
4
BDP po stanovniku
(vrijednost dolara iz 1967) Postotak godinjeg rasta BDP-a po stanovniku, od 1960. do
1970.
1801 ili vie.
.
100 ili manje
Slika 16. Rast BDP-a po stanovniku. Iz: Development in Rich and Poor Countries,
Torkill Kristensen, str. 28. Copyright 1974 Praeger Publishers, Inc. Pretisak uz do-
zvolu Praeger Publishers.
okomito: BDP po stanovniku
vodoravno: Vrijeme
Objanjenje pada graninog prinosa u kompleksnim
drutvima
Otrouman bi itatelj mogao s razlogom posumnjati u velik dio onog
to smo iznijeli u prethodnom dijelu. Mogao bi prigovoriti da su se na-
4
Prema: Kristensen (1974: 27).
I74
mjerno traili upravo primjeri pada granine produktivnosti i da se nije
uzela u obzir uloga tehnolokih inovacija u ublaavanju takvih proble-
ma. No ovdje su jednostavno predoeni primjeri onoga to vjerojatno
predstavlja zajedniki problem u mnogim situacijama do kojih dola-
zi pri poveavanju kompleksnosti, intenziviranju procesa dobivanja re-
sursa i ekonomskom razvoju. injenica da se takvi primjeri mogu pri-
kupiti ne znai da svi ekonomski trendovi slijede istu krivulju, niti da
socioekonomski procesi u kompleksnim drutvima slijede iskljuivo
zakon opadajuih prinosa. Isto tako, to ne znai da su trendovi koji se
javljaju u bilo kom konkretnom podruju nepovratni. No ondje gdje je
taj zakon na djelu moemo oekivati ozbiljne posljedice, a to su situa-
cije kakve nas ovdje zanimaju. Uloga tehnikih inovacija druga je stvar;
o tome emo vie rei kasnije. Zasad je dovoljno spomenuti da za teh-
nike inovacije, barem u nekim sluajevima (npr. upravo opisanim par-
nim strojevima), moemo ustvrditi kako s vremenom poinju pokazi-
vati pad graninog proizvoda (npr. Wilkinson 1973: 144145).
Slika 17. Smanjivanje potronje goriva u parnim strojevima do kojeg je dolo zbog
porasta termike efkasnosti (prema: Wilkinson 1973: 144). Pretisak zahvaljujui dozvo-
li Methuen & Co., London.
okomito: indeks potronje ugljena po jedinici korisnog rada (Newcomenov parni
stroj iz 1718. godine 100)
vodoravno: godina uvoenja stroja
Pretpostavku da se drutva redovito suoavaju s padom produktiv-
nosti pri ulaganju u kompleksnost moemo tonije dokazati ako poka-
emo zato je tome tako. A to doista i moemo uiniti za etiri podru-
ja o kojima smo upravo raspravljali.
Poljoprivreda i proizvodnja resursa
Zahvaljujui radovima Ester Boserup (1965, 1981), Clarka i Haswella
(1966) te Wilkinsona (1973), prilino je lako pokazati zato intenzivi-
ranje u poljoprivredi i proizvodnji resursa slijedi obrazac pada granine
produktivnosti. Jednostavno reeno, ljudska populacija koja se ponaa
racionalno prvo e iskoritavati one resurse koji donose najvei prinos
I75
po jedinici uloenog truda, a odgovaraju potrebama te populacije. Ako
je tome tako, onda slijedi da svaka promjena mora voditi koritenju re-
sursa koje je skuplje dobivati, obraivati, distribuirati i/ili prodavati, te
stoga granini proizvod rada i drugih uloenih sredstava opada. Dakle,
lovci i sakupljai prvo iskoritavaju hranu koja ima visoku nutritivnu
vrijednost, do koje se lake dolazi i lake se obrauje, a zatim prelaze na
resurse koji s obzirom na te osobine nisu toliko povoljni (Asch, Ford i
Asch 1972). Populacije prvo pribjegavaju ekstenzivnim nainima isko-
ritavanja zemljita, kao to su lov i sakupljanje, u koje nije potrebno
uloiti toliko puno rada, a tek zatim prelaze na intenzivne postupke po-
ljoprivrede, koji zahtijevaju puno rada (Cohen 1977). Poljoprivrednici
pak preferiraju ekstenzivne sustave, kao to je krenje zemljita, u od-
nosu na one intenzivne (Boserup 1965). Meu intenzivnim poljopri-
vrednicima preferiraju se nie koliine rada po jedinici prinosa od onih
viih (Clark i Haswell 1966).
to se tie drugih podruja dobivanja resursa, rude i oblike energi-
je moemo rangirati s obzirom na lakou njihova otkrivanja, vaenja,
obrade i koritenja. Resursi koji su u tim podrujima visoko rangirani
koristit e se prije od onih koji to nisu, a kad ovi prvi vie nisu dovoljni
poet e se koristiti sekundarni resursi. Ilustrativan je primjer prijelaz s
drva na ugljen u Engleskoj i Sjedinjenim Dravama (Wilkinson 1973).
Dobivanje slabije dostupnih zaliha nafe putem sekundarnih i tercijar-
nih tehnika ispumpavanja u suvremenoj nafnoj industriji donosi pro-
izvod koji podrazumijeva znatno vie fnancijske trokove ali nema ni-
malo veu energetsku vrijednost.
Naravno, u tim pitanjima ima i nejasnoa. Ne bi bilo mudro smatra-
ti da se ljudske populacije uvijek ponaaju ekonomski racionalno, a ak
i kad to pokuavaju, moda nemaju dovoljno podataka da bi si osigu-
rale uspjeh. Nadalje, ljudi rade odreene stvari zbog razloga koji nisu
izravno ekonomski, a te im djelatnosti svejedno troe resurse. Kao pri-
mjer tu nam se nadaje nabavka skupocjenih i rijetkih prestinih dobara
iz dalekih zemalja.
Na takve nesigurnosti lako se moe odgovoriti. Ma koji skup resur-
I7
sa populacija proizvodi i iz kojih god razloga, vjerojatno e vaiti zakon
opadajuih prinosa. Kako zahtjevi za proizvodima rastu, poveana e
proizvodnja na odreenoj toki znaiti iscrpljenje ili pomanjkanje naj-
jefinijih izvora. Tada e se morati poeti koristiti skuplji izvori, a to e
dovesti do pada graninih prinosa.
Za nau sadanju svrhu nije potrebno utvrditi je li porast populacije
jedina pokretaka snaga iza intenzifkacije proizvodnje resursa. Nema
sumnje da esto jest, kao to je to bio sluaj u Engleskoj nakon srednjeg
vijeka (Wilkinson 1973), ali i drugi faktori mogu prouzroiti poveanje
potreba za dobrima.
Obrada informacija
Zato obrada informacija esto pokazuje pad graninog prinosa? Zato
ulaganje u kolovanje, kao i u istraivanje i razvoj, dovodi do opadanja
produktivnosti? Odgovori za oba podruja su slini.
Pitanja kolovanja dotakli smo se ranije. Da ukratko ponovimo:
ope obrazovanje koje se zbiva u najranijoj ivotnoj dobi esto je naj-
ire primjenjivo i ima najtrajniju vrijednost. Osim toga, komparativ-
no gledajui, stjee se uz najnii troak. Specijaliziranije kolovanje do
kojeg dolazi kasnije znatno je skuplje. Iako se ono moe koristiti samo
u uskim drutvenim segmentima, njegovi se trokovi rasporeuju po
itavom sustavu. Ono moe institucionalizirati rigidnost, a drutvo s
druge strane moe zahtijevati feksibilnost. tovie, korist od specija-
liziranog kolovanja djelomino se moe pripisati opem znanju o ko-
jem ovisi. Dakle, aksiomatski slijedi da e ope znanje donijeti veu
korist od specijaliziranog. Drutvo koje moe zadovoljiti svoje potrebe
kroz ope obrazovanje od svojeg e ulaganja poluiti vei granini pri-
nos nego drutvo koje ovisi o specijaliziranom kolovanju.
Situacija u istraivanju i razvoju je slina. Kao i kod kolske naobraz-
be, specijalizirano znanstveno znanje ovisi o ranije usvojenim, opim
naelima. Rani radovi u odreenom znanstvenom podruju zacrtavaju
ope parametre dotine discipline, prirodu njezine materije, podruje
istraivanja, najiru problematiku istraivanja i slino. Pa iako velik dio
I77
tih ranih radova kasniji znanstvenici mogu odbaciti (Kuhn 1962), sve-
jedno e se umnogome nastavljati na njih (Schwartz 1971: 43). Dakle,
u proizvod ranijeg, openitog rada u nekom znanstvenom polju ulazi
cjelokupno znanje koje je dobiveno na temelju kasnijeg, specijalizira-
nog istraivanja. Tako ponovo aksiomatski specijalizirani rad ne
moe donijeti onoliku korist koliku su donijela ranija, openita istrai-
vanja. Nije sluajno to su, povijesno gledajui, najpoznatiji strunjaci
u svakom znanstvenom podruju uglavnom osobe koje su bile kljune
za razvoj tog podruja i uspostavljanje njegovih opih okvira. Nijedan
ajntajnovski fziar, darvinistiki biolog ili marksistiki sociolog nikad
nee postii takvu slavu i utjecaj kao majstori koji su doveli do revolu-
cije na svom polju.
No znanost nije posve kumulativan, linearan proces. Ope su mje-
sto u znanosti ponovno promiljanje, preformuliranje i otvoreno od-
bacivanje ranijih radova (Kuhn 1962). Kad se kroz proces znanstvene
revolucije pojave nove kole miljenja (koje Kuhn [1962] naziva pa-
radigme), uspostavljaju se novi opi okviri na kojima se grade kasni-
ji specijalizirani radovi. Kretanje od opeg i najire primjenjivog pre-
ma konkretnom i usko fokusiranom (to karakterizira povijest svakog
znanstvenog podruja) ponavlja se u ciklusu revolucije, razvoja para-
digme, primjene paradigme i revolucije, o kojem je pisao Kuhn (1962).
Znanje koje donosi najveu korist ponovo dolazi iz openitih formula-
cija koje zapoinju paradigmu, a znanstvenici koji sve zaponu esto su
poznatiji od svojih nasljednika, koji proizvode derivativne radove.
Rostow (1980: 170171) je grafki prikazao ono to smatra krivu-
ljom karakteristinog graninog proizvoda pojedinih znanstvenih gra-
na. Kako vidimo na slici 18, Rostow predvia da e se u svakom po-
druju granina produktivnost prvo uspinjati, a zatim opadati (iako
sugerira da e granini proizvod za znanost u cjelini kontinuirano ra-
sti). Sato i Suzawa slino tvrde glede tehnolokog napretka, smatrajui
da njegova proizvodna funkcija ima standardna neoklasina svojstva
opadajuih prinosa u izdacima za istraivanje i razvoj (1983: 65).
Slika 18. Granini prinos u pojedinanoj grani znanosti (prema: Rostow 1980: 171).
I78
Pretiskano zahvaljujui dozvoli Macmillan Publishers Ltd., London and Basingstoke.
okomito: granini prinos
vodoravno: resursi primijenjeni na granu znanosti
Gledano iz perspektive cjelokupne povijesti znanosti, smanjena ko-
rist od specijaliziranih, deriviranih radova dobiva se po znatno veu ci-
jenu. Trokovi podupiranja znanosti isprva su u drutvima uglavnom
bili minimalni (i, kako je uvjerljivo primijetio D. Price, u mnogim je
sluajevima drutvo gotovo izazivalo [znanstvenike] da se uope
usude postojati ako to smiju [1963: 107]). Kao na antikom Meditera-
nu ili u srednjovjekovnoj Europi, troak znanosti uglavnom se sastojao
od potpore pojedinim prirodoslovcima ili matematiarima te njihovim
uenicima, ili potpore vjerskim uenjacima koji su se bavili i znano-
u. Danas je znanost skup proces koji ukljuuje sloene institucije, so-
fsticiranu tehnologiju i velike, interdisciplinarne istraivake timove
(usp. Schwartz 1971: 267268). Ta skupa znanost nedvojbeno dolazi
do zadivljujuih rezultata, ali ne moemo tvrditi da je njihova vrijed-
nost vea od vrijednosti opeg znanja prijanje, ne toliko skupe znano-
sti. Ma koliko da je, primjerice, tehnologija suvremenog prijevoza im-
presivna, teko da moemo rei kako su njezine posljedice znaajnije
od izuma kotaa, plovila ili parnog stroja. Iako je slanje ljudskih bia na
Mjesec zadivljujue, ono nije znaajnije od naela geometrije ili teorije
gravitacije. Ma koliko da je vaan genetiki inenjering, korist od tog
sloenog procesa uvijek se dijelom mora pripisati i gotovo besplatnom
radu Gregora Mendela.
Suvremena arheologija prua nam koristan, iako anegdotalan pri-
mjer za to. U devetnaestom i poetkom dvadesetoga stoljea arheolo-
gija je u Sjedinjenim Dravama bila jefin, openit poduhvat koji su
prvobitno podupirali pojedinci, lokalna interesna drutva i flantrop-
ske institucije. Dravni trokovi za potporu arheologiji u 19. stoljeu
bili su relativno niski. Ali sredinom 20. stoljea dravna je potpora, pr-
venstveno putem Nacionalne zaklade za znanost, bitno porasla. Zbog
dravnih propisa o ouvanju i spaavanju arheolokih podataka pri iz-
gradnje zemljita, u 1970-ima i 1980-ima dravna je i privatna potpo-
I7P
ra rasla eksponencijalno. U proteklih petnaest godina u Sjedinjenim su
Dravama na arheologiju potroene daleko vee svote no ikad ranije.
Je li to proizvelo znanje koje nadmauje, ili je barem jednako ono-
me dobivenom ranijim, jefinijim istraivanjima? Iako je na ovo pitanje
nemogue odgovoriti u kvantitativnom smislu, mnogi strunjaci sma-
traju da je odgovor nijean. Rana je arheologija uspostavila parametre
podruja, defnirala regionalne i temporalne varijacije, defnirala ru-
dimentarne kronologije i zapanjujue dobro zacrtala osnovne pravce
istraivanja. Novija, iscrpno fnancirana arheologija, kako primjeuje
jedan kritiar, nije uspjela odgovoriti ni na jedno od glavnih pitanja
u svojim istraivanjima (King 1981). (Ovdje vrijedi podsjetiti se sli-
ne injenice, o kojoj smo raspravljali u drugom poglavlju, da su glavna
objanjenja porijekla drava uglavnom zacrtana prije dvije tisue godi-
na [Haas 1982]. Suvremena, skupa istraivanja jo uvijek nisu dola ni
do jednog univerzalno prihvatljivog odgovora na ta drevna pitanja.)
to se dogodilo? Jesu li arheolozi, kako to neki tvrde, zainteresirani-
ji za materijalni probitak negoli proizvodnju znanja? Jesmo li mi, kako
smatraju drugi, profesija grupe nematovitih eprtlja? Iako te karakte-
rizacije mogu opisati neke strunjake, one ne objanjavaju pomanjka-
nje znanstvenih otkria danas. Odgovor je taj da je arheologija slijedila
pravac kojim se kreu i druge znanstvene discipline. Postala je visoko
specijalizirana i skupa. tovie, na usko fokusirana i intenzivna pitanja
koja se postavljaju u suvremenim istraivanjima tee je odgovoriti nego
na pitanja koja su se postavljala u prolosti. Dva su razloga za to. Jedan
je taj da struka danas postavlja vie standarde terenskog rada i analize.
Ali moda je vanije to to se, u svim znanstvenim podrujima, nakon
rjeavanja jednog pitanja iz gomile onih koja ekaju da budu razrijee-
na, troak deifriranja preostalih poveava.
Mora se priznati da je takav stav previe pojednostavljen, jer nije
vjerojatno da u odreenom podruju postoji neka ograniena zaliha
pitanja koja ekaju da budu razrijeena (usp. Kuhn 1962). Ali izneseno
moe posluiti kao dobra ilustracija problema. Budui da se u povijesti
neke discipline na poetku formira openito znanje, ono to preostaje
I80
je iskljuivo specijaliziraniji rad. Kako je pitanja tu skuplje i tee razri-
jeiti, poveana ulaganja donose sve manji granini prinos. Zato se ini
da je suvremena arheologija neproduktivna: ne zato to bi strunjaci na
tom polju bili takvi, ve zato to se moraju hvatati u kotac sa sve slo-
enijim pitanjima. Ako je arheologija neko postavljala prvenstveno i-
njenina pitanja (to, gdje i kada?) na koja nije bilo skupo odgovoriti,
njezin je fokus danas najee na tekom pitanju kako objasniti kul-
turalne procese.
To dobrim dijelom objanjava zato se smanjuje produktivnost
istraivanja i razvoja. Suvremena je znanost openito sve neproduktiv-
nija (uvijek ima i suprotnih trendova u odreenim poljima) zato to
postaje sve specijaliziranija i skuplja, te zato to je iscrpila veinu pi-
tanja na koje nije tako skupo odgovoriti. Naelo gravitacije i prirodna
selekcija vie ne ekaju da budu otkriveni. Ta znanstvena arita zami-
jenili su drugi, sloeniji problemi, kao to su istraivanja svemira i ge-
netiki inenjering. Kako su primijetili McCain i Segal, nije vjerojatno
da znanost i dalje moe napredovati ako netko krene putati zmaja u
oluju ili virkati kroz mikroskop iz kune radinosti (1973: 158).
Veliki fziar Max Planck primijetio je da se sa svakim napret-
kom [znanosti] poveava sloenost zadatka; Rescher to naziva Plan-
ckovo naelo poveavanja napora (Rescher 1980: 80). Kako se rjea-
vaju jednostavnija pitanja, znanost se mora kretati prema sloenijim
podrujima i veim, skupljim organizacijama (Rescher 1980: 9394).
Trokovi obrane SAD-a (s velikim naglaskom na kompleksnu tehno-
logiju, te istraivanje i razvoj) dijelom su se upravo iz tog razloga po-
veali s 0,7 posto BDP-a u 1913. godini na 10 posto u 1970. (Mishan
1977: 239). Kako znanost napreduje unutar bilo koje od svojih speci-
jaliziranih grana, pie Rescher, znatno se poveava cjelokupni troak
uloenih resursa da bi se dolo do znanstvenih otkria na relevantnoj
razini (1978: 80). Zbog toga su izmeu 1966. i 1971. stalni trokovi
za Nacionalne zdravstvene institute porasli za 13 posto, to, kompara-
tivno gledajui, nije dovelo ni do kakvog vidljivog poboljanja kvalitete
istraivanja (Rescher 1980: 85). Eksponencijalni rast razmjera i troko-
I8I
va znanosti nuan je zapravo zbog pukog odravanja stalnog tempa na-
predovanja (Rescher 1980: 92). Dakle, kako je 1963. primijetio D. Pri-
ce, rast znanosti je bri od porasta stanovnitva i privrednog rasta, a od
svih znanstvenika svih vremena, njih 80 do 90 posto ivi je u trenutku
pisanja ovih redaka.
U tom svjetlu postaje razumljivo smanjivanje produktivnosti susta-
va zdravstva SAD-a. Rescher istie:
Kad se doe do svih otkria koja su mogua na najviem danom
stupnju razvoja istraivake tehnologije, mora se prijei na sku-
plju razinu Prirodoslovne se znanosti nalaze u stanju tehno-
loke utrke u naoruanju: sa svakom pobjedom nad prirodom
tekoe postizanja novih otkria koje su pred nama se poveava-
ju (1980: 94, 97).
Do smanjivanja produktivnosti medicine dolazi zbog injenice to su
jefine bolesti i poremeaji pobijeeni prvi (temeljna istraivanja koja
su dovela do otkria penicilina nisu stajala vie od 20.000 dolara), pa
je stoga one preostale tee i skuplje rijeiti (Rescher 1978: 8586, 1980:
52). Nadalje, sa svakom novom pobjedom nad sve skupljim bolestima,
prosjena oekivana ivotna dob poveava se sve sporijim tempom. A
u borbi protiv nove bolesti kao to je AIDS, velike se svote novca ulau
kako bismo jednostavno sprijeili pad oekivane ivotne dobi.
Sociopolitika kontrola i specijalizacija
Kontrola i specijalizacija sama su bit kompleksnog drutva. Razlozi
zbog kojih ulaganje u kompleksnost donosi sve manji granini prinos
su: (a) poveanje birokracije; (b) poveanje specijaliziranosti birokraci-
je; (c) kumulativna priroda organizacijskih rjeenja; (d) poveanje po-
reza; (e) poveanje trokova djelatnosti usmjerenih na postizanje legi-
timnosti; i (f) poveanje trokova unutarnje kontrole i vanjske obrane.
Kako su ta podruja meusobno isprepletena, razmatrat emo ih za-
jedno.
Ljudska drutvena evolucija prola je put od niih do viih troko-
I82
va. Kako smo spomenuli ranije u ovom poglavlju, za odravanje kom-
pleksnijih drutvenih oblika potrebni su vei trokovi po stanovniku.
Dok kompleksnost raste, jefinija se drutvena obiljeja prihvaaju pri-
je nego skuplja. Tako su povremeni angamani na upravnim poslovima
prethodili stalnom zapoljavanju, a opa administracija prethodila je a
zatim ustupila mjesto specijaliziranoj. Ako na jednom stupnju razvo-
ja politike hijerarhije viestruke administrativne funkcije uglavnom
obavlja pojedinac, kolektivni trend u ljudskim organizacijama bit e da
na nove probleme odgovore razvijanjem specijaliziranih administrato-
ra i poveanjem udjela stanovnitva angairanog na administrativnim
zadaama. U mnogim sluajevima ta vea i skuplja kompleksnost uop-
e ne donosi veu korist, a u drugima korist nee biti razmjerna dodat-
nim trokovima.
Ako se poveana kompleksnost razvije kao odgovor na unutarnje
nemire ili izvanjske prijetnje, takvo rjeenje moda nee donijeti osjet-
nu korist za veinu stanovnitva. Utrka u naoruanju tu je klasian pri-
mjer. Ako do poveanja trokova naoruanja te vojnog i civilnog oso-
blja doe u elji da se dostignu istovjetna poveanja suparnika, oni
nee dovesti do poveanja sigurnosti istovjetnog trokovima. Takva se
poveana ulaganja esto poduzimaju iz puke elje da se odri ravnote-
a moi, dakle status quo. Kako pokazuju Parkinsonovi podaci (1957,
1971), poveanje sloenosti vojnog aparata neproporcionalno uveava
njegove administrativne trokove, i to uglavnom uz malu ili nikakvu
prednost pred suparnikom.
Nadalje, tehnoloka ulaganja u naoruanje slijede krivulju grani-
nog prinosa opeg tehnolokog razvoja. Inovacije u svrhu poboljanja
(kao u sluaju parnog stroja) sve se tee postiu, a donose smanjenu
graninu korist. Scherer, na primjer, zakljuuje da je vojni avion F-4
predstavljao daleko vei tehnoloki skok u odnosu prema podzvunim
avionima F-85 ili F-86 nego to je to bio noviji F-15 u odnosu na F-4
(1984: 266).
Slino tome, ako do prijelaza na poveanu kompleksnost doe zbog
potrebe za hijerarhijskom administracijom u, recimo, poljoprivrednoj
I8J
proizvodnji, u rezultatu emo najvjerojatnije imati proizvodnju na ra-
zini iskljuivo namijenjenoj odravanju ivota stanovnitva. To bi vje-
rojatno u prosjeku iznosilo oko 2000 kalorija po osobi dnevno. To isto
stanovnitvo na ranijoj toki u svojoj povijesti vjerojatno je bilo u sta-
nju osigurati si tih istih 2000 kalorija i bez trokova administrativne hi-
jerarhije. Zbog raznih razloga bilo da je rije o porastu stanovnitva,
slabljenju kvalitete tla ili klimatskim promjenama stanovnitvo je na
kasnijem povijesnom stadiju zatrebalo razvoj hijerarhije da preokrene
trend opadanja poljoprivrednih prinosa. Kad se to dogodi, prinosi po
stanovniku mogu se vratiti na poetnu razinu, ali sada se to postie po
znatno veem troku. Granina produktivnost meusobno povezanog
administrativno-poljoprivrednog sustava je opala.
Organizacijska su rjeenja najee kumulativna. Kad se komplek-
sna drutvena obiljeja jednom uvedu, rijetko se naputaju. Porezne
stope ee rastu negoli padaju. Potrebe za obradom informacija uglav-
nom idu samo u jednom smjeru. Broj specijalista obino ne opada.
Vojska u pripravi rijetko se smanjuje. Trokovi socijalne skrbi i poli-
tike legitimacije najvjerojatnije nee opasti. Odrava se sve vei broj
monumentalnih graevina. Kompenzacija namijenjena elitama rijetko
se smanjuje. To znai da porast kompleksnosti tei biti eksponencija-
lan, odnosno uvijek se poveavati za neki postotak svoje ve pozama-
ne veliine.
Po samoj svojoj prirodi, kompleksna su drutva sklona pojavi ku-
mulativnih organizacijskih problema. Kako sustavi razvijaju sve vie
dijelova i sve sloenije interakcije meu njima, mogunost pojave pro-
blema, sukoba i podudaranja neproporcionalno raste. Mancur Olson je
ponudio dobar primjer naina na koji sama kompleksnost stvara dalj-
nje trokove. Kako suvremena drutva uspostavljaju zakonsku regula-
tivu i uvode poreze, lobisti trae rupe u zakonima, a upravljai pokua-
vaju zatvoriti te rupe. Javlja se poveana potreba za specijalistima koji
se mogu time baviti. Formira se beskonana spirala otkrivanja i zatva-
ranja rupa u zakonima, pri emu se neprekidno poveavaju komplek-
snost i trokovi (Olson 1982: 6973). Perrow (1984) je pokazao kako se
I84
u tehnolokim sustavima mogunost katastrofalnih nesrea poveava
iskljuivo zbog sloenijih veza meu dijelovima. Naravno, zbog toga
moraju rasti i trokovi spreavanja nesrea.
Svaka kompleksna hijerarhija mora odvojiti dio svojih temeljnih re-
sursa za rjeavanje problema stanovnitva kojim upravlja, ali mora od-
vojiti i resurse za rjeavanje problema nastalih zbog njezina vlastita po-
stojanja, kao i problema koje stvara openita drutvena sloenost. Prije
uspostave suvremenih socijalnih drava, vjerojatno je da su ti poveani
administrativni trokovi za stanovnitvo u cjelini znaili tek odravanje
nekakvog privida zadovoljenja osnovnih potreba. A ak se ni to esto
nije uspijevalo postii.
Kako bi odrale porast kompleksnosti, hijerarhije nameu stanov-
nitvu vee poreze. Na odreenoj toki ak i oni donose pad graninog
prinosa. To se dogaa u sluajevima kad su porezne stope tako visoke
da se poveava izbjegavanje njihova plaanja, a infacija izazvana opo-
rezivanjem smanjuje vrijednost prikupljenog novca (Parkinson 1960:
79; Eisenstadt 1963: 152).
Kako to smo rekli u drugom poglavlju, vladari moraju neprekid-
no potvrivati legitimnost svoje vladavine. Legitimacija ukljuuje stva-
ri kao to su vanjska obrana i unutarnji poredak, izjednaavanje uin-
ka fuktuacije lokalne produktivnosti, poduzimanje lokalnih razvojnih
projekata te osiguranje hrane i zabave (kao u carskom Rimu) za urbane
mase. U mnogim e sluajevima produktivnost ulaganja u legitimaciju
opadati. Hijerarhija poduzima razne djelatnosti kako bi prvobitno ve-
zala stanovnitvo uz sebe (osiguravajui obranu, razvoj poljoprivrede,
javne radove, kruh i igre, i tome slino), no one esto kasnije postaju de
rigueur. Zato daljnje djelatnosti vezivanja stanovnitva uz hijerarhiju
stoje vie, ali donose malo ili nita dodatne koristi.
Ovo bi moda trebalo razjasniti. Zamislite situaciju u kojoj hije-
rarhija mora ulagati u djelatnost vlastite legitimacije meu politiki
monim ali krajnje nepokornim dijelom stanovnitva. Kad se taj dio
stanovnitva navikne na bilo koji obrazac poveavanja ulaganja u legi-
timaciju, nuno je nastaviti tu putanju ne bi li poslunost odrala status
I85
quo. Poveano ulaganje u legitimaciju donosi vrlo slabo ili nikakvo po-
koravanje hijerarhiji, a granini prinos ulaganja u legitimaciju u skladu
s tim opada.
Smirivanje urbanih bandi predstavlja klasian primjer tog naela.
Bilo koja razina aktivnosti koja se poduzima kako bi se takvo stanov-
nitvo umirilo sindrom kruha i igara naposljetku postaje oekivani
minimum. Poveanje trokova kruha i igara, koje je, kako se ini, u car-
skom Rimu bilo nuno za legitimaciju stupanja novog vladara na prije-
stolje ili nastavka uprave postojeeg vladara, ne mora donijeti nikakvo
poveanje prinosa osim nekog stanja odsustva ope pobune. Nagrade
rimskom vojnom osoblju esto su slijedile isti obrazac, osobito nakon
smjene vladara. Rimski su vojnici takve nagrade smatrali svojim pra-
vom (Mattingly 1960: 184).
Alternativni put je smanjiti djelatnosti legitimacije i poveati druge
naine kontrole ponaanja. No u takvim situacijama smanjuju se resur-
si posveeni opoj koristi, a moraju se poveati resursi posveeni kon-
troli (Wittfogel 1957: 112; Lenski 1966: 51). Iako su kvantitativni poda-
ci trokova/koristi za takve sustave kontrole rijetki, ini se razumnim
pretpostaviti da, kako se trokovi prisile poveavaju, korist (u obliku
poslunosti stanovnitva) vjerojatno ne raste proporcionalno (Haas
1982: 211). U Sjedinjenim Dravama u razdoblju od 1960. do 1973, na
primjer, poveanje cjelokupnog broja zloina za 258 posto zahtijevalo
je porast trokova u provoenju zakona od 332 posto (Rescher 1980:
64). Tako se granini troak prinude poveava, a granini prinos pada.
Ovim se primjedbama ne eli sugerirati da drutvena evolucija ne
donosi nikakve koristi, niti da granini proizvod drutvene komplek-
snosti uvijek opada. Kako je pokazano na slici 1, granini se proizvod
svake investicije smanjuje tek nakon odreene toke, a prije te toke
korist se poveava bre od trokova. Ipak, vrlo esto drutva dolaze do
stupnja na kome neprekidno ulaganje u kompleksnost donosi smanjen
granini prinos. Na toj toki drutvo puno ulae u evolucijski smjer
koji postaje sve manje produktivan, i u kome poveani troak moe
samo odravati status quo.
I8
Cjelokupna ekonomska produktivnost
Stopa ekonomskog rasta po stanovniku opada poveavanjem BDP-a,
pa kako se privreda nekog drutva iri, stopa rasta se usporava. Razni
ekonomisti (npr. Kristensen 1974; Rostow i Fordyce 1978) pripisuju to
uvelike troku proizvodnje tehnikog znanja. Tvrdi se da visoka sto-
pa rasta iskoristi preostale zalihe znanja, pa se nakon toga razvoj mora
oslanjati na stopu kojom se stvara novo znanje. Razvoj, dakle, slijedi lo-
gistiku krivulju. Nacije sa srednje visokim dohotkom imaju bru sto-
pu rasta zato to su u stanju upijati znanje i tehnologiju koja se razvija
negdje drugdje.
Ovo je zanimljiva perspektiva, iako se moda ne moe do kraja pri-
mijeniti na nekapitalistike privrede ranih kompleksnih drutava. Me-
utim, ima osnove za sumnju da iza smanjivanja ekonomskog rasta po-
stoje i drugi razlozi od pukog iskoritavanja postojeeg znanja. Mogue
je da generalni trend pada granine produktivnosti u drutvu jedno-
stavno ostavlja proporcionalno manje kapitala za investicije i budui
razvoj. Sjetimo se samo, na primjer, tekog stanja drutva koje se isto-
dobno mora suoiti s opadanjem granine produktivnosti u bilo kojoj
kombinaciji sljedeih podruja: poljoprivredi, vaenju ruda i proizvod-
nji energije, znanosti, kolstvu i obradi informacija, veliini te trokovi-
ma civilnih i vojnih organizacija, odravanju kapitalnih graevina (kao
to je monumentalna arhitektura ili pak praktinije stvari, poput akva-
dukata i mostova) i tako dalje. Kako svako od tih podruja zahtijeva
sve vei udio drutvenog budeta, udio koji ostaje na raspolaganju za
investiranje u daljnji razvoj mora se smanjivati. Takvo stanje e vjero-
jatnije biti svojstveno zemlji koja se ve neko vrijeme razvijala nego na-
ciji koja se tek pojavila i upravo ulazi u fazu razvoja.
Porast produktivnosti uvelike ovisi o istraivanju i razvoju (Mans-
feld 1968: 45; Sato i Suzawa 1983: 58), koji su, kao i svaki znanstve-
ni pothvat, podloni padu graninog prinosa. Prema podacima koje su
skupili Ellis A. Johnson i Helen S. Milton, trokovi zabiljeeni u seda-
mnaest istraivakih laboratorija u razdoblju od 1950. do 1960. poka-
zuju da je udvostruenje istraivanja i razvoja postignuto samo po ci-
I87
jenu ulaganja koje je poraslo za 450 posto (Wolfe 1960: 517). Porast
produktivnosti zahtijeva tehnike inovacije, ali u Sjedinjenim Drava-
ma poveanje stope kumulativnog istraivanja i razvoja od jedan po-
sto moe donijeti poveanje stope tehnike promjene za samo 0,1 ili
0,7 posto (Mansfeld 1971: 3435). A kad se jednom postignu temeljne
inovacije, derivirani radovi i inovacije koje donose poboljanja postiu
se uz visoke trokove, dok se granini prinos smanjuje (Mensch 1979;
Scherer 1984).
Objanjenje kolapsa
Na poetku ovog poglavlja iznijeli smo etiri ideje koje mogu dovesti
do shvaanja kolapsa. Te ideje su:
ma;
poveavanje kompleksnosti podrazumijeva i poveavanje tro-
kova po stanovniku; i
investiranje u sociopolitiku kompleksnost kao instance rjea-
vanja problema esto dolazi do toke na kojoj opada granini pri-
nos.
Prve se tri toke mogu shvatiti kao konceptualni potpornji etvrte, koja
je kljuni element u objanjenju kolapsa.
Drutvo ija se kompleksnost poveava funkcionira kao sustav.
Drugim rijeima, kako su neki njegovi meusobno povezani dijelovi
prisiljeni da krenu u pravcu razvoja, drugi se tome moraju prilagodi-
ti. Na primjer, ako se poveava kompleksnost radi reguliranja lokalne
proizvodnje resursa za ivot, morat e se investirati u hijerarhiju, bi-
rokraciju i poljoprivredne objekte (kao to su sustavi za navodnjava-
nje). Proirena hijerarhija zahtijeva daljnje poveanje poljoprivrednih
1.
2.
3.
4.
I88
prinosa kako bi zadovoljila vlastite potrebe, kao i poveana ulaganja
u dobivanje energije i vaenje ruda. Radi zatite tako stvorenih doba-
ra potrebna je vea vojska, koja sa svoje strane zahtijeva daljnji porast
poljoprivredne sfere i drugih resursa. Kako se radi odravanja tog su-
stava sve vie i vie resursa izvlai iz stanovnitva koje podrava sustav,
potrebno je usmjeriti i poveani udio ulaganja u proces legitimacije po-
retka ili prisilu. Takva poveana kompleksnost zahtijeva stvaranje spe-
cijalizirane administracije koja guta daljnji dio ivotno bitnih resursa i
dobara. Kako bi se odrao proizvodni kapacitet temeljnog stanovni-
tva, potrebno je jo vie ulagati u poljoprivredu, i tako dalje.
Ovaj se primjer moe i proiriti, te bismo u takvom sustavu u pora-
stu pronali i druge meusobno ovisne elemente, ali istaknuli smo ono
bitno: kompleksnost drutva raste kao jedinstven sustav. Naravno, ima
sluajeva kad jedan drutveni sektor raste po cijenu drugoga, ali cjelo-
kupni drutveni sustav, ako eli funkcionirati kao nerazdvojna cjelina,
moe tolerirati takve pojave samo u ogranienim koliinama.
Dakle, o sociokulturnoj evoluciji mogue je govoriti u okvirima ter-
mina kompleksnosti, to podrazumijeva meusobno povezani razvoj
vie podsustava koji skupa tvore drutvo. Taj razvoj nosi sa sobom i
ulaganje u energiju, koje se prije razvoja privreda baziranih na fosilnim
gorivima uglavnom temeljilo na ljudskom radu. Rast donosi i mnoge
dobrobiti, kao to su administrativno upravljanje pohrane i raspodje-
le resursa, ulaganja u poljoprivredu, energiju i vaenje ruda, unutar-
nji poredak i vanjsku obranu, obrada informacija i javni radovi. Porast
koristi u odnosu na trokove redovito e pratiti krivulju prikazanu na
slici 19, to znai da e na odreenoj toki evolucije drutva neprekidna
ulaganja u kompleksnost kao strategiju rjeavanja problema dovesti do
opadanja graninog prinosa. Sad moemo detaljnije razmotriti tu pret-
postavku.
Slika 19. Granini proizvod poveavanja kompleksnosti.
okomito: Korist od kompleksnosti
vodoravno: Razina kompleksnosti
Hipotetino drutvo o kome smo govorili prije nekoliko odlomaka
odgovara na pritiske poveavanjem kompleksnosti. Na taj nain ono
I8P
poveava ulaganja u poljoprivredu i druge djelatnosti proizvodnje re-
sursa, u hijerarhiju, obradu informacija, kolstvo i specijaliziranu izo-
brazbu, obranu i tako dalje. Krivulja trokova/koristi za ta ulaganja is-
prva raste povoljno, budui da se prvo pribjegava najjednostavnijim,
najopenitijim, najpristupanijim i najjefinijim rjeenjima. Meutim,
kad se ta rjeenja iscrpe, neprekidni pritisci zahtijevaju daljnja ulaganja
u kompleksnost. Kad se iskoriste sva najjefinija rjeenja, evolucija se
poinje kretati u skupljem smjeru. Rastu veliina, kompleksnost i spe-
cijaliziranost hijerarhije; proizvodnja materijalnih dobara fokusira se
sve vie na izvore koji su tee dostupni i tee se obrauju; intenzivira se
rad u poljoprivredi; obrada informacija i zahtjevi za obuavanjem po-
staju manje openiti; i, najvjerojatnije, poveani vojni aparat doivljava
se kao rjeenje tih problema.
Kakvu korist donose te prilagodbe? Izuzev stjecanja novih izvora
energije, najee putem osvajanja, takvi se poveani trokovi uglav-
nom poduzimaju iskljuivo radi odravanja statusa quo. Pritisak, koji
se ublaava poveanjem kompleksnosti, moe dolaziti iz izvora kao to
su propadanje poljoprivrede, porast stanovnitva, izvanjska opasnost,
unutarnji nemiri i prijetnje izvanjskim izvorima vanih dobara. Kad
se radi smirivanja takvog pritiska povea kompleksnost, proces e biti
uspjean ako nestanu elementi koji su prijetili stabilnosti. Ako, dakle,
poljoprivredna proizvodnja padne ispod cca. 2000 kalorija po osobi
dnevno, poveana kompleksnost i poljoprivredni razvoj koji je prati
mogu je vratiti na prijanju razinu. Ako stabilnosti prijete unutarnji ili
izvanjski izvori, poveana e kompleksnost uspjeti ako se obnovi pri-
janje stanje reda ili granice budu obranjene. Ako je ugroeno snabdi-
jevanje odreenim dobrima, poveana kompleksnost i vojni pothvati
mogu na koncu osigurati ak i veu koliinu tih dobara, ali isto tako
mogu i doivjeti neuspjeh.
Tako sociokulturni sustav u porastu naposljetku stie na toke kao
to su B1 i C1 na krivulji na slici 19, nakon ega ulaganje u daljnji ra-
zvoj kompleksnosti donosi poveani prinos, ali uz smanjenu graninu
stopu. Kad se doe do te toke, kompleksno drutvo ulazi u fazu u ko-
IP0
joj postaje sve podlonije kolapsu.
Dva su vodea elementa koja zajedno ine drutvo podlonim ko-
lapsu u trenutku kad ulaganje u kompleksnost poinje donositi sma-
njeni granini prinos. Kao prvo, pritisci i naruavanja reda stalna su
obiljeja svakog kompleksnog drutva i uvijek se dogaaju negdje na
njezinu teritoriju. Takvo e drutvo imati razvijen i djelotvoran regu-
latorni aparat koji se bavi stvarima kao to su neuspjesi lokalne poljo-
privrede, pogranini sukobi i nemiri. Budui da se moe oekivati kako
e se takvi neprekidni, lokalni problemi redovito javljati, drutvo ih do
odreenog stupnja moe predvidjeti i pripremiti se za njih. No nakon
odreenog vremena, s pojavom stvari kao to su velike klimatske pro-
mjene i osvajai, doi e i do provala velikih, neoekivanih kriza. Da
bi se bilo u stanju nositi s takvim velikim krizama, drutvo mora imati
svojevrsnu sigurnosnu rezervu. To mogu biti preveliki proizvodni ka-
paciteti poljoprivrede, energije ili ruda, ili pak nagomilani vikovi od
ranije proizvodnje. Izbijanje kriza velike magnitude ne moe se sanirati
bez takve rezerve.
No drutvo koje doivljava pad graninog prinosa jo izdanije inve-
stira u strategiju koja proporcionalno donosi manje. Loiji produktivni
kapacitet na nekoj e toki biti istroen, a akumulirani vikovi raspodi-
jeljeni na trenutane operativne potrebe. Dakle, u tom trenutku vikovi
kojima bi se moglo sanirati velike krize postaju mali ili sasvim nestaju.
Drutvo se neoekivanim izbijanjima nedaa mora baviti izvan grani-
ca operativnog budeta, esto neuspjeno, a uvijek na tetu sustava kao
cjeline. ak i ako je problem uspjeno saniran, drutvo u tom procesu
biva oslabljeno i postaje jo osjetljivije pri sljedeoj krizi. Jednom kad
kompleksno drutvo postane ranjivo zbog pada graninog prinosa, do-
lazak kolapsa moda je samo stvar vremena koje e proi do vjerojatne
pojave neke nesavladive nedae.
Kao drugo, zbog pada graninog prinosa kompleksnost postaje ma-
nje privlanom strategijom rjeavanja problema. Kad padne granini
prinos, kompleksnost ultimativno gubi svoju prednost (za drutvo u
cjelini) pred jefinijim drutvenim oblicima. Granini troak razvoja
IPI
prema sve veim razinama kompleksnosti ili odravanja na trenutanoj
razini komparativno je vei od mogue alternative raspada.
Pod takvim uvjetima, mogunost raspada na dijelove (odnosno
presijecanja veza koje spajaju lokalne grupe s regionalnim entitetom)
postaje privlana odreenim segmentima kompleksnog drutva. Kako
opada granini prinos, porezi rastu, pri emu se prikupljena sredstva
sve manje i manje vraaju na lokalnu razinu. Smanjuje se briga za su-
stave navodnjavanja, zaputaju se mostovi i ceste, a granica je slabo bra-
njena. No stanovnitvo istodobno mora izdvajati sve vie iz svoje (sve
manje) produktivne baze kako bi uzdravalo projekte koje je hijerarhija
jo u stanju izvesti. Mnoge drutvene jedinice od kojih se kompleksno
drutvo sastoji uviaju da strategija neovisnosti donosi brojne predno-
sti te poinju slijediti vlastite neposredne ciljeve umjesto dugoronih
ciljeva hijerarhije. Meusobno ovisno ponaanje biva zamijenjeno neo-
visnim, zbog ega hijerarhija usmjerava dodatni dio resursnih temelja,
koji su ionako smanjeni, u proces legitimacije i/ili kontrole.
Dakle, kad granini troak sudjelovanja u kompleksnom drutvu
postane previsok, proizvodne jedinice diljem ekonomskog spektra
poveavaju otpor (pasivni ili aktivni) prema zahtjevima hijerarhije ili
se ak otvoreno pokuavaju odcijepiti. I nii slojevi (seljaci kao proi-
zvoai poljoprivrednih dobara) i vii slojevi dobrostojeih trgovaca i
plemstva (od kojih se esto zahtijeva da podupiru trokove komplek-
snosti) postaju podloni takvim iskuenjima. Seljatvo moe krenuti u
djelotvornu politiku akciju uglavnom samo ako je povezano s drugim
slojevima. Ta strategija rijetko biva uspjena, pa se seljake bune uglav-
nom ponavljaju. No u sluaju kad je njihov granini prinos zbog su-
djelovanja u kompleksnom sustavu isuvie nizak, seljatvo ipak moe
dovesti do slabljenja hijerarhije i na druge naine. Najee je rije o
stvaranju apatinog odnosa prema dobrobiti drave (Eisenstadt 1963:
207210). U kasnom razdoblju Rimskog Carstva i Bizanta seljatvo
koje je bilo preoptereeno nametima pruilo je tek slab otpor osvajai-
ma koji su na koncu svladali dotine reime (A. Jones 1964, 1974; Cha-
ranis 1953: 420).
IP2
I tako, drutva koja se suoe s padom graninog prinosa od ulaganja
u kompleksnost suoavaju se sa silaznom spiralom naizgled nesavla-
divih problema. Smanjivanje resursa i porast graninih trokova crpe
ekonomsku snagu, pa se ne mogu fnancirati usluge prema stanovni-
tvu. Kako se meu proizvoaima iri nemir, sve vei resursi, koji iona-
ko sve slabije dotjeu, moraju se usmjeravati na proces legitimacije i/ili
kontrole. Ekonomski temelj koji odrava sustav biva oslabljen, a njego-
vi lanovi aktivno ili pasivno smanjuju svoju podrku prema dravnom
entitetu. Zalihe resursa koje se uvaju za neoekivane krizne dogaaje
troe se na operativne izdatke. Na koncu se lokalne jedinice odcjeplju-
ju, pa se drutvo raspada, ili postaje tako slabo da ga svladava vojska,
esto uz veoma slab otpor. U svakom sluaju, sociopolitika organizaci-
ja svedena je na razinu koju mogu odravati lokalni resursi.
Na ovoj bi toki bilo korisno detaljnije proanalizirati sliku 19. Kako
smo viekratno spomenuli u ovom poglavlju, drutvo ija se komplek-
snost razvija uputa se u sve vee investicije. Na odreenoj toki omjer
ulaganja/koristi kod te strategije dolazi do toke B1, C1 na slici 19. Gra-
nina je produktivnost dola do toke kad vie ne moe rasti, s obzirom
na temeljne raspoloive tehnoloke i energetske resurse. Nakon te toke,
barem jo neko vrijeme, korist i dalje raste zbog poveavanja komplek-
snosti, ali uz sve manju graninu stopu.
Podruje na krivlji graninog proizvoda (slika 19) izmeu B1, C1
i B2, C2 predstavlja domenu u kojoj kompleksno drutvo proivljava
sve vei animozitet i nezadovoljstvo. Problemi sve vie upadaju u oi,
a ako moemo suditi prema suvremenoj povijesti, ideoloki sukobi (na
primjer izmeu razvijenih i nerazvijenih segmenata) mogu postati pri-
mjetni. Sustav se kao cjelina uputa u promatrako ponaanje, traei
alternative koje bi mogle osigurati bolju adaptaciju. Promatranje moe
dovesti do toga da dijelovi drutva prigrle niz novih ideologija i ivot-
nih stilova, od kojih su mnogi stranog porijekla (kao to je obilje novih
religija u carskom Rimu). Hijerarhija moe neke od njih smatrati ne-
prijateljskima i subverzivnima, dok drugi nakratko postaju pomodni.
Istodobno, u industrijskom drutvu koje se suoava s padom graninog
IPJ
prinosa moe doi do poveanja ulaganja u istraivanje i razvoj (koliko
to dozvoljavaju smanjeni resursi), u kojima se trai rjeenje za smanji-
vanje produktivnosti, kao i u kolovanje, budui da se pojedinci poku-
avaju pozicionirati tako da ugrabe maksimalni udio iz osjetno sve sla-
bije privrede. Porezi rastu, a infacija se poinje osjeati. Prije toke B2,
C2 investicije i intenziviranje jo uvijek mogu proizvesti pozitivnu ko-
rist, ali kolaps je sve vjerojatniji.
Podruje izmeu B2, C2 i B1, C3 je kritino. Na tom dijelu krivu-
lje poveavanje kompleksnosti moe donijeti ak i poveanu general-
nu korist, a ekonomskom sustavu i bazi koja odrava drutvo nameu
se porezi do toke u kojoj produktivnost opada. Svi segmenti dru-
tva nadmeu se za sve manji ekonomski proizvod. To je sfera iznimne
osjetljivosti, budui da e vei nemiri ili izbijanje kriza pasti na ple-
a drutva koje barata nedovoljnim rezervama. Smanjio se viak pro-
izvoda za investicije u istraivanje i razvoj. Promatrako ponaanje
iz prethodnog stadija moe se prekinuti ako hijerarhija, u pokuaju da
povea djelotvornost, nametne rigidnu kontrolu ponaanja (kao u ka-
snom carskom Rimu).
Kako drutvo evoluira du krivulje iza toke B2, C2, ono prolazi niz
toaka kao to su B1, C3 u kojima trokovi kompleksnosti rastu dok
korist, u odnosu na prijanja razdoblja s njima svojstvenom niom ra-
zinom ulaganja, zapravo opada. Dakle, korist koja se od ulaganja polu-
uje na toki B1, C3 nije vea od one na toki B1, C1, dok je granina
produktivnost na toj kasnijoj toki manje poeljna. Drutvo na B1, C3
nalazi se u ozbiljnoj opasnosti od kolapsa zbog raspada na dijelove (kao
i svake izvanjske prijetnje), budui da sastavne drutvene jedinice uvi-
aju kako bi strategija presijecanja veza s regionalnim entitetom mogla
donijeti znatno poveanu graninu produktivnost (ili kako ve razviju
taj koncept). Zbog toga dolazi do pobuna i seljakih ustanaka koji do-
datno oslabljuju dravni entitet. Na toki kao to je B1, C3 sve bra de-
zintegracija, kakvu predvia Renfrew (1979) na temelju topoloke ma-
tematike teorije katastrofe, postaje vjerojatna i oekivana.
Vano pitanje glasi: zato se u trenutku kad granina produktivnost
IP4
vie ne moe rasti ne stvori situacija ravnotee? Zato drutvo koje je
doseglo neki optimum omjera trokova/koristi za svoje ulaganje u kom-
pleksnost ne moe jednostavno poivati na svojim postignuima? Iako
je u, komparativno gledajui, jednostavnijim sakupljakim drutvima
koja su demografski feksibilna dugotrajna ravnotea moda mogua,
ona nije vjerojatna u kompleksnijim uvjetima vee gustoe stanovni-
tva. Lovci i sakupljai obino imaju mogunost da se u sluaju pomanj-
kanja resursa raspre, pa se u pogoenim podrujima smanjuje gusto-
a stanovnitva. Poljoprivrednici raspolau istom opcijom dokle god
mogu pronai nova zemljita (npr. Renfrew 1982: 275; North i Tomas
1973; Rostow 1960: 34). No kad demografski i/ili sociopolitiki fakto-
ri zatvore mogunost rasprivanja veeg dijela stanovnitva, rjeenje za
krizu esto mora imati oblik poveanih ekonomskih i/ili sociopoliti-
kih investicija. Budui da se svako stanovnitvo suoava s problemima,
kompleksna drutva stalno moraju razvijati svoje organizacijske spo-
sobnosti namijenjene svladavanju novih problema. A kako takvo rjea-
vanje problema zahtijeva vee organizacijske investicije (da nastavimo
ideju koju smo razvili u ovom poglavlju) granini e prinos od ulaganja
u kompleksnost na kraju opasti.
Alternative kolapsu
Dosta grae iz prethodnih odlomaka moglo bi djelovati kao kakvo zlo-
guko proroanstvo iz Rimskog kluba (npr. Meadows et al. 1972). Eko-
nomisti i drugi s pravom e se upitati je li to sve doista neizbjeno, ili
spas u vidu kakve tehnike inovacije moe sprijeiti kolaps i omoguiti
kontinuirani razvoj. Sa svim je tim povezano i pitanje budunosti su-
vremenih kompleksnih drutava. Iako e i o njima biti rijei, tu emo
raspravu odgoditi za kasnije poglavlje. Zasad emo se ukratko pozaba-
viti pitanjem inovacija i razvoja, s naglaskom na drevna drutva.
Tehnike su inovacije, a posebice institucionalizirane inovacije ka-
kve poznajemo danas, pojava netipina za ljudsku povijesti (Elster 1983:
105). One zahtijevaju odreena ulaganja u istraivanje i razvoj. Naime,
IP5
teko je postii isplativost takvih ulaganja u drutvu koje se temelji na
poljoprivredi i proizvodi skroman viak po stanovniku. Tehnike ino-
vacije esto su odgovor na pomanjkanje radne snage, to je pojava koja
je u drevna vremena bila iznimno rijetka (Walbank 1967: 7980). Zbog
toga je tehniki razvoj u drutvima ija se privreda nije temeljila na fo-
silnom gorivu uglavnom bio minimalan. Kad bi se tehnike inovacije u
drevnim drutvima i pojavile, esto su zapravo smanjivale produktiv-
nost radne snage (Renfrew 1982: 272; v. takoer Wilkinson [1973]).
Tehnike su inovacije u industrijskim drutvima odgovor na tri-
ne uvjete, konkretne fzike potrebe i ekonomske pritiske (Wilkinson
1973; Mensch 1979). No one nisu uvijek univerzalno rjeenje, kako to
esto mislimo. U svojoj analizi uloenog i dobivenog (uz korekcije zbog
infacije) u privredi Sjedinjenih Drava izmeu 1947. i 1958, Carter je
otkrio da je tehnoloka promjena (ili napredak!) zapravo zahtijevao
ulaganja u iznosu od dodatnih 14 milijardi dolara, kako bi se zadovolji-
la ista konana [nacionalna] potreba (1966: 29). Kako smo spomenu-
li ranije, tehnoloke su inovacije podlone zakonu opadajuih prinosa,
a to ima tendenciju smanjivanja (ali ne i eliminiranja) njihova dugo-
ronog potencijala za rjeavanje ekonomskih slabosti. Oslanjajui se na
podatke koje navodi Wolfe (1960), Scherer primjeuje da ako trokovi
za istraivanje i razvoj moraju rasti godinjim tempom od 45 posto,
pri emu poveavaju produktivnost za 2 posto, takav se trend ne moe
nastaviti do u beskonanost, inae bismo jednog dana svi morali biti
znanstvenici. Scherer je podjednako pesimistian i u vezi perspektiva
dugoronog porasta proizvodnje (Scherer 1984: 239, 268269). Colin
Renfrew tono istie (u kontekstu rasprave o razvoju egejske civilizaci-
je) da je i sam ekonomski razvoj podloan padu granine produktivno-
sti (1972: 3637).
Najbolji nain da se u ljudskim drutvima postigne stalan socioeko-
nomski rast i izbjegne ili zaobie (ili bar fnancira) pad granine pro-
duktivnosti jest pronalaenje novog izvora energije u trenutku kad po-
stane jasno da granina produktivnost poinje opadati. U suvremenim
je drutvima to postignuto uporabom rezervi fosilnog goriva i atoma.
IP
Drutva kojima nedostaju tehniki preduvjeti nuni za takav razvoj
najee padaju u iskuenje da nove energetske izvore priskrbe teritori-
jalnom ekspanzijom. To se iskuenje pojavljuje kako u drutvima jed-
nostavnih poljoprivrednika (Vayda 1961a), tako i u velikim carstvima.
Kad god granini troak fnanciranja potreba drutvenog sustava na
temelju lokalne godinje proizvodnje postane vidljivo previsok, takvo
rjeenje mora djelovati privlano.
Teko da moramo dodatno argumentirati snagu te privlanosti. Us-
pon i irenje carstava, naime, prua nam jedan od nedvojbenih kame-
na kunje u povijesti. Ako je takvo irenje uspjeno, ono donosi barem
kratkoronu prednost putem pronalaenja potrebnih izvora energije,
budui da se rezerve koje je prikupilo podjarmljeno stanovnitvo i dio
njihove godinje proizvodnje usmjeravaju u dominantnu politiku je-
dinicu.
Kad na scenu stupi novi element ekonomskog sustava, bilo da je
rije o tehnikoj inovaciji ili izvoru energije, on e esto, barem pri-
vremeno, povisiti graninu produktivnost. No, dugorono gledajui,
granini e prinos (zbog razloga koje smo rastumaili ranije u ovom
poglavlju) na koncu ponovo poeti opadati. Taj je proces prikazan na
slici 20. U krivulji prikazanoj na tom slici, B1, C1 predstavljaju toku u
kojoj se pod pritiskom opadajuih prinosa prihvaa produktivna teh-
nika inovacija ili nov izvor energije. Poinje rasti granina produk-
tivnost onih elemenata kompleksnosti koji su povezani sa stjecanjem
i poetnim razvojem novog energetskog izvora. (To se moe dogoditi
odmah ili nakon odreenog vremena, kao u Wilkinsonovoj [1973] ra-
spravi o razvoju privrede utemeljene na uporabi ugljena.) No na kon-
cu se stie na narednu toku pada graninog prinosa, to pretkazuje
potrebu za daljnjim inovacijama ili irenjem, ili pak pojavu kolapsa.
Krivulja na slici 20 predstavlja realistiniji prikaz ekonomske povijesti
nekih drutava od one na slici 19, ali to samo dodatno naglaava po-
novljiv problem graninog pada.
Slika 20. Granini proizvod sve vee kompleksnosti, uz tehnoloku inovaciju ili stje-
canje novog izvora energije.
okomito: Korist od kompleksnosti
IP7
vodoravno: Stupanj kompleksnosti
Ako je kompleksno drutvo koje je pribjeglo opciji teritorijalnog i-
renja uspjeno, ono na koncu dolazi do toke gdje daljnja ekspanzija za-
htijeva prevelike granine trokove. Kilometri i kilometri granine crte
koji se moraju braniti, veliina podruja kojim valja upravljati, veliina
administracije koja je za to potrebna, trokovi smirivanja internih pro-
blema, udaljenost izmeu prijestolnice i granice koju valja prijei te po-
java rivala sve to skupa ima poguban uinak po daljnji razvoj. Zbog
toga, kako je pokazao Taagepera (1968), porast carstva uglavnom slije-
di logistiku krivulju (slika 21). Rast poinje polako, ubrzava se kako se
nov izvor energije djelomino ulae u daljnja teritorijalna irenja, a za-
tim opada kad granini trokovi daljnje ekspanzije postanu previsoki.
Slika 21. Krivulje rasta carstava (prema: Taagepera 1968: 172). Pretisak zahvaljujui
dozvoli Society for General Systems Research.
okomito: Podruje (u 10
6
kvadratnih milja)
vodoravno: 1. crte: Rimsko Carstvo
2. crte: Otomansko Carstvo
3. crte: Carska Rusija
4. crte: trinaest kolonija i Sjedinjene Amerike Drave
Nakon osvajanja potrebno je kontrolirati, administrirati i braniti
osvojene, podjarmljene zemlje. Poslije odreena vremena, podinjeno
stanovnitvo iz tih zemalja nerijetko stjee barem djelomian graan-
ski status, to im donosi odreene povlastice zbog doprinosa hijerarhi-
ji, te ih ini manje pogodnim za eksploatiranje. Zahvaljujui pljakama
i nagomilanim vikovima, nov izvor energije dobiven putem osvajanja
najvii je na poetku, ali zatim poinje opadati. On se smanjuje kako
rastu administrativni trokovi i trokovi okupacije te kako podreeno
stanovnitvo zadobiva politika prava i privilegije. Na koncu granini
prinos od osvajanja poinje opadati, to drutvo vraa na njegove pri-
janje probleme. Meutim, sada su granini trokovi daljnjih teritori-
jalnih irenja jo vie porasli.
Dakle, bez ovisnosti o energetskim izvorima kao to su fosilna go-
riva, ogranieni tehniki razvoj za kakav je drevni svijet bio sposoban,
kao i velika teritorijalna irenja po kojima je bio poznat, mogli su pru-
iti samo privremeni predah od pada granine produktivnosti. Ova je
IP8
posljednja tendencija posebice dovodila do situacije u kojoj je kolaps,
ako bi do njega dolo, pogubnije utjecao na daleko vei teritorij no da
do ekspanzije nije dolo.
