GLOBALIZACIJA (Priredio: Anelko Milardovi) KAZALO Uvod Globalizacija, nacionalne drave, regionalizacija, identitet Anelko Milardovi, Aleksandar Vuki,

uro Njavro I. METODOLOKI OKVIR 1.Globalizacija kao problem Ronald Robertson 2. Definicija globalizacije, globalizacija kao povijesna preoblika Martin Albrow II. PROCES GLOBALIZACIJE U EKONOMIJI I POLITICI 1. Dvanaest tema nove ekonnomije Deon Tapscott 2. to initi izmeu svjetskog gospodarstva i individualizacije, gubitka suvereniteta nacionalne drave? Urlich Beck 3. Svjetska drava,globalna drava, demokracija i budunost nacionalne drave Martin Albrow 4. Promjene u Europi i uloga procesa globalizacije Tony Speybey III.GLOBALIZACIJA, KULTURA, IDENTITET 1. Kultura i integracija nacionalnih drutava Nejl J.Smelser 2. Protiv moderniteta:protumodernizam i globalne perspektive Frank J.Lechner 3. Globalni pokreti , kultura u sloenom svijetu i relativizacija identiteta Martin Albrow Pogovor arko Pai

Globalizacija ,nacionalne drave, regionalizacija,identitet Dr.sc. Anelko Milardovi / Dr.sc. uro Njavro / Aleksandar Vuki

1.Globalizacija 1.1.Pojam Odnosi politike i svekolike moi na svretku XX stoljea rezultat su politike povijesti svijeta. Na kraju XX. stoljea omiljena je rije globalizacija. Globalizacija dolazi od global , to,se odnosi na sveukupnost,openitost.Globaln,znai okrugao,zaokruan ,sveukupan,koji se odnosi na na cijeli planet,dakle planetarni svjetski . Otuda globus, kugla ,doim je globalizacija proces stvaranja svjetskog drutva. Sociolog Christopher Chase-Dunn , smatra da se termin , rije globalizacija poela rabiti krajem osamdesetih godina 20. stoljea. ? Urlich Beck pie o osam tipova globaliteta. Prvi tip je gospodarsko zemljopisni, a odnosi se na djelovanje transnacionalnih korporacija, meunarodne trgovine i kolanja financijskog kapitala; drugi je informatiko tehnoloki; trei tip globalizma oituje se u prepoznatljivim u univerzalnim vrijednostima kao to su ljudska prava i demokracija. etvrti se oituje u uspjenoj globalnoj kulturnoj industriji. Peti u policentrinoj svjetskoj politici , u kojoj uz vlade djeluju i transnacionalni akteri; esti je u globalnom svjetskom osiromaenju; sedmi u globalnom razaranju i unitavanje ovjekove okolice; osmi ju transkulturnom konflikt.(Usp.Urlich Beck:Was ist Globalisierung ? Frankfurt ,Suhrkamp,1998.,str.29.) (O globalizaciji i globalizmu vidjeti:Politika misao br.1/1999. ,str. 3 112.) Globalizacija predstavlja svako djelovanje koje prelazi teritorijalne granice. Anton Fereni (Upravljanje promjenama.Pripreme za 21. stoljee,Zagreb,Izvori, 1997.) , globalizaciju je definirao kao proces zbliavanja pojedinaca,drava,regija u integralni sustav ljudske zajednice Zato je globalizacija potrebna? Potrebna je da bi se zajednikim naporom i interakcijom svih ljudi prevladale tekoe kaotine prirode i kaotinog ljudskog drutva.(str.91.) Neki autori ,globalizaciju definiraju kao rast globalne ,transkontinentalne meupovezanosti. Globalizacija je dakle, gospodarsko, socijalno, politiko djelovanje koje prijelazi granice nacionalnih drava. Primjerice trgovina koja se odvija na svjetskom tritu, transnacionalne korporacije, migracije, transport, znanost, ideje ,masovna kultura, zagaivanja, informacijska i komunikacijska tehnologija sve su to aspekti ili pojavni oblici procesa globalizacije. Godine 1996. u lipnju je u Montrealu je odran svjetski kongres sociologa koji se bavio metodologijskim aspektima globalizacije.Christopher Chase-Dunn , Jeff rey Hart, George Modelski , Richard Tardanico i Majid Tehranian posebice su se bavili ovim temeljnim pojmom.Prema Tehranianu globalizacija je proces koji je zapoeo prije 5.000 godina, koji je znaenje i ubrzanje, dobio 1991. raspadom Sovjetskog Saveza.Po njemu su elementi globalizacije transgranini procesi kao to su kapital,rad,managment, vijesti,image, informacije . Institucionalni subjekti procesa globalizacije su transnacionalne korporacije, transnacionalne medijske organizacije( CCN) ,meuvladine i nevladine organizacije,alternativne vladine organizacije.(Podatci s Interneta). Modelski govori o ekonomskoj globalizaciji ; oblikovanju svjetskoga javnog mnijenja ; demokratizaciji (demokracija kao dominatni globalni oblik vladavine) i politikoj globalizaciji. Christopher Chase-Dunn je govorio o pet razliitih dimenzija globalizacije : ekonomska globalizacija , politika globalizacija, ekoloka globalizacija, kulturna i globalizacija komunikacija. Jeffrey Hart sudionik svjetskog sociolokog kongresa u Montrealu 1996. o globalizaciji istaknuo je glavne aspekte koncepta globalizacije: 1. globalna infrastruktura; 2. globalna harmonizacija ili konvergencija , 3. nestanak klasinih granica; 4.globalna difuzija ; 5. zemljopisna disperizija (Podatci Interneta ,5. sijnja 1999.)

Pod ekonomskom globalizacijom (OECOGLOBAL) podrazumijevaju se svi gospodarski procesi koji prelaze granice nacionalnh drava kao to su kretanje kapitala, investicije, trgovina,djelatnost transnacionalnih korporacija. Politika globalizacija ( POLIGLOBAL) predstavlja politike procese koji se odvijaju prijeko granica nacionalne drave a koji se odnose na vlade, i vladine, nevladine organizacije ,pokrete , stranke.Primjerice transnacionalne stranke. Komunikacije sve vie postaju svjetske komunikacije zbog brzog protoka informacija i vijesti. U tomu smislu se moe govoriti o globalnoj komunikaciji (INFOGLOBAL). Demografska globalizacija odnosi se na rast svjetskog puanstva i na redovne ili ilegalne migracije (DEMOGLOBAL). Zatim se u procesu globalizacije govori o novom svjetskom , globalnom jeziku. ( LINGUAGLOBAL). Razvoj tehnologije ide u pravcu globalnih tehnologija i globalne edukacije (TECHNOGLOBAl), (EDUGLOBAL), razliitih kultura i kulturnih institucija u odnosu na globalizaciju (ETNOGLOBAL). Prostor na kojemu ivi svjetsko stanovitvo, raspored, prirodna bogastva stvar su zemljopisa svjetskog sustava (GEOGLOBAL). Povijest svijeta,temoporalizacija, dijakronija, sinhronija, spadaju u povijest svjetskog sustava (HISTOGLOBAL) .Vrijednosti koje se odnose na umjetnost, literaturu, glazbu, arhikteturu imaju svjetski i znaaj (HOMIGLOBAL). U svijetu postoje razliita vjerovanja, dominantne svjetske religije (METAGLOBAL).Socijalni aspekti razliitih odnosa u svijetu izraavaju se u sukobima klasa,kasta,etnikih odnosa ( SOCIOGLOBAL). Zdravstvena zatita, globalne provenijencije postoji u obliku svjetskog sustava zdravstvene organizacije (VITAGLOBAL). Njemaki filozof Karl Jaspers u knjizi Duhovna situacija vremena pie o problemima koji su postali planetarni . Jaspers : ini se da kao tehniki i gospodarski svi problemi postaju planetarni. Zemaljska kugla nije samo postala preplitanjem svojih gospodarskih odnosa i moguim jedinstvom tehnikog ovladavanja opstankom ; sve je vie ljudi vidi kao jedan zatvoreni prostor, u kojem se oni zdruuju kako bi razvijali svoju povijest. (Karl Jaspers, Duhovna situacija vremena, Zagreb, Matica hrvatska, 1998., str. 82.). Meutim radi se o neemu emu se ne treba previe veseliti. Zapravo ne treba pretjerivati u veselju. Jasepers zapravo govori o grozi nastaloj procesom izjednaavanja ivota na plantu .On kritizira proces nivelacije i pojednostavnjivanja planeta. U tomu smislu: Pojednostavnjivanjem planeta otpoeo je proces niveliranja, to izaziva grozu. Ono to danas postaje opim za sve, vazda je povrno,nitavno i ravnoduno.Ljudi se trude oko tog niveliranja kao da ono ovjeanstvu donosi slogu. ( Isti, str. 83.) Globalizacija kao nivelacija brie razlike kultura i identiteta. Jaspers to slikovoto opisuje : U tropskim plantaama i sjevernjakim ribarskim selima gledaju se filmovi svetskih velegradova.Posvuda je odjea ista. Manire u ophoenju, jednaki plesovi,isti port,iste natuknice jezine kae smijeane iz prosvjetiteljstva, anglosaksonskog pozitivizma i teoloke tradicije,osvajaju kuglu zemaljsku.(isti, str. 82.) Globalizacija podstie ljudska prava i demokraciju. Demokracija postaje globalnim procesom. Govori se i o globalnom civilnom drutvu. I medijalizaciji svijeta. Stvaranju globalnih medija i pomou elektronskih medija pretvaranju svijeta u globalno selo. Globalna televizija,kao to je CNN, sve vie oblikuje svjetsku javnost i mobiliziraju je za odreene ciljeve. Politika uz pomo globalnih medija postaje svjetska politika.Pa se govori o globalizaciji politike .A pitanje zato se istodobno odvijaju tri razliita procesa, dakle, globalizacija, stvaranje nacionalnih drava i regionalistiki partikularizam rijetko se postavlja. ini se kako se zapravo ne radi o nekom novom procesu. Vjerojatno je rije o procesu koji je vezan uz povijest volje za moi. Uz povijest osvajanja i ovladavanja svijetom. Povijesti dominacije. Povijest uspostavljanja svjetske moi. Rim,Bizant,karolinzi ,Sveto rimsko carsetvo njemakoga naroda,zatim etiri stoljea europskoga kolonijalizma

,od 16. do sredine 20 st. ,kad su Europljani proirili na sve dijelove zemaljske kugle, to je dovelo do uspona Zapadne kulture kao prve doista svjetske kulture. Otkrivanje i osvajanje novih svijetova sve su to bili oblici globalizacije sa smjenom vodeih svjetskih sila. Naravno svi pokuaji globalizacije praeni su znanjima, umijima ,otkrivanjem novih svijetova, radi njihova osvjanja, znanstvenim i tehnikim dostignuima novim tehnologijama, i naposlijetku svretkom dvadesetog stoljea svijet je doista zhavljajui imformatikim i komunikacijskim globalnim tehnologijama postao globalnim selom.Neki teoretiari smatraju da je zapadna kultura postala prvom doista globalnom kulturom .U svijetu se danas uspostavljaju tri globalne trijade( Sjeverna Amerika , Europa , istona Azija). Piui o sreditima gospodarske aktivnosti Walerstein zapravo govori o mijenjama globalne moi. Zadugo je Europa bila svekoliko pa i gospodarsko sredite na jugu ili Sredozemlju. Zatim je dolo do promjene uloga u korist Sjeverne Europe. Ostatak svijeta bila je perferija. Onda je dolo do zamjene uloga . Centar se gospodarske i svekolike moi pomakao iz Europe u Sjevernu Ameriku. S tendnecijom pomicanja prema Japanu i istonoj Aziji. Amerika je neprijeporno globalna sila. Tako neto mogue je izitati iz Clintonova Govora o stanju Unije , od 27. sijenja 1998. godine : Dame i gospodno , naa je Unija jaka. Clinton jakost Amerike izvodi iz nae vodee uloge u svijetu. Tu ulogu Amerika nastoji zadrati i u 21. stoljeu. Clinton dakle govori to sve treba uiniti da bi se zadrala uloga Amerike kao globalne sile, koja e svijet povesti prema novim visinama mira i prosperiteta...Osnaimo nau zemlju za 21. stoljee. Temelj amerike zajednice je u odogovornosti, a odgovornost je temelj snane zemlje. Iz perspektive prvog politiara svijeta ,Amerika izgleda bljetavije i prosperitetnije u odnosu na politoloko vienje Amerike. Primjerice, neto pesimistiniju i kritiniju sliku Amerike podastro je Zbigniew Brzezinski u knjizi Izvan kontrole. Globalna previranja uoi 21. stoljea. Naravno Brzezinski ne odrie vodeu ulogu ili ulogu globalne sile bez premca. Meutim ta pozicija nije bez proturijeja. S jedne strane Amerika ima svjetsko vodstvo dok joj u posljednjem desetljeu prijete da e potkopati ameriku ulogu globalnog voe. Je li to vodstvo dakle stabilno? Najnoviji gospodarski,financijski i politiki dogaaji u svijetu s trendom stvaranja globalne zajednice ili mekluanovske globalne selendre, pokazuju da je svijet na kraju XX stoljea dosta upalj, da voda curi iz razliitih interesnih i politikih rupa, a globalna sila ne moe zaepiti sve rupe, jer je totalna kontrola i ambicija novog Rima teko izvodiva. Ako ni zbog ega onda zbog injenice da se s globalizacijom i sienizacijom (CCN) svijeta odvija regionalizacija i partikularizacija. I da se taj proces odvija istodobno . Pa u tom smislu jedva je mogua totalna kontrola ili totalni leadership u svijetskoj politici. Nastranu to bi Amerika htjela, ali postoji neto to se ne uklapa u ameriki filmski scenarij, amerikanizacije ivota i predvodnike ambicije. Postoje interesi i drugih nacija u meunarodnoj zajednici.. Ne postoje samo ameriki interesi. Ako se snaga Amerike crpi iz odgovornosti (Clinton) , onda Amerika u vanjskoj politici treba demonstirati princip odgovornosti u meunarodnoj zajednici . Amerika kao globalna sila,temelji se na etiri elementa: globalnoj vojnoj moi, globalnom gospodarskom utjecaju, globalnom kulturno -ideolokom utjecaju i (kao kumulativnoj posljedici prva tri) globalnom politikom. Premda Amerika nema konkurenta, ona je duboko zaglibila u paradoks globalne moi. Vojno ona ima i jo dugo e imati veliki globalni utjecaj. Gospodarski njezin utjecaj je upitan jer se javljaju nove svjetske regije sa stvarnim gospodarskim potencijalom. Od svih globalnih moi najspornija je kulturno ideoloka. Kad je rije o Americi kao predvodnici svijeta, Zbigniew Brzezinski izrazio je dvadeset nedostataka koji Ameriku dovodi u pitanje kao globalnu silu. Ti nedostaci su: zaduenost, trgovinski deficit, niska stopa tednje i ulaganja, industrijska nekonkurentnost, niske stope rasta produktivnosti, neodgvoarajua zdravstvena

zatita,loe srednjokolsko obrazovanje, pogrena drutvena infrastruktura i propadanje gradova, gramzivi imuni trei stale, izrazita parazitska opsjednutost parninjem, produbljivanje rasnih problema i siromatva, raireni kriminal, masivno uivanje droge, usaivanje beznaa, irenje seksulanih sloboda, masovno irenje moralne izopanosti putem masovnih medija, slabljenje graanske svijesti, nastanak mogueg rajedinjujueg multikulturalizma, kolaps politikog sustava, poveanje sveopeg osjeaja duhovne praznine.(Zbigniew Brzinski, Izvan kontrole.Globalna previranja uoi 21. stoljea, Zagreb, l994.,str.91-94.). Vrlo kritike i sline opservacije podastro je i Huntington u Sukobu civilizacija, skrenui pozornost na civilizaciju s silaznom tendencijom (je li to SAD) i raanje novih konkurentskih civilizacija koje e gospodariti ukoliko budu znale gospodariti i upravljati procesima u 21. stoljeu. Proces globalizacije nije nikakov put uspostavljanja svijeta u kojem teku med i mlijeko. Ne idealizirajui globalizaciju, valja nam skrenuti pozornost na probleme regionalne anarhije, kao to su:osiromaenje, masovna nezaposlenost, demografske eksplozije, nemogunost vladanja, anomija i raspad drava kao to je sluaj s Sierra Leone ili Brazil (anomija u nekim djelovima drave), meunarodni kriminal ,kriminalizaciju i ma fijaizaciju drutava i internacionalizacija kriminala, ratovi. Anarhiji i visokoj turbulenciji sklone se ove regije svijeta. Neki dijelovi Latinske Amerike, Azije, Afrike, juno od Sahare, ex Jugoslavija, neke zemlje Srednje i Istone Europe. Srednja i Istona Europa uvijek su bile polje snane turbulencije. U tom se prostoru , u odnosu na Zapadnu Europu, snane tendencije odravanja koncepta nacionalne drave i suvereniteta. Taj je prostor duboko proet idejom tradicionalnog westfalskog poretka drava. Opire se procesu globalizacije. Tek neke zemlje ispunjavaju uvjete ulaska u supranacionalne europske intregracije.

2.Globalizacija 2.1. Ekonomija Teorijski koncept globalizacije poeo se uobliavati u ekonomskoj znanosti kao odgovor na neomarksistike teorije svijetskog sustava (Walerstein, 1974/1980), teorije ovisnog razvitka (Cardoso, 1973) i imperijalizma (Amin, 1971), koje su za neuspjehe razvitka Treega svijeta okrivljavali svjetski kapitalistiki sustav. S druge strane, koncepcija globalizacije utemeljena je u modernizacijskoj teoriji W.W. Rostowa i Talcotta Parsonsa u ijem je temelju optimistino vjerovanje u mogunost razvitka Treega svijeta pod uvjetom da slijedi modernizacijska iskustva Zapada. Budui da se teorije globalizacije i modernizacije esto uzimaju kao istoznanice, potrebno je paljivo razrijeiti odnose meu ovim veoma bliskim pojmovima. Tako se u podtekstu teorije modernizacije razvija teza kako je modernizacija proces ujednaavanja svijeta tradicionalnih zajednica u dodiru s racionaliziranom Zapadnom kulturnom, vojnom, politikom i gospodarskom moi. Prema tim teorijama, put modernizacije ujedno je i put pozapadnjenja svijeta. Elite u zemljama Treega svijeta spremno su i nakon drugog svjetskog rata prihvaale Zapadne modele razvoja, no osim u rijetkim sluajevima, ovo nekritiko preuzimanje nije se pokazalo uspjenim. Kao odgovor na frustracije uvjetovane neuspjehom prve modernizacije, u Treem svijetu dolazi do okretanja tradicionalnim vrijednostima to se u politici oituje kao agresivni ili fobini fundamentalizam. S druge strane, u zemljama srednje i istone Europe na djelu je trend re-modernizacije i re-racionalizacije drutva po uzoru na Zapadni model. Ove zemlje nakon sloma komunisitikog sustava pokuavaju kroz proces

tranzicije postati sline zapadnoeuropskim drutvima, to je proklamirani preduvjet za konano ujedinjenje (globaliziranje) europskog kontinenta. No kako je ovaj proces preobrazbe naiao na tekoe sline onima u zemljama Treega svijeta - poput osiromaenja irokih slojeva drutva, korumpiranosti politikih elita i sloma socijalne drave - iznova se postavilo pitanje o primjenjivosti Zapadnog modela razvoja na zemlje u razvitku, ovoga puta Srednje i Istone Europe. Problem Srednje i Istone Europe, kako to primjeuje Dragojevi (1998: 74-75), ogleda se u injenici da se u njihovom sluaju radi o ve treem pokuaju tranzicijske modernizacije. Prva modernizacija doga|ala se od sredine 19. stoljea i bila je nasilno prekinuta 40-ih godina ovoga stoljea velikim razaranjima u drugom svijetskom ratu i drugom industrijsko - kolektivistikom modernizacijom nakon njega. Prve dvije modernizacije bile su iskrivljene samom injenicom prostorne udaljenosti od sredita angloatlantskih kapitalistikih gospodarstava - u 19. stoljeu Londona, a u 20. New Yorka. U to doba razmjerno slabih komunikacija i sporog kolanja informacija prostor je bio taj koji je odreivao povijesno vrijeme u kojemu su razliita drutva postojala. Prema Braudelu (1992), uvijek je postojalo samo jedno sredite. Oko sredita je postojao roj relativno razvijenih suparnika, od kojih je svaki ekao svoju priliku da preuzme primat, a udaljena od sredita prostirala se iroka periferija - zemaljski pakao u kojemu je ivot bio bijedan i kratak. Dananja komunikacijska i informacijska povezanost uklonila je vanost prostora, te danas svjedoimo pojavi zgunjavanja vremena i prostora to je pretpostavka globalizacijskog procesa. Globalizacijski proces, premda favorizira mone proizvo|ae informacija i simbolikog znanja, mnogo je vie reverzibilan od procesa modernizacije, pa stoga moe predstavljati ansu za tranzicijske zemlje. ansa za tranzicijske zemlje izvire iz same naravi globalnog gospodarstva koju poznati ameriki ekonomist Thurow (1997 ) definira kao stvaralakorazarajuu silu koja faktore proizvodnje - prirodne resurse, kapital, tehnologiju i rad - kao i dobra i usluge pokree i razmijeta po zemaljskoj kugli. Kapitalisti zarauju prebacujui kapital i tehnologiju s mjesta gdje su jeftiniji na mjesta gdje se moe ostvariti vei profit i prebacujui proizvodnju dobara s mjesta gdje je skupa onamo gdje je jeftina. Jednostavno reeno, globalizacijski procesi u gospodarstvu razlikuju se od klasinih modernizacijskih procesa. Visoka tehnologija ne nalazi se vie samo u sreditu, ve se koristi ondje gdje zarauje najvie novca. Rad se na slian nain kree prema mjestima gdje su nadnice najvie. U tom procesu cijene, rente, nadnice, kamate i dividende postaju ujendaenije. Nadnice rastu u zemljama s niskim nadnicama i padaju u zemljama s visokim nadnicama - proces koji ekonomisti poznaju kao ujednaavanje faktora. (Thurow, 1997).Stoga se ini da bi upravo nerazvijene zemlje i zemlje u razvoju trebale, dugorono gledano, imati vie koristi od globalizacije gospodarstva negoli bogate zemlje. Da je tomu tako svjedoe brojni politiki potezi i odluke Europske zajednice koji pokazuju da se ona iznutra integrira, a prema van zatvara. Pritijenjena s jedne strane ujednaavajuim trendovima globalizacije u gospodarskoj sferi i s druge strane globalizacijom, odnosno amerikanizacijom kulture, Europska zajendica sve je manje ekonomska, a sve vie politika. Ona strukturira prostor srednje i istone Europe postavljajui politike zahtjeve kako bi trokove tree modernizacije srednje Europe prebacila na raun tranzicijskih zemalja. Strah od nekontroliranih migracija iz isto~ne Europe i sjeverne Afrike, u uvjetima rastue nezaposlenosti i ksenofobije, ini se polako, ali nezadrivo pretvara Europsku uniju u ono to je veliki francuski povijesniar Fernand Braudel nazvao gospodarstvo - svijet za sebe. Umjesto da i u svom dugoronom interesu otvori svoje trite poljoprivrednim i industrijskim proizvodima iz zemalja srednje i istone Europe i tako potakne stvaranje zajednikog trita i Velikog europskog doma, ona, uvajui interese svoga radnitva i

seljatva, proputa povijesnu priliku da postane pobjednik u svjetskoj gospodarskoj utakmici. (Thurow, 1993)Kao najvee trite na svijetu, Europska zajednica moe pisati pravila gospodarske igre to e ih morati prihvatiti i njezin najvei gospodarski suparnik, SAD. (Takva pravila ve su i nametnuta zemljama koje se ele pojaviti na europskom tritu, primjerice standard ISO 9000) No ta pravila moraju biti potaknuta imanentnim gospodarskim razlozima, a ne zahtjevima politike za socijalnim mirom i integracijom u okvirima Europske zajednice. Ako Europska zajednica ne postane najotvorenije drutvo i povlateno trite za zemlje srednje i istone Europe, morat e se, poput Rimskoga Carstva ograditi limesom i osuditi sebe na neugodni poloaj opsjednutog grada. eli li ostati liberalna i multikulturalna, Europska zajednica i njezini graani moraju podnijeti odreene rtve. Ta rtva proizlazi iz unutarnje logike globalnog trinog gospodarstva koja ujednaava nadnice i profite. Ono to Europska zajednica moe uiniti ako eli stvoriti Veliku europsku kuu naroda veoma je jednostavno - otvoriti i liberalizirati svoje trite kapitala i rada i dopustiti prirodnim trinim zakonima da ujednae nadnice u srednjoj, istonoj i zapadnoj Europi. Alternativa tomu je rast nezaposlenosti i jaanje uloge Drave blagostanja i javne potronje. No izgleda da Europska zajednica nije na to spremna. Francuska, etvrto po veliini trite u svijetu, kao najveu uvoznu stavku iz zemalja Treega svijeta prikazuje uvoz banana. Francuski ministar kulture zahtijeva da se trite najvee amerike izvozne industrije - filma - zatvori na razini od 40%. (Thurow, 1997) Kada politike odluke odreuju ekonomsku politiku, odmazda stie brzo u vidu odljeva kapitala. Tako je, primjerice, kompanija Asea Brown Bovery otkrila jednako kvalitetnu radnu snagu u istonoj Europi koja je spremna raditi za 2,58 dolara po satu, dok u Njemakoj cijena radnog sata iznosi 30,33 dolara. Ta je kompanija zatvorila tisue radnih mjesta u zapadnoj Europi, ali je pritom otvorila 21.150 radnih mjesta u istonoj Europi. Mercedes Benz je zorno prikazao {to je to globalna ekonomija i bez ikakvog domoljublja otvorio tvornice u Alabami. (Thurow, 1997) Protivno prirodi kapitalizma bilo bi da ne iskoristi konjukture i ostvari profit to u konanici vodi ujednaavanju cijena faktora. Za globalno gospodarstvo, kao i za nacionalno, vrijedi pravilo da niske nadnice moraju rasti a visoke padati, dok se kapital seli kroz globalno selo u potrazi za profitom u procesu stvaralakog razaranja. (Schumpeter, 1960) ini se da navedene injenice potvr|uju tezu o nastajanju globalnog trinog poretka uz istodobno slamanje polutrinog hijerarhijskog poretka temeljenog i na vojnoj moi. No pritom treba imati na umu da slobodno trite nikada nije, ak ni na razini nacionalne ekonomije, razvilo sve svoje stvaralako - modernizacijske pretpostavke. Oduvijek je bilo, moda s pravom, ograniavano carinama, samovoljnim politikim odlukama i strategijskim interesima vladajuih elita. Takve mjere bile su oduvijek u suprotnosti s proklamiranim naelima kapitalistikih drutava - naelima slobodnog protoka rada, roba i kapitala. S tog se motrita i stvaranje Europske zajednice moe promatrati kao jo jedan sveobuhvatni pokuaj krojenja od ljudske volje neovisnih, ali ujednaavajuih naela trine ekonomije. 3.Globalizacija 3.1.Globalizam -nacionalne drave Narodi koji su u povijesti imali sreu prije konstituirati nacionalnu dravu, a to su uvelike domaninatni narodi,posebice krajem XX stoljea mogli su nametnuti proces globalizacije i naputanja klasinog koncepta nacionalnih drava. Nasuprot velikim dominantnim narodima, mali , narodi u jeku procesa globalizacije, ti

narodi srednje i jugositone Europe, (zone turbulencije), uspostavljaju svoje nacionalne drave. Veliki ,koji su davno vestfalskim svjetskim poretkom uspostavili nacionalne drave, uslijed globalizacije ili djelovanja prijeko granica nacionalnih drava, smatraju nacionalnu dravu istroenim politikim entitetom, dok mali narodi koji su tek krajejm XX stoljea uspostavili nacionalne drave kasne bar etiri stotine godina, vide u nacionalnoj dravi okvir zatite svoje slobode i suvereniteta. U finoj igri naputanja i uspostavljanja koncepta nacionalnih drava, tj- sudaru globalizacijskih procesa s partikularizacijskim odvija se sukob malih i velikih naroda.To je u biti permanenti sukob u svijetskoj povijesti. Na jednom smo mjestu spomenuli vestfalski svjetski poredak iz 1648. godine. Taj je poredak , kao poredak realistikog koncepta politike utemljen na politikoj moi i njezinom maksimiranju, suvereno dominirao nekoliko stoljea. A zapravo se radi o svjetskom poretku nacionalnih drava, koji je poivao na etiri poela: teritorijalnosti (drave imaju fiksne granice, pravni poredak), suverenitet, autonomiju i legalitet (usp. Anthony Mc Grew. The Transformation of Democracy. Globalization and Teritorial Democracy, Cambridge ,Polity Press,1997.) Upravo su se unutar tog poretka oblikovali odnosi moi koji su na kraju XX stoljea uvjetovali proces globalizacije, naputanja koncepta nacionalnih drava i kasnog stvaranja nacionalnih drava u srednojoj, istonoj i jugoistonoj Europi, koje bi sauvale suverenitet ,i koje se naelno odupiru procesu globalizacije, kao liberalistikoj varijanti neokonolijalizma i neoimperijalizma. Reklo bi se takova procesa iji akteri ne idu u osvajanje i pokoravanje svijeta velikim kriarskim pohodima ili bojnama, naruani do zuba, poput nekakovih konkviskadora. Ne, ne radi se o takovom osvajanju svijeta, ve osvajanju bez ispaljenog metka . Pomou novca, informatike tehnologije, znanja, trgovine. Jer je globalizacija u fenomenolokom smislu samo novi pojavni oblik hegemonije velesila, koji zahtijevaju uklapanje,ili brisanje onih koji stoje na putu uspostavljanja nemilitaristike svjetske hegemonije. U pravilu tek nastale male nacionalne drave, kao neplanirani politiki prozvodi politike povijesti s kraja XX stoljea pojavljuju se kao trouble makeri ili realne zapreke uspostavljanja nove svjetske, mundijalne moi. Ideologija slobode instrumnet je osvajanja svijeta, odnosno uspostavljanja globalne politike moi. Globalizacija kao postmoderni proces sofisticirana je varijanta neohegemonizma. Meutim nema mjesta jednoznaju. U odnosu spram globalizacije, globalizam je u kontekstu vanjske politike izraz kojega koriste hegemonijske drave. Zatim ideologijski izraz za nacionalistiki univerzalizam i termin za ralambu globalnih problema (The Dictionary of World Politics, New York, 1992., str.112, 113.). Globalizam je i jedna od teorija meunarodnih odnosa.Urlich Beck globalizam odreuje i kao ideologiju svjetskog trita ili ideologiju neoliberalizma.(Urlich Beck:Was ist Globalisierung ?Frankfurt, Suhrkamp,1998. str.26.).Ukoliko se globalizam prihvati kao neoliberalizam njegov interes bui i demontira strukture nacionalnih drava. Njegov analitiki okvir su klase, drave, drutva i nedravni imbenici kao dio svjetskog kapitalistikog sustava. Meunarodni odnosi promatraju se iz povijesne perspektive razvoja svjetskog kapitalizma.U sreditu promatranja je uzrok dominacije drutva nad drutvom.Gospodarski imbenici su najvaniji. Za razliku od globalizma , realizam kao doktrina, najblia je modelu vestfalskog poretka drava . U odnosu na realistiki model svjetske politike oni danas govore o globalnim trendovima ili globalizaciji . Prije osvrta na njihova razmiljanja potrebito je pokazati kakav je odnos realizma i globalizma u svjetskoj politici i openito u meunarodnim odnosima. Iz usporedbe tih modela politike lake e se razumijeti ,kako i zato se meunarodna zajednica ponaala onako kako se ponaala spram sukoba na prostoru bive Jugoslavije, posebice novonastalih zemalja. Od kojih premisa polazi, realizam u meunarodnim odnosima? Drave su jedini

imbenici meunarodnih odnosa, dok se drugi pojavljuju vie kao posrednici. Drave se ponaaju kao subjekti moi koje slijede svoje ciljeve i prema ciljevima biraju najuinkovitija sredstva njihove realizacije. U takovoj situaciji primijenjuje se model igre s nultim rezultatom., tj. dobitak jednoga sudionika u meunarodnom sustavu ide na teret jednog ili vie suigraa. Modus igre je konflikt, a sila kao medij zastraivanja ili primjena kao nain rjeavanja konflikta. Uinak u meunarodnoj zajednici temelji se iskljuivo na moi i sposobnosti nacionalne drave. S druge strane realistikim premisama politike suprostavlja se globalistiko stajalite, koje polazi od teze da drave nisu iskljuivi sudionici meunarodnih odnosa, jer se u tom prostoru pojavljuju razliiti transnacionalni i multinacionalni gospodarski, tehnoloki ili drugi imbenici. U takovom modelu politika se pojavljuje kao djelovanje politikih subjekata koji prelaze nacionalne granice. Ovdje se primjenjuje model igre s nenultim uinkom uz poela suradnje. Glede suradnje :Svi bitni uinci igre dobivaju oblik diobe nagrade meu sudionicima suradnje. U globalistikom modelu zagovara se metropolski pluralizam sudionika koji imaju transnacionalna obiljeja, a s gospodarskog aspekta rast u meuzavisnom svjetskom gospodarstvu. Nacionalna drava postaje anakronizam. Kao ekonomska dogma ili doktrina globalizma pojavljuje se liberalizam. Unato globalistikom trendu zbiva se neto to taj trend ipak dovodi u pitanje, a budui ga dovodi u pitanje, njegovi protagonisti imaju odgovore na one koji ga dovode u pitanje. O emu je rije? Globalistikom trendu ne idu na ruku nacionalne ili iste homogenizirane drave skeptine spram transnacionalnih subjekata i imbenika politikoga djelovanja. Iz toga razloga, globalisti su po definiciji a priori protivnici nacionalnih drava i prava naroda na samodoreenje. U doktrini realizma (nacionalna) drava imbenik je vanjske plolitike, iji je cilj moi, maksimiranje i obrana nacionalnih interesa u vanjskoj politici, a najvanije pitanje je nacionalna sigurnost. Za razliku od globalizma i realizma, pluralizam u vanjskoj politici i meunarodnim odnosima uz drave kao imbenike ,ubacije i nedravne imbenike. Drava poprima transnacionalna obiljeja, dok izrada vanjske politike podrazumijeva razliite mogunosti: konflikt, kaoliciju,kompromis (K -K - K). Kao u sluaju globalizma socio gospodarska pitanja i blagostanje daleko su vaniji od nacionalne sigurnosti ( Usp.Paul.R.Viotti,Mark V.Kauppi, International Relations Theory. Realism, Pluralism, Globalism. Macmillan, New York, 1993., str. 10.). Posvema je jasno da je proces globalizacije daleko sloeniji od globalizma kao jedne politike doktrine u meunarodnim odnosima. Proces globalizacije vodi prema stvaranju svjetskog sustava i svjetske globalne vlade.Pokuaju stvaranja organizacija na transnacionalnoj i interkontinentalnoj skali. O globalizaciji postoje raznorodne teorijske raspre i razlike. U politolokoj literaturi mogue je pronai dvije intelektualne razdijelnice. Postoje mono kauzalna i multi kauzalna tumaenja. Monokauzalno tumaenje ima dimenziju povijesnog kontinuiteta i povijesne transformacije.Prema tim tumaenjima ,globalizacija je proizvod gospodarskih, politikih ili tehnolokih promjena. Multi kauzalno tumaenje (sekeptici) polazi od politikih i ekolokih ogranienja globalizacije, dok transformacionisti globalizaciju promatraju kao proizvodkombinacije gospodarskih,tehnolokih i politikih promjena.(Anthony Mc Grew,nav.dj.str.10). Transformacionisti su struja unutar promiljanja globalizacije koja postavlja pitanje promjene, radikalnog prekida s prolou, transformiranja ili restruktiuriranja globalne politike ekonomije, dok se skeptici predstavljaju kao alternativci predstavljanja povijesnog kontinuiteta. Proces globalizacije zapravo je postvestfalski poredak koji nema neko dravno-sredite. (Anthony Mc Grew, nav. dj. str. 11.). Prema tomu globalizacija predstavlja demontau vesftalskog hrama nacionalnih drava ili vestfalskog svjetskog poretka. U tom smislu postwstphalski poredak predstavlja demontau poela teritorijalnosti, suvereniteta, autonomije,

legaliteta, dakle onih poela na kojima je poivao stari vestfalski svjetski poredak. Proces globalizacije relativizira stara poela , razgradjui stroge kategorije, ili graevne blokove nacionalnih drava, kao to su teritorijalnost i suverenitet, sve do pokuaja ruenja usko denifinirane nacionalne drave, koja je prema amerikom sociologu Danielu Bellu postala za male probleme pre velika, a za velike probleme premala. Globalizacija oznauje procese u kojima se nacionalne drave i njihovi suvereniteti podvrgavaju transnacionalnim akterima, prilikama moi, orijentacijama, identietima i mreama..(Urlich Beck, nav. dj. str.29.) Transnacionalnost se iskazuje u transnacionalnim organizacijama, (svjetska banka), pojavama i problemima (promjena klime, droga , entiki konflikti,) dogaajima (svjetsko nogometno prvenstvo), transnacionalnim zajednicama (migracije),i transnacionalnim strukturama (razliite specijalizirane svjetske institucije (Usp.Urlich Beck, nav.dj.str.71.) Globalizacija uvelike relativizira tradicionalni pojam suvereniteta. Takova relativizacija izvodi se iz novog shvaanja teritorijalnosti i prijekograninoga djelovanja i meudravnih ili supranacionalnih integracija. Bez obzira kakova je percepcija globalizacije nemogue je jo jednom ne skrenuti pozornost na neke procese i trendove koji se odvijaju usporedo s globalizacijom. Uzmimo kao primjere Zapadnu Europu, neke svjetske regije i SAD. Primjerice u Zapadnoj Europi odvijaju se procesi integracije i globalizacije, a prate ih procesi regionalizma ili etno nacionalizma, tj. partikularizma. Ili kako bi rekao njemaki filozof Herman Lbbe, regionalizma s povratkom na folklor. Integracije,globalizacija, i regionalizam: svatko na svoj nain obraunava s tradicionalnim pojmom suvereniteta. Teoretiari piu o globalizaciji i denacionalizaciji.(Michael Zrn :Regieren jenseits des Nationalstaates ,Frankfurt ,Suhrkamp ,1998.) Globalizacija je u sferi drave dekonstrukcija tradicionalno shvaane (nacionalne ) drave. Tradicionalno shvaena drava je drava s teritorijem i nacionalnim suverenitetom. Drava u procesu globalizacije ili denacionalizacije gubi neke atribute suverenosti. Dio svojega suvereniteta prenaa na neke druge politike entitete. Promotri li se proces globalizacije u kontekstu stvaranja Europske unije lanice unije gube dio svojega suverenita. Proces globalizacije u smislu dekonstrukcije tradicionalnog shvaenog pojma drave i nacionalnog suvereniteta mogao bi se iriti i dalje ,irenjem Unije na Istok. irenjem Unije na Istok dolazi do proste injenice rastakanja tek stvorenih nacionalnih drava u srednjoj i Istonoj Europe. Novananstale nacionalne drave u Srednjoj i Istonoj Europi tek su poele uivati teko steenu nacionalnu suverenost a ve je nalaze pred mogunou njezina rastakanja. One dakle stoje pred dvojbom: a) ulaska u Europsku uniju ; b) odustajanja od ulaska. Kako u tomu sluaju izgledaju scenariji prihvaanja i odbijanja globalizacije ? Scenarij prihvaanja globalizacije u smislu pristupa europskim i irim i integracijama zapravo znai denacionalizaciju i prijenos dijela suvereniteta na neka nova zajednika supranacionmalna tijela ; b) odustajanje od integracija znai ouvanje koncepta nacionalne ,ali zatvorene nacionalne trgovake . Prihvaanje i odbijanje podrazumijeva ispinjavanje odreenih standarda, politike moi i volje da se u sluaju odbijanja odupre neemu emu se teko mali ili male drave mogu oduprijeti. Pitanje je kolika je cijena integracije , denacionalizacije a kolika je cijena u odbnijanju denacionalizacije /globalizacije, dekonstrukcije nacionalne drave. Jednostavna je injenica da i unutar velikoga svijeta i kod znatno veih naroda i drava postoji otpori zamkama globalizacije i njezinoj sladunjavoj zavodnikoj vodici kojom glavni monici ovoga svijeta nastoje kropiti glave svima posebice tvrodokronima i skepticima ne bi li ih razuvjerili da je globalizacija zapravo nezaustavljiv proces, a da je nacionalna drava neto anakrono to treba smjestiti u muzej politike povijesti. Zagovornici procesa globalizacije idu najprije s doktrinom dekonstrukcije nacionalnih drava, zatim dekonstrukcije instutucije Ujedinjenih naroda. Slijed je u metodikom smislu

logian. Ponajprije treba destruirati nacionalne drave ,jer se nacionalne drave pojavljuju kao lanice UN da bi na drugoj razini bila destruirana institucija UN. Ve kad kad se na drugoj razini pokua demontirati svjetska institucija reprezntacije nacionalnih drava , put prema nametanju jedne svjetske drave, u ovom sluaju SAD , kao svjetskog policijaca , moe biti otvoren. Nije nevano spomenuti da se Amerika upravo tako ponaa a da njezin predsjednik naglas pokuava ignorirati ulogu UN koju ta institucija ima u svijetu. UN su Americi kao subjektu procesa globalizacije ili dencionalizacije glavna prepreka koju amerika politika na razliite naine u praktinim sluajevima nastoji izdriblati ne vodei rauna o raspoloenju i politikim interesima lanica UN kao nacionalnih drava. Prema nekim tumaenjima rat na Kosovu nije bio izravno uperen protiv Miloevia, niti je toliko bio za rjeavanje politikog usuda Albanaca na Kosovu , ve je on kako tvrde neki izvori bio posredno rat protiv Europe i UN. Protiv Europe jer se vidjelo da je Europska unija toliko zavisna od globalne sile da zapravo prst ta ujedinjena Europa ne moe pomaknuti bez amerike globane incijacije. S druge strane on je Europljanima u ratu protiv razjarene srpske ratne mainerije i etniko /etniko istakih apetita stvorio iliziju negadanjeg globalnog imperijalnog sjaja. Ameriki globalizam za trenutak je aktivirao potisnutu svijest o negdanjim slavnim imperijalnim danima, kad je Europa , a ne u savezu s zavisnom Europom htio Amerika bila globalnom silom. S druge pak strane je svjetski policijac

radikalno obraunati s Miloeviem i njegovim reimom onda je to svjetski policajac mogao uiniti .Ali nije uinio.Stvar je doveo do pola kao to je to uinio u Bosni s Daytonom, kao to je to htio uiniti s Planom Z4 uz asistenciju amerikog veleposlanika i srpskih pobunjenika u Hrvatskoj ,da bi mogao nastaviti prozirnu igru u kojoj e svjetski policajac opravdavati svoju ulogu. Stvaranje svjetske drave i svjetskog policijaca krajnji je cilj procesa globalizacije . Oni koji se budu opirali bit e zbrisani ili e biti proglaeni protivnicima nove ideje napretka, protumodernima, konzervativcima, natranjacima, iza koje se nove ideje valja opasna nova hememonija jedne svjetske drave u nastajanju. Naravno s mogunou stropotavanja u trapulu novog sada jo opasnijega totalitarizma , da bi se jo jednom pokazala i dokazalo kao se s liberalizmom poinje a kako se zavrava u totalitarizmu. U ovom sluaju u moguem totalitarizmu jedne svjetske drave. 4.Globalizacija 4.1.Kultura -identitet Neki autori smatraju da su Europljani rodonaelnici prve svjetske globalne kulture.Oni su stvaranjem svjetskog kolonijalnog i imperijalnog i supranacionalnog sustava stvorili i utemeljili europske institucije u u sredinima i kulturma koje bitno nisu bile niti zapadnene niti europske. Zapadna je kultura prva globalna kultura.Danas se na globalizaciju u nezapadnim zemljama gleda kao na vesternizaciju, pozapadnjenje i odustajanje ili odriceanje od vlastita ideniteta.Muslimani na globalizaciju gledaju kao na proces koji prijeti njihovu idenitetu. Huntington u tom smislu govori o mogunosti sukoba civilizacija.Sukoba kultura. Politike povijesti koja pokazuje bilancu drugog tisuljea. Bilancu , zapravo meusobno iskljuive slike i svekolike procese. Svijet, a posebice Zapadna, srednja i istona Europa istodobno su u procesu globalizacije,dakle slabljenja uloge nacionalnih drava, raanja i jaanja nacionalnih drava, i regionalistikih partikularizama. Globalizacija kulture mogla bi se odrediti kao proces konvergencije kulturnih simbola i ivotnih oblika.I kao pokuaj redukcije kulturnog pluralizma i nametanja pojedinostavljenih kulturnih perspektiva. Na primjeru Sjedinjenih Amerikih Drava.

Kulturna mo Amerike u meunarodnoj zajednici nije zanemariva, ali je amerikanizacija svakodnevne kulture ivota zapravo pojednostavljivanje, simplifikacija kulture, a u nekim segmentima masovne kulture omalovaavanje duha. spomenutog broja godina, koji broj ipak predstavlja mladost u kulturnoj povijesti svijeta. Prema tomu, to ameriki kulturni duh ima ponuditi svijetu, a da to nije na razliite naine uzeo,kupio,oteo od Svijeta. Prije svega od Europe, a onda od drugih kultura i civilizacija. Da bi sve to u recikliranom obliku , i u pervertirnoj drugotnosti pokuao nametnuti svijetu kao American way of life. Dakako s zatitnom markicom Made in USA. Globalizacija u kulturi moe biti i obogaivanje kultura ali i svoenje kulturnog pluralizmana kulturni monizam ili ugroavanje pluralizma kulturnih identiteta. Globalizacija naprosto razara pojedinane identitete nimalo prihvatljivom i pseudoargumentacijom da ona zapravo obogauje a ne osakauje pluralistiko kulturnu strukturu svijeta. Proces globalizacije u kulturi nosi u sebi opasnost istiskivanja i gutanja pojadinanih kulturnih dua ili kulturnih identiteta. Globalizacija zapravo devastira pojedinane identete.Ona eli progutati nae prepoznatljive due i svesti ih na razinu pojednostavljene globalne uniformiranosti . Ako nam se globlizacijom krade ono masgterijalno ne bi nam se trebala ukrasti dua. Bez due ili identiteta u globalnoj selendri ostajemo neprepoznatljivi kao pripadnici pojedinih kultura. Ovo razmiljanje nije nikakovo nesuvislo trabunjanje, niti je pak miljenje oslonjeno na nekakve iracionalne strahove ,niti je miljenje izvedeno iz animoziteta spram jednog nezaustavljivog procesa ve prosvjed protiv globalne amerikanske moi koja svima n kulgli zemaljskoj eli nametnutu svoja pravila, oteti teti duu i nametnuti ameriki perverzni i pervertirani oblik ivota. Globalizuacija u kulturi je neto ega su se latili mislitelju sepecijalisti koji su se njome pozabavili. Primjerice poput jednog Robertsona . Robertsonova teorija globalizacije koja se postupno razvijala od 60-ih godina jest, s jedne strane, pokuaj proirenja sociolokog polja analize s drutvenog na svjetski sustav, a s druge strane, pokuaj konceptualizacije brojnih fenomena koji imaju samostalno nadnacionalno znaenje. Utemeljena u Parsonsovoj teoriji modernizacije, ona se razvijala u stalnom dijalogu sa Wallersteinovom teorijom svjetskog sustava. Zapoevi svoj razvitak od vrstih razina realnosti - ekonomije i politike - teorija globalizacije se tijekom 90-ih usredotoila na kulturne vidove globalizacijskog procesa. Time se pomaknula od klasinih modernizacijskih tema, poput pitanja razvitka nerazvijenih zemalja Treega svijeta, na postmoderna pitanja poput prouavanja (kon)teksta i svijesti o globalizirajuem procesu. Dakle, govor o globalizaciji podrazumjeva, prema Robertsonu (1992) svijest o dvoznanosti ovoga pojma. S jedne strane, globalizacija je subjektivni fenomen, svijest pojedinaca o injenici da je svijet postao sustav, jedno mjesto, globalno selo, a s druge strane injenica da se svijet objektivno povezuje tvorei istinski politiki, ekonomski, socijetalni i kulturni sustav. U tom smislu Robertson slijedi Parsonsovu The Structure of Social Action (1937) i ukazuje na vanost razlikovanja globalizacije kao oblika referentnog okvira s pomou kojega fenomen empirijskog svijeta moe biti miljen i ureen, od globalizacije kao teorijske sheme koja opisuje odre|ene injenice empirijskog svijeta. Na razini analitike sheme (metateorijskoj razini) u referentnom okviru globalizacije postaje jasna jednostranost i redukcionizam funkcionalistikog, utilitaristikog i materijalistikog oblika sociolokog teoretiziranja te potreba da se proces globalizacije tretira u okviru parsonsijanske voluntaristike teorije. Voluntaristika teorija djelovanja (Parsons, 1937) jest vid analitike sheme koja promatra djelovanje kao meuproimanje analitiki neovisnih podsustava - kulture, drutva, osobe i organizma - tako da nijedan od podsustava djelovanja ne moe sluiti kao izvor uzronog objanjenja pojava.

Tako se u Robertsonovoj operacionalizaciji voluntaristike teorije djelovanja globalni sustav konceptualizira kao me|uproimajua shema etri podsustava :indivudualnih jastava, nacionalnih drutava , svjetskog sustava drutva i ovjeanstva. Ova etiri podsustava ine analitiki odvojene , ali meuproimajue dijelove globalne drutvene strukture.Na teorijskoj, pak razini, Robertson razvija svoju teoriju globalizacije polazei od Parsonsove evolucionistike teorije modernizacije i Thoenisova analitikog razlikovanja zajednice i drtva. U toj je teoriji globalizacija konceptualizirana kao istodobni proces nastajanja globalne socijetalne zajednice/drutva i razliitih oblika svijesti /religijskih, teorijskih, politikih) o nastajnaju globalnog svjetskog poretka. Robertson razvija analitiku shemu etiri tipa izgleda (image) svjetskog poretka, kako bi kasnije mogao pristupiti empirijskom istraivanju narastanja globalizacijske svijesti i procesa. On analitiki razlikuje etiri glavna tipa svjetskog poretka i etiri podtipa (verzije) gledanja na svjetski poredak kao simetrian, asimetrian, centraliziran i descentraliziran. Glavni tipovi svjetskoga poretka po Robertsonu jesu: globalna zajednica 1, globalna zajednica 2, globalno drutvo 1 i globalno drutvo 2. Globalna zajednica 1. U toj koncepciji, dri Robertson (1992: 78), svijet treba i moe biti ure|en samo u obliku serije relativno zatvorenih socijetalnih zajednica. Simetrina verzija zalae se za kulturni relativizam utemeljen na vjeri u jednaku vrijednost i svetost svake zajednice. Zagovornici asimetrine verzije vjeruju da postoje zajednice koje su vanije od drugih tzv. carstva sredine, vodea druva, sudbinska drutva. Globalna zajednica 2. Stvara imago potpuno jedinstvene svjetske zajednice za sebe kao globalnog poretka. Centristika verzija tvrdi da je uvjet izgradnje svjetskog poretka Durkheimovska, ovoga puta svjetska, zajednika svijest. Decentristi, pak, dre da je globalna zajednica mogua i na pluralistikoj osnovi. Globalno drutvo 1 vidi svijet kao poredak sastavljen od serija otvorenih drutava izmeu kojih postoji znaajna sociokulturna razmjena.Simetrina verzija promatra sva nacionalna drutva kao politiki jednaka i kulturno vana za svjetski poredak, dok se asimetrina verzija inzistira na strategijskoj vanosti postojanja hegemonistikih drutava. Globalno drutvo 2 zamilja svjetski poredak kao izveden i utemeljen iz plana svjetske organizacije.Centristika verzija zamilja svjetski poredak voen i upravljen snanom nadnacionalnom centraliziranom politikom organizacijaijom.Decentristika verzija zamilja svjetski poredak kao federaciju drutava globalne zajednice. Ova analitika shema vrst je temelj za empirijsko prouavanje i urenje globalizacijskog fenomena u oblasti znanstvene, teoloke, politoloke i praktine svijesti. Kako u ovom kratkom prikazu nije bilo dovoljno mjesta za prikaz Robertsonovog (1992) empirijskog istraivanja, mi emo ga samo ilustrirati na primjeru Globalne zajednice 1. Simetrina svijest o globalnoj zajednici svoje podrijetlo nalazi u radovima Herdera u 18. stoljeu i iznova poetkom 20. stoljea u radovima antropologa relativista. Krajem 20. stoljea ova verzija globalne svijesti oivljena je u svjetskom pokretu oivljavanja etnikog identiteta. Paradigmu asimetrine svijesti Robertson (1992: 80) nalazi u klasinoj kineskoj koncepciji o Carstvu sredine oko kojeg se u koncentrinim

krugovima prostiru komunalne zajednice uronjene u rutinu svakodnevnog ivota. Modernu verziju ove koncepcije ine razni fundamentalistiki pokreti koji svijet ele urediti po naelu apartheida. Za Robertsona, ija je teorija globalizacije izvedena iz Parsonsove fenomenoloke voluntaristike teorije djelovanja, samo postojanje i irenje svijesti o postojanju globalnog svjetskog sustava i procesa globalizacije jest vano svjedoanstvo o postojanju globalne kulture. Moglo bi se rei da upravo razliiti umjetniki, znanstveni i teoloki odgovori na duboke strukturalne promjene svijeta konstruiraju odgovore koji uzeti skupa ve ine globalnu kulturnu tradiciju. Kao potvrda ove teze moe posluiti Parsonsovo tumaenje devetnaeststoljetnog odgovora na diferencijaciju ekonomskog podsustava drutva od difuznih rodbinskih, politikih i religijskih veza tradicionalnog drutva. Tri tipa odgovora na ove procese - socijalistiki, korporativistiki i individualistiki predstavljali su pokuaje prilagodbe socijetalne zajednice na procese koje nije mogla kontrolirati. U oblasti kulture oni su bili izvor umjetnikog projekta moderne. Naredno stoljee, dri Parsons (1991) bit e stoljee konanog ostvarenja moderne kroz stvaranje globalne socijetalne zajednice. XXXX Na kraju nekoliko rijei o tekstovima. Ovaj izbor tekstova izraava pluralistiki pristup ili pluralizam miljenja . Taj se pluralizam pokazuje kako u izabranim tekstovima , tako u predgovoru ili uvodnoj studiji tako u pogovoru. Svaki drugi pristup temi globalizacije koji ne bi bio pluralistiki umanjio bi mogunost percepcije jednog dominantnog procesa. Osim toga pluralni pristup u metodikom smislu odgovor je na pokuaj uspostavljanja monistikog i usuglaenog miljenja o globalizaciji.Globalizacija kao agresivni proces ne trpi nikakove misaone opore i pluralizme koji se ne uklapaju u ideltipsku strukturu monistikog miljenja. Pluralizam kao metodiko motrenje problema i kao udar na ideltipsku monistiku sliku globalizacije namjanji je mogui misaoni otpor u odnosu na monistike zamke procesa globalizacije. Ako ve nita ne moemo uiniti kontra procesa globalizacije dobar je i misaoni otpor, bar kao intelektualna utjeha da inimo neto protiv nove utopije , nove apsolutne mundijalne moi i novih potencijalnih rtava te nove utopije.