IPP
5. Evaluacija: kompleksnost i
granini prinos u drutvima
koja doivljavaju kolaps
Ljudi ude za neredom.
Kineski pjesnik o kolapsu dinastije Chou (cit. prema Creel [1970:
431])
Okvir prethodnog poglavlja bavio se prvenstveno odnosima dobivenog
i uloenog kod ulaganja u kompleksnost. Prijelaz prema veoj kom-
pleksnosti isprva se poduzima radi ublaavanja kriza ili jednostavno
zato to se ukazala neka povoljna prilika, i u poetku predstavlja raci-
onalnu, produktivnu strategiju koja donosi povoljan granini prinos.
Meutim, kombinacija neprekidnog pritiska, nepredvienih problema
i trokova sociopolitike integracije najee sniava granini prinos.
Kako granini prinos od kompleksnosti pada, kompleksnost kao strate-
gija donosi komparativno sve manju korist uz sve vei troak. Drutvo
koje se ne moe suprotstaviti tom trendu, tako to, recimo, pone kori-
stiti novi izvor energije, postaje osjetljivo na krize koje tako oslabljeno
ili osiromaeno ne moe prebroditi, i ugroeno sve slabijom podrkom
u stanovnitvu. Nastavkom tog trenda kolaps postaje matematiki vje-
rojatan, budui da vremenom raste mogunost pojave neke nesavladi-
ve krize. U meuvremenu, drutvo se nalazi u razdoblju ekonomske
stagnacije, politikog slabljenja i smanjivanja teritorija.
Idealan nain ocjene tog modela bio bi izolirati i kvantifcirati ulo-
eno i dobiveno od razliitih pojava drutvene kompleksnosti te zacr-
200
tati tok promjena uloenog i dobivenog kroz vrijeme. Dugotrajna raz-
doblja znaajnijeg pada graninog prinosa od kompleksnosti trebala bi
predstavljati periode osjetljivosti na kolaps. No, ni jedno drevno dru-
tvo koje je doivjelo kolaps nije biljeilo podatke nune za provedbu ta-
kvog kvantitativnog testa; zapravo, mnoga uope nisu imala pisane do-
kumente. (Takve je podatke teko prikupiti ak i za suvremena drutva
[Mansfeld 1971: 3536].)
Umjesto toga, strategija ovog poglavlja bit e detaljno prouiti tri
kompleksna drutva koja su doivjela kolaps. Cilj nam nije kvantitativ-
no provjeriti teoretske okvire (jer to je nemogue), ve defnirati poma-
u li ti okviri da razumijemo kolaps u konkretnim sluajevima.
Odabrali smo tri testna sluaja koji e reprezentirati irok spektar
sociopolitike kompleksnosti, a kako bismo osigurali da e objanjenje
biti primjenjivo na razliite tipove drutva. S obzirom na to ogranie-
nje, odabrani sluajevi vjerojatno predstavljaju najbolje dokumentirane
primjene razliitih razina kompleksnosti. Ti sluajevi su:
Zapadno Rimsko Carstvo. Rimsko Carstvo nesumnjivo spada
u najkompleksnija, najutvrenija i teritorijalno najrasprostranjeni-
ja drutva koja su doivjela kolaps. Ono je, zahvaljujui literaturi, i
meu najbolje dokumentiranim drutvima. Ta e literatura biti te-
melj naeg istraivanja.
Civilizacija Maja klasinog perioda iz Junih nizina. Civilizacija
Maja klasinog perioda razvila se iz malih, neovisnih naselja u po-
litike entitete koji su funkcionirali na razini gradova-drava, te u
regionalne sustave u kojima su vodea politika sredita dominira-
la teritorijem od vjerojatno nekoliko tisua kvadratnih kilometara.
Iako su Maje bile pismen narod, njihove zapise do danas ne razu-
mijemo u potpunosti. Nae znanje o kolapsu Maja prvenstveno po-
tjee iz arheolokih istraivanja.
Chacoansko drutvo s amerikog jugozapada. Organizirani u
formi hijerarhijske regionalne konfederacije, Chacoanci bili su naj-
1.
2.
3.
20I
kompleksnije prethistorijsko drutvo koje se razvilo na platou Co-
lorado u Sjevernoj Americi. To je takoer i najmanje kompleksno
drutvo kojim emo se pozabaviti u ovom poglavlju, drutvo koje
nikad nije postalo prava drava, sklona provoenju odreenog tipa
prinude. Chacoanci nisu imali pisanih zapisa, pa ih poznajemo is-
kljuivo na temelju arheolokih nalaza.
Osim to reprezentiraju razliite razine kompleksnosti, ti nam sluajevi
omoguuju da ocijenimo je li zadani okvir koristan za shvaanje povi-
jesno i arheoloki poznatih sluajeva kolapsa.
Kolaps Zapadnog Rimskog Carstva
Paradoksalno, Rimsko Carstvo je i jedan od najveih uspjeha i jedan od
najveih neuspjeha u povijesti. injenicu da moe biti i jedno i drugo
mogue je objasniti analizom njegova graninog prinosa od ulaganja u
kompleksnost tijekom uspona i pada carstva.
Kolaps Rimskog Carstva na zapadu ne moe se jednostavno pripi-
sati porastu broja upada barbara, ekonomskoj stagnaciji ili graanskim
ratovima, kao ni takvim nejasnim procesima kao to su smanjivanje
graanske odgovornosti, prihvaanje kranstva ili loa uprava. U pro-
cesu kolapsa djelovalo je vie elemenata, ali da bismo ga razumjeli, mo-
rat emo se vratiti u doba nastanka Rima.
Bez obzira koji su imbenici doveli do irenja Rima u nekoliko po-
sljednjih stoljea pr. Kr., neke su njihove posljedice zadivljujue. Takva
je, recimo, bila sklonost Rimljana za seobom u novoosvojene provinci-
je (Gibbon 177688: 32; Levy 1967: 56; Weber 1976: 394395; Rostovt-
zef 1926: 15). Treba primijetiti da je irenje Rima uslijedilo nakon po-
litikih sukoba plebejaca i patricija u 4. i 5. stoljeu pr. Kr., kao i nakon
podjele zemlje seljacima prema Lex Licinia iz 367. godine pr. Kr. Iako
te injenice potpiruju spekulacije o uzrocima rimske ekspanzije jesu
li je potakle prilike kojima se nije moglo odoljeti, prijetnja kakve opa-
snosti, apstraktna politika, demografski pritisak u Italiji ili pak neka
202
kombinacija ovih i drugih elemenata takve su spekulacije izvan inte-
resa naeg rada. Ono to se ini prilino izvjesnim jest da elja, pa ak i
sklonost Rimljana prema emigraciji mora ukazivati na neko pomanjka-
nje povoljnih prilika u domovini. U onoj mjeri u kojoj su vanjske akvi-
zicije pomogle zadovoljenju te potrebe, postojala su valjana drutvena,
politika i ekonomska opravdanja za politiku ekspanzije barem na
strani osvajaa.
Politika ekspanzije ispoetka je bila veoma uspjena. Rim ne samo
da je pljakao nagomilane vikove i radnu snagu iz osvojenih provin-
cija, ve je uvodio i trajne namete, takse i zemljine rente. Posljedice za
Rim bile su vie nego blagotvorne. Godine 167. pr. Kr. Rimljani su do-
li u posjed bogatstava makedonskog kralja, a to im je dostignue omo-
guilo da ukinu oporezivanje samih sebe. Nakon pripajanja kraljevstva
Pergama, 130. godine pr. Kr., dravni se budet udvostruio, porastavi
sa 100 na 200 milijuna sestercija. Pompej ga je poveao na daljnjih 340
milijuna sestercija nakon osvajanja Sirije, godine 63. pr. Kr. Kad je Ju-
lije Cezar osvojio Galiju, priskrbio je toliko zlata da mu vrijednost pala
za 36 posto (Levy 1967: 6265).
Uz tako izdanu isplativost, rimska su osvajanja u vrijeme Republi-
ke ekonomski izdravala sama sebe. Niz poetnih pobjeda kojima se
pribjeglo u svrhu samoouvanja poeo je sve vie osiguravati ekonom-
ske osnove za daljnja osvajanja. U posljednja dva stoljea pr. Kr. rim-
ske su pobjede vjerojatno bile gotovo besplatne, u ekonomskom smislu,
budui da su osvojene nacije snosile trokove daljnjih ekspanzija (A.
Jones 1974: 114115).
Taj je proces kulminirao Oktavijanovim (kasnije Augustovim) osva-
janjem Egipta. Plijen iz Egipta omoguio je Augustu da novac podijeli
rimskom plebsu te da ak, u sluaju potrebe, smanji manjak u drav-
nom budetu iz vlastite riznice (Frank 1940: 79, 15). No geometrijska
ekspanzija rimske republike zavrila je pod principatom (carevi od Au-
gusta do Dioklecijanova stupanja na tron [284. po. Kr.]) (v. sliku 22).
August (27. pr. Kr. 14. po. Kr.) je prekinuo politiku ekspanzije, po-
sebno nakon gubitaka koje su Rimu nanijeli Germani, i umjesto toga se
20J
koncentrirao na odravanje stabilne vojske i blagostanja koje su uzdr-
mali graanski ratovi.
Nakon uspostavljanja carske vladavine povjesniari obino govore
o dogaajima na temelju kronologije niza careva. Kako bismo olakali
daljnju raspravu, pripremili smo tablicu 5 koja donosi datume vladavi-
ne svih careva. Te emo datume povremeno umetati u tekst kad mogu
pojasniti nau analizu.
S krajem geografskog irenja dolo je i do odgovarajueg pada do-
bitaka od osvajanja (A. Jones 1974: 124). Od Augusta do Dioklecijana,
veina je careva bila suoena s bar djelominim nedostacima prihoda
(Heichelheim 1970: 270). August se nerijetko alio na fskalni manjak i
esto je bio nesklon fnancirati ak i skromnu dravnu upravu i vanjsku
politiku koju je sam uspostavio (Gibbon 177688: 140; M. Hammond
1946: 75). Rimskim je graanima nametnuo porez od pet posto na na-
sljedstvo i ostavtinu (Gibbon 177688: 142). Taj porez, uspostavljen
radi osiguranja vojnih mirovina (Frank 1940: 7), bio je krajnje nepo-
pularan budui da je stanovnitvo Rima bilo osloboeno poreza jo od
vremena kasne Republike.
Slika 22. Rimsko Carstvo u Hadrijanovo doba.
lijevo gore: mjerilo
engleske milje
kilometri
Tablica 5. Rimski carevi
5
Car Vladavina
August 27. pr. Kr. 14. po. Kr.
Tiberije 1437. po. Kr.
Kaligula 3741.
Klaudije 4154.
Neron 5468.
Galba 6869.
Oton 69.
Vitelije 69.
Vespazijan 6979.
Tit 7981.
Domicijan 8196.
5
Prema: Rostovtzef (1926: 632633), Boak and Sinnigen (1965: 533535) i Gibbon (1776
88).
204
Nerva 9698.
Trajan 98117.
Hadrijan 117138.
Antonin Pio 138161.
Marko Aurelije 161180.
Lucije Ver 161169.
Komod 180192.
Pertinaks 193.
Didije Julijan 193.
Septimije Sever 193211.
Klodije Albin 193197.
Pescenije Niger 193194.
Karakala 211217.
Geta 209212.
Makrin 217218.
Dijadumenijan 218.
Elagabal 218222.
Aleksandar Sever 222235.
Maksimin 235238.
Gordijan I 238.
Gordijan II 238.
Balbin 238.
Pupijen 238.
Gordijan III 238244.
Filip 244249.
Decije 249251.
Trebonijan Gal 251253.
Voluzijan 251253.
Emilijan 253.
Valerijan 253260.
Galijen 260268.
Klaudije II 268270.
Kvintil 270.
Aurelijan 270275.
Tacit 275276.
Florijan 276.
Prob 276282.
Kar 282283.
Karin 283285.
Numerijan 283284.
Dioklecijan 284305.
Maksimijan 286305.
Konstacije I 305306.
Galerije 305311.
Konstantin I 306337.
Konstantin II 337340.
205
Konstans 337350.
Konstacije II 337361.
Julijan 360363.
Jovijan 363364.
Valentinijan I 364375.
Valens 364378.
Gracijan 367383.
Valentinijan II 375392.
Teodozije I 379395.
Arkadije (I)
6
395408.
Honorije (Z) 395423.
Teodozije II (I) 408450.
Valentinijan III (Z) 423455.
Marcijan (I) 450457.
Maksim (Z) 455.
Avit (Z) 455456.
Leon (I) 457474.
Sever (Z) 461465.
Antemije (Z) 467472.
Olibrije (Z) 472.
Glicerije (Z) 473474.
Leon II (I) 473474.
Nepot (Z) 474475.
Zenon (I) 474491.
Romul Augustul (Z) 475476.
Glavni su trokovi Carstva, u razna vremena, ukljuivali plae, hra-
nu i stonu hranu za vojne postrojbe, dravne slubenike i druge na-
mjetenike (npr. u kasnije doba i radnike u carskim tvornicama oruja),
javne radove, potansku slubu, uniforme za vojsku i dravne slubeni-
ke, kolstvo i dravnu milostinju (A. Jones 1974: 35). No uvijek je glav-
ni troak bio onaj vojni, iako ni rimska dravna milostinja nije bila ba
beznaajna. Tako je Julije Cezar poeo s pomoi za 320.000 korisni-
ka milostinje, to je bila gotovo treina svih graana. Zatim je pomo
smanjio na 150.000, ali broj je ponovo porastao. Od Augusta do Klau-
dija (4154. po. Kr.), otprilike 200.000 glava obitelji primalo je besplat-
nu penicu. Za transport te penice bila je potrebna posebna fota, kao i
pristanita na Tiberu te luka u Ostiji, a i brojni vlasnici brodova i peka-
ri (Levy 1967: 69, 77). U srednjem razdoblju Augustove vladavine go-
6
Oznake vladara Istonog (I) ili Zapadnog (Z) carstva nakon smrti Teodozija I (395).
20
dinji je prihod Rima iznosio kakvih petsto milijuna sestercija (Frank
1940: 53) (sestercij je bio kovani novac, a isprva je jedan srebrni denar
vrijedio etiri sestercija [Mattingly 1960: 122]). S takvim je prihodom
August uspostavio vojsku od 25 legija. Plaa svakog pojedinanog legi-
onara bila je odreena na 225 denara godinje.
Usprkos stagnaciji prihoda nakon smanjenja razmjera ekspanzije,
kao i nerijetko zahtjevnom vladavinom nad provincijama, od ranog
Carstva defnitivno je bilo koristi. Vodila se briga o miru i sigurnosti
kako u inozemstvu, tako i kod kue, granice su se odravale, trgovina
je bila zatiena, a poduzimali su se i projekti javnih radova (Toutain
1968: 253259). U ranom je Carstvu vladao relativan prosperitet (M.
Hammond 1946: 34), iako drava katkad nije uspijevala dobro uprav-
ljati bogatstvom koje je privremeno zgrnula prijanjim osvajanjima.
Rimska se privreda najveim dijelom zasnivala na poljoprivredi.
Procjenjuje se da je u kasnijem Carstvu poljoprivreda osiguravala i-
tavih 90 posto dravnih prihoda. Trgovina i industrija bile su pak re-
lativno beznaajne. Jedan od glavnih razloga za to bila je visoka cijena
kopnenog prijevoza. Vrijednost jednih kola penice, na primjer, udvo-
struila bi se svakih 480 kilometara prijevoza kopnom, a vrijednost te-
reta koji se mogao prevesti na jednoj devi udvostruila bi se svakih 600
kilometara. Kopneni je prijevoz bio toliko skup i neefkasan da esto
nije bilo mogue pomoi podrujima pogoenim glau u unutranjo-
sti, jer se lokalni vikovi nisu mogli na ekonomian nain prevesti u
podruja kojima je vladala nestaica. Pomorski je prijevoz, iako riskan-
tan i ogranien na pojedina godinja doba, bio daleko ekonominiji.
Bilo je, na primjer, jefinije prevesti itarice brodom s jednog na drugi
kraj Mediterana nego ga prevoziti kolima kakvih 120 kilometara. Pre-
ma ediktu o cijenama, koji je Dioklecijan izdao 301. godine po. Kr.,
cestovni je prijevoz bio 28 do 56 puta skuplji nego pomorski. Vanost
Egipta kao izvora hrane za Carstvo nije bila samo u veliini poljopri-
vredne proizvodnje, ve i u njegovoj blizini kao pomorskog odredita.
I tako su jedina dobra koja su se mogla proftabilno prevoziti na da-
leka odredita bila ona velike relativne vrijednosti odnosno, luksuzna
207
dobra. Vei dio stanovnitva, koji je ovisio o vlastitoj poljoprivrednoj
proizvodnji, nije si mogao priutiti takva dobra. Tako je vea industri-
ja postojala samo u malobrojnim gradovima, a veinu lokalnih potreba
zadovoljavali su seoski obrtnici (A. Jones 1964: 841844, 1974: 30, 37
39, 83; Duncan-Jones 1974: 1, 368; M. Hammond 1946: 7071).
Imperijalna superstruktura zasnovana na poljoprivredi uglavnom je
mogla podmirivati tekue trokove, ali su se problemi javljali pri rjea-
vanju kriza. Porezi su obino imali fksnu stopu, dakle nisu bili dovolj-
no feksibilni da bi se mogli povisiti za vrijeme kriza. Dravna je upra-
va funkcionirala iskljuivo na bazi gotova novca i rijetko je posuivala
novac, a njezin je budet je u najboljem sluaju bio minimalno plani-
ran. Trokovi su imali tendenciju rasta, a neko se vrijeme to dogaalo i
s dravnim prihodima. Rimski je prihod porastao s oko 500.000 sester-
cija sredinom Augustove vladavine na otprilike 1.200.000 do 1.500.000
sestercija pod Vespazijanom (6979. godina po. Kr.). Vladavine nekih
careva bile su izuzetno skupe, kao to je bio sluaj s Klaudijem (41
54. godina po. Kr.) koji je poduzeo velike javne radove i osvojio Brita-
niju. Rezerve koje bi prikupili oprezniji vladari brzo su troili njihovi
nasljednici (Frank 1940: 42, 53; Heichelheim 1970: 249, 270; A. Jones
1974: 189).
Nakon to bi stupili na prijestolje, carevi su se esto suoavali s neli-
kvidnom dravnom upravom pa su rijetko bili u stanju akumulirati re-
zerve za hitne sluajeve. Zaliha kovanog novca esto je u sluaju pojave
izvanrednih trokova bila nedovoljna. Kako bi se suoio s tim proble-
mom, Neron je 64. godine po. Kr. zaeo jedan postupak koji je kasni-
jim vladarima bivao sve primamljiviji (v. tablicu 6 i sliku 23). Smanjio
je vrijednost srebrnog denara povisivi udio temeljnog metala na de-
set posto. Osim toga, malo je smanjio veliinu denara i zlatnog aureusa
(novca koji je prvobitno vrijedio 25 denara) (A. Jones 1974: 191; Hei-
chelheim 1970: 213214; Mattingly 1960: 121).
No, to nije bilo trajno rjeenje, pa se Vespazijan, koji je broj legi-
ja povisio na 30 (M. Hammond 1946: 76), suoio s hitnom potrebom
za novcem. Zbog toga je povisio poreze i dodatno devalvirao novac
208
(Frank 1940: 4447; Finley 1973: 90). Problem su dodatno pogorali
Domicijan (8196. po. Kr.), koji je poveao godinju plau legionara na
300 denara, i Nerva (9698), koji je uspostavio javni sustav skrbi za si-
road u Italiji (M. Hammond 1946: 82; Duncan-Jones 1974: 288).
Car Trajan (98117. po. Kr.) latio se ambicioznog i skupog pot-
hvata vojne ekspanzije. Iako je pothvat bio uspjean na terenu, plijen
iz osvojenih zemalja oito nije pokrio ni trokove Trajanovih kampa-
nja. Osim toga, vie od jedne treine plijena bilo je podijeljeno grad-
skoj sirotinji (kakvih 650 denara po osobi). Zbog toga je denar, koji je
pod Domicijanom i Nervom bio vraen na standard iz Neronova doba,
devalvirao 15 posto, na razinu od 79 do 88 posto istoe (Rostovtzef
1926: 309; M. Hammond 1946: 7576, 78; Frank 1940: 68, 91; Mattin-
gly 1960: 184).
Trajanov nasljednik Hadrijan (117138) prekinuo je s fnancijski
neodrivom politikom ekspanzije i napustio novoosvojene teritorije u
Mezopotamiji i Asiriji. No istodobno je uveo sustav dravne potpore u
Ateni, dijelio milostinju sirotinji u iznosu od 1000 denara po osobi te
svojim putovanjima i graevnim projektima naprtio dravi velike tro-
kove. Radi ekonomiziranja vojnih trokova, od Hadrijanova vremena
nadalje vojne su se jedinice sastavljale od, po mogunosti to vie, ljud-
stva s lokaliteta na kome su i bile stacionirane. Hadrijan je povreme-
no oslobaao stanovnitvo od poreza, to moda govori o tome da bi u
njegovo vrijeme poveanje poreza dovelo do problema (Bernardi 1970:
38).
Sljedei je car, Antonin Pio (138161), pokuao srezati veliinu Ha-
drijanove administracije. Pokuao je smanjiti broj dravnih inovnika,
te je ak prodao dio posjeda u carskom vlasnitvu. Iako je Antonin Pio
esto dijelio milostinju stanovnitvu Rima (u iznosu od 800 denara po
osobi), u dravnoj je blagajni nakon njegove smrti ostao znaajan viak,
sveukupno 675 milijuna denara (A. Jones 1974: 189; Weber 1976: 406;
Frank 1940: 71, 72, 76; Rostovtzef 1926: 315; Mattingly 1960: 184).
No taj je viak bio kratkotrajan. Za vladavine Marka Aurelija (161
180) Carstvo je poelo pucati te se suoilo s dvjema velikim krizama.
20P
Kao prvo, 165. ili 166. godine po. Kr. pojavila se strana kuga koja je
trajala otprilike 15 godina i odnijela velik broj ivota (u nekim podru-
jima ak 1/4 ili 1/3 stanovnitva [McNeill 1976: 116]). Kao drugo, rat
s germanskim plemenima drao je Marka Aurelija na terenu vei dio
njegove vladavine. Rimsko Carstvo, koje je dotad napredovalo zahva-
ljujui plijenu od teritorijalne ekspanzije i barem zadralo svoju stabil-
nost nakon to je ekspanzija zaustavljena a prihodi opali, bilo je pod
krajnjim pritiskom da se suoi s izbijanjem kriza tako velikih razmje-
ra.
Tablica 6. Obezvreenje denara od Nerona do Septimija Severa
Car Prosjenipostotaksrebra
Neron (5468. po. Kr.) 91,8
Galba (6869) 92,6
Oton (69) 98,2
Vitelije (69) 86,1
Vespazijan (6979) 84,9
Tit (7981) 80,3
Domicijan (8196) 90,8
Nerva (9698) 90,7
Trajan (98117) 85,4
Hadrijan (117138) 84,1
Antonin Pio (138161) 80,0
Marko Aurelije (161180) 76,2
Komod (180192) 72,2
Pertinaks (193) 76,0
Didije Julijan (193) 81,0
Septimije Sever (193211) 58,3
Trokovi ratova Marka Aurelija s barbarima premaili su razinu koju
je mogao podupirati redoviti prihod Carstva. Kao to se moglo i oeki-
vati, jedna od posljedica bilo je troenje vikova koje je stvorio Antonin
Pio. No ak i uz taj viak ratovi Marka Aurelija bili su preskupi za dr-
avne prihode, pa je car bio prisiljen fnancirati pothvate javnim aukci-
jama na kojima se prodavala vrijedna imovina Carstva. Osim toga, mo-
rao je uvesti nove poreze, a smanjio je i vrijednost denara na kakvih 70
do 78 posto srebra. Usprkos tim tekoama, car je plaao svoje vojnike
i darivao sirotinju.
7
Prema: Bolin 1958: 211.
2I0
Osim problema u fnanciranju ratova s barbarima, Marko Aureli-
je se suoio i s pomanjkanjem novaka za vojsku. Zbog toga je pora-
ene Markomane morao naseliti unutar granica Carstva, pod uvjetom
da mu osiguravaju novake za vojsku. To u neku ruku ne iznenauje.
Naime, iako je stanovnitvo moda poraslo pod ranim principatom,
do drugog se stoljea po. Kr. pojavio manjak slobodnjaka za poljopri-
vredne radove. To nije imalo samo posljedice po poljoprivredu, nego
i vojsku, budui da je veina novaka potjecala iz seoskog stanovnitva
(Boak 1955: 15, 1719; Frank 1940: 77, 92; A. Jones 1974: 194; Rostov-
tzef 1926: 326).
Prema odreenim pokazateljima, fnancijske su se krize proirile i
izvan vojske i vanjske politike. Gradovi u sklopu Carstva imali su ogra-
niene izvore prihoda, pa su izabrani dunosnici uglavnom dolazili iz
redova lokalne vie klase. Od njih se oekivalo da osobno fnanciraju
sve zadatke svojih institucija ili barem njihov dio. Kako su ti trokovi
vremenom rasli, rasla su i sredstva koja su dunosnici morali plaati. U
drugom stoljeu po. Kr. te su obveze postale tako zahtjevne da je broj
kandidata za takve slube poeo opadati (A. Jones 1974: 13, 28; Rostov-
tzef 1926: 342).
Komod (180192), nasljednik Marka Aurelija, za ovu je analizu za-
nimljiv uglavnom zbog daljnjeg obezvreenja denara. Pod njegovom se
vladavinom, naime, denar srozao na 67 posto srebra (Frank 1940: 92).
Slika 23.Obezvreenje denara od Nerona do Septimija Severa (podaci prema: Bolin
1958: 211). Prikazan je postotak srebra u denaru za sredinje razdoblje vladavine svakog
cara. Za godine 69. i 193. po. Kr. (koje su bile godine borbe za carsko prijestolje) prika-
zana je prosjena vrijednost svih neuspjenih careva.
okomito: postotak srebra
vodoravno: godina po. Kr.
Komodova je smrt obiljeila kraj Antoninske dinastije. Nakon borbi
oko nasljeivanja prijestolja do kojih je zatim dolo na koncu je ustoli-
en Septimije Sever (193211), no njegova je vladavina bila vrlo nesi-
gurna. Kako bi osigurao svoj poloaj, Septimije Sever, kao i njegovi na-
sljednici iz dinastije Severa, iao je na ruku vojsci. Tako stvoreni vojni
trokovi opteretili su fnancije. Septimije Sever je povisio vojniku pla-
2II
u na 400 denara godinje. Njegov nasljednik Karakala (211217) tu
je plau povisio na 600 denara, a na kraju dinastije Severa (235) ona je
iznosila 750 denara. Vojska je poveana na 33 legije. No, vojni troko-
vi nisu bili jedini problem. Septimije Sever je opteretio dravnu milo-
stinju dodajui ulje na popis besplatnih dobara. Mattingly je u vezi tog
vremena primijetio: Budui da su dravni trokovi konstantno rasli
neproporcionalno eventualnom poveanju prihoda, drava je nepre-
kidno ila u smjeru bankrota (1960: 124).
Kako bi namaknuo novac za sve to, Septimije Sever je obezvrijedio
denar na razinu izmeu 43 i 56 posto srebra. Poetkom 3. stoljea vri-
jednost denara je toliko pala da je Karakala uveo u uporabu novu kova-
nicu, antonianus. Iako je trebao vrijediti dva denara, stvarna je vrijed-
nost antonianusa bila manja (Mattingly 1960: 215). Njegov nasljednik
nije oklijevao da je snizi jo vie. Karakala je i smanjio udio zlata u au-
reusu. No upravo je denar bio kovanica koju se najvie isplatilo deval-
virati budui da se koristio za plaanje vojske, a to je bio glavni izdatak
u carskom budetu. Karakala je vjerojatno najpoznatiji po svojoj uredbi
212, kojom je dodijelio rimsko graansko pravo svim slobodnim sta-
novnicima Carstva. Kao posljedica toga, znatno se poveao broj osoba
podlonih rimskim porezima na nasljedstvo, koje je Karakala, uzgred
reeno, udvostruio.
Iako nam za razdoblje ranog Carstva nedostaje kvalitetnih podata-
ka, to kontinuirano obezvreivanje denara oito je bilo infacijske pri-
rode. Rob koji je u Komodovo vrijeme vrijedio, recimo, 500 denara, u
doba dinastije Severa prodavao se za 2500 (Mazzarino 1966: 153). S
obzirom na povlaenje iz uporabe starijih i vrednijih kovanica, ljudi
su, prirodno, radije plaali svoje obveze u novim kovanicama smanje-
ne vrijednosti.
Bande vojnih dezertera harale su dijelovima Carstva pod Komo-
dom, Septimijem Severom i Aleksandrom Severom (222235). Red je
poputao. Pa ipak, nemiri u ranom treem stoljeu bili su neznatni u
usporedbi s onima koji su nastupili nakon kraja dinastije Severa, 235.
godine po. Kr. (Rostovtzef 1926: 344380; A. Jones 1974: 194195;
2I2
Frank 1940: 8687, 9293; Boak 1955: 66; M. Hammond 1946: 76).
Pola stoljea od 235. do 284. godine po. Kr. bilo je razdoblje nevie-
nih kriza, tijekom kojeg je Rimsko Carstvo gotovo doivjelo svoj kraj.
Glavna obiljeja tog vremena bili su ratovi u inozemstvu i graanski
ratovi, upadi barbara, razaranja brojnih provincija, poveanje opsega
vojske i birokracije, fnancijska nuda i poveanje poreza, devalvaci-
ja i infacija bez presedana. MacMullen je prikladno opisao to vrijeme:
Demonstracija sposobnosti Carstva da se obrani bila je tako opsena i
sloena da je to jednostavno neshvatljivo (1976: 69). Carstvo je prei-
vjelo to razdoblje kriza, ali po visoku cijenu, pa je u etvrto stoljee po.
Kr. zakorailo kao jedna sasvim nova tvorevina.
To je razdoblje slabo dokumentirano u usporedbi s ostalima, ali i to
je simptomatino. Pismenost i poznavanje matematike oito su opa-
dali u treem stoljeu. To nije rezultiralo samo stvaranjem nezadovo-
ljavajue dokumentacije iz dotinog razdoblja, s kojom se povjesniari
danas moraju snalaziti, nego je utjecalo i na carsku vlast. Budui da je
manje ljudi znalo itati ili zbrajati, morale su opasti i kvaliteta i kvanti-
teta informacija koje su dolazile do uprave u tom kritinom razdoblju.
U Egiptu se nakon 250. godine po. Kr. prestalo s popisivanjem stanov-
nitva, a rije je bila o provinciji relativno nedirnutoj spomenutim pro-
blemima. Briga o ono malo preostalog kolstva a ni ono nije bilo re-
levantno za potrebe dravne uprave bila je tek retorika. Istodobno
je dolo do porasta misticizma i vjerovanja u spoznaju putem otkrive-
nja. Izvanjske su prijetnje dovele do porasta propagande o patriotizmu,
drevnim rimskim vrlinama i superiornosti u odnosu na barbare (Mac-
Mullen 1976: 13, 3844, 5051, 6566; Clough 1951: 159; Burckhardt
1949: 129).
Prosjena duljina carske vladavine u tom razdoblju nasilja i politi-
ke nestabilnosti bila je svega nekoliko mjeseci, a bilo je i dosta uzurpa-
tora (A. Jones 1964: 23). U tom razdoblju od pedeset godina postojalo
je najmanje 27 priznatih careva i barem dvaput toliko uzurpatora koji
su bili ubijeni; u jednom trenutku bilo je ak trideset pretendenata na
prijestolje. Djelomini popis careva i uzurpatora dan je u tablici 7. Do
2IJ
vladavine Dioklecijana (284305) broj careva i pretendenata ustalio se
na prosjeno najmanje jednog godinje, i tako polovicu stoljea. Mnogi
puani uope nisu znali tko je trenutano car nego samo da neki car
postoji (MacMullen 1976: 9394; Boak 1955: 23; Clough 1951: 155).
Tablica 7. Carevi i pretendenti od 235. do 285. g. po. Kr.
carevi pretendenti
Maksimin, 235238. Kvartin, 235.
Pupijen Balbin, 238.
Gordijan III, 238244.
Filip, 244249. Jotapijan, 248249. Pakacijan, 248249.
Decije, 249251. Licinijan, 250251.
Gal, 251253.
Emilijan, 253. Uranije, (248?) 253254.
Valerijan, 253260. Ingenije, 258. (259.?)
Galijen 260268. Regalijan, 260. Postum, 260.(?)268.
Klaudije II, 268270. Aureol, 260. Odenat, 262267.
Aurelijan, 270275. (?) Domicijan, 271.(?) Zenobija, 267273.
Tacit, 275276. Florijan, 276. Lelijan, 268.
Prob, 276282. Marije, 268.
Kar, 282283. Viktorin, 268270.
Karin, 283285. Tetrik, 270273. (274.?)
Carska je vladavina u tom razdoblju bila krhka i krajnje ovisna o na-
klonosti vojske. Vladari su morali poduzimati izvanredne aktivnosti da
uvjere stanovnitvo u svoju legitimnost i zadre potporu vojske. S tim
djelatnostima bili su povezani i veliki trokovi koji su, dodue, politiki
bili nuni, ali su se pojavili u trenutku nezapamene fnancijske krize.
Svaki novi car smrskao bi biste s portretima svojih prethodnika im bi
preuzeo vlast. Dodjeljivale su se lane titule i fabricirale su se neposto-
jee zasluge. Kovao se novac namijenjen kljunim vojnim jedinicama.
Poveavale su se subvencije proizvoaima luksuznih dobara za osob-
no kienje ili ukraavanje palaa. U nekim od najmranijih trenutaka
Aurelijan (270275) se osjetio pozvanim da povea izdatak za rimske
milodare, te je umjesto brana poeo dijeliti kruh, a svinjetina, sol i
vino nudili su se po snienim cijenama. U desetljeu prije Aurelijano-
ve vladavine popisu gradova u kojima su se dijelila potpora dodana je
Aleksandrija i drugi egipatski gradovi (MacMullen 1976: 4546, 9394,
8
Prema: MacMullen: 1976: 93.
2I4
98; Boak 1955: 66).
Popustila je sredinja kontrola nad mnogim provincijama, pa je u
nekolicini podruja privremeno uspostavljeno vie neovisnih carsta-
va. Galija, Britanija i panjolska su, na primjer, bile neovisne od 260.
do 274. godine. Meu djelomino uspjene pobune spadale su bune
Karausija i Alekta na sjeverozapadu (287296), Domicijana i Ahileja u
Egiptu (297) te Zenobije na istoku (267273). U provincijama kao to
su Galija i Palmira carska je pomo u vrijeme kriza bila toliko nedjelo-
tvorna da je uzurpacija lokalnih pretendenata bila razmjerno uspjena.
Svaki novi centar moi, bio on legitiman ili ne, trebao je vlastiti dvor i
kompletnu birokraciju, skupa sa slugama te, naravno, vojskom (Mac-
Mullen 1976: 93, 100; Boak 1955: 23; Rostovtzef 1926: 391).
Bilo je to vrijeme rasapa na lokalnoj razini. Na podrujima kao to
je Sicilija poraslo je bezvlae, a pljake su bile uestalije. Poljodjelci za-
kupnici naputali su zemlju, pa su se pojavile brojne razbojnike ban-
de. Egipatski su se poljodjelci razbjeali po movarama delte Nila. Po-
bunjenike bande oformljene u Galiji, nazvane Bagaudae, potisnuo je
Maksimin godine 286, ali su se pojavile ponovo sredinom etvrtog sto-
ljea i opstale sve do konca rimske vladavine (Gibbon 177688: 242
243; Rostovtzef 1926: 424, 437; Boak 1955: 27, 3840).
Trokovi dravne uprave rasli su u onim podrujima koja su jo bila
pod imperijalnom upravom. Porasli su se trokovi teritorijalne ekspan-
zije i brige oko gradova, trokovi za milostinju, kao i oni za izgrad-
nju cesta, palaa i skladita. Rasle su i vojne plae, kao i trokovi voj-
nih kampanja. Mogue je da su se fskalne obveze ak udvostruile, pri
emu se valja prisjetiti da je dravna uprava i prije krize raspolagala
ogranienim fondovima (MacMullen 1976: 102104, 107108). Uspr-
kos porastu trokova, javne su se usluge smanjivale, a zgrade ostajale
nepopravljene (A. Jones 1974: 29).
Jedino rjeenje za dravnu upravu bilo je povisiti poreze i dodat-
no devalvirati monetu. Karakala je poveao troak vojnih plaa na
70.000.000 denara godinje. Ne bi li podmirio taj troak, uveo je, kako
smo spomenuli ranije, novu kovanicu antonijan. Bila je to kovanica
2I5
teka kao i pola denara, ali joj je nominalna vrijednost iznosila dva de-
nara. Vie od pedeset godina kasnije, nakon razorne infacije, Aurelijan
je pokuao isti trik: u kontekstu monetarne reforme propisao je nomi-
nalnu vrijednost kovanica koja je bila daleko vea od njihove stvarne
vrijednosti. Cijene su skoile do neba. Mjenjai novca na Istoku presta-
li su primati carske kovanice. Pod carom Galijenom (260268) antoni-
jan je imao manje od pet posto srebra. Carstvo, zapisao je Mattingly o
tom razdoblju, je proglasilo bankrot, iako to nije glasno izreklo, i pre-
bacilo teret svoje nelikvidnosti na graane (1960: 186). U vrijeme cara
Aurelijana bilo je naelno nemogue dodatno obezvrijediti novac (A.
Jones 1964: 16, 26, 1974: 196; Levy 1967: 87; Heichelheim 1970: 214;
MacMullen 1976: 108109, 112; Mattingly 1960: 186).
Zbog pada pismenosti i slabog poznavanja matematike, dostupno
nam je malo stvarnih podataka o stopi infacije izmeu 235. i 284. go-
dine. Pouzdani kvantitativni podaci postaju dostupni tek s dolaskom
Dioklecijana na vlast. O njima emo raspravljati kad doemo do tog
vremena. No neki se uinci infacije mogu opaziti i prije Dioklecijana.
Kao i uvijek, glavne su rtve bili ljudi s fksnim dohotkom. Meutim,
za razliku od danas, u to se ubrajala dravna uprava i njezini zaposleni-
ci. Rimska dravna uprava prije Dioklecijana nije imala stvarni budet,
niti ekonomsku politiku kakvu poznajemo danas. Ovisila je o stopama
poreza koje su se rijetko mijenjale. Zbog toga se s dolaskom krize do-
hodak nije mogao poveati. U kasnom treem stoljeu valuta je bila to-
liko bezvrijedna da je drava pribjegla uvoenju radne obveze i robne
razmjene. Najstariji primjer prvog fenomena moda je bila radna obve-
za za zajednice obrtnika koji su imali obvezu graditi zidine oko Rima, a
koju je uveo Aurelijan. Do Dioklecijanova vremena drava se vie nije
mogla osloniti na novac kako bi zadovoljila svoje potrebe, pa je priku-
pljala poreze u obliku materijalnih dobara, koja su vojska i druge gra-
ne dravne uprave mogle neposredno koristiti, ili pak u formi zlatnih
poluga, i to kako bi izbjegla primanje vlastitih, bezvrijednih kovanica
(A. Jones 1964: 2930, 1974: 137, 197; MacMullen 1976: 125, 158, 205;
Mattingly 1960: 186).
2I
U razdoblju izmeu 248. i 268. godine provale barbara postale su
uestale i razorne. Uzurpacije prijestolja i redovita ubojstva careva koji
su trenutno bili na vlasti znae da su graanski ratovi postali normal-
na stvar. Ti su dogaaji razorno utjecali na stanovnitvo u mnogim po-
drujima. Barbari su slabo poznavali vjetinu opsade gradova, pa su se
uglavnom koncentrirali na sela. Usprkos tome, i neki su gradovi opu-
stoeni i spaljeni. U ruralnim su podrujima usjevi unitavani, stoka
otimana, a stanovnitvo prodavano u roblje. I djelovanje rimske vojske
bilo je gotovo podjednako razorno. Usprkos poveanju plaa, infacija
je tako temeljito srezala vrijednost dohotka vojnika da su vojne jedini-
ce nerijetko bile prisiljene prigrabiti to trebaju od lokalnog stanovni-
tva. Zbog elje da se carstvo obrani od osvajaa, neke su rubne provin-
cije naputene; meu njima je bilo podruje izmeu Rajne i Dunava
230-ih i 260-ih godina, Dacija u 260-ima i 270-ima, vei dijelovi Mezi-
je u 270-ima, Mauretanije u 280-ima te neka nizinska podruja krajem
3. stoljea. Pojaano se ulagalo u fortifkaciju, a trupe su se povlaile s
graninih postaja u utvrene gradove. U Britaniji su sagraene velike
utvrde na obali, kao i masivni kameni zidovi, ak i oko manjih centara
(A. Jones 1964: 25, 3132; MacMullen 1976: 1, 189190; Gibbon 1776
88: 206207; Rostovtzef 1926: 444445; Boak 1955: 232; Frank 1940:
302; Frere i St Joseph 1983).
Zbog razaranja ruralnih podruja od ruke osvajaa ali i domae voj-
ske, podivljale infacije i promjena vodstva, stanovnitvo imperija se
nije nikako uspijevalo oporaviti od epidemije kuge koja je harala od
165./166. do 180. godine. Katastrofe iz razdoblja od 235. do 284. godi-
ne pale su na plea desetkovanog stanovnitva ije je patnje pogorao
povratak kuge izmeu 250. i 270. godine po. Kr. Poljoprivredno sta-
novnitvo iz toliko vane provincije kao to je Galija padalo je u zaro-
bljenitvo ili pak od maa barbarskih osvajaa, to je dodatno smanjilo
njegove razmjere, ili je pak svojevoljno naputalo polja i pridruivalo se
bandama Briganda. I prije i za vrijeme krize, gradsko se stanovnitvo
brojano smanjilo zbog kuge, pljaki koje su vrile vojske umijeane u
graanske ratove ili barbari, kao i zbog smanjenja ruralnog stanovni-
2I7
tva (Rostovtzef 1926: 424; Boak 1955: 19, 26, 3839, 5556, 113; Mac-
Mullen 1976: 18, 183).
Ukoliko su izbjegavali nepromiljene politike poteze, bogati su
uglavnom i dalje dobro ivjeli. U treem stoljeu pojavio se vei broj
krupnih zemljoposjednika diljem Carstva. No, srednja klasa u gradovi-
ma bila je optereena trokovima gradskih nameta. Nakon drugog sto-
ljea portretne carske biste su se, dodue, naruivale u sve veem broju,
ali bilo je sve manje lokalnih natpisa. Stanovnici gradova vie si ih nisu
mogli priutiti. Sitni su zemljoposjednici gubili svoje posjede i pripaja-
li se kao zakupci velikim imanjima. Zbog nesigurnosti putovanja ko-
pnom i morem pao je promet trgovine (M. Hammond 1946: 75; Boak
1955: 57; Heichelheim 1970: 297).
Rimsko Carstvo nalo se u krizi koja mu je ugroavala sam opsta-
nak. Situaciju je na neko vrijeme spasio Aurelijan, koji je za svoje krat-
ke vladavine (270275) potisnuo barbare, reformirao kovani novac i
ponovo pripojio pobunjene provincije. No nije uspio (ili za to nije imao
dovoljno vremena) provesti korjenite upravne i ekonomske promjene
koje bi osigurale opstanak Carstva. Te je promjene ipak zapoeo, uvev-
i radnu obvezu radi popravka rimskih zidina te naredivi da se napu-
tena zemlja mora obraivati pod upravom lokalnih gradskih senata.
Uinak ove posljednje odredbe podrazumijevao je ukljuivanje pojedi-
nih seljaka, ali i itavih sela, u velike grupe poljoprivredne radne snage
(MacMullen 1976: 205206). No situacija se poela pogoravati nakon
Aurelijanove smrti. Car Dioklecijan je bio taj koji je za svoje vladavine,
od 284. pa do dobrovoljne abdikacije godine 305, obuzdao barbare, po-
razio uzurpatore te istodobno zapoeo korjenite politike i ekonomske
promjene koje su preobrazile prirodu carstva i osigurale njegov opsta-
nak za jo neko vrijeme.
Nikad nije lako odrediti datum poetka promjena koje su preobrazi-
le kasnije Carstvo. Neke moemo povezati s Dioklecijanom ili Konstan-
tinom, ili pak s njihovim nasljednicima. Druge su vjerojatno zapoete
u mranim, kriznim vremenima iz kojih je sauvana slaba dokumenta-
cija. Zbog toga e rasprava koja slijedi biti vremenski eklektina i kro-
2I8
noloki konzistentna koliko je to mogue, ali e se vie baviti procesom
promjene nego datumima poduzetih administrativnih koraka.
Carstvo koje se formiralo za vrijeme Dioklecijana i Konstantina
imalo je veu, kompleksniju i bolje organiziranu upravu, koja je zapo-
vijedala veom i snanijom vojnom silom. Graanima je nametala vee
poreze, propisivala im radne obveze te upravljala njihovim ivotima i
zanimanjima. Bila je to sveprisutna, svemona organizacija koja je nad
graanima provodila prisilu, potiskivala individualne interese i usmje-
ravala sve resurse prema jednom, najvanijem cilju: opstanku Drave.
Prioritet je bio poveati vojnu silu. Procjenjuje se da je vojska za vri-
jeme dinastije Severa (prije 235. po. Kr.) imala neto vie od 300.000
vojnika. U sljedeih pola stoljea broj vojnika se poveao i ustalio na
400.000, koliki je bio i kad je Dioklecijan preuzeo vlast. Taj broj pove-
ali su i Dioklecijan i Konstantin, za vrijeme ije vladavine je vojska
imala kakvih 500.000 do 600.000 ljudi. Drugim rijeima, u Dioklecija-
novo se vrijeme veliina vojne sile, u kakvih 70 godina, moda udvo-
struila. I Konstantin je takoer poveao broj vojnika, koji se na kraju
etvrtog stoljea ustalio na 650.000. Procjenjuje se da je stopa novae-
nja za vojnu silu takvih razmjera morala iznositi oko 96.000 ljudi go-
dinje. Dioklecijan je du granica izgradio mreu strateki vanih cesta
i utvrda. Konstantin je donekle izmijenio tu strategiju, te je smanjujui
broj pograninih garnizona stvorio sredinju, pokretljivu udarnu vojnu
silu u kojoj je bitno povean udio konjice. Vojska je u kasnom Carstvu
vjerojatno imala i bolje asnike, budui da su to sad bili profesionalni
vojnici, a ne civili na privremenoj vojnoj dunosti (Boak 1955: 87, 91,
94; A. Jones 1964: 55, 57, 60, 9798, 1037, 1046, 1974: 129; MacMullen
1976: 185187, 204; Brown 1971: 24).
Druga bitna promjena dogodila se na razini dravne uprave u Car-
stvu. Ozbiljna pobuna u Egiptu iz 297. godine uvjerila je Dioklecijana
da jedan vladar nije dovoljan za rjeavanje viestrukih kriza koje su po-
gaale Carstvo na tako mnogo podruja odjednom. Njegovo rjeenje
bilo je formiranje tetrarhije, sustava u kome su istonom i zapadnom
polovicom rimskog svijeta vladali odvojeni carevi, pri emu je svakome
2IP
pomagao podreeni mu vladar, cezar. Osim toga, Dioklecijan je uve-
like poveao broj provincija, rascjepkavi postojee u vie manjih (te
time oduzeo provincijskim guvernerima ansu za podizanje buna). Po-
veao je broj ljudi u dravnoj upravi, a njezini su pripadnici sad jo mo-
rali i putovati skupa sa carem po teritoriju pod njegovom vladavinom.
Veliina birokracije jako je porasla, te se do Dioklecijanove abdikacije
moda i udvostruila. Nadalje, tako poveana, peripatetika dravna
uprava uglavnom se umnoila ak etiri puta, budui da je postojala
na svakom carskom dvoru (dva cara, dva cezara). Usporedo se poveao
i broj glavnih gradova, ime se, ipak, zaustavilo dotadanje mnoenje
privremenih prijestolnica pod pretendentima na carski tron.
Dioklecijan je gradio dravne tvornice za izradu oruja za vojsku i
zadovoljenje materijalnih potreba carskog dvora. Formiran je opsean
transportni sustav. Pod Dioklecijanom i Konstantinom nisu se samo
poveali razmjeri administracije, ve je ona postala jo rascjepkanija i
specijaliziranija. Taj se proces zapravo moe primijetiti jo u kriznim
godinama. Od Galijena (260268) nadalje podijeljene su civilne i voj-
ne funkcije vlade. Unutar vojske, taktike su trupe odvojene od stajae
vojske. U civilnoj domeni, Konstantin je izvrio dodatnu podjelu fnan-
cijskih funkcija.
Iako se broj uzurpatora i graanskih ratova u treem i etvrtom sto-
ljeu smanjio, carevi su i dalje osjeali stalnu potrebu za troenjem nov-
ca na javno razmetanje kako bi legitimirali svoju vladavinu i zastraili
konkurente. Budui da se tetrarhija vratila zadatku uljepavanja grado-
va, u etvrtom je stoljeu dolo do poveanja gradnje. No veina novih
graevina (kao i sam Konstantinopol) izgraena je kraom bogatstva
nakupljenog u drugim palaama. Usprkos tome, izgradnja Konstanti-
nopola bila je golem troak, ba kao i potpora za 80.000 graana koji su
stavljeni na popis primatelja dravne milostinje. Istodobno, i grad Rim
je predstavljao konstantno optereenje: u etvrtom je stoljeu imao oko
300.000 stanovnika koji su primali milostinju.
Kakva god osobna motivacija leala iza Konstantinove odluke da
podupre kranstvo, ona je imala jednu vanu politiku implikaciju:
220
osiguravi univerzalnu religijsku potku, legitimirala je postojeeg cara
kao osobu koju odobrava boanstvo. Kovanice iz tog vremena stavlja-
ju naglasak na simbole carske moi (prikazujui, na primjer, dijademu,
ogrta, ezlo i jabuku), a ne na osobne atribute. I jedno i drugo bile su
vane strategije pri opravdavanju poveane autoritarnosti Carstva od
Dioklecijana nadalje, kojeg su povjesniari prozvali dominat (Gibbon
177688: 332, 537; Rostovtzef 1926: 456; M. Hammond 1946: 77; Boak
1955: 126; A. Jones 1964: 39, 49, 1033, 10451046; Mazzarino 1966:
169; Heichelheim 1970: 336; MacMullen 1976: 9697, 100101, 159,
204; Mattingly 1960: 226).
Zahvaljujui promjenama koje su uveli Dioklecijan i Konstantin,
Carstvo je postalo djelotvornije i bolje branjeno, ali uz znatan troak.
Pri procjeni njegovih trokova moramo imati na umu da svaka nova
dravna uprava nije stajala mnogo u tako devalviranoj moneti. Neg-
danja maksimalna plaa dunosnika u klasi kvestora od 300.000 se-
stercija sad je vrijedila svega kakvih 400 denara iz drugog stoljea. No
plae u naturi bile su znatne. Iako je naknada po osobi ostala ispod ra-
zine one iz drugog stoljea, ukupni je troak nove dravne uprave bio
ravan troku dodatne dvije ili ak tri vojne legije. U skladu s tim rasli
su i vojni trokovi. Ne samo da je poveanje broja vojnog osoblja pre-
maivalo poveanja u civilnom sektoru, nego je i inzistiranje na konji-
ci bilo osobito skupo. Krmivo za konja stajalo je koliko i porcija hrane
za vojnika.
Nakon politikog rasapa u treem stoljeu, tetrarhija je morala po-
novo uspostaviti veze s organizacijama na lokalnoj razini i obnoviti in-
formacije vezane uz poreze. Tako su, na primjer, u Egiptu (a vjerojatno
i drugdje) obavljena ponovna mjerenja zemljita. Dolo je do nemi-
novnog porasta poreza, koji su nakon toga samo nastavili rasti. Sve u
svemu, uloga dravne uprave u privrednom ivotu Carstva se poveala
(Gibbon 177688: 333; M. Hammond 1946: 77; A. Jones 1964: 5152,
130131, 1035, 1974: 129, 131132; MacMullen 1976: 126, 186187).
Infacija je bjesnila nesmanjenom estinom i pod Dioklecijanom,
prisiljavajui dravnu upravu da nastavi s robnom razmjenom. Jedno
22I
od glavnih Dioklecijanovih postignua bila je uspostava prvih mehani-
zama kojima se porezna stopa za bilo koju godinu mogla uskladiti pre-
ma procijenjenim trokovima.
Dioklecijan je pokuao obnoviti stabilnost novca, ali za to moda
nije imao dovoljno metala, budui da su prijanje kovanice i dalje bile
u uporabi. Uveo je novu kovanicu koja je vrijedila 25 denara, ali se do
320-ih godina smanjila na 1/3 svoje originalne teine. U etvrtom sto-
ljeu koristile su se dvije valute: zlato i bakar. Konstantin je uveo zlatni
solidus koji je zadrao svoju vrijednost sedam stoljea. Bakreni je no-
vac, meutim, trpio infaciju vrijednosti jer je kovanicama pripisivana
umjetno visoka vrijednost. Infatorni bakrenjaci koristili su se za po-
krivanje vojnih plaa i kupovinu zlatnih solidusa na otvorenom tritu.
Tek su krajem etvrtog stoljea isplate u naturi u potpunosti zamijenje-
ne isplatama u zlatu (A. Jones 1964: 6066, 107, 109, 442, 1974: 169
170, 197200, 202203, 215, 224; Levy 1967: 88).
U drugom se stoljeu modius penice (otprilike devet litara) u nor-
malna vremena prodavao za pola denara. Prema Dioklecijanovom
ediktu o cijenama (301. godina po. Kr.) cijena joj je utvrena na 100
denara, to je vjerojatno bilo prenisko. Tako se stvarna vrijednost dena-
ra nije smanjila vie od 0,5 posto prijanje vrijednosti, dok je penica,
prema tome, poskupjela 200 puta. A to nije bilo sve. U Egiptu, itnici
Carstva, isti se modius penice 335. godine po. Kr. prodavao za preko
6000 denara, dok mu je u 338. cijena premaila 10.000 denara. Godine
324. zlatni je solidus vrijedio 4250 denara, a 337. godine ak 250.000.
Do 363. godine vrijednost mu se ustalila na 30.000.000 denara. Infaci-
ja je u to doba donekle popustila, pa je u sljedeih 30 godina vrijednost
denara u odnosu na zlato opala svega daljnjih 50 posto. U Egiptu je u
4. stoljeu vrijednost solidusa rasla s 4000 na 180.000.000 egipatskih
drahmi. (Smatralo se da egipatska tetradrahma ima jednaku vrijednost
kao jedan denar, pa je devalvirana kako bi joj vrijednost odgovarala de-
naru. Do egipatske hiperinfacije je djelomino dolo i zbog politike
odluke da se vrijednost egipatskih kovanica ne podupre odgovaraju-
om vrijednou u zlatu ili srebru [Mattingly 1960: 194, 224, 248].)
222
Obezvrijeena je ponajprije vrijednost kovanica u svakodnevnoj
uporabi, budui da je to bila valuta kojom se dravna uprava sluila za
ispunjenje svojih obveza prema vojsci. U stotinu i pedeset godina prije
Dioklecijanova donoenja edikta o cijenama (301. godine) vrijednost je
zlata porasla 45 puta, a vrijednost srebra 86 puta. Koliina srebra koja
se neko koristila za izradu jednog denara sad je sluila za proizvod-
nju njih 150. Zbog toga je dolo do hiperinfacije koja je najvjerojatni-
je poremetila trgovinu na lokalnoj razini. Dioklecijanovim je ediktom
vrijednost jedne funte svinjetine zamrznuta na 12 denara. Ipak, 412.
godine stajala je 90 denara. U Egiptu, iz kojeg imamo najbolje ouva-
nu dokumentaciju, mjera penice koja se u prvom stoljeu po. Kr. pro-
davala za est drahmi porasla je na 200 drahmi u 276. godini po. Kr.,
na 9000 drahmi u 314, na 78.000 u 324, te na preko 2.000.000 drahmi
u 334. godini po. Kr. Ne iznenauje to se u Egiptu u treem i etvrtom
stoljeu novac posuivao na sve krae vrijeme. No postupno je u upo-
trebu ulo sve vie zlatnih solidusa, pa je opticaj bakrenjaka smanjen.
Do petog stoljea infacija se uglavnom ispuhala (A. Jones 1964: 27,
109, 443, 1974: 200201, 213, 215, 224; Levy 1967: 8889; MacMullen
1976: 118; Mattingly 1960: 222223).
Kad ni jedan drugi pristup nije uspio, Dioklecijan je pokuao zauz-
dati infaciju svojim uvenim (ali i po neuspjenosti) ediktom o cijena-
ma iz 301. godine po. Kr. Nije to bila nekakva novina, naprotiv. Ope-
nito govorei, uredba je zadala isuvie niske cijene, bila namjetena u
korist kreditora i prilino u korist dravne uprave smanjila cijenu
prijevoza (Rostovtzef 1926: 463; A. Jones 1964: 27, 61; Levy 1967: 94;
MacMullen 1976: 122).
Poveanje trokova vojne sile i dravne uprave moralo je platiti sta-
novnitvo koje se brojano smanjilo. Nakon niza epidemija kuge u dru-
gom i treem stoljeu te smanjenja stanovnitva koje je nakon toga
uslijedilo, u etvrtom i petom stoljeu nikad se vie zapravo nisu po-
javili uvjeti koji bi pogodovali porastu stanovnitva (Russell 1958: 140;
McNeill 1976: 116). Nakon Dioklecijana, na Zapadu je relativni mir
vladao cijelo stoljee, a u azijskim provincijama sve do poetka sed-
22J
mog stoljea. Pa ipak, ekonomski imbenici nastali stvaranjem domi-
nata nisu ili u korist brojanog oporavka stanovnitva. O tome emo
raspravljati malo kasnije.
Dolo je do smanjenja broja ljudstva u poljoprivredi, industriji, voj-
sci i dravnim slubama Carstva. U skladu s tim smanjio se opseg po-
ljoprivredne i industrijske proizvodnje. Poljoprivredna je radna snaga
postala toliko rijetka da su zemljoposjednici, kako bi izbjegli prisilno
novaenje svojih radnika, podmiivali lutalice da se prijave umjesto
njih. U Galiji je nedostatak radne snage u poljoprivredi trajao sve do
kolapsa, pa su barbari koji su odnijeli pobjedu nad Carstvom zauzeli
zemlju uz minimalni uinak po lokalno stanovnitvo. U vojsku je no-
vaeno mnogo barbara, a u kasnom Carstvu barbarske su kolonije za-
snivane na naputenim podrujima koja su jo bila pod rimskom upra-
vom. Smanjeni su standardi za vojne novake. Krajem etvrtog stoljea
na Zapadu su ponekad ak novaeni i robovi. Ne bi li obrnuo taj nepo-
voljan demografski trend, Konstantin je 315. godine naredio da se osi-
gura pomo za siromane i siroad (Boak 1955: 42, 9798, 113114;
A. Jones 1964: 149, 158159, 10411043, 1974: 87; MacMullen 1976:
182183).
Pad broja stanovnitva i temeljne radne snage uvelike objanjava so-
cijalnu i ekonomsku politiku careva Dioklecijana i Konstantina. Prisil-
no novaenje, koje se prakticiralo i ranije, u Dioklecijanovo je vrijeme
postalo redovitom praksom. Taj je car oporezivao i cehove koji su bili
obvezni snabdijevati vojsku i carstvo. Vremenom se razvila situacija da
su se obitelji morale baviti iskljuivo zadovoljenjem temeljnih potreba.
Godine 313. Konstantin je donio propis da sinovi vojnika moraju ta-
koer postati vojnici. Pojavila se nasljedna vojna sluba, to je donijelo
predvidljive probleme. Od 319. do 398. godine izdano je najmanje 22
zakona povezanih sa sinovima vojnika koji su pokuavali izbjei vojnu
slubu.
Od poetka etvrtog stoljea sinovi javnih slubenika morali su se
zaposliti u institucijama svojih oeva. Isto se trailo od radnika u dr-
avnim tvornicama, kao i od mnogih djelatnika u privatnim slubama.