I. METODOLOKI OKVIR 1 GLOBALIZACIJA KAO PROBLEM Kristalizacija pojma i problema Globalizacija kao ideja odnosi se kako na smanjivanje svijeta tako i na jaanje svijesti o svijetu kao cjelini. Procesi i aktivosti koje danas podrazumijevamo pod globalizacijom na djelu su, uz nekoliko prekida, ve stoljeima, no rasprava o globalizaciji usredotoena je na reletivno nedavna vremena. U mjeri u kojoj je ta rasprava usko vezana uz oblike i narav moderniteta, globalizacija izravno referira na nedavne dogaaje. U ovog

knjizi globalizaciji se pristupa iz mnogo ire perspektive, no njeno glavno empirijsko teite odraava sve bre jaanje konkretnih oblika globalne meuovisnosti i ovostoljetne svijesti o svijetu kao cjelini. Ovdje treba naglasiti da globalizaciju ne izjednaavamo sa nekim amorfno zamiljenim modernitetom niti ga zamiljamo kao njegovu izravnu posljedicu. Imenica globalizacija poela se koristiti tek nedavno. U akademskim krugovima nisu je smatrali vanom sve do polovice ili ak poetka 80-tih godina, iako ju se povremeno slobodno koristilo i ranije. Tijekom druge polovice 80-tih uestalost uporabe toliko se poveala da je danas praktiki nemogue rekonstruirati kako se rairila u tolike sfere suvremenog ivota diljem zemaljske kugle. Iako se koristi dosta slobodno, pa ak i na kontradiktorne naine, do sada je i sam termin postao dijelom globalne svijesti, jedan u nizu sve veeg broja termina kojima je su sreditu globalno. Iako je taj pridjev ve dugo u uporabi (u znaenju neto to se odnosi na cijeli svijet ili, slobodnije, cjelina), na suvremeni problematini odnos prema globalizaciji odraava se u injenici da Oxford Dictonary of New Words (1991: 133) navodi globalnost kao novu rije, neprimjereno naglaavajui njenu uporabu u ekolokom argonu. Taj isti rijenik definira globalnu svijest kao otvorenost prema drugim kulturama (i njihovo razumijevanje), esto u sklopu informiranja o svjetskim socioekonomskim i ekolokim problemima. Rijenik dalje tvrdi da je to znaenje formirano pod jakim utjecajem ideje Marshalla McLuhana o globalnom selu, koju je prvi puta obrazloio u svojoj knjizi Explorations in Communication (1960). Doista, u toj utjecajnoj knjizi o modernom zajednikom iskustvu simultanosti medija, poglavito televizije, prisutna je i ideja smanjivanja, ili suavanja. Gotovo je sigurno da je McLuhan istodobno tumaio i stvarao medijske trendove, i to u toj mjeri da su se s vremenom mediji (iz vlastitih interesa) sami dali na konsolidiranje ideje o globalnoj zajednici. S druge strane, mediji u potpunosti priznajunacionalnost pojedinanih medijskih sustava i detaljno izvjetavaju o surovoj realnosti meunarodnih odnosa, ratova, itd., koja je daleko od komunalnih konotacija koje su neki uitali u McLuhanove metafore. ezdesetih godina, ba kada je McLuhanova ideja globalnog sela postala utjecajna, dogodila se ekspresivna revolucija (Parsons, 1978: 300-24). Bilo je to, jednostavno reeno, revolucioniranje stanja svijesti kod mladei irom svijeta, oko tema kao to su oslobaanje i ljubav, kako na individualnoj tako i na kolektivnoj razini. tovie, Oxford Dictionary of New Words tvrdi da je moderni pojam globalne svijesti . . . odvjetak mode podizanja razine svijesti iz ezdesetih godina (1991: 133). Jasno je da je revolucioniranje svijesti iz ezdesetih godina imalo jakog odjeka u mnogim dijelovima svijeta jer je pojaalo osjetljivost na navodne slinosti u svijetu koji se sve vie povezivao. No, kao to emo kasnije vidjeti, taj osjeaj meuovisnosti ubrzo je prepoznat u drugim, relativno neovisnim, domenama i forumima. Svjetski ratovi, osobito onaj drugi, s dogaajima koji su potresli svijet, nakon kojega e nastati ono to danas zovemo Treim svijet, pojaviti se sve vie meunarodnih, transnacionalnih i supranacionalnih institucija i javiti se pokuaji uspostave neega to e kasnije postati poznato kao globalno gospodarstvo, odigrali su kljunu ulogu u dvostrukom procesu objektivne i subjektivne globalizacije. Jamano je da su ti trendovi doprinjeli obrazovanju McLuhanovih katoliki obojenih ideja o globalnom selu kojemu se u sreditu nalaze mediji (Miller, 1973). Nekima od tih elemenata posvetit emo vie pozornosti u narednim poglavljima. Moj je cilj tek da pokuam te i neke druge elemente dovesti u suodnos i da ih poveem s mojom glavnom disciplinom - sociologijom. Istodobno, mue me stanovite dvojbe je li ovo ime se bavim sociologija, njena proirena ili revidirana inaica ili neto mnogo ire od te discipline. No, u sadanjoj, sve ee osporavanoj i sve sloenijoj klimi

interdisciplinarnosti, te dvojbe moda i nisu bitne. Ipak, sve u svemu, mislim da tekua rasprava o globalizaciji predstavlja proirenje i refokusiranje sociolokih istraivanja koji omoguavaju sociologiji, i drutvenoj teoriji openito, da transcendiraju granice koje je sociologija dosegla kao zrela disciplina u svom tzv. klasinom razdoblju. Iako su klasini sociolozi na vie naina nastojali otvoriti svoje radove globalnim pitanjima, slubena uloga sociologije bila je da se bavi drutvenim i poredbeno drutvenim pitanjima. U svakom sluaju, rasprava o globalizaciji tie se gotovo svih akademskih disciplina, pa i njihovih etikih temelja i implikacija. Moje stajalite glede tih etikih pitanja jest da se s problemima globalne sloenosti uzrokovane globalizacijom treba nositi imanentno te da kritike i etike primjedbe treba donositi s djelominim uvaavanjem uistinu globalnih trendova. Pri tome sam svjestan da sociolozi i drugi koji pokuavaju analizirati i shvatiti suvremenu gobalnu sloenost i sami sudjeluju u projektima globalizacije, reglobalizacije, pa ak i deglobalizacije. Kad govorimo o deglobalizaciji - jednostavno reeno, o pokuaju da se poniti proces smanjivanja svijeta, treba se podsjetiti da je ono to sada zovemo globalizacijom zapravo bio dug, neujednaen i sloen proces. U najuem kontekstu, trebamo drati na umu da nisu svi pokreti, institucije i pojedinci spremno prionuli na promicanje cjelokupnog globalizacijskog procesa, nego da je bilo i onih koji su mu se opirali. U politikim i drugim kampanjama esto ujemo termin globalizam kao kritiku onoga to je u ideolokoj terminologiji jednako pejorativno nazvano jednim svijetom ili kozmopolitstvom. Takvi termini, dakako, imaju dugu povijest. No, nikako ne smijemo zaboraviti da se negativni komentari, izrazi odbijanja, najee izravaju suvremenom terminologijom i u odnosu na suvremeno okruenje. Pokuat u pokazati da su kritike globalizacije neodvojive od rasprave od njoj, ba kao to je naoko anti-modernistika kritika u stanovitom smislu beziznimno moderna. U tom odreenom smislu proces globalizacije i globalnosti namee se kao ireverzibilan. Ostavimo li za sada po strani vano pitanje anticipacija izuavanja globalnog sustava, moemo rei da je suvremena socioloka analiza svijeta, u relativno praktinom obliku, zapoela eksplicitno ezdesetih godina. U to se vrijeme poelo ee razmatrati pitanje modernizacije drutava Treeg svijeta, tj. nain i stupanj dozrijevanja nacionalnih drutava, a sve u sklopu globalnog obrasca meunarodnih odosa shvaenih kao sustava meunarodne stratifikacije (Lagos, 1963). Primjena modela koji su se do tada primjenjivali samo na unutardrutvene strukture na odnose izmeu drutava bila je poetkom ezdesetih godina novost (iako je u Francuskoj, gdje je zaet, pojam Treeg svijeta implicirao stratifikaciju u smislu treeg stalea). Meu radovima te vrste bilo je mirovnih istraivanja, osobito kod Johana Galtunga (1966), no zajediki nazivnik traio se i u tome kakav su odnos politike elite u jednom fluidno zamiljenom svjetskom poretku zauzele prema procesu modenizacije (Nettl i Robertson, 1966; Nettl i Robertson, 1968; Robertson i Tudor; 1968). U tom desetljeu procvale su i ideje o nunosti uspostave globalne sociologije (Moore, 1966), prouavanja rata i mira metodama ope sociologije (Aron, 1966; Robertson, 1968) te dimenzija meudrutvenih odnosa koji se ne temelje na sili (Etzioni, 1965). Samo se po sebi razumije da su neki strunjaci za meunarodne odnose i druga podruja krenuli u istom smjeru. Tijekom navedenih trendova iz 60-tih godina danas popularna rasprava o modernitetu javila se poglavito u obliku konvencionalne socioloke analize prelaska sa Gemeinschafta (zajednice) na Geselschaft (drutvo). Te i druge impersonacije starog i novog nastale su koncem 19. i poetkom 20. stoljea u Europi i, manjim dijelom, u Sjevernoj Americi, u tipino europskoj raspravi o modernitetu. No, kada ju se pokualo primijeniti na

siromana deprivilegirana drutva Treeg svijeta glavna struja modernizacijske teorije morala je znatno okljatriti svoje ciljeve (barem to se tie stereoptipa kojima se danas u velikoj mjeri sluimo). U veini teorija modernizacije drutva te u teorijama modernizacije pojedinca koje su uslijedile (Inkeles i Smith, 1974), pod modernizacijom se najee mislilo objektivno mjerljive atribute - obrazovanost, zaposlenost, pismenost, prihodi i drutveni proizvod. Subjektivnim, interpretativnim aspektima modenizacije nije se pridavalo mnogo pozornosti. Kultura se spominjala gotovo samo u kontekstu protestantske etike koja je navodno poticala disciplinu na radu, sudjelovanje u politikom ivotu, itd. Istodobno je teorija modernizacije pobudila zanimanje koje na prvi pogled nije imalo mnogo veze sa svjetskim sustavom. Ovdje mislim na raspravu o konvergenciji i divergenciji. Jenostavno reeno, zagovornici konvergencije tvrdili su da se sva, ili gotovo sva, drutva kreu prema istoj toki, ponajvie zvog planetarne vanosti pojave industrijskog ovjeka (Kerr i dr., 1960). Zagovornici divergencije, s druge strane, naglaavali su da postoje razliite vrste moderniteta (kojeg su definirali dosta usko) i razliiti putevi prema njima, te da se u tom smislu ne moe govoritio o konvergenciji nego o divergenciji. Samo se po sebi razumije da je ta rasprava obnovljena kada je poetkom 90-tih godina pao preteit broj komunistikih reima te nakon vala drutvene demokratizacije koji je zahvatio sve kontinente kasnih 80-tih i ranih 90-tih godina (unato otporu u Kini, dijelovima teritorija biveg Sovjetskog saveza, na Bliskom istoku, i drugdje). Rasprava o divergenciji i konvergenciji iznijela je na vidjelo, osobito u nekim sluajevima (Inkeles, 1981) kristalizaciju pojma svjetski sustav to se barem implicite javljao kod zagovornika konvergencije. U razmatranju i ocjeni rasprave o konvergenciji i divergenciji, Baum (1974, 1980) je dodao vaan koncept: invarijabilnost. Baum je ustvrdio da drutva u nekim aspektima (uglavnom gospodarskim i tehnolokim) konvergiraju, u nekima divergiraju (uglavnom u meusobnim odnosima) a u nekima se na izvjestan nain ne mijenjaju. Drugim rijeima, Baum je u raspravu odluno uveo pitanje drutvenog kontinuiteta. Na alost, to vano pitanje, kojem je u sreditu sveza izmeu identiteta i vlasti, nije nailo na vei odjek (ipak vidi Lechner, 1990b). No, Baum svoju tezu nije uope locirao u kontekst globalnog sustava. Pitanje u kojoj mjeri globalizacija potie ili ukljuuje homogenizaciju, za razliku od heterogenizacije, te univerzalizaciju, za razliku od partikularizacije, bitno je i veoma sloeno. Ovdje treba napomenuti da se tijekom rasprave o modenizaciji, kasnih 50-tih i ranih 60-tih godina, pitanje postmodernizma i postmodernizacije spominjalo tek sporadino. A to je pitanje kasnije postalo sastavnim dijelom tek pokrenute rasprave o postindustrijskim drutvima, koja se prije nekoliko godina usredotoila na pitanja modernizma i postmodernizma. No, ovdje treba rei da se pitanje postmodernizma javilo u raspravi o modernizaciji (u uem smislu) prvenstveno u obliku relativno jednostavne ideje da nakon modernizma (dosta usko definiranog, kao to smo ve napomenuli) mora doi neto drugo. U naim zajednikim radovima Nettl i ja (Nettl i Robertson, 1966, 1968) pokuali, smo inter alia, nadii tu simplicistiku perspektivu tako to smo naglasili da je modernizacija (ili napredak, u inaici u kojoj su ga sa zapada preuzeli neki komunistiki reimi) znatno fluidnija i subjektivnija, pa i kulturalnija, od objektivnih prikaza glavne struje teoretiara modernizma. To je najveim dijelom bila posljedica onoga to smo mi protumaili kao refleksivnu narav modernizma. Na primjerima Japana iz razdoblja Meiji i Rusije u vrijeme Petra Velikoga, pokuali smo pokazati da su se mnoga drutva koja su modernizaciji (zamiljenoj neto ire nego to je to bio sluaj kod glavnih teoretiara modernizma) pristupila kasno suoila s raznim dilemama glede modela modernizma koje bi trebala slijediti u budunosti, osobito u svezi s vanim pitanjem nacionalnog identiteta. Sa slinim se problemima sada suoava i niz drutava u drugim dijelovima Azije i u Junoj Americi, npr. Rasprava, koja se u meuvremenu

protegnula na naslijeena pitanja u nedavno emancipiranim dravama Treeg svijeta, u u uskoj je svezi s openitim naglaskom na refleksivnoj modernizaciji (Nettl i Robertson, 1968: 63-128). Naa teza bila je da se sva drutva ukljuena u proces modernizacije, a ne samo ona koja su mu pristupila kasno, istodobno sudionici procesa meusobnog interaktivnog usporeivanja. S te toke gledita, modernizacija je kronini problem gotovo svih drutava. Iako smo u svom radu teite eksplicitno stavili na makro probleme na njega je presutno utjecao komparativno-meunarodni pristup inspiriran simbolikim meudjelovanjem (te, manje eksplicitno, pragmatizmom). Refleksivnost suvremene modernizacije odlino ilustrira pokuaj Japana da SAD-u nametne vie drutvene standarde, na to SAD moraju nai odgovor. Poetkom 70-tih godina pojavio se snaan, djelotvoran i veoma propulzivan izazov usko shvaenom pojmu modernizacije, koji je ubrzo postao veoma utjecajan. Izazov je bio dijelom ukorijenjen u marksistikoj postavci da se socijalizam ne moe uspostaviti u samo jednoj zemlji. Povijesno detaljno obrazloenu teoriju svjetskih sustava izloio je Immanuel Wallerstein (prvi puta detaljno obrazloeno u Wallerstein, 1974b). Teorija je nastala iz njegovog nezadovljstva usko zamiljenom teorijom modernizacije, koja je drutva analizirala samo usporedno, sa zapadnim drutvima kao glavnim referencijalnim tokama, umjesto da ih promatra kao dijelove sustavne matrice meudrutvenih odnosa. Od poetka 70-tih godina Wallerstein i njegovi brojni sljedbenici posvetili su se kristalizaciji i proirenju tog sustava, s posebnim naglaskom na irenju svijeta, shvaenog kao sustava kapitalistike razmjene. Wallersteinov veoma vaan ali, rekao bih, jednostran rad o svjetskom sustavu naao je odjeka u drugim inaicama teorije svjetskog sustava i svjetske povijesti, koje su naglaavale gospodarske imbenike i procese u nastajanju modernih globalnih trendova, iako je neke od njih osporavao. Ovdje treba napomenuti da su neka pitanja koja su potaknula Wallersteinovu kritiku modernizacijske teorije bila paralelna onima koja smo Nettl i ja, u dosta razliitom obliku, razmatrali u drugoj polovici 60-tih godina. I mi i on bili smo vrsto odluili da zemljama Treeg svijeta naemo mjesto u cijeloj slici (Simpson, 1991). Umjesto da na te zemlje gledamo kao na problematine pridolice ili lijene lanove meunarodne zajednice, smatrali smo da jo treba mnogo toga rei o nastajanju sadanjeg svijeta u cjelini te kako su pojedina drutva bila, da tako kaemo, ubaena u taj sustav. I mi i Wallerstein smo, svatko na svoj nain, nastojali uoiti sustavne znaajke svjetskog poretka. No, ovdje treba istaknuti i razlike. Ja sam nastavio razvijati teoriju drutvene refleksivnosti jer smatram da se svijet ne moe u potpunosti definirati njegovim sustavnim karakteristikama, dok teorija koju obino zovemo teorijom svjetskog sustava i dalje razrauje temu sustavnosti, spekulirajui o buduem svjetskom socijalistikom poretku u kojem e graani oblikovati povijesna zbivanja po vlastitoj volji. Meutim, izgleda da se slaemo da je stara teza o prelasku sa Gemeinschafta na Gesellschaft, koja je muila staru teoriju modernizacije te mnoge socioloke teorije i istraivanja prije i poslije ove potonje, i koja je jo uvijek okosnica mnogih teorija modernizma, bila pogreno postavljena. Wallerstein je vrsto zastupao gledite da je problem Gemeinschafta preteito posljedica kapitalistikog Gesselschafta koji se sve bre globalizira, te da je opsjednutost intrisino infra- drutvenim problemom kako to je prelazak sa Gemeinschafta na Gesselschaft usmjerila drutvene znanosti na potpuno pogrean kolosijek (Wallerstein, 1991a). Djelomino se slaem s tim gleditem, no ne potpuno i iz drugih razloga. Ono u emu se naelno slaemo je Wallersteinova orijentacija na temu koju je on nazvao realnost vremena-prostora (1991a: 135-48). I dok ja i Wallerstein cijenimo da su sporne kategorije vremena i prostora, o kojima se jo uvijek raspravlja, ve stoljeima usko vezane uz asimetrino stvaranje svijeta (u sekularnom smislu), Giddens oito misli da je vremensko-prostorna distancijacija proizvod relativno slobodne i apovijesne strukturacije (Urry,

1991). (U nekim svojim najnovijim radovima Giddens je pokuao povezati izdvajanje djelovanja iz lokalnih konteksta, kao aspekt prelaska u modernitet, pa i u visoki modernitet, s interpretacijom i analizom globalizacije. O tome detaljnije u 9. Glavi). Ipak, moj osobni pristup uvelike se razlikuje od Wallersteinova. Ja, npr., ne smatram da se vanu problematiku Gemeinschaft-Gesselschaft moe, ili treba, eliminirati it isto analitikih razloga. Ta problematika i njeni suvremeni izrazi, kao to je projekt modernita, nije bila samo puko analitiko pitanje. Bilo to dobro ili ne, ali ona je na razne naine utjecala na stvarnost kojom se bavimo i na teorije o njoj. Stoga smatram da treba nai zajedniki nazivnik izmeu onih koji naglaavaju usustavljenost svijeta i onih koji suvremeni trend unifikacije svijeta smatraju proizvodom odreene skupine drutava te rezultatom prelaska sa tradicionalnog na moderno i teorija koje su ga pratile. Rasprava o globalizaciji nastavlja se preteito u onom dijelu u kojem se odnosi na prvo pitanje, tj. na usustavljenost svijeta. Iako nema dvojbe da je rasprava o globalizaciji i iroko shvaenom modernitetu, kao i o postmoderni, vana, injenica je da je eksplicitan pokuaj da se napravi zemljovid svijeta u cjelini stariji od nje. Ta dva pokuaja, koje je jako karikirao Giddens (1990) treba naelno, iako ne i povrno i neizdiferencirano, razlikovati. Osim toga, treba ih razlikovati i od naina na koji se u nedavnim relativno sredinjim raspravama u okviru ope drutvene teorije raspravljalo o globalizaciji. Ovdje se stvar dodatno uslonjava. Wallerstein i mnogi drugi teoretiari sustava uope se ne slau u svojim analizama nastajanja globalizacije (Chase-Dunn, 1989). Barem u dananjem konktekstu, jedna od najzanimljivijih varijabli u teorijama svjetskog sustava odnosi se na uvjete u kojima je nastao suvremeni svjetski sustav u cjelini. To se dijelom odnosi na povijesno trajanje i dubinu. tovie, jedan od elemenata, ne samo u Wallersteinovoj teoriji svjetskih sustava nego, to je jo vanije, u suparnikim gospodarskim tumaenjima izvora svjetskog sustava, koji izazivaju kritike pa i osporavanja, jest starost svjetskog sustava ili sustava. Ovdje moramo govoriti u mnoini jer se, strogo govorei, pojam svijet u teoriji svjetskih sustava ne odnosi na svijet u cjelini. Razumije se da se ova knjiga bavi svijetom u cjelini. Tako se sam Wallerstein bavi gotovo iskljuivo nastajanjem modernog svijeta u posljednjih 500 godina (u kontekstu suvremenog globalnog sustava). Unato tome miljenja se razlikuju glede toga koliko je nastajanje dananjeg kapitalistikog svjetskog sustava pripremljeno tijekom prethodnih razdoblja te glede primjenjivosti Wallersteinovih ideja na pred-moderni svijet, onaj prije 16. stoljea. Teorija svjetskih sustava relativizira ideju moderniteta za volju teze o ubrzanom stvaranju svjetskog sustava. Sa Wallersteinove toke gledita, kapitalizam jaa uporedo s razvojem sustava a pojedinana drutva dobijaju takvu ulogu u svjetskom sustavu kakvu zasluuju svojim poloajem u svjetskoj podjeli rada. Gospodarski odnosi odreuju politike i vojne odnose, dok je kultura, ukljuujui i religiju, uglavnom epifenomen. Kao to sam ve rekao, tu shemu smatram jednostranom. Ovu primjedbu ve je iznio niz drugih kritiara teorije svjetskih sustava. Meutim, ti kritiari nisu ponudili alternativu onome to Wallerstein, po mom miljenju pogreno zove suvremenim svjetskim sustavom. Za razliku od njihovih, moj pristup globalizaciji jest usredotoen na tu ideju i ja pitanju globalizacije pristupam veoma ozbiljno. Iako je iz nekih praktinih razloga spretno svijet promatrati kao globalni sustav, u sreditu mojih razmiljanja jest pokuaj da ocrtam svijet u cjelini. Stoga je ideja globalizacije izloena u ovoj knjizi, iako odreenija, ipak znatno obuhvatnija, otvorenija i fluidnija od Wallersteinove ideje svjetskog sustava. Iako imaju i nekih slinosti, analiza globalizacije i analiza svjetskih sustava ipak su suparnike teorije. Sociologija i problem globalizacije

Ono to danas zovemo globalizacijom bilo je u sreditu analitikih (i politikih) radova drutvenih teoretiara i sociologa 19. stoljea, kao to su bili Comte, Saint-Simon i Marx. Stanje se znatno zakompliciralo u kasnijim razdobljima tzv. klasine sociologije, preteito zbog osifikacije i irenja aparata nacionalne drave i jaanja nacionalizma. Tako su se klasini sociolozi nali pred janusovskim problemom istodobne nacionalizacije i globalizacije. Moderna je socilogija u stanovitom smislu roena iz te dileme; a dijelom je moemo smatrati i njenom rtvom. Zato mi dopustite da se nakratko pozabavim povjeu sociologije s te toke gledita. U kljunom razdoblju sociologije, kad je nastala kao disciplina, uoavamo i otvaranje prema teoretiziranju o globalizaciji i zatvaranje koje je to teoretiziranje nastojalo osujetiti. Iako u radovima Emilea Durkheima, Maxa Webera, Georga Simmela i njihovih suvremenika ima mnogo indikacija da su se ozbiljno zanimali za globalizaciju i njene izdanke, oni su se preteito (iako je Simmelov sluaj specifian) bavili problemima socijetalnosti, barem kad je rije o njihovim vremenu. S tim u svezi, pridavali su mnogo pozornosti irokom pitanju koje mi danas eksplicitnije zovemo modernitet. To je najjasnije dolo do izraaja u Weberovim radovima. Budui da su mislili u parametrima klasine sociologije, oni su zapravo prvenstveno analizirali unutarnja pitanja modernih drutava. Ta se zbunjua perspektiva u velikoj mjeri konsolidirala s kasnijom pojavom discipline meunarodnih odnosa (tuna znanost), tijekom zrelog razdoblja klasine sociologije. Tako se sociologija (ba kao i antropologija) poela baviti drutvima, esto na poredbeni nain, dok su se disciplina meunarodnih odnosa (i dijelovi politike znanosti) njima bavili interaktivno, kao meudravnim odnosima. U narednim poglavljima pozabavit emo se nekim aspektima i posljedicama te podjele. Isprva polako, a posljednjih godina sve bre, podjela na unutarnje i vanjsko poela se destablizirati. Ta destabilizacija rodila je sada sve izraenije zanimanje za globalizaciju, u kojem su znaajnu ulogu odigrale nove akademske discipline kao to su komunikacije i kulturalni studiji. Zanimanje za pojavu globalizacije ima vie aspekata. Globalizacija postaje teorijski i praktino zanimljiva sve veem broju pokreta, organizacija i interesnih skupina. Analiktiari, s druge strane, koje nije lako jednostavno razluiti od sudionika, zanimaju se za nju iz vie razloga. Globalizacija je postala i vaan element marketinke promibe. Osim toga, njoj se pridaje velika pozornost prilikom sastavljanja kolskih programa u mnogim zemljama, esto uporedo sa njoj suprotnim zanimanjem za multikultularno, dapae postmoderno obrazovanje. Albrow (1990: 6-8) smatra da se u odnosu na suvremeno zanimanje za globalizaciju povijesti sociologije moe podijeliti na pet razdoblja: univerzalizam, nacionalne sociologije, internacionalizam, indigenizaciju i globalizaciju. Iako tu shemu prihvaam s rezervom, mislim da je, gledano u cjelini, korisna za definiranje povijesnog odnosa sociologije prema temi globalizacije. Opisujui razdoblje koje on naziva univerzalizmom, Albrow (1990: 6) ukazuje na aspiraciju rane sociologije da uspostavi znanosti o ovjeanstvu i za ovjeanstvo, temeljenu na bezvremenskim naelima i provjerljivim zakonima. Razdoblje univerzalizma odvjetak je prosvjetiteljske struje koja je naglaavala ideju humanizma, bratstva i univerzalizma. Ta je struja dosegla apogej u filozofoji Saint-Simona i Comta s jedne strane i Marxa s druge. Kao to kae Albrow, sociologija se uvelike nadahnjivala prirodnim znanostima. Istini za volju, za razliku od prirodoznanaca, dva najpoznatija sociologa iz ovog razdoblja, Saint-Simon i Comte obojica su, svaki na svoj nain, iz potpuno praktinih razloga nastojali proiriti empirijske uvjete na koje su primjenjivali svoje kognitivne sheme. Tako ak ni u racionalistikim zapadnim drutvima, a kamoli u drugim dijelovima svijeta,

deklarirani znanstveni pozitivizam ne bi bio mogu bez dodatnog praktinog napora. Paradoksalno, smatralo se da je potrebno uspostaviti novu religiju, ne samo radi vjere u red i odgovornost prema stvarnom ivotu, nego i da odri i proiri znanstveno zanimanje za univerzalnu, utemeljiteljsku analizu humaniteta. Saint-Simon sastavio je progam za reorganizaciju europskog drutva, koji je, u duhu svog vremena, bio predasnik budue svjetske vlade (Merle, 1987: 7). Njegove ideje razraene su u asopisu Globe, a njihov utjecaj odraava se u rijeima Saint-Simonovog uenika , koji je zapisao da je na pomolu razdoblje univerzalne politike, u kojeoj emo kontaktirati s Afrikancima, Azijatima, kranima i muslimanima (Merle, 1987: 7). Jedan drugi uenik pie da postoji samo jedna velika znanstvena disciplina, ona o humanitetu, koja sve obuvaa i epitomizira (Merle, 1987: 7). tovie, Saint-Simonovi sljedbenici angairali su se na velikim projektima organiziranja svijeta, koji su obuhvatili i izgradnju Sueskog kanala i kolonizaciju Alira. Kao to je ustvrdio Turner (1990b: 344-8), Saint-Simon je smatrao da je nova drutvena znanost, temeljena na nanstvenom izuavanju drutva, u uskoj svezi s nastupajuim globalizmom. Saint-Simon je zapravo vjerovao da znanost o drutvu nije mogua bez unifikacije humaniteta i obratno. Ta Saint-Simonova ideja u sreditu je Comteovog istodobnog zagovaranja pozitivistikog izuavanja drutva, koje je on nazvao sociologijom, i humanistike religije. Gledano iz nae perspektive, programi Saint-Simonea i Comtea doimaju se kao spoj scijentizma i utopije; iako se Saint-Simona moe nazvati utopistom tek u onoj mjeri u kojoj bi ga se moglo nazvati industrijalistom, kako kae Durkheim (1962: 222). Naime, Saint-Simon je vjerovao da industrijalizacija promie kozmopolitizam i internacionalizam. Dakako, Marxov pristup bio je razliit, iako je on bio pod utjecajem Saint-Simona. Marx je naelno prihvaao da e sprega rada i industrije diljem svijeta uroditi mirom. No, njegova ideja o tome kako e do toga doi bila je znatno sloenija od Saint-Simonove. On je smatrao da e kapitalizam kao dominantan nain proizvodnje utrti put univerzalizaciji svjetskih razmjera. Proletarijat, kao eksploatirana ali potencijalno globalna klasa u sklopu kapitalizma koji se iri, naposlijetku e razviti i uvrstiti doista globalan svjetski univerzalizam. Piui o razdoblju nacionalnih sociologija Albrow (1990: 6) navie pozornosti posveuje profesionalnom utemeljenju sociologije na zapadnim sveuilitima, poglavito u Njemakoj, Francuskoj i SAD, ali i u Italiji, Britaniji, panjolskoj i prozapadnim zemljama, poput Japana. Iako tvrdi da univerzalne aspiracije nisu bile naputene, Albrow naglaava da su intelektualni proizvodi . . . poeli jako liiti na nacionalne kulture, a profesionalni kontakti bili uvelike ogranieni dravnim granicama. Tako je spajanje nacionalnih sociologija s ostacima univerzalizma dovelo do tenje za eksluzivnom intelektualnom hegemonijom, bliskom imperijalnim teritorijalnim tenjama drava nacija povezanih s matinom kulturom. Iako se najveim dijelom slaem s ovom definicijom, mislim da Albrow previe naglaava razlike izmeu prvog i drugog razdoblja. Jasno je da se doba univerzalizma izravno bavilo humanitetom u cjelini, kao da je svejedno odakle dolazi poruka univerzalizma, no, Saint-Simon and Comte tu cjelinu vide na tipino francuski nain. Tijekom faze tzv. nacionalnih sociologija zamjeujemo da se Durkheim nadovezuje na prolostoljetne pokuaje, kakve, npr,. nalazimo u radovima Johna Stuarta Milla i Karla Marxa, uspostave univerzalne teorije satkane od sredinjih tema tada prihvaenih visokih zapadnih tradicija. Zato je Durkheim u svojoj socijalnoj epistemologiji teio sintetiziranju njemakog idealizma i britanskog empirizma. No, rezultat te sinteze bio je, kao to je to Durkheim otvoreno priznao u svojoj epistemologiji, racionalistika sinteza francuskog tipa. Tako moemo rei da je Durkheimu bilo stalo do teme univerzalizma, iako se koristio nacionalnim pojmovnim aparatima. Na to emo se jo vratiti.

Albrow smatra da je nakon propasti nacionalnih sociologija i ope katastrofe koju su donijela dva svjetska rata nastupilo razdoblje koje on zove internacionalizmom (1990: 6). Nakon Drugog svjetskog rata internacionalizam se u znanosti poeo podrazumijevati. No, on je shvaan na nain koji je uglavnom odraavao podjelu nastalu hladnim ratom na sveobuhvatnu modernizacijsku tezu, osobito u inaici Amerikanca Parsonsa i internacionalizam marksistike diktature proletarijata. Budui da Albrow nije predvidio nijedno razdoblje, pa makar i prijelazno, izmeu razdoblja nacionalnih sociologija, iji neuspjeh on svakako preuveliava, i razdoblja internacionalizma, to znai da razdoblje nacionalnih sociologija traje sve od druge polovice 19. stoljea do poslije 1945. godine. To nije uvjerljivo, budui da je ba 20-tih i pogotovo 30-tih godina problem relativizma po prvi puta temeljito tematiziran u sociologiji i antropologiji. U sociologiji nailazimo na pokuaje Maxa Schelera i Karla Mannheima da izravno promisle problem relativnosti, ili, to nije potpuno isto, relativnosti gledita. Istini za volju, ve Simmel je postavio relativizam u sredite svojeg tumaenja moderniteta, no on se nije ulovio u kotac s problemom globalnog relativizma, ili relativnosti, kao to je to uinio Scheler (Stark, 1958). I dok je Mannheimova pragmatina sociologija znanja bila deklarativno usmjerena na unutardrutveni relativizam i relativnost, nema dvojbe da je, openito uzevi, njegov pokuaj da prevlada ili rijei te probleme bio izraz ireg i rasprenijeg zanimanja za temu sumjerljivosti. Bilo je to i razdoblje nastanka relativistikih antropolokih gledita, koja su se suprotstavljala evolucionizmu, historicizmu i difuzionizmu prethodnog razdoblja. Ukratko, injenica da nije bilo deklarativnog internacionalizma ne znai da trebamo zakljuiti da se nitko nije bavio problemima proizalim iz globalizacije. Sve vei rast zanimanja za relativizam stoga treba shvatiti kao oitovanje problema uzrokovanih sve veim globalnim suavanjem, kao i kristalizacijom razliitih ideologija svjetskog poretka. Te ideologije, kao to su bile njemaki faizam, japanski neo-faizam, komunizam i samoodreenje Woodrowa Wilsona, i same su nastale u svezi s naglim ubrzavanjem procesa globalizacije to je zapoeo koncem 19. stoljea. I na to emo se vratiti kasnije. Albrow je veoma dobro uoio da se nakon 1945. godine svjetski internacionalizam rava. U svezi s tim dodao bih samo dvije usko povezane primjedbe. Prvo, ironino je da je Albrow izdvojio Talcotta Parsonsa kao eklatantnog predstavnika sve jaeg prodora zapadnog racionalizma diljem svijeta u obliku sveobuhvatne modernizacijske teze. Zapravo, Parsons je tijekom cijele svoje karijere pokuao osporiti sociologije temeljene na instrumentaliziranom racionalizmu (to je, u svakom sluaju, tipino njemaki Problemstellung). Drugo, iako nije bio imun na privlanost teorije modernizacije te unato tome to su ga mnogi smatrali njenim najistaknutijim zagovornikom, on je uvijek tvrdio da e hladni rat biti okonan demokratizacijom komunistikih zemalja te poopavsnjem njihova internacionalizma (Parsons, 1964). On je smatrao i da emo hladni rat prebroditi konvergencijom komunistikog kolektivizma i kapitalistikog individualizma. Stanovite slabosti njegovih projekcija te injenica da je ta konvergencija morala nuno biti asimetrina (u korist zapada) iz dananje perspektive nisu osobito bitne. Ono to jest bitno jest da Albrow nije odabrao pravog krivca za promicanje jednostranog pogleda na dvokrako polje internacionalizma. Meutim, tono je da je 50-tih i 60-tih godina teorija modernizacije bila dominantan oblik zapadnog internacionalizma. I ovdje imam samo dvije primjedbe. Prvo, teorija modernizacije ima dublje korijene nego to to tvrdi Albrow. Potpuno neovisno od njene ukorijenjenosti u problemu Gemeinschaft-Gesellschaft, ona ima neposrednijeg predasnika u primijenjenoj sociologiji iji su razvoj poticale SAD tijekom Drugog svjetskog rata. tovie, amerika sociologija sazrila je ranih 40-tih godina kao amalgam profesionalizma i patriotizma (u tome je znaajnu ulogu igrao Parsons). Konkrentije, neposredni uzrok pojave modernizacijske teorije 50-tih i ranih 60-tih godina bio je pokuaj

Saveznika, a posebno Amerikanaca, da se (zapadnim ) Nijemcima i Japancima nametne demokracija. Ideja modernizacije nastala je na veoma zanimljiv nain 40-tih godina, za vrijeme Drugog svjetskog rata. Drugo, ideja Treeg svijeta nastala je dijelom iz veoma problematinog modela samodreenja amerikog predsjednika Woodrowa Wilsona koju je izloio u Parizu neposredno nakon Prvog svjetskog rata. Istodobno Wilsonova Naela bila su jedan od uzroka to je u ovostoljetnoj svjetskoj politici dolo do napuklina. Gledano iz druge toke gledita, Wilson je partikularizmu nastojao dati univerzalan status. U sreditu razdoblja indigenizacije, tvrdi Albrow (1990: 7), bila je kristalizacija Treeg svijeta. Albrow ima pravo kada kae da to razdoblje treba razlikovati od razdoblja nacionalnih sociologija, no on ne daje dovoljno uvjerljive dokaze o njihovim specifinostima. Kao moj doprinos tipifikaciji tog razdoblja rekao bih da je ono bilo, i u velikoj mjeri jo jest, razdoblje u kojem su nacionalne sociologije pokuale umetnuti svoje tradicionalne sociologije u svjetsku sociologiju. Oito je da takav pokuaj zahtijeva nadovezivanje na univerzalni jezik (Archer, 1990). Jer zato bi netko iznosio potpuno idiosinkratian pogled na svijet, ako se iz tog svijeta ne eli povui? No, ak ako je tako, to povlaenje bit e vjerojatno ogranieno pojmovnim aparatom suvremenog diskursa. Jedan od glavnih zadataka indigenizacije sociologije jest da se proiri i revidira dominantni diskurs kako bi se lokalna sociologija mogla definitivno ustaliti na svjetskoj sceni. Albrow tvrdi da indigenizacija Treeg svijeta iz 70-tih goisna ima dvije glavne karakteristike: suprotstavljanje inozemnoj, preteito zapadnoj terminologiji i metodama te naglasak na uoenim nacionalnim i kulturnim tradicijama, iako s izraenom tendencijom oslanjanja na marksistike modele. Bilo kako bilo, u opem indigenizacijskom pokretu moemo uoiti nekoliko relativno izdvojenih tendencija. Jednu od njih nalazimo u junoamerikim kontekstima (toga kod Albrowa nema) , gdje se ne radi toliko o odbacivanju stranih teorija, metoda i glavnih tema, koliko o pozivanju na neke zapadne, preteito hegelijanske i marksistike, ali od nedavno i postmodernistike ideje, radi analize oblika ovisnosti i praxisa nunih za prevladavanje siromatva. Stoga je glavni cilj tih tendencija, barem do nedavno, uspostava teorija drutvene modernizacije koje, kako kau njihovi kritiari, predlau razvoj prema amerikom modelu, ali uz vrstu diferencijaciju i individualizaciju. To je gledite uvreno nedavnim uvozom ideja o postmoderni i oduevljenjm s kojim su doekane, no ovoga puta u sklopu globalnog naglaska na okretanju kulturi u drutvenim znanostima. Konkretnije, ini se da bi je ideja postmoderne u junoamerikim drutvima prispodobiva s maginim realizmom, tim relativno samoniklim knjievnim izrazom. Gledano iz ue socioloke perspektive, ona je neka vrsta odgovora na pitanje prelazi li Juna Amerika iz predmoderne u modernu. Ideja o postmoderni potvruje gledite da se pitanje moderne moe transcendirati. Smatra se da postmodernizam opravdava amalgamiranje tradicionalnog i modernog. Ovdje svakako treba napomenuti da Junu Ameriku smatraju uvoznikom stranihideja par excellance i da ju se ne moe ouzbiljno svrstati u kategoriju indigenizacije. No, iako je prvi dio te tvrdnje uvjerljiv, drugi ne proizlazi iz prvoga. Radi se o tome da su uvezene teme sinkretizirane u jedinstvene konstelacije ideja sa stanovitim autohtonim elementima, koje nisu jednako otvorene svim idejama. Pojam indigenizacije jest primjenjiv zato to se sinkretini snopovi koriste u tipino domae svrhe (1). Vratimo se sada na ono to Albrow zove aktualnim, ne nuno i posljednjim razdobljem u globalizaciji sociologije (Albrow, 1990: 7-8). Globalizacija, kae on, proizlazi izravno iz meudjelovanja nacionalizma i internacionalizma, a neizravno iz svih prethodnih razdoblja. Naelo globalizacije rezultat je slobodne odluke sociologa da rade s drugim pojedincima bilo gdje u svijetu i tako upoznaju globalne procese u kojima i na kojima rade (Albrow, 1990: 7) Tako se razvio univeruzalni diskurs u kojem sudjeluje vie sugovornika iz

razliitih regija i kultura, kae Albrow. On dalje tvrdi da globalizacija ne znai samo da sociolozi mogu otvoreno komunicirati, nego, ponajprije, da su suoeni s najraznolikijim . . . sociolokim dijalektima i pojedinanim vizijama i, drugo, da su primorani da se usredotoe na globalizaciju kao na proces na novoj razini drutvene stvarnosti. Albrow dodaje da tu novu stvarnost najbolje definira pojam globalno drutvo. Albrowleva kratka povijest odnosa sociologije i globalizacije sve se vie usredotoava na odnose meu sociolozima iz raznih dijelova svijeta a sve manje na analizu globalnih okolnosti kao takvih. Kako prelazi s jednog razdoblja u povijesti sociologije na drugo, Albrow sve vie preusmjerava pozornost sa sociolokih ideja na raspon odnosa meu sociolozima te ih u novijim razdobljima poistovjeuje. Ni drugo pitanje nije nebitno jer nam pomae u razmatranju globalizacije. Meutim, globalizacija sociologije nije isto to i sociologija globalizacije. Mene zanima ova potonja. Budui da me neposredno interesira teoretizacija svijeta dopustite mi da se sada izravno pozabavim tom temom. Otvaranja prema globalizaciji u zreloj fazi klasine sociologije Iako znamo da izmeu 1890. i 1920. sociolozi nisu pridavali osobitu pozornost onome to danas smatramo kljunim aspketima osobito akutnog razdoblja globalizacije, vidimo da su u tom razdoblju nastale ideje koje se izravno odnose na tu temu. Tako, npr., kod Simmela i Durkheima nalazimo izraeno zanimanje za kateogoriju humaniteta, koje se u shemi koju u uskoro izloiti odnosi na osobit aspekt ukupne analize globalnih okolnosti. (2) Piui o Kantovoj ideji o osnovama ljudske spoznaje i Nietzscheovom zalaganju za autonomnost ljudskog djelovanja, za razliku od heteronomnog djelovanja ogranienog kulturnim, drutvenim ili vjerskim ogranienjima, Simmel se zainteresirao za dva usko povezana aspekta problema humaniteta. S jedne strane, kae on u reviziji Nietzschea, razmatranje ljudskog iskustva u okviru humaniteta , samo je jedan od etiri oblika shvaanja ili analize, pored kulture, drutva i pojedinca. Sa Simmelovog gledita, Nietzsche je odabrao samo jedan od vie moguih gledita na ljudsko iskustvo. Meutim, razmatranje ljudskog iskustva u kontekstu drutva, npr., bilo bi jednako vrijedno. Na taj je nain Simmel relativizirao Nietzscheovo stajalite. Simmel smatra da je Nietzsche donekle proizvoljno odabrao jedan analitiki okvir i onda ustvrdio da je jedini odgovarajui. S druge strane, Simmel cijeni da je Nietzascheova misao dobriom dijelom odraava empirijske promjene (Simmel, 1986). Ova potonja primjedba ukazuje na Simmelovu tendenciju da se usredotoi ne samo na analitike kategorije ljudskog iskustva kao takvoga, nego i na empirijske okolnosti koje su dovele do intelektualne proizvodnje jedonstranih teorija. Tu je strategiju Simmel primijenio i na Marxa (Simmel, 1978). Simmel tvrdi da se ono to zovemo vrednotama ljudske egzistencije bitno razlikuje o drutvenih vrednota, jer se ove potonje prvenstveno temelje na djelovanju pojedinaca, dok ljudske vrednote ukljuuju neposrednu ljudsku egzistenciju. U skladu s Nietzscheom, Simmel naglaava da je stupanj razvoja ovjeanstva obiljeen kvalitativnim bitkom linosti (Simmel , 1950: 63). A to znai da ovjeanstvo nije samo u kvantitativnom smislu vie od drutva. ovjeanstvo nije samo zbroj svih drutava: ono je potpuno razliita sinteza istih elemenata koji u drugim sintezama ine drutva . . .Drutvo zahtijeva od pojedinca da se razlikuje od ope ljudskog, ali mu zabranjuje da se izdvoji iz ope drutvenog. . .U nedavnim povijesnim razdobljima, sukobi pojedinca s njegovom politikom

skupinom, obitelji, itd. . . naposlijetku su sublimirani u apstraktnoj potrebi za . . . individualnom slobodom. Ta je opa kategorija obuhvatila zajednike elemente razliitih pritubi . . . pojednica protiv drutva. (Simmel, 1950: 63-4). Sa slinim se problemom pozabavio i Durkheim, ali iz sasvim razliite perspektive. Glavna razlika posljedica je Durkheimovog uvjerenja da je potopuno razvijen pojedinac i drutveno bie, dok Simmel smatra da pojedinac sve vie postaje izvandrutvena jedinka. Durkheim je ustvrdio da e nas kao pojedince uskoro povezivati gotovo samo naa ljudskost. tovie, ini se da Durheim smatra da e drutvenost pojedinca nestati kad se on toliko izdifencira da vie nee imati nita zajedniko sa lanovima svoje skupine. Drugim rijeima, diversifikacija pojedinaca pojavila se izravno u sklopu opeg trenda u modernim drutvima (stajalite koje oigledno ne uzima izravno u obzir migracije i stvaranje onoga to je Balibar (1991) spretno nazvao svjetskim prostorima). Dugoroni rezultat procesa (drutvene) individuacije bila je pluralistika asimilacija pojedinca od neega to bismo mogli nazvati esencijalnom socijetalnou. Pojedinci su postali nositelji duboke socijetalnosti. I ovdje, dakako, nalazimo eho Comtove misli. Naime, kada je Comte pokuao napraviti program za institucionalno proslavljanje drutva, tu vrstu sveanosti nazvao je religijom humaniteta. ini se da su rani francuski sociolozi rado izjednaavali essencijalno drutveno (ili socijetalno) s idejom humaniteta. Izrazitu potvrdu toga nalazimo u Kantovim i Durkheimovim tvrdnjama te u uporabi Kantovih ideja u Simmelovoj raspravi o kategorijama humaniteta. Kant je rekao da iako pojedinca smatra profanim, drutvo dri svetim, a Durkheim da ako pojedinca smatramo duhovnim onda drutvo moramo smatrati hiperduhovnim(1974: 34). injenica da je Simmel, ba kao i Durkheim, citirao Kantovu misao kako bi njome podupro donekle razliitu tvrdnju dosta je zanimljiva u svjetlu nareenog pitanja. S druge strane, vidimo da je Durkheim (1961: 463-96) govorio o transcendiranju konkretnih, nacionalnih drutava, za volju, kako on kae, meunarodnog ivota, implicirajui da e se u 20. stoljeu razviti zanimanje za neto to po konvencionalnim sociolokim standardima ne pripada drutvenim nego civilizacijskim ili izvan nacionalnim razinama (Durkheim i Mauss, 1971). To bismo mogli dodatno potkrijepiti ukazivanjem na Durkheimovu tvrdnju da se u modernom svijetu misaone kategorije sve vie oslobaaju svojih drutvenih ili socijetalnih sidara te da, kako je to on kazao, poinju ivjeti svojim ivotom. U tom, kao i u mnogim drugim podrujima Durkheimovog oeuvrea, nalazimo openito zanimanje za odnos izmeu partikularizma i univerzalizma. Jedan od kljunih aspekata tog odnosa tie se sveze izmeu onoga to se ponekad naziva Durkheimovim relativizmom - shvaanje morala kao drutveno uvjetovanog i odreenog konkretnom drutvenom stvarnou - i njegovog humanistiki orijentiranog moralnog univerzalizma koji, zapravo, relativizira drutveni relativizam. Pozicija Maxa Webera je znatno sloenija. Weber je bio veoma skeptian glede modernog zanimanja za ono to e kasnije biti nazvano ljudskim pravima. ini se da je mislio da se u modernom svijetu bavljenje pojmovima kao to su humanitet u svom ekstremnom obliku moda razvio iz neke vrste karizmatskog fanatizma (Weber, 1978: 6). Pa ipak, kod Webera ima ideja koje ukazuju, kao to kae Nelson, (1969), na globalni povijesni trend prema univerzalnoj drugosti. Dakako, taj trend bio je u stalnoj suprotnosti sa suparnikim trendom prema plemenskom bratstvu. U svakom sluaju, jasno je da je Weber bio potpuno svjestan modernih svjetskih trendova koji otro naglaavaju problem stupnja do kojeg pojedinca moemo opravdano osuditi na jednostrani status lana drutva. Taj trend u Weberovoj misli najbolje odraavaju dva slavna eseja: Politika kao poziv i

Znanost kao poziv (Gerth i Mills, 1948: 77-158). Ponajvie u onom prvom, Weber je istaknuo svezu izmeu najviih ciljeva pojedinca i funkcionalnog djelovanja drutva, to bismo mogli nazvati modernim luteranskim problemom. Bez obzira na narav Weberovbog vlastitog intra-socijetalnog stajalita glede te datosti, jasno je da je on, kao sociolog, uoio napetost izmeu zahtijeva za jednostranim lanstvom u drutvu i onoga to Simmel prema Nietzscheu zove stanjem vlastitog bitka. Dakako, jedan od glavnih Weberovih interesa bio je da rekonstruira eljezni kavez modernog ivota. Pri tome je glavni izazov bio kako bi pojedinac u odnosu na njega trebao ivjeti. Weber se opirao svim tvrdnjama i praksi koje su ukljuivale ili implicirale potpuno odbijanje navodnog eljeznog kaveza. On je jednako odluno poricao da je karizmatska glorifikacija razuma pomogla pri stvaranju potpuno modernih oblika gospodarskog i politikog individualizma. Weber se suprotstavio rusoovskim idejama o drutveno celebratornim korijenama ideja o modernoj demokraciji i naglasio doprinos puritanske askeze. Meutim, koliko god te Weberove tvrdnje bile uvjerljive, injenica je da se on relativno malo bavio posljedicama i implikacijama svoje slike o dualistikim uvjetima u kojima se ne-drutvena domena konstituira iz gomile odvojenih individualnih-osobnih vrednota. Polazei sa perspektive svoje velike zabrinutosti za budunost i usud Njemake, Weber je ideje koje sam identificirao u Simmelovim i Durkheimovim radovima proklasio izrazito neprihvatljivima. Za Webra, svijet u cjelini bio je u osnovi poprite sukoba izmeu nacija. Jasno, budui da je Weber na taj sukob gledao iz perspektive sve vee svjetske gospodarske integracije (Collins, 1986: 19-44), mogli bismo rei da je imao parcijalnu sliku komprimiranog svijeta, tovie, jednostranu sliku onoga to danas zovemo globalizacijom. Osim toga, kako je tvrdio da se nacije dijelom bore oko ouvanja i obogaivanja drutvenih vrednota, i on je smatrao da je kultura vaan element globalne slike, samo u negativnom smislu. Weber je time jamano reagirao na globalne i univerzalne elemente u djelima Kanta, Hegela i Marxa i pokuao ih preoblikovati uz pomo Nietzscheovih ideja o politeizmu vrednota u meunarodnim dnosima. Iako je u svom rado o religiji usvojio znatan dio Hegelovog konceputalnog aparata, Weber je nastojao promicati ono to se ponekad naziva poredbeno-diferencijalnim i konkretno povijesnim gleditem na univerzalnu povijest, za razliku od apstraktnih, spiritualnih i utopijskih gledita svojih velikih njemakih predasnika (Robertson, 1985e). No, netko bi mogao primijetiti da su i Durkheimova i Simmelova gledita bila, svako na svoj nain, jednostrana. Durkheim je bio otvoreniji prema onome to danas zovemo globalizacijom, unato tome to je zanemario mnoge njene onodobne manifestacije. to se tie Simmela, vidjeli smo da je unato njegove relativne nezainteresiranosti za drutvena pitanja per se (premda se jasno zaloio za europski ideal) njegov openit interes za oblike ivota rodio ideje koje su teorijski relevantne za ideju globalizacije. Kako prihvatiti svijet kao jednu cjelinu U mom prvom pokuaju da napravim fleksibilan model globalne cjeline, vanu ulogu odigrao je Dumontov esej (1979). Uvdje treba napomenuti da je u svom nastojanju da analizira problem totaliteta (ideja koja je bila vana i u godinama kada je nastala Wallersteinova teorija svjetskih sustava (1974b)), Dumont razmilja kao socijalni antropolog filozofijske orijentacije, i to tako da zapad pokuava protumaiti izvana (Duumont, 1977, 1983). tovie, bavei se problemom totaliteta Dumont je je priznao da ga je nadahnuo sredinji lan Durkheimove kole, Marcel Mauss. Dumont tvrdi da se antropologija kao disciplina treba istodobno baviti suprotstavljenim idejama jedinstva ovjeanstva i jedinstvenosti pojedinanih drutava. On tu kontradikciju pokuava razrijeiti

tvrdnjom da svijet u cjelini, svijet u svom totalitetu, treba shvatiti kao globalnu mreu sveza izmeu drutava, s jedne strane, te samostalnih besprozorskih monada na drugoj. Bez obzira na ogranienja Dumontovog pokuaja da prevlada epistemoloki problem istodobne jedinstvenosti i diskontinuiteta te cjeline i kontinuiteta, vano je da je on na njega ukazao. U sreditu mog promiljanjna globalizacije nalazi se sveza izmeu epistemolokih pojmova kojima se svijet moe poimati i primarnih objekata za koje se ini da su svijetu postoje. Pokuao sam razotkriti osnovne elemente pojmovlja kojim se o svijetu moe razmiljati, uzimajui u obzir empirijske konstituente svijeta iz njegove novije povijesti. U sreditu mog modela onoga to se, veoma slobodno, naziva globalnim poljem, nalazi se nain (ili naini) na koji razmiljamo o globalitetu u svezi s osnovnim sastavom tog polja. Moja definicija je vieslojnija od Dumontove, jer ja govorim o etiri glavna aspekta, ili referentne toke, a ne o samo dva. To su: nacionalna drutva; pojedinci, ili, jo elementarnije, jastva; odnosi izmeu nacionalnih drutava, ili svjetski sustav drutava; te, u generikom smislu, ovjeanstvo, koje, da ne bi bilo zabune, esto zovem ljudskim rodom. Da ponovim, taj model , ili podjela, temelji se na epistemolokim i empirijskim zapaanjima. Potaknut Dumontovim pitanjem, pokuaj da se naznae osnovne crte globalnog polja zahtijeva kombinaciju intuicije i povijesnog istraivanja posebnih okolnosti koje su omoguile da svijet u cjelini, kakvim ga zamiljamo, postoji. Razradi tog gledita posvetio sam preteit dio 3. poglavlja. Najopenitije govorei, zanima me kao je svijet strukturiran. Iako se nain na koji sam zamislio taj strukturacijski model doima formalno, namjera mi je bila da u naa razmiljanja o totalitetu unesem fleksibilnosti. Naime, uvijek kada razmiljamo o svijetu u cjelini, nuno se bavimo neim to se ponekad pejorativno naziva totalistikom analizom. (3) Iako moja shema ima totalizirajuih tendencija, to je dijelom zato da bi shvatili razliite vrste orijentacija na globalne okolnosti. U 4. poglavlju vidjet emo da pokreti, pojedinci i drugi igrai svijet ureuju (ili u njega unose nered) na razliite naine. U tom smislu moj model olakava interpretaciju i analizu nareenih inaica. Zato postoji kljuna razlika izmeu nametanja modela globalnog polja svim sadanjim i potencijalnim igraima na tom polju i izgradnje modela koji olakava shvaanje razlika u njemu. Ovo potonje je veoma vano. Mene zanima kako se taj red, da tako kaem, uspostavlja, pri emu mislim i na red to ga uspostavljaju oni koji eksplicitno tee strukturiranju svijeta prema pravnim naelima (Lechner, 1991). Ili, reeno drugaije, moj model zamiljen je kao pokuaj analitikog i interpretativnog tumaenja naina na koji obini igrai, bilo kolektivni ili pojedinani, svakodnevno zamiljaju svijet, ili pak pokuavaju porei da je svijet jedinstven. Stoga, iako priznajem opravdanost izvjesnih poricanja globalne cjelovitosti, ne odustajem od tvrdnje da su tendencije objedinjavanja svijeta, ipak, neminovne. Tako je, npr., tendencija gospodarskog protecionizma iz ranih 90-tih godina (istodobna s nekom vrstom fundamentalizma glede identiteta i tradicije) oblik negativne reakcije na sve bre smanjivanje svijeta. No, i te se reakcije, iako na dosta iskrivljen nain, refleksivno odraavaju (Giddens, 1987). U usporedbi sa starim protekcionizmima i autarkijama iz 18. i 19. stoljea, (Moravcsik, 1991), nove su mnogo samosvjesnije locirane u svjetski sustav globalnih trgovinskih propisa i pravila i mnogo svjesnije globalnog gospodarstva u cjelini. To uope ne znai da e i protekcionizam bit prevladan zahvaljujui tim imbenicma, nego da sve zainteresirane strane, ukljuujui i obine graane moraju misliti o svijetu te, konkretnije, o svjetskom gospodarstvu, kao cjelini, pa ak i onda kada im se to ne svia.

Ovdje treba naglasiti da iako sam u ovom poglavlju naumio ocrtati fleksibilan sinkroni model globaliteta, kao kratak pregled suvremene misli o teoriji i praksi globaliteta, model zapravo treba primjenjivati dijakrono. Svrha modela je da omogui detaljnu analizu promjena u sva etiri glavna elementa (drutva, pojedinci, meunarodni odnosi i ovjeanstvo), zajedno sa promjenama u njihovim meusobnim odnosima. Tim pitanjima vraam se u vie navrata u narednim poglavljima.Globalizacija kao proces usko je povezana s tim dijakronijskim gleditem. Ovdje bih elio naglasiti da je moj model globalnih okolnosti multidimenzionalan i mnogo globalniji nego to se obino podrazumjeva sociolokim i drugim konotacijama te rijei. Zato sam u narednim poglavljima detaljno obrazloio probleme u svezi s modelom. U svremenom kontekstu multidemenionalnost se odnosi na shvaanje temeljnih elemenata onoga to ja obino zovem globalnim stanjem ovjeanstva, elemenata koji istodobno opisuju glavne oblike ivljenja u nedavnoj povijesti i porast zanimanja za sveze izmeu razliitih pogleda na njih. I iz toga vidimo da globalizacija ukljuuje komparativno meudjelovanje razliitih oblika ivljenja. U ovom konkrentnom sluaju globalizacija se odnosi na, esto problematino, objedinjavanje razliitih oblika ivljenja, koje jednostavna definicija globalizacije kao posljedice moderniteta (Giddens, 1990) ne definira dovoljno precizno. Suvremeno zanimanje za globalitet i globalizaciju ne moe se bez ostatka objasniti ni kao aspekt rezultata zapadnog projekta moderniteta ni, osim u veoma ogranienom smislu, prosvjetiteljstva. U svijetu koji se sve bre globalizira sve vie jaa civilizacijska, drutvena, etnika, regionalna te pojedinana samosvijest. Drutvene jedinke primorane su nai svoje mjesto u svjetskoj povijesti i globalnoj budunosti. No, globalizacija po sebi i za sebe ukljuuje i porast oekivanja takvih oitovanja identiteta. Ovaj model, ilustriran slikom br. 1, ocrtava u grubim crtama ono to ovdje zovem globalnim poljem a u drugim kontekstima globalnim stanjem ovjeanstva. Shema prikazuje etiri glavna elementa, ili referencijalne toke ideje globaliteta, najednostavniji nain na koji mi, kao empirijski obrazovani analitiari, moemo protumaiti globalitet te naine na koje se razvijao u proteklih nekoliko stoljea. U kasnijim poglavljima, osobito u treem, razmatram razliite i alternativne naine na koje se globalizacija mogla dogoditi, ili se ak dogodila. Tako je, npr. Islam povijesno bio globalno usmjeren, no da je taj potencijalan oblik globalizacije ostvaren danas bismo o globalitetu gotovo sigurno razgovarali na drugi nain i morali ga opisivati drugaijim modelom. Svoj model predstavljam preteito u odnosu na ovostoljetne trendove. Pri tome on dijelom saima tendencije na koje ukazuje, poveavajui meupovezanu tematizaciju drutava, pojedinaca, meunarodnih odnosa i ovjeanstva. Istodobno, model omoguava razmatranje i analizu procesa koji su omoguili povijesnu dominaciju tog obrasca. Osim toga, on omoguava razliite, esto oprene empirijske naglaske na polje, o kojima govorimo u 4. poglavlju. Tree poglavlje posveeno je preteito onome to ja zovem fazama jednog sve dominantnijeg oblika globalizacije. U narednim poglavljima razmatram faze nakon 1850. godine. Prije toga treba naglasiti nekoliko momenata. Prvo, iako sam naglasio da mi gledite omoguava empirijsku varijantnost glede onoga to kasnije u knjizi zovem prikazima svjetskog poretka te da mi je glavni cilj da analizom globalizacije razotkrijem i otvorim relativno zanemarene aspekte te teme, jasno je da moj pristup globalizaciji ima moralne i kritike dimenzije. Ovdje u spomenuti samo one najopcenitije. Stoga u se svakako izravno pozabaviti problemom globalne sloenosti, koji e postati jasniji u zakljunom dijelu knjige, gdje u razmotriti sadrajne promjene u etiri glavna elementa mog modela. Nadam se da u time uspjeti objasniti da se zalaem za moralnu prihvatljivost te

sloenosti. Drugim rijeima, sloenost je sama po sebi postala moralno pitanje (Robertson, 1989 b). Konkretnije, moj pristup pitanjima globaliteta i globalizacije ukazuje da je realistian pogled na svijet u cjelini, pogotovo u suvremenim okolnostima, nemogu bez prihvaanja relativne autonomije svakog od etiri glavna elementa. No, pri tome treba uzeti u obzir da je svaki od ta etiri elementa, na ovaj ili onaj nain, ogranien s druga tri. Zato, na neki nacin, prenaglaavanje bilo kojega od njih na raun drugih predstavlja fundamentalizam. Jednostavno reeno, ne bismo trebali nasilno nijekati postojanje niti jednog aspekta procesa globalizacije. To, dakako, ne iscrpljuje moralni i kritiki aspekt mog pristupa, ali, za sada mora biti dovoljno. Drugo, susreemo se s pitanjem procesa koji uzrokuju globalizaciju, tj. sa uzronim mehanizmima i pokretakim silama. Kako se u to uklapaju tvrdnje o dinamici kapitalizma i imperijalistikim silama, koje su nesumnjivo odigrale znaajnu ulogu u procesu ubrzanog smanjivanja svijeta? Kad tvrdim da polazim od kulturalnog pogleda na globalizaciju ne elim reci da pitanja gobalizacijskih sila ili mehanizama smatram nebitnima. No, svjestan sam da su ta pitanja odavno istraena. irenje zapadnog kapitalizma i uloga koju je u tome imao imperijalizam ve su detaljno analizirani, ba kao i sve sloenija kristalizacija suvremenog globalnog gospodarstva. Za razliku od toga, spor glede uvjeta u kojima je nastala i jos se odvija globalizacija bio je uvelike zanemaren. Ova knjiga bavi se prvenstveno tim i slinim pitanjima, u nadi da e kulturoloki pristup baciti novo svjetlo na tradicionalnije radove. Iako pojam kultura rabim ue i konkretnije nego to to ponekad rade u nekim relativno novim podrujima kulturologije, koristim ga fleksibilnije i odvanije nego to su to inili klasini sociolozi. Konkretno, cilj mi je bio pokazati diskontinuitete i razlike, za razliku od tradicionalnih sociolokih gledita na kulturu kao na integracijski imbenik. elio sam ukazati i na posebnu vrstu sociolokog istraivanja, koje nije usredotoeno na kulturu kao takvu. Tree, u svom predstavljanju globalnog polja naglasio sam nekoliko procesa relativizacije. Tim pojmom podrazumijevam naine na koje se, kako globalizacija napreduje, pojaavaju izazovi stabilnosti odreenih gledita na cjelokupni proces globalizacije i kolektivno i pojedinano sudjelovanje u njoj. Kao to sam ve rekao, ova slika globalnog polja odnosi se prvenstveno na suvremeni globalitet i globalizaciju. To je idealizirana i tipizirana slika onoga to zovemo globalnom sloenou. Jednim vanim dijelom ona ukazuje na cjelokupni proces diferencijacije koja se tie globalne sloenosti. Govorei openito, primjena modela podrazumijeva gledite da se proces diferencijacija glavnih sfera globaliteta ubrzava. Tako je diferencijacija meu sferama bila znatno manja u ranijim fazama globalizacije, a njene posljedice bile su primane nejednako i s razliitim reakcijama u razliitim dijelovima svijeta. Jasno je da procesi diferencijacije imaju opipljive i problematine posljedice na socijalizaciju u suvremenom svijetu (Turner, u tisku). Vaan aspekt te pojave jest tekua revizija nastavnih programa u srednjim kolama i na sveuilitima u skladu sa zahtjevima meunarodnosti i/ili multikulturalnosti. Prihvaanje potpuno globalnog pogleda na svijet ima mnogo posljedica, koje se ne odnose samo na nedavne i suvremene oblike globalizacije kao takve. Iako se ova knjiga bavi ovim potonjima, one nisu njena glavna tema. Prije nego to zakljuim ovo uvodno poglavlje elio bih se ukratko osvrnuti na jednu od njenih irih tema: svjetsku povijest. (4) U posljednje se vrijeme pojavio niz knjiga i lanaka o svjetskoj povijesti, pa se moze govoriti o svojevrsnom revivalu genrea koji je bio popularan u fazi koju sam u 3. poglavlju nazvao raanjem moderne globalizacije, a vrhunac je dosegla poetkom 20. stoljea. Uzrok tome mogle bi biti dvije usko povezane skupine okolnosti. S jedne strane, injenica da svijet sve bre postaje meuovisan te svijest o tome, usmjerili su pozornost na put kojim se kree ovjeanstvo u cjelini. S druge strane, dok su raniji, a i neki

suvremeni radovi, samo varirali veliku sagu o usponu i trijumfu zapada, sve vie jaa tendencija da se u povijest ukljue do sada zanemarivani glasovi. Stoga su aktualni sporovi glede nastavnog programa vane manifestacije globalizacije, preteito zato to se u tekuoj fazi globalizacije rui ideja homogenog nacionalnog drutva, unato jaanju nacionalizama u izvjesnim dijelovima svijeta. Istodobno, i sama ta proturjeja stavaraju nove poglede na svjetsku povijest. Dobar primjer stvaranja alternative velikoj sagi jest razmjerno nedavni pokuaj Erica Wolfa, koji kae da je njegova glavna teza da svijet ovjeanstva sastoji od raznolikog totaliteta meusobno povezanih procesa i suprotnosti koje taj svijet razgrauju dok se ne raspadne na komadie od kojih se vie ne moe vjerno rekonstruirati stvarnost (Wolf, 1982: 3). Poput Wallersteina, Wolf smatra da moderna tendencija da se nacijama, drutvima i kulturama pripisuju kvalitete unutarnje homogenih i vanjski distinktivnih i ogranienih objekata dovodi do stvaranja modela koji svijet prikazuje kao veliku biljarsku dvoranu u kojoj se jedinice odbijaju jedna od druge kao cvrste okrugle biljarske kugle (Wolf, 1982: 6). Wolf se slae s Wallersteinom i da je takvo stanje najveim djelom proizvod podjele rada meu drutvenim znanostima u vrijeme njihova nastajanja, sredinom 19. stoljea. Iako razumijem njegova glavna stajalita, takav pristup - koji je kod Wolfa urodio fascinantnom empirijskom studijom o meupovezanosti ljudskih agregata (Wolf, 1982: 387) u veem dijelu svijeta nakon 1400. godine - potcjenjuje vaznost izuavanja stvarnog kretanja i oblika suvremene globalizacije. Ovdje trebamo uvaiti i Wolfov totalitet meupovezanih procesa i oblik totalita nastao posljednjih stoljea. Dobro dola novost jest da su drutvene znanosti istodobno konsolidirale i izmijenile ono to Wolf zapravo smatra nijekanjem stvarnog, empirijskog totaliteta. No, iako je istina da su konvencionalne drutvene znanosti preobrazile rijei u stvari (Wolf, 1982: 6) i stvorile sliku svijeta s otro omeenim drutvima, one nisu jedina odgovorne za takvo stanje. Drutvene znanosti, a ovdje prvenstveno mislimo na sociologiju, razvile su se nakon to su ustanovljene granice izmeu nacija i drutava. Nema dvojbe da je ona u tom pogledu bila nerefleksivna te da je doprinjela dominantnom nainu miljenja temeljenom na diskontinuitetu izmeu unutarnjeg i vanjskog. No, ne bi bilo opravdano ni otii u drugu krajnost i nijekati realost stvari. U ovoj knjizi nastojat u premostiti jaz izmeu stajalita koje brani Wolf i stvarnosti svijeta u kojem sada ivimo. To znai da u pokuati transcendirati podjele o kojima on govori, ali ne tako da ih pokuam izbrisati. Tako zamiljena povijest svijeta ima dvije razine. S jedne strane, ona treba pratiti nastanak svijeta kako sam to naznaio. S druge, to treba initi uvaavajui naine na koji jedinke, iji broj sve vie raste, stvaraju i revidiraju svoje povijesti u skladu s ogranienjima to ih namee tekua faza globalizacije. Nema dvojbe da je modernitet pojaao tu vrstu refleksivnosti, to je samo po sebi proizvelo neku vrstu namjerne nostalgije. No, po mom miljenju, modernitet ne treba koristiti kao glavni eksplanans.

Jasno, svi smo mi na neki nacin natjecatelji u toj postmodernoj igri pisanja povijesti i izmisljanja tradicija. Svijet u cjelini, je, na stanovit nain, svijet refleksivnih sugovornika. A jedan od glavnih zadataka suvremenog sociologa jest da protumae tu gomilu razliitih poruka, u ijoj razmjeni i sami sudjeluju. Biljeke 1. Vidi sjajnu analizu nostalgine interpretacije strunjaka za Junu Ameriku kod Merquiora (1991). 2. Nekoliko posljednjih stranica ovog poglavlja mnogo duguju Robertsonu i Chiricu (1985). Ranija inacica ovog potonjeg predstavljena je 1980. godine na skupu Meunarodnog drutva za poredbeno prouavanje civilizacija (SAD) na Sveuilitu Syracuse. Tijeko godina model koji ja zovem globalnim poljem znatno je izmijenjen, te ja sada mnogo globalniji i procesualniji. Zahvalan sam JoAn Chirico na doprinosu mojim ranijim promisljanjima tema humaniteta i ovjeanstva. Do zakanjenja u objavljivanju ovog rada dolo je uglavnom zato to se trebao pojaviti u zborniku (to ga je trebao urediti jedan kolega) koji nije ugledao svjetlo dana. Inaica objavljena 1985. empirijski je usredotoena na simultanu pojavu vjerskog fundamentalizma i napetosti koje su uzrokovali teokratski reimi krajem 70-tih i poetkom 80-tih godina (Robertson, 1981). To, meutim, nije bila tema prvotne verzije iz 1980. U sreditu veine mojih radova nakon 1980. su revidirane inaice definicje prvotno iznesene te godine. 3. Dobar primjer temeljito argumentiranog osporavanja teorije totalizacije nalazimo kod Postera (1990). Takvim terijama osobito se rado suprotstavljaju poststrukturalisti. Fraser (1989: 13) iako se zalae protiv apovijesnih filozofijskih metanaracija sae sa sa onim to ona zove velikim empirijskim naracijama. Uglavnom pristajem uz tu distinkciju, te, tovie, tvrdim da moj oblik analize globalizacije priblino odgovara toj potonjoj. 4. Osobito dobar primjer povijesne sociologije u sveobuhvatnoj tradiciji svjetske povijesti nalazimo kod Manna (1986). Glede aktualne rasprave o svojstvima zapadnih drutva koja ih ine istodobno ekstenzivnima i intenzivnima vidi Meyera (1989). Ulrich Beck to je globalizacija? Zabune globalizmaOdgovori na globalizaciju Izmeu svjetskog gospodarstva i individualizacije nacionalna drava gubi svoj suverenitet: to initi? Zkljuak lei nadomak: Projekat modernizma ini se nije uspio. Filozofi postmodernizma prvi su puni elana razumu i racionalizmu, na koje je znanost poloila pravo, ispisali smrtovnicu. Takozvani zapadni univerzalizam prosvjetiteljstva i ljudskih prava nije nita drugo nego glas mrtvih, bjelobradih staraca, koji potiskuju prava etnikih, vjerskih I seksualnih manjina, predstavljajui svoje pristrane nadnaravne pripovjetke kao apsolutne. 31

Nadalje se kae da sekularnim trendom individualizacije socijalni kit postaje porozan, drutvo gubi svoju kolektivnu samosvjest i time sposobnost politikog djelovanja. Potraga za politikim odgovorima na znaajna pitanja o budunosti nema vie svoj subjekt niti mjesto. U tom crnom gleditu gospodarstvena globalizacija samo upotpunjava ono to postmodernizam intelektualno a individualizam politiki pokree a to je propast modernizma. Dijagnoza je: Kapitalizam postaje besposlen i ini besposlenim. Time se razbija povijesni savez izmeu trinog gospodarstva, socijalne drave i demokracije, koji je dosad integrirao i legitimirao zapadni model odnosno projekat nacionalne drave modernizma. Tako gledano su neoliberali likvidatori zapada iako nastupaju kao njegovi reformatori. to se tie socijalne drave, demokracije i javnosti, oni provode modernizaciju ka smrti. No propast poinje u glavi. I fatalizam je govorna mana. Prije skoka s Eifelovog tornja ovjek bi trebao posjetiti logopeda. Pojmovi su prazni, vie ne znaju ganuti, osvijetliti, uspaliti. Sivilo koje lei nad svijetommoda je uzrok u pljesnivoi rijei. Ta takozvana propast dala bi se pretvoriti u polazak u drugi novi modernizam uz uvjet da se prebrode ortodoksije na kojima je posrnuo prvi modernizam. U knjizi Djeca slobode (Kinder der Freiheit) pokuao sam prikazati da s takozvanom propasti vrijednosti moda zavrava kolektivna ortodoksija politikog djelovanja ali ne samo politiko djelovanje. Paralelno s isezavanjem socijalno moralnih sredina stvaraju se naime podloge za kozmopolitski republikanizam u ijem je sreditu sloboda pojedinca. Dodue, teko je podii glas protiv svjetske sile zvane svjetsko trite. To je jeidno mogue pod pretpostavkom da se razbije predodba o svemonom svjetskom tritu, koja vlada u glavama I koi sve djelovanje. Ja u ovoj knjizi elim nastupiti protiv velike sablasti koja se vrzma Europom i to metodom razlikovanja izmeu globalizma s jedne strane, te globaliteta i globalizacije s druge. Razlikovanje slui svrsi razbiti teritorijalnu ortodoksiju politikog i drutvenog, koja je nastala s projektom nacionalne drave prvog modernizma I postavljena kategorijski i institucionalno kao apsolutna. Globalizmom oznaavam shvaanje da svjetsko trite potiskuje ili nadomjeuje politiko djelovanje, t.j. ideologiju vlasti nad svjetskim tritem, ideologiju neoliberalizma. Globalizam postupa monokauzalno, ekonomski, smanjuje mnogodimenzionalnost globalizacije na jednu dimenziju i to gospodarstvenu, koja je k tome zamiljena linearno, a sve ostale dimenzije ekoloku, kulturoloku, politiku, drutvenu globalizaciju spominje, ako uope, samo kao podreene dominaciji svjetskog trinog sistema. Naravno time se ne eli zanijekati ili umanjiti sredinje znaenje gospodarske globalizacije. Ideoloka bit globlizma lei u tome da je izbrisana temeljna razlika prvog modernizma, a to je razlika izmeu politike i gospodarstva. Sredinji zadatak politike, odrediti pravne, socijalne i ekoloke uvjete koji gopodarstveno djelovanje tek ine drutveno moguim i legitimnim, izmie se pogledu ili se preuuje. Globalizam propisuje da se tako kompleksno zdanje kao to je Njemaka znai drava, drutvo, kultura, vanjska politka mora voditi kao poduzee. U tom smislu se radi o imperijalizmu ekonominosti kojim poduzea utjeruju okvirne uvjete pod kojima mogu optimirati svoje ciljeve. udnovato je meutim na koji nain tako shvaen globalizam privlai svoje protivnike. Postoji ne samo potvrdan ve i negirajui globalizam, koji, uvjeren o neizbjenoj dominaciji svjetskog trita, bjei u razne oblike protekcionizma: Crni protekcionisti oplakuju propast vrijednosti i propast znaenja nacionalnog pojma, a suprotno se tome bave neoliberalnom destrukcijom nacionalne drave. 32

Zeleni protekcionisti otkrivaju nacionalnu dravu kao jedan izumirajui politiki biotop, koji titi standarde okolia od raznih prisila svjetskog trita a u tom pogledu i sam treba zatitu. Crveni protekcionisti ve za svaki sluaj isprauju kostime za borbe stalea; za njih je globalizacija nadomjestak za ipak smo bili u pravu. Oni slave ponovno marksistiko uskrsnue. Pri tom se dodue radi o utopistiki slijepom ja sam stalno u pravu. U tim zamkam globalizma moramo razlikovati to ja elim nazvati globalinost i globalizaciju. Globalnost oznaava: Mi ve odavno ivimo u jednom svijetskom drutvu,i to u smislu da predodba zatvorenih prostora postaje fiktivna. Nijedna zemlja, nijedna zajednica se ne moe izolirati. Time se sudaraju razne ekonomske, kulturoloke, politike forme, i ono to je samo po sebi razumljivo mora se iznova dokazivati, ak i u zapadnom modelu. Pri emu svjetsko drutvo oznaava cijelovitost socijalnih odnosa, koji nisu integrirani u nacioalnu politiku niti su njome odreeni. Pri tom igra (nacionalno medijsko inscenirano) samopercipiranje glavnu ulogu, tako da svjetsko drutvo (u uem smislu) opisuje predlaui politiko relevantan operacijski kriterij - opaeno, refleksivno svjetsko drutvo. Pitanje ukoliko ono postoji bi se dakle (prema Thomasovom teoremu, po kojem je ono to ljudi smatraju stvarnim stvarno) moglo empirijski pretvoriti u pitanje kako i ukoliko se ljudi i kulture svijeta opaaju u svojim meusobnim razlikama i ukoliko e ta svjetskodrutvena samopercepcija biti relevantna za ponaanje. Svijet u kombinaciji svjetsko drutvo oznaava dakle diferenciju, mnotvo, a drutvo oznaava neintegraciju, tako da se (po M.Albrow) svjetsko drutvo moe shvatiti kao mnotvo bez jedinstva. Kao to e se u ovoj knjizi prikazati time se razno pretpostavlja: transnacionalne oblike produkcija i konkurentnost na tritu rada, globalno izvjetavanje u medijima, transnacionalni bojkoti kupaca, transnacionalni oblici ivljenja, kao globalno zapaene krize i ratovi, vojno i mirovno koritenje atomske energije, razaranje prirode, itd. Nasuprot tome globalizacija oznaava procese, nakon kojih e nacionalne drave i njihov suverenitet biti poprijeko povezani putem transnacionalnih posrednika, te e tako njihove anse za vlau, njihova orijentacija, identiteti i mree biti obuzdane. Znaajna razlikovna karakteristika prvog i drugog modernizma je nemo ispravljanja nastalog globaliteta. To znai: Jedna pokraj druge postoje razne samologike ekoloke, kulturoloke, gospodarstvene, politike, civilnodrutvene globalizacije, koje se ne mogu jedna za drugu reducirati ili prikazati, nego se svaka za sebe i u svojim meusobnim ovisnostima mora odgonetnuti i razumijeti. Vodea slutnja je da se tek onda moe otvoriti prostor politikom djelovanju. Zato? Jer se samo tako moe slomiti bezpolitiki urok globalizma, jer e se tek pod perspektivom mnogodimenzionalnosti globaliteta raspriti ideologija globalizma o pritisku okolnosti. Ali to ini globalitet nemoguim za korekciju? Osam razloga u odgovarajuim natuknicama: 1.geografsko irenje i sve vea interakcija meunarodnog trgovanja, globalno umreavanje financijskog trita i rastua vlast transnacionalnih koncerna, 2.stalna informacijsko i komunikacijsko tehnika revolucija, 3.univerzalno provedeni zahtjevi za ljudskim pravima znai (usmeni) princip demokracije, 4.rijeke slika globalnih kulturnih industrija, 5. postinternacionalna, policentrina svjetska politika uz vlade djeluju transnacionalni posrednici (koncerni, nevladine organizacije, Ujedinjeni Narodi) koji sve vie dobivaju na broju i moi, 6. pitanja globalnog siromatva, 7. globalnog razaranja okolia i 33

8. pitanja mjesnih transkulturolokih sukoba. Pod tim okolnostima sociologija dobiva novo znaenje, ona postaje istraiva smisla ljudskog ivota u klopci kojom je svijet postao. Globalitet oznaava injenicu da od sada nita to se na ovoj planeti odigrava nije samo mjesni dogaaj, ve da se svi izumi, pobjede i katastrofe odnose na cijeli svijet, te da moramo na ivot i djelovanje, nae organizacije i institucije reorijentirati i reorganizirati uz lokalno-globalnu crtu. Tako shvaen globalitet obiljeava novo stanje drugog modernizma. Taj pojam ujedno saima elementarne razloge zato standardizirani odgovori prvog modernizma postaju neprikladni i kontradiktorni za drugi modernizam i zato se za njega politika mora nanovo stvarati, izmisliti. Od takvog poimanja globaliteta razlikuje se pojam globalizacije kao (staromodno dijalektian) proces koji stvara transnacionalne socijalne veze i prostore, koji revalvira lokalne kulture i otkriva neke tree malo ovoga, malo onoga, to je nain kojim se raaju novosti (Salman Rushdie). Unutar tog sloenog odnosa nanovo se postavljaju pitanja razmjera kao i granica uslijene globalizacije i to s obzirom na tri parametra: Kao prvo dimenzija prostora; Drugo stabilnost u vremenu ; Tree (socijalna) gustoa transnacionalnih mrea, veza i slika. Uslijed takvog poimanja prua se i odgovor na sljedee pitanje: U emu lei povijesna osobitost dananje globalizacije i njenih paradoksa na jednom odreenom mjestu (u usporedbi s kapitalistikim sistemom svijetakoji se izgrauje jo od doba kolonijalizma, a o kojem pria Immanuel Wallerstein)? Osobitost procesa globalizacije danas (a vjerojatno i ubudue) lei u empirijskom istraivanju dimenzije, gustoe i stabilnosti izmjeninih regionalno-globalnih odnosa i njihove medijske definicije, kao i socijalnih prostora i slika na kulturolokoj, politikoj, gospodarstvenoj, vojnoj i ekonomskoj razini.11 Prema tome svjetsko drutvo nije meganacionalno drutvo koje u sebi sadrava i rastvara sva nacionalna drutva, ve svjetski horizont obiljeen mnotvom i ne-integracijom, koji se otvara kada se uspostavlja i odrava komunikacija i djelovanje. Skeptici globaliteta pitaju: to ima novo? I tvrde: Nita osobito vano. No time su povijesno, empirijski i teoretski u krivu. Novo je svakidanje ivljenje i djelovanje izvan dravnih granica u izmjeninoj ovisnosti i obvezama; novo je zapaanje te transnacionalnosti (u medijima, konzumu, turizmu); nova je rasprenost zajednice, rada i kapitala; nova je i svjesnost o globalnim ekolokim opasnotima i korespondirajue arene djelovanja; novo je neizostavno opaanje drugih kultura u vlastitom ivotu sa svim protuslovnim izvjesnostima; nova je razina protoka globalnih kulturolokih industrija (Scott Lah/John Urry); novi je i razvitak jedne europske dravne tvorevine, broja i moi transnacionalnih posrednika, institucija i ugovora; naposljetku novi je i razmjer gospodarstvene koncentracije koju meutim koi nova bezgranina konkurencija svjetskog trita. Globalizacija znai dakle i ne-svjetska drava. Tonije: svjetsko drutvo bez svjetske drave i bez svjetske vlade. Proiruje se globalni desorganizirani kapitalizam jer nema hegemonijalne vlasti niti internacionalnog reima ni na ekonomskom ni na politikom planu. U vidu ovog razlikovanja predstojei se esej razvrstava u daljnja tri djela. Drugi dio to se shvaa globalizacijom? ukratko opisuje i suprotstavlja mnogodimenzionalnost, ambivalentnosti i paradoksnost globaliteta i globalizacije u drutvenom, gospodarstvenom, politikom, ekolokom i kulturolokom pogledu. Trei dio Zabune globalizma pokazuje da se iroko polje organizacije (oblikovanja?), ono najvanije u politici, moe vratiti samo odlunom kritikom globalizma. 34

etvrti dio Odgovori na globalizaciju navodi u svrhu javne spontane diskusije kao protuotrov vladajuoj politikoj paraliziranosti deset toaka kako prihvatiti i odgovoriti na politike izazove globalne ere. Zavretak se bavi onim pitanjem: to e se desiti ako se nita ne desi: Braziljanizacija Europe.

II. GLOBALIZACIJA U EKONOMIJI I POLITICI Povucite se na trenutak iz bitke koju svakodnevno vidite i razmislite o implikacijama naredne misli: nalazimo se u ranoj fazi gospodarskog razdoblja koje je po svojoj biti jednako razliito od razdoblja koje mu je prethodilo kao to je doba automobila razliito od doba poljodjelstva. Ako prihvatite ovu premisu, mnogo ete lake shvatiti mnogo toga to se oko vas dogaa, ukljuujui i naoko nepregledan plimni val to zapljuskuje vas i vau tvrtku. John Huey, 1 Openito se smatra da se u razvijenim zemljama gospodarstvo preobraava iz industrijskog, temeljenog na eliku, automobilima i cestama u gospodarstvo koje nastaje na siliciju, raunalima i mreama. Raireno je miljenje da se radi o promjeni u goapodarskim odnisima koja je jednako znaajna kao svojedobna smjena ere poljodjelstva industrijskom erom. Na djelu je nova dinamika, nova pravila igre i novi pokretai napretka. No, da citiramo Alana Webbera, biveg urednika The Harvard Business Review: Do sada nitko nije postavio najvanije pitanje: to je to novo u suvremenom gospodarstvu?2 Ovo pitanje priziva u sjeanje vrijeme kada su se postdiplomski studenti fizike poalili Albertu Einsteinu, kod kojkjega su pisali pismeni ispit, da su pitanja ista kao to su bila prethodne godine. To je u redu, odgovorio je on, ove su godine odgovori drugaiji. Slino tome, i dogovor na Webberovo pitanje ove je godine drugaiji nego prole. A idue e godine biti drugaiji nego ove. Suvremeno gospodarstvo poiva na stalnoj *** budunost, da se stvore novi proizvodi i usluge te da se tvrtke preobraze u nove jedinice kakve su jo juer bile nezamislive a ve sutra e ih pregaziti vrijeme Suvremeno gospodarstvo razlikuje se od starog u 12 meusobno povezanih aspekata. elite li uspjeno restrukturirati svoju tvrtku morat ete se snjima upoznati. I. ASPEKT: ZNANJE 35

Suvremeno gospodarstvo temelji se na znanju Gospodsratvo koje se temelji na znanju omoguila je informacijska tehnologija. No, bez obzira na razvoj umjetne inteligencije i drugih tehnologija znanja, znanje jo uvijek stvaraju ljudi - znanstvenici (inenjeri i tehniari tri su puta brojniji od industrijskih radnika) i potroai znanja. Kapitalizirana inteligencija i njen glavni pokreta, usluna tehnologija, mijenjaju ne samo uslune djelatnosti nego i ameriku industriju, nain rasta amerikog gospodarstva, strukturu zapoljavanja na nacionalnoj i regionalnoj razini te poloaj SAD u svjetkoj pollitici i n maunarodnom tritu, tvrdi ijames Brian Quinn, profesor sveuilita Darmouths Tuck School u svojoj knjizi Inttelligent Enterpirse. 3 Kao prvo, udio znanja u proizvodima i uslugama znyatno je narastao s rastom udjela informacija i oekivanja potroaa u proizvodima. Uzmomi, npr. pojavu inteligentinih proizvoda koji su poeli revolucionirati sve aspekte naeg drutva. Inteligentna odjea. Proizvoai konfekcije poeli su u odjeuiu ugraivati ipove s podacima o tome kada je i gdje proizvedena, tko ju je proizveo, kada je uvezena u zemlju, stigla u trogivnu i izloena za prodaju. Prilikom kupnje predmeta, tome se moe dodati tko je predmet kupio i kada te koliko ga je platio. Proizvod je tako opremljen memorijom s podacima koji mogu posluti svima u lanc+u u kojem se ostvaruje dodana vrijednost*** To olakava reklamaciju proizvoda, a ako se netko zaputi prema vratima trgovine prije nego to je platio, njegovog e novi sako zavapiti: Upomo, pokupavaju me ukrasti! Inteligentne kartice. Kreditne, gotovinske kartice, kartice za ulazak u uredske prostorije - kome treba ta gomila razliitih komada plastike, svaki s drugim rokom vaenja i godinjom pretplatom? Budunost: kartica koja e objediniti sve te funkciji i jo sluiti kao vozaka dozvola, zdravstvena knjiica a podacima o alergijama na lijekove, eventualnoj donaciji tjelesnih organa, broju suprugove odjee i obue radi kupovine poklona, sve to na jednom mikroporcesoru zalivenom plastikom. No, skriva li to opasnsoti glede sigurnosti i zatite privatnosti? Mnoge, ali o tome emo kasnije. Inteligentne kue. Alarmni ureaji za sluaj provale i poara, kuni aparati i sustav osvjetljenja kojima e se upravljati pomou elegantnog daljinskog upravljaa ili pomou telefona. To e vam omoguiti da na daljinu provjertite sobnu temperaturu, ukljuite penicu, nahranite psa, pratite to se dogaa u stanu kako vaa djeca adolescentske dobi ne bi razbila vie komada namjetaja nego to bi to bilo normalno na zabavama koje se potajno prireuju dok su roditelji na godinjem odmoru. Uskoro e smonice same registrirati kada ponestane neke ivene namirnice i automatski naruiti da bude dostavljena na va kuni prag. Inteligentne ceste. Kolnik ne mora sluiti samo da se njime odvezete s jednog mjesta na drugo. Podvozje e pratiti gustou prometa i vremenske uvjete te upozoravati vozae na opasnosti koje ih ekaju na putu. Broj nesrea e se smanjiti jer e senzori upozoravati vozae kada se previe priblie vozilu ispred sebe, zaspu ili skrenu u krivi vozni trak. Automatski e se odravati dostatan razmak iza vozila s prikolicom. Rupe na cesti? Nezamislivo. 36

Inteligentni automobili. Pijani sjedate za volan? Motor se nee upaliti. Prolazite pored povijesne znamenitosti? Audio i video poruke tumae to se tamo dogodilo i kada. Jedinstnevi sustav prati kako vozite i kako funkcionira va automobil te vas automatski upuuje na servies, gdje tehniar jednostavnim oitanjem raunala dijagnosticira prpbleme pod poklopcem motora. Zemljovidi i upute za orijentaciju emitirat e sateliti za globalno pozicioniranje, pa nijedan mukarac vie nee morati supruzi priznati da se izgubio. Inteligentne gume. Kamioni za prijevoz drvene grae na Aljasci i u Sjevernoj Britanskoj Kolumbiji

opremeljeni su raunalima koja su satelitsmki povezana sa sustavima geofizikih i meteorolokih informacija to automatzski reguliraju (izmeu ostaloga) pritisak zraka u gumama. Naime, kod optimalnog pritiska u gumama kamioni idu bre i traju dulje, pa se takvo ulaganje isplati ve za nekoliko mjeseci. Inteligentini pakovi. Hokeju eraste popularnost, ali gledatelji, koji su u prosjeku sve stariji, teko prate kretanje paka kod TV prijenosa. Uskoro e pakovi biti opremljeni ipovima koji e prenositi podatke raunalnim mreama, pa e pak na ekranu poprimati svjetle boje ili ruiasti, ili ak mijenjati boju ovisno o smjeru kretanja. ip e ak moi emitirati zvune signale, to e ih moi uti samo TV gledatelji. Inteligentni radio i TV prijamnici. Kome treba jednosmjerna komunikacija? Nisu li interaktivni radio i TV, koji e vam na zahtijev dati informacije o glazbi, filmovima te trgovinskoj ponudi, ukjuujui mogunost naruivanja robe, neto sasvim drugo? Ako vam se ne bude sviao TV program,moi ete zatraiti vie informacija o kuglanju ili o prodavaonicama sreaka, npr. Poseban program, ugraen u prijamniku, pratiti e vae osobne interese pri odabiru TV emisija te e vam na zahtjev izlistati sve relevantne informacije o TV programu. I promibene poruke bit e prilagoene vaim potroakim navikama, pa vie neete morati gledati reklame z proizvode koji nikada ne kanite kupiti. Inteligentni telefoni. U telefonima su ve sada ugraene telefonske tajnice, fax ureaji, a pokazuju i ifru pozivaa. No, to jo nije sve. Inteligentni telefoni objedinit e sve poznate komunikacijske funkcije, i omoguti vam pokretljivost uz istodoban priostup audio i video porukama te elektronskim podacima. Kad bi nas bar jo mogli pritiskom na tipku vratiti u prolost, kako bismo vanom sugovorniku mogli rei onu divnu misao koja nam je pala na pamet pet minuta nakon to smo spustili slualicu!!! Gospodarstvo koje se temelji na pameti a ne na fizikoj snazi, tei prema visoko strunim djelatnostima. Kod organizacije rada u novom gospodarstvu kljuni kapital bit e intelektualni kapaciteti, a njihovi nositelji bit e strunjaci. To je ve navelo tvrtke diljem svijeta da razviju nove metode za mjerenje intelektualnim kapitalom i upravljanje njim. (4) Peter Drucker smatra da strunost nije samo jedan od resursa , kao to su tradicionalni imbenici proizvodnje: rad, kapital i zamljite, nego kao danas jedini vaan resurs. Sukladno tome, strunjak je najvaniji kapital u organizacijama svih vrsta. (5) Uzmimo primjer Microsofta kao tvrtke ustrojene prema naelima novog gospodarstva. Kod procjene njenog kapitala bilo bi smijeno da postavljamo pitanja koja su se odnosila na staro gospodarstvo, kao npr.: Koliko zemljita posjeduje? 37

Kolika je vrijednost Microsoftovih proizvodnih pogona, tj. njegovih tvornica? Kolike su mu zalihe? Koliko uredskih zgrada posjeduje? Kolike su zalihe sirovina? Jer, jedini vaan kapital te tvrtke nalazi nse u glavama managera i drugih djelatnika. A taj kapital svake veeri izlazi kroz tvrotnika vrata (ili, kad je o Microsoftu rije, mnogi odlaze ujutro, ili u bilo koje drugo doba dana). No, nije li ipak kapital osnovna imovina tvrtke? Nije li novac to ga Microsoft posjeduje i s kojim raspolae to to mu omoguuje da ulae u nove proizcode, kupuje druge tvrtke i u,loi na deetke milijuna dolara u marketing novih proizvoda, kao to su Windowsi 95? Tono, kapital je osnovna imovina, no on je nestabilan. Prije 15 godina Microsoft praktiki nije imao nikakvog kapitala. Sada je njegova kapitalizacija na tritu vea od one General Motorsa ili IBM-a. U novom gospodarstvu, kapital e sve vie postajati funkcija znanja. To znai da e prozivodnja sve vie ovisiti o ljudima, a sve manje o fizikim imbenicima. Kao to je rekao Robert Harris: Najuoljivije razlike izmeu buduih korporacija i njihovih dananjih prethodnica nee leati u proizvodnom asortimanu ili sredstvima rada nego u tome tko e proizvoditi, kako, zato i s kojom motivacijom. (6) Opsim toga, rad vie nije roba. U starom gospodarstvu, sve su tvornice automobila zapopljavale slinu radnu snagu. rad je bio roba koju je bilo lako razmjenjivati. Danas je rad veoma varijabilan. Tradicionalni majstori u Mercedesovoj tvornici starog tipa u Njemakoj, koji runo priivaju prevlake na sjedala, imaju sasvim drugaije znanje i iskustvo od visoko strune radne snage koja upravlja robotima u modernoj tvrtnici tvrtke Lexus. A u bitkama koje se razbuktavaju izmeu Lotusa, Microsofta, Oraclea, Novella i drugih softverskih tvrtki, rada u tradicionalnom smislu gotovo i nema. Kljunu ulogu u njima igra kretivni genij stratega za nove proizvode te onih za razvoj i za marketing. Za tvrtku je bitno da nikada ne prestane biti zanimljiva strunjacima, da ih umije zadrati i pruiti im okoli za razvoj inovativnosti i kreativnosti u kojem e njiohovi potencijali neprestano rasti. Tako AlliedSignal godinje potroi na mijlijune dolara kako bi tvrtnike radnike poduio koritenju suvemenih statistikih metoda koje omoguuju postizanje razime (veoma visoke) razine kvalite od 6 sigma. Upravo to usmjerenje na strunost je glavna tema rasprava u akememskim krugovima, na seminarima za managere i u biroima u kojima se poduava organizacija rada. U takvom okruenju, eli li biti ,konkurentna tvrtka mora uiti bre od svojih sadaniih i buduih konkurenata. Svatko moe doi do iste tehnologije i nema proizvoda koji se ne moe kopirati. Zato je u novoj gospodarskoj utrci odrivu prednost pred konkurencijom mogue postii samo stalnim unapreenjem organizacije rada. Budui da se proizvodnja temelji na strunosti, pred drutvima koja uspjeno obave tranziciju i djelotvorno raspodjele njene plodove, otvaraju se mnoge nove mogunosti za podizanje kakvoe ivljenja. U starom gospodarstvi djelatnici su traili ispunjenje u dokolici. Radnik je bio otuen od sredstava za rad koje je posjedovao i kontrolirao netko drugi. U novom gospodarstvu, sredstvo za rad sve vie postaje radnikov um, a ispunjenje se postie radom. I=I. ASPEKT: DIGITALIZACIJA Novo gospodarstvo je digitalno gospodarstvo. 38

Tijekom povijesti, revolucije u koritenju prirodnih resursa omoguavale su nove paradigme u razvoju orua (eljezo, bronca, elik), to je dovelo do novih naina stvaranja vika vrijednosti i drutvenog razvoja. Novo doba mogli bismo najtonije nazvati dobom pijeska. Trgovina, poslovne transakcije, privatna kamunikacija te znanstvena otkria, sve se to nalazi na nabijenim esticama silicija ili pak juri kroz staklena vlakna, koji su oboje u osnvi napravljeni od pijeska. Novi mediji, I-way*** i novo gospodarstvo sagraeni su na veoma jednostavnom naelu : da se sve informacije mogu predoiti brojkama 1 i 0, koje ine osnovu binarnog sustava brojeva. Broj 1 predoava se kao 1, 2 kao 2; 3 kao 11, itd. Ako se svi brojevi mogu prikazati sa 1 i 0, zakljuili su davni mislioci, onda se kombinacijom tih brojeva mogu prikazati i slovo a i b, te veliko A, kao i sve ostale informacije. jedinice i nule u raunalu se oituju kao nazonost i izonost elektrinog signala. Prva su raunala pri deifriranju i konverziji brojka, te kasnije slova, na 1 i 0 koristila vakumskim cijevima. Kada je kroz cijev prolazila struja, to se oitovalo kao 1, a kada je prestala tei kao 0. Kasnije su cijevi zamijenili tranzistori koji su se mogli naizmjenino ukljuivati i iskljuivati. Cijevi su naposlijetku zamijenili silikonski ipovi, u kojima se dotok struje regulira nabijenou i neutralnou estica. S vremenom se digitalizacija poekla primjenjivati na razinama viim od brojki i slova. Bitovi su se poeli rabiti kako bi doarali razliite vrste informacija, kao to su grafikoni i fotografije. tovie, na bitove su sampliranjem*** prevedeni i vremenski utemeljeni*** mediji (koji nisu statini nego prenose popruku u realnom vremenu) kao to su radio i TV . Tako se, npr. opetovanim sampliranjem*** ljudskog glasa, koji je prirodno analogan, stvorio digitalni signal to ga je bilo mogue pohraniti u memoriju digitalnog tipa, kao to je disk. Tako su pohranjene zvuna poruke moglo se opet prevesti u analogni medij koji raspoznaje ljudsko uho. U starom gospodarstvu informacija je bila analogna, tj. fizika (ili, kako to voli rei Nicholas Negroponte, sastojala se od atoma). Ljudi su komunicirali tako to su fiziki dolazili u prostorije za sastanke, razgovarali preko analognih telefinskih linija, slali jedni drugima pisma sainjena od atoma, slali kuanstvima analogne TV signale, pokazivali fotografije razvijene kod lokalnog fotografa, izmjenjivali gotovinu ili ekove, sluali ploe na kojima je zvuk proizvodila igla to je klizila po utorima, objavljivali fizike asopise koji su prodavani u trgovinama ili dostavljani potom te projicirali svjetlo kroz fiziku filmsku vrpcu u kinematografu. U novom gospodarstvu, informacija se nalazi u digitalnom obliku: u bitima. A kada se informacija digitalizira i komunicira pomou digitalnih mrea, tada se stvara gomila nesluenih mogunosti. velika koliina infirmacija moe se saeti ili komprimirati i poslati brzinom svjetlosti. Kakvoa takve informacija moe biti znatno via nego kod analognog emitiranja. Digitalna tehnika, npr., moe kombinirati nekoliko vrsta informacija, stvarajui tako multimedijske dokumente. (Ako slika vrijedi koliko i tisuu rijei, onda pravi multimedijski dokument retriviran*** u pravo vrijeme vrijedi koliko tisuu slika). Zahvaljujui mogunosti trenutnog pohranjivanja i retrivira nja*** informacija na bilo kojoj toki zemaljske kugle , jednog emo dana imati direktan pristup gotovo cjelokupnoj pismenoj batini ovjeanstva. Danas se veproizvode digitalne naprave koje mogu stati u dep (ili ak manje), a utjeu na gotovo sve aspekte poslovnog i osobnog ivota. Usporedite li neto tako primitivno kao to je dostava fizike pote iz potanskih ureda sa suvremenom elektronskom potom (koja je i sama jo relativno primitivna), bit e vam jasnije kakav je utjecaj elektronske pote na gospodarski metabolizam. Bre prenoenje poruka (koje se u usporedbi sa kamionima za dostavu pote odvija gotovo brzinom svjetlosti) nije jedina prednosti e-maila. Nije to ni mogunost istodobne dostave poruka 39

na vie e-mail adresa jednostavnim pritiskom na dugme. Nije to ni osobna elektronska pismohrana koju korisnik moe prelistavati po elji. Nije to ni injenica da nas je e-mail djelomino oslobodio suvinih aktivnosti kao to je noenje pisma na potu i ovisnosti o telefonskoj ici. iako su ve i te prednosti vie nego oigledne, jo vanije od toga jest da je e-mail otvorio potpuno nov nain suradnje meu ljudima. Planeri za razvoj prioizvoda sada rade timski ak i kada se svaki od njih nalazi na drugoj lokaciji. Naime, ovjek danas moe jednako djelotvorno raditi u svom domu ili hotelskoj sobi kao da se nalazi u uredu. Sline promjene dogaaju se u svom aspektima trgovine, managementa i obuke u svim gospodarskim sektorima. Moguznosti komunikacije preko vremenskih i prostornih barijera znatno e se uveati kada se e-mail koji prenosi samo tekstualne poruke zamijeni multimedijskom potom, koja e sadravati razne oblike informacija, ukljuujui ivu sliku. ASPEKT III. VIRTUALIZACIJA Budui da se informacija sve vie pretvara iz analogne u digitalnu i fizike stvari postaju virtualne. Tako se mijenja gospodarski metabolizam, vrste institucija i moguih odnosa te narav gospodarske aktivnosti kao takve. U novom gospodarstvu nalazimo (da nabrojimo samo neke elemente): Virtualnog stranca. Ljudi koji su fiziki locirani u jednoj zemlji a rade za tvrtku druge zemlje i tako sudjeluju u njenoj gospodarskoj aktivnosti, npr. indijski unosnici virtualnih podataka . Pravno govorei, mnogi virtualni stranci su neprijavljena radna snaga. Virtualna glasaka kutija. Svaki informacijski aparat (TV prijamnik, telefon, raunalo, kiosk, itd.) pomou kojih graani mogu glasovati. Virtualni oglasnik. Message Maestro koji je povezan s drugim oglasnicima hyper svezama.Za protsup nije potrebno imati ifru. Virtualna poslovna zona. Poslovna sluba Interneta za rad iz kue koja popmae tvrtkama da u brzo obrazuju virtualne korporacije. Npr., South Media Park tvrtke Bell, koji zajednici kreativaca omoguava pristup resursima. Virtualne konferencije (poznate i kao virtualna sasluanja). Sidfska sasluanja koja se asinkrono odvijaju na vie lokacija (vie vremenskih dimenzija). Virtualna kroporacija (virtualno poduzee, proireno poduzee, internet poduzee). Zdruivanje tvrtki, pojedinaca ili skupina u psolovne svrhe, temeljeno na Internetu. Virtualni kuponi. Internetski poticaj potroaima da kupuju, npr., maslac od kikirikija tvrtke Jiffy.