224
Zapravo, kako je drava propisivala ljudima zanimanja i oporezivala
rezultate njihova rada, zamaglila se granica izmeu privatnog i javnog
sektora. Do Dioklecijanova su vremena poloaji u gradskim instituci-
jama, koji su ili poprilino na teret svojih nositelja, postali nasljedni.
Budui da su do tog doba vrlo bogati uglavnom pobjegli iz gradova i
ivjeli po svojim ruralnim vilama, ili su uspjeli ishoditi izuzee iz tog
pravila, taj je teret uglavnom pao na plea ljudi sa srednje visokim do-
hotkom.
Za privredu Carstva moda je najvanije bilo vezivanje radnika
u poljoprivredi za zemlju. Ta je praksa prvi put spomenuta u jednoj
Konstantinovoj objavi iz 332. godine, a posljedica joj je bila usposta-
va kmetskog sustava u kome su poljodjelci bili vezani uz velika imanja.
Kolonat, kako je nazvana ta praksa, je u vrijeme manjka radne snage u
poljoprivredi iao u korist velikih zemljoposjednika. Koloni su nepre-
kidno pokuavali umai od nezadovoljavajuih uvjeta, bjeei u vojsku,
crkvu, javne slube, druga zanimanja ili k drugim zemljoposjednicima
(Boak 1955: 49, 95, 97, 102103; A. Jones 1964: 615, 1042, 1974: 16, 18,
8788, 299; Levy 1967: 98; MacMullen 1976: 159, 172, 180, 185).
Pad stanovnitva i poljoprivredne radne snage je bio popraen znat-
nim naputanjem plodne, i ranije obraene, zemlje. Za vrijeme Valensa
(364378), u nekim je provincijama naputena treina ili ak polovina
obradive zemlje. Taj se problem prvi put javio krajem drugog stoljea,
vjerojatno zbog kuge, a uao je u opseg carske legislative jo prije Di-
oklecijanova vremena i trajao sve do Justinijana (527565). U kasnom
treem stoljeu Aurelijan je odredio da gradska vijea moraju podmiri-
vati poreze za naputenu zemlju.
Smanjivanje povrine obraene zemlje bilo je primjetno na mno-
gim podrujima. Od carskih zemalja u Africi Proconsularis 422. go-
dine po. Kr., njih treina bila je naputena. U graninom podruju Bi-
zacene neobraeno je bilo vie od polovine zemljita. Godine 451. oko
grada Kira naputeno je vie od estine zemljita. Do petog stoljea u
nekim je afrikim provincijama bilo naputeno 10 do 15 posto zemlji-
ta, a u drugima ak 50 posto. Kao odgovor na tu situaciju Konstantin
225
je iznio ovakvu ponudu razvojaenim veteranima: ako postanu farme-
ri, dobit e besplatnu, praznu zemlju, 100 mjera sjemena i 25.000 folisa
(folis je vrijedio 3/4 denara). Ako postanu bilo to drugo, dobit e 100
folisa (Boak 1955: 4546; A. Jones 1964: 812, 816, 1039, 1974: 84; Mac-
Mullen 1976: 193; Mattingly 1960: 223).
Obino se navode tri objanjenja naputenosti zemljita: iscrpljenje
tla, pomanjkanje radne snage i pustoenja barbara. Niti jedno nije sa-
svim zadovoljavajue. Iste su se poljoprivredne tehnike koristile stolje-
ima prije Dioklecijana, kao i stoljeima nakon njega. Do krenja uma
i erozije oito je uglavnom dolo kasnije, u srednjem vijeku, jer nisu za-
drane mjere ouvanja vode i tla iz rimskih vremena (Vita-Finzi 1969:
101102). U Egiptu, gdje je plodnost tla svake godine obnavljao Nil,
naputanje zemlje bilo je podjednako izraeno kao i drugdje (Baynes
1943: 30).
Pomanjkanje radne snage je uvjerljivije objanjenje jer je zemljo-
posjednicima uvijek nedostajalo poljodjelaca pa su sa zadovoljstvom
doekivali nove poiljke barbara koji bi pali u zarobljenitvo. No neki
su zemljoposjednici naputali imanja na kojima je i dalje bilo poljo-
privrednih robova i poljodjelaca zakupnika. Oito je da manjak radne
snage nije jedini odgovoran za to.
Barbari su pustoili samo neke dijelove Carstva, i to ne nuno one
na kojima je bio najvei postotak naputene zemlje (A. Jones 1964:
816818, 1974: 85). Barbari sami po sebi nisu odgovorni za naputanje
poljoprivrednih povrina.
Suvremenici tih dogaaja pripisivali su naputanje zemljita pre-
komjernom oporezivanju, a mnogo toga ide u korist te interpretacije.
Meu krivcima za to je oito bila skupa dravna uprava i vojska iz vre-
mena dominata. Jedan autor iz tog doba ide toliko daleko da tvrdi kako
je broj onih koji su ivjeli od dravne riznice bio vei od onih koji su
doprinosili u nju. Drugi se autor ali da su se porezi, koji su i prije do-
minata bili poprilini, od 324. do 364. godine udvostruili. U estom
stoljeu po. Kr. (to je nakon pada Zapada, ali dobro ilustrira trend) ak
su i privilegirani zemljoposjednici plaali dvaput vee poreze no njiho-
22
vi prethodnici u prvom stoljeu pr. Kr., a obini zemljoposjednici ak
triput vee. Poreze su ponovo plaali i stanovnici Italije.
Osim porezne stope, velik je problem bila i rigidnost Dioklecija-
nova poreznog sustava. On, naime, nije bio osmiljen da se prilago-
ava razlikama u kvaliteti zemlje ili godinjem prinosu. Bila je to fk-
sna porezna stopa koja se odreivala po povrini zemlje i broju itelja.
Dravna je uprava zahtijevala da se porez na zemlju plaa bila parce-
la obraena ili ne. Kad je bilo mogue, naputena se zemlja prodavala
ili ustupala novim vlasnicima uz oprost poreza, ali ako to nije uspje-
lo, zemlja je prisilno pripisivana drugim zemljoposjednicima, svim lo-
kalnim zemljoposjednicima ili pak lokalnim upravama, koje su onda
morale plaati porez na nju. Podaci o stanovnitvu prikupljeni u svrhu
oporezivanja nisu se mijenjali od trenutka popisivanja, bez obzira na
stvarne promjene broja stanovnika. Seosko je stanovnitvo bilo kolek-
tivno odgovorno za porez na svoje lanove, a jedno je selo moglo ak
biti odgovorno za porez u drugom selu. Porezna stopa obino nije bila
progresivna, pa je uglavnom tee padala siromanima i onima s veim
obiteljima. Kad bi bogati i utjecajni isposlovali da se njihova zemlja ad-
ministrativno umanji, razliku u iznosu poreza snosio bi netko drugi.
Drava je uvijek imala naina da naplati porez, proirujui porezne ob-
veze na udovice ili djecu, pa ak i na miraz.
Porezno je optereenje bilo tako veliko da seljaci zemljoposjednici
nisu mogli prikupiti nikakve zalihe. Dakle, ako bi ih opljakali barbari,
ili bi sua ili skakavci umanjili urod, morali su posuivati ili gladova-
ti. Na koncu bi se njihove zemlje doepali vjerovnici, a seljaci bi postali
zakupci. Kao zakupcima, polovica uroda odlazila im je na najamninu,
dok su ranije, kao vlasnici, u ime poreza plaali jednu treinu. Prino-
se su morali prodavati radi poreza, ak i kad je to znailo da e glado-
vati. Iako zvui neobino, u uvjetima ope gladi upravo su poljodjelci
bili prvi na udaru, te bi esto bjeali u gradove koji su imali uskladite-
ne itarice.
Nije udo da se seosko stanovnitvo nije uspjelo oporaviti. Priku-
pljanje poreza i renti nimalo nije odmicalo od zadanog te je, bez obzira
227
na to koliko krt bio urod, propisana koliina bila oduzimana seljacima
ak i ako ne bi ostalo dovoljno za njih same. Ljudi nisu mogli plaati
poreze, pa bi dospijevali u zatvor, prodavali djecu u roblje ili pak napu-
tali svoje kue i polja. Okolnosti su bile krajnje nepovoljne za stvaranje
velikih obitelji.
Pod takvim uvjetima obrada pograninih zemljita postala je ne-
proftabilna jer preesto nije donosila dovoljan prinos da bi se platio
porez i ostvario viak. Zbog toga su se zemljita sve vie naputala. Su-
oen s porezima, mali zemljoposjednik znao je napustiti svoju zemlju
i otii raditi za susjeda, koji se pak radovao dodatnoj radnoj snazi. Ra-
zvio se sustav pokroviteljstava unutar kojeg su moni lokalni zemljo-
posjednici seljacima pruali zatitu od pretjeranih zahtjeva drave. Dr-
avna je uprava neuspjeno donosila zakone protiv takvog ostvarivanja
prihoda.
No nije samo selo bilo pogoeno. Na kraju svoje vladavine, Kon-
stantin II (337361) je prisvojio dabine od zemljita koje su pripada-
le gradovima. Sve lokalne slube sad su morali fnancirati gradski du-
nosnici, ija je sluba postala nasljedna. Julijan (360363) je obnovio
zemljine rente i poreze koji su se prikupljali u korist gradova, ali oni
su ponovo konfscirani za vrijeme vladavine Valentijinana I (364375)
i Valensa (364378). Nekoliko godina kasnije dio je vraen gradovi-
ma u svrhu obnove javnih graevina. Gradovi u Galiji su se za vrije-
me kasnog Carstva smanjili, ponekad i na veliinu keltskih sela iz ko-
jih su neko nastali (Rostovtzef 1926: 465, 470471; Boak 1955: 33, 58,
112, 125; A. Jones 1964: 68, 131, 146, 455, 465, 755756, 773776, 810
812, 819, 822, 10431044, 1974: 18, 8288, 130, 135136; Heichelheim
1970: 332; MacMullen 1976: 100101, 170, 173, 209).
Sustav koji je uspostavio Dioklecijan podrazumijevao je strogu kon-
trolu nad pojedincima i plodovima njihova rada. Od svakog graanina,
svakog ceha i svakog mjesta oekivalo se da proizvodi ono to je bitno
za opstanak Carstva. I na neko vrijeme Carstvo je doista opstalo, ali po
cijenu sve veeg naputanja zemljita, smanjenja poljoprivrednih pri-
nosa, opadanja seoskog stanovnitva i siromaenja gradova. Kako su
228
se razna zanimanja meusobno natjecala za radnu snagu, vojna je sila
opadala sve dok se na koncu nije poela oslanjati na novaenje barbara.
Kad je 451. Atila pretrpio poraz u Galiji, nije ga pobijedila rimska voj-
ska, ve federacija lokalnih germanskih kraljevstava.
U kasnom Carstvu porezi su bili nemilosrdni. Iako je Flavije Va-
lens na Istoku zaustavio njihov rast te ih kasnije ak i smanjio, na Zapa-
du, pod suvladarom Valentinijanom II, porezi su i dalje bili veliki. Nje-
gov nasljednik, Valentinijan III, 444/445. godine je javno priznao da
e dodatni porezi nametnuti zemljoposjednicima ili trgovcima biti ra-
zorni. No svejedno je 444. morao nametnuti porez na prodaju u visini
1/24 vrijednosti, pri emu se cjelokupna kupoprodaja morala odvijati u
prisutnosti sakupljaa poreza. U ranom petom stoljeu Zapadom su se
proirile pobune (417, 435437. i 442. godine) koje su uguene vojnom
silom. Poetkom i sredinom etvrtog stoljea ponekad se znalo dogo-
diti da se oprosti plaanje zakanjelih poreza. No nakon 395. godine ta
je praksa postala toliko esta da je, ini se, nagovijestila opi slom po-
ljoprivrede na Zapadu.
Zapisi suvremenika pokazuju da su i bogati i siromani ponekad
prieljkivali da ih barbari izbave od tereta Carstva. Dok se dio civilnog
stanovnitva odupirao barbarima (ali ne uvijek podjednako revno), da-
leko vie stanovnika jednostavno je bilo ravnoduno prema prisutnosti
osvajaa, a dio se ak aktivno borio na strani barbara. Tako su, na pri-
mjer, balkanski rudari 378. godine masovno preli na stranu Vizigota.
U Galiji su osvajai ponekad doekivani s dobrodolicom, kao oslo-
boditelji od tereta Carstva, te ih se ak pozivalo da okupiraju teritorij.
Kako bi osigurala dvojbenu lojalnost u graninim podrujima, dravna
je uprava povremeno bila primorana nadoknaditi pokoji lokalni ma-
njak itarica.
Zosimus, autor iz druge polovice petog stoljea po. Kr., pisao je da
su u Tesaliji i Makedoniji zbog takvih, pretjerano visokih poreza,
gradovi i sela ispunjeni jadikovkama i alopojkama, i svi prizivaju bar-
bare, nadajui se od njih pomoi (cit. u: Mazzarino [1966: 65]). U pe-
tom stoljeu, zakljuuje R. M. Adams, ljudi su bili spremni napusti-
22P
ti i samu civilizaciju ne bi li pobjegli od strahovitog bremena poreza
(1983: 47).
Vojnim uspjesima osvajaa ilo je na ruku smanjenje stanovnitva i
bogatstva u Zapadnom Carstvu. Vojni porazi Zapada su, sa svoje stra-
ne, dodatno oslabili fnancije Carstva. Sredinom petog stoljea Zapad
je postupno izgubljen. Podruja kao to su panjolska i Afrika privre-
meno su ili trajno osvojili barbari. Podrujima koja su poharali osvaja-
i morale su se davati znatne porezne olakice. Godine 439. Vandali su
osvojili Kartagu, koja je itom snabdijevala grad Rim. Javne slube su
prekidale s radom jedna za drugom.
U roku dvadeset godina od smrti Valentijinana III (455. po. Kr.)
normalna se rimska vojska raspala. Baza za novaenje svela se isklju-
ivo na samu Italiju. Dravna se uprava gotovo iskljuivo oslanjala na
barbarske trupe. No na koncu nije mogla ni njih plaati, pa su barbari
zatraili zemljite u Italiji kao kompenzaciju. Kad im je to odbijeno, po-
bunili su se, izabrali Odoakara za svog kralja i 476. svrgnuli posljednjeg
cara na Zapadu, Romula Augustula.
Iako je to slubeni datum pada Zapadnog Rimskog Carstva, inje-
nica je da je veina provincija izgubljena godinama ranije. Djeli Galije
ostao je pod rimskom upravom sve dok ga nisu anektirali Franci, 486.
godine. Germanski su kraljevi u osvojenim zemljama isprva zadrali
otprilike istu civilnu upravu kakvu su i nali, budui da je to bio jedini
tip uprave koji su poznavali. U Italiji Senat se i dalje sastajao pod Odo-
akarom i Teoderikom. No ak su i ti ostaci carstva nestali u roku neko-
liko godina (Gibbon 177688: 1238, 12541255, 1301; Dill 1899: 237
240; Frank 1940: 303304; Boak 1955: 52; A. Jones 1964: 147148, 190,
201, 204206, 243244, 247248, 253, 812, 826, 10591061, 1974: 82,
84, 88; Levy 1967: 99; Heichelheim 1970: 300; Isaac 1971: 127; Weber
1976: 407; MacMullen 1976: 207).
Ocjena rimskog kolapsa
Bez obzira na motive rimskih ekspanzija a oni su se vremenom ned-
vojbeno mijenjali za osvajae je to bila vrlo uspjena politika. Od sre-
2J0
dine treeg stoljea pr. Kr. u rimsku su se dravnu blagajnu slijevale sve
vee koliine zlata i srebra. Zbog toga su Rimljani za daljnja osvajanja
i trokove garnizona plaali malo ili nita. Podjarmljeno je stanovni-
tvo snosilo troak daljnjih osvajanja (A. Jones 1974: 114115). U tom
trenutku svoje povijesti rimski je narod ulagao u politiku teritorijalnog
irenja (i s njim povezano poveanje trokova uprave) i eo prinose tog
ulaganja. Nakon poetnog niza uspjeha, omjer uloenog i dobivenog
od te politike bio je spektakularno visok. Rije je bila o pothvatu iji je
granini prinos bio izuzetno povoljan.
No, neizbjeno, ta se visoka stopa prinosa nije mogla odrati. Na
konano smanjenje graninog prinosa od takve politike skupno utje-
u tri faktora. Kao prvo, broj proftabilnih osvajanja se smanjuje. Dr-
ava koja se geografski iri na koncu nailazi na suparnika podjednakih
mogunosti, ije bi osvajanje bilo previe skupo a moda i neizvedi-
vo. Rim je takvog suparnika naao u Perzijskom Carstvu (carstvu Par-
ta, a kasnije Sasanida) na istoku. Iako je u brojnim sukobima izmeu
te dvije sile Rim obino izlazio kao pobjednik, do zemlje Parta moralo
se putovati daleko od Mediterana, i to kopnom. Carstvo je imalo duge
granice, vlastite vanjske neprijatelje i potencijalno subverzivno stanov-
nitvo. Iako je Trajan osvojio neke dijelove tog carstva, Hadrijan ih je
napustio jer je njima bilo preskupo upravljati (Rostovtzef 1926: 315).
Ako politiki entitet koji se iri ne naie na silu koja zahtijeva potova-
nje na drugim frontovima, vjerojatno e ga zaustaviti stanovnitvo i-
jim osvajanjem ne moe podmiriti troak ekspanzije. Rimljani su nai-
li na takve narode na mnogim bojinicama, kao to su recimo sjeverne
granice s Germanijom. Dakle, ekonominost teritorijalne ekspanzije
odreuje da, kao stvar iste matematike vjerojatnosti, sila koja se iri
mora na koncu doi do granice iza koje je osvajanje i dranje garnizo-
na neisplativo.
Kao drugo, logistika transporta i komunikacija defnira da e uprav-
ljanje zemljama na odreenoj udaljenosti od glavnoga grada posta-
ti teko. U sluaju Rimskog Carstva to se posebno odnosilo na zemlje
udaljenije od mediteranskih prometnih puteva.
2JI
Kombinacija faktora porasta trokova osvajanja i poveanja teko-
a pri upravljanju, koje rastu s udaljenou od glavnog grada, de facto
zahtijeva da na odreenoj toki politika ekspanzije mora stati. Na tu je
toku Rimsko Carstvo dospjelo poetkom nove ere. Pod Augustovom
vladavinom veliina je Rimskog Carstva zapravo postala zadanom. Ka-
sniji dodaci bili su, u usporedbi s ranijima, beznaajni i skupi. Klaudije-
vo osvajanje Britanije i Trajanovo osvajanje Dakije vjerojatno se nikad
nije isplatilo, budui da je bila rije o siromanim, udaljenim, grani-
nim provincijama (M. Hammond 1946: 7576).
Kao tree, nakon prisvajanja nagomilanih vikova osvojenih naci-
ja, osvaja mora otad nadalje snositi troak uprave, ljudstva i obrane
tih provincija. A kad su akumulirani vikovi potroeni, sve se to mora
plaati iz godinjeg prihoda. Trokovi rastu, a korist opada. Radi jed-
nokratne infuzije bogatstva iz svake osvojene provincije, Rim je morao
preuzeti na sebe odgovornost za lokalnu upravu i vojsku, odgovornost
koja je trajala stoljeima. Trokovi upravljanja nekim provincijama
(kao to su bile panjolska i Makedonija) za Rim su bili vei od priho-
da. Iako je vjerojatno pretjerivao, Ciceron se 66. godine pr. Kr. alio da
od svih rimskih osvajanja jedino Azija donosi dobitak. Openito govo-
rei, veina prihoda stizala je iz bogatijih mediteranskih zemalja i troi-
la na vojsku na siromanijim podrujima, kao to su Britanija, Porajnje
i Podunavlje (A. Jones 1974: 116, 127).
Tako proces geografskog irenja, ukoliko je uspjean, donosi grani-
ni prinos koji je isprva veoma visok, ali koji neizbjeno poinje opada-
ti. U Rimskom Carstvu to se dogodilo kad su dovrili osvajanje boga-
tih mediteranskih zemalja. Carsku upravu, koja se razvila nakon silnog
dotoka bogatstva steenog osvajanjem, otad pa nadalje morao je uzdr-
avati godinji prinos od poljoprivrede. Zbog toga je pod principatom
carstvo moralo odravati razgranatu, neprilagodljivu upravnu i vojnu
strukturu na temelju poljoprivrednih prinosa koji su bili promjenjivi,
pri emu je bilo suoeno sa sve neprijateljskijim politikim okrujem.
Rimsko Carstvo bilo je prva, a donedavno i jedina, drava koja je drala
stalnu vojsku dovoljnu za sve svoje potrebe (A. Jones 1974: 135).
2J2
Zbog toga se od Augusta nadalje Carstvo redovito suoavalo s f-
skalnim defcitom. Carski je budet obino bio dovoljan za normal-
ne potrebe uprave, ali izbijanja kriza zahtijevala su izvanredne fskalne
mjere. Augustovi su nasljednici rjeavali fnancijske krize povremenom
rasprodajom kapitala carske zemlje i drugih bogatstava. Ali to je oito
bilo ogranieno rjeenje. ea strategija bila je smanjiti stvarne tro-
kove dravne uprave devalviranjem monete. Takva je strategija imala
jednu politiki neposrednu prednost prebacivanje troka trenutnih
kriza na neku neodreenu toku u budunosti. Infacija koja je nakon
toga morala uslijediti prisilila bi budunost da plati za sadanjost. Ali
budunost se nije mogla buniti protiv toga. Gledajui iz povijesne per-
spektive, jasno je da je do vremena principata granini prinos od ula-
ganja u Carstvo znatno opao u odnosu na razinu iz kasne Republike.
S porastom pritiska na Carstvo prihodi su dodatno opali. to je neko
bio dobitak, postalo je teret.
Slabost Carstva, otkrivena kad se Marko Aurelije suoio s Marko-
manima, u vie se kriza pokazala gotovo fatalnom. Smanjeni grani-
ni prinos od organizacijskih ulaganja ostavio je Rimsko Carstvo bez
dovoljnih rezervi za sluajeve nude. Jedina alternativa bila je povisiti
porez, bilo izravno bilo posredno, devalvacijom i infacijom. Drava je
prigrlila oba rjeenja. No krize u obliku graanskih ratova i barbarskih
upada znaile su poveane trokove koji nisu donosili nita vei prinos.
Carstvo se nije irilo, nije stjecalo znaajniji plijen, niti je dolo do po-
veanja poljoprivrednih prinosa. Poveani trokovi u treem stoljeu
podmirivali su se iskljuivo radi odravanja statusa quo. Trokovi su
naglo rasli, dok je korist, u najboljem sluaju, stagnirala. Aksiomatski,
granini prinos od ulaganja u carstvo je opadao.
Taj se proces intenzivirao uspostavom dominata za Dioklecijanove
vladavine. U treem stoljeu porezi su postali toliko veliki da su pore-
znim obveznicima oduzimali kljune resurse (Boak 1955: 111). U e-
tvrtom i petom stoljeu stvari su postale jo gore. Budui da se veliina
vojne i civilne uprave udvostruila, porezi izvlaeni iz oslabljenog car-
stva morali su se povisiti radi podmirenja njihovih trokova. Kao to
2JJ
smo opisali, uinak na stanovnitvo koje je uzdravalo takav sustav bio
je razoran.
Za stanovnitvo koje nije bilo zaposleno u industriji cijena spaava-
nja Carstva bila je iznimno visoka. Kao i u treem stoljeu, plaanje te
cijene nije donijelo poveanu korist. No ono to se dogaalo u etvr-
tom i petom stoljeu nije bilo samo opadanje graninog prinosa. Car-
stvo se u tom razdoblju odravalo gutanjem vlastitih kljunih resursa:
plodne zemlje i seoskog stanovnitva. Nastavak ulaganja u carstvo ne
samo da je dovodio do pada graninog outputa, ve i do pada stvarnog
outputa. Ako je pod principatom strategija bila nametnuti budunosti
poreze kako bi platila za sadanjost, dominat je sadanjost plaao pot-
kopavajui sposobnost budunosti da jednog dana uope plaa poreze.
Iz kriza treeg stoljea izniklo je jedno novo carstvo, ali po cijenu sla-
bljenja sposobnosti da se suoi s buduim krizama. Dolo je, barem na
Zapadu, do formiranja silazne spirale: smanjene fnancijske sposobno-
sti oslabile su vojnu obranu, a vojni su porazi sa svoje strane prouzro-
ili dodatno smanjenje obraenih povrina i stanovnitva. Kolaps je na
kraju bio neizbjean, kao to je i uvijek sluaj.
U etvrtom smo poglavlju spomenuli da ako kompleksno drutvo
zapadne u situaciju pada graninog prinosa, kolaps se moe dogoditi
zbog jednog ili oba sljedea razloga: nedostatka odgovarajuih rezer-
vi kojima se mogu suzbiti izbijanja kriza i otuenja temeljnog stanov-
nitva preoptereenog porezima. Ovaj prvi razlog oito je bio problem
s kojim se Carstvo suoilo barem jo od dana Marka Aurelija, ako ne i
prije. Drugi je oigledno postao dijelom problema Carstva za vrijeme
dominata ili moda ak jo u vrijeme kriza treeg stoljea. Ako moe-
mo vjerovati svjedoenjima suvremenika, barem je dio seljatva preop-
tereenog porezima otvoreno pozdravio olakanje od rimske vladavi-
ne koje im, kako su vjerovali, donose barbarski osvajai. A jo vei dio
stanovnitva oito je bio ravnoduan prema kolapsu koji se pribliavao.
ini se jasnim da je Carstvo barem djelomino izgubilo legitimnost.
Iako su trokovi Carstva dramatino rasli, drava, suoena s uspjesi-
ma barbara, bila je u stanju pruiti velikom dijelu svog stanovnitva
2J4
sve slabiju zatitu. Za prevelik dio stanovnitva jednostavno vie nije
bilo nikakve koristi od Carstva, jer su ih haraili i barbari i sakuplja-
i poreza. Kako primjeuje Gunderson, neto vrijednost lokalne au-
tonomije premaivala je vrijednost participacije u carstvu (1976: 61).
Kompleksnost vie nije donosila korist koja bi bila vea od raspada, a
kotala je daleko vie.
Kolaps je istodobno donio smanjenje trokova kompleksnosti i po-
rast graninog prinosa od ulaganja u kompleksnost. Manja germanska
kraljevstva koja su naslijedila rimsku vladavinu na Zapadu uspjenije
su se odupirala osvajaima (npr. Hunima i Arapima) negoli kasno Car-
stvo (Weber 1976: 389). tovie, to im je uspjelo uz nie upravne i vojne
trokove. Ekonomski prosperitet sjeverne Afrike zapravo je porastao
pod Vandalima, ali je opao nakon to ju je Justinijan ponovo osvojio
i nametnuo poreze (Hodges i Whitehouse 1983: 28). Odatle paradoks
kolapsa: smanjenje kompleksnosti donosi sa sobom odgovarajui po-
rast graninog prinosa od drutvenih ulaganja (v. sliku 19).
Sada se valja pozabaviti s dva pitanja: zato je Istok preivio kad je
Zapad propao i zato Carstvo nije razvilo ekonomsku strategiju kojom
bi izbjeglo kolaps.
Za opstanak Istonog Rimskog Carstva odgovorna su tri elementa.
Prva dva su da je bilo privredno jae od Zapada i strateki manje ranji-
vo. Provincije Istonog Carstva ukljuivale su starije, privredno razvi-
jenije i gue naseljene dijelove mediteranskog svijeta. Takve su pro-
vincije lake podnosile trokove obrane i uprave nego one na Zapadu.
Procjenjuje se da je u kasnijem razdoblju carstva budet Zapada izno-
sio svega jednu treinu budeta Istoka. S druge strane, Zapad je morao
braniti dvaput dulju granicu. Dok su u etvrtom i petom stoljeu Za-
pad preplavili osvajai, Istok je imao vee probleme samo du granice
na Dunavu. Na istonim granicama ratovi s Perzijom su izbijali tek po-
vremeno, s dugim razdobljima mira izmeu (Baynes 1943: 3435; A.
Jones 1964: 1027, 10301031; Levy 1967: 92, 99).
U skladu s okvirima koje smo ovdje razvili mogli bismo rei da je
Istok preivio zato to je, osim veeg bogatstva i manjih problema na
2J5
granicama, njegovo ulaganje u kompleksnost bilo lake fnancirati,
a granini prinos je bio vei. Temeljno je stanovnitvo bilo bogatije i
brojnije, pa je prema tome i lake moglo podnijeti visoke poreze. A nje-
gova uprava bila je, ako ne vojno uspjenija od one na Zapadu, a onda
barem manje neuspjena. Uprava na Istoku nastavila je vladati ne samo
zbog bogatstva i geografskog poloaja, nego i zbog tih sretnih okolnosti
koje su joj dale veu legitimnost.
Trei element opstanka carstva na istonom Mediteranu jest taj da
ono nije moglo doivjeti kolaps. Rasprava o tome zahtijeva pojmove
koje emo uvesti tek u posljednjem poglavlju. Tada emo, dakle, pono-
vo govoriti o opstanku Istonog Rimskog Carstva.
Pitanje ekonomskog razvoja je suptilnije. Mnogi se autori usredo-
touju na trokove prijevoza i siromatvo ruralnog stanovnitva kao
razloge zato se nije razvila industrija ili intenzivirala poljoprivredna
proizvodnja (npr. A. Jones 1964: 1048). No razlozi su puno dublji. Kako
je istaknuo Elster, Inovacije i tehnike promjene nisu univerzalna po-
java, ve su vremenski i prostorno ograniene na veoma mali podskup
povijesnih drutava (1983: 105). U tom se svjetlu pitanje Zato se
Rim nije ekonomski razvio? moe preformulirati kao: Zato Rim nije
bio ekonomski abnormalan?. Ako stvari tako postavimo, pitanje o ne-
postojanju ekonomskog razvoja u Rimu postaje daleko manje proble-
matino.
Moda ima smisla promotriti to pitanje kroz usporedbu s kasnijim
razvojem industrijalizacije u sjeverozapadnoj Europi. Kao to smo spo-
menuli u prethodnim poglavljima, Wilkinson (1973) je tvrdio da je in-
dustrijalizacija u Engleskoj, barem u poetnoj fazi, bila potaknuta kri-
zom. Prekomjerni rast stanovnitva u kasnom srednjem vijeku doveo
je do velike sjee uma radi stvaranja poljoprivrednog zemljita. Zbog
toga je dolo do pomanjkanja obnove umskog fonda koji se koristio
za gorivo, to je stanovnitvo natjeralo na sve veu ovisnost o ugljenu.
Oslanjanje na ugljen je sa svoje strane uzrokovalo niz popratnih pro-
mjena od kojih su mnoge bile povezane s industrijskom revolucijom.
Meu njima su bili parni stroj, visoka protonost pumpi za vodu (radi
2J
vaenja ruda ispod podzemnih voda), kao i prijevoz kanalima i elje-
znicom.
Iako ne kanim ukazivati na bilo kakve neposredne razlike izmeu
industrijalizacije u Engleskoj i njezina odsustva u Rimskom Carstvu,
jedna razlika upada u oi: u kasnom je Carstvu postojao znaajan ma-
njak stanovnitva. Zemlje koje su neko bile obraivane, u kasnoj su
antici postale naputene, a vladao je kronian nedostatak radne snage
u poljoprivredi. Pokuaji drave da ponovo zaposjedne naputene po-
vrine i potakne rast stanovnitva bili su vidljivo neuspjeni. Smatra se
da e pokuaji intenziviranja koritenja zemljita obino biti neuspjeni
ako ih se namee odozgo, jer su tad neprimjereni (usp. Boserup 1965;
Rostow 1960: 34). Do intenziviranja bilo je rije o iskoritavanju ze-
mlje ili nekoj drugoj privrednoj sferi moglo je doi samo zbog demo-
grafskog i/ili ekonomskog pritiska koji bi dolazio od veine rimskog
stanovnitva (Wilkinson 1973; North i Tomas 1973). Zbog smanje-
nja stanovnitva i besplatnog naputenog zemljita do takvih pritisa-
ka jednostavno nije dolo. Neki drugi pritisci nedvojbeno su utjecali
na stanovnitvo Carstva, ali ne i nedostatak ekonomskih izgleda. Jed-
nostavno je bilo previe neiskoritene zemlje i previe nepopunjenih
zanimanja. Tako se, na primjer, u Britaniji i prije dolaska Rimljana za
oranje glinaste zemlje rabio teki plug, no sa smanjenjem broja stanov-
nika takav je tip zemljita uglavnom naputen, sve do kasnijih vremena
(Boak 1955: 36; Wailes 1972). Da je kasnija rimska uprava i pokuala
uvesti politiku ekonomskog razvoja, doivjela bi sline frustracije s ka-
kvima se esto suoavaju suvremene drave kad pokuavaju isto: razvoj
se ne moe nametnuti ako ga nitko ne eli. Ekonomskim argonom,
uetom se ne moe gurati.
2J7
Kolaps civilizacije Maja iz klasinog perioda
Okolnosti
Civilizacija Maja iz klasinog perioda obino se smatra zagonetkom u
ljudskoj povijesti. Kao jedna od rijetkih ranih civilizacija koje se nisu
razvile u djelomino nepovoljnim uvjetima (Sanders 1962: 79), Maje
su, kako je primijetio Netting, narod ija je najvea misterija bio nji-
hov iznenadni nestanak s pozornice svjetske povijesti (1977: 299).
Ova e rasprava biti usredotoena na Maje iz Junih nizina, ije je
drutvo doivjelo strelovit, dramatian i opravdano glasovit kolaps iz-
meu 790. i 890. godine po. Kr. (Kad bude potrebno, razmatrat emo
i materijal iz okolnih podruja, koja su takoer nastanjivali Maje.) Po-
druje Junih nizina ugrubo obuhvaa dolinu Peten u sjevernoj Gvate-
mali i okolne zemlje. Politika sredita Maja u tom su podruju (slika
24) bila brojna i raznolika. U kontekstu arheoloke kronologije Maja
moemo najjasnije raspravljati upravo o podacima u vezi njihova us-
pona i pada. Zapravo, vie je razliitih kronologija Junih nizina, ali
budui da se najee uglavnom podudaraju, ovdje nee biti potrebno
baviti se njihovim razlikama. Kronologija koju je razvio Gordon Willey
(1982), a koju emo sada iznijeti, bit e dovoljna za nae potrebe:
Srednji predklasini period 1000400. pr. Kr.
Kasni predklasini period 40050. pr. Kr.
Protoklasini period 50. pr. Kr250. po. Kr.
Rani klasini period 250550. po. Kr.
Stanka 550600. po. Kr.
Kasni klasini period 600800. po. Kr.
Zavrni klasini period 8001000. po. Kr.
Postklasini period nakon 1000. po. Kr.
Kao i kod veine arheolokih kronologija, i ova je krajnje uopena,
a datumi u njoj predstavljaju neki zaokrueni prosjek. Spomenimo da
2J8
ne prave svi autori razliku izmeu kasnog predklasinog i protoklasi-
nog perioda, kao ni izmeu zavrnog klasinog i postklasinog perio-
da, pa e rasprava koja slijedi moda ponekad zamagliti granicu izme-
u tih pojmova.
Maje su razvile odreeni oblik hijeroglifa koje danas ne moemo u
potpunosti razumjeti, iako je postignut znatan napredak u njihovu de-
ifriranju. Kako smo ve primijetili, civilizaciju Maja uglavnom pozna-
jemo putem arheolokih nalaza.
June nizine danas prekrivaju praume, kao i u doba kad su Maje
poele raiivati zemljite kako bi postalo pogodno za sadnju. Sre-
dinju zonu Petena karakteriziraju vapnenake ravnice, na kojima su
se nastanile Maje, a koje su povremeno presijecale movare zvane baj-
os. Veina padalina koncentrirana je na razdoblje izmeu svibnja i stu-
denog, glavnu poljoprivrednu sezonu. Danas je uobiajena jedna etva
godinje, ali u sluaju nude mogua je i ponovna sadnja ogranienih
razmjera, uz dvije etve godinje (Culbert 1973a: 6, 11, 1974: 6). Pada-
line, koje se u Sredinjim nizinama kreu izmeu 1000 i 2000 milime-
tara godinje, pokazuju odreene varijacije. Povremeno ima i sua, ali
uglavnom su lake. Dugorone fuktuacije padalina u sjevernim nizina-
ma iznose svega kakvih 9 posto od minimuma do maksimuma, u uspo-
redbi s, recimo, 17 do 22 posto u srednjoamerikim visoravnima. Go-
dinje fuktuacije padalina u podruju koje emo razmatrati manje su
od 15 do 20 posto, te danas uglavnom ne tete poljoprivredi (Culbert
1974: 6; Hammond i Ashmore 1981: 24; Vivo Escoto 1964: 203204;
Wallen 1956: 147, 149).
Meu strunjacima za Maje vodi se velika rasprava oko stupnja eko-
loke raznolikosti Nizina. Ta rasprava ima vane implikacije za sociopo-
litiki razvoj Maja te emo se njome uskoro pozabaviti. U biti, razliku-
jemo znanstvenike koji naglasak stavljaju na komparativnu topografsku
redundantnost i ekoloku homogenost sredinjeg Petena (npr. Culbert
1973a: 3; Sanders 1973: 335, 1977: 288; Tourtellot i Sablof 1972: 128;
Rathje 1973: 408) te one koji smatraju da June ravnice ipak karakte-
rizira znaajna raznolikost (npr. Harris 1978: 302; Wiseman 1978: 72).
2JP
Sanders primjeuje da je u Petenu zabiljeeno 26 razliitih tipova tla,
s razliitim poljoprivrednim potencijalom (1973: 375), iako se u viso-
ravnima Gvatemale moe pronai jo raznolikije tlo (Sanders i Webster
1978: 262, 264). Drugi napominju da je na nekim rubnim dijelovima
Petena ekoloka raznolikost vea. To osobito vrijedi za Belize, kojeg ka-
rakterizira rijeni okoli, te za obalni pojas, planine (koje se uzdiu do
1000 metara), kao i za nizinsku praumu (Culbert 1973a: 8, 1974: 34;
N. Hammond 1981: 159). ire gledano, sredinji Peten, koji je svjedo-
io najranijem i najkompleksnijem razvoju Maja, karakterizira donekle
bolje tlo nego u okolnim podrujima. No to ima i svoju negativnu stra-
nu, budui da je najbolje tlo u odreenom podruju podlono eroziji
(Adams i Jones 1981: 302; Sanders 1973: 337, 339).
Slika 24. Podruje koje su nastanjivale Maje, s prikazom glavnih potpodjela i poje-
dinih gradova (prema: Hammond i Ashmore 1981: 21). Pretisak s doputenjem Wendy
Ashmore i University of New Mexico Press.
Za argumente u korist raznolikosti relevantno je nekoliko imbeni-
ka. Iako praume u pravilu osobito obiljeava raznolikost vrsta (MacAr-
thur 1972: 210211), ovdje bi mogla biti vana topografska raznolikost.
Budui da se klima i raslinje mijenjaju s promjenama visine, topograf-
ska redundancija Petena stvara situaciju u kojoj raznolikost ekolokih
zona (a ne nuno raznolikost vrsta) po jedinici horizontalnog prostora
mora biti manja no u srednjoamerikim visoravnima. Raznolikost po-
jedinih zona vana je za sustav proizvodnje razliitih resursa u odree-
nom podruju. Tamo gdje je razlika meu zonama velika, vjerojatnije
je da e postojati razliiti sustavi proizvodnje ija mogunost odrava-
nja ljudskog stanovnitva nee kolebati istodobno. Takav je uvjet vaan
pri razvoju kompleksnih sustava utemeljenih na razmjeni meu regi-
jama. To ne znai da u Nizinama nisu postojali raznoliki proizvodni
sustavi, ve samo da je u Visoravnima bilo vie mogunosti za razvoj
takvih sustava. Vrijedi spomenuti da planine Maja moda ne pridono-
se znaajnije raznolikosti u Nizinama, budui da vrhovi planina uglav-
nom imaju manje vrsta nego tropske ravnice (MacArthur 1972: 211,
214).
240
Tumaenja civilizacije Maja
Arheolozi su tek nedavno poeli shvaati pravu kompleksnost civiliza-
cije Maja. Nae dotadanje neznanje moe se djelomice smatrati razlo-
gom zato su Maje i njihov kolaps djelovali tako misteriozno. Neko se
smatralo da su Maje iz klasinog perioda bili, kao danas, narod raspr-
en diljem Nizina, koji se bavi poljoprivredom utemeljenom na krenju
zemljita (preoravanjem uma raienih sjeom i paljenjem), a moe
se kretati iz jednog podruja u drugo ovisno o potrebama takvog tipa
ratarstva. Smatralo se da su sredita Maja po svojoj prirodi bila cere-
monijalna, s malim brojem stalnog stanovnitva. Ruralno bi stanovni-
tvo prigodno posjeivalo ta sredita, ali nije u njima ivjelo. Ritualna
sredita nastanjivala je malobrojna kasta sveenika i plemia koji su se
uglavnom bavili ceremonijama i njihovim kalendarskim pojedinosti-
ma. Tako prikazane, Maje su djelovale kao miroljubiv narod ija su sre-
dita bila otvorena i neutvrena. Zahtjevi elita bili su u pravilu neveliki,
ali bi na koncu dospjeli do toke na kojoj seljaci vie nisu eljeli zado-
voljavati neprekidne ili sve vee zahtjeve za uslugama, radnom snagom
i hranom. Tada bi pobuna seljaka ili povlaenje njihove potpore doveli
do kolapsa (npr. Altschuler 1958: 194196; Cowgill 1964: 154; J. E. S.
Tompson 1966. [svi se navedeni autori ne bi nuno sloili sa svim na-
vedenim]; za daljnju raspravu v. Mathewson [1977: 204205] i Turner
[1974: 118]).
Tako rekonstruirana, civilizacija Maja djeluje kao anomalija. Skro-
mna i rasprena populacija ratara koji kre zemljite sjeom i paljenjem
uma bila bi neobina meu ranim civilizacijama koje obino karak-
terizira visoka gustoa stanovnitva i obrada zemljita koja zahtijeva
intenzivan rad, a esto ukljuuje i stvaranje sustava za navodnjavanje.
Ideja o praznom ceremonijalnom sreditu nikako ne stoji, ako uzme-
mo u obzir odnos koji je u brojnim ranim civilizacijama postojao iz-
meu urbanizma i sociopolitike kompleksnosti. Vizija majanske elite
kao grupe sveenika i plemia s relativno slabom moi, koja se uglav-
nom brine oko ceremonija i ritualnih kalendara, u otroj je suprotno-
sti s uobiajenim obrascima hijerarhijske organizacije u kompleksnim
24I
drutvima. A ideja o Majama kao miroljubivoj civilizaciji u najmanju je
ruku neobina.
U posljednjih 20 do 30 godina arheoloka su istraivanja dovela do
otkria koja zahtijevaju temeljito premiljanje civilizacije Maja. Projekt
Sveuilita u Pennsylvaniji pokrenut u Tikalu, najveem nalazitu civi-
lizacije Maja, dokazao je postojanje sredita urbanih proporcija, sa sta-
novnitvom koje se brojilo u desecima tisua (Haviland 1969, 1970).
Takva gustoa stanovnitva, ini se, nadmauje mogunosti poljopri-
vrede zasnovane na krenju zemljita (npr. Harrison 1977: 479, 484;
Rice i Puleston 1981: 144145), to nas navodi na zakljuak da je poljo-
privreda Maja u prolosti morala biti intenzivnija no danas. Ne iznena-
uje da su istraivanja na tlu i iz zraka, provedena posljednjih godina,
otkrila znaajne dokaze o postojanju intenzivne poljoprivrede u obliku
terasa, kanala i povienih polja (Adams i Hammond 1982: 502). ini se
da su elite Maja bile zainteresirane za puno vie stvari od kalendarskih
prorauna, budui da zapisi pokazuju njihove preokupacije dinasti-
kim nasljeivanjem, politikim borbama, savezima, kraljevskim bra-
kovima i slinim (npr. Proskouriakof 1960, 1963, 1964). Na temelju
umjetnosti i ostataka utvrda moemo izvesti dokaze o voenju ratova
(Webster 1976a, 1977), dokaze za koje Webster tvrdi kako su do-
datno sveli miroljubive Maje na istu razinu na kojoj se nalazi ostatak
svadljivog ovjeanstva (1976a: 113).
Novi nalazi govore da Maje moda nisu bile neobina pojava meu
ranim civilizacijama i zahtijevaju novu sintezu klasinog perioda Maja
iz Nizina. Arheolozi koji se bave Majama doista su i ponudili takvu sin-
tezu.
Evolucija civilizacije Maja
Pojava civilizacije Maja oito lei u predklasinom periodu u kome su
se poela formirati brojna obiljeja klasinog perioda. Rana predkla-
sina sela postojala su ve 2000. godine pr. Kr. (Culbert, bez datuma).
Pelud kukuruza koji datira iz istog vremena naen je na sredinjem po-
druju Petenskih jezera (Rice 1976: 425). Do srednjeg predklasinog
242
perioda razvila su se naselja u kojima je ivjelo barem po 200 do 300
stanovnika (Willey 1982: 261).
Ratari iz srednjeg i kasnog predklasinog perioda bili su bez sumnje
uspjeni, budui da arheoloki dokazi pokazuju neprekidan rast sta-
novnitva (R. E. W. Adams 1977b: 320; Deevey et al. 1979: 301; Rice
1976: 439, 444445; 1978: 44; Webster 1977: 343; Willey 1977a: 138
139, 1982: 262; Willey et al. 1965: 569). Webster tvrdi da je oko 500. go-
dine pr. Kr. dolo do populacijskog pritiska u regiji Becan (1977: 343), a
N. Hammond zakljuuje da je do kasnog predklasinog perioda gusto-
a stanovnitva i rasprostranjenost naselja bila tolika da bi daljnji razvoj
doveo do pojave rivalstva (1977: 65; v. takoer Rice [1976: 444445]).
Na temelju njihovih istraivanja u sredinjem podruju Petenskih jeze-
ra Deevey i dr. su izraunali da je stopa stalnog porasta stanovnitva u
predklasinom i klasinom periodu iznosila oko 0,17 posto godinje,
to znai da se za 408 godina stanovnitvo udvostruilo (1979: 301).
U odreenom trenutku predklasinog perioda, koji je vjerojatno va-
rirao u pojedinim regijama, taj je neprekidni porast stanovnitva nu-
no doveo do pritiska na postojei sustav proizvodnje hrane. Uslijedio
je niz razliitih odgovora na taj problem. Poljoprivredne su se strategi-
je morale promijeniti, to se i dogodilo putem formiranja sustava koji
su zahtijevali sve intenzivniji rad. R. E. W. Adams smatra da je u sre-
dinjem i sjevernom Petenu u kasnom predklasinom ili ranom klasi-
nom periodu dolo do prelaska s poljoprivrede zasnovane na krenju
tla sjeom i spaljivanjem na intenzivnije poljoprivredne sustave (1981:
249; v. takoer Freidel [1981: 373374] i Sanders [1977: 296]). Za to
postoje konkretni dokazi. U kasnom predklasinom periodu, na na-
lazitu Cerros u Belizeu izgraen je velik sustav za poljoprivredno na-
vodnjavanje, koji je ukljuivao rezervoare i kanale; neki njegovi dijelovi
datiraju izmeu 200. i 50. godine pr. Kr. (Freidel i Scarborough 1982;
Scarborough 1983). (Freidel i Scarborough tvrde da je tu prije rije o
razvoju komercijalne proizvodnje, a ne proizvodnje resursa nunih za
opstanak [1982: 152153]). Slian sustav je u kasnom predklasinom
periodu razvijen i na nalazitu Edzna, na sjeveru Jukatana (Matheny
24J
1978: 199).
Procjene veliine stanovnitva i opsega proizvodnje resursa potreb-
nih za ivot pokazuju da je u sredinjem Petenu iz kasnog predklasi-
nog perioda pritisak za resurse vjerojatno zahtijevao uvoenje kraih
razdoblja preoravanja zemljita i koritenje zemlje koja je donosila sla-
bije prinose (Rice 1978: 50). U tom je podruju rani jezerski obrazac
osnivanja naselja, odnosno obrazac povezan s postojanjem sigurnih
izvora vode i proteina dobivenih iz vodenih povrina, zamijenjen pove-
anim brojem naselja u unutranjosti, na podrujima koja su oskudije-
vala vodom. Takva su naselja bila svojstvena srednjem predklasinom
periodu (Rice 1976: 440441; Rice i Puleston 1981: 151152).
Kako su do poetka kasnog predklasinog perioda u veini sredi-
njeg podruja ume ve bile iskrene, mogue je da je taj rani prije-
laz na intenzivniji tip poljoprivrede bio iroko rasprostranjen (Deevey
et al. 1979: 298). Takvi uvjeti mogli su onemoguiti daljnje dobivanje
novih poljoprivrednih povrina krenjem. Uzorci peludi pokazuju da
je pejza predklasinog perioda bio mozaik kukuruznih polja i ikare,
s mjestiminim seocima. Gustoa ljudske populacije mogla je iznositi
izmeu 2560 stanovnika po kvadratnom kilometru (Wiseman 1978:
112).
Smatra se da velike fortifkacije na nalazitu Becan (jarak i prsobran
koji okruuju nalazite) potjeu iz razdoblja izmeu 150. i 300. godine
po. Kr. (Tomas 1981: 96; v. takoer Webster 1976a, 1977). Dakle, ini
se da su rivalstva i konfikti, koji su obiljeili kasnu civilizaciju Maja,
zapoeli u predklasinom ili protoklasinom periodu. Do njih je vjero-
jatno doveo populacijski pritisak na postojee resurse (R. E. W. Adams
1977b: 320; Freidel 1979: 38; N. Hammond 1977: 65).
Tako su Maje iz kasnog predklasinog perioda bile suoene s popu-
lacijskim pritiskom, optereenom bazom resursa i sve konkurentnijom
okolinom. Pronaena su najmanje dva rjeenja: intenziviranje poljo-
privredne proizvodnje (kako smo ve spomenuli) i poveana sociopo-
litika kompleksnost (Rice 1976: 444445). Dokazi za ovu drugu poja-
vu u srednjem i kasnom predklasinom periodu su oigledni. U ranom
244
predklasinom periodu oit je bio uspon formalne, javne arhitekture i
drutvene diferencijacije, iji razmjeri otad samo rastu. Javne graevi-
ne uzdignute na platformama i razlike u pogrebnom statusu javljaju se
oko 400. godine pr. Kr. (Culbert 1977b: 42; N. Hammond 1982: 123;
Marcus 1983: 461; Rice 1976: 438439; Willey 1977a: 145, 1977b: 388,
1980: 258, 1982: 262).
Nalazite Altar de Sacrifcios donijelo nam je zanimljive podatke o
pojavi lokalnih hijerarhija. Ondje je pri kraju srednjeg predklasinog
perioda ponovo izgraen jedan od nekolicine stambenih blokova, po-
stavi tad osjetno vei od drugih. Imao je i najvii spomenik, kakva e-
tiri metra visok. Uzastopne gradnje pretvorile su ga u kompleks koji se
sastojao od hrama i palae iz klasinog perioda, s piramidom visokom
13 metara i poploanim stepenitem. ini se da ta preobrazba svjedoi
o pojavi vladajue grupe koja je potjecala iz dotad dominantne stambe-
ne jedinice (Willey 1980: 258, 1982: 262).
U kasnom predklasinom periodu u Junim je nizinama postojala
upravna hijerarhija koja se sastojala od dvije ili tri razine. Na nekim na-
lazitima u Nizinama javna je arhitektura postala zaista monumental-
na (Marcus 1983: 461; Willey 1982: 262). Oko 100. pr. Kr. do 150. po.
Kr. kao poprilino znaajno sredite se afrmirao Tikal (Culbert 1977b:
39).
Takvi se modeli intenziviraju u klasinom periodu. Porastao je broj
stanovnika i poveali su se ulaganja u poljoprivredu, sociopolitika
kompleksnost, arhitekturalna sloenost, kao i sukobi. U ranom klasi-
nom periodu regionalna je politika organizacija poprimala sve for-
malniji obrazac djelovanja, sa sve izraenijom hijerarhijom. Do 434.
godine po. Kr. sredita su bila ravnomjerno rasporeena i, ini se po-
djednakog ranga. No mogue je da su Tikal i Uaxactun postali rana do-
minantna sredita, budui da u njima pronalazimo najranije spomeni-
ke, a zajedno sadre polovicu cjelokupnog broja spomenika izgraenih
izmeu 292. i 434. godine po. Kr. (Marcus 1976: 191). Istaknuti stru-
njak za Maje, Gordon Willey, smatra da je Tikal u ranom klasinom pe-
riodu ak stekao dominaciju nad itavim Junim nizinama, te je moda
245
bio glavni grad drave na tom podruju (1980: 259, 1982: 265).
Najvea prostorna rairenost spomenika i umjetnikih stilova u kla-
sinom periodu dosegnuta je u ranom 6. stoljeu po. Kr. Mogue je da
su velika sredita koja su se tada pojavila funkcionirala kao regionalne
prijestolnice. Uspostavljena je hijerarhija izmeu najmanje etiri nala-
zita, sa esterokutnom mreom sekundarnih sredita koja su okrui-
vala regionalne prijestolnice (Marcus 1976: 191). Najraniji zapisi Maja
datiraju iz 3. stoljea po. Kr. Ti se najraniji tekstovi bave roenjem, smr-
u, nasljeivanjem prijestolja i vladarskim osvajanjima (Marcus 1983:
461). Na sjevernom dijelu Tikala formiran je obrambeni jarak koji se
protezao 9,5 kilometara, izmeu dviju movara koje omeuju Tikal na
istoku i zapadu. Slinu konstrukciju vidimo i na junoj strani tog nala-
zita (R. E. W. Adams 1977b: 148149).
Na kraju ranog klasinog perioda dolazi do zanimljivog preokreta
brzo se smanjuje broj novih spomenika, kao i broj nalazita na ko-
jima se mogu pronai. Postoje i indikacije o smanjivanju broja drugih
graevina, kao i promjene stilova u keramici i arhitekturi. Izmeu 534.
i 593. godine po. Kr. zbiva se dogaaj nazvan Stanka (Willey 1974). Je-
dan od zanimljivih aspekata te epizode je oigledna politika decentra-
lizacija, budui da su se stele (kameni spomenici kojima su se obiljea-
vali politiki dogaaji) poele podizati i na rubnim dijelovima Junih
nizina. (Drugim rijeima, sredinji dijelovi vie nisu imali politiki mo-
nopol.) Iako nema dokaza koji bi potvrivali znaajnije smanjenje soci-
opolitike kompleksnosti diljem itavog podruja, ini se da je Stanka
na odreeni nain bila slina procesu politike decentralizacije koja je,
kako emo vidjeti, obiljeila pojavu kolapsa (Willey 1974).
Kasni je klasini period svjedoio ponovnoj pojavi i kulminaciji
trendova koji su zapoeli u predklasinom periodu. Izmeu 652. i 751.
godine po. Kr. posvuda je u Junim nizinama dolo do snanog pove-
anja homogenosti stila i ikonografje na spomenicima. U roku jednog
desetljea diljem tog podruja prihvaen je standardizirani (i vrlo sof-
sticiran) lunarni kalendar. Vea nalazita moda su funkcionirala kao
regionalne prijestolnice te stupala u meusobne saveze. Ujedinjenje s
24
odreenom regijom postizalo se putem branih veza koje su povezivale
regionalne prijestolnice i meusobne ovisnosti. Velika su sredita bila
okruena sekundarnim centrima, koji su se nalazili na gotovo istovjet-
noj udaljenosti jedan od drugoga (Marcus 1976: 191, 1983: 461). ini
se da je u usporedbi s drugim lokacijama status Tikala opao. Iako je i
dalje bio najvea drava, Tikal se sad morao politiki nadmetati s broj-
nim novim sreditima (Willey 1982: 266). U odnosu na ranija vremena
znatno su se poveale investicije u monumentalnu arhitekturu (Willey
i Shimkin 1973: 459461).
Nekoliko aspekata klasinog perioda zasluuje da se njima detaljni-
je pozabavimo kako bismo shvatili kolaps. Meu njima su stanovni-
tvo, resursi potrebni za ivot, sociopolitika kompleksnost i s njom po-
vezani fenomeni te ratovanje.
Stanovnitvo
Postoje dokazi da je u klasinom periodu broj stanovnika irom Ju-
nih nizina kontinuirano rastao, dosegavi, u razliitim trenucima, vr-
hunac u kasnom klasinom periodu na vie razliitih lokacija (npr. R.
E. W. Adams 1977a: 93; Culbert, bez datuma; Deevey et al. 1979: 301;
Rice i Puleston 1981: 153; Willey 1973: 96; Willey et al. 1965; Willey i
Shimkin 1973: 490). Usprkos intenziviranju poljoprivrede, u kasnom
klasinom periodu broj stanovnika oigledno dosee gornju granicu,
pa prijanji obrasci eksponencijalnog rasta poinju opadati. G. Cowgill
smatra da je u Junim nizinama nakon 550. po. Kr. (1979: 5758) rast
stanovnitva bio slab, dok R. E. W. Adams, iako se slae s postojanjem
tog obrasca, stavlja datum prestanka rasta neto kasnije, oko 650. go-
dine (1977b: 221). Koncentriravi se na razvoj pojedinanih lokaliteta,
Culbert (bez datuma) primjeuje da je u nekim dijelovima Junih nizi-
na stanovnitvo doseglo vrhunac izmeu 600. i 700. godine po. Kr. (Te-
peu 1 keramiki period), a u drugima izmeu 700. i 830. godine (Te-
peu 2). Broj stanovnika u Tikalu i Yaxhai dosegao je vrhunac u kasnom
klasinom periodu, a u Seibalu i Altar de Sacrifcios u zavrnom klasi-
nom periodu (Lowe 1985: 34). Daleko od vodeih politikih sredita, u
247
dolini Belizea broj ruralnog stanovnitva dosegao je vrhunac tek kasni-
je (Willey 1973; Willey et al. 1965).
Tikal je najbolje proueno sredite Maja. Najgue naseljenih sredi-
njih 16 kvadratnih kilometara tog nalazita moglo je na vrhuncu, u ka-
snom klasinom periodu, imati izmeu 10 i 11 tisua itelja (Haviland
1969, 1970). Periferija Tikala, koju su okruivale movare na istoku i
zapadu te opkopi na sjeveru i jugu, bila je dom za jo 39.000 stanovni-
ka, tako da je ukupno stanovnitvo iznosilo 49.000. Haviland primjeu-
je da je ta brojka usporediva s 50.000 itelja koliko su imali drevni su-
merski gradovi (1970: 193).
Culbert (bez datuma) procjenjuje da je na cjelokupnom podruju
Junih nizina ivjelo oko 200 ljudi po kvadratnom kilometru, primje-
ujui da to znai kako su June nizine bile jedno od najgue naselje-
nih podruja predindustrijskog svijeta. Gustoa stanovnitva u Tikalu
iznosila je oko 350 do 400 ljudi po kvadratnom kilometru, dok bi po-
ljoprivreda koja se temelji na krenju zemljita bila u stanju odrava-
ti na ivotu svega 30 do 60 ljudi po kvadratnom kilometru (Culbert
1973b: 72). Nekoliko je istraivaa na temelju tih podataka zakljuilo
da takav tip poljoprivrede ne bi bio u stanju odravati na ivotu toli-
ki broj stanovnika (npr. R. E. W. Adams 1977a: 91; Deevey et al. 1979:
299; Harrison 1977: 479, 484; Rice 1978: 50; Sanders 1973: 330331).
Harrison, na primjer, procjenjuje da je 61 do 74 posto stanovnitva u
Tikalu moralo egzistirati na osnovi drugih izvora (1977: 479, 484). Pre-
ma tome, pitanje od ega je ivjelo stanovnitvo Junih nizina nije od
malog znaenja.
Resursi potrebni za ivot
Istraivanja provedena u Junim nizinama posljednjih nekoliko godi-
na otkrila su raireni kompleks obiljeja koja ukazuju na postojanje in-
tenzivne poljoprivrede. Intenzivne poljoprivredne metode provodile su
se uglavnom kontinuirano i dobro organizirane, a ukljuivale su barem
sljedee tehnike: (a) izgradnju kanala i odvodnih sustava na rijenim
rukavcima i movarama bajo radi stvaranja povienih polja s navod-
248
njavanjem; (b) sustav vodenih kanala i rezervoara; (c) terasasto organi-
ziranje strmih i blagih padina radi direktnog odvodnjavanja, odmulji-
vanja i stvaranja plodnog zemljita; i (d) niz razliitih obiljeja (R. E. W.