40

Virtualne vladine agencije. Vie vladinih agencija asa slinim djelokrugom povezanih u mreu kako bi javnosti pruiil informacije na istom prozoru, kao npr. vritualne agencije za steena prava. Virtualni posao. Pojedinani poslovi po govoru o djelu preko interneta. Treba ih razlikovati od nezaposlenosti. Virtualna pota. Okoli na Internetu u kojem korisnik moe pronai korisne podatke, npr. virtualna robna kua ili virtualna rasprodaja obue. Virtualna trnica. Sva mjesta na Internetu gdje se neto moe kupiti ili prodati. Virtualni ured. Nomadski uredski djelartnik moe raditi s bilo kojeg mjesta. Virtualna stvarnost. Opi oksimoron za virtualizaciju. Virtualni seks. Interaktivno multimedijsko seksualno iskustvo s digitaliziranim parnerom-ima, u budunosti s kinestetikom povratnom spregom. Virtualsko skladite. Elektronska aukcija zalihe pomou interkativnih radnih postaja. elite li prodati zalihe ne morate ih fiziki seliti u prodajne prostore. Elektronika sada ubrzano zamijenjuje fizika skladita, kao u Calgary Stockyard Ltd, koji dvije treine transakcija u trogivni stokom obavlja elektronski. Virtualna trgovina. Realno nepostojea trgovina na Internetu, koja potroae elektronski usmjerava prema dobavljaima (tj. virtualnim trgovcima na veliko i malo i virtualnim distributerima). Virtualno selo. Skupina pojedinaca, bez obzira na to gdje ive, povezanih zajwedbnikim opim i subjektivnim interesima. Obuhvaa scene iz svakodnevnog seoskog ivota, glavnu ulicu, seoski trg, seoskog klauna. Virtualna fontana. Mjesta na Internetu gdje se korisnici mogu predati neobvezujuoj, ponekad i frivolnoj komunikaciji, kao da se nalaze kod fizike fontane s hladnom vodom. Poznata i kao MUD (multi-user dungeon, hr. tamnica za vie korisnika). ASPEKT IV.: MOLEKULARIZACIJA Novo gospodarstvo je molekularno goappodarstvo. Stare korporacije se razdruuuj a zamjenjuju ih dinamike molekule i skupine pojedinaca i jedinki oko koji ine osnovu poslovnih aktivnsoti. Organizacija ne mora nuno nestati, nego se preobraava. U svim aspektima gospodarskog i drutvenog ivota masovno postaje molekularno. Glavna gospodarska jedinica industrijskog gospodarstva bila je korporacija. Korijeni hijerarhije za upravljanje i nadzor nalazili su se u crkci i vojsci, inovnikim aparatima iz doba poljodjelstva koji su proireni kako bi 41

obrazovali tvrtku. Cilj svakog glavnog ravnatelja i upravnog odbora bio je rast korporacije i poveanje prihoda i dobiti. Tradicionalna hijerarhija ve godinama se nalazi pred velikim iskuenjima jer je nepripravna doekala novi poslovni svijet. Tijekom prolog desetljea proirilo se uvjerenje da treba obrazovati manje hijerarhizirane strukture, fleksibilne i temeljene na timskom radu. najvaniji pokret za stvaranje takvih horizontalnih struktura, usredotoenih na procese, bio je BPR: business process reengineering (redizajniranje poslovnih procesa) No, kao to je to rekao Riel Miller, ekonomist koji radi za Alliance for Converging Technologies, Nun da se na svakom kortaku u lancu vrijednosti doda znanje dovodi u pitanje uvrijeeno shvaanje tvrtke kao organizacijeske jedinice. Internet bi mogao postati istodobno uzrok propasti i spasitelj tvrtke u tradicionalnom smislu. (7) Prije vie od 50 godina, dobitnik Nobeleve nagrade za ekonomiju iz 1991. godine, Ronald Coase upitao se zato tvtke postoje. to navodi skupinu ljudi da rade zajedno u istom organizacijskom okviru? Coase se upitao i zato unutar tvrtki ne postoji trite. Zato se ne isplati da svaki djelatnik, bez obzira gdje se on u proizvodnom procesu nalazio, postane neovisni kupac i prodava? Zato projektnati ne bi svoje usluge nudili inenjerima na aukciji? Zatoo inenjeri ne bi svoje projekte prodavali najboljem ponuau? jedan od glavnih odgovora na ta pitanja odnosio se na cijenu informacija. Djelotvorna proizvodnja kruha, sastavljanje automobila na pokrentoj vrpci ili voenje slube hitne pomoi obuhvaaju niz koraka koji ne bi bili mogui bez suradnje i vjere u zajedniki cilj. Sluba hitne pomoi u kojoj bi se lijenici na aukciji natjecali koji e dobiti najjeftiniji sestrinske usluge te istodobno provjeravali jesu li sestre osposobljene za pomo kod operacija bile bi potpuno razvijena trita ali to ne bi koristilo pacijentima, koji bi tijekom postupka umrli. Sukladno tome, sklapanje automobila bilo bi usporeno ako bi se prije sastavljanje okvira morala odrati aukcija kako bi se kupila osovina. Postupak bi se dodatno usporio ako bi se na svakom korako proizvodnog procesa moralo kupovati informacije o inenjerskim karakteristikama modela i njegovoj kompatibilnosti. Savreno trite je nepraktino zbog vremena i trokova potrebnih da bi se pronala informacija nuna za poduzimanje sloenih prizvodnih procesa. to se prodaje? Kolika je cijena rada? Kakva ja kakvoa sirovina ili imputa u sredini proizvodnog procesa? kakva e biti cijena finalnog proizvoda? Kako e se on prodavati? Tko e ga prodavati? Kakvu e to zahtijevati informaciju i marketing? Tko e financirati proizvodni proces te koliko e financiranje stajati? Taj skup funkcija unutar tvrtke sastoji se ne samo od niza razliitih proizvoda nego i od infrastrukture za suradnju. Jasna komandna struktura i podjela rada u prolosti su se pokazali djelotvorni i na bojnom polju i u tvornici. Uloga sveobuhvatne infrastrukture u tvrtki i vojsci bila je jasna i nedjeljiva. No danas, kao to kae Miller: Internet ne mijenja pravila, ali minjenja mogunosti. On mijenja miljenja o tome to je gospodarski i praktiki ostvarivo. Cijene iformacija i koordinacije padaju. Vie nego ikada do sada, u prilici smo da stvorimo novu vrijednost dodavanjem znanja na svim koracima proizvodnog procesa. Industrijska hijerarhija i gospodarstvo ustupaju pred molekularnim organizacijama i gospodarskim strukturama. Rije molekularizacija, iako nespretna, korisna je da opie taj proces. U fizici molekula je jedan od osnovnih elemenata od kojih se sastoji tvar. Ona je najmanja estica na koju se tvar noe podijeli0ti a da zadri svoja kemijska svojstva. Molekule na okupu mogu drati elekrine sile. U krutim tvarima, molekule miruju zahvaljujui ravnotei izmeu privlanih i odbijajuih sila, koje spreavaju da se molekule kreu unutar krutine. U tekuinama molekule se slobodno kreu, iako privlae jedna drugu. Izvjesni organski spojevi, 42

nazvani tekuim kristalima, imamu svojstva i krutina i tekuina,- u njima molekule obrazuju nakupine koje se brzo kreu i mijenjaju sastav ali ipak zadravaju stanovit stupanj strukturiranosti. Stanje molekula mijenja se s promjenom uvjeta (temperature). Ta analogija pomae nam da shvatimo novo gospodarstvo. Nova poduzea imaju molekularnu strukturu koja se temelji na pojedincu. Strunjak (ljudska molekula) funkcionira kao poslovna jedinica od jednog lana. (8) Novu vrijednost stvaraju motivirani i poduzetni djelatnici, koji stalno ue i surauju, koristei potencijale novi alata za primjenu svoga znanja i kreativnosti. Uvjeti mogu biti takvi da se molekule vrsto meusobno poveu. Meutim, vjerojatnije je da e uvjeti zahtijevati dinaminije odnose meu molekulama, pa e se one povezati u manje nakupine, kao u tekuim kristalima, ili se ak kretati slobodno, kao u tekuinama. Nova infostruktura znatno e poveati broj moguih novih sveza. Organizacija e jo uvijek imati ulogu kao osnovni okvir za takvu molekularnu aktivnost, ali e to biti znatno manje izraeno nego u tradicionalnim hijarerhijama. Kada se takva molekularna aktivnost proiri na gospopdarstvo nastaju veoma razliiti odnosi koji zasjenjuju raspravu o virtualnoj korporaciji. Tako e, npr. masovni mediji postati molekularni, jer e sluatelji, gledatelji i itatelji postati korisnici koji e imati pristup milijunima kanala i s njima stupati u interakciju. init e to kada im se prohtije, a ne prema rasporedu medijskih kua. Masovna proizvodnja pretvara se u molekularnu proizvodnju u kojoj je svaki par traperica prilagoen pojedinanom kupcu, umjesto da se, kao do sada, proizvodi na milijune istih hlaa. ak se i proizvodi poinju raditi od molekula meusobno povezanih standardnim sueljima. Industrija softvera pretvara se u industriju rezervnih dijelova koja se proizvode i prodaju za upotrebnu u tuim proizvodima. Ba kao to jumbo-jet u suvremenoj avionskoj industriji zovu sloenim skupom dijelova koji lete u zatvorenoj formaciji, budui da veinu dijelove ne proizvode Boeing, Lockheed ili McDonell Douglas nego njihovi dobavljai, masovni marketing preobraava se u molekulrani marketing na kojem se podaci o potranji obrazuju na temelju informacija dobivenih od pojedinanih kupaca ili skupina. V. ASPEKT: INTEGRACIJA/UMREIVANJE PREKO INTERNETA Novo gospodarstvo je umreeno gospodarstvo, u kojem se viak vrijednosti ostvaruje povezivanjem molekula u nakupine koje se umreuju s drugim nakupinama. Kade je 1994 goldine Ron Ponder preuzeo dunost CIO*** u tvrtki At&T, glavni izazov pred kojim se naao bio je da stvori infrastrukturnu mreu koja bi AT&T-u omoguila da segmentira svoje trite te da stvori molekularni sustav dostave. Stvaramo novi model funkcioniranja poslovnih sustava, kae Ponder. Otvaramo mogunosti za jedinstveno segmentiranje za trite u kojem je osnovna jedinica pojedinac. No, to ne bi bilo mogue bez nove tehnologije, koja nam omoguava da jednu paradigmu zamijenimo drugom. A novu paradigmu za stvaranje vika vrijednosti omoguile su raunalne mree koje su digitalne a ne analogne te prelazak sa starog hijerarhijskog umreivanja terminala na ravnopravne mree temeljene na modelu Interneta. I kako se kapacitet takvih mrea iri kako bi se postigla multimedijalnost (integriranje podataka, tekstova, zvunih poruka i grafika te ive slike), drastino rastu i mogunosti takvih novih institucionalnih struktura. Nove umreene organizacijske strukture nisu obini proizvod procesno orijentiranih organizacija u kojima se horizontalni poslovni kanali redizajniraju kako bi se smanjili trokovi i unaprijedila dvosmjernost komunikacije. Nije tu rije ni o obinom prelasku na strukture temeljene na timskom radu (iako se nove tvrtke 43

ne bi mogle zamisliti bez poslovnih timova). Bit promjene lei u radeikalnom promiljanju naravi i funkcioniranja organizacije i njenih odnosa s drugim organizacijama. Nova organizacija, pto ju je Alliance for Converging New Technologies nazvala internetski umreeno poduzee sastoji se od goleme mree odnosa koji obuhvaaju sve razine i poslovne funkcije a imaju propusne i fulidne unutarnje i vanjske granice. Umreivanje novih tehnologija omoguuje malim tvrtkama da neutraliziraju glavne prednosti velikih tvrtki proizvodnju u velikim serijama i pristup resursima. istodobne, male kompanije nisu optereene glavnim problemima velikih tvrtki - sklerotinom birokracijom, hijerarhijom koja gui inicijativu te nesposobnou prilagodbe. Kako se velike tvrtke razdruuju i postaju nakupine malih molekula koje zajedno dobro funkcioniraju, tako rastu prednosti koje nosi agilnost, fleksibilnost i autonomija. Internetski umreeno poduzee bit e dalekoseno proirenje virtualne korporacije jer e imati pristup vanjskim poslovnim partnerima, moi e stalno preoblikovati poslovne odnose i drastino poveati outsourcing***. Internetski umreeno poduzee ponaat e se kao Internet, u kojem moe sudjelovati svatko a ukupan uinak vei je od zbroja dijelova. jednako e se ponaati i gospodarstvo u cjelini. Umreivanjem mrea po uzoru na Internet rue se zidovi izmeu kompanija, ukljuujui dobavljae, potroae, interesne skupine i konkurente. Pred nama je internetsko umreivanje poslovnih, administrativnih, obrazovnih i zdravstvenih subjekata, da spomenemo samo neke. Svako gospodarstvo treba nacionalnu informatiku infrastrukturu. To sluba 21. stoljea bit e iroki informatini autoput koji e posluivati gospodrastvo velikog kapaciteta. A svaka organizacija morat e koristiti tu slubu pomou informacijske strukture poduzea. Nova infrastruktura promijenit e gospodarsku aktivnost u istoj mjeri u kojoj ga je svojedobno promijenila elektrifikacija. Ba kao to poslovanje i stvaranje vika vrijednosti vie nije zamislivo bez elektrifikacije, tako bi i novo gospodarstvo bilo nezamislivo bez moi to ga daju informacije. RIJENIK CYBERSPACEA Balistika: Ono to vam se dogodi kada vam nita ne polatzi za rukom, kao u Odoh ja ... Cyberspace: Prostor u koji svatko odvano odlazi. Digitalno: Ono to moete izbrojiti na dva prsta. Flambirano: Mrtva priroda - ono u to ete se pretovoriti ako prekrite pravila Interneta. Ikone: Korisni putokazi ako se prema njima odnosite s dunim strahopoitanjem. Ludditi: efovi koji ne znaju razliku izmeu stabilnosti i paralize. Zastario:Sustav koji ste upravo kupili. Vidioti: Osobe koje provode previe vremena surfajui internetom. VI. ASPKET: DISINTERMEDIJACIJA Digitalne mree elimniniraju posrednike poslove izmeu proizvoaa i portoaa. Poslovni ljudi moraju se potruditi da unaprijede svoju funkciju i stvore novu vrijednost na vioj razini usluga ele li izbjei disintermedijaciju. 44

Asko vaa kompanija zapoljava agente, trgovce na veliko i malo, distributere, meetare i managere srednjeg ranga vrijeme je da ozbiljno razmislite o svojo strategiji (ili o prmjeni posla, ako ste jedan od njih). Do sada su se svi ti ljudi bavili finaliziranjem poslova, meetarenjem i openito pojaavanjem slabih signala koje su u preddigitalnom gospodarstvu zvali komunikacijom. Disintermedijacija mijenja naine slanja signala. Glazbenici i njihovi producenti vie nee trebati diskografske kue, trgovine na malo i masovne medije budui da e svoje proizvode nuditi bazi podataka na Internetu. Kada potroai ponu hranu dobivati hranu u kuu, nakon to su je naruili pomou cjenika u bazi podataka, prehrambena industrija vie nee trebati trgovce na veliko i samoposluivanja. Jednom kada e turisti u potrazi za smjetajem moi zumirati na eljeno mjesto pomou sustava za zemljopisno informiranje (GIS), hoteli vie nee trebati putnike agencije za rezervaciju soba. Uzmimo sluaj proizvoaa potroakih proizvoda koji stenje pod pritiskom malotrgovinskih divova kao to je Wal-Mart koji od njega zahtijevaju konsignacijsku prodaju i daju mu veoma nisku maru. Nova infrastrukturs omoguava takvim proizvoaima da prodaju izravno preko mree i tako izbjegnu posrednitvo maloprodajnih kanala. Tvrtka za proizvodnju elektrinih alata i sitne bijele tehnike, kao to je Black & Decker, mogla bi naruiti, npr., video ili interaktivne programe o popravcima u stanu u kojima bi se koristili njeni alati. Ilio bi mogli snimiti seriju tjednih priloga o kuhanju, na kojima bi se, npr. pokazale mogunosti njihovog stroja za tjesteninu, miksera ili mikrovalne penice. Takvim prikazivanjem svog asortimana na Internetu (bilo besplatno ili uz naknadu) tvrtke informativni u zabavnu ulogu. Tijekom tog procesa dogaa se disintermedijacija velikih maloprodajnih tvrtki. Iako ljudi jo uvijek rado odlaze u kino, prodajom video casseta osvaruje se vei prihod od onog to ga ima holidvuska filmska industrija. I dravna administracija je kandidat za disintermedijaciju. ele li obaviti poslove njeni klijenti (puanstvo) moraju ekati u redovima pred desecima nejednako uinkovitih dravnih slubi, od kojih svaka ima ured, osoblje, dobavljae i trokove koji iz toga proizlaze. Dravno vodtsvo moi e na informacijskoh autoputu otvoriti jedinstven administrativni prozor u koji bi se moglo pristupiti iz kue (raunalom, televizorom ili telefonom), s radnog mjesta, iz informacijskog kioska ili pomou drugih informacijskih aparata. Porezni obveznici moi e po volji komunicirati s interaktivnom raunarskim slubama ili, kad je potrebno, izravno se obratiti slubeniku (audio ili video kanalom). Ako joj se pristupi na djelotvoran nain, disintermedijacija bi mogla ne samo utedjeti milijune dolara poreznih obveznika nego i pribliiti dravne slubenike biraima i unaprijediti javne slube. Zanimljiv primjer pruaju i agencije za promet nekretninama ije je zadatak da poveu prodavatelje s potencijalnim kupcima ili unajmljivaima. Te su agencije posrednioci u pravom smislu rijei, a koji u transakcijama najee zastupaju vlasnika. Cilj agencije je da za svaku ponuenu nekrentinu nae odgovarajueg kupca ili unajmitelja. Na ugovrima najee radi tim ljudi, kojeg ine meetar, vlasnik nekretnine, njegov odvjetnik i raunovoa, a ponekad i vie ljudi. Meetar se ne mijea u rad strunjaka u timu, nego se angaira kao posrednik koji olakava potpisivanje ugovora. Meutim, meetar mora raspolagati informacijama iz niza podruja, ukljuujui kretanja na tritu, doputene vrste ugovora o prodaju i iznajmljivanju te relevantnu poreznu legislativu. Budui da se sada informacije upisuju na mreu, kojoj pristup imaju i prodavai i kupci, posrednici mogu oekivati loe dane. Disintermedijacija dovodi u pitanje dosadanju ulogu meetara. kao to kae, John Beach, meetar in Bellevillea u Ontariju: 45

Budui da tehnologioja sve vie olakava razmjenu informacija izmeu opskrbljivaa i kupaca, moramo pronai nove usluge koje emo ponuditi klijentima. Umjesto da se ograniimo na transkacije i razmjenu informacija, morat emo obogatiti posredniki posao i postati savjetnici koji e biti trajnno na usluzi glede savjeta i pomoi u svezi s nekrentinama. Samo u tom sluaju, prodavaima e se isplatiti da nas uzmu za partnere umjesto da pokuavaju poslove obaviti sami. eli li uistinu biti koristan kod iznajmljivanja prostor u robnoj kui, meetar mora upoznati potrebe ne samo klijenta - potencijalnog kupca (njegov financijski status, zahtijeve glede maloprodajnog prostora) nego i potrebe klijentovih klijenata. Mkod tajkvog poslova doprinos meetara bit e dragocjen ako se informira o klijentovim potencijalnim klijentima - o lokalnom stanovnitvu i njihovim prihodima, o demografskim kretanjima, razini zaposlenosti, potroakim navikama, izloenosti medijima, itd. druge kljune informacije odnose se na opinske propise glede urbanistikih planova, zatite okolia, poreza te na ugovorno pravo. Meetar koji razmilja na ovaj novi nain mora imati trenutaan pristup velikom broju informacija. Udrui li se to s iznimnim kapacitetom za meuljudsku komunikaciju, dobrim poznavanjem kljunih varijabli te djelotvornim oruima za opremu ugovornih scenarija, meetar moe unaprijediti razinu svojih usluga i obrazovati partnerske odnose temeljene na meusobnom povjerenju. Umjesto da poklekne kao rtva disintermedijacije, meetar moe iskoristiti novu tehnologiju za stvaranje nove vrijednosti. A to nije tek neki budui izazov i mogunost. Godine 1995., mnogi su meetari dobili pristup sustavu NARLINK. Sustav obuhvaa informacije o zakonskim propisima, rezultate pretraivanja, dravne akte, stajalita nacionalne udruge trgovaca nekretninama (NAR) glede pitanja u svezi s njihovim poslom, te omoguuje pristup NAR-ovoj knjinici U nezahvalnom su poloaju i putnike agencije,koje e, kao i trgovci nekretninama, morati proiriti svoje usluge. Ve sada se vie od 20 % avionskih karata kupuje izravno od avio prijevoznika. uskoro, kada se postupak potpuno digitalizira, karata e potpuno nestati. Zato e putniki agenti morati postati konzultanti sa irim asortimanom usluga. Putniki agenti specijalizirani za poslovni turizam, mogli bi ppoeti organizirati konferencije, brinui se pri tome da budu uspjene i da hoteli sudionicima odobre najvee mogue popuste, i sl. Agencija Summit Travel iz Winston-Salema u amerikoj dravi North Carolina zakljuila je da je za nju najbolje da se prikljui neprijatelju kojeg ne moe pobijediti. Agencija je projektirala softverski program koji omoguuje potencijalnim putnicima da na Internetu pronau eljenu destinaciju i sami obave transakciju. No, softver sve takve rezervacije usmjerava oprema Summitu, koji prima proviziju od 5 % od cijene vozovnice. neke druge putnike agencije este putnike nagrauju besplatnim vozovnicama. Na koji god sa se korak odlue, agenti e morati unaprijediti svoje usluge ele li se reintermedijalizirati u digitalnom gospodarstvu. VII. ASPEKT: KONVERGENCIJA Novim gospodarstvom poinje dominirati tri djelatnosi koje se stapaju i stvaraju infrastrukturu za ostvarivanje vika vrijednosti u svim drugim sektorima. Kljuni sektor starog gospodarstva bila je automobilska industrija. Novim gospodarstvom zagospodarit e mediji, koji nastaju konverzijom raunarske, komunikacijske i medijske djelatnosti. U SAD novi mediji i 46

pomone djelatnosti i usluge ve sudjeluju sa vie od 10 % u brutto drutvenom proizvodu. Raunarski harver i kminukacijski kanali postaju roba. Budui da se nova vrijednost ne stvara u kutijama i kod prijenosa podataka, dobit se u novom sektoru sve vie seli u proizvodnju. Mnoge medijske kue - industrija zabave, elektronski mediji i nakladnici, nisu se ukljuili u utrku jer se ne mogu rijeiti starih navika. Najuspjenije tvrtke su one s podruja softvera, usluga, medija posredovanih raunalima te digitalnih telekomunikacija. Ovisno o tome u kojem se dijelu trokuta nalaze, poneke tvrtke podlijeu opasnostima jednostrane perspektive. Neke TV mree ne vide svoju jedinu priliku u interaktivnoj televiziji. Ima holivduskih producenata koji smatraju da konvergencija nie bitna. Mnoge raunarske trvtke usredotouju se iskljuivo na poslovne aplikacije. Proitvoai igrica gledaju na konvergenciju kao na veliki raunarsku igraonicu. A neki proizvoai telefona teite stavljaju na unapreenje telefonije i video komunikaciju izmeu vie sudionika. Tko ima pravo? O tome e odluiti trite. to mislite o radiju? jednom je zgodom Fred Allen upitao Titusa Moodyja. Titus je odgovorio: Ne svia mi se namjetaj koji govori. Toliko o strunjacima. Neke tvrtke ostvarile su znaajan napredak otkako su prihvatile konvergenciju. Jedan od golavnih managera u novim medijima, Dick Notebaert, CEO*** Ameritecha, primjetio je da se na njegovu tvrtku vie ne moe primijenit stari naziv kompanija za proizvodnju telefona. Zapravo, mi sebe ve odavno tako ne zovemo, kae on. Konvergencija je postala osnova za sve ostale sektore. Novi mediji su ve poeli mijenjati svijet umjetnosti, nain obavljanja znanstvenih istraivanja i obrazovanje. Nalazimo se na pragu preobrazbe tvrtke kakvu poznajemo, te pred preobrazbom naina poslovanja, rada, zabave, ivljenja, a vjerojatno i razmiljanja. VIII. ASPEKT: INOVACIJA Novo gospodarstvo je gospodarstvo utemeljeno na inovacijama. Uinite vlastite proizvode zastarjelima: ta se zasada stalno usauje planerima novih proizvoda, stratezima, razvojnim inenjerima i managerima Microsofta u svim aspektima njihovog rada od uvodnog teaja prvog radnog dana. Ako ste upravo projektirali odlian proizvod. morate nastojati stvoriti jo bolji kako bi istisnuli onog prethodnoga. Jer, ako vi to ne uinite, netko drugi hoe. Tako, npr. Microsoftov tehnolog Ken Nickerson ponosno istie da je upravo Mic rosoftov proizvod (Windows 95) istisnuo najprodavanijii softver svih vremena DOS, koji je i sam Microsoftov proizvod. Stoga moemo rei da je inovacija glavni pokreta novog gospodarstva, a jedan od njenih elemenata je i odlunost da se proizvodi, sustavi, procesi, marketing i osoblje stalno usavravaju. Usporedite to sa stajalitem mnogih zaljubljenika u mainframe raunala u IBM-u koji su se svojedobno bunili protiv inicijative da se IBMovi golemi resursi preusmjere na osobna raunala, otvorene sustave i razvoj odnosa izmeu klijenata i posluitelja. Njihov cilj nije bila inovacija i stvaranje novih proizvoda nego uvanje starih i odupiranje promjenama. Umjesto da istisnu svoje vlastite proizvode, oni su dopustili da to uini konkurencija i to se ubrzo vidjelo na tritu. Zvui paradoksalno, ali inovacija je vila veoma vana i u pred industrijskom gospodarstvu. Svaka puka i cipela bili su jedinstveni jer ih je radio inovativni zanatlija. Proizvodi su raeni u veoma malom broju primjeraka, a mnogi su bili unikati. Ako je puku ili cipelu trebalo popraviti, zanatlija je pronaao inovativan nain da to uini. 47

S dolaskom industrijskog gospodarstva, serije su poveane kako radi masovne proizvodnje standardnih proizvoda. U novom gospodarstvu teite se prenosi s masovne proizvodnje na proizvodnju u golemim serijama u kojima je svaki proizvod prilagoen zahtjevima kupca, naputamo doba Henryja Forda, koji jem prioizvodio samo crne automobile na doba Henry Fonda, koji nikada nije snimio dva ista filma. U inovacijskoj tvrtki, ivotni ciklus proizvoda stalno se skrauje. japanske automobilske tvrtke mijenjau asortiman svake dvije godine, a proizvoai elektronskih naprava za iroku potronju svaka tri mjeseca. Na nekim tritima ima financijskih proizvoda ije je ivotni ciklus samo nekoliklo sati, koliko treba konkurenicji da nae djelotvoran odgovor. veina srednjih i velikih tvrtki u Sjevernoj Americi svakog dana lansiraju nekoliko novih proizvoda. Prole godine Sony ih je lansirao vie od 5,000. Potpredsjednik grupe Microsoft Nathan Myhrvold (koautor, s Billom Gatesom, knjige The Road Ahead) kae: Ma kako dobar bio va proizvod, od neuspjeha vas dijeli samo 18 mjeseci. Prema IBM-ovom CEO-u*** Lou gerstneru, broj IBMovih proizvoda raste munjevitom brzinom. istodobno, jako se skrauje ivotni ciklus svakog od njih. Sukladno toj promjeni, vrijeme potrebno za proizvodnju novog proizvoda skraeno je sa 2,500 radnih dana na tri sata. a i neto naoko tako stabilno i tehnoloki jednostavno kao to je pivo zahtijeva inovacije:pivovara Miller ostvaruje 90 % svojih prihoda od piva uvedenih u protekle dvije godine. Jo samo prije desetak godina amerika industrija elika bila je u vbelikkoj krizi jer se nije mogla natjecarti s jeftinim japanskim elianama. No, Amerikanci se nisu predali. Unijeli su inovacije u obliku mini eliana, kao to su Chaparral Steel i Nucor, i uveli nove proizvodne postupke temeljene na novim tehnologijama. To je manjim pogonima omoguilo da unaprijede kakvou i snize cijene. Osim toga, nove eliane bile su blie potroaima, pa se s njima mogle uspostaviti bolje odnose, a uvedeni su i novi modeli odnosa izmeu poslodavaca i uposlenih. Rezultat: industrija je ponovno produktivna, konkonkurentna i proizvodi najbolji elik na svijetu. U dananjem globalnom gospodarstvu tvrtke koje ase uljuljukaju na elutrita uskoro vbi se mogle nai na zaelju, rekao je Frank Shrontz, predsjednik upravnog odbora i CEO*** u Boeingu, nakon to je uspjeno projektiran i na trite uveden model 777. Nema dvojbe da se svijet mijenja i da se mi moramo mijenjati s njim tako to emo pokupati bolje razmjeti ppotrebe i oekivanja naih kiljenata, postati uinkovitiji i produktivniji i ponuditi proizvode i usluge vie kakvoe. Informacije se previe brzo razmjenjuju a hvaljene tehnologije previe brzo zastarjevaju da bi si Boeing ill bilo koja druiga tvrtka mogle opustiti da ive na lovorikama. Kako to da se tvrtka poput Rubbermaida nala na prvom mjestu popisa najcjenjenijih tvrtki to ga svake godine objavljuje asopis Fortune? tovie, taj naoko nezanimljiv proizvoa tehnolokih jednostavnih proizvoda podijelio je prvo mjesto s Microsoftom na najprestinijem amerikom natjecanju u industrijskom dizajnu. naime, Rubbermaid nije odluio samo unapreivati stare proizvode, on stalno lansira nove. Iako se njnegovi proizvodi preteito prodaju po cijeni od samo nekoliko dolara, tvrtka je svojim inovacijama uspjela zadovoljiti potrebe potroaa i stvoriti nove. Pokazalo se da e potroai sa zadovljostvom kupiti veliku kantu za smee koja je (za raliku od svih ostalih) lagana, ima kotae, atraktivne je svijetlo plave boje i ima gotovo neogranien vijek trajanja. Inovacija je pokreta svih aspketa gospodarskog ik drutvenog ivota. U svijetu umjetnosi pojavio se cijeli niz novih oblika temeljenih na interkativnim ultimedijima. Jedan jedini CD-rom zamjenjuje viesveane enciklopedije od oko 360,000 stranica. Jo nedavno glazbeni video spotovi bili su promibeni materijali pop pjevaa, danas se bez njih ne moe uspjeti. Po uzoru na tradicionalnog Oscara, nagradu Filmske akademije, od 48

1994. godine dodjeljuje se godinja nagrada Akademije za interaktivnu umjetnost i znanost. Inovacija je poela utjecati i na obrazovne programe. U doba starog gospodarstva programi se nisu mijenjali godinama i nije bilo potrebe za permanentnim obrazovanjem. U novom gospodarstvu treba stalno mijenjati nastavne sadraje, metode i sredstva eli li se da programi zadrei aktualnost. U inovacijskom gospodarstvu, glavni potencijal za stvaranje vika vrijednost jest ljudska mata. Stoga je glavni izazov svake tvrtke u digitalnom gospodarstvu kako stvoriti ozraje u kojem e se inovativost cijeniti, nagraivati i poticati. Svakoj zemlji trebaju inovacijska radna mjesta i organizacije koje stimuliraju kreativnost. U inovacijskom gospodarstvu rast se ostvaruje zahvaljujui srednjim i malim tvrtkama a ne velikim korporacijama i dravnom sektoru. No, za to je potrebo stvaoriti obrazovni sustav koji e uenike poduiti kako da ue i budu kreativni, umjesto da samo reproduciraju informacije. Dravna admiknistracija i regulatorni mehanizmi moraju pomoi u oslobaanju ljudskog duha za matanje i stvaranje, umjesto da postavljaju birokratske zapreke promjenama i napretku. buiti prvi u lansiranju novih proizvoda i usluga jedn je od naina da se uspije u inovacijskom gospodarstvu, ali to nije dovoljno da se shvate potroai i njihove elje i zahtjevi. naime, zbog brzine promjena i sloenosti trita potroai esto ne mogu artikulirati svoje potrebe. Zato morate inovirati dalekosenije nego to to trenutno zahtijeva tite. Morate upoznati potrebe potroaa vaih potroaa. Vaa organizacija mora se temeljiio i sveobuhvatno upoznati s novim tehnologijama. naposlijetku m treba vam o zraje u kojem se odvanost ne kanjava, kreativnost cvjeta a mata slobdno iri svoja krila. IX. ASPEKT: PROZUMACIJA U novom se gospodarstvu smanjuje jaz izmeu proizvoaa i potroaa. Kako klasinu masovnu proizvodnju zamijenjuje masovna proizvodnja prilagoena individualnom kupcu, tako i i proizvoai moraju projektirati specifine proizvode koji e te zahtjeve zadovoljiti. U novom gospodrastvu konzumenti se ukljuuju u proizvodni postupak. Ono mogu, npr., u salonu automobila na raunarskom zaslonu iz ponuenih elemenata projektirati automobil po svom ukusu. Tvrtkii Chrysler dovoljno je 16 dana da proizvede automobil prema posebnoj narubi. Odredivi karakteristike novog proizvoda kupac je pokrenuo proizvodnju jedinstvenog modela, prilagoenog njegovim zahtjevima. U doba starog gospodarstva, gledatelji su naveer pratili vijesti to su ih emitirale velike TV mree. U novom gospodarstvu, TV gledatelj e sam sastaviti svoj TV dnevnik, birajui desetak njemu najvanijih tema njemu najdfrqae komentatore i naine vizualne prezentacije. Osim toga, ta e gledatelj vijesti moi gledati kad god mu se prohtije i kada za to nae vremena. Svaki poprtoa koji se nae na informacijskom autoputu postaje proizvoa onoga trenutka kada prijatelju poalje poruku, da svoj doprinos debatnoj skupini okopljenoj oko nekog bulletin boarda***, primijenit svretak filma, istestira vozne karakteristike virtualnog vozila i li vizualizira mozak pacijenta koji sed nalazi na drugom kraju zemlje. U doba starog gospodarstva, takve zadatke pojedinac je mogao obaviti samo na svom radnom mjestu, bio on stolart, zidar, uitelji ili kirurg. U novom gospodarstvu, takva proizvodnja odvija se tijekom cijelog dana. Sukladno tome, kako bude rasla koliina informacija i znanja koji se ugrauju u proizvode i usluge, organizacije e se prestati biti iskljuivo prodavai informacija i tehnologije i postai proizvoai infotehnologije. Tako 49

automobilske tvrtke nee samo sastavljati automobile, oni e proizvoditi sve od informativnih priomibenih poruka, preko naprava za orijentaciju na cvesti do programa za veu sigrnost vonje. Toyota se ve sada obraa potroaima srednje dobi 30-minutnom informaitvmnom pporukom, a onima od 20-tak godina interaktivnim CD-romom. X. ASPEKT: TRENUTNOST U gospodarstvu koje se temelji na bitovima, trenutnost postaje glavni pokreta i glavna varijabla u mjerenju gospodarstvih aktivnosti i poslovnog uspjeha. ivotni vijek proizvoda iz dana je u dan sve krai. Godine 1990. bilo je potreno est godina da novi model automobila prijee put od projektantske ploe do prodajnog salona. danas je za to potrebno dvije godine. ef Organizacije za raunala tvrtke Hewlett-Packard, Wim Roelandst, kae da preteit dio svojih prihoda HP ostvaruje od prodaje proizvoda mlaih od godinu dana. U doba starog gospodarstva izumi (kao to su Polaroidna kamera ili fotokopirni aparat) osiguiravali su prihod desetljeima. Danas, elektronski potroaki proizvodi imaju prosjean ivotni ciklus krai od dva mjeseca. Novo poduzee je poduzee realnog vremena koje se zahvljajui trenutnom pristupu informacijama stalno prilagoava promjenama uvjeta poslovanja. Roba stie proizvoaima od dobavljaa i potroaima od proizvoaa tono na vrijeme, ime se eliminira potreba za uskladitavanjem i omoguava tvrtkama da prijeu s masovne proizvodnje na proizvodnju za individualnog kupca. narube potroaa stiu elektronskim putem i odmah se obrauju; elektronski se alju i odgovarajue fakture i auriraju baze podataka, (9). Poduzea se nastoje to djelotvornije natjecati u vremenu (10). Elektronska razmjena podataka (EDI) je moan, iako esto krivo shvaen, primjer trenutnog pristupa informacijama elektronskim putem. (11) Zagovornici EDI-ja tvrde da se povezivanjem elektronskih sustava dobavljaa i njegovih klijenata radi naruivanja, fakturiranja, naplate i knjigovodstva, tvrtke mogu ostvariti znatne utede u odnosu na rune (nedigitalne) metode. Meutim, mogunosti EDI.-ja znatno su vee od toga. Ovo je samo prvi vali u plimi elektronske trgovine koja e priolagoditi metabolizam poslovanja realnom vremenu i tako zauvijek promijeniti odnose meu tvrkama.

XI. ASPEKT: GLOBALIZACIJA Novo gospodarstvo je globalno gospodarstvo. Prema profesuru Paulu Krugmanu sa sveuilita MIT, autoru knjige Peddling Prosperity, globalno gospodarstvo obina je trgovina robama, uslugama, kapitalom, radom i informacijama. To je to. Globalno gospodarstvo nema nikakvih drugih mistinih atributa. Sdvijet u kojem ivimo nije nita vie integriran, izuzmemo li nekoliko mjera, nego to je to bio svijet 19. stoljea, kae on (12). G. Krugman, oprostite, ali ne slaem se s Vama.Novo gospodarstvo tazlikuje seo od starog koliko i Sea-Doo*** od penny farthing bicyclea*** ili elektronska pota od Pony Expressa. 50

Ba kao to se raspala biopolarna geopolitika podjela svijeta, ustupajui mjesto novom, dinaminijem i promjenljivijem globalnom okruenju, tako se rue i gospodarski zidovi. Ta je pojava u svezi s nastajanjem novog gospodarstva. Kao to kae Peter Drucker: Znanje ne poznaje granica. Znanje ne moemo podijeliti na domae i meunarodno. U trenutku kada znanje postaje glavni resurs, moemo govoriti samo o svjetskom gospodarstvu, bez obzira na to to organizacije kao jedinke djeluju i na nacionalnom, regionalnom i lokalnom planu. U svezi s tim, u Sjevernom Americi i na pacifikom rubu nastaju zone sklobodne trgovine, unato nastojanjima boraca za stare paradigme koji zagovaraju protekcionizam. Globalni potroai trae globalne proizvode. Rad se obavlja na globalnoj razini kako bi se iskoristile razlike u cijenama tradicionalnih inputa kao to su rad i sirovine. Zahvaljujui novim gospodarskim i politikim regijama i strukturama (kao to je Europska Unija) vanost nacionalnih drava pada. kako se svjetsko gospodarstvfo globalizira, sve vie jaa potreba za managementom okrenutom prema budunosti, u kojoj e kljunu ulogu igrati ad hoc savezi, strateka partnerstva i, ponajprije, informacijska tehnologija. Suradnja see preko tradicionalnih granica. Poslovna suradnja vie se ne ograniava na klasine saveze izmeu dvije tvrtke, poput joint venturea i marketinkih sporazuma, kae Benjamin Gomes-Casseres, izvanredni profesor na Harvard Business School. Svjedoci smo udruivanja tvrtki okupljenih oko zajednikog cilja. Posljedica toga je da se diljem svjetskih trita razvija novi oblik natjecanja: skupina protiv skupine. (13) Globaklizacije je istodobno i koko i jaje. Nju pokree nova tehnologija koja omoguuje djelovanje na globalnoj razini i ona pokree nju. Raunalne mree omoguuju tvrtkama da klijente usluuju 24 sata dnevno, budui da se njihovi zahtjevi alju od jedne do druge vremenske zone a da oni nisu ni svjesni da se proizvodnja odvija na suprotnom kraju svijeta. malim tvrtkama mree omoguuju da surauju kakob bi mogle proizvoditi u velikim serijama. Na mreama se moe projektirati i softver, bez obzira gdje se programer nalazi. Ured vie nije fiziko mjesto nego globalni sustav. Tehnologija eliminira rije mjesto u sintagmi radno mjesto. Istina je da je dom samo jedan, ali je isto tako istina da ured sve vie postaje svako mjesto gdje moemo umreiti svoju glavu. Te e sveze poveati nae mogunosti i donijeti nam vie slobode i demokracije. Graani e moi komunicirati, tj. i slati i primati poruke, u obujmu koji je nekada bio nezamisliv, kae Anne Bigmann, zamjenica dravnog tuitelje u ministarstvu pravde SAD. elite li si to doarati, sjetite se samo scena iz Europe pod nacistikom okupacijom, kada su se ljudi nadivijali nad radio aparate u oajnikoj nadi da e uti istinu i premijeti je drugima. Ili se pak sjetiti graana iza eljezne zavjese dok na kratkom valu pokuavaju pronai frekvenciju Radija slobodna Europe ili BBC-ja. A koliko je tek tei zadatak ugnjetavaa kada ljudi koji tee slobodi imaju pristup digitalnim raunarskim mreama. Moda najbolju definicija globalne naravi novog gospodarstva dao je bivi ravnatelj banke Citicorp Walter Wriston, koji je za svog radnog vijeka bio svjedok mnogih promjena. . Konxcem ezdesetih godina komunikacija izmeu baninog osoblja u New Yorku i njihovih kolega u Brazilu bile su prava avantura. Bilo je tako malo meunarodnih linija da se jednom kada je veza ostavljena ona nije prekidala ak i ako se nije imalo to rei, kako bi bila na raspolaganju u trenutku kada je trebalo razmijeniti informacije . No, danas smo svjedoci globalne konverzacije, kae Wriston. Svakoga sata na 300 telefonskih linija diljem svijeta obavi se vie od 100 milijuna razgovora, a oekuje se da e se do godine 2000. broj razgovora utrostruiti. Cijeli planet 51

danas je premreen elektronskom mreom u kojoj se podaci kreu brzinom svjetlosti. Vie se nemate gdje sakriti, kae Wriston. (14) Sukladno tome, irenje tehnologije potie i globalizacija. Novi geopolitiki odnosi dovode do otvaranja novih trita itom svijeta, a to zahtijeva globalni odgovor. Globalne tvrtke moraju se moi povezati s klijentima, dobavljaima, uposlenicima ma u svim dijelovima svijeta. E da bi se iskoristile nove mogunosti na globalnim financijskim tritima potrebno je stvoriti informatiku infrastrukturu. A sve to doprinosi nocvom pogledu na oragnizacijski ustroj i cijele industrije na meunarodnoj razini. Tvrtke i sgtrunjaci nastoje stvoriti transnacionalna poduzea, mree za odgovaranje na upite, tvrtke bez granica i meunarodna poduzea. (15) XII. ASPEKT: NESKLAD Na obzoru se naziru di sada nezabiljeene drutvene pojave koje bi mogle dovesti do nezadovoljstva masa i do i sukoba. Pogledamo li u budunost novog gospodarstva vidjet emo i raanje nove politike ekonomije koja e postavljiti dalekosena pitanja glede moi, privatnosti, pristupa, jednakosti, kakvoe ivot uposlenika, kakvoe ivota kako takvog te budunosti samog demokratskog procesa. U trenutku kada se tektonski pomaci koji zahvaaju gotovo sve aspekte ljudske egzistencije sudare sa starim kulturama nastat e drutveni sukobi koji e naeti samo tkivo struktura i institucija. Na pomolu je nova drutvena dijalektika - jukstapizicija ili meudjelovanje suprotstavljenih ideja. (16) Ideju sukobljenih sila koje se mire u novoj sintezi razvio je Hegel. Marx je tu deju primijenio na drutveni razvoj, nazvavi to dijalektikim maretijalizmom, no povijest mu nije dala za pravo. Novo gopodarstvo zahtijeva revalorizaciju ideje o dijalektikim silama. Uzmimo, npr., snaan pritisak za rasprenje gospodarske i politike moi. Ti pritisci nailaze na otpor starih struktura koje ele centralizirati gospodarskuj i politiku mo. Narav radnog procesa i oekivanja radne snage u digitalnom su gospodarstvu bitno razlioiti. Gledanje na radnu snagu se temeljito mijenja. Ba kao to se tijekom ovog stoljea znatno smanjio udio poljodjelaca, tako se proteklih desetak godina naglo smanjio broj radnika zaposlenih u proizvodnom sektoru (starog gospodarstva). Novog gospodarstvo stvara visoko plaene poslove koji ostvaruju velik viak vrijednosti ali ne omoguuje mobilnost radne snage izmeu starog i novog gospodarstva. Kako provesti tako veliku reorganizaciju i prekvalificiranje radne snage? Svjedocim smo paralelnih treniodva samo-zapopljavanja i stvaranja malih tvrtki visoke tehnologije koje preteito zapopljavaju po ugovoru o djelu. U digitalnom gospodarstvu, u kojem intelektualni kapital postaje sve vanijim resursom, a sredstva za proizvodnju sve su manje pogoni a sve vie inovativni umovi strunjaka koji stvaraju viak vrijednosti. Usporedite njihovu sve veu mo s onom industrijskog radnika, koji moe otii u trajk i tako uskratiti rad. Sukladno tome i poslodavci mogu zakljuati tvornice i onemoguiti radnicima pristup sredstvima za proizvodnju. No, stru njaci mogu upotrijebiti svoju mo na mnogo sloeniji i djelotvorniji nain. Njima efovi ne mogu zabraniti da se slue svojim ujmom. Ako nisu zadovoljni ili smatraju da su nepoeljni, oni mogu lajko iotvroti vlastitu tvrtku, kao to su milijuni i uinili u proteklih pet godina. Sve pto takav ovjeku treba za posao jest dobar um, telefon, modem i osobno raunalo. Kao to kae Miller: efovi ne mogu 52

rei: Od ove skupine oekujem x tona inovativnih ideja, kao to su to nekada govorili za elik. Da bi bili djelotvorni strunjaci moraju biti motivirani i raditi u timu u kojem vlada meusobno povjerenje. Njihova mo mogla bi se razviti do razmjera o kojima Marx nije mogao ni sanjati. Ti vlasnici novih sredstava za proizvodnju bit e u boljem poloaju od svih svojih prethodnika kada e se dijeliti kola. Meutim, njihova sve vea mo smeta tradicionalnim vlasnicima i monicima ije vlasnitvo se temelji na resursima iz industrijskog doba, osobito na kapitalu. U novom gosppodarstvu, samo radnici koji e imati pristup novoj infrastrukturi moi e u potpunosti sudjelovati u drutvenom i poslovnom ivotu. Oni bez pristupa, znanja i motivacije u pravilu e zaostajati. Ako se proces otme kontroli, jako e se produbiti socijalna stratifikacija i stvoriti se nova podklasa. Siromani e se sukobiti sa suprotnou izmeu velianstvenih mogunosti nove tehnologije i sve loije kakvoe njihovog ivota. U novom gospodarstvu obrazovanje e sve vie prelaziti u ruke privatnog sektora. Razlog tome nee biti jaanje drutvene svijesti nego injenica da je na mnogim radnim mjestima rad nemogue razluiti od uenja te da je znanje postalo vaan element proizvoda. Osim toga, tradicionalne obrazovne institucije vie ne zadovoljavaju potrebe gospodarstva, a rastu i goleme mogunosti za informitanje o proizvodima i uslugama. Stoga se poveava odgovornost pojedinaca (koji si to mogu priutiti) da se permanentno obrazuju, to bi moglo dovesti do poveanja socijalnog jaza. Osim toga, prosvjetni djelatnici i njihovi sindikati moraju potaknuti reformu kolastva naslijeenog iz industrijskog doba i sudjelovati u njoj ele li da unaprijede svoju struku i osiguraju joj opstanak. Jer, uenje se sve vie odvija izvan formalnih institucija a ak i u koli potreba za nastavnicima pada zbog jaanja uloge tehnologije. Zato se nastavnici nalaze pred dilemom tipa Kvake 22, ukinuti potrebu za sobom tako to e se oduprijeti promjenama ili postii to isto tako to e inicirati reforme. Konzultant za razvoj Phil Courneyeur, koji trenutno ivi u Nikaragvi, ukazuje na politike posljedice restrukturiranja, destabilizacije i raspadanja nacionalnih drava te na mogunost da novu tehnologiju zlouporabe diktatorski reimi ili neka od mnogih privatnih vojski koje su nastale raspadom nacionalnih drava. ovjeku pamet staje kada ramiplja o rfazaranju do kojeg bi moglo doi da atomska tehnologija doe u ruke razbojnika; o smrtonosnim plinovima kao to je bio onaj u tokijskoj podzemnoj eljeznici; o bombi kakva je upotrijebljena u Oklahomi ili o realnoj mogunosti da se nove tehnologije iskorsite u malim dravama, u lokalnim ratiovima ili u ratovima koje bi vodili marionetski reimi. NOVO GOSPODARSTVO, NOVO PODUZEE, NOVA TEHNOLOGIJA - 12 KORESPONDENTNIH ASPEKATA Novo gospodarstvo, novo poduzee i nova tehnologija nisu meusobno nepovezani; tovie, oni su neodvojivo povezani. One jedna drugu omoguuju i pokreu. Ako shvatite kako nova tehnologija korespondira s novim, umreenim, poduzeem , moi ete se pozabaviti strategijom koja e vam omoguiti da u novom gospodarstvu budete konkurentni. Vidi tablicu 2,1. Tablica 2.1 Dvanaest korespondentnih aspekata 1. Strunost 53

Gospodarstvo Svjedoci smo prelaska sa fizikog na intelektualni rad. Znanje postaje vaan element proizvoda. Smanjuje se jaz izmeu potroaa i proizvoaa. Organizacija Intelektualni rad postaje osnova za stvaranje vika vrijednosti, prihod i dobit. Znanje se dodaje proizvodu kroz lanac vrijednosti. Tehnologija Brzo se ire tehnologije znanja, ekspertni sustavi i umjetna inteligencija. Sustavi za upravljanje informacijama i njihovi prethodnici, sustavi za obradu podataka, prerastaju u visoke sustave znanja. 2. Digitalizacija

Komunikacija meu ljudima, administrativne i zdravstvene usluge, poslovne transakcije, razmjena financijskih sredstava, itd., sve se to poinje temeljiti na jedinicama i niticama. Unutarnja komunikacija preobraava se iz analogne (memorandumi, izvjea, sastanci, telefonski razgovori, crtanje na ploi, nacvrti, makete, fotografije, ijdena rjeenja, grafiki prikazi, itd.) u digitalnu. Prelazak s analognih tehnologija, kao to su televizija, radio, fotokopirni aparat, filmska kamera, magnetofon, razmjena meu filijala, itd. na digitalne. 3. Virtualizacija Fiziki predmeti mogu se vritualizirati ime se mijenja metabolizam gospodarstva, instutucije i odnosi meu njima te sama narav gospodarske aktivnosti. Virtualne korpopracije, timovi, skladita, dravne slube, poslovi, itd. Vizualizacija podataka, animacija u realnom vremenu i sustavi virtualne stvarnosti s kinestetikom povratnom spregom. 4. Molekularizacija 54

Masovni mediji i masovna proizvodnja te monolitni sustavi dravne uprave ustupaju mjesto molekularnim medijima, proizvodnji, javnim slubama, itd. 5. Integracija/umreivanje u Internet Novo gospodarstvo je umreeno gospodarstvo s dubokim o bogatim svezama unutar organizacije i izmeu organizacija i ustanova. Stvaranje vika vrijednosti, trgovina i javni ivot temelje se na sveprisutnim javnim infostrukturama. Novo poduzee je umreeno u Internet. Nova tehnologija omoguava integraciju modularnih, neovisnih, organizacijskih komponenti u integriranu mreu usluga, to se nekada moglo postii samo unutar monolitnih hijerarhija. Prelazak sa host raunarstva *** na umreeno raunarstvo. Izolirane tehnoloke oaze ustupaju mjesto mreama korisnika i posluitelja koje ine javnuj i poslovnu infostrukturu. 6. Disintermedijacija Eliminiranje posrednika u gospodarskim djelatnostima, ukljuujui agente, meetare, veletrgovce, neke trgovce na malo, elektronske medije, diskografske kue i sve to stoji izmeu proizvoaa i potroaa. Eliminacija srednjeg managementa, unutarnjih agenata, meetara i svih onih koji slue da bi pojaali signal koji su u predznanstvenim organizacijama smatrali komunikacijom. (17) Prelazak sa hijerarhiziranih raunarskih arhitektura sa vie razina na nove umreene modele. Eliminiraju se host computeri***, kao dijelovi hijerarhije i zamjenjuju umreenim raunarskim modelu koji ine ravnopravni sudionici. 7. CONVERGENCIJA Konvergencija kljunih gospodarskih sektora - raunarstva, komunikacija i medija. Konvergencija organizacijskih struktura koje kontroliraju tehnologije raunarstva, komunikacija i medija. Konvergencija tehnologija raunarstva, komunikacija i medija. 8. Inovacije

55

Inovativnost je kljuni pokreta gospodarskih aktivnosti i uspjenog poslovanja. Glavni resursi za ostvarivanje vika vrijednosti vie nisu tradicionalni jamci uspjeha kao to je pristup sirovinama, produktivnost, velike serije i cijena radne snage nego ljudska mata. Inovativnost je kljuna za lansiranje uspjenih proizvoda, marketinkih strategija i organizacijskih promjena. Stara pravila i pristupi ubrzano se zamjenjuju novima. Jedina odriva prednost jest organizacijsko uenje. Platforma za inovacije jest inofstruktura poduzea. Novi alati pretrauju bogatstvo multimedijskih informacija u potrazi za informacijama i bazama znanja te sveobuhvatnim pristupom ljudima i resursima. 9. Prokonzumacija Jaz izmeu proizvoaa i potroaa smanjuje se na vie naina. tako se, npr., potroai ukljuuju u proces proizvodnje a njihovo znanje, informiranost i ideje postaju dijelom procesa specifikacije proizvoda. Ljudska suradnja na internetu postaje dijelom svjetskog depozitorija multimedijalnih informacija. Korisnici postaju programeri, koji samostalno prijektiraju nove softverske aplikacije. Raspruje se odgovornost za kupnju i primjenu tehnologije. Novi razvojni softver, object computing***, softwarwe agents***, itd. omoguavaju korisnicima da stvore sustave i baze podataka koji nadomjetaju tradicionalne strunjake, ba kao to su administrativne softverske aplikacije prije desetak godina nadomjestile timove za razvoj. Suelja za koritenje grafikih aplikacija zamjenjuju se multimedijsmkim sueljima koja odgovraju na auditivne upite, omoguujui tako n ormalnu komunikaciju s alatima. 10. Trenutnost Novo gospodarstvo je gospodarstvo realnog vremena. Budui da se poslovne transakcije i komunikacije odvijaju brzinom svjetlosti, a ne brzinom potanskih slubenika , novo gospodarstvo je gospodarstvo realnog vremena. Novo poduzee je poduzee realnog vremena koje se neprekidno i trenutno prilagoava svom promjenama uvjeta poslovanja. ivotni vijek proizvoda se strelovito skrauje. Primjenjuje se tehnologija koja informacije skida s mree i u realnom vremenu aurira banke informacija, dajui managementu tonu sliku proizvodnih procesa iz minute u minutu. 11. Globalizacija Znanje ne poznaje granice. budui da znanje postaje kljuni resurs, moemo govoriti samo o globalnom gospodarstvu, iako pojedinane organizacije djeluju na nacionalnoj, regionalnioj ili lokalnoj ratzini. Nove 56

gospodarske i politike regije i strukture (kao to je Europska Unija) dovode do pada vanosti nacionalnih drava i do sve vee ovisnosti meu zemljama. Novo poduzee nije ogranieno prostorom i vremenom; ono za sovje uposlenike i dioniare redefinira i prostor i vrijeme. Posao se mnoe obavljati s razliitih lokacija; ukljuujui i uposlenikov dom. Mrea tako postaje spremite vremenski neovisnih komunikacija. Mree poslovnih skupina nastoje ostvariti svoje poslovne ciljeve meunarodnom suradnjom. Globalna korporacijska mrea postaje kraljenicom poduzee te kljuni opskrbni sustav za podravanje poslovnih aktivnosti. Mrea je standardizirana i omoguava komunikaciju u realnom vremenu kao i pohranu i slanje informacija koje adresati nisu dobili u realnom vremenu. Prema potrebi, ona moe posluiti i za pristup kolektivnim izvorima informiranja na daljinu. 12. Nesklad Nastaju masovne drutvene suprotnosti: nova, dobro plaena radna mjesta nasuprot nepriomjereno kvalificiranim djelatnicima na ekanju. Izmeu imunih i siromanih, strunjaka i nestrunjaka, onih koji imaju pristup elektronskoj komunikaciji i onih koji nemaju raste nepremostiv jaz. Dolazi dio velikih organizacijskih suprotnosti. Tako se, npr., djelanticima sugerira da trebaju marljivo raditi, tvrtki stvarati viak vrijednosti, positivjeivati se s timom i tvrtkom, iako ne sudjeluju u podjeli vika vrijednost koji su ostvarili. Jaa sukob izmeu suprotnih raunarskih arhitektura, konkurentnih standarda i naslijeenih sustava na jednoj strani i paradigmi nove tehnologije na drugoj. U mnogim tvrtkama djelovanje informatikog sustava neusklaeno je s drugim sektorima.