Adams 1977a: 93; Adams i Hammond 1982: 502). Te su tehnike prona-
ene na raznim podrujima Junih nizina.
Sustav kanala i povienih polja. Sustav povienih polja i s njima
povezanih kanala osigurao je suhu i obradivu povrinu na podrujima
koja bi inae bila preplavljena vodom. Taj je sustav ukljuivao jezera i
zaljeve, rukavce rijeka i, prije svega, bajos. Meu prednostima koje su
donosila poviena polja i sustav kanala bili su razmnoavanje riba u
kanalima izmeu polja, odravanje jednake temeljne razine vlanosti
u tlu na razini izrastanja korijenja, gnojenje polja organski bogatim
blatom izvuenim s dna kanala te uporaba kanala za prijevoz uroda (R.
E. W. Adams 1980: 209; Puleston 1977: 455457; Siemens 1982; Turner
1974, 1978). Zahvaljujui gnojidbi blatom s dna kanala polja su mogla
imati vie uzastopnih etvi (Siemens 1982: 221), iako nije sigurno da je
tako i bilo (Antoine et al. 1982: 234; Siemens 1982: 219).
Vei dio sustava povienih polja prouen je pomou fotografja iz
zraka. Provjere na tlu redovito potvruju tonost opaanja iz zraka,
pa je s vremenom utvreno da vei broj podruja u Junim nizinama
ima takve ostatke (npr. R. E. W. Adams 1983; N. Hammond 1981: 170;
Harrison 1977: 477, 1978: 247, 249, 1982: 123126; Puleston 1977; Si-
emens 1978, 1982; Turner 1978; Willey 1980: 253). Noviji radovi R. E.
W. Adamsa ukljuuju i radarski izraene karte otprilike polovice Ju-
nih nizina (1980). Na temelju dobivenih rezultata Adams je procije-
nio kako je izmeu 1250 i 2500 kvadratnih kilometara Junih nizina
bilo modifcirano takvim kanalima. Ove brojke djeluju impresivno u
usporedbi sa 120 kvadratnih kilometara uvenih aztekih chinampas u
Meksikoj dolini, a koje su bile sline po svojoj prirodi i funkciji. Isue-
ne, prilagoene i intenzivno obraivane movare, tvrdi Adams, moda
su bile najvrednije zemljite u kasnom klasinom periodu (1980: 210).
Postoji primjetna veza izmeu movara i veih nalazita. Znakovito je
24P
da je Tikal imao najveu koliinu dostupnih movara u usporedbi s
drugim velikim sreditima (R. E. W. Adams 1980: 210211).
Kompleksi povienih polja datiraju ve iz cca 1100. godine pr. Kr.,
ali i iz kasnog pretklasinog perioda. U kasnom klasinom periodu,
kad je dosegnut maksimum stanovnitva, obrada je povienih polja
bila na svom vrhuncu (Puleston 1977: 452; Siemens i Puleston 1972:
234; Willey 1982: 264).
Sustav vodenih kanala i rezervoara. Kanali za dovod i odvod vode te
sustavi za pohranu vode ukljuivali su vie tehnika, od kojih su neke bile
samo djelomino vezane uz poljoprivredu, no sve su zahtijevale ulaganje
intenzivnog rada. Junim nizinama u cjelini manjka povrinskih voda,
posebice za vrijeme sune sezone. Maje su se s tim nosile konstruiranjem
kanala, brana, rezervoara i malih izvora, kao i mijenjanjem centosa
(velikih vapnenakih vrtaa) (Healy 1983; Matheny 1982). U nekim
je podrujima izgradnja hidraulikih sustava bila na visokoj razini.
Rezervoari su esti u podruju Rio Beca (R. E. W. Adams 1981: 227). U
Edzni, nalazitu na zapadnom Jukatanu, nalazio se sustav za kontrolu
vode koji se sastojao od kompleksa jaraka, kanala i rezervoara, stvoren
radi prikupljanja i pohrane kinice za poljoprivredu, pie i obranu.
Koliina zemlje upotrijebljena za izgradnju tog kompleksa, zapoetog u
kasnom predklasinom periodu, izjednaava ga po veliini s pothvatom
kao to je izgradnja Piramida Sunca i Mjeseca u Teotihuacanu (Matheny
1976, 1978). Kao to smo primijetili ranije, u kasnom predklasinom
periodu izgraen je i veliki sustav kanala na nalazitu Cerros u
sjevernom Belizeu (Freidel i Scarborough 1982; Scarborough 1983).
Dokumentirano je postojanje sustava kanala koji su vjerojatno kori-
teni u svrhu transporta du Rio Candelaria (Siemens i Puleston 1972).
Zabiljeeno je postojanje stotina uskih (3 do 10 metara irine) i kratkih
(1 do 2 kilometra) kanala. Mathenyjevi prorauni u vezi koliine ze-
mlje koja se morala pretovarivati s jednog mjesta na drugo radi stvara-
nja 180 kilometara (dokumentiranih) kanala pokazuju da je u taj pot-
hvat uloeno 500 tisua radnih dana. Deset milijuna kubnih metara tla
250
iskopanih na toj lokaciji deset puta nadmauje volumen Piramide Sun-
ca (Matheny 1978: 193, 195).
Terase. Terase pronalazimo na irem podruju Junih nizina, ukljuujui
juni Campeche i Quintana Roo (te podruje Rio Beca), dijelove
Petena i planine Maja u Belizeu (R. E. W. Adams 1981; Turner 1974,
1978, 1979; Wilken 1971; Willey 1980: 252253). Na podruju junog
Campechea i obronaka Quintana Roo, velikom 10.000 kvadratnih
kilometara, naene su stotine tisua terasa i s njima povezanih kamenih
graevina. Daljnjih 1400 kvadratnih kilometara terasa zabiljeeno je u
Belizeu (Turner 1974, 1978, 1979). Datumi stvaranja terasastih sustava
sustavno upuuju na konac ranog klasinog perioda i kasni klasini
period (R. E. W. Adams 1981: 246; Tomas 1981: 100101, 106; Turner
1974: 121; Turner i Harrison 1978: 343).
Ostala obiljeja. Meu ostala poljoprivredna obiljeja pronaena u
Junim nizinama spadaju kontrolne brane i ograena polja (R. E. W.
Adams 1981: 243, 246247; Turner 1978: 170; Wiseman 1983: 156).
Kompleksi ograenih polja moda su postojali na veem dijelu Petena
(Turner 1974: 170; Wiseman 1983: 156), a ponekad ih pronalazimo
i kao dijelove terasastih sustava (R. E. W. Adams 1981: 246). Takvo
razgraniavanje polja apsolutno je nespojivo s bilo im drugim osim
kontinuiranim kultiviranjem polja ili kultiviranjem ugara (usp. Turner
1978: 170).
Usjevi kod Maja. Iako su sustavi poljoprivredne proizvodnje Maja
dobro istraeni, malo toga znamo o usjevima koje su doista i uzgajali.
Uvijek se pretpostavljalo da je glavna kultura bio kukuruz, a veina
arheobotanikih nalaza doista se i odnosi na tu biljku (Marcus 1983:
476). Bronson smatra da su Maje uzgajale razno korjenasto bilje (1966),
dok Puleston (npr. 1978) tvrdi da su se oslanjale na prinose oraastih
plodova stabla ramon (Brosimum alicastrum). Arheobotaniki i palino-
loki dokazi defnitivno potvruju da su Maje uzgajale kukuruz, tikve,
25I
avokado, kakao, pamuk i korijen Xanthosome. Klasina umjetnost Maja
upuuje na uzgoj Achrasa, Byrsonime i Psidiuma, sve redom voaka
(Wiseman 1983: 161, 163). Plod stabla Ramon je danas hrana koju
Maje koriste ako nastupi glad (Sanders 1973: 339341).
Palinoloke analize Petena pokazuju da je u klasinom periodu bav-
ljenje poljoprivredom ukljuivalo niz tehnika od kojih je svaka pred-
stavljala odgovor na odreene okolnosti, a uz razliite razine intenzivi-
ranja i produktivnosti (Wiseman 1978: 113, 1983: 158). Wiseman tvrdi
da su Maje, ako uzmemo u obzir gustou stanovnitva i opsege kre-
nja uma u klasinom periodu, morale zadrati i dio umskih povrina
radi drva za potpalu i dobivanja palminog lia potrebnog za pokriva-
nje krovova (1983: 151153).
Sociopolitika kompleksnost
Ve smo raspravljali o nekim aspektima sociopolitike organizacije
Maja. Rije je o temi koja proima sve druge aspekte civilizacije Maja,
ali je nakratko moemo izdvojiti ne bismo li okarakterizirali njezinu
prirodu.
Drutvo Maja bilo je kompleksno i veoma stratifcirano. Drutveni
se poredak sastojao najmanje od vladajue klase, srednjeg stalea, koji
je ukljuivao zanatlije i birokraciju, te seljaka. No i unutar tih klasa vri-
jedile su daljnje podjele na odgovarajue stupnjeve (R. E. W. Adams
1973b: 138; Adams i Smith 1981; Becker 1973). Vodstvo se nasljeiva-
lo unutar pojedinog roda (C. Jones 1977), poevi barem od 1. stoljea
pr. Kr. (Haviland 1977: 66) ili moda ak jo u srednjem predklasinom
periodu (Willey 1980: 258). Vladari su legitimirali svoju vladavinu po-
dizanjem skulpturalnih umjetnikih djela koja su obznanjivala njihovu
vezu s precima ili osvajake pothvate (Adams i Jones 1981: 301; Marcus
1983: 461; Proskouriakof 1960, 1963, 1964; Willey 1980: 259262).
Skulpture iz Tikala nude nam zanimljiv pogled na sociopolitiko
nasljeivanje kod Maja. Godine 378. po. Kr. Tikalom je vladao ovjek
oznaen glifom kojeg danas deskriptivno zovemo zavijeni nos. Zavi-
jeni nos je pokazan u ornamentici i odjei Teotihuacana, to simbolizi-
252
ra njegovu vezu s dominantnom vlasti u Junim nizinama. Nasljednik
zavijenog nosa, olujno nebo, povezuje se s procvatom velikih novih
graevina. Neto kasnije (u razdoblju poznatom kao kasni klasini pe-
riod), nakon faze borbe za vlast, vladar A stupa na prijestolje. Nje-
gov, vjerojatno nesiguran, poloaj potkrijepljen je skulpturama na koji-
ma nalazimo oit prikaz simbola orlovskog nosa i olujnog neba (Willey
1980: 259260). Takva legitimacija vladavine isticanjem veze s preci-
ma javlja se i drugdje u umjetnosti Maja u nesigurnim vremenima, kao
u sluaju kad su podvizi novog vladara bili skromniji od onih njego-
vih predaka (Proskouriakof 1963: 166, 1964: 178), kao i uoi kolapsa
(Marcus 1976: 193).
Skulpture i keramika pokazuju elitu Maja kako se bavi sklapanjem
saveza i kraljevskih brakova, ratovanjem, hijerarhijskim odnosima i
politikim intrigama (Adams i Jones 1981: 301). Vane su osobe posje-
ivale udaljena sredita kako bi sudjelovale na pogrebnim ceremonija-
ma pripadnika elite (R. E. W. Adams 1969: 25, 1973b: 138), dogovore-
nim vjenanjima kao nainu postizanja politikih aspiracija (Molloy i
Rathje 1974), proslavama osvajanja i, openito, politikim manevrima
kakve i oekujemo u kompleksnim drutvima.
Raspodjela stanovnitva i naselja po Junim nizinama odraava
politiku klimu u tom podruju. Bullard je na temelju analiza Petena
(1960) razvio teoriju o socio-spacijalnoj organizaciji Maja koja je danas
najire prihvaena. Na vrhu svakog politikog entiteta nalazilo se neko
veliko sredite, kao to je bio Tikal. Svako veliko sredite uspostavlja-
lo je dominaciju nad nizom manjih sredita, u kojima pronalazimo
manju koliinu skulptura i monumentalne arhitekture. Svako je manje
sredite upravljalo lokalnim seoskim stanovnitvom i sluilo kao poli-
tiko sjedite (v. takoer Willey et al. 1965; Willey 1981; Sanders 1973:
326327).
U tom idealiziranom modelu ima i regionalnih i vremenskih vari-
jacija, a nakon Bullardova rada pojavili su se i neki fniji detalji. Stam-
bene su etvrti u sreditima bile segregirane prema statusu (Folan et al.
1979; Kurjack 1974). Ponegdje je gustoa naselja na podruju izmeu
25J
sredita smanjena (Puleston 1974: 303308; Sanders 1981a), dok je u
drugdje raspodjela naselja kontinuirana (Sanders 1981a: 360; Tomas
1981: 26; Willey et al. 1965). Na jugu Quintane Roo, na primjer, postoje
podruja koja se proteu 40 ili 50 kilometara, a na kojima nema prazni-
ne izmeu graevina vee od 100 metara (Willey 1981: 397).
Kako se stanovnitvo sve vie koncentriralo u sredinja naselja, ona
su izrastala u jezgre pojedinih podruja. To je posebice svojstveno za
kasni klasini period (Puleston 1974: 309; Rice i Puleston 1981: 153;
Sanders 1981a: 361). No znaajan broj ljudi i dalje je ivio u ruralnim
podrujima izmeu sredita (Puleston 1974; Sanders 1981a: 360361;
Willey 1980: 257). Neka su ruralna podruja, kao to su Barton Ramie
u Belizeu (Willey et al. 1965) i sredinja jezera Petena (Rice i Puleston
1981: 153), za klasinoga perioda bivala sve gue naseljena.
Mogue je da je izmeu vodeih sredita postojala hijerarhija. Kako
smo primijetili, Gordon Willey je zagovarao ideju da je u ranom kla-
sinom periodu u Junim nizinama postojala jedna velika drava, s Ti-
kalom na elu (1977a, 1980, 1981, 1982). Willey primjeuje da je u tom
razdoblju Tikal zasnovao dinastije u Quirigui i Copanu, te keri svo-
jih kraljeva poenio za vladare drugih sredita (Willey 1982: 265). U
kasnom klasinom periodu ta se regionalna drava rascijepila na vie
lokalnih politikih jedinica (Willey 1977, 1980, 1981, 1982), a na elu
svake bio je po jedan dominantni centar kao to je Tikal, Calakmul,
Copan, Naranjo, Palenque i Yaxchilan (Adams i Jones 1981; Culbert
1974, 1977a; Marcus 1976, 1983). (Valja istaknuti da se ovaj model ra-
zlikuje od hijerarhije veliko sredite/manje sredite koju je formulirao
Bullard [1960], budui da je tu rije o hijerarhiji meu velikim sredi-
tima.) Culbert smatra da znakovi pokazuju kako se podruje kojim je
vladao Tikal protezalo po stotinu kilometara u svakom pravcu od tog
sredita (bez datuma; v. takoer Adams i Jones [1981: 318]). Hijerar-
hija kojom je upravljao Naranjo (ili Tikal i Naranjo) ukljuivala je est
podreenih sredita, od kojih je svako imalo jednak broj trgova. Uz je-
dan izuzetak, njihov raspored nam kazuje da su vjerojatno funkcioni-
rali kao administrativna sredita (Adams i Jones 1981: 318319).
254
Kao to se moglo i oekivati, te hijerarhije nisu bile fksne. Politi-
ki se utjecaj mijenjao, sredita su znala prigrabiti dominantan poloaj
i onda ga izgubiti, a savezi i suparnitva su se mijenjali (Freidel 1983;
Graham 1973: 217). Marcus, koji smatra da su postojale etiri regional-
ne prijestolnice, primjeuje da su se njihovi lanovi vremenom mije-
njali (1976).
Treba primijetiti da se odreeni broj znanstvenika ne slae s ta-
kvom rekonstrukcijom. Cowgill smatra kako nema dokaza da je bilo
koje sredite u Junim nizinama steklo vrstu, dugotrajnu politiku ili
ekonomsku kontrolu nad nekom veom regijom, ali da imamo puno
dokaza u korist kratkotrajnih dominacija, saveza i kraljevskih brako-
va (1979: 56). Sanders primjeuje jednu vanu injenicu: zbog relativ-
no jednoobrazne proizvodnje diljem velikih podruja Junih nizina,
nije bilo ekonomske baze za dominaciju jednog sredita nad drugima
(1977: 296297); tome moemo dometnuti da od takve dominacije ne
bi bilo ni koristi (Sablof 1986; Webster 1977: 366).
Vremenom su se kompleksnost i njezine skupe manifestacije pove-
avale, da bi dosegle vrhunac u kasnom klasinom periodu. Na nalazi-
tu Altar de Sacrifcios veliina i razmjeri formalne arhitekture, broj ste-
la i koliina fne lonarije dosegli su vrhunac izmeu 613. i 771. godine
po. Kr. (R. E. W. Adams 1973b: 137). Nastanak najveeg broja skulptura
na nalazitima Yaxchilan i Bonampak gotovo je neposredno prethodio
prestanku monumentalne gradnje (Rands 1973: 172). Razdoblje najve-
e gradnje u Tikalu trajalo je izmeu 692. i 751. godine po. Kr. (Culbert
1973b: 72). U cjelini gledajui, diljem Junih nizina 60 je posto svih za-
biljeenih spomenika izgraeno u razdoblju od 69 godina, izmeu 687.
i 756. godine po. Kr. (Marcus 1976: 17, 19). Istodobno, arhitektura ka-
snog klasinog perioda sve je vie bila namijenjena svjetovnim potre-
bama, a proporcionalno je raslo ulaganje u graevine koje su arheolo-
zi nazivali palae (Culbert 1974: 96; Rathje 1970: 368; Sanders 1973:
346; Willey i Shimkin 1973: 459). Na osnovi toga Culbert tvrdi da je
porasla vanost pripadnika dravne uprave i plemstva (1974: 101).
Porast trokova sociopolitike kompleksnosti u kasnom klasinom
255
periodu dobro pokazuju slike 25 i 26, koje prikazuju izgradnju spome-
nika i nastanjenost sredita.
Slika 25. Izgradnja datiranih spomenika na nalazitima iz klasinog perioda Maja
(prema: Erickson 1973: 151). Pretisak prema dozvoli: Human Relations Area Files, Inc.,
New Haven. Jedan katun iznosi otprilike 20 godina.
okomito: datirani spomenici prema razdoblju od 2 katuna
vodoravno: po. Kr.
Slika 26. Nastanjenost sredita Maja u klasinom periodu (prema: Erickson 1975:
40). Pretisak prema dozvoli: Human Relations Area Files, Inc., New Haven. Jedan katun
iznosi otprilike 20 godina.
okomito: nastanjenost nalazita prema razdoblju od 2 katuna
vodoravno: po. Kr.
Ratovanje
Meu Majama iz Junih ravnica bilo je vojnih sukoba barem od pro-
toklasinog perioda, otkad potjeu velike utvrde u Becanu (Tomas
1981: 96; Webster 1977: 360). Jarak i prsobran u Bekanu su tako ma-
sivni (Webster 1976a, 1977) da vjerojatno ne predstavljaju prvi primjer
ratovanja kod Maja. Obrambene konstrukcije u Tikalu najvjerojatnije
potjeu iz ranog klasinog perioda (Webster 1976a: 3). Vlast je bila rat-
niki orijentirana barem od tog perioda (R. E. W. Adams 1977a: 3).
Ratovanje i militarizam su se intenzivirali u kasnom klasinom pe-
riodu, kad umjetnost poinje stavljati vei naglasak na prikaze zaro-
bljenika i osvajanja (R. E. W. Adams 1969: 29; Cowgill 1979: 51; Cul-
bert 1974: 101; Marcus 1976: 22, 190; Rands 1973: 174; Willey 1974:
422; Willey i Shimkin 1973: 461). Iz istog razdoblja (Demarest 1979:
108) moda potjeu i velike utvrde iz podruja Rio Beca, na nalaziti-
ma u Calakmulu i Oxpemulu (R. E. W. Adams 1981: 234).
Brojni arheolozi koji se bave Majama tvrde da je porast broja sta-
novnika, vidljiv u Junim nizinama, na koncu potaknuo pojavu kon-
kurencije i konfikta (R. E. W. Adams 1969: 30, 1973b: 152, 1977a: 96,
1983: 334; Ball 1977: 123125; Freidel 1979: 37; Rice 1976: 444445;
Webster 1976a: 110, 1977: 343). Cowgill se s tim ne slae te tvrdi da je
rast stanovnitva bio popraen militarizmom (1979: 61). Ta dva pro-
25
cesa nisu nespojiva: situacija konkurencije, iji je nastanak mogao biti
potaknut pritiskom na resurse, donijela bi prednost sreditu koje vodi
politiku porasta populacije (Webster 1977: 359). Ratovanje je, izmeu
ostalog, dovelo do poveane koncentracije stanovnitva u sreditima,
budui da su ona nudila veu sigurnost od napadaa (Sanders 1973:
358359, 1981: 361).
Ratovanje u Junim nizinama u prethistorijskom razdoblju bilo je
logistiki ogranieno, a meu razlozima za to bili su poljoprivredni ci-
klusi i pomanjkanje teglee marve. Duge su opsade bile praktiki ne-
mogue (Webster 1976a: 94). Ratovanje je u klasinom periodu uglav-
nom bilo sporadino i manjih razmjera (Demarest 1979: 101102). No
u podruju Rio Beca postojanje utvrenih nalazita govori o drugai-
jem obrascu moda o sukobu na velikoj regionalnoj granici (Dema-
rest 1979: 107108; Webster 1976a: 106). Intenzitet sukoba najvjerojat-
nije je varirao s obzirom na ekonomske i sociopolitike uvjete.
Webster je ponudio najtemeljitiji prikaz uloge ratovanja u evoluci-
ji drutva Maja (1976a, 1977). Smatrajui da do kasnog predklasinog
perioda porast stanovnitva vie nije ostavljao puno prostora za daljnje
irenje, Webster tvrdi da su sigurnosni zahtjevi i rjeavanje konfika-
ta doveli do selekcije u korist vodstva, hijerarhijske organizacije i eko-
nomske stratifkacije.
Kolaps
Kao to smo primijetili, kolapsu Maja prethodio je porast monumen-
talne gradnje (R. E. W. Adams 1973b: 137, 1977b: 224; Culbert 1973b:
7273; Marcus 1976: 17, 19; Rands 1973: 172; Willey i Shimkin 1973:
460461). Postoje dokazi o politikoj decentralizaciji koja je pretho-
dila zavretku procesa kolapsa. Nova sredita nicala su diljem zapad-
nih, junih i istonih rubova Petena (Willey i Shimkin 1973: 460). I
kad bi gradnja u velikim sreditima sustala, brojni su manji gradovi po
prvi put poeli podizati spomenike. Izmeu 830. i 909. godine po. Kr.
u malim je sreditima podignuto 65 posto od ukupnog broja spomeni-
ka. Preko 40 posto gradova koji su tada podigli neki spomenik uini-
257
lo je to po prvi puta (Marcus 1976: 192193). Nerijetko je to bio jedini
spomenik podignut na nekom nalazitu prije no to je i njega zahvatio
kolaps (Culbert, bez datuma). ini se da se u toj decentralizaciji presli-
kavaju dogaaji koji su se zbivali u periodu stanke u estom stoljeu
(Willey 1974).
Kolaps je bio brz. (Zapravo, dolo je do vie sluajeva kolapsa na po-
jedinanim nalazitima, kolapsa koji su se u raznim oblicima ponav-
ljali diljem Junih nizina.) Godine 790. po. Kr. devetnaest je sredita
podiglo spomenike koje moemo datirati. Godine 810. to je uinilo 12
sredita, a 830. svega njih tri. Iz 889. godine po. Kr. potjee posljednja
datirana stela sa cjelovitim kalendarskim zapisom (Culbert 1974: 105)
(iako J. E. S. Tompson smatra da moda postoje spomenici koji potje-
u iz vremena od 909. do 928. godine [1966: 102]). U Bonampaku, Pa-
lenqueu i Piedras Negras do kolapsa je dolo oko 800. godine (Rands
1973: 171; Willey i Shimkin 1973: 463), kao i kolaps Copana. U Quiri-
gui i Piedras Negras kolaps se dogodio oko 810. godine, a ostala su sre-
dita pala sredinom devetog stoljea (J. E. S. Tompson 1966: 100). Ne
postoje dokazi o podizanju veih graevina u Tikalu nakon 830. godi-
ne (Culbert 1973b: 73).
Vie je arheologa nalo dokaze o upadu osvajaa na zapadnim, rub-
nim dijelovima podruja Maja u vrijeme kolapsa. Neko se smatralo
da je takva invazija zapravo potakla kolaps, barem posredno (R. E. W.
Adams 1973b: 152; Cowgill 1964: 155; Sablof i Willey 1967). Drugi
smatraju da su upadi osvajaa bili rezultat, a ne uzrok kolapsa, budu-
i da se stanovnitvo iz rubnih dijelova preselilo s namjerom da isko-
risti vakuum u odnosima moi (Culbert 1973b: 92). Dokaze o stranoj
invaziji pronalazimo prvenstveno u Altaru de Sacrifcios i Seibalu, gdje
skulpturalna i keramika umjetnost iz 9. i 10. stoljea podsjea na onu
svojstvenu Yucatanu, Meksikom zaljevu i umjetnosti srednjeg Meksi-
ka. Procvat arhitektonske gradnje u Seibalu dogodio se kad i promje-
ne u umjetnikim stilovima, to navodi na pomisao o utjecaju putem
vojnog pua (R. E. W. Adams 1973b; Sablof 1973b; Sablof i Willey
1967; Willey i Shimkin 1973: 464465). No svi strunjaci nisu uvjereni
258
u tonost tih dokaza. Graham iznosi vanu primjedbu: da te umjetni-
ke slinosti mogu odraavati elju lokalnih elita za oponaanjem stra-
nih stilova (1973: 213). Saulova analiza ostataka kostura na nalazitu
Altar de Sacrifcios ne otkriva dokaze o postojanju genetiki posebnog
stanovnitva (1972: 30).
Po kolapsu su nestali sljedei elementi kompleksnosti: gradnja
upravnih i stambenih zgrada, podizanje i prepravljanje hramova, izra-
da stela, proizvodnja luksuznih predmeta te kalendarski sustav i sustav
pisma iz klasinog perioda. Elitna klasa, povezana s tim elementima,
takoer je nestala (R. E. W. Adams 1973a: 22).
Kolaps Maja nije se odrazio samo na gubitak sociopolitike kom-
pleksnosti, nego i na veliko smanjenje stanovnitva. R. E. W. Adams
procjenjuje da se u razdoblju od 75 godina stanovnitvo smanjilo s tri
milijuna na 450 tisua, sugerirajui da je do toga moda dolo zbog po-
rasta stope mortaliteta od 10 do 15 posto (R. E. W. Adams 1973b: 225).
Culbert je tu konzervativniji, te smatra da su June nizine u razdoblju
od stotinu godina izgubile milijun ljudi (1974: 109). No bilo koji od ta
dva scenarija znai veliku demografsku katastrofu. Razni autori (npr.
Culbert, bez datuma; Sanders 1973: 364) smatraju da je tom opadanju
stanovnitva mogla pridonijeti i emigracija.
Zapravo, toan odnos izmeu kolapsa i smanjenja stanovnitva nije
nam jasan. Dobro je ponoviti da se u mnogim podrujima broj sta-
novnika smanjio jo i prije kolapsa. Razdoblje tog opadanja stanovni-
tva razlikuje se po pojedinim podrujima, a varira od posljednjih stoti-
nu godina klasinog perioda do dobrano u vrijeme zavrnog klasinog
ili postklasinog perioda (Sanders 1973: 361362). Tako smanjeno sta-
novnitvo zadralo se jo nekoliko desetljea nakon politike propa-
sti u blizini nekih sredita, meu kojima su bili Tikal (Culbert 1973b,
1974), Benque Viejo (podruje Barton Ramiea) (Mackie 1961) i Uaxac-
tun (J. E. S. Tompson 1966: 106). U Barton Ramieu (Willey 1973; Wi-
lley et al. 1965) i drugdje u Belizeu (Culbert, bez datuma) znaajniji
broj stanovnika zadrao se i nakon 1000. godine po. Kr. Barton Ramie
je tu posebno znaajan izvor informacija. Spomenimo da je, usprkos
25P
kolapsu sredita Benque Viejo oko 830. godine, izmeu 700. i 950. go-
dine u tom sreditu bilo zauzeto ukupno 65 ruralnih uzvisina, da bi se
nakon kolapsa taj broj smanjio neznatno, na njih 62 (Willey 1973; Wi-
lley et al. 1965). Podruje sredinjih jezera Petena, u kome je osnova-
no novo politiko sredite, bilo je poprilino nastanjeno i nakon ko-
lapsa. No i tamo svjedoimo o 81-postotnom smanjenju broja zauzetih
nastambi izmeu kasnog i zavrnog klasinog perioda (Bullard 1973;
Culbert, bez datuma; N. Hammond 1982: 143; Rice i Rice 1985; D. Rice
1986; P. Rice 1986).
Datiranja arheolokih nalaza vezanih uz elitu i prosti puk, a koja
se obavljaju metodom radioaktivnih izotopa ugljika, ponitavaju inter-
pretaciju o jednostavnom odnosu izmeu kolapsa i smanjenja stanov-
nitva. Podaci dobiveni metodom radioaktivnih izotopa ugljika, koje
su kompilirali Sidrys i Berger (1979), pokazuju da je to se tie elita do
vrhunca dolo sredinom 8. stoljea te nakon toga, kao to se i oeku-
je, dolazi do naglog pada (slika 27). Za razliku od toga, datumi vezani
uz kontekst obinog puka ne slijede takav obrazac i ne pruaju doka-
ze o sukladnom smanjenju seoskog stanovnitva (slika 28). Ipak, valja
istaknuti da je broj uzoraka vezanih za obian puk skroman i da postoji
velika mogunost znaajnije greke pri njihovu prikupljanju, a mogua
je i pristranost (usp. Culbert, bez datuma). No ak i ako to imamo na
umu, uzorci koje su pokazali Sidrys i Berger su provokativni.
Slika 27. Elite Maja iz Junih nizina; datumi dobiveni metodom radiokativnih izo-
topa ugljika (prema: Sidrys i Berger 1979: 271). Pretisak po dozvoli: Macmillan Jour-
nals Ltd. i Raymond Sidrys, Nature, Vol. 277. p. 271. Copyright 1979 Macmillan Jo-
urnals Ltd.
okomito: datumi dobiveni metodom C-14
vodoravno: pr. Kr.
po. Kr.
Slika 28. Puk Maja iz Junih nizina; datumi dobiveni metodom radiokativnih izo-
topa ugljika (prema: Sidrys i Berger 1979: 271). Pretisak po dozvoli: Macmillan Jour-
nals Ltd. i Raymond Sidrys, Nature, Vol. 277. p. 271. Copyright 1979 Macmillan Jo-
urnals Ltd.
okomito: datumi dobiveni metodom C-14
vodoravno: pr. Kr.
po. Kr.
20
Trenutno nemamo osnove tvrditi da kolaps i smanjenje broja sta-
novnika nisu bili povezani. Meutim, imamo dobrih razloga smatrati
da je njihov odnos bio sloen i da se mijenjao ovisno o mjestu i trenut-
ku. Svakako su nam nuna daljnja istraivanja u vezi smanjenja stanov-
nitva u zavrnom klasinom i postklasinom periodu.
Kolaps je utjecao na sva nalazita, ovisno o njihovim osobitostima
i konkretnim okolnostima. No prenosio se s jednog sredita u drugo,
budui da su se pogoena sredita uputala u pljake i pustoenja svo-
jih susjeda, pa se stanovnitvo na kome se temeljio sustav selilo u po-
druja slabije pogoena tim procesom (Lowe 1985: 190).
Ponaanje stanovnitva u razdoblju nakon kolapsa najbolje ilustrira
Tikal. Populacija toga sredita smanjila se vjerojatno za 90 ili vie po-
sto, zbog ega je ondje preostala grupa od tisuu ili dvije tisue ljudi.
Podjednako se smanjio i broj stanovnika cijelog podruja koje je hra-
nilo Tikal. Okupacija Eznaba, do koje je dolo oko 830. do 900. godine
po. Kr., bila je pokuaj osiromaena stanovnitva da kako-tako nastavi s
tom ceremonijom klasinog perioda. itelji Eznaba ivjeli su u velikim
ograenim zajednicama, a otpad su bacali po dvoritima, stubitima,
ak po sobama. Kad bi kue propale, nije bilo pokuaja nove gradnje.
Njihove su graevine bile nevelike i rudimentarne, a lonarstvo dale-
ko od tehnikog savrenstva keramike iz klasinog perioda. Pogrebe
su obavljali na mjestu gdje su pokapani pripadnici elite u klasinom
periodu, ali u grobove su stavljali tek minimalne popratne artefakte.
Grobovi i skrovita iz klasinog perioda su poharani. Pokuaji opona-
anja ceremonija iz klasinog perioda ukazuju na nestanak znanja koje
su posjedovale elite u klasinom periodu. Okupatori su ponovo posta-
vili ak 40 posto stela u Tikalu, ali to su, prema standardima klasinog
perioda, uinili nepravilno (npr. na krivim mjestima ili ak naopake).
Odlaskom ili smru tog preostalog stanovnitva proces politikog i de-
mografskog kolapsa u Tikalu je zavren (Culbert 1973b, 1974).
Sline uzorke pronalazimo i na nalazitima kao to su Uaxactun,
San Jos, Palenque i Piedras Negras (Culbert 1974: 107108). Rural-
no stanovnitvo u Barton Ramieu pokazuje isti obrazac ponaanja, jer
2I
iako je nastanjenost nakon kolapsa bila velika, opseg nove gradnje bio
je, u usporedbi s njom, minimalan (Willey 1973: 102103).
No kolaps se diljem Junih nizina nije odvijao jednako. Nalazita u
Puucu na sjeveru Junih nizina pokazuju da je potkraj klasinog peri-
oda gustoa naseljenosti bila podjednaka kao i prije (emu je moda
potpomogao bijeg stanovnitva s junog, pogoenog podruja) (Lowe
1985: 4041; Freidel 1985; Andrews i Sablof 1986). Na nalazitu La-
manai u Belizeu ne pronalazimo svjedoanstva o kolapsu (Pendergast
1985, 1986). No itave su June nizine bile pogoene neim to jedan
strunjak opisuje kao najrazorniji demografski i kulturni prekid
koji je prethistorijska Srednja Amerika ikad doivjela (Freidel 1985:
293).
Ocjena kolapsa Maja
Istraivanja saeta na prethodnim stranicama proturjee tradicional-
nim tumaenjima civilizacije Maja, prema kojima je to bila mirolju-
biva populacija rijetko nastanjenih poljoprivrednika koji su se bavili
krenjem zemljita i radosno gradili te povremeno posjeivali ritual-
na sredita, nastanjena elitom koja se pak brinula samo za kalendar i
organizaciju sveanosti. Maje su, naprotiv, bile gusto naseljena, potla-
ena populacija koja se bavila intenzivnim tipom poljoprivrede, ivje-
la uglavnom u politikim sreditima, uzdravala i elitnu klasu i velike
programe javnih radova te se sukobljavala oko oskudnih resursa. Za-
hvaljujui takvom, realistinijem vienju, Maje nam vie ne djeluju kao
tolika anomalija meu ranim civilizacijama, a njihov se kolaps ini ma-
nje tajanstvenim.
Razlozi za pojavu kolapsa lee u predklasinom periodu, pa i rani-
jim vremenima. Postojali su valjani razlozi za pojavu vojnih sukoba,
povezanih s populacijskim i resursnim pritiscima u srednjem i kasnom
predklasinom periodu. Topografska je redundantnost Junih nizina
bitna za shvaanje takvog razvoja dogaaja.
Kako stanovnitvo utjee na kapacitet vlastitog sustava za proi-
22
zvodnju hrane, fuktuacije u produktivnosti postaju sve znaajnije. U
okoliima koje karakterizira visoka topografska raznolikost, a u nepo-
srednoj blizini koegzistiraju sustavi dobivanja hrane koje karakterizira
razliit proizvodni ciklus, promjene u razini resursa esto se kompenzi-
raju razvojem regionalnih sustava ekonomske simbioze. Formiranjem
trgovinskih odnosa ili odnosa meusobnog ugoavanja, ili pak dopri-
nosima u regionalnu zalihu resursa kojom se upravlja hijerarhijski, lo-
kalna se grupa moe osigurati za loa vremena tako to e privremene
vikove pretvoriti u sustav uzajamnih obveza na koje se moe pozvati
za vrijeme nestaice. U biti, proizvodnja i potronja se podiu s razine
lokalne grupe koja nastanjuje ogranieni teritorij na razinu regional-
nog stanovnitva koje nastanjuje razliita podruja. Isbell takve strate-
gije vrlo prikladno naziva sustavima izjednaavanja energije (1978).
Sustavi izjednaavanja energije primijeeni su u mnogim podrujima
meu lovcima i sakupljaima te ratarima koji su u stanju zadovoljiti
svoje osnovne ivotne potrebe (Bean 1972; Bettinger i King 1971; Cha-
gnon 1970; Ford 1972; Isbell 1978; Suttles 1960; Vayda 1961b, 1967),
gdje su predstavljali kljuni trenutak u razvoju gusto nastanjenih, kom-
pleksnih sociopolitikih sustava (Bettinger i King 1971; Isbell 1978; Ta-
inter i Gillio 1980: 101113). Sustavom izjednaavanja energije u kotli-
ni San Juan u New Mexicu detaljnije emo se pozabaviti neto kasnije
u ovom poglavlju.
Regionalna ekonomska simbioza i prostorno izjednaavanje ener-
gije predstavljaju metode koje se djelotvorno i uspjeno suprotstavljaju
fuktuacijama produktivnosti, i koje imaju vane evolucijske posljedice.
Takva strategija moe dovesti do stvaranja regionalnih sociopolitikih
cjelina zasnovanih na privrednoj suradnji koju regulira vlastiti interes.
Meutim, regionalna ekonomska simbioza moe postii dugoroan
uspjeh jedino u odgovarajuim uvjetima okolia. U osnovi, potrebno
je imati razliite proizvodne sustave koji ne variraju istodobno, ali na-
laze se dovoljno blizu, tako da prijevoz resursa moe biti ekonomian.
Ondje gdje ti uvjeti nisu zadovoljeni i gdje grupe koje ive u neposred-
noj blizini imaju proizvodne cikluse simultanog ritma, nema osnove za
2J
privrednu suradnju. Kad vie lokalnih grupa istovremeno prolazi kroz
teka vremena, njihovo ponaanje uglavnom nema alternativu i u cje-
lini je predvidljivo: suparnitvo, pljaku i ratovanje. C. White je do-
kumentirao zanimljiv primjer tog obrasca ponaanja u podruju rije-
ke Colorado na granici Californije i Arizone. Okoline se zone u tom
podruju proteu u pravcu sjever-jug. Ako putujemo smjerom prav-
cem istok-zapad, moemo naii na raznolikost resursa, ali putovanje u
pravcu sjever-jug vjerojatno e biti svedeno na jednu okolinu zonu. Ne
iznenauje da su se savezi suradnje meu domorodakim grupama u
tom podruju razvili na pravcu istok-zapad, dok rivalski odnosi uglav-
nom imaju smjer sjever-jug, a razvili su se meu grupama s istodobnim
fuktuktuacijama u proizvodnji (C. White 1974).
Iako kod Maja fuktuacije u proizvodnji nisu bile toliko izraene kao
u suim podrujima, svejedno su postale relevantne u trenutku kad je
gustoa stanovnitva dosegla razmjere sline onima na Javi ili nekim
dijelovima Kine (Culbert, bez datuma). Svako smanjivanje produktiv-
nosti nepovoljno e utjecati na takav narod. Poljoprivrednici koji su
krili ume u sredinjem Petenu suoavali su se s uzastopnim nestai-
cama hrane, nestaicama koje su pogaale komparativno malu popu-
lacije koja ni izbliza nije imala kapaciteta da odrava na ivotu itavu
regiju (Reina 1967: 1518). Intenzivni poljoprivredni sustavi karakteri-
stini za stanovnitvo visoke gustoe u predklasinom i klasinom pe-
riodu osobito su bili osjetljivi na klimu, bolesti biljaka, nametnike i gu-
bitke hrane (Turner 1974: 123; Wiseman 1978: 113; Lowe 1985: 188).
Du kontinuuma visoke regionalne raznolikosti/nesimultanih fuk-
tuacija u proizvodnji/ekonomske simbioze/niske regionalne raznoli-
kosti/simultanih fuktuacija u proizvodnji/sukoba oko resursa, Maje iz
Junih nizina nalazile su se negdje u blizini ovog posljednjeg dijela lje-
stvice. Topografska redundantnost okolia u Junim nizinama (na re-
lativno malim udaljenostima) stvorila je situaciju u kojoj nije vjerojat-
no da e u lokalnim uvjetima postojati raznoliki proizvodni sustavi i
gdje e susjedne populacije prolaziti kroz gotovo istodobne cikluse pro-
izvodnje. (I, kao to mi je napomenuo jedan kolega, krenje velikih di-
24
jelova praume dodatno bi smanjilo raznolikost okolia koja je u tom
podruju ranije postojala [Gordon Dean, u privatnom razgovoru].) To
ne znai da u poljoprivrednoj proizvodnji civilizacije Maja nije posto-
jala regionalna raznolikost (jer oito jest), niti da je svaka lokalna gru-
pacija predstavljala puku mehaniku kopiju svojih susjeda. Tvrdimo da
je, u usporedbi s uvjetima velike topografske raznolikosti, okoli Junih
nizina stavio Maje u situaciju u kojoj je bilo vjerojatnije da e se fuktu-
acije u razinama resursa rjeavati pljakama i uspostavom konkurent-
skih odnosa nego prostornim izjednaavanjem energije. Drugim rijei-
ma, u doba nestaice Maje nisu mogle na isplativ nain izjednaiti ono
to je bilo na niskoj razini za sve.
Kad je stanovnitvo u predklasinom periodu postalo tako gusto da
su fuktuacije u proizvodnji postale ozbiljan problem, za svaku pogo-
enu grupaciju rjeenje je moralo biti oigledno: opljakati susjedne
grupe kako bi se nadoknadio manjak. Budui da je jedina alternativa
kratkorono bila glad, razvoj ratovanja kod Maja bio je neto to se mo-
glo oekivati. U dugorona su rjeenja spadale intenziviranje poljopri-
vrede i uspostava hijerarhijski upravljane privrede. Ta rjeenja, meu-
tim, nisu bila trajna arheoloki nalazi o obrascima rasta stanovnitva,
naime, pokazuju da je nakon svake uspostave sustava proizvodnje ve-
eg kapaciteta stanovnitvo jednostavno dodatno poraslo. Vojna opcija
morala je esto djelovati kao privlano rjeenje.
Pojava suparnitva izmeu lokalnih grupa Maja imala je vane po-
sljedice na daljnji razvoj njihova drutva. Nije sluaj da su se populacij-
ski pritisci, rat i sociopolitika kompleksnost pojavili zajedno, u sred-
njem i kasnom predklasinom, te u protoklasinom periodu. Oni su,
kako kae Webster, bili sustavno povezani (1976a, 1977). Sustav zasno-
van na pokretanju, voenju i razrjeavanju ratnih sukoba uinio je zna-
ajnom ulogu rukovoenja koja je zatim pridonijela uspostavi drutve-
ne hijerarhije. Do ekonomske stratifkacije dolo je zahvaljujui ratnim
uspjesima, budui da je nakon uspjenog pohoda vodstvo prisvajalo i
dijelilo plijen (Webster 1976a, 1977: 349351).
Iako nisu postojale velike utvrde, veina sukoba (ako su doista bili
25
povezani s pomanjkanjem resursa) mogla se sastojati od napada na po-
lja u vrijeme kad bi usjevi skoro dozorili, kao i na sela i skladine kom-
plekse nakon etve. Nesigurnost koja se time stvorila meu seoskim
stanovnitvom ila je u korist zbijanja oko sigurnih regionalnih sredi-
ta (Sanders 1981a: 361; Webster 1977: 348). To je pak dodatno pogor-
alo probleme oko osnovnih ivotnih resursa, jer kako je stanovnitvo
bilo ogranieno na manja podruja, u prostranoj je unutranjosti ze-
mlje preostalo relativno manje ljudi sa slabijom poljoprivrednom proi-
zvodnjom (Webster 1977: 348): R. McC. Adams je primijetio sline po-
sljedice ratovanja u ranim sumerskim gradovima-dravama (1974: 3).
Izmeu poljoprivredne proizvodnje, sukoba i kompleksnosti razvi-
li su se sloeni meusobni odnosi. Fluktuacije u proizvodnji uinile su
vojne avanture primamljivima, ak nunima, a vojna strategija je po-
ela utjecati na poljoprivredu. Raspreni i promjenjivi dijelovi raskr-
ena zemljita bili su u biti neobranjivi (barem uz razumnu cijenu), a
bili su veoma osjetljivi i neophodni za zadovoljavanje osnovnih ivot-
nih potreba. Koncentrirani, intenzivni poljoprivredni sustavi, kao to
su poviena polja i sustavi terasa, bili su istodobno lake branjivi (bu-
dui da su bili kompaktniji, zbijeniji i stalni), ali i dovoljno produktivni
da budu vrijedni obrane. Ista se logika moe primijeniti i na centralizi-
rane skladine komplekse. Iako bi bilo suvie pojednostavljeno tvrditi
da je ratovanje bilo jedini razlog intenziviranja poljoprivrede, ono ga je
nedvojbeno uinilo privlanijim. (A, naravno, nakon to takva kapital-
na ulaganja jednom ponu funkcionirati, ona postaju privlani ciljevi
[Webster 1976a: 111, 1977: 367368].) Isto tako, konfiktni odnosi vje-
rojatno nisu bili jedini razlog za pojavu sociopolitikih hijerarhija, ali
su izravno (zbog potrebe za vojnim vodstvom) i neizravno (zbog po-
trebe za pokretanjem radne snage i upravljanjem poljoprivrednim ra-
dovima) nedvojbeno utjecali na njihov razvoj.
Strategije kojima su Maje kompenzirale manjak resursa nedvojbe-
no su u raznim vremenima i na raznim lokacijama varirale. U nekim
je sluajevima pljaka moda bila najbolji nain da neka grupa nado-
knadi odreeni manjak. U druga vremena, kako su susjedi razvijali dje-
2
lotvorne obrambene strategije, intenziviranje poljoprivrede ili jaanje
ekonomske uprave moglo je biti djelotvornije. Ratovanje najvjerojatni-
je nije bilo jedini faktor koji je utjecao na sociopolitiku evoluciju Maja.
Ono se razvilo kao bitan dio tog kompleksnog, adaptivnog sustava.
Kako je istaknuo Webster (1977: 359), ako je sve ostalo jednako,
istinsku premo kako u napadu, tako i u obrani donosi vee stanov-
nitvo. Moda je ta misao navela Cowgilla na tvrdnju da je Maje sama
unutarnja kompetitivnost dovela do odabira u korist porasta stanov-
nitva (1979: 61). Ako je to tono, stvorila se petlja pozitivne povratne
sprege u kojoj se faktor koji je uzrokovao problem (stanovnitvo) do-
datno poveavao zbog rjeavanja tog problema. U nedostatku krupnih
regionalnih diplomatskih sporazuma, nijedna politika zajednica nije
se usuivala povui iz spirale meusobnih rivalstava.
Nakon uspostave sustava konkurencije, najbolja strategija koju je
bilo koja politika jedinica Maja mogla zauzeti bilo je zastraivanje. Bez
postojanja velike priuvne vojske (Adams i Hammond 1982: 508), bio
je potreban sustav informiranja kojim se mogla poslati poruka o vlasti-
toj relativnoj snazi, odvratiti agresore i posredovati pri rjeavanju kon-
fikata bez nasilja. Tu su svoju ulogu mogle pronai arhitektura, slikar-
stvo i kiparstvo, iako (opet) ne kanimo tvrditi da je to bio jedini razlog
njihova razvoja. Krupna ulaganja u javno demonstriranje moi, ija je
izrada zahtijevala mnogo rada, prilino su efkasno prenosile poruku o
relativnoj snazi nekog politikog sredita. Podizanjem neke javne gra-
evine sredite je svojim potencijalnim rivalima moglo priopiti koli-
ki broj ljudi moe mobilizirati. Moglo je, posredno, priopiti i da onaj
tko moe spiskati toliko bogatstvo i radnu snagu na neto tako nebitno
kao to je arhitektura, nedvojbeno moe pokrenuti goleme resurse ako
bude suoena s izvanjskom prijetnjom. I doista, arhitektura Maja pre-
nosi te suptilne poruke ak i danas, mnogo stoljea nakon to su nje-
zini graditelji nestali sa scene, budui da je ulaganje u arhitekturu vo-
dei kriterij kojim arheolozi ocjenjuju relativnu politiku mo sredita
Maja.
Kiparstvo i slikarstvo dobro se uklapaju u takav signalizacijski su-
27
stav. Kipovi kod Maja redovito prikazuju vojne teme, a vladari se esto
prikazuju kako sude zarobljenicima, pa ak i stoje na njima. U sreditu
koje javno pokazuje takve umjetnine, poklisari i lanovi elite iz drugih,
potencijalno konkurentnih sredita, stalno bi nailazili na kipove i osli-
kane povrine koje prikazuju vojno junatvo njihovih domaina, kao i
nemilosrdan nain njihova odnoenja prema zarobljenicima. Takvi su
posjetitelji morali primiti ispravnu poruku od umjetnikih djela kao
to su, na primjer, murali u Bonampaku, koji prikazuju muenja i po-
gubljenja zarobljenika. Iako nisam strunjak za to podruje, stekao sam
dojam da umjetnost Maja ee prikazuje loe postupanje sa zarobljeni-
cima nego, recimo, umjetnost carskoga Rima (npr. Becatti 1968). Rim-
ski su ratni zarobljenici (a posebno oni istaknuta roda) esto prikaza-
ni kako stupaju u sklopu pobjednikih procesija careva, ali lo tretman
zarobljenika ne prikazuje se tako otvoreno kao u umjetnosti Maja. Ri-
mljani su imali jaku priuvnu vojsku, pa njihova umjetnost nije morala
biti usredotoena na prikaz loeg postupanja sa zarobljenicima. Drave
Maja iz klasinog perioda nisu imale stajau vojsku. Njihova umjetnost
prikazuje uasno postupanje s neprijateljima. Nedostatak stvarne snage
morala je kompenzirati propaganda.
Signaliziranje moi nije samo trebalo zastraiti neprijatelje. Moglo
je sluiti i privlaenju neopredijeljenog seoskog stanovnitva i manjih
sredita, te ih motivirati na povezivanje s veim sreditem koje im je
moglo obeati najbolju zatitu i napredak. Iako se koncentracija sta-
novnitva vremenom poveavala, veina je populacije i dalje ivjela u
ruralnim podrujima (Bullard 1960; Willey et al. 1965), pa su sredita
odande vjerojatno esto novaila stanovnitvo. Willey i Shimkin sma-
traju da je u nekim podrujima tijekom kasnog klasinog perioda ak-
tivno novaen, pa ak i zarobljavan, puk iz drugih sredita (1973: 485).
Maje iz klasinog perioda su, dakle, ivjele u sustavu konkurentskih
odnosa u kojem su prednost imala ona sredita koja su bila vea, koja
su vie ulagala u prikaze moi i koja su mogla mobilizirati vee stanov-
nitvo. Do klasinog, a svakako do kasnog klasinog perioda, ratovanje
je uznapredovalo daleko ponad svog izvornog poticaja nesigurnosti
28
u vezi resursa vanih za ivot te je postalo element politikih odnosa
i regionalnih hijerarhija dominacije. U tim sukobima nisu sva sredita
postizala isti uspjeh, budui da su se poela pojavljivati snana sredi-
ta koja su dominirala manjim sreditima i velikim teritorijem. Tikal je
stekao takav poloaj u ranom klasinom periodu, a nekolicina drugih
regionalnih snaga u kasnom klasinom periodu. Glifovi svjedoe da je
Tikal dominirao podrujem iji je radijus iznosio stotinu kilometara.
No nije bilo lako dominirati takvim podrujem. Culbert (bez datuma)
vjeruje da se najvei dio prikaza vojnih pothvata odnosi na borbe meu
pojedinim regijama, budui da se zarobljenici, prikazani na umjetni-
kim djelima, rijetko mogu povezati s poznatim nam velikim srediti-
ma. No podruje veliine onog kojim je upravljao Tikal govori kako
je mogue da je nestaice hrane u sredinjem Petenu u kasnijim perio-
dima kompenzirao uvoz hrane iz dalekih krajeva, kao to su terase na
planinama Maja ili poviena polja Belizea (Culbert, bez datuma). Prije-
voz hrane s velikih udaljenosti bio je, kao i u Rimskom Carstvu, skup.
Culbertove procjene govore da je troak prijevoza hrane na udaljenosti
od 100 kilometara morao iznositi 33 posto njegove vrijednosti, ako se
urauna hrana koju su konzumirali nosai (Culbert, bez datuma).
Iako na temelju dostupnih podataka nije mogue rekonstruirati sve
detalje, jasno je da je gustoa stanovnitva kod Maja bila povezana s
opsenim hidraulikim i poljoprivrednim zahvatima, sociopolitikom
kompleksnou, masivnim javnim radovima i vojnim rivalstvima. Jo
je znaajnije to to se svaka od tih varijabli intenzivirala (osim stanov-
nitva, iji je broj naposljetku poeo stagnirati). Neposredno prije ko-
lapsa znaajno su porasli kompleksnost i ulaganje u arhitekturu.
Bio je to sustav koji je, s obzirom na uloeni ljudski rad, bio skup
(npr. Boserup 1981: 61). Iako do nas nisu doli zapisi o statusu temelj-
nog stanovnitva, kakve imamo za Rimsko Carstvo, arheolozi su pro-
nali fzike ostatke samih tih ljudi. Ti nijemi ostaci na vie naina ja-
sno govore o uvjetima ivota u svoje doba.
Godine 1965. Gordon Willey i njegovi kolege primijetili su da su
kosturi pronaeni u Barton Ramieu s vremenom postajali sve krhkiji i
2P
slabaniji. Smatrajui da je gustoa stanovnitva na tom podruju dola
do same granice izdrljivosti resursa, ili je ak i prela, znanstvenici su
pretpostavili da je dolo do krize oko zaliha hrane koja je kulminirala u
kasnom klasinom periodu (Willey et al. 1965: 570).
Ponovo se opsena zbirka podataka koju nam je osigurao projekt
istraivanja Tikala pokazala informativnom. Do otprilike 1. godine po.
Kr. u Tikalu je dolo do primjetne razlike u stasu stanovnitva pronae-
nog u grobnicama (vii stale) i onog izvan njih (nii stale). U ranom
klasinom periodu ljudi pronaeni u grobnicama postali su u prosje-
ku sedam centimetara vii, to govori da su pripadnici elite u djetinj-
stvu imali bolji pristup prehrambenim resursima. No, u kasnom kla-
sinom periodu na obje su grupe poeli utjecati problemi tog vremena.
Stas se u mukoj populaciji vidno smanjio, kako u posmrtnim ostacima
iz grobnica, tako i onima izvan njih. ini se da to govori o opem sla-
bljenju prehrane. Valja primijetiti da ene time nisu bile toliko pogoe-
ne, budui da njihov stas ne pokazuje znakove smanjivanja (Haviland
1967).
Znaajan broj posmrtnih ostataka prouen je i u Altaru de Sacrif-
cios. Na tom je nalazitu od predklasinog perioda nadalje vidljiv vi-
sok i stalan stupanj pothranjenosti i/ili bolesti uzrokovanih parazitima,
a moda i zaraze u djetinjstvu. Uestali su i razni oblici anemije, na to
nam ukazuje degenerativna promjena na kostima koja se zove poroti-
na hiperostoza. Prekidi u rastu tijekom djetinjstva vidljivi su po hipo-
plaziji zubne cakline. U manjem broju sluajeva pronalazimo patoloke
ozljede. Stas mukaraca smanjio se izmeu predklasinog i klasinog
perioda (kod ena ponovo ne nalazimo takav obrazac), a oekivani se
ivotni vijek naglo smanjio u kasnom klasinom periodu. Postoje do-
kazi uestalog pomanjkanja vitamina C i s tim povezane pojave skor-
buta. Uoene patoloke promjene sasvim su sigurno oslabljivale to sta-
novnitvo, nerijetko i dugorono, te su morale negativno utjecati na
njegovo normalno funkcioniranje (Saul 1972, 1973) i radne sposobno-
sti (Shimkin 1973).
Novija istraivanja koja je William Sanders proveo na nalazitu Co-
270
pan potvruju te zakljuke. Infektivne bolesti i bolesti povezane s pre-
hranom bile su uestalije u ruralnim podrujima Copana, ali su u gra-
dovima moda bile izraenije. Urbano je stanovnitvo umiralo znatno
ranije od seoskog, a u kasnom klasinom periodu prosjena se ivotna
dob stanovnika grada dodatno smanjila. Stanovnitvo koje je pripadalo
nioj klasi bilo je nezdravo, a svjedoimo i neobino velikom postotku
smrti starije djece i adolescenata. U veini populacija tako mladi ljudi
rijetko umiru (Whittington 1986).
Maje koji su ivjeli u kasnom predklasinom i klasinom periodu
bili su oito u velikim problemima, a vremenom su se uvjeti samo po-
goravali. Tu je primamljivo povui paralelu s kasnim Rimskim Car-
stvom, izmeu osiromaenih seljaka povijenih pod jarmom previsokih
nameta samo to se podaci o tom razdoblju Rima odnose na posljed-
njih tristotinjak godina prije pada Zapadnog Rimskog Carstva, dok po-
daci koji se tiu Maja pokrivaju skoro itavo tisuljee.
Elemente koji su doveli do kolapsa Maja sada moemo poslagati u
sustavne okvire. Krize i pritisci u predklasinom i klasinom periodu
pokrenuli su jedan dinamian, meusobno povezan sustav koji se sa-
stojao od rivalstva i ratovanja, odravanja hijerarhije kojom je uprav-
ljala elita, ulaganja u monumentalnu gradnju, hidraulinih i poljopri-
vrednih kompleksa te upravljanja sve veim regionalnim podrujima.
Cijena odravanja takva sustava u cjelini je pala na lea stanovnitva
koje se bavilo poljoprivredom. Naravno, porast ulaganja u komplek-
snost morao je imati svojih prednosti, budui da strategija koju su Maje
provodile 1200 ili vie godina, te je vremenom ak i intenzivirale, nije
mogla biti sasvim neuspjena. No ipak je jasno da je granini prinos od
tog ulaganja postupno opadao. Sve vea ulaganja u ratovanje, komplek-
snost, monumentalnu gradnju i intenziviranje poljoprivrede nisu do-
nosila i povrat u vidu proporcionalnog poboljanja zdravlja i prehram-
benog statusa stanovnitva. Naprotiv, kako su se zahtjevi postavljeni
pred temeljno stanovnitvo poveavali, korist koju je to stanovnitvo
imalo zapravo se smanjivala. Sva ta monumentalna gradnja i poljopri-
vredni sustavi oigledno su po glavi stanovnika donijeli slabo ili nika-
27I
kvo poboljanje prehrane. (Moram naglasiti ovo po glavi stanovnika iz
prethodne reenice, budui da se ukupna proizvodnja hrane doista po-
veala.) To je posebice bilo tono za razdoblje koje je prethodilo kolap-
su, kad je dramatian porast monumentalne gradnje pao na teret osla-
bljene temeljne populacije iji je broj poeo stagnirati.
injenica da ene oito nisu bile izloene tolikoj krizi kao mukarci
(barem na nekim nalazitima) navodi nas na pomisao da je hijerarhija,
suoena s poveavanjem potrebe za radnom snagom i vojnicima, pro-
vodila politiku namjernog favoriziranja prehrane ena ne bi li utjeca-
la na porast stanovnitva. Kasno je Rimsko Carstvo, kako smo ve vi-
djeli, takoer poticalo porast stanovnitva, ali putem poreznih poticaja
i brige za siroad. Narodi blii Majama, Azteci i Inke, slijedili su politi-
ku poticanja porasta stanovnitva, pa su ponekad ak dodjeljivali poa-
sti enama koje su mnogo raale (Conrad i Demarest 1984: 171172).