Zbigniew Brzezinski JEDINA SVJETSKA SILA Americka strategija prevlasti Globalni sustav poretka SAD-a Internacionalna celna pozicija Amerike neminovno priziva sjecanja na slicne sustave vladavina proteklih vremena, no ipak postoje bitne razlike koje sezu van pitanja teritorijalnog prosirenja. Utjecaj SAD-a sirom svijeta temelji se na globalnom sustavu koji je nedvojbeno americkog kroja i koji odrazava njihova unutarnjopoliticka iskustva. Pri tom je najbitniji pluralisticki karakter americkog drustva i politike. 57

Nekadasnji su imperiji bili djelo aristokratskih politickih elita koje su najcesce vladale autoritarnim ili absolutistickim rezimom. Vecina njihovog stanovnistva je bilo ili politicki indiferentno ili se - kao u novijoj povijesti - prepustilo imperijalistickom raspolozenju i imperijalistickim simbolima. Teznja za nacionalnom slavom, the white mans burden, la mission civilisatrice,a da se ne govori o mogucnostima osobnog obogacivanja, sve to sluzilo je mobilizaciji snaga za imperijalisticke pustolovine i za odrzavanje poretka sile i moci. Na upit da li da SAD upotrijebi svoju internacionalnu moc javno je mnjenje zauzelo pomalo nejasan stav. Javnost je ulaz Amerike u drugi svjetski rat poduprla uglavnom zbog soka kojeg je izazvao napad Japana na Pearl Harbour. Angazman Amerike tokom hladnog rata ispocetka nije imao suglasnost americkog stanovnistva, do preokreta javnog mnjenja doslo je tek sa blokadom Berlina i ratom u Koreji. Ni cinjenica da su SAD iz hladnog rata izasle kao jedina svjetska sila nije izazvala pretjeranu zluradost u javnosti; stovise cuo se zahtjev za ogranicenjem americke odgovornosti u inozemstvu. Ispitivanje javnog mnijenja 1995 i 1996 pokazalo je da bi vecini bila draza podjela svjetske sile sa drugim drzavama (sharing) nego iskljucivo pravo Amerike na to mjesto. Na osnovi navedenih unutarnjopolitickih cinjenica americki se globalni sustav poretka jace oslanja na metodu ukljucenja (kao u slucaju porazenih suparnika Njemacke i Japana, te u novije vrijeme cak i Rusije) nego sto su to cinile prijasnje velesile. Jednako snazno se SAD oslanjaju na svoj indirektan utjecaj na ovisne inozemne elite, pri tom koristeci privlacnost svojih demokratskih nacela i institucija. Taj postupak je jos vise intenziviran masivnim ali neuhvatljivim utjecajem kojeg SAD vrse putem svojih komunikacijskih sustava sirom svijeta, svoje zabavne industrije i masovne kulture, kao i putem svoje osjetljivo jake tehnicke i vojne nadmoci. Kulturoloska komponenta velesile SAD je ponekad podcjenivana, no sto god se mislilo o njenim estetskim kvalitetama, americka masovna kultura posjeduje upravo magnetsku privlacnost posebica za mlade sirom svijeta. Mozebit da atrakcija proizlazi iz hedonistickog nacina zivota kojeg Amerika prikazuje, no njegovo veliko odobravanje sirom svijeta je nedvojbeno. Americki TV-programi i filmovi pokrivaju otprilike tri cetvrtine svjetskog trzista. Americka pop-muzika je tadoder nadvladavajuci fenomen, a americke ludosti, nacin prehrane cak i moda se sve vise imitiraju. Jezik interneta je engleski, a najveci dio kompjutorskih tricarija potjece iz SADa te tako bitno odreduju sadrzaje globalne komunikacije. Naposljetku Amerika je postala sredistem za sve one mlade ljude koji zude za zahtjevnom izobrazbom. Godisnje priblizno pola miljona stranih studenata hrle u SAD a oni najdarovitiji ostaju zauvijek. Apsolventi americkih sveucilista zastupani su u vladama diljem svijeta. Po cijelom svijetu demokratski politicari imitiraju vodstvo i nastup americkih uzora. John F. Kennedy nije bio jedini kojeg su vanjski politicari imitirali, i kasniji (i manje slavljeni) americki politicari postali su predmetom pazljivih proucavanja i politickih imitacija. Politicari iz tako razlicitih kulturnih sredina kao sto su Japan i Engleska (npr japanski ministar vlade sredinom 90ih Ryutaro Hashimoto i britanski premijer Tony Blair - ovdje treba obratiti pozornost na skracenicu imena Tony po uzoru na Jimmy Carter, Bill Clinton ili Bob Dole) smatraju primjerenim imitirati nastup Billa Clintona, njegov umjerermo vedar nacin, njegovo priblizavanje ljudima i njegovo ophodenje s medijima. Te s politickom tradicijom povezane demokratske ideale jos vise intenzivira to sto neki ljudi zamjecuju kao americki kulturni imperijalizam . U vremenu kada je demokratski nain vladavine toliko iroko rasprostranjen 58

kao nikad prije, politika se iskustva SAD-a rado uzimaju kao uzor. Znaenje koje sve vie zemalja pridaje pisanom obliku ustava, kao i prednosti legislative spram politikom svrsishodnom miljenju, to znaenje se temelji na amerikom konstitutionalizmu ma koliko to varljivo u praksi bilo. U novije vrijeme se u bivim komunistikim zemljama primjeuje jaanje civilnog elementa spram vojnom (pogotovo to je to preduvjet za ulazak u NATO) to je takoer posljedica utjecaja SAD-a i njenog karakteristinog odnosa izmeu drutva i vojske. Dra i utjecaj koji stvara amerika demokracija nadopunjava privlanost slobodnog poduzetnitva, koje se oslanja na bezgraninu svjetsku trgovinu i nesputanu konkurenciju. Budui da zapadnoeuropskoj dravi blagostanja, ukljuujui i njenu njemaku varijantu koja dri do suodluivanja izmeu poduzetnika i sindikata, prijeti pad ekonomskog elana, sve vie Europljana podrava miljenje, da bi kao uzor trebalo uzeti ameriki konkurentan i bezobziran model ekonomije, da bi Europa ostala na vrhu.ak i Japan postupno dolazi do spoznaje da je vea odgovornost u ekonomskom ponaanju nuna popratna okolnost ekonomskog uspjeha Naglaskom demokracije i ekonomskog razvitka SAD stvaraju jednostavnu ideoloku poruku koja kod mnogih nailazi na veliki odjek: Tenja za osobnim uspjehom poveava slobodu i stvara blagostanje. To je plodno tlo za neodoljivu mjeavinu idealizma i egoizma. Individualno samoostvarivanje smatra se od Boga danim pravom, koje istovremeno moe posluiti i ostalima time to slui kao primjer te ujedno stvara blagostanje. Ova teorija neizbjeno opinjava sve one koji u sebi imaju dovoljno energije, ambicije i spremnost za konkurenciju. Budui da se american way of life (ameriki nain ivota) irom svijeta sve vie oponaa, nastaje idealna podloga za izvravanje indirektne i naoko konsensusom odreene hegemonije Sjedinjenih Amerikih drava. I kao u amerikoj unutranjoj politici ta hegemonija sa sobom donosi kompleksnu strukturu niza povezanih institucija i sljed postupaka koji stvaraju sukladnost i koji bi trebali prekriti neravnomjernost moi i utjecaja. Globalna prevlast Amerike na taj je nain potkrepljena smiljenim sistemom saveza i koalicija, koji doslovno obuhvaa cijeli svijet. Sjevernoatlantski Savez, znan pod kraticom NATO, vezuje najproduktivnije i najutjecajnije zemlje Europe za Ameriku i daje Sjedinjenim Amerikim Dravama vaan glas ak i u unutarnjoeuropskim stvarima. Bilateralni politiki i vojni odnosi veu najvaniju ekonomsku silu Azije za SAD, iako Japan (barem zasad) u stvari ostaje pod amerikim protektoratom. Nadalje Amerika sudjeluje u stvaranju transpacifikih multilateralnih organizacija kao to je Forum za aziatsko-pacifiku ekonomsku kooperaciju (APEC), te tako utjee na zahtjeve te regije. Buduci da je zapadna hemisfera openito zaklonjena od vanjskih utjecaja, SAD mogu igrati glavnu ulogu u postojeim multilateralnim organizacijama na amerikom kontinentu. Posebne sigurnosne mjere u Perzijskom Zaljevu, posebice nakon kratke kaznene ekspedicije protiv Iraka 1991.g., pretvorile su tu ekonomski vitalnu regiju u ameriko vojno podruje. ak je i nekadanji sovjetski prostor putem raznih sporazuma o financijskoj potpori u uskoj suradnji s NATO-om , npr. u Partnerstvu za mir. Kao dio amerikog sistema mora se smatrati i globalna mrea posebnih organizacija, a prije svega internacionalne financijske institucije. Slubeno Meunarodni Monetarni Fond (MMF) i Svjetska Banka zastupaju globalne interese i snaaju odgovornost diljem svijeta. Meutim, dominaciju dre SAD, koje su 1944 konferencijom u Bretton Woods osnovale tu instituciju. Suprotno prijanjim imperijima taj ogroman i kompleksan globalni sistem nije organiziran hijerarhijski. Amerika stoji u sreditu jednog isprepletenog svemira, u kojem vlada mo putem stalnih pregovora, putem dialoga, kroz difuziju i u nastojanju za slubenim konsenzusom, iako ta mo zapravo polazi od jednog jedinog 59

izvora i to Washingtona D.C. Naposljetku, to je mjesto gdje se odmjeravaju snage i to po amerikim pravilima. Moda je najvei kompliment kojim svijet priznaje da se u sreditu amerike globalne hegemonije odvija proces demokracije, mjera kojom su strane zemlje upletene u ameriku unutarnju politiku. Strane vlasti pokuavaju svim njima dostupnim sredstvima mobilizirati one Amerikance s kojima ih povezuje poseban etniki ili vjerski identitet. Mnoge strane vlasti unajmljuju amerike lobiste za svoj napredak, pogotovo u kongresu, a da se ne govori o otprilike tisuu stranih interesnih zajednica koje su registrirane u glavnom gradu Amerike. ak i etnike zajednice u SADu nastoje utjecati na vanjsku politiku svojih zemalja. Pri tom se kao najbolje organizirani istiu idovski, grki i armenski lobi. Prevlast Amerike je tako stvorila novi internacionalni poredak, koji mnoga obiljeja amerikog sistema kao takvog u inozemstvu ne samo kopira ve i institucionalizira: kolektivan sigurnosni sistem ukljuujui integrirane komandne i vojne strukture (NATO, ugovor o sigurnosti izmeu SAD i Japana, i sl.); regionalna ekonomska kooperacija (APEC,NAFTA) i specijalizirane institucije za globalnu suradnju (Svjetska Banka - MMF, WTO Svjetska Trina Organizacija); naini postupka usmjereni na konsenzusom orijentirano odluivanje, iako SAD vode glavnu rije; favoriziranje demokratskog lanstva unutar najvanijih saveza; globalna rudimentarna ustavna i pravna struktura (poevi od Internacionalnog Viestupanjskog Suda sve do posebnog tribunala za istraivanje bosanskih ratnih zloina). Taj se sistem ponajvie razvio za doba hladnog rata kao dio nastojanja Amerike da svog sukonkurenta za globalnu prevlast, tadanji Sovjetski Savez, dri u ahu. Globalnoj se primjeni sistema otvorio put kada je protivnik posrnuo a Amerika postala prva i jedina svjetska sila. Politiolog G.John Ikenberry prikladno je saeo najbitnija obiljeja tog sistema: Bio je hegemonijalan ukoliko je bio centriran oko Sjedinjenih Amerikih Drava i odraavao politike mehanizme i organizacijske principe, koji su nosili rukopis SAD-a. Bio je liberalan jer je bio legitimiran i obiljejen obostranim odnosima. Europljani (moglo bi se dodati i Japanci) su ponovno mogli izgraditi svoje drutvene strukture i narodna gospodarstva, te ih tako integrirati da su bila u skladu s amerikom prevlau, no imajui dovoljno prostora za eksperimentiranje vlastitim autonomnim i poluautonomnim politikim sistemimaRazvoj tog kompleksnog sistema sluio je meusobnoj domestikaciji odnosa znaajnih zapadnih zemalja. Te zemlje su uvijek iznova ratovale, no odluujua toka je da su se sukobi unutar jedong vrstog, stabilnog i sve bolje strukturiranog politikog poretka bolje obuzdavaliOpasnost rata je postala bespredmetnom.2 Policentrina svjetska politika Suprotnost dvostrukog svjetskog drutva i teorije svjetskog sistema je oita: Rosenau stavlja na mjesto jednog ekonomski vladajueg svjetskog trinog sistema policentrinu svjetsku poltiku u kojoj ni kapital ni nacionalna dravna vlada nemaju samotnu vlast, kao ni UN, Svjetska banka, Greenpeace, itd., nego se svi zajedniki bore za provedbom svojih ciljeva s naravno razliitim ansama za vlast. 60

Prelaz iz nacionalno dravne politike u policentrinu Rosenau za razliku od Wallensteina pripisuje tehnolokoj dimenziji globalizacije i njenoj vlastitoj dinamici. U svojim politiko-znanstvenim prouavanjima uvijek je iznova morao uiti da su gustoa i vanost internacionalnih ovisnosti dobili novu kvalitetu. Na pitanje zato je to tako odgovara s ogromnim i jo dugo nedovrenim usponom informacijske i komunikacijske tehnologije. Rosenau argumentira da je tehonologija ta koja je ukinula geografske i socijalne razdaljine razvitkom nadzvunih zrakoplova, kompjutora, satelita i mnogih drugih inovacija, koje danas omoguuju da sve vie ljudi, ideja i robe bre i sigurnije nego ikad prijeu prostor i vrijeme. Sroeno reeno je tehnologija ojaala meubankarske uzajamne ovisnosti izmeu lokalnih, nacionalnih i internacionalnih zajednica i to u mjeri nevienoj u dosadanjim povijesnim razdobljima.31 Rosenau dakle kombinira dva argumenta: pojava informacijskog i znanstvenog drutva kao i u njem usaeno ukidanje razdaljina i granica kao posljedica multiplikacije transnacionalnih posrednika i organizacija. Ta nepregledno policentrina svjetska politika32 oznaava situaciju u kojoj transnacionalne organizacije kao to su Svjetska Banka, katolika crkva, internacionalno udruenja sociologa, McDonald, VW, karteli droge, talijanska mafija kao i nova Internacionala nevladinih organizacija djeluju paralelno, sukladno ili jedna protiv druge; transnacionalni dogaaji kao to su nogometno svjetsko prvenstvo, zaljevski rat, amerika izborna borba ili romani Salmana Rushdija putem satelitske televizije vode do burnih reakcija u raznim zemljama i kontinentima; nastaju transnacionalne zajednice, npr. zasnovane na religije (Islam), na znanju (strunjaci), na raznim stilovim ivota (pop, ekologija), na srodstvu (obitleji), na politikim orijentacijama (pokret za okoli, bojkot konzuma) itd; transnacionalne strukture kao to su oblici rada, produkcije i kooperacije, banke, financijski tokovi, tehniko znanje itd., stvaraju i stabiliziraju trgovinsku i kriznu povezanost preko svih razdaljina. Gilpinova misao o globalizaciji kao prvo izraava skeptinost prema svakom retorinom novitetu, a kao druga zauzima poziciju blisku ortodoksnom gleditu internacionalne politike i argumentira njenom unutarnjom logikom. I Gilpin smatra da su nacionalne drave u sadanjosti kao i u budunosti vie nego ikad vezane, da ne kaemo okovane, jedna za drugu. Meutim suprotno Wallersteinu i Rosenauu, Gilpin naglaava da globalizacija nastaje samo pod odreenim uvjetima internacionalne politike, naime ona je proizvod jednog permisivnog globalnog poretka; t.j. jednog poretka meu dravama koje uope tek i dozvoljavaju da se stvore, izgrade i odravaju ovisnosti i odnosi izvan i meu nacionalno-dravnih autoriteta. U tom pogledu globalizacija, kao ekspanzija transnacionalnih prostora i djelovatelja, ostaje paradoksno ovisna o nacionalno dravnom autoritetu, tonije o hegemonijalnoj sili. Globalizacija takorei trai preutnu nacionalo dravnu dozvolu za globalizaciju. Prema Gilpinu otvorenost permisivnost koja je potrebna za razvitak svjetskog trita, svjetskih crkava, svjetskih koncerna, svjetskih banaka i nevladinih organizacija irom svijeta moe samo opstati i razvijati se u sjeni odgovarajue koncentracije dravne sile. Sa takovog stajalita, koje brani primat nacionalno dravne politike protiv svih drugih su-djelovatelja, globalizacija nuno ostaje kontingentna, t.j. ugroena; i to u smislu da nastajanje i razvitak transnacionalnih

31 32

J.Rosenau, Turbulence in World Politics,Brighton 1990, str. 17. usporedba s McGrew, A Global Society?. 61

socijalnih prostora i djelovatelja pretpostavljaju hegemonijalnu strukturu moi i internacionalan politiki reim. Jer to je jedino to u sluaju sluaja garantira otvorenost svjetskog ne-reda. Moja pozicija glasi: Potreban je hegemon da bi se zadrala egzistencija liberalnog internacionalnog trinog poretka. Povijesno iskustvo pokazuje da je nedostatkom liberalne a ujedno dominantne sile razvitak internacionalnih trinih i kooperacijskih odnosa osobito otean ili ak nemogu, i to iz jednostavnog razloga to je sve postalo konfliktno.irenje trita u integrirane globalne mree i socijalne prostore ne bi bilo mogue bez liberalne, hegemonijalne sile koja je to irenje omoguila i favorizirala.33 Globalno drutvo kao nedemokratski legitimirana politika Vrijeme za malu politiku je prolo, pie Friedrich Nietzsche prije vie od sto godina, vec slijedece stoljece donosi bitku oko zemaljske vlasti pritisak za velikom politkom.89 to znaci globalno drutvo ako se ono shvaca kao novi oblik politickog? to globalno drutvo podrazumijeva pod politikom? Ovaj ce odlomak pokuati osvijetliti pojam bezdrzavnog globalnog drutva I precizirati njegovu procjenu: Stvaranje izraza globalno drutvo prekriva cinjenicu da time izrazena stvarnost u biti nije nita drugo nego ravnajuci se prema nacionalno-drzavnom shvacanju politike - jedan subverzivan oblik politickog. Onaj tko razlikuje prvog od drugog modernizma, nacionalno od globalnog drutva, ne govori samo o drugoj drutvenoj epohi, vec o razlicitom razumijevanju drutva. Nedostatak identiteta istog pojma drutvo je razlog blokadi osjecaja za drugi modernizam. Kao osnovne tocke za reformulaciju drutvenog pojma mozemo se koristiti pojmovima drzava, mjesto I funkcionalna diferencijacija. Globalno drutvo bez (globalne) drzave Sociologija globalizacije, pie Martin Albrow, oznacava najnoviji pokuaj za pronalaskom odgovora na pitanja, koja si postavlja svaka generacija. Svaka generacija mora ponovno postavljati ista pitanja, jer samo tako moze saznati tko je ona. Znaci da se kod globaliazacija ne radi o samo tehnickim ili samo ekonomskim stvarima. Takoder se ne radi samo o najvecem izazovu za koncerne I efove vlada. Radi se o svemu tome ali ujedno I o necem mnogo vaznijem. Radi se o tome kako ti I ja zivimo nas zivot.90 A Mark Poster pita: Ako izravno ili elektronskom potom razgovaram sa svojim prijateljem u Parizu dok sjedim u Kaliforniji; ako pratim politicke I kulturne dogadaje diljem globusa ne naputajuci kucu; ako se vlade I koncerni diljem globusa koriste podacima koje sadrzavaju moj profil, a da ja o tome neman pojma niti to mogu sprijeciti; ako kupujem kod kuce koristeci kompjuter: Gdje sam tada? Tko sam ja? Rekli smo da nerevidirajuci globalitet znaci da vec dugo zivimo u globalnom drutvu a time se misli na dva temeljna cinjenicna stanja: prvo na ukupnost nenacionalo-drzavnih politicki organiziranih socijalnih odnosa I odnosa vlasti; drugo na iskustvo zivljenja I djelovanja preko drzavnih granica. Jedinstvo drzave, drutva I individue koje zastupa prvi modernizam se rastvara. Globalno drutvo ne misli globalno drzavno drutvo ili

33 89

R.Gilpin, The Political Economy of International Relations, Princeton 1987, str. 88 I 85. Friedrich Nietzsche, Dijela u tri toma (Werke in drei Banden), tom 2 90 M.Albrow, Na putu u globalno drutvo? u : U.Beck, Perspektiven der Weltgesellschaft (Perspektive globalnog drutva) 62

globalno ekonomsko drutvo, vec bezdrzavno drutvo, tj. jedno agregatno stanje drutva za koje garancije teritorijalno-drzavnog uredenja kao I pravila javne legitimirane politike gube obvezatnost. Bezdrzavnost znaci da postoji konkurentan odnos izmedu nacionalnih drzava I nacionalnih drustava s jedne strane, te zivahne nepreglednosti globalno-drutvenih odnosa, djelovatelja I prostora djelovanja s druge strane. Dok u prvom modernizmu poljem internacionalnih odnosa dominiraju zajednitvo I sukobljavanje nacionalnih drzava I njihovih cimbenika, u drugom modernizmu to vie nije slucaj. Ako prema Michaelu Oakeshottu drzavu zapadne tradicije shvacamo kao civilnu asocijaciju koja sluzi svrsi da se omoguce I skupe socijalne, politicke I ekonomske aktivnosti njenih gradana, tada sukladno uz globalizaciju ne postoji samo erozija drzavne institucionalne konstrukcije, vec I fundamentalna transformacija njenih uvjeta. U drugom modernizmu nastaje uz globalno drutvo nacionalnih drzava jedno mocno bez-drzavno globalno drutvo koje se razlikuje od dosad vazecih oblika politicke legitimacije I koje se sastoji od raznoraznih transnacionalnih djelovatelja. Njihove karakteristike su: (1.) Oni djeluju na vie mjesta, preko granica, upravo transnacionalno I utoliko ukidaju teritorijalni princip nacionalne drzave.(2.) Njihovo djelovanje u mnogocemu usljeduje vie inkluzivno, manje ekskluzivno od djelovanja drzavnih djelovatelja ( tako transnacionalni koncerni I Greenpeace-aktivisti djeluju istodobno u vie drzava, njihovi clanovi pripadaju raznim nacijama, itd.). (3.) Oni cesce agiraju djelotvornije od nacionalno-drzavnih nadleznih organa I to usporedujuci centralne kriterije uspjeha drzavnog djelovanja (npr. uklanjanje nezaposlenosti, osiguravanje blagostanja, ali I tuzenje osnovnih prava); tako su transnacionalni koncerni ti koji na odredenom mjestu stvaraju ili ukidaju blagostanje I radna mjesta; I Amnesty International djelotvorno ukazuje na nepotivanje osnovnih prava, koje drzave iz diplomatskih razloga preucuju. (4.) Bezdrzavni, transnacionalni djelovatelji stvaraju vlastiti inkluzivni suverenitet tako to izigravaju ekskluzivne teritorijalne drzave jedne protiv druge. to se vie te razne komponente uzajamno ispreplicu I ojacavju tim se vie dovodi u pitanje autoritet, legitimitet, politicka moc stvaranja I kontrola drzava prema unutra I van. Na globalno-drutvenom stvaralackom polju se dakle radi o politizaciji putem depolitizacije drzava. Prekoracuje se kritican vrijednosni prag kada kumulativni efekti globalizacije u stratekim odlukama potkopavaju kapacitet drzava da bi osigurali opce dobro ili civilnost drutva.91 Kao to Financial Times izvjetava potjecu 53% svih privrednih vrijednosnih dobitaka od transnacionalnih koncerna a ne od nacionalno djelujucih poduzeca. Time nestaju mogucnosti utjecaja nacionalne drzave I odgovarajucih vlada za stvaranjem radnih mjesta I osiguravanjem blagostanja gradana. Taj konkurentan odnos izmedu drzavnih I transnacionalnih djelovatelja sadrzava da izmedu nacionalnih I globalnih drutava ne postoji ili-ili nego da izmedu ta dva drutvena oblika postoji subverzivan odnos uzajamnog potiskivanja I sumnje. S jedne strane postoji prijetnja da (globalno) trzite nadomjesti politiku, s druge se strane politika nalazi pred novim ogromnim zadacima kako politicki stvoriti globalna trzita. Dijagnoza postoji, no objanjenje trazi suzdrzanost prema perspektivi koja svoj pogled usmjerava na jo uvijek neprohodan put transnacionalne unutranje politke. Zato je tako cudno istrazivati institucije I postupke nuzne za konstrukciju zajednickih interesa u >globalno-gradanskoj namjeri< I za proizvodnju >globalnog dobrobitnog rezima<?92

91

P.G.Cerny, Globalization and the Changing Logic of Collective Action, iz: Internacional Organization, 49, 1995, svezak 4, str.597 92 J.Habermas, Jenseits des Nationalstaats?(S druge strane nacionalne drzave) 63

Globalno-drutveni djelovatelji su gledano sa stajalita nacionalno-drzavnih djelovatelja na neki nacin podzemni djelovatelji, ciji su legitimitet I lojalnost upitni. Dok po drugoj strani globalno-drutveni djelovatelji drze svoj nos visoko, vec iz razloga to im se u ophodenju s nacionalno-drzavnim kontrolama I djelovateljima zatvaraju nove prilike djelovanja I moci. Oni su cesto pobjednici globalizacije, pri cemu se pobjednik svakako moze smatrati personificiranim komparativom u uzem monetarnom smislu za dobit. Za globalnu eru vazi: Nacionalne drzave ne mogu postojati bez globalnih drutava, globalna drutva ne mogu postojati bez nacionalnih drzava I nacionalnih drutava. Upravo iz toga nastale blokade, slomovi I otvorena pitanja stvaraju tu politicki napetu situaciju. Ako se jo jednom koncentriramo na globalno-drutveni aspekt onda bezdrzavnost globalnog drutva uz to obiljezava jo dvije stvari: naime pretjerano receno prvo (jo) bez reda, drugo (jo) bez institucija. Globalno u globalnom drutvu znaci mnotvo bez ujedinjenosti (Albrow). Nasuprot tome znaci nacionalno drutvo ujedinjenost s ogranicenim mnotvom.93 Viemjesno globalno drutvo Globalno drutvo znaci ne teritorjalno fiksirano, ne integrirano, ne ekskluzivno drutvo, to ne znaci da takav nacin socijalnoe raznovrsnosti I kulturoloke razlike uopce nema ili ne poznaje vezanost za mjesto; tovie nacin te mjesne vezanosti ukida jednadzbu o prostornoj I socijalnoj udaljenosti koju podmece nacionalno-drzavna drutvena slika, tako da nastaju transnacionalni zivotni prostori. Ti transnacionalni fenomeni nesmiju se izjednacavati s medu-drzavnim fenomenima. Transnacionalan suzivot znaci socijalna blizina usprkos geografske udaljenosti. Ili: Socijalna distanciranost usprkos geografskoj blizini. to je posljedica toga za identitet ljudi? Svakako ne, to dokazuju empirijske studije, anonimnost I raspad socijalnog.94 U viemjesnim, transnacionalnim Biografijama ire se I razmnazaju dodirne tocke ljudi. Mozda su za to uzorni (virtualni) kontaktni oblici elektronske komunikacije. Predodzba globalnog sela je kriva, jer zavarava povratkom zajednitva. No tajna elekronskih medija lei u njihovom principijelno mobilizirajuem a time u jednom potencijalno politikom asu. Elektronska komunikacija omoguuje to je dosad bilo iskljueno: aktivni, istodobni I meusobni kontakti izmeu pojedinih djelovatelja van svih granica, religija I kontinenata. Ne eli se time prizivati lijepi novi medijski svijet, no ne smiju se zanemariti politike prilike koje iz toga proizlaze: jednostavnim ukljuenjem moe svatko sudjelovati; one su aktivo orijentirane a ne kontemplativne, okrenute trenutnom stanju a ne tradiciji. Na taj bi nain bilo mogue prebroditi ono to za jedno mjesto vezane jedinke prikazuju kao sliku strave I uasa u svrhu potkrepljenja vlastitog miljenja: a to je sadanji raspad socijalnog. Za razliku od zajednice vezane za jedno mjesto, digitalni oblik komunikacije ne temelji se na rodbinskim, tradicionalnim ili socijalnim vezama ili prostornom susjedstvu, ve jedino na zajednickim interesima u I oko mree. A.Bhl pie:Mo takvih futuristikih scenarija lei u prikazivanju proirenih mogunosti komunikacije I djelovanja individua, njihove slabosti u postulaciji neke vrste fetiizma besklasnosti u cyber-prostoru, koji nije vie svjestan jednostavne injenice ogranienosti mree na jedan posto svjetskog stanovnitva.95

93 94

vidi razlikovanje izmedu kulture (1) I kulture (2) u ovoj knjizi. vidi John Eade, Living the Global City 95 A.Bhl, CyberSociety Mit I stvarnost informatickog drutva, Kln 1996 64

Transnacionalno civilno drutvo: Kako nastaje kozmopolitski pogled? 1. Meubilansa: Metodoloki nacionalizam i njegovo pobijanje Zato i u kom smislu globalizacija iznuuje razlikovanje izmeu prvog i drugog modernizma? Poimanje drutva prvog modernizma A.D. Smith je tono oznaio metodolokim nacionalizmom: drutvo i drava poistovjeuju se u svakom pogledu. Pri tom pretpostavljajui dravno-politiko fiksiranje i vladanje prostorom. Teritorijalna drava postaje kontejnerom drutva. Drugim rijeima: Pravo drave na mo i kontrolu utemeljuje i stvara drutvo. Taj se primat nacionalnog moe i mora promisliti i predoiti u okviru raznih temeljnih prava, edukacijskog sistema, socijalne politike, viestranake politike, poreza, jezika, povijesti, knjievnosti, prometnica, infrastrukturnih dostignua, graninih i carinskih kontrola, itd., itd. Na taj nain drutva nacionalnih drava stvaraju i konzerviraju u svakodnevnom ivotu toboe esencijalne identitete , ija prirodnost ini se lei u tautolokim formulacijama: Njemci ive u Njemakoj, Japanci u Japanu, Afrikanci u Africi. Da postoje crni idovi i panjolski Njemci, da navedem najjednostavniju formulu u meteu svjetskog drutva, to se pod tim aspektom smatra kranjim sluajem i iznimkom odnosno prijetnjom.61 Takva arhitektura razmiljanja, djelovanja i ivljenja u dravno-drutvenim prostorima i identitetima rui se tokom ekonomske, politike, ekoloke, kulturne, biografske globalizacije. Svjetsko drutvo znai: Nastaju prilike za dolazak do moi, nastaju prostori djelovanja, ivljenja i zapaanja socijalnog aspekta, koji razbijaju i isprevru nacionalno-dravnu ortodoksnost politike i drutva: Najuoljivije je to gdje se transnacionalnim poduzeima prua prilika za takvom raspodjelom radnih mjesta i poreza na ahovskoj ploi globalnog drutva, da (kao i dosad) maksimiraju svoj dobitak a ujedno (ne nuno namjerno) razvijene socijalne drave i drave blagostanja osakauju u njihovim prilikama za vlau i organizacijom.Taj primjer je utoliko znaajan to se u njemu oituju sve karakteristike novih hijerarhija i konflikata vlasti izmeu nacionalno-dravnih i globalno drutvenih djelovatelja. Odluujue i novo u svemu tome nije porast u broju i raznolikosti transnacionalnih poduzea, ve to im se tokom globalizacija prua prilika da izigraju nacionalne drave jednu protiv druge. Izvana gledano sve je po starom. Koncerni produciraju, racionaliziraju, otputaju, zapoljavaju, plaaju poreze, itd. Meutim znaajno je da koncerni to ne rade vie unutar nacionalno-dravnih pravila igre, ve nastavkom stare igre uvode nova pravila.Znai radi se samo naoko o staroj igri oko rada i kapitala, drave i sindikata; nju naime sada igraju istodobno jedan igra unutar nacionalno-dravnog okvira, a drugi ve u globalno-drutvenom okviru. Znai tu se u odnosu izmeu prvog I drugog modernizma vie ne radi o politici koja ide za pravilima, ve o politici koja mijenja pravila, drugim rijeima o politici politike (meta-politika).62 Ona je oznaena time, to u kostimima I pravilima znanih industrijsko-drutvenih bitki oko razdiobe igraju nacionalno-dravni protiv transnacionalnih djelovatelja. Moglo bi se rei dok posloprimci, sindikati I vlasti jo

61 62

Elisabeth Beck-Gernsheim, Crni idovi i panjolski Njemci. U.Beck, Izum politickog,str. 204 ff 65

igraju mlin, transnacionalni koncerni istodobno ve igraju ah. Na taj se nain ploica u rukama koncerna moe pretvoriti u konja, koji sasvim iznenaenog nacionalno-dravnog kralja stavlja u mat poziciju. (2.) I simbolinim svjetovima globalnih industrija kulture se ne rjeava jednadba drave, drutva I identiteta, to pokazuje I Appadurai: Imaginacija moguih ivota ne moe se vie shvaati samo nacionalno ili etniki ili uz suprotnost bogat-siromaan, nego samo jo globalno-drutveno. To o emu ljudi sanjaju, kako ele biti, njihove svakidannje utopije o srei ne dre se vie geopolitikog prostora I kulturolokih identiteta. ak I smetlari ive u I od smea globalnog drutva I ostaju integrirani u simbolikim tokovima globalne kulturoloke industrije. U tom smislu je valjda I raspad istonog bloka rezultat kulturoloke globalizacije. eljezna zavjesa I vojna kontraobavjetajna sluba su se potpuno rasplinuli u televizijskom dobu. Naprimjer, u zapadu esto kulturoloki kritizirani reklamni spotovi preobraavaju se u sredinama nedostatka I reglementacije u obeanje u kojem se stapaju konzum I politika sloboda. (3.) Razumljivo to postaje tek kada se dva kulturoloka pojma, koja se inae mijeaju, jasno razdvoje. Prvi kulturoloki pojam (kultura 1) kulturu vezuje za odreen teritorij: On polazi od pretpostavke da je kultura uglavnom proizvod lokalnih procesa uenja. U tom smislu drutvo ili socijalna grupa posjeduje svojstvenu od drugih ogranienu kulturu. Ta predodba see od doba romantike 19.stoljea I dalje se razvila u naem stoljeu putem antropologije, prije svega kao kulturoloki relativizam koji kulture podrazumijeva kao cjelovite, kao likove ili konfiguracijeDrugi iri kulturoloki pojam (kultura 2) kulturu podrazumijeva kao opi ljudski software. Na njemu se temelje teorije za razvoj I irenje kulture I uglavnom se odreuje kao translokalan proces uenja. Kultura 2 bitno oznaava kulture u pluralu. One se smatraju ne-integriranim, ne-ogranienim mnotvom bez jedinstva, u mom smislu kao inkluzivna razlikovanja. Oba se pojma daju svakako usuglasiti: Kultura 2 se artikulira u Kulturi 1, budui da su obe kulture posrednici kulture. Ipak naglaavaju razliite aspekte u povijesnom razvitku odnose izmeu kultura Kultura 2, znai translokalne kulture, ima svoje sjedite (kulture bez sjedita su nezamislive), no ona mjesto shvaa kao otvoreno prema vani, dok kultura 1 to shvaa kao u sebe zatvoreno. Kultura 2 posjeduje shvaanje globalnog u mjestu (D.Massey): prema tome osobitost jednog mjesta rezultira iz injenice, da ono stoji u sreditu svojstvene mjeavine izmeu transnacionalnih I lokalnih drutvenih odnosa. Kada je rije o kulturolokom pluralizmu, o multikulturnom drutvu, o meukulturnim odnosima, I sl., esto je nejasno da li se time misli na zatvorenu kulturu (1) ili otvorene kulture. Isto se tako odnosi meu kulturama mogu istraivati statikim nainom ( pri emu kulture u kontaktu zadravaju svoje osobitosti) ili tenim nainom ( pri emu se kulture meusobno isprepliu). Drugim rijeima: razlikovanje kulture (1) I kulture (2) moe se shvatiti kao daljnji kameni mozaika u diferencijaciji prvog I drugog modernizma. (4.) Na centralni problem koji nastaje globalizacijom ukazuje Baumann: Bogati I siromani (kod rasprava) vie ne sjede za zajednikim stolom nacionalne drave. Zato bi pobjednici globalizacije, kada bi I imali grinje savjesti, svoj socijalni rog obilja prosipavali ba u bogatim dravama Europe? Zato ne potpomagati demokratske organizacije I organizacije samopomoi u Africi I Junoj Americi? Kao siromatvo I dobit tako I milosre postaje globalno. Dok je malograanin jo pristran u nacionalno-dravnom okviru, buruj djeluje kozmopolitski; to ukljuuje da kada njegovo demokratsko srce zakuca njegovo djelovanje vie ne podlijee imperativima nacionalnog lojaliteta. 66

(5.) Vieznaajnost globalizacija u mnoini ukluujue u nekoj vrsti efekta uzburkivanja nastajanje supernacionalnih I subnacionalnih regionalizma.Dobar primjer prua Europska Unija. Nastala kao odgovor na konkurenciju svjetskog trita SAD-a I Japana, ta institucionalna konstrukcija u izgradnji, imenom Europa, znai vie od internog trita. Uvoenjem Eura ne otvara se samo zajedniki valutni prostor, ve se time stvara I politiko-administrativna prisila za politikim rjeavnjem problema usuglaavnja I njihovih posljedica. Na taj se nain jo uvijek zatvorene nacije I kulture Francuska, Njemaka, panjolska, itd. razlamaju iznutra I prisilno se povezuju, tako da postaje oito to se dosada prikrivalo: Ne postoji jedna nego vie Europa: Europa nacija, Europa regija, Europa civilizacija, Europa kranstva, itd. Dijalektika europskog procesa ujedinjavanja znai npr., da se jedan sjevernoirski graanin moe tuiti protiv odluka britanskih sudova pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasburu, da Katalonija moe zaobii Madrid, a Velika Britanija izmanevrirati Pariz, obraajui se Bruxellesu (Briselu) ili povezujui se s drugim regijama ( npr. Katalonija I Rursko podruje). I tu se prepoznaje proizlazei vodopad: globalizacija regionalizam subregionalizam. R.W. Cox pie Globalizacija potie makro-reginonalizam koji pak opet potie mikro-regionalizam. Za siromane regije mikro-regionalizam nije samo sredstvo za dokazivanje kulturnog identiteta, vec I dozvoljava potraznju financijskih sredstava od institucija na makro-regionalnoj razini, da bi se osigurali stabilnost I primjereno ekonomsko ponaanje. O takvoj ce se preraspodjeli odlucivati na makroregionalnoj a ne vie nacionalno-drzavnoj razini, dok ce primjena preraspodjeljenih sredstava biti odredjivana decentralno. Globalizacija socijalne strukture dakle znaci: dodatne varijante prekogranicne organizacije: transnacionalno, internacionalno, makro-regionalno, mikro-regionalno, gradsko, lokalno. Te administrativne ljestve ispreplicu funkcionalne mreze raznih udruga, internacionalnih organizacija, nevladinih organizacija, ali I strucnjaka kao to su Internet-korisnici.65 Bitna razlika prvog I drugog modernizma je, kao to ve navedeno, nepromjenjivost nastalog globaliteta. To znai da ivimo u jednom multidimenzinalnom, policentrinom, kontingentnom, politikom globalnom drutvu u kojem se transnacionalni I nacionalno-dravni djelovatelji igraju make I mia. Globalitet I globalizacija dakle oznaavaju I ne-svjetsku dravu. Tonije: globalno drutvo bez globalne drave I bez globalne vlade. Nastaje globalni dezorganizirani kapitalizam, jer nema hegemonijalne vlasti niti internacionalnog reima ni ekonomski ni politiki. Kao jasna razlika toj kompleksnosti globaliteta stoji nova jednostavnost globalizma, koja podrazumijeva opu vladavinu svjetskog trita koje sve proima I mijenja. Pri tom se ne radi o osuivanju (globalnog) privrednog djelovanja. Ve da se neoliberalnom ideologijom globalizma oitovana prvobitnost I diktat svjetskog trita otkriju svim drutvenim dimenzijama kao ono to jesu: jedan u ogromnim razmjerima projiciran, zastarjeli ekonomizam, jedna obnova metafizike povijesti, jedna drutvena revolucija odozgo koja se pretvara da je politiki nezainteresirana. Zastraujui je sjaj u oima onih neoliberala koji ele popraviti svijet (-sko trite). Razmotrit emo slijedeih deset zabludi globalizma: Metafizika svjetskog trita; Takozvana slobodna svjetska trgovina; Privredno se (jo) radi o internacionalizaciji, ne globalizaciji;

67

Dramaturgija rizika; Bezpolitinost kao revolucija; Mit o linearnosti; Kritika katastrofinog miljenja; Crni protekcionizam; Crveni protekcionizam; Zeleni protekcionizam. Ovim misaonim zamkama globalizma bit e suprotstavljeno deset odgovora globalizacije. Metafizika svjetskog trita Globalizam reducira novu kompleksnost globaliteta I globalizacije na jednu ekonomsku dimenziju, koja je zamiljena linearno, kao neprestano irenje ovisnosti o svjetskom tritu. Sve ostale dimenzije ekoloka globalizacija, kulturoloka globalizacija, policentrina politika, nastanak transnacionalnih prostora I identiteta tematiziraju se (ako uope) samo u sklopu pretpostavljene dominantnosti ekonomske globalizacije. Tako se globalno drutvo smanjuje I iskrivljuje u svjetsko trino drutvo. U tom je smislu neoliberalni globalizam pojava jednodimenzionalnog miljenja I djelovanja, monokauzalni nain pogleda na svijet, znai ekonomizma. Privlanost I opasnost te nipoto nove metafizike povijesti svjetskog trita potjeu iz istog izvora: iz potrage, iz ovisnosti za jednostavnim, da bi se snali u svijetu koji je postao nepregledan. Koliko ta metafizika svjetskog trita osljepljuje da se prikazati na raspravama oko mirovinskih reformi u Njemakoj. U Njemakog su mirovine to Britance I Amerikance zauuje usprkos birokraciji I njenog kritici, dio ive, primjenjivane solidarnosti. Ako sada neoliberali u privredi I politici argumentiraju da je to ekonomski neracionalno jer bi se isti novac mogao profitabilnije uloiti u privatne mirovinske fondove, tim vie dokazuju da o politiko-kulturnom znaenju imaju toliko pojma kao golub o muzici. Jer kao prvo se mirovinama osiguravaju I oni koji ne uplauju, primjerice lanovi obitelji supruge I djeca - ,a kao drugo, I tu se konkretno prikazuje solidarnost, sudjeluju u trokovima I poslodavci. Mirovine: To je dio antikapitalizma u socijal-demokratskom srcu njemakog kapitalizma, I to onaj dio Bismarkove nelogike trita koji je tek omoguio kapitalizam I koji je nakon drugog svjetskog rata postavio demokraciju na stabilan temelj. Perfidno u govoru o mirovini kao kolektivnom sistemu prisile (Wolfgang Schuble) je to to se u njemu obesauje I rtvuje dio socijalne solidarnosti, I to ba od onih koji inae nemaju nikad dovoljno velike maramice da bi javno u njih brisali svoje suze alosnice zbog gubitka zajednitva. Takozvana slobodna svjetska trgovina Globalizam pjeva slavnu pjesmu slobodne svjetske trgovine. Tvrdi se da je globalizirana privreda najpodobniji nain da se irom svijeta podigne blagostanje a time uklone neprilike. Slobodnom trgovinom be se ak I u zatiti okolia postigao napredak, jer pritisak konkurencije pridonosi ouvanju resursa I blaem pristupu prirode. Pri tom se hotimice prelazi preko injenice da ivimo u svijetu koji je daleko od modela slobodne trgovine po Davidu Ricardu, koji poiva na komparativnim prednostima trokova. Velika nezaposlenost u takozvanim
65

Citat R.W.Coxa potjece iz: Global Perestroika, u R.Milibrandovom, J.Panitodsovom New World Order?, 68

zemljama treeg svijeta I u postkomunistikim zemljama Europe prisiljava vlade tih zemalja da na raun socijalnog standarda I standarda okolia - vode ekonomsku politiku koja je eksport-orijentirana. S minimalnim dohocima, esto bijednim uvjetima rada I bezsindikalnim zonama te zemlje konkuriraju meusobno, te I s bogatim zapadnim zemljama za inostranim kapitalom. Izjava da svjetska trgovina zaotrava konkurenciju I dovodi do smanjivanja trokova od kojeg na kraju svi profitiraju, je znatno cinina. Pri tom se prikriva da postoje dva naina smanjivanja trokova: poviena ekonominost (bolja tehnologija, organizacija, itd.) ili pak povreda ljudski dostojnih standarda rada I produkcije. Ekonomika poduzea I na taj nain dobiva ali samo povratkom u kasniju varijantu transnacionalnog gusarstva. Privredno se (jo) radi o internacionalizaciji, ne globalizaciji Globalizam ne zamjenjuje samo viedimenzionalnu glokalizaciju s jednodimenzionalnom privrednom globalizacijom. Istodobno se privredna globalizacija zamjenjuje s internacionalizacijom privrede. Indikatori pokazuju: u stvari se u regijama svjetskog gospodarstva (jo?) ne moe govoriti o globalizaciji, ve o internacionalizaciji. Treba ustanoviti pojaanost transnacionalnih odnosa trgovine I produkcije unutar I izmeu odreenih regija svijeta Amerike, Azije I Europe. To potvruje injenica, da se trgovina I inozemne investicije najveim djelom jo uvijek odvijaju izmeu tih triju velikih gospodarskih blokova svijeta. Zato se I govori o trijadizaciji svjetskog gospodarstva. Za Njemaku to izmeu ostalog znai da se do danas!- konkurencija jeftinije radne snage iz drava prijanjeg istonog bloka ili azijskih drava kree u statistiki nevanim razmjerima (ca. 10 posto). Globalizacijom trita I internacionalizacijom produkcije su u Njemakoj pod pritisak svjetskogospodarstvene konkurencije dospjela preteno radno intenzivna podruja produktivnosti I nisko kvalificirana radna snaga. Konkretno to znai, da je dolo do smanjivanja potranje radne snage na podruju niskokvalificirane radne snage uslijed premjetanja produkcije u inozemstvo u obliku dorada I direktnih investicija kao I pojaanog importa. Unutarnje gospodarstvenu sekularnu promjenu, koja dovodi do napredovanja nadomjestka rada kapitalom I znanjem, pojaava svjetski gospodarstveni razvitak. Dodue e se ubudue pritisak konkurencije intenzivirati I na podrujima produkcije intenzivirana kapitalom I znanjem, kao I na vie kvalificiranu radnu snagu, jer e sve veim gopodarskim pribliavanjem zemalja u poletnom razvoju te srednje- I istonoeuropskih zemalja, I one nastupiti kao dodatna konkurencija u odgovarajuim podrujima produkcije. Trenutno jo nije sigurno kako e se na osnovu globalnih trita I internacionalne produkcije razvijati potranja radne snage u Njemakog kod visoko kvalificirane radne snage.105 Meutim zanimljivo je da se vanjska trgovina Njemake veim djelom jo uvijek odvija unutar zapadnih industrijskih zemalja. Njemaka vanjsku trgovinu preteno odvija s drugim zapadnim industrijskim zemljama. 1993 iz te regije potjee 77,29 posto eksporta i 77,81 posto importa. Inutar te grupe se veina direktnih investicija odvijala sa zemljama EZ. Ustanjovljuje se jako usredotoenje njemake vanjske trgovine na Europu. Jedan razlog je geografska blizina tih zemalja, a drugi bitniji je efekat unutarnjeg trita EZ-a, koji diskriminira zemlje van EZ-a. Najvei trgovaki partner na podruju zapadnih industrijskih zemalja van EZ-a su SAD iz koje je 1993 importirano 7,01 posto a u koje je eksportirano 7,27 posto. Socialist Register 1992, str. 34ff. 105 Komisija za pitanja buducnosti, izvjetaj II:Privredivanje u Njemackoj:Razvoj,Uzroci I Mjere,Bonn 1997,str.111. 69

S afrikim, amerikim I azijskim zemljama s tipino malim prihodima, kao I azijskim preustrojenim zemljama I zemljama s dravnom vanjskom trgovinom odvijalo se 1993 oko 20 posto njemake vanjske trgovine. Njemaka je iz te grupe zemalja 1993 importirala 22,14 posto a eksportirala 22,44 posto. Struktura vanjske trgovine pokazuje da se njemako gospodarstvo, oslanjajui se efekat unutarnjeg trita EZ-a, oslonilo ba na jedno od najmanje rastom jakih trita, dok je eksport u rastom jaka trita jugoistone Azije I June Amerike bio jako skroman. Ubudue se mora raunati s pojaanim pritiskom na import robe proizvedene intenziviranim kapitalom I znanjem. Tu e kao konkurencija pogotovo nastupiti zemlje u poletnom razvoju te srednjo- I istoeuropske zemlje. To e prije svega vaiti za >mobilne umpetar industrije<, znai za takve industrije kod kojih se lako mogu odvojiti istraivanje I produkcija. To su kemijska industrija, industrija gumenih proizvoda, industrija maina za ured, obrada podataka I elektrotehnika. Dok e se istraivanje odvijati ovdje u industrijskim zemljama, e se produkcija, pogotovo ako je lako za standardizirati, provoditi u zemljama u poletnom razvoju.106 4. Dramaturgija rizika U dimenziji gospodarske globalizacije za razliku od svih drugih dimenzija za povijesno informiran pogled I adut novoga bi mogao izgubiti bitnost.107 Tako na primjer ve 1894 Max Weber u svom spisu Gospodarenje argentinskih kolonista (Argentinische Kolonistenwirtschaften) postavlja pitanja kojima se danas iznova bavimo. U svojim posljednjim dosljednostima je svjetsko gospodarstvo u nauci slobodne trgovine bez svjetske drave I potpune jednakosti kulturnog nivoa ovjeanstva samo utopija; put do nje je dalek. Dok smo jo u poecima jednog takvog razvitka, djelujemo i u interesu daljnjeg razvitka ne posijeemo li brzopleto stara debla iz kojih e moda budui naraaji izgraditi gospodarsku I kulturnu zajednicu ovjeanstva povijesno dane nacionalne gopodarstvene cjeline - , ve da ih u njihovom prirodnom rastu odravamo I podravamo.- Jeftin kruh je prednost za jednu naciju, ali ne na utrb buduih generacija.108 I protuzahtjev da se njegovo velianstvo trite posjedne na prijestolje drutvenih prilika nije nikakva novost. ak I kritika istog je prastara. Ponavljanja ponovljenog kuda god se okrenemo.109 Globalizam dakle crpi svoju mo najmanjim djelom iz onoga to je stvarni sluaj. tovie potencijal moi globalizma nastaje iz inscenacije prijetnje: vladaju rijei moglo bi, trebalo bi, ako-onda. Dakle iz takvog naina igre riziko-drutva transnacionalna poduzea crpe svoju mo. Razlog bojazni nije stvarna teta uslijeene gospodarske globalizacije, npr. potpuni premjetaj radnih mjesta u zemlje niskih dohodaka, ve prije svega prijetnja da e se to dogoditi, javno naklapanje o tome, su razlozi koji zastrauju I prisiljavaju politke I sindikalne protivnike da na kraju ak u vlastitoj reiji izvre to investicijska spremnost zahtijeva da bi se izbjeglo jo neto gore. Semantika hegemonija, javno poticana ideologija globalizma su izvori moi iz kojih poduhvatna strana dobiva svoj strateki potencijal. Bezpolitinost kao revolucija naslov kao I 105, str. 111 ff. vidi P.Hirst/G.Thompson, Globalizacija? 108 Max Weber, 1993(1894),Gospodarstva argentinskih kolonista,u: Poljsdjelsko pitanje, nacionalna drava I ekonomska politika,spisi I govori 1892-1899, Tbingen
107 106

70

Globalizam je misaoni virus koji je u meuvremenu napao sve stranke, sve redakcije, sve institucije. Njegova vjerska dogma nije gospodarsko djelovanje nego podreivanje svih I svega politike, znanosti, kulture primatu ekonomskog. U tom je neoliberalni globalizam slian svom zakletom neprijatelju: marksizmu. Da, on je reinkarnacija marksizma u obliku ideologije menadmenta. Takorei ekonomski New Age. Jedna vrsta probudise-pokreta iji sljedbenici I proroci dodue ne dijele letke po ulici nego navjeuju spas svijeta u duhu trita. U tom pogledu neoliberalni globalizam predstavlja visokopolitiko djelovanje koje se meutim daje sasvim nepolitiki. Bezpolitinost kao revolucija! Ideologija glasi: Ne rade se, ve se provode zakoni svjetskog trita, koji naalost prisiljavaju na minimalizaciju (socijalne) drave I demokracije. No vara se tko vjeruje da globalizacija misli egzekuciju zakona svjetskog trita koji se moraju sprovesti na odreen nain. Upravo ekonomska globalizacija nije mehanizam, nije autonomija, nego skroz na skroz politiki projekat I to transnacionalnih djelovatelja, institucija I debatnih koalicija svjetska banka, svjetska organizacija za trgovinu (WTO), organizacija za ekonomski razvitak I suradnju (OECD), multinacionalna poduzea kao I druge internacionalne organizacije, koje se bave neoliberalnom gospodarskom politikom. Pitanje dakle glasi: Tko su djelovatelji neoliberalnog globalizma? I: Koje su politike alternative? Tko na koji nain stvara ili ne stvara internacionalne ugovore I organizacije (npr. u okviru WTO-a), ili poredak svjetske konkurencije? Da li se pri tom pazi na minimalne standarde ljudski dostojnog socijalnog I ekolokog rada I produkcije? Da li e to biti samo rekla kazala ili stvarni poticaji? Kakav utjecaj ima pri tom politika na nacionalnoj I na razini EZ-a? Kojim e pravcem krenuti politika gospodarskih odnosa s inozemstvom EZ-a? A kojim politika razvitka I agrarna politka? Tko su gubitnici globalizacije? Kako izgledaju budui unutarnje- I meueuropski modeli trita rada? Kako bi se trebala urediti konkurentnost s pograninim podrujima juga I istoka kao I izmeu regija/zemalja Europe? Tko e kamo investirati? Kojim e putevima tei kapital? Koji utjecaj moe, bi mogla, bi trebala imati, razviti (trans-) nacionalna politika na sve te procese? Kako se dakle utvara globalizma moe nadomjestiti politikom? Ve se sada nazire da sve vea grupa gubitnika globalizacije propada kroz rupe politike percepcije. Nijedna stranka u SAD-u I Europi nije shvatila koliko se poveala npr. privatna privredna nesigurnost u ivotu slubenika u sreditu politikog spektra nastaje ogromna rupa. Ti aktualni ili potencijalni gubitnici globalizacije u srednjim ili viim etaama slubene hijerarhije vie se ne svaaju oko boljih radnih mjesta I viih dohodaka, koji su egzistencijalne garancije za vie ili manje skromno blagostanje. One se smatraju naputenim I prevarenim kako od desnice, koja radi ususret globalizaciji I njenim dobitnicima, tako I od ljeviarskih programa. Jer ljudi, koji se boje za svoju privrednu budunost, ne trebaju po argumentaciji Edwarda Luttwaka politike stranke, koje ele jo vee oporezivanje prihoda da bi pomogli onima koji ne rade. Mit o linearnosti Povratak u prolost nudi sumorne izglede na ponovno skupljanje velikog djela ovjeanstva u plemena uslijed rata I krvoprolia, prorie Benjamin R. Barber a kulturno pesimistiki ustrojena zapadna inteligencija potvrdno kima glavom, na balkanizaciju nacionalnih drava u kojima je kultura protiv kulture, narod protiv naroda, pleme protiv plemena, jedna vrsta ihada protiv svakog oblika uzajamne ovisnosti, kooperacije I uzajamnosti: protiv tehnologije, protiv pop-kulture, protiv svjetskih trita. Vlak u budunost pokreu ekonomske, tehnoloke

109

Saeo A.Giddens, S one strane lijevog I desnog, str, 47-83 71

I ekoloke sile koje tjeraju naprijed, koje zahtijevaju integraciju I uniformnost, koje svugdje pridobivaju ljude brzom muzikom, brzim kompjuterima I brzom hranom MTV, MacIntosh I McDonalds, a nacije prisiljavaju u homogene svjetske kulture, u McWorld (McSvijet), kojeg dre skupa komunikacija, informacija, zabava I gospodarstvo I trgovina. Zarobljena izmeu Disneylanda I Babela planeta se naglo raspada I istodobno se protiv volje skuplja.111 Rijetko je koji misaoni stereotip bio tako temeljito opovrgnut kao ovaj mit o linearnosti.112 Globalizacija je svagdje uvela novo znaenje lokalnog. Izraz globalna kultura ionako zavarava. Nastaju transnacionalne, translokalne kulture odnosno socijalni prostori I krajolici: Bum turizma; Stvaranje malih transnacionalnih zajednica specijalista koji nisu vezani za odreena mjesta; Sve vei broj internacionalnih institucija, agencija, grupa, pokreta, koji se upliu u sve mogue I nemogue stvari; Proboj malog broja priznatih jezika (Engleski, panjolski). Tko naoigled ovih (gore navedenih) argumenata I istraivakih rezultata jo uvijek nasjeda mitu o linearnosti I zastupa tezu kulturoloke konvergencije kao neposredne posljedice ekonomske unifikacije, taj je ignorantan. Kritika katastrofinog miljenja Veina vjeruje da kao to je Hannah Arendt jo u ezdesetim godinama formulirala kada privrednom drutvu ponestane posla, onda je to kriza ili jednostavno reeno katastrofa. to se domorocima radnog drutva prikazuje kao katastrofa je dodue gledano iz povijesne ptije perspektive fantastina stvar. Mnoge su generacije I epohe sanjale o tome da konano skinu ili barem olabave jaram rada proivodnjom sve veeg bogatstva sa sve manje ljudske radne snage. Konano je to postignuto, ali nitko ne zna s tom situacijom postupati. Metodiki to znai: Radi se o prijelazu iz prvog u drugi modernizam s promjenom osnove, promjenom oblika, radi se polasku u nepoznati svijet globaliteta a ne o katastrofi ili krizi ako taj pojam u biti oznaava povratak na Status quo ante pod pretpostavkom da se poduzmu prave (tj. uobiajene) mjere. Ba ta masovna nezaposlenost koja potresa Europu nije kriza, jer je povratak stopostotnoj zaposlenosti fiktivan. Nije niti katastrofa, jer bi nadomjestak rada djelominom ili potpunom automatizacijom produkcije uz pravu primjenu otvorio epohalne mogunosti slobode, koje bi dodue trebalo otkriti protivno starom miljenju te ih politiki prihvatiti I oblikovati. Za to je potrebno javno prikupljanje ideja (brainstroming), odnosno politikiinstucionalna mata. Jer se jedino tako moe postaviti I odgovoriti na pitanje: Kako se moe ostvariti demokracija onkraj fikcije stopostotno zaposlenog drutva? Neoliberalni globalizam ne iri samo strah I uas, ve I politiki paralizira. Kada se nita ne moe uiniti preostaje samo jedna reakcija: zakloniti se, zakukuljiti se, pokazati kande. Zaraeni misaonim virusom globalizma, sve stranke padaju pod utjecaj protekcijskih re-akcijskih argumenata I ideologija. Toboe protiv, no ipak u vlasti globalizma formira se ogromna crno-crveno-zelena koalicija protekcionizma, koja suprotnim ciljevima brani stari (borbeni) poredak od burno nadolazeih stvarnosti I odvratnosti drugog modernizma. Benjamin R. Barber, ihad versus McSvijet Globalizacija, Civilno drutvo I Granice Trita, u: Lettre internacional, br. 36/1997, str.4. 112 vidi pod 111 str. 80-88. 72
111

Crni protekcionizam Crni protekcionisti upleteni su u posebno proturjeje: oboavaju nacionalnu dravu I demontiraju istu s neoliberalnom kriarskom ideologijom slobodnog svjetskog trita. No crni protekcionizam nije samo na djelu uhvaeno proturjeje konzervativnog miljenja I djelovanja, koje se jednom rukom zaklinje na vrijednosti nacije (obitelj, vjera, zajednitvo, zajednica, itd.) drugom neoliberalnom misionarskom revnou potie gospodarsku dinamiku, koja te konzervativne vrijednosti izdubljuje I ukida. Tko u socijalnoj dravi sve vie ukida mora se pomiriti s time da temelj socijalnih prava graana (T.M. Marshall) a time I politike slobode postaje porozan. Naposljetku, neoliberalna strategija globalizma je sama po sebi proturjena. Ona propada ako se univerzalizira. Pokuaj dobivanja radnih mjesta relativnim poboljanjem vlastite produktivnosti je do odreene mjere sigurno legitiman. No u zemlji kao to je Savezna Republika Njemaka je ta mjera na osnovu postojeeg eksportnog vika industrijske robe od odreene toke nadalje vrlo sumnjiv pothvat. Puna zaposlenost bi prema tome ovisila o spremnosti drugih zemalja da se pomire s jo veim trgovakim manjkom nasuprot Njemake. Toj strategiji su dakle postavljene politike granice, to vie to ona na osnovu vika robe daljnjom revalvacijom vlastite valute vodi u prazno. Stvar postaje sasvim besmislena u trenutku kada se borba oko najvee produktivnosti rada izmeu najjae razvijenih industrijskih zemalja vodi primarno u obliku smanjivanja (sporednih) trokova plaa. Ta iluzorna konkurencija moe na kraju dovesti do redukcije ope potranje na tritima velike kupovne moi tako da se kola smanjuje dok vlastiti dio kolaa ostaje isti.114 Crni protekcionizam je dakle u dvostrukom smislu proturjean: Razrjeava zajednicu na koju se zaklinje I privredno je kontraproduktivan. Zeleni protekcionizam Zeleni protekcionisti nacionalnu dravu otkrivaju kao politiki biotop koji je u opasnosti izumrijeti, a koji titi standarde okolia od pristupa svjetskog trita I koji je utoliko vrijedan uvanja. Eko-protekcionistika politika, koja eli odvojiti trita sa striktnim ureenjima okolia od trita s manje striktim ureenjima, moe biti kontraproduktivna. Ona titi industrije, iji su standardi okolia relativno nezavisni od onih u manje razvijenim narodnim gospodarstvima, a sprijeava irenje viih standarda u regijama s nedovoljnom ekolokom svijesti, znai na mjestima gdje su ekoloki gledano najpotrebniji. Osim toga su ekonomski trokovi, koji nastali univerzalizacijom takve politike odvajanja, katastrofalno visoki. Izazvali bi gospodarske krize u omjeru koji bi na dulje vrijeme onemoguio bilo kakvu ekoloku politiku. Da bi se izbjegli bilo kakvi nesporazumi: nesumnjivo su neki dananji transnacionalni proizvodni lanci ekoloki gledano katastrofalni. Rakovice iz Sjevernog mora, koje se iste tek na cestovnom putu do Maroka a pakiraju se u Poljskoj prije dolaska na Hamburku trnicu, odraz su ekoloke eksploatacije. No protiv toga se nemoe niti nesmije boriti protekcionistikim mjerama. U ovom sluaju je potreban odgovarajui porez na energiju u kojem bi se odraavali realni trokovi transporta. Budui da su najvaniji ekoloki problemi stvarno postali globalni, u socijalnom I politiki sasvim fragmentarnom svijetu ne bi postojalo ni malo nade za rjeenjem tih problema.

114

Michael Zrn, Crno-Crveno-Zeleno-Smede:Reakcije na denacionalizaciju 73

Stanje je bez dvojbe dovoljno ozbiljno da nadvlada skeptinost. Bez svjetsko-gospodarstvenih I politikih ispreplitanja koji zajedniki ire I intenziviraju ekoloko-politika ureenja, stanje bi bilo jo gore. Drugim rijeima: zeleni protekcionizam kao prvo proturijei globalitetu ekoloke krize I kao drugo si uskrauje politika sredstva za lokalnim miljenjem I globalnim djelovanjem. Pri tom su Zeleni ti intelektualno-politiki pobjednici globalizacije. Ekoloka se pitanja moraju smatrati globalnim pitanjima I na kao takva se mora odgovarati. No svojim lakoumnim anti-modernizmom, svojim afinitetom za provincijalnim I svojim strahom da e nacionalnom dravom izgubiti birokratska sredstva politike zatite okolia, mnogi si zeleni politiari sami nakode. Crveni protekcionizam Crveni protekcionisti ve za svaki sluaj iste zapranjele kostime klasne borbe; za njih je globalizacija sinonim za ipak smo bili u pravu. Slavi se marksistiki uskrs, slavi se uskrsnue. No zapravo se radi o utopistiki zasljepljenoj upornosti. Bez sumnje da se politika socijalnog izjednaavanja I socijalne svijesti u doba globalizacije nalazi u kripcu: Bez smanjivanja drutvenih trokova I (sporednih) trokova plaa broj nezaposlenih sve vie raste; a bez novih radnih mjesta nastaje opasnost ruenja cjelokupnog sistema socijalne sigurnosti, koji se temelji na privreivanju. Ako se volumen rada (mjereno u radnim satima po zaposleniku) smanji I to ne samo zbog mogunosti eksporta radnih mjesta u nekadanji daleki istok, ve zbog naglo pojaane produktivnosti preostalog rada - , tada bi cjelokupna socijalna politika, klju ije je privreivanje, bila blago reeno u gabuli. Stoga neki prihvaaju radikalni potez odbacivanja alternative, koja je dovela do tog nesretnog kripca: odbacivanja svjetske trgovine (tj. kapitalizma) I drave blagostanja odnosno socijalne drave, koja se kao globalizacijom upropaten kompromis odbacuje na smetite povijesti. Blaa varijanta ljeviarske socijalno-dravne nostalgije ne shvaa da kriza socijalnog sistema nije konjunkturne prirode. Jedna se epoha, jedno stoljee blii kraju, ono koje je zapoelo Bismarkovim socijalnim zakonima I potkraj kojeg se inilo da je za jednu generaciju stvarno rjeen veliki zadatak da je na temelju sudjelovanja u privreivanju za veinu ljudi mogue osigurati ivot u slobodi I sigurnosti. Ta solucija socijalnog pitanja opet svojestrano postaje socijalnim problemom. to znai: Onaj koji neto eli promijeniti mora biti nepravedan, mora smanjivati I odbijati zahtjeve, mora poticati I osigurati samoinicijativu I time biti uporan u svojoj logici, mora promicati novi moral socijalne politike. Novi poredak socijalne pomoi u Njemakog je primjerice neophodan, jer se dosadanji oblik kao osiguranje protiv masovnih rizika dugotrajne nezaposlenosti pokazao neprikladnim. Ispravan I vaan korak reforme bi bila minimalna sigurnost koja se orijentira prema potrebama I u obliku temeljne sigurnosti za masovne rizike koju nose komune, pokrajine te cijeli savez. Odgovarajui modeli postoje, ak I takvi koji pomau u smanjivanju trokova bez da se povea nevolja. Meutim takve strategije refleksivne modernizacije socijalne pomoi kao I mnoge druge stvari - ne uspijevaju zbog sturkturnog konzervatizma svih strananka kao ni zbog nedostatka volje za reformom politke I drutva.

74

III. GLOBALIZACIJA, KULTURA, IDENTITET 15 Kultura i integracija nacionalnih drutava Osnovno dobro koje distribuiramo jedni drugima jest lanstvo u nekoj ljudskoj zajednici, kae politolog Walzer (1981: 1). Slino tome, sociolog Shils primjeuje da je lanstvo u pravno organiziranom drutvu neophodna potreba ljudske naravi (1975)/1961/:7). No, o kakvoj se ljudskoj zajednici ovdje radi? O kakvom pravno organiziranom drutvu? U nae doba, kada smo preplavljeni vijestima o transnacionalnim institucijama, graninim kulturama, dezintegraciji drava kao to je bivi Sovjetski Savez, biva Jugoslavija, biva ehoslovaka, a popis time vjerojatno jo nije iscrpljen, te vijestima o subkulturama, subnacionalizmima i multikulturalizmima, to pitanje postaje sve vanije i sloenije. Osim toga, pitanje je i substancijalne i metodoloke naravi. Poroznost granica izmeu drava oigledna je, pa se uobiajena socioloka podjela na drave - nacije, kao osnovne analitike jedinice, vie ne moe primjeniti beziznimno. Agnew je kritiki ocijenio utemeljitelje ovog znanstvenog podruja : Marksa, Durkheima i Webera, kao metodoloke nacionaliste , jer su prihvatili dravne granice kao koegzistentne sa drutvima i privredama koja su prouavali (1989: 19). Meutim, klasina teorija nije pogrijeila zato to je koristila dravu - naciju kao analitiku jedinicu nego zato to se prema njoj nije odnosila kao prema problematinom socijalnom konstruktu (Tiryakian i Nevitte 1985). Zapravo, tijekom protekla dva stoljea drava - nacija bila je dominantan drutven oblik diljem svijeta. U ovom poglavlju bavit emo se prvenstveno ulogom kulture u uspostavi socijalne integracije u dravama - nacijama. Svoju trajnost i koherentnost ljudska drutva zahvaljuju dolje navedenim mehanizmima: Teritorijalna integracija, pri kojoj se ljudi okupljaju po spacijalnom principu i radi osjeaja vezanosti uz neko podruje. Integracija po srodnosti, ukljuujui rodbinu, svojtu i posvojenike odnose. Kod ovog oblika integracije jedan od integrativnih mehanizama bio je tabuiziranje incesta. Usmjeravanjem seksualnog nagona izvan obitelji, tabu je doprinio formiranju seksualnih, branih, ekonomskih, politikih i emocionalnih sveza s drugim skupinama, ime se djelomino otklanjala mogunost sukoba. Ekonomska integracija, kojom se ljudi veu preko razmjene i trita. Politika integracija, koja ljude koji su podijeljeni teritorijalnim ili kulturnim razdjelnicama upuuje jedne na druge pomou sredinje vlasti. Politika integracija je najdjelotvornija kada reim osigura zajednitvo ne samo pomou pravnog i poreznog sustava, te jedinstvenog sredita politike pripadnosti nego i uspostavom vojske po naelu opeg novaenja. Kad se politika zajednica organizira prema pravilima republikanskog oblika 75

vladavine, pri emu se barem naelno prihvaa suverenitet naroda i uspostavljaju predstavnike institucije, sudjelovanje u drutvu odvija se prema naelu zajednice graana. Kulturna integracija, koja ljude povezuje vjerovanjem u zajenike vrijednosne sustave i pravnim normama, te jezikom, simbolima, obredima i usmenom predajom, jednom rijeju kulturom. Najvanije i najrasprostranjenije kulture do sada bile su institucionalizirane religije, od kojih su neke ak ugrozile suverenitet drave - nacije. Alternativno, kultura moe poprimiti oblik graanske religije, bilo kao nacionalno samooboavanje (to je osobito dolo do izraaja u nacistikoj Njemakoj), bilo kao skup etikih naela koja nadilaze okvire drave i slue joj kao moralni korektiv (Bellah 1970 [1967]). U ovom poglavlju usredotoit emo se na kulturu kao na integrativnu snagu. Kultura i integracija Kultura je, paradoksalno, i najuoljivija i najproblematinija sila drutvene integracije. Ona je uoljiva zato to moderne drave - nacije samosvjesno koriste jezinu politiku, kolstvo, kolektivne obrede i masovne medije za integraciju drutva i zadobivanje lojalnosti graanstva. U povijesti novijih drutvenih teorija, ideja o integraciji pomou kulturalnih simbola nalazi se ve kod Montesquieua koji je postavio tezu da se osjeaj bratstva, bez kojega nema republikog naina vladanja, moe razviti samo ako je drutvo homogeno. U republici graane treba socijalizirati domoljubnim obrazovanjem o temeljima njihovog drutva, estim javnim obredima, suzbijanjem disidentstva te, ako je to mogue, zajednikom religijom. U svom eksperimentalnom pokuaju drutvene integracije, voe francuske revolucije pokuali su iskoristiti pjesmu, predaju i poduku kako bi obrazovali novog graanina i izgradili republiki oblik vlasti. Pri tome su ak uveli nov kalendar i nov sustav spacijalnih mjera. Koncem 18. i poetkom 19. stoljea, kada se stvarala amerika nacija, veina Amerikanaca poticala je iz sjeverne Europe ili ak iz Engleske a svoju su naciju smatrao preteito protestantskom (Smith, 1988). Meutim, kultura nije niti nuan niti jedini uvjet za nacionalnu integraciju. Tako, npr. vicarska, sa svojim lokalnim kantonima i jezinim arenilom, opstoji unato male emocionalne vrijednosti koju njihova nacija ima za vicarce (Bendix 1992: 78). Italija, u kojoj nije postojao snaan nacionalni mit ni nacionalna kultura, (Tarrow 1977), integrirana je klijentelistikim osobnim svezama izmeu dunosnika sredinje vlasti i lokalnih velmoa. Dapae, sadraj nacionalnih osjeaja jako se razlikuje od drutva do drutva. tovie, prema mnogim sociolozima i povjesniarima, kultura nije sredinji integracijski mehanizam modernog drutva. Tako, npr. jedan sinolog primjeuje da se, otkako se tradicionalna kineska seoska kultura 1949. godine nala pod utjecajem kulturnih vrijednosti komunistike partije, kultura puno vie uniformirala u ranim godinama zemljine reforme i kolektivizacije, nego u estokim ideolokim propagandnim kampanjama pri kraju Maove vladavine (Shue, 1988: 65). Shils (1975 [1961/) je iznio openitiju postavku da je integracija gomila u modernim drutvima prvenstveno ovisila o gospodarskoj i politikoj integraciji, a manje o kulturalnim silnicama. Stoga kulturu treba smatrati ne monolitnim drutvenim integratorom nego sustavom opih vrijednosti, vjerovanja, simbola i prepoznatljivih naina miljenja, koji, iako meusobno koherentni , ne dovode nuno do integracije na drutvenoj razini. 76

Drutva se mogu integrirati na vie naina. Ona mogu biti strukturirana kao poreci u kojima se efikasno provodi politika kontrola. S druge strane, ona mogu biti i koordinacije, u kojima ljudi s razliitim ulogama, interesima i sustavima vrijednosti skladno surauju kroz razliite formalne i neformalne mehanizme. Drutva mogu biti i zajednice, okupljene oko zajednikih vjerovanja i sustava vrijednosti. Svi spomenuti oblici ovise o stanovitom stupnju kulturnog zajednitva i komunikacije. Meutim, politiki poredak temelji se na organizaciji i sili, koordinacija na tritu, razmjeni i neposrednoj osobnoj interakciji, a zajednica na drutvenim odnosima usmjerenima prema zajednikim kulturnim aktivnostima, ulogama i simbolima. No, iako kultura nija ni dovoljan ni jedini uvjet za integraciju drava - nacija, ona je bitan element tog procesa. Nacionalizam, kae Gupta, nastoji stvoriti novi oblik spacijalne i mitopoetske metanaracije (1992: 71). Gupta i neki drugi autori posluili su se teorijama literarnosti i naracije da objasne fenomene nacionalizma i drave nacije. Oni zakljuuju da su sva drutva u stanovitom smislu fiktivna. Naime, da bi se pojedinac mogao identificirati sa skupinom potrebna mu je stanovita doza mate. Zahvaljujui zajednikim kulturalnim simbolima ljudi se identificiraju po naelu vjere, obitavalita, radnog mjesta, dravljanstva, nacionalnosti te srodnosti ili svojte. Svi navedeni oblici identifikacija doprinose stvaranju zamiljene zajednice, da citiramo Andersona (1983). Osjeaj zajednitva uvijek je ukorijenjen u konkretnom i opaljivom drutvenom ivotu. No, u kojim njegovim elementima? Zahvaljujui mati pojedinac moe stvoriti emocionalne sveze i identificirati se s jednom od gore navedenih skupina ili s vie njih odjednom.

Teorije kulture i drave nacije

Teorije se meusobno razlikuju prema tome kako sagledavaju svezu izmeu kulture i drave - nacije. Prema Durkheimu, moralno jedinstvo drutva temelji se na neposrednim osobnim iskustvima pojedinca kao lana skupine u trenucima kolektivnog uzbuenja pred zajednikim svetim simbolima. Ti obredni trenuci i sjeanje na njih nadahnjuju lanove drutva i doprinose drutvenoj koheziji. Zajednitvo se kristalizira u tim trenucima ekstatikog predavanja autoritetu skupine i odrava se pomou autoriteta to ga drutvo pripisuje kulturalnim simbolima i obiajima. U svojim ranim radovima Durkheim je tvrdio da se opisani model moe najbolje primjeniti na primitivna drutva, budui da su moderna drutva sloena i diversificirana pa njihova integracija ovisi o diferencijaciji i meuovisnosti. Kasnije se predomislio i ustvrdio da kolektivna vjerovanja i obredi, te njihove moralne i emocionalne konotacije igraju bitnu ulogu u svim drutvima (Lukes 1985). Shils, poput Durkheima, naglaava konceptualnu prirodu kulturalne integracije. Osim toga, on u njoj vidi stalni izvor napetosti i sukoba, kojeg kod Durkheima nema. Shils taj izvor vidi u vanoj opreci izmeu sredita i periferije. Svako drutvo ima sredite, zonu koja se nalazi u centru njegove strukture. Ta sredinja zona na razliite naine utjee na ljude koji ive na ekolokom teritoriju drutva. lanstvo u drutvenoj zajednici ne temelji se samo na injenici da osoba obitava na omeenom teritoriju kojeg karakterizira specifian okoli stvoren meudjelovanjem drugih osoba, nego je odreeno i odnosom pojedinca prema sredinjoj zoni (Shils 1975 [1961]: 3). 77

To sredite je locus vrijednosti i vjerovanja koje graani smatraju svetim i koje ureuju drutveni ivot. Sredite simboliziraju osobe, uloge i djelatnosti koje utjelovljuju te kvalitete. Iako na prvi pogled konsenzualan, Schilsov pogled na sredite i periferiju iznosi na vidjelo trajne kulturne podjele unutar nacije - drave koju ak i ekstremni nacionalizam moe prevladati samo privremeno. Iako su upueni na sveto sredite, ili ak s njim komuniciraju, ljude s periferije stalno upozoravaju koliko su zapravo od njega udaljeni. Prije nastanka nacije drave, tvrdi Shils, veina ljudi ivjela je izvan drutva. To znai da su tek nakon to su postali njegovi lanovi uvidjeli kakvu otvorenu ranu nose zbog udaljenosti od sredita (Shils 1975 [1961]: 13). Prema Durkheimovom modelu, svi lanovi drutva ujedinjeni su oko kolektivnih svetih simbola; prema Shilsovom, napetost i nezadovoljstvo udaljenou od sredita su intrizini i sveobuhvatni. Donedavno, ideja integracije smatrana je pomalo zastarjelom. Ona je vjerojatno postala rtvom otre i uporne kritike sociologije Parsonsa Talcotta i napada na teoriju modernizacije iz ezdesetih i sedamdesetih godina jer se inilo da Parsons i kritiari teorije modernizacije umanjuju opu vanost drutvenih sukoba smatrajui da su osjeaji pripadnosti naciji i tradicionalnoj zajednici prijelazne pojave u nezaustavljivom procesu gospodarskog razvoja. Tako je pojam integracije poprimio negativnu politiku konotaciju i bio gotovo potpuno potisnut. Pojam se poeo koristiti za opis procesa u kojem velesile inkorporiraju periferne nacije dajui im zavisan poloaj u svjetskom poretku, ili pak za onaj u kojem drutvene elite inkorporiraju zavisna podruja ili slabije etnike i rasne skupine. U oba sluaja inkorporaciju prati podreivanje. Pojmovi kolektivne svijesti i svetog sredita, pa ak i lonca za taljenje, kao naina oblikovanja jedinstvene kulture, ustupili su mjesto teorijama unutarnje hegemonije i unutarnjeg kolonijalizma (Blauner 1972, Hechter 1975). U tom kontekstu posebno utjecajan bio je teorijski rad Gramscija (1971). Prema njegovom miljenju, sredite ne treba prvenstveno definirati kao sustav zajednikih, svetih vrijednosti nego kao vladajuu klasu koja indoktrinira cjelokupno stanovnitvo svojim pogledom na svijet u svrhu ostvarivanja svojih interesa na utrb drugih klasa. eli li uspjeno nametnuti svoju kulturnu hegemoniju, vladajua klasa mora podreene skupine uvjeriti da je njen pogled na svijet prirodan kako bi ove potonje doprinjele vlastitoj podreenosti prihvaajui vrerovanja i vrijednosti koje opravdavaju nejednaku distribuciju moi i dobara unutar drutva. Andersonova teorija nadopunjuje Gramscijeve tvrdnje. Anderson vidi naciju kao zamiljenu zajednicu, zato to lanovi drutva poznaju, bilo osobno ili po uvenju, samo mali dio ukupnog drutva ali se ipak osjeaju lanovima cjelokupne drutvene zajednice. Taj zamiljen entitet lanovi redovito doivljavaju prema naelu duboke horizontalne solidarnosti, to objanjava zato su milijuni ljudi spremni poginuti za zamiljeni objekt koji zovemo nacijom (Anderson 1983: 15-16). Narav te fiktivne zajednice Greenfeld je slikovito opisao rekavi da nacionalizam locira izvor individualnog identiteta u narodu, koji se smatra nositeljem suvereniteta, sredinjim objektom lojalnosti i temeljem kolektivne solidarnosti (Greenfeld 1992: 3). Naposljetku, u sreditu definicije nacije su kulturna ili normativnom integracijom, iako su one teko mjerljive i nisu nuno autentino zajednike cjelokupnom puanstvu. esto su pretenzije na zajednike nacionalne simbole, duboke korijene i drevnu predaja, kao i nacionalno ili obiteljsko jednistvo, samo instrumentalizirani konstrukti ili ak krivotvorine. Njih moe proizvesti sredinja administracija u nastojanju da uspostavi ili utvrdi svoju vlast, ili pak srednja klasa u udnji za moi i opravdanjem svog postojanja (romantiki nacionalistiki pokreti u prolom stoljeu i arapski nacionalizam u dvadesetom stoljeu) ili pak pokreti otpora, osobito u antikolonijalnoj borbi (Hobsbawm 1983, Khoury 1991). 78

U odnosu na dravu - naciju kultura moe biti nadnacionalna ili podnacionalna. U prvom sluaju, kultura nije samo u slubi nacionalnog drutva nego i imperijalnih, globalnih i transnacionalnih entiteta (vidi poglavlje 8). Tako, npr., Olimpijske igre simboliziraju sudjelovanje u globalnoj kulturi, koja je dodue natjecateljska. irenje zapadne znanosti, marksizma i kurana u obrazovnim sustavima razliitih zemalja potvruju pripadnost vrijednostima koje nadilaze dravne granice, a kultura traperica, nogometa i rock glazbe stvara ukuse i potrebe koji premouju dravne granice. I neki nedavni izumi na podruju tehnologije medija pruaju mogunosti za izigravanje autoriteta centraliziranih dravnih ili nacionalnih medija. Meu njima su kompjutorski bilteni, kablovska televizija, videorekorderi i lagane video kamere poznate kao camcorderi. Slian je uinak i novih oblika prijenosa radio i TV signala pomou satelita. Jedan ministar u francuskoj vladi nedavno je upozorio na postojanje Coca-Cola satelita i na poplavu amerikih satelitskih TV programa (Palmer 1987 ). I regionalni hegemoni koriste se kulturom e da bi proirili svoj utjecaj. Tako je Egipat, osobito u Nasserovo vrijeme, koristio radio i film da izveze svoj kulturni i politiki utjecaj u arapske zemlje (Hourani 1991). Masovni mediji i drugi simboliki sustavi mogu biti i podnacionalni ako integriraju skupine na podnacionalnoj razini. Tradicionalna regionalna glazba i likovno izraavanje te podnacionalni jezici i kulture mogu djelovati dezintegracijski na nacionalno drutvo, kao to vidimo iz etnikih sukoba u bivem Sovjetskom savezu i Jugoslaviji, te Sri Lanki, stalnim sporovima oko upotreba jezika u Kanadi, te u trajnim napetostima izmeu razliitih vjerskih skupina u Sjevernoj Irskoj i Indiji. Hoe li neka drava - nacija uspjeti prevladati lokalizme ovisi o tome koja sredstva ima na raspolaganju i kolika su ta sredstva. To se odnosi na prijevoz, komunikacije, formalnu organizaciju i dravnu birokraciju, te na politiku ideologiju, osobito na pojam suverenosti naroda. elimo li shvatiti vanost kulture kao integracijskog imbenika ili definirati sudjelovanje ljudi u pojedinim drutvenim skupinama, moramo razmotriti konkretne mehanizme za objektifikaciju, prijenos i distribuciju kulture. To je tema narednog odjeljka. Jezik, tisak i kolstvo Smatra se da je uloga tiskovina u nacionalnoj integraciji irokih narodnih gomila u tome to im omoguavaju da sudjelovaju u politikom procesu. Tu tezu pregnantno je obrazloio Anderson. Prema Andersonu, drava nacija je proizvod tiskovnog kapitalizma, to jest meudjelovanja izmeu kapitalizma, tehnologije tiska i sudbinske viejezinosti ljudske vrste. Tiskovni kapitalizam konsolidirao je razne govorne jezike u ranom razdoblju moderne Europe kristalizacijom manjeg broj jezika koji su se nametnuli u pismenoj komunikciji sve veom dostupnou knjiga i broura. Time su poloeni temelji za nacionalnu samosvijest jer je stvorena zajednica itatelja istim povezanih tekstovima. Novostvorena jezina stabilnost iskoritena je za promidbu mitova o starodnevnosti nekih jezika, kultura i nacija (Anderson 1983: 46-47). Zajednica itatelja, koju je omoguila tehnologija tiska, dovela je do pojave trita tiskovina. U Europi 18. stoljea to trite proizvelo je dva veoma uspjena oblika tiskovina: roman i novine, koji su iskoriteni za poticanje stvaranja dravotvornih simbola. Oba oblika potaknula su nove oblike simultanosti (Anderson: roman je sloena glosa pored rijei u meuvremenu (1983)). Ono to objedinjuje dogaaje o kojima izvjetavaju novine jest da su se dogodili, razglasili ili postali vani u isto vrijeme. itanje novina postalo je neobian masovni ritual: gotovo simultano konzumiranje (imaginiranje) novina kao umjetnike proze (Anderson 1983: 39). itatelji novina, koji su tu aktivnost najee obavljali u osami, itali su svjesni da se njom istodobno bave tisue ili ak milijuni ljudi. 79

Budui da su u ranim danima novinstva novine bile medij u rukama politike i gospodarske elite, one su koritene da se stanovnitvu uliju osjeaj identiteta sa lokalnom zajednicom te da ih se povee sa svijetom vjestima s trita i iz vanjskih poslova. U 19. stoljeu novine u amerikoj provinciji razvijale su kulturu sudjelovanja pojedinca u javnom ivotu lokalne zajednice, istodobno ih povezujui s nacijom u cjelini promibom visoko cijenjenog ideala graanske svijesti, utjelovljenog u standardnom jeziku, tonosti, pouzdanosti i poznavanju svijeta (Gilmore 1989: 112). Novine, koje su u SAD-u imale veu nakladu nego u Europi, postigle su da se ak i seosko stanovnitvo aktivnije usmjeri prema dravi - naciji nego to je to bio sluaj u Europi. U Europi su se prvi stalni novinski bilteni pojavili u Nizozemskoj i Engleskoj poetkom 17. stoljea. U Francuskoj i Njemakoj novinstvo se razvijalo sporije i bilo je prvenstveno u slubi vlasti. Meutim, poetkom 18. stoljea, kada je u Engleskoj i u njenim amerikim kolonijama porasla vanost predstavnikih politikih institucija, politika komunikacija usmjerila se prema javnost. Sredinom 18. stoljea, novine i pamfleti u kolonijama sve su se vie obraale ne zakonodavnoj vlasti i politikoj eliti nego glasaima. Tiskali su se na tisue i itali graanima na biralitima. Istodobno se mijenjao i novinski argon, prilagoavajui se zahtjevima pukog, republikanskog stila (Schudson 1989). Razvoj novinstva u SAD-u i Europi odvijao se paralelno sa pojavom politikih stranaka i kampanja za proirenje birakih prava. Sa irenjem birakih prava poveao se broj ljudi aktivno zainteresiranih za politika zbivanja i informacije s tim u svezi. Politike stranke u Engleskoj i SAD-u preobrazile su se iz instrumenata elitistike vladavine u organe politike komunikacije s masovnom osnovom, a novine pod njihovim pokroviteljstvom bile su integralni dio tog procesa. Stranke i politiki pokreti poticale su graane da se ukljue u politiki ivot. U SAD-u u 19. stoljeu, a u velikom dijelu svijeta sve do kraja Drugog svjetskog rata, novine su sluile kao organi politikih stranaka, to je bio kljuni aspekt njihove integracijske snage. Kljuni posrednici u procesu stabiliziranja jezika pomou tiskovnog kapitalizma, posebno u Europi 19.stojea, bili su intelektualci. Poetkom 19. stoljea ukrajinski jezik smatran je jezikom prostaka. No, kada je 1864. osnovano sveuilite u Harkovu, dolo je do buma u razvoju ukrajinske pismenosti za koji su zasluni intelektualci. Godine 1819. objavljena je gramatika ukrajinskog jezika, a 1846. jedan intelektualac utemeljio je prvu ukrajinsku nacionalistiku organizaciju. Norveani i Danci dugo su se sluili istim standardnim jezikom, sve dok objavljivanje norveke gramatike, 1848. godine, i rijenika, dvije godine kasnije, nisu navijestili procvat norvekog nacionalizma. U 18. stoljeu slubeni jezik finske administracije bio je vedski, koji je, osim na selu, bio i govorni jezik. No, poetkom 19. stoljea finski intelektualci nadahnuti romantikim nacionalizmom zavjetovali su se da e nauiti finski. Finski etnolozi dijelom su rekonstruirali a dijelom nadopisali finske nacionalne epove poput Kalevale. Poetkom 20. stoljea u Finskoj je ve bila dosta rairena mrea kola na finskom jeziku, a broj srednjokolaca koji su polazili nastavu na finskom nadmaio je one koji su poduavani na vedskom. Iako su ozbiljni znanstvenici priznali da je Kalevala pasti narodnih pripovjetki to im je epski oblik dao etnolog Elias Lonnrot, kole, masovni mediji i veina Finaca jo su dugo nakon Drugog svjetskog rata Kalevalu smatrali svetim stoerom svoje drevne predaje. U svemu tome kljunu ulogu odigrao je jezik, kao osnovni medij ljudske komunikacije kojim se slue svi drugi masovni mediji. Nijedan drugi medij nije toliko duboko ukorijenjen, toliko bitan za ostvarenje politikih ciljeva, niti toliko esto koriten radi suzbijanaj pokuaja drave da jezinim sredstvima nametne svoju hegemoniju. Jezik je neobino snano nabijen kulturni objekt. Jezik se koristi ne samo da se stvori zajednitvo oko 80

pojedinih objekata, kao to su sveti ili sredinji objekti, nego i radi komunikacije same (Shils, 1975: 76). Osim toga, jezik je bio i glavno orue za stvaranje nacionalnih zajednica. Jezik po sebi i za sebe ne sadri eksplicitne politike direktive. Meutim, u novijoj povijesti drava je odigrala sredinju ulogu u koritenju jezika kao sredstva drutvene integracije. To se konkretno dogaalo na podruju kolstva. Sve do danas, u osnovnim kolama irom svijeta nastava materinjeg jezika (to je najee nacionalni ili slubeni jezik) obuhvaa oko treinu kolske satnice (Benavot et al. 1991). Obvezatno obrazovanje, kojem se u sreditu nalazi materinji jezik, postalo je koterminantno sa znaenjem drave - nacije. Monopol nad zakonom propisanim obvezatnim obrazovanjem danas je vaniji i kljuniji od monopola nad mehanizmima prisile (Gellner, 1983: 34). Francuska, koja je kroz taj proces prola u 19. stoljeu, dala je uzor Europi, koji je kasnije oponaan diljem svijeta. Zakonom iz 1833. propisano je osnivanje osnovnih kola u svim opinama. Tijekom narednih petnaest godina broj osnovnih kola u Francuskoj udvostruio se. Godine 1881. kole su postale besplatne, a 1882. obvezatne. Jo 1863. gotovo 20% francuskog stanovnitva nije govorilo standardni francuski, koji su mnogi uili u koli kao drugi jezik. Jednim naputkom iz 1880. godine preporuuje se da se bretonski poluotok pofrancuzi pomou kolstva koje treba potpuno ujediniti taj poluotok s ostatkom Francuske i dovriti povijesno pripojenje koje moe biti osujeeno svakog trenutka (citirano iz Weber 1976: 313). Nametanje francuskog standarda nije ilo glatko. Uenici koji su govorili bretonski dijalekt umjesto standardnog francuskog bili su kanjavani ili posramljivani u koli. Poduka iz standardnog jezika bila je i kola domoljublja. Nastavnci su poduavali da domovina nije samo njihova pokrajina nego i neto veliko i neopipljivo to se zove Francuska, a nastava francuskog jezika, povijesti i zemljopisa bila je dijelom procesa imaginiranja nacije (McDonald, 1989, Weber 1976). Poetkom 19. stoljea diljem SAD-a uloga uvoenja zajednikog jezinog standarda i obrazovne osnove pripala je udbenicima Noaha Webstera. Na jednom mjestu Webster pie da je u svojoj slovnici pokuao razbiti provincijske predrasude stvorene malim dijalektalnim razlikama i izvrgnuti ih ruglu u interesu promicanja knjievnosti i jedinstva SAD-a. Glavni inspektor drave Illinois je 1855. preporuio Websterov rijenik za upotrebu u kolama, zato to pomae u ienju i standardiziranju jezika, to nam toliko nedostaje. Taj rijenik e posluiti kao spona u izgradnji jedinstva nacije (Kaestle, 1983: 99). U zemljama treeg svijeta kolske institucije jo smatraju svetima; dre ih organizacijskim mehanizmima za brisanje socijalnih razlika i poticanje gospodarskog rasta i nacionalne integracije (Fuller i Rubinson, 1992: 4). Budui da je neka vrsta vjebalita buduih graana, obrazovni sustav prenosi nacionalnu kulturu, simbole i jezik. Kao takav on je institucionalizirana agencija za nacionalno ujedinjavanje heterogenih klasnih i statusnih skupina u drutvu (Ramirez i Rubinson, 1979: 79). Moda najistaknutiji primjer tog procesa nalazimo u Indoneziji gdje je trgovaka inaica malajskog jezika postala instrumentom nacionalne integracije velikog broja kultura rasutih na golemom indonezijskom arhipelagu. Drugi zanimljiv primjer jest Singapur u kojem se engleski poduva kao slubeni jezik u kolama, ali se etniko arenilo te zemlje odraava i u slubenoj poduci iz nacionalnih jezika: mandarinskog, malajskog i tamilskog. Stoga moemo rei da obrazovni sustavi igraju sredinju ulogu u buenju nacionalne ideje, koja se odvija u paljivo organiziranom i samosvjesnom procesu organizacije usredotoenom na pojedince kao dravljane. Meutim, ove potonje dvije karakteristike procesa skrivaju stanovito protuslovlje. Prva lei u tome da kola, iako se najee proklamira kao egalitarna institucija za promicanje drutvene jednakosti, zapravo, legitimizira 81

nejednakosti kao posljedicu razliitih gospodarskih i politikih statusa. Osim toga, istodobno sa poticanjem emocionalne vezanosti uz tradicionalne narodne simbole i vrednote, kolstvo namee visoku nacionalnu kulturu, stvorenu u sredita, relativno izoliranim tradicionalnim skupinama na periferiji. Ili, ukratko, drava - nacija uspjena je u Gramscijevom smislu samo kad se narodu predstavlja kao istinski durkheimovska institucija. Svjetska potroaka kultura i nacionalna drutva Kao nositelji kulturne integracije do sada su isticani drava i politike stranke. No, zahvaljujui znaenjima koja pridajemo materijalnim dobrima, tu ulogu ima i gospodarstvo. Svima nam je poznata utilitarna vrijednost portroake robe. Meutim, ta roba ima i simboliku vrijednost jer izaziva pozor i pridobiva sljedbenike zbog svoje univerzalne privlanosti. Prema tom shvaanju, potroaka kultura smatra robu elementima kulturnih klasifikacijskih shema koje ljudi koriste u konstruiranju rauzumljivog diskursa (Douglas and Isherwood 1979). Tijekom proteklih dvjesto godina taj je diskurs sve vie poprimao nacionalistike znaajke. Boorstin je opisao nastajanje, kako ih je on nazvao, potroakih zajednica u SAD 19. stoljea, kada su se ljudi poeli razlikovati prema simbolikom znaenju robe koju se konzumirali. Poetkom 19. stoljea 80 % konfekcije za djeake i mukarce proizvodilo se u amerikim tvornicama; stotinu godina kasnije domau konfekciju gotovo je posve potisnula uvozna. Odnos pojedinca prema modi postao je signalni sustav prema prema kojem se moglo odrediti je li on avant-garde, au courant ili passe (Schudson 1984). Prouavajui ameriku srednju klasu, Lynds je dvadesetih godina (1929) ustanovio da su promjene na tritu rada, sve vea dostupnost automobila, bolja informiranost zahvaljujui filmovima i drugim masovnim medijima doveli do toga da su ulogu majki i baka u razvijanju potroake kulture preuzeli enski magazini. Da se posluimo Lyndsovom metaforom, masovni mediji proizveli su demokratizaciju zavisti. I potroaka roba je jedan od instrumenata kojima se slui sredite pri kolonizaciji periferije. U planinskim predjelima Ekvadora, bijeli kruh s kvascem, koji simbolizira kulturne navike metropole, sve vie potiskuje jemenu kau, koja se tradicionalno jela za doruak. Pri prouavanju lokalnih kulinarskih navika Weismantel je zamijetio da stanovnitvu neprekidno sugeriraju sa svih strana da su njihovi narodni obiaji zaostali i loi. Nacionalnu integraciju najlae je zamijetiti pri obvezatnom pozdravljanju ekvadorske zastave u koli, no ona se oituje i u neodlunosti ene koja ne zna koje bi jelo pripravila svojoj obitelji, sramei se domae hrane koja nije ukraena kupljenim namirnicama i zainima (Weismantel 1989: 88). Ta situacija, primjeuje Weismantel, priziva u sjeanje podsmjeh s kojim je Samuel Johnson pisao o zobenim kaama s periferije kotske. Nacionalizacija ne znai nuno i standardizaciju. Tako su, npr., u Indiji popularne kuharice na engleskom jeziku. Druge aspekte drutvene integracje pratile su i nove prehrambene navike i oekivanja indijske srednje klase; nova kuhinja, kako nacionalna tako i regionalna, postala je sastavnim dijelom ponude kolodvorskih zalogajanica, vagon restauranta, studentskih hostela, restauranta i vojarni (standardizirana kolonijalna vojna kuhinja nije nestala s proglaenjem neovisnosti). Appadurai je primijetio da se ideja o indijskoj nacionalnoj kuhinji danas smatra posve normalnom, pri enu ta kuhinja obuhvaa ne samo openacionalne kulinarske vjetine nego i njihove regionalne inaice (Appadurai 1988). Dakle, u Indiji je na djelu dijalektika izmeu regionalnog i nacionalnog. U nekim drugim krajevima zamijetili smo dijalektiku izmeu nacionalnog i nadnacionalnog. Drutveni status potroakih dobara jest jednim dijelom univerzalno razumljiv jezik, kao to 82

nam to dokazuju ruski adolescentzi odjeveni u traperice i japanska mlade u trenirkama s oznakama amerikih sveuilita. Ukorijenjenost i transformacije durkhajmovskog kolektivnog iskustva Kljuni elementi za simboliku afirmaciju stoernih vrednota su obredi. Bez obreda i simbola nema nacija, pie Kertzer (1988: 179). Prema svom djelovanju obredi mogu biti integrativni i dezintegracijski, ili oboje istodobno. Kineski komunisti smatrali su lokalne i vjerske obrede zaprekom njihovim nastojanjima da preobraze i integraraju drutvo. U godinama neposredno nakon revolucije 1949. drava je konfiscirala animistike bogomolje i hramove i pretvarala ih u kole, urede i tvornice. Kasnije je drvee koje je oznaavalo opinske bogomolje rtvovano za ogrjev u dvorinim peima. U vrijeme Kulturne revolucije uniteni su hramovi a kolektivne sveanosti prilikom roenja djece, vjenanja, karmina, ukopa te slavljenja dua predaka bile su onemoguavane ili pak ograniavane na obiteljski krug. No, nakon liberalizacije dravne politike, ak i komunistiki aparatici obnovili su svoje kune oltare a obredima ukopa i vjenanja vraen je njihov prvotni sjaj (Siu 1989). I boljeevika revolucija u Sovjetskom savezu proirila je ulogu dravnih obreda. Prvomajske sveanosti i obljetnice revolucije sluile su za promicanje revolucionarne svijesti naordnih masa. Podizani su i golemi kitovi, a kult lenjinove linosti graen je ve za njegova ivota. U nacistikoj Njemakoj Hitler elei pridobiti mase za Trei Reich samosvjesno inkorporirao nacistike simbole (svastika) u njemake narodne tradicije, izmiljao domoljubne blagdane i organizirao masovne parade i sveanosti (Mosse 1973). ini se da naciji - dravi treba povijesna legitimacija, ba kao to i kulturi treba mit o podrijetlu. tovie, nacije esto ulau znatna sredstva kako bi tu legitimaciju stvorile. Ma kako kulturno umjetan i povijesno neutemeljen bio neki novi nacionalni entitet, ona e svoj integritet proglasiti svetim i nastojati se prikazati prirodnom dutvenom cjelinom (Kertzer 1988:179). Tako, npr., indonezijski politiki voe govore o 350 godina patnji Indoneana pod kolonijalnom vlau, unato injenici da je indonezijska nacija kao takva izum 20. stoljea te da je preteit dio dananje Indonezije doao pod kolonijalnu vlast tek koncem 19. stoljea. Povijesna revizija kolektivnog identiteta pobuuje sve vee zanimanje nekoliko drutvenih znanosti. Vjerojatno najstoerniji obred moderne demokracije su izbori. Iako njihov stvarni utjecaj na formiranje dravne politike jo nije objanjen, nema dvojbe da izbori igraju glavnu ulogu u legitimiziranju i uvrivanju sveza pojedinca s dravom i drutvom (Ginsberg 1986). Ovo vrijedi i za druge nacionalne dogaaje, kao to su afera Watergate, koja je postala svojevrsni simbol za reafirmaciju nacionalnog politikog integriteta (Alexander 1984, Schudson 1992), pa ak i za komemoracije spornih dogaaja, kao to je vijetnamski rat, o kojem jo nije postignut drutveni konsenzus (Wagner-Pacifici i Schwartz 1991). Elektronski mediji i kolektivni identitet U veini zemalja elektronski mediji nastali su pod kontrolom drave ili prema pravilima koje je ona donijela. Sukladno tome, zakoni kojima su osnovani postavljaju pred elektronske medije njihove nacionalne, integrativne i participativne zadatke. Tako su, npr. u Kanadi, elektronski mediji osnovani kako bi poduprijeli kanadsku kulturnu autonomiju u odnosu na SAD. Dravna radio i TV postaja osnovana je kao federalna a ne regionalna kompanija, sa zadatkom da unaprijedi nacionalnu samosvijest (Raboy 1985). U zahtjevu za obnovu 83

licence za emitiranje, godine 1980., Kanadska RTV Kompanija (CBS) navela je da je njena misija buenje nacionalne svijesti. Cilj koji je CBS postavio pred sebe bio je da svjedoi kanadski identitet i zaivi kao kanadska institucija, simbol kanadske dravnosti i i glavno vezivno tkivo koje naciju dri na okupu (citirano iz Ericson et al. 1987: 28). Pojedini kulturolozi moda su precijenili elektronske medije tvrdei da su oni crkve modernog doba i da televizija ljudima usauje vrednote koje su nekada uili od roditelja ili skrbnika kod kue. Meyrowitz je ustvrdio da televizija deteritorijalizira osobni identitet. Elektronski mediji razdvojili su tradicionalne sastavne elemente boravita (1985: 308) Meyrowitz tvrdi da elektrine poruke na televiziji, telefonu i radiju demokratiziraju i homogeniziraju boravita omoguavajui ljudima da stupe u kontakt i interakciju sa drugima bez obzira na fiziku udaljenost. Elektronski mediji poinju brisati skupni identitet temeljen na koprisnutnosti i stvaraju mnoge nove oblike pristupa i udruivanja koji nemaju nita zajedniko sa fizikim boravitem (Ibid.: 144). Ovo ekstremno stajalite mogli bi smo okvalificirati na dva naina. Prvo, neke od karakteristika koje se pripisuju elektronskim medijima starije su od njih. Nema dvojbe da je osobna identifikacija s nacijom, tim golemim skupom ljudi s kojima pojedinac nikada ne dolazi u dodir, starija od elektronskih medija. Neprijeporno je dokazano da se u prolosti pridavao prevelik znaaj snazi teritroijalnosti kao konkretnom unificirajuem mehanizmu, ak i u plemenskim drutvima. Naime, veina plemenskih drutava to su ih antropolozi do sada istraili nisu bila niti potpuno izolirana niti autonomna, iako su ih tako definirale imperijalne sile i njihovi posrednici s kojima su dolazili u dodir. Nema dvojbe da su ljudi uvijek bili pokretljiviji i manje se identificirali s mjestom boravita nego to bi se to moglo zakljuiti iz statikih i tipologiziranih pristupa klasinih antropoologa (Gupta i Ferguson, 1982: 8-9). Drugo, mediji ne mijenjaju ljude jednostrano; oni najee samo uvruju stare navike. Tako, npr., telefon, koji je naelno oslobodio ljude vezanosti za boravite najee slui kako bi se nazvali susjedi i prijatelji iz neposredne blizine (Fischer 1992). Sukladno tome, kozmopolitizam to ga omoguuju nacionalni i meunarodni elektronski mediji shvaa se selektivno i interpretira na nain sukladan starim stajalitima i vjerovanjima (vidi glavu 8). tovie, mediji imaju vanu ulogu u uspostavi novih obreda i odravanju starih. Dajan i Katz (1992) izuavali su prijenose uivo medijskih dogaaja, ukljuujui sahranu Johna F. Kennedija, posjet Anwara Sadata Jeruzalemu, te kraljevsko vjenanje princa Charlesa i pronceze Diane, kao i revolucije u istonoj Europi iz 1989. i 1990. koje je uivo prenosila televizija. U navedenim sluajevima komentatori se nisu ni pokuali zadrati objektivnost i otvoreno su preuzeli ulogu glasnogovornika nacije. U takvim prilikama komentator preuzima ulogu slavljenika ili vjernika. To omoguava elektronskim medijima i njihovoj infrastrukuri da podcrtaju svoju vjernost glavnim nacionalnim vrijednostoma (Dayan i Katz, 1992: 193). I gledateljstvo takvih medijskih dogaaja esto se slino ponaa. Opisujui kako se njena obitelj pripremala za gledanje prijenosa sprovoda Indire Ghandi, jedna indijska studentica rekla je da su se oprali i odjenuli kao da e fiziki prisustvovsati dogaaju. Moja majka je inzistirala da odjenemo odjeu dugih rukava i pokrijemo glave u znak potovanja. Ljudi razliitog klasnog podrijetla odlazili su jedni drugima u pojet kako bi zajdeno gledali prijenos (Dayan i Katz, 1992: 193). U SAD-u esto se skupno gledaju prijenosi vanih dravnih sveanosti i pukih medijskih dogaaja (sputanje ovjeka na Mjesec, inauguracije dravnih dunosnika, utakmice dravnih 84

prvenstava.) Mediji omoguavaju gledatelju da osjeti sveanost uzajamnosti u izravnoj komuniciraju sa sreditem drutva ma kako od njega udaljen bio. Kao i kolstvo, elektronski mediji prilagoavaju se jezinim i kulturnim razlikama na podnacionalnoj razini. Kad je Zambija 1964. godine proglasila neovisnost, u toj zemlji, u kojoj ivi 73 etnike skupine to govore 25 do 29 razliitih jezika, na radiju je usvojena politika plemenske ravnotee. Godine 1967., poelo se emitirati na jezicima engleskom, benba i nyanja. Sredinom sedamdesetih godina poeli su programi i na jezicima kaonde, lozi, lunda, luvale i tonga. No, 1988. jezina politika naglo je izmjenjena, pa su sa prvog kanala uklonjeni svi zambijski jezici. Od 1990. kanali 1 i 4 emitiraju samo na engleskom. Kanal 2 emitira podjednako na sedam zambijskih jezika, ali su udarni termini rezervirani za jezike koje govori najvie ljudi. Engleski, nacionalni jezik I jezik dravne administracije i visokog kolstva, jedini je etniki neutralan. Kao i u Singapuru, engleski je usvojen kao slubeni jezik zato to nije materijnji jezik ni jedne etnike grupe pa ga smatraju najmanje spornim (Spitulnik: 1992). Osim toga, engleski povezuje Zambiju sa meunarodnim politikim i gospodarskim sustavima. Za razliku od Zambije, Kenija, Tanzanija i Uganda usvojile su afriki jezik svahili kao nacionalni jezik, jer u tim zemljama malo ljudi govoril svahili pa nije postojala opasnost da se oni nametnu kao politiki blok koji bi mogao ugroziti druge etnike skupine (Mazui i Tidy 1984). Nacionalni mediji mogu djelovati i kao protutea procesima dezintegracija vienacionalnih drava. Piui o sovjetskoj televiziji 1988., Mickiewicz ju je nazvala snanom integracijskom silom i nacionalnim medijem koji pokuava uvrstiti nacionalnu svijest i kulturu. Gospoa Mickiewicz je priznala da je vienacionalnost snana centrifugalna sila, ali je ustvrdila da ju masovni mediji polako nadvladavaju. Tako, npr., u Azerbejanu, programi na ruskom i azeri jeziku bili su podjedanko zastupljeni, ali su oni na ruskom bili medijski kvalitetniji i sadrajno pogodniji za uenje materinjeg jezika. Mickiewicz je ocijenila da su popularne emisije na azerskom neuinkovite kao sredstva irenja azerske kulture. Iz toga je zakljuila da se u Sovjetskom savezu, kao i drugdje, razlike i tradicije polako briu kako dravna televizija preuzima ulogu uvara nacionalne batine (Mickiewicz, 1988: 207). Kao to nam je svima poznato, nedavni povijesni dogaaji dokazali su da nije imala pravo. No, bez obzira na to, moramo primjetiti da su dravni mediji odigrali veoma sloenu ulogu. Nema dvojbe da je sovjetska dravna televizija uvrivala osjeaj dravnosti, iako je to na periferiji sovjetskog carstva nailazilo na otpor. To je upravo ono to neki promatrai smatraju njihovom najveom manom. Godine 1977. nekoliko britanskih strunjaka za istonu Europu uvjerljivo je upozorilo da se iri jaz izmeu zalaganja slubenih medija za poticanje nacionalnog ponosa i uzajamnosti te apatije i cinizma s kojima su ona primana kod najire publike (Gray, 1977). Moda, u krajnjoj analizi, integrativna snaga elektronskih medija lei vie u njihovom obliku nego u sadraju. Tako, po svemu sudei, vladin monopol na televiziju u Indiji, koja je vrlo pristrano izvjetavala o predizbornoj kampanji 1989. goedine, nije imao mnogo utjecaja na rezultat izbora, Naime, do tada su glasai ve 15 godina mogli sluati vrlo neobjektivno izvjetavanje nacionalnog radija All India, koji esto nije uspijevao uvjeriti glasae da ponovno glasaju za vladine kandidate. Oigledno je da je veina glasaa zakljuila da se i prema pristranom izvjetavanju nacionalne televizije najbolje odnositi sa slinom skepsom (Manor, 1992: 116). Nasuprot tome, ini se da je televizija imala znatnog utjecaja na institucije u zemljama u kojima su bile oslabile politike stranke. Tako je u SAD, televizija izrasla u sredinji politiki mehanizam, na raun politikih stranaka (Polsby, 1983). U strankama i politikim izbornim okruzima, vanost odnosa s javnou, ispitivanje javnog 85

mnijenja i politikog konsultinga narasli je sukladno padu vanosti lokalnih stranakih voa (Curran 1991). U skandinavskim zemljama, televizija je sada glavni izvor politikih informacija tijekom izbornih kampanja. Tijekom prvih izbora kojima je dominirala televizija, politike stranke kontrolirale su koliko e koja dobiti vremena. No, elektronski mediji postupno su se osamostalili a tiskovine prerasle iz stranakih organa u neovisne medije. Posljedica toga bila je da su se masovni mediji transformirali iz djelotvornih propagandnih strojeva u neovisne imbenike u izbornim kampanjama koji u znatnoj mjeri utjeu na to koje e teme izbiti u sredite pozornosti. U Francuskoj je televizija od 1965. postala glavno poprite stranakih borbi i vaan pokreta vee nacionalizacije francuske politike (Charlot i Charlot, 1992). Otpor hegemoniji i sreditu Masovne medije najee smatraju snanom pozitivnom integrativnom silom - u pozitivnom smislu zato to u narod usauju zajedniku kulturu i u negativnom, utoliko to mu oduzimaju narodne obiaje i nameu mu hegemonistiku kulturu koju predstavlja drutvena elita u sreditu. U oba sluaja, polazi se od pretpostavke da uloga medija jaa te da oni doprinose homogenosti i stabilnosti drutva. Meutim, ta pretpostavka je primjenjiva i na autoritarne i na liberalne sustave. Habermas, npr. primjer naglaava da su se nakon liberalne uloge to su je mediji odigrali u javnoj sferi graanske Europe koncem 18. i poetkom 19. stoljea mediji refeudalizirali (Habermas 1989). Protekljih desetak godina pretpostavka da elektronski mediji stabiliziraju drutvo dovedena je upitanje zato to je dokazano da razliita gledateljstva razliito tumae iste kulturne poruke (Liebes i Katz 1990, Radway 1984). Sukladno tome, ustanovilo se da gledateljstvo ima znatnu kontrolu nad interpretacijom poruka masovnih medija, kao to je vidljivo iz integracijskih problema biveg Sovjetskog saveza, bive Jugoslavije, bive ehoslovake, da ne spominjenmo etnike, jezine, vjerske i kulturne podjele u drugim djelovima svijeta. Obredi pod dravnom kontrolom, bez obzira na njihovu propagandnu i integrativnu potku, esto podlijeu subverziji. Studenti sudionici demonstracija na trgu Tienamen 1989. godine, javno su iskazali svoje neslaganje s reimom tijekom sprovoda Hu Yaobanga, pretvarajui tu strogo kodificiranu manifestaciju u protestni skup. Dravni sprovodi oduvijek su bili prigode na kojima su bogatai i monici iskazivali svoju odanost politikom poretku i simboliki ga potvrivali. Meutim, svetost takvih prigoda izaziva i disidente, kao to su one tisue Kineza koji su iskoristili sprovod Zhou Enlaiu, 1976. godine za kritiku etverolane bande (Esherick i Wasserstrom 1990). Kada se u nekom drutvu razvije takva kritika masa, politiki obredi pretvaraju se u politiko kazalite. Kazalite, piu Esherick I Wassetrstom ima kritiku mo kakvu obred nema: moe izvrgnuti ruglu tradiciju (ili pak naputanje tradicije), ismijati drutvenu elitu te prikazati muku i jad svakodnevnog ivota (1990: 840). Dok obredni simbolizam potvruje drutveni ili politiki poredak, kazalite ga potkopava. U godinama to su prethodile barunastoj revoluciji 1989. godine u Poljskoj i Maarskoj, proslave obljetnica i dravnih blagdana te masovni skupovi esto su koriteni za izraavanje javnog negodovanja. Zakljuak

86

U naem svijetu koji se internacionalizira, kulture teku u, iz, oko i preko dravnih granica a na nacionalnoj razini utjecaji idu iz sredita prema periferiji i obratno (vidi glave 8 i 14). Analizirajui kulturne tijekove u dananjem svijetu, Hannerz je Pariz, London, Brisel i Miami nazvao nekim od glavnih kulturnih sredita treeg svijeta (Hannerz 1987: 549). On je ustvrdio da globalizacija ne dovodi do kulturne homogenizacije nego samo nadomjeta jedno arenilo drugim; to novo arenilo temelji se vie na meupovezanosti nego na autonomiji pojedinanih kultura (ibid.: 555). Iako drava - nacija jo uvijek dominira, globalna scena se rekonstituira. Tako su, npr., nacionalne institucije europskih drava izloene izazovu transnacionalnih institucija u slubi Europske zajednice. Komisija Europske zamislila je zajedniku europsku televiziju kao sredstva za obranu kulturnog identiteta i gospodarske snage Europe u odnosu na amerike i japanske rivale. U projektu naslovljenom Televizija bez granica, Komisija je ustvrdila da je [informacija] odluan, moda ak najodluniji imbenik, ujedinjenja Europe. Tu tvrdnju Komisija je utemeljila na uvjerenju da e Europljani poeljeti ostvariti zajedniki identitet samo ako budu imali zajedniki izvor informacija i usvojili zajedniku kulturu (citirano iz Schlesinger 1991: 139). Dravama - nacijama odozgo prijeti internacionalizam multinacionalnih korporacija, a odzdo subnacionalne sile etnike, vjerske, jezine i regionalne naravi. Zato bismo se trebali zapitati zajedno s Guptom: Zato se spacijalni identitet u svijetu jo uvijek predstavlja u obliku naturaliziranih granica drava - nacija ( 1992: 75). Ovo pitanje je ozbiljan izazov ne samo sociologiji nego svim drutvenim znanostima koje su se razvile u sredinjem dijelu disciplinarnog razdoblja drava - nacija. Biljeke Agnew, J.A. 1989: The devaluation of Place in Social Science in J. A. Agnew and J. S. Duncan (ur.), The Power of Place, Boston: Unwin Hyman, 9-29. Alexander, J. 1984: Three Models of Culture and Social System: An Analysis of the Watergate Crisis. Sociological Theory, 2:. 290-314. Anderson, B. 1983: Imagined Communities: Reflections on the Origin and Spread of Nationalism. London: Verso. Appadurai, A. 1988: How to Make a National Cuisine: Cookbooks in Contemporary India. Comparative Studies in Society and History. 30: 1-24. Bellah, R.N. 1970 [1967]: Civil Religion in America u Beyond Belief, New York: Harper and Row, 168-89. Benavot, A.,Cha, Y.-K., Kames, D., Meyer, J. W. and Wong, S.-Y. 1991:Knowledge for the masses: World models and national curricula, 1920-1986. American sociological review, 56: 85-100. Bendix, R.1992:National sentiment in the enactment and discourse of Swiss political ritual. American ethnologist, 190: 68-90. Blauner, R. 1972: Racial oppression in America. New York: Harper and Row. Boorstin, D.1973: The Americans: The democratic experience. New York: Random House. Charlot, J. and Charlot, M.1992: France, in D. Butler and A. Ranney (eds), Electioneering: A comparative study of continuity and change, Oxford: Clarendon press, 133-55. Curran, J. 1991: Rethinking the media as a public sphere, in P. Dahlgren and C. Sparks (eds), Communication and citizenship, London: Routledge, 27-57. 87

Dayan, D. and Katz, E. 1992: Media events: The live broadcasting of history. Cambridge, Mass.: Harvard University Press. Douglas, M. and Isherwood, B. 1979: The world of goods. New York: Basic books. Ericson, R.V., Baranek, P.M. and Chan, J.B.L.1987: Visualizing deviance: A study of news organization. Toronto: University of Toronto Press. Esherick, J. and Wasserstrom, J. 1990: Acting out democracy: Political theater in modern China. Journal of asian studies, 49: 835-66. Essaiasson, P. 1992: Scandinavia, in Butler and Ranney (eds), Electioneering, 202-21. Fischer, C. 1992: American calling. Berkeley, Calif.: University of California Press. Fuller, B. and Rubinson, R. (eds) 1992: The political construction of education. New York: Praeger. Gellner, E. 1983: Nations and nationalism. Ithaca, N.Y.: Cornell Univeristy Press. Gilmore, W.J. 1989: Reading becomes a necessity of life. Knoxville, Tenn.: University of Tennessee Press. Ginsberg, B. 1986:The Captive public. New York: Basic Books. Gramsci, A. 1971: Selections from the prison notebooks. London: Lawrence and Wishart. Gray, J. 1977: Conclusions in A.G. Brown and J. Gray (eds), Political culture and political change in communist states, New York: Holmes and Meier, 253-72. Greenfeld, L. 1992: Nationalism: Five roads to modernity. Cambridge, Mass.: Harvard University Press. Gupta, A. 1992: The song of the unaligned world: transnational identities and the reinscription of space in late capitalism. Cultural Anthropology, 6: 63-79. Gupta, A. and Ferguson, J. 1992: Beyond culture: space, identity and the politics of difference. Cultural Anthropology, 7: 6-23. Habermas, J. 1989: The structural transformation of the public sphere: an inquiry into a category of bourgeois society. Cambridge, Mass.: MIT Press. Hannerz, U. 1987: The world in creolisation. Africa, 57: 546-59. Hechter, M. 1975: Internal colonialism. Berkeley, Calif.: University of California Press. Hobsbawm, E. J. 1983: Mass -producing traditions: Europe, 1870-1914, in E. Hobsbawm and T. Ranger (eds), The Invention of tradition, Cambridge: Cambridge University Press, 263-307. Hourani, A. 1991: A history of the Arab peoples. Cambridge, Mass.: Harvard University Press. Kaestle, C. F. 1983: Pillars of the Republic: common schools and American society, 1780-1860. New York: Hill and Wang. Kertzer, D. 1988: Ritual, politics and power. New Haven, Conn.: Yale University Press. Khoury, P.S. 1991: Continuity and change in Syrian political life: The nineteenth and twentieth centuries. American Historical Review, 96: 1374-95. Liebes, T. and Katz, E. 1990: The export of meaning: cross-cultural readings of Dallas. New York: Oxford University Press. Lukes, S. 1985: Durkheim: His life and work. Stanford, Calif.: Stanford University Press. Lynd, R. and Lynd, H. 1929: Middletown. New York: Harcourt, Brace. McDonald, M. 1989: We are not French! Language, culture and identity in Brittany. London: Routledge. Manor R, J. 1992: India, in Butler and Ranney (eds), Electioneering, 110-32. Mazrui, A. and Tidy, M. 1984: Nationalism and new states in Africa. Nairobi: Heinemann. 88