Kao i u sluaju Rima, zanimljivo je upitati se jesu li za stagnaciju po-
pulacije Maja u kasnom klasinom periodu dijelom bili krivi pretjerani
zahtjevi postavljeni pred seosko stanovnitvo.
Dakle, drutvo Maja u predklasinom i klasinom periodu razvilo
se u pravcu poveanih ulaganja u kompleksnost i pada graninih pri-
nosa od tih ulaganja. Do kraja 8. stoljea po. Kr. stanovnitvo na koje
se oslanjala civilizacija Maja bilo je toliko oslabljeno da je drutvo bilo
zrelo za izbijanje krize. Iako su sukobi bili sastavni dio ivota Maja, do
trenutka kad je nastupio kolaps vojna osvajanja nisu vie pruala ak ni
privremeno olakanje od problema. Osvajanje velikih podruja u to je
vrijeme moglo znaiti iskljuivo poveanje broja osiromaenih stanov-
nika koje valja uzdravati, pa je granini prinos od poveavanja drave
morao biti slab. Bez obzira jesu li posljednji udarac zadali osvajai, pro-
padanje okolia, pomanjkanje podrke koju je prualo seosko stanov-
nitvo, unutarnji sukobi ili neka njihova kombinacija, injenica jest da
nas pojava kolapsa ne iznenauje. Bio je to predvidljiv zakljuak jedne
nerazrjeive dileme.
Slika 29. Kotlina San Juan i okolno podruje (prema: Tainter i Gillio 1980: 111).
Kolaps je za neko krae vrijeme vjerojatno ak poboljao ivotni
272
standard seoskog stanovnitva koje je odjednom bilo rastereeno brige
za izdravanje hijerarhije (usp. Sanders 1973). No, dugorono gledaju-
i, i samo je stanovnitvo koje se bavilo poljoprivredom bilo desetko-
vano. injenica da se stanovnitvo nakon kolapsa nije oporavilo govo-
ri da je zbog intenzivne poljoprivrede u Junim nizinama bio uniten
okoli i/ili da su intenzivni sustavi poljoprivrede mogli funkcionirati
samo pod hijerarhijskom upravom, no ona se do tog vremena pokaza-
la neodrivom.
Kako arheolozi poinju shvaati, bila je to politika i demografska
katastrofa golemih razmjera, ali ona nije znaila kraj civilizacije Maja.
Kolaps Junih nizina nije utjecao na Sjeverne, pa je to podruje zapra-
vo ojaalo. Danas smatramo da je postojao kontinuitet kulture izme-
u Junih nizina i nalazita u Puucu, pa ak i Chichen Itzi na sjeveru.
Do velikog preobraaja civilizacije Maja dolo je s padom Chichen Itze
i usponom Mayapana u 13. stoljeu (Freidel 1985; Andrews i Sablof
1986).
Kolaps naroda Chaco
Chacoansko je drutvo iz kotline San Juan na sjeverozapadu New Mexi-
ca poznato samo na temelju arheolokih nalaza. Za razliku od tropskih
uvjeta na podruju koje su nastanjivale Maje, kotlina San Juan je suna
regija. Drutvena se kompleksnost u tom podruju razvila kao odgovor
na vrlo razliit splet izazova, ali je doivjela kolaps zbog razloga koji se
daju usporediti s onima to smo ih analizirali ranije.
Kotlina San Juan dio je golemog platoa Colorado. Njezinih se 85.000
kvadratnih kilometara sastoji od prostranih ravnica ispresijecanih stje-
novitim visoravnima otrih rubova i brdima relativno niskog reljefa.
Okruena je planinama i visoravnima visokog reljefa (slika 29). U sre-
ditu kotline kratke se uzvisine rijetko proteu vie od 150 metara, dok
na rubnim dijelovima nisu rijetki reljef od 900 metara (Judge 1982: 8;
Powers 1984: 23).
U sreditu kotline San Juan nalazi se njegovo glavno topografsko
27J
obiljeje, kanjon Chaco. Kao podruje koje se protee u pravcu istok-
zapad, okrueno sa sjevera i juga otrim liticama, kanjon Chaco pravi
je otok topografske reljefnosti i okoline raznolikosti u moru topograf-
ske homogenosti i okoline redundancije (usp. Judge et al. 1981: 68).
Kanjon ima nekoliko velikih rukavaca kojima dotjee voda, te tako pri-
ma vlagu iz pozamane vodene zalihe. To je bitno obiljeje za poljopri-
vredu u sunom okoliu, jer zbog karakteristinih razlika u koliini lo-
kalnih ljetnih oborina nije neobino vidjeti da neki rukavci u kanjonu
imaju vode, dok su ostali presuili. Kanjon Chaco tako na najbolji mo-
gui nain dobiva vikove od promjenjivih (i esto nedovoljnih) pada-
lina, te se u tom pogledu razlikuje od ostalih podruja u kotlini (Judge
et al. 1981: 68).
No u drugom pogledu kanjon Chaco nije dobra lokacija za razvoj
poljoprivrede koja e odravati ivot na nekom podruju. Karakterizira
ga, recimo, jedno od nasiromanijih tala u itavoj regiji (Powers et al.
1983: 289; Schelberg 1982: 105). Kukuruzu koji uzgajaju Hopiji iz sje-
veroistine Arizone treba kakvih 115 do 120 dana da sazrije (Schelberg
1982: 16). Arheolozi koji se bave amerikim jugozapadom esto koriste
takve podatke kako bi ocijenili je li neko podruje u stanju razviti po-
ljoprivredu utemeljenu na uzgoju kukuruza. Prosjena sezona rasta ku-
kuruza u kotlini San Juan iznosi izmeu 140 i 160 dana (Judge 1982: 8).
No na uzvisini kanjona Chaco, visine 1866 metara, 60 posto sezone uz-
goja kukuruza traje krae od 120 dana, a 30 posto krae od 100 dana.
Jedini stalni dotok vode u kanjonu daje desetak malih procjepa na
pjeenjakim liticama, od kojih najvei sadri neto manje od 380 lita-
ra vode. Padaline u podruju kanjona Chaco prosjeno iznose 213 mi-
limetara, ali variraju izmeu 89 do 457 milimetara (Schelberg 1982: 16,
79, 81, 87).
Na vrhuncu naseljenosti u kanjonu klimatski su uvjeti bili slini da-
nanjima (Powers et al. 1983: 277279). Dendroloki dokazi (dobive-
ni na temelju godova stabala) govore da su izmeu 900. i 1300. godi-
ne po. Kr. prosjene padaline iznosile 221 milimetara. U tako sunom
podruju kljune su bile vremenske i prostorne fuktuacije padalina.
274
Izmeu 920. i 1040. godine po. Kr. u 45 posto godina padaline su bile
vee od stogodinjeg prosjeka. Izmeu 1040. i 1120. godine ta se brojka
poveala na 55 posto godina. No izmeu 1120. i 1180. godine samo 10
posto svih godina imalo je padaline vee od stogodinjeg prosjeka. Od
1123. do 1178. godine po. Kr. samo je jedanaest godina imalo natpro-
sjenu razinu oborina (Schelberg 1982: 16, 95).
U tom graninom okoliu razvio se regionalni sustav iji su razmje-
ri drutvene kompleksnosti, politike stratifkacije i ekonomske simbi-
oze bez presedana u prethistoriji sjevernog dijela amerikog jugozapa-
da. Iako istraivanja poinju otkrivati postojanje regionalnih sustava
koji su na podruju Puebla postojali u druga vremena i na drugim mje-
stima (npr. Upham 1982; Plog 1983), chacoanski je sustav dostigao stu-
panj hijerarhije, kompleksnosti i trokova koji je nadmaivao sve osta-
le.
Obiljeje koje chacoanski sustav razlikuje od drugih bila je njegova
arhitektura. Arheolozi su opisali dva openita tipa chacoanskih grae-
vina. Prve, nazvane velike kue, chacoanske graevine ili gradovi,
razlikuju se od ostalih puebla na jugozapadu. One su: (a) karakteristi-
no velike u usporedbi s okolnim zgradama (ponekad imaju vie stoti-
na prostorija, kao i vie katova); (b) rezultat temeljitog planiranja koje
ukljuuje velike graevne jedinice, ureen, kompaktan i simetrian na-
crt te organizaciju rada na visokoj razini; (c) dokaz karakteristinog,
razraenog stila gradnje ija je konstrukcija bila skupa; (d) ispunjene
velikim prostorijama visokih stropova, iji je krov bio sazdan od ma-
sivnih trupaca; i (e) povezane s karakteristinim oblikom vjerske arhi-
tekture zvanim velika kiva. Od tih relativno velikih chacoanskih grae-
vina bitno se razlikuju stotine malih puebla ili sela u kojima je ivjela
glavnina stanovnitva u kotlini. Ti su puebli mali i amorfni, njihovi na-
crti pokazuju da su graeni bez plana, na jednostavan nain, da imaju
male sobe niskih stropova i male, slabije razraene kive (Powers et al.
1983: 1517; v. takoer Vivian 1970; Marshall et al. 1979). Kako je po-
kazao Neller, cjelokupni troak njihove gradnje bio je znatno nii od
troka izgradnje velikih kua (Lester i Neller 1978).
275
Chacoanske graevine (velike kue) obino sadre velik broj pro-
storija koje su, kako se ini, sluile kao skladita, pa je u usporedbi s ve-
liinom graevina ondje bio nastanjen relativno mali broj ljudi (Judge
1979: 903; Marshall et al. 1979: 337339; Schelberg 1982: 223). Grobni-
ce u chacoanskim graevinama u kanjonu esto sadre egzotina, uvo-
zna dobra, ukljuujui tirkizne perlice i privjeske, ornamente od kolj-
ki, ukraene keramike posude, ahatne intarzije, kristale kvarca i druge
vrijedne predmete. Ponekad grobnice sadre stotine ili ak tisue ta-
kvih predmeta. Seoski su grobovi, naprotiv, daleko rjee povezani s ne-
kim dragocjenim materijalima. Izmeu 1030. i 1150. godine po. Kr., na
primjer, 21 posto svih grobova u velikim kuama u kanjonu sadralo je
tirkizne perle, dok isto moemo rei tek za manje od jedan posto seo-
skih grobova (Schelberg 1982: 158186; Akins i Schelberg 1984).
Dokazi o mobiliziranju radne snage i golemim koliinama energi-
je utroenim na izgradnju velikih kua, kao i o drutvenoj i ekonom-
skoj diferencijaciji u pogrebnim praksama, pokazuju da je chacoansko
drutvo bilo socijalno stratifcirano, pri emu su stanovnici velikih kua
uivali vii status (Schelberg 1982, 1984; Tainter i Gillio 1980; Powers
1984; usp. Cordy 1981; Tainter 1978). Raspored chacoanskih gradova
u kanjonu i diljem kotline San Juan govori o geografskoj rasprostranje-
nosti takvog sustava hijerarhijske organizacije (slika 30).
Slika 30. Chacoanski regionalni sustav od 1050. do 1175. godine po. Kr. (prema:
Powers et al. 1982: 2). Ljubaznou Uprave za nacionalne parkove SAD-a.
Velike kue razlikovale su se po broju prostorija, koji se kretao od
jedne do sedamsto (Powers et al. 1983: 313315). Najvea su nalazita
koncentrirana na podruju kanjona Chaco i njegovoj blizini, a po ne-
koliko ih se nalazi du rijeke San Juan na sjevernim rubovima kotline.
Ostale velike kue, ratrkane uglavnom po rubnim dijelovima kotline i
du donjeg toka rijeke Chaco (slika 30), uglavnom se nazivaju chaco-
anske samotnice (Marshall et al. 1979; Powers et al. 1983). Zabiljeeno
je preko 70 takvih graevina (Schelberg 1982: 7).
Od kanjona Chaco prema samotnicama protee se mrea puteva.
Rije je o irokim (do 910 metara) i ravnim cestama koje se ne prila-
27
gouju konfguraciji tla, ve su prije nametnute krajoliku. Ceste su e-
sto opasane zidanim ogradama, a imaju i poploana povienja iznad
odvoda za vodu te stepenita uklesana na rubovima litica (Lyons i Hit-
chcock 1977). Novija istraivanja pokazuju da ti putevi nisu nasta-
li uestalom uporabom, ve da su se sustavno planirali, konstruirali i
odravali (Nials 1983). Dosad je pronaeno preko 300 kilometara ta-
kvih cesta (Schelberg 1982: 209). Izgleda da su neke samotnice slui-
le kao usputne stanice na toj velikoj cestovnoj mrei (Marshall et al.
1979; Powers et al. 1983: 325), iako je veina velikih kua koritena za
stambene potrebe pojedinaca vieg statusa i njihovih potomaka u lo-
kalnim poljoprivrednim zajednicama (Tainter i Gillio 1980: 105; Schel-
berg 1984; Powers 1984).
Arheoloka kronologija kotline San Juan je sljedea (prema: Schel-
berg 1982):
kultura proizvoaa koara III 400./500725./750. po. Kr.
razdoblje Pueblo I 725/750900. po. Kr.
rano razdoblje Pueblo II 9001100. po. Kr.
kasno razdoblje Pueblo II 10001050. po. Kr.
rano razdoblje Pueblo III 10501150. po. Kr.
kasno razdoblje Pueblo III 11501225. po. Kr.
Razvoj drutvene kompleksnosti u kotlini San Juan vidljiv je ve
u razdobljima kulture proizvoaa koara III i Pueblo I. U to doba i
blizini te regije prvi put nastaju velike kive (Schelberg 1982: 11, 126
127, 144). (Velike kive su graevine religijskog tipa kojima se vjerojat-
no sluilo nekoliko grupa.) Od tog ranog perioda nadalje Chacoanci
su odravali opsene trgovinske odnose s okolnim podrujima. Nekih
20 do 80 posto najranijih primjeraka keramike dospjelo je u Chaco iz
podruja Cibola koje se nalazi 80 kilometara jugozapadno od kanjo-
na. Kasnije, u razdoblju Pueblo II, velike su koliine ukraene lonari-
je dopremane iz doline Red Mesa, koja se nalazi kakvih 50 kilometara
na jug, a dosta potreptina nabavljano je iz planina Chuska, smjetenih
277
80 kilometara na zapad. U 9. stoljeu po. Kr. kanjon Chaco je osigura-
vao uvjete za ivot znatnom broju stanovnika smjetenih u malim ne-
ovisnim pueblima, koje je karakterizirala nepravilna gradnja i nestruk-
turirani temeljni planovi (Judge 1979: 901902; H. Toll 1984, i privatni
razgovori).
Oko 900. godine dolo je do velikih promjena. Tri nalazita u ka-
njonu Una Vida, Pueblo Bonito i Peasco Blanco poela su gradi-
ti zdanja s velikim prostorijama i viekatnom, karakteristinom grad-
njom koja obiljeava kasne velike kue (Judge et al. 1981: 81, 84). Do
ranog razdoblja Pueblo III u kanjonu ili njegovoj blizini postojalo je
najmanje trinaest nastanjenih velikih kua. Istodobno je izgraeno ne-
koliko velikih kiva, a uspostavljen je i sustav za kontrolu vode (Vivi-
an 1970). Za potrebe elite iz velikih kua uvoena su luksuzna dobra,
ukljuujui tirkiz, oceanske koljke, bakrena zvona, crvene are i papige
(Mathien 1984).
Druge lokacije u kotlini San Juan, u razdoblju od 500. do 900. go-
dine po. Kr., svjedoile su nastanku poljoprivrednih naselja koja su ka-
snije uzdravala samotnice. Kako su se sociopolitike hijerarhije razvi-
le kao odgovor na lokalne izazove, probleme i prilike (Tainter i Gillio
1980: 108109), izmeu 900. i 975. godine vie je chacoanskih graevi-
na sazdano diljem junih i zapadnih rubova kotline (Powers et al. 1983:
247). Juna cesta koja vodi prema kanjonu potjee iz istog vremena kao
i te rane samotnice (Kincaid et al. 1983), to znai da je dolo do spa-
janja kanjona Chaco i njegove june periferije. Izmeu 975. i 1050. go-
dine zapoela je izgradnja devet novih chacoanskih graevina. U slje-
deem stoljeu, kad je izgraeno 19 velikih kua, dolo je do procvata
gradnje. No nakon tog fnalnog procvata razmjeri su gradnje drama-
tino opali. Posljednja velika kua izgraena je 1132. godine po. Kr. u
Pueblo Altu, s kojeg puca pogled na kanjon Chaco (Powers et al. 1983:
247253).
Postoje jaki dokazi za regionalno ekonomsko ujedinjavanje u kasni-
jim razdobljima chacoanskog sustava. Radi izrade krovova na velikim
kuama u kanjonu uvezeno je oko 150 od 200 tisua stabala. Procjenju-
278
je se da je za krov na lokalitetu Chetro Ketl izmeu 1037. i 1039. godine
po. Kr. posjeeno 5122 stabala, a zatim i dodatnih 4108 u razdoblju iz-
meu 1051. i 1052. godine. Za izgradnju Chetro Ketla bilo je potrebno
26.000 stabala, pri emu je 6000 jela dopremljeno s uzvisina udaljenih
najmanje 50 kilometara. Ostatak su bili borovi s planina udaljenih ba-
rem 25 kilometara. Procjenjuje se da je s planina Chuska izmeu 1020.
i 1120. godine po. Kr. uvezeno oko 40.500 keramikih posuda samo na
jedno nalazite u kanjonu (Pueblo Alto) (Schelberg 1982: 8, 206, 219).
A jo znaajniji moda je bio sadraj posuda.
Istraivanja pokazuju da je populacija kanjona na svom vrhuncu
iznosila izmeu 4400 i 10.000 ljudi. Procjene plodnosti tamonjeg oko-
lia pokazuju da barem dio tog stanovnitva nije mogao ivjeti od pri-
nosa oblinjih poljoprivrednih povrina ili lokalnih ivotinjskih resur-
sa. Klipovi kukuruza iz Puebla Bonita, jedne od najveih velikih kua
u kanjonu, u prosjeku su 25 posto vei od klipova pronaenih na dru-
gim nalazitima u kanjonu, to znai da su pripadnici tamonjih elita
uvozili kukuruz. U Pueblo Altu, takoer velikoj kui, arheolozi su pro-
nali dokaze o veoj raznolikosti biljnih vrsta negoli u selima, to znai
bolji pristup izvanjskim resursima. Uvezeni su brojni kameni alati, kao
i sirovine za obradu (Schelberg 1982: 109121; Cameron 1984; Akins
1984; M. Toll 1984).
U drugoj polovici 12. ili ranom 13. stoljeu chacoanski je sustav na-
elno doivio kolaps. Stanovnitvo je ostalo ivjeti u kanjonu i drugim
podrujima u kotlini, ali je gradnja velikih kua postala stvar prolo-
sti. Gradile su se ruralne nastambe ili manje prostorije koje su se osla-
njale na postojee velike kue. Zidali su esto pomou alata za obradu
hrane, ieprkanih iz naslaga smea u velikim kuama. Proli su dani
kad je hijerarhijski upravljana radna snaga pomou razraenih susta-
va gradnje oblikovala planske, simetrine gradove. Chaco vie nije bio
sredite ekonomskog univerzuma. Kasnije stanovnitvo, koje je u toj
regiji ivjelo izmeu 1225. i 1275. ili 1300. godine, moda je bilo pove-
zano s regijom Mesa Verde na sjeveru. Nakon 1300. godine po. Kr. regi-
ju je u naelu napustilo sve stanovnitvo koje se bavilo poljoprivredom
27P
(Powers at al. 1983: 345; Schelberg 1982: 129130, 274; Lekson 1984:
66, 69).
Ocjena chacoanskog kolapsa
U 10. stoljeu po. Kr. rast stanovnitva u podruju kotline San Juan do-
segao je stupanj na kojem lokalno stanovnitvo, u sluaju problema s
kljunim resursima, vie nije imalo mogunost preseljenja na alterna-
tivni teritorij. Zbog toga se poljoprivredna proizvodnja sve vie potiski-
vala na rubna podruja (Judge et al. 1981: 7578). Tamo gdje je gusto-
a stanovnitva velika, a naseljiv teritorij ogranien, nuno je osigurati
pristup proizvodima s veih podruja kako bi se stanovnitvo zatitilo
od uinka lokalnih sua, mraza i pljaki. To osobito vrijedi za okoli u
kojem su uvjeti kao to je vlaga, kvaliteta tla i sezone rasta marginalni
za poljoprivredu. U raspravi o Majama pretpostavili smo da postojanje
regionalne ekonomske simbioze (sustava prostornog izjednaavanja
energije) u takvim uvjetima donosi prednost, te se esto i razvija ondje
gdje postoji preduvjet dovoljna raznolikost okolia. Stanovnitvo u
kotlini San Juan imalo je bolju priliku da razvije takav sustav nego Maje
iz Junih nizina. Zato su se drutvo Maja i narod Chaco razvijali sli-
nim putem, u formi poveavanja kompleksnosti nakon koje je uslijedio
kolaps, to se dogodilo zbog sasvim razliitih pokretakih silnica.
Kako smo ranije primijetili, kotlina San Juan je topografski homo-
gena, suha ravnica bez posebnih obiljeja (Cordell 1982; Judge et al.
1981; Powers et al. 1983; Tainter i Gillio 1980). Sredinji dio kotline ka-
rakterizira slabija raznolikost i bujnost fore i faune nego rubne dijelove
(Cordell 1982: 61; Powers et al. 1983: 293; Powers 1984). Za teritorijal-
no ogranieno stanovnitvo kanjona Chaco, kojeg je okruivalo suho i
redundantno tlo kotline, najbolji sustav razmjene mogli su ostvariti s
grupama na rubu kotline, gdje ima obilje vode a bioraznolikost je veli-
ka (Tainter i Gillio 1980: 110).
Kako je primijetio Kent Lightfoot (cit. u Plog [1983: 300; i osob-
na komunikacija]), na sjevernom dijelu amerikog jugozapada posto-
280
ji tendencija obrnutom odnosu izmeu poljoprivredne proizvodnje na
nizinskom i visinskom terenu. Za toplih, sunih godina na nizinskim
podrujima ima malo padalina, dok na visinskima ima dovoljno vla-
ge, a sezona rasta je duga. U hladnim, vlanim godinama situacija je
obrnuta: bolja vlanost u nizinskom poljoprivrednom uzgoju, a kraa
sezona rasta na visinskim poljoprivrednim podrujima. Takav je mo-
del mogao potaknuti razmjenu izmeu stanovnitva iz unutranjosti
kotline i onog na njezinim rubovima. Ne iznenauje to je stanovni-
tvo iz kanjona Chaco, barem od vremena kulture proizvoaa koara
III, imalo dobro razvijenu trgovinu s rubnim podrujima (Judge 1979:
901903).
Stanovnitvo u itavoj kotlini moglo se osigurati od fuktuacija u
produktivnosti uspostavom privrednih odnosa s podrujima koja su
se odlikovala veom raznolikou. No tu lei i problem. Ako je sva-
ka lokalna grupa morala odvojiti dio resursa na pronalaenje poten-
cijalnih trgovinskih partnera, utvrivanje godinjih razina proizvod-
nje potencijalnih partnera i uspostavu recipronih privrednih odnosa
sa svakim partnerom, administrativni trokovi stotina lokalnih grupa
morali su biti enormni. No, trokovi su znatno smanjeni kad je regio-
nalno stanovnitvo u cjelini poduprlo jedinstvenu upravu koja je slui-
la ekonomskim potrebama svih grupa. Dodatne prednosti hijerarhijske
uprave regionalnom ekonomskom simbiozom bile su:
ravnopravna raspodjela resursa, ime se smanjivalo rivalstvo i
mogunost izbijanja konfikta;
mogunost da vlast rekvirira vikove od grupa koje njima raspo-
lau, a koji su bili nuni za sluaj neravnotee u ekonomskoj raz-
mjeni ili eventualnih odgoda pri razmjeni;
centralizirano udruivanje snaga na velikom i raznolikom terito-
riju;
uzdravanje specijalista koji su nadzirali vikove i manjkove di-
28I
ljem itave regije (npr. obrada relevantnih informacija).
Budui da je kanjon Chaco smjeten u sreditu kotline San Juan, bila je
to najefkasnija i najjefinija lokacija iz koje se moglo upravljati susta-
vom preraspodjele energije u itavoj kotlini. Postojanje najveih cha-
coanskih gradova, u kojima pronalazimo dokaze o upotrebi luksuznih
dobara, pogrebima osoba visokog statusa i raznim uvoznim artefakti-
ma, a koji su funkcionirali kao sjecita regionalne cestovne mree, zna-
i da je Chaco doista i bio upravno sredite sustava hijerarhijskih dru-
tvenih i ekonomskih integracija u itavoj kotlini.
ini se da je hijerarhija u kotlini imala tri razine. Elitni itelji sa-
motnica posredovali su participaciji lokalnih seoskih poljoprivrednika
u sustavu i neposredno dolazili u kontakt s regionalnom elitom u ve-
likim kuama iz kanjona. Meu resursima koji su se razmjenjivali du
hijerarhije bili su poljoprivredni prinosi, drvo za potpalu, graevni ma-
terijal, proizvodi ivotinjskog podrijetla, proizvodi od divljih biljaka,
kamen i lonarija, kao i resursi nabavljani izvan kotline: pamuk, sol i
tirkiz (Powers et al. 1983: 301302; Powers 1984; Schelberg 1982: 910,
198200, 1984; Tainter i Gillio 1980: 104109).
Ako je nae aktualno shvaanje chacoanskog sustava tono, ini se
da je stanovnitvo iz kotline San Juan, zahvaljujui smanjivanju troko-
va uprave i poveavanju djelotvornosti sustava izjednaavanja energi-
je, stjecalo znatan prinos od svojih ulaganja u kompleksnost. No nakon
poetne uspostave takvog sustava njegov daljnji razvoj moda nije do-
nosio takvu prednost.
Kako smo opisali, u ranom razdoblju Pueblo II samotnice su uglav-
nom bile smjetene na plodnim i veoma raznolikim terenima po rubo-
vima kotline. Te su rane velike kue bile prosjeno meusobno udalje-
ne 54 kilometra. U kasnom razdoblju Pueblo II samotnice su se i dalje
gradile na perifernim dijelovima kotline, ali nekolicina je podignuta i
na drugim mjestima. Poveanjem broja samotnica njihova se prosje-
na meusobna udaljenost smanjila na 31 kilometar, pri emu je izme-
u pet samotnica na jugozapadnom rubu kotline prosjena udaljenost
282
bila deset kilometara. U ranom razdoblju Pueblo III geografski se obra-
zac izgradnje samotnica promijenio. Nekolicina novih samotnica us-
postavljena je na periferiji, no veina ih je sagraena sjeverno od rijeke
San Juan i u unutranjosti kotline San Juan. Prosjena se udaljenost iz-
meu samotnica smanjila na 17 kilometara. Udaljenost izmeu samot-
nica koje su bile povezane cestama bila je svega 12 kilometara.
Chacoanski je sistem oko 1100. godine po. Kr. bio na svom vrhun-
cu, ali i na rubu kolapsa. U ranom razdoblju Pueblo III broj nastanje-
nih samotnica znatno se smanjio (na njih 17), a prosjena se udalje-
nost poveala na 26 kilometara. Brojne samotnice koje su preivjele do
tog perioda bile su smjetene na sjeveru rijeke San Juan, to govori da
se privredni centar premjestio, barem djelomino, s kanjona Chaco na
sjeverne dijelove (Powers et al. 1983: 263, 268).
Daljnji razvoj chacoanskog sustava dobro osvjetljava proces kolap-
sa. Meu kasnijim trendovima, osobito u ranom razdoblju Pueblo III,
jesu:
poveavanje broja samotnica (a svaka je podrazumijevala grad-
nju velike kue);
poveanje graditeljskih aktivnosti u chacoanskim gradovima u
samom kanjonu, to je udvostruilo zahtjeve za radnom snagom
(Lekson 1984: 60, 62);
poveanje funkcionalne specijalizacije arhitekture (Powers et al.
1983: 326);
smanjenje prosjene udaljenosti izmeu samotnica;
poveanje broja novih samotnica smjetenih u okoliu s niskom
raznolikou neplodnoj unutranjosti kotline.
Ta kombinacija trendova poveavala je cjelokupni troak chacoanskog
sustava, a istodobno mu je smanjivala djelotvornost.
28J
Smanjivanje udaljenosti meu samotnicama pratila je i uspostava
sve vie novih chacoanskih gradova, u kojima su proizvodni ciklusi bili
slini kao i kod (sve bliih) susjeda. Kako su sudionici u sustavu izjed-
naavanja energije postajali prostorno sve blii, fuktuacije u njihovoj
proizvodnji sve su se vie vremenski poklapale. Nakon to je u regiji
osnovan dovoljan broj samotnica, kojima se maksimalno iskoritava-
la raznolikost okolia, dodavanje svake nove smanjivalo je cjelokupnu
djelotvornost sustava. Taj je problem postao akutan u ranom razdoblju
Pueblo III.
Izgradnja sve veeg broja samotnica u unutranjosti kotline, koju je
karakterizirala slaba raznolikost okolia (Powers et al. 1983: 293; Doyel
et al. 1984), samo je pogoravala taj problem. Jer upravo je raznolikost
bila najbolje obiljeje tog slabo produktivnog okolia. Chacoanci su is-
prva mudro iskoristili to obiljeje, ali su ga koncu poeli koristiti manje
efkasno. Sustav izjednaavanja energije najdjelotvorniji je kad stvara-
nje nove zajednice znai poveanje raznolikosti i/ili produktivnosti re-
gionalne zalihe na temelju koje se moe vriti razmjena. Chacoanci su
na poetku slijedili upravo tu strategiju. No s vremenom je zasnivano
sve vie zajednica koje nisu doprinosile raznolikosti sustava, i koje su
zapravo uzrokovale propadanje odnosa zajednice/raznolikost. Takve su
zajednice optereivale funkcioniranje mree. Ukljuivanje zajednica iz
unutranjosti kotline znatno je pogoralo taj problem no to bi inae
bio sluaj, budui da su takve zajednice po prirodi stvari mogle manje
ponuditi opem blagostanju u regiji.
Procvat gradnje velikih kua u ranom razdoblju Pueblo III u kanjo-
nu Chaco moda je nastupio zbog poveanja radne snage koja je stajala
na raspolaganju, a do kog je dolo zahvaljujui brojnim novim sudio-
nicima u sustavu, ali i vee potrebe za skladitenjem dobara namijenje-
nih zadovoljenju potreba tih novih sudionika. I doista, veina kasnijih
graevina bila je namijenjena skladitenju (Lekson 1984: 66). Taj nagli
procvat gradnje, meutim, dogodio se u veoma nepovoljnom trenutku,
kad je cjelokupna djelotvornost regionalnog sustava poela opadati.
Prema tome, moemo smatrati da je chacoanski sustav, prvobit-
284
no uspostavljen radi sigurnosti opskrbe ivotno vanih resursa za sta-
novnitvo u regiji, na koncu poeo doivljavati pad graninog prinosa
od ulaganja u kompleksnost. Uspostavom sve veeg broja samotnica,
koje su bile sve blie jedne drugima, a nastajale su u sve nepovoljnijem
okruju, glavni je resurs tog sustava raznolikost bio smanjen. Sma-
njila se opa efkasnost mree. Zbog toga su kasnije chacoanske zajed-
nice, proporcionalno gledajui, ostvarivale slabiju prednost ako bi neka
regija imala viak te se, takoer proporcionalno, manji dio tog vika
mogao preusmjeriti u svaku defcitarnu zajednicu.
To se propadanje podudaralo s razdobljem poveanih ulaganja u
gradnju. Rezultat takvog obrasca po chacoanske zajednice u kotlini San
Juan oko 1100. godine po. Kr. bila je oslabljena sigurnost glede ivotno
vanih resursa, i to uz veu cijenu no to su je plaali njihovi preci koji
su ivjeli prije kakvih 100 ili 150 godina. Suoeni s takvim padom gra-
ninog prinosa, Chacoanci su se poeli povlaiti iz regionalne mree,
to je dovelo do slabljenja sustava i konanog kolapsa. Nije sluajnost
to su se najgue naseljene zajednice u samotnicama, one na junim
rubovima kotline, moda prve povukle iz mree (vjerojatno krajem 11.
stoljea) (Gauthier, Acklen i Stein 1977: 24). Budui da je u tom po-
druju bilo vie najplodnijih poljoprivrednih zemljita nego u samoj
kotlini, njihov je gubitak morao biti tetan po sustav u cjelini (Powers
et al. 1983: 289). A s obzirom da nisu imali istinskih sredstava prisile,
upravljai iz kanjona Chaco nisu mogli nikoga prinuditi na sudjelova-
nje u sustavu. Kako se broj samotnica u sustavu smanjivao, preostajale
su vjerojatno one slabije, koje su bile manje samodostatne i koje su ma-
nje pridonosile regionalnom sustavu zaliha.
Mogue je da je kolaps chacoanskog drutva djelomino bio poslje-
dica njegova uspjeha. Poveanjem sigurnosti resursa za ivot te sma-
njenjem prirodnog opadanja stanovnitva, chacoanski je sustav omo-
guio stanovnitvu regije da poraste do razmjera koji se inae nikako
ne bi mogli postii. Tako je sustav morao inkorporirati sve vei broj po-
graninih podruja, te ih uvoditi u sustav razmjene u mrei. Samotni-
ce su se podizale u nesigurnim podrujima koja su bila u stanju stvoriti
285
slabe vikove namijenjene izvozu (Doyel et al. 1984: 44, 48, 49), ali su i
takvi vikovi moda bili prijeko potrebni. Velika ulaganja u izgradnju
prostorija za skladitenje u velikim kuama u kasnijoj povijesti Chaco-
anaca (Lekson 1984: 66) govore da je stanovnitvo sve vie bilo zabri-
nuto zbog nesigurnosti resursa i mogunosti privremenog manjka hra-
ne. Takvo skupo ulaganje uz slabo isplativ povrat sredstava predstavlja
klasini primjer opadanja graninih prinosa.
Konanom udarcu moda je pridonijela jaka i dugotrajna sua koja
je trajala od 1134. do 1181. godine po. Kr. (Powers et al. 1983: 345;
Schelberg 1982: 273). Neki arheolozi smatraju da je sua prouzroila
chacoanski kolaps. No Chacoanci su prije toga preivjeli sue sredinom
10. stoljea te poetkom i krajem 11. stoljea, a do kolapsa nije dolo
(Schelberg 1982: 273; Powers et al. 1983: 280). Zato se ini da ta kona-
na sua nije mogla biti dovoljan razlog za propast sustava.
itelji kanjona Chaco imali su mogunosti za borbu sa suom iz
11341181. godine. Meu strategijama kojima su mogli pribjei bile
su:
vojna mobilizacija radne snage koja im je stajala na raspolaga-
nju, to bi dovelo do prisilnog sudjelovanja ciljnih zajednica u
mrei diljem kotline ili ak osvajanja drugih populacija i name-
tanja poreza osvojenima (strategija energetske subvencije),
kopanje izvora i zalijevanje iz posuda; ili
doprema vode za zalijevanje usjeva, posuda po posudu ili (ne-
propusna) koara po koaru, s graninih podruja kotline.
Strunjaci za prethistoriju amerikog jugozapada smatrat e te alterna-
tive nategnutima. Slaem se, one to doista i jesu. Spominjem ih zato to
je zanimljivo raspraviti zato se ine nategnutima. Nijedna od njih nije
bila tehniki nemogua, a Chacoanci su mogli pokuati realizirati bilo
koju od njih. No, nisu to uinili zbog ogromnih trokova. Granini pri-
nos od bilo koje od tih strategija jednostavno je bio prenizak. Ne moe
28
se rei da stanovnici kanjona nisu imali alternativu, nego da jednostav-
no nisu imali ekonominu alternativu. S ekonomskog gledita sociopo-
litiki je kolaps bio bolje rjeenje. U danom sluaju, ono to Chacoanci
nisu inili ilustrira tezu ovog rada podjednako jasno kao i ono to jesu
uinili.
Ono to je zavrna sua vjerojatno uinila jest da je promijenila pra-
vac krivulje graninog prinosa od ulaganja u kompleksnost od blago-
ga u strmi pad, te tako ubrzala svretak. Sua nije prouzroila kolaps.
S obzirom na trendove granine proizvodnje s kojima su se Chacoanci
suoili, ovo bi kompleksno drutvo na koncu doivjelo kolaps sa ili bez
te konane sue.
Ocjena
Tri sluaja koja smo prouili u ovom poglavlju znaajno se razlikuju po
sociopolitikoj strukturi, razini kompleksnosti, privredi, teritorijalnoj
rasprostranjenosti i evolucijskim trendovima, kao i u detaljima kolapsa
koje su na koncu doivjeli. Nalazili su se u razliitim okoliima, a po-
znati su nam iz veoma razliitih izvora podataka. Pa ipak, kolaps sva-
kog od njih moe se shvatiti na temelju istih opih naela.
Kolaps tih drutava neemo razumjeti ako uzmemo u obzir samo
okoli ili nain dobivanja resursa za ivot (ili njihove promjene), priti-
sak koji su na njih vrili drugi narodi, unutarnje sukobe, porast stanov-
nitva, katastrofe ili sociopolitiku disfunkciju. Ono to je tako nepo-
voljno utjecalo na Rimljane, Maje i Chacoance bio je nain na koji su
jedan ili vie tih elemenata bili povezani s omjerom uloeno/dobiveno
pri investiciji u kompleksnost. Kad su neki problemi ili nedae uzroko-
vali naglo pogoranje tog omjera, ili kad su se poeli podudarati s pa-
dom graninog prinosa, kolaps je postao sve vjerojatniji.
Rimski kolaps
Rimljani su uspostavili carstvo koje su fnancirali prije svega prihodi-
287
ma od niza uzastopnih osvajanja. Osvojeni su narodi zatim fnancirali
podjarmljivanje drugih zemalja, sve dok carstvo nije naraslo do toke
kad je daljnje irenje postalo sve skuplje i sve neisplativije. Kad se do-
bitak od novih osvajanja prestao slijevati u dravnu blagajnu, troko-
vi upravljanja i obrane carstva morali su se prvenstveno fnancirati iz
godinje poljoprivredne proizvodnje. To se pokazalo ne samo nedjelo-
tvornim kad je u pitanju odravanje carstva, nego i skupim za temelj-
no stanovnitvo. Strategija koja je isprva donosila visok granini prinos
postala je u Augustovo vrijeme sve vei teret, pa se veina careva suoa-
vala s problemom fskalnog manjka. Carstvo je ipak osiguravalo uvjete
relativnog mira i napretka u prva dva stoljea po. Kr. Mogli bismo da-
kle rei da iako je granini prinos od ulaganja u to vrijeme opao, tad jo
nije pao do toke u kojoj nastavak ulaganja ne bi bio isplativ.
Izbijanje ozbiljnih kriza, u obliku barbarskih upada na teritorij, po-
elo je utjecati na Carstvo u drugoj polovici 2. stoljea po. Kr., da bi
se s vremenom intenziviralo. Carevi, koji nisu bili u stanju podnijeti
trokove saniranja tih kriza iz ukupne godinje proizvodnje, usvojili su
strategiju umjetnog poveavanja vrijednosti budeta infacijom, obez-
vreivanjem novca. Time su prebacivali troak trenutanih kriza na
budue porezne obveznike. Takva strategija pretpostavlja da budunost
nee doivljavati sline krize. No kad se ispostavilo da je ta pretpostav-
ka bila sasvim pogrena, postojanje Carstva je dolo u opasnost.
Niz sve gorih kriza od 3. do 5. stoljea, kako unutarnjih tako i vanj-
skih, sve je tetnije djelovalo na dobrobit drave. Trokovi saniranja
kriza pali su na temeljno stanovnitvo kome je, povrh svega, opao broj.
Carstvo je devalvacijom, poveavanjem poreza i nametanjem otrih
pravila u vezi ivota pojedinaca uspjelo, bar na neko vrijeme, preivje-
ti. No to je postiglo zahvaljujui velikom poveanju vlastitih trokova,
ime je smanjilo granini prinos koje je moglo ponuditi svom stanov-
nitvu. Ti su trokovi toliko iscijedili seljatvo da se ono nije moglo
oporaviti od epidemija kuge, zbog ega su plodna zemljita ostajala na-
putena, a sposobnost drave da samu sebe izdrava opala. Kao rezul-
tat toga, upadi barbara u kasnom 4. i 5. stoljeu bili su sve uspjeniji i
288
razorniji.
Optereenje i trokovi Carstva postupno su rasli, a pritom se smanji-
vala korist koju su od njega imali njegovi itelji. Kako su poljoprivredni
prinosi konfscirani radi prikupljanja poreza, a djeca seljaka prodavana
u roblje, teritorij su sve ee pljakali barbari koje snage Carstva vie
nisu mogli zaustaviti. Prednosti ivota u Carstvu tako su strmoglavo
pale da su mnogi seljaci ravnoduno prihvatili rasap rimske vladavi-
ne, a neki su ak i aktivno pristupali osvajaima. Budui da nije bilo u
stanju odrati prihvatljivu razinu prinosa od ulaganja u kompleksnost,
Rimsko Carstvo je izgubilo i legitimnost i mogunost preivljavanja.
Germanska kraljevstva koja su naslijedila vladavinu Rima na Zapa-
du bila su uspjenija u odbijanju invazija zahvaljujui tome to su sma-
njila veliinu, kompleksnost, stalni vojni aparat i trokove. To pokazu-
je jedan znaajan slijed dogaaja: padom Rimskog Carstva granini se
prinos od ulaganja u kompleksnost u zapadnoj Europi znatno pove-
ao.
Kolaps Maja
Maje iz Junih nizina su u predklasinom i klasinom periodu bile
gusto naseljen i teritorijalno ogranien narod, ije su irenje sputava-
li ocean, visoravni i drugi narodi. Primamljivo je kolokvijalno opisati
prethistorijske June nizine kao zatvoren kotao u kome su porast sta-
novnitva i pomanjkanje vanjskog ispusta proizveli napetu i nabijenu
atmosferu u kojoj zajednice Maja nisu ni imale drugog izlaza nego se
okrenuti jedne protiv drugih.
U nekoliko posljednjih stoljea pr. Kr. pojavilo se vie razliitih re-
akcija na populacijski pritisak u nekim dijelovima Junih nizina. Meu
njima su bili obrada rubnih zemljita, intenziviranje poljoprivrede, ra-
zvoj sociopolitikih hijerarhija i javne arhitekture te napadi na susje-
de radi smanjenja fuktuacija u koliini dostupnih resursa. Iako su u
razvoju civilizacije Maja udjela imali brojni elementi, ini se da su na
neka obiljeja bar djelomino utjecali rivalstvo i ratovanje.
Sukobi, pljake i njima uzrokovana nesigurnost utjecali su na od-
28P
luku ruralnog stanovnitva da se sve vie zbija u sigurna politika sre-
dita. Zbog toga dolazi do poveanja pritiska na lokalne resurse koji, u
kombinaciji s nemogunou da se obrane ratrkana polja nastala kre-
njem zemljita, dodatno potiu razvoj intenzivnih poljoprivrednih su-
stava kao to su poviena polja i terase. Takvi sustavi nisu bili samo
produktivniji po jedinici zemljita, nego i relativno gui, lake branji-
vi, ali i vredniji obrane. Nakon to je prijetnja izbijanjem ratova u Ju-
nim nizinama postala ozbiljna, poljoprivredna i vojna strategija poele
su se razvijati usklaeno. I jedna i druga su dodatno poticale drutvenu
i ekonomsku stratifkaciju. Ljudstvo koje je bilo potrebno za ratovanje,
poljoprivredu i izgradnju monumentalnih spomenika moglo je, sa svo-
je strane, navesti elitu na poticanje daljnjeg rasta stanovnitva.
Monumentalna arhitektura i javna umjetnost uobiajeno su obilje-
je civilizacija, no meu Majama su, ini se, imale posebnu namjenu.
Nakon to se ratovanje proirilo diljem regije, glavna je briga postalo
izbjegavanje moguih napada. Vanjski je sjaj civilizacije Maja pomo-
gao da se to postigne tako to je: (a) davao signal o bogatstvu politi-
kih monika i relativnom broju stanovnika koje su mogli angairati
(to umjetnost i arhitektura Maja postiu i danas); (b) privlaio nove
itelje obeanjima sigurnosti i snage; i (c) posjetiteljima jasno govorio
o uspjehu dotinog sredita u ratovanju, kao i njegovom tretmanu za-
robljenika. To je ulaganje u vizualne artefakte kompenziralo nedosta-
tak znaajnije stalne vojske. Meutim, bilo je skupo. Dok je druge na-
rode ekonomski upropastilo uplitanje u sve skuplju vojnu pripravnost,
Maje su postale zarobljenicima onog to bismo mogli nazvati utrkom
u umjetnosti. Ta je utrka, skupa s ostalim posljedicama vojnog rival-
stva, bila podjednako tetna za privredu i stanovnitvo Maja koje ju je
plaalo kao to je za Rimljane bilo ulaganje u stvarnu vojnu mo.
Seljatvo je u civilizaciji Maja vie od tisuu godina podupiralo su-
stav uzlazne spirale meusobno uvjetovanih odgovora u kome su se
ispreplitali demografski i politiki pritisci. Meu tim odgovorima bili
su monumentalna izgradnja, intenziviranje poljoprivrede, sukobi te
podupiranje hijerarhija elite, vojnih i civilnih strunjaka, kao i umjet-
2P0
nike klase. ini se da to ulaganje nije donijelo poveanje sigurnosti
ivotno vanih resursa po glavi stanovnika, budui da je zdravstveno
i prehrambeno stanje populacije bilo nisko, a u klasinom periodu jo
se i pogoralo. Hijerarhija iz kasnog klasinog perioda nametnula je
poveani program izgradnje oslabljenom i pothranjenom stanovnitvu.
Uz takav nepovoljan granini prinos od ulaganja u kompleksnost, koji
je osim toga stalno opadao, kolaps Maja iz Junih nizina mogao se i
oekivati.
Chacoanski kolaps
Chacoansko je drutvo s amerikog jugozapada, poput Rimljana, mo-
da pokualo uiniti previe toga pozitivnog. Rani sustav preraspodjele
energije dobro je iskoritavao najbolje obiljeje kotline San Juan ra-
znolikost uspostavom hijerarhijske mree ekonomskih veza sa sredi-
tem u kanjonu Chaco. Zahvaljujui toj mrei uinci pojava kao to je
promjena u razini padalina, na teritoriju od rijeke San Juan (na sjever-
nom rubu kotline) do doline Red Mesa (na njezinu junom rubu), ili
pljakaki prepad nekih susjeda iz okolnih podruja, mogli su se ras-
porediti po svim zajednicama u kotlini. Samim sudjelovanjem u mre-
i svaka se lokalna grupa osiguravala od promjenjive i nepredvidlji-
ve klime u toj sunoj zemlji, te tako poveati sigurnost u pribavljanju
osnovnih ivotnih resursa i postati domom sve veem broju stanovni-
ka. Zbog toga su razmjeri jedinica proizvodnje i potronje podignuti
s razine lokalne grupe, koja nastanjuje jedno ogranieno podruje, na
regionalno stanovnitvo koje nastanjuje raznolik teritorij. Svaka zajed-
nica koja je pristupila tom regionalnom sustavu zaliha mogla je urav-
noteiti vlastitu godinju proizvodnju dodajui joj viak proizvodnje
u dobrim godinama i primajui potporu od hijerarhije ako bi lokalna
proizvodnja bila loa.
Kad se takav sustav formira, on moe bar na neko vrijeme po-
veati efkasnost prihvaanjem novih lanova koji poveavaju stupanj
regionalne raznolikosti. Chacoanci su isprva imali upravo takvu strate-
giju, te su prikljuivali zajednice itelja samotnica, koje su se nalazile u
2PI
veoma raznolikom i plodnom rubnom podruju kotline. No postupno
su se poele pridruivati i zajednice koje su znatno poveale broj la-
nova s pristupom resursima, a bile su smjetene u siromanijim i ma-
nje plodnim podrujima, da bi na koncu bile prikljuene i one zajedni-
ce koje su bile smjetene u samoj kotlini, gdje je raznolikost bila slaba.
Pogoravanjem omjera zajednica/raznolikosti dolo je i do smanjivanja
efkasnosti itave mree. Kako se, proporcionalno gledajui, proizvod-
ni ciklus zajednica sve manje razlikovao, smanjila se sposobnost susta-
va da ispuni svoju glavnu svrhu kompenziranje varijacija u lokalnoj
proizvodnji. Gue naseljene zajednice na jugu kotline, koju je karakte-
rizirala vea plodnost, uvidjele su da njihove anse i sigurnost lee neg-
dje drugdje, i povukle se iz mree.
Pad djelotvornosti podudarao se s procvatom gradnje velikih obje-
kata. Od regionalnog stanovnitva, kojemu je sigurnost ivotno vanih
resursa bila smanjena, zahtijevalo se da podupre sve vea ulaganja u
kompleksnost koja vie nije donosila porast graninih prinosa. Unu-
tar nekoliko desetljea gradnja je stala, a chacoansko drutvo doivje-
lo kolaps.
Zakljuci
U ovom poglavlju izveli smo niz zapaanja u vezi procesa kolapsa:
U svakom od analiziranih sluajeva cijena se kompleksnosti vre-
menom poveavala, a korist za stanovnitvo bila je sve manja.
U svakom od tih sluajeva do stvarnog poveanja trokova dolo
je kasnije, neposredno prije kolapsa, a trokovi su padali na lea
stanovnitva koje je ve bilo oslabljeno prijanjim padom gra-
ninog prinosa.
U sluaju Rima i Maja, broj stanovnika je prije kolapsa poeo
stagnirati ili se smanjivati, a smanjio se i standard veine stanov-
nitva. ini se da su to prouzroili zahtjevi odravanja takvih
kompleksnih sustava. Trenutno nam nije poznato je li se neto
slino dogodilo i u chacoanskom sluaju, ali vano je primijetiti
2P2
da se broj samotnica koje su sudjelovale u sustavu smanjio prije
konanog kolapsa. Mogue je da su se neke zajednice itelja sa-
motnica, kojima se sudjelovanje u sustavu nije moglo nametnuti
(to je bilo mogue u sluaju Rimljana i Maja), povukle iz mre-
e prije no to je pad granine produktivnosti poeo nepovoljno
utjecati na lokalno stanovnitvo.
Kad je rije o Majama i Chacoancima, naputanje teritorija, kao
i injenica da poljoprivredno stanovnitvo nije ponovo znatni-
je naseljavalo naputena podruja, govori da je u razdoblju rasta
dolo do propadanja okolia. To moe znaiti da je populacijski
pritisak na resurse vie utjecao na kolaps Maja i Chacoanaca ne-
goli Rima. Rimski se sluaj znatno razlikuje budui da je carstvo
u kasnijem razdoblju patilo od znaajnog pomanjkanja stanov-
nitva.
U svakom od tih sluajeva porasla je vanost naroda s rubnih
podruja (sjevernoeuropskih barbara, sjevernih Maja te zapad-
nih i istonih naroda Pueblo) nakon to je starije drutvo doi-
vjelo kolaps.
Ni jedan od navedenih sluajeva ne moemo u potpunosti shvatiti na
temelju objanjenja koja se u vezi njih obino nude.
Do pada Rima nije dolo zbog barbara, budui da je Carstvo bilo
privredno, organizacijski i vojno jae od osvajaa. Do pada nije
dolo ni zbog unutarnjih slabosti jer je Carstvo bilo u osnovi ne-
izmijenjeno vie stotina godina. Do kolapsa Rima dolo je zbog
prekomjernih trokova koje je moralo podmirivati poljoprivred-
no stanovnitvo, a u svrhu odravanja predimenzioniranog car-
stva u neprijateljskom okruju.
Pad Maja nije uslijedio zbog pobune seljaka, budui da je selja-
tvo podupiralo tu civilizaciju preko tisuu godina. Do njega nije
dolo ni zbog invazije, koju na temelju nejasnih dokaza i nepo-
uzdanog kauzaliteta ne moemo dokazati, niti zbog propadanja
poljoprivrede, jer dokazi o intenziviranju poljoprivrede govore
da su Maje bili posve sposobni poboljati produktivnost okoli-
2PJ
a u kome su ivjeli. Kolaps civilizacije Maja prouzroilo je opte-
reenje sve skupljeg drutva koje je moralo podnositi sve slabi-
je stanovnitvo. Nezadovoljstvo seljaka, pritisci izvana, unutarnji
sukobi ili poljoprivredna kriza mogli su pridonijeti konanoj,
nesavladivoj krizi, ali do nje je moglo doi iskljuivo zato to su
Maje slijedile put koji ih je uinio podlonima kolapsu.
Do chacoanskog pada nije dolo zbog sue ili propadanja okoli-
a, budui da su to bili faktori s kojima su se Chacoanci tehni-
ki bili u stanju nositi, a u prolosti su to i inili. Regionalno sta-
novnitvo u kotlini San Juan odluilo je da vie nee sudjelovati
u chacoanskoj mrei niti odgovoriti na probleme izazvane zavr-
nom suom zato to su trokovi postali previsoki u usporedbi s
moguim prednostima. Kolaps i seoba bili su ekonomski isplati-
viji.
Ovo smo poglavlje zapoeli primjedbom da okvire za objanjenje ko-
lapsa vjerojatno ne bismo mogli podvrgnuti formalnom, kvantitativ-
nom testu. Alternativa nam je bila detaljno prouiti tri sluaja, uz pita-
nje hoe li nam okviri koje smo razvili u etvrtom poglavlju pomoi da
shvatimo zato su ta drutva doivjela kolaps. Rezultat tih prouavanja
doveo nas je do potvrdnog odgovora: kolaps Zapadnog Rimskog Car-
stva, Maja iz Junih nizina i chacoanskog drutva moemo shvatiti kao
odgovor na opadanje graninog prinosa od ulaganja u kompleksnost.
2P4
6. Saetak i implikacije
Svaki put kad se povijest ponovi, cijene porastu.
Poruka na popularnom natpisu
Saetak
Kolaps se u ljudskoj povijesti ponavlja; to je globalna pojava; utjee na
niz drutava, od jednostavnih lovaca i sakupljaa do velikih carstava.
Kolaps je pojava od nemalog znaenja za svakog pripadnika komplek-
snog drutva, a ini se da je mnogima osobito zanimljiv danas. Politi-
ka se decentralizacija odraava na ekonomiju, umjetnost, knjievnost i
druge kulturalne fenomene, ali za njih nije presudna. Kolaps je, u na-
elu, iznenadan, naglaen gubitak ranije uspostavljene razine sociopo-
litike kompleksnosti.
Kompleksno drutvo koje je doivjelo kolaps iznenada postaje ma-
nje, jednostavnije, a stupanj stratifciranosti i drutvene diferencijaci-
je smanjuje se. Opada specijalizacija, a kontrola vie nije toliko cen-
tralizirana. Slabi protok informacija, ljudi manje meusobno trguju i
stupaju u kontakte, i openito opada koordinacija meu pojedincima
i grupama. U skladu s tim smanjuje se i razina ekonomskih aktivnosti,
a umjetnost i knjievnost doivljavaju takav kvantitativni pad da esto
nastupa mrano doba. Uglavnom opada veliina stanovnitva, a svijet
preostalih itelja se smanjuje.
Kompleksna drutva, kao to su drave, nisu odjelit stupanj u kul-
turnoj evoluciji. Svako je drutvo toka na kontinuumu rasta komplek-
snosti. Kompleksni oblici ljudske organizacije pojavili su se relativno
2P5
nedavno i moemo ih smatrati povijesnom anomalijom. Iz perspekti-
ve nae cjelokupne povijesti, kompleksnost i stratifkacija su neto neo-
bino, a u drutvima gdje su prisutne moraju se stalno odravati. Voe,
stranke i dravne uprave stalno moraju uspostavljati i odravati svo-
ju legitimnost. Ti napori moraju imati realnu materijalnu osnovu, to
znai da je nuna i adekvatna potpora temeljne populacije. Odravanje
legitimnosti ili ulaganje u prisilu zahtijevaju stalno koritenje resursa.
To je neizbjean troak kojeg mora podnijeti svako kompleksno dru-
tvo.
Dva glavna pristupa tumaenju podrijetla drave jesu teorija kon-
fikta i teorija integracije. Prva shvaa drutvo kao podruje klasnog
sukoba. Prema njoj, vladajue dravne institucije nastaju na teme-
lju ekonomske stratifkacije, zbog potrebe da se zatite interesi imu-
ne klase. Prema teoriji integracije pak vladajue institucije (i drugi ele-
menti kompleksnosti) nastaju zbog potreba itavog drutva, u situaciji
kad je bilo nuno centralizirati, koordinirati i upravljati raznim pod-
grupama. Prema tom nazoru, kompleksnost se pojavila u sklopu pro-
cesa adaptacije.
Oba pristupa imaju svoje slabe i jake strane, a moe se smatrati da
bi najpoeljnija bila zapravo njihova sinteza. Teorija integracije bo-
lje objanjava raspodjelu ivotnih resursa, dok teorija konfikta bolje
objanjava nastanak vikova. Defnitivno postoje povoljnosti u koncen-
triranju moi i vlasti, ali nakon njihove uspostave politika sfera stje-
e sve snaniji utjecaj. No, obje kole smatraju dravu organizacijom
za rjeavanje problema, koja nastaje zbog promijenjenih okolnosti (ra-
zliitog stupnja ekonomskog uspjeha prema teoriji konfikta, odno-
sno, prema teoriji integracije, rjeavanja problema koji pogaaju ita-
vo drutvo). Prema oba nazora, legitimnost i koritenje resursa u svrhu
njegova ostvarenja predstavljaju stalnu potrebu.
Iako je kolaps jedan slabo shvaeni proces, to nije tako zbog nedo-
statka pokuaja da ga se razumije. Teoretiari kolapsa ozbiljno su shva-
tili Maovu izreku o cvjetanju stotinu kola miljenja. Iako raspolaemo
gotovo neshvatljivom raznolikou stavova u vezi kolapsa, ini se da se
2P
svi svode na ogranieni broj teza. Budui da te teze pate od brojnih lo-
gikih manjkavosti, niti jedna od njih nee biti dovoljna sama za sebe.
U tom su pogledu, ini se, najgora mistika tumaenja koja gotovo da i
nemaju neku znanstvenu vrijednost. Ekonomska su objanjenja logiki
superiorna. Ona preciziraju obiljeja koja drutva ine podlonima ko-
lapsu, defniraju njegove kontrolne mehanizme i ukazuju na kauzalni
niz izmeu kontrolnih mehanizama i primijeenog ishoda. No, posto-
jea ekonomska objanjenja ne nude opi pristup koji bi nam omogu-
io da kolaps shvatimo kao globalnu pojavu. Izuzev mistikih tumae-
nja, niti jedan postojei pristup tumaenju kolapsa nije nuno netoan,
ve, barem kako sada stvari stoje, jednostavno nepotpun.
etiri nam pojma omoguuju da razumijemo kolaps, pri emu prva
tri podupiru etvrti:
ma;
poveavanje kompleksnosti podrazumijeva i porast trokova
po glavi stanovnika; i
investiranje u sociopolitiku kompleksnost kao instancu za
rjeavanje problema esto dolazi do toke na kojoj opada grani-
ni prinos.
Taj smo proces ilustrirali, bar to se tie novije povijesti, na podrujima
kao to su poljoprivreda i proizvodnja resursa, obrada informacija, so-
ciopolitika kontrola i specijalizacija te cjelokupna ekonomska produk-
tivnost. U svakom od tih podruja pokazali smo da industrijska dru-
tva doivljavaju pad graninih prinosa uz poveane trokove. Razlozi
za to su saeti dolje.
Koliko nam postojee informacije doputaju da zakljuimo, ljud-
ske populacije koje se ponaaju razumno prvo koriste izvore prehrane,
energije i sirovina koje je najlake dobiti, izvui, obraditi i distribuirati.
1.
2.
3.
4.
2P7
Kad takvi resursi vie nisu dovoljni, iskoritavanje se prebacuje na re-
surse ije je dobivanje, izvlaenje, obrada i distribucija skuplje, ali ne
donosi vei prinos.