Meyrowitz, J. 1985: No sense of place: The impact of electronic media on social behavior. New York: Oxford University Press. Mickiewicz, E. 1988: Split signals: Television and politics in the Soviet Union. New York: Oxford University Press. Mosse, G. 1973: Mass politics in the political liturgy of nationalism, in E. Kamenka (ed.), Nationalism: The nature and evolutin of an idea,. New York: St Martins Press. Palmer, M. 1987: Media and communications policy under the socialists, 1981-86: Failing to grasp the political nettle? in G. Ross and J. Howorth (eds), Contemporary France: A review of interdisciplinary studies, London: Frances Pinter, 130-55. Polsby, N. 1983: Consequences of party reform. New York: Oxford University Press. Raboy M. 1985: Public television, the national question and the preservation of the Canadian state, in P. Drummond and R. Paterson (eds), Television in transition. London: BFI Publishing, 64-86. Radway, J. 1984: Reading the romance. Chapel Hill, N.C.: University of North Carolina Press. Ramirez, F.O. and Rubinson, R. 1979: Creating members: The political incorporation and expansion of public education, in J. W. Meyer and M. T. Hannan (eds), National development and the world system, Chicago: University of Chicago Press, 72-82. Schlesinger, P. 1991: Media, state and nation: Political violence and collective identities. London: Sage Publications. Schudson, M. 1984: Advertising, the uneasy persuasion. New York: Basic Books. Schudson, M. 1989: Toward a comparative history of political communication. Comparative Social Research, 11: 151-63. Schudson, M. 1992: Watergate in American memory. New York: Basic Books. Shils, E. A. 1975 /1961/: Center and periphery, in Center and periphery: Essays in macrosociology, Chicago: University of Chicago Press, 3-16. Shils, E. A. 1975: The integration of society, in Center and periphery, 48-90. Shue, V. 1988: The reach of the state: Sketches of the Chinese body politic. Stanford, Calif.: Stanford University Press. Siu, H. F. 1989: Recycling rituals: Politics and popular culture in contemporary rural China, in P. Link, R. Madsen and P.Pickowicz (eds), Unofficial China: Popular culture and thought in the peoples republic, Boulder, Colo.: Westview Press, 121-37. Smith, R. M. 1988: The American creed and American identity: The limits of liberal citizenship in the United States. Western Political Quarterly, 41: 225-51. Spitulnik, D. 1992: Radio time sharing and the negotiation of linguistic pluralism in Zambia. Pragmatics, 2: 335-54. Tarrow, S. 1977: Between center and periphery: Grassroots politicians in Italy and France. New Haven, Conn.: Yale University Press. Tiryakian, E. and Nevitte, N. 1985: Nationalism and modernity, in E. Tiryakian and R. Rogowski (eds). New nationalisms of the developed West, Boston: Allen and Unwin, 87-109. Wagner-Pacifici, R. and Schwartz, B. 1991: The Vietnam veterans memorial: Commemorating a difficult past. American journal of sociology, 97: 376-421. 89

Walzer, M. 1981: The distribution of membership, in P. D. Brown and H. Sheu (eds), Boundaries: National autonomy and its limits. Totowa, N. J.: Rowman and Littlefield, 1-35. Weber, E. 1976: Peasants into Frenchmen. Stanford, Calif.: Stanford University Press. Weismantel, M. J. 1989: The children cry for bread: Hegemony and the transformation of consumption, in H. J. Ruiz and B. S. Orlove (eds), The social economy of consumption, Lanham, Md.: University Press of America, 85-99. Glava 22 ULOGA EUROPE U GLOBALIZACIJSKOM PROCESU SE MIJENJA Tony Spybey Uvod 436 Uspon Zapada 436 Propast europskog kolonijalizma 438 Zapadna kultura kao prva doista globalna kultura 439 Svijet nakon rata 441 Dezindustrijalizacija u Europi i diljem Zapada 443 EEZ postaje EZ koji postaje EU 446 Globalizacija, globalne trijade i pacifiki rub 448 Saetak 448 Preporuena literatura 448 Glavni pojmovi Europska civilizacija i zapadne institucije Kolonijalizam i kulturni imperijalizam Globalizacija i globalna kultura

90

Uvod U ovoj glavi nastojat emo ocrtati uspon europske (zapadne) civilizacije i njen utjecaj na ostatak svijeta. Od 16. stoljea Europljani su kolonizirali ostale dijelove svijeta dok se nisu proirili gotovo cijelom zemaljskom kuglom. Pri tome su presaivali europske kulturne institucije s podruja obrazovanja, komunikacije, politike i drave - nacije, gospodarstva (trgovine i industrije), zakonodavstva i uprave. Implikacije navedenih utjecaja veoma su iroke pa su dovele do uspona Zapadne kulture kao prve doista globalne svjetske kulture. Meutim, kako se utjecaj te kulture irio tako se poveavao i broj ljudi koji su sudjelovali u njenoj reprodukciji. Posljedica toga jest da je rezultat procesa sve manje izvjestan te da globalna kultura vie nije u iskljuivom vlasnitvu zapadnjaka. Uspon Zapada Europljani su bili ti koji su stvorili doista prvu svjetsku kulturu. Od kasnog 16. do sredine 20. stoljea europske zemlje vladale su kolonijama irom svijeta, u koje su na svojevrstan nain presadile europske drutvene institucije. Tako su mnogi narodi s razliitim kulturnim navikama doli pod utjecaj europske kulture, ak i u podrujima izvan kolonijalnih granica. Sve to nije bila samo posljedica prisile jer se Europa razvijala bre od drugih civilizacija pa je njena kultura postala privlana i popularna u drugim dijelovima svijeta. Dakako, europske zemlje se u pogledu kulture uvelike razlikuju. Meutim, tijekom povijesnih procesa koje danas zovemo renesansom, prosvjetiteljstvom i industrijskom revolucijom, mnogi aspekti tih kultura doli su pod utjecaj europskog imperativa napretka. Tako se europsku kulturu poelo poistovjeivati s modernizacijom i drutvenim procesima koji je redovito prate: industrijalizacijom i urbanizacijom (vidi glave 1 i 2). Vanu ulogu u tome odigrali su i putovanja i komunikacije, jer su upravo komunikacije omoguile uspostavu europske kulture kao prve doista globalne kulture. Zajedno s europskim modelom dravne administracije (vidi prikaz drave - nacije u glavi 3), u sredite procesa globalizacije doli su industrijska proizvodnja i gradski nain ivota. Poetak globalnih komunikacija Europski kolonijalizam uspostavio je kanale globalnih komunikacija kojima su prenoene europske institucije. Isprva se to inilo jedrenjacima iji je razvoj omoguio Europljanima da prvi uspjeno istrae oceane ali i da postignu neto vie od toga - svjetski trgovaki sustav. Taj cilj ostvaren je metodama koje danas smatramo potpuno neprihvatljivima - kolonijalizmom i trgovinom robljem. Poetkom 19. st. europska dominacija svjetskom trgovinom uvrena je pojavom parobroda i eljeznice. No, moda jo vanije od toga bilo je polaganje telegrafskih kablova, koje smatramo poetkom modernih komunikacija. Od tada su se po prvi puta u povijesti ovjeanstva poruke mogle prenositi bez sudjelovanja glasnika i to znatno veom brzinom. Dvadeseto stoljee donijelo je elektronske medije i zrani promet, a sada, na pragu 21. stoljea, viestruki prijenos informacija smatramo neim potpuno normalnim. Danas se sluimo telefonima, faxovima, klasinom, kablovskom i satelitskom televizijom, raunarskim mreama, itd. 91

Mogunosti komunikacijske mree upravo se proiruju visoko kapacitetnim satelitima i mreama kablova s optikim vlaknima. Europski kolonijalizam doprinio je i prenoenju europskih politikih institucija u druge dijelove svijeta. Govorei pojednostavljeno, europske zemlje vladale su svojim kolonijalnim carstvima kao aneksima svojih domicilnih upravnih i politikih institucija. tovie, one su to inile kao skup muusobno neovisnih drava. Naime, nakon pada Rimskog carstva, Europa vie nikada nije funkcionirala kao jedinstvena zajednica. To je vaan imbenik po kojem se europska (zapadna) civilizacija razlikuje od drugih civilizacija koje su postojale tijekom njenog uspona. Islamski kalifati koji su dugo dominirali Srednjim istokom, ili pak dinastije carske Kine, iako esto jako nestabilni, imali su unitarnu hijerarhijsku strukturu i jedinstveno politiko sredite. Teritorijalne preobrazbe Europski obrazac zasebnih suverenih drava bio je kvalitativno razliit a prenosio se u druge dijelove svijeta posredovanjem europskog kolonijalizma. Rezultat toga moemo jasno vidjeti na zemljovidu Afrike, koji izgleda kao kola bivih kolonija, preteito britanskih i francuskih, ali i njemakih, portugalskih, belgijskih, panjolskih i talijanskih. To nasljee uoavamo i danas, jer zemljovid moderne Afrike jako podsjea na onaj stvoren europskim kolonijalizmom. Osim toga, svi izobraeni Afrikanci govore osim svog plemenskog jezika i neki europski jezik. Njihovu kolonijalnu prolost obiljeili su engleski i francuski te donekle portugalski, a slian obrazac nalazimo i diljem Azije, Oceanije i obje Amerike. Bilo je sluajeva da se Europljani u velikom broju isele u prekomorske zemlje. Sa gledita suvremene kulturologije njihove naseobine doimaju se kao europske zemlje u drugim dijelovima svijeta. U britanskim kolonijama u Sjevernoj Americi, Australiji i Novom Zelandu, te u nekim panjolskim i portugalskim kolonijama u Junoj Americi, bijelci su postali veinsko stanovnitvo naseljavanjem te porobljavanjem i potiskivanjem domorodaca. Iako su se u meuvremenu, a pogotovo tijekom proteklih nekoliko desetljea, rasplamsali sporovi o pravu domorodaca na zemlju, bijelci su zadrali dominaciju u tim zemljama. Do nedavne uspostave veinske crnake vlasti u Zimbabveu, Angoli, Mozambiku, Namibiji, te naposljetku i u samoj Junoj Africi, irom junog dijela afrikog kontinenta bijela manjina pokuavala je zadrati svoje znatne privilegije. Taj proces imao je bolne posljedice. Stanovnitvo June Amerike veoma je mjeovito. ine ga domorodaki Indijanci; potomci bijelih doseljenika, kako bogatih tako i siromanih, koji su pokorili i potisnuli domoroce, te potomci crnih robova koji su dopremljeni iz Afrike da rade na plantaama kolonizatora. Brazilci govore portugalski jer je to bio jezik europskih kolonizatora koji su osnovali tu zemlju, a u drugim dijelovima potkontinenta iz istog se razloga govori panjolski. Kolonije bijelih doseljenika poele su se osamostaljivati od svojih europskih matica tijekom 18. i 19. stoljea. Meutim, sve su one odrale posebne sveze s Europom. Prve su neovisnost izborile SAD, oruanim ustankom protiv Britanaca 1776. godine. Unato tome, engleski je ostao slubeni jezik u SAD i tek sada hispanofono stanovnitvo poinje ugroavati njegov primat, iako je politika mo i dalje vrsto u rukama potomaka doseljenika iz sjeverozapadne Europe. tovie, zahvaljujui globalnoj vanosti SAD, engleski je de facto postao glavni svjetski jezik. Pri tome je zanimljivo da se zahvaljujui velikom broju doseljenika iz Njemake, moglo dogoditi da slubeni jezik u SAD-u postane njemaki. 92

Pad europskog kolonijalizma Tijekom 20. stoljea javno miljenje preteito se okrenulo protiv kolonijalizma, unato otporu gorljivih kolonijalista i vlada europskih zemalja kojima je do kolonija bilo stalo iz politikih i gospodarskih razloga. Meutim, ve prvi znaci da se javno miljenje mijenja potaknuli su narode to su ih potlaili europski kolonizatori da ponu traiti politiku neovisnost. Ironijom sudbine, voe gotovo svih antikolonijalnih pokreta bili su izobraeni i socijalizirani u europskim institucijama. Stoga su se u svojoj borbi protiv vlasti europskih kolonizatora utekli uzorima to su ih pruale europske politike i pravne institucije. Budui da je europska kultura promicala, izmeu ostaloga, naela ljudskih prava, jednakosti pred zakonom, slobode medija i jednakih mogunosti za sve svoje graane, ne treba nas uditi da su se antikolonijalni pokreti u promicanju svojih ciljeva poeli pozivati na ta naela. Kada je neovisnost napokon postignuta, esto nakon dugih i krvavih borbi, voe pokreta za nezavisnost bili su ti koji su na prvim izborima izabrani na politike dunosti. Mnogi od njih doli su u predsjedniku palau ravno iz zatvora.Unato tome, nakon to su europski kolonijalni administratori predali vlast, novi politike voe, budui da su bili socijalizirani u europskim institucijama, pobrinuli su se da se odri europski utjecaj te da se u svim bivim kolonijama usvoji obrazac drave -nacije. Postkolonijalne zemlje najveim su dijelom zadrale kolonijalne granice pa se etniki i plemenski identiteti nisu slubeno obnavljali. Europski model drave-nacije tako je u potpunosti prihvaen, a stanovnike se poticalo da se smatraju graanima. Neke nove afrike nacije, kao to su Gana i Zimbabve, prozvale su se svojim tradicionalnim imenima. Tako se, formalno govorei, ustaljena europska dravna struktura (vidi prikaz u glavi 3) proirila u gotovo sve bive kolonije: liberalna demokratska vlada koja jami graanska prava; profesionalna administracija radi zatite nepristranosti; neovisno sudstvo radi zatite vladavine prava; policija i oruane snage kao jedine institucije ovlatene da primjenjuju silu. Pri tome je tragino bilo to to je u bivim kolonijama bilo jo manje mogunosti za dosljednu primjenu ovog modela nego u Europi. U svim bivim kolonijama nedostajali su gospodarski resursi nuni da se europski model graanskih prava provede u djelo, a i vlade i puanstvo mogli su se uvijek utei svojim alternativnim plemenskim identitetima. Stanovit osjeaj legitimnosti bivim kolonijama dalo je punopravno lanstvo u Ujedinjenim narodima, pa je tako svijet postao zajednica politiki neovisnih drava-nacija koja je stalno rasla. Prilikom svog utemeljenja 1945. godine UN su imali 51 zemlju lanicu, a danas ih je vie od 180. No, to je u veini sluajeva bila samo fasada koja je skrivala endemsku korupciju, pueve, pa esto i graanske ratove i sline oblike sukoba, kao pravu realnost postkolonijalne Afrike, Azije i June Amerike. Imamo li to u vidu, pravo je udo da su bive kolonije sauvale zapadni model drave i lanstvo u globalnom sustavu drava nacija. 93

Ovdje se trebamo osvrnuti na mone zemlje koje nisu podlegle europskom kolonijalizmu. Stara carstva Kine, Rusije i Japana bila su prevelika i previe snana da bi bila kolonizirana, to meutim ne znai da su izbjegla utjecaj premone europske kulture, osobito u 18. i 19. stoljeu, kada je ova bila na vrhuncu. Ta su carstva bila primorana trgovati sa Europom i postupno su sve vie padala pod utjecaj raznih materijalnih imbenika. Poetkom 20. stoljea taj utjecaj ve je bio toliko snaan da su odluila usvojiti europske institucionalne modele kako bi mogla sudjelovati u, kako se to tada nazvalo, civilizacijskim tekovinama (Gong, 1984: 158). Budui da su priljkivala pristup oitim dobrobitima 20. stoljea - masovnoj proizvodnji, komunikaciji i potronji, smatrala su da se moraju dijelom odijenuti u zapadno ruho. Poetkom 20.stoljea, nakon osnivanja postimperijalne Republike Kine, to je jasno rekao Sun Yat-Sen, ba kao i Lenjin nakon osnivanja postimperijalne sovjetske Rusije (Robertson, 1992: 121). U meuvremenu Japan je poeo kopirati njemaki dravni ustroj i britansku mornaricu, u sklopu projekta modernizacije i proirenja carstva koji e doivjeti propast u Drugom svjetskom ratu. Zapadna kultura kao prva doista globalna kultura Istodobno sa razvojem globalnog politikog sustava to ga je potaknuo europski kolonijalizam, svijet je bio uvuen u razne oblike gospodarske meuovisnosti koji su se sve vie koncentrirali na Europu. To su bila glavna sredstva kojima su se diljem svijeta irili razni aspekti zapadne kulture. Dakako, i dugo prije europskog kolonijalizma postojale su interkontinentalne trgovake sveze. Stoljeima ranije ustanovljeni su kopneni karavanski putevi u Aziji i pomorska trgovina u Indijskom oceanu i Kineskom moru. Meutim, jo nije bilo integriranih oblika gospodarske razmjene pod trajnom dominacijom jedne kulture. Umjesto toga, trgovinu su obavljale izdvojene skupine, iji je preteito nomadski ili lutalaki nain ivota ovisio o zahtjevima posla. Tijekom 16. i 17. stoljea takav nain trgovine poeo se ubrzano mijenjati pod jakim utjecajem agresivnog europskog pomorskog ekspanzionizma. U 15. stoljeu Portugalci su poduzeli niz ekspedicija uzdu afrike obale, koje su kulminirale 1497. i 1498. godine ulaskom Vasca de Game u Indijski ocean. Tu svakako treba spomenuti i Kolumbovo preplovljavanje Atlantika 1492. godine. Gledano iz dananje perspektive, sva ta putovanja bila su nastavak europskih kriarskih ratova protiv islama. No, s onodobne toke gledita sva su ona izgledala kao pokuaj Europljana da ustanove neovisne trgovake sveze s Indijom i Kinom te da tako zaobiu kopnenu blokadu koju je islam uspostavio na Srednjem istoku i u sjevernoj Africi. tovie, mnoga imena to su ih europski moreplovci nadjenuli novootkrivenim krajevima, kao to su Zapadna Indija i Amerika nakon Kolumbovog putovanja, te Istona Indija i Kina nakon putovanja Vasca da Game, jo su u upotrebi. Zbog tih putovanja i njihovih posljedica, Europljani su postajali sve ovisniji o proizvodima iz drugih dijelova svijeta, koji su se pak poeli sve vie navikavati na europske proizvode. Rezultat toga bilo je stvaranje globalnog gospodarstva i meunarodne podjele rada s Europom u sreditu. Immanuel Wallerstein (1974, 1979) nazvao je to stvaranjem globalne kapitalistike ekonomije kojoj je u 17. i 18. stoljeu u sreditu bio Amsterdam , u 19. i poetkom 20. stoljea London te od sredine naeg stoljea New York. Wallersteinovi su radovi imali velikog odjeka, ali on svjetsku kapitalistiku ekonomiju vidi kao svjetski sustav, samo se povrno zadravajui na globalnim komunikacijama, globalnom sustavu drava - nacija i globalnom vojnom poretku, koji su svaki za sebe odigrali vanu ulogu u irenju europske kulture u druge dijelove svijeta. 94

95

Svjetski vojni poredak Europske zemlje oduvijek su podupirale svoje planove za ovladavanje svijetom jakim vojnim potencijalima. Galije, koje su omoguile velika prekomorska otkria i osnivanje europskih kolonija diljem svijeta, bile su ujedno i plovee topnike bitnice za uvrivanje europske dominacije. Kada bi se takva galija pojavila uz obalu Novog svijeta i ispalila jednu bonu salvu, to nije moglo proi nezapaeno. Koncem 15. stoljea, europska civilizacija postala je vojno nadmona ostalima, to je sve do sredine 20. stoljea omoguavalo Europljanima da irom svijeta gotovo neogranieno ire svoje interese. Vojni potencijali mnogih europskih zemalja bili su usko povezani s njihovom kolonijalnom djelatnou, pa je poetkom 19. stoljea Britanija imala ne samo najvee kolonijalno carstvo nego i najsnaniju mornaricu. Posljedica toga bila je potpuna britanska nadmo u meunarodnim odnosima, koja je nazvana pax Britannica. To je bio korijen suvremenih ideja o globalnom svjetskom poretku. Ideje, koja su nastale u Europi, nametnute su drugim dijelovima svijeta. Sukladno tome, meunarodni odnosi i diplomacija europskih zemalja poprimili su svjetsku vanost. Tijekom 20. stoljea europske zemlje iscrpile su golem dio svog bogatstva i moi u dva razorna svjetska rata i potom se odrekle svojih kolonijalnih carstava. Tako su 1945. godine Amerikanci (tj. potomci europskih iseljenika u Sjevernoj Americi) postali najmonijom svjetskom nacijom. No, a to je jo vanije, SAD su iz Drugog svjetskog rata izale kao jedina zemlja sposobna financirati poslijeratnu obnovu. Povrh toga, one su preuzele ulogu svjetskog policajca, iako su to isprva inile nerado. Zato razdoblje izmeu 1945. do 1970. godine poneki zovu pax Americana. Meutim, tijekom Drugog svjetskog rata svjetski vojni poredak zakomplicirao se zbog znatne uloge koju je u ratu odigrao Sovjetski savez. Tijekom Velikog domovinskog rata, kako ga je propagandno nazvalo sovjetsko vodstvo, rtvovano je vie od 20 milijuna ivota i sagraen veliki vojni potencijal. Nakon pobjede u Europi SSSR je zavladao zemljama istone Europe i tako stao uz bok SAD-u kao svjetska velesila. Zato razdoblje izmeu 1945.-1989. zovemo razdobljem hladnog rata. Vojno suparnitvo izmeu kapitalistikih zapadnih zemalja i real - socijalistikih zemalja Sovjetskog saveza i istone Europe nije doveo do novog rata zahvaljujui ravnotei snaga u nuklearnom naoruanju. To stanje neki su nazvali i nuklearnim odvraanjem treeg svjetskog rata ili strategijom izvjesnog meusobnog unitenja (MAD). Tijekom spomenutog razdoblja svjetski poredak bio je prilino jednoznano definiran pat pozicijom izmeu SAD i njenih saveznika u Organizaciji sjeveroatlanske povelje (NATO), te SSSR-a i njegovih saveznika u Varavskom paktu. Na sreu, suprotstavljeni blokovi nikada se nisu izravno vojno sukobili. Meutim, diljem svijeta zemlje su se svrstavale bilo uz SAD ili uz SSSR, koji su odmjeravali snagu preko sukoba satelitskih reima u Koreji, Vijetnamu, Angoli itd. Iako se tu neosporno radilo o globalnom sukobu, koriteni su politiki termini zapad i istok koji su odraavali vojnu podjelu Europe iz 1945. Sve se iznenada promjenilo 1989. kada se Sovjetski savez iznenada raspao a svijet uao u nestabilno razdoblje u kojem se jo uvijek nalazi. SAD, koji su postale jedina svjetska vojna velesila, sve su manje spreman izvravati tu ulogu. Iako jo uvijek vjerne nekim aspektima svoje stare vanjskopolitike strategije, SAD opetovano trae da se znatno olaka njihovo politiko i vojno optereenje poglavito pomou organizacija kao to su UN. U meuvremenu, neki promatrai poeli su govoriti o trijadnojpodjeli svijeta, podrazumijevajui time tri sredita drutvenih, politikih i gospodarskih kretanja: Sjevernu Ameriku, Europu i istonu Aziju. Jedna druga teorija 96

uvela je koncept pacifikog ruba, koji bi obuhvaao zemlje istone Azije i Australoazije, te zapadnu obalu Sjeverne Amerike, kao podruja dinamikog gospodarskog rasta. Prema tom scenariju, sredite globalne kulturne i gospodarske dominacije preselit e se sa Atlantika na Pacifik.

97

Svijet nakon rata Ideja o propasti Zapada u opticaju je otprilike od Prvog svjetskog rata. Iako nazvan svjetskim ratom, bio je to preteito europski rat u kojem su se jasno oitovali negativni aspekti uspona zapadne civilizacije. Tehnoloki napredak ostvaren izmeu 18. i ranog 20. stoljea omoguio je Zapadu da uvrsti i odri primat svoje kulture kao globalizirajue kulture. Meutim, Prvi svjetski rat pokazao je da se industrijski razvoj moe iskoristiti i za razaranje nevienih razmjena ako se primjeni na proizvodnju oruja velike razorne snage. Kasnije je taj destruktivni potencijal jo vie doao do izraaja u Drugom svjetskom ratu. Taj rat bio je prvi u kojem je broj civilnih rtava nadmaio one na bojitu, preteno zbog masovnog bombardiranja gradova, ali i zbog holokausta kao najdrastinijeg primjera izopaene upotrebe znanosti i tehnologije. Ipak, nacistika opasnost to se nadvila nad svijet je savladana, a rat je svijetu najavio i kraj europskog kolonijalizma. Atlantskom poveljom, koja je bila dijelom sporazuma Britanije i SAD-a iz 1941. godine to je prethodio ulasku SAD-a u rat, potvreno je da e obje zemlje potovati prava svakog naroda da odabere oblik vlasti koji mu najvie odgovara; i [...] nastojati da svi koji su nasilno lieni suvereniteta i samouprave ponovno dobiju ta prava (toka 3). Iako je povelja bila prvenstveno namijenjena zemljama pod nacistikom okupacijom, ona se jednako mogla primijeniti i na europske kolonije, to su voe pokreta za neovisnost spremno prihvatili. Godine 1942. uslijedila je preliminarna deklaracija Ujedinjenih naroda koja je povelji dala ire pravno tumaenje. Sporazumi iz Bretton Woods-a Moda jo vanije od toga jest da su SAD teile svjetskom poretku u kojem bi trgovina bila slobodna i neograniena kolonijalnim trgovakim blokovima pod dominacijom europskih kolonijalnih sila. Kako je rat postupno razarao europsku industrijsku infrastrukturu, teret proizvodnje streljiva preuzimale su SAD. Godine 1945. SAD su ve bile najvea svjetska industrijska velesila. Prema jednoj procjeni, koncem rata udio SAD u svjetskoj industrijskoj proizvodnji bio je 40 % a one su posjedovale i 70% svjetskih priuva zlata i deviza (Brett, 1985: 63). Nakon 1945. SAD su odluile prilagoditi svoju vojnu industriju civilnoj proizvodnji, a za to su joj trebala otvorena svjetska trita. U poslijeratnom razdoblju Zapad je doivio gospodarski bum to su ga omoguile SAD financiranjem razvoja svjetskog gospodarstva. Taj financijski poredak formaliziran je 1945. osnivanjem financijskih institucija zacrtanih sporazumom u Bretton Woodsu. Tim institucijama je, izmeu ostalog , uveden fiksni meunarodni paritet valuta. Jednostavno reeno, vrijednost amerikog dolara vezana je uz vrijednost zlata, a ostalim svjetskim valutama dodijeljene su fiksne vrijednost u odnosu na dolar. U praksi se to primjenjivalo samo na konvertibilne valute kojima se trgovalo na meunarodnom tritu valuta. Kada je to bilo nuno, pojedini meuvalutni odnosi su se korigirali. Ipak, sustav iz Bretton Woodsa omoguio je predvidljivost promjena meuvalutnih odnosa u trgovini i drugim djelatnostima. Sve korekcije dogovarale su se u sklopu pregovora izmeu glavnih gospodarskih sila. Glavne institucije osnovane na temelju sporazuma iz Bretton Woodsa bile su Svjetska banka i Meunarodni monetarni fond, ija je temeljna zadaa bila da daju vrstu osnovu za procvat zapadne kapitalistike industrije i 98

trgovine. Svjetska banka pozajmljivala je novac za infrastrukturne projekte kao to su izgradnja cesta, luka itd. Njena svrha bila je da olaka gospodarski razvoj i potakne investicije iz privatnog sektora. Zadatak MMF-a bio je da kontrolira meunarodne valutne odnose i intervenira kako bi se sprijeili nagli padovi vrijednosti poput onih do kojih je dolazilo nakon Prvog svjetskog rata. Zacrtano je i da se osnuje Meunarodna trgovaka organizacija (ITO) radi kontrole cijena roba na svjetskom tritu. Meutim, ta organizacija nije osnovana zbog prevelikih razlika izmeu europskih intervencionistikih pristupa i amerikog liberalizma. Umjesto toga povremeno su odravane konferencije u sklopu Opeg sporazuma o carinama i trgovini (GATT). Konferencije GATT-a odravane su u rundama kao to je Kennedyeva runda iz ezdesetih godina i tokijska runda iz sedamdesetih. Urugvajsku rundu iz osamdesetih godina omele su veoma teke nesuglasice, tako da nije okonana sve do 1995., kada je napokon donesena odluka da se osnuje stalna Meunarodna trgovaka organizacija. Tijekom svih tih pregovora kamen spoticanja bilo je protivljenje SAD-a intervencionizmu europskih zemalja. Ameriki voe smatrali su da se gospodarski razvoj mora poticati privatnim investicijama pa su redovito ograniavali subvencije meunarodnim agencijama do razine nune da se omogue velike privatne investicije. Glavni britanski predstavnik na preliminarnim pregovorima u Bretton Woodsu 1944. godine bio je ekonomist John Maynard Keynes koji je elio da se Svjetska banka i IMF utemelje na intervencionistikim naelima to su ih nazvana kejnsijanskima. Meutim, njegov ameriki pandan, Harry Dexter White, bio je ekonomist s potpuno oprenim gleditima. Budui da su SAD bile glavni financijer, prevladale su liberalne ideje. Zato je Svjetska banka uvijek bila financirana prema naelima liberalistike strategije te je esto djelovala kao posrednik izmeu privatnih meunarodnih banaka i zemalja koje su uzajmljivale novac. Tek nakon dalekosenih politikih promjena osamdesetih godina i druge zemlje prihvatile su ovaj nain miljenja. Prvotna verzija sporazuma iz Bretton Woods-a, sastavljena 1944. godine, ostala je na snazi do 1970. Godine, kada su SAD, koje su do tada akumulirale golem manjak platne bilance, odluile da vie nee ispunjavati sve financijske obveze predviene sporazumima. Tako je naputena sveza izmeu dolara i vrijednosti zlata i odlueno da e se odnosi izmeu valuta formirati spontano na fluktuirajuem meunarodnom valutnom tritu. Od tada svatko tko se eli informirati o trenutnim meuvalutnim odnosima mora svakodnevno itati financijska izvjea u novinama. Posljedice novih mjera postale su oite tijekom sedamdesetih godina kada je cijeli niz gospodarskih kriza izmjenio gospodarske i politike odnose zapada s ostatkom svijeta. Dezindustrijalizacija u Europi i irom Zapada Optereene golemim manjkom platne bilance nastalim ezdesetih godina, SAD od 1970. godine vie nisu mogle same financirati svjetsko gospodarstvo. Jednostavno reeno, uzdajui se u svoju golemu gospodarsku mo kao glavni kolateral, SAD su potroile znatno vie nego to su privredile. Jednim dijelom je taj manjak izazvan nekonkurentnou na svjetskom tritu, posebno zbog industrijskog oporavka Njemake i Japana. Drugim dijelom je bio posljedica golemih trokova vijetnamskog rata zbog nevienih ulaganja u suvremeno oruje kojim se pokualo minimizirati broj poginulih mladih amerikih novaka. Taj razlog, kao i sve vee jaanje antiratnog raspoloenja u amerikoj javnosti, naveli su amerike vlasti da se poetkom sedamdesetih godina pokuaju izvui iz svog antikomunistikog kriarskog rata u Aziji i od obveze financiranja institucija proisteklih 99

iz sporazuma u Bretton Woods-u. U tu svrhu 1970. Nixonova administracija objavila je da dolar vie nee biti vezan uz vrijednost zlata, a naredne godine detante s Kinom. S prestankom vaenja sporazuma iz Bretton Woods-a u njihovom prvotnom obliku svjetske valute postale su podlone fluktuaciji na tritu novca. Od tada cijene valuta na tritu odreuje kumulativni efekt mjenjakih poslova i pekulacija na tritu novca. Cijelo to vrijeme najjaa valuta u Europi bila je njemaka marka, a u drugim dijelovima svijeta japanski jen. Godine 1973. svjetsko gospodarstvo dodatno je uzdrmala odluka zemalja OPEC-a (Zemlje proizvoai i izvoznici nafte) da ogranii isporuku nafte sa najbogatijih svjetskih naftnih polja u islamskim zemljama Srednjeg istoka. Tom mjerom eljelo se uzvratiti na podrku zapada Izraelu u arapsko-izraelskim ratovima 1967. i 1973. godine. Ogranienje ponude najvanijeg svjetskog energenta uzrokovalo je trenutno etverostruko poveanje cijena. To je pak izazvalo domino efekt u gotovo svim gospodarskim djelatnostima. Tako su, npr., cijene roba poele jako fluktuirati. Da stvar bude gora, smanjenje isporuke nafte dogodilo se u vrijeme poveane konkurentnosti industrijskih roba iz Japana i i Azije to se odrazilo i na stanje u Europi i SAD. Razdoblje gospodarskog rasta iz ezdesetih godina u sedamdesetim je godinama zamjenila stagnacija. Iako se do tada uvrijeilo da se inflacija u zapadnoeuropskim zemljama moe kretati u rasponu od 2-3 % godinje, u pojedinim zemljama ona je dosegla 20 %, pa ak i vie. Piui o sprezi gospodarske stagnacije i visoke inflacije novinari su je nazvali stagflacija. Brz rast nezaposlenosti irom zapadnog svijeta potpuno je onemoguio ostvarenje poslijeratnog cilja pune zaposlenosti. Restrukturiranje globalne ekonomije Isprva se smatralo da se radi samo o stagnaciji zapadnih gospodarstava, od kojih e se one oporaviti kao i do tada. Meutim, pokazalo se da cikline izmjene razdoblja rasta i stagnacije ne mogu potpuno objasniti navedene pojave u zapadnim gospodarstvima jer je dolo do strukturalnih promjena koje nije mogao neutralizirati cikliki porast potranje na tritu. Mnoge industrijske grane u Europi i Sjevernoj Americi biljeile su pad proizvodnje ili su se ak potpuno gasile. To se pripisivalo pojavi postindustrijskog drutva, iako je bilo oigledno da su se industrije na zapadu gasile zbog pojave konkonkurencije u drugim dijelovima svijeta. Uloga zapada kao sredita najvee koncentracije industrijske moi bivala je osobito ugroena usponom Japana i drugih zemalja iz istone Azije. Ekonomisti su poeli koristiti termin novoindustrijalizirane zemlje(NIC), poglavito u svezi sa dijelovima istone Azije i June Amerike gdje je cijena rada bila znatno nia nego na zapadu. Istaknuti primjer tog trenda bila je tekstilna industrija, tipino edo industrijske revolucije. Do tada je u mnogim zemljama nastala kvalificirana radna snaga, a tehnologija koja je razvijena ve koncem 19. stoljea lako se uvozila sa zapada. Zato su zemlje s jeftinom radnom snagom u vrijeme privredne recesije mogle lako konkurirati zapadu pa su radno intenzivne industrijske djelatnosti poele nestajati. Jedan od glavnih uzroka nekonkurentnosti cijena rada na zapadu bili su uspjeni pregovori sindikata o poveanju nadnica, kao to su primijetili Folker Froebel i njegovi kolege (1980) kad su definirali pojam nova meunarodna podjela rada . Pod udarom konkurencije iz Japana i Koreje brodogradnja i proizvodnja elika gotovo su potpuno nestali iz Europe i Sjeverne Amerike. Za industrijski rast u 20. stoljeu najtipinija je sudbina automobilske industrije, u kojoj su japanske tvrtke razvile nov pristup proizvodnji na pokretnoj vrpci i masovnom marketingu. Japanci su modificirali nain masovne proizvodnje, to je kasnije nazvano post Fordizmom kako bi ga se razlikovalo od pionirske 100

tehnologije to ju je Henry Ford uveo u SAD poetkom 20. stoljea. Fordova tehnologija pokretne vrpce, koja je odigrala kljunu ulogu u irenju masovne proizvodnje i potronje diljem svijeta, postala je u meuvremenu previe kruta i neprilagodljiva. Stoga su je Japanci odluili unaprijediti uz pomo niza ideja nastalih u SAD. Tako se, npr., svjetski priznat sustav dostave komponenti just-in-time (tono na vrijeme) , temelji na japanskim inventarnim karticama kanban, koje su samo kopija slinih kartica to su se koristile u amerikim samoposlugama. Kartice su odraz jednostavnog naela da robu treba isporuiti na zahtjev kupca, umjesto da ju se unaprijed plasira na trite. Meutim, ono zbog ega se ovaj sustav pokazao toliko efikasan i zato ga sada kopiraju na zapadu bila je njegova horizontalna primjena u japanskom poslovnom svijetu , ukljuujui i komitente koji su isporuivali dijelove. Ba u tom segmentu postignuti su najbolji rezultati, to se sada pokuava primijeniti na zapadu. Ovdje treba napomenuti da zapad nije uvijek uspjeno primjenjivao japanski know-how. Jedan od takvih primjera su kruoci za unapreenje kvalitete, koji su potekli iz SAD ali su uspjenije primjenjivani u Japanu. Kada su Amerikanci ponovno shvatili njihovu vanost i poeli ih primjenjivati, pokazalo se da su u tome manje uspjeni jer nisu uzeli u obzir japanske kulturne karakteristike. Napredak na polju elektronike doveo je do razvoja niza potpuno novih industrijskih tehnologija. Elektronika se razvila u tipinu industrija kasnog 20. stoljea koja je na trite izbacila mnotvo novih proizvoda te modificirala znatan broj starih. Tako je elektronsku cijev zamjenio tranzistor ije su mogunosti znatno uveane izumom mikroprocesora. tovie, elektronska industrija je od svog poetka obiljeena znatnim sudjelovanjem Japana a kasnije i drugih zemalja iz istone Azije. Naposljetku je Japan preplavio globalna zapadna trita robe iroke potronje i na njima postigao veliki uspjeh. Iz toga vidimo da je brz rast nezaposlenosti na zapadu bio uzrokovan strukturalnim razlozima te da se taj trend nije moglo lako obrnuti. Osim toga, ranih osamdesetih godina svjetsko gospodarstvo se nije opravilo od gore opisanih okova nego je ulo u razdoblje recesije. Nakon oporavka kasnih osamdesetih godina, devedesetih godina nastupila je nova recesija. EEZ postaje EZ, koji postaje EU Suvremeni ideal europske unije roen je iz elje Europljana da se ujedinjavanjem interesa Francuske i Njemake sprijei ponavljanje katastrofa kao to su bila dva svjetska rata. Dakako, jedan od motiva bio je gospodarski oporavak Europe nakon Drugog svjetskog rata, kada je odnos snaga na meunarodnom tritu ve bio znatno izmjenjen. Prijeratne ideje o federalizaciji Europe dovele su godine 1949. do osnivanja Vijea Europe. Iako je Vijee imalo iroku osnovu, ono nikada nije postiglo svoj cilj, pa je nakon mastrikog sporazuma ustupilo mjesto Europskoj Uniji. Te iste 1949. godine osnovana je Organizacija Sjevernoatlantske povelje (NATO) radi kolektivne obrane zapadne Europe od potencijalne agresije Sovjetske Rusije. NATO je, osim toga, omoguio SAD-u da ponovo zadobiju svoju sredinju vojnu ulogu koje su se djelomino odrekle po okonanju Drugog svjetskog rata. Godine 1951. osnovana je Europska zajednica za ugljen i elik, kao konkretan primjer zajednikih gospodarskih interesa Njemake i Francuske. Ostale lanice bile su Italija, Belgija, Nizozemska i Luksemburg. Iako su ovo ve bili prvi znaci elje za suradnjom u posljeratnoj Europi, Europska ekonomska zajednica osnovana je tek Rimskom poveljom iz 1957. Mandat zajednice proiren je na sveukupnu gospodarsku razmjenu. Britanija je odluila da se ne pridrui estorici utemeljitelja EEZ-a koju su inili Francuska, Njemaka, Italija, Nizozemska, Belgija, Luksemburg. Umjesto toga Britanija se udruila s vanjskom sedmorkom: Norvekom, Danskom, 101

Austrijom, vedskom, Portugalom i vicarskom, koji su osnovali alternativno Europsko udruenje za slobodnu trgovinu (EFTA). Kasnije, tijekom ezdesetih godina, pridruenje Britanije EEZ-u spreavala je Francuska na elu s generalom de Gaulleom, pa je Britanija konano pristupila tek 1971. godine, zajedno s Irskom, Danskom i Norvekom. Do tada je ve zemljama EEZ-a postalo jasno da im treba zajednika gospodarska zatita. Jedan razlog bila je potreba da se odgovori na sjevernoameriku dominaciju svjetskim gospodarstvom, koja je ve bila poela slabiti. Drugi, vaniji razlog, bila je potreba da se suzbije opasna konkurencija na tritu industrijskih proizvoda koja je dolazila iz Japana i istone Azije. Kasnije, tijekom osamdesetih godina, EEZ-u su se pridruili panjolska, Portugal i Grka. Do tada je Zajednica proirila svoje planove i proglasila se Europskom zajednicom. Meutim, tek potpisivanjem Mastrikog sporazuma 1991., EZ je proirila svoje ambicije s gospodarskog na politiko polje, kao to vidimo iz njenog novog naziva: Europska unija (EU). Sve zemlje lanice nisu tu promjenu primile s jednakim oduevljenjem te jo uvijek traju rasprave o tome treba li ujedinjenju pristupiti u nekoliko brzina i iskljuiti neka pitanja prema naelu supsidijarnosti. Nesuglasice jo nisu rijeene, no gorljiviji zagovornici ujedinjenja odluni su da se prije kraja stoljea uvede zajednika valuta i paritetni mehanizam. Globalizacija, globalne trijade i pacifiki rub Potpuno je oigledno da su planovi za postupnu federalizaciju suradnje izmeu europskih zemalja bili motivirani eljom da se stvori mehanizam zatite protiv dvije politiko-gospodarske prijetnje. Prvu predstavlja izuzetan gospodarski uspjeh Japana i drugih zemalja istone Azije. Drugi dolazi iz SAD koje trenutno pokuavaju unaprijediti svoj poloaj na svjetskom tritu tjesnijom suradnjom s drugim sjevernoamerikim zemljama. Godine 1994. Meksiko je pristupio sjevernoamerikom sporazumu o slobodnoj trgovini (NAFTA), a stare lanice SAD i Kanada ve razmiljaju o proirenju NAFTE nekim drugim junoamerikim zemljama kao to je ile. Stoga moemo rei da se globalno gospodarstvo razvija u pravcu tripolarnosti, to ima i politike konotacije. Taj proces nazvan je trijadizacija. Postojanje tri pola vidi se posve jasno u svim aspektima meunarodnih odnosa. Na podruju globalnih komunikacija, koncentriranje skupih kabela od optikih vlakana u informacijske super autoputove odvija se prvenstveno na relaciji Sjeverna Amerika - Europa - istona Azija. Zbog visokih trokova drugi dijelovi svijeta su zanemareni, no oni se nalaze u dosegu satelitske komunikacije koja pokriva cijeli planet. Satelitskim komunikacijama dominiraju medijska carstva, poput korporacije News International Ruperta Murdocha. Korporacija NIC upravlja kabelskom televizijom Fox TV u Sjevernoj Americi, satelitskim sustavom Sky u Europi i Star sustavom u Hong Kongu koji pokriva vei dio Azije (vidi glavu 14). Utjecaj trijada manje se osjea u svjetskim politikim tijekovima, jer jedino EU pokazuje konkretne znake preobrazbe u politiku uniju. Meutim, vidljivo je da NAFTA ima politike implikacije jer su se SAD, Kanada i Meksiko izdvojili od drugih zemalja na amerikom kontinentu. lanstvo u NAFTI postalo je cilj i drugih junoamerikih zemalja, kao to je ile. U istonoj Aziji Japan je pokrenuo niz inicijativa kako bi se nametnuo kao voa azijskog politikog i gospodarskog bloka. Tako je, npr., 1991. godine Toshiki Kaifu, koji je tada bio japanski premijer, objavio svoj plan suradnje azijskih zemalja kojeg je potom detaljno obrazloio u njihovim 102

glavnim gradovima. Iako je od tada japanska politika prola kroz razne mijene, ne treba smatrati da je ta ideja potpuno zaboravljena. Dakako, postojanje trijada najbolje se vidi u svjetskom gospodarstvu kojim dominiraju tri pola masovne proizvodnje i potronje. S druge strane, manje razvijene zemlje (LDC) koriste se kao rezervoari raspoloive radne snage, osobito kroz sustav izvoznih doradnih zona (EPZ). Radno intenzivne industrije sa zapada i iz Japana esto alju svoje proizvode na doradu u manje razvijene zemlje gdje su trokovi nadnica izuzetno mali. Zato su u tim zemljama odvojena cijela podruja za izgradnju izvoznih doradnih zona koje su poteene carina i drugih davanja. Tako manje razvijene zemlje stvaraju radna mjesta do kojih inae ne bi mogle doi i smanjuju visoku nezaposlenost, a strane tvrtke dolaze do jeftine i poslune radne snage i potede od poreza. Takvi su poslovi esto veoma unosni pa su doprinjeli dezindustrijalizaciji Zapada. Zato se koncem 20. stoljea Europska unija nala u ulozi jedne od tri globalne trijade kao sredita politike i gospodarske moi. Meutim, jedan alternativni scenarij tvrdi da se na Pacifiku formira alternativni pol, temeljem ve spomenute suradnje izmeu zemalja istone Azije, Australazije i Sjeverne Amerike. Svake godine zemlje pacifikog ruba odravaju samite, o ijoj ozbiljnosti najbolje svjedoi redovita prisutnost amerikog predsjednika. To bi moglo uzrokovati pomicanje teita svjetskog gospodarstva s podruja Atlantika na Pacifik. A to bi bio najjai argument zagovornicima vre suradnje europskih zemalja i njihove federalizacije. Saetak Nakon Drugog svjetskog rata europske zemlje poele su se oslobaati prekomorskih kolonija i meusobno suraivati, najprije u okviru gospodarske zajednice a sada kao Europska Unija. Uvrivanje Europske Unije moemo smatrati obrambenom strategijom u svijetu kojim dominiraju tri politiko-gospodarska sredita: istona Azija, Europa i Sjeverna Amerika (globalne trijade). Iako je zapad stvorio prvu doista svjetsku globalnu kulturu on je vie ne kontrolira zbog konkurencije zemalja pacifikog ruba. Preporuena literatura Immanuel Wallerstein (1979) The Capitalist World-Economy, Cambridge: Cambridge University Press. Ovaj Wallersteinov klasik govori o tome kako su Europejci od 16. stoljea gradili svjetsko kapitalistiko gospodarstvo. Prema Wallersteinu, sredite gospodarske aktivnosti bilo je u Europi, a periferija je obuhvaala ostatak svijeta. Sredite se najprije pomaknulo iz june u sjeverozapadnu Europu. U 20. Stoljeu prelo je u Sjevernu Ameriku, a trenutno se nalazi u Japanu i istonoj Aziji. Folker Froebel, Jurgen Heinrichs i Otto Kreye (1980) The New International Division of Labour (preveo Peter Burgess), Cambridge: Cambridge University Press. Ovo klasino djelo razmatra restrukturiranje svjetske industrijske proizvodnje tijekom sedamdesetih godina kada se znatan dio europske industrije preselio u dijelove svijeta s niom cijenom rada. To znai da je nezaposlenost u Europi najveim dijelom strukturalne naravi i ne moe se pripisati iskljuivo gospodarskim ciklusima. tovie, 103

poveanje zaposlenosti s krajem recesije se ne moe oekivati. Tony Spybey (1996) Globalization and World Society, Cambridge: Polity Press. Ovo suvremeno djelo analizira stvaranje globaliziranog svijeta, s posebnim naglaskom na svezi izmeu pojedinca i globalnih institucija u drugoj polovici 20. stoljea. Te su sveze konceptualizirane u odnosima graanina u sustavu drave-nacije, potroaa u globalnom gospodarstvu, konzumenta globalnih komunikaciskih sustava, vojnika u svjetskom poretku, te kroz razvoj globalnih drutvenih pokreta.