Trokovi obrade informacija uglavnom se vremenom poveavaju,
budui da kompleksnije drutvo zahtijeva sve specijaliziranje, obrazo-
vanije ljudstvo, koje se mora kolovati uz vei troak. Kako se korist
od specijaliziranog kolovanja uvijek moe djelomino pripisati i op-
em obrazovanju koje mu mora prethoditi, vea potreba za tehnikom
specijalizacijom automatski e donijeti pad graninog prinosa. Istrai-
vanje i razvoj kreu se od openitijeg, iroko primjenjivog znanja koje
se stjee uz niske trokove, prema specijaliziranijim podrujima ija je
primjenjivost ua i ije je probleme tee i skuplje rjeavati. Suvremena
medicina predstavlja oit primjer tog problema.
Sociopolitike organizacije neprekidno se suoavaju s problemi-
ma koji zahtijevaju poveana ulaganja samo kako bi se odrao status
quo. Ta ulaganja dolaze u oblicima kao to su poveani opseg birokra-
cije, porast specijaliziranosti birokracije, kumulativna organizacijska
rjeenja, poveani trokovi djelatnosti legitimacije te poveani troko-
vi unutarnje kontrole i vanjske obrane. Sve to se mora rijeiti nameta-
njem veih trokova na lea temeljnog stanovnitva, iako esto ne do-
nosi nikakvu prednost. Kako broj i trokovi organizacijskih ulaganja
rastu, udio budeta raspoloiv za ulaganje u budui ekonomski razvoj
mora opasti.
I tako, iako poetna ulaganja koja drutvo vri u poveanje kom-
pleksnosti mogu biti racionalna reakcija na uoene potrebe, to sretno
stanje stvari ne moe opstati vjeno. Kako se sve vie iscrpljuju najjefi-
nija resursna, ekonomska, informacijska i organizacijska rjeenja, bilo
koja daljnja potreba za poveanom kompleksnou mora se zadovolji-
ti skupljim rjeenjima. A kako trokovi organizacijskih rjeenja rastu,
drutvo dolazi do toke u kojoj neprekidno ulaganje u kompleksnost
ne daje proporcionalno vei prinos, dakle granini prinos poinje opa-
dati. Smanjuje se dodatna korist po jedinici ulaganja. Sve vea ulaganja
donose sve manje poveanje prinosa.
2P8
Drutvo koje je dospjelo do te toke ne moe vie jednostavno po-
ivati na svojim dotadanjim postignuima, odnosno zadrati svoj gra-
nini prinos na postojeoj razini, a da ne doe do daljnjeg propadanja.
Kompleksnost je tu strategija za rjeavanje problema. Svako se drutvo
moe suoiti s beskonanim brojem problema u beskonano mnogo
varijanti. Kako se problemi nuno javljaju, moraju se razviti i nova or-
ganizacijska i ekonomska rjeenja, ali obino po veu cijenu i uz pad
graninog prinosa. U skladu s time opada granini prinos od ulaga-
nja u kompleksnost, prvo postupno a zatim sve bre. Tada kompleksno
drutvo ulazi u fazu kad postaje sve podlonije kolapsu.
Postoje dva opa faktora koja takvo drutvo mogu uiniti podlo-
nim kolapsu. Kao prvo, kako granini prinos od ulaganja u komplek-
snost opada, drutvo sve vie ulae u strategiju koja mu, proporcional-
no gledajui, donosi sve manju dobit. Rezervni proizvodni kapaciteti
i nagomilani vikovi moda se moraju upotrijebiti za trenutane ope-
rativne potrebe. Kad izbije neka vea kriza (stvori se velika prepreka),
preostale rezerve kojima bi se mogla savladati su male ili nikakve. Krize
se moraju rjeavati na temelju trenutanog operativnog budeta. To e-
sto biva nedjelotvorno. U svakom sluaju, drutvo e iz krize vjerojatno
izai ekonomski oslabljeno i ranjivije na sljedeu krizu.
Nakon to drutvo ue u fazu pada graninog prinosa, kolaps po-
staje stvar matematike vjerojatnosti, te je gotovo potrebno samo da
proe odreeno vrijeme kako bi se pojavila neka nesavladiva nedaa.
Dakle, da Rim nisu preplavila germanska plemena, to bi kasnije uini-
li Arapi, Mongoli ili pak Turci. Pogibelj, katastrofalnu za starije, etabli-
rano drutvo, moglo je moda preivjeti drutvo u doba rasta njegova
ulaganja u kompleksnost. Rim je tu ponovo odlian primjer: uspijevao
je izdrati teke vojne neuspjehe u ratu s Hanibalom (kraj 3. stoljea pr.
Kr.), ali su ga silno oslabili komparativno manji gubici (u usporedbi s
veliinom i bogatstvom Rimskog Carstva u dotina vremena) u bitki
kod Hadrianopola 378. godine po. Kr. Slino tome, katastrofalne bar-
barske invazije iz prvog desetljea 5. stoljea bile su zapravo manje od
onih koje su krajem 3. stoljea uspjeno zaustavili Klaudije i Prob (Dill
2PP
1899: 299).
Drugo, zbog pada graninog prinosa kompleksnost u cjelini posta-
je manje privlana strategija, pa dijelovi drutva poinju politiku od-
cjepljenja ili dezintegracije smatrati sve poeljnijom alternativom. Kad
granini troak od ulaganja u kompleksnost postane osjetno previsok,
razni segmenti drutva poveavaju pasivni ili aktivni otpor, ili se otvo-
reno pokuavaju odvojiti. Pobune Bagauda u Galiji za kasnog Rimskog
Carstva to dobro ilustriraju.
Na odreenoj toki krivulje pada graninog prinosa, drutvo dola-
zi u stadij kad korist od jedne razine ulaganja vie nije vea od one na
drugoj, nioj razini (v. sliku 19). Na tom stadiju kompleksnost defni-
tivno ne donosi nikakvu korist, a drutvo je u ozbiljnoj prijetnji od ko-
lapsa zbog rasapa ili izvanjske prijetnje.
Ocjena tog pristupa u odnosu na tri najpoznatija primjera kolap-
sa (Zapadnog Rimskog Carstva, Maja iz Junih nizina i Chacoanaca)
daje pozitivne rezultate. Uspostava Rimskog Carstva donijela je izvan-
redan prinos od ulaganja, budui da su osvajai prisvajali nagomila-
ne vikove s Mediterana i njemu bliskih zemalja. No iako je plijen od
novih osvajanja prestao pritjecati, Rim je morao snositi administrativ-
ne i vojne trokove koji su trajali stoljeima. Kako je u Carstvu grani-
ni prinos od ulaganja opadao, dolo je do izbijanja velikih kriza koje
su se jedva dale suzbiti pomou dravnog budeta. I samo je Rimsko
Carstvo postalo privlano barbarima, koji su ga napadali jednostavno
zato to je bilo tu. Saniranje kriza zahtijevalo je tako ozbiljna porezna
i ekonomska optereenja da je proizvodni kapacitet temeljnog stanov-
nitva sve vie propadao. Slabljenje temeljnog stanovnitva pogodovalo
je daljnjim barbarskim uspjesima, pa su veoma visoka ulaganja u kom-
pleksnost donosila slabu korist. U kasnom Rimskom Carstvu granini
je prinos od ulaganja u kompleksnost bio toliko nizak da su i barbarska
kraljevstva poela djelovati kao privlana alternativa. Ekonomski gle-
dajui, to je bilo tono, jer su se germanska kraljevstva koja su naslije-
dila rimsku vladavinu uspjeno borila s istim krizama koje su za kasno
Carstvo bile preteke, i to uz manje trokove.
J00
Maje iz Junih nizina bili su teritorijalno sputan narod koji se nala-
zio pod demografskim pritiskom. Potreba upravljanja sve intenzivni-
jim poljoprivrednim sustavima, organiziranja u svrhu napada i obrane,
potpore hijerarhiji i monumentalnoj gradnji sve je to Majama na-
metnulo skup sustav koji nije donosio proporcionalno poveanje sigur-
nosti ivotno vanih resursa po glavi stanovnika. Zdravlje i prehrana
stanovnitva bili su loi, i to najvjerojatnije zbog porasta trokova odr-
avanja kompleksnosti, a u klasinom periodu su samo opadali. Do po-
veanja drutvenih trokova u kasnom klasinom periodu dolo je u
vrijeme pogoranih uvjeta, pa je granini prinos od ulaganja u kom-
pleksnost uinio Maje podlonima kolapsu.
Na amerikom jugozapadu, stanovnitvo iz kotline San Juan investi-
ralo je u hijerarhiju i kompleksnost s namjerom da smanji (putem cen-
tralizirane uprave) trokove regionalnog sustava izjednaavanja ener-
gije. Neko je vrijeme granini prinos od tog ulaganja bio povoljan, ali
kako je sve vie zajednica pristupalo tom sustavu, poela je opadati ra-
znolikost i efkasnost tog ekonomskog sustava. Slabljenje se podudara-
lo s velikim graevnim radovima, pa su, u doba kad je prinos od ulaga-
nja u kompleksnost pao, trokovi takvih ulaganja rasli.
U sva je tri sluaja, dakle, fokusiranje na krivulju graninog prinosa
od ulaganja u kompleksnost razjasnilo proces kolapsa i omoguilo nam
da shvatimo zato je svako od tih drutava bilo podlono kolapsu.
Sad se valja pozabaviti s jo pet bitnih pitanja. To su: (1) daljnja opa-
anja o kolapsu i prirodi smanjenja produktivnosti kompleksnosti; (2)
primjena i proirenje koncepta; (3) posljedice za daljnja istraivanja ne-
kih sluajeva o kojima smo raspravljali u prvom poglavlju; (4) inkor-
poriranje drugih tumaenja u tezu o padu graninog prinosa; i (5) im-
plikacije po suvremeno doba i budunost industrijskih drutava. Kako
sam obeao u prvom poglavlju, ovdje emo i dovriti defniciju kolap-
sa.
Kolaps i smanjenje produktivnosti od
J0I
kompleksnosti
U ovom poglavlju dolazimo do jedne od glavnih implikacija ove anali-
ze. ini se da veina autora ijim smo se djelima ovdje bavili odobrava
civilizacije i kompleksna drutva. Kompleksnost shvaaju kao poeljan,
ak preporuljiv uvjet za ljudsko djelovanje. Za njih je civilizacija naj-
vie postignue ljudskog drutva, daleko poeljnije od jednostavnijih,
slabije diferenciranih oblika organizacije. Oito, s tim su poprilino po-
vezani uvaavanje umjetnikih, literarnih i znanstvenih postignua ci-
vilizacija, kao i injenica da se industrijski svijet smatra kulminacijom
ljudske povijesti. Toynbee je tu moda najekstremniji, ali nipoto neti-
pian sluaj. Spenglerov je prezir prema civilizaciji i njezinim posljedi-
cama u manjini, kao i Rappaportov nazor.
Zbog takvog naglaska na poeljnost graanskog drutva, gotovo je
neminovno da se kolaps doivljava kao katastrofa. Propast umjetnikih
i literarnih obiljeja civilizacije, te prestanak usluga i zatite koje prua
dravna uprava, smatraju se neim stranim pravim izgubljenim ra-
jem. Ideja da je kolaps katastrofa uzela je maha ne samo u javnosti nego
i meu znanstvenicima koji se njime bave. Isto vrijedi i za arheologiju,
kao i svaku drugu granu znanosti. Kao znanstvenici, mi arheolozi smo
uglavnom bili skloni prouavanju urbanih i administrativnih sredita,
gdje se openito mogu pronai najbogatiji arheoloki nalazi. Kad zbog
kolapsa takva sredita budu naputena ili im se smanje razmjeri, njihov
je gubitak katastrofalan za nae baze podataka, nae muzejske zbirke,
pa ak i za na uspjeh da namaknemo potporu za istraivanja. (Mrana
doba nisu osobito privlana flantropima i donatorskim institucijama.)
No krivnja nije samo na arheolozima. I klasini flolozi i povjesniari
koji se oslanjaju na knjievne izvore neskloni su mranim razdobljima
jer tada njihove baze podataka uglavnom presuuju.
Kako ne bismo prouavali samo elitu i njezine tvorevine, nego i ste-
kli informacije o proizvodnim segmentima kompleksnih drutava
koji postoje, iako u manjem obliku, i nakon kolapsa treba nam manje
pristran pristup. Naravno, arheologija ima velik potencijal da takve in-
J02
formacije i ponudi.
Kompleksna su drutva, a to ponovo valja naglasiti, novija pojava
u ljudskoj povijesti. Kolaps, dakle, nije pad u neki primordijalni kaos,
ve povratak u normalno ljudsko stanje manje kompleksnosti. tovie,
ideja da kolaps predstavlja opu propast suprotna je ovdje predoenoj
teoriji. Budui da do kolapsa dolazi zbog opadanja graninog prino-
sa od ulaganja u kompleksnost, rije je o procesu ekonomiziranja. Do
njega dolazi kad postane nuno vratiti granini prinos od organizacij-
skog ulaganja na povoljniju razinu. Za stanovnitvo koje mnogo troi
na odravanje kompleksnosti a od nje nema puno koristi, gubitak kom-
pleksnosti znai ekonomski, a moda i administrativni dobitak. Pono-
vo se moemo prisjetiti potpore koju je stanovnitvo u kasnijem Rim-
skom Carstvu ponekad prualo barbarskim osvajaima, kao i uspjehu
ovih potonjih u odbijanju kasnijih osvajaa na zapadu Europe. Ne mo-
emo tono znati kakav je, u kasno doba civilizacije, bio stav Maja i
Chacoanaca u vezi njihove uprave, ali ga lako moemo zamisliti.
Drutva doivljavaju kolaps kad je zbog krize potrebno izvriti odre-
enu organizacijsku promjenu. U situaciji kad je granina korisnost od
poveanja kompleksnosti suvie niska, kolaps predstavlja ekonominu
alternativu. Zato se Chacoanci nisu pokuali nositi sa izazovom koji je
donijela zadnja sua troak njezina saniranja bio bi, naime, prevelik
u odnosu na moguu korist. Iako je kraj chacoanskog sustava znaio i
kraj odreenih koristi od njega (to vrijedi za svaki kompleksni sustav),
on je donio i poveanje graninog prinosa od organizacije. Slino tome,
ini se da su i Maje dole do toke u kojoj bi razvitak prema veim poli-
tikim jedinicama donio, uz velike napore, slab prinos. A kako je status
quo bio nepodnoljiv, kolaps je predstavljao najloginiju prilagodbu.
Sada smo moda potpunije pokazali sve slabosti jednog od mogu-
ih tumaenja kolapsa koje smo razmatrali u treem poglavlju mode-
la neuspjene prilagodbe. Na ovaj ili onaj nain, zagovornici te teori-
je smatraju da kompleksna drutva nestaju jer ne uspijevaju adekvatno
reagirati na promijenjene okolnosti. Ta je ideja oito pogrena: u situ-
aciji pada graninog prinosa upravo kolaps moe biti najadekvatnija re-
J0J
akcija. Ne moemo rei da se takva drutva nisu uspjela prilagoditi. U
ekonomskom smislu, ona su se dobro prilagodila moda ne na nain
kako to ele oni koji visoko cijene ideju civilizacije, ali sasvim odgova-
rajue s obzirom na okolnosti.
Ono to znai katastrofu za upravu (i kasnije promatrae) ne mora
biti takvo i za glavninu stanovnitva (kako tvrdi, na primjer, Pfeifer
[1977: 469471]). Kolaps upravljake hijerarhije moe djelovati kao i-
sta katastrofa samo onim lanovima drutva koji nemaju ni moguno-
sti ni znanja proizvoditi primarne prehrambene resurse. Manje speci-
jaliziranim pripadnicima drutva prekid spona koje povezuju lokalne
grupe u regionalnu jedinicu esto djeluje privlano. Kolaps, dakle, nije
inherentno katastrofalan. To je racionalan proces ekonomiziranja koji
moe donijeti korist veini stanovnitva.
Jedna nedoumica u vezi tog nazora javlja se oko velikog smanjenja
stanovnitva koje ponekad prati kolaps. Maje su tu standardni primjer.
Kako je kolaps Maja mogao biti koristan ako je doveo do velikog sma-
njenja stanovnitva? Meutim, veza izmeu kolapsa Maja i gubitka sta-
novnitva nije jasna, kako pokazuje rad Sidrysa i Bergera (1979). Nije
izvjesno da su te dvije pojave nastupile istodobno (posebno s obzirom
na to da su trebala desetljea kako bi kolaps zahvatio sva sredita), niti
da smanjenje stanovnitva u Junim nizinama nije rezultat emigrira-
nja u periferna podruja. Sve dok se ne rijee ove nejasnoe, rasprave
o uzrocima i posljedicama su preuranjene. U svakom sluaju, nita u
prethodnim odlomcima ne govori da ljudski napori, dugorono gleda-
jui, uvijek postiu eljeni cilj. ak i ako je kolaps Maja dugorono tet-
no utjecao na opstanak veih dijelova stanovnitva, to ne znai da krat-
korono nije predstavljao proces ekonomiziranja.
Zapravo, postoje naznake da stagnacija ili pad broja stanovnika ne-
rijetko prethodi kolapsu, pa ak i za nekoliko stoljea. O takvim smo
uzorcima raspravljali u sluaju Rima i Maja. Novija istraivanja govore
o slinom trendu u Cahokiji, velikom sreditu na podruju Mississippi-
ja. Tamonja je populacija oito bila na vrhuncu oko 1150. godine po.
Kr., da bi nakon toga poela opadati, sve do konanog kolapsa nekih
J04
250 godina kasnije (Milner 1986).
Mora li svako kompleksno drutvo proi kroz taj proces? Dolazi li
ulaganje u kompleksnost uvijek do toke u kojoj granini prinos poi-
nje opadati? Suvremena ekonomska istraivanja nisu nam dala jasan
odgovor na to pitanje. Ovdje tvrdimo samo to da, ako do tog procesa
doe i ako ga se ostavi da djeluje, drutvo e otad nadalje biti podlo-
no kolapsu. Nedvojbeno se ini da, ako drutva prvo odabiru jefinija
organizacijska rjeenja a tek zatim ona skuplja, potreba za dodatnim
organizacijskim instancama mora redovito dovesti do opadanja gra-
ninog prinosa. No u drutvima koja raspolau potrebnim kapitalom,
tehnolokim preduvjetima te ekonomskim i demografskim poticajima,
prihvaanje novog inputa energije (irenjem carstva ili iskoritavanjem
kakvog novog energetskog izvora) ili pojava privrednog razvoja mogu
za neko vrijeme preokrenuti krivulju pada graninog prinosa ili barem
osigurati novac za njezino fnanciranje. Renfrew (1972: 3637) istie
upravo to kad govori o razvoju kompleksnosti u Grkoj i egejskom po-
druju.
Mora se priznati da ovaj pristup ubija sve ono tajanstveno to okru-
uje kolaps, defnirajui ga kao ovozemaljski, ekonomski problem. To
nije, kako bi rekao Finley, ni dramatian ni romantian nain proma-
tranja velikih kataklizmi u povijesti. Od ovoga se ne snimaju flmo-
vi (1968: 161).
Daljnje implikacije pada graninog prinosa
Moda bi se na temelju ove knjige moglo initi da arheologija pokua-
va svrgnuti ekonomiju s njezina trona mrzovoljne znanosti. Narav-
no, krivulja graninog proizvoda nije nita novo. Ona je razvijena radi
objanjenja promjena krivulje trokova/koristi pri dobivanju resursa,
kao i omjera inputa i outputa proizvodnog sektora. Ideja opadajuih
prinosa u ekonomskim aktivnostima datira barem od klasinih ekono-
mista 19. stoljea: Tomas Malthus, David Ricardo i John Stuart Mill
(Barnett i Morse 1963: 2). Kako smo vidjeli u etvrtom poglavlju, ona se
J05
moe primijeniti na poljoprivredu namijenjenu zadovoljenju ivotnih
potreba, dobivanju ruda i energije, obradu informacija i mnoga dru-
ga obiljeja sociopolitike organizacije. Wittfogel (1955, 1957) je po-
jam administrativnog prinosa primijenio na irenje utjecaja dravne
uprave na ekonomsku domenu u orijentalnim tiranijama. Lattimore
(1940) je kineski dinastiki ciklus objanjavao rastuim i opadajuim
prinosima. Izgleda da se Kroeberova (1957) zapaanja o ispunjenju
umjetnikih stilova odnose na situaciju u kojoj postaje sve tee ostvari-
ti inovacije u odreenom stilu, to dovodi do ponavljanja i prekrajanja
ranijih radova, ali na koncu i do stvaranja novog stila u kome je ino-
vaciju lake postii. Ta pojava uope nije ograniena na ljudsku vrstu.
ini se da grabeljivci meu ivotinjama slijede naelo pada graninog
prinosa pri odabiru dijelova okolia u kojima e loviti (Charnov 1976;
Krebs 1978: 4548).
Sada emo prokomentirati poznato objanjenje kolapsa kroz selja-
ku bunu (v. tree poglavlje). ini se, naime, da nije dovoljno tvrditi
kako se seljaci bune zbog nepoteno visokih poreza. Naime, moemo
predoiti sluajeve (npr. Maje) u kojima je seljatvo stoljeima podno-
silo pretjerane namete. Vjerojatnije je relevantan granini prinos od ta-
kve podrke i, konkretnije, bilo koji uzorak znaajnijeg pada prinosa u
tom pogledu. Politiko bi djelovanje seljatva bilo daleko shvatljivije u
tom svjetlu. U suvremenim pobunama seljaka, naravno, prisutni su i
drugi elementi, kao to je recimo inteligencija koja se oslanja na neku
internacionalnu ideologiju, a koja je u stanju navesti seljatvo da osvi-
jesti svoj marginalni status. U svakom sluaju, visina je poreza sama po
sebi nedovoljno objanjenje za djelovanje seljatva. Potrebno je uvesti
neki koncept omjera trokova/koristi.
Gordon Childe nam nudi relevantne primjedbe o tom problemu:
nestabilnost tih [ranih] carstava otkriva njihovo inherentno
proturjeje; upornost s kojom su se podreeni narodi bunili
predstavlja mjeru njihove zahvalnosti za korist [od carstava], a
moda i njihovu vrijednost. Za pretpostaviti je da su korist uve-
J0
like nadmaivale mane. U stvarnosti, carstvo kao to je recimo
bilo Sargonovo vjerojatno je neposredno unitilo vie bogatstva
nego to ga je posredno stvorilo (1951: 185).
Meu mnogim Polibijevim dosjetljivim primjedbama je i ona prema
kojoj je Rim trijumfrao nad Kartagom zahvaljujui injenici da je u
trenutku sukoba njegova mo rasla, dok je mo Kartage opadala. Na
donekle je slian nain Elman Service primijenio svoj zakon evolu-
cijskog potencijala na ideju da starije, etablirane drave postaju fosili-
zirane i nesposobne da prihvate inovacije, pa ih zbog toga nadmauju
noviji, a moda i manji, periferni narodi. Bilo bi korisno kad bi povje-
sniari u sluaju takvih rivala prouili granini prinos od organizacij-
skih ulaganja. Vjerojatno bi pronali da je starija, etablirana drava ula-
gala u toliko mnogo kumulativnih organizacijskih obiljeja da je njezin
granini prinos od tih ulaganja poeo opadati, ostavljajui pritom sve
manje rezervi za saniranje eventualnih kriza. Razumljivo je da takvu
dravu moe nadmaiti konkurent u vidu manje kompleksnog naroda,
koji gotovo iskljuivo investira u ratovanje i ima povoljan prinos od tog
ulaganja. Tako promatrano, Polibijevo stanovite o Rimu i Kartagi bi se
moglo proiriti na rimska osvajanja mnogih starijih, etabliranih drava
i saveza na podruju istonog Mediterana.
Pitanje koje se logiki sljedee namee jest zato se obrazac koji pri-
mjeujemo u kasnijoj rimskoj povijesti nije viekratno ponavljao? Za-
to nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva imamo tako malo primjera
sociopolitikog kolapsa u Europi? Iako bi na to pitanje potpun odgovor
mogla dati samo opsena rasprava, ovdje bi bilo korisno zacrtati neke
elemente koje bi trebalo prouiti.
Postoje znaajne razlike u evolucijskoj povijesti drutava koja su se
pojavila kao izolirane, dominantne drave i onih drutava koja su se ra-
zvila u sklopu mrea koje je Renfrew (1982: 286289) nazvao ravno-
pravne drave, a B. Price skupine (1977). Renfrewov je termin pri-
kladno deskriptivan. Ravnopravne su drave, recimo, bile mikenske
dravice, kasniji mali gradovi-drave na egejskom podruju i Cikladi-
ma, ili sredita Maja iz nizina, a koje su funkcionirale na manje-vie
J07
istoj razini. Kako pojanjavaju Renfrew i Price, evoluciju takvih skupi-
na ravnopravnih drava ne uvjetuje neki dominantan susjed, ve uglav-
nom njihovi vlastiti meusobni utjecaji a to mogu biti i sukobi i raz-
mjena.
U konkurentskim, ili potencijalno konkurentskim, situacijama rav-
nopravnih drava mogunost kolapsa na niu razinu kompleksnosti
predstavlja poziv da dravom koja ga je doivjela zavlada neki drugi
lan skupine. Kako takvu dominaciju valja izbjegavati, ulaganje u or-
ganizacijsku kompleksnost mora se odravati na razini slinoj kakvu
imaju i rivali, ak i kad granini prinos postane nepovoljan. Komplek-
snost se mora odravati bez obzira na trokove. ini se da je takva situ-
acija bila tipina u civilizaciji Maja, ije su se drave stoljeima razvijale
kao ravnopravne, a zatim kolabirale jedna za drugom ak i unutar ne-
koliko desetljea (Sablof 1986).
Europske drave nastale nakon Rima nale su se u slinoj situaciji,
posebno nakon pada Karolinkog Carstva. Europska je povijest posljed-
njih 1500 godina u biti povijest ravnopravnih zajednica koje meusob-
no utjeu jedne na druge i nalaze se u stanju meusobne konkurenci-
je, beskonano se natjeui za prednost pred drugima i pokuavajui se
proiriti na raun susjeda ili barem izbjei da to uini njihov susjed.
Kolaps u takvoj situaciji jednostavno nije mogu, osim ako ga svi la-
novi skupine ne doive istodobno. Osim toga, neuspjeh jedne drave
jednostavno e dovesti do proirenja druge, pa nee doi ni do kakvog
gubitka kompleksnosti. Kao to je to bio sluaj sa civilizacijom Maja,
trokove takvog konkurentskog sustava mora snositi svaka drava, bez
obzira na nepovoljan granini prinos. Kako je u vezi Ciklada istaknuo
Renfrew, Konkretna drava dobiva u oima svojih graana legitimnost
zahvaljujui postojanju drugih drava koje oigledno funkcioniraju na
ekvivalentnoj razini (1982: 289 [kurziv u originalu].
U takvoj situaciji, logino je da je politiko djelovanje seljatva
usmjereno na reformaciju, a ne na raspad. Ako pad odreene drave za
seljake znai da e njima zagospodariti neki drugi, ekvivalentan reim,
povlaenje podrke i apatija su besmisleni. U tako zadanim uvjetima,
J08
europski su seljaci i druge nezadovoljne klase krenule politikim smje-
rom koji je stremio poveanju njihova sudjelovanja i proirenju utjecaja
u procesima odluivanja, a kako bi si osigurali povoljniji prinos od or-
ganizacijskih ulaganja. Marksisti ovdje smatraju vanim istaknuti da je
u tom pogledu klasni sukob doveo do politike evolucije jedino onda
kad mogunost jefinije opcije kolapsa nije postojala.
Iako ovako kratka rasprava ne moe u cijelosti objasniti te elemen-
te europske politike povijesti, ideje koje smo ovdje istakli vrijede da ih
se dodatno proui. Najvjerojatnije nije sluajno da su se oblici partici-
pativne uprave pojavili kako u antikom svijetu (Grka, Rimska Repu-
blika), tako i u novije vrijeme, u uvjetima konkurencije ravnopravnih
drava.
Razdoblje zaraenih drava u Kini, koje je uslijedilo nakon pada za-
padne dinastije Chou, nudi nam zanimljiv kontrast. Ovdje je situacija
rivalstva meu ravnopravnim dravama (zaraenim dravama), koja je
prethodila ujedinjenju u doba dinastije Chin, dovela do razvoja (kod
mislilaca kao to su Konfucije i Mo Tzu) ideologije dobre uprave i zati-
te stanovnitva. Smatralo se da dobri vladari dobivaju nebeske ovlasti,
te da uivaju te ovlasti dokle god vladaju dobro. Prestanak dobre vlada-
vine ili niz katastrofa bili su znak da je dinastija izgubila nebeske ovla-
sti. Uskoro bi se pojavila nova dinastija koja bi tvrdila da su nebeske
ovlasti prele na nju (Creel 1953; Fairbank et al. 1973: 7073). Prema
tome, u drevnoj se Kini rivalstvo meu ravnopravnim dravama razvi-
lo skupa s ideologijom zatite stanovnitva, a ne ideje o participativnoj
upravi. Moda participativna uprava jednostavno nije bila ostvariva u
drevnim drutvima koja su bila toliko vea, kako demografski tako i te-
ritorijalno, od grkih gradova-drava.
Ovdje dolazimo do prvog koraka ka razumijevanju razlike izmeu
drutava koja se polako raspadaju i onih koja doivljavaju brz kolaps.
Bizant i Otomansko Carstvo klasini su primjeri prvog tipa drutva.
Objema su mo i teritorij preotele suparnike drave. Pritom nije dolo
do kolapsa odnosno naglog gubitka kompleksnosti zato to je svaki
sluaj slabljenja carstava jednostavno pratilo irenje njihovih susjeda.
J0P
Tu nalazimo jedno vano naelo kolapsa (i konani dodatak njegovoj
defniciji). Do kolapsa dolazi, i moe doi, jedino u vakuumu moi. Ko-
laps je mogu samo ako suparnika drava nije dovoljno jaka da ispu-
ni politiki vakuum rasapa. U sluajevima gdje takav suparnik postoji,
ne moe doi do kolapsa jer e se on teritorijalno proiriti kako bi po-
eo vladati stanovnitvom koje je ostalo bez vlasti. Kolaps nije isto to i
promjena reima. Tamo gdje ravnopravne drave utjeu jedna na dru-
gu, kolaps, ako i kad do njega doe, podjednako e pogoditi sve njih
ako nema vanjske, konkurentske drave koja je dovoljno jaka da ih
sve apsorbira.
Ovdje, dakle, lei razlog zato su sredita civilizacije Maja i Mike-
ne doivjela simultani kolaps. Nije tu bilo nikakvih tajanstvenih osva-
jaa koji bi porazili te drave nizom nevjerojatnih i bajkovitih pobje-
da. Kako su majanske i mikenske dravice postale zarobljene u spirali
uzajamne konkurencije, svaka je od njih morala sve vie ulagati u voj-
nu silu i organizacijsku kompleksnost. Iako je granini prinos od tih
ulaganja opadao, niti jedna dravica nije se mogla jednostavno povui
iz te spirale, jer bi to znailo da e je apsorbirati njezin susjed. Kolaps
takvih skupina ravnopravnih drava mora biti simultan, budui da za-
jedniki dolaze do toke ekonomskog zamora. Budui da u oba sluaja
ni jedna dominantna sila (na sjevernoamerikim visoravnima ili isto-
nom Mediteranu) nije bila dovoljno blizu i dovoljno jaka da moe isko-
ristiti taj zamor, kolaps se odvijao bez vanjskih utjecaja, a trajao je sto-
ljeima. (Za razliku od toga, kasni su grki gradovi-drave bili suoeni
s monim neprijateljima koji bi iskoristili politiki vakuum, pa kolaps
nije bio rjeenje.)
I ovdje lei posljednji razlog zato, kako smo spomenuli u petom
poglavlju, Istono Rimsko Carstvo nije moglo doivjeti kolaps kakav se
dogodio Zapadnome. Raspad Bizanta jednostavno bi doveo do ekspan-
zije Sasanidskog Carstva (kao to je, tijekom njegove povijesti, slabost
Bizanta uvijek i dovodila do irenja njegovih rivala). Na istonom Me-
diteranu nije postojala mogunost pada na niu razinu kompleksnosti
koja bi se dala usporediti s onim to se dogodilo pri vakuumu moi u
JI0
zadanoj Europi u 5. stoljeu po. Kr.
Pojava opadanja graninog prinosa, prema tome, ne mora uvijek
dovesti do kolapsa: to e se dogoditi samo ako postoji vakuum moi.
U drugim je sluajevima vjerojatnije da e pad graninog prinosa pro-
uzroiti politiku i vojnu slabost, koje e sa svoje strane voditi prema
postupnom raspadu i/ili promjeni reima. Lewisove (1958) primjedbe
o padu Otomanskog Carstva, kao i zapaanja R. McC. Adamsa (1978,
1981) o Perziji, u kojoj je Carstvo Sasanida zamijenio islamski reim,
dobro ilustriraju taj proces. Toynbeejev prikaz uloge Rimsko-bugar-
skog rata (9771019. godina po. Kr.) u bizantskom porazu u Bici kod
Manzikerta (1071) (o kome smo raspravljali u treem poglavlju) jasno
pokazuje da je Bizant osvojio Bugarsku po veoma visoku cijenu i uz ni-
ski prinos koji je oslabio bizantsku dravu (Toynbee 1962 (IV): 371
372, 392, 398402).
Prijedlozi za daljnje primjene
Je li model opadanja graninog prinosa jedini razlog kolapsa? Zar nema
ni jednog drugog razloga za kolaps kompleksnih drutava? Budui da
nije izvjesno kako su se svi sluajevi kolapsa ve odigrali, ne moemo s
odlunou odgovoriti na ta pitanja. Nuklearni je rat, na primjer, vje-
rojatno u stanju uzrokovati kolaps, a ne spada u kategoriju graninog
prinosa. Na temelju analize iz treeg poglavlja, ovdje bismo mogli pri-
mijetiti da niti jedna postojea teorija ne moe sama za sebe objasni-
ti tu pojavu, dok bismo na temelju petog poglavlja mogli rei da vode-
e sluajeve kolapsa dobro objanjava teorija predoena u ovoj knjizi.
Granini prinos od ulaganja u kompleksnost nudi zasad najbolje obja-
njenje kolapsa. Ovdje e se naa rasprava usredotoiti na neke sluaje-
ve kolapsa koji nisu toliko poznati kao oni koje smo razmotrili u petom
poglavlju, ali za koje sad moemo rei da su imali veze s padom grani-
nog prinosa. Svrha je ove rasprave sugerirati pravce za daljnja istrai-
vanja. O nekim sluajevima ovdje neemo govoriti, ali ne zbog toga to
bi im bolje pristajalo neko drugo objanjenje, ve zato to raspolaemo
JII
isuvie krtim podacima za nae potrebe.
Kina za vrijeme dinastije Chou. ini se da se poveanje trokova
namijenjenih osiguranju lojalnosti feudalnih dunosnika podudarilo
s porastom barbarskih invazija. Pojavio se uzorak poveanja trokova
integracije i saniranja kriza, a pri situaciji u kojoj se prinos od takvih
trokova nikako nije mogao poveati. Izgleda da su kineske dinastije
u pravilu prolazile kroz pad omjera trokova/koristi od trenutka svog
osnivanja do propasti.
Stari babilonski period. Usprkos gubitku podreenih zemalja za
Samsuilunine vladavine, kruna je pokuala odrati ranije uspostavlje-
nu razinu uprave. Granini prinos aksiomatski opada u pokuaju da
se smanjenim teritorijem i stanovnitvom vlada putem dravne uprave
namijenjene za vei teritorij.
Trea dinastija iz Ura/sasanidski period. Kako je opisao R. McC.
Adams (1981), ovo su bila razdoblja u mezopotamskoj povijesti kad su
grandomanski reimi pokuali poveati proizvodnju irenjem na gra-
nina podruja i intenzivnim navodnjavanjem. Budui da je svrha tih
pokuaja bila iskoristiti svaku proizvodnu mogunost, njima se pribje-
gavalo bez obzira na pad prinosa u odnosu na trokove.
Staro egipatsko kraljevstvo. Podudaranje nekoliko elemenata po-
veanje feudalne neovisnosti, smanjivanje vladareve moi, irenje in-
stitucije izuzea od oporezivanja pogrebnih nadarbina, porast monu-
mentalne gradnje tijekom este dinastije, a moda i nepouzdanost Nila
sve je to vjerojatno pridonijelo stvaranju sredinje uprave koja je ko-
tala sve vie, dok je njezina mo i bogatstvo opadala. Eventualni neu-
spjeh pokazanih rezultata (Easton 1965b: 230), u vidu vladareve nespo-
sobnosti da osigura povoljnu razinu poplava Nila, svakako bi pridonio
percepciji pada graninog prinosa.
Harappanci. Nije poznato je li itav harapanski teritorij bio politi-
ki jedinstven. Ako nije, onda je mogue da su rivalski odnosi meu ha-
rapanskim dravama bili izvor pada graninog prinosa. Novija istrai-
vanja govore da je doista postojalo vie neovisnih harapanskih drava
(Possehl 1982).
JI2
Hetiti. Politika ekspanzije koja je dovela do uspostave Hetitskog
Carstva postala je uspjena tek nakon borbi koje su trajale vie genera-
cija. Zbog trokova tog irenja Hetiti su moda postali ranjivi na napa-
de plemena Kaska i drugih, manje kompleksnih naroda, a koji su izgle-
da bili umijeani u svrgavanje ovog carstva.
Mikenjani. Kako smo spomenuli ranije, mogue je da su se Mike-
njani, kao skup ravnopravnih drava, upleli u slinu spiralu konkurira-
nja koja je karakterizirala druge sustave ravnopravnih drava kasne
grke gradove-drave, antike i srednjovjekovne talijanske gradove-dr-
ave, Europu nakon pada Rima, zaraene drave u Kini i Maje. Kao i
kod Maja, bez stvarne koristi na lokalnoj razini rastui su trokovi ta-
kvog sustava mogli uzrokovati pad graninog prinosa. Zbog toga je vje-
rojatno dolo do neprekidnih ulaganja u obranu, vojnu upravu i vojne
arke, pri emu su pojedinane dravice rijetko stjecale znaajniji pri-
nos od takvih ulaganja.
Carstvo Maurya. O ovom carstvu nismo raspravljali ranije, ve smo
ga samo kratko spomenuli u treem poglavlju. Ono je osnovano na sje-
veru Indije u 4. stoljeu pr. Kr., kao reakcija na Aleksandrova osvaja-
nja. Do 272. godine pr. Kr. ukljuivalo je gotovo itav Indijski potkonti-
nent. Meutim, carstvo je trajalo manje od stoljea, te je do 180. godine
pr. Kr. nestalo. Carstva koja su nastala nakon toga nisu dosegla takve
razmjere. Raspad je zapoeo sa smru Ashoke (232. pr. Kr.), a jedan
izvor tu navodi i ekonomske pritiske. Za odravanje vojske, plae du-
nosnika i smirivanje novoosvojenih zemalja potrebni su bili veliki pri-
nosi. U kasnijem stadiju Carstvo je sve to plaalo devalviranjem mo-
nete (Tapar 1966: 7091). Ta strategija podsjea na Rim i Otomansko
Carstvo, koji su takoer devalvirali vrijednost svog novca kako bi kom-
penzirali pad graninog prinosa.
Monte Alban. Kako smo rekli u treem poglavlju, Blanton (1978,
1983) tvrdi da je stanovnitvo u dolini Oaxaca prestalo podupirati hi-
jerarhiju u Monte Albanu zbog njezine neuspjenosti pri rjeavanju su-
koba, te kad vie nije bila potrebna za obranu od Teotihuacana. Ako je
to tono, ljudi iz Oaxace su donijeli razumne zakljuke u trenutku kad
JIJ
su shvatili da je prinos od kompleksnosti nedovoljan.
Hohokam. Kako je opisao D. Adams (1983: 37), Fred Plog i Charles
Merbs nedavno su ekshumirali posmrtne ostatke u 36 hohokamskih
grobnica iz 14. stoljea, dakle nedugo prije kolapsa tog drutva. Uolji-
vi su bili znakovi neishranjenosti. Iako je injenina vrijednost nalaza
skromna, ona sugerira da ima smisla istraiti pad prinosa od ulaganja u
kompleksnosti u hohokamskoj populaciji. Jill Neitzel je nedavno iznije-
la ideju da su se zajednice s rubnih podruja povukle iz hohokamskog
sustava kad su trokovi sudjelovanja u njemu premaili korist (1984).
Huari. ini se da su Huari ulagali u velike kulturalne transforma-
cije zemalja kojima su upravljali. Nametali su ekonomske, drutvene i
kulturalne promjene. U svakoj dolini sagraeni su veliki urbani centri
u kojima su bili i graevni kompleksi. Mijenjani su stilovi u lonarstvu.
Materijalna dobra i informacije razmjenjivali su se diljem sredinjih
Anda dotad nevienim opsegom. Smatra se da su urbanizam i milita-
rizam, dravna distribucija namirnica, andski cestovni sustav i irenje
jezika quechua zapoeli s Carstvom Huari. Dakle, Huari su moda za-
poeli s ulaganjima u spomenute preobrazbe, pa su Inke kasnije samo
trebale ponovo uspostaviti taj uzorak i izvui vei granini prinos. Za
Huarije su poetni trokovi imperijalne vladavine moda bili previsoki
u usporedbi s koriu.
Manje kompleksna drutva. Sahlins (1963, 1968) i Leach (1954) tvr-
de da ulaganje u politiku ekspanziju u jednostavnijim drutvima, uz
uvjete nedovoljnog povrata sredstava na lokalnu razinu, izaziva neza-
dovoljstvo i kolaps. Turnbull (1978) je kolaps naroda Ik objasnio kao
naputanje ranije razine kompleksnosti koja, iako minimalna, nije do-
nosila prinos od ulaganja. Kao to je dobro poznato, drutva lovaca i
sakupljaa doivljuju kolaps i prelaze u minimalne sakupljako-lovake
jedinice (obitelji) ako zbog krize resursa ili drutvenih problema posta-
ne nemogue zadrati vee i kompleksnije zajednice.
Openito govorei, do opadanja graninog prinosa moe doi u bilo
kojem od sljedeih uvjeta:
JI4
korist je ista, a trokovi rastu;
korist raste, no trokovi rastu bre;
korist opada, a trokovi ostaju isti; ili
korist opada, a trokovi rastu.
Pri eventualnoj analizi kolapsa bilo kojeg kompleksnog drutva, treba-
lo bi uzeti u obzir te uvjete.
Pad graninog prinosa i druge teorija kolapsa
Je li neka opa teorija korisna ili banalna djelomino ovisi o njezinoj
sposobnosti da objasni dotad nejasne probleme, o feksibilnosti njezi-
ne primjene, kao i sposobnosti da u sebe ukljui i manje openita tu-
maenja. Perspektiva opadanja graninog prinosa doista je i rasvijetlila
proces kolapsa i dokazala feksibilnost svoje primjene: na temelju nje
shvatili smo tri bitna, ali veoma razliita sluaja, a u ovom smo poglav-
lju pokazali da bi ta teorija mogla, na temelju raspoloivih informacija,
objasniti i niz drugih sluajeva kolapsa.
Budui da je rije o krajnje openitom naelu, primjena tih okvira
na specifne sluajeve ne smije biti automatska ili mehanika. Kolaps
svakog drutva dogodio se unutar niza okolnosti koje su, barem djelo-
mino, jedinstvene. Pri primjeni jednog generalnog naela na tako ra-
znoliko podruje moramo uzeti u obzir sve specifnosti, te posebno
biti osjetljivi na konkretne uvjete lokalne povijesti.
Naelo opadanja graninog prinosa ima kapacitet da logiki inkor-
porira tumaenja kolapsa o kojima smo raspravljali u treem poglavlju.
Izuzetak je tu moda jedino mistiko tumaenje, koje je teko ukljuiti
u bilo koju znanstvenu teoriju. No, kao to emo pokazati, moda bi-
smo u teoriju pada graninog prinosa mogli ukljuiti ak i neke pojedi-
nane pristupe u sklopu mistikih tumaenja.
1.
2.
3.
4.
JI5
Iscrpljenje resursa. Argumenti iz iscrpljenju resursa u biti govore o
postupnom ili iznenadnom gubitku barem dijela nune baze resursa,
do kojeg dolazi zbog loeg poljoprivrednog gospodarenja, promjena u
okoliu ili sloma trgovinskih mrea. Glavne su slabosti te teze pitanja
zato se nita ne poduzima kako bi se sanirale te slabosti i zato kriza
resursa u nekim sluajevima dovodi do kolapsa, a u drugima do
ekonomskog jaanja. Ovdje se valja pozabaviti trokovima daljnjeg
ekonomskog razvoja u odnosu na graninu korist koja se moe stei.
Ako je granina korist daljnjeg ekonomskog razvoja premala i/ili je
drutvo ve ekonomski oslabljeno zbog niskog graninog prinosa,
u takvim je sluajevima kolaps razumljiv. Njega, meutim, ne moe
objasniti kriza resursa ako ne navedemo i obiljeja odreenog drutva,
a posebice njegov poloaj glede krivulje graninog prinosa. Drutvo
koje ve doivljava pad graninog prinosa moda nee biti u stanju
iskoristiti ekonomski razvoj kojim reagira na krizu resursa.
Novi resursi. Harner (1970) je iznio najopenitiju tvrdnju u sklopu ove
teze. On tvrdi da novi resursi mogu sanirati nestaice i nejednakosti,
te time ponititi potrebu za rangiranjem i kompleksnou. Ta se
teorija glatko moe inkorporirati u pad graninog prinosa: kad sustav
rangiranja i kompleksnosti vie nije potreban, daljnja podrka tom
sustavu donijela bi pad prinosa, pa je vjerojatnije da e biti naputen.
Katastrofe. Teorije katastrofe pate od istog nedostatka kao i teze o
iscrpljenju resursa. Ako su kompleksni drutveni sustavi namijenje-
ni prevladavanju katastrofa, te ih rutinski doista i preivljavaju, zato
bi im onda ikoje drutvo trebalo podlei? Ako neko drutvo podlegne
jednokratnoj katastrof, to mora biti doista katastrofa golemih razmje-
ra. Inae se nemogunost drutva da se oporavi od takve nedae mora
pripisati ekonomskoj slabosti a nju, s prilinom vjerojatnou, uzro-
kuje opadanje graninog prinosa.
Neadekvatna reakcija na okolnosti. Model neuspjene prilagodbe
oslanja se na vrijednosni sud koji kompleksna drutva preferira u odnosu
JI
na ona jednostavnija, pa njihov nestanak, prema tome, mora znaiti da
je reakcija na okolnosti bila neadekvatna. Ta teza ignorira mogunost
da, zbog opadanja graninog prinosa, kolaps moe predstavljati
ekonominu i krajnje adekvatnu prilagodbu. Ve smo ranije u ovom
poglavlju pokazali da se jedna od glavnih teorija u sklopu tog modela,
Serviceov zakon evolucijskog potencijala, moe podvesti pod naelo
opadanja graninog prinosa. Conradova i Demarestova (1984) analiza
pokazuje kako su carstva Azteka i Inka dola do toke smanjenja prinosa
od ekspanzije, te su nakon toga nestala. Druge teorije okupljene pod
ovom tezom nisu plauzibilno povezane s kolapsom.
Druga kompleksna drutva. Blantonova tvrdnja da je Monte Alban
doivio kolaps kad nije vie bio nuan za odreene zadae (odvraanje
od napada Teotihuacana), niti efkasan u drugima (presuivanje u
razmiricama), u potpunosti je kompatibilna s naelom graninog
prinosa. Drugim rijeima, Monte Alban je doivio kolaps kad je
prinos koji je mogao ponuditi postao prenizak u odnosu na trokove
odravanja sustava. Govorei o rivalstvu meu zajednicama, John
Hicks je jednom spomenuo da kad se izgubi mogunost irenja, i
mogunost oporavka od katastrofa moe nestati (1969: 59). Mogunost
irenja moda je prestala zbog ekonomske slabosti ili zbog toga to su
trokovi ekspanzije postali previsoki u odnosu na prednost koju ona
donosi. Ovaj drugi sluaj e se javiti ako se jedno kompleksno drutvo
sukobljava s drugim (npr. Rim i Perzija), a granini prinos od osvajanja
i upravljanja je premalen.
Osvajai. Scenarij u kome plemena svladavaju velika carstva otvara
krupne nedoumice. Kakva bi obiljeja manje kompleksnog drutva
i/ili kakva slabost kompleksnijeg drutva mogle dovesti do pojave
takvih okolnosti? Kako smo primijetili, Service pripisuje takav slijed
dogaaja svom zakonu evolucijskog potencijala koji se, rekli smo,
moe inkorporirati pod naelo opadanja graninog prinosa. Dok smo
raspravljali o idejama Polibija i Servicea, spomenuli smo da snanija
JI7
drava ne moe pobijediti slabiju ako se ta slabija uspinje na krivulji
graninog prinosa, a jaa sputa. Kompleksno drutvo koje obilato ulae
u brojna kumulativna organizacijska obiljeja, a biljei niski granini
prinos, moda e imati slabe ili nikakve rezerve za sluaj izbijanja kriza.
Takva e se drava neuspjeno sukobiti s populacijom koja je manja i,
barem u teoriji, slabija, ali investira gotovo iskljuivo u vojne pothvate s
visokom razinom povrata ulaganja.
Konfikt / proturjeja / loa uprava. Ve smo u ovom poglavlju ustvrdili
da do politike akcije seljatva vjerojatno nee doi u uvjetima visokog
ali stabilnog poreznog optereenja, ve u situaciji kad visoko porezno
optereenje donosi vidljiv pad povrata sredstava na lokalnoj razini. U
takvoj situaciji nejednakost postaje oiglednom. Slino tome, vjerojatnije
je da je klasni sukob stvar pada, a ne rasta graninog prinosa. Kako
smo protumaili u etvrtom poglavlju, u ovoj se posljednjoj situaciji
pojedinci i grupe pokuavaju pozicionirati tako da zgrabe to vei dio sve
manjeg ekonomskog kolaa. U sluaju kad granini prinos raste, klasni
se sukob moe izbjei stvaranjem dojma da priliku za napredovanjem
imaju sve klase.
Sluajeve kad se elita ponaa iracionalno treba objasniti. Iracional-
no ponaanje samo po sebi ba i ne objanjava tok povijesti. Service je
pronicljivo primijetio da je uspjenost ili iracionalnost ponaanja eli-
te vjerojatno funkcija percepcije, uvjetovane okolnostima. Vladari jed-
nostavno djeluju dobro u uspjena vremena, i obratno (Service 1975:
312).
Biolog Garrett Hardin jednom je ukazao na razoruavajue jedno-
stavnu lekciju koju nam nudi analiza sustava, a koja ima snane poslje-
dice: Nikad ne moemo uiniti samo jednu stvar (1968: 457 [kurziv u
originalu]). Time je elio rei da su pri odreivanju rezultata preobraz-
be velikih, kompleksnih sustava dobre namjere praktiki nebitne. S ob-
zirom na povratnu spregu odnosa, inherentnu takvom sustavu, gotovo
nikad ne moemo u cijelosti predvidjeti posljedice bilo koje promjene.
Isto se naelo moe primijeniti i na loe ponaanje: loa uprava elite
JI8
moe samo djelomino biti odgovorna za smjer razvoja bilo kog kom-
pleksnog drutva.
Nemam nakanu tvrditi da je vodstvo nebitno, ve samo da je nje-
govo znaenje manje no to to obino smatramo. Kompleksna se dru-
tva ne razvijaju prema hirovima pojedinaca. Percepcija, koju uvjetuju
okolnosti, vjerojatno e tu biti znaajnija: vladari ostavljaju dobar do-
jam kad granini prinos od ulaganja u kompleksnost raste, budui da
u takvoj situaciji skoro sve to vladar radi biva zasjenjeno velikim pri-
nosima od ulaganja na najiroj drutvenoj razini. Nasuprot tome, kad
granini prinos pada, obino je malo toga to vodstvo moe kratkoro-
no uiniti da zaustavi taj trend, pa sve to poduzima mora djelovati ne-
kompetentno.
Drutvena disfunkcija. Ova nejasna teza donekle jest razraena, ali
ini se da se uglavnom bavi tajanstvenim unutarnjim procesima koji
sprjeavaju integraciju ili adekvatnu prilagodbu. Neemo puno toga
shvatiti na temelju tako eterinih pojmova. Vie emo nauiti ako
se koncentriramo na trokove i koristi od prihvaanja kompleksnih
drutvenih obiljeja.
Mistina tumaenja. Iako je mistine teze openito teko inkorporirati
u bilo koji znanstveni pristup, neke se pojedinane analize ovdje daju
podvesti pod naelo opadanja graninog prinosa. David Stuart, na
primjer, primjeuje da kompleksna drutva doivljuju ciklike oscilacije
izmeu kompleksnijih i manje kompleksnih oblika (koje on naziva
mona i efkasna drutva). Kad nije u stanju objasniti te oscilacije,
Stuart pribjegava mistinim formulacijama, pa onda prispodobljuje
kompleksna drutva rojevima kukaca ili pak tvrdi da ona izgaraju
(Stuart i Gauthier 1981: 1011). Zato se Stuartova mona drutva
pretvaraju u efkasna? Odgovor najvjerojatnije glasi da to ine zato
to se, kao kompleksna drutva, suoavaju s padom graninog prinosa
od ulaganja u kompleksnost, pa zbog toga postaju podlona kolapsu.
Brojni scenariji u sklopu mistinih tumaenja oslanjaju se na ana-
JIP
logiju rasta i starenja ili na vrijednosno obiljeene pojmove kao to su
snaga i dekadencija. Na neki nain, ti su scenariji nalik na tezu o lo-
oj upravi elite: drutva se ocjenjuju s obzirom na njihov uspjeh u su-
oavanju s odreenim okolnostima ili prema njihovu irenju. Drutva
koja su u stanju to ostvariti smatraju se snanima, a ona koja nisu
dekadentnima. U tim je ocjenama zapravo kljuan element percepci-
ja, a nju uvjetuju okolnosti. Drutvo koje ima visok granini prinos od
ulaganja u kompleksnost vjerojatno e se uspjenije iriti ili uspjenije
svladati izbijanje krize, pa e djelovati vitalno i u ekspanziji. Dru-
tvo koje se pak nae u fazi pada graninog prinosa vjerojatno e se
pokazati manje sposobnim u tom pogledu, pa e djelovati dekaden-
tno. Pojmovi rasta/starenja i snage/dekadencije su vitalistiki i su-
bjektivni. Najbolje je prestati s koritenjem tako vrijednosno obiljee-
nih termina i s njima povezanih koncepata. No opaanja na koja se oni
oslanjaju mogu se podvesti pod naelo graninog prinosa. Moralna
slabost (to god to bilo) vjerojatnije e se moi pripisati drutvu koje
doivljava pad graninog prinosa negoli onome koje doivljava njegov
porast. tovie, kako je primijetio Borkenau, zloini protiv morala ine
se uvijek, i u snanim i u dekadentnim drutvima (1981: 51).
Niz sluajnih dogaaja. Sluajni sklop dogaaja ne moe objasniti
kolaps, osim kad kombinacija razornih okolnosti pogodi drutvo koje
je ve ekonomski oslabljeno.
Ekonomska tumaenja. Teze koje ujedinjuju ekonomska tumaenja
jesu: opadanje prednosti koje donosi kompleksnost, porast nepovoljnih
uvjeta koje stvara kompleksnost i/ili porast trokova kompleksnosti.
Takve se ideje oito daju podvesti pod opadanje graninog prinosa, a to
im naelo zapravo i osigurava opu primjenjivost koja im je manjkala.
Openito, to naelo ujedinjuje kako unutarnje/vanjske teorije pro-
mjene, tako i drutvene modele konfikta/integracije. Pad graninog
prinosa je unutarnji aspekt svakog drutva koje slijedi svoj vlastiti dina-
miki uzorak. Taj se uzorak temelji na sklonosti odabira jefinijih orga-
J20
nizacijskih rjeenja prije no to se pribjegne skupljima. No promjene u
organizacijskim rjeenjima i graninom prinosu esto nastaju zbog po-
trebe da se odgovori na promijenjene vanjske uzroke.
U nau se tezu mogu inkorporirati i teorije konfikta i teorije inte-
gracije. Naime, bez obzira na to imaju li ljudi koristi od kompleksnosti
ili su zapravo njezine rtve, potrebno je uzeti u obzir omjer trokova/
koristi od organizacijskih ulaganja. Ni blagonakloni ni represivni rei-
mi ne mogu dugo izdrati pritisak opadanja graninog prinosa (iako ga
represivni reimi moda mogu izdrati neto due).
Prema tome, naelo opadanja graninog prinosa doista je u stanju
inkorporirati u sebe razliita tumaenja kolapsa (ili barem njihove ko-
risnije dijelove). Ono prua nadreeni teoretski okvir koji ujedinjuje
razliite pristupe i ukazuje na poveznice meu raznolikim nazorima.
ini se da to naelo moe razjasniti poprilian opseg razliitih ljudskih
ponaanja, kao i vie razliitih drutvenih teorija.
Suvremeni uvjeti
Analiza ove teme mora u odreenom trenutku razmotriti i implikaci-
je po suvremena drutva, i to ne samo zbog drutvene odgovornosti,
nego i zato to zakljuci tako jasno vode u tom smjeru. Kompleksna su
drutva povijesno osjetljiva na kolaps, a sama je ta injenica za mno-
ge uznemirujua. Iako kolaps predstavlja ekonomsku prilagodbu, on
moe biti razoran ondje gdje stanovnitvo nema mogunost ili sposob-
nost da proizvede primarne prehrambene resurse. Mnoga suvremena
drutva, a posebice ona visoko industrijalizirana, oito potpadaju u taj
red. Kolaps bi za ta drutva gotovo sigurno znaio veliko razaranje i go-
leme gubitke u ivotima, da i ne spominjemo nii ivotni standard za
one koji ga preive.
Suvremene smo preokupacije u vezi kolapsa ve spomenuli u pr-
vom poglavlju. Nedvojbeno, dobar se dio fascinacije izgubljenim ci-
vilizacijama zasniva na posrednoj prijetnji koju takvo znanje implici-
ra. Svjesni smo, zapisao je istaknuti francuski drutveni mislilac Paul
J2I
Valry, da je civilizacija podjednako krhka kao i ivot (1962: 23). I
doista, ponekad se javlja i zabrinutost oko samog opstanka ljudske rase.
Astrofziari danas razvijaju teoriju prema kojoj cikliki povratak uda-
ljene zvijezde prema Zemlji uzrokuje goleme kie kometa koji povre-
meno iskorjenjuju razne oblike ivota, te e se to dogoditi i ljudskoj rasi
pri njihovu sljedeem prolasku (Perlman 1984).
Meu ostalim scenarijima suvremenog kolapsa jesu:
nuklearni rat i s njim povezane klimatske promjene;
poveanje atmosferskog zagaenja koje dovodi do nestanka ozo-
na, klimatskih promjena, zasienje globalnih uzoraka kruenja i
slinih katastrofa;
iscrpljenje kljunih industrijskih resursa;
opi ekonomski slom do kojeg dolazi zbog nemogunosti plaa-
nja nacionalnih i meunarodnih dugova, prekidi u dostupnosti
fosilnih goriva, hiperinfacija i slino.
Prirodno je da su ljudi, suoeni s takvim nizom predoenih problema
i neprekidno bombardirani medijskom pozornou za te dileme, za-
brinuti. Iz razloga koji su vie ili manje racionalni, poprilian dio sta-
novnitva u zapadanim industrijskim drutvima strahuje da e jedan
ili vie tih faktora dovesti do sloma i novog mranog doba. Smatramo
da samo tanki sloj kompleksnosti lei izmeu nas i primordijalnog ka-
osa, hobsovskog rata svih protiv sviju. Takvi strahovi motiviraju nema-
li segment politikih aktivnosti, a nacionalni prioriteti i meunarodna
politika dobrim su dijelom uvjetovani tom opom zabrinutou. Neki
ljudi stvaraju zalihe hrane ili kopaju sklonita, oekujui da politiki
procesi nee uspjeti rijeiti tu situaciju. Drugi su jo poduzetniji, pa go-
milaju oruje i pohaaju paravojne obuke, pa ak i vojne igre, u oeki-
vanju dana kad e se pojaviti Hobbesov duh i kad svi budemo svedeni
na uvjete u kojima ivi narod Ik.