104

Izvori podataka Razne agencije Europske Unije periodiki objavljuju podatke to se odnose na materiju ove knjige. Zainteresirane itatelje upuujem na orginalne izvore u kojima e nai aurirane podatke predstavljene u pojedinim poglavljima. Cilj ove vjebe je dvojak: usavriti koritenje podataka Europske Unije te osigurati pristup podacima objavljenim nakon objavljivanja ove knjige. Upozoravam da terminologija ponekad zbunjuje. Tako je prvotni EEZ kasnih osamdesetih godina promijenio ime u EZ da bi poetkom 90-ih godina postao EU. Meutim, u nekim kontekstima koristi se i pomoni termin Europska Zajednica. Osim toga, treba znati da ponekad isti izvjetaj i dokument distribuira po nekoliko agencija EU-a. Vijee Europske Zajednice (CEC), poznata i kao Europska komisija izdaje itav niz publikacija preko svojih ureda u Briselu, Luksemburgu i drugim gradovima, ukljuujui London. Meu najvanijima su: Single European Market Factsheets - izlazi viemjeseno Employment in Europe - izlazi godinje

Suprotiva modernizmu: antimodernizam u globalnoj perspektivi Frank J. Lechner Modernizam, kao ideja i civilizacijski oblik, kao teorija i vrijednost, do sada se ve suoio s mnogim izazovima, kako intelektualnim tako i praktinim. Ti izazovi oduvijek su bili vani elementi modernistikog diskursa i prakse. U ovom poglavlju, koje predstavlja tek krajnje saet prikaz moje vee studije antimodernizma, pozabavit u se nekim od tih izazova. Nastojat u pokazati zato nisu pogodili cilj te se iznova zaloiti za modernizam, makar samo na neizravan i kritiki nain. ini mi se da je takva kritika danas pogotovo nudna jer ivimo u vremenu kada se diljem svijeta poinju usvajati vrijednosti stanovite vrste liberalizma koju karakteriziraju diferenciranost, inkluzivnost, drutveni pluralizam i globalizacija. To, dakako, ne znai da je institucionaliziranje modernizma, kako smo ga sada definirali, odjednom postalo lako. Usprkos oitom prihvaanju ideje liberalizma, jo uvijek moramo dokazivati da oni koji tvrde da je modernizam jo uvijek ideja i sustav vrijednosti obiljeen zapadnim nainom miljenja, da je to "projekt" koji korespondira sa stanovitim razdobljem u razvoju drave - nacije, te da ga se sve manje moe primijeniti za opisivanje globalnog sustava i njegovo usmjeravanje, imaju krivo. Na kraju poglavlja pozabavit u se njegovim podnaslovom kako bi pokazao kolika je trenutna vanost modernizma na globalnoj sceni te da nas "globalni zaokret" u drutvenim znanostima primorava da revidiramo nae shvaanje modernizma. Intelektualni izazovi 105

Zaponimo kratkim prikazom kritika standardnih liberalistikih shvaanja to su ih razvili kritiki teoretiari i konzervativni fiolozofi koji su napisali stanoviti "nekrolog" modernizmu. Ukratko, ti intelektualci vide modernizam kao ideju koja je ponovno roena u vrijeme sukoba izmeu naprednih zapadnih intelektualaca i drutvenih elita na zalasku. Isprva su u sreditu ideje modernizma bile vizije novog doba i nove vrste drutva. To drutvo, potpuno drugaije od "tradicionalnih" drutava koja su mu prethodila, trebalo je sagraditi na racionalnim temeljima. Ljudski usud unaprijedio bi se znanjem to bi ga rodio nesputan razvoj znanosti. ovjek bi tako otkrio tajne prirode i zagospodario njome u svoju korist. Moderno druvo odbacilo bi sve elemente religioznosti i postalo sekularno i pluralistino. Ubudue, ovjek bi se se prema ovjeku odnosio kao prema autonomnom, racionalnom pojedincu, kao prema slobodnom i ravnopravnom graaninu. No, ta nadahnuta vizija ubrzo je izgubila svoju mladenaku privlanost. Pojavio se veliki broj kritiara, koji su doveli u pitanje ostvarenje modernistikog projekta. Primjena projekta, kojoj su zapadna drutva pristupila koncem 18. stoljea, bila je veoma skupa, pa su se poele javljati sumnje u njenu opravdanost. Unato svojim racionalnim ambicijama, projekt je izazvao neeljene posljedice koje su naoko odudarale od obeanja autora. tovie, izgledalo je da "modernizam" pati od tekih intrinzinih slabosti koje se ne mogu otkloniti malim korekcijama. Iako je ideja doivjela munu zrelost, njena provedivost bila je cijelo vrijeme osporavana. Iako ju je privremeno aktualizirao prividan uspjeh nekih samozvanih "modernih" drutava, ona je naposlijetku podlegla pod unutarnjim napetostima i vanjskim pritiscima. Dok je modernizam polako tonuo u zaborav, pojavile su se tvrdnje da se tijekom cijelog ivota kitio tuim perjom i izdavao za ono to nije, te da su ga na ivotu odrali samo napori gorljivih zagovornika koji su se upinjali da dokau njegovu provedivost u praksi. Sve u svemu, modernizam nije bio ni povijesno omeen ni racionalno utemeljen, govorili su kritiari. Bio je to, u najboljem sluaju, samo koristan mit, simbolina lutka kojom su manipulirali intelektualci u ideoloke svrhe. Kada je napokon razotkriveno njegovo pravo lice, postalo je nemogue sakriti veliku socijalnu i intelektualnu fragmentaciju, kao dokaze potpune neprovedivosti koherentnog modernistikog projekta. Dok je polako umirala ideja modernizma, prorjeivali su se i pokuaji da ju se sustavno izloi ili opravda. To je trajalo sve dok je jedino to je preostalo bilo da joj se napie "nekrolog". Za razliku od veine nekrologa, ovaj ne istie glavne zasluge, a i intelektualno podrijetlo i ucviljenu rodbinu i nasljednike spominje tek usput. Meutim, on ocrtava kljune elemente mogueg kritikog ivotopisa modernizma, prilagoenog ukusu "postmodernistike" publike. No, budui da je sudbina modernizma i njeni prividni uzroci jako dobro poznata, pitanje je bi li takav ivotopis dobio iroki odjek u javnosti. Projekt prosvjetiteljstva, tako bar tvrde, okonan je u svim sferama kulture - spoznajnoj, estetskoj, etikoj i vjerskoj. U trenutku kada se zapadna drutva iz temelja mijenjaju a ostala kreu svojim vlastitim putovima, na drutveni ivot vie nije oblikovan nijednim praktinim modelom modernizma. Kako je iskustvo modernizma gubilo na sjaju, tako su ak i temeljni ideali modernizma, kao to su slobodni subjektivitet i osobna autonomija postajali sve upitniji. Svi napori da se moderno iskustvo utemelji na univerzalnim naelima ili da ga se predstavi kao univerzalno prihvatljivo sada izgledaju kao tautoloki pokuaji mitologizacije, ili ih bar tako tumai sve ustaljeniji svjetonazor postmoderne (vidi prikaze Featherstonea, 1988 i Lasha, 1990). Iako se ovo gledite, sukladno uvrijeenom miljenju, smatra postmodernim, ono zapravo nije novo. Naime, pojam modernizma bio je izloen radikalnoj kritici od svog postanka. Europski intelektualni trendovi s kraja 19. stoljea samo su jedan u nizu jasnih nagovjetaja stajalita koje sam gore ukratko opisao. No, jesu li ona odriva? Ja mislim da nisu. Glasine o kraju modernizma jako su preuranjene; nema dvojbe da je nekrolog objavljen prerano. Iako u ozraju kraja stoljea on izgleda potpuno prirodno, njime jo nije sve reeno. Zato u se pokuati nadovezati na druge zagovornike i ralanitelje modernizma (Habermas, 1984, 1987; 106

Bourricaud, 1987; Giddens, 1990; Turner, 1990) i dokazati ba na glavnim oblicima antimodernizma da ga nije trebalo tako olako upokojiti. Sada emo se podrobnije pozabaviti nekim od izazova. Prema prvom velikom izazovu to su ih intelektualci uputili ideji modernizma, provedivost modernistikog projekta ostala je upitna unato obilatoj retorici o otvorenom, racionalno reformiranom drutvu. tovie, ak i termin "projekt" nije dovoljno precizan. Diskurs modernizma preteitim se dijelom bavi nestabilnostima, "nezadovoljstvima" i "kontradikcijama". Zato modernisti meu sociolozima trebaju dokazati da mogu dati jednoznaan odgovor na glavno pitanje to su ga sami postavili. No, i mi moemo na to naelno odgovoriti. Ma kako to nejasno zvualo, izloit emo se opasnosti da modernizam definiramo ne kao sveobuhvatan termin koji ohuhvaa sve deskriptivne karakteristike odreenog povijesnog razdoblja, nego kao jasno omeen drutveni poredak. Pri tome emo se zadrati na nekoliko apstraktno definiranih aspekata. Ukratko, "moderna" drutva su ona koja karakteriziraju visoka diferenciranost i globalna aspiracije, kao i inkluzivni oblik drutvene zajednice i sekularna, pluralistika kultura. Kao to je to dokazalo nekoliko analitiara modernizma, te karakteristike naelno se nimalo ne iskljuuju. "Nestabilnosti" su prirodna pojava u modernim drutvima; iako pod stanovitim okolnostima mogu dovesti do radikalnih promjena, one ne moraju nuno potkopati temelje modernizma. No, ustvrdimo li da je modernizam ostvariv, kao to je to oigledno na primjeru veeg broja drutava, time nismo rekli i da je on vjean. Iako nije autodestruktivan, njega je mogue unititi. Drugo, od samog nastanka tzv. projekta modernizma, kojeg su promicali prosvjeeni filozofi i samoproglaeni modernizatori iz redova drutvene elite, njemu su se opirali oni koji su eljeli vratiti kota povijesti unazad te oni koji su smatrali da je cijena modernizacije previsoka. Simplificirano reeno, razliite skupine konzervativaca i radikala osporile su samo znaenje pojma modernizma i pokrenuli "anti-modernizacijske" pokrete u vie zemalja. Modernizam nije nikada bio filozofski program kojeg bi se moglo jednostavno primijenti u praksi zahvaljujui uvjerljivosti racionalne argumentacije. Zato je izazov ve i to kako bez prethodnog razumijevanja pojma modernizma protumaiti nastanak anti-modernistikih trendova u njegovom ozraju. Meutim, ni taj izazov nije nesavladiv. Tako, npr., moemo dokazati da su naoko antimodernistike tradicije i pokreti u sebi sadravali mnoge moderne premise te da ih je modernizam nakon svoje institucionalizacije uspio u velikoj mjeri kooptirati. Kao to sam to ve pokazao u svojim ranijim radovima (Lechner, 1985, 1990), ciljevi, oblici i problemi antimodernistikih pokreta i sami su izrazito moderni. Te reakcije omoguio je, iako ne i proizveo, sam modernizam, koji je legitimizirao ulogu racionalne kritike i uzdravao se od nametanja prosvijeenog konsenzusa pluralistikom drutvu. Samo u izuzetnim prilikama one su uspijevale sebi podrediti projekt modernizma. Tree, ma kako otporno i podatno bilo tkivo modernizma, ono vie ne moe odolijevati razornom pritisku novih sila. Suvremena drutva analitiari zovu "postindustrijskim" i "informacijskim", to bi trebalo znaiti da se ona bitno razlikuju od obinih modernih drutava. Jer ova prethodna navodno nisu samo individualistina, prividno autonomna drutva, nego dio globalnog sustava to obuhvaa razliite civilizacije. Modernistiki diskurs je na razliite naine kritizirao temeljne prosvjetiteljske ciljeve. Stoga se ini de je projekt prosvjetiteljstva, kako u teoriji tako i u praksi, okonan. Moemo li onda jo uvijek govoriti o modernistikoj civilizaciji? Nije li se zrcalo te civilizacije ve odavno razbilo na toliko komada da ga se vie ne moe popraviti? Kao odgovor na to moemo rei da su mnogi navedeni diskontinuiteti nedovoljno specificirani i preuveliani; postmodernistiki kritiari esto su unaprijed neprijateljski raspoloeni prema modernizmu. Ako se modernizmu pristupi na preteito apstraktan nain, za to se ja zalaem, onda se ni tehnoloki napredak ni integracija svjetskog sustava ne mogu smatrati vjesnicima njegovog kraja. Time ne elim rei da promjena kao takva ne postoji, nego samo da se ak i najvanije suvremene drutvene promjene mogu tumaiti na fonu modernizma te, tovie, da se mogu smatrati njegovim "posljedicama" 107

(Giddens, 1990). ak ako prihvatimo da je prosvjetiteljstvo (kao kulturni standard) mrtvo, njegove drutvene i kulturne posljedice jo se osjeaju, i to ba u diskursu postmoderne. etvrto, tradicionalne ralambe modernizma, bile one filozofijske ili socioloke, naglaavale seu njegovu univerzalnu vanost i prisvajale si posebnu vrstu objektivnosti. To se osobito odnosi na socioloke teorije, od kojih su mnoge pretendirale na sveobuhvatnost u prikazu drutvenog poretka i njegovih mijena. Ralambe modernizma teile su nepristrano prikazti osnovne elemente ljudske sudbine i dati ovjeanstvu orijentir. Ukratko, univerzalizam pripisan modernizmu utjecao je i na njegov diskurs, na "metanaraciju" koja mu je davala legitimitet. Bila je to jedna vrsta lane svijesti, budui da je zamaglila injenicu da je cilj teoretiziranja bio da pojasni narav pojedinanih civilizacija te da je sam in teoretiziranja uvjetovan pravilima inherentnim svakoj od njih. Drugim rijeima, diskurs modernizma bio je ukorijenjen u materiji koju je nastojao nepristrano ralaniti, bio je dio nje same; arhimedske toke nema i nikada je nije ni bilo. Postoje samo naracije, od kojih su neke vie a neke manje potene u otkrivanju svoje ideoloke uvjetovanosti. Na ovaj izazov moglo bi se lakonski odgovoriti da se uvjetovanost tijekom povijesti sociolokih istraivanja uglavnom nije skrivala te da istraivai nisu pretendirali na univerzalnu primjenjivost svojih teorija. tovie, oni su si dali u zadatak da kritiki konteksualiziraju sve teorije koje su pretendirale na univerzalnost, ukljuujui i svoje vlastite. Meutim, ta kritika nas ipak obvezuje da revidiramo status sociolokih teorija. U najmanju ruku, ona ukazuje na to da su sociolozi koji su sociologiji pripisivali mogunost da donese opu "znanstvenu" teoriju drutva precijenili svoju struku. No, pri tome moramo priznati, a da time nismo iznevjerili ciljeve univerzalijeg, objektivnijeg znanja, da je teorija drutva preteitim dijelom modernistika naracija. To je znanje proizvod racionalistike tradicije, kolektivnog napora na proirenju intelektualnog obzora radi dubljeg poniranja u stvarnost. Odreivanje statusa teorije kao "naracije i tradicije", a s tom definicijom bi se sloila veina "klasinih" sociologa, samo doprinosi kredibilitetu ovog dijela modernistikog diskursa. Sve gore reeno odnosi se samo na socioloki najrelevantnije postmodernistike izazove. Meutim, ak ako moje teze neizravno doprinose "obrani modernizma" i oivljavanju njegovog sociolokog diskursa, imaju li moji napori smisla? Jesu li oni opravdani? Nema dvojbe da je jedan od ciljeva sociologije da pokae kako drutvo "funkcionira". A ja sam uvjeren da taj cilj nije mogue ostvariti ako se modernizam, kao ideja i kao stvarnost, ne shvati ozbiljno. Ako zbog nieg drugog, model modernizma, iako nedostatan da objasni to moderno drutvo "dri na okupu", nuan je iz pragmatinih razloga - da sauvamo svoje spoznajne sposobnosti. tovie, iako u pojmu modernizma prilaziti preteito na dosta apstraktan nain, neu to initi radi puke akademske analize. Taj model obuhvaa niz veoma dramatinih promjena koje je u posljednje vrijeme doivio ljudski rod te vie veoma dalekosenih tumaenja tih promjena. On sadri i niz najsvetijih i najspornijih ideala barem jedne civilizacije. Konano, pojanjavanje modela modernizma ima mnogo praktinih prednosti. Meutim, jo vanije od toga jest da modernizam treba braniti sve dok ne izmislimo bitno bolji drutveni poredak. Budui da nije ni kavez ni bespue, modernizam omoguava stvarni razvoj ljudskih potencijala i osigurava plodno tlo za zadovoljenje znatielje teoretiara. Naelno, "moderni" drutveni poredak jami jednakost svih graana i osigurava ravnomjerniju raspodjelu materijalnih dobara od svih drugih poredaka. Modernizam odlikuje i to to olakava istinsku socijalnu i kulturnu emancipaciju. Dakako, jasno je da mnoga moderna drutva ne ostvaruju te ideale te da projekt nije dovren; ali ve i sama injenica da se prema modernim standardima to smatra nedopustivom manjkavou zasluuje pohvalu. Stoga zagovaranje modernizma nije grijeh. Jasno, to ne znai da se moramo sluiti samo panegiricima. Modernizam emo najbolje promicati tako da se angairamo u rasvjetljavanju problema kritikom ralambom. Vie ne moemo uzeti zdravo za gotovo da je 108

modernizam siguran temelj za izgradnju dobrog drutva. Naime, oito je da je taj dio plana to su ga oevi prosvjetiteljstva osmislili za razvoj projekta modernizma bio pogrean. Isto tako, ne moemo poi od pretpostavke da su ostvareni uvjeti za sudjelovanje svih graana u slobodnoj razmjeni miljenja. Budui da smo potpuno svjesni cijene projekta, vie ga ne moemo braniti u duhu prometejskog hibrisa. No, ve i samo prouavanje modernizma moe nam pomoi da otkrijemo tko smo i to smo i da izgradimo ideal boljeg ivota. Moda je taj cilj skroman, ali je svakako opravdan. Uzeti zajedno, potena kritika, neobuzdana mata i emancipitorska praksa ine najvaniji dio modernistikog creda. Teorijski izazovi Definiranje modernizma ve je postalo staromodno, ako ne i anakrono. Jer, treba priznati, ono ne samo da priziva stare nerijeene raspre nego se i protivi sofisticiranoj kritici samih pojmova "modernizma" i "modernizacije". Zar ne bismo trebali teiti neem boljem od suvremene primjene prolostoljetnih inaica ideja iz 18. stoljea? ini se da se stanje dodatno zakompliciralo neslaganjima meu zagovornicima modernizma i ideja na kojima se on temelji; zagovornici modernizma podijeljeni su na vie frakcija, prsma nacionalnim, politikim i moralnim razlikama. Iako sam do sada pojam modernizma koristio veoma fleksibilno, ak i moje teze impliciraju da bi definiranje pojma bilo veoma zahtjevno, ba zbog fragmentiranosti "modernistikog diskursa", ije razliite struje odraavaju njegovu viedimenzionalnost. Kao to emo vidjeti iz dolje navedenog, tvrdnje anti-modernista da modernizam, a pogotovo modernistika teorija nisu odrivi zvue veoma uvjerljivo. Meutim, socioloki diskurs modernizma, koji je i sam dio jedne ire tradicije, zapravo je sagradio stanoviti "model" modernizma to ga je pregnantno saeo Talcott Parsons (1971, 1977, 1978). Moje je stanovite da je ta inaica "modernizma" zapravo kreativna definicija jednog povijesnog trenutka, a ne obian model iz kojega moemo derivirati lako provjerljive hipoteze; ali isto tako i da je socioloka definicija suvremene stvarnosti (a posebno njen prikaz prema Parsonu) korisna te da baca pravo svjetlo na drutveni oblik to ga je proizvela moderna civilizacija. Meutim, glavni cilj identificiranja sociolokog modela nije upoznavanje podruja s kojim nas je ve upoznao Parsons nego prihvaanje izazova "antimodernistike" kritike i hvatanje u kotac s njom. Dakako, ja ne zastupam ideju modernizma kao potpuno institucionalizirane, djelotvorne povijesne datosti, kao neke vrste "posljednjeg drutva", da parafraziram Nietzschea, jer svi znamo da on kao takav ne postoji. Isto tako, ne elim braniti Parsonsovu evolucijsku teoriju i njegovo odve optimistiko gledite na posljedice modernizma. Kao to sam ve drugdje pokuao pokazati (Lechner, 1991), i Parsonsov prikaz modernizma je nedovren, ak i sa stajalita njegove vlastite teorije. No, kakav je taj model modernizma zapravo? Kako bismo mogli definirati modernizam sa sociolokog stajalita? Jednostavno reeno, to je jasno odreen drutveni poredak, vrsta novog "drutva" to su ga zamislili prosvijetljeni intelektualci a potom institucionalizirale neke zemlje. Modernizam prvenstveno znai ivot - u - drutvu, pri emu se pod "drutvom" podrazumijeva poseban visoko diferenciran oblik organizacije. To drutvo se prema svom unutarnjem i vanjskom okruenju odnosi na poseban nain: njegov zatitni znak jest globalizacija. Moderno drutvo se i prema svojim lanovima odnosi na poseban nain: ono ih integrira kao ravnopravne graane. Naposlijetku, ako kulturu definiramo kao nain na koji se drutvo odnosi "prema sebi samom", modernizam ukljuuje i novi odnos drutva prema sebi: moderna kultura je sekularna i pluralistina. Dakle, modernihzam je diferencirano, globalizirajue, integrativno, sekularno i pluralistiko drutvo. Ovakvo promiljanje modernizma predstavlja 109

amalgam povijesnog iskustva i opih ideja, svjesnu simplificikaciju kako bi se bilo istodobno "analitian" i "realistian". Ono se razlikuje i od povijesno usmjerenih tumaenja modernizma kao svijeta demokratsko kapitalistikih nacija - drava i od ope - teorijskih tumaenja koja ga vide kao vii stupanj drutvene organizacije. Moje promiljanje je, da ponovim, namjerni konstrukt, osobita definicija suvremenog trenutka. Ovdje ga ne bih elaborirao u nareenom kontekstu, nego bih se pozabavio glavnim izazovima s kojima se do sada suoio. Glavna zamjerka glede njegovog sadraja jest da je model nitavan zvog svoje nepreciznosti. to on zapravo prikazuje? Njegove glavne teze odaju utemeljenost u zapadnom nainu miljenja. Njegova veza sa stvarnou je tanka; sam po sebi on nita ne objanjava. tovie, sve dok se ne pojasni kako se njegovi elementi odnose jedni prema drugima, nee biti posve jasno ni moe li ga se doista smatrati modelom. Ma kakav bio njegov pravi status, nema sumnje da je u njemu implicirana pretenzija na povijesni identitet dvojbena; ako potanko razmotrimo njegove elemente otkrit emo da mu korijeni lee u dalekoj prolosti. No, na to bismo mogli odgovoriti da je nepreciznost modela namjerna. Ona je djelomino posljedica pokuaja da se inkorporiraju razliiti elementi jedne raznolike tradicije. Weberova racionalizacija i Durkheimova podjela rada nisu jedno te isto; meutim, oigledno je da je njihov zajedniki nazivnik diferencijacija. U 19. stoljeu, kada su se postupno kristalizirali, glavni socioloki pojmovi pojanjavali su trendove u nastajanju. Naoko disparatni procesi dovodili su se u svezu metodom apstrahiranja. Formulirajui "moderne" institucije na apstraktan nain, sociolozi su zapravo gradili jedan mogui svijet, to im je omoguilo da sustavno analiziraju kako bi ga se moglo institucionalizirati. Tvrdim, iako to ovdje ne mogu podrobnije obrazlagati, da barem u nekim najprominentnijim teorijskim formulacijama glavni dijelovi tog mogueg svijeta ine vrstu cjelinu. A ba zahvaljujui toj naoko nepreciznoj apstrakciji, sociolozima je uspjelo djelomino prevladati etnocentrizam koji je, kako se ini, ograniavao njihove napore. Kao to sam ve pokazao, nema dvojbe da je socioloki pristup modernizmu najee bio usko povezan s irim diskursom i kulturom modernizma. Meutim, snaga tradicije, u onoj mjeri u kojoj se srediti u ovom modelu modernizma, treba biti ukorijenjena u tradiciji i transcendirati je. Jo nam ostaje da odgovorimo ma prigovor o povijesnom identitetu. Predstavlja li modernizam prekid u naem povijesnom iskustvu? Ako predstavlja, kakav je to prekid? Socioloki diskontinuitet esto je samo projekcija promatraa. Drugim rijeima, sve ovisi o kriterijima koje odaberemo i o irini povijesnih paralela koje elimo povui. Ako su kriteriji dovoljno vrsti a paralele dovoljno iroke, prekid nee biti mogue izbjei. U ovom sluaju, kriteriji su bili vrsti: kao cjelovit model, Gestalt modernizma izgleda prima facie bez presedana. Globalizacija ima dugu povijest, koju je dijelom istraio Weber; diferencijacija je, npr., bila poznata ve u Rimskom carstvu; neke primitivne oblike inkluzivnosti nalazimo ve u srednjevjekovnim gradovima. ini se da su novi tek sekularni pluralizam, kao takav, te novi "drutveni" okvir. Meutim, ja smatram da je do prekida zapravo dolo s postupnom institucionalizacijom modernizma kao sveobuhvatnog ljudskog projekta (cit. Giddens, 1990). Ova teza ne pretpostavlja izrazit kontrast izmeu "tradicijskih" i "modernih" drutava. Meutim, tradicija modernizma ipak je tradicija nove vrste. Drugi kritiari tvrde da model modernizma, iako koherentan u dijelovima, nije odriv u cjelini. Oni dre da je modernitetu inherentna kontradikcija, da je to projekt kojeg nije mogue realizirati. Naime, drutvo ne moe biti istodobno i koherentno i istinski pluralistino. Globalizacija i diferencijacija nuno potiru ravnopravnu inkluziju i kulturni pluralizam jer one prirodno razaraju drutvene granice. I pluralizam i inkluzivnost su inkompatibilni. Na to kritiku moglo bi se lakonski odgovoriti da drutveni poredak ne mora biti imun od "kontradikcija" te ukazati na primjere drutava koja, kako se ini, zadovoljavaju mnoge od kriterija koje postavlja model a da ipak nisu podlegla unutarnjim napetostima. No, izravniji i ozbiljniji odgovor uhvatit e se u kotac s navodnim kontradikcijama. U 110

svom ekstremnom obliku pluralizam moe razoriti drutvo, jer ako razliite skupine ive "zajedno" a da pri tome nita ne dijele, onda je katastrofa neminovna. Meutim, nema intrinzinih razloga zato bi diferencijacija kulturnih sfera ili proliferacija razliitih pogleda na svijet morala imati takve posljedice. One su mogue, ali ne i nune. Isto se odnosi i na odnos izmeu pluralizma i inkluzivnosti: minimum uzajamnosti u odnosu na prava i obveze, npr., potpuno je kompatibilan s ekstremnim razlikama u intimnim uvjerenjima i kulturnim ciljevima. Implikacije globalizacije i diferencijacije na inkluzivnost i pluralizam problematinije su. Izgleda da racionalizirane institucije usmjerene prema globalizaciji naginju odreenom pogledu na svijet i kognitivnoj kulturi, pa je veoma vjerojatno da svi lanovi drutva nee imati jednake koristi od globalizacije i ravnopravan pristup svim institucijama. No, i u ovom sluaju snaga kritike lei u naglaavanju empirike mogunosti umjesto intrinzine neostvarivosti. Meutim, rei e kritiari, ak i izvan tih krajnosti model je nuno nedovren i manjkav u svim svojim glavnim dimenzijama. Iako se drutva trude da postanu koherentne cjeline, ona su neumitno podijeljena i razdirana unutarnjim sukobima. Globalizaciji se protive ogranienja to ih namee prirodni okoli; svaki proizvodni napor kao kao neeljenu posljedicu ima razaranje. Naoko izdiferencirane institucije ostaju "pod utjecajem" i kontrolom navodnih vanjskih imbenika. Inkluzijom se samo postie prividno ravnopravna osnovica koja proizvodi nove vrste neravnopravnosti. Pluralizam je iluzija koja prikriva neku dominantnu ideologiju; sekularizaciji se odupiru sile kvazi -vjerske neracionalnosti. Na ove kritike najpametnije je odgovoriti malim ustupkom: primijedba o neodrivosti modela nije dokazana ali treba priznati da njegova institucionalizacija moda nee nikada biti dovrena. No, elimo li razumjeti napetosti sadrane u toj nedovrenosti, kao to su problemi okolia, nejednakosti nove vrste, nove oblike "iracionalnosti", trebamo sustav standarda kako bismo ih mogli prepoznati kao probleme. Najei problemi "modernih" drutava esto se uoavaju tek kada ih mjerimo metrom to nam ga prua model modernizma. Glavne dimenzije modernizma su i te kako bitne, jer ine dio analitikog modela kojim biljeimo procese djelomine institucionalizacije. Model nije primjenjiv ak ni na empirijsko - povijesno objanjavanje "stvarnog" svijeta, rei e trei kritiari. Naime, ako se modelom implicira da e se drutava uniformirati, on je inherentno neodriv, ponajprije zato to se teorijski ne moe uvjerljivo dokazati da bilo koji element nuno sadri sve ostale. Tako se, npr., globalizacija, u obliku gospodarskog rasta, naelno moe postii na razne naine. Kada se razliita drutva nau pod vanjskim pritiskom kako bi se prilagodila specifinim "modernim" standardima, arenilo njihovih tradicija i razliiti naini pristupa modernizmu najvjerojatnije e dati bitno razliite uinke. Ako model upotrijebimo kao obian metar za usporednu analizu, time neemo odgovoriti zato neka drutva postaju "modernija" od drugih. Stoga moramo priznati da se na takva empirijsko -povijesna pitanja ne moe odgovoriti deduktivnim zakljucima temeljenim na jednostavnom modelu. Naime, time to smo ga predloili kao koherentni prikaz povijesno vanog procesa institucionalizacije, nismo nuno nita apodiktiki rekli o konvergenciji. tovie, jasno je da e proces kod razliitih drutava uroditi razliitim posljedicama, te da e im trebati pristupiti s razliitim teorijskim aparatima. Unato tome, to su sve inaice na istu temu a divergencije mjerimo istim metrom. Unato perzsitirajuoj raznolikosti drutvenih oblika u svijetu, modernizam je postao univerzalni okvir prema kojem svi moraju teiti, pa ma kako to nerado ili kritiki inili (cit. Bouriccaud, 1987). Prema etvrtoj vrsti kritike, model, iako naoko neutralan, zapravo pretpostavlja privolu. Naime, predstavimo li modernitet kao koherentan drutveni poredak kojeg se moe legitimno institucionalizirati, time smo zanemarili njegove velike i nejednako rasporeene trokove. Pri tome nije bitno analizirati modernitet, nego da preispitati njegova validnost i izmijeniti je. Svako novo drutvo potire neki stari drutveni oblik. Globalizacija je neodvojiva od 111

eksploatacije, diferencijacija od kaveza i unitavanja ivotnih stanita, inkluzija od ekskluzivnosti nove vrste, pluralizam od gubitka smisla i apsurda. Kao to emo vidjeti, ova vrsta aksioloke kritike zapravo je potaknula praktine izazove modernizmu. Potopuno je jasno da modernizam ima svoju tamnu stranu. Nita od sveg to sam do sada iznio to ne opovrgava, niti se to na bilo koji nain logiki implicira. Ja samo elim rei da je projekt modernizma, bio on legitiman ili ne, veoma stvaran i da kao takav zavreuje da ga se prouava. Tamna strana modernizma jest njegova tamna strana, koju ne moemo razumijeti bez razumijevanja modernizma kao takvog. Meutim, modernizam nije statian sindrom, jer on sadri sredstva svoje vlastite preobrazbe. Eksploataciji, unitavanju ivotnih stanita, ekskluzivnosti i apsurdu stalno se suprotstavljaju novi oblici participacije, nove drutvene mogunosti, novi valovi inkluzije i nove drutvene opcije. Dakako, to je slaba utjeha onima koji su podnijeli najvei teret negativnih posljedica modernizms. Isto tako, time se ne "rjeava" problem modernizma niti se neutraliziraju nezadovoljstva. Time se samo naglaava vanost trajne "dijalektike" u projektu modernizma, to znatno oteava njegovo promiljanje. Praktini izazovi U prethodnom dijelu rasprave usredotoio sam se na teorijske izazove sadraju, odrivosti i vrijednostima modernizms, kako sam ga ja definirao. Neki od tih izazova sadre i sjeme praktinih pokuaja da se razmotre nezadovoljstva sadrana u njemu. Drugim rijeima, naoko akademske rasprave unutar intelektualnih krugova nale su svoj znakovit odraz u konkrentim drutvenim pokretima koji su se na radikalno kritian nain pozabavili nekim dimenzijama modernizma. Ovdje treba rei da je civilizacija modernizma dobrim dijelom inkorporirala pokuaje da ju se odbaci. Ti pokuaji da se odbaci moderni svijet nisu stali samo na intelektualnoj kritici. Meu njima su bilo je i nekih od najdramatinijih drutvenih pokreta u posljednjih 200 godina, od marksizma do vjerskog fundamentalizma. Koja su glavna nezadovoljstva to su ih oni pokuali rijeiti? Kakva je dinamika takvih pokreta? Koje su inherentne prednosti i ogranienja takvih praktinih oblika antimodernizma i to one znae za njegovu civilizaciju? Predlaem da pokuamo odgovoriti na ta pitanja (ali ne i da damo konane odgovore) tako da pokrete podijelimo na etiri skupine i analiziramo glavni cilj svake od njih. Sukladno mojim ranijim radovima (npr. Lechner, 1985) elim postaviti okvir za prouavanje oblika odbacivanja svijeta modernizma i navesti mogue uzroke njihovih relativnih slabosti. Institucionalizacija "modernizma" kao novog drutvenog oblika svugdje je izazvala korijenite promjene koje su, iako nepotpune, izazvale niz temeljnih problema, tj. jasno prepoznatljivih "nezadovoljstava". No, termin "izazivanje" moda nije najsretnije odabran, jer su ta nezadovoljstva i sama socijalni konstrukti, kolektivne interpretacije problematinih implikacija drutvenog projekta modernizma. Iako ponekad i protiv svoje volje sugeriram suprotno, ta nezadovoljstva nisu nikakve "datosti" koje su nuno inherentne samom tkivu modernizma. Sukladno tome, iako oblike antimodernizma definiram kao koherentne odgovore na uoljiva nezadovoljstva, koji slijede odreena naela, oni nisu automatske rekacije jer ih ne pokree ve sama nazonost objektivnih problema. Praktini antimodernizam, kako sam ga ja ovdje definirao, dijelom je kreativna rekonstrukcija fluidnih drutvenih procesa u kojoj su odgovori na uoene probleme i sami socijalni konstrukti. I, ba kao i sam modernizam, svi pojedinani oblici antimodernizma bit e nuno "nepotpuni" sa gledita idealiziranog modela to sam ga upotrijebio u heuristike svrhe. No, povijesno je moda najmarkantniji problem sekularizacije. Europa, to moramo drati ma umu, nije se "sekularizirala" i pluralizirala preko noi; u mnogim se skupinana vjera gubila postupno, utjecaj crkve na svjetovna 112

pitanja prestao je igrati kljunu ulogu jo nekoliko stoljea prije nastupa modernizma. Meutim, zapadne kulture ipak su doivjele temeljiti preobraaj. Ono to se promijenilo bilo je vie znaenje nego intenzitet vjerovanja. Isprva u elitnim krugovima, a kasnije u sve irim slojevima, drutvo se prestalo doivljavati kao dio velikog lanca bitka ili pak kao da je natkriveno svetim baldahinom. Kulturno jedinstvo kranskih drutava, to ga je ve bila ugrozila reformacija, vie nije bilo mogue temeljiti na zajednikom vjerovanju u transcendentno. Revolucionarne implikacije "znanstvene revolucije" lee vie u tome to je nametnula autonomiju ljudskog razuma nego u znastvenim pronalascima koji su poljuljali temelje vjere. Religija je tako postala sustav vjerovanja, tek jedna u nizu institucija i drutvenih praksi. Svijet se oslobodio arolije i otvorio se novim oblicima kulturnih istraivanja, ime se izgubila uzajamnost i potkopala vjera. Sekularizacija, ma kako nejasno shvaena i doivljena ak i kod mnogih Europljana, dovela je u pitanje odnos vjere i svijeta, budui da taj odnos vie nije bio vrsto ukorijenjen u koherentnoj tradiciji. Neki intelektualci meu crkvenim voama ali i obini vjernici reagirali su tako to su se poeli zauzimati za istinsku vjeru i zahtijevati da ona postane obvezna u svim sferama ivota, kako bi mu se vratio smisao i red. Smatrali su da e povratak svetoj tradiciji pojaati osjeaj zajednitva, legitimizirati autoritet vlasti i utemeljiti moralna naela. Prema tome gleditu, punopravni lanovi zajednice bili su samo oni koji su se vratili toj tradiciji. Sukladno tome, dobrim ivotom smatrao se onaj koji je sluio viem cilju, to je bitno razliito od besciljnog lutanja koje karakterizira moderni individualizam. Slino tome, i inkluzija je podrazumijevala velik preobraaj. Kako su nestajale stare statusne hijerarhije a tradicionalne se zajednice sve vie inkorporirale u velike politike strukture i gospodarske sustave, razvijali su se i novi drutveni odnosi. Dakako, kao to sam ve napomenuo, to ne znai da je preko noi nestalo "zajednice" i svi lanovi drutva postali jednaki. tovie, integracija je uzrokovala nove oblike nejedakosti; promijenio se samo njihov oblik. Izmijenilo se drutveno znaenje pripadnosti, koja je prestala biti presudna za drutveni status pojedinca. Zajednica je postala mjesto slobodnog udruivanja s "drugima" umjesto s "braom". Postupno su svi graani ukljueni u drutvenu zajednicu, kojom su vladala opeprihvaena pravila. Amerika revolucija, a jo vie ona francuska, postale su simboli temeljitih promjena drutvenih odnosa prema uspostavi jednakih graanskih prava za sve. Posljedica tako shvaenih graanskih prava bila je da su "prirodne" sveze podreene slobodnoj suradnji pojedinaca radi zadovoljenja njihovih individualnih interesa, bez ogranienja kakva je nametala tradicionalna zajednica. S inkluzijom nestalo je drutvo u tradicionalnom smislu. Tada se pojavilo pitanje kako se pojedinac treba odnositi prema drutvu" i koje obveze treba ispunjavati prema kojim kolektivitetima. Isprva samo intelektualci, a kasnije i ire drutvene skupine, odgovorili su suprotstavljajui ideji inkluzivnog drutva vrijednosti "tople" tradicionalone zajednice kao osnove za osmiljavanje drutvenog poretka. Prema tom shvaanju, moralna obveza pojedinca jest da ispunjava svoje obveze prema primarnoj zajednici, potujui prirodne sveze koje odreuju njegovo mjesto u svijetu. Uloga vlasti je da slui zajednici a punopravni lanovi drutva su samo oni pojedinci koje povezuju unparijed zadane uloge: pojedinac sebe mora doivljavati prvenstveno u slubi kolektiva. Globalizacija je bila pokuaj zapadne buroazije da u veoj mjeri ovlada prirodom i drutvom. U tome je kljunu povijesnu ulogu odigrala industrijska revolucija. Zapadna drutva ostvarila su nevienu stopu gospodarskog rasta, poela koristiti nove resurse i sve sustavnije primjenjivati nove tehnologije, unapreujui tako standard stanovnitva. Metodiki reorganizirajui proces proizvodnje, ta su drutva unaprijedila produktivnost, kako u poljodjelstvu tako i u industriji. Meutim, ta dostignua ne bi bila mogua bez izgradnje nove, znatno modernije infrastrukture. Pokretana eljom za dobiti i organizirana prema zakonima privatnog vlasnitva, gospodarska proizvodnja poela se temeljiti na stalnom "samoodravajuem" rastu. Tijekom tog procesa, radna snaga postala je roba kao i svaka druga, koju prema 113

vlastitom nahoenju prodaju i kupuju oni koji kontroliraju proizvodni aparat. Nakon emancipacije od oskudice i starih feudalnih spona uspostavljeni su novi oblici eksploatacije. Rastua globalizacija, taj trijumf buroazije, mnogima je donio nove nevolje. U svom kapitalistikom obliku, globalizacija je donijela emancipaciju samo nekolicini. Isprva samo neki intelektualaci, a kasnije i pojedini radniki pokreti, smatrali su da lanoj emancipaciji proistekloj iz eksploatatorskog burujskog projekta treba suprotstaviti istinsku emancipaciju pojedinca kako bi on mogao razvijati svoju kreativnost i slobodno se udruivati s drugim pojedincima, stvarajui tako temelje za izgradnju drutva po mjeri ovjeka. Takva emancipacija zahtijevala je odbacivanje razliitih oblika lane svijesti te aktivnu preobrazbu drutvenih struktura to su sluile odravanju eksploatacije. Zajednica bi bila udruenje potpuno slobodnih pojedinaca; politika vlast vie ne bi sluila povlatenoj klasi; svi lanovi drutva, bez obzira na podrijetlo ili drutveni poloaj, postali bi punopravni; najvea moralna vrijednost bio bi emancipatorski praxis i inherentna jednakost svih ljudskih bia. Diferencijacija, koju je burujska sociologija dugo smatrala "kljunim procesom" (cit. Alexander i Colomy, 1990) bila je na neki nain glavni krivac. I ovdje, kao u svim drugim aspektima, tvrdnja da su u vrijeme modernizma drutveni oblici na zapadu postali znatno sloeniji, ne poiva na pretpostavci da se diferencijacija iznenada razvila u 18. stoljeu. Dobro ukorijenjene sveze izmeu pojedinca i drutva popucale su pod naletom sve sloenije institucionalne podjele rada, koja je utjecala na drutveno iskustvo mnogih pojedinaca. ivot sve veeg broja ljudi poeo se odvijati u racionalnim, organiziranim "sustavima", od kojih je svaki imao svoju "logiku". Pucanjem sveza pojavio se problem osmiljavanje individualne egzistencije i izgradnje smislenog identiteta. Neki intelektualci, a kasnije i razne druge skupine, reagirali su na novu ulogu pojedinca naglaavajui znaaj autentine, cjelovite osobnosti kao osnove za ponovno osmiljavanje jastva i drutvenog poretka. Oni su smatrali da se kultura moe povezati samo estetski te da se individualni rast postie znanjem, vrstim naelima i osjeajem pripadnosti. Iako drutvo moda nije mogue promjeniti, pojedinac lmoe nai sreu ako se povue u intimu. Sputavajui uvjeti sudjelovanja u drutvu proglaeni su nebitnima; srea pojedinca ovisi o tome hoe li se on radikalno samo - izraziti i samo - realizirati. Dopustite mi da te glavne pravce odbacivanja modernog svijeta formuliram malo sustavnije, na hotimino stiliziran i apstraktan nain, kao modele "anti - modernizma". Jasno, oni su na razne naine primjenjivi i na cijeli niz pokreta u "stvarnom svijetu". tovie, ja mislim da nam analiza ove vrste omoguuje da ralanimo oblike antimodernizma bilo da su oni poprimili oblik razvijenih djelatnih pokreta ili ne. Kao i u sluaju samog modela modernizma, i ovdje emo poeti s teorijski definiranim oblicima kako bismo njima mogli osvijetliti odreene drutvene procese. Pri tome neemo tvrditi da svi intelektualni trendovi ili drutveni pokreti bez ostatka "odgovoraju" modelu. Pokreti koje najvie zanima gubitak smisla u sekularno - pluralistikim kulturama su fundamentalistiki pokreti koji nastoje rekonstruirati smisleni poredak na temelju vjerske tradicije. Gubitkom stvarne uzajamnosti u procesu inkluzije bave se i (kolektivistiki) romantiarski pokreti koji izgubljeni smisao nastoje vratiti jakim naglaavanjem Gemeinschafta. Razni terapeutski (ili individualistiko romantiarski) pokreti pokuali su smisao vratiti istiui autentinost jastva kao glavni prioritet. Nastojei se suprotstaviti opresivnim posljedicama iskrivljene globalizacije, emancipatorski (ili "prometejski") pokreti pokuavaju vratiti smisao drutvenom poretku predanim zalaganjem za istinsku emancipaciju kreativnog pojedinca. S obzirom na gore navedeno, ja bih anti - modernistike aktivnosti podijelio na etiri glavne vrste: fundamentalistike, romantiarske, terapeutske i emancipatorske, pri emu je svaka od njih poseban oblik diferencijacije usmjeren na neki specifian problem civilizacije modernizma i utemeljen na specifinom sustavu 114

vrijednosti. Vjerska tradicija, toplina Gemeinschafta, autentino jastvo i puna emancipacija, to je osnova platforme za odbacivanje modernog svijeta. Dakle, ba kao to smo u modelu modernizma identificirali etiri glavne karakteristike "modernih" drutava, predlaem da izdvojimo i etiri glavna korespondentna oblika nezadovoljstava, koje obiljeava diferencijacija, globalizacija, inkluzija i sekularni pluralizam. Kao to sam to ve pojasnio na drugom mjestu, ja oblike antomodernizma zamiljam kao radikalne i sveobuhvatne pokuaje da se nezadovoljstvo neutralizira na temelju jedinstvenog sustava vrijednosti, tj. na temelju definirane vizije poeljnog poretka to bi trebao nadomjestiti moderni svijet koji se doivljava kao fundamentalno lo. Kao rekaciju protiv moderne diferencijacije, svi praktini antimodernizmi sadre i pokuaj dediferencijacije, tj. reintegracije nepovezanih dijelova modernizma prema jedinstvenom naelu. No, postoji nekoliko razloga zato ti pokreti ne uspijevaju sruiti modernizam kakvog poznajemo. Ovdje mogu navesti samo neke od tih razloga i to bez navoenja dokaza i kvalifikacije teza. Prvo, sveobuhvatan antimoderni projekt nije lako provesti u djelo. U toliko u koliko se antimodernisti okupljaju u prave vrijednosno orijentirane pokrete radi ostvarivanja odreenih misija, oni ne mogu uspostaviti stabilne institucije, ako zbog nieg drugoga onda zato to im njihov krajni cilj stalno izmie zbog svoje openitosti. Budui da se temelje na jednom glavnom vrijednosnom naelu, tj. na ideji poeljnog svijeta koji bi trebao nadomijestiti ovaj moderni, svi takvi vrijednosno orijentirani pokreti djeluju protiv modernizma tako to ga pokuavaju dediferencirati, ignorirajui pri tome injenicu da diferencirani svijet u kojem ivimo ne podnosi ekskluzivistike projekte. I tako, dok se pokuavaju osloboditi spona modernizma, oni ostaju duboko ukorijenjeni u njegovu kulturu i strukturu. Posljedica toga jest duboka ambivalentnost antimodernih aktivista, koju produbljuje osjeaj besmisla to ih potie na velike napore radi provoenja temeljitih promjena. Iako se neki samoproglaeni antimoderni pokreti uspjeli rekonstruirati pojedina drutva, oni modernizam nisu uspjeli ugroziti u temelju. Osim nekih znaajnih iznimaka (kao to je bilo utemeljenje islamske republike u Iranu), takvi su pokreti bili kooptirani ili inkorporirani a da prije toga nisu doveli do fundamentalnih promjena (cit. Lechner, 1989a). Pri tome je sam pluralizam civilizacije modernizma djelovao kao neutralizator oblika radikalnog antimodernizma. Drugo, znamo pouzdano da modernitet ne mora biti odbaen ni na jedan od gore navedenih naina. tovie, popudbina modernizma u mnogim je zemljama glatko prihvaena. esto su se problemi koji su se pri tom javili rjeavali ad hoc reformama, bez pretencioznih pokuaja promjene samog projekta "modernizma". Naime, rjeavanje "socijalnih problema" jedan je od glavnih zadataka dnevne politike. Protestnih pokreta je mnogo, ali samo mali broj njih usmjeren je na projekt modernizma kao takav. Ja samo elim rei da su oblici antimodernizma glavne objektivno mogue reakcije na samu matricu modernizma kakvom je obino prikazuju i kako sam je definirao na analitiki nain. Pod odreenim uvjetima, objektivno mogue ostvaruje se kolektivnim djelovanjem radi sveobuhvatne rekonstrukcije drutva, temeljenim na jedinstvenom vrijednosnom naelu. Meutim, takvi su dogaaji bili i ostali rijetki na svim meridijanima. Antimodernizam je vaan za razumijevanje modernizma, ali time ne elim rei da je on neka vrsta praktinog odbacivanja modernizma kao povijesne okolnosti. Ba suprotno, ja elim dokazati da je modernizam, barem u toliko u koliko se institucionalizirao, dovoljno otporan da sprijei i odbije najfundamentalnije antimodernistike izazove. Pri tome sam svijestan da se u ovome "u koliko" skrivaju neke ozbiljne opasnosti. Tree, oblici antimodernizma ne razlikuju se samo prema svojim krajnjim ciljevima nego i prema intenzitetu. Jasno je da je cilj radikalnog emancipacijskog pokreta za oslobaanje eksploatiranih da uspostavi drutvo bitno razliito od drutva burujskog modernizma. Meutim, i sama ideja emancipacije poiva na pretpostavci vanosti autonomije 115

pojedinca kao takve, legitimnosti elje za ostvaranjem njegovih ljudskih potencijala i napretka pomou pravednije globalizacije. Radikalna emancipacija radikalizira neke elemente kulture moderniteta. Njen krajnji cilj: neometan samorazvoj pojedinca kroz slobodno udruivanje s drugima, i sam je kontaminiran izrazito "modernim idejama". Na drugom kraju sprektra, fundamentalizam je, barem naelno, antimoderniji oblik antimodernizma. On, naime, dovodi u pitanje sam temelj modernog projekta, kao dobrovoljnog i konstruktivnog ljudskog napora. Fundamentalizam kritizira diferencijaciju kao takvu, opu inkluzivnost smatra opasnom za moralna naela a sekularni pluralizam dijametralno suprotnim doista smislenoj kulturi. Meutim, kao to sam to pokuao detaljnije obrazloiti na drugom mjestu (Lechner, 1989a, 1990), ni takvi ekstremniji oblici antimodernizma ne mogu potpuno izbjei kontaminaciju. Ipak, oni se od drutva kojem se suprotstavljaju nastoje otrije ograditi, barem u svojim krajnjim ciljevima. Odrivost raznih oblika antimodernizma, tih "sindroma" antimodernizma, nije lako opravdati ni s obzirom na arenilo njihovih prioriteta. Dopustite da to kratko ilustriram, i ovoga outa na primjeru fundamentalizma. Ako nekom drutvenom poretku elite vratiti smisao na temelju vjerske tradicije, vjerojatno ete odabrati moral kao sredstvo za ostvarivanje vaih krajnjih ciljeva. Sukladno tome, tradicija e obiljeiti i va kognitivni svijet. Najveu pozornost vjerojatno ete obratiti institucijama ija je glavna zadaa ouvanje tradicije. Zajednicu ete nastojati podrediti visokim naelima a autoritet vlasti cijeniti prema tome koliko uspijeva ostvariti svoj tnanscendentni mandat. Samo se po sebi razumije da se u takvom drutvu ivot pojedinca moraju podrediti krajnjem cilju. No, i ta fundamentalistika reakcija protiv svih instuticionaliziranih oblika modernizma mora se uhvatiti u kotac s nekompatibilnim moralnim naelima, znanou koja autonomno proizvodi znanje, institucijama i dunosnicima koji lakomisleno izazivaju sankcije s viih mjesta. Stoga kod primjene fundamentalistikih programa i njihove prilagodbe zahtijevima zajednice, politike i gospodarstva nuno dolazi do selektivnosti i mundanih kompromisa, to vrijedi i za druge oblike antimodernizma. etvrto, distribucija antimodernistikih pokreta nije ravnomjerna. Kao to sam ve napomenuo, antimodernizam je iznimka koja rijetko prelazi okvire glasne ali samo retorike oporbe. Nisu svi sindromi primjenjivi na sva drutva. Tako, npr., fundamentalizam kako sam ga definirao ne mora uvijek biti isto "vjerske" naravi. Meutim, nema dvojbe da e se fundamentalizam lake razviti tamo gdje postoji vjerska tradicija s kojom se identificira znatan dio puanstva. Zato su Iran i SAD znatno ozbiljniji kandidati nego Nizozemska ili Kina. S druge strane, ini se da su plodno tlo za emancipatorske pokrete drutva u kojima su eksploatirani svijesni svog stanja i barem elementarno organizirani. Iako, kao to smo vidjeli na primjerima marksistikih revolucija iz prolosti, da bi neki pokret uspio ne moraju biti zadovoljeni teorijski optimalni uvjeti. Kao i kod drugih socijalno - kulturnih pokreta, nije lako ustanoviti koji su opi "uvjeti" koji trebaju biti zadovoljeni da bi se pojavio antimodernizam, ako ni zbog ega drugoga, onda zato to to ovisi o mnotvu drugih imbenika, kao to su povoljne povijesne okolnosti te ununtarnji resursi i organiziranost potencijalnih pokreta. No, naelno moemo rei da su antimodernistiki pokreti bili uspjeniji tamo gdje su modernizam od samog poetka smatrali sebi stranom pojavom koja im se moe nametnuti samo silom. Globalni izazovi ak ako se modernizam i odri kao provediv projekt, model i drutveni poredak, bit e ga mogue ugroziti na jo jedan nain: iz globalne perspektive. Ta tvrdnja dijelom se zasniva na nekim radikalno skeptikim implikacijama pionirske studije o globalizaciji Rolanda Robertsona (Roberbertson i Chirico, 1985; Robertson i Lechner, 1985; Robertson, 1987, 1990, 1992; Nettl i Robertson, 1968; cit. Featherstone, 1990). Kritiar iz "globalne perspektive" 116

mogao bi ponajprije primijeti da je projekt modernizma ne samo proizvod zapadne ideologije nego i da je u osnovi pogrean jer se odnosi iskljuivo na drutveni poredak. Iako su naela prosvjetiteljstva na koje se poziva univerzalna, u konkrentim drutvima ona nailaze na mnoga ogranienja, to znai da projekt sadri ozbiljnu kontradikciju. Drugo, model modernizma ne moe identificirati uvjete pod kojima se drutveni modernizam moe institucionalizirati, jer nije u stanju prikazati globalni kontekst u kojem se modernizam kristalizira i u kojem su neke njegove inaice prihvaene kao standard za odreivanje stupnja napretka svih drutava. Isto tako, model, kako smo ga gore opisali, nita ne govori o nainu na koji se modernitet globalizira. Tree, veina oblika praktinog antiomodernizma i sami imaju globalne ciljeve pa su i njihovi specifini problemi i nedostaci nuno globalnih dimenzija. tovie, komunistiki, etniko - nacionalistiki i fundamentalistiki eksperimenti "propadali" su ee zbog globalnih uvjeta nego iz unutarnjih razloga. Naposljetku, ono to iz perspektive "modernista" izgleda kao konvergencija razliitih drutava zapravo je preobrazba globalnog sustava. Modernizam je jo uvijek vaan, no on je sada ugraen u globalitet, u neovisno nastali globalni sustav. Oito je da su ti izazovi snani. Ponajprije, oni nas primoravaju da revidiramo pojam modernizma. Meutim, ni ti izazovi ne nagovjeuju kraj modernog projekta. Prvo, pojam modernizma nema temeljnih nedostataka. Iako je tono da je on "ideolokog" podrijetla (to mu Robinson ne predbacuje), on je taj status dijelom izgubio zbog svoje globalne protenosti i univerzalnih ciljeva. Ovi potonji ve su odavno poznati. Tamo gdje su se ostvarili u kontekstu "drutava" (tj. drava - nacija) to je bila posljedica svojevrsnih povijesnih sluajeva. Tako se kontradikcija odnosi samo na odreene analize modernizma koje se (nepotrebno) strogo usredotouju na drutvo. In ultima analisi, ak su i Parsonsa zapravo zanimali drutveni sustavi. Ipak, iako je i sam socijetalizam postao globalna pojava, tovie, sastavni element modernog svjetskog sustava (Lechner, 1989b), u toliko u koliko je modernitet povijesno zamiljen kao nain ivljenja - u - drutvu, to stajalite sada treba revidirati. Drugo, model sadri barem neke aspekte globalnog konteksta u kojem modernizam, kako su ga zamislili zapadni intelektualci, treba institucionalizirati. Dakako, model nikako ne moemo smatrati sveobuhvatnim; uostalom, to mu nije bila ni svrha. Naime, modernizam kao civilizacijski oblik uvukao je cijeli svijet u svoju orbitu, i u toliko je postao "svjetski referent" (Bourricaud, 1987). Iako dugi niz godina globalno djelovanje zapadnih zemalja nije imalo gotovo nita zajedniko s njihovim pojmom modernizma, smjer globalnih promjena sve vie odraava "moderno" nasljee - diferencijacija, globalizacija, pluralizam, inkluzija, pa ak i sam pojam "drutva" uvrijeili su se diljem svijeta. Tree, globalne dimenzije raznih oblika antimodernizma ne mijenjaju korijene u iskustvu modernizma ni u svojim nastojanjima da u konanici preobraze tu civilizaciju. Meutim, ba kao to je obuhvatnost modernizma naelno globalna, tako su si i antimodernistiki pokreti morali postaviti globalne ciljeve, univerzalizirajui ak i izrazito specifine vrijednosti, to je samo po sebi veoma moderna pojava. etvrto, istina je da bi pojave koje tumaimo kao drutvene promjene bilo bolje tumaiti kao globalnu preobrazbu. No, tu elim istaknuti da i ta "globalnost" raste iz modernizma kakvog poznajemo. Svjestan sam da nas globalni izazovi primoravaju da revidiramo znaenje pojma modernizma. Kod toga je prirodno poeti s njegovim glavnim karakteristikama. Tako se, npr., moemo upitati ima li diferencijacija isto znaenje na globalnoj razini kao na razini drutva? Nosi li globalni pluralizam specifine probleme kakvi se nisu pojavili u "kontroliranim" oblicima drutvenog pluralizma? Moe li se svjetski sustav upustiti u globalizaciju na isti nain na koji su to uinila moderna drutva? Kakav bi bi sadraj pojma "dravljanstvo svijeta"? U kojem znaenju moemo govoriti o svjetskom "drutvu"? Projekt modernizma treba revidirati onkraj tih pitanja. Iako si je postavio univerzalne ciljeve i postigao globalnu protenost, svoje opravdanje modernitet je isprva dobio u posve specifinim 117

civilizacijskim uvjetima. Povrh toga, on je optereen nasljeem izrazito neliberalnog ponaanja zapadnjaka u svijetu. Dakle, kako se moderni (u irem smislu, liberalni) projekt moe provesti na globalnoj razini? Poznato nam je kako izgledaju moderna, liberalna drutva; no kakav bi oblik mogao poprimiti liberalni svjetski poredak? Javna sfera u Habermasovom smislu, da izdvojimo samo jedan element projekta, u malo je drutava osobito razvijena. Moe li ona procvasti na globalnoj razini? Sukladno tome, i antimodernizam sada vidimo u drugom svjetlu. Na razini drutva, na njega se moe odgovoriti konvencionalnim sociolokim oruima. No, budui da modernizam potie globalizaciju onda je i za sve oblike antimodernizma najvaniji nain na koji ele promijentiti svijet. Na temelju globalnih izazova moemo zakljuiti da e se neki pokreti usredotoiti na globalna pitanja. Tako, npr., radikalni ekolozi odbacuju moderni globalni okvir (ili bar njihovo nejasno tumaenje te pojave). Naposljetku, ako se globalitet i razvije iz modernizma, taj razvoj neumitno e izazivati globalne posljedice koje e promijeniti znaenje modernizmaa. Modernizam se sada treba institucionalizirati u globalnom kontekstu; naracija modernizma postala je samo jedan u cijelom nizu moguih opisa globalnih promjena. Jo vanije od toga, nema sumnje da e se pojaviti novi praktini oblici osporavanja. Ako je modernizam pod sadanjim globalnim uvjetima jo vaan, a u ovom smo poglavlju pokuali dokazati da jest, on ipak nije vaan na isti nain na koji je to bio u Europi 19. stoljea. Naime, sada se odluuje kako e izgledati svjetski poredak, koji jo ni priblino nije institucionaliziran prema modernistikom modelu. Sukobi u svezi s poeljnim smjerom globalnih promjena jo bi kod mnogih mogli izazvati nostalgiju za modernizmom. Biljeka Raniju, dulju inaicu ovog referata izloio sam 1990. godine na simpoziju Meunarodne udruge sociologa u Madridu. Reference Alexander Jeffrey C. i Colomy, Paul (urednici) (1990) Differentiation Theory and Social Change: Comparative and Historical Perspectives, New York: Columbia University Press. Bourricaud, Francois (1987) 'Modernity, "Universal Reference", and the process of modernization' u S.N. Eisenstadt (ur.), Patterns of Modernity, Sv. II, London: Frances Pinter, str. 12-21. Featherstone, Mike (ur.) (1988) Global Culture: Nationalism, Globalization and Modernity, London: Sage. Giddens, Anthony (1990) The Consequences of Modernity. Stanford, CA: Stanford University Press. Habermas, Juergen (1984) Theory of Communicative Action, Sv. 1, Boston: Beacon Press. Habermas, Juergen (1987) The Philosophical Discourse of Modernity, Cambridge, MA: MIT Press. Lash, Scott (1990) The Sociology of Postmodernism, London: Routledge. Lechner, Frank J. (1985) 'Modernity and its discontents' u Jeffrey C. Alexander (ur.), Neofunctionalism, Beverly Hills, CA: Sage, str. 157 - 76. Lechner, Frank J. (1989a) 'Fundamentalism revisited', Society, 26 (2): 51-9. Lechner, Frank J. (1989b) 'Cultural aspects of the modern world system' u William H. Swatos (ur.), Religious Politics in Global and Comparative Perspective. Westport, CT: Greenwood Press. str. 11-27. 118

Lechner, Frank J. (1990) 'Fundamentalism and sociocultural revitalization: on the logic of dedifferentiation', u Jeffrey C. Alexander i Paul Colomy (ur.), Differentiation Theory and Social Change. New York: Columbia University Press, str. 88 - 118. Lechner, Frank J. (1991) 'Parsons and modernity: an inrterpretation' u Roland Robertson i Bryan S. Turner (ur.), Talcott Parsons: Theorist of Modernity. London: Sage. Nettl, J.P. i Robertson, Roland (1968) International Systems and the Modernization of Societies: The Formation of National Goals and Attitudes. London: Faber. Parsons, Tallcot (1971) The System of Modern Societies. Englewood Cliffs, NJ: Prentice Hall. Parsons, Talcott (1977) Social Systems and Evolution of Action Theory. New York: Free Press. Parsons, Talcott (1978) Action Theory and the Human Condition. New York: Free Press. Robertson, Roland (1987) 'Globalization theory and civilizational analysis', Comparative Civilizations Review, 17 (jesen): 20 - 30. Robertson, Roland (1990) 'U potrazi za nostalgijom? Namjerna nostalgija i faze globalizacije', u Bryan S. Turner (ur.), Theories of Modernity and Postmodernity. London: Sage, str. 45 - 61. Robertson, Roland (1992) 'Globality, global culture and images of world order', u Hans Haferkamp i Neil Smelser (ur.), Social Change and Modernity, Berkeley, CA: University of California Press, str. 395-411. Robertson, Roland and Chirico, JoAnn (1985) 'Humanity, globalization, and worldwide religious resurgence: a theoretical exploration', Sociological Analysis, 46: 219-42. Robertson, Roland and Lechner, Frank J. (1985) 'Modernization, globalization, and the problem of culture in world systems theory', Theory, Culture & Society, 2 (3): 103 - 18. Turner, Bryan S. (ur.) (1990) Theories of Modernity and Postmodernity. London: Sage.

11 2

To naglaava krug oko D.Held, Globalizacija gospodarstva,u: U.Beck (izdava), Politika globalizacije. Iz njegove studije Creating Liberal Order: The Origins and Persistence of the Postwar Western Settlement, University of Pennsylvania, Philadelphia, November 1995.

Trenutno ne postoji sila koja bi mogla zaprijetiti toj besprimjernoj globalnoj prevlasti SAD-a. No da li e ona i ubudue ostati neosporavana.

119