Iz svega toga razvila se i nimalo beznaajna trina nia, koja uklju-
uje knjige i asopise na temu preivljavanja te industriju proizvodnje
svega onog to je nuno nakon kolapsa oruja, orua za preivljava-
nje i suhe hrane. No i oni ljudi koji ne idu tako daleko u novija vremena
J22
poinju uzgajati hranu za svoje potrebe, sami izraivati odjeu i graditi
si sklonita. asopisi koji se bave temama kao to je organsko povrtlar-
stvo sadre lanke i oglase koji zagovaraju stil ivota koji smanjuje ovi-
snost pojedinca o, zapravo nepouzdanoj, industrijskoj ekonomiji.
No, lako je preuveliati znaenje takvih postupaka. Naime, tek se
veoma mali dio stanovnitva aktivno priprema za kolaps. S druge stra-
ne, nijedna obrazovana osoba, koja je svjesna primjera kolapsa u povi-
jesti, ne moe a da se koji put ne zabrine zbog dananje situacije. Ne-
mam namjeru tretirati takvu zabrinutost kao puki drutveni fenomen,
te tako umanjiti njegovu opravdanost. Izuzev nekih krajnje ekstremnih
nazora, mogue je da doista imamo razloga za uzbunu. Svakako, nitko
ne moe tvrditi da se industrijalizam nee jednog dana morati suoiti
s iscrpljenjem resursa i otpadom koji je sam stvorio. Tu je glavno pita-
nje koliko je daleko taj dan. I sama briga oko kolapsa i samoodrivo-
sti moe po sebi biti znaajan drutveni pokazatelj, odnosno oekivano
promatrako ponaanje drutvenog sustava u problemima, kad po-
stoji prednost traganja za jefinijim rjeenjima. Kolega s kojim sam se
dopisivao u vezi s ovom knjigom pitao me (pretpostavljam, u ali) hou
li je dovriti prije no to i naa civilizacija doivi kolaps.
Kao i u analizama kolapsa u povijesti, oni koji se brinu zbog trenut-
ne situacije ignoriraju naelo graninog prinosa od ulaganja u kom-
pleksnost. Hoe li industrijsku civilizaciju unititi nuklearni rat ili su-
dar sa svemirskim tijelom stvar je nagaanja, pa se ovdje neemo time
baviti. No ovdje se moemo pozabaviti pitanjima koja su vana za sva
drutva: omjerom uloenog i dobivenog pri ulaganju u kompleksnost.
Dio podataka o kojima smo raspravljali u etvrtom poglavlju ned-
vojbeno je u tom pogledu doista uznemirujui. Uzorke pada graninog
prinosa moemo primijetiti barem u nekim suvremenim industrijskim
drutvima, i to u sljedeim podrujima:
poljoprivreda;
rudarstvo i proizvodnja energije;
istraivanje i razvoj;
ulaganje u zdravstvo;
J2J
obrazovanje;
dravna, vojna i industrijska uprava;
sposobnost BDP-a da potie daljnji razvitak; i
neki elementi poboljanih tehnikih rjeenja.
Valja dati nekoliko upozorenja u vezi takvih trendova. Primjeri opada-
nja graninog prinosa izneseni ovdje i u etvrtom poglavlju odabrani
su eklektiki, radi ilustriranja tvrdnje da se kompleksna drutva redo-
vito suoavaju s takvim trendovima. Ipak, to su samo primjeri, a ne ri-
gorozne analize bilo koje suvremene ekonomije. Takve primjedbe ne
funkcioniraju kao cjelovit pokazatelj graninog prinosa koji neko dru-
tvo dobiva od cjelokupnih ulaganja u kompleksnost. U nekim se po-
drujima mogu javljati i suprotni, povoljni trendovi, kao to je moda
pojava tehnologije mikroprocesora. No ne moemo zanijekati uznemi-
rujuu prirodu statistike iznesene u etvrtom poglavlju. Jasno je da ba-
rem neka industrijska drutva danas prolaze kroz pad graninog prino-
sa u vie kljunih i skupih sfera ulaganja.
Postoje dvije suprotne reakcije na takve trendove. S jedne strane
imamo brojne ekonomiste koji, usprkos reputaciji da je njihova disci-
plina sklona pesimizmu, vjeruju da se ne suoavamo sa stvarnim nesta-
icama, ve s rjeivim ekonomskim problemima. Oni pretpostavljaju
da, uz dostatnu ekonomsku motivaciju, ljudska dosjetljivost moe pre-
vladati sve prepreke. Taj pristup ilustriraju tri citata.
Niti jedno drutvo ne moe izbjei openita ogranienja vlastitih
resursa, ali ni jedno novatorsko drutvo ne mora prihvatiti mal-
thusovsko smanjivanje prinosa (Barnett i Morse 1963: 139).
Izgleda da se svi oni koji se bave energijom slau da su razliite
energetske alternative praktino neiscrpne (Gordon 1981: 109).
Preusmjeravanjem resursa u istraivanje i razvoj moemo poni-
titi Malthusovu hipotezu i sprijeiti realizaciju modela sudnjeg
dana (Sato i Suzawa 1983: 81).
Prema suprotnom miljenju, koje su prigrlili brojni zatitari okolia,
J24
trenutano blagostanje kupljeno je na troak buduih narataja. Ako
preusmjerimo jo vie resursa u istraivanje i razvoj, te uspjeno pota-
knemo daljnji ekonomski razvitak, to e, prema njihovu miljenju, do-
vesti samo do jo breg iscrpljenja te ubrzati neizbjean slom koji e,
kad doe, biti jo razorniji (npr. Catton 1980). U tim je idejama impli-
citno sadran poziv na ekonomsku de-evoluciju, odnosno na povrat u
jednostavnija vremena, koja je karakteriziralo manje troenje i lokalna
samodostatnost.
Oba nazora zastupaju dobronamjerne osobe koje su inteligentno
prouile dotino pitanje ali su dole do suprotnih zakljuaka. No oba
pristupa pate od istog nedostatka: isputaju kljune povijesne faktore.
Prvo emo, u tom smislu, promotriti optimistini pristup, da bi se ubr-
zo zatim pozabavili i idejama zatitara okolia.
Ekonomisti zasnivaju svoja uvjerenja na naelu beskonane nado-
mjestivosti. Temelj tog naela je ideja da preusmjeravanjem resursa u
istraivanje i razvoj moemo pronai alternative energiji i sirovinama
koji nam nedostaju. Tako smo drvo, recimo, kad je postalo skupo, za-
mijenili u mnogim podrujima: zidanom graom, plastikom i drugim
materijalima.
Jedan problem s naelom beskonane nadomjestivosti jest taj da se
ono ne moe tako jednostavno primijeniti na ulaganja u organizacijsku
kompleksnost. Kao to znamo, sociopolitika organizacija je veliko po-
prite pada graninog prinosa, i za nju ne moemo iznai nikakav za-
mjenski proizvod. Ekonomija velikih razmjera i napredak tehnologije
obrade informacija smanjuju organizacijske trokove, ali su na koncu i
oni podloni opadanju prinosa.
Drugi problem lei u tome da je naelo beskonane nadomjestivo-
sti, usprkos njegovu nazivu, teko primjenjivati u beskraj. Vie je pro-
nicljivih znanstvenika, flozofa i ekonomista pokazalo da je granini
troak istraivanja i razvoja, kako smo zakljuili u etvrtom poglavlju,
postao tako visok da je upitno hoe li tehnoloke inovacije biti u sta-
nju toliko doprinositi rjeavanju buduih problema kao to su to inile
u prolosti (D. Price 1963; Rescher 1978, 1980; Rifin i Howard 1980;
J25
Scherer 1984). Razmislite, na primjer, to je potrebno za rjeavanje pro-
blema oko hrane i zagaenja. Meadows i njezine kolege primjeuju da
su, u razdoblju od 1951. do 1966. godine, zbog globalnog poveanja
proizvodnje hrane od 34 posto sredstva utroena na traktore porasla za
63 posto, sredstva utroena na duina gnojiva za 146 posto, a sredstva
za pesticide 300 posto. Poveanje proizvodnje hrane za daljnjih 34 po-
sto zahtijevalo bi jo vea kapitalna i resursna ulaganja (Meadows et al.
1972: 53). Zagaenje slijedi slian uzorak. Uklanjanje sveukupnog or-
ganskog otpada iz eerana stoji 100 puta vie nego uklanjanje 30 po-
sto otpada. Smanjenje razine sumpornog dioksida iz zraka jednog gra-
da u Sjedinjenim Dravama za 9,6 puta, ili estica za 3,1 puta, poveava
trokove kontrole zagaenja 520 puta (Meadows et al. 1972: 134135).
To ne znai da istraivanje i razvoj potencijalno ne mogu rijeiti pro-
bleme industrijalizma. Tekoa je u tome to e se za rjeavanje tih pro-
blema trebati ulagati sve vei postotak BDP-a. Naelo beskonane na-
domjestivosti ovisi o energiji i tehnologiji. A uz situaciju pada prinosa
od ulaganja u znanstvena istraivanja, kako moemo odravati stalan
ekonomski rast? Odgovor glasi da e se, radi odravanja rasta, resursi
morati alocirati iz ekonomske domene u znanost i tehnologiju. Pritom
e vjerojatno doi bar do privremenog pada ivotnog standarda, budu-
i da e ljudi imati manje novca za hranu, stanovanje, odjeu, medicin-
sku skrb, prijevoz ili zabavu. Alociranje veih resursa u znanost nije,
naravno, nita novo, ve je samo rije o nastavku trenda starog dva sto-
ljea (D. Price 1963). Naalost, takva ulaganja ne mogu nikad donijeti
trajno rjeenje, ve samo odgodu u procesu pada prinosa.
U ranijim je drutvima, kao to znamo, pad graninog prinosa do-
veo do slabosti, a zatim i rasapa ili kolapsa. Ako izbjegnemo nuklear-
no unitenje, ako uspijemo kontrolirati zagaenje i rast stanovnitva te
sprijeimo iscrpljivanje resursa, hoe li nau sudbinu zapeatiti visoki
trokovi i nizak granini prinos koje e ti postupci zahtijevati? Hoe-
mo li shvatiti, kao to se to dogodilo nekim drutvima u prolosti, da je
troak prevladavanja naih problema prevelik u odnosu na korist koju
donosi, te da je ekonominija opcija jednostavno ne rjeavati te pro-
J2
bleme?
Suvremeni se svijet uvelike razlikuje od povijesnoga, i te razlike ima-
ju vane implikacije za kolaps. Jedna od njih jest da je svijet danas pun.
Odnosno, ispunjen je kompleksnim drutvima koja okupiraju svaki dio
globusa, pa ak i njegove najrjee naseljene dijelove. To je novi element
u ljudskoj povijesti. Kompleksna su drutva i inae nov i neobian as-
pekt ljudskog ivota. No dananja situacija, u kojoj su sva drutva za-
snovana na tako neobinom naelu, jedinstvena je. Ve smo u ovom
poglavlju ukazali na injenicu da se kolaps drevnih drutava dogaao,
ili mogao dogoditi, u vakuumu moi, gdje je neko kompleksno drutvo
(ili skup ravnopravnih drutava) bilo okrueno manje kompleksnim
susjedima. Danas vie nema nikakvih vakuuma moi. Svaka je nacija
povezana s velikim silama koje na nju utjeu, a veina ih je snano po-
vezana s nekim od postojeih blokova moi. Poveite to s mogunou
putovanja itavim globusom i, kako je rekao Paul Valry, nita se
vie ne moe dogoditi bez da se u to uplete i itav svijet (1962: 115 [kur-
ziv u originalu]).
Kolaps danas nije ni mogunost niti neposredna prijetnja. Svaka dr-
ava osjetljiva na kolaps morat e se odluiti za jednu od tri opcije: (1)
da je pripoji njezin susjed ili neka vea drava; (2) da je ekonomski po-
dupire neka dominantna sila ili meunarodna monetarna agencija; ili
(3) da temeljna populacija nastavi plaati trokove nune za nastavak
kompleksnosti, ma koliko oni iznosili i ma kolik bio pad graninog pri-
nosa. Nacija danas ne moe doivjeti unilateralni kolaps budui da, ako
se raspadne bilo koja nacionalna uprava, njezino e stanovnitvo i teri-
torij apsorbirati netko drugi.
Iako je to novija pojava, ona ima svoje analogije u ranijim sluaje-
vima kolapsa, a te nam analogije mogu dati informacije o trenutanom
stanju. Kako smo spomenuli, raniji su se primjeri kolapsa dogaali u
dva tipa meunarodne politike situacije: kod izoliranih dominantnih
drava i kod skupina ravnopravnih drava. Vrijeme izoliranih, domi-
nantnih drava prolo je s nastupom doba globalnih putovanja i ko-
munikacija, pa ono to danas preostaje jesu konkurentne ravnopravne
J27
drave. ak i ako danas postoje samo dva glavna rivala, te njihovi save-
znici podijeljeni u blokove, dinamika konkurentskih odnosa ostaje ista.
Ravnopravne drave, kao to su one u Europi nakon pada Rima, zatim
antika Grka i Italija, zaraene drave u Kini te gradovi Maja, obiljea-
vaju odnos konkurencije, nadmudrivanje oko poloaja, sklapanje raz-
vrgavanje saveza, teritorijalno irenje i suavanje te neprekidna vojna
ulaganja. Budui da svaka drava neprestance gleda kako e nadmudri-
ti drugu (ili druge), razvija se uzlazna spirala nadmetanja u ulaganju.
Nitko se ne usuuje povui iz te spirale bez nerealistinih diplomatskih
garancija, jer bi to samo predstavljalo poziv da dotinom dravom za-
gospodari druga. Iako se industrijsko drutvo (a posebno Sjedinjene
Drave) ponekad u popularnoj misli povezuju s drevnim Rimom, blia
bi analogija u tom smislu bila ona s Mikenjanima ili Majama.
Sustavi ravnopravnih drava skloni su nefeksibilnom razvoju pre-
ma sve veoj kompleksnosti, budui da svaki sudionik, potaknut kon-
kurencijom, oponaa nova organizacijska, tehnoloka i vojna obiljeja
koja je razvio njegov rival (ili rivali). Granini prinos od takvog razvo-
ja opada, budui da se na svaki novi vojni pronalazak reagira suprot-
nim, pa on ne donosi nikakvu trajniju prednost ili poveanu sigurnost.
Drutvo zapreteno u sustav konkurencije ravnopravnih drava mora
sve vie ulagati, i to bez ikakva poveanja prinosa, pa prema tome eko-
nomski slabi. No mogunost povlaenja ili kolapsa ne postoji. Prema
tome, kolaps (zbog pada graninog prinosa) ne predstavlja skoru bu-
dunost bilo koje suvremene nacije. No razlog za to nisu toliko naa
postignua, ve spirala konkurentnosti u koju smo se uspjeli upetljati.
Tu lei razlog zato prijedlozi za smanjenjem ekonomskog razvo-
ja, za ivotom u ravnotei na malenom planetu, nee funkcionirati. S
obzirom na blisku povezanost ekonomske i vojne moi, unilateralno
zaustavljanje ekonomskog razvoja bilo bi jednako unilateralnom ra-
zoruanju, a i podjednako budalasto. Mi jednostavno ne raspolae-
mo mogunou povratka na niu ekonomsku razinu, ili to barem nije
stvar racionalnog izbora. Rivalstvo meu ravnopravnim dravama tje-
ra na poveanje kompleksnosti i potronje resursa bez obzira na tro-
J28
kove, kako ljudske tako i ekoloke.
Ne mislim sugerirati da bi bilo koja velika sila ubrzo bila u opasnosti
od kolapsa kad situacija ne bi bila takva. I najvee i sekundarne svjetske
sile imaju dovoljno ekonomske moi da fnanciraju opadanje prinosa
jo dugo vremena. Kako smo vidjeli u primjerima Rima i Maja, narodi
koji imaju dovoljno podstreka i/ili ekonomskih rezervi mogu izdrati
opadanje graninog prinosa stoljeima prije no to drutvo doivi ko-
laps. (To, meutim, nije razlog za spokoj. Suvremeni se procesi razvoja,
kao to je dobro poznato, odvijaju bre negoli oni u prolosti.)
No postoji vei broj manjih nacija koje su investirale u vojnu mo
daleko iznad svojih ekonomskih sposobnosti ili pak ulagale u razvojne
projekte upitne granine isplativosti, a koje bi zbog toga mogle biti ra-
njive. U dananjem svijetu nee im se dozvoliti da doive kolaps, ve e
ih izvui njihov dominantni partner ili neka meunarodna monetarna
agencija. Takvi dogaaji smanjuju granini prinos koji svijet u cjelini
dobiva od svog ulaganja u kompleksnost.
Ravnopravne drave, dakle, uglavnom prolaze kroz dugotrajne pe-
riode uzlaznih trokova nadmetanja s konurentima i silaznih grani-
nih prinosa. Tome dolazi kraj s prestankom dominacije jednog i pri-
hvaenjem novog izvora energije (kao u Rimskoj republici i zaraenim
dravama u Kini), ili uzajamnim kolapsom (kao meu Mikenjanima
i Majama). Kolaps, ako i kad do njega ponovo doe, ovog e puta biti
globalan. Kolaps vie ne moe doivjeti ni jedna pojedinana nacija.
Svjetska civilizacija e se raspasti kao cjelina. Rivali koji se razviju kao
ravnopravni doivljavaju kolaps na taj nain.
U drevnim se drutvima rjeenje za pad graninih prinosa pronala-
zilo u stjecanju novog izvora energije. U ekonomskim sustavima koje
uglavnom pokreu poljoprivreda, stoka i ljudski rad (te, u biti, sune-
va energija) to se postizalo teritorijalnim irenjem. Antiki Rim i di-
nastija Chin u zaraenim dravama u Kini prigrlili su to rjeenje, kao
i bezbrojna druga carstva. U ekonomiji koju pokreu energetske zali-
he, a posebno u svijetu koji je tako ispunjen kao na, takvo rjeenje nije
izvedivo (a niti je ikad bilo permanentno uspjeno). Dostupni kapital i
J2P
tehnologija moraju se umjesto toga preusmjeriti prema novom i izda-
nijem energetskom izvoru. Tehnoloke inovacije i poveavanje produk-
tivnosti ne mogu odgaati pad graninog prinosa zauvijek. U jednom
e nam trenutku novi izvor energije postati kljuan.
Teko je rei je li svjetsko industrijsko drutvo ve doseglo toku u
kojoj je granini prinos od cjelokupnog uzorka ulaganja poeo opada-
ti. Veliki sociolog Pitirim Sorokin je vjerovao da su zapadne ekonomi-
je ule u tu fazu poetkom dvadesetog stoljea (1957: 530). Xenophon
Zolotas, meutim, predvia da e ta toka biti dostignuta nedugo na-
kon 2000. godine (1981: 102003). No ak i ako u naem sadanjem
obliku industrijalizma jo nismo doli do toke pada prinosa, jednog
dana neizostavno hoemo. Novija povijest, ini se, pokazuje da smo
bar doli do pada prinosa od ulaganja kad je rije o naoj ovisnosti o fo-
silnim gorivima, a moda i to se tie nekih sirovina. Ako elimo izbje-
i pad ivotnog standarda i budui globalni kolaps, morat emo prona-
i nov izvor energije. Obilniji izvor energije moda nee preokrenuti
proces pada graninog prinosa od ulaganja u kompleksnost, ali bi ba-
rem uinio lakim fnanciranje tog ulaganja.
U odreenom smislu, pomanjkanje vakuuma moi i spirala konku-
rencije, koju je taj vakuum stvorio, pruili su svijetu privremenu odgo-
du od eventualnog ranijeg suoavanja s kolapsom. I tu lei paradoks:
katastrofalni uvjeti na koje se svi okomljuju mogli bi nas prisiliti da to-
leriramo situaciju opadanja graninog prinosa dovoljno dugo da us-
pijemo pronai privremeno rjeenje tog problema. Tu odgodu valja
pametno iskoristiti za istraivanje i razvitak novog (ili novih) izvora
energije koji e biti nuan za odravanje ekonomskog blagostanja. Ta-
kvo istraivanje i razvoj mora biti prioritet, pa ak i ako (kao to se
predvia) to zahtijeva preusmjeravanje resursa iz drugih ekonomskih
grana. Adekvatno fnanciranje tih napora trebalo bi biti ukljueno u
budet svake industrijalizirane nacije (a rezultate bi trebali dijeliti svi).
Ne kanim upadati u politiziranje oko toga bi li ta istraivanja trebala
biti privatno ili javno fnancirana, samo u rei da jednostavno moraju
biti fnancirana.
JJ0
U dananjoj situaciji, dakle, imamo razloga i za optimizam i za pe-
simizam. Nalazimo se u neobinu poloaju u kome nas konkurentski
meusobni odnosi prisiljavaju da odravamo odreenu razinu ulaga-
nja, ali i dovode do pada graninog prinosa koji bi na koncu mogao
dovesti do kolapsa jedino to e rivalom koji prvi doivi kolaps jed-
nostavno zagospodariti ili ga pripojiti oni koji preive. Odatle moemo
izvui i odgodu realizacije kolapsa, iako nam se moda nee svidjeti
njezina cijena. Ako nas kolaps ne oekuje u neposrednoj budunosti,
to ne znai da emo ouvati i svoj ivotni standard. Budui da granini
prinos opada sve do toke pronalaska novog izvora energije (a taj pro-
ces traje ve sad), ivotni standard industrijskih drutava kojeg smo
uivali nee vie tako brzo rasti, a za neke e grupe i nacije poeti sta-
gnirati ili opadati. Politiki sukobi koji e zbog toga nastati, u kombina-
ciji sa sve veom dostupnou nuklearnog oruja, stvorit e na global-
noj razini opasnu situaciju u nekoj ne tako dalekoj budunosti.
U ovim opaskama u neku ruku nema nita nova. Mnogi su iznijeli
sline primjedbe u vezi dananje situacije, i to detaljnije i elokventnije.
Ovdje smo pak uspjeli smjestiti suvremena drutva u povijesnu per-
spektivu i primijeniti globalno naelo koje prolost povezuje sa sada-
njou i budunou. Bez obzira na to koliko se rado smatraju neim
posebnim u povijesti svijeta, industrijska su drutva zapravo podree-
na istim naelima koja su dovela i druga drutva do kolapsa. Ako civi-
lizacija ponovo doivi kolaps, bit e to stoga to nije uspjela iskoristiti
trenutanu odgodu, odgodu koja je, paradoksalno, i razorna i kljuna
po nau budunost.
JJI
Bibliografija
Adams, Brooks (1896). Te Law of Civilization and Decay. Macmillan, New York.
Adams, Daniel B. (1983). Last Ditch Archeology. Science 3 4(10): 28-37.
Adams, Henry (1919). Te Degradation of the Democratic Dogma. Macmillan, New
York.
Adams, Richard E. W. (1969). Maya Archaeology 1958-1968, a Review. Latin Ameri-
can Research Review 4: 3-45.
(1971). Te Ceramics of Altar de Sacrifcios, Guatemala. Papers of the Peabody Mu-
seum of Archaeology and Ethnology, Harvard University 63(1).
(1973a). Te Collapse of Maya Civilization: a Review of Previous Teories. U Te
Classic Maya Collapse, ur. T. Patrick Culbert, str. 21-34. University of New Mexi-
co Press, Albuquerque.
(1973b). Maya Collapse: Transformation and Termination in the Ceramic Se-
quence at Altar de Sacrifcios. U Te Classic Maya Collapse, ur. T. Patrick Cul-
bert, str. 133-63. University of New Mexico Press, Albuquerque.
(1977a). Rio Bec Archaeology and the Rise of Maya Civilization. U Te Origins of
Maya Civilization, ur. Richard E. W. Adams, str. 77-99. University of New Mexi-
(1977b). Prehistoric Mesoamerica. Little, Brown, Boston.
(1980). Swamps, Canals and the Locations of Ancient Mayan Cities. Antiquity 54:
206-14.
(1981). Settlement Patterns of the Central Yucatan and Southern Campeche Re-
gions. U Lowland Maya Settlement Patterns, ur. Wendy Ashmore, str. 211-57.
University of New Mexico Press, Albuquerque.
(1983). Ancient Land Use and Culture History in the Pasion River Region. U Pre-
historic Settlement Patterns: Essays in Honor of Gordon R. Willey, ur. Evon Z.
Vogt i Richard M. Leventhal, str. 319-35. University of New Mexico Press and
Peabody Museum of Archaeology and Ethnology, Harvard University, Albu-
querque i Cambridge.
Adams, Richard E. W. i Norman Hammond (1982). Maya Archaeology, 1976-1980: a
Review of Major Publications. ournal of Field Archaeology 9: 487-512.
Adams, Richard E. W. i Richard C. Jones (1981). Spatial Patterns and Regional Growth
Among Classic Maya Cities. American Antiquity 46: 301-22.
Adams, Richard E. W. i Woodruf D. Smith (1981). Feudal Models for Classic Maya
Civilization. U Lowland Maya Settlement Patterns, ur. Wendy Ashmore, str. 335-
49. University of New Mexico Press, Albuquerque.
Adams, Richard N. (1975). Energy and Structure: a Teory of Social Power. University
of Texas Press, Austin.
Adams, Robert M. (1983). Decadent Societies. North Point, San Francisco.
Adams, Robert McC. (1974). Historic Patterns of Mesopotamian Irrigation Agri-
JJ2
culture. U Irrigations Impact on Society, ur. Teodore M. Downing i McGuire
Gibson, str. 1-6. University of Arizona Anthropological Papers 25.
(1978). Strategies of Maximization, Stability, and Resilience in Mesopotamian
Society, Settlement, and Agriculture. Proceedings of the American Philosophical
Society 122: 329-35.
(1981). Heartland of Cities. Aldine, Chicago.
Akins, Nancy J. (1984). Temporal Variation in Faunal Assemblages from Chaco Can-
yon. U Recent Research on Chaco Prehistory, ur. W. James Judge i John D. Schel-
berg, str. 225-40. Reports of the Chaco Center 8. U.S. Department of the Interior,
National Park Service, Division of Cultural Research, Albuquerque.
Akins, Nancy J. i John D. Schelberg (1984). Evidence for Social Complexity as seen
from the Mortuary Practices at Chaco Canyon. U Recent Research on Chaco
Prehistory, ur. W. James Judge i John D. Schelberg, str. 89-102. Reports of the
Chaco Center . U.S. Department of the Interior, National Park Service, Division
of Cultural Research, Albuquerque.
Akurgal, Ekrem (1962). Te Art of the Hittites (engl. prev. Constance McNab). Harry
N. Abrams, New York.
Allchin, Bridget i Raymond Allchin (1968). Te Birt of Indian Civilization. Penguin
Books, Harmondsworth.
Altree, Wayne (1956). Toynbees Treatment of Chinese History. U Toynbee and His-
tory, ur. M. F. Ashley Montagu, str. 243-72. Porter Sargent, Boston.
Altschuler, Milton (1958). On the Environmental Limitations of Maya Cultural Devel-
opment. SouthwesterniournalofAnthropology 14: 189-98.
Ammianus Marcellinus (1939). Ammianus Marcellinus (engl. prev. John C. Rolfe) (tri
sveska). Harvard University Press i William Heinemann, Cambridge i London.
Antoine, Pierre P., Richard L. Skarie, i Paul R. Bloom (1982). Te Origin of Raised
Fields Near San Antonio, Belize: an Alternative Hypothesis. U Maya Subsistence:
Studies in Memory of Dennis E. Puleston, ur. Kent V. Flannery, str. 227-36. Aca-
demic Press, New York.
Andrews, E. Wyllys V. i Jeremy A. Sablof (1986). Classic to Postclassic: a Summary
Discussion. U Late Lowland Maya Civilization: Classic to Postclassic, ur. Jeremy
A. Sablof i E. Wyllys Andrews V, str. 433-56. University of New Mexico Press,
Albuquerque.
Apter, David (1968). Government. U International Encyclopedia of the Social Sciences,
sv. 6, ur. David L. Sills, str. 214-30. Macmillan i Free Press, New York.
Aristotle (1984). Te Politics (engl. prev. Carnes Lord). University of Chicago Press,
Chicago i London.
Asch, Nancy B., Richard I. Ford, i David L. Asch (1972). Paleoethnobotany of the
Koster Site: the Archaic Horizons. Illinois State Museum Reports of Investigations
24. Illinois Valley Archeological Program, Research Papers 6.
Augustine, Saint (1958). Te City of God (engl. prev. Gerald G. Walsh, Demetrius B.
Zema, Grace Monahan, i Daniel J. Honan). Image Books, Garden City.
JJJ
Baker, Kenneth (1986). Treasures From the Sacred Well of the Mayas. San Francisco
Examiner Review, Sunday, January 12.
Ball, Joseph A. (1977). Te Rise of the Northern Maya Chiefdoms: a Socioprocessual
Analysis. U Te Origins of Maya Civilization, ur. Richard E. W. Adams, str. 101-
32. University of New Mexico Press, Albuquerque.
Barnett, Harold J. i Chandler Morse (1963). Scarcity and Growth: the Economics of
Natural Resource Availability. Johns Hopkins Press, Baltimore.
Barnett, R. D. (1975a). Te Sea Peoples. U Te Cambridge Ancient History II(2) (tree
izdanje), ur. I. E. S. Edwards, C. J. Gadd, N. G. L. Hammond, i E. Sollberger, str.
359-78. Cambridge University Press, Cambridge.
(1975b). Phrygia and the Peoples of Anatolia in the Iron Age. U Te Cambridge
Ancient History 11(2) (tree izdanje), ur. I. E. S. Edwards, C. J. Gadd, N. G. L.
Hammond, i E. Sollberger, str. 417-42. Cambridge University Press, Cambridge.
Barreis, David A. i Reid A. Bryson (1965). Climatic Episodes and the Dating of the
Mississippian Cultures. Wisconsin Archaeologist 46: 203-20.
Barreis, David A., Reid A. Bryson, i J. E. Kutzbach (1976). Climate and Culture in the
Western Great Lakes Region. MidContinental journal of Archaeology 1: 39-57.
Bateman, Fred (1969). Labor Inputs and Productivity in American Dairy Agriculture,
1850-1910. Journal of Economic History 29: 206-29.
Bateson, Gregory (1972). Steps to an Ecology of Mind. Chandler, San Francisco.
Baynes, N. H. (1943). Te Decline of the Roman Empire in Western Europe: Some
Modern Explanations. journal of Roman Studies 33: 29-35.
Bean, Lowell John (1972). Mukats People: the Cahuilla Indians of Southern California.
University of California Press, Berkeley i Los Angeles.
Becatti, Giovanni (1968). Te Art of Ancient Greece and Rome. Prentice-Hall i Harry
N. Abrams, Englewood Clifs i New York.
Becker, Marshall Joseph (1973). Archaeological Evidence for Occupational Specializa-
tion Among the Classic Period Maya at Tikal, Guatemala. American Antiquity
38: 396-406.
Bell, Barbara (1971). Te Dark Ages in Ancient History: 1. Te First Dark Age in
Egypt. American journal of Archaeology 75: 1-26.
Bendix, Reinhard (1956). Work and Authority in Industry. Wiley and Sons, New York.
Bergin, Tomas Goddard i Max Harold Fisch (engl. prev.) (1948). Te New Science of
Giambattista Vico (tree izdanje, 1744). Cornell University Press, Ithaca.
Bernardi, Aurelio (1970). Te Economic Problems of the Roman Empire at the Time
of its Decline. U Te Economic Decline of Empires, ur. Carlo M. Cipolla, str. 16-
83. Methuen, London.
Betancourt, Philip P. (1976). Te End of the Greek Bronze Age. Antiquity 50: 40-7.
Bettinger, Robert L. i Tomas F. King (1971). Interaction and Political Organization:
a Teoretical Framework for Archaeology in Owens Valley, California. UCLA
Archaeological Survey Annual Report 13: 137-50.
Blanton, Richard E. (1978). Monte Alban: Settlement Patterns at the Ancient Zapotec
JJ4
Capital. Academic Press, New York.
(1983). Te Urban Decline at Monte Alban. U Te Cloud People: Divergent Evolu-
tion of the Zapotec and Mixtec Civilizations, ur. Kent V. Flannery i Joyce Marcus,
p. 186. Academic Press, New York.
Blanton, Richard E. i Stephen A. Kowalewski (1981). Monte Alban and Afer in the
Valley of Oaxaca. U Supplement to the Handbook of Middle American Indians,
sv. I: Archaeology, ur. Jeremy A. Sablof, str. 94-116. University of Texas Press,
Austin.
Blau, Peter M. (1977). Inequality and Heterogeneity: a Primitive Teory of Social Struc-
ture. Free Press, New York.
Boak, Arthur E. R. (1955). Manpower Shortage and the Fall of the Roman Empire in
the West. University of Michigan Press, Ann Arbor.
Boak, Arthur E. i William G. Sinnigen (1965). A History of Rome to A.D. 565 (peto
izdanje). Macmillan, New York.
Boer, W. den (1956). Toynbee and Classical History. U Toynbee and History, ur. M. F.
Ashley Montagu, str. 221-42. Porter Sargent, Boston.
Bolin, Sture (1958). State and Currency in the Roman Empire to 300 A.D. Almquist
and Wiksell, Stockholm.
Borkenau, Franz (1981). End and Beginning: On the Generations of Cultures and the
Origins of the West. Columbia University Press, New York.
Boserup, Ester (1965). Te Conditions of Agricultural Growth: the Economics of Agrar-
ian Change Under Population Pressure. Aldine, Chicago.
(1981). Population and Technological Change. University of Chicago Press, Chicago
i London.
Bound, John, Clint Cummins, Zvi Griliches, Bronwyn H. Hall, i Adam Jafe (194).
Who Does R & D and Who Patents? U R & D, Patents, and Productivity, ur. Zvi
Griliches, str. 21-54. University of Chicago Press, Chicago i London.
Bove, Frederick J. (191). Trend Surface Analysis and the Lowland Classic Maya Col-
lapse. American Antiquity 46: 93-112.
Boxer, C. R. (190). Te Dutch Economic Decline. U Te Economic Decline of Em-
pires, ur. Carlo M. Cipolla, str. 235-63. Methuen, London.
Braun, David P. (19). Middle Woodland - (Early) Late Woodland Social Change in
the Prehistoric Central Midwestern U.S. Ph.D. dissertation, University of Michi-
gan. University Microflms, Ann Arbor.
Brewbaker, James L. (199). Diseases of Maize in the Wet Lowland Tropics and the
Collapse of the Classic Maya Civilization. Economic Botany 33: 101-1.
Brifault, Robert (193). Te Decline and Fall of the British Empire. Simon and Schus-
ter, New York.
Bronson, Bennet (1966). Roots and the Subsistence of the Ancient Maya. Southwest-
ern Journal of Anthropology 22: 251-9.
Brovsky, Cindy (195). Anasazi Flight Linked to Mass `Ritualization. Durango Herald,
September 15.
JJ5
Brown, Peter (191). Te World of Late Antiquity. Tames and Hudson, London.
Bryson, R. A., H. H. Lamb, i D. L. Donley (194). Drought and the Decline of Myce-
nae. Antiquity 4: 46-50.
Buckley, Walter (196). Society as a Complex Adaptive System. U Modern Systems
Research for the Behavioral Scientist, ur. Walter Buckley, str. 490-513. Aldine,
Chicago.
Bullard, William R. (1960). Maya Settlement Patterns in Northeastern Peten, Guate-
mala. American Antiquity 25: 355-2.
(1973) Postclassic Culture in Central Peten and Adjacent British Honduras. U
Te Classic Maya Collapse, ur. T. Patrick Culbert, str. 221-41. University of New
Mexico Press, Albuquerque.
Burckhardt, Jacob (1949). Te Age of Constantine the Great (engl. prev. Moses Hadas).
Routledge and Kegan Paul, London.
Bury, J. B. (1923). History of the LaterRoman Empire (dva sveska). Macmillan, London.
Butzer, Karl W. (196). Early Hydraulic Civilization in Egypt. University of Chi-
cago Press, Chicago.
(1980). Civilizations: Organisms or Systems? American Scientist 6: 51-23.
(1984). Long-term Nile Flood Variation and Political Discontinuities in Pharaonic
Egypt. U From Hunters to Farmers: Te Causes and Consequences of Food Pro-
duction in Africa, ur. J. Desmond Clark i Steven A. Brandt, str. 102-12. Univer-
sity of California Press, Berkeley i Los Angeles.
Cameron, Catherine J. (194). A Regional View of Chipped Stone Raw Material Use
in Chaco Canyon. U Recent Research on Chaco Prehistory, ur. W. James Judge i
John D. Schelberg, str. 13-52. Reports of the Chaco Center . U.S. Department of
the Interior, National Park Service, Division of Cultural Research, Albuquerque.
Cancian, Frank (196). Social Stratifcation. Annual Review ofAnthropology 5: 22-4.
Carneiro, Robert L. (190). A Teory of the Origin of the State. Science 169: 33-3.
(1978). Political Expansion as an Expression of the Principle of Competitive Exclu-
sion. U Origins of the State: the Anthropology of Political Evolution, ur. Ronald
Cohen i Elman R. Service, str. 203-23. Institute for the Study of Human Issues,
Philadelphia.
(1981). Te Chiefdom: Precursor of the State. U Te Transition to Statehood in the
New World, ur. Grant D. Jones i Robert R. Kautz, str. 37-79. Cambridge Univer-
sity Press, Cambridge.
Carpenter, Rhys (1966). Discontinuities in Greek Civilisation. Cambridge University
Press, Cambridge.
Carr, Edward Hallett (1961). What is History? Macmillan, London.
Carter, Anne P. (1966). Te Economics of Technological Change. Scientifc American
214(4): 25-31.
Casson, Stanley (1937). Progress and Catastrophe: an Anatomy of Human Adventure.
Harper and Brothers, New York i London.
Catton, William R., Jr. (1980). Overshoot: the Ecological Basis of Revolutionary Change.
JJ
University of Illinois Press, Urbana.
Caudwell, Christopher (1971). Further Studies in a Dying Culture. Monthly Review
Press, New York i London.
Cepede, Michel, Frangoise Houtart, i Linus Grond (1964). Population and Food. Sheed
and Ward, New York.
Chadwick, John (1976). Te Mycenaean World. Cambridge University Press, Cam-
bridge. Chagnon, Napoleon A. (1970). Ecological and Adaptive Aspects of Cali-
fornia Shell Money. UCLA Archaeological Survey Annual Report 12: 1-25.
Charanis, Peter (1953). Economic Factors in the Decline of the Byzantine Empire. Te
yournal of Economic History 13: 412-24.
Charnov, Eric L. (1976). Optimal Foraging, the Marginal Value Teorem. Teoretical
Population Biology 9: 129-36.
Childe, V. Gordon (1942). What Happened in History. Penguin, Baltimore. (1951).
Man Makes Himself. Mentor, New York.
Cipolla, Carlo M. (1970a). Editors Introduction. U Te Economic Decline of Empires,
ur. Carlo M. Cipolla, str. 1-15. Methuen, London.
(1970b). Te Economic Decline of Italy. U Te Economic Decline of Empires, ur.
Carlo M. Cipolla, str. 198-214. Methuen, London.
Claessen, Henri J. M. (1978). Te Early State: a Structural Approach. U Te Early
State, ur. Henri J. M. Claessen i Peter Skalnik, str. 533-96. Mouton, Den Haag.
Claessen, Henri J. M. i Peter Skalnik (1978a). Te Early State: Teories and Hypothe-
ses. U Te Early State, ur. Henri J. M. Claessen i Peter Skalnik, str. 3-29. Mouton,
Den Haag.
(1978b). Limits: Beginning and End of the Early State. U Te Early State, ur. Henri
J. M. Claessen i Peter Skalnik, str. 619-35. Mouton, Den Haag.
(1978c). Te Early State: Models and Reality. U Te Early State, ur. Henri J. M.
Claessen i Peter Skalnik, str. 637-50. Mouton, Den Haag.
Clark, Colin i Margaret Haswell (1966). Te Economics of Subsistence Agriculture.
Macmillan, London.
Clark, Grahame (1979). Archaeology and Human Diversity. Annual Review of Anthro-
pology 8: 1-19.
Clark, Kim B. i Zvi Griliches (1984). Productivity Growth and R & D at the Business
Level: Results From the PIMS Data Base. U R & D, Patents, and Productivity, ur.
Zvi Griliches, str. 393-416. University of Chicago Press, Chicago i London.
Clough, Shephard B. (1951). Te Rise and Fall of Civilization. McGraw-Hill, New
York. Coe, Michael D. (1981). San Lorenzo Tenochtitlan. U Supplement to the
Handbook of Middle American Indians, sv. I: Archaeology, ur. Jeremy A. Sablof,
str. 117-46. University of Texas Press, Austin.
Cohen, Mark N. (1977). Te Food Crisis in Prehistory: Overpopulation and the Origins
of Agriculture. Yale University Press, New Haven.
Cohen, Ronald (1978). Introduction. U Origins of the State: the Anthropology of Politi-
cal Evolution, ur. Ronald Cohen i Elman R. Service, str. 1-20. Institute for the
JJ7
Study of Human Issues, Philadelphia.
Conrad, Geofrey i Arthur A. Demarest (1984). Religion and Empire: the Dynamics of
Aztec and Inca Expansionism. Cambridge University Press, Cambridge.
Cook, Della C. (1981). Mortality, Age Structure and Status in the Interpretation of
Stress Indicators in Prehistoric Skeletons: a Dental Example from the Lower
Illinois Valley. U Te Archaeology of Death, ur. Robert Chapman, Ian Kinnes, i
Klaus Randsborg, str. 133-44. Cambridge University Press, Cambridge.
Cook, Sherburne F. (1947). Te Interrelation of Population, Food Supply and Building
in Pre-Conquest Central Mexico. American Antiquity 13: 45-52.
Cooke, C. Wythe (1931). Why the Mayan Cities of the Peten District, Guatemala,
were Abandoned. Journal of the Washington Academy of Sciences 21(13): 283-7.
Cordell, Linda A. (1982). Te Pueblo Period in the San Juan Basin: an Overview and
Some Research Problems. U Te San Juan Tomorrow: Planning for the Conserva-
tion of Cultural Resources in the San Juan Basin, ur. Fred Plog i Walter Wait, str.
59-83. USDI National Park Service, Southwestern Region and School of Ameri-
can Research, Santa R.
Cordy, Ross H. (1981). A Study of Prehistoric Social Change: the Development of Com-
plex Societies in the Hawaiian Islands. Academic Press, New York.
Coulborn, Rushton (1954). Te Rise and Fall of Civilizations. Ethics 64: 205-16.
(1966). Structure and Process in the Rise and Fall of Civilized Society. Comparative
Studies in Society and History 8: 404-31.
Cowgill, George L. (1964). Te End of Classic Maya Culture: a Review of Recent Evi-
dence. Southwestern, Journal ofAnthropology 20: 145-59.
(1977). Processes of Growth and Decline at Teotihuacan: the City and the State.
U Los Procesos de Cambio: XV Mesa Redonda, 1: 183-93. Sociedad Mexicana de
Antropologia y Universidad de Guanajuato, Mexico City.
(1979). Teotihuacan, Internal Militaristic Competition, and the Fall of the Classic
Maya. U Maya Archaeology and Ethnohistory, ur. Norman Hammond i Gordon
R. Willey, str. 51-62. University of Texas Press, Austin.
Creel, Herrlee Glessner (1953). Chinese Tought from Confucius to Mao Tse-Tung.
University of Chicago Press, Chicago.
(1970). Te Origins of Statecraf in China, sv. I: Te Western Chou Empire. Aldine,
Chicago.
Culbert, T. Patrick (1973a). Introduction: a Prologue to Classic Maya Culture and the
Problem of its Collapse. U Te Classic Maya Collapse, ur. T. Patrick Culbert, str.
3-19. University of New Mexico Press, Albuquerque.
(1973b). Te Mayan Downfall at Tikal. U Te Classic Maya Collapse, ur. T. Patrick
Culbert, str. 63-92. University of New Mexico Press, Albuquerque.
(1974). Te Lost Civilization: the Story of the Classic Maya. Harper and Row, New
York. (1977a). Early Maya Development at Tikal, Guatemala. U Te Origins of
JJ8
(1977b). Maya Development and Collapse: an Economic Perspective. U Social
Process in Maya Prehistory: Studies in Honour of Sir Eric Tompson, ur. Norman
Hammond, str. 509-30. Academic Press, London.
(bez datuma). Te Collapse of Classic Maya Civilization. U Te Collapse of Ancient
Civilizations, ur. N. Yofee i G. L. Cowgill. University of Arizona Press, Tucson
(in press).
Dales, George F. (1966). Te Decline of the Harappans. Scientifc American 214(5):
92-8,100.
Davies, Nigel (1977). Te Toltecs Until the Fall of Tula. University of Oklahoma Press,
Norman.
Davis, Kingsley (1949). Human Society. Macmillan, New York.
Dawson, Christopher (1956). Te Dynamics of World History. Sheed and Ward, New
York.
Deevey, E. S., Don S. Rice, Prudence M. Rice, H. H. Vaughn, Mark Brenner, i M. S.
Flannery (1979). Mayan Urbanism: Impact on a Tropical Karst Environment.
Science 206: 298-306.
Demarest, Arthur A. (1979). Interregional Confict and `Situational Ethics in Classic
Maya Warfare. Human Mosaic 12: 101-11.
Denison, Edward F. (1979). Accounting for Slower Economic Growth: the United States
in the 1970s. Brookings Institution, Washington, D.C.
Desborough, V. R. (1972). Te Greek Dark Ages. Ernest Benn, London.
(1975). Te End of Mycenaean Civilization and the Dark Ages: (a) the Archaeo-
logical Background. U Te Cambridge Ancient History II(2) (tree izdanje), ur. I.
E. S. Edwards, C. J. Gadd, N. G. L. Hammond, i E. Sollberger, str. 658-77. Cam-
bridge University Press, Cambridge.
Deutsch, Karl (1969). Nationalism and its Alternatives. Alfred A. Knopf, New York.
Dhavalikar, M. K. (1984). Toward an Ecological Model for Chalcolithic Cultures
of Central and Western India. Journal ofAnthropological Archaeology 3: 133-58.
Diakonof, I. M. (1969). Te Rise of the Despotic State in Ancient Mesopotamia. U
Ancient Mesopotamia: Socio-Economic History, ur. I. M. Diakonof, str. 173-203.
Nauka, Moscow.
Diehl, Charles (1970). Te Economic Decay of Byzantium. U Te Economic Decline of
Empires, ur. Carlo M. Cipolla, str. 92-101. Methuen, London.
Diehl, Richard A. (1981). Tula. U Supplement to the Handbook ofMiddleAmerican
Indians, sv. I: Archaeology, ur. Jeremy A. Sablof, str. 277-95. University of Texas
Press, Austin.
Dill, Samuel (1899). Roman Society in the Last Century of the Western Empire (drugo
izdanje). Macmillan, London.
DiPeso, Charles C. (1974). Casas Grandes, a Fallen Trading Center of the Gran Chi-
chimeca, sv. 2: Te Medio Period. Amerind Foundation and Northland Press,
Dragoon and Flagstaf.
Doumas, Christos G. (1983). Tera: Pompeii of the Ancient Aegean. Tames and Hud-
JJP
son, London.
Doyel, David E. (1981). Late Hohokam Prehistory in Southern Arizona. Gila Press
Contributions to Archaeology 2.
Doyel, David E., Cory D. Breternitz, i Michael P. Marshall (1984). Chacoan Com-
munity Structure: Bis saani Pueblo and the Chaco Halo. U Recent Research on
Chaco Prehistory, ur. W. James Judge i John D. Schelberg, str. 37-54. Reports of
the Chaco Center 8. U.S. Department of the Interior, National Park Service, Divi-
sion of Cultural Research, Albuquerque.
Drucker, Philip, Robert F. Heizer, i Robert J. Squier (1959). Excavations at LaVenta,
Tabasco, 1955. Bureau of American Ethnology, Bulletin 170.
Duncan-Jones, Richard (1974). Te Economy of the Roman Empire: Quantitative Stud-
ies. Cambridge University Press, Cambridge.
Durkheim, Emile (1947). Te Division of Labor in Society (engl. prev. George Simp-
son). Free Press, Glencoe.
Easton, David (1965a). A Systems Analysis of Political Life. John Wiley, New York.
(1965b). A Framework for Political Analysis. Prentice-Hall, Englewood Clifs.
Eisenstadt, S. N. (1963). Te Political Systems of Empires. Free Press, Glencoe. (1978).
Revolution and the Transformation of Societies. Free Press, Glencoe.
Ekholm, Kajsa (1980). On the Limits of Civilization: the Structure and Dynamics of
Global Systems. Dialectical Anthropology 5: 155-66.
Elliott, J. H. (1970). Te Decline of Spain. U Te Economic Decline ofEmpires, ur. Carlo
M. Cipolla, str. 168-95. Methuen, London.
Elster, Jon (1983). Explaining Technical Change. Cambridge University Press i Univer-
sitetsforlaget, Cambridge i Oslo.
Engels, Frederick (1972). Te Origin of the Family, Private Property, and the State. In-
ternational Publishers, New York.
Englert, Sebastian (1970). Island at the Center of the World: New Light on Easter Is-
land. Charles Scribners Sons, New York.
Erickson, Edwin E. (1973). Te Life Cycle of Life Styles: Projecting the Course of Lo-
cal Evolutionary Sequences. Behavior Science Notes 8: 135-60.
(1975). Growth Functions and Culture History: a Perspective on Classic Maya Cul-
tural Development. Behavior Science Research 10: 37-61.
Edwin, Robert (1966). Civilization as a Phase of World History. Te American Histori-
cal Review 71:1181-98.
Evenson, Robert E. (1984). International Invention: Implications for Technology Mar-
ket Analysis. U R & D, Patents, and Productivity, ur. Zvi Griliches, str. 89-123.
University of Chicago Press, Chicago i London.
Fairbank, John K., Edwin O. Reischauer, i Albert M. Craig (1973). East Asia: Tradition
and Transformation. Houghton Mifin, Boston.
Ferrero, Guglielmo (1914). Ancient Rome and Modern America: a Comparative Study
of Morals and Manners. G. P. Putnams Sons, New York i London.
Finley, Moses I. (1968). Aspects of Antiquity: Discoveries and Controversies. Viking
J40
Press, New York.
(1973). Te Ancient Economy. University of California Press, Berkeley i Los Ange-
les.
Flannery, Kent V. (1972). Te Cultural Evolution of Civilizations. Annual Review of
Ecology and Systematics 3: 399-426.
Folan, William J., Larraine A. Fletcher, i Ellen R. Kintz (1979). Fruit, Fiber, Bark, and
Resin: Social Organization of a Maya Urban Center. Science 204: 697-701.
Ford, Richard I. (1972). An Ecological Perspective on the Eastern Pueblos. U New Per-
spectives on the Pueblos, ur. Alfonso Ortiz, str. 1-18. University of New Mexico
Press, Albuquerque.
Fortes, M. i E. E. Evans-Pritchard (1940). Introduction. U African Political Systems, ur.
M. Fortes i E. E. Evans-Pritchard, str. 1-23. Oxford University Press, London.
Fowler, Melvin L. (1975). A Pre-Columbian Urban Center on the Mississippi. Scien-
tifc American 233(2): 92-101.
Frank, Tenney (1940). An Economic Survey of Ancient Rome, sv. V: Rome and Italy of
the Empire. Johns Hopkins Press, Baltimore.
(1970). Race Mixture in the Roman Empire. U Te Fall of Rome: Can It Be Ex-
plained? (drugo izdanje), ur. Mortimer Chambers, str. 47-54. Holt, Rinehart and
Winston, New York.
Freidel, David A. (1979). Culture Areas and Interaction Spheres: Contrasting Ap-
proaches to the Emergence of Civilization in the Maya Lowlands. American
Antiquity 44: 36-54.
(1981). Te Political Economics of Residential Dispersion Among the Lowland
Maya. U Lowland Maya Settlement Patterns, ur. Wendy Ashmore, str. 371-82.
(1983). Political Systems in Lowland Yucatan: Dynamics and Structure in Maya
Settlement. U Prehistoric Settlement Patterns: Essays in Honor of Gordon R. Wil-
ley, ur. Evon Z. Vogt i Richard M. Leventhal, str. 375-86. University of New Mex-
ico Press i Peabody Museum of Archaeology and Ethnology, Harvard University,
Albuquerque i Cambridge.
(1985). New Light on the Dark Age: a Summary of Major Temes. U Te Lowland
Maya
Postclassic, ur. Arlen F. Chase i Prudence M. Rice, str. 285-309. University of Texas
Press, Austin.
Freidel, David A. i Vernon Scarborough (1982). Subsistence, Trade, and Development
of the Coastal Maya. U Maya Subsistence: Studies in Memory of Dennis E. Pul-
eston, ur. Kent V. Flannery, str. 131-55. Academic Press, New York.
Frere, S. S. i J. K. S. St Joseph (1983). Roman Britain From the Air. Cambridge Univer-
sity Press, Cambridge.
Fried, Morton H. (1967). Te Evolution of Political Society, an Essay in Political An-
thropology. Random House, New York.
Friedman, Jonathan (1974). Marxism, Structuralism, and Vulgar Materialism. Man
J4I
9: 444-69. (1975). Tribes, States, and Transformations. U Marxist Analyses and
Social Anthropology, ur. Maurice Bloch, str. 161-202. Malaby Press, London.
Friedman, J. i M. J. Rowlands (1977). Notes Toward an Epigenetic Model of the Evo-
lution of `Civilisation. U Te Evolution of Social Systems, ur. J. Friedman i M. J.
Rowlands, str. 201-76. Duckworth, London.
Gauthier, Rory P., John C. Acklen, i John R. Stein (1977). An Archeological Survey of
the Anaconda Companys Bluewater Mill Tailing Pond Expansion, New Mexico.
Unpublished manuscript, Ofce of Contract Archeology, University of New
Mexico, Albuquerque.
Gibbon, Edward (1776-88). Te Decline and Fall of the Roman Empire. Modern Li-
brary, New York. usp. (2003) Opadanje i propast Rimskog carstva, prev. Gordana
Vuievi, Slubeni list SCG i Dosije, Beograd.
Gibson, McGuire (1974). Violation of Fallow and Engineered Disaster in Mesopota-
mian Civilization. U Irrigations Impact on Society, ur. Teodore M. Downing i
McGuire Gibson, str. 7-20. University of Arizona Anthropological Papers 25.
Gilfallen, S. Colum (1970). Roman Culture and Dysgenic Lead Poisoning. U Te Fall
of Rome: Can It Be Explained? (drugo izdanje), ur. Mortimer Chambers, str. 55-
9. Holt, Rinehart and Winston, New York.
Gluckman, Max (1965). Politics, Law and Ritual in Tribal Society. Aldine, Chicago.
Godelier, M. (1977). Perspectives in Marxist Anthropology. Cambridge University
Press, London.
Goetze, A. (1975a). Te Struggle for the Domination of Syria (1400-1300 B.C.). U Te
Cambridge Ancient History II(2) (tree izdanje), ur. I. E. S. Edwards, C. J. Gadd,
N. G. L. Hammond, i E. Sollberger, str. 1-20. Cambridge University Press, Cam-
bridge.
(1975b). Anatolia from Shuppiluliumash to the Egyptian War of Muwatallish. U
Te Cambridge Ancient History II(2) (tree izdanje), ur. I. E. S. Edwards, C. J.
Gadd, N. G. L. Hammond, i E. Sollberger, str. 117-29. Cambridge University
Press, Cambridge.
(1975c). Te Hittites and Syria (1300-1200 B.C.). U Te Cambridge Ancient His-
tory II(2) (tree izdanje), ur. I. E. S. Edwards, C. J. Gadd, N. G. L. Hammond, i E.
Sollberger, str. 252-73. Cambridge University Press, Cambridge.
Gordon, Richard L. (1981). An Economic Analysis of World Energy Problems. Massa-
chusetts Institute of Technology Press, Cambridge i London.
Gould, Stephen Jay (1983). Hens Teeth and Horses Toes. W. W. Norton, New York.
Graham, John A. (1973). Aspects of Non-Classic Presences in the Inscriptions and
Sculptural Art of Seibal. U Te Classic Maya Collapse, ur. T. Patrick Culbert, str.
Gray, Charles Edward (1958). Te Epicyclical Evolution of Graeco-Roman Civiliza-
tion. American Anthropologist 60: 13-31.
Grifn, James B. (1952). Culture Periods in Eastern United States Archeology. U Ar-
cheology of Eastern United States, ur. James B. Grifn, str. 352-64. University of
J42
Chicago Press, Chicago.
(1960). Climatic Change: a Contributory Cause of the Growth and Decline of
Northern Hopewellian Culture. Wisconsin Archaeologist 41: 21-33.
(1961). Some Correlations of Climatic and Cultural Change in Eastern North
American Prehistory. Annals of the New York Academy of Sciences 95: 710-17.
(1967). Eastern North American Archaeology: a Summary. Science 156: 175-91.
Griliches, Zvi (1984). Introduction. U R & D, Patents, and Productivity, ur. Zvi Grili-
ches, str. 1-19. University of Chicago Press, Chicago i London.
Guha, Ashok S. (1981). An Evolutionary View of Economic Growth. Clarendon Press,
Oxford. Gunderson, Gerald (1976). Economic Change and the Demise of the
Roman Empire. Explorations in Economic History 13: 43-68.
Gupta, S. P. (1982). Te Late Harappans: a Study in Cultural Dynamics. U Harappan
Civilization: a Contemporary Perspective, ur. Gregory Possehl, str. 51-9. Oxford
and IBH Publishing Co., New Delhi.
Gurney, O. R. (1973a). Anatolia, c. 1750-1600 B.C. U Te Cambridge Ancient History
II(1) (tree izdanje), ur. I. E. S. Edwards, C. J. Gadd, N. G. L. Hammond, i E.
(1973b). Anatolia, c. 1600-1380 B.C. U Te Cambridge Ancient History II(1) (tree
izdanje), ur. I. E. S. Edwards, C. J. Gadd, N. G. L. Hammond, i E. Sollberger, str.
659-85. Cambridge University Press, Cambridge
Haas, Jonathon (1982). Te Evolution of the Prehistoric State. Columbia University
Press, New York.
Hadar, Josef (1966). Elementary Teory of Economic Behavior. Addison-Wesley, Read-
ing. Hailstones, Tomas J. (1976). Basic Economics. South-Western Publishing
Co., Cincinnati.
Hamblin, Robert L. i Brian L. Pitcher (1980). Te Classic Maya Collapse: Testing Class
Confict Hypotheses. American Antiquity 45: 246-67.
Hammond, Mason (1946). Economic Stagnation in the Early Roman Empire journal
of Economic History, Supplement 6: 63-90.
Hammond, Norman (1977). Ex Oriente Lux: a View from Belize. U Te Origins of
(1981). Settlement Patterns in Belize. U Lowland Maya Settlement Patterns, ur.
Wendy Ashmore, str. 157-86. University of New Mexico Press, Albuquerque.
(1982). Ancient Maya Civilization. Rutgers University Press, New Brunswick.
Hammond, Norman i Wendy Ashmore (1981). Lowland Maya Settlement: Geograph-
ical and Chronological Frameworks. U Lowland Maya Settlement Patterns, ur.
Wendy Ashmore, str. 19-36. University of New Mexico Press, Albuquerque.
Hardin, Garrett (1968). Te Cybernetics of Competition: a Biologists View of Society.
U Modern Systems Research for the Behavioral Scientist, ur. Walter Buckley, str.
449-59. Aldine, Chicago.
Harner, Michael J. (1970). Population Pressure and the Social Evolution of Agricultur-
J4J
alists. Southwestern journal of Anthropology 26: 67-86.
Harris, David R. (1978). Te Agricultural Foundations of Lowland Maya Civilization:
a Critique. U Pre-Hispanic Maya Agriculture, ur. Peter D. Harrison i B. L. Turner
II, str. 301-23. University of New Mexico Press, Albuquerque.
Harrison, Peter D. (1977). Te Rise of the Bajos and the Fall of the Maya. U Social
Process in Maya Prehistory: Studies in Honour of Sir Eric Tompson, ur. Norman
Hammond, str. 469-508. Academic Press, London.
(1978). Bajos Revisited: Visual Evidence for One System of Agriculture. U Pre-His-
panic Maya Agriculture, ur. Peter D. Harrison i B. L. Turner II, str. 247-53. Uni-
versity of New Mexico Press, Albuquerque.
(1982). Subsistence and Society in Eastern Yucatan. U Maya Subsistence: Studies in
Memory of Dennis E. Puleston, ur. Kent V. Flannery, str. 119-30. Academic Press,
New York.
Hart, Hornell (1945). Logistic Social Trends. American,ournal of Sociology 50: 337-
52. Haury, Emil W. (1976). Te Hohokam: Desert Farmers and Crafsmen. Uni-
versity of Arizona Press, Tucson.
Haussig, H. W. (1971). A History of Byzantine Civilization (engl. prev. J. M. Hussey).
Praeger, New York.
Haviland, William A. (1967). Stature at Tikal, Guatemala: Implications for Classic
Maya Demography and Social Organization. American Antiquity 32: 316-25.
(1969). A New Population Estimate for Tikal, Guatemala. American Antiquity 34:
429-33.
(1970). Tikal, Guatemala, and Mesoamerican Urbanism. World Archaeology 2: 186-
97.
(1977). Dynastic Genealogies from Tikal, Guatemala: Implications for Descent and
Political Organization. American Antiquity 42: 61-7.
Healy, Paul F. (1983). An Ancient Maya Dam in the Cayo District, Belize. journal of
Field Archaeology 10: 147-54.
Hegel, Georg Wilhelm Friedrich (1956). Te Philosophy of History (engl. prev. J. Si-
bree). Dover, New York.
Heichelheim, Fritz M. (1970). An Ancient Economic History, sv. III (engl. prev. Joyce
Stevens). A. W. Sijthof, Leyden.
Heitland, W. E. (1962). Te Roman Fate. U Decline and Fall of the Roman Empire:
Why Did It Collapse?, ur. D. Kagen, str. 57-70. Heath, Boston.
Herder, Johann Gottfried von (1968). Refections on the Philosophy of the History of
Mankind (engl. prev. T. O. Churchhill). University of Chicago Press, Chicago i
London.
Hicks, John (1969). A Teory of Economic History. Clarendon, Oxford.
Hirth, Kenneth G. i William Swezey (1976). Te Changing Nature of the Teotihuacan
Classic: a Regional Perspective from Manzanilla, Puebla. U Las Fronteras de Me-
soamerica: XIV Mesa Redonda, 2: 11-23. Sociedad Mexicana de Antropologia,
Mexico City.
J44
Ho, Ping-Ti (1970). Economic and Institutional Factors in the Decline of the Chinese
Empire. U Te Economic Decline of Empires, ur. Carlo M. Cipolla, str. 264-77.
Methuen, London.
Hodges, Richard i David Whitehouse (1983). Mohammed, Charlemagne and the Ori-
gins of Europe. Cornell University Press, Ithaca.
Hogarth, D. G. (1926). Te Hittites of Asia Minor. U Te Cambridge Ancient History
II, ur. J. B. Bury, S. A. Cook, i F. E. Adcock, str. 252-74. Macmillan, New York.
Hooker, J. T. (1976). Mycenaean Greece. Routledge and Kegan Paul, London.
Hosler, Dorothy, Jeremy A. Sablof, i Dale Runge (1977). Simulation Model Devel-
opment: A Case Study of the Classic Maya Collapse. U Social Process in Maya
Prehistory: Studies in Honour of Sir Eric Tompson, ur. Norman Hammond, str.
553-90. Academic Press, London.
Hucker, Charles O. (1975). Chinas Imperial Past. Stanford University Press, Stanford.
Hughes, H. Stuart (1952). Oswald Spengler. a Critical Estimate. Charles Scribners
Sons, New York.
Hughes, J. Donald (1975). Ecology in Ancient Civilizations. University of New Mexico
Press, Albuquerque.
Huntington, Ellsworth (1915). Civilization and Climate. Yale University Press, New
Haven.
(1917). Climatic Change and Agricultural Exhaustion as Elements in the Fall of
Rome. Quarterly, Joumal of Economics 31: 173-208.
Ibn Khaldun (1958). Te Muqaddimah: an Introduction to History (tri sveska) (engl.
prev. Franz Rosenthal). Pantheon, New York.
Isaac, James Paton (1971). Factors in the Ruin of Antiquity: a Criticism of Ancient Civi-
lization. Bryant Press, Toronto.
Isbell, William H. (1978). Environmental Perturbations and the Origin of the Andean
State. U Social Archeology: Beyond Subsistence and Dating, ur. Charles L. Red-
man, Mary Jane Berman, Edward V. Curtin, William T. Langhorne, Jr., Nina M.
Versaggi, i Jefrey C. Wanser, str. 303-13. Academic Press, New York.
Jacobsen, Torkild i Robert McC. Adams (1958). Salt and Silt in Ancient Mesopota-
mian Agriculture. Science 128: 1251-8.
Jankowska, N. B. (1969). Some Problems in the Economy of the Assyrian Empire. U
Ancient Mesopotamia: Socio-Economic History, ur. 1. M. Diakonof, str. 253-76.
Nauka, Moscow.
Jelinek, Arthur (1967). A Prehistoric Sequence in the Middle Pecos Valley, New Mexi-
co. Museum of Anthropology, University of Michigan, Anthropological Papers 31.
Johnson, Gregory J. (1973). Local Exchange and Early State Development in South-
western Iran. Museum of Anthropology, University of Michigan, Anthropological
Papers 51.
(1978). Information Sources and the Development of Decision-Making Organiza-
tions. U Social Archeology: Beyond Subsistence and Dating, ur. Charles L. Red-
man, Mary Jane Berman, Edward V. Curtin, William T. Langhorne, Jr., Nina M.
J45
Versaggi, i Jefrey C. Wansner, str. 87-112. Academic Press, New York.
(1982). Organization Structure and Scalar Stress. U Teory and Explanation in
Archaeology: the Southampton Conference, ur. C. Renfrew, M. J. Rowlands, i B. A.
Segraves, str. 389-421. Academic Press, New York.
Jones, A. H. M. (1964). Te Later Roman Empire, 24-602: a Social, Economic and Ad-
ministrative Survey. University of Oklahoma Press, Norman.
(1974). Te Roman Economy: Studies in Ancient Economic and Administrative His-
tory. Basil Blackwell, Oxford.
Jones, C. (1977). Inauguration Dates of Tree Late Classic Rulers of Tikal, Guatemala.
American Antiquity 42: 28-60.
Jones, W. H. S. (1907). Malaria: a Neglected Factor in the History of Greece and Rome.
Macmillan and Bowes, Cambridge.
Judge, W. James (1979). Te Development of a Complex Cultural Ecosystem in the
Chaco Basin, New Mexico. U Proceedings of the First Conference on Scientifc
Research in the National Parks, sv. 11, ur. Robert M. Linn, str. 901-905. National
Park Service Transactions and Proceedings Series 5.
(1982). Te Paleo-Indian and Basketmaker Periods: an Overview and Some Re-
search Problems. U Te San Juan Tomorrow: Planning for the Conservation of
Cultural Resources in the San juan Basin, ur. Fred Plog i Walter Wait, str. 5-57.
USDI National Park Service, Southwest Region i School of American Research,
Santa Fe.
Judge, W. J., W. B. Gillespie, S. H. Lekson, i H. W. Toll (1981). Tenth Century Develop-
ments in Chaco Canyon. U Collected Papers in Honor of Erik Kellerman Reed,
ur. Albert H. Schroeder, str. 65-98. Archaeological Society of New Mexico Anthro-
pological Papers 6.
Kann, Robert A. (1968). Te Problem of Restoration. University of California Press,
Berkeley i Los Angeles.
Katz, Friedrich (1972). Te Ancient American Civilizations. Praeger, New York. Kelley,
J. Charles (1952). Factors Involved in the Abandonment of Certain Peripheral
Southwestern Settlements. American Anthropologist 54: 356-87.
Kincaid, Chris, John R. Stein, i Daisy F. Levine (1983). Road Verifcation Summary.
U Chacoan Roads Project, Phase 1: a Reappraisal of Prehistoric Roads in the San
-
uan Basin, ur. Chris Kincaid, str. 9-1 to 9-78. USDI Bureau of Land Manage-
ment, New Mexico State Ofce i Albuquerque District Ofce, Santa Fe i Albu-
querque.
King, Tomas F. (1981). Te NART: a Plan to Direct Archeology Toward More Rel-
evant Goals in Modern Life. Early Man 3(4): 35-7.
Kolata, Alan L. (1986). Te Agricultural Foundations of the Tiwanaku State: a View
from the Heartland. American Antiquity 51: 748-62.
Krader, Lawrence (1978). Te Origin of the State among the Nomads of Asia. U Te
Early State, ur. Henri J. M. Claessen i Peter Skalnik, str. 93-107. Mouton, Den
Haag.
J4
Krebs, John R. (1978). Optimal Foraging: Decision Rules for Predators. U Behavioural
Ecology: an Evolutionary Approach, ur. J. R. Krebs i N. B. Davies, str. 23-63.
Blackwell Scientifc Publications, Oxford.
Kristensen, Torkil (1974). Development in Rich and Poor Countries. Praeger, New
York. Kroeber, Alfred L. (1944). Confgurations of Culture Growth. University of
California Press, Berkeley i Los Angeles.
(1957). Style and Civilizations. Cornell University Press, Ithaca. (1958). Grays Epi-
cyclical Evolution. American Anthropologist 60: 31-8.
Kuhn, Tomas S. (1962). Te Structure of Scientifc Revolutions. University of Chicago
Press, Chicago. usp. (2002) Struktura znanstvenih revolucija, prev. Mirna Zeli,
Jesenski i Turk, Zagreb.
Kurjack, Edward B. (1974). Prehistoric Lowland Maya Community and Social Orga-
nization. Middle American Research Institute Publication 38.
Kurtz, Donald V. (1978). Te Legitimation of the Aztec State. U Te Early State, ur.
Henri J. M. Claessen i Peter Skalnik, str. 169-89. Mouton, Den Haag.
Kus, James S. (1984). Te Chicama-Moche Canal: Failure or Success? An Alternative
Explanation for an Incomplete Canal. American Antiquity 49: 408-15.
Lanning, Edward P. (1967). Peru Before the Incas. Prentice-Hall, Englewood Clifs.
Lattimore, Owen (1940). Inner Asian Frontiers of China. Beacon Press, Boston.
Laughlin, Charles D., Jr. i Ivan A. Brady (1978). Introduction: Diaphysis and Change
in Human Populations. U Extinction and Survival in Human Populations, ur.
Charles D. Laughlin, Jr. i Ivan A. Brady, str. 1-48. Columbia University Press,
New York.
Lawler, James H. L. (1970). Socio Mathematics and Cyclic History. J. Grant Stevenson,
Provo.
Leach, Edmund R. (1954). Political Systems of Highland Burma. Beacon Press, Boston.
Lee, Richard B. (1969). Eating Christmas in the Kalahari. Natural History 78(10): 14,
16, 18, 21-2,60-3.
Lekson, Stephen (1984). Standing Architecture at Chaco Canyon and the Interpreta-
tion of Local and Regional Organization. U Recent Research on Chaco Prehisto-
ry, ur. W. James Judge i John D. Schelberg, str. 55-73. Reports of the Chaco Center
8. U.S. Department of the Interior, National Park Service, Division of Cultural
Research, Albuquerque.
Lenski, Gerhard E. (1966). Power and Privilege: a Teory of Social Stratifcation. Mc-
Graw-Hill, New York.
Lester, Curtis i Earl Neller (1978). Casamero Site - Phase III. USDI Bureau of Land
Management, New Mexico State Ofce, Physical Protection Workbook, Santa Fe.
Levenson, Joseph R. i Franz Schurman
(1969). China: an Interpretive History. University of California Press, Berkeley i Los
Angeles.
Levy, Jean-Philippe (1967). Te Economic Life of the Ancient World (engl. prev. John
G. Biram). University of Chicago Press, Chicago.
J47
Lewis, Bernard (1958). Some Refections on the Decline of the Ottoman Empire. Stu-
dia Islamica 9: 111-27.
Lowe, John W. G. (1985). Te Dynamics of Apocalypse: a Systems Simulation of the
Classic Maya Collapse. University of New Mexico Press, Albuquerque.
Lumbreras, Luis Guillermo (1974). Te Peoples and Cultures of Ancient Peru (engl.
prev. Betty J. Meggers). Smithsonian Institute Press, Washington, D.C.
Lyons, Tomas R. i Robert K. Hitchcock (1977). Remote Sensing Interpretation of an
Anasazi Land Route System. U Aerial Remote Sensing Techniques in Archeol-
ogy, ur. Tomas R. Lyons i Robert K. Hitchcock, str. 111-34. Reports of the Chaco
Center 2.
MacArthur, Robert H. (1972). Geographical Ecology: Patterns in the Distribution of
Species. Harper and Row, New York.
Machlup, Fritz (1962). Te Production and Distribution of Knowledge in the United
States. Princeton University Press, Princeton.
Mackie, Euan W. (1961). New Light on the End of Classic Maya Culture at Benque
Viejo, British Honduras. American Antiquity 27: 216-24.
MacMullen, Ramsey (1976). Roman Governments Response to Crisis, A.D. 235-33.
Yale University Press, New Haven i London.
Magnusson, Magnus (1980). Vikings! Dutton, New York.
Mansfeld, Edwin (1968). Te Economics of Technological Change. Norton, New York.
(1971). Technological Change. Norton, New York.
Mansfeld, Harvey C., Jr. (1979). Machiavellis New Modes and Orders: a Study of the
`Discourses on Livy. Cornell University Press, Ithaca i London.
Marcus, Joyce (1976). Emblem and State in the Classic Maya Lowlands: an Epigraphic
Approach to Territorial Organization. Dumbarton Oaks Research Library and
Collection, Washington, D.C.
(1983). Lowland Maya Archaeology at the Crossroads. American Antiquity 48:
454-88.
Marinatos, S. (1939). Te Volcanic Destruction of Minoan Crete. Antiquity 13: 425-39.
Marshall, Michael P., John R. Stein, Richard W. Loose, i Judith E. Novotny (1979).
Anasazi Communities of the San Juan Basin. Public Service Company of New
Mexico i New Mexico Historic Preservation Bureau, Albuquerque i Santa Fe.
Martin, M. Kay (1969). South American Foragers: a Case Study of Cultural Devolu-
tion. American Anthropologist 71: 243-60.
Martin, Paul S. i Fred Plog (1973). Te Archaeology of Arizona: a Prehistory of the
Southwest Region. Doubleday/Natural History Press, New York.
Martin, P. S., G. I. Quimby, i D. Collier (1947). Indians Before Columbus. University of
Matheny, Ray T. (1976). Maya Lowland Hydraulic Systems. Science 193: 639-46.
(1978). Northern Maya Lowland Water-Control Systems. U Pre-Hispanic Maya Ag-
riculture, ur. Peter D. Harrison i B. L. Turner II, str. 185-210. University of New
J48
(1982). Ancient Lowland and Highland Maya Water and Soil Conservation Strate-
gies. U Maya Subsistence: Studies in Memory of Dennis E. Puleston, ur. Kent V.
Flannery, str. 157-78. Academic Press, New York.
Mathewson, Kent (1977). Maya Urban Genesis Reconsidered: Trade and Intensive Ag-
riculture as Primary Factors. Journal of Historical Geography 3: 203-15.
Mathien, Frances Joan (1984). Social and Economic Implications of Jewelry Items of
the Chaco Anasazi. In Recent Research on Chaco Prehistory, ur. W. James Judge
i John D. Schelberg, str. 173-86. Reports of the Chaco Center 8. U.S. Department
of the Interior, National Park Service, Division of Cultural Research, Albuquer-
que.
Mattingly, Harold (1960). Roman Coins (drugo izdanje). Quadrangle, Chicago.
Matz, F. (1973a). Te Maturity of Minoan Civilization. U Te Cambridge Ancient His-
(1973b). Te Zenith of Minoan Civilization. U Te Cambridge Ancient History
II(1) (tree izdanje), ur. I. E. S. Edwards, C. J. Gadd, N. G. L. Hammond, i E.
Mazzarino, Santo (1966). Te End of the Ancient World (engl. prev. George Holmes).
Faber and Faber, London.
McCain, Garvin i Edwin M. Segal (1973). Te Game of Science (drugo izdanje).
Brooks/Cole, Monterey.
McGuire, Randall H. (1982). Problems in Culture History. U Hohokam and Patayan:
Prehistory of Southwestern Arizona, ur. Randall H. McGuire i Michael B. Schifer,
str. 153-222. Academic Press, New York.
(1983). Breaking Down Cultural Complexity: Inequality and Heterogeneity. U
Advances in Archaeological Method and Teory, sv. 6, ur. Michael B. Schifer, str.
91-142. Academic Press, New York.
McNeill, William H. (1976). Plagues and Peoples. Anchor/Doubleday, Garden City.
Meadows, Donella H., Dennis L. Meadows, Jorgen Randers, i William W. Behrens III
(1972). Te Limits to Growth. Universe Books, New York.
Meggers, Betty J. (1954). Environmental Limitation on the Development of Culture.
American Anthropologist 56: 801-24.
Melikishvili, G. A. (1976-7). Te Character of the Socioeconomic Structure in the An-
cient East. Soviet Anthropology and Archeology 15(2-3): 29-49.
Melko, Matthew (1969). Te Nature of Civilizations. Porter Sargent, Boston.
Mensch, Gerhard (1979). Stalemate in Technology: Innovations Overcome the Depres-
sion. Ballinger, Cambridge.
Miller, Daniel (1985). Ideology and the Harappan Civilization. Yournal of Anthropo-
logical Archaeology 4:34-71.
Millon, Rene (1981). Teotihuacan: City, State, and Civilization. U Supplement to the
Handbook of Middle American Indians, sv. I: Archaeology, ur. Jeremy A. Sablof,
str. 198-243. University of Texas Press, Austin.
J4P
Mills, Elliot (1905). Te Decline and Fall of the British Empire. Alden and Co., Bocardo
Press, i Simkin, Marshall, Hamilton, Kent and Co., Oxford i London.
Milner, George R. (1986). Mississippian Period Population Density in a Segment of
the Central Mississippi River Valley. American Antiquity 51: 227-38.
Minnis, Paul E. (1985). Social Adaptation to Food Stress: a Prehistoric Southwestern
Example. University of Chicago Press, Chicago i London.
Mishan, Ezra J. (1977). Te Economic Growth Debate. George Allen and Unwin,
London. Mohring, Herbert (1965). Urban Highway Investments. U Measuring
Benefts of Government Investments, ur. Robert Dorfman, str. 231-91. Brookings
Institution, Washington, D.C.
Molloy, John P. i William L. Rathje (1974). Sexploitation among the Late Classic Maya.
U Mesoamerican Archaeology: New Approaches, ur. Norman Hammond, str. 431-
44. Duckworth, London.
Montagu, M. F. Ashley (ur.) (1956). Toynbee and History. Porter Sargent, Boston.
Montesquieu, Charles Louis (1968). Considerations on the Causes of the Greatness of
the Romans and Teir Decline (engl. prev. David Lowenthal). Cornell University
Press, Ithaca.
Moore, James A. (1981). Te Efects of Information Networks in Hunter-Gatherer
Societies. U Hunter-Gatherer Foraging Strategies: Ethnographic and Archeological
Analyses, ur. Bruce Winterhalder i Eric Alden Smith, str. 194-217. University of
Morley, Sylvanus G. (1956). Te Ancient Maya (tree izdanje). Stanford University
Press, Stanford.
Moseley, Michael E. (1983). Te Good Old Days were Better: Agrarian Collapse and
Tectonics. American Anthropologist 85: 773-99.
Mylonas, George E. (1966). Mycenae and the Mycenaean Age. Princeton University
Press, Princeton.
Needham, Joseph (1965). Science and Civilisation in China, sv. 1: Introductory Orien-
tation. Cambridge University Press, Cambridge.
Nehru, Jawaharlal (1959). Te Discovery of India. Doubleday, New York.
Neitzel, Jill E. (1984). Te Organization of the Hohokam Regional System. American
Archaeology 4: 207-16.
Netting, Robert M. (1972). Sacred Power and Centralization: Aspects of Political Ad-
aptation in Africa. U Population Growth: Anthropological Implications, ur. Brian
Spooner, str. 219-44. Massachusetts Institute of Technology Press, Cambridge.
(1977). Maya Subsistence: Mythologies, Analogies, Possibilities. U Te Origins
of Maya Civilization, ur. Richard E. W. Adams, str. 299-333. University of New
Nials, Fred L. (1983). Physical Characteristics of Chacoan Roads. U Chacoan Roads
Project, Phase 1: a Reappraisal of Prehistoric Roads in the San juan Basin, ur.
Chris Kincaid, str. 6-1 to 6-51. USDI Bureau of Land Management, New Mexico
State Ofce and Albuquerque District Ofce, Santa Fe i Albuquerque.
J50
Nordhaus, William D. (1969). Invention, Growth, and Welfare: a Teoretical Treatment
of Technological Change. Massachusetts Institute of Technology Press, Cam-
bridge.
North, Douglass C. i Robert Paul Tomas (1973). Te Rise of the Western World: a
New Economic History. Cambridge University Press, Cambridge.
Oates, Joan (1979). Babylon. Tames and Hudson, London.
OConnor, David (1974). Political Systems and Archaeological Data in Egypt: 2600-
1780 B.C. World Archaeology 6: 15-38.
OLaughlin, Bridget (1975). Marxist Approaches in Anthropology. Annual Review of
Anthropology 4: 341-70.
Olson, Mancur (1982). Te Rise and Decline of Nations. Yale University Press, New
Haven.
Ormsby-Gore, David (1966). Must the West Decline? Columbia University Press, New
York.
Pakes, Ariel i Zvi Griliches (1984). Patents and R & D at the Firm Level: a First Look.
U R & D, Patents, and Productivity, ur. Zvi Griliches, str. 55-72. University of
Chicago Press, Chicago i London.
Parkinson, C. Northcote (1957). Parkinsons Law, and Other Studies in Administration.
Houghton Mifin, Boston.
(1960). Te Law and the Profts. John Murray, London. (1963). East and West.
Mentor, New York.
(1971). Te Law of Delay. Houghton Mifin, Boston.
Parsons, Jefrey R. (1968). Teotihuacan, Mexico, and Its Impact on Regional Demog-
raphy. Science 162: 872-7.
Pearson, Michael Parker (1984). Economic and Ideological Change: Cyclic Growth in
the Pre-State Societies of Jutland. U Ideology, Power and Prehistory, ur. Daniel
Miller i Christopher Tilley, str. 69-92. Cambridge University Press, Cambridge.
Pendergast, David M. (1985). Lamanai, Belize: an Updated View. U Te Lowland
Maya Postclassic, ur. Arlen F. Chase i Prudence M. Rice, str. 91-103. University
of Texas Press, Austin.
(1986). Stability through Change: Lamanai, Belize, from the Ninth to the Seven-
teenth Century. U Late Lowland Maya Civilization: Classic to Postclassic, ur.
Jeremy A. Sablof i E. Wyllys Andrews V, str. 223-49. University of New Mexico
Press, Albuquerque.
Perlman, David (1984). Faraway Star Tat May Rain Death on Earth. San Francisco
Chronicle, February 26.
Perrow, Charles (1984). Normal Accidents: Living With High-Risk Technologies. Basic
Books, New York.
Petrie, Sir William Matthew Flinders (1911). Te Revolutions of Civilisation. Harper,
London i New York.
Pfeifer, John E. (1974). Americas First City. Horizon 16(2): 58-63. (1975). Te Life
and Death of a Great City. Horizon 17(1): 82-95.
J5I
(1977). Te Emergence of Society: a Prehistory of the Establishment. McGraw-Hill,
New York.
Phillips, David A. (1979). Te Growth and Decline of States in Mesoamerica. Journal
of the Steward Anthropological Society 10: 137-59.
Piganiol, Andre (1962). Te Causes of the Ruin of the Roman Empire. U Decline and
Fall of the Roman Empire: Why Did It Collapse?, ur. D. Kagen, str. 86-91. Heath,
Boston.
Piggott, Stuart (1950). Prehistoric India to 1000 B.C. Penguin, Harmondsworth.
Plato (1926). Laws (engl. prev. R. G. Bury). William Heinemann i Harvard University
Press, London i Cambridge. usp. Platon (1974). Zakoni, prev. Veljko Gortan,
Naprijed, Zagreb.
(1929). Timaeus, Critias, Cleitophon, Menexenus, Epistles (engl. prev. R. G. Bury).
Harvard University Press i William Heinemann, Cambridge i London.
(1955). Te Republic (engl. prev. H. D. P. Lee). Penguin, Baltimore. usp. Platon
(2004). Drava, prev. Martin Kuzmi. Naklada Juri, Zagreb.
Plog, Fred (1983). Political and Economic Alliances on the Colorado Plateaus, A.D.
400-1450. U Advances in World Archaeology, sv. 2, ur. Fred Wendorf i Angela
Close, str. 289-330. Academic Press, New York.
Polybius (1979). Te Rise of the Roman Empire (engl. prev. Ian Scott-Kilvert of Te
Histories). Penguin, Harmondsworth.
Pomerance, Leon (1970). Te Final Collapse of Santorini (Tera): 1400 or 1200 B.C.?
Studies in Mediterranean Archaeology XXVI. Paul Astr6ms F6rlag, G6teborg.
Possehl, Gregory L. (1982). Te Harappan Civilization: a Contemporary Perspective.
U Harappan Civilization: a Contemporary Perspective, ur. Gregory Possehl, str.
15-28. Oxford and IBH Publishing Co., New Delhi.
Powers, Robert P. (1984). Regional Interaction in the San Juan Basin: the Chacoan
Outlier System. U Recent Research on Chaco Prehistory, ur. W. James Judge i
John D. Schelberg, str. 23-36. Reports of the Chaco Center 8. U.S. Department of
the Interior, National Park Service, Division of Cultural Research, Albuquerque.
Powers, Robert P., William B. Gillespie, i Stephen H. Lekson (1983). Te Outlier Sur-
vey: a Regional View of Settlement in the San Juan Basin. Reports of the Chaco
Center 3. USDI National Park Service, Division of Cultural Research, Albuquer-
que.
Price, Barbara (1977). Shifs of Production and Organization: a Cluster Interaction
Model. Current Anthropology 18: 209-34.
Price, Derek de Solla (1963). Little Science, Big Science. Columbia University Press,
New York. Proskouriakof, Tatiana (1960). Historical Implications of a Pattern of
Dates at Piedras Negras, Guatemala. American Antiquity 25: 454-75.
(1963). Historical Data in the Inscriptions of Yaxchilan, Part I. Estudios de Cultura
Maya 3: 149-66.
(1964). Historical Data in the Inscriptions of Yaxchilan, Part II. Estudios de Cultura
Maya 4: 177-201.
J52
Puleston, Dennis E. (1974). Intersite Areas in the Vicinity of Tikal and Uaxactun. U
Mesoamerican Archaeology: New Approaches, ur. Norman Hammond, str. 303-
11. Duckworth, London.
(1977). Te Art and Archaeology of Hydraulic Agriculture in the Maya Lowlands.
U Social Process in Maya Prehistory: Studies in Honour of Sir Eric Tompson, ur.
Norman Hammond, str. 449-67. Academic Press, London.
(1978). Terracing, Raised Fields, and Tree Cropping in the Maya Lowlands: a New
Perspective on the Geography of Power. U Pre-Hispanic Maya Agriculture, ur.
Peter D. Harrison i B. L. Turner II, str. 225-45. University of New Mexico Press,
Albuquerque.
(1979). An Epistemological Pathology and the Collapse, or Why the Maya Kept the
Short Count. U Maya Archaeology and Ethnohistory, ur. Norman Hammond i
Gordon R. Willey, str. 63-71. University of Texas Press, Austin.
Raikes, R. L. (1964). Te End of the Ancient Cities of the Indus. American Anthropolo-
gist 66: 284-99.
Rands, Robert L. (1973). Te Classic Maya Collapse: Usumacinta Zone and the
Northwestem Periphery. U Te Classic Maya Collapse, ur. T. Patrick Culbert, str.
Rappaport, Roy A. (1977). Maladaptation in Social Systems. U Te Evolution of Social
Systems, ur. J. Friedman i M. J. Rowlands, str. 49-71. Duckworth, London.
Rathje, William L. (1970). Socio-Political Implications of Lowland Maya Burials:
Methodology and Tentative Hypotheses. World Archaeology 1: 359-74.
(1971). Te Origin and Development of Lowland Classic Maya Civilization. Amer-
ican Antiquity 36: 275-85.
(1973). Classic Maya Development and Denouement: a Research Design. U Te
Classic Maya Collapse, ur. T. Patrick Culbert, str. 405-54. University of New
Reed, Erik K. (1944). Te Abandonment of the San Juan Basin. El Palacio 51: 61-74.
Reina, Ruben E. (1967). Milpas and Milperos: Implications for Prehistoric Times.
Renfrew, Colin (1972). Te Emergence of Civilisation: the Cyclades and the Aegean in
the Tird Millennium B.C. Methuen, London.
(1979). Systems Collapse as Social Transformation: Catastrophe and Anastrophe
in Early State Societies. U Transformations: Mathematical Approaches to Culture
Change, ur. Colin Renfrew i Kenneth L. Cooke, str. 481-506. Academic Press,
New York.
(1982). Polity and Power: Interaction, Intensifcation and Exploitation. U An Is-
landPolity: the Archaeology of Exploitation on Melos, ur. Colin Renfrew i Mal-
colm Wagstaf, str. 264-90. Cambridge University Press, Cambridge.
Rescher, Nicholas (1978). Scientifc Progress: a Philosophical Essay on the Economics of
Research in Natural Science. University of Pittsburgh Press, Pittsburgh.
(1980). Unpopular Essays on Technological Progress. University of Pittsburgh Press,
J5J
Pittsburgh.
Rice, Don S. (1976). Middle Preclassic Maya Settlement in the Central Maya Low-
lands. Journal ofFieldArchaeology 3: 425-45.
(1978). Population Growth and Subsistence Alternatives in a Tropical Lacustrine
Environment. U Pre-Hispanic Maya Agriculture, ur. Peter D. Harrison i B. L.
Turner II, str. 63-115. University of New Mexico Press, Albuquerque.
(1986). Te Peten Postclassic: a Settlement Perspective. U Late Lowland Maya Civi-
lization: Classic to Postclassic, ur. Jeremy A. Sablof i E. Wyllys Andrews V, str.
Rice, Don S. i Dennis E. Puleston (1981). Ancient Maya Settlement Patterns in the Pe-
ten, Guatemala. U Lowland Maya Settlement Patterns, ur. Wendy Ashmore, str.
Rice, Prudence M. (1986). Te Peten Postclassic: Perspectives from the Central Pe-
ten Lakes. U Late Lowland Maya Civilization: Classic to Postclassic, ur. Jeremy
A. Sablof i E. Wyllys Andrews V, str. 251-99. University of New Mexico Press,
Albuquerque.
Rice, Prudence M. i Don S. Rice (1985). Topoxte, Macanche, and the Central Peten
Postclassic. U Te Lowland Maya Postclassic, ur. Arlen F. Chase i Prudence M.
Rice, str. 166-83. University of Texas Press, Austin.
Rifin, Jeremy with Ted Howard (1980). Entropy. Viking Press, New York.
Ross, Ronald (1907). Introduction. U Malaria: a Neglected Factor in the History of
Greece and Rome, by W. H. S. Jones, str. 1-14. Macmillan and Bowes, Cambridge.
Rostovtzef, M. (1926). Te Social and Economic History of the Roman Empire. Oxford
University Press, Oxford.
Rostow, W. W. (1960). Te Stages ofEconomic Growth. Cambridge University Press,
Cambridge.
(1980). Why the Poor Get Richer and the Rich Slow Down. University of Texas
Press, Austin.
Rostow, W. W. with Frederick E. Fordyce (1978). Growth Rates at Diferent Levels of
Income and Stage of Growth: Refections on Why the Poor Get Richer and the
Rich Slow Down. Research in Economic History 3: 47-86.
Russell, J. C. (1958). Late Ancient and Medieval Population. Transactions of the Amer-
ican Philosophical Society 48(3).
Sablof, Jeremy A. (1971). Te Collapse of Classic Maya Civilization. U Patient Earth,
ur. J. Harte i R. Socolow, str. 16-27. Holt, Rinehart and Winston, New York.
(1973a). Major Temes in the Past Hypotheses of the Maya Collapse. U Te Clas-
sic Maya Collapse, ur. T. Patrick Culbert., str. 35-40. University of New Mexico
Press, Albuquerque.
(1973b). Continuity and Disruption During Terminal Late Classic Times at Seibal:
Ceramic and Other Evidence. U Te Classic Maya Collapse, ur. T. Patrick Cul-
bert. str. 107-31. University of New Mexico Press, Albuquerque.
(1986). Interaction Among Classic Maya Polities: a Preliminary Examination. U
J54
Peer Polity Interaction and Socio-Political Change, ur. Colin Renfrew i John F.
Cherry, str. 109-16. Cambridge University Press, Cambridge.
Sablof, Jeremy A. i Gordon R. Willey (1967). Te Collapse of Maya Civiliza-
tion in the Southern Lowlands: a Consideration of History and Process.
Southwestern,ournal of Anthropology 23: 311-36.
Sahlins, Marshall D. (1958). Social Stratifcation in Polynesia. University of Washing-
ton Press, Seattle.
(1963). Poor Man, Rich Man, Big Man, Chief: Political Types in Melanesia and
Polynesia. Comparative Studies in Society and History 5: 285-303.
(1968). Tribesmen. Prentice-Hall, Englewood Clifs.
(1971). Te Intensity of Domestic Production in Primitive Societies: Social Infec-
tions of the Chayanov Slope. In Studies in Economic Anthropology, ur. George
Dalton, str. 30-51. American Anthropological Association Anthropological Papers
7.
Salmon, Edward T. (1970). Te Roman Army and the Disintegration of the Roman
Empire. U Te Fall of Rome: Can It Be Explained? (drugo izdanje), ur. Mortimer
Chambers, str. 37-46. Holt, Rinehart and Winston, New York.
Sanders, William T. (1962). Cultural Ecology of the Maya Lowlands, Part I. Estudios
de Cultura Maya 2: 79-121.
(1963). Cultural Ecology of the Maya Lowlands, Part II. Estudios de Cultura Maya
3: 203-41. (1973). Te Cultural Ecology of the Lowland Maya: a Reevaluation. U
Te Classic Maya Collapse, ur. T. Patrick Culbert. str. 325-65. University of New
(1977). Environmental Heterogeneity and the Evolution of Lowland Maya Civiliza-
tion. U Te Origins of Maya Civilization, ur. Richard E. W. Adams, str. 287-97.
(1981a). Classic Maya Settlement Patterns and Ethnographic Analogy. U Lowland
Maya Settlement Patterns, ur. Wendy Ashmore, str. 351-69. University of New
(1981b). Ecological Adaptation in the Basin of Mexico: 23,000 B.C. to the Present.
U Supplement to the Handbook of Middle American Indians, sv. I: Archaeology,
ur. Jeremy A. Sablof, str. 147-97. University of Texas Press, Austin.
Sanders, William T., Jefrey R. Parsons, i Robert S. Santley (1979). Te Basin of Mex-
ico: Ecological Processes in the Evolution of a Civilization. Academic Press, New
York.
Sanders, William T. i Barbara J. Price (1968). Mesoamerica: the Evolution of a Civiliza-
tion. Random House, New York.
Sanders, William T. i David Webster (1978). Unilinealism, Multilinealism, and the
Evolution of Complex Societies. U Social Archeology: Beyond Subsistence and
Dating, ur. Charles L. Redman, Mary Jane Berman, Edward V. Curtin, William
T. Langhorne, Jr., Nina M. Versaggi, i Jefrey C. Wanser, str. 249-302. Academic
Press, New York.
J55
Sato, Ryuzo i Gilbert S. Suzawa (1983). Research and Productivity: Endogenous Techni-
cal Change. Auburn House, Boston.
Saul, Frank P. (1972). Te Human Skeletal Remains of Altar de Sacrifcios: an Osteobi-
ographic Analysis. Papers of the Peabody Museum of Archaeology and Ethnology,
Harvard University 63 (2).
(1973). Disease in the Maya Area: the Pre-Columbian Evidence. U Te Classic
Maya Collapse, ur. T. Patrick Culbert., str. 301-24. University of New Mexico
Press, Albuquerque.
Scarborough, Vernon L. (1983). A Preclassic Maya Water System. American Antiquity
48: 720-44.
Schelberg, John D. (1982). Economic and Social Development as an Adaptation to a
Marginal Environment in Chaco Canyon, New Mexico. Ph.D. dissertation, North-
western University. University Microflms, Ann Arbor.
(1984). Analogy, Complexity, and Regionally-Based Perspectives. In Recent Re-
search on Chaco Prehistory, ur. W. James Judge i John D. Schelberg, str. 5-21.
Reports of the Chaco Center 8. U.S. Department of the Interior, National Park
Service, Division of Cultural Research, Albuquerque.
Scherer, Frederic M. (1984). Innovation and Growth: Schumpeterian Perspectives. Mas-
sachusetts Institute of Technology Press, Cambridge i London.
Schmookler, Jacob (1962). Economic Sources of Inventive Activity. Telournal of Eco-
nomic History 22: 1-20.
(1966). Invention and Economic Growth. Harvard University Press, Cambridge.
Schwartz, Eugene S. (1971). Overkill: the Decline of Technology in Modern Civili-
zation. Quadrangle, New York.
Schweitzer, Albert (1923). Te Philosophy of Civilization, Part I: the Decay and the Res-
toration of Civilizations (engl. prev. C. T. Campion). Black, London.
Segraves, B. Abbott (1974). Ecological Generalization and Structural Transformation
of Sociocultural Systems. American Anthropologist 76: 530-52.
Service, Elman R. (1960). Te Law of Evolutionary Potential. U Evolution and Culture,
ur. Marshall D. Sahlins i Elman R. Service, str. 93-122. University of Michigan
Press, Ann Arbor.
(1962). Primitive Social Organization, an Evolutionary Perspective. Random House,
New York.
(1975). Origins of the State and Civilization: the Process of Cultural Evolution. Nor-
ton, New York.
(1978). Classical and Modern Teories of the Origins of Government. U Origins
of the State: the Anthropology of Political Evolution, ur. Ronald Cohen i Elman R.
Service, str. 21-34. Institute for the Study of Human Issues, Philadelphia.
Sharer, Robert J. (1977). Te Maya Collapse Revisited: Internal and External Perspec-
tives. U Social Process in Maya Prehistory: Studies in Honour of Sir Eric Tomp-
son, ur. Norman Hammond, str. 531-52. Academic Press, London.
(1982). Did the Maya Collapse? A New World Perspective on the Demise of the
J5
Harappan Civilization. U Harappan Civilization: a Contemporary Perspective, ur.
Gregory Possehl, str. 367-83. Oxford and IBH Publishing Co., New Delhi.
(1985). Terminal Events in the Southeastern Lowlands: a View from Quirigua. U
Te
Lowland Maya Postclassic, ur. Arlen F. Chase i Prudence M. Rice, str. 245-53. Univer-
sity of Texas Press, Austin.
Shils, Edward A. (1975). Center and Periphery: Essays in Macrosociology. University of
Shimkin, Demitri B. (1973). Models for the Downfall: Some Ecological and Culture-
Historical Considerations. U Te Classic Maya Collapse, ur. T. Patrick Culbert,
str. 269-99. University of New Mexico Press, Albuquerque.
Shockley, William (1972). Dysgenics, Geneticity, Raceology: a Challenge to the Intel-
lectual Responsibility of Educators. Phi Delta Kappan 53: 297-307.
Sidrys, Raymond i Rainer Berger (1979). Lowland Maya Radiocarbon Dates and the
Classic Maya Collapse. Nature 277: 269-74.
Siemens, Alfred H. (1978). Karst and the Pre-Hispanic Maya in the Southern Low-
lands. U Pre-Hispanic Maya Agriculture, ur. Peter D. Harrison i B. L. Turner II,
(1982). Prehispanic Agricultural Use of the Wetlands of Northern Belize. U Maya
Subsistence: Studies in Memory of Dennis E. Puleston, ur. Kent V. Flannery, str.
205-25. Academic Press, New York.
Siemens, Alfred E. i Dennis E. Puleston (1972). Ridged Fields and Associated Features
in Southern Campeche: New Perspectives on the Lowland Maya. American An-
tiquity 37: 228-39.
Simkhovitch, Vladimir G. (1916). Romes Fall Reconsidered. Political Science Quar-
terly 31: 201-43.
Simon, H. (1965). Te Architecture of Complexity. General Systems 10: 63-76.
Skalnik, Peter (1978). Te Early State as a Process. U Te Early State, ur. Henri J. M.
Claessen i Peter Skalnik, str. 597-618. Mouton, Den Haag.
Smith, William Stevenson (1971). Te Old Kingdom in Egypt and the Beginning of
the First Intermediate Period. U Te Cambridge Ancient History I(2) (tree iz-
danje), ur. I. E. S. Edwards, C. J. Gadd, i N. G. L. Hammond, str. 145-207. Cam-
bridge University Press, Cambridge.
Snodgrass, Anthony M. (1971). Te Dark Age of Greece. Edinburgh University Press,
Edinburgh.
Sorokin, Pitirim A. (1950). Social Philosophies of an Age of Crisis. Beacon Press, Bos-
ton. (1957). Social and Cultural Dynamics. Porter Sargent, Boston.
Soustelle, Jacques (1984). Te 01mecs: the Oldest Civilization in Mexico (engl. prev.
Helen R. Lane). Doubleday, Garden City.
Spengler, Oswald (1962). Te Decline of the West (engl. prev. Charles Francis Atkin-
son). Modern Library, New York.
Spinden, Herbert J. (1928). Te Ancient Civilizations of Mexico and Central America.
J57
American Museum of Natural History, Handbook Series 3.
Ste. Croix, G. E. M. de (1981). Te Class Struggle in the Ancient Greek World. Duck-
worth, London.
Stephens, John Lloyd (1850). Incidents of Travel in Central America, Chiapas, and Yu-
catan. Harper and Brothers, New York.
Steward, Julian H. (1955). Teory of Culture Change. University of Illinois Press, Ur-
bana. Stone, Lawrence (1956). Historical Consequences and Happy Families. U
Toynbee and History, ur. M. F. Ashley Montagu, str. 111-14. Porter Sargent, Bos-
ton.
Struever, Stuart (1964). Te Hopewell Interaction Sphere in Riverine-Western Great
Lakes Culture History. In Hopewellian Studies, ur. Joseph R. Caldwell i Robert
L. Hall, str. 85-106. Illinois State Museum Scientifc Papers 12.
Struever, Stuart i Gail L. Houart (1972). An Analysis of the Hopewell Interaction
Sphere. In Social Exchange and Interaction, ur. Edwin N. Wilmsen, str. 47-79.
Museum of Anthropology, University of Michigan, Anthropological Papers 46.
Struve, V. V. (1969). Te Problem of the Genesis, Development, and Disintegration
of the Slave Societies in the Ancient Orient. U Ancient Mesopotamia: Socio-Eco-
nomic History, ur. I. M. Diakonof, str. 17-69. Nauka, Moscow.
Stuart, David E. i Rory P. Gauthier (1981). Prehistoric New Mexico: Background for
Survey. New Mexico Historic Preservation Bureau, Santa Fe.
Stubbings, Frank H. (1975a). Te Expansion of the Mycenaean Civilization. U Te
Cambridge Ancient History II(2) (tree izdanje), ur. I. E. S. Edwards, C. J. Gadd,
N. G. L. Hammond, i E. Sollberger, str. 165-87. Cambridge University Press,
Cambridge.
(1975b).Te Recession of Mycenaean Civilization. U Te Cambridge Ancient His-
Suttles, Wayne (1960). Afnal Ties, Subsistence, and Prestige Among the Coast Salish.
Taagepera, Rain (1968). Growth Curves of Empires. General Systems 13: 171-75.
Tainter, Joseph A. (1977). Modeling Change in Prehistoric Social Systems. U
For Teory Building in Archaeology, ur. Lewis R. Binford, str. 327-51. Academic
Press, New York.
(1978). Mortuary Practices and the Study of Prehistoric Social Systems. U Advanc-
es in Archaeological Method and Teory, sv. I, ur. Michael B. Schifer, str. 105-41.
Academic Press, New York.
(1980). Behavior and Status in a Middle Woodland Mortuary Population from the
Illinois Valley. American Antiquity 45: 308-13.
(1983). Woodland Social Change in the Central Midwest: a Review and Evaluation
of Interpretive Trends. North American Archaeologist 4: 141-61.
Tainter, Joseph A. i David `A Gillio (1980). Cultural Resources Overview, Mt. Tay-
lorArea, New Mexico. USDA Forest Service, Southwestern Regional Ofce and
J58
USDI Bureau of Land Management, New Mexico State Ofce, Albuquerque i
Santa Fe.
Taylour, William (1964). Te Mycenaeans. Praeger, New York.
Tapar, B. K. (1982). Te Harappan Civilization: Some Refections On Its Environ-
ment and Resources and Teir Exploitation. U Harappan Civilization: a Con-
temporary Perspective, ur. Gregory Possehl, str. 3-13. Oxford and IBH Publishing
Co., New Delhi.
Tapar, Romila (1966). A History of India, sv. 1. Penguin, Harmondsworth.
Tomas, Prentice M., Jr. (1981). Prehistoric Maya Settlement Patterns at Becan,
Campeche, Mexico. Middle American Research Institute Publication 45.
Tompson, J. Eric S. (1966). Te Rise and Fall of Maya Civilization (drugo izdanje).
University of Oklahoma Press, Norman.
Tompson, Kenneth W. (1956). Toynbees Approach to History Reviewed. U Toynbee
and History, ur. M. F. Ashley Montagu, str. 200-20. Porter Sargent, Boston.
Toll, H. Wolcott (1984). Trends in Ceramic Import and Distribution in Chaco Can-
yon. In Recent Research on Chaco Prehistory, ur. W. James Judge i John D.
Schelberg, str. 115-35. Reports of the Chaco Center 8. U.S. Department of the
Interior, National Park Service, Division of Cultural Research, Albuquerque.
Toll, Mollie S. (1984). Taxonomic Diversity in Flotation and Macrobotanical Assem-
blages from Chaco Canyon. In Recent Research on Chaco Prehistory, ur. W.
James Judge i John D. Schelberg, str. 241-9. Reports of the Chaco Center 8. U.S.
Department of the Interior, National Park Service, Division of Cultural Re-
search, Albuquerque.
Tourtellot, Gair i Jeremy A. Sablof (1972). Exchange Systems Among the Ancient
Maya. American Antiquity 37: 126-35.
Toutain, Jules (1968). Te Economic Life of the Ancient World. Barnes and Noble, New
York.
Towner, R. H. (1923). Te Philosophy of Civilization (dva sveska). G. P. Putnams Sons,
New York i London.
Toynbee, Arnold J. (1962). A Study of History (dvanaest svezaka). Oxford University
Press, Oxford.
(1965). Hannibals Legacy (dva sveska). Oxford University Press, Oxford. Trevor-
Roper, Hugh (1956). Testing the Toynbee System. U Toynbee and History, ur. M.
F. Ashley Montagu, str. 122-4. Porter Sargent, Boston.
Tuchman, Barbara (1984). Te March of Folly. Alfred A. Knopf, New York.
Tulchinskii, L. I. (1967). Problems in the Proftability of Investments in Public Educa-
tion. Soviet Review (1): 46-54.
Turco, Richard P., Owen B. Toon, Tomas P. Ackerman, James B. Pollack, i Carl Sagan
(1984). Te Climatic Efects of Nuclear War. Scientifc American 251(2): 33-43.
Turnbull, Colin M. (1978). Rethinking the Ik: a Functional Non-Social System. U
Extinction and Survival in Human Populations, ur. Charles D. Laughlin, Jr., i Ivan
A. Brady, str. 49-75. Columbia University Press, New York.
J5P
Turner, B. L. II (1974). Prehistoric Intensive Agriculture in the Mayan Lowlands. Sci-
ence 185: 118-24.
(1978). Ancient Agricultural Land Use in the Central Maya Lowlands. U Pre-His-
(1979). Prehispanic Terracing in the Central Maya Lowlands: Problems of Agricultur-
al Intensifcation. U Maya Archaeology and Ethnohistory, ur. Norman Hammond
i Gordon R. Willey, str. 103-15. University of Texas Press, Austin.
Turner, B. L. II i Peter D. Harrison (1978). Implications from Agriculture for Maya
Prehistory. U Pre-Hispanic Maya Agriculture, ur. Peter D. Harrison i B. L. Turner
II, str. 337-73. University of New Mexico Press, Albuquerque.
Tyumenev, A. I. (1969). Te State Economy of Ancient Sumer. U Ancient Mesopota-
mia: Socio-Economic History, ur. I. M. Diakonof, str. 70-87. Nauka, Moscow.
Upham, Steadman (1982). Polities and Power: an Economic and Political History of the
Western Pueblo. Academic Press, New York.
(1984). Adaptive Diversity and Southwestern Abandonments. Journal of Anthropo-
logical Research 40: 235-56.
U. S. Bureau of the Census (1983). Statistical Abstract of the United States: 194 (104.
izdanje). U.S. Government Printing Ofce, Washington, D.C.
Valry, Paul (1962). History and Politics (engl. prev. Denise Folliot i Jackson Mathews).
Bollingen, New York.
Vayda, Andrew P. (1961a). Expansion and Warfare among Swidden Agriculturalists.
(1961b). A Re-examination of Northwest Coast Economic Systems. Transactions of
the New York Academy of Sciences 11, 23: 618-24.
(1967). Pomo Trade Feasts. U Tribal and Peasant Economies, ur. George Dalton, str.
494-500. Natural History Press, Garden City.
Vermeule, Emily T. (1964). Greece in the Bronze Age. University of Chicago Press, Chi-
cago. Vickery, Kent (1970). Evidence Supporting the Teory of Climatic Change
and the Decline of Hopewell. Wisconsin Archaeologist 51: 57-76.
Vita-Finzi, Claudio (1969). Te Mediterranean Valleys. Cambridge University Press,
Cambridge.
Vives, Jaime Viceas (1970). Te Decline of Spain in the Seventeenth Century. U Te
Economic Decline of Empires, ur. Carlo M. Cipolla, str. 121-67. Methuen, Lon-
don.
Vivian, R. Gwinn (1970). An Inquiry into Prehistoric Social Organization in Chaco
Canyon, New Mexico. U Reconstructing Prehistoric Pueblo Societies, ur. William
Longacre, str. 59-83. University of New Mexico Press, Albuquerque.
Vivo Escoto, Jorge A. (1964). Weather and Climate of Mexico and Central America.
U Handbook of Middle American Indians, sv. 1: Natural Environment and Early
Cultures, ur. R. C. West, str. 187-215. University of Texas Press, Austin.
Volney, C. F. (1793). Te Ruins; or Meditations on the Revolutions of Empires. Calvin
J0
Blanchard, New York.
Waateringe, W. Groenman van (1983). Te Disastrous Efects of the Roman Occupa-
tion. In Roman and Native in the Low Countries: Spheres of Interaction, ur. Roel
Brandt i Jan Slofstra, str. 147-57. British Archaeological Reports International
Series 184.
Wades, Bernard (1972). Plow and Population in Temperate Europe. U Population
Growth: Anthropological Implications, ur. Brian Spooner, str. 154-79. Massachu-
setts Institute of Technology Press, Cambridge.
Waines, David (1977). Te Tird Century Internal Crisis of the Abbasids. Journal of
the Economic and Social History of the Orient 20: 282-306.
Walbank, F. W. (1967). Social Structure and Economy in the Roman Empire. U Te
Decline of Empires, ur. S. N. Eisenstadt, str.75-83. Prentice-Hall, Englewood
Clifs.
(1969). Te Awful Revolution: the Decline of the Roman Empire in the West. Univer-
sity of Toronto Press, Toronto.
(1970). Shrinkage, Crisis, and the Corporative State. U Te Fall of Rome: Can ItBe
Explained? (drugo izdanje), ur. Mortimer Chambers, str. 83-90. Holt, Rinehart
and Winston, New York.
Wallen, C. C. (1956). Fluctuations and Variability in Mexican Rainfall. In Te Future
of Arid Landa, ur. Gilbert F. White, str. 141-55. American Association for the Ad-
vancement of Science Publication 43.
Wason, Margaret Ogilvie (1973). Class Struggles in Ancient Greece. H. Fertig, New
York.
Weaver, Donald E. (1972). A Cultural-Ecological Model for the Classic Hohokam Pe-
riod in the Lower Salt River Valley, Arizona. Te Kiva 38: 43-52.
Weaver, Muriel Porter (1972). Te Aztecs, the Maya, and Teir Predecessors. Seminar
Press, New York.
Webb, Malcolm C. (1965). Te Abolition of the Taboo System in Hawaii. Journal of
the Polynesian Society 74: 21-39.
(1973). Te Peten Maya Decline Viewed in the Perspective of State Formation. U
Te Classic Maya Collapse, ur. T. Patrick Culbert, str. 367-404. University of New
(1975). Te Flag Follows Trade: an Essay on the Necessary Interaction of Military
and Commercial Factors in State Formation. U Ancient Civilization and Trade,
ur. C. C. Lamberg-Karlovsky i Jeremy A. Sablof, str. 155-209. University of New
Weber, Max (1976). Te Agrarian Sociology of Ancient Civilizations (engl. prev. R. I.
Frank). NLB, London.
Webster, David (1975). Warfare and the Evolution of the State: a Reconsideration.
(1976a). Defensive Earthworks at Becan, Campeche, Mexico. Middle American
Research Institute Publication 44.
JI
(I 976b). On Teocracies. American Anthropologist 78: 812-28.
(1977). Warfare and the Evolution of Maya Civilization. U Te Origins of Maya
Civilization, ur. Richard E. W. Adams, str. 335-72. University of New Mexico
Press, Albuquerque.
Wenke, Robert J. (1981). Explaining the Evolution of Cultural Complexity: a Review.
U Advances in Archaeological Method and Teory, sv. 4, ur. Michael B. Schifer,
str. 79-127. Academic Press, New York.
West, Louis C. (1933). Te Economic Collapse of the Roman Empire. Te Classics
journal 28: 96-106.
Westermann, W. L. (1915). Te Economic Basis of the Decline of Ancient Culture.
American Historical Review 20: 723-43.
Wheeler, Sir Robert Eric Mortimer (1966). Civilizations of the Indus Valley and Be-
yond. Tames and Hudson, London.
(1968). Te Indus Civilization (tree izdanje). Cambridge University Press, Cam-
bridge. White, Chris (1974). Lower Colorado River Area Aboriginal Warfare
and Alliance Dynamics. In ANTAP: California Indian Political and Economic
Organization, ur. Lowell John Bean i Tomas F. King, str. 113-35. Ballena Press
Anthropological Papers 2.
White, Leslie A. (1949). Te Science of Culture. Farrar, Straus and Giroux, New York.
(1959). Te Evolution of Culture. McGraw-Hill, New York.
Whittington, Stephen L. (1986). Disease Stress in the Lower Classes of Late Clas-
sic Copan. Paper Presented at the Fify-First Annual Meeting of the Society for
American Archaeology, New Orleans.
Widney, Joseph (1937). Civilizations and their Diseases. Pacifc Publishing Co., Los
Angeles.
Wilken, Gene C. (1971). Food-Producing Systems Available to the Ancient Maya.
Wilkinson, Richard G. (1973). Poverty and Progress: an Ecological Model of Economic
Development. Methuen, London.
Willetts, R. F. (1977). Te Civilization of Ancient Crete. B. T. Batsford, London.
Willey, Gordon R. (1966). An Introduction to American Archaeology, sv. 1: North and
Middle America. Prentice-Hall, Englewood Clifs.
(1971). An Introduction to American Archaeology, sv. 2: South America. Prentice-
Hall, Englewood Clifs.
(1973). Certain Aspects of the Late Classic to Postclassic Periods in the Belize Val-
ley. U Te Classic Maya Collapse, ur. T. Patrick Culbert, str. 93-106. University of
New Mexico Press, Albuquerque.
(1974). Te Classic Maya Hiatus: a `Rehearsal for the Collapse? U Mesoamerican
Archaeology: New Approaches, ur. Norman Hammond, str. 417-30. Duckworth,
London.
(1977a). Te Rise of Classic Maya Civilization: a Pasion Valley Perspective. U Te
Origins of Maya Civilization, ur. Richard E. W. Adams, str. 133-57. University of
J2
New Mexico Press, Albuquerque.
(1977b). Te Rise of Maya Civilization: a Summary View. U Te Origins of Maya
Civilization, ur. Richard E. W. Adams, str. 383-423. University of New Mexico
Press, Albuquerque.
(1978). Pre-Hispanic Maya Agriculture: a Contemporary Summation. U Pre-His-
(1980). Towards an Holistic View of Ancient Maya Civilisation. Man 15: 249-66.
(1981). Maya Lowland Settlement Patterns: a Summary View. U Lowland Maya
Settlement Patterns, ur. Wendy Ashmore, str. 385-415. University of New Mexico
Press, Albuquerque.
(1982). Maya Archeology. Science 215: 260-67.
Willey, Gordon R., William R. Bullard, Jr., John B. Glass, i James C. Giford (1965).
Prehistoric Maya Settlements in the Belize Valley. Papers of the Peabody Museum
of Archaeology and Ethnology 54.
Willey, Gordon R. i Demitri B. Shimkin (1971 a). Te Collapse of Classic Maya Civili-
zation in the Southern Lowlands: a Symposium Summary Statement. Southwest-
ern Journal of Anthropology 27: 1-18.
(1971b). Why did the Pre-Columbian Maya Civilization Collapse? Science 173:
656-8.
(1973). Te Maya Collapse: a Summary View. U Te Classic Maya Collapse, ur. T.
Patrick Culbert, str. 457-501. University of New Mexico Press, Albuquerque.
Wilson, Charles (1969). Economic History and the Historian. Praeger, New York.
Winkless, Nels i Ten Browning (1975). Climate and the Afairs of Men. Harpers Mag-
azine Press, New York.
Wiseman, Frederick W. (1978). Agricultural and Historical Ecology of the Maya Low-
lands. U Pre-Hispanic Maya Agriculture, ur. Peter D. Harrison i B. L. Turner II,
(1983). Subsistence and Complex Societies: the Case of the Maya. U Advances in
Archaeological Method and Teory, sv. 6, ur. Michael B. Schifer, str. 141-89. Aca-
demic Press, New York.
Wittfogel, Karl (1955). Developmental Aspects of Hydraulic Societies. U Irrigation
Civilizations: a Comparative Study, ur. Julian H. Steward, str. 43-57. Pan Ameri-
can Union, Washington, D.C.
(1957). Oriental Despotism: a Comparative Study of Total Power. Yale University
Press, New Haven. usp. (1988) Orijentalna despocija. Usporedno istraivanje
totalne moi. Globus, Zagreb.
Wolf, Eric R. (1969). Peasant Wars of the Twentieth Century. Harper and Row, New
York. Wolfe, Dael (1960). How Much Research for a Dollar? Science 132: 517.
Woodburn, James (1982). Egalitarian Societies. Man 17: 431-51.
Woodward, Ernest L. (1916). Christianity and Nationalism in the Later Roman Empire.
Longmans Green, London.
JJ
Worthington, Nancy L. (1975). National Health Expenditures, 1929-74. Social Security
Bulletin 38(2): 3-20.
Wright, Henry T. (1969). Te Administration of Rural Production in an Early Meso-
potamian Town. Museum of Anthropology, University of Michigan, Anthropologi-
cal Papers 38.
(1977a). Recent Research on the Origin of the State. Annual Review of Anthropol-
ogy 6: 379-97.
(1977b). Toward an Explanation of the Origin of the State. U Explanation of Pre-
historic Change, ur. James N. Hill, str. 215-30. University of New Mexico Press,
Albuquerque.
Yofee, Norman (1977). Te Economic Role of the Crown in the Old Babylonian Pe-
riod. Bibliotheca Mesopotamica 5. Undena, Los Angeles.
(1979). Te Decline and Rise of Mesopotamian Civilization. American Antiquity
44: 5-35.
(1982). Te Collapse of Civilization in Ancient Mesopotamia. Paper presented at
the Collapse of Ancient Civilizations Symposium, School of American Research,
Santa Fe.
Zolotas, Xenophon (1981). Economic Growth and Declining Social Welfare. New York
University Press, New York i London.

Tainter, Joseph A.: Kolaps Složenih Društava

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Tainter, Joseph A.: Kolaps Složenih Društava

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Kol a p s s l o e n i h dr u tava

ljanje najvanijih drutvenih funkcija (Davis 1949: 366368). Cije-

You might also like